Drago Plecko -Moji Susreti s Jogijima

BIBLIOTEKA 1000 CVJETOVA

1000 CVJETOVA Knjiga 28. Urednik: VLADIMIR JAKOLIĆ, prof. Drago Plečko MOJI SUSRETI S JOGIJIMA Copyright © za hrvatsko izdanje: VB.Z., d.o.o.. 10010 ZAGREB, Goranska 12 TeL 01/6235-419 i faks. 01/6235-418 e-mail: [email protected] Za nakladnika-, Boško Zatezalo Korektorica Sefija Ibrahimpašić Grafička priprema: V. B.Z. studio Tisak; Tiskarna LJUBLJANA d.d., Ljubljana. 2001. CIP-Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica. Zagreb UOK 294.563(540) 298 PLEĆKO, Drago Moji susreti s jogijima : Radha Soami – konačno proročanstvo / Drago Plečko. – Zagreb : V. B. Z. 2001. (Biblioteka 1000 cvjetova - knj. 28) ISBN 953-301-084-X (tvrdi uvez). • ISBN 953-201 -092-0 (meki uvez) 410219031 ISBN 953-201-084-X (tvrdi uvez)

2

Drago Plečko

Moji susreti s jogijima “Radha Soami – konačno proročanstvo”

3

OSOBE I POKRETI O KOJIMA PIŠE DRAGO PLEČKO

- MAJSTORI SANT MATA - SAI BABA - MAHARISHI MAHESH YOGI - KUMARA SWAMI - SWAMI NARAYANANANDA - SHIVABALAYOGI - POONJAJI - SRI SIDDHESHWAR BABA - SWAMI MAKESHWARANANDA - HARE KRISHNA - SATYAM NADEEN - BYRON KATIE - WILLIAM BUHLMAN - ROBERT MONROE - SCIJENTOLOGIJA

4

Istina će te osloboditi, ali prvo će te razbjesniti. vlč. Chad O'Shea

5

SADRŽAJ

Predgovor …………………………………………….…..……. Namaste Indija! ………………………………………..……….

7 13

1. Let it be - Neka bude ………………………………….….…. 2. Božji oklop ………………………………………….….…… 3. Mačak na vrućem limenom krovu ………………………..…. 4. Odavde do vječnosti ……………………………..…………. 5. Zvijer iz Ida …………………………………………………. 6. Brijeg svjetlosti ……………………………………………… 7. Zvjezdane staze ……………………………………………… 8. Do posljednjeg daha ………………………………………… 9. Peti element …………………………………………………. 10. Tko pjeva, zlo ne misli …………………………………….. 11. Yoga goes to Hollywood …………………………….…….. 12. Bogovi su pali na tjeme…………………………….……….

15 31 52 88 116 124 136 156 168 191 199 208

Pogovor ………………………………………………………… 215 Biografija ………………………………………………………. 218

6

PREDGOVOR

Iscjelitelj svih tvojih bolesti jest sjećanje na Mene. Ne zaboravi to. Baha'u'llah Radha Soami je ime Boga. Boga na najvišoj od niza razina postojanja. Tako govori tradicija kojoj su pripadali Guru Nanak, Kabir, Maulana Rumi, Shamus-iTabriz, Soamiji Maharaj, Hazur Baba Sawan Singh, Kirpal Singh, Sant Darshan Singh i mnogi drugi prosvijetljeni mudraci. Propovijedaju Surat Shabd jogu, najviši oblik joge koji sam sreo. Po njima, donja su tri nivoa postojanja pod kontrolom negativne energije ili gospodara Kala Niranjana. On će nam ovaj svijet učiniti neodoljivim i okovati nas okovima želje, čežnje, taštine i strasti tako da ćemo se vječno htjeti vraćati u kolo iluzije materijalnog svijeta koji je onaj najniži, ali i onaj u kojem se duhovno može napredovati najbrže. Tako, upravo zbog apsurda, iskušenja i negativne energije kojoj se ljudska duša ovdje mora suprotstaviti. Kirpal Singh jednom je to pojasnio na sljedeći način: »Njegova (Kal Niranjanova) dužnost je zadržati vas ovdje, a vaša pobjeći iz ovog svijeta iluzije.« U borbi da se istrgne iz zagrljaja Kala, čovjek je dobio sam jedno oružje - ime Božje. Ponavljanjem Imena i osluškivanjem Zvuka s Izvora Kreacije može se duša ljudska vinuti iznad nižih svjetova i doseći svoj Izvor - Boga. Varljivi tehnološki napredak nije ugrozio drevne spiritualne istine, a još je manje ovaj svijet učinio boljim. Nikada ranije medicinska znanost nije bila razvijenija, ali se isto tako nikada nije umiralo od bolesti na strašniji način nego danas. Nikada ranije tehnologija nije bila razvijenija, ali se isto tako nikada nije umiralo od gladi i bijede kao danas. Nikada ranije sustavi komunikacije nisu bili toliko razvijeni, ali isto tako ljudi nikada nisu slabije komunicirali jedni s drugima nego danas. Zlo na magičan način hrani umove i ono nad čime su se ljudi još jučer ježili najatraktivnija je vijest s naslovnice novina. Ubijanje, silovanje i sadizam pune novine, televizijske programe, filmove, knjige i dobra je samo ona vijest koja je loša. Serijski ubojice i pripadnici podzemlja postaju popularne medijske ličnosti, dok ova fascinacija zlim lagano prodire u kolektivnu svijest. Upravo su grandiozni popisi nuklearnog arsenala, kao i kalkulacije koliko bi puta isti mogli uništiti ovu našu, kako to sarkastično kažu, »jedinu Zemlju«. Pet tisuća godina povijesti nije s 7

dnevnog reda skinulo najsvirepije ratove i političke obračune, pa je umjesno pitanje U.G. Krishnamurtija postoji li uopće evolucija kada su ljudi u pitanju. Jer, nakon svakog novog zuluma, čuje se ona poznata histerično-patetična fraza »Da se više nikada ne ponovilo«. Dogme velikih vjera već davno nemaju stvarnog utjecaja na svijest pojedinaca, a Carl Gustav Jung zlosutno najavljuje da je smrt velikih religija na pragu, kako kaže, zbog toga što mitovi koji se ne razvijaju jednostavno odumiru. Ljudi će u božjem hramu satima klečati i moliti da im grijesi budu oprošteni, ali drugima oprostiti neće. Koliko je Jung u pravu vidimo i po tome što se nepoštenje često zamjenjuje riječju sposobnost, a samo sablasni udarci sudbine pretvaraju nemilosrdne pohlepnike u molećive depresivce. Vrhunac je pesimizma novog doba razmišljanje već spomenutog U.G. Krishnamurtija: »Ljudsko je mišljenje nastalo iz neke vrste neurološke greške u ljudskom tijelu. Zato je sve rođeno iz ljudske misli destruktivno...«. Ljudsko je mišljenje uvijek rezultat naslijeđenih ili stečenih predrasuda i preduvjerenja, pa prema tome, nikada nije odraz objektivne stvarnosti. Stvarnost je ono što mi vidimo kao stvarnost i nesavršenost je čovječja notorna činjenica. Zato se kaže da je savršenom čovjeku potrebna pravda, a nesavršenom milost. Materijalna dominacija izbacila je u prvi plan disciplinu koja je zasjenila sve ostale ljudske djelatnosti - ekonomiju. A. kako to kažu inače sporni teoretičari zavjere, najbolje se prodaje ono loše i neefikasno. Cipele moraju biti loše, a automobili što prije trošni kako bi se moglo prodati nove. Ako neka tvrtka na tržište izbaci lijek protiv gojaznosti najbolje je da on bude neefikasan. Ljudi će mjesecima kupovan lijek koji uopće neće imati učinka, pa će zatim prijeći na neki novi, koji također neće imati učinka, te će mušterije preuzeti i treća tvrtka. Bude li prva efikasna, neće biti posla za one poslije nje. Zvuči nevjerojatno, ali ima čak i onih koji ne misle da bi ispunjenje jednog od snova modema čovjeka - pronalaženje lijeka protiv raka - bilo nužno dobro, istina je da bi to mogao biti odličan posao, ali isto je tako istina da bi prosječni vijek umirovljenika opasno narastao, a time ionako preveliki troškovi za mirovine. Teško je u zemlji koja ima, recimo, pet milijuna umirovljenika zamisliti poremećaj koji bi izazvalo prosječno produljenje ljudskog vijeka za pet godina. Bilo bi to 300 milijuna mjesečnih mirovina više! Ne daj Bože da još netko izmisli lijek protiv kardiovaskularnih bolesti. I bez svih tih umirovljenika, sada u svijetu dnevno od gladi umire oko 10 tisuća djece. Ljudi su materijal koji nikome ne treba. Ispada da je poticanje na razmnožavanje zločin protiv čovječnosti. S druge strane se čini da je sve upravo tome podređeno. Izazovna moda, pornografija, filmska industrija, TV-programi, glazbeni hitovi, opće prihvaćena pravila društvenog ponašanja, kozmetička superindustrija, estetska kirurgija, opsesija mršavljenjem, čak industrija parfema koja koristi feromone, sve je to u službi ljudske ženke, da kada

8

za to dođe vrijeme, uhvati mužjaka i ispuni svoju funkciju. Dakle, ovaj je svijet daleko od savršenog i programiran je na puko preživljavanje. Autori poput američkog fizičara Franka Tiplera misle da fizika može predvidjeti budućnost svemira do kraja vremena, a ističe da će taj svemir biti živ još najmanje 100 milijardi godina. Dakle, još traje njegovo rano djetinjstvo. Kako kaže Tipler, na kraju će se vremena ispuniti biblijsko proročanstvo, jer će biti moguće tehnologijom nalik kompjuterskoj rekonsturirati svaku osobu koja je ikada živjela na Zemlji. Uskrsnuće tako postaje fizikalna mogućnost. Tipler navodi da svaki čovjek ima 110 000 gena i dovoljno je orijaškom kompjuteru budućnosti dati podatak baziran na određenim sekvencijama u DNK, pa da ovaj može izbaciti sve mogućnosti - one koji su živjeli i one koji nisu postojali, ali su mogli. Gledano Tiplerovim očima, faza u kojoj se nalazimo primitivni je i gotovo eksperimentalni početak hoda prema nečemu što danas ne možemo dokučiti ni znanstvenom fantastikom. Upitno je i koliki su stvarni duhovni dometi onih najrazvijenijih. Ono što je danas krajnji sagledivi cilj moglo bi sutra u zgradi duhovnih dostignuća biti prizemlje. Poviješću drmaju ideologije čija je putanja u pravilu od nekritičnog obožavanja do kraja na »smetlištu povijesti«. Najzvjerskiji zločini jednom su oslobodilački, hvalevrijedni čin, a drugi put nešto nad čime se svi zgražaju. Obožavani vođe nakon smrti postaju odvratni hohštapleri i cijela se ta dogovorena laž vrti u nedogled. Interes je odavno prevladao bilo kakove humane principe, a sve je više onih koji od ovog svijeta bježe. Jer, nakon pedesete godine kao da više ne postoje dobre vijesti. Čovjek može saznati da mu je sin postao ovisnik o drogama, da je prekasno da spriječi bankrot svog poduzeća ili da mala mrlja na plućima znaci početak kraja. Može se jednostavno srušiti pogođen infarktom, moždanim udarom ili haubom poludjelog, pijanog vozača. Godine donose svijest o ruletu koji se zove život i o statistikama koje nam, kako vrijeme prolazi, pokazuju sve manje sklonosti. Javlja se pitanje o stvarnom smislu tih nekoliko decenija življenja začinjenih bespoštednom bitkom, bolom i strahovima. Opet se kao mogući nameće odgovor da smo samo genetski materijal u biološkoj sudbini vrste, cigla u materijalnoj evoluciji za koju čak nije izvjesno u kojem se pravcu kreće. Izgleda da čovjek biološki prvenstveno teži što bržem sazrijevanju u svrhu ispunjenja svoje reproduktivne funkcije. Neki biolozi dokazuju da ljudi intuitivno odabiru onu vrstu hrane koja ubrzava njihovo biološko sazrijevanje, a ne onu koja je najzdravija i omogućava im dulji život. Uostalom, ne volimo li najviše upravo ono što nam najviše šteti? A ipak, čini se da je ljudski život najdragocjeniji dar i da i onaj naizgled najbanalniji među njima ima u širem, kozmičkom planu, vrlo važno mjesto. I sada počinje panična potraga za sudbinom i svrhom individualne svijesti, potraga za izvjesnošću koja će ukloniti strah. 9

Hazur Baba Savan Singh - »Veliki majstor«

Takvo ozračje pesimizma i nezadovoljstvo ponuđenim rješenjima mnoge je tragače navelo na istočnjačke i srodne filozofije. A i tu ima svega, od vikendaških psihotehnika kratka daha do ekstremnog asketizma i potpune predaje egzotičnim religijama. Nedostatak autoritativnih i vjerodostojnih primjera vrhunskih dostignuća u duhovnoj evoluciji daje mjesta grotesknim surogatima u liku raznih vrača-pogadača, vidjelaca aure, astrologa, samo proglašenih gurua, majstora za prečice kojih nema, te propovjednika disciplina koje ne zahtijevaju ni napor ni vrijeme. Ova knjiga ne pokušava nikome sugerirati kojim putem treba ići, niti je pisana s nekim altruisričkim motivom. Ona je moj dug ljudima od kojih sam stekao sva znanja i iskustva, onima koji, vjeruju da se knjige pišu za ljude koji će od njih

10

imati koristi. Koliko će ih biti sasvim je nevažno. Kada je jedan "novinar" utjecajnog američkog lista ponudio Hazur Babi Sawan Singhu da napiše reportažu o njegovoj misiji i time s filozofijom Radha Soamija upozna milijune ljudi, veliki je guru to odbio. »To bi samo na suptilni način pothranjivalo vašu taštinu - objasnio je - jer oni koji su sazreli za Nam (Ime Božje) doći će do mene i bez vas...« Zato je naivno zavaravati se da bilo tko može dati nešto više od vrlo skromnog doprinosa. U ovoj se knjizi radi o pregledu saznanja do kojih sam došao za vrijeme dvadesetpetogodišnjeg traganja za spiritualnim istinama istoka. Također, ova knjiga ni u kom slučaju ne ukazuje na superiornost istočnjačkih učenja nad kršćanskom mistikom, jer će učinkovitost nečije prakse prije svega ovisiti o iskrenosti i naporu uloženom od strane aspiranta. Procjene vrijednosti određenih učenja i osoba sasvim su subjektivne, onakve kakvima ih doživljavam na bazi osobnog iskustva. Neugodni detalji iz života slavljenih istočnjačkih vjeroučitelja nisu izbjegavani ni u jednom trenutku, dapače, biti će vjerojatno iritantni i hladan tuš za još uvijek vruće i novopečene tragače. Sigurno im se neće dopasti ni moje mišljenje da i najveći gurui ne mogu utjecati na tijek njihova ovozemaljskog života, a još manje mogu rješavati svakodnevne probleme pred koje ih život stavlja. Ni najponiznijim se molitvama ne može isposlovati mimoilaženje gorke čaše žuči koju nam je namijenio Stvoritelj. Zato uživajte u ljubavi onih koji vas vole i koje volite, do kraja i bez ostatka. Sa zahvalnošću uživajte u trenucima sreće i ne gubite vrijeme boreći se za prestiž i društvo moćnih, jer doći će dan kada ćete žaliti za svakim propuštenim trenom ljubavi i suočiti se sa onime što vam On zapravo želi reći. Volite sve, i neprijatelje svoje, jer vaša mržnja ne izjeda njih već vas same. Zapamtite: njihova bol će sutra biti vaša. Ne zavaravajte se da će svijet, osvetite li se svojim neprijateljima ili ih na trenutak istisnete, prestati ići svojim putem. Ovaj svijet može dalje bez svakog, pa tako i bez vas. Sveci Sant Mata jasno upozoravaju da je Ime najveća milost, te poštedu od udaraca ovog, prolaznog svijeta zapravo nema smisla tražiti. Nije li dovoljan primjer jednog od najvećih medu njima, Kirpal Singha, kojemu je umro petogodišnji sinčić, a da on nije zatražio svog učitelja Sa-wan Singha da učini nešto i spasi ga? Uvijek je govorio ono od čega svi nastojimo pobjeći: ništa se u ovome svijetu ne događa mimo volje Božje, ništa ovdje trajno opstati ne može i izlaz je iz ova magična kaveza samo jedan. Da od najjačih udara ovozemaljskih zala nije pošteđen nitko, vidimo i iz živome priče oca jedne od najvećih svjetskih religija, Gautame Buddhe, čiji je jedinac Rahulo, kao zaređeni monah očeva reda, umro od dizenterije u 20-oj godini života. Jedina poruka koju smatram da treba proizaći iz ove knjige jest da ljudski život ima jedan jedini stvarni smisao; prosvjetljenje, odnosno dosizanje naddualnog stanja iz kojeg proizlazi spoznaja o besmrtnosti čovječje duše i njezinog 11

božanskog podrijetla. Prema toj spoznaji treba težiti svakog dana, kao da nam je upravo taj dan posljednji u ovom životu. Sve su druge vrijednosti ovog svijeta prolazne, iluzorne i zavodljive. Dahovi su ljudski odbrojeni i život je čovjeka poput sna. Vrhunski je cilj iskoristiti dahove koji su nam preostali i probuditi se iz sna. Ma koliko puta padali, ma koliko nas puta obuzeo očaj i čežnja za trenutkom predaha, moramo se ponovo dizati i ići prema cilju zbog kojeg smo stvoreni. Autor

12

NAMASTE INDIJA! ...Proces buđenja nije nikada bezbolan, jer podrazumijeva potpuno otpadanje ega i osobnosti, onog što mislimo da jesmo i onog s čime se identificiramo. U nekim slučajevima, Izvor koristi pero pauna za taj prijelaz. U drugim slučajevima, gdje je ego jak i drži nas pod kontrolom, Izvor koristi malj, kao u tvom i mom slučaju! Pomaku iz treće u četvrtu dimenziju obično prethodi tamna noć duše. Tada, kad smo preplavljeni očajem, ne znamo ni tko smo i više nemamo odgovore na živome izazove, čežnja za Jedinstvom s Izvorom vodi nas kući. Budi strpljiv jer si u rađaoni. Tvoja je čežnja putovnica za povratak doma, a tvoje nestrpljenje da tamo stigneš posljednji pokušaj uma da te u tome spriječi. Sve je dobro, uvjeravam te!

Frankfurtska zračna luka. Mirisi parfema šeću uz mene. Pokušavam odgonetnuti odakle ih poznajem. Misli dodiruju oblačić sjećanja u prolazu, ali slika se ne izoštrava. Ostaje osjećaj familijarnosti. Noge me odnose do kafeterije. gdje ću popiti tko zna koju kavu zaredom. Živci su mi podraženi kao da ih netko češlja perom, u prsima neka nelagoda, ali mehanički naručujem rijetku crnu tekućinu. Prstima prebirem male, papirnate vrećice šećera. Ima bijelog i smeđeg. Hoću li živjeti zdravije i duže ako odaberem smeđi? U sebi listam svu onu frazeologiju o zdravim namirnicama, o »četiri bijele smrti«, medu kojima se ističu lijepi, čisti kristali koje ću koju sekundu kasnije strovaliti u crnu tekućinu. S obzirom da idem u indiju ne mogu drugo do nasmiješiti se na ovu fizikalnu demonstraciju jedne religijske dogme koja govori da će se naš duh jednom rastopiti u Stvoritelju i prividno nestati poput šećera u kavi ispred mene, Koliki su mi to rekli s potpunim uvjerenjem u glasu, mada sami nisu znali je li to doista tako. Nema zapadnjaka zadojenog istočnjačkim filozofijama koji nije stotinu puta čuo da je broj udisaja i izdisaja čovječjih određen unaprijed, a tako i trenutak njegova napuštanja fizičkog tijela. Kog se vraga napinjem oko šećera, kad mi smeđi ne može dati ništa doli iluziju da okolo šećem zdraviji i da će ova kožna vreća ispunjena kostima i mesom potrajati dulje. Ovaj ritual čekanja zrakoplova za Indiju koji prati sasvim lagani »Reisefieber« prolazim već deseti put. Mogao bih iščupati tisuću razloga zašto me stalno obuzima to isto nejasno uzbuđenje. Možda njihanje palmi na prekrasnim plažama Kovalama, neviđeno šarenilo i vreva 13

trgovačkih dijelova Bombaja, smog ranih delhijskih jutara dok odlazim u park hraniti majmune bananama. Ili je to potajna nada da ću otkriti neku tajnu nedostupnu drugim turistima ružičaste kože, smiješnih kratkih hlača i straha u očima od prosjaka koji će ih dodirivati svojim prljavim, gubavim prstima. Prvi se put pitam zašto ponovo idem tamo, što je moj stvarni motiv da letim prema eskadrilama komaraca i nesnosnim noćnim vrućinama koje me čekaju, uz obvezno pitanje: što mi to sve treba? Pronalazim odgovore, jedan za drugim. A iznutra odzvanja: nije to, nije to... Uvjeravam se u onaj dosadni kliše o potrazi za istinom, a ne mogu ni sebi razjasniti što bi ta istina trebala biti. Kako reče jedan vječito pijani nihilist, kada mu je votka natopila neurone, a gorčina ranih iskustava probila branu odgojnog tabua: »Stari, ja si ne mogu zamisliti sebe kao anđela.To bi značilo gledati u Boga i kloparati krilima. I tako to vječno. Mislim da bi bilo samrtno dosadno...!« Jedna apstrakcija koju ne mogu dodirnuti, jedan veliki strah u koji se ne usuđujem gledati, ne može biti objašnjenje za taj nagon i tragalački instinkt lovačkog psa koji njuši miris nečega, a da zapravo sazna kakva je divljač tek kad jednom do nje dopre. Nije to više ona pijana noćna rasprava dok konobaru pada glava od umora, čekajući da nas želučana kiselina konačno otjera k vragu. A mi tupimo o tome je li Isus bio astronaut i je li Bog zapravo zloćko koji dopušta toliko zla na ovoj planeti.

14

LET IT BE Ništa nije stvarno. John Lennon Prisjećam se Maharishi Mahesh Yogija i mnogih sati koje sam prosjedio u procesu transcendentalne meditacije, kad mi je bilo rečeno da ljudska pažnja spontano kreće prema području veće sreće, a stanje bez misli, koje neki zovu samadhi, a drugi transcendentalna svijest, situacija je kad je ta sreća maksimalna, kad se čitav sustav stavlja u stanje svih potencijalnih mogućnosti i spontano reorganizira u pravcu savršenog reda. Utrnuće aktivnosti uma trebalo bi nastupiti bez ikakva napora, jer, eto, naš um žeđa za tim stanjem apsolutnog mira kuda će, damo li mu priliku i bija mantru (kratka riječ osobite zvučne kvalitete koju se za vrijeme meditacije ponavlja u sebi), naprosto pohitati, Maharishi je taj proces nazvao, uz opće zgražanje onih koje to vrijeđa jer su dobri vjernici, mehaničkim putem k Bogu, i time sebi na Zapadu zapečatio sudbinu, kao i Beatlesi, kad su izjavili da su popularniji od Isusa Krista. Lijepo je pojasnio i pravu istinu o našem biću. Usporedio je to s projekcijom filma na bijelu pozadinu ekrana. Film su naše misli, a pravu narav našeg bića ne možemo spoznati dok ne vidimo prirodu ekrana, Zaustavljanjem filma, u našem slučaju tijeka misli, suočavamo se s ekranom kakav on zaista jest. To je stanje spoznaja cjelokupne Kreacije na njenom izvoru. Kad jednom naučimo da ovo svakodnevno stanje svijesti koegzistira s tom vječnom transcendentalnom sviješću, koja je sva blaženstvo, dostići ćemo Kozmičku svijest. Maharishi je prvi precizno sistematizirao tzv. »viša stanja svijesti« o kojima govore sve škole joge i meditacije. Tako on govori da postoji sedam stanja svijesti. Prvo je stanje spavanje bez snova, a drugo spavanje sa snovima. Treće je stanje ovo naše, svakodnevno, budno, koje obično nazivamo normalnim. Stanje bez misli, kad postoji samo iskustvo čiste svijesti ili jastva, zove se samadhi, a Maharishi ga zove transcendentalnom sviješću. To četvrto stanje svijesti dokazao je u svom doktoratu dr. Keith Wallace, jedan od znanstvenika koji su se Maharishiju pridružili još u počecima njegove misije na Zapadu. Peto se stanje svijesti zove Kozmička Svijest, a kao što sam već rekao, radi se o paradoksalnom stanju kad je čovjek budan, a istovremeno ima iskustvo blaženstva koje donosi transcendentalna svijest. Kad osoba, daljim razvojem, spozna da je pojavni svijet načinjen od istog materijaia kao i njena svijest, dapače, u neku je ruku produžetak njene vlastite svijesti, tada se nalazi u Božanskoj svijesti, kojoj je Maharishi 15

naknadno, da bi izbjegao konflikte s teolozima, nadjenuo ime Proširena kozmička svijest. Svijest jedinstva ili gyana jest sedmo stanje svijesti, kad je sve ono što se nalazi u pojavnom svijetu ispred nas dio nas, kad osjećamo da smo u svemu što vidimo. Navodno je stari rishi Jaimini definirao i osmo i krajnje stanje svijesti, tzv. Brahman svijest. Kad jogi dosegne tu najvišu razinu, on se nalazi u svemu što postoji u svemiru, njegova je svijest proširena do krajnjih mogućih granica.

Sant Rajinder Singh - aktualni majstor Sant Mata

Neka mi Maharishi oprosti na ovom pojednostavljenju njegovih teorija, koje su izazvale veliko zanimanje zapadnih istraživača. Kad ga je netko pitao kako on kao čovjek u višem stanju svijesti od većine ostalih ljudi vidi bića oko sebe, on je rekao: »... Sva živa bića, bio to pas ili čovjek, vidim onakvima kakva ona jesu, ali me njihov oblik ne može zavarati da ne bih vidio istu božansku iskru u svakome od njih...«

16

Zanimljivo je da Maharishi Mahesh Yogi nikada u svoju terminologiju nije uključio nazive poput kundalini shakti ili čakre, koji inače predstavljaju temelje učenja klasične indijske joge. Nije ni čudo, ako znamo da pripadnici Shankarine tradicije, iz koje dolazi Maharishi, nisu smatrali čakre realnima. Kad slušate priču o TM-u sve se čini lakim, jednostavnim i na dohvat ruke. Bez napora do prosvjetljenja. Tako je govorio Maharishi. Vjerojatno je to i učinio. Uza sav trud, uz njega nisam uspio sresti nikog drugog kome je to uspjelo. Bilo je trenutaka kad sam na djelić sekunde dodirnuo tu prazninu u kojoj se nalazila samo moja svijest i tada bih, uz snažan trzaj tijela, doživio bljesak bijele svjetlosti i osjetio jedan val unutarnjeg zadovoljstva, koje bi potrajalo i nekoliko sati. Uvijek su me uvjeravali da je ključ u nenapornom meditiranju. Um ne možemo ni na što siliti, jer će on odgovoriti otporom i zaliti moždane puteve novim grozničavim mislima. Proces treba biti spontan, stalno su govorili, a ja nisam nikako mogao shvatiti zašto taj proces ne funkcionira uvijek. Teoretski, da uzmem bilo koju misao i nenapomo je držim u svojoj svijesti, ona bi me trebala odvesti u samadhi, spontano i jednostavno, jer je tamo najbolje i najljepše. To se, međutim, nije dogodilo. U početku jest, a onda je taj um dokučio u čemu je trik i više na moju lukavost uopće nije reagirao. Nikako ga nisam mogao nagovoriti da me propusti kroz vrata za koja nisam ionako znao kuda me vode, a za ono obećanje da ću se raspršiti u brahmanu iliti bitku, poput šećera u kavi koja mi se upravo slijevala niz grlo, nisam znao što mi zapravo donosi. Navodno do dna svoje svijesti ne možemo kliznuti stoga što nam to priječi stres nagomilan u živčanom sustavu. Kad se naša pažnja približava toj najnižoj razini pobuđenosti živčanog sustava, stres je ono što nas izbaci na površinu. Kad jednorn opetovanim, ponavljanjem mantre raspršimo stresove, put u transcendentalnu svijest biti će otvoren. I dok smo svi jedni drugima pjevali pjesmicu »Happy TC (transcendentalna svijest), to you, happy CC (Kozmička svijest) to you, happy GC (Božanska svijest) itd...« nismo ni znali je li to ugodna nepomičnost u mraku, gdje se ništa ne događa niti miče, ili neko drugo stanje koje ionako ne možete opisati dok u njega ne dospijete. A kad dospijete. onda ćete reći da je to takvo stanje koje se riječima ne da opisati ili da je nemoguće to stanje opisati dok u njega ne dospijete. Trgovali smo u svojim glavama, nudeći svoju individualnu svijest za proširenu na cijelu Kreaciju, lukavo izbjegavajući odricanja od svjetovnih i putenih užitaka, za koje su nam rekli da će, kad se dovoljno razvijemo, sami otpasti. A kad nisu otpadali, počeli smo se pomalo prisiljavati da ih sami uklonimo. Mehanički put k Bogu, koji se uvijek potkoživalo spoznajama nuklearne fizike, nije, barem na kratku stazu, davao rezultate. Širile su se glasine o rokovima unutar kojih mora doći do prosvjetljenja, pa je tako prvo u opticaju bilo pet godina za Kozmičku svijest, za

17

sedam bi se prosvijetlio i konj, rekli su mi s onim istim sjajem nekritičkog entuzijazma u očima. Godine su prolazile i ritual je počeo zamjenjivati znanje. Bilo je važno biti u besprijekornom odijelu, uvijek s kravatom, s pruskom frizurom i ustima punim pohvale za transcendentalnu meditaciju koja je bila jedina, a ako baš ne jedina, a ono barem daleko, daleko bolja od svih drugih. Bila je jedina prirodna, rekli su mi. Istini za volju, bilo je onih za koje je to u praksi bilo tako, ali su oni bili vrlo rijetki. Do ludila me dovodilo kad su me propitivali jesam li jutros obavio svoju redovitu meditaciju, kao da me pitaju imam li tvrdu stolicu. Vjerovalo se u tu poluautomatsku strojnu preradu svijesti, u transformaciju čovjeka u neko čisto, blaženo biće, koje, kad je već u visokom stupnju blaženstva, ne bi učinilo nekom nešto loše. Maharishi je inzistirao na tome da oni koji su u sebi sretni ne čine zle stvari drugima. Umijeće je življenja bilo u frazi »Do less, accomplish more« (»Čini manje, postigni više«), što je nažalost, krivo shvaćeno i zato mnogima poslužilo kao alibi za duhovnu djelatnost koja u nas ima ime ljenčarenje. Maharishi je oduvijek bio markantna ličnost, puna humora i mekog uvjerljivog glasa, koji nije trpio oponiranje dosadnim teoretiziranjem da bi se ispunilo vrijeme. Vjerovao je u koncept »Ubermenscha« slijepljenog od zapadnog biznismena i njegove potencijalne jogističke unutrašnjosti, Tako su nastali mali Frankensteinčići, koji su nakon dva sata jutarnje meditacije lunjali s aktovkama i bankovnim računima, stalno ponavljajući »Take it as it comes...« (»Uzmi stvari onako kako dođu...«), prenavljajući se da s mirom promatraju pad svojih dionica na burzi. Sasvim nepotrebno, jer transcendentalnu meditaciju možemo smatrati upravo idealnom za modernog čovjeka, zaslijepljenog znanstvenirn svjetonazorom i nevoljnog odreći se užitaka koje klasična joga vidi kao nepremostivu prepreku duhovnoj iluminaciji. On ne može stvari uzmati onako kako one dođu, a da mu upravo TM može pomoći u njegovu stilu života vidimo iz znanstvenog istraživanja koje dokazuje da je u pitanju metoda koja pruža najdublju relaksaciju. Dapače, jedna njemačka doktorska disertacija pokazuje da je odmor organizma praktikanata TM-a dublji od onog korisnika autogenog treninga. Uvijek kad sam odlazio od Maharishija osjećao sam se izvanredno, kao da me zapljusnuo val nekog divnog mira. Upravo kad sam gotovo euforično povjerovao da će to potrajati, ispred vrata me dočekao kakav sekretar organizacije s facijalnim grčem, koji je trebao predstavljati osmijeh vječitog blaženstva, i dao mi do znanja tko je ovdje gazda. Nisam nikada imao osjećaj da su ti ljudi zlonamjerni, suosjećao sam s njima, shvaćajući tu strahovitu čežnju za smislom, sigurnošću da se nalaze na pravom putu i da se pod stare dane neće suočiti s užasnom istinom da su se možda u ovom životu zabunili. Godinama sam znao da im nešto fali, ali nisam nikako mogao razaznati što je to. U putovnici za Raj nešto je definitivno nedostajalo. Sjećam se da sam tada pomislio kako su rijetki proroci 18

koje su toliko krivo shvatili kao Maharishija. Ono što je on želio bilo je upravo obrnuto od atmosfere koja je preuzimala glavne centre transcendentalne meditacije. Riječ karma se nalazila na listi zabranjenih. Nju je zamjenjivao znanstveniji izraz, stres. Ipak, Maharishi je jednom rekao da su »Karma naše misli...«. Mi svoje živote moramo odmisliti i ta struja stalno ide prema naprijed. Meditiranjem smo je nekako trebali odgurnuti na sporedni kolosijek, gdje bi polagano stala. Sve bi to klapalo da nije bilo tog stalnog vanjskog podražaja koji je raspaljivao emocije, a one su ubrzavale misaone tijekove u našim lubanjama. I koliko god čovjek meditirao i čekao da struja spontano skrene na drugi kolosijek, bila je dovoljna jedna jedina uznemiravajuća. opsesivna misao da toj struji poskoči napon i mi ostavimo mantru i odlutamo jalovim putem dešavanja nekog od problema koji muče gotovo svakog stanovnika planete. Proći će još godine dok ne shvatim odakle je uvijek na vrijeme stigla ta opsesivna misao. I mit o savršenom zdravlju, na kojem se radilo osobito intenzivno, nije bio ništa drugo doli mit. Kao i svi drugi, TM-ovci umiru od teških oblika karcinoma i drugih civilizacijskih bolesti. Doduše, za očekivati je da netko, tko meditira nekoliko sati dnevno i tako stalno umiruje svoje živce, obično ne radi više od četiri sata na dan, hrani se strogo vegetarijanskom hranom, ne pije, ne puši, ne pije crnu kavu niti se druži s onima koji nisu njegovi istomišljenici, bude zdraviji od većine ostale populacije. Još ako radi joga vježbe, zasigurno će mu to koristiti, ako je u pitanju zdravlje. S druge strane, stvarno izgleda da nekoliko stotina radova o efektima TM-a pokazuje da stres, neprijatelj broj jedan, kod praktikanata ovog tipa meditacije ne ostavlja tako duboke tragove kao kod normalne populacije. Tu je ideju osobito popularizirao dr. Deepak Chopra, negdašnji miljenik Maharishi Mahesh Yogija i čovjek koji mu je, nakon nekoliko godina, diskretno okrenuo leđa. Osnovao je ajurvedsku kliniku u Massachusettsu, koja je zahvaljujući poznatim klijentima poput recimo Elizabeth Taylor, stekla zavidnu reputaciju. Dok su ga alopatski liječnici uporno napadali, on je svojim knjigama sticao naklonost javnosti i svoje je aktivnosti premjestio u San Diego. Navodno i sada jedini dijeli tehnike »blaženstva« i »primarnog zvuka«, za što ga je nekoć ovlastio njegov tadašnji guru Maharishi. Religijskih se konotacija svojeg učenja odrekao, vjerojatno u strahu od još žešćih kritika od strane znanstvenog lobbyja, koji pokušava ukazati na veću teoretsku nego praktičnu vrijednost iscjeljiteljskih metoda koje propovijeda ovaj bivši višegodišnji liječnik u hitnoj službi jedne bostonske bolnice. Neki njegov razlaz s Maharishijem tumače Deepakovim odbijanjem da se pokori strogim pravilima guruove organizacije. Maharishi je prvi istočnjački prorok koji je zapadnu znanost natjerao na razmišljanje o nečemu što je do tada spadalo u indijsku mistiku. Njegova su tumačenja procesa u ljudskoj svijesti briljantna, prijevodi vedskih klasika kristalno jasni, a vjera u to da je upravo on poslanik koji otvara vrata Satya Yuge (Zlatno 19

doba) nepokolebljiva. Kad su ga pitali zašto njegov učitelj Swami Brahmananda Saraswati nije pisao knjige, on je uz svoj krakteristični smiješak odgovorio; »On je stvorio mene!« Mahesh Yogi je tako postao živuća knjiga najviših vedskih znanja, koja su tijekom zadnja dva desetljeća trebala preporoditi zapadnu civilizaciju umornu od ratova, ekoloških problema, droga, nasilja, depresija i bolesti. Na njegov poziv »Meditirajte ne samo da pomognete sebi već i da promijenite ovaj svijet nabolje« odazvali su se mnogi. Dok su ga u Indiji zavidno kudili, autoritet na Zapadu mu je neprestano rastao, jer su mnogi od njega očekivali spas iz surovih kandži zapadnjačke materijalističke svijesti, velikog je neprijatelja imao u Indiri Gandhi, pa se u Indiju vratio tek dan nakon njenog ubojstva. Nije bio bolje sreće ni s njenim sinom, pa je uskoro praktično obustavio sve projekte vezane uz svoju domovinu. Tih, srednjih sedamdesetih, uveden je tzv. TM-sidhi tečaj, na kojem se trebalo ovladati siddhijima, neobičnim moćima koje opisuje Joga Sutra, klasično djelo velikog jogija i rishija Patanjalija. Podučavala se tehnika za savladavanje 18 različitih moći, od kojih je lebdenje trebala biti ona izvana vidljiva. Tisuće novih entuzijasta nagrnulo je na tečajeve koji su, uz ovladavanje levitacijom, trebali odgojiti grupe koje bi izravno utjecale na kolektivnu svijest cijelog Čovječanstva. Na individualnom bi nivou trebale ovladati neobičnim sposobnostima poput stjecanja snage slona, nevidljivosti, apsolutne kontrole gladi, znanja o kretanju nebeskih tijela, viđenja kozmičkih regija, čitanja tuđih misli, razumijevanja glasanja svih živih bića, viđenja skrivenih i udaljenih predmeta, sveznanja o unutarnjim organima, iscjeljivanja dodirom, znanja o prošlim životima, znanja o trenutku vlastite smrti, predviđanja budućih događaja, teleportacije, itd. U jogi postoji i tzv. osam velikih moći (mahasiddhi), a to su (prema Sant Kirpal Singhu): 1. anima - sposobnost prodiranja u sve stvari, čak u atome, tako da se vidi njihova unutarnja struktura. 2. laghima - sposobnost smanjenja težine, do te mjere da se može jahati na sunčevim zrakama. To se koristi za levitaciju i translevitaciju. 3. garima - sposobnost da se postane težak kao čelik i predmete učini takvima da ih nitko ne može pomaknuti s mjesta. 4. mahima - sposobnost povećanja na svemirske dimenzije i uvida u funkcioniranje nebeskih tijela. 5. prapti - sposobnost dosezanja svakog mjesta, čak i Mjeseca. 6. prakamyam - moć ispunjenja svih želja. 7. vasitvam - sposobnost upravljanja i kontrole nad svim stvorovima i elementarnim silama, poput vjetra, kiše itd. 8. ishitva - sposobnost preuzimanja uloge stvaraoca, čuvara i razarača. 20

Maharishi Mahesh Yogi

Kad broj onih koji meditiraju dosegne 1 posto, a praktikanata »sidhija« 1 promil, u sredini koja je to uspjela doseći zavladati će blagostanje, od savršenog zdravlja do potpune eliminacije svih oblika nasilnog ponašanja. Sjećam se da smo žmirili danima u nekom starom švicarskom hotelu u Arosi, dok nas je nova tehnika meditacije bacakala po mekim strunjačama. Nije to bilo odguravanje nogama, kako su to uporno pokušavali dokazati već tada brojni neprijatelji Maharishija i njegova pokreta. Nema nikakve sumnje da je u pitanju prvi stadij levitacije, kako to opisuju vedski klasici. I elektroencefalografijom se došlo do spoznaje da je trenutak podizanja tijela sa zemlje sasvim osobit glede stanja svijesti praktikanta. Maharishi je povlačio paralelu između kolektivne svijesti čovječanstva i fizikalnih sustava, pa je objašnjavao da zasićenoj otopini neke soli treba dodati 1% kristalića, pa da cijela količina tvari kristalizira. Ili. da je dovoljno da svega 1% silnica u željezu teče u istom smjeru, pa da isto postane magnetično. Vjerovao je da to važi i za ljudsku svijest. Sve će biti harmonično i idealno, kad broj meditanata dosegne kritičan broj koji je on izvukao iz fizike. Na istoj je osnovi razvio i tezu o »superzračenju«. Naime, deset zasebnih izvora nekog zračenja iste frekvencije

21

neuporedivo je slabije od istog broja izvora koji zrače istovremeno, s istog mjesta. Dakle, grupno meditiranje treba izazvati drastične promjene u okolišu, u svijesti onih koji žive oko nas, bez obzira jesu li oni toga svjesni ili ne. Posljednji je takav pokušaj bio summit maharishijevaca u Washingtonu, kad se umjesto najavljenih sedam tisuća meditanata sakupilo oko 2700 ljudi, koji su trebali demonstrirati moć TM-a tako da metropolska policija zabilježi značajan pad nasilja. Radilo se o mjesec dana kad su meditanti »zračili« glavni grad svih Amenkanaca. Posve uvjerljivi rezultati su izostali, čak je u jednom tjednu nasilje poskočilo u odnosu na prethodne godine. Ipak. ostala je nada u vidu pada nasilja u preostala tri tjedna, koji su trebali promijeniti svijet. Originalnost Maharishi Mahesh Yogijeve tvrdnje bila je da redoslijed duhovnog sazrijevanja ne ide standardnim putem opisanim u jogi, od pridržavanja moralnih normi prema spoznaji, već će onaj koji ima iskustva viših stanja svijesti automatski postati moralan, TM je tehnika koja u kratkom vremenu omogućava praktikantu iskustvo bljeskova transcendentalne svijesti, pa je to bila baza za Maharishijevo neortodoksno očekivanje. Ipak, stječe se dojam da su Yama, pet pravila koja određuju što se ne smije činiti i Niyama, pet pravila koja određuju što treba činiti, osnova za onoga tko želi koračati putem bilo kojeg oblika joge. Pet principa Yame su1-. • • • • •

uzdržavanje od nasilja istinoljubivost neuzimanje tuđeg kontrola čulnosti odricanje od posjedovanja

Pet principa Niyame su: • • • • •

pročišćavanje zadovoljstvo askeza studij svetih spisa predanost

__________________ 1

(prema Sibili, op.a.)

22

Kad su me uveli u TM-sidhi tehniku letenja, osjetio sam intenzivno žarenje pri dnu kralježnice. Čudna se vrućina lagano dizala prema pleksusu, dok mi je srce strahovito lupalo. Kad sam srce već osjećao u grlu, neka me sila naprosto katapultirala iz sjedećeg položaja s prekriženim nogama. Bio sam opušten i definitivno je sigurno da moje kratko letenje nije imalo nikakve veze s mišićima u mojim nogama. Levitirao dakako nisam, pa smo diskretno taj izraz nakon nekog vremena zamijenili terminom »letenje«. S obzirom da u dvadeset godina nitko nije doista levitirao, tako da se koju sekundu zadržao u zraku, isti se izraz koristi i danas. Maharishi je u meni oduvijek budio pozitivne emocije. Divio sam se njegovoj elokvenciji i inteligenciji i uživao u njegovoj nazočnosti, ali bi me kategorične tvrdnje da je ovom metodom moguće postići fizičku besmrtnost, uspostaviti vječni mir na Zemlji i osigurati savršeno zdravlje populacije blago iritirale. Bilo je tu bezbroj znanstvenih i paraznansrvenih radova, kojima se pokušalo dokazati da se kvaliteta svijesti u sredinama gdje su meditirali praktikanti TM-a poboljšala. Nažalost, neki su od tih radova bili neuvjerljivi, a statistike su pokoji put pokazivale nešto drugo. Maharishi Mahesh Yogi je doista postavio vrlo zanimljivu teoriju o tome da ljudsko tijelo ima neograničenu sposobnost obnavljanja. Uvjet za to je proizvodnja some unutar živčanog sustava čovjeka. Za razliku od indijske tradicije koja somu smatra biljkom, koja može čovjeka učiniti besmrtnim, Maharishi tvrdi da se radi o proizvodu samog živčanog sustava čovjeka, koji on zove »ljepkom svemira«. Taj »ljepak« povezuje materijalno s duhovnim tijelom, iz čega se može zaključiti da se povećava koordinacija duha i tijela, odnosno utjecaj duha na tijelo. Prema Maharishiju, proizvodnja some u tijelu odvija se u stanju transcendencije. Ukratko, ako osoba ima stalno iskustvo transcendentalne svijesti, koja koegzistira uz budno stanje, a proteže se i na stanje sna, to se naziva »sviješću blaženstva«. Kontinuirano blaženstvo znači, po Maharishiju, produkciju some, koja bi mogla biti neka vrsta hormona, u dovoljnim količinama da se organizam obnavlja neograničeno. Ukratko, ako se stalno osjećate ekstatično, kemija se vašeg organizma mijenja toliko da se vaš životni vijek produžuje beskonačno! Mene je uvijek mučio odgovor na pitanje je li moguće da netko bude stalno u stanju ekstaze, da li ta ekstaza nakon nekog vremena to prestaje biti. Iz povijesti znamo da je Ramakrishna u ekstatičnom transu, za vrijeme kojega su ga morali hraniti tako da su mu stavljali hranu u usta, proveo čitavih šest mjeseci. U Maharishijevu institutu provedena su ispitivanja kojima se željelo dokazati da se za tu tezu može naći biološke dokaze i objavljivano je da su meditanti ustvari biološki mlađi od svoje kronološke dobi. Za neke se tvrdilo da su nakon pet godina meditacije biološki mladi za čitavih dvadeset godina, ipak, i to je 23

još daleko od fizičke besmrtnosti. U normalnoj je starosti umro Maharishijev guru, a i sam Maharishi pokazuje jasne znakove fizičkog starenja. To je, izgleda, primjereno dobu u kojem živimo. Naknadno su uvedeni ajurvedski preparati s kojima se htjelo djelovati na zdravije i dugovječnost meditanata. Radilo se o tradicionalnim proizvodima poput amrit kalasha, za koji je dokazano da uklanja slobodne radikale u stanicama. Što je nedvojbeno vrlo korisno kao prevencija protiv najtežih oboljenja. No, ni to nisu sredstva s kojima bi se mogla postići fizička besmrtnost, o kojoj ćemo više govoriti kasnije u ovoj knjizi. Tu treba napomenuti da je Mahanshi inspirirao niz korisnih istraživanja, pa se tako došlo do saznanja da je ajurvedsko klistiranje sezamovim uljem faktor koji može smanjiti rizik od nastajanja karcinoma na debelom crijevu, a na sličan je način korisno i šafranovo ulje. Dakako u cijeloj priči ima i duhovitih »gafova«, a vrhunac je tekst američkog anti-TM-ovskog udruženja »TM-ex«, o jednom bizarnom događaju. Naime, dok je 7000 praktikanata »sidhija« meditiralo u Fairfieldu, u američkoj saveznoj državi Iowi, da bi se smanjio broj patoloških oblika ponašanja, netko je navodno provalio u dobar dio automobila parkiranih ispred zgrade kupolasta oblika, u kojoj su meditanti mijenjali svijet. Za vrijeme tečajeva bilo je vrlo zanimljivih doživljaja. Tako nam se svaku večer, kao slučajno, dok smo pili čaj, zalijepio neki Turčin, koji je u organizaciji figurirao kao Šofer. U maniri pravog komitetlije, dobro je kurio pričicama »... da je vidio meditante kako pred Maharishijem materijaliziraju cvijeće...« i slično. Naravno, mi od uzbuđenja nismo mogli zaspati i jedva smo čekali iduće jutro da nastavimo mantrati i dosegnemo moći iz bajki drevnog istoka. Čak mi je jedan predvodnik tog tadašnjeg stada ovčica iz Jugoslavije u povjerenju prišapnuo kako »... napredni sidhasi već lete amo-tamo po dvorani i hrvaju se u zraku...«. Zbog snage argumenta, dodao je da je to vidio svojim očima. Ja sam bio u sedmom nebu, pušio sam te bajke bez kriterija i nije bilo te sile koja bi me mogla skrenuti s blistavog puta prema najvišim dometima svijesti. Tek sam kasnije shvatio koliku su štetu stvarnim učenjima Maharishi Mahesh Yogija nanijeli ovakovi bojovnici bez kriterija, koji su ionako uskoro odustajali i otišli štetu činiti nekom drugom. Tračevi protiv Maharishija, koji se svake godine od 1. siječnja do 12. dana istog mjeseca povlačio u osamu, kad je, prema povjerljivim izvorima, jeo samo pistacije, množili su se. Opaki su tekstovi u zapadnim novinama podsjećali kako ga se, nakon prvobitnog oduševljenja, odrekao John Lennon, ali i ostali »Beatlesi«. Vjeran mu je, barem donekle, ostao George Harrison. Žute su rubrike punili pričama koje su se doista doimale besmislenima. Netko je ustvrdio kako je Maharishi probao zavesti ljubavnicu Paula McCartneya, pa je to bio razlog za razlaz između gurua i slavne grupe. U svjetlu činjenice da je McCartney 1999. godine sa svojom kćeri posjetio Maharishija u njegovu centru u Nizozemskoj i s 24

njime proveo više sati u ugodnom razgovoru, ova se tvrdnja čini potpuno neosnovanom. Neki su tvrdili da je hit »Beatlesa«, »Sexy Sady«, ustvari aluzija na Maharishijeve seksualne apetite. Iako će u kasnijim godinama zaredati financijskoseksualne afere vezane uz indijske gurue, Maharishi Mahesh Yogija je optužbama za seksualne ponude u svojoj autobiografiji teretila jedino Mia Farrow. Pričica je, međutim, tanka i nategnuta, valjda da smrtno dosadnoj životnoj priči glumice doda malo »začina«. Naime, mlada je Mia imala problema s usvajanjem tehnike TM, pa joj je Maharishi ponudio da zajedno meditiraju u podzemnoj prostoriji njegova indijskog ašrama. Kako dalje priča Mia, Maharishi je obavio ruke oko nje, nakon čega je ona uspaničeno istrčala iz mraka podruma, koji je inače služio za meditaciju kada su vanjske vrućine to onemogućivale na površini. Iz vlastitog istraživanja i iskustva mogu reći da je taj čovjek oduvijek živio za svoju misiju, koja je, nažalost, kopnila uslijed nepopravljivo korumpiranog Zapada, koji bez svojih bolesti ne bi ni mogao funkcionirati. Maharishijevo je učenje bilo hit, prolazni hir, potrošna roba, koja nije mogla, nakon prvobitnog uzleta, zadržati pažnju ljudi kojima su novac i društveni prestiž bili sol života. Nasilno spajanje uspješnog menadžera s odricanjem jogija bio je hibrid koji je morao odumrijeti. Instant samadhi je mogao nakratko privući dokone Amerikance, koji ubrzo potpuno nestaju sa scene. Čitava se stvar preselila u Europu, a Maharishi pokazuje očito negodovanje kad mu netko spomene Amerikance. Uprkos debaklu koji je morao doživjeti u pokušaju da promijeni svijet koji je mogao sve kupiti, prežvakati i ispljunuti, ovaj je čovjek pomogao mnogima. Meditacija je spasila neke brakove, donijela duševni mir onima koji su je prakticirali bez pratećeg fanatizma i histerije, mnogi su ozdravili od psihosomatskih bolesti i priče koje su nastojale TM dezavuirati, kao opasan za psihičko zdravije nestabilnih osoba, u osnovi nisu točne. Nema nikakvog statističkog dokaza da je tako. Jedino nezgodno istraživanje dolazi sa Sveučilišta u Stanfordu, gdje su navodno nakon godinu i pol promatranja praktikanata TM-a uvidjeli da ova metoda može djelovati negativno, jer stimulira povlačenje od ovog svijeta, katkada udaljava praktikante od njihove okoline i otežava im rješavanje svakodnevnih problema. Nitko nije rastumačio što je to toliko dobro u ovom svijetu radi čega povlačenje od njega treba shvatiti kao patologiju. Neki su tvrdili da je i neurofiziolog Herbert Benson, koji je promovirao TM kao metodu koja povoljno djeluje na moždane funkcije, ustvrdio da su efekti na mozak čovjeka isti ponavlja li on neku od indijskih mantri ili banalne riječi poput »Coca Cola« ili banana. Potvrdu za ovu tvrdnju nisam uspio nigdje naći, a mislim i da je bez osnove, jer je elektroencefalografija, kojom se Benson služio, daleko preslaba metoda da bi mogla prosuditi subjektivne vrijednosti jedne meditativne tehnike. Moje bavljenje transcendentalnom meditacijom završilo je kad više nisam vidio svrhe u višesatnom meditiranju. koje mi je obećavalo dobru probavu i 25

uspješnost u svjetovnim pothvatima. Ljudi koje sam sretao i koji su predano meditirali, slijedeći Maharishijeva učenja, u pravilu su bili pošteniji od ostalih. Ako ništa drugo, a ono zato jer su se pokušavali mijenjati na bolje. I bilo im je stalo da promijene ovaj svijet. Maharishi je ostao jedna draga uspomena, učitelj koji mi je dao prvi okus istočnjačkog svjetonazora još početkom sedamdesetih. U jednoj je stvari pogriješio. Govorio je ljudima da moraju meditirati kako bi bili uspješni. Trebao im je reći da meditiraju i ne obraćaju pažnju na uspješnost u svjetovnim poduhvatima. Trebao ih je rasteretiti imperativa uspješnosti. On razara živote zapadnjaka, koji ne mogu u korak s nametnutim ritmom. Trebao im je reći ono što je meni rekao jedan veliki jogi, a što mi je tada bilo tako teško shvatiti: »... Uvijek pobjedu prepusti drugome, a poraz zadrži za sebe. To je put joge...« Ljubav, sila za koju su rekli da čak povezuje atome, nikada nije bila dio vokabulara apostola transcendentalne meditacije. Patnju je trebalo izbjeći kao nešto nepotrebno, a ne od nje učiti i sublimirati je. Ponuđeno rješenje je tehničko, ono daje univerzalni recept i smatra da moral dolazi, kao što smo to već razjasnili, spontano, kako se čovjek kroz ovu tehnologiju svijesti razvija. Napor u bilo kom smislu, uključujući voljno isključivanje negativnih tendencija u vlastitom ponašanju i razmišljanju, nije bio dio ovog unikatnog pristupa duhovnom razvoju. Predobar marketinški pristup obećavao je brzo nešto što nije bilo lako isporučiti. Ipak, Maharishi je, u najgorem slučaju, svakome tko je imao sreću doći s njime u dodir, ostavio jednu vriiednu kockicu iz mozaika razumijevanja spiritualne evolucije i uloge pojedinca u njoj. Imao sam neodoljivi osjećaj da je sam dostigao razine svijesti o kojima je govorio, ali se nikako nije mogao načuditi kako to tako lako ne polazi za rukom onima oko njega. Mantre koje je davao bile su zapravo u početku jedna riječ, koju je trebalo misliti, a ne ponavljati jezikom. Nakon godine i pola prakticiranja, meditant bi stekao uvjete za tzv, naprednu tehniku, pa bi se originalnoj mantri dodavao još jedan slog. To bi tako išlo do, navodno, šestog stupnja, kad bi praktikant već imao mantru koja sadrži šest riječi. Uvijek se inzistirato na tome da su mantre riječi koje nemaju nikakvo značenje. S obzirom da sam iste mantre pronalazio u literaturi vezane uz hinduistička božanstva, pitao sam jednom samog Maharishija kako one funkcioniraju u tom svjetlu. Potvrdio mi je da je to točno i objasnio da «... kad je stanje bez misli između dviju mantri dovoljno dugo, božanstvo kojem pripada mantra pojavljuje se pred očima onoga koji meditira...« Bio sam nazočan kad ga je jedan praktikant ispitivao u svezi nekih svojih iskustava, želeći mu sugerirati da je dostigao stanje Kozmičke svijesti. Cilj je bio da on to potvrdi pred širim auditorijem, što bi koristilo osobnoj promociji istoga. Jogi se, međutim, nije dao navesti na tanki led i uz kikotanje se našalio. Netko ga je tako ispitivao što da čini kad ga ponavljanje mantre odvede u dubinu svijesti, kao da tone u beskonačnost. Maharishi nije nadobudnom praktikantu, koji je 26

očekivao priznanje za svoj napredak, odgovorio ništa. Nakon kratke pauze, promrmljao je: «... Tada samo treba ponavljati mantra, mantru...« Oko sada već proćelavog gurua duge kose čule su se lijepe legende poput one o njegovoj predanosti učitelju, već spomenutom Swami Brahmananda Saraswatiju, koji je od 14. do 72. godine živio kao pustinjak u zabačenim dijelovima indijskog potkontinenta, da bi ostatak života, do 84. godine, nosio jednu od najviših duhovnih titula sjeverne Indije. Kad je umro, navodno je sahranjen u kamenom lijesu koji je spušten u rijeku, a Maharishi je ronio do dna, prateći svog gurua do kraja u punom smislu te riječi. To je činio i kasnije u životu, ne odstupajući od svoje misije ni onda kad je ona primala gorke kritike javnosu i gutala podvale zlobnika. Loše vijesti Maharishi nije želio slušati, jer je priznavao samo jednosmjerne ulice popločene optimizmom. To se nije promijenilo ni nakon što je oštro javno napadan u rodnoj Indiji, odakle je pod pritiscima bio prisiljen otići u dvorac, negdašnji ženski samostan u Nizozemskoj, smješten neposredno uz granicu Njemačke. Njegov su pokret silom trpali u religije, čemu se on odlučno odupirao, a na kraju se, da bi to izbjegao, odlučio na vrlo neobičan potez. Svojim je organizacijama u svijetu preporučio da se registriraju kao političke stranke! Valjda je na kraju i on shvatio tko okreće ovaj svijet. Nedavno je rekao da je siguran da iza sebe ostavlja svijet boljim nego što je bio na početku njegove misije. Računa se da je u tehniku transcendentalne meditacije uveo najmanje tri milijuna ljudi i nema sumnje da svijet više nikada neće na hinduizam gledati istim očima kao prije njegova dolaska na Zapad, Maharishi je obilježio šezdesete gotovo isto toliko kao psihodelični pokret i sasvim je sigurno svojom »slatkom utopijom« oplemenio živote mnogih. Njegova tvrdnja da sviješću možemo izravno percipirati najsuptilnije prirodne zakone i izjednačavanje najfinijeg stanja svijesti s najfinijim stanjem materije nalaze podršku u Leadbeaterovu djelu s početka stoljeća. U relativno slabo poznatoj knjizi »Okultna kemija«, ovaj teozof razlaže periodični sustav elemenata, ali kako ga vidi jogi s razvijenom moći »smanjenja na veličinu atoma« (anima siddhi , po čemu »najfinije čestice« imaju naziv anu). Kasnije je više fizičara potvrdilo točnost navoda iz ovog vizionarskog djela, koje je dalo naslutiti da će uporaba jogističkih moći možda jednog dana koristiti i znanosti. Neki odvažniji poklonici joge misle da nije nemoguće da jogi, koji može percipirati subatomarne čestice, zapravo može zaviriti kroz »crvotočinu« (»wormhole«), minijaturni prijelaz iz našeg u neki od paralelnih svjetova, o čemu fizika govori sa sve manje skepse. Teoretski, moguće je da je ovaj naš univerzum svojevrsnim tunelićima, tanjima od atoma, povezan s paralelnim svjetovima, no sporno je koliko žive ti svjetovi i je li njihov vijek dovoljno dug da se u njima bilo što razvije. Možda su ti svjetovi ono što zovu lokama, o čemu ću reći nešto više kasnije. Vrlo je zagonetna priča o tome kako »jogi može stvarati i uništavati 27

svjetove«, a prihvatimo li njihovo shvaćanje da je cijeli svemir zapravo napravljen od svijesti, nije isključeno da oni najveći među njima doista na neki način mogu stvarati svjetove, u koje se može zaviriti kroz »crvotočinu«. To je točka u kojoj se stidljivo dodiruju mistika i modema znanost, koja danas pnhvaća teze o postojanju 10, 26 ili čak više dimenzija. Smjelijom špekulacijom dolazimo do postavke da »tuneli« kroz koje prolaze duše osoba koje dožive kliničku smrt ili »tuneli« između nivoa egzistencije, kako ih opisuje tradicija Sant Mat, imaju neke veze s »crvotočinama« i drugim konceptima kojima se fizika približava metafizici. U tom kontekstu postoji još jedna zanimljiva koincidencija. Jogi može razviti moć »viđenja kozmičkih regija«, a nešto je slično pod nazivom »bhang« poznato u budističkoj vipassani. U klasičnom vedskom djelu, Sri Srimad Bhagavatam (Peto pjevanje), spomenute su više dimenzije materijalnog svijeta, koje ne možemo percipirati standardnim osjetilima. U igri su »prsrenovi različitih oceana u vanjskom svemiru«, jedan od njih sačinjen od čistog alkohola, Vede su pisane prije nekoliko tisuća godina, a astronomi su tek nedavno u svemirskim dubinama otkrili golemi oblak čiji je kemijski sastav - čisti alkohol. Navodno su Amerikanci u špijunske svrhe razvili tzv. »tehniku daljinskog motrenja« (SRV Scientific Remote Viewing). Definicija je ove metode »mentalni postupak koji omogućava prikupljanje točnih i detaljnih informacija o objektima udaljenima u prostoru i vremenu«. Danas se time u SAD-u bavi Farsight Institute, neprofitna organizacija koja uvježbava zainteresirane, kako bi proširili svoje perceptivne moći do neslućenih granica. Tako tvrde da su »vidjeli« kako je Hitler počinio samoubojstvo, kataklizmu koja je uništila dinosaure, detalje s najranijih koncerata »Beatlesa«, udaljene svemirske regije, neobični objekt koji je navodno pratio Hale-Bopp kometu, te niz drugih događaja izvan domašaja praktikantova osjeta. Ako je suditi po brojnim svjedočanstvima, gledanjem na daljinu obilno se služila i američka vojna obavještajna služba. Njeni su mediji tako, vizualizirajući sebe kako plutaju između bijelog, muljevitog dna oceana i njegove smaragdnoplave površine, padali u trans u kojem su »vidjeli« točan položaj sovjetskog TU-22 koji se srušio u zairskoj džungli, unutrašnjost sovjetske promatračke stanice južno od Semipalatinska. raketu-nosač prve kineske nuklearne bombe, čak i površinu Marsa. Kako mi je to rekao Skip Atwater, nekada jedan od ključnih ljudi ovog projekta, prije spuštanja na Mars, NASA će obavezno konzultirati i jednog medija specijaliziranog za ovakvo »gledanje na daljinu«! Čini se da je ono što je nekada bilo samo joga zainteresiralo i one koji se vjerojatno jogom nikada neće baviti. Shvaćanje da je moguće sviješću izravno percipirati najfinije prirodne zakone na najdramatičniji se način potvrdilo u liku Srinivasa Ramanujana, uz Riemanna, najvećeg matematičara svih vremena. Ovaj je negdašnji siromašni 28

činovnik iz Madrasa rođen u južnoindijskom gradiću Erodeu, 1887. godine. Još je kao dijete pokazivao neobičnu sklonost matematici i, iako je imao samo jedan stari udžbenik Georgea Carra, sam je došao do niza već poznatih matematičkih teorema. Ali i desetine novih, nepoznatih u matematici. Svoju je bilježnicu poslao trojici najpoznatijih matematičara svog vremena, a jedini koji je shvatio što ima u rukama bio je Godfrey Hardy, koji je na skali genijalnosti do 100, sebe stavio na broj 25, dok je Ramanujan dobio čistu stotku. Sve je poduzeto da boležljiva Indijca dovedu u Cambridge, gdje će tri godine zapanjivati vrhunske znanstvenike, često teoremima za koje ni danas ne znamo kakvu će primjenu imati jednog dana. Ramanujanov je boravak u Engleskoj bio sve prije nego ugodan. Uslijed nestašice izazvane Prvim svjetskim ratom, teško su za njega pronalazili strogu indijsku vegetarijansku hranu, a već je tada počeo pobolijevati od tuberkuloze. Čovjek koji je godinu dana nakon povratka u Indiju umro od tuberkuloze u dobi od svega 33 godine, za sobom je ostavio upravo nevjerojatnih 400 stranica bilješki, koje sadrže oko 4000 formula. Još je nevjerojatnije kako je tumačio tu svoju fantastičnu sposobnost. Najsloženiji teoremi moderne matematike dolazili su mu spontano, najčešće u snu, a diktirala mu ih je Namakkal, oblik božice Kali popularne u njegovu kraju! Vjerojatno nema bolje potvrde za Maharishijevu teoriju da je sve znanje strukturirano u našoj svijesti, da je najfinija razina svijesti dom svih prirodnih zakona, pa tako i znanja o njima. Vjerojatno je sličnog porijekla i tzv. vedska matematika, niz manje čuvenih matematičkih pravila, koje je na jednom mjestu sabrao Jagadguru Swami Sri Bharati Krishna Tirthaji Maharaj. U najnovije vrijeme Maharishijeva je organizacija objavila impresivnu mapu u kojoj nalazimo sanskrtska imena za najsitnije anatomske dijelove ljudskog tijela. Iz toga proizlazi da su vedski mudraci znali sve o centrima u mozgu, fiziologiji živčanog sustava, čak su navedena imena za sve važnije hormone u ljudskom organizmu! Navodno je cjelokupna vedska literatura strukturirana tako da opisuje čovječje tijelo. Što se Maharishija tiče, on iza sebe ostavlja četiri debela toma znanstvenih radova, koji izvan svake sumnje dokazuju da transcendentalna meditacija pomaže ozdravljenju od mnogih bolesti i može biti izuzetno korisna kao sredstvo prevencije. Za njim ostaju teorije o skrivenim moćima u čovjeku, koje mu mogu pomoći da prodre u samo srce materije i svemira u kojem živi. Za mene je Maharishi Mahesh Yogi ostao prosvjetljeni genij i vizionar, koji je previše vjerovao u ljude. Na ogromnoj se crnoj tabli javlja natpis, koji upozorava na skori let za Delhi. Odlazim do čekaonice ispred vrata, kroz koja ćemo uskoro nagrnuti u zrakoplov. Instinktivno promatram putnike, pokušavajući proniknuti razloge njihova puta u Indiju. Tu je nekoliko harekrišnevaca, koji u platnenoj vrećici mijese svoje 29

brojanice i mrmljaju mahamantru. Pogledi su uprti u daljinu, izrazi lica ne ostavljaju dojam da je Krishna ono o čemu razmišljaju. Tu je i grupa osoba, po govoru zaključujem da su vjerojatno Austrijanci. Nema ih mnogo, a jedan ima preko ramena prebačenu plamenu torbu na kojoj piše Om Sai Ram. Očito odlaze kod Sai Babe. Ima i turista koji će vodeni Fodorovim putopisom zujati od Taj Mahala do Maduraija. U čekaonici je podosta Indijaca, koji očito žive i rade u Europi i sada žele posjetiti rodbinu u Indiji. Utegnuti su u modeme jakne s pamučnom postavom i na kolicima za prtljagu guraju brdo kofera i putnih torbi s reklamama poznatih europskih firmi. Razmišljam o tome kako im spiritualne istine, jogiji i odricanja nisu ni na kraj pameti. Odricanja su valjda imali dosta dok su još živjeli u Indiji, pa na zapadnjake, koji u njihovu zemlju idu tražiti Boga, gledaju sa čuđenjem. Odavno sam odustao od polemika s Indijcima. Bilo je glupo da su oni maštali o kompjutorima i biznisu, cijeneći prije svega religijski slogan »In God We Trust« (»U Boga vjerujemo«), koji su pročitali na dolarskoj novčanici, dok sam ih ja nastojao uvjeriti da su zelembaći, kao i sve ono o čemu maštaju, samo prolazne vrijednosti materijalnog svijeta. No, taj je svijet skrojen predobro da ga čovjekova čula ne bi poželjela. Kao kod droge, u početku u tom čudesnom šarenilu mogućnosti uživamo da bismo kasnije morali strepiti za ono što smo stekli ili se peći na ognju taštine, kad se ne uzmognemo na društvenoj ljestvici popeti u skladu sa svojim nezajažljivim apetitima. Stjuardese u zrakoplovu, odjevene u tradicionalni indijski sari, dijele nam slatkiše i sjemenke za osvježavanje daha. Jest da je u pitanju Jumbo Jet, ali tijesno mi je i postajem nervozan. Napeto išćekujem da posljednji putnik uđe, kako bih mogao na brzinu uhvatiti dva ili tri prazna mjesta jedno do drugoga i tako možda i odspavati kojih sat, dva. Ništa od toga. Zrakoplov je pun, a ja sjedim do prozora. Uz mene je elegantno odjeveni gospodin s malo prtljage. Mora biti neki biznismen, razmišljam. Put mu je malo tamnija. Nisam sasvim siguran, ali imam dojam da je Indijac. Izmjenjujemo nekoliko rečenica na engleskom i primjećujem da ne govori akcentom karakterističnim za Indijce. Kroz glavu mi prolazi zaključak da čovjek više godina živi izvan svoje domovine. Večer je i kroz prozorčić zrakoplova se vide lijepa svjetla u boji. Ritmičko me žmirkanje signalnih i drugih svjetala vraća u mislima na dan kad sam, nakon izuzetno napornih letova i pauza u aerodromskim čekaonicama, stigao u grad Bangalore, na jugu Indije.

30

BOŽJI OKLOP Kad neki problem uklonite iz uma, uklonili ste ga s jedinog mjesta gdje je postojao. Sathya Sai Baba Konačno, zrakoplov je rulao pistom malog aerodroma, da bih nešto kasnije već hodao prema omanjim neuglednim zgradama, dok me sunce prži iznenađujućom žestinom. Probijam se kroz nevjerojatnu gužvu koju stvaraju taksisti, nosači i drugi koji ovdje dolaze ne bi li zaradili koju rupiju od potpuno zbunjenih i izgubljenih stranaca. Garava lica oko mene ponavljaju »Baba je u Whitefieldu, Baba je u Whitefieldu.„«, Malo naselje Whitefield negdašnja britanska željeznička postaja, oživjela je tek kad je jedan od svoja dva glavna centra ovamo smjestio najenigmatičniji svjetski duhovni učitelj i prorok- Sri Sathya Sai Baba. Dobro je, pomislio sam, Sai Baba, cilj mog posjeta Indiji blizu je, u svom ašramu Brindavan, nekih 25 kilometara od grada. Odlučujem se na »pre-paid« taksi, jer slobodni strijelci ovdje opasno varaju, a previše sam iscrpljen da bih se natezao oko novaca. S obzirom da ašram u Whitefieldu na prozorima nema mreže protiv komaraca, a glavna se vrata zatvaraju već u 21 sat, smještam se u malom ali urednom i čistom konačištu, dvije, tri uličice od Sai Babina sjedišta. Ovdje ću ionako samo spavati, jer se cijeli dan provodi unutar lijepih, velikih zdanja ili u društvu nekog od brojnih zapadnjaka, izvan ašrama, gdje se može zgriješiti i popiti kava, čak popušiti koja cigareta, Bacam torbu na betonski pod sobe i liježem na tvrdi krevet. Dok vrućina iz mog tijela nestaje u hladu sobe, po mislima prebirem ono što znam o Sai Babi, čovjeku za kojeg su ozbiljni autori poput Hyslopa, Murpheta. Sandweissa: Haraldssona i drugih ustvrdili da je Avatar, prorok našeg doba. A to znači da može sve. Glavom mi šeću opisivani primjeri marerijalizacije najrazličitijih predmeta, izlječenja nekih oblika karcinoma i drugih oboljenja, precizna predviđanja budućih događaja, pojavljivanje odjednom na više mjesta, te razne intervencije u životima Sai Babinih sljedbenika. Sve je to toliko-fantastično da se u meni razvija spontana bitka između racionalnog odgoja i svjedočanstava koja pritišću svom težinom. Tko je Sai Baba i kako je sve zapravo počelo?

31

Rođen je 23. studenog 1926. godine u malom selu Puttaparthi, kao Satyanarajana Raju, dječak koji se od ostale djece razlikovao samo po lijepu glasu i talentu za pjevanje bhajana, indijskih duhovnih pjesama. U dobi od 12 godina ugrizao ga je škorpion i dječak je zapao u komu iz koje se vraćao tek povremeno, recitirajući pri tom nesvjesno pasuse iz Veda, indijskih svetih knjiga koje nikada ranije nije imao prilike vidjeti. Njegov je potpuni oporavak bio iznenađenje za liječnike, ali i šok za okolinu, jer je još golobradi dječak iz centralnoindijske države Andhre Pradesh najavio da napušta roditeljski dom kako bi izvršio svoju životnu misiju. »Ja sam reinkarnacija Sai Babe od Shirdija«, rekao je. Shirdi Baba je legendarni indijski svetac, koji je umro u selu Shirdi 1918. godine i najavio svoj »povratak« nakon osam godina. Točno u godini dječakova rođenja. Za tog čovjeka nitko nije znao ni tko je ni odakle dolazi, a nikada nije utvrđena godina njegova rođenja. Kad se 1872. godine pojavio u selu Shirdi, naselio se u napuštenu džamiju, gdje je počeo propovijedati učenje kojim je, prije svega, ukazivao na raskol medu religijama kao zabludu. Posjećivao bi džamije i tamo recitirao hinduističke tekstove, a kad bi ga razbješnjeli fanatici najurili otišao bi do prvog hinduističkog hrama i tamo citirao ulomke iz Kurana. Cinično je ismijavao vjersku isključivost, a zbog njegovih nesumnjivih i neobjašnjivih moći obožavali su ga podjednako Hindusi i Muslimani. S onima koji nisu poštovali duhovnu disciplinu bio je nemilosrdan, pa je bogate Indijce koji su hodočastili u njegovo selo znao opelješiti za hrpu novaca, koji bi kasnije dijelio seoskoj sirotinji. Kad su mu dovodili nerotkinje ili žene koje su željele roditi muško dijete samo bi mahnuo i rekao: »Allah karega...« (»Alah će podariti...«). Kako tvrdi Antonio Rigopoulos, Amerikanac grčkog porijekla koji je doktorirao na životu Shirdi Babe, želja se molitelja uvijek ispunila. Demonstrirao je čitavu paletu moći, od pretvaranja vode u ulje za uljanice do čudesnih izlječenja od raznih bolesti. Bio je pomalo ekscentričan, pa je sa sobom uvijek nosio ciglu, koju bi stavljao pod glavu kada je spavao. Osim u slučajevima kada bi spavao na užetu razapetom između stupova u džamiji u kojoj je živio! Kad bi znatiželjni suseljani virili kroz pukotine na zidovima trošnog objekta, on bi stvorio iluziju da mu razni dijelovi djela lebde razbacani po prostoriji. Uskoro su prestravljeni znatiželjnici prestali provirivati kroz otvore na zgradi u kojoj je živio čovjek prema kojem su se svakodnevno slijevale kolone poklonika. Za ciglu, koju sam spomenuo ranije, Shirdi Baba je rekao da je bitna u njegovu životu zato što će »... kada ona pukne isteći moje vrijeme na Zemlji...« I to se proročanstvo obistinilo. Netko je nepažnjom gurnuo ciglu koja je stajala na zidiću na kojem je Shirdi Baba često sjedio i ona je pukla napola. Bio je to znak da će veliki indijski učitelj napustiti svoje tijelo. Što se i dogodilo dva tjedna kasnije.

32

Sri Sathya Sai Baba Vratimo se dječaku iz Puttaparthija. Teško da bi tko povjerovao u ovakvu tvrdnju da dječak nije pokazivao neobične sposobnosti materijalizacije voća, slatkiša i raznih, uglavnom religijskih relikvija. Teza o vještini trikovima je ubrzo otpala kada je Satyanarajana počeo imenom oslovljavati stare sljedbenike pokojnog Shirdi Babe, a tijekom kasnijih godina najeminentniji iluzionisti su odbacili teorije da se u slučaju Sai Babinih neobjašnjivih moći radi o trikovima. Konačno, odakle bi siromašni dječarac iz najzabitnijeg dijela svijeta još davne 1938. godine poznavao složene trikove vrhunskih svjetskih mađioničara? Kasnije je sam Sai Baba rekao da su njegove moći sporedne. Važna je misija kojom treba ujediniti sve religije svijeta i ponovo razbuditi ljubav ljudi prema svim živim bićima i Bogu. Dakako, brojni su oni koji su potražili najavu dolaska Sai Babe u drevnim proročanstvima, u rasponu od priča koje spadaju u fantastiku do argumentiranih tvrdnji, koje potiču na ozbiljno razmišljanje. Tako Sanjay Kant u svojoj knjizi »Bog je sišao na Zemlju« skreće pozornost na Nostradamusova predviđanja, prema kojima se »Onaj kojega čekamo tako dugo« neće pojaviti u Europi, već u Aziji. Rodit će se na mjestu koje je okruženo trima morima, kao svoj sveti dan odabrat će četvrtak, a pohoditi će ga ljudi iz svih krajeva svijeta. 33

Prema tvrdnjama V. I. K. Sarina, od kojeg sam imao prilike to osobno čuti, u Teheranu se čuva zbirka od 25 knjiga, poznatih pod imenom »Ocean svjetlosti«. Mnogi smatraju da je u pitanju zbirka govora proroka Muhameda. U 13. knjizi ove zbirke, koja se na arapskom zove »Mehedi Moud«, što spominje i autonca Peggy Mason, nalazimo najprecizniji opis novog proroka: »Kosa će mu biti bujna, čelo će mu biti široko i istureno. Nos će mu biti mali, ali sa ispupčenjem kod prijelaza na čelo. Prednji će mu zubi biti razmaknuti, imat će madež na licu. Neće nositi bradu, a odjeća će mu biti boje plamena. Nosit će dvije haljine. Boja lica će mu katkada biti žuta poput zlata, drugi put tamna, a ponekad sjajna poput Mjeseca. Tijelo će mu biti maleno, a noge kao u mlade djevojke. Sva učenja svih vjera bit će mu u srcu od rođenja, kao i sva znanja od početka vremena.« U spisu se nadalje konstatira kako će ovaj novi prorok dodirivati čela svojih sljedbenika, te će biti prihvaćen diljem svijeta, a doživjet će duboku starost od 95 godina. Ovaj se posljednji podatak slaže i s izjavom samog Sai Babe, koji je najavio da će umrijeti u spomenutoj dobi. dakle 2022. godine. Kako kaže, roditi će se ponovo 2030. godine, u jednom selu kod grada Mysorea, na jugu Indije. U tom će se životu zvati Prema Sai Baba, dapače, čak je nedavno, vjerovali ili ne, materijalizirao svoju sliku iz tog budućeg života. Sai Babin opis nalazimo i u čuvenoj biblioteci na palminu lišcu Saicharitamrita, za koju se smatra da je stara čak 5000 godina. Njen je autor svetac Shuka, a danas je u posjedu jedne obitelji iz Bangalorea, koja znanja o tumačenju ovog spisa prenosi s koljena na koljeno. Jednom ranije, danas već pokojni Ramakrishna Shastri ukazao mi je na dio u kojem Shuka doslovce piše: »Ovo biće s božanskim atributima iz prijašnjeg života bio je stanovnik Shirdija i sada je došao na Zemlju obdaren svim nadnaravnim moćima koje se vežu uz božanske. On će moći materijalizirati predmete iz ničeg, izazivati čudesna ozdravljenja, pojavljivati se istovremeno na više mjesta, uklanjati opasnosti i spašavati svoje sljedbenike iz raznih situacija, bez svoje fizičke nazočnosti. Njegovo će se ime i slava proširiti svijetom, on će obnoviti čovječnost i uspostaviti razdoblje mira i napretka, obnavljajući drevne vedske vrijednosti istinoljubivosti, pravde, mira, ljubavi i nenasilja...« U jednom zagonetnom dijelu, Shuka napominje da će novi prorok pokazivati samo manji dio svoje stvarne moći, koju će konačno upotrijebiti kako bi spasio čovječanstvo od onog što u Indiji zovu pralaya - potpuna katastrofa. U tekstu nema naznaka kad bi se to moglo događati, ali mi je Shastri rekao da su u pitanju zadnje godine ovog i prve sljedećeg stoljeća. Dosta toga piše i u dijelovima biblioteke na palminu lišću, koji se čuvaju u nekim selima sjeverne Indije, mahom u posjedu braminskih obitelji, a spominjao ih je i Paramahansa Yogananda. Prema nekima, ovi spisi sadrže podatke o budućnosti čovječanstva i Kali Jugi, mračnom razdoblju kroz koje ono upravo prolazi. U Delhiju sam sreo jednog indijskog intelektualca 34

koji je spomenute spise vidio, čak mi je naznačio dijelove Punjaba gdje se oni nalaze. Kako mi je pričao, problem je u tome da se oni ne nalaze na jednom mjestu, pa ako želite da netko po njima pročeprka, ne bi li i vas tamo pronašao, to može potrajati. Naime, vjeruje se da je priličan broj ljudi pronašao proročanstva o vlastitoj sudbini upravo uz pomoć onih koji neobične zapise čuvaju u tajnosti. Ovakvu doslovce fantastičnu tvrdnju iznosi i poznata američka autorica Hilda Charlton, koja je navodno to znala iz vlastitog iskustva. Za razliku od Shuka Nadi, autorstvo spomenutih zapisa na palminu lišću Hilda Charlton pripisuje jednom drugom drevnom svecu - Brighu Rishiju. Štoviše, ona kategorički tvrdi da je u prastarim zapisima našla točno navedeno svoje vlastito ime i prezime! Ovdje se moram na trenutak vratiti Ramakrishna Shastriju, koji je iznenada umro od srčanog udara, u 40. godini života, a naslijedio ga je njegov brat. Moja iskustva glede »čitanja« iz Shuka Nadi zanimljiva su. Neke detalje iz povijesti ovih naših krajeva doista je predvidio šokantnom preciznošću, no neki se događaji nisu odvijali sasvim točno prema njegovim predviđanjima. Moguće zato što nisam jasno artikulirao pitanja, što je od bitne važnosti pri ovom obliku predskazivanja budućnosti. Što se tiče mog privatnog života, za određene predikcije ne mogu govoriti ništa, jer još nije došlo razdoblje u kojem bi se ti događaji trebali odigrati. Za neke, pak mogu. U vrijeme kad je Ramakrishna isčitavao moju budućnost, imao sam kćer. On mi je rekao: »... Imaš potencijal za još jednog sina.« Zaista sam nakon toga dobio sina. Ne samo jednoga, već dva. Jedno predviđanje dato za moju 43. godinu starosti također se obistinilo, ali na neobičan način, pa mi je postalo jasno da pri ovakovim predviđanjima treba dobro promisliti. Katkada su ona simbolična i skrivaju svoj pravi smisao. Mali centar koji je proslavio Ramakrishnin otac zapljuskivali su stranci i brojni zahtjevi za »čitanje« budućnosti. On je mnogo putovao u inozemstvo. te bio cijenjen kao vrlo učeni pandit. Takav razvoj događaja, nažalost, obično vodi u rutinu u kojoj se gubi kvaliteta. Isto kao što sam uvijek teško mogao povjerovati, iako možda nisam u pravu, da jedan guru može uspješno na duhovnom putu voditi više stotina tisuća ljudi, masovna i rutinska predviđanja budućnosti bila su mi intimno neuvjerljiva. Ovaj je neobični sustav spadao u kategoriju astrologije, ali nije bilo važno kad je netko rođen, već trenutak kad je zatražio konzultaciju od stručnjaka za Shuka Nadi. Astrologija trenutka, rekli bismo. Ipak, kad mi je Ramakrishna detaljno obrazložio metodu koju koristi, ona mi se učinila prihvatljivijom od standardne astrologije, najviše stoga što se uvijek, na precizno pitanje, ako je ono formulirano nedvosmisleno, dobivao jasan i precizan odgovor. Svi oni koji su od moga novog prijatelja zatražili uslugu zavirivanja u budućnost bili su njime naprosto očarani.

35

Mislimo tako da slike slijede jedna drugu linijom najmanjeg otpora, ili linijom navike, koja se formira emocijama, željama i averzijama nastalima na osnovi iskustava sadašnjeg i prošlih života. Misli su, dakle, uvjetovane otiscima u svijesti, nastalima u prošlosti. Te misli nas vode do akcija, a narav naših akcija određuje našu budućnost. Buduća su nam iskustva, po tom shvaćanju, na neki način određena tim samskarama, otiscima u svijesti. Od samog početka misli teku u vremenu, koje može biti mjereno kretanjem zvijezda. Rishiji smatraju da u svakom trenutku možemo definirati kakav potencijal skriva naša sadašn|a situacija, u odnosu na krajnji ishod nekog događanja u našem životu. Kad sam primijenio to shvaćanje na osobit tip prognoze, ne samo da sam dobio vrlo zanimljive rezultate, već sam shvatio da u svakoj situaciji postoji izbor glede budućnosti, pod uvjetom da to znamo. Jer, tada ćemo vlastitom voljom moći izmijeniti tijek misli uvjetovan samskarama, a tako i buduće akcije o kojima najčešće ovisi što će nam se u životu zbivati. O zapisima Brighu Rishija i tvrdnjama Hilde Charlton ne mogu ništa reći, jer sam, kad se za to stvorila prilika, odbio otići u mali sjevernoindijski gradić u kojem se knjige na palminu lišću čuvaju. Ne znam zašto. Možda vrijeme kad ću provjeriti i ovu legendu tek dolazi. I prastari tekst Jaimini Mahabharata precizno navodi karakteristike novog proroka koje se slažu s onim što se do današnjih dana događalo u životu Sri Sathya Sai Babe, dok je čuveni kozmopolit, filozof i adept Indije Sri Aurobindo sasvim točno predvidio datum i godinu rođenja novog proroka. Treba li reći da taj datum odgovara datumu rođenja Satyanarajane Rajua, dječaka kojeg danas znamo pod imenom Sai Baba? " »Spavajući prorok«, Amerikanac Edgar Cayce, 40 je godina davao mnoge točne prognoze o svjetskim događajima, zbog kojih je utemeljen i specijalni institut u američkom gradu Virginia Beachu, gdje se još i danas pokušavaju protumačiti neke njegove prekognicije. Kad sam posjetio spomenuti institut u kojem se sortiraju tisuće predviđanja koje je Cayce dao govoreći u snu, ostao sam zapanjen nekim gotovo bizarnim savjetima koje je znao davati ljudima oboljelima od neke neizlječive bolesti. Međutim, kronike pokazuju da bi često ozdravili, premda nikome nije bilo jasno kako je to bilo moguće. Kad smo već kod Caycea, da spomenemo da je veliku važnost kao sredstvu za liječenje pridavao ricinusovu ulju. Po svemu sudeći, ovaj najčuveniji američki prorok također misii na Sai Babu kad spominje sveca koji će u razdoblju od 1958. do 1988. godine odigrati važnu ulogu u smanjivanju opasnosti koja se drugom polovicom ovog stoljeća nadvila nad ljudskom vrstom. Postoje i špekulacije u svezi s apokrifima, navodno nepoznatim ulomcima Biblije, u kojima se, recimo, prema Ronu Laingu, spominje dolazak Mesije čije će ime biti Istina. A Sathya zaista u prijevodu znači istina. 36

Dakako, radi se o proizvoljnim teorijama, koje bi trebalo shvatiti više kao kuriozitet nego nešto što možemo smatrati definitivnim dokazom o Sai Babinu poslanju. U Puttaparthiju sam sreo Lilu, ženu u srednjim šezdesetima, koja trenutno živi u okrugu Ojai u Kaliforniji i čiji je bivši muž astronaut Homer Youngs igrom slučaja nabavio snimku koju je načinio satelit EROS (Earth Resources Orbiting Sensor). Bilo je to još 1972. godine, a snimka koja pokazuje područje Puttaparthija i šire okolice, načinjena je s visine od 200 milja. Već na prvi pogled postaje očito da su stijene i brdašca formirani tako da tvore lik Sai Babe iz profila! Bez obzira na nepristranost kojom se čovjek želi rukovoditi, kad se bavi ovako kompleksnim temama, ovakve podudarnosti nužno navode na razmišljanje radi ti se o čudesnom poigravanju prirode ili znaku koji bi trebao dati legitimitet nečemu što nadilazi maštu običnog čovjeka naviklog na predvidivost osnovnih prirodnih zakona po kojima živi. Homer Youngs, koji ranije nije pokazivao pretjerani interes za Sai Babu, tri je godine kasnije i sam napisao knjigu o proroku iz Puttaparthija. Lila mi govori da vodi jedan od Sai Babinih centara u SAD-u. Ponosno pokazuje predmete koje joj je Baba za njihovih čestih susreta materijalizirao: sat, prsten, privjesak s lančićem... Rekla mi je: »Znaš, svi su ti predmeti dragi jer podsjećaju na Babu, ali ono što je najbitnije jest da je on cijeli moj život bio uz mene. I u onim najtežim trenucima, kad mi se rušio cijeli svijet i kad sam doživjela teška razočaranja zbog svoje okoline, čak najbliže obitelji. Njegova ljubav i nevidljiva ruka uvijek bi me iznova podizali. I učili da u ovom životu moramo primati i dobro i zlo kao darove Božje, kao sredstvo kojima nas Bog mijenja, podsjeća na Sebe. Da mu se molimo u trenucima poniznosti, onda kad shvaćamo koliko smo zapravo nemoćni upravljati vlastitom sudbinom, ali i u znak zahvalnosti kad prema nama pokaže svoju beskonačnu milost...« Lila je doista živi primjer osobe koja je u životu prošla sve, od bogatstva i vile na Pacifiku do zahtjeva za socijalnu pomoć, od sretnog porodičnog života do tegoba usamljenosti. Otvrdnula u nemilosrdnoj životnoj borbi o Sai Babi govori sa suzama u uglovima očiju. Za nju nema nikakve sumnje da je Sathya Sai Baba Avatar, onaj koji je došao pomiriti religije, rase i nacije i ukazati na to da je ovaj život suviše kratak da bi ga trebalo rasipati na prolazne vrijednosti materijalnog svijeta. Već je prošlo podne i odlazim do ašrama. Dok polako hodam prolazima i uskim uličicama punim prodavaonica suvenira, zaustavljaju me trgovci nudeći mi robu po cijenama deset puta većim od realnih. Smiješno mi je gledati u te pohlepne oči iza kojih su smještene vijuge sasvim neosjetljive na nešto što se odigrava svega stotinjak metara dalje, gdje se okupljaju ljudi iz cijelog svijeta, ne bi li makar dodirnuli stopala čovjeka za kojeg čvrsto vjeruju da je došao spasiti ovaj svijet.

37

Dok s vanjske strane visokog zida caruje svemoćni dolar, kad prođete kroz željezna vrata ašrama, pravila se mijenjaju, jer ovdje vam neće pomoći ni novac, ni titula, ni ugled. Sjedit ću kao i svi ostali i satima čekati da se pojavi niska spodoba bujne kose u crvenoj halji. Ovdje se vidi svijet u malome, tisuće ljudskih pitanja, sudbina, radosti. Nema dileme da je kraj ovog milenija okarakteriziran individualizacijom, odvajanjem ljudi jednog od drugog, do takvih razmjera da se potpuno gubi ona grupna harmonija, razumijevanje i želja da se pomogne čovjeku iz vlastite zajednice, koji se nalazi u neprilikama. Došla su vremena kad svatko gleda svoja posla, kad su i ona površna prijateljstva sve rjeđa, kad sumnje nadiru odasvud i kad potpuno iracionalni motivi dovode do sukoba medu ljudima. Taj svojevrsni kaos često se optimistično smatra predvorjem Novog doba, radikalne promjene u svijesti cijelog čovječanstva. Tu bi trebala biti uloga Avatara koji, ako uzmemo u obzir sve ratove, mržnje, bolesti, droge i nasilje, neće imati lak posao. Čekamo da nas seve, ovlašteni redari, poslože u redove za čekanje na daršan, dnevni Babin obilazak sljedbenika. Ljudi sjede u pijesku, u redovima s bosim nogama prekrivenim finim i ugodnim vrućim zrncima. Bit će ovdje i do dva, možda tri sata, strptjivo čekajući na ulaz u natkriveni dio, koji će dati malo više hlada i približiti nas trenutku kad će okupljene petnaestak minuta obilaziti Sai Baba. Čekanje svakako ima i svoju dobru stranu. U obveznoj tišini vježba se strpljenje. Tako imam priliku analizirati ono što je za svakog površno informiranog promatrača najveća enigma: što to uči Sai Baba i što je originalno i toliko privlačno za mase ljudi koje posjećuju barem jedan od njegova dva glavna indijska centra? Dvije su komponente svakako od bitnog značenja: poziv na ujedinjenje svih religija u borbi za mir i toleranciju i - nesebična ljubav. Koncept nesebične ljubavi prije svega podrazumijeva davanje, bez, kako vole u Indiji reći privrženosti plodovima akcije. To jednostavno znači bezuvjetnu i bezrazložnu ljubav prema svim bićima koja ne očekuje priznanje, zahvalnost ili nešto za uzvrat. Ta je ljubav specifični osjećaj, jedina pouzdana staza do prosvjetljenja, nešto što je izuzetno teško postići. ako ni zbog čega drugog, a ono zbog urođene ljudske samoljubivosti. Indijska legenda o jogiju, koji je na smrt izgladnjeloj tigrici ponudio kao hranu vlastito tijelo, čini se zapadnjacima nestvarnom, pretjeranom, no to me podsjetilo na još impresivniji primjer apsolutno nesebičnog samožrtvovanja i ljubavi koji dolazi iz naše, zapadnjačke tradicije. Riječ je o blaženom Makstmilijanu Kolbeu, rođenom točno prije 101 godinu u poljskom gradiću Zdunska-Vola. Kolbe je odmah po okupaciji Poljske završio u logoru Auschwitz. Nakon bijega jednog logoraša iz bloka gdje je robijao, zapovjednik je logora u znak odmazde odabrao deset logoraša koji će biti usmrćeni glađu i svoje posljednje dane provesti u podzemnim ćelijama.

38

Medu nesretnicima nalazio se i Franjo Gajowniczek, otac brojne obitelji, čije su očajničko zapomaganje apatično promatrali postrojeni logoraši. Osim jednoga oca Kolbea. On je istupio iz reda i od zapovjednika logora zahtijevao da zauzme Gajowniczekovo mjesto. Iako šokiran, nacist je pristao na zamjenu koja će ući u povijest kao jedno od najsnažnijih svjedočenja ljubavi o kojoj govori Krist. Nakon višednevnog iscrpljivanja glađu, kažnjeni su se logoraši pretvarali u žive kosture. Muke im prikraćuju smrtonosnim injekcijama. Kolbe umire herojskom smrću, a njegov izgled opisuje poljski tumač Prorgowiec: »... Izgledao je kao da je živ. Lice mu je bilo sjajno na neobičan način. Oči otvorene, široko usredotočene na jednu točku: čitav mu je lik bio u zanosu...« Majka Terezija. dr. Albert Schweitzer, švicarski liječnik koji je cijeli život posvetio liječenju gubavaca u bespućima Gabona, otac Kolbe i mnogi drugi izvanredni su primjeri onoga što predstavlja bit učenja Sai Babe na prvoj razini razumijevanja. Za razliku od većine duhovnih škola koje snažno naglašavaju potrebu discipline, vježbe, koncentracije, asketizma, Sai Baba ljubav i služenje stavlja u sam centar svog učenja. Slijediti neki put discipline pohvalno je, ali čovjek će najdalje doći kroz ljubav, predaju, služenje i molitvu, kaže Baba. Upravo ovdje dolazi do bitnog nesporazuma između onih koji Sai Babu doživljavaju kao čovjeka i onih koji u njemu vide manifestaciju Stvoritelja ili čak Stvoritelja samog. Naime, ljubav prema čovjeku i ljubav prema Bogu ne predstavljaju istu razinu razumijevanja smisla života. U kršćanstvu »Ljubite bližnjega svoga« nije isto što i vrhunaravna spoznaja ili Unio mystica, stanje koje neki zovu i »vjenčanjem duše s Kristom«, jer ljubav je prema drugom biću plemenita emocija, a ljubav se prema Bogu piše s velikim Lj i podrazumijeva osjećaj apsolutne unutarnje izvjesnosti da je Stvoritelj uzrok i cilj, dakle jedina realnost koja doista jest. Predanost Bogu je konačno blaženstvo i oslobađanje od iluzija o vrijednosti bilo čega što dolazi od ovog svijeta. Ljubav prema bližnjemu i svim živim stvorovima početak je puta Ljubavi prema Onome tko ih je stvorio. Ljubiti njih, znači ljubiti Njega u njima. Maharishi Mahesh Yogi je uvijek govorio da ta Ljubav dolazi sa znanjem, koje pak dolazi s razvojem svijesti kroz meditaciju. Prema kazivanju pokojnog Paula Twitchella, osnivača sekte Eckankar, Rebazar Tarzs, 600 godina stari guru s Hindukusha o kojem će još biti riječi, govorio je da tu savršenu Ljubav prema Bogu, koja je superiorna svim ljudskim emocijama, nije lako razviti, pa se preporuča da čovjek započne takav put ljubeći svoje dijete, ženu, oca, majku i postupno sva druga živa bića. Iz razmišljanja me prenuo glasni žamor oko mene. Redovi jedan po jedan ulaze pod natkriveni dio. Uz nekada nepoznate mjere kontrole. Svi se još sjećaju atentata na Sai Babu. Četiri negdašnja studenta Sai Babinih koledža pokušala su jedne večeri bodežima usmrtiti Avatara u čemu su ih spriječili jedan sluga i Babin šofer Ramakrishna, koji je svoju hrabrost platio glavom. Ostao je na podu 39

prizemne prostorije, izboden s više od 30 uboda nožem, što pokazuje kakvom su strašću ubojice pristupile svome zadatku. Dok se Sai Baba sakrio u garaži svoje nastambe, jedan je policijski inspektor uspio pištoljem likvidirati svu četvoricu atentatora. Službena verzija govori o ekstremnoj hinduističkoj organizaciji koja iza svega stoji. Bilo je i drugih verzija, čak priča da je kobne noći zrak proparalo nekoliko rafala iz automatskog oružja, što bi ukazivalo na širi sukob. Očito je nasilje našeg svijeta prodrlo i u ovu negdašnju oazu mira. Sjedamo ponovo, ovaj put na betonski pod, ostavljajući prolaze kroz koje će uskoro prošetati Sai Baba, uz pratnju tihe indijske glazbe sa zvučnika. Osam je sati i potpuna tišina. Odjednom prostruji lagano uzbuđenje. Iz susjedne zgrade sasvim se polako približava niska prilika bujne kose, odjevena u narančastu odoru koja dopire do poda. Prvo prolazi dijelom u kojem su smještene žene. Laganim, gotovo nestvarnim pokretima, ubire pisma koja mu grčevito nude podižući se, dok seve, Babini čuvari, bezuspješno ponavljaju: »Sjednite, sjednite...«. Užareni pogledi; zgrčena lica i borba da se privuče pozornost Sai Babe nezaboravna je scena. Tu i tamo on iz ponuđenog pladnja grabi šaku bombona i baca ih medu žene, Kratkotrajna gužva i opet glasovi koji mole za intervju, grupni ili individualni razgovor. Ali, dočekat će ga samo rijetki sretnici. Postupno se Sai Baba približava dijelu gdje sjede muškarci. Gotovo nemarno luta pogledom. dok ljudi pružaju pisma, pokušavaju mu dodirnuti stopala ili ga zaustaviti na trenutak, ne bi li s njime izmijenili nekoliko rečenica. Gledam ga cijelo vrijeme u lice, na kojem se izmjenjuju nevjerojatno blagi izraz i oštar pogled koji doslovce prodire kroz kosti. Odjednom čovjeka hvata neko ushićenje, neki osjećaj unutarnjeg zadovoljstva i sreće. Baba zastaje, mahne rukom i istresa vibhuti (materijalizirani »pepeo«) u nekoliko ispruženih ruku. Jedan od čuvara mu dodaje svilenu krpu kojom briše ruku. Materijaliziranje vibhutija ovdje je atrakcija samo za one koji su tu prvi put. Nitko to više ni ne komentira. Čeka se da Baba nekoga pita: »How many?«, odnosno - koliko je osoba u njegovoj grupi, označenoj istim maramama zavezanima oko vrata. Kad čovjek odgovori, može se dogoditi da Baba energično mahne prstom i kaže »Go...«. Što znači da cijela grupa treba krenuti prema unutrašnjosti njegova mandira, gdje će. nakon daršana, s njime razgovarati. Katkada se to, međutim, ne dogodi i Baba produži dalje bez komentara. Ovdje nitko nije povlašten, nema novinara, TV-ekipa, uglednika ili bilo koga drugog tko može osobno doći do Sai Babe bez njegova izričita dopuštenja. Svi sjede na daršanu. a on je taj koji poziva one koji će ući iza lijepo izrezbarenih drvenih vrata i razgovarati licem u lice s njim. To važi čak i za njegovu stariju sestru, koja svakodnevno sjedi na daršanu s ostalim ženama, bez ikakvih povlastica. Zadnji intervju nekom novinaru Sai Baba je dao još prije 15 godina. Taj

40

je razgovor autor kasnije objavio u obliku knjižice pod naslovom »Bog živi u Indiji.« Koja je svrha predavanja pisama i razgovora sa Sai Babom? On kaže da sadržaj pisama koje mu dajete zna već u trenutku kad ste ih pisali! Pisma uzima zbog toga da potvrdi čovjeku da ima njegov problem u vidu, da zna što ovaj od njega želi. Jedan je fizičar glasno posumnjao u tu tvrdnju, pa mu je Baba ponudio da izvuče jedno pismo iz cijele hrpe koju je pokupio taj dan. Čovjek je otvorio pismo, a Sai Baba mu je izrcitirao cijeli sadržaj, od riječi do riječi. Jedna ga je Amerikanka, pak, na njegov upit što od njega želi, zamolila da joj pokaže «... svijet kako ga on vidi...«. Baba je odgovorio da je to nemoguće demonstrirati u cjelini, ali je pristao staviti je u stanje u kojem će dobiti makar površni dojam o njegovu stanju svijesti. Kasnije je žena ispričala da je taj doživljaj »,.. zapravo jeziv, jer je čula doslovno tisuće različitih glasova koji su zazivali pomoć, molili na razne načine i na raznim jezicima...« Praktično je nemoguće opisati takvo stanje simultane percepcije tolikih poruka, rekla je. Dakako, u pismima ljudi uglavnom traže pomoć za rješenje životnih problema koji su ih pritisnuli, od teških bolesti do financijskih poteškoća. Ovdje se smatra da Sai Baba može sve, dapače, napisane su desetine knjiga o njegovim nevjerojatnim intervencijama u životima pojedinaca. No, o tome on sam kaže: »Dobro razmislim prije no što se odlučim nekome pomoći i razriješiti njegove probleme, jer nekoga će to usmjeriti prema duhovnosti, učiniti ga boljim čovjekom, dok će drugi nastaviti po starome. Svatko stradava zato što mora u svom životu dobiti lekciju, koja katkada izgleda izuzetno surova. Ako mu je ona potrebna za njegov razvoj, nema nikakva smisla poštediti ga njena neugodnog aspekta...« Dakle, šokantnih i neobjašnjivih izlječenja i drugih intervencija ima dosta, ali još su uvijek one rijetke ako se uzme u obzir da Sai Babu posjećuju stotine tisuća ljudi. Jer, Sai Babina je misija najbolje definisana izjavom koju je dao autoru jedne od brojnih knjiga o njegovu životu: »Meni je zapravo svejedno što vi u ovom životu trebate proći da biste se okrenuli k Bogu kao jedinoj krajnjoj istini. Važno je da ispunite tu svoju životnu funkciju...« Najmanje je važno kojoj religiji pripadate. Vjerujte u svog Boga, osjećajte tu čistu ljubav i zahvalnost prema Njemu i dostići ćete cilj ljudskog života.. U grbu Sai Babine organizacije nalaze se simboli šest najvećih svjetskih religija, a u njegovim se ašramima slave praznici svih tih vjera. »Ja ne donosim novu religiju već osvježavam i pomirujem postojeće...«, riječi su koje će rado kritizirati isključiviji pripadnici različitih vjera. Oni koji misle da je Bog jednak za sve ljude, bez obzira na vanjske oblike vjerovanja, skupljaju se ovdje ne bi li se približili misteriju ljudskog života slijedeći Avatara, čovjeka kome se pripisuje sposobnost kataliziranja procesa najviše spoznaje u onima koji su za to spremni. 41

Povremeni frenetični povici i borba za paada namaskar, dozvolu da se dodirnu Babina stopala, teško su shvatljivi prizori za one koji ne poznaju privrženost Saijevth sljedbenika Avataru. Dodirivanje stopala simbolično je prihvaćanje principa poniznosti, odličan lijek protiv taštine i iluzija o vlastitoj važnosti. Katkada ljudi u zanosu toliko navale na Sai Babu da ih njegovi čuvari jedva uspiju odgurnuti natrag na njihova mjesta. U toj neopisivoj atmosferi on se samo blago smiješi i hoda dalje, blagosiljajući tu i tamo kakvu ispruženu sliku ili knjigu. Nerijetko mu netko u ruku gurne svilenu maramu kojom ovlaš obriše lice i spusti je natrag vlasniku. Dok traje njegov obilazak, mnogi naglas mole, plaču ili koncentrirano promatraju svaki njegov pokret. Polako primjećujem da sam okružen grupama iz raznih zemalja. Do mene su Iranci, od kojih kasnije saznajem da se pomalo boje reakcije vlasti u svojoj zemlji, ukoliko bi se tamo saznalo gdje su bili. Iza mene je jedna od američkih grupa iz okruga Ojai u Kalifomiji. Svaka američka grupa ima različite marame, jer Amerikanci dolaze u tolikom broju da ih Sai Baba sve nikako ne bi mogao odjednom primiti. Ima nas ovdje iz cijelog svijeta, zastupljene su praktično sve europske zemlje, SAD, Kanada,. Australija, Japan, južnoameričke zemlje, a iz Afrike vidim samo Franka, momka iz Ghane, koji je ovdje već dulje vrijeme, iako Sai Baba ne ohrabruje predugi ostanak u svojim ašramima, često ističući da se ljudi moraju vraćati svojim svakodnevnim dužnostima i obvezama. Osobe ispod 25 godina starosti tretiraju se ovdje kao maloljetne i za njih netko mora garantirati, žele li boraviti u ašramu. Sai Baba zastupa stav da je ključ zdravog naraštaja u ispravnom duhovnom odgoju, pa neprekidno gradi sveučilišta, ali i bolnice, tako da njegova Super Specialty Hospital u Puttaparthiju predstavlja pravo malo čudo moderne medicine. Uz sve ostale odjele, sadrži i operacionu salu za presađivanje organa. Duhovnost ovdje mora ići usporedo s realnostima materijalnog svijeta. Možda je to jedan od razloga što ne postoji nikakav monaški red vezan uz Sai Babu. Primjećujem da je Baba već ušao u Prasanthi Nilayam, zgradu u kojoj će razgovarati s nekoliko postarijih Australaca, koje je pozvao na intervju. Oni veselo trčkaraju prema ulazu kroz koji je trenutak ranije ušao Sai Baba. Intervjui traju od 20 minuta do, iznimno, dva sata. Tada Baba, uz razgovor u kojem podijeli savjete za budućnost ili eventualno ozdravi nekog, obvezno materijalizira prstenove, satove, privjeske, narukvice i štošta drugo. Svaki od tih predmeta poklanja članovima grupe s kojom razgovara. Ti su pokloni česta meta kritizera, najviše zbog nerazumijevanja o čemu se radi, Sai Baba svoje neobjašnjive sposobnosti naziva »posjetnicama« koje ljude privlače k njemu. Njegove su riječi: »I give you what you want, so that you may want what I have to give you« (»Dajem vam ono što želite zato da biste mogli poželjeti ono što vam moram dati«).

42

Od Saijevih poklonika možete često čuti fraze u stilu »materijalizacije uopće nisu važne« ili »predmeti poput prstenova koje daje ne dokazuju ono što je bitno za Babu«. U dosta slučajeva radi se o, kako se to lijepo na engleskom kaže, ego-tripu, odnosno želji da se tobožnjom indiferentnošću prema materijalnim darovima koje Sai Baba dijeli pokaže visoki stupanj duhovnog razvoja. Dakako, svatko koga Sai Baba podari nekim predmetom ne može sakriti svoje zadovoljstvo i svima ga ponosno pokazuje. Oni nadobudni su originalni prašak vibhuti podvrgnuli kemijskoj analizi u jednom institutu u njemačkom gradu Tubingenu. Ispostavilo se da se radi o vrlo čistom silicijevom dioksidu, dakle kvarcu. I to je iskorišteno kao dokaz da vibhuti ne dolazi iz tijela Sai Babe, jer ljudski organizam sadrži minimalne količine silicija. Kad je jednom Baba pred svjetinom u Puttaparthiju materijalizirao malu (brojanica), na svoje sam uši čuo onaj kolektivni »Ahhhhhh...« po kojem mi je postalo sasvim jasno da demonstracije moći, koje su ovako neuobičajene, itekako utječu na psihu njegovih sljedbenika. Moć imponira, a tamo je malo onih koji nisu došli od Avatara nešto tražiti. Zašto bi uopće putovali u Indiju i kuhali se na 45 stupnjeva celzijusa, kad bi doista vjerovali da je Baba uvijek s njima, bez obzira gdje se nalazili? Prema jednoj verziji, da biste došli u mentalni kontakt sa Sai Babom trebate 1008 puta izgovoriti ili napisati mantru Om Sai Ram.U istom trenutku Avatar će znati da mu se želite obratiti i ako će to smatrati potrebnim, to će vam na neki način dati na znanje. Moliti za pomoć je ljudski, ali Sai Baba koji put kaže nešto što se na kraju ne ostvari. Iz prve ruke znam za slučaj kada je jednoj 27-godišnjoj djevojci za vrijeme intervjua rekao da će se udati, a kad je ona inzistirala na preciznom podatku kada, on joj je pred više svjedoka rekao da će to biti do kraja tekuće godine. Igrom slučaja bio sam u Puttaparthiju upravo uoči te Nove godine, prije koje se trebao dogoditi sretan događaj. Od toga, međutim, nije biio ništa. To je tipična Babina »leela« (»božanska igra«), lakonski mi je objasnila Amerikanka, veteranka među Sai Babinim sljedbenicima. On se često izražava u parabolama, simbolima, poigravajući se s iluzijama svojih poklonika. Koji put to čini na okrutan način, jer drugi načini ne funkcioniraju. Vi od njega tražite ono što mislite da je za vas najbolje, a on vam daje ono što on zna da je za vas prečac do onoga zbog čega ste zapravo uopće dospjeli k njemu, ponovila je sa mnom gradivo dobro informirana gospođa iz Amerike. Privlačna snaga Sai Babe je čudesna. U selu izvan njegova ašrama nabasao sam na ženu koja je ovdje čitavih 27 godina, premda su joj zbog nekog manjeg ispada ašramske vlasti još pred mnogo godina zabranile ulaz u ograđeni prostor Babina svetišta! Svako jutro ona stoji pred vratima ašrama i promatra Babu iz daljine, moleći mu se nepokolebljivom predanošću. Tu je nekada bogata njujorška violinistica koju svi zovu Om. Ovamo je navratila pred 26 godina i ostala do danas. 43

Onih koji su ovdje pet ili šest godina ima još i više. Zapanjuje to da većina tih ljudi nije ostavljala dojam zaluđenih fanatika, dapače, manje su se prenavljali od kratkoprugasa. Baba, kao što sam već spomenuo, obeshrabruje ovakve maratonske ostanke u Puttaparthiju, a jednom je sasvim jasno rekao da je »... cijeli svijet psihijatrijska bolnica, a kod njega se nalazi odjel intenzivne njege...«. Tu je bio u pravu, jer Puttaparthi nije romantično mjesto gdje će se Avatar pobrinuti da sve vaše brige nestanu. Pred nekoliko godina indijski su lopovi u ašramu ubili jednu strankinju, koja je previše mahala sa svežnjevima rupija, koje ovdje djeluju gotovo božanskom snagom. Relativno nedavno, jedna je žena, koja je živjela u pansionu izvan ašrama, izrezala svoj sari i objesila se. Drugom se prilikom žena oboljela od terminalnog oblika karcinoma nakon jutarnjeg daršana jednostavno srušila mrtva. Ovdje dolaze teški ovisnici o drogama, bolesnici od AIDS-a i raka, nesretne žene razorenih brakova i ljudi koji pate od svih mogućih psihičkih oboljenja. Nema onoga tko u ovoj dolini suza ne bi poželio zaiskati kakvu pomoć ili predah i nema ničeg prirodnijeg od toga da ljudi Sai Babu mole da im pomogne. No, jasno je da on to ne može uvijek i za svakoga. Konačno, iz njegovih ranije citiranih izjava možemo lako zaključiti da se, koliko god to bolno bilo, moramo sjetiti one zenbudističke priče da Mjesec ne treba zamijeniti s prstom kojim ga učitelj pokazuje. Paul Caudell je najbizarniji lik kojeg sam sreo u Puttaparthiju. Amerikanac šezdesetih godina, bez jednog oka i s opasnom bolešću na drugome, ovamo je dospio pred pet godina, u očajničkom pokušaju da pokuša umilostiviti Sai Babu i tako spriječiti neizbježno sljepilo. Kaže, Čudo se dogodilo i bolest je stala. Paulova je biografija doslovce šokantna. Homoseksualac, on bi rekao bivši, i negdašnji transvestit, glumio je u »underground« predstavama u New Yorku, u zlatnim šezdesetima. Oženio se bogatom Židovkom s Manhattana, koja je tri puta tjedno posjećivala psihijatra, dok bi Paul ispijao litre whiskeya i kljukao se tabletama za podizanje raspoloženja. Nakon burnog razvoda, živio je u Meksiku, zatim Španjolskoj, da bi se na kraju našao u Bangkoku, gdje je organizirao i vodio kupleraj muških prostitutki. Prošao je desetak estetskih kirurških zahvata, četiri liftinga i šest operacija kojima je mijenjao nos, čeljust i skalp. Sada je stalni stanovnik Puttaparthija, predan Sai Babi. Dok sjedimo u lokalnom kafiću, konstatira da je profitirao, kad je trampio ludilo Zapada za mir indijskog sela. Vrlo inteligentan i duhovit, Paul je čovjek koji se sjajno uklopio u svakodnevicu Babinih daršana, što je rezultiralo neobičnim spiritualnim iskustvima o kojima rado govori. Na povratak u Ameriku niti ne pomišlja. Njegove će kosti jednoga dana grijati indijsko sunce. Tu je i John, vijetnamski veteran nalik holivudskim zvijezdama. Konjski rep, brčići i uvijek bijela indijska odjeća daju šarm pred kojim uzdišu mnoge sljedbenice Sai Babe. John za svaku sitnicu pobožno ponavlja »Thank you Baba«, 44

pa sam ga uskoro i prozvao John Thankyoubaba. Njegove priče o Vijetnamu odaju duboke, sada već dobrim dijelom izblijedjele traume i postaje jasno da ga je to još davne 1972. godine dovelo u Puttaparthi. Ne želi razgovarati o ničem drugom osim Sai Babi, a u 27 godina vjernosti i redovita dolaženja u Indiju, Baba ga je pozvao na intervju svega dva puta. To ga ne smeta, jer, kako kaže, Baba zna sve što se s njime događa, dapače sve to nije ništa drugo doli Babina volja. Bog za Johna doista hoda Zemljom, u liku Avatara iz Puttaparthija. U doslovnom smislu te riječi. "Baba čitav svijet drži na dlanu jedne ruke« - rekao mi je jednom moj novi prijatelj. Nije smatrao da je potrebno meditiranje ili neka druga duhovna aktivnost, da bi se iskusila milost Božja. Treba se samo prepustiti Sai Babinoj volji. Tisak povremeno pokušava stvoriti kakvu aferu, ne bi li dezavuirao jednog od najčuvenijih duhovnih učitelja našeg doba. Okreću se tu tračevi kako je navodno hermafrodit, neki ga bivši sljedbenici pokušavaju ocrniti na razne načine, a pri tome uvijek nađu podršku medu onima koje smeta Sai Babina karizma i neovisnost o službenim vjerskim institucijama. Film na kojem Sai Baba naizgled iz postolja nekog kipa kriomice vadi ogrlicu obišao je cijeli svijet, iako kamera zapravo ni u jednom trenutku nije pokazala navodnu šupljinu unutar statue. Njegov negdašnji fanatični sljedbenik, Amerikanac Tal Brooke, napisao je knjigu koja se prodavala zbog dvije stranice lascivna sadržaja, na kojima autor pokušava čitaoce uvjeriti u Sai Babine protuprirodne seksualne sklonosti. Sai Babine organizacije na Zapadu sve su češće potresane delikatnim glasinama, pa je sve to vrlo teško iskušenje za one koji u njega vjeruju kao Avatara. Žestoki su se napadi posebno intenzivirali početkom novog milenija, pa se javnosti nastoje podastrijeti što degutantniji dokazi o Sai Babinom nebožanskim i perverznim sklonostima. Osobito ga teško terete neki bivši visoki funkcioneri njegove organizacije koji su uz njega proveli više godina. U igri su i političari. Pred mojim je očima bivši predsjednik Indije poljubio stopala Sai Babe i obratio mu se sa »bhagvan«, što znači Bog. I premijeri su mu bili skloni. To se za neke druge ne može reći, pa je jedan od guvernera savezne države Kamatake svojim javnim istupima učinio mnogo kako bi se popularnost Sai Babe smanjila. Živimo u vremenu u kojem su tehnika difamiranja i manipulacija masama dovedene do savršenstva. Više ne postoji kriterij po kome čovjek može sa sigurnošću dijagnosticirati radi li se o vrhunski režiranoj podvali ili šokantnoj istini. Zato se, barem kad su u pitanju spiritualni učitelji, svatko može osloniti jedino na vlastiti unutarnji osjećaj ili izravno iskustvo koje je imao. Većina je Babinih poklonika alergična i na samu ideju provjeravanja činjenica o proroku iz Puttaparthija. Ja nisam, pa sam odlučio osobno kontaktirati čovjeka čije mi se istraživanje o životu i legendarnim čudima Sai Babe najviše dopalo. Naime, u posljednjim su godinama senzacionalna čuda i spektakularna 45

ozdravljenja u Puttaparthiju rijetka, pa je nekakvu verifikaciju istih nemoguće napraviti. Čovjek kojeg sam spomenuo gore, jest prof. dr. Erlendur Haraldsson, profesor psihologije na Sveučilištu u Reykjaviku. Ovaj je Islanđanin, uprkos otporima nekih fanatika oko Sai Babe, obavio vrlo objektivno ispitivanje onih najzanimljivijih legendi o Sai Babinim moćima, koje je Avatar mnogo češće pokazivao u pedesetim godinama ovog stoljeća, kad se oko njega okupljala samo šačica obožavatelja. Haraldsson je pokušao biti što znanstveniji u svom pristupu, pa je za svaki navod tražio odvojene izjave onoliko svjedoka koliko ih je mogao pronaći. Ono što je otkrio doista je fantastično. Tako stanoviti gospodin Varada, kojeg Haraldsson opisuje kao »bivšeg sljedbenika«, na široko govori o čudima koje je vidio zajedno s nekolicinom drugih ljudi, u razdoblju između 1949. i 1953. godine, kad je redovito posjećivao Sai Babu. O njemu govori lijepo i u vrijeme kad ga je Haraldsson ispitivao, ali naglašava da je kontakte s Avatarom prekinuo pred više od 20 godina. Navečer, prije noći u kojoj je umro jedan od najvećih indijskih duhovnih učitelja svih vremena, Ramana Maharshi, Sai Baba je zapao u trans i nešto nejasno mrmljao. Varada se sjeća da su on i njegov prijatelj Krishna po Babinu pogledu znali da želi otići u svoju sobu. Kad su tamo stigli, tada još mladi Sai Baba odjednom se srušio na pod. Varada napominje da su takva zapadanja u trans u to vrijeme bila relativno česta. Ovaj put je Babino tijelo postalo tvrdo poput kamena i lagano se podiglo u zrak, gdje je ostalo levitirati. Istovremeno je mrmljao: »Maharshi je došao do mojih lotosovih stopala...«. Sljedećeg se trenutka otvorio Sai Babin taban i iz njega je iscurilo čak 2 kilograma vibhutija! Varada i Krishna navodno su, uz manju grupu drugih sljedbenika, vidjeli jyoti, zasljepljujuće svjetlo koje dolazi s nebesa, a na jedan indijski praznik to im je pokazao Sai Baba. Otišli su prema obližnjim brdašcima i zaustavili se na jednom mjestu. Sai Baba je, prema iskazu očevidaca, na neobjašnjiv način u nekoliko sekundi dospio na vrh brda do kojeg bi trebalo normalno pješačiti desetak minuta. Okrenuo se promatračima, a iza njega se, kako kaže Varada, na neki način otvorilo nebo iz kojeg je sijalo tipično zlatno svjetlo, koje opisuju mistici koji su za života sviješću putovali u predjele kamo odlazi ljudski duh nakon fizičke smrti. Haraldsson tako navodi svjedoke, koji su potvrdili da je Sai Baba mogao materijalizirati vibhuti na udaljenim mjestima, znati što se događa s njegovim poklonicima koji su živjeli daleko od Puttaparthija, Varadi je, prije no što je ovaj prestao dolaziti kod njega, predskazao da će se na neko vrijeme razići, »No, moja će ljubav biti uvijek s tobom«, rekao mu je Baba. Mogao je, što je manje poznato, dematerijalizirati stvari, koje bi iznenada nestajale pred očima promatrača, a u tim ranijim vremenima bi znao materijalizirati veće predmete od uobičajenih prstenova i brojanica.

46

Bilo je iskaza ljudi koji su proboravili sa Sai Babom dosta vremena, no u neke priče o njemu nisu vjerovali. Sumnjali su u legendu da je Baba jednom vodu pretvorio u benzin i da zna sadržaj pisama koja mu ljudi uručuju. Jedan se od njih sjetio da je Baba u tim ranim danima, kad nije bilo toliko sljedbenika, običavao pisma čitati i na njih odgovarati. U svemu ima, s obzirom da je prošlo mnogo vremena, nagađanja. Tako jedan od Haraldssonovih svjedoka priča da je, kad je Babu ugrizao crni škorpion i on zapao u komu, s njime bio njegov stariji brat Sesham Raju. Izgleda da ima onih koji vjeruju da je tada dječak, koji se zvao Satyanarajana Raju umro, a u njegovo je tijelo ušao duh pokojnog Shirdi Babe. To bi značilo da sadašnji Sai Baba zapravo nije reinkarnacija Shirdi Babe, već sam Sai Baba od Shirdija! Zanimljivo je da mi je praktično istu tvrdnju iznio i pokojni indijski jogi izuzetne reputacije, Swami Narayanananda. Sreo sam ga u Danskoj, kad je već prešao osamdesetu. Bio je autor čitave biblioteke knjiga, koje dokazuju da se radilo o striktnom asketu koji je proveo devet godina u kolibi na Himalajama, meditirajući 16 sati dnevno. Tako je postigao Nirvikalpa Samadhi, najviši stupanj razvoja koji klasična joga poznaje. Rekao mi je da je tada proveo 21 dan u savršenoj koncentraciji i cijelo vrijeme uopće nije disao! U tom razdoblju, kad je obustavio gotovo sve tjelesne funkcije, mogao je odabrati jednu od dviju opcija. Napustiti tijelo i stopiti se s brahmanom, bitkom ili se svjesno vratiti u normalno stanje i kao učitelj na tom putu učiti druge. On je odabrao ovo drugo. Za Shirdi Babu je rekao da »... je bio veliki jogi...«, a kao takav je imao dovoljnu moć da se useli u tijelo sadašnjeg Sai Babe. Ne znam je li to rekao iz uvjerenja da je tako ili je to bazirao na nekom unutarnjem iskustvu. Swami Narayanananda nikada osobno nije sreo Sai Babu. Od njega sam saznao nešto vrlo važno na što ću se vratiti kasnije, a što objašnjava mnoge čudnovate efekte koje spiritualni turizam i eksperimentiranje može izazvati na ljudima. Radi se o parcijalnom podizanju sile kundalini. Što se tiče Haraldssona, koji je u svojoj knjizi opisao još niz gotovo nevjerojatnih demonstracija moći Sai Babe, sumnje gotovo da nema. Iako je dao riječ i nekima koji su Babu kritizirali, očito je bio uvjeren da je Sathya Sai Baba Avatar našeg doba. Ono što još proizlazi iz njegove knjige, jest da je u kasnijim godinama Sai Baba repertoar svojih demonstracija znatno smanjio. Na jednom mjestu to objašnjava time da je njegova misija u ovom trenutku okrenuta prema svijetu kojemu treba pomoći u krizi u koju je zapao. Vremena spektakularnih dokaza o božanskim moćima ovog čovjeka izgleda da su prošla. No, i Haraldssonu su došli teški dani, jer je upravo njegova metodologija dokazivanja realnosti Sai Babinih čuda izvrgnuta teškoj kritici. Njegovi odgovori na učestale napade prilično su mlaki i stječe se dojam da ovaj znanstvenik pomalo zazire od javnih obračuna ove vrste. 47

Većina sljedbenika Sai Babe s kojima sam razgovarao pokazuje veliku privrženost Avataru, često bez obzira na to koliku im on pažnju poklanja. Moram priznati da su mi svi susreti sa Sai Babom predstavljali izuzetan doživljaj. Obratio mi se nekoliko puta, rekavši mi nekoliko riječi, čiju sam simboliku shvatio tek naknadno. U više sam navrata imao snove u kojima se pojavio Sai Baba i govorio mi sasvim određene stvari, koje su te snove učinile toliko realnima da bih nakon buđenja ostajao pod njihovim dojmom tijekom cijelog dana. U njegovoj nazočnosti osjetio sam neobično blaženstvo, takoreći euforiju, a čitanjem njegovih misli sabranih u čitavom nizu djela stekao sam o njemu vrlo visoko mišljenje. Uz materijalizacije koje sam vidio, najimpresivnija su bila dva doživljaja, koja sam imao kad sam se nalazio u blizini Sai Babe. Prvi se dogodio u Whitefieldu. Bilo je proljeće i vrlo ugodna klima, pa sam uživao u popodnevnom pjevanju bhajana, dok je Baba sjedio na svojoj stolici na povišenom podiju. S obzirom na moj čuveni sluh, poštedio sam one oko sebe pjevanja i slušao sam, dok je Sai Baba lagano vrtio desnom rukom, gledajući nekuda u zrak. U sebi sam pomislio: sada ću se koncentrirati na njegov obris, bez treptanja očiju, izdržao sam tako više od dvije minute, da bi se tada dogodilo nešto neobično. Oko tijela male spodobe bujne kose formiralo se bijelo, gotovo blješteće svjetlo. Osjetio sam uzbuđenje i pomislio: Aha, to je njegova aura. No, nije završilo na tome. Bijela se svjetlost u obliku Sai Babina tijela odvojila od njega i kao neki duh otputovala udesno, da bi se nakon nekoliko metara izgubila. Iza nje je slijedila još jedna ista takva svjetlost, pa još jedna... Bilo ih je ukupno Šest. Skrenuo sam pogled i kad sam ga vratio natrag na Sai Babu, svjetlosnih tijela koje kao da je emitiralo njegovo fizičko tijelo više nije bilo. Drugi put sam za vrijeme boravka u jednom svratištu u Puttaparthiju usnio neobičan san. Cijelo vidno polje bilo mi je prekriveno plavobijelom blještećom svjetlošću, a prilazila su mi tri bića, koja nisam dobro razaznavao, jer je svjetlo bilo iza njih. Doimali su se kao tri sjene. Oblila me neka čudesna energija i probudio sam se u uvjerenju da je jutro i trebam ustati kako bi krenuo na daršan. Obukao sam se i izašao iz sobe sa zastrtim prozorima. Ostao sam šokiran činjenicom da je vani bio još mrkli mrak! Vratio sam se u sobu i pogledao na sat. Bilo je tek dva ujutro, a ja sam se osjećao kao da sam prospavao cijelu noć. Bio sam pun neke energije i više nisam mogao zaspati. Oba opisana doživljaja nisu bila rezultat sugestije, a ostavila su neki snažan osjećaj u mome tijelu. Sjećam se da sam tada pomislio da Sai Baba vjerojatno može mnogo više dati, no što običan čovjek čvrsto ukorijenjen u materijalnim željama može primiti. Uz spomenute psihičke doživljaje, imao sam vrlo neobično iskustvo vezano uz Sai Babu i na fizičkom planu. Imao sam strahovito jaki napad bubrežnih kolika i završio na Hitnoj pomoći. Ni nakon dvije injekcije, bolovi se nisu smanjivali i nastavili su se satima. Prošlo je 48

otprilike devet sati, kad su mi odlučili dati morfij, od kojeg sam povraćao, a činilo mi se kao da sad bubrežni kamenac roštilja po nekom drugom. Ujutro je pala odluka da me prevezu u bolnicu. Odmah su sproveli pretrage i ustanovili da je kamičak iz mog bubrega zaglavio u ureteru, na pola puta do ulaska u mokraćni mjehur. Ujedno su me obavijestili da, ako kamičak ne siđe, odnosno izađe van, postoji rješenje da krenu po njega sondom. O ugodnosti navedenog postupka ne treba ni govoriti. Dok sam ležao u bolničkom krevetu, uhvatila me gadna depresija. Osjećao sam kako me kamenčić reže u ureteru, a s obzirom da sam znao kako je izgledao njegov prodor do pola puta, nisam se usudio ni razmišljati kako će završiti cijela priča. Tada sam se sjetio Sai Babe. Kad mi više nije preostalo ništa drugo, stavio sam jednu ruku ispod, a drugu ispred dijela tijela gdje se nalazio ureter mog lijevog bubrega. Vizualizirao sam kako Sai Baba stoji kraj mene i preko mojih ruku zrači zločesti kamenčić, koji se pomalo pretvara u dobroćudnu prašinu. Tako sam polako utonuo u san. Ujutro su me odveli na pijelografiju, pregled kojim je trebalo ustanoviti gdje se kamenčić točno nalazi. U međuvremenu nisam mokrio tako da nije postojala nikakva mogućnost da kamičak izađe tim putem van. Pregled je ponovljen dva puta. Liječnik koji ga je obavio rekao mi je: »... U ureteru nema ničega. Ima jedno prošireno mjesto oko sredine, na kojem se možda nalazio, ali sada ga više definitivno nema... Možete ići kući...«. Ne znam je li se moj kamenčić raspao sam od sebe ili je djelovao moj očajnički poziv Avataru ili je, pak, na djelu bila snaga moje podsvijesti. Bez obzira što je istina o ovome mom iskustvu, kad sam se udaljavao od bolnice, osjetio sam zahvalnost prema Sathya Sai Babi. Vjerujem da ima onih čija su iskustva sa Sai Babom bila još intenzivnija, dajući im snažnu vjeru u ovog neobičnog čovjeka, čiju reputaciju nisu uspjeli ozbiljnije ugroziti ni brojni pokušaji njegovih neprijatelja da ga prikažu u negativnom svjetlu. Za one kojima je Sai Baba pomogao kad im je bilo najteže ili im je dao duhovni uvid koji je promijenio njihov život, sve tlapnje o tome tko je on zapravo i kamo bi ga trebalo svrstati, postaju bespredmetne. Najbizarnije iskustvo koje sam imao vezano uz Sai Babu dogodilo se kad sam se nalazio pod utjecajem ritualne, halucinogene droge koju mi je dao jedan južnoamerički vrač. Sjedili smo na vrhu planine, s pogledom na jezero. Kako je nastupalo djelovanje napitka, vidio sam neku osobu kako mi prilazi i iz mene vadi kvadar crne želatine koja je predstavljala sve moje strahove. Želatinu je nepoznati bacio u vatru, koju sam vidio ispred sebe. Dok je vrač svirao instrument nalik flauti, ja sam poželio vidjeti Sai Babu. Trenutak kasnije, pred mojim se zatvorenim očima doista stvorio Avatar, toliko stvaran da sam se intuitivno trgnuo unatrag. Palo mi je na pamet da on zasigurno ne odobrava uzimanje sredstava pod kakvim sam se nalazio, pa sam ga upitao da li je pametno ovo što sada činim. Odgovorio 49

mi je glasom koji sam jasno čuo, u svojoj glavi dakako: »... Ne, nije pametno. Ali, kad smo već ovdje, što možemo učiniti...?« U mislima sam ga zamolio da mi pokaže »treće oko«. Mahnuo je rukom i s njegove se desne strane pojavila crna rupa u obliku pravilna trokuta, omeđena ružičastim, zadebijalim tkivom na koje se nastavljala prozirna, prokrvljena koža. Shvatio sam da je »treće oko« neka vrsta kozmičke regije s one strane crne trokutaste rupe. Pitao sam Sai Babu iz halucinacije mogu li proći kroz rupu. Odgovorio je: »Možeš...« Imao sam osjećaj da ću zakoračiti prema otvoru, kad je preda mnom buknuo plamen. Glas Sai Babe mi je govorio u uho: »Na onu stranu možeš tek onda kad tvoj ego sagori u plamenu...« Upravo kad sam osjetio razočaranje, nastavio je: »Priroda također ima treće oko...« U tom sam trenutku vidio istu crnu rupu, ovaj put omeđenu granama i lišćem. Koliko sam shvatio, u prirodi postoje svojevrsni »prolazi« u druge, paralelne dimenzije. Jesu li one duhovne ili materijalne ne znam ni danas. Provjerom organske strukture koju sam vidio u medicinskim udžbenicima shvatio sam na koji se dio fiziologije moja vizija odnosila. Jednom drugom prilikom, kada sam ružinim uljem čistio Sai Babinu relikviju koja je kružila Europom, moja me supruga fotografirala. Ostali smo zapanjeni kada smo kasnije na slici primijetili sjajnu zlatnu spiralu koja se protezala od vrha do dna, dodirujući na jednom mjestu donji dio moje kralježnice. Više je stručnjaka za fotografiju isključilo optičke efekte ili grešku na emulziji kao objašnjenje za ovaj neobični fenomen. Teško je ne spomenuti i jedno drugo, indirektno iskustvo koje sam sa Sai Babom imao u gradu gdje živim. Ovdje o njemu govorim onako kako sam to čuo od supruga mlade 29-godišnje žene koja je umirala od opake maligne bolesti od koje je oboljela desetak godina ranije. Kako su liječnici polako od nje digli ruke, njen se suprug na sve načine pokušao obratiti za pomoć Sai Babi, osobi za koju jedva da je znao tko je. Nabavljen je vibhuti, a svakodnevno je bolesnicu, kako bi joj olakšala tegobe, masirala jedna žena. U jednom je trenutku odbila nastaviti sa svojim tretmanom, jer je »ugledala iznad tijela bolesnice spodobu bujne kose, u narančastoj halji«. Valjda je suprug bio jedini koji je shvaćao o čemu bi se moglo raditi. Nakon ženina sprovoda, uvjeravao me da mu se na ramenima materijalizirao vibhuti, znak kojim mu je Avatar, kako on to vjeruje, dao do znanja da njegova supruga negdje živi dalje. Ja nisam prestao tragati za novim, konkretnim i za mene dovoljno uvjerljivim argumentima da je Sai Baba osoba koja može presudno utjecati na nečiju duhovnu evoluciju. Na vrlo intrigantan dokaz da je to moguće čak i bez obzira što je stvarna istina o Sai Babi naišao sam na sasvim drugom kraju Indije. Prešli smo preko pola puta do Indije i stjuardese dijele obrok. Odabirem indijsku vegetarijansku kuhinju, jer se moram polako privikavati na vrlo specifičnu hranu zemlje poznate po žestokim i za zapadnjaka neuobičajenim začinima. A i 50

malo ću predahnuti od prevrtanja stranica mog sjećanja na duhovne ljude Indije. Od svog susjeda saznajem da živi i radi u Kuvajtu, kao inženjer na naftnim poljima, već 20 godina. Sada ide posjetiti svoju obitelj koja živi u Delhiju. Fin i obrazovan čovjek, u pedesetima, na moju primjedbu da idem u Indiju zbog duhovnih učenja tamošnjih svetih ljudi podiže obrvu. Očekujem komentar, no on izostaje, jer je moj sugovornik iznenada utonuo u misli. Očekivao sam podsmijeh jednog racionalnog tehničara, odvojenog od magije indijskih svetih mjesta i sadhua. Očito je moj susjed znao o tim temama više no što sam ja mogao procijeniti iz njegova vanjskog izgleda. U djeliću sam sekunde shvatio da sam dodirnuo osjetljivu točku. Dok sam gutao zalogaje indijske hrane i hladio grlo vodom, moj mi se susjed obratio pitanjem: »Kuda zapravo točno idete?« »Sumnjam da vam je poznata ta škola joge, nije baš razvikana«, odgovorio sam. Sljedećeg trenutka sam shvatio da se nisam baš ponio pristojno i dodao sam; »Riječ je o Surat Shabd jogi.« On je na to tiho pitao: »Idete na staro mjesto ili novi ašram?« Bilo je jasno da itekako zna o čemu se radi, jer se izraz »staro mjesto« koristi za Sawan Ashram u kojem je živio jedan od duhovnih giganata Indije, Sant Kirpal Singh, dok je »novi ašram« aktualni centar ove tradicije kojeg zovu Kirpal Ashram, a utemeljio ga je njegov sin Sant Darshan Singh, tadašnji učitelj u tradiciji o kojoj ću više reći kasnije, »idem kod Sant Darshan Singha«, rekao sam, dok sam osjetio kako u meni raste znatiželja. Moj je susjed šutio i nastavio jesti. Očigledno se kolebao da li da nastavi ovaj razgovor.

51

MAČAK NA VRUĆEM LIMENOM KROVU Rekoh u srcu svom za sinove ljudske da im je Bog pokazao da vide da su stoka. Jer što biva sinovima ljudskim to biva i stoci, jednako im biva: kako gine ona tako ginu i oni, i svi imaju isti duh; i čovjek ništa nije bolji od stoke jer je sve taština... Knjiga propovjednikova, 3, 18-19 Ja sam se pak nagnuo natrag, zažmirio u jalovoj nadi da ću možda malo odspavati i prepustio se mislima koje me, međutim, nisu odvele u san, već u razmišljanje o autoru triju izuzetnih knjiga koje su na najbolji način opisale odnos psihičkih poremećaja poput teških depresija, anksioznosti i samoubilačkih ideja s onom silom koju u Indiji zovu kundalini shakti. Kao što smo već napomenuli, prema tantričkoj je filozofiji cijeli svemir manifestacija čiste svijesti. Kako kaže Swami Rama ta se svijest dijeli na dva aspekta. Jedan zadržava statičku kvalitetu i ostaje identificiran s nemanifestiranom sviješću. U tantri se ta kvaliteta zove shiva, muški princip. Drugi je dio ovog polariteta dinamičan, energičan i kreativni aspekt kojeg zovu shakti, velika Majka svemira, jer su od nje svi oblici rođeni. Ljudsko biće je svemir u malome. Sve što nalazimo u kozmosu, može se naći unutar svake individue i svi principi koji vrijede za svemir, vrijede i za pojedinca. Kundalini je božanska, kozmička energija, čije buđenje i stapanje s aktivnim principom, shakti, dovodi do uvida u realnost, krajnju istinu oko nas, koja u »normalnom« stanju svijesti krije svoju tajnu, vješto nas vežući uz prolazne želje svijeta koji neminovno moramo napustiti. Nekada, dok je još radio na svojoj magistarskoj tezi iz područja edukacije zvao se B. S. Goel, a kasnije je uzeo duhovno ime, Sri Siddheshwar Baba, i jedan je od, po meni, autentičnih indijskih gurua koji je prošao sve faze do prosvjetijenja na osobito dramatičan način, što do u detalje opisuje u spomenutim knjigama. 52

Shivabalayogi Maharaj (za vrijeme 12-godišnjeg tapasa, 23 sata meditacije dnevno)

»... Još 1964. godine imao sam težak napad depresije. Potpuno me obuzela. Sjetio sam se da sam ranije radio neke joga vježbe i pranajamu (osobite tehnike disanja u jogi) i tada osjetio navalu vrućine koja je krenula od dna kralježnice i završila na tjemenu. Sada su odnekuda došli strahovi i moj je život postao istinski pakao. Takva je iskustva jednostavno nemoguće pretočiti u riječi. Nije mi odgovaralo ni društvo ni osama, ni gladovanje ni hrana, ni spavanje ni buđenje. Mnome je cijelo vrijeme vladao osjećaj depresije i nemira...« Time je kod kasnijeg doktora humanističkih znanosti i tadašnjeg poklonika marksizma i Freuda započeo proces podizanja spomenute životne sile kundalini, koja, po indijskoj tradiciji, treba, da bismo završili svoju duhovnu evoluciju na Zemlji, putovati kroz sedam energetskih točaka na tijelu, nazvanih ćakrama.

53

Neki te ćakre opisuju kao svojevrsne vrtloge energije koji se uspinjanjem sile kundalini po centralnom kanalu ubrzavaju i iz svijesti eliminiraju samskare, utiske prošlih života i, općenito, sve one tragove u ljudskoj svijesti koje Maharishi podrazumijeva kada govori o stresu. Kad su ćakre blokirane i energija u njima stagnira, vrtloženje se poremeti ili čak uzme smjer obrnuto od kazaljke na satu, dok kod težih bolesti dolazi do težeg iskrivljenja vrtloga. Svaka od ćakri, kad je sila na svom uzlaznom putu aktivira, reagira na različite načine. Ako se u potpunosti »otvori«, praktikant obično ima iskustvo nekih neuobičajenih sposobnosti ili moći, a ako je takav proces zbog krivog prakticiranja neke tehnike nepotpun, to rezultira sasvim određenim problemima. Prije no što nastavim opisivati put kojim je do zadnje stanice, sahasrar ćakre, dospio Sri Siddheshwar Baba, evo ukratko prikaza ćakri i simptoma po kojima možemo vidjeti je li se neka od njih aktivirala i u nas. S obzirom da postoje stanovite, manje razlike u opisima tih iskustava, ovdje napominjem da je riječ o opisima koje mi je dao veliki indijski mistik Sri Shivabalayogi Maharaj, kad sam koju godinu prije no što je napustio tijelo, bio u njegovu hramu nadomak grada Bangalorea. Treba napomenuti da ovdje govorimo o kundalini aspektu sile kundalini shakti, onom dijelu koji je, kako to jogiji kažu, tri i pol puta omotan oko donjeg dijela kralježnice. Dakako, nije riječ o fizičkome tijelu, već drugim, energetskim tijelima, koja lokacijom odgovaraju dijelovima fizičkog tijela, koje ćemo u opisima spominjati. Um obična čovjeka, kako je to govorio Shivabalayogi, »boravi« u tri prva, donja energetska centra i u načelu ne pokazuje duhovne aspiracije, već je sasvim zaokupljen materijalističkim, svjetovnim željama. Međutim, kad se jednom iz najniže ćakre pokrene uspavana kundalini, dakle aktivira se prva, tzv. muladhara ćakra, obično u čovjeku naglo raste jaka želja za intenziviranjem sadhane, duhovne prakse. Često se događa da za vrijeme vježbi koncentracije ima vizije božanstva kome je osobito sklon ili čiju mantru koristi. Muladhara ćakra se inače nalazi između analnog otvora i testisa, dakako kad se radi o muškarcu. Kundalini se budi spontano (kod žena katkada za vrijeme poroda), predanošću Bogu, ponavljanjem mantri i različitim tehnikama joge, te shaktipatom, dodirom gurua. Zgodna, a manje poznata praksa, vezana je uz ljudski jezik. S jedne strane, jezik je zanimljiv jer svaku misao popratimo nesvjesnim micanjem mišića u ovom organu, kojeg je najteže opustiti. Teoretski, potpunom relaksacijom jezika došli bismo do stanja bez misli, koje je od bitne važnosti na putu joge. Koncentriramo li se, pak, na razne dijelove jezika, to će se odraziti na našu svijest. Sažimanje pažnje na korijen jezika dovodi do buđenja kundalini, ali i sposobnosti slušanja »božanskog zvuka«. Koncentracija na vrh jezika dovodi do iskustva okusa »božanskog nektara«, koji Kirpal Singh poistovjećuje s manom iz Biblije, dok savršeno svođenje pažnje na sredinu jezika

54

razvija u praktikanta moć »božanskog dodira«. Usput rečeno, koncentracija na vrh nosa razvija »božanski njuh« i naziva se varta siddhi. Swadhisthana ćakra se nalazi na kičmenom stubu, otprilike u visini genitalija. Znak da se probudila ova ćakra, najčešće je osjećaj stalnog nemira i želje da se lunja od mjesta do mjesta, odnosno da se bude u stalnom »movingu«. Ponekad se javlja neutaživa glad, a nerijetko nastupa depresija, jer se ugodna i zanimljiva iskustva, koja je praktikant imao ranije, mogu izgubiti. Nemoć smirivanja uma se može prevladati jedino redovitom praksom, koja katkada podrazumijeva produljivanje dnevne prakse koncentracije. Kad se upornim prakticiranjem aktivira manipura ćakra, jogi počinje imati iskustva savršene koncentracije, odnosno samadhija. Nalazi se na kičmenom stubu, u visini pupka. Uskoro mu za postizanje ovog stanja bez misli, dakle potpuna umirenja duha, treba svega nekoliko trenutaka. Prvi se put počinju manifestirati neobične moći poput, recimo, mogućnosti materijalizacije na daljinu. Prepreka daljnjem razvoju je osjećaj ponosa i taštine, koji se kod jogija javlja. On osjeća potrebu pokazivati drugima što može, a to dovodi do smanjenja njegove predanosti i poniznosti, pa tako može zaglaviti u svom duhovnom razvoju prema višim nivoima svijesti. Jedini način da se taj razvoj nastavi, jest odricanje od svake moći koja se na putu javi. Ova ćakra. kao i prethodna, swadhisthana, prema nekim autorima igra presudnu ulogu u onome što zovemo duševnim zdravijem. Neugodni sadržaji iz nesvjesnog mogu se, ako ih imamo tamo pohranjene u prevelikim količinama, probuditi takvom silinom da mogu dovesti do ludila. Sri Siddheshwar Baba upozorava na misli koje se tijekom meditacije javljaju, a ne mogu se kontrolirati, ma kako bile abnormalne ili neugodne. U jogi postoje tehnike disanja i položaji tijela, rzv. asane. koji pomažu pročišćavanju energetskih kanalića na ljudskom tijelu, zvanih nadi, čime se olakšavaju tegobe koje moramo iskusiti na putu duhovna razvoja. No, ništa ne pruža garanciju da nećemo pasti kao žrtve iluzija koje stvara naš um, a one će biti osobito realne ako se kundalini neće podizati prema višim centrima u cjelini, već će to biti, kao što sam to saznao iz usta Swami Narayananade, parcijalno. Javlja se nešto tipično, što opisuje i Sri Siddheshwar Baba. Čovjek počinje vjerovati da je duhovno napredovao vrlo visoko i počinje izigravati gurua, spiritualnog učitelja, tvrdeći da ima osobite moći, putuje po »višim nivoima«, mentalno kontaktira majstore s viših razina egzistencije, vidovit je, jer mu je »... otvoreno treće oko...«, te može iscjeljivati, koristeći spiritualnu ili. kako neki to kažu, »božansku« energiju. Živimo u vremenu za koje neki mistici tvrde da je karakterizirano pojačanom aktivnosti u nižim ćakrama. Prema Siddheshwar Babi, većina je današnjih ljudi predominantno u manipura ćakri, dok Satyananda Saraswati tvrdi da se u ovom vremenu kod ljudi spontano razvija anahata ćakra, bez obzira bave li 55

se oni nekom duhovnom praksom ili ne. Dakle, parcijalno podizanje kundalini shakti može biti spontano i kod osoba koje se ne bave nikakvom meditacijom. Kod osobe koja dođe u takvu situaciju dolazi do vrlo opasnog fantaziranja, kojim se u zabludu dovodi one koji traže autentično duhovno učenje, koje može prenijeti samo netko tko je došao do kraja tog puta. A takvi su izuzetno rijetki. Oni kojima je »treće oko«, odnosno šesti centar ili ajna ćakra, otvorena, nikada drugima ne govore o njihovoj budućnosti niti se bave drugim vrstama vradžbina. Osobe koje pate od ovakvog poremećaja u duhovnu razvoju, nerijetko imaju snažan osjećaj vlastite veličine i važnosti, uvjeravaju ljude oko sebe u svoju karizmu, osnivaju sekte i izmišljaju rituale, koji su katkada samo izraz njihove seksualne frustracije i taštine, zasnovane na iluziji i gluposti drugih. Prava egomanija koja kulminira u bolesnoj želji za društvenim priznanjima baziranim na materijalnim postignućima, snovi prosječna čovjeka o slavi i divljenju okoline i opsesivni strah od gubljenja statusa u društvu, zapravo se svode na poremećaje u tri niže ćakre u čovjeku. Pornografija, poplava erotskih filmova i svi oblici seksualnih perverzija samo razdražuju kundalini shakti, koja se pokreće prije no što joj je vrijeme, a epidemija psihičkih problema, poput teških anksioznosti i depresija, te samoubilačkih ideja potvrđuje tezu da je ova vitalna energija, koju treba kanalizirati vrlo, vrlo oprezno, u svom nekontroliranom obliku izuzetno opasna. Ego se grčevito bori za afirmaciju, priznanje i prepoznavanje okoline, potvrdu vrijednosti i važnosti tijela u kojem se kreće po ovom svijetu. Biti netko, imati prepoznatljiv »image«, ostavljati dojam uspješnosti, siguran je znak podsvjesnog paničnog straha od nestajanja, raspršivanja ega. Dok zapadna psihijatrija preporuča sredstva za jačanje ega, pokušavajući izbjeći psihičku krizu, koja se manifestira strahovima, depresijama i osjećajem vlastite bezvrijednosti, joga ima za cilj proširenje ega na cijeli pojavni svijet. Da bi se to postiglo, treba u određenom smislu žrtvovati onaj mali, individualni ego, što je strahovito teško, jer je evolucijom um izgradio obrambeni sustav neugodnih psihičkih doživljaja koji čovjeka brzo natjera na odustajanje od borbe protiv vlastita ega. A tu je i nagrada u obliku ugode i zadovoljstva, koju dobiva onaj koji svoj ego pothranjuje prolaznim i iluzornim vrijednostima materijalnog svijeta. Staza prema konačnoj spoznaji pravog smisla postojanja ne ide putem koji zaobilazi neugodne emocije, već se kroz krizu koju pred nas postavi naš niži ego treba probiti intenziviranjem duhovne prakse. Vježbom se kundalini shakti postupno podiže prema višim ćakrama, a ona koja povezuje niže s onim višima jest anahata ćakra i nalazi se na kičmenom stubu, otprilike u visini srca. Znak da je netko dospio do ove ćakre jest stjecanje moći koja se zove vachan-siddhi. Sve ono što kaže jogi koji je ovladao tom, četvrtom ćakrom, postaje istinom. On se može kretati kuda želi, koristeći 56

sukshuma sharir, svoje astralno tijelo, dok mu fizičko tijelo ostaje na istom mjestu. Ova je faza posljednji test vezan uz materijalni univerzum, jer se javlja ponos u svom maksimalnom intenzitetu. Čovjek počinje vjerovati da je u spiritualnom smislu nadišao razinu vlastitog gurua i nerijetko se od njega odvaja i počinje propovijedati učenje na svoju ruku. Jogiji kažu da »ponos dolazi prije pada«, jer će onaj koji je podlegao ovoj zadnjoj zamci materijalnog ega doista u evoluciji nazadovati. Sri Siddheshwar Baba je, kad je zapao u psihičku krizu čiji sam opis dao ranije, potražio pomoć psihijatara, ajurvedskih liječnika, mistika i mnogih drugih, koji mu, međutim, kako mi je rekao, nisu mogli pomoći. Njegova je paranoja postajala sve jezivija iz dana u dan, pa se, ne bi li si olakšao muke, počeo baviti psihoanalizom. Dok je sjedio u naslonjaču, u praznoj dvorani svog ašrama koji se nalazi medu zelenim poljima Haryane, promatrao me kroz debela stakla svojih naočala, podsjećajući me neodoljivo na Raya Charlesa. Bilo mu je tada 60 godina, nosio je tipičnu indijsku narančastu odoru i rekao mi: »Ne biste vjerovali, koliko sam jogija velike reputacije obišao. Nitko od njih me nije posavjetovao što točno treba raditi. Kad se kundalini shakti pokrenula, ostao sam prepušten sam sebi. Toliko je onih razvikanih, a tako malo onih koji doista nešto znaju...« Njegov susret s jogom, koja će ga još godinama nositi kroz užasne emocionalne krize do prosvjetijenja, uslijedio je gotovo slučajno, u jednom hostelu. Prenoćio je tamo u pauzi putovanja kroz Indiju i nabasao na mladog swamija, kojem se požalio na tegobe od kojih pati. Ovaj mu je savjetovao da pokuša s tehnikom koncentracije na prostor između očiju, uz ponavljanje mantre »Om Soham« i osobitom vizualizacijom, vezanom na dišni proces. Koliko sam ga shvatio, toga čovjeka više nikada nije sreo. Ali, metode se držao. »Kad se jednom čitav proces pokrene, ne treba vježbati satima dnevno«, objasnio mi je, »Koji put je dovoljno pola sata vježbe u jednom danu, a da efekti budu dramatični do te mjere da vam se čini da nećete to moći izdržati...« Zanimljivo je da neki jogiji, poput recimo Swami Maheshwaranande, koji veći dio godine provodi u Beču, a ima i veliki centar u Rajasthanu, smatraju da podizanje kundalini shakti do najviše ćakre može proteći bez svih tih neugodnih psihičkih doživljaja. Pod uvjetom da se tijelo i psiha za to pripreme kroz niz raznih joga vježbi. Dr. Goel je počeo pomalo shvaćati mehanizam vlastite duhovne evolucije, koji je bio bolan, ali je jednog dana donio neočekivanog saveznika. Nakon sedam godina meditacije, budući je guru usnio neobičan san. »Sanjao sam Sathya Sai Babu koji me u snu blagoslovio i rekao mi da moram uporno nastaviti s meditacijom, jer sve što činim ima svrhu. Također mi je rekao da je on uvijek sa mnom. To je bilo presudno, jer sam tek tada shvatio, da ono što činim nije puka 57

terapija za moje probleme. Počeo sam osjećati da se moja svijest i pažnja automatski kreću prema točci malo niže od tjemena, na stražnjem dijelu lubanje. Ta se točka zove brahma randra i odjednom sam osjetio da je tamo ili blizu te točke kraj mog puta. U meditaciji sam sve češće osjećao neko peckanje ili grebanje na tom mjestu. Ustvari sam shvatio da je kraj puta između točke među obrvama i te brahma randre. Imao sam neki osjećaj da se ispod te točke na lubanji nalaze neki živci, koji moraju igrati presudnu ulogu u probijanju barijere, koje nazivamo oslobođenjem...« Val intenzivnih vizija u kojima je dr. Goel na unutarnjem ekranu između obrva sretao simbole, ali i božanstva od Krishne i Shive do Isusa Krista, dovodili su ga u stanje ekstaze ispunjene neizrecivim blaženstvom. Kad je već povjerovao da se njegov ego predao univerzalnoj kozmičkoj ljubavi, nastupile su zastrašujuće krize ispunjene beznađem, crnim mislima i strahovima, koje je njegov um konstruirao, ne bi li ga omeo na putu s kojeg više nije bilo povratka. »To vam je kao kad plivate od jedne obale na drugu«, objašnjavao mi je dok smo šetali medu gredicama sa cvijećem, unutar njegova ašrama. »U jednom ste trenutku na pola puta i čini vam se da nećete nikada dospjeti do druge obale. Jedino što vam preostale jest da stisnete zube i plivate dalje. Ono što je mene nosilo u tim najtežim trenucima, kad sam imao osjećaj da se nepovratno gubim u ludilu, bilo je pojavljivanje Sai Babe na mome unutarnjem ekranu. Nekako sam znao da me on vodi, iako ga nisam nikada u životu kontaktirao. Uvijek bi mi nakon takvih vizija laknulo, dolazio je neki predah od užasa koji sam proživljavao i ja sam nastavljao dalje. Znate, vi dolazite iz kršćanskog svijeta, koji u svojoj povijesti bilježi mnogo svetaca. Kad čitate o patnjama kroz koje su ti ljudi na putu proćišćenja prolazili, vi samo mislite da znate kako je to izgledalo. Cijena je duhovne iluminacije potpuna predaja i taj princip važi jednako za sve, bez obzira na tradiciju kojoj pripadate. A kad se netko želi predati toj sveobuhvatnoj, apsolutnoj Istini, ispriječi se njegov mali ljudski um i kreira sve moguće prepreke, ne bi li ga natjerao na odustajanje,..« Stanje praktikanta ovakve vrste joge učvršćuje se tek u petoj, visuddhi ćakri, kad se stabilizira duboko iskustvo blaženstva, koje donosi samadhi. Prema Satyananda Saraswatiju, visuddhi ćakra je »centar nektara besmrtnosti«, koji, međutim, sagorijeva u manipura ćakri, koja na taj način uzrokuje starenje i raspad tkiva. Prema Shivabalayogiju, javlja se »božansko svjetlo« i čovjek biva blagoslovljen od božanstva u koje vjeruje, a koje se zove u indijskoj tradiciji Ishta Devata. Njegovo astralno tijelo sada može putovati po višim svjetovima, koji se zovu loke, a prepreke koje osjeća znatno se smanjuju. Put dr. Goela nije bio tako romantičan i kratak. Dok neki tvrde da su pranajama i asane ono što olakšava proboj vitalne sile prema krajnjem cilju, čini se da se ovaj jedinstveni intelektualac-jogi oslonio isključivo na unutarnje vodstvo 58

već spominjanog indijskog proroka Sai Babe. Zanimljiva je teza koju je B. S. Goel iznio kad smo se vratili u dvoranu, pobjegavši tako od vrućine koja je dobrano pržila. »Uvjeren sam da postoji neurofiziološka osnova na kojoj počiva ego, onaj osjećaj »ja«. Moje mi je iskustvo pokazalo da se radi o dva živca u moždanoj kori, čiju lokaciju mogu točno navesti, a zovem ih raga i dwesha. Meditacijom, odnosno vježbanjem koncentracije, aktivira se kundalini shakti koja treba ta dva živca, na neki način, rekao bih čak, slomiti. Vrlo mi je teško to subjektivno iskustvo pretočiti u riječi. Prvi od ta dva živca ili možda dvije složenije strukture unutar mozga, odgovoran je za želju i privrženost u negativnom smislu, dok je drugi onaj koji generira frustraciju. mržnju, agresiju, ljubomoru i slično. Te su dvije fiziološke strukture u samoj osnovi ega. Period kad te strukture pod utjecajem kundalini shakti počinju »pucati«, najopasniji je za praktikanta. Obuhvaća vas osjećaj da upravo umirete ili ćete sljedećeg trenutka poludjeti. Taj se osjećaj vraća ponovo i ponovo i toliko je stvaran da kreira patnju, koju je teško opisati. To je svakodnevno umiranje u pravom smislu te riječi i najkritičnija je faza na cijelom putu. Mislim da se radi o onome što u kršćanstvu zovu »tamnom noći duše... Goel je godinama zapadao iz ekstaze u ponore najcrnjih strahova. koji su pod kraj postali strahovi od smrti. Tvrdio je da do kraja ne bi došao da nije bilo unutarnjeg vodstva Sai Babe, a sve je stupnjeve vlastitog razvoja analizirao sa stanovišta zapadnjačke psihoanalize. Dakako, do one razine gdje spiritualnost ostavlja znanost iza sebe i vodi čovjeka dalje, k ispunjenju za koje ne postoje objektivni kriteriji dokazivanja. U autoanalizi pokazuje izvanrednu objektivnost i potpunu iskrenost i kako ga meditacija nosi kroz razne slojeve njegove vlastite ličnosti, on precizno prepoznaje fine i katkada nezamjetne nagone, koji njime vladaju. Svaki korak naprijed donosi dublju spoznaju o nekom skrivenom mehanizmu ljudske psihe, otkrivaju se aspekti seksualnosti, koji su duboko zakopani ispod površinske realnosti koju smo navikli prihvaćati. Razgradnja ega u jednom trenutku dovodi u svijest podijeljenost ljudskog bića na »muški« i »ženski« princip, pa je dr. Goel imao subjektivno iskustvo homoseksualnih afiniteta, što bi ga u normalnim okolnostima uznemirilo. No, razvoj teče dalje i ovo je iskustvo prolazna stanica. Zanimljivo je da se homoseksualni rituali prakticiraju kao dio viših stupnjeva inicijacije u nekim europskim magijskim krugovima. Svojim razvratničkim biseksualnim životom opću je sablazan izazivao i pokojni Aleister Crowley, najrazvikaniji mag ovog stoljeća, koji je perverzije pravdao potrebom razotkrivanja svojih najtamnijih poriva. Zagovarao je masturbaciju kao duhovnu tehniku, a u svojoj je komuni na Siciliji svoju perverziju dotjerao do maksimuma, obavljajući obrede u kojima su žene općile sa životinjama.

59

Uz aktivnost kundalini shakti veže se i seksualna energija, kojom je vrlo teško ovladati, a ima situacija kad se kao posljedica intenzivne duhovne prakse javlja abnormalno jaki seksualni nagon. Te faze u razvoju su opisali mnogi, među njima i Swami Muktananda, kojeg su prije smrti optuživali da je ponovo pokleknuo pred izazovom seksa i spavao sa svojim američkim sljedbenicama, Na djelu ga je uhvatio njegov vjerni sljedbenik koji sebe naziva Master Charles i koji ga, u ime ostalih njegovih kvaliteta, u svojoj knjizi amnestira. Za Osho Rajneesha se to oduvijek znalo, dapače, njegova ga je ljubavnica Ananda Sheela Ma pokušala otrovati i preuzeti od njega golemu organizaciju koju je stvorio. Za to je odležala nekoliko godina u američkom zatvoru. Pred čarima ljepšeg spola pao je i Amrit Desai, osnivač tzv. Kripalu joge u SAD, a sličan je skandal potresao organizaciju jednog od prvih jogija koji su iz Indije stigli na američki kontinent. Riječ je o Rama Swamiju, koji je svoj stožer uspostavio u ruralnom dijelu Pensilvanije. Za jednog se čuvenog indijskog pjesnika govorilo da je u napadu nekontrolirane seksualne želje silovao vlastitu 16-godišnju nećakinju. Na dnevnom redu zbog seksa bio je i Thakkar Singh, koji se u zapadnoj Europi izdaje za majstora Sant Mat tradicije, a imao je ozbiljnih problema kad ga je zbog njegovih veza sa sljedbenicama provalio jedan njegov razočarani učenik. Javno je pokajnički priznao da su optužbe na njegov račun točne, a pravdao je to time da »svatko može pogriješiti«.

Swami Maheshwarananda

Na financijsko-seksuaine mućke sumnjalo se i u krugu oko izuzetno popularnog Satyanande Saraswatija. dok je jedan od najpopularnijih propovjednika tibetanskog budizma u SAD-u, Chogyam Trungpa, praktički umro 60

od alkohola, u dobi od 47 godina. I on je, dakako, dok je to mogao, redovito koristio prirodne darove svojih sljedbenica. U novije se vrijeme po seksualnoj umjesto duhovne aktivnosti pročuo i Sogyal Rimpoche, tibetanski lama, koji je popularnost stekao nekim vrlo lucidnim knjigama, ali i ulogom astrologa u filmu »Mali Buda«. Čuveni indijski jogi Poonjaji, kojeg mnogi smatraju nasljednikom legendarnog Ramane Maharshija, bio je seksualno aktivan cijelog života. Dapače, bolje bi odgovarala riječ hiperaktivan. Njegov glavni učenik, Andrew Cohen, koji se uz Poonjajija navodno prosvijetlio i počeo igrati gurua u SAD-u, napada svog negdašnjeg učitelja, za kojeg se tako u kuloarima spiritualnih turista sa Zapada saznalo da ima vanbračnu kćer u Belgiji, čija je majka izgleda zanijela kada je jogi živio u špilji nedaleko svetog grada Rishikesha. Uz to je imao troje djece u Lucknowu, glavnom gradu indijske savezne države Uttar Pradesh, gdje se nalazio njegov stožer. A isti je prije njegove smrti praktično bio opsjednut bivšim sljedbenicima danas pokojnog Rajneesha. Cohen je bijesan jer ga je njegov guru počeo ignorirati, pa podsjeća da su zbog seksualnih eskapada Poonjajiju svojedobno otkazali gostoprimstvo u Barceloni. Poonjaji je bio sjajan čovjek, kojeg je bilo nemoguće izbaciti iz takta. Izravno sam ga pitao što misli o vezi seksa i joge. On se nasmijao u svom stilu, od uha do uha, i odgovorio: »Kako običan seks može ugroziti nešto tako veliko kao što je prosvjetljenje?« Hmmmm. Bilo je pokušaja, premda bez pravih dokaza, da se seksualna aktivnost pripiše i Swami Maheshwaranandi. Krug učenika oko ovog duhovnog učitelja tvrdi da su upravo jogiji najizloženiji ovakovim optužbama, jer, kako kažu, često su izvor sličnih tvrdnji nestabilne i razočarane osobe, otpadnici iz sljedbe. Insinuacija o stanovitim oblicima seksualne aktivnosti nije bio pošteđen ni uvjereni asket i propovjednik stroge apstinencije, Swami Narayanananda. Navodno mu je to pokušavao pripisati neki danski liječnik. Najdramatičniji je slučaj jednog kalifomijskog budističkog učitelja, koji je više godina tajio da boluje od AIDS-a, a s obzirom da je bio promiskuitetan, zarazio je poveći broj svojih sljedbenika. U Americi možete čuti gotovo fantastične tvrdnje da je za najvjernije sljedbenike Da Free Johna, gurua američke provenijencije, bila čast ako je on odlučio spavati s nekom od njihovih supruga, a kako tvrde sasvim neprovjereni izvori, to je katkada činio pred njihovim muževima. Kažu, zato da im »slisti ego«. Od zapadnjačkih gurua za seksualnofinancijske grijehe optuživali su i Charlesa Bernera, već spominjanog tvorca Intenziva prosvjetijenja. Čuveni Jiddu Krishnamurti. prema nekim novijim tvrdnjama, također je imao ljubavnicu, a slično mnogi tvrde i za Yogi Bhajana. Naravno, sve to ne bi imalo neke bitne važnosti da većina jogija i mistika svojim sljedbenicima ne propovijeda strogo odricanje od bilo kakvog oblika seksualne djelatnosti.

61

Može li prosvijetljeni ili čovjek na putu prema prosvjetljenju živjeti aktivnim seksualnim životom? Swami Narayanananda mi je rekao odlučno: ne! Jedan je od temeljnih principa joge apstinencija od seksa, to se zove brahmacharya, govorio mi je. U njegovu ašramu, u malom danskom selu Gyllingu, nalazilo se više muškaraca i žena u odvojenim zgradama, a bili su u neku ruku zaređeni, jer je svatko tko je to želio, nakon osobite inicijacije dobio indijsko ime, narančastu odoru i titulu swami. Uz ašram je bila mala, vrlo uredna farma, od koje su njegovi stanovnici živjeli. Preko ljeta, na terenu uz ašram, kampirali su oni koji su ovamo došli na ograničeno vrijeme, kako bi sreli velikog jogija. Seksualna je apstinencija uvijek predstavljala glavni problem, pa je bilo onih koji su ašram napuštali i nakon 16 godina predane meditacije, oženili se i prekršili zavjet brahmacharye. Jer, pravila nalažu apstinenciju u djelu, riječi i mislima. Neki su se ljudi oženili sa ženama koje su boravile u istom ašramu. Bilo je vrlo uzbudljivih događaja, pa se jednom nekome od monaha djelomično podigla kundalini shakti, tako da je osjećao strahovitu vrućinu u donjem dijelu kičme. Morali su ga stavljati u bačvu hladne vode i to vani, usred zime. Na taj se način proces, koji je mogao navodno krenuti krivim putem, pomalo smirio. Poznavao sam neke ljude koji su ašram i njegova striktna pravila napustili iz drugih razloga. Jedna je žena to učinila nakon sukoba u koji je ušla s ostalima unutar ove zajednice, u kojoj međuljudski odnosi nisu bili idealni, kako bi se to moglo pomisliti promatrajući život komune izvana. I jedan drugi moj znanac nije mogao izdržati navalu seksualne energije, koja ga je ometala u meditaciji, uprkos osobitim vježbama koje je radio da bi nagon stišao. Napustio je ašram, ali meditirati nije prestao. Boraveći u ašramu Narayananande, naučio sam mnogo o tome kako je teško biti jogi u pravom smislu te riječi. Najzanimljivije je to da je godinama kasnije neki danski liječnik za stanovite radnje koje bismo mogli podvesti pod seksualne optuživao upravo Swamija Narayananandu! Bilo kako bilo, upada u oči da su priče o podložnosti jogija čarima zapadnjakinja vrlo, vrlo česte. Poonjaji mi je rekao da jednom, kad čovjek ode iznad ovog dualnog svijeta i prosvijetli se, više nema onoga što ne smije raditi, jer ga ništa ne veže uz prolazni svijet u kojem sada boravi kao promatrač. Čuveni Gopi Krishna, čija se autobiografija smatra klasičnim djelom joge, navodno je smatrao da seks ne može bitno ugroziti nečiji napredak u jogi sve dok se kundalini shakti ne pokrene. Od tog trenutka treba apstinirati. Maharishi Mahesh Yogi u svom stilu tvrdi da seks razvojem otpadne sam od sebe, jer odricanje na silu samo stvara frustraciju. Većina njegovih sljedbenika će vam reći isto, ali mnogi se od njih na svoju ruku odriču te živome radosti. Eklektička duhovna Škola Eckankar uopće seks ne smatra problemom, kad je u pitanju spiritualnj razvoj. Shivabalayogi mi je rekao da o tome ne treba brinuti dok za to ne dođe vrijeme, a koliko sam ga shvatio, apstinencija za neke postaje obvezna tek onda kad već dobrano napreduju na putu joge. 62

Nitko zapravo ne bi toliko potencirao važnost seksualne apstinencije kada su u pitanju jogiji da oni sami praktično uvijek nisu deklarirani brahmachari, koji inzistivaju na svetim knjigama u kojima se odricanje od seksa podrazumijeva kao osnovni preduvjet na putu joge. Zato uvijek iznova kao šok dolaze saznanja o hedonističkom ponašanju onih koji druge tjeraju na put askeze. Uobičajenim klišejem jogija kao osobe bez ovozemaljskih strasti i lišene bilo kakovih želja na zanimljiv se način pozabavio Georg Feuerstein. Na to ga je potaknulo iskustvo koje je imao sa čuvenom indijskom sveticom Anandamayi Ma. Za boravka kod žene koju su danonoćno okruživali ljudi uvjereni u njenu božansku prirodu vidio je postariju Indijku koja je jogini zamolila da se pomoli za njena sina koji je nestao na bojištu. Svetica ju je odbila na grub i nervozni način, što je u Feuersteinu probudilo ono ključno pitanje: zadržava li čovjek nakon prosvjetljenja svoje ljudske karakteristike, narav i temperament?" Kao iskusni psihoanalitičar, zaključio je da tamni dio ličnosti ne mora nužno preplaviti svjetlo spoznaje o odijeljenosti čovječje osobnosti i kozmičke svijesti. Ustvrdio je da se gurui u mnogo čemu razlikuju. Jedni su polupismeni, a drugi genijalni znanstvenici. Jedni su temperamentni i mnogo putuju, dok su drugi šutljivi i nerado napuštaju mjesto svog boravka. Jedni su uvijek uviđavni, a drugi surovi. Jedni meditiraju na hrpi fekalija ili groblju, dok se drugi peru osam puta dnevno, Feuerstein zaključuje da prosvjetljenje odvikava od kontinuirane dominacije ega. ali ne poništava ljudsku osobnost. Kada bi je poništavala, ne bi bilo razlike između prosvjetljenja i psihoze, tvrdi ovaj istraživač. Ide i dalje, pa zaključuje da kod mnogih adepata nedirnuti ostaju i neurotski simptomi koji često uobličavaju njihov nastup prema sljedbenicima, koji se pak trude svaki neugodni ili nelogični istup svog učitelja objasniti njegovom željom da u njih proizvede pozitivan šok. Radi se o tipičnoj projekciji, jer opijanje Chogyama Trungpe, naplaćivanje shaktipata Swami Muktanande, skupljanje Rolls Royceva Sri Rajneesha ili seksualna iživljavanja nekih od spomenutih duhovnjaka ne mogu imati nikakove veze s putem prema spirituainoj iluminaciji. Da gurui mogu izgubiti živce znam iz prve rake. Vidio sam Shivabalayogija kako je doslovce eksplodirao od bijesa kada je jedan Amerikanac doveo u pitanje njegov autoritet. Maharishi Mahesh Yogi se rasrdio kada su ga obavijestili da su u riži u njegovu centru u Noidi pronađeni insekti. »Opet zavjera protiv moje misije«, komentirao je. Sant Darshan Singh se razljutio na američku sljedbenicu koja se nije htjela danima maknuti iz predvorja njegove kuće uz ašram u Delhiju, a mnogi obožavani mistici sa sjedištem na Zapadu pokazuju vidljive znakove bijesa kada se povrijedi njihova taština. Mnogi su gurui nekim suviše skeptičnim učenicima zabranili ulaz u svoje ašrame. Posve mi je nerazumljiv već spomenuti slučaj Amerikanke kojoj je već 27 godina zabranjen ulaz unutar zidina Sai Babina glavnog svetišta. U njenu je slučaju 63

navodno presudila ašramska birokracija. Da je počinila ubojstvo, kazna bi joj bila kraća, razmišljao sam dok me ona mazohistički pokušala uvjeriti da je ovo pretjerivanje opravdano. I veliki je Hariharananda Giri vrlo burno i nervozno reagirao na moju izjavu da sam imao u životu više gurua. Svoj animozitet nije mogao obuzdati ni jedan čuveni jogi kada sam mu spomenuo moći koje posjeduje Sai Baba, Kada me nije uspio uvjeriti da su u pitanju trikovi, postao je vidno uznemiren i naš se razgovor priveo kraju u mučnoj atmosferi. Znalo se da je i Poonjaji pokazivao netrpeljivost prema nekim svojim sljedbenicima. Čudesno je kako su oni kojima je to potrebno spremni zažmiriti na očite zlouporabe svojih učitelja i pretvoriti ih u vrline. Tako nepotrebna surovost gurua postaje korisna duhovna lekcija, njegova vještina da iscijedi obilnu donaciju poželjni udarac sljedbenikovoj pohlepi, dok su poniženja dobrodošli lijek protiv taštine. I kada je očito da je guru taj koji je tašt, to je zato da bi nam pokazao kakav ne treba biti. Ako učini nešto dobro, onda je to zato što je dobar, a ako učini nešto loše to je zato da nam »razbije ego« ili pokaže kakav ne treba biti, uvjeravaju sebe i druge zapadni aspiranti gladni prosvjetljenja, Indijci su u tome mnogo oprezniji. Rado će odati poštovanje svakom učitelju, ali će dobro promisliti kojega će odabrati za svog gurua. Zvuči nevjerojatno, ali zapadnjaci pokazuju znatno manje kritičnosti i zdrava razuma u izboru duhovna učitelja od istočnjaka. Uvijek se nekako zaboravlja jedna od ključnih postavki iz Bhagavad Gite: »Bio čovjek prosvijetljen ili ne, na kraju će slijediti svoju prirodu.« Opće je prihvaćeno uvjerenje da se veliki gurui stalno nalaze u stanju svojevrsne ekstaze, vječita blaženstva koje im je donijela spoznaja božanskog. Već površnom analizom ovog vjerovanja lako dolazimo do zaključka da je to nemoguće. Osobe u ekstatičnu stanju ne mogu normalno funkcionirati u vanjskom svijetu, a još manje mogu upravljati složenim organizacijama koje oko njih nalazimo. Osim toga, stanje ekstaze mora biti moguće izraziti u biokemijskim korelatima. Većina znanstvenika smatra da je svako egzaltirano stanje svijesti vezano uz znatno izmijenjenu kemiju mozga. Kada bi nečiji mozak neprekidno proizvodio nenormalne količine neurohormona ili drugih spojeva koji podržavaju ekstatično stanje, nakon nekog bi vremena naprosto »sagorio«. Dakle, razvijeni se jogiji mogu meditacijom dovesti u stanje ekstaze, ali je teško vjerovati da u takvom stanju mogu biti neprekidno. Ako i mogu, u takvom stanju ne bi mogli normalno funkcionirati u vanjskom svijetu. Revniji će sljedbenici za svog gurua u pravilu tvrditi da vidi prošlost i budućnost svog učenika, te prema tome upravlja svoje akcije. I ta je tvrdnja diskutabilna. Ne samo da su mnogi sljedbenici poznatih gurua stradavali u nesrećama i od teških oboljenja, a da na to nisu bili upozoreni od svoga sveznajućeg učitelja, već se spomenuta tvrdnja kosi s osnovnim načelom iz klasične literature o jogi. Naime, onaj koji želi postići ono najviše stanje svijesti, 64

mora se odreći svih moći, tako i znanja o prošlosti i budućnosti drugih. Vjerojatno ima i iznimaka, a kao jednu od njih često spominju Jaimal Baba Singha. Ovaj je veliki guru Radha Soami škole, međutim, pripadao tradiciji koja zagovara drukčije viđenje od klasične joge i mogao je prema brojnim svjedočanstvima, doista vidjeti što će se dogoditi nekom od njegovih učenika. No, valja spomenuti da osporavanja ima i kada je on u pitanju. Tek je nedavno otkrivena jedina njegova poznata fotografija, u vojnoj odori. Da je još kao vojnik pokazivao interes za tradiciju Radha Soami, te počeo inicirati aspirante mnogo godina nakon što ga je Soamiji imenovao svojim nasljednikom, poznate su činjenice. No, neki starom dokumentacijom dokazuju da zapravo Soamijija nije nikada sreo fizički, a kao najjači argument se spominje knjiga Soamijijeva brata Chachajija, u kojoj o novom majstoru nema ni jedne riječi! Spočitava mu se i svašta drugo, od toga da se u mladim danima u krugovima satsangija pojavljivao s mladim ženama koje mu nisu bile samo prijateljice do toga da nije imao podršku moćnih krugova oko obitelji osnivača tradicije čije je vodstvo, prema jednoj verziji, naslijedio. Hazur Baba Sawan Singh je, također uz stanovita osporavanja, prihvaćen za glavu tradicije kada je Jaimai Baba umro, a Karpal Singh je napisao biografiju Jaimal Babe u kojoj ga glorificira u svakom pogledu. Dapače, Karpal Singh je u meditaciji primao različite poduke od Jaimal Babe, među ostalima i čuvena 52 pitanja, test za svakoga tko tvrdi da je dosegao najvišu razinu duhovnog razvoja. Tek je kasniji razvoj događaja izvan svake sumnje pokazao da je Hazur, koji će dobiti ime Veliki Majstor, doista ispravan izbor. Dakle, onome tko nema unutrašnji uvid uvijek će ovaj svijet djelovati konfuznim, kaotičnim i kontroverznim. Dileme imaju svoj smisao, one su pećnica u kojoj se pravi tragač mora pržiti i odraditi svoju karmu. Ono što želim reći jest da nema ničeg lošeg u tome da čovjek duhovne istine traži otvorena srca, ali neka to čini koristeći i intuiciju i zdravi razum. Jedna zapadnjakinja, iziritirana ponašanjem svojih indijskih učitelja astrologije, jednom je prilikom ljutito rekla: »Dosta mi je izigravanja velikih gurua od strane onih koji u svojim selima u Indiji popravljaju bicikle...« Možda malo grubo, ali moglo bi biti i istinito. Ili, nije zlato sve što sija. Za autentične prosvijetljene adepte prije svega možemo reći da su u potpunom suglasju s Božjom voljom. Zato je teško povjerovati da bi se oni miješali u sudbinu, odnosno karmu svog učenika, koja je, u krajnjoj liniji, određena Božjom voljom. Guruova uloga nije u tome da omogući učeniku izbjegavanje posljedica vlastitih djela, već da ga preda Božjoj volji i, zanemarivši sve teškoće zemaljskog života, usmjeri prema krajnjem cilju - prosvjetljenju. Doduše, prema Sant Matu, živući majstor može na određenoj razini mijenjati karmu pojedinca, no logika koja stoji iza toga transcendentalne je prirode i teško shvatljiva neprosvijedjenom umu. Međutim, ni ova tradicija nikada ne propušta naglasiti da

65

od gurua ne treba tražiti svjetovne usluge, već pomoć u duhovnu usponu prema konačnoj realnosti. Kada je riječ o seksu unutar duhovnih učenja, zadnje desetljeće istočnjački sustavi, osobito tantra, dobivaju na popularnosti i na Zapadu. Prije svega zbog toga što uz minimalan napor obećavaju, prema svojim entuzijastičnim zagovornicima, produljenje orgazma i poboljšavanje njegove kvalitete. Propovjednici tantre često propuštaju navesti činjenicu da se i unutar samog učenja susrećemo sa značajnim razmimoilaženjima, glede toga o kakvu je orgazmu riječ. Prema jednom pravcu, cilj orgazma jest ejakulacija, izbacivanje sjemena, kao akt obožavanja principa shakti, po kojem je sjeme sveto ulje koje se izlijeva na oltar vatre, kako bi rekli u Indiji. Međutim, većina se tantrika s time ne slaže, dapače orgazam praćen izbacivanjem sjemena smatra s zdravstvenog i spiritualnog gledišta štetnim za organizam. Prema takvom shvaćanju, zadržavanjem se sjemena postiže povećana koncentracija energije, koju nazivaju ojas, a koja je nužna da bi se kundalini podigla do najviše ćakre. Odnosi se to na muškarce, ali i na žene, kojima gotovo sve tantričke, ali i joga škole preporučuju seksualnu apstinenciju. Naime, iako to uglavnom nije poznato, svojevrsna ejakulacija postoji i kod žena. Uvjerenje da su tajne seksualne energije i njena usmjeravanja dobrobiti i užitku monopol indijskog potkontinenta, gdje su pronađeni najstariji spisi koji ozbiljnije tretiraju ovu temu, mistificira tantru. Stidljivo se izbjegava reći da su mnogi zapadni istraživači dali značajan doprinos u otkrivanju i definiranju raznih tipova orgazma, a jedan je židovski vjerski pokret, koji je naslijedio učenja judaizma iz drugog stoljeća, još u 13. stoljeću tiskao priručnik za brak, u kojem postavlja tezu da je prečesto gubljenje sjemena štetno za zdravlje. Pokret se naziva hasidizam, a nastao je u zemljama istočne Europe (Rusiji, Madžarskoj, Poljskoj i Rumunjskoj), dakle posve odvojeno od slavnih indijskih tradicija. Do mnogih tehnika i zaključaka došli su i već spomenuti zapadni istraživači, primjerice Howard Zitko, Omar Garrison i Rudolf von Urban. Škole poput taoizma, ajurvedske medicine i spomenutog hasidičkog bračnog priručnika, slažu se da pretjerana seksualna aktivnost dovodi do oštećenja živčanog sustava, preuranjenog starenja, slabe probave, slabljenja vida i slabljenja mišića. Ne slažu se, međutim, oko toga gdje je granica normalnog seksualnog odnosa s izbacivanjem sjemena, nakon koje počinju spomenuti neugodni efekti. Ajurveda misli da je potrebno za produkciju sjemena čak 28 dana, pa je, po toj teoriji, jedan spolni odnos mjesečno granica. Iako imaju sličnu tezu o proizvodnji sjemena u tijelu, hasidički mudraci tvrde da je jedan snošaj tjedno sasvim neškodljiv. Taoistički mudraci pak govore da sve ovisi o godinama muškarca, čak postoji i neka formula, prema kojoj se može izračunati koliko odnosa tjedno smije imati osoba određene dobi. Oni od četrdesetak godina mogu si kao maksimum 66

dozvoliti jedan snošaj u deset dana, prije no što, prema tim shvaćanjima, nastupa duhovna tupost. Kineski tekstovi se i inače ponešto razlikuju od drugih sličnih učenja, jer govore o koncentriranom i suptilnom aspektu sperme, koji nazivaju ching ili »originaino sjeme«, koje je najkoncentriranije u koštanoj srži. Njegovim gomilanjem u tijelu, čovjek produžuje svoj život, po nekima do neslućenih granica, pa postoje navodi prema kojima je jedan taoist (koji je, vjerovali ili ne, živio u New Yorku, op.a.) doživio čak 254 godine. I Marco Polo u svojim zapisima spominje takve osobe. Da je suvišan gubitak sjemena razlog lošem zdravlju propovijeda i pokret s početka ovog stoljeća, karezza. Mnogi liječnici, pisci (medu njima vrlo je istaknuta Alice Bunker Stockham) i istraživači, primjerice Nik Douglas, pokušavaju braniti spomenutu tezu, dokazujući uz to kako u procesu generacije sjemena važnu ulogu igra koštana srž, što se slaže s nekim istočnjacima, a moglo bi se povezati i s drevnim učenjima. Iako postoji čitav niz raznih teorija, tri su osnovne vrste orgazma koje se, proučite li taj problem malo dublje, znatno razlikuju. Prvi je onaj tzv. normalni, genitalni orgazam praćen izbacivanjem sjemena. Iako je takav orgazam jedino što u svakodnevnom rječniku podrazumijevamo pod pojmom orgazma, radi se o određenom »pražnjenju«, koje u pravilu ima za posljedicu gubitak erekcije. Drugi je genitalni orgazam bez izbacivanja sjemena, koji je opisan u literaturi u mnogo varijanti, sa zahvatima kojima se proces zaustavlja kad je na »vrhuncu«. Sam vrhunac je zapravo treći tip orgazma, kojega mnogi nazivaju kozmičkim orgazmom, a manifestira se kao podrhtavanje cijelog tijela ili kontrakcija svih mišića. Nastupa pola sata nakon seksuainog sjedinjenja, koje zahtijeva poznavanje specifičnih tehnika, a svi oni koji su ovakav orgazam doživjeli, opisuju ga kao orgazam svake stanice u tijelu, koji je apsolutno neusporediv s genitalnim. Kozmički orgazam je snažan psihički doživljaj, nešto izvan svake kategorije, ali treba upozoriti da za one koji nisu za ovakovo radikalno pokretanje energije unutar organizma dobro pripremljeni može završiti vrlo neugodno. Ovdje se moramo vratiti na raniju tezu da žene ejakuliraju ili za vrijeme orgazma izlučuju nešto što bi moglo predstavljati određenu paralelu spermi. Po svemu sudeći, teza je točna, iako postoje mišljenja, kao ono Sufi majstora Naqshbandija, koji ne misli da žene za vrijeme orgazma luče neku tekućinu, ali ipak misli da i one gube energiju, koja je, prema njemu, uskladištena u ćakrama. Taoisti su jedina grupacija koja predstavlja oporbu toj ideji. Oni jednostavno smatraju da su žene u seksualnom smislu neiscrpne, da kroz snošaj i orgazam ne gube nikakvu energiju ili supstancu koja bi igrala važnu ulogu u njihovu zdravlju ili duhovnu razvoju. Taoisti, zanimljivo, u nekim tekstovima potvrđuju postojanje tekućine, koju žene luče za vrijeme orgazma. Isto opisuju i Hasidi u srednjem vijeku, zatim 67

Aristotel i Galen, 1672. godine nizozemski anatom de Graaf, a u ovom stoljeću, 1926. godine, takvu tezu postavlja van de Velde, u svojoj knjizi »Idealni brak«. Uprkos otporima kod većine zapadnih ginekologa, uvijek je bilo dilema oko toga da li lučenje tekućine kod žena koje doživljavaju orgazam možemo smatrati ejakulacijom, dakle u određenom smislu ono što je kod muškarca izbacivanje sjemena. U proljeće 1980. godine, istraživači dr. John Perry i Beverly Whipple dokazali su da mnoge žene iz uretre u trenutku orgazma luče prozirnu tekućinu. Što su i dokazali filmskim zapisom. Zbog nekih naglas izraženih sumnji, tekućinu su podvrgnuli kemijskim testovima i ustanovili nešto vrlo zanimljivo. Tekućina nije bila ni urin ni vaginaini sekret. Biokemijski, radilo se o razvodnjenoj tekućini, koju kod muškaraca nalazimo u ejakulatu, s time da ovdje nije bilo spermija. Sve ostalo, nazočnost prostatične kiseline, fosfataze i glukoze, te nizak sadržaj uree i kreatinina, podsjećalo je na mušku spermu. Perry i Whippleova su ustanovili da do lučenja »ženskog ejakulata« dolazi uslijed podražavanja tzv. Grafenbergove točke, koja se nalazi unutar ženske vagine i poznata je i pod nazivom točke »G«. Neki je zovu »ženskom prostatom« ili Skeneovom žlijezdom. To daje naslutiti da su jogiji i monasi od davnina znali da muškarac i žena jednako gube vitalnu energiju, kroz seksualni odnos koji je podrazumijevao izbacivanje sjemena ili spomenute tekućine kod žena, pa je u većini joga sustava seksualni odnos praktično zabranjen. Naravno, želi li se napredovati prema proklamiranom cilju učenja. Kod taoističkih jogija, situacija je nešto drugačija. Oni su, izazivajući što je više moguće orgazama kod partnerice, gomilati dragocjenu suptilnu energiju za vlastitu evoluciju. Izgleda da u taoizmu žene nisu ostajale dužne muškarcima. Naime, one su nastojale kod što više mladih ljudi izazvati orgazam, apsorbirati njihovo sjeme, odnosno onaj njegov suptilni, najvrijedniji dio zvani ching, te na taj način održati svoju mladost i dugovječnost. Dakako, riječ je o prani, za koju na Zapadu rado koriste izraz bioelektrična energija. Kod seksualnog odnosa dolazi do izmjene energije kod partnera. Dr. von Urban, zapadnjački ekspert za ovo podučje, nije precizan oko toga ovisi li izmjena energije o nazočnosti orgazma ili izbacivanju sjemena. On, kao karakterističnu, navodi situaciju kad dolazi do iznenadne navale spomenute energije, što kod muškarca izaziva grčeviti orgazam, često bez izbacivanja sjemena, a kod žena je taj tip orgazma još češći, a manifestira se spazmom, grčem ili trzanjem nogu. Izmjena energije mora biti među partnerima postupna i traje oko pola sata. Dr. von Urban, kao jedan dio vlastitog sustava, koji preporuča ako kod muškarca do orgazma dođe ranije, podrazumijeva metodu koja se zapravo sastoji u tome da partneri nastave ležati, sa spolnim organima u dodiru, još barem pola sata. Time se razmjena energije ipak odvija.

68

Howard John Zitko opisuje pravi tantrički orgazam kao totalni tjelesni orgazam, koji se odvija automatski, bez naše kontrole i to nakon što partneri kumuliraju dovoljno energije, a sve je vezano na niz osobitih tantričkih rituala, predigri i priprema koje su prilično složene. Većina knjiga koje su objavljene na Zapadu, daje uzbudljive i privlačne opise tantričkih seksualnih postupaka, ali su oni u praksi teško izvedivi, jer u pravilu nedostaje pokoji bitni detalj. Jedan od rijetkih, koji je u Bengalu dulje vrijeme proboravio pod tutorstvom majstora tantre, bio je Omar Garrison, kome dugujemo opis rituala, koji je donekle pojednostavljen kako bi ga mogli koristiti i zapadnjaci, ali nakon što ovladaju nekim lakšim oblicima pranajame i meditacije. Autor precizira vrijeme u danu i mjesecu kad ovu tantričku praksu treba provoditi, daje upute o položaju tijela koje partneri trebaju zauzeti, o tome kako se prije cijelog ceremonijala treba kupati, kako ritmički stezati sfinkter i uskladiti to s procesom disanja, da bi zatim na red došlo recitiranje mantri. Lagano dodirivanje površine tijela partnera, tu se misli na točno definirane točke, zove se nyasa. Nakon lijeganja, zauzima se određeni položaj tijela, kojim se određuje primarni tijek daha kroz određenu nosnicu. Spolovila polako dolaze u dodir, bez obzira ima li muškarac erekciju ili ne. Naglašava se da, iako su spolovila u dodiru, dublja penetracija nije poželjna. Partneri tako leže, potpuno nepomični, u periodu od najmanje 32 minute. Jedino što pokušavaju jest vizualizacija, zamišljanje izmjene prane između njihovih genitalija. Taj proces treba samo promatrati i ne pokušavati u njemu sudjelovati. Prvi znak da se nešto događa jest rastući osjećaj ugode u organizmu partnera, koji negdje između 28, i 32. minute postupka prerasta u nekontrolirano, ritmičko stezanje cijelog tijela. Garrison smatra da je to trenutak kad dolazi do okretanja energije od partnera prema unutra, u vlastiti sustav odnosno nadije. Taj silan priliv energije subjektivno se doživljava kao trenutak kad, prema Garrisonu,: »... vrijeme postaje vječnost, kad su Shiva i Shakti vjenčani unutar bića praktikanta i on spoznaje ono što je prethodilo nastanku svemira...«. Opisi očito odgovaraju onome što zovemo kozmičkom sviješću, a time postaje jasno da seks kao takav ne mora biti samo izvor užitka i sredstvo reprodukcije. Dakako, ljudi su oduvijek pokazivali interes za seksualne teme i zbog kvalitete svog bračnog života, pa su osobe poput dr, Rudolfa von Urbana tragale za načinima snošaja koji bi zadovoljili oba partnera, ali im donijeli i dublju povezanost i bolje odnose općenito. Spomenuti von Urban u mnogim je detaljima vrlo blizak tantričkim učenjima, iako ih nigdje izrijekom ne spominje kao izvor svojih ideja. Njegove knjige sa seksološkom tematikom često sadrže opise voljnog odgađanja orgazma kod muškarca, poput stezanja nekih mišića u predjelu između penisa i analnog otvora, što naliči tantri, koja je tu još malo detaljnija, pa preporuča disanje sa zadržavanjem daha, savijanje jezika prema nepcu i stezanje regije poput 69

one opisane kod von Urbana. Tantra uključuje još neke dodatne tehnike, kojima se treba baviti izvan seksualnih odnosa i koje pridonose još kvalitetnijim stanjima. Seksualni odnos bez gubljenja sjemena, koji u teoriji obećava dugovječnost, vitalnost do u duboku starost, dobro zdravlje i slično, a na koji smo se kratko osvrnuli ranije, postaje u posljednje vrijeme sve popularniji i na Zapadu. Tantrički seks mnogo je složeniji, može biti vezan uz razne kultove, a u Indiji postoje specijalizirani tajni centri, u kojima nalazite, ako vam uopće uspije doprijeti do nekog od njih, vrlo mlade djevojke koje su posebno uvježbane za tantrički seks. Njihova je uloga strogo spititualne prirode i kao takva teško nailazi na razumijevanje u zapadnjačkim umovima. Zato je i pristup ovakvim institucijama, za one koji ne mogu shvatiti njihovu bit, nedostižan. Već u prvim kontaktima s onima koji pripadaju ovakvom kultu, može se shvatiti da tu nema mjesta znatiželji i da je cijela priča za istinskog aspiranta smrtno ozbiljna. Konačno, i već spominjani i razvikani mag Aleister Crowley vjerovao je da je u trenutku orgazma moguće da kvaliteta misli, ako se radi o orgazmu koji mobilizira posebno snažnu energiju, može diktirati vanjske događaje. Onome tko je nečist to može ozbiljno nauditi, ali taj može isto tako nauditi drugim ljudima. Zato će jedan od osnovnih preduvjeta koje morate zadovoljiti, da bi vam upućeni tantrik otškrinuo vrata prave tantre, biti da budete čisti u smislu da jednu ogromnu i moćnu energiju ne iskoristite kako bi drugima činili zlo. Kad jednom prođete takav test, tantra će vas možda prigrliti, dati vam spoznaju, ali isto tako nemilosredno uništiti onoga tko prekrši strogi kodeks discipline. Knjiško vam znanje ovdje ne može biti baš ni od kakve koristi. Tantrička seksualna magija koristi tehnike dovođenja do vrhunca neposredno prije orgazma, nekoliko puta uzastopno, da bi zatim, za vrijeme samog orgazma, onaj koji na nekog želi djelovati, na osobit način vizualizirao ono što želi postići. Za cijeli se postupak može koristiti uvježbani partner ili masturbacija, po čemu je čuven upravo spomenuti Crowley. Da je molitvom u trenutku orgazma moguće postići svjetovne ciljeve smatrao je američki mulat, romanopisac i mag Paschal Beverly Randoiph, ali i Austin Osman Spare, te već spomenuta Alice Bunker Stockham, koju, međutim, ne možemo svrstati u osobe koje su se bavile seksualnom magijom. Istraživači poput Heidera i von Urbana htjeli su Zapadu dati nešto što Kinezi zovu yin-seksom, oblik snošaja koji je nešto upravo obrnuto od zapadnjačke vizije seksualnog odnosa kao silovitog, gotovo agresivnog muškog nasrtaja na objekt požude. Ne mora uvijek biti tako. Možda je put ravnoteže bolji od priklanjanja jednom principu, zbog kojeg smo svjedoci koliki je podražaj potreban za »inicijalno paljenje«, pogotovo ako se radi o partnerima koji su već navikli jedan na drugoga. Da o svim perverzijama kao nužnom »upaljaču« i ne govorimo. Von Urban, koji, a da to i ne spominje, zapravo koristi elemente tantričkog seksa, tvrdi da je podučavanjem parova spasio mnoge brakove i omogućio mladim 70

ljudima dublji doživljaj istinske - ljubavi. U načelu, von Urban i Heider naglašavaju veću važnost vaginalne od stimulacije klitorisa kod žena, a razvijena je i pojednostavljena tehnika spolnog odnosa, koja se može opisati u pet točaka. Partneri se prvo tuširaju ili kupaju, kako bi svoje kože učinili dostupnijima bioelekričnim energijama. Nakon toga goli liježu. Kad je predigrom izazvano uzbuđenje, par liježe tako da su tijela pod pravim kutem, dodiruju se u području pelvisa, ali su gornji dijelovi tijela odvojeni. Žena leži na leđima, muškarac na svojoj desnoj strani. Noge su im isprepletene. Muškarčeva je lijeva noga među ženinima, a njena je lijeva noga prebačena preko njegova bedra. Muškarac u ovom trenutku ne mora nužno imati erekciju niti u cjelini prodrijeti penisom u vaginu žene. Treba penisom dodirivati vanjski ulaz u ženin spolni organ. Sada par treba tako ležati potpuno nepomičan pola sata ili dulje, obraćajući pažnju samo na osjećaje koji se javljaju u genitalijama i energiju koja protječe medu njima. Nakon pola sata, par počinje sa snošajem, ne mijenjajući položaj. U idealnom slučaju, taj će snošaj također trajati pola sata, iako je to rijetkost i zahtijeva vježbu. Ako muškarac izbaci sjeme prije isteka 30 minuta, treba ostati u istom položaju još pola sata, bez obzira hoće li muškarac u tom razdoblju ponovo dobiti erekciju. Tih dodatnih pola sata dozvoljava da se dovrši jedan vrlo važan proces, a to je da se energije između žene i muškarca izmjene u cjelini. Nakon višestrukog ponavljanja ove tehnike, počinju se osjećati efekti. Samo jačanje spolne moći muškarca u ovom slučaju ne igra presudnu ulogu, jer je ovaj tip seksualnog odnosa dizajniran za specifične rezultate. Žene koje sudjeluju u ovom tipu snošaja, najbolje je da eventualna ranija, osobito loša iskustva, nezadovoljstva ili predrasude jednostavno stave u stranu, jer se radi o nečem sasvim novom. Jedini je preduvjet dovoljno strpljenja da se pokuša više puta. Rezultat može biti ne samo korak prema jedinstvenom seksualnom doživljaju i upoznavanje skrivene strane seksualnosti, već i spoznaja da moćna seksualna energija može postati i sredstvom duhovnog napretka. Dospijete li do kvalificiranog majstora, računajte s time da instrukcije za ovaj osobiti oblik seksualnog odnosa mogu dobiti parovi u stabilnim vezama, a težnja za prosvjetljenjem je jedini poželjni motiv. Koliko su poznavaoci metoda kroćenja seksualne energije rijetki vidimo iz izjave samog Dalaj Lame, koji je jednom rekao da je mnogo slušao o lamama-tantricima koji su ovladali skrivenim moćima seksualnosti, ali nikada nikog takvog nije sreo. Cilj je joge postati neprivržen prolaznim radostima ovog svijeta, pa će aspirant koji teži najvišim duhovnim dostignućima prije ili kasnije morati utrnuti svoju strast. Većina jogija s kojima sam o tome razgovarao. stajala je na stanovištu da prakticiranjem seksualni nagon pomalo doživljava transformaciju, a neki su isticali da seksualnom aktivnošću treba prestati od samog početka duhovne prakse. Ova druga opcija nije pogodna za propovijedanje na Zapadu, pa jogiji koji žele 71

svoje učenje plasirati na ovom tržište obično izbjegavaju svojim novopečenim i entuzijastički nastrojenim mušterijama spuštati mrak na oči inzistiranjem na odricanju, kao uvjetu bilo kakvog duhovnog napretka. Tako postupno dolazi i do situacija kad neki nadobudniji zapadnjaci napuštaju porodice i svoje supruge, kako ih one ne bi svojom pohotom kočile na putu prema spiritualnim nebesima, dok oni koji im to propovijedaju, sami dobro koriste predanost nekih poklonica, koje naivno vjeruju da im gurui mogu dati nešto u krevetu. Mislim nešto više od onoga do čega će lako doći i bez svog posrnulog učitelja. Kundalini je opisana različito, pa čak klasični indijski model podizanja ove sile kroz ćakre do one među obrvama, ajna ćakre, i na kraju do sahasrar ćakre, koja se nalazi na tjemenu ili, kako neki jogiji govore, iznad tjemena, ne odgovara opisima iz drugih tradicija. Taoistički majstor Yin Shih Tsu još 1914. godine opisuje aktiviranje i podizanje ove sile kroz standardne puteve, s time da tvrdi da na tjemenu nije kraj, već sila ide dalje preko lica, prednjom stranom tijela, do trbuha. Ili, bolje rečeno, vraća se na mjesto gdje je započela svoj put, jer taoistička joga daje niz vježbi koje bude ovu silu u donjem dijelu trbuha. Ovaj je taoist pri tome viđao niz raznih vrsta svjetla, tijelo mu se nekontrolitano savijalo, osjećao je glavobolju i imao osjećaj da mu se tijelo silno rasteglo i postalo golemo. U budističkim spisima postoji opis tog doživljaja kao osjećaja da čovjek ima »veliko tijelo«. Glavni je simptom podizanja kundalini jako pečenje, prvo u donjem dijelu kralježnice, a zatim po cijelom tijelu. Kada se vitalna sila povuče iz lijevog i desnog glavnog spiralnog kanala i uđe u centralni kanal u kičmenom stupu, koji se zove sushumna, može doći do jakog bola koji nije znak nikakve patologije i ne treba ga se prestrašiti. Kad kundalini ude u centralni kanal, to iskustvo preplavljuje cjelokupnu svijest i, kako kažu jogiji, više nema razlike između subjektivne svijesti o objektu i objekta iskustva. Swami Rama tumači da »psihička« vrućina nastaje uslijed stapanja dvaju tipova prane, prana vayu, koja se normalno kreće prema gore, a sada mijenja pravac i apan vayu, koja se normalno kreće prema dolje, a sada joj je smjer prema gore. Ta vrućina zapravo budi kundalini. Swami Rama nadalje opisuje što se događa u procesu podizanja kundalini prema svom evolucijskom cilju. Kako kundalini energetizira ćakre, u svakom se centru manifestiraju određene vizije i zvukovi. Jogi prolazi kroz odgovarajuće loke ili kozmičke razine. Karakteristično iskustvo za svaku od njih je viđenje cvijeta nalik lotosu, čiji latice vise prema dolje, a u svakoj je ćakri različit broj tih latica. Kad se energija u tom centru manifestira jače, latice se okrenu prema gore. Ono što je predvidivo kao univerzalno iskustvo, jest pojavljivanje određenih božanstava u pojedinim energetskim centrima. Kad kundalini shakti dosegne srce, dolazi do jakog udaranja ovog organa, što sam imao prilike osjetiti i sam i to ne samo za vrijeme prakticiranja TM-sidhi 72

tehnika, što sam opisao ranije, već i za vrijeme jednog tečaja meditacije, tad smo se nalazili u planinama i meditirali više sati dnevno. Kad sam jedne večeri zaspao, sanjao sam srebrni oblak koji se zaustavio iznad mog tijela iz njega se izdvojila tanka nit i zabola u moj pleksus .Neka je energija ulazila u moje tijelo i počeo sam osjećaati uzbuđenje, koje je kulminiralo udaranjem srca, ali i toplinom u cijelom tijelu. Iznenada sam se probudio i osjećao se potpuno odmorenim, iako nisam spavao dulje od tri sata, jer je bilo negdje oko tri sata izjutra. I simptom trnjenja, odnosno gmizanja nečega unutar tijela, od palaca na nogama, kroz kičmu, do vrha tjemena, kao i trešnju tijela koja izgleda kao da netko čovjeku drma kralježnicu, doživio sam i sam, uvijek onda kad bih boravio na mjestu udaljenom od svakodnevnih briga i tada meditirao više sati na dan. Ta trešnja, koja kao da dolazi u nekim valovima, izazivala je u meni unutarnju radost, koja bi katkada prelazila u neodoljivu potrebu za smijehom. Osjećaj je bio gotovo tjelesni, snažan i u određenom je smislu bio seksualan, rekao bih kao seksualni doživljaj bez objekta seksualnog interesa. Bio je nazočan u svim stanicama tijela, kao neko iskustvo svijeta cijelim bićem. Slično kako to opisuju oni koji govore o kozmičkom orgazmu, kad se osjećaj nalik orgazmu prostire kroz sve stanice tijela. Ono što je dolazilo iza ovako stimulativnih iskustava bilo je kao neka vrsta računa koji je trebalo platiti i ja sam, u pravilu, zapadao u stanje depresije, melankolije, a često su se pojavili iracionalni strahovi ili opsesivne misli. U pogledu toga što je zapravo kundalini i kakav je njen odnos s pranom, vitalnom energijom, točka je neočekivanog neslaganja pojedinih jogija za koje se smatra da su prosvijetljeni. Prema nekim shvaćanjima, primjerice Tibetanaca, aktiviranje prane samo je preduvjet buđenja kundalini. To objašnjava razliku između ugodnog osjećaja u kičmi i silovitog uspona vitalne sile do tjemena. Swami Shivom Tirth misli da su prana i kundalini jedno te isto, a razlika nije u prirodi njihove aktivnosti, već u svijesti promatrača. Postoje i kontroverzna mišljenja, poput onoga jogija Desikarana, koji tvrdi da je kundalini zapravo smetnja na putu prosvjetljenja, koje je buđenje prane. Kako kaže, kundalini treba »ubiti«, kako bi se otvorio put prani! Koncept kundalini može se analizirati sa čisto psihološkog stanovišta, pa ima onih koji tumače da je kundalini bogati izvor psihičke ili libidinozne energije iz našeg nesvjesnog. U klasičnim djelima kašmirskog šaivizma nalazimo shvaćanje da sila kundalini ima tri manifestacije. Prva je parakundalini ili univerzalna, kozmička energija. Druga, prana-kundalini, jest ona koja energetizira kompleks um-tijelo, dok treća, shakti-kundalini, predstavlja svijest koja , na neki način, posreduje između ostale dvije. Američki liječnik dr. Lee Sanella klinički je dokazao realnost iskustava s kundalini shakti. Neki od njegovih ispitanika doživjeli su podizanje ove sile kao nešto neugodno i zastrašujuće i odustajali su od meditacije.

73

Jedan je od njih ocijenio da je sve došlo prebrzo i da tu čežnju za što bržim dosizanjem najviših duhovnih stanja treba postupno nadomjestiti spontanim prihvaćanjem procesa koji treba teći točno određenom brzinom i dovesti do spoznaje onda kad je čovjek doista zreo za takav svojevrsni šok. S time se slaže i priličan broj korejskih i japanskih zen monaha s kojima je Sanella razgovarao. Upozoravajuće zvuči i definicija Allana Wattsa, američkog autora koji se bavio istočnjačkim učenjima: »Prosvjetljenje je kontrolirana shizofrenija...« Iako se propovjednici joge na Zapadu protive ovoj definiciji, jer ona kvari posao, ne treba zaboraviti da su prva iskustva čuvenog i kasnije priznatog, a ranije spomenutog Gopi Krishne od strane liječnika protumačena kao psihotične epizode. Ono što je meni palo na pamet kad sam pročitao Sanelline opise ljudi kod kojih je došlo do spontanog podizanja kundalini shakti i onih koji su to izazvali nekom tehnikom, jest da većina tih ljudi vjerojatno nije ni razmišljala o suzdržavanju od spolnih odnosa. Ako je apstinencija osnovni uvjet da netko u duhovnom smislu napreduje makar malo, na što će u pravilu ukazati jogiji, kako je onda u nekim civilizacijama fenomen prosvjetljenja dobro poznat, premda znamo da im uskraćivanje od radosti koje pruža seks valjda i ne pada na pamet? U jugozapadnoj Botswani živi pleme Kung, čiji je život i običaje istraživao američki antropolog Richard Katz. Tamo život nije lak, jer se pleme nalazi u pustinji Kalahari. Postoji osobita vrsta plesa kojim pripadnici plemena, kako su to rekli Katzu, »podgrijavaju« silu koju zovu n-um, a u svrhu postizanja stanja nazvanog kia. Iz svih je opisa jasno da je n-um ime za kundalini, a kia stanje koje nadilazi običnu ekstazu ili, kako je to nazvao Maslow, »peak experience« (»vrhunsko iskustvo«). Silovita energija, koja se, nakon višesatnog plesa, budi u trbuhu plesača prvobitno izaziva strah koji on mora prevladati da bi mogao postići razinu koja se zove kia i koja odgovara, kad se detaljno analiziraju opisi domorodaca, zenbudističkom satoriju ili nekim stupnjevima samadhija u indijskoj jogi. Odgovara i onome što Maharishi zove transcendencijom, a Sanella konstatira da čovjek koji kroz to stanje prolazi, aktivno sudjeluje u scenariju koji daleko nadilazi onaj ovog našeg pojedinačnog života i koji ga uzdiže do razumijevanja funkcioniranja kozmičkih sila. Štoviše, izgleda da iskusni majstor ove autohtone afričke tehnike ima znanje o tome kako može u druge osobe aktivirati n-um i kroz krizu je dovesti do stanja kia. Koncept kundalini poznat je nekim indijanskim plemenima Sjeverne Amerike, bušmanima, sufljima, u Kabali, alkemiji i djelomično zapadnjačkoj magiji. Kod kršćana izgleda da su ove sile bili najsvjesniji kvekeri i pentakostalci, a Hermesov štap iz egipatske tradicije, koji je danas uzet kao simbol medicine, očito je inspiriran centralnim kanalom sushumnom oko kojeg su omotane spirale s desne i lijeve strane. Te spirale predstavljaju sporedne energetske kanale. Kundalini joga iz Natha Sampradaye i Vajrayane u tibetanskom budizmu vuče 74

svoje korijenove iz tradicije Mahasiddha, koji su bili aktivni u Indiji između 8. i 12. stoljeća, a sustav svojih učenja zvali su Candali joga. Zbog »psihičke« vrućine koju lamaisti zovu »tummo«, kundalini joga na Tibetu ima ime Tummo rnal byor. Najslavniji praktikanti neke od formi kundalini joge su tibetanski guru Milarepa, Ramakrishna, Swami Shivananda, Paramahansa Yogananda i Swami Vivekananda. Ne mogu odoljeti da ovdje ne napravim jednu digresiju. U svojim sam istraživanjima uvijek pronalazio neobične jezične podudarnosti s hrvatskim jezikom. Tako je Buddha zapravo »probuđeni«, a u našem jeziku budan. Kraj ovog razdoblja se u indijskim Vedama naziva Kali Juga, a karakteriziran je moralnim padom čovječanstva, ratovima, krizama, bolestima, mržnjom i svime što uz to ide. Analizom ovih termina starih tisuće godina, odnosno njihovim jednostavnim spajanjem, dobio sam riječ kaljuga, odnosno kaljuža, što odlično odgovara onome kako stare knjige opisuju to razdoblje. Jedno učenje s juga Indije, dakle države Tamil Nadu, govori da se čuvena indijska mantra Om Nama Shivaya treba izgovarati tako da se pojedini slog izgovori koncentrirajući se na određenu ćakru. Tako »om« ide uz prvu, »na« drugu, »ma« treću, a zadnji »ya«, odnosno »ja«, šestu ili ajna ćakru, u kojoj je, kako kažu neke tradicije, sjedište našeg duha, po nekima našeg »jastva«, Riječ ja u hrvatskom najbolje opisuje jastvo. I susret s udaljenom, afričkom tradicijom, dao mi je argumente za tezu koju sam davno čuo od prot. Čedomila Veljačića, a odnosi se na protocivilizaciju, negdašnju jedinstvenu civilizaciju, koja se kasnije podijelila na narode i kulture. Ili im je Bog namjerno pomiješao jezike. Recimo, izraz Kung plemena n-um znači silu koja treba poništiti individualni um i rastopiti ga u višem, Kozmičkom umu. Ne treba mnogo mašte da u ovoj afričkoj i naizgled sasvim stranoj riječi prepoznamo mogućnost da ona zapravo znači »ne-um«, dakle poništenje tog našeg malog uma, upravo onako kako se to događa Afrikancima koji su dobro ovladali svojim plesom. Primjera ove vrste ima još. Praktično sve mantre koje je davao Swami Narayanananda i one koje daje Swami Maheshwarananda počinju sa zvukom koji se smatra »primarnim« ili »prazvukom« ili, kako ga zgodno opisuje Lawrence William Lyons, »zvukom za razgovor s Bogom«. Riječ je o zvuku »om« ili točnije »Aum«. Jedini jogi koji misli da se radi o zvuku kojeg bi trebali koristiti samo oni koji meditiraju u osami i bez izvanjskih stresova je Maharishi Mahesh Yogi, pa mantre koje on daje ne sadrže ovaj zvuk. »Om« nije ni dio učenja Surat Shabd joge. Moguća je veza s našim jezikom, ako uočimo sličnost riječi »um« i »om«, a da je u onim najdubljim spoznajama sličnost kršćanstva i joge barem moguća upozorava i Swami Maheshwarananda, koji vjeruje da »Amen« ili »Amin« zapravo predstavljaju zvuk »Amn«, koji je frapantno nalik »Aum«-u. Oni nadobudniji sličnost imena Krist i Krishna također ne smatraju slučajnim. Ipak, 75

radi se više o nagađanju, nego povijesno čvrsto argumentiranim teorijama. Na nivou zvuka je jednu vibraciju poput spomenute teško percipirati tako da je kasnije možemo opisati riječima odnosno slovima, što je argument više da je »om« odista univerzalna vibracija koja je kao takva prepoznata u raznim tradicijama.

Soamiji Maharaj - tvorac Sant Mat tradicije

Pokušao sam naći potvrdu za to na udaljenim mjestima, onima za koja je teško vjerovati da su bila pod značajnijim utjecajem jogija ili njihove filozofije. Dokaz je došao s neočekivane lokacije. Naime, havajska ritualna magija poznata 76

kao kahuna postala je osobito zanimljiva tek u posljednje vrijeme, a pomnijom studijom nekih shvaćanja praktikanata kahune može se vidjeti da se ne radi o praznovjernom kultu, već metodama koje mogu dati vrlo zanimljive duhovne uvide onima koji ih dobro upoznaju. Nažalost, crni je aspekt ove magije daleko razvikaniji. U kahuni postoji koncept Višeg Jastva naznačen nazivom koji izvan svake sumnje uključuje spomenutu vibraciju, koja se navodno nalazi u samom srcu Kreacije. Termin o kome je riječ jest Aumakua! No, vratimo se onome što sam želio istaći navodeći ove primjere. Očito je da seksualnu apstinenciju ne navode svi kao apsolutni uvjet postizanja vrlo visokih stanja svijesti. Konačno, ta spontana prosvjeljenja koja se doista događaju, kao što je to bio slučaj s Byron Katie, 43-godišjom Amerikankom, koja je doživjela prosvjetljnje ležeći na podu nekakva pribježišta za siromašne i koja prije toga jedva da je imala kakve duhovne aspiracije, ili neki od Sanelinih primjera, pokazuju da u igri mora biti dosta faktora koji su subjektivni i katkada nisu sasvim jasni ni najvećim majstorima istočnjačkih učenja. Nastavimo li sa ćakrama, dolazimo do šeste i najzloupotrebljavanije, koja ima i nadimak »treće oko«, ima niz imena, kao agya, ajna ćakra, tisra til,»deseta vrata«, nuqta-i-swaida, nukta-i-saveda, trikuti, »sjedište duše«, tianmu ..Zamislite si pravac koji spaja dva uha i drugi koji spaja sredinu tjemena s nepcem. Tamo gdje se oni križaju nalazi se »treće oko«, koje se nerijetko povezuje s malom žlijezdom, epifizom, pa neki vjeruju da postoji veza između kemizma ove žlijezde i doživljaja osoba koje proživljavaju aktiviranje ove ćakre. U žargonu ćemo čuti da se ovaj energetski centar nalazi između obrva, pa sam često sretao ljude koji su se prikazivali znalcima glede ovog problema, ali su vjerovali da je »treće oko« odmah iza obrva, unutar lubanje, ali relativno blizu samih očiju. To. dakako, nije točno. Onaj koji uspije aktivirati ovu ćakru, ima iskustva dubokog i stabilnog samadhija i osjeća tzv. spiritualne struje. Po prvi put ima viziju atmana, bitka, ali još uvijek zadržava određeni stupanj individualnosti. To je lijepo opisao Sri Ramakrishna, vjerojatno najcjenjeniji jogi svih vremena, koji je umro još 1886. godine. Ramakrishna je rekao: »To je kao svjetlo u lampašu. Čovjek osjeća da bi mogao dodirnuti svjetlo, a ne može zbog stakla koje mu se prepriječilo...« Inače, uzrok smrti za pravog jogija ne igra nikakvu ulogu, kao ni njen trenutak za koji, po svoj prilici, onaj koji dospije tako visoko, zna. Ramakrisna je podlegao raku grla s nepunih 50 godina, Ramana Maharshi je umro od sarkoma, za velikog se Hazur Babu Sawan Singha govorilo da je umro od karcinoma mokraćnog mjehura, a slavni Vivekananda od srčanog udara, u 39-oj godini starosti. Izgleda da ni fama o tome kako prosvjetljeni jogi ne pati kad njegovo tijelo ima iskustvo bola - nije točna. Postoje svjedočanstva o tome da je Ramana Maharshi, koji je umirao od vrlo teškog oblika raka, u završnoj fazi bolesti noćima stenjao od bolova. I Rajneesh je doživio 58-u godinu života, kad ga je pogodio 77

infarkt. Čuveni je Neem Karoli Baba umro kao teški šećeraš, a Babaji iz Herakhana je ovaj svijet napustio već u 32-oj godini starosti, također zbog bolesti srca. Srce je izdalo i Swamija Muktanandu. Prvi je infarkt, koji je zamalo bio koban, dobio sa 62 godine. Infarkt je bio fatalan za legendarnog Paramahansa Yoganandu i to prije šezdesete godine starosti, srčani je udar u 50-oj pretrpio Swami Maheshwarananda, a ista je bolest pokosila i Shivabalayogija. Bilo mu je 56 godina. Dugogodišnji dijabetičar, Sri Sidhheshwar Baba, tijelo je napustio u rujnu 1998. godine, u 64-oj godini života. Konačno, i jedan od najvećih duhovnih učitelja svih vremena. Soamiji Maharaj, 1878. godine sasvim je precizno najavio trenutak svog odlaska sa ovog svijeta. Dapače, zbog sitnijih nedovršenih poslova, odgodio je vlastitu smrt za nekoliko sati! Sjeo je u tradicionalni položaj jogija i napustio tijelo u ranim popodnevnim satima. Bilo mu je svega 60 godina. Primarni je cilj joge duhovna iluminacija, a uredan život koji ona na putu k tom cilju zahtijeva može čovjeka eventualno učiniti nešto zdravijim nego što bi bio da vodi život osobe prepuštene strastima. Ajna ćakra je presudna za postizanje konačnog cilja, jer se u njoj javljaju iskušenja u vidu prelijepih viših razina egzistencije prema kojima jogija pozivaju razna nebeska bića, obećavajući mu čudesne stvari. Jogi mora odoljeti ovoj napasti koja je itekako opasna. Preda li se tom posljednjem velu iluzije, on će na duhovnom putu pasti, a taj pad može značiti i mentalno oboljenje. Obično se ovdje ističe potreba gurua koji će učenika sačuvati od pada kad je već dospio tako daleko. Treba napomenuti da je Swami Muktananda govorio o »plavom bin-du«, a Satyananda o »bindu ćakri«, točci na tjemenu na kojoj monasi Hare Kristine imaju perčine. Bilo je natruha o tome da se u mozgu upravo u toj zoni nalaze neke fiziološke strukture još uvijek nepoznate znanosti, a koje predstavljaju vezu između fiziologije i duhovnosti. To iznosi Swami Satyananda, a dr. B. S. Goel potvrđuje u opisima svojih iskustava, nazivajući tu točku brahma randra. Zanimljivo je da je i Rudolf Steiner špekulirao s »regijom mozga koja će se tek u čovjeka razviti«, dajući naslutiti da će taj novi čovjek, zahvaljujući tome, imati neke osobite kvalitete. Neki su pak pokušavali dokazivati da se u tom području luči u vrlo malim količinama neka vrsta hormona, koji još nije prepoznat od strane modeme medicine. Dakako, to su samo nepotvrđene teorije, koje mogu jednog dana postati zanimljive istraživačima koji će otkriti ono što je najavljivano za kraj ovog stoljeća: fiziološko tumačenje duhovnih procesa. To za sada najviše najavljuje istraživanje neurofiziologa Ramachandrana, koji tvrdi da je u prednjem dijelu mozga locirao tzv. »Božji modul«, centar odgovoran za duhovna iskustva koja bismo mogli podvesti pod »mentalne kontakte individue s Kreatorom«. Konačno, dobitnik Nobelove nagrade za kemiju, švicarski

78

znanstvenik hrvatskog porijekla prof. dr. Lavoslav Ružička, na pitanje kojoj grani kemije pripada budućnost, rekao je: »Kemiji duše...« Danas već postoji cijeli niz istraživanja koja su bazirana na tezi da prosvjetljenje ima veze s lučenjem nekih kemijskih spojeva unutar epifize, spominje se sada vrlo popularni melatonin, za kojeg neki vjeruju da pomlađuje ljudski organizam, ali ima i vrlo smjelih tvrdnji da supstance koje su odgovorne za viša stanja svijesti imaju strukturu koja je frapantno nalik nekim halucinogenim drogama! Neki autori misle da se u »trećem oku« jogija melatonin pretvara u halucinogeni spoj 10-metoksi harmalan, odnosno 6-metoksi harmalan, kojeg još zovu i pinolin. Štoviše, u tjelesnim tekućinama ispitanika, koji nikada nisu uzimali droge niti se bavili nekom meditacijom, pronađena je vrlo niska koncentracija nekih tipova triptaminskih halucinogena. Dr. Smythies i suradnici, kao i dr. Rick Strassman pronašli su, uz neke manje tipične halucinogene droge, i bufotenin, koji, prema još uvijek kontroverznim ispitivanjima, ima djelovanje nalik onome meskalina i LSD-a, a nalazi se i u žlijezdama žaba krastača. Osim spomenutih, navodno su u novije vrijeme u tjelesnim tekućinama ljudi pronađeni, dakako, u vrlo malim količinama, morfin i još neke druge jače droge i to ne kao derivati istih droga, već one same! Barem tako tvrdi Andrew Tyler, britanski ekspert za narkotike. I da ne bi bilo zabune; nije riječ o opijatima koje proizvodi samo ljudsko tijelo u borbi protiv boli i koji su poznati pod imenom endorfini. već morfinu kakav nalazimo u opijumu. Godinama sam se bavio odnosom kemije mozga i prosvjetljenja i podaci koje sam sakupio izlaze izvan okvira ove knjige ili, bolje rečeno, zavređuju posebnu knjigu. Da bih došao do nekih bitnih podataka i zaključaka pomogao mi je dr. Ed Lueddeke, liječnik iz malog gradića u američkoj saveznoj državi Maine, s kojim sam satima šetao maglovitim uličicama prekrasnog turističkog središta Bar Harbor. Dok je hladni Atlantik zapljuskivao kamene oblutke obrasle mahovinom, a u daljini se nazirao neobični restoran u obliku svjetionika, dr. Lueddeke i ja skupljali smo čuvene velike plodove borovnice i razgovarali o tome kako vrlo vjerojatno nekakav cenzor unutar naših mozgova drži te molekule halucinogena, koje plutaju našim tijelom, pod kontrolom. Kad ta kontrola na neki način popusti ili se smanji količina supstance koja posao obavlja, halucinogeni koje je proizvelo naše vlastito tijelo izazivaju viša ili barem izmijenjena stanja svijesti. I tako to neki misle da je prosvjetijenje drogiranje vlastitim sokovima. Veza jamačno postoji, no osobno još uvijek nisam uvjeren da se cijeli proces duhovne evolucije može svesti na materijalni nivo. Dr. Goel proces podizanja vitalne sile u svojim djelima ne opisuje u nekim odvojenim etapama, već više obraća pažnju na simptome za koje kaže da u prvih pet, šest mjeseci bivaju izrazito neugodni, jer je čovjek suočen sa strahovima od smrti i ludila, koji su rezultat izmijenjene slike svijeta. A taj svijet u svom novom 79

svjetlu ugrožava dugo i pomno građene vrijednosti. On opisuje nešto vrlo bitno, na što se, kad je u pitanju duhovna evolucija, treba uvijek iznova vraćati. Ono što zove »pravim« podizanjem kundalini shakti jest ono što Swami Narayanananda naziva »potpunim«, a Goelovo »lažno« podizanje je zapravo Narayananandino »parcijalno« odnosno djelomično. Kod prvog se krize napetosti, paranoje, strahova i depresija automatski, nekom unutarnjom regulacijom, izmjenjuju s predasima i relaksiranim stanjima, dok kod »lažnog« pokretanja uspavane, zmijolike sile omotane oko baze kičme čovjek na nekoliko dana ulazi u stanje neopisive ekstaze. Tada ide okolo i nadahnuto propovijeda drugima, pokazujući poznavanje najsuptilnijih religijskih stanja, da bi zatim pao u tešku depresiju iz koje ga više ništa neće natrag podignuti u staro stanje, Goel misli da se to događa ako čovjek nije dovoljno iznutra pročišćen i oslobođen svjetovnih težnji. Subjektivni se doživljaji neprekidno mijenjaju, od iskustva crvene boje do vizija u kojima Goel vidi Sai Babu od Shirdija kako sjedi u brahma randri ili zraku Sunca, koja otuda prodire zastrta brojnim licima ljudi. Iznutra komunicira s aktualnim Sai Babom i primjećuje da se okolina u odnosu spram njega mijenja, ljudi mu počinju činiti usluge i osjeća harmoniju s njima. Jednog podneva, dok čita čuvenu Murphetovu knjigu o Sai Babi, događa se nešto neobično. Dok je na pet minuta sklopio oči da se malo odmori, na knjizi se nakupio debeli talog vibhutija. Goel je ovaj čudesni događaj shvatio kao sigurnu potvrdu brige koju o njemu vodi Sai Baba, u čije moći nikada nije posumnjao. Vizije na unutarnjem planu postajale su sve uzbudljivije i Goel je imao osjećaj da proces ide svome kraju. Na to je ukazivalo ono što je sve češće prolazilo umom čovjeka koji nije meditirao satima dnevno, već svega pola sata, što je rijetkost za one koji su dosegli najviša stanja svijesti. Dr. Goel je imao osjećaj da se svi njegovi naučeni koncepti o ovom svijetu razgrađuju, a intenzivno je proces podupirao psihoanalizom, koja mu je pomagala da shvati što se događa u njegovom umu. još uvijek vezanom za probleme svijeta u kojem je živio. Svakodnevni sukobi s okolinom imaju svoj dublji smisao, na neki način oni su ogledalo onoga što se događa u nama samima. Nešto u smislu Sai Babine uzrečice o kojoj bi, zbog mentalne higijene, trebali razmisliti svi: »Zle oči vide zlo u drugima...« Kad sam dr. Goela pitao kako bi formulirao što se događa kad višegodišnjim naporima i prolazeći kroz duboke krize, čovjek konačno dođe do kraja i kako uopće zna da je to kraj, odgovorio je: »Radi se o tome da ste vi istina. Kad jednom dođete do kraja i cijela se iluzija rasprši, shvatite da ste istina vi. Stanja unutarnjeg mira, stabilnosti, blaženstva sve su češća i kako ste bliži cilju, kad znate da vas više ništa ne može zaustaviti, vaš se progres ubrzava. Ono što čini kundalini shakti jest da prvo životinjsku svijest pretvori u pravu ljudsku, a zatim ljudsku pretvori u božansku...« Ono što je važno istaći kod učenja dr. Goela jest da ne treba sa osudom razmišljati o onima koji su nemoralni, pohlepni ili se ponašaju nekorektno. Naime, 80

kako otvoreno kaže ovaj guru, nemoguće je biti moralan, altruističan i savršeno korektan. Dakako, tako dugo dok se nalazimo u nižim stanjima svijesti u kojima dominira naš ego. Kundalini je sila koja nas povezuje s Bogom. Ona u nama nezadrživo lomi ljudske odlike i preobražava ih u božanske, a time postajemo ono što religije postavijaju za svoj cilj. Kad vas Bog naumi preko kundalini dovesti do spoznaje, više nećete moći taj proces zaustaviti, dopadao vam se on u inicijalnoj fazi ili ne, tumači Siddheshwar Baba. Savršeno moralan može biti samo prosvijetljen čovjek. Stanje iznad svake sumnje nastupa onda kad se kundalini shakti podigne do tjemenog energetskog centra, sahasrar ćakre. Jogi konačno stiže, kako to kaže Shivabalayogi, na sedmi nivo i ulazi u tzv, nirvikalpa samadhi. Samadhi je, pojednostavljeno rečeno, stanje savršene koncentracije kojom se eliminiraju misli. Kad se ono postiže kroz meditativni napor i radi se, prema većini autora, o sažimanju pažnje na jedan objekt, to se stanje naziva savikalpa samadhi. U tom stanju još uvijek postoji osjećaj individualnosti odvojene od bitka. Jogi upornom praksom s vremenom prelazi u stanje u kojem se njegova individualnost raspršuje u bitku i to je taj nirvikalpa samadhi. U budizmu za ista stanja postoje termini samprajna i asamprajna samadhi, a tibetanski lamaizam govori o čak deset raznih stupnjeva samadhija. Valjda svi ne govore o istoj stvari. Kad stanje nirvikalpa samadhija jogi postiže bez ikakva napora, ono postaje ono što se najviše može postići - sahaja nirvikalpa samadhi. Neki najviše stanje zovu turiya samadhi. Dr. Goel često opisuje snažan i jeziv osjećaj neposredne blizine smrti. Imao sam priliku vidjeti kako to izgleda, kad sam s jednim učenikom Swami Narayananade šetao Venecijom. Bili smo u blizini neke kafeterije, neposredno uz smrdljivi kanal kojim je tekla prljava voda, kad je on odjednom počeo vikati: »Umirem, umirem...« Srce mu je strahovito udaralo (neki tvrde da se radi o aktiviranju vibracije, kad čovjek ima samo subjektivni osjećaj jakog lupanja srca, op.a.) i nije bilo nikakve sumnje da je doista vjerovao da mu je kucnuo posljednji čas na Zemlji. Nije bilo nikakva simptoma koji bi pokazivao da će mu se bilo što dogoditi, no on je urlao izbezumljeno gledajući pred sebe, kao da doista gleda smrt s kosom u rukama. Odvukli smo ga u kafeteriju i uvjeravali da fantazira. Više sam mu puta ponovio odlučnim glasom: »Sve je u redu, to je kriza kroz koju trebaš proći, ne možeš umrijeti...« On me s nevjericom gledao. Nakon pola sata, napadaj straha je popustio. Ali se i vratio za vrijeme njegova boravka u ašramu velikog jogija u Danskoj, Tada je počeo prakticirati tehnike disanja, koje su ovaj proces umirile. Bilo je sasvim jasno da se radilo o kundalini shakti, a isti čovjek, koji jogu prakticira i danas, više nema nikakvih psihičkih tegoba. Premda se obično govori o sedam ćakri, na ljudskom ih tijelu ima mnogo više, prema nekima čak 300. To su manji energetski centri, a oni koji se nalaze 81

ispod muladhara ćakre smatraju se nižima u smislu da upravljaju nekim životinjskim nagonima i općenito, jogiji ih nerado spominju. Neke od njih ipak igraju ulogu u održavanju fizičke kondicije u ljudi, pa tako jedna od poznatih »pet tibetanskih vježbi« uključuje energetske centre koji se nalaze na koljenima, a njih, po svemu sudeći, doista možemo smatrati ćakrama. Vitalna energija koja putuje tijelom zove se, kao što smo to već nekoliko puta spomenuli i ranije, prana. Kinezi je zovu chi, Japanci ki, a Tibetanci rlung. Neki vjeruju da je u kršćanstvu termin Duh Sveti onaj koji označava tu energiju. Prema Bonnie Greenwell, život nastaje tako da kundalini ulazi u fetus, aktivira sustav prane, a preostala se energija omota tri i pol puta oko baze kičme. Tamo egzistira u uspavanom, potencijalnom stanju. Netko je postavio zanimljivo pitanje: kako to da, ako prihvatimo tezu da je rezervoar kozmičke energije jednako dostupan svakom kundalini jogiju, razni adepti pokazuju različite stupnjeve moći i očito ne raspolažu jednakim potencijalom? Neki kineski tekstovi govore o urođenom chiju ili prenatalnom chiju, nečemu što se očito formira već u fazi nastajanja života, kako to opisuje Bonnie Greenwell. Karma ili geni, kako vam više odgovara. Izgleda da urođena količina prane igra ulogu glede zdravlja osobe o kojoj je riječ, a do zgodnog je zaključka došao Mircea Eliade, koji je tijekom duljeg vremena ispitivao jednog nagu, ekstremnog asketa iz Rishikesha, koji je gotovo čitavu noć radio pranajamu, vježbu disanja koju koriste svi sustavi joge. Zaključio je da ritmička izmjena udisaja (puraka), zadržavanja daha (khumbaka) i izdisaja (rechaka) proizvodi čudesne efekte na vitalnost pustinjaka. Iako je jeo samo šaku riže na dan, naga je bio atletske grade i čelična zdravlja. Za sebe je tvrdio da živi samo danju, dok noću svoje disanje svodi na desetinu normalnog. Kako vjeruje Eliade, jogi, postupnim produbljivanjem udisaja i izdisaja i produljivanjem perioda zadržavanja daha, ima iskustvo vremena različito od ostalih ljudi. On svojim disanjem simulira Veliko Kozmičko Vrijeme, s kozmičkim razdobljima stvaranja i razaranja. Kad kroz proces ritmičkog disanja postane svjestan Kozmičkog Vremena, uvidjeti će da ono svakodnevno vrijeme, kako ga doživljavamo u normalnom stanju svijesti nije, u krajnjoj konzekvenci, stvarno. Premda će imati iskustvo stvarnog vremena, neće prestati percipirati ono iluzorno, lokalno i nestvarno vrijeme. Drugim riječima, Eliadea su istraživanja dovela do zaključka da ritmičko disanje jogiju omogućava simultanu percepciju stvarnog i iluzornog vremena. Kumara Swami je tvrdio da mačke posjeduju izuzetno mnogo prane, pa su egipatski svećenici meditirali okruženi mačkama. Maćke su podupirale njihovu meditaciju svojom pranom, pa je to izgleda razlog zašto su u Egiptu smatrane svetim životinjama. Ta se neobična vitalnost mačaka potvrdila i u nesvakidašnjem događaju koji se zbio 1982. godine u Bristolu. Tamo je stanoviti mačak Lucky 82

preživio pet tjedana, greškom zazidan u jednom odvodu, u prostoru u kojem se nije mogao ni okrenuti. Bizarna je i neuvjerljiva tvrdnja američkog medija Barbare Marciniak da mačke imaju sposobnost komunikacije s vanzemaljcima s Plejada(?!). Prana cirkulira kroz 72000 kanalića na tijelu, za koje Swami Satyananda Saraswati kaže da nisu živci, već kanalići kojima tijelom struji svijest. Swami Maheshwarananda za iste kanaliće ipak koristi termin »živci«. Većina jogija se slaže s tim da ti kanalići koji se zovu, kao što smo već rekli, nadi, nisu dio materijalnog tijela čovjeka, već se nalaze, kao i ćakre, na nematerijalnim tijelima, prema nekima, astralnom, kauzalnom i mentalnom. U raznim se varijantama koristi i izraz »eterično cijelo«, koji u nekim verzijama zapravo podrazumijeva sva ta ostala tijela. Zadržimo se malo na tim tijelima. Sant Kirpal Singh govori da je ljudsko biće sazdano od tri tijela (fizičko, astralno i kauzalno) i pet kosha ili pokrova (anand-mai, vigyan-mai, mano-mai, pran-mai i anna-mai). Pojednostavljeno rečeno, ti su pokrovi različite gustoće. Sva bića koja imaju fizičko tijelo, posjeduju sva tri tijela i svih pet pokrova. U tu kategoriju spadaju ljudi i životinje. Zato što u fizičkome tijelu imamo svih pet pokrova, raspolažemo sa sljedećih pet mogućnosti: blaženstvom, prepoznavanjem vanjskog i unutarnjeg svijeta, misaonošću, pranom i sustavom fizičkih organa. Kad se nađemo u astralnom svijetu, gubimo svijest o fizičkom tijelu, ali nam ostaju preostale četiri mogućnosti. Dakako, ovdje je već otpao prvi pokrov. Kako duh putuje još više, u sferu kauzalnog tijela, otpada i mentalni aparat i ostaje sposobnost sjećanja, svjedočenja o blaženstvu, kojeg ćemo iskusiti u tom stanju. Oslobođeni duh (jivan mukta) ima još samo transparentni pokrov - anand-mai. Ovisno o utjecaju pojedinog pokrova na pojedinca, odnosno relativnoj dominaciji nekog od njih, postojati će veći afinitet prema određenom tipu joge ili duhovnog puta općenito. Uz fizička bića, dakle ljude, ptice, gmazove, insekte itd. imamo i druga bića, od onih najviših, čisto kognitivnih kao Brahma, Vishnu, Mahesh i slična, preko onih obdarenih umnošću, poput Indre i ostalih bogova, božica i božanstava, do bića obdarenih pranom, poput yaksha, gandharva i raznih duhova. Svjetovi su to koji su daleko složeniji no što to mi ovdje možemo ukratko objasniti, a put je joge put njihovog otkrivanja. Funkcioniranje cijele mreže energetskih kanalića razrađeno je u mnogim spisima o jogi, a glavna su tri kanalića: ida, pingala i sushumna. Ida kontrolira sve mentalne procese, pingala vitalne. Prvu simbolizira Mjesec, a drugu Sunce. Kad se uspavana kundalini shakti aktivira, ona treba krenuti srednjom stazom, sushumna nadi, koja je namijenjena duhovnom buđenju. Dogodi li se greška i zbog nedovoljne pročišćenosti čitavog sustava ta sila krene idom ili pingalom, iskustva su vrlo neugodna. Gopi Krishna, koji je meditirao samostalno i bez vodstva gurua 83

čak 12 godina, u početku je doživio upravo to i patio više godina od fizičkih bolesti i mentalnih tegoba. Centralni kanal sushumnu možemo zamisliti kao tubu kroz koju će za buđenja kundalini putovati svjetlo, a samom sredinom te tube teče tanašni nadi koji se zove chitrini. Zanimljivo je da postoji veza između tih kanalića i procesa umiranja, odnosno iskustva kliničke smrti iz koje su se neki vratili i opisali različite. uglavnom zbunjujuće doživljaje. Oni mogu biti putovanje tamnim hodnikom, na čijem se kraju susreće prijateljsko svjetlo žutozlatne boje, ali isto tako putovanje kroz potpuni mrak. Swami Maheshwarananda daje vrlo zanimljivo objašnjenje za ovaj proces. Ako je u trenutku smrti dominantna ida, čovjek će neposredno prije smrti udisati zrak više lijevom nosnicom, a pri napuštanju tijela imati će iskustvo putovanja kroz potpuni mrak, dok će, ako dominira pingala. više udisati desnom nosnicom i putovati tunelom do ili odmah imati iskustvo te toliko opisivane svjetlosti, koja podsjeća na Sunčevu. Idealno je ako energija kola centralnom, sushumna nadi, kad zrak ulazi i izlazi iz organizma jednako na obje nosnice. Tada će iskustvo smrti u prvoj fazi donijeti mirnu, mliječnu svjetlost. »Guru će biti ovdje, uz svog učenika«, kaže Maheshwarananda, »ali ne u onom smislu kako si to ljudi obično zamišljaju. Bit će ovdje svojim glasom, savjetima, vođenjem kroz sjećanje učenika ili na bilo koji drugi način, koji će učeniku pomoći da prijeđe na »drugu stranu« i nastavi tamo evoluciju koja nikad ne prestaje, sve dok se ne postigne cilj - prosvjetljenje...« Jogiji su razvili razne načine svjesnog, kontroliranog umiranja. Sama se smrt naziva mahasamadhi. Duša u takvim okolnostima napušta tijelo kroz brahma randru, a jogi kontrolira čitav proces. U određenom smislu i ono što se događa nakon smrti. Neki himalajski jogiji voljno umiru tako da se u stanju samadhija jednostavno smrznu na niskim planinskim temperaturama. To se zove him samadhi. Ako jogi uroni u vodu rijeke zadržavajući dah do fizičke smrti, to se naziva jal samadhi. Poseban slučaj predstavljaju jogiji koji mogu voljom otvoriti vrh lubanje i tako napustiti tijelo. Takav se način kontroliranog umiranja zove sthal samadhi. Dominacija lijeve i desne nosnice kod disanja, smjenjuje se pravilnim ritmom. Kad jogi primijeti da je taj ritam poremećen, zna da je proces umiranja započeo. Tako će moći predvidjeti fizičku smrt i nekoliko mjeseci unaprijed. Ćakre imaju svoj izgled, opisane su u detalje u gotovo svakoj knjizi o jogi, a svaka odgovara nekom »unutarnjem svijetu«, ili čak dva. Ti se svjetovi, kao što smo već rekli, zovu loke, imaju svoja imena, a jogiji nerado govore kako oni izgledaju. Kad sam inzistirao da mi Swami Maheshwarananda opiše barem neki od njih, nećkao se i na kraju rekao da obični ljudi saznanja o svijetu oko sebe primaju kroz osjete i prerađuju ih u mozgu. Osjeti kojima se spoznaju ti drugi svjetovi drukčiji su i razvijaju se meditacijom. Tek kada se oni razviju, može čovjek 84

shvatiti njihovu prirodu. »Da biste to shvatili, morate otići tamo«, rekao mi je, dajući do znanja da to nisu stvari o kojima se raspravlja, već se one učine ili ne. Da me sasvim ne razočara, dodao je: »Imate sedam viših (bhuvar, survar, mahar, janah, tapah, satyam i chandra) i sedam nižih loka (sutala, vitala, talatala. mahatala, rasatala, atala i patala)...« Većina jogija i ne zna ništa o psihoanalizi, ne poznaje je, niti koristi u praksi. Dr. Goel je bio drukčiji kao osoba, a to je očito formiralo neke njegove unutarnje doživljaje. Tako je jednom u meditaciji doživio da mu je pažnja bila doslovce zakovana za »treće oko«. Na ekranu se pojavio Sai Baba od Shirdija i započeo konverzaciju koja je za Goela, kako se danas prisjeća, bila vrlo bolna. Shirdi Baba mu je objasnio da je nered, koji je taj trenutak vladao u njegovu stanu, zapravo slika nereda u njegovoj svijesti. Prljavština je njegova unutarnjeg stana još uvijek nedirnuta, jer radi se o vrlo finim mentalnim formacijama, koje zahtijevaju čišćenje, kako bi se oslobodio put do prosvjetljenja. U tim je trenucima Goel osjećao da je gotovo apsorbiran u liku ispred sebe i da taj Sai Baba od Shirdija doista stanuje u tom njegovom »unutarnjem stanu«. Oko ćakri, njihove simbolike i moći jogija postoji šuma raznih teorija i termina. Jedan mi je visokorazvijeni jogi, koji nije želio da spominjem njegovo ime jer ne želi primati nikakve sljedbenike ni učenike, objasnio da čovjek može astralnim tijelom otputovati pod tzv. Drvo spoznaje. »To je pravo drvo ispod kojeg treba u tom stanju astralne projekcije sjesti i zatražiti bilo kakav podatak iz prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti. Odgovor se može čuti ili vidjeti. Scena koju vidite jest jedno drvo koje se nalazi usred goleme crvene pustinje, u kojoj ne vidite ništa drugo. Onaj jogi koji je dovoljno razvijen, posjeduje moć i druge ljude poslati pod to drvo. Ovdje možete saznati i sve o svojim prethodnim životima...« Prethodne se inkarnacije, inače, prema većini jogija, sa sigurnošću mogu saznati tek kad čovjek dopre do ajna ćakre. Jogi kojeg sam prije spomenuo napomenuo mi je da ne smijem miješati Drvo spoznaje, o kojem govori, s malom ćakrom koju jogiji nikada ne spominju, a nalazi se malo niže od anahata čakre. Ova je misteriozna točka mjesto ispunjenja želja. Vjeruje se da se onome tko ovlada ovim energetskim centrom doslovce ispunjava svaka želja! Tantrici prepoznaju ovo mjesto kao korijen anahata ćakre i zovu ga kalpataru ili kalpa vriksha, što znači »drvo koje ispunjava želje«, dok sam od nekih mistika dobio informaciju da je u pitanju mala, odvojena ćakra. Jogiji imaju sposobnost djelovanja na druge ljude, što u načelu izbjegavaju, ali sam već ranije spomenutog jogija uspio namoliti da nešto od toga demonstrira na meni. Pristao je, uz napomenu: »Samo nemoj o meni pisati, niti pričati gdje se nalazim... Pokušat ću te vratiti u neki od tvojih prethodnih života...« Bilo je to teško opisivo iskustvo. Ja zapravo nisam radio ništa drugo do ležao na podu, u položaju shavasan. Pred očima mi se formirala slika, a zatim sam 85

čuo neke udaljene i nejasne zvukove. Prepustio sam se doživljaju tek nakon nekoliko minuta napetosti i iščekivanja. Slika je postajala sve oštrija i realističnija. Zatražio je da komentiram što vidim. Ja sam ležao, ali je scena dolazila sve bliže k meni, kao da kamerom zumiram na nju. Sada sam sasvim jasno vidio da se nalazim u prašumi, koja mora da se nalazila negdje u južnoj Americi. Hodali smo uklanjajući ispred sebe gusto rastinje. Nisam se onaj trenutak sjetio kako se zovem i tko sam, ali sam znao da to doista jesam ja. Bili su tu i neki ljudi oko mene. Nadirali smo prema nekoj čistini, a ja sam osjećao nejasnu opasnost. Kad smo došli na čistinu, ispred nas se ispriječio neobični, primitivno izrađeni oltar. Bio je od kamena i ravan, a na njegovu se kraju nasuprot nas nalazila neka vrsta kamene strukture nalik križu. Uskoro sam shvatio da se ne radi o križu, već o simboličnom prikazu čovjeka raširenih ruku. Kad sam se zagledao u pougljenjene ostatke na oltaru, primjetio sam da su u pitanju ostaci ljudskog tijela. Pomislio sam da je u pitanju žrtvenik i krenuo iza oltara. To sam polako komentirao na glas, a jogi je na to rekao: »... To je dosta. Nemoj ići iza oltara...« Vizije su se naprasno prekinule i ja sam se polako vratio u normalno stanje. Bio sam pomalo bijesan, jer me znatiželja gonila prema spoznaji radi li se o stvarnom sjećanju na neko od mojih prijašnjih tijela u kojima sam živio ili je to bio sadržaj koji je izmilio iz dubina moga nesvjesnog. On nije bio impresioniran mojim pitanjima, već mi je kratko objasnio da »... iznad određene točke ne treba ići...« I dr. Goel je očito imao neke neuobičajene sposobnosti. Kad sam s njime ostao u već spomenutoj prostoriji, nakon dnevne seanse odgovaranja na pitanja stalnim gostima, pitao sam ga može li reći u kojoj se fazi razvoja čovjek nalazi. Stavio je desnu ruku na moju glavu, na što sam ja osjetio podrhtavanje u kičmi i ljuljanje tijela lijevo-desno, Kad sam otvorio oči, objasnio mi je kako izgleda situacija glede mojih ćakri i dao neke naputke, prema kojima sam zaključio da iz toga može štošta znati o vašem životu. Kad je dramatični put dr. Goela završio u stanju nirvikalpa samadhija i on napisao svoju knjigu o tom putu, kucnuo je trenutak da tekst pokuša predočiti onome za koga je uvijek kategorički tvrdio da ga je vodio na unutarnjem planu. Otputio se u Puttaparthi. Sjedio je u prvom redu, kad se pojavio Sai Baba i krenuo prema njemu. Uzeo je tekst knjige iz Goelove ruke i šutke na njemu napisao »S blagoslovima, Sathya Sai Baba«. Sri Siddheshwar Baba je bio po mnogo čemu jedinstveni mistik, intelektualac i prosvijetljeni jogi, koji je mogao zadovoljiti zantiželju i skeptični mentalitet zapadnjaka. Njegove su knjige iskrena ispovijed čovjeka koji je preko trnja došao do zvijezda, a susret je s njime predstavljao izuzetno iskustvo za svakoga tko zna cijeniti izvorna učenja indijskih jogija. Zrakoplov se približavao međunarodnom aerodromu u Delhiju i mi smo vezali pojaseve. Moj se susjed upravo probudio i djelovao pomalo izgužvano, ipak, osjetio sam da mi nešto želi reći. Čekao je povoljniji trenutak i čim smo sletjeli, 86

započeo je konverzaciju, uprkos gužvi koja je nastala kad smo počeli skidati torbe iz pretinca iznad nas. Zajedno smo krenuli prema izlazu iz zrakoplova, a zatim kroz carinski pregled. Dok smo čekali da se naša prtljaga pojavi iz zrakoplova na kružnoj traci, rekao mi je: »Moj je otac dolazio u Sawan Ashram, još za starih dana. Bio je poklonik Radhasoami tradicije. Prakticirao je Surat Shabd jogu više sati dnevno. Običavao je sjediti s turbanom na glavi i šalom omotanim oko glave, tako da su mu oči bile pokrivene. Imao je snažna religijska iskustva, koja su ga gurala naprijed. Jednog se dana ubio. Bile su mu 42 godine. Za sobom je ostavio oproštajno pismo. U njemu je napisao da više nema nikakvog razloga živjeti u ovome svijetu, jer zna da ni list s drva ne može pasti bez Njegove dozvole. Mislio je na Boga. Mi, njegova djeca, ostali smo šokirani, no u pismu je pisalo da se ne moramo brinuti o svojoj budućnosti, jer se Svemogući brine apsolutno o svemu. Nema baš nikakva razloga za zabrinutost. Danas shvaćam o čemu je govorio, ali je to bilo teško objasniti jednom djetetu, tada kad se sve odigralo. Kako su godine prolazile, oprostio sam mu... Drago mi je da idete tamo, ti su ljudi vrlo moćni, mislim duhovno...« U uglovima očiju moga sugovornika pojavile su se suze. Nešto takvo se nikada ne zaboravlja, pomislio sam. I cijenio sam što mi je ispričao tu svoju intimnu priču. Što se tiče onoga »moćni«, u tom trenutku nisam ni slutio koliko je bio u pravu.

87

ODAVDE DO VJEČNOSTI Osoba nije ni stvar ni proces, već otvor ili čistina kroz koju se Apsolutno može manifestirati. Martin Heidegger Dok sam izlazio iz aerodromske zgrade, misli su me ponijele u one davne dane, kad sam sletio u Bombaju i autobusom putovao 17 sati, do čovjeka o kojem sam čuo legende - Sri Kumara Swamija. Živio je na plantaži manga, nedaleko grada Dharwara. Tamo sam se zaputio tragom priča o yogijima s Himalaja, čija je starost fantastična, nekih više od tisuću godina! Dakako, nisam mogao prihvatiti tu tvrdnju olako i više sam se godina raspitivao za ljude koji bi mogli postići kontrolu nad tjelesnim funkcijama do te mjere da bi produljili svoj vijek na više stoljeća. Kumara Swami je bio čovjek u osamdesetima, s reputacijom istinskog adepta koji je jogi posvetio čitav život. Kako su mi onda rekli, znao je dosta o tim vrlo starim ljudima, koji navodno i danas žive u jednom dijelu himalajskog lanca. I ovo je područje izazivalo kontroverze medu jogijima za koje se vjerovalo da su dostigli kraj spirituaine evolucije. Kad sam o tome još ranije pitao Swamija Narayananandu, koji je do duboke starosti djelovao vrlo mladoliko, on je samo odmahnuo rukom i rekao mi da su u pitanju priče za koje nema nikakvih osnova. Ipak, kad sam čuo da na obali rijeke Jamuna, nedaleko jednog od »sedam svetih gradova Indije«, Vrindabana, živi isposnik čija starost se procjenjuje na oko 350 godina, krenuo sam tamo. Klima je bila paklena, rojevi komaraca grizli su me nemilosrdno, a bio sam sretan kad su me smjestili u mali motel Krishna Balaram, kojeg su vodili monasi Hare Krishne. Iste sam večeri u restoranu motela razgovarao s poglavarom ašrama, Amerikancem koji je ovdje živio godinama, zajedno s kćerkom i ženom. On je vidio isposnika o kojem je riječ i čije je ime bilo Devraha Baba, u lokalnom dijalektu Devariya Baba. Amerikanac je vjerovao da se radi o čovjeku koji je star oko 200 godina, možda i više. Smatrao ga je visokorazvijenim jogijem i tvrdio da je Devraha Baba čak 50 godina živio na jednom drvu, meditirajući praktično neprekidno. Živio je potpuno gol, neposredno uz rijeku, na neobičnoj drvenoj platformi, s koje nije silazio osim kad bi se spustio u rijeku i okupao. Navodno su platformu nosili svuda za njim, a jednom je godišnje putovao u neki od svetih gradova, poput Haridwara. Nije želio nogama dodirnuti

88

tlo, no nitko mi nije uspio objasniti zašto. Ali su mi zato pričali o moćima ovog čovjeka, čiji su blagoslov dolazili tražiti premijeri i predsjednici Indije. Nakon neprospavane noći, odvezao sam se taksijem na obalu rijeke, no pijesak je bio takav da se vozila nisu mogla kroz njega kretati. Morao sam nastaviti pješice, s druge strane obale, kamo sam prešao preko visećeg mosta. Nisam hodao dugo, iako mi se činilo beskonačnim, jer je vrućina bila strahovita. Platformu sam vidio iz daleka, ali i nekoliko ljudi koji su u ovu pustaru došli po blagoslov slavnog jogija, koji je cijelog života bio poklonik boga Rame. Oko drvenog uzvišenja nalazile su se jednostavne kolibe, a u njima nekoliko mladih ljudi, čije su me frizure podsjetile na rastafarijance. Bili su to rijetki jogijevi učenici, dva ili tri mlada Indijca, koji su me promatrali sa zanimanjem. Devraha Baba nije govorio engleski, pa mi je njegove riječi prevodio neki student iz Mathure. Dakako, prvo sam ga pitao koliko je star. Odgovorio je na engleskom »... Infinity, infinity...« (...Beskonačnost, beskonačnost...). Nije mi bilo jasno misli li da mu je duša vječna ili je govorio o svom tijelu koje je izgledalo kao tijelo čovjeka u ranim sedamdesetima. Pokušao sam inzistirati, dok je on virio iza drvene daske ispred sebe, koja je bila ovdje kako ga gologa ne bi gledali baš svi koji su ovamo dolazili u nemalom broju. Imao sam dojam da me se želi što prije riješiti, pogotovo kad sam ga počeo daviti zahtjevima da se pokaže, kako bih ga mogao snimiti. Tu su uskočili mladi jogiji i objasnili mu, barem kako mi je to skraćeno prošaptao moj prevoditelj, da sam doputovao iz Europe i da nema smisla da me najuri bez kakva suvenira, recimo fotografije. On me sažalno pogledao, dograbio komad kože, stavio ga pred sebe i uspravio se kako bi mi kratko pozirao. Znao sam da mi vrijeme ističe i pokušao s pitanjem što je radio da je tako dugo živio. Počeo je nešto govoriti monotonim glasom. Ispostavilo se da je recitirao Patanjalijeve »Joga Sutre«, a zatim je izgovorio nekoliko mantri koje su sadržavale riječ Rama. O svojoj starosti nije želio govoriti otvoreno, pa kad sam ja utonuo u misli, naprežući se kako bih smislio neko lukavo pitanje, on je moju agoniju prekinuo tako da mi je dobacio prašadam, jednu jabuku i kolačić koji je bio napravljen od samoga bijelog šećera. Bilo je to »zbogom«, nakon kojeg bi svako inzistiranje značilo uvredu i ja sam se razočarano pokupio. Devraha Babu su posjećivali mnogi političari i tražili njegov blagoslov, On bi im običavao staviti nogu na glavu. Kad sam čuo za tu asketovu praksu, dobro sam se nasmijao. Imao sam neodoljiv dojam da je radio budale od ljudi koji su običnu borbu za vlast željeli pretvoriti u vrlinu. Za Devraha Babu je Swami Rama tvrdio da je bio star 180 godina kad ga je sreo, navodno su postojali dokumenti prema kojima je bio »... star najmanje 135 godina...«, a bilo je onih koji su mu pripisivali fantastičnih 800 godina. Moj student-prevoditeij je, naravno, bio skeptičan i na povratku mi je povjerio da on to ne može sa sigurnošću tvrditi, ali misli da je jogi u »... kasnim devedesetima...«. 89

Ponovo sam pitao harekrišnovca što misli, a on je ponovio - barem 200. Iskreno rečeno, nisam povjerovao. Čeprkao sam još malo, zujao Vrindabanom i Mathurom, gradovima u kojima ima mnogo isposnika. Nisam našao potvrdu za ono što su mi rekli za Devraha Babu. Da je fantastično star, u svojoj je knjizi kategorički tvrdio i tvorac tehnike »rebirthinga« (»preporađanja«), Leonard Orr. Istu sam tvrdnju čuo i od direktora jednog šumarskog instituta iz sjeverne Indije, intelektualca koji je Devraha Babu sretao i vjerovao da je vrlo star. Bio je malo rezerviraniji što se tiče konkretnih brojki, pa je rekao da je «... jogi stariji no što bi se to moglo učiniti mogućim...«. Kad sam upoznao već spominjanu američku spiritualnu Škotu Eckankar, koja smatra da su njeni glavni adepti zapravo nedostupni, jer borave na nepristupačnim mjestima i fantastično su stari, porasla mi je želja da istražim gdje su granice do kojih čovjek može produljiti svoj život. Prema Paulu Twitchellu, koji je, kao i njegov nasljednik Darwin Gross (Darwina Grossa i aktualnog vodu Eckankara, Harolda Klempa, imao sam prilike sresti za njihova gostovanja u Amsterdamu), bio osporavan od strane nekih indijskih gurua, čiji je učenik jednom bio, ti superstari učitelji dolaze svojim učenicima u snovima, ali i onome što se zove atma sarup, »svjetleće tijelo«. On je, bez obzira na identitet tih osoba, očito imao susret s njima na »unutarnjem planu« i na osnovi tih susreta je napisao niz vrlo uzbudljivih knjiga, u kojima govori o »višim svjetovima«, opisujući čitave krajolike i gradove u područjima nematerijalnog. Tamo se navodno može doći jedino uz pomoć živućeg majstora spomenute tradicije, kojeg zovu Mahanta. Od tih učitelja iz unutarnjih svjetova, barem za dvojicu proizlazi da su još uvijek živi u fizičkom tijelu. Jedan je Tibetanac, odnosno pripadnik plemena koje se zove Amdo, već spomenuti, Rebazar Tarzs. Živi u planinama uz pakistansku dolinu Swar. Nalazi se u jednostavnoj kolibi, a izgledom je nalik 35-godišnjaku. Navodno je, kao što smo već rekli, u fizičkom tijelu star 600 godina. Twitchell navodi da ga je sreo fizički, jednom u Darjeelingu, drugi put blizu rijeke Swat. Barem je jedna njegova knjiga rezultat razgovora s neobičnim, tamnoputim Tibetancem kratke kovrčave kose, visokih jagodica i sposobnosti putovanja po višim svjetovima. Ista tradicija spominje, medu ostalima, stanovitog Yaubia Sacabija, koji je «... star više od 5000 godina,..«! Twitchellove su knjige impresivne. Čitaju se bez daha, ali nema nikoga tko je Rebazara Tarzsa sreo u fizičkom djelu. Nema ni jedne fotografije ovog mistika, koju je Twitchell zacijelo imao priliku napraviti. Postoje samo crteži tih ljudi nevjerojatne starosti. Zgodno je jedno moje iskustvo s jogijem za koga smatram da je postigao visok stupanj razvoja. Kad sam ga pitao može li u meditaciji nekako doći u kontakt s nekim od tih ljudi ili provjeriti koju od svih tih priča, nemalo me iznenadio kad je rekao da može! OK, rekao sam, imam pitanje: postoji li uopće Rebazar Tarzs ? Nakon dan, dva, otišao sam do njega i pitao ima li odgovor na 90

moje pitanje. Rekao je: »Ako vjeruješ da postoji, on doista postoji. Ako ne, onda ne postoji...« Odakie dolazi taj odgovor, tupio sam dalje. Odgovor je vrijedio truda. »... Od Rebazara Tarzsa...«, sasvim je ozbiljno replicirao jogi. Dodao je da ovako duboka starost nije nemoguća, ako je u pitanju jogi vrhunskog kalibra. Bio sam potpuno zbunjen. Tko mi je zapravo odgovorio i što sam iz toga trebao naučiti nisam bio siguran. Oko Eckankara postoji vrlo zanimljiva kontroverza. Osobno sam vidio kopije pisama koje je Paul Twitchell pisao Sant Kirpal Singhu kao svom duhovnom učitelju, fotografiju Kirpal Singha s grupom sljedbenika u Washingtonu 1955. godine, na kojoj se vidi i Paula Twitchella, te listić koji je on ispunio nakon inicijacije kroz koju je prošao. Stanoviti Christopher Lane u svojoj knjizi dokazuje da su imena majstora Eckankara naknadno zamijenjena sadašnjima, jer je prije toga medu njima bilo i ono Kirpal Singha, s kojim se Twitchell, ako je suditi po pismima koja je poslao u Indiju, vrlo burno razišao. Navodno je razlog bilo protivljenje Kirpal Singha da Twitchell u knjizi »Tigrov očnjak« objavi neka svoja iskustva s unutarnjim svjetovima. Lane iznosi i niz drugih, prilično neugodnih optužbi protiv Twitchella, a posebice podsjeća da je živući majstor Eckankara svega šest mjeseci prije svoje iznenadne smrti, u vrijeme pauze za održavanja seminara u jednom hotelu u Cincinnatiju, najavio da će visoku titulu »najviše svijesti u svemiru« u svome tijelu zadržati narednih 15 godina. Twitchella je naslijedio jazz glazbenik iz Dakote, Darwin Gross, koji je odlično svirao vibrafon, ali je naglo izletio sa svoje spiritualne funkcije. Iznenadno smjenjivanje Darwina Grossa također je izazvalo određene nedoumice, jer se smatra da je Mahanta najviša svijest u svemiru, imenovan od sile koja ne može pogriješiti. Gross je naokolo slao cirkularno pismo, tvrdeći da je žrtva obične borbe za vlast. Organizacija je na mjesto prvog čovjeka promaknula Harolda Klempa, povučenog, tanašnog čovjeka iz Wisconsina. Učenje Eckankara u nekim elementima podsjeća na sufije, osobito osnovni zvuk na koji se može meditirati - »Hu«. U američkoj je izvedbi to »Hjuuuuuuuu...«, Kasnije se dobivaju riječi koje su, prema učenjima Eckankara, ključevi za više nivoe u spiriruainoj hijerarhiji. Iako neke gore navedene teze bude sumnju u autentičnost ove škole, ja sam osobno imao jedno izuzemo uzbudljivo iskustvo, vezano uz lik Rebazara Tarzsa. Kad sam jednom ležao na leđima i ponavljao spomenuti zvuk, pred mojim je zatvorenim očima bljesnula čudnovata plavičasta svjetlost u kojoj sam sasvim jasno vidio Tarzsovo lice. Odmah sam shvatio o kome se radi, a doživljaj je bio toliko stvaran da sam se još uvijek zatvorenih očiju instinktivno podigao s ležaljke, ne bi li mu se približio. Moram priznati da je to bio jedan od najsnažnijih duhovnih doživljaja koji sam ikada imao. Ni danas ne mogu reći je li to bio plod moje podsvijesti ili potvrda Tibetančeva postojanja.

91

Jedno je sigurno. Tek tad me počelo kopkati ima li barem nečega u svim tim pričama o prastarim jogijima. Upravo sam u to vrijeme nabasao na tekst Lennya Orra o tome da u nacionalnom parku Sariska, nedaleko indijskog grada Alwara živi Bhartaraji, jogi čija je starost čak 2000 godina. Uhhhhh! Boravi u selu Bhartara i kako sam ja to optimistično shvatio, može ga se uz malo sreće, tamo sresti. Treba li uopće reći da sam pohitao prema šumi Sariska? A to baš nije bio jednostavan izlet, jer taj kraj nema prevelikih turističkih ambicija, pa smo se mi, kako se naš auto udaljavao od civilizacije, sve teže snalazili. Šuma je bila prekrasna, a put se činio beskonačnim. U svakom smo selu stali i pitali gdje je Bhartara. Neiskvareni stanovnici ruralne Indije nisu pružali ruke prosjačeći, što je gotovo pravilo kad tražite neku uslugu u većem gradu, već su se ljubazno smiješili, pokazujući zdrave bijele zube i blistave crne oči. Problem je bio u tome da nijedan nije znao reći gdje je Bhartara, iako je moj vozač Shanti nekako izlazio na kraj s jezikom kojim su govorili. Slegao je ramenima i mi smo išli dalje, i tako satima. Kad smo već izgubili živce i pomišljali na povratak, ugledali smo ulaz u selo oko kojeg je bilo mnogo paunova, a u sredini svetište s kipom nekog sveca i vodom koja je tekla kroz dva betonirana kanala, prema centru cijelog kompleksa. Tek četvrti čovjek kojem smo ponovili riječ Bhartara klimnuo je glavom. Osjetio sam kako me od uzbuđenja hvata groznica. Više seljacima nisam ponavljao riječ Bhartara, već »jogi, jogi...«. Jedan je klimnuo i rukom pokazao na malu kućicu, koja je ujedno bila i neka vrsta hrama. Aha, dakle tu je Bhartaraji, pomislio sam trijumfalno. Ipak se isplatilo. U nekoliko smo se trenutaka uspeli do kućice iz koje je izašao čovjek u dobi od 45 godina, s vrlo debelom naušnicom u jednom uhu. Jogi iz tradicije Goraknatha, prostrujilo mi je kroz mozak. I to odgovara Lennyjevoj priči, Bhartaraji je spadao u istu školu. Jogi se smiješio, a ja sam jedva uspio iz grla istisnuti: »... Bhartaraji?«. On je odmahnuo glavom. »No, me Seva Nath. Bhartaraji dead 500 years...« (»Ne. Ja Seva Nath. Bhartaraji mrtav 500 godina...«). Pri tome je prstom pokazao na svetište i mali kip. Ja sam poželio zaurlati: »Neeeee!« Sjeli smo oko njega dok nas je nudio čajem, a malo kasnije, doduše oprezno, i hašišem. Kad je vidio na meni koliko sam razočaran, pokušao me ohrabriti pričom da »... Bhartaraji još uvijek dolazi ovamo, ali u drugom tijelu. Kad je bio tu zadnji put, zajedno su popušili po lulu hašiša,..« Bhartaraji, veliki jogi hašoman. Svašta. Moje je razočaranje bilo potpuno. Ovaj put nisam vidio nekog prastarog jogija. Povratak u Delhi se odvijao u potpunoj tišini, Shanti je pokušao biti konstruktivan, pa mi je prijateljski obećao da će mi naći nekog drugog jogija. Nisam mu mogao reći da je moj jogi trebao biti star dva milenija, jer bi pomislio da sam sasvim lud. Konačno, takvoga mi ni on ne bi mogao pribaviti. To nije dokazivalo da prastari jogiji ne postoje. Još uvijek sam imao na umu da je ipak jedan indijski jogi dokazano živio 185 godina. Njegovo je ime bilo 92

Tapasviji Maharaj, a umro je u ranim pedesetima ovog stoljeća. Prakticirao je tapas (trapljenje), a navodno je znao i tajnu kaya kalpe, tehnike za pomlađivanje koju je na sebi primijenio dva puta. Drugi ju je put provodio u prevrućoj klimi južnoindijske države Andhra Pradesh, pa je nešto krenulo krivim putem i veliki je jogi umro. Više je istraživača pronašlo dokaze da je ovaj čovjek, koji je zapravo umro relativno nedavno, doista doživio toliku starost. Osim toga, bio je jedini koji je bio dostupan običnim ljudima. Obično se za one koji su tako stari smatra da su nepristupačni, jer žive u zabačenim planinama i udaljeni su od ljudskih nastambi. Tapasviji se proslavio kad je još 1938, godine htio osobitom tehnikom pomlađivanja pomoći Madanu Mohanu Malaviyi, uglednom indijskom borcu za slobodu i bliskom suradniku Mahatme Gandhija. Dokumentacija o tom pokušaju postojala je na indijskom sveučilištu, kamo sam se zaputio da provjerim nije li opet u pitanju nekakva lovačka priča. Nije bila, Političar se, doduše, nije pridržavao discipline koja ga je trebala pomladiti, jer je u trenucima kad je trebao u mraku meditirati jednostavno čitao novine, ali nitko nije osporavao činjenicu da je jogi kojeg su angažirali vrlo, vrlo star i autentičan. Malaviya je izdržao 11 dana, u tom je periodu uzimao samo pripravak spravljen od pet indijskih ljekovitih biljaka i, koliko su ga mogli na to natjerati, sjedio u potpunom mraku. Nije se smio izlagati vodi i strujanju zraka, a preporućalo se da s drugim ljudima govori samo o spirituainim temama, Ostali detalji nisu poznati, ali postoji opis efekata ove neobične prakse. Tako je, navodno, dio sijede Malaviyine kose potamnio, ljuštila mu se koža i, općenito, pokazivao je prve znakove pomlađivanja kako ih opisuje tradicija kojoj metoda kaya kaipe pripada. Nitko ne zna zašto Malaviya nije u svemu ustrajao do kraja. Swami Maheshwarananda mi je rekao da je jedan od najuglednijih gurua u njegovoj tradiciji, Alakh Puriji, još uvijek živ u fizičkom tijelu. Sada je, prema njemu, stariji od tisuću godina! Bio je precizan i glede lokacije na kojoj se nalazi. Između himalajskih svetišta Kedarnatha i Badrinatha. »Toliko život može produžiti samo onaj tko zna kako ovladati s pet tattwi (pet elemenata: zrak. voda, vatra, zemlja i eter), a za to treba znati osobite tehnike koje nisu dostupne svakome«, rekao mi je. S vremenom, Alakh Purijiji je razvio tzv. »nebesko tijelo«, koje je prozirno. U njemu se kreće naokolo, dok se energija prana automatski brine o fizičkom tijelu. koje se nalazi u nekoj od skrivenih špilja na Himalajama. To njegovo neobično tijelo ne ostavlja sjenu, a kad hoda po mekom tlu ne ostavlja otiske. Bilo je situacija kad su ga ljudi jasno vidjeli, no kad bi mu prišli, nije na tom mjestu bilo nikoga. Ako on to ne želi, nemoguće ga je sresti. Swami Maheshwarananda na moje provokativno pitanje kako je to moguće, ako su nam svima dahovi odbrojani, odgovara da je ta moć dostupna samo vrlo rijetkim, odabranim adeptima. Njihovi dahovi nisu odbrojani. Pitam ga može li on, kad se dovede u stanje nirvikalpa samadhija, na neki način kontaktirati velikog učitelja na 93

čija se učenja poziva čitava njegova tradicija, koja uživa osobit ugled u Rajasthanu. Može, odgovorio mi je. No, radi se o tijelu sazdanom od svjetlosti, s kojim u meditaciji može normalno komunicirati. Na moje uporno ispitivanje može li jasno razaznati lice Alakh Purijija, kad ga sretne na ovaj način na »unutarnjem planu«, jedan od najmlađih u prvoj garnituri jogija popularnih na Zapadu odgovara: »Tijelo je sačinjeno od svjetlosti, pa se lice više nazire. Uskoro ću dati naslikati kako Alakh Puriji izgleda. a i više ću o tome govoriti....« Swami Maheshwarananda ulijeva povjerenje, njegovi ga učenici izuzetno cijene, privrženi su mu, a i nije poznat po neumjerenim izjavama. Ipak, zbunio me nečim sasvim drugim. On je jedini jogi kojeg sam sreo a koji tradicionalno prihvaćene simptome podizanja, dakle, buđenja kundalini shakti, smatra - poremećajem u živčanom sustavu! Dakle, vrućina pri dnu leđa, gmizanje čudne sile kroz kičmu, bol kod ulaza kundalini u sushmunu, osjećaj mrava koji plaze po kralježnici i tjemenu, sve su to rezultati krivog načina aktiviranja kundalini shakti. Taj proces zapravo treba proći bez svih tih dramatičnih iskustava o kojima govore praktično svi drugi jogiji. Ta Maheshwaranandina originalnost u razmišljanjima glede procesa duhovne evolucije, na neki ga način, dovodi u poziciju suprotnu onoj većine drugih majstora ove discipline. On je u tom pogledu apsolutno jasan. Put kojim on vodi svoje učenike možda je nešto sporiji, ali je siguran i ne kulminira nikakvim riskantnim i neugodnim senzacijama, koje su opisane bezbroj puta u literaturi koja se bavi jogom. Ovaj 50-godišnji Indijac iz Jodhpura, koji na Zapadu živi preko pola svog vijeka. na česte upite o vezi joge i kršćanstva odlučno odgovara: nema ni kršćanske, ni muslimanske, ni hinduističke istine. Postoji samo jedna Stvarnost, čak i ako joj nadjenemo više različitih imena...«. Maheshwarananda je respektabilna osoba već i zbog toga što, osim Alakh Purijija, tradiciji iz koje dolazi pripadaju Dev Puriji, a i danas legendarni Mahaprabhuji, čovjek koji je umro 1964. godine, u dobi od čak 135 godina. Vladao je s 24 siddhija, a jednom je oživio mrtvo dijete! Isto to dijete je danas čovjek u godinama, kojega nerijetko obilaze znatiželjnici i sljedbenici ove škole joge. Mada bezbroj puta pozivan u veće centre u Indiji, Mahaprabhuji se nerado udaljavao od ašrama Kathu, usamljene građevine usred usijane rajasthanske pustinje. Kažu da je upravo on predvidio da će njegov učenik Swami Madhvananda na Zapad poslati mladog jogija, koji će proslaviti učenja ove tradicije. Riječ je, dakako, o Swamiju Maheshwaranandi. Moj me put tako odnio u Dharwar, prilično neugledni grad u saveznoj državi Karnataka. Nakon maratonske vožnje autobusom koji nije imao vrata, uz užasno začinjene obroke putem, konačno sam se iskrcao na mome odredištu. Vlaga me gušila, a bol u leđima nije, nažalost, imala nikakve veze s pokretanjem kundalini shakti. Odlučio sam prenoćiti u lokalnom hotelu, s rupičastim mrežama protiv 94

komaraca na krevetima i bez vode u kupaonici. Tako sam proveo noć u društvu žednih komaraca i smrada autobusa koji mi se, valjda, uvukao pod kožu. Jutarnja me crna kava podsjetila na onu madžarsku, iz doba socijalizma, pa sam otpio samo jedan, eksperimentalni gutljaj. Nakon toga sam se pješice uputio prema plantaži Tapovan, koja se nalazila na nekih četiri kilometra od grada. Bila je to greška jer je sunce pržilo nesmiljeno, a hlada nigdje. Dogurao sam nekako do plantaže koja se sastojala od zgrade u kojoj je bila dvorana gdje se povremeno pjevalo mantre, uglavnom onu Sri Kumara Swamija - He Prabho Prasheeda Om, prizemnice s kuhinjom i prostorom za poslugu, spavaonica, hale za predavanja u izgradnji i odvojenog dijela do kojeg se dolazilo kroz drvored palmi. Tamo se stizalo popločenim putem, koji je završavao ulazom u prostor ograđen zidom, bez prozora ili bilo kakva otvora. Unutra su bile ćelije, a u jednoj od njih je boravio jogi, radi kojeg sam doputovao ovamo. Smjestili su me u jednu od nedovršenih prostorija, koje će jednog dana biti spavaonice, a za mene se trebao brinuti Anad, umirovljeni učenik Kumara Swamija, koji me odmah šarmirao svojom skromnošću i samozatajnošću. Bilo mi je neugodno da ovog čovjeka u godinama stavljam u položaj svog sluge, tražeći stalno nešto od njega, pa sam mu to i otvoreno rekao. Odgovorio mi je: »Služenje je sol života...« Čistoća i predanost ova čovjeka, koji je dolazio iz jedne siromašne sredine, mogla je poslužiti kao uzor mnogim razvikanim propovjednicima istočnjačke mudrosti. Mladić po imenu Ramesh donio mi je šalicu indijskog čaja i objasnio da danas neću moći vidjeti Swamija, jer je u samadhiju. pa je teško povjerovati da netko može doprijeti do njega. U redu, rekao sam i krenuo prema gradu gdje ću popiti »mango milk shake« i prolunjati po ulicama, gdje se mjestimično u blatu valjaju pajceki, koji se po ničemu ne razlikuju od svoje braće u Zagorju. Nedaleko blatne kaljuže, u kojoj su uživali, nalazio se kompjutorski centar, U prastaroj, oronuloj zgradi, koja mora da je izgrađena još u doba britanske okupacije Indije. Kave nigdje, što me bacilo u očaj). U jednom mi restoranu ponosno nude piletinu, jedini put u Indiji. Odlučujem se za pomfrit i uskoro požalim. Jer. gazda koji je neko vrijeme proveo na Zapadu, zaboravio je neke kulinarske detalje, pa je pomfrit poput drvenih štapića. Dok drobim krumpir zubima, svi se u restoranu okreću. Osjećam da me hvata glavobolja. Zbog nedostatka kave. Tješim se time da je podizanje kundalini shakti ponekad popraćeno migrenom, koja traje i više godina. Ozbiljno. To se, kako vjeruje John White, događa i genijima koji se ne bave jogom, ali po svoj prilici svoju izvanrednu kreativnost duguju upravo toj, još uvijek nedovoljno shvaćenoj energiji. White čak tvrdi da su, statistički gledano, oni koji pate od migrene višeg kvocijenta inteligencije od ostalih! Kako ja nisam imao migrenu, već se radilo o apstinentskoj krizi zbog nedostatka kofeina, nisam se s

95

teorijom baš mogao složiti. Ipak, da nabrojim one za koje ovaj vrlo zanimljivi autor misli da su imali navedene probleme, a uslijed komešanja kundalini u glavi. Bili su to Lincoln, Jefferson. general Grant, Darwin, Tolstoj, Nietzsche, Čajkovski, Nobel, George Bernard Shaw, Edgar Allan Poe i drugi. Jedan od njih spada u posebnu grupu onih koji su imali žestoke glavobolje, a kasnije su ih drugi imali zbog njega. Riječ je o Karlu Marxu. Istraživač Itzak Bentov konstatira da glavobolja, koja ima neke veze s kundalini shakti, obično nastupa oko 2,30 sati ujutro i zna trajati do 5 sati. Gopi Krishna u duhu vremena u kojem živimo (on više nije medu živima) iznosi tezu o nasljednom faktom kod migrene, ali i aktiviranja kundalini shakti! To argumentira time da je i njegov otac imao iskustva sa ovom silom, njemu samom dogodilo se nešto slično u djetinjstvu, prije no što se posvetio meditaciji, a i njegova je kćer sa sedam godina doživjela spontano podizanje kundalini shakti. Večer je i vraćam se u Tapovan. Više nije vruće, ali vlaga je osjetno porasla. Autobusi krcati djecom daju na znanje da je škola gotova. Tržnica kraj koje prolazim radi ovdje, uz svjetlo plinskih svjetiljki, gotovo cijelu noć. Nije mi jasno zbog čega. Uskoro sam izvan grada, čija svjetla ostaju iza mene. Kroz mrak dolazim do plantaže Kumara Swamija, gdje ću odspavati na betonskom podu, na koji za mene stavljaju dva tepiha. Jedan ispod, a drugi da se mogu pokriti, u slučaju da povjerujem kako mi to može pomoći protiv komaraca. Noć je burna. Eskadrile sićušnih kukaca, naoružanih sondicama za ispijanje krvi, jurišaju na svaki otkriveni dio tijela. Znam da su mi zahvalni za obilnu večeru, ali ne znaju kako to izraziti. Ujutro dolazi čaj garniran Rameshovim smiješkom. Swami će me primiti nakon doručka. Oko 11 sati Ramesh me vodi kroz malu aleju nadstrtu palminim granama i mi kroz drvena vrata ulazimo u dvorište, iz kojeg se stiže u ćeliju. Unutra nema ničeg drugog do jednog pletenog stolca. Ovdje ostajem sam. Uskoro se na vratima pojavljuje čovjek duge sijede brade i niska rasta. Odjeven je u čistu narančastu odoru. Sjeda na stolac prekriženih nogu i ljubazno me pita: »Što mogu učiniti za vas?« Kumara Swami je u to vrijeme vodeći svjetski autoritet za tip joge koji ima niz imena: shiva joga, piyusha joga, animisha joga, prachana joga... Sve to pripada tzv, virashaiva tradiciji. Praktikant ove vrste joge dobiva od učitelja ishta lingu, lagani kamen sferična oblika i tamne indigo boje. Lingu treba držati na dlanu lijeve ruke, u visini očiju, dok je iza leđa praktikanta smještena svijeća ili uljanica, čiji se odraz, kad sjedite u mraku, jasno vidi na površini linge. Upravo se na taj odraz svjetlosti u lingi trebate koncentrirati tako da ne trepćete očima (pogled bez treptanja zove se »animisha dristi«). Kad je koncentracija savršena, dolazi do istog efekta kao i kod svih drugih oblika joge. Razvojni je put podjednak, ali shiva joga ima svoje specifičnosti koje su zanimljive i sa stanovišta nekih novijih znanstvenih istraživanja, Naime, kako mi je to pojasnio moj domaćin, preko očnog živca koji se 96

podražava svjetlom, dolazi do djelovanja na epifizu, u kojoj su pronađene stanice slične onima u oku, pa neki vjeruju da je »treće oko« doista neka vrsta u evoluciji zakržljalog »srednjeg oka«. Iste stanice su, prema nekima, odgovorne za iskustvo unutarnje svjetlosti. I kod zurenja u odsjaj svjetla u lingi, postupno dolazi do toga da ona više nije praktikantu potrebna, jer on u određenoj fazi razvoja unutarnje svjetlo vidi čim zatvori oči. Važno je da oblik linge bude točno onakav kako to zahtijeva tradicija. Zanimljivo je da se upravo taj oblik podudara s opisom koji daje Platon kad govori o tome kako izgleda svemir, a i kasnije, neki mistici opisuju na sličan način izgled viših svjetova, dapače, neki Maharishijevi sljedbenici su za vrijeme prakticiranja siddhi tehnike »viđenja kozmičkih regija« imali zanimljive vizije svemira »... u obliku kišobrana...« Osim Kumara Swamija, sreo sam i Mahanta Swamija iz Dharwara, kao i jednu ženu-gurua iz Bangalorea, oboje pripadnika iste tradicije. Metoda se ipak razlikovala, jer je spomenuti swami tumačio kako se ne treba koncentrirati na odbljesak svijeće u lingi, već na cijelu lingu. Nije na mene ostavio dojam koji bi bio makar približan onome koji je i na druge ostavljao Kumara Swami. Doista je bio svetac i to sam odmah osjetio. Nisam znao kako bih započeo, jer mi se činilo deplasiranim da ga odmah počnem ispitivati o tome postoje li petsto godina stari jogiji. Kad mi je ukratko izložio svoja učenja, pitao sam kako linga djeluje na svijest. »... Vježbate li koncentraciju na odsjaj svijeće ili uljanice u lingi, javit će se aura oko vaše ruke. Da biste smanjili intenzitet svojih misli, dobro je da u sebi ponavljate mantru Om Namah Shivaya, a nakon nekoliko mjeseci obično čovjek ima iskustvo svjetla, koje se nalazi na mjestu gdje je ruka i linga na njoj. To je znak da se aktivirala vaša epifiza«, objašnjavao mi je Kumara Swami, »a ovisno o predispozicijama i naporu koji uložite u praksu meditacije, iskusit ćete ono što piše i u Bibliji - svjetlost koja se prostire cijelim vašim tijelom...« Praktikanti koji uspiju u ovoj grani joge, dobivaju naziv lingayat svetaca, a za osnivače ove tradicije smatraju se Basavanna. Allama Prabhu i jedna žena, Akka Mahadevi. Sama je ishta linga načinjena od sivog škriljavca, koji je premazan debelim slojem paste načinjene od pročišćenog pepela, čađe uljanice, ekstrakta sjemenke drva latinskog imena Anacardium i izlučevina s nekih stijena u Nepalu. Vrlo je važno da linga, s kojom se prakticira, bude izrađena na određeni način, i zbog boje i zbog oblika. Linge izrađuju određeni ljudi, koji su za to kvalificirani, a pojedini ašrami ili jogiji to od njih naručuju. Sam Kumara Swami objašnjava da je potrebno stapanje sa svjetlom, koje izaziva linga, da bi se snažno pokrenuo proces koji onda ide kroz ćakre, s time da on te energetske centre opisuje kao »,.. rotirajuće vrtloge profinjene materije, koji svaki za sebe sadrži koncentrične krugove energije. Te energije prolaze, cirkuliraju ćakrama, koje su locirane na eteričnom tijelu i djeluju na živce,..«, 97

Cijelog života ovaj je asket pokušavao povezati metafizičke koncepte i materijalnu znanost, pa po njemu, svakoj ćakri pripada po jedna žlijezda s unutrašnjim izlučivanjem. Muladhara ćakri spolne žlijezde, swadisthana ćakri nadbubrežne žlijezde, manipura ćakri gušterača, anahata ćakri timus, visuddhi ćakri štitnjača, ajna ćakri hipofiza, a sahasrar ćakri epifiza. Iz tog proizlazi da postoji određena veza između funkcioniranja ćakri i ljudskog organizma, a tu se otvara prostor za špekulacije o tome do koje mjere jogi može kontrolom ćakri utjecati na fiziološke procese. Kad je u pitanju epifiza, koja je za čitavu priču najbitnija, Kumara Swami objašnjava da je treba, tehnikom koju preporuča, »galvanizirati«, odnosno »probuditi«. Iskustva koja opisuju neki engleski i francuski sljedbenici shiva joge pokazuju da ovaj sustav učenja doista pokreće mehanizam duhovne evolucije u čovjeku. »... Joga ide korak dalje i kaže da je hipofiza sjedište individualne, pojedinačne svijesti, dok je epifiza sjedište Univerzalne svijesti. Kod obična čovjeka ta dva stanja svijesti nisu u harmoniji. Cilj je joge uskladiti ta dva stanja svijesti«, riječi su Kumara Swamija, koji je za života zbog svoje asketske prakse stekao titulu Mahatapasvi. On mehanizam netrimičnog zurenja u lingu objašnjava i rječnikom modeme znanosti: »... Kao rezultat usredotočenog pogleda na lingu, u živčanom se kanalu javljaju transmutirane energije, koje putem čunjića stižu u medullu oblongatu, a zatim silaze u hipofizu smještenu iza očiju. Povećani priliv impulsa iz hipofize konačno prolazi kroz treću moždanu komoru, sve dok ne probudi uspavanu epifizu i ne potakne »treće oko« da zasvijetli između njih...« Ni ezoterično tumačenje nije manje zanimljivo: »... Kad se hipofiza i epifiza u cijelosti razviju i budu potaknute na rad, njihove se vibracije udružuju i na aktivnost potiču »treće oko«, »oko duše«. Ta aktivnost um pretvara u vrlo osjetljiv instrument, prenosnik pomoću kojeg je moguće prenositi vrlo različite tipove vibracija, interpretirati ih i ponovo raspoređivati. Za vrijeme embrionalnog razvoja ljudske rase, čovjekov jedini organ bilo je jedno ili eterično oko, pomoću kojeg je mogao vidjeti svaku nematerijalnu tvar. Kako je Zemlja postajala sve kruća, tako je čovjek sve više razvijao svoja dva fizička oka, kojima je mogao promatrati materijalni svijet. Pri tom se njegovo eterično ili »treće oko« povuklo, a eterični vid proširio cijelim živčanim sustavom, smjestivši svoje središte u treću ventrikulu mozga. Najraniji ljudi koristili su samo to srednje ili »treće oko«, a bili su poznati kao Kiklopi, Kako je tekao razvoj fizičkog oka. tako se eterično oko povlačilo...« Jamačno se ortodoksni znanstvenici u mnogo čemu ne bi složili s adeptom iz Tapovana, što za moju priču zapravo i nema nekog značenja. Kumara Swami je imao iskustvo podizanja kundalini shakti do sahasrar ćakre već sa 18 godina, dok je, prema Matthewsu, Božansku svijest doživio kasnije, 1956. godine. Vrlo je rano ostao bez roditelja, a asketskim je životom živio 98

zapravo odkad je znao za sebe. Majka mu je umrla pri porodu, a otac kad mu je bilo pet godina. Bio je školovan, pa je u kasnijim godinama pisao knjige, koje su bile društveno angažirane. Jedno je vrijeme živio u drvenoj kolibi uz rijeku Gangu, nedaleko Benaresa. Ovdje se posvetio intenzivnoj meditaciji i, kako mi je sam pričao, doživio podizanje tijela u zrak. Bila je to prava levitacija, jer mu je tijelo ostalo lebdjeti nekoliko sekundi, na visini od pola metra. Smatrao je da treba pomoći i drugima, kako bi došli do spoznaje da je svrha ovog života prosvjetljenje, pa se vratio normalnom životu. Prihvatio je jedan od deset oblika sannyase, odricanja od svijeta. U njegovu slučaju, radilo se o tipu samozaređenja, koje je podrazumijevalo duhovni put bez gurua. Riječ je o »vidawat sanayas«, zaređenju koje obvezuje na širenje virashaivizma - pomaganje svima koji žele doći do spoznaje, bez obzira na kastu, vjeru i nacionalnost. Slijedio je tradiciju virashaivizma, a mnogo je putovao po Indiji i svijetu, gdje je propovijedao ovaj jednostavan i efikasan oblik joge. Pod stare se dane smjestio na plantaži manga. Proslavio se neobičnom praksom. U tri je navrata kontinuirano meditirao u špilji ispod zemlje, u potpunome-mraku. Prvi put je to trajalo godinu dana, drugi devet, a treći šest mjeseci. Svaki je put, neposredno nakon postupnog izlaska na svjetlo, donosio proročanstva koja su govorila o mudracima iz himalajskih dolina i u simbolima upozoravala na kretanja u kolektivnoj svijesti. U meditaciji je mogao kontaktirati »zapise iz akashe«, navodno područje svijesti u kojem su zabilježeni svi događaji iz prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Univerzalna mantra, koju je preporučio za osobni napredak, ali i opće dobro, također je došla iz tog »područja«. Želio sam saznati više detalja o tome kako je »primio« tu mantru, »He Prabho Prasheeda Om«. Objasnio mi je da ju je »,.. vidio napisanu u akashi...« Kumara Swami je vjerovao da je trenutak smrti moguće odgoditi. Za to je, prema njemu, potrebno poznavati osobite mantre, koje jogi koristi u meditaciji i time može odgoditi ono što je, prema shvaćanjima većine istočnjačkih tradicija, određeno unaprijed. Tvrdio je da to govori iz osobnog iskustva i da smrt ne može dodirnuti tijelo jogija, ako on to ne dopusti. Dakako, smatrao je da su jogiji, koji su doživjeli fantastičnu starost, realni, da postoje na određenom mjestu, preciznije ašramu na Himaiajama koji se zove Jnanaganja Ashrama. Do tog se mjesta ne može doprijeti. ako to ne žele oni koji tamo borave, a fizičkim ga očima neprosvijećeni ne može ni vidjeti. Tamo živi dosta onih čija je starost osam ili devet stotina godina, a za neke je Kumara Swami rekao da ih poznaje iz susreta koji su se, koliko sam shvatio, odvijali na unutrašnjem planu. Spomenuo je u tom kontekstu virashaivističkog sveca i poznatog mistika - pjesnika iz 12. stoljeća Allama Prabhua, Paramhans Nirmanandjija i nekolicinu drugih. Oni žive i danas, ali u »eteričnom tijelu«. Priča je u mnogo čemu nalik onoj Swami Maheshwaranande, pa se ponavlja storija o istom tjelesnom obliku, koji ne ostavlja sjenu niti tragove u pijesku po kojem hoda. 99

Evo što je Kumara Swami rekao o tim besmrtnicima s Himalaja: »... Sumeru, Zlatna Planina, nalazi se na Himalajama i leži s indijske strane (nije jasno jesu li mitske planine Meru, Kailash i Sumeru u materijalnom ili nekom drugom svijetu). Tamo su smješteni adepti. Postoji od davnih vremena organizacija, koja je poznata kao Velika Hijerarhija. Stvorena je od velikih adepata, koji su u kontaktu s Božanskim i koji predstavljaju Božje glasnike. Po potrebi, oni se pojavljuju na Zemlji, kako bi utjecali na tijek događaja, predvidjeli ishod istih i upućivali obične ljude na stazu istinitosti. Oni mogu vidjeti logiku iza svakog događaja, jer se za njih prošlost i budućnost nalaze u vječnoj sadašnjosti. Njima, da bi nešto znali, ne trebaju knjige. Čitava je Priroda otvorena knjiga za njih, koji bljeskom intuicije mogu saznati sve. Tri su glavna svojstva tih adepata. Prvo, oni žive u »eteričnom tijelu« koje se zove »vyomakaya« i kreću se brzinom svjetlosti. Zato se njihova nazočnost može osjetiti svuda. Drugo, vrijeme i prostor za njih ne predstavljaju prepreke, kao ni prošlost i budućnost. Oni su zapravo sveprisutni, jer kroz spirirualnu telepatiju trenutno shvaćaju što se odvija na kugli zemaljskoj. Treće, iako žive u nevidljivom tijelu, često postaju vidljivi kroz »nirmanakayu«, tijelo koje stvaraju svojom voljom. Drugim riječima, oni imaju moć materijaliziranja i dematerijaliziranja tijela...« ... Prema Alexandri David-Neel, koja je posvojila jednog tibetanskog lamu i napisala brojne knjige o lamaizmu, vizualizacijom je moguće stvoriti »fantoma«, ljudsko biće čija točna priroda nije sasvim razjašnjena. Ona je sama šestomjesečnom meditacijom u jednoj kolibi na Tibetu uspjela »stvoriti« niskog, debeljuškastog monaha, koji ju je svuda pratio, a vidjeli su ga i drugi ljudi. Ovakve »kreacije« navodno treba »razgraditi« nakon nekog vremena, jer mogu postati neposlušne. Mnoge detalje Neelova nije rekla do kraja svog života od čak 102 godine, koji je završio 1969., u francuskom gradu Dignyju. Ovdje postoji mala konfuzija. Prema Kumara Swamiju, očito je da adepti žive u »eteričnom tijelu« i mogu stvoriti materijalno tijelo. Prema jogiju kojeg ću citirati malo kasnije, visokorazvijeni adept može kreirati »svjetlosno tijelo« i u njega preseliti svijest iz svog materijalnog tijela. No, postoji i treća varijanta: adept može napustiti, ovaj svijet bez fizičke smrti, tako da, prema tajnovitom tibetanskom učenju dzogchen, ostvari »veliki prijelaz u tijelo od Svjetla«. Radi se o pretvaranju fizičkog tijela u »zračeću esenciju elemenata«, što je pošlo za rukom čuvenim svecima Padmasambhavi, Vimalamitri i Milarepi, ali i Tapihritsi, koji je pripadao drevnom predbudističkom šamanističkom kultu Bon. Ako to praktikantu ne uspije za života, postoji tehnika kojom je to moguće obaviti neposredno nakon fizičke smrti. Iz opisa nekih upućenijih tibetanskih lama, vidljivo je da su u relativno nedavnoj prošlosti živjeli ljudi, koji su vladali tehnikom koja se smatra vrhuncem

100

dostignuća u praksi »dzogchena« i koji su, pojednostavljeno rečeno, ovaj svijet napustili u određenom smislu uzevši svoje tijelo sa sobom! Još u 1949. i 1952. godini na Tibetu su zabilježeni slučajevi praktikanata »dzogchena« koji su sedam dana prije smrti, za koju su znali kad bi trebala doći, zatražili da ih se stavi u šator, čiji je ulaz zatim zašiven. Osmi dan šator se otvarao, da bi se unutra pronašli samo nokti i kosa onoga koji je poznavao jednu od najmisterioznijih praksi budizma uopće. Čuveni je majstor »dzogchena«, Pema Dundul, na isti način napustio ovaj svijet, Kad su lame ušli u šator u kojem je proveo zadnji tjedan svog ovozemaljskog života, pronašli su praznu odjeću u kojoj je nekada bilo lamino tijelo. Ja sam osobno poznavao tibetanske lame koji su znali za ovu metodu, no nikada nisam pitao za detalje, koji se povjeravaju samo onome tko se odluči na ozbiljno prakticiranje ove meditacije, čiji je krajnji cilj zapravo prosvjetijenje. Bit je ove meditacije srvaranje onoga što dzogchen majstori zovu »duginim tijelom«. Treba iznad svoje glave vizualizirati »eterično tijelo«, a centralni dio vlastita tijela kao prugu ljubičaste svjetlosti. Od tog centra prema površini kože, boja se mijenja poput spektra, da bi na samoj površini bila crvena. Redoslijed pomaka boja je ljubičasta, indigo, plava, zelena, žuta i crvena. Svaki ud će mijenjati boju, od unutrašnjosti prema van na isti način. Kad ste završili s kreiranjem »dugina tijela«, vizualizirajte kako povlačite svoje »eterično tijelo« preko »dugina tijela«, prožimajući ga svjetlom »eteričnog tijela«. Bilo je tvrdnji da je i Babaji iz Herakhana »uzeo svoje tijelo sa sobom« kad je umro, no ta je priča prilično nevjerojatna. Herakhan Baba je 1922. godine »nestao u bljesku svjetlosti«, a Babaji je, kao njegova reinkarnacija, navodno mogao sa sobom uzeti fizičko tijelo »na nebesa«. Čak je svijetom cirkulirala fotografija koja je navodno snimljena na »nebesima«! Dapače, Lenny Orr je uporno dokazivao da se Babaji nakon fizičke smrti na Zemlji vratio u fizičkom tijelu. Dokazivao je to fotografijom snimljenom u Belgiji, na kojoj se vidi mladić nevjerojatno sličan Babajiju. Možda najveći tantrik Indije, čije je spiritualno ime bilo Swami Nikhileshwarananda, govorio je o ašramu na Himalaji koji očito nije vidljiv onima koji ne vide »unutarnjim okom«. To se mjesto zove Siddhashram, a tantrik je tvrdio da može svoje učenike, koji su za to spremni, odvesti tamo u fizičkom tijelu! Ne pješice, dakako. Tamo također žive adepti velikog kalibra, a mnogi inicirani, koji žive svjetovnim životom, navodno imaju sposobnost posjećivanja ovog mjesta. U kakvu obliku tamo putuju, ipak nije sasvim jasno. Swami Nikhileshwarananda, koji se tako zvao dok je meditirao u osami Himalaje, daje odabranima vrlo dugačke mantre, medu kojima i jednu koja treba praktikanta dovesti u stanje svijesti da se forma Swami Nikhileshwaranande stvori ispred njega, ma gdje on bio. Čuveni je tantrik tvrdio da je tjelesnu besmrtnost moguće postići i konštenjem znanja iz drevne indijske alkemije, a poznato je da je 101

posjedovao i moć davanja »shaktipata«, odnosno podizanja kundalini shakti unutar tijela učenika običnim dodirom ruke ili paunova pera. Iz legendi o gradovima izabranih skrivenima na nepristupačnim mjestima diljem planete neki su izvukli zaključak da se radi o područjima koja se na neki način nalaze izvan ovog našeg svijeta, dakle izvan domašaja naših osjeta. Do tamo se, kako kažu, može otići fizičkim tijelom. Tako, navodno, dio sljedbenika prilično opskurne Moorish Orthodox Church raspolaže znanjima o tome kako stvoriti »jaje« kojim se može »putovati kroz vrijeme i prostor«. U vezi s time spominju se imena niza fizičara s reputacijom poznavanja teorije Kaosa, ljudi poput Emoryja Cranstona, poznatog teoretičara zavjera, te indijskog neoplatonista Sohrawardija, negdašnjeg pripadnika psihodelične komune Timothyja Learyja. Osim tehničkih pomagala kojima se, po nekim novijim alternativnim tumačenjima spoznaja moderne fizike, mogu otvoriti »vremenska vrata«, ovdje su i tehnike tzv, kreativne imaginacije, a kao povijesnu ličnost koja je poznavala tajnu putovanja u paralelne svjetove navodi se Ibn'Arabija, arapskog alkemičara i mistika iz 10. stoljeća. Metodu neki zovu »kvantnom tantrom«. Na sceni su tajnovite indonežanske sekte, specifične vježbe seksualne tantre, manje poznata budistička učenja, kao i sufistički red Ovayssi iz Shiraza. Priča nas vodi do instituta u gradiću Ong's Hat, u saveznoj državi New Jersey, kojeg danas više nema, a dubiozni su i povijesni navodi njegovih negdašnjih pripadnika. Ovdje je, prema ovoj novovjekoj legendi načinjen proboj koji je pionire putovanja kroz vrijeme doveo do Zemlje 2, planete potpuno nalik našoj, s ostacima golemih kamenih građevina, ali bez ikakova traga njenih davno otišlih stanovnika. A postoji i Zemlja 3, pa i dalje, sve do broja sedam. Od relativno pristupačnih lokacija na kojima se obavljaju eksperimenti s vremenom zanimljiva je eklektička komuna Damanhur, nedaleko Torina. Mješavinom fizike, mentalnih tehnika, geomantije, rituala u podzemnim dvoranama i vjere u moć kristala, ovdje je stvorena »vremenska kapsula« kojom su pojedinci navodno na više sati putovali u prošlost naše planete, čak sedam tisuća godina unatrag. I sa sobom donijeli materijalne dokaze u vidu busenja trave! Čak su razvili neku vrstu krivulja po kojima treba vući crte osobitom, tzv. »selfičkom olovkom«, pa će se tako, navodno, u čovjeka nakon nekog vremena razviti centar u mozgu za kontaktiranje s izvanzemaljskim civilizacijama. Metoda podsjeća na magijske evokacije Franza Bardona, gdje se za prizivanje svih mogućih demona, anđela i drugih bića iz naše svijesti koriste slične krivulje. Kad govorimo o svim varijantama preživljavanja svijesti nakon što se tijelo istroši, treba se sjetiti i navoda Helene Blavatske, koja je u susretima s vrhunskim jogijima saznala da se jogi može useliti u tijelo normalnog živućeg čovjeka i doživljavati ovaj svijet njegovim osjetima, da bi, kad ovaj umre, jednostavno tijelo promijenio i uselio u neko drugo! No, to nije moglo ići do u beskonačnost, već je 102

maksimalno razdoblje, mjereno zemaljskim godinama, u kojem je jogi mogao seljakati svoju svijest iz tijela u tijelo (nije riječ o reinkarnaciji, već seljenju svijesti u već postojeće tijelo čovjeka koji ima i vlastitu svijest s kojom jogijeva, po svemu sudeći, nije u komunikaciji) bilo 400 godina. Dakle, kad je staro tijelo jogija umrlo, on je svijest mogao preseliti u neko drugo živuće tijelo. Srila Bhaktivedanta Prabhupada, također spominje da savršeni jogi može napustiti staro, istrošeno tijelo i sviješću naseliti tijelo neke mlade osobe. Navodi sveca Rsabhadevu kao onog koji je tu sposobnost imao, ali se je odrekao i sav se predao ljubavi prema Krishni. Tu je i podvarijanta istog slučaja. Naime, jogi može svoje fizičko tijelo ostaviti na jednom mjestu, a sviješću se useliti u drugo, živuće, ali i mrtvo tijelo! Slavni je Shankaracharya, koji nije imao nikakvog seksualnog iskustva na mjesec dana sviješću ušao u tijelo drugog čovjeka kako bi vidio o kakvu se iskustvu radi. Njegovo je tijelo za to vrijeme ležalo skriveno u nepristupačnoj špilji. Bilo je živo i čekalo ga je. Kad je u pitanju »useljenje« u mrtvo tijelo, to je demonstrirao tibetanski guru Marpa, učitelj slavnog Milarepe, koji je legao do mrtvog konja i ušao u njegovo tijelo, koje je potom živnulo, da bi nakon što se on »vratio« u svoju fizičku formu, ponovno palo mrtvo! Vedski klasici navode da jogi, kad »oslabi vezanost uma izazvanu karmom«, može, znajući kako funkcionira čovječje živčevlje, ući u tijelo druge osobe. To još zanimljivije opisuje Rishi Patanjali: » Jogi može ući u nečije mrtvo tijelo, podići ga i u njemu se kretati, iako istovremeno normalno funkcionira u svom tijelu. A može ući i u živo tijelo, kontrolirati um i organe tog čovjeka, te kroz njega djelovati..,« Sposobnost aktiviranja ili podizanja kundalini kod svojih učenika demonstrirali su mnogi jogiji, poput, recimo, Amrita Desaija i Swami Muktanande, kojemu su zamjerali da je jedan udarac paunovim perom po glavi naplaćivao po 300 dolara. Inicijacija shaktipatom spominje se u nekim klasičnim djelima indijske mistike, poput Toga Vashishte, Shiva Purane i Kulamava Tantre, a i danas postoji učenje pod nazivom Siddha Mahayoga, prema kojemu gurui iz linije kojoj pripada i Swami Shivom Tirth, mogu snagom vlastite energije u drugoj osobi aktivirati kundalini. Swami Narayanananda je nabrojio čak 12 vrsta gurua, a neki od onih najvišeg ranga mogu to izvesti tako da samo pomisle da se njihovu učeniku pokrenula zaspala sila pri dnu kičme! Swami Maheshwarananda ne negira postojanje ovakove moći, ali tvrdi da shaktipat nema nikakova smisla. Radi se o jednokratnoj pomoći u vidu odškrinutih vrata, kroz koja kandidat ionako neće proći, ako vlastitim naporom ne realizira istinu koja će mu omogućiti trajni boravak u najvišem stanju svijesti. Kumara Swami je, međutim, napomenuo da ima i onih koji su svoj vijek produljili u fizičkom tijelu kakvo je i naše i to uglavnom korištenjem na osobiti način spravljenih preparata na bazi žive. Spomenuo je neki primjer iz povijesti, ali je inzistirao na tome da su oni koji žive u »svjetlećem« ili »eteričnom« tijelu 103

superiorni, jer su postigli potpunu kontrolu nad svojim životima i mogu ih produžavati po želji. Mene su stalno mučila pitanja poput onog u svezi sa znanom medicinskom činjenicom da sto posto muškaraca u dobi višoj od 90 godina imaju karcinom prostate koji, međutim, napreduje toliko sporo, kad je u pitanju tako duboka starost, da se liječnici čak katkada i ne odlučuju na njegov tretman. A ako je to tako, onda nije jasno kako bi netko uopće mogao razmišljati o tome da u fizičkom tijelu doživi, recimo, 200 godina. Osim toga, hipertrofija prostate, koja može biti, a često i jest maligna, ima nadimak »monaška bolest«. To zato jer od nje često obolijevaju upravo monasi, po nekima zbog dugotrajne seksualne apstinencije.

Swami Narayanananda Ovdje sam opet zatrebao moga ranije spominjanog jogija koji nije želio da objavim njegov identitet, a u ovoj ga knjizi nikako ne mogu izbjeći. Slučaj obolijevanja od karcinoma prostate u kasnoj dobi, kao i pojavljivanje te bolesti uopće, pojasnio je negativnim mislima. Ljudi cijelog života proizvode masu negativnih misli o sebi, svojoj budućnosti, izgledu, sposobnostima, zdravlju i perspektivama. Te su misli vezane uz »samskare«, tendencije naslijeđene iz prošlih života, no jogi mi je objasnio da ih se može staviti pod kontrolu. Kad se nakon desetljeća ponavljanja određenih negativnih misli to odrazi na tijelo čovjeka, onda dolazi u obliku neke bolesti, nerijetko karcinoma. Što se tiče »svijetlećeg tijela«, objasnio mi je da visokorazvijeni jogi vizualizacijom osobitog tipa sam stvara to tijelo, a onda u njega preseli svoju

104

svijest. Na moju primjedbu o pet tattwi, odnosno elemenata, nije mi odgovorio izravno o njihovoj vezi s tim procesom, već je rekao da je moguće putovati u »kraljevstva elemenata« i tamo sretati bića, koja pripadaju određenom elementu. To može biti vrlo opasno, jer se takva putovanja obavljaju astralnim tijelom, a u regijama pojedinih elemenata sreću se bića, čija je ljepota toliko privlačna da čovjek može astralnim tijelom tamo ostati predugo, što dovodi, ako nije u pitanju iskusni jogi, do umiranja fizičkog tijela. »... Dalje ti o elementima ne mogu pričati«, rekao je. »jer su vezani uz magiju, a ona se može zloupotrijebiti. Ne želim da se nešto takvo objavljuje...« Time je ova rasprava bila zaključena. Kasnije, kad sam susreo jednog monaha Hare Krishne, saznao sam za »ljuske« od elemenata koje ovijaju »kozmičko jaje«, što spada u vedsku kozmologiju, o kojoj će još biti riječi. Postavlja se pitanje odgovaraju li spomenuta bića onome što scijentolozi opisuju kao »psihičke vampire iz izvanmaterijalnih sfera«, Kako to tvrdi L. Ron Hubbard, na nas u paralelnim stvarnostima vrebaju takvi psihički vampiri, a lijepa bijela svjetlost na kraju tunela, koju opisuju oni koji su napuštali svoje tijelo, zapravo je zamka tih bića!

Autor s Kumara Swamijem Kumara Swami mi je običavao poklanjati jedan sat svog vremena na dan, s time da je pokoji dan preskočio. Ja sam ostatak vremena utrošio na obilazak nekih važnijih mjesta u gradu, na kojima je njegova misija djelovala u ranijim godinama. Tako sam saznao za jednog Engleza, kojeg sam već citirao, a zvao se Richard Matthews. Ovdje je provodio dosta vremena, jednom čak 10 mjeseci u

105

kontinuitetu. Otjerao ga je strahovit proljev, koji nije teško dobiti, jer zapadnjaci nisu navikli na hranu kakva se služi u ovim krajevima. Kasnije sam čitao neke tekstove, u kojima ovaj čovjek opisuje svoja iskustva višegodišnjeg mediriranja od po tri sata dnevno. Nema sumnje da se radilo o osobi koja je na Zapadu daleko najupućenija u tajne shiva joge. Kumara Swami je umro krajem 1995. godine, a tijelo mu je bilo izloženo mjesec dana a da, kako se počelo pričati, nije pokazivalo nikakve znakove raspadanja. Provjerom ove priče došao sam do saznanja da nije točna. Tijelo Kumara Swamija smješteno je nakon dva dana u grobnicu, Samadhi Mandir, i zasipano solju i vibhutijem. Neraspadanje mrrvog tijela se obično uzima kao dokaz da se radilo o vrhunskom jogiju osobitih moći. Naime, ta se stvar doista dogodila s legendarnim Paramahansom Yoganandom, kad je umro 1952. godine u Los Angelesu. Tijelo koje je ležalo na odru čak 27 dana prije ukopa je izgledalo kao da je jogi umro koji sat ranije. U tibetanskom budizmu postoji još fantastičnije vjerovanje u svezi velikog reformatora lamaizma Je Tsong Ka'pe. On je, navodno, tako ležao tri godine nakon fizičke smrti i u tom razdoblju »...postigao potpuno prosvjetljenje...« Nije isključeno da je u pitanju pretjerivanje, jer radi se o nečemu što se odigravalo pred više stotina godina, a Azija je i inače sklona neuvjerljivim legendama, kad su u pitanju religijske ličnosti. Slična se stvar, iako manje šokantna, zbila relativno nedavno, s jednim tibetanskim lamom koji je umro u Francuskoj. Poznati sveci Swami Naravanananda i Ramana Maharshi nisu nakon fizičke smrti pokazivali nikakve znakove, koji bi ukazivali da im se tijela neće raspadati kao svim ostalim smrtnicima. Bez obzira na sve, Kumara Swami je bio istinski znalac joge, učitelj kakav je neophodan, želi li čovjek sigurno koračati putem kundalini joge. Nije imao razvijen marketing, jer mu do toga nije bilo stalo. Tako je na Zapadu ostao praktično nepoznat. Prije smrti, u znatnoj je mjeri dovršio kompleks zgrada za koje je želio da postanu svjetski centar animisha joge. U sklopu jedne.od zgrada, izgrađena je prostorija u koju se ne može ući, jer ima samo jedna vrata i bez prozora je. Rekao je da je namijenjena jednom od besmrtnih adepata koji žive u »svijetlećem tijelu«, Gandha Babi. Gandha znači »miris«, pa ako se dotični jogi nalazi negdje u vašoj blizini, to ćete znati po vrlo ugodnu mirisu koji podsjeća na agarbhati. osobite indijske mirisne štapiće. Neki su unutar kompleksa u Tapovanu imali iskustvo tog mirisa, koji bi trebao značiti da se Gandha Baba nalazi u ograđenom prostoru. Neposredno prije no što je napustio ovaj svijet, Kumara Swami je najavio da će Gandha Baba ovo mjesto uzeti za svoje stalno boravište. Nažalost, nikada nisam Kumara Swamija zamolio da mi objasni jednu kontroverzu oko tih prozirnih tijela, koja smo spomenuli ranije, a kroz koja možete proći rukom 106

i ne ostavljaju sjenu ili tragove u mekanom pijesku. Naime, opisi sličnih fenomena vezani su i za Tibet, barem koliko se sjećam iz razdoblja kad sam se družio s tibetanskim lamama i imao čast upoznati Njegovu Svetost Dalaj Lamu. No, prema nekima, bića koja se nalaze u ovakvom, mogli bismo reći, razrijeđenom obliku, ne smiju izlaziti na dnevnu svjetlost, pogotovo ne na sunce. Zato i borave na mitskim mjestima, poput podzemnih gradova na Himalaji. Opet je uskočio moj jogi i, uz iskreni smijeh od kojeg su mu navrle suze na oči, rekao: »... Nemoj si razbijati glavu s time. Prije no što ubiješ pet demona čije kandže kontroliraju tvoj um i drže ga na sigurnoj udaljenosti od spiritualnog napretka, nećeš moći shvatiti značenje, ulogu i istinu o tim bićima, koja imaju svoju misiju. Probaj reći nekom znanstveniku da to uopće postoji, pa ćeš vidjeti koliko će se zapjeniti i dokazivati da to nije moguće. I to uprkos tome što znanost o fenomenu života i Prirodi uopće zna vrlo, vrlo malo. Iz njega neće govoriti znanje već ponos, isto kao što iz lažnih proroka koji izigravaju gurue i skupljaju pastvu zbog gratifikacije vlastitih osjetila i taštine izbija spiritualni ponos. Onome tko malo zna, sve se čini jasnim, njegova je samouvjerenost nepomućena i on može drugima govoriti da ga slijede, da je »putovanje po višim nivoima« stvar od koje nema lakše, može »predviđati« budućnost zaključujući na bazi onoga što je iz razgovora s čovjekom čuo. U današnje vrijeme toga ima ovdje u Indiji sve više, a izgleda da je na Zapadu izgrađena čitava industrija zasnovana na strahu od budućnosti i nedostatku smisla. Paradoks je u tome da mistik postaje svatko onaj tko to za sebe sam kaže, a kolone se raznih iscjelitelja, vidovnjaka, zvjezdočitača i propovjednika novokomponiranih mentalnih tehnika, za one koji imaju vremena samo preko vikenda, opasno poigravaju nižim silama, sve u neutaživoj žeđi za moći. I novcem, dakako. Svi oni ne mogu ništa. Najmanje pisati ili govoriti o tome kako je moguće kretati se u »svijetlećem tijelu«, o čemu može nešto reći samo netko tko se nalazi na istoj ili barem približno istoj razini s onima koji to doista mogu. I da, na kraju, odgovorim na tvoje pitanje: nije istina da se bića u »eteričnom » tijelu ne mogu pojaviti na dnevnoj svjetlosti. Uostalom, kako bi se znalo da ne bacaju sjenu da se netko od njih nije pojavio ispred izvora svjetla?...« Swami Nikhileshwarananda govori o Siddhashramu, himalajskom utočištu besmrtnika, Kumara Swami na granicu s Tibetom smješta Jnanaganja Ashram u kojem žive nekoliko stotina godina stari adepti. Kao što smo već naveli, Swami Maheshwarananda tvrdi da u istom području, između Kedamatha i Badrinatha, još uvijek živi fantastično stari jogi Alakh Puriji, a njegov imenjak, autor triju knjiga posvećenih Sai Babi, opisuje Gufa ashram, špilju u Garwhal Himalaji u kojoj, pod nadzorom Avatara iz Puttaparthija, meditira jedanaest isposnika koji će ovdje, s obzirom da poznaju i tajnu biljke some, doseći starost iznad poimanja obična čovjeka. Eckankarovi propovjednici spominju grad Agam Des, koji se također nalazi negdje u Himalaji i ugošćuje one koji su zauzdali fizičku smrt, a s druge 107

strane, na Tibetu, na nekom nepristupačnom mjestu živi mistik Fubbi Quantz, poglavar samostana Katsupari, u kojem se može naučiti sve o tome kako postati besmrtan. Gotovo ista legenda postoji i u južnoameričkim Andama, gdje možete dobro skrivene od profanih očiju vidjeti vrlo stare monahe reda Zelenih odora. Dakako, ako do njih dospijete. Swami Rama, koji je godinama kao isposnik lunjao Himalajom, legende o tajanstvenim skloništima besmrtnih svodi na dva samostana smještena u golemim gorskim špiljama u kojima se, prema njemu, čuvaju mnogi rijetki i sveti spisi. I sada kruže legende o Agarthi i Shambhali, hipotetičkim podzemnim gradovima na Himalaji, u kojima stoluju moćni adepti. Ima indicija da se neki od tih adepata ponekad spuštaju s Himalaje, među obične smrtnike, vjerojatno teleportacijom! Riječ je o golim asketima, Naga Babama, koji se za vrijeme Kumbha Mele, velikog vjerskog festivala na sjeveru Indije, jednostavno pojave unutar osobitih, ograđenih prostora, pripremljenih samo za njih. Kažu da svi čekaju da se Naga Babe prvi okupaju u svetoj rijeci, a sporno je da li neke od onih najmoćnijih očima vide samo oni izabrani ili svi koji na festival dolaze. Zanimljivo je da je i Neem Karoli Baba imao slične moći. Kad bi ga u Rishikeshu okružili znatiželjni mladi jogiji, on bi znao jednostavno nestati pred njihovim očima, kao da je zakoračio u neku drugu dimenziju! Kad govorimo o postizanju besmrtnosti u fizičkom tijelu i na ovom našem, zemaljskom nivou, najpopularnija je legenda vezana uz Mahavatara Babajija. Još 30. studenog 203. godine naše ere u malom južnoindijskom selu Parangipettaiu rodio se dječak Nagaraj. U dobi od svega 5 godina, dijete je oteto, dok je stajalo ispred lokalnog hrama posvećenog Shivi. Prema oskudnim podacima o životu budućeg Avatara, dječak je prodan u roblje u Kalkuti. Na sreću, njegov je novi vlasnik bio dobroćudan čovjek, koji mu je podario slobodu. Budući Avatar otada luta Indijom u potrazi za duhovnim istinama. Hodočašće do svetišta Katirgama na jugu današnje Sri Lanke dovodi ga do Boganathara, njegovog prvog gurua koji ga potiče na intenzivnu sadhanu. Učitelj koji ga upućuje dalje je Agastyar, na čiji savjet odlazi u Badrinath, gdje uskoro dostiže soruba samadhi i zaustavlja proces starenja svog fizičkog tijela. Ima autora koji tvrde da je o njemu govorio već i Adi Shankaracharya, a citiraju i Gautamu Buddhu, koji je neposredno pred smrt najavio da će se »,.. njegovo učenje izgubiti nakon 500 godina, a nakon 800 ljeta vratit će se u liku čovjeka čije će ime sadržavati riječ 'naga'...« Poklonici kriya joge podsjećaju da je Babajijevo svjetovno ime Nagaraj. Neki pokušavaju dokazati da je on bio i Herakhan Baba, u čijem se liku odlučio pojaviti medu ljudima, ali i njegova reinkarnacija Babaji iz Herakhana. Čini se ipak da ta teorija nije vjerojatna. Mahavatar Babaji, prema jednom opisu iz 1953. godine, živi u ašramu imena Gauri Shankar Peetam. Radi se o nizu špilja pri dnu strmih stijena, koje tvore 108

nepristupačnu dolinu nedaleko himalajskog svetišta Badrinath, Opis ovog mjesta dugujemo V. T. Neelakantanu koji se, kako to tvrdi, tamo našao putujući u svom astralnom tijelu. Prema ovom neobičnom iskazu, on je nakon dolaska u skriveni ašram »... okupirao neko drugo fizičko tijelo...« i upoznao mjesto gdje živi besmrtni Babaji, o kojem je toliko govorio jedan od najpopularnijih jogija, koji su ikada došli na Zapad - Paramhansa Yogananda. Preko puta špilja u kojima su stanovali rijetki sretnici, nalazila su se dva slapa, jedan iz kojeg su pili. a drugi u kojem su se svakog jutra kupala četrnaestorica stanovnika Gauri Shankar Peetama. Babaji je tvorac sustava kriya joge i kao takav se na razne načine ukazivao svojim učenicima. Koji put bi to bilo u astralnom, a koji put u materijalnom tijelu koje on, po svemu sudeći, može seliti kamo želi. Tako barem govori legenda, ali i mnogi respektabilni jogiji. Sam Babaji izgleda vrlo mladoliko, a osim njega, u vrijeme kad je Neelakantan dolunjao do njegova ašrama, stupanj fizičke besmrtnosti navodno su dosegle još dvije osobe. Njegova biološka sestra Mataji Nagalakshmi Deviyar, koja se tamo brinula o ishrani i stanoviti Amman Pranabananda, »svetac s dva tijela«. Ostali su prakticirali po neku od ukupno 12 vježbi koje se zovu kriye. To stanje besmrtnosti u fizičkom smislu zove se, kao što smo već rekli, soruba samadhi. Neelakantan je primijetio da se ovdje nalaze jedna žena i desetogodišnja djevojčica, koje su došle negdje sa Zapada, a u večernjim se satima konverzacija vodila na engleskom ili hindu. Prva u seriji vježbi bila je namijenjena čišćenju podsvijesti, a svaku se večer recitiralo mantru »Om Kriya Babaji Nama Aum«. V. T. Neelakantan je također dobio upute za vježbanje od Babajija, a namijenjena mu je i misija, koju je očito dobro obavio. Zanimljivo je do koje mjere priča o dolini nedaleko Badrinatha podsjeća na mit o gradu-dolini Shangri-la, mjestu u azijskim gudurama u kojem ljudi nisu starili. Od tibetanskih sam lama čuo o »rajskim dolinama«, malim depoima tropske klime usred vječnog leda s »krova svijeta«, gdje su pronađene ruševine starih građevina o čijim graditeljima nitko ništa nije mogao reći. Iako je opis mjesta na kojem se mladoliki Avatar nalazi već godinama prilično precizan, nije zabilježen slučaj osobe koja je do misteriozne doline uspjela doprijeti. Dakako, postoji standardno tumačenje koje se svodi na to da mjesto ne može otkriti nitko tko nije dobrodošao po standardima Babajija. Dok neki, naravno, misle da takvog mjesta uopće nema, drugi misle da se u određenom smislu nalazi u dimenzijama paralelnim s ovom našom. Sličnih mitova o onima koji negdje čekaju trenutak kada će se pojaviti i izmijeniti sliku svijeta u Aziji ima na pretek, a posebno su uzbudljivi oni koji su uz to i znanstveno dotjerani, poput onih začinjenih Kaosom, atraktorima, holografskim svemirom, hiperprostorom i kolapsom valne funkcije. Kao bivši student teozofije, blizak Annie Besant, prijatelj Jawahariaia Nehrua i novinar iz Madrasa, Neelakantan je imao dobre predispozicije za ustanovljavanje organizacije koja će širiti saznanja dobivena od misterioznog 109

Mahavatara s Himalaje. Iako je patio od niza bolesti kao diabetes, dizenterija i čirevi na nogama, napisao je tri knjige i ustanovio organizaciju, koju će kasnije preuzeti njegov danas 73-godišnji učenik S. A. A. Ramaiah. Isti je kasnije i sam sretao Babajija pod, blago rečeno, neuobičajenim okolnostima. Sada u Indiji dijeli tehnike kriya joge svake dvije godine, pretpostavljam u Madrasu, gdje se nalazi centrala njegove organizacije. Mnogo putuje svijetom i, kao svi učitelji iz ove tradicije, nimalo ne sumnja da je fizička besmrtnost sasvim moguća. Ističe da je Babaji još uvijek na istom mjestu, iako je njegovo ukazivanje nekom od sljedbenika prava rijetkost. Podražavanje »trećeg oka« svjetlom, poput onog koje se reflektira na površini linge, poznato je i iz drugih učenja, od prakse koncentracije na najsjajniji dio plamena svijeće, koja se zove »tratak« (tratak se može raditi tako da se praktikant koncentrira na Mjesec. Za vrijeme trataka se ne smije treptati očima. Možda već samo netreptanje očima ima nekakva efekta. Swami Rama opisuje mladog adepta imenom Bal Bhagawan, koji je posjedovao čitav niz »siddhija«, a običavao je 8 do 18 sati na dan zuriti pred sebe, bez treptanja očiju) do neobične priče o njemačkom zanatliji koji je, radeći u svojoj radionici, usput piljio u odsjaj sunčeva svjetla na bakrenom limu. To je rezultiralo vizijama unutarnjih svjetova i dubokim religijskim spoznajama. Svjetlo je, kako bi to rekli oni koji inzistiraju na fiziološkoj podlozi prosvjetljenja, podražilo epifizu koja je počela »vibrirati« tako da su se oslobodila vrata viših svjetova. Uz primjere iz kršćanstva i hinduizma, treba podsjetiti na slabo poznatu tehniku iz starog Egipta, čiji su adepti meditirali na samo Sunce, koje bi ih oslijepilo da su u njega zurili izravno. Kumara Swami u jednom svom predavanju objašnjava da su egipatski svećenici obavljali uvježbavanje tehnika za otvaranje »trećeg oka« u hramu Maat. Bog Maat, prema legendi, ima glavu lešinara i izvanredno dobro razvijen vid. Tako su osobito uvježbani egipatski adepti «... mogli vidjeti kroz tijelo poput rentgenskih zraka i dijagnosticirati bolest...«. Zato su gradili male, ograđene prostore s prorezima, koji su svjetlo Sunca propuštali samo djelomično. Prorezi su se s vremenom povećavali i mudraci su iz doline Nila tako postizali duboke duhovne uvide zahvaljujući sunčevoj svjedosti i njenu utjecaju na »treće oko«. Čuveni je njemački psiholog Fechner satima gledao u Sunce, što je na kraju izazvalo potpuno sljepilo, koje je trajalo nekoliko godina. Znanost službeno izbjegava istaći da je Fechner kao posljedicu ove ekstremne prakse imao niz »paranormalnih« doživljaja, koje su njegovi kolege pokušali objasniti na načine koji su po svaku cijenu ignorirali duhovnu dimenziju znanstvenikova suludog podviga. Uprkos činjenici da je za »treće oko« i njegovu funkciju znao još jedan zapadni genij - Rene Descartes. On je u crtežima koji su sačuvani do današnjeg dana sasvim precizno označio područje epifize kao »sjedište duše«.

110

I kad su u pitanju kundalini i Kozmička svijest, na Zapadu ne nedostaje onih koji su do takvih saznanja došli neovisno o Istoku. Jedan od duhovnih giganata ovog stoljeća, Hazur Baba Sawan Singh Ji Maharaj, podsjeća na engleskog pjesnika Tennysona, koji je od djetinjstva imao iskustva raspršivanja svog ega u »neograničenom, beskonačnom Biću«. To stanje nije bilo konfuzno ili zastrašujuće, već ».., jasnije od najjasnijeg, mudrije od najmudrijeg, u kojem je smrt smiješna nemogućnost i Istina iznad svake riječi...« Poznati je pjesnik u ovakva stanja ulazio lako i na neobičan način: samo je nekoliko puta u sebi ponovio svoje vlastito ime! Navodno je istu sposobnost imao i Petar Veliki. Ugledni harvardski matematičar s početka stoljeća, Charles Howard Hinton, vjerovao je da je moguće »vidjeti kocku u četvrtoj dimenziji« i na osnovu toga ozbiljno propovijedao meditaciju koja je, prema tvrdnjama nekih njegovih kasnijih sljedbenika, dovodila u stanje »nirvane«. Tijelo koje bi trebalo biti kocka u četvrtoj dimenziji nazvano je teserakt, a ovaj je znanstveni pokušaj dosezanja duhovnog prosvjetljenja imao popriličan broj pristaša, koji su se, nadiranjem mistificirane konkurencije s Istoka, s vremenom sasvim prorijedili. Među pjesnicima, Maharishijevi sljedbenici su kao duhovno vrlo razvijenog smatrali Walta Whitmana, a medu skladateljima Bacha. Prema dr. Leeu Sannelli, čuvena je karmelićanka Mala Theresa iz Lisieuxa također primjer osobe koja je doživjela spontano aktiviranje kundalini shakti, sa svim negativnim i pozitivnim simptomima. Često se pokušava dokazati veza između Biblije, kundalini i »trećeg oka«. Tako je Kumara Swami, kao što sam ranije pripomenuo, tvrdio da je Krist u Bibliji rekao: »Ako oba tvoja oka postanu jedno, cijelo će tvoje tijelo biti svjetlost...« U engleskim verzijama Biblije postoji formulacija koja bi se eventualno mogla tako prevesti. Radi se o tekstu iz verzije Biblije Kralja Jamesa (Luka 11:34): »Svjetlo tijela je oko; stoga kad je tvoje oko jedno, cijelo ti je tijelo ispunjeno svjetlom!« U hrvatskoj verziji isti dio nije preveden u navedenom smislu. Posljednji živući učenik velikog indijskog gurua Sri Yukteshwara, Swami Hariharananda Giri, koji je sada u ranim devedesetima, jedan je od rijetkih koji je u praksi dokazao da je moguće zaustaviti niz vitalnih tjelesnih procesa na dulje vrijeme. On je trenutno vjerojatno vodeći eksponent kriya joge u svijetu, a kad sam ga sreo, shvatio sam da je vrlo striktan i zahtjevan. On ćakre povezuje s određenim bojama, kao i zvukovima, koji se također javljaju, kad se iste ćakre dovoljno pročiste. Teoriju ćakri razvio je do detalja, a spominje i tri »uzla« ili »čvora« na »eteričnom tijelu«, koje treba proći na putu kundalini kroz ćakre, prema onoj najvišoj. Ime za svaki takav čvor, koji je još samo jedna grba na kvrgavu putu do prosvjetljenja, jest granthi. Ti su »čvorovi« ono što zamagljuje našu svijest i onemogućava optimalno funkcioniranje kundalini u ćakrama. Razvoj praktikanta 111

kundalini joge ide u stupnjevima, koji definiraju i slamanje triju »čvorova« na putu prema sahasrar ćakri. Prvi je arambha, a odnosi se na probijanje čvora Brahme i buđenje kudalini. Drugi je ghata, kad jogi razrješava čvor Vishnua i ima iskustvo potpune unutarnje apsorpcije. Kod stupnja parichaye, ta se apsorbiranost produbljuje, dok nishpatti, probijanje kroz čvor Rudre znači otvoreni put do posljednje ćakre, nakon čega jogi više na ovome svijetu ništa više ne može postići. To je ispunjenje njegova života i dosizanje krajnjeg cilja evolucije u ljudskom tijelu. Swami Hariharananda Giri imao je sreću osobno sresti ranije opisanog Mahavatara Babajija, besmrtnog jogija s Himalaja, koji se, kako smo već rekli, samo rijetko pojavljuje među smrtnicima. Taj se susret licem u lice dogodio dva puta, u Karar Ashramu. I on ističe izvode iz Otkrivenja kao dokaz da je Isus govorio o sedam ćakri, kad je spominjao potrebu održavanja vatre u sedam ognjišta. Pokušaji otopljavanja odnosa između kršćanskih teologa i indijskih jogija uglavnom su bezuspješni i to iz niza razloga. Prije svega tu je koncept reinkarnacije koji Crkva ne prihvaća, a ima i niz drugih bitnih doktrinarnih razlika. Za jednog jogija, Krist je prosvjetljeni majstor, dok je u kršćanskom svijetu Otkupitelj, onaj koji je umro za čovječanstvo i kao takav jedinstven i neusporediv s bilo kojim živućim mistikom, bez obzira na stupanj njegova duhovnog razvoja. Realistično gledano, te su razlike nepomirljive, pa je najviše što se može očekivati međusobna tolerancija. Kumara Swami, kojeg je 7. studenog 1972. godine u Vatikanu primio i sam Papa, nije pojavni svijet smatrao iluzijom, kao što je to slučaj u filozofiji Vedante. »Ako je sve brahman«, govorio je, »onda je ovaj svijet sigurno realan, isto kao što su posuda i glina iz koje je ona izrađena oboje jednako stvarni. Beskonačno nema nikakva smisla, ako se osporava realnost konačnog. Objekti, promjene i ograničenja su bez sumnje relativni, ali zato što su relativni ne znaći da nisu istiniti. Oni su relativno istiniti...«. Shiva joga, prema Kumara Swamiju, izravno stimulira lučenje supstance u tijelu, koju zovu soma, ambrozija ili nektar, a može imati neke veze s produljenjem fizičkog života praktikanta. Veliki je svetac Virashaivizma vjerovao da će plantaža Tapovan jednog dana postau centar u kojem će se potvrditi veza između meditacije i fizioloških procesa, a jednom mi je u razgovoru spomenuo da na leđima postoji točka »... na koju kod čovjeka koji umire može djelovati jogi i to tako da svijest vrati natrag u tijelo, nakon što je već nastupila klinička smrt...« Barem sam ga tako shvatio. Koja je to točka i što jogi zapravo čini, nije mi rekao. Vidio je čvrstu vezu između istočnih i zapadnih filozofija i to objasnio Richardu Matheysu: »... Okultna učenja, bila ona bazirana na istočnjačkoj jogi i filozofiji Vedante ili zapadnom hermetizmu ili Kabali, svode se na isto: čovjek je mjera Makrokozmosa. Fundamentalni je princip sveg znanju »kako gore, tako i 112

dolje«, a metoda je uvijek: »Čovječe, upoznaj sebe...« Kumara Swamija su cijenili mnogi ugledni mistici, poput Ramane Maharshija i Paramhansa Yoganande, koji ga je svojedobno pozivao u SAD. On je putovao svijetom, držeći se svog zavjeta da će život posvetiti širenju znanja i pomaganju ljudima. S obzirom na poodmakle godine, krajem se života posvetio izgradnji ašrama u sklopu Tapovana koji bi, kako sam već naveo, trebao postati svjetski centar za podučavanje animisha joge. U centru se budućeg kompleksa gradi tzv. Božji Hram, a Kumara Swami je, prema vlastitu iskazu, prije smrti pohranio zapise koji govore o njegova dva prethodna života, koja je proveo služeći čovječanstvu. Kako je rekao, ponovo će se inkarnirati u roku od godinu dana, a u tom će novom životu biti astronomznanstvenik. Izgleda da je mjesto njegova budućeg rođenja SAD. Po vlastitoj izjavi, u tom će narednom životu biti zaslužan za otkriće 11. i 12. planete Sunčeva sustava, a u dobi od 24 godine dospjet će u Indiju i posjetiti Tapovan. Nakon što u Božjem Hramu primi daršan, sjetit će se pažljivo pohranjenih zapisa, objasniti gdje ih je u prošlom životu ostavio i time nepobitno dokazati postojanje reinkarnacije. Ostat će ovdje, raditi tapas narednih 12 godina i umrijeti u 36. godini života. Time će se završiti njegov ciklus na Zemlji. U vrijeme kad će on umrijeti, ljudi će već poznavati tehnologiju viđenja viših razina u koja se sele nakon fizičke smrti, a kako je najavio, moći će kamerom snimiti dušu kako napušta tijelo. Razdoblje koje je neposredno pred nama, mora predstavljati početak uspona na evolucijskoj ljestvici i ljudi bi se trebali okrenuti prakticiranju metoda za aktiviranje »trećeg oka«. Kumara Swami se neće vratiti u tijelu koje je nalik ovome u kojem je boravio na Zemlji, a objasnio je i to da je u jednom od prehodnih života boravio u ranije spomenutom Jnanaganja hramu, mjestu na kojem žive dugovječni adepti. Podsjetio je da će Tapovan i bez njega ugostiti ranije spomenutog Gandha Babu, koji je postao besmrtni adept u ovom stoljeću, navodno 1937. godine. Oko ove tvrdnje postoji kontroverza jer, prema jednom drugom izvoru, Gandha Baba danas ima 600 godina. Prema Kumara Swamiju, Paramhans Vishuddanandji Gandha Baba dematerijalizirao je svoje tijelo javno, na velikom skupu održanom 11.7. 1937. godine u Kalkuti. Učinio je to na podiju, tako da se njegovo tijelo doslovce izgubilo u svjetlosti. Kasnije se često u materijalnom tijelu pojavljivao pred svojim učenicima. Legenda govori da je bio majstor rijetke vještine manipuliranja sunčevom svjetlosti, Surya Siddhanta. Mogao je pretvarati jedan cvijet u drugi, demonstrirao je transmutaciju metala, upozoravajući da tek dolazi vrijeme kad će ljudi shvatiti moć sunčeve energije. Izgleda da ovog sveca opisuje i Paul Brunton, koji ga je sreo u Varanasiju i tamo vidio kako uz pomoć leće i obojenih stakala na prozorima, usmjeravajući sunčevo svjetlo u oko mrtvog vrapca, vraća životinju u život. Sat kasnije vrabac je opet uginuo, a jogi je čak dao upute Bruntonu kako konstruirati obojene prozore, da bi svjetlo Sunca koje kroz njih prolazi poprimilo 113

ovako neobične moći. Nešto je tehnički zapelo, jer nitko nije mogao proizvesti tako debelo obojeno staklo, da se unutar istog ne nalazi ni najsitniji mjehurić zraka. Brunton je ostao impresioniran i činjenicom da je veliki rishi mogao materijalizirati sve vrste mirisnih ulja, čak one vrlo rijetke, koje se početkom stoljeća moglo naći samo na Tibetu. Kumara Swami je praksu i teoriju animishe razradio mnogo detaljnije od onoga što sam ukratko iznio ovdje, pa se njegova misija širi i nakon fizičke smrti svog začetnika. Život je Kumara Swamija eksperiment u beskonačnom oceanu svijesti i njenih svjetova, u koje se veliki guru vratio, ostavivši iza sebe mir, tišinu i palme Tapovana. I mnoge koji čekaju njegov povratak. Na kraju treba reći ono što velika većina ljudi ne zna i što punim intenzitetom zaoštrava sukob medu različitim školama joge; mnogi veliki i prosvijetljeni jogiji zaključuju da ćakre nisu realne, da zapravo i ne postoje! Među njima su Krishnamurti, Shankara, Franklin Jones alias Bubba Free John, Ramana Maharshi i praktično svi pripadnici kineskog cha'na i japanskog zena. Dok praktikanti Vipassane ne smatraju kundalini relevantnom za duhovni napredak, Gurdjieff čak misli da se radi o nečemu što samo povećava našu privrženost ovom materijalnom, prolaznom svijetu. Sri Chinmoy govori o kundalini kao sili koja čovjeka može učiniti moćnijim, ali ne i prosvjetljenijim. Spomenuti Bubba Free John, koji svake godine promijeni ime i koji se navodno prosvijetlio pod duhovnom palicom Swami Muktanande. vrlo je kontroverzna osoba koja se, nakon uspješne američke propovjedničke karijere, na otoku Fiji odala hedonističkom životu. On objašnjava da prosvietljenje ne može biti rezultat iskustva, već se radi o kognitivnoj transformaciji. Kundalini može pobuditi čitav niz zanimljivih iskustava, koja, međutim, ne donose prosvjetljenje. Indijski duhovni gigant Ramana Maharshi posve je jasan: »Ne gubite vrijeme meditirajući na ćakre, nadije, padme, mantre, božanstva i slično. Sedam suptilnih centara, ćakri, samo su mentalne slike i namijenjene su početnicima u jogi...« Ken Wilber navodi da se ćakre doimaju realnima onima čije je jastvo odvojeno od cijelog manifestiranog svemira, a stvorene su kao rezultat bijega tog jastva od smrti i negdašnjeg jedinstva s cjelokupnom Kreacijom. Bijeg od smrti stvara iluziju vremena, a bijeg od stapanja sa cjelokupnom Kreacijom iluziju prostora. Vremensko-prostomi kontinuum je svijet samsare, patnje i prolaznosti. Vrijeme i prostor su za onoga tko je spoznao krajnju istinu samo iluzija i svi se događaji, koje mi smještamo u vrijeme i prostor, zapravo događaju istovremeno sada. Wilber podsjeća na to da je i Freud barem djelomično prepoznao nezrelu kozmičku svijest u stanju u kojem se nalazi novorođenče, koje ne razlikuje sebe od 114

okoline. Ono ne zna ništa o iluziji vremena i prostora, a Jung kaže da živi u transpersonalnom i supraindividualnom svijetu. Itzaak Bentov pokušava kundalini objasniti mikrogibanjima u mozgu. Kad je dio mozga koji upravlja, recimo, područjem srca, stimuliran mikrovibracijama, dolazi do iskustva koje tumačimo aktivnošću srčane ćakre. Najekstremniji je U. G. Krishnamurti, koji tumači da ne postoji ni kundalini, ali ni Prosvjetljenje kao takvo. Ne postoji ništa konačno, nikakav cilj ljudskog postojanja. Neka vrsta kompromisa je tumačenje prema kojemu svijet percipiramo drukčije dok »se nalazimo u tri donje ćakre«. Ono što je istina u takvom stanju svijesti, nije istina kad jednom iskusimo aktiviranje viših energetskih centara. Možda tada spoznajemo da oni nisu realni u pravom smislu te riječi, odnosno da su poslužili kao koristan koncept na putu do prosvjetljenja, stanja u kojem se gube svi koncepti.

115

ZVIJER IZ IDA Ono što je stvarno, ne može se ugroziti. Ono što nije stvarno, to niti ne postoji. Iz Tečaja o čudima Prema nekim muslimanskim misticima, sposobnost »gledanja dušom« nazvana »nirat« mogla se razviti naročitim vježbama koje su povezane s očima, a zvali su ih »nazri« ili »basri«. Njih spominje i veliki majstor Sant Mata, Hazur Baba Sawan Singh. Posebno je zanimljiva vježba koju nazivaju »shugal-i-iena«, koja se sastoji u sažimanju pažnje na odraz vlastitih zjenica u ogledalu. Prema Hazur Babi, to dovodi do »okretanja očiju prema unutra i pristupa točci nukta-isaveda«. koja je poznata i kao »treće oko«. Ova praksa, međutim, može biti vrlo opasna, ako nije pod nadzorom kvalificiranog učitelja koji je prošao sve stadije ovladavanja ovom naizgled jednostavnom tehnikom. Imao sam priliku razgovarati s ljudima koji su imali iskustva s ovom metodom, koja zahtijeva precizno definirani pristup, a među njima je bilo podosta onih koji su u inicijalnoj fazi prošli kroz vrlo neugodne psihičke senzacije. Da je doista tako, povjerovao sam im i već stoga što sam i sam eksperimentirao s ovom škakljivom tehnikom manipulacije sviješću, koja otvara vrata nesvjesnog i tako u svijest propušta i ono od čega inače bježimo. Ja sam tako na mjestu svojih očiju vidio crne rupe, lice mi se izobličilo da se više nisam prepoznao, da bi na kraju svega nestalo. Ovo »nestalo« znači imati otvorene oči, ali ne vidjeti ništa. To je stanje u kojem se ne percipiraju misli, ali povratak iz tog stanja može značiti konfuziju u misaonom procesu, oslobađanje potisnutih strahova ili nešto još teže, ako praktikant stjecajem okolnosti boluje od neke latentne psihičke bolesti. Samo vrhunski ekspert može po iskustvima procijeniti tko može ustrajati u ovoj vježbi, a da pri tom ne ugrozi svoju psihičku stabilnost. Mnogi odustaju i sami, kao jedna žena koja je svoja iskustva opisala kao »jezivi susret s monstrumom u ogledalu«. Swami Maheshwarananda također smatra da je ova vježba riskantna, a naveo je primjere ljudi koji su doživjeli to da nisu mogli odvojiti oči od ogledala, kao da su za njega prikovani. Spomenuo je i neke slučajeve osoba, koje su imale teže psihičke smetnje, nastale uslijed prakticiranja ove metode, koja zapravo spada u kategoriju onih koje koriste oči i to doslovce kao »ogledalo duše«. Moj mi je jogi o tome rekao nekoliko zanimljivih podataka: »,.. Radi se o opasnoj vježbi koju se ne smije raditi bez nadzora stručnjaka, jer se njome prije 116

vremena dolazi u ona stanja u koja treba ulaziti postupno. Sustav preopterećen spiritualnim valovima može se pod njihovim udarom slomiti. Ja sam kod nekih svojih učenika primjenjivao tehniku u kojoj sam na stanovit način koristio ogledalo. Naime, kad se radilo o nekome tko je imao doista težak emocionalni problem, stavio bih ga u stanje transa, koje bi zapadnjaci u nedostatku poznavanja finih distinkcija, opisivali kao hipnotičko, i njegovo astralno tijelo proveo kroz ogledalo koje je on vidio pred sobom. S one »druge strane« ostavljali bismo te negativne emocije, zajedno s tijelom koje bismo tamo »kreirali«, te se s »očišćenim« astralnim tijelom vraćali na ovu stranu, odakle smo u ogledalo ušli. Rezultati takva načina rješavanja emocionalnih problema bili su uvijek izuzetni, ali to ne može primjenjivati nitko tko ne zna točnu tehniku i tko nema sposobnost dovođenja osobe u stanje u kojem je ta tehnika uopće primjenjiva...«. Dok s jedne strane srećemo niz opisa impresivnih spiritualnih iskustava onih koji neku od varijanti spomenute tehnike prakticiraju pod kontrolom upućenog eksperta, s druge strane možemo reći da postoji opravdana sumnja da je ova praksa u nekih, stjecajem niza okolnosri. pomogla oslobađanju demonskih, tamnih sila koje spavaju u svakom čovjeku. Mogući je primjer za to Andrew Newell. Te 1987. godine 2l-godišnji Britanac, koji je nožem izmasakrirao svog vršnjaka Philipa Bootha i tako završio na doživotnoj robiji, s koje se po svoj prilici nikad neće vratiti. Istraga je pokazala da je Andrew konzumirao poveće količine »magične gljive« i alkohola, te sklepao vlastiti sotonistički ritual, pri kojem je koristio plastičnu kutiju za čuvanje audiokaseta, kojoj je dao pompozni naziv »kutija za crnu magiju«. Oduševljavao se songovima grupe Iron Maid, osobito onima koje su veličale »tamnu stranu«, a običavao je prespavati u jednoj grobnici na napuštenom groblju, nedaleko mjesta gdje je živio. Iz dnevnika koji je vodio, moglo se zaključiti da je satima buljio u ogledalo, kako je napisao, »... tako dugo dok se nije pretvorio u vukodlaka...«. Droga, alkohol i zaluđenosr naivnim magijskim ritualima domaće proizvodnje ukazuju na poremećenu ličnost, kojoj je svaka vježba koja oslobađa »zvijeri iz Ida« mogla samo štetiti, što je vjerojatno i bio slučaj kod Andrewa Mewella. Ali ne samo kod njega, barem ako je suditi po podacima iz povijesti krvnih delikata inspiriranih kvazireligijskim i okultnim motivima. Stanovita je Tracy Wigginton, zajedno s grupom lezbijki, koje su se pozivale na sotonistička učenja i tvrdile da za rituala piju ljudsku krv, na osobito okrutan način smaknula nekog Edwarda Baldocka, iz australskog grada Brisbanea. Za to je nagrađena doživotnom robijom. Australska je krvopija, za koju su psihijatri ustanovili da u glavi nosi čak četiri različite osobe, koje su naizmjenično dominirale njenim tijelom, pokazivala opsesiju ogledalima. Dakako, na sasvim drugi način od onih koji se bave jogom. Naime, oduvijek se ogledalima pripisivala osobita, magijska moć. Neki su govorili da ogledalo povezuje čovjeka s drugim svjetovima, a praktično je u svim 117

kulturama poznata metoda gledanja u budućnost i kontaktiranja s preminulima zurenjem u površine na kojima se reflektira slika promatrača. U novije je vrijeme u američkoj saveznoj državi Alabami pokuse s kopijom grčkog psychomanteuma načinio čuveni dr. Raymond Moody, liječnik koji je slavu stekao svojim knjigama o osobama, koje su za vrijeme kliničke smrti doživjele kontakte s različitim bićima s »one strane groba«. Moody je problem korištenja ogledala, kao medija kroz koji je moguće ostvariti uvide u drage razine postojanja, istraživao čitavih sedam godina. Ustanovio je da se radi o tome da se osoba koncentrira na glatku površinu ogledala, kristala, tekućine ili poliranog metala. Već spominjani psychomanteum nalazio se u Epiru, u zapadnoj Grčkoj, a zvali su ga »Proročište mrtvih«. Arheološki nalazi novijeg doba potvrđuju da je bila u pitanju podzemna nastamba, u kojoj su oni koji su željeli vidjeti svoje preminule rođake ili budućnost, morali prvo boraviti mjesec dana, u potpunom mraku. Zatim bi ih dovodili u dvoranu, koju je obasjavalo slabo svjetlo plamena. U sredini dvorane nalazio se veliki brončani kotao ispunjen vodom. Ograda je ograničavala broj onih čije su oči mogle vidjeti površinu tekućine i u njoj vizije mrtvih ili buduće događaje. Čitavom su podzemnom institucijom upravljali svećenici, koji su ovdje živjeli u malim ćelijama labirinta, očuvanog do današnjih dana. Kombinacijom senzorne deprivacije i dugotrajnog zurenja u površinu vode, javljala su se iskustva onoga što Moody zove ukazanjem. U potkrovlju starog mlina u Alabami, on je izgradio malu repliku grčkog proročišta, s tim da je ispred osobito konstruiranog ogledala stavio ugodni naslonjač, iza kojeg je bilo slabo svjetlo. Glava onoga tko je zurio u ogledalo, smještena je tako da je mogao vidjeti samo odraz mraka u gornjem dijelu zrcala. Sebe ni izvor svjetla nije mogao vidjeti. Ispostavilo se da vrlo visoki postotak onih koji su eksperimentirali u maloj prostoriji s ogledalom ima ukazanja mrtvih osoba. Ono što je zanimljivo, jest da nisu uvijek imali vizije umrlih osoba koje su željeli vidjeti, već onih, kako je zaključio Moody, koje su im bile važnije u smislu razrješenja njihovih emocionalnih problema. Nadalje, događalo se da u prvi mah nisu mogli prepoznati osobu čiji se lik u ogledalu pojavio, uprkos tome što se najčešće radilo o ljudima koji su im za života bili osobito bliski. Za nas je ovdje od posebnog interesa podatak da ima više vrsta ukazanja, kad se koristi ogledalo na način na koji to radi dr. Moody. Prvi je tip ukazanja prosto viđenje jasnog lika u ogledalu. On se može kretati i govoriti tako da ga onaj koji ga je prizvao čuje. ali može komunicirati i telepatski. Ima i slučajeva da se čuje glas, ali lika u ogledalu nema. Posebno su uzbudljiva rijetka svjedočanstva onih, koji su u psychomanteumu doživjeli trodimenzionalno ukazanje, kad je lik iz ogledala naprosto išetao van i doimao se potpuno realnim bićem iz našeg svijeta! Preminuli bi podijelio kakav savjet svom rođaku, izjavio kako ga voli i živi u svijetu u kojem nema patnje i zatim bi naprosto iščezao. 118

Katkada, trodimenzionalna prikaza ne bi dopustila da je se dodiruje. Uvijek bi se radilo o prividu gustoće ovozemaljskog tijela, odnosno likovi iz ogledala u svojoj dvo- i trodimenzionalnoj varijanti nisu bili prozirni ili blješteći. Jesu li bili tvrdi na dodir, ne može se reći sa sigurnošću, jer ih je malo tko dodirnuo, a ako bi to i pokušao učiniti, oni bi istog trena nestali ili ga upozorili da to ne čini. S obzirom da se nije radilo o ljudima koji su se za života bavili nekom od mističnih disciplina, pomoću kojih je moguće steći izuzetne moći, oko toga radi li se o iluziji ljudskog uma koji vidi samo projekciju iz vlastitih moždanih vijuga ili stvarnom kontaktu s umrlima, ima dosta razmimoilaženja. Ako već dolaze s »one strane«, radi se o nižim astralnim nivoima, tvrde upućeni. Neki su gosti Moodyjeva improviziranog proročišta imali osjećaj da u ogledalo ulaze oni, pa su svijet percipirali na paradoksalni način, kao da na njega gledaju iz neke druge dimenzije. Dr. Raymond Moody nagađa da su i neke poznate biblijske ličnosti, poput Josipa, imale dar viđenja budućih događaja na bazi gledanja, u spomenutom slučaju, u poliranu površinu srebrnog pehara. Tunguski šamani iz Sibira također tvrde da mogu vidjeti duhove umrlih, ako dobro zavire u ogledalo, a slična je praksa opisana i kod domorodaca s Madagaskara. Indijanci sjevernoameričkog plemena Pawnee koristili su neobičnu varijantu iste tehnike. Kad bi u lovu ubili jazavca, čuvali bi ga do noći, oderali, a krv iscijedili u osobitu zdjelicu. Posuda je stavljena na mjesečevu svjetlost i djeca bi iz plemena tada promatrala svoj odraz u krvi jazavca. Prema drevnom vjerovanju, ako bi se vidjeli kao sjedokosi starci, to bi značilo da će živjeti dugo, dok su neke druge vizije značile smrt od bolesti ili ruke neprijatelja. Posudu s vodom za gledanje u budućnost i udaljena mjesta rabili su stanovnici oko marokanskog grada Feza, ali i kineski taoistički vidovnjaci iz 18. stoljeća. Istom se tehnikom služe šamani ekvatorijalne Afrike, a ogledalo, u kombinaciji s dugim gladovanjem i izbijeljeiim kostima pokojnika, koristi u slične svrhe pleme Nkomis s Cape Lopeza. Pleme Bwiti iz Gabona predstavlja jedinstveni fenomen glede korištenja ogledala kao sredstva kontaktiranja pokojnika. Naime, tamo je u uporabi halucinogena droga iz korijena jednog grma, koji se zove Tabernanthe iboga. Droga ibogain iz ovog afričkog grma djeluje na ljudsku psihu na vrlo neobičan način, pa neki vjeruju da se pomoću nje može osloboditi gotovo svakog narkomana od ovisnosti o teškim narkoticima, poput kokaina i heroina. Halucinacije traju oko 36 sati, u kojem se periodu ispred očiju čovjeka odvija čitav životni film, pa on shvati pravu prirodu trauma, koje su ga opteretile do te mjere da se odao drogama. Iboga, međutim, ima i jednu drugu svrhu. Član plemena, koji pod djelovanjem iste pilji u ogledalo, može normalno komunicirati s bilo kojim preminulim suplemenikom. No, u ovom slučaju pokojnik ne doiazi iz ogledala, već drogirani 119

ima osjećaj da mu se raspukla lubanja, kako bi mogao duhom putovati u područje koje pripadnici Bwiti zajednice zovu »zemljom mrtvih«. Aladinova svjetiljka, stare indijske mjedene uljanice i bakrene posude, primjeri su iste osnovne ideje. U Kelta je poznat tzv. »druidski kotao«, a metoda je obrađena i u umjetničkim djelima, poput Shakespearovog »Macbetha«, a osobito u Goetheovom »Faustu«. Istim se stvarima intenzivno bavio i čuveni okultist iz 18, stoljeća, poznat pod imenom grof Cagliostro. Ogledalo kao vrata među dimenzijama proslavio je i legendarni engleski mistik, alkemičar i istraživač, dr. John Dee. Njegove je usluge koristila i engleska kraljica, koja ga je štitila od stalnih napada zavidnika. Dee je očito budućnost očitavao iz ogledala, kojih je imao cijelu kolekciju, a posebno mjesto pripadalo je zrcalu od opsidijana, koje je potjecalo još od Asteka. Za bića, koja je sretao na taj način, govorio je da su anđeli, a zapisao je da su se neki od njih pojavljivali u trodimenzionalnoj formi i šetali sobom razgovorajući s njim. Dee, koji je živio u 16. stoljeću, maštao je o pomirenju protestantizma i katoličanstva, ali je konačno, nakon kraljičine smrti, pod pritiscima dvorjana, otjeran i osramoćen. Dakako. bilo je i priča da je zapravo bio kraljičin špijun, pa ga oni, koji su je naslijedili, nisu previše voljeli. Štoviše, zbog svojih je ideja jednom odležao čitavih šest mjeseci u zatvoru. Umro je razočaran i napušten od sviju, 1608. godine. U magičnu moć ogledala vjerovali su mnogi, od mitskih likova do aktualnih povijesnih ličnosti, poput Anatolea Francea i Abrahama Lincolna, koji je navodno u ogledalu imao viziju, koju je njegova supruga objasnila kao proročanstvo da će u svom drugom mandatu biti ubijen. Dr. Raymond Moody iskustva sa zurenjem u glatke površine, posebice u naročito konstruirana zrcala, smatra dokazom postojanja zagrobnog života i mogućnosti komunikacije sa stvarnostima koje su paralelne ovoj našoj. Evidentno je da su gotovo svi značajniji jogiji svjesni potencijala koji predstavlja koncentracija na glatke površine, ali nijedan ne propušta upozoriti na opasnost od ovakve prakse. Dakako, ne obavlja li se ona pod nadzorom nekoga tko je upoznat sa svim komplikacijama koje mogu nastupiti uslijed nekontroliranog prodora u razine s kojima praktikant nema nikakva prethodna iskustva. Ono što strši u priči o ukazanjima iz kopije starogrčkog svetišta jest činjenica da su njegovi posjetioci znali kontaktirati bliske osobe koje su umrle i tridesetak godina ranije. Naime, prema teoriji reinkarnacije, bilo bi za očekivati da su se iste osobe u nekoj drugoj ličnosti ponovo inkarnirale na Zemlji, premda treba napomenuti da nigdje nije pojašnjeno koliko netko može ostati u »međuprostoru«, a i postoji zagonetna formulacija iz Upanišada prema kojoj između dvije inkarnacije može proteći » tri dana ili 15 tisuća godina«! »Ploče iz Chartresa« su geometrijski tikovi u dva reda, odozgo prema dolje poredani u nizu: pravokutnik, kvadrat i kružnica. Redovi su međusobno paralelni, uspravni, a likovi obojeni crveno i plavo. Pravokutnik i kružnica u lijevom redu 120

crvene su boje, a u desnom plave, dok je sa kvadratima obrnuto. Onaj u lijevom redu je plave, a u desnom crvene boje2. Površine su svih likova jednake, a imaju sasvim određeni odnos prema tlocrtima nekih francuskih gotičkih katedrala. Te su površine matematički definirane brojem 21, što, po svemu sudeći, ima nekakvo, do sada nedovoljno razjašnjeno značenje. Vezom likova koji se pojavljuju u tlocrtima katedrala i kršćanske mistike bavili su se autori poput, recimo, Charpentiera i Fulcanellija. Sve bi valjda ostalo na teoriji i mašti pojedinaca da Pierre Derlon 1978. godine ne odaje tajnu, prema kojoj ove ploče zapravo služe za osobit tip meditacije, koji u raznim aspektima podsjeća na tehnike buđenja kundalini u indijskoj jogi. Derlona je kao dijete posvojio poglavar francuskog ciganskog plemena Caideroche. Nekolicina pripadnika redovito je prakticirala neku vrstu meditacije, a mjesta gdje se to obavljalo zvali su »vrtovi inicijacije«. Praktikant bi sjedio prekriženih nogu i nepomičan pogledom promatrao dva reda paralelnih likova, polegnutih na zemlji. Mogli su biti od raznih materijala. Bilo je samo važno da se poštuju neki odnosi u dimenzijama i koriste osobite boje, plava i crvena. Zanimljivo je ime koje Derlon daje likovima - ploče iz Chartresa (jedna od najljepših francuskih gotičkih katedrala). Navodno su upravo Cigani bili ti kojima je na čuvanje povjerena tajna katedrale, koja se zapravo odnosi na metodologiju duhovnog razvoja, koju je u vremenima kad je razvijana, bilo opasno propovijedati. Derlon je uvjeren da su Cigani tako kroz stoljeća očuvali jednu od ključnih tajni kršćanske mistike, a i sam se tom meditacijom bavio. Trebalo mu je 14 godina redovite prakse, u koju ga je uputio njegov usvojitelj, a da bi shvatio kuda ona vodi. A vodi viđenju ovog svijeta kakav on zaista jest, ali ne samo svijeta, već i vlastite svijesti i njena izvora. ____________ 2

Pogled se usmjeri tako da se oblici preklope i postanu ljubičasti (plavo/crveno) i tada se vidi samo jedan stupac...

121

George Pennington, istraživač koji se godinama bavi misterijem ploča iz Chartresa, smatra da praktikant koji zuri u likove ne može imati neugodne i nerješive mentalne probleme. Nakon nekog vremena, ugledamo i srednji niz likova, kojeg na slici nema, već je iz optičkih razloga kreacija našeg uma. Taj niz mijenja boje, od sive do plave i crvene. Kako mi je rekao Pennington, ovisno o tome koja je moždana hemisfera tog trenutka dominantna. To bi značilo da siva boja, koja nastaje preklapanjem plave i crvene, znači ujednačeno funkcioniranje moždanih polovica. Neki misle da to znači ostvarenje savršenog balansa u aktivnosti dviju moždanih hemisfera, optimalno stanje mozga, kad se integriraju racionalni i intuitivni aspekti našeg mišljenja. O značenju likova s podova katedrala pisao je pred mnogo godina i jedan drugi Francuz, Robert Boron, no sve je ostalo zavijeno velom tajne. On je, upozoravajući na vezu između biblijskih ličnosti i učenja i tajni katedrala u Chartresu, Reimsu, Amiensu i drugim gradovima, otvorio prostor za maštovite špekulacije o tome kako je riječ o - tajni svetog Graala! Upotrijebljeni geometrijski likovi, koji su danas u katedralama katkada prekriveni dekorativnim elementima, imaju određenu simboliku. Onaj koji je u tlocrtu najbliže crkvenu oltaru jest pravokutnik, koji simbolizira stol za kojim je Isus sjedio za vrijeme posljednje večere. Tada je sveti Graal bio na istom stolu, dakle postojao je i znalo se gdje je. Općenito se nagađa da je pehar nakon toga došao u ruke Josipa iz Arimateje, koji ga je držao na stolu kvadratna oblika, ali se već tada uglavnom nije znalo gdje je, pa je kvadrat još udaljeniji od oltara. Na kraju dolazi krug, koji je najdalje od oltara i najbliži ulazu u crkvu. Radi se o okruglom stolu vitezova kralja Arthura, a tada se više ne zna gdje se sveta posuda nalazi i vitezovi kreću u potragu za njom. Tu i nastaje dilema, radi li se o stvarnom predmetu ili nečemu što trebamo tražiti u sebi. Kako kaže Pennington, Josip iz Arimateje igrao je važniju ulogu no što to saznajemo sa stranica Biblije. Njemu se, navodno, dok se nalazio u tamnici, ukazao Isus Krist i kao izlaz iz očajne situacije pokazao ono što su kasnije s pokoljenja na pokoljenje prenosili kršćanski mistici. Da bi, kad su to teška vremena zahtijevala, čitavo to znanje ugradili u građevine, koje će odolijevati vremenu. Da se osiguraju, znanje su prenijeli i na odabrane pripadnike ciganskih plemena, koja su bila u stalnom pokretu, pa nije postojala opasnost da dođe do njihova potpunog zatiranja, a tako i zaboravljanja nečega što je Otkupitelj darovao čovječanstvu. Likovi su vrlo sofisticirani, plava i crvena boja su sa dva kraja spektra i tako mogu simbolizirati principe shive i shakri, a preklapanje nizova u meditaciji njihovo stapanje. Valne dužine navedenih boja su 460 nm i 690 nm, njihov je matematički odnos, dakle, 2 : 3, a to ima veze s kvintom u glazbi. Alkemičari spominju »crvenog lava« i »srebrnoplavog zmaja«, a u novije vrijeme belgijski slikar Rene Magritte igrom slučaja slika slike koje možemo shvatiti, ako osobitim gledanjem, poput onoga kod meditacije na ploče iz Chartresa, preklopimo njihove 122

dijelove. I vizualizacija energije, koja teče idom i pingalom, u nekim je joga vježbama vezana uz crveno i plavo svjetlo, dok je to za centralni kanal mliječnobijela svjetlost, koja pak podsjeća na sivu boju srednjeg niza, kojeg vidimo za vrijeme meditacije na ploće iz Chartresa. Ono što daje veličinu ovoj metodi jest činjenica da se radi o jedinstvenom učenju u zapadnoj hemisferi koje, kad ga sprovedemo u praksi, daje sva ona iskustva opisana u Upanishadama, Bhagavad Giti i Patanjalijevim Joga Sutrama. Stanja bez misli, odnosno potpuno umirenje aktivnosti uma, »svjedočenje« o događajima u vlastitoj psihi, određena paranormalna iskustva i osjećaj blaženstva su doživljaji koji su dio razvojnog procesa i u istočnjačkim tradicijama, kao i kod primjene ove europske, kršćanske metode. Već početnik, nakon otprilike jednog sata intenzivnog gledanja ploča, jer to ne smije biti usmjeren pogled i čvrsta koncentracija koja zahtijeva napor, može imati razna iskustva. Neki se ljudi nakon dugo vremena počinju smijati od srca i naprosto ne mogu prestati, drugi imaju zanimljive mistične doživljaje i uvide, treći osjećaju olakšanje i oslobađanje od pritisaka. Važno je da taj pogled ne bude usredotočen na jednu točku, već treba biti takav da s rubom očiju registriramo sve u vidnom polju, dok nam je pažnja uvijek na tom srednjem dijelu, gdje vidimo treći niz likova. Taj niz treba poslužiti kao neka vrsta sidra, koje nas čvrsto veže uz ovu razinu realnosti, dok simultano percipiramo i one druge. George Pennington kaže da je istovremeno iskusio 32 takve »druge« realnosti, no ne može običnim rječnikom dočarati o kakvim je paralelnim stvarnostima riječ. U svakom slučaju, on je uvjeren da između postignuća pločama iz Chartresa i raznih joga tehnika u osnovi nema razlike. Moja iskustva su slična. Da bi čovjek postigao stanje u kojem slobodni tijek misli promatra pažnjom zakovanom na nizove ploča iz Chanresa, potrebno je stanovito vrijeme. Trenuci koncentracije i neobična blaženstva javljaju se spontano, a svaki napor da se oni produlje ili intenziviraju, završava njihovim nestajanjem. Ploče su guru, one same vode praktikanta, za kojeg važi samo jedna uputa: nenaporno držanje pažnje na nizovima likova koji će, bude li čovjek dovoljno uporan, postupno razotkriti svoju tajnu. Ono što kod ove metode impresionira najviše, jest to da već nakon nekoliko seansi sa tablama iz Chartresa čovjek ima izuzetna iskustva, za koja u jogi treba katkada čekati mjesecima. Na kraju, ostaje mala dilema oko toga kako su baš Cigani odabrani za prenošenje drevnih kršćanskih tajni. Naime, zna se da su ciganska plemena u Europu dospjela iz Indije, točnije, iz Rajasthana, kraja u kojem su živjeli brojni kundalini jogiji. Nije isključeno da su tehniku, koja je kasnije navodno zabilježena u arhitekturi katedrala, donijeli sa sobom.

123

BRIJEG SVJETLOSTI Pretpostavka da smo individua je naše najveće ograničenje. Pir Vilayat Khan Noć je i konačno sam u Delhiju. Taksist me na lošem engleskom pita kuda idemo. Trljam oči i razmišljam kuda prvo. Nezgodno je da ovako kasno upadam u ašram Radhasoami, odnosno Sant Mat misije, koja mi je cilj. Odlučujem se za hotel »Imperial« u centru grada, odakle ću se telefonom najaviti u ašram. Šofer klima glavom i u tišini se vozimo rasvjetljenim širokim ulicama s bezbrojnim kružnim kretanjima. Prolazimo kraj otmjenih hotela i uz potleušice prosjaka nagnute na visoke zidove, koji opasuju kuće onih bogatijih. U centru sam, na Janpathu. Na ulazu u »imperial« visoki, brkati portir odjeven u uniformu, koja me podsjeća na stare britanske. Salutira mi. Miris predvorja pokreće asocijacije na stare dane, kad sam ovamo dolazio natovaren kamerama. Nije pametno, ali prije spavanja moram popiti kapučino u hotelskom restoranu. Šef sale me se sjeća i ljubazno pita kako stvari stoje u mojoj zemlji. Konačno odlazim u sobu, uranjam u toliko željenu vodu i liježem u krevet, u društvu misli o mom susjedu iz zrakoplova i neobičnoj priči o tradiciji s čijim ću se spiritualnim liderom sresti već možda sutra. Jaimal Baba Singh, jedan od najvećih majstora u povijesti Sant Mata, rekao je: »Nećemo ovdje živjeti vječno. Duljina našeg života je određena u sekundu, kao i broj naših dahova. Odmaknite svoj um od svjetovnih želja i okrenite pažnju prema Shabdu (»Unutarnjem Zvuku«)...« S tim mislima tonem u san. Budim se, ali ne znam koliko je sati, jer su preko prozora navučene teške, tamne zavjese, koje štite od indijske vrućine. Ne mogu se odlučiti što prvo: jutarnja kava u restoranu ili telefonski poziv u Kirpal Ashram, aktualno sjedište Sant Mat tradicije, u kojem živi čovjek kojeg želim sresti - Sant Darshan Singh. Odlučujem se za ovo drugo, jer me hvata neka nervoza, kao prije utrke. S obzirom kolike sam gurue sreo, ne bi smjela. S druge strane se javlja ljubazni glas, koji već zna tko sam. »Šaljemo auto po vas za jedan sat«, govori mi gospodin Sethi, s kojim ću se kasnije sprijateljiti i od njega mnogo naučiti o ovoj školi joge. Zahvaljujem se i ubrzano pakiram stvari. Kava je razočaranje, i ne znaju što je to espresso, pa ponovo naručujem kapučino, koji ovdje spremaju odlično, a najbolji je na svadbama gdje su me, kao stranca, često pozivali. Indijci koji su bogatiji vole na 124

svojim vjenčanjima vidjeti i strance, jer, kako mi se čini, to im godi zbog društvenog prestiža. Tako sam gostovao na desetak svadbi ljudi, koje sam tada vidio prvi i zadnji put u životu.

Sant Darshan Singh

Kirpal Ashram je smješten uz kanal, u delhijskom predgrađu Vijay Nagar. Male su ulice oko ograđenog kompleksa zgrada nepopločene i danonoćno pune ljudi. Mini trgovine bez prednjeg zida rade praktično nonstop, a svako malo iza nekog ugla naleti kakva krava, za koju nije jasno ima li vlasnika. Krave su ovdje mršave i hrane se svim i svačim. Jednu sam vidio kako jede novine i nije mi bilo jasno kako može probaviti nešto takvo. Ašram ima dva ulaza, s po tri čuvara na svakome. S druge se strane nalazila zgrada za goste, trokatnica sa skromnim sobama betonirana poda i kupaonica s tušem i zahodskom školjkom. Na zidovima slike bradatih Sikha, majstora Surat Shabd joge. Moj domaćin vidi da sam umoran i nudi mi da popijem čaj u zajedničkoj kuhinji u prizemlju ili prilegnem u sobi. Gospodin Sethi ima sedamdesetak godina, vrlo je vitalan i sa suprugom živi unutar ašrama. Ima četvero djece, za koje se može reći da su uspjeli u životu. Dvoje živi u SAD. Zvučalo mi je tako neobično kad je, dok smo pili čaj, rekao: »... Moj život 125

ima samo jedan smisao. Hvala Bogu, zdrav sam, ali jedva čekam da se pridružim svom majstoru u višim regijama. On će doći iznutra i kad ga ugledam okom duše znat ću da je vrijeme za odlazak...«

Sant Kirpal Singh

To me podsjetilo na prethodnog majstora Sant Mara, Sant Kirpal Singha, koji je umro u 80-toj godini života, još 1974. godine. Njegova je supruga umirala od teške bolesti, čini mi se da je u pitanju bio rak grla, pa su svi znali da se trenutak njena odlaska približava. Na dan kad je umrla, veliki se majstor Kirpal nagnuo nad nju i pitao je: »... Vidiš li me iznutra?« Umiruća je žena zatvorila oći i kimnula glavom. Kirpal Singh je šutke otišao u drugu sobu i nekoliko minuta kasnije njegova je životna suputnica izdahnula. Prema Sant Matu, po dušu čovjeka koji 126

umire dolazi svjetleće tijelo majstora tradicije, koji ga je inicirao u tehniku Surat Shabd joge. Majstor dolazi iznutra i vodi čovjeka u unutarnje, više svjetove, na nivo koji je svojim životom i duhovnim postignućima zavrijedio. No, cilj je Surat Shabd joge - umrijeti za života. Ili, drugim riječima, putovati sviješću na »drugu stranu« i vratiti se u ovozemaljsko tijelo. »Umirati svakodnevno« ovdje ima specifično značenje. Radi se o iskustvu u meditaciji, koje je svoju snažnu potvrdu našlo u svjedočanstvima osoba koje su preživjele kliničku smrt i zavirile na »drugu stranu« silom prilika. Prije no što sam prilegao u hlad sobe, da se konačno naspavam, kroz glavu mi je prošlo objašnjenje iz jedne od brojnih knjiga o Surat Shabd jogi: »... Dok se svi sustavi joge bave podizanjem kundalini shakti do sahasrar ćakre i kao takvi barataju motornim silama u tijelu, Surat Shabd joga barata senzornim silama i ima za cilj napuštanje tijela i putovanje sviješću u regije koje se u spiritualnoj hijerarhiji nalaze iznad najviše ćakre. Klasična joga ne može dovesti do najviše razine unutarnjih svjetova, pravog doma duše i mjesta vječnosti, koji se u Sant Matu naziva Sach Khand..« Zaspao sam tvrdim snom i probudio se tek u kasnijim popodnevnim satima. Izašao sam na otvoreni hodnik ispred sobe i osjetio da je vrućina popustila. Puhao je ugodan, topao vjetar, što me je u sjećanju odvelo do još jednog jogija, koji je na mene ostavio jak dojam. Bilo je to mnogo južnije, u predgrađu Bangalorea, u kojem je živio vjerojatno najpoznatiji tapas jogi Indije - Shivabalayogi. Kasnije čuveni jogi. rodio se u malom selu Adivarapupeta, država Andra Pradesh, u siromašnoj porodici, pa je kao dječak od 13 godina prodavao beedi (jeftine indijske cigarete smotane od lista duhana i povezane koncem) u lokalnom kiosku. Kad mu je bilo četrnaest godina, dogodilo se nešto neobično. Pred dječaka je pao kokosov orah i on je imao čudnu viziju svjetlosti, koja ga je inspirirala toliko da je odlučio sjesti u meditaciju i ne odustati do pune samospoznaje. U početku je tako sjedio ispod drva na obližnjem brijegu i meditirao satima, bez obzira na kišu, prašinu i vrućinu. No, djeca su iz sela dolazila do drva i mazala ga blatom. Nije reagirao, ali je netko zaključio da se radi o osobitoj ličnosti i pronašao skromno mjesto, gdje je nastavio meditirati praktično neprekidno. Jeo je samo malo mlijeka i riže, oko pola noći, kad bi otišao do obližnje vodene površine i okupao se. Povećavao je broj sati meditacije, do 23 dnevno, i to je tako trajalo ukupno 12 godina. Kako mi je rekao Shivabalayogi, tada mu se ukazao sam Shankara, Bog, i rekao da prestane s trapljenjem. Posljedice za djelo jogija bile su drastične. Prsti na rukama, koje je godinama držao u istom položaju, zakržljali su tako da ih zapravo nije mogao micati, a noge su mu stradale da se jedva kretao uz pomoć svog prevoditelja, koji je prevodio njegove razgovore sa strancima s jezika telugu na engleski. U intenzivnom trapijenju nije ga spriječio ni ujed kobre, od čega mu je poplavila cijela noga. S meditacijom nije prekidao, niti zatražio medicinsku 127

pomoć. Tragovi gmazovih zubi još su se uvijek jasno vidjeli na tabanu neobičnog jogija. Objasnio mi je da se cijela tehnika kojom se služio svodila na koncentraciju na ekran između očiju. Što god da se tamo pojavljuje treba ignorirati i nastaviti s koncentracijom na sam ekran. Kad se čovjek može savršeno koncentrirati na objekt koncentracije, u ovom slučaju na taj prazni ekran koji vidimo medu očima kad ih zatvorimo, na 12 sekundi, to se stanje zove dharana. Kad jogi ojača svoju koncentraciju tako da ona potraje 12 puta 12, odnosno 144 sekunde ili 2 minute i 24 sekunde, to se postignuće zove dhyana. Konačno, kad je pozornost neprekidno sažeta na jednom objektu 12 puta 12 puta 12 sekundi, dakle 1728 sekundi, odnosno 28 minuta i 48 sekundi, to se stanje naziva samadhi. Kao što sam ranije naveo, postoje suptilne razlike u različitim stupnjevima samadhija, no načelno je razvoj jogija prema savršenom stanju opisan ovdje navedenim stupnjevima. Kad se sva navedena stanja primijene na neki objekt. postiže se stanje samjame. Oblik stvari nestaje, a ostaje samo njihovo značenje. Stanje samjame preduvjet je postizanja siddhija, moći o kojima smo toliko govorili. Jednom sam u meditaciji doživio stanje dharane, a iskustva su mi se poklapala s onima koje mi je u svojim pismima sa Sri Lanke opisao naš profesor Čedomil Veljačić, budistički monah Theravada škole, duhovnog imena Bhikkhu Nanajivako. To produljeno sažimanje pozornosti kratkotrajni je osjećaj stapanja s onim što se nalazilo pred zatvorenim očima, uz pojavljivanje neobičnih bljeskova svjetlosti. Imao sam dojam da je stapanje s tim mrakom na ekranu izmedu očiju prethodilo stanju koncentracije u kojem se zapravo javila ta svjedost, koje čovjek postaje svjestan tek kad iz tog stanja izađe. Posljedica dharane jest i anandam, osjećaj duboke opuštenosti i blaženstva, koji traje preko cijelog dana. i to je jedan od kriterija po kojem možete znati da ste uopće nešto takvo iskusili. Dakako, u to da je Shivabalayogi dosegao najviši stupanj razvoja u njegovu se ašramu uopće nije sumnjalo. On bi cijele dane provodio u meditaciji, a svaku se večer u velikoj dvorani ašrama odvijala neobična predstava. Točno u 19 sati počelo bi pjevanje bhajana, jogi bi se pojavio iz svojih odaja i sjeo na naročito postolje prekriveno tigrovim kožama. Zažmirio bi, a svjetlo je u dvorani smanjeno. Kao da su nekakvi valovi dolazili od baze njegove kičme prema gore, on bi se tu i tamo stresao. Nakon nekog vremena, postao sam svjedok nečega što su ovdje zvali bhava. Bila je to moć jogija nad onima koji su se nalazili u dvorani, koja se manifestirala tako da ih je bez ikakve vidljive komunikacije stavljao u trans. U tom su transu »postajali« indijska božanstva u liku životinja, pa ste mogli vidjeti ženu koja je polako puzala četveronoške, vjerujući da je slon, valjda bog Ganesha. Bio je tu čovjek koji se »pretvorio« u majmuna i skakutao okolo kao da je doista ta životinja. Možda se zapravo radilo o bogu-majmunu Hanumanu.

128

Kad je riječ o životinjama-božanstvima, zanimljivo je da Carl Gustav Jung postavlja tezu da, kako sve dublje poniremo u nesvjesno, srećemo razna takva bića iz mitologija, ali ne samo njih, već i druge bogove i božanstva. Na vrlo dubokim razinama nesvjesnog, manifestiraju se unutrašnje Sunce i Mjesec. Premda se Jung za života nerado izjašnjavao o eventualnim mističnim implikacijama svojih teorija, teško se oteti dojmu da se zapravo radi o univerzalnim iskustvima, koja su u svakoj tradiciji opisana drugačijim terminima. Jung je onome što se često smatra praznovjerjem dao smisao i sva mitološka bića pokazao dijelovima kolektivnog nesvjesnog. Bilo je i drugih scena, kad su se neki grčili po podu, radili grimase i ispuštali razne zvukove. Seansa je trajala jedan sat i prema kraju se intenzivirala sve snažnijim bubnjanjem ritualnog bubnja, koji je udarao čovjek specijaliziran za ovakve situacije. Odmah po prekidu glazbe, ljudima u transu su pristupali jogijevi pomoćnici i vraćali ih u normalno stanje, utiskujući im na čela bijeli »vibhuti«, prah koji je prethodno blagoslovio Shivabalayogi. Nekima je trebalo i dvadesetak minuta da dođu k sebi. Primjetio sam da su svi bili Indijci. Dakle, faktor vjerovanja, pomislio sam. To sam kasnije i rekao jogiju, koji me samo čudno pogledao i rekao mi da dođem sutradan, u isto vrijeme. Nisam odolio znatiželji i pojavio sam se i drugog dana. Ovaj mi je put rekao da sjednem u mrak na suprotnom kraju dvorane i zatvorim oči. Tada ću barem djelomično vidjeti o čemu se radi. Učinio sam ono što je tražio, a prije toga sam uočio da je ovaj put došla grupa Talijana, jedan japanski par i dva Amerikanca. Ritual je počeo. Sve me žuljalo i naslonio sam se na hladni zid dvorane. Nije mi bilo ugodno, zbog buke koju su proizvodili indijski instrumenti. Odlučio sam uporno žmiriti, upravo kako me je uputio jogi. Nakon nekih desetak minuta, primijetio sam svjetlosnu kuglu kako se polako približava mjestu između mojih zatvorenih očiju. Bila je nekako plavkasta, nejasnih rubova, a njena se svjetlost diskretno pojačavala. Jasno se sjećam kako sam u tom trenutku pomislio; »Mora da mi netko svjetli u oči sa svjetiljkom, to je opet nekakav indijski štos.« Otvorio sam jedno oko, duboko uvjeren da ću vidjeti nekoga kako stoji iznad mene, sa svjetiljkom uperenom u moje oči. Nije bilo nikoga. Okruživao me mrak, jer su ono malo svjetla u dvorani zastrli oni koji su skakali ispred mene. Zatvorio sam oči i vratio se svojoj kugli, koja je mirno čučala u mom »trećem oku«. Nisam osjećao ništa posebno, osim možda neku lakoću, kad sam poželio koncentrirati se na tu svjetlost. Kopkalo me što se događa sa zapadnjacima, pa sam se pridigao i preko glava Indijaca u transu promatrao što rade. Talijani su izgledali mesmerizirano. Jedan od njih, zvao se, kako sam kasnije saznao, Danielle i došao iz Venecije, odjednom je počeo plakati, da bi taj plač prešao u histerično urlanje. Ostali su plakali, ali su bili mirni. Amerikance nisam uspio primijetiti. Možda su se prestrašili i zbrisali. Japanski je par sjedio u jednom kutu, prekriženih nogu i u 129

meditaciji. Lica su im izgledala kao maske. Po završetku seanse, u kojoj je jogi odlučio demonstrirati bhavu malo oštrije, pozvani smo u njegovu sobicu neposredno do dvorane. Ovdje su nas počastili kolačima, dok je Danielle i dalje tulio u kutu. Netko je namignuo na njega, a jogi je odmahnuo rukom i rekao: »Pustite ga...« Osjećao sam se vrlo ugodno i relaksirano. Pridružio nam se i jedan Amerikanac, koji je ovdje boravio već šest mjeseci, kao jedini zapadnjak koji je boravio unutar zidina ašrama. Bio je to pedesetogodišnjak, koji je došao iz Minnesote. Rekao mi je da meditira šest sati dnevno. Pitao sam ga za iskustva koja ima. Odgovorio mi je: »Život ovdje nije lak. Kad meditiram i misli mi odlutaju, na unutarnjem mi se ekranu ukaže Shivabalayogi i nešto mi pokaže gestikulacijom. Koji put nešto i kaže...« Ali, na kojem jeziku - podbadao sam ga kad ne govori engleski, a ti ne znaš telugu? Moja ga se primjedba uopće nije dojmila. Dodao je: »Hmmm. Dobro pitanje. Ja to doživljavam kao da mi je govorio na engleskom jeziku i katkada mi se čini da to u glavi i čujem. Međutim, kad je nešto na nivou misli, jezik ne igra ulogu. Ako ti i ja sada promatramo cvijet, ime se za njega u našim jezicima razlikuje, ali ćemo obojica pomisliti isto. Obojica ćemo znati da je to cvijet i ako neko onome drugome prenese mislima to svoje znanje da se radi o cvijetu, on će to primiti i znati o čemu se radi... Mislim da na istom principu funkcionira jogi, koji svoje savjete prenosi mislima...« Zanimljivo je da je Shivabalayogija, još kao mladića koji je provodio svoj čuveni tapas, posjetio ne manje slavni Tapasviji Maharaj, kojeg sam spomenuo ranije, kao jednog od rijetkih za koje je dokazano da je živio vrlo, vrlo dugo. Shivabalayogi ga, ustvari, nikada nije sreo, jer je u vrijeme njegova posjeta bio u dubokom samadhiju. Tapasviji Maharaj je u mladiću, kako kažu oni koji su se tada nalazili u blizini jogija, prepoznao reinkarnaciju svog učitelja iz prethodnog života! Naravno, ja sam pitao Shivabalayogija za to, no on mi nije odgovorio ništa konkretno. Zatim sam pokušao saznati zna li nešto o tome kako je Tapasviji doživio tako duboku starost i može li to od njega nekako saznati. Objasnio mi je da za to treba prije svega ovladati savršeno koncentracijom, ostati meditirati u potpunom mraku dulje vrijeme i koristiti osobite mantre, koje jogi daje učeniku »... tek kad on započne s procesom i za to dođe vrijeme...« Rekao je da umrlog gurua koji je znao tajnu produljenja života može kontaktirati u »Brahminu svijetu...« ili »... svjetovima Brahme...«. S obzirom da je bio gotovo nepokretan i teško putovao, pitao sam ga kako može nadzirati razvoj svojih učenika koji žive daleko, čak na drugim kontinentima. »Jogi može imati milijun astralnih tijela i njima putovati kamo želi. Kad ga netko zatreba, od njegovih učenika dakako, on će biti tamo. Dovoljno je da učenik na njega pomisli i njegovo će astralno tijelo biti tamo, gotovo trenutno«, rekao je. Inzistirao sam na tome da je nemoguće da jedan čovjek istovremeno komunicira s više ljudi i u više svojih astralnih tijela. Objasnio mi je da onaj koji nije postigao to 130

više stanje svijesti, kad može imati neograničeni broj astralnih tijela, ne može shvatiti kako to izgleda i što je sve tada moguće. A moguće je sve o čemu je on govorio. Shivabalayogi je bio jedini jogi kojega sam sreo, a da je o sebi uvijek govorio u trećem licu. Iz praktičnih razloga, ja ovdje njegove odgovore i izjave navodim u prvom licu jednine. On je običavao svaki odgovor započinjati sa »...Swami kaže...«. Pretpostavljam da je time htio naglasiti odvojenost stvarnog Sebe od tijela u kojem je boravio. Smatrao je da su danas doista prosvijetljeni jogiji i mistici rijetkost. Formulirao je to u izjavi: »Danas ima mnogo spiritualnih lidera, ali oni nisu jogiji, nisu duhovni majstori...« Kad je bila riječ o kundalini shakti, ćakrama i bilo kakvim teorijama vezanim uz stupnjeve razvoja u jogi, Shivabalayogi je odbijao svaku diskusiju. Kad je učenik sazrio, onaj koji mu treba pokazati put pojavit će se spontano. Trčanjem za guruima i poguravanjem vlastite evolucije ne može se učiniti mnogo. Bio je jasan u svojim uputama aspirantima; »Samo vam jednom dajem upute što trebate raditi. Koncentrirajte se na ekran između obrva, na ono što zovete »trećim okom« i ignorirajte sve fenomene koji će se pojaviti. Ne morate ništa znati o jogi, ćakrama, kundalini... Kad dođete do jedne točke i trebate pomoć, ja ću biti tamo i uputiti vas. Sve je vrlo jednostavno, samo slijedite ove vrlo jasne upute...« Za svoga boravka u Americi, Shivabalavogi nije izazvao neki osobit interes, najvjerojatnije zato što nije poznavao engleski jezik, a i nije bilo lako odgovarati na sva ona tipična zapadnjačka pitanja, na koja nije bio naviknut, jer je imao samo pokojeg sljedbenika izvan Indije. Njegovi odgovori na upite zapadnjaka često su nerazumljivi i on uglavnom ponavlja da je tajna u upornom vježbanju. Počinje se s jednim satom ujutro i navečer, a penje do ukupno deset sati na dan. Njegova joga nije bila sredstvo za terapiju žrtava modeme civilizacije, već spiritualni razvoj, koji je bio iznad svega, čak iznad vlastitog preživljavanja. Rekreativci koji su se skupljali oko njega brzo bi otpadali. Kad sam bio kod njega, a bilo je to više puta, pa mi se čini da, kad sad o tome govorim, mislim na 1990. ili 1991. godinu, upitao sam ga za dolazak Mesije koji je najavljen i u indijskim Vedama, Neki vjeruju da je to Sai Baba, a ime koje se spominje, kad se na tu ličnost misli, jest Kalki. Po nekima Kalki Avatar, odnosno Avatar tamnog doba. Kali Yuge. Tada mi je Shivabalayogi rekao da »... je Kalki već rođen, u Indiji, a sada je star sedam godina. Gdje se nalazi, jedna je od najvećih tajni, jer bi mu život mogao biti ugrožen. Dužnost svih jogija je da štite Kalki Avatara, koji će svoju misiju objaviti još ovoj generaciji ljudi na Zemlji...« Tako je govorio Shivabalayogi, koji će se nakon svoje smrti, navodno, i sam javiti kroz sedmogodišnju djevojčicu iz Delhija, nekoliko godina kasnije. Poruka koju je prenio preko djeteta, ako čitavu stvar možemo uzeti kao nešto što je moguće, odnosila se na razloge njegova napuštanja fizičkog tijela. »... Moje me je 131

nepokretno tijelo sprječavalo u obavljanju misije koju sam morao izvršiti, pa sam ga odlučio napustiti i vratiti se u novome...« - poruka je jogija s one strane groba. Shivabalayogi je umro u bolnici u Kakinadi, 1995- godine. Bio je u kasnim pedesetima, a prvo su nastupile komplikacije s bubrezima. Zatim su počeli problemi sa srcem. Koji dan prije smrti, kako se čini iz svjedočanstava onih koji su ostali s njime do kraja, primijetio je da mu se kundalini shakti penje po kičmi prema gore, brzinom od otprilike jedan centimetar na sat. Jesu li to bili znaci da se smrt približava? Tko zna. Umro je u ranim popodnevnim satima, dok je kraj njegova kreveta u bolnici sjedio jedan od njegovih učenika. Kad ga je nešto pitao, Shivabalayogi je podigao ruku u zrak i prekinuo ga. Slijedećeg je trenutka bio mrtav. Shivabalayogi je po mnogo čemu bio zanimljiva ličnost. Ekstremni asket, on je vjerovao da je Krist bio jogi koji je boravio u Indiji i tamo prošao tapas, trapljenje u trajanju od 12 godina. Shivabalayogi je jednom rekao da je »kralj spalio zapise koji su govorili o Kristovim duhovnim iskustvima...« To se odvijalo na Himalaji, a tvrdio je da su svi religijski lideri od većeg značenja ubijeni. Tako je Isus razapet na križ, Buddha otrovan, navodno gljivom koja se zove »svinjska nožica«, a Muhamedu su smrskali lubanju. To su, dakako, bile slobodne interpretacije jogija koji nije bio školovan poput, recimo, dr. Goela i nije mogao davati složena teoretska tumačenja odnosa medu religijama. Ozbiljniji učenici koje je imao, posvetili su se potpuno meditaciji, na raznim mjestima u Andra Pradeshu, i nikada nisu bili na raspolaganju znatiželjnicima i onima koji nisu vjerovali da je duhovni put jedino što u ovom životu ima nekakvog smisla. Davao je zanimljive izjave o tome što bi se dogodilo da dođe do potpunog uništenja planetarnog života, uslijed nuklearnog rata. Planetu bi nastanila druga bića iz svemira, prije ili kasnije. No, do toga ne smije doći, rekao je. Bio je od onih jogija koji nisu imali gurua i oslanjali su se na vlastitu intuiciju. Nepokolebljivo je radio svoj tapas dvanaest godina, a vođen je bio isključivo iznutra, o detaljima čega zapravo nikada nije htio pričati. Spomenuo bi da je moguće iznutra sresti svakog od velikih proroka, bez obzira kojoj religiji pripadali, a jednoj je ženi, na upit vrijedi li to i za Isusa Krista, odgovorio; »Vježbajte onako kako vam kažem, budite uporni i prije ili kasnije srest ćete iznutra onoga koga želite. Ako je to Krist, bit će to susret s njim...« Ne samo da si nije razbijao glavu o tome koja je religija ispravnija i bolja, već o njima nije mnogo ni znao. Za njega je put bio jedan. Bez obzira na to što se događalo, jedino što je bilo bitno jest čvrsto ostati na tom putu. Kad sam ga pitao za mantre, rekao je: »Radi što ti kažem. Ako će ti biti potrebna, mantra će sama doći...« Kad sam pokušao saznati nešto više o eventualnom nasljedniku Shivabalayogija, kojeg sam se nadao pronaći medu onima koje je uveo u svoju metodu meditacije pred mnogo godina i koji su još uvijek živjeli kao pustinjaci u 132

državi Andhra Pradesn, nisam uspio. Teško je vjerovati da ima mnogo ljudi koji mogu slijediti rutinu jednog Shivabalavogija, a oni koji to mogu zacijelo ne trebaju publiku. Inače, kako smo vidjeli, u Andhra Pradeshu živi Sai Baba, ali on nije jedini u tom dijelu Indije koji je demonstrirao neobične moći. Tu, u blizini njega, živio je Premananda Swami, došljak sa Sri Lanke, koji je u svojoj zemlji od ranije poznat po moćima materijalizacije (imao sam u rukama figuricu zlatne boje, visine cca tri cm, koju je Premananda Swami materijalizirao jednom Francuzu) i raznim drugim čudima koja je izvodio. Utemeljio je ašram u koji su često svraćali i Sai Babini sljedbenici, kojima bi materijalizirao razne predmete i pokušao ih privući svojim učenjima. Izgledom frapantno podsjeća na Sai Babu, osobito bujnom kosom, ali je mnogo mlađi, u ranim četrdesetima. Ovamo je, koliko sam shvatio, stigao 1984. godine, ali je uvijek ostajao u sjeni proroka iz Puttaparrhija. Jedan mi je Australac, koji je boravio u ašramu Premanande Swamija, pričao kako se zapanjio kad mu je isti počeo pričati protiv Sai Babe, od kojeg je zapravo k njemu i došao. Konkurencija je konkurencija, nema što. Stvari su uzele čudne tijekove, kad je mladoliki swami uhapšen. Optužen je za zlostavljanje dvadesetak žena različite dobi, koje su stalno boravile unutar njegova ašrama protiv svoje volje, kako je ustanovila indijska policija. Isti izvori tvrde da je jedna od njih uspjela pobjeći i u susjednom selu dignuti alarm, pa su razjareni seljaci, naoružani bakljama, krenuli prema utočištu Avatarove kopije. Umiješala se vlast, pa se ustanovilo da je Swami Premananda imao satirski seksualni apetit. Kako su to detaljno opisivale novine, svake je noći u njegovu krevetu morala gostovati druga »učenica«, a one koje nisu prema guruu pokazivale dovoljnu predanost, dobivale su žestoke batine od nekoliko njegovih pomoćnika. No, nije ostalo samo na tome. Javio se svjedok, neki Kanađanin, koji je tvrdio da je netko unutar ašrama podlegao batinama, te je sahranjen negdje na zemljištu istog. Obzirom da je Premananda po nacionalnosti Tamil, netko je prekopao i njegove političke veze. Tako se, ako je vjerovati službenim izvorima, ustanovilo da su tamilski separatisti često gostovali u jogijevu hramu i tada bi se gledale video-snimke akcija tamilskih pobunjenika na sjeveru Sri Lanke. Ne znam što se dogodilo nakon što se jogi neobičnih moći, koje nitko nije osporavao, našao iza rešetaka, ali čitav slučaj nameće ono bolno pitanje: kakav je odnos između moći i morala? Svega petnaestak kilometara od Puttaparthija, živi još jedna Sai Babina kopija. Radi se o četrdesetogodišnjaku čije je ime Nagananda Swami, a predstavlja se kao sljedbenik kulta božice Kali. Kad su me dva moja američka prijatelja, Richard Handel i Kevin Maher, pričepili tako da to nisam mogao odbiti, krenuli smo automobilom prema hramu ovog swamija, koji se nalazi u centru malog, urednog sela čije sam ime zaboravio. Domaćin je bio izuzetno ljubazan i za svaku je neobičnu sposobnost za koju sam ga pitao, samo odmahnuo rukom i 133

rekao: »Nije to ništa...« Nije propustio dodati kako je levitirao usred sela, pred više desetaka svjedoka. i gladovao punih šest mjeseci. Dakako, može i materijalizirati predmete. Na to je dodao onaj obavezni: »Ali, nije to ništa...« Amerikanci su bili očarani. Dok smo sjedili na podu ispred kipa božice Kali, načinjenog od crnog drveta, u ašram je ušao cijeli jedan razred školske djece, kao da ih je netko naručio. Jedan je od dječaka pokazao lišajeve, koji su mu se pojavili na trbuhu, a naš je swami počeo brzo mahati rukom okrenutom prema dolje. Bilo je jasno da počinje demonstracija materijalizacije vibhutija. Odjednom se dogodilo nešto, što je očito bilo izvan scenarija. Naime, odnekuda je na pod pala mala bijela kuglica i doskakutala do nas. On nije ni trepnuo okom, već se sagnuo i brzo pobrao kuglicu, da bi trenutak kasnije već sjedio u svom naslonjaču, govoreći nešto dječaku na teluguu. Kuglica je nekuda nestala. Odjednom se naglo dignuo i počeo je popravni ispit. Mahao je opet, ovaj put s mnogo više uspjeha, jer je uspio kuglicu zdrobiti medu prstima, pa je od nje ipak ispao prašak, za koji mi je netko kasnije rekao da ima okus deterdženta. Uručio ga je klincu, kojem se baš nije mililo progutati ovaj »sveti« proizvod. Shvatio je da je upravo izgubio dvije odlične mušterije, dva Amera koji su bili na najboljem putu da popuše ovaj cirkus s drobljenjem kuglice medu prstima. Održao nam je kraći govor o tome koliko sljedbenika ima na Zapadu, pri čemu sam ja poželio vidjeti barem jednoga od njih. Pokušao je još jednom s obećanjem da ovladavanje najfantastičnijim moćima zapravo nije ništa. Ako se nađete pod plastom njegove milosti. Malo je mantrao, pa su ušle neke žene i večernja je misa počela. Bilo je evidentno da nije diplomirao psihologiju, ali mora da mu je bila jača strana, jer se po njegovu kiselu izrazu vidjelo da je shvatio da šlamperaj košta i kad su u pitanju jednostavni trikovi. Vidio je to na našim licima. Prije no što smo otišli, uvalio nam je nekoliko kalendara sa svojim likom i adresom. Za svaki slučaj. I sjeverno od Puttaparthija žive dvojica mladih jogija koji, po pričama onih koji su ih sreli, imaju slične moći. Radilo se o vožnji od sedam sati, kroz užarenu pustaru Andhre, pa sam odustao. Nisu me uspjeli navući na još jedan besmisleni izlet, u još jednu potragu za moći koja toliko fascinira zapadnjake, a ne daje im ništa od onog što im najviše treba. Ljudi koji ne mogu svoju pozornost sažeti na jedan objekt ni dvije sekunde. obilaze one koji su čitav život vježbali zaustavljanje groznice koju proizvodi ljudski um, u neprekidnoj potrazi za novim objektima prolaznog zadovoljstva. Dobro mi je rekao moj jogi: »Nemoj tragati za jogijima najvišeg kalibra i od njih očekivati da će ti reći magičnu tajnu. Kad bi ti sve ispričali, baš sve, za tebe to ne bi značilo ništa. Da bi mogao koristiti ta viša znanja, moraš prvo ukrotiti svoj um do te mjere da ga možeš zadržati na jednom objektu više minuta, da ne govorim i sati. Počinje se od stanja u kojem se čovjek nalazi i um se kroti bez nasilja, na takav način da se u njemu ne stvori otpor. Ako se pokuša lomiti ponavljanjem mantri više sati dnevno, on se može umoriti i jednog 134

dana predati, ali će to potrajati godinama, s neizvjesnim rezultatom. Princip za koji se zalaže Maharishi Mahesh Yogi ispravan je, ali samo za one čija tendencija uma nije skakanje s jednog objekta na drugi. A to je slučaj sa svim zapadnjacima, odgojenim u okružju obilja, propagande i drugih otrova koji um učine ovisnima, da on neće lako spontano krenuti tamo kuda bi ga trebao odvesti evolucijski proces. To je razlog da uspijevaju samo vrlo, vrlo rijetki, oni za koje bismo mi na Istoku rekli da su sazreli kroz niz prethodnih života i tako zapravo u ovo kazalište došli odraditi ono malo što im je preostalo...«

135

ZVJEZDANE STAZE Nitko nije vidio Boga i živio. Da bismo vidjeli Boga, ne smijemo postojati, Hazrat Inayat Khan Film mog sjećanja upravo je iscurio i ja sam ponovo kod Sikha, na balkonu Kirpal Ashrama. Spušta se noć i po mene dolazi Richard Handel kojeg sam tada sreo prvi put, da bi kasnije postao moj najbolji prijatelj. Kratko mi je rekao da siđem u kuhinju, koja se zvala langar, tamo nešto pojedem i vratim se u sobu. Kad živući majstor Sant Maca, Sant Darshan Singh, odluči sa mnom razgovarati, pozvat će me. Učinio sam kako mi je rekao i primijetio da se ovdje nalazi poveći broj zapadnjaka. Atmosfera je bila opuštena, ljudi su govorili glasno i muvali se velikim dvorištem ašrama. Jedino su pušači morali izaći izvan ograde hrama gdje su na brzinu uvlačili smrad nastao spaljivanjem papira i duhanskog lišća. Bili su to oni okorjeli, jer se u načelu ovdje nije pušilo, niti se uzimao alkohol. Doduše, kasnije sam saznao da su unutar zidina ovog zdanja povremeno zalutali ovisnici o drogama, u potrazi za pomoći. Majstor Darshan Singh uvijek bi s njima razgovarao i nastojao ih odvratiti od pogubne navike. Kod nekih je u tome i uspio, dajući im novi smisao u životu. Vratio sam se u sobu i čekao, čekao... Prolazili su sati i na kraju sam klonuo. Zaspao sam snom pravednika, kad se na vratima zadihan i uzbuđen pojavio moj novi prijatelj Richard i priopćio mi da me Darshan Singh poziva k sebi, u susjednu zgradu u kojoj je živio. Promrmljao sam kiselo nešto u stilu da ćemo se vidjeti sutra, jer bilo je negdje oko pola dva u noći. Richard, međutim, nije popuštao i natjerao me da se dignem iz kreveta. Bio sam zaista bijesan. »Čemu ovaj teror?«, pitao sam rezignirano, još uvijek se nadajući da će me pustiti natrag u krevet. »To je ovdje normalno. Majstor Darshan ima mnogo sljedbenika i uvijek se satima čeka na red, da bi nekoga primio. Katkad je to u tri ili četiri ujutro«, odgovorio mi je povišenim tonom Amerikanac. »Pa kad onda spava...?«, izletjelo mi je. »Obično između pet i sedam ujutro«, bio je odgovor. Uvukao sam se u hlače i majicu i krenuo poslušno za Richardom, koji je velikim koracima grabio prema zgradi preko puta. Skinuli smo cipele i ušli u prostrano predvorje krcato ljudima. Sjedili su na tapeciranim klupama i po podu. Bijeli je kauč bio postavljen samo za majstora. On se, međutim, nalazio u susjednoj prostoriji, manjoj kancelariji, u kojoj je razgovarao s ljudima iz svoje

136

organizacije ili nekim od aspiranata, koji su uvijek imali pitanja u vezi svojih duhovnih iskustava. Bio sam još dobrano nabrušen, kad je iz kancelarije izašao čovjek s turbanom na glavi i bijelom bradom. Kretao se polagano, a pogled mu je bio neobično blag. Bio je odjeven u bijele hlače i vestu. Prišao mi je i rekao; »Oprosti mi dragi prijatelju što sam te ovako izvukao iz kreveta. Želio sam s tobom razgovarati, a tako je malo vremena. Molim te, nemoj se ljutiti...« Oko mene ljudi su stajali sa sklopljenim rukama i pognute glave. Bila je apsolutna tišina. Ostao sam potpuno zatečen ovako poniznim nastupom čovjeka koji je ovdje bio bog i batina. Iz mene je trenutno nestalo bijesa i nervoze. Sant Darshan Singh me pozvao u svoju kancelariju i ponudio čajem od kardamoma. Raspitivao se je li mi smještaj odgovara, kakva je hrana, trebam li što. Objasnio sam mu da me najviše zanima njegovo učenje, jer, kako su mi rekli, u unutarnje te svjetove može odvesti samo živući majstor koji će, kad za to dođe vrijeme, u svom »svijetlećem tijelu« doći po tebe i izvući te iz tvog tjela, kako bi ti pokazao put kroz sve razine, do one zadnje, na kojoj ćeš spoznati konačnu, vječnu i nepromjenljivu Stvarnost. Želio sam znati jesu li svi ti svjetovi o kojima govore religije stvarni u istom smislu kao što je stvaran ovaj naš materijalni svijet. »Kako ideš dalje, sve su stvarniji, rekao bih,.,«, počeo je Darshan Singh. »Naime, ovaj najniži Univerzum kojeg zovemo Pinda, najgušći je, ovdje prevladava materija, a svijesti ima vrlo malo. Kad se uzdignemo iznad ovog svijeta, dolazimo do prvog sljedećeg nivoa, koji se zove Anda, što u prijevodu znači »jaje«, a zapravo opisuje oblik ovog golemog svemira finije materije i više svijesti od materijalnog. Ovaj je svijet još veći od Univerzuma, kojeg znamo kao Pinda. Centralni dio razine Anda poznat je pod imenom astralne ravnine ili astralnog nivoa. Mi u tradiciji Sant Mat ove niže svjetove smatramo negativnim polom Kreacije, a one najviše pozitivnim. Dakle, tim se astralnim nivoom upravlja iz centra koji se zove Sahans Dal Kanwal, neke vrste glavnog grada. Kako izgleda ovaj svijet? Čitav je taj ogromni nivo podijeljen u brojne podnivoe, ono što znamo pod imenom čistilišta i nebesa, a krcat je bezbrojnim kontinentima, rijekama, oceanima, gradovima i ljudskim stvorovima. Sve je to višeg reda no što je na Zemlji, ljepše i zračeće. Nakon smrti na Zemlji, mnogi stižu ovamo, ovisno o nizu faktora. Naravno, ovi su svjetovi nevidljivi za ljudsko oko, zbog svoje više vibracije. Tek razvojem osjeta, koji nisu poznati znanosti, a razvijaju se kroz meditaciju, možemo putovati sviješću na ovaj nivo. Iznad Ande leži nivo koji se zove Brahmanda. treći glavni nivo, čije ime u prijevodu znači »Brahmino jaje«. Takva je oblika, ali veći od prethodnog. Još je finiji i prepun svjetlosti. Ovaj je svijet već načinjen od duhovne supstance, samo s tragovima profinjene materije. Iznad ovog svijeta leži najviša razina na kojoj postoji samo duhovna supstanca, čista svijest. To je čisti duhovni svijet, u kojem više nema uma. Tu je konačna Stvarnost, a ovaj nivo, među ostalima, ima i ime Sat 137

Desh. Duše oslobođene svih okova ovdje zrače svjetlošću koja odgovara svjetlosti čak 16 naših Sunaca. Gospodar najnižeg nivoa ovog najvišeg svijeta Sat Purush zrači svjetlošću nekoliko milijuna zemaljskih sunaca, što si je nemoguće predstaviti dok duša do tamo ne dopre, kroz meditaciju. Nema riječi kojima se može opisati ovaj najviši nivo, koji je nastanjem bezbrojnim čistim dušama, koje ne znaju za nesavršenost, tugu i smrt. Sat Desh je podijeljen na ukupno četiri razine, a najviša od njih je izvor cjelokupne Kreacije. Ovo je samo grubi opis. Kasnije ćemo se vratiti na detalje...«, završio je svoje izlaganje čovjek, koji je šetao svim tim fantastičnim svjetovima kao netko običan ulicama Delhija. Popio sam svoj čaj do kraja i iz pristojnosti ustao. Bio sam impresioniran pričom koju sam čuo i pitao: »Dobro, kako je moguće za obična čovjeka doprijeti u te svjetove? Nije li to nešto slično opisima osoba koje su doživjele kliničku smrt, nisu li one, ustvari, boravile na tim razinama egzistencije...?« Majstor Darshan se osmjehnuo na moj rafal pitanja. Odgovorio je vrlo precizno: »Do tih se svjetova može doći tako da se do izvora slijedi ono od čega su stvoreni - Zvuk i Svjetlo. Zato se to zove Surat Shabd joga. Koncentracijom na unutarnji Zvuk i Svjetlo prodiremo u te više svjetove, koji imaju svoje, da ih tako nazovem, gospodare, čija imena ponavljamo u sebi za vrijeme sažimanja pažnje na unutarnje Svjetlo. Ono se nakon inicijacije od pravog majstora pojavljuje iznutra, na ekranu između očiju. Imena koja sam spomenuo zovemo Pet svetih imena (»Five Charged Names«). Bitno je da majstor, koji ima takvu moć, unutar aspiranta aktivira, odnosno probudi unutarnje Svjetlo i Zvuk, To se odvija za vrijeme inicijacije i ona ne završava dok aspirant ne iskusi ono što će ga kasnije voditi u prakticiranju. Što se tiče iskustava osoba koje su preživjele kliničku smrt, ona su u pravilu vezana uz niže astralne nivoe, koji doista jesu vezani uz veću jasnoću i ljepotu od ovog našeg svijeta, a nastanjeni su bićima koja zrače svjetlošću. Svjetlost o kojoj je riječ nije takva intenziteta da ne bi mogli u nju gledati. Susret s tim višim nivoima, makar se on odigrao u tako nepovoljnim okolnostima, može iz korijena izmijeniti život osobe koja je kroz takvo nešto prošla, jednostavno zato što ona gubi strah od fizičke smrti. Čemu strahovati, kad iza ovog života slijedi jedan daleko manje bolni, dugotrajniji i ljepši? Osim toga, javlja se poštovanje prema čitavoj Kreaciji, jer čovjek vidi ili barem nazire to grandiozno djelo, koje je Stvoritelj kreairao i prema kojemu su njegove sitne brige, zavisti, zloća i taština beznačajni. Otuda transformacija u nekih ljudi koji su na tu »drugu stranu« zavirili igrom slučaja...« Sjeo sam natrag. »,.. Možete li reći još nešto o tim razinama postojanja iznad ovog našeg materijalnog svijeta?« »U redu«, odgovorio je strpljivo majstor Darshan, »počnimo s onim najvišim. Sat Deshom. Ima i druga imena, ovisno o tradiciji koja o njemu govori. Tako se zove i Nij-Dham, Sat Lok, Mukam Haq i Sach Khand. Ovo je područje 138

beskonačno i čista duša ovdje ima iskustvo bezgranične sreće, koju je nemoguće opisati riječima. Ono što često izaziva kontroverzu, jest stanovište nekih majstora Sant Mata da do ovog nivoa nije uspio doprijeti za života na Zemlji nijedan osnivač velikih religija. Mnogi su veliki mistici niže razine doživljavali kao kraj puta i konačni susret s Bogom. S obzirom da čovjek ima i druga tijela, a ne samo fizičko, putovanjem na sve više nivoe ta će tijela otpadati kao velovi iluzije, sve dok ne ostane čisti duh i duša uđe u Sach Khand. To je kraj putovanja. Ili, bolje rečeno, početak kraja, jer iznad Sach Khanda postoje još više regije koje su iznad mogućnosti ljudskog poimanja. Za unutrašnje svemire u Sant Matu postoje i druga imena, iznad Pinde dolaze Trikuti, Daswan Dwar, Bhanwar Gupha i Sach Khand. Međusobno su povezani prolazima nalik tunelima, a jedan od najtežih skokova na više razine odvija se tako da treba prijeći Maha Sunn, golemi prostor u totalnom mraku, koji povezuje Daswan Dwar sa Bhanwar Guphom. Duša koju, kako kažu u Sant Matu, ne vodi majstor, neće moći premostiti ovu prepreku na putu prema čistim spirituainim svjetovima. Dakle, tamo ne možete doći sami, jer ima mnogo prepreka, koje se mogu premostiti samo uz pomoć Majstora, kojeg učenik sreće u atma sarupu, »svijetlećem tijelu«, kroz praksu spomenutih Pet svetih imena, koja su imena gospodara nivoa, a njihovo se ponavljanje naziva simran. Pri tome se treba koncentrirati na »treće oko«, koje ima bezbroj naziva u raznim učenjima, a rezultat ove prakse nije ono što se od joge obično očekuje. Naime, ovdje se želi izbjeći aktiviranje kundalini shakti, a potaknuti sažimanje svijesti u području tisra tila, »trećeg oka«. Kako se svijest povlači iz udova i sažima u »trećem oku«, čovjek počinje osjećati obamrlost ekstremiteta, koja se penje prema gore i kulminira sažimanjem svijesti u točki između očiju. Praktikant će sada obično imati viziju neba, na kojem će jedna zvijezda biti sjajnija od ostalih. Na nju se treba koncentrirati, čime će doći do približavanja istoj, a na kraju će se ona raspršiti i pojavit će se unutarnje Sunce, na koje se treba koncentrirati tako dugo dok se i ono ne rasprši i ustupi mjesto viziji unutarnjeg Mjeseca. Nakon Mjeseca, koji će se raspršiti pred praktikantom, koji će imati dojam da je kroz njega prošao, pojavit će se svijetleći lik Majstora, koji će ga povesti na više nivoe. To izlaženje iz tijela, voljno napuštanje tijela pod vodstvom majstora koji se pojavljuje iznutra, cilj je Surat Shabd joge. Uz simran, vježba se i bhajan, slušanje unutarnjih zvukova kojih ima deset, a za vrijeme njihova osluškivanja s palčevima u ušima, treba ignorirati svaki koji dolazi s lijeve strane. Zvukovi, odnosno svaki od njih, predstavljaju određeni nivo, a pročišćavat će se vježbom, da bi praktikanta odveli iz tijela u više sfere, onda kad on postigne dovoljan stupanj koncentracije. Primjerice, zvuk zvona, kao onih crkvenih, pripada prvom nivou iznad ovog našeg. Općenito se smatra da će zvuk biti taj koji će vas prije izvesti iz tijela od simrana. Uloga 139

majstora je u tome da za vrijeme inicijacije pruži neko iskustvo tih unutarnjih svjetova i svojom pažnjom da impuls praktikantu. Kad aspirant ima unutarnje vizije, postoji test po kojem će znati radi li se o majstoru koji će ga voditi u više svjetove ili Negativnoj Sili, koju zovemo Kal i koja nas veže uz niže svjetove, u kojima ćemo ostati možda jako, jako dugo, da bi se na kraju ipak morali ponovo reinkarnirati na Zemlji. .Ako vizija, bez obzira o čemu se radilo, potraje nakon što ponavljate u sebi simran, radi se o Pozitivnoj Sili, čiji je cilj izbavljenje od okova ove egzistencije...« Ako su već ovi niži nivoi toliko lijepi i u njima se nastavlja život bez patnje, što čovjeka motivira na put dalje?, pitao sam gledajući Darshan Singna u oći. »To je dobro pitanje. Naime, prva tri niža svijeta podliježu potpunom uništenju, koje se događa u periodima koji su za naše pojmove neizmjerni. No, ipak se događa i tada nastupa poništenje, odnosno zamiranje svih duša koje nisu u evoluciji nadišle taj nivo, dakle uzdigle se do čisto duhovnih razina, na kojima više nema uništenja niti vraćanja u krug rađanja. To je jako teško razjasniti nekome tko nema iskustvo tih vrlo visokih razina. Kad jednom krenete na taj put, unutarnje vam iskustvo vrlo jasno govori da više ništa drugo nema pravog smisla, da su svi vaši strahovi i nade nešto prolazno i varljivo, nešto što se događalo svim generacijama prije vas. Najbolja vam je vježba pokušati saznati nešto više o životima drugih ljudi, posebice onih koje smatrate uspješnima i sretnima. Neizostavno će vas vaša saznanja o svim aspektima njihova života dovesti do zaključka da nema nikoga pod ovim Suncem tko nema nešto u svom životu što je bolno, neugodno i što izbjegava. Patnja je sastavni dio ljudske egzistencije. Ako ste ne znam kako uspješni, dohvatit će vas starost, godine i blizina smrti i neizvjesnost što će biti kada ona zakuca na vaša vrata. Starost donosi bolest, slabost, razočaranja i nema čovjeka koji se s tim ne mora suočiti. Dakako, ako prije toga ne skonča tragično, premlad ili od neke teške bolesti. Bol može zaustaviti samo znanje o krajnjoj Istini, unutarnja izvjesnost o tome kuda idemo i zašto smo ovdje. A to možete shvatiti ako umrete još za života, napustite u kontroliranim uvjetima ovo tijelo, zavirite iza zavjese i vidite što vas čeka. Ono što ćete vidjeti, toliko je daleko od užasnih vizija o fizičkoj smrti, toliko je lijepo da će nestati svaki strah od tog trenutka kad ćete morati otići. To saznanje ne možete platiti ničim, ni svim novcem ovog svijeta. Nitko na svijetu nije toliko moćan i uspješan da vam može dati to znanje. Osim jedne osobe - živućeg majstora, koji će vas za vrijeme inicijacije povezati s tom strujom unutarnjeg Svjetla i Zvuka. I to će vas, prije ili kasnije, odvesti na izvor iz kojeg ste došli. Kad jednom krenete, više ne možete ostajati na nižim nivoima, više nećete željeti činiti ništa što će biti protiv volje majstora, ali ne zato što će vas na to netko tjerati. Sant Mat kaže: prvo vidi, pa onda vjeruj! Kad budete jednom osjetili taj čudesni nektar i vidjeli ono o čemu su govorile religije, a malo je tko to i vidio, znat ćete o čemu vam govorim. Tada nećete htjeti stati na pola puta, jer ćete 140

čeznuti za svojim istinskim izvorom, za tom krajnjom Realnošću, zbog koje uopće i živite ovdje na Zemlji...« Kad živući majstor Sant Mata umire, svoju moć prenosi na svog nasljednika pogledom! Bit je te moći da se učenicima u »svijetlećem tijelu« pojavljuje na »unutarnjem ekranu« ili u snovima, te da na samoj inicijaciji omogući kandidatu iskustvo božanskog Zvuka i Svjetla. No, tu se javljaju neke kontroverze. Dok je Sant Kirpai Singh tvrdio da pravi majstor u svakom čovjeku budi Svjetlo i Zvuk već na inicijaciji, zapisi pokazuju da njegov prethodnik, Hazur Baba Sawan Singh, koji je ponio naslov Velikog Majstora, to nije smatrao izvjesnim. Iskustva mogu doći i kasnije, kroz praksu meditacije, tvrdio je. Posebno je osjetljivo pitanje nasljednika u Sant Matu. Hazur Baba Sawan Singh oporučno je za svog nasljednika imenovao Jagath Singha. profesora kemije koji će umrijeti svega tri godine kasnije. Većini je sljedbenika bilo jasno da je za to kvalificiraniji Sant Kirpal Singh, čovjek koji će pronijeti misiju daleko izvan granica Indije i kojega je Hazur za života posebno volio. Nešto se čudno dogodilo i nakon smrti Kirpal Singha. On nije na samrti imenovao svog nasljednika, premda postoji svjedočanstvo žene koja je sjedila do njegova kreveta kada se on nadugo zagledao u oči svog sina Darshana, što se tumači kao prijenos moći na novog majstora. Godinu je dana trajala nedoumica u pogledu stvarnog nasljednika, jer se pojavilo više samozvanih kandidata i razvila se svojevrsna borba za vlast koja će na kraju uroditi nastankom više različitih misija Sant Mata. Kao potencijalni nasljednici javili su se i Ajaib Singh iz pustinjskog ašrama u Rajasthanu, Thakkar Singh koji ničime nije mogao dokazati svoju vezu sa prijašnjim guruom, te stanoviti dr. Harbhajan, koji je do svoje smrti, 1995., nastavio inicirati aspirante uz pomoć magnetofonskih traka s glasom Kirpal Singha. Za to ga je, navodno, on prije smrti ovlastio. Ipak, prevagnulo je uvjerenje da je autentični majstor upravo Sant Darshan Singh, koji je znao sve odgovore na 52 pitanja koja se odnose na detalje o višim razinama postojanja i koji će kasnijim razvojem događaja pokazati vrlo visok stupanj duhovnog razvoja. Stjecajem okolnosti, šest godina nakon smrti Kirpal Singha pronađena je njegova vlastoručna oporuka iz koje proizlazi da je moć majstora doista prenijeta na Darshan Singha. On nije dopustio nikakove sumnje i još je za života imenovao kao sljedećeg u nizu Sant Mat majstora Sant Rajinder Singha, koji će, nakon 21 godine života u SAD-u, u vrlo kratkom roku steći neočekivanu popularnost. To je predvidio i njegov djed Kirpal Singh kada ga je jednom kao sasvim malo dijete podigao na ruke i rekao: »Jednog ćeš dana ti raditi ovaj posao...« Sant Rajinder Singh je oborio sve rekorde u broju iniciranih na ovome Putu, samo se na jednoj inicijaciji u Indiji pojavila čak 21 tisuća ljudi! Aktualni je majstor do 1999. godine u tehniku Surac Shabd joge osobno uveo preko 250000 ljudi. 141

Dakako, pitao sam se kako to da ljudi koji su u ovako visokom stanju svijesti iza sebe ostavljaju kontroverze koje zbunjuju duhovne aspirante. Uočio sam zaokret kod Kirpal Singha koji, za razliku od svojih prethodnika, nije preporučivao meditaciju na lik gurua, već samo na unutarnje Svjetlo i Zvuk. Nakon višegodišnjeg osobna iskustva došao sam do zaključka da se sljedbenici vežu uz fizičku osobu učitelja, pa sam nedorečenosti vezane uz nasljednike u tradiciji doživljavao kao svojevrsno odvikavanje od ovisnosti o fizičkoj osobi gurua i upućivanju na unutrašnja iskustva kao kriterij spiritualnih istina. Jedna opaska Soamiji Maharaja također mi je dala naslutiti da je ipak bit svega u osobnu iskustvu. Naime, u jednom od svojih izlaganja, on je rekao da, ako nije dostupan sam majstor, metodu možete naučiti od njegovog dobrog učenika. Ako ste iskreni, biti će to isto kao da vas je inicirao on sam. To rasterećuje, kao i tvrdnja nekih jogija da, ako ste iskreni, možete doseći i najviša stanja, čak »ako vas je inicirao netko tko sam nije prosvijetljen ili je čak neuk«. Na vrlo sofisticirani način od tih briga vas lišava i Kirpal Singh koji na jednom mjestu pojašnjava da će se na unutarnjem ekranu vaše svijesti kod inicijacije pojaviti »...sam majstor ili njegov prethodnik...« Pitanje koje majstorima Sant Mata obično nisu postavljali, bilo je: je li Majstor sam svjestan da se pojavljuje u vizijama i snovima svojih sljedbenika? Jedan se od njih sam oglasio, glede te zanimljive enigme. Riječ je o Faqiru Chandu, čovjeku koji je doživio 95 godina i bio cijenjen kao jedan od značajnijih likova u tradiciji Radhasoami. On je jednom svom učeniku potvrdio da je imao iskustva viših svjetova, raznih zvukova, svjetla i krajolika, ali je isto tako iskreno izjavio: »Mnogo mi je sljedbenika potvrdilo da su me sretali na mentalnom ekranu, u »svijetlećem tijelu«. Čak sam im davao savjete, no ja ničeg od toga nisam bio svjestan...«. Ne znam je li to tako i s drugim učiteljima Radhasoamija, no Charan Singh, jedan od najuspješnijih iz ove tradicije, dao je do znanja da novopečeni majstor ne mora nužno potpuno vladati tim unutrašnjim prostorima, već se može razviti s vremenom. Kada je preuzeo misiju u Beasu, o njemu su kružile pričice poput one da je isprva htio pobjeći od svoga poslanja. Primjedbe koje su Majstori znali davati u vezi sa životom svojih sljedbenika samo su ponekad dale naslutiti da su svjesni da su se pojavili na unutarnjem ekranu praktikanta. Legendarni guru misije Radhasoami, Soami Ji Maharaj, jedan je od rijetkih koji je u jednom svom tekstu opisao put do izvora Kreacije. »...Dat ću vam tajnu puta, nekoliko napomena koje se na njega odnose. Prvo, fiksirajte svoj um i duh na tisra til. Povežite zajedno um i dušu, ponovo i ponovo, i povedite ih prema unutra. Zamijetite prozor, a zatim i maidan, otvoreno »polje«. Sažmite pažnju na nj. Vidjet ćete petobojni vrt sa cvijećem, a unutar njega - jyoti (svjetlo svijeće). Nekoliko dana uživajte u toj sceni. Tada zamijetite plavo nebo u obliku diska. Povučeni ljubavlju i čežnjom, prođite kroz njega. Tada zurite u 142

svjetlo, neprivržena uma. Čujte beskonačnu zvonjavu zvona i budite apsorbirani u njoj. Nakon toga ćete čuti zvuk školjke. Dopustite da vas on ispuni. Sada, dragi suputniče, pripremite se za drugu fazu. Zamijetite Trikuti, boravište gurua, gdje se čuje zvuk Onkara. Nastavite ići prema gore, otvorite vrata i uđite u bunk nal tunel. Idite do njegova kraja. Prijeđite visoka i niska brda. Vizija je sada obrnuta i vidite kao da ste s druge strane zastora kroz koji ste prodrli. Gledate prema gore, ulazite u regiju nalik tvrđavi i postajete njen gospodar. Vladajte tamo kao gospodar regije. Ovdje duša biva nagrađena predanošću i vjerom. Ovdje se razara sjeme cjelokupne karme. Vidjet ćete debele, tamne oblake, iz kojih neprekidno sijevaju bučni gromovi. Kad se uzdignete iznad debelih oblaka - zamijetite, cijelo je područje crveno, s lijepim crvenim suncem u sredini, koje svojim zrakama sve oboji. Ovdje guru doista daje Ime, jer ovdje je majstorov Shabd-oblik. Taj je Zvuk zapravo peta Veda. Ovdje vidite crveni lotos sa četiri latice, o kojem govore sveci. Detalji i boje postaju vidljivi, kako mu se približavate. Zvukovi zvona i školjke ostaju za vama i čujete zvuk mrdanga (vrsta indijskog bubnja). Nakon toga, kako vaša duša putuje dalje, čujete zvuk ogromnog bubnja, koji se oglašava bez prekida. Ovdje duša hvata Primalnu Struju, iz koje nastaje cijela Kreacija. Tu se vide bezbrojna sunca, mjeseci i nebesa sa zvijezdama. Vaša duša spoznaje potpunu odvojenost od materijalnog svijeta i podiže se u gornji dio Brahmanda, opijena radošću. Vidite i mimoilazite pustinje, planine i vrtove. U vrtovima je umjetnički aranžirano cvijeće. Kanali i prozirne rječice teku u izobilju. Prilazite oceanu, kojega prelazite preko mosta. Zamjećujete tri planine, Mer. Sumer i Kailash. Otuda ulazite u regiju, nepomućena zanosa. Sada duša otvara treći veo i čuje glas regije Sunn. To je Daswan Dwar, okupan briljantnim svjetlom. Nebo Sahansdal Kanwala i Trikutija je iza vas. Duša se ovdje kupa u Manasarovaru i pridruži grupi hansa, »labudova«, a zatim kruži i penje se na vrh Sunn, gdje čuje kingri i sarangi (žičani instrumenti nalik gitari). Nakon što čujete taj zvuk, prodirete kroz Tribeni, »stjecište triju struja«, i ulazite u Maha Sunn, gdje dobivate tajno znanje. U tom je golemom prostoru sferična oblika totalna tama. Četiri različite struje zvuka izviru iz nevidljiva izvora, mijenjajući se i varirajući u tonovima svake minute. Dominira zvuk jhankara (cimbali), koji je neopisiv rječnikom smrtnika. Njegova vas ljepota dovodi u trans. Ovdje se nalazi pet regija ili svjetova u obliku jaja, svi ispunjeni različitim kreacijama i pod vlašću Brahme. Kako netko može opisati ljepotu tih kreacija? Svakom dominira neka boja, poput zelene ili žute, ili čak bijele. Ovi su svjetovi ogromni, takvi da se čitav Univerzum ispod Trikutija prema njima doima beznačajnim. Sada se pripremite za četvrtu fazu. Uhvatite Zvuk. Prođite kroz prijelaz iznad Hansni tunela i uđite u rukmini runel, gdje ćete vidjeti čudan i lijep znak. 143

Pogledom na njega, surat (moć slušanja) i nirat (moć viđenja) postižu mir. Na desnoj su strani svijetli otoci, a na lijevoj mnogi kontinenti prekriveni palačama. Izgledaju kao da su napravljene od bisera, s gornjim katovima od rubina, i optočene smaragdima i dijamantima. Opisujem vam tu čuvanu tajnu. Samo hrabar duh može doprijeti ovako daleko. Nakon toga ćete ugledati Bhanwar Gupha planinu od koje ćete, kako joj prilazite, čuti zvuk Sohanga. Zvuk koji iz nje izlazi nalik je flauti. Ovdje će duša zamjetiti bijelo Sunce, strahovito jake svjetlosti. Regija je prekrasna i puna svjetla. Duše se tamo hrane Zvukom, naokolo se igraju grupe hansa, a s njima su mnogi sljedbenici, suputnici na putu za Sach Khand. Ovdje postoje bezbrojni nivoi i svjetovi, prepuni različitih kreacija i sljedbenika koji žive na nektaru Naama (Imena). U petoj se regiji nalazi mjesto nalik tvrđavi, u kojem je smješten tron Kralja kraljeva. Trebate ga prepoznati kao istinskog kralja. Duša sada napreduje prema velikom i divnom polju ili parku, izgled kojega je apsolutno neopisiv. Tu je i rezervoar, iz kojega teku neograničene struje najukusnijeg nektara koji, kroz velike kanale, putuje prema udaljenim regijama. Zlatne su palače smještene na poljima obasjanim srebrnim svjetlom. Krajolik je neopisiv, ljepota hansa koje žive ovdje neizreciva, svaka sjajeći sjajem 16 sunaca i mjeseca. Duša prilazi pravom ulazu. Čuvari na vratima su hanse. Ovdje duša iz ove regije pita vašu dušu: »Kako vam je uspjelo dosegnuti ovu regiju?« Kao pridošlica, vi odgovarate: »Naišao sam na sveca i on mi je dao znanje o ovome svijetu.« Rekavši to, vaša duša nastavlja dalje uz daršan Sat Nama, koji izaziva veliku radost. Zatim iz lotosa dolazi glas, pitajući: »Tko ste vi i koji cilj ili objekt vas dovodi ovamo?« Vaš je odgovor: »Sreo sam Satgurua i on mi je dao sve potrebne upute. Njegovom ljubaznošću sada imam privilegij daršana.« Od ovog daršana duša iskusi enormno zadovoljstvo. Sat Purush zatim govori o misterijima Alakh Loka i svojim moćima i ljubavlju omogućava duši uspon u još više regije. Ljepota Alakh Loka je apsolutno nezamisliva. Vaša duša, ne mogavši opisati te regije ide dalje i vidi Alakh Purusha, Agam Purusha i zatim monarha iznad svih - Radha Soami. Na svakom koraku, duša spoznaje stvari koje se ne mogu opisati ljudskim riječima. Svaka regija je iznad moći opisivanja riječima. Kakva ljepota i slava! Kako ih mogu opisati? Nema načina da vam to prenesem. Bespomoćan sam. Vaša je duša sada vidjela tri regije iznad Sach Khanda i vladare svake od njih. Vidjeli ste ih i sjedinili svoje biće s njima. Sve što možete reći jest da u tim svetim regijama Ljubav igra glavnu ulogu. Sve je u Ljubavi. Tako je govorio Radha Soami... 144

Imao sam priliku i osobno iskusiti inicijaciju Sant Darshan Singha, koja je potvrdila navode njegova prethodnika. Doista sam čuo kakofoniju zvukova, koje opisuje Sant Mat, i vidio čudnovato plavo svjetlo pred očima. S obzirom da je cijeli proces protekao bez spominjanja tih fenomena, mislim da je svaka sugestija isključena. Postupak se sastojao u tome da je Darshan Singh utisnuo palac na moje čelo, nakon čega sam doživio prvi stadij onoga o čemu govori misija Radhasoami. Vidio sam prvi korak na putu Svjetla i Zvuka. Niz mojih kasnijih iskustava upućivalo je na istinitost tvrdnji majstora Sant Mata. Učitelji ove drevne tradicije naglašavaju da ne treba prolaziti trnovitim putem aktiviranja sedam ćakri, pa zatim krenuti u te više svjetove o kojima govore, već je uz pomoć simrana moguće krenuti iz one točke gdje klasična joga završava. Iskustva koja opisuju nisu sasvim nepoznata u zapadnoj tradiciji, a općenito se kao ljudi koji su dosegli najviše stupnjeve razvoja prepoznaju Jakob Bohme i Emanuel Swedenborg. Potonji opisuje svoja duhovna putovanja na nebesa gdje sreće čitavu silu anđela i drugih bića, a za neka tvrdi da su nekada bili stanovnici drugih planeta! Treba imati na umu da je Swedenborg živio u 17. stoljeću i bio poznat po svojoj učenosti, ali i vidovitosti.

Swami Nikhileshwarananda

Bliska spoznajama koje desetljećima propovijeda Sant Mat su iskustva osoba koje su preživjele kliničku smrt, a njima se bavio niz zapadnih autora, medu kojima su najpoznatiji Elisabeth Kubler-Ross, Raymond Moody, George Ritchie, Melvin Morse i Elizabeth i Peter Fenwick. Prema nekima, svega desetak posto onih koji zapadnu u stanje kliničke smrti ima neobična iskustva putovanja sviješću izvan tijela, najčešće kroz tunel na čijem se kraju nalazi »biće sazdano od

145

svjetlosti«, neki preminuli rođak ili pak samo lijepi krajolik koji odiše neobičnom ljepotom, privlačnošću i mirom. Ovdje se nekima pruža mogućnost izbora da ostanu na »drugoj strani« ili se vrate u svoje zemaljsko tijelo. Katkada odluku mogu donijeti sami, a katkada to za njih učine duhovna bića koja sreću ili »nazočnost«, kako nazivaju neobičnu blagu i bezobličnu energiju koja dominira područjem s one strane groba. Ovdje se javljaju dva problema. Prvi je taj da iskustva kliničke smrti nisu prava smrt, nego stanje vrlo blisko smrti. Čovjek je ipak još uvijek vezan uz svoje tijelo i nije jasno što se dogodi kad on ipak prekorači simboličnu rijeku iz svoje vizije i napusti fizičko tijelo zauvijek. Naime, u većini slučajeva je granica između ovog svijeta i definitivne fizičke smrti u vizijama prikazana kao rijeka, potok, most ili bilo što što simbolizira prijelaz na drugu stranu. Zanimljivo je da se znaju pojaviti likovi poput monaha, kineskih mudraca, najčešće po trojica, koji komuniciraju telepatski i savjetuju onog u čije lice diše smrt. Da je možda doista riječ o iskustvima koja su samo meditativne pnrode Fenwickovi dokazuju doživljajima praktikanata vipassana meditacije. I tu se javljaju tuneli, zvukovi i svjetlo. Dakle, jesu li iskustva za vrijeme kliničke smrti predigra onog što će se dogoditi kad jednom napustimo naše tijelo, ne možemo znati. A kad jednom saznamo, ne možemo se vratiti kako bi to ispričali. Drugo, neki tvrde da čovjek koji za vrijeme kliničke smrti putuje na drugu stranu zadržava svoj zemaljski identitet. Tako tvrdi i Elizabeth Kubler-Ross, to daje naslutiti i Carl Gustav Jung, kao i neka istraživanja dr. Raymonda Moodyja. To bi značiio da se egzistencija istog ega nastavlja i nakon smrti, a ne dolazi do utapanja u nesvjesno ili razgradnje tog nižeg jastva, vulgarno rečeno, osobe s imenom i prezimenom. Ili je u pitanju situacija kad do stvarne razgradnje nižeg ega, kako to tumači većina istočnjačkih škola, dolazi tek nakon stvarne i definitivne fizičke smrti. Dakako. to otvara niz pitanja glede toga da li jogi za života uopće može zaviriti na drugu stranu ili samo ima iskustva nalik onima kod kliničke smrti. U ranim spisima Mormona postoje svjedočanstva o stanju fizičke smrti, kad jedan od osnivača crkve opisuje svoj »onostrani« susret sa pokojnom suprugom, ali i sa kćeri koju su još kao bebu rastrgali vukovi. Iz njegova opisa proizlazi da je dijete na »drugoj strani« nastavilo rasti kao da živi na Zemlji. Mormoni općenito ideje koje proizlaze iz istraživanja Moodyja i drugih autora podržavaju kao vjerodostojne. Pod neobičnim sam se okolnostima sreo sa sličnom tvrdnjom jedne meni bliske osobe čija je kćerkica preminula još kao beba. Kasnije se javljala u snovima svojoj majci, izgledom kao dijete od nekih osam godina. Tvrdila je da se na svijetu s one strane fizičkog normalno razvija dalje. Dok znanost isključuje postojanje memorije izvan strukture mozga, religije vjeruju u funkcioniranje duha izvan fizičkog tijela. Ako je točno prvo uvjerenje, upitan je smisao ljudskog postojanja na Zemlji. Svaki je čovjek tek karika u 146

biološkom evolucijskom lancu, bez smislene misije ili cilja u svom kratkom životu. Dakako, religijsko shvaćanje daje kozmički smisao i dokazuje realnost Stvoriteljeva plana u kojem svatko igra svoju ulogu. A izgleda da nas od neosporne potvrde bilo koje od ovih teorija dijeli vrlo tanak, neprobojni veo. Posebno je zanimljiva činjenica da je i Cari Gustav Jung 1944. godine preživio infarkt za vrijeme kojeg je sviješću putovao izvan svog fizičkog tijela. Kako to opisuje kasnije, naglo se udaljavao od Zemlje, nekuda u međuzvjezdane prostore, dok su kraj njega munjevito prolazile planete za koje je vjerovao da pripadaju Sunčevu sustavu. Kada se konačno ponovo našao u svome tijelu ostalo je samo sjećanje na iskustvo koje u nekim elementima frapantno podsjeća na opise iz djela »Presveta Trinozofija«, tajanstvenog europskog mistika, diplomata, skladatelja, kemičara i poliglota, grofa St. Germainea. Čudesni je grof navodno redovito viđan na dvorovima 18. i 19. stoljeća, a da mu se fizički izgled nije nimalo mijenjao. Mnogi su suvremenici tvrdili da je St.Germaine imun na proces starenja, a Voltaire ga je zvao »čovjekom koji sve zna i nikada ne stari«. U već spomenutom i jedinom pisanom dokumentu koji je ostavio iza sebe, čudnovati grof opisuje svoj put kroz Sunčev sustav, s takvom preciznošću da se teško oteti dojmu da je tamo doista putovao. S obzirom da nije jasno tko bi mu u to vrijeme mogao biti prijevoznik, preostaje teza da je imao sposobnost projiciranja svijesti izvan tijela. Ili je i on na neki način prošao kroz stanje kliničke smrti. Dr. Raymond Moody pružio je još neke podatke koji su, gledani u svjetlu Sant Mata i njegovih majstora s turbanima na glavi koji se pojavljuju na »unutarnjem ekranu«, blago rečeno - čudnovati. On je za vrijeme demonstracije funkcioniranja psychomanteuma opisao reakcije trideset svojih studenata, od kojih su čak sedmorica, međusobno neovisno, imala viziju istog čovjeka s turbanom na glavi! Dapače, vidjeli su ga iz raznih uglova prostorije s ogledalom, unutar koje se eksperiment odigravao. Sam Moody kaže da to nikada nije mogao razjasniti koristeći se svojim poznavanjem kolektivnog nesvjesnog i psihologije pojedinca. Upravo je fantastična priča gde Hughes iz Kentuckya, koja je na samrtnoj postelji, još 1928. godine, imala viziju Sikha s turbanom na glavi i sklopljenim rukama. Svijetleće je tijelo nepoznate spodobe ušlo u tijelo bolesnice i ona se sljedećeg jutra probudila potpuno zdrava. I u godinama koje su slijedile redovito je viđala nepoznatog sveca, ali ovaj put u društvu slična lika, kojeg je zvala njegovim »duhovnim sinom«. Četrdesetih je godina prvi put vidjela fotografiju Hazur Baba Sawan Singha i u njoj prepoznala svijetleću viziju koja ju je spasila od smrti! Tada je odlučila naslikati portret drugog sveca, koji ga je pratio u kasnijim vizijama. Već na prvi pogled jasno je da je u pitanju Sant Kirpai Singh, kojeg je fizički prvi put srela u Washingtonu tek 1955. godine. Dok je oslikavala njegov lik, nije uopće znala da postoji niti da će za koju godinu postati živući majstor San Mara.

147

Jung je u snovima sretao preminule osobe, špekulirao je dosta o tome da se ne radi o pukoj mašti, već stvarnom kontaktu, a i sam sam imao jedan takav izrazito živopisan i realistični kontakt s 27-godišnjim prijateljem koji je poginuo u saobraćajnoj nesreći. Bilo je to stanje koje možemo zvati »budnim snom«, kad je čovjek potpuno svjestan svega što sanja. Moj mi se prijatelj ukazao rekavši nekoliko rečenica koje sam u cjelini upamtio i čak bio dovoljno svjestan da ga upitam gdje se sada nalazi. Odgovorio je da je s njim sve u redu i da se nalazi na onome što mi zovemo astralnim nivoom. Dosta neobično, jer se radilo o čovjeku koji za života nije pokazivao nikakav interes za okultno. Moja je vizija bila toliko snažna da sam danima razmišljao da li da svoje iskustvo priopćim njegovoj majci koja, osim njega, nije imala djece. Na kraju sam odustao, pobojavši se nerazumijevanja i neke neočekivane i neugodne reakcije. Vrijedi istaknuti i slučaj Amerikanca Daniona Brinkleya, bivšeg marinca kojega je udario grom, uslijed čega je preživio kliničku smrt. Prvi put, jer se u istoj situaciji našao još jednom, nakon srčanog udara. U svoja dva »postmortalna« iskustva Brinkley je na svojevrsnom unutarnjem ekranu vidio čak 122 događaja iz budućnosti čovječanstva. Navodno se 95 njih već dogodilo. Iz njegovih se opisa može naslutiti da bi budućnost mogla biti manje neizbježna i definitivna no što se to vjeruje u istočnjačkim filozofijama. Ono što vidi netko tko je u budućnost zavirio, zapravo bi bila najvjerovatnija varijanta budućih događaja. Tibetanska knjiga mrtvih zapravo je priručnik za umiranje koji opisuje sva božanstva, svjetla, zvukove i duhove koje umirući sreće na svom putu na drugu stranu. Sva su ona samo projekcija našeg vlastitog uma i kao takve ih treba ignorirati. Spomenuti je Faqir Chand u tradiciji Sant Mata načinio radikalan zahvat potvrđujući to kao činjenicu i tvrdeći da su i duhovni učitelji iz »unutrašnjih svjetova« također samo projekcija našeg uma. Na to je došao kad se na fronti našao u bezizlaznoj situaciji. Ukazao mu se njegov guru i rekao da ne treba brinuti, jer premoćni neprijatelj ne dolazi u konačni obračun, već želi samo odnijeti svoje poginule. To se pokazalo točnim, pa je Faqir pohitao zahvaliti svome učitelju. Ovaj ga je čudno pogledao i otvoreno mu rekao da nema pojma da se ukazao bilo kome. Dapače, u to je vrijeme bio zabavljen sasvim drugim poslom i uopće na svojeg učenika nije mislio. Faqir Chand otada živi u uvjerenju da su svi religijski doživljaji samo projekcija uma. Slično je tvrdio za snove, ističući da su oni uvijek vezani uz ono do čega nam je stalo na materijalnom planu. Univerzum je nezamislivo velik, mehanizam koji pojedinac ne može pojmiti i ovaj je mudrac uvijek tvrdio da zapravo nema načina da ljudsko biće spozna čitavu Kreaciju. Prosvjetljenje je razumijevanje te istine, prepuštanje struji života, izostanak slobodne volje, koja je samo još jedna iluzija našeg ega. Kako bi rekla Byron Katie, straha nema. jer se sve već dogodilo. Da smo upravljali događajima samo nam se pričinja. Krishna, Vishnu, bogovi i nebeska bića ne postoje izvan nas, već 148

su stanovnici naše svijesti. Zanimljivo je da su to rekla dvojica gurua koji su u mladosti doživjeli ono što je san mnogih: ukazanje bogova poput Krishne, Shive i drugih. Riječ je o Poonjajiju i Faqiru Chandu, iako su došli iz različitih tradicija, za njih je sve što se događa samo kazalište, a svijest je jedino što stvarno postoji. Kada je u pitanju Faqir Chand, njegovo viđenje Krishne još u mladosti poprimilo je bizarne karakteristike. Naime, Krishna je u jednom trenutku Faqiru naredio da pojede balegu, kako bi dokazao svoju predanost! U kasnijim je godinama gurua mučilo pitanje kako bi Bog od svog odanog vjernika zatražio nešto takvo i došao do zaključka da je Krishna bio savršen, ali ipak proizvod njegova vlastitog uma. Premda su u kasnijim godinama mnogi tvrdili da se Faqir Chand čak fizički pojavio u trenucima kada im je bio potreban, te riješio neki njihov problem, on je ostao nepokolebljiv u svojoj tvrdnji da su sva takva ukazanja isključivo produkt naše vlastite svijesti. Nije isključivao mogućnost da poneki rijetki guru doista tu i tamo zna što se zbiva u umu njegova učenika, ali se vrlo oštro izražavao o duhovnim učiteljima koji su puštali svoje sljedbenike živjeti u uvjerenju kako posjeduju ovakvu sposobnost koja u većini slučajeva ne postoji. Faqir Chand je jednom rekao da sebe smatra mjehurićem koji je nastao u beskonačnom božanskom oceanu u koji će se nakon smrti natrag vratiti. Time se zapravo približio Advaita Vedanti koja, prema shvaćanjima Sant Mata, predstavlja nižu razinu razumijevanja Istine. Zanimljivo je da je Darshan Singh smatrao da Faqir Chand nije dosegao sam vrh ljudske duhovne evolucije, pa je stoga u njega bila izražena skepsa, čak i nesigurnost u to što se događa nakon fizičke smrti, a što je otvoreno i rekao pred sam kraj svog života. Darshan Singh je kategorički tvrdio da je pravi majstor sveznajući i za njega takovih sumnji nije bilo. Tijelo je napustio svjesno, u 8 sati ujutro, 30. svibnja, 1989. godine. ispravio se u krevetu, ponovo legao, udahnuo i napustio fizičko tijelo. Iz niza njegovih izjava vidljivo je da je znao da će napustiti ovaj svijet, pa to služi kao dokaz da je doista spadao u rijetku kategoriju duhovnih učitelja koji su znali točan trenutak vlastite smrti. Faqir je inzistirao na tome da duhovni učitelj na nikakav način ne može učeniku pomoći u borbi sa svjetovnim nedaćama, jer je sve u njegovu umu, pa meditaciju ne valja propuštati. Upozoravao je na ljudsku pohlepu i nevoljkost odricanja od materijalnih dobara, a preporučao je zanimljivu vježbu. Treba 365 dana uzastopce od vlastita obroka odvojiti dio i dati ga siromašnima, a ako je osoba i sama siromašna, dovoljno je ostacima nahraniti neku životinju. »Vidjeti ćete do kakovih će to dramatičnih promjena u vašem životu dovesti, na duhovnom i materijalnom planu«, govorio je. Oni koji su ga poznavali obožavali su ga zbog njegove iskrenosti, nesebičnosti i asketizma. Vjerovali su da je on negirao svoje moći iz puke skromnosti, a kao dokaz navode njegovu vidovitu najavu da će iz Amerike doći »u kovčegu«. To se i obistinilo, jer je umro za posjeta Pitsburghu. 149

S obzirom da se većina sljedbenika raznih gurua trudi dokazati kako je njihov učitelj stalno svjestan svega što se njegovim učenicima događa, želim ovdje pokušati razriješiti ovu delikatnu dilemu, kroz pojašnjenje koje je Hazur Baba Sawan Singh dao jednom zapadnjaku. Istoga su mučila ona pitanja koja muče mnoge, željeli to oni priznati ili ne, A to je: kako to da mnogi sljedbenici poznatih gurua stradavaju u raznim životnim situacijama na koje ih je učitelj, ako je sveznajući, mogao upozoriti? Kako to da gurui znaju davati izjave iz kojih je posve jasno da sa nekim od očiju skrivenim činjenicama nisu upoznati? Ili obećaju nešto na što kasnije jednostavno zaborave? »... Svaki put kada savršeni majstor nekoga inicira, on stvara odnosno prenosi svoj astralni lik u njega, i otada, majstor nikada ne napušta učenika. Dvojnik, drugo ja ili astralni lik majstora je ono što katkada zovemo unutrašnjim majstorom... Učitelj ponekad te »dvojnike« naziva svojim agentima. Oni obavljaju njegov posao, brinući se za sve njegove učenike. Oni imaju moć djelovanja bez granica. Mogu učiniti ono što majstor želi i slušaju njegove naredbe. Ljudska strana majstora ne mora znati što se događa u životu, neke osobe. Ona se može nalaziti na drugoj strani kugle zemaljske. Majstor neće znati pojedinosti (iz života te osobe), ali ih može znati ako želi. Kada bi takav duhovni učitelj imao milijun sljedbenika, imao bi astralnu kopiju sebe u svakome od njih i ona bi se brinula o učeniku cijelo vrijeme. Njega bi obavještavala u ekstremno hitnim situacijama...« U tradiciji Sant Mata prva iskustva bljeskova svjetlosti nastaju kad praktikant ovlada metodom do te mjere da obamrlost dopire od njegovih udova do solarnog pleksusa. Bljeskovi dolaze i odlaze i još uvijek se radi o umu koji te senzacije proizvodi. Ipak, to su oni prvi znaci napretka, koji se nastavlja tako dugo dok čitavo tijelo ne obamre poput kamena, Ponavljanje simrana dovodi do takva stanja, koje zatim rezultira osjećajem da čovjeka kroz tjeme iz njegova tijela izvlači neka neodoljiva magnetska sila. U prvom stadiju se radi o djelomičnom putu svijesti izvan tijela, da bi se naprednom praksom došlo do pune projekcije u više nivoe. Tada praktikant prolazi kroz područja mraka, tunele i prolaze koji frapantno podsjećaju na opise onih koji su doživjeli kliničku smrt. Nakon što je u potpunosti ovladao sposobnošću napuštanja tijela po želji, praktikantovi se uvidi u više regije iznenadno poboljšavaju i on doživljava neopisivu ljepotu izvanzemaljskih krajolika i zvukova. Sawan Singh je objasnio da su svjesnost i jasnoća doživljaja u takovim stanjima daleko iznad najoštrije percepcije koju poznajemo u vrijeme boravka u našem fizičkom tijelu. Put koji je ranije opisan iz usta Soamijija nije zgorega u mislima proći još jednom, ovaj put vođeni opisima drugih praktikanata Surat Shabd joge i sličnih metoda. Svjetlo koje prethodi pojavi »svijetlećeg tijela« gurua zove se ashtdalkanwal, a koje će boje biti svjetlo može ovisiti o karmi praktikanta. Ovdje su 150

zvukovi već magične ljepote, a uvijek se treba držati upute da se koncentrirate na zvukove zvona, koja vode do prve stanice na stvarnom putu u unutrašnje svjetove. Sada se spremate na sljedeći nivo do kojeg ćete dospjeti sažimanjem pozornosti na ritmičke zvuke bubnjeva ili gromova. Na putu do tog, drugog nivoa, Trikutija, postoji zamka koja može duši onemogućiti dalji napredak. Riječ je o već spomenutom tunelu, kojeg tradicija Radhasoami zove bunk nal. Opet se naglašava važnost unutarnjeg vodiča. Probijete li se ipak do Trikutija, čije ime dolazi od triju planina svjetlosti koje se nalaze na ovom nivou, stigli ste u područje moćnog univerzalnog uma, područje porijekla vaše karme. Trikuti se može prevesti i kao »trokut«, a neki misie da se radi o simboličnom prikazu Svetog Trojstva ili ideje o cilju meditacije - jedinstvu meditanta, objekta meditacije i samog procesa meditacije. Ovo je područje najteže proći, stoga što ovdje morate potpuno predati svoj um. To nije lako učiniti odmah, pa će duša na ovoj razini egzistencije morati provesti neko vrijeme. Privlačna je moć ovog nivoa tolika da duša ne želi ići dalje, a Faqir Chand je pojasnio da se ovdje ostvaruje doslovce svaka želja. Zaželi li jogi imati svoj svijet u kojem će biti kralj, taj će se svijet trenutno stvoriti. Neprekidni krug želja, čežnje i užitka može dušu zarobiti na ovome nivou na gotovo neograničeno vrijeme i samo oni najjači će odbaciti i ovu posljednju veliku iluziju uma. Po svemu sudeći, kad dođe do neobjašnjivog ozdravljenja od neizlječive bolesti, radi se o poništenju loše karme čiji su korijeni na ovoj razini, što bi moglo značiti da jogi koji već osuđenu osobu ozdravljuje ima moć djelovanja na nivou Trikutija. Iz nivoa Trikutija vodi deset prolaza, a samo je jedan od njih onaj koji vodi na sljedeću višu razinu - Daswan Dwar. Ovdje je jogi okružen blještavim svjetlom nalik dijamantima i više nema crvenkastog svjetla Trikutija. Ovdje se nalazi Manasarovar, »jezero besmrtnosti« u kojemu se duša može očistiti od posljednjih otisaka svoje materijalističke svijesti. Darshan Singh je jednom svom učeniku objasnio da do površine jezera Manasarovar vode 84 stepenice, što se dugo smatralo tajnom jer je tu razinu točno mogao opisati samo onaj koji je se uspio do nje probiti. Kada su Sikhi u Amritsaru gradili Zlatni Hram, okružili su ga bazenom vode koji simbolizira upravo »jezero besmrtnosti« s trećeg nivoa egzistencije. Najjeziviji je opis puta duše do Bhanwar Guphe, a koji prolazi kroz Maha Sunn, golem prostor totalne tame, gdje se gubi i snažna svjetlost duše praktikanta koja je odmakla tako daleko na duhovnom putu. Na razini Bhanwar Guphe, aspirant spoznaje da osim njega ništa ni ne postoji. Subjektivno duša doživljava ovu razinu kao rotirajući energetski kotač koji emitira prekrasan zvuk flaute. Na putu do nje nalazi se »čudesna struktura unutar tunela rukmini«, nešto o čemu majstori ove tradicije nisu nikada pisali detaljno i za što zna samo onaj tko je tamo bio. Soamiji Maharaj ga spominje samo uzgred. Uz ovu je strukturu vezana neka neobičnost, pa 151

izgleda da je to zadržano kao test istinitosti izjava onog tko tvrdi da je do ove razine uspio doći. Na kraju dolazi Sach Khand, kraj puta, kada nestaje i ona najsuptilnija razlika između duše i Boga. Za majstore ove tradicije doživljaji smrtnika vezani uz predviđanje smrti bliske osobe, stanja bliska kliničkoj smrti, ukazivanje svjetlosnih bića odjevenih u bijele odore i vizije dvoraca, čudesnih građevina i krajolika nadnaravne ljepote ne predstavijaju visoke duhovne domete. Radi se o pomoći s viših razina onome tko je utjehu ili znak zavrijedio ovim ili prošlim životom. Nije nemoguće, obično na nižim razinama, sresti preminule rođake koji ovdje nastavljaju svoju evoluciju ili čekaju povratak u neko novo tijelo na Zemlji. Nedvojbena je činjenica da je Sant Mat tradicija svojim opisima najbliža onome što znanost danas smatra opisima onostranih svjetova igrom slučaja dostupnih onima koji su preživjeli kliničku smrt. U korist toj tvrdnji idu i iskustva američke spisateljice Ginny Katz, kao i stanovitog Jamesa Arnsby-Jonesa. I jedno i drugo su imali prilike sviješću putovati po višim razinama egzistencije i sretati »gospodare nivoa« na koje su stizali. Ovdje su jasno vidjeli kako nastaju čitavi svemiri i kakva je uloga ljudskih bića u globalnom Božjem planu. Možda tu sitnu, a toliko važnu rolu pojedinca najbolje iliustrira misao Mahatme Gandhija: » Sve što radite u životu beznačajno je. Ipak, važno je da to radite.« Vizije Arnsby-Jonesa dolaze od unutarnjeg vođenja njegova gurua Kirpal Singha i to prije no što ga je fizički sreo. Opisi viših regija precizni su i odgovaraju tradicionalnim tumačenjima, s time da im Jones daje poetski ton. Njegova komunikacija s unutarnjim majstorima jasna je, a doživljaji »božanskih zvukova« i gigantskih vrtloga energije iz kojih nastaju nezamislivo veliki svjetovi, ne daju mjesta sumnji. I opet se ovdje, kroz razgovore s učiteljima unutarnjih svjetova, povlači jedna centralna misao: bit dostizanja duhovnih svjetova u kojima vlada neizmjerna ljubav moguć je samo neprivrženošću materijalnim bogatstvima. Sufi mistik koji je na Zemlji živio prije nekoliko stoljeća i kojeg Jones vidi u crvenkastoj halji koja podsjeća na jednu vrstu azijskog cvijeta, govori mu da je ovamo dospio tako da je »ljubavi Božjoj žrtvovao sva svoja imanja, zemaljsku sreću i fizičko zdravlje...«. Bez potpune predaje Bogu, ma kojoj vjeri pripadao, nema bijega s nižih razina postojanja, i ljepota kojoj si na Zemlji privržen na kraju će te natjerati da se vratiš u svijet neprestane bitke za opstanak, bolesti, gubljenja, bolne taštine i starosti, govori Jonesu negdašnji perzijski pjesnik. Ginny Katz je u meditaciji vođena u krajolike nalik dječjim bajkama, a čitavo je vrijeme s njom Peddar Zasq, majstor iz unutarnjih svjetova, koji je u svom zemaljskom životu bio kontroverzni Paul Twitchell. Tako barem ispada iz priče ove Amerikanke iz Oregona, koja tvrdi da je posjećivala hram Asklepija u duhovnom svijetu, gdje je učila kako u liječenju nekih bolesti koristiti dijamante. Sretala je i mnoge znane likove iz spiritualne povijesti naše planete, no njeni opisi

152

nemaju uvjerljivost onih koji dolaze od pripadnika tradicije Sant Mata, odnosno Radhasoami. Na Zapadu se neovisno od istočnjačkih propovijedaju tehnike astralne projekcije i često se, kao kod tzv. »tehnike užeta«, obećaje brz uspjeh. To znači izlaz svijesti iz tijela, a osobito su zanimljivi neki opisi putovanja pomoću astralnog tijela fizičkim svemirom. Za razliku od većine onih koji su iskusili stanje blisko smrti, oni koji su navodno izašli iz tijela pomoću spomenute metode tvrde da se činjenica da se nalazite u astralnom tijelu očituje na niz raznih načina. Tako u tom stanju ne možete zatvoriti oči, slika koju vidite zapravo je obrnuta, kao u ogledalu, a i vaša vizija nije ograničena kutem koji pokrivaju vaše fizičke oči. Ako putujete nekom zatvorenom prostorijom, nećete tamo vidjeti samo predmete koji se ovdje nalaze sada, već i one koji su ovdje stajali dulje vrijeme u prošlosti. Zagledate li se u sliku na zidu koja prikazuje kalifornijske plaže, budite oprezni. Može se dogoditi da vaš um tu scenu pretvori u stvarnost, odnosno astralna projekcija postane splet realnog i mašte. Ovladavanje svijetom u koji tek prodirete zahtijeva dosta vremena. Jedno moje iskustvo u meditaciji uzdrmalo je sva moja znanja o područjima iznad ovog materijalnog. U jednom sam se trenutku »našao« u zatvorenoj špilji u kojoj sam sjedio prekriženih nogu, očito u meditaciji. Pritvorenim sam očima uočio sivkastu stijenu na lagano povišenom mjestu i izlizanu pustinjačku halju preko koljena, te u djeliću sekunde spoznao da je moje pravo tijelo vrlo dugo vremena upravo tamo, a ne ovdje, u ovom svijetu! Obuzeo me neodoljiv osjećaj da sam se na neki način iz »onog« tijela sviješću »projicirao« u ovo moje zemaljsko tijelo s kojim sam se toliko poistovjetio da čvrsto vjerujem u stvarnost koju vidim oko sebe. U kasnijim kontaktima s razvijenim misticima doći ću do zapanjujućih saznanja koja će nadići svaku maštu, kad je riječ o tim »podijeljenim stvarnostima«. Mnogi izvori koji nisu imali pojma da tradicija Radhasoami uopće postoji dali su mi naslutiti da su viši svjetovi u koje nas vode osobiti zvukovi, najčešće kroz karakteristične tunele, doista stvarni. Igrom slučaja, pred više sam godina u Međugorju upoznao vrlo pobožnu ženu koja je unutar međugorske crkve doživljavala neobične vizije. Tako je, kako mi je pričala, u praznoj ckrvi odjednom čula »prelijepe zvukove violine koji su dolazili sa svih strana i svojom su ljepotom nadmašivali zvuk ovozemaljskog instrumenta«. Istovremeno je vidjela kako se u zidu crkve otvara tunel na čijem se kraju nalazilo svjetlo. Učinilo joj se da su zidove tunela činili fratri odjeveni u tamnosmeđe halje. Sjetimo li se sličnih slika Hieronymusa Boscha i Fouqueta, francuskog slikara iz 15- stoljeća, jasno je da je ideja napuštanja ovog svijeta kroz osobite tunele dobro poznata u svim tradicijama. I »glazba sfera« nije manje poznata.

153

Nekoliko misli iz pisama koje je Soamiji Maharaj pisao Hazur Babi Sawan Singhu u periodu od 1896. do 1903. godine, najbolje ocrtavaju istinu o ljudskom biću, kako bi ono trebalo živjeti i čemu težiti. Želi li, naravno, dostići cilj svog postojanja na ovoj planeti. Ovo je tijelo poput sna. Kad je tijelo samo nestvarno, onda su i sve stvari ovog svijeta nestvarne. Nam (Ime Božje) je jedina istina. Drži se čvrsto za Njega. Tijelo je boravište bola i ugode. Po potrebi, oboje moraju djelovati. Satsang(aspirant) odrađuje godine patnje u nekoliko dana. Stoga ne brini. Pozdravi trenutak bola kao blagoslov, jer i bol i radost nam šalje On. Kad sve dolazi od Njega, čemu se žaliti? Bog je uvijek s nama i stalno nas promatra. Ako je bol za našu dobrobit. On nam šalje bol. Ako je ugoda za našu dobrobit. On nam šalje ugodu. Oboje nam dolaze Njegovom voljom. Brini samo o meditaciji. Stvari ovog svijeta ići će svojim putem. One se stalno nastavljaju i nikada ne prestaju. Uvijek pamti da moraš napustiti ovaj svijet. Za sve što učinimo pod utjecajem uma morat ćemo snositi posljedice, Utisni u svoj um da uvijek živiš u Božjoj volji. Tada ćeš postići sve. Nemoj nikada misliti da bi trebao posjedovati neku stvar. Nemoj nikada misliti da je netko manje vrijedan zauzeo viši položaj koji zavrjeđuješ ti. Takve niske misli i želje ne smiju nikada poteći tvojim umom. 154

Shvati da se svatko peče u tavi Iluzije i da se u njoj sva bića prže dan i noć. Zašto onda za njom čeznuti? Jedina želja treba biti molitva za ljubav i vjeru pod stopalima Učitelja i slijeđenje njegova učenja. Ne budi ushićen čak ako ti je dano gospodstvo nad četrnaest svjetova, jer je to nestvarno i prolazno. Ako voliš nestvarne stvari, bit ćeš zavaran. Ako ti je tvoje gospodstvo oduzeto, ne osjećaj se depresivno, jer Onaj tko ti ga je dao, uzeo ga je natrag. Ono je za tebe bilo nestvarno i uvijek je pripadalo Njemu. Ma koliko te netko hvalio ili kudio, ne smiješ biti oduševljen pohvalama niti potišten pokudama. Ostani u volji Božjoj i budi sretan ma gdje te On smjestio. Ovdje nećemo živjeti vječno, Duljina je našeg života određena u sekundu, a tako i naši dahovi. Povuci svoj um od svjetovnih želja i drži pažnju na Shabdu (Unutarnji Zvuk). Svjetovnim stvarima upravlja karma iz naše prošlosti. Bile one dobre ili loše, kroz njih moramo proći. Neka te to ne brine. Radije brini o tome da se posvetiš meditaciji. Pozdravi trenutak patnje, jer te podsjeća na Boga. On dolazi Njegovom milošću. nikako drukčije. Zato ostani neuznemiren uslijed patnje.

155

DO POSLJEDNJEG DAHA Rekao bih: ukupni zbroj svih umova iznosi jedan. Erwin Schrodinger Ljudi su oduvijek jogije zamišljali kao osobe koje imaju kontrolu nad svojim tjelesnim funkcijama, čak do te mjere da mogu izazvati suspenziju životnih procesa, tako da zaustave disanje i rad srca. To je bio predmet i mog interesa u prvih danima susreta s ovom disciplinom, a poticala su ga i neka novija istraživanja, poput onoga dr. Hiroshi Motoyame, japanskog liječnika i duhovnog adepta, koji je popularizirao danas ne manje poznatog Satyananda Saraswatija. Jogi je Japanca impresionirao svojom sposobnošću djelovanja na vitalne funkcije, na koje se inače voljno ne može utjecati, .Amerikance je na isti način osvojio Swami Rama, a već sam naveo primjere Swami Hariharananda Girija i Swamija Narayananande, koji su van svake sumnje mogli ući u stanje svojevrsne hibernacije, kad bi na mnogo sati, čak i dana, potpuno zaustavili proces disanja, a prema nekima, i rad srca. Prema drugima, nije se radilo o potpunom zaustavljanju srčanih otkucaja, već njihovu znatnom usporavanju. Potpuno se zaustavljanje disajnog procesa naziva kevala kumbhaka, a prema klasicima joge, kad »preskočimo« tisuću dahova, zaustavlja se proces starenja organizma. Danas u Indiji nema mnogo onih koji to mogu doista pokazati, a oni koji su ovladali ovom vještinom najčešće žive kao lutajući sadhui, koje možemo naći oko svetih gradova Indije. Jedan se od njih nalazi u blizini Mathure, živi uz obalu rijeke Jamuna, a ovladao je pranajamom tako, da može period zadržavanja daha protegnuti na četiri minute. Pri kraju tog perioda čitavo mu se tijelo počinje tresti, osobito gornji dio, valjda zbog naglog podizanja kundalini shakti. Kad sam u jednom kopenhagenskom centru za jogu saznao za klinička ispitivanja u kojima je potvrđeno da jogiji vježbama disanja mogu sniziti tlak na samo 30/15, uhvatila me želja da pokušam nešto slično. Upute sam dobio od jednog kvalificiranog jogija, ali sam ja čitavu stvar malo ubrzao. Na svoju žalost, Naime, nekako sam dosegnuo period zadržavanja daha od tri minute i četrdeset sekundi. Ono što sam doživio zbog ovako isforsiranog tempa, bilo je zastrašujuće. Iskusio sam osjećaj gubljenja, kao da nekuda tonem, a ispunjavala me nekakva zebnja, koju je teško izraziti riječima. Odustao sam vrlo brzo. 156

Ipak sam, muvajući se Indijom, pokušao naći nekog, tko bi mogao demonstrirati ono o čemu sam toliko slušao. Znao sam da su nekada fakiri i jogiji zakapani u zemlju na više dana, da bi se iz tog stanja obamrlosti, u koje su zapali pod zemljom, ponovo vraćali u ovo svakodnevno, svega sat vremena nakon otkopavanja. Tako sam saznao da je takva praksa u Indiji zabranjena zakonom, još 1955. godine, a zbog čestih smrtnih slučajeva kod ovakvih egzibicija. Znao sam da većina jogija, koje sam upoznao, zna o čemu se radi. Neki od njih bi, uz odgovarajuće pripreme, mogli kod sebe izazvati to stanje obamriosti, ali u pravilu nisu za to pokazivali nikakav interes. Pitao sam se koliko ima dokaza da nešto takvo uopće postoji? Ispostavilo se da oni najuzbudljiviji opisi spadaju u prošla stoljeća, s jednom iznimkom. Naime, Brian Inglis bilježi slučaj jednog jogija iz 1974. godine, koji je ostao više sati klečeći s glavom zakopanom u pijesak, dok mu je puls bio svega dva otkucaja u minuti! Najutemeljenijom se smatra priča o fakiru Haridasu, koji se javlja u zabitim dijelovima Indije još u dvadesetim godinama 19. stoljeća. Ubrzo privlači pažnju svojim neobičnim moćima. Jedan visoki državni činovnik tvrdi da je bio svjedokom ukapanja Haridasa pod zemlju u trajanju od četiri mjeseca, da bi fakir nakon otkopavanja bio sasvim zdrav i normalan. Kad je to potvrdio i jedan liječnik iz Europe, za ovaj se fenomen zainteresirao Maharadža od Lahorea, obrazovani i bogati Indijac, koji je Haridasu ponudio veliku nagradu, ako svoju vještinu demonstrira pod kontroliranim uvjetima. Fakir je pristao, a maharadža je u eksperiment uključio nekoliko engleskih liječnika i časnika. Haridas je pregledan i ustanovljeno je da ima mišiće ispod jezika prerezane. To zato da može izvesti ono, šro se u jogi zove kecari mudra, savijanje jezika prema unutra, tako da se zatvori otvor koji vodi od grla prema nosnoj šupljini. To olakšava zadržavanje daha, a prema nekima, omogućava i lučenje amrita, nektara koji produžuje život. No, Haridasu je za njegov podvig trebalo mnogo više od duga jezika, pa je on počeo s drastičnim pripremama. One su podrazumijevale čišćenje organizma osobitom tehnikom uvlačenja vode u unutrašnjost organizma, kroz čmar, ali i gutanje čak 27 metara tkanine! Barem ako je vjerovati opsežnu opisu iz jednog medicinskog magazina iz tog doba. Uz ribanje svojih iznutrica, Haridas je promijenio ishranu, pa je danima uzimao samo mlijeko i jogurt, a neposredno prije početka pokusa, nekoliko je dana gladovao. Prije no što su ga zakopali u zemlju, savinuo je jezik prema unutra, začepio nos i uši voskom, kako bi se zaštitio od insekata, sjeo u položaj s prekriženim nogama i, nakon nekoliko trenutaka, doveo se u stanje koje su nazočni liječnici proglasili - kliničkom smrću. U tom je stanju zakopan u zemlju, a iznad njega je posijan ječam. Maharadžini su vojnici stražarili blizu fakirova groba 24 sata na dan, a on je nakon čitavih 40 dana otkopan. Svjedoci kažu da je ječam već dobrano narastao.

157

Izgledao je kao mrtvac, kako kaže Sir Charles Wade, koji je stajao blizu, kad je fakir izvađen iz kovčega u kojem je zakopan i odmotan iz tkanine u koju je bio zamotan. Nije bilo sumnje oko toga da kovčeg cijelo vrijeme eksperimenta nije napuštao, jer je lijes zapečaćen osobnim maharadžinim pečatom. Liječnici su Haridasa masirali više minuta, da bi tijelo tek tada pokazalo prve znakove života. Jezik mu je izvađen iz grla, voštani čepovi iz uši i nosa uklonjeni i, nakon jednog sata, Haridas se povratio u normalno stanje. Oduševljeni ga je maharadža nagradio šakom dijamanata i zadržao na svom dvoru, gdje je fakir zaveo nekoliko djevica i morao pobjeći glavom bez obzira, da se više nikad za njega ne bi čulo. Indija obiluje legendama o jogijima, koji su mogli preživjeti višemjesečni boravak u grobu. Jedini uvjerljivi zapisi o takvom podvigu, ako izuzmemo Haridasa, dolaze iz Jaisulmera i, mnogo kasnije, iz Bombaya. Prvi je objavljen u ozbiljnoj publikaciji, jednom indijskom magazinu za medicinska i fizikalna istraživanja, još 1836. godine. U Jaisulmeru su, na gotovo identičan način kao Haridasa, sahranili fakira koji je ostao zakopan mjesec dana, a zanimljivo je da je nakon otkapanja imao tako stisnute zube, da su mu ih morali odvajati željeznom polugom. Drugi je slučaj opisan u vrlo prestižnom medicinskom časopisu »The Lancet«, a autor koji je tekst potpisao jest dr. R. J. Vakil. U Bombaju je sredinom veljače 1950. godine u betonski lijes dimenzija 1,5 x 2,4 metra hermetički, na 56 sati, zatvoren sadhu, čije je ime bilo Sri Ramdasji. Sredovječni pustinjak nakon tog vremena nije pušten iz neprobojne zamke, već je ona do vrha napunjena vodom i ponovo zapečaćena narednih sedam sati! Sadhu je pred brojnim i kvalificiranim svjedocima preživio ovaj eksperiment, koji ne spada u one koje možemo proglasiti neprovjerenom legendom. Zanimljivo je da mi je gotovo svatko, koga sam u Indiji pitao za ovakve sposobnosti fakira, potvrdio da su one moguće, ali nitko to nije smatrao značajnim duhovnim dostignućem. To se naslućuje i iz portreta nekih, koji su ovakve moći postigli. Riječ je o ljudima koji su daleko od asketizma i predanosti spiritualnim ciljevima, što mi je moj jogi protumačio na sljedeći način: «... Vježbom je moguće postići umirenje aktivnosti uma, ali i tjelesnih funkcija. Moć ne garantira visoki moral i obratno. Fakiri i jogiji, koji za novac pokazuju ono čime su ovladali, smatraju da je to sasvim opravdano, a oni koji se pridržavaju načela samozatajnosti i pravog duhovnog puta, to ne žele demonstrirati javno, iako te uvjeravam da u stanju suspenzije životnih funkcija mogu proboraviti i mnogo godina...« Nepomično sjedenje u meditaciji koje može trajati i više mjeseci, a da jogi ne uzima hranu niti pokazuje znakove života, zove se ajagarvritti. Obamrlost na ovako specifičan način sasvim je mogućom smatrao i dr. Pundit Acharya (pravim imenom Sesudeb Bhattacharya, stigao je u SAD prije 1924. godine), indijski bramin, koji je djelovao u SAD-u u razdoblju od 1929. do 1949. godine. Imao je medicinsko obrazovanje i tradicionalna znanja, pa se zna da 158

je stanje samadhija postigao već u 13-oj godini starosti. Propovijedao je jednostavne vježbe relaksacije i koncentracije na osjećaje u tijelu. Svoju je metodu nazvao neurobioelektronikom i osnovao prvi ozbiljniji institut za istraživanje joge u SAD-u. Nije želio jogu širiti na mase, već je dvije ključne knjige objavio u svega tisuću kopija, a mogli ste ih dobiti tek nakon što bi on ili kasnije, kad njega više nije bilo, ovlaštena osoba, po vašim odgovorima na poseban upitnik zaključila da ste podobni za prakticiranje njegove vrlo originalne tehnike. Pred dosta sam godina imao sreću da me pripao broj 597 iz ograničenog izdanja, od po tisuću primjeraka svake od njegovih knjiga. Dr. Acharya, koji je studirao i na sveučilištu Columbia, tumačio je kako će jednog dana ozdravljenja biti moguća na razini protoplazme, a suspenzija vitalnih životnih funkcija i na dulje vrijeme sasvim je moguća, onda kad se ovlada naizgled jednostavnim vježbama indirektne kontrole tjelesnih procesa. koji inače teku automatski.

Indijski Rishi Shuka - autor spisa u kojima je navodno predviđena cijela povijest svijeta

159

Ključ je čitavog procesa bio u totalnoj relaksaciji, dubljoj od one koju se postiže nekim drugim metodama, poput autogenog treninga ili progresivne relaksacije. Kraj je, dakako, ono što i Acharya zove samadhi, a u svom je institutu uspio do tog stanja dovesti čak i malu djecu. Da je joga put do kontrole vitalnih procesa proizlazi i iz učenja Swami Kriyanande, američkog gurua rumunjskog porijekla, koji je bio direktni učenik Paramhanse Yoganande. On podučava tzv, »Hong-So« tehniku koncentracije na dah, uz ponavljanje spomenute mantre. Kad prakticiranju »Hong-So« tehnike prethode rzv. energetske vježbe, pažnja praktikanta se spontano okreće prema ajna ćakri. Swami Kriyananda kaže: »,.. Kad ste u samadhiju, tijelo se održava u životu direktnim tijekom energije iz medulle oblongate. Moguće je u tom trenutku zaustaviti disanje i vanjske manifestacije života danima, mjesecima, pa čak i godinama...« Isti autor kao ilustraciju ove priče spominje svjedočanstvo ravnatelja zoološkog instituta iz Darjeelinga, koji je, kružeći himalajskim šumama, nabasao na jogija čiji su nokti doslovce zarasli u koru drveta što je, po njegovoj procjeni, značilo da je isti ovdje apsolutno nepomičan proveo barem šest mjeseci. Iako nije pokazivao vanjske manifestacije životnih procesa, bilo je jasno da je s njim sve u najboljem redu. O tome gdje su granice glede održavanja minimalnih životnih funkcija, Yoganandin učenik ne govori. Postoji sličnost između Acharyjinih i nekih tehnika koje preporuča Swami Kriyananda. Naime, jedna vježba iz tzv. Yogacharye podrazumijeva osjećanje daha u nosnicama sve dublje i dublje, pa se tako postupno, kako to tumači Acharya, postiže kontrola nad žlijezdom, koja se nalazi u ovom području. To »osjećanje« ajna ćakre u oba slučaja zapravo stimulira otvaranje »trećeg oka«, koje se može manifestirati na razne načine. Iz mog iskustva, kao ugodan pritisak u području između očiju ili pojava svjetlosti na istom mjestu. Svakim se novim udahom, što je polaganijim moguće, oba osjećaja pojačavaju. U sklopu oba sustava ima i drugih, kako neki misle, naprednijih tehnika, no izgleda da je ova jedna dovoljna za buđenje uspavane evolucijske sile u maloj žlijezdi. Ali i eventualne moći manipuliranja vitalnim procesima u organizmu. Uz priču o tajanstvenom jogiju, koji stoljećima boravi u stanju suspendirane animacije, u špilji ispod malog hrama u Andhra Pradeshu. Čuvena je ona iz sredine 17. stoljeća, za koju ugledni indijski povjesničar iz tog doba, Arjun Singh, tvrdi da je doista istinita. Na periferiji Amritsara, danas glavnog grada Punjaba, radnici su, kopajući kanal, slučajno probili zid neke očito zaboravljene grobnice. Nije bilo kraja iznenađenju kad su unutra našli mladog jogija kako sjedi u karakterističnom položaju, s prekriženim nogama i odjeven u sasvim izblijedjeli dhoti. Činilo se da je tijelo mumificirano, pa su ga iznijeli na svjetlo Sunca. U tom se trenutku 160

dogodilo nešto sasvim neočekivano. Sasušena se koža na tijelu čovjeka iskopana iz groba odjednom počela mijenjati. Nakon kraćeg vremena, on je već razgovarao s onima koji su ga otkopali. Prema zapisima Arjuna Singha, koji je cijeli slučaj pomno istražio, jogi je u grob smješten Čak 100 godina ranije! Ispostavilo se da se u stanju potpune obamrlosti nalazio čitavo jedno stoljeće, a tijelo mu čitavo to vrijeme nije starilo. Zvao se Ramaswami i primjer je na koji se pozivaju gotovo svi napisi, koji se ovim fenomenom bave. O njegovoj sudbini nakon ovog otkrića ne zna se ništa. Još je fantastičnija bilješka iz posljednjeg pjevanja Srimad Bhagavatama koja govori o Markandeya Rishiju. Ovaj je svetac, prema vedama, osobitom duhovnom praksom svoje tijelo učinio besmrtnim za period od više milijuna godina! Ako vjerujemo Vedama, dakako. To bi značilo da je isti poznavalac cjelokupne ljudske povijesti, koja je po najnovijim znanstvenim spoznajama, dulja no što smo to do nedavno pretpostavljali. Naime, vjeruje se da je na Zemlju palo oko 500 raznih asteroida i meteora koji su razarali naselja, mijenjali izgled okoliša, a možda uništili kakvu civilizaciju koja je postojala davno prije nas. Po tome bi Markandeva Rishi negdje živio i danas. O tome međutim nema preciznih predviđanja, već se rishija slavi kao onog koji je odolio svim iskušenjima tijela i uma i ostao predan Bogu, koji ga je neprekidno testirao na putu do besmrtnosti. U legendama se javlja i Narada Muni, rishi koji je imao sposobnost putovanja cijelim materijalnim svemirom. I ne samo to. Mogao je otići na nebesa, u područje Vaikunthe, odakle se mogao i vratiti. To bi značilo da se vratio s one strane groba, kako bismo to rekli mi obični smrtnici. U današnje vrijeme najpopularnije vjerovanje u postojanje sveca koji meditira pod zemljom, jest ono vezano uz Jnaneshwar Maharaja, koji je, u gradiću Alandi, u današnjoj indijskoj saveznoj državi Maharashtri, živio pred sedam stoljeća. Preveo je Bhagavad Gitu na marathi jezik lokalnog stanovništva, a već je u 21-oj godini zapao u stanje jeevan samadhija, pa su ga zazidali u podzemnu špilju. Legenda govori da je mnogo godina kasnije jedan drugi svetac, Eknath Maharaj, imao san u kojemu ga je Jnaneshwari zamolio da pronađe i otvori špilju, kako bi ga oslobodio korijenja drveća koje je prodrlo u njegovo skrovište i zarobilo ga. Eknath Maharaj je špilju otkrio, otvorio i vrat jogija oslobodio korijenova, koji su ga potpuno omotali. U krilu Jnaneshwarija pronašao je rukopis koji je iznio na svjetlo dana, dok je Špilju ponovo zazidao. Danas se na istom mjestu nalazi malo svetište, koje dnevno posjećuju tisuće ljudi, vjerujući da još uvijek živi jogi čuje njihove molitve i može im svojom nadnaravnom intervencijom pomoći. Bilo je čak pokušaja da se vlast uvjeri kako bi bilo dobro prekopati zemljište oko svetišta, dakako, u potrazi za fantastično starim svecem. To je naišlo na ogorčeni otpor stanovnika ovog kraja, pa se od neobičnog arheološkog iskapanja odustalo. 161

Slična je neobična priča o Adamu Kadmonu, čovjeku evolucijski naprednijem od današnjih ljudi koji stoljećima čeka svoje vrijeme zakopan negdje na padinama planine Ararat. Ovaj je lik iz kabalističke mistike primordijalni čovjek i, po jednoj verziji, biće iz spiritualnih svjetova. I Grka Salmoksa zakopali su na tri godine u podzemnu nastambu koja je trebala biti nalik Svijetu Mrtvih. Premda su svi vjerovali da to neće preživjeti, ovaj je bivši Pitagorin učenik sasvim zdrav i čio izmilio iz raskošne grobnice. Nedvojbeno je najuvjerljivije istraživanje objavljeno u kolovozu 1973. godine, u časopisu »American Heart Journal«. Riječ je o pokusu provedenom u Udaipuru, nad Yogi Satyamurtijem, šezdesetogodišnjakom kojeg su zatrpali u kubični otvor u zemlji, širine 1,5 metra. Tamo je ostao čak osam dana, a bio je spojen na medicinske instrumente izvan rupe u kojoj je ležao. Njegov je EKG prvih 29 sati bio normalan, no zamijećeno je da mu se puls penje na čak 250 otkucaja. Odjednom je linija EKG-a postala potpuno ravna ili, rečeno rječnikom laika, jogijevo je srce prestalo kucati! Pokus nije prekidan jer su neka druga mjerenja dala naslutiti da Satyamurti ipak nije mrtav u punom smislu te riječi. Nakon više od šest dana za vrijeme kojih srce ispitanika nije pokazivalo nikakove aktivnosti, na ekranu su se prvo pojavili slabašni impulsi. U roku od sat vremena to su postali normalni otkucaji srca. Nakon otkapanja, jogi je neko vrijeme drhtao, da bi se uskoro sasvim oporavio. Sve provjere korištenih instrumenata pokazale su da na njima nije bilo greške, a grupa od tri liječnika koji su nadgledali ovu nesvakidašnju demonstraciju objavila je znanstveni rad u kojem oprezno daju naslutiti da medicini ipak još mnoge stvari nisu jasne. U našem su se stoljeću javili i mnogi drugi, koji su željeli dokazati da mogu satima ležati u zapečaćenim lijesovima. Među njima i stanoviti Egipćani, Tara, Rahman i Hamid Bay. Zanimljivo je da su isti, autosugestijom i masažom nekoliko točaka na vratu i glavi, mogli postići znatno usporavanje bila i disanja, a uvijek bi, poput jogija, ugurali jezik u prolaz između grla i nosne šupljine. Nakon otkapanja, posebni bi ih asistenti vraćali u normalno stanje svijesti. Egipćani nisu s Amerikancima imali previše sreće, jer su njihove egzibicije izazivale sumnju. To je iskoristio čuveni Houdini i proveo sat i pol u čeličnom lijesu, u bazenu njujorskog hotela Shelton. Entuzijaste je pokušao ohladiti Francuz Heuze, koji je zakopan u običnom lijesu izgurao sat vremena, da bi nakon svega izjavio da za to nije potrebno nikakvo osobito znanje niti moć. Jednostavno treba mirno ležati, pa time potrošnja kisika pada toliko, da ga u jednom lijesu ima dovoljno za jedan sat disanja. Za one koji su pod zemljom ipak ostajali znatno dulje, neki su istraživači tvrdili da to postižu autohipnozom ili vještim djelovanjem na autonomni živčani sustav, dovodeći se tako u stanje slično onome nekih životinja koje u specifičnim situacijama obamiru. Ovom se tumačenju usprotivio američki parapsiholog našeg 162

porijekla, dr. Andrija Puharich, kojeg sam imao prilike upoznati osobno i ne se malo iznenaditi da je, uprkos činjenici da je rođen u Kaliforniji, još uvijek izvanredno dobro govorio hrvatski jezik. »... Kod žaba koje se ukapaju u pijesak isušenih rijeka, čekajući kišne dane, kao i drugih životinja koje se dovode u kataleptičko stanje, metabolizam se drastično snižava, a kod jogija u transu ubrzava. I to uprkos činjenici da jogi u vrijeme suspenzije životnih funkcija očito smanjuje unos kisika i puls.«, objasnio je dr. Puharich. Sposobnost suspenzije životnih procesa dramatičnih razmjera nije monopol indijskog potkontinenta. Najbizarniji primjer te pojave izvan Indije svakako je stanoviti Hadad. Nije riječ o nekom fakiru, već negdašnjem stanovniku najčuvanije američke robijašnice Leavenworth. Hadad je tamo dospio kao pljačkaš i višestruki ubojica, a njegov je neskvakidašnji talent za buduće naraštaje zabilježio zatvorski psiholog Donald Powell Wilson. Upoznao ga je kad se robijaš objesio za rešetke svoje ćelije. Okoristio se remenom, koji je skinuo s hlača zatvorskog stražara, nakon što ga je hipnotizirao. Leš gangstera s juga Amerike čekao je na autopsiju nekoliko dana, a da za cijelo to vrijeme nije pokazivao znakove raspadanja. Kad je konačno dospio na stol patologa, Hadad se jednostavno pridigao, kao da se budi poslije dobrog sna. Psihologu je objasnio da se može dovesti u stanje kliničke smrti po želji, te u tom stanju ostati danima. Demonstrirao je i tzv. kontroliranu dermografiju, kad je u spomenutom stanju na površini vlastite kože izazvao šare, koje su predstavljale znakove zodijaka. Drugi se put kladio s Wilsonom da će na više dana potpuno zaustaviti epileptične napade kod robijaša koji su patili od teških oblika ove bolesti. Iako ih nije ni vidio, njegovo se uvjeravanje obistinilo. Nijedan epileptičar danima nije imao napade. Mogao je izaći iz čuvanog zatvora po želji, najvjerojatnije sugeriravši stražarima da je policajac. Jednom ga je na koncertu u susjednom gradu vidio zapovjednik kaznionice, a drugi se put nakon ovakva bijega u zatvor vratio sam, rekavši da se izgubio u obližnjim močvarama! Prije no što je umro, objasnio je zbunjenom psihologu da se na Zemlji inkarnirao kako bi za glavu skratio dva izuzetno zla duha, koja su se ovdje utjelovila. Hadad je bio osoba niska morala, primitivne psihičke konstitucije i nesuvislih, grandomanskih ideja. Nerijetko je tvrdio da je veći od Muhameda i Isusa Krista, objašnjavajući da je Krist uskrsnuo od mrtvih nakon dva dana, dok je on mogao u stanju kliničke smrti provesti još dulje vrijeme. Znao je kad će umrijeti i želio je svoje tajne odati Wilsonu, koji to, nažalost, nije shvatio dovoljno ozbiljno. Time je propuštena prilika da se sazna nešto više o tome kako je moguće da je netko, tko je bio daleko od samoodricanja i upornog višesatnog vježbanja, ovladao nečim što se pripisuje samo rijetkima i među onima koji čitav život posvete kroćenju psihe i tijela.

163

Uz već spominjana standardna tumačenja, u igri je i genetika. Ima onih koji tumače da nije nemoguće da netko rođenjem dobije osobito fleksibilni metabolizam ili neuobičajenu kontrolu nad podsviješću, iz koje i dolaze nalozi za rad pluća. Moral ovdje nije automatski uračunat, pa moć i etika ne moraju nužno ići ruku pod ruku. Prema Jamesu Braidu, jogiji su se davali zakopati kad bi patili od kakvih bolesti. Nakon više dana provedenih pod zemljom, u stanju obamrlosti, pojavljivali bi se na površini ozdravljeni. Medicina bilježi niz primjera patološke katalepsije, kod koje se javljaju čudnovate vizije, a poznat je i slučaj dječaka koji je oživio nakon što je ispod vode proboravio više od pola sata. Prema podacima iz prošlog desetljeća, službeni je svjetski rekord u zadržavanju daha 19 minuta, a u raznim su dijelovima svijeta registrirani ljudi koji su mogli na neobjašnjiv način suspendirati živome funkcije. Sv. Augustin navodi svećenika imena Rutilut, koji je mogao potpuno zaustaviti puls i disanje, da bi u tom stanju postao neosjetljiv na bol. Biolog i tragač za bizarnim u prirodi, Ivan Sanderson. bilježi prolongirana ukapanja u Belizeu, a neke su osobito šokantne priče vezane uz Afriku. Krajem 1974. godine, Togbui Siza Aziza, »juju« poznat po svojim moćima, sahranjen je u običnu lijesu u Accri. Zakovani lijes prekriven je kamenim blokovima, koji su zazidani. Afrički mag, koji kasnije osniva mističnu školu poznatu i izvan »crnog kontinenta«, po isteku tri sata, doslovce izlazi iz kamene zamke, kao da se radi o zidu od papira. Promatrači ostaju zabezeknuti činjenicom da je lijes ostao zakovan i neotvoren! Pleme Ibibio živi na otocima, u močvarnom dijelu Kameruna. Zajednica smještana u mala sela ničime se ne razlikuje od sličnih u Africi. Englez N. H. Cleverley, međutim, ne misli tako. On je još 1932. godine doživio nešto, od čega se normalnom čovjeku diže kosa na glavi. Kad su poreznici pričepili nekoliko sela napučenih članovima plemena Ibibio, oni su jednostavno nestali, zajedno sa svojim domaćim životinjama. Kad ih nisu mogli pronaći, angažirali su mladog kamerunskog policajca, koji se prišunjao jednom od sela i njime prolunjao. Kad nije uočio ništa neobično, krenuo je prema obali, ustvari, obližnjoj stijeni. S nje je pogledao prema dolje i vidio scenu, koja bi impresionirala i Stephena Kinga. Ispod bistre vode, na dubini od otprilike dva i pol metra, u naročitim su košarama ležali svi stanovnici sela. Doimalo se da spavaju, zatvorenih očiju i spokojna izraza lica. Uz njih su ležale njihove životinje, očito u istom stanju. Izbezumljeni je policajac pobjegao, procijenivši da su ljudi ovako u vodi ležali danima. Teško je pretpostaviti da su seljani organizirali igrokaz za praznovjernog murjaka Kamerunca. Cleverley, koji je živio u obližnjem Calabaru, opisao je policijskog narednika, koji se sav tresao od straha, kad je dojavio što je otkrio na dnu malog zaljeva. Lokalni poznavatelji domorodačkih običaja nisu bili toliko uzbuđeni i smatrali su da je moguče da stotinjak muškaraca, žena i djece, zajedno sa stokom, 164

obamre na ovaj način i sakrije se od poreznika. Kad je na mjesto događaja stigla proširena ekipa promatrača, u selu se sve odvijalo po starome i nije u zaljevu više bilo ničega osim bistre vode i okrugla kamenja na dnu. Brian Inglis kao moguće tumačenje za ovaj fenomen navodi hipnozu, a sumnja je pala na rijetke droge, poput one u današnjem Beninu gdje se vračevi drogiranjem dovode u stanje blisko kliničkoj smrti, nakon čega ih zavijene u platno zakapaju u zemlju. Ovdje ostaju danima, dok njihova astralna tijela navodno komuniciraju s duhovima predaka. U novije je vrijeme u Indiji razvikan stanoviti Pilot Baba, bivši avijatičar koji danas živi nedaleko Nainitala. Neki respektabilni mistici tvrde da Pilot Baba može danima ostati zakopan ispod zemlje, Čak ispod vode provesti više dana! Poznat je kao duhovni učitelj, a do danas još nitko nije nepobitno dokazao da Baba doista ima ovako neobične sposobnosti. Sjećam se da su me pred više godina uvjeravali da je i Kumara Swami uronjen u tank vode na plantaži u Tapovanu proveo više od dva sata. On sam mi to nikada nije htio potvrditi. Vjeruje se da su mnoge joga-vježbe nastale kopiranjem ponašanja nekih životinja, a po tome da su u tu svrhu promatrali životinje poznati su i stari Kinezi. Osobito stanje obamrlosti poznato je u animalnom svijetu vijekovima, dapače povijest bilježi fantastične priče o žabama, koje su preživjele stotine godina, zarobljene u stijenama i sadrenim blokovima. Ipak, kad su znanstvenici sa žabama pokušali oponašati iste uvjete, nijedna nije preživjela mnogo kraći boravak u ovako ekstremnim okolnostima. Priča ima raznih, doduše neprovjerenih, poput one iz 1856. godine, kad je iz bloka stijena, nedaleko francuskog grada Nancyja, ispao pravi pravcati pterodaktil, preteča ptica, koja je živjela u razdoblju Krede. Iz kljuna sa zubima čuo se neobičan zvuk, kreatura je zamahnula krilima i srušila se mrtva. Mada je leš odnesen kod profesionalnog prirodnjaka iz gradića Gray, koji je životinju doista identificirao kao pterodaktila, u priču je teško povjerovati. Naime, pterodaktili su izumrli pred stotinjak milijuna godina! Sa stanovišta zapadnjaka morbidna, praksa samomumificiranja nije rijetka u azijskim zemljama, a također predstavlja pokušaj produljenja egzistencije na Zemlji. Postoji i drevna doktrina »postizanja buddhinstva u istome tijelu«, koja je vrlo vjerojatno zastranjivanje od Buddhina učenja onih koji su smatrali da je prosvjetijenje nužno ostvariti u jednom životu. S obzirom da mnogi to nisu mogli, netko je došao na ideju da tjelo treba očuvati i nakon smrti, kako bi ono poslužilo za dosizanje konačnog cilja. Danas već izumrla japanska budistička sekta, nazvana po planini na kojoj su njeni sljedbenici živjeli, prakticirala je postupak postupnog samomumificiranja tijela pažljivo odabranom ishranom, koja je uključivala žitarice, suho voće, korijenje i grahorice, a na kraju i koru drveća. Sekta se zvala Judono, a postupno je isušivanje tijela trajalo više godina, da bi kulminiralo gladovanjem do smrti. Tada bi monaha zatvorili u podzemnu ćeliju, u kojoj je do smrti recitirao mantru Amithaba Buddhe. Tijelo je nakon smrti ostalo očuvano, a 165

ostali su redovnici vjerovali da će ono dočekati povratak sljedećeg Buddhe. Relativno su nedavno u području planine Judono pronađena mumificirana tijela osmorice monaha, koji su vjerovali da je ova ekstremna praksa put do kraja duhovne evolucije. Slični primjer predstavlja vijetnamski budistički redovnik Vu Khak Min, koji se rodio pred tri stoljeća i za života bio ugledni i bogati dvorjanin. Pod stare se dane odrekao svjetovnih želja i dobara i posvetio intenzivnoj meditaciji u samostanu Dau, koji se nalazi 23 kilometra od Hanoja, Zna se da je gladovao sto dana i naredio mladim monasima da ga ne uznemiravaju tako dugo dok se iz njegove sobice čuje molitveni bubanj. Kad je bubanj utihnuo, Mina su pronašli mrtvog, u položaju lotosa i sa smiješkom na licu. Odlučili su pričekati nekoliko dana. Kad su uvidjeli da se tijelo neobična sveca ne raspada, ostavili su ga na posebnu tronu, odakle je desetljećima zapanjivao posjetitelje samostana. Kasnije su tijelo premazali posebnom bojom, kako bi ga zaštitili od insekata, što je primjećeno i na institutu na kojem je podvrgnuto znanstvenoj analizi. Stručnjaci kažu da je u pitanju srebrnasta boja, pa je i to navodno odigralo stanovitu ulogu u mumificiranju Mina. Rentgenskim je pregledom utvrđeno da su unutrašnji organi mumije netaknuti, što je ukazivalo na činjenicu da nije umjetno mumificirana. I mozak je ostao očuvan, pa s obzirom na klimu i uvjete u kojima se Min nalazio posljednjih stoljeća, fenomen nije lako objašnjiv onim što znamo o kemiji truljenja organizama. Slučaj Vu Khak Mina nije usamljen, pa su svako malo u zabačenim i skrivenim špiljama Vijetnama otkrivali budističke monahe, koji su ovdje umirali od gladi, čitajući svete tekstove. Samostan Dau ima, uz Mina, mumiju koja je preživjela raspadanje, ali je prebojana bijelom bojom, a lice ukrašeno neukusnom crvenom šminkom. Tako se zapravo izgubila vrijednost ovog nalaza, kojem se ne zna točna starost. Prema jednom Rusu koji je posjetio samostan, danas obrašten raslinjem iz džungle, monasi koji još tamo žive, vjeruju da je fizičko tijelo moguće napustiti kroz prostor između očiju, ali se u njega istim putem i vratiti. Uz praksu koncentracije na »treće oko«, ovi su monasi posvećeni recitiranju molitvi upućenih Buddhi. Ne možemo ih, međutim, uspoređivati s japanskom sektom Judono, jer ne poznaju istu doktrinu i ne gladuju do smrti iz istih razloga. Općenito uzevši, budizam ne zagovara ekstremnu askezu, a prema svom tvorcu, trebao bi propovijedati tzv. Srednji Put, pa su oba navedena slučaja u budističkom svijetu više iznimka nego pravilo. Treba napomenuti da neobjašnjivo mumificiranje tjelesa svetaca nakon smrti nije nepoznato ni u kršćanstvu. Osobno sam vidio tzv. istarske mumije iz Vodnjana, posebice Kopranku Nikolozu, ali i odlično uščuvano tijelo finskog svećenika Niklausa Rungiusa. koji je 1629. godine umro u laponijskom selu Laurilla. Prije smrti, seljanima je rekao da se njegovo tijelo neće raspadati, ako je vjera koju im je propovijedao istinita. Tijelo Niklausa Rungiusa održalo je riječ. 166

Nakon što ie umro, 1968. godine, čuveni Padre Pio iz Rotonde nije na odru pokazivao znakove raspadanja tijela, dapače, mnogi svjedoci govore da se prostorijom od njegova tijela širio neobičan, ugodan miris cvijeća. Jedna žena u Belgiji, koja se nije bavila nikakvim duhovnim tehnikama, najavila je da joj se tijelo, nakon ukapanja u zemlju - neće raspadati. Šest godina poslije čudnovate izjave, rodbina se odvažila otkopati pokojnicu. Uz kamere znanstvenika, tijelo je iznijeto na svjetlo dana. Bilo je potpuno očuvano. Po nekim autorima, očuvano je ostalo i tijelo mučki ubijenog crnačkog borca za ljudska prava, Medgara Eversa. To se ispostavilo nakon ekshumacije, tridesetak godina nakon njegova ubojstva.

167

PETI ELEMENT Sva patnja priprema dušu za viđenje. Martin Buber Ajurveda je znanost o življenju, vještina održanja fizičke i duhovne ravnoteže koji donose dug i zdrav život. Nakon svojih brojnih boravaka u Indiji i dugogodišnjeg intenzivnog bavljenja ovom drevnom disciplinom, mislim da je ova jednostavna definicija ajurvede i njena bit. Sve je u ajurvedi podređeno ravnoteži, harmoniji s prirodom i okolišem, a vaidya (naziv za ajurvedskog liječnika kojem se često, iz poštovanja, dodaje na kraju imena -ji) će po nekim, katkada vrlo suptilnim, znacima pokušati utvrditi na koji je način i gdje ta ravnoteža narušena. I, dakako, kako je povratiti. Time će pomoći fizičkoj i duhovnoj ravnoteži u čovjeku. Povijesno gledano, ajurveda spada u staroindijski sustav Veda, čija se starost procjenjuje i na više tisuća godina. Zna se da su stari stanovnici indijskog potkontinenta već tada vršili složene kirurške zahvate, poput amputacije udova i njihova nadomještanja protezama, te trepanacije, otvaranja lubanja, što su pacijenti ne samo preživjeli, već su nastavili živjeti i više desetaka godina nakon zahvata. Ovi su zahvati obavljani relativno primitivnim instrumentarijem, a znanstvenici smatraju da se radilo o smanjivanju intrakranijalnog pritiska ili uklanjanju patoloških izraslina, koje su prodirale u unutarnji dio lubanje. Oko 1010. godine ove ere, uslijed teških migrena, operiran je tadašnji kralj Bhoja, o čemu postoji vrlo detaljan zapis. Kralj je uspavan pomoću pripravka zvanog moha-ćurna, a nakon zahvata vraćen svijesti jednom drugom supstancom. Iz toga možemo zaključiti da su vedski učenjaci već tada poznavali anesteziju. I dezinfekciju vjerojatno. To znanje, nažalost, nije očuvano do danas. No, očuvani su dokazi da je u obliku paučine i plijesni primjenjivan primitivni oblik penicilina, kao i biljka Rauwolfia serpentina, koja se i dan danas koristi kao sredstvo za reguliranje visokog tlaka i lijek izbora kod teških duševnih poremećaja. Na tržištu uglavnom srećemo preparate koji sadrže aktivni princip ove biljke, reserpin. Era kirurgije u postvedskom periodu prestaje u 8. stoljeću. Prema nekima, zato što je jednom takvom zahvatu podlegla majka tadašnjeg kralja, koji je nakon toga tu praksu jednostavno zabranio, a prema drugima, uslijed utjecaja budizma koji u Indiju polako prodire od 7. stoljeća. Budizam, naime, sa sobom donosi 168

princip potpunog nenasilja, ahimsu, što se nije uklapalo u tadašnja medicinska shvaćanja. Otvaranje ljudskog tijela ili bilo kakva drastična promjena onog što je stvorila Priroda, nisu dopušteni. Liječiti treba u dogovoru s Prirodom, uzimanjem njenih plodova ili pokoravanjem njenim ciklusima. I to je rođenje ajurvede, kako je doživljava onaj tko se njome počinje baviti u današnje vrijeme. A da bi to činio na kvalitetan naćin, potrebne su godine učenja, izravno od onih koji su njome ovladali. Već smo spomenuli riječ ravnoteža. Njenim održavanjem u tijelu zapravo se bave gotovo sva klasična djela ajurvede, poput Ćaraka Samhite, Sushruta Samhite, Samgadhara Samhite i drugih. Naime, prema ajurvedi, postoje tri osnovna ljudska tipa, kojima dominiraju principi čije bi detaljno tumačenje zahtijevalo podulje, dosadno i pomalo filozofsko tumačenje. Ti se principi - tipovi zovu vata, pitta i kapha. Postoje i mještovite varijante kao vata-pitta, pitta-kapha itd., pa tako u ajurvedskoj podjeli zapravo nalazimo sedam osnovnih tipova ljudi. Svaki čovjek spada u jednu od tih grupa, pa je prije svega važno utvrditi koju. Za to se može-koristiti osobit način pipanja pulsa, proučavanje vanjskog izgleda čovjeka, njegove psihološke karakteristike, a neki su, poput dr. Deepaka Chopre, razradili upitnik pomoću kojeg je moguće odrediti grupu u koju spadate. Dakako, svaki tip ima određene karakteristike, one glavne, od kojih može biti odstupanja, jer su utjecaji navedenih principa najčešće izmiješani. KARAKTERISTIKE VATA TIPA - laka, mršava građa - brzo izvodi aktivnosti - neredovita glad i probava - lak, isprekidan san, nesanica - entuzijazam, maštovitost - razdražijivost, promjene raspoloženja - brzo prihvaća nove informacije, ali brzo i zaboravlja - sklonost brigama - sklonost zatvoru - lako se umara, sklon je prenaprezanju - mentalna i fizička energija dolaze u valovima KARAKTERISTIKE PITTA TIPA - srednja građa - srednja snaga i istrajnost - oštra glad i žeđ, jaka probava - pod utjecajem stresa sklonost ljutnji i razdražljivosti 169

- svijetla ili gruba koža, često pjegava - odbojnost prema suncu i toplom vremenu - poduzetan karakter, voli izazove - oštar intelekt - jasan, razgovijetan govor - ne može preskočiti obrok - svijetla, svjetlosmeđa ili riđa kosa (ili sa crvenkastim tonovima) KARAKTERISTIKE KAPHA TIPA - čvrsta, snažna građa; velika fizička snaga i izdržljivost - postojana energija; spor i graciozan u aktivnosti - smirena, opuštena ličnost; ne razljuti se lako - hladna, glatka, debela, blijeda, često masna koža - sporo prihvaća nove informacije, ali dobro pamti - dubok, dug san - sklonost gojaznosti - spora probava, umjeren apetit -srdačan, tolerantan, blag - sklonost posesivnosti, zadovoljan sam sobom (prema dr. Deepaku Chopri) Iz ovog skraćenog prikaza možete i sami zaključiti u koju grupu spadate ili, ako se radi o mješovitu tipu, karakteristike kojih grupa primjećujete u sebi. To vam neće biti dostatno za određivanje terapije ako ste bolesni, ali ćete u gotovo svakom priručniku ajurvede pronaći popis namirnica koje vam najbolje odgovaraju. Kako jednostavno ustanoviti koji vam je od principa neuravnotežen? Bez obzira koji su principi u vama vladajući, sastavljeni ste od ravnoteže svih triju, pa prema nekim znacima možete znati koji je od njih poremećen. Tako su najčešći simptomi poremećaja pitte upala probavnog trakta, višak želučane kiseline, ljutnja, neprijateljstvo, napetost, osjećaj žarenja u probavnom traktu i višak kiseline u tijelu. Ako vam je uznemirena vata, to se može vidjeti iz niza simptoma. Evo nekih od njih: briga, tjeskoba, depresija, nestrpljivost, nesanica, iscrpljenost, gubitak umne oštrine, slab apetit, zatvor, visoki krvni tlak, menstrualni grčevi, bolni zglobovi, bol u donjem dijelu leđa, izljevi bijesa, tiransko ponašanje. U slučaju poremećaja kaphe javlja se tromost, pohlepa, odugovlačenje s odlukama, pretjerano spavanje, spore kretnje, povećane masnoće u krvi, česte prehlade, alergije, upala sinusa, ciste. Radi li se o blagom poremećaju i na neki način fazi koja prethodi bolesti, uravnotežavanje neće biti problem. Ajurvedski će vam liječnik odrediti osobit 170

režim ishrane, kao i neke promjene navika. Tako će za uravnotežavanje poremećaja vata preporučiti pijenje dovoljno tekućine, redovitost navika, uključujući sva tri dnevna obroka, počinak i opuštanje, ostajanje na toplom mjestu i povremenu masažu sezamovim uljem. S obzirom da okus hrane također utječe na ravnotežu spomenutih principa, koji se inače još zajedničkim imenom zovu doshe, u slučaju vate poželjno je jesti slanu, kiselu i slatku hranu. Pitta poremećaj treba uklanjati šetnjama u prirodi, ravnotežom počinka i aktivnosti, ostajanjem na hladnijim mjestima, korištenjem slobodnog vremena za odmor, odnosno pronalaženjem dovoljno vremena u danu za odmaranje vlastitog organizma, te smanjivanjem vanjskog podražaja na tijelo i psihu. Dobro je jesti gorku, slatku i trpku hranu. Kapha se vraća u ravnotežu aktivnostima koje stimuliraju, redovitim fizičkim aktivnostima, promjenom društva i zabave, ostajanjem na suhim mjestima, a osobito smanjivanjem šećera u ishrani. Preporuča se ljuta, gorka i trpka hrana.

Autor s H.L.W. Poonjajijem

Ovo su, naravno, oni općeniti savjeti, primjenjivi onda kad su poremećaji u samom začetku. Vjerovanje zapadnjačke medicine da se bolest određuje onda kad su simptomi već sasvim vidljivi i daju se objektivno registrirati, u oštroj je suprotnosti s ajurvedom koja oboljenja dijeli u osam faza, od kojih je dvije moguće odrediti isključivo metodama koje alopatska medicina ne priznaje kao pouzdane. To su pipanje pulsa i pregled urina. Prva je metoda izuzetno apstraktna i složena, a sadrži čitav niz metafizičkih koncepata teško prihvatljivih ovom podneblju. I to možda ne bi bio problem, kad se sve ne bi svodilo na senzibilitet i osjetljivost u 171

vršcima prstiju onoga tko obavlja pregled. Moj prijatelj i jedan od vodećih indijskih autoriteta s područja ajurvedske medicine, autor 42 knjige, vaidyja Bhagwan Dash, rekao mi je da je potreban trening od dvanaestak godina i to pod vođstvom iskusnog poznavatelja ove vještine, a da bi se čovjek njome mogao baviti u praksi. Da su pipanjem pulsa moguće neke neobične stvari, uvjerio sam se za vrijeme jednog od mojih posjeta najuglednijem delhijskom ajurvedskom liječnikudijagnostičaru Triguni, dvometrašu u ranim sedamdesetima, koji je pregledao mene i jednog mog prijatelja, koji se tu našao ih čiste znatiželje. U tridesetak sekundi je uspio »vidjeti« da imam sitan pijesak u lijevom bubregu. Bio je u pravu. .Mom je pak prijateiju, koji se inače osjećao sasvim normalno, rekao da će, ako nastavi svojim pretjerano ambicioznim životom, kroz nekoliko mjeseci osjetiti ozbiljne probleme sa srcem. Čak je precizirao kakve. I to se obistinilo. U dosta čestim susretima s Trigunom, koji je uvijek okružen velikim brojem ljudi koji žele prodrijeti u njegove tajne, saznao sam da je u pulsu zabilježen, kako je on to rekao, osnovni životni vijek pojedinca. To, kako je naglasio, mogu odrediti samo oni vrhunski stručnjaci, s više desetaka godina kontinuirane prakse. Što znači osnovni životni vijek pojedinca? Možda genetsku predodređenost koja definira koliko će naš organizam izdržati na ovom svijetu ili, kako bi Hindusi lakonski rekli - karma. Triguna mi je rekao, nakon što mi je odredio moj »osnovni vijek«, da se taj vijek može skratiti ukoliko čovjek »živi protivno svojoj konstituciji, svom tipu, te se izlaže pretjeranom psihičkom stresu...« Da ne bi neprekidno kratio taj svoj bonus, svaki bi čovjek trebao na vrijeme uočiti koji je princip u njegovu organizmu poremećen i u ranoj ga fazi vratiti u normalu. No, može li se osnovni životni vijek pojedinca - produžiti? Ajurvedski praktičari odgovaraju - može. I to je ono najveće i najtajnovitije umijeće ajurvede. Da bi se ostvario taj stari čovjekov san - dug, zdrav i sretan život potrebno se cijelog života podvrgavati određenim postupcima, redovitom čišćenju organizma metodama o kojima ćemo još govoriti, masažama i uzimanju niza ajurvedskih proizvoda, od kojih su mnogi opisani u poglavlju klasika Ćaraka Samhite, koje se bavi načinima pomlađivanja fizičkog tijela. Mimo tih standardnih preparata i tretmana koji obećavaju zdravlje i u dubokoj starosti, u Indiji su vrlo žive legende o već spominjanoj somi, mitskoj biljci iz Rg Vede, koja produžuje vijek do »unedogled«, kao i kaya kalpi, osobitom tretmanu sa ciljem maksimalnog podizanja snage imunosistema, što također može dramatično djelovati na zdravlje osoba, narušeno dubokom starošću i nepravilnim načinom života. Najnoviji prodori u genetici i otkriće telomera potaknuli su na špekulacije o tome da postoji »gen smrti« koji precizno određuje duljinu trajanja nečijeg tijela. Dakle, rađamo se s programom koji određuje dužinu našeg života gotovo u dan. S 172

time se slažu i jogiji koje sam sretao, no Vimalananda, učitelj Roberta Svobode, ne propušta naglasiti da se »rishiji mogu poigravati genima i svemirima kako žele«. Drugim riječima, oni koji su u potpunosti ovladali duhom, mogu mijenjati sudbinu vlastitog tijela. Kako se to radi, vjerojatno je najčuvanija tajna joge. Dijagnosticiranjem pulsom počeo se baviti niz zapadnih liječnika, pa su formirani i odgovarajući centri za ajurvedu u Njemačkoj, Nizozemskoj i Švicarskoj. Obišao sam većinu njih i uočio da je uspješnost u dijagnosticiranju pulsom zapadnjaka zapravo vrlo mala. Na to me je još pred 15 godina ozbiljno upozorila i Ama Lobsang Doima, tibetanska emchi (»emchi« odgovara indijskoj tituli »vaidya«), koja je predstavljala neku vrstu tibetanskog »ženskog Trigune«. Rekla je da oni koji ne znaju, a misle da znaju, predstavljaju opasnost, jer pacijent koji im se obraća, možda propušta i životnu šansu da otkrije svoju bolest u onoj najranijoj fazi. Sličan je slučaj i s analizom urina, gdje treba uočiti razna svojstva, poput boje. mirisa, ponašanja kod prelijevanja i dodavanja sezamovog ulja itd. Neka vrsta primitivne fizikalne kemije, rekli bismo. Ipak, nije baš tako, jer sam stajao uz jednog ajurvedskog liječnika kad je, samo na osnovu jedne ovakve »analize« urina, konstatirao tegobe s jetrom. Ta se konstatacija pokazala ispravnom. Doduše, stvarnu, preciznu dijagnozu nije postavio, što se, uostalom, od njega i nije očekivalo. Obavio je analizu koja je, sa stanovišta ajurvede, dovoljna za poduzimanje određenih koraka. Vratimo se na trenutak ravnoteži i jednostavnim savjetima koje sam ranije izložio. Dr. Bhagwan Dash mi je jednom skrenuo pažnju na to koliko ljudi zapravo niz godina pati od, recimo, viška želučane kiseline, što je očiti poremećaj pitte. Ili, koliko osoba pati od bolova u donjem dijelu kralješnice i zglobovima, dok su kod žena česti menstrualni grčevi, nesanica i stalna iscrpljenost. Sve su to očiti znakovi poremećaja vate. Da ne govorim koliko je njih pohlepno preko svake mjere, pati od alergija, tromosti i inercije, što je sve znak da kod njih ne funkcionira kapha. Jer, kako je rekao, bolesti civilizacije često su bolesti nepoznavanja suptilnih principa Prirode, još uvijek nemjerljivih neumoljivim elektronskim instrumentima moderne znanosti. Ono što mi je dr. Dash zapravo htio reći, kad mi je ukazivao na toliko česte smetnje kod zapadnjaka, jest to da bi se njima u ranoj fazi moglo stati na kraj relativno lako. Začini su jedan od najvažnijih faktora u vraćanju ravnoteže i prehrani Indijaca. Na tržnicama možete vidjeti trgovce kako sjede iza velikih vreća punih raznobojnih začina, koji nama nisu baš uvijek jako ugodni, osobito ako su uklopljeni u južnoindijsku kuhinju. Objasnili su mi da je žestoke začine potrebno uzimati tamo gdje je klima izrazito vruća, po nekom načelu »ravnoteže vrućine iznutra i izvana«, a i činjenica da se hrana uzima prstima ima svoje tumačenje u 173

staroj indijskoj tradiciji. Naime, sve što je prevruće za prste, štetit će vašem želucu. Hrana se miješa prstima, tako dugo dok više za njih nije prevruća i tek se onda guta. I samo miješanje hrane prstima igra važnu ulogu u probavnom ciklusu, jer toplina namirnica kod miješanja podražava jagodice prstiju, gdje se nalaze završeci sistema živaca, koji. prema ajurvedi, stimuliraju rad probavnih organa. Ono što mi nerijetko smatramo neciviliziranim ponašanjem, Indijci preporučaju kao mjeru predostrožnosti u očuvanju svoje dobre probave. Na primjenu kurkume (Curcuma longa) ukazao mi je ajurvedski liječnik i vlasnik klinike iz južnoindijskog grada Bangalorea - dr. Rai. Ovaj najrašireniji indijski začin koristi se u ishrani doslovno svakog dana, samo s jednim dosta neobičnim izuzetkom. Izostavlja se iz jela samo na dan kad umre netko od ukućana. S obzirom da se radi o snažnom prirodnom antibiotiku, činjenica da se u Indiji toliko koristi i nije posebno čudna. Njime se sprečavaju mnoge neugodne zaraze, a ima i jednu vrlo zanimljivu karakteristiku. Djeluje izvanredno dobro na obnavljanje crijevne flore. Davan u kombinaciji s još nekim ljekovitim biljkama, može u nekoliko dana sanirati tegobe nastale crijevnim infekcijama, kroničnim proljevima i zatvorom, te obnoviti sluznicu crijeva oštećenu dugotrajnim korištenjem lijekova. Nekoliko stručnjaka s jednog indijskog državnog instituta za ajurvedu skrenulo mi je pažnju na kurkumu kao moguće sredstvo prevencije protiv nekih malignih bolesti. Znao sam da djeluje vrlo povoljno na kožu, pa je ugrađena u gotovo sve indijske kozmetičke proizvode, kao i za niz drugih povoljnih svojstava ovog žuto-narančastog praška, ali mi je ova informacija predstavljala iznenađenje. Ne zadugo. Pregled stručne medicinske literature, nakon povratka s jedne turneje po Indiji, barem je djelomično znanstveno potvrdio tvrdnju mojih indijskih znanaca. Naime, iz kurkume je izoliran spoj kurkumin, koji je u laboratorijskim uvjetima djelovao vrlo supresivno na jednu specifičnu malignu bolest - Daltonov limfom. Ingver (Zingiber officinale) u ajurvedi zovu vishwabhesaj, univerzalnim lijekom. Indijske ga majke daju svojoj djeci kad se prehlade, djeluje protiv povraćanja, kod glavobolje, srčanih smetnji, a izvanredno je cijenjen i u kineskoj medicini. Jedna je od najistraženijih biljaka Istoka, a osobito je efikasna ako se daje u kombinacijima opisanim u klasičnom djelu Samgadhara Samhita. Sjećam se jednog doživljaja kod Hansa Rhynera, Švicarca koji već dvadeset godina živi u Bangaloreu. Oženjen je Indijkom i izvoznik je ajurvedskih ulja za masažu. Jednog smo popodneva svratili u njegovu kuću u predgrađu. Nisam se osjećao najbolje, prašina mi je iziritirala grlo i mučio me kašalj, a i osjećao sam premorenost, jer smo se istog jutra vratili iz Andhre Pradesh. Moj mi je prijatelj ponudio preparat koji se zvao »smjesa 10 korijenova«. Glavni je sastojak bio ingver, a okus tamnosmeđe smjese bio je izvanredno oštar. U početku mi je palio grlo, ali sam 174

poboljšanje osjetio ubrzo nakon prvog neugodnog susreta s ovom mješavinom indijskih korijenova. Zanimljive efekte u praksi dao je začin korijander (Coriandrum sativum). To je jedini začin koji se može slobodno koristiti kod jače izraženih pitta poremećaja, o kojima smo govorili ranije, pa tako neće stvarati probleme kod upale sluznice probavnog trakta i viška kiseline u tijelu. U razgovoru s vaidyama iz Varanasija, saznao sam jednu interesantnu pojedinost glede preparata koji sadrže ovu biljku, koja se preporuča kao dodatak hrani kod infekcija mokraćnih puteva. Jedan mi je od njih objasnio da korijander, uz neke soli kalcija i željeza, može dugotrajnijom primjenom smiriti neuralgijske bolove, a ima i jedno manje poznato djelovanje. Može postupno ukloniti specifične psihičke tegobe vezane uz potisnutu agresiju, odnosno, pomiješan sa spomenutim solima, po tumačenju koje sam dobio, oslobađa iz nesvjesnih slojeva svijesti agresiju, pa se to često postupno osjeti u svakodnevnom životu čovjeka koji takav problem ima, On postaje smireniji i primjećuje da se gube netrpeljivosti koje je ranije osjećao.

Triguna - jedan od najpoznatijih ajurvedskih liječnika

Ovdje nabrojeni primjeri ilustracija su samo malog dijela začina koji se koriste u sklopu ajurvede, a da priče o njihovoj djelotvornosti nisu pretjerivanje, možda dokazuje istraživanje jednog francuskog instituta, čiji su rezultati pokazali da istočnjački začini na razne načine potiču neke vitalno važne procese u ljudskom organizmu. Procese koje stari vedski mudraci zacijelo nisu poznavali na način modeme znanosti, ali su zato znali zabilježiti stoljetna iskustva i održati jednu tisućama godina staru tradiciju u gotovo nepromjenljivom obliku. A i to je jedna od veličina ajurvede. 175

Kad se jednom u organizmu manifestira bolest, jednostavni savjeti neće više biti djelotvorni. Potreban je složeniji zahvat kako bismo povratili narušenu ravnotežu. U tu se svrhu u ajurvedi koriste mnoge metode od kojih ćemo istaći samo one glavne: 1. dijeta ili čišćenje organizma 2. primjena ajurvedskih preparata na bazi ljekovitog bilja, minerala i životinjskih produkata 3. primjena na osobit način prerađenih metala. I na Zapadu je dobro poznato da su razne dijete i oblici gladovanja često efikasni tamo, gdje se standardni tretmani pokažu nemoćnima. Gladovanje u preventivne svrhe, svake godine po koji tjedan, preporuča se u gotovo svim kulturama. Potpuno gladovanje, desetak dana svake godine, zagovarali su Platon. G. B. Shaw. Tolstoj, Gandhi, Upton Sinclair i mnogi drugi, od kojih su neki doživjeli duboku starost. Najčešće citirani primjer gladovanja u službi dugovječnosti jest pakistansko planinska pleme Hunza, koje se po prosječnoj starosti svojih članova nalazi na vrhu ove poželjne i popularne liste. Hunze gladuju svakog proljeća, žive mirnim životom uz minimum zagađenja, a uz to piju tzv. »glacijalno mlijeko«. Radi se o vodi iz potoka, koji se slijevaju s vrhova Hindukusha i pri tom otapaju i nose dijelove stijena. Zato imaju bijelu boju poput mlijeka. Srodnik »glacijalnog mlijeka«, koji sadrži razne minerale u, za čovječji organizam vrlo prihvatljivom stanju, jest indijski shilajit, mineralna smjesa s himalajskih visova. Radi se, ustvari, o eksudatu, izlučevini koju sa stijena stružu stanovnici s dalekog sjevera Indije, da bi se onda ta sirovina podvrgla raznim oblicima pročišćavanja, ovisno o tome dolazi li iz Nepala, Himachal Pradesha ili nekog drugog dijela najvećeg gorja na svijetu. Ima, dakako, i fantastičnih tvrdnji koje se odnose na postojanje čudesnih izvora čija voda može produžiti život pojedinca u nedogled. Tako jedan takav legendarni izvor skriven negdje u azijskim gudurama zovu Nirmala Charan. U Indiji je rašireno uvjerenje da ova neobična tvar djeluje pomlađujuće, da regulira metabolizam na taj način da čovjek svede svoju tjelesnu težinu na idealnu mjeru (što je također jedan od faktora dugovječnosti), da može pomoći reguliranju nivoa šećera u krvi, vraćanju ravnoteže minerala u organizmu, a oni s više entuzijazma tvrde da ova supstanca snažno stimulira seksualni nagon. Uvijek je treba koristiti u smjesi s biljkama i začinima, jer, kad je sama, teško pada na želudac. I doziranje je važno. Što se tiče afrodizijačkog djelovanja, ne znam koliko ima istine u tvrdnjama nekih djelatnika ajurvede, ali znam veći broj slučajeva u kojima su predebele osobe postupno izgubile suvišne kilograme. Problem je, međutim, u tome da to ne može funkcionirati u svakom slučaju. Prvo, zato što je uz 176

to potrebno paziti na namirnice koje se koriste u ishrani, a drugo, ima osoba čiji je metabolizam takav da ne mogu izgubiti veći broj kilograma na duže vrijeme. Osim uz drastičnu dijetu, što pak ni nije preporučljivo zbog mogućih loših posljedica po organizam. Šef biokemijskog istraživačkog tima ajurvedske bolnice na Punjab Baghu pokazao mi je preliminarne rezultate ispitivanja jednog ajurvedskog lijeka na bazi shilajita, a protiv dijabetesa. Tvar je korištena zajedno s dva, tri biljna ekstrakta i primijenjena na 90 pacijenata. Rezultati su ukazivali da je pomoću tog preparata moguće u nekim slučajevima kontrolirati šećernu bolest, onda kad pacijent još nije ovisan o inzulinu. Moguće je i smanjiti inzulin, a osobito onda kad se koristi i karela (Momordica charantia), iz porodice krastavaca, koju u jednoj vrsti začina koriste Indijci koji žive u Velikoj Britaniji. Pokazalo se da ta grupacija praktično nikad ne obolijeva od Šećerne bolesti, pa se netko dosjetio pozabaviti se njihovom ishranom. Ispostavilo se da imunost na dijabetes dolazi uslijed redovite uporabe karele. Sada se djelovanjem te biljke bavi jedan londonski institut. Po svemu sudeći, tajanstvena smjesa minerala djeluje vrlo povoljno i na bubrege, gušteraču i jetru. Biolozi kažu da shilajit na himalajskim stijenama izbija pod utjecajem jakog sunca, a rado ga jedu i životinje. Ima miris koji podsjeća na kravlju mokraću, vjerojatno uslijed hipurne kiseline, pa izgleda da ima i neke veze s »mumiom«, sličnim proizvodom, kojeg kao čudesnog često nude Afganistanci i stanovnici republika iza Urala. Kombinira li se shilajit s biljnom smolom guggul (Commiphora wightii) i nekim začinima koji stimuliraju cirkulaciju, takva kombinacija smanjuje tzv. »faktor rizika« za infarkt. Naravno indirektno, jer snizuje šećer i kolesterol u krvi. O tome već postoje čitave monografije i brojna istraživanja, što ne čudi imamo li u vidu da su kardiovaskularne bolesti kao uzrok smrtnosti na prvom mjestu. Nema sumnje da kod tih najtežih bolesti današnjice prehrana igra izvanredno važnu ulogu, pa uvijek treba naglasiti da, uz korištenje ovakvih prirodnih terapija, treba pripaziti na sadržaj vlastitog tanjura. Da je tako pokazuje jedno opširno istraživanje, koje je pokazalo da od raka najmanje umiru članovi američke sekte Mormona (rak je u njih uzrok smrti u svega 4 posto slučajeva), dok je smrtnost od kardiovaskularnih oboljenja gotovo nepoznata kod armenskih Židova, jemenskih Beduina i trapista. Odgovor na pitanje zašto, gotovo sigurno leži u načinu njihove ishrane. Armenski Židovi praktično ne jedu hranu koja sadrži zasićene masne kiseline i nerijetko im se ishrana sastoji od čak 50% kruha. Beduini su prisiljeni na dijetu iz poznatih, tehničkih razloga, dok je kod trapista u pitanju duhovna motivacija. I Mormoni žive na osobit način. Ne piju, ne puše, ne piju cmu kavu, liježu rano, izbjegavaju u ishrani namirnice životinjskog porijekla i žive mirnim, porodičnim životom. 177

I vrlo radikalne dijete su znale dati zapanjujuće efekte. Dr. Buchinger, liječnik i vlasnik klinike na Bodenskom jezeru, gladovanjem se izliječio od reumatskog artritisa, što je pošlo za rukom i Šveđanki Almi Niesen, koja je već bila paralizirana i vezana za invalidska kolica. Kao totalni laik, jednog se dana sjetila da je njena baka čistila posude od taloga, kuhajući u njemu neoguljeni krumpir. Pretpostavila je nešto u što malo tko može povjerovati: da na taj način može pročistiti svoje teško oboljele zglobove. Bez obzira na tumačenje i temeljito sumnjiv pristup, Alma Niesen je ozdravila. Pila je tekućinu nastalu kuhanjem neoguljena krumpira u vodi i jela jabuke sa češnjakom. Kasnije je vodila jednu kliniku u Švedskoj, koja pokušava pomoći oboljelima od ove teške bolesti. U nas je poznatiji primjer Breussa, koji je opisao izlječenja od raka i leukemije, također radikalnom dijetom zasnovanom na sokovima voća i povrća. U Sjedinjenim je Američkim Državama bio poznat njemački liječnik dr. Max Gerson, koji je dijetom, koja isključuje iz ishrane natrij, odnosno namirnice bogate natrijem, uspio izlječiti pedeset osoba oboljelih od najtežih oblika raka, poput sarkoma, melanoma, karcinoma pluća itd. U Nevadi postoji specijalizirana klinika, koja primjenom sirova soka iz kupusa uspješno liječi čireve na želucu. Anne Wigner iz Bostona je uspješno liječila teške bolesti izdancima, a i u Japanu postoji čitav niz ovakvih alternativnih institucija, koje pokušavaju pomoći onima od kojih je medicina digla ruke. U novije vrijeme, u SAD-u je popularna metoda tretmana raka dr. Hulde Clarke, koja vjeruje da ova bolest nastaje uslijed razmnažanja parazita u crijevu čovjeka. U ajurvedskoj medicini ne pokazuju toliko oduševljenje gladovanjem i drastičnim zahvatima uopće. Gladovanje se preporuča kod jakih vata poremećaja, na primjer kod izrazito teških oblika astme i to onda kad nikakva druga terapija ne pomaže. Preporučuje se i namjerno izazvano povraćanje, ali i to rijetko, najčešće ljudima oboljelima od teških oblika epilepsije. To. navodno, može prorijediti broj epileptičnih napada, ali, dakako, ne podrazumijeva mijenjanje terapije koju je preporučio liječnik. Kao potpora terapiji epilepsije, može biti od koristi jedna biljka koja je jednako popularna u nas kao i u Indiji. Tamo je zovu vacha, a u nas iđirot (Acorus calamus). Uz kapi za poboljšanje cirkulacije i naročiti pripravak korijena iđirota, može se do određene granice pomoći osobama oboljelima od epilepsije. Ajurvedski su mi liječnici objašnjavali da je iđirot, odnosno vacha, u starim vremenima bila prava kult biljka, jer se u ajurvedi vjeruje da regenerira mozak i pomlađuje. Za to, doduše, nema nekog vjerodostojnog dokaza, ali postoje indicije da, zajedno s još nekim biljnim ekstraktima, doista pomaže kod epilepsije. Za iđirot se vjeruje da pomaže kod formiranja ojasa, te stimulira kundalini. Kad vaidya ustanovi koji je princip kod bolesti poremećen, određuje dijetu, odnosno sugerira namirnice koje će utjecati na smirenje odgovarajuće doshe. Radi li se o bolesti karakteriziranoj vata (vidi: ranija tabela) poremećajem, on će 178

preporučiti u ishrani sljedeće namirnice: bijelu repu, ciklu, krastavac, luk, češnjak, mrkvu, pšenicu, rižu, zob, banane, breskve, datulje, dinje, grožđe, marelice, nektarine, smokve, trešnje, šljive, sve mliječne proizvode, slanutak, crvenu leću, tofu, piletinu, puretinu i morske proizvode. Ostalo treba izbjegavati. Kod pitta poremećaja, za smirivanje simptoma preporuča se: cvjetača, celer, grašak, gljive, kupus, krumpir, krastavac, slatka paprika, slatki krumpir, šparoge, tikvice, zelene mahune, izdanci, dinje, grožđice, kruške, jabuke, avokado, suhe šljive, šljive, pšenica, zob, bijela riža, maslac, mlijeko, morski račići, slanutak, tofu, puretina, piletina, suncokretove i bučine koštice, dok ostale namirnice treba ili smanjiti ili izbjegavati. Kad je u pitanju neravnoteža kapne, povoljno djeluju: brokule, kupus, krumpir, špinat, patlidžan, paprika, cvjetača, grašak, cikla, zeleno lisnato povrće, marelica, šipak, jabuke, kruške, suho voće, heljda, ječam, kukuruz, proso, raž, obrano mlijeko, sve mahunarke, piletina, puretina i neki morski proizvodi. Ovo je, naravno, samo površni prikaz, dok za detalje treba konzultirati stručnjaka. No, i ovdje predočene liste mogu biti od koristi želite li si pomoći na ovaj način. Kao i u nekim zapadnjačkim shvaćanjima i u ajurvedi posebno mjesto pripada čišćenju organizma, ne gladovanjem, već sustavom metoda koji ima zajednički naziv panchakarma. Postoje čitavi debeli priručnici s uputama kako se provodi panchakarma, kao i specijalizirane klinike, koje je provode u kontroliranim uvjetima. Dvije najpoznatije takve ustanove nalaze se u Kerali, najjužnijoj indijskoj saveznoj državi. Panchakarma je, međutim, postala vrlo popularna i na Zapadu, s tim da postoji više verzija samog postupka, koji može trajati preko vikenda ili dulje, do tri tjedna. Dok su zapadnjačke cijene ovakvih usluga paprene do te mjere da se odmah osjetite dovoljno pročišćenim i bez panchakarme, u Indiji je situacija bitno drugačija. Cijeli je postupak relativno lak i jeftin. U skraćenoj verziji to izgleda ovako: svakog se dana pije pročišćeno maslo (ghee) i u sve većim količinama, da bi se ta količina prema kraju tretmana opet postupno smanjivala. Maslo se zagrije, dok ne postane tekuće i pije se natašte. Prema ajurvedi, to će maslo kroz organizam »sakupljati« nečistoće i dovesti ih do zadnjeg dijela debelog crijeva. Čitavo se vrijeme postupka održava blaga dijeta i redovito provodi masaža sezamovim uljem. To se vjerojatno radi zato da se stimulira prolaz masla prema izlazu iz organizma. Koriste se i neke druge tehnike, poput parenja na pari čaja od ljekovitog bilja, polijevanja vrućim uljem po čelu, tzv marma terapija itd. Dakako, sve u svrhu stimuliranja organizma na izbacivanje otpada. Kad se maslo s nečistoćama sakupi pri kraju debelog crijeva, treba ga ukloniti iz organizma. To se obavija klistirom, ali ne bilo kakvim, već se koriste razni čajevi od biljaka, ovisno o tipu i stanju pacijenta. Smatra se da je panchakarma osobito dobra u ovim vremenima zagađenja okoliša, kad može, 179

prema tvrdnjama njenih poklonika, spriječiti prerano starenje organizma i javljanje težih oboljenja. Blaža verzija čišćenja organizma je shankhaprakshalana, koja se provodi jedan dan mjesečno tako da se pije veća količina vode i rade četiri asane, položaji tijela kojima se potiče protok vode prema izlazu iz tijela. To bismo zapravo mogli nazvati ispiranjem iznutra, a preporuča se svima osim onima koji pate od izrazito visokog krvnog tlaka. Tehnikama ovog tipa uglavnom se služe jogiji, jer joga poznaje niz kriya, metoda čišćenja organizma koje, kad je u pitanju joga, prije svega služe duhovnim ciljevima. Osobito su popularni prirodni proizvodi za čišćenje organizma na bazi biljaka. Zovu ih rasajane, a funkcioniraju na sličan način kao i druge metode pročišćavanja organizma. Radi li se o biljnom preparatu, moguće ga je, prema ajurvedskim principima, složiti i od trava koje nalazimo u Europi. To važi samo za ovakve vrste proizvoda, jer je terapijske proizvode ajurvede bez biljaka indijskog potkontinenta nemoguće nadomjestiti nečim što dolazi iz sasvim drukčijeg podneblja. Rasajane su složeni proizvodi, jer treba u jednoj smjesi sastaviti čimbenike koji djeluju pročišćavajuće na određene organske sustave. A dobar je dio klasične ajurvedske medicine posvećen upravo tome. Dovoljno je reći da indijska »Materia Medica« sadrži preko 2500 biljaka, čija je ljekovitost registrirana i, s obzirom da su u širokoj prodaji, barem na neki način potvrđena. Tamošnji vaidye često spominju priče o Jivaki, legendarnom djelatniku i reformatoru ajurvede. Dok je još bio student, Jivaka je svojim velikim znanjem budio zavist svojih kolega, koji su ga stalno tužakali njihovu učitelju. Jednog dana, učitelj je odlučio studentima ukazati na izuzetan Jivakin talent, pa je svima zajedno postavio zadatak da iz obližnje šume donesu sve rastinje koje se ne može koristiti u liječenju. Pred večer, studenti su se skupili na istom mjestu, svaki s rukama punim različitih biljaka. Jivaka se vratio praznih ruku. Legenda želi pokazati da je sve što je stvorila priroda, na neki način za čovjeka korisno. To ujedno ilustrira cijelu jednu filozofiju, koja čovjeka doživljava isključivo kao nedjeljivi dio prirode. Ona ga hrani, oblači, liječi, ali i kažnjava. Tu kaznu treba shvatiti kao opomenu da nešto nije u redu, da smo se izdvojili iz sigurnog krila prirode. Mislim da danas nije pretjerano reći da to važi za cjelokupno čovječanstvo. A taj odmak od prirode donosi patološku promjenu u ćudi čovjeka, koji je kadar počiniti monstruozne srvari uništavajući i ono što je vrhunska kreacija te prirode, koja je iznjedrila i njega samog. U ajurvedi, kao što smo uostalom već spomenuli, posebno mjesto pripada sredstvima za jačanje, odnosno pomlađivanje. O tome kako je došlo do razvoja cijele jedne takve grane unutar staroindijske medicine postoje razna tumačenja. Ono najuvjerljivije govori o vladarima, beskonačno bogatim radžama, koji su 180

nastojali produljiti radosti svog ovozemaljskog života i tjerali ajurvedske doktore da izmišljaju sve moguće vrste proizvoda koji bi im to mogli omogućiti. Još se sjećam raskošnog portreta jednog rajasthanskog radže iz Jaipura, koji je težio preko 200 kilograma. Imao je sedam žena, koje su, za plovidbe čamcem po jezeru, morale sjediti na suprotnom kraju plovila, zbog ravnoteže, da čamac ne potone. Radža je u enormnim količinama uživao i hašiš. A financirao je i cijelu garnituru liječnika, koji su trebali što više odgoditi ono neminovno. Takvih je mecena i potrošača stimulativa u Indiji bilo podosta. Pakistanski istraživač Mahdihassan ima manje romatičnu viziju o stimulativima, čak misli da ima tumačenje za legendu o somi. Prema njemu, dugo je u Indiji zbog siromaštva postojao običaj da se stare ljude naprosto ostavljalo u dubokim šumama, prepuštene zvjeradi ili smrti od gladi. Mnogima od njih još ipak nije bilo po volji umrijeti, pa su nastojali preživjeti jedući šumsko raslinje. Dakako, najkorisnije su bile one biljke koje su snažno stimulirale organizam, dajući mu moć kretanja, snagu i budnost. Mahdihassan tvrdi da je na taj način otkrivena jedna od biljaka iz porodice Ephedra, koja sadrži efedrin, spoj koji djeluje vrlo stimulirajuće, poput, recimo amfetamina. Mimo ovakvih ekstremnih primjera, ajurveda je istražila i one biljke koje regeneriraju organizam, ali ne kao stimuiativi, već blaga sredstva za jačanje. Mnoga saznanja o himalajskom bilju ljekovitih svojstava dugujemo i sadhuima, lutajućim pustinjacima, od kojih su mnogi proveli više desetaka godina meditirajući u špiljama i putujući Himalajom. Isto što u kineskoj i korejskoj tradiciji predstavlja korijen ginsenga, u indijskoj je to korijen planinske biljke ashwagandhe (Withania somnifera). Dapače, ajurvedski liječnici o ovoj jedinstvenoj biljci govore kao o »,.. korijenu koji je tisuću puta jači od ginsenga...« Za to, po svoj prilici, imaju dosta objektivnih razloga. Ashwagandha se u tradicionalnim tekstovima hvali kao gotovo univerzalno sredstvo, koje omogućava dug i zdrav život, a poučeni legendama i vedskom predajom, znanstvenici su ovu biljku istražili detaljnije nego mnoge druge iz bogatog indijskog arsenala. Pronađeni su zanimljivi spojevi, steroli, za koje se još ne zna točno kako djeluju, ali izgleda da potiču obrambeni sustav u ljudima. U smjesi s nekim drugim sastojcima, ashwagandha se preporuča kod opće slabosti, impotencije, živčane iscrpljenosti, staračkih problema, gubitka memorije, oslabljene mišićne snage, smanjene produkcije spermija, premorenosti, nesanice, multiple skleroze, oslabljenog vida, bolesti kože, alergija, kašlja, otežanog disanja, anemije, tromosti, neplodnosti i oticanja žlijezda. Imao sam priliku vidjeti ljude, koji su se uspjeli potpuno oporaviti od posljedica teških psihičkih stresova nakon 1 - 2 mjeseca uzimanja proizvoda koji, između ostalog, sadrži korijen ashwagandhe. Ovaj se dodatak ishrani, osobito popularan na sjeveru Indije, daje i djeci, a pomaže i izrazito slabim trudnicama. 181

Prema nekim autorima, ova biljka može pomoći u koncentraciji i izbistriti um, pa su je koristili jogiji, kako bi izdržali maratonsko meditiranje, koje je nerijetko trajalo i po 16 sati dnevno. I to u vrlo teškim uvjetima, na niskim temperaturama i uz mršavu ishranu. Korijen ashwagandhe uziman s maslom (ghee) ojačava ojas, a djeluje na aktiviranje kundalini, tako da ne izaziva probleme pretjeranom stimulacijom. Uz ashwagandhu, u ovoj kategoriji indijske flore najslavniji je brahmi (Hydrocotyle asiatica), poznatiji kao gotu kola. I samo ime brahmi zapravo znači »ona koja pomaže da se spozna Brahman« (Brahman je konačna Istina, Bog, Sveprisutno Biće), Brahmi djeluje povoljno na živčani sustav, a ajurvedski praktikanti smatraju da pomaže funkcioniranju moždane kore. Dapače, za jednog boravka u Kerali, saznao sam da tamo postoji ajurvedski institut koji se bavi proučavanjem djelovanja ove biljke, odnosno njenih ekstrakata, na osobe s blažom mentalnom retardacijom i drugim srodnim smetnjama. Uprkos nekim vrlo entuzijastičnim tvrdnjama da su rezultati »obećavajući«, za to nisam našao definitivnu potvrdu. Brahmi uravnotežuje nadije i aktivira sahasrar ćakru. Indijska je vlada pred više godina oformila specijaliziranu instituciju, koja se treba baviti skupljanjem iskustava ajurvedskih liječnika na terenu i recepata koji su ostali zabilježeni u usmenoj predaji. Dr. Issar, pročelnik Odjela za ajurvedsku farmaciju, rekao mi je da su mnogi navodi ajurvedskih vaidyja naknadno i znanstveno potvrđeni. Za sada se sastav ispitivanih ajurvedskih preparata drži u tajnosti, pa tako imate imena kao »Ayush-64«, »777« itd. Recimo, ove tri sedmice predstavljaju šifru za ulje koje se koristi u tretmanu psorijaze. Još je efikasnije, ako se kombinira s proizvodom koji sadrži ranije spomenutu ashwagandhu. Ima, međutim, jednu neugodnu karakteristiku; prilikom mazanja površine zahvaćene ekcemom mogu vrlo intenzivno peći. Inicijalna ispitivanja daju dobre rezultate, pa Institut ima ambicije taj proizvod uskoro ponuditi na zapadno tržište. Najistraženiji je svakako chyavan prash, proizvod koji je već duže vrijeme u prodaji, a sastoji se od ploda amle (Emblica officinalis) i još nekih dodataka. U Indiji je vrlo raširen, jer se amla smatra najzdravijim voćem. Tamo kažu da je to voće koje potiče sattvu, princip duhovne profinjenosti, nježnost i blagost. A poticanje »sattvičkog« principa unutar organizma neposredno je vezano uz duhovnost. Amla je, prema nekima, glavni sastojak smjese, koja se uzima u sklopu metode pomlađivanja, kaya kalpe. Kod poremećaja kundalini, preporuča se uzimanje biljaka koje proces smiruju, kao ashwagandha, shatavari, haritaki, amla, gotu kola, aloja i sandalovina, za koju se smatra da pomaže u procesu otvaranja »trećeg oka«. Čaj od kardamoma djeluje na protok prane, a cvijet hibiskusa jača koncentraciju i stabilizira siddhije. Za jasmin jogiji kažu da »zrači vibracijom mantri«, a medicinski je vrlo koristan u potiskivanju tzv. Hodgkinove bolesti. I 182

udisanje nekih ulja pročišćava nadije no kod toga, zbog mogućeg preuranjenog buđenja kundalini, treba biti oprezan. Najveća enigma ajurvede nedvojbeno su metalni spojevi, tzv. bhasme, opisani u Rasa Shastri. Njima pripisuju najjača svojstva u cijeloj ovoj tradiciji. Dobivaju se tako, da se metali žare i zatim naglo namaču u sezamovo ulje. Taj se postupak ponavlja sedam puta uzastopno. Nastali krhki komadići se zatim ponovo žare i namaču u čajeve ljekovitih biljaka, katkada desetinama i stotinama puta, tako dugo dok ne nastanu vrlo fini prašci, koji lako ulaze u pore na prstima i plivaju na vodi. Tu je kvalitetu zaista teško postići, ali je obvezno, jer tek do te mjere prerađeni metali neće biti otrovni za ljudski organizam, čak ni onda kad se radi o živi. Više je britanskih istraživača provelo detaljna toksikološka ispitivanja bhasmi, no zaključak je bio uvijek isti: radi se o potpuno neotrovnim supstancama! Dakako, ako ih je pripremio vrhunski ekspert kakvih je danas u Indiji vrlo, vrlo malo, svega nekolicina. Imao sam sreću pred nekoliko godina sresti jednog takvog eksperta. Ime mu je Balendu Prakash, a tema je čestih napisa u indijskom tisku. Ovaj samouvjereni, komunikativni i vrlo inteligentni otac četvero djece, objavio je svojedobno knjižicu, u kojoj je iznio podatke o desetak osoba koje je primjenom svojih preparata izliječio od raka ili leukemije. Da se ne radi o anegdotama, može se zaključiti iz nekih službenih dokumenata, koje mu je izdala ugledna londonska klinika za liječenje leukemije, The Royal Marsden Hospital. Balendu je tehnologiju proizvodnje metalnih preparata naslijedio od svog oca, koji je godinama djelovao u sjevernoindijskom gradu Meerutu. Za života je izazvao trajnu remisiju kod nekoliko pacijenata oboljelih od leukemije, kojima medicina nije davala velike šanse. Kako je sam govorio, na ideju da može tretirati ovu zlu bolest došao je gotovo slučajno. Jednom je bolesniku dao sredstvo za jačanje, kako bi ovaj lakše podnio predstojeću kemoterapiju. Prije no što je tretman u bolnici i započeo, liječnici su konstatirali remisiju, iznenadno i neobjašnjivo povlačenje bolesti. Pokušao je još s nekima. Rezultati su bili očiti, ali nedovoljno uvjerljivi da bi mu osigurali uvažavanje službene medicine. Nakon očeve smrti, tretmanima malignih bolesti se počeo baviti sin, koji je uspio zainteresirati znanstvene institucije izvan Indije, pa je tako njegov rad pomno pratio britanski hematolog dr. Simon Meller, koji je u Indiji radi toga ostao četrdesetak dana. Iz njegova se izvješća osjeća uvažavanje, koje nije ostalo samo na nivou kurtoazije, već je rezultiralo konkretnom financijskom pomoći. Slučaj koji je pokrenuo lavinu interesa za Prakasheve preparate jest onaj tada četverogodišnjeg dječaka Absara Khana, koji je bolovao od akutne megakarioblastične leukemije. Liječnici su djetetu dali svega 2-3 tjedna života, kad su se očajni roditelji obratili vaidyi Balendu Prakashu, koji je malog Absara 183

tretirao jednim od svojih proizvoda. I oni najskeptičniji stručnjaci su priznali da su efekti bili potpuno neočekivani dječak je ozdravio i dan-danas, nakon mnogo godina, nema ni traga teške bolesti. Slijedilo je još desetak sličnih slučajeva, uglavnom različitih tipova leukemije, i jedan slučaj izlječenja osteomijelitisa u poodmaklom stadiju. Imao sam u rukama kompletnu dokumentaciju navedenih slučajeva, no htio sam po svaku cijenu susresti barem nekoliko pacijenata. Čije se stanje ovakvim tretmanom bitno popravilo. Mislim da nema osjetljivijeg područja od ovog i ovdje ću iznijeti neke činjenice koje sam provjerio, što ni u kom slučaju ne znači da se radi o nekakvom univerzalnom i čudesnom lijeku protiv raka. Naime, slučajevi su, prema vrstama raka, uglavnom pojedinačni, bez odgovarajuće statističke obrade i s nepoznatim ukupnim brojem osoba, koje su podvrgnute ovakvom tretmanu. Bez obzira na mogućnost da su izlječenja primjenom ove metode zapravo vrlo rijetka, ovdje ću izložiti one čiju sam medicinsku dokumentaciju o prijašnjem i sadašanjem stanju provjerio. Gospodin Kamal Gupta je industrijalac iz Bombaya, smiren čovjek koji o svojoj bolesti govori na trezven i pribran način. Pred tri godine, pronađen mu je maligni tumor na mokraćnom mjehuru, kojeg su mu nedugo zatim izvadili. Od crijevnog mu je tkiva načinjen novi, na kojem se uskoro ponovo pojavila ista bolest. Liječnici su predložili zračenje i eventualno kemoterapiju, što je pacijent odbio, jer se osjećao izrazito loše i bojao se da neće dobro podnijeti jedan takav tretman. Obratio se za pomoć Balendu Prakashu. Nakon šest mjeseci uzimanja Prakashevih preparata, bolest se povukla i na kontroli provedenoj u Tata Memorial Hospital, godina dana kasnije, nije nađeno malignih stanica. Pacijent mi je rekao da se subjektivno osjeća sasvim normalno i da ga liječnici ohrabruju da nastavi s istom terapijom. Prije no što smo se rastali rekao mi je: »... Znate, pred skoro dvije godine mi nisu davali gotovo nikakve izglede...« Na razgovor je donio svu medicinsku dokumentaciju, uključujući rezultate posljednje kontrole. Kod desetogođišnjeg dječaka Ashisha Mukherjeea konstatirana je 1986, godine Wilmsova bolest. Tretiran je raznim preparatima i podvrgavan kemoterapiji do 1988. godine, kad mu je izvađen jedan bubreg. Nedugo zatim, konstatirane su metastaze u plućima, pa su roditelji odlučili prekinuti s alopatskom terapijom. Majka, profesorica engleskog jezika, objašnjava da je dijete započelo s Prakashevom terapijom 1988. godine i od tada se stanje poboljšava, s tim da se posljednje tri godine više ne vide tragovi patoloških promjena na plućima. Dječak normalno ide u školu, osjeća se dobro, a još uvijek povremeno uzima ajurvedske preparate. Dolazi stalno Balendu Prakashu na kontrolu, da on procijeni treba li terapijom pauzirati ili je nastaviti. Čitavo vrijeme tretmana ajurvedski preparati nisu izazvaii nikakve negativne prateće pojave.

184

Salman Shervani iz Aligarha je, prema raspoloživoj medicinskoj dokumentaciji, potpuno zdrav dvadesetogodišnjak. Deset godina ranije, kod njega je otkrivena promijelocitna leukemija i podvrgnut je raznim tretmanima. Stanje mu se ubrzano pogoršavalo, pa je potražio pomoć ajurvedske medicine. Balendu Prakash ga je tretirao više mjeseci, nakon čega se bolest povukla. Otada se osjeća normalno i dulje vrijeme više ne odlazi na kontrole. Ima nekoliko slučajeva kod kojih su alopatski liječnici odbili suradnju, pa ne postoji bolnička dokumentacija pacijenata, koji su se nalazili pod tretmanom Balendu Prakasha. Njihove su izjave uglavnom optimistične, a kreču se između »osjećam se mnogo bolje«, »stanje mi je poboljšano« i »ne osjećam trenutno nikakve zdravstvene smetnje«, U tu grupu spada žena koja tvrdi da je prije sedam godina oboljela od tumora na mozgu i odlučila se isključivo na ajurvedsku terapiju. Danas, po vlastitoj izjavi, »ima samo povremeno manje probleme«. Vaidya Balendu Prakash tvrdi da je uspješno tretirao preko stotinu pacijenata, s time da ne govori o tome koliko ih je ukupno prošlo kroz njegovu terapiju. Primjenjuje različite vrste preparata na bazi metala, imena kojih su Navbal Rasayan, Valipani, Amar, Navjeevan itd. Oni se međusobno razlikuju po odnosu metala koje sadrže: željezo, bakar, srebro, zlato, i druge. Za dio njih postoje detaljna toksikološka ispitivanja, koja dokazuju da nisu opasni po ljudsko zdravlje. Neke od preparata u posljednje vrijeme ne primjenjuje, zbog prigovora da su »nekonzistentna« sastava. To je malo čudno, jer je pomoću jednog od njih, Valipanija, imao odlične rezultate u tretmanu stanovite Jameele Begum iz Delhija. Ona je 1986. godine oboljela od raka na plućima. Podvrgnuta je kemoterapiji od koje je, uslijed jake reakcije, odustala nakon dva mjeseca. Nakon ajurvedskog tretmana, osjeća se sasvim normalno, a medicinski nalazi ne pokazuju nikakvih znakova bolesti. Povremeno posjećuje Prakasha, koji joj tada opipa puls i podijeli kakav savjet. Razgovarao sam s njom preko prevoditelja, jer ne govori dobro engleski jezik, i stekao dojam da je zaista potpuno zdrava. Do jedne druge, 28godišnje žene, koja je tretirana zbog slične dijagnoze, nisam uspio doći. Dobio sam posrednu informaciju da se »osjeća dobro«. Kad sam prigovorio da to zaista malo dokazuje, odgovorili su mi da se neki pacijenti ne žele pojavljivati u javnosti i govoriti o svojoj bolesti. Dakako, prihvatio sam to objašnjenje kao nešto normalno. Nekima od pacijenata nisam uspio ući u trag, jer žive u udaljenijim dijelovima Indije, a poneki su i izgubili vezu s Balendu Prakashem. Međutim, odlučio sam putovati na sjever gdje je, u podnožju Himalaje, smješten pogon za proizvodnju preparata vaidya Balendu Prakasha. Sve je tamo kao u priči: rupe u zemlji, glinene posude, kravlja sušena balega kao gorivo, ljudi koji satima miješaju metalne soli s biljnim sokovima. Uz ogradu imanja krave s pastirima, a u daljini himalajski visovi.

185

Praškovi koji se koriste u pripravljanju lijekova vrlo su skupi. Nije ni čudo, jer njihova produkcija zna trajati i dvije, čak tri godine. Postupak se ne može skratiti, jer je u nekim slučajevima potrebno zamorne zahvate ponavljati i više stotina puta. Pitao sam Balendua tko je njegovu ocu povjerio tajnu ove tehnologije, možda stare i tisuće godina. Znao sam da mnoge detalje, koje sam ovdje vidio, ne znaju ni najučeniji ljudi Indije. U Meerut, gdje je stari Prakash živio i radio, navraćao je Maharaji jogi koji je veći dio života proveo na padinama Himalaja. Doživio je 105 godina, a pod kraj života je svog štićenika, Chandru Prakasha, podučio tajnama manipuliranja metalima. Nikada se nije saznalo odakle mu sva ta znanja. Naime, radilo se o toliko složenim procedurama i pisanim instrukcijama, da je očito da se radilo o sustavnom znanju prenesenom u dugoj liniji gurua, upoznatih sa Rasa Shastrom. Ono što je za jogija predstavljalo način održavanja tjelesne ravnoteže, koja je omogućavala duge sate meditacije, kasnije je, stjecajem okolnosti, postala osnova za najperspektivnije poglavlje ajurvedske medicine. Vaidya s Himalaja ima svoje shvaćanje najtežih bolesti današnjice: ljudi su iz organizma izgubili metale, odnosno poremetili su, uslijed načina života, njihovu ravnotežu u organizmu. Ono što on čini svojim preparatima jest to da tu ravnotežu vraća. Ali ne na bilo koji naćin, već tako da tijelu daje određeni metal u specifičnom obliku, netoksičan i takav da ga tijelo prihvati. Ilustrirao je to primjerom željeza. Kod anemije nije uvijek problem u tome da nema dovoljno željeza u hrani, već to da ga organizam u takvu obliku ne prihvaća. Objašnjavao mi je nešto slično i za osteoporozu. Gubitak kalcija i deformacija kostura gotovo je redovita pojava kod starijih osoba. Statistički više kod mesojeda nego vegetarijanaca. Tako je, prema nekim ispitivanjima, prosječni mjerljivi gubitak u težini kostura muškaraca mesojeda 7 posto, a vegetarijanaca 3 posto. Kod žena su razlike još drastičnije. Kod vegetarijanki 18 posto, a žena mesojeda čak 35 posto! Radi se o dobnoj skupini od 65 godina. Prema ajurvedi, nije dovoljno uzimati kalcij dobiven iz minerala, već je potrebna osobita obrada sasvim određenih prirodnih namirnica, pa da bi takav kalcij postao prihvatljiv za ljudsko tijelo. Da je tako, pokazala je praksa, tumačio mi je Prakash, navodeći kao primjer korištenje dijelova nekih školjaka. Slična je situacija s mljevenim koraljima, koje u ishrani koriste stanovnici japanskog otoka Okinave i zahvaljujući kojima pokazuju zavidnu vitalnost do u duboku starost. Pred mnogo sam godina primjenjivao bhasme, na osobiti način usitnjene praškove mahom dobivene od željeza, bakra i srebra i zabilježio vrlo zanimljive efekte na nekim slučajevima malignih bolesti. Jedan je stanovnik Tenjskog Antunovca bolovao od adenokarcinoma, koji je zahvatio oba plućna krila. Liječnici su mu otvoreno rekli da potraži rješenje izvan medicine koja mu više nije mogla pomoći. Preparat koji sam mu dao djelovao je doista čudesno. Karcinom se 186

potpuno povukao i čovjek je. osam godina kasnije bio potpuno zdrav, što je potkrijepio dokumentacijom koju mi je donio na uvid. Bilo je slučajeva leukemije koji su osobito dobro reagirali na pripavak na bazi željeza, bilo je nekoliko neočekivanih remisija, a iznenađujućih, ali prolaznih poboljšanja, bilo je još i više. Izvanrednih je učinaka zabilježeno i s drugim oboljenjima. Sa stanovišta duhovne prakse, najzanimljivija je aushaddhi, tehnika pročišćavanja nadija i pokretanja kundalini, koja se koristi biljnim preparatima. O njoj je najviše govorio Satyananda Saraswati, koji je upozorio da živimo u vremenu kad adepti metodu više ne povjeravaju svojim učenicima. Tamno je razdoblje Kali Yuge nepovoljno za prosvjetljivanje primjenom ulja i drugih biljnih preparata, kao što je to bio slučaj u davnim vremenima. Dio učenja o svezi biljnog kraljevstva i sila u čovjeku iznio sam ranije, no stvarni identitet magične himalajske biljke some, danas više ne zna nitko. A vjeruje se da je aushaddhi provediva, u svom najboljem obliku, samo uz pomoć ove mitske biljke. Ajurveda vjeruje u magičnu moć žive, pa postoji stotinjak metoda obrade ovog metala biljnim ekstraktima, kako bi ga se učinilo prihvatljivim ljudskom organizmu. U idealnom slučaju, procesirana živa omogućava deha siddhi, stjecanje besmrtnog, potpuno pročišćenog tijela, što opet vodi do stanja jeevan mukti, potpune duhovne iluminacije. Dapače, uporaba žive na spomenut način navodno u korisnika razvija niz paranormalnih moći. Posebnu priču predstavlja na osobit način spravljen živin sulfid, tzv. makaradhwaja, koja uslijed postupka dobivanja sadrži vrlo male količine zlata. Makaradhwaja pomlađuje organizam i omogućava dotok prane u sve dijelove našeg »eteričnog« tijela. Navodno, ako se uzima uoči meditacije, popunjava njome sve nadije. Za pomlađivanje se, u načelu, ne preporuča osobama mladima od 75 godina. U Indiji se govori da pripadnici kulta Bhairavi, koji obožavaju osobito žestoku formu boga Shive, pomoću alkemijskih pripavaka žive mogu doživjeti i više stotina godina, Vrlo je zanimljivo da se taj efekt tumači »nadilaženjem urođene ovisnosti o vremenu«, dakle, vjerojatno se radi o utjecanju na neku vrsni unutarnjeg »biološkog sata«. Posljednjih se godina javljaju istraživači, koji potvrđuju da je za normalno funkcioniranje organizma nužno u njega redovito unositi koloidalne minerale ili tzv. »elemente u tragovima«. Prema nekima, radi se o čak 34 metala u specifičnom obliku. Stanoviti David Hudson tvrdi da je legendarno »bijelo zlato« zapravo smjesa iridrja i rodija u monoatomarnom obliku, a pronađena je u nekim rudnicima u SAD-u. Ovim se elementima pripisuje supravodljivost, ali na normalnim temperaturama, što može, ako se pokaže točnim, imati neslućene implikacije na ljudsko tijelo, povećavajući »prohodnost« spirala DNK, na čijim se krajevima nađu. Takvi bi atomi, teoretski, »popravljali« vitalno važne strukture u 187

kromosomima i tako u znatnoj mjeri produžili život korisnika. Ove se tvrdnje potkrepljuju primjerom Piute Indijanaca iz Utaha, koji su stoljećima pili tekućinu koja je kapala na dno jednog rudnika, prolazeći kroz slojeve stare i više desetaka milijuna godina. Pripadnici bi plemena često doživjeli starost veću od stoljeća, osjećajući se mladima do kraja života. Analize su pokazale nazočnost koloidalnih minerala u prastaroj žućkastoj tekućini iz Utaha, i iridija i rodija, dakako. Hudson misli da monoatomarni iridij i rodij, uz radikalno pomlađivanje, daje i duhovno prosvjetljenje. Prema jednom shvaćanju, supravodijivi atomi poslože se u sushumni i tako omoguće spontano i trenutno spajanje dviju struja kundalini, što vodi stapanju shiva i shakti principa, dakle - Kozmičkoj svijesti. Monoatomarni iridij i rodij nalazimo i u prirodi, najviše ih ima u mozgu teleta i svinje, soku od grožđa i mrkve, groždanim košticama, aloji, meksičkom slatkom korijenu, zelenoplavim algama, hrskavici morskog psa, nekim čajevima američkih Indijanaca i korijenu čička. »Bijeli prah« je, kako to kategorički tvrdi Hudson, kroz povijest poznat kao »eliksir života«, egipatsko Horusovo oko, mana i sv. Graal. Dulja uporaba tajanstvenog praha, uz 40-dnevno gladovanje, navodno ljudskom živčanom sustavu otvara neslućene mogućnosti, poput pomlađivanja, otvaranja »trećeg oka«, prolaza u više dimenzije, sjećanja na prošle živote, levitaciju, a na kraju i uzašašće u više svjetove. U alkemiji se ovaj prah veže uz pojam »crvenog lava«. Kažu da je iridij pronađen u nekim uzorcima vibhutija, koji je materijalizirao Sai Baba, a kažu da je, na opise fizičara, Maharishi Mahesh Yogi za »bijelo zlato« rekao: »To je tvar, koja će nam omogućiti da živimo tisuću godina.« U posljednjih je desetak godina zabilježeno izuzetno mnogo pokušaja stvaranja univerzalnog lijeka zasnovanog na mineralima iz prirode. medu njima i onaj s mehanički obrađenim zeolitima, alumosilikatima osobitih svojstava. Najzanimljivijim se doima klinoprilolit, čija su najveća nalazišta u Europi, Indiji i SAD-u. I istočnjaci su opisali niz originalnih tehnika za obradu sličnih minerala, a sve one trebaju konačni proizvod svesti na vrlo sitni prah. Za većinu ovakvih pripravaka smatra se da povoljno djeluju na opće stanje organizma, preporučaju se kod raznih bolesti, a nerijetko im se pripisuje moć pomlađivanja. Svim namirnicama dominira neka od guna, metafizičkih principa koji definiraju utjecaj na čovjeka. Sattwa predstavlja suptilan, nježan i senzibilan princip, rajas energičnost, pokretljivost i akciju, a tamas inerciju, sporost i nepokretnost. Hrana koja se preporuča praktikantima svih oblika meditacije sattvičnog je karaktera, a postoje i namirnice koje loše djeluju na svijest jogija.

188

Preporuča se:

Ne preporuča se:

Povrće ječam riža mungo grah tikvica tikva špinat krastavac

meso jaja ribe masnoće ulje brašno

Mliječni proizvodi mlijeko putar maslo Voće mango grožđe jabuke naranče smokve datulje ogrozd breskva dinja limun badem grožđice Začini crni papar ingver

Povrće leća grašak crvena rotkva crvena buća patlidžan bamije blitva Mliječni proizvodi kiselo mlijeko vrhnje Voće ananas lubenica Začini čili papar gorka kisela hrana umaci

Izgleda da buđenje kundalini povećava potrebu za šećerom. Dobro je tu potrebu zadovoljiti uzimanjem kompleksnih, prirodnih ugljikohidrata. Ako je kundalini preaktivna i to izaziva probleme, može je se umiriti uzimanjem ugljikohidrata, koje nalazimo u medu. Gladovanje je, kako smo već rekli, u praktično svim kulturama, osim za održavanje dobrog zdravlja, predstavljalo sredstvo duhovnog uzdizanja, a 189

prihvatljivo je tumačenje da će se fizičko tijelo, u nedostatku hrane, okrenuti povećanoj asimilaciji kozmičke prane. Samim pročišćavanjem organizma, tijelo postaje bolji vodič za kundalini, kozmička se prana lakše apsorbira i uvjeti za buđenje duhovne energije se poboljšavaju. Sustavi gladovanja su razni, ali najbolje je ono u kojemu aspirant ne uzima nikakvu hranu, već u svoj organizam unosi samo vodu. Gladovanje će povećati samokontrolu, povjerenje u vlastite snage i pomoći stabilizaciji ličnosti. Ako, kako kaže Lao Tse, put od tisuću kilometara počinje jednim korakom, onda je na duhovnom putu taj prvi korak to da postanemo normalni, tjelesno i duševno zdravi ljudi.

190

TKO PJEVA, ZLO NE MISLI Iako jedan, On se kreće u mnogo oblika. Vedski aforizam U svojim sam spiritualno - turističkim lutanjima uvijek u pravilu nalijetao na monaha obrijanih glava, s perčinima na stražnjem dijelu glave. Pjevali bi mantru posvećenu Krishni, kako kažu, jedinom i konačnom Bogu. Riječ je, dakako o pokretu Hare Krishna. Zanimljiva je teza krišnevaca da je Bog osoba, nije impersonalan i ne možemo se u Njegovoj vrhunskoj manifestaciji jednostavno rastopiti. Jest da je impersonalna svjetlost jedan od njegovih oblika, ali potpuno razumijevanje one konačne istine nećemo moći doseći, ako ne spoznamo da se, u složenoj hijerarhiji viših razina stvarnosti, na vrhu nalazi Bog plavog tijela s flautom u ruci - Krishna. Čovjek koji je čitav taj pokret uličnih pjevača Veda stvorio, zvao se Srila Bhakrivedanta Prabhupada. Bio je do 58-e godine starosti farmaceut, obiteljski čovjek, koji je, međutim, cijeli život prevodio vedske klasike, poput Bhagavadgite, Sri Srimad Bhagavatama, Sri Isopanishad i mnoge druge. Radilo se o tisućama stranica originalnih tekstova, koje je Prabhupada popratio svojim komentarima. Na to ga je obvezao još 1933. godine njegov duhovni učitelj, Srila Bhaktisiddhanta Sarasvasti Thakur. Isti je predvidio odlazak Prabhupada na Zapad, gdje će etablirati točno 108 centara, prije no što se vrati u indijski sveti grad Vrindaban i umre. Zvuči gotovo nevjerojatno da se tada već 70-godišnji Bhakrivedanta brodom »Jaladhuta« otputio u Ameriku, bez ikakvih materijalnih sredstava. Na putu od Kalkute do New Yorka, Prabhupada je preživio dva srčana incidenta, pa je malo tko vjerovao da vremešna propovjednika goni nešto više od fanatične vjere u vlastito poslanje. Nije želio dodirivati novac, a morao se više puta dnevno kupati. Ove naizgled nerješive tehničke probleme privremeno je riješila indijska obitelj iz Pensilvanije, gdje se, te 1965. godine, zadržao kraće vrijeme. Želio je otići u ljudski mravinjak, New York, gdje je uskoro i dospio, da bi ovdje stekao prvog sljedbenika. Momak je bio teški ovisnik o heroinu, na rubu ludila, pa mu nije pomogla ni duhovnost kojom ga je obasipao guru iz Indije. A, Prabhupada je kružio parkovima i trgovima i pjevao mahamantru, Hare Krishna, Hare Krishna. Krishna, Krishna, Hare, Hare, Hare Rama, Kare Rama, Rama, Rama, Hare Hare. 191

Bhaktivedanta Swami Prabhupada

Onima koji su mu se pridružili, pojasnio je da Vede bilježe četiri velika razdoblja u povijesti Zemlje - Yuge. Prva: Satya Yuga, zlatno je doba u kojem ljudi žive stotine godina i duhovno je znanje poznato svima. Slijede Treta i Dvapara Yuga, razdoblja kad se znanje gubi i ljudski vijek skraćuje. Život na Zemlji postaje sve teži, neznanje dovodi do ratova, mržnje, bolesti i razaranja, da bi sve kulminiralo u Kali Yugi, mračnom dobu u kojem živimo sada i u kojem nema spasa za duhovne tragače, osim pjevanja Božjeg imena. Cijela se mahamantra zato sastoji od raznih imena za Krishnu. Drugi su joga sustavi dobri, ali samo za one odabrane, koji su se pročistili kroz prethodne živote, do te mjere da mogu prakticirati metode primjerene ranijim razdobljima u ljudskoj povijesti. Prabnupada je očito bio vrlo uvjerljiv, jer je njegova misija počela munjevito rasti, 192

a pomagale su joj i glazbene zvijezde, među kojima se posebno isticao George Harrison. Iz tog razdoblja potječe legenda, koja daje naslutiti da je osnivač Hare Krishne na Zapadu imao neobičnu moć viđenja budućnosti. Kad je ugostio jednog drugog »Beatla«, Johna Lennona, ovaj ga je upitao je li dovoljno na samrti se sjetiti Krishne, pa da čovjek dušom otputuje na planetu na kojoj On obitava. Iako u tome da nas naša posljednja misao nakon smrti vodi prema određenoj razini egzistencije nečeg ima, Bhaktivedanta je odgovorio: »Možda, ali što ako poginete iznenada ili vas netko ubije?« Kad smo već kod viđenja budućnosti, vrijedi napomenuti da se jogi koji se nalazi na najvišoj razini duhovne realizacije mora prije no što je dosegne odreći svih siddhija, koji vezuju uz ovaj svijet. Dakle, po tom shvaćanju, oni najveći adepti više nemaju sposobnosti viđenja budućih događaja. Naravno, njihovi sljedbenici ne rezoniraju na ovakav način i uvijek svojim guruima pripisuju nadnaravne moći. Zanimljivo je što mi je o tome rekao Poonjaji: »Ja znam unaprijed za svakog tko dolazi k meni, prije no što je uopće krenuo, prije nego što je uopće odlučio da to učini...« Kako se nova vjera širila, pokrenuo se supresivni mehanizam u više zemalja, pa su u tadašnjem Sovjetskom Savezu monahe Hare Krishne uhićivali agenti KGBa, dok je u Njemačkoj pukao skandal vezan uz centar u dvorcu Rettershof, nedaleko Frankfurta. Navodno su, uz vjerske knjige, harekrišnevci prodavali pornografiju, spominjana je i droga, no ništa konkretno nije dokazano. Pritisak je rastao, a vrhunac je dosegnuo zahvaljujući Amerikancu Keithu Hamu, duhovna imena Kirtananda Bhaktipada. Sin baptističkog pastora, Ham se odlično snašao u Hare Krishni. Dogurao je do funkcije jednog od upravitelja farme New Vrindaban, smještene u Zapadnoj Virginiji. Sve je teklo normalno, dok Hama, jednog od prvih učenika Bhaktivedante nije polugom po glavi raspalio neki nezadovoljni bhakta. Ludilo se s ulica američkih megapolisa preselilo u hinduističku duhovnu oazu. Bhaktipada se sve češće sukobljavao s onima koji su posjećivali jedan od glavnih centara Hare Krishne u Americi, a sve je kulminiralo smaknućem dvojice neposlušnih članova komune, od kojih je jedan bio negdašnji nasilnik i diler kokainom, Dennis St. Charles. Kirtananda Bhaktipada je zaradio trideset godina robije, a čitav je pokret proglašen opasnim. Javljale su se obitelji monaha koje su bile nezadovoljne njihovim izborom i tražile su da napuste red, a televizija je vrtjela emisije u kojima su privatni detektivi dokazivali da sve duhovne zajednice tog tipa koriste metode ispiranja mozga. No, ni to nije bitno naštetilo Hare Krishni. Otvarani su novi centri, a i prodaja knjiga vrtoglavo raste. Bhakte otvaraju vegetarijanske restorane i osnivaju farme za proizvodnju hrane i cvijeća, koje se masovno koristi u obožavanju Krishne. Poslije posjeta Hare Krishni u Bostonu, Zurichu, Stockholmu, Beču i Vrindabanu, shvatio sam da animozitet koji neki zapadnjaci pokazuju prema ovom 193

osebujnom pokretu nema osnova. Svi koje sam sreo, u pokret su ušli dragovoljno i tako ga, ako žele, mogu i napustiti. Zahtjevni ritam, kojeg se optužuje da je pranje mozga, normalan je za sve redove čiji članovi imaju ozbiljnije duhovne aspiracije. Zato postoje i laici, koji mogu meditirati i slijediti filozofiju Srile Bhaktivedante Prabhupada, a da istovremeno žive svjetovnim životom. Nijedan aspekt meditativne prakse kod Hare Krishne zapravo nije nalik poznatim metodama psihičke manipulacije. Doslovce su svi monasi koje sam sretao, pod uvjetom da su u zajednici proboravili više godina, pokazivali zavidni nivo psihičke stabilnosti. Isto su se tako besmislenima pokazale fame o bljedunjavim i neuhranjenim monasima Hare Krishne, a sve to zato što su vegetarijanci. Nisam sreo neuhranjenog krišnevca, ali sam sreo nekolicinu preuhranjenih. Što se tiče nesuglasica unutar obitelji, čiji Član pristupa Hare Krishni, najzanimljivi je bio slučaj Sadaputa Dasa, Amerikanca kojeg sam sreo u bostonskom centru. Radilo se o čovjeku koji je doktorirao matematiku na Sveučilištu Cornell i na jedinstven način iz Veda crpio saznanja, koja su mu pomagala u znanstvenom radu. Doista je napustio obitelj i nisu ga smekšale stalne posjete supruge i djeteta. Molio sam ga da mi pojasni ovu neugodnu situaciju, koja je kod mnogih izazivala osudu. »Svaki čovjek ima pravo na izbor u svom životu« - objasnio mi je. »Ja sam kroz izrazito materijalističku znanstvenu disciplinu došao do zaključka da je jedini smisao življenja duhovna spoznaja. Sve je ostalo iluzija. A jedina verzija konačne Istine vrijedna truda za mene je bila u Bhaktivedantinoj filozofiji. Znam da ljudi moje postupke gledaju poprijeko, no, ako malo razmislite, vidjet ćete da u rutinskom životu domaćina nema nikakva dubljeg smisla. Priče o tome kako u Hare Krishni netko nekome pere mozak besmislene su. To je čvrsta unutarnja odluka, koju svatko za sebe donosi sam. Ima onih koji su oženjeni i zajedno su sa porodicom pristupili zajednici. Ako članovi nečije obitelji to ne žele, onda je njegovo pravo da tamo ode sam. Bez seksualne apstinencije nema napretka izvan materijalnih svemira, pa, ako u tom pogledu ne postoji razumijevanje supružnika, razlaz je neminovan.« Činjenica je, uprkos povremenim ljudskim dramama, koje radikalno odvajanje od ovog svijeta izaziva, da je, statistički gledano, devijantno ponašanje kod sljedbenika Krishne rjeđe no što je to slučaj kod tzv. normalne populacije. Jer, kad se ljudi rastaju ili fizički obračunavaju, to neće izazvati posebnu pažnju, dok će nešto takvo unutar jedne vjerske zajednice lako postati primjerom za nevaljanost iste. Jasno je da je najpoželjnija situacija u kojoj ljudi jedni drugima ne zadaju bol, no stvarnost je nešto sasvim drugo. Zainteresiralo me što to piše u vedskim spisima koje je na engleski jezik preveo Srila Bhaktivedanta Prabhupada, koji je umro još 1977. godine, u dobi od 81 godine, a iza sebe kao nasljednike ostavio jedanaest goswamija, koji su svi bili 194

zapadnjaci. Nisu se snašli najbolje, pa je danas Prabhupadinoj izvornoj liniji ostao vjeran samo jedan od njih. Uz opisani slučaj Kirtananda Bhaktipada, jedan je od goswamija napustio red jer se oženio, drugoga je ubio jedan nezadovoljni bhakta, dok su se ostali ili razmilili po raznim drugim grupama ili pak posve napustili filozofiju koju su nekada propovjedali. Bhaktivedantini su prijevodi remek-djelo golema obujma, hvalevrijedni zahvat prenošenja bisera indijske kulture na Zapad. Komentari Veda, koje je iza sebe ostavio Prabhupada, izvan svake sumnje dokazuju da ih je pisao prosvijetljeni čovjek. Posebno ih atraktivnima čini to da u detalje iznose vedsku kozmologiju. Ono o čemu jogiji govore fragmentarno i katkada konfuzno, u vedskim je spisima pojašnjeno tako da ostaje malo sumnje oko toga kako izgledaju viši svjetovi u koje ljudska bića odlaze nakon fizičke smrti. Naravno, gledano očima starih rishija, koji su Vede pisali. Po vedskoj kozmologiji, materijalne i spiritualne svemire dijeli Vaitarani, »uzročni ocean«. Cjelokupna Kreacija počinje s vrha spiritualnih svemira, odnosno planete Goloka Vrindaban, gdje obitava Krishna, početak i kraj svih svjetova. Oni koji mu služe za života, nakon smrti će se naći na toj planeti i neće se vraćati u ljudsko tijelo. Neposredno ispod, nalaze se spiritualne planete neba Vaikuntha, poput recimo Ayodhye, a na svakoj je od njih gospodar poneko božanstvo, koje je samo jedna od inkarnacija Krisnne. Sljedbenici Rame, Sitte, Narayana i drugih bogova, nakon fizičke smrti na Zemlji, završavaju na pripadajućim planetarna spiritualnog svemira. Ispod Vaikunthe nalazi se inkarnacija Krishne, Maha Vishnu, koji leži na lotosovu cvijetu i kreator je svjetova ispod sebe. Područje gdje se on nalazi zove se Vishnu loka. Vede kažu da, kad Maha Vishnu izdiže, iz njegova daha izlaze univerzumi i skupljaju se kao mjehurići pjene na kauzalnom oceanu. Još uvijek u području duhovnih svjetova nalazi se i Kailash, na kojem živi izvorni Sada Shiva, koji nikada ne dotiče materijalni Svemir, već se u materijalnim svjetovima inkamira kao Shiva. Oni koji obožavaju osobnu formu Shive, dolaze ovamo nakon smrti. Iz područja tih spiritualnih planeta dolazi intenzivni sjaj, svjetlo koje jogi vidi u meditaciji i često ga zamjenjuje za konačni cilj svog putovanja. To se svjetlo zove brahmajyoti, a sastavljeno je od sitnih duša impersonalista. Onaj tko meditira na Krishnu, moli ga da ukloni taj sjaj, kako bi mogao vidjeti njegovo tijelo. Jedan od svemira koje izdiše Maha Vishnu je Brahmanda, u centru kojeg nalazimo četrnaest planetarnih sustava, unutar kojih ima tisuće planeta. Ovaj je univerzum u obliku jajeta, koje ima sedam omotača, ljuski, Ti su omotači elementi zemlja, voda, vatra, zrak, prostor ili akasha, um, intelekt i ego. Pola prostora u sredini zauzima ocean Garbhodaka, na kojem pluta lotos na kome leži inkarnacija Maha Vishnua, Garbhodakasayi Vishnu. Na vrhu 14 loka nalazi se Brahmaloka, kao na vrhu lotosova cvijeta. Ima sedam nižih i sedam viših loka, a kroz sve njih, 195

po sredini, kao nit prolazi planina Meru. Planete su različite, a one kojima gospodari Indra katkada nazivaju »rajskima«. Ako na njih i dospijete, ipak ćete se, nakon uživanja u prelijepom okružju, morati ponovo inkarnirati na Zemlji. Temeljni princip Hare Krishne je prihvaćanje samo onoga što u Vedama govori Krishna. Apsolutna je istina spoznaja u tri stadija. Prvi je Krishna, kao Svevišnja božanska osoba. Time se u cjelini spoznaje sat (vječnost), chit (znanje) i ananda (blaženstvo). Drugi je aspekt Paramatma ili Nad-duša, koja je smještena u srcu svih živih bića. Kad osoba spoznaje Paramatmu, spoznaje sat i chit aspekte Krishne. Treći je aspekt brahman, spoznaja neosobnog sjaja Krishne. Vedske je spise, kao nadahnuće spominjao Albert Einstein, a tu i tamo možemo kroz teološki rječnik razabrati formulacije frapantno nalik onima iz moderne nuklearne fizike. Od brojnih primjera, mene je posebno impresionirao jedan stih iz 12. pjevanja Srimad Bhagavatama, koji, uz malo mašte, možemo povezati sa suvremenom, tzv. teorijom kozmičkih superstruna. »Dragi moji sluge, prihvatili ste me kao Svevišnjeg, a ja to nisam. Iznad mene i iznad svih drugih polubogova, zajedno sa Indrom i Candrom, postoji jedan vrhovni upravitelj i gospodar. Brahma, Vishnu i Shiva, zaduženi za stvaranje, održavanje i uništavanje ovog univerzuma djelomične su manifestacije Njegove ličnosti. On nalikuje na dvije niti koje čine dužinu i širinu istkanog platna. Upravlja čitavim svijetom, baš kao što osoba upravlja bikom pomoću konopa provučenog kroz njegov nos.« Način na koji fizičar Michio Kaku ilustrira složene fizikalne koncepte vezane uz »kozmičke superstrune«, pokazuje neobičnu sličnost sa opisom vrhunske sile iz Srimad Bhagavatama, opisane terminom »otam protam«. Riječ je o vrlo tankim silama energija različite frekvencije, koje su isprepletene poput mreže, a fizičari se nadaju da je u pitanju teorija koja će dati neke konačne odgovore o nastajanju i funkcioniranju svemira. Krišnevci tvrde da bi fizičari, da detaljno prouče cijele Vede došli i do onih znanja o nastanku Svemira, koja za sada nisu do kraja poznata. S time se slažu svi jogiji s kojima sam na tu temu razgovarao. Prasna Upanishada prilično jasno definira gravitaciju, a svetac Vyasa, slavni autor epa Mahabharata, napisao je priču o kralju Kukudmi i njegovoj kćeri Revati, u kojoj predlaže produženje života uz pomoć putovanja svemirom velikom brzinom! U priči je opisano ono što znamo iz fizike: dok su kralj i kćer putovali svemirom golemom brzinom, vrijeme je na Zemlji proticalo znatno brže, pa su svi njihovi suvremenici poumirali, dok je Revati još bila mlada udavača, a njen otac živ u dobi od 216 »zemaljskih godina«. Vyasa tumači da vrijeme na različitim planetama u svemiru prolazi različitom brzinom, što se u dlaku poklapa s viđenjem

196

Alberta Einsteina. Nema nikakve sumnje da je Einsteinova teorija relativiteta na ovaj način prezentirana već u drevnim Vedama. U 15. stoljeću Sayanacarya piše da je iz Veda poznato da »sunčeva svjetlost putuje 2202 yojana u polovici nimese«. Prevedeno na našu terminologiju, radi se o brzini od orpnlike 186413 milja u sekundi, broju zapanjujuće nalik službenom podatku o brzini svjetlosti - 186300 milja u sekundi. Još najstariji dio Veda, Rg Veda, bilježi devet planeta sunčeva sustava, sa nekim zgodnim detaljima. Tako Jupiter koji nosi ime Brihaspati, nazivaju »velikim«, jer on doista i jest najveći. Iako, gledan običnim okom, Jupiter izgleda manji od Venere, to nije zavaralo vedske mudrace, Šani je Saturn, najsporija planeta, a sama indijska riječ i znači »spori«, Venera je označena kao Šukra, »sjajna«. Znamo da je ta planeta doista najsjajnija od svih devet. Srila Bhaktivedanta Prabhupada je govorio da materijalistička znanost zapravo nastoji fizičkim sredstvima postići jogističke moći. U četvrtom pjevanju Srimad Bhagavatama nalazimo dva stiha koji se lako mogu protumačiti kao kloniranje, neka vrsta genetskog inženjeringa ili pak umjetne oplodnje: »Mudraci su odlučili da dinastija svetog kralja Ange ne treba izumnjeti, jer je u ovoj porodici sjeme bilo vrlo moćno, a djeca sklona da postanu Krishnini bhakte.« »Donijevši tu odluku, svete osobe i mudraci su promućkali bedra mrtvog tijela kralja Vene, velikom žestinom i prema određenoj metodi. Kao rezultat ovog mućkanja, iz tijela kralja Vene je rođena osoba nalik patuljku.« Kad je u pitanju kloniranje, ideja neodoljivo podsjeća na rijetku moć jogija da istovremeno boravi u devet jednakih fizičkih tijela. Bhaktivedanta govori i o tome, još u vrijeme kad se izvan znanstvenih krugova nije znalo za stvaranje savršenih kopija ljudi iz njihovih vlastitih stanica. Po svemu sudeći, pri tome se možemo pozvati na priče o vedskim likovima poput Kardama Munija i Saubhari Munija. Bhaktivedanta u svojim komentarima naglašava da se Krishna može umnožiti u bezbroj tijela, dok je maksimalni broj moguć za jednog jogija devet. Ovdje je vjerojatno riječ o mističnim moćima poznatima iz joge, a ne laboratorijskom postupku, što je zapravo još jedna potvrda spomenute teze da znanost na materijalnom planu ostvaruje mistične moći adepata. Kad bismo špekulirali dalje, ima stihova u kojima se opisuje uporaba kombinacije sjemena više različitih ljudi kod iste žene i slično, u čemu može biti logike gledano očima moderne genetike. Hare Krishna govori da živimo u mračnom dobu Kali Yuge, koja do sada traje pet tisuća godina, a ako prihvatimo neka shvaćanja vedskog vremena, trajati će još čak 427000 godina. Ima ih koji misle da će taj period biti znatno kraći. Bez obzira na to, Vede u detalje opisuju simptome tog tamnog doba, pa tako saznajemo da će bolesti čovječji vijek svesti na svega pedesetak godina, a tijela će se ljudi 197

zbog neke buduće katastrofe smanjiti. Svijetom će zavladati političari, a kriterij društveno prihvaćenih vrijednosti biti će bogatstvo pojedinca. Doći će do nekakvih promjena u fiziologiji žena, pa će se one nenormalno debljati i biti niže rastom, a moral će im pasti na minimum. Hramovi za obožavanje bogova postat će svjetovne kuće, u kojima više neće živjeti oni koji će svojim znanjima moći pomoći sljedbenicima. Spletkarenje i pohlepa postat će vrline, a nastajat će čitave obiteljske dinastije, koje će vlast držati terorom i korupcijom. Nestat će morala propisanog svetim spisima, a za deset tisuća godina nestat će i sljedbenika Krishne. Pred kraj doba mraka, treba se pojaviti Avatar, kojeg Vede nazivaju Kalki. Navodi se i ime sela u kojemu će se roditi - Shambhala. On će uništiti tamu i vratiti znanje i zlatno doba, pa će cijeli ciklus započeti iznova. U Srimad Bhagavatamu nalazimo i imena kraljeva koji će zavladati u toj novoj eri, a posebno je enigmatična tvrdnja da ih u selu u kojemu će se roditi u dalekoj budućnosti, možemo naći već sada! Dakako, Vede vrve simboličnim formulacijama, pa je prije svega potreban kvalificirani tumač, da bismo pronikli u ono što drevni spisi žele reći. Vrhunski poznavalac Bhaktivedantinih prijevoda Veda, Kaivalyapati Das, za sebe kaže da svete spise proučava desetak godina i u razgovoru često neke stihove citira napamet. Uvjeren je da izvan Veda ne postoji nikakvo znanje o povijesti cijele Kreacije i smislu življenja. »Vitalni zraci zarobe dušu u tijelu, a načini njena oslobađanja su različiti sustavi joge. U razdoblju Kali Yuge, jedino je efikasna Bhakti joga, obožavanje Krishne. Temelj njene prakse je pjevanje mahamantre, za što postoji iscrpno obrazloženje u učenjima Srile Bhaktivedante Prabhupada. Za nekoga će vrijediti drugi sustavi joge, koji su bili pogodni za ranija razdoblja, ali će to biti slučaj samo za one rijetke koji su kroz dugi niz inkarnacija pročišćeni dovoljno da u ovom životu mogu postići prosvjetljenje. Veličina Veda je u tome da u njima možete pronaći sve aspekte Kreacije, od materijalnih zakona do rituala za umilostivljavanje polubogova, koji mogu riješiti vaše svjetovne probleme. A, dakako, ono glavno što one nude jest spoznaja one krajnje Istine....« Tako mi je to rekao Kaivalyapati Das, Hrvat u odori Hare Krishne, koji se svojim znanjem može staviti rame uz rame sa najučenijim znalcima Bhaktivedantina djela.

198

YOGA GOES TO HOLLYWOOD Ništa nije stvarno. John Lennon Još od dolaska Vivekanande u Ameriku, ovaj je kontinent pod snažnim utjecajem istočnjačkih filozofija. Time je na samom početku stoljeća regrutirano tridesetak tisuća sljedbenika neobične discipline, a Indijom se oduševljavaju i mnogi teozofi, koji će kasnije u Madrasu pokušati Jiddua Krishnamurtija inaugurirati u novog Isusa. Premda je u načelu nemoguće za nekoga reći je li prosvijetljen ili ne, čini se da to blaženo stanje nije monopol Indijaca. Mnogi su pokušali dokazati da je istočnjački pasivni pristup životu neprihvatljiv za zapadnjaka, da dugogodišnje prakticiranje joge ne može donijeti iluminaciju jednom kršćaninu vezanome za čari ovoga svijeta. Ljudi poput Leonarda Orra primjenjivali su dijelove joge, u konkretnom slučaju jednu od kriya, i tako stvarali vlastite sustave »čišćenja svijesti«. Tako je nastao »rebirthing«, čiji poklonici, međutim, ne bilježe slučajeve prosvjetljenja u pravom smislu te riječi. Zato se metoda uglavnom propovijeda kao psihoterapijska. Postoji tu čitav niz novokomponiranih instant tehnika, od kojih je zacijelo najozbiljniji tzv. Intenziv direktnog iskustva istine o vlastitom biću Charlesa Bernera, koji je kombinirao pitanje Ramane Maharshija »Tko sam ja?« i komunikaciju iz dijanelike Rona Hubbarda. Čovjek koji je 14 godina bio scijentolog, nakon 99 Intenziva povukao se u meditaciju, vođen indijskim guruom Kripalvanandom. Prvi Amerikanac za kojeg se javno govorilo da je dostigao stanje samadhija bio je učenik Paramahanse Yoganande, stanoviti James Lynn. Bilo je to sredinom ovog stoljeća, ali iskustvo ovog zapadnjaka nije mnogo pomoglo drugima, jer je on umro već u dobi od 63 godine. Navodno se prosvijetlio nakon svega pet godina meditacije. U istom periodu u SAD-u je vrlo aktivan već spomenuti neurolog i jogi Pundit Acharya, koji tvrdi da su polaznici tečajeva na njegovu institutu postizali stanje samadhija, čak kao ilustraciju navodi primjer jednog četverogodišnjeg dječaka. Od nekada prilično razvijena instituta, danas je ostao još samo jedan mali centar. Mnogo je veću slavu svojim knjigama postigao Franklin Jones, koji se prosvijetlio uz Swami Muktanandu, da bi kasnije osnovao vlastitu duhovnu školu. Jones se nakon nekog vremena odao standardnim životnim radostima, uzimao 199

ogromne svote novca od sljedbenika i na kraju otišao na Fiji. Postao je poznat po ekscentričnim ispadima, iako njegova spiritualna postignuća još uvijek mnogi ne osporavaju. Valjda da razbije monotoniju svako malo mijenja imena, pa je bio Free John, pa Bubba Free John, zatim Da Free John, a, prema zadnjim informacijama, sada je Da Avbhasa ili tako nekako. Bliže našem vremenu javlja se američki Židov, već spominjani Andrew Cohen, koji svoj duhovni uzlet duguje guruu iz Lucknowa, H. L. W. Poonjajiju. Dok ga u svojim prvim knjigama uzdiže u nebesa, kasnije su zaredale optužbe za raskalašeni život Papajija, kako su Poonjajija od milja zvali njegovi brojni učenici. Cohen je uvrijeđen i zato sto je Papaji u vrijeme njegova posjeta Indiji naglašeno ignorirao pastvu koja ga je tamo dopratila. Cohen to ignoriranje smatra ljubomorom, što je neobično za prosvijetljena čovjeka, a od supruga jedne bivše Andrewove sljedbenice saznao sam da on propovijeda doktrinu potpunog odricanja od svih materijalnih dobara. S obzirom da se navodno preporuča da se ona zbog vlastitog napretka uruče guruu, ima dosta kontroverzi oko ovog »američkog Buddhe«. Prije smrti je Papaji još nekoliko zapadnjaka proglasio prosvjetljenima, stvorivši time Cohenu neugodnu konkurenciju, a među tim je osobama prilično poznata stanovita Gangaji, Amerikanka indijskog duhovnog imena. Dvije osobe koje se smatra prosvijetljenima spadaju u posebnu kategoriju. Prva, 54-godišnja Byron Katie, nikada nije imala veze s indijskim guruima i filozofijom. Kao što sam već spomenuo, prosvijetlila se spontano, u nekom skromnom američkom konaćištu. Već je prešla četrdesetu, a njen je dotadašnji život bio sve prije no spiritualan. Pila je, razvodila se, lunjala Amerikom i imala problema sa suvišnim kilogramima. Metodu koju preporuća drugima razvila je tek nakon vlastite iluminacije, a ona se sastoji od testiranja svakog uvjerenja koje o svijetu oko nas imamo. Koncepti po kojima živimo umjetne su tvorevine našeg ega, dogovor s relativnom stvarnošću, a ne onom krajnjom koja je blaženstvo, sreća i potpuni unutarnji mir. Byron Katie nije izravna u razgolićavanju našeg ega kao nestvarnog, poput recimo Ramane Maharshija. Ona nastoji iskoristiti logički aparat protiv njega samog, tvrdeći da nijedna misao nije originalna, da su sve misli koje proizvodi naš um samo nasljeđe naših predaka. Upornim intelektualnim razgrađivanjem koncepata po kojima živimo, s vremenom ćemo taj proces učiniti automatskim. Sada možemo po volji uroniti u iluzije ovog svijeta i zatim jednostavno iz njih izaći, kao u nekoj igri. Izgleda da je prosvjetljenje upravo ta moć istovremenog sagledavanja relativnog i apsolutnog i izostanak bola koji donose egzistencijalni strahovi. Nije riječ o psihološkom triku, kao kod većine vikendaških tehnika prosvjetljivanja i istresanja iz svijesti neugodne stvarnosti relativna svijeta. Diskreiranje stvarnosti psihotehnikama koje uključuju vizualizaciju, imaginaciju ili nešto slično nije isto što i podvrgavanje suptilnih aspekata te stvarnosti testu koji 200

će pospješiti njeno razgrađivanje. Radi se o upornom mrvljenju dogovorene stvarnosti, koja se doima toliko stvarnom. Susret s Byron Katie, bivšom domaćicom, prema kojoj prvo osjetite skepsu, ubrzo odaje duhovno razvijenu osobu, koja vjeruje da za svakoga postoje »vrata u vremenu«, trenutak kad može zakoračiti na »drugu stranu«, u transcendentalno. Čitanje vedskih klasika donijelo joj je potvrdu da je proces konačne spoznaje univerzalan i, što je najvažnije, da doista postoji. Satyam Nadeen je Amerikanac koji je uzeo indijsko ime kojim potpisuje svoju knjigu o putu do prosvjetljenja. Ništa neobično da se ne radi o negdašnjem dileru »ecstasyjem« i vlasniku zrakoplova, jahti i vila, od Amerike do Costa Rice, gdje živi i danas. Nadeen je svoje grijehe platio petogodišnjom robijom u najčuvanijim američkim kaznionama. Dvije je godine dijelio ćeliju s trideset dvojicom Crnaca, u robijašnici na Floridi. U doslovce nesnosnim uvjetima, sa svom imovinom konfisciranom i bez saznanja kad će mu uopće početi suđenje, Nadeen je učinio jedino što je mogao: okrenuo se svom unutarnjem životu. Užas je dosegao vrhunac kad su vlasti predložile da se njegovu kćer smjesti u sirotište. Stotine sati u zamračenoj ćeliji bez ventilacije i neopisiva patnja pokrenuli su čudesni proces, koji kulminira savršenim unutarnjim mirom i izvjesnošću da je sve oko nas upravo onakvo kakvo mora biti. Ne postoji dobro i loše. već stvarnost kakova jest. I kakvu je jednostavno treba prihvatiti. Svijest je jedina realnost, a ono što se na njenu ekranu odvija tek neprestana igra Izvora. Stradanje i patnja jednaki su uspjehu, radosti i užitku. Samo dio iste igre, koja je u krajnjoj liniji iluzija. Ne kreiramo mi svoju kob, već Svijest kreira nas za neke svoje svrhe, koje ne možemo shvatiti, a i nema neke potrebe da to pokušavamo. Kad prihvatimo »sveti odnos« i prigrlimo sve ono što nam Svijest daje, neizostavan je rezultat radost i beskonačna sloboda. Zgodno to ilustrira Byron Katie, koja kaže da ljudi od svijeta oko sebe stalno očekuju da prema njima bude blag i dobar. To očekivanje izaziva patnju, jer je svijet daleko od toga da bude dobar i blag. U ovoj relativnoj stvarnosti on je nešto sasvim drugo. Prihvatimo li, međutim. da svijet prema nama ne mora biti dobar i blag, izostanak očekivanja donijeti će i izostanak patnje i razočaranja. Svako udaljavanje od pojma »ja« zapravo već predstavlja priču, osobno i subjektivno viđenje realiteta onoga tko priča i osmišljava svoj život, prikazujući ga onakvim kakav on jest, ali samo za njega. Pomnim ispitivanjem vlastitih stavova i razmišljanja o sebi dolazimo do saznanja da je naša priča samo film na ekranu svijesti, koja je jedino stvarna. U ovom životu nema ciljeva vrijednih truda, osim upoznavanja samog sebe. To je jedini pravi razlog zašto smo ovdje, poručuju Byron Katie i Satyam Nadeen. Osobito je zanimljivo kako Nadeen tumači podatak da se prosvjetljuje samo šačica od milijuna onih koji meditiraju ili se bave nekom duhovnom disciplinom. Prosvjetljenje je stanje izvan vremena i prostora. Kad sjednemo da bismo 201

meditirali, činimo to zato da radimo nešto što će nam u budućnosti donijeti željeni plod - prosvjetljenje. Samim uključivanjem faktora vremena, podsvijesno se zadržavamo u trodimenzionalnu svijetu. Činjenje nečeg što će u nekom vremenskom periodu donijeti rezultat, samo po sebi isključuje spoznaju Apsolutnog. Potpuno odricanje od svake želje i ne činjenje jedino može stvoriti stanje u kojem će Apsolutno eventualno zablistati kroz nas. Upravo je impresivno kako gorljivo praktikanti raznih duhovnih tehnika nastoje osporiti ovakvo mišljenje, sve u uvjerenju da je baš njihov put ili guru ono najviše do čega se u ovom relativnom svijetu može doći. To se naziva »spiritualnim ponosom« i jedna je od najtežih prepreka duhovnom razvoju. Zapravo se radi o nesvjesnom strahu da put ne vodi tamo kamo mi želimo. A za taj strah nema nikakvog razloga, jer je čitav scenarij napisan davno ranije, a, kako kaže Nadeen, nama je uručen kad smo se rodili, preko gena. Dakle, sve treba prihvatiti po principu »što jest, kako jest« i shvatiti da je »sve upravo onako kako treba biti«. Da je tako, vidi se iz povijesti i ljudske opsesije pravdom. Nakon svakog sve groznijeg rata, ljudi se zaklinju da se to više nikada neće ponoviti, da bi već onaj sljedeći bio još stravičniji. Dok je tijekom povijesti fizički istrebljeno, javno i tajno uništeno stotine tisuća sasvim nedužnih ljudi, mnogo je zločinaca, ubojica, manipulanata i lopova postalo uglednim građanima, nerijetko kremom u zajednicama koje su bile sasvim svjesne njihove ranije rabote. Dok su jedni za svoje krive procjene surovo kažnjeni, mnogo gori od njih obogatili su se, ostali ili postali ugledni i mirno umrli u krevetu, u dubokoj starosti. Nema religije koja očitu iluzornost pravde tumači na uvjerljiv način, dakako, kad govorimo u kategorijama racionalnog. Kršćani govore o »Božjoj volji«, istočnjaci o karmi i dugovima prošlih života, no jedno ih povezuje - saznanje da tu ne možemo učiniti ništa. Ako smo dio nekog nama nesagledivog, superiornog plana Stvoritelja, jedino možemo to prihvatiti. Ako nismo i cijela predstava je dio kaosa bez cilja, opet ne možemo učiniti ništa, jer ništa i nema smisla. Neodoljivi osjećaj da smo u nekoj situaciji bili lukavi i vješti ili u drugoj imali peh, samo je jadna iluzija našeg uma. Da je zločestima dobro, a dobrima loše, relativna je istina koja se u stanju prosvjetljenja rasprši u blaženstvu spoznaje o ljepoti svega što Stvoritelj čini, bez obzira na to kako to percipira naš ograničeni um. Neke spoznaje Nadeen naziva »kozmičkim šalama« i stavlja ih u stihove, koje vrijedi pročitati. Misliš da se moraš prosvijetliti. Ne moraš, jer već jesi prosvijetljen. 202

Misliš da moraš slijediti put do tamo, Puteva nema. Misliš da je prosvjetljenje cilj. Ciljeva nema. Misliš da moraš promijeniti sebe i svijet kako bi postao bolji. Nema se što činiti. Misliš da možeš naći Boga na Tibetu ili u Indiji. Nema se kuda ići. Svijest je svuda ista. Misliš da je ishod tvoje osobne priče bitan. Sve je isto, bez obzira na ishod. Misliš da je tvoja priča stvarna, Ona je iluzija, san. Misliš da kontroliraš svoj život. Samo si lutka Izvora. Misliš da imaš slobodnu volju i biraš. Postoji samo sudbina koju slijediš. Misliš da tamo vani imaš neprijatelje. Tamo vani je samo Izvor. Misliš da postoji magična formula za pronalaženje Boga. Opusti se, već si u Njemu. Misliš da je svačija drama stvarnost. Sve je to načinjeno od dima i ogledala. Misliš da Bog želi višu svijest na planeti. Izvor je ovdje samo kako bi se igrao u ograničenosti. Misliš da te Bog drži odgovornim. Karme nema.

203

Zabavljen si prosudbama, uporedbama, mišljenjima i predrasudama. Postoji samo ono što jest, kako jest. Upravo onako kako treba biti. Želiš biti važan i cijenjen. Samo bivaj. Bojiš se smrti kao najtragičnijeg događaja u svom životu. Smrt je kraj ograničenja. Žališ zbog prošlosti, brineš u sadašnjosti i bojiš se budućnosti. Opusti se. Ti si beskonačni Izvor koji sniva zabavni san. Intrigiran si složenim teorijama zavjere. Postoji samo Izvor koji se zabavlja. Misliš da postoji svrha tvog življenja. Nema individualnog »ja« koji bi imao svrhu. Postoji samo Izvor. On ima svrhu, koju ne možeš spoznati kroz svoj konačni um. U novije vrijeme raste popularnost i Eckhartu Tolleu, Amerikancu njemačkog porijekla. Ovaj vrhunski intelektualac doživio je i opisao proces vlastitog prosvietljenja na način koji je najbliži zapadnjacima, jer potkrepljuje svoje navode citatima iz niza religija, a posebno dobro tumači neka učenja iz Biblije. U posebnu kategoriju spadaju osobe poput Williama Buhlmana, mistika iz Marylanda koji je na vrlo dramatičan, i dinamičan način opisao svoje doživljaje »izvan tijela«. Riječ je o sposobnosti projiciranja svijesti izvan tijela, ali ne u smislu astralne projekcije, kako smo o tome bili naviknuti slušati desetljećima, već pravim putovanjima duha na razine više od astralnih. U Buhlmanovoj verziji to je potkrijepljeno s uvjerljivim argumentima i praktikantima koji su mogli ponoviti ono što je njemu pošlo za rukom nakon 25 godina istraživanja i vježbe. Zapravo je počelo njegovom spontanom sposobnošću »klizanja« iz tijela, koju je primijetio slučajno, kada se jednom našao na podu uz krevet, gledajući u vlastita leđa. Bez većih je teškoća mogao zamisliti kako se kotrlja iz svog tijela i tada bi se našao prvo u ovom fizičkom svijetu, a zatim i u višim astralnim razinama. Onih zona iznad astralnih je najvjerojatnije svjestan, iako naglašava da se radi o nezamislivo velikim prostranstvima koja su međusobno odijeljena svojevrsnim energetskim opnama. Na »drugoj« je strani sreo svog pokojnog ujaka, kako sjedi na klupi u parku. Normalno je s njime komunicirao i primijetio da izgleda mlađi no što je to bio kada je umro. Dobio je tumačenje da čovjek može odabrati svoj izgled kada 204

jednom dospije u astralni svijet. Buhlmanovi izleti izvan tijela nisu bili beskrajno dugi, najdulje je u postmortalnim svjetovima boravio tri sata, računajući našim vremenom. Uočio je neke neobičnosti koje raniji autori ne spominju. »Siromaštvo ne postoji samo na Zemlji, već i na astralnim razinama tvrdi jer izgleda da netko tko je za života na našoj planeti siromašan na neki način taj koncept življenja prenosi u onaj drugi svijet...« Po svemu sudeći, opet se aktualizira ona teza o tome da svoju stvarnost stvaramo sami, s time da se to prenosi i u više razine postojanja koje još uvijek nisu ona krajnja Stvarnost. O učiteljima s viših razina Buhlman govori malo, ono što se zna jest da je sretao biće koje zove Vardan, evolutivno superiornog adepta odjevenog u purpurnu odjeću koja, kada je se gleda izbliza, svjetluca kao da je načinjena od tisuća sitnih zvjezdica. Vidio je i zgrade i naselja s tih viših nivoa postojanja, a razvio je nekoliko tehnika za ovladavanje astralnom projekcijom. Ono što ga čini originalnim u svijetu brojnih novih zapadnjačkih mističnih učenja jest nevjerojatno detaljna analiza svjetova o kojima jogiji govore vrlo rijetko. Što, dakako, potiče sumnju da ih zapravo nikada nisu posjetili. Buhlman sebe ne smatra prosvjetljenim, prije bi se reklo da ne vjeruje u nekakav konačni cilj unutar jednog ljudskog života. Njegova je fascinacija Kreacijom zarazna i ne ostavlja mjesta sumnji da je on zavirio tamo gdje baš nije lako doprijeti. Inzisrira na tome da je na »drugoj strani« zadržao svoju individualnost, za koju misli da će nadživjeti tijelo. S istočnjačkim se konceptima u mnogim detaljima ne slaže, a njegovi su opisi više neka vrsta kozmičkog avanturizma nego duhovnog uvida. Neopterećen konačnim ciljem u životu, Buhlman više interesa pokazuje za mjuzikle koje piše nego kompleksne filozofske debate. Za razliku od ostalih, Robert Monroe je sedamdesetih pokušao razviti metodu koju gotovo možemo zvati »elektronskom jogom«. Poslužio se tehničkim sredstvima, ne bi li skratio desetljeća vježbanja, na koja ionako većina zapadnjaka i nije spremna. Tako je stvorio tzv. Hemi-Sync audiokasete, koje praktikant sluša dok opušten leži u tihoj, polumračnoj prostoriji. Okoristio se još uvijek ponekad osporavanim neobičnim fenomenom sinkronizacije moždanih polovica. Ako, preko slušalica, na jedno uho emitirate zvuk frekvencije 100 Hz, a drugo 104 Hz. mozak će »čuti« njihovu razliku, dakle 4 Hz. Kada dođe do sinkronizacije obiju moždanih polovica, čovjekovim će mozgom dominirati jedna frekvencija i to će značiti neko određeno stanje svijesti. Sasvim pojednostavljeno rečeno, Monroe je shvatio da će neke frekvencije dovesti do sasvim određenih, smijenjenih stanja svijesti, među koje spada i putovanje sviješću izvan tijela, u okultnim krugovima poznato kao astralna projekcija. Kada je to sam doživio, počeo je razrađivati tonske zapise kako bi to omogućio i drugima i time dokazao da je ta pojava objektivna, a ne proizvod njegove mašte ili, kako to često pokušavaju dokazati medicinari - autoskopska 205

vizija. Ovo zadnje bi značilo da je u pitanju halucinatorno stanje kada čovjek svoj izlazak iz tijela samo zamišlja. Monroe je različita stanja postignuta svojim trakama nastojao objektivizirati elektroencefalografijom, subjektivnim doživljajima ispitanika, ali i tvrdnjom da može pročitati peteroznamenkasti broj ispisan na ekranu uređaja smještenog u susjednoj prostoriji. Radilo se o elektronskom uređaju koji brojeve bira nasumce, a izostanak promatrača isključuje eventualni prijenos podatka telepatijom ili neki drugi oblik »curenja« informacije. Javili su se i glasovi skeptika, osobito nakon sto je čitanje broja uspjelo tek nakon trećeg pokušaja, odnosno treću noć, jer je Monroe iz svog tijela izlazio za vrijeme »budnog sanjanja«, dakle noću. Tumačio je da u prva dva navrata broj nije mogao dobro razabrati, jer putovanje sviješću baš ne možemo poistovjetiti s normalnim kretanjem u materijalnom svijetu. Izgleda da je govorio istinu, jer su neki nakon njega isti test s uspjehom prošli. No, do tada se interes od puke parapsihologije već pomaknuo prema višim oblicima egzistencije, odnosno rješavanju zagonetke o postojanju zagrobnog života ili odgovoru na pitanje: postojimo li i nakon smrti? Gledano očima sljedbenika Boba Monroea u to uopće nema sumnje, jer, prema onome što mi je rekla njegova kćer Laurie. koja sada vodi njegov institut u Virginiji, Monroe zadnjih pet godina života uopće nije spavao. Kako mi je rekla. spavalo je njegovo tijelo, dok je njegova svijest putovala nevjerojatnim krajolicima viših svjetova koje opisuju religije i njegov je doprinos duhovnosti zapravo vrlo velik. Mnogo je onih koji 24-satnu svjesnost Monroea, koji je umro od upale pluća 1995. godine, u 80-oj godini starosti, smatraju postignućem već spominjane Kozmičke Svijesti. Dakako, prije smrti je postao svjestan da će biti osporavanja od onih koji će željeti dokazati da je sve to plod njegove mašte, pa je formirao »istraživačke timove« koji su trebali načiniti svojevrsne mape unutrašnjih svemira. Ako su se iskustva svih članova jedne takve grupe , koja je obično brojala šest članova, poklapala, dobivena se informacija o »onostranome« smatrala objektivno dovoljno dokazanom. To, naravno, nije zatrlo određeni stupanj subjektivnosti koja uvijek postoji kada se nešto promatra očima ljudskog uma. Da bi u korisnika svojih traka smanjio konfuziju, podijelio je stanja kojima se postupno ovladava, na ona prije i nakon projekcije svijesti izvan tijela. Počinje se s ovladavanjem Fokusom 3, stanjem u kojem tijelo dobiva prvi okus ugodne opuštenosti, a nastavlja Fokusom 10, kada naučimo tijelo totalnoj relaksaciji. Zatim slijede Fokus 12 i 15, stanja kada tijelo spava, a um je budan, odnosno iskustvo kada se gubi osjećaj za vrijeme i prostor. U svako stanje dovodi posebno dizajnirana kaseta, a Fokus 21 bit će vrata kroz koja čovjek prvi put izlazi iz svog tijela i uvida da je mnogo više od puke vreće kostiju i mesa. To je tek početak velike avanture, istinskog mističnog iskustva.

206

Tridesetogodišnjim se istraživanjem došlo do saznanja da obični čovjek, kada umre, doživljava jaki šok. Stanje u koje prelazi nakon fizičke smrti u Monroovom je institutu definirano kao Fokus 23, kaotično, konfuzno stanje kada ne zna gdje je i što će se s njime dalje događati. U ovom svojevrsnom limbu može ostati godinama, mjereno zemaljskim vremenom. No, postoji mogućnost da ga neka viša bića ili rođaci koji mogu čekati »s druge strane« odvedu do stanja koje zovemo Fokusom 25. Ono što će vidjeti ovdje jest ono što očekuje. Obično u skladu s njegovim religijskim uvjerenjem. Osjetiti će se sigurnim i na kraju puta, što je jedna od najvećih zamki na putu duha prema višim oblicima postojanja. Naime, istraživanja su Monroove nasljednike dovela do područja koje nazivaju Fokusom 27 ili »Parkom«, gdje se duhovna evolucija nastavlja. Naziv dolazi kao opis područja koje doista izgleda kao park, ali ljepote koja nadilazi sve ono što poznajemo na zemlji. Duh koji uspije doseći tu razinu može ići i dalje, prema nivoima koji se opisuju kao Fokus 34 i 35, a i to nije kraj. Monroe je govorio o tome kako su neka onostrana bića pred mnogo eona stvorila neki oblik prihvatne postaje za one koji se ne mogu snaći uslijed šoka od samog umiranja. Tvrdio je čak da je u ranim danima »psihičke špijunaže« na astralnim nivoima sretao jednu ženu, po svemu sudeći sovjetskog medija. Navodno je ona zamijetila i njega! Metodu Roberta Monroea hvalili su mnogi, medu njima i Elizabeth KublerRoss i Rupert Sheldrake. Prednost joj je, kako vjeruju i mnogi drugi, u tome da ljudski mozak »zapamti« određeno stanje stimulirano elektronskim putem, već nakon nekoliko seansi. To znači da se uvježbana osoba može, bez uporabe HemiSync kazete, po volji »prekopčati« u bilo koje od stanja kojima je ovladala. Dakako, često se ovu tehniku uspoređuje s raznim oblicima meditacije, a rado se citira 91-godišnjeg poglavara zenbudističkog samostana u Japanu, koji je, nakon što je isprobao neke od ovih kaseta, ustvrdio da je »za ovakova stanja potrebno meditirati dugi niz godina«, te ih, navodno, toplo preporučio svojim monasima! Barem ako je vjerovati napisu objavljenom u »Wall Street Journalu«.

207

BOGOVI SU PALI NA TJEME Jedino bogatstvo koje postoji jest razumijevanje. Ron L. Hubbard Iako nije izravno povezana s jogom, nekako je nezaobilazna kad je riječ o novijim duhovnim školama na Zapadu. Riječ je o scijentologiji, odnosno Scijentološkoj crkvi. Ova donedavno slabo poznata eklektička filozofska škola postala je predmetom diskusije na jednom od susreta američkog predsjednika Billa Clintona i njemačkog kancelara Helmutha Kohla. Raspravljalo se o tome treba li istu zabraniti, što je povijesni kuriozitet bez presedana. Vjerske su slobode u SADu garantirane i u ekstremnim slučajevima poput Crkve Sotone, Armije Sotone, Procesa i Američke Domorodačke Crkve, koja u svojim ceremonijalima koristi narkotični kaktus pejotl. Nikada nitko nije ni pomislio problem neke od spomenutih opskurnih organizacija staviti na red jednog međunarodnog sastanka na najvišem nivou, premda se smatra da su im pripadali masovni ubojice poput Charlesa Mansona i Richarda Ramireza, a neke od njih pohlepu i zavist zagovaraju kao vrhunske vrline. Zvuči naprosto nevjerojatno da je do 1997. godine samo u Njemačkoj protiv scijentologa napisano oko 500 novinskih članaka, dok se u Americi odvijalo čak 2500 sudskih procesa u koje su članovi crkve bili uvučeni na ovaj ili onaj način, a kanonada protiv neobične crkve ne posustaje i nastavlja se i na Internetu. Javljaju se tu priče o pojedincima koji su navodno zaglavili u podrumima scijentoloških zgrada, gdje su zatočeni u totalnoj izolaciji ili su pak, uslijed učenja kojima su se bavili, počinili samoubojstvo ili napustili obitelj. Nije jasno zašto netko toliko forsira takove pojedinačne slučajeve, kad znamo da obitelji napuštaju i ubijaju se i kršćani, budisti i muslimani. Mnogo se govori o fantastičnom bogatstvu ove crkve, koje se katkada procjenjuje na sigurno pretjeranih 2 milijarde dolara, a izvor je, kako to uporno dokazuju uglavnom bivši članovi crkve, u vrtoglavo visokim svotama koje se naplaćuju za razne tečajeve koje Crkva nudi. O tome se pišu knjige, a kao argument se nerijetko koriste bizarni dokazi, poput birtijaških računa pretvorenih u priznanice za novac primljen za neki kurs. Ne štedi se nikog, ni Crkvu, ni njena utemeljitelja, Rona L. Hubbarda, koji o tome više ne brine, jer je ovaj svijet napustio još 1986. godine.

208

Nema sumnje, netko vrlo utjecajan po svaku cijenu nastoji likvidirati ovu netipičnu duhovnu organizaciju, koja, međutim, pokazuje začuđujuću žilavost. Dapače, svakim joj danom prilazi ili daje podršku sve veći broj slavnih iz »showbusinessa«, što u Americi nije nevažno. Na listi onih koji podržavaju scijentologe nalaze se Dustin Hoffman, Tom Cruise, John Travolta, Chick Corea, Isaac Hayes, Larry King, Oliver Stone, Kirstie Alley, Anne Archer, Geoffrey Lewis, Aaron Spelling i mnogi drugi. Kažu da je na scijentologe jedino ljut Tom Berenger, čija je supruga uvjereni sljedbenik osporavane sljedbe.

Ron Hubbard - tvorac scijentologije

Osnivač je Scijentološke crkve sin mornaričkog obavještajnog časnika, a rođen je u gradiću Tildenu, u saveznoj državi Nebraski. još 1911. godine. Mali je Ron Hubbard imao vrlo široke interese, a svijet je upoznao putujući sa svojim ocem. Kasnije će i sam postati časnik, no ne za dugo, jer mašta budućeg 209

kontroverznog američkog proroka slabo podnosi suhoparnu vojničku logiku. Oduška nalazi u pisanju znanstveno-fantastičnih priča i romana, da bi zlobnici kasnije upozoravali da otuda dolaze i njegova duhovna učenja. Hubbard je nadasve praktičan čovjek, koji efikasnost u praksi smatra vrhunskim kriterijem vrijednosti nekog učenja. Zato će stvoriti dijanetiku, osobitu tehniku kojom zapravo počinje put prema sustavu učenja koji danas nazivamo scijentologijom. Po Hubbardu, uzroci svih naših nevolja i sukoba s okolinom dolaze od engrama, otisaka u svijesti koji nastaju u trenucima bolnih iskustava, kad se naša svijest spontano sužava. Informacije koje naša osjetila prime u tih nekoliko trenutaka sužene svijesti usađuju nam se u nedostupni dio svijesti. Kasnije, kad se budemo, u sasvim normalnim okolnostima, sreli s istim informacijama, odnosno podražajima, aktivirat će se i nelagoda vezana uz njih. Izgleda da takva opetovana iskustva nelagode imaju kumulativni efekt i pomalo naš život pretvaraju u niz automatskih i nekontroliranih reakcija. Primjerice, ako doživimo saobraćajnu nesreću, neposredno nakon udara vozila naša će se svijest spontano suziti. Sve što u tom trenutku percipiramo, od riječi izgovorenih od strane ljudi koji su se okupili oko nas, do šuma vjetra, hladnoće i zvuka protazećih vozila, činit će sadržaj jednog engrama. Kad se kasnije isti, inače sasvim nevini sadržaji ponove, taj će engram u nama pokrenuti neželjenu reakciju. Hubbard je tvrdio da je u sklopu dijanetike pronašao metodu uklanjanja engrama i lanaca sličnih tvorbi u našoj svijesti, a dao joj je naziv auditiranja. Nejasno je koliko ideju engrama možemo povezati sa stresom kako ga shvaća Maharishi Mahesh Yogi ili »samskarama« iz učenja joge. Osnovni je cilj dijanetike dovesti pojedinca do stanja »clear«, što znači »čisti«. Zapravo, riječ je o tome da osoba kroz proces auditiranja u detalje oživi potisnute traume i tako se riješi njihovog pogubnog utjecaja. To je kraj početka, nakon čega slijede viši stupnjevi razvoja koji podrazumijevaju ono što scijentolozi opisuju kao »ostvarenje ciljeva samom namjerom«. To pak i nije nepoznato u jogi. a moglo bi se vezati uz viša stanja svijesti, u rasponu od aktivirane anahata ćakre do stanja Božanske svijesti kako ga shvaća Maharishi ili nivoa siddha. svemoćnih jogija, kako to opisuje klasična joga. Hubbard je nivoe razvoja unutar scijentoiogije izbjegavao uspoređivati s onima iz istočnjačkih učenja, iako je jasno da je s njima bio upoznat. Više je stupnjeve razvoja označavao terminom »operativnog thetana«. a ima ih ukupno petnaest. Vrijedi napomenuti da metode koje vode do nivoa iznad osmog još uvijek nisu objavljene, već se kao Hubbardova ostavština pomno čuvaju u trezorima organizacije. Mnogi su težnju scijentologa za savršenom samokontrolom i efikasnošću protumačili kao traganje za »nadčovjekom«, što u Njemačkoj izaziva posebno neugodne asocijacije. Scijentologiju se pokušava prikazati fašistoidnom, a ta se ideja podmazuje izjavama pokojnog Hubbarda, najčešće istrgnutima iz konteksta. Tako Hubbard još davnih pedesetih konstatira da je ljudima moguće upravljati 210

jedino tako da im stalno lažete, što nema veze s fašizmom, već politikom uopće. Radi se o notornoj činjenici, prema čijem javnom iskazivanju alergiju pokazuju i neke službene religije, duboko involvirane u politička mešetarenja, afere s pedofilijom, homoseksualizmom i financijskom korupcijom. Hubbard je, kako tvrde njegovi neprijatelji, avanturist, kojeg se stalno pokušava kompromitirati podacima da se ženio tri puta, da mu je najstariji sin bio homoseksualac koji je počinio samoubojstvo, a sam je Hubbard navodno uzimao razne stimulative, koji svi nisu bili legalni. Ovaj čovjek, koji je napisao oko 500 knjiga i razradio metodologiju uklanjanja aberacija iz ljudske svijesti svojedobno je u New Jerseyu optužen za nadriliječništvo, no ta je optužnica na kraju odbačena, jer se dijanetika u nekim slučajevima pokazala začuđujuće djelotvornom. Ne samo kod mentalnih poremećaja, već i nekih fizičkih oboljenja. No, ostala je uspomena na neugodne atake koje je otac scijentologije pripisao psihijatrima, koje je kasnije nemilice napadao. Rado je podsjećao na to da je Freud u Europi prvi proširio kokain, a upravo su Hubbardovi protivnici pokušavali dokazati da je njegovo auditiranje zapravo Freudovo oživljavanje potisnutih trauma koje je kao terapija uglavnom odbačeno. Ipak, proučimo li auditiranje malo pobliže, vidjet ćemo da nema baš mnogo veze s Freudom, te da se radi o originalnom pristupu. Ni tvrdnje da se radi o suptilnom obliku hipnoze nisu utemeljene. Svaki će liječnik ili svećenik onome tko mu se obrati odgovoriti ponekom pozitivnom sugestijom, što još uvijek nije hipnoza. Posebna je priča Hubbardov mladenački interes za okultno, kad piše o evokaciji božice Babalon i u nekim tekstovima ozloglašenog britanskog maga Aleistera Crowleya naziva svojim prijateljem. Surađuje i s Jackom Parsonsom, utemeljiteljem Jet Propulsion Laboratory, tehničkim genijem opsjednutim »tamnom stranom«, Hubbard će kasnije pojasniti da čovjeka kao cjelinu nije moguće shvatiti bez uvida u njegove mračne strane od kojih svatko panično bježi, boreći se protiv onih koji ga na nju podsjećaju. Nakon pogibije Jacka Parsonsa u eksploziji, još 1952. godine, Hubbard gubi vezu s redom OTO-a i okultnim organizacijama čija su ga učenja neko vrijeme fascinirala. Sada je već čvrsto uvjeren da svijetu može pružiti tehnologiju svijesti kojom će ljude učiniti boljima i efikasnijima u svakom pogledu. Tvrdi da su duše današnjih ljudi starije od ove civilizacije, te da smo naslijedili sjećanje i na raniju civilizaciju koja je nestala u kataklizmi prije 75 milijuna godina, što se zapravo poklapa s izumiranjem dinosaura. Onaj tko dosegne treći stupanj thetana, kako to kaže Hubbard, sjetit će se te kolektivne traume koju naziva »vatrenim zidom«. Oni najupućeniji znaju da postoji sjećanje duše na traumu koja ide u još davniju prošlost, a naziva se »drugim vatrenim zidom«. Kršćanstvu je stao na žulj tvrdeći da je Isus »implant«, umjetni »usadak« u kolektivno sjećanje čovječanstva, a ne 211

stvarna povijesna ličnost. Iza njegovih se tvrdnji naziru konture grandizone manipulacije u koju nije lako povjerovati. Kao što smo već spomenuli, govori i o psihičkim vampirima u »izvanmaterijalnim sferama«, koji vrebaju na duše onih koji umru, pa ona toliko lijepa svjetlost na kraju tunela, koju opisuju oni koji su preživjeli kliničku smrt, zapravo predstavlja zamku tih bića. Za često gotovo znanstveno-fantastične teze koje nalazimo u temeljima Hubbardove religije mnogi tvrde da su istinite, jer su ih oni kroz svoja iskustva potvrdili. Za razliku od većine istočnjačkih meditativnih škola gdje pojedinac godinama, a često i nikada, ne vidi nikakova efekta svoga napora, kod scijentologije je, izgleda, situacija drukčija. Već nakon svega tridesetak sati auditiranja moguće je doživjeti ono što će mnogi proglasiti paranormalnim, a nerijetko se gube vrlo neugodni neurotski simptomi koji su čovjeka mučili godinama. Polaznici se pohvalno izražavaju i o specijaliziranim kursevima na kojima ih se obučava kako odoljeti golemim psihičkim pritiscima kojima su izloženi. Detalji tečajeva nisu poznati širem krugu ljudi, što ne priječi protivnike te Crkve da ih proglašavaju »pranjem mozga«. Dakako, taj izlizani argument kojim se napadaju uglavnom sva neortodoksna učenja nema nikakve težine, jer pranjem mozga možemo proglasiti sve, od političkih govorancija do reklama na televiziji. Hubbardovu religiju smatraju bližom psihoterapiji nego vjeri. Unekoliko nalik Maharishiju, on preživljavanje vidi kao primarni ljudski nagon, a njegova je metodologija donekle podređena osiguravanju uspješnosti sljedbenika u svjetovnim poduhvatima. Scijentologija se ne muči seksualnom apstinencijom kao preduvjetom napretka na putu pročišćavanja svijesti koje se ovdje shvaća drukčije nego u indijskoj filozofiji. Dok joga izbjegava zazivanje sjećanja na prethodne živote, vjerujući da sve treba preskočiti kako bi se što prije došlo do konačnog cilja, dijanetika često na površinu izbacuje upravo ovakve potisnute sadržaje. Iz osobnog iskustva mogu reći da je moć prodiranja dijanetike u duboke slojeve sjećanja upravo izvanredna. Važnu ulogu se pridaje pojmu »igre« i Ron Hubbard kaže da je očito da kad bi netko kontrolirao sve, ne bi mogao igrati »igru«. Ne bi bilo nepredvidivih faktora ni iznenađenja. Bio bi to u određenom smislu pakao, konstatira otac scijentologije. Tu se »igru« smatra najvišom aktivnosti, bilo kakva »igra« je u životu bolja od nikakve. Efikasnost je uzdignuta na najvišu razinu i pravim se poslom vrednuje stavljanje čovjeka u mentalno stanje u kojem će moći riješiti svoje probleme. Maksima je Hubbarda da svaki problem, da bi bio problem, mora sadržavati laž. Uporno će opstajati ono što se izravno ne promatra, Ne suočimo li se s problemom, on će živjeti i rasti. Čovjek koji se ne može suočiti s onime sto jest ne može biti slobodan. Čovjek koji je voljan prihvatiti ograničenja i prepreke bez straha je slobodan. Onaj koji ne čini ništa osim što se bori s ograničenjima i preprekama, u zamci je. Stalnim razvojem scijentolog jača sposobnosti ranije sputane engramima 212

i njegova će moć izlaženja na kraj s tvrdim životnim izazovima neprestano rasti. U to da je vanjske faktore moguće mijenjati ne samo da se ne sumnja, već je agresivna želja scijentologa da promijene ovaj svijet rezultat filozofije koja u osnovi odudara od istočnjačkih. Potencijali su u nama da ih razvijamo, makar oni bili od ovog prolaznog svijeta. Na razvoj duha gleda se pomalo tehnološki, dijanetika koristi tzv. E-metre, sprave nalik detektoru laži i, općenito, rječnik scijentologije krcat se originalnim, gotovo tehničkim izrazima. Zanimljivo je da preciznog odgovora na pitanje gdje je kraj evolucije nema, spominju se samo oni koji su dosegli OT 8, operativni thetan koji je tek pola puta do onog krajnjeg, petnaestog. Jasno je da, ako se Isusa Krista smatra implantom u kolektivnu svijest, postoji netko tko je to ugrađivanje obavio, pa pojam Boga također poprima okus znanstveno-fantastične vizije. Scijentologija opisuje grandiozne bitke koje su se u davnim vremenima odigravale u svemiru, a sve će to auditiranje donijeti na vidjelo, ako smo dovoljno uporni u čeprkanju po najstarijim sjećanjima koja nosimo u sebi. Stječe se dojam da je Hubbard vjerovao da su ljudske skrivene mogućnosti gotovo neiscrpne, da se teoretski stalnim prodiranjem u dubine svijesti moguće razviti do fantastičnih granica. Onih za koje je standardna religijska terminologija zastarjela, Hubbard se koristi znanstvenim spoznajama, ali i mističnim shvaćanjima, pa i to čini scijentoiogiju prihvatljivijom za zapadni svijet. Dakako, s druge se strane iz toga rađa otpor onih koji dokazuju da polazište Hubbarda u znanstvenom smislu nije utemeljeno. Začuđujuću popularnost scijentologija prije svega duguje svojoj učinkovitosti u konkretnim, svakodnevnim situacijama. Zgodan je primjer učenje. Hubbard je ustanovio da, ako učite i jednu riječ u tekstu preskočite, a da je niste sasvim shvatili, sve ono što pročitate nakon toga više nećete upamtiti. Treba se vraćati na preskočene riječi i kad postane navikom da potpuno shvatite svaku od njih, učit ćete izvanredno brzo. Scijentolozi uvježbavaju ono što nam svima nedostaje - komunikaciju. Kako ćete djelovati na čovjeka s kojim saobraćate, ovisit će o tome koliko poznajete zakonitosti komunikacije. Vjeruje se da postoji šablona kojom stječete prednost u komunikaciji s drugima, a to je i jedan od ciljeva scijentologije. Izgleda da je scijentologija pokazala rezultate i u tretmanu ovisnosti, jer njihova organizacija »Narconon« ima svoje ispostave u 11 zemalja. Uz specifično fizičko pročišćavanje, koriste se mentalne tehnike koje omogućuju ovisniku da ustraje u apstinenciji. Na taj se način scijentologija uspjela nametnuti do te mjere da su organizacije koje misle da imaju monopol na ljudsko duševno zdravlje odlučile na javno dezavuiranje, koje je svoj maksimum doživjelo nakon sto je Hubbard več svoje mjesto prepustio nasljedniku. On je pak do kraja života lunjao Amerikom, živio u domu na kotačima i skladao na sintesajzeru. Danas se ne zna točno ni gdje je sahranjen, ne iskazuje mu se unutar organizacije nikakav posebni pijetet, ali su svi jasni u pogledu toga tko je sve stvorio. 213

Premda unutar Scijentološke crkve ne bilježe osobu prosvijetljenu u onom istočnjačkom smislu te riječi, niti demonstriraju moći koje bi nadilazile ono što možemo racionaino dokučiti, ova religija ostaje privlačna onima koji žele istovremeno zadovoljiti svoje spiritualne i svjetovne ambicije. Je li to moguće, predmet je dileme na koju svatko ima svoj odgovor. Sipi kišica, dok se, nakon povratka iz Indije, iz zagrebačke zračne luke vraćam kući. Obojena svjetla trepću, a kapi se kiše razlijevaju po vjetrobranu automobila. Gusti oblaci zastiru pogled na nebo. Na milijarde kilometara udaljene zvijezde, koje više i ne postoje. Jer, možda su u milijunima godina, kroz koje je njihovo svjetlo putovalo do nas, nestale u kakvoj kataklizmi. Dok naslućujem pradavnu prošlost iza oblaka, ipak se pitam postoji li kakva čvrsta točka, za koju se mogu uhvatiti kad je u pitanju ono što zovemo istinom o svijetu iza ovog svijeta, o realnosti ovog sna oko nas. Ne preostaje mi ništa drugo, do zaključiti da svatko svoju istinu mora pronaći sam. Milijuni su ljudi utrošili desetine milijuna sati u najrazličitije oblike meditacije, slijedili najrigoroznija životna pravila i predali se propovijedanju svoje istine o krajnjem smislu ljudske egzistencije. Ono o čemu su napisane biblioteke knjiga, postigla je svega nekolicina njih. Možda je to tako zato što s druge strane stoje prejaki izazovi našim nagonima i kandže pohlepe, taštine i zloće. Možda živimo u djetinjstvu ljudske vrste, pa su neki dosezi još uvijek povlastica rijetkih. Bilo kako bilo, kroz velove iluzije o vrijednostima ovog svijeta doista će proći samo oni izabrani.

214

POGOVOR Ljudski je um mehanizam koji izgieda da prije svega ima jednu ulogu: omogućiti čovjeku opstanak u ovom, trodimenzionalnom svijetu. Često naš ego sasvim banalnu prijetnju iz okoline doživljava kao moguće poništenje vlastita postojanja, pa se i najnaivnije polemike oko nevažnih tema mogu pretvoriti u surove obračune. Čitavi se narodi mogu međusobno istrebljivati, vjerujući da im oni drugi prijete uništenjem, a svaki će od njih tvrditi da to čini samo zato da bi opstao. Na običnoj nogometnoj utakmici, koja služi razbibrizi, navijači su u stanju jedni druge čak ubijati, jer identifikacija njihovog ega s momčadi i njenim porazom jednaka je prijetnji smrću. Nagonski se poraz poistovjećuje sa stvarnim ugrožavanjem opstanka jedinke. Ova magična iluzija proizvod je nagona za opstankom koji počinje sa svakim pojedincem i izvor je neizmjernih patnji, strahova i depresija. Dapače, ima psihologa koji u cijeloj ljudskoj egzistenciji vide samo jedan smisao: preživjeti i predati svoje gene sljedećoj generaciji. Viši se ciljevi, kako kažu neki, ne naziru ni u čemu. Ljudska se potreba za duhovnošću tumači strahom od prestanka postojanja, a uvijek se prst upire u nepopravljivost ljudske rase tijekom čitave povijesti. Svi ti avatari, proroci, mistici i učitelji kao da nisu ništa mogli promijeniti. Vladari koji su vjerovali u razne bogove i imali velike učitelje ipak nisu odustajali od osvajanja i pokoravanja drugih. U umove se ljudi uvukla dilema postoji li uopće bilo kakav cilj vrijedan odricanja od svakodnevnih radosti. Skeptici su upućivali ono vječno pitanje: kakav je to Bog koji dopušta sva ta silna klanja, bolesti i patnje nevinih ljudi dok se uvijek nekako čini da uspijevaju upravo oni najgori i najbezobzirniji, a nerijetko se njihov dugotrajan i udoban život završava bezbolno i mirno. Gdje je ta pravda u kozmičkoj ekonomiji, gdje je taj veliki Gospodar koji je dijeli? Ne postoji nitko tko može dati zadovoljavajući odgovor na ova pitanja. Joga je učenje koje jednostavno naučava da treba zaustaviti tijek misli, koje su proizvod nestalnog uma, pa tako u svojoj biti nestvarne i prolazne. Istina o svrsi našeg postojanja vidljiva je samo onome tko nadiđe zakonitosti funkcioniranja ovog svijeta i pogleda u pravu prirodu ekrana na kojemu se te misli odvijaju. Kako kažu jogiji, tada sve postaje providno poput kakve kozmičke predstave i najstrašnije se stradanje ne čini nepravednim. Radost i bol, sreća i patnja, izjednačuju se u skladu izvan kojega ništa nije moguće. Ovdje prestaju sva pravila koja upravljaju ljudskim životima na način na koji se to nama čini jedino mogućim

215

i otvara se svijet neizmjerne ljepote, u usporedbi s kojim naš svijet izgleda poput zatvora za dušu. Krenuti nekim od duhovnih puteva stvar je izbora i intuicije, a ne nekog logičnog argumenta. Kad je u pitanju joga, mnogi zapadnjaci, poput Carla Gustava Junga, misle da se ne radi o nečemu što je nužno dobro za zapadnjački um i svjetonazor. Većina religija u učenjima joge vidi opasnost za vlastite interese. I neki znanstvenici nemaju o duhovnosti istoka dobro mišljenje. Česti skandali vezani uz jogije i mistike koji dolaze s Istoka također nisu preporuka za ovu disciplinu. Dapače, upozorenje su koje može biti korisno da se izbjegne kakva zamka. No, sve je to za tragača za duhovnim istinama nebitno. Jer, on se može osloniti jedino na sebe i svoje iskustvo. Netko može svoje ispunjenje naći u bizarnim praksama i učiteljima koji su daleko ispod moralnih standarda Zapada. I tada će fanatično zagovarati nešto što je toliko očita zabluda za one oko njega. Drugi će naići na učitelja besprijekorne reputacije i velikog znanja, meditirat će decenijima i umrijeti - neprosvijećen. Očitih pravila nema, pa otuda priklanjanje onom fatalističkom konceptu karme, koji sav život vidi kao već napisani scenarij po kojemu glumci samo trebaju odglumiti svoje uloge. Konačno, čitav jedan sustav joge zagovara filozofiju potpune predaje životu i onome što on donosi kao jedini mogući put do prosvjetljenja, jer svako činjenje je samo otpor struji života koja putuje već urezanim koritom. Biti promatrač filma koji se vrti na ekranu svijesti i biti neprivržen plodovima vlastitih akcija možda je bit svih učenja koja se svode pod naziv joge. To pasivno prihvaćanje dobra i zla kao dara Stvoritelja vjerojatno i jest uzrokom pogrešnog shvaćanja joge na Zapadu. Riječ je o tome da drvo koje se savija pod udarima vjetra nikada ne puca, dok će ono koje oluji pruži otpor vrlo lako podleći njenoj snazi. Čovjek koji se veseli svemu, sretan je. Kakva je korist od očajavanja i frustracije kad u životu nešto ionako ne možemo izbjeći ili promijeniti? Što nam je najbolje činiti u takvoj situaciji? Potražiti nešto dobro i u tome zlu, pokušati to shvatiti kao vrijednu lekciju i ići dalje, znajući da sve prolazi, pa tako i ova naša nedaća. Događa li nam se nešto lijepo, u tome trebamo uživati imajući na umu da bi i to moglo proći, pa ćemo tako izbjeći nelagodu mogućeg razočaranja. Onaj tko to shvaća, već je jogi. Prošlost je nepromjenjiva, a budućnost neizvjesna. To stvara nesigurnost i strah, a jedini je izlaz u tome da se živi - sada. Uostalom, osim sadašnjosti ništa i ne postoji. Taj trenutak koji zovemo sada, jest sada. ali i za recimo, 15 dana u 15 sati i 15 minuta postojat će samo - sada. Jer tada će taj trenutak, kad dođe, biti sada. Svi strahovi i brige događaju se u budućnosti, kako si ih mi zamišljamo. Primjerice, bojim se siromaštva u starosti koja je u budućnosti. A ne možemo uopće znati hoćemo li biti sutra živi. Um vječno kalkulira, uvijek bazirajući svoje 216

beskonačne analize na budućnosti, koju nitko ne zna. A ta groznica misli koja se bavi svim scenarijima budućih događaja proizvodi patnju i nesigurnost. Sreća, blaženstvo, za kojim ljudska bića čeznu ne može postojati u prošlosti ili budućnosti, već samo sada. Onaj tko učvrsti svoju pažnju na sadašnjem trenutku, dosiže spoznaju o prirodi vlastitog bića i istinsku sreću. Grčeviti pokušaji da se zaviri u budućnost pomoću raznih metoda predviđanja, priklanjanje instant metodama kojima se ovladava preko vikenda, traženje prečaca u tečajevima na kojima se prosvjetljenje »dijeli« u svega nekoliko sati, striktno pridržavanje prastarih, okoštaiih religijskih dogmi sasvim stranih ovom podneblju i fanatično propovijedanje svima oko sebe samo su razni oblici kojima ljudi iskazuju svoj strah od neizvjesne budućnosti. Iako je jasno da nema vrača koji nam može sa sigurnošću predvidjeti neki doista važan događaj iz budućnosti, stvaramo neku vrstu sporazuma s vlastitim umom i dozvoljavamo si svjesno tu iluziju ne bismo li si priskrbili još jedan predah od onoga što nam se čini groznom stvarnošću. Tako nastaju legende o vidovnjacima i avatarima koji su svemoćni, vide budućnost i mogu nas poštediti onoga što nam je kozmički scenarij namijenio. S obzirom da smo mi sami konačna istina o sebi, u najboljem slučaju nam netko može utjehom ublažiti trenutke kad život donese patnju, a mi još uvijek nismo u stanju izdignuti se duhom iznad nje. Dakako, joga je samo jedan od mnogih puteva prema spoznaji istine o svome biću, a njenu relativno veliku popularnost prije svega treba tumačiti nemoći oficijelnih religija da pruže zadovoljavajuća iskustva svojim pripadnicima. Jogu ne treba zamijeniti s hinduističkim religijama koje nisu ni po čemu bolje od svojih zapadnih konkurenata. Ova je disciplina, u ispravnoj interpretaciji, tehnologija koja omogućuje upoznavanje sebe samog. Hoće li to donijeti i spoznaju o Stvoritelju i višim oblicima postojanja, treba svaki tragač utvrditi sam za sebe. Možda prosvjetljenje ne postoji kao neko konačno i definitivno stanje, možda čovjek može doseći samo ono što mu dopušta razina evolucije na kojoj se nalazi cijela ljudska vrsta. Ima onih koji misle da duhovna iluminacija koju možemo nazvati konačnom može proizaći jedino iz potpuno razvijene fiziologije živčanog sustava, za koji zapravo ne možemo tvrditi da se razvija iz generacije u generaciju. Jednostavno zato što je prošlo premalo vremena od trenutka kad su ljudi postali svjesni veze između svoje duhovnosti i neurofiziologije. Ipak, prilično je jasno da nasljeđujemo strahove i iskustva naših predaka, koja su zakopana duboko u kolektivnom nesvjesnom cijele vrste, da bi na njih pojedinac licem u lice naletio samo rijetko, a događa se da takav susret urodi značajnim spiritualnim iskustvom koje opet postaje dio nasljeđa vrste i tako pomaže pothraniti nadu u svrhu postojanja na ovoj planeti i preživljavanje svijesti u onom ili ovom obliku.

217

BIOGRAFIJA Rođen u Samoboru, 4. travnja 1951., gdje je završio i osnovnu školu. Gimnaziju polazi u Samoboru i Zagrebu, te studira kemiju na Prirodoslovnomatematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje diplomira iz područja organske kemije 1975. godine. Na istoj temi i magistrira. Od 1976. godine putuje svijetom i bavi se spiritualnim temama i alternativnom medicinom. Godinama se bavi fitoterapijom, a za razne televizijske mreže proizvodi više od 200 priloga i emisija. Autor je četiriju knjiga. Danas živi u Samoboru, sa suprugom Miljenkom, kćeri Ivanom i sinovima Mihovilom i Dragom.

218