Rudolf Steiner - Reinkarnacija i Karma

NASLOV IZVORNIKA Rudolf Steiner Wiederverkörperung und Karma Bibliographie-Nr. 135 GA 13 5 RUDOLF STEINER VERLAG DORNACH/SCHWEIZ 1989

Rudolf Steiner

Reinkarnacija i karma

njezin značaj za suvremenu kulturu Pet predavanja održanih u Berlinu 23. i 30. siječnja i 5. svibnja 1912. te u Stuttgartu 20. i 21. veljače 1912.

Antropozofsko društvo "Marija Sofija" ZAGRB 2002.

SADRŽAJ

IZDANJIMA PREDAVAČKOG OPUSA RUDOLFA STEINERA.7 I. PRVO PREDAVANJE, Berlin, 23. siječnja 1912...............9 Kako dolazimo do neposrednog shvaćanja duhovno- -duševne jezgre čovjekova bića koje prolazi slijedom zemaljskih života? Preobrazba oblika i snaga pri prijelazu iz jedne inkarnacije u drugu po odredenim zakonitostima: unutarnje postaje vanjskim, vanjsko unutarnjim. Karmička

posljedica materijalizma za sljedeću inkarnaciju ljudi sadašnjice. Preobrazba misli u snage koje oblikuju sljedeći zemaljski život. DRUGO PREDAVANJE, Berlin, 30. siječnja 1912...........24 Nužnost razvijanja posebne sposobnosti osjećanja i sjećanja duševnim vježbama kako bi se postigao stvaran doživljaj reinkarnacije. Poziv na spiritualan život doživljavanjem karmičke krize. Postavljenost u duhovni svijet. TREĆE PREDAVANJE, Berlin, 5. ožujka 1912................46 Reinkarnacija i karma kao temeljne ideje antropozofskog svjetonazora i njihova snaga za utemeljenje morala. Karmički suodnosi. Sredinom jednog života čovjek se u pravilu slobodnim odabirom povezuje s onima koji će u nekom sljedećem životu biti njegovi krvni srodnici (roditelji, braća i sestre). Budući preobražavajući utjecaj ideja o reinkarnaciji i karmi na znanost i na čitav život zapadne kulture. II. PRVO PREDAVANJE, Stuttgart, 20. veljače 1912..........69 Suodnos slučajnih događaja u životu i čovjekove sudbine. Vježbe mišljenja radi stjecanja iskustva o reinkarnaciji i karmi. Karmički suodnosi: susreti u sredini života s osobama koje čovjeka okružuju na početku prethodne ili sljedeće inkarnacije kao njegovi srodnici. Mogućnost logičkog provjeravanja okultnih priopćenja. DRUGO PREDAVANJE, Stuttgart, 21. veljače 1912.......88 Prijenos uvjerenja o reinkarnaciji i karmi u cjelokupan život i stvaranje novih životnih formi. Jaz između unutarnjeg uvjerenja i vanjskog života. Društveni odnosi; rad. i plaća. Sadašnje stanje kulture kao rezultat različitih karmi pojedinih osoba što danas žive na Zemlji. Vjera i znanje u karmičkom suodnosu: kao karmičko pravilo izmenjuju se vjernička i karmički orijentirana inkarnacija. Izmjenjivanje sklonosti prema ljubavi u jednom i samoosjećaja u drugom utjelovljenju. Osiromašenje i slabljenje duša u posljednjoj inkarnaciji te njihovo snaženje putem pounutrenja istine o reinkarnaciji i karmi i prožimanja sebe tom istinim.

¡ZDANJIMA PREDAVAČKOG OPUSA RUDOLFA STEINERA Temelj antropozofski orijentirane duhovne znanosti čine pisana i objavljena djela Rudolfa Steinera (1861.1925.). Od 1900. do 1924. godine održao je brojna predavanja i niz tečajeva, kako javnih, tako i za članove Teozofskog, poslije Antropozofskog društva, isprva je želio da njegova potpuno slobodno održana predavanja ne budu zapisana jer su bila zamišljena kao "usmena priopćenja koja nisu namijenjena za tisak". No, kako su se sve više počele pojavljivati i širiti pogrešne i nepotpune bilješke slušatelja, Rudolf Steiner našao se potaknutim urediti zapise. Tu je zadaću povjerio Marie Steiner-von Sievers koja je preuzela dužnost odredivanja stenografa, upravljanja bilješkama te brige za pregled tekstova koji je bio potreban za izdavanje. Budući da je Rudolf Steiner, zbog pomanjkanja vremena, vrlo rijetko sam mogao ispravljati bilješke, za sva objavljena predavanja treba imati na umu njegovo ograđivanje: "Treba uzeti u obzir da u tekstovima koje nisam pregledao postoje pogreške.". O odnosu predavanja za članove, koja su prvo bila dostupna kao interni rukopisi, i njegovih objavljenih djela Rudolf Steiner se izjašnjava u svojoj autobiografiji "Moj život" (35. poglavlje). Ono što je ondje rečeno vrijedi i za tečajeve pojedinih stručnih područja namijenjenih ograničenom krugu slušača upućenih u osnove duhovne znanosti. Nakon smrti Marie Steiner (1867.-1948.) započelo je, na osnovi njezinih smjernica, izdavanje ukupnoga djela Rudolfa Steinera. Ovaj svezak predstavlja sastavni dio cjelokupnog izdanja.

6

7

PRVO PREDAVANJE Berlin, 23. siječnja 1912.

Na napomene o duhovnim činjenicama i bićima viših svjetova koje su prekinute tijekom Opće skupštine dobro će se nadovezati objašnjenje o određenim stvarima povezanim sa sadašnjim razvitkom čovjeka. Dok su nas, dakle, razmatranja jesenas1 trebala više odvesti događajima unutar viših hijerarhija, promo- trit ćemo danas nešto što nam može biti blisko kao pravi ljudski odnos. Čovjek koji se neko vrijeme bavio antropozofijom i prije svega prihvatio temeljna shvaćanja o reinkarnaciji i karmi te ostale istine o razvitku čovječanstva, sigurno će se lako upitati: Zašto se tako teško stječe neposredna, stvarna spoznaja onog bića u čovjeku koje prolazi ponovnim zemaljskim životima, onoga, dakle, čovjekova bića što bi očito, kad bismo ga tek donekle točno i zatim sve točnije upoznavali, moralo posve razumljivo dovesti uvidu u tajne ponovnih zemaljskih života, pa tako i u karmu? Sada moramo ipak reći: Sve u vezi s tim pitanjem čovjek shvaća posve naopako. Jer on prije svega, što je dakako samorazumljivo, pokušava sebi razjasniti te stvari u svom običnom misaonom svijetu, svojim običnim razumom, i pita se: U kojoj je mjeri iz životnih činjenica moguće steći uporišne točke za to da je shvaćanje ponovljenih zemaljskih života i karme ispravno?

Čovjek će, dakle, takvim nastojanjem, koje se u biti temelji na promišljanju, moći dospjeti do određene točke; ali ipak samo do određene točke. Jer, naš misaoni svijet, ovakav kakav jest, zapravo je posve ovisan o onom ustroju unutar naše cijele organizacije kao ljudskih bića, koji je u biti ograničen samo na jednu inkarnaciju, koji nam je dodijeljen baš zato što kao ljudi živimo između rođenja i smrti. I o toj organizaciji, baš upravo o posebnom oblikovanju fizičkog tijela i štoviše eterskoga tijela koje fizičko nadvisuje samo za jedan stupanj, ovisi sve što možemo nazvati svojim misaonim svijetom. I što su, zapravo, te misli u osnovi oštroumnije, što su se one više sposobne upuštati u apstraktne istine, to su ovisnije o vanjskoj čovjekovoj organizaciji ograničenoj tek na jednu 1 Ođnosi se na posljednja predavanja Rudolfa Steinera u berlinskom ogranku "Evolucija s gledišta istinitosti" (Die Evolution vom Gesichtspunkte des Wahrhaftigen), pet predavanja u Berlinu od 31. listopada do 5. prosinca 1911., GA 132. Vidi: Berlin 1903., objavljeno u časopisu "Lucifer-Gnosis" 1903.1908., GA 34, i kao pojedinačno izdanje.

8

inkarnaciju. To već možemo razabrati otuda, kako je češće bilo rečeno, što u život između smrti i novog rođenja, dakle, u duhovni život, od svega što u duši doživljavamo ponajmanje možemo prenijeti baš svoje misli. Dakle, baš ono što smo najoštroumnije promišljali, u najvećoj mjeri moramo ostaviti za sobom. Moglo bi se bez okolišanja reći: Sto čovjek odlaže stupajući kroz dveri smrti? Ponajprije svoje fizičko tijelo. Međutim, od svega što ima u nutrini, čovjek u gotovo jednakom opsegu, bez ostatka, odlaže ono što je u svojoj duši oblikovao kao apstraktne misli. Te dvije stvari: fizičko tijelo i apstraktne misli, upravo te znanstvene misli, čovjek ponajmanje može ponijeti sa sobom prolazeći kroz dveri smrti. Jer, on, tako reći, lako uzima sa sobom svoje sklonosti, svoje nagone i žudnje onakve kako su se obrazovali, osobito pak svoje navike. On uzima sa sobom i vrstu i narav svojih voljnih impulsa, .ili ponajmanje svoje misli. Već otuda što su misli toliko vezane uz vanjsku organizaciju, možemo zaključiti da one nisu baš tako prikladno oruđe za prodor u tajne reinkarnacije i karme jer su to istine koje nadilaze pojedinu inkarnaciju. No, ipak se može doći do određene točke, štoviše, hoćemo li postići teorijski uvid u reinkarnaciju i karmu, moramo razviti mišljenje do stanovite točke. Sve što se o tome može reći zapravo je rečeno u poglavlju o reinkarnaciji i karmi u "Teozofiji" ili u malome spisu "Reinkarnacija i karma, nužne predodžbe sa stajališta moderne prirodne znanosti".* 1 teško će se moći mnogo dodati onome što je izrečeno u tim dvama spisima.

Što tomu može dodati intelekt, pitanje je kojim se danas ne bavimo, već ćemo se mnogo više baviti pitanjem: Kako čovjek ipak može doći do shvaćanja reinkarnacije i karme koje vrijedi više od pukog teorijskog uvjerenja, shvaćanja koje može pružiti neku vrstu nutarnje izvjesnosti o tome da naša istinska jezgra duševnoduhovnog bića u nas stiže iz prošlih života i prelazi u one buduće?

Do takvog ćemo posve određenog shvaćanja doći izvođenjem nečega u nutrini što ni u kojem slučaju nije lako, što je teško, ali je ipak moguće izvesti. Prvi korak koji možemo učiniti jest taj da malo vježbamo običnu samospoznaju koja se može sastojati od toga da čovjek tako reći pogleda unatrag na svoj život pitajući se: Pa kakav sam ja to uopće bio čovjek? Jesam li bio čovjek s jakom sklonosti

9

prema razmišljanju, prema umovanju o vlastitom biću ili, pak, čovjek koji je uvijek više volio senzacije vanjskog svijeta, kojem se nešto u životu jest ili nije sviđalo? Bijah li čovjekom koji je u školi rado čitao, ali ne i računao, koji je volio tući drugu djecu, ali ne i sam dobivati batine? Ili sam možda bio dijete uvijek predodređeno da ga drugi istuku, dijete što nije bilo dovoljno lukavo da pusti druge da izvuku deblji kraj? Pogledajmo na taj način malo unatrag na svoj život. Upitajmo se: Za što sam imao osobito prirođene sklonosti — u intelektualnom smislu i u smislu onoga što je u vezi s duševnim ugođajem i voljnim impulsima? Što mi je postalo lako, a što, naprotiv, teško? Što me tako pogodilo da bih tomu bio rado umaknuo, a što tako da sam si rekao: Baš mi je po volji da je ovako ispalo i tako dalje — na taj način, dakle, bacite pogled unatrag na svoj život. To pogoduje intimnijoj spoznaji duhovno-đuševne jezgre vlastitoga bića. Ponajprije stavimo jasno pred dušu sve što zapravo sami nismo željeli. Jesmo li, primjerice, bili sin koji bi možda rado postao pjesnikom, ali kome je otac namijenio da bude obrtnik i to je morao postati premda to zapravo nije htio? Postao je obrtnik, ali, radije bi bio pjesnik. Objasnimo si što smo zapravo htjeli postati i što smo postali protiv svoje volje, zatim si objasnimo što nam ie u mladenačkom životu odgovaralo, ali nam nikad nije udijeljeno. Nadalje objasnimo si iz čega smo se zapravo htjeli izvući, čemu smo to u biti htjeli umak- nuti. Napominjem da se ovo što sam upravo rekao odnosi na život u prošlosti, ne i na budućnost; to bi bila pogrešna predodžba.

Potrebno je, dakle, doista sebi razjasniti što nam govori taj pogled u prošlost: Što nismo htjeli, što smo htjeli izbjeći i tako redom. Kada si to objasnimo, stekli smo zapravo sliku onih stvari u svome životu koje nam se ponajmanje sviđaju. Ali upravo je o tome i riječ: Ustanoviti koje su nam se stvari u životu u prošlosti najmanje sviđale. I sad se moramo pokušati posve uživjeti u krajnje čudnu predodžbu: Sve što zapravo nismo htjeli, ni željeli, snažno hoćemo i želimo! Stavimo si, dakle, energično pred dušu pitanje: Kakav bi bio da si živo, odlučno želio sve ono što je zapravo u životu bilo protiv tvoje volje? — Pritom valja na neki način isključiti ono što nam je uspjelo prevladati. Jer, najvažnije je da poželimo ili, pak, da zamislimo kako smo živo poželjeli stvari koje nismo htjeli ili spram kojih su naše želje ostale neostvarene. Tako smo u osjećaju, u mislima stvorili biće o kojemu možemo imati predodžbu kako sami zapravo uopće nismo bili to biće. A sad odrješito, s najvećim intenzitetom zamislimo da smo bili upravo to biće. I kad si to predočimo, kad nam uspije poistovjetiti se s bićem koje smo, tako reći, sami izgradili, tad smo već zadobili nešto bitno na putu spoznaje unutarnje duševne jezgre vlastitoga bića. Jer, baš će nam pomoću slike koju smo na opisani način stvorili o svojoj osobnosti postati jasnije što

u sadašnjoj inkarnaciji nismo, ali što smo u nju unijeli. Pomoću tako stvorene slike zasvijetlit će nam naše dublje biće. Dakle, od onoga tko hoće doći do unutarnje jezgre svoga bića zahtijeva se u biti nešto što današnji ljudi ponajmanje čine. Naša sadašnjica uopće ne zahtijeva da se na ma koji način teži nečem sličnom ovome što se sada tu traži; jer u naše vrijeme ljudi zapravo teže ponajviše tome da razmišljajući o sebi nalaze da su oni sami potpuno ispravni. Vratimo li se u prijašnja razdoblja jednog još religioznijeg razvitka, pronaći ćemo osjećaj da čovjek treba biti potišten jer tako malo odgovara onome što može nazvati svojim božanskim uzorom. To, doduše, nije bila predodžba o kojoj sam danas govorio, ali nas je odvodila od onoga čime je čovjek obično zadovoljan i usmjeravala nečemu drugome — premda ne i uvjerenju o nekoj drugoj inkarnaciji — vodila nas je, naime, onom biću što nadživljuje našu organizaciju kakva se već obrazuje između rođenja i smrti. I nacrtamo li sebi protusliku onoga što jesmo, proizići će sljedeće: Ma kako da ti je teško u ovom životu prihvatiti tu protusliku kao vlastitu sliku, ona ima neke veze s tobom. To ne možeš poreći. Sad kad si je stekao, ona će te proganjati, lebdjet će ti pred dušom i tako će se iskristalizirati da ćeš sebi reći: Ta je slika na neki način povezana sa mnom, ali sasvim sigurno nije povezana s mojim sadašnjim životom. — Tada se razvija osjećaj da ta slika zapravo potječe iz nekog prijašnjeg života. Stavimo li to pred dušu, uskoro ćemo raspoznati koliko je pogrešna većina predodžbi što ih običavamo stvarati o reinkarnaciji i karmi. Bit će da ste to već i sami čuli: Sretnemo li negdje u životu čovjeka koji, primjerice, dobro računa, a pritom smo sami antropo- zofi, lako ćemo sebi stvoriti predodžbu da je taj čovjek i u prošlom utjelovljenju dobro računao. Neizgrađeni antropozofi, nažalost, zamišljaju reinkarnacij- ske lance vjerujući da se prethodna inkarnacija može pronaći jednostavno time što će se sposobnosti koje se pojavljuju u sadašnjoj inkarnaciji morati pronaći u prošloj ili čak u više prošlih inkarnacija. To je najgori način mudrovanja s kojim ćemo redovito pogrešno pretpostavljati. Jer, stvarna promatranja duhovnoznanstvenim sredstvima najčešće pokazuju baš suprotno. Ljudi koji su, na primjer, u prošlom ut jelovljenju dobro računali, koji su bili dobri matematičari, javljaju se u sadašnjoj inkarnaciji kao osobe koje uopće ne pokazuju dar za matematiku, osobe kojima taj dar nedostaje. I hoćemo li znati kakve smo talente najvjerojatnije imali u prošloj inkarnaciji —upozoravam na to da sad stojimo na tlu vjerojatnosti — hoćemo li znati kakvim smo sposobnostima raspolagali u prošloj inkarnaciji glede inteligencije, umjetnosti i tako dalje, bit će korisno razmisliti o tome za što u ovoj inkarnaciji imamo ponajmanje sposobnosti, ponajmanje sklonosti. Ustanovimo li to, pronaći ćemo ono u čemu smo se vjerojatno u prethodnoj inkarnaciji isticali, za što smo bili osobito talentirani. Kažem "vjerojatno" zbog toga jer su te stvari s jedne strane istinite, ali se, s druge strane, s njima višestruko sukobljavaju druge činjenice. Može se, primjerice, pojaviti slučaj da je netko u prethodnoj inkarnaciji raspolagao osobitim darom za matematiku, ali je rano umro pa ta darovitost nije posve došla do izražaja. Tad će se on u idućem utjelovljenju ponovno roditi s darom za matematiku

11

koji će se očitovati kao nastavak onoga iz prošle inkarnacije. Matemetičar

Abel2, koji je umro mlad, posve će se sigurno u idućem utjelovljenju roditi s jako izraženim talentom za matematiku. Ako je, naprotiv, osoba talentirana za računanje doživjela visoku dob, kod koje se taj dar iživio, dotični će u svojoj idućoj inkarnaciji biti upravo tup što se tiče

2 Niels Henrik Abel, 1802.-1829., matematičar, slavan po utemeljenju teorije eliptičkih funkcija i opće teorije integrala algebarskih funkcija.

matematike. Tako poznajem osobu s toliko malo matematičkog dara da je kao školarac čak mrzila brojke. Dotični je iz ostalih predmeta imao dobre ocjene, i upravo je na taj način, dobivajući dobre ocjene iz svih ostalih predmeta, mogao uspješno završiti razred. A to je potjecalo otuda što je u prethodnoj inkarnaciji bio osobito dobar matematičar.

Pozabavimo li se dalje time, ukazuje se činjenica da ono što u jednoj inkarnaciji vanjski činimo, što zapravo ne samo vanjski obavljamo već nam je to vanjski ili unutarnji poziv, u idućoj inkarnaciji prelazi u unutarnje oblikovanje organa.3 To se, na primjer, zbiva tako da onaj koji je u nekom utjelovljenju bio osobito dobar matematičar uzima sa sobom ono što je bio stekao ovladavši brojevima i likovima, unoseći to u posebno oblikovanje svojih osjetilnih organa, primjerice očiju. Ljudi s vrlo dobrim vidom taj brižljivo formirani oblik oka imaju otuda što su u prošloj inkarnaciji mislili u oblicima i to mišljenje ponijeli sa sobom; prolazeći kroz vrijeme izm.edu smrti i novog rođenja svoje su oči osobito iscizelirali. Tu se matematička darovitost ulila u oko i više se kao takva ne iživljuje. Drugi primjer poznat okultistima jest slučaj kad neka individualnost u određenom utjelovljenju osobito intenzivno živi u arhitektonskim oblicima. Ono što je tu osjećala uživjelo se kao snaga u nutarnji duševni život cizelirajući osobito fino slušni aparat, lako da je ta individualnost u idućoj inkarnaciji postala velikim glazbenikom. Nije postala velikim arhitektom jer su oblici osjeta što su se oslanjali na arhitekturu postali graditelji organa te nije preostalo drugo do li visok stupanj osjećaja za glazbu.

Izvanjsko promatranje sličnosti u pravilu zavarava glede toga što su osobitosti susljednih inkarnacija. I kao što moramo razmišljati o onome što nam se nije sviđalo te zamisliti da smo to intenzivno željeli, tako valja razmišljati i o tome za što smo najmanje sposobni, u ćemo smo tako reći potpuno t upi. A otkrijemo li najtuplje strane svoga bića, one će nas s najvećom vjerojatnošću moći voditi onome n čemu smo u prošlom utjelovljenju ponajviše blistali. Otuda se vidi kako smo inače bili blizu da ovo pogrešno shvatimo, kako nas, uostalom, već odredeno razmišljanje može poučiti da je upravo najunutar- njija duševna jezgra bića ta koja nadživljuje jednu inkarnaciju prelazeći u drugu. To, primjerice, pokazuje slučaj da čovjek zapravo jezike ne uči lakše zato što je, recimo, u nekoj prošloj inkarnaciji živio na jezičnom području povezanom s jezikom što ga sad treba naučiti; tad, naime, našim gimnazijalcima ne bi uopće teško palo 3 Vidi Rudolf Steiner "Sklad između mikrokozmosa i makro- kozmosa — čovjek hijeroglif svemira" (Entsprechungen zwischen Mikrokosmos und Makrokosmos — Der Mensch, eine Hieroglyphe des Weltenalls) šesnaest predavanja, Dornach, od 9. travnja do 16. svibnja 1920., GA 201.

13

učenje grčkog ili latinskog, pi-emda su mnogi u svojim prošlim utjelovljenjima živjeli na područjima gdje su tim jezicima govorili kao uobičajenim razgovornim jezicima. Moramo reći da je ono što izvanjski k sebi privodimo toliko povezano s onime što se u životu čovjeka provlači između rođenja i smrti da uopće ne može biti govora o tome kako bi se te stvari u idućoj inkarnaciji opet pojavile na isti način nego da preo- bražene u snage, prelaze u sljedeću ili sljedeće inkarnacije. Ljudi koji su, primjerice, u jednoj inkarnaciji Knjižnica TRAVNO

14

talentirani za učenje jezika, u idućoj inkarnaciji neće imati tu sposobnost; no, umjesto toga imat će sposobnost prosuđivanja nepristranije od ostalih.

To su stvari povezane s tajnama reinkarnacije. I pogledamo li upravo tajne vezane uz reinkarnaciju, najintenzivnije ćemo steći predodžbu o tome što je zapravo u čovjeku stvarno unutarnje, a što na određeni način ipak mora biti uračunato u ono vanjsko. Suvremenom čovjeku, primjerice, jezik uopće više nije nešto nutarnje. Jezik možemo voljeti zbog onoga što izražava, zbog duha toga naroda; ali on je nešto što preobraženo u oblike snaga prelazi iz jedne inkarnacije u drugu. Prati li čovjek takve stvari da može reći: Sada ću snažno željeti i htjeti to što sam protiv svoje volje postao i za što imam najmanje sklonosti — tada će moći znati: Predodžbe koje sam stekao oblikovat će sliku moje prošle inkarnacije. — Doživimo li ozbiljno to što je sada bilo pobliže opisano, proizići će vrlo određena slika prošle inkarnacije. Naime, po cjelokupnom načinu na koji se slažu tako zadobivene predodžbe stvarno ćemo primijetiti da osjećamo: Ta mi je slika zapravo prilično bliska; ona mi uopće nije daleka. Ili ćemo osjetiti: Ta je slika jako, jako daleko od mene. Ako smo izrađujući opisane predodžbe pred svojom dušom naslikali sliku svoga prošlog utjelovljenja, u pravilu ćemo biti sposobni procijeniti koliko je ta slika izblijedjela. Doživjet ćemo kao iz nekog osjećaja: Ti si ovdje; tvoj otac, tvoj djed, tvoj pradjed ne mogu biti ta slika koja je pred tobom. — Pustimo li, međutim, da slika na nas djeluje, doista ćemo putem osjećaja i osjeta steći mišljenje: Toliko i toliko osoba stoji između tebe i te slike! — Sada pretpostavimo da smo dobili sljedeći osjećaj, a on će se pojaviti: Između mene i te slike kao da stoji dvanaest osoba. Netko će drugi, recimo, imati osjećaj da je između njega i slike sedam osoba. Oobit ćemo takav osjećaj i on je izvanredno važan. Jer, ako, primjerice, između nekoga i slike stoji dvanaest osoba, to samo treba podijeliti sa tri i dobit će se četiri. To su u pravilu stoljeća koja nekoga dijele od prošle inkarnacije. Čovjek koji bi, dakle, imao osjećaj da je od slike, čiji sam nastanak opisao, udaljen za dvanaest ljudi, da je tu dvanaest osoba povrh njega, morao bi sebi reći: Moja prošla inkarnacija pada četiri stoljeća prije sadašnje. — Ovo je navedeno tek kao primjer; tako će biti u najmanjem broju slučajeva, ali time dospijevamo do procjene. I većina će ustanoviti da na ovaj način može točno prosuditi kad su prije bili ovdje. Tek su pretpostavke za to, naravno, ponešto teške.

Time smo zapravo dotaknuli stvari koje su od suvremene svijesti udaljene koliko je to samo moguće. Bude li ovo netko pričao ljudima koji za to nisu pripremljeni, uopće nema sumnje da će oni to smatrati njegovim stvarno neodgovornim fantaziranjem. No, sudbina

15

je antropozofskog svjetonazora da se više od svih dosadašnjih pogleda na svijet mora na određeni način suprotstaviti uobičajenom. Jer, uobičajeno je u najširem opsegu naslijeđeno kao najgrublji, najisprazniji materijalizam. I upravo ondje gdje nam se određeni pogledi na svijet prikazuju kao da najčvršće stoje na tlu znanstvenog svjetonazora, oni su zapravo takvi da najispraznije izrastaju iz određenog materijalistički utemeljenog shvaćanja. No, kako je antropozofija osuđena na to da sama na neki način za veliki svijet svjetonazora bude ono što se zahtijeva od čovjeka koji treba steći predodžbu

16

0 svojoj prošloj inkarnaciji, može se razumjeti cl a suvremeni čovjek mora biti jako daleko od toga da ozbiljno shvaća antropozofska gledišta. Jer, ljudi će utoliko biti neskloni željeti i htjeti ono što čitav svoj život nisu željeli ni htjeli, ukoliko su njihove misaone navike daleko od spiritualnih istina.

Možemo se, dakle, zapitati: Zašto baš sada duhovna istina ulazi medu ljude? Zašto im ne da vremena za razvitak dok ne postanu zreliji? To je zato što se jedva može zamisliti veća razlika između dviju susljednih epoha čovječanstva od one koja će biti između razdoblja u kojem živi sadašnje čovječanstvo i onoga u koje će čovječanstvo ura- sti kad ljudi što sad žive budu rođeni u sljedećoj inkarnaciji. Jer, ne ovisi o ljudima kako se oblikuju određene duhovne sposobnosti; to ovisi o čitavom smislu, čitavom značenju, čitavom biću zemaljskog razvoja. Sada su, naime, ljudi ponajviše udaljeni od toga da vjeruju u reinkarnaciju i karmu. Ni antro- pozofi — no antropozofa na svijetu ima malo — niti oni koji još pripadaju starim oblicima religije nisu danas najudaljeniji od vjerovanja u reinkarnaciju

1karmu već su to nositelji današnjega vanjskoga kulturnog života. No, upravo će činjenica da su ljudi danas ponajmanje skloni vjerovati u reinkarnaciju i karmu najčudnije biti povezana s jednom drugom, naime s činjenicom što današnji ljudi rade i uče samo ako je to važno za intelektualne sposobnosti. — Ta će činjenica biti uzrokom da će se kod takvih suvremenih ljudi u njihovoj idućoj inkarnaciji pojaviti nešto suprotno. I neovisno o tome jesu li njihova nastojanja duhovna ili materijalistička, ti će suvremeni ljudi u svojoj sljedećoj inkarnaciji imati jaku predispoziciju da osjete svoje prošlo utjelovljenje. Tu je posve svejedno čime se današnji ljudi bave. Time što su ljudi sadašnjeg vremena, oni će se ponovno roditi sa snažno izraženom predispozicijom, s jakom čežnjom da nešto doznaju, da steknu znanje 0prošloj inkarnaciji. Upravo stojimo na vremenskoj prekretnici što ljude iz utjelovljenja u kojem ponajmanje žele znati o reinkarnaciji i karmi vodi u

takvo u kojem će u njima postojati najživlji osjećaj: Cijeli život što ga sad vodim visi mi u zraku ne uzmognem li barem nešto saznati o svojoj prošloj inkarnaciji. — I ljudi koji sada najviše upućuju oštre prijekore na račun reinkarnacije i karme upravo će se doslovce grčiti u mukama idućeg života jer neće sebi moći objasniti kako im je život postao baš takav. Ne bavimo se antropozofijom kako bismo se proželi čežnjom za prošlim životom, već kako bismo imali razumijevanja za ono što će se jednom pojaviti u cijelom čovječanstvu kad ljudi koji danas žive budu opet ovdje. Ljudi koji su danas antropozofi dijelit će s drugima tu sposobnost da se žele opet sjećati; no oni će imati i razumijevanje za to, a time 1 unutarnju harmoniju glede svog duševnog života. Oni šio danas odbijaju antropozofiju htjet će o tome znati i osjećat će nešto kao unutarnju muku u vezi s onim što bi bila njihova prošla inkarnacija; no, neće razumjeti što ih to ponajviše tišti i muči; bit će bespomoćni, disharmonični u nutrini. I u njihovoj sljedećoj inkarnaciji morat će im se reći: Tek ćeš onda shvatiti što je uzrok tvoje muke predočiš li sebi da si možda to najozbiljnije sam htio. — Naravno, neće svi ljudi htjeti tu muku. Ali ljudi koji su danas materijalisti, počet će u sljedećoj inkarnaciji shvaćati svoju unutarnju skrhanost, pustoš i muku poslušaju li zahtjev, savjet onih što će tada moći znati i moći reći: Zamislite, sami ste htjeli ovaj život od kojega hoćete pobjeći. — Poslušaju li taj savjet, počnu li razmišljati o tome: Kako sam mogao htjeti ovaj život? — reći će sebi: Pa da, moguće je da sam u nekoj inkarnaciji govorio: Što, trebao bi uslijediti neki drugi život, neka druga inkarnacija nakon ove? Besmislica! Glupost! Kako se u tako nešto može vjerovati! Ovaj se život ispunjava u sebi samome, zaokružen je u sebi; on ne šalje nikakve snage u onaj kasniji! Da, zato što sam onda imao osjećaj da je sljedeći život ništavan, besmislen, on je postao ništavan i besmislen. Upravo sam tu misao u sebe usadio kao snagu što mi sada život čini pustim i praznim!

To će biti ispravna misao. Na taj će se način

18

materijalizam tako reći karmički iživjeti. Iduća će inkarnacija biti smislena kod onih ljudi koji će sebi pribaviti uvjerenje da njihov život, kakav je sada, ipak nije u sebi ispunjen, već sadrži uzroke za onaj sljedeći. Besmislen, prazan i pust bit će život onih koji su mislima o besmislenosti reinkarnacije sami sebi učinili život pustim i ispraznim. Vidimo, dakle, da misli što ih njegujemo ne prelaze, recimo, u nekom povišenom obliku u idući život već se u njemu javljaju preobražene u snage. Upravo misli kakve su sada u životu između rođenja i smrti nemaju u duhovnom svijetu nikakva značenja, već imaju značenje u preobraženom obliku. Ima li netko, na primjer, kakvu veliku misao, ma kako velika ona bila, kad čovjek prođe kroz dveri smrti, ta je misao kao misao iščezla. Ali entuzijazam, osjet i osjećaj što su zaživjeli pod utjecajem ini'.li prolaze kroz dveri smrti. Od same antropozofije <'ov|cl> nerc ponijeti misli nego ono što je uz misli proživio '.vr do u pojedinosti, ne tek opći osnovni osjećaj. In |>- onu i''<■[>.i se osobito treba držati: Za fizički su pl.in mi',II Kiio l.ikve uistinu značajne, a govorimo li o djelovanju misli na više svjetove, istodobno moramo govoriti o preobrazbi tih misli u smislu viših svjetova. 1 lakle, misli što poriču ponovno utjelovljenje pretvaraju se u ponovno utjelovljenom životu u unutarnju ništavnost, unutarnju pustoš života, i ta unutarnja ništavnost, unutarnja pustoš života osjećat će se kao muka, kao disharmonija. — Možete, štoviše, jednom usporedbom steći predodžbu o tijeku takve unutarnje ništavnosti i pustoši zamislite li da vam je nešto osobito drago i da to, dolazeći na odredeno mjesto, rado gledate. Navikli ste se, primjerice, gledati odredenu biljku u cvatu na stanovitomu mjestu u vrtu. Ako netko bezdušno odreže taj cvijet, osjetit ćete bol. Boli vas kad nemate ono što volite, kad vam to nedostaje. Tako je s čitavom čovjekovom organizacijom. Zbog čega čovjek osjeća bol? Kad su etersko i astralno tijelo nekog organa uklopljeni u odredeno mjesto fizičkoga tijela i kad taj organ bude ozlijeđen rezom, tada ga etersko i astralno tijelo ne mogu dobro zahvatiti. Upravo je tako kao da vam je rezom bezdušne ruke ruža u vrtu odrezana na određenomu mjestu, Ozlijedi li se neki organ, etersko i astralno i i jelo ne mogu naći ono što traže; to ćemo osjećati kao tjelesnu bol. Tako će, dakle, misli što ih čovjek stvori da bi djelovale u budućnost doći u budućnosti njemu ususret. Naprotiv, ako u sljedeću inkarnaciju ne šalje ništa od vjere i spoznajnih snaga, to će mu nedostajati i na određenomu mjestu na kojemu će ih tražiti neće pronaći ništa, a tada će taj

nedostatak na stanovitomu mjestu osjećati kao bol i muku.

To su podaci koji će nam s određene strane razjasniti karmičke tokove. Morao sam ih iznijeti hoćemo li još dublje zagledati u način na koji se čovjek može dalje pripremiti kako bi spoznao pravu duhovnoduševnu jezgru svoga bića.

DRUGO PREDAVANJE Berlin, 30. siječnja 1912,

Razmatranja koja smo preši i put ovdje izložili i način kako smo ih prikazali nekome će biti pomalo nerazumljivi, možda čak i sumnjivi. No, kada danas još ponešto shvatimo, te će nam stvari moći postati bliže. Što smo, zapravo, na prošlom večernjem sastanku Ogranka doveli sebi pred dušu? To je donekle za ukupno čovjekovo biće bilo slično onome što činimo našavši se. primjerice, u nekom životnom položaju u kojemu moramo osvijestiti prijašnja iskustva i doživljaje; trebamo ih se prisjetiti. Jer, sjećanje i pamćenje čovjekovi su duševni doživljaji koji su za običnu svijest u osnovi, prije svega poznati tek u duševnom životu što se odvija između rođenja i smrti ili točnije — kako smo već više puta rekli — u razdoblju što zapravo počinje tek u kasnijim godinama djetinjstva, a završava sa smrću. Znamo, naime, da se u običnoj svijesti sjećamo unatrag samo do određenog vremena u svom djetinjstvu, a da o onomu što je tome prethodilo možemo doznati tek od roditelja ili starijih rođaka i znanaca. Promotrimo li na ovaj način upravo okarakterizirano razdoblje čovjekova života, tada ćemo, imajući na umu ovo razdoblje glede duševnog života, govoriti o sjećanju. Ovdje se, naravno, ne možemo upuštati u suptilniju raspravu o značenju riječi "sposobnost sjećanja" ili "pamćenje"; a to za ovu svrhu nije niti nužno. Moramo si ponajprije jasno dovesti pred dušu da svemu što se označava tim riječima pripada upravo samoosvještavanje prijašnjih iskustava i doživljaja. Ono što smo prošli put razmatrali bilo je u neku ruku slično tom

20

samoosvještavanju; samo ta sličnost ne bi sada trebala vrijediti tek kao sposobnost sjećanja što ulazi u naš običan život, već bi nas, naprotiv, trebala, kao tako reći viša, proširena sposobnost sjećanja, prevesti preko sadašnje inkarnacije k nekoj vrsti sigurnosti da smo prije ovoga bili i u drugim zemaljskim životima. I kako smo prošli put spomenuli, taj bi viši proces trebao biti takav kao kad si u običnom životu samoosvještavamo nešto što je prije doživljeno. Ako si s jedne strane predočimo čovjeka komu treba bilo što što je naučio u prijašnjem razdoblju sadašnjeg života i koji svoju dušu ugađa kako bi iz njezinih dubina izvukao ono što je tada naučio, da bismo to pratili današnjim pogledom, ako si živo oslikamo taj proces osvještavanja, u njemu nalazimo takve postupke koji pripadaju našoj običnoj sposobnosti sjećanja. Ono što je prošli put spomenuto postupci su duše. Mo; ti bi postupci duše trebali omogućiti da se u našoj nutrini s obzirom na prijašnje zemaljske živote pojavi nešto slično onome što u vezi s ovim zemaljskim životom ulazi u dušu, kad osjetimo da u sjećanju izranja nešto što smo prije doživjeli. Stoga ne smijete smatrati da je ono što sam prošli put rekao sve što nas može voditi u prijašnje zemaljske živote ili, pak, da je to prije svega nešto što bi sada unaprijed moglo osigurati ispravnu predodžbu o tome kakvi smo bili u prijašnjim, zemaljskim životima. To je samo pomoć, kao što je i samoosvještavanje pomoć da bi se iz dubina duševnoga života izvuklo ono što je ondje nestalo. Sažmimo sad ukratko što smo opazili pri takvom samoosvještavanju s obzirom na prošle zemaljske živote. To se najbolje može učiniti na sljedeći način.

Uz malo samospoznaje uočit ćemo ponešto u životu o čemu si kažemo kako shvaćamo da nas je nešto pogodilo. Kad nas zadesi kakav neugodan događaj i ne uviđamo sasvim zašto se morao dogoditi, ali sebi ipak kažemo: Zapravo si bio prilično lakouman; nije čudno što ti se to dogodilo — imamo barem nešto što nalikuje razumijevanju onoga što nas je zadesilo. No, postoje brojni drugi doživljaji koji ulaze u naš život i o kojima si nikako ne možemo stvoriti predodžbu da suovise s našim duševnim snagama i sposobnostima. Tada u svakodnevnom životu o njima govorimo kao o slučajnostima. 0 slučajnostima govorimo kad ne uviđamo kako ono što nas pogađa kao udarac sudbine suovisi s našim unutarnjim duševnim ugođajem ili nečim sličnim. Svratio sam vam pozornost i na druge doživljaje. To su duševni doživljaji pri kojima smo se, pomoću onoga što obično nazivamo svojim običnim Ja, takoreći istrgnuli iz neke životne okolnosti u koju smo zapravo bili stavljeni. Naveden je primjer u kojem nam roditelji ili bliske osobe namjenjuju određeni poziv ili životne okolnosti, a mi se osjećamo tako da svom silom želimo izići iz toga i upustiti se u nešto drugo. Osvrnemo li se na to posije u životu, reći ćemo si: Bili smo stavljeni u taj životni položaj, ali, otuda smo se istrgnuli pomoću svojih voljnih impulsa, pomoću simpatije i antipatije. — Govorio sam, dakle, o takvim takoreći prekretnicama u koje smo bili dovedeni.

Ovdje nije riječ o tome da pri takvom sjećanju uočimo sve što možemo, već samo ono što nas je stvarno jednom u životu dirnulo. Ako., primjerice, netko u sebi nikad nije osjećao poziv da postane pomorac ili za to nije imao povoda, tada, dakako, takav voljni impuls ne dolazi u obzir za razmatranja koja sam prošli put iznio, nego samo oni slučajevi u kojima smo stvarno izazvali neku vrstu sudbinskoga preokreta; dakle, životne okolnosti u kojima smo izazvali životnu prekretnicu. No, to ne treba shvatiti tako kao da bi zbog samoosvještavanja prijašnjih doživljaja prema ovako razrađenim načelima možda trebalo nastupiti pokajničko vraćanje; tako da kada se toga sjetimo u kasnijem životu i dođemo do spoznaje kako smo se izvukli, da se sada pokajnički vratimo i ponovno postavimo ondje gdje smo prije bili, ali nismo ostali. Ovdje nije riječ o praktičnim posljedicama nego o tome da si samoosvijestimo gdje su se pojavili ti životni zaokreti. Zapravo je riječ o tome da prema stvarima za koje kažemo: "To nam je došlo slučajno." i "Bili smo u to upleteni, ali smo se izvukli." najenergičnije izazovemo sljedeći unutarnji doživljaj.

Kažemo si: Zamišljam da je ono što tada nisam htio, iz čega sam se izvukao, bilo nešto u što sam se postavio najsnažnijim voljnim poticajem. Dakle, ono što nam je bilo antipatično — i baš zato što je bilo antipatično otuda smo se izvukli — stavimo sebi tako pred dušu da si kažemo: Za probu ću se prepustiti predodžbi da sam to htio svom silom, i u duši ću sebi predočiti sliku čovjeka koji je to svom silom htio. — Zamislimo također, probe radi, da smo ono što nazivamo slučajnostima sami izazvali. Pretpostavimo da nam se pojavilo sjećanje na to kako nam je na nekome mjestu kamen sa zida pao na rame, što nas je prilično zaboljelo. Sada ćemo se predati ovoj predodžbi: Sami smo se popeli na krov, ondje u zidu olabavili kamen kako bi on u sljedećem trenutku ispao te se zatim hitro spustili žureći prema mjestu na kojem nas kamen može udariti. Ovdje nije važno što su te predodžbe groteskne već što njima hoćemo postići. Sada se stvarno udubimo u dušu čovjeka o kojem smo izgradili tu sliku: Sve što nas je "slučajno" pogodilo on je htio, priželjkivao je sve iz čega smo se mi izvukli. No, ništa se neće dogoditi u duši izvedemo li tu vježbu dva, tri ili četiri puta, ali mnogo će toga uslijediti učinimo li to spajanjem brojnih doživljaja koje ćemo već naći ako ih budemo tražili. Ako to radimo uvijek iznova i doista si živo predočavamo; zamislimo li upravo tog čovjeka koji je htio sve što sami nismo htjeli, steći ćemo iskustvo da nas slika tog čovjeka koju smo prizvali pred svoju dušu više ne pušta, da ona na nas ostavlja sasvim čudan dojam, kao da je to nešto stvarno povezano s nama. Ako smo na taj način glede takvog samoispitivanja stekli malo tankoćutnosti, uskoro ćemo prepoznati sličnost između takvog ugođaja i tako iskonstruirane slike te takve predodžbe koju smo dozvali iz sjećanja, o kojoj slutimo da dolazi kao predodžba sjećanja. Razlika je jedino u tome što je pri običnom procesu pamćenja, kod kojeg takvu predodžbu izdižemo iz duše, u prvom redu riječ o predodžbama; naprotiv, ono što će oživjeti u našoj duši izvodimo li spomenute vježbe jest nešto slično osjećaju, nešto što je više povezano s našim duševnim ugođajima, a manje s predodžbama. S obzirom na te slike osjećamo se neobično. I manje je važna sama slika; ali osjećaji što ih pritom imamo ostavljaju dojam nalik na predodžbe sjećanja. Ako tako nešto ponavljamo i ponavljamo uvijek iznova, na temelju iskustva, kao da je to u nutrini sasvim samo po sebi razumljivo, proizlazi, moglo bi se reći, spoznaja da se slika što smo je iskonstruirali mijenja kao što predodžba sjecanja s vremenom postaje sve jasnija, dok je isprva, kad smo je svojevoljno osvijestili, bila nejasno izvučena iz dubina duše. Nije

25

riječ, dakle, o tome što si čovjek predočava, nego o tome da preobrazi ono što je predočio, da to postane nešto drugo. Događa se proces kao kad se netko hoće prisjetiti nekog imena pa se trudi i trudi, nailazi na odjek i tada kaže: Or-šolić-, ali pritom sluti da to ipak ne odgovara i tada se zbog razloga koje sam ne može shvatiti tomu pridružuje točno ime, recimo Orešković. Kao sto se ovdje međusobno grade imena Oršolić i Orešković, tako će i slika doći na pravo mjesto, promijenit će se i spram nje će se pojaviti osjećaj: Tu si stekao nešto što se nalazi u tebi i što ti načinom na koji je u tebi i u kakvom je odnosu prema tvom cijelom ostalom duševnom životu jasno pokazuje: Takve stvari nisu mogle biti u tebi u sadašnjoj inkarnaciji! — Iz toga će onda proizići s velikom unutarnjom jasnoćom da to što je sada u nama dolazi iz prošlosti. Sada moramo jedino shvatiti da ovdje imamo posla s jednom vrstom sposobnosti sjećanja koja se može obrazovati u ljudskoj duši; sposobnost sjećanja koja se s obzirom na običnu sposobnost sjećanja treba označiti drugim imenom. Običnu sposobnost sjećanja mogli bismo označiti riječima "sjećanje u predodžbama"; ali sposobnost sjećanja koja ovdje dolazi u obzir morala bi se zapravo označiti kao neka vrsta "sjećanja u osjećajima i osjetima". Iz sljedećih će razmatranja proizići da je to na neki način opravdano. Razmislite kako naše obično pamćenje, naša obična sposobnost sjećanja doista pruža neku vrstu sjećanja u predodžbama. Osvijestite si još jednom kako vam neki osobito bolan događaj, koji vas je

možda prije dvadeset godina sasvim pritisnuo, izranja u sjećanje. Možda vam se taj dogadaj oslikava sa svim pojedinostima, ali bol koju ste tada proživjeli u sjećanju više ne ćutite na odgovarajući način; ona je na neki način izbrisana iz predodžbe sjećanja. Razumije se, dakako, samo po sebi da tu postoje različiti stupnjevi, i može se dogoditi da je čovjeka nešto toliko potreslo da se uvijek iznova javlja jaka bol kad se prisjeti doživljenog. Ali opća tvrdnja koju sam upravo izgovorio ipak vrijedi, pa iz toga možemo uvidjeti da je u sadašnjoj inkarnaciji naša sposobnost sjećanja sjećanje u predodžbama, dok doživljeni osjećaji ili čak voljni impulsi ponovno ne izranjaju u duši s jednakim intenzitetom, svakako ne takvim koji bi se mogao usporediti s onim izvornim. Potrebno je tek da sebi predočite karakterističan primjer i uvidjet ćete koliko je velika razlika između predodžbe što se javlja u sjećanju i onoga što je u običnom životu sadašnje inkarnacije preostalo od doživljenih osjećaja i voljnih impulsa. Treba samo pomisliti na čovjeka koji piše svoje memoare. Pretpostavimo, na primjer, da je Bismarck4 pišući memoare stigao do točke kad je 1866. godine pripremao njemačko- -austrijski rat i zamislite što se moralo događati u Bismarckovoj duši na onoj beskrajno kritičnoj točki kad je događaje usmjeravao i njima upravljao protiv čitavoga jednog svijeta predrasuda i voljnih impulsa. A sada si više ne predočavajte kako je sve to tada živjelo u Bismarckovoj duši, već da je sve što je neposredno doživio pod dojmom događaja utonulo u dubine duše, i pomislite na bljedilo koje je moralo nastupiti s obzirom na osjećaje i voljne impulse koji su bili prisutni u von Bismarck, 1815.-1898., "Misli i sjećanja"(Gedanken und Erinnerungen). Ovo u tekstu nejasno mjesto u bilješkama drugog zapisivača glasi ovako: "Poslije smrti ne stvaramo sebi predodžbe onako kako ih stvaramo ovdje, već vidimo predodžbe, one su opažaji. Dok u fizičkom svijetu predodžbe bivaju preuzete s vanjskim dojmovima koji se lako mogu previdjeti, to je nakon smrti drugačije. Crveno i plavo čovjek poslije smrti ne može vidjeti kao ovdje na fizičkom planu, ali, umjesto toga on vidi predodžbe, sve ono što ovdje upoznaje kao predodžbe, čak i pojmove." 4Otto

27

vrijeme kad je to provodio, u usporedbi s vremenom u kojem je pisao svoje memoare. Nikome neće biti nejasno kakva je razlika između onoga predodžbenog neke stvari i onoga što pripada osjećajima i voljnim impulsima.

Ipak, tko malo razumije antropozofiju, shvatit
28

neposrednih predodžbi možemo steći ovdje u fizičkom svijetu, to je na određeni način povezano sa životom između rođenja i smrti. Nakon smrti, naime, predodžbe ne stvaramo na isti način kao ovdje, nego ondje vidimo predodžbe; ondje su one naši opažaji, i postoje tako kao što u fizičkom svijetu postoje boje ili zvukovi. Dok se u fizičkom svijetu ono što je čovjek sebi oprisutnio predodžbama prima samo ako je izraženo fizičkim materijalom, što lako previđamo, u bestjelesnom stanju pred sobom imamo predodžbe onako kako ovdje p>red sobom imamo boje i zvukove.* Svakako, crveno ili plavo čovjek ne može vidjeti kako ih ovdje vidi fizičkim očima; ali ono što ovdje ne vidi, o čemu si ovdje stvara predodžbe, to je tada za njega prisutno kao crvena ili zelena ili bilo koja boja ovdje. Dok ono što upoznajemo u fizičkom svijetu čisto predodžbeno

29

30

31

ili bolje rečeno, u smislu "Filozofije slobode", pojmovno — možemo vidjeti tek kroz veo predodžbenog života, to pred obestijeljenom dušom stoji kao fizički svijet pred običnom sviješću.

U fizičkom svijetu ima ljudi koji smatraju da zapravo postoji samo ono što nam pružaju osjetilni utisci. Ono, pak, što se može objasniti samo pojmom, kao što je na primjer način na koji je sve što mogu dati osjetila obuhvaćeno recimo pojmom "janje" ili pojmom "vuk", dakle, ono isto što razjašnjava materijalni aspekt, ljudi koji priznaju samo osjetilne utiske mogu čak i zanijekati. Možemo reći: Čovjek u svojim predodžbama može sebi stvoriti sliku o svemu što vidi na janjetu, a isto tako i o svemu sto vidi na vuku. Uobičajeno gledište, dakle, pokušava čovjeku sugerirati da ono što se može obrazovati kao pojam treba držati za "puki pojam". No, kad bismo, primjerice, zatvorili vuka i dulje ga vrijeme hranili

32

janjadi, tako da je, ako je prije i pojeo nešto drugo, to kao materija sada vani, a on je ispunjen samo materijom janjadi, nijedan čovjek neće povjerovati da je vuk time trebao postati janje. Stoga ćemo morati reći: Ovdje je upravo opipljivo da je pojam, dakle, ono što razjašnjava osjetilni utisak, nešto stvarno. Ipak ne poričemo: To što čini pojam - umire. Ono, međutim, što živi u vuku, što živi u janjetu, što je ondje unutra i ne može se vidjeti fizičkim očima, to će se vidjeti, opaziti u životu između smrti i novog rođenja. No, kažemo li da su predodžbe vezane uz fizičko tijelo, nitko iz toga ne smije izvesti tezu da je čovjek u životu između smrti i novog rođenja lišen predodžbi ili, bolje rečeno, sadržaja predodžbi. Nestaje samo ono što stvara predodžbe. Ono što imamo kao predodžbeni život, kako to doživljavamo ovdje u fizičkom svijetu, važno je tek za život u ovoj inkarnaciji. I već sam spomenuo da je, nadovezujući se na svijest o tome kako predodžbeni život, koji se odnosi na osjetilni svijet u dotičnoj inkarnaciji, vrijedi samo za tu

33

inkarnaciju, Friedrich Hebbel5 u jednom svom dnevniku izradio zgodan plan drame. Bila je riječ o zamisli da se ponovno utjelovljeni Platon nalazi u nekom gimnazijskom razredu te na učitelja ostavlja najgori dojam dobivajući najniže ocjene jer uopće ne razumije Platona! A time se ukazuje na to da Platonova misaona konstrukcija, koja je u njemu živjela kao misao, neće u sljedećoj inkarnaciji zaživjeti upravo u istome obliku.

Da bismo o tome stekli razborite misli čovjekov duševni život moramo promatrati s određenog gle-

5 Friedrich Hebbel, Sabrana djela, priredio Richard Maria Werner, Berlin, 1901., 2. odjeljak: Dnevnici. 1. svezak, str. 392., br. 1745.: "Prema seobi duša je li moguće da Platon sada na nekoj školskoj klupi dobiva batine jer ne shvaća Platona."

34

dišta. Moramo se upitati: Kakav to sadržaj nosimo sa sobom u svom duševnom životu?6 Prvo su naše predodžbe. To što ove predodžbe zbijene s osjećajima mogu voditi k voljnim impulsima neće nas spriječiti da govorimo o posebnom predodžbenom životu u svojoj duši. Premda ima ljudi koji se jedva mogu zadržati na, rekao bih, čistoj, pukoj predodžbi, koji se, kad sebi nešto predoče, snažno razbukte u simpatiji ili antipatiji, prelaze, dakle, odmah k drugim duševnim impulsima, to ipak nije prepreka da se predodžbeni život može odijeliti od ostalih duševnih sadržaja.

Drugo što u svom duševnom životu nosimo sa sobom naši su osjećajni doživljaji i oni se u nama 6 " Villi: Rudolf Steiner, "Antropozofija, psihozofija, pneuni.iio/.olija" (Anthroposophie, Psychosophie, Pneumato- sophlc) dvanaest predavanja, Berlin 1909.1911., GA 115.

35

pojavljuju na stvarno raznolik način. Tako imamo općepoznatu suprotnost u osjećajnom životu koju možemo nazvati simpatijom i antipatijom u našem odnosu spram onoga s čime se suočavamo, ili ako to želimo jasnije izraziti: ljubavlju i mržnjom. Zatim su tu osjećaji što ih možemo označiti kao one koji uzrokuju određeno uzbuđenje, kao i oni koji dovode do određene napetosti i opuštanja. Te, pak, ne smijemo trpati u isti koš s osjećajima simpatije i antipatije. Jer, duševni impuls što ga možemo nazvati napetoš- ću, uzbuđenjem ili opuštanjem nešto je drugo od onoga što se tek iživljava kao simpatija ili antipatija. No, mnogo bismo morali govoriti kad bismo htjeli okarakterizirati različite vrste osjećajnih sadržaja.

36

Ovamo pripadaju i oni što se mogu označiti kao osjećaji za lijepo i ružno; ti, pak, ostavljaju dojam posebnoga duševnog sadržaja i ne mogu se usporediti s pukim osjećajima simpatije i antipatije, barem se to ne smije smatrati nečim što pripada istoj skupini. A i osjećaje koje imamo za dobro i zlo mogli bismo označiti kao posebnu vrstu. Danas nije vrijeme za izlaganje o tome kako je unutarnji doživljaj dobrog ili zlog čina nešto posve drugo od osjećaja simpatije ili antipatije za dobar ili zao čin, da, naime, dobar čin ljubimo, zao mrzimo. Tako nam prilaze osjećaji u najraznovrsnijim oblicima te ih možemo razlučiti od predodžbi. Treća su vrsta duševnih doživljaja voljni impulsi, voljni život. Njih opet ne smijemo trpati u isti koš s onime što možemo nazvati osjećajnim doživljajima i što unutar našega duševnog života mora ili može ostati zatvoreno zbog načina na koji to doživljavamo. Voljni će se impuls izraziti u duši na sljedeći način: Ovo valja učiniti, ono ne valja. — Jer, trebalo bi naučiti razlikovati puki osjećaj koji imamo o tome što na nama samima ili na nekom drugom izgleda dobro ili zlo od onoga što ulazi

37

u dušu kao nešto više od tog osjećaja, kad smo prisiljeni činiti dobro, izbjegavati zlo. Prosuđivanje se može zaustaviti na osjećaju; ali voljni su impulsi nešto drugo. No, iako postoje prijelazi između osjećajnog života i voljnih impulsa, već zbog običnog promatranja života njih ne bi trebalo tek tako trpati u isti koš. U ljudskom životu posvuda se nalaze prijelazi. Kao što ima ljudi koji ne mogu doći do bilo kakve čiste predodžbe već uvijek odmah izražavaju što vole ili mrze, koji su uvijek bacani amo-tamo jer svoje osjećaje ne mogu odijeliti od svojih predodžbi, tako ima i onih koji, ugledaju li štogod, nikako ne mogu odustati od toga da prijeđu na djelo, na ono što je primjereno voljnom impulsu, pa i onda kada je to djelo sasvim neopravdano. A to ne vodi ničemu dobrom; tada nastupa bolesna težnja za kradom, kleptornanija ili što slično. Tu odnos između osjećaja i voljnih impulsa nije sređen. U stvarnosti, međutim, to treba najstrože

38

razlikovati. Tako u svom duševnom životu živimo unutar predodžbi, unutar osjećajnih doživljaja i unutar voljnih impulsa. Ovakva su razmatranja već više puta iznesena; bez njih se ne može biti hoćemo li imati u vidu cijelog čovjeka.

Pokušali smo, dakle, navesti ponešto od onoga što nas može uputiti na to da je predodžbeni život povezan s jednokratnim utjelovljenjem između rođenja i smrti. A vidimo i kako stupajući u život usvajamo predodžbeni život. Tako nije s osjećajnim i s voljnim životom. Tko bi ustvrdio da ipak jest, za njega bismo mogli pomisliti da nikada nije razborito promatrao razvoj djeteta. Promatrajmo dijete dok je još sasvim budalasto s obzirom na predodžbeni život, kako se sa svojim predodžbma uopće ne može povezati s okolinom, kako, naprotiv, ima izrazite simpatije i antipatije, a onda opet pobuđu- juće i umirujuće voljne impulse. Odredenost s kojom nastupaju voljni impulsi zavela je čak i jednog filozofa, Schopenhauera, da povjeruje kako se čovjekov karakter u životu uopće ne može promijeniti. To nije točno; on se može promijeniti. Stupajući u fizički život moramo, međutim, reći: S osjećajima i voljnim

39

impulsima uopće nije kao s predodžbama, nego u inkarnaciju ulazimo s posve određenim obilježjima svojih osjećajnih doživljaja i voljnih impulsa. Ispravnim razmatranjem mogli bismo naslutiti da u osjećajima i voljnim impulsima imamo nešto što smo donijeli iz prošlih inkarnacija. No, obuhvatite unutar jednog života to osjećajima prožeto pamćenje nasuprot predodžbenom pamćenju. U praksi nam neće mnogo pomoći budemo li se oslanjali samo na predodžbeno sjećanje. Ništa od onoga što razvijamo u predodžbenom životu ne može nas dovesti do bilo čega što bi izazvalo dojam koji bi nam, kad bismo ga ispravno shvatili, rekao: Tu u sebi imaš nešto što je rođenjem s tobom stupilo u ovu inkarnaciju. Ovdje moramo prijeći preko predodžbenog života, tu prisjećanje mora postati nešto drugo. I naveli smo što prisjećanje sada postaje. Kako se prisjećamo?

40

Prisjećamo se tako da ne ostajemo samo na predočavanju: To je u našem životu bilo slučajno, ovo smo zatekli, tu smo bili u životnim okolnostima koje smo napustili i tako dalje. — Ne smijemo ostati na predodžbama, nego ih moramo učiniti živima, pokretnima, kao da pred nama stoji slika osobe koja je to htjela, koja je to htjela u našim žudnjama, voljnim impulsima, osjećajnim doživljajima i sličnome. U htijenje se moramo uživjeti. To je, dakle, posve drugačije samouživljavanje od onoga koje dolazi u obzir kao samouživljavanje u predodžbeni život pri pamćenju; to je samouživljavanje u drugačije duševne snage, ako se smije upotrijebiti taj izraz.

Ta praksa — koja je oduvijek bila poznata i primjenjivana u svim okultnim školama i svoj okultnoj praksi — tako reći htijući, želeći, žudeći razviti neki duševni sadržaj, dade se dobro opravdati pomoću onoga što iz antropozofske i druge spoznaje znamo reći o predodžbenom, osjećajnom i voljnom životu, dade se time razumjeti i protumačiti. Recimo si, dakle, jasno da na posebnim sadržajima osjećajnog života, voljnog života moramo razviti nešto što je u neku ruku

41

slično predodžbama sjećanja, ali što ne ostaje tek kod pukih predodžbi, već time dolazimo u položaj da možemo razviti jednu drugačiju vrstu predodžbi sjećanja, zapravo takvu koja nas postupno vodi preko života zatvorenog između rođenja i smrti u jednu inkarnaciju.

Doista je potrebno naglasiti da je ovdje opisani put apsolutno dobar i siguran, ali pun odricanja. Lakše je sebi iz bilo kakvih vanjskih razloga umišljati da smo u prošlom utjelovljenju bili, primjerice, Marija Antoaneta, Marija Magdalena ili tome slično. No, teže je na opisani način iz onoga što postoji u duši, što stvarno postoji, doći do slike toga što smo bili. Ponajprije je potrebno jako mnogo odricanja jer se tu doista najčešće možemo razočarati. Ako bi, pak, netko rekao da bi sve

42

to moglo biti nešto što sebi umišljamo, tada moramo odvratiti: Ali netko si može i u pogledu svojih sjećanja umišljati nešto što ne stoji. — To nije nikakav prigovor. Samo u životu postoji neka vrsta kriterija da bi se razlučilo što je umišljanje, što je fantastika.

Jednom mi je u nekom južnoameričkom gradu netko rekao da bi se sve što je izneseno u mojim "Osnovama tajne znanosti" moglo temeljiti na pukoj sugestiji, kao što ima vrlo živih sugestija koje čak mogu ići dotle da netko uopće ne pijući limunadu, već je samo živo zamišljajući osjeti okus limunade u ustima. Ako je, dakle, tako nešto moguće, zašto ne bi — mislio je dotični gospodin — i ono izloženo u "Tajnoj znanosti" moglo biti utemeljeno na sugestiji? Teoretski se može ovako prigovoriti. Ali život donosi razmišljanje: Misli li netko da je s primjerom limunade uspio pokazati koliko snažno može djelovati sugestija, moramo mu odvratiti da nije shvatio kako primjer valja osmisliti do kraja, jer bi trebao pokušati, ne samo

43

zamisliti limunadu, nego i utažiti žed pukim zamišljanjem limunade — tad će uvidjeti da to ne ide. Uvijek je riječ o tome da svoje doživljavanje dovedemo do kraja. No, to se ne de teorijski odrediti, već se može iskusiti samo u neposrednom životu. A isto tako nužno kao što znamo da smo doživjeli ono što u životu izranja iz predodžbi sjećanja, s istom sigurnošću iz dubina duše izranjaju i voljni impulsi koje smo izazvali s obzirom na nešto slučajno, nešto neželjeno, i da se s jednakom nužnošću javljaju kao slika našeg prijašnjega zemaljskog života u obliku predodžbi sjećanja. Onomu koji kaže da bi to mogla biti fantazija ne možemo pružiti nikakve dokaze, kao što se kad mnogobrojni ljudi umisle da su nešto doživjeli, a posve

44

sigurno to nisu doživjeli, teorijski ne može dokazati što su stvarno doživjeli. Kao što se malo teorijskih dokaza može iznijeti za jedno, tako se malo teorijskih dokaza može iznijeti i za drugo. Dakle, pri tome nismo ni u kakvom drugom položaju nego kad je riječ o životu unutar jedne inkarnacije; u potpuno smo istom položaju. Time smo pokazali kako prošli zemaljski život svijetli u sadašnji, kako nam je doista moguće brižljivim duševnim razvojem doći ne samo do teorijskog uvjerenja o činjenici reinkarnacije nego i do praktičnog uvjerenja o samoreinkarnirajućem duševnom biću koje se može u nama pronaći, biću za koje stvarno znamo da je jednom bilo ovdje. No, postoje doživljaji potpuno drugačije vrste što ulaze u naš život i za koje se ne može reći da ulaze tako da ih možemo shvatiti kao sjećanje na neki prošli zemaljski život. I stvarno ima takvih doživljaja za koje moramo reći: Onakvi kakvi ti prilaze ne mogu se objasniti tvojim prijašnjim životom1. Danas bih ukazao na samo jednu vrstu takvih doživljaja i najprije ću

45

upozoriti na njih navodeći tipičan primjer. To što iznosim kao primjer može se ostvariti na stotinu, na tisuću različitih načina, a ipak je slično onome što ću ispričati kao tipičan primjer.

Zamislimo čovjeka koji hoda nekom šumom i utonuo u misli zaboravlja da ide šumskim puteljkom koji tek nekoliko koraka dalje graniči s dubokom provalijom. Ono što se uistinu može dogoditi izložit ću ovako; taj sam primjer već i drugdje pripovijedao jer mi je na odgovarajući način poznat sasvim sličan događaj. Čovjek, dakle, ne vidi da je ondje provalija jer ga nešto osobito zanima. Kako je jako zaokupljen svojim mislima, grabi prema ponoru u takvom zaletu da bi mu bilo nemoguće zadržati se da je učinio još samo dva, tri koraka. Koračajući dalje morao bi pasti i njegovom bi

46

životu bio kraj. No, u trenu kad hoće gaziti dalje, začuje glas: Stani! — Glas na njega ostavlja takav dojam da ostaje stajati kao ukopan, i misli, bit će da je tu netko tko se za njega zauzeo. Shvaća kako bi njegovu životu bio kraj da na ovaj način nije bio zadržan. Osvrće se i ne vidi nikoga.

Materijalistički će mislilac reći: Zbog nekih je okolnosti iz dubina duše nastala slušna halucinacija, i sretna je slučajnost što se dotični na taj način spasio. — No, moguće je o toj stvari misliti i drugačije; to bi se barem trebalo dopustiti. Danas ću to samo spomenuti, jer se ovaj drugi način razmišljanja o lome dade tek ispričati, ne i dokazati. Možemo si reći: Na temelju događaja u duhovnom svijetu u trenutku kad si došao u karmičku krizu život ti je zapravo poklonjen. Da se sve nastavilo bez tog događaja, tvom bi životu bio kraj. Ovako je, pak dosadašnjem životu pridodana neka vrsta novoga. Taj je novi život neka vrsta poklona, i ti sada zahvaljuješ svoj novi život moćima što stoje iza onoga glasa! — Brojni bi današnji ljudi mogli tako nešto doživjeti kad bi samo vježbali istinsku samospoznaju. Jer, baš u živote mnogih suvremenika ulaze ovakvi

47

doživljaji. 1 nije stvar u tome da ljudi to nisu doživjeli, već u tome da nisu obraćali nužnu pozornost, da su preko toga prešli, zato što se to uvijek ne javlja s ovdje opisanom jasnoćom, već tako da ljudi to previđaju uobičajenom nepažnjom.

Katkad sam opisivao koliko ljudi previđaju i ono što se pojavljuje u njihovoj neposrednoj blizini. Sljedeći je slučaj karakterističan primjer za to kako su ljudi nepažljivi spram onoga što se oko njih zbiva. Poznavao sam školskog inspektora u čijoj je zemlji bio uveden zakon da stariji učitelji koji nisu položili odredene ispite moraju biti ponovno ispitani. No, ovaj je inspektor bio izrazito human čovjek i rekao je sam sebi: Moguće je ispitivati o svemu žutokljunce koji su upravo stigli sa seminara; ali ispitivati stariju gospodu koja su već

48

dvadeset, trideset godina u službi bilo bi okrutno, njih ne mogu ispitati na isti način. Najbolje će stoga biti da ih ispitam o onome što je u njihovim udžbenicima, knjigama iz kojih godinu za godinom poučavaju. — I gle: većina njih nije ništa mogla reći o tome što su predavali svojim učenicima! A bila je riječ o ispitivaču za kojeg se moglo reći: Taj je imao načina iz ljudi izvući ono što su znali!

Ovo je tek trebao biti primjer kako su ljudi nepažljivi prema događanjima u svojoj okolini, čak i onda kada je riječ o njihovoj vlastitoj osobi. Ne trebamo se, dakle, zapanjiti naiđemo ii u životu mnogih ljudi na primjer sličan ovdje opisanom. Samo pri razumnom, stvarnom samopromatranju naći ćemo događaj poput prikazanog. A imamo li spram, takvog događaja istinsku životnu poniznost, dospjet ćemo možda i do sasvim posebnog osjećaja; osjećaja da nam je život od toga dana poklonjen i da nam ga valja, kako on već protječe od toga dana, iskoristiti na poseban način. To je dobar osjećaj i djeluje slično tomu kada netko tijekom procesa sjećanja sebi kaže: Bio si u karmičkoj krizi, tu se završio tvoj život! Udubi li se u taj pobožni

49

osjećaj, uslijedit će. nešto što se isprva javlja tako da će sebi reći: Ovo nije predodžba, sjećanja poput onih koje sam češće u životu iskusio, ovo je nešto sasvim osobito!

U idućem ću vam predavanju moći točnije govoriti o tome što sam danas tek natuknuo. Ovako kako sam to sada naveo, tako veliki posvećenik novijeg doba ispituje one koje smatra prikladnima za to da budu njegovi sljedbenici, jer, ono što nas treba uvesti u duhovni svijet proizlazi ili iz duhovnih činjenica koje se oko nas zbivaju ili iz ispravne spoznaje tih činjenica. 1 nemojmo takav glas koji se javlja mnogim ljudima držati halucinacijom; jer pomoću takvoga glasa govori

50

vođa kojeg označavamo kao Christiana Rosenkreutza onima koje je, među ostalm, izabrao da mogu postati njegovim sljedbenicima. Tako od individualnosti, o kojoj ćemo još govoriti* da je u posebnoj inkarnaciji živjela u 13. stoljeću, dolazi poziv, što je za čovjeka koji tako nešto proživljava znak, znak raspoznavanja pomoću kojega može sebe postaviti u duhovni svijet. Možda se mnogi neće moći odazvati takvom pozivu. Ali antropozofija će raditi na tome da se ljudi, ako ne već u ovoj inkarnaciji onda poslije, tome odazovu. Za većinu ljudi koji tako nešto doživljavaju danas je, dakle, tako da se to može opisati: Pristupio im je onaj posvećenik koji ih je svrstao medu one koji mu pripadaju. To im se nije dogodilo u nekoj inkarnaciji

51

nego u životu između smrti i sadašnjeg rođenja, što je ujedno i upozorenje da se nešto važno zbiva u životu između smrti i sljedećeg rođenja, a što je čak i važnije od događaja u životu između Bilo je to u Berlinu 22. prosinca 1912. u predavanju "Život između smrti i novog rođenja u odnosu prema kozmičkim činjenicama" (Das Lehen zwischen dem Tode und der neuen Geburt im Verhältnis zu den kosmischen Tatsachen) GA 141.

rođenja i smrti. Naravno, moguće je, a u pojedinim slučajevima i jest tako, da su određene osobe što pripadaju Christianu Rosenkreutzu bile za to određene već u jednoj od prošlih inkarnacija. Ali, za većinu je takva odredba, oslikana u spomenutom događaju, došla u posljednjem životu između smrti i novog rođenja. No, o tome ne govorim kako bih rekao nešto senzacionalno, niti da bih ispričao taj događaj, već iz osobitog razloga. Osim toga, htio bih upozoriti na još

52

nešto, i to na temelju iskustva koje sam često imao unutar našeg antropozofskog života: Stvari koje čovjek jednom izgovori lako se zaboravljaju ili se pamte drugačije nego što je bilo rečeno. To se događa u našem antropozofskom životu. Zbog toga katkad više puta ističem važne, bitne stvari, a ne zato da bih se ponavljao. O tome je riječ i danas kad kažem da su brojni ljudi današnjice iskusili takav malo prije opisani doživljaj, a ako to ne znaju nije to zato što takvog doživljaja nije bilo, već ga se ne sjećaju zato što na njega nisu na pravi način obratili pozornost. I stoga ovo treba biti utjeha onome tko bi si morao reći: "Takvo što ne nalazim, ne pripadam, dakle, takvim izabranicima!" — Možete, međutim, biti sigurni da

53

danas ima mnogo ljudi koji su tako nešto doživjeli. Ovo sam htio unaprijed reći samo zato kako bismo došli do pravog razloga zbog kojeg se o tome govori. Takve stvari treba ispričati kako bi nas uvijek iznova podsjećale na to da moramo konkretno, a ne apstraktnim teorijama pronaći suodnose vlastitoga duševnog života i duhovnih svjetova, i da nam antropozofska duhovna znanost ne bi trebala biti tek puki teorijski svjetonazor, već unutarnja snaga našega života; kako ne trebamo samo znati da postoji duhovni svijet i da mu čovjek pripada; da prolazeći kroza život ne promatramo samo stvari koje djeluju na naše osjetilima usmjereno mišljenje nego da pažljivo shvatimo suodnose koji nam pokazuju: Ti si postavljen u duhovni svijet, na ovaj ili na onaj način. — Dakle, konkretna postavljenost, za pojedinca realna postavljenost, to je ono na što svraćamo pozornost. Teoretski se i drugdje pokušava obrazložiti da svijet može sadržavati duhovno i da čovjeka ne treba promatrati materijalistički, već da on u sebi može imati duhovno. Naš se svjetonazor od toga razlikuje pokazujući konkretno: Tako stojiš u suodnosu s duhovnim svjetovima! — I sve ćemo se više moći uzdizati takvim stvarima koje nam mogu pokazati kako

54

trebamo promatrati svijet da bismo uvidjeli svoju pripadnost duhu velikoga svijeta — makrokozmosu.

TREĆE PREDAVANJE Berlin, 5. ožujka 1912.

Na ovom smo mjestu godinama razmatrali antropozofske istine, antropozofske spoznaje. Pokušali smo se onome što bismo, kako vjerujemo, morali nazvati antropozofijom približiti iz najrazličitijih smjerova te u sebe primiti ono što može doći iz antropozofskih spoznaja. Sada bi, upravo tijekom dosadašnjih razmatranja kao i onih koja će uslijediti bilo preporučljivo

55

započeti s pitanjem: Što zapravo ljudima današnjice, ljudima našeg doba antropozofija treba i može dati? Iz ovih razmatranja podosta znamo o tome što ona sadrži i stoga, poznavajući neke od antropozofskih istina, možemo pristupiti pitanju: Što antropozofija može pružiti suvremenom čovjeku? Prilazeći tom pitanju, prije svega moramo imati na umu da antropozofski život, antropozofski pokret — barem u vlastitim mislima — treba oštro odijeliti od ma kakve društvene ustanove7, od bilo čega što bi se moglo nazvati "Antropozofskim društvom". Samo se po sebi razumije kako će u stvarnosti cijeli sadašnji život zahtijevati da se oni koji se hoće baviti antropozofijom 7 Od 1923. godine Rudolf Steiner stalno je razlikovao pokret od društva. Od 1913. do 1923., sam nije u društvu imao nikakav drugi položaj doli učitelja i savjetnika. Pri novom utemeljenju Općeg antropozofskog društva kao međunarodnog društva sa sjedištem u Goetheanumu (Dornach, Švicarska) pokušao je spojiti pokret i društvo, osobno preuzevši

56

udružuju u društvenom pogledu. No, ako je to udruživanje nužno, tako je više zbog čitavoga sadašnjeg života izvan antropozofije nego zbog njezina sadržaja i načina shvaćanja ili pak bilo čega drugoga unutar same antropozofije. Antropozofija bi se sama po sebi danas mogla objaviti ljudima onako kao što se objavljuje i bilo što drugo suvremeno. I te kako je zamislivo da se antropozofija kao takva danas medu ljudima objavi kao kemija i čovjek bi se mogao približiti antropozofskim istinama kao kemiji ili matematici. Što će zatim iz toga uslijediti za dušu pojedinca, kako duša pojedinca prima antropozofija i pretvara je u životni impuls, to bi mogla biti stvar svakog pojedinca.

mjesto predsjedavajućeg. Vitli: Rudolf Steiner, "Božično zasjedanje radi utemeljenja Općeg antropozof- skog društva", GA 260, i "Ustrojstvo Općeg antropozofskog društva i Slobodne visoke škole /.i duhovnu znanost. Ponovna izgradnja Goetheanuma". GA 2h()a.

57

Postojanje antropozofskog društva ili bilo kakvog udruženja koje se bavi antropozofijom nužnim čini okolnost, činjenica da je antropozofija kao takva nešto što ulazi u našu sadašnjost kao posvemašnija novost, kao potpuno nova spoznaja, i da je duhovni život treba prihvatiti. Istodobno ljudima vani, u životu izvan antropozofije, kako bismo dopustili da antropozofija na njih djeluje, nije zapravo potrebno tek, recimo, opće suvremeno duševno stanje u kakvom su ljudi danas, nego za to suvremeno duševno stanje duša i srce moraju biti posebno pripremljeni. A takva se pripravljenost duše i srca može steći jedino zajedničkim životom u našim antropozofskim ograncima ili antropozofskim udrugama ili nečem sličnom. Tu

58

usvajamo odredenu vrstu mišljenja, odredenu vrstu osjećanja i time se osposobljavamo za ozbiljno promatranje stvari koje ljudi izvana i koji jedva da su nešto čuli o antropozofiji, sasvim razumljivo i shvatljivo, mogu možda smatrati i smušenom fantazijom. Ovome bi se, bez sumnje, moglo prigovoriti da se antropozofija širi i javnim predavanjima na kojima se govori posve nepripremljenim ljudima. Ali upravo oni koji u užem smislu riječi u društvenom pogledu pripadaju našim krugovima, znat će da cijeli ton i čitav način držanja nekog antropozofskog predavanja mora biti drugačiji pred nepripravljenom publikom nego pred onima kojima je moguće govoriti tako da će im težnja njihova srca, čitav način njihovog mišljenja omogućiti da ozbiljno shvate ono što šira publika još ne bi mogla shvatiti. A to što sam sada nagovijestio neće u bliskoj budućnosti postati bolje —o tome uopće ne može biti govora — već će se u bliskoj budućnosti sve jače i oštrije isticati. Vanjsko protivljenje svemu antropozofskom postat će sve veće

59

u svijetu, i to zato što je upravo antropozofija u našoj sadašnjici nešto u najvišem stupnju primjereno vremenu, u najvećem stupnju nužno, i jer je protiv onog najpotrebnijeg, vremenu najprimjerenijeg otpor ljudi zapravo uvijek najjači. Moglo bi se postaviti pitanje: Zašto je tako? Zašto je bilo u kojem razdoblju pobuna ljudskih srca najjača protiv onoga što tom dobu najnužnije treba? —To je nešto što bi antropozof trebao shvatiti, a što je preteško čak i približno objasniti nepripremlje- noj publici. Antropozof zna da postoje luciferičke snage i bića što su zaostala za općom evolucijom8. Ona djeluju

8 Vidi: Rudolf Steiner, "Osnove tajne znanosti" (Die Geheimwissenschaft im Umriß), GA 13.

Jakob Böhme (1575.-1624.), Emanuel Swedenborg (1688.- -1772.), vidi uz to primjerice predavanje "Tri perspektive antropozofije" (Drei Perspektiven der Anthroposophie) Dornach, 23. rujna 1923., GA 225.

60

preko ljudskih srca, preko ljudskih duša i u najvećoj su mjeri zainteresirana za to da u vremenima u kojima je težnja naviše najjača najintenzivnije napadnu i navale. Budući da otpor protiv ljudskih srca, dakle, protiv onoga što u razvitku čovječanstva stremi napretku potječe od luciferičkih snaga, i da će te snage poduzimati svoje napade onda kad im se tako reći radi o glavi, ti će napadi, a onda i pobuna ljudskih srca, u takvim vremenima biti najjači. Otuda ćemo razumjeti da su za čovječanstvo najvažnije istine uživljavajući se u njegov razvoj, i s tom je okolnošću ono moralo računati, nailazile na najjači otpor. Ono što se osobito ne razlikuje od svega što se inače pojavljuje u svijetu zacijelo neće nailaziti na jaki otpor. Ali kad nešto stupa

61

u svijet zato jer čovječanstvo odavno za tim žeda, a to nije primilo, ujedno je i ono što izaziva najjače napade luciferičkih snaga. Stoga takvo društvo zapravo nije ništa drugo doli zaštitni zid protiv svega tog ponašanja vanjskog svijeta, koje smo, međutim, ocijenili kao shvatljivo. Moramo imati nešto unutar čega je moguće te stvari zastupati tako da se može reći: Ljucli kojima se govori ili s kojima smo zajedno prema toj se stvari odnose s određenim razumijevanjem, a to se ne tiče onih što se nisu udružili s ovima koji o tome govore. — Svi ljudi vjeruju da ih se tiče ponešto od onoga što se zastupa u javnosti i da, naravno, podbođeni luciferičkim snagama, o tome trebaju izreći sud. Iz toga razabiremo da je, doduše, nužno baviti se

62

antropozofijom, ali da antropozofija unosi u našu sadašnjicu nešto što u nju mora ući. To zahtijeva žeđ duha, duhovna potreba za hranom našeg vremena, i to će ući u sadašnjicu bilo na koji način, pod bilo kojim okolnostima. Za to se brinu duhovne moći koje su se posvetile evoluciji. Možemo stoga u čisto antropozofskom smislu naznačiti pitanje: Koje to najvažnije stvari treba danas antropozofijom usaditi u čovječanstvo? Bit će to one za kojima sadašnje čovječanstvo osobito žeđa, koje su najnužnije. A upavo odgovarajući na ovakvo pitanje čovjek može biti ponajviše pogrešno shvaćen. Stoga je tako nužno u mislima ponajprije odijeliti antropo- zofiju od Antropozofskog društva. Jer, antropozofija treba donijeti čovječanstvu nove spoznaje, nove istine. Naprotiv, društvo se nikada, a ponajmanje u naše doba, ne može zaklinjati bilo u kakve posebne istine. Najbesmislenije pitanje bilo bi: Koje ste vjere vi antropozofi? — Besmisleno je ako pod "antropozofom" podrazumijevamo čovjeka koji pripada Antropozof-

63

skom društvu; pritom bi se pretpostavljalo kako bi cijelo društvo trebalo imati zajedničko uvjerenje, zajedničku dogmu. To ne može biti. U trenutku kad bi se cijelo društvo svojim statutima moralo zaklinjati u jednu zajedničku dogmu, ono bi prestalo biti društvo i postalo bi sektom. To je granica gdje društvo prestaje biti društvom. U trenutku kad bi se čovjek obvezao prihvatiti uvjerenje koje traži društvo, imali bismo posla sa sektaštvom. Stoga društvo koje se posvećuje onome što sam sada okarakterizirao može postojati jedino uz pretpostavku da je pod utjecajem prirodne duhovne težnje. Možemo pitati: Kakvi to ljudi dolaze nešto čuti o antropozofiji? — I moći će se reći: To su oni koji o duhovnim stvarima žele čuti bilo što, koji

64

imaju poriv za slušanjem o duhovnim stvarima. — Takav poriv nije dogma. A kad netko traži ne govoreći pritom kako će pronaći nešto odredeno, već traži, stvarno traži, onda je to tražen je ono zajedničko što mora imati društvo koje ne želi postati sektom. No, o tome je sasvim neovisno pitanje: Što to antropozofija kao takva donosi čovječanstvu? — I mora se reći: Antropozofija kao takva čovječanstvu donosi nešto slično, samo duhovnije i za ljudsku dušu dublje i značajnije od svih velikih duhovnih istina što su ikad bile dane čovječanstvu. Dakle, za neke od stvari koje smo u ovim razmatranjima pustili da nam priđu može se reći da nisu doista karakteristične, stvarno značajne, da nisu ono što bi zapravo sadašnje čovječanstvo trebalo primiti kao novost. No, temeljne stvari, temeljne istine uistinu prilaze čovječanstvu kao nove. I ne trebamo ići osobito daleko kako bismo okarakterizirali u čemu je zapravo novost antropozofskog pokreta. Ona je u tome da pred ljudsku dušu sve uvjerljivije stupaju dvije istine koje takoreći pripadaju onome najtemeljnijem: obje istine o reinkarnaciji i karmi. Može se reći: Ono što antropozof

65

ponajprije nalazi na svom putu, u svojem današnjem ozbiljnom stremljenju, jest nužnost spoznaje reinkarnacije i karme. Ne možemo, na primjer, reći da se u zapadnjačkoj kulturi kao nešto u osnovi novo pojavljuju određene stvari poput, recimo, mogućnosti uzdizanja u više svjetove putem antro- pozofije; jer, tko poznaje razvoj Zapada, zna da je, reći ću tek ovo, bilo mistika, čak i takvih kao Jakob Bôhme ili Swedenborg* ili kao cijela škola Jakoba Bôhmea. Makar u mnogome bilo i prijeporno, ipak se uvijek vjerovalo, uvijek je postojalo kao shvaćanje, da se čovjek može iz običnoga osjetilnog svijeta vinuti u više svjetove, tako da ovdje nije riječ o nečem iz temelja novom. Nadalje, ni određene druge stvari nisu u osnovi nove. Govorimo li čak i o onome što je temeljno glede evolucije, primjerice o pitanju Krista, to s obzirom na antropozofski pokret kao takav nije najosnovnije; najosnovniji je oblik što ga zadobiva pitanje Krista time što se reinkarnacija i karma primaju u ljudska srca kao istine. Bitno je osvjetljenje što ga zadobiva pitanje Krista uz pretpostavku istinitosti reinkarnacije i karme. Jer, pitanje Krista uistinu je duboko zaokupljalo Zapad u najrazličitijim vremenima. Ovdje možemo podsjetiti na razdoblja gnoze, na vremena u kojima se produbljivalo

66

ezo- teričko kršćanstvo, primjerice onih što su se okupljali u znaku grala ili ružina križa, možemo podsjetiti na to kako su oni produbili pitanje Krista. No, to nije ono temeljno. Temeljno pitanje, bitno za spoznaju i religiozne potrebe zapadnjačkih duša bilo bi pitanje Krista koje se nalazi samo u svjetlu istine o reinkarnaciji i karmi, tako da onaj koji je iskusio širenje svoje duše spoznajom reinkarnacije i karme, također nužno traži novu spoznaju starih pitanja. — Što se tiče spoznaje reinkarnacije i karme, moramo reći upravo suprotno. Možemo osobito upozoriti na to da su reinkarnacija i karma takoreći stidljivo ušle u zapadnjačku kulturu u vrijeme Lessinga9, koji je do toga došao u svojoj knjizi "Odgoj ljudskog roda". Naći ćemo i drugih primjera kako su se značajni duhovi približili tom pitanju. No, da se reinkarnacija i karma 9 **"Kopernik i njegovo doba u svjetlu duhovne znanosti", (Kopernikus und zeine Zeit im Lichte der Geisteswissenschaft) Berlin, 15. veljače 1912., "Ljudska povijest u svjetlu duhovnog istraživanja" (Menschengeschichte

im

Lichte

der

Geistesforschung),

šesnaest predavanja od 19. listopada 1911. do 28. ožujka 1912., GA 61.

67

potvrde kao sastavni dio ljudske svijesti, da ih čovjekovo srce i njegova duša prihvate onako kako se to zbiva putem antropozofije, to se uistinu može dogoditi tek u sadašnjosti. Stoga bi se moglo reći: Za odnos suvremenog čovjeka prema antropozofi- ji karakteristično je to što će na temelju bilo kojih pretpostavki moći biti u stanju reinkarnaciju i karmu prihvatiti kao spoznaje. To je ono bitno. U osnovi će sve ostalo, kao manje ili više samo po sebi razumljivo, proisteći otuda može li se čovjek na odgovarajući način postaviti prema reinkarnaciji i karmi.

Ako, dakle, ovako shvatimo ovo pitanje, moramo si razjasniti i to što za ljude Zapada i za čovječanstvo uopće znači kad spoznaje reinkarnacije i karme postanu dio svakodnevice, kao što su postale i druge istine. Reinkarnacija i karma moraju u bliskoj budućnosti ući u svijest čovječanstva u još širem opsegu nego što je to bilo, na primjer, s kopernikanskim svjetonazorom. Glede posljednjega, trebamo si samo dobro razjasniti kako je on zapravo brzo zaživio u ljudskim, dušama. Pomislite samo na ono što sam rekao i u javnim predavanjima**: Koliko je već mnogo

68

vremena, gledano u okviru svjetske povijesti, prošlo otkad se proširio kopernikanski svjetonazor, i pomislite na to da je taj svjetonazor obuzeo ljude sve do osnovnoškolske dobi.

Postoji, međutim, bitna razlika između načina na koji je ljudsku dušu obuzeo kopernikanski svjetonazor, s obzirom na onaj antropozofski, ako se temelji na reinkarnaciji i karmi. A da bismo utvrdili tu razliku, uistinu nam treba antropozofski ogranak u kojem zajedno sjede ljudi u dobroj vjeri; jer, hoćemo li okarakterizirati tu razliku, moramo nužno reći nešto od čega će se ljudima izvan antropozofskog pokreta doista okrenuti želudac.

Što je, naime, pridonijelo tomu da su ljudi tako brzo, tako žurno i sve do u dječju dob prihvatili

69

kopernikanski svjetonazor? Oni koji su me slušali govoriti o kopernikanskom svjetonazoru ili o novijoj prirodnoj znanosti znat će sigurno da o tome modernome prirodoznanstvenom pogledu ne donosim bilo kakvu prosudbu koja bi ga osporila. Zato, hoćemo li dotičnu razliku stvarno okarakterizirati, neka mi bude dopušteno reći; Za prihvaćanje te slike svijeta, ograničene na čisto obilježje prostora, na vanjske prostorne odnose, bila je nužna epoha površnosti! — A razlog zbog kojeg se kopernikanski svjetonazor tako brzo uživio nije drugi doli taj da su ljudi tijekom jednog razdoblja postali površnima. Površnost u shvaćanju svijeta bila je nužan preduvjet uživljavanja kopernikanskog svjetonazora u ljudske, duše. Hoće li se uživjeti ono što predstavljaju antropozofske istine, bit će potrebne dubina, đuševnost — dakle, upravo ono suprotno — a posebno s obzirom na temeljne istine o

70

reinkarnaciji i karmi. Steknemo li sada, dakle, uvjerenje da se još mnogo, mnogo intenzivnije i još u puno širem opsegu istine o reinkarnaciji i karmi moraju uživjeti u čovječanstvo, tada nam istodobno treba biti jasno da u tom pogledu stojimo na razmedi dvaju razdoblja: epohe površnosti i epohe nužnog produbljenja, većeg pounutrašnjenja ljudskih duša i ljudskih srca. To je ono što prije svega moramo unijeti u svoju dušu hoćemo li potpuno osvijestiti što to antropozofija u današnjici treba donijeti modernom čovječanstvu, I tada se pitamo: A kako će se morati oblikovati taj život pod utjecajem spoznaje o reinkarnaciji i karmi?

Moramo samo razmisliti o tome što zapravo ljudskome srcu znači spoznaja: Reinkarnacija i karma su istina. Što to znači za cijelu ljudsku svijest, za cijelo osjećanje i mišljenje čovjekove duše? — Razmislivši o ovim stvarima svatko može uvidjeti da to nije ništa manje od proširenja čovjekova sebstva znanjem, spoznajom preko odredenih granica koje su inače postavljene oko znanja i spoznaje. Baš je u prošlom razdoblju bilo najoštrije isticano uvjerenje, koje je postajalo sve izraženijim, da se, naime, može znati i spoznati tek ono

71

što je zatvoreno između rođenja i smrti, da je u najboljem slučaju tek u vjeri moguće podići pogled k nekomu tko znajući ulazi u duhovni svijet. No, ostanemo li na spoznajnom stajalištu, cijela ta stvar nije toliko važna; ona će postati važnijom tek ako prijeđemo sa spoznajnog ria duševno-moralno stajalište. Tu se tek očituje cijela veličina i značaj ideja o reinkarnaciji i karmi.

Mogli bismo navesti stotine primjera kojima bismo rečeno potkrijepili, ali reći ću tek jedno. Uzmimo ljude prijašnjih epoha zapadnjačke kulture i daleko najveći broj ljudi koji još danas pripadaju toj kulturi. Čak i ako se oni još u najvećoj mjeri drže pretpostavke da čovjek ostaje netaknut s obzirom na njegovo biće ako na ovoj Zemlji prođe kroz dveri smrti, tada, ako se i ne misli na

72

reinkarnaciju i karmu, čitav duhovni život što se nadovezuje na smrt biva udaljen od zemaljskog postojanja. Ovdje se bavimo ulaskom u duhovni svijet, ali s iznimkom upravo onih "iznimaka" do kojih drže manje ili više spiritizmu sklone prirode, da, naime, pokojnici u iznimnim slučajevima djeluju u ovostrano — ako ne vrijede rinkarnacija i karma — suočavamo se s idejom da je ono što se odigrava u duhovnom svijetu, bila to nagrada ili kazna, kad čovjek prođe kroz dveri smrti, udaljeno od zemaljske sfere kao takve i da se posljedice njegova života odigravaju na jednoj posve drugoj, izvanzemaljskoj pozornici.

Stvar postaje potpuno drugačija krene li čovjek putem spoznaje reinkarnacije i karme. Tada nam mora biti jasno da ono što takvom čovjeku živi u duši poslije smrti nema značenje, tek za neku od Zemlje odvojenu sferu, već da o onome što je taj čovjek doživio između rođenja i smrti ovisi buduće oblikovanje Zemlje. Zemlja će, takoreći, dobiti vanjsku konfiguraciju od ljudi koji su već prije bili tu. Buduća konfiguracija čitavog planeta, zajednički život ljudi u budućnosti ovisit će o tome kako su ljudi živjeli u svojim prijašnjim utjelovljenjima.

73

To je ono duševno-moralno, a što se nadovezuje na ove ideje; tako da čovjek koji ih je prihvatio zna; Kakav sam bio u životu, tako ću djelovati na sve što se zbiva u budućnosti, na čitavu buduću kulturu! — Tu se znanjem o reinkarnaciji i karmi nešto proširuje preko granica rođenja i smrti što je čovjek dosad poznavao tek vrlo ograničeno: osjećaj odgovornosti! Ovdje vidimo kako izrasta povećani osjećaj odgovornosti.

U tome se izražava ono što nastupa kao duboko značajna, moralna posljedica ideja kao što su reinkarnacija i karma. Čovjek koji ne vjeruje u reinkarnaciju i karmu može reći: Prođem li kroz dveri smrti, bit ću u najboljem slučaju kažnjen i nagrađen za ono što sam ovdje činio; iskusit ću posljedice ovog

74

postojanja u jednom drugom svijetu; a taj je drugi svijet pod vlašću nekakvih duhovnih moći koje će već spriječiti da ono što u sebi nosim ne bude previše štetno za svijet u cijelosti, — A tako ne može govoriti onaj koji zna da su reinkarnacija i karma ideje što proizlaze iz spoznaje; jer, on zna da to kakvi će ljudi biti u ponovnom utjelovljenju ovisi o tome kako su živjeli u prošlom životu. Postat će značajno i važno da će temeljne ideje antropozofskog svjetonazora prijeći u duševni život, u čovjekova uvjerenja i nastupit će kao moralni impulsi o kakvima zapravo u proteklim razdobljima ljudi nisu imali ni pojma. Vidjeli smo da će se osjećaj odgovornosti razviti tako kako to prije jednostavno nije bilo moguće; a iz toga će, kao i taj osjećaj odgovornosti, na sličan način nužno proizići ostale moralne ideje. Živeći pod utjecajem ideja o reinkarnaciji i karmi naučit ćemo da ne može biti riječ o prosuđivanju našega života tek prema uvjetima koji se iživljavaju između rođenja i smrti već prema

75

uvjetima koji se protežu kroz mnogo, mnogo života. Pristupimo li drugome čovjeku prema dosadašnjim preduvjetima, tada spram, toga drugog čovjeka razvijamo simpatiju, antipatiju, veću ili manju ljubav i slično. Mora se reći da je način na koji čovjek u sadašnjosti dolazi u odnos s drugim čovjekom ustvari rezultat takvog shvaćanja da je život na Zemlji jednom zatvoren između rođenja i smrti. Stvarno zapravo živimo tako kako bismo morali živjeti kad bi bilo doista točno da je čovjek samo jedanput na Zemlji. Možemo reći: Susrećemo svoje prijatelje, roditelje, braću i sestre itd. i kao da u svemu što ćutimo i osjećamo s nama živi osjećaj da smo samo jedanput na Zemlji. I sasvim osobita preobrazba života uslijedit će onda kad

76

teorija o postojanju reinkarnacije i karme neće živjeti samo u nekim glavama, kao što je to danas uvelike slučaj. Do danas je to u najširem opsegu još teorija. Može se reći da danas postoji stanovit broj antropozofa koji vjeruju u reinkarnaciju i karmu, ali žive tako kao da reinkarnacije i karme nema, kao da je život jednom zatvoren unutar rođenja i smrti. A to i ne može biti drugačije. Jer navike što ih donosi život mijenjaju se sporije od ideja. Uvedemo li u svoj život ispravne i konkretne ideje o reinkarnaciji i karmi — a samo

0takvima može biti riječ — tek ćemo onda uvidjeti kako takve ideje mogu oploditi život. Vidimo da se kao ljudi, ulazeći u život na njegovu početku, sastajemo s roditeljima, braćom i sestrama i tako redom. I vidimo kako smo nužnošću toga prirodnog uređenja u prvom razdoblju svoga života okruženi onima koji su više ili manje tu po prirodi stvari: krvnim srodstvom, blizinom mjesta i tako dalje.

77

Zatim dok rastemo vidimo kako se ti krugovi krvnog srodstva proširuju, kako s drugim ljudima stupamo u sasvim drugačije, o krvnom srodstvu neovisne veze. Sada je riječ o tome da te stvar treba prvo karmički sagledati; tada će one na posve nov način rasvijetliti život. Jer karma postaje značajna za život ako je shvatimo konkretno, primijeni mo li doista na život ono što nastaje kao posljedica duhovnoznanstvenog istraživanja. Samo je po sebi razumljivo da se to može utvrditi tek duhovnoznanstvenim istraživanjem, ali to se onda može primijeniti i na život. Značajno je karmičko pitanje zapravo ovo: Kako dolazi do toga da se, primjerice, u sadašnjem životu

78

sastajemo s ljudima s kojima smo, na svakom razumljiv način, povezani krvnim srodstvom? Zašto se s njima sastajemo na početku ovoga života? — No, duhovnoznanstveno istraživanje tog pitanja pokazat će nam nešto vrlo osebujno. U pravilu je tako — ako i navodimo pojedine činjenice ipak ima bezbroj iznimaka — da smo s ljudima koje nehotice susrećemo na početku svoga života bili zajedrio već u prošlom životu, najčešće čak u onom što je prethodio sadašnjem, i to u njegovoj sredini, recimo u dobi od trideset godina. Tada smo ih na neki način slobodno odabrali time što smo k njima bili privučeni sklonošću srca i slično. I posve bismo promašili kad bismo u osobama s kojima smo povezani u početku svoga života gledali

79

ljude s kojima smo bili zajedno u nekom drugom životu također na njegovu početku. Niti na početku, niti na kraju nego sredinom života dobrovoljno smo se sastali s onima s kojima smo zatim u sljedećem životu povezani krvnim srodstvom. Vrlo je čest slučaj da smo s osobom s kojom smo bili oženjeni, koju smo, dakle, slobodno izabrali u sljedećem životu u odnosu roditelja i djeteta ili u bratskom odnosu. Duhovnoznanstveno istaživanje pokazuje da je ono što bismo pretpostavili pukim mudrovanjem, ono što mislimo raspredajući o tim stvarima obično pogrešno. Obično će činjenice pomrsiti račune mudrovanju. Usmjerimo sad svoje mišljenje na upravo opisanu činjenicu, shvatimo je onako kako ona, istražuje li se bez predrasuda, doista proizlazi iz duhovne znanosti, kako ona proširuje cijelu našu vezu, cijeli naš odno sa životom. Štoviše, postupno je u zapadnjačkoj kulturi došlo do toga da čovjek više uopće i ne može drugo nego govoriti o slučaju razmišlja li o svojoj vezi s krvnim srodnicima. Govori se o slučaju, ali se uvelike u to već i vjeruje. A kako čovjek i ne bi vjerovao u slučaj ako zamišlja da je život zatvoren između rođenja i

80

smrti? U ovom jednom životu, to se samo po sebi razumije, priznat ćemo odgovornost za posljedice onih dogadaja što smo ih sami izazvali. Time što svoje sebstvo prevodimo preko onoga što se zbiva između rođenja i smrti, doživljavajući ga u njegovoj povezanosti s drugim ljudima u utjelovljenju različitom od ovog, osjetit ćemo odgovornost kao i prema vlastitim djelima u sadašnjem životu. I sve će više ljudi morati upoznavati te konkretne činjenice. Opća ideja, kad se kaže da je čovjek u karmičkom smislu sam odabrao svoje roditelje, ne pruža još ništa osobito. No, o tom ćemo izboru steći predodžbu koju doista mogu potvrditi sva ostala životna iskustva, znamo li: One koje si sada sebi najnesvjesnije odabrao u prijašnjem si životu izabrao u vrijeme svoje najveće svjesnosti, kad si bio najzreliji.

81

Možda je to danas ponekom i neugodno, ali ipak je istinito. Jer, naučit ćemo: Ako smo nezadovoljni svojim krvnim srodnicima, sami smo položili temelj tom nezadovoljstvu, pa se, dakle, za sljedeću inkarnaciju moramo drugačije pobrinuti; i tek tada će ideja o reinkarnaciji i karmi postati plodonosna za život. A o tome je i riječ, te ideje ne zadovoljavaju tek neku radoznalost itđ., već su vrijedne za naše usavršavanje, a time i za usavršavanje cijeloga života. I znat ćemo, nadalje, da ovo što je bilo rečeno povlači za sobom nešto slično glede sadašnjeg života i njegovih posljedica; oni s kojima smo došli u vezu kao tridesetogodišnjaci, kad su, kako vjerujemo, naše prosudbe potpuno razumski utemeljene, postaju s nama tako povezani da će nam u sljedećem životu prići odmah na polazištu, možda kao roditelji, braća ili sestre. Kada znamo što sve ovisi o stvaranju oblika

82

obiteljskih veza, o stupanju u vezu s ovim ili onim ljudima, naš će se osjećaj odgovornosti pod utjecajem ideja o reinkarnaciji i karmi značajno uvećati.

Rekao sam da možemo naglasiti kako se te stvari u životu jasno pokazuju kao shvatljive. Ne moraju li snage što neku ljudsku individualnost unose u određenu obitelj biti jake, i te kako značajne? Ali one ne mogu biti jake u čovjeku koji je sada utjelovljen jer one tu nemaju što raditi sa svjetovima u koje on silazi. Zar ne mora biti razumljivo da snage koje djeluju najdublje u duši potječu iz prošloga života kad smo s jakim snagama prijateljstva, "svjesne ljubavi", smije li se tako nazvati, sami prouzrokovali te suodnose? Što je u jednom životu vladalo kao svjesna snaga, u sljedećem djeluje kao nesvjesna; ono što se događa manje ili više nesvjesno ovako se dade objasniti.

Svakako je nužno da sebi ne zamagljujemo činjenice koje istražujemo jer će one gotovo uvijek pomrsiti račune mudrovanju te ćerno tek naknadno u njima otkriti logiku. Ne treba se dati zavesti mudrovanjem;

83

njime se ne dospijeva do ispravnoga gledišta. Doći će se naprotiv đo nečega sličnog što je moguće okarakterizirati razgovorom koji sam već ispričao.

U jednom južnonjemačkom gradu rekao rni je jedan teolog: Čitao sam vaše spise i uvidio da su tako logični; stoga sam pomislio, budući da su tako logični, možda je njihov autor do toga došao čisto logičkim putem. — Da sam se, dakle, trudio pisati manje "logično", time bih u očima tog teologa stekao zaslugu jer bi uvidio da do onoga što sam prikazao nisam došao pukom logikom. Tko, međutim, prouči te spise, uvidjet će da su im naknadno dane logičke forme, a da njihov sadržaj nije pronađen putem logike. Barem ja, u

84

to vas uvjeravam, tako nešto ne bih mogao. Možda bi to drugi mogli pronaći pukom logikom. Promotrimo li stvari na ovaj način, ukazuje se duboko značenje ideje da najvažniji impulsi što nužno proizlaze iz antropozofije moraju biti moralno-duševni impulsi. Danas smo istaknuli osjećaj odgovornosti na različitim područjima. Mogli bismo isto tako pratiti raznovrsne oblike koje poprimaju ljubav, samilost pod utjecajem ideja o reinkarnaciji i karmi. I to je bio razlog zašto smo tijekom godina toliku važnost, pa i u javnim predavanjima, pridavali tomu da se antropozofija uvijek promatra u vezi sa životom, u vezi s najneposrednijim životnim pojavama. Tako smo govorili o misiji gnjeva,10 o čovjekovoj savjesti, 0molitvi, o odgoju djeteta, o različitoj čovjekovoj životnoj dobi — i sve smo to prikazali u pravom svjetlu, 10 Vidi: Rudolf Steiner, "Metamorfoze duševnog života / Pute-

vi

duševnih

Seelenlebens

/Pfade

doživljaja" der

(Metamorphosen

Seelenerlebnisse)

predavanja, Berlin, 1909./1910. GA 58 i 59.

85

des

osamnaest

onako kako se to mora učiniti, uz pretpostavku da su ispravne ideje o reinkarnaciji i karmi. 1tu nam se očitovalo kako te ideje o reinkarnaciji i karmi preobražavajuće zahvaćaju u život. U osnovi uzevši, to je i činilo glavninu naših izlaganja u kojima smo razmatrali djelovanje temeljnih ideja na život. Ako i nije uvijek, rekao bih, iz reinkarnacije i karme apstraktnim riječima izvodeno značenje što ga, primjerice, zadobivaju svojstva duše ili savjest, karakter, molitva; ako to i nije uvijek bilo izvodeno tako da se kaže: Pretpostavimo li reinkarnaciju i karmu proizlazi... itd., sva su naša razmatranja dobivala impuls od reinkarnacije i karme. I u sadašnjosti koja predstoji bit će značajno što pod utjecaj ideja o reinkarnaciji i karmi neće doći samo znanost o duši nego i druge znanosti. Ako pratite predavanja kao što je ono posljednje javno: "Smrt kod čovjeka, životinje i biljke"11, uvidjet ćete da se htjelo pokazati kako će 11 Odnosi se na predavanje: "Smrt kod čovjeka, životinje i biljke" (Der Tod bei Mensch, Tier und Pflanze) od 29.

86

ljudi naučiti misliti o smrti kod biljke, životinje i čovjeka ako u samima sebi pronađu ono što nadilazi pojedini ljudski život. Do značenja smrti kod čovjeka, životinje i biljke došli smo tako što smo si razjasnili: Drugačije sebstvo živi u čovjeku, drugačije u životinji i opet drugačije u biljci. Kod čovjeka je to individualno Ja, kod životinje grupna duša, dok je kod biljaka riječ o jednom dijelu čitavoga duševnoga planetnog sustava. To smo kod biljaka shvatili kao puko uspavljivanje i buđenje s kojim se izvanjski suočavamo kao sa smrću i nastajanjem. Kod životinja je to opet drugačije. Slično je kao kod nas samih time što sebstvo u jednoj inkarnaciji napreduje, prevladava određene instinkte itd. Kod čovjeka, koji sam uzrokuje svoje utjelovljenje, postalo nam je jasno da tek smrt pruža jamstvo za besmrtnost i da bi riječ smrt samo kod čovjeka smjela biti veljače 1912., u "Ljudska povijest u svjetlu duhovnog istraživanja"(Mensc/3engeschfchte im Lichte der Geistesforschung), šesnaest predavanja, Berlin, 1911./1912.,GA 61.

87

upotrebljavana u tom značenju; ili bismo, ako riječ smrt rabimo općenito, morali istaknuti kako umire čovjek, kako umire životinja i kako umire biljka te kod životinje i biljke upotrijebiti sasvim novu riječ.

Sve je drugo u antropozofiji takvo da ljudska duša traži da dozna nešto o odredenim stvarima; ali to "drugo" u osnovi uzevši, tako reći, uopće ne čini antropozofa. Do izvjesnih će stvari već doći kad bude vrijeme. Ako je čovjek ponajprije sposoban prihvatiti ideje o reinkarnaciji i karmi u onom smislu u kojem smo ih morali iznijeti, za razliku od starijih ideja o reinkarnaciji i karmi, primjerice u budizmu, on će tijekom istraživanja posve sam od sebe doći i do drugih stvari Stoga je glavnina našeg rada bila posvećena tomu da uočimo utjecaj reinkarnacije i karme na cijeli ljudski život. U tom bi odnosu trebalo biti jasno da bi se rad unutar nekog antropozofskog udruženja ili društva morao shvatiti u smislu ove misije antropozofije. Stoga je

88

razumljivo da nekomu tko se nalazi izvan antropozofije, koga se kao takvog antropozofija malo tiče, o pitanjima koja mu možda izgledaju najvažnijima, govorimo tek onda kada se od temeljnih istina hoćemo uzdići k. onome što je najbliže svakoj duši, ako je to zapadnjačka duša. I te kako je zamisliv slučaj da se ono novo, ono što je danas okarakterizirano kao u osnovi novo, primi od antropozofije i da se u prvom redu ne mari za bilo kakve religiozne suprotnosti medu ljudima. Jer, za tu novu duhovnu znanost uopće nije karakteristično da se bavi, na primjer, komparativnom znanošću o religiji; iako se danas, doduše, ljudi time dovoljno bave. Ali nasuprot tome što se danas inače ovdje radi, ono čime se bave teozofi12 uopće nije duhovnije. Značajno je, međutim, da su u antropozofiji sve te stvari rasvijetljene idejama o reinkarnaciji i karmi. 12 Ove se riječi odnose na tadašnji sukob Rudolfa Steinera s Teozofskim društvom. Usp. "Povijest i uvjeti antropozofskog pokreta u odnosu prema Antropozofskom društvu" (Die Geschichte und die Bedingungen

der

anthroposo-

phische

Bewegung

im

Verhältnis zur Anthroposophischen Gesellschsft), GA 258.

89

Osjećaj odgovornosti znatno će porasti u jednom drugačijem odnosu pod utjecajem reinkarnacije i karme. Ako još jednom pogledamo ono što sam danas rekao o odnosu između krvnih srodnika i slobodno odabranih ljudi, vidjet ćemo da tu postoji određena suprotnost: Impulsi koji su u jednom životu najunutarnjiji, najskrovitiji, u drugom su najočitiji. Kad u jednoj inkarnaciji prema nekome razvijemo najdublji osjećaj prijateljstva, tada zacijelo time pripremamo neku vanjsku srodnost, krvnu vezu ili nešto takvo. Slično je i na jednom drugom području. Način na koji mislimo o nečemu što nam se u ovoj inkarnaciji čini najnestvarnijim bit će ono najmjerodavnije što će u sljedećoj inkarnaciji uvjetovati stvarne impulse. Način na koji mislimo, primamo li istinu laka srca ili je prihvaćamo ispitujući je svim raspoloživim sredstvima, imamo li smisla za istinu ili fanatizam, to će, s našim uživljavanjem u ideje o reinkarnaciji i karmi, ući u posve drugačiji odnos prema ljudskom razvoju nego što je danas slučaj, jer, ono što u sadašnjoj inkarnaciji

90

imamo kao najunutarnjije bit će najočitije u idućoj. Tko mnogo laže, ili je sklon nešto prihvaćati laka srca, u sljedećoj ili nekoj od sljedećih inkarnacija postat će lakomislen čovjek; jer, ono što mislimo, kako mislimo, kako se postavljamo prema istini, ono što je, dakle, u ovoj inkarnaciji unutarnje, odredit će naše ponašanje u sljedećoj inkarnaciji. Smatramo li, primjerice, u sadašnjoj inkarnaciji, nekog čovjeka bez pomne provjere lošim., dok bi se on, da to točno ispitamo, možda pokazao dobrim ili barem poludobrim, živimo li s tom neprovjerenom mišlju, ako tako donosimo sudove o ljudima, pokazat će se da ćemo u sljedećoj inkarnaciji postati nesnošljivi, svadljivi, odvratni! I tu opet imamo proširenje moralno-duševnog elmenata u našoj duši. Osobito je važno ispravno uočiti takve stvari, upoznati se s mišlju kakvo je temeljno značenje toga da u svoju nutrinu, u cijelu svoju dušu primimo ono što doista kao posve novo, a time u određenom smislu i kao sve drugo obnavljajuće, ulazi u suvremeni duhovni

91

razvoj s idejama o reinkarnaciji i karmi. Otuda smo baš tome u čitavom razvoju našega antropozofskog pokreta pridali glavnu vrijednost, dok smo druga pitanja, koja u neku ruku sasvim sigurno iz njih nužno proizlaze, obradili samo kako se ona prema potrebi moraju iznijeti. Stoga, primjerice, čitav naš poseban način bavljenja antropozofijom u vlastitoj sredini — ako se stvari prikažu istinito, onako kako mi to činimo — nikad ne bi mogao biti shvaćen kao suprotnost nekom pokretu koji u središte svojih razmatranja stavlja reinkarnaciju i karmu. Protivljenje uvijek mora biti izgrađeno izvana; nemoguće je da do njega dođe ako se doista ispravno prikažu stvari koje se događaju u našoj sredini. Potrebno je tek uočiti ovaj moment: Koliko se zapravo malo u našoj sredini govori o pitanju Krista! Neka nitko ovo što je rečeno ne uveličava zato što on to doživljava kao njegovom srcu osobito važno, već to mora promatrati objektivno, kako nitko ne bi imao razloga tvrditi da mnogo govorimo o pitanju Krista zato što ovo ili ono kao nužna posljedica pro-

92

izlazi iz zrelog shvaćanja reinkarnacije i karme, jer, to nije ono temeljno što u sadašnjosti nekoga čini antropozofom, već ono novo što ulazi u svijet kako bi to čovječanstvo uistinu prihvatilo. Morali bismo, dakle, shvatiti da bi se zapravo protivljenje moglo jedino izgraditi kroz neispravan ili uz pretpostavku neispravnog načina prikazivanja onog čime se ovdje bavimo; jer, protivljenje će prema nama uvijek biti izgrađeno izvana. Netko može biti naš protivnik, ali mi ne trebamo graditi bilo kakvo protivništvo; jer, to što netko za nešto ne mari ne znači protivništvo, inače bismo morali biti protivnici svega onoga do čega nam nije stalo. Htio sam vam osobito staviti pred dušu da razmislimo: Što je doista temeljno, što je novo i zapravo odlučujuće za antropozofiju? Samo se po sebi razumije da se time ne želi reći: Antropozofsko društvo je ono u kojem se vjeruje u reinkarnaciju i karmu, Time se hoće reći: Kao što je nekoć vrijeme sazrelo za prihvaćanje kopernikanskog svjetonazora, tako je naše doba

93

postalo zrelim da se učenje o reinkarnaciji i karmi dovede do opće svijesti čovječanstva. A ono što se tijekom razvoja čovječanstva treba zbiti to će se i dogoditi, ma kolike se moći tome protivile. A s reinkarnacijom i karmom, s istinskim shvaćanjem reinkarnacije i karme sve će druge stvari proizići same od sebe. Te će druge stvari nastati kao posljedica svjetla koje zrači iz reinkarnacije i karme.

Bilo je sigurno i te keko korisno promotriti po čemu se to u temelju razlikuju oni koji se osjećaju zainteresiranima za antropozofiju od onih koji joj se protive. Nije to zapravo prihvaćanje nekog višeg svijeta kao takvog, već što se doznaje s predodžbama o tom višem svijetu uz pretpostavku ideja o reinkarnaciji i karmi. Time smo danas iznijeli nešto što se može smatrati bitnim u antropozofskom svjetonazoru.

PRVO PREDAVANJE

Stuttgart, 20. veljače 1912,

94

Promotrimo li kako se oko nas odvija život, kako tako reći baca svoje valove u našu nutrinu, u sve ono što tijekom našeg fizičkog postojanja trebamo osjetiti i otrpjeti ili u ono što nas raduje, uočit ćemo više skupina ili vrsta doživljavanja. Pogledamo li malo bolje sami sebe, naći ćemo prije svega ono što leži u našim sposobnostima, u našim talentima, otkrit ćemo da nam ponešto uspijeva, tako da si možemo reći: Eto, kad sam već ovakav ili onakav čovjek, posve je prirodno i shvatljivo da mi je ovo ili ono moralo poći za rukom. — Možemo, međutim, u okviru svih suodnosa u našem biću shvatiti i stanovite neuspjehe koji su nas zadesili, možda upravo ono što nazivamo zlom kobi ili nesrećom. Možda nam u takvim slučajevima i neće uvijek uspjeti točno dokazati kako je neki neuspjeh nešto što nam nije pošlo za rukom povezano s našom nesposobnošću. Ali tada si moramo općenito reći: Da, ti si u sadašnjem zemaljskom životu u mnogim odnosima bio lakomislen, stoga ćeš razumjeti da te u danim okolnostima mora zadesiti neki neuspjeh. — Tada

95

možda nećemo moći uvidjeti neposrednu vezu između neuspjeha i svoje nesposobnosti, ali ćemo općenito smatrati shvatljivim da zbog naše lakomislenosti nije sve moglo ići glatko.

Iz onoga o čemu je sada bila riječ možete shvatiti da nam je takoreći moguće uvidjeti neku vrstu uzročne veze između onoga što se moralo dogoditi i naših sposobnosti i nesposobnosti. No, u životu ima mnogo toga gdje ma kako točno ispitivali nećemo baš lako moći dovesti u vezu ono što nam uspijeva ili neuspijeva sa svojim sposobnostima ili nesposobnostima, gdje nam donekle ostaje neprozirnim na koji smo to način nešto skrivili ili zaslužili. Ukratko, ako bolje promotrimo svoj unutarnji život, možemo razlikovati dvije skupine doživljaja. Kod jedne smo svjesni povezanosti uzroka našeg uspjeha i neuspjeha; kod druge nad takvom uzročnom vezom nećemo moći imati pregled. Kod posljednje će nam skupine izgledati manje ili više slučajno da nam nešto nije uspjelo, a

96

drugo jest. Ponajprije zapamtimo da je u životu ova druga skupina činjenica i iskustava sasvim dovoljno prisutna i da ćemo na nju poslije obratiti pozornost.

Sada možemo, nasuprot tome o čemu sam upravo govorio, pogled više usmjeriti prema svojoj vanjskoj sudbini. Tu ćemo zapravo opet u vezi s našim vanjskom sudbinom obratiti pozornost na dvije skupine činjenica. Možemo razmotriti takve slučajeve kod kojih unutarnje uviđamo da smo glede događaja što su nas zadesili — dakle, ne onih u kojima smo sami nešto poduzeli — neke stvari tako reći sami prouzročili, da smo za to krivi. Kad je, pak, riječ o drugoj skupini, bit ćemo skloni reći: Nije nam moguće uvidjeti uzročnu vezu s onime što smo htjeli, što smo namjeravali. Riječ je o događajima za koje se svakodnevno kaže da su u naš život upali slučajno, kao nešto što, kako izgleda, nije ni u kakvoj vezi s onime što smo sami izazvali.

Sada ćemo se pozabaviti ovom drugom skupinom s obzirom na unutarnji život, dakle, s događajima za koje ne možemo uvidjeti da su izravno, neposredno, u vezi s

97

našim sposobnostima i nesposobnostima; to su vanjski događaji koje nazivamo slučajnostima, događaji kod kojih odmah ne možemo steći uvid o tome da su bili izazvani nečim što im je prethodilo.

Možemo, dakle, za probu s tim dvjema skupinama doživljaja izvesti svojevrstan eksperiment. On nas u prvi mah ni na što ne obvezuje. Isprobajmo tako reći tek ono što će sada biti rečeno, okarakterizirano.

Pokus ćemo izvesti tako da si predočimo: Kako bi bilo kad bismo jednom konstruirali, izmislili umjetnog čovjeka te o tom zamišljenom čovjeku rekli da je obdaren osobinama i sposobnostima kojima može prouzročiti baš ono kod čega ne uviđamo vezu sa svojim sposobnostima, ono što nam nije shvatljivo.

98

Čovjeku koji ima takve sposobnosti uspijevalo bi ili ne bi uspijevalo baš ono što ne možemo pripisati uspjehu, odnosno neuspjehu na temelju vlastitih sposobnosti ili nesposobnosti. Predočavamo ga, dakle, sebi kao čovjeka što umjetno, dakle, posve namjerno prouzročuje one stvari koje u našem životu izgledaju slučajnima.

Da bismo to razjasnili, pođimo ođ jednostavnih primjera. Pretpostavimo da nam je opeka pala na rame i ozlijedila ga. Bit ćemo isprva skloni reći: To je slučajnost. — Ali konstruirajmo najprije radi probe umjetnoga čovjeka koji bi kao pokus izveo sljedeću čudnu stvar. Popeo bi se na krov i ondje brzo olabavio opeku, ali tako da je još nešto malo pridržava; tad bi potrčao dolje kako bi mu opeka pala točno na rame. Učinimo sad u eksperimentu tako sa svim događajima za koje nam se javlja pomisao da su u naš život ušli slučajno. Konstruirajmo umjetnog čovjeka koji će skriviti ili izazivati sve ono za što u običnom životu ne možemo uvidjeti u kakvoj je to vezi s nama.

99

izvedemo li to, moglo bi u prvi mah izgledati kao puka misaona igra. Napokon, to nas ne obvezuje ni na što. Ali učinimo li to, pojavit će se nešto čudno. Ako smo izmislili takva čovjeka i obdarili ga opisanim svojstvima, taj će umjetni, zamišljeni čovjek ostavljati na nas posve čudnovat dojam. Nećemo se, naime, moći otrgnuti od slike čovjeka koga smo sami načinili, premda je on naizgled tako umjetan; ona nas fascinira, doima nas se kao da bi on ipak morao imati neke veze s nama. Za to će se već pobrinuti i osjećaj što ga imamo spram umjetnog, zamišljenog čovjeka. Unesemo li se doista duboko u sliku, ona nas posve sigurno neće ostaviti na miru. U našoj se duši zbiva čudnovat proces, proces koji možemo usporediti sa sljedećim: Dolazimo do unutarnjega duševnog procesa koji se inače u čovjeku odigrava svakoga trena. Možemo tako bilo što pomisliti, donijeti neku odluku; za to nam je potrebno nešto što smo jednom znali i primijenit ćemo sva moguća umjetna sredstva kako bismo se prisjetili toga što smo znali. Pri tom naporu, dozivanju u pamćenje nečega zaboravljenog, proživljavamo, naravno/stanovit duševni proces, prisjećanje, kako to

100

nazivamo u običnom životu, a sve misli koje nam pomažu da se toga sjetimo pomoćne su misli. Pokušajte jednom ustanoviti koliko takvih pomoćnih misli, koje ćete ponovno ispustiti iz vida, često morate primijeniti; misli kojima stižete do onoga što želite znati. Ove pomoćne misli su tu da bi utrle put onomu čega se hoćemo prisjetiti, onomu što zapravo baš sad trebamo.

Upravo je tako i onaj zamišljeni čovjek što smo ga prikazali neka vrsta pomoćnog procesa, ali na mnogo obuhvatniji način. On nas više neće ostaviti na miru. U nama radi tako da možemo reći kako je. on nešto što živi u nama kao misao, kao nešto što dalje djeluje, što se u nama preobražava; ono što se doista preobražava u ideju, u misli koje se pojavljuju kao nešto što nam pada na um kad se prisjećamo u običnom procesu sjećanja, pojavljuje se kao nešto što nas nadjačava. Kao kad bi se reklo: On ne može ostati takav, on se u tebi mijenja, razvija svoj život, postaje nešto drugo! To nam se nameće — Izvedite pokus! — nameće nam se tako da nam kaže: Da, to je nešto što ima posla s nekim drugim, a ne s tvojim sadašnjim zemaljskim,

101

postojanjem,. Sasvim sigurno, javlja se neka vrsta prisjećanja, misao na neko drugo zemaljsko postojanje. To je više osjećaj nego misao, osjet ali takav kao da ono što se pojavljuje u duši doživljavamo poput nečega što smo sami bili na ovoj Zemlji u nekoj prošloj inkarnaciji.

Promotrimo li antropozofiju kao nešto cjelovito, ona nikako nije puki zbroj teorija, priopćenja o postojećim činjenicama, već nam daje propise i upute kako se nešto može postići. Antropozofija kaže: Sve si više voden kako bi se lakše mogao prisjećati da si nešto učinio. — Može se i reći sasvim iz iskustva: Postupiš li tako, zadobit ćeš utisak u duši, utisak u osjećaju o čovjeku koji si bio prije. — Dolazimo do nečega što bismo mogli nazvati proširenjem pamćenja. Ali, što nam se ovdje otkriva dok izgrađujemo zamišljenog čovjeka, to je isprva stvarno samo misaona činjenica. No, on neće ostati zamišljeni čovjek. On se preobražava u osjetilne, duševne utiske i time znamo: U onome što osjećamo imamo nešto zajedničko s našom prošlom inkarnacijom. Sjećanje nam se

102

proširuje na prijašnju inkarnaciju.

U ovoj se inkarnaciji sjećamo stvari kod kojih smo prisutni svojim mislima. Svi znate da ćemo se razmjerno lako prisjetiti onih stvari u koje su bile umiješane naše misli. No, u običnom životu ne ostaje tako lako živo ono u što su bili umiješani naši osjećaji. Pokušate li misliti na ono što vam je prije deset ili dvadeset godina prouzrokovalo veliku bol, lako ćete se sjetiti predodžbe; u svojim ćete se predodžbama prebaciti unatrag u ono što se tada odigralo; ali ne možete doći do živog osjećaja boli koju ste tom prilikom iskusili. Bol je izblijedjela, sjećanje na nju ulijeva se u našu predodžbu. A to što sam opisao jest duševno pamćenje, osjećajno pamćenje. I doista, tako osjećamo svoju prošlu inkarnaciju. Zapravo se pojavljuje ono što možemo nazvati sjećanjem na prijašnje inkarnacije. Naravno, na ono što je nositelj sjećanja na prijašnje inkarnacije ne može se bez

103

daljnjega gledati kao na nešto što utječe na sadašnju inkarnaciju. Pomislite samo na to kako su naše predodžbe intimno srasle sa svojim izrazom, s našim jezikom. Jezik je utjelovljeni predodžbeni svijet. A jezik mora svaki čovjek u pojedinom životu ponovno naučiti. Najveći jezikoslovac ili poznavatelj jezika kao dijete s naporom mora učiti svoj materinski jezik. I još se nije dogodio slučaj da neki gimnazijalac lako uči grčki zato što se prisjetio onog grčkog kojim je govorio u svojim prošlim inkarnacijama!

Pjesnik Hebbel je u nekoliko misli naznačio nacrt drame koju će napisati. Šteta je što to nije ostvario. Bila bi to vrlo zanimljiva drama. Radnja je bila zami-

104

šljena tako da ponovno utjelovljeni Platon kao gimnazijalac, tumačeći starog Platona, dobiva najslabiju ocjenu! Nažalost, Hebbelov se plan nije obistinio. I nemojte misliti tek o tome kako su učitelji dijelom cjepidlake i slično. Znamo da Hebbelov zapis počiva na tome da je ono predodžbeno, što se odigrava u neposrednim iskustvenim predodžbama, više ili manje neposredno ograničeno na sadašnju inkarnaciju. I kao što sam upravo naveo, stvarno je tako da se prva impresija, prvi dojam o prošloj inkarnaciji neposredno pojavljuje kao osjećajno pamćenje, kao nova vrsta pamćenja. Naš je dojam da je to pamćenje nastalo uz pomoć zamišljenog čovjeka koga smo izgradili više osjećaj, ali takav osjećaj temeljem kojeg shvaćamo: Dojam potječe od momka koji je jednom postojao, a to

105

si bio ti sam! — Kao prvi dojam o prošloj inkarnaciji zadobiva se nešto poput osjećaja sjećanja. To što je opisano kao konstrukcija zamišljenog čovjeka samo je sredstvo. To se sredstvo preobražava u takav duševni ili osjećajni dojam. Svaki čovjek koji pristupa antropozofiji više ili manje ima priliku lako izvršiti ono što je ovdje prikazano. A učini li to, već će uvidjeti da u svojoj nutrini stječe dojam koji bih — da upotrijebim neki drugi primjer — mogao ovako opisati: jednom sam vidio neki krajolik. Zaboravio sam kako izgleda, ali mi se svidio! — Ako je to bilo u ovom životu, krajolik neće više pobuditi živ osjećajni dojam; no, ako dojam potječe iz neke prošle inkarnacije, ostavit će osobito živ osjećajni dojam. Tako iz prošle inkarnacije možemo imati osobito živi dojam kao osjećajni dojam. Promatramo li objektivno opisane dojmove, katkad ćemo od onoga što proizlazi iz preobrazbe zamišljenog čovjeka imati nešto poput gorkog ili gorkasto-slatkog ili kiselog osjećaja. Taj je kiselo-slatki ili slični osjećaj dojam što ga na nas ostavlja naša prijašnja inkarnacija; to je neka vrsta osjećajnog ili duševnog dojma.

Ovime sam vam pokušao svratiti pozornost na nešto

106

što može dovesti do toga da se kod svakog čovjeka pobudi neka vrsta neposredne izvjesnosti

0vlastitoj egzistenciji u prošlim životima time što si je priskrbio duševni ili osjećajni dojam za koji zna: To sigurno nisi stekao nigdje u ovom životu. — Takav se dojam, međutim, pojavljuje onako kako se u običnom životu javlja predodžba sjećanja. Možemo, dakle, pitati: Kako možemo znati da je dojam što ga imamo sjećanje? — Vidite, može se samo reći da se takvo što ne može dokazati. No, pred nama je isto činjenično stanje kao inače u životu kad se nečega prisjećamo pri zdravoj pameti. Tu možemo znati da se ono što nam se javlja u mislima stvarno odnosi na nešto što smo doživjeli. Samo iskustvo pruža izvjesnost. To što sebi

107

predočavamo na spomenuti način daje nam izvjesnost da se dojam što izranja iz dubine duše ne odnosi na nešto s čime smo imali posla u sadašnjem, već u prošlom životu. Tu smo umjetnim putem u sebi prouzrokovali nešto što nas dovodi u vezu s vlastitim prethodnim životom. 1I na neke druge načine možemo preuzeti nešto od nutarnjih, probno stečenih iskustava i doživljaja te tako ići dalje, budeći u sebi nešto kao osjećaj o prijašnjim životima. A ono što doživljavamo prolazeći kroza život možemo podijeliti i na drugi način. S jedne se strane nalazi ono što smo u životu proživjeli kao patnje, boli, prepreke; s druge je strane ono što smo osvijestili kao unapređenje, radost, ugodu i slično. Zauzmimo, probe radi, sljedeće stajalište. Recimo: Da, doživjeli smo te boli, te patnje. I kakvi već jesmo u ovoj inkarnaciji, kako se odvija normalan život, naše su nam boli i patnje nešto fatalno, nešto što bismo u određenom smislu rado odgurnuli. No,

108

sada za probu to nemojmo učiniti. Pretpostavimo da smo zbog nečega te boli, te patnje, te prepreke prouzrokovali sami, i to stoga što smo tijekom prošlih života, ako oni doista postoje, time što smo tada učinili na neki način postali nesavršeniji. U slijedu inkarnacija, naravno, ne postajemo samo savršeniji, nego u određenom smislu i nesavršeniji. Nismo li postali nesavršeniji nego prije ako smo nekoga uvrijedili ili unesrećili? Nismo samo nešto nanijeli tom čovjeku, i sami smo sebi nešto oduzeli; kao cjelokupna osoba bili bismo vredniji da to nismo učinili. Na rovaš smo zabilježili mnogo takvih stvari i time što smo ih učinili, utvrdili smo svoju nesavršenost. Ako smo unesrećili nekog čovjeka, što se mora dogoditi hoćemo li ponovno zadobiti prijašnju vrijednost? Moramo

109

nesreću izravnati, moramo unijeti u svijet čin poravnanja, moramo iznaći bilo što što će nas primorati da to prevladamo. Razmišljamo li u tom smjeru o svojim patnjama i bolima, umnogome ćemo moći reći: Naše patnje, naše boli, kada ih prevladamo, pogodne su za to da si pribavimo snagu za prevladavanje svoje nesavršenosti. Kroz patnju možemo postati savršeniji. — U normalnom ljudskom životu tako, naravno, ne mislimo; prema patnji se odnosimo s odbojnošću. No, možemo reći: Svaka bol, svaka patnja, svaka prepreka u životu treba nam ukazati na to da u sebi imamo pametnijeg čovjeka nego što smo sami. Promotrimo nakratko čovjeka kakvi smo sami kao onog manje pametnog, usprkos tome što on obuhvaća našu svijest; ali imamo i pametnijega što drijema u

110

dubinama naše duše. Svojom običnom sviješću odbojno se odnosimo prema bolima i patnjama, ali onaj pametniji čovjek vodi nas protiv naše svijesti prema tim bolima, dok ćemo se mi prevladavanjem tih boli moći nečega osloboditi. Vodi nas boli i patnji, nalaže nam da ih podnesemo. — Moguće je da će to isprva biti bolna pomisao, ali ona nas ne obvezuje ni na što, možemo je ponovno isprobati. Možemo reći: U nama je pametniji čovjek što nas vodi patnjama i boii, k onomu što bismo svjesno najradije izbjegli. Otuda mislimo da je u nama taj pametniji. I misleći tako o pametnijem čovjeku dospijevamo do unutarnjeg rezultata, koji nekome može i smetati, da nas pametniji čovjek uvijek vodi onomu što nam nije simpatično! Pretpostavit ćemo, dakle, da je u nama takav pametniji čovjek koji nas vodi onomu što nam nije simpatično kako bismo napredovali.

Učinimo, međutim, još nešto drugo. Uzmimo svoje

111

radosti, svoja promaknuća, svoja zadovoljstva i ponovno recimo probe radi: Kako bi bilo kad bih sebi izgradio predodžbu bez obzira na to je li ona održiva u stvarnosti: Svoja zadovoljstva, svoje radosti, svoja promaknuća uopće nisi sam zaslužio, dana su ti milošću viših duhovnih moći. — To ne mora uvijek biti slučaj, ali pretpostavimo za probu da smo sve boli i patnje izazvali sami jer nas je k njima odveo onaj pametniji čovjek u nama, zato što priznajemo kako su nam te patnje i boli bile nužne zbog vlastite nesavršenosti i kako iz nje možemo izići jedino uz pomoć patnje i boli. A zatim ćemo nasuprot tome, probe radi, pretpostaviti: Svoje radosti ne pripisujemo vlastitim zaslugama već kao da su nam dane od duhovnih moći.

Takvo će razmišljanje za nekog taštog čovjeka biti gorka pilula. Iskusiti to probe radi i te kako je nešto što, ako smo u svojoj duši sposobni sasvim intenzivno imati takvu predodžbu, vodi temeljnom osjećaju koji će se opet preobraziti i ako je neispravan sam će sebe ispraviti: U tebi živi nešto što nema veze s običnom sviješću, nešto uistinu dublje od onoga što si u ovom

112

životu svjesno iskusio, dakle, u tebi je pametniji čovjek koji se rado obraća božan- sko-duhovnim moćima što prožimaju svijet. — I tu, u samom unutarnjem životu, postaje izvjesno da iza one vanjske leži unutarnja, viša individualnost. Takvim misaonim vježbama osvještavamo vječnu duhovnu jezgru svojega bića. To je izvanredno značajno. Time ponovno imamo nešto za što možemo reći da smo to sposobni izvesti.

Antropozofija u svakom smislu može biti uputa, ne samo kako bi se nešto znalo o postojanju drugog svijeta već da bi se čovjek sam mogao osjetiti kao pripadnik drugog svijeta što prolazi slijedom inkarnacija.

Ima i treća vrsta doživljaja. Nju će, svakako, već biti teže iskoristiti kako bismo stvarno došli do svojevrsnoga unutarnjeg iskustva o karmi i reinkarnaciji. No, ma kako bilo mučno i dugotrajno to što će sada biti rečeno, opet se može upotrijebiti shvaćeno kao pokus. A u poštenoj primjeni na vanjski život već će se očitovati — isprva, ako se može povjerovati, kao

113

vjerojatnost, ali potom sve veća izvjesnost — da je naš sadašnji život doista na takav način povezan s prethodnim.

Pretpostavimo sada, proživljavajući svoj sadašnji život između rođenja i smrti ako smo već došli u dob od trideset godina ili je prešli — a vidjet ćemo da ce i oni koji to još nisu, imati odgovarajuće doživljaje — sjetimo se, dakle, kako smo baš u dobi oko trideset godina u vanjskom svijetu došli u vezu s ovim ili onim ljudima; u dobi između trideset i četrdeset godina dolazili smo u različite životne veze s ljudima vanjskog svijeta. Tu nam se pokazuje da veze koje smo tada uspostavili izgledaju kao da smo ih, može se reći, uspostavili u našem životno najzrelijem razdoblju, kao da smo stvarno najčešće u njih bili uključeni kao zreli ljudi. To proizlazi iz razmišljanja. No, razmišljanje stečeno pomoću načela, pomoću spoznaje duhovne znanosti može nas uvjeriti u ispravnost onoga što ću sada priopćiti, a do čega nisam došao pukim

114

rasuđivanjem nego duhovnoznanstvenim istraživanjem. Dakle, ono što ću sada reći nisam tek logično zaključio mišljenjem, već ustanovio duhovnoznanstvenim istraživanjem, ali logičnim mišljenjem možemo utvrditi činjenicu, smatrati je razumnom. Ako se tako razmisli o nečemu što smo, primjerice, naučili o načinu na koji se tijekom života razvijaju pojedini čovjekovi dijelovi13 — znamo da se u sedmoj godini razvija etersko tijelo, u četrnaestoj astralno tijelo, u dvadesetprvoj duša osjeta, u dvadesetosmoj duša razuma, u tridesetpetoj duša svijesti — ako o tome razmislimo možemo reći: U razdoblju od tridesete do četrdesete godine razvijaju se duša razuma i duša svijesti.

13 Osobito zoran prikaz toga nalazi se u knjizi "Odgoj djeteta s gledišta duhovne znanosti" (Die Erziehung des Kindes

vom

Gesichtspunkte

der

Geistewissenschaft)

(1907.) unutar sabranih djela u "Lucifer-Gnosis" 1903.1908., GA 34.

115

Duša razuma i duša svijesti su one snage ljudske prirode koje nas ponajviše povezuju s vanjskim fizičkim svijetom i tu su zato da bi osobito izišle na vidjelo baš u onoj životnoj dobi u kojoj najintenzivnije uzajamno općimo s vanjskim fizičkim svijetom. U prvoj dječjoj dobi snage našega fizičkog tijela usmjeravane su, upravljane, uzrokovane onime što je još neposredno skriveno u nutrini. Ono što što smo kao uzrok stekli u prošlim inkarnacijama, što je s nama prošlo kroz dveri smrti, šio smo skupili od duhovnih snaga, što smo donijeli iz prošlog života, to djeluje i tka pri izgradnji našega fizičkog tijela. To neprestano nevidljivo djeluje u tijelu iznutra prema van. To je djelovanje sve beznačajnije kako postajemo starijima; sve se više približavamo životnoj dobi u kojoj je tijelo takvo kako su ga izgradile stare snage. I dolazi vrijeme u kojem s gotovim organizmom stojimo nasuprot svijetu. Što nosimo u nutrini, dobilo je svoj izraz u našem vanjskom tijelu. U dobi oko svoje tridesete godine — to može biti malo prije ili poslije — stupamo

116

u svijet na najfizičkiji način, sa svijetom smo u takvom odnosu da smo najsrodniji fizičkom planu. Vjerujemo li, dakle, da imamo najveću jasnoću, vanjsku fizičku jasnoću o životnim odnosima koje uspostavljamo, tada moramo reći: Ovi životni odnosi koje smo sada uspostavili su takvi da u ovoj inkarnaciji zapravo najmanje suovise s onime što najdublje u nama djeluje i tka od rođenje nadalje. Usprkos tome možemo pretpostaviti da nikako nije slučajnost što smo u dobi oko tridesete godine dovedeni u vezu s ljudima koji su se baš tada morali pojaviti u našoj okolini. Štoviše, možemo pretpostaviti da je i tu na djelu naša karma, da su i te osobe nekako povezane s našim prijašnjim inkarnacijama. Na razne načine istražene duhovnoznanstvene činjenice pokazuju da su često osobe s kojima dolazimo u vezu u dobi oko tridesete godine u prijašnjim inkarnacijama s nama bile tako usko povezane da smo s njima mogli biti povezani najčešće na početku neposredno prošle inkarnacije ili i prije, kao s rodite-

117

ljima ili braćom i sestrama. To je prije svega čudna, iznenađujuća činjenica. Ne mora biti tako, ali u đuhovnoznanstvenom istraživanju mnogi slučajevi ukazuju na to da zaista naši roditelji, osobe koje su uz nas bile na ishodištu našega prošlog života, koje su nas postavile na fizički plan, one od kojih smo se poslije osamostalili, koje su s nama karmički tako usko povezane, u našem novom životu nisu ponovno s nama povezane u djetinjstvu nego tek onda kada smo najviše istupili na fizički plan. Ne mora biti tako, no duhovnoznanstveno istraživanje vrlo često pokazuje da tek u nekoj sljedećoj inkarnaciji bivamo povezani kao s roditeljima, braćom ili sestrama, uopće kao s krvnim srodnicima s osobama s kojima smo se u ovoj inkarnaciji našli u dobi oko svoje tridesete godine. Dakle, poznanstva u dobi oko tridesete godine bilo u kojoj inkarnaciji pokazuju se kao veze s osobama koje su naši krvni srodnici bilo u prošloj, bilo u sljedećoj inkarnaciji. Stoga možemo reći: S osobama s kojima nas život dovodi u vezu u našim tridesetim godinama

118

bili smo zajedno u nekoj prošloj inkarnaciji kao s roditeljima, odnosno braćom ili sestrama, ili pak možemo pretpostaviti da će one u takvom svojstvu biti s nama povezane u nekoj od sljedećih inkarnacija. Vrijedi i obratno. Promotrimo li one osobe koje ponajmanje biramo svojom voljom putem vanjskih snaga prikladnih za fizički plan, dakle naše roditelje, braću i sestre, one s kojima se susrećemo na početku života, vrlo ćemo često doći do toga da smo upravo osobe što nas od djetinjstva uvode u život u nekoj drugoj inkarnaciji u dobi oko svoje tridesete godine svojevoljno odabrali vlastitim snagama; drugim riječima, da smo sredinom prošlog života odabrali one koji su sada postali naši roditelji, braća i sestre.

Osobito je zanimljiva neobična činjenica koja tu izlazi na vidjelo da u slijedu inkarnacija nismo u jednakim odnosima s osobama s kojima smo povezani i da ih ne susrećemo u istoj dobi kao prije. Ali nije baš ni obratno: S početkom našeg života u nekoj drugoj inkarnaciji nisu povezane osobe koje susrećemo pri kraju života, već one s kojima se sastajemo na sredini životnog

119

puta. Dakle, početkom neke prošle inkarnacije kao krvni srodnici oko nas nisu bile osobe s kojima se sada susrećemo na početku, niti one s kojima dolazimo u doticaj na kraju života, već one s kojima se sastajemo u sredini. Oni s kojima smo tada bili zajedno na početku života sada se pojavljuju u sredini životnog puta; a za one što su sada oko nas na početku života možemo pretpostaviti da ćemo se s njima sastati u sredini neke od sljedećih inkarnacija, da će s nama doći u doticaj kao naši slobodno odabrani životni suputnici. Tako su čudne karmičke veze.

To što sam sada rekao stvari su koje proizlaze iz duhovnoznanstvenog istraživanja. Ali već sam naglasio da, promotrimo li unutarnju povezanost između početka života jedne i sredine života naše druge inkarnacije, onako kako to pokazuje duhovnoznanstveno istraživanje, shvaćamo da to nije nešto besmisleno i beskorisno. S druge pak strane ako nam se takve stvari približe i ako se spram njih razumno postavimo život će nam postati svijetao i jasan. Postat

120

će svijetao i jasan ako sve to ne primimo jednostavno, rekao bih tupo, ako ne i glupo; postat će svijetao i jasan pokušamo li ono što nam se događa u životu tako shvatiti, tako pojmiti da veze koje nisu sasvim razumljive, sve dok se o karmi govori samo posve apstraktno, općenito, učinimo konkretnima. Korisno je razmisliti o sljedećem: Odakle to da u sredini svoga života, tobože s punom snagom

121

122

123

razuma, bivamo jednostavno karmom tjerani na uspostavljanje nekog poznanstva za koje možemo reći: Ne čini li se da je ono sklopljeno neovisno, objektivno? — Uzrok je u tome što su te osobe u prijašnjem životu bile naši krvni srodnici, a našom, su karmom sada s nama povezani zato što s njima moramo nešto obaviti.

Razmotrimo li svaki put ovako tijek vlastitog života, vidjet ćemo da u naš život doista ulazi svjetlo. A.ko i jednom pogriješimo, ako to čak i deset puta bude netočno, za nekog čovjeka što ga srećemo u životu već će se pokazati ispravnim. Ako iz takvih razmatranja kažemo: Toga smo čovjeka negdje sreli. — tada je takva misao nešto što nas poput nekog putokaza vodi k drugim stvarima koje inače ne bismo uočili, a koje nam se svojim podudarnostima glede točnosti pojedinih činjenica čine sve izvjesnijima. Jer, karmički suodnosi nisu takvi da bi se mogli spoznati na jednom dogadaju. Najviše životne spoznaje, najvažnije spoznaje koje osvjetljavaju naš život moramo zadobivati polako i postupno. U to ljudi, doduše, ne žele vjerovati. Lakše je vjerovati da se nekim bljeskom dade ustanoviti: S ovom ili onom osobom bio sam zajedrio u nekom prošlom životu, ili sam sam. bio ovaj ili onaj. — Možda je neugodna pomisao da su to spoznaje koje se moraju polako stjecati, ali ipak je tako. Već ako sami gajimo vjeru da bi moglo biti tako, moramo uvijek i dalje istraživati, a naša će vjera tada zadobiti sigurnost. Čak i za ono što na ovome području pobuđuje sve veću i veću vjerojatnost, istraživanjem ćemo dospjeti dalje. Upustimo li se u brze prosudbe zazidat ćemo si duhovni svijet.

Pokušajte razmisliti o onome što je danas rečeno o poznanstvima u sredini našega života i o njihovu odnosu s nama bliskim osobama u nekoj prošloj inkarnaciji. Pritom ćete doći do vrlo plodnih misli; pogotovo uzmete li još u obzir ono što je rečeno u spisu "Odgoj djeteta s gledišta duhovne znanosti". Tada će se jasno pokazati da je rezultat vašeg razmišljanja u suglasnosti s onime što je u tom spisu priopćeno.

No, onome što je danas rečeno moram još dodati ozbiljno upozorenje: Istinski se duhovni istraživač čuva donošenja zaključaka; pušta da stvari dođu k njemu. Tek kada su ovdje, ispituje ih običnom logikom. Tada se neće moći dogoditi ono s čime sam se nedavno opet suočio, a što je i te kako karakteristično za način na koji bi se ljudi danas htjeli suprotstaviti antropozofiji. Jedan vrlo pametan gospodin mi je rekao — to kažem bez ikakve ironije, potpuno uvjeren da on to doista jest — : Pročitavši ono što stoji u vašoj knjizi "Osnove tajne znanosti" moram reći da to izgleda tako logično, tako povezano s onime što se u svijetu inače očituje kao činjenica, da moram priznati kako bi čovjek do tih stvari mogao doći i pukim razmišljanjem. Te stvari ne moraju biti rezultat nadosjetilnog istraživanja. Uopće nema dvojbe o onome što je rečeno u toj knjizi; to se podudara sa stvarnošću. — Izrazio sam tom gospodinu svoje uvjerenje da ne smatram kako sam do toga mogao doći pukim razmišljanjem i da uz puno poštovanje prema njegovoj pameti također ne smatram da bi on mogao pukim razmišljanjem pronaći te činjenice. Jer, doista je tako da sve što se na duhovnoznanstvenom području može logički uvidjeti ne može se stvarno i pronaći pukim razmišljanjem!

To što je neku stvar moguće logički dokazati i shvatiti ne bi smjelo biti razlogom sumnje u njezino duhovnoznanstveno podrijetlo! Smatram da bi, naprotiv, u određenom smislu moralo

124

biti umirujuće to što se logičkim razmišljanjem duhovnoznanstvena priopćenja mogu spoznati kao ispravna. Napokon, ne može biti ambicija duhovnog istraživača da govori same nelogičnosti kako bi mu se vjerovalo. Uviđate da sam duhovni istraživač ne može tvrditi da je do svojih otkrića došao razmišljanjem. Ako se, međutim, razmisli o stvarima otkrivenim duhovnoznan- stvenim putem one se mogu ukazati tako logičnima da izgledaju prelogično, pa da se više uopće ne vjeruje u duhovnoznanstvene izvore iz kojih potječu. A tako je zapravo sa svim stvarima za koje je rečeno da su nastale na tlu čistoga đuhovnoznanstvenog istraživanja. Ako vam se isprva i čini pretjeranim ono što je danas ovdje priopćeno, pokušajte ipak još jednom o tim stvarima logički razmisliti. Do njih doista ne bih mogao doći običnim logičkim razmišljanjem da me dotuda nisu dovele duhovne činjenice, ali kad su one već poznate, mogu se logički provjeriti. I tada ćemo vidjeti: Što se suptilnije, što savjesnije upustimo u to provjeravanje, sve će se više pokazati da je sve ispravno. Čak i za stvari čija se ispravnost ne može provjeriti, kao ono što je danas rečeno o roditeljima, braći i sestrama jednog života i o poznanstvima sredinom drugog života, otkrit će se već po načinu kako se odnose pojedini članovi u tim međusobnim vezama da nije posrijedi samo najviši stupanj vjerojatnosti već dojam što graniči s izvjes- nošću. Osobito će se ta izvjesnost ukazati utemeljenom ako stvari ispitujemo u životu. Vlastito ponašanje i ponašanje drugih osoba koje susrećemo sredinom života gledat ćemo u sasvim drugom svjetlu suočimo li se s njima tako kao da smo u prošlom životu bili braća ili sestre. I time će cijeli odnos postati mnogo plodniji nego ako tek tupo kročimo kroza život. Stoga možemo reći: Antropozofija neće sve više postajati samo nešto što pruža znanje i spoznaju o životu, već i nešto što nam daje uputu kako da razumijemo i rasvijetlimo životne odnose ne samo za sebe nego i u vezi s našim držanjem prema životu i našim životnim zadaćama. Ovdje je važno ne povjerovati da ćemo si time pokvariti neposredno uživanje u životu. To mogu povjerovati samo plašljivci koji o životu ne misle ozbiljno. Nama, pak, treba biti jasno da točnije ga upoznajući život činimo plodnijim, sadržajnijim. Ono što nam prilazi u životu antropozofijom treba unijeti u vidokrug tako da sve snage postanu bogatije, pouzdanije i da pobuđuju nadu više nego prije dok nisu bile uvučene u naš vidokrug.

125

DRUGO PREDAVANJE Stuttgart, 21. veljače 1912.

Jučer je bilo potrebno govoriti o pitanjima koja se tiču čovjekove karme. Ta sam pitanja pokušao obraditi tako da nam se pokažu u vezi s unutarnjim procesima ljudske duše; moglo bi se reći, da nam se pokažu u vezi s nečim što se može dokučiti. Skrenuta je pozornost na to da se neke stvari u vlastitom duševnom životu mogu urediti tako reći probe radi i da to može u duševnom životu proizvesti neka unutarnja iskustva koja moraju dovesti do sasvim odredeno izraženog uvjerenja o istinitosti zakona karme. Sve češće unošenje takvih pitanja u vidokrug našega antropozofskog razmatranja nikako nije proizvoljno već je povezano s time da će se sve više morati uviđati kako se ono što nazivamo antro- pozofijom u istinskom, pravom smislu riječi odnosi spram života i čitavoga ljudskog razvoja. Bez sumnje je moguće izgraditi barem približno točnu predodžbu o tome kako će se cijeli ljudski život postupno morati promijeniti ako veći broj osoba jednom prihvati kao svoje uvjerenje što leži u osnovi jučerašnjeg razmatranja. Život će se na odredeni način morati promijeniti stoga što će se ljudi prožeti takvim istinama spram njega drugačije odnositi. A time dolazimo do izvanredno važnog pitanja koje bi moralo biti pitanje savjesti za osobe koje se uključuju u antropozofski pokret: Što zapravo suvremenog čovjeka čini antropozofom? Vrlo lako može doći do nesporazuma pokušamo li na to pitanje primjereno odgovoriti jer još i dandanas mnogi ljudi, pa i neki koji nama pripadaju, brkaju antropozofski pokret s bilo kakvom vanjskom organizacijom.14 Ovdje ne želim govoriti protiv takve vanjske organizacije koja u određenom smislu i mora postojati kako bi bilo moguće njegovati antropozofiju na fizičkom planu; ali važno je da nam postane jasno kako takvoj vanjskoj organizaciji mogu zapravo pripadati svi ljudi koji su ozbiljno, iskreno, duboko zainteresirani za pitanja duhovnog života i koji hoće produbiti svoj svjetonazor u skladu s takvim pokretom duhovnog života. Time je već rečeno da se od onih što se priključuju opisanoj organizaciji ne smije zahtijevati nikakva dogma, nikakvo pozitivno priznanje. No, nešto je posve drugo kada se sasvim jasno ukaže na to što modernog čovjeka, čovjeka današnjice, zapravo čini antropozofom. Uobičajeno uvjerenje da je riječ o duhovnom svijetu izvan svake sumnje početak je antropozofskog uvjerenja i mora se uvijek naglasiti ondje gdje se antropozofija iznosi u javnost i gdje se govori o njezinim zadaćama i ciljevima, njezinoj suvremenoj misiji prema javnosti. Ali unutar pravih antropo- zofskih krugova mora biti jasno da antropozofa čini nešto mnogo odredenije, mnogo izrazitije nego što je tek uvjerenje o duhovnom svijetu. Jer, konačno, to je uvjerenje stalno bilo prisutno u onim krugovima koji nisu bili baš sasvim materijalistički. Na ono što suvremenog čovjeka čini antropozofom, a što još nije sadržano primjerice u teozofiji Jakoba Bohmea ili nekog drugog teozofa prošlih razdoblja, svom je snagom djelovala kultura našeg Zapada. S jedne je strane upravo to djelovanje postalo karakterističnom osobinom stremljenja mnogih ljudi. A s druge strane, nasuprot tome, stoji činjenica da ono što posebno karakterizira antropozofa kao takvog vanjska kultura, vanjsko čovjekovo obrazovanje danas još većinom osporavaju i smatraju glupošću.

14 Odnosi se na razliku između "pokreta" i "Društva" kao organizacijskog nositelja pokreta.

126

Izvan svake sumnje pomoću antropozofije mnogo toga upoznajemo. Upoznajemo razvoj čovječanstva, sam razvoj naše Zemlje i našeg planetnog sustava. Sve su to osnovne stvari za onoga tko teži antro- pozofiji. Ali ono na što se ovdje misli i što je osobito značajno za suvremenu antropozofiju jest stjecanje uvjerenja u vezi s pitanjima o reinkarnaciji i karmi. A način na koji će ljudi steći ovo uvjerenje o reinkarnaciji i karmi, kako će pronaći mogućnost da misli o reinkarnaciji i karmi uvedu u cjelokupan život, bitno će preoblikovati upravo taj moderan život od sadašnjosti prema budućnosti. Stvorit će potpuno nove životne oblike, posve novi ljudski zajednički život; a takav je zajednički život nužan ne želimo li da kultura čovječanstva propadne nego da se istinski uzdiže i napreduje. Takva rasuđivanja, takav unutarnji duševni doživljaj kakav je jučer istaknut u osnovi može imati svaki moderan čovjek; i ako samo ima dovoljno energije i poduzetnosti, moći će doći do unutarnjeg uvjerenja o reinkarnaciji i karmi. Ali se može reći da onome što istinska antropozofija zapravo hoće postati nasuprot stoji cijelo vanjsko osnovno obilježje našega suvremenog doba.

To osnovno obilježje našega suvremenog doba možda ni u kojoj drugoj činjenici ne dolazi do izražaja tako radikalno karakteristično kao u onoj da se još uvijek može naći više ili manje veliki interes za središnja pitanja koja se odnose na religiozna pitanja, koja se odnose na razvoj čovjeka i svijeta; pa i na karmu i reinkarnaciju. Razgovori o takvim pitanjima, protežu li se na sadržaj pojedinih pozitivnih učenja pojedinih vjeroispovijedi — recimo u vezi s prirodom Buddhe ili Krista — još uvijek će nailaziti na veliki interes. Ali taj će interes bitno opasti, popustiti; čak znatno popustiti i kod onih koji se danas nazivaju antropozofima bude li se sasvim konkretno u pojedinostima govorilo o tome kako da se antropozofija uživi u sve segmente vanjskog života, što je ustvari i razumljivo, jedni ljudi u vanjskom životu imaju ovaj, a drugi onaj položaj. S obzirom na to kako svijet živi sa svojim današnjim poretkom, može se reći da se gotovo doima kao veliki pogon; pojedinac je u njemu poput pogonskog kotača. Tako se u tom svijetu čovjek osjeća sa svojim radom, sa svojim brigama, s onime što ga zaokuplja od jutra do večeri, i ne zna ništa drugo nego da mora prihvatiti taj vanjski svjetski poredak.

Osim toga javlja se i pitanje što mora postojati za svaku dušu koja je barem malo sposobna uzdići pogled s onoga što joj pruža svakidašnjica, pitanje o sudbini duše, o početku i kraju duševnog života, o suovisnosti s duhovno-božanskim bićima, o snagama svijeta. A između onoga što čovjeku može dati svakidašnjica, o čemu vodi brigu itd., i onoga što prima s područja antropozofije nastupa duboki ponor, duboki jaz. 1 može se reći: Za većinu ljudi, pa i za suvremene antropozofe, gotovo uopće ne postoji sklad između njihovih antropozofskih uvjerenja i onoga što čine i što si predočavaju u svakidašnjem životu. Potrebno je tek u javnosti nabaciti bilo koje konkretno pitanje te ga obraditi u duhovnoznanstve- nom, antropozofskom smislu, pa ćemo odmah uvidjeti kako interesa, koji je još postojao za obradu općih religioznih i sličnih pitanja, za takva konkretna pitanja nema. Dakako, ne može se zahtijevati da se antropozofija odmah neposredno prilagodi tako kako bi kod svakog čovjeka došla do očitog izražaja već u pokretu ruke. No, mora se obratiti pozornost na to da antropozofska duhovna znanost ima misiju upravo uvesti, utjeloviti u život sve ono što mora proizići iz duše koja si je malo-pomaio pribavila uvjerenja o realnosti ideja o reinkarnaciji i karmi. Stoga bi se kao karakteristično obilježje suvremenog antropozofa moglo navesti baš ovo da je on na putu usvajanja utemeljenoga unutarnjeg uvjerenja o vladavini ideje o reinkarnaciji i karmi. Sve ostalo otuda će proizići, rekao bih. već

127

samo od sebe kao neposredna konzekvencija, kao nužna posljedica. To, naravno, ne može biti ni tako da svatko pomisli kako pomoću onoga što je zadobio reinkarnacijom i karmom može neposredno shvatiti vanjski život. To, naravno, ne ide. Ali potrebno je steći predodžbe o tome kako se reinkarnacija i karma moraju snaći u vanjskom životu da bi mogle postati moćima koje njime upravljaju. Uzmimo, eto, ideju karme, kako ona djeluje kroz različita čovjekova utjelovljenja. Tada moramo sposobnosti i snage čovjeka što stupa u svijet napokon shvatiti kao posljedice uzroka koje si je sam postavio u prijašnjim utjelovljenjima. Provedemo li dosljedno tu ideju moramo sa svakim čovjekom postupati kao s nekom vrstom unutarnje zagonetke, kao s nečim iz čega se mora izvlačiti ono što je lebdjelo u tamnim temeljima njegovih prošlih inkarnacija. Shvati li se takva ideja o karmi ozbiljno, izazvat će značajan obrat ne samo u odgoju nego u cijelom životu. Kad bi se to uvidjelo, ideja o karmi preobrazila bi se iz puke teorijske ideje u nešto što stvarno mora zahvatiti u praktični život, što bi doista u životu moglo postati nečim praktičnim.

No, sav vanjski život, kakav nam se danas ukazuje, posvuda je slika takvih ljudskih veza koje su izgrađivane i oblikovane isključujući, čak i poričući ideje o reinkarnaciji i karmi. Taj je vanjski život danas uređen tako kao da hoće prikriti sve mogućnosti kojima bi se ljudi vlastitim duševnim razvojem mogli dosjetiti postojanju reinkarnacije i karme. Ustvari, nema, primjerice, ničega što bi bilo tako neprijateljski nastrojeno prema istinskom uvjerenju 0reinkarnaciji i karmi kao što je životno načelo da čovjek za rad što ga neposredno obavlja mora primiti odgovarajuću plaću, da rad mora biti izravno plaćen.15 Ova izjava zvuči neobično, vrlo neobično, zar ne? Ne smijete na to odmah gledati tako kao da bi antropozofija sada htjela radikalno razoriti načela životne prakse i preko noći uvesti novi životni poredak. Nije tako. Ali čovjek bi se morao sroditi s mišlju da u svjetskom poretku u kojem se smatra da bi rad i plaća trebali neposredno odgovarati jedno drugome, u kojem čovjek takoreći svojim radom mora zaslužiti sve što mu je nužno za život, nikada neće moći uspijevati temeljno uvjerenje o reinkarnaciji i karmi. Samo se po sebi razumije da postojeći životni poredak mora isprva ostati kakav jest, a baš antropozof mora uvidjeti kako je ono što postoji uzrokovano karmičkim odnosima i zato u tom pogledu s pravom i nužno postoji. Ali njemu i te kako mora biti moguće shvatiti da se unutar organizma našega svjetskog poretka poput klice razvija ono što može i mora uslijediti iz priznavanja ideje o reinkarnaciji i karmi. Iz ideje o karmi prije svega proizlazi — a kako vjerujem upravo to proizlazi i iz jučerašnjeg predavanja — da se ne bismo trebali osjećati slučajno smještenima u svjetski poredak, kao da smo slučajno postavljeni u položaj u kojem se u životu nalazimo, već da se ta naša postavljenost temelji, tako reći, na nekoj vrsti podsvjesne voljne odluke; da smo u neku ruku prije stupanja u ovo zemaljsko postojanje u koje smo se izvukli iz duhovnog svijeta između smrti i rođenja kao posljedicu prijašnjih inkarnacija u duhovnom svijetu donijeli odluku — na koju smo potom, pri uživljavanju u tijelo, zaboravili — da se postavimo na mjesto na kojem se sada nalazimo. Tako da nas posljedica prije rođenja donesene, 15 Vidi: "Duhovna znanost i socijalno pitanje" (Geisteswissenschaft und sozial Frage), članak, Berlin 1905./6., u "Lucifer-Gnosis 1903.-1908.", GA 34.

128

predzemaljske, vlastite voljne odluke postavlja na naše mjesto u životu te nas opskrbljuje sklonošću za one udarce sudbine koji nas snalaze. Dođe li se tada do uvjerenja o istinitosti zakona karme, ne može izostati to da će u određenom pogledu čovjek početi osjećati sklonost, možda čak i ljubav prema onom položaju u svijetu, ma kakav on bio, na koji se sam postavio. Sada, dakako, možete reći: Ta, tvoje su riječi neobične, čudne i neobične! Za pjesnike, pisce, ostale ljude koji duhovno djeluju možda je i tako. Njima možeš lijepo propovijedati da trebaju osjećati radost, ljubav, predanost prema položaju u kojem se u životu nalaze. Ali kako je s ljudima na životnim položajima koji, na prvi pogled, uistinu po svom sadržaju, djelatnostima nisu prikladni za to da čovjeku budu osobito simpatični već, naprotiv, za to da u ljudskoj duši izazovu osjećaj kako je čovjek zapostavljen, podjarmljen životom? — Tko može poreći da veliki dio sadašnjih kulturnih nastojanja ide za tim da se u život neprestano unose poboljšanja koja pružaju izvjesnu pomoć pri nezadovoljstvu takvim nesimpatičnim položajem? Kakvih li sve ima stranačkih podijeljenosti, kakvih sektaških nastojanja koja, rekli bismo, hoće poboljšati život u svim smjerovima kako bi za čovječanstvo u vanjskom pogledu mogla nastupiti neka vrsta podnošljivoga zajedničkog zemaljskog života.

No, sva ta nastojanja ne računaju s jednim, naime s time da je vrsta nezadovoljstva, koja upravo danas za mnoge ljude mora poteći iz života, u višestrukoj vezi sa cijelim tijekom razvoja čovječanstva, da su ljudi zapravo zbog načina na koji su se razvijali u prethodnom razdoblju došli do ovakve karme i da je iz zajedničkog djelovanja tih različitih karmi nužno proizišlo sadašnje stanje kulturnog razvoja čovječanstva. I hoćemo li okarakterizirati ovo stanje kulture, moramo reći da se ono jasno pokazuje kao u najvećem stupnju komplicirano. Moramo reći i to da je ono što čovjek čini, što izvršava sve manje povezano s onim što on voli. I kad bismo danas morali izbrojiti ljude koji u svojoj vanjskoj životnoj poziciji moraju obavljati nešto što ne vole, njihov bi broj uistinu znatno premašio broj onih koji će priznati: Ne mogu reći ništa drugo nego da volim svoj posao koji me čini sretnim i zadovoljnim! Nedavno sam čuo neobične riječi što ih je mom prijatelju uputio neki čovjek: Sagledam li svoj život u svim njegovim pojedinostima, moram reći da bih kad bih ga u sadašnjem trenutku morao početi iznova od djetinjstva i kad bih ga mogao proživjeti baš onako kako hoću, učinio isto što i dosad. — Moj je prijatelj odgovorio: Onda pripadate ljudima koji se danas rijetko nalaze. — I vjerojatno je bio u pravu glede većine današnjih ljudi. Nema mnogo suvremenika koji će izjaviti da bi, što se njih tiče, odmah ponovno započeli svoj život sa svim radostima, bolima, udarcima sudbine, preprekama koje je donio i bili sasvim zadovoljni ako bi im on ponovno pružio isto. Ne može se reći da navedena činjenica, naime da danas ima tako malo ljudi koji bi recimo preuzeli svoju sadašnju karmu u svim njezinim pojedinostima, nije povezana s onim što čini današnje stanje kulture čovječanstva. Naš je život postao složenijim, ali je postao takvim zbog raznovrsnih karmi pojedinaca koji danas žive na Zemlji. O tome nema nikakve dvojbe. Onaj tko ima barem malo uvida u tijek razvoja čovječanstva zna da uopće nije tako, da bismo možda u budućnosti mogli ići ususret životu koji bi bio manje kompliciran. Naprotiv, život će postajati sve kompliciraniji! Vanjski ce život postati sve složeniji. I kad će u budućnosti čovjek zbog strojeva biti rasterećen od mnogih djelatnosti, život koji u ovoj fizičkoj inkarnaciji čovjeka usrećuje bit će moguć tek u vrlo uskom opsegu ne nastupe li posve drugačiji odnosi od onih koji se ukazuju djelotvornima u našoj kulturi. A ti drugačiji odnosi morat će proizići iz prožetosti ljudske duše istinom o reinkarnaciji i karmi.

129

Kroz tu će se istinu spoznati da će usporedno s komplikacijama vanjske kulture doći još nešto sasvim drugo. Što nužno mora postojati kako bi ljudi sve više bili prožeti istinom o reinkarnaciji i karmi? Što će biti nužno da bi pojam o reinkarnaciji i karmi u razmjerno vrlo kratkom vremenu tako djelovao na naše školsko obrazovanje da ga ljudi prihvate već u djetinjstvu, kao što danas dijete prihvaća uvjerenje o ispravnosti kopernikanskog sustava svijeta? Što je bilo nužno da kopernikanski sustav svijeta obuzme duše? S njim je posrijedi nešto vrlo osebujno. Neću govoriti o kopernikanskom sustavu svijeta nego samo o tome kako je stupio u svijet. Prisjetite se da je taj kopernikanski sustav svijeta osmislio kršćanski kanonik i da je Kopernik mogao o njemu misliti tako da je djelo u kojem je osmislio posvetio papi.16 Mogao je vjerovati da je to što je izmislio posve u duhu kršćanstva. Je U tada u prilog kopernikanizmu postojao kakav dokaz? Je li itko mogao dokazati to što je Kopernik zamislio? Nitko to nije mogao dokazati. Pa ipak, prisjetite se brzine kojom je kopernikanizam ušao u čovječanstvo! Otkad ga je tek bilo moguće dokazati? Donekle, koliko je ispravan, tek od pedesetih godina 19. stoljeća, tek od Foucaultova pokusa s klatnom.17 Prije toga nije bilo dokaza da se Zemlja okreće. Besmisleno je tvrditi da je Kopernik sve što je uvidio i iznio kao hipotezu mogao i dokazati; to vrijedi i u vezi s tvrdnjom da se Zemlja okreće oko svoje osi.

16 Nikola Kopernik (1473.-1543.). Njegovo je već mnogo prije napisano djelo "De revolutionibus orbium coelestium libri VI", posvećeno papi Pavlu III., tiskano tek 1543. u Ntirnbergu. Isprva zaštićeno posvetom papi ipak je 1615. dospjelo na Index. Pri redukcijama 1757. nije skinuto s Indexa; tek 1822. proglasom Sacrum Officium nije zabranjeno objavljivanje djeia što se odnose na kretanje Zemlje i mirovanje Sunca. 17Fizičar Léon Foucault (1 83 9,-1868.), demonstrirao je 1 851. godine u pariškom Panthéonu okretanje Zemlje pomoću slobodnonjišućeg klatna,

130

Tek kada se uvidjelo da njišuće klatno ima tendenciju zadržavanja svog smjera kretanja i u odnosu na okretanje Zemlje, i da se, njiše li se dugačko klatno, njegov smjer okreće s obzirom na površinu Zemlje, mogao se izvući zaključak: Sigurno se okreće Zemlja pod klatnom. Taj pokus, zapravo prvi istinski dokaz da se Zemlja okreće, izveden je tek u 19. stoljeću. Prije toga nije bilo nikakve mogućnosti da se na kopernikanizam gleda drugačije nego kao na hipotezu. A ipak je on tako djelovao na prirodu ljudske duše novijeg doba da je, dok je Kopernik doduše vjerovao kako svoje djelo može posvetiti papi, ono do 1822. godine stajalo na Indexu. S Indexa je skinuto tek 1822. godine a da se prethodno za Kopernikovo shvaćanje nije pružio nikakav istinski dokaz. Snaga impulsa s kojom se kopernikanski sustav svijeta uživio u ljudske duše, sam taj kopernikanizam prisilio je Crkvu da ga prizna kao nešto što nije krivovjerje.

Uvijek mi se u najdubljem smislu činilo karakterističnim da mi je tu spoznaju o kretanju Zemlje kao malom dječaku prvo izložio župnik, a ne učitelj.18 I tko će posumnjati u to da se kopernikanizam ugnijezdio, ugnijezdio sve do u dječju dušu? No, sada nećemo govoriti o njegovim istinama i zabludama. A tako se mora ugnijezditi istina o reinkarnaciji i karmi da ljudska kultura ne bi doživjela propast. No, za to čovječanstvo neće imati toliko vremena kao za prihvaćanje kopernikanizma. Oni, pak, što se danas nazivaju antropozofima pozvani su učiniti svoje da se istina o reinkaranaciji i karmi ulije do u dječju dušu. Time, naravno, nije rečeno da oni antropozofi koji imaju djecu trebaju svojoj djeci to iznositi kao dogmu. Potrebno je imati uvid u te stvari.

Nisam slučajno naveo kopernikanizam. Iz onoga što je kopernikanizmu donijelo uspjeh može se naučiti što može ideji o reinkarnaciji i karmi donijeti uspjeh u kulturi. Zbog čega se kopernikanizam uspio tako brzo 18 Vidi: "Moj život" (Mein Lebensgang), GA 28.

98

proširiti? — Sada ću izreći nešto strašno heretičko što će modernog čovjeka doslovce užasnuti. Ali riječ je upravo o tome da antropozofi shvate antropozofiju jednako ozbiljnom i značajnom, kao što su prvi kršćani shvatili kršćanstvo pri njegovu prvom nastanku jer su i prvi kršćani bili u opreci s onime što je tada postojalo. Ako antropozofiju njezini pristalice ne shvate dovoljno ozbiljno, ona neće moći učiniti za čovječanstvo ono što treba biti učinjeno. Moram, dakle, reći nešto strašno, a sastoji se u sljedećem: Kopernikanizam, ono o čemu ljudi danas uče kao o kopernikanskom sustavu svijeta, kojem se ne smije poricati velika zasluga a time i značaj prvorazredne kulturne činjenice, mogao se ugnijezditi u ljudsku dušu zato što je čovjek mogao biti dovoljno površan da bi zagovarao taj sustav. Površnost i izvanjskost dovele su do bržeg uvjerenja u kopernikanizam. Time nije rečeno da treba umanjiti Kopernikov značaj za čovječanstvo. Ne; ali može se reći da čovjek, kako bi bio pristalica kopernikanizma, ne mora biti osobito dubok, ne mora se pounutarnjiti nego, naprotiv, učiniti izvanjskim. Uistinu, tek je visok stupanj izvanjskosti u ljudskoj duši doveo do onako otrcanih rečenica kakve se mogu naći u modernim monističim knjigama u kojima se s jasnim oduševljenjem kaže: Zemlja kakvu je nastanjuju ljudi prema drugim svjetovima u svemiru jest zrnce prašine.19 — To je otrcana tirada zbog jednostavnog razloga što se to zrnce prašine sa svim svojim pojedinostima tiče ljudi na Zemlji, dok se druge stvari koje su proširene svemirom i s kojima bi trebalo usporediti Zemlju čovjeka malo tiču. Razvoj čovječanstva morao je postati sasvim izvanjski da bi se ono osposobilo za brzo prihvaćanje kopernikanizma.

Što, pak, mora učiniti čovječanstvo da bi usvojilo učenje o reinkarnaciji i karmi? — To bi učenje moralo mnogo brže imati uspjeha ne želi li čovječanstvo krenuti ususret propasti. No, što je nužno da bi se ono ugnijezdilo u dječju dušu?

Za kopernikanizam je bilo nužno učiniti se izvanjskim. Da bi se uživilo u istine o reinkarnaciji i karmi, potrebno je pounutrenje; moći ozbiljno shvatiti stvari

19 Izraz koji je sročio Herbert Spencer (1820.-1903.).

132

0kojima smo jučer govorili, moći se unijeti u unutarnja duševna iskustva, u intimnost duše, u takve stvari koje svaka duša mora doživjeti u dubokim unutarnjim temeljima vlastite jezgre svoga bića. Ono što je iz kopernikanizma uslijedilo za suvremenu kulturu danas se izlaže posvuda u svim popularnim priopćenjima i smatra se posve iznimnim uspjehom da se sve to može ljudima dati i u slici, ako je moguće 1I u kinematografskim snimkama. Već to pokazuje nevjerojatnu izvanjskost ove kulture. Malo će se moći pokazati u slikama, malo će se moći priopćiti o intimnostima onih istina sažetih u riječima reinkarnacija i karma. Razvijanjem i pounutrenjem onoga o čemu je jučer bilo riječi ljudi će doći do toga da je uvjerenje o reinkarnaciji i karmi utemeljeno. Tako je potreban suprotan pol da bi se ideje o reinkarnaciji i karmi uživljele u čovječanstvo, suprotnost onome što je upravo uobičajeno u suvremenoj izvanjskoj kulturi. Stoga treba ustrajati na tome da se to pounutrenje stvarno i dogodi na polju antropozofije, iako, doduše, ne treba poricati da za razumsko prihvaćanje temeljnih istina mogu biti korisni odredeni shematski prikazi, ipak se mora reći: Na polju antropozofije najvažnija je usmjerenost prema zakonima djelatnim u dubini duše, prema onome što na sličan način djeluje u snagama duše, kao što vanjski fizički zakoni djeluju vani, u vremenskim i prostornim svjetovima. Ali te pojedine karmičke zakone danas ljudi u osnovi još vrlo malo razumiju. To tako reći možemo očitati na stvarima koje vanjska kultura neprestano ponavlja. Tko danas ne bi kao čovjek prosvijećen u vanjskoj kulturi pomislio da je čovječanstvo izišlo iz djetinjstva u kojem je vjerovalo i da je ušlo u zrelo doba u kojem može znati. Takvi se govori stalno deklamiraju i mnogo proizlazi iz toga što ljude vani zasljepljuje, što, međutim, nikad ne bi smjelo zaslijepiti antropozofe, kao fraza poput one da znanje mora zamijeniti vjeru.

No, sve te tirade o vjeri i znanju ne računaju s takvim stvarima koje se u životu mogu nazvati karmičkim vezama. Kad se onaj koji je u stanju pod- uzeti okultno istraživanje osobito pobožne, predano pobožne naravi današnjice, ogleda i upita: Zašto je neki čovjek posebno pobožna osoba? Zašto netko ima usrdnost

vjere, entuzijazam, upravo genijalan dar za religioznu predanost, za usmjeravanje misli nadosjetilnom svijetu? — kada si postavi to pitanje, dobit će čudan odgovor. Vratimo li se kod takvih vjerničkih priroda, čija se vjera kao važna životna činjenica možda javlja tek u kasnijoj životnoj dobi, njihovim prijašnjim inkarnacijama, ustvrdit ćemo neobičnu činjenicu da su te osobe u prijašnjim inkarnacijama bile znalci. Znanje njihove prijašnje inkarnacije, racionalni element uma prijašnje inkarnacije pretvorio se upravo u element vjere sadašnje inkarnacije. Tu imamo jednu od čudnih karmičkih činjenica koja tako neobično stoji pokraj druge: Približimo li se samo onima koji kao izraziti materijalisti više ne vjeruju nego samo hoće znati — oprostite što ću sada reći nešto šokantno, ne, doduše, za ovdje prisutne, ali zacijelo za ponekog od onih vani — koji su pripravni objašnjavati i kunu se samo u ono što pružaju osjetila i mozgom ograničen razum — naći ćemo, a to je sasvim zagonetna činjenica, tupost u prošloj inkarnaciji. I tako istinsko istraživanje različitih inkarnacija daje neobičan rezultat da su entuzijastičke vjerničke naravi koje nisu fanatične već u nutrini ustrajne na usmjerenost svoga bića višim svjetovima, tu današnju vjeru izgradile na znanju stečenom u prošlim inkarnacijama, dok je znanje na materijalističkoj osnovi stečeno tupošću svjetonazora u prijašnjim inkarnacijama.

Razmislite kako se mijenja čitavo shvaćanje života usmjerimo li pogled prema van iz onoga što se proživljava u neposrednoj sadašnjosti k onome što ljudska individualnost doživljava u svom prolasku različitim inkarnacijama!

Tu će ponešto od onoga na što je čovjek ponosan u sadašnjoj inkarnaciji izgledati čudnim promotri li se u vezi s načinom na koji je to stečeno u protekloj inkarnaciji. Razmotri li se sa stajališta reinkarnacije, mnogo toga neće izgledati tako nevjerojatno. Potrebno je na čovjeku samo uočiti ono što se pod utjecajem tih unutarnjih duševnih snaga razvija unutar jedne inkarnacije. Treba samo pogledati duševnu snagu vjere, duševnu snagu koju čovjek može imati vjerujući u nešto što se kao nadosjetilno uzdiže nad obične osjetilne pojave. Ma koliko se moderan materijalistički monist tome opirao govoreći: Vrijedi samo znanje, vjera nema siguran temelj. — nasuprot tome vrijedi jedna druga činjenica, činjenica da upravo duševno stanje vjere djeluje oživljujući na naše astralno tijelo, dok nevjerovanje, nesposobnost vjerovanja isušuje i

134

presušuje astralno tijelo. Kao što hrana djeluje na fizičko, tako vjera djeluje na astralno tijelo. Ta, zar nije važno uvidjeti kako vjera djeluje na čovjeka, na njegov spas, na njegovo duševno zdravlje — što je učinkovito i za tjelesno zdravlje — na njegovo tijelo? Nije li čudno da se s jedne strane hoće ukloniti vjera i napraviti mjesta za znanje, kad s druge strane vrijedi da čovjek koji ne može vjerovati mora zadobiti sasušeno, usahlo astralno tijelo? Treba li se to stvarno uočiti, tada će to biti moguće i promatranjem samo jednog života. Jer, nije potreban pregled nad slijedom inkarnacija da bi se spoznalo kako čovjek bez vjere zadobiva sasušeno astralno tijelo, dovoljno je pogledati čovjeka u jednoj inkarnaciji. Možemo, dakle, reći: nedostatak vjere sasušuje naše astralno tijelo, nedostatkom vjere sebe osiromašujemo; u sljedećoj inkarnaciji sasušit ćemo svoju individualnost. Nedostatkom vjere postajemo tupi u sljedećoj inkarnaciji i nesposobni za stjecanje znanja. Suprotstavljanje znanja vjeri je isprazna, suha i suhoparna logika. Za onoga tko ima uvid u stvari površnosti što se iznose o vjeri i znanju imaju otprilike isto značenje kao što ga ima i rasprava u kojoj bi jedna osoba tvrdila da su dosad za razvoj čovječanstva veću važnost imali muškarci, a drugi da su je imale žene. U djetinjstvu čovječanstva bio je, dakle, značajan jedan spol, a sada je drugi. Za poznavatelja duhovnih činjenica je jasno: Kakav je u vanjskom fizičkom životu odnos između spolova, takav je odnos između vjere i znanja. To moramo uočiti kao jasnu i značajnu činjenicu i time ćemo to ispravno sagledati. Tako daleko ide paralelizam da možemo reći: Kao što čovjek — a to smo često naglašavali — u slijedu inkarnacija mijenja spol, pa je u pravilu naizmjenično muškarac i žena, tako redovito poslije jedne više vjerničke dolazi jedna više razborita inkarnacija, zatim jedna više vjernička i tako dalje. Postoje, naravno, i iznimke, pa nekoliko muških ili ženskih inkarnacija mogu slijediti jedna za drugom, ali su u pravilu stvari takve da se međusobno oplođuju i nadopunjuju.

No, još neke čovjekove snage stoje u sličnom odnosu nadopunjavanja, primjerice dvije duševne sposobnosti koje ćemo označiti kao sposobnost za ljubav i unutarnja snaga, tako da u čovjeku postoji samosvijest, unutarnja harmonija, usađenost u samoga sebe tako da znamo što moramo činiti u životu. I s tim u vezi čovjekova karma djeluje izmjenično u različitim inkarnacijama. Tako je onda kod nekog čovjeka u jednoj inkarnaciji više izražena predana ljubav spram njegove okoline, neka vrsta samozaborava, neka vrsta izlijevanja u okolinu. I takva će se inkarnacija izmijeniti

s drugom u kojoj će se čovjek više osjećati pozvanim da se ne gubi u vanjskom svijetu već da se jača u nutrini kako bi stekao snagu za svoje napredovanje. Naravno, ovo se posljednje ne smije izroditi u manjak ljubavi, kao što se ni ono prvo ne može niti smije izroditi u potpuni gubitak vlastitog sebstva jer to dvoje pripada zajedno. I može se uvijek ponovno naglašavati kako nije dovoljno da antropozofi prinesu žrtvu. Neki su ljudi spremni sasvim, rado prinijeti mnoge žrtve — ali da bi se prinijela žrtva korisna za svijet, za nju čovjek prvo mora imati snagu. Čovjek najprije mora biti nešto da bi se mogao žrtvovati, inače žrtvovanje jastva ne vrijedi baš mnogo. To je u izvjesnom smislu neka vrsta, premda suzdržanog, egoizma, komocije, ako čovjek ne teži tome da usavrši sebe, da stremi dalje, kako bi ono što može pružiti bilo i vrijedno.

Moglo bi se učiniti — ali molim vas da to ne shvatite pogrešno — da se ovdje propovijeda nedostatak ljubavi. Vanjski svijet danas vrlo lako predbacuje antropozofima: Vi nastojite usavršiti svoju dušu, postići napredak glede vlastite duše! Postat ćete egoisti! — Mora se, dakako, priznati da se u toj težnji ljudi k savršenstvu mogu pojaviti mnoge mušičavosti, brojne greške i zablude. Čovjeku nikako ne mora uvijek biti simpatično ono što se medu antropozofima vrlo često javlja u ime načela razvitka. Iza tog se nastojanja vrlo često krije jako mnogo nedopuštenog egoizma.

S druge se strane mora naglasiti da živimo u vremenu, u kulturnoj epohi u kojoj se beskrajno rasipa upravo predana spremnost na žrtvu. Pa ako je i posvuda prisutan nedostatak ljubavi, postoji i golemo rasipanje ljubavi i pripravnosti na žrtvu. Neka se ovo ne shvati pogrešno, ali treba nam biti jasno da ako se ljubav ne javlja zajedno s mudrim vođenjem života, s mudrim uvidom u odgovarajuće odnose, mogla bi biti na sasvim pogrešnom mjestu i time čovjeku više štetiti nego koristiti.

Živimo u razdoblju u kojemu je velikom broju ljudi potrebno da im u dušu ponovno prodre nešto što je može ponijeti naprijed, nešto od onoga što donosi antropozofija, kako bi njihove duše učinila bogatijim, sadržajnijim. Čovječanstvo mora radi sljedeće inkarnacije, ali već i radi djelovanja između smrti i novog rođenja, težiti novim djelima, a ne onima koja se zasnivaju na drevnim običajima. Ove stvari treba

136

svakako promatrati s velikom ozbiljnošću i s istinskim dostojanstvom jer se mora učvrstiti činjenica da antropozofija ima misiju, da je ona poput kulturne klice koja mora urasti u budućnost i niknuti. A kako će se to ispuniti u životu, najbolje ćemo uvidjeti uočavajući takve karmičke veze kao što su vjera, um, ljubav i samosvijest. Onaj koji je u smislu našeg razvitka u vremenu uvjeren da se prolaskom kroz dveri smrti čovjek odmah spaja s izvanzemaljskom vječnošću, bilo gdje izvan ovoga svijeta, nikada neće doći do toga da istinski cijeni duševni napredak, nego će sebi reći: Ako postoji napredak, ti ga ipak ne možeš kao takvog sasvim obuhvatno oblikovati jer si na ovom svijetu tek privremeno, kratko vrijeme, a sebe moraš pripremiti za drugi svijet.

A ipak je tako da postajemo životno najmudrijima na temelju onoga što smo promašili. Učimo iz onoga što smo propustili, upravo zbog onoga što nam. nije uspjelo postajemo najmudriji. 1 ozbiljno se zapitajte koliko ste često u prilici da ono što ste promašili ponovite u točno jednakoj situaciji. Rijetko ćete biti u takvom položaju. 1 ne bi li život bio nešto najbesmislenije kad bi životna mudrost koju možemo steći na pogreškama za ovo zemaljsko čovječanstvo bila izgubljena? Jedino ako se možemo vratiti, ako u jednom novom životu možemo primijeniti ono što smo u prijašnjem životu stekli kao životno iskustvo, samo tada život ima smisla. U protivnom bi zapravo bilo besmisleno težiti savršenstvu duše kako za ovo zemaljsko postojanje, gleda li se kao jedino, tako i za svaku izvanzemaljsku vječnost.

A ponajviše je to sasvim besmisleno za one koji puštaju da cjelokupno postojanje završi prolaskom kroz dveri smrti. Kakve bi snage, kakvu energiju i životnu sigurnost ljudima dalo znanje o tome da snagu koja se prividno gubi mogu iskoristiti u novom životu! Suvremena je kultura upravo takva kakva jest zato što je za nju izvanredno malo toga sakupljeno u inkarnacijama kroz koje je čovjek prije prolazio. Uistinu, u slijedu inkarnacija duše su osiromašile. Otkuda dolazi to osiromašenje duša?

Pogledajmo unatrag na pradavna vremena prije golgotskog misterija; tu je još postojala stara vidovitost, postojala je još magijska snaga volje. Tako je bilo sve do u doba kršćanstva. Ali ono što je u

posljednjim razdobljima stare vidovitosti dolazilo iz viših svjetova bilo je još samo zlo, ono demonsko. Vidimo kako se u evanđeljima posvuda oko Isusa Krista spominju demonske prirode jer su ljudske duše izgubile ono što je u starim vremenima u njima postojalo kao izvorna veza s božansko-duhovnim snagama i bićima. Tada je u čovječanstvo stupio Krist. Ljudi koji danas žive otada su proživjeli dvije, tri ili četiri inkarnacije, već prema svojoj karmi. Kršćanstvo je moralo djelovati onako kako je dosad djelovalo jer su u čovječanstvu bile slabe, ispražnjene duše. Kršćanstvo nije moglo razviti svoju unutarnju snagu jer su se unutar razvoja čovječanstva nalazile slabe duše. Kako se to dogodilo, možemo procijeniti obratimo li pozornost na jedan drugi val kulture čovječanstva, naime na onaj koji je na Istoku razvitak čovječanstva doveo do budizma. U budizmu postoji uvjerenje o reinkarnaciji i karmi, ali takvo koje tijek razvoja čovječanstva promatra kao da mu je jedina zadaća što brže izvući čovjeka iz života. Na Istoku je djelovao kulturni val u kojem nije bila prisutna težnja za opstankom. Dakle, vidimo kako se sve što bi čovjeka trebalo oduševiti, odrediti za zemaljsku misiju, povuklo od pripadnika kulturnog vala koji je bio nositelj budizma. I kad bi se budizam osobito proširio na Zapadu, bio bi to dokaz brojnosti duša što pripadaju najslabijima, najmanje doraslima životu, jer takve bi ga duše prihvatile. Posvuda gdje bi se na Zapadu pojavio budizam bilo u kojem obliku bio bi dokaz za to da duše hoće što prije izići iz svoje zemaljske misije, da se ne mogu s njom pomiriti.

Kada se kršćanstvo proširilo južnom Europom te su ga preuzeli sjeverni narodi, ove su duše naroda imale jaku instinktivnu snagu. U sebi su utjelovile kršćanstvo, ali je ono isprva moglo istaknuti tek svoje vanjske strane, za što je bilo osobito važno da čovjek u suvremenoj kulturi može produbiti Kristov impuls, tako da bi Kristov impuls mogao postati najunutarnjijom snagom same ljudske duše. Time bi duša postajala sve bogatijom i sve unutarnjijom i mogla bi živjeti ususret budućnosti. Ljudske su duše prošle slabijim inkarnacijama; kršćanstvo ih je isprva izvanjski poduprlo. Sada su došla vremena kada duše moraju u nutrini postati jake i snažne. Otuda u kasnijem toku budućnosti neće biti svejedno što će duša činiti u vanjskom životu. O tome će ovisiti kako će ona naći samu sebe, kako će samu sebe pounutarnjiti, da zadobije predodžbe o tome kako unutarnje uvesti u vanjski život, kako se zemaljska misija može prožeti onime što čovjek stječe kao svijest, kao jaku nutrinu, prožimajući se istinama o reinkarnaciji i karmi.

138

Pa ako u početku prodor ideja o reinkarnaciji i karmi u život bude tek skroman, ipak ti skromni počeci imaju golemo značenje. Što više čovjeka prosuđujemo prema njegovim unutarnjim sposobnostima, što više pounutarnjujemo život, to ćemo više doći do onoga što mora biti temeljno obilježje budućeg čovječanstva. Vanjski će život biti sve kompliciraniji, to se ne može spriječiti; ali duše će u nutrini naći put jedne k drugima. Pojedinac može izvanjski obavljati bilo koju djelatnost, unutarnje blago duše spojit će u antropozofskom životu duše pojedinaca i pustiti ih da otuda djeluju kako bi taj antropozofski život sve više mogao utjecati na vanjsku kulturu. Znamo da će cijeli vanjski život ojačati pronađe li duša u antropozofiji svoju stvarnost. Stoga će ona ujediniti ljude najrazličitijih životnih usmjerenja, najrazličitijih životnih zanimanja i s najrazličitijim životnim obilježjima. Sama duša vanjskoga kulturnog pokreta bit će stvorena onime što nam može prići putem antropozofije: time da se vanjski život prožme dušom. Da bi do toga moglo doći, u dušu mora najprije ući svijest o važnosti zakona karme. I što više živimo ususret budućnosti, to više pojedinac mora osjetiti kako zakon karme dušom prožima cijeli život.

Vanjski zakoni, vanjsko uređenje učinit će vanjsko upravljanje životom tako kompliciranim da se ljudi više neće moći snaći. Naprotiv, prožimajući se zakonom karme, duše će se uživjeti u znanje o tome što treba činiti da bi svoj put kroz svijet usmjeravale iz nutrine prema van. To će najbolje pronaći ondje gdje su stvari upravljane unutarnjim duševnim životom. U životu postoje slučajevi gdje se sasvim dobro napreduje dok svatko slijedi unutarnji nagon koji ga sigurno vodi. To je, na primjer, hodanje ulicom. Pojedincu, naravno, još nije propisano da se treba izmaknuti na ovu ili onu stranu ulice, a ipak se dvoje ljudi koji se susreću neće svaki put sudariti jer slijede neku unutarnju nužnost. Inače bi kraj svakog čovjeka trebalo postaviti policajca da mu zapovijedi neka ide lijevo ili desno. Neki krugovi, doduše, teže za tim da se čovjeku s jedne strane postavi policajac, a s druge liječnik; no to se još ne može provesti! Ali stvari se najbolje odvijaju slijedi li čovjek svoju neusiljenu nutrinu. Zato ona mora biti upravljena na suživot i poštivanje ljudi, mora uzimati u obzir ljudsko dostojanstvo. A to se može dogoditi samo onda ako ljudi budu shvaćeni onako kako mogu biti shvaćeni uzme li se u obzir zakon o reinkarnaciji i karmi. Taj ljudski suživot ispunit će se u jednom višem području samo onda kad se u dušu uživi značenje tog zakona o reinkarnaciji i karmi. To će nam najbolje

pokazati konkretno razmatranje kao možda ono o suodnosu vjere, žara, znanja, ljubavi i samosvijesti; to nam pokazuje razmatranje poput onog jučerašnjeg.

Nisam vam uzalud htio održati predavanja kao što su jučerašnja i današnje. Ne radi se toliko o onome što je rečeno; jer, to bi se moglo reći i drugačije. Ono jučer i danas rečeno ne izgleda toliko važno. No, čini mi se važnim da se oni što pristaju uz antropozofski kulturni pokret tako prožmu idejama o reinkarnaciji i karmi da otuda steknu svijest kako život mora postati drugačiji, kad će u svakoj ljudskoj duši biti prisutna svijest o reinkarnaciji i karmi.

Suvremeni se kulturni život obrazovao isključivanjem svijesti o reinkarnaciji i karmi, a da će ona doista ući u život, prožeti kulturu i time je bitno preobraziti, jest najvažnije do čega će se doći zahvaljujući antropozofiji.

140

I baš kao što se današnji čovjek koji kaže: Reinkarnacija i karma su sanjarije, besmislice, ta, vidimo kako se čovjek rada i kako umire, ali ne vidimo da kod smrti nešto izlijeće, dakle, na to se ne trebamo ni obazirati. — odnosi spram onoga koji kaže: Ne vidi se da nešto izlijeće, ali s tim se zakonima mora računati i tek će nam tada biti shvatljivi svi životni procesi, moći ćemo razumjeti ono što bi inače ostalo neobjašnjeno. — tako će se kultura današnjice odnositi prema onoj u budućnosti koja će u sebi uključivati zakon, učenje o reinkarnaciji i karmi. Pa iako to dvoje u svojstvu općih misli čovječanstva nije igralo nikakvu ulogu u ostvarivanju suvremene kulture, ove će ideje imati prvorazrednu ulogu u svim kulturama budućnosti!

U svijesti antropozofa mora živjeti osjećaj da u tom smislu sudjeluje u stvaranju jedne nove kulture. Taj osjećaj, to čuvstvo o intenzitetu značenja koje reinkarnacija i karma imaju za život bilo bi nešto što bi danas moglo okupiti skupinu ljudi bez obzira na vanjske odnose u kojima se oni nalaze. Ljudi koje na okupu drži takvo uvjerenje mogu pronaći jedni druge samo putem antropozofije. * Gotthold Ephraim Lessing (1729.-1781.). Njegova je knjiga "Odgoj ljudskog roda" (Erziehung des Menschengeschlechts) objavljena 1870. Od ondje obrađenih sto paragrafa, tri posljednja glase: § 98. Zašto se ne bih vraćao onoliko puta koliko sam poslan da bih stekao nova znanja, nove vještine? Zar najednom odnosim toliko da ne vrijedi truda ponovno doći? § 99. I zato ne? — Ili zato što zaboravljam da sam tu već bio? Blago meni da to zaboravljam. Sjećanje na moja prošla stanja ne bi mi dopustilo da se okoristim ovim sadašnjim. Ta, zar sam zauvijek zaboravio ono što zasad moram zaboraviti? § 100. Ili jer bi tako za me bilo izgubljeno odviše vremena? — Izgubljeno? — Pa što bih to propustio? Nije li moja čitava vječnost?