Držanje jakih i zdravih pčela bez lijekova Pčelar praktičar gosp. Stjepan Brijačak iz Voćina, član udruge pčelara "Papuk" iz Voćina i počasni član udruge pčelara "Metvica" iz Kutine, poslao nam je članak o držanju pčela bez lijekova, da ga umnožimo i podijelimo našim članovima na Godišnjoj skupštini Udruge. Pošto sada Udruga ima svoju internetsku stranicu odlučili smo da, uz suglasnost gospodina Brijačka, članak objavimo u cjelosti na internetskoj stranici. "Pčelari Voćina pripremali su se za EKO pčelarstvo, pa su morali izbaciti iz upotrebe sve lijekove na bazi antibiotika i druge lijekove za liječenje raznih pčelinjih bolesti, osim prehrambenih kiselina. Zašto ovo pišem kao posebni uradak, a ne objavim u časopisu Hrvatska pčela, da se mogu koristiti svi pčelari Republike Hrvatske, pa i šire? Više puta sam pisao za časopis Hrvatska pćela, ali je svaki puta izostavljeno ono bitno. Tako je i sa posljednjim člankom pod naslovom "Kako držati zdrave i jake pčele bez lijekova". Ispušteno je ono bitno "bez lijekova" i time obezvrijeđen članak, jer je suština upravo u tome. Može se zaključiti da časopis sufinanciraju trgovci i proizvođeći lijekova, pa se pčelarima ne smije dati istina. Time je pčelarima nanesena golema šteta, pogotovo mladima i početnicima, koji kupuju sve što se u listu reklamira vjerujući da je to dobro. Ovaj članak ima za cilj da pčelari ne troše novac na nepotrebne i štetne lijekove, već da koriste jeftinija i zdravija sredstva još bolja i učinkovitija. Uz to je bitan i momenat kada se što koristi. Bilo bi najbolje kada bi svi u isto vrijeme radili jednako. Kada bi ovo ovako bilo objavljeno u časopisu odmah bi se javili "stručnjaci" da ovo nije istina, a u isto vrijeme zagovaraju upotrebu lijekova na bazi bojnog otrova kumafosa. Kumafos je bojni otrov nerazgradiv kroz sto godina, a trgovci traže da se svake godine kupi novi, a upotrebljeni uništi ili zakopa u zemlju. Četiri godine zaredom davali smo iste letvice sa osnovom kumafosa i djelovale su kao prvi puta. Možda bi djelovale i duže, tj. dok u letvici ima otrova. Pčelari Voćina ispitali su istinitost napisanu na paketu o roku trajanja. Uzeli su asuntol kojem je prošao rok trajanja prije 30 godina, napravili letvice i upotrijebili. Djelovao je kao nov. Kumafos je osnovna materija i u Perizinu i Check Mite-u, zabranjen u EU. Sami proizvođači priznaju otrovnost jer upozorenje o štetnosti piše na omotu. RIJEŠENJE JE NAĐENO U SVEOPĆOJ DEZINFEKCIJI a) Dezinfekcija košnica kaustičnom sodom Dezinfekcija košnica i sveg pčelarkog pribora u otopini kaustične sode u vodi 2-4 %. Bure od meda (od 300kg) prereže se po pola, na otvorenom, stavi na 4 bloka cigli, ulije oko 50 litara vode i 2kg sode, naloži vatra i kliještima ulaže cijeli sanduk sa grubo očišćenim okvirima vezanih špagom. Radi vruće vode za par minuta očiste se dijelovi voska i propolisa pa čak i boja spuzne s drva. Kliještima izvađeni sanduk s vezanim okvirima dobro se ispere mlazom vode i stavi na sušenje. Dezinfekcija se može vršiti i sa hladnom vodom i sa 2% sode ali sporije. Po završetku rada otopina se može ostaviti za poslije ili špricom politi prostor ispred košnica. Trava se neće osušiti.
Nekada se vršila dezinfekcija košnica opaljivanjem, ali to je samo površinski. Soda ulazi u sve pore drveta i stiže tamo gdje plamen ne može. Soda ubija sve organizme i sva jajašca štetočina. Kaustična soda izjeda i masnoće pa se s njome nekada na selu kuhao sapun od masnoće. Kupuje se u poljoprivrednoj ili veterinarskoj apoteci. Cijena jednog kilograma je ispod 50 kuna, a sa 2kg se može dezinficirati više od 100 sanduka tj. dokle god se tekućina ne potroši. Dezinficiraju se svi dijelovi košnice i alat osim krova. b) Parafiniranje košnica Košnice se mogu, osim bojanja, zaštititi od vlage i raznih bolesti kuhanjem u parafinu. Jedan kilogram parafina košta 12,5 kn kod Šandor Barna iz Ivanovaca Đakovačkih br. 78, mobitel 098/338-554. Šalje pouzećem 30kg. Postupak parafiniranja Na otvorenom prostoru postavi se na četiri bloka posuda u koju se može staviti nastavak da iznad njega bude još barem 20 cm višlja stijenka posude. Uloži se parafin, naloži vatra i pričeka da se parafin zagrije na 380° C. To je momenat kada se iz parafina diže plavičasti dim koji je zapaljii, ali se lako gasi tako da se posuda prekrije limom a vatra smanji. U tako zagrijani parafin lagano se spušta sanduk. Ukoliko je sanduk jače vlažan iz njega će izlaziti vodena para i stvarati pjenu od parafina. Ako se sanduk naglo spusti sigurno će se pjena dići naglo i preliti preko posude u vatru te će se zapaliti. Da se to ne dogodi sanduk se drži kliještima i po potrebi spušta u parafin ili diže da se previše ne pjeni. Kada iz sanduka ide sve manje pjene tada se spušta cijeli u parafin a vatra potiče do 300° C. Kada se potpuno prestane pjeniti, znači u drvetu više nema vode i treba ga odmah izvaditi jer će tada parafin početi ulaziti duboko u drvo i otežati ga. Za vrijeme vađenja temperatura mora biti oko 300°c. Dok je temperatura bila preko 300° C sva je voda iz drveta izašla van ali tu toplinu nije mogao preživjeti niti jedan organizam, jajašce niti spore gljivica a drvo postaje zaštićenije i dugotrajnije. Izvađeni sanduk treba ocijediti od vrelog parafina. Sanduk koji nije bio vruć ocijeđen ili prehladan, na njemu će ostati previše parafina, koji se kasnije na suncu topi i cijedi, a to je višetruka šteta. Više je potrošeno parafina, sanduk klizi u rukama i jedan po drugome - košnica nije stabilna. Kako će pčelar znati kolika je temperatura ako se nema termometar za visoke temperature? Uzme se neka letva i lagano gura u vrući parafin. Ako se malo pjeni znači da je temperatura jedva prešla 100° C, kod 200° C pjena je burnija, a kod 300 vrlo burna. Tada se počinje sa umetanjem sanduka u vreli parafin. Košnica koja se jednom parafinira kod potrebne dezinfekcija ponavlja se opet u parafinu, ali tada je potrošnja parafina beznačajna. Parafinirati treba nove košnice, ali starije ne jer upijaju previše parafina. Okviri se ne dezinficiraju u parafinu već samo u sodi. ŠTETNO DJELOVANJE LIJEKOVA
Poznato je da se lijekovi prave od otrova u malim količinama ili su antibiotici koji mogu štetiti i čovjeku pa su zabranjeni u pčelarstvu. Lijekovi, antibiotici na bazi gljivica jednu bolest liječe a drugu razvijaju. Nosemoza se liječi antibiotikom na bazi gljivica. Taj lijek djelomično liječi pčele od Nosemoze (one bolesne), ali u svih pčela u zajednici uništava prirodnu obrambenu sposobnost od gljivičnih bolesti, pogotovo ako se antibiotik daje preventivno. Krečno leglo je gljivično oboljenje pčelinjeg legla. Poslije liječenja pčela od Nosemoze antibioticima, dolazi do naglog širenja bolesti na sve košnice. Protiv gljivičnog oboljenja nema lijeka niti se može spriječiti ulazak spora u košnice, jer se one razvijaju u vlazi i zrakom se dižu ispod košnica i ulaze u njih. Oboljeti će samo one koje su izgubile prirodnu otpornost. Mravlja kiselina vraća prirodnu obrambenu sposobnost pčelama koje su je izgubile i tako nakon upotrebe mravlje kiseline u liječenju varoze polako nestaje krečno leglo. Kako se onda riješiti nosemoze bez lijekova Nosemoza je bolest odraslih pčela i nije prelazna s pčele na pčelu. U crijevu zaražene pčele živi parazit i brzo se razvije. Radi toga pčela ne može potpuno preraditi med, već ga poluiskorištenog, kao slatki izmet, izbacuje, a snjim i milijune uzročnika nosemoze. Bolesne pčele svoj izmet ispuštaju u okolini pčelinjaka. Kako je izmet samo pola prerađen on je slatkast i mirisan, pa privlači druge pčele da ga pojedu i tako se zaraze. Naročito je opasno imati otvoreno pojilo na koje iz visine može pasti slatkasti izmet bolesne pčele. Na takvom pojilu mogu se zaraziti sve pčele koje dolaze na vodu, jer su se uzročnici bolesti raširili po cijeloj vodi. Rješenje : treba imati higijensko pojilo tako da pčele ne mogu u vodu, a one iz zraka da ne mogu ispustiti izmet u vodu. Zato bi trebao krov pojila biti barem 20 cm širi od vode a po mogućnosti ispod krošnje drveta. Tokom zime bolesne pčele ne mogu se češće čistiti pa ispuštaju slatkasti izmet po okvirima i po saću. Druge pčele to pokupe i zaraza se širi, društvo slabi i u proljeće često ugine. Rješenje je izvaditi rame, izvrcati med i upotrijebiti ga za ljudsku ishranu, ali ne smije u otkup. Vosak pretopiti a rame dezinficirati u otopini kaustične sode. Tijekom ljeta u 7. mjesecu treba pčele tretirati protiv varoe mravljom kiselinom najmanje mjesec i pol dana jer mravlja kiselina djelomično spriječava razvog gljivica i oporavlja pčele. 22. 6. vrhunac je razvoja legla i pčele ga polako smanjuju, a varoa se nastavlja sve jače razvijati. Tu počinje najveća opasnost za pčele. Upravo tada treba početi tretirati pčele mravljom kiselinom u prahu da se do 8. mjeseca uništi varoa i što više krečnog legla. Prigovor je da se za vrijeme paše ne smiju koristiti nikakvi lijekovi iz puno razloga. To ne vrijedi za mravlju kiselinu, jer se ona u ljudskoj ishrani koristi kao konzervans hrane. Ukoliko koncem 6. mjeseca ima neka intenzivna paša, mravlja kiselina se može slobodno upotrebljavati za lječenje varoze. Kiselina koja je možda ušla u med postepeno ispari i to zato što kiselina iz praha sublimacijom više nije krutina ni tekućina već plin lako hlapljiv i brzo ishlapi iz meda. Kada bi u medu i zaostalo malo kiseline to ne bi bilo štetno niti protuzakonito jer je to prehrambena kiselina.
Američka gnjiloća pčelinjeg legla Prije više od 200 godina kada je američka gnjiloća pčelinjeg legla donesena iz Amerike, nije bilo lijeka, a glavnina košnica bila je sa nepokretnim saćem i nije se mogla ustanoviti bolest dok pčele nisu uginule. Iz uginule zajednice, pčele iz drugih košnica brzo su odnijele sav med, ali i bolest. Tako se bolest brzo raširila po svim pčelinjacima i nastao je pomor kao kod kuge, pa je i nazvana „kuga“. U to vrijeme jedino je rješenje bilo spaljivanje. košnice. Košnice pletare spaljivale su se zajedno sa pčelama, voskom i medom. Mnogi pisci knjiga o pčelarstvu još i danas prepisuju te uputei nanose valike štete pčelarima, naročito pčalarima početnicima. Poneki opisuju opaljivanje košnice plamenom, no to je samo površinski, a u dubini uvijek zaostane nešto skriveno i eto opet bolesti. U košnicama s pokretnim saćem bolest se lako otkrije i može se spriječiti ugibanje zajednice. Kada se ustanovi bolest košnica se na večer zatvori, unese u prikladnu prostoriju, a pčele uguše sumpornim trakama i spale. Med se izvrca i upotrijebi kod kuće. Ne treba ga dati u otkup i ne smije se dati pčelama. Vosak se pretopi, a okviri i cijela košnica dezinficira u otopini kaustične sode. Ako je košnica parafinirana, tada se dezinfekcija vrši u parafinu, kao i prvi puta. Okviri se dezinficiraju u kaustičnoj sodi, a ne u parafinu. Ovaj postupak se do danas pokazao najjeftiniji i najbolji. Preporuke iz prošlosti da se lijeći antibioticima, ne isplati se. Dokazano je da je lijećenje skuplje i štetnije od opisanog načina. Prigovor da se u vosku zadrži dio uzročnika, može biti točan, ali prerađivaći voska obavezno sav vosak pri topljenju dezinficiraju 20 minuta na 120 ° C, bez vode. Dakle američka gnjiloća obrazovanom pčelaru više nije ni kuga ni bauk. Oslobođenje pčela od varoe -
Mravljom kiselinom u prahu od 22.06. – 01.08.
-
Oksalnom kiselinom koncem 11. mjeseca, kad nema legla
22.06. najduži je dan i vrhunac razvoja pčelinjeg legla. Dani postaju sve kraći, a pčele to znaju i počinju smanjivati leglo, no varoa ne, već obrnuto, sve jače se razvija u sve manjem leglu pčela. Tu počinje opasnost za pčele, treba im pomoć čovjeka – pčelara. 23.06. valja početi tretirati pčele mravljom 60 % - tnom kiselinom u prahu. Zašto u prahu, a ne u tekućini? Kiselina u tekućini na višoj temperaturi od 22° C naglo isparava, brzo se potroši i pčele napuštaju košnicu do navačar dok se ne spusti temperatura. Kiselina u prahu (Sanocid) ne isparava, već sublimira, a sublimacija je spori proces i podnosi višiu temperaturu za prelazak iz krutog u plinovito stanje. Upravo to svojstvo je povoljnije za ljetne žege.
Mravlja kiselina omamljuje varoe, one se otpuštaju od pčela i padaju na pod, tu prolaze druge pčele i kada se varoa osvijesti, prelaze na druge pčele i krug se nastavlja. Rješenje: antivarozna podnica Varoa koja se otpusti od pčele, omamljena kiselinom, pada kroz mrežu na zemlju. Tu pčele ne hodaju i varoa se ne može vratiti nazad, već ugiba. Doze kiseline u prahu su slijedeće: na društvo u jednom nastavku do 1 dcl, na 2 nastavka do 2 dcl, tj. jačem društvu punu dozu, a slebijem smanjiti. Sanocid sublimira duže od mjesec dana, ali svaki tjedan treba dodati pola doze, kako bi se zadržao koncentrat. Oko 1. 8. treba prestati s tretiranjem, jer se trebaju leći zimske pčele. Postoji prigovor da kiselina prodire i kroz poklopac i ubija leglo. Tu ima istine, alii istine da ubija varou u leglu. Na pčelaru je sada odluka da li će žrtvovati jedan dio legla da očisti varou i krečno leglo ili će štedjeti leglo, varou i krečno leglo. Upravo zato što kiselina ubija i dio legla ne smije se više koristiti u 8. mjesecu kada pčele trebaju početi s uzgojem zimske pčele.
Ovako tretirane pčele dobro su očišćene i ne treba ih više ničim uznemiravati do kraja 11. mjeseca, kada se daje oksalna kiselina dozatorom, 5 mm po ulici gdje ima pčela. Bilo bi idealno kada bi svi pčelari to radili u isto vrijeme, međutim uvijek ima onih koji, makar i na svoju štetu, čine drugačije, samo da nije isto. U ljudsko društvo ugrađena je jedna doza nepovjerenja u svemu na svijetu, pa tako i u pčelarstvu. Oni koji ne vjeruju, neka to ispitaju, pa sa argumentima mijenjaju ili dodaju načinu držanja zdravih i jakih pčela bez otrovnih likekova. ZIMSKE PČELE Već su stari pčelari ustanovili, po opažanju, da nova pčelarska godina počinje u 8. mjesecu iako nisu imali znanstvene dokaze za to. Nauka je utvrdila da pčele u 8. mjesecu počinju hraniti jajašca budućih radilica nešto drugačijom hranom, tako da im se produžuje životni vijek do 8 mjeseci, a ispod oklopa stvara vrlo tanki sloj potkožnog tkiva, zgusnute energije da bi mogle dočekati proljeće. Zimske pčele se počinju leći oko polovice 8. mjeseca , a krajem mjeseca preuzimaju ulogu domaćica. Sve pčelarske aktivnosti treba obaviti prije nego što zimske pčele preuzmu ulogu domaćica, jer im rad skraćuje životni vijek i ne dočekaju planirano proljeće. Najduže žive pčele koje su uzgajale ljetne pčele u 8. mjesecu. One žive i do 8 mjeseci, one iz 9. mjeseca žive do 7 mjeseci, a kasnije izležene pčele žive još kraće, tako da nije dobro forsirati pčele da u 10. i 11. mjesecu da imaju leglo, jer tada nastaju dvije štete. Prvo: pčela iz 8. mjeseca se istroši i ne dočeka proljeće, a drugo: pčele izležene u 10. i 11. mjesecu ne žive 8 mjeseci, već samo 4 ili 3, pa ni one ne dočekaju proljeće u punom sastavu. Preforsirane pčele iz jesenskog uzgoja često puta toliko oslabe da pred proljeće razviju leglo i uginu jer im je izašao vijek trajanja. Pčelar pomisli da je to varoa, a ne mora biti. Tko ne prati što stručnjaci pronađu, ti idu ljudskom logikom koja nije uvijek ista sa životom pčele.
Najbolje je pčele u 7. mjesecu prihraniti, tako da u 8. bude formirana dovoljna zaliha meda za zimovanje, oko 20 kg po zajednici. Tada ne treba pogača. Sedmi mjesec je bitan za pripremu za zimu. Osim čišćenja od varoe treba stimulativno prihranjivati, ako nema paše, tako da pčele nadoknade gubitak legla zbog kiseline. Što jače pčele sa dovoljno hrane ulaze u 8. mjesec to će više proizvesti zimskih pčela i biti će jače u proljeće. Prihranu u 7. mjesecu valja vršiti isključivo sirupom, 2 dijela vode i 1 dio šećera. Ljeti znaju biti suše, sa sirupom pčele dobiju dovoljno vode. Prošlog ljeta 50 košnica je dnevno pilo po 20 litara vode iz higijenske pojilice. Danas je moderno i elegantno davati pogače. Pčelar ima manje posla, ali koliko pčela potroši vremena i puta tražeći vodu u sušnom periodu. Često puta umjesto da napreduju jako zaostanu u razvoju. Još je gore zimi. Pčelar za svaki slučaj stavi pogaču usred zime. Pčele krenu jesti ali fali im voda. Prvi lijepi dan izmami pčele po vodu, sjedaju po snijegu a ne vrate se u košnicu. Svaka jedinka u to doba godine dragocjena je za grijanje legla, pa takova društva zaostaju u razvoju. Zimi je bolje, oko polovice siječnja, svakoj košnici dati vrelog sirupa. Vreli sirup zagrije hranilicu i okolinu, za to potroši dio topline, a ostatak je najbolje da pčele žurno prenesu u saće okolo klupka. To treba ponavljati svaki tjedan, bio snijeg ili ne, s tim da se jakima da više sirupa a slabijima koji prvi puta nisu potrošile, samo malo – simbolično. Da bi se pčelar uvjerio u to neka uzme jedan pčelinjak i prihranjuje pogačom a drugi sirupom. Prvi lijepi dan pčele će ići na čišćenje. Tamo gdje je dat sirup 2:1 na snijegu će biti sve žuto od čišćenja, a na pčelinjaku gdje su date pogače u snijegu će biti same rupe od ohlađenih pčela koje su sjedale na snijeg tražeći vodu. Poslije tog iskustva više neće trebati pitati što je bolje sirup ili pogača. Na pčelarima koji ne poznaju važnost sirupa netko zarađuje sa pogačama i opet najčešće na početnicima i pčelarima koji ne čitaju. Sirup je daleko bolji i jeftiniji iako se čini da ima više posla. U stavri kada se uzmu u obzir sve operacije proizvodnje pogače i njezina štetnost zimi, ukupno je manje posla a kvaliteta veća. Cilj ovog pisanja je da pčelari ne kupuju ono što nije potrebno, tako će uštedjeti novac i rad oko pčela, a kvalitetu vratiti kao što je nekad bila. Na sastanku Udruge analizirana je ova preporuka gosp. Brijačka i zaključeno je da je stimulativna proljetna prihrana sirupom dobra i potrebna, ali da je to u 1. mjesecu prerano jer će se matica potaći na prekomjerno polaganje jajašaca i stvaranje velikog legla koje eventualnim zahlađenjem pčele neće moći grijati, pa će dio legla stradati. Prihranu šećernim sirupom bolje je vršiti krajem 2. i početkom 3. mjeseca kad je vjerojatnije da više neće doći do večih zahlađenja. ZABLUDE U PČELARSTVU Na pitanje: „Zašto se pčele umiruju dimom?“ – još i danas ima pčelara koji kažu, da je to zato što pčele pomisle da je to požar u šumi i uzimaju poputbinu-hranu za bijeg, pa im nije do obrane zajednice. To je ljudska logika, a ne pčelinja.
Istina je slijedeća: pčele se međusobno sporazumijevaju na više načina. Najvažniji im je dogovor miris, tj. kemijski sistem sporazumijevanja. Svaka zajednica ima svoj miris po kojem se prepoznaju. Kada se u zajednicu ubaci dim-drugi kemijski sistem, pčele gube svoj miris i nastaje panika od nepoznatog. Pčele naglo uzimaju med, da se nahrane prije napada nepoznatoga. Tu leži tajna koju mnogi pčelari ne znaju. Kod ubacivanja dima u zajednicu, pčele su 5 minuta u šoku-strahu i uzimaju med. Tih 5 minuta puno se ne brane i pčelari koji to znaju uvježbali su se u brzom pregledu košnice, tj ekipno – trojka. Nakon 5 minuta pčele uspostavljaju sistem sporazumijevanja i počinju sve jače braniti zajednicu. Što pčelar na dalje jače dimi obrana je sve jača i ubodi sve jači. Kada se pčele roje nekada se zvonilo, misleći da će pčele prije sjesti i roj se uhvatiti. Za vrijeme Marije Terezije izdana je naredba da onaj koji prvi opazi roj u zraku zvonjavom tvrdi da je to roj iz njegovih košnica i ima pravo ići za njim preko tuđih bašća dok roj ne sjedne i pokupi ga. Za ubrzano sjedanje vrijedi jedino snažna šprica koja stvara kišu iznad roja ili bacanje sitnog pijeska iznad roja. Vrlo često pred proljeće ugine slabija zajednica na leglu a malo dalje ima meda. Zaključak pčelara: Zajednica će radije uginuti nego napustiti leglo. Još i danas ima pisaca knjiga koji to prepisuju i tvrde. To nije istina! Ja sam tu neistinu skupo platio. U 10 košnica sam uveo centralno grijanje na struju pomoću automatike uključivanja i isključivanja između 20-25° C vjerujući da pčele neće napustiti leglo u košnicama. Sva legla stavio sam na jednu stranu košnica a grijače u okvirima sa hranilicama na drugu stranu košnica, vjerujući da pčele neće napustiti leglo, već će širiti leglo prema okvirima sa hranilicama i grijačima. Nakon 20 dana otvorio sam košnice da vidim uspjeh. Sve do jedne zajednice napustile su leglo, koje je uginulo i formirale klupko sa novim krugom legla na okviru sa hranilicom i grijačem, čak su vosak gradile po okviru sa grijačem. Poslije sam htio između dvije keramičke pločice postaviti cekas žicu i pločice staviti ispod postojećeg legla, no to nisam postavio jer je toliki bio utrošak struje da se to ne bi isplatilo. Molim pisce knjiga da ne prepisuju ono što sami nisu provjerili. Već opisana upotreba mednih pogača upitna je i treba to bolje proučiti. Dimenzije saća za leženje pčela su 4,9 mm, a čovjek je htio veću pčelu da mu nosi više meda pa lijevao satne osnove sa 5 mm promjera. To je izgledalo dobro dok nije došla varoa. Varoa se u svojoj domaji leže samo na trutovima i tu se još u čahuri oplodi, izlazi van i odmah nosi jaja na slijedeće crviće trutova i ne nanosi veliku štetu zajednicama. To se očekivalo i kod nas, međutim varoa jednako nosi svoja jajašca i na truta i na pčelu. Zašto? Pčela prirodno naraste do 4,9 mm a do 5 mm ima taman toliko prostora da se izležena varoa može po pčeli kretati i oplodidi prije izlaska iz ćelije. Dok se u Europi ne proizvedu novi valjci sa osnovom od 4,9 mm varoa će nemilice harati pčelinjacima. Ovdje je dokazano da sva živa bića imaju svoje dimenzije od-do i nije moguće jako hraniti kozu da naraste kao krava i da daje mlijeka kao krava. Pod upitnikom je i razvoj super jakih društava i dvomatičnim sistemima. Kada bi se računale sve manipulacije do dolaska super jakih društava bio bi upitnik kod rentabiliteta. Poznato je da je upitan uspjeh u paši od slabića, a jake se izroje pa opet
ništa. Srednja društva pravilno razvijena jedino su ekonomski sigurna i njih treba pravilno razvijati. Ovo pisanje ima upravo taj cilj. OSTALI PREPARATI U PČELARSTVU Negdje 60-ih ili 70-ih godina doša sam u Zagreb u Pčelarsku centralu i tražio, između ostalog, nešto za zaštitu voska u skladištu i nešto za brzi proljetni razvoj pčela. Tu je bio direktor Stevo Šimić, čuo moje traženje i rekao: “Mladiću dođi k meni u ured.“ Tu mi je rekao: “Ne kupuj te otrove!“ Točno je da Cerezin ubija voštani moljac, no Cerezin se nalijepi na stijenke saća i kada se u proljeće sanduci s voskom upotrijebe za razvoj legla, razvoj društva naglo stane. Cerezin osim moljca ubija i leglo pčela. Preporuka je da se saće treba prije uporabe provjetriti. No to nije dosta jer čak i druge godine ima rezidua. Čuvanje saća najbolje i najjeftinije je povjeriti pčelama. Poslije zadnjeg vrcanja sanduke treba vratiti košnicama i to tako da se ne stavi iznad već ispod legla. Pčele će polizati med i prenijeti ga iznad legla, a saće će obilaziti i čuvati. Kada zahladi, donji sanduk se izvadi i stavi u skladište do pregleda, jer se moljac na hladnoći ne razvija. Ukoliko je u nekom sanduku moljac već stvorio svoje leglo, to društvo je slabić, nije moglo čuvati sanduk i treba ga odmah pregledati. Tako se radi i danas. Pčelari sa tisućama košnica u izoliranim skladištima drže temperaturu oko 4° C. Forsapin za brzi razvoj pčela u proljeće nije potreban. Pelud lijekse i uljane repice najbolji su starteri za brzi proljetni razvoj, a ništa ne koštaju. Umjesto Forsapina u bezpašnom razdoblju bolje je dati, radi poticaja, šećerni sirup za brzi razvoj legla, a pelud pčele donesu iz prirode. PRVO PROLJETNO PRIHRANJIVANJE Pčela je dijete sunca. Pčele ne vide crvenu boju, ali zato vide ultraljubičastu koja prolazi kroz predmete, pa i košnicu. Pčele vide kada sunce izlazi i kada je oblačno, pa vide kada je dan sve duži. Negdje u polovici siječnja skoro sva društva počinju sa leglom. Većina društava razvijaju prvo leglo u veličini dlana na obje strane jedne rame, jača društva nešto veće leglo a slabija manje leglo. Nakon 21. dana počne izlaziti prvo leglo i preuzima ulogu grijanja i hranjenje sljedećeg legla. Do pojave legla pčele su mirovale i održavale temperaturu između 8 i 12° C. Pojavom legla pčele drhtanjem dižu temperaturu u klupku oko legla, na 35 C. Do tada je potrošnja meda bila oko pola kg mjesečno a sa leglom po 3-5 i više kg mjesečno. Pčele neće početi razvijati leglo po datumu, već po vremenu. Kada bude u siječnju prije ili poslije 15. prvi sunčani topli dan, iznad 12° C, pčele idu na pročistni let iz košnica, očiste si crijeva, mogu jesti med i to je dan početka novog legla. Nije važno da li je vani snijeg ili ne, bitno je toplina iznad 12° C, pa na više, bilo sunca ili ne. Upravo tada treba izvršiti utopljavanje i stimulativnu prihranu. Utopljavanje nije dobro izvesti odmah ujesen, jer od topline u košnici pčele produžuju kasno jesensko leglo, štetno zbog raubanja zimske pčele iz 8. mjeseca, da proizvodi leglo i skraćuje si život. Najbolje je da kroz košnicu bude propuh, koji natjera
pčele da prestanu sa leglom. Tada ne valja niti prihranjivati iz već opisanih razloga. Kada jače zahladi tada se zatvara lim ispod mreže na podnici, ali se ne utopljava. Poslije prvog pročistnog leta pčele treba odmah stimulativno nahraniti (već opisano) i maksimalno utopliti odozgora, kako tko zna. Nije važna samo debljina materijala, već dobro složena da sa strana ne ulazi hladnoća. Opisani postupak, poslije prvog proljetnog izleta važniji je nego svi stimulativni dodatci u hrani za ubrzanje proljetnog razvoja.“
