KARMA, REINKARNACIJA I OSLOBOĐENJE (karma, punarđati i mokša)
u Vedama i vedskoj književnosti
1. KNJIGA Pregled učenja
IVI NERINI iako je suvišno posvetiti dar darovateljici
Jai Guru Dev
Sebstvo je
uvijek samo.
Sve drugo je u društvu s njim.
ZAHVALNOST Velika zahvalnost za ispravke Vedranu T., za razumijevanje Katji G.T., za podršku Hariju S., za pomoć Marinki P., a Jasni G. za ono što još dolazi.
Jai Guru Dev
SADRŽAJ četiri knjige
Lice istine je prekriveno zlatnim diskom. Otkrij je, o Pušan (Sunce), tako da je ja koji volim istinu mogu vidjeti. O Pušan, usamljeni rši (ekarši), o nadglednice (Yama), o Sunce, potomče Prađapatija, raširi svoje zrake i skupi svoje blještavo svjetlo tako da mogu vidjeti tebe ljupkog oblika. Tko god je ta osoba (tamo) to sam i ja. Neka ovaj život uđe u besmrtan dah; neka tada ovo tijelo završi u pepelu. O Inteligencijo, pamti, pamti što je učinjeno. Pamti, o Inteligencijo što je učinjeno. Pamti! O, Agni (Oganj), vodi nas povoljnom stazom prema obilju. O Bože, koji znaš sva naša djela. Ukloni naše prijevarne grijehe. Tebi podastiremo mnoge molitve. Brhadaranyaka upanišada V/15
Rođenje je teško Život je težak Tada umreš Tada te zakopaju Tada te jedu crvi. Budimo zahvalni što ide tim redom! Ramaka
PREGLED UČENJA 1. KNJIGA S A D R Ž A J četiri knjige PROSLOV
5 13
P R E G L E D P O J M O V A K A R M E I R E I N K A R N A C I J E 17 Umiranje Temelji eshatološke misli Što se rada i što umire? Duša, duh/tijelo i svijest Dvojnik Gdje je smještena duša? Što je duša? Kamo odlazi umrli? Karma i reinkarnacija Cjelina i dijelovi Entropija duše Grijeh Povijest duše i duh/tijela Kada počinje život čovjeka? Evolucija duh/tijela Zbilja reinkarnacije Stanja svijesti Vedski spisi Zaključak Neka pitanja u svezi reinkarnacije Za i protiv karme i reinkarnacije
19 19 20 22 23 24 24 26 27 30 31 32 33 34 35 37 38 41 42 45 47
KARMA, REINKARNACIJA I OSLOBOĐENJE U INDIJSKOJ TRADICIJI IZVORI VEDSKE CIVILIZACIJE Teorija invazije Starost vedske civilizacije Spiralni krugovi vremena Novo svijetlo na 'kolijevku civilizacije' INDIJA I ZAPAD Tijek struje znanosti i matematike od Indije prema Arabiji i Europi
53 57 57 58 61 62 63 63
Vedski i indijski utjecaji na civilizaciju Perzije i Grčke Drevna Indija: svjetionik znanstvenih i matematičkih otkrića ZAKLJUČAK DUHOVNO NASLJEĐE INDIJE - karma, reinkarnacija i oslobođenje VEDE UPANIŠADE HINDUIZAM BUDIZAM Tibetanski budizam Stupnjevi umiranja ĐAINIZAM SIKHIZAM
63 64 67 70 72 74 76 79 82 84 87 89
S M R T I Ž I V O T N A K O N SMRTI U DRUGIM KULTURAMA PLEMENSKA VJEROVANJA ŠAMANIZAM ASIRSKO-BABILONSKA CIVILIZACIJA TAOIZAM KONFUCIJEVSTVO MAZDAIZAM - ZOROASTRIZAM EGIPAT ANTIČKA GRČKA ANTIČKI RIM DRUIDI I KELTI ŽIDOVSTVO ESENI KRŠĆANSTVO Rano kršćanstvo GNOSTICIZAM Samospoznaja NEOPLATONIZAM ISLAM DRUŽI SREDNJI VIJEK I RENESANSA NOVI VIJEK K R Š Ć A N S K A ESHATOLOGIJA SMRT OSOBNI SUD
91 98 102 104 106 107 108 114 120 129 131 132 137 140 150 155 161 170 ni 177 178 180 193 196 199
MEĐUPOSTOJANJE - ČISTILIŠTE NEBO PAKAO USKRSNUĆE POSLJEDNJI SUD KRAJ SVIJETA ILI PREOBRAZBA ANĐELI Hijerarhij a unutar kralj evstva svjetla DEMONI Hij erarhij a unutar kralj evstvatame SOTONA RATOVANJE ANĐELA, DEMONA I LJUDI
200 203 205 210 213 215 218 219 221 221 223 226
S U V R E M E N A SVJEDOČANSTVA REANIMIRANIH OSOBA I REGRESIJA Umiranje Pamćenje
227 235 141
ZAKLJUČAK
247
KARMA I REINKARNACIJA 2. KNJIGA* *(Muguće su izmjene sadržaja)
I DIO - KARMA KARMA -1 NEKE DEFINICIJE PREGLED KARMA - zakon akcije i reakcije KARMA U PATANJĐALIJEVIM YOGA SUTRAMA KARMA I REINKARNACIJA KARMA I MOKŠA NEKE DEFINICIJE DHARMA - naravni zakon DIVA - duša ĐIVAMUKTI MANVATARA SAMSARA SAMSKARA UTTARAYANA KARMA I REINKARNACIJA U PITANJIMA I ODGOVORIMA II DIO - REINKARNACIJA PREGLED Bhagavad gita Samkhya karika MANU SMRTI AITAREYA UPANIŠADA PRAŠNA UPANIŠADA
Karma,
reinkarnacija
i
oslobođenje
-
1.
Knjigu
-
Pregled učenja
Karma,
reinkarnacija
i
oslobođenje
-
1.
Knjiga
-
Pregled
učenja
OSLOBOĐENJE 3. KNJIGA* *(Muguće su izmjene sadržaja)
PREGLED OSLOBOĐENJE KORACI OSLOBOĐENJA PREMA UČENJU MAHARISHI MAHESH YOGIJA TRANSCENDENTALNA MEDITACIJA Tehnika transcendentalne meditacije USTROJSTVO POSTOJANJA PRIRODA SAMOOSTVARENJA DJELOVANJE DJELOVANJE, DOJAM I ŽELJA SEDAM STANJA SVIJESTI DOMAĆIN I PUSTINJAK KATHA UPANIŠADA BRHADARYANAKA UPANIŠADA TAITTIRIYA UPANIŠADA
SMRT I ŽIVOT NAKON SMRTI 4. KNJIGA* ^(Moguće su izmjene sadržaja)
PREGLED Prestanak života Yama - Sudac i Gospodar smrti TRENUTAK SMRTI: SABIRANJE PRANA Umiranje Prijelazno stanje Ponovno rođenje Izbor maternice Zaključak PUTEVI UMRLOG Mjese;eva sfera Put predaka - pitriyana Put bogova (devayana) i oslobođenje (videhamukti) BRHADARANYAKA UPANIŠADA CANDOGYA UPANIŠADA KAUŠITAKI UKPANIŠADA BRAHMA SUTRE DODATAK ŠARIRA - KOŠA - AVASTHA - tijela - ljuske stanja svijesti LOKE, TALE I NARAKE - svjetovi univerzuma BRAHMANDA KOZMIČKE REGIJE I NJIHOVI STANOVNICI LOKE - gornji svjetovi TALE - donji svjetovi INDRA LOKA SVARGA ili SVAR LOKA NAGA LOKA MAHAMERU MANIDVIPA ČISTILIŠTA - međusvjetovi
NARAKE - PAKLOVI DALAPRALAYA OSOBNOSTI ADITYE APSARE AŠTADIGGAĐE i AŠTADIKKARANI AŠTADIKPALAKE DAITYE DANAVE DEVE DEVATE DIIARMADEVA ili DHARMA GANDHARVE KINKARE KINNARE ili KIMPURUŠE MANU MANUSYA MRTYU ili MARAN A NITYADEVATE NAGE PITRI PRETE RAKŠASAGRAHA RAKŠASE RAKŠE YAKSE YAKSAGRAHA YAMA ili KALA YAMADUTE PITANJA I ODGOVORI
PROSLOV
Uistinu, ne postoji na ovom svijetu ništa tako pročišćavajuće kao znanje. Tko je usavršen u yogi, s vremenom, sam, to nalazi unutar sebe samog. Bhagavad gita IV/38
Što je smrt, zašto ljudi umiru? Je li smrt prirodan završetak ljudskog života? Održava li se osobnost nakon smrti? Smrt, neosporna činjenica ljudskog života u zapadnim zemljama posta la je tabu tema. Umiranje je danas usamljeno, mehaničko i nehumano. Ljudi umiru u bolnici, okruženi stranim ljudima i aparatima. Mjeri se rad srca, tlak, EEG, a nitko se ne brine o umirućem kao čovjeku. Suvremeni čovjek potiskuje znanje o smrti kao nešto nevažno, nedolično, nehigijens ki, nešto o čemu ne valja razgovarati. Na različite se načine nastoji izbjeći nelagodi koja okružuje smrt. U zajednicama koje žive blisko s prirodom, smrt se prihvaća kao neu mitni i prirodan dio života. Kako se pojedinac odvaja od zajednice, rastom individualne svijesti, smrt se počinje doživljavati kao neprirodan završe tak života. Tada se javlja strah od smrti koji se očituje kao strah od toga što će biti s tijelom, strah od odvajanja duše od tijela, strah od gubitka indi vidualnosti, strah od odlaska u nepoznato, strah od nepoznatog, strah od ništavila, strah od usamljenosti i si. Kako suvremeni čovjek ne gleda na smrt i život kao na dio veće cjeline, upada u razne oblike represije iz kojih proizlaze depresije sa sve većim duševnim poremećajima, s pokušajima samoubojstva i bježanjem u razne oblike umjetnog raja posredovane alko holom ili drogama ... --VNo umiranje je strašno samo za one koji nemaju znanje o životu. Samo onaj koga je strah života, boji sc smrti; Smrt je kraj života za gusjenicu, a rođenje za leptira. Smrt je uskrsnuće. Ništa ne nestaje niti umire za uvijek. Ono što se naziva smrt tek je promjena u obliku i stanju materije. Tijelo, koje je nakupina stanica i koje ima svoju životnost, nakon što ga vodeća i okupljajuća inteligencija napusti raspada se. Suvremeni čovjek smrt doživljava kao tragediju, kao nesreću koja ljudima daje osjećaj besmisla, nemoći i rezignacije. Smatra se da je ona izvan nas, nešto što nam se bez pravog razloga dešava, kao besmisleni
kraj, besmislenog postojanja. 9
Međutim, znanje o smislenosti života, o smislu rađanja, umiranja i smrti postoji. Ne umire se niti se živi slučajno. Katkada to intuitivno osjećamo, iako se suvremene teorije humanističkih i prirodnih znanosti ne otvaraju tom znanju. Stoga one ne ispunjavaju svoju osnovnu ulogu objasniti smisao postojanja čovjeka na Zemlji. Na sreću, u današnje vrijeme, svjedoci smo širenja ljudske svijesti i rastu znanja mimo, na Zapadu, prevladavajućih teorija. To novo znanje javlja se u različitim oblicima, često konfuzno i nejasno, ali ipak zanimlji vo i privlačno jer otkriva drevnu mudrost sačuvanu u Vedama i vedskoj književnosti u kojima je objašnjeno cjelokupno ustrojstvo i funkcioniran je univerzuma. Ovo znanje postalo mi je dostupno kroz sustav Maharishijeve vedske znanosti, obnovljene vedske znanosti ili vedske znanosti kako je vidi mdharishi (prosvijetljeni vidioc, maha - veliki; rishi - vidioc), a svoje saz nanja želio bih razmijeniti sa svima koji već imaju neke spoznaje - jer "Čak i malo ovog zbanja, rješit će vas velikog straha. (Bhagavad gita) Kao i kod drugih radova i ovo sam djelo priredio, da bih verbalizirao i sustavno ustrojio svoje znanje i iskustva nakupljena tijekom šezdeset i nešto godina života, s više od 50 godina bavljenja yogom i više od 34 god ina profesionalnog bavljenja Maharishijevom vedskom znanošću i tehnologijom. Ovo djelo nije za potpune početnike, dapače. Potrebno je predznanje, teorijsko i praktično. Na prvom mjestu valja započeti meditacijom, a potom čitanjem. Kad je srce (iskustvo) ispunjeno, a um (teorija) zadovol jan znanje je potpuno. Iskustvo i teorija dvije su noge napretka koje nas vode stazom do potpunog znanja. U svezi ove teme, za početak, preporučio bih čitanje navedenih knjiga u sljedećem nizu: Znanost o bitku i umjetnost življenja; Maharishijeva transcendentalna meditacija; Mjesto veda u misli Maharishi Mahesh Yogi/a; Atmabodha; Leksikon pojmova Yoga sutre; Yoga Vašištha; i svakako O Bhagavad gili I - VI. Zbog obilja materijala djelo sam podijelio u četiri knjige. U Prvoj knjizi {Pregled učenja) ukratko istražujem učenje karme i reinkarnacije u Indiji i na Zapadu, s posebnim naglaskom na kršćanstvo. Ostale tri knjige bave se pregledom učenja karme, reinkarnacije i oslobođenja u Vedama i ved skoj književnosti. Podatke sam uzimao iz mnogih djela. Iako ih uglavnom ne navodim, znam koja su i hvala im. No, najviše sam koristio, kao nadahnuće,
Maharishijev prijevod i komentare O Bhagavad giti I - VI te Znanost o bitku i umjetnost življenja, kao i brojna Maharishijeva predavanja. Izvor i nadahnuće nalazio sam i u mnogim drugim djelima vedske književnosti. Ponovno zahvaljujem svima koji su ukazali ili će ukazati na nepot punosti i nejasnoće. Sva zahvalnost Maharishi Mahesh Yogi ju! Jesen 2003. Pozdrav Rade Sibila
Jai Guru Dev
'Ne dajte se zavesti kad čujete: 'Gledaj ovdje!' ili 'Gledaj ondje!' Jer, Sin Čovječji je u vama. Slijedite ga! Tko ga traži naci će ga ... Ne smišljajte drugih pravila uz moja i ne donosile zakone poput zakonodavca, kako vas isti ne bi ograničili.' Gnostičko Evanđelje po Mariji
Svjetlo i tama, život i smrt, desno i lijevo, toplo i hladno među sobom su braća. Nije ih moguće jedne od drugih odijeliti. Zato ni dobri nisu dobri, ni zli nisu zli, ni život nije život, ni smrt nije_ smrt. j~~ Zato će se svaki pojedinac rastvoriti u svoj prvobitni prapostanak. Ali oni koji su uzvišeni nad ovim svijetom, ti su nerastvorljivi i vječni. Gnostičko Evanđelje po Filipu
PREGLED POJMOVA KARME I REINKARNACIJE
Isus reče: 'Ako vam oni koji vas vode kažu: 'Gledajte, Kraljevstvo je gore na nebu', preteći će vas ptice nebeske. Ako vam kažu: 'U moru je', ribe će vas preteći. Kraljevstvo je u vama i ono je izvan vas. Prepoznate li sebe, bit ćete prepoznati i shvatit ćete da ste djeca Oca Živoga.
Budite savršeni, kao što je savršen Otac vaš nebeski'.
Ali ako se ne prepoznate, živite u siromaštvu i vi ste siromaštvo.' Gnostičko Evanđelje po Tomi
Isus reče: 'Budite prolaznici'. Isus reče: 'Tko poznaje sve, ali samoga sebe ne prepoznaje, taj sve promaši.' On reče: 'Gospodine, mnogo ih je oko bunara, ali nikoga u bunaru.' Gnostičko Evanđelje po Tomi
iinkarnaviia
i
oslobođenje
-
I..
Matej
Umiranje Dok se smrt približava, u prijelaznom razdoblju, tijelo slabi. Osjetila se uvlače poput udova kornjače. Ponekad slabljenje tijela prati jačanje osjetilnih opažaja - jasnovidnost, telepatija i zapažanje što se događa na nekom drugom mjestu. Umirući često uspostavlja dodir s onima koji se nalaze u onostranom svijetu i to ga tješi, hrabri i smiruje. Suptilno se tije lo postupno oslobađa svoga grubog dvojnika. Grubo tijelo je prilično točna kopija suptilnog tijela i za trajanja života oba čine cjelinu. Kada grubo tijelo umre, suptilno ga napušta i služi duši kao sljedeće vozilo umjesto napuštenog grubog tijela. I jedno i drugo tijelo su vozila ili omo tači duše.
Temelji eshatološke misli Eshatologija - naziv potječe iz grčkog jezika. Jednina eschaton, množina ta eschata, a pridjev esćhatos, označava ono što se odnosi na vremenski posljednje stvari čovjekovog postojanja i ono što je s tim povezano. Eshatologija obrađuje teme vezane za smrt i onostrano.
\
Eshatologija se dijeli na pojedinačnu - bavi se budućnosti pojedinaca i na kozmičko-univerzalnu - bavi se budućnosti zemlje i cjelokupnog kozmosa. Izraz eshatologija prvi put rabi Abraham Calov (17 st.) u svom djelu Systema locorum theologicorum gdje u dvanaestoj knjizi Eschatologia sacra govori o smrti, uskrsnuću, sudu i svršetku svijeta. Svi su ljudi smrtni - to je činjenica. Religije svijeta su te koje nam nude odgovore na pitanja 0 životu pojedinca nakon smrti i budućnosti stvoren ja. Iako su postavke o smrti, besmrtnosti, seljenju duša, ponovnom rađan ju itd. različite, katkada gotovo proturječne, osnovne eshatološke teme u svim su religijskim tradicijama ipak zajedničke. Razlog tomu je što su te teme utemeljene na općeljudskim iskustvima, spoznajama, željama i očekivanjima koja obilježavaju boravak čovjeka na zemlji.
Od svakojakih vrsta znanja, za dan smrtni najbolja je priprema i putna zaliha znanje o siromaštvu duha. Džalal Al-Din Rumi
Prvo. Rođenje, kao i umiranje opće je iskustvo. Od života galaksija, sunca, zemlje, društva i civilizacija pa do pojedinca. Pri tom život i smrt valja promatrati kao jednu cjelinu. Drugo. Život ili smrt nisu posljednja riječ postojanja, ima nešto više, moćnije od života i smrti koje vladaju nad ljudskim postojanjem i cjelokupnim stvorenjem. Treće. Smisao svega postojanja ugrađena je u samo ustrojstvo života, a sve to je za jedan, konačan cilj. Koji je to smisao? Religije daju
različite, pa ipak smisleno iste odgovore. Život nije nastao igrom slučaja, a evolucija nije besmislena. Einstein je jednom rekao: 'Bog se ne kocka'. Četvrto. U životu postoji pravda i svatko zadobiva završetak kakav mu pripada. Nije normalno da pravednike i grešnike na kraju života očekuje isti završetak ili ista nagrada. Većina drevnih mitova o nastanku smrti pretpostavlja da je čovjek stvoren besmrtan, a da je smrt uljez. Negdje se smrt smatra prividom, negdje kao preporod, negdje se negira. Negdje se govori o nesmrtnosti, negdje o besmrtnosti, a negdje sc prihvaća uskrsnuće kao vrata u zbiljski život. Za dolazak smrti navode se različiti razlozi kao što su: grijeh (kršen je prirodnih zakona), greške u komunikaciji, kazna zbog neposluha, neza hvalnosti ili gluposti. U nekim mitovima Smrt je i pitanje dogovora ljudi i bogova ili mu je uzrok grijeh. Zakopavanje (zemlja), spaljivanje (vatra), potapanje (voda) i izlaganje (zrak) predstavljaju četiri načina rastanka živih od mrtvih. Možda će u ovo svemirsko doba početi masovnije izlaganje umrlih svemirskom prostoru (akaša). Na mitove o nastanku smrti nastavlja se vjerovanje u oslobođenje ili spasenje, koje se može sagledati kroz tri vječne teme. Prva je osobno spasenje u sjedinjenju s božanskom osobom (Višnu, Oziris), odnosno pravedna duša ide za svu vječnost Bogu kao primjerice u kršćanstvu i isla mu. Druga je osobno spasenje u sjedinjenju s transcendentnim bitkom (brahman, Amon-Ra), odnosno duša (diva) spoznaje sebe samu kao atman i postaje brahman kao u hinduizmu. U budizmu pak nastupa neka vrsta pankozmičke besmrtnosti duše. Treća tema je shvaćanje smrti i onoga što slijedi kao kritika dviju spomenutih tema - ateistično gledanje, odnosno smrt je bez važnosti jer ionako ne postoji ništa nakon smrti. Time se niječe oslobođenje, spasenje i besmrtnost. Primjerice, Demokrit i Epikur gledaju na smrt kao raspršivanje atoma na sve strane. Kad smrt dođe mi više ne postojimo; a dok živimo, smrt ne postoji ...
Što se rađa i što umire? Prema psihologu Julian Haynesu svijest o ja' pojavila se tek nedavno. Drevni Grci i Židovi, primjerice, nisu sebe doživljavali kao bića koja misle. Svoje mentalne pojave ne pripisuju vlastitim unutarnjim procesima već ih smatraju 'glasom bogova1. Tako u Homerovoj Ilijadi nema govora o konceptima kao što su 'misli, osjećaji, sebstvo'. Ljudi nisu bili optuživani
zbog svog ponašanja, niti su za njega bili odgovorni jer se držalo da su samo instrumenti izvanjskih poticaja - bogova. Život je poput knjige u kojoj smrt predstavlja završetak poglavlja, a rođen je početak novog poglavlja.
Kada govorim o sebi, obično mislim na osobnost koja se može izvana percipirati, ali i osobine koje nisu jednostavno vidljive. Tako me ljudi pre poznaju po tijelu, licu, kretanju, glasu i izražavanju, po onome što posje dujem i što činim, a dalje me određuju naoko nevidljive stvari kao aritmi ja srca ili visoki krvni tlak ... 'Ja' sam osoba koju određuju sjećanja, obliko vana navikama, određena spolom, s nadama i strahovima koji igraju veliku ulogu u definiciji 'mene 1 . No tijelo se neprestano mijenja, a mijenja se i moj duh, moje misli, moji osjećaji, navike, znanje i stavovi. Kao što se izvanjsko jastvo neprestano mijenja tako se promjene odvijaju i na finijim razinama mog postojanja, u nutarnjem jastvu. To promjenjivo izvanjsko jastvo koje uključuje, moje sadašnje nade i strahove, navike, znanje jezika, moje naklonosti i odbojnosti, sa smrću se rasipa. Sve to nestaje s prestankom rada mozga i tijela koji su im omogućili razvoj u sadašnjem obliku. Što će onda od 'mene' preživjeti smrt? Što je postojano u svim tim promjenama? Što je to što povezuje sadašnje djelatnosti s budućima na ovom ili nekom drugom planetu? Apsurdno je pomisliti da se moja sadašnja osobnost, sa svim prednosti ma i manama, nastavlja i prenosi bilo kroz reinkarnaciju ili uskrsnuće, u drugo ili isto tijelo. Nitko razuman ne očekuje da osamdesetgodišnjak bude prijemčiv za nove zamisli bez obzira na stanje njegova duha i tijela. S osamdeset godina iza mene je pun život, duh ispunjen sjećanjima; treba sve to izbrisat i početi nanovo. Potreban je nov početak. Zaborav je tu blagoslov. Kada bismo pamtili tisuće i tisuće reinkarnacija u različitim tijelima, opterećenje bi bilo nezamislivo. Od takvog pamćenja ne bi bilo nikakve koristi, a niti napretka u novom životu. Individualno ja' nije besmrtno, niti vječno, niti božansko! U svakoj reinkarnaciji stvara se nova osobnost. Kontinuitet iz života u život nosi ono što se u kršćanskoj tradiciji naziva duša, a u vedskoj, na kojoj temeljim ovu djelo, diva. Nova osobnost ili individualnost blagoslovljena je rastom novog tijela i neopterećena pamćenjem prošlih života. Nepravilno je reći: 'U prošlom životu bio sam kralj'. Jer 'ja' koji je sada nema nikakve sveze s ja' koji je bio kralj. To su dvije potpuno drugačije osobnosti. Jedino se može reči da je duša (diva) u prošlom životu bila kralj, a u sadašnjem je činovnik. Diva mijenja tijela (osobnosti) poput glumca koji iz predstave u predstavu mijenja uloge.
Duša, duh/tijelo i svijest Duh i tijelo ne mogu se odijeliti jedno od drugog, poput žumanjka i bje lanjka, dok su duša i duh/tijelo dva odijeljena entiteta. Duh je unutarnji (finiji) dio cjeline duh/tijelo, s funkcijama mišljenja, osjećanja, odlučivan ja i si. Način funkcioniranja tijela određuje duh, a duha tijelo. Svijest nije mozak ili duh već ono nešto što svjedoči promjenama koje se događaju u okolini, tijelu, mozgu i duhu. Svijest je sposobnost doživljavanja okoline i sebe, a stanje svijesti je kvantiteta i kvaliteta doživljavanja. Stanje svijesti je određeno funkcioniranjem kompleksa duh/tijelo odnosno mijenja se ovisno o promjenama (napretku) duh/tijela. Kako se svijest može kretati vremenom i prostorom često se u literaturi svijest poistovjećuje sa dušom. No duša i svijest su dva različita pojma; duša pomoću svijesti spoznaje i napreduje. Stanje svijesti ovisi o ustrojstvu i kakvoći tijela koje duša oživljuje. U 'primitivnim' društvima duša je odijeljen entitet koji se nalazi u tijelu poput koštice u trešnji. Zamišlja se kao nevidljiva tvar koja se može odi jeliti od fizičkog tijela i koja je odgovorna za život tijela. Ovo viđenje duše odgovara učenju vedske znanosti koja također tvrdi daje duša (diva) nevidljiva, ali daje materijalna, načinjena od prozračne, najfinije materije. Čak nedavana istraživanja umiranja pokazuju da netom umrlo tijelo izgubi, zasad nerazjašnjeno kako, 21 gram. Neka je vjerovanja uspoređuju sa dahom, dvojnikom ili sjenom, a to dalje vodi u vjerovanje da se ona može ukazati kao duh. To vjerovanje ima različite oblike, ali mnoge zajedničke značajke: *
U vedskoj misli drži se daje čovjek kompleksno ustrojstvo različitih razina funkcioniranja. Tako se spominje pet ljuski funkcioniranja duh/tijela i tri vrste duh/tijela: grubo (shtula šarira), tanahno (sukšma šarira) i uzročno tijelo (karana šarira). Vozilo duše je duh/tijelo, a duša djeluje na gruboj razini postojanja putem grubog (fizičkog) tijela, a na suptilnoj razini putem suptilnog tijela. Duša ima dva vida, prolazni koji se naziva diva i neprolazni alman.
*
Za Egipćane duša se sastoji od (najmanje) dva entiteta BA i KA. BA, se prikazuje kao ptica s ljudskom glavom koja boravi u srcu ili trbuhu. U smrti odlijeće od tijela, a povremeno se vraća u mumificirano tijelo. KA se zadržava u blizini mrtvog tijela u kipićima koji predstavljaju umrlog.
*
Židovi za dušu imaju dva imena: nefeš i nešama. Nefeš se odnosi na životinjsku, a nešama na ljudsku dušu i predstavlja umanjenje vidljive tjelesne osobnosti, a napravljena je od iste, ali mnogo finije tvari kao i tijelo osobe. Toliko je fina da može izaći iz nosnica u trenutku smrti, a da se ne vidi. U slučaju nasilne smrti izlazi kroz
otvor načinjen primjerice, nožem. Katkad može izaći kroz usta, stoga valja spavati zatvorenih usta. Bog Biblije je čovjeku udahnuo dah (nešamu) te je tako on (Adam) postao 'živa duša'. *
Rani Grci, Sokrat i Platon za dušu kažu da oživljava tijelo i nazivaju je psyche. Duša je po njima nezavisni entitet, a prikazuje se kao djevojka čija ljepota nezadrživo privlači Erosa, boga ljubavi. On nagovara Zeusa da psychu uzdigne na razinu bogova i učini je besmrtnom. Prema Platonu taj mit ilustrira kako je ljubav u svom najvišem obliku bitan čimbenik za razvoj duše.
*
U islamu postoje dva izraza za dušu: neovisna duša je slična Platonovoj psychi i zove se nefs. To je niži, ljudski, vid duše kojeg valja promijeniti na bolje, poboljšanjem vlastita života. Viša duša zove se ruh (duh?). Ruh uzdiže čovjeka iznad životinja, pa čak i iznad anđela. Ona je besmrtna; nakon smrti odlazi u nebo na sud, a zatim se vraća u grob i čeka posljednji sud. No neki pojedinci proroci i mučenici - idu ravno u nebo. Ruh je izvor dobra, a nefs je izvor zla i to dvoje je u stalnom sukobu.
*
U kršćanskoj teologiji duša se može izgubiti, a određeni grijesi mogu je usmrtiti; zato se kaže da su ti grijesi smrtni. Poznata je izreka: 'Jer kakva je korist čovjeku ako sav svijet dobije, a duši svojoj naudi?' (Matej 16.26) Umrijeti u stanju smrtnog grijeha je stanje kada duša potpuno izgubi dodir s Bogom. Duša je najvrjedniji dio pojedinca. Duša i tijelo, prema kršćanstvu, čine cjelinu koja nastaje začećem, smrt je za trenutak razdvaja, a ponovno spaja kod uskrsnuća. Osnovna postavka kršćanskog vjerovanja izražena u Bibliji je da se Bog brine za svoje stvorenje. Pitanje je samo kako to On čini.
Dvojnik Jednostavnije društvene zajednice drže da su njihovi umrli vidljivo ili nevidljivo prisutni i uglavnom strahuju od svojih umrlih članova. U nekim područjima Afrike sakate se leševi prije pokapanja da se pokojnici ne bi vratili. Najopasniji su oni koji su umrli nasilnom smrću. Umrli se pojavlju ju kao duhovi, utvare, aveti - sjene grubog fizičkog tijela ili dvojnici. Egipćani ih nazivaju KA, Grci eidelon, Rimljani genij, Židovi rephaim, Hindusi prele. Kod dvojnika radi se o finijem tijelu koje se u trenutku smrti, a katkada i u snovima, odvaja od tijela. Kako je fino tijelo slično grubom tijelu, ono se naziva i dvojnik (sjena, astralno tijelo i si.). Kako bi mogao dalje napredovati, dvojnik se mora što prije osloboditi umrlog tijela pa u mnogim tradicijama slijede običaji spaljivanja ili izla-
ganja tijela elementima, životinjama i pticama. Postoji i vjerovanje da su leš i dvojnik sjedinjeni sve do potpunog raspadanja tijela, a ako se tijelo ne raspadne, dvojnik se može očitovati kao vampir, pa siše krv jer je to jedi na njegova hrana. U vedskoj tradiciji Indije postoji običaj da se mrtva tijela običnih ljudi spaljuju, da bi se ubrzala njihova evolucija; a tijela prosvjetljenih se izlažu elementima.
Gdje je smještena duša? Kao životno načelo duša prožima cijelu fiziologiju, a kao individualno sebstvo ona se nalazi lokalizirana negdje u tijelu. Prvo se smatralo da je duša smještena u jetri, jer na izgled taj organ nije imao nikakvu drugu funkciju. Aristotel je dušu smjestio u srce, a njegov suvremenik Herofil odlučio je da je duša u području iznad moždanog debla. Neki drugi grčki filozofi smatrali su daje mozak sjedište duše. Rene Descartes smješta dušu u pinealnu žlijezdu (treće oko) na vrhu srednjeg mozga. U vedskoj književnosti spominje se srce kao sjedište dive (duše).
v
Sto je duša? Duša ima dva dijela, promjenljivi, dinamički i nepromjenljivi, tih. Jedan se naziva diva (život), jastvo koja putuje kroz mnoge živote i inkarnira se u različita tijela, raste i napreduje, a katkada nazaduje i propa da, sve dok ne dosegne samospoznaju ili uništenje. Kad kažemo da duša odlazi u raj ili pakao, govorimo o divi. Kad kažemo da se duša predaje božanskom ili prodaje đavlu, govorimo o divi. Diva sudjeluje u djelovan ju, na nju utječu naša dobra i loša djela i u njoj (točnije u uzročnom i sup tilnom tijelu) je uskladištena cjelokupna karma koja se prenosi iz života u život. Tko umre za prošlost, a rodi se za sadašnjost postati će potpuno budna osoba.
Druga polovica duše naziva se atman (dah?), sebstvo. To je čista svijest načinjena od iste biti kao i Bog. Atman se ne mijenja, on nikada ne doseže Boga jer ga nikada nije ni napustio. Bez obzira na grijehove i vrline, atman ostaje nedodirnut i neokaljan djelima (karmom). Diva, katkada nazvana i bhutatman (bhuta - materija) ili đivatman, atman je s ograničenjima, u zahvatu je materije, zarobljen i poistovjećen s tijelom, određen uzročnošću, prostorom i vremenom. Oslobođenje je kad diva spozna sebe kao atmana. JahMbuUa
t-JSnlloa
-
Praalod.učenill
Diva je načelo individualnosti i nositelj osobnosti, ona misli, želi, djelu je, putuje kroz vrijeme i prostor. Atman je onkraj vremena, prostora i uzro ka, spokojan i neuključen svjedok djelovanja dive. Diva je nastala u vre menu i evoluira. Iako nije besmrtna, njezin život traje jako dugo, a poten cijal joj je besmrtnost. Osobnost pripada vremenu, a duša (atman) je bezvremena. To znači da su za dušu sva utjelovljenja istodobna, da ima pristup do svih. Ako osob nost spozna svoj izvor, dušu, ona istodobno dobiva pristup do svih osob nosti koje je duša razvila, do svih tijela u kojima je boravila i do sjećanja tili otjelotvorenja. Međutim, čim osobnost prepozna svoju dušu, više se ne utjelovljuje te tako nema sjećanja na buduće reinkarnacije. Poznata je izre ka: 'Svaki svetac (oslobođeni) ima prošlost, a svaki grješnik budućnost'. Tijela koje diva uzima mogu biti od najjednostavnije organizacije materije do visoko razvijenog živčanog sustava čovjeka. Minerali, biljke, životinje, ljudi, anđeli, da nabrojimo samo neke, tijela su u koje ulazi diva u tijeku svog razvoja. Sve živi, sve ima dušu, od elementarnih čestica pa do samog Stvaratelja. U usporedbi s dušom (atman) sve je blijedo, sve je grubo, sve je teško, sve je nepostojeće. Sve stoje svijetlo, blijedo je u usporedbi s dušom. Sve što je fino, grubo je u usporedbi s dušom. Sve što je lako, teško je u usporedbi s dušom. Sve što je život, smrt je u usporedbi s dušom. Sve što postoji, nije u usporedbi s dušom. Duša je jedina zbilja, jedino što postoji. Ona je nevidljiva, neuhvatljiva, bez obilježja, ali od nje se sastoji cijeli svi jet, ona ga je stvorila i ona u njemu sanja. Duša se ne može shvatiti, ne može se vidjeti, ne može se čuti. Ona je onkraj dosega osjetila, transcen dentalne je kakvoće. Stanište duše je onkraj najvišeg, najfinijeg, najsjajni jeg svijeta. Živi u neizmjerljivoj udaljenosti i različitosti. Ona nema počet ka ni kraja, ne rađa se ni umire. Duša ne djeluje, ne stvara, ne mijenja se i ne kreće. Ravnodušna je, nemoćna je prema svemu što nije duša. Ništa ne odlazi zauvijek, sve se vraća i ponavlja. No ponavljanje nije jed nostavno kružno kretanje, već kretanje po spirali. Svaki slijedeće kmg spi rale označava povratak na ishodište, ali na nekom višem stupnju evolucije. Ipak, ne postoji nešto što ne vidi, što ne čuje, što ne poznaje i što ne zna. Ovaj svijet je duša omislila i iz sebe stvorila. To je njezin san, njezina slika, njezina igra. Svijet je tek san duše, njezina opsjena. Ona je glumac na pozornici svijeta, glumac koji je zaboravio da je na pozornici i da glumi. Zaboravila je stoje i poistovjetila se s ulogom. Samo duša postoji, sve što jest iz nje jest, izvan nje nema zbilje. Evolucija dive zahtijeva sve kompleksnije mogućnosti izražavanja, djelovanja i skupljanja iskustva u više organiziranoj materiji, tako da je
otjelotvorenje s, primjerice, ljudske razine na nižu, iako rijetko, moguća. Za one koji su otkrili tog unutarnjeg 'čovjeka', divu ili dušu smrt nije strašna jer je diva (gotovo) vječna. Otkriće tih unutarnjih dimenzija ljudske svijesti je ogroman korak u razvoju ljudskog roda jer je iskustvo svjesnosti koje leži u temelju svakog doživljaja najvažnije iskustvo za pot puni razvoj čovjeka. Krajnji domet i cilj razvoja čovjeka integracija je te unutarnje 'čiste' svjesnosti sa svim razinama materijalnog svijeta. Razvoj materijalnog treba pratiti razvoj duhovnog. Jer jedno bez drugog ne može uspješno postojati. Samo materijalno i duhovno zajedno čini cjelinu života.
Kamo odlazi umrli? Iskustva u medustanju, između dvije reinkarnacije, uvijek su subjektiv na. 'Snovi su istiniti tako dugo dok traju' - kaže drevna izreka. S tim u svezi je i tvrdnja da je cijeli univerzum tek san Najvišeg bića. Vječna lovišta Indijanaca su točno onakva kako mu je šaman njegova plemena opisao. Velike šume, prostrane ravnice, rijeke, planine, čopori bizona i jelena. Sve to postoji, iako samo u njegovom duh/tijelu. Svaka duša gradi i nosi u sebi svoj svijet. Sjevernoamerički indijanac nalazi svoja lovišta, a netko drugi ulazi u svoje nebo kako ga opisuje njegova religija i vjerovanje. Određeni scenariji su zajednički za sve duše iste kulturne sredine i vjerovanja. Kao što u zemaljskom živom duša traži i nalazi okruženje u kojem se najbolje osjeća, isto tako traži i nalazi i u onostranom životu okolinu koja joj najbolje odgovara za njezin razvoj. Kaže se: 'Svaka ptica svom jatu leti'. Tako i duša ne samo da nalazi onaj raj ili pakao koji je očekivala, već dolazi u dodir s drugim dušama istog ili sličnog vjerovanja. Budhist, koji je vjerno slijedio svoju vjeru, ondje nalazi nagradu koju je očekivao. Isto doživljavaju sljedbenici drugih vjera. Duša nalazi (u sebi) svoj raj i pakao, koja sama stvara uz pomoć svoje vjere i sudjeluje u blaženstvima te kaz nama, već prema obrascu kojeg je prihvatila za života na zemlji. Samo napredna (oslobođena) duša nalazi da sve religije imaju zajedničku osnovu i može sagledati te iskusiti radosti i blaženstva u drugim religijama (prim jer Ramakrishne). U onostranom životu nema vječnih muka niti vječnog blaženstva. Sve je prolazno te se duša ponovno inkarnira, da još jednom pristupi školi života, da riješi nove ili da ponovi zadatatke koje nije riješi la. Vrsta nagrade i kazne izražena je na temelju zamisli koju je pojedinac imao u zemaljskom životu. Neki se čvrsto drže zamisli o paklenskoj mukama za grješne i rajskim užicima s glazbom harfa i citra. Duša koja u tako nešto vjeruje ne ostaje razočarana. Vjerovanje, stanje svijesti, obliku je okolinu, a savjest određuje kaznu koju očekuje. Svaka duša, nosi u
samoj sebi svoj raj i pakao. Raj i pakao svake duše posljedica su njezine karme. Međutim, raj i pakao nisu samo nagrada i kazna, već i sredstvo za razvoj duše. Smrt nastupa onda kad više nema povratka. Oni koji su doživjeli kliničku smrt, pa se nakon toga vratili u ovozemaljski život nisu bili mrtvi jer su se vratili. Smrt je bez povratka. Čovjek m o ž e izbjegavati ljudskom sudu i pravdi, ali mu je u onostran o m nemoguće pobjeći od samog sebe, od vlastite savjesti. On samog sebe privodi nagradi ili kazni. U tome je bit zakona karme, nedvojbena i apso lutna pravda. Vlastita je savjest sudac koji nagrađuje i kažnjava Ona je najpravedniji sudac koji podvrgava razgoljenu dušu vlastitom ispitivanju. I putem savjesti sama duša sudi, prema vlastitim zamislima o dobru i zlu te prihvaća osudu kao pravednu i zasluženu. Pa čak i onaj koji se skrivao iza intelektualizma, cinizma i sumnje, ipak je prožet tradicijskim vjerovanjima u kojima je stasao, pa će se naći u istoj situaciji. Uživa u blaženstvu neba ili m u k a m a pakla, da bi naučio lekciju, koje će ga nejasno sjećanje voditi u sljedećoj reinkarnaciji. Vjera i sumnja ne mogu promijeniti kozmički zakon karme i reinkarnacije. Zakon karme djeluje unatoč nevjerovanju u onostrani život ili nerazlikovanju dobra i zla. Svatko si određuje onu kaznu koja je za njega najprikladnija, koja će ugraditi u njega snagu privlačnosti ili kočnice odbojnosti prema određenom ponašanju - preventivu - u sljedećem životu, za najveći mogući napredak. Nakon 'odmora' u onostranom životu, vitalnost duše (dive) je obnovljena. Kao nakon dobrog, d u b o k o g sna, ona je ponovno čila i bodra, mlada, snažna, poletna i puna nada i želja. Tako spremno prihvaća novo utjelovljenje. Svaka se duša inkarnira u okolini koja odgovara njezinim željama, značaju i težnjama. Njezine žudnje će je dovesti u određeno vrijeme, pros tor i okolnosti u kojima će se njezine želje m o ć i ostvariti. N e k e razvijene duše, bivaju privučene životom na nebeskim svjetovima, ali većina se duša ponovno vraća u zemaljski život. Tek kroz m n o g e reinkarnacije duša m o ž e uvidjeti iluzornost i ispraznost zemaljskih i nebeskih žudnji te počinje tražiti nešto više, nešto što njih nadilazi. Drugim riječima počinje težiti prema oslobođenju od tjelesno/duhovnih spona.
Karma i reinkarnacija Karma nije samo nagrada i kazna za učinjena djela, to je jednostavno zakon uzroka i posljedice. Nitko ne biva kažnjen zbog svojih grijeha nagrada i kazna izviru iz njega samoga. Nagrada i kazna proističu iz
posljedica koje proizlaze iz naših djelovanja, nastojanja i težnji. Ne rađa se duša u zemaljski život protiv svoje volje, želja za zemaljskim životom daje poticaj ponovnog rođenja. Dakle svatko tko se ponovno rodio nije se vratio protiv svoje volje, naprotiv. Onaj koji se vraća žudi za ispunjenjem svojih želja, a one nestaju kada se ta žudnja zadovolji ili smiri. To vrijedi za sve razine postojanja.
Da bi se vratio u svoje prvobitno božansko stanje jedinstva (yoga), čov jek valja spoznati sebe, svoju pravu narav. Za to postoje dva osnovna puta: (1) putem ciklusa stalnog rađanja i umiranja, nakon dugog niza života, sakupljena je mudrost koja dovodi do samospoznaje ili (2) za života aktu alnog tijela redovitom vježbom transcendiranja svih razina postojanja (tijelo, duh i duša) čovjek se utvrđuje na razini bez promjena, razini najunutarnijeg sebstva, bitka, almana - prosvjetljenje.
Karma je automatska, tu nema pogađanja ili subjektivnosti. Sve što činim ostavlja tragove koji donose rezultate, dobre ili loše. Karma može predstavljati okove vezivanja i sredstvo oslobođenja (iako ne isključuje zamisao Božje milosti).
Pomoću predane meditacije i znanja, prakse i teorije, moguće je prek inuti ciklus reinkarnacije i postati svjestan, a to je cilj života, vlastite božanske naravi za vrijeme tekuće reinkarnacije na zemlji. To stanje mudraci nazivaju oslobođenje, mokša, nitya samadhi, prosvjetljenje, kozmička svijest, unio mistica, spokoj duše, nirvana i si.
Kanna je moralni i etički prirodni zakon, jedan od mnogih drugih prirodnih zakona, utemeljen u naravnom zakonu (Božjoj volji prema Maharishiju). Kao što nam prirodne znanosti omogućavaju da razumijemo funkcioniranje prirode, tako nam kozmički moralni zakon karme može pomoći razumijevanju reda u moralnom i etičkom svemiru. Reinkarnacija nam pomaže razumjeti kako borba u biološkom razvoju ima svoj duplikat u borbi za moralni razvoj. Karmičko načelo se može shvatiti kao borba za moralni razvoj, a u biološkom razvoju kao borba u smislu preživljavanja najboljeg, najjačeg i najsposobnijeg. Preživljavanje najboljeg u moralnom smislu je u rastu ljubavi prema bližnjem, suosjeća ju, blagosti i opraštanju te unutrašnjoj i izvanjskoj samospoznaji. Saznanje da žanjemo što smo posijali, sada ili milijune života kasnije, je istovrsno sa saznanjem o ljudskoj slobodi izbora. Iz života u život, ja sam sam stvorio zatvor iz kojeg se moram sam izvući. Prema tome, iako je karmičko načelo bezosjećajno i neizbježno poput zakona fizike mi ipak nismo bespomoćno zarobljeni u njezinom zahvatu. Svojim djelovanjem stalno stvaramo novu karmu i trošimo staru. Naš je zadatak da se je oslo bodimo tako da je transcendiramo - a to je stanje u kojem ne stvaramo novu, a oslobodili smo se okova stare karme. Oslobođenje nije stvaranje bolje i povoljnije kanne, već izlazak iz polja djelovanja (karme). Učenje karme, reinkarnacije i oslobođenja naglašava važnost uloge pojedinca. Moja karma je samo moja, to je moja kazna i moja nagrada. Izlazak iz polja kanne rezultat je mog nastojanja. Sigurno trebam pomoć učitelja, ali ja sam sam odgovoran za ono što sam sada i odgovoran za ono što ću biti. Površno izgleda kao da nemam izbora, moram odraditi stvorenu karmu. Ali svaki čovjek ima slobodu izbora - rast ili propast. Proces cjelokupnog duhovnog razvoja može se shvatiti kao čišćenje: čistimo se od svega što nas vezuje za karmu, a iako čišćenje može biti bolno, čistoća donosi sreću, a oslobođenje blaženstvo.
Karma - čin, djelo, moralno načelo uzroka i posljedice. Ono stoje učinjeno u prošlosti utječe na sadašnjost, ono što se čini u sadašnjosti utječe na budućnost. Karma ukazuje i na posljedicu nastalu osjećanjem, mišljenjem, govorom i djelovanjem. Takva posljedica utječe na naše sadašnje djelovan je, govor, mišljenje i osjećanje. «
,
t
Karma i reinkarnacija se vedskoj tradiciji kao i u suvremenim zapad nim verzijama (primjerice New Age) smatraju pozitivnim pojavama koje vode do sve savršenijeg oblika ljudskog postojanja, pa sve do savršenstva duha i tijela. Reinkarnacija daje svakom pojedincu priliku da razvije svoj puni potencijal. Karma i reinkarnacija su sredstva koja vode oslobođenju i spasenju čovjeka pojedinca i čitavog univerzuma. Cilj svake nove reinkarnacije je usavršavanje osobe, sve dok ona ne postigne takvu savršenost da može vidjeti Boga i sjediniti se s Njim ili čak biti poput Boga. Univerzalnost zamisli kanne, reinkarnacije i oslobođenja nije zane mariv element za istraživača te teme. Vidjet ćemo kako je ta zamisao prisutna od samog početka poznate povijesti čovječanstva, u svim kul turama i civilizacijama. Privlačnost te zamisli nadilazi pripadnost rasi, boju kože i vjeru. Ako se i odbaci, što je može zamijeniti? Osim toga, došlo je vrijeme da se teret dokazivanja reinkarnacije prebaci na one koji sumnjaju. Zamisao reinkarnacije zadovoljava dva prevladavajuća povijesna razu mijevanja naravi ljudske sudbine u zapadnoj kulturi. Jedan je stav Platona i Plotina koji zagovaraju božansku narav duše odijeljene od tijela. Nakon smrti duša ide nekamo, u nebo ili pakao te ponovno na zemlju jer ne može umrijeti. Drugi stav, pod utjecajem Starog zavjeta, zastupa Pavao. Čovjek je u stanju grijeha, a grijeh sadrži smrt. No kroz vjeru u Krista čovjek može S njim uskrsnuo* u vječni život. Uskrsnuće je u novo tijelo, novo uzvišeno tijelo. Međutim, zašto to ne bi mogla biti druga reinkarnacija, na ovom ili
nekom drugom dalekom planetu? Reinkarnacija znači, između ostalog, neku vrstu uskrsnuća, a uzvišenost tijela može se ostvariti postupnom evolucijom.
Cjelina i dijelovi Mikrokozmos i makrokozmos međusobno se prozirniju. Njima upravl jaju isti prirodni zakoni, a zajednički izvor im je naravni zakon. Ono što je u tijelu svemira to je i u ljudskom tijelu. Kao što svaki djelić holograma sadrži podatke o cijeloj slici, tako i ljudsko duh/tijelo sadrže sve informa cije o izvanjskom univerzumu. O tome govori sljedeća vedska izreka: 'tata pinde,
tata
brahmande'.
'Kakav je atom takav je i univerzum, kakvo je tijelo takvo je i kozmičko
tijelo.'
Ili u tradiciji zapadne antike: Ono što je gore isto je što i ono dolje, ono što je dolje isto je što i ono gore. Hermes Trismegistos; Tabula Smaragdina Učenje o ustrojstvu univerzuma, vidljivoj i nevidljivoj građi svemira i čovjeka nalazi se u osnovi svih drevnih civilizacija. Čovjeka se uvijek smatralo dijelom prirode. Ne u smislu odijeljenog fragmenta, nego inte gralnim dijelom koji pridonosi njezinoj cjelovitosti. Takvo razumijevanje svijeta sadrži u sebi duhovno jedinstvo svih bića, svega što postoji - ned jeljivo jedinstvo Stvaratelja i stvorenog. Duhovno načelo u univerzumu i pojedincu je isto. Ono naglašava Božju svenazočnost - u svakom djeliću postojanja. U svom tjelesnom obliku čovjek je očitovanje beskrajnog i bezgraničnog jedinstva koje se ciklički materijalizira u različitim oblicima života. Transcendentalni, apsolutni bitak vječno je nepromjenljiv, a rela tivni bitak, stvorenje (univerzum) je u stanju neprestane mijene. Sebstvo - čista svijest, transcendentalna svijest, individualni bitak, atman. Duša - atma i diva. Diva je stanovnik tijela, načelo koje se inkarnira, koje skuplja iskustva i napreduje. Atman je vječni, nepromjenjivi svjedok puto vanja dive. Čak je i znanost - suvremena fizika odbacila klasično razlikovanje između energije i materije i došla do spoznaje daje svijet izgrađen u slo jevima od koji je svaki slijedeći suptilniji. Što god da predstavljaju izrazi
'duh' i 'materija' (tijelo) oni se dakle ne odnose na dvije različite stvari ili područja, već na finija i grublja očitovanja istoga. Pojmovi materija i duh tako obuhvaćaju područje od najgrubljeg, vidljivog svemira, pa da najtanahnije kvantne razine kreacije. Kreacija (poznati i nepoznati svemir) ustrojenje u razinama, jedna unutar drugih. Svaka sljedeća je linija razina i bogatija je energijom i inteligencijom. Promjene na grubljim razinama odvijaju se brže nego na finijim razinama. Na najfinijoj 'božanskoj' razini promjene praktički prestaju. S time je povezana i dugovječnost. Kako je stanište dive na najfinijoj razini postojanja, ona je jako dugovječna. Grubo tijelo ima kratak vijek trajanja. Smrtnost je osobina svega što postoji, svega u svijetu promjena, u rela tivnom svijetu. Sve što traje neko vrijeme, na kraju umire (preobražava se), a smrt je rastvaranje i raspršivanje organiziranog kompleksa duh/tije lo. Ono što je trajno je inteligencija, duša svega, koja upravlja i koja je nazočna U svim promjenama. Različitim duhovnim školama zajedničko je prihvaćanje karme kao temeljnog načela djelovanja cijelog univerzuma i samog tijeka reinkarnaci je. Karma utječe na vrstu kao i na kakvoću reinkarnacije svih stvorenja pa i božanstava. Prema teoriji karme svaki čin ili događaj u čovjekovom životu može se tumačiti kao posljedica nekog prijašnjeg djelovanja i kao uzrok njegova budućeg djelovanja. U tom nauku cijela se priroda, vrijeme i povi jest shvaća kao lančani niz događaja. Ništa ne stoji samo za sebe, sve je međusobno povezano. Je li neka situacija ili djelovanje posljedica ili uzrok ne može se odrediti jer je karma oduvijek prisutna, od samog početka stvaranja. Iz toga proizlazi mišljenje daje čovječja bit, sebstvo (atman) besmrtno, a njezina očitovanja, diva, duh/tijelo, podvrgnuto je stalnom slijedu uzro ka i posljedica (karma), u stalnom dolaženju i odlaženju (purvađati = reinkarnacija). Život je samo jedan, a napreduje na dvije noge. Jedna noga Života je život, a druga smrt. Taj se ciklus ponavlja sve dok se diva ne sje dini s božanskim.
Entropija duše Mnogi su ljudi samo naizgled živi. Hodaju, misle, govore i djeluju, ali ne iz slobodne volje već iz navike. Kao roboti, bez slobodne volje. Nalaze se na slijepom kolosijeku, na putu koji nikamo ne vodi. Iako su već mrtvi, samo ih smrt može spasiti. Potreban je veliki poticaj, izazov i promjena (primjerice smrt) da se pokrenu. Osim neprekidne transmigracije duše, zašto ne bi bilo moguće da Ivan
Ivančić ili Marija Stanko umru za uvijek? Kad osoba provede cijeli svoj životni vijek razmišljajući i govoreći o nogometu, pivu, kozmetici i odjeći te sličnim zatupljujućim djelatnostima možemo se pitati ima li uopće svrhe da se ta diva ponovno rodi. Ako bi se i rađali tisuće puta, stalno s novim istim početkom, možda na nekom drugom planetu, pa ipak bez rasta u bilo kojem smjeru, sigurno da ništa u univerzumu, nijedan prirodni zakon ne podržava takvo besmisleno trošenje energije i inteligencije. Inteligencija koja ne stvara, koja nije stvaralačka, postaje destruktivna. Očekivani rezultat mora biti prije ili kasnije, porast entropije (nereda) i propast takve duše. Ako su neki ljudi toliko slijepi da u životu odbace rast sreće i napredak, čitavo vrijeme brbljajući o ubačenim koševima ili o kremama i šminkama, oni su izgubljeni slučaj.
je čekala sudbina gora od smrti: prisilna razdvojenost od Boga. Bila mu je uskraćena svijest o transcendentalnom jedinstvu što prožima sve posto janje. Nije poznavao ništa drugo do preživljavanja iz dan a u dan, a to je po Bibliji 'živa smrt'. Kao što postoji entropija tijela (rast nereda, rasula i na kraju smrt) tako postoji i entropija duše. Kao što tijelo propada, tako i duša može propasti.
No gdje god postoji barem mala težnja prema većoj punoći života, prema sreći i napretku, pa čak i samo nastojanje da se poprave ili nadiđu ograničavajuće okolnosti vlastita duh/tijela, tada se može očekivati da će nova prilika još više poboljšati i pridonijeti rastu.
To je kao da vas je kralj poslao da izvršite jedan poseban, jako poseban zadatak. Idete i napravile stotinu drugih zadataka, ali ako niste izvršili zadatak zbog kojeg ste krenuli, tada niste ništa učinili.
U slučaju da nisam sada uspio položiti životni ispit, možda mogu očekivati još jednu priliku da poboljšam svoj status. Ah ako nisam ni pokušao, nova se prilika neće ukazati. U tom sam smislu gospodar svoje sudbine.
Grijeh Malo ljudi svjesno djeluje sa zlim namjerama. Većinom su zlo, a neri jetko i tragedija, događa zbog pogrešne procjene o djelovanju koje bi tre balo ostvariti najveće moguće zadovoljstvo. U Starom zavjetu, izričito se kaže da grijeh (het) nije urođeni dio ljudske prirode: 'Jer ako pravo radiš, vedrinom odsijevaš. A ne radiš li pravo, grijeh ti je kao zvijer na pragu što na te vreba; (ali) još mu se možeš oduprijeti.' (Knjiga Postanka 4. 6-7) Društvene norme, smjernice, zapovijedi i zabrane proistekle iz spozna je utemeljitelja velikih religija, reguliraju čovjekov odnos sa samim sobom, prirodom i nevidljivim svijetom. Kršenje tih normi i smjernica znači skrenuti s puta prirodnih (božjih) zakona tako da dolazi do onečišćenja koje progresivno truje duh/tijelo. Proces kršenja prirodnih zakona je grješno djelo. Kršenje prirodnih zakona potiče nova kršenja, gri jeh izaziva novi grijeh i to sve više uđaljuje čovjeka od božjih zakona. Sreća ili nesreća nije slijepa sudbina, demonska ili božanska interven cija, već slijedi iz pravilnog ili nepravilnog ponašanja čovjeka. Grijeh nije nešto čime smo obdareni, prirodna norma je dobrota. Zlo je odstupanje s pravog puta i to proizvodi grijeh. Po biblijskoj pravdi Kaj ina
Prosvjetljenje Majstor je rekao da postoji samo jedna stvar u ovom svijetu koja se ne smije nikada zaboraviti. Ako zaboravite sve drugo, ali ne zaboravite to, ne trebate brinuti, ali ako pamtite, djelujete i skrbite se za sve drugo, a zaboravite tu jednu stvar tada nećete ništa napraviti.
Tako je čovjek došao u ovaj svijet zbog određenog zadatka i to je njegova svrha. Ako ga ne izvrši ništa nije učinio. Džalal Al-Din Rumi *
,
4
Tako je izbor s kojim se sučeljavamo uvijek između života i smrti, a ne između dobra i zla. Ocjena dobra i zla se može mijenjati, ovisno o vre menu i prostoru. Većina smatra daje ono što radi dobro, čak i kad drugi to ne vide na isti način. Prosvijetljeni pojedinci uvijek djeluju ispravno, a neprosvijetljena većina možda smatra daje to loše. Pravilno te nepravilno djelovanje i proizlazeči grijeh ovisno je o stanju svijesti djelatnika. Roditelji katkada mogu zabraniti djetetu da jede bonbone jer je to loše za zube. Oni djeluju ispravno, dok djetetova svijest to prima kao ograniečnje, zabranu i kaznu. U odabiru dobrog važan je prvi korak. Shakespeare je napisao: 'Loše započete stvari nedjelima jačaju'. (Machbeth 3.25). S obzirom d a j e ulog našeg izbora tako visok, život i smrt duše, u pravilnu odluku valja uložiti sve snage. Za to je potrebno znanje, a na sreću ono postoji. Moramo ga samo potražiti, prihvatiti, primijeniti i držati ga se.
Povijest duše i duh/tijela Ja sam besmrtna duša (atman) odjevena (sada) u ljudsko tijelo. S druge strane ja sam postao i postajem duša (diva) tijekom milijuna i milijuna godina evolucije, koja može ostvariti status besmrtnosti. U ranijim stupn jevima moga razvoja ja (diva) sam potpuno ovisan o tijelu. Tek sa ljud-
skim tijelom, stekao sam mogućnost transcendiranja fizioloških procesa, mogućnost da se odvojim od poistovjećenja s materijom. Ja i dalje imam biološku povijest u smislu nasljednih osobina mojih (tjelesnih) predaka, možda očevu razdražljivost i majčin smisao za glazbu, djedov nos itd. No osim biološkog nasljeđa, tijekom napretka u milijuni ma i milijunima života, u različitim 'nižim' tijelima, sada sam stekao slo bodu za mogućnost spoznaje, da imam vlastiti značaj, mogućnosti te potencijal stečen i razvijen u svim tim ranijim životima. Bio sam ograničen milijunima rođenja, no sa svakom reinkarnacijom poboljšavao sam svoj status, svoju karmu, postajao sam slobodniji u određivanju svog života. Evolucija do ljudskog stanja je automatska i spontana. S ljudskim statusom prvi put mi se pruža mogućnost izbora. 'Dolje ili gore'. Vlastitim nastojanjima, po načelu 'kako šiješ tako ćeš žeti1, mogu se razviti u slo bodnu, svjesnu dušu koja dalje određuje svoju sudbinu, neovisno od biološkog nasljeđa, ali ne i neovisno od Boga. Takav rast prema ostvarenju osobne besmrtnosti i potpune slobode rezultat je određene vrste duhovne svjesnosti. To je vrsta svjesnosti koja omogućuje ljudima da budu otvoreni za dublje duhovne vrijednosti, pa i za onu najdublju koju zovemo Bog. Ja sam građanin tri svijeta: jedan je svijet određen genetičkim nasljeđem - tjelesni svijet, a drugi je svijet duše {dive) koja iskazuje besmrtnost kroz ponovljena uskrsnuća kroz mnoge reinkarnacije, a treći vječan svijet zrelog stanja samospoznaje - svijest jedinstva - brahman svijest. Čovjek je iznad svega duhovno biće koje ima potencijal za ostvarenje osobne besmrtnosti, na ovaj ili onaj način.
Kada počinje život čovjeka? U kršćanstvu se drži da Bog stvara dušu (čovjeka) u trenutku začeća. Prije toga ni čovjek ni njegova duša ne postoji. Međutim, prema nauku reinkarnacije duša (diva) je (gotovo) besmrtna i postoji od početka vreme na, a začeće je događaj koji omogućuje ponovni početak tjelesnog života na zemlji. Početak ciklusa reinkarnacija gubi se u vremenu, a prestaje samospoznajom. Život čovjeka se samo nastavlja u novo nastalom duh/tijelu koje rastom razvija svoju osobnost. Biće koje zovemo čovjek živi već dugo vremena. Ono ima samo jedan život, a njegovo je trajanje jako, jako dugo i obuhvaća bezbrojna utjelovljenja na zemlji i na drugim razinama postojanja. Njegov boravak ne zemlji je trenutno (u kali yugi) privremen, kratak, a većinu vremena provodi u onostranom svijetu. Dolazak na zemlju je tek kratak izlet od stotinjak godina u kali yugi, do mnogo tisuća u sat yugi. Stoje duša manje razvijena, jednostavnija, to je zadržavanje u onostra nom kraće. Privlačnost zemaljskog života je za takvu dušu velika i ona se
brzo vraća u zemaljski život. Na svakom stupnju njezina razvoja, svaka duša traži i odabire onu vrstu i oblik religioznog koji joj najbolje odgovara. Duša odlazi onamo kamo je vlastita narav privlači. Pri tome nije podložna nikakvoj zapovijedi materijalne ili božanske naravi već jedino pravednom zakonu karme. Razvijena kao i nerazvijena duša podliježu istom zakonu.
Evolucija duh/tijela Sve u univerzumu raste, napreduje i teži prema ispunjenju. Iz vrtloga prvotne energije nastaju galaksije, zvijezde, planete. Nastaje život. Sjeme postaje cvijet; klica postaje drvo; dijete postaje čovjek - sve su to ispun jenja fizikalnog i biološkog procesa. Proces mentalnog i duhovnog razvo ja također sadrži ispunjenje, ispunjenje moralne i duhovne zrelosti koje kulminira u samospoznaji - do svijesti koja spoznaje samu sebe, svoje ishodište i izvor. Tako se rastu entropije u makrokozmosu i mikrokozmosu suprotstavlja inteligencija - naravni zakon - unošenjem reda. Slijed reinkarnacija povezan je uzrocima i posljedicama kojima upravl ja zakon kanne: stvaranje karme i njezino ispunjenje. Smisao reinkarnaci je - čovjekova života - je evolucija do punog potencijala duše uključene u samsaru (ciklus rođenja i smrti), odnosno potpun razvoj čovjeka - tje lesnog, umnog i duhovnog. Čovjek se neprestano vraća na zemlju da bi se upotpunio, a vraća se dok ne položi ispit zrelosti, a zatim kreće dalje. Samo nam niz ponovnih rođenja daje mogućnost učenja i rasta te na kraju sudjelovanju u ostvarenju brahmana u svoj njegovoj punini (mokša). Maharishi Mahesh Yogi govori o življenju 200% života, 100% relativnog i 100% apsolutnog. A kako se pojedinac razvija, razvija se i zajednica prema točki omega (Teilhard de Chardin). Evolucija duše i svijesti bez karme i reinkarnacije nije moguća (Šri Aurobindo). Lutanje samsarom, poljem umiranja i rađanja, povezuje zamisao o uzročnosti i kontinuitetu s postavkom stvaranja ravnoteže u životu. Ni jedno djelovanje ne ostaje bez posljedica, već ima za posljedicu pozitivna ili negativna postojanja i iskustva. S druge strane svaka pozitivna i nega tivna postojanja i iskustva imaju i moraju imati odgovarajuće uzroke. Karma zahtjeva reinkarnaciju, da bi se otplatilo učinjeno, a utjelovljenje bi sc ugasilo bez dinamičkog poticaja karme te bi evolucija stala. Ciklusi života i odgovarajuća iskustva su samoregulirani te u načelu ne potrebuju neku intervenciju sa strane, božansku ili neke druge vrste. Tim poljem života i smrti luta diva (duša) sve dok se ne oslobodi. Duša napredujući traži, nalazi i stvara sve naprednija tijela. Rast svijesti možemo poistovjetiti s rastom odlika duše. Tjelesnu evoluciju duše možemo u grubo podijeliti u tri razine:
JU
*
na pred ljudskoj razini duša se inkarnira u minerale, biljke, životinje
*
na ljudskoj razini duši stoji na izbor više od 400.000 tijela ljudske kakvoće (čovječanstvo je jedna od tih 400.000 vrsta)
*
za prelazak u tijela nadljudske razine (život na višim lokama) potrebna je zrelost duše
Prema tumačenju Biblije životinje imaju mogućnost biranja jer imaju nefeš (nižu dušu), koja im omogućuje obradu i procjenu obavijesti. Nefeš možemo usporediti s računalom koje ima samoispravljajući program namijenjen ostvarenju najvećeg užitka i preživljavanja. Životinje proučavaju svoju okolinu pa iz iskustva brzo uče kako bi što više povećale užitke i prilike za preživljavanje. Životinje uče i biraju. Ali njihove su mogućnosti biranja i sklonosti ograničene obavijestima koje nefeša dobi va iz gena i osjetila. Izbjegavaj bol, traži hranu, produži vrstu, zaštiti i odgoji mlade, traži užitak! Životinje uglavnom djeluju na temelju tih načela. Diva, dušu - najfiniji materijalni entitet koji je nositelj osobnosti i koji se seli iz tijela u tijelo u ciklusu reinkarnacije. Duša je praktično besmrtna. Većina duša je nastala na početku stvaranja univerzuma. Duša skuplja iskustva, razvija se i ostvaruje oslobođenje. Neke duše mogu krenuti i putem disolucije i propasti. Vozila dive su grubo (fizičko), suptilno i uzročno tijelo. Vječna, besmrtna i nematerijalna razina postojanja živog bića je sebstvo ili atman. Duša je produžetak sebstva (atman) i sjedište je (kao suptilno tijelo) ega, uma, razbora i osjetila. Te temeljne želje preživljavanja i užitka pogone i ljudsku vrstu. Ljudi i životinje su u potrazi za užicima. Ali ljudi imaju izvor užitka nevidljiv u životinja. On potječe od nešame (više duše), naše veze sa sveprisutnim jedinstvom duše koje je u temelju onoga što nam se na prvi pogled čini kao raznolik i raznovrstan svemir. Nešama nam pruža užitak koji nadilazi naše ograničeno fizičko postojanje. Zamjenjivanje kratkoročne ugode za transcendentno blaženstvo donek le je nalik brkanju zaljubljenosti i ljubavi. Brzo je zadovoljstvo vrlo privlačna stvar, barem na prvi pogled. Međutim, na duže staze, duhovnost daje znanje koje nadilazi osobnost i osigurava besmrtnost. Ono daje poten cijal za ciljeve koji nisu samo materijalni i koje nadilaze puko preživlja vanje i fizičko zadovoljenje. Preživljavanje je prema Maslowu primarna potreba svakog čovjeka. Nakon što su primarne potrebe (glad, žeđ, seks i si.) zadovoljene u čovjeku se javlja potreba introspekcije i samoprosudbe koje imaju potencijal metapotreba ili želja drugog, višeg reda. Tada se naslućuje, iako ga još nismo dosegli, transcendentalno jedinstvo koje leži u osnovi svega postojanja.
Zbilja reinkarnacije Od svih ideja u povijesti religija nijedna zamisao nije toliko univerzal na i privlačna kao ona o reinkarnaciji. Ona se pojavljuje u vrlo primitivn im i u visoko razrađenim sustavima mišljenja. U Indiji je, primjerice, to domaća tema i bitni dio svakodnevnice. Čak i u kulturama u kojima nije opće prihvaćena, pojavljuje se u neočekivanim oblicima. Zemlje u kojima prevladava kršćanstvo i židovstvo također nisu iznimka. Važno je napomenuti daje reinkarnacija činjenica i nema nikakve veze s vjerovanjem, odnosno religijom. Neki kršćani smatraju da nauk reinkar nacije potječe iz hinduističkog, budističkog i sličnog vjerovanja te ga stoga odbacuju. No reinkarnacija nije religija pa ako čovjek prihvaća reinkarnaciju ne znači daje postao Hinduist ili budist. Mnogo je onih koji prihvaćaju reinkarnaciju, ali ne vjeruju u Boga, kao i onih koji vjeruju, a ne prihvaćaju reinkarnaciju. Stav katoličke Crkve o istočnom grijehu koji zanemaruje unutarnji razvoj čovjeka, kao i učenje o uskrsnuću mrtvih na Posljednjem sudu predstavlja veliku poteškoću mnogim otvorenim kršćanima, jer je to učen je koje se drži materijalne predstave tijela i pokazuje značajno neznanje o suptilnim razinama materije i posmrtnom stanju ljudi. Nauk reinkarnacije pripada u činjenice ili još bolje u znanje i nije ovisan o religiji. Na sličan načinje znanje o kretanju zemlje oko sunca, a ne sunca oko zemlje sastavni dio heliocentričnog svjetonazora, a ne vjers ka dogma neke religije, iako je, primjerice, Crkva još dugo nakon Kopcmikovog otkrića geocentrični sustav stavljala u teološku dogmu. Činjenice prisiljavaju svakog, prije ili kasnije, da ih prihvati. Iako je dugo trajao, otpor Crkve protiv heliocentričnog svjetonazora je popustio pred činjenicama. Priznavanje činjenica ne smeta vjeri. Danas svako dijete sluša u školi o heliocentričnom sustavu i drugim kozmološkim ustrojstvima bez da to znanje ograničava njegovu kršćansku ili neku drugu religioznu vjeru. Zadatak religije nije ukazivati na činjenice koje svaki čovjek prije ili kasnije sam može shvatiti. Religija ima zadatak ukazati i dati mogućnost doživljaja transcendentnog u čovjeku, mogućnost povezivanja sa transcendentnim u njemu. Glavna svrha religije je ukazati na postojanje Boga i voditi čovjeka prema Njegovoj spoznaji. Kršćanin koji prihvati činjenicu reinkarnacije jasnije će spoznati dublje značenje kršćanskih vjerovanja. I ne samo to. Na osnovi sveobuhvatnije spoznaje naći će rješenja bitnih pitanja koje su ga oduvijek zaokupljala. Tu spadaju pitanja, primjerice, nejednolike raspodjele materijalnih i duhovnih dobara, naizgled nezaslužena patnja i nepravda u svijetu, kao i pitanja koja
se ne mogu povezati s milostivim Bogom. Mnoga bitna pitanja kršćanskog nauka, koja vjernicima predstavljaju poteškoću, kao 'istočni grijeh' i 'uskrsnuće' u nauku reinkarnacije nalaze rješenje i ispunjenje.
Stanja svijesti Tu je netko tko se zove R. Tko ili što je R? Je li R oduvijek postojao i da li će postojati i nakon smrti. Je li R uvijek isti? Mijenja li se? Beba je dobila ime R. Ona ne zna da je R, ime su joj dali roditelji. Osobnost bebe koju naznačuje ime R razvija se od samog začeća, ona preko majke prima dojmove, doživljava radost i tugu zajedno s majkom, veseli se i plače. Nekoje vrijeme ta osobnost tek skup prirođenih refleksa kao što su glad, žeđ i si. S vremenom, doživljavanjem, skupljanjem iskust va, pamćenjem razvija se kompleks reakcija, sviđanja i nesviđanja označen imenom R. R ima određeno tijelo, visoko, nisko, srednje, s određenim osobinama; psihološke reakcije; okolinu, prijatelje itd. R je postao osobnost, točno određena. R nije postojao prije rođenja, a tijekom života stalno se mijenja. Kad umre ostaje samo sjećanje o toj osobnosti u divi i u srcima drugih ljudi. Prema nauku karme i reinkarnacije R nije postojao prije začeća i nesta je nakon smrti. Ono što ostaje je neko sjećanje, skup podataka zabilježen u onom što zovemo duša (diva). R je smrtan, a kompleks je psihofizičkih reakcija koji je nastao, razvijao se i na kraju se raspršio (nešto slično kao budističke skande). (Kada se u kršćanstvu kaže da je Bog stvorio dušu u trenutku začeća misli se, vjerojatno, na tu osobnost koja je nastala, koja može evoluirali sve do spoznaje Boga.) Spoznaja Boga odvija se u koracima od koji je prvi i najvažniji samospoznaja. Tko stoji iza te osobnosti imenom R? Tko skuplja iskustva? Tko vidi, čuje, miriši, dodiruje i kuša? Ako kažem da su to osjetila, onda je pitanje tko stoji iza osjetila. 'Ja'? Tko je 'ja'? Gdje je taj ja' u dubokom snu? Osjetila i dalje postoje, ali mene nema. Takvo ispitivanje koje nije samo intelektualno, već uključuje i izravno iskustvo, dovodi na kraju do samospoznaje. Samospoznaja ili transcen dentalna svijest je trenutak kada sve (svijet) stane i ostanem samo ja'. (Ako ne znam sebe, kako mogu znati bilo što drugo?) Tek nakon samo spoznaje slijedi spoznaja Boga - božanska svijest. Tko sam ja? Ja sam onaj koji stoji iza svakog iskustva, svakog saznan ja. Nešto nepromjenljivo. Nešto što je postojalo prije života, što postoji tijekom života i što će postojati nakon života u ovom tijelu. Ta potpuna spoznaja omogućuje održavanje kontinuiteta svijesti u svim promjenljivim
uvjetima i stanjima tijela. Reinkarnacija - metensomatoza, život u ljudskom fizičkom tijelu, smrt fiz ičkog tijela i ponovno rođenje u drugom fizičkom tijelu koje ne mora biti ljudsko. Pojam reinkarnacija ima svoje etimološko podrijetlo u latinskoj riječi 'reincarnatio' što znači ponovno utjelovljenje, u smislu mogućnosti ponovnog utjelovljenja 'osobe' u neka druga ljudska tijela. Ustrojstvo duh/tijela prolazi kroz tri glavna stanja svijesti: dubok san, stanje sanjanja i budno stanje. Ja postojim u dubokom snu, u stanju svijesti sanjarija i u budnom stanju. Ja postojim u životu i u smrti. Ja sam neuniš tiv, nedodirljiv i na mene ne utječu promjene materijalnog života. To stan je svijesti naziva se oslobođenje, prosvjetljenje, kozmička svijest i si. (opis tog i ostalih viših stanja svijesti vidi 3. Knjiga - Oslobođenje). Čovjek sam utječe na svoj život, a zbog krivih procjena, slabosti i loših navika šteti sam sebi. Izvanjski utjecaji kao što su sadašnje doba (kali yuga), utjecaj guna, klima, ratovi u znatnoj mjeri pridonose u pozitivnom ili negativnom smislu. No s druge strane svi ti čimbenici su pod utjecajem skupne karme koju otplaćuju mnoga i mnoga pokoljenja. Oslobođena duša se vraća na mjesto svog podrijetla, a ipak nije ista. To je kao kad stari kralj (atman) šalje kraljevića (divu) u svijet u nauk, a kad završi naukovanje života, vraća se preuzeti naslijeđe, prijestolje koje mu pripada. Oslobođenje nakon mnogo lutanja izgleda kao dolazak na cilj, a u zbilji je povratak kući. To nakon mnogo lutanja i polaganja ispita izgle da kao oslobođenje, a ipak kao da se ništa nije dogodilo. Samo su vlastite iluzije oslijepile dušu te je ona sanjala: ja, ti, svijet, rađanje, život, smrt a sada su iluzije i snovi raspršeni, a duša se probudila. Povijest čovječanstva obilježena je zaboravljenim, odbačenim i uništenim idolima u duhovnom i materijalnom smislu. Religije koje su sli jedili milijuni vjernika zaboravljene su, a i mnoge sadašnje i buduće, sli jedit će istu sudbinu. No svakoje vjerovanje i svaka religija imala je i ima svoje mjesto u sveukupnoj shemi razvoja svijesti čovječanstva, svaka jc religija i idol poslužio i služi u svrhu pomoći pojedincu i čovječanstvu na putu prema apsolutnoj istini. Pamtiti se može samo ono što je ranije doživljeno. Sve doživljeno zabil ježeno je u suptilnom tijelu. Strah od smrti prisutan je u svim stvorenjima, iako smrt nije bila doživljena u ovom životu. Stoga, slijedi zaključak, smrt je doživljena u prošlom životu. Štujući boga u kamenu ili drvu čovjek se klanja pred nečim stoje veće
od njega i izvor je svega što postoji, pa i njegove duše. Vede kažu: 'Najviše biće prima sva štovanja. Istina je jedna iako je ljudi različito imenuju' (vide).
inkarnacija - (lat. incarnatio) utjelovljenje božanskog u ljudskom liku (avatar). U kršćanstvu vjerovanje daje Bog ili Sin Božji uzeo ljudsko tijelo, u hinduizmu je to pojam avatara - božje inkarnacije. metempsihozu - ( grč. meta - sa, na + en - u; + psiha - duša) prolazak duše kroz stupnjeve razvoja; jedna ista duša može uzastopno oživljavati više različitih tijela sve do oslobođenja. metensomatoza - (grč. meta - sa, na; + en - u; + soma - tijelo) - prema pitagorejcima ponovno utjelovljenje nakon smrti, prijelaz duše u drugo tije lo. Uobičajeno se to naziva metempsihoza ili seljenje duša. palingeneza - (grL. pelin - cpet, ponovno + geneza - postanak) ponovno ro enje, a l i saro u ljudska tijela. Vrsta ttanarigracije. preegzistencija - (lat. prae - prije + egzistencija) pretpostojanje duše, vjerovanje da ljudska duša postoji prije rođenja tijela, tj vjerovanje u neko ranije postojanje na svijetu. preporađanje - ponovno rođenje unutar života pojedinca, potpuni preo bražaj osobnosti 'kao ponovno rođen'. reinkarnacija - (fe. re - ponovno, natrag; in - u; caro - meso) ponovno utjelovljenje, vjerovanje da se du a nakon smrti ponovno utjelovljuje - metensomatoza. Kad se du a inkarnira unutar samo jedne vrste t i j e l a naziva se palingeneza. Kad du a prolazi irok raspon progre sivnih i regresivnih reinkarnacija tada se radi o tranarigraciji. U metenpsihozi i palingenezi ne mora uvijek do i do reinkarnacije. ritualni preobražaj - putem sudjelovanja u ritualu kao stoje primjerice u kršćanstvu misa. Dobar su primjer misterije drevne Grčke. samsara - (sanskrt) neprekidni krug rađanja i umiranja za onoga koji nije o slobođen (prosvijetljen). Vrsta ponovnog rođenja ovisi o karmi. trunsmigracija - (lat. trans - preko, cnkraj; + migrare - lutati., pxtoovati) Ratovanja da e, uzastopno seljenje du a iz jednog tijela i l i cblika u drugi (mineralni, biljni, ivctinjski, ljudski, derorski, bo anski i s i . ) . Transmigracija se zbiva progresivno i regresivno do konalnog oslobo enja du e. uskrisivanje - pojam iz židovstva i kršćanstva; ponovno oživljavanje umr log za razliku od uskrsnuća na sudnji dan. uskrsnuće - pojam iz kršćanstva; ponovno oživljavanje mrtvih u pripremi za sudnji dan.
Vedski spisi Objašnjenja o temi kanna, reinkarnaciji i oslobođenju sadrži vedska književnost kao što su Brhadaranvaka i Candogya upanišada s komen tarima Šankare. Mnogo slikovitije i bogatije ta je tema opisana u Mahabharati i u raznim puranama. Dvanaesto poglavlje Manusmrti (Manuov zakonik) daje potpuniji pregled. Ta tema se obrađuje i u vedskoj književnosti ayurvede i đvotiša u svezi povezanosti karmičkih posljedica te dobrog ili lošeg zdravlja. Filozofski sustavi (daršani) također razmatra ju tu temu. Nyaya i vaišešika predočuju niz argumenata za potvrdu tog nauka, a Brahma sutre s komentarima Adi Šankare razmatraju isto učen je. Primjerice u klasičnom djelu Yoga sutre (II. 13 s komentarom) nalazi mo razmišljanje u prilog reinkarnaciji. U drugom poglavlju, u sutri 9 Patanjđali kaže: II/9 Abhiniveša (žudnja za životom) je prirođena (bolna napetost, tj. kleša) od koje ni znalac nije oslobođen. Ili: Abhiniveša (prianjanje za život) je spontan osjećaj koji se održava putem vlastite biti (sva-rasa) te je tako nazočan i kod mudrog. Svako stvorenje ima ovu žudnju: "Neka nikada ne prestanem posto jati, neka budem živ". Onaj koji nije ranije osjetio strah od smrti, ne može imati tu vrstu žudnje. To ukazuje na iskustvo ranijeg rođenja i smrti. Ta bolna napetost (kleša) je urođena. Nazočna je i u crvima od samoga rođenja. Neutvrđen izravnim opažanjem, zaključkom ili tvrd njom drugih osoba, taj strah od nestanka vodi prema zaključku da je smrt doživljena u prethodnom životu. Kao i kod potvrđenog neznalca tako i kod znalca koji posjeduje znanje o prijašnjim i o sljedećem živom (tj. u odnosu na to odakle dolazi i kamo ide), taj strah postoji jer bez istinskoga znanja, oboje i znalac i neznalac imaju istu vasanu (pritajen dojam) koja nastaje iz iskustva boli umiranja.
Žudnja za životom (abhiniveša) je nastala zbog iskustva smrti i jedna je od pet uklještenja (kleša) (ostale su: avidya - neznanje; asmita - egoizam, raga - privlačnost; dveša - odbojnost) koje vežu biće za samsaru i tako ga stalno izlažu smrti i rođenju. Smrt je iskustvo odlaska duše iz poznatog svijeta i načina života, u postupku umiranja, koji je za smrtnika uvijek bolan. U Nyaya sutrama se dalje tvrdi da se kod novorođenčadi ili kod jako mlade djece pojavljuju obrasci ponašanja i sposobnosti koji se ne mogu objasniti bez pretpostavke o ranijim životima u kojima je to naučeno. Neposredno nakon rođenja ljudska, ali i druga bića pokazuju bliskost ne samo sa osjećajima sreće, boli i straha već i sa njihovim uzrocima (vidi
Platona). Strah novorođenog bića od neugode i boli koji prouzrokuje pad te se stoga čvrsto drži majke, uzimanje hrane, ispunjenje drugih osnovnih potreba moguće je objasniti samo ako su postojali raniji životi u kojima je to naučilo (Nyaya sutre III. I. 18 i dalje). Sadašnji je život dakle, tvrdi Nyaya, nastavak prošlog postojanja. U vedskom spisu Padma punini kaže se da postoji 900.000 vrsta vodenih bića; 2.000.000 vrsta biljaka; 1.100.000 vrsta kukaca i gmazova; 1.000.000 vrsta letećih stvorenja; 3.000.000 vrsta zvijeri i 400.000 vrsta ljudskih stvorenja itd. Ljudska bića razvrstana su prema razini svijesti. Da bi se stek lo ljudsko tijelo duša-treba evoluirati kroz 8.000.000 oblika života Karma određuje vrstu (dati) tijela, vrstu iskustva (bhoga) tijela i dužinu života (ayus) tijela, ali ne kao nesmiljeni i nepromjenjivi zakon. Primjerice, trajanje života nije određeno u smislu točnog trenutka smrti. Iako je dužina života zadana, ipak postoji mogućnost da se u određenim granicama na nju utječe, tj. da se u određenim granicama (koje se opet mogu promijenit, a mijenjaju se u skladu s promjenom svijesti) skrati ili produžuje. Maharishi Valmiki kaže (Yogavasista) da se od svega najviše cijeni sadašnje nastojanje. Vlastito nastojanje je uvijek jače od utjecaja karme. Kada tome ne bi bilo tako onda ne bi postojala nikakva mogućnost izlaska iz samsaic. Ćaraka (Ćaraka samhita) također razlikuje između karme koja dolazibiljke, iz prošlog života (daiva) i slobodnih odluka u tekućem 2. Sve ima dušu (minerali, životinje). životu (pumšakara). Dalje kaže da kada bi karma striktno određivala dužinu života tada bi svi medicinski postupci (ayurveda) pa i yagye (vedska kanna) od prve bili osuđene na neuspjeh.
stoljeću nazočan je kod pisaca kao što su Lessing i Herder. Ali na Zapadu taj je nauk dodirivao samo pojedince ili pokrete, dok se u Indiji naprotiv radi o općem vjerovanju cijelog naroda. .
N
Slijed reinkarnacija nije ni u kom slučaju slučajan, događa se prema sposobnosti duše i isključivo je za korist razvoja duše. Reinkarnacija je smislena. *
Teorija reinkarnacije potječe iz univerzalnijeg učenja o transmigraciji. Dok se pojam reinkarnacije odnosi na otjelovljenje u ljudsko tijelo (ljudske kakvoće, ali ne samo na ovoj zemlji), transmigracija (seljenje duše) podrazumijeva otjelotvorenje u pokretnim i nepokretnim tijelima i uključuje sva bića na višim i nižim razinama postojanja pa i 'nežive' stvari (kamenje, minerali i si.) - na svim razinama postojanja. Putovanja duše (transmigracija) može se podijeliti na tri glavna stupnja zrelosti duše: na predzemaljski, zemaljski i pozemaljski. Prvo se duša odvaja iz cjeline, oči tuje i progresivno otjelotvoruje na razini minerala, bilja i životinja, ljudi, demona i božanstava. Transmigracija se temelji na sljedećim postavkama: 1.
Duša čovjeka je odijeljena od tijela i sposobna je za samostalno postojanje.
3. Duše se sele iz tijela u tijelo uglavnom progresivno, iako je moguća i regresija. 4. Broj duša je uglavnom određen na početku stvaranja. 5. Duša je nepromjenjiva, sve ostalo se mijenja.
Zaključak Zamisao o ponovnom rođenju duše čovjeka je drevna i vrlo raširena. U svim tradicijama od neandertalca pa sve do suvremenog doba proteže se način mišljenja da nakon smrti tijela, duša, na neki način živi dalje. U raznim dijelovima svijeta poprimila je različite oblike te je različito tumačena pod različitim imenima: reinkarnacija, transmigracija, metempsihoza, ponovno rođenje. Premda se povezuje s Indijom, antropolozi su je našli također u primitivnim, animističkim religijama diljem globusa, a može se naći u ezoterijskhn (unutarnjim, skrivenim) učenjima velikih religija. U Grčkoj se tako nalazi u pitagorijskim učenjima, kod Empedokla. Kod Platona je prisutan u Fedonu, Gorgiji i X. knjizi Države. U kršćanstvo je ušla preko neoplatonizma i gnostičkih učenja. Razni heretički pokreti kršćanstva, od kojih su najpoznatiji katari, prihvaćaju reinkarnaciju. U 18.
Duša transmigracijom evoluira i preuzima sve savršenija tjelesna ustro jstva (od mineralnog do božanskog tijela). Međutim, moguća je i regresi ja. Primjerice da se pročišćena duša vrati s nebeskih razina na ljudsku ili predljudsku, a kadkada duša, zbog posebnih zasluga, može preskočiti više stupnjeva. No uobičajen tijek je da na svakom od ta tri stupnja duša treba više ili jako mnogo otjelotvorenja, ovisno o uspjehu njezina nastojanja. Duša utjelotvorena na zemlji mora prvo spoznati da se treba pročistiti, da bi poduzela korake oslobođenja iz zemaljske tamnice. Možemo reći da nam nauk karme, reinkarnacije i oslobođenja nudi naj manje tri jasno razlučive, ali i međuovisne teme: *
Karma nas može potaknuti da živimo u skladu sa moralnim načelima jer nam daje okvir i smjernice za etično i religiozno ponašanje, odnos no zadovoljavajući odgovor na pitanje zašto se uopće ponašati 'dobro'?
*
*
Objašnjava sadašnju situaciju, događaje i pojave u životu kao posljedicu prošlih djelovanja. Karma objašnjava i opravdava nejed nakost i prividnu nepravdu kod ljudi. Karma se povezuje s životom, njegovom dužinom, s pozitivnim i negativnim sadržajima života, s bolešću i zdravljem i općenito s nastankom novog života i njegovim razvojem. Pruža suvisle odgovore na vječna pitanja: Odakle dolazim? Kamo idem? Zašto sve to? Što se događa nakon smrti? Živi li čovjek da umre i umire li da bi živio? I slična bitna pitanja. Nudi objašnjenje koje potiče i kulminira u oslobođenju od stalnog ciklusa rađanja i umiranja (samsara).
Ipak njezino zbiljsko, pravo i primarno značenje je povezano s evoluci jom, razvojem života, odgojem i usavršavanjem duše. Uskrsnuće - kršćansko vjerovanje u obnovu života (starog) fizičkog tijela koje će ponovno biti naseljeno istom dušom i koje će tada živjeti vječnim životom. Uskrsnut će samo pravednici, a ostali će biti bačeni u pakao da trpe vječne muke. Čak i činjenica da se ne sjećamo iskustava iz prošlih života je svo jevrstan dokaz te primarne funkcije karme i reinkarnacije. Ako bi se kod karme radilo samo o nagradi i kazni onda bismo trebali znati zašto smo nagrađeni i zašto kažnjeni. Prosvjetljenje ili oslobođenje - prekid toka samsare, stalnog ciklusa rađanaj i smrti, prekid reinkarnacije.
Misli, osjećaji, stavovi i si. nisu doli različita stanja i funkcije orga nizirane materije. Prema tom modelu koštica trešnje (duša - diva) preživl java nakon što je meso trešnje istrunulo i propalo. Iz koštice nastaje novo drvo trešnje čiji plodovi stvaraju nova drva i tako dalje. To je stalan ciklus stvaranja i rastvaranja, rađanja i umiranja. Iako nije nezamislivo da zbog raznih razloga koštica postane neplodna; tako i duša (diva) može izači iz kruga stalnih promjena bilo da propadne ili se prosvijetliti - spozna svoju zbilju - atman. Život većini nije jasno ustrojen sustav. Razlikovanje dobrog i lošeg je zbog nepreglednosti situacije često dovedeno u pitanje. Često ne znamo što činimo. Ono što je dobro i korisno u nekoj kulturnoj sredini u drugoj se smatra lošim i štetnim. Ljudska pamet nije u stanju slijediti i obuhvati ti posljedice čak ni jednog jedinog djelovanja. Tek razvojem svijesti raste
uvid u zakonitosti odnosa i posljedica djelovanja. No valja držati na umu da krajnji cilj života nije stvarati dobru karmu, već izaći iz polja karme i steci potpunu slobodu.
Neka pitanja u svezi reinkarnacije Zanimljivo je kako su misticizam i reinkarnacizam tijesno povezani. Razlog je što su oboje povijesno povezani s zamisli o besmrtnoj duši koja je božanska iskra. Ta zamisao je jednoglasno odbačena od svih velikih monoteističkih religija (židovstvo, kršćanstvo i muslimanstvo) koje održavaju procjep između Boga i čovjeka) Gdje god dogma prevladava u religiji, misticizam je sumnjiv jer uključuje izravni, neposredni dodir s Bogom, šo čini vjeru i organiziranu religiju nepotrebnom. Prigovori protiv reinkarnacije izviru iz nepoznavanja učenja pa većina primjedaba jednostavno nije na mjestu. Što god mislili o kanui i reinkar naciji, misao da žanjemo što smo posijali, privlačna je svima koji vjeruju, iz bilo kojeg razloga, da postoji neko moralno načelo u univerzumu. Jer karmičko načelo koje omogućuje prihvaćanje_reinkamaciie je spasenje putem djela. Samo ja sam odgovoran za moje stanje. Samo ja se mogu izvući iz te situacije. Sigurno je da duhovni učitelj može na neki način pomoći, ali odluku donosim sam i djelovati moram sam. Čak i religije to tvrde. Trebam se odlučiti za Boga. Nitko to ne može učiniti za mene. Tek od određenog stanja prosvjećenosti put karma yoge, spasenje kroz djelo vanje, nadopunjuje bhakli yoga, spasenje kroz vjeru* a zatim đnjana yoga, spasenje kroz znanje. Kritičari nauka karme i reinkarnacije povezuju to učenje s fatalizmom i determinizmom i u tome vide uzroke za teško društveno stanje u Indiji. Prema njima vjera u karmu i reinkarnaciju ne dozvoljava dinamiku društvenog rasta i slobodu pojedinaca. Pri tom zaboravljaju na tisućama godina staru, uspješnu, bogatu i sjajnu kulturu i civilizaciju Indije, čiji je sjaj počeo tamniti s osvajačkim pohodima Zapadnjaka. Dokaz za karmu i reinkarnaciju ne postoji. Jer sve se tvrdnje koje gov ore u prilog tom nauku mogu pobiti. Zbiljska potvrda se može naći samo u iskustvima i objavama prosvijetljenih mudraca, vidioca, čije je viđenje u vedskoj tradiciji (ali i u drugim tradicijama) tisućljećima prenašano iz pokoljenja u pokoljenje. S druge strane zašto bi trebalo to uopće dokazi vati. Ako je to prirodni zakon on se može doživjeti i potvrditi, a onaj koji ne vjeruje neka dokaže svoju obmanu.
Tvrdnje protiv nauka reinkarnacije mogu se svesti na: filozofskoantropološke, teološke (kršćanske) i opće. Filozoj'sko-antropološke tvrdnje protiv - glavne tvrdnje 1. Načelo jedinstva duše i tijela. 2. Sloboda čovjeka.
kažnjeni, a dobri nagrađeni. Ako ne bi bilo pravde, ako se zlo ne bi kažnjavalo, a dobro nagrađivalo onda provodan život nema smisla. Postojanje problema u duh/tijelu nisu samo da mene i moju okolinu kazne već me potiče traženju rješenja. Za i protiv karme i reinkarnacije *
Iz načela nerazorivosti duše (duša kao atman) proizlazi da: (1) Ono stoje nerazorivo je također nerođeno, oduvijek postoji; i (2) Ono što je nerazorivo ne može prestati postojati. Duša je oduvijek, nema početka i nema kraja - dakle besmrtna.
*
Postoje mnoge značajke u ovom živom koje se mogu zadovoljava juće objasniti samo naukom o reinkarnaciji.
Teološke (kršćanske) tvrdnje protiv - glavne tvrdnje 1. Reinkarnacija je protiv nauka Biblije. 2. Nije uključena Božja milost.
Primjerice, (1) privlačnost između dviju ili više osoba koja inače nastaje tek kao rezultat mnogih godina zajedničkog života. Npr. ljubav na prvi pogled. (2) U životu svakog čovjeka iskazuju se neke sklonosti i odlike koje nisu stečene u ovom životu.
Opće primjedbe protivnika reinkarnacije - glavne tvrdnje 1. Gubitak sjećanja. 2. Povećanje broja stanovnika. *
Čovjek napreduje da bi ostvario savršenstvo. Teško je vjerovati da se savršenstvo može ostvariti u jednom životu iako ima i toga. Mnoge stvari, zbog vlastite gluposti ili zbog nepovoljnih okolnosti ne možemo doživjeti u ovom životu. Mnoge stvari propuštamo jer nisu međusobno kompatibilne. Ne možemo u životu biti znanstvenik i športaš, bogat i siromašan, ne možemo biti dobrog zdravlja i lošeg, ne možemo biti revolucionar i birokrata itd. Smrt nije vječan počinak, već je korak prema početku novoga života.
*
Prigovor! Teorija nasljeđa poništava nauk o reinkarnaciji. Djeca poprimaju fizičke i psihičke osobine roditelja. Nije potrebna pret postavka ranijeg života.
Glavne tvrdnje sljedbenika reinkarnacije 1. Načelo nerazorivosti duše. 2. Nazočnost nenaslijeđenih sposobnosti. 3. Razvoj svih mogućnosti duše. 4. Božja pravda. Potvrde
teoriji
reinkarnacije
Nema znanstvene potvrde za reinkarnaciju već samo vjerojatnost, zdrav razum temeljen na doživljaju i tradicijska učenja. Primjerice:
Odgovor na ovaj prigovor je da duša traži odgovarajuće tijelo za otjelovljenje. Ne utjelovljuje se tijelo u tijelo već duša u tijelo.
1. Sjećanja na prošle reinkarnacije. Napoleon je tvrdio daje bio Karlo Veliki, general Patton je rekao daje svoj znanje stekao u mnogim prijašn jim bitkama.
Postoje slučajevi kada djeca pokazuju sposobnosti koje njihovi preci nemaju. Za materijalistički usmjerene objašnjenje je da je došlo do mutacija gena, a za one sklone reinkarnaciji moguće je objašnjenje da su te sposobnosti stečene u ranijoj reinkarnaciji. Čudo od djeteta ne postaje se preko noći. Potrebne su mnoge reinkarnacije, mnoge pripreme, za iskazivanje posebnih sposobnos ti.
2. Prijevremena razvijenost - Korištenje ranije razvijenih vještina i iskustva. Mozart s četiri godine komponira. /3?)Reinkarnacija daje smisao životu, postoji mogućnost da se čovjek usavršava iz života u život. Samo jedan život je prekratak da bi čovjek mogao ispuniti sve svoje želje ili razviti svoj puni potencijal. 4. Objašnjava rođenje hendikepirane i deformirane djece. Dijete ne ulazi nevino u život, nije bez grijeha, već ta duša u tijelu djeteta nosi sa sobom grijeh i vrlinu stečenu u prošlom životu, a grijeh prouzrokuje sadašnju deformaciju. 5. Ponovnim rađanjem uspostavlja se pravda i ravnoteža. Zli bivaju
*
Cilj života je ostvariti savršenstvo duha i tijela. U svakom se biću skriva božansko, a samo čeka da se probudi. Svatko želi bolje i više. Više sreće, više znanja, više energije, više moći itd. Jednom riječju cilj je prosvjetljenje. Prirodna evolucija iz reinkarnacije u reinkar naciju razvija pritajene sposobnosti.
Prigovor! Zašto se ne sjećamo ranijih života? Ako je postojanje podijeljeno u različite živote, a nemamo sjećanje na njih, onda reinkarnacija nema praktične vrijednosti. Onda je isto kao da smo mrtvi, kao daje ovaj život jedini jer besmrtnost bez sjećanja nema vrijednosti. Kada ne bismo sada imali sjećanje na ono što jesmo, onda ne bismo ni živjeli. Ponovno rođenje bez sjećanja na prethod no jednako je uništenju te osobe. Odgovor na ovaj prigovor je da osobnost pripada jednom životu, ona nastaje s tijelom, raste i na kraju propada s tijelom. Ne utjelovljuje se osobnost već duša (diva) koja u sebi nosi sva sjećan ja na sve svoje reinkarnacije. Ako osoba razvije svoju svijest, do razine dive, može se prisjetiti svih ranijih života. Kod osobe nerazvijene svijesti sjećanje na prethodne živote opterećuje i zaprječava sadašnji. Zaborav je veliki blagoslov; veliki je teret nositi ugodna i/ili neugodna sjećanja na prošlost. Zaboravljanje je obrambeni mehanizam. Osim toga ulazak u novo tijelo može zatomiti sjećanja na naša prošla djela, ali ne i njihove učinke na nas. Ono što smo danas rezultat je našeg ranijeg djelo vanja, iako ga se možda ni ne sjećamo. Kroz djelovanja postajemo mudriji iako smo djela zaboravili. Sva iskustva oblikuju dušu i to je jedino važno, iako je ono što se događalo prije 10, 100, 1.000 ili 1.000.000 godina zaboravljeno. Smrt je za sada potreba. Trebamo smrt. Nakon svakog djelovanja treba odmor. Imamo otvorene oči i gledamo, pa onda trepćemo. Pa nakon deset, dvanaest sati gledanja i treptanja, kada takav odmor očima više nije dovoljan, zatvorimo oči i počivamo osam sati. Pa nakon šezdeset, osamdeset godina gledanja, treptanja i sna, zatvo rimo oči na dulje vrijeme. I to zovemo smrt. Običan čovjek koji se trideset, četrdeset godina skrbi za obitelj, nosi brigu o obitelji na svojim leđima na kraju kaže: 'Umoran sam. Trebam počinak.' Za njega smrt ima smisao. Duša odlazi na poči nak. Na današnjem stupnju razvoja smrt nam pomaže da si uzmemo stanku. Kao kad odlazimo na odmor. Kada se vratimo, vraćamo se osvježeni s novom nadom i novim poletom. No doći će dan kada smrt više neće biti potrebna. Prigovor! Čak ako i pretpostavimo, unatoč gubitka sjećanja, da ista osoba nastavlja postojati u sljedećim životima, kakva je vrijednost ovakve besmrtnosti? Na taj prigovor odgovoreno je ranije. Ne utjelovljuje se osobnost. Diva je ta koja je stanovnik tijela, ona se seli iz tijela u tijelo, ona skuplja iskustva, napreduje ili pak nazaduje. Spoznaja dive (a diva je atman okružen ograničenjima), spoznaja je besmrtnosti. Osoba
koja je spoznala divu postala je besmrtna. Prigovor! Ako je glavna tema reinkarnacije evolucija, tada bi gubitak pamćenja razorio sva ranije postignuća. I na ovaj prigovor se može odgovoriti kao i ranije. Iz života u život napreduje duša, a ne osobnost koja je smrtna. Tek samospoznajom osobnost postaje besmrtna. Katkada se događa da sjećanja iz prošlih iskustava izađu na površinu duha. Ima slučajeva da se čovjek sjeća svog ranijeg ili ranijih života. Tehnikama regresije moguće je izazvati sjećanja na prošle živote. Pomoću vedske astrologije - dyotisa - moguće je odrediti ranije i buduće reinkarnacije određene duše. Prigovor! Standardni etički prigovor reinkarnaciji je da karmički zakon daje naslutiti da smo kažnjeni za grijehove kojih se ne sjećamo, a nagrađeni za vrline koje smo zaboravili. Mogući odgovor je daje to uobičajena pojava unutar jednog života. Svaki psiholog zna da sada možda plačam, na jedan ili drugi način, za zaboravljene ispade mladosti. A možda ubirem plodove dobrog djela kojeg se uopće ne sjećam. Ja sam i dalje ista osobnost, iako se ne sjećam mnogih stvari iz prošlosti koje su me dovele u sadašnju situaciju. Prigovor! Karma vodi fatalizmu jer se vjeruje da su svi događaji rezultati karme koja se ne može izbjeći. Kaže se da je opća apatija Indijaca posljedica vjerovanja u karmu. Odgovor na prigovor je da je su rezultati karme neizbježni ako se prepustimo njezinom djelovanju. Ono što nas vodi naprijed je vlastito nastojanje. A lijenost nije posljedica vjerovanja u karmu. Prigovor! Karma vodi determinizmu. Čovjek je programiran u svom djelovanju i nema slobodnu volju. Odgovor na prigovor je da samo vlastitim nastojanjem možemo poništiti djelovanje karme i neutralizirati njezin učinak. Prigovor! Karma nije u skladu s slobodnom voljom pojedinca. Odgovor na prigovor je da svaki pojedinac ima mogućnost biranja, ma koliko ono bilo ograničeno. A vlastiti odabir je moćniji od bilo koje karme. Načelo karme podrazumijeva moralnu slobodu i odgovornost. Ja sam sam odgovoran za moju karmu. Nikoga ne mogu kriviti ili hvaliti zbog toga. Prihvaćanjem zamisli reinkarnacije rješava se apsurdnost problema dobra i zla. Prigovor! Karma povezuje djelovanje i njezine posljedice na jed nostavan mehanički način. Zbog toga se zamjenjuje sredstvo i cilj. Kaže se da nauk karme previše naglašava povratni učinak kazne i
nagrade. Odgovor na prigovor je da kajanje pročišćuje duh i djeluje kao katarza. Međutim nagrada i kazna nije jedina funkcija karme jer kad bi to bilo onda bi se sjećali ranijih djela koje u sadašnjosti plodonose. Prigovor! Nauk karme kaže da se grijeh može ispraviti ako prođemo kroz muke kazne. Dalje, da je pojedinac u zahvatu moći koja, bez obzira na vlastite želje, opterećuje teretom davne prošlosti. Odgovor na prigovor je da nauk karme govori samo o uspostavljan ju ravnoteže između počinjenog djela i njegove posljedice. Nema govora o izbavljenju, te je tako taj proces bez kraja i ne vodi kon ačnom oslobođenju. Prigovor! Neki tvrde da nauk karme vodi do neobuzdanog individ ualizma. Svatko treba poduzeti nešto sebično da bi se razriješio karme te se zbog toga izdvaja iz zajednice. Odgovor na prigovor je da sam proces kao i krajnje stanje samospoznaje ili oslobođenja pojedinca ima ogroman pozitivan utjecaj na društvo. Nauk karme budi čovjeka u njegovoj odgovornosti prema drugima i ne izolira ga. Prigovor! Kaže se da prije stvaranja univerzuma nije bilo karme, onda se postavlja pitanje od kuda razlike? Odgovor na prigovor je daje odnos karme i stvaranja kao odnos sje mena i drva. Sto je što uzrokovalo? Naša sreća i patnja u ovom životu ovisi o našim djelovanjima u ranijem životu, a oni tog života ovise o djelovanju još ranijeg života. Taj ciklus nema početka. Ograničeni pojedinačni duh nije u stanju znati kako je duša započela živjeti. U tom se smislu karmi pripisuje da je bez početka (anadi). Prigovor! Sama zamisao karme, prema kršćanima, je potpuno strana pojmu Božje milosti. Mogući odgovor je da Božja milost nije zamjena za ljudsko nasto janje i djelovanje, već je uvjet spasenja. Tako stav Benediktinaca orare est laborare - djelovanje je molitva, izražava samospasenje putem djelovanja. Prigovor! Kaže se da zbog karme Bog mora biti okrutan prema nekim bićima, a naklon prema drugima. Odgovor je daje Bog postavio zakon karme i da ga slijedi. Ako ga ne bi slijedio tada bi bio pristran i okrutan jer ne bi djelovao u skladu s vrlinama i grijesima pojedinaca. Pravednici i grješnici ne mogu imati istu sudbinu. Prigovor! Reinkarnacija se suprotstavlja načelu jedinstva duše i
tijela. Ako su duša i tijelo (fizičko) nerazdvojivi, tada duša nakon smrti nema samostalno postojanje. Odgovor! Načelo jedinstva duše i tijela ima izvor u filozofiji Aristotela, a preuzelo ga je kršćanstvo. Crkva odbacuje dvojnost tijela i duše jer čovjek je cjelina, jedinstvo duše/tijela. Nakon smrti ne razdvajaju se duša i tijelo. Cijeli čovjek umire i cijeli čovjek uskrsuje. Tu se javlja praktičan problem. Prema učenju Crkve duša nakon smrti dalje živi i odlazi u nebo, čistilište ili pakao. A kako se to može dogoditi ako nije razdvojena od smrtnog tijela? Rješenje te dileme, koje nude neki kršćanski teolozi, je da čovjek nakon smrti zapada u neku vrstu kome (on je 'uskladišten') sve do uskrsnuća. Kršćansko načelo nedjeljivosti duše i tijela nije temeljeno na iskustvu već na filozofskoj spekulaciji i svjedoči o začuđujućem neznanju i zanemarivanju činjenica. Duša nakon smrti napušta grubo tijelo, a dalje živi u suptilnom tijelu. Suptilno tijelo neko vri jeme liči grubom i ono je nositelj duše; ono se ponovno inkarnira u grubo. Prigovor! Kako je moguć porast broja stanovnika zemlje, kada se prema učenju kanue i reinkarnacije na zemlju vraćaju uvijek iste duše. Kako se prošlih stoljeća broj stanovnika zemlje znamo povećao pitanje je: Odakle dolaze dodatne duše? Jesu li oduvijek ovdje? Zašto se nisu prije inkarnirale? Odgovor je da duša ima beskonačni broj, a mnoge od njih nisu inkamirane, već čekaju odgovarajuće uvjete. Matematika tvrdi da se iz beskonačnog skupa može uzeti beskonačni broj beskonačnih skupova, a da se prva beskonačnost ne smanji. Vedska znanost tvrdi: 'Iz punoće izlazi punoća; uzimajući punoću iz punoće; ostaje punoća'. Prigovor! Nauk reinkarnacije vodi do obezvrjeđivanja ljudskog života na zemlji. Stav onih koji tvrde da čovjek živi samo jednom naglašava visoku vrijednost tog jednog života. Mogući odgovor je da mnogo života vrijede više od visoke vrijed nosti jednog života. U jednom se životu ne mogu ostvariti sve mogućnosti, evolucija duh/tijela zahtjeva svoje vrijeme. Reinkarnacija se ne može dokazati jer je to činjenica, a činjenica se može samo iskusiti, a ne dokazati. Primjerice, činjenica o postojan ju Boga se ne može dokazati, ali se može iskusiti. Logički dokazi za postojanje Boga ili reinkarnacije prihvatljivi su za one koji već vjeruju u te činjenice, nekog agnostika one ne mogu uvjeriti. Iz racionalnih razloga još nitko nije počeo vjerovati. Život nakon smrti, reinkarnacija ili Bog ne može se znanstveno dokazati.
Tekst Evanđelja po Tami započinje riječima upućenim znalcu: 'Tko nade tumačenje ovih riječi, taj neće okusiti smrti'. Tako zbirka tekstova Nag Hammadi obilježava način života koji se korjenito suprotstavlja uobiča jenom, odricanje od svjetovnih dobara te žudnju za krajnjim oslobođenjem. Stoga se ta zbirka u mnogočemu podudara s prvobitnim kršćanstvom i istočnjačkim vjerovanjima, a namijenjena je svim mudrim ljudima svih vre mena, pa i današnjeg. Isus reče: 'Tko nađe tumačenje ovih riječi, taj neće okusili smrti.' Isus reče: 'Vidiš trun u oku brata svojega, a balvan u vlastitom ne vidiš. Kada izvadiš balvan iz svojeg oka, jasno ćeš vidjeti kako da izvadiš trun iz bratova.' Isus reče: 'Bio jednom bogataš koji je imao veliki posjed. Rekao je: Upotrijebit ću svoje bogatstvo da šijem, tanjem, sadim, punim svoja skladišta plodovima, tako da mi ništa ne nedostaje. Tako je mislio u svojem srcu - i te je noći umro. Tko ima uši neka čuje.'
KARMA, REINKARNACIJA i OSLOBOĐENJE U INDIJSKOJ TRADICIJI
Isus reče: 'Ja sam svjetlost nad svime. Ja sam sve; sve se iz mene stvorilo i sve se k meni vratilo. Rascijepite drvo i ja sam ondje. Podignite kamen i tamo ćete me naći.' Isus reče: 'Tko traži, naći će. Tko kuca otvorit će mu se.' Učenici mu kazaše. 'Vani su h'oja braća i tvoja majka.' On im reče: 'Ovi ovdje, koji vrše volju mog Oca, ti su moja braća i moja majka - oni su ti koji će ući u kraljevstvo moga Oca.'
Osloni se na poruku učitelja, a ne na njegovu osobnost; Osloni se na značenje, a ne samo na riječi; Osloni se na zbiljsko značenje, a ne na predbježno; Osloni se na svoj um, a ne na razbor. Buddha - Četiri oslonca
Isus reče: 'Kad iz dvoga načinite jedno, postat ćete Sinovi Čovječji; i kad kažete: Brdo pomakni se!, ono će se pomaknuti.' Gnostičko Evanđelja po Tomi
Nauk karme, reinkarnacije i oslobođenja igra veću ulogu u indijskoj nego U bilo kojoj drugoj kulturi. Pojmovna razrada je mnogo jasnija, temeljitija i obuhvatnija nego bilo gdje drugdje. Taj je nauk prožeo sva područja indijskog mišljenja i života, a njezin utjecaj se širi u Tibet, Kinu, Japan i druge dalekoistočne zemlje. Preko Perzije njezin utjecaj je nazočan u drevnom Egiptu i Grčkoj. Vedska tradicija je deblo iz kojeg su se tijekom vremenom razvile različite grane kao što su: hinduizam, budizam, đainizam, sikhizam itd.
Blaženo je ljudsko rođenje, čak i stanovnici neba žele takvo rođen je; jer istinsku mudrost i čistu ljubav može ostvariti samo čovjek. Ne žudi za životom na zemlji ili na nebu. Znajući da je život pro lazan, probudi se iz tog budnog sna neznanja i teži ostvarenju pot punog znanja i slobode prije no što te smrt potraži. Svrha ovog smrtnog života je dosegnuti obalu vši oboje, život i smrt.
besmrtnosti pobijedi
Vidjevši kako je drvo, na kojem je svila gnijezdo, oboreno okrutnim rukama, ptica napušta vezanost, odlijeće od svog gnijezda i traži drugdje svoj dobrobitak. Slično, znajući da će smrtno drvo individ ualnog postojanja biti uskoro oboreno, mudar čovjek napušta žudnju za životom i spoznaje najvišeg Gospodina. Tako se oslobađa vezivanja na karmu i nalazi spokoj. Rijetko je uistinu ovo ljudsko rođenje. Ljudsko tijelo je poput čamca, čiji je prvi i najvažniji zadatak da nas preveze preko oceana života i smrti (samsara) na drugu obalu besmrtnosti. Guru je vješt kormilar; Božja milost je povoljan vjetar. Ako s tim povoljnim sred stvima čovjek ne teži prijeći ocean života i smrti, on je doista duhovno mrtav. Stekni moć razlikovanja i shvati da je univerzum kratkovječan. Promisli kako su sva bića i stvari podložni rođenju, rastu, propadanju i smrti - kako li smo samo svi prolazni. Promišljajući tako, ostavi isprazne stvari ispraznima te stekni smirenost duha. Čovjek čiji je duh smiren i koji nije vezan svijetom te koji meditira na sebstvo (atman) kako ga je guru podučio, oslobađa se ograničene individualnosti.
U Indiji postoje tri tradicije: šruti (čujenje), smrti (pamćenje) i purane/itihase (vječne istine objave u obliku priča). Prva je objava, druga predaja, a treća mitologija. Objava (šruti) je nastala zajedno sa svijetom, a kao i svijest stalno nano vo nastaje. To su zvuči veda, to je naravni zakon. Objava je neupitna, nedodirljiva, ona je krajnja istina, uvijek ista. Objava je jedna, a predaja i mitologija ima mnogo. Svaka je predaja izvor religije i donosi zbirke pravila i smjernica (smrti) koji služe samo za jednu svrhu - da dovedu čovjeka do razine percepcije koja zamjećuje objavu. Mitologija se odnosi na predstave bogova, povi jesti i naučavanja koja se odnose na duhovni i materijalni ljudski život. Purane i itihase primjenjuju, objašnjavaju i nadopunjuje objavu onima koji još izravno ne opažaju razinu naravnog zakona - razinu veda. Prema Adi Šankari šruti stoji na prvom mjestu, a smrti i purane/itihase samo dopunjuju i objašnjavaju. Ako se predaja i mitologija razlikuje od objave, bezuvjetno je treba odbaciti. Šruti, tj. sposobnost opažanja razine na kojoj djeluje naravni zakon, je uglavnom u svijetu izgubljena, a ostala su zbirke pravila i zakona. U nekim tradicijama objava je sakrivena u predaji, mitovima i zakonima koji su imali tajno tumačenje s kojim su bili upoznati samo inicirani jer znan je objave oslobađa unutarnje moći koje mogu uništiti nepripremljenog. Život čovjeka je neznatna intenziteta, tako malog da ga zbuni i izbaci iz kolotečine već i sasvim malo znanja i percepcije istine.
Jedinstvo s brahmanom, dušom svih duša, cilj je kojeg valja tražiti. Šri Kršna, Šrimad Bhagavatam
Neposredna objava bila je otvorena svima u zlatno doba čovječanstva (satyuga). Svi su ljudi sudjelovali u primanju objave; nisu postojale razlike u kasti, obrazovanju, objava je bila neposredna. Bitak nije bio skriven, svi su imali stanište na razini veda.
U sljedećem razdoblju izravnu predaju više ne posjeduje cijelo čov ječanstvo već samo jedna skupina ljudi. To je doba kada nastaju razlike u staležima, dolazi do razlikovanja četiriju kasta: duhovna (brahmani), zaštitničko-upravljačka (ksatriye), gospodarsko-trgovačka (vaisye) i uslužna (šudre). Objava ne govori o načinu oslobođenja, objava nije primjena. Predaja, mitologija i religija primjenjuju objavu. Daju tehnologiju prosvjetljenja kako da se čovjek probudi i oslobodi uzimajući u obzir svaki pojedinačni slučaj.
IZVORI VEDSKE CIVILIZACIJE
Koliko je stara vedska tradicija i kako je započela? Jesu li je stvorili osvajači Indije, kao što to mnogi europski znanstvenici već stoljećima vjeruju? Ili su je stvorili (sačuvali?) domoroci, stanovnici sjeverne Indije? Prema vedskoj tradiciji veda (= znanje) je vječna. Ona postoji unutar vječnog tkanja svijesti i kao takva je nestvorena. No možemo se pitati kada je veda bila prvi puta spoznata i objavljena? I kada je započela tradicija recitacije Veda i vedske književnosti?
Teorija invazije Mnogi suvremeni stručnjaci smatraju da se mitovi ne mogu uzimati kao povijesni dokazi. Ipak u arheologiji postoji nekoliko poznatih slučajeva u kojima su se mitovi pokazali u cijelosti točni. Jedan je primjer Troja opisana u Homerovoj Ilijadi. Sve do 1871. stručnjaci su bili uvjereni daje Troja mitski grad i plod Homerove mašte. Tek je ne-arheolog Nijemac H.Schliemann otkrio Troju upravo na mjestu o kojem je govorio Homer. Schliemann jc također zaslužan za otkriće minojske civilizacije na Kreti za koju su arheolozi tvrdili daje nepovijesna i mitska. Sjetimo se riječi G. de Santillane koji kaže da se velika snaga mitova u ulozi prijenosnika određenih obavijesti sastoji u tome što su u stanju te obavijesti prenijeti neovisno o znanju pojedinih pripovjedača. Drugim riječima, sve dok se mit vjerno prepričava, prenosit će svaku poruku koja se skriva u njegov om ustrojstvu - čak ako je i ne razumiju oni koji je prepričavaju ni oni koji je slušaju.
Mnoge stvari treba rasvijetliti prije nego steknemo zbiljsku sliku izvo ra veda. Prvo tu je priča o rasi osvajača svijetle puti, arijevaca, koji su izvana napali Indiju i protjerali domoroce tamne kože, dravide, na jug. Prema toj teoriji invazija arijevca je nastupila, prema zapadnim znanstvenicima devetnaestog stoljeća, oko 1.500 g.pr.n.e. Ta hipoteza se održala do danas unatoč velikom broju znanstvenih dokaza, a arheolozi su pokazali da je potpuno neodrživa. Vrhunski arhe olozi na Harvardu, Oxfordu i drugim istaknutim sveučilištima u SAD i Europi sada se slažu da nije bilo invazije Indije koja je istisnula stanovništ vo riječnih dolina Sarasvati i Indu. Od 1990. pa nadalje, masa znanstvenih dokaza putem satelitske
fotografije, geoloških studija, arheoloških iskopina i drugih antropoloških nalaza diskreditirala je gornju hipotezu. Prof. Schaffer s Case Western sveučilišta tvrdi da 'postoje tragovi domorodačkog razvoja civilizacije Indije stare najmanje 8.000 godina. On predlaže da je do propasti vedske civilizacije u dolini Inda došlo zbog promjene okoline (najvažnija je prestanak tijeka rijeke Sarasvati), a ne zbog invazije. Schafer drži da se migracija stanovnika od Sarasvati prema Gangi, nakon što je Sarasvati prestala teći, odrazilo i u promjeni od Sarasvati temeljene književnosti Rigvede do Ganga temeljene književnosti Itihasa i Purana. On također tvrdi da teorija arijevske invazije odražava zastarjeli kolonijalni i euro-centrični stav. Antroplog Brian Hemphill od Vanderbilt sveučilišta proučavao je ljudske ostatke sjeverne Indije. On kategorički tvrdi da analize ne pokazu ju izmještaj stanovništva zbog invazije. Arheolog Mark Kenoyer, profesor antropologije na sveučilištu Wisconsin u Madisonu i upravitelj Harappu Archeological Research pro jekta, drži da teorija invazije nije podržana nikakvim arheološkim, lingvis tičkim ili književnim činjenicama. Arheološke činjenice naprosto ne podržavaju tezu izvanjske invazije. Kenoyer također tvrdi 'vjerojatno su rijeke sasušile i promijenile svoj tijek, mijenjajući trgovačke putove i potkopavajući gospodarstvo'. Kenoyer smatra da su pisma doline Indua nastale oko 3.300 g.pr.n.e. te su time star ije od najstarijih sumerskih pisanih bilježaka. Tako prof. Colin Renfrew, profesor arheologije na Cambridgu kaže: 'Ne vidim ništa u himnima Rigvede što bi ukazivalo da su ljudi koji govore vedskim jezikom (arijevci) osvojili to područje'. Ne postoji nikakav podatak u drevnoj vedskoj književnosti da je vedska civilizacija nastala izvan Indije. Ne postoji ni naznaka, u ogromnom korpusu te literature, o migraciji ili povijesti koja potječe izvan granica planina koje omeđuju sjevernu Indiju. Sve činjenice iz arheologije, antropologije i vedske književnosti ukazuju daje vedska civilizacija prirođena sjevernoj Indiji. A novi geološki podaci objašnjavaju nestanak civilizacije Indu i Sarasvati u smislu geoloških promjena, a ne izvanjske invazije.
Starost vedske civilizacije Druga netočnost koju je teško iskorijenit je da je vedska civilizacija nastala nedavno tj. između 1.000 i 1.200 g.pr.n.e. Međutim danas mnogi znanstvenici smatraju da su ti datumi smiješno kasni i da je vedska tradi cija, a to u ovom slučaju znači tradicija recitiranja Veda i vedske
književnosti, mnogo starija. Znanstvenici 19. stoljeća, primjerice Max Muller, smješta nastanak vedske tradicije u gore navedeno razdoblje. Ti datumi, kao i teorija ari jevske invazije, proizvod su predrasuda eurocentričnosti, oni su ukorijen jeni u religiozne, kulturne i etničke pretpostavke koje nisu utemeljene na znanstvenim činjenicama. Jedan od pokušaja određivanja starosti svemira učinio je James Ussher, nadbiskup Annagha u Irskoj (16/17 st.). Zbrajajući pokoljenja u Starom zavjetu i potom procjenjujući duljinu vladavine vladara poslije njih, izraču nao je da je svijet nastao jesenjeg dana 23. 10. 4004 g.pr.n.e. Suvremenik Usshcra, Johannes Kepler, znanstvenik koji je otkrio eliptično kretanje planeta oko sunca, nije se slagao s nadbiskupovom procjenom. Kepler je smatrao da se stvaranje dogodilo u proljeće te godine(!). Primjerice, Max Muller, jedan od mnogih kršćanskih misionara u Indiji čvrsto se držao Biblijske priče o kreaciji. Muller jc prihvatio datum kreaci je kako ga navodi Biblija, a to je 4.004 g.pr.n.e., a veliki potop u godini 1.500 pr.n.e. To gaje primoralo da prilagodi starost cijele vedske tradicije u vremenski okvir koji slijedi veliki potop, tj. nakon 1.500 g.pr.n.e. Postalo je uobičajeno da se u udžbenicima Zapada navedu ti datumi nastanka vedske tradicije i to je postalo opće vjerovanje. Međutim mnogi suvremeni znanstvenici smatraju da je vedska civi lizacija starija od opće prihvaćenog stajališta. Tako primjerice David Frawley i N.S.Rajaram u svojim djelima zastupaju zanimljivu i uvjerljivu teoriju o izvorima vedske civilizacije. Temeljeći svoju tvrdnju na činjeni cama iz antropologije, satelitskih snimaka, geologije, povijesne lingvistike i studiju književnosti oni su diskreditirali staru teoriju invazije arijevca i utvrdili daje Rigveda mnogo starija od onoga stoje Muller pretpostavljao. Jedna od važnih činjenica dolazi od satelitskih slika drevne rijeke, a danas sasušenog riječnog korita za kojeg se smatra da je korito rijeke Sarasvati. Ta velika rijeka opisana u Rigvedi kao 'moćna rijeka koja teče od planina do mora' već je davno nestala iz mapa suvremene Indije, sve dok satelitske slike nisu otkrile riječno korito rijeke koja je tekla od Himalaja prema zapadnom zaljevu Indijskog oceana, tekući gotovo usporedno i istočno od rijeke Ind. Satelitske slike kao i geološke studije otkrivaju daje u novijoj povijesti Sarasvati prestala biti cjelogodišnja rije ka i da je tekla samo povremeno, sezonski, nakon otapanja snijega u Himalajama, negdje oko 3.000 g.pr.n.e. A negdje oko 1.900 g.pr.n.e. rije ka Sarasvati je potpuno presušila. To je, vidjet ćemo, ključni znanstveni dokaz za utvrđivanje starosti Rigvede. Rijeka Sarasvati je dobivala vodu otapanjem Himalajskih ledenjaka, nakon povlačenja zadnjeg ledenog doba, negdje oko 8.000 g.pr.n.e. Kada
su otapajući ledenjaci prestali hraniti rijeku vodom, ona je postala sezons ka rijeka, možda podzemna i konačno je potpuno presušila. Neki znanstvenici smatraju da je promjena tijeka rijeke možda nastala zbog potresa. Taj je događaj ostavio mnoga naselja duž obala rijeke Sarasvati na suhom. Kako je rijeka presušila, poljodjelstvo i naselja se više nisu mogla održavati. Nakon tog vremena, naselja.su se prvo izmjestila na obale bliske rijeke Ind, a još kasnije zbog suša i poplava rijeke Ind oko 1.900 g.pr.n.e. stanovništvo je migriralo istočno prema ravnici rijeke Gange. Mahabharata, veliki ep klasičnog sanskrta opisuje Sarasvati kao sezon sku rijeku. Kako je Sarasvati presušila prije 1.900 g.pr.n.e., a kako je bila sezonska rijeka oko 3.000 g.pr.n.e. to je prema Rajaramu i Frawleyu Mahabharata nastala prije 3.000 g.pr.n.e. Dalje, Frawley i Rajaram zaključuju da je Rigveda sastavljena davno prije 3.000 g.pr.n.e. jer je Mahabharata mlađi dio vedske književnosti. Civilizacija Rigvede mora da je nastala davno prije no što je Sarasvati postala sezonska rijeka, a to je davno prije 3.000 g.pr.n.e. Ako se uzme da je vedska tradicija nastala najkasnije oko 6.500 g.pr.n.e. tada je ta civi lizacija starija od civilizacija Egipta, Harappa ili Mezopotamije. Nedavno je Frawley odredio astronomskim proračunima razdoblje Rigvede u najkasnije 6.500 g.pr.n.e. Datume koje navodi Frawley za vedsku civilizaciju su: *
6.500 - 3.100 g.pr.n.e. - pred Harappansko razdoblje, rana Rigveda
*
3.100 - 1.900 g.pr.n.e. - zrelo Harappansko, razdoblje četiriju Veda
*
1.900 - 1.000 g.pr.n.e. - kasnije Harappan razdoblje, kasnije vedsko i brahmansko razdoblje
Prof. Dinesh Agrawal iz Penn državnog sveučilišta na osnovi različitih izvora predlaže sljedeće datume: Razdoblje Rigvede: 7.000 - 4.000 g.pr.n.e. Kraj razdoblja Rigvede: 3.750 g.pr.n.e. Kraj razdoblja Ramayane i Mahabharate: 3.000 g.pr.n.e. Razvoj Sarasvati-Indu civilizacije: 2.200 - 1.900 g.pr.n.e. Razdoblje kaosa i migracija: 2.000 - 1.500 g.pr.n.e. Razdoblje evolucije hindu kulture: 1.400 - 250 g.pr.n.e. Da bismo razumjeli povijesno značenje vedske civilizacije i njezine književnosti treba poznavati vedsko shvaćanje povijesti i tijeka vremena.
Karma,
reinkarnacija
i
oslobođenje
-
/.
Knjiga
-
Pregled
učenja
Spiralni krugovi vremena Zadaća proučavanja povijesti je obrazovanje duha pomoću znanja prošlosti, radi osiguranja bolje sadašnjosti i budućnosti. Na taj način svaki naraštaj koristi dostignuća prošlosti i time napreduje prema većoj mudrosti života. Međutim, poznavanje kronološkog slijeda događaja nije ono što obrazuje ljude. Vedski povjesničari su se usmjerili na vrijednost povijes nih događaja, a ne kronologiju. Oni su zabilježili, tako da ih mogu čitati svi naraštaji, samo takve primjere koji pomažu integraciji i napretku ljud skog života. Jedan od takvih velikih povjesničara vedske civilizacije bio je Veda Vyasa. On nije pisao povijest nemjerljivog doba kao slijeda dana i godina. Izabrao je samo određene događaje i zapisao ih (u puranama i Mahabharali) na takav način da nadahnu i vode ljude svih doba na putu evolucije. Zbog toga se u indijskoj povijesti ne može način nikakav kro nološki slijed. Apsurdno je zabilježiti kronološki događaj samo da bi se slijedila povi jest dugih vremenskih razdoblja. Dapače, nemoguće je napisati povijest milijuna godina u kronološkom slijedu, od samog početka kreacije. Sati, dani, mjeseci, godine, stoljeća, tisućljeća mjera su vječnosti. Vedski povjesničari zasnivaju svoje poimanje vremena na vječnom bitku, to je osnovno polje vremena. Najbolja mjera vječnog vremena je nešto čiji je životni vijek najdugovječniji u relativnom polju kreacije. A to je, prema Vyasinom viđenju, Božanska majka, koja je odgovorna za sve što jest, što je bilo i što će biti u cijelom univerzumu. Vječnost apsolutnog bitka se shvaća u smislu bezbrojnih života Božanske majke, čiji jedan život obuh vaća tisuću života Gospodina Šive. Jedan život Gospodina Sive pokriva vrijeme od tisuću života Gospodina Višnua, a jedan životni vijek Gospodina Višnua obuhvaća tisuću života Brahme. Jedan život Brahme ima sto godina Brahme. Jedna godina Brahme ima 12 mjeseci Brahme, a svaki mjesec ima trideset dana Brahme. Jedan dan Brahme zove se kalpa. Jedna kalpa obuhvaća četrnaest života manua. Vrijeme jednog manua zove se manvanlara. Jedna manvantara ima sedamdeset i jednu ćaturvugu. Jedna caturyuga ima četiri yuge: sat, treta, dvapara i kali yugu. Četiri yuge imaju ukupno 12.000 božanskih godina. Jedna božanska god ina iznosi 360 ljudskih. Tako imamo: *
Krita yuga ima 4.800 božanskih godina ili 1.728.000 ljudskih godina.
*
Treta yuga ima 3.600 božanskih godina ili 1.296.000 ljudskih godina.
*
Dvapara yuga ima 2.400 božanskih ili 864.000 ljudskih godina
*
Kali yuga ima 1.200 božanskih godina ili 432.000 ljudskih godina ta - /
Uniian - Pre«l«d,uf.enia
Tisuću mahayuga (jedan dan Brahme) ima 4.320.000.000 ljudskih god ina.
INDIJA I ZAPAD
Prema vedskom računanju vremena kali yuga je započela smrću Kršne prije otprilike 5.000 godina. Koliko je milijardi godina postojao svijet! Čak ako pregled jedne godine ispuni samo jedan redak, kako bi se uopće mogla takva povijest i njezina pouka primijeniti na nečiji život? Zbog toga su povjesničari vedske civilizacije zanemarili kronološki slijed. Za samu svrhu povijesti to se smatralo nepraktično, nepotrebno i štetno. Sve to trebaju imati na umu suvremeni povjesničari koji pokazuju težnju da odbace kao nepovijest svaki niz događaja za koji ne postoji prav ilan kronološki slijed.
Novo svijetlo na 'kolijevku civilizacije' Udžbenici o izvorima civilizacije općenito tvrde, čak i danas, da je 'kolijevka civilizacije' bila u Mezopotamiji, između rijeke Tigris i Eufrat. Artefakti Mezopotamije su datirani do 4.500 g.pr.n.e., a civilizacije Egipta, Asirije i druge drevne civilizacije datiraju se sve do četvrtog milenija pr.n.e. Otkriće gradova kao što su Mehrgarh u dolini Indu, koji datiraju od 6.500 do 7.000 g.pr.n.e. stavlja civilizaciju doline Indu u mnogo ranije raz doblje. Kad je nastala Rigvedska tradicija ne može se odrediti, no u dolini Indu-Sarasvati postoje mnogo više drevnih gradova starijih od onih nađenih u srednje-istočnoj civilizaciji Mezopotamije.
Tijek struje znanosti i matematike od Indije prema Arabiji i Europi. Europski znanstvenici koji su postavili teoriju arijevske invazije te odredili starost vedske civilizacije neobjektivni su i neznanstveni. Rigveclu su spoznali domorodci Indije, vjerojatno mnogo ranije od trećeg milenija pr.n.e. Sada možemo razmatrati utjecaj vedske civilizacije na civilizacije Srednjeg Istoka, Egipta i Europe. Činjenice iz raznih izvora pokazuju da je utjecaj vedske civilizacije tekao prema zapadu sve do Europe (njezino širenje na Istok ovdje ne raz matramo). Kao što ćemo vidjeti znanost i matematika potječu iz Indije i stoljećima kasnije dolaze u Egipat i Grčku preko Perzije, Arabije i Mezopotamije, izravno i neizravno.
Vedski i Indijski utjecaji na civilizaciju Perzije i Grčke U svetom spisu drevne Perzije, Zend-Avesta, mogu se naći mnoga imena božanstava Rigvede. Arheološka iskapanja 1907 g. razotkrila su glinene tablice iz četrnaestog stoljeća pr.n.e. U tim se zapisima prizivaju imena četiri vedska božanstva - Indra, Mitra, Varuna i Nasatya - kod pot pisivanja ugovora između Hittita i Mitanija. U petom pjevanju Šri Šrimad Bhagavatam govori se o višim dimenzijama univerzuma. Spomenuti su 'prstenovi različitih oceana u vanjskom svemiru', a jedan od njih je od čistog alkohola. To je djelo zabilježeno prije više tisuća godina, a astronomi su tek nedavno u svemirskim dubinama otkrili golem oblak čiji je kemijski sastav čisti alkohol. Tragovi vedskih utjecaja na Grčku mogu se naći već 1.400 g.pr.n.e. Mnogi Grčki bogovi i božice slični su onima iz vedske civilizacije. Oba kralja bogova, Indra i Zeus, nazivaju se Gromovnici. Sarasvati i Atena, božice mudrosti imaju slične uloge. Predstavljaju mudrost i podržavaju umjetnost. Vedski Pušan i Grčki Dioniz su povezani s mladošću, kozama i vinom. Pušan se opisuje kao 'rođen od koze', Bachus je 'polukoza'. Deseta mandala Rigvede opisuje kako je mladi bog Pušan ukrao Indrino
stado i uveo ga natraške u planinsku pećinu te ga sakrio. Homerove himne iz devetog stoljeća pr.n.e. pripisuju to isto djelo mladom bogu Dionizu, koji je stavio lažna kopita, okrenuta naopačke, na noge krava i utjerao ih u planinsku pećinu, tako da ih bogovi nisu mogli naći.
'Arapski brojčani sustav'.
Katha upanišada iz vedske tradicije opisuje metaforom sebstvo koje je gospodar kočije, umje kočijaš, tijelo kočija, konji osjetila. 'Onaj koji nema spoznaje ...' kaže upanišada, 'njegova osjetila su izvan nadzora, kao što su bjesni konji za kočijaša.' Ista metafora se može naći u Platonovom Phaedru, koji rabi sliku kočije koja se kreće nebom i pada na zemlju kada sebstvo, upravitelj kočija, dozvoli konjima, koji predstavljaju osjetila i apetit, da pobjegnu nadzoru.
A.Einstein je rekao: 'Dugujemo mnogo Indijcima, oni su nas naučili brojati, bez čega se ne bi moglo izvršiti ni jedno vrijedno znanstveno otkriće'.
Drevno vedsko izvođenje žrtvenih obreda se također odražava u reli gioznim praksama Grčke i Izraela. U Odiseji, Odisej žrtvuje bika bogovi ma, a u Izraelu, u Starom zavjetu, postoji mnogo opisa žrtvovanja životin ja u vaUu za bogove. Fragmenti Empedoklove knjige Pročišćavanje daju istu definiciju zdravlja koju izražava djelo Ćaraka Samhita iz vedske tradicije dvije tisuće godina ranije. Heraklit definira 'zdravlje' kao ravnotežu osnovnih elemenata (zemlje, zraka, vatre i vode) u svim dijelovima tijela, tako da svaki dio ima odgovarajući dio. A Platonov Timeus definira zdravlje na isti način. Drevne legende Grčke govore o putovanjima ranih predsokrata u Indiju. Za Thaiesa, Pitagoru, Empedokla, Demokrita i Platona kaže se da su učinili isti put. Jesu li oni putovali ili ne možemo sa sigurnošću utvrdi ti, ali nije nezamislivo jer su tada postojale dobre trgovačke veze između Indije i Grčke duž Puta svile, pod zaštitom perzijskih kraljeva, kao i putem luka u Crvenom moru koje su povezivale Grčku s Indijom u uspješnoj trgovini začina. Platon piše o 'dobroj riječi' (maniri) koju je liječnik iz Trakije dao Sokratu da stekne samospoznaju i da postane besmrtan. Plotin je u trećem stoljeću pošao od Aleksandrije (grad poznat po ezoterijskom znanju) prema Indiji da bi stekao iskustveno znanje o transcen dentalnom. Ekspedicija nije završena, Plotin nije nikada stigao u Indiju. Ali ono stoje važno je daje Plotin vjerovao da postoji mjesto gdje se može naučiti više o transcendentalnom jedinstvu bitka.
Drevna Indija: svjetionik znanstvenih i matematičkih otkrića Indija je ostala svjetionik za napredak civilizacije dugo nakon klasičnog vedskog razdoblja. Naš suvremeni sustav brojeva temeljen na nuli prvo je razvijen u Indiji. On je preko Arapa prenesen na Zapad pa je nazvan
Medu Arapima matematika se nazivala indijska umjetnost', a brojevi 'indijski brojevi'. Arapski su znanstvenici znali da je matematika došla iz Indije, a ne obratno.
Matematičku vrijednost 'pi' prvi je puta izračunao Budhayana u Indiji u otprilike osmom stoljeću pr.n.e. Budhayana je također prvi uveo matem atički način izračunavanja hipotenuze u pravokutnom trokutu, dva stoljeća prije Pitagore u Grčkoj. U djelu Sulba sutre opisuje se doslovce: 'Kvadrat dijagonale pravokutnika iznosi zbroju kvadrata vodoravne i okomite strane (trokuta) 1 , (a 2 + b2 = c2) U Indiji su postojala prva velika sveučilišta i trgovačke škole u Takshili u sjeveroistočnoj Indiji oko 700 g.pr.n.e. Sveučilište je imalo oko 1.000 studenata iz svih krajeva poznatog svijeta koji su studirali 60 predmeta. Sveučilište Nalanda, utemeljeno u četvrtom stoljeću pr.n.e. je bilo glavno središte učenja antičkog svijeta. Indijski je astronom i matematičar Bhaskaracharya u petom stoljeću pr.n.e. (možda i ranije) izračunao vrijeme potrebno da se Zemlja okrene oko sunca na devet decimalnih mjesta (365,258756484 - brojka koja je neznatno veća od danas izračunate). Algebra, trigonometrija, integralni i diferencijalni račun su se prvo primjenjivali u drevnoj Indiji. Aryabhata stariji (476 - 550 g.) dao je pregled matematike koji pokriva astronomiju, sfernu trigonometriju, aritmetiku, algebru i plošnu trigonometriju. Također je zabilježio formule za izračunavanje površine trokuta i kruga. Njegovo glavno djelo Aryahhatiya sadrži mnoge formule, sinusne tablice itd. Veličina 'pi'je prema njemu okruglo 3,1416. Njegovo najveće ostvarenje je vjerojatno otkriće 'nule'. Aryabhata je također napisao tekst o astronomiji Siddhanta (121 sutra) u kojoj govori o prividnoj rotaciji neba zbog rotacije Zemlje oko svoje osi. On navodi radije planetarnih putanja u odnosu na radijus okretanja zeml je oko sunca. Vjeruje da mjesec i planete odražavaju sunčevu svjetlost i tvrdi da su orbite planeta elipse. To je bilo tisuću godina prije nego što su Kopernik i Kepler došli do istog otkrića u Europi. On je također pravilno objasnio uzroke zamračenja sunca i mjeseca i izračunao trajanje godine na 365 dana, 6 sati, 12 minuta i 30 sekundi. To je nešto više od današnjeg mjerenja. U Indiji je umjetnost navigacije otkrivena prije 6.000 godina. Prvi poznati kanali, rezervoari i brane su također izgrađeni u Indiji. Ayurveda, najraniji poznati sustav medicine i kirurgije razvijen je
tijekom vedskog razdoblja u Indiji. Sushruta, otac kirurgije, razvio je kirurške postupke uključujući carski rez, uklanjanje katarakta, učvršćenje fraktura, uklanjanje kamenca iz mokraćnog sustava pa čak plastičnu i kirurgiju mozga. On spominje više od 125 kirurških instrumenata. U operacijama primjenjivala se i anestezija. Iz vedskih vremena potiču detaljni tekstovi o anatomiji, fiziologiji, etiologiji, embriologiji, probavi, metabolizmu, genetici i imunologiji. Negdje oko 444 g.pr.n.e. Empedoklo uvodi u Grčku medicinski sustav temeljen na drevnom ajurvedskom sustavu Indije. Empedoklova knjiga Pročišćavanje daje, kao što smo vidjeli, istu definiciju zdravlja kao i Charaka Samhila. No indijski najveći dar svjetskoj civilizaciji je otkriće čiste svijesti i kartografija ustrojstva čistog znanja. Sva druga ostvarenja proizlaze iz tog velikog buđenja znanja koje je nastupilo u drevna vedska vremena.
ZAKLJUČAK
Kada je započela urbana civilizacija u Indiji? Najsigurniji je odgovor da ne znamo. No važno je da je vedska tradicija vjerojatno započela mnogo ranije od pisanog jezika te građenja gradova i naselja od opeka. Pojava pisanog jezika i gradnja gradova možda se pojavila nakon zalaza usmene vedske tradicije. Što više, postoje podatci o dugom razdoblju ljudske dje latnosti u Indiji, mnogo ranije od najranijih pojava gradova u dolini InduSarasvati, nastalih oko 7.000 g.pr.n.e. Arheološki nalazi pokazuju da su 40.000 g.pr.n.e., tijekom posljednjeg ledenog doba, u središnjoj Indiji živjele skupine lovaca u oslikanima kamenim skloništima. Već prije 100.000 g.pr.n.e. postojali su ljudi s moz gom veličine čovjeka iz XX. stoljeća, a Homo sapiensi su lutali Afrikom i Azijom već 300.000 g.pr.n.e. Također postoje nalazi o uporabi vatre 360.000 g.pr.n.e. Hominidi su lutali Punjab područjem sjeverne Indije već 470.000 g.pr.n.e. Nađene su kamene sjekire i drugo primitivno oruđe u sjevernoj Indiji koji datiraju iz 500.000 g.pr.n.e. Drugi kameni artefakti nađeni u Indiji stari su 2.000.000. Ostaci roda Homo nađeni u Africi stari SU između dva i pol do tri milijuna godina. Sada nema dovoljno činjenica da bismo odredili starost vedske tradici je, no možemo se osmjeliti i reći daje mnogo starija nego što se općenito smatra. Rig\>edska civilizacija sigurno datira iz razdoblja između 3.000 i 6.000 g.pr.n.e. No njezini izvori su možda stari desetke tisuća godina, pa čak i više. Kako je to bila usmena tradicija, nije ostavila nikakve čvrste tragove. Sigurno je da je priča o invaziji Arijevaca i datumi koje je postavio Muller i drugi znanstvenici devetnaestog stoljeća, razmatranje koja je u službi nacionalizma, religije i rasizma, nema znanstvene podloge. Vedsko nasljeđe Indije bilo je potpuno krivo interpretirano, krivo shvaćeno, krivo procijenjeno i znatno podcijenjeno. Svjetlo vedskog znan ja blistalo je u vedskoj Indiji znatno prije nego što se je proširilo prema Iranu, srednjem i bliskom Istoku do Europe. Kako ne znamo starost najranijih stihova Rigvede, moramo odustati od određenog datiranja, no možemo pretpostaviti da su mnogo stariji nego što su europski znanstvenici ranije smatrah. Drevna vedska tradicija je nasta la u Indiji, vjerojatno obuhvaćala civilizacije doline Indu i Sarasvati pa sve do Himalaja u trajanju od možda desetaka tisuća godina. Prema danas dostupnim činjenicama izgleda da je civilizacija Rigvede nastala u sjevernoj Indiji, sigurno prije 1.900 g.pr.n.e., a vjerojatno prije
3.000 g.pr.n.e. Neke činjenice ukazuju daje nastala i prije 6.000 g.pr.n.e. Predavana je od oca na sina u neprekinutoj tradiciji pandita koji su reciti rali vedske stihove, a još i danas je u Indiji recitiraju vedski panditi. Zamislimo kako bi bilo kada bi danas u Grčkoj našli barde koji pjevaju Ilijadu i Odiseju prema usmenoj tradiciji naslijeđenoj od Homerovih vre mena! Pa ipak je vedska tradicija u doba Homera bila isto toliko stara, možda i starija, kao što je to Homer danas za nas. Himne Veda i vedske književnosti prenose se od oca na sina, nepromjenjene i uobičajeno je da brahmana zna naizust 100.000 stihova. Usmena tradicija ima veću snagu i točnije se prenosi od pismene. Pisanje je znak sla bosti i degeneracije sposobnosti ljudskog duha. Kaže se daje pisanje 'izmis lio' veliki povjesničar vedske civilizacije Maharishi Veda Vyasa. Kad je primjetio znakove slabosti čovječanstva, sakupio je i zapisao, prije pet tisuća godina, znanje vedske civilizacije, na sve tri razine: šruti, smrti i purane/itihase.
Vedska civilizacija, mnogo starija od Grčke, širila se iz Indije prema Europi, preko Anatolije, Trakije i Grčke i dalje prema zapadnoj Europi. Činjenice ukazuju da je vedska tradicija ušla u Europu prije četrnaestog stoljeća pr.n.e. Rigvedska tradicija i njezina književnost je postojala dugo prije od najranijih civilizacija Mezopotamije, Sumerije i Egipta i te civilizacije vjerojatno duguju svoje postojanje civilizaciji vedske Indije. Starost tih civilizacija procjenjuje se prema tradicijskoj arheologiji na više od 5.500 g. (Kako neka nedavna istraživanja pokazuju đa su tri glavne piramide nastale mnogo ranije, oko 12.500 g.pr.n.e. to se i starost vedske civilizaci je pomiče u vremenu.) Važno je znati da je izvor vedske tradicije još uvijek sakriven velom vremena, ali je sigurno mnogo, mnogo stariji od onoga što određuju Mullcr i drugi njemu srodni znanstvenici. Današnja saznanja nam omogućuju da predstavimo sljedeću kronologiju: *
Rano Rigvedsko razdoblje - prije 7.000 pa sve do otprilike 3.000 g.pr.n.e.
*
Zrela Harappa civilizacija - 2.600 - 1.900 g.pr.n.e.
*
Kasno vedsko i brahmansko razdoblje - 1.900 - 1.000 g.pr.n.e.
*
Sankarin preporod - 500 g.pr.n.e.
Rigveda veliča rijeku Indu u često ponavljanom refrenu: 'Teci Indu za Indru' - a to je metafora za tijek ograničene svijesti prema neograničenoj svijesti. Cijela je tradicija nastala i održavana zbog predaje iskustva probuđene svijesti ili prosvjetljenja. Refren 'Teci Indu za Indru' se također
odnosi na civilizaciju Indu koja je postojala duž obala rijeke Indu od 6.500 g.pr.n.e. To buđenje svijesti je kolijevka vedske civilizacije vedske Indije - mnogo ranije od buđenja civilizacije u Europi. Vedska tradicija daje mnogo dublje značenje riječi 'tradicija'. Ništa na Zapadu se ne približava tom pojmu. Tisućama godina, u neprekinutom nizu, evala je vedska tradicija i bogatila se u pojedinostima. Svako sljedeće pokoljenje je gradilo na dostignućima prethodnog, kumulirajući sustavno znanje o ustrojstvo čiste svijesti. Razvijene su tehnike za prosvjetljenje koje su sa svoje strane podržavale tradiciju, davale joj čvrstoću i stabilnost putem iskustva čiste svijesti. Vedska tradicija je usredotočena oko iskustva čiste svijesti i opisa njez ina ustrojstva. Veda i vedska književnost daje prikaz ustrojstva vječne svi jesti. Ta monumentalna djela daju potpuno znanje o ustrojstvu čistog znan ja koje postoji unutar svačijeg sebstva. 'Znanje je ustrojeno u svijesti', iz te spoznaje ustrojstva Veda i vedske književnosti rođena je vedska civi lizacija. Na Zapadu nije postojala trajna tema prosvjetljenja koja bi se mogla usporediti s vedskom tradicijom. Nije postojala neprekidna tradicija znan ja temeljena na iskustvu čistoj svijesti. Rana povijest civilizacije zapadne Europe, uključujući sjaj drevne Grčke, su tek iskre, sigurno blistave, ali nastale od velikog vatre znanja drevne vedske Indije.
DUHOVNO NASLJEĐE INDIJE karma, reinkarnacija i oslobođenje
Nauk karme i s tim povezani pojmovi središnji su pojmovi hinduizma, budizma, sikhizma, dainizma i drugih prosvjetiteljskih struja. On pred stavlja univerzalni zakon prema kojem je život nekog čovjeka posljedica njegovih djelovanja u prošlim životima, a njegovo djelovanje u sadašnjem životu stvara uzroke za oblik sljedećeg života. Oslobođenje je najviši i kra jnji cilj indijskog mišljenja, ali na tom putu dolazi do bezbrojnih ponavl janja i popravaka, kao i povremenih dubokih padova i vraćanja u hijer arhiji životnih oblika. Oslobođenje nije puko uzdizanje u hijerarhiji već izlazak, potpuno oslobođenje iz ciklusa života i smrti, iz samsare. Izlazak je moguć na bilo kojem stupnju razvoja jer zahtijeva tek transcendiranje. Sposobnost izlaska iz samsare i neutraliziranje karme se često povezuje s ljudskim postojanjem. Većina drugih oblika života se smatraju prolaznim stanicama ili kao mjesta odrađivanja kanne i ne dozvoljavaju inicijativu koja vodi oslobođenju (mokša) od samsare. Tako se, primjerice i bića na višem stupnju razvoja moraju inkarnirati kao ljudi da bi se oslobodili. Općenito možemo reći da zamisao kanne, reinkarnacije i oslobođenja spaja zamisao uzročnosti i kontinuiteta sa postulatom uravnotežavajuće pravičnosti. Taj bi nauk trebao voditi do načina življenja koji se sam reg ulira i ne potrebuje posebnu božansku intervenciju. Pozitivna i negativna djela ne ostaju bez posljedica, već im slijedi nagrada i kazna, tj. pozitivna i negativna iskustva, način života i oblik postojanja. Kanna stečena u tekućem životu određuje vrstu života (ljudski ili neljudski život), vrstu iskustva u tom životu i trajanje tog života. U Vedama i vedskoj književnosti nalazimo različita objašnjenja što se zbiva s umrlim. Govori se o tome da se umrli može vratiti na zemlju u tijelu životinja, ptica i zmija. Zatim da se može vratiti kao vlastiti potomak ili rođak. U nekim tekstovima se govori da dijelovi čovjeka kao što su oči, udovi itd. kod smrti odlaze u različite dijelove svemira, tj. u sunce, vjetar, biljke itd. A katkada se kaže (Rigveda IX. 113) da uopće nema života nakon smrti, daje smrt konačno uništenje osobnosti čovjeka. Ovakvi stavovi zastupljeni U Vedama i vedskoj književnosti samo su prividno suprotstavljeni. Univerzum je beskrajan, pa su i mogućnosti beskonačne. Za različite ljude, na raznim stupnjevima evolucije svijesti, postoje različiti putovi i sudbine nakon smrti; pa čak i mogućnost da nema nastavka života za nekoga koji je, primjerice, potpuno poistovjećen sa sadašnjim postojanjem.
Tako je u vedskoj karmi (yagye) cilj ponovno rođenje u ljudskom tijelu ili povoljan položaj na nebu i si. Ono što pri tom zabrinjava naručitelja yagye }e da u onostranom postoji mogućnost da smrt ponovno nadvladava učinke vedske karme, ona ne može osigurati trajnost boravka u nebeskom svijetu. Ponovna smrt u onostranom {punarmrlyu), međutim ne predstavl ja krajnje uništenje već daje mogućnost povratka {piinaravrtti) u ovaj zemaljski život. Umiranje je stoga ciklički događaj zaokružen Dvostranim i onostranim životom. Za prevladavanje cikličkog umiranja služi učenje o pet ognjeva (pancaagnividya) (vidi kasnije priču o Naćiketi i Yami - Katha upanišada). U Indiji pored zamisli koju izlažu Vede i vedska književnost postoje i brojna druga gledišta koja odgovaraju na pitanja koja nas ovdje zanimaju na drugačiji način, način koji predstavlja sumnju ili potpuno odbacivanje vedske tradicije. Nalazimo materijaliste koji potpuno odbacuju nauk kanne, reinkarnacije i oslobođenja, skeptike koji taj nauk promatraju sum njičavo. A ima i krajnjih stavova fatalista (ađivikas) koji smatraju da je sudbina pojedinaca kao i svijeta unaprijed određena i da nema (nove?) karme koju pojedinac stvara. Dva takva pokreta utemeljena oko 600 g.pr.n.e. postoje i danas: budizam i đainizam. Iako je budizam postao svjetska religija ipak je uglavnom nestao iz Indije. Đainizam je i dalje prisutan iako je brojčano minoran. Računa se da u Indiji ima oko četiri milijuna đaina koji, međutim zbog svoje kompaktnosti i uvjerenja, vrše snažan utjecaj na religiozan, gospodarski i politički život Indije.
Jedinstvena zadaća Veda i vedske književnosti jest probuditi, donijeti budnost i održati budnost. Tko je skinuo sve vrste pospanosti, taj ne spava više ni u svojim osjetilima, ni u strastima, ni u razumu, ni u željama, ni u svom ograničenom egu. Heraklit kaže da pospani imaju svoje posebne svjetove, a budni imaju jedan jedini zajednički svijet. To je sebstvo. Stoje netko pospaniji i uton uo u omamljenost to je odvojeniji, osamljeniji, osobniji; svaki takav živi u svom svijetu.
VEDE
Vede (četiri knjige: Rg, Sama, Yađur i Atharvaveda) ne bave se poseb no sa smrću i ponovnim rođenjem. Tema kojom se bavi Veda odnosi se na druga područja znanja. Objave koje predočuju Vede pisane su za najviše stanje svijesti, stanje jedinstva (yoga), stanje oslobođenja gdje prestaje utjecaj karme, a automatizam reinkarnacije prestaje djelovati. Oslobođeni slijedi vječne zakone prirode, on živi u skladu s naravnim zakonom - rta, izvorom pojedinačnih prirodnih zakona. Ipak, nekako usput, Vede spominju daje prvi umrli Yama, on je otkrio i ušao u drugi svijet da zagospodari njime. Yama postaje gospodarom svi jeta mrtvih. Kada netko umre ulazi u carstvo Yame. Odbacivanjem tijela duša poprima sjajan oblik (tanahno tijelo) i odlazi u prebivalište bogova gdje Yama i pitri (preci) vječno žive. Na tom se mjestu odlučuje njegova daljnja sudbina. U drugim spisima (purane i Mahabharata) više se obrađuje uloga Yame kao nemilosrdnog, ali pravednog suca mrtvih. U Vedama se ne govori o karmi već o prirođenom zakonu života - rta koju slijedi vedski mudrac, rši. Rtu ili naravni zakon, nadgleda i njome upravlja Varuna. U Vedama se ne predstavlja zakon akcije i reakcije (karma), a ponovno se rađanje smatra ne kao plod dobrih i loših djela već više kao neki prirodni događaj, prirodni ciklus poput dana i noći, izmjene godišnjih doba i slično. Tek se upanišade bave dubljim pitanjima i objašn javaju karmičke povezanosti s vrstom rođenja. Pancaagnividya, vedsko učenje o pet ognjeva (panća - pet, agni - oganj) opisuje kako besmrtni dio čovjeka nakon smrti tijela i njegovog spaljivan ja odlazi na nebo kao Vjera u svjetlom obliku i tada ga bogovi pet puta u slijedu žrtvuju u ognjevima prostora, zraka, zemlje, muškarca i žene da bi poprimio novi život na zemlji. Pri tome od Vjere postaje Soma, od Some Kiša, od Kiše Hrana, od Hrane Sperma, a iz Sperme nastaje Embrio. Spaljivanje mrtvog.tijela žrtva je bogovima, mrtvi se nudi bogovima i onostranom svijetu kao žrtveni dar. S druge strane bogovi šalju ponovno umrlog kao žrtven dar na zemlju. Na svom putu u zemaljski život povrat nik valja proći pet stanica ili preobrazbi koji su također žrtveni darovi. Na to se učenje nado vezuje nauk o dva puta: putu bogova (devayana) koji vodi oslobođenju i putu predaka (pitriyana) kojim se umrli vraća na zemlju. Štovanjem bogova dolazi se na nebo u područje Mjesečevog svi jeta, a iskvarene duše ne mogu postići nebo. One odlaze u pakao, padaju u mrak i na kraju se raspršuju i nestaju. Zaslužne duše mrtvih se nalaze na nebu i tamo vode život sličan našem. Radosti neba su radosti Zemlje, samo
usavršene i pojačane. Ponovno rođenje na zemlji smatra se blagoslovom, a ne kao zlo koje trebai zbjeći. Uz pomoć yagya, diva (duša) kreće putem predaka i vraća se na razinu Bhur loke (zemlje). Oni koji rade yagye (vedsku karmu) mogu steći sreću, dug život pa čak i_besmrtiiost te posebno povoljno rođenje. Čovjek se rada u svijetu koji je sam stvorio. ] No istinski ideal je osloboditi se samsare (vječnog ciklusa rađanja i umiranja). Znalac veda oslobađa se ponovnog rođenja, ide putem bogova (devayana) u više svjetove i na kraju postaje jedno s brahmanom. Bogovi imaju neku vrstu besmrtnosti, jako dug život u trajanju od jedne kalpe, uživaju u sreći, a hrane se dobrim djelima i prinosima obožavatel ja-
UPANIŠADE
Upanišade na nekim mjestima obrađuju život nakon smili. Oni koji postigli pravilno znanje i slijedili svoju dharmu idu putem bogova (devayana), rađaju se ponovno na nebu i žive vječno (jako dugo) sve do konačnog oslobođenja, dok se ostali stalno ponovno rađaju jer su stalni plijen smrti (pitriyana - put predaka). Pri tom se najviše stanje besmrtnos ti smatra sjedinjenje s brahmanom - oslobođenje. Neoslobođena duša Prema tibetanskom budizmu duša se može utjeloviti u jednom od šest područ ja ovisno o njezinom stanju svijesti i dobroj i lošoj karmi. Svako od njih pred stavlja jedan od^ šest negativnih osjećaja: ponos, ljubomora, želja, neznanje, pohlepa i ljutnja. Puno dobre kanne vodi u Božansko područje, manje dobre u Područje ljubomornih bogova itd., a svako od tih područja ima svoje podrazine. U PODRUČJE PONOSNIH BOGOVA (devaloka) ulaze ponosni, ljubazni i suosjećajni. Tu vlada iskustvo radosti i beskrajnog uživanja, bez patnje i nes reće. Postoje različite razine božanskog statusa. Prvo je područje želje jer je duh još uvijek podvrgnut željama i vezivanju. Onkraj područja želja je područje suptilnih oblika, sa sedamnaest božanskih razina. Na kraju je područje bez oblika (transcendentalno). U PODRUČJE LJUBOMORNIH BOGOVA (asuraloka) ulaze ljubomorni i zavidni. To je sretno stanje s mnogim mogućnostima za uživanje i djelovan je, no zbog ljubomore, borbe i svađe su stalno nazočne. U LJUDSKO PODRUČJE (manoloka) ulaze koji imaju neispunjene želje. Patnja i sreća su uravnoteženi. Ljudi su praktično jedina bića koja imaju mogućnost i uvjete za duhovni napredak. No biti čovjek ne jamči duhovni napredak. Ljudska razina ima različite vrste patnje, a glavne su rođenje, bolest, starenje i smrt.
(diva) podvrgnuta je zakonu rođenja i smrti te mora ispuniti svoju zadatak životom na razini zemlje. Život na zemlji je samo zbog jednog cilja samospoznaje, oslobođenja, prosvjetljenja. Vrsta rođenja ovisi od prirode karme. Oni čije je djelovanje bilo dobro, životno podržavajuće, brzo će postići dobro rođenje kao tri prve kaste: brahmane (intelektualce), ksatriye (zaštitnike) i vaiSye (građanstvo). Ali oni čije ponašanje je bilo iskvareno, životno štetno, brzo će postići loše rođenje kao šudra, rođenje u nižim životnim oblicima i si. Postoje dvije staze kojima putuje diva nakon smrti grubog tijela da bi se očistila od karme. Jedan se naziva devayana ili arćimarga - put svjet losti, a drugi pitryana ili dhumamarga - put tame. Prvi vodi kroz razne svjetove do svijeta Brahme ili Satya loke i odatle nema potrebe za povratkom. Taj postepen uspon naziva se i kramamukli (postupno oslobođenje). Put predaka ili pitiyana vodi u Candra loku, svi jet Mjeseca, a zatim, nakon što je potrošena dobra karma, vraća se u ovaj svijet (Bhur loka). Spominje se i treće stanište (trliyam sthanam) koji vodi u tužne svjetove zavijene u tamu. To je put 'malih stvorenja' (vidi kasnije) u kojem vlada zakon 'rodi se i umri'. To se stanje opisuje kao oblik posto janja nižih i kratkoživućih bića, većinom insekata. Taj je put za one koji ne idu putem otaca ni bogova, između ostalog i zbog toga jer nisu žrtvo vali ili nisu žrtvovani (spaljeni) u ognju. Oslobođeni čovjek ne ide nikuda jer gdje god bio on je u brahmanu, a brahman je sveprisutan. Njegove prane (životni dahovi) ne idu nikuda. On je brahman. Atman je brahman. Za život u skladu s naravnim zakonom (dharma) koji vodi oslobođen ju i ispunjujućim životom na ovoj zemlji spisi daju dva naputka: vježba meditacije koja transcendira materijalnu prirodu (n is tray gunyo arđuna budi bez tri guna Arđuna; Bhagavad gita II. 45) i pridržavanja prirodnih zakona koji su izneseni u dharma šastrama (primjerice Manuov zakonik).
U ŽIVOTINJSKO PODRUČJE NEZNANJA (tiryaloka) ulaze glupi, niske inteligencije. Tu doživljavaju različite vrste patnje. Bivaju pojedeni živi i iskorištavani, međusobno se bore itd. Gotovo je nemoguće voljeti i duhovno se razvijati. U PODRUČJE GLADNIH DUHOVA (pretaloka) ulaze pohlepni. Tu nika da ne dobivaju ono što žele, a ne mogu uživati u hrani ni u piću za čim oča jno žude. Imaju ogromne trbuhe i sitna usta. Pate od žeđi, gladi i nemogućnosti ispunjavanja želja. U PAKLENO PODRUČJE (naraloka) rađaju se oni koji su bjesni i mrze. Njih stalno muče vrućinom i hladnoćom i drugim krajnostima, te ih ponovno i ponovno ubijaju. Zbog neprekidne patnje nemoguće je posvetiti se duhovnom rastu.
•
Kanua,
reinkarnacija
i
oslobođenje
-
1.
Knjigu
-
Pregled
učenju
HINDUIZAM
Hinduizam je populističko vjerovanje i poziva se na vedsku tradiciju, na Vede i vedsku književnost koje smatra objavom. Ortodoksni (astika) Indijac potpuno slijedi učenje veda, a heterodoksni (naslika) ga negira i odbacuje. Heterodoksni su u prvom redu budisti, đainisti i materijalisti. Materijalisti odbacuju bilo kakav život nakon smrti, pa prema tome i karmu, reinkarnaciju i moguće oslobođenje. Međutim, bez tih se pojmova učenje budista i đainista ne može zamisliti. U hinduizmu su ti pojmovi jasno i sustavno obrađeni. Diva mora proći kroz različite oblike postojanja ovisno o prirodi i inten zitetu svoje karme. U indijskoj misli postoje četiri oblika postojanja: božansko (deve), ljudsko (manusya), životinjsko (tiryak) i kao stanovnik pakla (naraka). Neki dodaju i peti i šesti oblik postojanja. Peti je oblik u obliku duhova (preta) koji lutaju tražeći neki oblik postojanja, a šesti je demonski oblik (asure). Prema hinduističkom svjetonazoru svaka diva (- duša, ono što oživlja va tijelo) prolazi veliki broj utjelovljenja koja su uvjetovana dojmovima (samskara) iskustava iz tekućeg života. Sve što činimo (karma) ima neizb ježne posljedice u sljedećem životu. Pretpostavlja se dvostruki aksiom (1) karma se mora odraditi i (2) iskustva u životu posljedice su karme. Duša je odgovorna za sebe samu i u skladu sa svojim djelovanjima izabire odgovarajući oblik. Odlaskom duše iz tijela nestaje inteligencija koja organizira i upravlja organizmom, nestaje vodeća inteligencija te se materija raspada. Duša nakon smrti grubog tijela (sthida šarira) luta u sup tilnom tijelu (linga šarira ili sukšma šarira). To suptilno tijelo, koje je nositelj karme, traje jednu kalpu (12 sati života Brahme). Područje ponovnog rođenja u kojem luta suptilno tijelo prostire se (prema Samkhya kariki) od Brahme do busena trave, to znači od različitih božanskih oblika preko ljudskih pa do insekata i biljaka (i minerala). Hinduistička kozmologija govori da se duša u ciklusu samsare kreće kroz tri svijeta (loka). Najniže područje je područje pročišćavanja gdje duša proživljava svoje neispunjenje želje, čisti se i kažnjava za počinjenja zla djela na zemlji. Srednje područje je svijet (ove) zemlje. Ovdje duša ima mogućnost da se oslobodi vezanosti i ropstva. Najviša razina je nebeska gdje duša biva nagrađena za svoja dobra djela na zemlji. Duša putuje tim truna svjetovima, za života grubog tijela zadržava se na zemlji, a u suptil nom tijelu u nižem ili višem svijetu.
Sve u univerzumu je podložno zakonu reinkarnacije i mijenja svoj oblik postojanja: bogovi, ljudi, životinje, biljke i minerali. Kada tijelo umre, duša se seli u drugo odgovarajuće tijelo koje ne mora biti ljudsko, ovisno 0 tome što je postigla i činila u prošlom živom. Duša ulazi u maternicu majke preko očevog sjemena. Suptilno tijelo, vozilo duše, nosi sa sobom karmičke dojmove koji kod začeća utječu na genetsko nasljeđe te tako odražava karmu u grubom tijelu. Neutjelotvorena duša posjeduje višu inteligenciju i percepciju te izabire, prema svom stanju svijesti, odgovarajuće tijelo, roditelje, okolinu 1 vrijeme za najpovoljniji napredak. Sustav razlika među ljudima koje određuju kaste, nekada je omogućivao je duši lak izbor. Kako u suvre menom svijetu vlada zbrka, odabir najpovoljnijeg rođenja, za određeno stanje svijesti, postao je gotovo nemoguć. Zbog toga se često događa daje kasnije nezadovoljna tijelom, roditeljima, vremenom, mjestom i okolnos tima. Šri Aurobindo kaže daje udobno vjerovati da će dobri biti nagrađeni, a zli patiti u sljedećem životu. Zamisao o zagrobnom životu i ponovnom rođen ju kao polju kazne i nagrade potrebna je u nižim stupnjevima razvoja. No nakon određenog stupnja razvoja ta zamisao više ne zadovoljava. Prema Šri Aurobindu besmrtnost se može razmatrati na tri razine: na psi hičkoj, duhovnoj i materijalnoj. Duh je u svom transcendentalnom vidu brahman, u svom univerzalnom vidu je Išvara, a u pojedinačnom vidu je đivatma. Duh je u sva ta tri vida besmrtan i to je duhovna besmrtnost. Postoji i psihička komponenta koja se nastavlja nakon smrti i postupno vodi čovjeka putem duhovnog razvoja. Taj psihički bitak je najviši predstavnik đivatme u čovjeku. Nastavljanje tog psihičkog bitka kroz rođenja i smrti psihička je besmrtnost. Vječnost duha poprima oblik besmrtnog postojanja u dugom slijedu rođenja i smrti. Ta božanska iskra vodi pojedinca prema spoznaji transcendentalnog sebstva koji je vječan dio božanskog bitka. Tjelesnu besmrtnost moguće je ostvariti tek nakon samospoznaje. Tijelo po sebi ima taj potencijal, a treba ga samo probuditi. To besmrtno tijelo način jeno je od svjetlosti. Veda Vyasa, komentator Patanjđalijevih Yoga sutra, kaže da u pravilu karma nakupljena u jednom životu određuje kakvoću sljedećeg života (vidi kasnije). Međutim to gledište klasične yoge ne prevladava u hin duizmu. Ovdje se prihvaća mogućnost da djelovanje (karma) u jednom životu može prouzročiti više reinkarnacija. Često rabljeni primjer je 'smrt ni grijeh' (mahapalaka) primjerice ubojstvo brahmana (ili prosvijetljenog) ili zavođenje žene duhovnog učitelja. Da bi se iskupila, ta diva treba proći kroz brojne ponižavajuće reinkarnacije ispunjene patnjom i boli. Područje putovanja dive, polje ponovnog rođenja i karmičke posljedice
označuju se riječju samsara (lutanje, prolaženje). Opseg mogućnosti ponovnog rođenja se prostire od razine bogova pa sve do biljaka (i miner ala), a to obuhvaća, prema hinduističkoj misli, 8.400.000 vrsta živih bića. Ljudskih i sličnih tijela ima oko 400.000. Naprednije i bolje tijelo stječe se ovisno o zrelosti (čistoći) duše, o tome koliko se pročistila kada je dobila ljudsko tijelo (ili tijela). Smatra se da životinje i biljke nemaju mogućnos ti odlučivanja i ne stvaraju novu karmu. Bića nadljudske naravi također ne stvaraju karmu. Koncept karme se odnosi samo na ljudsku zemaljsku raz inu. Sam automatizam evolucije vodi dušu do razine čovjeka. Vlastito nas tojanje u smjeru izbora povoljnijeg sljedećeg života aktualno je od razine čovjeka pa na više. Oni koji imaju probleme u životu - fizičke i psihičke ili u odnosima s okolinom - to su zaslužili svojom lošom karmom i obrnuto. Tako se objašnjava nepravda i nejednakost u životu, različite životne situacije, pro bitak i gubitak. Cilj ljudske reinkarnacije je pročišćavanje, rast i napredak duše do oslobođenja.
,
Život u paklu je bolan, a na nebu je jako ugodan. No da bi se postiglo najviše stanje svijesti valja se roditi kao čovjek, čak i onda ako je osigura no mjesto na nebu.( Imati ljudsko tijelo smatra se blagoslovom. U Bhagavat purani opisuje se ljudski život kao vrtta'za oslobođenje. U Garudapurani tvrdi se da postoje 8.400.000 različitih vrsta bića, a potpuno znanje mogu ostvariti samo ljudska bića. A ljudsko rođenje teško je ostvariti.
BUDIZAM
U popularnim Bataka tekstovima budizma opisuje se više od 500 prethodnih života Budne. Za samog Budhu se kaže da seje neposredno pri prosvjetljenju prisjetio svih svojih reinkarnacija. Ali ne samo Budha već i drugi budisti imaju neke vrste svog rodoslovlja duše. Rani i kasni budizam smatra da se proces duhovnog razvoja, koji dovodi do nirvane (spokoja) odvija kroz brojne reinkarnacije. Budizam postavlja teoriju etičkog i spoz najnog kontinuiteta, gdje se tijekom reinkarnacija produbljuje duhovni uvid, a karma poboljšava moralnim zaslugama. To je kasnije bilo znatno razrađeno u grani mahayane, u pojmu bodhisatve, bića koje je postiglo prosvjetljenje, ali se vraća i ponovno inkarnira da bi pomogao drugim bići ma na tom putu. Zanimljivo je daje i Platon sličnu vrstu sjećanja, anam nesis (sjećanje onoga što je duša vidjela boraveći u svijetu ideja prije sadašnjeg rođenja), uzimao kao pretpostavku filozofske spoznaje. Nakon smrti neznalice (neprosvjetljenog) on se neizbježno ponovno rađa. U budizmu nema straha od smrti već samo strah od ponovnog rođenja. V
>
•
U budizmu se isključuje mogućnost da se duša inkarnira u biljke, dok prema đainizmu samsara uključuje mala i elementarna bića koja se nalaze ispod razine biljaka. Općenito se smatra da budisti vjeruju u reinkarnaciju duše pa čak i u metempsihozu. No to nije sasvim ispravno. Budizam podučava da energija proizvedena iz mentalnih i tjelesnih djelatnosti, nakon što se je umrlo biće rastvorilo, omogućuje pojavu novih kombi nacija mentalnih i tjelesnih pojava. Ne seli se duša, koju budizam ne prih vaća, već karma koju je živo biće proizvelo. Osobne značajke ili skandhe, preživljavaju smrt i reinkarniraju se. Nema kontinuiteta ega ili duše. Reinkarnacija pretpostavlja Uajnu dušu koja prelazi iz jednog tijela u drugo. No budizam ne priznaje postojanje duše koja bi se mogla reinkarnirati, ali dozvoljava da postoji nešto slično, što bismo mogli nazvati ponovnim rođenjem. U budizmu ponovno rođenje znači da postoji uzročna veza između jednog i drugog života. Sljedeći život je potpuno nov, ali je uvjeto van prethodnim. To se može usporediti s plamenom gotovo dogorjele svijeće koja se upotri jebi da se upali nova. U budizmu nema pojedinačnih duša već samo zbirka mentalnih i tje lesnih djelovanja koji preživljavaju smrt tijela i određuju kakav će biti
sljedeći život. Budizam poriče postojanje trajne i nepromjenjive osobne svijesti pa je izraz 'duša' neprikladan. Budisti rabe pojam anatta, ne-sebstvo.
jetljene (bodhisattve) suosjećaj za patnju drugih bića sprječava napuštanje svijeta ili ih potiče da se vrate te se oni posvećuju spasenju drugih na zemlji i drugdje.
Budha kaže da je čovjek skup materijalnih i mentalnih elemenata koji se stalno mijenjaju. Ne postoji nešto što prelazi iz života u život osim želje da se postoji i nastavi živjeti. Budha kaže: 'Kada ljudsko biće umre i spre ma se na reinkarnaciju kao ljudsko biće ... tada vidi svog (budućeg) oca i majku u ljubavnom zagrljaju.'
U budizmu za ponovno rođenje se rabi izraz punarbhava (pali: punabbhava) 'ponovno biti tu', 'ponovno rođenje'. Pali izraz patisandhi (sanski't: pralisamdhi) označuje uzročnu vezu koja povezuje sadašnji s ranijim životom.
U smrti se rastvara ne samo tijelo već i duša. Osobni elementi percep cije, osjeta, volje i svijesti se nakon smrti miješaju s drugim i tako obliku ju nove osobnosti. Tako reinkarnacija prema budizmu nije vračanje iste duše u nova tijela, već nanovo rođenje kombinacije koja ima istu životnu silu. Međutim i ovdje se drži da ponovno rođenje nije sretna ili poželjna stvar. Da bi se iskoračilo iz ciklusa samsare valja ovdje na zemlji ostvari ti nirvanu (spokoj, oslobođenje) te tako pobijediti želju, mržnju i iluziju. Sjetio sam se mnogih, mnogih ranijih postojanja kroz koja sam prošao: jedno, dva rođenja, tri, četiri, pet ... pedeset, stotinu ... stotinu tisuća, u različitim erama. Znao sam sve o tim različitim rođenjima: gdje su se dogodila, koje sam ime imao, u kojoj sam se obitelji rodio i što sam činio. Ponovno sam proživio dobru i lošu sreću svakog života i moje smrti u svakom životu, te ponovnog i ponovnog života. Na taj sam se način prisje tio prošlih postojanja s jasnim i točnim značajkama i okolnostima. To znan je sam stekao tijekom prve noćne straže. Budha
Jednom je netko upitao Budnu: 'Zive li duše pravednika nakon smili?' Budha mu nije ništa odgovorio. No tragatelj je bio uporan. Svaki dan bi ponavljao pitanje; Budhin odgovor je svaki dan bio šutnja. Napokon to više nije mogao podnositi i rekao je da će napustiti samostan ne dobije li zadovoljavajući odgovor. Jer kakav smisao ima život odricanja, ako duše pravednika nestaju zajedno sa smrću tijela. Tada mu samilosni Budha reče: 'Ti si kao čovjek koji umire od otrovne stri jele. Njegovi su prijatelji brzo pozvali liječnika, ali je čovjek odbio da mu se izvadi strijela ako ne dobije odgovor na tri bitna pitanja: Prvo, je li čovjek koji gaje pogodio cm ili bijel? Drugo, je li visok ili nizak? I treće, kojoj kasti pripada.' Jednostavnije je raspravljati o putu nego njime ići, raspravljati o lijeku nego ga uzimati. Cilj budista nije samo ostvarenje osobnog oslobođenja, mnoge prosvi
Da bi se biće oslobodilo stalnog kruženja rađanja i umiranja Budha otkriva četiri plemenite istine: (1) Život je patnja (dukka), (2) Patnja dolazi zbog žudnje za životom (samodaya), (3) Da bi se oslobodili patnje treba se osloboditi žudnje (nirodha) i (4) Put do oslobođenja ima osam grana (magga): pravi stav, prava namjera, pravi govor, pravo ponašanje, pravi način života, pravo nas tojanje, prava budnost i pravi samadhi. Stanje oslobođenja je vrhunsko stanje krajnjeg spokoja - nirvana. Nirvana je kraj patnje, kraj putovanja samsarom. Više se o tome sam Budha nije izjašnjavao (vidi kasnije: kozmička svijest). Onaj koji je ost vario nirvanu onkraj je pojmova i opisa koji imaju smisla samo u samsari. Patnja je sudbina svega što postoji, na svim razinama postojanja. Biti rođen kao čovjek smatra se potrebno za ostvarenje znanja i uvida potrebnog za oslobođenje. Budisti su naslijedili kozmologiju hinduizma i prilagodili je. Vrijeme univerzuma mijeri se u eonima (kalpa). Kalpa je razdoblje između rođen ja i smrti svijeta. Svaki svijet se razvija, a postoji bezbrojni svijetovi, bezbrojni paralelni svijetovi, a naš nije nešto poseban. Svaki svijet je sas tavljen u slojevima, počevši od najgrublje materije, preko finijih područja materije, pa sve do područja bez materijalnih oblika. Kasniji budizam govori o postojanju brojnih neba i pakla, a svaki sus tav dijeli na tri gornja i tri donja područja. Tri gornja stanište su deva (bogova) koji imaju profinjena materijalna tijela, žive dugo, ali su također podložna patnji. U tim područjima također žive i druga nebeska bića, primjerice asure (noćnici) koji su u stalnom sukobu s devama. Tri donja područja nastanjuju prete (duhovi umrlih i različiti demoni); područje životinja; i najniže područje pakla podijeljeno na hladne i vruće. Za budizam se često kaže da je ateistička doktrina iako to nije točno. Budizam nije nikada negirao osobnog Boga, već tom pitanju jednostavno nije predavao pozornost smatrajući daje gubitak vremena baviti se pitan-
jinia o naravi i odlikama Boga i/ili bogova.
Tibetanski budizam Međutim, ipak, razlike postoje između različitih škola budizma. Najveće su razlike između južnog (Sri Lanka - hinayana) i sjevernog (Tibet - vadrayana) budizma. Sjeverni budizam se više oslanja na ezoterijska učenja Budne svojim najbližim učenicima. Tu je veći naglasak na osobni identitet onoga što se ovdje naziva duh. Tako se za današnjeg Dalaj Lamu smatra daje četrnaesta reinkarnacija samoga sebe. On kaže: 'Izravan izvor tijela je od roditelja. Ali fizička materija ne može proizvesti duh, niti duh materiju. Izravan izvor duha stoga mora biti duh koji je postojao prije začeća; duh nastavlja kontinuitet prijašnjeg duha.' {My Land and My People) Posle smrti dalaj lame, diljem Tibeta, a ponekad i u susjednim zemlja ma, posebna komisija traži dijete koje se rodilo u vrijeme njegove smrti. Kroz testove nekoliko kandidata izabran je jedan od njih i proglašen novom reinkarnacijom prethodnog dalaj lame. Široko je rasprostranjeno vjerovanje, ne samo u budizmu, da misli umirućeg određuje njegovu sljedeću reinkarnaciju. Ako obitelj i prijatelji umirućeg nude glazbu, mirise i cvijeće bogovima, primjerice Budni, to će mu osigurati dobro rođenje. Razvijeni su komplicirani, ali učinkoviti rituali i žrtvovanja za mrtve da bi im se osigurao bolji sljedeći život.
ju središnju ulogu u tibetanskoj kulturi. Neki njezini vidovi općenito su poznati u suvremenom svijetu. To je na prvom mjestu vjerovanje u povratak umrlih učitelja i lama (lulicu) te mogućnost da se ta reinkarnaci ja prepozna već u djetinjem dobu i pripremi na zahtjevni položaj duhovnog vođe. To posebno vrijedi za samog dalai lamu koji je inkar nacija blagog Bodhisatve Avalokitešvare. Te se inkarnacije mogu prisjeti ti svojih ranijih rođenja. Tako se je jednom na pitanje novinara može li nešto reći o svojim inkarnacijama Dalai Lama opušteno nasmiješio i odgovorio da je u međuvremenu on stariji čovjek koji katkada ne može točno reći ni što seje dogodilo prethodnog dana.
Od svih novijih tradicijskih tekstova Tibetanska knjiga mrtvih (Bardo Thodol = Oslobođenje slušanjem u međustanju) detaljno i sustavno gov ori o biću u prijelaznom stanju (između smrti i ponovnog rođenja ili oslobođenja). Ovo djelo sastavljeno je od učenja koja su stoljećima usmeno prenosila i negdje u 8 st. zapisao ga je veliki gum Padma-sambhava koji je uveo budizam u Tibet. Tu se proces umiranja smatra vještin om jer umiranje je nešto što se može provesti elegantno ili nezgrapno. Sve ovisi o znanju. Tekst se čita kod pogrebne ceremonije ili u posljednjim trenucima umiranja i ima dvije funkcije. Jedna je da umrlom pomogne u shvaćanju onoga što doživljava, a druga je da potakne živuće na razumi jevanje da ne bi svojom brigom i emocijama zadržavali umirućeg. U tibetanskom budizmu dva se vrhunska duhovna autoriteta, dalaj lama i panćena lama reinkarniraju neposredno nakon smrti. Odmah počinje potra ga za laminim novim utjelovljenjem, a prepoznaje ga se po nekim pos tupcima koje beba ili dijete pokazuje (primjerice: prepoznavanje prijašnjih učitelja, prijatelja i stvari koje je reinkarnirani rabio u prošlom životu).
Također se smatra da posljednja misao usmjerena Bogu izravno odvodi k Njemu. Umirućim se stoga preporučuje zazivanje Božjeg imena, glasno ili u sebi. Zašto je tome tako? Trenutak smrti je važan trenutak kada se odvajamo od grubog tijela. U toj rastućoj slobodi jasnoća i snaga misli te osjećaja raste. U većini slučajeva umirući to ne primjećuje jer je zbunjen i uplašen; traži poznate koncepte na koje bi se mogao osloniti. Misli se okreću prema onome što je poznato, o čemu se često mislilo ili osjećalo. Činjenica daje umirući u stanju okrenu ti misli k Bogu ukazuje daje tijekom života mnogo vremena proveo s tom mišlju ili osjećajem. Ta je misao postala neke vrste mantre koja vodi željenom cilju. A to znači daje posljednja misao posljedica učestalo dobre karme stvorene za života. Međutim, stvar djeluje i obrnuto; ako smo se cijelog života bavili borbom i mržnjom, osvajanjima, stjecanju novaca i uspjehu u poslovanjima, tada je vjerojatno da ćemo o tome misliti i tijekom umiranja. Tibetanska tradicija budizma izgleda daje usvojila dublji uvid po tom pitanju od većine drugih budističkih tradicija. Karma i reinkarnacija igra-
^-
Prema Bardo Thodolu razvijena bića ostvaruju oslobođenje za života ili najkasnije u trenutku smrti. Čovjek se za trenutak smrti priprema čitav život putem meditacije, a umirući uz pomoć svećenika (lame) može ost variti oslobođenje. Ako umrli ne uspije prepoznati unutarnje svijetlo i na njega se priključiti tada se ponovno uključuje u samsaru. Bardo Thodol opisuje iskustva tijekom umiranja (Ćhikhai Bardo), tijekom razdoblja viz ija i iluzija nakon smrti (Chonyid Bardo) i tijekom traženja ponovnog rođenja (Sidpa Bardo). Stanja i opisana iskustva se također mogu doživjeti u meditaciji, tako je ovaj tekst istodobno vodič za umrle, za žive i za ozbiljne duhovne tragatelje. Prema tom djelu najbolja prilika za oslobođenje je u trenutku smrti, tijekom prvog barda (međustanja između života i smrti). Primamo i sekundarno jasno blještavo svijetlo predstavlja primordijalnu stvaralačku kozmičku energiju u svom čistom stanju, a susret s njom može biti zaslje-
pljujući za svijest. Ako se propusti oslobođenje u tom bardu, duša u osta la dva barda doživljava mnoštvo raznolikih božanskih i demonskih obli ka. Prema tibetanskom budizmu u vrijeme sat yuge ljudi su imali sedam savršenstava: spontano rođenje, po volji dug život, tijelo svijetlosti, preživl javanje na hrani blaženstva, moći slične božanskim, superosjetilna zapažanja i letenje.
Stupnjevi umiranja Svaki se lama za smrt priprema cijelog života, a put u bardo (razdoblje ili međustanje između dva života) je za njega samo subjektivni doživljaj. Narav tih vizija ovisi o stanju svijesti čovjeka. Različita neba, paklovi i Sudac mrtvih pojavljuju se samo kod onih koji u njih vjeruju. Samooslobođenje izučavanjem odlika simptoma smrti tibetanski je spis o umiranju koji služi kao dodatak Bardo Thodolu i vrlo se detaljno bavi simp tomima smrti. v
•
'
Lama (yogi) je u stanju održavati svoju svijest budnom tijekom raspa da zemaljske osobnosti te je tako potpuno svjestan prijelaza iz ovog u sljedeći svijet. On ne treba pomoć pri umiranju niti uobičajene religiozne rituale nakon smrti. Onoga koji se nije spremao za taj presudan čin, lama vodi i podučava za vrijeme umiranja i nakon. Umrla osoba ispočetka ne zna da je umrla i stoga joj valja pomoći. Lama joj objašnjava narav doživljaja, stupnjeve odlaska 'duše' iz tijela. Najpovoljniji odlazak iz tijela je kroz otvor na vrhu glave. Umirućeg i umrlog tj. njegovu dušu (ili duh), lama održava 'bud nim', sprječava ga da izgubi svijest ili da padne u komu. f
—
\
Ono što uistinu ide od života do života je duh uvjetovan karmom, koja određuje njegovu sreću, patnju i njegove sposobnosti. Ono što smo danas, ono što smo prošli i što ćemo još proći, rezultat je karme koja uvjetuje pro jekciju duha i time oblikuje njegove iluzije. J
Kad svjesnost napušta tijelo, ona se prvo skuplja kod srca da bi tijelo konačno napustila kroz jedan od izlaza. Onaj koji se treba roditi u paklen im područjima izlazi kroz anus; u području gladnih duhova izlazi kroz usta; u životinjskom području izlazi kroz mokraćni kanal; u ljudskom području kroz oko; u području ljubomornih bogova kroz pupak; kaoyaksa kroz nos; u području ponosnih bogova kroz uho. Ukoliko se rađa u carstvu oblika napušta tijelo u području između obrva; a ukoliko se treba roditi u carstvu bez oblika napušta tijelo kroz
tjeme. Tijekom umiranja osjetila se postupno povlače. Više se ne čuje, ne vidi, ne njuši, ne kuša, ne osjeća izvanjski svijet. Svijest se odvaja od tijela, tije lo gubi svoju toplinu, zatim puca čak i suptilna veza između tijela i 'duše' i u tom trenutku doista smo mrtvi. Umrli je iznenađen kad shvati da je izvan grubog tijela. Još ne shvaća daje mrtav i zbunjen je. Vidi i čuje obitelj i prijatelje kako plaču nad nje govim tijelom. Pokušava komunicirati, ali ga oni ni ne čuju ni ne vide. Ne zna što da radi i kamo da krene. Neko vrijeme još boravi u poznatoj okoli ni. To biće međustanja može imati veličinu petogodišnjeg ili šestogodišn jeg djeteta. Duša bez tijela počinje čudno putovanje čija su iskustva uvjetovana njezinim karakterom i prošlim djelovanjima. Prvo, kod umiranja, vidi jasno blještavo svijetlo (dharmakaya), simbol krajnje zbilje, koje nezrele (neiskusne) duše izbjegavaju. Ako može ući u svijetlo, spasenje od kruga rađanja i umiranja, ostvario je stanje nirvane (spokoj duše). U tom trenutku se duša suočava sa Zbiljom samom. Kao da su tijelo, osjetila i razbor (pamet) čitavog života priječili ili filtrirali iskustvo Zbilje, pa je čovjek doživljavao, u najboljem slučaju, samo mali dio Zbilje odjednom. Nakon smrti, kada tijela i ostalog više nema, nestanu zapreke (koncepti, navike, osjećaji i si.) i Zbilja za trenutak zabljesne. To iskustvo je za većinu ljudi zastrašujuće i ne mogu ga podnijeti. Svijest ga ne može pod nijet i bježi povlačeći se u sve niže razine dok se ne nađe na razini kod koje se osjeća kao kod kuće - i ponovno se utjelovljuje. Doživljaj svjetla u vrijeme umiranja drevno je iskustvo i danas obnovljeno uglavnom kroz izvješća povratnika.
Sljedeća prilika trenutačnog oslobođenja je viđenje drugog jasnog blještavog svjetla zbilje duša nakon smrti. Ako propusti i tu priliku duša prolazi komplicirani slijed čudnovatih blaženih i zastrašujućih iskustava, a njezina svijest se sve više sužuje kako se približava ponovnom rođenju. U razdoblju Chonyid Bardu duša putuje onostranim svijetom i vidi različita svijetla te strašna, božanska i demonska bića. Ona je zbunjena i luta nasumce. Za nepripremljene, božanska i demonska bića izvor su čuđenja i užasna straha. Oni kojima su te slike bliske zbog ranijeg prouča vanja i meditativne pripreme prepoznaju ih kao slike vlastita duha. To im ponovno pruža priliku da se oslobode. Umrli primjećuje da ima tijelo (blistavo ili astralno tijelo) - bardo tije lo, ali da nije od grube materije jer njime može prolaziti kroz zidove, sti jene, planine bez ikakva otpora. Čim zaželi da negdje bude odmah je tamo.
Može promijeniti oblik i veličinu, može se pojaviti na više mjesta gotovo istodobno. Duh mu je jasan, a osjetila oštra i savršenija. Ako je bio u grubom tijelu slijep sada vidi itd. Bardo Thodol upozorava na sve te čudesne moći i opasnosti vezivanja za njih. Kakvoća iskustva u ovom stanju, sreća i patnja, karmički su ovis ni. Oni koji imaju lošu karmu proživljavaju strašne susrete s rakšasama (demonima), zvijerima i drugim nedaćama i katastrofama. Oni s dobrom karmom proživljavaju ugodna iskustva. Onaj koji se nije oslobodio u prva dva barda ulazi u treći, Sidpa Bardo (bardo traženja ponovnog rođenja). Središnja tema tog barda je suđenje. Oni koji nisu vođeni od lame putuju zemljom smrti poput prestrašenog stada ovaca sve dok ne dođu do dvora gdje boravi Sudac umrlih. Vrhunac iskustva u ovom bardu je suđenje u kojem Sudac mrtvih, Yama Rada ili Dharma Rada istražuje prošlost umrlog. Sav njegov život se vidi u nekoj vrsti ogledala tako da ga sudac može sagledati. Zabuna je nemoguća, lagati se ne može. Dobra i zla djelovanja bića određuju vrstu u koju će se duša inkarnirati kao i određene okolnosti tog rođenja, vrstu tijela, iskustva sreće i patnje i trajanje tijela. Sudac ga smješta u jednu od šest loka (svje tova). Područje pakla (naraloka) je mjesto gdje se umrli izlaže krajnjim mučenji ma, a ona predstavljaju sile krivnje koje izviru iz vlastitog duha. Tu je osam vrućih i osam ledenih paklova. U vnićim se nalaze oni koji su djelovali potaknuti ljutoj om i bijesom. U ledenim su oni koji su djelovali iz sebičnih poticaja. Ako je u stanju slijediti savjete lame tada može krenuti putem koji ga vodi u rođenje među bogove ili u neke druge povoljne uvjete rođenja. No ako propusti te prilike tada mu se nudi rođenje među ljudskim ili životin jskim bićima. Privučena određenim, njoj ugodnim halucinacijama i sumornim svijetlom različitih nijansi boja duša ulazi u odgovarajuću maternicu. Tako neka duša poprima tijelo psa, a druga postaje dijete čas nih roditelja. S pravilnim vodstvom može birati maternicu tako da u novom životu može naći priliku za duhovnu vježbu koja će pripremiti teren za oslobođenje za života ili za sljedeće putovanje kroz bardo stanja. No još je uvijek moguće spriječiti reinkarnaciju. Bardho Thodol savje tuje šest pristupa: kontemplaciju na osobno božanstvo, meditaciju na jasno blještavo svjetlo, spoznaju praznine svih pojava, usmjerenje na lanac dobrih karma, izbjegavanje privlačnosti muških i ženskih tijela u seksual nom sjedinjenju ili izbjegavanje zovu privlačnosti mogućih roditelja.
ĐAINIZAM
Đainizam je neortodoksna indijska religija koja odbacuje autoritet veda, iako iz veda preuzima mnoge pojmove. Tradicija govori o 24 učitelja (tirlhankara = krčitelj puta ili nalaznik gaza) ili daina (= osvajač; dina = pobjednik). Posljednji učitelj i utemeljitelj đainizma je Mahavira (= veliki junak), suvremenik Buddhe. Svaki tirlhankara prolazi kroz četiri stupnja do oslobođenja. To su: stupanj sadhua (isposnika); stupanj upakhyaya (učitelja); stupanj aćarva (poglavara reda); i stupanj arhata (za života oslobođen, ali još uvijek vezan za tijelo). Kozmologija đaina govori o dva prstena, jedan u drugom koji okružuju svi jet bogova. Unutarnji svijet pristupačan je samo savršenima. Oslobođeni i savršeni (sitldha) nalaze se u najvišim područjima univerzuma i tamo pos toje u neometanom skladu i punoći vlastitog bića. Nažalost nemaju sva bića iste izglede na oslobođenje. U univerzumu postoje bezbrojne duše koje traže nirvanu. Duše su opterećene karmom i samo one koje su skupile dovoljno dobre karme uspinju se na ljestvici bića i mogu se nadati nebeskom životu. .
J
Đaini ne vjeruju u jednog svemoćnog Boga. Oni uče d a j e svaka duša božanska, a obožavaju savršene duše. Oslobođenje se ostvaruje putem pravilne vjere, pravilne spoznaje i pravilnog ponašanja. Posebno se naglašava nepovrjeđivanje živih bića. Za đaine sav je život svet. Oni primjenjuju krajnju ahimsu (nenasilje). Ne brinu se samo za sudbinu ljudskih bića. Nije prihvatljivo ubiti i najsitniju mušicu te zbog toga neki nose masku preko lica da ne bi slučajno progutali kojeg insekta, a zbog toga i cijede vodu za piće. Mnogi đaini metu ispred sebe, tradicijski s perima pauna, da bi uklonili kukce s puta kojim hodaju. Najekstremniji đaini se niti ne kupaju da bi omogućili parazitima da žive sigurno na njihovom tijelu. Njihova je snaga uvjerenja bila tako velika da su s vremenom nametnuli čitavoj Indiji pojam vegetarijanstva. Kako to nije misionarska religija s vre menom seje njihov broj u Indiji jako smanjio, na samo nekoliko milijuna. Cilj đaina je osloboditi dušu (divu) od svekolikog vezivanja na materi ju, posebno od prožimanja česticama (!) karme i na taj način omogućiti očitovanje vlastitog potencijala sveznanja. Duša je od iste biti kao i brah man. Duša je ispočetka bila čista, ali odvojena od brahmana i podvrgnuta krugu reinkarnacije oncčistila se karmom. Ona stalno žudi za ponovnim
sjedinjenjem s brahmanom, a da bi to ostvarila treba se pročistiti. Za đaine je karma tanahna tvar koja se gomila, a smanjuje se vježbom nenasilja (ahimsa), ne-djelovanjem (akarma) i promišljanjem. Samo oni koji su se odrekli svijeta, monasi i monahinje, su kvalificirani za oslobođenje, a podijeljeni su u dva reda: digambare (odjeveni u nebo, tj. goli, bez posjedovanja) i svetambare (odjeveni u bijelo, tj. tkaninu).
SIKHIZAM
Sikhizam je utemeljio Guru Nanak u 15 st. u pokušaju pomirenja sta jališta hindusa i muslimana. Oni odbacuju vedsku karmu (yagye), smatra ju da je odricanje od svijeta tek bijeg od života i odbacuju kastinski sus tav. Vjeruju u karmu i reinkarnaciju, evoluciju i oslobođenje ili ujedinjen je s Bogom kroz vlastito nastojanje. Vjeruju da će nastupiti posljednji sud i da će sve duše biti apsorbirane u božansko tijelo te da će tako prestati cik lus reinkarnacija. Obožavanje Boga je pitanje srca. U potrazi za jedinstvom nema neko značenje posjet hramovima, hodočašća, gladovanje i celibat. Samo med itacija na slavu Boga i njegovu kreaciju vraćaju smrtnika Bogu. Guru Nanak podučava sjećanje na Božje ime (nam simram), kao glavni put do Boga, do 'kraljevstva istine' i slobode duše. U Indiji danas živi oko 12 milijuna sikha. Sveta knjiga Sikha je Adi Granth. Nema ni Hindusa ni muslimana; taka čiju stazu trebam slijediti? Slijedit ću Božju stazu. Bog nije ni Hindu ni musliman, a stazu koju slijed im je Božja.
Guru Nanak
U indijskoj misli filozofska zamisao o duši, smrti i ponovnom rođenju je kombinirana s popularnim mitološkim predstavama da bi se dobila prih vatljiva slika i za obične ljude. Vjeruje se da se duše mrtvih katkada zadržavaju kod svog starog staništa. Nude se darovi za smirenje i za njihovu podršku. Sve duše moraju proći suđenje u kojem bog mrtvih Yama uz pomoć Citragupte (pisara koji zapisuje karmu) donosi presudu. Dobri završavaju na nebu, a zli moraju dugo lutati i prijeći rijeku Vaitarani. Tada bivaju bačeni u pakao. Učenje o putu bogova (devayana) i putu predaka (pitryana) postoja lo je zajedno s sudom Yame. Mjesec se smatra nebeskim staništem, a duše određene za ponovno rođenje uživaju neko vrijeme nagradu na mjesecu i tada se spuštaju na zemlju.
Kakvim me god oruđem Bog učini, takvim postajem. Ako me učini čašom, postajem čaša. Ako me učini bodežom, postajem bodež. Ako me učini česmom, točit ću vodu; ako me učini vatrom, pružat ču toplinu.
SMRT
Ako me učini kišom, donijet ću žetvu; ako me učini strijelom, probost ću tijelo. Ako me učini zmijom, stvarat ću otrov; ako me učini svojim prijateljem, valjano ću Ga služili.
i ŽIVOT
Ja sam poput pera u Njegovoj ruci, kojim On rukuje kako Mu drago. Džalal Al-Din Rumi
Kad svijeća gori, pri punom sjaju sunca, njezin se plamen jedva vidi. Ne prestaje plamen plamtiti, ali mu je svjetlo sunčevim sjajem nadliveno. Jednako tako, kad se duh čovjeka približi Bogu, biva pre vladan duhom Božjim. Osobni duh i dalje živi, ali mu se svojstva potpuno stapaju sa svojstvima Boga. Džalal Al-Din Rumi
NAKON SMRTI U DRUGIM KULTURAMA Čovjek je mjera svih stvari. Protagora
Pojam reinkarnacije potječe iz indijske misli čiji se izvor nalazi u drevnoj vedskoj književnosti. Taj pojam se s vremenom, manjim ili većim varijacijama, proširio na druge zemlje i spojio se s lokalnim vjerovanjima. Također postoji mišljenje da je to drevno znanje nekada bilo vlasništvo cijelog čovječanstva, a daje danas najpotpunije sačuvano u Indiji. Drevna mitologija, legende, priče i razni artefakti u grobovima ukazuju na vjeru u nastavak života prisutnu u samom svitanju danas poznate povijesti. Između različitih kultura i religija postoje mnoge sličnosti. Slična učen ja se pojavljuju u različitim maskama. Primjerice, zamisao o Sucu umrlih je gotovo univerzalno nazočna; položaj koji duša zauzima je izravno ovisan o djelima duše na zemlji; knjige mrtvih Egipta i Tibeta imaju velike sličnosti u opisu posmrtnih stanja duše; ideje hinduizma pojavljuju se u Egiptu faraona; božansko podrijetlo duše je uglavnom sveopća značajka svih religija itd. Sve to ukazuje na neku vrstu zajedničke 'pretpotopne' civ ilizacije, na zajedničko znanje koje se ne može objasniti samo migracijom, trgovačkim vezama i si. Danas više od polovice stanovnika svijeta vjeruje u reinkarnaciju. To znači da oni smatraju da se duša nakon smrti vraća u tijelo koje može biti ljudsko, životinjsko ili biljno. Također vjeruju da su živjeli ranije. Sve više ljudi imaju doživljaje umiranja, spontano ili inducirano sjećanje na prošle živote. Za mnoge je ljude pojam reinkarnacije objašnjava neobjašnjive stvari poput vještina koje djeca pokazuju u ranoj dobi. Pojam reinkarnacije je usko povezan sa empiričkim iskustvom cikličke prirode života. Iz sjemena nasta je drvo, iz drveta sjeme te se tako ciklus nastavlja. «
4
Ostaci tog znanja mogu se susresti u vjerovanjima Kelta, Druida, Gala, starih Germana, Indijanaca, Egipćana, Grka i Rimljana. Gnostički kršćani (pergamenti Nag Hammadi) prihvaćaju reinkarnaciju, ali ortodoksno kršćanstvo je odbacuje. Osim u Indiji, Tibetu, Kini, Japanu, Indoneziji i zemljama koje njima graniče, to je učenje nazočno i u Južnoj Americi, Africi i aboriđinskoj Australiji. Pojam reinkarnacija ili ponovno utjelovljenje dolazi od latinskih riječi re - ponovno, in - u, caro - tijelo. Prema toj zamisli ljudska se duša (diva) neprekidno vraća u razna ljudska tijela da se čisti i usavršava. Tome je sro dan pojam transmigracija ili palingeneza - seljenje duša i samsara - cik lus neprekidnog rađanja i umiranja. Sličan je pojam metensomatoza te metempsihoza - prijelaz iz jednog tijela u drugo. Zatim tu je pojednostavl jena teza origenizma i priscilijanizma, tzv. preegzistencija duša, da su ljudske duše već postojale prije nego što su ušle po kazni u ljudsko tijelo.
Neće vas vaša djela spasiti, već vaša bit. Neće vam se suditi prema tome što činite, već prema onome što jeste.' Mcister Eckart
Reinkarnacijska teorija govori o jednom stalnom individualnom načelu koje se prema zakonu karme seli iz tijela u tijelo. To tijelo je ljudsko, ali ne mora biti na ovom planetu.
Reinkarnacija svojim vjernicima daje nadu da se i poslije smrti može nešto učiniti, promijeniti i poboljšati.
Ljudi mlađi od 40 godina misle na smrt: često - 13.3 %; ponekad - 55.8 %; nikada - 9% .
Prema procjeni trećina stanovnika Hrvatske vjeruje u reinkarnaciju.
Ljudi stariji od 60 godina misle na smrt:
U Njemačkoj u uskrsnuće vjeruje (1997.) oko 35% Nijemaca.
često - 52 %; ponekad - 36 %; nikada - 1 %. Na Zapadu sve veći broj ljudi smatra reinkarnaciju razumnom hipote zom za rješenje zagonetke smrti i ponovnog rođenja. Pobornici reinkar nacije smatraju da se duša seli iz tijela u tijelo koje je obično ljudsko. Stoga še mnogo pozornosti poklanja saznanju o prošlim životima čija se djelovanja očituju u sadašnjem. Podaci iz ankete provedene u Europi, SAD i Kanadi 1992. prikazani su u sljedećoj tabeli.
SAD/Kcumcla
92%
DA za život nakon smrti 70%
Europa
61 %
38%
30%
18 %
Sj. Europa
55 %
38 %
28 %
18%
Ju. Europa
82%
48 %
39 %
21 %
Slovenija
23 %
18 %
12%
Italija
55 %
45 %
21 %
Mađarska
25 %
25 %
21 %
DA Bog postoji
DA za uskrsnuće mrtvih
za reinkar naciju
63 %
20%
Prema jednom istraživanju u Sjevernoj Indiji jedan od petsto ljudi sjeća se ranije reinkarnacije, a kod Druza je taj odnos još veći. <
Također ni kršćansko učenje da samo čovjek ima besmrtnu dušu nije moguće lako prihvatiti. Sto je sa svim drugim bićima? Posebno se može zamjeriti tom stavu da sva djela počinjena tj ovom kratkom živom mogu voditi do vječnog prokletstva u paklu. Za većinu vjernika u reinkarnaciju ne treba dokaza za reinkarnaciju, Oni znaju da su živjeli ranije i da će opet. Teško je objektivno za to naći potvrdu, ali subjektivna iskustva vjernicima dovoljan su dokaz. U Boga vjeruje 81 % Njemaca i 84 % Svicaraca
*
U Boga vjeruje 88 % katolika, 75 % protestanata i oko 28 % nekonfesionalnih.
*
U život nakon smrti vjeruje 55 % katolika, 45 % protestanata i 18 % nekonfesionalnih.
*
U uskrsnuće mrtvih vjeruje 48 % katolika, 45 % protestanata i 10 % nekonfesionalnih.
*
U reinkarnaciju vjeruje 22 % katolika, 20 % protestanata i 11 % nekonfesionalnih. Izvor: Zulehrier PM, Denz, Wie Europa lebt unci gfaubL Europeische Wertesluclie. (Pat/nos 1993.)
Neprestano se povećava broj onih koji reinkarnaciju prihvaćaju kao odgovor na pitanje života poslije smrti. Mnogi su se ljudi odvratili od kršćanskih dogmi zbog prenaglašavanja opisa o vječnoj kazni i paklu. To izaziva strah i odbojnost glede čovjekove sudbine poslije smrti.
U život poslije smrti vjeruje 35 % Francuza, 73 % Amerikanaca, U pakao vjeruje 22 % Francuza, 25 % Svicaraca, 65 % Amerikanaca U postojanje đavla vjeruje 17 % Francuza (76 % ne vjeruje), 25 % Svicara ca (69 % ne vjeruje), 60 % Amerikanaca (35 % ne vjeruje) Za zapadnog čovjeka smilje problem. Kada bi ljudi znali da neće nes tati kada umru život bi bio potpuno drugačiji. Spoznaja da posljedice svo jih djela duša nosi sa sobom, vjerojatno bi potakla mnoge na promišljenije djelovanje. Djelovanje koje proističe iz stava da je ovaj život jedini, današnjem čovjeku ne dozvoljava razvijanje dugotrajne vizije i planiranja. Suvremeno se društvo brine samo o neposrednim potrebama na sebičan način koji je koban za budućnost života na ovoj planeti. Strah od smrti i nepoznavanje mogućnosti života nakon smrti te reinkarnacije opasnost je za cjelokupni život na ovom planetu. Ono što sada trebamo više nego ikada je temeljita promjena u našim stavovima i znanju o umiranju i smrti. Za Zapad rješenje problema smrti daje teorija reinkarnacije. Na Istoku to je sasvim drugačije. Čovjek tamo nije posebno opterećen smrću. Smrt je prirodna i neizbježna, ali isto tako i ponovno rođenje. Umire se i ponovno rađa i tako stalno, bez prekida. Smrt dakle na Istoku nije prob lem. Problem je kako izaći iz tog neprekidnog ciklusa rođenja i umiranja {samsara). Kako dostići stanje u kojem više neće biti potrebe za ponovn im rođenjem. Ono što je za Zapad rješenje problema za Istok je problem koji traži dodatno rješenje. Da bi se oslobodili patnje moramo se oslobod iti nakupljene karme i spriječiti stvaranje nove. Duša se sve više vezuje stalnim stvaranjem nove karme. Mentalna stanja poput neznanja,
sebičnosti, strasti, privlačnosti i odbojnosti pripremaju teren za vezivanje duše karmom. Ne prihvaćamo li karmu i reinkarnaciju kao rješenje, morat ćemo potražiti neko drugo, a to neće biti lako. Reinkarnacijsko je učenje najbolji, vremenski provjeren odgovor na mnoga pitanja o životu i smrti ono daje živom smisao i svrhu. Ono razjašnjava da su dive (duše) hodočas nici kroz niz života, a promjenom svijesti možemo odrediti našu sudbinu. To znači da ni jedno nastojanje za napredak nije izgubljeno. Dobro i loše se prenosi iz života u život, može se promijeniti, nema vječne kazne ni vječne nagrade za loša i dobra djela. Učenje o karmi i reinkarnaciji zasigurno ne rješava sve nejasnoće i ne daje odgovore na sva pitanja. Za većinu ljudi, za one u budnom stanju svi jesti, ono sigurno rješava više pitanja i problema nego što ih stvara. Međutim, krajnja rješenja se mogu naći samo prosvijetljenim uvidom u višim stanjima svijesti. Odgovori koje ovo učenje daje, na izvjesna pitan ja, je razrješenje misterije smrti i u tome nalaze utjehu većina ljudi. Krajnju misteriju smrti, a to je i misterija života, manji broj ljudi je spre man potražiti na stazi prosvjetljenja. Donja tabela u grubo prikazuje vremensku skalu nekih religija prema suvre menim istraživačima. U zagradi je prikazan broj pripadnika u milijunima. Podaci su iz 2002. godine. (824)
Hinduizam
početak prije više od
7.000 godina
Staroegipatska
početak prije više od
4.000 godina
Zoroastrizam
početak prije više od
3.500 godina
(0,14)
Budizam
početak prije oko
2.600 godina
(364)
Đainizam
početak prije oko
2.600 godina
(4)
Taoizam
početak prije oko
2.500 godina
(75)
Židovstvo
početak prije oko
2.500 godina
(15)
Konfucijanizam početak prije oko
2.500 godina
(48)
Kršćanstvo
početak prije oko
2.000 godina
(2.005)
Islam
početak prije oko
1.600 godina'
(1.021)
Šintoizam
početak prije oko
1.500 godina
(95)
Sikizam
početak prije oko
1.500 godina
(2)
Kršćanstvo se dalje dijeli na: katolike (1.060), pravoslavne (218), protes tante (345), anglikance (78) i ostale kršćanske zajednice (304). .
Drevni tekstovi koji su posvećeni problemima smrti, umiranju i životu nakon smrti obično se nazivaju 'knjiga mrtvih'. Najstariji takav zapis je Egipatska knjiga mrtvih - zbirka drevnih papirusa zvana Pert em heru {Knjiga tajnog boravišta ili Očitovanje svjetla ili Svakodnevni dolazak ili Poglavlja o svakodnevnom dolasku ili Knjiga uspinjanja prema svijetlu
dana ili Izlazak iz dana). Vjerojatno najpoznatije takvo djelo je Tibetanska knjiga mrtvih poznata pod imenom Bardo Thodolu Chenmo (Oslobođenje slušanjem na posmrtnoj razini). Zatim meksički Popul Vuh. Srednjeamerički
primjer je Mayans ka knjiga mrtvih, rekonstruirana iz slika i tekstova s vaza iz grobova pokojnika. Zatim tu spada i srednjevjekovna kršćanska europska knjiga mrtvih zvana Ars moriendi (Umjetnost umiranja). Prividno se drevno učenje Egipćana i naroda Maja razlikuje. Površinski gledano vjerski se nauk Židova, kršćana, Hinduista, budista ili muslimana razlikuje. No zađemo li dublje u njihova učenja vidjet ćemo vrijednosti koje su svima istovjetne. Bez obzira na doba, bit učenja je ista i neće se promijeniti ni za civilizacije koje dolaze. Bit ostaje ista, a ono što se mijen ja je njegovo očitovanje ovisno o jeziku, klimi, dobu i slično. Drevno (unutarnje (ezoterijsko)) znanje nekada su čuvali bratstva svećenika i davali ga tragatelju ovisno o njegovom rastu spoznaje i stanja svijesti. Izvanjsko ili egzoterijsko je znanje uzdizalo puk u etičkim i moralnim vrijednostima života u svakidašnjem svijetu, a ezoterijsko je samoizabrane vodilo prema oslobođenju. U današnje doba svaki je čovjek pretežno odgovoran za samoga sebe, znanje nije ekskluzivno i ezoterijsko, pristupačno je svim ljudima koji ga nastoje steći. Rast znanja ovisi o rastu svijesti, znanje je doduše zapisano u spisima, ali je otvoreno samo za određeno stanje svijesti. Znanje je ustrojeno u svijesti. Knjige su tek encik lopedije ili rječnici znanja. Kako se mijenja svijest mijenja se i znanje. Primjer će to bolje objasniti: Koherentna laserska svjetlost puštena kroz hologram (trodimenzionalni foto zapis) stvara trodimenzionalnu sliku. Kod uobičajenog dnevnog ili umjetnog svjetla (mješavine različitih valnih dužina) hologram ne proizvodi sliku i prikazuje tek zbrku mrlja tame i svjetlosti. Sličan je odnos svijesti i drevnih svetih spisa. Spisi su zapis, hologram, a laserska zraka je čista svijest. Ako je svijest neskladna, uzburkana, nemirna spisi se doima ju nesuvislo i zbrkano. Kako svijest pojedinca postaje koherentnija u sve tim se spisima nalazi sve veći smisao. Iz toga proizlazi da svako stanje svi jesti ima svoju vrstu književnosti. Zbog toga razlika u učenjima između primjerice književnosti Rigvede i Yoga Vasišthe, filozofija Nyaye i Vedante itd. Pojedina djela vedske književnosti odnose se na određeno stanje svi jesti i vrijede samo za to stanje svijesti, za niže stanje taj spis predstavlja tek zbrku. S tim na umu valja razmatrati rečeno.
^
PLEMENSKA VJEROVANJA
Postoji nešto vrlo dojmivo u jednoglasnosti kojom je čovjek od samog početka svog planetarnog postojanja odbija priznati smrt kao kraj svog postojanja i djelovanja. U davnoj prošlosti (prije više od 100.000 godina) pećinski čovjek paleolita, neandertalac, polagao je svoje mrtve s pošto vanjem na počinak s vjerom u budući život. Začuđuje univerzalnost nalaza grobova s kosturima i darovima u hrani, nakitom, alatu i oružju za uporabu u onostranom živom. Kod 'primitivnih', život nakon smrti nije stvar pretpostavke ili nagađan ja, nade i straha; to je praktična sigurnost On ne sumnja u svoja unutarnja iskustva, kao što ne sumnja u zbilju svog postojanja. On smatra da se čov ječji život nastavlja nakon smrti. Nalazi da tijekom dubokog sna nije svjestan svog postojanja, a u snovima kreće se vremenom i prostorom, pa ipak kada se probudi nalazi se u istom tijelu. Stoga, zaključuje da je smješten u tijelu i da je različit od tijela. Tako počinje razlikovati dušu (sebe) od tijela. Primitivan čovjek zaključuje da postoji život nakon smrti i na toj osnovi djeluje. U nekim plemenskim vjerovanjima tvrdi se da čovjek ima i do 30 duša. Egipatski tekstovi spominju do 14 duša, a sjeverno azijska plemena znaju za 7 duša. Mnoga primitivna plemena vjeruju daje smrt neprirodna i da se događa zbog bolesti i nesreća. Pa i nakon takve neprirodne smrti osoba nastavlja živjeti i ima tijelo. Nakon smrti i prije pokopa duša se zadržava u blizini tijela. Duša nepokopanih je osuđena da vječno luta, jadna i bez cilja. Kod nekih plemena vlada uvjerenje da se duša zadržava na grobu ili u njegovoj blizini. Aboridini Australije smatraju da duše mrtvih nastavljaju opsjedati svoju svoje ranije stanište, posebno na važnim mjestima kao što su jezerca hladne vode ili usamljeno drveće. To su sve grubi početci vjerovanja u nematerijalnu narav duše i preživljavanje duše nakon smrti. Tu još nema ni zamisli o nagradi i kazni za dušu, što bi dalje dovelo do zamisli o ponovnom rođenju i seljenju duša. Teorije o nagradi i kazni, kao i o seljenju duša, temeljene su na dubljim iskustvima nego što je to teori ja o nastavljanju postojanja. Element moralnog poretka na Zapadu nalazi mo tek kasnije u popularnoj religioznoj misli Židova. Laponci smatraju da umrli preci koji se trebaju inkarnirati daju trudnoj
majci savjete u snu kako da imenuje dijete. Mnogi artefakti, legende i mitovi govore da plemena u svim dijelovima svijeta vjeruju u neku vrstu reinkarnacije. Indijanci i aborigini Australije smatraju da se preci reinkarniraju u isto pleme. Mnoga plemena u Africi vjeruju da duša umr log ostaje neko vrijeme pokraj groba i nakon toga traži novo tijelo. Neka smatraju da to tijelo može biti ljudsko ili životinjsko, a druga plemena da se duša ponovno utjelotvoruje unutar obitelji umrlog. Plemena u Nigeriji drže da reinkarnacija može biti zajednički poduhvat više duša. Eskimi daju novorođenom ime poštovanog umrlog rođaka u nadi da će osobnost pret ka prijeći u dijete. Ako zaključe da se to nije dogodilo djetetu se daje novo ime. Stariji i nemoćni članovi eskimskog plemena Tlingit (južna Aljaska) žele biti ubijeni (često izloženi i ostavljeni da umru od gladi i zime) da bi se mogli, mladi i snažni, ponovno vratiti na zemlju. Kod njih, slično kao kod Kelta, ne postoji strah od smrti. Balti iz Latvije i Litve u prikazivanju zagrobnog svijeta isprepleću bib lijske slike, srednjovjekovne katoličke doktrine i poganska vjerovanja. Prema njihovoj tradiciji, biće se nakon smrti dijeli na tijelo i dvije duše, od koji se prva, siela, reinkamira kao drvo, ptica ili novorođenče u obitelji umrlog. Druga duša, vele, kreće na dug put do zemlje mrtvih, s onu stranu neba. Jaši na konju, leti kao ptica, diže se uz dim iz lomače ili plovi lađom. Scene i stanovnici podzemlja koje opisuju knjige mrtvih podudaraju se u mnogim pojedinostima. Ti su svjetovi tamni, nesretni i zlokobni. Tu umrli iskušavaju različite opasnosti i okrutna kažnjavanja za počinjena djela. Dok je pakao u Tibetanskoj, Egipatskoj i Predkolumbijskoj knjizi mrtvih mjesto u kojem se duša zadržava kraće ili duže vrijeme, kršćanski pakao predstavl ja njezino krajnje odredište iz kojeg nema spasa. Slično vrijedi i za rajske predjele. Kršćansko nebo je mjesto vječnog blaženstva, zračeće mjesto, nadzemaljskog svijetla. Nebo u drugim velikim tradicijama je prolazno mjesto gdje duša uživa neko vrijeme u nagradama za dobra djela, a krajnji cilj putovanja duše je oslobođenje od stalnog ciklusa rađanja i umiranja. Nakon dolaska vere se uz strmu liticu i tako stiže do Boga. Onda ide dalje do željeznog stupa ili drva sa srebrnim šiljcima, bakrenim granama i željeznim korijenjem. To je osovina svijeta gdje vele žive u granama. Na godišnjicu smrti ili uoči dana mrtvih, duše na konju posjećuju svoju obitelj na zemlji. Grčki povjesničar Timej govori kako su stanovnici Sardinije vlastite
roditelje postavljali na rub groba i zatim bi svaki svog oca udario cjepan icom i oborio u grob. Starci su se redovito radovali smrti i umirali sa smi ješkom jer ih na drugoj strani očekuje sretan život.
pakao poput kršćanskog. Slično se događa nakon smrti društveno nepri lagođenih pojedinaca (kriminalaca itd.). Njihova se osobnost raspada, komada te se ti dijelovi raspršuju na sve strane. Prošavši kroz biljke, život 1 inje, prirodu općenito oni će se pridružiti 'kozmičkoj rezervi života .
Iako se u Africi spoznaja duše i onostranog razlikuje od plemena do plemena, postoje neke zajedničke crte. Ustrojstvo čovjeka se dijeli na laku dušu, tešku dušu i životna načela. Laka duša (ili duša ptica) može napusti ti tijelo. Teška duša sadrži osobnost čovjeka, a zove se tako jer teže napuš ta tijelo. Životna načela osiguravaju održavanje fiziološkog funkcioniran ja. Ideja dvojnika je poznata u Africi, ali se katkad pripisuje lakoj, a katkad teškoj duši.
Kozmička rezerva života predstavlja neiscrpnu rezervu života, koja se održava u ravnoteži stalnim dotokom novih duša, a odlijeva se u obliku bezbrojnih pojedinačnih života. Jednom kada završi njihovo zemaljsko putovanje, ti se životi vraćaju u svoj izvor da bi se u njemu obnovili. Afrikanac kao pojedinac prihvaća vlastitu smrt jer shvaća d a j e tek dio u vječnoj igri, gdje se pojedini čimbenici neprestano miješaju i ponovno dijele.
Neka afrička plemena koja su prvi puta vidjela bijelog čovjeka, začuđeni nezdravom bijelom bojom, razvila su teoriju da su to njihovi umrli preci koji su se vratili u čudnom, blijedom obliku. Život na onom svijetu vrlo je sličan ovdašnjem. Tamo se pije i jede. Taj je svijet zrcalan našem: jede se lijevom rukom, hoda unatrag, spava danju, a djeluje noću, naše ljeto odgovara njihovoj zimi itd. Osobnost složena na ovom svijetu može biti umanjena pa i u cijelosti uništena. No, općenito, onaj svijet je mjesto u kojem se biće obnavlja iz 'kozmičke rezerve života', ali i iz drugih izvora kao što su primjerice pogrebni običaji, prinošenje darova mrtvima i si. Postoji jedan osnovni dio, nepromjenjiva jezgra osob nosti koja čuva svoj identitet u svim promjenama. Spasenje se sastoji u tome da se uvijek i ponovno vrati na zemlju, da bi na njoj vodio dostojan život te da bi se kao ucijelovljen na kraju pridružio precima na onom svi jetu. Europljani 19. stoljeća bili su zaprepašteni bezbrižnošću Afrikanaca suočenih sa smrću. Jedno izvješće govori o poglavici plemena Ašanti osuđenom na smrt, zbog nekog velikog nedjela, koji je trebao sutradan biti pogubljen. On je razgovorao sa svojim pratiocima potpuno opušteno, dobro raspoložen, tvrdeći kako je sretan što je prije smrti mogao vidjeti bijelce. Tu je primjer neke žene iz istog plemena koja je, zbog prinošenja ljudske žrtve, bila razodjenuta, a zatim trebala biti zatučena. Ali prvi pokušaj pogubljenja nije uspio. Ona se vratila svijesti i požalila što su je vratili iz zemlje duhova, vjerojatno stoje u nju zašla gola. Tražila je da još jednom bude pogubljena, a želja joj je ispunjena, nakon što su je skromno odjeli. Postoje mnogobrojni primjeri, ne samo u Africi, kako visoki dvorjani, žene kraljeva i si., pristaju dragovoljno biti žrtvovani tijekom pogreba vladara. Ako potomci zaborave svoje pretke, oni budući više nisu predmet poš tovanja, tonu u sivilo bezimenosti. Ipak nešto uvijek od njih preživljava, ali bez osobnosti. Iako se njihova osobnost raspada, a ime briše, ne može se reći da su uništeni. Domorodci Afrike ne priznaju potpuno uništenje, ni
ŠAMANIZAM
Šamanizam je raširen po cijelom svijetu, ali je ipak značajna pojava svojstvena za središnju i sjevernu Aziju kao i za Sjevernoameriku (za Eskime i Indijance). Šaman je povlaštena osoba koja je prošla kroz važno iskustvo mniranja i prividne smrti. Njegova ga smrt i ponovno rođenje učinilo neranjivim za svaki demonski pokušaj uništenja. On posjeduje, zahvaljujući poduči, znanje o onostranom, o putovima koje treba slijediti, o lozinkama koje mora na njima uporabiti, o svemu potrebnom za kretan je unutar tog, za obične ljude, tajanstvenog svijeta. Ulazak u onostrani svi jet postiže bdijenjem, postom, zazivanjem duhova, ritmičkim udaranjem u bubnjeve, pjesmom i plesom do potpunog iscrpljenja koje rezultira transcendiranjem. To iskustvo mu omogućuje i daje autoritet da svoju zajednicu upozna s ustrojem onostranosti, a i da sam po želji zalazi u nju da bi izvršio određene radnje od važnosti za svjetovne i duhovne ciljeve čitave zajed nice. M.Eliade opisuje šamana kao 'stručnjaka zanosa za vrijeme kojeg se pretpostavlja da napušta tijelo kako bi uzašao u nebeske visine ili da bi se spustio u paklenske dubine ... Šaman poduzima ta zanosna putovanja: da bi se susreo, licem u lice, s Bogom neba i prinio mu žrtveni dar od zajed nice; da bi potražio dušu bolesnika za koju se misli da je odlutala daleko od njegova tijela ili da su je oteli zli dusi; da bi otpratio dušu pokojnika k novim staništima; i konačno, da bi obogatio svoje znanje u susretima s višim bićima'. Šaman doživljava sebe kao dvostruku osobnost: nazočan je na ovom svijetu u vidljivom tijelu, a istodobno, kao nekog tko prolazi kroz različi ta iskustva u onostranom svijetu. Iskustva šamana su slična, ali mnogo životnija, onima u snovima. Taj koji doživljava onostrano je dvojnik, koji je sposoban odvojiti se od grubog tijela, a sam ima neku vrstu tjelesnosti kojom se može kretati u prostoru, osjećati i djelovati. Taj dvojnik, slobod na duša, kao dopunu ima zatočenu dušu u tijelu koja nadgledava održavan je fizioloških funkcija. Šamanska sklonost očituje se već u ranoj mladosti znakovima poput: želja za samoćom, u proročanskim snovima, mjesečarenju, upadanju u trans koji može trajati i nekoliko dana. Kandidat za šamana prima nauk od starog šamana koji mu otkriva smisao proživljenih iskustava, podučava ga pjesmama, čarobnim riječima i obrascima i drugim tehničkim pojedinosti ma njegova zanimanja. Nauk završava inicijacijskim obredom nakon čega
ga zajednica prihvaća kao svog novog šamana. Šaman otkriva onostrani svijet koji jako sliči njegovu svijetu; oko domova skupljaju se stanovnici koji pozdravljaju šamana, pitaju za novosti o rodbini sa zemlje; iz kuća izlazi dim, psi lutaju, a sobovi pasu. Jedu i piju, samo bolje i obilnije, a stada su brojnija. To izjednačavanje ovog i onog života pretpostavlja da se razlike među ljudima neće promi jeniti: bogati ostaju bogati, siromašni ostaju siromašni itd. Namjera ljud skih žrtava bila je da služe svoje gospodare u onkrajnjem životu, a mrtvog ratnika služe svi oni koje je pobio. Ovakva eshatologija lišena je svakog moralnog obilježja. Izgleda da u tim vjerovanjima osobe primljene u nebo ne vode drukčiji život od života oni koji prebivaju u podzemnom kraljevstvu sjena. Neke duše, jako vezane uz tijelo, raspisuju se u vodi ili zraku. Druge se nastanjuju u grobovima. Slobodna duša samo uz veliki trud stiže do svog nebeskog ili podzemnog boravišta. Te se duše često vraćaju na mjesta na kojima su živjele i potreb no je poduzeti mnoge obrede da bi se one odagnale iz svijeta živih. Često su duše umrlih, koje nastoje privući u podzemni svijet neke od svojih bližnjih i prijatelja, odgovorne za bolesti s kojima se bore šamani. Nije potpuno jasno pitanje povezano s ponovnim rođenjem slobodne duše. Šamani se predaju inmitivnom osjećaju o postojanju neuništive jez gre čovjeka koja kružno, na različite načine i različitim obrascima, prolazi putovima smrti, zagrobnog života, ponovnog rođenja i uskrsnuća.
ASIRSKO-BABILONSKA CIVILIZACIJA
U području Mezopotamije, koje otprilike odgovara današnjem Iraku, civilizacija tijekom tri tisuće godina ostavila je brojne klinaste zapise od kojih su neki religioznog podrijetla. Najzanimljiviji je vjerojatno Ep o Gilgamešu gdje se glavni junak, Gilgameš, nalazi u potrazi za besmrtnošću. Nakon što se odupro svakojakim iskušenjima i porazio brojna čudovišta Gilgameš ne uspijeva ostati budan (šest dana i šest noći za redom) u odlučnom inicijacijskom obredu. Tako gubi prvu priliku da stekne besmrtnost. No dana mu je i druga. Gilgameš uspijeva doći do biljke na dnu mora koja osigurava vječitu mladost. Ali mnjesto da je odmah iskoristi on se kupa na izvoru, a biljku mu ukrade zmija. Nimfa Siduri ga tješi: 'Kad su bogovi stvorili čovjeka udijeliše mu smrt, a zadržaše besm rtnost u svojim rukama. Idi Gilgamešu! Ispuni ono čemu ti misao teži! Pleši i igraj danju i noću! Neka tvoja odjeća bude uvijek ugod na, glava njegovana, neka te kupka uvijek čeka! Pogladi dijete koje te drži za ruku! Neka se žena na tvojim prsima razdraga. To je prava čovjekova sudbina'. Te riječi poriču važnost onoga svijeta u ovom životu, ukazuju na mudrost okrenutu prema životu na ovome svijetu. Doduše onaj svijet nije isključen iz njega, već je samo nekako ublažen i zasjenjen. U grobove se polaže odjeća, uporabni predmeti i si. U Mezopotamiji se već vrlo rano prestalo sa žrtvovanjem slugu, dvorjana i žena koje su tre bali pratiti gospodara (vladara) na onaj svijet i tamo mu služiti. Grobovi iz ranijeg doba sadrže brodove, kočije, konje i ostatke mnogobrojnih žrtvo vanih ljudi. Vjeruje se u neko preživljavanje osobnosti nakon smrti. Taj dio osob nosti koji nastavlja živjeti zove se 'etimii, a u glavnim osobinama odgo vara dvojniku. Etimu je pokojnik, ali bez znanja, oslabljenih moći - sjena svoje sjene. Sudbina etimua je snažno vezana za sudbinu kostura. Velika se važnost pridaje čuvanju cjelovitosti kostura. Mrtvi se pokapaju u podrume kuće u kojoj su živjeli. Elimui koje su zaboravili njihovi potom ci počinju prijetiti živima, plašiti ih i izazivati kod njih napade bolesti i ludila. Danas se ne zna mnogo o tadašnjim predodžbama života nakon smrti.
Prema tekstu Silazak božice Išlar u pakao i nadgrobnim tekstom Pločica iz Suza, onostrani svijet je podzeman, nalazi be na zapadu, a u njega se ulazi nakon što se prešla ogromna pustinja i velika crna voda. Taj svijet imenom Aralu uređen je kao podzemni grad. Njime upravlja božica Ereškigal i njezin suprug Nergal okruženi brojnim dvorjanima i slugama. Ulaz u njihov dvor opasuje sedmerostruki bedem i svatko tko želi ući mora ostaviti čuvaru svake zidine jedan komad svoje odjeće, tako da se pojavljuje potpuno gol pred božanstvima. Božanstva ne sude mrtvome, ne postoji nagrada i kazna za djela učinjena tijekom života, već mu određuju mjesto boravka u podzemnom svijetu. Uvjeti života u podzemnom gradu su jadni i za sve isti. To je mjesto iz kojeg nema povratka, tamo vodi jednosmjeran put. To je Kuća iz koje se nikada ne izlazi, Kući mraka u kojoj se jede samo prašina i blato. Prašina, mrak, muk, ukratko taj svijet je prostrana podzemna grobnica u kojoj svi, dobri i loši, čame jedni uz druge u sumornom zaboravu (poput šeola - vidi kasnije).
TAOIZAM
KONFUCIJEVSTVO
U drevnoj Kini prevladavaju tri misaona smjera: taoizam, konfucijevstvo i budizam. Postoji dubok jaz između religioznosti širokih masa i inteligencije. I danas je u puku religioznost prisutna kao mješavina praznovjerja i primitivne religije animizma, dok inteligencija slijedi Konfucijeve moralne smjernice. Budizam je prodro u Kinu iz Indije i Tibeta u 1. st. i to je prva pojava religije u Kini. S pojavom budizma javl ja se i stalež svećenika.
Stav kineskog filozofa Konfucija (6. st.pr.n.e.) prema dubokim pitanji ma ljudskog života i smrti izražen je odgovorom na pitanje: 'Učitelju, reci nam nešto o onostranom životu!' Učitelj odgovora: 'Nismo još naučili poz navati život, pa kako da upoznamo smrt?'
Taoziam je pojam koji objedinjuje dvije struje kineske duhovnosti. Filozofsku struju predstavlja Lao Tzu i Cuang Tzu, a druga je religiozni taoizam predstavljen u različitim školama. U središtu filozofske škole je Tao i Te predstavljen u djelu Tao Te Cing od Lao Tzua. Religiozni taoziam mješavina je religije i magije, a označen je zamišlju usavršavanja tijela kroz razne vježbe i odgovarajuću ishranu s ciljem ostvarenja besmrtnosti. Pučka religioznost se izražava u štovanju predaka, zatim u štovanju planina, rijeka i polja. Seljaci prinose darove božanstvu zemlje i vode te duhovima prirode. Prema tom poimanju čovjek je nerazdvojno povezan s prirodom, dapače on je jedno s njom. 'Kad čovjek čini zlo, nebo je mračno, a zemlja ne plodonosi.' Ljudske nevolje dolaze od zlih duhova, a sreća od dobrih duhova. Svijet je pun zlih životinja, riba, ptica, zmajeva na koje valja stalno računati bez obzira gradi li se kuća ili slavi vjenčanje ili rođen je. Što god čovjek radio treba tražiti savjet stručnjaka, poznavatelja tih sila i zakona feng-shu (vjetar-voda). Općenito, taoizam smatra da problemi ljudi postoje jer su izgubili spon tanost i usklađenost s ritmovima prirode i života. Čovjek nije izdvojen iz cjeline života i dio je stalne mijene. Tao je sjedinjujuće i transcendentno načelo u kome se suprotnosti života ukidaju i pokazuje se povezanost svega što postoji. Taoistički mit govori o Yami, kralju podzemnog svijeta, koji predsjeda va nad deset dvorova. Duša nakon što je napustila tijelo prolazi kroz svih deset, a svaki dvor je neka vrsta pakla ili raja gdje se duše kažnjavaju ili nagrađuju za ranija zla ili dobra djela. U desetom dvoru su službenici koji upravljaju i odabiru vrstu reinkarnacije za dušu. Tu je i Dvorana Zaborava gdje duša jede magičnu 'juhu zaborava'. Nakon toga je bačena u pjeneću struju crvene vode koja je vodi do ponovnog rođenja.
Konfucija zanima red u ovdašnjem životu i ne ulazi u duboka duhovna istraživanja, njega ne potiče vjera. Konfucije nije vidioc, mistik ili svećenik, on je mislilac, ljubitelj pjesme, glazbe, društva. Konflicijevstvo je sustav etičkog ponašanja koje određuje skladne međuljudske odnose. f
\
Konfucije: "Ako nitko ne voli čovjeka, taj se slučaj mora razmotriti. Ako svi vole čovjeka i taj se slučaj mora razmotriti". #**
"Veliki čovjek postavlja stroge zahtjeve na sebe; mali ih čovjek postavlja drugima". ***
"S petnaest godina sam se posvetio učenju; s trideset, počeo sam igrati svoju ulogu; s četrdeset, više se nisam zbunjivao; s pedeset, znao sam Zapovijedi Neba (Božju volju); sa šezdeset, bio sam miran, bez obzira što čuo; a sada, sa sedamdeset, mogu slijediti želje svog srca, a da se ne ogri ješim o tao (naravni zakon)."
"Oni koji slijede različite putove ne mogu davati savjete jedan drugome." ***
"Veliki čovjek je ispravno čvrst, a ne samo čvrst." *** Ci-sun je djelovao tek nakon što bi triput promislio. Kad su to ispričali Učitelju, on je rekao: "Dvaput je dovoljno."
MAZDAIZAM - ZOROASTRIZAM
Mazdaizam (ime se izvodi iz imena Ahura Mazda) je iranska predislamska dualistička religija koju je prorok Zarathuštra reformirao te se po njemu dalje naziva zoroastrizam (prema grčkom obliku njegova imena). Zarathuštra je donio objavu koja nadahnjuje ljude da se bore za dobro. Osnovni je izvor nauka je djelomično sačuvana sveta knjiga Avesta s komentarima (zend) te je ta zbirka poznata i pod imenom Zend Avesta. Pismena tradicija pojavljuje se negdje početkom prvog milenija pr.n.e., a ne zna se koliko s e j e dugo prenosila usmeno. Neki pretpostavljaju daje njezina starost bliska indijskim vedama. Neke podudarnosti staro iranskog i vedskog jezika Glavni obred - yasna; vedski - yagya Sveti element - oganj - atar; vedski - agni Sveto piće - haoma; vedski - soma Svećenik - zautar; vedski - hotr Himni - manthre; vedski - mantre Besmrtnici - daeva; vedski - deva; ahura; vedski - asura Za zoroastrovca smrt predstavlja pobjedu zla, iako samo privremenu. Pokapanje mrtvih prljanje je zemlje koja je Božje djelo. Spaljivanje je još gore jer uključuje vatru koja je živi simbol istine. Stoga se leševi ostavlja ju nepokopani da lešinari mogu očistiti kosti od mesa. Zoroastrizam imao je važnu ulogu u razvoju židovstva i kršćanstva. Zaratustra se pojavio, prema danas prihvaćenom datumu, oko 1.500 g.pr.n.e. te je postavio temelje obnovljenog mazdaizma otprilike u vrijeme kao i Abraham. Zoroastrizam bio je na vrhuncu u šestom stoljeću pr.n.e. kada je bio službena religija prvog perzijskog carstva. Tada je židovski narod, koji je bio u sužanjstvu u Babilonu, došao u dodir s zoroastrovskim vjerovanjima. Zidovi su obilno posuđivali iz zoroastrovskog vjerovanja i običaja, a oso bito u području eshatolgije i angelogije. Zoroastrizam je uspijevao sve do sedmog stoljeća n.e. kada su perzijsko carstvo pokorili muslimani, a većina vjernika je pobjegla u Indiju, gdje i danas postoji glavno vjersko središte zoroastrizma (parsizam). Danas u Europi ima oko 7.000 vjernika, u Indiji (Parsi) i Iranu oko 120.000, a u Sjevernoj Americi oko 10.000. U zoroastrovskom vjerovanju osnovni je sukob između dobra i zla. U kasnijem vjerovanju zurvanizma (mazdaistička vjerska sljedba) na
početku su postojala, jedan uz drugi, dva blizanca, dva načela koje je rodio Zurvan (bog vremena i usuda): Načelo reda, svjetlosti i istine (Ahura Mazda ili Ormuzd) i Načelo nereda, mraka i laži (Angra Mainyu ili Ahriman). No, dobro i zlo nisu dva oblika božanske moći. Dobro je dio Boga, a zlo nije. Zlo ne dolazi od Boga već je stanje udaljavanja od njega. Božanska sila Ahura Mazda (Gospodin Mudrosti) je sve dobro. Iz Zend Aveste je sljedeći ulomak. 'IJiam Shid izgradio je prostrano veliko carstvo ...i napučio ga je kućnim, livadskim i šumskim životinjama, ljudima, pticama, psima i donio je vatru crvenog plamena i sjeme svih postojećih životinja i sva stabla i hranu. Voda je tekla u širokim tokovima i opkolila visoko utvrđeno carstvo ... Tu su bile mnogovrsne ptice, plodna je zlatna zemlja obilno rodila, u stidljivim mladićima živjeli su skromnost i poštovanje. Djeca su bila jaka i rado su se hranila. Carstvo je bilo ubavo i čisto kao mjesto nebesnika, puno ljepote, a s visina slijevali su se slatki miomirisi ... stabla su bujno rasla iz zemlje i bogato rađala voće. I medu blaženim stanovnicima carstva nije bilo vladara koji bi donosio stroge zakone; nije bilo prosjaka, varalica, nije bilo neprijatelja koji bi se šuljali u mraku, nije bilo nasilnika koji bi napadali ljude, nije bilo zuba koji mrcvare. Među ljudima nije bilo razlika, a žene se nisu mučile u porođajnim mukama. A u sredini države, Jiam Shid je izgra dio devet mostova, šest većih i tri manja. I na vrhu planine dignuo je gole mu palaču i opkolio je zidinama i podijelio na sobe i otvorio velike prozore.'
Jim Shid, iskonski kralj i prvi čovjek ustanovljuje carstvo mira, ljepote, reda i plodnosti. Carstvo je ubavo i čisto kao stanište nebesnika. To se doba naziva u grčkoj tradiciji zlatno doba, u hebrejskoj je to eden (rajski vrt), u vedskoj satyuga. Na kraju zlatnog doba osam je mostova srušeno, a ostao je samo jedan zvan Cinvat. Tim mostom odlaze umrle duše sa zemlje u onostrano. Cinvat povezuje vidljivi i nevidljivi svijet, Nebo i Zemlju. Ahura Mazda boravi na visini i u svjetlu, a Angra Mainyu dolje, u pak lenom mraku. Ahura Mazda stvorio je duhovni svijet u kojem su besmrt nici i čašćenici, a potom materijalni svijet (kojeg čine nebo, voda, zemlja, biljke, stoka, čovjek i oganj). Vrijeme se dijeli na tri doba: doba stvaranja svijeta, duhovnog pa materijalnog; doba pomiješanosti dobra i zla; i doba nakon obnovljenog stvaranja, tj. doba odvajanja dobra i zla. Svijet je 3.000 godina trajao u duhovnom obliku, a potom 3.000 godina u savršenom materijalnom obliku prije nego što ga je napalo zlo i započelo doba kada su dobri u zlo pomiješani. Prekretnicu u borbi dobra i zla predstavlja rođenje proroka Zarathuštre, 3.000 godina nakon napada zla (Angra Mainya). Sljedećih 3.000 godina nakon Zarathuštre, dobro i zlo se bore, a dobro postupno prevladava te se na kraju očekuje konačna pobjeda dobra. Očekuje se i spasitelj (Saosyant), kojeg će roditi djevica. On će uskrsnuti
umrle i provesti posljednji sud. Prije stvaranja Ahura Mazda je postojao u duhovnom svijetu beskra jnog svjetla u kojem je bilo samo malo mraka, tj. zla. Ahura Mazda stvo rio je tjelesni svijet kako bi namamio zlo da napusti duhovni svijet. Zlo se tako moglo zarobiti u materijalnim kreacijama, a ima ih sedam: nebo, voda, zemlja, biljke, stoka, čovjek i oganj. Najsavršenija tjelesna kreacija je čovjek koji će uništiti zlu silu. U pojedincima zlo se uništava dobrim djelima u mislima, riječima i djelima. Zlo će na kraju biti poraženo, a kako se smanjuje, ono postaje jače koncentrirano. Tako sve katastrofe, nemiri i sukobi u današnjem svijetu predstavljaju znak rasta i jačanja dobrog. Duhovni i materijalni svjetovi oslobođeni od zla, predstavljaju stanje potU Egiptu se čovjek promatra kao sveti broj tri puta tri. Prvo trojstvo sastavljeno je od: chat, ka i ha. *Chat (hat) - je materijalno tijelo. *Ka - je astralni dvojnik koji napušta tijelo nakon smrti, ali se tijelu uvijek vraća. Niža duša stvorena s osobom, a predstavlja njezinu životnu snagu, trajniju od čovjeka samog. *Ba - je pernata duša, lepršavo biće koje pripada tijelu. Oslobađa se nakon smrti i odlazi na nebo. Drugo trojstvo je: ab, chaibit i ten. *Ab (ib) - je srce. U srcu čovjek nosi svoju sudbinu i u njemu se bore dobro i zlo. Na drugom svijetu srce se važe. Ako je srce čisto, lagano je i lakše od pera. Vagu promatraju četrdesetdva suca. *Chaibit - je sjena, mračni dio duše u koji ne dopire budnost i svjetlost Ozirisa. To je nesvjesno i neprosvijetljeno. Chaibit prati čovjeka i na drugi svijet i ostaje s njim. *Ren - je ime kojeg dobiva od zaštitničkog božanstva, oduvijek s čov jekom. Ime je sveta riječ kojim Bog poziva čovjeka. Treće trojstvo je: ehu, sechem i salnt. *Chu je dvojnik ehaibita. Ali dok je chaibit sjena i mjesec, ehu je blistavi, sunce u čovjeku (nešto kao buddhi - um u sankhyi). Ako je čovjek sav ehu, onda postaje Oziris, budnost. Chu je božanska inteligencija, moć sklada. Chu je kao božanska iskra, plamičak koji govori o božanskom podrijetlu čovjeka. Chu je i savjest. *Sechem je pandan ka - nebesko tijelo, vječni oblik. Sechem čovjek susreće kada je povratio svoje izgubljeno nasljedstvo - božansko podrijetlo. *Sahu je najviše, vječno i besmrtno tijelo čovjeka, veliko jedinstvo cjeline čovjeka sa svim značajkama tjelesnosti, duševnosti, duhovnosti, sa svom sudbinom, pojedinačnim značajkama i svojom jedinstvenošću.
pune dobrote i sklada, raj, nebo koje tek treba stvoriti. U tome se bitno raz likuje vjerovanje zoroastrovaca i kasnijih vjerovanja. Većina religija gleda na prošlost kao na vrijeme s kojim se ne može mjeri ti sadašnjost ni budućnost. Vlada osjećaj da je nekad davno čovječanstvo živjelo u zlatnom dobu. Za Platona to je bilo doba bogova, za Židove bio je to rajski vrt. Za Vedsku civilizaciju to je satyuga, za kinesku tradiciju to je razdoblje vladavine Žutog cara (Huang ti). U većini zapadnih kultura opće je prihvaćeno vjerovanje kao se svijet polako, ali neumoljivo troši. U eshatologiji Židova i kršćana, Grka i Rimljana prevladava stav: ne samo da se svijet mijenja nego se on mijenja na gore. Latinski izraz 'carpe diem' znači 'uživaj u sadašnjem trenutku', iako krije u sebi zamisao 'dok možeš', pre vladava u današnjoj zapadnoj misli. Danas nije toliko loše da ne bi moglo biti lošije, stoga iskoristi sadašnji trenutak i uživaj. Zarathuštra je isticao Ahura Mazdu kao najvažnijeg boga, oca Spente Mainyua (svetog duha) i Angre Mainyua (zloduha). U najstarijim dijelovima Aveste glavni i jedini bog je Ahura Mazda, a ostali su kao besmrtna sveta bića i čašćenici. Kasnije pod utjecajem maga (svećenika), umanjuje se uloga Ahura Mazde i naglašava dualnost, dva ravnopravna počela Ormuzd i Ahriman. ^JZoroastrovsko učenje je jednostavno: 'dobre misli, dobre riječi, dobra (^djela'.AJ jednoj galhi (himni) se kaže da je 'smrt za onoga koji čini zlo dugotrajna kazna, a za sljedbenika istine blaženstvo'. Naša osobna sudbi na poslije smrti ovisi o tome koliko u našem životu prevladava dobro. Čovjek ima mogućnost izbora, slobodnu volju, može se ponašati dobro ili loše, slijediti put Ormuzda ili Ahrimana. U tradicijskim tekstovima smrt se opisuje kao djelovanje koje zaustavl ja dobro. Kasnije s e j e stav prema smrti nešto izmijenio, pa neki počinju misliti da smrt sama po sebi i nije zla. Vjerovanja o onome što se događa nakon smrti sadrže tri elementa: razdoblje od tri dana nakon smrti; suđen je duši, koja potom odlazi u raj ili pakao; te preobrazba zemlje nakon što nastupi smak svijeta. Učenje o uskrsnuću tijela se prvi puta u povijesti pojavljuje u ovom vjerovanju, ali je prilično nejasno jer nema sačuvanih vjerodostojnih tekstova. Zoroastrovci ne vjeruju u reinkarnaciju, iako pos toji i neortodoksna škola koja je prihvatila reinkarnaciju. Jednom godišn je, na tzv. Fravardiganskoj svečanosti, deset se dana posvećuje sjećanju na duše pokojnika jer se vjeruje da u tom razdoblju duhovi mrtvih posjećuju Zemlju. Zagrobna sudbina duše ovisi o njezinu ponašanju na zemlji. Nužan, ali ne i dovoljan, uvjet za spasenje jest inicijacijski obred koji se mora obav iti između 7. i 15. godine života.
Duša koja napušta svijet je poput novorođenčeta. Ona je krhka i izložena mnogim opasnostima. Osobito joj je teško odvojiti se od tijela. Zbog toga se vrše obredi koji prate prve dane života duše. Tri dana je u mrtvačnici upaljena vatra, a iz zdjelica s mlijekom napaja se duša. Zaziva se Setoš, jedan od tri suca s onoga svijeta. Zahvaljujući tome duša raste vrlo brzo, prvi danje veličine novorođenčeta, drugi dan djeteta od sedam godina, treći odraslog od petnaest godina. Tri dana nakon smrti duša napušta tijelo i odlazi u drugi život gdje joj se sudi. Nakon suda mora prijeći 'Most razdvajanja'. Duši koja je prožeta dobrim mislima, riječima i djelima most se otvara i ona odlazi u neku od razina raja - prema stupnjevima dobrote. Za zlu se dušu most sužuje, ovis no o stupnju zla, sve dok ne postane oštar poput britve, potom duša propa da u pakao koji je hladan, vlažan i smrdljiv, gdje ostaje do svršetka svije ta. Uistinu, Ispravnost istinoljubivog čovjeka će konačno pobijediti Nepravdu zlog. Stojeći na Mostu Posljednjeg suda Zla duša će ugledati široki put ispravnoga; Ona se napreže kako bi došla do njega, ali njezina djela postaju njezini okovi; Drhteći i stenjući, shvaća daje napor uzaludan. Podjela raja je također na tri dijela: zvjezdano (najbliže zemlji), mje sečevo i sunčevo područje; prema podijeli na dobre misli, dobre riječi i dobra djela. Onkraj sunčevog područja u području beskonačne svjetlosti postoji najviši raj u kojem boravi Ahura Mazda (Ormuzd). U njega ulaze oni koji su se pokazali dobrima u sva tri područja ljudska iskustva (u mis lima, riječima i djelima). Pod rajem je područje beskonačne tame u koju odlaze nepravedni. Pakao je protu-nebo i proteže se na tri podzemna kata koja odgovaraju lošim mislima, lošim riječima i lošim djelima. Između zemlje i zvjezdana područja prostire se među-područje, sastajalište duša koje na zemlji nisu bile ni sasvim dobre, ni sasvim zle. Stanovnici neba poznaju radost druženja, roditelji ili prijatelji dočekuju novog došljaka. Oni žive u krajoliku sličan zemaljskom, ali preobraženom na vrlo istančan način. U paklu prokletnika očekuju mrak, ledena hladnoća, hrani se smećem i otpadom, usred krikova i patnji. Tama je tako gusta da se može dohvatiti, a smrad tako gust da se može nožem rezati. Prokletnike muče sve vrste zlih duhova koji su otjelotvorenja njihovih starih zlodjela. Iako nagomilani jedan na drugom, oni žive u potpunoj samoći. No pakao nije mjesto vječnog prokletstva o kojem govori kršćanstvo. To je mjesto presudnog
osvještavanja. Malo po malo prokleti se bude i obuzeti kajanjem sprema ju se za Sud koji ih čeka. Na svršetku svijeta, s uništenjem zla dolazi Posljednji sud za sve duše, iza čega slijedi Uskrsnuće tijela koje se ponovno sjedinjuje s dušom. U sve tom spisu Avesti kaže se: 'Kada mrtvi ustaju, dolaze Živi bez uništenja, prema želji Život će biti obnovljen'. Poslije uskrsnuća mrtvih bit će Opći i Posljednji sud nad svim ljudima. Ahura Mazda će sa svih strana svijeta sakupiti ostatke ljudskih tjelesa i ponovno će ih oživjeti. 'Tada će Ereman odvesti sve zle, a dobri će se ponovno vratiti na zemlju; ali, oni više neće biti iste naravi kao prije smrti, niti će biti sastavljeni od istih elemenata. Tjelesna će bića biti u sreći ponovno ustrojena od nekog svjetlosnog blata (zemlje) bez tmine, od vode bez otrova, od vatre bez dima, od opojnog vjetra. Njihove će kosti sjajiti poput kristala među kamenjem; put koja pokriva njihove kosti bit će kao koralj među drvećem; salo koje pokriva njihove kosti bit će vezano za njih kao zlatni lanac usađen u kristal; krv će teći njihovim venama kao opojno vino u zlatnom peharu. Njihove će tjelesne tekućine biti mirisnije od mošusa, ambre ili kamfora. Bi će visoki i skladni, poput Gayomarta i po njihovu liku izgleda će da imaju četrdeset godina.' Nakon suda vrijeme prestaje postojati, iako je za svaku dušu posebno vrijeme već stalo u trenutku smrti. Konačno čišćenje, u kojem se uklanja ju svi tragovi zla, nastaje izbijanjem užarene lave iz zemaljskih planina. Zli će, koliko god bili okorjeli, biti oprani od svoje nečistoće kroz patnju pročišćavanja koja im se nameće odozgo. Prema vjerovanju, iranske planine nastale su tako što su ih izbacile zle sile. Na kraju će se planine izravnati dok rastaljeni metal bude istjecao iz njih prodirući u sve dijelove raja i pakla, ispunjavajući ih beskrajnim svjet lom. Time se postiže ravnoteža između početka i kraja svijeta. Tada će zavladati stanje iz kojeg će biti uklonjeno svako nesavršenstvo. Vječnost u kojoj više ne postoji povijest i ništa se ne može dogoditi. To je neprom jenjivo carstvo kojim vlada Bog čiji će autoritet zauvijek biti neosporan. U parsizmu govori se da će duše umrlih ostati na nebu ili u paklu sve do uskrsnuća svih ljudi. Tada će doći svjetski sud i nad obnovljenim svi jetom vladat će samo Ormuzd.
EGIPAT
Uskrsnuće je bilo poznato i u egipatskoj misli. Piramidski tekstovi gov ore o postupcima koje valja obaviti da se tijelo faraona sačuva od ras padanja, za vječni život, nakon uskrsnuća. Tijelo je bitno za život nakon smrti jer se ono može ostvariti samo fizičkim uskrsnućem tijela. Mumificiranje se temelji na vjeri da se čovjek sastoji od dva elementa - fizičkog i duhovnog. Ako bi se uspjelo sačuvati grubo tijelo (chat), u određenom će se trenutku u budućnosti viša duša (BA) vratiti u njega. Zbog toga mumifikacija i gradnja sigurnih grobnica. Vječni život je izvorno povlastica plemenitaša i bogataša jer si samo oni mogu dopustiti skupe pogrebne obrede. No u razdoblju vladavine Ptolomejaca (od 4 st.pr.n.e. do 30 g.pr.n.e.) pojavio se kult boga Serapisa čiji su sljedbenici imali pravo, bez mumificiranja, na vječni život, ako su prihvatili vjeru u jednog boga (Serapisa) i ako su prošli kroz inicijacijski obred (krštenje). Time je taj kult postao najpopularniji u Egiptu jer je prihvaćao siromašne i bogate te je konačno postao službena vjera. U prvim je stoljećima čak supostojao s kršćanstvom, pa su čak i nežidovski poklonici Krista štovali i Serapisa. O tom religijskom dualizmu Car Hadrijan piše: u njemu (Egipat) kršćani štuju Serapisa, a oni koji sebe nazivaju Kristovim biskupima odaju počast Serapisu. Kad patrijarh dođe u Egipat, neki ga tjeraju da smje Serapisa, a dragi Krista.' Nakon uništenja Serapeuma (središta u kojem su se okupljali sljedbenici Serapisa) 391. g. Serapisovi svećenici objavili su da je Bog uzašao na nebo i pristupili su kršćanskoj crkvi. (The Cambridge Ancient History, 13. 1998. str. 635). Kršćanstvo je postalo popularno i stoga jer je obećavalo život nakon smili svakome tko je kršten i tko vjeruje u Krista. Međutim takvo je vjerovanje u život nakon smrti bilo izvorno egipatsko i nije ga poznavao nijedan drugi narod u tom okružju. U Egiptu je također postojao obred krštenja vodom" koji su kasni je preuzeli eseni i kršćani. Popol Vuh, sveta knjiga drevnih Maya u kojoj se govori o davnom zlatnom dobu kad je sve bilo moguće, sadrži tekstove koji govore o 'ponovnom zvjezdanom rođenju' - o reinkarnaciji mrtvih u obliku zvijezda. Slično vjerovanje nazočno je i u drevnom Egiptu - mrtvi se faraoni ponovno rađa ju kao zvijezde. Grčki povjesničar Herodot (5 st.pr.n.e.) piše: 'Egipćani su prvi pred ložili teoriju da je ljudska duša besmrtna i da kada neko tijelo umre, ona idazi u neka druga bića koja su rođena da je prime i kada je prošla sve
stvorene oblike na zemlji, vodi i zraku, tada ponovno ulazi u za nju rođeno ljudsko tijelo; taj ciklus duše traje oko tri tisuće godina'. Dalje kaže daje svrha mumificiranja da se duši dade dovoljno vreme na za mogućnost stapanja s božanskim, kako se ne bi prerano inkamirala. Duša koja je ostvarila stapanje s božanskim oslobođena je ponovnog ljud skog rođenja. Duša se ponovno utjelotvoruje u mnogim oblicima da bi ispunila svoju težnju. 'Bogat gurman kao prosjak, ponosan silnik rađa se kao rob, sebična žena koja se voli krasiti kao krojačica. Okretanje kotača rađanja i umiranja daje mogućnost razvoja zanemarene ili zlouporabljene inteligencije i osjećaja.' (Egiptian Belief and Modern Thought, James Bonwick) A Platon kaže: 'Mi Grci u zbilji smo djeca u usporedbi s tim narodom čija je tradicija deset puta starija. I dok se ništa od dragocjenih uspomena iz prošlosti u našoj zemlji ne bi očuvalo osobito dugo, Egipat je zapisao i vječno očuvao mudrost drevnih vremena. Zidovi egipatskih hramova prekriveni su tekstovima, a svećenici pred očima neprestano imaju to božansko naslijeđe ... Novim se naraštajima i dalje prenose te svete stvari i to neizmijenjene: pjesme, plesovi, obredi, glazba, slike od pamtivjeka, iz doba kada su bogovi vladali zemljom, u osvit civilizacije.' Prema tekstovima iz hrama u Edfu, Egipat, sedmorica mudraca (bogova?) potekli su s jednog otoka, domovine prastarih (Atlantida?). Taj je otok uništila poplava (potop?). Tekstovi govore daje do kataklizme došlo izne nada te da se većina 'božanskih stanovnika' utopila. Došavši u Egipat, šači ca preživjelih;' postali su 'bogovi' (druga njihova imena su: Sljedbenici Horusa; Bogovi graditelji; Mudraci; Duhovi; Gospodari svjetla) koji su podučavali tamošnje starosjedioce. Ta bića bila su dugovječna, ali ne i besmrtna, a nasljeđuju ih njihova djeca. Za Egipćane smrt je bila poput života; svoje su blago zakopavali u grobnice jer ga je čovjek doslovce mogao 'ponijeti sa sobom'. Briga Egipćana da u smrti budu okruženi stvarima iz života bitni je dio njihova vjerovanja. Važno je daje pokojnik ili pokojnica pokopana sa svime stoje nužno za njihovo daljnje postojanje u dragom životu: s predmetima za svakidašnju uporabu, nakitom i kozmetikom, ali prvenstveno s hranom. Egipćani se na onom svijetu ne odriču ni užitaka ljubavi, kao što se nisu odrekli ni užitaka u hrani, piću, glazbi itd. S pokojnikom u grobnicu stavl jaju se kipovi golih žena kojima se često bila odsječena stopala da ne pob jegnu. U grobnicama, pa i najsiromašnijim, mogu se naći glineni kipići koji često imaju motiku i torbu, a čija je namjena bila da zamijene poko jnika u svim mučnim poslovima u podzemnom svijetu. No ideal života na onome svijetu ne ograničava se samo na osjetilna uživanja. Egipćani teže za potpunom obnovom i usavršavanjem osobnos-
ti što se svodi da BA mora ponovno naseliti tijelo.
žaoku:
Nakon smrti dvojnik (KA) oslobađa se tijela, no još uvijek ovisi o njemu zbog hrane. Za hranu i odjeću brinula se obitelj umrlog, a pomisao što bi se dogodilo da ponestane hrane - što je neizbježno - bila je prestraš ila da bi se o njoj uopće razmišljalo. Život poslije smrti ovisi o tome koliko se živući rođaci brinu o umrlom, održavanjem pogrebnih rituala i zado voljavanja materijalnih potreba tijela. Tijelo treba očuvati (mumificiranje) u što savršenijem obliku kako bi njegov duh mogao jesti hranu. Umrli je istodobno tjelesno zarobljen u svom sarkofagu, nazočan u svojoj bližoj okolini (kao KA oživljava zagrobne kipiće) i slobodno luta beskonačnim prostorom (kao BA).
Smrt je preda mnom danas Kao dobro utabani put Kao kad se čovjek vrati kući iz rala.
Vodiči umrlih, pisani tekstovi na zidovima grobnica, opisuju predjele kroz koje mora duša proći na putu za 'prebivalište blaženih'. No ne stižu sve duše tamo. Oganj pakla čeka one koji ne vjeruju u velikog boga Ozirisa ili one koji mu nisu prinijeli darove. U najranijim spisima koji opisuju kozmički svijet mrtvih i njegove znača jke taj se svijet naziva Duat. Taj se pojam prevodi uobičajeno kao 'Podzemni svijet1 ili 'Donji svijet'. No u piramidskim tekstovima Duat se smješta na zvjezdano nebo. J
i
Poslije smrti slijedi život u onostranom Egiptu kojim vlada Oziris. Kad preminuli ili učenik dosegne stupanj Ozirisa, kad izađe iz omarne materi je - iz Seta, tada ulazi u sunčevu barku i stopi se s božanstvom stječe vječno tijelo - šahu. No ima i vjerovanja o duši što putuje nebom te se svakog dana spušta u podzemni svijet s bogom sunca Ra ili vječno živi medu zvijezdama. Vjerovalo se da su faraoni (faraon = sin boga Ra) pol ubogovi. Poslije smrti pridružuju se bogovima. Manje vrijedni smrtnici nisu toliko sretni, iako je kasnije shvaćanje o onostranom životu postalo liberalnije. Počela se pridavati važnost moralnom ponašanju pojedinaca tako da je svatko mogao težiti za besmrtnim životom. Zli su bili osuđeni na podzemni svijet i na drugu smrt ili vječnu muku. Sud mrtvih, ali bez uskrsnuća, se prvi put pojavljuje u zapisima oko 2.400 g.pr.n.e. u Egiptu. U Papirusu Anhai predstavljena je scena suda. Vagu nadzire bog Anubis (s glavom šakala); u tavi na jednoj strani vage je srce Anhai, a na drugoj je perce simbol Maat - božice reda, pravednosti i istine. Desno stoji bog Toth (bog mudrosti s glavom ibisa) koji bilježi rezultate vaganja. Presuda je zabilježena u dodatnom tekstvu: 'Njegov BA je ovoga svjedok. Nije učinio ništa loše'. Ako bi bio proglašen krivim, njegova je sud bina čudovište Ammut - 'jelac mrtvih'. Životni ciklus se neprestano ponavlja i u njemu je smrt tek jedna faza. Zbirka pjesama 'Rasprava s dušom umornoj od života' oduzima smrti
Smrt je danas preda mnom Kao oporavak bolesnom Kao izlazna vrata iz tamnice. Smrt je preda mnom danas Kao kad čovjek čezne da ponovno vidi svoju kuću Nakon mnogo godina provedenih u ropstvu. KA ili eterični dvojnik nosi u sebi impulse za djelovanje na određeni način, on nosi sva iskustva života. KA se često naziva niža duša ili tjelesno jastvo. Nakon smrti KA boravi u grobnici sve do sljedeće reinkarnacije. Ako je KA bez ikakvih vrlina, ako je čovjek bio zao za života, tada se nakon smrti dezintegrira i ne može se više (duže vremena) reinkarnirati kao čovjek. Tada može poprimiti životinjsko ili biljno tijelo te tako gubi identitet. Ako se biće razvijalo moralno i duhovno tada KA-a vuče u reinkarnaciju želja za usavršavanjem. Ako se biće nije razvijalo za života na zemlji tada KA potiče reinkarnaciju zbog neispunjenih želja i neizvršenih poslova. (
•
"
N
Ljudske duše, ne sve, već samo pobožne, su daimonske i božanske. Jednom odvojene od tijela i nakon truda da ostvare pobožnost, koja se sastoji u spoz naji Boga i neozljedivanju ni jednog bića, takva duša postaje čista inteligen cija. Bezbožna duša, međutim, ostaje sama za sebe i kažnjava se tako da luta i traga za ljudskim tijelom u koje bi ušla jer ni jedno drugo tijelo ne može primiti ljudsku dušu; ne može ući u tijelo životinje bez razuma. Božanski zakon štiti ljudsku dušu od te nečasnosti. Hermeticum BA je božanska iskra koja oživljuje, održava i koordinira tjelesni život. To je neka vrsta tjelesne matrice. Kada BA napusti tijelo ono umre. BA nema individualnosti i određuje tek sveopći plan reinkarnacije, a da bi se reinkarairao potrebuje KA. KA je replika grubog tijela i nositelj je niže duše, eterično ili astralno tijelo, a BA, često prikazivan u obličju ptice s ljudskom glavom koja drži ANKH. Mnogi antički grčki autori, posebno Herodot, zastupaju gledište da nauk ponovnog rođenja dolazi iz Egipta. Međutim, u drevnom Egiptu to je učenje ezoterično, a nije općenito prošireno i prihvaćeno u širim krugovi-
ma. Prosvijećeni Egipćani su vjerovali da životom vladaju ciklički prom jene i obnove, pa se tako i duša uskrsava u novim tjelesima. Najveća nada umrlog bila je da se ne vrati na zemlju, iako je znao da je povratak neizbježan, osim u slučaju visoko razvijenih duša, ukoliko duša još nije dovoljno savršena da bi se sjedinila s čistim svjetlom.
U mojoj ruci počiva sudbina sadašnjosti. Ja sam onaj koji promatra tijek vremena.
Isključivši mogućnost erozije putem pijeska nošenog vjetrom, ostaje erozi ja kišom. Istraživač John West izračunao je da sfinga nastala najmanje 10.000 godina pr.n.e. kada je klima u Egiptu bila dovoljno vlažna da utječe na velike promjene na tijelu Sfinge. V
'
Splavar vozi duše umrlih do otoka Ozirisa. Vaganje srca je ključni čim benik u zagrobnom živom Egipćanina. Sudac je bog Oziris koji čita knjigu zapisa djela duše na zemlji. Kasnije je Suđenje premješteno u Sudačku dvoranu gdje se srce umrlog važe nasuprot pera istine. Ako duša padne na testu osuđena je na najgoru moguću sudbinu: ugasnuće. Egipatska knjiga mrtvih (naslov su stvorili europski znanstvenici) opsežna je zbirka tekstova recitacija, bajalica, zakletva, molitva i magičnih formula, mitoloških priča i naputaka za rad s umrlim. Tekstovi su nastali u različitim povijesnim razdobljima u trajanju od 5.000 godina. Tekstovi govore o čvrstom uvjerenju drevnih Egipćana u besmrtnost duše, uskrsnuću i živom nakon smrti. Duši sude božanstva, a potom je nagrađu ju ili kažnjavaju. S umrlim je pokopan vodič, neki od tekstova iz Knjige mrtvih, kako bi uzletjela duša naučila ispravne odgovore na pitanja i kušn je koje mora proći prije nego se stopi s Vrhunskim. Opisuju se dva puta kojima ide duša nakon smrti: put Horusa (oslobođenje, tj. integracija u višu cjelinu u novom i boljem tijelu) i put Osirisa (ponovno rađanje). Tu se kaže: 'Umiremo i rađamo se više od jednom, a božanski je zakon da mijenjamo samo oblik tjelesnog postojanja'. Pert em heru (Egipatska knjiga mrtvih) je u prvom redu knjiga mrtvih, vodič prešlih u drugi svijet. Ali taj isti put može duša vlastitom odlukom učiniti i ovdje. Zato to nije samo Knjiga mrtvih, nego i knjiga uvođenja učenika u tajnu smrti. Put mrtvih i put uvedenog učenika isti su. Oba istu paju iz dana, postupno razgrađuju opsjene materijalnog svijeta i polako se bude u drugoj zbilji. Na izvoru svih stvari, tamo gdje je duša, bit je svih stvari: Sam sam! Sam! Sam! Sam putujem kozmičkom samoćom. Gledaj, otvaram dveri neba i šaljem rađanja na zemlju. Ja sam Danas bezbrojnih naraštaja,
Ja sam se sam ostvario i oblikovao. Svoje oblike čuvam skrivene u sebi. Ja sam onaj koga nitko ne zna, Ja sam usamljenik usred usamljenosti, Ja sam nepokretan.
U tekstu Vodiči po onom svijetu počinje se oblikovati zamisao pakla kao mjesta kažnjavanja grješnika. Taj je pakao prije gnjusan nego okrutan, a tek se u novije doba predočuju kazne koje podnosi prognanik. U Torinskom papirusu i Kamenu iz Palerma govori se o predaji koja se prenosila u Egiptu. Osnovni sadržaj predaje je sjećanje na 'vrijeme bogova' - Zep Tepi (Prvo vrijeme) kao o pravom i zbiljskom povijesnom događaju. To razdoblje obuhvaća vrijeme od prvog pokreta Visokog boga u Pretpovijesnim vodama do postavljanja Horusa na prijestolje. Tada su postavljena temeljna načela života, prirode i društva. Svi prvi mitovi prepričavaju događaje iz tog razdoblja. Sve stoje dobro ili uspješno utemel jeno je na načelima postavljenim u Prvom vremenu - zlatnom dobu apso lutnog savršenstva - a prije pojave nezadovoljstva, bijesa, sukoba i pobuna. U tom vremenu nije bilo ni smrti, ni bolesti ni katastrofa. Zep Tepi se smatra zagonetnim i čudesnim zlatnim dobom koje je uslijedi lo odmah nakon Stvaranja, kada su se povukle vode ponora i nestala praiskonska tama. Tada su čovječanstvu darovane blagodati civilizacije. Posrednici između bogova i ljudi su 'čuvari' (urshu) - niža božanstva. Bogovi su moćna i prekrasna bića zvana neteru koji su živjeli zajedno s ljudima na Zemlji. Bogovi su bili muškarci i žene, a posjedovali su čudesne savršenstva (moći), primjerice, pretvorbe tijela u ljude i životinje, pa i biljke. Iako su bili moćniji i inteligentniji od ljudi u nekim su okolnostima mogli obolijevati, umrijeti i biti ubijeni. Ti su bogovi vladali iz svetišta smještenim u području južno od delte Nila u trokutu gradova Heliopolisa, Memfisa i Gize. To je neke vrste 'zemaljskog raja' u kojem su ti bogovi Prvog vremena uspostavili svoje zemaljsko kraljevstvo. U Prvom dobu u Egiptu je vladalo najprije devet bogova stvaranja (po kronološkom redu): Ra, Šu, Tefnut, Geb, Nut, Oziris, Izida, Neiis i Set. Potomci tih božanstava su, primjerice, Horus i Anubis. (Spominju se i neki drugi bogovi kao Ptah i Thoth) U zapisima Maneta (3 st.pr.n.e.) svećenika iz Heliopolisa govori se o bogovima, polubogovima, dušama mrtvih i kraljevima-smrtnicima koji su vladali Egiptom, a čije razdoblje obuhvaća nevjerojatnih 36.500 godina.
ANTIČKA GRČKA
također iz Indije. Zagovornici reinkarnacije osim Pitagore su Empedokle, Pindar i Platon. Tako Empedokle objašnjava daje već postojao kao dječak, djevojčica, biljka, ptica i riba. Za Empedokla duša je vječna i neuništiva, rođenje i smrt su samo promjena stanja duše. Život čovjeka je jedan, a sas-
U antici je široko rasprostranjena vjera u transmigraciju. Duša traži svoj istinski dom nakon smrti, ali zbog nesavršenosti biva ponovno zarobljena u drugo tijelo, ljudsko ili životinjske f
_
Kako je došlo do bolesti, starenja i smrti Iz kolijevke europske civilizacije - Grčke dolazi nam priča o tome kako je došlo do bolesti, starenja i smrti ljudi. Vatru je ljudima dao Prometej koji ju je ukrao bogovima. Zeus je kaznio Prometej a vječnom mukom, a ljudima za kaznu stvorio je prijetvornu ljepoticu Pandoru. Njezina ljepota prikrivala je zloću i himbenost. Ona je nosila krčag u kojem su bili zatvoreni Bolest, Nesreća, Patnja i Smrt i druge nedaće. Otvaranjem krčaga te nedaće prošir ile su se svijetom ljudi, a u krčagu je ostala zatvorena Nada. Prema nekoj drugoj priči uzrok sve nesreće nije bila zla narav Pandore već njezina radoznalost. Bogovi su joj darovali krčag i zabranili joj da ga otvara. Jednog ga je dana ipak otvorila i iz njega su izletjele bezbrojne boleštine, patnja, nesreća i smrt. Ponovna rađanja ili putovanja duše bio je u antičkoj Grčkoj poznat nauk, ali ne i integralni dio grčke religioznosti. Grčka je imala svoje škole misterije. Eleuzinske misterije temeljene na ponovnom rođenju Demetre i Perzefone, imaju ugrađenu zamisao o metempsihozi. Orfičke misterije su podučavale da je duša besmrtna i božanska, ali povremeno se udruži s tijelom, a orfički grobovi nađeni u južnoj Italiji i Kreti imali su zlatne pločice s brižnim uputama duši kako da nađe svoj put u drugi svijet. Primjerice: 'Na tvojoj lijevoj strani, naći ćeš potok, a blizu njega bijeli jablan. Ne približavaj se potoku, potraži drugi, s hladnom vodom iz Jezera pamćenja, a kod njega su čuvari. Reci im: 'Ja sam dijete zemlje i zvjez danog neba, no moje je mjesto samo u nebu." Da bi se oslobodila duša ne smije piti iz Bunara Zaborava već od Pamćenja (Mnemosina). Ako pije od Zaborava tada se vraća na zemlju i zaboravlja svoju božansku narav. U orfičkim misterijima duša se uzdiže u vrijednosti i pojavljuje se kon cept o grijehu. Tijelo je zatvor duše, a zbiljski život duša će ostvariti tek kada se konačno oslobodi tijela. Nije lako izbjeći cikluse rođenja i smrti na koje je duša osuđena zbog nečistoća. Duša se treba pročistiti prije nego ostvari najviši cilj - izbavljenje. Herodot kaže da su orfici preuzeli učenje o reinkarnaciji od Egipćana, no kako je postojala veza između Grčke i Indije vjerojatno su crpli znanje
PET DOBA Heziod je povijest čovječanstva prikazao u pet doba, a u svakom dobu je živjela odgovarajuća rasa ljudi. Postupna degeneracija čovječanstva pred stavljena je kao niz sve manje vrijednih kovina: zlato, srebro, bronca i željezo. 1. Zlatno doba Prva rasa, besmrtnici, živjela je u zlatno doba. Ti su ljudi živjeli u doba Krona poput bogova, bez patnje i mučnog rada. Nisu patili od tegoba starosti, a umirali su kad su se zasitili života, lako, kao savladani snom. U to doba je zemlja rađala plodove u obilju, nije bilo suše ni drugih nepogo da. Živjeli su bez briga i rada. Prestankom tog doba ti su ljudi postali dobri dusi koji žive pod zemljom, zaštitnici smrtnika i darovatelji dobrobiti čovječanstvu. 2. Srebrno doba To je doba po kakvoći gore od zlatnog, a rasa tog doba je po svojim umnim i tjelesnim sposobnostima inferiorna zlatnoj. Taje rasa također bila dugov ječna, djetinjstvo je trajalo oko sto godina, ali zrelo doba je trajalo kratko jer su se ljudi međusobno gložili, izgubila su vjeru u bogove i nisu im više prinosili žrtve. Zeus je tu rasu u svom gnjevu uklonio. Oni su postali 'podzemni, blaženi dusi' manje važnosti, ali se i njima iskazuje štovanje. 3. Brončano doba Ljudi tog doba bili su izuzetno snažni, hrabri i nasilni pa su se bjesomučno međusobno ubijali. Jeli su meso i stalno ratovali. Umrli su kao bezimeni silazili u pljesnivo predvorje hladnog i vlažnog podzemnog svijeta. Ti se umrli ne štuju. Doba junaka (ovo je doba kasnije umetnuto) Stari homerski junaci su četvrta, također brončana rasa, ali plemenitiji i potomci su bogova i ljudskih majki. Oni su se hrabro borili i izginuli neki pod Tcbom, a neki pod Trojom. Po smrti odlaze na udaljene Otoke blaženih, gdje i dalje vlada Zlatno doba. 4. Željezno doba Šesto je doba naše suvremeno doba, a počelo je završetkom homerskih ratova. To je teško doba u kojem ljudi pate i mukotrpno rade, umiru od bolesti i gladi. Vlada nepravda, a stid {aulas) i (pravedan) gnjev (nemeza) snage koje štite ćudorednost u društvu - nestale su. Ljudska su srca tvrda poput željeza. Okrutni su, zli, pakosni, pohotni, nepravedni i izopačeni.
toji se od niza reinkarnacija. Cilj života je potpuno pročišćavanje duše da bi postala božanska. Za kaznu duša se može inkarnirati i u životinjska tijela. Platon se pita: "... ako sve što živi i ako poslije smrti mrtvi ostaju tako i ne ulaze u ponovni život, ne bi li na kraju sve bilo mrtvo, a ništa živo?' Herodot piše (Historiae): 'Čovječja duša bez prestanka, od jednog života koji umire, prelazi u drugi koji se rađa. Kada je prešla sav zemaljs ki, vodeni (Mjesečev svijet) i zračni svijet (međusvijet), ona se vraća i ulazi u ljudsko tijelo. To kružno putovanje traje tri tisuće godina'. S eidolonima bavi se Homerov Odisej, Orfej, Aristofanov Dionis, Platonov Sokrat pa i mnogi drugi. Eidelon je prilika, slika, oblik, sjena, utvara, nematerijalno suptilno tijelo s potpunim oblikom materijalnog čov jeka. Eidelon kamonton su stanovnici podzemnog svijeta, sjene pokojnika, bića bez materijalnog tijela koja zadržavaju sve osobine iz života na ovom svijetu. Izgledaju, osjećaju i misle onako kako su izgledali, osjećali i mis lili tijela u kojima su ti eideloni boravili. Identitet osobe, njezina prava narav, je u eidelonu, a ne u privremenom, promjenljivom i propadljivom tijelu. Zato Orfej u hadu prepoznaje svoju ženu Euridiku, zato se orfičar Pitagora sjeća svojih ranijih reinkarnacija i zato Empedoklo zna daje bio 'dječak, djevojčica i ptica, pa nijema riba što skače iz mora'. Orfej je kod silaska u had, po Euridiku, učimo grješku jer je smetnuo s uma da eidelon kamonton, kao ni bilo koji drugi eidelon, ne stvara sjenu. Orfej se okrenuo, jer je vidio samo svoju sjenu kad su se približavali izlazu iz podzemnog svijeta, te je tako izgubio Euridiku. U 6 st.pr.n.e. u Grčkoj je u misterijama orfizma prisutna zamisao o transmigraciji. Duša je prema toj teoriji zatočenica tijela kojeg su stvorili titani te je osuđena na stalno cikličko ponavljanje iskustva rođenja i smrti. Tjelesno postojanje se smatra kaznom za ranije počinjene grješke. Drevni Grci vjeru ju da duša preživljava smrt, ali u podzemnom svijetu boga Platona i njegove supruge Perzefone.
»
>
Pitagora (6 st.pr.n.e.), matematičar i filozof, pjesnik i prorok, mitolog i muzikolog, mito tvorac i teolog, kaže da se čovjek ponovno rađa kako bi savršeno pročistio svoje postojanje. Otjelovljena besmrtna duša mora voditi bezgrješan život kako bi izbjegla otjelovljenja u životinjska i niža tijela. U to spada točno određen rast duše kroz inicijaciju i filozofsko promišljanje. Za Pitagoru se kaže da se je mogao sjetiti svojih prošlih života. Ranije je bio Aethalides, tada Euphorbus, a Menelaus gaje smrtno ranio prilikom opsade Troje. Pitagora je, tako kažu, jednom nekom zabranio udaranje psa jer je u njemu prepoznao starog prijatelja. Predpostojanje duše i doktrina seobe duše osnovna su načela reli-
gioznog bratstva koje je utemeljio Pitagora na jugu Italije. Oni su tražili čistoću putem različitih isposničkih vježbi i obreda. Pitagora opisuje tri funkcije duše. Viša vrijednost i viši stupanj zbilje je iznutra. 'Nous je u Psyche, a ona je u Somi'. Nous je zbiljskiji i vrjedniji od Psyche, a ona je zbiljskija i više vrijedi od Some. Psyche je životna snaga duše koja nakon smrti napušta tijelo (Soma). Oisthesisje osjetilni dio duše. Nous je intelektualna moć duše. Zato je Pitagora imao izvanjske i unutarn je učenike - akukzmatike i matematike. Platon kaže da se izvanjsko znan je stječe doksom - razborom, razmišljanjem, najnižom sposobnošću duha, a za unutarnje znanje je potrebno razvijati ep is temu - spoznaju, um. Među Pitagorinim učenicima bilo je egzotera koje je primao samo vani, u dvorištu i ezotera koje je primao u unutrašnjim prostorima svoje kuće. Cilj egzotera je bio stvaranje dobrog čovjeka, to je učenje o lijepom i ispravnom ljudskom životu. Cilj ezotera je stvaranje božanskog čovjeka. Sljedbenici Pitagorinog kulta, nazvanog po Orfeju, vjerovali su daje lik Dionis Zagrej, savršeno simetričan Orfeju. Prije nego što su ga titani uhvatili i rastrgali, mijenjao je izgled i tijela, preobražavao se u jare, lava, konja, rogatu zmiju i tigra da bi zaglavio preobražen u bika. Sve je to vri jeme i u svim oblicima obitavao nepromijenjen Dionis Zagrej. Identitet je ostao isti, bez obzira na vrstu tijela jer je eidelon ostajao isti. Prema orfičkoj antropogoniji, titani su rastrgali i pojeli Dionisa Zagreja, a Zeus ih je za kaznu spalio munjom i od njihova je pepela načinio ljude. Zato su ljudi zarobljeni materijalnim, propadljivi i zli, ali imaju u sebi nešto vječno i zbiljsko, nepropadljivo i dobro, nešto božansko. Taj vječni bitak je unutar materijalnog čovjeka, njegova najviša vrijednost i najzbilj skija zbilja. Sve materijalno, vidljivo, izvanjsko je uzgredno čovjeko vo obilježje, a njegova zbilja je iznutra. Platon (4 st.pr.n.e.), filozof i pripovjedač, ali i zakonodavac, političar urbanist i pedagog, govori o postojanju dimenzija zbilje koje su različite od materijalnog svijeta. Smatra da se materijalni svijet može razumjeti tek u odnosu na te više razine postojanja. Najviše gaje zanimala 'duša' čovje ka. Grubo tijelo je za Platona tek privremeno prebivalište duše. Zbog toga u mnogim svojim djelima (Fedon, Republika, Menon, Georgije i Država) obrađuje tu temu. Platon definira smrt kao odvajanje duše, nematerijalnog dijela bića, od njegova materijalnog tijela. Tijelo je zatvor, a smrt je oslobođenje duše od zatvora. S druge strane Platon tvrdi da duša ne može duže vremena ostati obestjelovljena. Duša dolazi, prema Platonu, iz božanske dimenzije, a kako prelazi iz višeg u niže stanje svijesti zabo ravlja zbilju koju je znala prije ulaska u tijelo. Stoga je smrt prisjećanje i buđenje. Platon je na neki način prenio i prilagodio učenje Egipćana. On kaže da duša ima tri dijela: besmrtni dio (racio) koji potječe od Boga, smrtni (ira-
cionalni) dio koji je sjedište osjećaja i želja i dio koji omogućuje da prva dva međusobno reagiraju. Božanski dio smješten je u glavi; plemenitiji dio smješten je u predjelu srca, a najjednostavniji dio u donjem dijelu. U Timeju govori o dvije duše, besmrtne od Boga i druge smrtne stvorene od bogova. Besmrtna duša je u glavi, a smrtna u prsima. Prema Platonu sve ima dušu. Ako duša transcendira osjećaje i želje prekida ciklus ponovnog rođenja. Način kako čovjek živi određuje što će biti s dušom nakon smrti. Primjerice, loši ljudi se rađaju kao žene, ako duša ustraje u zlim djelima tada postaje životinja itd. Ciklus rađanja i imiiranja se nastavlja sve dok duša ne prevlada niže nagone. Ljudi se, kaže Borges, rađaju kao platonisti ili aristotelovci, znali oni to ili ne, što između ostalog znači da se rađaju kao ezoterici ili egzoterici. i
'
Duša umrlog može sresti duše mrtvih i s njima razgovarati, a duhovni čuvari vode dušu na prijelazu u posmrtni život. U određenom trenutku umiranja dolazi po dušu čamac kojom se prevozi preko velike vode na drugu obalu postojanja. Duša umrlog misli i razabire jasnije nego prije, u tijelu, te brže i jasnije spoznaje pravu prirodu zbilje. Uskoro nakon smrti suočena je sa božanskim bićem koje joj 'sudi'. Ono joj najprije prikazuje sve ono stoje u životu učinila. Duši se sudi u hadu, a zatim se šalje u razna područja prije reinkarnacije. Grci vjeruju da postoje četiri područja u koje duša umrlog odlazi, ovisno o načinu kako je živjela na zemlji. Tako Plutarch (46 - 120 g.n.e.) kaže: 'Svaka duša ... luta određeno vrijeme, između reinkarnacija, u području između mjeseca i zemlje'. U Državi 10. knjiga Platon prepričava mit o grčkom ratniku Er Armenisovu, Pamfilcu rodom, koji je pokupljen na bojnom polju s drugim mrtvim junacima. Kada su ga stavili na lomaču oživio je. Er dalje kazuje što je doživio tijekom deset dana dok je bio 'mrtav'. 'Najprije mi je duša izašla iz tijela', kaže Er, 'i pridružila se skupini duhova'. Svi su prošli kroz neku vrst otvora ili prolaza u drugi svijet. Tamo su im neka božanska bića prikazala sve što su učinili u životu, dobro i zlo. Em nisu sudili, već su mu rekli da se mora vratiti na zemlju i ispričati kako izgleda drugi svijet. Nakon kraćeg zadržavanja vratio se i probudio na lomači. Er je boravio na poljani blaženih na kojoj se sudi dušama i na koju se one vraćaju nakon što su tisuću godina uživale nagradu na nebu ili kaznu u Tartaru. Tada po povratku s neba ili podzemlja, duše biraju svoje buduće živote, tijela i sudbine u kojima će obitavati tijekom boravka na ovom svi jetu. Nakon izbora duše piju s izvora zaborava, da ne pamte prethodnu reinkarnaciju ni nagradu ili kaznu koju su uživale za djela počinjena u nju. Tako se duša, tijekom novog boravka na ovom svijetu, sa svima susreće kao da je prvi put, ali njezina prava priroda ostaje upisana u identitetu novog čovjeka, kao matrica kojoj su određeni njegova sudbina, njegov
karakter i svi njegovi postupci. Tijekom Zlatnog doba na zemlji su živjela samo dvoglava, jednospolna bića s četiri ruke i četiri noge. Kasnije ili je Zeus razdvojio u muškarce i žene. Druga verzija je da je Zesu stvorio ženu tek kasnije jer se razljutio na Prometej a i na muškarce za koje je Prometej ukrao vatru. Prva žena je Pandora (= dar svih), ljepotica koju su bogovi obasipali darovima. Od nje proizlazi loza žena, nesreća za muškarce, a narav im je da čine smutnju. Platon u djelu Posljednji dani Sokrata opisuje što se događa nakon smrti: Kad neki čovjek umre, njegov duhovni čuvar, koji je bio zadužen za njega tijekom njegova života, pokušava ga dovesti do određenog mjesta gdje se svi (umrli) moraju skupiti i odakle, nakon što su pred stavili svoj slučaj sudu, odlaze na drugi svijet, pod vodstvom onoga koji je zadužen voditi duše iz ovog u drugi svijet. Kada su tamo prošli potrebna iskustva i ostali određeno vrijeme, drugi ih vodič vodi ponovno natrag nakon mnogo dugačkih razdoblja vremena ... Mudre i disciplinirane duše slijede vodiča ... ali duše koje su jako vezane na tijelo ... zadržavaju se dugo vremena blizu njega i u vidljivom svijetu te ih tek nakon mnogo otpora i patnje njihov duhovni čuvar i nasilno odvodi. U Timeju Platon govori o sudbini umrlih koja je ovisna o počinjenim djelima za života: Kukavice ili nepravedni će u slijedećem životu biti žene. Nevini i lakoumni, koji misle da se astronomija može naučiti gledajući zvi jezde bez znanja o matematici, postat će ptice; oni koji nisu proučavali filozofiju postat će divlje životinje na zemlji; najgluplji će postati ribe. Kod Platona nema jedinstvenog učenja u kojem se opisuje stanje duše nakon smrti. Za Platona se kaže daje bio pripadnik orfičkih misterija, a iz njih je isključen, prije nego je stekao krajnje znanje jer je neposvećenima izdavao tajne misterija. Stoga je, tako se drži, njegovo učenje nepotpuno, lako nas upozorava da su njegovi i drugi opisi onostranog svijeta 'u najbol jem slučaju vjerojatnosti' Platon ne sumnja u život nakon smrti. Kaže da ga ne možemo razumjeti jer su naše duše zatvorene u grubom tijelu i u spoznaji ograničene grubim osjetilima. Posljedica je pogrešno mišljenje i dojmovi o prirodi zbilje. Najviše što se može učiniti jer riječi više skriva ju nego što otkrivaju zbilju, je da se analogijom, pričom ili nekim drugim neizravnim načinom ukaže na zbilju koja leži onkraj ove materijalne zbil je.
Ipak kaže (Menon i Republika): 'Uvjeren sam da se možemo zaista ponovno roditi i da su živa bića izašla iz mrtvih'. Duše prema njemu same biraju svoje otjelovljenje da bi se usavršile. Pravedne duše vraćaju se u svoje ishodište, a grješne su osuđene na ponovno rađanje u različitim tije lima, pa i životinjskima. U djelu Fedon, gdje govori o posljednjim danima Sokrata, kaže da je duša besmrtna, a kakvoća reinkarnacije ovisi o tome kako je duša živjela u prošlom životu. Ako je čovjek bio surov i okrutan zacijelo će se inkarnirati u životinju. Nakon nekog vremena može ponovno poprimiti ljudski oblik. Platon ne poznaje mogućnost beskrajnih otjelovljenja. Prema njemu duša može ne imati dovoljno energije za neprestani uspon na ljestvici savršenstva. [ Velika je razlika u načinu prehrane između herojske i klasične Grčke. Homerski su junaci mesožderi. Njihove se gozbe sastoje od 'mesa u izobilju i slasnog pića'. U klasičnoj Grčkoj osnova je prehrane kruh uz masline, sir, (slane) ribe i češnjak. Istinski filozof, kaže dalje Platon u Fedomi, ne treba se bojati smrti jer ona u biti i nije ništa drugo nego odvajanje duše od tijela, tj. njezino oslobađanje od okova tijela. Oni koji su se pročistili filozofijom potpuno se oslobađaju tijela i penju se do nebeske razine odakle su i došli. No to je teško ostvarivo u jednom životu. Duša filozofa, ako je tri puta (tri reinkar nacije) živio ispravno, oslobađa se nakon 3.000 godina. No za većinu potreban je ciklus od 10.000 godina; ponavljajućim se iskustvom dobra i zla duša na kraju napreduje i izabire dobro. Duša prema Platonovom Sokratu je nevidljiva, jednostavna, bestje lesna, skladna, samostalna, zasebna, neuništiva i božanska. Sve je učenje, prema Platonu, tek prisjećanje onoga što je duša naučila u prošlim posto janjima. U prilog besmrtnosti duše iznosi četiri dijalektičke tvrdnje od kojih navodimo tri (četvrta prelazi okvire ovog prikaza): Prva je tvrdnja izvedena iz načela trajnosti promjena u prirodi. Duša je nepromjenjiva, a inkarnira se i dezinkarnira (život i smrt). Za dušu je umi ranje odvajanje od tijela, a rađanje ponovno utjelovljenje. A neprekinutom ciklusu promjena, rođenja i smrti, govori Heraklit: Iza života dolazi smrt, a iza smrti život. Iza mladosti starost, a iza starosti mladost. Iza budnosti san, a iza sna budnost. Struja stvaranja i rastvaranju nikada ne prestaje. Druga je tvrdnja o tzv. načelu prisjećanja (anamnesis). Platon ovdje objašnjava kako ljudski um raspolaže spoznajnim sposobnostima koje naša sadašnja egzistencija nije mogla izvesti iz sadašnjeg iskustva. Riječ je o poznatoj Sokratovoj tvrdnji da je sve naše znanje tek prisjećanje. Treća tvrdnja. U sastavne dijelove se može raspasti samo ono stoje iz
njih sastavljeno, primjerice tijelo. Duša, koja je jedinstvo, ne slijedi takvu sudbinu nakon smrti tijela. Sokrat dalje opisuje put duše u had - podzemni svijet. Kraljevstvom mrtvih vlada olimpijac Pluton ili Had sa kraljicom Perzefonom i suci umr lih Minos, Radamant i Eak. Prema Ilijadi on leži ispod zemlje, a u Odiseji se kaže da put do hada vodi preko Oceana. Dmgi pjesnici opisuju različite idaze putem pećina i dubokih jezera. U poslijehomersko se doba had počinje dijeliti na elizij (za blažene) i na tartar (za osuđenike). Na zemljanu ploču nadovezuju se voda, magla i čisti prostor, a iznad njih je gornja zemlja - svijet savršenstva u kojem borave istinski filozofi. Oni koji su se na zemlji predavali lagodnom živom očekuje putovanje u donju zemlju do koje vode ponori (najpoznatiji je Tartar) i rijeke (Ocean, Aheron, Piriflegetont (ognjena rijeka) i Stiks). Najveći grješnici odlaze u Tartar. Nakon okajanja završavaju u Aheronu (jezeru) kamo inače izravno odlaze manji grješnici. Preminulog njegov daemon (duh) vodi na mjesto gdje se sudi. Tko je srednje živio taj se ukrca u jedan čamac koga vodi Haron i zaputi na Aheront. Ondje prebiva, čisti se, trpi kaznu za nepravde te se tako rješava grijeha što ga je počinio. Velikog neizlječivog grješnika, koji je pljačkao hramove, nedop ušteno ubio i činio velika nedjela, baca se u Tartar odakle nikada ne izlazi. Onaj koji je teško griješio, ali mu ima lijeka i pokajao se laj također ulazi u Tartar, no nakon godinu dana izbace ga valovi. Ubojicu u Kokit, zlostavljača oca i matere u Piriflegetont i nose ga dok ne stigne u jezero Aheron. Tu viče i zove: jedan onoga, koga je ubio, a drugi koga je zlostavljao. Pa čim ga dozove, moli ga i zaklinje, neka mu oprosti i neka ga pridrži. Ako mu pomogne, izlazi i muke prestaju. Ako ne struja ga opet nosi u Tartar, a odande u rijeke i te muke ne prestaju dok se ne umoli onomu komu je učinio krivicu. Onaj koji se odlikovao svetom životu laj se riješi tih mjesta i odlazi kao iz tamnice i dolazi gore u čisto naselje i nastani se povrh zemlje (gornja zemlja). A tko se između talcvih ljudi očistio jilozojijom, taj živi sasvim bez tijela i odlazi u slan još ljepši - opisati ga nije lako. Kad su duše izabrale drugo tijelo tada putuju na ravan Zaborava i dolaze do rijeke Ravnodušnosti. Svaka duša koja se napije zaboravlja sve što seje ranije dogodilo. U ponoć 'dogodi se udar groma i zemljotres i duše se trenutačno prenose do mjesta rođenja, na sve strane, poput meteora'
(Platon, Republika, X knjiga). Aristotel (3 st.pr.n.e.) u svojim ranijim djelima također prihvaća teoriju reinkarnacije, ali je kasnije odbacuje. Umjesto toga je podučavao kako je normalno stanje duše biti bez tijela, a zarobljeno stanje u tijelu je znak ozbiljne bolesti duše. C Kod Homera had je neodređeno, sjenovito mjesto nastanjeno sjenama. Tamo ništa nije zbiljsko, svako postojanje i događanje je kao u nekom jad nom snu. Kasniji pjesnici carstvo mrtvih jasnije opisuju kao mjesto kažnja vanja zlih i nagrađivanja dobrih. U Odiseji se opisuje kako se junak Odisej u svojim lutanjima spustio u had. Ondje susreće 'sjenu' svoje majke i drugih junaka. Podzemni svijet, u kojem duša (psycho) gubi svoje fizičko tijelo, nestvarno je mjesto tuge i jada. Had je općenito mjesto boravka umrlih bez obzira na njihove moralne vrijednosti. Prema tradicijskom vjerovanju obični ljudi odlaze u sumorno područje hada, a samo junaci i junakinje, oni koji su osobno povezani s bogovima kao što je primjerice M i l , odlaze tjelesno na Otok blaženih. Duša je tu tek dvojnik (eidelon) živog čovjeka. Homer opisuje kako krjeposni nakon smili odlaze u elizej, zemlju savršene sreće, radosti i stalnog proljeća. Mjesto koje u zagrobnom živom nastanjuju napredniji pripadnici čovječanstva naziva se Otokom blaženih, na Zapadnom oceanu kojim vlada Kronos. Zamisao hada nije jako poticajna za vjerovanje u zagrobni život. Život umrlih nije jako privlačan. Aliil se jada Odiseju i kaže: 'Bolje biti i najniži među živima nego vladati mrtvima'.
ANTIČKI RIM
Rimljani su vjerovanja Grka dotjerali, oplemenili i formalizirali te povezali s vlastitim mitovima. Virgilije u Eneidama opisuje had kao mjesto na kojem se provode kažnjavanja i osvete. Ondje smrtnici priznaju svoje grijehe, a krivce kažnjavaju demoni i zmije. Eneja i drugi junaci pronašli su put do podzemnog svijeta i tu su razgovarali s umrlim. Eneja traži svog oca u hadu, podzemnom svijetu. Ondje susreće duše koje čekaju na reinkarnaciju i koji piju s rijeke Zaborava (Lete). Oca pita zašto ljudi žele ponovno ući u nezadovoljavajuće tjelesno postojanje i zašto su toliko zaokupljeni žudnjom za zemaljskim životom. Otac odgo vara da jedan duh prožima sve što postoji: more, mjesec, sunce i zvijezde. Sveopća inteligencija upravlja univerzumom i stvara ljude. Ali pogreške, osjećaji i vezivanje na tjelesnost ('uhvaćen u slijepom, tamnom zatvoru') tjera bića da se ponovno rode nakon ciklusa od tisuću godina u 'čistilištu'. Virgilje jedini jasno opisuje kartografiju podzemnog svijeta i put do njega. Staza prema dolje vodi do Aherona (rijeke jada), koja se ulijeva u Kokit (rijeke jadikovanja). Tu Haron prevozi mrtve na drugu obalu, do ogromnih, čvrstih dveri koja otvaraju prolaz do Tartara. Haron prevozi samo one duše na čije je mrtve usne stavljen novac da plate prijevoz i koji su bili pokopani na pravilan način. Dveri čuva troglavi (katkada ima 50 glava) Kerber, pas za zmajskim repom i grivom koji duši dozvoljava ulazak, ali ne i izlazak. Duši sude tri suca: Radamant, Minos i Eak. Zle šalju na vječne muke, a dobre duše na mjesto blaženstva zvano Elizejske poljane. Ukupno pet voda (rijeka) odjeljuju podzemni od nadzemnog svijeta. Osim spomenutih Aheron i Kokit to su Flegetont (ognjena rijeka), Stiks (rijeka neraskidive zakletve kojom se bogovi zaklinju) i Leta (rijeka zab orava). Negdje u tom ogromnom podzemnom prostoru nalazi se ogroman dvo rac, s mnogim dverima, iz kojeg upravlja Pluton. Rimljanin Ciceron (1 st.pr.n.e.) piše (Hortensius): 'Rođeni smo u tijelu da bismo popravili pogreške učinjene u prethodnom živom'. Slično kaže i Virgilije (Enneida): 'Da bi se duše koje su umrle očistile za svoju nebesku budućnost, jedan Bog ih vodi da bi ih prema njihovim željama uputio u njihova nova tjelesa'. Iz spisa Julije Cezara (De bello Galico) može se raz abrati da Gali i Kelti vjeruju u metempsihozu.
Za Seneku je ovozemaljski život samo priprema za onostrano. Kao što se u tijelu majke oblikujemo za život na ovom svijetu, tako se u ovom životu pripremamo za novo rođenje u koje nas uvodi smrt. Pjesnik Ennius ( 2 - 3 . st.pr.n.e.) piše o tome kako mu se pojavio Homer (8 st.pr.n.e.) i govorio mu o zagrobnom životu. Ovidije u Metamorfozama također govori o besmrtnosti duše. Učenik Plotina, Porfirije (3. st.) tvrdi da se duša, pročišćena pokorom i spoznajom, ne vraća više u ovaj svijet tame, laži i patnji. Vjeruje da duša može vječno opstati bez tijela, ali odbacuje tezu da se duša može inkarnirati u životinjsko tijelo. Mišljenje Platona i platoničara o duši i reinkarnaciji preuzeli su, nešto drugačijem obliku, gnostičari koji jesu kršćani. Kod tadašnjih neoplatoničara i neoplatoničara renesanse učenje reinkarnacije čini bitni dio nji hova svjetonazora.
DRUIDI I KELTI
Druidi i Kelti su vjerovali u reinkarnaciju iako o tome ima malo čvrstih dokaza. Postoje izvješća klasičnih pisaca, kao i mitovi, legende i priče. Zajedničko svim Keltima je vjerovanje da je svijet mrtvih mjesto nesputanih užitaka, obilja hrane i piča, zemlja vječne mladosti. Kelti su u svojim pohodima osvojili sjevernu Francusku i Britaniju i prihvatili mistično učenje starosjedilaca Druida. Julije Cezar pripisuje hrabrost Kelta u Galiji i Britaniji njihovom vjerovanju u seljenje duša. Pali u bici ponovno se reinkarniraju. Kelti vjeruju u sidhe ili vilinski narod koji može preuzeti tijelo novorođenčeta. Diodor, drevni povjesničar, piše da među Galima prevladava pitagorejska doktrina koja uči da su duše ljudi besmrtne i da umrli žive određeni broj godina u drugom tijelu. Nauk reinkarnacije je tajno učenje svećenika Druida, a prenosi se samo usmeno. U Irskoj je nekad prevladalo vjerovanje da se predak može reinkarnirati kao član obitelji i da se Bog također može inkarnirati kao čovjek. Velške priče i legende govore o različitim slučajevima reinkarnacije pa čak i u tijela životinja.
ŽIDOVSTVO
Čovjek može biti religiozan, a da ne pripada nijednoj religiji. Oni koji pripadaju religiji ne moraju biti religiozni. Mogu biti kršćani, Židovi, Hindusi, budisti, ali ne istodobno i religiozni. Religioznost je stanje svi jesti cjeline, percepcija i prihvaćanje inteligencije koja skladno upravlja životom i koja nije ograničena prostorom i vremenom. Tu inteligenciju možemo zvati Jahve, Bog, Alah, Buddha, Išvara, Tao ili jednostavno Priroda. U naše doba najvažnije religije po brojnosti su hinduizam, budizam, konfucijanizam, taoizam, islam, židovstvo i kršćanstvo. Dalje se te glavne religije dijele na više struja. Svaka religija daje ili nastoji dati odgovore na pitanja o životu i sudbini čovjeka.
Tri glavne svjetske religije židovska, kršćanska i islamska uglavnom ne vjeruju u reinkarnaciju. No iznimke postoje u ezoterijskom (unutarnjem, skrivenom) učenju tih religija (kabala, gnoza i sufizam) i tu su reinkarnacijske teorije tako duboko utkane da čine njihov bitan dio. Postoje činjenice koje sugeriraju da je nauk reinkarnacije i karme nespojiv s židovstvom i kršćanstvom. Druge pak činjenice, mogu se isko ristiti za podršku gledišta da je neki oblik reinkarnacije možda čak bio i doktrina u apostolskoj tradiciji. U bogovima rimske mitologije prepoznajemo prerušena grčka božanst va. U islamu Muhamed otvoreno navodi svoje židovsko-kršćanske izvore. Čitajući babilonski spjev o Gilgamešu, koji je star više od 4.000 godina, pronalazimo brojne sličnosti s biblijskim pričama o Noi. Ti i mnogi drugi dokazi govore da židovska kultura prenosi duhovnu baštinu ranije kulture Mezopotamije. Sama Biblija govori da su Izraelci, prvotno pastiri lutalice, dolazili pod utjecaj egipatskih i drugih bliskoistočnih civilizacija. U stal noj opasnosti da podlegnu tim utjecajima uspijevaju ih preraditi, pročisti ti i ugraditi u vjerovanje u jednog Boga. U kulturama Sredozemlja u vrijeme prije i nakon Krista, postojala su dva antropološka modela koja su pokušavala odgovoriti na pitanje što se događa s čovjekom poslije smrti. Prvi model potječe iz helenizma i grčke filozofije te se prema platonskom modelu duše i tijela u njemu govori o besmrtnosti duše. Drugi je model posebno snažim artikuliran u judejskokršćanskoj sredini i islamu te govori o uskrsnuću cijelog čovjeka. Staroizraelska vjera ne pozna dualizam duha i tijela, nego čovjeka shvaća kao cjelinu. No teško je razlikovati tradicijsko vjerovanje židovske od helenističke antropologije koja čovjeka promatra kao duh (duša) i tije
lo te prihvaća besmrtnost duše, a ne govori o uskrsnuću tijela. Židovi su do drugog stoljeća pr.n.e. vjerovali da od čovjeka nakon smrti ostaje samo 'sjena' nešto što uopće nema neke važnosti. Ta sjena se spušta u duboku rupu ispod temelja svijeta - šeol - sumorno mjesto ispunjeno prašinom, u kojem borave pravedni i nepravedni, bogati i siromašni (slično asirskobabilonskom araulom ili hacht u grčkoj mitologiji). U tom svijetu tišine i mraka, mrtvi se ne bave nikakvom djelatnošću. Ni u jednom tekstu nema naznake da im se pripisuje neka kretnja, govor ili misao. Ljudi silaze u šeol na kraju svojih zemaljskih dana i u njemu leže poput krčaga položenih na dnu mora. U šeolu nema nikakve Božje nazočnosti. Vladavina Jehove ograničena je na svijet živih. Smrt je čovjeka lišavala svake nade i budućnosti. Jedina nada budućeg 'postojanja' bilo je obiteljsko sjećanje na
Kako je došlo do smrti, starenja i bolesti Prema Starom zavjetu, u raju je Adamu i Evi dan izbor da jedu s Drveta života i Drveta znanja. Zbog Zmije jeli su s Drva znanja, bili izbačeni iz raja te 'zarađivali svoj kruh u znoju lica svog' i na kraju, kad je bilo vrijeme, umrli; 'iz zemlje si napravljen, u zemlju ćeš se pretvoriti'. * Židovska knjiga Miciraš komentar je na Stari zavjet i stara je oko 2.000 god ina. U njoj se nalazi objašnjenja nejasnih Biblijskih događaja. Tu se objašn java kako je došlo do starenja i bolesti: U vrijeme velikih proroka ljudi su živjeli bez starenja i bolesti i kada je došlo vrijeme, po božanskom ukazu, da umru, umrli su lako i tiho. Duša je izlazila kroz nos kihanjem, a i danas je običaj da poželimo 'naz dravlje' ili 'Bog te blagoslovio' kada netko kihne.
Jednom je oteta Sara, žena proroka Abrahamu. Kada ju je povratio uskoro mu je rodila sina Isaka. Da bi spriječio sumnje u njezinu čestitost Bog je, na molbu Abrahama, njegova sina stvorio istog lika. Abraham i Izak se nisu razlikovali. No sada je nastao problem - kako poštovati proroka Abrahama. Da bi se razlikovali Bog je, ponovno na molbu Abrahamovu, učinio da Abraham osijedi, dobije bore i druge oznake onoga što danas zovemo starost. To je zatim prošireno na sve ljude. * Priča o bolesti. Prorok Jakob je htio djeci ostaviti važnu poruku, a da bi ta poruka dobila na težini, želio ju je izreći neposredno prije smrti. Da bi znao kad mu je vrijeme zamolio je Boga da nekim tjelesnim znakom ukaže na približavanje tog značajnog trenutka. Znak koji mu je Bog poslao bila je tje lesna slabost i bolest. Od tada svi ljudi, kad im se približava vrijeme smrti, boluju i . „
preminulog.
Suvremeno židovstvo radije govori o besmrtnosti duše nego o uskrsnuću. Dapače reformatori židovstva smatraju da je vjera u uskrsnuće tijela nežidovska.
Nečistoća, laž, obožavanje idola stvaraju pukotinu kroz koju u ljudski život naglo ulazi nered u obliku nesreće, bolesti, propasti, sramote itd. Samo vjerno ispunjavanje Božje zapovijedi, kao što su to činili drevni praoci, omogućava da se ne vidi 'Ponor' (šeol). Zle guta zemlja i oni živi silaze u šeol, oni i sve njihovo.
Talmudisti su pretpostavljali da je Bog stvorio konačni broj židovskih duša koje će se tako dugo vraćati dok ima Židova, doduše s pokojom kaz nenom inkarnacijom u životinjskom obliku. Sve će duše biti očišćene na dan uskrsnuća i uzdignuti će se u tijelima pravednika u obećanoj zemlji.
U knjizi Postanak govori se da je smrt posljedica grijeha počinjenog u rajskom vrtu. Time je zbog čovjekove pogreške okaljan i oskrvnut svijet. Bog predlaže ljudima savez, posredstvom izabranog naroda. Ukoliko bi se vjerno držali tog saveza, usprkos svih iskušenja, jednog bi dana došlo do obnove prvotnog svijeta.
Farizeji smatraju da se dobra ljudska duša seli u druga tijela, a duša zlih osoba podnosi vječnu kaznu. Eseni su smatrali daje duša besmrtna, za raz liku od tijela koje je kvarljivo. Ona potječe od najtanahnije materije (najtanahnijeg 'zraka'), privučena je u ljudsko tijelo, a oslobađa se pri smrti i radosno uspinje.
Nigdje u Starom zavjetu ne nalazimo jasno izraženu misao o besmrt nosti. Čudno je što su istodobno sve religije susjednih zemalja imale vjeru u zagrobni život. Pa zar Bog Izraelov nije veći od svih drugih bogova sus jednih naroda, kao što su Oziris i Baal? Iz te nade rodila se vjera da će Bog ljudima dati mogućnost daljeg života poslije smrti, u zajednici s Njim. Tada se i pojedinac počeo pitati ne samo o eshatološkoj budućnosti Izabranog naroda već i o svojoj eshatološkoj budućnosti. Tako je s vremenom, a tek posle povratka iz izgnanstva, došlo do prom jene. Tako se u Knjizi Danijelovoj kaže: 'Tada će se probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu'. Već u vrijeme Krista Židovi su općenito vjerovali u seljenje duša. Josef, židovski povjesničar i teolog koji je živio u to vrijeme kaže da farizeji i eseni (židovske sekte) vjeruju u ponovno rođenje, za razliku od saduceja koji smatraju da duša umire s tijelom i da ne postoji uskrsnuće. Farizeji smatraju da je tijelo 'kvarljivo' i smrtna posuda za besmrtnu dušu. Čisti nakon smrti odlaze u 'najsvetije mjesto na nebu', a nečiste duše i samoubo jice su osuđeni na najtamnija područja pakla.
Neki rabini drže da se uskrsnuće tiče samo Izraela, drugi da će uskrsnuti samo pravednici izraelskog naroda, a treći da će svi pravednici svih nar oda uskrsnuti. Opet neki drugi razmatraju hoće li čovjek uskrsnuti savršenog duha i tijela ili sa svojim bolestima, u svom smrtnorn obliku. Razmatra se i mogućnost da duša odmah nakon smrti dolazi na sud, te da u šeolu čeka Posljednji sud. Neki smatraju da je duša postojala i ranije (preegzistencija) i da se nakon uskrsnuća vraća u svoj izvor. Knjiga Mudrosti govori o dvije smrti. Jedna je fizička smrt koja pogađa svakog čovjeka nakon istočnog grijeha, a druga je duhovna smrt koja se tiče samo bezbožnika.
U rabinskim je tekstovima Gehena mjesto zbiljske muke u smislu pročišćavajućeg iskušenja ograničenog u vremenu. Nitko joj ne može umaći jer ne postoji savršeni pravednik koji nije zgriješio. Često je podijeljena na sedam kuća, postavljenih jedna iznad druge. Vatra koja pali i pročišćava postaje šesterostruko veća na svakom nižem katu. U raj se ulazi samo prošavši Gehenu, a duljina puta se mijenja prema težini grijeha počinjenih u ovom životu, od sedam tjedana do dvanaest mjeseci. Međutim ima grješnika koji se neće moći pročistiti i otkupiti ni boravkom od cijele godine u Geheni. Oni ostaju u njoj sve do Posljednjeg suda. Pravednici nakon kratkotrajnog prolaska kroz pročišćavajuću vatru Gehene ulaze u rajs ki vrt. U Kabali (= tradicija), koja je povezana s gnozom i maniheizmom i koja predstavlja židovsku knjigu tajni govori se da duše koje još nisu ušle u nebo, a ne zaslužuju pakao, imaju mogućnost vratiti se na zemlju i popraviti svoju sudbinu. U djelu Sef'er ha-Sohar (Knjiga Sjaja) razmatra ju se razne teme kao smrt, izlazak duše iz tijela, putovanja duše, uskrsnuće tijela i radosti raja. Primjerice, u knjizi Drvo života iz 16 st. se, između ostalog, kaže da će se lijen i škrt muškarac u sljedećem živom roditi kao žena. Rabi Simeon ben Jochai (80. g.) kaže: Sve su duše podvrgnute kušnji transmigrate; a ljudi ne znaju ... koliko preobrazbi i tajnovitih proba moraju proći ... Duša mora ponovno ući u apsolutno odakle je i izronila ... Ali da bi to ostvar ile one moraju razviti sva savršenstva ... a ako nisu ispunile te uvjete tijekom jednog života, moraju započeti drugi, treći Ud., sve dok nisu ostvarile uvjet koji im omogućuje sjedinjenje s Bogom. Židovski mislilac Sholem Asch (19/20 st.) objašnjava zašto se samo
malo ljudi sjeća ranijih života: Između promjene tijela moramo proći more Zaborava. Prema židovskom gledištu prijelaz je pod nadzorom anđela Zaborava. Ali ako se katkada dogodi da anđel Zaborava i sam zaboravi ukloniti iz naših sjećanja dojmove o ranijem svijetu; tada su naša osjetila opsjednuta djelomičnim prisjećanjima drugog života. Ona prolaze kao raspršeni oblaci iznad brežuljaka i dolina duha te se utkaju u događaje tekućeg postojanja.
Međutim, prema Bibliji, čovjek je nerastavljivo tijelo i duša. Tijelo, duša i dull čine jedinstveno živo biće, jednu neodvojivu zbilju. U Knjizi sjaja (15 st.) opisuju se tri vida duše, a opis ima sličnosti s egipatskom misli: nefeš - animalna, vitalna duša, živo biće, osoba čovjeka; mah - duh, izvor života; i nešama - najunutarnija duša, koja ljudima omogućuje slo bodnu volju. Po duhu tijelo i duša postaju živo. Duša je gladna i žedna, duša se žalosti, duša jede i pije. A duh je dah, po njemu čovjek prima Duh Božji i stupa u odnos s Bogom. Ruah označuje Božji i ljudski duh. U smis lu učenja biblije ne postoji razlika između tijela i duše, nego između tje lesnog i božanskog u čovjeku. Duša je čovjekovo 'ja' koje živi s tijelom samo zbog duha. Rabin Samuel bar Nachrnan pod utjecajem Platonovog mita o dvospolnosti piše :
\
kad je Sveti ... najprije stvorio čovjeka, stvorio ga je s dva lica, dvije vrste genitalija, četiri ruke i četiri noge, spojenih leđa. Zatim je presjekao Adama (Čovjeka) na dvoje i napravio dvoja leđa, po jedna sa svake strane.' Danas službeno židovstvo odbacuje ili šutke prelazi preko učenja o reinkarnaciji. A to vrijedi i za druge dvije velike religije kršćanstvo i islam. I tamo je službeno odbačen taj nauk, ali se u određenim sektama i religioznim strujanjima i dalje održava. Njihovi zajednički korijeni orfičke, platoničke i orijentalne predstave metempsihoze i metensomatose prihvaćene su u različitim oblicima u ranim kršćanskim gnostičkim sekta ma.
ESENI
Mrtvomorski rukopisi (pergamenti) otkrivaju mnogo toga o toj židovskoj sekti. Rukopise koji datiraju iz 2 st.pr.n.e. slučajno je pronašao 1948 g. čuvar koza u dobro skrivenoj pećini. Nekoć se mislilo da su Ivan Krstitelj, pa i sam Isus, bili eseni, a otkrićem rukopisa ta je misao opet došla u prvi plan. Eseni su bili velika Židovska ultra-ortodoksna religiozna skupina (sekta ili pod-sekta judaizma) ravna po utjecaju i moći saducejima i farizejima i smatraju se izvorom kršćanstva. Saduceji su bili konzervativna, svećenič ka klasa koja se strogo pridržavala slova Zakona, a surađivala je i s rim skim osvajačima. Farizeji su teolozi koji su tumačili Zakon na liberalniji način. Eseni su slijedili inicijacijski nauk zvan Put. Potiču iz ranije ezoterične grane judaizma poznate kao terapeuti koji su uglavnom živjeli u Egiptu. Unutar esena postoji mnogo podskupina, poput nazarena (nazireja), zelota i sikarijaca. O esenima se govori kao o pustinjacima koji su prihvatili celi bat iako među njima ima onih koji žive obiteljskim životom. Živjeli su u području danas poznatom kao Palestina. Živjeli su u izdvojenim zajedni cama, čak i u urbanim područjima. Svi eseni su prezirali svjetovne užitke i bogatstvo, a sva im je imovina zajednička. Eseni su monaški red ili drevna škola misterija. Novi članovi bivaju podvrgnuti trogodišnjem probnom razdoblju. Eseni su dobri poznavatelji starozavjetnih spisa i proročkih učenja. Upućeni su u vještinu proricanja i vrsni su iscjelitelji. Prema njihovu učenju duša je besmrtna, ali je uhvaće na u zamku smrtnog i pokvarljivog tijela. Smrću tijela duša biva oslobođe na i kreće u visine. Židovski povjesničar Josip Flavije uspoređuje načela učenja esena s načelima pitagorejaca. 'Eseni', kaže on, 'drže d a j e ljudsko tijelo pokvarljivo, a duša je besmrtna, a u smrti se oslobađa i veselo penje prema gore'. Dalje kaže da su pripadnici esena vjerovali u besmrtnost, što se potpuno razlikuje od Mojsijevog Starog saveza koji se samo sastojao u 'slušanju Zakona' i koji nije obećavao vječni život. Josip dalje kaže: 'Oni čvrsto vjeruju da su duše besmrtne i da postoje vječno, iako se tijela raspadaju i njihova je tvar nepostojana; vjeruju da su one sas tavljene od najprozračnijeg etera i obavijaju tijela u kojima su zarobljena, koja ih vuku kao nekom tjelesnom čarolijom; ali, kada se jednom oslobode tjelesnih okova, kao da izlaze iz dugog ropstva, tada se raduju i uzdižu u nebeski svijet'.
Eleazar, zapovjednik židovske utvrde Masade, pod opsadom Rimljana, sažeto iznosi učenje esena prije zajedničkog samoubojstva 960 muškara ca, žena i djece: 'Još otkako je primitivan čovjek počeo misliti, riječi naših predaka i bogova, osnažene djelovanjem i duhom naših otaca, stalno su nas podsjećale na to da je za čovjeka prava nesreća život, a ne smrt. Našim dušama smrt daruje slobodu i pušta ih da odu u svoj čisti dom, gdje više neće znati za nesreću; no, dok su one zatvorene u smrtnom tijelu i dijele njegove jade, one su, uistinu, mrtve. 'Jer, povezivati božanska sa smrtnim, doista je neprimjereno. Svakako, duša, zarobljena u tijelu, može učiniti mnogo; ona tijelo čini vlastitim os/etilnim organom, nevidljivo ga pokrećući i tjerajući ga da djeluje dalje od dosega njegove smrtne prirode. Ali kada se ona, oslobođena tereta koji je veže za zemlju vrati na svoje mjesto, tada uistinu dobiva dio blagoslovljene moći i neograničene snage, ostajući jednako nevidljivom ljudskim očima kao i sam Bog. Duša se ne može vidjeti ni kad je u tijelu; ona u nj ulazi neopaženo i nev idljiva iz njega izlazi, sama imajući stalnu prirodu, ali uzrokujući promjene u tijelu; jer, sve čega se duša dotakne, živi i cvjeta, a sve što napusti, vene i umire; tako je preobilna u svojoj besmrtnosti. 'Umrimo neporobljeni od svojih neprijatelja (Rimljana) i napustimo ovaj svijet kao slobodni ljudi, zajedno sa svojim ženama i djecom. Tako zapovijeda Zakon.' Josip (Flavius Josephus,), Život; židovski ratovi; Židovske starine
Josip dalje opisuje kako su se eseni strogo pridržavali Zakona i bili uvjereni da će vječni život nastupiti odmah poslije smrti: 'Naučavajući istu doktrinu kao i sinovi Grčke, oni navješćuju da dobre duše očekuje dom iznad oceana, mjesto koje ne narušavaju ni kiša ni snijeg ni vrućina, već ga osvježava povjetarac što stalno puše s oceana. Zle duše izručuju mračnom, olujnom ponoru, punom kazni koje nemaju kraja.' I dalje: 'Neki od njih tvrde da mogu pretkazati budućnost pošto su cijeli život posvetili proučavanju svetih tekstova, raznim vrstama čišćen ja i mudrima izrekama proroka čija su pretkazivanja rijetko pogreš na.' Učenje esena temelji se na nekoj vrsti dualizma. Bog je dao dva duha
svijetu - duh istine i duh lažljivosti, a oba djeluju u čovjekovom srcu boreći se za prevlast. U ljudima 'živi mudrost i lakoumnost', a njihova vječna budućnost ovisi o duhu što u njima prebiva u času Božje kazne. Onima koji su nakloni pravednosti obećano je 'iscjeljenje, nepomućeni mir u dugom životu i plodnost uz vječno blaženstvo i vječitu radost u životu što kraja nema, kruna slave i odora veličanstvenosti obasjana beskrajnim svjetlom'. Očišćujući Bog će izbrisati sve zlo i laž iz onih u kojima pre vladava pravednost. One kojima prvenstveno upravlja laž, očekuje mrač na budućnost, kako pojedinačno, a zajednički jednaka sudbina na svršetku svijeta: 'Kazna božja za sve one u kojima živi taj duh bit će mnoštvo pošasti od ruke anđela razornih, vječno prokletstvo što će na njih svaliti osvetnička gnjevna srdžba Božja, vječna muka i beskrajna posramljenosl i k lome istrjebljenje u ognju tmine. Svi njihovi naraštaji provodit će sva vremena u turobnom žalovanju i gorkom jadu, i sručit će se na njih velike crne nesreće sve dok netragom ne budu zatrti bez nijednog preživjelog.' Borba između duha istine i laži vodi se ne samo u ljudskom srcu, ona se odvija i na kozmičkoj razini između Sinova svjetla i Sinova tame, a prit om se pojedinačno i univerzalno isprepliću.
KRŠĆANSTVO
Pisci Novog zavjeta izrasli su na gledištima i pretpostavkama svog židovskog nasljeđa. A židovska misao je, između ostalog, bila pod znat nim utjecajem helenističkih zamisli. Rezultirajuća zbunjenost je bila najveća u pitanjima onostranog života. Rano židovstvo je gajilo jednos tavne ideju kozmologije s tri razine: gore nebo, dolje podzemni svijet (had ili šeol), a zemlja između. Ideje o nebu i zemlju su neusklađene i nejasne. Šeol je mjesto kamo odlaze mrtvi, a katkada je jednostavno grob, a katka da samo eufemizam za smrt. Nitko ne želi otići tamo, prema riječima Homera: 'Rađe bih bio prosjak na zemlji, nego kralj u zemlji sjena'. Kasnije su se pojavile nove zamisli iz različitih izvora. Primjerice zamisao 'raja'. Židovska riječ pardes - paradiz, raj potječe iz staroperzijskog pairi-daeza koja označuje veliki ozidani park, poput rajskog vrta. Šeol je mjesto mrtvih i razlikuje se od gehene - krajnje mjesto u kojem se pročišćavaju zli. Kršćanstvo tvrdi da nam Bog vjerojatno i ne bi podario život koji bi nakon tako kratkog vremena završio smrću fizičkog tijela. Čovjekova je duša, koju je stvorio Bog u trenutku začeća, besmrtna. Jednom u tijelu, ona je s njim neraskidivo povezana do smrti, a tada napušta tijelo. Krist je svoje sljedbenike uvjerio da je moguće transeendirati smrt i poraziti sile zla. Krist je obećao i posljednji dan Božjeg suda, kada će dobre snaći vječ na sreća, dok će grješnici biti osuđeni na vječnu bol i jad u plamenu pakla. No većina duša se upućuje u čistilište gdje će okajavati grijehe. Pri dru gom dolasku Krista raspadnuta tijela sviju koji su ikada živjeli ponovno će oživjeti, a u njih će se vratiti duše kako bi svi pristupili Posljednjem sudu. Iako Biblija kaže: 'Što tko sije, to će i žeti' što se može odnositi na nauk karme i reinkarnacije, kršćanstvo većim dijelom ne prihvaća reinkarnaciju. Crkva je svako slično vjerovanje u prošlosti smatrala herezom koju je isko rjenjivala na lomači.
mora se iskupiti pred Bogom. Kršćanstvo odbacuje nauk karme i reinkarnacije jer ono nije sadržano u Bibliji. Istina je da Biblija ne podučava reinkarnaciju, ali valja naglasiti da se mnoga židovsko-kršćanska učenja ne mogu naći u Bibliji. Primjerice, ideja Trojstva i zamisao čistilišta. Vjera u preegzistenciju duša je bilo središnje učenje rano-kršćanskih zajednica, sve dok nije proglašeno herezom i zauvijek prognano iz kršćanske teologije na drugom koncilu u Carigradu 553. godine. Međutim u Novom zavjetu nalazimo skrivene naputke o reinkarnaciji. Prema Ivanu, kada su učenici naišli na čovjeka slijepog od rođenja, upitali su se tko je zgriješio, on ili njegovi roditelji. Ako je čovjek taj koji je gri ješio tada to znači daje griješio u prethodnom životu jer je slijep od rođen ja. Takvih primjera ima više. Međutim u Svetom pismu nema jasnog oči tovanja u svezi reinkarnacije. Neki smatraju daje Klement Aleksandrijski prihvatio preegzistenciju duša. Origen (3 st.) je dozvoljavao zamisao da su duše oduvijek i da zbog kazne ulaze u sukcesivna tijela. Prema Origenu duše su stvorene jednakih odlika, ali su se same, ili po nagovoru zlih duhova, pobunile protiv Boga jer su htjele biti iste kao Bog. Zbog toga moraju, odjevene u grubu materiju (grubo tijelo), za kaznu živjeti na zemlji i moraju se pročistiti da bi se vratile Bogu. i
/
Koncil u Carigradu 553. godine također je osudio stav Origena i nekih vjernika da duše imaju preegzistenciju, ali su zbog kazne poslane u razna tijela. Na istom koncilu car Justinian proglašava anatemu (= proklet od Boga) na vjerovanje o preegzistenciji i sličnim vjerovanjima: *
Zabranjuje se vjerovanje daje duša postojala prije tjelesnog rođenja ili da može živjeti nakon smrti tijela.
*
Zabranjuje se vjerovati da duh ili inteligencija može postojati bez tijela; da postoje duhovi ili da neće biti tjelesnog uskrsnuća.
*
Zabranjuje se vjerovanje da se duše mogu vratiti i sjediniti s Bogom. Treba vjerovati da duša nastaje u trenutku začeća, a kada tijelo umre ona čeka tjelesno uskrsnuće, a ne rođenje. Duša se ne vraća Bogu ili u duhovni svijet.
Isus je obećao vječni život: 'Ja sam uskrsnuće i život; tko vjeruje u mene, kada i umre, živjet će'. Gnostici tvrde daje tijelo samo po sebi zlo, da Krist ima duhovno tijelo, a ne tijelo od krvi i mesa.
Kasnije je i sam Origen proklet zbog svog učenja daje '(paklenska) pat nja zlih duhova i bezbožnika prolazna i da će nakon nekog vremena prestati te da će tada nastupiti obnova (apokataslaza)'.
Čovječanstvo, prema kršćanstvu, je posrnula vrsta. Svatko se rađa s prokletstvom Adamovog izvornog grijeha. Na sve to dolaze još grijesi koje pojedinac čini tijekom života. Nakon smrti, čak i tek rođeno dijete
Crkva se dakle od samih početaka snažno, ali ne baš uspješno, odupire pojmu reinkarnacije i zastupa uskrsnuće duša. Tako Minucije Felix (3 st.
Octavius) piše: 'Kako vjerovati na način Platona i Pitagore da nakon ras pada tjelesa duše odlaze nekoliko puta u nova tjelesa, čak u domaće život inje, u ptice, u divlje životinje?' Koncil u Bragi 573. godine osudio je stav prema kojem su 'ljudske duše sagriješile u nebeskim boravištima, te su strmoglavljene u ljudska tjelesa'. Lionski koncil u 13. st. i Firentinski koncil u 14. st. anatemizira reinkar naciju i utvrđuje da duša poslije smrti ide ravno u nebo, pakao ili čistilište.
Kršćanska knjiga mrtvih - Ars Moriendi Opsežna srednjovjekovna književnost koja se bavi smrću i umiranjem nosi zajedničko ime Ars moriendi ili Umijeće umiranja. Ta se književnost dijeli u dvije skupine. Prva se bavi sa značenjem smrti u životu i prikladnije bi je bilo nazvati Ars vivendi - Umijeće življenja. Ta djela naglašavaju važnost pravilnog stava prema smrti za život. Druga se više usmjerava na iskustvo smrti i umiranja i uključuje duhovne i emocionalne savjete za umiruće. Ars vivendi savjetuje kontemplaciju smrti {contemplatio mortis) koja vodi do prezira i napuštanja svijeta - stalno sjećanje na smrt - memento mori. Prema njoj život usmjeren samo na materijalne ciljeve je isprazan i uzalud potrošen. To je usmjerenje temeljeno na dubokom neznanju, a oni koji ga sli jede nisu prihvatili ili nisu svjesni činjenice daje sve u svijetu prolazno i da je smrt apsolutan vladar života. Izraz: 'Mors certa, hora incertd - smrt je sig urna, sat njezina dolaska je nesiguran - ukazuje na svjesnost o smrti koja je početak sve mudrosti. Naš je cilj ne da produžimo život pod svaku cijenu i svim sredstvima već da živimo pravično u skladu s božanskim zakonom. A kako nitko od nas ne zna čas smrti, trebamo živjeti svaki trenutak kao da je posljednji. Ta zamisao je slikovito prikazana u sljedećoj priči: Proganjan od divlje zvijeri čovjek padne u provaliju. U zadnji se čas uhvati za neki grm. Kako mu snaga popušta i grana klizi iz ruke ugle da grm jagoda blizu svog lica. Ustima hvata jagodu i uživa u njoj. Memento mori - sjećanje na smrt u njezinom najneugodnijem obliku je kon templacija (promišljanje) na prolaznost mesa koje truli i raspada se, a kosti se na kraju pretvaraju u prašinu. Tim promišljanjem o smrti bavili su se srednjevjekovni monasi. To nas podsjeća na tibetanske vježbe u kojima se promišlja o smrti, lešinama, grobljima i slično. Poruka Ars Vivendi je da ne valja živjeti samo za svjetovne užitke i bogatstva jer sve to ionako na kraju ostaje iza nas. Druga skupina srednje vjekovnih tekstova je Ars moriendi. Tekstovi su nastali kao zbirka uputa kojom su se služili mladi fratri u pripremi za rad s umirućim. Ti tekstovi se usmjeravaju na neposredno iskustvo umiranja i vođenje umrlog na njegovom posljednjem putu. Kasnije su tekstovi preve deni s latinskog te tako postali pristupačni laicima, lako se dijelovi teksta bave doktrinarnim pitanjima, veći dio razmatra stanja svijesti kroz koja pro lazi umrli kao i izazovima u onostranom svijetu.
Rana ortodoksna crkva govori o uskrsnuću i prodaje spasenje. Čeka se Drugi dolazak nakon čega će svijet, kakav ga znamo, prestati postojati. Taj se događaj trebao uskoro dogoditi nakon Isusove smrti te vjerojatno stoga nije postojala potreba naučavanja reinkarnacije. Ostvarenje uskrsnuća je uvjetovano članstvom u Corpus Cristi (Tijelo Kristovo) - Crkvu - radi oprosta grijeha. Između Boga i čovjeka nema izravne veze, potreban je posrednik - svećenik. Tako je nadzor vjere u rukama svećenika, biskupa i pape. Ako oni ne daju oprost ili ako nekoga ekskomuniciraju ili ga pro glase heretikom tada je prema njihovom gledištu taj čovjek zauvijek proklet. Nema mogućnosti popravka. To je dalo Crkvi veliku, ako ne i apsolutnu moć u pitanju vjere i potpun nadzor nad svjetovnim i duhovnim potrebama ljudi. Organizacija jača, ali duhovnost slabi. Crkva postaje sve manje religiozna, a više društvena, kulturna, politička i gospodarska insti tucija. Njezina stabilnost i sigurnost počiva na čimbenicima prilično odvo jenim od vjere, doktrine i dogme koje promiče. U pretpotopno doba ljudi su živjeli jako dugo. Zapisi iz Biblije nam govore o trajanju života starozavjemih proroka. Adam je živio oko 930 godina, Metuzalem oko 958 godina, a u skupinu devetsto godišnjaka spada i Noa. Nakon Noe i potopa trajanje života čovjeka znatno se smanjilo. Rano kršćanstvo je bilo zbirka različitih sekti koje su primile učenje od različitih izvora, najviše pod utjecajem grčke misli i sve su vjerovale u različite verzije Isusovog učenja. Iz brojnih izvora nalazimo natuknice o utjecaju prošlih na sadašnji život, seljenje duša i reinkarnaciju. U pismima učenih i časnih crkvenih otaca kao što su Arnobius, Augustin i Origen, u razdoblju prvih nekoliko stotina godina kršćanstva reinkarnacija se spom inje kao nešto što se samo po sebi razumije, bez osude i proganjanja. Origen (185 - 254. g.) piše: 'Svaka duša ... dolazi u ovaj svijet ojačana pob jedama ili oslabljena nedostacima svog ranijeg života. Njezino mjesto u ovom svijetu kao posudi za čast ili nečast određeno je ranijim zaslugama ili krivnjama'. Strogo uzevši origenizam nije podučavao reinkarnaciju već mogućnost ulaska u tijelo preegzistirajuće duše. Origen je nekih stotinu godina kasnije osuđen kao heretik, a njegovo je učenje zabranjeno. No u vrijeme kada je to pisao bio je jedan od vrhunskih crkvenih otaca rane kršćanske crkve i tada se njegovo učenje nije osporavalo. Izvorna Jeruzalemska crkva i izvorni učenici Isusa bili su proganjani i raštrkani na sve strane. Neki su otišli u Egipat i osnovali Koptsku crkvu, Drugi, primjerice Toma, su otišli u Indiju i tamo osnovali crkvu koja i danas prihvaća reinkarnaciju. Treći (Petar) u Rim. No glavni učitelj je bio Pavao koji je tvrdio d a j e izravnu objavu primio od Isusa na putu prema Damasku. Rezultat te zbrke nazočnost je nekih 400 evanđelja i sličnih pisanja u prvih nekoliko stotina godina nakon Isusove smrti. Kanonizaciju
je započeo lionski biskup Irenej (2 st.). On je predložio indeks novozavjetnih tekstova koji, prema njemu, sadrže izvorni i neiskvareni Isusov nauk. Od svih evanđelja prisutnih unutar prvih kršćanskih zajednica izabrao je četiri (po analogiji četiri smjera u prostoru, četiri oceana i četiri ugla svijeta) i odredio ili kao jedine autentične. To su tzv. Kanonska evanđelja: Evanđelja po Mateju, Marku, Luki i Ivanu. Na kraju je koncil u Nikeji 324 g. potvrdio taj izbor broja evanđelja na četiri i na još neke poslanice koje se mogu danas naći u Novom zavjetu. Isus je Židov i govori aramejski. Evanđelja su prvo prevedena na grčki, pa zatim na latinski i konačno na lokalne jezike. U tim prijevodima mnogo je toga izgubljeno, posebno ako prevoditelj nema stanje svijesti s kojom je pisan izvornik. Prevoditelj promatra tekst kroz svoje oči i vjerovanja, u doba i prostom koji se bitno razlikuje od onoga u kojem je nastao izvornik, tako daje vrlo lako moguće da su prijevod i interpretacija iskrivljena. f Heretik može biti bilo tko čiji pogledi se nekom drugom ne sviđaju, te ih on | potkazuje. Heretik je, tradicijski, onaj tko odstupa od prave vjere. Ali,, što i tko i iz kojih razloga određuje i definira tu pravu vjeru? Tertulijan navodi, prije svog oštrog raskida s crkvom, 'pitanja koja ljude čine hereticima': Odakle dolazi čovjek i kako? Odakle dolazi zlo i zašto? Dalje kaže daje katolička crkva prevladala stoga stoje pružala 'istinitije' odgovore na ta pitanja. Brojni znanstvenici vjeruju da kršćanstvo poput drugih religija ima svoje unutarnje (ezoterijsko) i izvanjsko, popularno (egzoterijsko) učenje. Isus kaže: 'Neka oni koji imaju uši da čuju, čuju'. Primjeri i priče u evanđeljima mogu otkriti, pored egzoterijskih, očitih i skrivena, ezoterijska značenja. Primjerice, Lazar koji se diže od mrtvih, može biti naznaka ceremonije inicijacije u kojoj se ući svjesno upravljati, inače automatskim, procesom umiranja i biranja novog tijela. Neke suvremene ezoterijske skupine tvrde da Biblija zastupa reinkar naciju. Riječi Pavla: 'Što tko sije, to će i žeti', tumače se u smislu zakona karme. U evanđeljima se nalazi potvrda, prema njihovom mišljenju, daje Isus vjerovao u reinkarnaciju. Njegove riječi: 'Dok ne plati i posljednju paru', tumače u tom smislu. Isus dalje kaže da je on već došao u liku Ivana Krstitelja. Isusovo pitanje apostolima: 'A što vi kažete, tko sam ja?', na koje oni odgovaraju: 'Neki kažu da si Ivan Krstitelj, drugi da si Ilija, treći da si Jeremija ili neki od proroka', također navodi na misao da su Isus i apostoli vjerovali u rehikarnaciju. Da su apostoli poznavali zakon karme navodi i slijedeće pitanje: 'Rabi, tko je sagriješio da je ovaj slijep, on ili njegovi roditelji?' U Bibliji se navodi kako su svećenici pitali Ivana: 'Tko si ti? Jesi li ti
Ilija?' Dalje se kaže da su saduceji nijekali uskrsnuće tijela, dok su eseni i farizeji prilagodili teoriju reinkarnacije židovskoj vjeri (Josip Flavije, Židovski rat). Valentin je također naučavao reinkarnaciju pozivajući se na učenje Pavla. U reinkarnaciju su vjerovali i neki drugi pripadnici crkve, osim spomenutih, kao Laktancij e f c r g u r N i n s k ^ Augustin itd. r
.
s
Kršćanstvo je zapravo utemeljeno na učenju heretika i provokatora poz natog kao Savao iz Tarza koji je kasnije nazvan sveti Pavao. Pavao nije nika da upoznao Isusa, već samo njegove učenike koji su naučavali da je Isus došao kako bi otkrio i vodio, a ne otkupio. On je bio farizej koji je progonio Isusove sljedbenike, a nakon svog čudesnog obraćenja na putu za Damask, potpuno je promijenio ne samo vjeru, već i svoje ime i stav. Jeruzalemska zajednica nije gledala sa simpatijama djelovanje Pavla. Tek nakon Jakovljevog ubojstva, osvajanja Jeruzalema i uništenja Hrama, 70. g. Pavao je dobio prostor za djelovanje, a njegova su učenja i teologija postali temel jem današnjeg kršćanstva. Isus za sebe nije nikada tvrdio da je Bog, a ovu ideju širi Pavao u svojim poslanicama. Pavao je uveo i ideju daje na Golgoti Isus odigrao ulogu 'pašalnog janjeta' i 'umro za nas'. Tako je koncept otkupljujuće ljudske žrtve, čiji su korijeni u judaizmu, uveden u kršćanstvo. Ebionitski dokument Kerygmata Petrou, vjerojatno sastavljen prije Evanđelja opisuje Pavla kao 'otpadnika od Zakona' i 'širitelje zla i laži', koji 'izvrće istinski Isusov nauk'.
«
,
<
Usprkos ortodoksnom stavu Crkve reinkarnacijska se teza uvijek izno va pojavljivala u brojnim kršćanskim sektama, primjerice kod katara (južna Francuska), kod bogumila na Istoku itd. Katari propovijedaju neku vrstu neognostičkog učenja, dualizam duha i tijela. Poučavali su da smo svi redom pale duše, za kaznu smještene na Zemlji, slično kao u hinduiz mu, ali u Kristu gledaju oruđe božanskog otkupljenja iz ciklusa ponovnog rođenja. Za rimokatoličku crkvu su oni opasni heretici koje su krvavo i dosljedno uklonili. U 17. stoljeću brojni kršćanski autori prihvatili su putovanja duše i uz to su se pozivali na kršćanske izvore. Prema službenom crkvenom nauku današnji kršćanin vjeruje da na ovoj zemlji živi samo jednom, jednom umire i jednom uskrsava, te zauvijek živi. Doktrina tradicionalnog kršćanstva o spasenju, da je Isus Krist svojom smrću koju je pretrpio za sve ljude, iskupio grijehove napaćenog svijeta za sve one koji mu se utječu, pripada gotovo isključivo Pavlu. Isus ju nije nikada objavljivao i takva predodžba je potpuno strana Isusovom nauku. Ni Propovijed na gori, jezgri Isusovog nauka, ni Oče naš, ni Isusove saču vane usporedbe ne sadrže ni traga takozvanog učenja o iskupljenju. Tolerancija, neograničena ljubav^prema svim živim bićima bez predrasuda/^avanje i di)'eljenje)značajke su čovjeka za koga Isus drži da se nalazi na putu spasenja. Umjesto starozavjetnog 'oko za oko, zub za zub', Isus uči
zakon ljubavi koji prašta. f
" ! ', • ; ;—; ! "\ Pavao je podučavao daje 'plaća za grijeh smrt'. Neiskupljeni stoga umiru. To je njihov kraj. No dobra je vijest da je Krist uskrsnuo i da svi možemo uskrsnuli iz smrti u vječan život. 'Kad se ova prolazna narav zagme neprolaznošću, kad se ova smrtna narav zagrne besmrtnošću, tada će riječi spisa postati istinite: Smrt je progutana u pobjedi. Smrt, gdje je tvoja pobjeda? Smrt, gdje je tvoj žalac? (Korinčani, 15. 45) Prema Pavlu, uništenje smrću prijeti samo neiskupljenima i to je sve što mogu očekivati. Iskupljeni i neiskupljeni dobiju ono što su zaslužili.
Pavao je od radosne vijesti načinio prijeteću vijest. Govori da su svi izgubljeni, bez nade i bez Boga jer Sotona ima moć na svim. Svi su ljudi podložni Božjem gnjevu. Osuda visi poput mača nad svim ljudima. Pavao je stvorio religiju straha, okreće se od blagog, Ijubećeg, sveopraštajućeg i očinskog Isusovog Boga i promovira Boga opsjednutog odmazdom, Mojsijevog Boga. Niti u jednoj religiji se nije toliko njegovao strah od smrti kao u Pavlovom kršćanstvu. Pavao je u svojim poslanicama naučavao da se vrhunac djelovanja Isusa koncentriralo u njegovoj smrti koja je vjernike oslobodila od tereta grijeha, jada i moći Sotone. To učen je ne prenosi Isusov nauk, Pavao samo širi svoje ideje i filozofiju. Pavao je pridošlica koji je u početku proganjao zajednicu, a zatim se obratio i bio prihvaćen, da bi konačno, pretvorivši se u otpadnika, obmanjujući i svađa jući se sa svojim nadređenima, preoteo Isusa i počeo propovijedati vlasti to učenje. Sve do danas održale su se legende koje kazuju da je Isus preživio raspeće te otišao u Indiju gdje je i umro. Ako je Isus preživio raspeće i ako je nakon toga ozdravio, onda nije mogao umrijeti na križu kao žrtva za otkupljenje naših grijeha. Pavao koji je stvorio tu koncepciju, nije bio odani sljedbenik Mesije, nego je, kako ga opisuju ebioniti, 'širio laži' i 'izvrtao istinski Isusov nauk'. Međutim ono što se smatra najnepovoljni)'im u Pavlovom učenju je da čovjek sam po sebi ne može ništa pridonijeti za svoje spasenje do života punog patnje. Prema Pavlu jedinstvenost i velika radost kršćanske vjere leži u otkriću da 'ono što čini čovjeka pravednim nije u tome što slijedi Zakone, već vjera u Isusa Krista'. 'Ni svojim vlastitim dobrim djelima, niti bilo kakvim dobrim vladanjem, ne može se čovjek opravdati, iskupiti i pomiriti s Bogom. Milošću ste spašeni - po vjeri. To ne dolazi od vas; to je dar Božji. To ne dolazi od djela da se tko ne bi hvalisao'. Spasenju poje dinac ne može ni malo pridonijeti. Dakle nisu potrebni nikakvi vlastiti napori da se 'osigura mjesto u raju' jer je, prema Pavlu, svaki član kršćanske zajednice za svagda iskupljen Isusovom žrtvom na križu. Praktički to znači da se treba samo 'učlaniti'
(obratiti) u to udruženje, 'uplatiti' članarinu i to je sve potrebno da se osigura vječan život. Svaki pokušaj sudjelovanja u iskupljenju vlastitim nastojanjem predstavlja smanjenje Isusovih zasluga, čak i iskonski grijeh, nedostojan pokušaj samoiskupljenja. Čovjek, bez obzira kako primjerno i ispravno živio, po tom se učenju smatra izgubljen, ako ne prihvaća Isusovu krvnu žrtvu kao svoje potpuno iskupljenje. (
V.
"\
Vjerojatno jedna od najvećih okolnosti koja je spriječila prihvaćanje reinkarnacije u kršćanstvu je krajnje apokaliptički stav ranih kršćana. U prvom je stoljeću, pafusia ili ponovni dolazak Krista očekivan svaki čas, možda mjesec, dva ili najviše koju godinu. U takvoj klimi očekivanja kršćane vjerojatno nisu zanimale spekulacije o preegzistenciji duše ili reinkarnaciji. Više su se brinuli o pitanjima koji se tiču skorog kraja, vječnog života, Posljednjeg suda i slično. Oni nisu odbacili tu zamisao (a to nije učinila Crkva ni do danas), već jednostavno nisu imali vremena za njezino razmatranje. i
Pavlovo učenje je brzo našlo mnogo pristalica i daleko se proširilo jer ne treba nikakvo nastojanje, trud, vježba i si. već je dovoljno obraćenje ('učlanjenje') da bi se došlo u raj. Krajnja izopačenost tih zamisli javila se u Srednjem vijeku u obliku trgovine oprostima, kada se za određenu sumu novaca, ovisno o grijehu, moglo otkupiti od krivnje čak i prije izvršenja grješnog djela. Tako je po Pavlu čovjek jednokratnim činom obraćenja već iskupljen, spašen, postaje božje dijete i potpuno novo biće. U razmatranju privlačnosti reinkarnacije, ne možemo preskočiti čin jenicu da standardna kršćanska alternativa sadrži užasavajuću doktrinu pakla. Prema njoj, svi koji nisu spašeni osuđeni su na vječnu kaznu, a to je užasavaj ućc pa makar se radilo o samo jednom grješniku. To je u potpunoj suprotnosti s osnovnim kršćanskim vjerovanjem daje Bog ljubav. Kršćanski prigovori reinkarnaciji, prema službenom stavu Crkve: *
Najozbiljnija zamjerka reinkarnaciji je što ona uči da je čovjek dio Boga, iskra ili emanacija božanskog. Prema kršćanskom učenju čov jek je napravljen na sliku Božju, ali je on samo slika, on je stvoren od Boga, a ne njegova emanacija.
*
Reinkarnacija i uskrsnuće predstavljaju sasvim različite odgovore na isto pitanje smisla ovog života čovjeka i života nakon smrti.
*
Reinkarnacija nije spojiva s kršćanstvom. Biblija naučava uskrsnuće, a ne reinkarnaciju. Smrt je stvarna i umiremo samo jednom. Nakon smrti slijedi sud i bit ćemo osuđeni ili na raj ili na pakao. Do Kristovog drugog dolaska tijela vjernika ostaju u grobu. Tada će njihova tijela biti uzeta od mrtvih i preobražena u neraspadljiva. I nevjernici će također biti podignuti od mrtvih, no oni će biti podvrgnuti vječnoj
kazni.
*
Teološki gledano kod nauka o reinkarnaciji Bog ne intervenira već pušta da se sve događa po zakonu karme. U kršćanskom nauku Bog spašava svakog pojedinog čovjeka i to u njegovoj cjelini tijela, duše i duha. U reinkarnaciji sve se događa spontano i automatski, a u kršćanstvu se događa po Božjoj milosti i praštanju.
*
Dalje, prema tvrdnji kršćanskih teologa, reinkarnacija ne zna ništa o Božjoj milosti jer tradicionalno predmnijeva zakon karme. Zakon karme isključuje Božji utjecaj na sudbinu čovjeka, a time i njegovu milost.
*
Reinkarnacija također vodi moralnim nedosljednostima. Zašto bi netko pomogao utapajućem djetetu ili slijepom prosjaku? Zar oni ne pate zbog nedjela učinjena u prošlom životu? Ako im pomognemo, zar se ne uplećemo u njihovu karmu?
*
Reinkarnacija je vjera koja ništa ne rješava. Ako je čovjek nekom nanio zlo, ne popravlja time što se ponovno rađa.
*
Novim utjelovljenjima čovjek se ne može iskupiti jer kroz njih ne sus reće i ne prepoznaje ljude kojima je učinio nepravdu.
Reinkarnacija ne uspostavlja mogućnost razvoja čovjeka i čovječanst va. Kao što se čovjek u majčinoj utrobi ne može više razvijati, nego se morao roditi da bi se dalje razvijao, tako i na zemlji čovjek dolazi do granica, te prelazi uskrsnućem u život vječni kako bi se mogao bez granično razvijati. Vraćanje znači regresiju, a ne progresiju jer na zemlji se ne mogu razviti svi ljudski potencijali.
*
Reinkarnacija govori o mogućnosti da svaki čovjek sam može nešto učiniti za svoje oslobođenje te time stoji u suprotnosti s učenjem Crkve.
*
*
Crkva uči da postoji čistilište kao put pročišćenja poslije smrti. Čov jek se ne treba vraćati kako bi se pročistili za nebo jer je moguće čišćenje i nakon smrti.
Reinkarnacija tvrdi da se duša može pod određenim uvjetima inkamirati u životinjsko tijelo što je potpuno protiv učenja Crkve koja kaže da samo čovjek ima dušu i jer ga je Bog stvorio prema svom liku.
*
Novim utjelovljenjima čovjek ne bi mogao razviti svoje talente jer se rađa tamo gdje nema uvjete za njihov potpuni razvoj.
*
Nauk reinkarnacije govori o cikličnom, a nauk kršćanstva u povijes nom vremenu. Ciklično vrijeme se stalno vraća na svoj početak, iako je to povratak ne u prošlost već u novo razvijenije stanje. Kršćanski nauk govori o kretanju stvorenja prema sveukupnom svršetku ovog svijeta i nastanku novog neba i nove zemlje.
*
U nauku o reinkarnaciji meditacija je sredstvo za oslobađanje od prošle karme, a u kršćanskom nauku je bitna molitva, a to znači osob ni odnos s Bogom.
*
Reinkarnacija niječe mogućnost vječne propasti kao i samu ideju uskrsnuća tijela. Crkva zabranjuje naviještati sigurno spasenje svih bića na kraju povijesti svijeta. Tako je pakao mogućnost za Crkvu, a reinkarnacijsko vjerovanje to niječe jer propovijeda konačnu savršenost bića na kraju reinkarnacijskog ciklusa.
*
*
Prema biblijskoj tradiciji doći će novo nebo i nova zemlja. Materija, a to znači i tijelo, je sveto, a ne nešto loše, čega se valja osloboditi. Čov jekovo je tijelo je postalo živo po duhu i na sliku Božju.
*
Reinkarnacija ne umanjuje problem zla i grijeha, samo ga produžuje. Nema konačnog oprosta i nema konačnog suda, samo beskrajno recik liranje karme.
*
Kad bi reinkarnacija bila zbilja, onda se ne bi povećavao broj ljudi, nego ostao stalan. No broj ljudi na zemlji se neprekidno povećava.
*
U pozadini nauka o reinkarnaciji stoji da se čovjek sastoji od dvije sas tavnice: tijela i duše, koje se rastavljaju u smrti i od kojih duša ima veću ontološku kvalitetu. Katolička ontologija (znanost o bitku) gov ori o besmrtnosti duše i o čovjekovu propadanju u trenutku smrti i poslije nje, ali ne naučava ontološki dualizam kako to naučava reinkar nacija. Besmrtnost duše se bitno razlikuje od preegzistencije ili vječnosti duše u nauku reinkarnacije.
*
Besmrtnost duše, prema kršćanstvu, izražava istinu da iako u smrti umire cijeli čovjek, Bog ipak, na čovjeku neshvatljiv način, spašava njegov cjelokupni identitet - ne samo duhovne već i tjelesne značajke.
Katolička crkva nije nikada službeno osudila nauk reinkarnacije jer reinkarnacija nije nikada bila predmet nekog crkvenog sabora ni dio katoličke predaje. Prvenstveno zbog toga što je crkveno učenje govori da je ljudska duša stvorena tek nakon začeća, a to isključuje svaku mogućnost života prije začeća pa time i reinkarnaciju. Izvjesno je da reinkarnacija ne može zamijeniti kršćansku vjeru u uskrsnuće i nauk reinkarnacije se ne može ugraditi u katoličku eshatologiju, ali on predstavlja poticaj katoličkoj teologiji: *
reinkarnacija potiče kršćanske teologe da otvorenije i jasnije izlože eshatološke istine;
*
nauk reinkarnacije potiče kršćane da eshatološki misle tijekom cijelog života, a ne pred samu smrt. Teolog J.B. Metz sažima svoje mišljenje: 'U pozadini rasprave o
uskrsnuću i/ili reinkarnaciji nalazi se, kako se meni čini, problem vreme na. Dva različita shvaćanja vremena stoje tu jedno nasuprot drugome: s jedne strane je dionizijski nadahnut koncept vremena ... , a s druge je strane biblijsko-apokaliptičko poimanje ograničenog vremena. 1 U Bibliji se vrijeme i povijest shvaćaju pravocrtno, a ne kružno, povi jest je jednokratna. Kod reinkarnacije prevladava shvaćanje o kružnom protoku vremena i povijesti, pojedinac se može vratiti i utjeloviti u novo tijelo i ponovno odživjeti neki nov život.
Rano kršćanstvo Sve do uništenja knjižnice, Aleksandrija je bila najznačajnije kulturno središte starog svijeta, te žarište uzajamnih utjecaja vedskog znanja, egi patske mudrosti, židovstva, kršćanstva i helenizma. Aleksandrija, koju je utemeljio 331. g.pr.n.e. Aleksandar Veliki, bila je kozmopolitski grad u kojem su zajedno živjeli i djelovali ljudi različitih vjera i učenjaci iz čitavog svijeta. Egipćani, Židovi, Makedonci, Grci, Perzijanci, Indijci da spomenemo samo neke. Hram Serapeum, koji je uključivao Aleksandrijsku knjižnicu, postao je žarište bogoštovlja i središtem mudrosti i znanja. Tako je Diodor Sicilski (1.st.pr.n.e.) oduševljeno proučavao djela Hermesa Trismegiostosa (čiji je nauk danas djelomično sačuvan u učenji ma sufija, Kabali, stavovima rozenkrojcera i masona) te je tadašnji Egipat smatrao izvorom znanja i mudrosti i svetom zemljom gdje su se bogovi prvi put očitovali ljudima. Držao je da su grčki i rimski bogovi rođeni u Egiptu, da odatle potiču prve civilizacije. Godine 391. kršćanski je biskup Teofil na čelu pobješnjele rulje uništio Aleksandrijsku knjižnicu u Serapeu koji je mnogo stoljeća bio egipatsko religiozno središte. U knjižnici čuvale su se stotine tisuća papirusnih svitaka i pergamenata ispisanih drevnom mudrošću i spoznajom. Fanatična rulja je sve to spalila na lomači. Uništenjem Serapeja i knjižnice izgublje na je ne samo mudrost Egipta, već i znanje Mezapotamije, Sirije, Fenicije, Židova i Grka. Cjelokupno znanje koje je biskup Teofil smatrao herezom, djela o astronomiji, anatomiji, medicini, geometriji, zemljopisu, povijesti i književnosti zatim rana gnostička evanđelja o Kristu - sve je to nestalu u dimu u jednom danu. Taj dan se smatra početkom mračnog doba koje je trajalo deset stoljeća. Pa ipak na oblikovanje suvremenog kršćanstva znatno je utjecalo stapanje dviju teologija - izraelske i egipatske. Središte Mojsijevog učen ja je pojam jednog Boga. Egipćani su doduše štovali mnogo bogova (iako je u dugoj povijesti Egipta bilo kraćih razdoblja kada je prevladavalo
učenje o jednom Bogu), ali učenje o vječnom živom i spasenju kroz obred krštenja bilo je dio drevnih egipatskih vjerovanja. Sve do 18. stoljeća osnovni izvor zapadnog znanja o povijesti svijeta i čovječanstva bili su Stari i Novi zavjet. Knjiga Postanka Starog zavjeta pripovijeda kako je Bog stvorio svemir u šest dana, a sedmog se odmarao. U središtu tog svemira je plosnata zemlja, a oko nje se o kreću sunce, mjesec, zvijezde i ostali planeti. Bog je stvorio i dva ljudska bića, Adama i Evu. Kako je teologija bila glavni izvor razumijevanja svijeta učenjaci su čak izračunali točan dan i vrijeme pojavljivanja Adama. Adam se prema tom izračunu pojavio u 9 h ujutro, 23.10.4004. g.pr.n.e. Za Stari zavjet se smatralo da gaje Bog u 14. st.pr.n.e. predao Moj siju na brdu Sinaju. Međutim iz mnogih naznaka možemo zaključiti daje tekst u sadašnjem obliku napisan u Babilonu između 6. i 2. st.pr.n.e., tj. barem 800 godina nakon Mojsijeve smrti. Što se tiče povijesnog Isusa, četiri kanonska evanđelja - Matejevo, Markovo, Lukino i Ivanovo - ne bi se trebala smatrati životopisima ili povijestima, već teološkim djelima čiji je cilj objava vjere u Isusa kao Sina Božjega razapetog i uskrsnulog koji će se vratiti u slavi da bi sudio svije tu. Mnogi vidovi njihovih evanđelja su simbolični i alegorijski, a ne doslovni. Njihova je svrha objavljivati skrivenu istinu o Kristu i u svom izvornom obliku nisu sadržavali povijesne podatke ili zemljopisne lokaci je. Takve pojedinosti unijeli su tek poslije kršćanski urednici kako bi dali povijesni okvir opisanih događaja. To se jasno vidi iz gnostičkih evanđel ja iz Nag Hammadija. Postoje dokazi da su, od razdoblja kada su izvorno bila napisana do njihova konačnog prihvaćanja od Crkve, više puta bila izmijenjena. Stoga, možemo reći da evanđelja predstavljaju krajnje nepouzdan povijesni izvor. Većina biblijskih rukopisa prije konačnog objavljivanja bila je znamo preuređena, a umetnuti su neki dijelovi. Tako ona predstavljaju djelo više autora, a ne jednog pisca. Danas se općenito prihvaća da nijedan od četiri evanđelista nije bio svjedok opisanih događaja iako su imali uvid u različite izvore. Evanđelje po Marku je najstarije od četiri kanonska evanđelja, a ono je nastalo krajem zadnje četvrtine prvog stoljeća, a za Ivanovo se smatra da je najduhovni)e. Evanđelje po Ivanu smatra se inicijacijskim tekstom. To je vjerojatno jedino evanđelje koje je napisao netko tko je Isusu bio osobito blizak. Prema nekima, ovo je evanđelje pisana verzija učenja prenošenja s učitel ja na učenika, kao dio usmene predaje koju je započeo Isus. Ta predaja nije nikada bila namijenjena masama, već samo upućenim. Poznato je više tisuća prijepisa Novog zavjeta i četiri evanđelja nastalih u razdoblju od 2. do 16. stoljeća, a svi oni se u pojedinostima razlikuju. Novozavjetna evanđelja izmijenjena su ili djelomice prepravljena, kako bi
ih se uskladilo s nastajućom crkvenom dogmom utemeljenom na učenju Pavla. Autori su mijenjali rukopise kako bi ih uskladili s tekućim vjerovanjima. Ti su tekstovi jako selektivni i prepravljeni, a sadrže samo ona učenja koja su, više ili manje, bila u skladu s Pavlovim propovijedi ma. Taj ih je postupak znatno udaljio od Puta o kojem je propovijedao Isus - esenski Učitelj pravednosti. Današnji 'ortodoksni' kanon koji se sastoji od 27 knjiga Starog i Novog zavjeta ('kojima se ništa ne može dodati ni oduzeti'), službeno je prihvaćen na trećem saboru u Kartagi 397. godine. Povijesna jezgra biblijskih priča Staroga i Novoga zavjeta nalazi se u Egiptu. Svi biblijski likovi izravno su povezani s dinastijom Tutmozida (15. i 14. st.pr.n.e.). U to doba došlo je do spoznaje koju Ekhnaton opisu je kao Atonovu svjetlost ili Adonaja, moć koja je onkraj svih božanstava i nebeskih pojava. Nasljednik Ekhnatona je Tutankhamon koji vjeruje daje ljudska duša dio vječnog Boga. No svijet još nije bio spreman prihvatiti te zamisli. Kod Egipćana i dalje prevladava štovanje starih bogova, a Izraelci štuju Aštarot i Baala. Tek nakon babilonskog progonstva u 6. st.pr.n.e. Izraelci se vraćaju nauku Mojsija, a Egipćani ponovno otkrivaju božansko U liku Serapisa, koji se u grčkom prijevodu naziva Isus. U posljednjim stoljećima stare ere nastaju dvije odvojene, ali slične, mesijanske skupine. To su židovsko-kršćanski eseni u Judeji i Jeruzalemu te nežidovski gnostici u Egiptu i Aleksandriji. Petar je pripadao Jeruzalemskoj zajednici, a Pavao je iniciran u egipatsku mudrost. U l.st.n.e. Jeruzalemska crkva je obratila samo pripadnike židovske zajednice (njih oko 4.000) pa je poslije uništenja Jeruzalema potpuno nestala. Stoga je Egipatska crkva ta koja se proširila po svim krajevima Rimskog carstva. Otkriće dvaju korpusa drevnih dokumenata ojačalo je uvjerenje da je Isus živio i umro mnogo stoljeća prije prihvaćenog početka kršćanske ere. Godine 1947. otkriveni su Svilci Mrtvog mora u špiljama Kirbet Kumrana. Ti hebrejski i aramejski rukopisi izazvali su veliko uzbuđenje jer se njihov nastanak smješta između 200. g.pr.n.e. i 50 g. n.e. U tom je području živjela i djelovala esenska zajednica (kršćani Židovi) čiji korijeni sežu u daleku prošlost židovskog naroda. Tekst Svitaka ne spominje podatke o životu Isusa u Judeji i Galileji. Gospodina nazivaju Učiteljem Pravednosti, kojeg je ubio Zli Svećenik, a njegov se povratak očekuje na godišnjoj mesijanskoj gozbi. Iako je od otkrića Svitaka prošlo pola stoljeća, njihov sadržaj još uvijek nije u cijelosti objavljen zbog crkvene cenzure jer ti tek stovi protuslove kanonskim izvješćima o Isusovom životu. Nešto ranije otkrivena je zbirka drevnih gnostičkih (gnostici - kršćani ne-Židovi) dokumenata u Nag Hammadiju, u Gornjem Egiptu. Ti su tek stovi dio gnostičke knjižnice te uključuju do tada nepoznata evanđelja i kršćanske zapise o Isusu. U njima se također ne spominju mjesta i osobe
iz kanonskih evanđelja. (Sljedbenike gnoze, gnostike, rana Crkva smatrala je hereticima, pa ih je progonila, a njihove spise spaljivala). Među tim tek stovima nađena su evanđelja: Evanđelje po Tomi, Evanđelje po Filipu, Evanđelje po Mariji Magdaleni itd. Ova dva otkrića upućuju daje povijesni Isus živio mnogo stoljeća prije nego što to prikazuju ortodoksna evanđelja. Evanđelje po Tomi zbirka je Isusovih izreka i parabola. U njemu se ne pripovijeda o Isusovu životu i smrti, nego se tvrdi da navedene izreke, ako ih se pravilno shvati, otvaraju put prema spasenju i životu. 'Tko pronađe tumačenje ovih riječi, neće okusiti smrti.' Prema tom tekstu osnovno vjer sko iskustvo nije samo prepoznavanje božanske osobe nego prepoznavan je svojeg izvora i sudbine. Duhovi bića prvotno su obitavali u duhovnom svemiru božanskih bića. Nakon katastrofe, nakon Pada, neki su duhovi ostali zatočeni u materijalnim tijelima i zaboravili na pravo podrijetlo. Isus ih spašava objavljujući im istinu o njihovom podrijetlu kao božanskih bića koji pripadaju drugom svijetu. Ta spoznaja, ne u smislu intelekta, već duhovnosti, oslobađa ih od 'odjeće' materijalnih tijela.
U to rano doba kršćanstva, kršćani se još nisu nazivali kršćanima, nego Put, a taj isti izraz koristili su i eseni. Za svoj simbol koristili su egipatski križ ankh (kao i gnostici) i ribu. Jedan od osnovnih ciljeva prvih crkvenih otaca bilo je utemeljiti Vjerovanje. To je Vjerovanje trebalo ujediniti mno gobrojne raštrkane zajednice koje su zastupale često suprotne teologije i različita tumačenja kršćanstva. A bilo je potrebno potisnuti i učenje suparnika - gnostika koji nisu prihvaćali razdiobu zajednice na svećenike i laike, a Djevičansko Rođenje su objašnjavali ne fizičkim rođenjem od majke već duhovnom emanacijom Spasitelja iz Boga Oca. Gnostici su također poricali Isusovu smrt na križu u doba Rimskog Carstva, naglašavajući da je živio mnogo stoljeća prije toga. Smatrali su da je Isus uskrsnuo duhom, a ne tijelom. Kao primjer slijedi izvod iz Petrove apokalipse: Vidio sam kako ga tobože zarobljavaju. I rekoh: 'Što vidim, o Gospodine? Tebe su uhvatili, a ti me držiš. Tko je onaj koji se zado voljno smije na drvetu? Pribijaju li stopala i šake drugoga?' Spasitelj mi reče: 'Onaj kojeg vidiš na drvetu, kako se zadovoljno smije, to je Živi Isus. No, onaj u čije ruke i noge zabijaju čavle, nje gov je tjelesni dio, njegova zamjena. Oni sramote ono što je ostalo umjesto njega. Ali, gledaj u nj i u me.' No kada sam pogledao, Pobjegnimo odavde.'
rekao sam:
'Gospodine,
nitko ne gleda.
Ali, on mi reče: 'Rekao sam ti: 'Ostavi slijepce na miru!' Vidi, ne znaju što govore. Jer, umjesto moga sluge, osramotili su sina nji-
hove slave.' Tijekom vremena Rimska je crkva organizirala svoje ogranke u troslojnu hijerarhiju koja se sastojala od jednog biskupa, najmanje dvoje star ješina svećenika ili službenika i tri đakona, koji su sebe smatrali čuvarima jedine prave vjere. Rimska je crkva preuzela vodeću ulogu, a sva druga religijska gledišta odbačena su kao hereza. Biskup Irenej i njegovi sljed benici, govorili su da može postojati samo jedna crkva, a izvan te crkve nema spasenja. Jedino su članovi te crkve ortodoksni (doslovno 'pravilno misleći') kršćani. Tko god je dovodio u pitanje ova pitanja i zalagao se za druge oblike kršćanskog nauka proglašavanje heretikom i isključen. Kada je car Konstantin u 4. st. preobraćen na kršćanstvo, pravovjerni su zado bili podršku države te je kazna za herezu znatno pooštrena.
Prvo okupljanje biskupa organizirao je Konstantin 325 g. u Niceji i na njemu ih je bilo više od 300. Tu su udareni temelji Vjerovanja. Neke preinake su učinjene na koncilu u Konstantinapolu 381. g. i tako je nasta lo Vjerovanje koje uglavnom i danas svaki kršćanin slijedi: 'Vjerujem u jednog Boga, Oca svemogućeg, stvoritelja neba i zeml je, svega vidljivog i nevidljivog; i u jednog Gospodina Isusa Krista, jedinorodenog Sina Božjeg, rođenog od Oca prije svih vjekova; Boga od Boga, Svjetla od Svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga; rođenog ne stvorenog; istobitnog s Ocem po kome je sve stvoreno; Koji je radi nas ljudi i radi našeg spasenja sišao s nebesa i utjelovio se po Duhu Svetom (i Djevici Mariji) i postao čovjekom, raspet za nas pod Poncije/n Pilatom, umro i pokopan, uskrsnuo trećeg dana po Svetomu pismu i uzašao na nebo, sjedi zdesna Ocu i i opet će doći u slavi suditi žive i mrtve i Njegovu kraljevstvu neće biti kraja; i vjerujem u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca, koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi i koji je govorio po prorocima; u jednu svetu Katoličku i apostolsku Crkvu. Ispovijedam jedno kršten je za oproštenje grijeha; iščekujem uskrsnuće mrtvih i život budućeg vijeka, Amen.'
GNOSTICIZAM
U doba nastanka kršćanstva pojavio se gnosticizam koji zagovara reinkarnaciju. Velik dio ranih kršćana su bili gnostici i gnosticizam je imao veliki utjecaj na prvotno kršćanstvo. Učenje reinkarnacije je posebno izraženo u djelu Pistis Sofija nazvana i Tajna Ivanova knjiga. U njoj se tvrdi da je Isus vjerovao u reinkarnaciju jer kaže da je Ivan Krstitelj otjelovljeni Ilija. Čovjek koji proklinje druge bit će u sljedećem živom rođen 'pomućenog srca'; lopov će biti bačen u 'sakato, šepavo i slijepo tije lo'; klevetnik će dobiti tijelo koje će stalno biti nesretno; ubojica ili bogohulitclj će padati sve niže i niže do potpunog uništenja; itd. Neki tekstovi iz Nag Hammadija govore potpuno drugačije od uobičajenog shvaćanja Postanka. Primjerice, Svjedočanstvo istine govori o Edenskom vrtu sa zmijine točke gledišta. Zmija, prema gnosticima simbol svijesti i mudrosti, uvjerava Adama i Evu da okuse znanje.
Najpoznatiji predstavnici gnosticizma su Karpokrat, Basilid i Valentin. U gnostike se računaju i manihejci (sljedbenici Manija) i kršćanski otac Origen. U Egiptu su 1945. godine otkrivena 52 teksta koja otkrivaju neortodok snu stranu ranog kršćanstva. Ta potisnuta evanđelja i pisma, poznata kao Gnostičko evanđelja (gnosis - znanje), mistički su orijentirana. Tekstovi obuhvaćaju tajna evanđelja, pjesme filozofske opise postanka svijeta, mitove, magiju i upute za vježbu. Da su bili pronađeni samo nekoliko stotina godina ranije, gnostički spisi bi gotovo sigurno bili spaljeni ili najboljem slučaju zatajeni zbog svoje heretičnosti. Ali ostali su skrivene do XX stoljeća kada se više ne promatraju kao 'bezumnost i bogohuljenje' već kao alternativa ortodoksnoj kršćanskoj tradiciji.
Gnoza (gnosis) nije prvenstveno racionalno znanje. Grčki jezik razliku je znanstveno ili refleksivno znanje ('znam matematiku') i znanje stečeno promatranjem i iskustvom ('znam sebe'), a to drugo je gnoza. Gnoza je uvid, intuitivni proces samospoznaje. A spoznati sebe, kažu gnostici, znači spoznati svijet. Potpuno spoznati sebe znači spoznati Boga. Prema Teodotu (2 str.) gnostik je onaj koji je shvatio: 'Tko smo i što smo postali; od kuda dolazimo ... kuda idemo; od čega se oslobađamo; stoje rođenje, što je obnova.' Gnostik Monoim kaže: 'Napusti traganje za Bogom, stvaranjem i slična
pitanja. Traži, uzimajući sebe kao početnu točku. Pronađi onoga u sebi koji govori 'moj Bog, moja misao, moja duša, moje tijelo'. Upoznaj se s izvorom tuge, radosti, ljubavi i mržnje ... Dubokim promišljanjem naći ćeš ga u sebi'. Gnosticima je blizu helenistički stav po kojoj ljudska duša boravi u tijelu, a zbiljski čovjek je bestjelesno biće koje tijelo rabi kao instrument, ali se s njime ne poistovjećuje. Kršćani i Židovi tvrde da je čovjek odijeljen od Boga, dok je za gnostike samospoznaja jest spoznaja Boga. Sebstvo i Bog su isto. Gnostici su tražili izravno iskustvo Boga ne izvan sebe, već Boga u sebi. U djelu Eksegeza duše opisuje se sudbina duše nakon što se odijelila od Boga i ušla u ciklus reinkarnacije. Vrlo zorno i slikovito se opisuje pad duše. Povratak Bogu predočuje se kao duhovni brak.
ako mu daje, pravovjernost; stoje izvor vjerskog autoriteta? Otkrića gnostičkih evanđelja baca novo svijetlo na razumijevanje kršćanstva. Ista pitanja, od samog početka kršćanskog doba, ponovno su otvorena: Kako treba razumjeti uskrsnuće? Tko je bio Krist? Stoje sa sudjelovanjem žena u svećeničkim funkcijama? Kakve su sličnosti i odnosi kršćanstva i drugih velikih religija? I slično. Ja sam prva i posljednja. Ja sam poštovana i prezirana. Ja sam kurva i svetica. Ja sam supruga i djevica. Ja sam (majka) i kći ... Ja sam ona čije je vjenčanje veličanstveno, a nisam uzela muža ... Ja sam znanje i neznanje ... Ja sam besramna; ja sam postiđena. Ja sam snaga i ja sam strah ... Ja sam budalasta i mudra ... Ja sam bezbožna i ja sam ona čiji je Bog velik.
N
Edward Conze tvrdi da su budisti bili u dodiru' s gnosticima. Trgovački putovi između Grčke i Indije bili su širom otvoreni u vrijeme ranog kršćanst va (1. i 2. st.). Budistički misionari su već pokoljenjima boravili u Aleksandriji. Hipolit (3.st.), rimski kršćanin, zna za indijske brahmane i gov ori o njihovim učenjima kao izvoru hereze.
Jer mnoge su privlačne stvari koje postoje u mnogim grijesima i razuzdanostima, i nedostojnim strastima, i nepostojanim zadovoljstvima, koje čovjek prigrljuje dok se ne otrijezni i ode u svoje počivalište.
Zamisli gnostika nisu ništa drugo doli učenja Krista. S vremenom se na gnostičke sklonosti počelo gledati s sumnjom, a kasnije u trećem stoljeću Crkva ih je osudila. S druge strane crkveno učenje i službenici crkve nisu za gnostike konačni autoritet. Svi oni koji su primili gnozu, kažu gnostici, uzdigli su se iznad crkvenog učenja i nadmašili autoritet hijerarhije crkve. Gnosticizam kao alternativa doktrini kršćanskog pravovjerja prognan je i time je sva kršćanska tradicija osiromašena. No zamisli gnostika se održavaju u ilegali, u tajnim društvima, kroz sekte kao što su Manihejci, Bogumili, Paulini, Nestorijanci itd., od koji su i danas neke prisutne na Bliskom istoku. Tijekom reformacije pojavljuju se novi i različiti oblici kršćanstva kao što su baptistički, pentekostalni, metodistički, episkopalni, kongregacionami, prezbiterjanski, kvekerski, ali svi ostaju unutar osnovnog okvira vjere utvrđene u II stoljeću. Svi oni smatraju Novi zavjet jedinim autorite tom iako su možda promijenili oblik i tumačenje. S druge strane kršćanski mistici, primjerice, Jacob Boehnie i sam optužen za herezu, iskazuju religijsko iskustvo slično gnosticizmu. Mnogi su se kreativni ljudi, od samog nastanka kršćanstva pa do danas, nalazili na granici pravovjerja. S jedne strane bili su očarani Kristovom osobnošću, njegovim rođenjem, životom, učenjem, smrću i uskrsnućem. A s druge strane nisu se mogli oslanjati isključivo na autoritet kanonskih Evanđelja, a da se ne pitaju kako se taj autoritet uspostavio i tko mu daje,
1 tamo će me naći, i živjeti će, i neće ponovno umrijeti. Gnostički tekst Grom: Savršen Um s
'
Gnostici su iznosili zamisli koji za pravovjerne predstavljaju herezu. Primjerice, u nekim se tekstovima postavlja pitanja je li sva patnja, muka i smrt zaista od ljudskog grijeha? U nekim se govori o ženskom elementu u božanskom. U njima se slavi Bog kao Otac i Majka. Zatim neki govore da Kristovo rođenje od djevice kao i uskrsnuće ne valja shvatiti doslovno već simbolično. Iz sile Tišine pojavila se velika sila, Um svemira, koja upravlja svim stvarima i muškog je roda. Druga je sila velika Misao i ženskog je roda koja proizvodi sve stvari. Prema rodu grčkih riječi za 'um' {nous - muškog roda) i 'misao' (epinoia - ženskog roda), učitelj objašnjava da ove sile predstavljaju dvojstvo, to je Um u Misli, a ipak su jedno. Gnostički učitelj u spisu Velika objava kaže: '... da u svakome božanska moć postoji u pri-
tajenom stanju ... To je jedna sila podijeljena iznad i ispod; koja sebe rađa, sama od sebe raste, traži sebe, nalazi sebe, sama je sebi majka, sama je sebi otac, sama je sebi sestra, sama je sebi bračni drug, sama je sebi kćer, sama je sebi sin - majka, otac, jedinstvo, izvor cjelokupnog kruga postojanja.
Prema gnosticima u svijetu postoji osnovni dualizam dobra i zla, Boga i svijeta, duha i materije. Te dvije zbilje su suprotne, neprijateljske i medu njima vlada vječna borba. Postoje dva prapočela svega što postoji: jedno je prabožanstvo koje živi u potpunom svjetlu, a drugo je prabožanstvo koje živi u vječnoj tami. U početku je bio bog svjetla (prapočelo) od kojeg su se emanacijom rodila nova bića koja se nazivaju eoni. Eoni su različita stvorenja koja imaju božansku bit, nevidljiva su i žive u potpunoj svjetlosti, a zajedno s prapočelom tvore takozvanu pleromu. Iz te plerome pojavilo se jedno biće, nazvano Sophia (mudrost) koje ne živi u spoznaji božanskog prapočela. Stvorenja koja izviru iz Sophie daljom emanacijom više nisu tako savrše na i duhovna. Sve veća udaljenost od prapočela čini bića nesavršenijim. Prvi plod emanacije Sophie je Demijurg (Jaldabaot), stvoritelj svemira i vidljivog svijeta. Na kraju tog niza pojavljuje se čovjek koji posjeduje tek iskru božanske biti. Ta iskra čini njegovu dušu besmrtnom. Cijeli materi jalni svijet podložan je propadanju i promjeni zato što mu je podrijetlo u eon u koji nije dio plerome. t
*\ Gnostici su bili skloni da sva razmišljanja, doktrine, spekulacije i mitove svoje i drugih - drže samo za pristupe istini. Nasuprot tome, ortodoksni kršćani poistovjećuju vlastitu doktrinu sa samom istinom - jedinim legit imnim oblikom vjere. Čovjek je po svojoj biti jednak bogu svjetla jer ima iskru božanskog
svjetla (duh ili pneuma). Nažalost je njegov duh zarobljen u tijelu (soma), a to njegovo stanje je posljedica jer ga je stvorio nesavršeno i palo biće, pali eon, koje se naziva Sophia. Čovjek je ispunjen željom za spasenjem i sjedinjenjem s bogom svjetla. (Pojedinosti vidi u tekstu O podrijetlu svi jeta) Oslobođenje i spasenje iz ovog grešnog svijeta i neznanja može se postići samo božanskim znanjem koje spašava (gnosis). To znanje otvara srce i um čovjeka tako da može upoznati svoju pravu narav, a to je pneu ma - duh. Gnosticizam naučava da čovjekovo tijelo nije dio čovjekove ontološke (bitne) naravi. Ono je njegovo odijelo, instrument kojim može spoznati svoju božansku narav. Tijelo se mijenja više puta (reinkarnacija) dok se ne prepozna božansko u sebi. Bog je u srcu svega i svakoga, ali onkraj svega. Materija je neka vrsta kondenzirane svijesti. Čitav univerzum je živi orga-
( TAJNA KNJIGA IVANOVA Tajna knjiga Ivanova značajno je djelo gnosticizma. To djelo nudi jasan mitologijski opis stvaranja, pada i spasenja čovjeka. Tekst donosi odgovore na dva bitna pitanja: podrijetlo zla i kako se osloboditi i vratiti u svoj nebeski dom. Vrhovno božanstvo je apstraktno i savršeno te u potpunosti isključuje antropomorfizam i bilo kakvo uplitanje u svijet. Iz ovog je božanstva proizašao čitav niz bića, uključujući Krista i Sofiju. Prema Knjizi, do pada dolazi kad Sofija poželi roditi biće, ali bez odobrenja božanstva. Ona stvori Jaldabaota, a on stvori anđele da bi zavladao svijetom, a sudjeluje i u stvaranju čovjeka. Tada započne neprestani rat sila svjetla i tame, kako bi se dokopale božanskih čestica u čovjeku. Sile tame gurnu čovjeka u materijalno tije lo, stvoriše ženu, te seksualnu požudu, kako bi se svijetlo u čovjeku što više raspršilo. Zatim poslaše Krista da spasi čovječanstvo, podsjećajući ljude na njihovo božansko podrijetlo. Jedino oni koji posjeduju ovu spoznaju i koji su živjeli životom odricanja, mogu se vratiti u carstvo svjetla. Ostali će se tako dugo reinkarnirati dok i sami ne dopru do spoznaje koja spašava (oslobađa). Sljedeći tekst iz Tajna knjiga Ivanova kao daje opis apsolutnog bitka uzet iz drevnih vedskih upanišada: 'On je Duh nevidljivi o kojemu nije pravo mislili kao o Bogu ili čemu sličnome. Jer on je više od Boga jer nema ničeg iznad njega jer nitko ne vlada iznad njega. Jer on ne postoji u nečemu podčinjenom njemu jer sve postoji u njemu. Jer on je onaj koji postavl ja samoga sebe. On je vječan jer njemu ne treba ništa. Jer on je posvemašnje savršen stvo. Njemu ne nedostaje bilo što čime bi mogao biti upotpunjen; on je prije uvijek pot puno savršen u svjetlosti. On je neizmjeran jer nema nikoga ranije od njega tko bi mu postavio granice. On je neistraživ jer ne postoji nitko stariji od njega da ga ispita. On je nemjerljiv jer nikoga ne bijaše ranije, tko bi mogao odmjeriti njega. On je nevidljiv jer nitko nije vidio lica njegova. On je neprolazan jer on postoji vječno. On je nepo jmljiv jer nitko ne bijaše u stanju shvatiti ga da bi govorio o njemu. On je neiskaziv jer nikoga ne bijaše prije njega da bi njemu nadjenuo ime. 'On je neizmjerno svjetlo koje je čisto, sveto i neoskvrnuto. On je neizreciv jer je savršen u neiskvarenosti. On nije u savršenosti, niti u blaženstvu, ni u božanskostijer on sve njih daleko nadilazi. On nije tjelesan niti je bestjelesan. On nije ni velik niti je on malen. Nije moguće reći: 'Koliki je on?' ili 'Kakve je on kakvoće?'jer nitko ne može njega upoz nati. On nije netko medu drugim stvorenjima, već ih on daleko nadmašuje. Ne samo što je on jednostavno uzvišen, već njegova bit ne sudjeluje u vječnosti niti u vremenu. Jer onaj tko sudjeluje u vječnosti bio je prethodno pripravljen. Vrijeme njemu nije određeno jer on ne prima bilo što od drugoga jer bi to bilo uzeto u zajam. Jer onome tko pretho di nekome ne nedostaje, da bi trebao primiti od njega. Jer prije je potonji onaj koji iščekujući gleda u njegovo svjetlo. 'Jer njegova savršenost je veličanstvena. On je čisto, neizmjerno postojanje. On je vječnost što vječito dariva. On je život koji daje život. On je blaženstvo koje se predaje blagoslovljenom. On je spoznaja što daruje znanje. On je dobrota što daruje dobrotu. On je milost i spasenje šio daruje milosrđe. On je milosrđe koje daje milost, ne zato što je posjeduje, već zato jer on daje neizmjerno, neshvatljivo svjetlo. 'Kako da ja govorim s tobom o njemu? Njegova vječnost je neuništiva, neizmjenjiva i postojeća u spokoju, počivajući i postojeći prije svega ostalog. Jer on je poglavar svih vjekova, on je taj koji pruža snagu u svojoj dobroti. Jer mi ne znamo neizrecive stvari i ne shvaćamo što je neizmjerljivo ...
nizam. Razni stupnjevi svijesti kao što su mineralna, biljna, životinjska i ljudska samo su očitovanja jedne božanske svijesti. Ulazak duše u stalno nova tijela posljedica je njezine unutrašnje sklonosti prema rastu i napretku (Basilid). Svaka žudnja pa i ona najviša, čežnja za najvišom spoznajom, uzrok je duše da se ponovno utjelovi. Cilj stalnog rađanja i umiranja ostvaruje se tako da se duša oslobodi svih žudnji te da takva počiva u stanju najviše sreće (agnozija). Drži se da su u vrijeme apostola svi članovi zajednice dijelili novac i vlas ništvo među sobom; da su svi slijedili isto učenje i zajedno se molili; da su se sukobi i hereze pojavile tek kasnije. Međutim, vjerojatno to nije tako. Prema otkrićima tekstova gnostika i esena, današnje je kršćanstvo i pored raznolikosti i složenosti, monolitnije nego kršćanske crkve u prva dva stol jeća nove ere. Rani kršćani imali su mnoga, bitno različita religijska vjerovanja i prakse, a način organizacije zajednica razasutih po čitavom tada poznatom svijetu bitno se razlikovao od skupine do skupine. lako pedeset dva teksta iz Nag Hammadija pružaju tek površan uvid u složenosti ranog kršćanstva ipak možemo reći da je ono što nazivamo kršćanstvom i kršćanskom tradicijom u zbilji tek mali broj izabranih iz dese tak i više drugih pokreta tadašnjeg doba. Stotine učitelja tvrdilo je da uče pravu vjeru i doktrinu Krista i osuđivalo druge kao prevarante. U crkvama rasutim od Male Azije do Egipta, Grčke, Jeruzalema i Rima, kršćanske skupine cijepale su se u frakcije i svađale oko vodstva. A svi su tvrdili da predstavljaju 'izvornu tradiciju1. Kako je Bog imanentan (sveprisutan) između Boga i čovjeka ne treba posrednik - svećenik i crkva. Svatko može imati izravan dodir s Bogom. No da bi se prekinuo ciklus reinkarnacije potrebno je znanje koje se stječe inicijacijom u misterije. Plotin (3 st.) misli slično kada kaže: 'Sveopće prihvaćeno vjerovanje kaže da duša griješi, da se mora iskupiti, da trpi kaznu u paklu i da ulazi u nova tijela'. Neoplatonici kasnije u istom smislu naučavaju palingenezu, metempsihozu ili metensomatozu. Kako su gnostički kršćani odbili prihvatiti vladavinu Rimske crkve, kršćanski je pokret podijeljen u dvije glavne skupine: rimsku pravovjernu i egipatsku gnostičku. No uz potporu drugih crkava, vlasti i vojske, Rimska je crkva preuzela vodeću ulogu, a sva druga stajališta proglasila heretičkim. Iako su se nežidovske crkve temeljile na Pavlovu evanđelju, novi svećenički vođe pozivali su se na Petra i Jeruzalemsku crkvu kako bi opravdali svoju vlast. Tako je prvi sukob između Petra i Pavla - židovskokršćanskog Jeruzalema i nežidovske Antiohije, prerastao u sukob nežidovskih crkava - između Rima i gnostičke Antiohije. Car Konstantin (4. st.) prihvatio je kršćansku vjeru te je rimskim biskupima dodijelio poli-
tičku i pravnu vlast. Konačan poraz gnostika zbio se u vrijeme cara Teodozija I kada je aleksandrijski biskup Teofil, uništio Serapeum, poslije čega je vjersko središte rimskog carstva postao Vatikan. Tada je uništena i Aleksandrijska knjižnica, a svi tekstovi, diljem Rimskog carstva, koji su se protivili doktrini Rimske crkve označeni su heretičkim i spaljeni. Potkraj drugog stoljeća biskupi su postavili objektivne kriterije za pri padanje crkvi. Svatko tko je ispovijedao vjeru, prihvaćao obred krštenja, sudjelovao u službi božjoj i pokoravao se svećenstvu, bio je prihvaćen kao kršćanin. Time je odbačen kriterij za članstvo na temelju kvalitete. Procjena kandidata na temelju duhovne zrelosti, spoznaje ili osobne sve tosti, kao što su to radili gnostici, zahtijevala bi mnogo složeniji postupak. Stoga je crkva odbacila elitizam da bi u svoje krilo primila što veći broj članova. U želji da prošire crkvu primali su članove svih društvenih klasa, svih rasa i kultura, bez obzira na obrazovanje - svakoga tko je bio spreman podčiniti se njihovom sustavu organizacije. Biskupi su isključivali samo one koji su dovodili u pitanje bilo koja od tri elementa ovog sustava: dok trinu, obred i svećeničku hijerarhiju. Tvrdnja da čovjek nalazi Boga samo kroz Isusa, u suvremenom kršćanstvu znači da čovjek može naći Isusa samo kroz crkvu. Antiohijski biskup Ignacije ne dopušta vjerovanje da je Krist nazočan ako je biskup odsutan: pridružiti se biskupu znači pridružiti se crkvi; odvojiti se od biskupa znači odvojili se ne samo od crkve već i od samog Boga.'
Samospoznaja Samospoznaja bitan je sadržaj učenja gnosticizma. Stoje cilj čovječjeg života? Kuda valja ići da bi se ostvario? Gnostici kažu da se čovjek treba okrenuti samom sebi i prepustiti se svojoj unutrašnjoj sposobnosti da pron ađe svoj smjer, k unutarnjoj svjetlosti. U trećem stoljeću nadalje mnogo je katoličkih vjernika primjenjivalo asketske oblike samodiscipline, tražeći prosvjetljenje. Ortodoksni kršćani tvrde daje čovjeku, da bi pristupio Bogu, potreban način koji nadilazi čovjekove moći. A to pruža crkva onima koji bi bez nje bili izgubljeni - izvan crkve nema spasenja. Bog je stvorio čovjeka, a čov jek je stvoren i tu se razlikuje od svog Stvoritelja. Ljudski um, kaže preobraćeni Platonov učenik Justin, ne može naći Boga u sebi i mora umjesto toga biti prosvijetljen božanskom objavom koja se nalazi u Svetom pismu i pomoću vjere. S druge strane neki su gnostici tvrdili da je čovjek stvorio Boga i tako
je, zbog svojih unutarnjih mogućnosti, došao do otkrića istine.
prosvijetliti:
Ortodoksni kršćani su slijedili tradicijsko židovsko učenje da čovjeka od Boga dijeli ljudski grijeh. Izraz za grijeh 'hamartiđ znači 'promašiti cilj'. Mi podnosimo mentalnu i fizičku patnju stoga što ne uspijevamo postići moralni cilj kojem težimo - savršenstvo samospoznaje - spoznaja Boga. 'Svi smo griješili i ne dosežemo slavu Božju'. Nasuprot tome gnostici tvrde da neznanje, a ne grijeh čovjeka vodi u patnju jer samo samospoznaja predstavlja uvid i oslobađa čovjeka od pat nje. Bez te samospoznaje čovjek je pokretan impulsima koji su izvan nje gove moći razumijevanja. Jer svijet je stvoren od patnje po (Božanskoj) Majci. Materijom (četiri elementa: zrak, vatra, voda, zemlja), od koje je sastavljen svijet, upravlja Majka. Znanje je prekriveno velom materije koja je patnja, a neznanje je sakriveno u patnji. 'Neznanje donosi tjeskobu i strah, a tjeskoba se zgusnula kao magla, tako da nitko ne može vidjeti. Radi toga je grješka moćna.' Većina ljudi ne živi, oni su u zaboravu, oni spavaju. Budući da nisu svjesni svoga zbiljskog ja, oni su 'bez korijena'. Evanđelje Istine opisuje takav život kao noćnu moru punu straha, zbrke, sumnje, nesigurnosti, podijeljenosti i nestabilnosti. Takvi su uhvaćeni u 'mnoge iluzije': kao da su utonuti u san i noćne more ... ili zadaju udarce ili pri maju udarce, ili padaju s visokih mjesta, ili lete po zraku premda nemaju krila. Ponekad, kao da ih ljudi ubijaju, iako ih nitko čak i ne progoni, ili oni ubijaju svoje susjede jer su umrljani njihovom krvlju. Kad se oni koji su kroz sve to prošli probude, ne vide ništa, bili usred tih nemira jer njih nema. Tako prolaze oni koji cili neznanje kao san, napuštajući njegova djela kao snove Tako se svatko ponaša kao da je spavao, za vrijeme dok je nalica. A do znanja je došao kao da se probudio.'
ti koji su su odba u noći... bio nez
Učitelj gnoze potiče svoje sljedbenike da se odupru stanju besvjesnosti: / okončajte san koji vas teško pritiska. Odvojite se od zaborava koji vas prožima tamom ... Zašto se prepustiti mraku kad vam je dostupna svjetlost? ... Mudrost vas zove, a vi se prepuštate gluposti .. lud čovjek ... ide putovima želje svake strasti. On pliva i tone u željama života ... on je kao brod kojeg vjetar baca na sve strane i kao konj bez jahača. A potreban mu je jahač, koji je ... spoznaj sebe (sebstvo) ...' Izvor unutarnje svjetlosti je um. Um je 'svjetiljka tijela' kojeg valja
Uvedi svog vodiča i svog učitelja, um je vodič, ali razbor je učitelj ... Neka te um vodi ... Prosvijetli svoj um ... Upali svjetiljku u sebi.' Um je najtanahnija funkcija duha, razina odlučivanja za i protiv. Prosvijetljeni um uvijek se odlučuje za rast, za čistoću, za blaženstvo, za evoluciju. Razbor je funkcija duha koja razabire, koja koordinira i povezu je osjetila opažanja i djelovanja. Svatko u sebi mora naći svoj pravi identitet - 'vlastito ime'. Oni koji su spoznali vlastiti identitet uvijek djeluju pravilno i pravedno: ' Recite onda iz srca da ste savršeni i da u vama boravi svjetlost koja se ne gasi ... Jer vi ste razumijevanje koje je izvučeno (na površinu) ... Brinite se o (pravom) sebi. Ne brinite se o stvarima koje nisu 'sebe' (sebstvo). Otpor samospoznaji se javlja kao želja da se ostane nesvjestan, kao želja za spavanjem ili pijanstvom. Isus govori 'Ja sam spoznaja Istine' kaže da kada je došao u svijet: "Našao sam ih sve pijane. Našao sam da nitko nije bio žedan. I moja se duša ožalostila zbog grijeha ljudi jer oni su slijepi u srcima i ne vide: Jer došli su prazni na ovaj svijet i prazni ga žele napustiti. Ali u ovom času su opijeni (besvjesni).' Svatko tko ostane neznalica, 'stvorenje zaborava', ne može doživjeti prosvjetljenje. Takva osoba, kažu gnostici, 'živi u nedostatnosti', što je suprotno od ispunjenja jer nedostatnost se sastoji od neznanja: što se tiče neznanja, kad čovjek dođe do znanja, njegovo nez nanje nestaje samo od sebe. Kao što tama nestaje kad se svjetlost pojavi, tako isto nedostatnost nestaje u ispunjenju.' Samospoznaja je procvat i rast u ispunjenje, a samoneznanje je oblik samouništenja. Prema Dijalogu Spasiteljevom, tko god ne spozna temelj sveg postojanja, univerzuma i sebe, određenje za uništenje: '...ako netko ne spozna kako je nastala vatra, izgorjet će u njoj, zato što ne zna svoj korijen ... Ako netko prvo ne spozna vodu, ne shvaća ništa ... Ako netko ne spozna kako je nastao vjetar (zrak koji se kreće), odnijet će ga. Ako netko ne spozna kako je nastalo tijelo koje ima, propast će s njim ... Tko god ne spozna kako je nastao neće razumjeti kako će otići ...'
Od četiri evanđelja u Novom zavjetu, Ivanovo je najbliže učenju gnos tika. Evanđelje po Ivanu knjiga je koju su gnostici držali svojom i rabili je kao izvor učenja. U njemu Toma pita:
'Ako vam oni koji vas vode kažu, 'Pogledaj, Kraljevstvo je na nebu', ptice će tamo stići prije vas. Ako vam kažu, 'Ono je u moru', onda će ribe tamo stići prije vas.'
'Gospodine, mi ne znamo kuda ti ideš; kako možemo znati put?' Isus mu reče, 'Ja sam put, istina i život; nitko ne dolazi Ocu osim po meni.' U tekstu Dijalog Spasiteljev Isusu su postavili pitanje 'Na koje ćemo mjesto ići?' on odgovara, 'mjesto do kojeg možete stići, tu stojte'. Isus se u gnostičkim tekstovima predstavlja kao vodič koji vodi prema spoznaji i prosvjetljenju; on je duhovni učitelj. On ne govori o grijehu i kajanju kao što se to navodi u Novom zavjetu. U Evanđelju po Tomi stoji da je Isus na pitanje učenika kuda trebaju ići, odgovorio: 'Postoji svjetlost u čovjeku svjetlosti i ona osvjetljava sve oko njega. Ako on ne svijetli, on je tama'. Kako čovjek valja tražiti samospoznaju? Gdje da je traži? U riječima Isusa u Evanđelju po Tomi stoji: 'Ako izneseš Ono što je u tebi, Ono što si iznio spasiti će te. Ako ne izneseš Ono stoje u tebi, Ono što nisi iznio uništiti će te.' 'Ono' je sam izvor čovjeka. Ono je izvor unutarnje svjetlosti. Njegova bit, bitak, sebstvo. Samospoznaja je kad se to iznese i prožme sve razine postojanja. Spoznao sam sebe bez atributa, prepoznao sam se kao onaj koji stoji iza svake spoznaje. Takav se uvid ostvaruje postupno, tijekom vre mena sve više i više bitak prožima svakodnevnicu. Prožima sve razine postojanja, unutrašnjeg i izvanjskog. Samoistraživanje počinje od grube razine i nastavlja se prema sve fini jim i finijim. Transcendiranjem najfinije razine postojanja doseže se bitak, izvor postojanja. Točni od onoga što ti je pred očima i otkrit će ti se ono što je skriveno.' Neka čovjek uzdigne svoje sebstvo pomoću sebstva, neka ne ponizi svoje sebstvo. Jer samo ono je uistinu njegov prijatelj jer samo ono je unjegov neprijatelj. Bhagavad gita VI. 5 U istom evanđelju Isus podučava one koji misle daje Kraljevstvo Božje neko određeno mjesto:
Kraljevstvo Božje je unutar svakoga čovjeka, samo ga treba spoznati i iznijeti van. Kraljevstvo je stanje samospoznaje: Kraljevstvo je u vama i izvan vas. Kad spoznate sebe, bit ćete znani i uvidjet ćete da ste sinovi živog Oca. Ali ako ne spoznate sebe, živjet ćete u siromaštvu i vi ste to siromaštvo.' Učenici i dalje pitaju Isusa (Evanđeljepo Tomi): 'Kada će ... novi svi jet doći?' A on im odgovara: 'Ono što željno očekujete već je došlo, ali ga vi ne prepoznajete'. Dalje pitaju: 'Kada će doći Kraljevstvo?' A Isus odgovara: 'Ono neće biti ostvareno čekanjem. Nećete moći reći, 'Evo ga ovdje' ili 'Eno ga ondje'. Točno je da je Kraljevstvo Oca rasprostranjeno po zemlji, a ljudi ga ne vide.' I dalje: 'Jer tko god nije spoznao sebe, nije saznao ništa, a tko god je spoz nao sebe, istodobno je stekao znanje o dubini svih stvari.' U novozavjetnim evanđeljima po Mateju, Luki i Marku Kraljevstvo Božje je događaj koji će se zbiti u povijesti i kojeg je objavio Isus. Učenici su očekivali dolazak Kraljevstva još za trajanja njihova života jer je Isus rekao da će ga neki od njih doživjeti. Iako, vjerojatno iza svega stoji sakrivena zamisao daje potrebna preobrazba svijesti da bi ga se 'vidjelo'. Jer prema Luki, Isus kaže 'Kraljevstvo Božje je u vama'. Isus je vidio djecu koja su dojena. Rekao je učenicima: 'Ova dojena djeca su kao oni koji će ući u Kraljevstvo.' Oni su mu rekli: 'Hoćemo li mi kao djeca ući u Kraljevstvo?' Isus im je rekao, 'Kad od dva napravite jedno i kad učinite da unutrašnje bude kao izvanjsko, a izvanjsko bude kao unutrašnje, gore kao dolje i kad napravite da muško i žensko budu jedno te isto .. onda ćete ući u Kraljevstvo.'
Kraljevstvo Božje je stanje svijesti i može ga se spoznati samo u proširenom stanju svijesti koja ujedinjuje izvanjski i unutrašnji svijet. U tom stanju svijesti percepcija funkcionira na temelju svijesti jedinstva. Na temelju jedinstva zapažaju se raznolikosti. Sve suprotnosti i podjele dalje postoje, ali se spoznaju kao mnogolikost bitka. Prema tekstu Tome Polemičara: 'Tko god ne poznaje sebe ne zna ništa, a onaj tko je spoznao sebe istodobno je stekao znanje o dubinama svih stvari.' 'Dubina svih stvari' odnosi se na transcendentalni bitak koji je nazočan u svim stvarima, događajima i bićima. Svatko tko nađe bitak istodobno otkriva božansku zbilju koja je u svim stvarima. Prema Šimunu Čarobn jaku: 'Unjemu boravi neograničena moć - korijen svemira'. No ta beskrajna moć postoji u ljudima u pritajenom, a ne u zbiljskom stanju. Samo za probuđene, prosvijetljene ona je aktualna. Prema Evanđelju Istine, proces samospoznaje počinje kad osoba doživljava 'tjeskobu i užas' ljudskog stanja. Oni koji spoznaju daje ljudski život pat nja zreli su za proces samospoznaje. Gnostici nisu imali povjerenje u sile koje vladaju univerzumom jer od tih sila je i tijelo sastavljeno. U tijelu su smještena iskustva patnje, straha od smrti i raspadanja. Sto može dovesti do oslobođenja? Potpuni odgovor svatko može naći u sebi. Tko iskusi 'sebe', a to je bitak, kao izvor i korijen svih stvari, prosvijetlit će se. 'Jer on ih je otkrio u sebi, a oni su otkrili njega u sebi, nerazumljivog, nezamis livog Oca, savršenog, onog koji je stvorio sve stvari.' f
\ Kad je u Rimskom carstvu prihvaćeno kršćanstvo sudbina gnostičkog kršćanstva je bila zapečaćena. Gnosticizam je iskorijenjen iz kršćanstva, osim rijetkih pojava tajnih gnostičkih struja u srednjovjekovnom misticizmu i književnosti.
Na pitanje kako se može ostvariti čovječji potencijal spoznaje bitka (Oca, Boga, apsolutnog) Isus kaže da se valja okrenuti sebi, u sebe jer 'tko drugi osim čovjeka samog, može procijeniti kad laže ili što mrzi'. Gnostici su uglavnom bili usamljeni jer oni usredotočuju pozornost na unutarnje. Ta usamljenost je zbog toga stoje naglašeno izravno iskustvo koje se postiže isključivanjem. Nitko ne može drugome prenijeti iskustvo. Gnostik ne prihvaća ono što drugi govore, osim kao privremenu mjeru, dok ne nađe svoje iskustvo. 'Jer ljudi najprije povjeruju u Spasitelja kroz druge, a (onda) se više ne oslanjaju samo na ljudsko svjedočenje', Gnostik
stvara vlastitu neposrednu vezu sa 'Istinom' te se tako oslanja na vlastito iskustvo. Samo na temelju izravnog iskustva čovjek može Istinu komuni cirati drugima i to je dokaz daje postigao gnozu. U usporedbi s tim postignućem sva druga su manje važna. Većina ljudi vjeruje da će naći ispunjenje u obiteljskom životu, spolnim odnosima, zabavi, poslu, politici, a gnostik to odbacuje kao iluziju. Evanđelje po Luki potvrđuje tu potrebu za odvajanjem od gomile u Isusovim riječima da tko god 1 ne mrzi svog oca, majku, ženu, djecu, braću i sestre i čak vlastiti život, ne može biti moj učenik.' On zahtijeva od onih koji ga slijede da ostave sve: obitelj, prijatelje, posao, zabavu, kako bi mu se pridružili. A i sam je bio beskućnik, bez obitelji, koji je za Istinu dao svoj život. Marko kaže da je Isus skrivao svoje učenje od većine i povjeravao ga samo nekolicini vrijednih. (
1
"\
Prema tekstu Druga rasprava velikog Seta (Set = Isus Krist), znanje je izvor i sredstvo spasenja jer Bog ovog svijeta je zao i neuk, te se može poistov jetiti s Bogom Starog zavjeta. Svi su njegovi minioni samo krivotvorine i predmeti podsmijeha. Nebeski Zbor je poslao Spasitelja za uzdizanje čov ječanstva. To je što se tiče onih koji se žele odvojiti i prosvijetliti. Za njih je ezoterijsko učenje. Međutim, kad govori masi daje egzoterijsko znanje. Tako Isus blagoslivlja brak i objavljuje ga nerazrješivim. Prihvaća djecu i nemoćne, suosjećajno reagira na ljudske patnje i plače kada je shvatio da gaje njegov narod odbacio. Gnostička učenja o načinu postizanja samospoznaje i duhovnoj disci plini uglavnom su čuvana tajno. Znanje se prenosilo samo usmeno, kako bi se predalo podobnom kandidatu. 'Jer svatko može pročitati ono što je zapisano, pa čak i oni koji nisu spremni.' Kandidat se morao predati i mnogo godina slijediti upute učitelja. Jasno je da takav program može privući samo mali broj ljudi. Religijski stavovi i metode gnostika nisu prikladni za masovnu religiju i nisu se mogli suprotstaviti vjerovanju temeljenom na dogmi Novog zavjeta. Ortodoksno ili 'pravovjerno' kršćanstvo gotovo da ne postavlja nikakve uvjete za 'učlanjenje'. Pristupiti je mogao svatko koji se izjasnio 'vjerujem u jednog Boga' koji je 'Svemogući Otac' i Kristovo utjelovljenje, smrt, tjelesno uskrsnuće 'trećeg dana' i u 'svem katoličku i apostolsku crkvu'.
Ipak se mogu naći egzoterijski tekstovi s naputcima i smjernicma. Tako, primjerice, gnostički tekst Zostrianos govori o tome kako se duhovni učitelj Zostriano prosvijetlio i postavio smjernice za druge. Prvo se, kaže
Zostrian, valja osloboditi fizičkih želja. Drugo, mora se smanjiti 'zbrka u duhu' putem meditacije. Zatim, kaže Zostrian, 'nakon što sam se tako pripremio, ugledao sam savršeno dijete' - viziju božanske nazočnosti. Dalje, da bi ubrzao svoj napredak, odlazi u pustinju. Tamo je, priča dalje Zostrian, najprije doživio viziju 'glasnika spoznaje vječne Svjetlosti', a zatim i mnoge druge vizije. Ohrabruje druge: 'Zašto oklijevate! Tražite kad ste traženi. Kad ste prozvani, slušajte ... Gledajte Svjetlost. Bježite od tame. Ne dozvolite da vas zavedu i unište.'
Tekst Alogen govori o prosvijetljenoj osobi koja postaje kao stranac u ovom svijetu (alogen - stranac, pripadnik druge rase). U njemu se opisuju stupnjevi postizanja gnoze kroz koje prolazi Mesos, posvećenik prvog stupnja. Posvećenik prolazi kroz proces koji se sastoji od molitva, pjevan ja svetih riječi, inicijacija, uz povremeno povlačenje u osamu radi pro dubljenih meditacija. Kad su slijepac i onaj koji vidi zajedno u mraku, tada se ne razlikuju. Kad dode svijetlo, tada će onaj koji vidi vidjeti svijetlo, a slijepac će ostati u mraku. Evanđelje po Filipu U tekstu Razgovor o osmom i devetom nebu koji je u obliku dijaloga, učenik traži i dobiva upute za uspon na više razine spoznaje i vizije. Prvo učitelj određuje učeniku što da čini. U učeniku je, a ne izvan njega, razu mijevanje i moć spoznaje. Zatim slijedi molitva koja završava pjevanjem svetih riječi i samoglasnika. Nakon toga učitelj i učenik padaju u zanos. Na kraju učitelj traži od učenika da zapiše svoja iskustva, da usmjerava druge koji će 'napredovati postupno i krenuti na put besmrtnosti ... 'u razumijevanju osmog neba koje otkriva deveto'.
Učenik koji ostvari samospoznaju može otkriti i ono što ga učitelj ne može podučiti. Tekst Svjedočanstvo Istine kaže da gnostik postaje 'učenik svog uma' i da otkriva kako mu je vlastiti um 'otac istine'. Samospoznaja ostvarena meditacijom vodi ga do izvora bitka koji je sve i svugdje. Onaj koji zna bitak zna sve. Tko god slijedi upute tako prosvijetljenog uma ne treba više ničije savjete. On je znalac, on vidi istinu, on je gnostik, on je učitelj. N
Gnostici objavljuju: stoga je ovo pravo svjedočenje: Kad čovjek spozna sebe i Boga, koji je iznad istine, bit će spašen.' Samo oni koji uvide da žive u nez nanju i nauče osloboditi se otkrivanjem tko su, doživljavaju prosv-
jet ljenje kao nov život, kao uskrsnuće. Vanjski obredi, kao što je Icrštenje, postaju nevažni jer 'krštenje istinom je nešto drugo: ono se nalazi samo transcendiranjem svijeta.' Gnostički kršćani tvrde da ono po čemu se razlikuju nije samo njihov odnos prema dogmama ortodoksnog kršćanstva, već razina razumijevanja njihovih pripadnika i kakvoća međuljudskih odnosa. U Petrovoj apokalip si se govori da: oni koji su iz života ... budući su prosvijetljeni, samo oni znaju razlikovati stoje istina, a što je laž. Privučeni znanjem (gnoza), oni niti pokušavaju vladati drugima niti se pokoravaju biskupima i đakonima, tim 'bezvodnim kanalima'.
NEOPLATONIZAM
ISLAM
Neoplatonisti su sljedbenici Aleksandrijske škole iz Egipta, a osnovao ju je Ammonius 193. godine. Njegovi su najistaknutiji predstavnici i sljed benici Origen, Plotin, Josef, Clement Aleksandrijski, Iamblichus, Porphyry i car Julian. Taje škola obnovila učenje Platona, a posebno seje bavila reinkarnacijom. Imala je snažan utjecaj na Grke, kršćane i musli mane kao i na renesansnu Europu.
U sedmom stoljeću kršćanskog računanja vremena počelo je širenje islama. Prorok Muhamed (7. st.) utemeljio je ovaj vjerski pokret u Meki kada mu je bilo oko četrdeset godina. Muslimanska vjera postaje jako pop ularna zbog nevjerojame jednostavnosti. Svatko može brzo shvatiti njezine osnove, naći zadovoljstvo i spokoj u njezinim nekompliciranim etičkim idealima. Vjera se može sažeti u nekoliko riječi koje mujezin i danas objavljuje s minareta: La ilaha ilia Allah; Muhammad rasul Allah. 'Nema Boga do Alaha, a Muhamed je Njegov prorok'.
Neoplatonisti vjeruju da se nakon smrti duša vraća Bogu. Za Plotina (205 - 270 g.) reinkarnacija je način stjecanja znanja: Duša ... pala iz visina, zarobljena pati, puna okova i koristi energi je osjetila ... Tako duša, iako božanskog podrijetla i izašla iz visok ih područja, tone u tamnu posudu tijela ...No tako stječe znanja zla (i dobrog), razvija pritajene moći i iskazuje raznolikost djelovanja prema svojoj naravi ... Jer iskustvo zla stvara jasnije znanje o dobrom.
Za pravog muslimana vjera je nedjeljiva od života. Vjera (imam) je osobni stav čovjeka, dok je islam (podlaganje volji Božjoj) vanjsko očito vanje te vjere. Riječ musliman dolazi od istog korijena kao i imam i označuje 'onoga koji se podložio, tko se predao Božjoj volji. Biti vjernik (mumin) znači:
Ne ulazi čitava duša u tijelo, već nešto njezino uvijek boravi u svi
1. Vjerovati u Boga.
jetu uma.
2. Vjerovati u Njegove anđele. Plotin, Enneatk
3. Vjerovati u Njegove svete knjige (Tevrat, Zabur, Inđil i Kur'an) 4. Vjerovati u Njegove poslanike.
Plotin kaže da stvorenje nastaje stupnjevito u slijedu 'iz najviše ideje' (Bog) i da pri tom gubi odlike sve dok ne dođe do najniže stepenice koja je gruba materija. Materija je prema Plotinu načelo i uzrok Zla. Od nje se čovjek mora osloboditi, a to može samo u slijedu progresivnih reinkar nacija. Plotin se slagao sa svojim učiteljem Platonom da je svemir božanska tvorevina i da inteligencije koje nisu ljudskog podrijetla, uključujući i zvijezde, imaju besmrtnu dušu.
5. Vjerovati u sudnji dan. 6. Vjerovati u život nakon smrti. Prorok Muhamed nije začetnik nove religije. On prenosi istu poruku koju su prenosili i drugi Božji poslanici: Adam, Noa, Abraham, Moj sije, Isus da spomenemo neke. Poruka Muhameda nije dobila ime po njemu, nazvana je islam, što znači mir i pokoravanje Bogu. Oznaka 'islam' ukazuje i na čovjekovu prirodnu sklonost, svjetonazor kojemu je u središtu Bog. Oni koji prih vaćaju Kur'an kao Božju riječ i Muhameda kao Božjeg poslanika zovu se muslimani. Čovjek postaje muslimanom izgovorivši šehadu - očitovanje vjere. Šehada se sastoji od dva dijela: jedan je negacija, a drugi afirmaci ja. Negacija proglašuje: 'Nema Boga osim Alaha'. Afirmativni dio potvrđuje: 'A Muhamed je Njegov poslanik'. Kur'an opisuje rajska uživanja i paklene muke, služi se alegorijama nastojeći vjernicima ucijepiti strah pred Božjim sudom i želju za postizan-
je vječne nagrade. Raj je raskošan vrt s bistrim izvorima, potocima vina i pun prekrasnih djeva 'kurija'. U paklu je kužan vjetar i kipuća voda te oganj koji sve prožima. Bog islama, Alah, istovjetan je biblijskom Jahvi, no muslimani su uvjereni da je Božja riječ u Bibliji zabilježena nesavršeno, a savršeno se nalazi jedino u Kur'anu. U islamu se štuju svi biblijski proroci od Abrahama do Isusa, a vjeruje se daje Muhamed posljednji i glavni prorok. Kao ni Isus, tako ni Muhamed nije Bog, on je čovjek kojim se Bog poslužio. Unutar se islama stvara, na naslijeđu grčkih, posebno neoplatonističkih izvora prostor za transmigracijske zamisli. Prihvaćeno učenje u ranom islamu je da se imam (duhovni učitelj) može reinkarnirati nakon smrti, da se i obični ljudi mogu ponovno roditi, te povremeno dolazi do inkarnacije božanskog. Reinkarnacija se može naslutiti iz stiha u Kur'anu: 'Alah stvara bića i šalje ih natrag, stalno ponovno i ponovno, sve dok se ne vrate Njemu1. Muhamed se ne predstavlja kao spasitelj već samo kao Božji poslanik, prenositelj poruke. Islam se razlikuje od drugih velikih religija i time što je nastao bez dugog razvitka. On se pojavio odjednom i tijekom sto godi na proširio se od Indije do Španjolske. Muhamed je propisao pet dužnosti koje se zovu 'pet stupova islama'. 1. ŠAHADAH - Priznavanje Božjeg jedinstva i Prorokovog poslanja: Nema Boga do Alaha, a Muhamed je Njegov prorok. 2.
SALAT - Molitva kojom se musliman klanja pet puta dnevno licem prema Meki, gdje god se našao, a petkom u džamiji.
3. ZAKAT - Obvezno darivanje od suviška svog imetka (zaltijat) ili 2.5% od imetka koji je ostao netaknut cijele godine. Obično se daje sirotinji u obliku milostinje. 4.
SAVM - Ramazanski post, cijeli mjesec, ali samo od izlaska do zalaska sunca.
5. HADŽ - Hodočašće (hadz) u Meku. Nakon smrti Muhameda (632.g.) došlo je do unutarnjih sukoba i nastale su različite sljedbe. Dvije najpoznatije su: suniti koji ne vjeruju u reinkar naciju i štiti (i ismaile) koji vjeruju i zastupaju mogućnost slobodnog izb ora. Siiti smatraju da Kiir'an ima svoje unutarnje (ezoterijsko) i vanjsko (egzoterijsko) značenje. Oni izražavaju težnju za dubljim osobnim religi jskim iskustvom, za blisko sjedinjenje s Bogom. Ljudi koji žive i djeluju na poseban način u težnji za sjedinjenjem s Bogom zovu se su/i. Sufitski pokret nastao je već u sedmom stoljeću. Suji (islamski mistici i isposnici) tvrde kako poznaju ezoterijsko učenje
Kur'ana u kojem reinkarnacija zauzima vidno mjesto. Suji traži izravno iskustvo božanskog i usavršavanje duše kroz iskustva u različitim svje tovima. Cilj sufizma je reintegracija s božanskim. Od desetak sufi sekti dvije su se posebno smatrale heretičkim zbog vjerovanja u reinkarnaciju. Zbog te, ali i drugih spoznaja mnogi su znalci doživljavali različite neu godnosti od ortodoksnih predstavnika vjere. Tako je u 10. st. Mansur Alhallađ izjavio daje jedno s Bogom' što se smatralo velikim svetogrđem te je razapet na križu (922. g.). Nakon toga su naučili skrivati svoje znanje u kompleksnoj poeziji i simbolima koje mogu razumjeti samo prosvijetl jeni. f~" ! \ Siizam je organizirana i ustrojena religija, za razliku od sunitskog učenja koje odbacuje zamisao o organiziranom svećenstvu koje stoji između Boga i vjernika. Siizam naglašava ezoterična značenja i tumačenja Kur'ana te života i osobnosti Muhameda. Šiiti se od većinskih sunita razlikuju po osobitom vjerovanju u imame. Prema njihovu nauku, istinski autoritet mogu imati jedino Muhamed i nje gova obitelj. Taj autoritet, kojim u jednom vođi združuju i svjetovna i duhovna dimenzija, posjeduju imami - prvi Muhamedovi potomci - kojih je vjerski život obilježen tragedijom i mučeništvom. Imama ima dvanaest, četvrti kalif, Ali, bio je prvi imama, ostali su njegovi sinovi i unuci. Imami su bez zablude i grijeha. Za posljednjeg imama, Mahdija, vjeruje se da je skriven i da će se pojaviti u nekom apokaliptičkom trenutku. Kad nema imama, vjersku i svjetovnu vlast obnašaju svećenstvo i vjerski učenjaci. •
Najpoznatiji sufi je vjerojatno Džalal Al-Din Rumi (13. st.). Prema njemu duša postoji nakon smrti u 'netjelesnom tijelu' sastavljenom od duhovnih dijelova (poput skandha u Budizmu). On govori da nas svaka reinkarnacija vodi prema višem stupnju života. Nalazimo se u procesu evolucije. Svaka je reinkarnacija prečka na ljestvama evolucije. Svaki čov jek napreduje, bilo svjesno ili nesvjesno, ali svjesno napredovanje ubrza va evoluciju. On će prije dosegnuti najvišu prečku evolucije nego onaj koji to čini nesvjesno. Počeli smo putovati iz carstva minerala i stigli do biljnog carstva. Tada smo došli do životinjskog carstva i konačno do ljudske razine. No to još nije kraj. Moramo izrasti do vrijednosti božanskog. Tako dugo dok nismo dosegli božansku razinu Bog s nama neće biti zadovoljan. On nam se može objaviti tek kada smo potpuno preobraženi i prosvijetl jeni. Danas sufi predstavljaju oko 3% od broja muslimana, a postoje mnogi redovi i bratstva, primjerice fakiri (siromašni) i derviši (prosjaci). No ortodoksni muslimani sufije osuđuju i smatraju da su oni skrenuli s puta vjere.
Kur'an daje pomoć u usmjeravanju života i poziva čovjeka da se pod vrgne božjoj volji ili će ga snaći posljedice. Te se posljedice osjećaju na drugome svijetu. Dobrima je obećan rajski vrt ispunjen užicima. Zlima se prijeti teškim kaznama nakon smrti. ( Sufizam (tesavvuf) temelji se na ezoteričnim stavcima Kur'ana i na nekim kazivanjima Muhameda. U središtu su mu vrednote kao ljubav, strahopošto vanje, strpljenje, povjerenje, poniznost, kvijetizam te obredi, kontemplacije, isposništvo i si. Rani su mistici putovali odjeveni u vunenu halju po kojoj su dobili ime - sufiji. Sufiji teže sjedinjenju s Bogom kroz stanje zvano fena ukinućem ega. „
.
vjeri i radosti. Nevjernik i bezbožnik plaća visoku cijenu. Otvaraju se vrata pakla iz kojeg dopire silna vrućina i strašan vjetar. Grob se zatvara nad njim, lomeći mu rebra i on ostaje ondje do dana uskrsnuća. Iako su iskušenja u grobu zajednička za sve, većina autora smatra da obični vjernici, koji nisu ni pravednici ni okorjeli grješnici, nakon ispiti vanja, a prije uskrsnuća, ulaze u neko stanje stupora ili duboka sna. Ta iskušenja u grobu nemaju potvrdu u Kur'anu i očito su mašta pučke reli gioznosti. Ljestvica bića
J
Čovjek nije određen nekom besmrtnom dušom, on ne postoji kao biće zahvaljujući vlastitim snagama već u potpunosti ovisi od stvaralačke ili ponovljene stvaralačke moći Boga. Ta misao je zajednička islamu, judaiz mu i kršćanstvu. Uskrsnuće i stvaranje čovjeka plod je Božje svemoći. Muhamed uskrsnuće uspoređuje s ciklusima obnove u prirodi, s godišnjim dobima gdje Bog iz zimskog mrtvila (smrti) obnavlja prirodu u proljetno i ljetno obilje života. Kada će doći do uskrsnuća mrtvih i posljednji sud? Kur'an odgovara da to stoji u Božjoj volji te da se ono može iznenada dogoditi, ono možda već stoji pred vratima. Čovjek se valja na to temeljito priprav iti. Teolozi zaključuju daje čovjek u uskrsnuću potpun, uskrsuje se čitav čovjek, tijelo i duša zajedno. Neki zastupaju stanovište da to tijelo nije isto kao zemaljsko već njemu slično. Prekogrobni život nije iste vrste kao zemaljski te stoga treba očekivati i drugačije tijelo. Drugi znalci Kur'ana smatraju da to mora biti isto tijelo jer se u Kur'anu govori da će Bog oživjeti kosti. Konvencionalni islam vjeruje da se tijelo uskrsuje na sudnji dan (slično kao kod kršćanstva). Između smrti i uskrsnuća nema posrednog stanja. Svaki Čovjek nakon smrti upada u neku vrstu kome iz koje se budi tek na dan Suda. Međutim, religijska književnost prvih stoljeća islama preplavl jena je mnoštvom predodžbi, židovskog i semitskog podrijetla, u odnosu na razdoblje između smrti i uskrsnuća. Čim čovjek umre, tijelo se okupa, ruke se slože u molitvu i zamota u bijelu plahtu. Uz mrtvo se tijelo izgovaraju molitve, a na uho mu sc šapću načela vjere: 'Tko je tvoj Bog? Alah! Koja je tvoja vjera? Islam! Tko je tvoj prorok? Muhamed!' Time se želi pomoći pokojniku da u grobu točno odgovori na pitanja anđela. Mrtvo tijelo ne zatvaraju u mrtvački sanduk jer onda pokojnik ne bi mogao ustati kad se pred njim pojave anđeli. Nakon pokopa, dva anđela, Monkar i Nekir, ispituju pokojnika. Preminula osoba mora poznavati islam. Odgovori li na pitanje ispravno njegov se grob pretvara u predvorje raja i u njemu umrli čeka uskrsnuće u
U trenutku tvog dolaska u ovaj svijet; pred tebe su postavljene ljestve, kako bi ti bilo omogućeno da se oslobodiš. U početku si bio mineral, zatim si postao biljka; a onda, postao si životinja; zar bi ti to moglo biti neshvatljivo? Zatim si stvoren čovjekom, obdarenim spoznajom, razumom, vjerom; pogledaj to tijelo, iz prašine izvučeno; kakvo je samo savršenstvo postiglo! Kad budeš nadišao ljudsko stanje, postat ćeš, u to nema sumnje, anđeo; i za tebe tada Zemlje više neće biti; tvoj stan bit će nebo. Premosti čak i stanje anđeosko; prodri u taj ocean; da-napokon tvoja kap vode postane more ... Džalal Al-Din Rumi Na dan uskrsnuća čovjek stoji pred Bogom koji mu sudi. Nema mogućnosti obrane, njegova djela govore za njega - sve iz njegova prošlog života zabilježeno je i čita se. Dobra djela se stavljaju na jednu stranu vage, a zlodjela na drugu, te se tako određuje čovjekova sudbina. Zatim uskrsli prolaze mostom Širat koji je 'tanji od vlati kose, a oštriji od sablje' i koji nadsvođuje pakao. Samo ga izabrani mogu prijeći. Ostale u pakao ruše vragovi ili sami padaju. Čak i izabrani trebaju dugo vremena, dane, mjesece, stoljeća ili tisućljeća, da prođu mostom, ovisno o težini pogreša ka koje trebaju okajati. Zatim dolazi Jezero u kojem izabrani trebaju oprati posljednje nečistoće pred ulazak u raj. Tu je i Prorok koji posreduje i zagovara ili pred Bogom. Raj ili rajski vrt je smješten iznad sedmog neba, ispod samog velikog Božjeg prijestolja. Visok je deset katova i ogromnih je dimenzija, kao i biljke koje u njemu rastu. U vrtu se nalaze i palače nečuvene raskoši. Uz njih teku potoci bisfre vode, mlijeka, meda i vina. Raj je svijet obilja u kojem sretnici moraju samo ispružiti ruku da bi s grana ubrali sve što žele:
bogato ukrašenu odjeću, ukras i nakit. Sve im se želje ispunjavaju. U raju su i kurije - rajske žene - najveća nagrada za vjernike i mučenike. One nisu živa bića i stvorene su od Boga posebno za određenog izabranika. Stanovnici raja uživaju u vječnoj mladosti u idealnoj dobi od trideset tri godine. Svakog petka izabrani su pozvani da posjete Najvišeg.
DRUZI
Pakao je sličan paklu rabinskog judaizma. Nalazi se pod zemljom i ima sedam jama ili katakombi, sve dubljih i dubljih, a svaka je sedamdeset puta užarenija od predhodne. Na dnu svake jame vijuga rijeka od gnoja i krvi. U njemu je ljudsko tijelo izloženo užasnom izobličenju. Prokleti su odjeveni u gorući katran, obuveni u papuče od usijanog željeza itd. Prokleti stalno upadaju u začarani krug nade i opsjene. Primjerice, izglad njeli trče prema voću, ali plodovi im izgaraju grlo i želudac kao da su pojeli tekući metal. No usred sveg tog užasa i patnje prokleti uživaju jed nom tjedno u predahu. Svakog petka vatre pakla se stišavaju.
Religioznu skupinu Druza utemeljio je H'amsa u l i . st. On je reinkar nacija Hemse, brata proroka Muhameda koji je u sedmom stoljeću otišao u Tibet da stekne ezoterično znanje. Od tada pa sve do danas on se reinkarnira u tijelo Glavnog Druza (poput Dalaj Lame).
t
\
Umro sam za svijet kamenja i postao sam biljka, umro sam za biljni svijet i uzdigao se do životinje, umro sam za životinje i postao sam čovjek, pa zašto bih se onda plašio smrti? Kada sam umiranjem postao manji? Na sljedećoj razini umrijet ću samo zato da bih se preobrazio, i medu anđele visoko uzletio. Ali i od anđeoskog ću stanja krenuti dalje jer: 'Sve je prolazno osim Boga'! Pa ću žrtvovati svoje stanje anđela da bih napokon postao ono stoje svačijoj mašti nedohvatno: Postat ću nepostojanje! 'Zaista vam kažem, mi ćemo se k njemu vratiti'! Džalal Al-Din Rumi
Danas ima oko milijun Druza, a svi vjeruju da su reinkarnacija ranijih druza. Smatraju da se inkarniraju ponovno, u tijelu Druza, odmah nakon svoje smrti. Njihovo je vjerovanje kombinacija dijelova židovstva, kršćanstva, islama, gnosticizma, budizma i zoroastrizma. Oni drže da pravedna duša napreduje prema sve savršenijim utjelotvorenjima i na kraju se stapa s božanskim. Druge duše stječu niža tjelesa. Broj duša je sta lan i ne stvaraju se nove, ali postojeće se ne mogu uništiti. (
•
'
•
•
*\
Poznat je slučaj Druza Aiz Nouhad Abu Rokona koji je tvrdio da je bio umoren na pustinjskoj cesti blizu Baalbeka u veljači 1975. Kad je imao tri godine Aiz je rekao svojim roditeljima daje on Ali Badawi, vozač teretnjaka iz južnog Libanona. Kada je imao šest godina, pristupio je ženi koja je posjetila svoju rodbinu i rekao joj: 'Ti si Nebiya, moja žena'. Ispričao je daje on, njezin suprug, ubijen na snježnoj pustinjskoj cesti kada su razbojnici zaustavili njegov kamion i zahtijevali novac. Kada je odbio ustrijelili su ga u trbuh i rame i zakopali pokraj ceste. Kada je dječak kasnije posjetio Nebiyu u njezinom domu znao je za raspored prostorija, prepoznao 'svoju' djecu i stvari u kući. Kasnije sa 16 godina bio je 'otac' na vjenčanju svoje kćeri ... Iz Reincarnation International, 1998.
SREDNJI VIJEK I RENESANSA
Katari (albigenzi) kao i mnoge druge kršćanske sekte također prihvaća ju zamisao reinkarnacije. Katari su krajem 10. stoljeća širili svoje učenje u južnoj i zapadnoj Europi. Katari su sljedbenici gnostičke škole čiji su korijeni u zoroastrizmu, učenjima Pitagore, mitraičkom kultu i maniheizmu (kršćanski kult temeljen na učenjima perzijskog mistika Manija). Oni traže povratak izvornom učenju Krista, a osim reinkarnacije (s mogućnošću utjelotvorenja u životinjska tijela) zastupaju i provode nenasilje. Budući da i životinje posjeduju dušu (doduše nesavršenu), 'dobri kršćani' (svećenici katara tzv. perfekli) nisu jeli meso, nego samo ribu. Za njih je svijet pozornica borbe između dobra i zla, carstva svjetla i carstva tame. Duše su pali duhovi iz carstva svjetla i sada su pod vlašću materije i zatvoreni u tamnicu grubog tijela. Pročišćenjem se mogu osloboditi, a za to je potrebno putovanje iz tijela u tijelo. Tek kada se inkamiraju u tijelo 'dobrog kršćana' mogu se osloboditi. Trubaduri su također u tom duhu mislili i osjećali. U epu o Gralu pro rokuje se o kralju Arturu: 'On će se još dva puta vratiti bolji, kako bi vladao svojim narodom'. Crkva nije vodila bitke samo protiv otpadnika iz vlastitih redova. S rastom moći Crkva je počela uklanjati sve potencijalne suparnike u 'poganskim religijama'. Zatvorila su se vrata za duhovna istraživanja i opažanja, ukinuti su drevne grčke misterije, gnostičke i sve druge crkve uništavane. Gušila je svaku potragu za znanjem i istinom. Pristup svetom je monopolizirala kroz dogmatizam, potiskivanjem i iskorijenjevanjem drugih religija, njihovih svetišta i hramova. Crkva je nadzirala i posjedovala sva središta učenosti kojima laici nisu imali pristup. Svećenstvo je jedino imalo pristup svetom, a laici su živjeli u neprestanom strahu od Crkve i Boga te potpunom mraku neznanja. U Danteovim djelima se također može otkriti bliskost s naukom reinkarnacije. Cosimo di Medici osnovao je sredinom petnaestog stoljeća neoplatonističku akademiju u Firenci. Tada je prevedeno nekoliko stotina manuskripta Grka i neoplatonista. To je imalo dubok utjecaj na inovativne mislioce tog i sljedećeg stoljeća, a neki od njih su bili spaljeni zbog hereze. Dominikanca, mistika i filozofa prirode Giordana Đruna osudila je i spalila crkvena inkvizicija (1600. godine) zbog sljedeće misli: 'Duša nije tijelo. Ona može stanovati u jednom ili drugom tijelo i seliti se od jednog
tijela u drugo.' On drži da duša napreduje iz reinkarnacije u reinkarnaciju i da zbog lošeg ponašanja ili propuštanja prilika dolazi do loše reinkar nacije. Na suđenju zabilježena je njegova sljedeća izjava: Držim i mislim da su duše besmrtne ... Govoreći kao katolik, one ne idu od tijela do tijela već idu u raj, čistilište ili pakao. Ali duboko sam promišljao i govoreći kao filozof, duša se ne može naći bez tijela, pa ipak nije od tijela, može bili u jednom tijelu ili u drugom i može ići od tijela do tijela. Voltaire je rekao: 'Ideja metempsihoze je možda najstarija poznata dogma' i 'Biti dva puta rođen ne iznenađuje više nego biti jednom rođen'. Kasnije Victor Hugo kaže slično: 'Grob je mjesto u kojem se mijenja odjeća duše'.
NOVI VIJEK
Na Zapadu popularno vjerovanje u reinkarnaciju svoj prvi procvat doživljava krajem 19. i početkom 20. st. pod utjecajem neognostičkih, okultističkih, teozofskih i antropozofskih učenja. Nit reinkarnacije se nastavlja s misliocima kao što su Englezi Ralph Cudvvorth (The True Intellectual System of the Universe: A storehouse of learning on the ancient opinions of the nature, original, pre-existence, transmigration, and future of the soul. 1678. g.). Zatim David Hume (1711. - 1776.) u Imortality of the Soul kaže: 'Metempsihoza je jedini sus tav te vrste kojeg filozofija treba proučavati'. Dalje Thomas Carlyle (1795. - 1881.) kaže: 'Smrt i rođenje su večernja i jutarnja zvona koja pozivaju čovječanstvo da spava i da se osvježeno podigne za nov postignuća' (Sartor Resartus). Veliki mislioc Kant (18. st.), u svojim ranim danima bavio se razmišljanjem da ljudska duša započinje svoje hodočašće od planete najbliže suncu i tada ide postupno, od planeta do planeta prema krajnjim granicama našeg sunčevog sustava. On predlaže, na osnovi onoga što zove 'beskrajno trajan je besmrtne duše kroz beskonačnost vremena', da je uskogrudno misliti da duša provodi svoje hodočašće samo na zemlji. Zar nije logično predpostaviti da ide do 'dalekih svjetova kozmičkog sustava' koji 'već sada izazivaju našu znatiželju'? Čak se i igra s idejom da su neki daleki planeti 'u stanju pripravnosti kao novo boravište za ovo čovječanstvo, kad je isteklo dano nam vrijeme za naš ovdašnji boravak'. Jednog dana možda ćemo biti na Jupiteru, osvijetljeni njegovim satelitima. Ideje G. E. Lessinga (18. st.) o tome da svaki čovjek može napredovati prema savršenstvu u slijedu progresivne reinkarnacije, tj. da nema vraćan ja u niže oblike postojanja (Die Entwicklung des Menschengeschlechts), utjecale su na mislioce tog i kasnijeg doba, primjerice na Saint-Simona i druge socijalne utopiste. Schopenhauer drži da se ne rađaju duša i um već 'volja za životom' (palingeneza). Slično i Goethe: 'Siguran sam da sam ovamo došao, takav kakav sam već bio, tisuću puta i nadam se da ću ponovno doći tisuće puta ... Ono što nam nedostaje jest poznavanje samoga sebe. Nakon toga usli jedit će sve drugo'. Reinkarnaciju podržavaju Schiller, Blake, Shelley, Coleridge, Wordsworth. Veliki mistik i vidioc Swedenborg (17/18 st.) pridonio je svojim radovi
ma razvoju prirodnih znanosti. Kasnije je u životu imao otkrivenje i počeo govoriti o svojim doživljajima i komunikaciji s anđelima i drugim bićima iz onostranog svijeta. Djela mu obiluju opisima osobnog doživljaja života poslije smrti. 'Smrt je samo prijelaz iz jednog svijeta u drugi', kaže o svom prvom iskustvu i 'bio sam neosjetljiv, umirao sam. No duševni život mi je unatoč tome bio cjelovit i netaknut i primjećivao sam i pamtio sve što se događalo kao i ono što se događa onima koji uskrsnu od mrtvih.' U tom stanju susreće bića u kojima prepoznaje i anđele. Razgovor anđela i (priv idno) umrlog je izravan prijenos misli, bez riječi. Dalje kaže da tek umrli ne shvaćaju odmah da su mrtvi jer imaju tijelo koje u nekim svojim vidovima, primjerice oblikom, sliči na grubo tijelo. Percepcija, misao i pamćenje su savršeniji, a vrijeme i prostor nisu zapreke. U tom stanju umrli može vidjeti čitav svoj život, sve svoje misli, riječi i djela, sjeća se svake pojedinosti te ne može slagati i sakriti. Sve što je ikada pomislio, izrekao ili učinio pokazuje se pred anđelima. Umirući susreće duhove rođaka i prijatelja koji su umrli prije njega. Oni često dolaze da mu pomognu pri prijelazu na drugu stranu i upućuju ga u pitan ja onostrana života. Umrli doživljava i 'svjetlost Gospodina' koja prožima onostrani svijet, žarku svjetlost koja rashlađuje i smiruje. To je svjetlost istine, ljubavi i razumijevanja. Njemački skladatelj Richard Wagner (19. st.) proučavao je budizam i filozofiju Schopenhauera - zagovornika indijske filozofije. On piše da je doktrina transmigracije pravi temelj za zbiljsko ljudski život. Gustav Mahler, drugi njemački skladatelj (19. st.) kaže: 'Svi se vraćamo; to uvjerenje daje smisao živom i nema nikakvog značenja što se u kasnijoj reinkarnaciji ne sjećamo ranijeg života. Ono što se računa nije pojedinac i njegova udobnost, već velika težnja za savršenstvom i čistoćom, koja se ponavlja u svakoj reinkarnaciji'. Ralph Waldo Emerson (19 st.) napustio je svećenstvo jer je želio izravno doživjeti božansko. Na mnogim putovanjima susreo se s zagovor nicima reinkarnacije, primjerice Wordsworthom i Coleridgom, te je postao pripadnik američkog pokreta transcendentalista. U Journals piše: Duša je emanacija Božanskog, ljudsko tijelo, kao privremeno ičnim područjima, vraća se u duša besmrtna ... Sam život je
dio duše svijeta ... dolazi izvana u stanište i ponovno izlazi; putuje eter posjet... i ulazi u novo stanište jer je međustanica i prolazan ...
Američki transcendentalisti 19. stoljeća nakloni su zamisli reinkarnaci je. Američki pjesnik i filozof Henry David Thoreau imao je jasna sjećan-
ja na svoje ranije živote i živote svojih prijatelja: 'Živio sam u Judeji prije tisuću osam stotina godina, no nisam znao da postoji netko imenom Krist među mojim suvremenicima. Sjećam se Hawthorna s kojim sam lutao, u drevna junačka vremena, obalama Camandera usred polomljenih vozila i mrtvih junaka ... Zvijezde su me gledale kada sam bio pastir u Asiriji ...'. William James priznaje u svojoj knjizi Različitosti religioznog iskustva (The Varieties of Religious Experience) da se slaže s predstavljanjem karmičkog zakona u budizmu. Pjesnik Whitman 1855. slavi načela karme i metempsihoze u Vlati trave (Leaves of Grass).
odgovorili da bi takvo sjećanje izvanredno jako zakompliciralo naš sadašnji život. Zamisao reinkarnacije je toliko raširena među pjesnicima i piscima da je lakše napraviti listu onih koji ne pokazuju zanimanje za taj nauk. Pjesnici dvadesetog stoljeća W.B.Yeats i John Masefield jasno iskazuju svoju naklonost reinkarnaciji. John Masefield u spjevu A Creed piše: Držim da se, kad osoba umre,
Benjamin Franklin je u dobi od 21 godine napisao slavni epitaf. U njemu uspoređuje tijelo s koricama stare knjige i gleda na novi život gdje će se sadržaj knjige pojaviti ponovno i u novom i boljem izdanju, bez rani jih grješaka. Flaubert drži da je načelo nasljedstva krivo primijenjeno: naša zbiljsko nasljedstvo dolazi iz ranijih postojanja.
Njegova duša ponovno vraća na zemlju;
Mnogi poljski intelektualci devetnaestog stoljeća, poput Ciszko-wskog, Towianskog, Mickiewicza, Krasinskog itd. pobornici su reinkarnacije.
Sve u prirodi evoluira - Znanstvenici kažu da čak i metali evoluiraju. To je doduše jako spor proces, a odvija se tijekom dugih ciklusa rođenja i smrti zvijezde. Primjerice da bi se razvio do stupnja željeza najjednostavniji atom, vodik, pretvara se u sljedeći kompliciraniji atom - helij, u fuzijskoj reakciji zvijezde. Tada ta zvijezda eksplodira i pretvara se u plin, na kraju se plin kondenzira u novu zvijezdu i tada ponovna fuzija stvara teže ele mente. Slijedi nova eksplozija i ponovna kondenzacija - potrebno je četiri ili pet takvih ciklusa zvijezde da se iz vodika stvori željezo. To je proces evolucije, zvjezdane evolucije metala.
Mislim da je besmrtnost putovanje duše kroz mnoge živote ili iskustva, a ona koja su se zbiljski proživjela, iskoristila i spoznala pomažu sljedećem; i svaki postaje bogatiji, sretniji i viši, noseći sa sobom samo vrijedna sjećan ja onoga što se ranije dogodilo ... Izgleda da se sjećam ranijih stanja i osjećam da sam naučila neke lekcije koje mi više nisu potrebne, a sada u sljedećem koraku nadam se ostaviti iza sebe mnoga iskušenja koja sada ovdje podnosim i početi osjećati lakoću kako napredujem. To objašnjava pojavu genija i zašto neki pokazuju ovdje velike vrline. Oni su napredovali u mnogim fazama ove velike škole i sa sobom, u ovaj razred, donijeli vrlinu ili darove koji ih čini velikim ili dobrim. Ne sjećamo se malih stari. Oni nestaju kao dječje igračke, a sa sobom nosimo samo zbiljska iskustva. Pismo prijateljici Louisa May Alcott (1832. - 1988.) Englez sir Conan Doyle bio je gorljiv spiritualist i vjerovao je u trajno postojanje duše i život nakon smrti. U History of Spiritualism odgovara na pitanja o reinkarnaciji i karmi te između ostalog kaže: Kada se postavlja pitanje, 'Gdje smo bili prije rođenja?' imamo dobar odgovor u sustavu polaganog razvoja putem reinkarnacija, s dugim razdobljima odmora duše između; inače nema odgovora ... sadašnje postojanje pretpostavlja ranije postojanje. Na pitanje koje prirodno slijedi, 'Zašto se onda ne sjećamo tih postojanja?' možemo
Odjevena u neku novu tjelesnu krinku, Druga majka ga rađa. S jačim udovima i bistrijim mozgom Ista
duša ponovno putuje.
Veliki doprinos širenju pojma reinkarnacije na Zapadu dala je utemeljiteljica teozofskog društva Helena Blavatsky (19 St.). Ona je kom pilirala različita ezoterijska učenja Istoga i Zapada i dala mu ime teozofija (thcos - bog; sofija - mudrost; božanska mudrost). Krajnji cilj je, prema učenju teozofije, dospjeti do prosvjetljenja božanske svijesti, do svjetla božanskog uma. Postati poput Boga, prema Blavatsky, znači postati mudar, svet i pravedan. To je cilj zbog kojeg je čovjek stvoren. Teozofi smatraju da reinkarnacija omogućuje napredak duše od mineralne razine preko biljne, životinjske i ljudske te da kulminira na božanskoj razini. Karma i reinkarnacija služe za učenje i evoluciju živih bića. Jednom kada duša postigne ljudsku razinu postojanja više se ne može spustiti u niže oblike postojanja. O samoj duši ovisi kakvu će si karmu stvoriti. Prošlih života se ne sjećamo zato što oni nemaju neke osobite važnosti za sadašn ji. Vrijeme između dviju reinkarnacija iznosi prosječno oko 1.500 godina; kasnije je to smanjeno na 500. Blavatsky drži da je broj duša za reinkar naciju ograničen i konačan. Teozofi objašnjenje reinkarnacije temelje na sedmerostrukoj prirodi
čovjeka:
naciju duše u niža, životinjska staništa, a izraz 'reinkarnacija' za napredni
1. Grubo tijelo (rupa) načinjeno od najgrublje materije.
je, etičnije oblike učenja.
2. Životno načelo (prema) - oblik nerazorive energije.
Na temeljnom nauku teozofije počivaju i brojni pokreti kao što su antropozofija, / am pokret, Arkanska škola itd.
3.
Astralno tijelo (linga šarira) - dvojnik ili fantomsko tijelo, način jeno od prozračne materije.
4.
Strasti i želje (kama rupa) - središte animalnosti u čovjeka.
5. Duh (manas) - inteligencija koja je viši ljudski duh koja povezuje duhovno i moralno tijekom života čovjeka. 6. Duhovna duša (buddhi) - vozilo čistog univerzalnog duha. 7.
Duh (atma) - univerzalno božansko načelo.
Prema teozofima reinkarnira se manas i sa sobom nosi rezultate i vri jednosti različitih života na zemlji. Rabi ljudski mozak za zaključivanje. Umje niži vid čovjeka, a intuicija viši. Kada čovjek umre odbacuje tri niža načela - rupa, prana i linga šarira. Ostala načela - kama, manas, buddhi i atma - nalaze se u međustanju nazvanom kama loka. U tom stanju astrali svih bića čekaju drugu smrt ili daljnje rastvaranje elemenata. Proces koji nastupa zbog smrti odvija se u tri razine: *
Vidljivo tijelo sa svojim elementima počinje se rastvarati na zemaljskoj razini
*
Kama rupa s astralnim tijelom, strastima i željama počinje se rast varati na astralnoj razini.
*
Zbiljski čovjek - trijada manas, buddhi, atma - započinje razdoblje asimilacije iskustva iz proteklog života.
Duša se može zadržavati u kama loki ako ima neispunjenih želja, a što je čovjek čišći to se proces rastvaranja brže odvija. Viša trijada zatim odlazi u stanje devahan (viša, božanska razina postojanja), a to je stanje osobne sreće i zadovoljstva. Oni koji su jako privučeni materijalnim osta ju dugo vremena omamljeni u kama loki, a zatim se rađaju na zemlji. Za prosječnog čovjeka boravak na toj razini može trajati od 1.000 do 1.500 godina. U tom ciklusu reinkarniraju se zajedno, masovno, ljudi na zemlji iz ranijih civilizacija: Grci, Rimljani, Arijevci itd. S vremenom je kompleksan i kompliciran teorijski sustav Blavatske pojednostavljen. U reinkarnaciji postoje četiri osnovne razine u kojima duša može boraviti: fizička, emocionalna, mentalna i duhovna. U njima postoje daljnje podjele. Tijela započevši od grubog postaju finija što su dalje od grube materijalne razine. Doživljaji i sva iskustva prošlih života zabilježena su u akaši (fina materijalna razina). Suvremeni teozofi općenito rezerviraju izraz metempsihoza za reinkar-
Zastupnik reinkarnacije je i filozof i utemeljitelj antropozofije (čovječ ja mudrost) Rudolf Steiner (1861. - 1925.), ranije pripadnik teozofskog učenja. Dok Schopenhauer i teozofi stoje pod utjecajem indijske misli Steiner pokušava reinkarnaciju povezati sa zapadnom znanošću, sa suvre menim misliocima. Po njemu je duhovna evolucija blokirana zbog povećane vezanosti za materijalno. On tvrdi da svatko može razviti sposobnost uvida u prošle živote jer je to znanje u svakome duboko zakopano u podsvijesti. Svjesnost ili 'ja' se inkarnira, a sadašnje okolnosti života su neizbježan rezultat onog što smo činili u prošlim životima (nače lo karme). Tako je primjerice bolest zbog toga što čovjek mora odraditi nešto iz svoje karme. Bolest je stoga lekcija iz koje bolesnik mora nešto važno naučiti. Kroz reinkarnacije duša ući i napreduje spiralnom stazom evolucije. Evolucija je stalan napredak, iako je katkada potrebno ponoviti neke lekcije. Međutim globalno gledajući duša stalno napreduje. Prvo nastupa tjelesna, fizička smrt; obustava svih funkcija tijela. Tada dolazi do odvajanja suptilnog (astralnog - dvojnik) tijela od fizičkog. To tijelo zajedno s osobnom sviješću prelazi u astralni svijet i prolazi kroz odgovarajuće razine astrala, već prema značajkama tog čovjeka. Svatko prolazi ono što odgovara njegovoj naravi jer i na toj razini vrijedi izreka: 'Svaka ptica svome jatu leti'. Nakon nekog vremena dolazi do 'druge smrti', raspada suptilnog tijela i napuštanja tog svijeta. Nakon toga duša može krenuti u višu razinu postojanja ili se inkarnira ponovno na zemlji gdje kroz postupnu evoluciju, prolazeći razna iskustva, razvija viša stanja svijesti. U novoj reinkarnaciji privremeno se gubi sjećanje na prethodne. Duše koje se inkarniraju u hendikepiranim i manjkavim tijelima mogu biti visoko razvijene duše koje se vraćaju s namjerom da pomognu drugi ma učiti skrbeći se za to tijelo. Duše u načelu putuju zajedno stazom evolucije i inkarniraju se zajedno privučene zajedničkom namjerom. One podržavaju jedna drugu i uče iz zajedničkih iskustava. Iz reinkarnacije u reinkarnaciju mijenja se spol. On kaže: 'Kao što pojavu razvijenih vrsta životinja tumačim razvojem iz nižih oblika životinjskog svijeta, tako isto tumačim i pojavu viših oblika duha razvojem iz nižih'. Steiner uči da se razvijene duše mogu više puta inkarnirati da bi pomogle čovječanstvu. Tako tvrdi daje starozavjetni prorok Elija inkamiran kao Ivan Krstitelj, renesansni slikar Rafael i na kraju kao njemački pjesnik Novalis.
Misao prema Steineru stvara i oblikuje materiju i stvara grubo tijelo i odgovarajuću okolinu. Ona oblikuje neke vrste matrice koja prožima gruba i finija tijela. Na taj se način pamćenje i karma prenose iz života u život, a svaki novi život se malo mijenja. Steiner razlikuje tri vrste pamćenja. Prvo je to pojedinačno pamćenje koje se razvija rastom tijela, dosiže vrhunac i na kraju nestaje sa smrću tijela, ako se nije za života povezalo s eteričnim tijelom. Druga razina je univerzalna. Osobna iskust va i sjećanja bilježe se u akaša kronici i postaju dio kolektivne svijesti planeta. I konačno tu je pamćenje koje se može prenijeti u astralno tijelo, nakon što umru grubo i eterično. U astralnom tijelu, već za života, moguće je pristupiti sjećanjima prošlih života.
Univerzalni život, duhovna kršćanska zajednica iz dvadesetog stoljeća, čiji je utemeljitelj vidovnjakinja Gabriela, Njemačka, potpuno prihvaća vjerovanje u reinkarnaciju i zakon kanne. Prema njima u svijetu od pada ljudske duše u materijalni svijet djeluje zakon karme. Čovjek vezuje svoju dušu za ovaj svijet, a tek kada duša napusti svoje grubo tijelo spoznaje istinu. Misli i osjećaji koji krše Božji zakon iskazuju se u tijelu u obliku bolesti, briga, nevolja, neprijateljstva itd. Prema tom učenju Isus Krist, Božji sin i otkupitelj čovječanstva, učinio je Zemlju mjestom gdje se razr ješava karmički dug. Zemlja je škola pale Božje djece u kojoj se svaka duša može ponovno uzdići do svog božanskog statusa.
Prema antropozofskom nauku nakon što tijelo umre od njega se odvaja sup tilno eterično tijelo. Zatim poprima emocionalno tijelo i proživljava prošli život kroz sjećanja, osjećaje. Nakon toga se duša smješta u astralno tijelo u kojem proživljava neiživljene želje. Zatim uzima mentalno tijelo gdje obnavlja zamisli, vjerovanja i koncepte. Na kraju duša ulazi u duhovno tije lo gdje se oslobađa karme.
Čak i veliki skeptik Harry Houdini, koji je mnogo svog vremena posve tio razotkrivanju lažnih medija, vjerovao je u reinkarnaciju. Govori o osobnom iskustvu: 'Ja sam, u posjetu nekim drevnim gradovima svijeta, u prvom posjetu u mom životu, prepoznao ulice, znao kamo trebam ići da bih našao određenu kuću'.
U život čovjeka, prema Steineru, računa se i vrijeme u između dvije reinkarnacija. Čovjek je stanovnik triju svijeta: duševnog i duhovnog. U svojim Karma-predavanjima istražuje preduvjete u životu povijesnih ličnosti, da bi rasvijetlio (karmičke) odnose u povijesti čovječanstva.
razdoblju tjelesnog, karmičke sudbinske
Poznati učitelj, P.D. Ouspensky, govori o vječnom vraćanju, a ne o reinkarnaciji. Duša se vječno vraća i ponavlja istu lekciju, postupno goto vo neprimjetno napreduje i mijenja okolnosti i događaje kako evoluira. Univerzum je poput pojedinca, ali na mnogo većoj skali podvrgnut istom ciklusu stalnog ponavljanja događaja, djelovanja i okolnosti. Ezoterični pokret kršćanskog i panzofijskog usmjerenja, rozenkrucijanstvo, drži da se čovjek mora uvijek iznova inkamirati kako bi postigao savršenstvo i sjedinio se s Bogom. Prema njima ciklus života i stanja između dva života traje ukupno 144 godine. Utemeljitelj crkve scijentologije (ranije dijanetika) Ron Hubbard prih vaća reinkarnaciju kao neizbježan vid života. Hubbard tvrdi kako se svi ljudi sastoje od dva elementa: grubog tijela i tetana. Tetan je duh koji živi u tijelu i nikada ne umire. U trenutku smrti odvaja se od tijela i traži pogodno sljedeće. On ulazi u dijete odmah nakon njegova rođenja, čim beba prvi puta udahne.
U pokretima koji se zajedničkim imenom nazivaju New Age (Novo doba) zamisao reinkarnacije se prihvaća kao put oslobođenja, spasenja. Čovjek može, djelujući na određeni način u ovom životu, ostvariti ponovno utjelovljenje u višem, savršenijem obliku postojanja. Vjera u duhovnu evoluciju čovjeka i univerzuma obilježje je pokreta Novog doba. Tako se za Krista kaže (Edgar Cayce) da je Isus, prije nego što je postao Krist, imao 29 prethodnih inkarnacija, a jedna od njegovih je bio biblijski Adam koji je sagriješio u Edenu. New Age predstavlja laganu, slobodnu i lutajuću duhovnost bez strogih okvira organizacije, a zamršena je mješavina različitih religijskih ori jentacija Istoka i Zapada, kabale, teozofije, antropozofije, astrologije, parapsihologije, duhovne terapije iscjeljenja, gnoze, neoplatonizma, yoge, raznih tehnika meditacije ... Organizacija ne postoji. To je pokret, nefor malna skupina ili velika mreža organizacija različitih djelovanja čije je glavno obilježje antiinistitucionalni značaj. Zajednički motiv im je temel jen na misticizmu, globalnim vrijednostima te zajedničkoj viziji novog doba mira i prosvjetljenja. Prema tom mišljenju čovječanstvo se nalazi na početku novog doba, nove ere u povijesti ljudskog roda. Pokret je poznat i pod imenima kao Doba vodenjaka, Novi svjetski poredak, Novi globalizam i si. New Age propovijeda skup načela i učenja koja govore o jedinstvu uni verzuma i povezanost svega. Zajedničko obilježje pokreta čine holistički svjetonazor, proširenje svijesti, vjera u evoluciju, panteizam, karma i reinkarnacija, relativizam ('sve je relativno', nema apsoluta ni glede istine ni morala) i ezoterizam. Stav New Age-a je da samo spoznaja i mudrost
spašava, a ne vjera te se tako izjednačava s gnozom. Religija je subjektiv na stvar i za spoznaju Boga nisu potrebni posrednici (svećenici). Pri tom nije riječ samo o intelektualnoj spoznaji, već o izravnom iskustvu. Nije potrebno tek vjerovati, već treba znati i spoznati putem meditacije, astrologije itd. New Age spaja izravno iskustvo i razumijevanje, praksu i teoriju. Prihvaća se svako učenje i tehnika koja omogućuje iskustvo duhovnosti. (Neka) vjerska i životna uvjerenja u Univerzalnom životu: Vjerujemo u preegzistenciju duše, koja se preko finije tvarnih područja čišćenja ponovno vraća natrag i ponovno postaje čisto biće jer je kao čisto biće bila stvorena od Boga i Padom se opteretila.
Reakcija Crkve bila je u intelektualnoj represiji, izopćenjima i agre sivnim misijama evanđeoskih učitelja u pokušaju da se zaustavi naglo opadanje broja vjernika i vrati kredibilitet potrošenoj i izlizanoj dogmi.
Vjerujemo u vječni život i da će se sve duše korak po korak vratiti u vječno Božje Kraljevstvo, preko Isusa, našeg Otkupitelja.
Jedan je novinar, povodom održavanja Festivala duha i tijela u Londonu 1978, napisao:
Vjerujemo u reinkarnaciju, u utjelovljenje teško opterećenih duša ili duša koje kao ljudi u kratkoći godina mogu očistiti i nadoknaditi mnogo toga, što bi za njih kao duše bilo moguće tek u dugim ciklusima; mi vjerujemo u reinkarnaciju svijetlih duša, koje postaju čovjekom, da bi na Zemlji služili Onome kome pripada sva čast, hvala i slava.
U zemljama poput naše (Velika Britanija) živi mnogo ljudi koji si mogu priuštiti sve materijalne udobnosti, pa ipak njihovi su životi prožeti tihim (a ponekad i glasnim) očajem i ne razumiju ništa osim činjenice da je u njima praznina koju mogu zalijevali pićem i zatr pavati hranom koliko god žele, mogu je pokušati ispunili novim automobilima i televizorima, dobro odgojenom djecom i odanim prijateljima, ali ona svejedno boli.
Vjerujemo u zakon sjetve i žetve (karma): Što čovjek sije, to će i žeti. Vjerujemo u razine čišćenja, gdje žive opterećene duše, da bi, ili postupno ušle u Kraljevstvo Božje, ili se ponovno vratile na Zemlju, da bi postale čov jekom. Vjerujemo da ne postoje slučajna podudaranja, da reinkarnacijom naše zemaljsko postojanje dobiva na značenju i da nam odgovara na pitanja, zašto smo u ovom svijetu i zastoje ovo ili ono takvo, kakvo je. Mi prepoznajemo uzroke kad u reinkarnacijske tokove uključimo i zakon sjetve i žetve ... s
društva, razočaran jalovošću crkvenih propovijedi, pronašao je svoje mjesto u alternativnim vjerovanjima poput yege, New Age-a, okultnom itd. Privlačnost alternativne duhovnosti samo je simptom gubitka kredi biliteta i opadanja broja vjernika crkava svih denominacija. Velika većina ljudi bez obzira na vjeroispovijest osjeća odvratnost i odbojnost prema divljaštvu, mućenju i zatiranju koje je Crkva provodila tijekom dvije tisuće godina evangelizacije. Osviješteni suvremeni ljudi počeli su preispi tivati dogme, obrede i vjerovanja crkve, pa su čak i vodeći teolozi i biskupi javno počeli postavljati pitanja o bezgrešnom začeću, uskrsnuću i Isusovoj božanskoj prirodi itd.
>
Stav pripadnika New Age-a jc da se otkrivenje i mudrost ne nalazi samo u jednom izvoru već u više izvora. Primjerice, to su svitci s Mrtvog mora; Sedma knjiga Mojsijeva; religijski spisi Tibeta; kršćanski spisi u Bibliji i spisi neuvršteni u Bibliju iz četvrtog stoljeća; djela gnostika i slobodnih zidara; djela Teilharda de Chardina; knjige Alice Bailey, spisi mistika iz različitih religija; spisi rozenkrojcera; djela budističke i hinduističke filo zofije i prakse; djela vedske književnosti itd. Zanimljivo je napomenuti da neki kršćanski teolozi pokret New Age smatraju opasnijim od marksizma i humanizma. Učenje marksizma i humanizma je lako prepoznatljivo i izravno se sukobljavaju s kršćanstvom dok duhovnost New Age-a zavodi vjernike, nudeći im privlačna učenja i duhovna iskustva kojih nema u današnjim crkvama. Pedesetih godina prošlog stoljeća obrazovani srednji stalež zapadnog
Oni koji su došli na festival ne tragaju za sigurnošću nego za razu mijevanjem, za razumijevanjem sebe samih. Gotovo svaki put započinje na istom mjestu - u samom tragatelju. Današnji radikalni duhovni pokreti odbacuju dobra potrošačkog društ va, povlače se u zajednicu istomišljenika, daleko od gradske gužve i stresova, odbacuju i nesudjeluju u političkim previranjima i si. Mnogi suvremeni umjetnici ljudi tvrde da imaju znanje o ranijim živo tima. Tako Salvador Dali tvrdi (razgovor objavljen u New York Herald Tribune magazinu, 24. 1. I960.): Što se mene tiče, ja nisam samo mistik; ja sam također reinkarnaci ja najvećeg španjolskog mistika Ivana od Križa. Mogu se jasno prisjetiti moga života kao Ivan ... iskustvo božanskog sjedinjenja i prolazak kroz tamnu noć duše o kojoj on piše s mnogo osjećaja. Mogu se sjetiti manastira i mnogih sudruga monaha Ivana. John Lennon bio je uvjeren daje reinkarnacija Napoleona, a daje Yoko Ono bila josephina. Njih dvoje su bili ljubavnici u mnogim prošlim živo tima. Smatrao je daje Yoko njegova duhovna družica i da njih dvoje čine
cjelinu jednog bića. U davno doba, prema Platonu, ljudska su bića bila dvoglava s četiri ruke i četiri noge. Bogovi razljućeni ljudskom bahatašću podijelili su ih. Od tada svaka polovica žudi za sjedinjenjem s drugom. John kaže: 'Prije nego što smo se Yoko i ja sreli bili smo pola osobe. Znate o tom starom mitu o osobi koja je jedna polovica, a druga je negdje drugdje, u nebu ili negdje, poput slike u ogledalu. Ali mi smo bili dvije polovice i sada smo cjelina'. Engleski povjesničar monah Bede iz osmog stoljeća govori o sljedećem iskustvu povratnika iz mrtvih. Povratnik je bio otac u Britaniji ... a vodio je pobožan život zajedno sa svim članovima obitelji. Iznenada je obolio i usko ro umro u ranim večernjim satima. Ujutro se vratio životu i iznenada sjeo na veliko iznenađenje okupljenih koji su se od straha razbježali na sve strane. Ostala je samo njegova žena, koja ga je jako voljela, dršćući i ustrašena. Čovjek ju je umirio i rekao: 'Ne boj se; ja sam se doista vratio iz kandži smrti i dozvoljeno mi je da živim ponovno među ljudima. Ali od sada ne smijem živjeti kao što sam navikao, moram prihvatiti sasvim nov način života' ... Nedugo nakon toga napustio je sve svjetovne odgovornosti i ušao u manas tir Melrose. Ovo je izvješće koje je on dao o svojim iskustvima: 'Naočit čovjek u sjajnoj odjeći bio mije vodič i hodali smo u tišini u, mislim, sjevernom smjeru. Tako hodajući došli smo do vrlo široke i duboke doline beskonačne dužine ... Uskoro me je izveo iz tame u ozračje jasnog svijetla i tako me vodeći ugledao sam ogroman zid koji je izgledao kao da nema početka ni kraja i neizmjerljive visine. Kako nisam vidio dveri, ni ulaza, pitao sam se zašto smo došli do zida. No kada smo došli do njega, iznenada - ne znam na koji način - bili smo na njegovom vrhu. Unutra je ležala širo ka i oku ugodna livada ... Svjetlo koje je obasjavalo to mjesto bilo je sjajni je od dnevnog svijetla ili svjetla sunca u podne ... '(Vodič je rekao) Sada se moraš vratiti u svoje tijelo i živjeti još jednom medu ljudima; ali ako ćeš više paziti na svoje djelovanja i učiti da bi tvoje riječi i djelovanja bila vrla i jednostavna, tada ćeš nakon smrti steći dom medu tim sretnim duhovima, koje sada vidiš. Kada mije to rekao nisam se rado vra tio u tijelo; bio sam opčaran ugodnošču i ljepotom mjesta te društvom kojeg sam tu vidio. No nisam se usudio proturječiti svom vodiču i tako sam se, ne znajući kako, iznenada još jednom našao među živima.' Bede završava izvješće s riječima: Taj božji čovjek nije pričao o tim i drugim stvarima koje je vidio sa malodušnim ili površnim ljudima, već samo s onima koji su ... bili voljni uzeti njegove riječi k srcu i rasti u svetosti. Bede History of the English Church and People Penguin Books, 1968
Drugom polovicom dvadesetog stoljeća reinkarnacija je prihvaćena među pripadnicima šou biznisa. Mnoge su zvijezde počele govoriti o svo jim ranijim životima, neke su prihvatile budizam, hinduizam i druge istočne religije. Najpoznatiji su glumci Richard Gere koji je postao budist, Steven Seagal koji je prepoznat kao tulku, reinkarnacija tibetanskog lame. Tom Cruise, Johna Travolta, Lisa Presley pristupili su suvremenoj sekti scijentologije. Shirley MacLaine tvrdi daje bila dvorjanka Nefretiti, žena cara Charlemagna i model Toulouse Lautrecu itd. Sylvester Stallone vjeru je da je bio boksač, a prije toga francuski aristokrat ubijen tijekom Francuske revolucije, a još prije toga sjeverno američki Indijanac. Ringo Star je izjavio da vjeruje u reinkarnaciju i da će sljedeći put doći na zemlju kao vanzeinaljac. Tina Turner tvrdi da je reinkarnacija prvog ženskog laraona Egipta kraljice Hapshepshut. Princeza Diana tvrdila je da je u svom ranijem živom bila redovnica. Tenisačica Billie Jean King je u regresiji obnovila sjećanje na svoje ranije reinkarnacije. Bila je američki Indijanac, ruska balerina, vojnik u armiji Charlemagna i evropski pijanist. Na njezin je nagovor i Elton John, koji je uvijek tvrdio daje 'ovdje prvi i zadnji put', prošao regresiju i pris jetio se tri svoja života: kao francuski plemić, vojnik u Prvom svjetskom ratu i vozač autobusa u Londonu. Europa i Amerika sve više otkrivaju zamisao o reinkarnaciji. Tretiranjem trauma iz prošlih života putem terapije regresije liječe se mnoge suvremene psihosomatske bolesti i fobije. Sve do sredine dvadesetog stoljeća nauk o karmi, reinkarnaciji i oslobođenju nije privlačio ozbiljnu pozornost znanstvenih krugova. Zanimanje za to područje ostalo je ograničeno na pojedince i skupine koji su stalno bili izloženi riziku izolacije od glavnih struja zapadne kulture. Od sredine 20. stoljeća dolazi do postupnog buđenja duhovnosti u širokim masama kao i u određenim skupinama znanstvenika. Zanimanje za promi jenjena stanja svijesti pokrenuto je znanstvenim istraživanjima medita tivnih stanja svijesti, širokom uporabom psihodelika, sustavnim studijem iskustava nadomak smrti kao i tehnikama psihologije i psihijatrije. Pojavio se i znatan porast zanimanja za istočnu duhovnost i filozofiju te za njihov praktičan način postizanja izmijenjenih stanja svijesti - vježba meditacije. Jedan od rezultata je taj što je suvremena psihijatrija prestala patologizirati neuobičajena stanja svijesti te bilježiti sve veći pomak od mehanicističkog pogleda na svijet prema u osnovi mističnom razumije vanju svijeta. Nova znanstvena istraživanja posebno u području Fizike ukazuju na ograničenost Newtonovskog mehanističkog mišljenja na kojoj se temeljila i zapadna psihologija i psihijatrija. Ovdje pripada, primjerice, duboka revizija razumijevanja materijalnog svijeta kao posljedica teorije
relativnosti i kvantne fizike, holografskog modela univerzuma i ljudskog mozga, morfogenetskih polja u biologiji i suvremene teorije o Vedi i ved skoj književnosti u ljudskoj fiziologiji prof. dr. Tony Nadera. Jedno od najuzbudljivijih značajki tog razvoja je spajanje tog novog znanstvenog razumijevanja svijeta i života (objektivan pristup) i drevne teorije o svi jesti kako ju izlaže vedska tradicija Indije (subjektivan pristup); to dalje omogućuje povoljno ozračje za ozbiljan i nepristran studij duhovnog nasljeđa čovječanstva. Učenje kanne, reinkarnacija i oslobođenju se u današnje vrijeme sma tra najočitijim i najlogičnijim odgovorom na metafizička pitanja čovjeka o njegovom podrijetlu, o smislu i cilju života, iskustvima u životu, o smrti itd. Ta teorija predstavlja središnji zakon života i sklada u univerzumu. Čovjek je upravitelj i gospodar svoje sudbine ovisno o stupnju svijesti. Duša evoluira i usavršava se kroz sukcesivna iskustva u raznim tijelima. Tako čovjek postiže sve veću mudrost i moć. No tek samospoznajom može doseći vrhunac savršenstva slobode djelovanja i odlučivanja o svom životu. Znanje o karmi i reinkarnaciji čovjeku pomaže spoznati svoj život, razumjeti svoje dobre i loše strane, uspjehe i neuspjehe u životu, patnju i sreću jer se njihovi uzroci nalaze u djelovanjima prošlih života. To znanje ublažava strah od smrti jer je ona tek prijelaz u novi život i nove mogućnosti. Mit o reinkarnaciji je očito povezan s onim što M. Eliade zove mitom vječnog povratka koji predstavlja ritam rođenja, smrti i ponovnog rođenja kao ciklička zbilja u biti cijelog univerzuma. 'Prema toj doktrini univerzum je vječan, ali se periodički razara i obnavlja svake Velike godine'.
KRŠĆANSKA ESHATOLOGIJA
Za sebe si nas, Gospodine, stvorio i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi.
Augustin
Kršćanska eshatologija, grana kršćanske teologije, utemeljena je s jedne strane, u činjenici da su ljudi smrtni, da se čovjek jedanput rađa, jedanput živi i jedanput umire; a s druge strane, u dubokoj vjeri da zemaljski život i smrt nisu kraj postojanja već da će Bog pravednicima darovati vječni život. Prvu sintezu kršćanske teologije onostranosti izradio je Augustin početkom 5. stoljeća. Ona je sve do 13. stoljeća bila temelj crkvenog naučavanja. Drugu sintezu ostvario je Toma Akvinski u 13 stoljeću. Iako Toma Akvinski uvodi neke nove elemente, primjerice čistilište, ipak samo nastavlja i proširuje ranije postavke. Glede smrti, čistilišta, uskrsnuća i posljednjeg suda mnogi teolozi se razilaze u mišljenju. Također se bitno razilaze stavovi protestantskih, pravoslavnih i katoličkih teologa. Čak se i službeni stav Crkve mijenjao u njezinoj povijesti. Pored službenog stava Crkve postoje i različita pučka vjerovanja. Kršćanska doktrina o 'posljednjim stvarima' (sudbina čov ječanstva) je tako ozloglašeno zbunjujuća da je mnogo vjernika, pa čak i redovitih posjetitelja crkve, odustala od bilo kakvog vjerovanja o tom predmetu. Danas neki učeni i oštroumni kršćanski teolozi smatraju da nebo i pakao predstavljaju simbole stanja svijesti, a ne staništa. Kršćanska eshatologija je sigurno jedna od najnezadovoljavajućih područja u Crkvenom vjerovanju. Izvanredna zbrka u tradicijskoj kršćan skoj eshatologiji služi samo da zbuni one koji žive prema kršćanskoj vjeri. U daljnjem tekstu pokušao sam iz te zbrke izvući smisao i prikazati današnji službeni stav katoličke crkve kao i neka pučka vjerovanja. U Novom zavjetu izlaže se nauk o novom stvorenju u kojem kraj ovog doba i vidljivog stvorenja nije ujedno i kraj postojanja, nego samo svrše tak ovog svijeta. Bog će stvoriti novu zemlju i novo nebo koje će biti vječno. Matej označava to novo stvorenje izrazom paliggenesia (rođenje novog svijeta) pojam kojeg uzima iz filozofije stoika i židovskog helenizma, U tim se školama govori o vječnom krugu povijesti, gdje se ono što umire iznova rađa, dok je kod Matej a paliggenesia jedan povijesni trenu tak koji se neće više ponoviti. Ono što će se dogoditi kao paliggenesia nikada se još nije dogodilo, a ni neće, nakon novog rođenja.
Svatko, tko čini zlo, mrzi svjetlo i ne dolazi k svjetlu, da se ne otkriju njegova djela. Onaj, koji postupa pošteno, pristupa k svjetlu, da bi se očitovalo, da su njegova djela učinjena u Bogu.
Ivan
Kršćanska teologija govori o nekim stvarima koje čekaju umrlog. Čov jek se rađa na zemlji, a nakon smrti kao prvo odlazi na osobni ili posebni sud. Tu duša spoznaje je li joj mjesto u nebu, čistiiištu ili paklu. Na kraju svijeta kodparusije, ponovnim dolaskom Krista, svi uskrsavaju i sudjelu ju na općem ili posljednjem sudu. Nakon toga, za sve one koji to žele i hoće, slijedi život u Bogu ili s Bogom.
SMRT
Što je smrt? Zašto ljudi uopće umiru? Je li smrt jednostavno prirodni završetak života ili je ona posljedica grijeha praroditelja? U kršćanskoj teologiji mogu se naći dva osnovna tumačenja razloga i svrhe smrti. Prvo smrt je posljedica istočnog grijeha ili grijeha općenito; smrt je zapravo posljedica ljudskoga grijeha, tj. grijeha žene (Sirah 25, 24), što isto tvrdi Novi zavjet. Grijeh je želja da budemo gospodari, a ne sluge života, da budemo stvoritelji, a ne stvorenja. Drugo, smrt je jednos tavno prirodan svršetak čovjekova postojanja. Život i smrt pripadaju cjeli ni čovjekovog postojanja. Tako Abraham, Izak i Job umiru prirodnom smrću, na kraju jednostavno zaspavši, pa tu nema ni spomena o smrti kao o kazni za grijeh. Dapače, o Bogu se govori kao o izvoru života, ali ne i smrti. Adam i Eva prije pada, tj. prvog grijeha, nisu bila smrtna bića, nisu trebala umrijeti u tijelu da nisu sagriješili. U nekim biblijskim spisima podrazumijeva se postojanje nekog mjesta u kojem će nakon smrti, u očekivanju posljednjeg suda i konačnog ostvaren ja raja, biti prihvaćeni svi oni koje je Bog predodredio i prije uskrsnuća, za nebesko blaženstvo. Tako je prorok Ilija za života uzašao, na ognjenim koli ma, u nebo. Henoka je imao istu sudbinu. U njega je uznesen nakon svoje smrti 'siromašan Lazar'. A i Krist na križu je rekao dobrom zločincu: 'Zaista, kažem ti, danas ćeš sa mnom biti u raju!' U Novom zavjetu postoji pojam 'Abrahamova krila' (rejrigerium), mjesto odmora i okrjepe očeva i pravednika. Taj se raj često poistovjećuje s bivšim zemaljskim rajem. Čovjek u raju je, prema nekim teolozima, bio stvoren kao prolazno biće i smrtan u smislu da smrt označava tek prijelaz iz ovog ograničenog pos tojanja u vječni život kraljevstva Božjeg. Smrt je tako samo promjena oko line, bez straha, tjeskobe i nesigurnosti. Kad ne bi bilo grijeha, smrt bi bila kao možda neko putovanje u daleke zemlje, kao neka vrst zasluženog godišnjeg odmora. Čovjek neopozivo umire i smrću zauvijek napušta ovaj svijet i odlazi u nepoznato. Smrt nije dio svih stvorenja, primjerice anđeli su besmrtni. Ni svaki grijeh ne uzrokuje smrt, neki anđeli su sagriješili pa ipak nisu umrli, a umrijeti se može i bez grijeha, kao stoje to Isus učinio. A smrt za praved nika nije kazna, već milost. Zbog smrti svaki trenutak života postaje dragocjen, čovjek može oblikovati svoj život, odlučiti i učiniti od njega nešto najljepše. Smrt je uvijek blizu i život treba iskoristiti za djela ljubavi.
Tako smrt ima pozitivnu odrednicu. I u kršćanstvu postoje naputci kako umrijeti, a to znači primiti sakra mente, poirnriti se s ljudima i u molitvi prijeći u drugi život. Crkva tvrdi da nakon smrti preživljuje i dalje postoji određeni duhovni kompleks, obdaren sviješću i voljom, tako da 'ja' i dalje postoji. Taj kompleks Crkva označuje riječju 'duša'. Novi zavjet poznaje i nešto gore od tjelesne smrti, a to je vječna smrt, smrt duha. Prva smrt označava odlazak iz ovog svijeta, dijeljenje duše od tijela, a u drugom smislu to je odlazak u pakao i to se zove vječna smrt. Grijeh ubija dušu, težak grijeh je razaranje života, uvreda Stvoritelju i čov jeku, svjesno opredjeljenje za zlo i nepravdu. Kršćanstvo razlikuje iskonski grijeh (istočni grijeh prvih ljudi) i njegove posljedice od osobnog grijeha. Prema težini prekršaja razlikuje se laki gri jeh koji slabi milosnu vezu s Bogom i teški grijeh (smrtni) kojim se dokida ta veza. Gubitkom milosti nastupa duhovna smrt. Kršćanska teologija gov ori o sedam glavnih (smrtnih) grijeha pri čemu se više misli na određena stanja duha, iz kojih izviru grijesi, negoli na konkretan grijeh. Grijeh protiv Duha svetoga je slobodno, svjesno i hotimično opiranje i odbacivanje Boga proisteklo iz oholosti, mržnje prema životu i iz očaja. Grijeh se briše krštenjem, iskrenim pokajanjem i ispovijedanjem. Grijeh u nebo vapijući je prema katoličkom moralu osobito sablažnjiv gri jeh (bratoubojstvo, sodomija, zlostavljanje djece i si.).
Najvažnije točke u svezi smrti prema službenom tumačenju Katoličke crkve su: *
svi ljudi moraju umrijeti; postoji tjelesna i duhovna smrt: tjelesna smrt je kraj zemaljskog života, ona je posljednji čovjekov neprijatelj koji treba biti pobijeđen; duhovna smrt je stanje kojim se čovjek dijeli od Boga, te stoga ne može sudjelovati u uskrsnuću;
*
smrt čovjeka otajstveno je povezana sa smrću Isusa Krista;
*
smrt ostaje čovjekov neprijatelj na zemlji, sve do Suda, kad će je Bog uništiti;
*
smrt je kraj ljudskog života jer sa smrću prestaje mogućnost donošenja odluka za ili protiv Boga, pa sve što se do tog trenutka činilo presudno je za vječnost (taj je stav usmjeren protiv naučavanja o reinkarnaciji i selidbi ljudske duše);
*
smrt je posljedica grijeha, pa budući da svi ljudi griješe, moraju svi • i umrijeti;
*
smrt može biti i svjestan čin pojedinca - čovjek se može i treba svjesno pripremiti na smrt i prihvatiti je.
Za smrt se u Bibliji kaže da je odvajanje duše od tijela, a o smrti se može govoriti još i na sljedeće načine:
OSOBNI SUD
Uništenje - u Bibliji ni na jednom mjestu se ne govori o potpunom uništenju čovjeka. Duhovna smrt - ljudi koji nisu kršteni u stanju su duhovne smrti, u stan ju otuđenja i odvojenja od Boga. Druga smrt ili vječna smrt - ovaj izraz se odnosi na stanje u kojem je odvojenje od Boga nepremostivo. Čovjek nastavlja osoban život između trenutka raspadanja zemaljskog tijela i stjecanja ili oblačenja nebeskog tijela koje je besmrtno. U tom smis lu se govori i o besmrtnosti duše. Pored ljudi još samo anđeli imaju besm rtnu dušu. Suvremeni teolozi prihvaćaju zamisao o prekogrobnom životu, ali različito govore o načinima tog života. Neki spominju 'dušu' kao nositelja tog života, drugi govore o 'čitavom čovjeku' kao nositelju tog života, treći o jednokratnoj 'osobnosti' kao nositelju tog života itd. Govoriti o vremenu poslije smrti je teško jer smrt prekida uobičajeno shvaćanje vremena. Stoga nije točno govoriti o događajima poslije smrti u smislu nekog vremenskog slijeda kao prvo osobni sud, pa čistilište itd. Međutim zbog teološkog promišljanja i nekog redoslijeda spominje se prvo osobni sud, potom čistilište, nebo itd. Strasnija od prve (smrti), ona (druga smrt) je najgore od svih zala jer se ne radi o tome da se duša odvoji od tijela, već prije, da se uzajamno spoje kako bi ispaštali vječite muke. Naprotiv, u njoj ljudi neće biti ni prije ni poslije smrti već uvijek u smrti, prema tome, nikad živi, nikad mrtvi, već uvijek umirući. Nikad, naime, za čovjeka neće biti goreg zla u smrti nego onda kad sama smrt postane besmrtna. Augustin, O državi Božjoj
Umirući susreće Boga i pred Njim doživljava prosudbu svog života. Augustin i Toma Akvinski smatraju da je taj sud duhovni, a ne neki izvan jski sud. Na tom sudu se čovjeku otkriva istina o njegovom životu na zemlji. Tada padaju sve maske i čovjek konačno otkriva kakav jest i kakav je bio, kako je vodio svoj život, je li stekao ili promašio život. Otkriva što je bio i kakav je mogao i trebao biti. Prema toj spoznaji odlazi ili u zajedništvo s Bogom ili u tamu udaljenosti od Njega. Duša odvojena od tijela ide ravno u nebo ili pakao. To se tradicijski naziva osobni sud. Kod posljednjeg suda dušama se vraća njihovo tijelo, ono koje su imali na zemlji. Pitanje je sada što će dušama tijela bez kojih su očito dobro do tada funkcionirale, uživajući u blaženstvu neba ili pateći u muka ma pakla. 1 ovdje se pokazuje kako je cjelokupno kršćansko razumijevanje sudbine duše bilo i ostalo u kaotičnom stanju. Bog je istodobno Sudac i Otac. U osudi grijeha je pravedan Sudac, a u opraštanju grijeha je milosrdan Otac. 'Ako nas naše srce optužuje, Bog je veći od našeg srca.' Susret s Isusom, Bogočovjeka na čiju je sliku stvoren, čovjek sam moći će reći koliko Mu je sličan, a koliko je još daleko od Njega. Tako Bog čov jeka ne mora kažnjavati, već mu je taj osjećaj odgovornosti i nepotpunos ti dovoljna kazna. U tom smislu osobni sud imat će i univerzalnu vrijed nost posljednjeg suda, ali samo za pojedinca, jer nitko od ljudi neće biti ponovno suđen. Prema sv. Katarini od Genove (15./16. stoljeće), svetost se ne sastoji toliko u nenazočnosti grješaka koliko u nazočnosti stvaralačke ljubavi duše. Duša odmah po smrti zna što treba učiniti i tada to odmah i učini. Duša umrlog čovjeka odmah prepoznaje narav zapreka koje sprječavaju blaženstvo i stoga se odmah i voljno baca u postupak pročišćavanja. Patnja čistilišta tako postaje sredstvo za ostvarenje krajnje žudnje za Bogom. U Bibliji se ne govori izričito o dva suda, ali se kao dogma prihvaća. Na općem sudu ne odlučuje se o sudbini pojedinaca; cijeli će svemir biti oslobođen jarma grijeha i prolaznosti, pa će zasjat puninom Božje ljubavi, onako kako je to Bog od početka htio da bude. Osobni sud pojedinca nije ujedno i kraj stvorenja jer svijet i dalje postoji, povijest i dalje teče; ljudi na zemlji mogu moliti za preminule.
MEĐUPOSTOJANJE - ČISTILIŠTE
Čistilište (purgatorium) dio je onog međustanja, međurazdoblja ili međupostojanja koje se smješta između osobne smrti čovjeka i općeg uskrsnuća na dan povratka Krista (panizija). Duše iz čistilišta ne mogu se smatrati duhovno mrtvim. Postavlja se i pitanje što ili tko će biti subjekt čišćenja u čistilištu? Iako cijeli čovjek umire, ostaje njegova svjesnost, identitet, njegovo životno djelo. To se naziva besmrtna 'duša'. Teolozi navode sljedeće mogućnosti svjesnosti duše nakon smrti tijela. 1. Duša nakon smrti tijela nastavlja postajati, ali u stanju pokoja, neke vrste uspavanosti. 2. Duša je potpuno svjesna. 3.
Duša umire zajedno s tijelom i poput njega čeka uskrsnuće.
Dalje se nameće pitanje je li samo besmrtna duša izložena procesu čišćenja u čistilištu ili tijelo također sudjeluje u pročišćenju. Neki teolozi smatraju da duša ne stagnira nakon smrti, već da nastavlja napredovati. Biblija ne niječe mogućnost takvog razvoja.
tralo se da preminuli borave u šeolu ili hadu, podzemnom svijetu. Pravoslavni kršćani također vjeruju u čistilište., a protestanti ga odbacuju. Protestantski teolozi smatraju da je nauk o čistilištu neprihvatljiv jer je spasenje dar Božje milosti, a ne plod nekog čišćenja. Pravoslavna crkva pak dopušta mogućnost molitve za pokojnike. Prema njima sveci i mučenici idu izravno u raj, dok svi drugi trebaju čekati na posljednji sud i uskrsnuće. Mjesto na kojem sve duše čekaju je isto samo podijeljeno na dva dijela: u jednom su dobre duše, a u drugom osuđene na vječnu propast, pa se stanje sreće ili vječne kazne živi već na tom mjestu. Novi zavjet upotrebljava riječ 'nebo' za prebivalište pravednih i 'pakao' za prebivalište zlih, ali tek nakon sudnjeg dana. Sudnji dan bezbožnici čekaju u hadu, a oni koji umiru u Gospodinu čekaju njegov dolazak u raju i tamo svjesno uživaju u njegovoj prisutnosti. Međustanje se ne nalazi između pakla i neba, nego između smrti i kon ačnog ulaska u raj. Na stanje mrtvih može se utjecati, iako oni sami više ne mogu ništa učiniti za sebe ni svoje stanje jer događaj smili je prekinuo tu mogućnost. Duše koje se nalaze u čistilištu primaju pomoć po zagovoru svetaca, molitvom, milostinjom, pokorom, svetom misom ili drugim milosrdnim djelima, a posebno slavljenjem euharistije. U natpisima u katakombama nalazimo molitve za pokojnike, što ukazuje na mogućnost čišćenja čovjeka i poslije smrti. Rastuća plima oprosta grijeha, započela je pod papom Bonifaeijem VIII koji udjeljuje potpuni oprost grijeha svakome tko hodočasti (pa i onima koji su umrli na putu, a i onima koji su imali čvrstu namjeru hodočastiti, ali su umrli prije nego su krenuli) u Rim u povodu Godine oprosta grijeha (1300.). To je bilo prvi put da Crkva sebi daje pravo izravno oslobađati duše iz čistilišta.
Prema Augustinu najmanja kazna u čistilištu znatno nadmašuje patnje koji ma smo izloženi na ovome svijetu. Duše iz čistilišta osjećaju bol izazvanu vatrom na isti način kao i duše prokletih. Srednjovjekovni teolozi govore o četiri prebivališta umrlih. *
Prvo prebivalište je za svece kao posebne skupine kršćana.
*
Drugo je za nesavršene kršćane, a to je najveći dio vjernika. Za drugo prebivalište se kaže daje čistilište, a onima koji tamo prebi vaju može se pomoći molitvama i misama te kupnjom oproštajnica.
*
Treće, takozvani limb, je za one koji umiru u iznimnim okolnostima nekršteni (npr. djeca).
*
Četvrto je za neznabošce.
Moramo uzeti u obzir mogućnost entropije duše. Barem u nekim slučajevi ma uništenje je neizbježno. Reinkarnacija je vozilo čistilišta, a uništenje je ono što pakao uistinu znači, užasna sudbina duše. Zamisao pakla je simbol za gubitak bitka (postojanja, života), dok nebo predstavlja suprotno, punoću bitka. Valja reći da ta podjela nema izvora u Bibliji. U Starom zavjetu srna-
-\
/
Uskoro je dijeljenje oprosta izmaklo nadzoru. No ništa manje nije čudna poplava misa za spokoj duše pokojnika. Broj traženih misa često iznosi i tisuću, ovisno o pobožnosti i bogatstvu obitelji pokojnika. •
U katoličkoj tradiciji dozvoljene su molitve svecima i drugim junacima Crkve za ispunjenje želja. S druge strane, ne moli se umrlim, već se moli za njih. Klasični oblik molitve za mrtve je: requiescant in pace, 'neka poči vaju u miru1, ili dormit in pace, 'neka spava u miru'. Sto očito znači da umrle valja ostaviti na miru. Rana Crkva govori o umrlom da 'zaspao u Kristu' očekuje sudnji dan. Na kršćanskim nadgrobnim spomenicima često se susreće 'zaspao u Isusu' što bi značilo kao znak 'ne uznemiruj'. Umrlih se prisjećamo s ljubavlju u molitvi, pridružujemo im se u misi, ali ne pokušavamo s njima komunicirati da bismo dobili odgovor. Oni spavaju. Što god da se događa između smrti i uskrsnuća, tako dugo dok su u nekom međustanju, umrle ne valja ometati, prizivati i slično.
Svi oni koji su umrli u stanju smrtnog grijeha, što je zapravo prekid veze s Bogom, nemaju mogućnosti doći u čistilište. Onima u paklu se ne može pomoći jer je njihova sudbina zapečaćena, a oni u nebu ne trebaju naše pomoći. U čistilište idu oni koji su umrli u stanju malog grijeha. Crkva ne govori o mukama u čistilištu, nego o mjestu gdje se duše čiste. Poslije završenog očišćenja duše idu u raj. Duše koje nisu krštenjem zadobile nebo, ni grijesima zaslužile pakao, a nisu ni u čistilištu kao u medustanici za nebo, nalaze se u stanju prirodne sreće, ali vječno odvojeni od Boga. Jedno se takvo mjesto naziva limbus patrum (krugpraoca), gdje su pravednici prije Krista čekali njegov silazak u predpakao, te su poslije njegova uskrsnuća ušli u nebo. Od tada je lim bus patrum prazan. Drugi je limbus infantum (krug nekrštene djece). Limbus infantum je prihvaćao nekrštenu djecu, ali samo onu koja su umrla prije svitanja razuma, dakle onu koja su okaljana samo istočnim grijehom. Oba limbusa su ugodna mjesta ili stanja i tamo duše trpe samo kaznu lišavanja (ili kaznu vječnog prokletstva) i ostaju vječno prikraćeni nadnaravne spoznaje Boga (blaženstva), ali nisu podložni osjetilnoj kazni (raznim oblicima tjelesne patnje).
NEBO
Kršćani koji doslovno slijede nauk Crkve, zamišljaju nebo kao mjesto, nastanjeno sviračima harfe, sa zlatnim ulicama, anđelima kao vječnicima i Bogom kao gradonačelnikom. Takva koncepcija nastaje iz osiromašenog ili nezrelog zamišljaj a neba i Boga. Državnik Lyod-George jednom je rekao da seje kao dječak više grozio dosade neba nego muka pakla. 'Moje je mišljenje', kaže 'da se moramo reinkarnirati'. Crkveni oci i pisci predočavali su zemaljski raj kao zatvoreni vrt smješten na nekom mjestu na zemlji, rajska planina, primitivno rajsko stanje čitave zemlje, 'uzdignuta zemlja' koja se nalazi onkraj vidljivog nebeskog svoda. U tom raju postoji osim stabla života i stablo spoznaje Dobra i Zla, kao i mnoštvo biljnih vrsta s mnoštvom plodova i cvjetova. Sve odiše vrlo ugod nim mirisom. U središtu izvire voda koja se račva u četiri rijeke: Pišon (Ganga), Gihon (Nil), Tigris i Eufrat. Tok tih rijeka dijeli raj na četiri jed naka dijela. Sve životinje, ribe i ptice žive u miru. Tamo vlada vječno prol jeće. Zeleni krajolik, duboke sjene, brzi potoci. Raj je mjesto u kojem prestaje svaka glad, žeđ, bolest ili patnja. Ljekovito bilje, sokovi, ulja pri ječe pojavu bolesti i sprječavaju starenje i starost. To je područje vječne mladosti. Što se tiče položaja raja postoje dva glavna mišljenja: 1. Raj se nalazi na istoku, ima oblik nizine ili prostrane padine na vrhu visoke planine. Pristup mu brane neprolazni anđeli s plamenim mačevima, zid od plamena ili beskrajna pustinja. 2. Raj je smješten na nekom istočnjačkom otoku, nedostupnom zbog trajnih oluja ili pojaseva magle. Što se manje kaže o pravoj prirodi konačne sudbine čovjeka to bolje tako se nebo može promatrati kao mjesto jasne vizije Boga, pakao krajnji gubitak te vizije, a čistilište međustanje pročišćavanja. Nebo, mjesto koje je stvorio Bog i u kojem živi, naziva se različitim imenima! raj, kraljevstvo neba, sveti grad, novi Jeruzalem, život vječni itd. Nebo je vječno zajedništvo čovjeka s Bogom. Na nebu žive i borave anđeli u Božjoj nazočnosti. Sveci i blaženi također već žive u nebu. Za Isusa se kaže da je došao iz neba i da se tamo vratio poslije uskrsnuća, a odatle će doći suditi na posljednjem sudu. Na nebu se čovjek neće izgubiti u apsolutnosti beskraja Boga, nego će kroz Isusa doživljavati blaženstvo. Postoji različiti pokušaji opisa života na nebu i to službeni kao i pučki.
Prema mišljenju Crkve nebo nije neko određeno mjesto nego događaj u kojem čovjek nakon smrti susreće Boga. Nebo nije mjesto kamo ljudi dospijevaju poslije smrti ili čistilišta, nego je stanja čovjekove zrelosti, ispunjenje svih njegovih mogućnosti i ostvarenje njegovih potencijala, potpuni procvat svih čovjekovih mogućnosti. Nebo je ispunjenje života koje mu je Bog darovao. Nebo nije nagrada ili nadomjestak za mučan i težak život čovjeka na zemlji. Klasični teološki opis nebeskih radosti daje L. Valla u djelu De voluptate. Kaže da će tjelesne radosti u raju biti istančanije i pojačane i daje to smisao uskrsnuća tijela. Između ostalog, opisuje da čovjek tamo posjeduje blistavo tijelo sposobno da leti svakom brzinom ili da po volji boravi u vodi, poput ribe. G.Manetti tvrdi u djelu De dignitate et excellentia hominis da vječita mla dost, sposobnost kretanja po volji (i kroz čvrste predmete) itd. predstavlja ju ostvarenje želja neispunjene na ovom svijetu kao i vraćanje moći koje je nekoć imao Adam u zemaljskom raju. Kakav će biti život čovjeka na nebu? Je li to vječan spokoj i mir? Druži li se s osobama koje je volio i poznavao na zemlji? Na to kršćanska teologija ne nudi jasan odgovor. Prelaskom smrću sa zemlje u nebo kon ačno će čovjek prepoznati Boga onakvog kakav jest.
PAKAO
Pakao je mjesto potpune propasti i vječne osude. U Katoličkoj crkvi zabranjeno je nijekati postojanje pakla i paklenih stanovnika. Pakao pos toji, on je vječan i tamo odlaze oni koji su umrli u smrtnom grijehu. Stari i Novi zavjet govore o teškim grijesima koji stvaraju mogućnost da čovjek bude zauvijek odbačen. Evanđelje govori o vječnom ognju, o vječnim mukama, o tami, o uzdisanju i škripanju zubi. Te muke nisu samo duhovne naravi jer i osuđeni uskrsuju s tijelom. Tijelo prokletog je također nepropadljivo, ali ono je od nesavršene materije i pravi je zatvor za dušu. Ono je vječni plijen paklenske vatre, ali nikada ne biva uništeno. Paklenska vatra predstavlja element vatre u svom čistom stanju, ali ne djeluje na tijelo na fizički način. Vatra je pojam koji sjedinjuje oblike patnje u paklu. Sveti Toma tvrdi da mora postojati beskonačno mnogo paklenskih muka za grješnike koji su se okrenuli od božanskog jedinstva i reda. Oni su osuđeni na tamu, vječne sukobe, ružnoću i si. Prokleti mogu vidjeti izabrane na dan posljednjeg suda, a pri zor onoga što su i sami mogli imati učinit će njihovu bol još jačom.
Za popularnu teologiju nebo je ostvarenje čovjekove budućnosti nakon smrti i njegov ulazak u vječni život. Nebo je oslobođenje od patnji, bolesti, smrti, siromaštva, prirodnih nedaća, rata, nepravdi. Nebo je vječna sreća, zajedništvo sretnih ljudi, susret onih koji su bili rastavljeni. Nebo je čov jekova nada u osobni spas i spas cijelog čovječanstva. Nebo je zajednički život sa svim svetima, anđelima, obitelji i prijateljima. Sve stoje ovdje na zemlji bit će i na nebu. Ovdje se ljudi susreću, rastavljaju, dolaze i odlaze, a nikada se ne uspi ju do kraja razumjeti, ljubiti i susresti. U nebu će to biti moguće, vladat će savršena jasnoća, razumijevanje i ljubav. Nebo je dar Božji, pa ipak je ono i plod ljudskih djela. Blaženstvo neba je također posljedica onoga što su ljudi činili na zemlji. Ono je dakle nagrada i zato postoje različiti stupnje vi blaženstva, veliki, srednji i mali.
Pitanje: Kakvo je mjesto pakao? Odgovor: Tamna provalija bez dna, puna ognja i sumpora. Pitanje: Kako će tamo biti grješnici kažnjavani? Odgovor: Njihova tijela će biti mučena ognjem, a njihove duše osjećajem Božjeg gnjeva. Pitanje: Koliko će dugo trajati njihove muke? Odgovor: Muke pakla traju zauvijek.
.
Iz English Methodist Catechism namijenjenjem za mladu djecu.
-
U Crkvi postoje dva suprotna mišljenja o čovjekovoj budućnosti posli je smrti. Jedanput se govori da će dobri otići u raj, a zli u pakao, a s drugi put se naučava da će Bog na kraju vremena sva razumna bića pomiriti sa sobom. Mišljenje o paklu može se podijeliti u dvije skupine, s jedne je strane službeni nauk Crkve, a s druge su mišljenja različitih kršćanskih teologa. Isus nije u svojim propovjedima govorio o paklu kao mogućnosti vječne kazne za one koji svjesno odbijaju Božju milost i njegov poziv na obraćenje. U najranijim vjerovanjima govori se samo pozitivno o
budućem vječnom životu nakon uskrsnuća. Tek negdje nakon 5. st. nalaze se misli o vječnoj kazni u paklu. Papa Grgur Veliki (14 st.) službeno proširio nauk o paklu po cijeloj Crkvi. Crkva vjeruje u vječne muke i odbacivala je apokatastazu (sveopće pomirenje), prema kojem će čitavo postojanje, pa i grješnici, prokleti i demoni, jednom doći, na kraju svijeta, do blaženog života. No zanimljivo je da Crkva nikoga nije proglasila daje u paklu iako je za mnoge rekla da su u nebu. Pakao je opomena i mogućnost. Život na zemlji je ozbiljna stvar i tu se čovjek odlučuje za vječni život ili vječnu smrt. No činjenica je daje goto vo nemoguće mimoići nebo. Tko odlazi u pakao zaista mora da se svjes no odlučio za grijeh, za tamu i zlo. Međutim, svakog se grijeha i prokle tog stanja čovjek može izvući, dostaje zazvati ime Isusa i spas već dolazi. Postoji više načina razvrstavanja paklenskih muka. Jedan je način da se mnogovrsnost paklenskih kazni svede na manji broj osnovnih muka koje se više ne mogu umanjivati. Drugi je način da se muke podijele po danima, tjednima, godinama itd. koji se ciklički izmjenjuju. Treći je način da se muke razdijele prema listi sedam glavnih grijeha. Četvrti je da se kazne skupe prema djelovanju koje imaju na ljudska osjetila. Ono što sjedinjuje paklenske muke, ta slikovita raznolikost muka nije cilj sam po sebi, već naprotiv, posredno sredstvo da se spozna ono što bi bila patnja u svom čistom stanju. Ovakav kršćanski pakao je danas izumro. Čitav pirotehnički i kovački pogon paklenih muka: oganj, sumpor, katran, rastaljeno olovo, smrad, izmet, vragovi, Lucifer, kliješta, stege itd. danas je tek dio predaje i sus rećemo ga tek u umjetnosti. U tekstu Viđenje svetog Pavla (3 st.) čistilište i pakao još nisu jasno razdvojeni: Zahvaljujući posebnoj milosti Božjoj, Pavlu je dopušteno posjetiti pakao u pratnji svetog arhanđela Mihaela. Ulaz mu je naznačen nizom stabala u plamenu o kojima vise prokleti, neki obješeni za noge, drugi za jezik, itd. Dva posjetioca najprije zamjećuju peć sa sedam odjeljaka u kojima borave ljudi omotani u plamenove različi tih boja. Uz peć je i sedam 'muka': snijeg, led, vatra, krv, zmija, munja i zaraza. Potom nailazi plameni kotač s tisuću žlijebova. Vrag ga pokrene tisuću puta dnevno i pri svakom okretaju muči tisuću duša privezanih za njega. Kolač se nalazi uz obalu rijeke koja sliči kloaki. Nad njom se diže most preko kojeg samo pravednici uspijevaju proći. Ostali padaju u smrdljivu rijeku u kojoj ostaju uronjeni, neki do koljena, drugi do pupka, a treći čak do usta ili obrva. To je prava kazna za klevetnike, bludnike, za one koji se svađaju u crkvi i izazivaju nesreću drugima.
U jednom mračnom kutu lihvari žvaču i preživaju vlastiti jezik. Vragovi bez prestanka tuku djevojke odjevene u odore od katrana i sumpora dok im se zmije, poput ogrlice, obavijaju oko vrata. One su krive zbog toga što su zadavile i svinjama bacile plod svoje zabran jene ljubavi. Oni koji nisu štovali obvezatne postove gledaju slasne plodove, ali ih ne mogu dotaknuti. Drugi, zbog toga što su iskoriš tavali nemoćne udovice i siročad, naizmjence se valjaju u snijegu i vatri. Neki su bačeni u bunar iz kojeg izlazi nepodnošljiv smrad strvine. Sveti Pavao spoznaje da 'ih se Bog više nikad neće sjetiti'. Neke druge prokletnike, nagomilane 'poput stada ovaca', lagano proždiru krokodili. Sveti Mihael otkriva apostolu da u paklu postoji 144.000 glavnih muka, ali da su njihove vrste 'lako brojne, da ih ni sto ljudi, a da svaki ima po četiri željezna jezika i da govore od samog početka svi jeta, ne bi moglo pobrojati'. U drugom tekstu, Tungdalovo viđenje, nastalom oko 1150. godine kojeg je napisao benediktinski svećenik opisuje se slučaj mladog irskog plemića Tungdala koji se vratio iz onog svijeta nakon kome u kojoj je bio nekoliko dana: Prvog ga dana otimaju vragovi, ali praćen svojim anđelom čuvarom, Tungdal se uspijeva probiti do jedne usječene doline čije je dno posuto slojem užarenog ugljena na kojem je položeno nešto što nalikuje poklopcu ispupčenom i debelom šest stopa (oko 180 cm). Grješnici poput kiše padaju na taj poklopac. Toplina im rastapa salo, potom meso i naposljetku kosti. Poput tekućeg voska klize prema vanjskom rubu poklopca, da bi zatim kapali na užareni ugljen koji se nalazi pod njima. Tamo se od velike vrućine doslovno pretvaraju u paru. Dižu se iz ponora u obliku čađavih para, a kad dosegnu određenu visinu, tijela im se zgusnu i ponovno oblikuju. Zatim opet padaju na zemlju i ciklus se ponavlja. Anđeo objašnjava Tungdalu da je to kazna za ubojstvo oca ili brata. Nešto dalje pojavljuje se divovska životinja viša od bilo koje pla nine. Ime joj je Aheronl. Ima divovske plamteće oči, a njezina raz japljena gubica je tako široka da kroz nju može proći devet tisuća naoružanih ljudi. Dva diva, jedan stojeći na nogama, a drugi na glavi, drže mu čeljust otvorenom. Bljuje vatru i iz nje se širi miris truleži. U utrobi čudovišta žive lavovi, zmije, medvjedi itd. Vragovi u nj silom dovlače proklete. Čak je i Tungdala uspjela progutati jer je bio nemoćan da joj se odupre. U njezinoj je utrobi bio izložen najrazličitijim sakaćenjima. Iznenada, ne znajući kako, izlazi van, živ i zdrav, uz svog anđela čuvara. Sad pak mora prijeći široko jeze-
ro na kojem oluja diže silne valove i u čijim vodama živi mnoštvo proždrljivih čudovišta. Most dugačak dvije tisuće stopa (oko 600 m), a širok samo koliko je šaka široka, vodi preko jezera. Uza sve to, njegov je drveni pod pun oštrih čavala. Nakon što se našao na polovici, Tungdalu se na putu ispriječi nekakav magarac koji prenosi vreće žita. Ni jedan ni drugi ne mogu više ni naprijed ni natrag. Ali, na kraju, Tungdal se u trenutku našao živ i zdrav na drugoj obali. Nešto dalje pojavljuje se novo čudovište, zvijer duga vrata, s dva krila i šapama koje završavaju željeznim kandžama. Iz željeznog kljuna neprestano bljuje plamene jezike. Ta stravična ptičurina stoji na zaleđenom jezeru. Halapljivo grabi grješnike, guta ih, probavlja i izbacuje u obliku izmeta. Tek što se ponovno nađu na ledu prokleti postaju plijen zmija koje rastu u njihovu tijelu - kao da je netko u njih položio zmijska jaja - i sagorijevaju im utrobu, da bi se kon ačno rodile rastrgavši kožu onih koji su ih nosili. Takva kazna čeka nepokajive razvratnike. Ostali prokletnici, a i Tungdal u jednom trenutku dijeli njihovu sudbinu, uhvaćeni su usijanim kliještima, stavljeni na nakovanj, istučeni, izrezani i zalemljeni jedni s drugi ma. Gospodar te čudovišne kovačnice je vrag zvan Vulkan. Međutim, sve se ovo događa u gornjem paklu (budućem čistilištu). Oni koji u njemu prebivaju - rečeno je Tungdalu - još su uvijek u očekivanju konačnog suda. Pravi se pakao nalazi još dalje ili još niže. Mračnim, ledenim, smrdljivim putem Tungdal je doveden do ruba golema vulkanskog kratera nad kojim lebdi nekakav kužan miris. Na trenutke iz njega izbijaju plameni jezici i stupovi dima dižući se u nebo. Prokleti i vragovi izbacuju se poput iskri u visinu da bi potom pali na nevidljivu žeravicu koja tiho cvrči na dnu krat era. Konačno, Tungdalu je dopušteno promatrati samog Lucifera. Njegovo tijelo, potpuno čađavo i jedva ljudskog lika, toliko je gorostasno da ga je nemoguće odjednom obuhvatiti pogledom. Ima tisuću šaka od kojih svaka nosi dvadeset prstiju debelih poput tru pla drveta, završavajući se noktima dužim od koplja. Ima i užasan kljun i rep koji vrvi žabama krastačama. Vezan je uz željeznu rešetku položenu na užareni ugljen koji čitava vojska vragova održava upaljenim pušući u nj. Savijajući se od bola na svojoj rešetki, Lucifer nasumce hvata prokletnike koji mu se nađu na dohvat ruke i gnječi ih među prstima 'kao što se bobe grožđa gnječe'. Ili ih pak udiše i izbacuje van, na mahove, svojim zapaljenim i zakuženim dahom. Okružuju ga, paleći od njega i zajedno s njim, grješni anđeli, ali i neki crkveni dostojanst\>enici i zemaljski tirani koji nisu ispunili svoje dužnosti jer 'muke se svaljuju i na moćne u svoj nji hovoj moći'.
Čovječanstvo se prema tom nauku dijeli na ljude prije Krista i poslije Krista. Oni prije Krista dijele se na Židove i sve ostale. Židovi se mogu spasiti zahvaljujući obrezanju i Zakonu, a dmgi, to znači svi ostali - nisu imali takvu sreću. Od tih drugih, prema mišljenju nekih, mogli su se spa siti i oni koji su prihvatili riječ Krista kad je sišao u pakao (prije uskrsnuća). Isus je nakon smrti sišao u pakao i propovijedao prokletima da i za njih postoji nada jer Božja je milost svenazočna. Iz Isusova nauka znamo da će on biti sudac na posljednjem sudu. On je dao ključeve Kraljevstva nebeskog Petru, tj. Crkvi, ali je ključeve smrti i podzemlja (pakla) zadržao za sebe. Ljudi poslije Krista dijele se na krštene i nekrštene, a spasiti se može samo onaj tko je kršten. Nekršćani se ne mogu spasiti i to je Božja volja. Ispočetka se vjerovalo da svi kršćani odlaze u raj i da nitko ne može propasti - otići u pakao. Tek se kasnije počelo razlučivati između spašenih i osuđenih, a granica je ćudoredno ponašanje svakog kršćana. Iako je mišl jenje o općem spasenju privlačno, ostaje pitanje, zar je moguće da će na kraju i pravedni i nepravedni imati istu sudbinu? Paklom i slično prečesto se ljude plašilo da bi ih se držalo u pokornosti tako da, primjerice, podnose vladajući društveni sustav, da se ne bune i podižu revoluciju, da se ne suprotstavljaju vladarima, da budu moralno i ćudored no dobri itd. Imaju li svi svršetak onakav kakav im pripada ili će svi ljudi imati isti svršetak? Zar ne bi bilo normalno da pravednici i grešnici drugačije završavaju? Tako se u Pismu razvila vjera u pravednu nagradu, da svatko plaća prema svojim djelima, ako ne prije onda u zagrobnom životu.
USKRSNUĆE
može se sažeti:
U kršćanstvu se ne sumnja u uskrsnuće mrtvih, ali o obliku i načinu uskrsnuća mišljenja su podijeljena. Isus kaže da nakon uskrsnuća nema ženidbe ni udaje nego će uskrsnuti biti kao anđeli. Kako se paruzija sve više odgađala, a s njom i svršetak stvorenja, sve više se razvijala vjera u uskrsnuće. Sustavna misao o uskrsnuću pojavlju je se tek u Novom zavjetu. Starozavjetni tekstovi tek izražavaju nadu da će se cijeli Izrael ponovno roditi, zadobit novo postojanje i to tako što će Jahve oživjeti mrtve kosti. Tri glavna izraza biblijske antropologije: soma (tijelo), psyche (duša) i pneuma (duh) nisu nešto sastavljeno što čini čov jeka. Oni tek iz različitih stajališta promatraju čitavog čovjeka. Nije moguće potpuno spoznati kako izgleda uskrsnuće jer se radi o duhovnom, a ne o materijalnom ili psihološkom procesu. Već smo spomenuli kako su drevnim kulturama Sredozemlja postojala su dva antropološka modela kao odgovor na pitanje što se događa s čov jekom nakon smrti. Prvi potječe iz grčke filozofije i u njemu se govori o dualizmu duše i tijela pri čemu je duša besmrtna. Drugi model potječe iz židovske sredine i govori o uskrsnuću i vječnom životu čitavog čovjeka. Kao što se duh posve primjereno naziva putenim kad služi puti, tako će se i put nazvati duhovnom kad služi duhu i to ne jer će se ona pretvoriti u duh - kako neki misle prema onome što je pisano: 'sije se tijelo zemaljsko, uskrsava tijelo duhovno', nego što će se podvrgnuti duhu u najvišoj i čudesnoj pripravnosti na posluh, sve dok ne ispuni najpouzdaniju odluku nerazorive besmrtnosti, lišena svake čuvstvene tegobe, svake propadljivosti i tromosti. Augustin, O državi Božjoj
.
Razumijevanje uskrsnuća u kršćanstvu odvija se u dvije faze. U prvoj fazi, uskrsavaju dobri i zli i svi bivaju izmijenjeni zajedno s tijelom i tako cjeloviti postaju vječni. U drugoj fazi razumijevanja, uskrsavaju samo dobri i pravedni, oni se preobražavaju, oni će blistati kao zvijezde na nebu. Doduše, pravedni i nepravedni su već prije uskrsnuća imali sudbinu vječnog života ili osude, ali bez tijela, a sada kao uskrsli i cjeloviti ulaze u vječni život ili vječno prokletstvo. Osobni sud proživljava duša prije ulas ka u nebo, čistilište ili pakao. Na Osobnom sudu događa se prosudba pojedinca, a na Posljednjem sudu prosudba čitave ljudske povijesti. Pavao u tekstu Prve poslanice Korinćanima sustavno izlaže vjeru i nauk o uskrsnuću. Službeni nauk Katoličke crkve glede dogme uskrsnuća
*
Vjera u uskrsnuće Isusa Krista temelj je i čovjekovog uskrsnuća.
*
Uskrsnuće mrtvih je opći i sveobuhvatni događaj koji se odnosi na sve ljude svih vremena.
*
Uskrsnuće obuhvaća cijelog čovjeka, cijelo ustrojstvo duha i tijela, poput Krista, prvorođenog od mrtvih. Razlikovanje duše i tijela smatra se helenističkim iskrivljenjem Biblije, koja govori o spasen ju odnosno propasti 'čitavog živog čovjeka'.
*
Uskrsnula osoba bit će dovedena do neslućene punine svog posto janja.
*
Uskrsnuće nije tek produžetak ili nastavak zemaljskog života.
*
Poslije uskrsnuća, čovjekovo tijelo će zadržati isti spol (ali bez spol nih odnosa).
*
Duša ima oblik tijela.
*
Odmah poslije tjelesne smrti slijedi posebni sud.
*
Uskrsnuću slijedi opći (posljednji) sud.
*
Vjera u uskrsnuće relativizira značenje smrti za kršćane.
*
Osuđena su krivovjerja kao što su: tnetopsihi (thnetopsyche) koji su učili da u smrti umire čitav čovjek i da potpuno nestaje, a Bog će u uskrsnuću stvoriti nove ljude, kao u prvom stvaranju.
*
Osuđeni su hipnopsihi (hypnopsyche) koji su naučavali da čovjek poslije smrti upada u dubok san i da će se probuditi tek na Posljednjem sudu zajedno sa svim drugim ljudima. To bi značilo da nema Osobnog suda poslije smrti ni odluke o tome kamo će čovjek ići, u pakao ili raj.
Život uskrslog bit će unekoliko sličan ljudskom, oni koji su se poz navali na zemlji moći će se prepoznati i nakon uskrsnuća. Postojat će neke vrste kontinuitet zemaljskog i uskrslog tijela. Ali ipak novi život neće biti jednostavan nastavak dotadašnjeg zemaljskog života, nego će biti nešto nečuveno novo, puno savršenije od prijašnjeg. Uskrsli se neće ženiti ni udavati, nego će živjeti kao anđeli. Uskrslo tijelo bit će duhovno, neras padljivo i besmrtno, neće biti podložno boli, bolesti i patnji, a posjedovat će moći nepoznate sadašnjem čovjeku - bit će slično tijelu Gospodina. Duhovna tijela izuzeta su od svake nesavršenosti i nemaju više nikakvih potreba. Po Isusovu učenju zajednica Boga i ljudi započinje sudnjim danom, dolaskom Sina čovječjeg. Postoji nejasnoća što je s međustanjem čitavog čovjeka? Između njegove biološke smrti, kad njegovo tijelo bude ras točeno u bezličnosti molekula i atoma te samog sudnjeg dana kad nastupa
ta 'sretna zajednica'. Što je sa molekulama i atomima koji su se u među vremenu ugradili u druga tijela? Postoji samo jedno uskrsnuće koje će se dogoditi nakon ponovnog dolaska Isusa Krista. Nema mogućnosti privatnih ili osobnih uskrsnuća odmah poslije smrti. Knjiga Otkrivenja govori o sveopćem uskrsnuću na kraju svijeta i o uskrsnuću mučenika, da bi s Isusom vladali tisuću godina. Umirućem, gledano vremenski, trenutak smrti i trenutak uskrsnuća su identični jer poslije smrti ne postoje kategorije vremena i prostora. Osnovno svojstvo blaženih duhovnih tijela je njihova nepropadljivost. Ona nisu ranjiva, zaštićena su od svili vrsta nasrtaja izvana. Zaštićena su od bolesti, starosti, unutrašnjeg rastrojstva i umiranja.
Treće svojstvo blaženih duhovnih tijela je njihova pokretljivost, a to znači potpuna pokornost duši koja je pokretačka snaga. Ti su pokreti izvanredno brzi, ali ipak konačnom brzinom.
,
/
Iz uzvišenog svijeta nakon uskrsnuća valja isključiti proklete, budući im je život sastavljen samo od patnje. Kao što kod pravednika duša produhovljuje tijelo, tako će kod prokletih tijelo materijalizirati dušu koja postaje nešto teško, inertno, nejasno i mračno. Tijelo postaje pravi zatvor za dušu i vječni plijen ognja pakla, s tim da nikada ne bude potpuno uništeno. Prema svetom Tomi životne funkcije uskrslog tijela gube svako značenje. Primjerice, hrana ima svrhu osigurati rast i nadoknaditi gubitke; izlučivan je postoji samo kod tijela koja piju i jedu; spolni život postoji samo kao cilj osiguranja vrste itd. Tek nakon smrti nepropadljiva tijela dobivaju svoj konačni oblik i veličinu. Više ne rastu niti stare; više ništa ne gube i ne umaraju se. Evanđelja prikazuju Krista kako jede i pije nakon uskrsnuća, ali tu se radi samo o kretajama koje trebaju pokazati učenicima daje ostao isti kao kad je jeo i pio s njima.
Prije sudnjeg dana, dana Gospodnjeg, dolazi do općeg uskrsnuća mrtvih. Nakon uskrsnuća dolazi do suda, a sudac je u Novom zavjetu Isus Krist (u Starom zavjetu je Jahve). Za kršćane se ne postavlja pitanje kriv ice jer je ona već otklonjena onim što je Krist učinio. Tako se sud uglavnom sastoji od dodjele nagrada. Međutim, onaj grijeh koji se kod kršćanina stalno ponavlja sigurno utječe na krajnju nagradu. Evanđelja govore o znakovima Isusovog dolaska. Katastrofe, ratovi, potresi, glad, progoni, ateizam, dolazak antikrista i propovijedanje evanđelja u cijelom svijetu. Znakovi antikrista su mržnja, nasilje, oholost, porobljavan je, egoizam, laž. Prvi su kršćani radosno očekivali posljednji sud, a kasnije se u kršćanstvu naglašavao strah, užas, patnja ...
Drugo bitno svojstvo blaženih duhovnih tijela je njihova suptilnost, odnos no mogućnost prolaska kroz sve tvari.
Četvrto svojstvo blaženih duhovnih tijela je prozračnost. Ono nema tro mosti. Blaženstvo tijela iskazuje blaženstvo duše. Tijelo će biti poput providnih gorskih kristala, a istodobno mekano i gipko.
POSLJEDNJI SUD
Kršćanski teolozi kažu daje zlo i dobro pomiješano u ovom svijetu, a iskustvo pokazuje daje zlo jače od dobrih namjera čovjeka. No Evanđelje uči da zlo nema posljednju riječ. Kraj zla dogodit će se na Dan Gospodnji (Stari zavjet) ili na Dan Isusa Krista (Novi zavjet). To očekivanje zove se parusija - ispunjenje i dovršenje onoga što je Isus započeo smrću i uskrsnućem. Knjiga Otkrivenja kaže da je Isus Alfa i Omega, Početak i Svršetak, Prvi i Posljednji. Isus je izvorni i konačni kriterij svega. Zato je on sudac živih i mrtvih. On uništava sve moći zla. Oni koji se u njega uzdaju i tako žive, odlučuju se za stranu svjetla i života, a koji mu se pro tive odlaze na stranu smrti, propasti i potpunog gubitka. Kod suđenja nekršćanima treba uzeti u obzir da je Bog apsolutno pravedan. Uzimaju se u obzir različiti stupnjevi mogućnosti, prilika i odgovornosti, a odlučujući čimbenik kod onih koji su čuli Evanđelje je prihvaćanje ili odbijanje Krista. Oni koji su odbacili Krista bit će vječno osuđeni. Ostali, pogani, koji nisu imali prilike čuti Evanđelje, bit će osuđeni na temelju znanja koje su imali. S jedne strane je prisutan stav prema kojem će Bog na kraju vremena oprostiti svaki grijeh i sve ljude dovesti do potpunog spasenja (apokatastasis), a s druge strane je tu misao o kazni. U Starom i Novom zavjetu spominju se strahote vezane sa posljednjim sudom, mogućnost vječne kazne i propasti. Cesto se u službenim tekstovima Crkve pa i u pučkoj pobožnosti susreće shvaćanje Suda kao djela odmazde i osvete - značenje zadovoljštine za grijehe i naplate zlih djela. Tako se javljaju posrednici koji zagovaraju grješnike jer se grješnici sami ne mogu spasiti. Izravna se veza s Bogom sve više gubi. Kod katolika, primjerice, u pučkoj pobožnosti veliku ulogu ima Majka božja Marija koja svojim milosrđem i
majčinskom ljubavlju štiti grješnike i pravednike i čije štovanje poprima oblike kojekakvih pretjerivanja. Uz nju, ulogu posrednika imaju i mnogi
KRAJ SVIJETA ILI PREOBRAZBA
sveci.
Bog je prvi pokretač, a preko svojih posrednika (anđela) pokreće nebeske sfere. To dalje određuje ritam godišnjih doba, izmjenu vremen skih uvjeta, rast životinja i biljaka itd., a sve je uređeno prema potrebama ljudi, krajnjeg razloga postojanja svemira. Kada je jednom dosegnut pre dodređeni broj izabranih (jednak broju palih anđela), ove kulise svijeta gube svoj razlog postojanja. Dogodit će se kraj svijeta. Bog prestaje prenositi pokrete na prvu i ostale sfere i čitavo se nebo zaustavlja. Sve što je promjenjivo i raspadljivo nestat će uništeno vatrom svršetka vremena. Svijet nakon uskrsnuća je svijet ljudskih i anđeoskih zamisli. Kako biljke i životinje ne posjeduju besmrtnu dušu, one neće opstati nakon uskrsnuća. Isto vrijedi za anorgansku tvar koja je mješavina četiriju elemenata. Postojat će samo duše, blažena tijela, kao i preobraženi prirodni elementi. Element zemlja će biti prozirna poput stakla, voda kao kristal, zrak kao nebo, vatra kao nebeske zvijezde. Stanje svemira nakon posljednjeg suda je takvo da isključuje bilo kakav oblik organskog života. Zaustavljanje kretanja neba dovodi do gašenja životinjskih i biljnih vrsta; materija se razlaže u četiri elementa koji se pojavljuju u obliku tekuće ili čvrste svjetlosti. Oslobođeni svih tjelesnih potreba i sužanjstva materiji, zauvijek zaštićeni od bolesti, patnje i smrti, izabrani će se moći zauvijek posvetiti neprekidnom viđenju božanske biti. Oni je vide u potpunoj istini, ali ne onakvu kakvu je vidi Bog jer bi to značilo đa su se izjednačili s Njim. Njihovo je viđenje u samoj osnovi njihova blaženstva, vide ne samo očima duše već čitavim tijelom zasljepljujuću svjetlost Božju. Kršćani očekuju kraj svijeta i propast svega. No nakon toga dolazi pre obrazba. To nije jednostavna propast stvorenja već preobrazba i usavrša vanje kroz krizni potres koji će prodrman' čitav svijet. Ne zna se kako će to biti; to nije neka utopija ili zamisao ljudi nego Božje djelo. Starozavjetne predodžbe o izmjeni svijeta se mijenjaju poslije egzila Židova. Jahve neće izmijeniti svijet, već stvara novi - novo nebo i zemlju. To je očekivanje kod Židova uvijek ostalo živo. Isus nije dijelio to očekivanje. Njegova je djelatnost bila određena zamišlju da bi se ljudi trebali izmijeniti, da bi dospjeli u kraljevstvo Božje, Nebo na Zemlji, koje će se spustiti na ovaj postojeći svijet. Spuštanje Neba na Zemlju očekivao se je još za života toga pokoljenja. Međutim nakon Isusove smrti, to očekivanje su njegove pristalice osporili, budući da se nije
ostvarilo i zamijenili ga starozavjetnom tradicijom koja očekuje da će Jahve stvoriti novi svijet poslije ponovnog dolaska Mesije kao Suca i Spasitelja. U to razmišljanje ušlo je i mnogo mitologijske građe židovske apokaliptike kao primjerice o konačnoj borbi sila svjetla i tame i o konačnom sudu Božjeg poslanika. Predaja kaže daje Isus u Jeruzalemu poučio svoje učenike o kraju svi jeta. Kazao im je kako će posljednjih dana na zemlji izbiti ratovi, u koji ma će se svaki čovjek boriti protiv svog bližnjega i gdje će groza pus tošenja na poljima i ledinama zatrti sve živo. Pojavit će se lažni mesije i lažni proroci i činit će čudesne znakove da bi dokazali da su oni izabrani ci Boga. Otkupljenje iz nevolje toga svijeta će doći tek pošto sunce i mjesec više neće sjati, pošto će zvijezde nestati s neba. Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi na oblaku. Poslat će svoje anđele da bi sakupili izabrane. Ali trenutak njegova dolaska ostaje tajna Boga, koji je Otac Sina Čovječjega. Sud će započeti tako neočekivano, kao i potop u Noino vrijeme. Kao što smo već vidjeli, glede eshatološke budućnosti razumnih i ner azumnih stvorenja u svemiru postoje dva stava. Prvi kaže da će se spasiti samo razumna stvorenja i materija koja će biti vezana uz uskrsnula tjelesa, a drugi govori o spasenju svih stvorenja koja će biti očišćena od grije ha i raspadljivosti. Danas mnogi teolozi smatraju daje i materijalni svijet također pozvan i predviđen da uđe u kraljevstvo Božje. To obuhvaća i nerazumna stvoren ja (minerale, biljke, životinje itd.), cijelu zemlju i svemir. U Starom i Novom zavjetu postoje tekstovi koji daju naslutiti da su i životinje i biljke predviđene za vječno kraljevstvo Božje. I svemir, kao i čovjek, postoji zahvaljujući Bogu i u Bogu nalazi svoj smisao. S druge strane postoje teolozi koji smatraju da samo razumna bića s besmrtnom dušom, a to su samo ljudi i anđeli, imaju vječnu budućnost. Ostali svijet tek toliko koliko je nužan za osiguranje tjelesnosti razumnih bića. Sav ostali svijet, nakon što ispuni ulogu u povijesti spasenja, bit će uništen. Primjerice, teolog Moltmann govori o tri faze Božjeg stvaralačkog djelovanja u povijesti svijeta i prirode. Prva je stvaranje na početku (creatio originali), druga je stvaranje u tijeku povijesti (creatio continua), a treća će faza biti konačno novo stvaranje na kraju povijesti kad će Bog uspostaviti svoje kraljevstvo (creatio nova). Takav način shvaćanja povi jesti stvaranja, otkupljenja i kraja stvorenja približava se kružnom poiman ju vremena, zamisli o 'vječnom povratku'. Jer ako je kraj jednak početku, ali samo pomaknut u stupnju evolucije, onda je to kružno kretanje u spi rali gdje je svaki povratak na ishodište pomaknut u osi spirale na neki viši
stupanj punoće i ispunjenja - Božje milosti. Svrha prve faze u stvaranja svijeta je da bi se očitovala slava Božja u ovom i budućem svijetu. U drugoj fazi evolucija se odvija samo u neprestanom stvaranju. U trećoj fazi stvaranja novog svijeta novo će stvorenje biti drugačije i bolje nego stari svijet i staro nebo. Ne samo da će stari grijesi biti otpušteni, nego više neće postojati prigoda da bi se iznova moglo sagri ješiti. To novo nebo i nova zemlja bit će na neki način povezani sa sadašn jim nebom i zemljom. Razlika će biti u kakvoći Božje nazočnosti u ljudi ma, svijetu i svemiru. Na početku svijeta ta se nazočnost mogla posebno iskusiti u slavljenju sabbata, dana odmora. U novom stvorenju Božja će radost, blagoslov i blagostanje biti stalno, bit će to vječni sabbat.
ANĐELI
Hebrejska riječ za anđela je 'malak', što znači glasnik ili predstavnik. U grčkoj mitologiji riječ anđeo, angelos, rabila se za boga Hermesa, glasni ka bogova. Glasnik može biti ljudsko ili duhovno biće. Dionizije Areopagit (6. st.) pod utjecajem neoplatonista Prokla kombinira neoplatonizam s kršćanstvom, a njegov utjecaj na kršćanstvo bio je vrlo velik. U knjizi O nebesku/ hijerarhiji od detaljno raspravlja o devet redova anđela kao posrednika između Boga i ljudi. Njegova je anđeologija snažno utjecala na kršćansku teologiju. Devet zborova anđela prema Dioniziju su: Prvi red: Serafini, Kerubini i Prijestolni. Drugi red: Nezavisni, Vrli i Moćni. Treći red: Vodeći, Arhanđeli i Anđeli. Anđeo obično naznačuje nadnaravno biće koje ima posredničku ulogu između Boga i ljudi. Anđeli su nevidljive i nematerijalne biti, duhovi. Oni, za razliku od ljudi, ne umiru. Oni na izgled mogu činiti tjelesne radnje poput jedenja itd., iako je to zapravo samo privid. Oni mogu djelovati na fizički svijet, a on može djelovati na njih. Tako je anđeo pri Kristovu uskrsnuću pomaknuo težak kamen koji je zatvarao njegov grob. Anđeli su nadljudska bića u smislu da imaju veće sposobnosti od ljudi, a imaju i svoju osobnost. Oni su osobe za razliku od prirodnih pojava kao što su vjetar, kiša itd. Oni mogu razlikovati između dobra i zla, posjeduju um i osjećaje. Oni voljno odlučuju i slijede Božje riječi, a neki su odlučili biti neposlušni Bogu. Anđeli su i sveta bića, a njihova svetost je od Boga. Oni nisu niža božanstva poput onih iz grčke mitologije. Takvo shvaćanje anđela bi bilo politeizam - vjerovanje u mnoštvo bogova. Biblija govori da postoji samo jedan Bog i da nema drugog Boga osim njega. Oni su podložni Bogu i nemaju osobine vječnosti, svemoći, sveznanja i sveprisutnosti. Anđelima se ne valja moliti jer molili se valja jedino Bogu. Anđeli imaju početak i njih je Bog stvorio. Anđeli nemaju spola jer su duhovna bića, pa ipak se obično pojavljuju kao muška bića. Oni se ne žene ni udaju i ne množe se. Ne zna se točan broj anđela no njihov je broj veliki, ali ograničen. U Otkrivenju broj anđela se navodi kao 'deset tisuća puta deset tisuća i tisuću puta tisuću'. No to je vjerojatno simbolika da se izrazi veliki broj. Kako su anđeli duhovi oni mogu uzeti različite oblike i izgled, pa i ljudski. Anđeli
kerubini imaju krila s mnogo očiju i četiri lica koja predstavljaju čovjeka, lava i orla. Serafini su šestokrilna bića, okružuju Boga i njemu služe. Anđeli se pojavljuju u različitim veličinama, katkada nose bijelu ili sjajnu blistavu odjeću, zlatne pojaseve da naglase svoju čistoću, svetost i slavu. Za anđela Metatrona se kaže da je veličine zemlje s 365.000 očiju i 72 krila, a svako je krilo dovoljno veliko da pokrije svijet. Anđeo Hajliel može progutati zemlju u jednom zalogaju, a anđeo Opanniel toliko je visok da valja putovati dvije i pol tisuće godina da se prijeđe njegova visi na.
Hijerarhija unutar kraljevstva svjetla Na temelju Biblije možemo prepoznati nekoliko vrsta anđela 1. Arkanđeli {arche - glavni ili knez). Spominje se ukupno sedam arkanđela. To su Mihael (= tko je kao Bog), Gabrijel (Božji junak), Rafael, Uriel, Raguel, Seraqael (Zahariel ili Araqael) i Hanicl (Remiel ili Anael). Papa Grgur (540 - 604) navodi sedam arkanđela: Mihael, Gabrel, Rafael, Uriel, Simiel, Orifiel i Zahariel. U židovskoj književnosti navode se i druga imena. 2. Kerubini ili serafini drugi su u hijerarhiji anđela. Kerubini se povezuju s oblacima i prijevozom i oni su dio Božje pratnje. Kerubini su branili povratak Adama i Eve u edenski vrt nakon što su protjerani. 3. Izabrani anđeli su poput duhova, a izabrani su u smislu da nisu otpali poput drugih palili anđela. Oni možda spadaju u skupinu 1 'anđela Prisutnosti koji stoje pred licem Božjim. 4.
Nebeska vojska anđela koja vodi rat s demonima.
5. Anđeli čuvari. Drevne židovske predaje govore daje svakom dodi jeljen anđeo čuvar, a vjerovali su da anđeo može preuzeti izgled osobe koja je pod njegovom zaštitom. Neki crkveni oci su vjerovali da je svakom dodijeljen dobar i zao anđeo jer se drugačije ne može protumačiti zašto doživljavamo toliko nevolja i nesreća. Bog katka da dopušta da zli anđeli pozlijede ili unište nepravedne, a zapovije da dobrim anđelima da izvrše osudu nad zlima. Bog može također dopustiti demonima da izazovu pravedne kako bi ispitao njihovu vjeru. Postoje i drugi staleži anđela o kojima se zna vrlo malo. Primjerice Azrael je anđeo smrti, Israfel je anđeo glazbe koji se oglašava trubljom na
sudnji dan, a najveći od svih anđela, anđeo Jahvin je najistaknutiji anđeo, pa možda i sam Bog, u Starom zavjetu. Kad se Bog javio Mojsiju u gorućem grmu, tekst ga spominje kao anđela Jahvinog. Anđeli otkrivaju ljudima Božju volju, služe ljudima, pomažu Bogu u eshatološkim (da se podsjetimo: eshatologija - doktrina naučavanja o smrti, životu nakon smrti, raju i paklu) zbivanjima i obavljaju čudesna djela. Bog putem anđela upravlja cijelim utjelovljenim svijetom, a anđeli se udružuju s materijalnim svemirom da bi ga oblikovali i vodili. Ranije se smatralo da ljudi mogu komunicirati s Bogom samo preko anđela. Anđeli su trenutno na višem položaju s obzirom na ljude, ali i ne posebno nadmoćni. Krist je rekao da se na nebu ljudi neće ženiti ni uda vati, već će biti 'kao nebeski anđeli'. No to ne znači da će postati doslovce anđeli, oni će biti 'kao anđeli' u smislu da se neće ženiti ni udavati i da nikada neće ponovno umrijeti. Možemo zaključiti: Anđela ima vrlo veliki broj, a postoje od samog početka stvorenja; oni su inteligencije koje upravljaju stvorenjem. Postoji hijerarhija anđela, a većina anđela je prijateljski naklonjena ljudima. Anđeli nadahnjuju proroke, prenose poruke, nude zaštitu i vodstvo. Nazočni su na kršćanskim obredima, nemaju materijalno (grubo) tijelo, ali se mogu očitovati u ljudskom ili nekom drugom obliku da bi komunicirali. Pri umiranju nazočni su dobri i loši anđeli, svjedoci svih djela osobe. Anđeli prate i vode ljude iz ovog života u sljedeći.
DEMONI
Grčka riječ za demone je 'daimonion' i tako se nazivaju u Novom zav jetu umjesto klasične grčke riječi 'daimon' da se naglasi ideju da su demoni potpuno zli, da nisu dobrohotna stvorenja ili sjene mrtvih. Grci su riječju 'daimon' izvorno nazivali nadnaravne moći koje su posredovale između bogova i ljudi te nadgledali svemir. Te sile mogu biti dobre i zle i često su bile povezane sa sudbinom ili zaštitom. Grci su katka da smatrali da su to duhovi mrtvih koji su obdareni nadnaravnom moći. Sveto pismo kaže da su demoni zli pali anđeli koji djeluju sa Sotonom. Glavna razlika između demona (palih anđela) i anđela jest njihov značaj: demoni su zli, a anđeli dobri. Demoni su također osobna bića, a katkada se nazivaju zlim ili nečistim duhovima. Prirodne katastrofe kao oluje ili poplave su neosobne. Demoni su osobna bića koja imaju um, osjećaje i volju. Imaju nadljudsku, ali ograničenu moć. O nastanku demona ima više teorija: 1. Bog je demone stvorio kao demone radi održavanja ravnoteže u svi jetu. 2.
Demoni su pali sa Sotonom tijekom prvih dana stvaranja. Bog je sve anđele stvorio dobrim, no izbacio je jednu skupinu s neba jer su se pobunili protiv njega.
3. Demoni su ili duhovi 'sinova Božjih' koji su pali u grijeh ili su duhovi njihovih potomaka 'divova', ili oboje. Naziv 'sinovi Božji' vjerojatno se odnosi na anđele. Prema toj teoriji sinovi Božji pojav ili su se u fizičkom svijem i zgriješili time što su imali seksualne odnose s ljudskim ženama. Zbog toga su uništeni u potopu. Oni, ili njihova djeca 'divovi', sada su zli, bestjelesni duhovi koji lutaju svi jetom tražeći tijela u koja će se nastaniti.
Hijerarhija unutar kraljevstva tame )
Ne zna se točni broj, poredak i položaj demona, niti njihova hijerarhija. No postoji nekoliko vrsta zlih duhovnih sila. 1. Vrhovništva ili Poglavarstva - archai. Te sile su nezemaljska bića koja se bore protiv svetih. 2.
Vlasti - exousia. Blisko su povezane s Poglavarstvima. Izraz se rabi
za svjetovne vlasti. 3. Kneževi - šarim. Pojam se odnosi na neke svjetovne vladare koji su se borili protiv Krista i anđela. 4. Stražari ili 'sinovi Božji'. Skupina anđela koji su zbog svojeg grije ha sada okovani lancima u tami. 5. Demoni. Nečisti ili zli duhovi se jako često spominju u Svetom pismu. Oni napadaju ili opsjedaju ljude. Demonski nauci sastoje se od naučavanja ili utjecaja koji odvode ljude od pravog Boga, u lažna naučavanja, moralnu propast i pod utjecaj prijevarnih duhova. Pavao kaže da je onaj koji naučava bilo koje evanđelje drugačije od pravog, čak i ako je primio to naučavanje od nebeskog anđela, proklet. Novi zavjet navodi mnoge primjere da demoni uzrokuju bolest. Tako je Isus izgnao demona padavice iz dječaka, izgonio je demone iz slijepih i nijemih te onih poremećena uma. No ne smijemo misliti da je u svakom slučaju bolesti uzrok djelovanje demona. Izlječenje bolesti i izgon demona nije uvijek jedno te isto.
SOTONA
Biblijski je Satan (Sotona) jedan od sinova Božjih, poput Mihaela i Gabriela, koji su se povremeno okupljali pred prijestoljem svog Oca da bi položili račun za svoje postupke. Tekstovi opisuju njegovu prvotnu zadaću, zbog koje je dobio ime - protivnik. Njegov je zadatak da ostvari Jahvina prava prema ljudima i da optuži prijestupnike i one koji zlorabe pravo. U Jahvino ime optužuje ljude i njihov je protivnik. Satan je Joba osumnjičio zbog sebične pobožnosti, a velikog svećenika Jošuu zbog nečistoće. Satan provjerava slijede li ljudi prava koja im pripadaju, prim jerice, vrše li supružnici bračne dužnosti. Satan je stavio i Isusa na kušn ju. Satanu su podčinjeni mnogi demoni, zli dusi na nebeskim poljanama jer on nije samo knez ovoga svijeta već vlada i na nebesima. Ponekad bi se pojavljivao kao anđeo svjetla. Neki su ga zvali Belijarom i vjerovali da je on bog ovoga svijeta jer vlada ljudima. Isus se borio protiv tog kneza; grješnici su djeca Satana, dok su djeca Božja bezgrješna. Đavao i Bog se bore za prevlast na ovome svijetu. Gdje god se čuje riječ Božja, Satan svim silama nastoji daje istrgne iz srca ljudi. Biblijski Sotona uživa u izazivanju mržnje i svađa među ljudima. On zasljepljuje ljude za istinu vjere, majstor je prevare jer je on sam otac laži. Neki tvrde daje Sotona nekoć bio predivni anđeo zvan Lucifer, a sada je Sotona vođa palih anđela. No nigdje se u Novom zavjetu ni u apostol skim spisima ne tvrdi da je Sotona jednom bio Lucifer. Slijedi nekoliko objašnjenja Sotonina izvornog pada. 1. Bog je stvorio Sotonu radi vlastite svrhe. 2.
Sotona je pao zbog ponosa i zbog riječi koje govori protiv Boga. Ta je teorija najraširenija. Ovdje se Sotona poistovjećuje s Luciferom.
3. Sotona je pao zbog zavisti jer nije htio štovati Adama. Riječ 'đavao' potječe od grčke riječi 'diabolos\ čiji je korijen možda 'diaballo' što znači 'odvojiti'. Tako možda 'đavao' znači 'onaj koji odvaja ljude od Boga'. Najpopularniji naziv za đavla je Sotona ili Satan što na hebrejskom (šatan) znači 'optužitelj', 'klevetnik' ili 'protivnik'. Taj se izraz može upotri jebiti i na ljude kao i na nebeska bića.
Sotona ima mnogo imena koji označuju neku njegovu posebnu znača jku ili djelovanje. Primjerice: Napasnik, Neprijatelj, Protivnik, Ubojica, Otac laži, Vladar strahota, Knez ovog svijeta, Zli, Asmodej, Anđeo tame itd. Satan ili đavao nazvan je i veliki Zmaj i stara Zmija. U Ezekielu, Sotoni se obraćaju kao kerubimu. Kerubimi su anđeli 'puni znanja'. A taj naziv označava znanje stoje usporedivo sa smrtnim grijehom. Đavoli se nazivaju kerubima, moćnima i vodećima jer ti nazivi označavaju znanje i moć koja je u dobrima kao i u zlima. Toma Akvinski U apokrifnim spisima ime za đavla Asmodeja može se poistovjetiti s nazivom Aesma Deva ili zli polubog, a nalazimo ga u perzijskoj književnosti. On je poput Sotone Otac laži, donosi smrt u svijet, vodi demonske legije i udara bolešću. (Demon Asmodej je također čuvar tajni, zaštitnik skrivenog blaga i graditelj Solomonova hrama.) Isus poistovjećuje Sotonu s Beelzebulom. Beelzebul je jedini preživjeli demon od palih anđela bačenih u Tartar (zagrobni svijet). Beelzebul je i pokudno ime rabina za Sotonu, a znači 'balegar' ili 'gospodar izmeta'. Možda se to ime može poistovjetiti s ekranskim filistejskim bogom Baal Zebubom što znači 'gospodar muha'. Filistejci su vjerovali da se njegovim štovanjem mogu odvratiti rojevi štetnih kukaca. Drugi tekstovi kažu za njega da je on 'gospodar visine'. Židovska književnost često opisuje Sotonu kao Zloga koji prebiva u visinama ili u zraku. Biblija Sotonu naziva knezom vlasti u zraku, a to bi trebalo biti područ je između neba (Božjeg prijestolja) i Zemlje, a njegove sluge vladaju u zračnim sferama. Prema suvremenim teolozima granice teritorija Sotone nisu poznate, ali kamo god ljudi pošli na svom putovanju u svemir, naići će na Sotonu. Židovska književnost prikazuje Azazela kao vođu demona koji prebiva na zemlji. Smatra se daje on vođa palih anđela koji su predvodili pobunu protiv 'sinova Božjih'. Azazel, poglavica demona, prema židovskim izvorima živi u eteričnim predjelima Zemlje. Veliki svećenik bi na Blagdan pomirenja izveo dva jarca pred Jahvu, bacio bi kocku da odredi koji će jarac biti prikazan pred Jahvom, a koji će biti grješni jarac (hebrejski azazel). Prvog bi prinio kao žrtvu okajnicu, a grešni jarac bi primio grijehove Izraelove. Taj bi jarac zatim bio odveden u pustinju i on predstavlja uklanjanje grijeha iz zajednice, a žrtvovani predstavlja iskupljenje ili pokajanje grijeha. Sotona ima ograničenu moć i ne može se uspoređivati s Bogom. On nije sveprisutan i sveznajući. Prečesto se na kršćanskim molitvama prekorava Sotona. Katkada se čini da u molitvi više prevladava đavao nego Bog.
Pozornost valja usmjeravati na Boga, a ne na Sotonu. Prema tome, da se oslobodimo đavla, valja se predati Bogu jer će tako Sotona sam pobjeći od nas.
RATOVANJE ANĐELA, DEMONA I LJUDI
Ratovanje anđela i demona je nevidljiv sukob između Božjih i đavol skih sila, kraljevstva Božjeg i kraljevstva tame. Biblija govori o ram na nebeskoj razini o tome kako su se Mihael i njegovi anđeli borili protiv Sotone i nj ego vili anđela. Glavni cilj đavla nije uzrokovanje tjelesne i mentalne neugode ili bolesti. Glavna mu je želja zadržati čovjeka u stanju nevjerovanja, da učini vjernike nemoćnima ili da potkopa njihovu vjeru. No osim s đavlom i nje govim demonima ljudi se sukobljavaju s vlastitom slabom grješnom nar avi i utjecajem loših ljudi u svijetu, a to prouzrokuje većinu naših proble ma u životu. Naša borba protiv đavla nije borba krvi i tijela nego protiv Poglavarstva, protiv Vlasti, protiv Vrhovništva ovoga mračnog svijeta; protiv zlih duhova koji borave u nebeskim (zračnim) prostorima. Iako naša snaga nije u nama, već u Bogu, bez obzira na to, mi kao sluge Božje trebamo obući svu Božju bojnu opremu. A to je:
SUVREMENA SVJEDOČANSTVA REANIMIRANIH OSOBA I REGRESIJA
1. Bokovi opasani istinom - moralne vrijednosti. 2.
Oklop pravednosti - oklop čistoće i sklada.
3. Noge obuvene u spremnost za evanđelje mira - misionarstvo. 4.
Štit vjere.
5. Kaciga spasenja. 6.
Mač duha - riječ Božja.
7.
Molitva.
Znaci možebitnog demonskog opsjednuća: Tjelesni pokazatelji: nadljudska snaga (nasilna ili autodestruktivna), promijenjeni izraz lica, promjena glasa, simptomi koji sliče epilepsiji (grčenje, padanje), neosjetljivost na bol itd. Mentalni pokazatelji: vidovnjaštvo, telepatija, viđenje budućnosti, gov orenje stranih jezika koje osoba inače ne zna, stanje transa itd. Duhovni pokazatelji: nemoralnost (vulgarnost, golotinja, prostakluk, huljenje), pad u trans kada se netko moli, prijetnje Kristu ili kršćanstvu, nesposobnost ispovijesti, pojave poltergajsta itd.
Ukupno se dobro svemira sastoji od međuodnosa stvari i ništa nije potpuno ni savršeno u odvojenosti od cjeline.
Toma Akvinski
Mogući razlozi za potvrdu nauka reinkarnacije, pored ranije navedenih, su sljedeći:
'Vjerujte mi: Ja sam u Ocu i Otac je u meni! Ako ne inače, vjerujte zbog samih djela. Zaista, kažem vani, tko vjeruje u me i on će činiti djela koja ja činim. Činit će i veća od ovih.' Ivan
*
Strah od smrti. Strah može postojati samo ako smo već proživjeli umiranje (vidi Yoga sutre II/9 na početku).
*
Mogućnost usavršavanja u novim tijelima. Učenje na iskustvima za napredak.
*
Izjave pojedinaca koji su doživjeli kao da su već bili na nekom mjestu kojeg sada prvi puta vide; osobe imaju neke vještine koje nikada nisu vježbali u ovom životu (primjerice: govore strane jezike koje nisu učili; dječak koji recitira tekstove na sanskrtu koje nikada nije čuo; Mozart je s pet godina genijalno komponirao; general Patton je smatrao da je svoje znanje stekao u ranijim bitkama; Napoleon je rekao daje u svojoj prethodnoj reinkarnaciji bio Karlo Veliki itd.); itd.
*
Etički razlog. Smatra se da se ponovnim rađanjima uspostavlja pravda po načelu 'kako šiješ tako ćeš žeti'. Hipoteza o samo jednom životu, u jednom tijelu, ograničavajuća je.
*
Postoji iznimna dosljednost u iskazima iskustva i vjerovanju u nas tavak života nakon smrti, o vraćanju na Zemlju u drugim oblicima itd. Ako je riječ samo o samoobmani ili mitu, kako to da su različi ti pojedinci, društva, civilizacije i ezoterijska učenja religija, tijekom cijele povijesti čovječanstva, došli do istog ili sličnog sce narija? Vjerovanje u zagroban život i ponovno rađanje univerzalno je-
*
Iskustva na rubu smrti doživljava podjednako velik broj vjernika, agnostika i ateista. U većini slučajeva, svjedoci se nakon takvog iskustva u pravilu udaljavaju od organiziranih religija, a ateisti postaju religiozni, ali velikom većinom ne u okvirima službene religije. Neki pojedinci koji su zamalo umrli, bilo u nekoj nesreći, za vrijeme operacije ili pod drugim traumatskim okolnostima, kasnije govore o iznimnom iskustvu koje su doživjeli. Podaci koje nam daju svje dočanstva reanimiranih osoba omogućuju nam da razmislimo o prekoračenju granice smrti. Nema dva čovjeka koja imaju isto iskustvo umiranja i vraćanja, kao što nema istog iskustva življenja, svaki čovjek ima svoj život i svoja iskustva u životu i smrti, iako postoji zajednički obrazac.
f George Gallup ml. je 1982. proveo anketu i utvrdio da je osam milijuna 1 Amerikanaca doživjelo iskustvo na rubu smrti.
Američki liječnik Raymond Moody (Život nakon života) prvi je obz-
nanio ta svjedočanstva i pokušao ih sustavno protumačiti. Napravio je jednu vrstu sustavnog obrasca iskustva zajedničkog za sve 'oživljene' osobe. Postoje mnogi zajednički elementi koji su neovisno iznijele tisuće i tisuće ljudi. A sadržaji izvješća umirućih vrlo su blizu mističnim doživl jajima. Taj obrazac je ukratko ovaj: * napuštanje tijela *polaganje računa *povratak Izlazak iz tijela nije iskustvo ograničeno samo na iskustvo umiranja. Mnogi su primjerice bolesnici u narkozi ili pod utjecajem droga doživjeli izlazak iz tijela. Slijedi kratki opis faza umiranja i povratka: Osjećaj smrti - osoba umire i u trenutku najveće tjelesne klonulosti čuje svog liječnika kako ga proglašava mrtvim. Ispočetka osoba ne zna da je 'mrtva'. Lebdi iznad tijela i promatra kako se ispod nje odvijaju pokušaji oživljavanja. Kada prepozna tijelo kao vlastito obuzima ju strah popraćen s razumijevanjem i svijesti o tome što se događa. Do ušiju joj dopire neugodna buka, glasna zvonjava ili zujanje. Pokušava se fizički umiješati govorom ili djelovanjem, ali ti pokušaji ne uspije vaju. Pokušava uzaludno pokrenuti svoje tijelo. Kasnije je u stanju do najsitnijih pojedinosti ispričati što se tada događalo. Spokoj i prestanak boli - nakon toga vlastito tijelo promatra s određene udaljenosti, kao gledatelj, svjedok. U početku, se čini kao da negdje visoko sa stropa promatra vlastito tijelo ispruženo na ležaj u. Iz neuo bičajenog položaja, vrlo uzbuđeno, promatra pokušaje reanimacije. Nakon toga iznenada shvaća da se nalazi izvan tijela, ali još uvijek u istoj okolini. Vrlo precizno vidi djelatnosti medicinskog osoblja koje pokušava oživjeti nepokretno tijelo. Nakon kratkog vremena se smiru je i počinje se privikavati na ovo čudno stanje. Primjećuje da još uvi jek ima 'tijelo' te da se to tijelo po izgledu i sposobnostima jako raz likuje od tijela što gaje upravo napustila. Nakon spoznaje i oslobađan ja iz tijela prevladava istinski osjećaj dubokog mira. Ispunjena je osjećajem ushita zbog slobode od tjelesnih okova. Izvuntjelesno iskustvo - u ovoj fazi ima nekakav oblik, premda to nije nužno kopija fizičkog tijela. To tijelo se opisuje kao sačinjeno od svi jetla i energije. U tom stanju može prolaziti kroz zidove, letjeti te pre cizno opažati stvari koje se događaju negdje drugdje. Putovanje kroz tunel - uskoro se počinje događati još nešto čudnije. Pred njom se otvara dugačak i mračan tunel kroz koji prolazi jako velikom brzinom. Na drugom kraju tunela dočekuje ju blještavo svjetlo. U sus ret joj dolaze neka bića da joj pomognu. Razaznaje 'duhove' rođaka i
prijatelja koji su umrli prije nje, a katkada je prati neko svijetlo biće, koje ju vodi prema tom svjetlu. Vrhunsko svjetlo biće - na izlasku iz tunela nalazi se mjesto ispunjeno svjetlom (grad svjetla, vrt, raj, nebo), ljepotom, nebeskom glazbom i slično. Ovdje se nalaze i druga bića koja zrače svijetlom ljubavi koja je obavija i prožima. Neka od tih bića su preminuli rođaci i prijatelji. Pred njom se tada pojavljuje biće od svjetlosti, topao i srdačan duh pun ljubavi - koje gotovo svi doživljavaju kao emanaciju Boga, koje ovis no o religijskim uvjerenjima opisuje na različite načine kao Bog, Isus, Buddha, Alah itd. Većina povratnika izvještava o bijeloj svjetlosti koja ih je prožela ljubavlju i spokojem. Tek manji dio govori da ta svjetlost pali paklenskim mukama, a ne nebeskim ushitom i da biće koje čeka na kraju tunela nije dobronamjerno već zlonamjerno. v
,
Vizije pakla - Relativno malo ispitanika ima užasavajuće vizije paklenih područja. Neki ljudi govore o užasavajućim iskustvima straha, usaml jenosti, tmurnosti koje podsjećaju na doživljaje u paklenim područji ma. Javlja se turoban osjećaj putovanja prema dolje, iskustvo nepod nošljive hladnoće ili vrućine, čuju se zvuči jauka i leleka mučenih duša ili zvukovi poput glasanja divljih životinja. Moody piše daje nekoliko ljudi tvrdilo daje vidjelo bića koji su izgle da bili zarobljeni zbog svoje nesposobnosti da se odreknu vezanosti na fizički svijet: posjed, ljude i navike. 'Našao sam se u nekom mjestu okružen maglom. Osjećao sam da sam u paklu. Tu je bio duboki bezdan iz kojeg je izlazila para, a iz nje su se poma ljale ruke i šake pokušavajući dohvatiti moje ... Užasavao sam se mogućnos ti da me te ruke zgrabe i povuku u provaliju ... s druge je strane prema meni skočio ogroman lav, a ja sam užasnut vrisnuo. Nije me bilo strah lava, već sam nekako osjećao da će me oboriti i gurnuti u taj strašan bezdan ... Tamo dolje je bilo jako vruće, a i para ili magla je bila vrlo vruća. .
Iz knjige Return from Death, od Margot Grey
,
Osvrt na život - umrli se tada u ovoj fazi, ali katkada i na samom početku procesa umiranja, suočava s svojim životom. Bez riječi, spontanim prijenosom misli, svjetlostno biće mu postavlja pitanja i traži od njega da procijeni svoj život. Da bi mu u tome pomoglo, pokazuje mu u slikama prizore najvažnijih trenutaka njegova života, a sve se odvija velikom brzinom, u trenu. Spoznaja da dosadašnji život predstavlja čitavu zbrku pogrešnih poteza, samosažaljenja, ljubomore i zavisti te sličnih osjećaja i postupaka u njemu izaziva bol i kajanje. On osjeća
svu sreću i patnju koje je drugima nanio. No svjetlosno biće uvijek pruža utjehu, ljubav i oproštaj. Može se dogoditi da se vlastiti život i smrt više puta proživljava, sa svim pozitivnim i negativnim stranama. Ako nam je smrt bila laka, to se iskustvo ponavlja; ako je bila bolna i to se višestruko proživljava. Kako je u tom stan ju svijest znatno bistrija to su iskustva sreće i patnje višestruko intenzivnija. To stanje, zbog loše karme, može biti prava noćna mora te slično kao u snu vjerujemo da imamo grubo tijelo i da živimo. Krajolik i okolina prijelaznog stanja su oblikovani karmom. Ako je život bio obilježen ubijanjem i mučen jem bića, naša će iskustva u prijelaznom stanju biti obilježena bolom i stra hom. Primjerice, lovce napadaju i proždiru monstruozne verzije njihovih ranijih žrtava. Užas koji proživljavaju dileri droga, ubojice, mučitelji i slični nezamisliv je. Umrli prolazi kroz razna stanja vlastite ljutnje, strasti, želje, nemoći i neznanja. >
Povratak - u nekom trenutku umrli osjeća kako je došao do neke vrste prepreke, granice ili međe, pregrade, često je to beskrajan visok zid, jezero ili rijeka, koja bi trebala biti crta razgraničenja zemaljskog i onostranog života. Dosegnuvši tu točku, osobi doista preostaje samo još da umre ili da se vrati. Povratnik mora natrag istim putem koji je otišao. Umrli roditelji, rođaci i prijatelji s druge obale dozivaju i nagovaraju pridošlog da prijeđe rijeku (među), kako bi im se pridružio. On je u velikom iskušenju da to učini, ali u njemu se ponovno javlja svijest o njegovom bivšem društvenom identitetu. Malo pomalo prisjeća se svojih obiteljskih veza i obveza. Shvaća, sa žaljenjem, da ga još uvijek čekaju druge zadaće na zemlji i daje pre rano da umre. Ustanovljava da se mora vratiti jer još nije došlo vrijeme da umre. Obuzet je snažnim osjećajem radosti, ljubavi i smirenja. Zatim se istim putem, iako nerado, vraća natrag. Osjeća se kao da ga je uhvatila neka neodoljiva sila, kao daje usisan u neki tunel ili lije vak, a zatim se ponovno vrlo brzo sjedinjuje sa svojim 'starim' mater ijalnim tijelom i nastavlja živjeti. Većina umrlih se ne želi vratiti u svoje fizičko tijelo. Putovanje natrag je znatno brže od odlaska. Tijekom iskustva umiranja tijek vremena je potpuno drugačiji od uobičajenog. Dok medicinsko osoblje oživljava umrlog može proći samo nekoliko minuta, a oživljenom se čini da je proteklo mnogo vremena. Život nakon povratka - iskustvo umiranja ostavlja dubok trag i znatno utječe na njegov daljnji život, donosi duboku i trajnu promjenu u povratniku, njegovom razumijevanju prirode zbilje. Odmjerio je tašt inu i dvoličnost većine društvenih pravila. Odbacuje obrazac pravov jerja, netrpeljivosti i prilagodljivosti u moralu i religiji. Otvara se
prema svemu i ne brine o tome 'što će drugi reći'. No granice jezika ga sprječavaju da to iskustvo podijeli s ljudima koji ga okružuju i koji sami nisu prošli to iskustvo. .
'Spoznao sam da postoje stvari zbog kojih su osobe poslane na zemlju radi spoznaje i učenja. Primjerice, da dijele više ljubavi, da se više međusobno vole. Otkriti to najvažnije je u međuljudskim odnosima i u ljubavi, a ne materijalističke stvari. 1 spoznati da je svaka pa i najsitnija stvar koju ste učinili u svom životu zabilježena pa makar je i na tren zaboravili i uvijek se vraća.' Iskustvo anonimnog povratnika
Često ljudi koji prethodno nisu razmišljali o duhovnom razvoju posli je ovakvih iskustava počinju se za njega zanimati. Vjerovanje ti život poslije smrti postaje toliko jako da je i instinktivni strah od smrti značajno umanjen. O malo poznatoj pojavi gdje je čovjek prešao granicu između života i smrti, a ipak se vratio u isti život na zemlji, govori se u budističkoj tradiciji Tibeta. Izraz delok znači 'povratnik iz smrti'. Deloki su ljudi koji prividno umru i putuju onostranim svijetom. Posjećuju paklena područja, a katkada idu u nebo i više onostrane svjetove. Često ih prati neko božanstvo koje ih čuva i objašnjava što se događa. Obično nakon tjedan dana, u zemaljskom mjerilu vremena, oni se vraćaju u tijelo s porukom za žive, od boga Smrti, da promi jene život i da se posvete duhovnim vježbama.
Elizabeth Kebbler-Ross (O smrti i umiranju) se je među prvima na Zapadu usudila pisati o ljudima na samrti, o njihovom razmišljanju i doživljavanju neizbježnog kraja. Dr. Kebbler-Ross otkriva da ljudi na samrti prolaze kroz određene faze sljedećim redoslijedom: * poricanje; * bijes; * pogađanje; * depresija; * prihvaćanje. Prva je faza poricanje. Ljudi odbacuju mogućnost da se tako nešto (terminalna bolest i si.) njima događa. Druga faza je bijes, pacijent se ljuti na liječnika, bolnicu, rođake, Boga. Zatim slijedi pogađanje u smislu: 'Ako se molim, možda će rak nestati'. Ili: 'Ako promijenim ponašanja, možda ću ozdraviti'. Itd.
Ako ni to ne pomaže čovjek postaje svjestan činjenice da će doista umrijeti. Zatim nastupa depresivna faza kojoj slijedi prihvaćanje koje donosi duševni mir. Zbog vlastita neznanja i nerazumijevanja okoline većina ljudi umire u stanju porieanja, bijesa, pogađanja ili depresije ne dosegavši ljepotu i mir prihvaćanja. Ljudi koji su prihvatili smrt u sebi nose svjetlost. Kao da su već umrli, a zatim uskrsnuli u duhu.
UMIRANJE
Suvremeni čovjek stavlja smrt u drugi plan, posebno je to vidljivo u zapadnim zemljama gdje je umiranje i smrt postalo gotovo tabu tema. Manje se bojimo smrti nego svog umiranja. Iako vidimo i prihvaćamo da moramo umrijeti, negdje je u nama plamičak vjere u vječni život, u besm rtnost. Ali umiranje je dio našeg života. Umiranje je sažetak i kruna živl jenja. Kako živimo tako ćemo i umrijeti. Ne stoji umiranje o kakvom smo čuli: umiranje u strahu i užasu, umiranje u bolnom razračunavanju s prošlim djelima u mučnom odvajanju duše od tijela, umiranje kao kazna i osuda. Čovjek umirući izlazi, ali ne propada, proširuje se, preobražava se i odlazi u novi život. Umiranje ne mora biti strašno, strašan je jedino naš strah od smrti. Strah od umiranja sažima se u tri pitanja: kada, kako i što zatim? *
Ne znamo kada i ta neizvjesnost rađa tjeskobom. Pogledamo li oko sebe vidimo da je umiranje nazočno usred života. Suvremeni strah od umiranja vidimo i u tome što se bolest, znak naše smrtnosti, zatvara u bolnice, a smrt u posebne odaje za umiruće. Smrt je stalno nazočna, ali vješto prekrivena. O smrti se ne govori, umiranje je tabu tema, čak i kod kreveta umirućeg.
*
Kako će me smrt pokositi više plaši nego kada i što zatim. Ima mnogo načina umiranja, toliko koliko i ljudi. Kratko i bezbolno ili u bolovi ma? Netko može umirati dugo, a drugi se samo ugasi. Nesrećom, padom, metkom tijelo može biti uništeno, a da čovjek i ne doživi umi ranje. To naglo u-mir-anje se oduvijek smatralo najgorom stvari. Umiranje je vještina koju bi svaki smrtnik trebao naučiti. Taj posljed nji trenutak je najvažniji u živom i priprema za rođenje u onostranom svijetu. Sve loše i dobro što smo ga učinili ovdje za života na zemlji vraća nam se u času smrti. Stoga zao čovjek mora, po tom zakonu, imati zlu i tešku smrt. Stoje tko skrivio mora ispaštati.
*
Neki misle da sa smrću sve završava. Izvor straha je i neizvjesnost o tome što slijedi nakon umiranja. Umrli odlazi iz poznatog, našeg, pros tora i vremena. Napušta sve što poznaje i ima pa u smrti vidi samo gubitak i nedostatak. Ali nije tako. Iz rutine i ograničenja svakidašnjeg života izvodi nas upravo umiranje. Smisao i zbilja postojanja jest nje govo proširenje i rast. Mnogi vidioci, pjesnici, filozofi i pobožnici govore o toj zbilji rasta u koju nas uvodi smrt. O tome govore mistici svih religija. Smisao umiranja vide kao prodor u zbilju koja je oku
nezamjetna, ali intuitivnom duhu prihvatljiva. Kakva je ta onostrana zbilja? Opis je ograničen jezikom koji se mijenja u prostoru i vremenu, no kako smo vidjeli postoje mnogi zajednički obrasci. Iz gledišta života ne možemo razumjeti smrt. Život i smrt možemo razumjeti samo sa razine koja oboje obuhvaća. Uobičajene predodžbe suvremene medicine o umiranju, da se svijest sužuje i propada, trebalo bi svakako napustiti. Sva izvješća onih koji su 'oživljeni' govore suprotno. Svijest ne samo da ne propada, već se budnost i dubina percepcije povećava. Djelatnost tako probuđene svijesti vrlo je raznolika, kao što je i život pojedinca raznolik. No neki se elementi pon avljaju. Ostaje pitanje kakva je ta nova čovjekova svijest kada se izgubi svijest vezana za moždane stanice. Je li to neka bestjelesna, nevidljiva, neuh vatljiva svijest? Može li duša očuvati svoj identitet s tijelom ili bez njega? Vidovnjaci prošlih vremena nisu u to sumnjali. Izvana umiranje doduše izgleda kao gašenje svijesti, ali iznutra, u svijesti umirućeg, nije tako. Nađeno je da se umobolni kratko vrijeme prije smrti razbistre, a neu rotičan iznenada ozdrave, težak bolesnik osjeti olakšanje. Medicinski se ne može objasniti zašto se svijest o objektivnom svijetu sužuje, a subjek tivna svijest proširuje. EEG (elektroencefalogram) pokazuje prestanak rada moždanih stanica, ali time ništa ne saznajemo što se zbiva u duhu umirućeg. Istraživanje je pokazalo da ako desna polutka mozga ostane kratko bez kisi ka, njegova se djelatnost počinje pojačavati, a rezultat je iskustvo 'odlaska u svijetlost'. Osjećaj lebdenja, izvantjelesno iskustvo, ushit, pa čak i viđenje umrlih duša i anđela koji pozivaju u svjetlost - sve se te pojave mogu opon ašati oduzimanjem kisika, stimulacijom mozga ili halucinogenim drogama. Pa ipak, poticanje ili izazivanje tog iskustva nije nisto što i zbiljsko iskust vo. U oduzimanju kisika nema duhovnog značenja, dok kod ljudi koji su doživjeli umiranje takvo iskustvo ostavlja duboke duhovne promjene. > * Početak umiranja svim povratnicima izgleda kao buđenje - rast jasnoće svijesti. Svijest se skuplja na nekim mjestima u tijelu, većinom u glavi. Zatim izlazi iz fizičkog tijela i promatra ga i sve oko njega bez žaljenja i ravnodušno. Nositelj te svijesti je prozračno i prema nekima plavičasto tijelo. Zatim se udaljava te traži i nalazi neku novu zbilju. Vrata i zidovi ne predstavljaju zapreku, udaljenosti nemaju neko osobito značenje. Težina nestaje, prevladava osjećaj lakoće i oslobođenja. Riječ je o raspadanju tjelesne svijesti i proširenju svijesti koja nije vezana za tijelo. Samosvijest se odvaja i postaje samostalna. To raspadan je svijesti ne doživljava se kao nešto negativno ili patnja. Umirući govore
da bol prestaje kada su istupili iz tijela. Posljednji trenutak donosi oslobođenje od bolova koji su nas cijeli život pratili. Predrasuda je da je umiranje tjelesno mučenje. Osim u pojedinim slučajevima samoubojstva, umiranje i tjelesna bol se međusobno isključuju. Pa čak i kada umirući svojim kretnjama i glasanjem pruža mučni prizor kao da vodi bitku za goli život, u zbilji on ne trpi. Njegovo je doživljavanje vlastitog tijela palo na nulu, njegova su osjetila prigušena, a njegova je svijest izvan tijela. Ostala je samo materijalna ljuska, ustrojstvo koje slijepo reagira jer ga napušta svijest (inteligencija) koja gaje oživljavala i vodila. U istraživanju Juliusa Bahlea navedeni su izvješća očevidaca u više od 4.200 slučajeva umiranja. Samo je u 8 slučajeva primijećena 'smrtna borba'. U 99.5% slučajeva jasno se moglo ustanoviti umiranje bez grča, bolova i bez straha. U samom se životu podnosi više bolova i patnje nego tijekom umiranja. Umiranje je kraj svih borbi i bolova. Umiranje bez bola i patnje, bez borbe i straha može započeti kada se predamo. Strah nas je prije umiranja, a u samom umiranju on nestaje. Sljedeće iskustvo opisuje razliku između tjelesne svijesti, vezane za funkcioniranje živčanog sustava i onoga što možemo nazvati samosvijest. Svoje iskustvo umiranja opisao je liječnik Sir Auckland Geddee u svom izvješću pred londonskim Royal Medical Society. 'U subotu, 9.11., jednu minulu prije ponoći, počeo sam se osjećati vrlo bolestan, a u 2 sata potpuno se razvio gastroenteritis. Do 8 sati morao sam povraćali, uz proljev. U10 sati pokazali su se svi simp tomi akutnog trovanja; puis i disanje se nije moglo brojali. Htio sam pozvoniti za pomoć, ali sam tada ustanovio da za to nemam snage pa sam od pokušaja ravnodušno odustao. Bio sam svjestan da sam vrlo bolestan i brzo sam promislio sasvim općenito o svome finan cijskom slanju. Cijelo to vrijeme nije mi se ni za trenutak činilo da mije svijest pomućena. No iznenada sam opazio da se moja svijest odvaja od jedne druge svijesti, koja je također u meni. Da mi opisi vanje bude lakše, nazovimo ih svijest A i svijest B. U svemu što sli jedi moje je JA poistovjećeno sa sviješću A. Primijetio sam da svi jest B pripada mom tijelu. Kad je zatim moje fizičko stanje bivalo sve gore, a puis mije još jedva kucao, shvatio sam da svijest B koja pripada tijelu počinje pokazivati neke znake složenog ustrojstva - tj. da se ona sastoji od tjelesnih osjećaja glave, srca i unutarnjih organa. Te su se komponente postupno osamostaljivale i svijest B se počela raspadati, dok se svijest A (moja osobnost, JA) našla sasvim izvan tijela, koje sam mogao izvana vidjeti. Malo-pomalo uvidio sam da mogu vidjeti ne samo svoje tijelo i krevet na kojem je ono ležalo nego i sve po kući i u vrtu, a zatim čak i u Londonu i u Škol skoj, za koju sam se uvijek zanimao. Od jednog nepoznatog mi izvo ra, koga sam nazvao mentor, upozoren sam da sam potpuno slobo-
clan u vremenskoj dimenziji novog prostora u kojemu 'sada' donek le odgovara 'ovdje' trodimenzionalnog prostora u našem svakidašn jem životu. Zatim sam vidio da je pozvan liječnik koji je u moje mrtvo tijelo ubrizgao injekciju kamfora. Bio sam na nj srdit. Srce je počelo kucati i ja sam dozvan u život. Zlovoljan sam bio zato što sam se za sve to jako zainteresirao i upravo sam počeo shvaćati kakav sam ja i sve oko mene. Ušao sam dakle preko volje u svoje tijelo. Nakon povratka iščeznula je sva jasnoća vizije. Ostao mije samo tračak svijesti, koja je sva bila prožeta bolom.'
Prema platonskoj filozofiji duša je zarobljena u tijelu, a smrt je izbavlja iz zarobljeništva. Neke religije, pa i populistička vjerovanja kršćana zamišljaju da duša pri smrti napušta tijelo možda u obliku ptice, leptira, oblačka ili homunkulusa. I sam jezik izražava: 'ispustio je dušu'. Pučko vjerovanje govori o duhovima mrtvih koji lutaju i mogu utjecati na žive. Ti izgubljeni duhovi su skloni zlu i osveti, a drevni pogrebni običaji služili su kao obrana od tih bića. 'O mrtvima ne valja govoriti zlo' samo je najblaži od tih obrambenih običaja. Iz srednjovjekovne kršćanske umjet nosti potječu slike na kojima se prikazuje kako iz pokojnikovih usta izlazi umanjeni lik čovjeka, katkada s krilima - izlazak duše iz tijela. Slična tema se nalazi u egipatskoj zamisli o duši-ptici.
Zamisli o seljenju duše, animizam, da mrtvi govore, a da duše imaju budućnost onkraj groba - sva su ta nejasna vjerovanja možda ostatak potonulog znanja o vječnosti života. Pojmovi, karma, reinkarnacija, uskrsnuće, oslobođenje, istočni grijeh, iskonska krivnja, posljednji sud, oproštenje grijeha, očišćenje, otkupljenje, raj, nirvana itd. svaki od tih velikih simbola je možda tek ostatak znanja, koje je obuhvaćalo cjelovito ljudsko postojanje, iz nekog drugog, zlatnog doba čovječanstva - doba vedske civilizacije.
Kršćani bi trebali imati razlog da smrt vole jer ako ona otvara put u Božje kraljevstvo, smrt je dobrodošla. Smrt je oslobođenje od zemaljskih ograničenja. No takav se stav prvotnih kršćana brzo izgubio. Umiranje se počelo smatrati kaznom, a smrt posljedica grijeha. No kršćanstvo je u suprotnosti s platonskom filozofijom, po kojoj se u smrti tijelo i duša odvajaju. Biblija čovjeka spoznaje kao jedinstvo tijela i duše, a smrt pogađa čitava čovjeka. Mrtav je svaki čovjek koji nije kod Boga, koji Boga ne može slaviti. Prema tome čovjek može već i u životu biti mrtav. Bog i carstvo mrtvih se međusobno isključuju. Tko je tamo, ne može biti kod Boga. Koliko smrt traje, koliko je čovjek u smrti daleko od Boga, to je teološka spekulacija. Čovjek leži mrtav, uništen tijelom i dušom, u
carstvu smrti i udaljen od Boga sve do sudnjeg dana kada dolazi do uskrsnuća, kad će Krist pojedince i cijelo čovječanstvo podići s dušom i tijelom u nov život. Dakle prema toj kršćanskoj teologiji smrt nije izmje na nego je svršetak svih naših predodžaba jer preko te granice nema više ni prostora ni vremena - praznina koja traje do sudnjeg dana. No ta pre dodžba ne zadovoljava, nije u skladu s iskazima povratnika i čak nije u potpunom skladu s važnim izrekama Novog zavjeta. Mnogo se lakše prih vaća vjera po Novom zavjetu da se čovjek sjedinjuje s Bogom odmah poslije smrti (Luka 20,38; Fil; 1,13; Ivan 11,25). Suvremeni teolozi kažu da je problem života i smrti znatno složeniji. Odvajanje duše od tijela jest samo slika zbiljskog događaja kojeg ne možemo shvatiti. No ponovno sjedinjenje tijela i duše i to novo stvorenje je također samo slika. Prema njima, nama su pri ruci za tumačenje jedino riječi i misli iz našeg trodimenzionalnog svijeta. Svi naši pojmovi o smrti i mrtvima, o vječnom životu i uskrsnuću samo su slike, koncepti. Suvremena medicina smatra umiranje procesom propadanja integriteta duha i tijela. Mjerilo tog propadanja je svijest jer proces umiranja vodi k nepovratnom gubitku moždane svijesti. Postupno prestaju vegetativne aktivnosti o kojima ovisi tjelesni život: disanje, rad srca i mozga. Za današnju medicinu je najvažniji znak svršetka individualnog života izostanak električne aktivnosti mozga. Smrt se utvrđuje prestankom elek trične aktivnosti mozga mjereno EEG. /•
Prema kršćanskom shvaćanju više životinje imaju i dušu (nefeš), ali koja doraste samo do psihičke svijesti, a jedva do samosvijesti, nikada do svijesti koja vrjednuje i koja može birati. Takva animalna duša ne izlazi iz tijela tijekom umiranja i ne polaže račun svog života.
-»
Čovjek ne može nadživjeti ni gubitak drugih organa kao što su pluća, jetra, bubreg. No njihov se rad može nadomjestiti, a konačna smrt se događa prestankom rada mozga. Kada moždana kora, sjedište budne svi jesti, prestaje raditi liječnik utvrđuje smrt. Medicina i znanost općenito za svoj predmet istraživanja priznaje jedino tijelo i dio duše koja je vezana uz tjelesne organe s pomoću kojih djeluje. Čovjek je poput glazbe koju proizvodi klavir (tijelo) i klavirist (duša). Oboje treba biti zajedno i ne smije nedostajati. Klavir bez klavirista je mrtva tvar, a klavirist bez klavi ra se ne može izražavati i evoluirati. Psihički život ne može nadživjeti organski život kaže suvremena psi hologija jer ona promatra psihički život samo zajedno s organskim živo tom, tijelom.
Smrt nije nikada prirodna. Smrt nije nešto 'naravno' već pojava izaz vana nekim 'nesretnim slučajem'. Jednostanična bića i neke biljke, kao koralji, meduze, spužve, besmrtni su, dok su mnogostanična bića koja se spolno razmnožavaju podložna umiranju. Kod njih je starost i smrt posljedica raznolikosti stanica, a spolno razmnažanje služi stvaranju tj. evoluciji prema sve više razvijenom pojedincu. Medicina smatra da je smrt neprirodna ako se dogodi zbog bolesti ili nesreće, a prirodnom sma tra smrt zbog staračke slabosti. Ali i starija osoba umire zbog neke bolesti, dakle neprirodno. U zbilji svaka je smrt neprirodna jer je posljedica neke bolesti. U zapadnim zemljama rijetko tko umire od staračke slabosti. Što je medicinska skrb bolja to se takva dijagnoza rjeđe postavlja jer se ona smatra dokazom medicinskog neznanja. Liječnik na smrt gleda kao na neprijatelja jer pred njom njegovo umi jeće zakazuje. Medicina može danas u mnogim slučajevima oživjeti ljude u kojih je proces umiranja već započeo. U budućnosti se liječnici nadaju da će sprječavati mnogo više bolesti nego danas i da će se život moći znat no produžiti. Materijalistička filozofija života smatra daje najviše proizvod nižeg, da je duh proizvod materije. Odatle logično slijedi da to najviše nestaje smrću nižeg, na kojem se temelji. No velike religije i filozofije tvrde obrnuto. Prvo i osnovno je izvor života, Bog, bitak, apsolutno, praduh, pralik, prauzor (morfogenetsko polje). U tom se slažu različiti zapadni mislioci: Platon, Hegel, Leibniz, Paracelsus, Goethe, Swedenborg, Jakob Boehme, Eckhart, Teilhard de Chardin da nabrojimo neke. To je i filozofija vedante, stav prakršćanskih mistika, gnoza prvotnih kršćana, gnostika i neoplatonista. Duh ne umire, smrt je samo nastavak i prijelaz.
PAMĆENJE
Ako se ne prihvaća teza o reinkarnaciji, a suočava se s izvješćima ljudi koji se sjećaju ranijih života, tada se postavlja pitanje stoje s tim izvješći ma. Postoje dvije mogućnosti. Prva je da ih se odbaci kao proizvod laži, u najboljem slučaju mašte, iako postoje kriteriji kojima se može razlikovati pravovaljanost izvješća. Druga je mogućnost, ako se ne sumnja u integritet izvjestitelja, da se sjećanja smjeste u kategoriju samozavaravanja. Do sjećanja na prošle živote ostvarena putem hipnoze dolazilo seje već od samih početaka široke primjene sugestivnih (hipnotičkih) tehnika kra jem 19. stoljeća. Mnogi istraživači susreli su se s tom neobičnom pojavom i mnogi su je odbacili kao fantaziju pacijenata. Poznat je slučaj britanskog liječnika i psihologa Andrew Cannona koji je dobio titulu viteza za svoja znanstvena ostvarenja. On je kroz regresiju u ranije živote vodio više od tisuću pacijenata. Ispočetka nije vjerovao onome što je čuo, ali brojnost i konzistentnost iskaza ga je uvjerio: 'Našao sam veliku znanstvenu i psi hološku istinu s vrijednim terapeutskim rezultatima. Većina ljudi nema koristi od psihoanalize jer traume nisu potjecale iz ovog već iz ranijeg života' (The Power within). Rabio je sjećanje na prošle živote u liječenju fobija i drugih psiholoških smetnji, kao u slučaju poslovnog čovjeka koji se bojao spuštati s liftom. Kroz regresiju je otkrio da je u prošlom životu poginuo jer je pao iz velike visine. Regresija - osvješćivanje prošlih života ili stanja između života i smrti uz pomoć hipnoze, sugestije i slično. Većina podataka o reinkarnaciji dolazi kroz regresiju sjećanja na prošle živote. Djeca su pri tom najvažniji izvor podataka jer još nisu opterećena društvenim zabranama i vjerovanjima. Povremeno i odrasli imaju bljcskove sjećanja, doživljaj dejci vit ili prolaze hipnotičku regresiju. Kod nekih jc taj doživljaj jako snažan i jasan, dok je kod mnogih više u smislu nejasnih osjećaja. Fobije, strahovi i kronične bolesti koje nemaju vidljivog uzroka u sadašnjem životu mogu se naći u lošim iskustvima iz prošlih života. Postoje sjećanja iz prošlih života koja neće nikada uvjeriti istraživače, ali koja mogu zadovoljiti osobu o kojoj se radi i pomoći joj da razumije svoju sadašnju situaciju. Jedan od najpoznatijih slučajeva sjećanja na prošli život obnovljen pod hipnozom je slučaj Bridey Murphy. Godine 1960. američka je domaćica bila regresirana do života u Irskoj
pod imenom Bridget Kathleen Murphy (1798. - 1864.). Pod hipnozom govorila je tadašnjim irskim jezikom i detaljno opisala svoj život. Opisala je trgovine u kojima je kupovala namještaj, odjeću, običaje, pjevala je Irske narodne pjesme pa čak i plesala irski đig. Istraživanja su potvrdila sve njezine navode, iako su je kasnije senzacionalističke dnevne novine optuživale za prevaru. U obnovi njezinog slučaja C.J. Ducasse, predsjed nik odjela filozofije na Brown sveučilištu zaključuje: 'Ni časopisi, ni mag azini niti komentatori neprijateljski raspoloženih psihijatara nisu uspjeli pobiti ni opovrgnuti tvrdnje da su sjećanja osobnosti Bridey istinska'. Pamćenje se brzo gubi, ukoliko nije popraćeno s nekim dramatičnim događajem. Sedam svjedoka nekog događaja dat će sedam različitih verz ija događaja, čak i oprečnih. I u sadašnjem životu nemamo jasno sjećanje onoga što se dogodilo prije nekoliko dana, a događaji koji su se dogodili prije 10 godina su često potpuno zaboravljeni ili iskrivljeno zapamćeni. Tako nije čudo da se ne sjećamo događaja iz prošlih života. Koji je razlog tome: *
prvo, mi komuniciramo svoje dojmove i osjećaje, a ne činjenice;
*
drugo, ti se dojmovi moraju izreći kroz medij današnjeg jezika;
*
treće, sjećanja na prošle živote izviru iz podsvijesti, a podsvijest rabi slike, simbole i misli, a ne govorni jezik; i
*
četvrto, sva sjećanja iz prošlih života moraju proći kroz sadašnji mozak koji je vjerojatno drugačijeg ustrojstva, mogućnosti
i
sposobnosti. Kada netko izvješćuje o iskustvu tijekom regresije tada pokušava riječi ma opisati slike i osjećaje koje je i inače teško opisati. Na pitanje zašto zaboravljamo ranije živote vjerojatan odgovor je daje sjećanje na prošle živote nešto što normalan čovjek ne bi mogao podnijeti. Čak i u jednom životu zaboravljamo ili bolje rečeno, potiskujemo doživl jeno u podsvijest. Nakon teškog stresa čovjek može izgubiti pamćenje (amnezija), pa ipak dobro funkcionirati u svakidašnjem, možda novom životu - kad zaboravi ime, društveni identitet, zanimanje i si. Može se lako pretpostaviti da čovjek pamćenje pojedinosti ranijih života potisnuto kao rezultat stresa ili traume umiranja pa i rađanja.
Kod sve djece ispitanika sjećanje na prošlo rođenje javlja se oko treće godine i traje sve do otprilike sedme. Sjećanje je obično toliko jako da se djeca žele vratiti svojoj ranijoj obitelji. Prof. Erlcndur Haraldsson istraživao je dječje sjećanje na prošle reinkarnacije u Šri Lanki. Našao je daje moguće potvrditi njihovo izvješće u 30% slučajeva, a samo 10% bilo je potpuno vjerojatno. No on se i dalje pita jesu li njihove informacije o prošlom životu možda došle iz paranormalnog izvora. Amerikanac prof. Ian Stevenson provodio je istraživanja više od 30 godina i proučavao je više od 2.600 slučajeva u Južnoj Aziji, Libanonu, Turskoj, Zapadnoj Africi, Sjevernoj Americi i Europi. Njegova najbolja izvješća o reinkarnaciji dolaze od djece, posebno one iz Indije. Mnoga su djeca tvrdila da su bili muškarci koji su nedavno umrli, a prof. Stevenson je bio u mogućnosti razgovarati s njihovim udovicama i našao intimne detalje koje u normalnim okolnostima ne bi nitko znao osim muža i žene. On kaže: 'Prihvaćam reinkarnaciju kao najbolje objašnjenje slučaja tek kada sam isključio sva druga - normalna i paranormalna ... Vjerujem, stoga, da je reinkarnacija najbolje rješenje za jake slučajeve, a pri tome mislim na one kod kojih se dvije obitelji nisu poznavale prije tog događa ja.' Prethodna smrt kod većeg broja djece je bila nasilna ili nesretna, stoje vjerojatno čimbenik u prisjećanju na prošli život. Jedno od zanimljivih područja istraživanja prema Stevensonu i drugim istraživačima povezanost je nasilne smrti te madeža i ožiljaka. U mnogim regresijama nalazi se povezanost tih neobjašnjivih znakova s načinom kako je osoba umrla. Primjerice, ubod noža može se u novom tijelu očito vati kao uski, duguljasti madež. Za pravovaljanost sjećanja na prošle živote tijekom iskustva regresije (ili spontanog doživljaja) postavljamo pet kriterija, jedan objektivan i četiri sub jektivna: 1. Objektivni kriterij sastoji se u potvrdi sjećanja koja se mogu vidjeti u objektivnom svijetu. Primjerice, poznavanje ulica nepoznatog grada. 2. Emocionalne reakcije. 3. Osjećaj olakšanja i oslobođenja. 4. Odnos prošlog prema sadašnjem. 5. Osobno uvjerenje.
Reinkarnacijsko sjećanje je jače kod ljudi i naroda koji prihvaćaju ponovno rođenje i dozvoljavaju djeci i odraslima da o tome slobodno pričaju. Istraživači reinkarnacije se najrade bave s djecom jer kod djece postoji manja mogućnost primanja informacija iz drugih izvora: razgovo ra, knjiga, filmova, TV itd., njihova svjedočenja su manje kontaminirana.
Jedan od kriterija koje danas istraživači često rabe u procjeni istinitosti sjećanja na prošle živote dobivenog puteni hipnotičke regresije je xenoglossia - govorenje jezikom koji regresirana osoba ne poznaje, a kojim je govorila u prošlom životu. Zabilježeni su brojni takvi slučajevi.
Postavljene su brojne teorije kao alternativno objašnjenje za reinkarnacijska sjećanja. Neke su psihofiziološke, a neke paranorrnalne. Sve imaju svoje dobre i loše strane, jakosti i slabosti. Uvijek valja uzeti u obzir mogućnost halucinacije od strane subjekta i manipulacije činjenicama od strane istraživača. Paranormalna objašnjenja uključuju: * *
*
*
Telepatija - 'čitanje' misli i sjećanja drugih osoba može objasniti reinkarnacijska sjećanja. Opsjednutost duhovima - ovo je objašnjenje moguće ukoliko se pri hvati da postoje duhovi bez grubog tijela, posebno oni koji su 'vezani' za zemlju. Ti duhovi mogu utjecati na misli i osjećaje senzitivnih ljudi, pa čak mogu nametnuti svoja sjećanja i opsjednuti duh domaćina. Paranormalno čitanje mjesta - ovo objašnjenje pretpostavlja da je moguće 'pročitati' dojmove onoga što se ranije dogodilo, posebno traumatske događaje, na nekom mjestu. Ili, da duhovi mjesta mogu perceptivnim osobama komunicirati povijest događanja na tom mjesttt, Čitanje akaša kronike (kozmička kronika) - Akaša je tanahno materijalno područje gdje je pohranjeno sve što se ikada dogodilo i ezoterijska je verzija kolektivne svijesti. Umjesto tumačenja o regresijskim sjećanjima na prošle živote može se upotrijebiti jed nostavniji model čitanja akaša bilješki.
Psihofiziološka objašnjenja uključuju: *
Kriptomnezija (prikriveno pamćenje) - nešto što se nekada čulo, pročitalo, vidjelo pa potom zaboravilo može izroniti kao sjećanje na neki prošli život.
*
Paramnezija (lažno sjećanje) - je poput fantaziranja, na osnovi nesv jesne identifikacije s nekom osobom iz priče, povijesti i si.
*
Sugestija - kulturno i religiozno vjerovanje ima jak utjecaj na pamćenje. Tako primjerice u zemljama gdje je reinkarnacija opće prihvaćena, to vjerovanje može nesvjesno utjecati na 'činjenice' koje se prividno pojavljuju u sjećanju. U zajednicama gdje se očekuje da su djeca reinkarnirani preci, a roditelji otvoreno razmatraju te stvari pred djecom, ona mogu nesvjesno poprimiti značajke umrlog člana obitelji. Ljudi su uglavnom jako podložni sugestijama. Ono što se od njih očekuje, često i očituju. Na sugestivna se pitanja dobivaju očekivani odgovori.
*
Sindrom krivog pamćenja - terapeuti često iz najboljih namjera izvlače na površinu svijesti sjećanja svojih klijenata koja se kasnije
pokazuju kriva. Vrlo je lako inducirati krivo sjećanje prošlog života jer mnogi klijenti žele, katkada očajno, sjetiti se nečega iz prošlog života. Psihijatrijske bolesti i smetnje središnjeg živčanog sustava - liječni ci protivnici reinkarnacije govore da su sjećanja o prošlim životima posljedica smetnji i nepravilnosti u radu mozga kao epilepsija ili psihijatrijske bolesti poput šizofrenije. Odgovor na taj prigovor je da psiholozi identificiraju pamćenje s mozgom, a ne s duhom. Prema njima pamćenje je uskladišteno u živčanom sustavu i ovisi o njegovom pravilnom funkcioniranju. Nepravilno funkcioniranje mozga može proizvesti halucinacije i iskrivljena sjećanja. Stimulacijom mozga moguće je potaknuti sjećanja i iskustva slična onima o kojima govore 'povratnici iz smrti'. No to ne objašnjava situacije gdje sjećanje, recimo o životu u Jeruzalemu, omogućava reinkarniranom čovjeku da se kreće u nepoznatom labirintu ulica starog grada i da točno opiše što se nalazi iza ugla. Prema mišljenju drugih istraživača mozak, pa i čitavo tijelo, je samo instrument koji, poput TV prijemnika, prima informacije uskladištene u suptilnom tijelu ili u akaša kronici. Višestruke ličnosti - medicinski je prepoznata pojava više ličnosti u jednom tijelu. Svaka osobnost ima svoj i neovisan život i ne mora biti svjesna druge ili drugih osobnosti u istom tijelu. Svaka osobnost ima svoje pamćenje i karakter. Kolektivna podsvijest - psiholozi i psihoterapeuti objašnjavaju da se reinkamacijsko pamćenje može objasniti iz sjećanja koja izviru iz kolektivnog podsvjesnog. Genetičko sjećanje - kao što se genima prenose tjelesne značajke, poput boje kože, očiju ili sklonost depresiji i alkoholizmu, tako se, tvrde protivnici reinkarnacije, prenosi i sjećanje predaka. Ta vrsta pamćenja može biti objašnjenje za pojavu deja vit, prijenos znanja i vještina i slično. Jedna od uvjerljivih činjenica koja se suprotstavljaju ovoj vrsti tumačenja jesu reinkarnacijska sjećanja mnogih tibetanskih lama koje se inkarniraju u Zapadne obitelji tibetanskih budista koje nemaju rasne povezanosti koja bi im omogućila tu vrstu sjećanja. Svi reinkarnirani lame prolaze kroz dva stroga testa: prepoznavanje stvari koje su ranije posjedovali i prepoznavanje prijatelja iz ranijeg života. Lame koje su rođene u obitelji 'bijelaca' prolaze mnogo strože testove od onih rođenih u obitelji tibetanaca.
Molite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Jer svatko, tko moli, prima; tko traži nalazi i tko kuca otvara mu se. Ili, ima li netko među vama,
ZAKLJUČAK
Tko bi svome sinu, ako bi ga zamolio za kruh, Pružio kamen ili ako bi ga zamolio za ribu, pružio mu zmiju. Dakle: Ako vi, premda ste grješni, možete davati svojoj djeci dobre darove, koliko će više vaš Nebeski Otac dati dobra onima koji ga mole. Evanđelje po Maleju
Mudri žele nadzor nad sobom: Djeca žele slatkiše.
Džalal Al-Din Rumi Velik je Bog, naš Gospodin. Velika je njegova snaga i nema kraja njegovoj mudrosti. Hvale Ga sva nebesa i slave sunce i mjesec s planetima. Jer iz Njega, po Njemu i u Njemu sve postoji. Svaka pre dodžba i svako znanje. Johannes
Kepler
Piju li žedni vodu iz čaše, oni će u njoj vidjeti Boga. Oni, koji su ljubavlju Božjom nezanijeti, vidjet će u njoj tek svoje lice. Džalal Al-Din Rumi
Najčudnije na ovome svijetu je to da svi ljudi znaju daje smrt sigurna i neminovna, pa ipak se ponašaju i žive tako kao da se to nikada neće dogoditi. Suvremena istraživanja svijesti potvrdila su mnoge tvrdnje velik ih duhovnih tradicija. Sustavni studiji izmijenjenih stanja svijesti pokazao je daje model ljudske psihe kojeg rabi tradicijska psihijatrija i psihologi ja ograničavajuć i površan. Izmijenjena stanja svijesti u dubokoj meditaci ji, psihodelična iskustva, eksperimentalna psihoterapija i mnoge druge slične situacije otkrivaju dublju dinamiku duha. Sva ta saznanja nose slične značajke poput onih opisanih u duhovnoj književnosti čovječanstva, u šamanizmu, u ritualima inicijacije, u drevnim misterijima, a posebno u knjigama mrtvih i drugim eshatologijskim tekstovima. Ti tekstovi nisu beznačajni rezultat praznovjerja i primitivnog mišljenja već točni opisi iskustvenih teritorija iz izmijenjenih stanja svijesti. Mnoga ta iskustva opisuju bliski susret sa smrću i rađanjem. Kako mnogi ljudi osjećaju da su iskustva i time pridružene emocije povezane s traumom rođenja ta se raz ina duha naziva perinatalnom. Buđenje tog područja rezultira u iskustvima rođenja - ponovnog rođenja i umiranja - opisanih u drevnim eshatologi jskim tekstovima. Platon i Pitagora individualnost i besmrtnost pripisuju duši. Duša je bit čov jeka, a tijelo je samo teret duši. S druge strane Platonov učenik Aristotel (4 st.pr.n.e.) polazi od pretpostavke da je duša samo u svom manjem dijelu, koji nije individualan, besmrtna. Individualnost ljudi je moguća samo putem fizičkog tijela. Dakle duša zahvaljuje svoje postojanje kao pojedi načna duša isključivo materijalnom tijelu i ne postoji bez materijalnog tijela. Time Aristotel odbacuje ideju reinkarnacije. Onkraj perinatalne razine duha nalazi se područje koje se naziva transpersonalno. To je područje gdje se pojedinačni duh dodiruje s kolek tivnom sviješću čovječanstva, s prirodom i s čitavim univerzumom. Transpersonalna iskustva u tom području mogu se odnositi na susrete s božanstvima i demonima, duhovnim vodičima, različitim arhetipovima, iskustvima izvan tijela, sjećanja na prošle živote itd.
Ako niste ostvarili svoj tjelesni potencijal - niste mnogo propustili. Ako niste ostvarili svoj mentalni potencijal - malo ste propustili. Ako niste ostvarili svoj potencijal srca - mnogo ste propustili. Ako niste ostvarili potencijal svoje duše - propustili ste sve. Ramaka
Sigurno je da se znanstveno ne može dokazati hipoteza reinkarnacije, ali je i istina da se ne može ni odbaciti. Za sada je to više pitanje vjere ili zdravog razuma ili pripadanje nekoj tradiciji koja prihvaća nauk reinkar nacije. Da smo rođeni u Indiji reinkarnacija bi za nas bila nešto potpuno normalno, kao što je to na Zapadu kršćanski nauk o uskrsnuću. Danas se regresija uporablja kao terapijska metoda. Umjesto da se problemi traže u djetinjstvu kao u psihoanalizi ili u kolektivnom nesvjes nom ili u prenatalnom životu, regresijom se traže i pokušavaju riješiti fiz ički i psihički problemi iz prošlih života. Opisana iskustva povratnika iz smrti pokazuju mnoge sličnosti, ali i
velike razlike od opisa iskustava poslije smrti zabilježenih u tradicijskim tekstovima. Bitna je razlika u tome što su to iskustva onih koji nisu umrli, oni su samo bili blizu smili, a doživljaji koji povratnici opisuju pripadaju i dalje u sferu ovog života i svijesti. Mistici su otvoreni za nove uvide i spremni su prihvatiti nauk reinkarnaci je. Njihova im unutarnja iskustva približavaju tu mogućnost. 'Pravovjerni', s druge strane, vjeruju samo u pisanu riječ. Sve što nije izriči ta tvrdnja u spisima (Biblija, Kur'an itd.) nadilazi horizont njihove vjere i granice njihova uma te se unaprijed odbacuje.
,
Tako imamo sjedne strane otvorenost, čovjekoljublje, humanizam i duboko razumijevanje života, a s druge strane fundamentalizam i dogmatizam.
•
O životu nakon smrti postoje različiti modeli. Svaka kultura una svoje vjerovanje u pogledu mjesta kamo duše odlaze, ali se opisi slažu ne toliko u pojedinostima koliko u općem stavu i zamisli. Neki vjeruju da duša nakon smrti ostaje u svijetu grobova i da joj na grob valja donositi hranu. Drugi misle da pokojnici žive na zemlji i upravljaju životom na zemlji na različite načine. Neki smatraju da duša nastavlja postojati u podzemlju, u sjeni, u hadu, u šeolu. Neki smatraju daje posmrtni život bolji, a neki loši ji od života u tijelu na zemlji. Jedni misle da se mrtvi javljaju svojim potomcima, drugi da lutaju poput utvare svijetom, da se pokojnik može otjeloviti u životinji, biljci, mineralu. Neki govore o seljenju duša, neki o uskrsnuću. Neki kažu da se duša sjedinjuje ili rastvara u božanskom u osobnom ili neosobnom obliku.
Proučavanjem jednostavnih vjerovanja drevmh zajednica i kultura te suvremenih vjerovanja nalazi se zajednička nit koja ukazuje na nešto, što je iznad ili onkraj svih pojava i promjena, na zbilju koja je izvorni uzrok univerzuma i života. A svaka je duša neke vrsti dio tog sveopćeg načela te stoga besmrtna. Tri sljedeće postavke vječno su nazočne u svim vjerovan jima, u svim vremenima i kulturama. *
životno načelo je univerzalno, a nazočno je u nama i izvan nas. Ne može ga se vidjeti, ni čuti, ni okusiti, ni dodirnuti, ni omirisati ono je onkraj dodira i spoznaja osjetila; vječno je, nepromjenljivo i transcendentalno.
*
dio očitovanja tog životnog načela je naša duša koja se razvija, napreduje ili propada, u materijalno/duhovnom svijetu.
*
svaka duša upravlja svojim životom. Slava i sramota, nagrada i kazna proizlaze iz nje same. Budući život duše ovisi o načinu djelovanja duše u zemaljskom životu.
Kako su u drevnim civilizacijama nađene slične zamisli religije, duhovnosti, građevine, običaji, načini života, pitanje je tko je od koga preuzeo i kako? Subjektivni kao i objektivni predmeti života pokazuju velike podudarnosti, koje očito nisu slučajne. Koja je civilizacija starija? Kako se znanje prenosilo? Kad su zemlje blizu Indija - Iran, Egipat - Grčka i si. - može se prihvatiti razumna pret postavka prenošenja znanja. Vjerovalo se da se sličnosti u duhovnosti i materijalnim čimbenicima života mogu zamisliti samo tako da narodi jedan od drugoga preuzimaju. No kod udaljenih civilizacija, primjerice kod srodnosti graditeljstva peruanske i kambođanske, ili egipatske i aztečke može se samo nagađati ili pretpostaviti da je postojao zajednički izvor. Pretpostavlja se da sličnost građevina, primjerice, kod egipatske i srednjoameričke, potječe iz Atlantide, o čijem postojanju piše Platon u Ti maj u. Međutim, sličnost i istovjetnost ne treba objašnjavati samo izvanjskim utjecajima. Može se zapaziti da istovjetnost raste što se više vraćamo u prošlost. Možda je postojala neka prareligija ili pragraditeljstvo, prafilozofija pa i pranarod ili prarasa i prajezik. Po to bi teoriji prvim ljudima bila otkrivena praobjava, koja se potom diferencirala i degradirala. Međutim, usporedo s time treba pretpostaviti univerzalni izvor znanja i njegova primjena. U zlatno doba čovječanstva narodi svijeta crpili su znanje iz iskonskog izvora bitka. Danas bismo rekli da su živjeli u skladu s naravn im zakonom koji je izvor i upravitelj svih prirodnih zakonima na različitim razinama i područjima kreacije. Uvid u izvor naravnog zakona ili bitka je objava. Iz iskonske duhovne objave su, možda međusobno neovisno, ponekad blizu, ponekad daleko, ljudi različitih rasa i jezika, svi su cipli isto znanje. To je znanje temelj duhovnosti, temelj religije, načinu života i društva. Život u skladu s nar avnim zakonom. Po evolucionističkoj teoriji drži se da postoji razvitak od jednostavnih nižih, primjerice, religijskih oblika (animizam), preko složenijih (politeizam) do složenih i viših (monoteizam). Međutim u svim religijama svijeta postoje bitne podudarnosti koje ukazuju na postojanje jedne zajed ničke tradicije ili objave od koje su se, vremenom, udaljujući se od izvorne, razvijala različita vjerovanja. Istina se nalazi u svim religijama, ali djelomično, ni u jednoj potpuna. Pretpostavka je da je čovječanstvo nekoć živjelo u okrilju jedne civilizacije, vedske civilizacije, a onda je došlo do razdvajanja. Kao uzrok raspršivanja znanja u kršćanstvo se gov ori o grijehu, a u hinduizmu o vječnoj promjeni. Vjera u reinkarnaciju, uskrsnuće, ništavilu nakon smrti samo su neke mogućnosti vječnog kre tanja bića, samo su okrnjene objave o cjelini zivota bića, objave koja
obuhvaća život i smrt. Vidimo da reinkarnacija ispunjava osnovne težnje čovjeka. Svaki čov jek teži za mirom, slobodom, blaženstvom, pravdom, ljubavlju, ispunjen ju ... To je narav sveg života. Učenje reinkarnacije prikazuje razvojni put duše, te je ta vjera u skladu s težnjama i predstavlja njihovo ostvarenje. Reinkarnacija se tako razotkriva kao sveobuhvatno čovjekovo oslobođen je i ostvarenje svih njegovih težnji. Je li život nakon smrti dokaziv? Kakav je njegov oblik? Postoji li besmrt nost duše? Uskrsnuće tijela? Reinkarnacija? Anonimni autor gnostičkog teksta Rasprava o uskrsnuću tvrdio je daje svoje znanje primio od Krista, te nudi izravne i nedvojbene odgovore na takva pitanja, koje mu upućuje učenik Reginos. Prvo, uskrsnuće je stvar potpune vjere u zbilju uskrsnuća Isusa i njegove pobjede nad smrću. Drugo, oblik života nakon smrti bit će uskrsnuće, ali ne u smislu parusije. U trenutku biološke smrti vjernika 'živi udovi' (suptilno tijelo) se odvajaju od izvanjskog 'tijela' 'propadljivih', 'vidljivih udova' (grubog tijela). To uskrslo tijelo zaodjenuto 'odijelom od svjetlosti' zadržava prepoznatljiva obilježja. Treća tvrdnja učitelja je da izabrani vjernik koji je sudjelovao u Kristovoj patnji, uskrsnuću i uzašašću već sada ima uskrsnuće. Uskrsnuće se njemu već zbilo, on već ima 'žive udove'.
Posteljica tijela je starost i ti postojiš u pokvarljivosti. Ti imaš odlazak kao dar. Jer, ako odeš, nećeš se odreći onoga što je bolje. Ono što je gore, sman juje se ... Ništa nas, stoga, ne otkupljuje iz ovog svijeta. No, mi srno spašeni jer smo Sve ... Razmišljajmo na taj način! Razumijevajmo na taj način! ... neki žele znati hoće li onaj tko je spašen, kad napusti tijelo, odmah biti spašen. O tome nema nikakve dvojbe ... doista, vidljivi udovi koji su mrtvi neće biti spašeni jer će ustati (samo) živi udovi koji su u njima. Rasprava o uskrsnuću
Jai Guru Dev
Život bez stresa izdavaštvo
Biblioteka MALA (9x16 cm) BOG - Maharishi Mahesh Yogi Maharishi u stihovima govori o Gospodinu - 38 str GURU G1TA - vedski spis - prijevod: B.Perak/R.Sibila Stihovi o slavi i veličini gurua. Guru je brahman, vlastito sebstvo, luč vodilja tragateljima - 72 str. LJUBAV - Maharishi Mahesh Yogi Ljubav je slatki izraz života, snaga života, moć i uzvišenost - 22 str. MAHARISHI J EVA STHAPATYAVEDA - IZLOŽBA Izgradnja za zdravlje i sreću svakoga. Stvaranje idealnih domova i građevina u skladu s naravnim zakonom. - 68 str. Sve u boji ŠIVA SUTRE/VIĐNJANA BHA1RAVA SUTRE - vedski spis - prijevod: R.Sibila/J.Miklec Siva sutre su niti koje ustrojavaju Sivu - najvišu zbilju. Razvoj svijesti moguće je ost variti s bilo kojim pristupom. Da bi tehnika vodila do prosvjetljenja mora transcendirati samu sebe. Viđnjana bhuirava sutre opisuju 112 tehnika za ostvarenje najviše zbilje - Šive. - 56 str. VEDE - izvor tanahne znanosti - Maharishi Mahesh Yogi Maharishi govori o sljedećim temama: Vječna sloboda; Kreacija; Podjela posla; Patnja - 58 str. YOGA SUTRE - Maharši Patanjđali - vedski spis - prijevod: R.Sibila/J.Miklec Samadhi pada; O vježbi; O moćima; O apsolutnom jedinstvu. Transliteracija i pri jevod. - 58 str.
Biblioteka SREDNJA (11x20 cm) ASTAVAKRA GITA - vedski spis - prijevod: R.Sibila Astavakra gita sastoji se od dijaloga mudraca Astavakre i kralja Đanake. Tema je samospoznaja. - 44 str. BANKA I TRŽIŠTE - Maharishi Mahesh Yogi Filozofija života je "Život nije borba, nije napetost. V životu ne treba patiti. Život je blaženstvo, vječna mudrost, vječni bitak". O tome kako ostvariti to stanje gov ori ovo djelo -30 str. BOŽANSKI PLAN - Maharishi Mahesh Yogi Cjelokupan univerzum je tako zamišljen da se sve treba razvijati - anđeli, ljudi, život inje - mora napredovati i na kraju doseći krajnje odredište - svjesnost Boga - 30 str. MJESTO GDJE JE ŠUTNJA RJEČITA, A RIJEČI POSRĆU - R.Sibila Poučne kratke priče o Bogu. prosvijetljenju, prosvjetljenima i slične teme Prva knjiga - 96 str. Druga knjiga - 96 str. MOĆ TIŠINE/POVVER OF SILENCE - Maharishi Mahesh Yogi Maharishijevi citati o različitim životnim temama. Usporedni prijevod. - 60 str. Kanuu,
reinkarnueija
i
oslobođenje
-
I.
POVIJEST TM POKRETA - transkripcija predavanja, Kašmir 1969. Prirodno je da se znanje obnavlja kada neznanje dosegne krajnju granicu. Ovdje se iznosi po vijest TM pokreta koji je započeo u vječnosti i koji završava u vječnosti. - 34 str. PREDGOVOR Maharishijevoj Znanosti o bitku ... - dr. B.Morris Dugo očekivan predgovor ZNANOSTI O BITKU... od prvog čovjeka Maharishijevog pokreta transcendentalne meditacije. - 40 str. ŠANKARA VIDAYA/ BHAĐA GOV1NDA - Šankara vedski spis - prijevod: R.Sibila Šankara vidaya opis je života i pobjede Adi Šankare. velikog učitelja i obnovitelja vedske znanosti. Bhađa govinda se bavi pitanjima kao "Zašto sam ovdje? Stoje istina? Što je svrha života? Kamo idem?" i slično. - 48 str. UČENJE YOGE - R.Sibila Citati i ulomci iz Svetih spisa i objava prosvijetljenih - 96 str. YOGA AS ANE - preporuka Maharishi Mahesh Yogija Prednost yoga asa/laje ta što one ne troše energiju, a doprinose obnavljanju životne snage, poboljšanju zdravlja i održavanju normalnog stanja tijela. Ove su vježbe posebno oblikovane za praktikante transcendentalne meditacije. YA1-42 str. /YA II - 48 str.
Brošure (A5) FIZIKA SVJETSKOG MIRA I Jedinstveno polje - Maharishijev učinak - Dijagrami - ltd. - 58 str. KVANTNO LIJEČENJE Sadižaj: Duh/tijelo - Kvantno liječenje - Tijelo kao pamćenje - Citra - Rak Višestruka ličnost - Aaron - Priroda je iscjelitelj - 52 str. MAHARISHIJEVA AYURVEDA IV 20 pristupa - Načela ayurvede (svijest; priroda; inteligencija; kvantnomehaničko tije lo; misli kao molekule; nova paradigma; stvaranje zdravlja itd.) - 44 str. MAHARŠIJEVA GANDHARVAVEDA / - Maharishi o gandharvavedi - Intervju s glazbenicima - Uvod u školu MGV - itd. II - Istraživanja o djelovanju MGV - Intervju s panditom Debu Chaudhuri - Terapija itd. I - 44 str: II - 40 str. PRIČE O GURU DEVU Dijete isposnik - Brahmaćari - Učenik - Maharađ Yogi - Majstor - Šankaraćaija - ltd. - 66 str. SVIJEST, STARENJE, BESMRTNOST Preokretanje procesa starenja - Poticanje dugovječnosti - Maharishi o besmrtnosti Formulu za besmrtnost - ltd. - 44 str. SVIJEST I FIZIKA Život bez stresa - Na putu k jedinstvenoj slici svijeta - Je li svijest jedinstveno polje fizike? - Fizika sređenih stanja - 44 str. ZNANSTVENA ISTRAŽIVANJA Maharishijev program TM i TM-sidhi Pregled dobrobiti u svim područjima života. Dijagrami i objašnjenja. - 24 str.
Brošure, časopisi itd. (A4) BLAŽENA BEBA - dr. N.Lonsdorf; dr. Clara Berno; M.Mullens Program Mahurishijeve ayurvede za majku (oca) i bebu - 24 str. DIZAJN U SKLADU S MAHARISHIJEVOM STHAPATYAVEDOM - potican je zdravlja, zadovoljstva i dobre sreće - Rade Sibila. Arhitektura i oblikovanje terena u skladu s naravnim zakonom - 60 str. MAHARISHIJEVA AYURVEDA - katalog i savjeti LUCELLA
46 str. boja MAHARISHIJEVA VEDSKA TEHNOLOGIJA OBRANE bijela knjiga - 58 str. MOGUĆNOSTI PROGRAMA TM u prevenciji, liječenju i rehabilitaciji ovisnosti o drogama, alkoholu i duhanu - 20 str. OPASNOSTI GENETIČKOG INŽENJERINGA - RJEŠENJA VEDSKOG INŽENJERINGA - Dr.sci. John Fagan Osnovni argumenti protiv uporabe genetičkog inženjeringa u područjima zdravlja, poljodjelstva i okoliša. - 48 str. PRIMJENA TM U ZDRAVSTVU - Jadranko Miklec Osnovni uzrok lošeg zdravlja je kršenje naravnog zakona. Program TM omogućuje razvoj svijesti pojedinca i društva tako da svatko misli i djeluje u skladu s naravnim zakonom. - 66 str. REZOLUCIJA 1 MEMORANDUM - Maharishijeva ayurveda - 32 str. SAŽETAK ZNANSTVENIH ISTRAŽIVANJA O TM i PROGRAMU TMSIDHI - uvod dr. D.Orme-Johnson. Popis i kratki opis 508 znanstvenih istraživanja objavljenih u 5 knjiga - spi ralni uvez - 99 str. 18x25 cm ZBORNIK RADOVA - TM i program TM-sidhi. Zbirka izvješća, potvrda, istraživanja itd. u Hrvatskoj. Spiralni uvez - 124 str. ZNANSTVENA ISTRAŽIVANJA O TM 1 PROGRAMU TM-SIDHI Dijagrami veliki u boji. Spiralni uvez - 52 str. 135 kn ZNANSTVENA ISTRAŽIVANJA O TM I PROGRAMU TM-SIDHI Dijagrami veliki u boji, obostrano, plastijicirani pojedinačni listovi, slika Guru Deva i Maharishija - 25 listova ŽIVOT BEZ STRESA - mjesečnik, glasilo Društva TM Hrvatske, 8 str. Pretplata za 6 brojeva 80 kn, za 12 brojeva 150 kn, troškovi slanja su uključeni. Na svakih šest brojeva slijedi tematski na 60 str.). Na zalihi imamo i prethodne brojeve. ŽIVOT BEZ STRESA - tematski brojevi (32 str.) 83 - Maharishijev vedski opservatorij/Blažena beba (50 str.) 76 - Maharishijeva sthapatyaveda (60 str.) 66 - Genetički modificirana hrana 61 - Program TM-sidhi 56 - Nepobjediva atletika 11 54 - Nepobjediva atletika I 52 - Programi Mahurishijeve vedske znanosti 50 - Maharishijeva ayurveda 49 - Maharishijev vedski opservatorij 48 - Maharishijeva ayurveda I 46 - Maharishijeva sthapatyaveda 45 - Maharishi: pitanja i odgovori 43 - Maharishijeva gandharvaveda 42 - Maharishijev dyotis iyagye 40 - Maharishijeva sthapatyaveda 39 - Maharishijeva sthapatyaveda 37 - Ajurvedska kuhinja 1
Knjige VELIKE (A4) AJURVEDSKA KUHARICA - R. i G. Sibila Mnogo vegetarijanskih recepta s detaljnim i praktičnim objašnjenima prikazuje pripremu hrane na ajurvedski način. Ova knjiga se nadograđuje na djelo Maharishijeva ayurveda. - 150 sir. AYURVEDA ZA ŽENE - skupina autora Zdravlje, sreća i dug život putem cjelovitog sustava zdravlja Mahurishijeve ayurvede. - 122 str. DESET UPANIŠADA - vedski spis - prijevod: R.Sibila
Aitareya, Brihadaranyuka, Iša, Katha, Kena, Mandukya, Mundaka, Prašna, Švetašvatara, Taittiriya. Upanišade predstavljaju apsolutan vid vedskog znanja, transcendentalnu, samoodnosnu odliku svijesti. - 120 str. DRAGO KAMENJE - ayurveda, J.Roller Ne postoji sumnja o djelovanju dragog kamenja na zdravlje, ali samo si bogati mogu priuštiti takav način liječenja. U ovom djelu predstavljamo potpuno nov postupak kojim se može koristiti ljekovita moć dragog kamenja na jednostavan način - 68 str. GURU PURNIMA- o Maharishiju, Guru Devu i Svetoj vedskoj tradiciji - tek stovi raznih autora (Maharishi, Guru Dev itd.) - 100 str. LEKSIKON IMENA IT1HASA I PURANA - R.Sibila Bogovi, polubogovi, demoni, vilenjaci, vidioci. kraljevi, junaci, svetišta hramovi itd., bogato ilustrirano -274 str. LEKSIKON POJMOVA YOGA SUTRE - R.Sibila Ovo djelo sadrži tumačenje osnovnih pojmova sustava yoge prema Maharšiju Palanjđaliju. - 80 str. MAGIČAN DUH - MAGIČNO TIJELO - R.Sibila Savršenstvo života. Stvaranje zdravlja. Majstorstvo nad vezom duh/tijelo radi savršenog zdravlja duha. tijela i okoline. - 120 str. MAHABHARATA - Veda Vyasa - vedski spis - prijevod: R.Sibila Tema ovog djela je borba dobra i zla. Ono sadrži veliku mudrost i filozofiju života. Dio Mahabharate je Bhagavad gita. - 100 str. MAHAR1SH1JEVA AYURVEDA - R.G. Sibila Ayurveda je drevni sustav cjelovitog života koji je obnovio Maharishi. Bavi se vječnim zakonima prirode koji. nisu podvrgnuti promjenama. -128 str. MAHARISHIJEV VEDSKI OPSERVATORIJ Kako nam drevni instrumenti omogućuju da postanemo dio reda u univerzumu. Ponovno uspostavljanje pamćenja ustava univerzuma. Povezanost instrumenata s Rgvedom. tantre. - 68 str. MJESTO VEDA U MISLI MAHARISHI MAHESH YOGIJA - T. Egenes Važan Maharishijev doprinos razumijevanju vedske tradicije je znanje da je Veda u svijesti. Oni koji znaju svijest, znaju Vedu. Prema Maharishiju, razvoj svijesti je središnja teina vedske književnosti. - 116 str. RGVEDA IX mandala - vedski spis - pri: R.Sibila/D.Peček Deveta ili Soma mandala. Soma je središnji pojam vedske književnosti označava se kao "tvar koja vezuje univerzum". Tijek čiste some odgovoran je za savršen odnos duha i tijela. - 84 str. RGVEDA X mandala - vedski spis - prijevod: A.Marčenko/R.Sibila/D.Peček - Deseta ili Puruša mandala govori o tome da je cjelina više od nakupine dijelova. Svi zakoni prirode, s osam djelatnih apara prakrti i deve tom ne-djelatnom parapakrti, izraženi su u svijetlu Puruše - desetog. - 120 str. ŠRIMAD BHAGAVATAM - vedski spis - prijevod R.Sibila Šrimad Bhagavatam jedno je od najpopularnijih teistićkih djela vedske književnosti. Kroz priče o avatarima, božanskim inkarnacijama, ršija, kraljeva i junaka popularno se prikazuje funkcioniranje, prirodnih zakona. - 96 str. TAO TE ČING - klasično djelo (čing) o apsolutnom (tao) i relativnom (te) - Lao Ce - prijevod: R.Sibila Postoje dvije zbilje, apsolutna i relativna. Tao predstavlja apsolutnu zbilju u prvih šest stanja svijesti, a u sedmom, stanju svijesti jedinstva, Tao predstavlja apsolutnu i rela tivnu zbilju. - 104 str. VEDSKI KALENDAR : oživljavanje vedskih devata u svjesnosti, fiziologiji i okolini - priredio i preveo R.Sibila Priručnik za praćenje emisija Maharishijevog otvorenog sveučilišta, 63 str. VIVEKAĆUDAMAN1 - Adi Šankaraćarva - prijevod: R.Sibila Vivekaćudamani ili Dragulj razlikovanja važno je djelo Šankare u kojem izlaze znanje o cjelovitom životu, znanje o jedinstvu svega što postoji na razini svijesti brahmana, znanje vedanle. - 104 str.
Karma,
reinkarnacija
i
oslobađane
-
I.
KnJisa
-
Pregled
učenja
ZORA DOBA PROSVJETLJENJA: O povijesti pokreta TM; prva knjiga 19571960-prijevod: R.Sibila Povijest zore Doba prosvjetljenja povijest je slijednog širenja čistog znanja i njegove beskonačne organ izirajuće moći iz izvora čistog znanja u jednom pojedincu - Njegove svetosti Maharishi Mahesh Yogija. - 116 str. YOGA VAŠIŠTHA - Maharši Valmiki - vedski spis prijevod Z.Novak/R.Sibila Yoga Vašištha je riznica praktične mudrosti za one u transcendentalnoj svijesti, a luč
P
vodilja za one u kozmičkoj svijesti. Pričama i analogijama objašnjava vrhunsko znan je u kontekstu razgovora Rame i Vašišthe. - 134 str.
UPANGE - šest sustava indijske Jilozojije * NYAYA SUTRE - Maharši Gautama - vedski spis devanagari i transiiteracija (bez prijevoda) Nyaya je znanost o zaključivanju koju izlaže Maharši Gautama, prikazuje šesnaest točaka pomoću kojih se provjerava postupak stjecanja znanja. - 88 str. * VAIŠEŠIKA SUTRE - Maharši Kanada- vedski spis - devanagari i trans lit eracy a (bez prijevoda) Vaišešika, sustav koje izlaže Maharši Kanada, analizira bitne značajke, po kojima se jedan objekt razlikuje od drugoga. Prema Vaišešiki postoji devet tvari koje čine osnovu sve kreacije. - 68 str. * SAMKHYA SUTRE - Maharši Kapila - vedski spis - devanagari i transliteracija (bez prijevoda) Ovaj sustav, prema Maharšiju Kapili, tvrdi da znanje o nekom objektu neće biti pot puno ako nema znanja o njegovim sastojcima. Sankhya znači ono što se odnosi na brojeve. - 84 str. * YOGA SUTRE - Maharši Patanjđali s komentarima Veda Vyase - vedski spis - prijevod i objašnjenja R.Sibila Svrha yoge je stjecanje znanja neposrednim opažanjem. Yoga je praktična znanost o životu koja otvara neposrednom iskustvu ne samo polje apsolutnog bitka, već također sve različite razine relativne kreacije. Znanje yoge kompilirano je u 194 sutre - niti koje povezuju yogu. - 92 str. * KARMA MIMANSA - Maharši Đaimini - vedski spis - prijevod: Z.Krneta Mimansa znači istraživanje, pomno razmatranje. Karma mimansa bavi se pomnim proučavanjem djelovanje jer djelovanje čini osnovu sveg postojanja i evolucije pojed inca i univerzuma. - 140 str. * VEDANTA (BRAHMA) SUTRE - Maharši Badarayana (Veda Vyasa) - veds ki spis - prijevod: R.Sibila Vedanta znači kraj Veda, krajnje znanje Veda. Poznat i kao Uttara mimansa, što znači istraživanje posljednjeg poglavlja Veda, upanišada, istražuje se onaj dio Veda koji se bavi znanjem. - 118 str.
Knjige RAZNE ATMABODHA - Šri Šankaraćarya - vedski spis - pr.: R.Sibila Atmabodha ili Samospoznaja biserje Šankarine mudrosti. Ostvarenjem najviše spoz naje - tat tvatn asi - dolazi se do spoznaje da je atman brahman, individualnost se prepoznaje kao univerzalnost. - 108 str BHAGAVAD GITA -1 - XVIII poglavlje - vedski spis - prijevod: R.Sibila Bhagavad gita izlaže učenje vedante jednostavnim i praktički primjenjivim jezikom. Poduke Gospodina Kršne vode Idatriyu Arđunu do ujedinjenja srca i uma, do vrhunske spoznaje. - 150 str. ELEMENTI HINDUIZMA - R.Sibila Pojmovi hinduizma izraženi su sa stanovišta vedante i pratyabidne. U vedskoj se književnosti kaže: "Istina je jedna, ali poznavatelji je izlažu na različite načine". - 154 str. JI ČING - elementi - R.Sibila Karma,
reinkarnaciju
i
oslobođenje
-
I
Kajigu
-
Preyed
ut-.-i-,-'
Ji Čing ili Knjiga promjena jedan je od najstarijih zapisa ljudskog iskustva. Stvorenje u doba kada je ljudska svijet bila bolje povezana s finijim razinama duha. Ji Čing služi za povezivanje budnog stanja svijesti i finijih razina duha. - 206 str. JI ČING - heksagrami - R.Sibila Učenje Ji Činga temelji se na dvjema pretpostavkama. Prvo, događaji se ne odvijaju na kaotičan i nesređen način, već slijede smjer određen zakonima promjene. Znajući određenu početnu situaciju, pomoću Ji Činga moguće je prognozirati promjenu koja slijedi. Druga važna pretpostavka je da je sve u svemiru povezano, tj. da je svaki dio povezan sa svim ostalima dijelovima i, što više. da sadrži sve obavijesti o cjelini čiji je dio. -134 str. JI ČING - numerologija - R.Sibila Ovo djelo ide korak dalje od heksagrama. Opisuju se dvije Shao Yungove numerologije. Kada je metoda jednom savladana, prognoziranje postaje vrlo lako, jednostavno i pouzdano. -156 str. KLJUČ ZA KRALJEVSTVO NEBESKO - A.B.Smith Metode meditacije koje dolaze s Istoka mnogi kršćani smatraju sumnjivim i u suprot nosti s evanđeoskom tradicijom. Ovo će ih djelo umiriti jer autor dokazuje da je TM prirodna i humana vježba i da nije religijska praksa. To je tehnika koja omogućava razvoj unutarnjeg života i osigurava put k većoj svjesnosti; alat za neutralizaciju stre sa i napetosti i za buđenje. - 90 str. MAHARISHIJEVA TRANSCENDENTALNA MEDITACIJA - R.Sibila Tehnika TM jedinstvenu je u svijetu po načelima, po vježbi i po rezultatima, a razliku je se od bilo kojeg drugog oblika duhovnog ili tjelesnog razvoja. Jednostavnim jezikom uz znanstveno dokumentira)! pristup i subjektivna izvješća praktikanata izlažu se načela ove jednostavne, prirodne i lake vježbe koju svatko može lako naučiti i primjenjivati. - 120 str. MAHARŠIJEVA VEDSKA ZNANOST - leksikon pojmova - R.Sibila Ovo djelo predstavlja rječnik izraza, tj. leksikon pojmova koji se rabe u književnosti, govoru i predavanjima u Muharishijevoj vedskoj znanosti i tehnologiji. - 188 str. O BHAGAVAD GITI - Maharishi Mahesh Yogi Novi prijevod i komentar sa sanskrtskim tekstom. Poglavlja 1 do 6. - 325 str. SANSKRTSKA POČETNICA - A.F. Stenzler - Prijevod K. Krnic - Gramatika i rječnik. - 150 str. SIMBOLI KINESKIH KOZMOBIOLOŠKIH CIKLUSA - (kineska astrologija) - R.Sibila Knjiga je zasnovana na kineskoj jin-jang školi iz koje potječe i Ji Čing. Jin-jang škola pokušava objasniti, teorijom o ciklusima i odnosima kozmičkih energija i sila, povezanost prirodnih pojava, tj. ciklusa i kretanja energija, s ljudskim ponašanjem. 134 str. TM i NKI - transcendentalna meditacija i nauka o kreativnoj inteligenciji R.Sibila Načela vježbe TM i teorije NKI prema učenju Maharishi Mahesh Yogija: Fiziologija meditacije; Psihologija meditacije; itd. - 190 str. UVOD U AYURVEDU - zbornik radova Podrijetlo ayurvede - Temeljne postavke - Glavni praktični postupci - Istraživanja ltd. - 84 str.' ZNANOST O BITKU I UMJETNOST ŽIVLJENJA - Maharishi Ovo je sažetak praktične mudrosti vedskih vidjelaca o cjelovitom životu, prikazan u svjetlu znanstvenog mišljenja današnjeg zapadnog svijeta. - 245 str. YAMA - MORALNA NAČELA - Yoga za zdravlje i ljepotu duha i tijela J.Miklec Život u skladu sa zakonima prirode osnovni je smisao ljudskog postojanja i stoga naša najvažnija dužnost u životu. - 180 str.
