Sveučilište u Zadru Odjel za arheologiju
Principat Seminar iz kolegija Institucije rimskog svijeta
Mentor: mr. sc. Silvia Bekavac
Izradio: Vatroslav Španiček
U Zadru, 29. travnja 2011. godine
Sadržaj:
1.
.................................................................. ............................................ ............................................ ........................................3 ..................3 Uvod............................................
2.
Razrada:
2. 1.
Oktavijan August.................................... August.......................................................... ............................................ .......................................4 .................4
2. 2.
Principat.......................................... Principat................................................................ .............................................. .............................................1 .....................10 0
3.
Principat nakon Augusta............................................ ................................................................... ............................................. .........................18 ...18
4.
Zaključak .......................................... ................................................................ ............................................. ............................................. ..............................21 ........21
5.
..................................................................... .............................................. ............................................ ..........................22 ....22 Literatura .............................................
2
1.
Uvod
Principat je oblik društvenog ureĎenja rimske države k ojim je prekinuto razdoblje Rimske Republike koje je trajalo 5 stoljeća (od 509. g. pr. Kr.). Principat je, kao oblik društvenog ureĎenja, uveo Oktavijan August, pravim imenom Caius Iulius Caesar Octavianus , pranećak Gaja Julija Cezara (13. 7. 100. g. pr. Kr.
– 15. 3. 44. g. pr. Kr.). Takvim političkimn
ureĎenjem, August je prekinuo graĎanske ratove koji su u Republici harali gotovo cijelo stoljeće te je Carstvu donio mir 1 ( Pax Romana), razvoj i blagostanje. Principat formalno nestaje dolaskom Dioklecijana2
na vlast 284. g. koji uvodi novi oblik društvenog ureĎenja,
dominat3.
1
Rimski mir (Pax romana) – razdoblje 1. i 2. stoljeća u povijesti Rimskog Carstva u kojem su izostali veći
oružani sukobi bilo od strane barbara, bilo unutrašnji nemiri. To je stanje omogućilo ekonomski procvat i širenje rimske kulture koja je u tom razdoblju bila na vrhuncu. 2
Dioklecijan – punim imenom Gaius Aulerius Valerius
Dioclectianus, roĎen oko 245.,na prijestolju stupio 284.,
a vladao do 305. g. Umro je 312. g. 3
Dominat – autokratski režim, a uspostavio ga Dioklecijan 284.
g. Karakteriziraju ga novi sustav vladavine, tzv.
tetrarhija (vladavina četvorice), ukidanje titule princepsa i uvoĎenje monarhijskog načina vladanja te deifikacija cara (divus). 3
2. 2. 1.
Razrada
Oktavijan August
Oktavijan August je prvi i jedan od najvećih rimskih careva, vladao je čvrstom rukom i prekinuo je gotovo stoljetno razdoblje graĎanskih ratova. Oktavijan se rodio u Rimu 23. rujna 63. g. pr. Kr. pod imenom Gaj Oktavije Turin ( lat. Caius Octavius Thurinus). Njegov otac, takoĎer imenom Gaj
Oktavije, bio je namjesnik Makedonije
i porijeklom nije iz osobito utjecajne obitelji. Oktavijanova majka, Acija (lat. Atia) bila je
nećakinja vojskovoĎe i kasnije diktatora Gaja Julija Cezara 4. 59. g. pr. Kr. umro mu je otac te se majka udala za Lucija Marka Filipa (lat. Lucius Marcus Philippus) koji je gotovo odmah nakon vjenčanja s Acijom postao konzulom. Prvi zapaženiji istup Oktavijan je
imao u dobi od
12 godina na pogrebu svoje bake kada je održao svoj prvi javni govor. To je izveo tako dobro da ga je zapazio Gaj Julije Cezar, bakin brat.
49. g. pr. Kr. Julije Cezar prelazi preko rijeke Rubikon 5
i započinje graĎanski rat. U Rimu,
Gnej Pompej Veliki6 (lat. Gnaeus Pompeius Magnus), koji je smatrao Cezara velikom
prijetnjom, bježi iz Rima u strahu od Cezarovih legija. Nakon što je zauzeo Rim, Cezar Augustu daje prve državne dužnosti. Oktavijana tada ima 15 godina. 46. g. pr. Kr. Cezar poziva Oktavijana kako bi se borio protiv Pompeja, ali Oktavijan se
razbolijeva i odustaje od puta. Nakon što se oporavio isplovljava, ali doživljava brodolom te se s nekolicinom suboraca uspijeva domoći Cezarova logora. Taj je pothvat duboko dojmio Cezara.
4
Gaj Julije Cezar – 13. srpnja 100. g. pr. Kr. – 15. ožujka 44. g. pr. Kr., najveći rimski vojskovoĎa, političar i
pisac 5
Rubikon – rječica na sjeveru Italije. Od 59. g. pr.Kr. činila je prirodnu granicu izmeĎu Cisalpinske Galije i
rimskih provincija. 6
Gnej Pompej Veliki – roĎen 29. rujna 106. g. pr. Kr., pogubljen 29. rujna 48. g. pr. Kr., rimski vojskovoĎa i
član Prvog trijumvirata od 59. – 49. g. pr. Kr. Poražen u graĎanskom ratu s Cezarom. 4
15. ožujk a 44. g. pr. Kr., na Martovske ide 7, urotnici u atentatu ubijaju Cezara. Čuvši vijest, Oktavijan, koji je za to vrijeme bio na
vojnim vježbama u Apolloniji u Iliriku, otplovljava u
Rim kako bi se uvjerio ima li tamo ikakvu političku sigurnost, suprotno savjetima da se zajedno s vojskom skloni u Makedoniju. Kada je stigao do Apulije 8, Oktavijan saznaje kako je u Cezarovoj oporuci imenovan
njegovim nasljednikom, tj. posthumno ga adoptira i da uz to nasljeĎuje i dvije trećine Cezarova posjeda. Oktavijanu su u Brundisiumu Cezarovi vojnici prip remili dio novca koji je bio namijenjen ratu protiv Parta 9
srdačnu dobrodošlicu. Prisvojivši
i cijeli godišnji doprinos bliskoistočne
provincije, Oktavijan se sa svojih novih 3000 veteranskih pristaša uputio u Rim. Kada je početkom svibnja 44. g. pr. Kr. O ktavijan stigao u Rim, tamo je zatekao konzula Marka Antonija10, ubojicama.
prijatelja Julija Cezara, koji je održavao nestabilno primirje s Cezarovim
Marko Antonije većinu je njih potjerao iz Rima svojim govorom na Cezarovu
pogrebu u kojem je narod okrenuo protiv urotnika.
Kao voĎa Cezarovih pristaša, Oktavijan je pridobio naklonost Rimljana. U tome mu je uvelike pomogla „pogreška“ Marka Antonija kada se usprotivio podizanju ubijenog Cezara na status božanstva. Kako mu se mandat konzula bližio kraju, Marko Antonije je želio preuzeti Cisalpinsku Galiju kojom je upravljao Decimus Iunius Brutus Albinus 11.
Nakon što je Decimus Iunius odbio predati Cisalpinsku Galiju, Marko Antonije ga je opsjeo. Kako Senat nije imao vojsku koja bi zaustavila Marka Antonija, 1. siječnja 43. g. pr. Kr. Oktavijana Senat imenuje senatorom i odobrava mu imperium (zapovjedništvo). Tim je činom
Oktavijanu zakonski omogućeno djelovanje protiv Marka Antonija.
7
Martovske ide – 15. dan u mjesecu ožujku, svibnju, srpnju
i kolovozu. Martovske su ide svetkovina u čast boga
Marsa. Na taj se dan u Rimu obično održavala vojna parada. 8
Apulija – regija u jugoistočnom dijelu Italije.
9
Parti – narod na sjeveroistoku Kaspijskog mora
10
Marko Antonije – lat. Marcus Antonius Marci Filius Marci Nepos, roĎen oko 83. g. pr. Kr, počinio
samoubojstvo 1. kolovoza 30. g. pr. Kr., rimski državnik te najbolji i najodaniji prijatelj Gaja Julija Cezara. Bio je član Drugog trijumvirata. 11
Decimus Iunius Brutus Albinus – rimski političar i general, roĎen 85. ili 81. g. pr. Kr, umro 42. g. pr. Kr.
Jedan od vodećih zagovornika Cezarova ubojstva. 5
U travnju 43. g. pr. Kr. Antonijeva je vojska poražena u bitkama u Forum Gallorumu i Mutini. Marko Antonije bježi u
Transalpinsku Galiju.
Senat je želio od Oktavijana da se da u potjeru za Markom Antonijem, meĎutim Oktavijan to odbija. Šalje centurione u Rim sa zahtjevima da preuzme titulu konzula umjesto konzula koji su poginuli u travnju boreći se na Oktavijanovoj strani te da se ukine dekret koji Marka Antonija proglašava državnim neprijateljem. Nakon što su njegovi zahtjevi odbijeni, Oktavijan sa svojih 8 legija ulazi u Rim gdje ne nailazi na otpor.
19. kolovoza 43. g. pr. Kr. Oktavijan je izabran za konzula, a njegov roĎak Quintus Pedius za su-konzula. Za to vrijeme, Marko
Antonije sklapa savez s još jednim cezarovcem, Markom
Emilijem Lepidom12 (lat. Marcus Aemilius Lepidus).
U listopadu 43. g. pr. Kr., Oktavijan, Marko Antonije i Lepid oformili su vojnu diktaturu, poznatiju i kao Drugi trijumvirat 13 (Prvi trijumvirat oformili su Gaj Julije Cezar, Gnej Pompej i Marko Licinije Kras). Bilo je to posjedovanje posebnih vlasti u trajanju od 5 godina koje je
bilo ozakonjeno i podržano od strane plebejaca. Trijumviri su uveli niz proskripcija14 u kojima je oko 300 senatora i 2000 equi ta
proglašeno izopćenicima te im je oduzeta imovina.
Oni koji nisu uspjeli pobjeći bili su ubijeni. Proskripcije su nametnute iz potrebe da se primakne novac za sukob protiv ubojica Cezara, Marka Junija Bruta15 (lat. Marcus Iunius Brutus) i Gaja Kasija Longina16(Caius Cassius Longinus).
Još jedan razlog za uvod
proskripcija bio je da su se na taj način sva trojica trijumvira riješila političkih neprijatelja. 1. siječnja 42. g. pr. Kr. Senat je posthumno uzdigao Julija Cezara na status božanstva, Divus Iulius.
Oktavijan je tim činom dodatno učvrstio svoj položaj pošto je on bio Divi filius, Sin
božji. 12
Marcus Aemilius Lepidus – roĎen 89. ili 88. g. pr. Kr., umro krajem 13.
ili početkom 12. g. pr. Kr. Bio je
rimski patricij, član Drugog trijumvirata, pontifex maximus i jedan od najvećih Cezarovih pristaša. 13
Drugi trijumvirat – legalni politički savez Oktavijana, Marka Emilija Lepida i
Marka Antonija. Trajao je dva
petogodišn ja mandata, od 43. – 33. g. pr. Kr. 14
Proskripcije – javni proglasi i osuda državnih neprijatelja
15
Marko Junije Brut – roĎen u lipnju 85. – počinio samoubojstvo u listopadu 42. g. pr. Kr. Bio je političar u
razdoblju kasne Republike. Odigrao je vodeću ulogu u ubojstvu Cezara 16
Gaj Kasije Longin – roĎen 85. g. pr. Kr. – počinio samoubojstvo u listopadu 42. g. pr. Kr. Bio je rimski
senator i i jedan od vodećih zagovornika urote protiv Cezara. TakoĎer je bio i zet Marka Junija Bruta. 6
Antonije i Oktavijan poslali su u Grčku svojih 28 legija kako bi se sukobili s Brutom i Kasijem. Nakon dvije bitke kod Filipa 42. g. pr. Kr., Marko Antonije i Oktavijan su
pobijedili, a Brut i Kasije su počinili samoubojstvo. Nakon pobjede u bitkama kod Filipa uslijedila je podjela teritorija meĎu trijumvirima. Marko Antonije je dobio Galiju te je otplovio u Egipat isklopio savez s egipatskom kraljicom Kleopatrom VII17,
bivšom ljubavnicom Julija Cezara i majkom Cesariona koji je možda bio
Cezarov jedini sin. Oktavijan je dobio Hispaniju i Italiju, a Lepid provinciju Afriku. Oktavijan
je vojnike koji su se borili na strani Bruta i Kasija smjestio u gradove podijelivši im zemlju rimskih graĎana. Opće nezadovoljstvo naseljav anjem Oktavijanovih vojnika rezultiralo je prelaskom mnogih ljudi na stranu Lucija Antonija, brata Marka Antonija. Lucija Antonija je
podržavala i većina u Senatu. Oktavijan se želio razvesti od Clodije Pulchre, kćeri Fulvijine. Tvrdeći da brak nije konzumirao,
vratio ju je njezinoj majci, ženi Marka Antonija. Fulvia se nije mogla pomiriti s
Oktavijanovom odlukom te se odlučila udružiti s Lucijem Antonijem. Lucije je sa svojom vojskom poražen u Perusiji početkom 40. g. pr. Kr. Oktavijan je Lucija i njegovu vojsku poštedio, a Fulviju je prognao u Sicyon. Prema Lucijevim pristašama Oktavijan nije bio tako blagonaklon. Oko 300 senatora i equestrija pogubio je zbog urote, a Perusiju se spalio.
Za boravka u Egiptu, Marko Antonije je ljubovao s Kleopatrom i s njom dobio 3 sina.
Svjestan svojih pogoršavajućih odnosa s Oktavijanom, Marko Antonije ostavlja Kleopatru te otplovljava u Italiju u sukob s Oktavijanom gdje opsjeda Brundisium. MeĎutim, centurioni i legije Antonijeve i Oktavijanove vojske odbijaju se meĎusob no boriti. Antonijeva žena Fulvija umire u izgnanstvu što je zajedno s pobunom centuriona pridonijelo pomirenju izmeĎu Marka Antonija i Oktavijana. U jesen 40. g. pr. Kr. Marko Antonije i Oktavijan donijeli su Brundizijski sporazum kojim je Lepid ostao u Africi, Marko Antonije na Istoku, a Oktavijan na Zapadu. Apeninski je
poluotok bio dostupan svima za novačenje vojske, ali na Istoku za Antonija to nije značilo ništa. Kako bi učvrstio odnose s Markom Antonijem, Oktavijan mu je za ženu dao svoju sestru Oktaviju Minor koncem 40. g. pr. Kr.
17
Kleopatra VII – roĎena krajem 69. g. pr. Kr – počinila samoubojstvo 12. kolovoza 30. g. pr. Kr. Bila je
posljednji faraon Drevnog Egipta. Pripadala je dinastiji Ptolomejevića. 7
Novi su se problemi javili kada je Pompejev sin Sextus Pompeius zaprijetio blokadom ruta
kojima se preko Mediterana Italija opskrbljivala žitom. Blokada je uklonjena nakon sporazuma u Misenumu 39. g. pr. Kr. kojim je Oktavijan Pompeiusu prepustio Sardiniju,
Korziku, Siciliju i Peloponez te mu osigurao položaj konzula za 35. g. pr. Kr. Dogovor oko podjele teritorija počeo se raspadati kada se 38. g. pr. Kr. Oktavijan razveo od Scribonije i oženio Liviju. 37. g. pr. Kr. tri jumvirat je dobio još jedan petogodišnji mandat kako bi mogao riješiti krizu sa Sekstom Pompejem. Dogovorom u Tarentumu, Antonije se obvezao dati 120 brodova Oktavijanu za sukob s Pompejem, dok se Oktavijan obvezao dati 20 000 legionara Antoniju za sukob s
Partima. Oktavijan je, unatoč dogovoru, Antoniju poslao svega 2000 legionara, što
je ovaj shvatio kao provokaciju.
Oktavijan i Lepid krenuli su u napad protiv Seksta na Siciliji 36. g. pr. Kr. Flotu Seksta Pompeja gotovo u cijelosti je potopio general Agrippa u bici kod Naulochusa. Seksto je pobjegao na istok gdje je i zarobljen i smaknut u Miletu od ruke jednog od Antonijevih generala 35. g. pr. Kr.
Nakon pobjede, Lepid je želio sam zaposjesti Siciliju te je otjerao Oktavijana. Na Lepidovu žalost, njegove trupe su prebjegle Oktavijanu. Lepid se predao Oktavijanu koji mu je dopustio da dobije status pontifexa maximusa. Ipak, Lepid je izbačen iz trijumvirata, karijera u politici mu je okončana te je praktički prognan u vilu u Cape Circei u Italiji. Rimska
su područja sada bila pod Oktavijanom na Zapadu i Markom Antonijem na Istoku.
Kako bi očuvao mir u svom dijelu Republike, Oktavijan je rimskim graĎanima osigurao vlasnička prava na njihove posjede, a veterane je naselio izvan Italije. Slijedeći sukob koji će uslijediti, posljednji je rat Rimske Republike 18. Antonijeva je kampanja protiv Parta završila katastrofalno, a 2000 legionara koje je poslao Oktavijan nije bilo dovoljno da nadoknade gubitke.
Marko Antonije se okrenuo Kleopatri koja je mogla osvježiti njegove trupe te je Oktaviju poslao natrag u Rim. Oktavijan je Antonijev potez iskoristio izjavljujući da je odbio legitimnu rimsku suprugu zbog „orijentalne ljubavnice“.
18
Rimska Republika – razdoblje u povijesti rimske države koje je trajalo od 509. g. pr. Kr
Republika je imala složeni ustav koji je jasno dijelio i balansirao vlast. 8
– 27. g. pr. Kr.
Oktavijan je tvrdio kako će odstupiti kao trijumvir ako to učini i Marko Antonije što je on odbio.
Nakon što je rimska vojska osvojila Armensko Kraljevstvo 34. g. pr. Kr., a Antonije postavio svog sina Alexandra Heliosa za vladara, Oktavijan je uvjerio Senat da Marko Antonije želi umanjiti rimsku nadmoć. Kada ja Oktavijan još jednom postao konzulom 1. siječnja 33. g. pr. Kr., optužio je Antonija da je povlastice i teritorije davao svojim roĎacima i svojoj kraljici (Kleopatri). Ujesen 32. g. pr. Kr. ministri Munatius Placinus i Marcus Titius izdali su Marka Antonija i
otišli k Oktavijanu. Njih dvojica potvrdili su Oktavijanove optužbe. Jurišom na svetište Vestalskih Djevica 19, Oktavijan je prisilio vrhovnu svećenicu da preda Antonijevu oporuku. U njoj je pisalo da osvojene teritorije daje svome sinu na upravljanje kao i planovi za izgradnju grobnice u Aleksandriji za njega i Kleopatru. Krajem 32. g. pr. Kr. Senat je ukinuo konzulske ovlasti Marka Antonija i objavio rat protiv Kleopatre u Egiptu.
Početkom 31. g. pr. Kr. Oktavijan je odnio preliminarnu pobjedu kada je uspio prevesti svoje trupe preko Jadranskog mora. Za to vrijeme, Marko Antonije i Kleopatra bili su u Egiptu. Agrippa20 je
vojske Marka Antonija i Kleopatre okružio s morske strane, a Oktavijan je
iskrcao vojsku na kopnu. Flota Marka Antonija pokušala je 2. rujna 31. g. pr. Kr. prob iti pomorsku blokadu te je isplovila kroz zaljev Actium. Tamo ju je dočekala flota koja je bila i brojnija i pokretljivija. Marko Antonije i njegova vojska spasili su se samo zato što se Kleopatrina flota našla u blizini. Oktavijan se dao u potjeru i nako n još jednog poraza u Aleksandriji 1. kolovoza 30. g. pr. Kr.,
Kleopatra i Marko Antonije počinili su samoubojstvo. Marko Antonije se bacio na svoj mač, a Kleopatru je ugrizla zmija otrovnica. Oktavijan je dao ubiti Cesariona, sina Julija Cezara i Kleopatr e,
a poštedio je djecu Marka
Antonija i Kleopatre, osim starijeg sina, Marcusa Antoniusa Antillusa.
19
Vestalske Djevice – svećenice božice Veste. Glavni zadatak im je bio
održavanje vječnog plamena koji je
gorio u Vestinu hramu. Morale su se zavjetovati na čistoću. 20
Marcus Vipsanius Agrippa – roĎen 63. g. pr. Kr. – umro 12. g. pr. Kr. Bio je rimski državnik i general, bliski
prijatelj, zet i ministar Oktavijana. Zaslužan je za brojne Oktavijanove vojne pobjede, osobito onu u bitci kod Akcija. 9
2. 2.
Principat
Nakon što se 29. g. pr. Kr. vratio u Rim, Oktavijanov prvi potez je bio restauracija hramova. Učinio je to zbog čežnje naroda za prošlim, sretnim vremenima u kojima nije bilo toliko ratova.
Oktavijan je želio stvoriti neku vrstu „civilne vlade“. Nije želio da ga narod gleda kao velikog vojskovoĎu. To ga je odviše podsjećalo na Julija Cezara koji je neslavno završio. U želji da svoj položaj
učini stabilnim i prihvatljivim odlučio se za niz mjera koje će poštovati
republikanske ideje.
Oktavijan je naredio masovnu demobilizaciju vojske što je narod itekako odobravao poglavito jer je mnogo vojske uvijek unosilo strah i nemir. Održali su se i redovni izbori za konzule, a Oktavijan je zajedno sa svojim zamjenikom Markom Vipsanijem Agrippom (lat. Marcus Vipsanius Agrippa) proveo i cenzus 21
rimskih graĎana, prvi od 70. g. pr. Kr. Došao je red na
održavanje izbora i Oktavijan je, razumljivo, izab ran za konzula. Reformirao je sastav Senata te se broj senatora popeo na 1000. Iz Senata je isključio i Antonijeve pristalice. U reformiranom spisku Senata, Oktavijanovo je ime stavljeno na početak, pa iz toga proizlazi princeps senatus, prvak Senata ili prvi među jednakima. U doba Republike, princepsi Senata
nisu imali posebnih ovlasti osim što su glasali prvi i ponekad, zbog svog utjecaja, imali utjecaj na unutrašnju i vanjsku politiku (Quintus Fabius Maximus, Publius Cornelius Scipio Africanus,...). Oktavijanova
pak titula, ne označava samo prvoga u Senatu, nego u prvog u
državi, pa odatle dolazi i naziv za cijelo ureĎenje – principat. 17. siječnja 27. g. pr. Kr., Oktavijan je Senatu ponudio da se odrekne svojih ovlasti. Senat je to odbio te mu povjerio upravu nad Hispanijom, Galijom i Sirijom. Egipat se ovdje ne ubraja
zbog toga što se smatra Oktavijanovim osobnim vlasništvom. Upravu nad Hispanijom, Galijom i Sirijom Oktavijan je osvojio na 10 godina. Ostalim je provincijama upravljao Senat.
24. siječnja 27. g. pr. Kr., Oktavijanu Senat dodjeljuje, meĎu ostalim, i počasnu titulu August (lat. augustus – uzvišeni). Titula Augustus potječe iz
proročkih učenja. Označava djela koja
rade na dobrobit zajednice.
21
Cenzus – popis graĎana i njihovih imovina kako bi se odredila visina poreza. 10
Ovlasti koje je dobio 27. g. pr. Kr. nisu utjecala
na njegovu moć. Dok je god bio konzul bio je
svemoćan. Kako je August sve do 23. g. pr. Kr. svaki put imenovan za konzula to je zasmetalo dio Senata. August se stoga odlučio za drugo rješenje. Umjesto mjesta konzula dobio je tribunske ovlasti (tribunicia potestas). Nije mogao postati narodnim tribunom jer ga
je Julije Cezar primio u patricijski stalež, ali je zato dobio sve ovlasti narodnog tribuna koje su potvrdile komisije. Preko tribunskih ovlasti mogao je sazivati narodnu skupštinu i aktivno sudjelovati u njezinom radu. Ovlasti narodnog tribuna su mu pro dužavane
svake godine i bile
su i godišnje i vječne. Na taj su način ovlasti tribunske ovlasti poslužile za brojanje godina na vlasti što se kasnije iskoristilo i za kasnije careve. Augustova se vladavina službeno računala od trenutka kada je dobio tribunska ovlaštenja. 23. g. pr. Kr. Senat je Augustu dodijelio prokonzulsku vlast ( lat. imperium proconsulare) koja mu se obnavljala svakih 10 godina. Ta je vlast vrijedila svuda, pa je August mogao intervenirati
u svakoj provinciji, uključujući i one u kojima je vlast imao Senat. Augustov je
položaj bio viši od položaja bilo koje druge osobe, ali on nikada nije želio isticati taj autokratski položaj. Govorio je kako su tribunske ovlasti te koje su mu omogućile vodeći položaj u zemlji. Osim svih dosad spomenutih ovlasti, 19. g. pr. Kr. kako bi njegov imperium bio
Augustu su dodijeljene i još neke kako bi
veći od konzulskog. Zatim, 12. g. pr. Kr., nakon smrti Lepida,
August postaje pontifex maximus, 8. g. pr. Kr., osmi mjesec u godini dobiva ime po njemu, a 2. g. pr. Kr. dobiva titulu pater patriae koji mu je bio osobito mio jer je tim naslovom svim
Rimljanima postao ono što je pater familias obitelji. August je preuzimao i druga zaduženja poput nekih javnih radova, snabdijevanja grada Rima vodom i žitom i sl. August mijenja i značenje titule imperatora. Sada ju uključuje u svoje ime te njome označava osobnu povezanost s vojskom. Ta titula postaje simbo lom vrhovne vojne moći.
Položaj Senata se promijenio. Odluke Senata više se ne nazivaju zakonima, ali su obvezujuće. Senat postaje visokim sudom i na njegove presude nije bilo moguće uložiti žalbu. Upravljao je mirnim provincijama, državnom blagajnom i formalno je bio iznad cara. MeĎutim, Senat nije imao stvarnu moć. Provincije pod upravom Senata imale su malo vojske, a i tu je vojsku Senat izgubio iz kontrole. August je bio taj koji je svime upravljao. Nadzirao je državnu blagajnu i kontrolirao Senat. Ipak, August je cijenio Senat i izbjegavao ulaziti u sukob s njim i
redovno ga izvještavao o svojim aktivnostima.
11
Narodne skupštine ili komicije donosile su zakone na prijedlog Augusta ( leges Iuliae) ili prijedloge drugih magistrata. One nisu imale
političkoga značaja jer se na izborima za
komisije glasalo samo za one osobe koje je predložio sam August. Broj magistratura za vrijeme Augusta nije se mijenjao. Zbog pritiska moćnika koji su se željeli istaći, od 5. g. pr. Kr. birano je više konzula za je dnu godinu, a ne samo 2 kako je do tada bilo uobičajeno. Dvojica su stupala na dužnost 1. siječnja i davala su ime godini (consulares ordinarii), a nakon njih su slijedili ostali parovi (consulares suffecti). Broj pretora smanjen je na 10, a njihove su fun kcije
proširene. Princeps je upravljao njihovim
aktivnostima.
Najteža kaznena djela razmatrale su stalne sudske komisije ( quaestiones perpetuae), a u Rimu je sam August sudio i donosio smrtne presude. U nekim se kaznenim djelima moglo pozvati na cara da on
presudi kao najviša sudska vlast. Do 5. g. pr. Kr. ustalila se praksa da
komisija senatora i vitezova bira pretore i konzule. Iz redova senatora birao se i prefekt grada.
Dužnost prefekta bilo je čuvanje reda u Rimu. U Augustovo vrijeme prefekti su bira ni neredovito, ali su zato imali veliku važnost. Iz redova
senatorskog staleža za namjesnike carskih provincija birali su se legati sa propretorskim rangom (legates pro praetore).
U viteški je stalež August uveo promjenu. Smatrao je kako članstvo u viteškom staležu treba biti otvoreno svim rimskim graĎanima koji su sposobni i ugledni, a ne samo onima koji imaju plemenito porijeklo. Tom je odlukom Carstvo dobilo na tisuće vitezova koji su predstavljali nižu aristokraciju, ali su imali priliku ostvariti uspješnu karijeru. Nakon služenja kao niži časnik (militiae equestres), vitez bi mogao napredovati do careva prokuratora, a na kraju i do prefekta koji bi bio zadužen za važne dužnosti poput prefekta dopreme žite, prefekta Egipta, flote, prefekta pretorijanske garde i
sl. Vitezovi su imali zadaću popunjavati senatorski stalež
iz svojih redova jer se broj pripadnika senatorskog staleža smanjivao. To je dovelo do pojave neitalskih osoba u Senatu jer viteški stalež nije bio ograničen samo na grad Rim ili Italiju. Stara krilatica SPQR ( senatus populusque Romanus) promijenila je smisao jer se uloga
rimskoga naroda proširila na italski narod koju je simbolizirao sam August. Kako bi spriječio narod da se pobuni, August je organizirao besplatno dijeljenje žita, održavanje igara i darivanje novca ( congiaria). August narodu nije davao nikakve stvarne moći, već ga je ovakvim bene ficijama nastojao zabaviti.
12
August se osobito brinuo za Italiju i grad Rim. Zakoni koji su doneseni za vrijeme trijumvirata su ukinuti,
a svi su graĎani dobili pristup Augustovu žalbenom sudu.
Pretorijanske i gradske kohorte kojima je upravljao pružale su sigurnost, a činovnici su osiguravali dovoljno žita za narod. Isto tako, August je uz pomoć moćnika poput Agrippe organizirao gradnju monumentalnih graĎevina i spomenika. Rim je pretvorio iz grada cigle u
grad mramora. Svojim je graĎevinskim poduhvatima smanjio nezaposlenost, posebice siromašnijeg proleterskog sloja. Aug ustovo je doba vrijeme procvata trgovine, proizvodnje keramike (osobito terra sigilate)
i obrtništva te proizvodnje vina. Javne financije i valutu
stabilizirao je uvoĎenjem novih poreza i subvencijama iz državne blagajne ( aerarium Saturni) i osobnim donacijama iz svoje privatne riznice ( patrimonium Caesaris). Dao je izgraditi i
mnoštvo prometnica koje su dodatno pridonijele procvatu privrede za njegove vladavine. Kako bi stabilizirao samo društvo, ljude i stvorio novi osjećaj odgovornosti, donio je mnoge zakone, poput onih protiv preljub a, za stimuliranje raĎanja i sl.
27. g. pr. Kr. promjene se uvode i u provincije. Podijeljene su na senatske i carske provincije.
Senat je upravljao starim provincijama u kojima nije bilo mogućnosti za izbijanje rata (Afrika, Betika, Narbonska Galija, Makedonija). Upravitelji senatskih provincija birali su se kockom i to na godinu dana, nisu upravljali vojskom, a imali su titulu prokonzula. Ostalim je provincijama upravljao car. To su bile; Sirija, tri provincije u Galiji, sjeverne oblasti Hispanije i dr. Car je postavljao upravitelje tih provincija, a oni su provodili njegovu politiku. Nijedan od namjesnika carskih provincija nije imao status prokonzula jer je August imao prokonzulsku vlast u svojim provincijama (imperium proconsulare ).
U većini carskih
provincija bila je stacionirana vojska. U provincijama u kojima je bilo više od 1 legije upravljao je bivši konzul, a u provincijama koje su imale jednu legiju ili manje vojnika upravljao je bivši pretor. I u provincijama s više od 1 legije i u provincijama s 1 legijom ili manje upravitelji su se nazivali legati Augusti pro praetore (Augustovi legati s ovlastima
pretora). Nekim carskim provincijama upravljali su pripadnici viteških staleža koji su obično imali status prokuratora, ali ponekad i prefekta. Primjer takve provincije je bila Judeja u
vrijeme Kristova raspeća na čelu koje je bio Poncije Pilat koji je pripadao viteškom staležu. Poseban status imao je Egipat jer je smatran carevim osobnim vlasništvom. Prefekt te provincije je bio vitez, a upravljao je
legijama, što u bilo kojim drugim okolnostima nije
mogao biti slučaj.
13
Promjene su sustigle i državne financije u kojima se pored stare blagajne ( aerarium), kojom je upravljao senat, formira zasebna carska blagajna ( fiscus). U aerarium je pristizao novac iz senatskih provincija, a u fiscus je pristizao novac iz carskih provincija. Postojala je i razlika u kovanju novca. Aeraruim je kovao bakreni, a fiscus srebrni i zlatni novac.
Provincije su plaćale porez koji se koristio za stipendije vojnicima, do nacije carevim prijateljima, uzdržavanje carskoga dvora i plaćanje javnih radova. Dvije su vrste poreza koji se ubirao, a ubirali su se na temelju periodičnih cenzusa u kojima se bogatstvo svake provincije brižno bilježilo. Jedan je porez tributum soli (porez na zemlju), a plaćali su ga posjednici zemlje u provincijama. Drugi je porez tributum capitis
koji se plaćao na ostale
vrste imovine (iako to naziv poziva sugerira, to nije bila glavarina, osim u Egiptu i nekim
drugim manjim područjima). Za prikupljan je poreza bili su zaduženi carevi prokuratori u carskim provincijama, a to
su bili
pripadnici viteškog staleža koji nisu bili ovisni o upravitelju provincije i kvestori u senatskim provincijama, ali su se često javljali i prokuratori. Indirektne su poreze (vectigalia) prikupljali publikani koji su se strogo kontrolirali. Publikane
su postupno zamijenjivali carski činovnici. Što se tiče vojnika koji su završili svoju službu, August ih je nagradio dodjeljujući im imanja u provincijama. Tijekom smjene samo jedne generacije diljem Carstva osnovano je više od 120 centara. Bila je to urbanizacija koja nije nikada nadmašena. U tim su naseljima, zvanim coloniae svi stanovnici imali rimsko
graĎansko pravo, a gradski je
život bio ureĎen prema rimskom uzoru. U municipijima su rimsko graĎansko pravo dobivali samo osobe koje su bile magistrati. To je bio način kako bi se lokalno stanovništvo postupno uključilo meĎu rimske graĎane. I municipiji su imali graĎanske statute koji su podrazumijevali rimski oblik gradske uprave. Gradski centri čije je stanovništvo bilo potpuno isključeno iz rimskog graĎanstva nazivali su se civitates
i uživali su autonomiju u lokalnim poslovima, ali pod budnim okom upravitelja
provincije.
Na zapadu su mnoga takva naselja dobila status municipija, nakon čega su u njima usvojene prvotno italske magistrature (duoviri i aediles, koji su skupa činili jeda n kolegij pod nazivom quattuorviri) i senat (curio ili ordo)
koji bi obično brojao 100 članova. Ti su centri širili
ekonomski i kulturni utjecaj, a posebno važnu ulogu imali su u zaostalim područjima. Centri 14
na istoku, premda vrlo važni za upravu, već su o tprije imali razvijenu vlastitu kulturu i oblik vlasti.
August je primjenjivao različit tretman za pojedine provincije. One stare provincije dobivale su povlastice poput poreznog sustava koji je manje opterećivao stanovništvo. U novoosvojenim provincijama
na snazi je bilo nemilosrdno iskorištavanje populacije što je u
konačnici znalo dovesti i do ustanka poput onih u Hispaniji (24. – 19. g. pr. Kr.), Panoniji (6. – 9. g. n. e.) i Germaniji (9. g.). U cjelini, za vrijeme Carstva u provincijama se ipak bolje
živjelo nego u vrijeme Republike
jer kako je namjesnik biran samo uz suglasnost cara, a car se smatrao zaštitnikom stanovništva, namjesnik nije mogao raditi kako je htio jer bi ga u tom slučaju stigla oštra kazna.
Vojska je bila okosnica Augustove vlasti .
Nisu svi vojnici mogli biti raspušteni. Oni koji su
bili raspušteni dobili su zemlju u provincijama, a više od polovice koja je ostala, a brojala je oko 250 000 ljudi razmještena je po provincijama u kojima je to zbog sigurnosti zahtijevano. Pomorske su
flote takoĎer morale biti zadržane, prvenstveno zbog gusara koji su stalo harali
Sredozemljem. Broj legija je sa 60, koliko ih je bilo u vrijeme bitke kod Akcija, smanjen je na 28 i svaka je legija dobila svoj broj i ime te je postala stalna formacija. Rimsku
su vojsku sačinjavale legije rimskih graĎana kojima je služba u vojsci trajala 20
godina. Za vrijeme Augusta legionari su bili rimski iz Italije ili rimski provincijski graĎani, premda je taj običaj ponekad prekršen na Istoku. Provincijalni je graĎani n dobivao rimsko graĎansko pravo u trenutka stupanja u legiju. August je zadržao pravo na regrutaciju, ali graĎanin i njegovi neposredni nasljednici regrutirali su se samo u slučaju opasnosti. Legije stajaće vojske nisu bile smještene u Italiji već u područjima gdje je sukob trajao ili gdje je postojala velika opasnost da on izbije. Ta su područja bila npr. Hispanija, Galija, Podunavlje, Egipat i Sirija. Logori u kojima su vojnici boravili bili su privremenog karaktera, premda su mnogi bili trajno naseljeni.
Zapovijedanje u vojsci nije doživjelo neke značajnije promjene. Centurioni su i dalje predstavljali disciplinu, ali nisu bili vezani za jednu legiju, nego su morali prelaziti iz jedne
legije u drugu i sve to iz političkih razloga. Centurioni koji su se na neki način istakli mogli su biti promaknuti u viteški stalež i na taj način dodatno napredovati u karijeri. Vojni su tribuni pripadali višem rangu u vojsci i birani su iz senatorskog staleža. Legijom je zapovijedao legat sa ovlastima pretora (legatus pro praetore), a on je ujedno upravljao i provincijom. Isključivo
15
legijom mogao je zapovijedati poseban legat (legatus Augusti legionis). Legati su na te
položaje birani za razdoblje od 1 godine. August je oformio više odreda vojske kojima je zadaća bila da čuvaju samoga cara. Vrhovni je zapovjednik u početku imao 9, a kasnije 10 pretorijanskih kohorti od kojih je svaka brojala 1000 vojnika i njihova je služba trajala 16 godina. Pretorijanskim kohortama zapovijedao je prefekt pretorijanaca ( praefectus praetorio). Rim je imao i 3 gradske kohorte ( cohortes urbanae) koje su bile vrsta policije, a imao je i 7 kohorti vatrogasaca ( cohortes vigilum). Tim su kohortama zapovijedali posebni prefekti.
Carsku su palaču čuvali naoružani barbari, uglavnom Germani koji su se smatrali članovima carskog domaćinstva. Osim temeljnih trupa, postojale su i pomoćne trupe koje su činili stanovnici iz provincija. Te su se pomoćne trupe ( auxilia) sastojale od konjaničkih i pješačkih jedinica ( alae et cohortes), a brojale su od 50 0
do 1000 ljudi i njima su zapovijedali rimski časnici, pripadnici viteškog
staleža. Nakon 25 godina provedenih u pomoćnim trupama, vojnici bi dobili rimsko graĎansko pravo. Rimsko je Carstvo posjedovalo i stalnu mornaricu. Jedan dio bio je usidren u Misenumu, u
južnoj Italiji, a drugi dio u Raveni, na Jadranskom moru. Posada flota sastojala se graĎana iz najnižeg staleža, osloboĎenika ili provincijalaca. Časnici su pripadali viteškom staležu. Služba u floti trajala je 28 godina. Flota je bila relativno ma la i ukupan broj veslača, časnika i vojnika
vjerojatno nije prelazio 10 000. Brodovi su bili maleni i pokretni, a služili su uglavnom za progon gusara.
Vojska je bila u potpunosti izvan nadležnosti Senata, Skupštine i magistrata. August je jedini imao pr avo
rasporeĎivati trupe i davati im zadatke koji su mogli biti i civilni, poput javnih
radova. Vojnici su plaću (stipendiju) primali od cara. Legionari su imali upola manju plaću od pripadnika pretorijanske garde, ali su imali veću nego pripadnici pomoćnih trupa. Veteranima je car odreĎivao otpremninu i isplaćivao je, a za tu je svrhu otvorena posebna blagajna (aerarium militare) u koju je August davao znatne iznose osobnog novca, ali se u nju slijevao i dio novca od poreza.
19. kolovoza 14. g. August umire u Noli, mjestu smrti svoga oca. Posljednje su mu riječi bile: „Jesam li dobro odigrao predstavu? Zaplješćite mi kako bude izlazio“. Golema je procesija 16
ispratila Augusta iz Nole u Rim, a na dan pogreba, svi su javni i privatni obrti bili zatvoreni. Augusta je naslijedio Tiberije.
17
3.
Principat nakon Augusta
U 175 godina koliko je prošlo nakon Augustove smrti, malo se toga promijenilo. Do vremena Flavijevaca22 i Antonina23, principat se ustalio kao ureĎenje. Ipak, 69. je godina, godina kada
su se na tronu smijenila 4 cara, bila upozorenje da se može očekivati katastrofa ukoliko ambicije pojedinca u odsutnosti dosegnu prevelike razmjere. Carstvu je stoga car bio neophodan, m akar on bio i loš, premda su sve svi nadali dobromu.
Pod vladavinom Flavijevaca i Antonina, principat sve više počinje sličiti pravoj monarhiji. U carskoj se tituli počinje spominjati titula prokonzula, a službeni dokumenti cara nazivaju dominus noster (naš gospodar).
Poslije 100. g. zakonodavna se skupština više nije sastajala, a Senat je samo ponavljao govor u kojem car obrazlaže svoju odluku. Nakon Hadrijanove vlasti magistrati nisu mogli mijenjati postojeće pravo jer je „Vječni edikt“ postao stalnim kodeksom kojeg je samo car mogao mijenjati.
Car je sve više koristio zakonodavne ovlasti donoseći edikte, presud e i naredbe – carske konstitucije (constitutiones principum). Car je takve konstitucije donosio nakon savjetovanja sa svojim prijateljima (amici Caesaris). Time se otvorio put za kasniji dominat od 284. g.
Jačanjem carske vlasti, republikanske su institucije slabile: carevi su službenici bili sve moćniji, a tradicionalni gradski magistrati sve slabiji. Stupnjevi kvestora, pretora i konzula (služba sada samo 2 mjeseca) postali su samo stupnjevi prema važnijim carskim dužnostima. Car je imao vlast nad Senatom, ali je s njim postupao obazrivo. Radije se savjetovao sa
Carskim savjetom, u koji su u 2. stoljeću ušli i vitezovi, nego sa Senatom. Slika stanovništva grada Rima 2. stoljeća značajno se izmijenila. Kako je Rim privlačio slobodne ljude iz cijeloga Carstva, naselili su se u Rimu i narušili italski karakter grada. U 22
Flavijevci – rimska dinastija koja je vladala od 69. – 96. g. Carevi dinastije Flavijevaca bili su Vespazijan (69.
– 79.), Titus (79. – 81.) i Domicijan (81. – 96.) 23
Antonini (dinastija Nerva – Antonina) – rimska dinastija koja je vladala 96. – 192. g. Predstavnici dinastije bili
su: Nerva (96. – 98.), Trajan (98. – 117.), Hadrijan (117. – 138.), Antonin Pio (138. – 161.), Marko Aurelije (161. – 180.), Lucije Ver (suvladar Marka Aurelija od 161. – 169. kada je umro) i Komod (180. – 192.) 18
Rimu je živjelo i mnogo osloboĎenika. Premda su mnogi od pridošlica bili siromašni neki su se izdigli do statusa viteza. Njihovi su unuci mogli čak postati i članovima Senata. Iako je Augustov graĎevinski poduhvat bio golem i grandiozan, on je bio baziran na popravljanju postojećih graĎevina ili ponovnu izgradnju već postojeći h zdanja. Flavijevci i Antonini su ti koji su izgradili danas slavne rimske graĎevine: Colosseum, Trajanov forum, Panteon, Hadrijanov mauzolej, akvadukte preko Kampanije, Aurelijev stup i dr.
Italija je, za razliku od Rima imala sasvim drukčiji položaj. Za vrijeme cara Aurelija, Italija je postala metom napada barbara, a Septimije Sever 24 je nakon toga stacionirao i jednu legiju u
Italiju. U ekonomskom smislu važnost Apeninskog poluotoka je opadala jer je teško mogao odoljeti konkurenciji iz drugih područja, poput Galije, Germanije, Hispanije. U vrijeme Flavijevaca, Italija je velike količine proizvoda uvozila upravo iz Galije i Hispanije. Carevi su se protiv takvog stanja borili na razne načine. Primjer je Domicijan koji je pokušao zaštititi italsku proizvodnju vina ograničavajući uzgajanje vinove loze u provincijama.
U Carstvu je živio velik broj različitih ljudi koji su imali različitu vjeru, jezik, običaje. Carevi su ih pustili da žive svojim životima. Vlast se umiješala onda kada je smatrala da reli gija narušava red ili moral. Druidizam je potiskivan zbog ljudskih žrtava, a kršćanstvo zbog odbacivanja svih bogova osim vlastitog.
Gradovi su se sa svojim elitama meĎusobno natjecali. Elita je graĎane nagraĎivala „dobročinstvima“ koja su se najviše vidj ela npr. u amfiteatrima. Kada su carevi uvidjeli da takva dobročinstva vesele narod, carevi su donijeli odluke po kojima bi bogataši morali redovito darivati graĎane. U Rimskom su Carstvu postojala 2 staleža, viši i niži, odnosno, bogati i siromašni. Viši sloj se sastojao od oko 600 rimskih senatora, 25 000 vitezova i 100 000 gradskih senatora te su činili 2 % ukupnog stanovništva. Viši se sloj od 2. stoljeća zvao „ugledni“ ( honostiores), a niži se zvao „ponizni“ (homiliores). Visoki je sloj imao veoma pažljiv tretman na sudu, dok je niži sloj bio batinan, i pogubljivan na veoma okrutne načine, a ne slan u progonstvo. Na dnu
24
Septimije Sever – roĎen 145. – umro 211. g. Rimski car od 193. – 211. g. 19
ljestvice nalazili su se brojni robovi koji su činili možda desetinu stanovništva u gradovima izvan Italije, u samoj Italiji mnogo više, a u gradu Rimu činili su čak ¼
stanovništva.
Vojska je za vrijeme Trajana dosegla broj od 31 legije, ali je obično imala 28 legija pod Flavijevcima i Antoninima. Dolaskom krize na granice Carstva pod vlašću Aurelija, broj legija se povećava na 30. Bez povećanja vojničke plaće koja bi privukla nove ljude na regrutiranje, broj vojnika nije se mogao povećati te su kasnije Hadrijan i Komod odustali od daljnjih osvajanja. Vojska je u kasnijim razdobljima služila za obranu granica. Problem je bio u tome što su barbari konstantno mijenjali mete i smjerove napada te je teško bilo osigurati ravnomjerno rasporeĎenu i snažnu obranu. Smatra se kako je ukupan broj vojnika u temeljnoj vojsci i pomoćnim trupama bio izmeĎu 375 000 i 450 000. Običaj da se vojska regrutira od lokalnog stanovništva iz osvojenih područja te sve manja centralizacija vojske rezultiralo je krahom Carstva u drugoj polovici 5. st.
20
4.
Zaključak
U svom začetku, principat je bio uspješna iluzija i prikrivanje carevog apsolutizma. Bilo je to vrijeme općeg prosperiteta i napretka. U tom su se vremenu zadržale sve vrijednosti, sve ono što je bilo dobro u Republici. Kako je vrijeme odmicalo, a carevi se mijenjali, njihova je apsolutistička vladavina sve više dolazila na vidjelo jer su premalo pažnje posvećivali toj iluziji koja se pokazala prilično uspješnom kada je funkcionirala. U 3. stoljeću, unutrašnji nemiri, kuga, ekonomska nestabilnost i barbari počeli su stvarati ozračje nesigurnosti koje je već načeto cjelokupno društvo sve teže podnosilo. Dolaskom Dioklecijan a na vlast 284. g. i uvoĎenjem dominata, Carstvo je nastavilo propadati i konačno se srušilo 4. rujna 476. g. abdikacijom posljednjeg rimskog cara Romula Augustula.
21
5.
Literatura
BIBLIOTEKA JUTARNJEG LISTA, 2007. – POVIJEST, 4. knjiga, Rimsko Carstvo, Milano http:// http://hr.wikipedia.org/wiki/Principat, (posljednji pristup, travanj, 2011.) http:// http://en.wikipedia.org/wiki/Principate, (posljednji pristup, travanj, 2011.) http:// http://en.wikipedia.org/wiki/Caesar_Augustus, (posljednji pristup, travanj, 2011.)
22
