EUTANAZIJA: PRAVO NA ŽIVOT I SMRT (seminarski rad iz predmeta sociologije)
Osijek,2008
1. UVOD Tema ovog seminarskog rada je eutanazija. Ta je tema uvijek izazivala kontroverze a izaziva ih i danas. Jako sam zadovoljna temom, jer je zanimljiva i opširna. Problem eutanazije treba sagledati sa svih gledišta: s gledišta bolesnika koji zahtijevaju eutanaziju, s moralnog, pravnog, profesionalnog i opće društvenog gledišta, te sa stajališta crkve. Upravo zbog njene kompleksnosti raspravama o eutanaziji ne nazire se kraj. Dok jedni smatraju da se neizlječivim bolesnicima trebaju skratiti muke, drugi su izričito protiv toga. Ovaj seminarski rad se sastoji od 12 dijelova: 1. Uvod 2. Eutanazija-pravo na smrt 3. Povijest eutanazije 4. Pro-eutanazijski pokreti 5. Zakonska regulativa eutanazije 6. Pristupi rješavanju problema eutanazije 7. Eutanazija i crkva 8. Motiv – ljudsko dostojanstvo 9. Stajalište bolesnika 10. Argumenti i protuargumenti za eutanaziju 11. Za eutanaziju i protiv nje 12. Zaključak 13. Bibliografija Koristila sam se literaturom Gradske i sveučilišne knjižnice Osijek i Gradske knjižnice Vinkovci, a neke sam podatke našla i na internetu.
2
2. EUTANAZIJA – PRAVO NA SMRT Eutanazija je složenica grčkog podrijetla (eu = blaga, dobra, thantos = smrt) u doslovnom prijevodu znači «blaga smrt». Prema Klaiću: «1. laka smrt, 2. olakšanje smrtne muke; ublaživanje boli umirućem s pomoću narkotika i sl. 3. usmrćenje neizlječivo bolesnih».
Ona se
sastoji u primijenjenim postupcima i propuštenim radnja s ciljem da se okonča nečiji život, kako bi se na taj način izbjegla svaka bol. Razlikujemo aktivnu od pasivne, pozitivnu od negativne, poznajemo dobrovoljnu i oporučnu eutanaziju, prinudnu, beneficijentnu i dr.
Aktivna eutanazija znači izravno skraćivanje života aktivnom pomoći u umiranju. U većini zemalja je zabranjena.
Pasivna eutanazija je pomoć umirućem puštanjem da umre izbjegavanjem mjera kojima se produžava život, također je zabranjena. Također se naziva i negativnom.
Dobrovoljna eutanazija je slučaj pomaganja u umiranju na zahtjev ili molbu bolesnika, za razliku od nedobrovoljne kod koje tog zahtjeva nema jer je bolesnik bez svijesti.
Oporučna eutanazija je slučaj kad postoji izjava bolesnika,kojom se on unaprijed odriče primjene posebne tehnike i zahvata na njemu ako dospije u situaciju koja je puna patnje i bez izgleda na ozdravljenje.
Prinudna eutanazija i nije eutanazija u pravom smislu; usmrćenje ili ubrzavanje umiranja primjenjuje se protiv volje bolesnika, Ona je po svim zakonima zabranjena i kažnjiva kao ubojstvo.
Pravo na smrt znači pravo čovjeka da odluči o vlastitoj smrti, te odbiti svaki zahvat liječnika. „ Eufemizmom «pravo na smrt» uspjelo se izmanipulirati javno mnijenje u tolikoj mjeri da se u raspravama o ovom problemu ta sintagma upotrebljava u doslovnom smislu. Ali o «pravu
3
na smrt» u doslovnom smislu je zapravo čak i smiješno govoriti, kao da to «pravo» smrtnosti svih živih bića uopće može nekome biti uskraćeno.“ 1
3. POVIJEST EUTANAZIJE Ideja eutanazije seže prilično daleko u povijest. Naziv euthanasia prvi je upotrijebio Francis Bacon u svojem djelu Novi Organon (1620.god.). U helenističkoj kulturi eutanazija je imala značenje lijepe i sretne smrti, a u grčko-rimskoj kulturi plemenite i hrabre smrti. U starom Rimu eutanazija je označavala stav čovjeka prema smrti. U starim i primitivnim društvima nalazimo mnoge aktivnosti koje nalikuju eutanaziji, poput eugenike u staroj Grčkoj. Tako su Bretonci posvećenim čekićem razbijali glavu umirućima, a Eskimi i danas nemoćne starce ostavljaju same da skončaju u snijegu. I Platon u svom traktatu „O državi“ navodi da liječnici jako bolesne ljude ne trebaju liječiti jer to ne koristi ni njima ni državi. Montesquieu se 1721.god. javno zalaže („ Lettres persanes“ ) za pravo na samoubojstvo ljudi koji su svladani bolovima. Thomas Moore u svom djelu „Utopija“ (1516.) predlaže da u njegovoj idealnoj državi neizlječivom bolesniku svećenici i činovnici savjetuju da se požuri iz ovog života kao iz tamnice ili da druge ovlasti da ga „oslobode“. Deontologija liječnika se još od razdoblja stare Grčke protivi eutanaziji. U Hipokratovoj zakletvi jasno stoji da liječnik ni u kom slučaju neće dati pacijentu sredstvo ni savjet koji donosi smrt. U 18. stoljeću, u vrijeme dok nije bilo selektivnih lijekova, dok je vladala netehnološka medicina i dok farmacija nije bila poznata, bilo je donekle i opravdano izvršiti neku vrstu eutanazije, jer unatoč dobroj volji izlječenje nije bilo moguće. Promjena duhovne klime i povećanje efikasnosti medicine dovele su do povećanja zanimanja za eutanaziju u današnje vrijeme. U toku 19.st. pojam eutanazija se radikalno mijenja te se pod njim počinje razumijevati pomoć umirućem i olakšavanje umiranja uz pomoć medicinskog osoblja.
4. PRO-EUTANAZIJSKI POKRETI Prvo organizirano društvo s programom pro-eutanazijskog pokreta osnovano je pod nazivom Voluntary Euthanasia Society u Velikoj Britaniji 1935. godine. Od samih početaka djelovanja 1
Hrvatsko katoličko liječničko društvo: Medicinska etika 1, Centar za bioetiku, Zagreb, str. 72.
4
tog društva bile su prepoznatljive sve taktike kojima se takva društva koriste u manipulaciji javnim mnijenjem. Ponajprije to je uključivanje u pokret velikog broja intelektualaca i umjetnika (Julian Huxleya, Herbert G. Wellsa, George B. Shawa). Zatim se društvo koristilo pripovijestima bolesnika koji su očajnički zahtijevali eutanaziju, te uglednim liječnicima koji su se javno optuživali da je prakticiraju. Nakon burnih desetljeća djelovanja, raskola u pokretu, promjene imena, te povratka na staro ime, englesko društvo VES se sada definira kao grupa za mirnu kampanju legalizacije eutanazije. Godine 1938. osnovano je društvo Euthanasia Society of America
, a 1976. mijenja ime u Society for the Right to Die , a 1991.
godine postaje Choice in Dying. Pokret se raspao u brojne neovisne organizacije koje su međusobno vrlo slabo povezane. Mnoge su,međutim, povezane sa snažnom World Federation of Right to Die Societies,
osnovanom u Oxfordu 1980. godine.
Danas je u SAD-u najutjecajnije društvo s pro-eutanazijskim programom Hemlock Society USA,
koje je 1980. osnovao Derek Humprey. On je postao svjetski slavan svojom knjigom
Final Exit , udžbenikom za praksu samoubojstva. Utjecaj Hemlocka bio je znatan u legislaciji
prvog američko prava na smrt, odnosno usvajanju tzv. oregonske mjere 16, prvog zakona u SAD-u koji legalizira pomoć liječnika u smrti terminalnih bolesnika. Zadnja dva desetljeća broj društava s pro-eutanazijskim programom se povećava, iako je njihova rasprostranjenost neujednačena. Pokret za život je suprotstavljena ideologija pokretima za eutanaziju, ali nije dovoljna protuteža agresivnim zagovarateljima eutanazije. Mediji daju puno veću pozornost proeutanazijskim pokretima, mobilizirajući na taj način javno mnijenje u njihovu korist.
5. ZAKONSKA REGULATIVA EUTANAZIJE Gledajući s pravnog aspekta, eutanazija se smatra lišenjem života druge osobe. Dakle, eutanazija je prema zakonu krivično djelo i kao takvo podliježe krivičnoj odgovornosti i kažnjavanju. Za razliku od većine ubojstava gdje je motivacija uglavnom osveta, mržnja ili koristoljublje, u slučaju eutanazije motivi su altruističke prirode. Eutanazija se shvaća kao oblik pomoći, kao skraćivanje muka i patnji, te se upravo iz ove razlike između klasičnih ubojstava i eutanazije javljaju problemi u tretiranju eutanazije. Pravna država ima neizostavnu 5
obvezu da štiti ljudski život u svim njegovim stadijima. Ipak je jedan zakon donesen 1993. u Nizozemskoj. Zakon jamči liječnicima nekažnjavanje aktivne pomoći pri umiranju. Nizozemska kraljevska liječnička udruga ( Royal Medical Dutch Association ) 1984. definirala je kriterije koji trebaju biti zadovoljeni za primjenu eutanazije i njezinih inačica: - zahtjev za eutanaziju ili asistirani suicid mora postaviti sam bolesnik slobodnom voljom - zahtjev se na isti način od strane bolesnika treba ponoviti za 7 dana - patnje bolesnika moraju biti nepodnošljive i bez nade u moguće poboljšanje - aktivni završetak života mora biti posljednje rješenje i stoga se za njim poseže samo kada nema alternative rješavanju bolesnikove situacije. - liječnik mora konzultirati drugog nezavisnog kolegu koji mora potvrditi mišljenje o beznadnosti i nepodnošljivom karakteru patnji, te nepostojanju alternative - mora postojati pismeno izvješće ( u njemu treba navesti dijagnozu, prognozu, terapiju, perspektivu liječenja, podatke drugog nezavisnog liječnika, bolesnikov zahtjev, te način kojim je okončan život bolesnika) Danas je eutanazija također dopuštena i u Kolumbiji, Belgiji, nekim australskim regijama i u američkoj državi Oregon. Hrvatski Kazneni zakon ne poznaje eutanaziju pod tim imenom. Ipak, govori o njoj u članku 94. pod nazivom Usmrćenje na zahtjev : “Tko drugoga usmrti na njegov izričit i ozbiljan zahtjev, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina” .2
Eutanazija kao pomoć pri
umiranju ili pospješivanje umiranja na zahtjev, u hrvatskom se zakonodavstvu, dakle, smatra ubojstvom čovjeka te je ubrojena u poglavlje o kaznenim djelima protiv života i tijela.
6. PRISTUPI RJEŠAVANJU PROBLEMA EUTANAZIJE 2
Kazneni zakon (1997), Narodne novine, Zagreb, 1. izd., članak br. 94.
6
Medicinski pristup - Obuhvaća liječnički, zdravstveni postupak koji služi uklanjanju boli protiv koje nema moralnog, etičkog ni teološkog argumenta. Taj postupak nema veze s eutanazijom, iako iz takvog postupanja može nastupiti smrt pacijenta. Dužnost liječnika je spašavanje pacijentovog života, a ne njegovo uništavanje. U Hipokratovoj zakletvi budući liječnici se zaklinju da nikomu makar ga pacijent i molio, neće dati sredstvo koje donosi smrt niti takav savjet. U medicinskom postupanju teško je razlučiti krajnju posljedicu medicinskih zahvata, odnosno da li će rezultat biti ublažavanje bolova ili eutanazija.
Pravni pristup - Pravo ima instrumentalnu ulogu u društvu općenito, pa tako i u medicini. U svom nastojanju da situacije oslobodi dvosmislenosti i nejasnoća u cilju sprečavanja manipuliranja moderne medicine nečijim životom, pravo je samo donekle uspjelo. Pravni aspekt se svodi na problem odgovornosti za odluke koje su u graničnom području života i smrti pacijenta.
Moralni pristup - Moral je kod ovakve problematike uvijek diskutabilan. Danas nailazimo na vrlo raširenu suglasnost da je oslobođenje od beznadnih i beskorisnih patnji ipak moralno opravdano i da barem pasivna eutanazija može biti dopuštena. Mnogi čak smatraju da je moralno neopravdano u određenim situacijama uskraćivati eutanaziju.
Opće društveni pristup - Javno mnijenje postaje sve prisutnije i samim time i utjecajnije u pogledu na medicinske zahvate i ustanove. Javno mnijenje privlači sve više ljudi u raspravu o pitanjima morala. Ali slika koju javnost dobiva je nepotpuna ili čak iskrivljena te stoga ne pruža relevantni uvid u problem eutanazije.
7. EUTANAZIJA I CRKVA U kršćanstvu i njegovim božanskim zahtjevima stoji da nitko nema pravo ovlašćivanja neke osobe u zadavanju smrti drugoj osobi. Nijedna vlast ne može ozakoniti eutanaziju jer se radi o kršenju božanskog zakona, o zločinu protiv života i o povredi ljudskog dostojanstva. Smrt je za pripadnike kršćanske vjeroispovijesti vrlo važan događaj, jer ona ujedno predstavlja prelazak iz ovozemaljskog vremenitog života u zajedništvo vječnoga života svetih s Bogom. 7
Kršćanstvo se izričito protivi eutanaziji te je od samih začetaka davalo poticaj njezi bolesnika i brizi za stare, nemoćne i gladne. Smrt je za čovjeka vjernika posljednji važan događaj u ovozemaljskom životu – označuje uspjeh ili promašaj s obzirom na postignuće posljednjeg cilja. Stoga, vjernik ne može ostati ravnodušan spram načina na koji će završiti svoj život na zemlji i kako će se na taj tako značajan događaj pripraviti. Takav se postupak smatra sramotnim i užasnim zločinom te se izričito tvrdi: „Treba ponovno sa svom odlučnošću izjaviti da nitko i ništa ne može nikoga ovlastiti da zada smrt nekom nevinom ljudskom biću, bilo da se radi o zametku ili embriju, djetetu ili odraslom, starcu, neizlječivom bolesniku ili nekome koji je u agoniji. Nitko ne može tražiti taj ubojnički postupak ni za sebe ni za drugoga koji je povjeren njegovoj brizi, niti na nj pristati, izričito ili uključivo. Nijedna vlast ne može to zakonito nametnuti niti dopustiti. Radi se o kršenju Božanskog zakona, o povredi dostojanstva ljudske osobe, o zločinu protiv života, o atentatu na ljudski rod.
“3 Sažimljući
katolički nauk, Ivan Pavao II. u enciklici Evanđelje života potvrđuje da je „ Eutanazija teška povreda Božjega zakona, ukoliko je namjerno ubojstvo ljudske osobe moralno neprihvatljivo.“
Ljubav prema umirućem iskazuje se borbom protiv bolova, a ne usmrćivanjem. Samo je Bog gospodar života i smrti i nitko se u tome ne smije postaviti iznad Boga. Ni sam čovjek glede vlastitog života. Nitko nije sam odlučio roditi se, niti smije sam odlučiti umrijeti.
8. MOTIV – LJUDSKO DOSTOJANSTVO Danas se često govori o „dostojanstvenoj smrti“ kad se misli na eutanaziju. Taj izraz pronalazimo i u nekim prijedlozima zakona. Primjerice, zakon koji je legalizirao asistirano (potpomognuto) ubojstvo u državi Oregon (SAD) godine 1994. (stupio je na snagu 1997.) nosi naslov „The Death with Dignity Act“ (Zakon o dostojnoj smrti), odnosno zakon koji brine o dostojanstvu umiranja. Znači li to da onaj tko ne prakticira ili pak ne prihvaća eutanaziju i asistirano ubojstvo ne promiče dostojanstvenu smrt; onaj tko se protivi eutanaziji i asistiranom ubojstvu, taj bi se protivio dostojanstvu smrti , ili dostojanstvu umirućeg, te ga stoga treba osuditi s etičkog stajališta? Ali nije smrt ta koja je dostojanstvena, nego je dostojanstvena osoba te se on može ponašati dostojanstveno u posljednjem trenutku života. U tom je smislu moguće razlikovati dvije dimenzije dostojanstva smrti: dostojanstvo okolnosti te osobno dostojanstvo. Pod dostojanstvom okolnosti razumijeva se onaj niz čimbenika koji 3
Sveti zbor za nauk vjere, Deklaracija o eutanaziji br. 2(u: Pozaić V: Život dostojan života, str. 103.)
8
su prisutni, koji obavijaju trenutke umiranja u posljednjoj fazi života: ambijent, nazočnost dragih osoba, liječnička skrb. To su okolnosti koje odgovaraju dostojanstvu umiruće osobe. Postoji zatim i osobno dostojanstvo u umiranju koje se tiče umirućeg subjekta, i to samo njega. Na one koji ga okružuju spada zadaća da mu pomognu da dostojanstveno proživljava svoju smrt, pomažući mu primjerice da prihvati smrtnost svojeg bića i njegove patnje. Promicati, dakle, „dostojanstvenu smrt“ znači zauzimati se, s jedne strane za izvanjske dostojanstvene okolnosti osobe te s druge strane pomagati bolesnoj osobi da živi na dostojanstven način posljednje trenutke svojega života. Iako se eutanaziju nastoji prikazati kao dostojanstvenu smrt ako je ona stvar slobodnog izbora, nije sloboda ta koja ljudskom djelovanju daje dostojanstvo, nego sposobnost da se djeluje dostojanstveno ili nedostojanstveno. Ljudski život je dobro kojim se ne smije raspolagati, i to ne samo kad je riječ o životu drugoga nego i o mome vlastitom, jer život nije objekt. Ne postoji život u sebi, postoji samo živo biće. Eutanazija kao željen, svjestan i slobodan izbor ubojstva napad je na vlastito dostojanstvo. Stoga je eutanazija napad na dostojanstvo osobe. Takva smrt nikada nije dostojanstvena smrt, pa čak i ako osoba umire u miru, spokoju, bez patnje. Osim toga, ozakonjenje i nekažnjavanje eutanazije provodi pravu diskriminaciju među osobama, klasificirajući ih na osobe čiji je život dostojan da se živi i na osobe čiji život to nije.
9.STAJALIŠTE BOLESNIKA Svakako je teško uživjeti se u tegobe drugoga, stoga će onaj tko sam ne podnosi tegobe lako osuditi i eutanaziju i suicid. Bolesnik teško može ispravno procijeniti težinu svojih tegoba, a još će teže svoju situaciju procijeniti kronični bolesnik koji je uvijek više ili manje pod utjecajem narkotičnih sredstava. Jasno je da bi medicinska eutanazija dolazila u obzir samo kod bolesnika koju su zaista neizlječivi. Međutim to nikad nije moguće utvrditi s apsolutnom sigurnošću.
9
Često se navodi primjer 4 njujorškog liječnika koji je neizlječivim bolesnicima znao davati punu kutiju tableta uz napomenu da za spavanje uzmu samo jednu, jer bi mogli umrijeti ako uzmu sve, ali nikada niti jedan bolesnik nije popio sve tablete. Neizlječivi bolesnik traži od liječnika zdravlje ili bar ublaživanje tegoba, ali ne smrt. Ako bolesnik i traži ublaživanje tegoba sve do prirodnog završetka života, on ipak uvijek želi bilo kakvo produljenje tog života koji se zdravom čini da nije vrijedan življenja.
10. ARGUMENTI I PROTUARGUMENTI ZA EUTANAZIJU - Eutanazijom se krši peta Božja zapovijed „Ne ubij“ – ovom argumentu javlja se protuargument koji govori da religiozna uvjerenja moraju biti poštivana, ali da u demokratskim zajednica mora biti stvoreno takvo zakonodavstvo koje će dopustiti život svakome prema vlastitim uvjerenjima. Crkva (katolička, protestantska i židovska ) prihvaća i odobrava pasivnu eutanaziju dok se izričito protivi svakom obliku aktivne eutanazije. - Pravo na život je osnovno ljudsko pravo -apsolutno, prirodno i neotuđivo. - suprotno ovoj javlja se koncepcija o kvaliteti života iz koje proizlazi i pravo na smrt – prekidanje života u situacijama kad njegovo produljivanje postaje besmisleno. - Sredstva protiv bolova učinila su eutanaziju suvišnom, a dobar liječnik ne pušta svog pacijenta da premine u bolovima. Kao protuargument navodi se da eutanazija u slučajevima gdje nema boli ili je ona uspješno suzbijena, neće ni biti primjenjivana. Međutim eutanazija ne bi trebala biti uskraćivana u situacijama gdje bol ne može biti olakšana. Patnja zbog neučinkovitosti lijekova i bespomoćno življenje pomaganjem od strane medicinskog osoblja ne bi trebala biti podnošena. - Legalizacija eutanazije smanjila bi povjerenje javnosti i bolesnika u zdravstvenu njegu i moral liječnika. Povjerenje pacijenta u liječnika i bolnicu čija je zadaća liječiti, neće se smanjiti ako se naglasi da će eutanazija biti provođena samo na izričiti zahtjev pacijenta. Koje god argumente naveli u raspravama o eutanaziji, lako ćemo pronaći i odgovarajuće protuargumente, te slobodno možemo zaključiti da raspravama o eutanaziji nema kraja. 4
Zečević D., Škavić J.: Osnove sudske medicine za pravnike, str. 329-330.
10
11. ZA EUTANAZIJU I PROTIV NJE Belgijski pisac i pjesnik Maurice Materlinck (1862. – 1942.) izražava u svom djelu „La Mort“
nadu da se jednoga dana nauka neće ustručavati skraćivati muke. S druge strane, H.
Bouquet navodi da uvođenjem eutanazije liječnik postaje „meurtrier bienfaisant“ i da nužno mora gubiti povjerenje bolesnika, koji u njemu gleda opasnost, a ne spas. U svom djelu „Man- The Unknown“ poznati biolog Alexis CArrel (1873. – 1944.) otvoreno se zalaže za eutanaziju, koju bi trebalo provoditi nad onima „koji su ubijali, otimali djecu, pljačkali siromahe, i varali javnost“. Za njih bi trebali urediti ustanovu za eutanaziju, gdje bi pomoću prikladnih plinova bili usmrćeni na human i ekonomičan način. Isto bi tako trebalo postupati i s luđacima koji su počinili kriminalna djela. Međutim, Portes se 1949. u svom predavanju Academie des sciences morales et politiques u Parizu protivi da se ljudska nevolja pokušava poboljšati poboljšati na taj način da se neizlječivim bolesnicima preporučuje blagodat ubrzane smrti , jer bi se to moglo protegnuti i na starce, i na kratkovidne, a gdje bi se onda zapraavo prestalo.
12. ZAKLJUČAK
11
Eutanazija je radnja ili propust s ciljem da se okonča nečiji život da bi se izbjegla bol. Njena ideja seže daleko u povijest. Svoje mišljenje o eutanaziji dali su mnogi pisci i filozofi, poput Platona, Montesquieua, Thomasa Moorea, Shakespearea i drugih. Kroz povijest su djelovale mnoge udruge koje su podržavale eutanaziju i pokušavale izboriti njenu legalizaciju. Eutanazija je legalizirana u tek nekoliko država- Nizozemskoj, Kolumbiji, Belgiji, nekim australskim regijama i u američkoj državi Oregon. Hrvatski kazneni zakon ne poznaje eutanaziju pod tim imenom, ali govori o njoj u članku 94. – Usmrćenje na zahtjev, i zabranjuje ju. Crkva eutanaziju oštro osuđuje, govoreći da je Bog jedini Gospodar života i smrti, te da jedino on može zadati smrt. Postoje argumenti za i protiv, ja sam ovdje navela najčešće. Dok neki podržavaju eutanaziju, drugi joj se oštro protive. Ja osobno nisam sigurna jesam li za eutanaziju ili protiv nje. Lako mi je osuđivati eutanaziju kada se sama ne nalazim u situaciji u kojoj trpim nepodnošljive bolove, bez nade u izlječenje. Ipak, prije svega treba donijeti odluku koliko cijenimo život. Isto tako, teško je biti objektivan prema samome sebi. Svakome je njegova bol najteža i tko će onda povući granicu između „podnošljive“ i „nepodnošljive“ boli? Kao što sam već navela, tema je jako kompleksna i rješenja na nju vjerojatno neće biti još dugo.
13. BIBLIOGRAFIJA
12
1. Zvonimir Šeparović: Granice Rizika-etičko pravni pristupi medicini , Zagreb 1985. 2. Hrvatsko katoličko liječničko društvo: Medicinska etika 1 , Centar za bioetiku,Zagreb 2004. 3. Zvonko Bošković: Medicina i pravo , Pergamena, Zagreb 2007. 4. Medicinska enciklopedija, Jugoslavenski leksikografski zavod, 1967. 5. Kazneni zakon (1997), Narodne novine, Zagreb, 1. izd., članak br. 94. 6.
Zečević D., Škavić J.: Osnove sudske medicine za pravnike , Barbata, Zagreb 1996.
13
