Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera Filozofski fakultet u Osijeku Studijska grupa: Engleski jezik i književnost i povijest Kolegij: Povijest naroda jugoistočne Europe 1790. - 1918.
Makedonsko pitanje i Ilindenski ustanak 1903.
MENTOR:
STUDENTI:
Doc. dr. Sc. Z. Đukić
Branimir Križanec
M. Brandić, asistent
Nevena Lazić
Osijek, siječanj, 2014.
1
Sadržaj:
1. 2. 3. 4.
Napadi makedonskih ekstremista u Solunu
5.
Represija Hilmi-paše
6.
Ilindenski ustanak 1903. godine
7.
Stanje civilnog makedonskog stanovništva tijekom i nakon ustanka
5. Zaključak 6. Popis priloga 7. Popis literature
2
1.
Napadi makedonskih ekstremista u Solunu Makedonsko pitanje je bilo potpuno zanemareno i zaboravljeno krajem 19. stoljeća
što je uzrokovalo manji neuspjeli ustanak 1902. godine pod vodstvom generala Tzoncheffa. Ustanak je bio zanemariv i neuspješan jer nije imao potporu VMRO-a, ali je uzrokovao teške represalije od strane turske vlasti. Ipak, bio je uspješan u podsjećanju Europe na zaboravljeno i zanemareno Makedonsko pitanje. Zapadne sile su bile ravnodušne te su prepustile Rusiji i Austriji, kao dvjema zainteresiranim silama, rješavanje nastale krize. Austrija i Rusija su zatim objavile dokument s planom reforme koji je ostao mrtvo slovo na papiru, a sultan je u isto vrijeme krenuo s vlastitom reformom te je za provođenje iste postavio Huseina Hilmi-pašu. Makedonci su nakon bezbroj pokušaja uvidjeli da im peticije, poslanice i pisma upućena diplomatima Europe nisu od nikakve koristi. Odlučeno je stvoriti stanje anarhije u Makedoniji koji bi bilo prijetnja europskom kapitalu te tako prisiliti europske sile na rješavanje Makedonskog pitanja. VMRO je kao organizacija odbio ovakav plan akcije, ali manje frakcije ekstremista (VMK) su ga ipak odlučile provesti. Odlučili su raznijeti zgradu Otomanske banke koja je bila centar europske trgovine u Solunu. Ekstremisti su otvorili malu trgovinu pored banke i prokopali tunel, iznoseći zemlju u papirnatim vrećicama i paketima iz trgovine. Turska vlast je znala za njihov plan, ali nije ga zaustavila iz nepoznatog razloga. Pretpostavlja se da je bila ili potplaćena ili joj je bilo u interesu da se Makedonci sami diskreditiraju u očima Europe ovim činom nasilja. Do eksplozije je došlo u travnju 1903. godine, malo ranije nego što je bilo planirano. Uzrok tome je bila zapovjed ekstremistima od strane VMRO-a da se raziđu, a kad to nisu učinili osuđeni su na smrt. Istog dana bačene su i bombe na druge lokacije u Solunu ka što su željeznička stanica, njemačku škola i jedan europski hotel. Solun je bio u panici, Europa je bila šokirana, a većina kstremista je poginula dok se opirala uhićenju ili u eksplozijama vlastitih bombi. Vrlo malo europskim političara i diplomata je shvatilo poruku makedonskih ekstremista. Europa je poslala svoju vojsku, ali ne kako bi oslobodila Makedonce od Turaka već sa svrhom zaštite vlastitih interesa. Turska vlast je također bila vrlo oprezna u svojoj osveti kako ne bi bilo povoda da se europske sile miješaju u njene poslove. 1 1
3
2.
Represija Hilmi-paše Nakon napada u Solunu nedavno
postavljeni Hilmi-paša krenuo je sa iskorjenjivanjem VMRO-a i VMK, ali Rusija mu se našla na putu ne dopustivši protjerivanje vođa spomenutih pokreta. Paša se zbog nemogućnosti osvete političkim neprijateljima vlasti odlučio osvetiti civilnom stanovništvu. Najviše je bila pogođena makedonska inteligencija, trgovci, odvjetnici, liječnici, srednjoškolci. Škole su masovno zatvarane, a gradovi su bili pod opsadnim stanjem. Svi sposobni muški članovi muslimanske populacije pozvani su u vojsku što je stvorilo dio vojske koji je morao pljačkati kako bi preživio jer nije bilo sredstava kako bi se cijela vojska opremila i platila, tu je opet stradalo civilno stanovništvo, ponajviše seljaci. Zadaća tog
Slika 1. General Tchakalároff tijekom okupacije Klissure 1903. g.
dijela vojske bila je potraga za skrivenim
oružjem, a to su postizali mučenjem civilnog stanovništva. Seljani bi se na to žalili Europljanima u prolazu koji bi zatim slali upite turskim vlastima, ali odgovor bio uvijek bio da nema nikakvih mučenja i stanje je ostalo isto. Osim Turaka, i Grci su postali makedonski neprijatelji. Kako bi se osvetili za bombaške napade u Solunu Grci su se posvetili špijunaži u službi turske vlasti što je izazvalo još nasilja sa svih strana. Grci su prijavljivali Makedonce turskoj vlasti, Henry Noel, Brailsford, Macedonia: It’s Races and Their Future, Methuen & Co., London, 1906. str. 135 - 138
4
Makedonci su se zbog toga osvećivali Grcima na što su Grci uzvraćali istom mjerom; došlo je do serije krvoprolića koje je izazvalo takav strah među stanovništvom da su se ljudi bojali izaći iz vlastitih kuća. Ovakvo stanje ipak nije zaustavilo pokret za oslobođenje te je broj pobunjenika rastao. Turske vlasti su se naravno trudile suzbiti njihovo djelovanje te je često dolazilo do spaljivanja čitavih naselja do temelja u svrhu istrebljenja manje skupine pobunjenika. U takvim slučajevima je opet civilno stanovništvo najviše stradalo, ali što je najviše razgnjevilo civilno stanovništvo bilo je to da su muslimanski vojnici pljačkaši koristili borbu protiv pobunjenika kao izliku za pljačku. Možda najbolji primjer toga bio je napad na Smerdeš, naselje od 2000 stanovnika koje je također i rodno mjesto okrutnog i spretnog generala južnih ustanika, Tchakalároffa (vidi Slika 1.). Bojnik Haireddin Bimbashi dopustio je bandi vojnika-razbojnika da napadnu Smerdeš s izlikom da se u naselju nalaze pobunjenici i Tchakalároff, a za uzvrat su mu vojnici morali dati veći dio novca koji su dobili prodajom onoga što su opljačkali. Naselje nije imalo nikakvu zaštitu jer se pobunjenici nisi nalazili nigdje u blizini. Pokušali su pregovarati s neprijateljskom vojskom, ali i to je doživjelo neuspjeh te je na selo izvršena teška topnička paljba. Zatim je opljačkano i zapaljeno. Većina stanovnika naselja je uspjela pobjeći, a ostali su poginuli u plamenu ili ih je vojska ubila. Nakon ovog događaja pobunjenici su se sastali i odlučili da ne mogu dopustiti da se krvoproliće nastavi iako su bili svjesni da nisu spremni za opći ustanak zbog nedostatka sredstava za borbu. Odlučili su podići ustanak nakon ljetne žetve te su se gerilske skupine primirile na neko vrijeme. Znali su da postoji mogućnost neuspjeha pa su zato ustanak odlučili koncentrirati u provinciji Monastir koja je bila pogodna za gerilski rat zbog svog planinskog krajolika, a i nije bila smještena uz granicu s Bugarskom što je trebalo pokazati da se radi o autentičnom makedonskom ustanku. 2
3.
2
Ilindenski ustanak 1903. godine
H. N., Brailsford, Macedonia: It’s Races and Their Future, str. 139 - 148 5
2. kolovoza 1903. godine podignut je Ilindenski ustanak koji je ime dobio po pravoslavnoj slavi Sv. Ilije koja se slavi tog datuma.3 Ustanak je uvelike iznenadio kako Turke, tako i Europljane u Osmanskom Carstvu bez obzira što se o njemu stalno govorilo. Nitko nije vjerovao da bi seljaštvo, tako dugo brutalno ugnjetavano i ponižavano, bilo sposobno organizirati ustanak takve veličine. Seljaci su upozoravali, ali nitko nije obraćao pažnju jer je stanje u Makedoniji uvijek stvaralo prijetnje takvoga tipa, a primirje gerilskih skupina je zavaralo Turke zbog čega je na području Monastira bilo relativno malo vojske. Signal za okupljanje snaga i početak ustanka bio je u obliku nekoliko zapaljenih stogova sijena u noći izvan grada Monastira. Proveden je unaprijed smišljeni plan. Svako područje je imalo svoju gerilsku skupinu na području koje se protezalo od Monastira do Ohrida na zapadu, Debra na sjeveru i Kastorije i Klissure na jugu. Njihova prva zadaća bila je prekidanje veza između lokalne turske birokracije i vojske i vrhovnog zapovjedništva. Prekinute su sve telegrafske i željezničke linije, srušeni mostovi i izolirani vojni tabori. Osim toga srušene su i albanske utvrde i tornjevi, a što se tiče posada tih utvrda, ustanici bi ih najčešće sve pogubili. U kratkom roku okupljena je ustanička vojska od oko 5000 ljudi koja nije imala konjicu niti artiljeriju, a većina ustanika su bili seljaci što je značilo da nisu imali iskustva u oružanim sukobima (vidi Slika 2.). Njihove prednosti su bile međusobno povjerenje i povjerenje u svoje vođe i dobro poznavanje planinskih puteva zbog čega su se mogli kretati i danju i noću.
3
Darko, Dukovski, Povijest srednje i jugoistočne Europe 19. i 20. stoljeća, Alinea, Zagreb, 2005. str. 269 - 271
6
Slika 2. Skupina makedonskih ustanika 1903. g.
Glavno zapovjedništvo u okolici Monastira su činili najsposobniji gerilski vođe, a to su bili Damian Groueff, Lozáncheff, i Boris Saráfoff , a na prostoru Kastorije i Klissure zapovjedao je Tchakalároff (vidi Slika 3.) Na sjeveru, na prostoru i u okolici Kruševa ustanicima je zapovjedao Vlah Pitu Guli (vidi Slika 5. ) te je na tom području uspostavljena Kruševska republika koja je trajala svega 10 dana. Stvaranje ove kratkotrajne republike pokazalo je težnju Makedonaca za vlastitom državom, ali i spremnost da tu državu dijele s drugim narodima pod istim uvjetima i zakonima što je vidljivo u proglasu Nikole Kareva (vidi Slika 4.) o osnivanju Kruševske republike.4 Nikola 4
D., Dukovski, Povijest srednje i jugoistočne Europe 19. i 20. stoljeća, str. 269 - 271
7
Karev bioTchakalároff je član VMK(sjedi , jedan od ustaničkih zapovjednika, a postavljen je za Slika 3. lijevo) i njegovi najbliži suradnici predsjednika Kruševske republike.
Slika 4. Nikola Karev, predsjednik Kruševske republike
Slika 5. Pitu Guli, vođa kruševskih ustanika
8
5 dana nakon uspostave Kruševske republike grčke novine Acropolis su napravile intervju s Karevom:
“ Novinar: U redu, ako budete oslobođeni, što želite biti, autonomni? Karev: Da, kao u Švicarskoj, gdje 3 različita plemena žive u potpunoj ljubavi i slozi.”5
Prva 3 tjedna ustanka obilježena su velikim trijumfom makedonskih ustanika. Činilo se kako Turci nisu mogli organizirati efektivnu obranu izvan gradova te su ustanici s lakoćom prevladali i uspostavili privreme vlade na osvojenim područjima. Ustanici su slavili svoju novoosvojenu slobodu i budućnost je izgledala obećavajuće na trenutak. Turska odmazda počela je zauzimanjem Kruševa 12. Kolovoza, 10 dana nakon proglašenja Kruševske republike. 25. kolovoza turska vojska je pod vodstvom Nasir-paše krenula zauzimati područja pod ustaničkom vlašću. Njegov plan akcije bio je spaliti sva ustanička sela te preživjele ustanike stjerati u kut i pogubiti. Opet je najviše stradalo civilno stanovništvo jer je turskoj vojsci u više slučajeva bilo lakše ubijati bespomoćne seljake umjesto gonjenja gerilaca po okolnim planinama. Ustanak je službeno završen 2. studenog, a daljnji veći otpor je bio teško moguć zbog nadolazeće zime. U najviše slučajeva ustanici su se borili s vojskom koja ih je nadjačavala u omjeru 1 : 10, a poginulo je tek 15 % ustanika zbog gerilskog načina ratovanja. Kad je ustanak ugušen ustanička vojska se najvećim dijelom raspršila, a tek nekoliko malih skupina, koje su sačinjavali ustanici koji se nisu mogli vratiti kući pod prijetnjom pogubljenja, ostalo je pod oružjem tijekom zime održavajući ustaničku organizaciju na životu.6
5
S.T., Stam, , I Am A Macedonian!, 1903.
6
H. N., Brailsford, Macedonia: It’s Races and Their Future, str. 148 - 155
9
3. Stanje civilnog makedonskog stanovništva tijekom i nakon ustanka Ustanici su znali što ih čeka ako se odluče na borbu protiv turske vlasti pa su mnogi već prvoga dana ustanka pobjegli u planine ili dalje, u nadi da ih turska odmazda neće sustići. Ustanak je bio neuspješan i turska vojska je uspostavljala vlast na već uobičajene načine. Sela su spaljivana do temelja, opljačkana, seljaci su masovno streljani a navedeni razlog bio je povezanost sa ustanicima (vidi Slika 6. ). Žene, djeca, starci, ranjenici i bolesnici nisu bili pošteđeni. Vojska je često zanemarivala sultanovu zapovjed da se spale samo napuštena sela. Izbjeglice iz sela su osnovale izbjegličke kampove u planinama, a ustanici bi organizirali zaštitni prsten oko naselja. Pobjedom turske vojske izbjeglice su se morale vratiti u svoja spaljena sela gdje bi ih često dočekala i masakrirala ta ista vojska. Oni koji bi preživjeli povratak na zgarište svoga doma više nisu imali od čega živjeti. Kuće su im bile spaljene, sva dobra pokradena, bunari zakopani, mostovi urušeni, članovi obitelji pobijeni. Predaju ustanika je uzrokovala upravo nemogućnost da se izbjeglice prehrane i zaštite tijekom nadolazeće zime.7 Surovost odmazdi u Makedoniji prisilile su Austriju i Rusiju na intervenciju. Održan je sastanak u Mürzstegu, u Štajerskoj na kojem su predstavnici ovih dviju sila predložili plan kojemu je cilj bio stvoriti nacionalno homogena područja. Problem u provođenju ovog plana bio je taj da stanovništvo u većini slučajeva nije znalo kojem narodu pripada. Posljedica ovoga bilo je djelovanje nacionalističkih organizacija koje su uvjeravale seljake u određenu nacionalnost ili ih prisiljavale da se izjasne kako je to njima odgovaralo.8 Makedonsko seljaštvo je bilo pritisnuto sa svih strana i sve žrtve u borbi za slobodu činile su se uzaludne, a Europa nije za ponuditi ništa osim praznih riječi.
7
H. N., Brailsford, Macedonia: It’s Races and Their Future, str. 158 - 165
8
D., Dukovski, Povijest srednje i jugoistočne Europe 19. i 20. stoljeća, str. 269 - 271
10
11
Slika 6. Ruševine sela Zagorićani nakon ustanka
12
4. Zaključak Makedonsko pitanje dominiralo je balkanskom politikom od kasnog 19. stoljeća sve do početka 21. stoljeća kada je konačno riješeno. Tim imenom nazvan je konflikt između Grčke, Bugarske i Srbije oko toga koja bi od navedenih država mogla nametnuti svoju vlast na području tada vrlo etnički i nacionalne heterogene Makedonije. Dok su ove države nastojale ostvariti svoje pretenzije, narod Makedonije, pod teškom represijom vlasti Osmanskog Carstva kojem je još uvijek pripadao, nastojao se izboriti za vlastitu slobodu s idejom autonomije i suživota triju naroda (Grci, Bugari i Vlasi). Došlo je do više ustanaka od kojih je nauspješniji i najpoznatiji Ilindenski ustanak podignut 1903. godine. Ovaj ustanak uspio je okupiti do tada najveći broj ustanika, ali je ubrzo ugušen i došlo je do teške odmazde od strane turske vojske pri čemu je najviše stradalo civilno stanovništvo. Ovim ustankom započelo je formiranje jedinstvene makedonske nacije što je pobudilo interes europske diplomacije, ali dugo vremena nje se naziralo nikakvo drugo riješenje osim podjele Makedonije između Grčke, Bugarske i Srbije što se i dogodilo nakon kasnijih Balkanskih ratova.
13
5. Popis priloga: Slika 1. General Tchakalároff tijekom okupacije Klisure 1903. g. http://www.promacedonia.org/en/hb/hb_5_10.html
Slika 2. Skupina makedonskih ustanika 1903. g. http://www.promacedonia.org/en/hb/hb_5_11.html Slika 3. Tchakalároff (sjedi lijevo) i njegovi najbliži suradnici http://www.promacedonia.org/en/hb/hb_5_11.html Slika 4. Nikola Karev, predsjednik Kruševske republike http://macedonia-history.blogspot.com/2008/07/republic-of-krushevo-and-ilinden.html Slika 5. Pitu Guli, vođa kruševskih ustanika http://macedonia-history.blogspot.com/2008/07/republic-of-krushevo-and-ilinden.html
Slika 6. Ruševine sela Zagorićani nakon ustanka http://www.promacedonia.org/en/hb/hb_5_13.html
14
6. Popis literature:
I.
Brailsford, Henry Noel, Macedonia: It’s Races and Their Future, Methuen & Co., London, 1906.
II. Dukovski, Darko, Povijest srednje i jugoistočne Europe 19. i 20. stoljeća, Alinea, Zagreb, 2005. III. Stam, S.T., I Am A Macedonian!, 1903. URL : http://makedonika.wordpress.com/2008/03/28/an-interview-with-the-macedonianleader-nikola-karev-1903/#more-77 (5.01.2014.)
15
