IZDANJE POVODOM OBILJEŽAVANJA 45. GODIŠNJICE SMRTI NARODNOG HEROJA MLADENA STOJANOVIĆA
Izdavač: Nacionalni park „Kozara" Prijedor Odgovorni urednik: Drago Šormaz Recenzenti: Desanka Tarabić Radmila Ristić Naslovna strana: Đorđe Gorbunov
Štampa: NIGRO „Glas" BANJALUKA Štampano u 5.000 primjeraka
R A DE BASIC
DOKTOR MLADEN /III izdanje/
< 9 'i* Nacionalni park „Kozara** PRIJEDOR
1987.
rvog aprila četrdeset druge četnici Kade Radića upali su u partizansku bolnicu u selu Jošavci i po P klali dvadeset ranjenih proletera. Ubili su, na zvjerski način, i teško ranjenog doktora Mladena Stojanovića, prvog komandanta partizanskog odreda sa Kozare i jednog od najistaknutijih rukovodilaca ustanka u Bo sanskoj krajini. Kad je Mladen poginuo, Kozarski partizanski odred brojao je preko 3.500 dobro naoružanih boraca i spadao je u to vrijeme među najjače i najbrojnije partizanske odrede u Jugoslaviji. Devetnaestog aprila odred je dobio zvanični na ziv: Drugi KNO partizanski odred »Mladen Stojanović«, a nekoliko mjeseci kasnije, 7. avgusta, Mladen je proglašen narodnim herojem. Na Prvom kongresu ljekara partizana, održanom u Bosanskom Petrovcu 25. i 26. septembra 1942. go dine, u počasno predsjedništvo predloženi su iza brani, pored druga Tita, i pali ljekari dr Mladen Stojanović, dr Miša Pantić, dr Safet Mujić i dr Ružica Rip. U Prijedoru, Mladenovom rodnom mjestu, poslije rata Mladenu je podignut spomenik, djelo njegovog brata, poznatog jugoslovenskog vajara Sretena Sto janovića, a u gradovima i selima oko Kozare i širom naše zemlje Mladenovo ime nose' ulice, preduzeća, škole, bolnice, apoteke, kulturno-umjetnička društva. 6 Mladenu je ispjevano mnogo pjesama. Živi mnogo priča, u kojima se mašta i stvarnost miješaju, pletući vijenac legende oko njegovog imena. 5
U ofanzivi, u junu i julu četrdeset druge, Mladenovo ime, njegov život, njegova komandantska slava i tragična smrt inspirisali su kozarske borce na velike i neviđene podvige. U tom strašnom tutnju i lomljavi žene su po zbjegovima tješile i uspavljivale djecu: »Spavaj, spa vaj, sinel Ne boj se, noćas je Mladen na bijelu, krilatu konju preletio iz Grmeča na Kozaru, a za njim hiljadu ljutih Grmečlija. Ne boj se, ti! Ne da Mladen djecu«! Novembra 1961. godine, prilikom prenosa Mladenovih kostiju iz Jošavke u Prijedor, Kozara se, kao 1 aprila 1942. godine, u tugu zavila. Nepregledna masa crnih rubaca. Crne marame i suze! Na tu tužnu svečanost stigle su iz sela Vojskove, udaljenog 50 km od Prijedora, supruge poginulih bo raca Radosava Banjac, Stevka Ristić i Gospava Vrsajko. One su pješačile dva dana i jednu noć, da bi na Mladenov grob položile planinsko cvijeće sa Kozare. U kozarskim selima mnogo je muškarčića u po voju, dječaka u školskim klupama i momaka s Шаdenovim imenom. Razgovarao sam sa jednom maj kom, mojom ratnom drugaricom, čiji je sin služio u Titovoj gardi. — Kad god svog Mlađu imenom zovnem, sjetim se našeg dragog doktora i komandanta Mladena — kaže ona i oči joj zasuze. Mladen je biran za prvog komandanta kozarskih partizana kako zbog svog ugleda u narodu tako i zbog izrazitih komandantskih svojstava. U ustanku, on naravno, nije bio jedini komunista na Kozari. Rasporedom partijskih kadrova, osim nje ga, na Kozari su se našli: Osman Karabegović, Josip Mažar Soša, Boško Siljegović, Branko Đabič Slove nac, Miloš Siljegović, Obren Stišović Srbijanac, španski borac, Ratko Vujović Coče, Crnogorac i španski borac, Ivica Marušić Ratko, Vladimir Nemet Bra
co, Zagrepčanin i desetine članova Partije i Skoja iz okolnih gradova. To samo još više ističe Mladenovu ličnost, a nije bez značaja ne samo za kozarsku epo peju, i Kozaru nego kao primjer bratstva i jedinstva. Neki su pričali, pa i pisali, o Mladenu kao »na šem simpatizeru«. Kad god bih tako nešto čuo ili pro čitao, kad god bih makar i prizvuk takvog mišljenja osjetio, zaustavljao sam misao na Mladenu. Čitavim svojim bićem opirao sam se takvom gledanju na ovu istaknutu ličnost naše revolucije. Godine rata proveo sam u Bosanskoj krajini kao aktivni učesnik NOR-a. Vidio sam i osjetio kako je oslobodilački pokret u ovom dijelu naše zemlje brzo dobijao na snazi i ši rini. Njegovi organizatori i učesnici, uprošćeno re čeno, dijelili su se na borce pod oružjem i pozadince. Ako su radili predano i vrijedno, pozadinci se nisu razlikovali od boraca po svom ugledu u narodu. A simpatizeri? Bilo je i njih, i to mnogo. Ali smo smatrali, mi bar u Bosanskoj krajini, »našim simpatizerom«, na primjer, snašu koja rijetko kad donese torbu milošta partizanima, ili koja od srca pruži jabuku borcu. Smatrali smo simpatizerom i čiču koji bi, kojim slučajem, izašao na čuku da u njedra prošapuće »sretno drugovi« i da se prekrsti posmatrajući partizansku kolonu kako promiče i gubi se prema nekom neprijateljskom uporištu. Ciča je želio našu pobjedu, pa je i njegovo iskreno »sretno« nešto značilo. Očevidno, bilo bi smiješno i apsurdno smatrati »simpatizerom« i Mladena Stojanovića, čovjeka, koji je, kao član Komunističke partije, izašao iz grada na Kozaru i kao organizator ustanka postao komandant proslavljenog partizanskog odreda. Razmišljajući o Mladenu, čovjeku, drugu i ko mandantu, zaželjeh da misli pretočim u pisanu riječ i tako još jednom porazgovaram sa mojim profeso rom higijene i komandantom u ratu. 7
speo se na jedan proplanak. Mi smo ga slijedili. Sjeo je na najbližu izvalu. Odahnuo je znojan i umoran. Odahnuo i duboko uzdahnuo. — Ima li vode, seljačiću? Pružio sam mu čuturu hladne izvorske vode. Potegao je gutljaj, dva, i opet snažno udahnuo vazduh. Sjedili smo pod Maslin-Bajirom. Prijedor se nazirao u daljini. Daleko dolje, pod nama, u tamnom jezeru mraka. Sijalice kao krijes nice svjetlucale su blijedo, isplivavale na površinu tamnog jezera. Udaljavale se i gubile i opet nam se približavale. Nama i planini. Čovjek bi rekao da se rukom mogu dohvatiti. Opet je vidio Tuzlu i poznate brežuljke oko nje, na koje su đaci izlete pravili. Vidio je daleku mla dost, srednješkolca nemirnog i zamišljenog, koga austrijska policija hapsi i odvodi u zatvor. Daleko... Davno. Kao da to nije bio on. A sutra će ga okružiti seljaci, ustanici! šuma je krila velike nemire u sebi. Vjetar je ovdje prisutan. Ogromna stabla bukava postrojavala su se i prestrojavala. Kao vizija buduće narodne voj ske kojom će Mladen komandovati... — Da. Ovo nije ni izlet ni posjeta pacijentima. Staze su poznate, pa ipak neizvjesnost ogromna. Su tra se treba suočiti sa seljacima. Ali ljekarski in strumenti niti će biti potrebni, niti mu ovog trenutka mogu pomoći. Treba imati riječ. Pravu riječ treba naći. Može li se ona izmisliti? Nikako! Treba tu ri ječ u njihovim očima pročitati. Treba je iz srca usta nika iščupati. Ustanak! Buna... ! Kozara! Razmišljao je glasno. Mi smo drijemuckali u vi sokoj planinskoj travi. Na izvoru rijeke Gomjenice, u istoimenom ma nastiru, Petar Kočić je bio đače, udisao je mirise planinskih livada, pomiješane sa jakim mirisom tam jana i bosioka i slušao čudne i zastrašujuće priče
I
8
Simeuna Đaka o Turčinu i Švabi, o igumanu Gerasimu i rakiji... — Napamet smo Kočića učili — rekao je Mladen. Na ušću Gomjenice u Sanu pružila se prijedorska čaršija. Uska, izlomljena i prašnjava, ali zbog svoje dužine i nesretnih ljubavi opjevana. Prijedor, varoško naselje novijega doba, sa tra govima preistorije, rimske kulture i srednjevijekovnih građevina u bližoj i daljoj okolini. Bio je od svog po stanka poprište sukoba i krvoprolića. Zapamtio je mnoge vojske i države, mnoge krvave obračune i pa ljevine. Tokom čuvenog bečkog rata (1683 — 1699) aus trijske čete, pod komandom grofa Adama Đaćanija, ratovale su po Bosanskoj krajini protiv vojske bo sanskog namjesnika Džafer-paše. U sačuvanim iz vorima govori se o mnogim mjestima koja su austrij ske čete popalile. Tu se prvi put u istoriji pominje Prijedor. Postoji predanje da je neki Hadži-pašo, porijek lom iz Like, koji je imao tri brata i išao na hadžiluk u Meku, osnovao Prijedor, pošto je prethodno, uz po moć turskih četa, rastjerao hajduke na Kozari Krajem XVIII vijeka u zapisima austrijskog za stavnika Božića Prijedor se pominje kao »utvrđeno mjesto od pedeset do šezdeset turskih kuća«. Ova varošica, smještena na desnoj obali rijeke Sane, bila je nekad okružena gotovo neprohodnim močvarama, šumama, livadama i brežuljcima, koji se postepeno dižu i povezuju s Kozarom. U XIX vijeku ime Prijedora i Kozare istorija je zauvijek tijesno povezala vojevanjima, bunama i hajdukovanjima. Četa harambaše Hendića, ustaničke čete popa Gavre za vrijeme Jančićeve bune, druga mašićka buna, prva i druga Pecijina buna! Raja iz okoline Prijedora i cijelog Potkozarja u stalnim je pokretima i bunama sve do dolaska Aus trijanaca. Ali ni tada nemiri ne prestaju. 9
Ispresijecana dubodolinama i potocima, Kozara nosi na svom tijelu duboke ožiljke i tragove čestih ratovanja. Pod kraj XVII vijeka, za vrijeme tzv. dubičkog rata, austrijski general Laudon je iskopao duboke šančeve po obroncima Kozare. Ostaci tih šančeva, kojima se Laudon koristio protiv Turaka, sačuvali su se do nadih dana. Njima su se koristili ustanici če trdeset prve. Predvođeni Mladenom Stoj anovičem, sačekivali su u njima ustaše i Švabe. Naoružani naj češće samo beskrajnom mržnjom prema tuđinu, oni su iskakali goloruki iz tih rovova, miješali se sa ne prijateljem i otimali mu oružje. Prijedor, u šljivama i livadama, na obali zelene Sane, koja mirna i spokojna protiče kroz Prijedorsko polje, između živopisnih sela i vrbaka, poznat je danas i po tome što se u njemu rodio i rastao dr Mladen Stoj anović.
ulici Vlaha Bukovca u Dubrovniku živi ogra nak brojne porodice Stojanović, Mladenova su U pruga Mira i sin Vojin. U ostacima nekad bogate Mladenove biblioteke nalazi se »Sveto pismo«, zaostavština njegovog oca, popa Sime, a u »Svetom pismu«, na četvrtoj strani, stoji napisano rukom popa Sime: »I rodi mi se sin Mladen 7. aprila 1896. godine.« Mladen je potomak stare svešteničke porodice, u kojoj se svešteničko zvanje od davnina njegovalo i prenosilo s koljena na koljeno. Njegov djed Gavro bio je godinama sveštenik u varošici Kozarcu. Spustio se s porodicom sa obronaka Kozare i nastanio u Pri jedoru negdje poslije austrijske okupacije. Mladenov otac Simo završio je bogosloviju u Zadru i bio prvi školovani pastir u svojoj lozi, a ujedno 1 posljednji porodični predstavnik tog poziva. 10
Cijenili su ga kao čovjeka doboko religioznog, pristojno obrazovanog, koji prati štampu, nove knji ge i časopise, koji i sam ponešto objavi u »Bosanskoj vili«. U dokolici se bavio etnologijom, ispitivao na selja i migracije u Bosanskoj krajini i porijekla krajiških prezimena, a naročito se pokazao aktivnim u akciji za srpsku crkvenoškolsku autonomiju, za podizanje škola i u propagiranju prosvjetnih ideja. Živio je u Prijedoru a parohija mu se prostirala na lijevoj obali rijeke Sane obuhvatajući sela Ljeskare, Volar i Cikote. Crkva se nalazila u Cikotama. Cesto su ga mje štani vidjeli kako zorom ranom, pogrbljen i sanjiv, žuri na svom mršavom doratu u Cikote, na službu božiju. Volio je pop Simo i za bogatu trpezu sjesti, vjer nike savjetovati i o svojoj djeci razgovarati. Bio je veoma brižljiv otac. U Prijedoru, u ulici koja je nakon rata dobila Mladenovo ime, postoji kuća — muzej, u kojoj se Mladen rodio, djetinjstvo proveo i između dva rata kao ljekar radio. Porodica nije živjela u nekom izo bilju, naročito kada su djeca dorasla za školu, pa je on od malih nogu osjetio dah sirotinje i upoznao nakazno lice tuđina, okupatora. Znajući šta za djecu znači škola i obrazovanje, pop Simo je riješio da sinovi završe gimnaziju a kćerke učiteljsku školu, i tome je sav svoj život po svetio. Imao je osmoro djece — tri sina i pet kćeri. Bilo je teško u to vrijeme živjeti i toliko djece ško lovati. Stariji Prijedorčani i danas pričaju kako je pop Simo donosio po punu korpu dječijih cipela obućaru Đorđu Eatkoviću da ih popravi. — Evo majstore — rekao bi mu — pa radi šta znaš. Zima je na pragu. Djeca u školu ne mogu bosa. — Oče Simo, ovo nije za popravljanje, nema ovdje popravke. 11
— Nemoj mi samo to govoriti! Znaš i sam: ima ih osmoro. Carevina bi imala posla da ih iznova obuje, i da ih nahrani i školuje. Majstor nema kuda: krpio je i popravljao, a djeca su bosa nestrpljivo čekala. Majka Mladenova, Jovanka, poticala je iz svešteničke porodice Vujasinovića, iz Bosanske Dubice. Blagorodna duša, poštovana u cijeloj okolini, pa su je svi mlađi zvali majka Jovanka. Za vrijeme austrougarske okupacije u Prijedo ru su postojale dvije osnovne škole, tzv. državna škola, sa učiteljima, po pravilu, režimlijama; i dru ga, srpska škola, u kojoj su učitelji bili Srbi, a djeca pretežno iz srpskih porodica. Srpska škola, koja se tako zvala sve do drugog svjetskog rata, nosi danas Mladenovo ime. On je u njoj do 1906. godine savladao osnovno obrazovanje. Prvi razred gimnazije završio je u Sarajevu, a 1907. godine obreo se u Tuzli, u drugom razredu, gdje sreće Tošu Ilića, sa kojim ostaje čitav decenij ne razdvojan drug i prijatelj. Naredne godine u Tuzlu stiže i upisuje se u prvi razred gimnazije Mladenov mlađi brat Sreten. Bra ća Stojanovići su bili solidni đaci, veoma privrženi knjizi i roditeljima, poslušni i pristojni dječaci. Ali pop Simo, šaljući ih u školu, »u dalek svijet«, čak u Tuzlu, želio je da se i pismeno obezbjedi, pa su sinovi na početku školske 1909. godine dali ocu pis meno obećanje ' da će se primjerno vladati i dobro učiti. Evo toga obećanja, koje je napisao mlađi brat Sreten, možda zato što je i tada ispoljavao smisao za lijepo pisanje i likovno oblikovanje POTVRDA kojom potvrđujemo da ćemo u Tuzli dobro učiti bez prigovora i dobro se vladati. Ako ovako ne 12
bude nego ovo svoje obećanje pogazimo onda nek nas roditelji naši izlemaju kako god bolje mogu. Prijedor 17. avgusta 1909.
Sreten Stojanović Mladen Stojanović
Original ove potvrde čuva se u memorijalnom mu zeju u Prijedoru.
P
rve ljudske, tople oči, koje sam u gradu srio, bile su oči moga profesora higijene Mladena Stojanovića. Sta je to tada značilo za mene, plašljivo i neuko seljače, teško je objasniti. Neosnovano sam se tada zbunio i uplašio. Doduše, u susretu sa gradom ja sam se mnogo čega plašio i od svega novog za zirao. Upoznao sam Mladena trideset prve godine kao đak prvog razreda gimnazije, na času higijene. Po javio se visok, stasit čovjek, sa energičnim izrazom lica i sanjarskim, vatrenim, crnim očima. Imao je crnu kosu prebačenu ukoso preko visokog čela. Sje ćam se i danas: kad je ušao razred se umirio. Kao da je bio izuzetno impresioniran njegovom pojavom. — Djeco, ja ću vam predavati higijenu. — Tom škrtom rečenicom počelo je naše poznanstvo, koje će se u ustanku potvrditi ratnim drugarstvom. I, čas je počeo... Jednog lijepog oktobarskog dana u razredu je vladalo izuzetno uzbuđenje. Poslije nekoliko preda vanja, Mladen je, ispitujući nas, obnavljao pređeno gradivo. Odgovarao sam i ja. Dobro sam odgovorio. — Alal ti majčino mlijeko, seljačiću! — rekao je, zadržavajući pogled na mojim bosim nogama. Zbunio sam se i uplašio od toga pogleda. 13
— Sto si bos?
— Nemam obuće, gospodine... Poslije časa pozvao me razredni starješina, Avdo Karabdić, i poveo u grad da mi kupi »Batine« cipele. Po završenom osmom razredu gimnazije upisao sam se na Pravni fakultet u Beogradu. Kao student životario sam u Prijedoru, bez sredstava, bez krova nad glavom. Drugovi su me pomagali. Kod Jovana ponekad spavam, kod Pele ručam, i tako je to išlo neko vrijeme. Pomalo sam učio, pomalo sa omladi nom radio, a ponekad sa jaranom Pelom boemisao. Jednog dana pozove me Mladen na razgovor. Znao je kako živim, pa će, bez mnogo uvijanja: — Seljačiću, otvorio sam ti kredit kod Kame i Brane, do daljnjeg... za konak se sam pobrini. Kredit se sastojao u tome što sam kod Rame Ramadanovića, slastičara, mogao navratiti, kad god me nevolja natjera, i naručiti porciju somuna sa kajmakom ili sa tahanhalvom. . Kod Brane Vujasinovića, gostioničara, čekala me svako veče porcija vruće jagnjetine. Subotom i čokanj rakije, »ali samo subotom«, naglasio je Brane. Svakog prvog, a trajalo je to mjesecima, Mladen je kod Rame i Brane svodio moje račune. Samo po nekad se ljutio ako sam »normu« u rakiji prekoračio. Gledajući me zbunjena 1 bosa u gimnazijskoj klupi trideset prve, Mladen je, siguran sam, vidio svoje djetinjstvo, našao se, u mislima, u Tuzli među dječacima, svojim školskim drugovima. Sjetio se možda Toše Ilića... O Mladenu iz gimnazijske klupe, o Mladenu iz mladih dana priča dr Tošo Ilić mnogo, i toplo, i uzbuđeno, kao kad se o najrođenijim govori: — Da, bio sam sa Mladenom u »Tajnoj đačkoj organizaciji« u Tuzli. Najbolji i najprisniji moj drug u gimnaziji bio je Mladen. Nismo se, tako reći, raz dvajali, osim za vrijeme đačkog raspusta, kad bi 14
Mladen odlazio svojima u Prijedor, a ja u Posavinu, kod svojih. I za vrijeme raspusta smo se dopisivali, i neka od tih Mladenovih pisama su sačuvana i ob javljena. Od 1907. do 1914. godine drugovali smo, zajedno učili, zajedno u »Tajnu organizaciju« bili učlanjeni, zajednička nam je bila literatura i snovi. Zajedno smo stanovali, a kasnije i tamnovali. »Tajna đačka organizacija«, prema riječima pre živjelih učesnika, bila je, na početku, pretežno lite rarno udruženje, za literaturu zainteresovanih đaka. Organizacija je doživjela više preobražaja. Kada je Mladenova generacija dorasla da se u nju učlani, njen se karakter bio znatno izmjenio. Njeni pripadnici su u sadržaj rada, pored literarnih tema, unosili političke i socijalne, koje su bile dobar povod da se raspravlja o mnogim aktuelnim pitanji ma, koja su u to vrijeme tangirala nacionalni život Srba u Bosni. Čitali su jako mnogo, čitali su sve Sto im je dolazilo do ruku, na početku bez nekog sistema i izbora, bez izoštrenog kriterija i opredjeljenja, ali u višim razredima gimnazije njihova je preokupacija bila ruska literatura i socijalna literatura uopšte. Na temelju pročitanih djela sastavljali su preda vanja koja su iznosili pred organizaciju. Bilo je tu tema, za ono vrijeme veoma interesantnih kao na primjer, o ravnopravnosti žene po Bebelu, ili o porijeklu porodice od Engelsa. Jedan od njihovih članova izlagao je o ondašnjoj željezničkoj tarifi u Bosni i Hercegovini. Mladen je, pored ostalih, održao predavanje: »O zdravlju na roda«. Svim predavanjima ta vitalna i dinamična ge neracija je davala odgovarajuću socijalnu notu i političku boju. — Mladen je — sjeća se Tošo — bio veoma drag i simpatičan kao dječak. Voljen od svih svojih 15
drugova. Ja sam seljače iz Posavine. Otac mi je bio nepismen, kmet. Imao je šest sinova i sve nas je školovao. Ja sam najmlađi od braće. Jedan mi je brat bio pravnik, jedan učitelj. Ostali su izučili za nate. Otac, iako nepismen, bio je vitalan i preduzimljiv čovjek i sve nas je, kako se to kaže, izveo na pravi put. Rekoh da sam iz takve porodice i takve sredine stigao u Tuzlu i sprijateljio se sa Mladenom. On je bio popovsko dijete, iz grada, sa određenim navi kama, sa izvjesnim samopouzdanjem i sigurnošću, što je nama sa sela nedostajalo. Dešava se da i poslije dugogodišnjeg života u gradu i diplome u džepu, na slijeđena povučenost i nespretnost ostane i u duši i u ponašanju kod ljudi sa sela. Mogu reći da sam se nekako brzo uklopio u gradsku sredinu i sticao određene navike, uveliko zahvaljujući druženju sa Mladenom. Od dobrog dru ga mnogo toga se poprimi. Čitali smo i voljeli iste pjesnike: Disa, Pandurovića, Rakića, Šantića i, na ravno, Kočića. Zajedno smo izlazili na sastanke sa drugovima, pjevali igrali kola i stanovali godinama kod Kate Frkatović, dobre žene, koja nije znala ni kad da se na nas naljuti. Ponekad smo nas dvojica odlazili na ručak kod našeg profesora Veljka Vujasinovića. Kad god bi nas pozvao da ga posjetimo, bila je to izuzetna svečanost. Bili smo tim pozivom uvijek počašćeni, jer Veljko nam je bio drag i kao profesor, a još više kao istaknuti pripadnik »Sokola«. Bio je odličan vježbač, izvrstan bacač koplja. Ako se tome doda da je bio i poznati nacionalni borac, idejno s nama vezan, nije teško zaključiti kakav je autoritet uživao kod nas đaka — omladinaca. Mladen je rastao u vitka i lijepa momka. Uporedo sa fizičkim rastom, on je intelektualno napre dovao. Radeći uporno na svom obrazovanju, silno je imponovao ne samo svojim karakterom nego i svo 16
jom inteligencijom i znanjem. On se izdvajao obdarenošću, pio je znanje i revolucionarne ideje svoga vremena.
stanak! Revolucija... Hic Rodus, hic saltal — rekao je Mladen 19. jula četrdeset prve, kada se U umivao na jednom potoku u planini, okružen gru pom komunista, organizatora ustanka u prijedorskom kraju. Taj dan pamte svi živi Kozarčani. Os tao im je neizbrisiv iz sjećanja, kao i prvi dan us tanka, kao i prve pobjede partizana. Tog dana po čele su da stižu grupe seljaka iz Palančišta i Božića, Jelovca i Knežpolja u naš mali logor, u Rajlića kosi. Stizali su oni u bijelim, pamučnim rubinama i cr nim lajbecima, sa sivim škrljacima na glavi i šare nim torbama milošta na leđima. Dolazili su na vi đenje. I više od toga! Dolazili su kao na poklonjenje i, uozbiljeni do pobožnosti, slušali Mladenove riječi. A on, rječit i osjećajan, kakav samo pjesnik može biti, sa velikom darovitošću i sve većom sigurnošću pronalazio je, u razgovoru sa narodom, pravu riječ, koja u srce takne. Bio je realan i odmjeren. Po nekad zastrašujuće istinit. Sa svom ozbiljnošću upo zoravao je svakodnevno grupe posjetilaca da predsto jeće teške borbe traže žrtve. — Drugovi i braćo, ne dozvolite da bilo ko među vama krije oružje, — opominjao je Mladen — ne do zvolite da karabini gnjiju u zemlji, da leže u stogo vima sijena dok naši najhrabriji momci uskaču među neprijatelje i goloruki otimaju oružje. Od srca vam hvala za lijepe darove, koje ste meni i mojim drugovima donijeli. Ali, takvo je vrijeme da je meni najdraži dar — puška. Puške na sunce, Kozarčani! Podmazujte ih! Ustanak se sprema! Mi, komunisti i skojevci, mladići dvadesetih go dina, slušali smo ga u tim velikim i svečanim trenuS Doktor Mladen
17
cima radosno i uzbuđeno. Podsjećao nas je na mla dića naših godina, koji, okovan u lance, ponosno i prijeteći gleda u predstavnike austrijskog sudstva dok mu izriču kaznu od 16 godina teške tamnice. Obuzimalo nas je neobično i spontano pouzdanje. Nemoguće je bilo ne primijetiti kakvo silno povje renje imaju seljaci u njega i od kakvog je to zna čaja za početak ustanka. Dok je Mladen čvrsto i temeljito ugrađivao svoju privlačnu figuru, cijelu svoju ličnost u široke mase ustanika, ukorjenjujući se duboko i za svagda u kozarsko tlo i u srče kozarskog naroda, ustaše su ozlojeđene tumarale prijedorskim ulicama i bližom okolicom, bijesno zagledajući svakom prolazniku u oči. Raspisana je i potjera. Ustaški stožer za Bosan sku Hrvatsku iz Banje Luke uputio je 21. jula svim potčinjenim kotarskim oblastima izvještaj prijedorske kotarske oblasti, koji glasi: Izvješćujem, da je ovdašnji liječnik dr Mla den Stojanović, označeni komunista, bio zatvo ren, kao taoc. Noćas, pol sata poslije ponoći dr Stojanović je pošao u zahod, sa gornjeg sprata u donji, pri čemu ga je slijedio stražar Rešić Fehim. Kad su dr Stojanović i stražar Rešić sišli do polovine stepenica, tada je dr Stojanović zavikao »Po žar«, a Rešić kad je vidio požar, povikao je na ostale uhapšenike, radi gašenja i spašavanja, — dočim je Stojanović iskoristio tu strku radi po žara, pa je unišao u zahod i kroz zahodski pro zor nepoznato kuda pobjegao. Postoji temeljita sumnja, da je slamu sam dr Stojanović zapalio da izazove metež i da to iskoristi u cilju da pobjegne. Požar je brzo ugašen. Za dr Stojanovićem je odmah povedena po tjera, ali do danas bez uspjeha. 18
O bjekstvu dr Stojanovića izvješteni su svi susjedni kotarevi, a potraga je naređena i pod ređenim oružničkim postajama. Molim da se za imenovanim dr Stojanovićem raspiše svestrana potraga. Njegov lični opis je slijedeći: Star 40 godina, stasa visokog, lice oblo, oči crne, kosa smeđa, bradu i brkove brije. U slu čaju uhićenja da se pod jakom stražom doprati ovoj oblasti. Gornje se dostavlja na žurno izvršenje. Pripreme za ustanak ulazile su u završnu fazu. 25. jula održano je partijsko savjetovanje u Orlovcima, u jednom šumarku, poviše kuće Stojana Kitonjića. Sastankom je rukovodio Đuro Pucar. Tu je izvršena raspodjela kadra. Osman Karabegović i Mladen raspoređeni su na Kozaru. Sutradan smo napustili naš logor na Rajlića kosi i spustili se u sela. Mladen i Osman su se smjestili u Malom Palančištu, u zaseoku Đanovići, odakle su davali uputstva za posljednje pripreme. Mi mlađi, laki i pokretljivi kao srndaći, obigravali smo okolna sela i po dva-tri puta dnevno prenosili poruke, raz nosili i čitali radio-vjesti, objašnjavali događaje na istočnom frontu. Jedno jutro, poslije napada grupe ustanika na palančišku opštinu, radi oslobođenja zatvorenih ta laca, prolomilo se ustaničko »uraaa«. Zabijelile su kose i obFonci od pobunjenog naroda. U šarenoj ri jeci vilaša, roguljaša i ponekog borca s puškom, koja se ispod Banovića šora kretala ka Prijedoru, primjetio sam Osmana i Mladena. Zagruvao je trešnjev top (možar) od crkve u Malom Palančištu. Masa se zaljuljala i pokrenula, odmotavajući svoje ubojito klupko niz jarke i vijugave sokake. Grebenom su išli predvodnici — ustanici naoružani puškama — pokušavajući da ovu »božiju varicu« koliko-toliko ог10
ganizuju i usmjere. Prilikom zastanka govorili su Osman i Mladen. Osman je ushićeno rekao: — Drugovi, mi ćemo pobijediti! — i glas mu se izgubio u povicima ustanika: »Naprijed na Prijedor!« — Narode, — javio se tada Mladen, — svi me znate kao ljekara. Ostavio sam medicinske instru mente i prihvatio se puške, jer to je jedini put koji pošten čovjek može danas izabrati... Tako je počelo opasno i neizbježno ustaničko kolo oko Kozare. Počelo je opasno kolo! Ko mu je kolovođa: Mla den je kolovođa ustanka na Kozari. Tako je otišao glas vrlo daleko. Čuo se širom Bosanske krajine.
životu Mladen se nikad nije uklanjao pred opas nošću. Postupao je prema svom uvjerenju. Od U mladosti je na opasnost navikao. U proljeće 1912. godine, Rade Đuranović če merni, autor zbirke pjesama »Iza rešetaka«, uveo je Mladena i Tošu Ilića u tajnu nacionalističku orga nizaciju »Narodna odbrana«. Bili su organizovani po sistemu trojki, tako da su njih dvojica od cijele or ganizacije znali samo za Radu. Sam taj čin djelovao je na njih uzbuđujuće. Porasli su u vlastitim očima, uozbiljili se. U njih se uselio izvjestan nemir, koji nisu ispoljavali, ali koji je, kao neopoziv zahtjev unutrašnjeg bića, tražio od njih djela — gonio ih na akciju. S nestrpljenjem su očekivali kraj školske go dine, jer škola ih je na neki način vezala, sputavala, a oni su osjećali da sada ne pripadaju samo školi. Kao članovi »Narodne odbrane«, po završetku šestog razreda gimnazije 1912. godine, kreću iz Tuzle na dalek put. Uputili su se najprije pješice i, poslije 60 km pješačenja, stigli u Brčko. Dugočasno pješa čenje prošlo je u zanimljivom razgovoru. Nošeni 20
mladićkim oduševljenjem i željom da što prije i što više uđu u tajne organizacije, nisu tako reći ni os jetili zamor. U Brčkom su se javili na vezu Milanu Majstoroviću, trgovcu, pripadniku »Narodne od brane«. On ih je lijepo primio i ugostio, a zatim smjestio u voz do Sremske Mitro vice. U Mitrovici nisu imali nikog kome bi se javili. Bili su prepuš teni sami sebi, ali su se, ipak, nekako snašli. Ubacili su se u brod za šabac i nastavili put, puni zebnje i strahovanja od neizvjesnosti, jer pa soša, naravno, nisu imali. Ali sreća ih je poslužila, stigli su bez ikakvih neprilika u Šabac. Sad je išlo lakše, jer tu su imali vezu za dalje putovanje. Ja vili su se Boži Milanoviću, takođe trgovcu, koji ih je povezao sa majorom Mitom Pavlovićem. Na sastanku sa Pavlovićem, poslije kratkog objašnjenja i zakletve »na maču«, postali su zakleti članovi organizacije »Ujedinjenje i smrt«. Tih dana u Sapcu je boravilo pjevačko društvo iz Beograda čijeg se imena Toša Ilić više ne sjeća. Koristeći se tom prilikom, njih dvojica su se umije šala među članove društva i bez teškoća se prebacili u Beograd. Dva-tri dana provedena u Beogradu is koristili su da se odmore, prošetaju i nađu sa Bo sancima, pripadnicima »Mlade Bosne«. U jednoj ma loj kafani na Zelenom vencu sreli su se sa Gavrilom Principom, Mustafom Golubićem i ostalim. Vodili su duge diskusije o svim pitanjima vezanim za bosan sku omladinu. — Zapravo Mladen je bio u tim diskusijama vrlo aktivan, — sjeća se danas Toša Ilić. — Ja, kako sam po prirodi miran i ne naročito govorljiv, više sam slušao. Mladen je bio komunikativniji i snalažljiviji, pa sam se, da tako kažem, na čitavom putu prepuštao njegovom vođenju. Iz Beograda su sigurnom vezom otišli za Vranje i javili se Vojvodi Vuku. Smješteni su u jednu vojnu kasarnu, zajedno sa ostalim omladincima. U kasarni 21
su proveli oko mjesec dana, vježbajući se u ruko vanju puškom, pištoljem, bombom. Osim Mladena i Toše, od Bosanaca su se našli u toj grupi Hasan Rebac, Mustafa Golubić, Đula Bu kovac i drugi. Poslije završene obuke, vraćajući se istim putem za Beograd, kroz koji su bez zadržavanja prošli, pro dužili su za Sabac. Tu ih je sreća opet poslužila: zatekli su ekskurziju maturanata mostarske gimna zije, što im je za povratak u Bosnu dobrodošlo. Uvrstili su se među maturante i vratili kućama. Sa mostarskim maturantima na ovoj ekskurziji nalazili su se Ljuba Mijatović i Vladimir Gaćinović. Tih dana Gaćinović je stigao iz Švajcarske, pa je imao mnogo novog da im kaže. Slušali su ga sa izuzetnim interesovanjem. Bio je veoma rječit i zanimljivo je pričao o oslobodilačkom pokretu u Evropi, o svojim susretima i druženju sa naprednim ruskim omladin cima, koji su, kao i on, studirali u Svaj carskoj. Kada se Mladen kao šesnaestogodišnji dječak otisnuo iz Tuzle tajnim kanalima za Srbiju, nikome nije rekao kuda ide. Ni roditeljima se nije javio. Priroda zadatka koga se prihvatio to je zahtjevala, a ол ga je disciplinovano shvatio. — Više od dva mjeseca bili smo izvan sebe — sjeća se toga događaja Mladenova sestra Jelisaveta koja je tada dijete bila. — Nema Mladena, kao da je u zemlju propao. Otac samo hoda po sobi, othukuje i sam sa sobom razgovara: »Bože, bože, šta mi je sa djetetom? Nikad nije neposlušan bio...« Došao je i avgust, a o Mladenu nikakvih vijesti. Pop Simo je bio teški reumatičar. Stegla reuma, jed va se kreće. Morao bi u banju Slatinu, kod Banje Luke. »A kako da idem«, pitao se on, »kad o Mla denu ništa ne znam?«. Polovinom avgusta ipak od luči da pođe u banju. Djeca su ostala sa tetkom, a on sa ženom krenu u Slatinu. 22
— Cim čujete nešto za Mladena odmah mi brzojavite — rekao je pred polazak. Nekoliko dana po odlasku roditelja na kapiji se pojavio suvonjav mladić, preplanuo od sunca, ne uredan, pocijepan. Ni nalik na Mladena. — Koga tražite? — upitala ga je tetka, koja ga nije prepoznala. Toliko je bio oslabio. — Pa ja sam Mladen! — odgovorio je začuđeno. Tetka je pozvala Mladcnove sestre i braću. Svi su istrčali iz kuće. Okupili se oko njega. Videći ga kako jadno izgleda, udarili su u plač. — Sta je to s tobom, Mladene? Gdje si bio? Sto se nisi javio? Uto dotrče i komšije: — Sta je, da nije ko umro? — upitali su, pret postavljajući da je neko donio crn glas baš o Mla denu, o kome se tako dugo ništa nije znalo. A Mladen se samo umorno i nekako zagonetno smješkao: — Čekajte, što ste navalili? Pustite me da odahnem, pričaću sve. — Nama o svom zagonetnom putovanju — sjeća se Jelisaveta — ništa nije htio povjeriti. Još smo bili djeca. Rekao je samo: »Bio sam sa mojim društvom na putovanju«. Ali kad je otac došao, njemu je sve iskreno ispričao. Pohvalio se kako je savladao ba canje bombe i gađanje iz puške i pištolja. Oduševljeno je pričao o susretu sa Vladimirom Gaćinovićem u Sapcu i o nezaboravnom zajedničkom putovanju od Sapca do Broda. Mladen je u grupi koja se vraćala sa kursa iz Vranja bio najmlađi. Iznuren dugim i napornim pu tovanjem, bio je, ipak, neumoran u pjesmi i priči, pa je tako pridobio opšte simpatije drugova. Mnogo se svidio Gaćinoviću. — Čuješ mali, lezi na moje krilo i odmori malo umornu glavu — pozvao ga je Vladimir k sebi i za grlio. 23
— Kakav je to vojnik koji se umorio prije no što je rat počeo — odgovorio je Mladen, trudeći se da potisne i skrije umor vedrinom svoga lica. Poslije ovog veoma impresivnog i uzbudljivog putovanja Mladen i Tošo su se rastali kod Broda. Mladen je otišao svojima u Prijedor, a Tošo u selo Biljaniće, kod Doboja, u goste bratu Nikoli Iliću, učitelju. Ovoga puta rastanak je bio kratak. Poslije dese tak dana našli su se ponovo u Tuzli, na početku sed mog razreda gimnazije. Sada su ih čekale uvećane đačke brige, ali i obaveze prema njihovoj »Tajnoj đačkoj organizaciji«. Članovi ove organizacije po stali su negdje 1911. godine. Pored ostalog, preduslov je bio da se završi četvrti razred gimnazije (mlađe nisu primali). U njihovoj đačkoj organizaciji postaje sada sve življe i interesantnije. Bilo je mnogo nejasnih pi tanja. Samo je jedno bilo do kraja jasno: čitavim svojim bićem ovi mladići bili su protiv austrougarske vladavine. Sve do kraja 1912. godine, sjeća se dr Tošo Ilić, vodili su opsežne i svakodnevne diskusije oko оргеdeljenja Muslimana. O tome su vodili i načelne dis kusije, ali su i praktično radili, pristupajući pojedi načno Muslimanima omladincima s ciljem da ih pri vuku u organizaciju, koja je do tada bila sastavljena isključivo od Srba. Na toj osnovi bilo je sukoba i sa pojedinim pro fesorima. Neki Hadžikadić otvoreno je proganjao đake Muslimane, srpski orijentisane. Bilo je i fi zičkih obračuna (Grabež je u afektu ošamario jed nog profesora). Uslijedile su represalije. Zajedno sa Grabežom, isključena je jedna grupa đaka iz gimna zije. Organizacija je stupila odmah u dejstvo. U znak protesta, zbog isključenja drugova, organizovali su štrajk cijele gimnazije. Međutim, štrajkovali su pre težno đaci srpskog porijekla. Mladen i Tošo oglašeni 24
su za vođe štrajka. Obojica su kažnjeni, a Tošo je, sem toga, izgubio stipendiju. U vrijeme balkanske krize i balkanskih ratova Austrija pojačava svoje snage prema Srbiji i Crnoj Gori. Vrši se mobilizacija. Sve škole su raspuštene i ispražnjene radi smještaja vojske. Mladen odlazi u Prijedor, a Tošo u Posavinu. Vjerovatno zato što su bili završili kurs u Vranju. Jer iako je škola raspuš tena, članovi »Tajne đačke organizacije«, kako kaže Vid Gaković, nisu se razilazili. Okupljali su se i dogovarali, a često su pravili izlete u okolinu Tuzle i pjevali patriotske pjesme. Ti izleti su se koristili i za obučavanje omladinaca u rukovanju oružjem. Od lazili su na brdo Ilinčicu, nedaleko od Tuzle, i uvjek bi se među njima našao neko od starijih, najčešće Mišo Jovanović, koji je rukovodio obukom. Prekid škole trajao je dva do tri mjeseca, pa su se opet našli u razredu i nastavili sa učenjem i ra dom u »Tajnoj đačkoj organizaciji«. Za predsjednika »Tajne đačke organizacije« iza bran je 1913. godine Petar Guteša, đak osmog raz reda, a za sekretara Tošo Ilić. Uz stalnu i sve veću aktivnost u organizaciji, Mladen i Tošo završili su te godine sa uspjehom sedmi razred. Za vrijeme školskog raspusta razilaze se ku ćama, ali ostaju u stalnom kontaktu, dopisuju se i izvještavaju jedan drugog o izvršavanju obaveza prema organizaciji. Trebalo je, naime, da nastave rad u narodu, da organizuju sokolska pobratimstva, koja su bila legalne organizacije za tjelesno vaspitanje mladeži. To je bila prikladna forma i podesna prilika da rade ne samo na zdravstvenom i drugom prosvjećivanju naroda, nego i politički da djeluju. Nešto od njihove prepiske za vrijeme školskih raspusta je sačuvano. Najviše pisama mladobosanaca iz perioda uoči prvog svjetskog rata skupio je i objavio 1954. godine Vojislav Bogićević, profesor iz Sarajeva. 25
Danas su ta pisma svojevrstan dokumenat vre mena u kome su pisana. Ona dosta govore o svojim autorima, njihovim osjećajima i stremljenjima. Iz njih zrači dah starog, minulog, ali i dah vječnog, ne prolaznog, dah i svježina mladosti, koja u zanosu sa nja o velikoj budućnosti, o slobodi. O raspustu 1911. godine Mladen je pisao Toši: Prijedor 27. VI 1911. Zdravo! U četvrtak uveče stigoh u Dubicu, a u petak poslije podne krenuh u selo. Divota. Nema one dosadne posavske ravnice, nego sve gora. Ispit divno ispao. U selu ima »Soko« i »Trezvenost«, čitaonica i »Zemljoradnička Zadruga«... Selo je jedini spas. Predavanja spremna. Siri prosvjetu! Ovdje naše gazde-ćifte prodaju »Gajret« a »Pro svjeta« spava u budžaku. Žalosno. Ali, dok je nas... Srpsko ti pozdravije od Mladena Sudeći po pismima, Mladen je doista nesebično žrtvovao svoj školski odmor za rad na prosvjećiva nju naroda, jer već u pismu od 15. jula on piše Toši: Prijedor 15. VII 1911. god. Zdravo prika! Ovih dana bijah na putu: Prijedor, Sanski Most, Palanka, Krupa, Otoka, Bos. Novi. Malena, ali lijepa šetnja. Osobito je lijepo bilo u Krupi... Radim na predavanjima za dogodine. Pa, kad se sastanemo, da pokažemo ko su šestoškolci. Kod mene je glavniji privatni nego školski rad. Ne znam kako kod tebe. Zdravo Mladen
Te 1911. godine, kada radi »na predavanjima za dogodine«, bilo mu je jedva petnaest godina. Još ta da je prokrstario, u ulozi đaka prosvjetitelja, dobar dio Bosanske krajine. Istim stazama gazio je često između dva rata, tada već kao liječnik i kao prosvje titelj u širem smislu te riječi. A trideset godina kas nije opet se na njima našao vodeći partizanske čete i bataljone u borbi protiv tuđina — zavojevača, ovoga puta za konačno oslobođenje njegove Krajine. Tošo i Mladen su među najaktivnijim srednješkolcima mladobosancima. Aktivni su kao predavači, zapaženi u ukupnoj aktivnosti đačke organizacije poznati i popularni među svojim školskim drugovima u Tuzli. Ali njihove veze sa prijateljima i istomi šljenicima su znatno šire. Oni se dopisuju sa srednješkolcima u Sarajevu, Mostaru, sa pojedinim učitelji ma iz Bosne i Hercegovine. Krsto Marié, pomoćnik upravnika »Prosvjetinog« đačkog doma u Mostaru, šalje Toši i Mladenu jedno pismo, puno pohvala i priznanja, osobito za njihov rad u narodu. Evo tog pisma: Mostar, 27. II 1912. godine Mili prijatelji Todore i Mladene, Todore, što ti prije ne odgovorih, opet je kriv Mladen, naime, on piše da će mi poslati izvještaj rada u društvu, pa nikad. Ja čekao pa da zajedno odgovorim na sve. Ono »mi« — ra zumi »meni« i glavom i bradom Krsti. Kod nas Mostaraca nema društva u onom smislu kako je kod vas, nego se u konviktu odr žavaju svake subote od 8—10 sati uveče preda vanja koja se prepisuju iz tuđih... Kod nas je dobra samo biblioteka: oko 1000 komada. Stras no je čitam. Članarina se upravo i ne plaća. Osim mene i još dvojice, trojice, niko ne plaća, pa neću ni ja više. Do sada sam tačno plaćao. 27
Čestitam vam na sekciji za narod i želim sretan uspjeh. Samo radite! Ja sam pokušavao među drugovima širiti ideju rada za narod, ali oni su odgovorili da se ne može ništa pomoći seljaku (naime ne mogu oni), a ja sam odgo vorio: »Kad ne mogu ja vama da dokažem da je korisno raditi za narod i u narodu i kad ja kod vas koji ste kulturni ne mogu da uspijem, vjerujem da ne možete ni vi kod naroda.« Sa vjesno vi radite, a ako želite i ja bih vam održao jedno predavanje (izaberite temu) kad budem o ferijama išao kući, i to samo zato što ste vi tako vrijedni i što sam ja vatren pristaša sekcije rada u narodu. Inače, ja nijesam držao ni jedno pre davanje, niti ću ga držati u Mostaru. Podatke za tvoje predavanje mogu i kasnije poslati kad budem imao vremena. Do sada sam bio grozna lijenčina, samo sam čitao, ništa nisam pisao, pa reci Čubriloviću da i ja ništa ne radim. Da li bi takav bio da sam u Tuzli? Meni je tre balo odmora, jer sam lani, kako preko školske godine, tako i preko f erija, mnogo radio, a i prva dva mjeseca ove godine u školi. Tako se tješim. Ja sam odlučio preko ferija osnovati zemljoradničku zadrugu, držati analfabetske kurseve i predavanja 8—10, te sam ih već počeo sastavljati — originalno. Sad će biti dobra roda. Kod nas je bilo pozorište i bio sam na svakoj drugoj predstavi. Novo! Na svaku za bavu i sijelo koje je bilo išao sam, a sada ću ići u plesnu školu. Biće prilike da se zaljubim, ne mojte ozbiljno shvatiti! Para imam dosta, svakog mjeseca ostaje mi 20 kruna. Hrana božanstvena. Pa ipak, ja sam nezadovoljan i rado bih ostavio Mostar, jer nema vas. Ja sam sam a samu je teško. Nemam zajedničkih ideja sa kolegama, a s vama sam imao. Vi ljubite narod, a ja ga volim. Vi ne znate kako je teško biti na strani sam. Po28
Šaljite mi »Osvit«, a novce ću vam ili poslati u markama kada primim brojeve, ili ću vam dati kada pođem o f erijama. Mi ćemo se svakako bar deset dana prije vas raspustiti... Primite sprski prijateljski pozdrav od Krstislava Mladen je kao mladić, prema sjećanju većine njegovih školskih drugova, bio nježna, pjesnička pri roda. On strasno čita poeziju, voli sam da luta uli cama, druži se sa pjesmama i likovima velikih ruskih klasika, šapuće u osami svoje stihove. Međutim, koliko se iz oskudne dokumentacije dâ zaključiti (zabilješke i koncepti predavanja), njega je silno privlačio upravo onaj na oko »sitni« rad u narodu. I u predavačkoj djelatnosti bježao je od ap straktnih tema. Pretežno je zaokupljen praktičnim pitanjima ekonomskog i osnovnog zdravstvenog vaspitanja naroda. Ali, u svom zanesenjaštvu i mladićkoj vatri, nailazeći na otpor i nerazumijevanje, na filistarsko oko i podsmijeh čaršije, doživljavao je razočaranja. Tada bi se zatvarao u kuću i u sebe i čitao, čitao, čitao... To se da naslutiti i iz pisma Mladenovog brata Sretena Toši Iliću i iz pisma Veljka Jovičića Mla denu. Evo tih pisama: Slatina Ilidža, 23. jula 1913. Zdravo Todore, Vjerujem ti da ćeš se začuditi otkud ja ovdje... Sta radiš, čitaš li? Hoćeš li moći ono savladati? Mladen te pita zašto njemu nisi po slao kakvih knjiga i on mnogo čita... Kolika je u tebe ocjena iz vladanja? U mene loše (4)*). •) U Školama au ae tada ocjene bilježile ovako: odllCan l, vrlodobar 3. dobar I ltd.
29
Mogao sam još ispasti iz gimnazije, ali bi im onda prisjelo... Ja mislim ostati ovdje još jednu nedjelju. Ponio sam dosta knjiga pa samo čitam. Već sam pročitao: Ekvinocio, Nova Italija, Učiteljeva pisma sa sela itd., pa ću onda Santićeve, Đačić: Zlo i dobro u našem narodu, Kad ruže cvetaju, O že nicima. Ja mislim da je izbor dobar... Ove su godine mnogi izgubili stipendije, pa će dogodine biti užas. Spremaj se za borbu dugu i krvavu. Samo napred!.. Piši mi ne šali se! Srpsko ti pozdravlje od Sretena Gacko, 19. septembar 1913. Dragi Mladene! Baš večeras primih Tvoje pismo i kao što vidiš, prilično sam tačan. Ti mi reče u pismu, da Ti ja odgovor dugujem, a budi uvjeren da sam držao obratno, ali kako bilo da bilo, nastojmo da ovolike pauze ne bude, jer iako smo fizički daleko, ne treba da budemo duhovno, a Švabo je prilično bar poštu uredio, te možemo misli izmjenjivati. Čudim se da si mi u ovom Tvom pismu postao pesimista, kad kažeš da se stidiš što si članom ovoga naroda (razumijem specijalno u Bosni). Izgleda mi da si prenaglio, jer budi uvjeren da ima dosta svijeta koji isto kao i mi osjeća ili misli, ali situacija opća i lična, bar za sada nije zgodna za ostvarenje sviju naših želja... Neću o tome da pišem, jer znaš kako je, nego je dosta: ćutati, raditi i vjerovati u bolje... Sve kasabe u Bosni i Hercegovini su jed nake bar po spoljašnosti a i u svima se vodi briga o hljebu, a govori o prestojniku i žanda rima. 30
Gacko je krajnja tačka pa se nađe »do brih« ljudi. Tako sam i ja sa dvojicom dobro stao, dok prema drugima, iako izgledaju dobri, prilično sam pasivan dok ih ne upoznam. Crna Gora je daleko 1/2 do 1 sat. Švabo pravi tvrđavu na Jovanovu brdu ko ja će koštati nekoliko miliona, a crnogorska brda su 300 metara viša od ovoga ! ! 1 Sto se tiče mene, ja životarim, začudo sam vrlo povučen, a i dosta radim školskog posla. Večeras mi stigao nadzornik, a sutra će me malo posjetiti — mangup, što sad dolazi! Ovdje je prilična zima iako sunce šija... Ne šali se, čim primiš pismo, piši mi op širno odmah, sa manje poezije, jer nije zgodno za prozaičnu otadžbinu. Razumiješ li me! Pozdravi Persu i Georginu. Bratski te po zdravlja Tvoj Piši! Veljko Mladenovog pisma, na koje Jovičić odgovara — nema, pa se samo može pretpostavljati da je »postao pesimista« zbog nerazumijevanja na koje se naišao u »svojoj kasabi«.
pak je godine 1928. došao u tu »svoju kasabu« i ostao kao liječnik u njoj sve do rata. I baš tu je Istekao ime borca i humaniste. Tu je postao član Par tije. Iz te kasabe otišao je u revoluciju. Od prvih dana ustanka zapazili smo da se Mla den i Osman izvanredno slažu, da se na sastancima i širim skupovima dopunjuju i podržavaju. Ta činje nica nije bez značaja za potpunije shvatanje kozarske 31
partizanske atmosfere i brzog rasta Kozarskog par tizanskog odreda četrdeset prve. Početkom avgusta četrdeset prve grupa boraca sa prijedorskog sektora posjetila je borce sa Ka rana. Održan je veliki narodni zbor kod crkve u Marinima. Prvi je uzeo riječ Osman, zatim Mladen. On je najviše govorio o bratstvu i jedinstvu. Za vršio je izlaganje tako što je zagrlio Osmana i re kao: »Ovo je moj brat i učitelj«, naglašavajući time značaj bratstva i jedinstva i značaj revolucionarnog iskustva KPJ u tim sudbonosnim danima. U takvim prilikama mi mlađi rasli smo u sebi. Postajali smo bogatiji za čitav roj plemenitih misli. Na partijskom savjetovanju u Knežici, 15. av gusta, Mladen živo učestvuje u diskusiji, unosi u nju svu svoju intelektualnu snagu i bogato životno iskustvo, predlaže najprikladnije forme organizovanja oružanih jedinica na terenu Kozare. Na pitanje jednog delegata zašto nam Sovjetski Savez ne pošalje avione i oružje, Mladen uzima riječ i objašnjava: — Crvena armija je primila na sebe glavni te ret rata. Mi treba da onemogućimo fašističkim oku patorima i Paveliću da šalje trupe na istočni front. Treba da nanosimo neprijatelju što veće gubitke. Nje govim oružjem treba da se naoružavamo. To je naš zadatak i tako treba da radimo. Njegov odlučan i jasan stav svi prisutni dele gati su odobrili i prihvatili. Na savjetovanju je for miran jedinstven štab za područje Kozare. Mladen je izabaran za komandanta a Osman za komesara. Nekoliko dana poslije savjetovanja u Knežici uslijedila je prva neprijateljska ofanziva na Kozari. Najprije je tukla artiljerija. Neki seljaci, oni kolebljiviji, iz Palančišta, Božića, Garevaca, poslije prvih granata, koje su prozviždale iznad njihovih kuća, is takli su bijele zastave. Po završenoj artiljerijskoj pri premi nastupile su jače snage neprijateljske pješa32
Mladen iz studentskih dana
Sa majkom Jovankom (Prijedor, 1938. godine)
Mladen u svom radnom kabinetu u Prijedoru
dije. UstaniČke snage povlačile su se prema planini. Rijetki »puškari« davali su otpor. Na prvim brežulj cima, na mjestu seljačkih domova, počeli su da niču požari. Javili su se prvi znaci krize, kolebanja, pa nike. Oko štaba odreda se stvorio metež, galama. Ćuli su se glasni protesti: — Popaliste nas, je li? Sad se povlačite! Pitaj boga gdje ćete se zaustaviti! Graja je jačala. Panika rasla. »Eno ih, izbijaju crkvi«. Neki su bježali. Neki ostajali i dalje galamili. »Ajoj, kućoo moojaa!« — naricala je žena, promičući kraj štaba, prema planini. Pojavio se Mladen. Sve se utišalo. — Šta je ljudi? Zar nismo od prvog dana go vorili da će borba biti nemilosrdna, da je neprijatelj bezobziran. Zato ga tučemo, i tući ćemo ga gdje god stignemo. Vaskrsija je poginuo, ali je deset po kosio ... Seljaci su slušali. Mnogi su oborili glave. Neki su dobacivali zajedljivo, pakosno. Neki panikerski, izbezumljeno. Mladen tada primjeti jednog brku ka ko se lukavo smiješi i pozva ga u štab. Brko pođe kao hipnotisan. Ostali se stadoše razilaziti, gunđajući i strahujući za brkinu sudbinu, ali i zadovoljni što na njih izbor nije pao. — Sjedi! — naredi Mladen. Brko se zamućena pogleda, kao da tone u na bujalu rijeku, spusti na tronožac. — Moji drugovi su me obavijestili da je danas oko podne i na tvojoj kući primijećena bijela za stava? — oštro će Mladen. — Žena, кги’ joj... ’bem! Kako bih ja ... — pokuša brko da se opravda. — Pozvao sam te da ti kažem da je to sramota, da se Kozarčani nikad nisu pokorili i da, dok je Mladen živ, na Kozari neće biti bijelih zastava. Za pamti to i reci i drugima. 3 Doktor Mladen /
33
Poslije toga ponudio ga je da zapali i rekao mu da može ići. A on se bio upaničio, misleći da mu ne gine strijeljanje. Svi naoružani borci povukli su se na visove pla nine. Među posljednjima jc stigao Mladen. Neprija telj je zazirao od šume. Radi toga je rokirao snage ulijevo, prema cesti Prijedor — Dubica, da bi zatim odstupio u pravcu Knežice, obezbjeđujući se jakim bočnim osiguranjima. U smiraju dana Ratko, Ranko, Rade i Mile po stroj iše svoje desetine. Mladen istupi pred stroj: — Drugovi, mi smo vojska Komunističke partije i svih naroda Jugoslavije. Ne smijemo se vezati za jedno selo, jednu planinu. Povući ćemo se za izvjesno vrijeme dublje u Kozaru da se odmorimo i sredimo. Zatim ćemo otpočeti sa napadima i tući neprijatelja da će se sve pušiti... Oni koji ne mogu da se otrgnu od svojih pragova neka pošteno istupe pred stroj i odlože oružje. Mi im ne zamjeramo, ali oružje nam je potrebno... Nekoliko »puškara«, koji u to vrijeme nisu mo gli ili nisu htjeli shvatiti riječi komandanta, istupi naprijed i predade puške desetarima. Eto, tako je Mladen rješavao prve ratne za datke. Zaista smjelo i revolucionarno i, u suštini svojoj, ljudski i sa puno obzira. Poslije ovog presudnog i pomalo neugodnog stroja, povede nas Mladen preko Vitlovske i Mrakovice, preko cijele planine, pod najviši vrh Lisinu. Tu zalogorovasmo, u šumskoj kolibi Rade Vučkovca, koji nam uskoro postade jatak i saradnik. Tu smo organizovali kolektivni život, da se to nikad ne zabo ravlja. Spavali smo svi u jednoj prostoriji. Pokrivali smo se jednim pokrivačem, nekakvim dugim, a uskim, lauftepihom. Dijelili smo posljednju koru hljeba, posljednju cigaretu, naročito u početku, dok se os kudijevalo. Mladen i Osman su neposredno rukovo dili vojničkom i političkom obukom. Šumska koliba 34
postade škola političkih znanja, a okolni proplanci i ćuvici naša strelišta i egzercirišta. Bila je to intenzivna vojno-politička obuka te naše grupe od četrdesetak partizana, praktična, efi kasna, čak vrlo uspješna. Kratko, onakva kakvu je vrijeme tražilo.
laden je često vodio duge razgovore sa partiza nima i seljacima o bratstvu i jedinstvu, o prak tičnom prilaženju Hrvatima i Muslimanima u Bosni. Partija je iz dana u dan bogatila svoje iskustvo u borbi za oružano bratstvo naroda. Ponekad bi se Mla den, u mislima, vratio daleko u prošlost, u svoju »Tajnu đačku organizaciju«. U jesen 1913. godine, kada se vratio u ТиЛи da nastavi školovanje, dalazak među drugove značio je promjenu i osvježenje. Pred njima je tada bio osmi razred i matura. Počeli su ozbiljnije misliti na ma turu. On i Tošo Ilić nisu bili odlikaši, ali su mnogo čitali i ozbiljno se odnosili prema svom obrazovanju. To im je znatno olakšavalo savlađivanje školskog gradiva. Stajali su solidno u školi i, što se učenja tiče, postizali su redovito dobar uspjeh. — Pošto sam izgubio stipendiju, — priča Tošo — živio sam od instrukcija i kroz to podučavanje đaka imao dvostruku korist: učvršćivao sam znanje iz pojedinih predmeta i zarađivao 60 kruna. To je bilo više nego što je za goli život potrebno. Sve što mi za izdržavanje nije bilo nužno davao sam za knjige. U mladićko doba to mi je bila najveća strast. Tako sam još tada stvorio lijepu biblioteku. Mladen i ja imali smo običaj da zabilježimo sve što proči tamo. Pravili smo izvode, bilježili svoje utiske i miš ljenja, davali kratke osvrte u vidu kritičkih prikaza pročitanih dijela. Na žalost, kada smo uhapšeni, te
M
35
zabilješke su nam propale zajedno sa knjigama. Od nijeli su nam iz stana puna dva džaka knjiga. Iako su u osmom razredu morali ozbiljno zapeti, imajući stalno pred očima maturu, nisu zapuštali rad u organizaciji. Naprotiv. Bili su sada nešto zre liji i iskusniji, a i sama organizacija, sticanjem mno gih okolnosti i razvojem opšte situacije, doživjela je izvjestan preobražaj. Te godine navraćaju kod njih njihovi zemljaci studenti koji studiraju u Pragu, Beču i Svajcarskoj i kroz predavanja i diskusije po mažu im da shvate politička strujanja u svijetu i no ve oslobodilačke ideje, što sve utiče na njihovu pra vilniju orijentaciju. Taj kontakt sa starijim drugo vima studentima odražava se na samu đačku organi zaciju tako što se ona postepeno oslobađa uskih na cionalističkih okvira i sve više poprima karakter jugoslovenske omladinske organizacije. Za njene pri padnike više nije bitno da li je neko Musliman, Sr bin ili Hrvat. Njihove diskusije i akcije baziraju se sada na jednoj široj platformi — na platformi borbe svih južnih Slovena, sa ciljem stvaranja samostalne dr žave, razumije se, nikako sa osloncem na Austro ugarsku, i ni u kom slučaju u sastavu Austro ugarske. Borba protiv austrougarske okupacije, borba za okupljanje i ujedinjenje svih južnih Slovena, to je sada životna briga Mladenova. Takva shvatanja osvajaju postepeno i organizaciju. U to vrijeme (kraj 1913. i početak 1914. godine) Tošo Ilić je predsjednik njihove organizacije, Mladen potpredsjednik, a Božo Tomić sekretar. Promjene u njihovim shvatanjima i širina gledanja na borbu pro tiv okupatora odražavaju se pozitivno i na njeno brojno stanje i na nacionalni sastav. Sada ona ukup no broji 34 člana, a među njjima ima Muslimana i Hrvata (4 Muslimana i 4 Hrvata). 36
U proljeće 1914. godine događaji se razvijaju ta ko brzo, da ih je veoma teško slijediti i razumjeti. Ipak, nekako se snalaze, i tuzlanska grupa postaje je dna od najjačih i najbolje organizovanih. »Vaso (Cubrilović) je učio gimnaziju u Tuzli, ko ja je u godinama pred rat bila jedno od najjačih uporišta mladobosanaca. Princip i Grabež su se upravo u Tuzli počeli dublje da interesuju za poli tička pitanja; u Tuzli je delovala neobično razgranata organizacija mladobosanaca, u kojoj su najistak nutiji bili Todor IIić, Mladen Stojanović i Božidar Tomić. Vaso Cubrilović je bio isključen iz tuzlanske gim nazije, jer je na jednoj svetosavskoj proslavi demon strativno napustio dvoranu kada je počela da se svira austrougarska himna«.*) Dolazi 28. juni. Princip, Grabež, Cabrinović i os tali vrše atentat na nadvojvodu Ferdinanda. Situ acija u svijetu uzavrela, a Mladen i drugovi još uvijek se znoje u klupi — polažu maturu. Ali nisu ih dugo ostavili na miru. Još dok su polagali maturu austrijske vlasti su donijele odluku. Tek što su ma turanti završili pismene zadatke uslijedilo je hapše nje. Pohapšena je čitava tuzlanska grupa od 34 omla dinca, takođe čitava »Tajna đačka organizacija«. Bilo je to 3. jula 1914. godine, dakle, nekoliko dana po slije atentata. 4 — Pored ostalog — priča Tošo — naročito su nas dvojicu teretili za prelazak u Srbiju. Ja sam i u optužnici bio nosilac liste. Mladen, naravno, kao pot predsjednik i omladinac, koji se isticao kao protivnik okupacije, bio je najteži sukrivac. Austrijska policija doznala je i to da smo nas dvojica bili na vojnom kursu u Vranju. Docnije smo saznali da je to policija dokučila na slijedeći način: •) V. Dedljer: »Sarajevo 1914c, Svjetlost, Sarajevo 1964. str.
37
major srpske vojske Košta Tođorović, sa štabom u Loznici, koji je bio zadužen za organizovanje »Na rodne odbrane« u Bosni i Hercegovini, unosio je u djelovodni protokol razne podatke o članovima orga nizacije koji su iz Bosne prelazili u Srbiju. Tako je u njegovom protokolu bio i podatak o našem prelasku u Srbiji. Kada su Austrijanci upali u Loznicu, za plijenili su i dnevnik majora Todorovića i iz njega pročitali imena svih polaznika kursa i drugih čla nova »Narodne odbrane«. To nas je najviše teretilo. Ja sam kao punoljetan bio osuđen na smrt. Mladen je kao maloljetnik osuđen na 16 godina robije. Samo, istražni zatvor se jako otegao. Preko godinu dana bili smo pod istragom. Zvanična sudska istraga otvorena je 9. jula i tada smo prebačeni u zatvor Okružnog suda u Tuzli. Dotle smo bili u policijskom zatvoru. Na Vidovdan su članovi »Tajne đačke organiza cije« održali svečani i ujedno posljednji sastanak. Ka da su se razišli, na ulici su ih srele crne zastave i šaputavi glasovi o izvršenom atentatu u Sarajevu. Pojedinosti o atentatu doznali su iz lista »Bosniše post«. Opšta iznenađenost vladala je u gradu i među omladinom. Cijelog dana Mladen i Tošo nisu se skra sili na jednom mjestu. Čas posebno, čas zajedno, iz lazili su i zadržavali se više na ulici nego kod kuće. Sutradan je počinjala matura. Pismeni zadaci! Dok su pisali maturske zadatke, policajci su ih tražili po stanovima. Pošto ih nisu našli, ostavili su im usmenu poruku da dođu u policiju. Denuncijacije su već bile počele. Umjesto u policiju, Mladen i Tošo otišli su na Trnovac, brdo iznad Tuzle, gdje su ostali do večeri. Tako ih je toga dana mimoišlo hapšenje. Ali, jed ne večeri čuli su zvuke trube na ulici; a zatim se po čeo okupljati narod oko predstavnika austrijskih vlasti. Okupljenom narodu policijski pisar Veber pro čitao je proglas o prijekom sudu i zabrani kretanja poslije 19 časova. To je bio znak da će Austro-Ugarska 38
iskoristiti atentat da pohapsi ljude i uskrati i ono malo slobode što je ostalo u Bosni. Te večeri Mladen i Тобо su stigli pred stan ve oma zabrinuti. — Hajde da napišemo manifest omladini — pred ložio je Mladen prije nego što su ušli u sobu. — Kakav manifest? — začudio se Tošo. — Cijeloj jugoslovenskoj omladini! Manifest kojim ćemo odobriti i proslaviti atentat i ove burne dane! Treba pokazati omladini šta su najpreči i naj važniji zadaci u borbi za slobodu! — Slažem se — prihvatio je Tošo. — Zatim su ušli u svoju sobicu, sjeli za sto i dogovorili se na čelno šta manifest treba da sadrži. Pošto su napisali i jedan drugome pročitali ruko pise, stavili su ih u fijoku svoga stola s namjerom da već sutradan od tih pojedinačnih tekstova i miš ljenja sačine jedinstven tekst manifesta. Na žalost, uslijedilo je njihovo hapšenje pa su oba koncepta prilikom premetačine pala u ruke policiji. Na 298. strani Dedijerove knjige »Sarajevo 1914« između oštalog stoji: Među zaplijenjenim hartijama mladobosanca Mladena Stojanovića, 28. juna 1914. godine na đen je slijedeći Macinijev citat, zapisan nepo sredno poslije atentata na nadvojvodu Franju Ferdinanda: Nema na svijetu karijere svjetlije od kari jere zavjerenika, koji postaje osvetnik čovje čanstva i tumač vječitih prirodnih zakona. U ovom Mladenovom manuskriptu, pored Macinijevog citata, što ga Dedijer spominje, stoji i ovo: — Ljubimo heroje naše: Jukića, Žerajića, Dojčića, Cabrinju, Planinšćaka, Principa, jer su oni proroci nacije, jer su oni nacija! Sinovi jedne Jugoslavije! 39
Je li zamro u vama osjećaj da osjetite Boga u času kada nacija hoće da progovori na usta jednog čovjeka? Je li umrla duša u vama, vi najveći, pa da ne osjećate da nacija traži vašu dušu, da osjeti bilo njezino? Zar ne postajete bogovi, koji drmaju Vasionom kad vidite pred sobom krv prolivenu za dobro nacije! Pjesme koje je pjevao bog, počinje pjevati Nacija, a krvavi korovi mladosti njezine, zadnji ostaci duše njezine, osjećaju da je tu čas Nacije, osjećaju krv koja je prolivena da se manifestuje život nacije, koja bi bez toga umrla. Krv, krv, krv je spasava! Kroz umorne živce pjesme mladosti naše prostrujao je najveći od svih bogova, prostrujao je bog dana našeg samo, prostrujao je bog radosti, pjesme, bola, strasti i nov svjež sio je na čelo Nacije. Jeste li vidjeli kadgog, vi umorni, koji bi dočekali da prođe Zadnji dan pjesme Nacije, jeste li vidjeli kadgod da krv pokazuje snagu i život, jeste li vidjeli da je naš najveći heroj htio pokazati snagu rase? O, kolika je veličina u tim riječima da se mre za Naciju. O, koliko je veličine u tome, da je smrt čovjeka podigla u nama život. Udario nas je bog nacije u čelo i rekao da smrt prethodi ži votu, da bi se stvorilo da se more rušiti i mi smo ćutali. Zar ne osjećate sinovi jedne Jugoslavije, da u krvi leži naš život i da je atentat bog bogova Nacije, jer on dokazuje da živi Mlada Bosna. Da živi elemenat, kojeg pritišće nesnosni balast im perijalistički, da živi elemenat, koji je gotov da gine! Na naša hladna, indiferentna blaga srca pa la je suza s lica boga Nacije; on je plakao od 40
sreće. I mi se sabiremo! Sta je? Argumenat o životu Mlade Bosne jeste argumenat za život i snagu Jugoslavije i mi kriknemo, nek nam na grudi pojuri glas: U Krvi je život rase, u krvi je bog Nacije! Smrt je prethodila Vaskrsu! Atentat je Vaskrs Nacije Smrt stotine sinova Jugoslavije dokaz je Markove dinamike njegove, a smrt dvojice he roja njenih Vaskrs je naših srca. Sursum corda! Zar ne osjećate da se približuje čas, kad će sa orlovskih krševa pojuriti bogovi mladi da umru za one koji dolaze na njedrima grudi ove? O, zar ne osjećate da je kroz ovih usta progo vorila Nacija svom elementarnom dinamikom Kosovske tragedije, osvete i smrti heroja Zrinjskog i Frankopana? O, zar ne osjećate da su to profeti, poslani od Meštrovića, sazdani iz snage nacionalne, za dojeni mlijekom Karijatida i prepunjeni gnje vom Zlopogleđe? O, čujte sinovi jedne Jugosla vije, da se približuje čas, kad će koračati nogom Markov šarac, kad će prsnuti žile na licu Srde našeg, kad će se izliti mlijeko iz prepunih dojki majki naših! Dolaze proroci Nacije, dolaze proroci Jugo slavije. Prislušnite svi kako vam jače kucaju žile i kako vam jače struji krv, to je govor Slo bode! Budite svi proroci Nacije i ona će srećna biti, jer je vrijeme da proroštvo sreće Nacije bude istinito! Proroci dolaze! Nastavite stazu njihovu, da ne zamre krv u žilama naroda ovog. O svijetli, o veliki, sinovi proroci Jugoslavije! Mladen je u manuskriptu izlio svoju dušu. On je krajnjom iskrenošću u tim uzbuđujućim redovima iz nio ono njegovo vizionarsko viđenje budućeg ujedi 41
njavanja južnih Slovena. Tako je on doživio sara jevski atentat. To je, uostalom, samo koncept, samo Mladenov prilog zamišljenom manifestu. Napokon, to je Mladen u svojoj osamnaestoj, 1914. godini.
a Proisi, pod Lisinom, najvišim vrhom Kozare, održano je 10. septembra savjetovanje vojno-poN litičkih rukovodilaca i sprovedena reorganizacija oružanih jedinica. Od postojećih pet, manjih odreda formirane su tri brojno jake i relativno dobro na oružane čete. Zatim su došle akcije. Jedna za drugom. »Daleko je crno proljeće i april četrdeset prve, a tek je septembar. Sada, ipak, nešto imamo, čete! Naše, partizanske čete...« — razmišljao je Mladen posmatrajući partizane kako se postrojavaju za ve čeru. Vjetar je stizao sa okolnih visova, kao poru čen, kao poruke komandantu da donosi. Zaplitao mu se u prorijeđenu kosu i prijatno ga hladio. April. Četrdeset prva. Na granicama naše zemlje gomilale su se nepri jateljske vojske. Nastupala je sudbonosna četrdeset prva. U varošici na rijeci Sani brzo je raslo uzne mirenje. Idilu i romantiku u životu mladih preplavio je talas ozbiljnosti i zabrinutosti. U domove kozarskih seljaka uselili su se nespokojstvo i strah. Momci su odlazili u vojsku, čuo se jauk majki i sestara. »Rat! — Da je bar bio istinski rat!« Avioni sa kukastim krstom na trupu i krilima drsko su sjekli naše nebo. Letjeli su i bombardovali gradove, koji su bili bez ikakve zaštite, bez ikakvog otpora. Uskoro se na našim drumovima ukazaše ten kovske kolone Vermahta. Kapitulacija dođe tako naglo i tako sramotno da je svako ko iole slobodarski i patriotski osjeća i mi sli zaplamsao mržnjom i ogorčenjem prema izdajni 42
cima i izdaji, prema okupatoru, koji je bahato na stupao. Kozarčani, potomci nekadašnjih hrabrih grani čara, sinovi i unuci hajduka i četobaša, slavnog Pecije, vraćali su se kućama. Stizali su obično noću, preko brda i planina, prozebli i gladni, na granici fizičke snage. Postiđcni i ozlojeđeni, izgubljeni i do suza uvrijeđeni, izbijali su iz svih krajeva Jugo slavije u potkozarska sela, bježeći »od zla u gore«, kako su sami tih dana govorili. Poneki bi donio pušku i fišeklije municije, poneki pištolj, bombu i vojničku uniformu, pa su to zakopavali na naročico skrovitim mjestima. I Mladen je učestvovao u kratkotrajnom aprilskom ratu. Uoči samog otpočinjanja neprijateljstva raspoređen je u Banjoj Luci za ljekara u jednom pje šadijskom bataljonu, s kojim je proveo nekoliko da na, od Banje Luke do Dalmacije, u lutanju i krajnje neorganizovanom odstupanju. Naposljetku, taj nje gov bataljon je razoružan, bez metka ispaljenog na neprijatelja. Izdaja je bila očevidna i duboka. Mla denu je bilo potpuno jasno, gledajući kako se jedi nice kraljevske vojske raspadaju i kako se naročito viši oficiri kukavički drže, da je izdaja dugo pripre mana i dobro pripremljena, i da je katastrofa neiz bježna. . — Ali, nije sve izgubljeno! — objašnjavao je on uporno i neprestano vojnicima, prilikom povlačenja bataljona. — Samo oružje ne treba predati. Treba ga po nijeti kući, zakopati... — Mnogi su ga poslušali — pričao mi je uoči us tanka Vaskrsija Marić, koji je bio s njim, u istom bataljonu, i donio u svoje selo Orlovce karabin i sto metaka. Mladen je Vaskrsija od ranije poznavao. Mnogo mu se svidio ovaj visoki vojnik tridesetih godina, širokih ramena, gustih brčina i odlučna držanja, koji 43
je u odstupanju stalno nešto gunđao i psovao ofici re, kukavice »zato što samo bježe...« — Maricu, boga ti tvoga, pušku nikome ne daj — govorio mu je Mladen. — Zapni po mirisu, kao kurjak, preko planina. Ti to'možeš, snažan si. Puška će nam zlata vrijedeti, kad se uskoro nađemo pod Kozarom. Vgskrsija ga je razumio i poslušao. Odista, Mla den se nije u njega prevario. Bio je to ustanik, koji je poslije prvih borbi u pjesmu ušao. Njegova puška je bila najglasnija i najubojitija na prijedorskom od sjeku partizanskog fronta. Ali, na žalost, rano je po ginuo — već 15. avgusta 1941. godine. Njegovi drugovi prihvatili su ga smrtno ranjenog. Prihvatili su nje govu pušku, kako ne bi prestala da se glasi. Odmah po povratku u Prijedor Mladen se našao pod danonoćnom prismotrom ustaških vlasti. Naj prije su ga ucijenili sa sto hiljada dinara, što je mo rao odmah položiti, kako ga ne bi, tobože kao ljekara, hapsili sa ostalim taocima. Međutim, 22. juna, na dan napada Hitlera na SSSR, uhapsili su ga, zajedno sa grupom komunista i simpatizera KPJ, i nekolicinom Srba i Jevreja. U bivšoj stručnoj školi našlo se oko četrdesetak talaca — zatvorenika. Na spratu je bila jedna omanja soba u koju su se smjestili Mladen i Brane Vujasinović. Ostali su bili u skupnim, većim, sobama, učionicama.
anju su izlazili na prisilni rad. Pod stražom. Opravljali su cestu Prijedor — Kozarac. Kulučili D su. Mladen je obično išao na čelu kolone zatvorenika, sa lopatom na ramenu. Gazio je uzdignute glave i čvrsta koraka, prkosio i ovoj, nazovi, vlasti. Njegovi sugrađani pogledali su ga krišom i sa simpatijama. Njegov ugled bio je jači od ustaškog terora. U krat 44
kim predasima sjedao je u hlad i, idući za dimom svoje lule, znao je odlutati jako daleko i vremenski i prostorno. »Opet zatvor! I, opet Švabe!« — mislio je, vra ćajući se u ranu mladost. »Tajna srednješkolska organizacija« u Tuzli na šla se kompletna u istražnom zatvoru, a zatim je austrougarskom poslovičnom pedantnošću počela is traga. Iz pismenog saobraćaja između Državnog od vjetništva u Tuzli i istražnog sudije može se zaklju čiti da »Tajna đačka organizacija« nije predstavljala naročitu tajnu za austrijske vlasti. Policija je doznala imena svih članova organizacije, zaplijenila njihovu arhivu, a prilikom premetačine došla do pisama po jedinaca u kojima su ovi mladići neskriveno izlivali svoja najintimnija osjećanja i ogorčenje protiv austrougarske okupacije. Otuda je istraga već na po četku mogla da se bazira na dokumentima koji su teško teretili naročito Tošu Ilica, Mladena Stojanovića, Božu Tomića, Sretena Stojanovića i neke druge omladince. Evo jednog dokumenta iz koga se to vidi: Broj 49 Tajna srednješkolska organizacija u Tuzli Pismeni saobraćaj Između Državnog odvjetništva u Tuzli i isstražnog sudije. Okrivljeni Todor Ilić i drugovi. (Paragraf 111 b.kz) Predlažem I da se zametne istraga protiv: 1. Todor Ilić, 2. Mladen Stojanović, 3. Zvonko Dojčanski, 4. Ljubo Todorović, 5. Branko Juzbašić, 6. Alojz Budimir, 7. Obrad Mićić, 8. Alija Simitović, 9. Božo Tomić, 10. Vid Gaković, 11. Jovo Zečević, 12. Lazar Kladar, 13. Vojislav Vasiljević, 14. Nikifor Todić, 15. Boško Mitrović, 16. Ljubomir Rankov, 17. Svetolik Milišić, 18. 45
Nikola Nikolić, 19. Miloš Ilié, 20. Petar Jovanović, 21. Branko Vuković, 22. Drago Madjer, 23. Drago Stanišić, 24. Anđelko Popović, 25. Zaharija Zarić, 26. Milan Ivković, 27. Jakov Savić, 28. Du šan Popović, 29. Gajo Jovanović, 30. Rade Sta ro vić, 31. Velimir Narandžić, 32. Košta Hakman, 33. Jezdimir Dangić, 34. Stevan Botić. Što su u godini 1913/14. u Tuzli osnutkom tajne organizacije, ubiranjem članarine, održava njem tajnih skupština i predavanja, dopisiva njem, te tajnim sporazumijevanjem, naročito sa atentatorima Nedeljkom Ćabrinovicem, Vašom Cubrilovićem, Trifkom Grabežom, krijući ih od 31./5 — 3./6 u Tuzli u svom stanu, preduzeli nešto na način pobliže označeni u priležećoj pri javi Gradskog kotarskog ureda od 7./7. 1914. br. 383 prez, što bi smijeralo na to da se na silu izmijeni način vladanja koji postoji u ovom području gdje ovaj važi, ili odnošaj ovog pod ručja prema austro-ugarskoj monarhiji, ili dr žavne veze koja postoji između područja i ze malja ove monarhije, ili da se izmijeni na silu opseg teritorijalni, odnošaji područja u kojem ovaj zakon važi, ili područja i zemalja austro ugarske monarhije, učinivši kriomice u svezi s drugima, snovanjem, pozivanjem, poticanjem, zavedenjem, riječju, pismom, štampanim djelima, vlastitim činom, priopćenjem tajnih namisli koji do takvih ciljeva vode i kojima za to ide. Nadalje predlažem: I. Da se gore pomenutim odredi obligatorni istražni zatvor. II. Da se protiv otsutnih i nepoznatog bora višta Krste Marica, Branka Čubrilovića, Sretena Stojanovića, Marka Ilića, Veljka Jovičića i Veljka Čubrilovića i za eruiranja njihova boravišta od 46
redi kućna premetačina, uz prethodno izdanje uhitbene zapovjedi u smislu (paragraf) 185 o kriv. postupku, ako isti do sada još nisu uhapšeni. Ako je kod kojega od pomenutih otsutnih već premetačina obavljena, neka se dobavi uspjeh iste. O tome neka se dobavi informacija od ov dašnjeg Gradskog kotarskog ureda. III. Naročito predlažem: 1. Da se izvidi kakva je to skupština održana na kojoj je predsjednik tog tajnog udruženja Todor Ilić čitao program, sadržaj programa, tko je bio prisutan na skupštini. 2. Neka se dobave sva korpora delikti, za plijenjena pisma, pronađena premetačina okriv ljenih. 3. Neka se presluša Vojislav Vasiljević taj nik organizacije, za što su u knjižici koja je kod njega pronađena, tamo pobilježeni članovi pla ćali članarinu i u što se novac upotrijebio. 4. Neka se točno i okolnosno preslušaju svi okrivljeni, kako i čijim poticajem je nastala or ganizacija, je li ista bila tajna, ili je od pretpo stavljenih faktora tko znao za opstanak te or ganizacije, ako nije, za što se držala tajna, je li postojao kakav odbor i koji su bili članovi od bora, koju svrhu je imala organizacija, je li po stojao program, Statut, pravila, jesu li se održa vale sjednice odbora, da li se vodio zapisnik, jesu li se održavale skupštine, s kakvim progra mom, gdje, kada i na čiji poziv. 5. Neka se ponađe boravište Krste Marica, navodno rodom iz Trnova, Kotar Zvornik, te neka se kod istog obavi premetačina, neka se presluša o dopisivanju sa Todorom Ilićem, neka mu se predoče kod Todora Ilica nađena njegova pisma, neka se isti izjavi kakova je predavanja imao držati Todor Ilić o Žerajiću i Miletiću, gdje 47
i pred kim je trebao ta predavanja držati. O sve mu tome neka se također presluša Todor Ilić. 6. Neka se pronađe boravište Branka Cubrilovića, brata atentatora Vase, kod istog obavi premetačina, isti presluša o svojem dopisivanju sa Todorom Ilićem o revoluciji omladine. Neka mu se predoče pronađena pisma. O istom, neka se presluša, i Todor Ilić. 7. Neka se pronađe boravište Sretena Stojanovića, kod istoga obavi premetačina, neka se presluša o dopisivanju sa Todorom Ilićem o revoluciji i organizaciji omladine, neka mu se predoče pisma pronađena kod Todora Ilica. O is tom neka se presluša i Todor Ilić. 8. Neka se pronađe boravište Marka Ilića, brata pretsjednika tajne organizacije Todora Ilića, kod istog obavi premetačina, neka se pre sluša o svom dopisivanju sa bratom Todorom o revoluciji i organizaciji, te o načinu kako da se propaganda tajno provede, neka mu se predoče njegova pisma pronađena kod Todora Ilića. O istom neka se presluša i Todor Ilić. 9. Neka se presluša Rade Starović o karti koju mu je pisao Vaso Čubrilović na 23. aprila 1914, u kojoj se kaže: »Pozdravi sve bombaše«, neka mu se dotična karta predoči, neka se izjavi koji su to bombaši. O tome neka se presluša pu tem rekvizicije Vaso Čubrilović. 10. Neka se pronađe boravište Veljka Jovičevića, učitelja u Gacku, kod kojega je već obav ljena premetačina, neka se dobavi uspjeh iste, neka se presluša o njegovom dopisivanju sa Mla denom Stoj anovicem, neka mu se dotično pismo predoči. O istom valja preslušati i Mladena Stojanovića. 11. Svi okrivljeni neka se preslušaju o nji hovom odnošenju prema Jovanović Mišku. Vidi prijavu! 48
Mladen u svojoj prijedorskoj ordinaciji
Pred svojom rodnom kućom u Prijedoru
Mladen (drugi slijeva) sa drugovima 1925. godine Mladen kao osnivač teniskog kluba u Prijedoru sa grupom tenisera
12. Neka se preslušaju profesori Vaso Glušac i Veljko Vujasinović kao svjedoci, da li im je šta poznato o tajnoj organizaciji omladine. 13. Okrivljeni Rado Starović neka se pre sluša o svojim izjavama u srpskoj školi: da je Cabrinović donio osam bombi. O tome neka se presluša svjedokinja Krista Mihajlović. 14. Neka se presluša blagajnik tajne orga nizacije Vojislav Vasiljević, kakav je program čitao na skupštini, kakvo je predavanje imao dr žati pod naslovom: »Kako da se zovemo«. U ka kvom je odnosu stajao sa Trifkom Grabežom, neka mu se predoče pisma koja mu je pisao Trifko Grabež. 15. Neka se preslušaju svjedoci Križan, Ko zina, Lenka Židovinac o njihovim navodima u prijavi. Tuzla dne 9. jula 1914. Državni odvjetnik: u z. Potpis nečitljiv U tuzlanskom zatvoru ova grupa omladinaca os tala je pet do šest mjeseci pod istragom. Tošu Ilića, kao glavnog okrivljenog, za čitavo to vrijeme drže u samici, odvojeno od ostalih. I Mladen je u samici, kao drugi po težini krivice, prema mišljenju istražnih organa. Iz tog vremena dobro ga se sjeća dr Vid Gaković. — Bio je — kaže — on ambiciozan ali i darovit mladić. Imao je jednu crtu isticanja. Želio je da se čuje, da se vidi, da bude u središtu pažnje. Bio je predan organizaciji i strog prema mlađim kolegama, znao je oštro istupati u kritici njihovih radova i dr žanja. Cak je ponekad sa omalovažavanjem o pone kom mlađem drugu govorio. Pri svemu tome nije djelovao odbojno. Naprotiv. Imao je kvalitete koje 4 Doktor Mladen
49
ljudi cijene, pa je i kao mladić bio masovik i pri vlačio omladince k sebi. — Polagao je mnogo na svoju spoljašnost. Nosio je leptir mašinu i crni šešir sa Širokim obodom, jer je to u to vrijeme bilo znak naprednosti. Toliko je pedantnost kod njega bila izražena — priča Vid — da je i u samici bio pustio duge bakenbarde, u znak pro testa, ali ih je držao uredno i redovno se brijao. Bio je visok mladić. Izrazita muška ljepota. Dotjeranost mu je lijepo stajala. — Ostao mi je — kaže Vid — i zbog toga ne zaboravan lik iz tuzlanskog zatvora, kad bi izlazili u šetnju, na zatvorski krug. U međuvremenu se odigrava velika kolubarska bitka. Srpska vojska napreduje prema Drini. Čuju se topovi sa Drine. I do zatvorenika u tuzlanskom za tvoru dopire potmula tutnjava artiljerije i oživljava u njima nadu na oslobođenje. Međutim, Austrijanci se uplaše da bi srpska vojska mogla preći Drinu i upasti u Tuzlu. Zato čitavu grupu zatvorenika pre bacuju u Banju Luku, u Crnu kuću. U banjolučkom zatvoru grupa je u zajedničkoj sobi, što joj omogućuje da organizuje život i kroz stalne diskusije, po grupama ili zajednički, da pro širuju svoja znanja. Pored ostalog, većina njih počinje da izučava strane jezike. U Mladenovoj grupi su još Tošo Ilić i Mladenov mlađi brat Sreten. Oni uporno uče francuski jezik. Sreten je bio dvije godine mla đi od Mladena i hapšen je kao šesnaestogodišnjak. Još kao dječak ispoljavao je upornost i nepomirljivost, do tvrdoglavosti. Od malih dana bio je svadljiv. Po hađao je, kao i Mladen, tuzlansku gimnaziju. Sa pro fesorima austrofilima često je dolazio u sukob. Je dan od njih naročito ga je maltretirao i izazivao. S njim se Sreten posvadi, kad je bio u petom razredu gimnazije, pa ga zbog toga na prvom polugodištu isključe iz škole. Bilo je to usred zime, početkom 1913. godine. 50
Vrati se on iz Tuzle u Prijedor i kaže ocu: — Izbačen sam iz gimnazije. — Zašto? Sta si pogriješio? — Svašta i ništa. Svađao sam se sa jednim pro fesorom, izazvao me. Ne volim prodane duše. Ni oni mene. Na tome se razgovor između oca i sina završio. Pop Simo pozove najstariju kćerku Georginu, koja je tada bila učiteljica, i zapovjedi: — Idi u Banju Luku kod poslanika, prote Kecmanovića, i ispričaj mu šta se sa mojim djetetom de silo. Moram ga poslati u Beograd da produži ško lovanje. Treba mu pasoš... Georgina dobije u Banjoj Luci pasoš za sebe i za Sretena i odvede ga u Beograd. Na prvom koraku u Beogradu ona se poveže sa pripadnicima »Narodne odbrane« i bude primljena u članstvo, sa obavezom da aktivno radi u svom kraju kao pripadnik orga nizacije. Članovi »Narodne odbrane« prihvate i Sretena. On se bez teškoća upiše u gimnaziju i završi re dovno peti razred sa odličnim uspjehom, a zatim i šesti. U međuvremenu izvršen je atentat na nadvoj vodu Ferdinanda. Uskoro zatim Mladen je sa gru pom tuzlanskih omladinaca uhapšen, tako da poro dica opet puna tri mjeseca nije znala za njega. Počeo je prvi svjetski rat. Pošto je već bio zavr šio šesti razred Sreten u takvoj situaciji Hrene iz Beograda kući, ali ga u Zemunu uhapse i vežu u lance. Tako vezanog dovedu ga u Prijedor. Austrijski policajci, koji su ga sproveli vrše čitavu noć preme tačinu u kući njegovog oca. Cijela porodica je uzbu đena. Prestrašena je naročito majka. Sutradan, iz među 3 i 4 sata izjutra, poslije premetačine, policija odvodi Sretena. A majka, videći šesnaestogodišnjeg sina u lancima, osjećajući kako joj ga od srca ot kidaju, pada preko praga u nesvijest. 51
— Ne boj se, majko, neće mi ništa biti — do vikuje Sreten prkosno, na izlazu iz avlije. Poslije dva-tri dana porodica doznaje od prijate lja da je Sreten doveden u Tuzlu, u zatvor. Sreten je ubačen u zatvor u toku noći. Sutradan, na zatvor skom krugu u šetnji, ugleda ga Mladen. Očima ga pozdravi i prošapće: — Eh, mali, mali, zar su i tebe ukebali? Kasnije, kad su prebačeni u Banju Luku, zatvor ska hrana je bila veoma tanka i neukusna. Međutim, porodica Ljubibratić iz Banje Luke šalje svakodnevno izvrsnu hranu za Mladena, Tošu i Sretena, tako da su se zatvorskog kazana mogli potpuno odreći. Pored svakodnevnih i živih rasprava političke pri rode, u Crnoj kući zatočenici aktivno rade i na kul turnom planu. Svi su mladi, zanesenjaci, pomalo pjesnici, manje-više literatura ih posebno sve privlači. Javljaju se prvi pokušaji literarnog stvaranja. Između ostalog, oni se dogovore i pokrenu humorističko-satirični list »Mala paprika«. Pojaviše se i talenti za likovnu umjetnost — Košta Hakman, kao karikatu rist a Sreten Stojanović kao slikar. Koristeći se indigo-papirom, uređivački odbor je umnožavao i ras turao list u pet-šest primjerka. Zatvorenici su uspjeli poneki primjerak proturiti i van zatvora. Jedan pri mjerak lista koji je stigao u Kotor-Varoš došao je i do ruku policije. Tim povodom upravnik zatvora je izvršio premetačinu i našao jedan primjerak lista. Tu je i kraj izlaženja »Male paprike«, jer je tuzlanska grupa uskoro prebačena u Bihać, u čuveni zatvor Kulu, koji su još Turci izgradili, a u banjalučku Crnu kuću stiže velika grupa zatvorenika (njih oko 150) sa Vasilj em Grđićem kao glavnim optuženim. Punih 13 mjeseci traje istraga, čekajući suđenje u bihaćkoj Kuli, neumorni i nesalomljivi mladići na stavljaju sa izdavačkom i literarnom aktivnošću. Ovdje izdaju »Almanah«. Glavni urednik »Almanaha« bio je Tošo Ilić. Mladen je dao svoj prilog pjesme i 52
jedan esej, a Košta Hakman i Sreten svoje likovne priloge. »Almanah« se pojavio samo u jednom pri mjerku. Zato je išao od ruke do ruke i svako je pre pisivao sebi ono Sto ga je najviše interesovalo. Većina mladića pisala je pjesme: Mladen, Tošo, Branko, Juzbašić i drugi.
oslije četvrt vijeka Mladen se opet našao u za P tvoru. Od prvog dana njegova soba u ustaškom zatvoru postala je mjesto sastanaka i dogovora. Na bavljena je geografska karta Evrope, tako da je na njoj svakodnevno praćen razvoj operacija na frontu. Mladen je objašnjavao zatvorenicima na kojoj će li niji Crvena armija zaustaviti nastupanje agresora. Govorio je tako odlučno i sigurno da su mu svi vje rovali. Možda zato što su željeli da tako bude. Užoj grupi zatvorenika držao je predavanja iz marksizma. Tu grupu su sačinjavali: Esad Kapetanović, Dževad Midžić, Dževad Glamočanin Huja, Brane Vujasinovlć, Stevo Crnić i još neki. Brane je bio poznat »zemljoradnik — čubrinovac«, ali je smatran simpatizerom komunista. Stevo je naginjao nacionalistima, međutim Mladen je ob jasnio ostalima da u datim prilikama nema razloga da se u njega sumnja. Bilo je jako zanimljivo, a ponekad i duhovito, kako se Brane i Stevo, ljudi u zrelijim go dinama, upinju da shvate Mladena i nauče ponešto iz marksizma. Bilo je duhovito naročito kad su se nadmetali u diskusiji. Nekada bi pali u vatru i potezali stare račune korteške naravi, oživljavali izborne zađevice između zem ljoradnika i nacionalista. Mladi učesnici, većinom đaci, brže i lakše su shvatali Mladenova izlaganja, pa su pomagali Stevi. da se pripremi za diskusiju, a on ih je dobrodušno Častio cigaretama i pivom. Kad se 53
diskusija zaoštri, Mladen se samo smješkao da bi na kraju, sa puno takta i opreznosti, podržao onoga ko je bio u pravu. Ostali zatvorenici su gledali na sastanke kod Mla dena bez ikakvog čuđenja i zapitkivanja, ali ne i bez interesovanja. Svjesni ozbiljnosti trenutka i težine svog položaja, znali su, u isto vrijeme, da je pretje rana radoznalost neumjesna. Zato su se zadovoljavali povremenim informacijama o događajima, koje im je prenosio neki od omladinaca. Među zatvorenicima nije bilo podvojenosti. Osje ćala se jednodušnost i vezanost za Mladenov autoritet. Svi su ga slušali. Svi su izražavali spremnost da izizvršavaju njegova naređenja. Stražu na zatvoru su držali domobrani, mlađi ljudi, Zagorci. U smjeni ih je bilo četiri. Spavali su u jednoj sobi u prizemlju. Jedan je stražario na spratu, pred vratima zatvorenika. Drugog, trećeg dana Mladen je te mladiće počeo uvoditi u svoju sobu »na čašicu rakije« i odmah je otvoreno sa njima raz govarao o ustašama, o Narodnooslobodilačkom pokretu i ishodu rata. Bio je siguran da ih je zainteresovao i da je stekao njihove simpatije, ali je to bilo još da leko od punog povjerenja u njih. Jedne noći, kada se čulo puškaranje u pravcu Kozare, svi zatvorenci su se okupili oko Mladena. Svjetlo se nije smjelo pokazati. Prozori su bili zastrti i zamračeni. Na podu je gorjela svijeća. Mladen je naredio zatvorenicima da na smjenu stražare. Pozvao je zatim domobrane. Oni su ušli bez oružja, zbunjeni i prestravljeni. Stajali su kraj vrata. Mladen je u polumraku prišao jednom od njih, stavio mu ruku na rame i počeo da govori. To nije bila uopštena agita cija. Nije to bio uobičajeni Mladenov razgovor sa lju dima, osjenčen vječitim smiješkom u očima. On je govorio odsječno, vojnički, upirući ozbiljan, oštar po gled u mladića. Bio je to poziv na borbu, gotovo na ređenje: 54
— Biće ustanak, borba 1 Vi, momci, ako hoćete možete sa nama. Ako nećete ostavite nam oružje, pa idite kućama — rekao je Mladen. Svojom snažnom, sugestivnom riječju on je plijenio. Domobrani su blijedi, brišući znoj, klimali glavom: — U redu, gospon doktor. Noć je prošla bez događaja vrijednih pažnje. Puš kar anje koje se čulo nije bilo ono pravo, očekivano. Bili su to pucnji u noći, bez značaja. Domobrani su se dobro ponijeli. Nisu odali Mladena i drugove. Mladenovo uzbuđenje je bilo i razumljivo i opravdano, jer se to dogodilo jedne predustaničke, julske noći, kada je svaki pucanj mogao značiti na govještaj i prolom oružane borbe. U zatvorskom režimu sutradan se ipak nešto promijenilo. Neprijatelj kao da je nešto predosjećao. Straža pred zatvoreničkim vratima je udvojena, pa je pored domobrana stražario i po jedan policajac. I pored tako pojačane budnosti neprijatelja, Mla den je povremeno uspostavljao vezu sa ilegalnom partijskom organizacijom u gradu i pripremao bjekstvo. Bilo je nužno sve pripreme ubrzati i čitavu or ganizaciju bjekstva čim prije izvesti. Još 22. juna većina članova Partije i Skoja iz Banjaluke, Prijedora, Bosanskog Novog, Bosanske Dubice i Gradiške izbjegla je u Potkozarje. Razvija jući široku aktivnost svi su se uveliko angažovali na pripremanju ustanka, pa se nije moglo ocijeniti na kom će se mjestu i kog trenutka preliti čaša narod nog gneva. To se nije moglo proračunati u dan, u sat. Zato je partijska organizacija požurila da izbavi Mla dena iz zatvora i da ga prebaci u Kozaru, kako bi se u prvim časovima našao među ustanicima. Na Urijama, kraj puta što krivuda prema Ko zari, pale su prve žrtve. Reski plotuni oglašavali su početak ustaškog terora. Nadolazila je poplava zla. Osjetio se i opori miris paljevina. Nanosio ga je 96
vjetar sa kozarskih strana. Sažižući domove seljačke, noću se plamen dizao u nebo i zlokobno prijetio. Mladen je sve to posmatrao kroz prozorska sta kla ispod kojih su odjekivali koraci stražara. »Pobjeći! što prije pobjeći!« — sijevalo mu je u glavi. Ali kako? Pokušaji partijske organizacije da ga izbavi iz zatvora nisu uspjeli. Zatim je Mladen dobio pismo: Dragi druže Mladene, činimo sve da te iz bavimo jer si nam u ovom trenutku mnogo po treban. Obezbjeden je zatvora je takvo da se njemu ne može prići, niti prodrijeti unutra bez ogrom nih žrtava. Ne vrijedi ni podmićivanje. Ustaški ološ se napljačkao svega i svačega i sad uzima živote. Mi ćemo i dalje biti uporni. Mladen je vjerovao u iskrena nastojanja i upor nost drugova iz partijske organizacije, ali ni on nije sjedio skrštenih ruku. Razmišljao je intenzivno, kao što to biva u sličnim trenucima. Tražio ideju. Ona se rodila iznenada, sasvim neočekivano. Dok je zatvo renik Ilija Medić pripaljivao cigaretu, Mladen je glasno uzviknuo: — Naravno, tu je izlaz! Sad je preostalo da razradi plan i utanači vri jeme bjekstva. Noć je bila najprikladnija da se neopaženo umakne iz grada i domogne obronaka Ko zare. Za ostvarenje zamisli tražila se smjelost i br zina. Mladen je uzbuđeno šetao iz jednog u drugi ugao zatvorske prostorije. Na podu je bilo podosta slame. Poslije ponoći zalupao je u vrata i pozvao ključara Fehima Rešića. — Sta hoćeš? — grubo se javio ključar. — U zahod, molim... Ključ je zakrckao u bravi i vrata su se otvo rila. U međuvremenu Mladen je podmetnuo vatru u slamu, izašao u hodnik i požurio niz stepenice. Klju 56
čar Rcšić ga je pratio u stopu, držeći desnu ruku na pištolju. — Doktore, mnogo se žuriš! Ne pokušavaj ništa, pucaču! Mladen se okrenuo prema ključaru i tako ga be zazleno pogledao da je svaka sumnja u nekakve namjere otpala. Međutim, spazio je sukljanje dima i plamen i povikao: — Fehime, vatra! Izgorjećemo! Zabezeknut prizorom, ključar je najprije stajao bez daha, a potom dreknuo: — U pomoć! Hej, stražari, zatvorenici! Svi ovamo! Stražari su se uzmuvali i zgomilali u hodniku, ne mogavši odmah ocijeniti u kojoj prostoriji se vatra pojavila. Zabuna je bila potpuna. Mladen je iskoristio tu pometnju i izvukao se iz nastale gužve. Uletio je u nuzprostoriju i kroz prozorčić iskočio napolje. Do mogao se slobode. Oprezno se provukao neosvijet ljenim sokacima do obale Sane. Tu je trenutak oslušnuo, očekujući ugovoreni znak. Kako se niko nije javio, Mladen skide kaput sa sebe i položi ga na obalu rijeke, pa pijući poznate mirise Sane, dišući punim grudima, podmlađen, kao na krilima pojuri prema Gomjenici. Zakucao je na prozor jedne kuće u osami. Do maćin, Mirko Sredić, primi ga prijateljski i istinski se obradova, ali kako je svitalo, oni pohitaše u su sjedno selo Orlovaču. Uveliko se bilo razdanilo kad su stigli na ivicu Medića šora. Tu je Mladen predahnuo i okrijepio se svježim mlijekom. Orlovača leži na samoj periferiji Prijedora. Bilo je sasvim normalno pretpostaviti da će se potjera uskoro pojaviti. Zato je on, iako sanjiv i preumoran, krenuo u Orlovce u pratnji hrabrog skojevca, metalskog radnika Koje Medića. Tu smo ga čekali Vaskrsija Marić i ja. Smjestili smo se nedaleko od kuće druga Vaskrsija, usred visoke zobi, pod širokom kroš 57
njom vrbe. Mladen se s nama poljubi, pa se odmah spusti na ćebe i zaspa. Mi smo stražarili. Spavao je nemirno, trzao se, okretao, budio i ponovo, nalik na oboreni hrast stropoštavao u san. Predveče, kad se Mladen naspavao i probudio, sastavismo ručak i večeru i pogostismo se kao u stara hajdučka vremena rakija, pečena jagnjetina, pita, stari kajmak i, na kraju, kiselo mlijeko.
izdrža u zatvoru, doktore brate? — Pitao je Kako Vaskrsije.
— Sa dobrim društvom se sve može izdržati. Bio sam i za vrijeme Austrije na robiji. Godinama... I tada i ovog puta okruživali su me dobri ljudi. Ljudi koji vole slobodu, kao i ja ... Tišina. Sokakom je prošla konjska zaprega. Ćuli su se praporci i zveka lanaca. Kao u Bihaćkoj kuli, kad zatvorenici izlaze u obaveznu šetnju. U jednoj prostoriji spavalo je 14 zatvorenika. Među njima Tošo, Mladen, Sreten i drugi. Mladen je pisao pjesme, ali je, prema Tošinom sjećanju, i ve oma lijepo pjevao. Imao je izuzetno prijatan glas i bio je uvijek oran za pjesmu. I Sreten je dobro pje vao. Duhovito je upadao svojim zvučnim basom u pjesmu. Mladen povede pjesmu, a oko njega se od mah okupe svi dobri pjevači. Pjevali su neumorno, pred suđenje, za vrijeme suđenja, poslije presude. Zvonila je Kula od njihove pjesme, čulo se i na ulici. Dešavalo se da se omladina okupi oko Kule i prihvati pjesmu. Tada se pojave žandarmi, mrki i ozlojeđeni, i razgone omladinu. Pjesma zatvorenika osobito je privlačila djevojke. A oni su svoje »koncerte« održavali svakodnevno. Imali su i orkestar. Svirali su na češljevima. Ko58
mandant Bihaća, major Harkijević, porijeklom Po ljak, u revnosti tipičnog austrougarskog beamtera, mogao je samo da bjesni i praska na potčinjene, jer i njegova kćerka, odrasla djevojka, često korzira sa koleginicama ispod zidina Kule i rado sluša skladan hor i orkestar zatvorenika. U knjizi Vladimira Dedijera »Sarajevo 1914« na strani 583. stoji: Todor Ilić je uhapšen sa ostala 33 člana tuzlanske gimnazije i na suđenju, održanom u Bi haću od 13. do 30. septembra 1915. godine, osu đen je na smrt . Smrtna kazna mu je posle zamenjena dvadesetogodišnjom teškom tamnicom. Na istom procesu Mladen Stojanović je osuđen na 16 godina, Stevan Botić na 15 godina, Vojo Vasiljević na 14 godina, Božidar Tomić na 11, Marko Ilić na 12 i Sreten Stojanović na 10 go dina, Vid Gaković na 4,5 godine, Jezdimir Dangić na 2,5 godine, a ostali na tamnicu od pet i po godina do ispod 10 mjeseci. Zajedno sa đacima, i četiri njihova profesora, Milutin Popović, Veljko Vujasinović, Adem Bise i Petar Miletić, osu đeni su na po godinu dana zatvora. Poslije dugog istražnog zatvora i teške neizvjes nosti izrečena je presuda njenim sinovima, Mladenu i Sretenu, i majka Jovanka je, u očekivanju najgo reg, ipak odahnula. Ali ona mora po svaku cijenu da ih vidi. {Otac ne može, on je u kućnom pritvoru, kao talac, i ne smije da se udaljuje iz kuće u Prijedoru). Jovanka povede četvoro mlađe djece sa sobom i uputi se vozom do Bosanskog Novog. Od Bosanskog No vog, dalje, nešto oko 80 km, prevaljuju fijakerom i stižu u Bihać. Pred njima se najednom isprsila ka mena Bihaćka kula, ledena, prijeteća. Iz nje je do njih dopirala sve glasnija, sve prkosnija pjesma utamničene mladosti. 59
Da li im se učinilo, ili su zaista prepoznali Mladenov glas?! Ispod Kule bijesno je hučala, lomeći se 0 stijene, pomamna, pjenušava Una, da bi se nešto dalje, ispod grada, ulazeći u Bihaćko Polje, smirila 1 pozelenila. Majka Jovanka rekla je samo to: — U ovoj Kuli, djeco, za vrijeme Turske moj otac je bio zatvoren. Nisam mogla ni sanjati da ću sinove ovdje tražiti. Nekoliko dana poslije Jovankinog povratka iz Bi haća, porodica je dobila obavijest kada će Mladen i Sreten proći kroz Bosanski Novi, na putu za Zenicu. Toga dana ona se opet spremila i otputovala sa dje com u Bosanski Novi. Čekala je na željezničkoj stanici. Osuđenici iz Bihaćke kule ulazili su i smještali se u voz, okruženi jakom stražom. — Pjesma i zvečite lancima! Nek’ vide žandarmi da nas nisu slomili i da se ne bojimo — komandovao je Mladen i prvi zatresao lance na rukama. To je Jovanka čula i vidjela. Lanci su zvečali. Žandarmi su zapanjeno posmatrali. Voz je kretao iz stanice. Majka Jovanka sa kćerkama, stajala je na peronu, naoko mirna i pri brana. Doputovala je ovdje da bar mahne sinovima. Oni, doduše, nisu mogli da otpozdrave, jer su im ruke bile vezane. Ali, ne mari. Ipak, ih je vidjela. Jedna od kćerki je zaplakala. — Ne plači! Kad ja kao majka ne plačem, ne smiješ ni ti. Čuješ li kako pjevaju? Ne mogu im ništa — prkosila je Jovanka, stežući svoje materinsko srce. Eto, tako je ona, rane jeseni petnaeste, ispratila sinove u zloglasnu zeničku tamnicu. Kao iz daleka dopiru do mene riječi Toše Ilića o tim davnim danima: — Čekali smo tri mjeseca poslije presude da Vr hovni sud u Beču potvrdi kazne. Ostao sam sam u Bihaću čekajući pomilovanje. Moje drugove jedno 60
jutro su povezali u lance i otpremili za Zenicu na iz državanje kazne. Prilazili su mi i plakali rastajući se sa mnom. Bilo je neizdrživo. To je, zaista, najteži trenutak u mome životu, koliko zbog neizvjesnosti hoće li me vješati ili pomilovati, toliko zbog rastanka sa drugovima. Puna tri mjeseca poslije odlaska drugova tam novao sam sam u Kuli. Tada mi je, na molbu mog advokata, smrtna kazna ublažena i zamijenjena dva desetogodišnjom teškom tamnicom. Sa jednim hodžom, koji je osuđen zbog pisanja zapisa i nadriljekarstva, sproveden sam i ja u Ze nicu. Kad sam došao među svoje drugove, bilo mi je kao da sam na slobodi. Sad su opet svi na okupu. Čitava tuzlanska gru pa. U Zenici. U tamnici. Osuđenike podvrgavaju strogom režimu radi usvajanja tamničkog kućnog reda. Svaki osuđenik provodi obavezno tri mjeseca u »staklenoj kući«, u samici. »Staklena kuća« se ne zaboravlja. Tako se zove, jer joj je krov djelimično od stakla. Teško se na samicu privići. Najgora je ti šina koja čovjeka obujmi, ovlada njime, šumi u glavi, pritišće, izaziva na krik! A šutnja je obavezna. Naprosto zakon šutnje i mržnje. Osuđenik u »staklenoj kući« ne smije ni sam sa sobom glasno razgovarati. Šutnju remeti samo zveket lanaca. Straža ispred i iza osuđenika. Ako se tome doda tvrdi ležaj u mračnoj ćeliji, posna, os kudna hrana, kazna za najsitniji prekršaj (a sve se registruje birokratskom pedantnošću), to je skoro sve o Zenici — robijašnici. Izučavanje jednog zanata je obavezno. U po četku svi osuđenici trijebe grah. Zatim svi uče tkanje na razboju i rade kao tkači. To je tvrd, ubitačan po sao, jer majstor — ključar kontroliše koliko je me tara platna svakog dana otkao osuđenik. Kad su Tošu doveli u Zenicu i stavili ga u »staklenu kuću«, spazio je Mladena sutradan na hod 61
niku, prilikom izlaska u šetnju. Tako se iznenadio kad ga je ugledao. Mladen je bio fizički propao, upalih obraza, jedva ga je poznao. Nekako čudno je gledao. Ništa nije govorio. Samo se smješkao. Izgle dao je izgubljeno. Kasnije je Toša od drugih doznao da je veoma teško podnosio obaveznu šutnju i re žim u samoći. Za njegov živi temperament, društve nost i urođenu komunikativnost šutnja je bila po gubna. Jednog dana je tako snažno kriknuo da se či tava tamnica zaorila. To stanje depresije i izvjesne pomračenosti držalo ga je sve dok iz »staklene kuće« nije preveden u zajedničku radionicu na izučavanje obućarskog zanata. Prestanak samovanja djelovao je blagotvorno i on se postepeno smirio i psihički stabilizovao. Kada se Mladen u zatvoru razboleo, otac Simo to nekako preko prijatelja dozna i odmah pošalje Georginu u Zenicu. — Smjesta u Zenicu i vidi šta je sa Mladenoml — zapovjedio je kćerki. Posredstvom poznanika i prijatelja Georgina dođe u vezu sa zatvorskim ljekarom, inače Cehom, i uspije da ga kod kuće posjeti i s njim porazgovara. — Vaš brat je bio jako bolestan, ali sad je već bolje. Ne brinite. Taj mladić mi se mnogo dopada i ja sam stalno pored njega. Pozdravite vašeg oca i recite mu da se ne brine. Ljekar je ohrabrujuće djelovao na Georginu. Umorna, ali i umirena, ona se vrati u Prijedor i smiri dobrim vijestima zabrinutu i uznemirenu porodicu. Uprava zeničke kaznioce nije neko vrijeme do zvoljavala zatvorenicima da bilo šta čitaju. Nakon du žeg i upornog insistiranja dobili su literaturu, ra zumije se, samo onu koju je zatvorska cenzura odob rila. Koliko se Tošo sjeća, odobreno im je za čitanje: Sveto pismo, Rječnik francuskog jezikà i »Reprezentanti ljudskog roda« od Emersona, engleskog filozofa eklektičara, na njemačkom jeziku. 62
Dok je Mladen usavršavao izradu cipela, Tošo je zadržan u »staklenoj kući« sedam mjeseci, a onda je prebačen na teški bačvarski zanat. Mladenov mlađi brat, Sreten, svojski se bio prihvatio rezbarskog za nata, koji je upravo njegovim sklonostima odgovarao. Njegov talenat i veoma razvijen smisao za plastiku došli su do punog izražaja na duvanskim kutijama koje je pravio iz drveta. Uspio je čak da iz zatvora iznese jednu duvansku kutiju na kojoj je oblikovao kako srpski seljaci igraju kolo. Kad je negdje poslije prvog svjetskog rata, u Beogradu, pokazao tu kutiju ljekaru Đurici Đorđeviću, ovaj je bio toliko odušev ljen da je uzviknuo: — Pa ti si veliki talenat. Ja ću ti biti mecena. Ljekar je održao riječ: poslao je Sretena o svom trošku u Beč na školovanje kod Levandovskog, a za tim u Pariz, kod Burdela. U jesen 1917. godine svi osuđenici iz tuzlanske grupe, osim Toše Ilica, bili su amnestirani. Svi su na pustili zeničku tamnicu i krenuli ц raznim pravcima sa željom da nastave borbu protiv Austro-Ugarske. Tošo je jedini iz grupe ostao da i dalje izdržava kaznu, ali je prebačen iz Zenice u Travnik, u tzv. Kustodija Honesta (časni zatvor). Te godine djela za koja su suđeni bila su prekvalifikovana, pa su osu đenici, umjesto statusa »ubica i kriminalac« dobili status »politički krivac«. U borbi protiv austrougarskog jarma cijela po rodica Stojanović bila je aktivna i angažovana. Dedijer u knjizi »Sarajevo 1914« na strani 349. među ruskim revolucionarkama i intelektualkama iz Bosne i Hercegovine spominje Persu Stojanović, Mladenovu sestru, sa kojom se Vladimir Gaćinović dopi sivao dok je boravio u inostranstvu. U toku cijelog rata kuća popa Sime vječito je bila pod okom austrijske policije. Jedna, druga, — deseta... petnaesta premetačina. Zbog Mladena, zbog Sretena, zbog Georgine, na kraju i zbog Perse 63
kad je policija udarila na trag njenoj prepisci s Gaćinovićem. Inače, između njih je bila posrijedi i ljubav, pričalo se. Posljednje pismo koje je Persa primila od Gaćinovića iz Svajcarske bilo je povod za još jednu premetačinu. U pismu je, između ostalog, stajalo: »Prvi moj dolazak u zemlju biće posjeta va šoj kući.« Gaćinović se u pismima i na razglednicama pot pisivao »Prijatelj«. Policiji je to bilo sumnjivo, pa je Persu pozivala na saslušanje. — Ko je taj koji vam piše iz Svajcarske? — Prijatelj! To je bilo sve što je Persa u policiji izjavila. Istog dana policajci su upali u kuću i izvršili premetačinu. Ali majka Jovanka se snašla. Žao joj je bilo uspomena — pisama i razglednica, i to još iz Svajcarske i od takve ličnosti kao što je Vladimir Gaćinović. Izmičući oku policije, ona je svu tu Per šinu poštu dohvatila, iznijela u dvorište i sakrila u drvljaniku. Tako su ta pisma sačuvana. Policajci su se vratili praznih šaka. Nezadovoljni. — Also, mlada gospođice, još jedno pismo iz Svajcarske i vi ćete se naći s onu stranu brave! — zaprijetili su Persi, odlazeći. Poslije amnestije Mladen i Sreten su došli u Pri jedor kod porodice. Okruženi nježnošću i pažnjom kako roditelja i sestara, tako i brojnih prijatelja, tu su se neko vrijeme odmarali i oporavljali od dugog i teškog tamnovanja. Prema kazivanju Mladenovog vršnjaka i školskog druga iz osnovne škole, Vase Kajlića, koji danas živi u Prijedoru, dolazak braće Stojanović iz Zenice bio je propraćen malom svečanošću. Oko tridesetak gra đana dočekalo ih je i pozdravilo na željezničkoj sta nici. Mnogi su ih dopratili do kuće, izražavajući tako svoju solidarnost i divljenje ovim istaknutim mladobosancima, borcima i patriotima. 64
Pokušaj austrijskih vlasti da Mladena odmah mobilišu i otpreme na front propao je. Na vojnom pregledu bio je oslobođen vojne obaveze zbog ope racije, izvršene za vrijeme izdržavanja kazne, u bol nici u Zenici. Mladen je u Zagrebu 1918. godine. Tu se pri prema za studije. Radosno je dočekao raspad Austro ugarske, spreman i sam da se uključi u obračun sa neprijateljima. U Sremskoj Mitrovici sa grupom dru gova učestvuje u razoružavanju austrougarskih je dinica koje su odstupale i tom prilikom ističe se hrabrošću. Još kao srednjoškolac Mladen je ozbiljno izu čavao probleme zdravstvenog prosvjećivanja naroda i preko školskog raspusta držao predavanja iz te oblasti u selima Bosanske krajine. Sada, kad je pred njim stajao život, odlučuje se da studira medicinu, uvjeren da će narodu najbolje pomoći kao ljekar.
etar je stizao sa kozarskih visova, povijajući šušketavu zob i pjevušeći u krošnjama vrba. Iz V jaruga nedaleko od nas dopirala je jednolična glasna muzika kreketuša. Noćne ptice javljale su se krikom i lepetom krila. Mladena je to podsjećalo na dje tinjstvo. Na nezaboravne večeri kraj Sane. Pušio je lulu i tiho razgovarao sa Vaskrsijom o minulom aprilskom ratu, kao o minulom, ružnom snu. Bio je zamišljen, pomalo odsutan kad je rekao: »Naš rat će biti pravi rat!«. Zaspali smo omamljeni, malo rakijom a više mi risima ljeta, djetinjim snom. Nešto prije ponoći pro budila nas je kiša. Sitna, rominjava, neugodna. Ra doznalo se uvlačila pod ćebe i kvasila uporno i do sadno. Pribili smo se jedan uz drugog, oslonjeni na 5 Doktor Mladen
65
stablo vrbe, pod kišobranom koji prokišnjava. Pokrili smo se ćebetom, ali, badava! Od ove kiše se ne može pobjeći. Pomireni s tim, kunjali smo, i budili se, i opet kunjali. Nevolja je bila i u tome što nam je kiša pokvasila duvan i duvanski pribor, pa nismo mogli pušiti. Čekali smo zoru. Tako dočekasmo jutro u kiši. Prva nas je posje tila domaćinova žena Milka. Donese oveću posudu meda i vruću pogaču. Pršte kapljice kiše po medu, cvrče na vreloj pogači. Ništa ne mari. Lomimo po gaču, umačemo u med i jedemo. Zebli smo cijelu noć. Ja drhtim. Otiskujem pogoleme zalogaje niz grlo. Prija mi topla pogača, pa još sa medom... Najednom Mladen vraća zalogaj koji je do usta bio prinio, pa kaže: < — Au, seljačiću, boga ti tvoga, kako motaš kao da si iz gladi pobjegao? A med ti curi niz rukav. Pa to je da ćovjek izgubi svaki apetit na med! I ne samo med nego i na ustanak sa takvim kao ti... — Nije u skladu sa lijepim ponašanjem. Ne ve lim da jeste. Ali »šumnjacima« se da oprostiti — odgovaram preko zalogaja i smijem se. I Mladen se smije... Probdjesmo još jedan dan u zobi Vaskrsije Marića. Poslije podne izgrija sunce. Izvukosmo se ispod vrbe da se kao gušteri osunčamo. Svečera krenusmo kroz selo u pravcu planine, prebacujući se oprezno preko ceste Prijedor — Kozarac, kojom su krstarile ustaške patrole. Stigli smo tek pred zoru iznad Ma log Palančišta, poviše zaseoka Rajlića u prvi parti zanski logor na Kozari. U grupi komunista koji su radili na pripremanju ustanka našao se i Drago Lukić, radnik iz rudnika Ljubije. Ponekad su se Mladen i Drago odvajali i dugo, dugo razgovarali o ljubijskim rudarima. Nji hov se razgovor uvijek završavao pitanjem: »Kako će se rudari ponijeti u ustanku?« 66
Danas, kada više nema ni Mladena ni Draga, prema kazivanju Tone Vikića, Ivice Orlovca, inžinjera Vukašina Sandalja, Mile Vukovića, Laze Jelisavca i Berislava Antunovića, Mladen je bio veoma angažovan i kao lijećnik i kao društveno-politički rad nik u rudniku Ljubiji. Ljubija. Lijepo i privlačno rudarsko naselje na desetak kilometara od Prijedora. Tu su novi stam beni objekti, novi radnički dom koji na posjetioca ostavlja izvanredan arhitektonski utisak. I funkcio nalno je sasvim odgovarajući. Ima sve potrebno za društveni i zabavni život mještana. Iščezle su drvene barake sa nagnjilim temeljima, građene za vrijeme Austro-Ugarske. Usred naselja uređen je park sa spomenikom rudarima palim u NOB. Naselje iznena đuje urednošću i čistoćom glavne ulice i prilaznih sokaka. Uokvireno brežuljcima, obraslim borovom i hrastovom šumom, ono podsjeća na uspjelu sliku ži vih boja i skladnih oblika. Stari Radnički dom, građen od 1932. do 1934. go dine, stoji i danas uvrh stare kolonije, sićušan i ne ugledan, kao da podsjeća današnje rudare na život i vrijeme između dva rata. Izaziva žive asocijacije na klasnu borbu rudara, na aktivnost sindikata, na ci kluse predavanja održanih u svrhu prosvjećivanja rudara, na sastanke i dogovore sindikalnih rukovod stava, na odluke štrajkaškog odbora i na veliki štrajk ljubijskih rudara četrdesete godine. Mladen je kao ljekar rudnika Ljubije radio još trideset šeste godine i dolazio u Ljubiju dva puta nedeljno, a po potrebi i češće. Tada nije bio član KPJ, ali stari sindikalni funkcioneri i politički najaktivniji rudari dobro se sjećaju da se Mladen osjećao ko munistom, da je svoja shvatanja isppljavao među ru darima, djelujući u skladu sa svojim pogledima i po litičkom orijentacijom. Borba ljubijskih rudara, kao dijela radničke klase i radničkog pokreta Jugoslavije, ima svoju is67
toriju. Mada ona zaslužuje i traži posebnu obradu, o njoj i njenim protagonistima biće riječi samo ukoliko su posredno ili neposredno povezani sa aktivnošću dra Mladena Stojanovića. Življi i djelotvorniji uticaj KPJ na ovaj kraj, u prvom redu na rudare Ljubije, osjeća se od 1937. go dine. Taj uticaj Partija je ostvarivala preko svojih članova, koji su ujedno bili istaknuti aktivisti »Pelagića«, kulturno-umjetničkog društva iz Banja Luke. Između ostalih, u Ljubiju su dolazili Kasim Hadžić, Slobodan Kokanović i drugi. U to vrijeme radnički dom je bio, moglo bi se reći, objekat zatvorenog tipa, sa ulaznicama koje radnici nisu mogli plaćati. Uticajem partijskih akti vista sa strane i politički najsvjesnijih rudara režim se u domu postepeno mijenjao. Mlađi radnici, koji izrastaju i razvijaju se u predane aktiviste URS-ovih sindikata, svojim naprednim shvatanjima mijenjaju brzo i stil rada i atmosferu u radničkom domu, tako da on postaje privlačniji i pristupačniji za radnike. Mijenjanju klime i oživljavanju kulturno-prosvjetnog i drugog rada doprinosi i dr Mladen Stojanović. On posjećuje radnički dom skoro svaki put kad dolazi službeno u Ljubiju, razgovara sa radnicima i snagom svog autoriteta i obrazovanja brzo stiče sagovornike i poznanstva među rudarima. On svojom živom i ra zumljivom riječju značajno utiče na njihovo političko prosvjećivanje. U isto vrijeme, on pruža domu i ma terijalnu pomoć. On odvaja od svoje zarade, sjeća se Tone Vikić, 5.000 dinara, što su bila značajna sred stva u to vrijeme, da bi se nabavio radio-aparat. Radnički dom postaje otvoren za sve radnike, bez obzira na političku pripadnost i članstvo u sin dikatu. Oni ga rado posjećuju, jer pored radio-prijemnika, za njih su sve privlačnija i predavanja koja se održavaju. Mladen se i na tom planu do kraja založio. Aktivisti iz tog vremena sjećaju se čitave serije predavanja. Teme su bile aktuelne i intere68
santne, a prilaz naučno ispravan. Tako su na tribini radničkog doma održana predavanja: »Postanak zemlje«, »Razvoj živih bića na zemlji«, »Postanak i razvitak ljudskog društva«, zatim čitav ciklus o higijensko-tehničkoj zaštiti radnika na poslu, zaštiti žene, zaštiti majke i djece itd. Osim Mladena, kao predavači su se pojavljivali inžinjeri Drago Kaustanšek i Vukašin Sandalj, Mile Vuković, tada sudija u Prijedoru i drugi. Vukašin Sandalj, dugogodišnji tehnički direktor rudnika, sretao se sa Mladenom i osjetio je njegove organizatorske sposobnosti. — Sretali smo se — priča Vukašin — uoči rata, i u kavani i u Radničkom domu. Bio je uvijek ras položen za razgovor i veoma zainteresovan za život rudara. Nije se zadržavao samo na pregledima. Na lazio se sa radnicima i van posla. Njegova široka kul tura i neposrednost osvajale su nas mlade stručnjake, koji smo stizali sa fakulteta, puni elana i ideala da nešto stvorimo, da budemo od koristi narodu, ali i neiskusni i neodlučni da smjelo zagazimo u život. Danas mogu sa zadovoljstvom i posebnom zahvalnošću da kažem da je za mene lično, za mladog pravnika Mila Vukovića i još neke mlađe intelektualce, i po vremeni kontakt sa drom Mladenom bio veoma zna čajan, naročito za pravilno shvatanje tadašnjih poli tičkih prilika u zemlji i orijentaciju u životu. Često sam sretao Mladena u razgovorima sa is taknutim sindikalnim radnicima Ljubije, sa Simom Brečevićem, Jozom Grgićem, Simom Ljubanićem i drugima. Razgovarao je sa njima o radnicima kao svojim pacijentima, isticao kako su rudari iscrpljeni, a njihova djeca bolešljiva, neishranjena, blijeda od života u dotrajalim barakama. Iako je svojim opti mizmom, pristupačnošću i dosjetkama razvedravao i ohrabrivao svoje pacijente i savjesno ih liječio, uvijek je isticao da je to nedovoljno bez ozbiljnijeg pobolj šanja ekonomskog položaja radnika. 69
Mladen je bio ne samo dobar predavač nego i dobar organizator tog oblika naše doratne aktivnosti. Poznavao je mnogo ljudi i tačno je mogao ocijeniti šta ko može pripremiti i predavati. A onaj koga angažuje nije mogao odreći. Evo kako je mene jed nom prilikom angažovao. Sreli smo se pred Rad ničkim domom i pozdravili. — Naišao si kao poručen — reče on poslije poz drava — upravo nam treba jedan predavač za temu koja tebi sasvim »leži«. — Ne odbijam — rekoh — a koja je to tema? — »Postanak zemlje« — saopšti mi on, posmatrajući me ispitivački. A zatim dodade: — ti si di plomirani rudarski inžinjer i treba radnicima da go voriš kako nauka tumači postanak zemlje. Ako ćeš govoriti kako pop u crkvi objašnjava, onda je bolje da ne govoriš. Obojica smo se nasmijali. Ja se svojski pripremim i održim predavanje. Ali, bilo je prigovora, pa i pretnji, od strane tadašnjih upravljača rudnika, kako zbog predavanja, tako i zbog druženja sa »crvenim dok torom«, kako su režimlije tada Mladena zvali. Mladen se svojom aktivnošću, i kao ljekar i kao komunist, sve više zapaža među radnicima. Naporedo s tim raste i njegov uticaj. Razumije se, time se kompromituje u očima policije koja je bila veoma budna u ovako osjetljivim rejonima kao što su rudnici. Razni doušnici i režimlije prijavljivali su sreskom načelniku i policiji svaku Mladenovu riječ upućenu radnicima. I u dijagnozama, koje je postavljao prili kom pregleda pacijenata, vidjeli su opasnost i »ot krivali« komunističku propagandu. Smetao im je Mladenov ljudski odnos prema radniku. Zbog toga su ga 1939. godine otpustili i na njegovo mjesto doveli drugog. No, ni poslije otpuštanja Mladen ne prekida vezu sa ljubijskim rudarima. Ljubija je njegovo omiljeno izletište. On se tu sreće sa svojim prijateljima i isto70
mišljenicima radi održavanja živog kontakta sa rad ničkom klasom. Pouzdano se može reći da je od svog prvog dolaska u Ljubiju, pored ljekarske dužnosti, koju je veoma savjesno obavljao, vrlo živo i angažovano politički radio i permanento širio progresivne ideje u toj sredini. Mile Vuković, mladi sudija iz Banje Luke, pre mješten je u ljeto 1935. godine po kazni u Prijedor. BUo je to u nekakvoj vezi sa Jevtićevim izborima. Us koro po dolasku u Prijedor, prilikom jednog vješta čenja u sudu, upoznao se sa Mladenom. Međutim, dublje prijateljstvo među njima počinje trideset šeste godine. Mile se u januaru razbolio od upale zglobova i Mladen ga je liječio. Po pravilu, Mladen je sa sva kim svojim pacijentom započinjao i političke razgo vore. Tamo gde je nailazio na istomišljenike, na trez vene i progresivne ljude, dolazilo je obično do zbliža vanja i prijateljstva. Mile se sjeća da ga je Mladen svakog dana posjećivao za vrijeme bolesti i svaki put započinjao razgovore o aktuelnoj političkoj situaciji. Nastupao je dosta otvoreno, govorio o ulozi KPJ, o potrebi okupljanja i povezivanja naprednih intelek tualaca, o nužnosti povezivanja svih progresivnih ljudi sa radničkim pokretom. U mnogobrojnim posjetama Vukoviću je jedna ostala naročito u sjećanju. — Mladen se pojavio sa svojom ljekarskom tor bom, punom instrumenata, pa pošto je završio pre gled, iz iste torbe je izvukao knjigu i pružio mi je, govoreći: — Pogledaj ovo, pa ako nisi pročitao zabavi se dok još ležiš. Bilo je to Lenjinovo djelo na francuskom jeziku »Imperijalizam najviši stadij kapitalizma«. Mile se prilično namučio dok je knjigu pročitao, jer tada nije naročito vladao francuskim jezikom. Pošto je ozdravio, Vuković je nastavio da se druži sa Mladenom. Posjećivao ga je više puta kod 71
kuće. Tu je sretao inžinjere i profesore gimnazije. Uz kafu i čašicu rakije, tekli su dugi razgovori o okto barskoj revoluciji i prilikama u SSSR, o radničkom pokretu u Jugoslaviji, o opasnosti koja svijetu prijeti od fašizma itd. O svim tim pitanjima Mladen je ras pravljao sa takvom otvorenošću i angažovanošću da se logično nametao zaključak o njemu kao komunisti. Mladen je svoje prijatelje primao u radnom kabi netu. Ono što je naročito impresioniralo i izazivalo divljenje i poštovanje prema Mladenu bila je nje gova biblioteka. Pola biblioteke bilo je ispunjeno stručnom, medicinskom literaturom i beletristikom, a drugu polovinu sačinjavala su djela sa područja društveno-političkih nauka. Među ostalim, tu su se nalazila gotovo sva djela Marksa, Engelsa i Lenjina na francuskom jeziku. — Dok je Mladen radio kao ljekar u Ljubiji, odlazio sam ponekad s njim — priča Vuković. — Sa ushićenjem mi je pokazivao ambulantu, koja je za ono vrijeme bila veoma sređena i opremljena. Pri čao mi je koliko je energije uložio i koliko je morao biti odlučan da bi od direkcije rudnika i drugih od govornih faktora obezbijedio sredstva za takvu opre mu ambulante. — Razgovori koje je Mladen vodio sa radnicima u toku pregleda i kasnije u radničkom domu bili su za prisutne doživljaj. Bio je neumoran, ali i vješt i nenametljiv u skretanju pažnje radnicima na aktuelne političke događaje. — Jednog dana predložio mi je da se angažujem kao predavač u Radničkom domu u Ljubiji. Dogovorili smo se da za početak odaberem neutralnu temu, kako bi kasnije prešli i na neka osjetljivija društveno-politička pitanja. Odabrao sam temu iz stručnog domena — o krivičnim sankcijama. Preda vanje nije izlazilo iz okvira osnove koja je preko sankcija bila predmet zaštite države. Izlagao sam oprezno i izbjegavao osjetljiva mjesta koja bi mogla 72'
navesti predstavnike vlasti na zaključke o političkoj suštini predavanja. Ipak mi je jedan uticajni služ benik banske uprave u Banjoj Luci skrenuo pažnju da se manem predavanja radnicima u Radničkom domu, ako ne želim da kao sudija dođem u položaj da mi se sudi... Hiljadu devet stotina trideset osme godine pre mješten sam za Banju Luku, ali sam sa Mladenom zadržao prijateljske veze i često smo se uzajamno posjećivali, do izbijanja rata četrdeset prve. Prema sjećanju Ivice Orlovca, od svih intelektu alaca sa područja Prijedora i Ljubije Mladen je naj više predavanja održao na tribini Radničkog doma u Ljubiji. Najčešće je govorio o zaštiti radnika na po slu, zatim o profesionalnim i drugim oboljenjima. Njegova predavanja bila su, po pravilu, najposjećenija. Izlagao je interesantno i razumljivo i uvijek je svoja predavanja vješto povezivao sa životnim pro blemima rudara. Svestrano obrazovan, bio je i snalažljiv agitator. Spretno je ukazivao na položaj radnika u drugim, naprednijim zemljama, i, uz neophodnu opreznost, ipak je uspijevao da politički informiše ljubijske radnike o položaju radnika — tamo gdje su vlastitom borbom izvojevali veća prava. Slobodno se može reći da u rudniku Ljubija nije bilo radnika koji nije poznavao Mladena Stojanovića. Liječeći njih i njihove porodice, ostvario je sa njima takve veze da su ga na svakom koraku sretali i pozdravljali ne kao ljekara u rudniku nego kao pra vog prijatelja. Posebno su mu se zahvaljivali što je uvijek bio spreman da pruži ljekarsku pomoć, što nije poznavao radno vrijeme, što je liječio i članove radničkih porodica, po običaju, bez ikakve naknade. Sindikalno rukovodstvo i klasno svjesni radnici sma trali su ga saborcem, nepokolebljivim i dosljednim kad su u pitanju radnička prava. Takav je ostao sve do ustanka, takvim se pokazao naročito u velikom štrajku rudara, koji 'је trajao 37 dana. 73
Drugi avgust. Četrdeseta. Evropom bjesni drugi svjetski rat skoro godinu dana. Hitler prijeti cijelom svijetu uništenjem. U naoko tihoj rudarskoj kolo niji ključalo je kao u kotlu. Sindikalno rukovodstvo od ranog jutra bilo je mobilno. Članovi Komunističke partije uzbuđeno su očekivali dogovoreni znak. I, tačno u 9 časova, nad kolonijom, na svim rudištima, po čitavoj okolini, jednovremeno su odjeknule si rene lokomotiva, bagera, elektrane... One su nago vijestile obustavljanje rada u rudniku i početak ge neralnog štrajka. Štrajk ljubijskih rudara 1940. godine spada među najkrupnije akcije radničke klase u Bosanskoj krajini. On je došao poslije dugotrajnog, višegodišnjeg i sve stranog rada Partije i aktivnosti URS-ovog sindikata, Saveza željezničara, Saveza strojara, strojovođa i ložača Jugoslavije, koji su u vremenu između dva rata neprekidno vodili borbu za okupljanje većine radnika Ljubije u njihove klasne organizacije. Vođeno je više sitnijih akcija, u kojima su radnici preko URS-ovih povjerenika postizali izvjesne ekonomsko-političke uspjehe i prinudivali poslodavce na odre đene ustupke. Ti, naoko sitni uspjesi ulijevali su rad nicima povjerenje u njihovu klasnu organizaciju i ukazivali na nužnost organizovane borbe. Straj kovati u jesen 1940, kad se ratni požar munjevito širio Ev ropom i bližio našim granicama, bilo je moguće samo uz podršku i riješenost cjelokupnog radništva Ljubije. Tadašnja vlast, preko takozvanih režimskih (žutih) sindikata, pokušavala je na sve moguće načine da razbije jedinstvo, radnika i spriječi štrajk. Istaknuti »jugorasovci« i »ursovci«, sluge klasnog neprijatelja, odvraćali su radnike od štrajka i pokušavali da ih zastraše pričom: »Štrajk je maslo komunista! Vlast će biti nemilosrdna i krvavo će se obračunati sa onima koji krenu za organizatorima štrajka.« Služili su se i drugim prijetnjama i smicalicama, ali im nije pošlo za rukom da pokolebaju radnike. 74
Zvuke sirena pratio je nezaboravan prizor. Na puštajući svoja radna mjesta, kolone radnika iz svih pogona, sa svih rudišta slijevale su se u kotlinu i kretale prema Radničkom domu. Kad su stigli i oni sa najudaljenijih radnih mjesta, počela je da radi prva štrajkaška skupština, na kojoj je izabran štraj kaški odbor sa Dragom Lukićem na čelu. Na tom opštem zboru pred Radničkim domom radnici su izrazili spremnost da istra ju u štrajku, bez obzira na repre salije koje će prema njima biti primijenjene. Vlast je, razumije se, ne birajući sredstva, poku šavala da slomi štrajk. Ljubiju su preplavili žandarmi. Kolonijom su stotine žandarma krstarile, pri jetile i izazivale. Na podesna mjesta za gađanje po stavljeni su puškomitraljezi. Kapetan Vidaković ko mandovao je žandarmima: »Pucaj i bodi«. U sukobu sa žandarmima, već prvih dana štrajka povrijeđeno je desetak radnika. Radnici su zaposjeli radionice, elektranu, Rad nički dom i držali su se odlučno i hrabro. Žandarmi su nasrtali na grupu radnika koja je branila elek tranu, ali bez ikakvog uspjeha. Radnici nisu popuštali. Mnogi su se pri tom i posebno istakli hrabrošću. Jure Matanović je istrčao ispred grupe svojih drugova kod elektrane, razgolitio grudi i uzviknuo: »Pucajte, krvopije! Ne možete nas sve pobiti!« Štrajkaški odbor je bio vrlo aktivan. Nalik na bojni štab u ratnim prilikama, stalno je pratio raz voj događaja, organizovao štrajkaše, zbrinjavao njihove porodice, intervenisao. Uz pomoć žandarma i nekolicine štrajkbrehera, direkcija je pokušala da pokrene voz od Ljubije za Prijedor. Štrajkaški odbor je reagovao brzo i efi kasno. — Drugovi, ako proradi voz, gotovo je sa štraj kom. Ne dozvolimo to. Na posao da to osujetimo... Istog dana grupa radnika u Donjoj Ljubiji ras turila je skretnicu i pokidala prugu. Druga grupa 75
štrajkaša u samom rudniku, na željezničkoj stanici, svojski se dala na posao da onemogući izlazak voza iz stanice. Nabacali su vagonete i navaljali balvane na kolosjeke. Zakrčili su i onesposobili čitavu kolosječnu mrežu za saobraćaj. Osim toga stvorili su barikade. Štrajkašima su se pridružile i žene rudara iz kolonije. Neke od njih bile su naročito glasne i odlučne. — I djecu našu bacaćemo na prugu, ali voz neće krenuti — dovikivale su žandarmima. Partijska organizacija u Prijedoru angažovala se u punoj mjeri da pomogne štrajkaše. U jeku štrajka u Prijedoru su organizovane antiratne demonstracije, koje su, ujedno, bile izraz solidarnosti i podrške ljubijskim štrajkašima. Partijsko rukovodstvo iz Banje Luke uputilo je u Ljubiju iskusnog partijskog i sindikalnog radnika i borca Branka Babica Slovenca da svojim iskustvom i savjetima pomogne štrajkaškom odboru. Bio je sedmi dan štrajka kad je Branko stigao u Ljubiju s Tonetom Vikićem, radnikom iz Ljubije i sekretarom partijske ćelije. Branko je za prvo vrijeme odsjeo kod Ivice Orlovca, ali osnovni princip opreznosti nalagao je da se tu ne zadrži, jer je Ivica kao član Partije i član štrajkaškog odbora bio pod okom žandarma i policije. Radi toga je riješeno da se Slovenac smjesti na tavan nedovršene kuće Stojana Tomaša, na periferiji Ljubije. Kontak sa rukovodstvom štrajka on je održavao samo noću, kako ne bi došlo do pro vale. Zajednička ocjena štrajkaškog odbora i partij skog delegata Branka Babiča bila je — da je po stignuto jedinstvo radnika i da će štrajkaši izdržati do kraja, do pobjede. Poslije nedjelju dana boravka u Ljubiji, Branko se ilegalno vratio u Prijedor. Prema njegovoj sopstvenoj izjavi, on je i na polasku u Ljubiju i na povratku u Prijedor navraćao kod Mladena i boravio 4 do 5 dana kod njega. Sa Mladenom je detaljno razgovarao o toku štrajka i 76
izgledima na pobjedu radnika. Mladen se, prema Babičevim riječima, do kraja založio za uspjeh štraj ka. Bio je u stalnom kontaktu sa štrajkaškim od borom, savjetujući se s njim i pružajući moralnu i materijalnu podršku štrajkašima. Uz to, vodio je posebnu brigu o porodicama štrajkaša. Ozlojeđeni borbenim jedinstvom ljubijskih ru dara, organi vlasti su primjenjivali krajnje brutalne mjere. Sem maltretiranja i kundačenja pojedinaca i grupa, u namjeri da slome moral štrajkaša, proglasili su opsadno stanje u Ljubiji. Stigla je i Žandarmerijska škola iz Banje Luke kao pojačanje. Grupa radnika je uhapšena i zatvorena u školi, a Jure Grgić i Simo Ljubanić, poznati sindikalni funkcioneri i rad nički borci, vrlo ugledni među rudarima, protjerani su iz Ljubije. Međutim, sve te represalije nisu prisilile radnike da prekinu štrajk. Naprotiv, većina radnika odgovo rila je na represalije još glasnijim jedinstvom i riješenošću. Rukovodstvo štrajka prestrojilo je i popu nilo svoje redove novim odlučnim borcima i gro ru dara se povukao na periferiju Ljubije, u selo Briševo. Pojavio se problem ishrane i štrajkaša i njihovih po rodica. Partijska organizacija iz Prijedora i svi pro gresivni ljudi priskočili su u pomoć štrajkašima. Огganizovana je široka sabirna akcija priloga za štraj kaše. Među prvima pomoć je pružila sindikalna or ganizacija Drvara i Lješljana, a zatim sindikat stro jara, strojovođa i ložača iz Zagreba. Matija Šilović, predsjednik ovog sindikata nekoliko puta je dolazio među štrajkaše. Istupao je pred njih otvoreno i smjelo i pozdravljao ih stisnutom pesnicom, ne os vrćući se na prisustvo žandarma. Akcija pomoći proširila se i na sela prijedorskog sreza. Mnogi seljaci kolima su dovozili žito i druge namirnice u Ljubiju, kako bi rukovodstvu štrajka olakšali organizaciju ishrane štrajkaša i njihovih po rodica. U svemu tome Mladenova riječ je mnogo zna 77
čila, osobito za uključivanje seljaka u ovu akciju i postizanje solidarnosti seljaka i radnika u pravednoj borbi ljubijskih rudara. Štrajk se nastavljao... Uprava rudnika bila je prisiljena, konačno, da pregovara sa radničkim pred stavnicima i usvoji njihove zahtjeve za povećanje plata i poboljšanje uslova rada. Poslije 37 dana štrajka ljubijski rudari krenuli su ponovo na posao, obogaćeni još jednim iskustvom o cjelishodnosti i nužnosti otvorene i oštre klasne borbe. Koliko je Mladen živio sa štrajkom i saosjećao sa rudarima uvjerljivo govore njegova dva pisma, koja piše supruzi Miri, koja je tada bila u Dubrovniku: Dugo se mora čekati na tvoje pismo! Javi mi da li si dobila i drugi paket i mjenicu. .. Ovdje ima mnogo novog. Nema doduše za tebe i za tvoje društvo, ali ja uživam, prepo rođen sam. Hvala ti i na Vilderu i na Rajku i na Marusi... Ja nisam čovjek koji može da dugo izdrži ovdje gdje su svi ljudi sa mnom zlatni. Vildera staru »demokratsku« klepetaljku, koji inače žali tebe što živiš u provinciji, žalim ja, jer on nepopravljivo misli provincijski i radi pro vincijski i malograđanski godinama, mada živi u velikom gradu. Inače ima rutine sa damama iz Mostara i inače. Ta reakcionarna klika, koja je živjela od mrva kapitalističke... Cehoslovačke i Engleske, utonuće zajedno s ostrvom, osim ako ne potraži utočište u američkoj Kanadi. Tenisa igram vrlo malo. Reket mi je slab a ja imam drugog posla. Svjetla nema. Radim mo torom. Svijetla bude noću. Štrajk traje dalje. Direktor, pop Zivko i ostalo društvo u Čaršiji zauzimaju postepeno svoj stav, istorijski nužan, 78
zaštite malograđanskih interesa. Borba je za oštrena vrlo i ima mnogo da se priča... Sav sam zaboravio sebe, kao nekad, prije dvadeset i više godina. Predstoji velika borba za najviše u čovjeku. Volim mamicu i svoje dvoje djece i neka oni mene vole, jer im niko ne želi ljepši život i niko neće tako dostojno čovjeka živjeti i umrijeti za dobro sve djece tvoj stari Doktor Po završenom štrajku Mladen nije propustio da svoje pobjedničko raspoloženje i intimno zadovoljstvo ne pokaže supruzi. Sve je u redu. Jučer lijepo, danas oblačno, očekujemo kišu svaki čas. Sveto otišao u vojsku, volio bih da si ovdje i da Vukelić jede s nama. Već zbog njega pođi ove nedjelje. Sveto će ostati u vojsci preko mjesec dana. Svijetlo smo dobili. Pobjeda 100%. U Ljubiji bilo proglašeno opsadno stanje. Ima mnogo detalja. Direktor traži premještaj. Radnici (5—6) koji su sabotirali premješteni... Posla ima jako mnogo. Pozdravi mnogo Pajpea, Melka, Nina, a posebno g-đu Franicu i Mata, kojima ću pisati sutra, također sve u kući. Tvoje dvije bebice (debelj kaste, okrugle) voli i čeka da dođu što prije Doktor
vadesetog januara 1940. godine u Ljubiji je for mirana prva partijska ćelija. Sekretar ćelije bio je Tone Vikić, a članovi Tone Perić, Ivica Orlovac, Ivica Antunović i Marko Prerad. Neposredno poslije štrajka ljubijskih rudara (kraj septembra 1940. godine) ćelija je održala sas
D
79
tanak u Radetića gaju, nedaleko od Prijedora. Sa stanku je prisustvovao i Branko Babič Slovenac. Po red ostalih pitanja, raspravljali su o prijemu dra Mladena Stojanovića u članstvo KPJ. Jednoglasnom odlukom Mladen je primljen u Partiju. Pri tom su Tone Vikić i Branko Babič zaduženi da ga posjete i da mu saopšte odluku ćelije. Da ne bi bila upadljiva, posjetu je organizovao Drago Lukić preko bolničara Osmana, vjernog Mladenovog saradnika, koga smo u šali zvali doktor Osman. Taj Osman je sačekao Branka i Tonu na sporednom ulazu i sproveo ih u Mladenovu radnu sobu. Kad su mu saopštili odluku o prijemu u Partiji, Mladen je bio jako uzbuđen. U dubini njegovih krupnih očiju pojavio se sjaj za dovoljstva i radosti. Tada je rekao: — Odavno sam to očekivao, misleći na ovaj tre nutak, koji za mene i u mom životu mnogo znači. Osjećam se komunistom od 1922. godine. Od 1912. do 1918. izgarao sam u vatri zanosa nacionalnog borca i mladobosanca. Tamnovao sam po austrougarskim robijašnicama, vjerujući da će slom Austro-Ugarske značiti slobodu za južne Slovene. Na žalost, prvih go dina poslije prvog svjetskog rata razočarao sam se teško i definitivno u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slo venaca. Tada sam shvatio da treba nastaviti borbu za čovjeka, za njegov dostojniji život. Mislim da sam postupao u skladu sa tim shvatanjem sve do dana da našnjeg. Lazo Jelisavac, sada penzioner u Ljubiji, ima svoju priču o Mladenu i štrajku. — Primljen sam u rudnik 18. maja, a već u avgustu ozlijedio Sam nogu i otišao kod Mladena, u ambulantu. Pogledao je nogu i naredio bolničaru da mi da burov. — Za dva tri dana sve će biti u redu — rekao je. — Stavljao sam burove obloge osam dana, ali ozljede nikako da se smire. Dođem ponovo u ambu lantu. Ovoga puta Mladen na mene zagalami, рго80
glasi me simulantom i pošalje me na posao. Poslije dva-tri dana noga opet poče da otiče. Nisam imao kud nego opet kod Mladena, ali sada u pratnji poslo vođe Jure Grgića. Jure potvrdi da sam dobar radnik. Mladen me tada lijepo primi i izliječi. Pošto sam bio puškar po zanimanju Mladen mi je često davao svoj pištolj »štajer-8« da mu ga očis tim i podmažem. Tako smo se zbližili. Više puta me je prebacivao svojim automobilom od rudnika do sela Ljeskara, gdje sam stanovao. Liječio mi je ženu. I sina mi je izliječio od opasne bolesti. Palo dijete na nogama, ne može da hoda, paraliza, šta li је?! Odvezem ga u Prijedor, u Mladenovu ordinaciju, i on ga zadrža desetak dana. Kad sam otišao po malog da ga dovedem kući, jer se tada mnogo bolje osjećao, htjedoh da platim. — Nije to važno, Lazo! Važno je da dijete pro hoda! Vodi ga kući i b'olje ga pazi nego dosad... — I ne htjede naplatiti. — Nisam bio jedini kome je liječio porodicu besplatno. Liječio je i mnoge druge. Njih i njihove porodice. Eto, Vašu Marčetu iz Cikota liječio je i izliječio od tuberkuloze i dinara mu nije htio na platiti. .. A u štrajku četrdesete šaputalo se među nama da Mladen pomaže štrajk. Tražili smo povećanje plata i bolje uslove rada. Partijska organizacija i ursovci su formirali štrajkaški odbor, u koji su ušli: Drago Lukić, kao predsjednik, zatim Tone Perić, Tone Vikić, Ivica Orlovac, Sime Brečević, Jure Grgić, Marko Prerad, Duško Bojanić... — Bili smo složni i uporni. Lazo Jelisavac tvrdi, kao i ostali, da su štraj kaši kidanj em pruge onemogućili da voz prođe od Ljubije za Prijedor i da je rad u rudniku bio pot puno obustavljen.. Radila je samo centrala, i to po odobrenju štrajkaškog odbora. Ostala mu je u živom sjećanju slika kako su žandarmi izboli bajonetom 6
Doktor Mladtn
81
radnike iz Volara Svetu Vukmira i Stipu Matanovića. Sto se tiče pregovora sa poslodavcima i uspjeha štrajka, Jelisavčeva rekonstrukcija tih događaja raz likuje se od navedenog sjećanja Ivice Orlovca. Lazo tvrdi da je među predstavnicima radnika — štrajkaša, koji su kao radnički povjerenici pregovarali sa po slodavcima bilo i jugorasovaca. Oni su od početka bili kolebljivi i popustljivi. Navodi primjer Latifa Bešlagića, koji se kao povjerenik Jugorasa priklonio poslodavcima i iznevjerio svoje drugove. — Izvjesno poboljšanje izvojevali smo štrajkom — kaže Lazo — satnica je povećana 50 para, a pri hvaćeno je i to da nam se prekovremeni rad plaća 100 odsto, ali svi zahtjevi nisu zadovoljeni. Uglavnom, zbog izdaje Jugorasa. Odmah poslije štrajka otjerani su u koncentracioni logor Manojlo Adamović, Jovo Marinković i Slavko Sedlaček. * Mi, radnici sa sela, vraćajući se kućama s posla, često smo se pitali: kako to da je dr Mladen na strani štrajkaša i sirotinje, a ima čak i automobil? Njega nužda ne tjera kao nas, a opet je s nama. Ali su tadašnje vlasti i Mladenu zaprijetile koncentraci onim logorom (i to se među radnicima pročulo), bilo nam je jasno da je Mladen komunista i da je svjesno na strani radnika. Zato smo ga još više poštovali. U sjećanju ljubijskih radnika, naročito omladine, Mladen nije ostao samo kao ljekar i narodni tribun. Vesele naravi, pristupačan i veoma zagrijan za raz voj sporta, nalazio je vremena da dođe i među omla dinu. Bio je veoma obljubljen među radničkom omla dinom i srednjoškolcima. Sime Brečević, stari sindi kalni funkcioner, bio je inicijator formiranja fudbalskog kluba »Rudar«. Negdje trideset šeste Mladen je iz vlastitih sredstava nabavio kompletnu opremu za klub. I, kad su se igrači prvi put pojavili u zelenim dresovima i novim kopačkama, igralište se prolomilo od spontanih uzvika »Živio dr Mladen«. 82
U susretima sa omladinom najčešće je govorio o štetnosti alkoholizma i značaju sporta za pravilan razvoj mladog naraštaja. Berislav Antunović, jedan od ondašnjih omladinaca, bio je kapelnik omladinske amaterske grupe, koja je svirala žičane instrumente (tambure). On se sjeća Mladena iz susreta u Radničkom domu. — Mladen je često navraćao u Radnički dom i prisustvovao našim omladinskim priredbama i igrankama. Znao je osvanuti u veselom društvu, a mi smo mu sa velikim zadovoljstvom svirali. Ostala je priča do današnjih dana kako su mnoge lijepe Ljubijanke uzdisale, pogledajući krišom na Mladena i njegovu privlačnu figuru. Volio je život i ljude, zato smo i mi njega voljeli. I, tako je uredskog ljekara rudnika željezne rude Ljubija poznavao svaki rudar. Godinama se s njima ljudski sretao, liječio ih, savjetovao i podsticao na borbu protiv klasnog neprijatelja. Bližio se rat. Fašizam direktno prijeti našoj zemlji. Buržoaske vlade tonu sve dublje u izdaju. Mladen tih dana neumorno radi i sve aktivnije učes tvuje u borbi Komunističke partije i radničke klase protiv takve politike. Zajedno sa ostalim članovima prijedorske partijske organizacije učestvuje u pripre manju i izvođenju naprijed opisanog štrajka ljubijskih rudara. Pomagao je štrajk do krajnjih mogućnosti i materijalno. Kruži priča, da li je istina ili legenda, teško je utvrditi, da je radi pomoći štrajkašima za ložio i skupocjeni prsten svoje’supruge. Njegova su pruga Mira izjavljuje da se sjeća samo toliko da je prsten jednog dana iščezao sa određenog mjesta, te da ju je Mladen uvjeravao da ga je zaključao u kasu. Nakon dva-tri mjeseca, ona je ponovo primijetila prs ten na mjestu sa koga je bio nestao. Poslije štrajka Mladen je, kao i ostali komunisti Prijedora, bio pod prismotrom policije, a vlada Cvetković-Maček, koja se sve više priklanjala Hitleru, 83
htjela da ga internira u koncentracioni logor, Ivanjicu. Bili su ga već pozvali i otpremili za Beograd. Međutim, on se uskoro otuda vratio u Prijedor. Nisu se usudili da donesenu odluku sprovedu iz straha pred narastajućim narodnim pokretom i otporom — iz straha pred Mladenovom popularnošću.
ozarski partizani, poslije predaha i prestrojava K nja, koje je trajalo dvadesetak dana, kao da su se zaželjeli borbe. Danonoćno su u napadu na okolna uporišta neprijatelja, razoružavaju straže i patrole, dominiraju cijelim Potkozarjem. Od septembra četr deset prve do kraja januara četrdeset druge odred je izveo preko stotinu oružanih akcija, a samo u janu aru četrdeset druge, uprkos nezapamćeno dubokog snijega i oštre zime, šezdeset i dvije. U pripremama i izvođenju svake krupnije akcije Mladen je lično učes tvovao. Ovdje ćemo pomenuti samo Podgrace, Mrakovicu i Tur jak. Odluka o napadu na Podgrace donesena je po lovinom oktobra, iz dva osnovna razloga: prvo, zbog toga što se uporište nalazilo pod samom Kozarom, odakle je neprijatelj, ispadima i patroliranjem, stalno ometao naše veze sa gradiškim selima; i drugo, u Podgracima je postojala pilana, koja je radila za Nijemce i ustaše. U rano jutro 23. Oktobra, na jednom proplanku ispod Lisine, postrojile su se čete za napad. Pred po lazak govorio je Mladen. Stajao sam u stroju 1. čete i slušao ga. Zapamtio sam neke njegove riječi: — Podgraci su prilično uvučeni u Kozaru. Ome taju sve naše planove i vojničke i političke... Zatim, tu je pilana i ogromno skladište željezničkih pragova i drugog građevinskog materijala. Obaviješten sam da Nijemci namjeravaju ove pragove upotrijebiti za 84
opravku pruga u Ukrajini, koje ruše sovjetski par tizani. Naprijed drugovi! Na Podgrace! Biće to, ma kar i simbolično, sadejstvo sa Crvenom armijom ... Silovitim naletom dobro pripremljenih četa ne prijateljski otpor je brzo slomljen i uporište likvidi rano. Zarobljeno je mnogo ustaša i domobrana. Za paljeno je skladište rezane građe, pa je zasvijetlila cijela okolina. Ćete su privodile zarobljenike. Poku njene ustaše stizale su pod jačom oružanom pratnjom. Njima se sudi po kratkom postupku. Domobranima govori Mladen o ciljevima NOP-a, o bratstvu i je dinstvu. Oni zatim primaju hranu na našem kazanu. Partizanske straže i patrole prate ih preko Kozare sve do rijeke Une, gdje ih čamcima prebacuju u Hr vatsku. Takvi postupci nisu ostajali bez efekta. U izvještaju Kotarske oblasti u Bosanskoj Gra diški od 1. novembru 1941. godine o napadu partizana na Gornje Podgrace stoji i ovo: Ustaškom redarstvu Zagreb Čast mi je dostaviti slijedeće: Dne 23. listopada o.g. u 12.15 sati napali su četnici — komunisti iz Dubičkog kotara iz Kozare planine na pilanu d.d. Našičke i Gornjim Podgradcima ovoga Kotara, te zapalili i opkolili cijelo mjesto Gornji Podgradci, tako da nitko nije mogao iz Gornjih Podgradaca pobjeći i ovamo dojaviti a uz to su prekinuli brzoglasnu vezu. Slučaj se odigrao ovako: Oko 600 — 800 komunista — četnika iskoris tivši maglu a naročito to što mjesto Gornji Pod gradci nije bilo od strane vojske osigurano sa stražarima upali su iz šume u ono vrijeme kada se je radništvo razilazilo kućama na ručak, a vojska (posada) primala ručak. 85
Kada je jedan oružnik obavjestio vojsku da su četnici (partizani) u pilani, ona se je usko mešala i otvorila paljbu na četnike — komuniste, ali isti su već opkolili sa svih strana Gornje Podgradce, a naročito školu i oružničku vojarnu, te su zapalili pilanu sa skladišnim materijalom i sa svim važnijim zgradama oko pilane kao na рг. magazine i kancelarije... ... Jedna veća grupa domobrana pobjegla je iz školskog dvorišta u pravcu Bos. Gradiške, vidjevši to zapovjednik oružničke postaje po trčao je sa oružnicima, ustašama i oružnicima, i oružanim civilnim licima u školu gdje je bilo još nekoliko vojnika oko škole i u školi i upitao ih je kuda vojska bježi. Na ovo su mu vojnici rekli »mi smo već opkoljeni, streljivo je sve is pucano i više nemamo čime da se branimo«. ... Da smo u pravo vrijeme dobili traženu pomoć, makar od 100 ljudi, uvjeren sam da do ovoga napada uopće ne bi došlo, a i ako bi došlo ne bi bio ovako katastrofalan, jer učinjena šteta iznosi preko 100,000.000 kuna. ... U ovoj bandi koja je izvršila napad na Gornje Podgradce bio je zapovjednik dr Stojanović iz Prijedora... Kad sam sa drom Vašom Cubrilovićem razgo varao o Mladenu kao mladobosancu, on mi postavi direktno i zbunjujuće pitanje: — Kakav je, zapravo, Mladen bio kao komandant? Odgovorio sam: — Pravi komandant. — Evo zašto te to pitam, zemljače — nastavio je dr Čubrilović — Mladen je u mladosti naginjao li teraturi. Iznenadio me je osamnaeste kad je otišao na medicinu, umjesto da studira književnost. Iznenadio 86
me je i četrdeset prve kad sam čuo da je postao par tizanski komandant. Koliko je to njegovoj pjesničkoj prirodi odgovaralo, pitao sam se. Odgovorio sam opet kratko: — Tako hrabar i popularan čovjek, kakav je bio Mladen, sasvim je odgovarao Kozarčanima, poznatim po bunama. Životni put Mladena Stojanovića između dva rata i borbe koje je vodio kao partizanski komandant daće, vjerujem, potpuniji odgovor na postavljeno pi tanje. Osamnaesta godina. Talasi oktobarske revolucije snažno zapljuskuju Evropu pa i našu zemlju. Na pr vom koraku Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca iz nevjerila je nade radnih masa, razočarala mladobosance. Umjesto zajednice ravnopravnih naroda i so cijalne pravde, stvorena je država koja je od prvih dana počivala na ugnjetavanju. Umjesto slobode, sijevali su žandarski bajoneti i svjetlucale sablje sreskih načelnika i kraljevskih oficira, simbolizujući teror i nasilje. Tim putem su kralj i monarhija učvršćivali svoje pozicije, a buržoazija branila svoje klasne interese. U dubokim, još dječačkim očima studenta Mla dena Stojanovića ogledala se čas tuga, čas nemir i prkos. Jedna za drugom, u njemu su umirale iluzije osvjedočenog nacionalnog borca i mladobosanca o državi koja je stvarana. Živio je kao demonstrator, stanovao u zgradi fakulteta, docnije u jednom sobičku dvorišne zgrade bijednog izgleda u Vlaškoj ulici u Zagrebu. Odbio je kraljevsku stipendiju, dok su drugi, mnogo manje zaslužni, unovčavali svoje »na cionalne zasluge«. Tih godina, poslije prvog svjetskog rata, on se druži sa onim svojim drugovima — mladobosancima koji nisu iznevjerili sebe. Tu je opet Tošo Ilić, Vid Gaković i drugi. Uz njih stiče nove prijatelje među studentima ljevičarima. 87
Izuzetno je značajan za Mladena njegov ponovni susret sa školskim drugom iz tuzlanske gimnazije i mladobosancem Nikolom Nikolićem, koji je kao pri padnik tuzlanske grupe bio uhapšen, suđen i odve den na robiju. Sedamnaeste godine, poslije amnestije, tuzlanska grupa se rasula na sve strane. Mladen je zbog operacije, koja je nad njim izvršena dok je iz državao kaznu u Zenici, izbjegao vojsku. Nikola Nikolić je odmah mobilisan i upućen na istočni front, gdje se predao Rusima čim mu se prva prilika uka zala. I on i Mladen i većina mladobosanaca bili su veliki rusofili. Oduševljavali su se narodnjaštvom, učili napamet Bakunjina. Ruđin im je bio ideal. U gimnaziji Mladena su ponekad zvali Rudjin. On je sam sebe uvjeravao da mnogo liči na Rudjina. Ve oma emotivan, nezadovoljan onim što je narodima Jugoslavije donijelo tzv. oslobođenje i ujedinjenje, ispoljavao je bunt na svakom koraku. Susret sa Ni kolom Nikolićem, koji je po povratku iz SSSR-a oduševljeno pričao o otkobarskoj revoluciji, jer je i sam u njoj učestvovao, pomogao je Mladenu da se orijentiše sve više ulijevo. On posjećuje studentske skupove na kojima istupaju mladići različitih poli tičkih opredjeljenja (od lijevih zemljoradnika do ko munista). Sve to utiče da se svakim danom, tako reći, sve više oslobađa nacionalne romantike. Nacionalni zanos ustupa, postepeno, mjesto zrelom razmišljanju o vremenu i ljudima. On u svojim istupanjima, bez jasnog i čistog političkog opredjeljenja, traži »pravicu za mase«. Sve više se interesuje za »lijevu literaturu«. Cita stalno i strasno Gorkog i Krležu. Vrijeme i prostor razdvajaju ga s Nikolom Niko lićem, ali oni ostaju prijatelji, veoma bliski po shvatanjima. Četrdeset prve, neposredno pred ustanak, dr Ni kola Nikolić, koji tada radi kao ljekar u jednoj za grebačkoj bolnici, dobij a pismo od Mladena sa Kozare: 88
Nikoluška, hic Rodus, hic salta! Šalji Sto više seruma, antitetanus vakcine i zavojni materijal. Odsudni čas je kucnuo... Nema više pričanja i naklapanja. Mladen A, Nikoluška, uz pomoć dr Silovića, šalje preko određene veze nekoliko paketa sanitetskog materijala Mladenu na Kozari. Pri tome se sa smješkom sjeća druženja sa Mladenom iz studentskog doba, zajed ničkih izlazaka i navraćanja u zagrebačke kafane. Sjetio se Kazališne kavane, gdje su najčešće navra ćali, vodili diskusije o svemu i svačemu, slagali se i razilazili, ali ostali prijatelji. U toj kavani je, što je za studente otkad postoje bilo jako važno, radio kelner Maks, koji ih je dobro poznavao, lijepo primao i često pričekao, ako nisu bili »pri parama«. Biti demonstrator kod poznatog zagrebačkog profesor anatomije dra Draga Perovića to već ne što znači. Mladen se pokazao kao vrijedan i darovit student. Zato mu je dr Perović povjeravao, kao de monstratoru, veoma ozbiljne zadatke. Upravo zato što ga je cijenio slao ga je više puta u Beč, sa ovlašćenjem da može službeno da posjećuje bečki ana tomski institut prof. Ferdinanda Hohštetera, koji je u svoje vrijeme predavao anatomiju i dru Pero vicu. Odlazeći u Beč, Mladen je stvorio novi krug pri jatelja, sklopio mnogo poznanstva. Tamo se ponova sreo sa Mustafom Golubićem, starim poznanikom još iz 1912. godine, kada su zajedno posjećivali komitski kurs kod vojvode Vuka u Vranju. Odmah se uključio u aktivan rad legalnog udruženja studenata Jugoslovena (»Freie Fereinigung jugoslawischen marksistischen Studenten«). Među ostalim, tu je upoznao i dra Monija Levija, kao studenta medicine, danas gene rala JNA u penziji. Kada je Mladen krajem četrdeset prve godine prešao s Kozare u Podgrmeč, sreo je Monija Levija, kao zamjenika komesara odreda, i Sefketa Maglajlića89
-Mirka, kao sekretara Okružnog komiteta za Podgrmeč. Moni je dobro zapamtio Mladena kao vitka, vi soka, krhka stasa mladića iz bečkih dana dvadeset prve i dvadeset druge. Sad je pred njim bio zrio čovjek. Od studentskih dana bio se mnogo izmijenio. Bio je krupan, plećat, snažan. Izgledao je viši nego u mladim danima. Imao je guste crne brkove, koji su se lagano i nedisciplinovano rasipali i povijali oko cr venih usana. Brkove je pustio tek u partizanima. Za vrijeme ustanka bijaše to, bar kod nas na Kozari, kao nekakva moda. Neki od komandanata nosili su brkove, neki čak i bradu. Šoša, na primjer. Ali kad smo se sa četnicima zakrvili, i Soša i drugi obrijaše brade, kao onaj Crni-Lazar iz romana Mladena Oljače, da ničim ne bi podsjećali na četnike. Mladen je nosio široki opasač, bio uvijek utegnut i dotjeran, a na opasaču su visili bomba »kragujevka« i veliki »parabelum« Nosio je stalno dvogled i futrolu sa sekcijama, a na glavi kožni kačket sa pe tokrakom zvijedom. I ostali kozarski partizani su nosili u ratu kožne kačkete. U tom je jedino njihova odjeća bila ujednačena. Po kačketima su se Kozarčani prepoznavali među ostalim partizanima. Sniježilo je. Prtine su bile zavijane. Putevi i puteljci izgubljeni. Ali Nikola Zečina je stari vuk. Poznaje dobro put od Majkić-Japre do Rujiške. Naj prije je gunđao, poslije je pristao. Takva mu narav. On će prebaciti Mladena i Monija na zbor u Rujišku. Januar četrdeset druge. Zima kakva se ne pamti. Saone lagano rone kroz snijeg, preko visoravni, i kroz dubodoline se probijaju prema Rujiškoj. Poslije pola dana hoda ukaza se zaselak Vejinovići. Kuće ušorene. Ukrašene snijegom. Čitav šor je ličio na samonikli gradić iz bajke. U kući starog Mile Vejinovića Mla denu je priređen doček kakav dolikuje proslavljenom komandantu. Tu je predahnuo dok su se seljaci skup ljali na zbor. 90
— Zdravo drugovi! — pozdravio je Mladen, ula zeći u toplu prostoriju. — Zdravo, zdravo druže komandante i doktore. Za čas je zavladala tišina, kao što to biva u sličnim prilikama. — E, vala, ljudi, nek’ sam ovo dočekao — javio se stari Mile — pa, ne žalim umrijeti... — Znaš li ti čiča Mile ko je ovo? — pitao je Sefket pokazujući na Mladena. — Ko, bolan, ne zna doktora Mladena? Ko za njega nije сцо? Razgovor je zatim potekao spontano i neusiljeno kao kad se nađu stari znanci i prijatelji. Mladen je govorio okupljenom narodu. Govorio je najviše o slozi i jedinstvu, kao prvom ušlovu na šeg opstanka: — Ako se mi svi skupa i Srbi i Hrvati i Musli mani složno odupremo neprijateljima, daleko ćemo ih odbaciti od naših domova... Seljaci su pažljivo slušali. Jedna seljanka srednjih godina, stasita i lijepa, sa crnom maramom na glavi i sjajem u očima, glasno je izgovorila: — Oh, Mladene, druže i brate! Sretna je majka koja te takvog rodila. Blago nama kad te imamo. Gonite dušmane od naših kuća. Ali ti se, Mladene, čuvaj, grehota je da ti pogineš. Poslije zbora za ručkom, u kući Svetozara Vejinovića, Mladen je komentarisao svoj govor sa sekre tarom OK, Sefketom Maglajlićem On je poštovao is kustvo starijih članova KPJ. Kad god je istupao pred borcima i narodom, iako je izvanredno priman i paž ljivo slušan, iako je veoma uspješno tumačio ciljeve borbe, uvijek je, poslije govora, provjeravao sebe. Nije se ustručavao da priupita Osmana, Šefketa ili Pucara da li je bio jasan i da li je sve što je rekao bilo na svom mjestu. Kod Mladena nije bilo sujete 91
i uobraženosti. Život ga je naučio da bude realan i skroman. Te kvalitete cijenio je i kod drugih. Prilikom susreta u Podgrmeču Moni i Mladen prisjetili su se zajedničkih dana dvadeset prve i dva deset druge u Beču. Pretresli su mnoge detalje. Tek tom prilikom su utvrdili da su zajedno bili članovi ne samo legalne studentske organizacije nego i tajne organizacije radnika i studenata Jugoslovena u Beču. Dvadeset druge njihova tajna organizacija dobila je status ćelije KPJ. Njen sekretar je bio Mustafa Go lubić a članovi: Miloš Aralicki, Lazo Petrović, Ljubo Zivković, Adolf Štumpf, Grgur Vujović, Živka Vujović, Dimitrije Stanisavljević, Leo Kraus, Moni Levi, Mladen Stojanović i Martelanc, zvani »Slovenac« Ova ilegalna komunistička organizacija održavala je svoje sastanke u podrumu kafane »Sleselhof«. Mladen je redovno prisustvovao sastancima. Na nji hove sastanke su često navraćali poznati revolucio nari i funkcioneri KPJ, pa i drugih partija. Jednom prilikom držao im je predavanje Antonio Gramši, jedan od osnivača italijanske Komunističke partije. On je govorio na italijanskom, a prevodio je Mar telanc. Tom predavanju prisustvovao je i Mladen. Zatim slijedi duži period u kome on ne učestvuje u organizovanom radu Komunističke partije. Tako je, sticajem okolnosti, primljen u Partiju u poodmaklim godinama. A nikoga, za račun toga što je bio savjestan i pedantan u svom radu i obavezama, nije htio opte retiti. Zaista, on je prema sebi bio rigorozniji nego prema drugima. Zato su nama koji smo ga poznavali iz partizanskih dana sasvim razumljive simpatije koje je uživao među krajiškim borcima. Mnogo puta u društvu tih boraca i omladine slušao sam razgovore o Mladenu. — Eh, Mladenl To je bio komandant! To je bio čovjek... Tužno je to i tragično da je tako rano 92
poginuo. Sta misliš da je Mladen živ, šta bi on danas bio? Ne jednom, čuo sam i pitanje: »Kad je Mladen postao član Partije, Zašto tako kasno?« Nisam znao da odgovorim na ta pitanja. Nisam ni razmišljao, niti, pak, tragao za odgovorom. Za mene je Mladen bio Mladen. Znao sam da se vrijed nost komuniste ne mjeri samo dužinom partijskog staža. Smatrao sam i smatram da djelo čini čovjeka čovjekom i revolucionarom.
o završetku studija Mladen se predao ljekarskom pozivu i naučnom radu. Mnogo čita i stručnu me P dicinsku literaturu. Ali ne zapostavlja ni marksističku. Da li se sektašilo prema njemu u vezi sa prijemom u Partiju? Da li su frakcionaške borbe, koje su raz jedale Partiju, uslovile da jedan broj ljudi, bliskih Partiji, ostane nezapažen i da se izvjesni, u suštini progresivni intelektualci u tom periodu politički pa siviziraju. Da li je to bio slučaj i sa Mladenom? To su sve pitanja na koja je teško argumentovano i tačno odgovoriti. Kad je stekao ime odličnog ljekara i dijagnostičara, i posao je odlično išao. I, mada je sirotinju besplatno liječio, dobro je zarađivao i lijepo je živio. Bilo je u to vrijeme lumpenproletara i kvaziljevičara, bilo je i drugih koji su Mladena smatrali »gospodinom doktorom, koji se vozi vlastitim auto mobilom, a izigrava komunistu.« Smatrali su ga, na ime »salonskim komunistom« i »mondenom«. Međutim, njegova istinska raspoloženja i shvatanja, određeni ljudi, u prvom redu članovi Partije, koji su sa njim dolazili u dodir, bolje su poznavali. Možda će izjava Branka Babica, koji je kao delegat Komunističke partije rukovodio partijskim radom i 93
usmjeravao aktivnost njenih članova u vrijeme štrajka ljubijskih rudara, dati odgovor na neka od postavljenih pitanja. »Dra Mladena Stojanovića upoznao sam početkom septembra 1940. godine. Sa njim me je upoznao Velimir Stojnić, koji je tada bio učitelj u Prijedoru, i koji je već bio član KPJ. Boravio sam nekoliko dana ilegalno kod Mladena rukovodeći po nalogu Partije štrajkom rudara u Ljubiji. Stojanović još nije bio član KPJ, ali je bio njen simpatizer i politički se vezao za Partiju. Stojanović je bio radostan kad sam mu saopštio želju Partije da ga primi u svoje redove, ali je imao izvjesnu rezervu, ne prema Partiji nego prema sebi. Smatrao je da u sebi nije raščistio ideološki neka pi tanja i da nije još spreman da postane član KPJ. Mada je pročitao mnogo marksističke literature, baš zbog toga je ocjenjivao da još nije spreman za člana Partije. Smatrao je sebe opterećenim građanskim i malograđanskim navikama..., i, na kraju, da njegova dosadašnja politička aktivnost nije bila dovoljna i takva da bi opravdavala njegov ulazak u Partiju. Bio je otvoren i iskren i prema sebi i prema društvu. Čovjekoljubiv, demokratski i progresivno usmjeren, duboko je osjećao tegobe sirotinje. Liječio je siromašne ljude besplatno, posjećivao ih kući i bio uvijek spreman da pomogne ljudima i kao čovjek i kao ljekar. Uviđao je i razumijevao grubu eksplo ataciju radnika i radnog seljaka, i, bez dvoumljenja, bio na strani radničke klase. Zato je bio nevjerovatno popularan i uživao je ljubav i povjerenje ljudi. Zato je i prihvatio politiku KP, jer je u njoj vidio jedinu snagu koja bi mogla izboriti bolji život za radnog čovjeka i stvoriti pravednije i humanije društvo. On je bio humanist u najdubljem smislu te riječi. Dok sam ilegalno boravio u njegovoj kući, o svemu smo se dogovarali u vezi sa štrajkom ljubij skih rudara. U isto vrijeme smo vodili duge diskusije 94
o Partiji, njenoj ideologiji, praktičnoj politici i akci jama koje je preduzimala i vodila. Mladen je bio trezven i obrazovan čovjek i ni kakve ideje i stavove nije polovično usvajao. Želio je da se do kraja ubijedi. Tada je žarom entuzijasta prihvatio i akciju i sve konsekvence koje iz nje pro izlaze. Poslije višednevnog razgovora, on je prihvatio da pristupi Komunističkoj partiji i da za nju organizovano radi. Kada smo mu, nakon kratkog vremena, Tone Vikić i ja saopštili da ga je Partija primila u svoje redove, bio je srećan i preporođen i, kao što je dobro poznato, opravdao je njeno povjerenje, posvetivši cijeli svoj život njenoj borbi za novo društvo.«
laden je temeljno shvatio liniju Partije i sav svoj ogromni ugled založio za razumijevanje i pobjedu M bratstva i jedinstva među Srbima, Hrvatima i Musli manima u Bosanskoj krajini. Čuvši da su neki Musli mani u Kozarcu uznemireni i da strahuju od parti zana, on piše pismo svome dobrom poznaniku Eminbegu Zaimoviću, sa kojim je još od prvih dana borbe obnovio i učvrstio prijateljstvo: Dragi Eminbeže, dođe vrijeme da ti se ja vim iz Kozare, ne više kao doktor, nego kao je dan od mnogih boraca i zaštitnika sirotinje, rad nika i seljaka, poštenih i čestitih građana, bez razlike vjere i narodnosti. Doznao sam da je muslimanski svijet u vrlo teškom ekonomskom položaju, dà je poremećen sav dosadašnji mirni život, da narod strahuje od »četničke« osvete. Nije kriv muslimanski narod za nedjela i zločinstva nekolicine plaćenika, propalica i koc 95
kara. Mnogi muslimanski sinovi izginuli su u borbi sa našom Narodnooslobodilačkom vojskom, štiteći krvnike i izdajice hrvatskog naroda — Pavelića i Gutića, sluge i izmećare Hitlera. Ti mene, Eminbeže, poznaješ dobro. Ja sam ti naj bolja garancija za to da se nevinim, čestitim Mu slimanima neće ništa dogoditi. Krvnici i zločinci biće predani narodnom sudu ove naše mnogo brojne i hrabre vojske, u kojoj ima i Hrvata i Muslimana, nekoliko stotina. Neka se vrate svo jim kućama naši stari dobri i čestiti — prijatelji, neka se opskrbe hranom, neka ne dozvole da muslimanski sinovi budu žrtve u ovoj borbi u kojoj ćemo pobijediti mi — Narodnooslobodilačka vojska, uz pomoć moćnih armija Sovjetskog Sa veza, Engleske i Amerike. Pozdravi one stare poznanike, reci da budu bez brige, mi ćemo štititi sve čestite i poštene. Uz prijateljski maksuz selam, šaljem ti i naš... Smrt fašizmu — Sloboda narodu! Dr Stojanović Takva svoja uvjerenja on je u praksi potvrđivao. Pobjeda kozarskih partizana na Podgracima daleko je odjeknula. Neprijatelj je ozlojeđen. Zato krajem novembra četrdeset prve sa oko dvadeset hiljada voj nika poduzima ofanzivu radi čišćenja Kozare od par tizana. Ovaj »pretres« je završen bez ikakvih vojnič kih rezultata. Partizanske čete, zahvaljujući pokretlji vosti i dobrom poznavanju terena, uspjele su vještim manevrima da se zabace neprijatelju za leđa, pa je protivnički udar uletio u prazno, kako to vojnici obično kažu. U desetodnevnom izvještaju štaba Drugog kozar skog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda od 1. decembra 1941, koji je potpisao Mladen, poslije kratkog pregleda dejstva jedinica odreda govori se opširnije o ofanzivi neprijateljskih snaga (ustaša i 96
Nijemaca protiv odreda). U tom dokumentu stoji iz među ostalog: Kozara je pretražena vrlo savjesno, planski i brzo. Čak i u mjestima za koja bi čovjek rekao da nije ljudska noga po njima kročila — našlo se tragova vojske. Neprijateljske snage su došle do Banjaluke, Omarske, Prijedora, Novog, Siska, Okučana, Dubice, Gradiške. U svemu je moglo biti oko 30 satnija. Ustaše, iskorišćavajući nad moć vojske, ubijaju (u Mlječanici: Stevana Bokana, Marka Bokana, njegovu ženu i starog Simeuna; u Đjelajcima: 40 što ljudi što žena, a u Vojskovi, neprovjereno: oko 150). Neprijatelj je otjerao silnu stoku. U srijedu 26. novembra, u 10 sati noću, došao je kurir iz Banjaluke i javio Nijemcima da se moraju hitno vratiti... Odveli su sa sobom 23 seljaka iz sela Lomovite, Omar ske, Babića. Zbog napada na hrvatske (domobran ske) straže na pruzi Omarska-Piskavica pohapsili su neke Muslimane — vojnike, kao sumnjive. Nijemci su se kretali kroz Kozaru prilično ne oprezno, govorili su glasno, odavali svoje polo žaje, slušali radio, tražili su od seljaka hljeba i kopali po krčevinama krompira. Izvještaj iz Pri jedora glasi da su Nijemci po povratku izjavili da u Kozari nisu čuli ni pticu da pjeva. Nešto hrvat ske (domobranske) vojske ostalo je još na Мгаkovici (oko 2 satnije) radi sječe drveta. Po danu i po noći čuje se sa Mrakovice puščana paljba. Pohapšeno je, također, stanovništvo oko Podgradaca, Jablanice... i Resanovaca. Moral kod sta novništva uslijed napada i nasilja prilično je pao, kao i usljed slabe zaštite stanovništva od naših partizana... P o l i t i č k i r a d . Politički rad nije bio osobit: uslijed stalnog očekivanja ofanzive, sve je bilo u pokretu. Ipak su čitani radio-izveštaji, 7
Doktor Mladen
»7
leci, držana predavanja iz istorije Partije, či tana »Mati« od Gorkog, »Poljoprivreda SSSR«, komentarisan Pavelićev letak »Narode, seljaci!«, »Taktika partizanske borbe« i »Kina«. Konferen cije su održavane u pozadini, u Gragotinji, i os novani narodnooslobodilački odbori u Petrovom Gaju, Brezičanima i Jutrogošti. Dvadeset trećeg novembra pozadina je predala našoj IV četi, na vrlo svečan i dirljiv način, četne zastave narodnu (crvenu) i srpska (izvještaj čete). Bilo je pri sutno oko 800 ljudi... U ovom izveštaju Glavnom štabu za Bosnu i Her cegovinu riječ je o vojničkoj i političkoj aktivnosti odreda. Međutim, on je interesantan i zbog toga što se u njemu posebno ističe izvjesna demoralizacija stanovništva, koja je bila izazvana nasiljem neprija telja. Mladen je istinito i objektivno informisao više rukovodstvo. On je, doduše, kao komandant, mogao da konstatuje da su sve čete, vještim manevrom po unutrašnjim pravcima, uspjele da sačuvaju neokr njenu živu silu i da izbjegnu borbu sa znatno jačim neprijateljskim snagama, čiji bi ishod, po nas, van sumnje, bio nepovoljan. Ali, uspješan manevar par tizanskih četa, vojnički gledano, i izbjegavanje borbe, koju neprijatelj nameće u uslovima koji njemu od govaraju, samo je dio istine o ishodu ove neprija teljske ofanzive. Jer stotine žrtava nedužnog civilnog stanovništva bile su, nesumnjivo, negativan bilans za partizane. To utoliko prije što je Narodnooslobodilačka vojska imala zadatak da brani stanovništvo i da ga zaštiti od neprijateljskog terora. Mladen ne bi bio partizanski komandant, Mladen ne bi bio Mladen, kad bi zanemario i zaobišao te činjenice i on ih nije za obišao. Naprotiv. Zaokupljen tim problemom, rastužen zbog nevinih žrtava, izlazio je svakodnevno u šetnju oko štaba i razmišljao o mogućem poduhvatu, koji bi odjeknuo u narodu kao osveta za nedužne 98
žrtve i koji bi efikasno povratio poljuljano povjere nje stanovništva u partizane. Izlazeći u šetnju, zastajao bi i osluškivao rijetke pucnje koji su dolazili iz pravca Mrakovice. Tako se i rodila ideja o napadu na ovo neprijateljsko uporište. Ta akcija, koja je uskoro uslijedila, došla je između ostalog, kao me lem na ranu svim onima čije su porodice u novem barskoj ofanzivi stradale. I moral stanovništva je ponova rastao. Prilikom ovog tzv. trećeg čišćenja Kozare, ne prijatelj je usred planine, na Mrakovici, ostavio jaku posadu, od oko 800 dobro naoružanih vojnika. Oni su se razmjestili po vilama prijedorskih bogataša. Ne prijateljeva propaganda proturala je glasove kako su prilikom posljednjeg čišćenja uhvatili i ubili dra Mla dena Stojanovića i kako su partizani pretrpjeli teške gubitke. Mladen je upravo tada u štabu odreda, za jedno sa svojim saradnicima, razmišljao o napadu na Mrakovicu i pisao komandama četa dopis slijedećeg sadržaja: Neprijatelj je poslije neuspjele ofanzive na snage odreda ostavio na Mrakovici jaku posadu. Zadatak posade je da nanosi udarce i uništava naše snage u Kozari, da omogući sječu i eksplo ataciju šume za račun okupatora i ustaša. U Ko zari ne mogu biti dva gospodara — mi, partizani, i neprijatelj. U Kozari gospodari mogu biti samo partizani. Mi tu posadu, na Mrakovici moramo što prije uništiti. Pošaljite hitno svoje prijedloge za plan akcije. Dok je neprijatelj, po svim propisima, fortifikacijski uređivao ljetnikovce za odbranu i vrećama pijeska zatvarao prozore i ojačavao glavne otporne tačke, Mladen je pod Lisinom, za dobra pješaka na nepun sat hoda od Mrakovice razrađivao plan za na pad. Hitri kuriri štaba odreda odnijeli su zapovijest 7*
09
za napad: na Vitlovsku, Mednjak, Đalj, MoŠtanicu, Đrusovac — gdje su se nalazili logori 1, 2, 4, 5. i 6. čete, koje su predviđene za ovu akciju.
amišljen i nekako odsutan Mladen je punio lulu i pokušavao da pobjegne, da se bar za trenutak Z odvoji od Mrakovice. Ali, o čemu god pokušao da razmišlja — Mrakovica se u misli zaplete. Hoće li uspjeti? »Neshvatljivo i drsko! Neprijatelj usred planine! Sramota za nas! Mi vojsku sada imamo! Oni, oči gledno, potcjenjuju naše snage. Uostalom, vidjećemo. Ogledaćemo se. Odmjerićemo snage... « Nikako se nije mogao pomiriti sa činjenicom da na Mr akovici boravi neprijatelj, da se tu utvrđuje i priprema da zimuje. U štab upade Braco — Zagrepčanin. Umoran i prozebao. Vraćao se iz obilaska četa. Zimogrožljivo se uputi prema vatri. — Zdravo mladiću! Kako su ti skojevci? — Malo ozebli, kao i ja, ali za borbu uvijek spremni. — Evo, dobio si pismo od svojih iz Zagreba. I ja sam dobio paket sanitetskog materijala. Od Nikoluške... Braco je čitao pismo. Posmatrajući ljepuškastog studenta, koji je tako brzo i tako spontano prihvaćen od Kozarčana i za kratko vrijeme postao popularni Braco — Skojevac, podstaknut, valjda, njegovim skojevskim optimizmom, Mladen ostavi trenutno Mrakovicu i vrati se u mislima veselim studentskim da nima i svojim kolegama. »Feldman, Krklec, Nikoluška, Vid... gdje su oni sada?« 100
Dr Miroslav Feldman, jedan od bliskih Mladenovih drugova iz studentskih dana, u kraćem članku objavljenom u »Vjesniku« 1962. godine toplo, lirski uzneseno, govori o ovom borcu i revolucionaru, sa tugom evocirajući njegov divni lik. Njihov susret je bio veoma zanimljiv, a otkriva i jednu malo poznatu stranu Mladenovog života: Upoznao sam se s Mladenom 1919. godine, na predavanju profesora dra Drage Perovića, u Ana tomskom zavodu Medicinskog fakulteta na Salati. Sjećam se, brzo smo se našli u razgovoru o aktuelnim književnim i političkim događajima one epohe. Razumije se, bila je riječ i o poeziji. I on je pisao pjesme, ali ih, koliko mi je poznato, nije objavljivao. Pročitao mi je tih dana nekoliko svojih pjesama, a čitao mi ih je i šest, sedam go dina kasnije, u našoj sobi u bolnici u Sarajevu. Bile su tužne i protkane čežnjom za svijetlim, ra dosnim životom. Čitao je polako, u zanosu, vrlo lijepim zagasitim glasom. Bilo je to 1922. godine u jednoj kavani u Alserštase, u VIII kotaru, na mitingu koji su jugoslovenski studenti organizovali prema direktivama Komunistič ke partije Jugoslavije. Protestni miting održan je po vodom smrtne presude izvršene nad revolucionarom Alijom Alijagićem, koji je 21. jula 1921. godine u Delnicama izvršio atentat na ministra unutrašnjih poslova Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Milorada Draškovića, jednog od najciničnijih i najljućih neprijatelja radničke klase i jednog od autora »Ob znane«, kojom je zabranjen rad svim političkim, eko nomskim i kulturnim organizacijama radničkog po kreta. Miting u Alserštrase, u dvorani u koju je stalo oko tri stotine studenata iz svih krajeva naše zemlje, 101
bio je izraz burnog revolta protiv tadašnjeg režima, protiv »Obznane« i kralja Aleksandra. Na mitingu je prvi govorio Musrafa Golubić, koji je svoj govor počeo riječima: »Kralj Aleksandar je zločinac... « Zatim su se nizali govornici, a među poslednjima je istupio medicinar Mladen Stojanović. Govorio je, sjeća se Feldman, gotovo vizionarski. Osudio je društvo koje je ubilo Aliju Alijagića i, gle dajući unaprijed, predočio je fascinantnim riječima beskrajno vedru sliku novog, čovjeka dostojnog, dru štva, baziranog na humanosti, slobodi i ravnoprav nosti. Asocirajući na te dane, na Mladenov govor i bečke susrete s njim, Miroslav Feldman u svom članku kaže: Čitajući Prednacrt ustava naše Federativne Socijalističke Republike Jugoslavije, a posebno slušajući završne riječi druga Tita izrečene u Saveznoj narodnoj skupštini 21. septembra 1962. godine, ja sam se asocijacijom misli sjetio Mla dena Stojanovića. Ono što je u njegovom govoru bilo želja i vizija na onom studentskom mitignu u kavani Alserštrase, prije tačno četrdeset godina, ostvareno djelom i formulirano riječima druga Tita, danas je stvarnost. Mladen je bio veliki pregalac i nije zanemarivao svoje opšte obrazovanje i bavljenje literaturom ni u godini kad se nalazio pred diplomskim ispitom. Upravo te godine (1925) on je inicijator sastavljanja Antologije jugoslovenske lirike. Na tom poslu radi zajedno sa Miroslavom Feldmanom i Gustavom Krklecom. Sjedili su do kasno u noć nad knjigama, zbir kama, časopisima i naglas čitali, čitali i pušili, kako kaže Feldman. Bio je to vrlo intenzivan rad. Izbor 102
pjesama su dovršili, rukopis sva trojica zajedno pre gledali i, na Koševu u- Sarajevu, izvršili redakciju. Radeći na toj Antologiji Mladen je govorio: »Treba odabrati, nizati i nepogrešivo skladno nanizati đerdan najljepšeg bisera.« U knjizi »Novo noćno iverje« Gustava Krkleca, u poglavlju »Stari zapisi o mladom Andriću«, stoji i ovo: Živo se sjećam da sam ga upoznao još pod kraj prvog svjetskog rata, dok je kao talac ta vorio u tadašnjoj zagrebačkoj Bolnici milosrdnih sestara u Vinogradskoj cesti — danas Općoj bol nici »Dr Mladen Stojanović« — a tom istom Mla denu Stojanoviću, našem zajedničkom prijatelju i kasnije sarajevskom liječniku i narodnom he roju, Andrić je kao urednik za poeziju objavio u »Književnom Jugu«, još za trajanja K.U.K. — monarhije, rodoljubivi sonet »Bolan Dojčin« (»Knj. Jug.«, Zagreb 1918. II). Krklec se živo sjeća i Mladena. Drugovali su kao studenti u Zagrebu. Još dok su radili na Antologiji u ondašnjem »Obzoru«, u rubrici »Mali feljton«, o njihovom poslu se pojavila kratka vijest, pod na slovom »Antologija moderne jugoslovenske lirike«: Saznajemo da g. g. dr Miroslav Feldman, Gustav Krklec i Mladen Stojanović spremaju »Antologiju moderne jugoslovenske lirike«. An tologija imala bi izaći na jesen, a u nakladi jed nog zagrebačkog knjižara. U toj će knjizi biti zastupani pjesnici sviju naših krajeva, koji su se javljali od 1914. godine dalje. Izdavači hoće da dadu sintezu najboljega, što se u modernoj na šoj lirici stvorilo. Potreba takve antologije osjeća se kod nas već. dulje vremena, jer su svi poku šaji, koji su do sada u tome pravcu učinjeni, bili nedotjerani ili čak promašeni. 103
Rukopis su predali knjižaru Z. V. Vasiću iz Za greba, koji ih je nakon izvjesnog vremena obavi jestio, izvinj avaj ući se, da iz tehničkih razloga Anto logija neće biti štampana. Rukopis se zagubio. Prilikom jednog susreta, Krklec mi reče da je »ostalo do danas mutno zašto Antologija nije ob javljena«. I, kao da mu je žao baš zbog Mladena što je taj posao propao, on napomenu: — Bio je to najdivniji mladić koga sam sreo. Mladen je bio čovjek kakvi će ljudi biti.. . . Koliko je Mladen čitao i koliko je bio okupiran literarnim pozivom za vrijeme studija, svjedoči je dan od njegovih malobrojnih tekstova esejističkog karaktera. To je predgovor Feldmanovoj prvoj zbirci stihova »Iza Sunca«, koja se pojavila u Zagrebu 1920. godine, u ondašnjoj nakladi »VereS i drugovi«. In tegralni tekst tog predgovora glasi: Dragi prijatelju, kad čitam stihove, bezime nih ljudi, što prolaze kroz gomile svijeta na ovoj zemlji, lebdi mi pred očima stalno slika Gavarnijeva Tome Virloka: crnog, mršavog sanjara, mlada za sve vijekove. Ako se rodio u radničkim kvartovima, tim je imao dušu i razumijevanje i za žive centre, koje davno ostaviše njegovi preci. Čini mi se uvijek, da je taj čovjek, star koliko i ljudska čežnja i patnja, s jednim okom i kaba nicom od starog mornarskog platna, s etiketom na čelu: misere et corde, pozom seljak, a esencom građanin svih gradova i sunca, grobar svih ze maljskih iluzija i socijalne, konvencionalne laži, takav poderan kakav je vaš prapočetak. I ako biste tražili genealogiju ovog čovjeka razdrlje nih grudi i otvorena srca, došli biste do sunca, kiša, prvih sutona i čežnja jesenjih. Ko je taj čovjek, to niko ne zna. Vjerovatno obilazi gra dove i sela noću i, dok vam vaše majke pjevaju 104
0 zemaljskim radostima, vi snivate njega, pro kletog sanjara, ovaploćenje vaših iluzija i tužnih radosti. Pitaj, dragi, i ti svoju majku. I ako si katkad u snu plakao i ako si bio u snu svjestan svih generacija koje počivaju u spokojstvu, to znaj da ti je Bog poslao ovog čovjeka. Utjehe su tada bile uzaludne. Jer čije su srce bogovi htjeli raskinuti, kaznili su ga dobrotom. Neka ova kazna bude nagrada. Možda je to jedina svijest. 1 onda kad je cio tvoj život postao san, prepun obmana, ali ipak san, možda si osjetio jednom u jesenji suton, da u tvojoj sobi sjedi neko prastar, bezimen, nepoznat, ali tako blizak tvom srcu i tvojim suzama ko niko. Govorio ti je o krivnji svih za sve i o vječnosti života. Zatim odlazio. To je bio osjećaj kao da su bezbrojna pokoljenja mrtvih ljudi, kao djece, pala na tvoju dušu, ko grobovi snova (jer grobovi će uvijek govoriti sa mo pjesnicima), i tada je u tvojoj duši nastajao neki plemeniti ponos, a i svjesna žalost, što se živi tako intenzivno s vijekovima, koji su prošli bez odgovora. O, ja razumijem da je sve taštine svijeta mogla pokriti u tužnim drhtajima mis tična kabanica ovog čovjeka. A ti ćeš, dragi, po nekom običaju, poslati svoje pjesme svijetu. Ja ne znam nikad zašto je to. Možda će tvoje pjesme dospjeti u ruke majka, djece, vojnika, prosjaka. I svi će ljudi naći u njima ono što sami nose, nesvjesno. Tako će se stvarati, nužno, jedan duhovni, patnički konti nuitet osjećanja zemlje i sunca i ljudi. Možda se piše i izdaje zato da se u svim nesrećnim du šama iznese na sunce i vedrinu svemirsko biće i nastrojenje. Ko zna? I tvoji stihovi, pisani iz neke praiskonske nužde, a opterećeni grobovima i jadima svih minulih pokoljenja, razdvojiće i razlomiti dušu čovječiju na dvoje: stečeno i pras taro. I ako neko, daleko od nas, ne poznavajući 105
zemlje kao što je ova naša, osjeti da mu dolaze iz nepoznata svijeta riječi svojstvene i bitne svima kojima je ova zemlja jedna jedinstvena, bez granica, poslaće ti pozdrav jednom, znaj, i to će biti tvoj uspjeh. Ako vam je dano, da vam nesreća bude osnovnim elementom Lijepog, ako vam je određeno da pišete suzne riječi za sve zemlje i krajeve, i ako pomislite da će vas, kraj vaših crnih stihova, pozdraviti mlade žene i be zazlena djeca i još klicati životu, znajte, da je najmanje ako umrete vrlo rano, bez osmjeha na usnama. Tebe, dragi moj, pozdravljam, znajući zašto se piše (jer to hoće oni, koji besvjesno piju svoj pehar života, ne tražeći životne logike), želeći jedino da ovi stihovi budu osnovni poticaj za stvaranje otmene radosti i produžavanje ve drih dana na ovoj zemlji. Bog zna, dragi, kako će te svijet primiti, ali budi srećan, ako te mognu ma i malo osjetiti djeca. To je moja želja i moj odnos prema tebi. Mladen Stojanović U bolnici na Koševu u Sarajevu, gdje je Mladen stažirao dok je Feldman bio na specijalizaciji, bili su nerazdvojni skoro godinu dana. Prema Feldmanovim riječima, Mladen je bio romantična, pjesnička priroda. Svaka nacionalna uskogrudnost bila mu je tuđa i odvratna. Njegova vizija svijeta bez granica, bila je, u suštini, progresivna i humanistička. On je u svojoj raspjevanoj mašti koračao našom planetom, odbacu jući snagom istinskog humaniste rasne, nacionalne, vjerske i druge razlike među ljudima. Stalno se dru žio sa ljevičarima i komunistima. U Beču su to: Mu stafa Golubić, Ljuba Živković, Kade Vujović, Moni Levi i drugi, a u Sarajevu Ognjen Priča. Mladen je i Feldmana upoznao sa Ognjenom na jednoj večeri, kod Mladenovog zeta Vasilja Grđića, za kojeg je bila udata najstarija sestra Georgina. 106
avršivši medicinski fakultet, Mladen je radio u Zakladnoj bolnici u Zagrebu i u bolnici na KoZ ševu u Sarajevu. Poslije dvogodišnje prakse krenuo je na prvu samostalnu dužnost, s njemu svojstvenim geslom koje je izgovorio tada, da bi mu ostao doslje dan cijelog života: »Idem u narod da ga liječim i da mu viđam' rane... « Prvo mjesto gdje je služio kao ljekar bilo je Pučišće na Braču. Narod ga je brzo zavolio. Tamo ga se i danas ljudi sjećaju kao mladog i poletnog ljekara, spremnog da pomogne u svako doba i svakome. Početkom 1929. godine, poslije očeve smrti, da bi se našao pored majke i da bi nastavio svoj posao, do šao je u rodni Prijedor. Pun je planova, obuzet jednom željom da po mogne svojim zemljacima, narodu, sirotinji. Obavlja jući poziv, koji je sam po sebi ljudski, on, istinski humanist po svojoj prirodi, brzo je stekao široka poznanstva i povjerenje naroda. Neumoran i predan na poslu, izvanredan poznavalac prilika ovoga kraja i mentaliteta Krajišnika, uz to dobar psiholog, blag i odmjeren u ophođenju sa ljudima, uspio je još prije rata da uđe u priču i da se oko njegovog imena, na izvjestan način, isplete legenda. Koliko li sam puta kao dijete slušao: »Mladen liječi riječima i pogledom bolje nego neki drugi skupim lijekovima«. Duga je lista gradske sirotinje, postoje stotine krajiških seljaka koje je Mladen liječio i izliječio. — A platiti, gospodine doktore?! — Plaćeno je, da si ti živ i zdrav. Platio je gazda N. N. Njemu sam ja udario tarifu. Ima on više od tebe — odgovara Mladen, dok seljak zbunjeno sliježe ramenima, izlazeći iz ordinacije i krsteći se od čuda u znak zahvalnosti. I sigurno nikad više taj susret sa Mladenom ne zaboravlja. Pregledati i recept napisati, a ne naplatiti — to je već velika pomoć za onog koji nema. Ali, Mladen 107
nije tražio jeftinu popularizaciju. On nije demagog, koji se bori za seljačke glasove i poslanički mandat. On svojim znanjem istinski služi narodu, radi za na rod. Stalno se interesuje za svakog svog pacijenta. Bori se da izliječi bolesnika, pa ako je u pitanju si romašak, plaća sam i 1jekove i putne troškove. — Bilo je u svakodnevnom radu i borbi za pa cijenta duhovitih scena i dogodovština— priča Braco Grgić, penzioner u Prijedoru: — Bio sam neko vrijeme nezaposlen. Obratim se doktoru Mladenu i on me primi za svog »agenta«. Za datak mi je bio da na željezničkoj stanici sačekujem seljake koji traže ljekarsku pomoć i da ih sprovodim do ordinacije. Jednog pijačnog dana dovedem ja po veću grupu seljaka iz Omarske. Bila je pozna jesen. Susnježica. »Moji« pacijenti, oskudno odjeveni, drhte. Tresu se, nešto od hladnoće a nešto od onog straha koji seljaka uvijek hvata kad izlazi pred »gospodina doktora«. Pregledao ih je Mladen, izlaze vesela oka. Dao nam, rekoše, doktor i za lijekove i za putne troškove. Našalim se, kad se Mladen pojavio u hodniku, na račun te njegove velikodušnosti: Pa naša će firma, doktore, propasti, budem li ja pacijente dovodio, a ti im iz svog džepa lijekove plaćao I — Ovakvim načinom »naša firma« može samo da jača! — reče on, nasmiješivši se. Nije nimalo čudno što je Mladen sa svih strana dobijao izraze priznanja i zahvalnosti. Među mnogim znanim i neznanim zahvalnicama ostala je u »Po litici« od 11. jula 1937. godine i ova kratka i neupad ljiva anonsa: Zahvaljujem g. dr Mladenu Stojanoviću u Prijedoru, koji me osam godina lečio besplatno, kad sam došla da mu platim odbio je nagradu. 108
Njemu zahvaljujem što sam u sedamdesetoj go dini zdrava. Ziveo dr Mladen Stojanović sa po rodicom. Duka Karapetrović U Prijedoru je između dva rata živio neki siro mašak Ibro, zvani Ibruš. U ratu mu se svaki trag izgubio. Bio je teška sirotinja, spavao je po tuđim šu pama. S vremena na vrijeme uposlio bi se kod ovog ili onog prijedorskog gazde i kao »spoljni momak« radio najgrublje poslove. Bolovao je od endemskog si filisa. Nos mu je bio sav rascvjetan od rana. Njegov fizički izgled često mu je smetao prilikom zapošlja vanja. Kao da je Ibro za to bio kriv! Mladen ga je zapazio na ulici. Na prvi pogled bilo mu je jasno od kakve bolesti nesretni Ibruš boluje. Pozvao ga je u ordinaciju i počeo da ga liječi. Liječio ga je godi nama i prilično zaliječio. Ali. na tome se nije zadržao. U želji da mu do kraja pomogne, slao ga je više puta u Zagreb, kod profesora dra Sarcera, na specijalističke preglede, plaćao za njega putne i bolničke troškove, plaćao specijalističke preglede. Tamo su mu, na kraju, izvršili i plastičnu operaciju. Ibruš je dobio kakavtakav nos. Operacija nije baš sasvim uspjela, ali je Ibruš sada ljepše izgledao i psihički se potpuno ras teretio. Na lijevoj obali Sane, u visini Prijedora, pruža se plodno polje Tukovi. Iznad polja diže se vijenac sela: Carakovo, Hambarine, Rizvanovići, Bišćani. Prije rata Carakovčani su bili nadaleko poznate kavgadžije i handžarlije. Putnik, namjernik, slučajni pro laznik, prolazeći kroz Carakovo, nije smio ni glasno govoriti, a kamo li zapjevati. Ako bi neki momčurak, tražeći đavola, kroz Carakovo zapjevao i djevoj kama nešto dobacio, vidio bi pravi sijev noža, koji se cijelog života ne zaboravlja, i u velikom strahu poletio bi da bježi. Glavu da spasi. Eto u tom selu živio je i čuveni zametikavga Suljo Carakovčanin. 109
Negdje trideset šeste godine donesu pred Mladenovu ordinaciju toga Sulju njegove komšije na kr vavom čaršavu, svog uvezanog peškirima. Bio je u dubokoj nesvijesti. Izboli su ga na više mjesta na se oskom prelu, u susjednom selu Hambarine. Nisu se usudili da ga unesu unutra, jer nisu bili sigurni da će Mladen liječiti takvu napast. Ali on se prihvati liječenja i izliječi tog baju. A kad je ponovo stao na svoje noge i snagom se opasao, dođe Suljo pred Mladena pa kaže: — Doktore i gospodine, imam jedinu kravu i nešto zemlje. Sve ću prodati, samo da se tebi odu žim, ako ti se ikako i ikad mogu odužiti. — Ne poteži više handžara. Ne traži kavge, Suljo, i ti si se meni odužio. — E, valah i bilah, neću! Neću ga više potezati, pa makar me sasjeklo... ti si mi, doktore, i dušu iz liječio. Možda je upravo ovaj slučaj, a možda i neki drugi — bilo ih je više — nadahnuo narodnog pjes nika i deliju da ispjeva: Udri baja nek* palija ječi, ima Mladen 5to delije liječi.
Cesto sam prije rata slušao tu pjesmu na seoskim prelima, orkvenim saborima, u seoskim mehanama. Slušao sam kako je pjevaju Orlovčani i Jelovčani, Jaružani i Knežopoljci i svaki put zatreperio pri pomenu imena moga profesora higijene, doktora Mla dena. Tada, razumije se, nisam mogao ni slutiti da će mnogi od tih pjevača, veselih i razbarušenih mo maka, postati moji ratni drugovi, puškomitraljesci i bombaši, komandiri i komesari slavnog partizanskog odreda sa Kozare i da će upravo tim odredom Mla den komandovati. Pročuo se Mladen kao ljekar nadaleko. Dolaze mu seljaci iz okoline Prijedora, od Bosanske Dubice 110
i Bosanskog Novog, od Bihaća i Petrovca, dolaze iz cijele Bosanske krajine. Dolaze i iz susjedne Hrvatske, od Sunje i Kostajnice, od Gline i Petrinje i tako dalje. Dolaze oni kod Mladena i za ljekarsku pomoć i za drugarski savjet. Dođe tako neki siromašniji seljak, loše odjeven, blijeda ispijena lica, pa kaže: — Doktore brate, uhvatila me nekakva slaboća. Sam ne znam šta mi je. Da nije ne daj bože... Pregleda ga Mladen na rentgenu i saopštava di jagnozu: — Da, zemljače, upravo je to što si i sam mislio. Od iste bolesti danas, na žalost, mnogi boluju. Orga nizam ti je, doduše, zasad zdrav, ali zagladnio s i ... Ocjenivši da je to pacijent kome aspirin neće pomoći, već prije i više topao mastan gulaš, Mladen mu pruža nešto novca, s drugarskom napomenom da svrati u Bibića aščinicu. Tako su dani letjeli neviđenom brzinom, u stalnoj i prevelikoj zauzetosti poslom. Kada i posljednji pa cijent napusti ordinaciju, ulazio je umoran u svoj radni kabinet da odahne i sasluša vijesti Radio-Moskve, što je rijetko propuštao. Poslije večere obično je čitao i tek oko pola noći bi zaspao. Cesto nije ni jedan sat odspavao, a zvono je zvonilo. Znači, stigli su bolesnici iz velike daljine. Iako ga je majka nagovarala da se bar malo odmori pa da poslije vidi ko je to došao i zašto, uvijek je ustajao. Dešavalo se da ga od silne iscrpljenosti počne hvatati nesvjestica. Tada je obično uzimao čašicu rakije i produžavao da radi. Jednom prilikom vratio se kasno iz ordinacije i majka ga upita: — Je li ti još muka, sine? — Eh, majko, kad vidim tuđe muke, moje ne staju. Zamisli, deset sati voze ženu na kolima, a ona krvari. Ako bi se cijenilo po tome koliko je Mladen bio zauzet ljekarskim poslovima i brigama, koliko je vre111
mena provodio u ordinaciji ili u obilasku pacijenata, moglo bi se pretpostaviti da je asketa i, u neku ruku, osobenjak. Međutim, ništa od toga. On je umio od lično da organizuje lični život. Kada je imao vremena napretek, sistematski je učio strane jezike, i to uveče, kod kuće, kad dođe s posla. Osim njemačkog i fran cuskog, koje je savladao u srednjoj školi, na robiji i za vrijeme studija, govorio je engleski, italijanski i ruski. Uz to, nikad literaturu nije zapustio. Nije preterano ako se kaže da je temeljito poznavao svjetsku književnost. Čitao ju je, manje-više, u originalu, i to je bilo, bez sumnje, njegovo veliko zadovoljstvo. U zrelim godinama, kao i u mladosti. Razumije se, on u svojoj struci, takođe, nije zaostajao, nabavljao je najnoviju stručnu literaturu, a poznavanje stranih jezika omogućavalo mu je da se njome izvorno služi. Upravo zato što je umio organizovati lični život, taj neumorni i poslovni čovjek nalazio je vremena za sve i, zahvaljujući tome, on je sačuvao i u zrelijim godinama svoju veselu prirodu i poslovičnu društve nost iz mladih dana. Volio je sa društvom posjediti, uz gitaru zapjevati, pa i popiti koju čašicu. Išao je često sa društvom na izlete u bližu i dalju okolinu Prijedora: na Pašinac, u Ljubiju, na Mrakovicu. Od lazio je povremeno u Zagreb i sretao se da svojim kolegama iz studentskih dana. Zajedno sa Duškom Cetićem bio je aktivan član i rukovodilac kulturno-umjetničkog društva »Zmijanje«. Pružajući mu sna žnu moralnu i materijalnu podršku, on je izuzetno pomagao naprednim radnicima, studentima i đacima Prijedora u njihovom nastojanju da »Zmijanje« održe, uprkos čestim nasrtajima policije i reakcionarnih prijedorskih gazda. Bavio se aktivno sportom — osnivač je teniskog kluba »Prijedor«. Starijim Prijedorčanima je dobro poznato kako je porodica Stojanović bila složna i kako su se djeca popa Sime među sobom pazila i voljela. 112
Mladenova porodica prvih godina poslije prvog svjetskog rata. Slijeva na desno: sestre Georgina i Jelisaveta, majka Jovanka, otac Simo, Mladen i njegov zet Vasilj Grđić
Po dolasku u Prijedor kao mladi Ijekar
Strahujući jedno za drugo zbog progona, hap šenja i maltretiranja još iz vremena Austrije, braća i sestre su zadržale lijepi običaj da se sastaju u ro diteljskoj kući kad god su to prilike dopuštale. Do lazile su sestre iz Banje Luke, Sarajeva i Beograda; Sreten je iz Beograda dolazio najčešće sa Milom Milunovićem, Kostom Hakmanom ili nekim drugim umjetnikom, pa je preko ljeta Stojanovićeva kuća zvonila od pjesme i veselja. Iz Mladena je ponekad progovarao pritajeni i u stranu potisnuti pjesnik. Zauzetost ljekarskim poslom i društveno-politička aktivnost nisu mu dopuštali da se vrati stihovima. Ali, ponekad, ponekad... otelo bi se iz ponora pokoje zrnce bisera. Uostalom, u svakoj njegovoj pisanoj riječi, ukoliko to nije bila poslovna prepiska ili ljekarski uput, ima izvjesne ljepote i poezije. Čak i kao ljekar on je pomalo pjesnik. Snagom svog intelekta i čovjekoljublja on se poistovjećuje sa sredinom u kojoj živi i svoj poziv pretvara u strasnu i zanosnu borbu za život pacijenata. On se do te mjere identifikuje sa svojim bolesnicima i njihovim željama, tako intenzivno osjeća njihove muke i bo love, toliko unosi sebe u liječenje bolesnih, da ga i najsitniji uspjeh u tome radu čini srećnim, ispunjava njegov život velikim smislom: Radujem se da ti je lijepo — piše Mladen u jednom pismu svojoj supruzi Miri i nastavlja — Meni je isto tako lijepo, jer ne vidim ništa do bolesne oči željne života i zdravlja. I moje oči otvaraju se kao i oči mojih bolesnika i kao da u njihovom traženju zdravlja i sreće zamire sve i moje želje i Ti i ja ... I, kad se podižu i osjećaju strujanje snage i proljeća u svojim žilama ja kao da dolazim sebi, ostavlja me neki zanos i ja tražim druge 8
Doktor Mladen
113
bolesne oči djece, žena, majki, staraca; nalazim ih i ponovo zaboravljam sve. Ti nikad nisu bila u prilici da vičeš nekom iz dna duše, da kričiš: Živi! Živi! jer tako hoću ja, moje ubjeđenje, nauka od hiljada godina. To sam ja u krv usisao i ako hoćeš to me obradovalo. Sjećaš se kad smo se vozili na Urije one večeri. Znaš da si rekla da izgleda kao večer na preriji. Nisi zaboravila kad sam rekao: To nije ta bolest. Kao da sam bacio posljednju kartu. Ja sam imao pravo. U rukama imam dokaze da imam pravo. Hoću da imam pravo kad tražim uz roke bolesti, kad ih dijagnosticiram, kad stavljam prognozu hoću da se dižu sve te bolesne ruke i dobrih i zlih ljudi i da žive, da se raduju, taj kontakt s bolesnim daje mi zdravlje. Zdravi me dovode do bolesti, gorčine, žuči... Tvoj stari Doktor U porodičnoj pošti Mladenovog brata Velje, prav nika iz Banja Luke sačuvana je jedna požutjela raz glednica, koju je Mladen negdje prije rata pisao majci iz Dubrovnika. Na njoj stoji zapisano: Majko, Ljubim ti dobre ruke Mladen Trideset osme godine majka je otišla na kraće vrijeme u Beograd da posjeti kćer. Mladen joj se javlja iz Prijedora. Evo toga pisma: Mila moja majko, Zdravi smo, srećni, zadovoljni. Kuća je sada na sve strane zaključana i svugdje ima zvonce. Niko ne može unići da ne zazvoni. Ponekad baba 114
navrati, kad vidi da tebe nema, ostavi neku miloštu i ode... ... Budi bez brige. Obiđem groblje. Katica uvijek kad je svetac upali kandilo. Malo se i nakadi kuća tamjanom. Nismo mi baš neki po gani Ljubim ti dragu ruku tvoj Mladen Neko vrijeme uoči rata Mladen je radio kao ljekar u ambulanti željezničke sekcije u Prijedoru. U zavičajnom muzeju u Prijedoru čuva se i ovaj dokumenat: OBLASNOJ UPRAVI BOLESNIČKOG FONDA Direkciji državnih željeznica ZAGREB Povodom otkaza službe saobraćajnom lekaru gospd. Dr Mladenu Stojanoviću u Prijedoru, pot pisano članstvo moli Upravu da izvoli povući ot kaz odnosno dati predlog za isto iz sledećih raz loga: 1. Poznato je i samoj Upravi, da g. Dr Stojanović za vrijeme svog osam-godišnjeg rada u službi fonda vršio istu na sveopšte zadovoljstvo članstva i uprave, imajući pred očima koliko in terese članstva toliko i interese fonda. S obzirom na njegov takt i ophođenje sa članstvom nije bilo povoda za sporove i tužbe koje su se dešavale prijašnjim saobraćajnim lekarima. 2. Dr Stojanović je neobično susretljiv i obazriv i prema onome najbjednijemu ne pitajući za uredovne i propisane časove najpripravnije se odazivao i primao svakog člana u svako doba dana i noći. Malo težim bolesnicima dolazi u Sta s'
115
nove bez ikakvog honorara i vlastitim prevoznim sredstvima što nije bio slučaj ranijih lekara. 3. Tko pozna g. Dr Stojanovića ne može, a da ne kaže da je on u ovome kraju jedan od najsprem nijih i po svome nastupu jedan od najobljublje nijih lekara ovog kraja. Njegovi savjeti može se reći mnogo bolesti liječe i bez lijekova. Koliko smo saznali g. Dr Stojanović više ne vrši službu kod preduzeća Rudnika Ljubija, te stoga otpada i taj razlog ukoliko mu je služba radi višestrukih honorara otkazana. S obzirom na gore navedeno, članstvo punim pravom i kao ravnopravan faktor moli Upravu, da vodi računa o raspoloženju članstva kome ne može biti svejedno tko će mu biti lekar, pošto i ono pridonosi i materijalne žrtve, pa stoga za ključuje, da je u prvom redu pozvano da sudje luje izboru lekara preko svoje Naslovne uprave. Naslovu je poznato, da smo mi Željezničari zapostavljeni na svim stranama i da materijalno najbjednije živimo, te stoga molimo radi opšteg zadovoljstva da nam se dade bar lekar u osobi gosp. dr Stojanovića, koga članstvo neobično cijeni i voli i ako kod davanja poštede i prepisi vanja lijekova uzima u zaštitu fond više nego njegove članove. U nadi da će Naslov uvažiti našu skromnu molbu bilježimo se uz poštovanje Prijedor, 3 dne 3. aprila 1939. (Slijede potpisi) Mladen Stojanović je odmah poslije stvaranja stare Jugoslavije prezreo one koji su svoj ugled na cionalnih boraca protiv bivše Austro-Ugarske monar hije vješto iskoristili i u novoj državi to dobro unov čili, služeći revnosno novoj monarhiji koja se po mnogočemu nije razlikovala od stare. On je, takođe, 116
prezreo politiku buržoaskih partija i svim svojim bi ćem borio se protiv njihovog otrovnog uticaja u na rodu. Njegove mnogostruke veze sa ljudima i, po sebno, sa radničkom klasom nisu izraz nikakve bolećivosti i sentimentalnosti. On je čvrsta i postojana ličnost. Čitavog svoga života borio se protiv izrab ljivana radnog čovjeka — protiv svakog zla i ne pravde. On je komunist. Navedeno protestno pismo radnika željezničkog čvora u Prijedoru o tome rječito govori. Na vijest o otkazu, među radnicima i službe nicima nastala je prava uzbunu. Radnici su obustavili posao i okupili se na željezničkoj stanici iskazujući tako svoje ogorčenje protiv odluke vlasti. Jedan od radnika, po imenu Smajo, iskočio je na ogradu i, mašući svojom željezničkom kapom, povikao: — Nećemo drugog ljekara osim Mladena! — Nećemo! — prihvatili su ostali. Drugi jedan radnik, izdižući visoko kramp nad glavom, ljutito je objašnjavao: — Mladen je često našu djecu i nas same otimao od smrti. Ima li nekoga ovdje koji smatra da nije tako? — Nema! Ne damo Mladena! neće nam ga oteti — ponavljali su radnici. Došla je policija. Ali se radnici nisu plašili. Oni su još glasnije ponavljali svoje zahtjeve. Nisu htjeli da se raziđu sve dok se nije napisalo protestno pismo i dok ga nisu svi potpisali. Pismo su potpisali: Stjepan Koštanjevac, Sava Kesić, Omer Kadić, Anton Hladnik, Muhamed Redžić, Vaso Došen, ing. Nikola Lepajne... ukupno sto dva deset pet radnika i službenika. Među potpisnicima su bili, skoro podjednako, Srbi, Hrvati, Muslimani. Pred takvim jednodušnim otporom i pritiskom vlast je morala popustiti. Mladen je ostao i dalje liječnik željezničke ambulante. 117
Mladenovo uvjerenje naprednog intelektualca i komuniste, koje je smjelo ispoljavao, njegov rad u narodu, kojim je to uvjerenje potvrđivao, nisu mogli ostati nezapaženi od strane policije. I, razumije se, ona ih nije mogla tolerisati. Početkom trideset osme pozvao ga je sreski na čelnik na saslušanje. Toga dana majka Jovanka bila je sama u kući. Na vratima se pojavio sreski načel nik u pratnji policajaca. Sa njima je bio i Mladen. Sreski načelnik je pokazao pismeni nalog za pretres stana i naredio policajcima da priđu poslu. Majka je uletjela u Mladenovu radnu sobu, izvukla iz jedne knjige nekakav materijal i sakrila ga u njedra. Ona je još ranije zapazila da Mladen čita takve stvari samo kad je sâm i da ih zatim sklanja na određeno mjesto. Materinska ljubav i instinkt nisu zatajili. Policajci su pretresli knjigu po knjigu, zavirili u svaki kutak. Napustili su kuću tek poslije podne, ljuti i postiđeni. Ništa nisu našli. Poslije njihovog odlaska majka je izvadila skriveni materijal i pružila ga Mladenu. — Pa to! To, majko rođena! Zbog toga su mogli u zatvor da me strpaju — grlio je Mladen uzbuđeno majku Jovanku. Nekoliko dana kasnije sreski načelnik je sjedio u hotelu »Balkan«. S njim su bili inžinjer Milošević i još neki politikanti iz čaršije. Naišao je i Mladen i sreski načelnik ga zamolio da im se pridruži. U po četku je razgovor bio suzdržan, ali se zaoštravao, pa je sreski načelnik, na kraju, postavio direktno pitanje: — Kako možete, vi doktore, koji ste se za ovu Jugoslaviju borili i ležali za nju po austrougarskim kazamatima, biti danas protiv nje?! — Za ovakvu Jugoslaviju ja se nisam borio — odbrusio je Mladen, i osjećajući da će ga i dalje provocirati, napustio je društvo. 118
rakovica usred Kozare. Mrakovica zelena, Šumo vita, bujna. Mrakovica ljepotica. Mrakovica i M Mrakovica i Merakovica. Mrakovica, tvrde jedni, zbog guste šume, u koju, kad ugaziš, sve se oko tebe smrači. Merakovica, tvrde drugi, jer je »plaho lijepa, a izlazak na nju teferič nad teferičima«. Prije rata bila je prirodno (klimatsko) lječilište i ljetovalište imućnih Prijedorčana i Banjalučana. Po znata je, inače, po svojoj ljekovitosti, osobito za plućne bolesnike. Na Mrakovici je prije mnogo godina, u predratno doba i u samom ustanku, kafanu držao, kafu pekao i umorne partizanske kurire na konak primao par tizanski saradnik Emin-beg Zaimović. Slušao sam jednom prilikom razgovor Mladena i Osmana o tome kako je, eto, i Emin-beg, po svemu sudeći, spreman na saradnju sa nama. Beg, a naš saradnik! Interesantno, zar ne? Cesto razmišljam o tome šta bi bilo sr. širinom pokreta, da partija nije pokazivala razumjevanje i vodila borbu za svakog pojedinca. U ratu, opet, Mrakovica nije sebe iznevjerila. Ostala je svoja. Postala je čuvena, slavna, partizan ska. Koliko li su puta na njoj kozarski partizani ukrstili mačeve sa neprijateljima raznih boja i uni formi. Na njenim stazama često su se sretale i pre sijecale partizanske i neprijateljske kolone. Na nje nim prilazima lomili su kozarski borci paklene ofanzive neprijatelja. U njenim zelenim kosama »tražili« su partizane, a nalazili smrt mnogi neprijatelji. A u Kozari, pa i čitavoj Bosanskoj krajini, Mra kovica je čuvena posebno po jednoj borbi, velikoj i prelomnoj za dalji rast Kozarskog partizanskog odreda. »Uspjeti okružiti i uništiti brojno jačeg nepri jatelja predstavlja ratni podvig« — napisano je u ne kom od vojnih udžbenika. 119
Te se riječi doslovno mogu primijeniti na akciju partizana na Mrakovici, 5. decembra 1941. godine. Toga dana u 5 časova i 30 minuta, pod koman dom Mladena i njegovog zamjenika Soše, otpočelo je dejstvo naših snaga. Isturene straže likvidirane su bez pucnja. Zatim je uslijedio sinhronizovani juriš svih četa. Do devet i po časova otpor neprijatelja je savladan i posada likvidirana. Bila je to velika i pot puna pobjeda. Partizani su uništili dva puta broj nijeg neprijatelja. Pored stotine zarobljenika, i plijen je bio velik: 155 pušaka, 6 teških mitraljeza, 4 teška bacača, 12 puškomitraljeza i veće količine puščane i minobacačke municije. Mnogo je plijena sprženo u zapaljenim vilama. Toga dana do kasno u noć vile su dogorjevale, a municija eksplodirala kao da je neko namjerno pali u slavu partizanske pobjede. Naši gubici bili su minimalni. Desetodnevni izvještaj Drugog KNOP odreda od 11. decembra 1941. godine govori o napadu na Мгаkovicu i likvidaciji jakog neprijateljskog uporišta. O borbi i otporu neprijatelja u izvještaju se između ostalog kaže: .. . Borba se vodila svim oružjem i svom žes tinom. Partizani su odmah na početku osvojili istureno mitraljesko gnijezdo i upotrijebili isti (zaplijenjeni — R. B.) teški mitraljez u borbi pro tiv neprijatelja. Partizani su uskakali u rovove i nožem i bombama morali likvidirati pojedina neprija teljska uporišta. Partizani su pozivali neprija telja na predaju. Mnogi od njih predali su se tek kad su vidjeli da je borba uzaludna. Vojnici kod bacača mina nisu se htjeli predati, dok for malno nisu bili raskomadani bombama... O značaju akcije u izvještaju se konstatuje: Akcija na Mrakovici je od političkog i vojničko-materijalnog značaja. Vojnički je neprija120
telju zadat strahovit udarac. U vezi s tim, smi jenjen je sa dužnosti komandant, p.pukovnik Matković a uhapšen je i odveden u Zagreb boj nik Krupić. Neprijatelju je zadat udarac baš onda kad je oglasio narodu da je »očistio« Kozaru, a u stvari je pohapsio nekoliko nevinih seljaka i zvjerski poubijao u Miloševom Brdu i Sovjaku oko 300 nevinih seljaka, žena i djece. Neprijatelj je izbačen iz svojih utvrđenih gnijezda i ostavio grdan plijen. Politički značaj ove akcije je u tome što se poljuljani moral stanovništva, poslije neprijatelj ske ofanzive, podigao i ponovo otpočeo priliv snaga u Narodnooslobodilačku vojsku i vjera u pobjedu. Materijalno je oštećen neprijatelj, jer je tim definitivno onemogućena sječa i izvoz drveta u gradove. Akcija je, dakle, bila najbolji lijek i najefikasnije sredstvo za jačanje jedinstva naroda u borbi. Izvještaj su potpisali komandant Mladen i poli tički komesar Branko Đabić. Prošlo je četvrt vijeka od borbe na Mrakovici, ali se sjećam svakog detalja, kao da se juče odigrala. Oko 9 sati ukazalo se sunce iza oblaka. Njegove zrake ukrštale su se sa plamenim jezicima požara. Zaplitale se i prosijavale kroz vrhove jela i omorika. Lješevi neprijateljskih vojnika, gusto posijani po bojištu, na kazno su se kezili, kao da i mrtvi prijete. Sve je li čilo na čudesnu i stravičnu igru, u koju kao da smo se nehotice upustili. Borba je jenjavala, vile su dogorijevale, praskala je preostala municija i bombe u zapaljenim objek tima. Nebo nad nama zatamnilo se od dima. Partizani su ulijetati u živu vatru i spašavali oružje. 121
— Alal vam majčino mlijeko! — pohvalio nas je Mladen u prolazu, a oko usana mu je igrao onaj njegov dobro poznati i karakteristični smiješak. Promicao je između požara, i, obasjan suncem i vatrama, izrastao kao bor na proplanku. Premoreni i garavi, kretali smo se iz svih pravaca k njemu, okupljali se oko njega, željni da čujemo njegove riječi. — Još jednom: alal vam majčino mlijeko, dru govi! Tako se brani zemlja. Tako se bori za slobodu — rekao je Mladen, ponosan na pobjedu koju smo izvojevali. Za vrijeme borbe, dok su mitraljezi vezli a bombe i mine eksplodirale, stariji seljaci, naročito žene, okrenute licem prema Mrakovici, kao prema suncu, molile su boga za pobjedu partizana, za zdravlje Mladenovo i njegovih drugova. I tako, iz dana u dan, iz noći u noć, Mladen je u pokretu, u akciji, na masovnim skupovima sa narodom. Nema nikakve sumnje, brojne pobjede ko zarskih partizana uveliko su rezultat Mladenove in ventivnosti i stvaralaštva, njegovog nemirnog duha, koji nije znao za predah, njegove komandantske hra brosti, koja nije znala za prepreke.
osljednja akcija koju je odred izvršio pod Mladenovom komandom bio je napad na školu u TurP jaku, a posljednji izvještaj koji je on uputio u svoj stvu komandanta Drugog KNOP odreda, govoriupravo o toj akciji: 16. XI izvršena je akcija na Turjak u svrhu čišćenja ovog terena od neprijateljskih vojničkih i ustaških snaga. U školi i u žandarmerijskoj sta nici nalazila se 33 satnija 1. p. p. u snazi od 130 122
ljudi, 3 oficira i 8 žandarma. Neprijatelj je bio smješten u rovovima, u žandarmerijskoj kasarni i u školi. Akcija je počela bacanjem mina u ne prijateljske rovove, što je neprijatelja tako demoralisalo da se odmah povukao iz rovova u zgrade. Poslije jednočasovne borbe neprijatelj je se predao. Zarobljeni su svi hrvatski vojnici (domobrani), oficiri i žandarmi koji su sudje lovali u borbi: 123 vojnika, 3 oficira i 8 žandarma, od kojih su 2 strijeljana, 2 poginula u borbi, 4 puštena. Poginulo je u borbi 6 neprijateljskih vojnika i jedan prilikom bombardovanja od strane neprijateljskog aviona. Neprijatelj je bio zbunjen. Počeo je bez glavo trčati iz rovova i zgrada. Naši mitraljezi i puškomitraljezi otvorili su unakrsnu vatru. Li kvidirana su neprijateljska gnijezda i u školi i žandarmerijskoj stanici. Među partizanima, po zadinskim saradnicima i seljacima nastalo je ne opisivo oduševljenje... Prilikom akcije na Turjak partizani iz novih naših jedinica nisu bili svjesni zadataka i cilje va narodnooslobodilačke borbe. Vršili su krađe i pljačke u privatnim kućama. U ovom strašnom djelu naročito su se istakli partizani novoformi rane VII čete, kao i pozadina tih sela. Stab II odreda provešće o svemu najhitnije izviđanje i sve one koji su učestvovali u ovim nedjelima naj strožije kazniti. Moral zarobljenih hrvatskih vojnika na Turjaku je na vrlo niskom nivou. Iz zaplijenjenih pisama vide se očajanje, strah od narodnooslobo dilačke vojske, žalbe i tužbe na glad, nečistoću, uši i najveća želja — da se što prije živi i zdravi vrate kućama. Zarobljeni oficiri izjavili su da su oni ostali na položajima u Turjaku za vrijeme prošle (novembarske) ofanzive na Kozari, u kojoj je, po njihovim riječima, uzelo učešće 28.000 123
ljudi. Svi su hrvatski vojnici pušteni kućama. Oficiri su zadržani za zamjenu. ... Moral partizanskih četa odličan. Priliv narodnih snaga u čete svaki dan sve jači. Saradnja između naroda i vojske sve tješnja i dub lja. Partizanska vojska postaje svakim danom sve više prava vojska svoga naroda 21. decembra 1941. g. Politički komesar Obrad
Komandant II odreda Mladen
Pobjeda na Turjaku snažno je odjeknula u na rodu bosanskogradiškog sreza. Priliv novih boraca iz ovog kraja naglo je porastao. Dobar dio ovog sreza uključen je u oslobođenu teritoriju Kozare. U stvari, to je bio ustanak naroda ovoga kraja. Sa velikog pro stora protjerane su neprijateljske snage, likvidiran veći broj opština, spaljena arhiva i, moglo bi se reći, ustaška vlast na tom području razbijena. Manje ili više, sve to lijepo ilustruje izvještaj Kotarske oblasti u Bosanskoj Gradišci od 31. decem bra 1941. godine: Velikoj župi Livac Zapoljè Nova G r a d i š k a Nakon pada Turjaka u ruke pobunjenika naš se položaj stalno pogoršava, tako da je situacija danas više nego kritična. Do pada Turjaka po bunjenici su bili — ako se može upotrijebiti taj izraz — mirniji i povučeniji, a nakon toga po staju svaki dan sve objesniji i bezobrazniji. U Turjaku su došli do većeg broja pušaka i neko liko strojnih pušaka, te su im se nakon toga priključili mnogi grčko-istočnjaci iz sela zapadne polovice kotara, tj. iz gorskih sela u Kozari. O pripremanom napadu na Turjak bilo je oba 124
vijeŠteno zapovjedništvo domobranstva u Banja Luci i zamoljena hitna pomoć, ali bez ikakvog uspjeha. Da je kojom prilikom bila upućena ova mo barem jedna satnija domobrana, uvjeren sam, da Turjak ne bi pao u ruke pobunjenika i oni bi radi toga neuspjeha bili prisiljeni povući se dalje u Kozaru. Ovako se situacija pogoršala na našu štetu, a posljedice toga još se ne mogu pred vidjeti, ali pobunjenici-partizani postaju svakim danom sve drskiji. Iza zauzeća Turjaka uslijedili su najprije manji pojedinačni napadaji prema Gor. Podgradcima. Da ne bi satnija domobrana, koja se na lazila ondje kao posada, doživjela istu sudbinu kao i posada u Turjaku, odredio je zapovjednik I. bojne 10 pješ. pukovnije u Bos. Gradiški, da se ova satnija povuče iz Gor. Podgradaca bez ikakve borbe i došlo im je tako u ruke sve ono što je još ostalo iza napadaja od 23. listopada 1941. i što nije uspjelo prevesti u Bos. Gradišku. Na redu u Podgradcima nije ostala ni jedna loko motiva, te se pobunjenici ne mogu poslužiti pru gom. Međutim, ostale su velike količine gra đevnog materijala i ogrijevnog drveta, što je sve palo u ruke pobunjenicima. Iza osvajanja Podgradaca odnosno nakon po vlačenja vojničke posade iz Podgradaca započeli su pobunjenici sa svojim akcijama na sve strane. Iz Turjaka i Podgradaca uslijedili su pobunje nički napadaji na područje općine Orahovo i Bis trica, koje se prostiru na obroncima Kozare uz desnu obalu Save. Iz Grabavaca i Dragelja us lijedili su isto takvi napadaji na područje općine Romanovci, Windthors (Nova Topola) i Cerovljani. ... Brzojav broj 9261/1941 od danas u savezu je sa ovim izvješćem pa molim da se istome postupi odmah, jer inače prijeti opasnost da će 125
se pobunjenici prebaciti preko Save i pobuniti do sada mirna sela na slavonskoj strani. Na taj način moglo bi se dogoditi, da napadnu prugu Zemun — Zagreb i time ugroze sigurnost pro meta, a kako bi to odjeknulo, nije potrebno ni spominjati. Oslobođenje opštine Orahova, u kojoj živi pre težno muslimanski živalj, bilo je u to vrijeme i poli tički izuzetno značajno. U izvještaju štaba II KNOP odreda od 1. januara 1942. godine o tome događaju se kaže: 28. XII jedan naš vod nastupao je u koloni prostih redova u Orahovu, koju su dan prije na pustili vojska i žandari. Pred zaključanom poš tom postavljena je straža i partizani su produžili dalje da nastupaju. Muslimani su izlazili iz kuća i pozdravljali, ispočetka bojažljivo, partizane, a ovi su im srdačno odzdravljali. Došli smo do op štine, gdje je politički komesar zatražio od pretsjednika opštine svu arhivu, pribor i blagajnu da preda njemu kao predstavniku narodnooslobodilačke partizanske vojske, što je ovaj i učinio. Sa kupljali su se ljudi-Muslimani i mirno promatrali partizane kako uništavaju arhivu ustaške pošte i opštine. Zaplijenjeno vojničko odjelo i cipele date su siromašnom muslimanskom seljaku. Mu slimani su nudili partizane kolačima i našoj za štitnici dali bijelu kafu. Muslimanskoj sirotinji podijeljeno je iz žand. kasarne drvo, žito i na mještaj, što je izazvalo naročitu razdraganost, te su se bratimili i ljubili Muslimani i partizani. Još je razdijeljeno 20 košnica žandarskog meda i dato muslimanskoj djeci za bajram, zavjese sa prozora i drugog platna. Potom je održan zbor na kojem su Muslimani upoznati sa spoljnom i unu trašnjom situacijom, a zamjenik političkog ko 126
mesara, koji je i sam Musliman, upoznao ih je sa ciljevima Narodnooslobodilačke borbe i poli tikom bratstva Srba, Hrvata i Muslimana. Mu slimani su partizane ispratili klicanjem i poz dravima. Smrt fašizmu — Sloboda narodu Politički komesar Obrad
Zamjenik komandanta Soša
Poslije svake akcije, u komande četa stižu ko lone zrelih momaka i mladića, javljaju se dobrovoljno u partizane, prihvataju zaplijenjeno oružje. Neprija telj je zaplašen, sabijen u gradove. Cijelo Potkozarje je oslobođeno. Silno je ojačao oslobodilački pokret u ovom kraju. Rastu partizanske čete kao trava u pro ljeće: u septembru 3, u oktobru 6, a već u decembru odred je brojao preko 1.000 dobro naoružanih bo raca, svrstanih u tri bataljona sa po tri čete. U selima se razbuktao naš život, u slobodi. Pje vaju i partizani i omladina: Ide Mladen, vodi partizane Razveo ih na sve četri strane...
Partijsko savjetovanje 21. decembra, kome su pri sustvovali članovi Okružnog komiteta Partije i OK Skoja za Kozaru, komandiri i komesari četa i poli tički aktivisti sa terena, održano je na Lisini pod ru kovodstvom Đure Pucara. Iz zapisnika sa savjetovanja vidi se da je Mla den referisao o borbama u proteklom periodu: Komandant ovog odreda iznio je kratak istorijat razvoja narodnog ustanka, koji je izbio 31. VII 1941. godine na terenu ovog odreda. On je naglasio da je prije ustanka, planom Glavnog štaba za Bosnu i Hercegovinu, predviđeno osni 127
vanje četa na području Kozare. Krvavi ustaški teror, koji se je sprovodio nad srpskim stanov ništvom, u cilju potpunog uništenja Srba, pri silio je narod da se digne na ustanak prije ne goli su bile osnovane planom predviđene čete. Istaknuta je velika hrabrost i borbeni elan golo rukog i napaćenog naroda, ali uslijed nedostataka organizacije i vojne komande nije se iskoristio taj elan narodnih masa da se zada smrtni udarac krivcima, već su u prvim danima ustanka mase, u više slučajeva, skretale sa puta borbe i osvete nad ustaškim zlikovcima na put pljačke pojedi nih gradova, što je umnogome ometalo narodnu borbu. Frontalna borba koju je poveo goloruki na rod nije mogla obezbjediti jače i duže odupiranje nadmoćnijem neprijatelju. Poslije dvadeset dana frontova (frontalnih borbi — H. Đ.) nije prestala borba u našim krajevima, već se prešlo na or ganizaciju partizanskih četa, koje produžavaju borbu sa neprijateljem. Neprijatelj je do danas pokušavao više puta sa ogromnim snagama da očisti Kozaru od partizana. On je poslije svih svojih pokušaja čišćenja Kozare izdavao oba vijesti o potpunom uništenju partizana, ali oni su uvijek doživljavali nove poraze od strane na ših partizanskih četa, kao što su bile: Podgraci, Mrakovica, Turjak, Umetaljka i niz drugih mjesta. Prelazak sa frontalne borbe na partizansku nije bio lak, ali su sve teškoće uspješno savla dane, tako da mi danas posjedujemo naše par tizanske čete koje su prevazišle broj predviđen po planu Glavnog štaba. One su dobro naoružane, odjevene i spremne da se bore sa neprijateljem svugdje i na svakom mjestu. Kod naših parti zana razbijen je uski i tjesnogrudi pogled o od brani samo svoje kuće i svoga sela, koji je po128
Spomenik narodnom heroju Mladenu Stojanoviću u Prijedoru
stojao za vrijeme frontalne borbe. Stvorene su pokretne jedinice koje idu svugdje gdje god ima neprijatelja i gdje treba da se bore za slobodu svoga naroda. Poslije diskusije, na savjetovanju je data ocjena stanja i političkih prilika, kako u vojsci, tako i na terenu. U zaključnoj riječi Đuro Pucar je konstatovao, između ostalog: Kozarski partizanski odred je najorganizovaniji i najsređeniji odred u Bosanskoj krajini, vojnički, politički, finansijski i u svakom drugom pogledu. Bilo je to veliko priznanje Mladenu i svim pri padnicima odreda. Uostalom, Mladen je kao istaknuti partizanski komandant u to vrijeme uživao veliki ugled, i postigao je da ga i neprijatelji, na izvjestan način, priznaju i respektuju. Oni u njemu vide oz biljnog i veoma opasnog protivnika. To se da zaklju čiti i iz ucjene, koju su 24. decembra četrdeset prve, raspisale ustaše. Ona je ovako bila motivisana: ZAPOVJEDNIŠTVU П DOMOBRANSKOG SBORNOG PODRUČJA (Glavnostožerni odjel) U vezi naređena tog zapovjedništva Gat. br. 593/Taj. mišljenja sam i predlažem da se ucijene slijedeća lica: 1. Dr MLADEN STOJANOVlC, liječnik iz Prijedora, koji je vođa pobunjenika u Kozari pl. — istaknuti je komunista i cijeli njegov pokret je na komunističkoj bazi, iàko je privukao k sebi i priličan broj seljaka iz okolnih mjesta. Organizovao je oružanu snagu od oko 5.000 pušaka sa oko 100 strojnica i 4 bacača mina. 9
Doktor Mladen
129
Kad vrši napadaj na neki dio naših snaga, pri kupi najveći dio svojih snaga na tom mjestu i pred zoru iznenada napadaju sa svih strana. Kada zarobe izvjestan broj domobrana, re dovno im drži komunistićko-propagandistički go vor, ponudi ih hranom i cigaretama, previje im rane, (ako ih imadu) i potom pusti kućama. Ubijenima uzmu dokumente i novac, sve spakuju i pošalju njihovim kućama. Na taj način toliko utiču na moral vojnika, da su ovi neupotrebljivi i ubuduće za akciju protiv pobunjenika. On je najopasniji vođa pobunjenika, jer je najinteligentniji (od svih ostalih), predvodi naj veću i najjaču grupu pobunjenika, vrlo je opre zan, a napadaje priprema i izvodi sa puno sistema. Zamjenik zapovjednika Glavnostožerni bojnik Petrović, s. r.
ekoliko dana poslije decembarskog savjetovanja Mladen je raspoređen na višu dužnost i otišao iz N Kozare u Podgrmeč. Narod ga i tamo poznaje, pri jateljski prima i sluša kao i na Kozari. On obilazi i jedinice Prvog krajiškog odreda u cilju prenošenja borbenog iskustva i organizacionog učvršćenja četa. Pred nekim četama, u kojima se osjećao četnički uticaj, istupa oštro, beskompromisno. Kritikuje bez usteza nja. Pričali su mi neki drugovi, među njima i Petar Dodik, da su, početkom januara četrdeset druge, sta jali u stroju kada je Mladen govorio. U četi su bili rijetki borci sa petokrakim zvijezdama na kapama. Mladenove riječi bile su vrlo efektne. Još u toku go vora borci su kidali razne oznake sa sebe, a poslije govora prišivali petokrake. Pošto je obišao jedinice 130
i cie* teren Podgrmeča, na vojnom savjetovanju, odr žanom 22. januara četrdeset druge, u štabu Prvog KNOP odreda, Mladen je između ostalog rekao: Ja sam, po naređenju Štaba za Bosnu i Her cegovinu, došao da pomognem savjetom i da is pravim griješke koje su učinjene u borbi, da po dignem moral, da povežem čvršće Prvi i Drugi odred. Mi smo u početku bili odred od 100 karabina, koji je vodio frontalne borbe. Veza između Pr vog i Drugog krajiškog odreda bila je slaba. Po moć koju smo tražili u automatskom oružju nismo dobili. U ono vrijeme, može se reći, mi smo puzali, a Prvi krajiški odred sigurno je koračao. Kasnije, mi smo prohodali, a Prvi kra jiški odred počeo je da hramlje. Mi smo akci jama i političkim radom uznapredovali. Kod vas nije bilo dosta političkih ljudi koji bi ostvarili pravu vojničku i političku liniju naše borbe. Pa dom Drvara, koji je bio naša uzdanica, mi smo izgubili jedan oslonac i prekinuli skoro svaku vezu između dva odreda. Stanje kod vas je ovakvo: obišao sam čete, održao zborove i u više sela i zatekao ovakvo stanje: najprije počnimo sa štabom: nema lične odgovornosti, ne postoje stalni štabski kuriri, po jedini partizani nijesu zakleti i ne nose propisne značke... Vojska je na mene ostavila najljepši utisak. Partizani su hrabri, poletni i ponešto sirovi. Ko mandiri su pravi vojnici, čvrsti, pouzdani i disciplinovani. Oni treba u štabovima svojih četa da vode evidenciju o svemu: o oružju, spremi, odjeći, zdravstvenom stanju itd. Svakodnevni izvještaji treba da izostanu, kao suvišan teret. Partizani su mlađi, poletni, čvrsti i djelimično sirovi. Ima i ćudljivih elemenata, koji se polako savijaju. ••
131
Partizani koji su u vodovima rasuti po se lima nijesu u svemu pravi vojnici, nemaju svijesti o tome da smo mi vojska, narodu se ne nameće utisak o našoj vojnoj snazi baš zbog te razbi jenosti. Vojnik na taj način stiče dušu seljaka, koji izbjegava šire poduhvate i borbu. Ne postoji kontakt između pojedinih jedinica i za to nema ujednačenosti u životu i radu naše vojske. Moramo hvatati čvršće veze jedni s drugima, slati jedni drugima desetodnevne izvještaje o akcijama, tako da se dobije utisak o zamahu i snazi našeg ustanka i naše borbe. Treba takođe da stvorite i kod pozadine sliku o svojoj snazi... Postoji kod nekih uvjerenje da politički ko mesari ni jesu potrebni, da su to komunisti koji rade samo za svoju Partiju, da su to ljudi koji će danas-sutra počistiti sve svoje političke protiv nike itd. To nije tačno. Politički komesar je onaj koji daje pravilnu političku liniju svojoj jedinici, on podiže autoritet komandira, a dužnost koman dira je da pomaže politkomesara u njegovoj mi siji, jer politkomesar širi vidik svojih partizana. Ne treba zaboraviti da je politkomesar vojnik kao i svaki drugi, on je borac, a nije kancelarijsko lice. Partizani treba da nose propisane značke. Svako nošenje kakvih drugih znakova, znak je nediscipline, i zato će biti kažnjeni, jer ovo je vojska dobrovoljaca, u kojoj mora da vlada dis ciplina, kritika i samokritika. Sanitet hramlje i ranjenicima se tek u posljednje vrijeme počinje posvećivati veća paž nja. Između Prvog i Drugog odreda postojaće uzajamna saradnja i odredi, konačno, treba da se sliju u jednu zajedničku vojsku, možda i sa zajedničkom komandom. 132
Ova Mladenova predviđanja ostvarena su u toku četrdeset druge godine. Kozara i Grmeč, u zajednič koj borbi, tijesnom saradnjom i svestranim međesobnim ispomaganjem vojske i naroda postadoše za ista jedno. Mladenov veliki autoritet među partiza nima i u narodu Bosanske krajine davao je određenu težinu i njegovim riječima. On je govorio jasno, isti nito, odlučno. Svakim svojim istupom potvrđivao se kao istinski narodni borac i revolucionar, kao izvan redan poznavalac složene problematike partizanskih odreda u razvoju. O Mladenovoj aktivnosti i doprinosu za vrijeme boravka u Podgrmeču govori se u izvještaju štaba Prvog KNOP odreda za period od 12. decembra 1941. do 26. januara 1942. godine. U dijelu izveštaja o po litičkom radu, između ostalog, stoji ovo: Dolaskom druga Dr Mladena Stojanovića, ko mandanta Drugog krajiškog odreda Narodnooslobodilačke partizanske vojske, poznatog prvoborca u narodnooslobodilačkoj borbi sprskog naroda, na naš sektor da pregleda rad i stanje Prvog kra jiškog odreda, podigao se je val velikih pravih masovnih narodnih zborova. Tako je na sektoru Prvog i Drugog bataljona održano nekoliko ve likih zborova, i to u Lušci-Palanci preko 600 ljudi, u Majkić-Japri preko 200 ljudi, u Vel. Rujiškoj preko 1.000 ljudi, u Čađavici preko 300 ljudi, u Gornjim Petrovićima preko 300, u V. Jasenici preko 600, u Gornjoj Suvaji preko 1.200, u Vel. Radiću preko 1.000, u Jelašinovcu preko 500, u Hašanima preko 600, u Hadrovcima preko 600, u Duboviku preko 700, te opet u Lušci-Palanci preko 400 omladinaca. Vršene su velike smotre vojske, gdje su čete stizale sa svojim Četnim zastavama i pjesmama. Ti su zborovi bili velika narodna slavlja, a narod je s velikom paž njom i oduševljenjem slušao riječi komandanta
Ш
Dr Mladena Stojanovića, uvjeren da ga Mladen Stojanović nikad neće povesti krivim putem. Ti su zborovi i vojničke smotre bili prvi signali za akcije koje su naše čete povele, kako protiv ta lijanskih okupatora, tako i protiv talijanaša, iz dajica sprskog naroda. Ovaj izvještaj su potpisali Milorad Mijatović, ko mandant i Moni Levi, politički komesar odreda. Mladen je obišao, takođe, bihaćki i petrovački kraj. U izvještaju štaba Prvog krajiškog odreda od 10. februara 1942. godine o tome se kaže: Komandant II krajiškog odreda drug Mladen Stojanović obilazio je sektor našeg III bataljona. Tom prilikom izvršena je u Radiću smotra Bi haćke čete. Održane su konferencije sa vojnicima 4. čete i ličkog voda Stojana Matića. Prisustvo vala je omladina iz Like koja je pjevala parti zanske pjesme. Zboru koji je poslije održan prisustvovalo je 500 ljudi. Isto tako je u selu Lipi održan zbor 200 ljudi. U selu Prkosima odr žana je konferencija s vodom iz Oraškog Brda i Vakufskim vodom, koji su došli sa zastavama. Izvršena je smotra vodova. Održan je zbor pred 500 ljudi, kojemu su prisustvovala i djeca sa za stavama i pjesmom. U Bjelaju izvršena je smotra Vrtočko-bjelajske čete, s kojom je održana kon ferencija. Održan je zbor na kome je prisustvo vala omladina, a naročito ženska iz Medenog Polja, koja dolazi s transparentima i izvikuje pa role za jedinstvo omladine i omladine Sovjetskog Saveza. Održan je posljednji govor omladini i vojnicima. Zboru je prisustvovalo 600 ljudi. U Risovcu, na zboru, preko 400 do 500 ljudi po javljuju se i sa crvenim zastavama. Tu je došlo do izražaja jedinstvo naroda i vojske u borbi pro tiv izdajica talijanaša i pristalica bande Mane 134
Rokvića. Sam narod je učestvovao u osudi iz dajica. O efikasnosti obilaska tih krajeva i političkom značaju Mladenovog boravka i rada na području Podgrmeča u izvještaju Operativnog štaba za Bosansku krajinu od 5. marta 1942. godine konstatuje se ovo: ». . . Teren preko Grmeča, odnosno KrupskoSanski i Novski sektor, bio je strašno prožet ta lijanskom propagandom, gdje se nakon pada Dr vara preselio Stab odreda. Ova talijanska pro paganda prenesena je na područje cijelog I odreda iz Like, i to preko Srba, iz Lapca, gdje su talijanaši uspjeli da veliki dio oružanog ljudstva okupe oko sebe i stvore takozvane pukove »Gavrila Principa« i »Kralja Petra II«. Trebalo je podići ugled štabu i suzbiti ove talijanaške agente. Trebalo je spriječiti Talijane da ne pro dru u žitarski kraj Krupe, Sane i Novoga. Par tija je sebi stavila u zadatak da i na tom terenu dotuče talijansku propagandu, pa je u tom cilju tamo došao i drug doktor Stojanović, kojega tamošnji narod zna i koji je sa Štabom odreda obišao sva sela i vojsku, tumačeći našu narodnooslobodilačku borbu i udarajući po Talijanima ■ kao okupatoru. Izvještaj su potpisali Košta Nađ i Osman Karabegović. Iz njega se veoma jasno vidi da je Mladenov doprinos u borbi protiv italijanske propagande na ovom terenu velik i nesumnjiv. Za vrijeme Mladenovog bavljenja u Podgrmeču i oko Petrovca, prema riječima Brane Kovačevića, njegovog pratioca iz tih dana, posjetila ga je grupa boraca iz Like i tražila da pređe Unu, da ga narod samo vidi. Međutim, on je morao krenuti na Oblasnu partijsku konferenciju u Skender-Vakufu. 135
boravak u Podgrmeču i njegov lik ostalisu u živom sjećanju Branka Copića. M—ladenov Čim je Mladen prešao rijeku Sanu i stupio na podgrmećko tlo dočekala ga je šuma barjaka i nepregledna masa seljaka i omladine. Oko duboko usječene i krivudave sniježne prtine, kojom je Mla den prolazio sa svojom pratnjom nadžidžalo se sila božja seljaka i kako Mladen nailazi oni zaneseno i pobožno skidaju šubare i škrljake i stavljaju ih pod pazuho. U jednoj ruci drže flašu a u drugoj čašu ra kije — dobrodošlice. Nude Mladena i njegovu pratnju. Neki ga dočekuju sa kruhom i solju i krste se dok mu pružaju komad pogače. Mladen stasita ljudina, vojničkog izgleda i ko raka, što se samo na filmu može vidjeti, širokim po kretom ruke, prihvata dobrodošlicu smješeći se, a omladina izbacuje parole i pjeva. Prilaze mu naj ugledniji domaćini i rukuju se s njim i pozdravljaju ga riječima: »Nek’si nam došao, Obiliću naš!«. Osmjeli se i poneka snaša i prilazi bojažljivo Mladenovoj ruci da je poljubi, a Mladen je blago odgurne, zatim pomiluje po glavi i u šaljivom tonu i dobrom raspoloženju počne razgovor: — Ne treba drugarice! Hvala ti na pažnji, ali nisam ja pop. Doduše, moj otac, pokojni Simo, bio je proto. I, njega su ljubili u ruku. A ja, njegov sin, drugu »vjeru« propovjedam. Ja sam komunista... Obilazeći Podgrmeč stigao je Mladen i u moje rodno selo Hašane, — reče Branko —. Tu smo se sreli, upoznali i prvi put porazgovarali. Sjećam se da mi je tada rekao: — A, ti si Branko Čopić! Iskreno se radujem na šem poznanstvu. Tvoja je prisutnost u našim redo vima dragocijena. Zapravo, danas to još niko ne može da ocijeni. Treba da pišeš, da bilježiš sve što te se dojmi... Uskoro smo se ponovo sreli, pa sam se tom pri likom uvjerio da je Mladen, tih nemirnih, ustaničkih 136
dana, našao vremena i o meni da razmišlja. Ovoga puta u razgovoru Mladen reče. — Dobro bi bilo da obilaziš cijelu Krajinu Da se nađeš na mjestu bitaka, da piješ u sebe ove ve like trenutke naše istorije. Jer, ti ćeš danas — sutra biti hroničar i pjesnik revolucije. U to vrijeme Branko se naprezao da trenutnu vojno-političku situaciju pretoči u stihove. Pisao je, naime, popularne »vrapce« koji su kolali po jedini cama i borci su ih na izust znali. I omladina u po zadini se radovala i s nesrtpljenjem očekivala svaki novi »vrabac«. — Do sad si pisao prozu — reče Mladen —. Proza je u ovim trenucima manje prihvatljiva i za borce i za narod od stihova. Poezija nam je prijeko po trebna, jer u ovo herojsko doba ona se sama od sebe nameće, ona se uči napamet. Ona ide u stre ljački stroj! Juriša sa borcima! Poezija i Revolucija idu uvijek podruku! Prijedlog je bio, koliko razložan, toliko i uvjer ljiv (Branko tada nije znao da je i Mladen u mladim danima, u doba Bogdana Zerajića i Gavrila Principa, pisao pjesme). — Branko, treba da pjevaš — nastavio je Mla den, i da od jednostavnih oblika deseterca i osmerca smjelije kreneš naprijed ka savršenijim oblicima, slo ženijim poetskim izrazima, da pišeš pjesme sa višim umjetničkim pretenzijama. — Nisam nikad pisao pjesme — odgovorio je Branko snebivajući se. — Nisi nikad ni ratovao, a evo, sad moraš — živo mu je upao u riječ Mladen, eto, usuđujem se da te upozorim na jedan motiv, koji se meni stalno nameće, i da sam mlađi bila bi to moja ozbiljna pre okupacija, pjevao bih o tome. Posmatrao sam narod pod Kozarom kako donosi hranu i darove borcima i ponude ranjenicima ц torbama. Vidio sam svakojakih torbi... brašnjavih, izblijedjelih, mlinarskih. Vidio 137
sam lijepo izvezene, svečanog izgleda torbe, koje se u mirno doba vade iz ormana samo kad se ide u po hode, svatove i na slave. Vidio sam izlizane đačke torbice i džakove od svega i svačega napravljene i na ljutu nevolju skrpljene, koje svojom pojavom upozoravaju da je tu rat. Hiljade torbi na pogrbljenim seljačkim leđima, kao simboli narodne muke i nevolje, ali i riješenosti da se istra je u borbi, da se pomogne svoja vojska, koja nema ni magacina, ni konzervi ni mlinova... Kasnije, u svojoj pjesničkoj samoći, sjećajući se Mladenove priče o torbi, Copić je na ovaj isti motiv napisao istoimenu pjesmu. U svojevrsnim ratnim pohodima i krstarenju Grmečom i Kozarom Branko se često sjetio razgovora sa Mladenom i osjećao nekakvu posebnu zahvalnost prema njemu kad je nailazio na zgode i nezgode, na lič nosti i stanja kakva samo rat pruža. Gledao je život izbliza, bilježio i bilježio... Unosio dragocijene po datke u svoju ratnu torbu, u svoj fond koji je kasnije koristio u literarnom stvaranju. Branko je, kako reče, imao prilike i nešto kasnije da se s Mladenom narazgovara, kada su zajedno s njim, on i Skender Kulenović, februara četrdeset druge, putovali iz Podgrmeča preko Ribnika za Sken der — Vakuf na partijsku konferenciju. Kada su na ovom putovanju stigli poviše Sanice i Budelja i kada je kolona maršovala kroz neku ši karu iz pomenutih mjesta, u kojima se nalazilo ne prijateljsko uporište, zaštektali su mitraljezi. — Skloni zastavu! Primijetili su zastavu — povikao je neko iz kolone. Mladen je tada požurio na čelo kolone i naredio zastavniku: — Zastavniče, podigni zastavu više! I treba da je vide i da se uvjere da ih se ne bojimo. Kolonu je osvojila pjesma, a crvena zastava sim bolično se lepršala iznad Mladenove glave. 138
U Ribniku je bio predah i ručak, Sto je isko rišteno da se ftfladen pojavi pred postrojenim bor cima Ribničke čete i narodom ovoga kraja. Sudeći po spoljašnjem izgledu ova četa je bila prilično ša rena. Jedni su nosili petokrake na kapama, drugi oznake bivše jugoslovenske vojske, treći razne drangulije i nakiće odabrano prema vlastitom nahođenju. Branko se sjeća da je Mladen, obraćajući se posebno onim borcima koji su nosili vojničke kokarde, re kao i ovo: — Zar se ne stidite, braćo, što nosite kokarde jedne propale vojske koja je bez borbe kapitulirala pred neprijateljem... ?! Još u toku Mladenovog govora borci su pobacali na zemlju kokarde i druge oznake osim petokrakih zvijezda. Ovakav efekat imale su Mladenove riječi i u više ustaničkih četa u Podgrmeču, pa se to nikako ne može smatrati slučajnošću. Primio ga je narod otvorena srca kao proslav ljenog i opjevanog komandanta sa Kozare. Ali, ne treba zaboraviti da njegove ljudske i višestruke veze sa narodom jBosanske krajine datiraju od Tanije. Mnogi ljudi, a naročito žene, dobro su ga upoznale i po dobru zapamtile u vrijeme između dva rata, kao ljekara u Prijedoru. Mladen se i u Podgrmeču pročuo kao duševan čovjek i narodni ljekar. Gotovo iz svih podgrmečkih sela odlazili su seljaci listom u Pri jedor, na pregled kod Mladena. Išlo je to, moglo bi se reći, organizovano. Čulo bi se da tamo neki Mićan Rajlić ili Jovandeka Babić za dan — dva ide u Prijedor. Otišla je vijest brzo od zaseoka do zaseoka, obavijestilo se cijelo selo. Vučami krajevi, sniježni nameti, razne vuciba tine i napasnici zbijali su seljake prirodno u gomilu, tjerali ih na spontanu organizaciju. A, Prijedor je daleko, preko brda i dolina i, najlakše se u društvu putuje. I, zato bi se rečenog dana pred kućom Mićana, ili Jovandeke, ili Pepe ili nekog drugog dušev139
nog i ljudevnog domaćina, zorom ranom iskupilo de setak — petnaest, nekad i više žena. Kretalo se u ko loni, kao vojska. Naprijed je išao muškarac, kao ovan zvonar i predvodnik, a za njim su kaskale že nice, uvijene u vunene šalove, poput božijih ovčica!. Kao junaci u nekim pričama Čehova, i Mladen je koristio susrete sa ljudima iz naroda, ne samo da pruži ljekarsku pomoć, nego da i upozna bijedu i težak život seljaka, te da uvijek nešto novo čuje i dozna koliko je taj naš narod prostosrdačan i dobar i kakva velika duša u njemu leži. Mladen bi svaki put poveo običan razgovor sa zbunjenom i zaplašenom snašom, pitao je odakle je, koliko ima djece, šta je boli... i tako bi je oslobodio i odobrovoljio da kaže svoje jade, savlada u sebi poslovični stid seljanke. Uvijek mu je polazilo za rukom da razgovor sa pa cijentom bude iskren i otvoren. Na kraju kad dođe do plaćanja stvar se završava tako: »Ako imaš platiš — ako nemaš i ne platiš« — ali pregled je bio brižljiv, savjestan i koristan. »Zlo rađanje — gotovo suđenje« — kaže se u narodu. »Dobro se dobrim vraća« — govori taj isti narod. U to se i Mladen uvjerio boraveći upravo na te renu Podgrmeča. Kad je stigao na taj teren i u sil nom zamahu počeo da objašnjava ciljeve narodnooslobodilačke borbe, nije išlo sve baš tako lako i glatko. Ni neprijatelji nisu mirovali. Četnička pro paganda takozvanih »italijanaša« išla je brzo ispod žita i smišljeno se suprotstavljala svakoj njegovoj riječi. Kad su osjetili težinu i uticaj Mladenove riječi u narodu, izmislili su za njega ovakvu priču: »Kakav doktor Mladen. Nije to on! Ne ludujte narode! Mladena su ustaše još avgusta četrdeset prve ubili. A, ovaj je jedan »Turčin«, koji, doduše mnogo liči na Mladena i koga su komunisti preobukli u par tizana, pa vas zavode i prave od vas budale...« X4Q
Tada su se pojavile žene, Mladenove pacijentkinje i zagrajale po selima, kako to samo one umiju: »Kako da nije Mladen, bog vas ubio..., ta, ja sam se pred njim svačila kao pred svojom rođenom materom, kad me pregledao na »caklo« (rentgen). Poslije toga nije bilo nikakve sumnje da je Mla den — Mladen.
radu Skender vakufske konferencije Mladen ak tivno učestvuje i nalazi se u predsjedništvu, za U jedno sa Đurom Pucarom i Osmanom Karabegovićem. U diskusiji se zalaže za organizaciono učvršćenje par tizanskih četa i odreda, za intenzivan politički rad u vojnim jedinicama i narodu, za bespoštednu borbu protiv svih neprijatelja: okupatora, ustaško-domobranskih i četničkih formacija. Govorio je o nepo bjedivosti Sovjetskog Saveza i poukama istorije, o Borodinu i Kutuzovu; o oktobarskoj revoluciji i pro slavljenim junacima Parhomenku i Čapajevu, koji su nikli iz narodnih dubina, vinuli se do slave i ušli u istoriju svojim djelom u revoluciji. Zaključio je svoje izlaganje tako što je naše mlade i poletne parti zanske komandire nazvao našim budućim Čapajevima. Pošto je na konferenciji izabran za načelnika Operativnog štaba za Bosansku krajinu, krenuo je sa Kozarskom proleterskom četom prema Lipovcu, gde se tada nalazila četa Laze Tešanovića, u to vrijeme ni partizanska ni četnička. Jedan od zaključaka konferencije bio je da se pomogne Četvrtom KNOP odredu, čije su čete pre življavale ozbiljnu krizu, stalno se osipale i, nakon učestalih pučeva, prelazile na stranu četnika. Ipak, nije se znalo da je Tešanović riješen na zločin. Zato su proleteri marševali u koloni s pjes141
mom do pred samu školu. Neočekivano i četnički pod muklo, Tešanović je komandovao: »Paljba četom!« Uhvaćeni na uskoj prtini i obasuti snažnom i proračunatom, puščanom i mitraljeskom vatrom, proleteri su teško prelazili iz kolone u borbeni po redak. Ginuli su jedan za drugim. Smrtno ranjeni pali su u snijeg: Branko Gavrilović, Smajo Ališić, Aleksa Đenadija, Petar Đundalo, Milan Bokan, Mirko Đurazor, Anđelko Đenadija, Rade Babić, Cvijo Stijak, Dušan Marin, Jovo Popović i Svetozar Zec. Osim ovih proletera, koji su poginuli u borbi, zadobijenim ra nama su podlegli Simo Ivanović, komandir čete i Pero Stojnić, borac. Ranjen je i Mladen, teže, u glavu. Poslije izvjesne zabune i iznenađenja proleteri su sredili svoje redove, da bi zatim, u višečasovnom otporu, odbili četnički napad. Tada su pokupili mrtve drugove i sahranili ih u Lipovcu. Ranjenike, među kojima je bio i Mladen prenijeli su u bolnicu, u Gornju Jošavku. Ranjavanje dra Mladena Stojanovića u akciji na Lipovcu primljeno je sa ogorčenjem u čitavoj Bo sanskoj krajini, a posebno na Kozari, čak su ruko vodstva, imajući u vidu njegovu popularnost i ljubav koju on uživa u narodu, vrlo oprezno i sa posebnim komentarom saopštavali narodu i partizanima nje govo ranjavanje. Kako je taj događaj odjeknuo na Kozari vidi se donekle iz pisma, koje je uputio Mla denu, 17. marta 1942. godine, Obrad Stišović, tadašnji komandant Drugog krajiškog odreda. Ono u cje lini glasi: Dragi doktore, Doznali smo ovih dana da si ranjen kao i za pogibiju druga Sime i ostalih drugova, što je za nas sve veliki gubitak. Naši drugovi su se zakleli da će osvetiti pale drugove. 142
Izgleda da ste nastradali zbog neopreznosti i slabog vojničkog kretanja (tj. bez osiguranja), što se nikako ne bi smelo dogoditi, jer se time gubi autoritet komande. Zato vas drugarski opominjem da se ubuduće vodi strogo računa o ovome i da se upozori rukovodstvo. Borbu sa Nemcima smo završili i naneli smo im prilično žrtava. Iz Prijedora nam pišu, kako su Nemci govorili da se s nama (šumnja cima) ne može ratovati, da smo bolji strelci i hrabriji borci od njih. Jako ih je ljutilo što su se naši drugovi potsmevali, uz podvike »ohoho-o-o-o«, kad tuče njihova artiljerija. Kako vidiš iz izveštaja, nije nam umakao ni advokat Pinter. Ratko je odbio jedan jači napad iz Novoga i Dobrljina, a u gradiškom srezu su se vodile nekoliko dana borbe. Ustaše su prodirale u Turjak, ali su potisnute... Svi su na terenu, osim mene. Ovih dana ćemo održati savetovanje o reorganizaciji odreda. Mislim da osnujemo IV bataljon, tj. da razdelimo III bataljon na dva, usled samih geografskih podvojenosti terena. Neprijatelj koncentriše snage i izgleda da će ponoviti napade u gradiškom srezu, no sa likvida cijom Kozaraca i mi ćemo moći koncentrisati naše snage, a ojačali smo i u oružju. U Prijedoru je dosta velika demoralizacija kod vojske i onih koji se boje našeg dolaska tamo. Nela je bila zatvorena u Kozarcu sa nekom poštom, koja je bila nađena u kolima gde se ona vozila. Naši su je juče oslobodili. Ovih dana su nam bili kuriri iz Slavonije (Psunja); odsada ćemo i* sa njima imati redovne (nedeljne) veze. 143
O tvome ranjavanju nismo obaveštavali još drugove, izuzev samo nekolicinu. Svi se mi mnogo brinemo za tebe, pa nam se javljaj kako ti je ... Kako je Dr Perovićka? Da li te leči dobro? Reci joj da ćemo joj biti svi mnogo zahvalni ako te što pre izleći. Isporuči joj moje pozdrave i reci da joj se ovde nalazi burazer Mišo Perović. Pozdravi sve drugove i drugarice, a tebe svi mnogo pozdravljamo našim pozdravom »Srmt fa šizmu — Sloboda narodu« O b r ad Neko vrijeme Mladen je ležao zajedno sa ostalim ranjenicima u jošavačkoj školi, koja je korišćena kao bolnica. Potom je, kao teži ranjenik, radi mira i po sebne brige za njegovo ozdravljenje, prebačen u kuću Danila Vukovića, nedaleko od škole. Pored njega se stalno nalazila dr Danica Perović, koja ga je njegovala. Mladen je na Kozari već prvih dana ustanka postao legenda. U Podgrmeču i petrovačkom kraju okupljale su se na zborovima hiljade seljaka da ga vide, da čuju njegovu riječ. U centralnoj Bosni, me đutim, on je naišao na leden, neprijateljski prijem. Naišao je na naoštrenu četničku kamu, na kuršum, čim je nogom kročio na kotorvaroški teren. Zašto je tako bilo? Kakav je to fenomen? Postavljao sam sebi mnogo puta to pitanje, razmišljajući o Mladenu i njegovom tragičnom završetku, koji je upravo na te renu centralne Bosne doživio. Da bih sebi odgovorio, bar donekle, na ovo pitanje, nastojao sam da upoznam taj kraj i prilike koje su, do rata, tamo vladale. Poslije partijske konferencije u Skender-Vakufu, februara 1942. godine, Mladen odlazi na teren Četvrtog odreda, u veliku neizvjesnost, jer je stanje u jedinicama ovog odreda u to vrijeme više nego zabrinjavajuće: politička čvrstina ovih jedinica ozbiljno je potkopana zavjereničkom aktivnošću i neprijateljskom četničkom 144
propagandom iznutra, borbenost četa, bolje rečeno, spremnost ljudstva na odlučnu i nepoštednu borbu protiv ustaša i okupatora uveliko je opala, osipanje boraca iz jedinica je svakodnevna pojava i problem sa kojim je rukovodstvo odreda oštro suočeno. Počeli su pučevi. Preko noći pojedine čete bacaju partizanske oznake, stavljaju kokarde, ubijaju političke komesare i ostale članove Partije i Skoja i proglašavaju se četničkim. O čemu je razmišljao Mladen tih dana, polazeći u centralnu Bosnu, među uzdrmane i uznemirene, do jučer ustaničke mase, među seljake, zavedene i ot rovane četničkom propagandom? Razumije se, njegov stav se ni u čemu nije razlikovao od stava partijskog i vojnog rukovodstva za Bosansku krajinu, tj. od stava Operativnog štaba, čiji je bio načelnik. Ali, u proc jeni nastale situacije elementi realnog preplitali su se sa elementima tragične naivnosti i vojničke neo preznosti, koja je, to se uskoro i pokazalo, imala za posljedicu gubitak velikog broja rukovodećih kadrova. Aktivnost četnika bila je uzela takvog maha i posta jala je sve očiglednija i otvorenija da je nebudnost u rukovodstvima jedinica Četvrtog odreda, pa i u samom štabu odreda, bila začuđujuće velika. Utoliko prije što je odnos snaga iz dana u dan bivao sve nepovoljniji po snage pokreta. Međutim, da se vratimo Mladenu i njegovom putu u ove mutne i komplikovane prilike u tom dijelu Bosne, u to vrijeme, tačnije u prvu polovinu 1942. go dine. On je na taj put krenuo zajedno sa proleterima, s pouzdanim i prekaljenim borcima, a ujedno i sa po lugodišnjim, značajnim, borbenim iskustvom steče nim u brojnim okršajima Drugog kozarskog parti zanskog odreda, čiji je komandant bio. Mladen je silno vjerovao ljudima, duboko vjerovao da ono po zitivno i svijetlo u. čovjeku postoji i preovlađuje, a sve ono mračno u njegovoj psihi ispoljava se samo u posebno datim objektivnim okolnostima i obično je 10
Doktor Mladen
145
rezultat neupućenosti i zavedenosti, pogotovo kad se radi o seljacima izuzetno zaostale centralne Bosne. On je duboko ljudski, čitavim svojim bićem, mrzio izdaju i izdajnike. Imao sam ne jednom prilike da slušam kako smireno i, kao za sebe,' kaže da bi bez mnogo razmišljanja dao život za pravdu i dostojanstvo čo vjeka. Svaki put je to izgovarao ozbiljno i u ozbiljnim trenucima, tako da su riječi zvučale više nego uvjer ljivo. Bio je nemilosrdan prema neprijatelju. Kada se 0 ljudima radilo, bio je koliko tvrd, revolucionar 1 principijelan, toliko i human i razuman, a time i po litički dalekovid. Jedan detalj iz njegovog bogatog i plodnog rada na organizovanju i vaspitanju partizanskih jedinica u Bosanskoj krajini postao je poslovičan. Negdje polovinom januara 1942. godine govorio je okupljenom narodu i partizanima bosanskopetrovačkog kraja. Na tom zboru trebalo je presuditi dvojici »talijanaša«, koji su, navodno, bili ne samo poznati šverceri nego i doušnici neprijatelja. Masa je zahtijevala smrt za obojicu. Tada je istupio Mladen i rekao da mu se takvo suđenje ne sviđa, pa je zatražio da se na zboru iza bere narodni sud od nekoliko uglednih i čestitih ljudi, u koje imaju povjerenje te da njima povjere i su đenje i presudu. Pokazalo sé da je Mladen i kao čovjek i kao rukovodilac bio u pravu. Izabrani sud je, naime utvrdio da je jedan od optuženih bio zaista prevejani švercer i zavrbo vani neprijateljski špijun, dok se za drugoga to nije moglo dokazati. Njega su, jedno stavno, prilike natjerale da se prikloni ovom iskusnom šverceru, kako bi prehranio brojnu porodicu. Prvi je, naravno, osuđen na smrt strijeljanjem, a drugi je oslobođen i, poslije kratkog vremena, postao je borac jedne partizanske čete. Dakle, ne bezbrižno prepuštanje širokim toko vima stihije, koje bi se, u konkretnom slučaju, grani146
Čilo sa »prinošenjem žrtava«, nego svjesna akcija, politički cjelishodna i opravdana. Gotovo je nepotrebno i posebno reći da su ovak vim i sličnim postupcima i odlukama vrlo uspješno unošeni elementi svjesnog i organizovanog u ustaničke mase i redove partizana. Zar je potrebno na glašavati da se takvi rukovodioci i vole i poštuju, da se naređenja takvih komandanata, kao što je bio Mladen, zdušno izvršavaju. Da li je Mladen, stupajući na rovito tlo centralne Bosne, razmišljao o svojoj mladosti, o nekadašnjim nacionalnim borcima, mladobosancima, sa kojima je zajedno tamnovao po austrougarskim kazamatima u Bosni, koji su sanjali o slobodi i koji su tako is tinski i duboko mrzili tuđina, okupatora? Prije dolaska na taj teren on je više od mjesec dana proveo u Podgrmeču, bosanskopetrovačkom kraju i Eibniku, gdje je svakodnevno istupao u ime NOP-a i Partije, oduševljavajući svugdje desetine i stotine Krajišnika svojom hrabrom riječju i na glašenim pouzdanjem u snagu tog naroda, u posto janost njegovog nacionalnog bića. A onda je otišao na drugi teren, s uverenjem da će i tamo istinita i is krena riječ pravog narodnog borca doprijeti do svi jesti i srca. Ponešen dotadašnjim uspjesima u Bosan skoj krajini, mada je i u njoj nailazio na kolebanja i malodušnost (na primjer u pogledu borbe protiv Italijana), on je bio, ne bez osnova, veliki optimist. Možda je u svom optimizmu, u svojoj uvjerenosti, i pretjerivao. No nije bio usamljen. To će uskoro po kazati događaji koji su slijedili. Iz dokumenata koji o tom vremenu govore danas se da zaključiti (istina, danas je to poslije četvrt vijeka, mnogo jednostavnije) da su četničko rova renje i njihov podzemni rad u partizanskim četama Četvrtog odreda bili mnogo ozbiljniji, širi i smišljeniji nego što se to tada znalo. 147
I pored niza analiza i u osnovi pravilnih ocjena, datih na partijskim savjetovanjima, partizanskim če tama tog odreda prijetila je znatno veća opasnost nego što se to i pretpostavljalo. Dražini agenti, u lič nostima bivših oficira, podoficira i kraljevskih žandarma, stizali su iz Srbije, okićeni redenicima i obećanjima, i povezivali se sa pročetničkim elementima, stvarali zavjere i pripremali udar. I ne samo Dražini agenti. Postojali su, već su se bili organizovali i »domaći« četnički agenti. Četnička or ganizacija u široj okolini Banje Luke imala je iz vjesno uporište odranije. Ona je stvorena, zaparavo, kad i Kraljevina Jugoslavija, a njena aktivnost je postala zapaženija naročito od 1934. godine, kada su se pojavile i počele sa šovinističkim istupima »kri žarske organizacije« hrvatskih nacionalista. Postojale su tri četničke organizacije u banja lučkom srezu: jedna u samom gradu i dvije u se lima Pavlovcu i Čelincu. Njihovi članovi su bili ma hom velikoposjednici, trgovci i kulaci. Njihova aktivnost se ispoljavala u organizovanju šovinističkih i velikosrpskih manifestacija prigodom nacionalnih i vjerskih praznika i u tijesnoj saradnji sa žandarmima i policijom. Obaveza im je bila i to da se, u slučaju rata, dobrovoljno jave za borbu pro tiv neprijatelja (uzgred rečeno, koliko je poznato, tu obavezu nigdje nisu izvršili, naprotiv, u danima okupacije bili su razbijeni i démoralisant, a organi zacije su se raspale). Sa okupacijom, četnička organizacija je bila obez glavljena, jer je njeno članstvo otjerano, većim di jelom, u zarobljeništvo, ili je poubijano od ustaša, ako nije uspjelo da se skloni u Srbiju. Pa ipak, njeni preostali članovi počeli su ubrzo da se sastaju i do govaraju o nastaloj situaciji. Tako je Milan Radivojac iz prnjavorskog sreza još prvih dana okupa cije, po nalogu organizacije, posjetio Radu Radića, četnika otprije rata. Njih dvojica su se dogovorili 148
da tajno održe organizaciju, koja će okupiti seljake, prvenstveno bogatije. Za razvoj četničke organizacije u centralnoj Bosni značajan je dolazak na banjalučko područje Nikole Forkape, oficira kraljeve garde, sa nekoliko aktivnih oficira Draže Mihailovića; zatim dolazak Laze Tešanovića, učitelja i člana četničke organiza cije, na teren Kotor-Varoši, Vukašina Marčetića, po ručnika jugoslovenske vojske, rodom iz sela Šljivne (Manjača), na teren Manjače. Marčetića su ItaUjani pustili iz zarobljeništva i poslali u Manjaču sa za datkom da u pogodnom trenutku istupi kao četnik. On se odmah povezao sa Urošom Drenovićem, koji je djelovao već kao četnik na terenu Mrkonjić-Grada. Taktika ovih četnika u prvim danima ustanka bila je da u borbi nastupaju zajedno sa komunistima i ostalim patriotski raspoloženim ljudima, kako ne bi doživjeli izolaciju i prezir u tim danima najbješnjeg terora, masovnih ubistava i istrebljenja srpskog življa od strane ustaša. Ali, čim je narodnooslobodilački pokret osnažio, čim su stvorene brojne i rela tivno dobro naoružane vojne jedinice na teritoriji Bosanske krajine, pa i u Manjači i centralnoj Bosni, Čim je rukovodstvo pokreta odlučno postavilo pred sve odrede zadatke da permanentnom vojničkom i političkom aktivnošću šire i učvršćuju oslobođenu teritoriju, pomenuti oficiri i predstavnici četničke organizacije pojačali su svoj zavjerenički rad i po čeli da sabotiraju oružanu borbu, da izbjegavaju sukobe sa okupatorom i ustašama, pravdajući to nezrelošću uslova i nespremnošću masa da prihvate tako odlučnu i beskompromisnu borbu. Dražini agenti rade u početku oprezno i prikriveno, da bi kasnije istupali sve otvorenije. Pri tome oni stalno pripremaju pučeve u jedinicama i povezuju se sa kolebljivim i krajnje zaostalim elementima. Situacija u Bosanskoj krajini je u to vrijeme ovakva: 140
Kozarski odred je politički zdrav i vojnički izu zetno aktivan. Četnički uticaj je tako beznačajan i na terenu i u jedinicama da se skoro može za nemariti. Desilo se samo da su četnički agenti, ma hom kulačkog porijekla, pokušali nekoliko puta da proture neprijateljski propagandni materijal, ali je snaga pokreta omogućila brz obračun i uništenje u klici svakog četničkog uticaj a. U Podgrmeču, poslije izvjesne krize, naročito u pogledu borbe protiv italijanskog okupatora, odred se stabilizirao kao partizanski. Naše snage u širem rejonu Drvara, uprkos stalnom pritisku jakih italijanskih jedinica i vidne aktivnosti četničkih agenata, uspješno su preodolijevale krizu, zahvaljujući snazi i uticaj u Partije i odanosti drvarskog proletarijata. Ozbiljnije i dublje krize pokret preživljava na području Manjače i centralne Bosne. Rukovodstvo na vrijeme uviđa težinu tamošnje situacije i interveniše, najprije, sa Prvim proleterskim krajiškim bataljonom, a docnije i sa dva udarna bataljona. Među tim, sve to nije bilo dovoljno da se snage Četvrtog odreda održe kao partizanske. Duga je lista objektivnih i subjektivnih činilaca koji su uvjetovali razbijanje snaga ovoga odreda i pučeve u njegovim četama. Najkraće rečeno, to je vrijeme kada je otvorena četnička izdaja bila na pomolu. Otkazivanje poslušnosti jednog voda Pionirske čete, čiji je komandir tada bio Karlo Roje, sabotaža Tešanovićeve čete prilikom napada na Kotor-Varoš u januaru 1942. godine, to su bili simptomi koji su upozoravali na to da je skori rascjep neizbježan. Partijsko savjetovanje u Skender-Vakufu ukazalo je na pojačanu aktivnost četnika u četama Četvrtog odreda. Uskoro zatim uslijedio je napad Tešanovićevih četnika iz zasjede na Prvu četu proleterskog ba taljona, kada je ranjen Mladen Stojanović i kada je poginulo 12 proletera. 150
Već ti prvi, simptomatični sukobi sa četnicima očevidno su pokazali da sa njima ne može biti ni kakvog kompromisa i da je jedini put koji pred stoji — otvorena borba u cilju njihovog potpunog političkog razobličavanja i uništenja kao organizovane vojničke snage. Februar i mart 1942. godine bili su presudni i kobni za sudbinu Četvrtog odreda. Već u aprilu, osim Crnovrške čete bolje reći, osim njenog jezgra, (koje su sačinjavali komunisti, pretežno iz Banje Luke), sve ostale čete su se raspale ili prešle na stranu čet nika. Štab odreda i Okružni komitet, oslanjajući se, uglavnom, na Krajiški proleterski bataljon, pokušali su da spasu što se moglo spasti. Međutim, primjenji vali su pogrešnu taktiku u nastojanju da ostvare svoju koncepciju, čija je suština bila u tome da se održe, po svaku cijenu, na terenu centralne Bosne. Ranije, još dok su čete makar formalno prizna vale komandu štaba odreda, mada su već bile zatro vane četničkom propagandom, rukovodstvo odreda je slalo grupe proletera, najviše do desetine boraca, u težnji da učvrste njihovo moralno-političko stanje. Proleteri su preuzimali, uglavnom, političke funkcije i postajali komesari četa i vodni delegati. U tom svoj stvu oni su stvarali partijske ćelije i nastojali da razviju politički rad s namjerom da suzbiju četničku propagandu i zaustave osipanje i pučeve. Međutim, pučevi nisu prestali. Oni su, naprotiv, učestali, a sud bina proletera raspoređenih po četama, bila je takva da su većinom mučki i na spavanju poubijani. Radmilu Stefanoviću, proleteru koji je u Buletićkoj četi neko vrijeme vršio dužnost komesara, četinici su sje kirom glavu odsjekli. Dakle, pojedinci ili grupe proletera, razasuti po četama, nisu mogli bitno izmijeniti stanje, niti, pak, zaustaviti pučeve. Oni su, većinom, tragično završa vali. U isto vrijeme, Krajiški proleterski bataljon brojno je slabio, a njegova udamost i moral kon stantno su opadali. 151
Krajiški proleterski bataljon je zadržan na te renu centralne Bosne sa zadatkom da vojničkom i po litičkom aktivnošću, odnosno borbom, kako protiv okupatora i ustaških formacija, tako i protiv četničke izdaje, pomogne da se konsoliduju tamošnje prilike. Odluka o njegovom privremenom zadržavanju u cen tralnoj Bosni bila je sasvim opravdana, ali je nje gova upotreba bila taktički pogrešna. Jedan objektivan pogled na Mladenovu odluku da, kao načelnik Operativnog štaba, pregovara sa Tejšanovićem, dok ga ovaj sa pripremljenom četom ubojica čeka u zasjedi, govori, u najmanju ruku, u prilog tome da je on precijenio svoj lični uticaj i da se, ponesen postignutim uspjesima na Kozari i u Podgrmeču, gotovo nepromišljeno odlučio na istu taktiku u drugačijim i daleko složenijim uslovima, koji su tada vladali u centralnoj Bosni. Kad je riječ o četnicima i njihovoj ondašnjoj, pu čističkoj, djelatnosti, mislim da su posebno intere santni ličnost Rade Radića i odnos prema njemu. Sve do puča u Jošavskoj četi, krajem marta 1942. godine, koji je Rade Radić i pripremio i izveo, on je bio član štaba Četvrtog odreda. Niko nije pret postavljao da bi on mogao biti jedan od glavnih Dražinih ljudi u centralnoj Bosni. Računalo se da je krvno vezan za partizane, budući je njegov sin Braco poginuo kao komandir partizanske čete u borbi na Kotor-Varošu, januara 1942. godine. Četnička politika čekanja u jedinicama koje su prešle na njihovu stranu dovodi do obustave svake borbe protiv okupatora i ustaša, a zatim i do čet ničkog sporazuma sa njima o saradnji i zajedničkoj borbu protiv NOV. (Lazo Tešanović još u januaru 1942. uspostavlja kontakt sa ustaškim poručnikom Jovićem u Kotor-Varoši, a Rade Radić, poslije niza kontakata sa njemačkim i ustaškim agentima, u julu 1942, sklapa i pismeni sporazum sa ustaškim gene ralom Brozovićem u Banjoj Luci.) 152
Lazo Tešanović se prvi zakrvio sa partizanima. On potiče iz imućne seljačke porodice iz sela Javorana kraj Kotor-Varoša. Još prije rata, kao učitelj i rezervni oficir bivše vojske, stupio je u četničku organizaciju. U ustanku se zatekao u Drvaru, ali se nije priključio ustanicima. Držao se po strani. S dolaskom italijanskih trupa u Drvar stupio je u vezu sa italijanskim oficirima i pred njima se ot krio kao četnik i ogorčeni protivnik Komunističke partije i naprednog pokreta. Potkraj ljeta 1941. go dine prebacio se u Podgrmeč i tu pokušao da stvori četničko uporište. Ali, kako su izgledi na uspjeh bili veoma mali i kako se na tom terenu osjećao nesi gurnim, pobjegao je preko Manjače u svoje rodno selo Javorane. Kako je u to vrijeme i na tom terenu ustanak imao masovni karakter — naročito se srpski živalj svrstao u ustaničke čete — Tešanović je morao, makar prividno, da prihvati borbu protiv okupatora i ustaša. U stvari, stalno se tajno povezivao sa kula cima i pročetničkim elementima, tako da je već u martu 1942. godine imao organizovanu grupu s ko jom je stupio u otvorenu borbu protiv partizana. Napadom na proletere, iz zasjede, na Lipovcu, ko načno se deklarisao kao neprijatelj i sluga okupatora. Rukovodeći ljudi iz štaba Četvrtog odreda pret jerano su, izgleda vjerovali Radi Radiću. Inače, kako bi se drukčije moglo objasniti njihovo udaljavanje iz Jošavke, odnosno njihov bezbrižan odlazak u akciju sa jedinicama i obezbjeđenje bolnice samo sa jednom desetinom pouzdanih boraca? Njihovu odsutnost i ne budnost Radić je iskoristio noću između 31. marta i 1. aprila, da izvrši prvo puč u Jošavskoj četi po moću četnika-zavjerenika, a zatim i pokolj ranjenih proletera u nedovoljno zaštićenoj bolnici. Četnički masakr nad ranjenim i bolesnim bor cima izaziva i danas gnjev i ogorčenje. To su rane koje teško zarastaju. Ostaju ožiljci koji opominju, 153
koji traže da se ne zaborave. Priča o »jošavskoj noći« prisutna je među nama do dana današnjeg. Ona nagoni suzu na oko preživjelih proletera, čija su tijela prošarana kuršumima i ubodima četničkog noža. Kada su četnici, pučisti upali usred noći, izne nada i neočekivano, u partizansku bolnicu i počeli da ubijaju ranjenike na spavanju, Redžo Terzić je odmah shatio šta je posrijedi, pa je bez oklijevanja skočio kroz prozor bolnice, sa prvog sprata, u snijeg. — Jesi li proleter? — dočekalo ga je pitanje iz mraka, oštro kao bodež noža. — Da, proleter sam! — odgovorio je Redžo. Istog trenutka čuo je pucanj iz karabina. Po gođen u vrat, pao je na zemlju, pokrivenu tankim slojem snijega. Četnik koji je pucao i ranio ga, pri šao je i zario mu bajonet u mišicu desne ruke. »Ovaj je gotov«, pomislio je i udaljio se. Redžo je, međutim, bio još pri svijesti. Kao kroz sumaglicu, podignute glave, oslonjen na zdravu ruku, posmatrao je kako oko njega snijeg crveni i kako se topi od njegove tople krvi. Zatim je osjetio kako se svijest postepeno zamućuje i kako lagano tone u mračan i dubok san. Kad je ponovo došao sebi, sa čuđenjem je pri mijetio da je na svom ležaju, u bolnici, i da je previjen. Pored njega je sjedila bolničarka Marija i plakala. Malo dalje stajala je, zabrinuta izgleda, ljekarka Danica Perović. Zatim je ponovo potonuo u nesvijest... Ne sjeća se koliko je vremena proteklo kad je, probuđen lupom i galamom, teško podigao očne kapke i progledao. Iznad njega je stajao četnik sa ot kočenim karabinom i uperenom puščanom cijevi pravo u srce. Spremao se da okine. Drugi četnik, koji je stajao pozadi njega grubo ga opomenuo: — Pusti ga, ’beš mu mater! Vidiš da izdišel Ne troši uzalud metke! Taj je svoje odsvirao. 154
Četnik se povukao i zakočio karabin. Potom su obojica napustila bolnicu. U polusvijesti Redžo je krkljao i tiho ječao. Ne što ga je gušilo. Teško je disao. Potpuno onemoćao i savladan, smireno je očekivao kad će jednom nastu piti i taj trenutak da izdahne. Potom je dugo spavao. Ili je opet izgubio svijest? Ko bi to znao ... Kad se i po treći put probudio, razabrao je da su pored njega njegovi drugovi proleteri, Milan Budimir i Sveto Aleksić. Oni su ga zapravo spasili. Unijeli su ga u bolnicu i pozvali doktorku Danicu da ga previje. I njihov slučaj je, što se kaže, kao za priču sa zdan. Ostali su živi pukim slučajem. To se zove ratna sreća! Vođa četnika i pučista koji je dobio zadatak da pobije ranjene proletere, zvao se Aleksić. Kad je trebalo da ubije Svetu i Budimira, progovorilo je iz njega nekakvo seljačko i patrijarhalno shvatanje, pa se predomislio: — Ne mogu rođaka da ubijem! — rekao je Sveti. — Gubi se kud znaš i, što prije, to bolje... — Dajte nam i ovoga druga da ponesemo? za molio je Milan Budimir četnike, pokazujući prstom na Redžu. — Gubi se dok si čitav! — grubo je odbrusio jedan od četnika. Milan nije mogao zadržati suze kad se rastajao sa Redžom. U prvi sumrak toga dana četnici su neočekivano napustili bolnicu i izgubili se u nepoznatom pravcu. Redžo je nešto lakše disao. Vraćala mu se snaga. Oživljavala je nada na spas. »Krenuti! Pokušati! Kad bih izdržao do Vijačana? Tamo su proleteri! Da među svojima umrem! Da me sahrane... « Razmišljao je brzo dok ga je Marija pridržavala i pomagala mu da se obuče. 155
Krenuli su. Bilo je neizvjesno hoće li izdržati. Hoće li, možda, naići na četničku zasjedu? Hoće li stići proletere u Vijačanima? Sve je bUo neizvjesno. Batrgali su stranputicom, zaobilazili sela. Noć je prijetila tišinom i mrazom. Ranjenik je posrtao i padao. Marija je kroz plač šaputala: — Druže, još malo... nije daleko, stići ćemo. Ohrabren, Redžo se pridizao i opet su napre dovali. .. Svitalo je kad su se dovukli do jednog zaseoka, kraj sela Sarinaca. — Ne mogu dalje — rekao je Redžo, pružajući se po zemlji, sasvim klonuo i nemoćan. — Da tražim pomoć od seljaka? — pitala je Marija. — Svejedno mi je, traži... Redžo je to jedva prošaputao, osjećajući kako ga san i nemoć neodoljivo prikivaju za smrznutu zemlju. Marija je tiho zakucala na jedan prozor, uz ve liki rizik da može naići i na neprijateljski raspolo ženog domaćina. To bi značilo kraj. Izručiće ih čet nicima i čitava noćašnja muka biće uzaludna. Imali su sreću, koja se ne osmjehuje tako često. U selu koje je tih dana listom prešlo na stranu čet nika, Marija je, pukim slučajem, zakucala na prozor partizanskog odbornika koji je bez oklijevanja upre gnuo volove, prihvatio Redžu i prebacio ga u Vijačane u sastav proleterskog bataljona. To je bio kraj »jošavske noći«, iza koje su os tali krvavi četnički tragovi na snijegu.
enica. Grad čelika. Obojen željezarskim vatrama i dimovima. Duge, prostrane hale i moćna postro Z jenja. U njima kipi i pjenuša sirovi čelik. Teče ru156
mena, zažarena rijeka Čelika, usmjeravana vještim rukama čeličanaca i valjaoničara, sve do nakraj že ljezare. Tamo se umiri i ohladi. Iskida i preobrazi u bezbroj oblika, koji izgube rumenilo i prestanu svjetlucati, oblačeći svi do jednog svoje sive košulje. Ovdje ključa Čelik i život u čeliku ključa. Željezarski... Zenica, nekad čuvena tamnica. U njoj je Mladen godine mladosti proveo. Upoznao je tada »staklenu kuću«, dobro zapamtio njene mračne ćelije. Skrivena u krošnje drveća, opasana visokim zidom, na peri feriji grada, daleko od vatara i varničenja, stoji »sta klena kuća«, kao spomenik davno prošlih dana, kao prijeteća sjenka prošlosti, obavijena mirom i tiši nom. Živi svoj, malo kome poznat, život. Tu je da nas Kazneno-popravni zavod. Među zatvorenicima is tiče se visoka, malo pognuta figura i sijeda glava jednog osuđenika. Dragutin Antonić se zove. Još uoči rata Dragutin je bio mirni i vrijedni do maćin, kao i njegove komšije u Jošavki. Osim sta som, skoro ničim se nije razlikovao od svojih zem ljaka, koji, pogureni od sunca do sunca, otimaju od škrte oranice, od grada i planinskih bujica, tek to liko da životare oni i njihove brojne porodice. Bo jao se groma i zmija, često se molio bogu i rijetko kad išao u crkvu. Ratni vihor, zatim ustanak doveli su i Dragutina među pobunjene seljake i u redove ustanika. Ustaše kolju, valja glavu spašavati, valja se oduprijeti, to je sve što je njemu tada jasno bilo. Kada je zaprtio karabin i čuo prve govore o borbi i slobodi, nije mogao ni slutiti da će,ga čudni vjetrovi, koji u rat nim prilikama sa raznih strana duvaju, zahvatiti i odnijeti na put izdaje, sa koga nije bilo povratka. U jednoj noći sve se neočekivano izmijenilo i ргеokrenulo. Nepovratno je krenuo putem izdaje, na šao se u koloni onih koje preziru. 157
Sastanak štaba Četvrtog odreda održan je Ш marta uveče. Prisustvovali su Danko Mitrov, koman dant, Vojo Stupar, politkomesar, Duško Bojanić, za mjenik komandanta i Rade Radić, član štaba od reda. Zaključeno je da štab sa Krajiškim proleter skim bataljonom krene sutradan u pravcu Teslića, te da u rejonu Pribinića okruži i razoruža jaču grupu četnika. — Ti ćeš čika Rade — rekao je na kraju sas tanka Danko — kao stariji čovjek ostati u štabu, da sa zaštitnicom i Jošavačkom četom braniš oslobo đenu teritoriju i bolnicu, u slučaju ispada neprija telja iz Banja Luke. A Rade Radić je ocijenio, prema svom vlastitom planu koji je imao u glavi, da je došao očekivani tre nutak. Sutradan, čim su proleteri odmakli od Jošavke, on je pozvao svoje povjerljive kurire i razaslao ih u svim pravcima. Oni su ponijeli poruke nje govim ljudima. Svečera, 31. marta, uoči samog puča, u kući i dvorištu Ante Antonića iskupilo se oko 60 ljudi pod oružjem. Na okupu su se našli četnici, za vjerenici od ranije, i jedan broj njihovih simpatizera seljaka, neodlučnih i politički najzaostalijih. Pored Rade Radića, Dragutin Antonić je na tom skupu za pazio i Milu Stankovića, Jovu Čeranića, Dušana Novakovića, Manu Ivankovića, Danila Radonjića, Trivuna Moravca, Stanka Vrhovca, Slavka Jungića, Gostimira Stankovića i druge. — Braćo! — počeo je Radić — poznato vam je da -sam član štaba odreda. I sinoć sam prisustvovao sastanku štaba, i pozvao sam vas da vam kao zemlja cima i braći svojoj saopštim... Radi se o našim gla vama! Komunisti su sinoć riješili da se strijelja 25 Jošavčana, koji više vole kralja i četnike nego njih, komuniste... Danko je lično uzeo na sebe da to izvrši. Nastala je galama, komešanje, iščuđavanje. Po red uzvika »živio kralj«, čule su se upadice i zapre 158
paštenja »ko bi to rekao?«, »ne mogu da vjerujem«, »pa, to je propast... « — Komunisti mene mrze, to ja znam, ali ni ja njih ne volim, — javio se Jovo Ćeranić, koji je prvi podržao Radićev poziv na puč. Opet je nastala graja i komešanje. — Braćo! — moramo ih preduhitriti, inače, oni nam neće oprostiti. Oni će za ovaj naš dogovor doznati i jaoj si nama kad se Danko vrati — upinjao se Rade Radić da bude što uvjerljiviji i prekine ko lebanje i gunđanje. Među prisutnim je tog trenutka ipak bilo nezadovoljnih ovim obrtom. Neki su čak glasno negodovali. Gostimir Stanković, koji je važio za hrabra i odlučna momka u Jošavačkoj četi, usudio se da izrazi neslaganje. — Ljudi, ja ništa od ovoga ne razumijem. Ustaški položaji vise nad našim selima, ustaše pale i ubijaju po srpskim krajevima, a mi ovako... Zar ćemo na pustiti položaj prema neprijatelju da bi se među so bom obračunavali? — To je propaganda! to je priča za djecu. Glavni naši neprijatelji su komunisti. Kad njih iz svojih redova izbacimo, lako ćemo mi sa ustašama — su protstavio se Ćeranić. — Tako je! Tako je! — zagrajala je grupa čet nika. Ali Gostimir se teško mirio sa nastalim stanjem. Za njega je čitav taj pokret bio sumnjiv. Bijesan i zakrvavljenih očiju nije znao šta će sa sobom. Legao je na zemlju i grizao mahovinu kao bijesan pas. Za tim je povraćao... Od muke. Rade Radić je osjećao da kolebanje treba ener gično presjeći. Opet je nastavio da ubjeđuje. — Nema vajde od priče. — Treba brzo raditi. — Zatim je pristupio razvrstavanju prisutnih u grupe. Prva grupa dobila je zadatak da likvidira bol nicu, smještenu u školi; druga da razoruža zaštitnicu štaba odreda, a treća se uputila prema kući Danila 159
Vukovića, u kojoj je ležao ranjeni doktor Mladen Stojanović. Prema sjećanju Dragutina Antonića, grupu od ređenu za Mladena predvodio je Ljubo Vasilić. Sem njega, u njoj su bili Dragutin Antonić, Slavko Jungić i dva mladića, čijih se imena više ne sjeća. Oko 23 časa grupa je upala u kuću Danila Vu kovića. Dragutin je ostao kao stražar pred kućom dok je Ljubo Vasilić sa ostalima razoružavao ranje nog i nepokretnog Mladena. Kada ga je domaćin pozvao unutra, Dragutin je vidio ovakav prizor: Mladen je ležao na krevetu, sa rukama podignutim u vis. Pored njega je stajala dr Danica Perović. Odu zeli su mu pušku i pištolj. Mladen nije mogao upo trijebiti oružje. Čitav taj dan ležao je u polusvijesti i loše se osjećao. Četnici ga nisu zarobili, kao što su se hvalili, jer Mladen je u trenutku njihovog upada bio nepokretan i nesposoban da im se suprotstavi. Danas Antonić, pošto je 14 godina odležao u KP domu u Zenici, a osuđen je na 16 godina zbog učešća u četničkom puču i razoružavanju dra Mladena, tvrdi da su Vasilić i Jungić okrutno postupali sa Mla denom. Tvrdi i to da se on lično usprotivio i zahti jevao da se prema ranjenom čovjeku ne odnosi tako grubo. Upravo u trenutku kada se prepirao sa Vasilićem i Jungićem, Milan Ličina, član Operativnog štaba za Bosansku krajinu, u namjeri da pomogne Mladenu, pojavio se u hodniku i zapucao kroz od škrinuta vrata sobe. Pucao je na četnike, ne ocijenivši gdje će meci tući. A oni su tukli tačno iznad Mladenove glave. U međuvremenu su stigle saonice, na koje je, prema naređenju Rade Radića, trebalo staviti Mladena i izvesti ga u šumu Dubravu, iznad kuće Danila Vu kovića, i tu ga ubiti. Antonić se i ovoga puta uspro tivio, upozoravajući zavjerenike da ne treba pre nagliti. To su prihvatili. Saonice su se vratile prazne. Pred zoru su otišli i četnici koji su Mladena razo 160
ružali. Pored njegove postelje ostala je ljekarka Perović i Dragutin Antonić kao stražar. Kada se potpuno razdanilo Antonić je bez ikak vog objašnjenja napustio kuću Danila Vukovića i uputio se uz Skatavicu, prema Ravnoj gori. Uz put je, kako tvrdi, bio očevidac likvidacije 6—7 proletera kod kuće Đure Stojanovića u Jošavki. Sjeća se i toga da je Petar Aleksić, jedan od učesnika u puču, pustio dva-tri proletera da idu kud ih je volja (radi se, vjerovatno, o Sveti Aleksiću i Milanu Budimiru). To je priča Dragutina Antonića, zvanog Dragica. Kako se zapravo odigralo razoružavanje, a zatim i ubistvo dra Mladena Stojanovića, Slavko Jungić, jedan od učesnika u razoružavanju Mladena, dao je na saslušanju izjavu, koja se u ponečemu razlikuje od tvrdnji Antonića. (Jungić je bio suđen na 13 godina, sada živi u selu Jošavki.) »Dragutin Antonić nas je predvodio do kuće Danila Vukovića, tvrdi Jungić, i kad smo prišli kući, zaustavio nas je i rekao da imamo zadatak da razo ružamo jednog od partizanskih rukovodilaca, koji se nalazi u toj kući. Do tada nisam znao da se radi o Mladenu Stojanoviću. Kada smo došli pred prag kuće, Dragutin nam je naredio da uđemo u kuću i da pozovemo Mladena na predaju. Ulazeći u sobu u ko joj je ležao Mladen, nas dvojica smo odmah rekli da ne mrda, jer je uhapšen. Na te riječi Mladen nam ništa nije odgovorio. U međuvremenu u sobu je ušao Antonić Dragutin. On je prišao Mladenu i oduzeo mu pištolj koji se nalazio kod njega. Mladenovu pušku uzeo je Ljubo Vasilić. Tom prilikom Dragutin je upitao: »Gospodine doktore, dokle će Srbi da ginu?«. Ne znam da li je Mladen išta na to odgovorio... Zatim nam je Antonić naredio da iziđemo iz kuće i držimo stražu. Postupajući po naređenju, ostali smo pred kućom do svanuća. Tada je stigao nepoznati mladić i prenio nam naređenje da se odmah uputimo 11
Doktor Mladen
161
na Ravnu goru, gdje je bilo određeno zborno mjesto. Tu noć kad smo razoružali Mladena, nismo ga ubili...« Ilija Ivanković, jedan od učesnika puča, izjavio je na saslušanju: »Prije puča na 5—6 dana održan je sastanak, kome su prisustvovali Rade Radić, Svetko Aleksić, Mane Ivanković i Petar Aleksić. Sastanak je održan u kući Petra Aleksića, gdje je Radić u to vrijeme stanovao. Sastanak je kratko trajao, oko 15 minuta. Tada nas je Radić obavijestio da ćemo se odvojiti od partizana... Na sastanku kod Antonića Ante, gdje je odlučeno o napadu na partizansku bolnicu i ra zoruža van ju Mladena, čuo sam kad je Rade Radić pozvao Dragicu Antonića i rekao mu: »Uzmi još jednog vojnika i otiđi kod kuće Vuković Danila. Tamo je doktor Mladen. Oduzmi mu karabin. Ako se bude bunio, ostavi mu pištolj...« Danilo Vuković, u čijoj kući je Mladen ležao kao ranjenik, izjavio je u svojstvu svjedoka na saslušanju: »Aprila (ne sjećam se datuma) 1942. godine oko pola noći u moju kuću, bez poziva domaćina (nepo zvani) ušli su četnici Antonić Dragica i Jungić Slavko, kao i još neki, čijih se mena ne sjećam. Ušavši u kuću, naredili su mi da upalim lampu, što sam i učinio. U kući je ležao dr Mladen Stojanović, koji je bio ranjen, te dr Perović Danica. Dragica mi je saopštio da imaju naređenje da razoružaju i ubiju doktora Mladena. Zatim su oni ušli u sobu, a ja sam ostao u hodniku. Odmah po ulasku čula se galama: »Ruke u vis, odloži oružje.« Nakon pola sata u moju kuću je utrčao partizan (Ličina Milan), koji je iz hodnika, pru živši pištolj, ispalio nekoliko metaka u sobu gdje je ležao Mladen, opkoljen četnicima. Četnici su odgo vorili vatrom iz pušaka. Nakon toga Ličina je nestao, da bi 700 metara dalje od moje kuće naletio na zasjedu i poginuo. Antonić Dragutin, Jungić Slavko i drugi ostali su do pred svanuće u sobi kod Mladena, a zatim se 162
povukli i otišli prema Ravnoj gori. Nakon polvačenja četnika, dr Mladen i dr Perović ostali su cijeli dan i do pola iduće noći u mojoj kući. Tada je došla grupa četnika, koju je predvodio Vrhovac Stanko, rodom iz sela Кокога (kasnije poginuo u borbi protiv NOV). Četvorica četnika stavili su Mladena u ćebe i iznijeli iz kuće. Pri polasku Mladen mi je rekao: »Laku noć, Danilo«. Kada su ponijeli Mladena, Perovićka je po čela da plače, te prešla iz Mladenove sobe u sobu kod moje žene Sofije. Pošto su iznijeli Mladena, nisu odmakli ni 100 metara, čulo se pucanje i Mladena su ubili.« U obimnom istražnom materijalu pažnju privlači kraća izjava doktorke Danice Perović kao svjedoka, zbog toga što se podudara sa izjavom Dragutina Antonića u tome da je on odložio ubistvo dra Mladena. Evo te izjave: »U noći između 1. i 2. aprila 1942. go dine Ilija Ivanković seljak iz Donje Jošavke, sa još dva četnika, razoružao je dra Mladena Stojanovića, koji je ležao teško ranjen u jednoj kući u Jošavci (kuća Danila Vukovića). U ovoj kući sam i ja bila prisutna. Istu veče htjeli su ga izvesti i ubiti, ali ih je od toga djela odvratio jedan od te trojice, zvani Dragica (Antonić Dragutin). Tu noć je Ilija Ivanković maltretirao Mladena pogrdnim riječima.« Za razumijevanje ovih izuzetno zamršenih pri lika u Jošavki za vrijeme prvog i drugog dana čet ničkog puča, posebno je vrijedna pažnja izjava ljekarke Perović, koju je ona dala tek 1956. godine, četrnaest godina poslije tragičnih događaja u Jošavci. Treba imati u vidu i to da se dr Perović u vrijeme davanja izjave nalazila u bolnici i opakom bolešću bila vezana za postelju. Iste godine je i umrla. Ipak, mislim da je njena izjava najbliža istini i najpouz daniji izvor podataka o tome kako je završio svoj borbeni put proslavljeni komandant Mladen. Zato tu izjavu dajemo u cjelosti: 11*
163
Učesnik sam u NOB od 1941. godine. U 1942. godini nalazila sam se na dužnosti upravnika parti zanske bolnice, koja je bila smještena u zgradi osnovne škole u selu Gornja Jošavka, srez ba njalučki. U bolnici su bili smješteni ranjenici i bolesnici partizani iz jedinica koje su bile pod komandom IV krajiškog odreda, čiji se štab ta kođer nalazio u ovom mjestu — kod Jošavačke crkve. Između ostalih ranjenika u bolnici — tj. osnovnoj školi, izvjesno vrijeme je ležao dr Mla den Stojanović, koji je ranjen u glavu u borbi sa četnicima Laze Tešanovića, koja je vođena kod mjesta Lipovac. U ovoj školi-bolnici ležalo je i nekoliko boraca — proletera iz I proleterskog bataljona, kojem se na čelu nalazio pokojni Zdravko Celar. Radi sigurnosti, dr Mladen Sto janović je još dok se nije ništa znalo o puču, na jedno petnaestak dana, prebačen iz osnovne škole u kuću jednog seljaka, koji se — koliko mi se čini — zvao Vuković Danilo. Ja sam kao ljekarka liječila i njegovala dra Mladena Stojanovića. U to vrijeme ni ja, niti drugi pripadnici NOV nismo mnogo (ili skoro ništa) znali o tome da Rade Radić (četnički komandant Bosne, suđen i streljan po oslobođenju), sa svojim ljudima, pri prema puč — obračun sa partizanima. Noću iz među 1. i 2. aprila 1942. godine, nekako oko 11 časova, u kuću Danila Vukovića, došlo je neko liko četnika, između kojih se sjećam Ivanković Ilije (po rastu mali) i Dragice. Ovom trećem ne znam imena. U momentu njihovog ulaska u kuću ja nisam ni slutila o tome da bi oni mogli da razoružaju i likvidiraju dra Mladena Stojanovića. Do tada su mnogi od rukovodilaca i boraca NOV dolazili posjećivati Mladena. Dobro se sjećam da je prije (na) dan-dva kod Mladena dolazio Košta Nađ, skupa sa Lepom Perović. Kuću mislim da je ot164
vorio sam Danilo i da im je upalio svijetlo. Svi su ušli u sobu u kojoj se nalazio Mladen, za jedno sa mnom. Odmah po ulasku počeli su vi kati »ruke u vis«, »odloži oružje« itd. U toj ga lami, grubosti i okrutnosti najviše se isticao Ilija Ivanković i Jungić, dok je Antonić Dragica bio nešto od njih umjereniji, mada je i on učestvovao u razoružavanju, a koliko se mogu sjetiti on je lično oduzeo Mladenov pištolj. Nakon njihovog dolaska (u kuću Vukovića) i razoružavanja Mladena, nije prošlo ni pola sata, u kuću je uletio Milan Ličina (oficir operativnog štaba), čije je sjedište bilo uz samu školu, i pošto je ušao u hodnik, pruživši ruku kroz vrata, koja su bila napola otvorena, ispucao je pet do šest metaka iz pištolja. Ovi četnici koji su bili u sobi odgovorili su vatrom iz oružja. U dobrom mi je sjećanju ostalo da se tada, zbog pucanja, ugasila mala petrolejska lampa. Možda je, koliko ja mi slim, Ličina ovdje taktički pogriješio. Bolje bi bilo da im je povikao da odlože oružje, time bi ih uplašio i eventualno razoružao. Ličina je od stupio, naletio je na četničku zasjedu, koja ga je smrtno pogodila. Nije mi poznato ko je u toj zasjedi bio i ko ju je i zbog čega organizovao. Ovo veče Mladen nije ubijen. Četnici koji su ga razoružali nakon izvjesnog vremena su se po vukli, a ostao je samo jedan koji je čuvao stražu pred kućom do jutra. Ne znam ko je to bio, to mi je izgubljeno u sjećanju, samo znam i tvrdim da nije ostao Antonić Dragutin. Pošto je svanulo i razdanilo se, neki seljani iz okoline dolazili su kući Vuković Danila, gdje sam bila i ja sa Mladenom. U stvari, oni su htjeli da se uvjere da li je to zaista Mladen, jer su živjeli u ubjedenju — pod uticajem četničke pro pagande — da to on (Mladen) nije. Mislili su da je to neki »Turčin«, kako su to oni i govorili. 165
Napokon su se uvjerili da se zaista radi o Mladenu Stojanoviću, a ne o nekom »Turčinu«, ali kako se radilo o četnički nastrojenim elementima na te renu Rade Radića ni jedan nije htio ništa pređuzeti u cilju Mladenovog spašavanja. Raspitivali su se o tome šta je cilj komunista, zašto se oni bore, zašto u svojim redovima drže Muslimane itd. Kad su saznali da je organizator ustanka u Krajini drug Pucar Stari, kad sam im ja govorila, odnosno pokojni Mladen im je o tome kasnije pričao ko je taj čovjek, da je zbog borbe za radničku klasu ležao i na robiji, oni su grubo, sa prezirom govorili: ». . . nas predvodi i sa nama komanduje robijaš — razbojnik.« Preko seljaka Rade Radić je poslao usmenu poruku Mladenu Stojanoviću u tom smislu da Mladen napiše pismo Danku Mitro vu da se proleteri i partizanske je dinice povuku sa tog terena, jer je to, po nje govim riječima, četnički teren. Znam sigurno da ni jedan od ondašnjih Radiéevih četnika nije do nio nikakvo pismo Mladenu (iskaze okrivljenih i u tom pravcu treba kao netačne odbaciti), nego je bila, kako sam već rekla, usmena poruka. Dr Mladen Stojanović je bio zaista napisao jedno pismo Danku Mitrovu i saopštio mu da je on, skupa sa mnom, u četničkom zarobljeništvu, da je on svjestan za koju se stvar borimo, da to nas tavimo itd. Pošto za četnike to pismo politički nije odgovaralo, oni ga nisu ni pokušali uručiti Danku Mitrovu. Naveče došli su u kuću dvojica četnika na čelu sa Lakonjom i saopštili su kako imaju naređenje da Mladena vode u komandu, te naredili da se spremi, naglašavajući da ih čekaju saone, koje do kuće nisu mogle doći, zbog jakog potoka. Ja sam ove četnike upozorila da Mladena ne može niko dirati, da je on povjeren meni na čuvanje i liječenje, da je to teški bolesnik i ra njenik, i kuda će sa njim u ovo vrijeme. Oni su 166
se na moje primjedbe oglušili. Stavili su ga na ćebe, iznijeli iz kuće. Po izlasku, nakon nekoliko minuta, čula su se dva pucnja. Dobro se sjećam da su bila dva pucnja. Tada mi je bilo jasno da je Mladen ubijen. Ja sam do ujutro ostala u kući Danila Vukovića, kada su me sa Mladenovim stvarima (ljekovi, zavoji i drugi dijelovi apoteke) otjerali u selo Milošavce, kod njihove komande. Kako se zovu ti četnici nije mi poznato. Znam da su sa podrugljivošću govorili »kakav je to komandant mizerija — koji ima samo dvije ko šulje«. Jedan od ovih četnika koji mi je ne poznat uzeo je i obukao Mladenov kožni kaput. Napominjem da su se ovi četnici koji su ubili Mladena, nakon Mladenovog ubistva, vratili u kuću Danila Vukovića i meni rekli da se ne tre bam bojati da su oni Mladena ubili za to što su imali takvo naređenje. Nešto o likvidaciji bolnice koja je bila u os novoj školi u Gornjoj Jošavci. One iste večeri, noću, kada je razoružan dr Mladen Stojanović, četnici Rade Radića napali su i likvidirali parti zansku bolnicu, a poslije njene likvidacije otišli su na štab IV krajiškog odreda. Sada se tačno ne sjećam koliko je bilo ranjenika — mislim da ih je bilo oko 20. Ranjenici su napadnuti u isto vrijeme kada je Mladen razoružan. Škola-bolnica bila je zaključana. Jedna bolničarka ili bolničar, ne sjećam se tačno, dao je četnicima ključ, tako da su sami otključali i ranjenike zatekli na spa vanju i učinili zvjerstvo — pokolj. Proleteri — ranjenici pri dolasku u bolnicu nisu dali od sebe oružja pa su neki otvorili vatru na četnike, ali su savladani i likvidirani. Nisu se uspjeli spasti. Znam da je u toj bolnici ležao i drug Terzić Redžo, sada pukovnik JNA. On se nalazio na spratu, iskočio je kroz prozor, a pošto je bio snijeg nije se mnogo povrijedio, tako da je pobjegao pomoću bolničarke 167
po imenu Marije, koja je, čini mi se Galicijanka, a sada oficir JNA, ne znam gdje je. Redžo je po danu oko 4 časa uspio pobjeći i doći u sastav je dinica NOV. Ovo znam po tome što sam došla u bolnicu (osnovna škola). Kada sam jednog ostalog u životu ranjenog partizana previjala, jedan čet nik, meni nepoznat, ironično mi je dobacivao: »Zavijaj ga, zavijaj, svejedno neće biti koristi.« Nadalje, u bolnici se nalazio i Trkulja Mile, pukovnik JNA, na službi u Beogradu. Trkulja je bio osuđen na srmt od četnika i uspio je pobjeći. Zarobljeni ranjenici trebali su takođe biti strije ljani od četnika. Ne znam kako, četnici su ргоmjenili ovu odluku pa su neke pustili, tako da su otišli u Krajinu i Kozaru... Još nešto, onaj dan kad sam sa Mladenom, poslije razoružavanja, bila u Vukovićevoj kući, od Todora, koji je bio kuvar kod bolnice i kod druga Mladena (njegovo prezime mora znati Vuković Danilo), doznala sam da je Vojo Stupar toga dana prošao ispred škole sa jednom deseti nom ili vodom boraca NOV-a i da je otišao u pravcu sela Đranešaca. Zbog ovog sam se strašno na njega naljutila, jer je znao da smo u nevolji da nam je trebala pomoć da se spasimo. Ja sam dala torbicu — oficirsku — od pokojnog Mladena ovom Todoru na čuvanje, kako bi mi je dao po slije rata. Međutim, on ju je nosio i sa njom se u selu pred četnicima prsio, naglašavajući da je to Mladena Stojanovića. Sto se tiče Antonića, mogu reći da je on bio tada kolebljivac i do kraja dvoličan. Napominjem još i to da je Dragica, kada je dolazio razoružavati dra Mladena Stojanovića, zajedno sa ovima o kojima sam govorila, na kapi imao petokraku zvijezdu, dok su drugi imali Četničke kokarde. U kasnijem vremenu, kada sam ja bila kod četnika u zarobljeništvu (nisu me htjeli ubiti što 168
sam ljekarka i što sam im bila potrebna), Antonić Dragica se unekoliko izmijenio i bio — iako pri vržen četnicima — meni i drugarici Nadi Madžar, sada Jurinčić, iz Banja Luke, na ruci i činio nam izvjesne usluge, kao na primer moralno bodrenje, korektan postupak itd. Sto se tiče ubistva Pivašević Novaka i Dujić Miloša koji su proglašeni narodnim herojima, Antonić Dragica se suprotstavljao njihovim ubistvima od strane četnika. I, na kraju, napominjem još i to da je od toga vremena do sada prošlo više od 14 godina te su mi mnogi momenti i pojedinosti izblijedeli u sje ćanju, a uz to se sada zdravstveno loše osjećam, te bih mogla kasnije, po mom ozdravljenju, da se prisjetim još nekih momenata, te bih o tome saopštila naknadno«. Kada su druge noći puča upali kod Mladena, dok torica Perović je u njihovim hladnim pogledima i bru talnim postupcima vidjela riješenost na zločin. Smogla je snage i mirno im se suprotstavila riječima: — On je nepokretan, ranjen, teški bolesnik, i niko nema pravo da ga maltretira. Kao ljekar odgovaram za njega dok ne ozdravi... Vođa grupe Vrhovac grubo ju je odgurnuo i na redio ostalima: — Stavite ga na ćebe i ponesite do saonica. Mladen je miran i dostojanstven, kao i uvijek, tješio doktoricu, koja je plakala, i domaćina koji je, izgubljen i nepomičan, krio oči od ranjenika. — Smirite se, ne brinite... Iznijeli su ga iz kuće i spustili kraj potoka, zvanog Mlinska Rijeka. U mrazovitoj, gluvoj noći odjeknula su dva pucnja. — Ubili smo Mladena — hladno je saopštio Vr hovac kad se povratio u kuću. — Ti, doktorice, spremi se. Poći ćeš s nama, i ne boj se. Nemamo naređenje tebe da ubijemo. 169
iše puta u toku rata upadao sam u Jošavku. Svaki put sa jedinicom u borbenom poretku. Dočekivali V su nas četnici zasjedama i plotunima. Dočekivali u busijama mržnjom i neprijateljski, ali jurišima Kozarčana nisu odoljevali. Napuštali su položaje-i bježali. Posjetio sam Jošavku i šezdeset sedme. Dvadeset pet godina poslije četničkog puča i ubistva Mladena. Razgovarao sam sa mještanima o ratnim danima. Bio sam u kući Danila Vukovića, pogledao sobičak u kome je Mladen ranjen ležao. Sobica je tijesna i niska. Tu se Mladen nije mogao uspraviti. Ulazna vrata izrešetana su mecima one noći kad je Mladen razoružan. Ta vrata vežu pogled. Podsjećaju... Razgovarao sam sa Danilom i njegovom ženom Sofijom. Mada sam na glašavao da sam Mladenov biograf i da nemam baš ni kakve veze sa isleđenjem, mada je prohujalo četvrt vijeka, zapazio sam u očima tih seljaka stid i strah kad se Mladenovo ime pomene. Brojao sam korake pješačeći od škole, gdje je bila smještena bolnica, do kuće Danila Vukovića, gdje je ležao Mladen. To je razdaljina od nekih 700 — 800 metara. Kao ratniku i vojniku nametalo mi se pitanje: kako to da ni štab odreda ni Operativni štab nisu došli na ideju da bolje obezbijede ranjenog i nepo kretnog Mladena? Kako se ne sjetiše da ga prebace u Krajinu, u bolje i sigurnije uslove liječenja? Stajao sam neko vrijeme kraj potoka Mlinske Rijeke, nedaleko od mjesta gdje je Mladen strijeljan. Zubor potoka, ujednačen i ravnodušan, uznemiri me i naljuti. Dan je bio julski. Brežuljci oko mene osun čani. Ja mračan i nesrećan. Drveće je podsjećalo na kosture, žbunje na prazne lobanje poginulih. »Zar je Mladen morao tu i tako završiti... € Zaželih da se na ovom mjestu više nikad ne nađem. Udaljujući se od Mlinske Rijeke, od Jošavke, od četrdeset druge, vrati mi se u sjećanje jedan razgovor 170
sa Vojom Stuparom, komesarom Četvrtog odreda u vrijeme tih događaja. — Da li je dovoljno reći: bila je to nebudnost, bili smo naivni... ? — sjetih se Vojinih riječi. — Mi smo Jošavku smatrali našom, oslobođenom i partizanskom teritorij om. Kad je Mladen stigao kao ranjenik u Jo šavku, doktorica Perović se odlučila na hiruršku in tervenciju tek sutradan, vidjevši da ranjenik pokazuje znake života i dovoljno snage da izdrži operaciju. Me tak je udario u čeonu kost, razbio je sve do moždane opne, na kojoj su se zadržale sitne čestice kosti. Da nica je očistila ranu i previla ranjenika. Nekoliko nas iz štaba odreda prisustvovali smo operaciji. Za vrije me operacije Mladen je u nekom čudnom zanosu pje vušio pjesmu: — Na5 barjak se vije kao crven cvijet Požurimo drugovi da oslobodimo svijet.
— Radu Radića — nastavio je Vojo — smatrali smo našim čovjekom. Kako bi on, držali smo, kome su ustaše ubile jednog sina, kome je drugi sin poginuo kao komandir partizanske čete, mogao da paktira sa ustašama?! Mladena smo smjestili kod poštena doma ćina, Danila Vukovića, takav se pokazao sve vrijeme rata... Osim Mladena u Jošavci se tada nalazila naša bolnica, štab odreda i dio Operativnog štaba... Nismo ni sanjali da Rade Radić priprema puč. Na sastanku štaba odreda uoči puča prisustvovali su Danko, Duško Bojanić, Rade Radić i ja. Dogovorili smo se da su tradan pođemo i razoružamo i reorganizujemo jaču grupu četnika na prostoru Pribinić — Čećava. Te večeri nije bilo ni riječi o pročetničkim elementima u Jošavci. Naprotiv, Radiću smo povjerili da čuva os lobođenu teritoriju, ranjenike, štab odreda... Ali, sada se dobro sjećam da je na tom sastanku govoreno o jednom sumnjivom tipu. Petar Riger mis lim da se zvao. Tačnije, tako se predstavio kad nam je 171
ispričao da je pobjegao, zajedno sa ženom, ispred ustaškog hapšenja, iz Banje Luke. — Danima su so Riger i njegova navodna supruga smucali oko kuhinje štaba odreda, tako da je Danku, kao najiskusnijem ratniku među nama, to postalo sumnjivo. Na pomenutom sastanku je zaključeno da se Riger uhapsi prije nego što krenemo za Pribinić. Međutim, sutradan Rigera nigdje... Pobjegao je i on i njegova »žena«. Tek kad smo stigli u Pribinić, naišli smo, prilikom pretresa sela, na njegovu ženu i uhapsili je. Od nje smo doznali da su Rigera ubili četnici, jer je i njima izgledao sumnjiv. Kod mrtvog Rigera pronašli smo tri različite legitimacije. Tada je i njegova »žena« priznala da mu nije žena i da su obadvoje špijuni. Prilikom izlaska na oslobođenu te ritoriju dobili su specijalan zadatak: trebalo je da se povežu sa glavnim kuvarom, da ga pridobiju za sebe i, uz njegovu pomoć, da otruju štab odreda, a zatim i dra Mladena Stojanovića. Zato su se i motali stalno oko kuhinje. Nakon puča, bilo je jasno da je samo Rade Radić mogao da ih obavijesti da im predstoji hapšenje i da treba da bježe. Na prostoru Kotor-Varoš — Teslić — Prnjavor, čitavo vrijeme do rata, pristalice i korteši vladajućih partija bili su vrlo aktivni i imali odlučujući uticaj na seljake. Na tom području kandidovao se za poslanika čak i takav monstruozan čovjek kakav je bio Košta Pećanac. Uticaj Komunističke partije gotovo se nije ni osjećao. U ustanku, a i kasnije, malobrojni partijski kadrovi našli su se u veoma složenim uslovima, pred gotovo nesavladivim preprekama i otporima. Mladi i neiskusni, nedovoljno elastični, teško su se snalazili. Ni dolazak Danka Mitrova za komandanta Če tvrtog odreda nije značio preokret i poboljšanje u od nosu snaga. Danko je bio španski borac, iskusan rat nik, uz to rodom iz Đranešaca, što će reći domaći čovjek. Posjedovao je izuzetnu ličnu hrabrost. Nemi ran duh, koji je stalno tražio akcije, bio je pun ini 172
cijative. Ali neke njegove osobine činile su ga ne podesnim za ondašnju politički složenu strukturu na tom inače osjetljivom terenu. Staložen čovjek, sa više političke mjere i širine, postigao bi veće rezultate. Danku, velikom junaku, upravo je nedostajalo iz vjesne hladnokrvnosti da bi mogao mirnije i trezvenije rasuđivati o prilikama i zbivanjima na onom pod ručju. Bio je prijek i naprasit. Brz u odlučivanju, moglo bi se reći, i samovoljan. On je istinski i bes krajno mrzio neprijatelja. I to je dobro. Ali nije dobro što je volio da, bez suda, bez konsultovanja štaba, bez učešća naroda u osudi i odlučivanju, likvi dira špijune i mutivode. Svaki postupak, politički neodmjeren, četnički zavjerenici vješto su iskoristili da doliju ulje na vatru, da dezinformišu i ozlojede neuke i neobaviještene seljake. Velikosrpska politika i organizovan rad četničkih organizacija prije rata, politička neelastičnost partijs kih kadrova, pa i pogrešni potezi i odluke u prvoj godini rata pogodovali su zavjereničkim grupama da se povežu, da ostvare svoj uticaj na seljake i preliju ih na stranu četnika, stvarajući tako nepovoljan od nos snaga na terenu. Sreo sam se sa Dankom u aprilu četrdeset druge, u selu Vijačanima, nedaleko od Prnjavora. Prije no što smo se upoznali, sukobili smo se i posvađali. Ra dilo se, mislim, o smještaju jedinica Udarnog bataljona, u kome sam vršio dužnost komesara. Zatim smo se nekako sporazumjeli. A kasnije smo se i spri jateljili. Učestvovali smo zajedno u borbi protiv jače četničke grupacije na Pojezini. Jurišali smo na čet nike. Nalazio sam se nedaleko od njega kad je, ne znam po koji put, ranjen. Metak mu je prošao kroz list lijeve noge. Rana je krvarila. On je bio na konju. Neko od drugova upozorio ga je: — Danko, ranjen si! — Pazi! Sestru im ... zbilja! 173
Stigla je bolničarka. Dok ga je previjala, on ju je požurivao i dogledom osmatrao položaj neprijatelja. Zatim je produžio da juriša. Podsjećao je na ju naka iz narodne pjesme, na velikog junaka, kakav je zaista i bio. Pošto su ovladali terenom centralne Bosne, četnici su odmah počeli sa zulumima i zvjerstvima. Okomili su se na sve što je mirisalo na partizane. Pljačkali su, otimali, ubijali. Njihovo pirovanje kulminiralo je ljeta četrdeset druge. Ubili su narodne heroje Danka Mitrova, Miloša Dujića, Novaka Pivaševića. Poginuo je Milan Radman, sekretar Okružnog komiteta. Izginule su desetine odbornika, partizanskih saradnika i simpatizera. Ubijali su ljude mučki, bez saslušanja, često bez ikakvih dokaza i razloga. Ali je i četničkom pirovanju brzo došao kraj. U proljeće četrdeset treće Peta kozarska brigada pre šla je na desnu obalu Vrbasa. Uskoro su se na te renu centralne Bosne našli: Soša, Žarko, Ranko, Me ćava, Rade, Veljko, Jocan i još mnogi Mladenovi ratni drugovi sa Kozare. Otpočeli su progon i uništavanje četničkih oružanih formacija. U danonoćnim jurišima pred Kozarčanima je lebdio lik njihovog prvog ratnog komandanta Mladena, koga su željeli da osvete. U jednom takvom jurišu na Jošavku poginulo je desetak četnika. Među njima mrtav je ležao i Jovo Ćeranić, iz grupe četnika, koja je u »jošavskoj noći« strijeljala Mladena. Četničke pokušaje da ga slome i pokolebaju Mla den je odbio sa gnušanjem i prezirom. Do zadnjeg trenutka nije gubio vedrinu duha i vjeru u pravednost stvari za koju se bori. I kad su ga poveli na strijelja nje, u njegovim postupcima vjerno se odslikavala nje gova ličnost, iz cijele njegove skladno građene fi gure izbijalo je spokojstvo, unutrašnja snaga i lje pota. Mladen je bio i ostao pojam za partizane. Dobro se sjećam prvih dana ustanka, kada je trebalo sa 174
vladati ustaničku stihiju, prije svega poslovičnu se ljačku nedisciplinu, i kada je trebalo prevazići uskogrudosti i kratkovidosti. Savlađujući uz velike muke raznovrsne teškoće, svi smo se mi, na određen način, oslanjali ne samo na snagu argumenata nego i na Mladenov autoritet. Prvih dana borbe postojali su i na Kozari, kao i drugdje, pojedinci i grupe »samovoljaca«, koji su izbjegavali svaku komandu. Ali, gdjegod je tim i takvim »vrntavim« i neukrotivim pojedincima spomenuto Mladenovo ime, oni su se, ma kako tvrdokorni, otkravljivali i povinovali opštem za htjevu discipline, uklapajući se postepeno u organizovanu borbu. Dovoljno je bilo nastupiti riječima: »Mladen je rekao... Doktor je poručio... «, pa da pojedinci nekako lakše savladaju dileme i da se opre dijele u tim sudbonosnim danima. Nezaboravna je anegdota o jednom ocu i jednom sinu iz Kozare, čija imena, iz određenih razloga, neću navesti. Otac je bio imućan i ugledan domaćin i, kad je »navalila sila i propala država« — kako je govorio, — poslao je odmah, još prije ustanka, sina u šumu, »u hajduke«. Sin je ponio karabin, ali i kokardu. U međuvremenu planuo je ustanak i u selima su se pojavile prve partizanske grupe. Sin je navratio kod oca sa petokrakom zvijezdom na kapi. — A kokarda? Gdje ti je kokarda? — pitao je otac iznenađeno. — Ne treba, nije to naša značka! — Kako, crni sine?! — Tako je rekao doktor. — Koji doktor? — Doktor Mladen Stojanović. — E, dijete, kad je Mladen rekao, onda i ne tre ba... Mladen je i četrnaeste, kad je u okovima izveden pred austrougarske sudije, da mu sude za »veleiz daju«, i burne osamnaeste, kad je revolucionarna plima širom Evrope tako silno rasla, i čitavo vrijeme 175
između dva rata potvrđivao snagu svoje ličnosti, do šlijednost i odanost svemu ljudskom i slobodarskom. Ali, tek je vihor revolucije raspretao pravu vatru u Mladenu. Sinuo je njegov plemeniti lik, osvijetljen jarkim bojama narodnog ustanka, kao nikad dotad. I, mada je relativno kratko ratovao, on se svrstao među legendarne komandante slavne Narodnooslobodilačke vojske. Eto, to je priča o Mladenu Stojanoviću, o čuve nom doktoru iz Kozare, koji se rodio i rastao pod ovim našim nebom, koji je živio i borio se u dva rata, koji je junački poginuo za ljepši i čovjeka dos tojniji život. Čitav njegov život velika je poruka lju dima, poruka mladima da vole čovjeka, da ljube slobodu.
176
PJESME MLADENA STOJANOViCA Đleđi zapad
kao tuga moja Sto je na dnu oka plavog tvoga davno usnula. Obvija me noći poklonički plašt, plavim biserom protkan.
O, zašto bih tužno sanjao? Poda mnom, dole stari dobri Covek tvrdo čamovo drvo teSe!
Sudbina pesnika! Zvona, zvona ispraćaju Sunce stazom novom U smirajnom jadu. Krvav je boli Jedno od ovih zvona osamljeno ide. Zvukom njegovim Jedan razbijeni san luta. 12 Doktor Mladen
177
U ovom groblju žutom
kosturi leže, Veže ih ćutanje sedo godina. Pokriveni su zaboravom. Grobar, Između dva daleka svetio, stoji. Ne zaplači, majko, kad donesu mene, Na skelet, možda, tvoj! Stanovnici stari tvoga doma na čelo tvoje Glavu će prineti moju ne znajući, Ko smo i šta smo jedno drugom.
Još jedan razmah teški i plava ptica savi Umorna krila, vrh razuma mog.
spava... O, ženo, tiše, tiše! Uz tvoje lepo telo vuče se Kradom plač mladosti. Zaspaće
oči naše Kad, s tugom na čelu, svratište ovde potraži smrt. Tone u beskraj bola čas čoveka! Ptica plava spava sa suzom u oku! SPOKOJSTVO Spokojstvo. Zamrlo more. Žalovi boluju. 178
Noćas mrtvački poj Prolazi. Putnici Severa i juga. Na crnim i plavim lađama. Ko sene mrtvih godina. Žalovi juga, eto jarbola crnih! Primite lađu pospanih lađara snenu! Žalovi severa! Nek magle vaše skriju Plave lađe umornih lađara bez jarbola. BOLNI
DOJCIN
Na tvoje bolne grudi bačeni sudbinom dana Sviše se: deca, starci, — plodovi jednog veka Da pomru ili da žive, posle toliko rana, S čemerom na usni, oku, daleko od svojih reka Skupljeni: gomile jada, očaja, uzdaha, plača, Crni pohodi, dole, pod plavim egejskim svodom, Tuguju svake noći, a žalba im uvek jača, 12*
179
Zastruji sutonom prvim, talasa se s crnom vodom. Da li ćeš, Dojčine, bolni, srcem poslednjeg diva, Kad čuješ arapski udar i vrisak ženske krvi, Stegnuti bolesne kosti, podići ponosnu glavu. Da spaseš dušu sestre i decu Grada siva I moću skrivenom koja izbija, ruši i mrvi, Doneti udarom mača suzu sreće i slavu.
Radeći na Mladenovoj biografiji, tragajući za po dacima o njegovom životu, i, posebno, o njegovoj mla dosti, sreo sam mnoge njegove drugove, saborce, mladobosance. Svi do jednog rekoše da je Mladen bio divan drug i pjesnička priroda, te da je i pjesme pisao. Tošo Ilić sačuvao je neke Mladenove pjesme u svojoj bilježnici. Gustav Krklec uputio me na jednu objavljenu Mladenovu pjesmu »Bolni Dojčin«, u »Književnom jugu«, 1918. godine. Tako sam prikupio ovu majušnu rukovet pjesama velikog borca i čovjeka, za koju mladi pjesnik i Mladenov zemljak Dragan Kolundžija reče: »To su lirske minijature, ispevane u slobodnom nevezanom stihu, koje svoj najveći kvalitet sadrže više u poruci koju nose nego u nekoj umetničkoj virtuoz nosti forme, ili u iznalaženju novih i u poeziji nepoz natih slika i tonova. Čovek i priroda su u središtu ove poezije u kojoj se čuje plač mladosti. Cas čovekov ovde je u beskraju bola. Iz tog beskraja bola u nama rađa se najlepša pesma. Mladen Stojanović, kakvog nam ga otkriva njegova poezija, nema, reklo bi se, mnogo zajedničkog sa onim Mladenom kakvog nam ga prikazuje istorija 180
našeg nedavnog Kosova sa Kozare. U pesmi to je setna i rezignirana mladost, osetljiva na sve grubosti i nasrtaje, zaljubljena u bledi zapad i zvona večernja, zamišljenja nad sudbinom čoveka i pesnika, i u svojim najintimnijim trenucima prepuštena jednoj emotivnoj erupciji srca, u kojoj se traži poezija za lepotu sveta i samoća za tužno sanjarenje. To je još i bolni Dojčin, kome u istoimenoj pesmi naš pesnik postavlja jedno od onih pitanja kakvo je, sigurno, na Kozari 1942. godine postavljao sebi i drugovima: Da li ćeš, Dojčine bolni, srcem poslednjeg diva, kad čuješ arapski udar i vrisak ženske krvi, stegnuti bolesne kosti, podići ponosnu glavu?
U revoluciji, to je ona mladost koja je u stanju da ispred sebe valja drvlje i kamenje, to je zdravi Dojčin, i ljuti ris, o kome se ne usuđujemo ni govoriti. Nećemo ovoga puta tragati za razlozima Stojanovićevog pesimizma u njegovoj poeziji. Jedan drugi prilaz ovim stihovima biće dragocen i za čitaoca. Ova poezija se tesno oslanja na sliku, na ono što naše oko vidi, a pesnik vidi i régistruje. Spokojstvo se opeva time što će pesnik uneti u pesmu mnogo sim bola, u čijoj blizini postajemo zaista spokojni: more, putnici severa i juga, lađe ko sene mrtvih godina, umorni lađari sa lađama bez jarbola. Sve je ovde u dodiru sa morem i u dodiru sa čovekovim pomirenjem. Vlada potpuno spokojstvo. To je trenutak kada se mrt vački poj čuje. Bilo bi vrlo interesantno ispitati zašto je i u ovoj pesmi crna boja najdraža našem pesniku? Je li samo očaj bio u stanju da njegovo srce pokrene na pevanje? Ova pesma, i ne samo ova, kao da po tvrđuju našu pretpostavku. U drugoj svojoj pesmi pesnik opeva bledi zapad i tugu. Traje taj »bledi zapad« u srpskoj poeziji još 181
od Vojislava Ilića. U pro tican ju vremena i završetku dana Mladen Stojanović je video nešto slično tuzi, što je na dnu oka voljene drage usnula: Bleđi zapad kao tuga moja Sto je na dnu oka plavog tvoga davno usnula.
Naslov jedne Stojanovićeve pesme sadrži u sebi i pesnikovo pitanje: >0 zašto bih tužno sanjao?« Od govor na njega je i cela pesma: Poda mnom, dole, stari dobri čovek tvrdo čamovo drvo teše.
Ima u ovoj toploj pesmi od onog teškog saznanja jada i bola za našim dobrim bosanskim čovekom, kakav nalazimo u prozi i poeziji Petra Kočića. I pesma koja počinje stihom »U ovom groblju žutome ponovo nam otkriva pesnika setnih raspolo ženja, nostalgičnih doživljaja, zamišljenog nad kos turima ljudskim, koje pokriva zaborav. I u ovoj pesmi sve je samo bol čega se pesnik dotakne. U poeziji svakog pesnika može se naći stih koji je istina i pravi razlog njegovog bavljenja poezijom i književnošću. Taj stih Nađena Stojanovića sadržan je u njegovoj pesmi »Sudbina pesnika«. On glasi: k r v a v j e b o l. Više svojim životom nego književ nim delom, više u revoluciji nego u poeziji, Mladen Stojanović je ovaj veliki stih živim primerom svoje revolucionarne angažovanosti stavio na prvu stranicu svojih ostvarenja i zasluga. Pisao je pesme i u njima ostavio nešto od one ljubavi pred kojom se zaustavljamo i kad nam se najviše žuri. Ne znamo na kakvom papini ih je pisao u mladosti. U revoluciji beležio ih je po leđima ne prijatelja. One su mu vrhunska ostvarenja.« 182
LITERATURA »Mlada Đosnac, prof. Vojislav Bogićević, »Svjetlost« Sarajevo, 1954. Zbornik dokumenata iz NOR, tom IV, knjiga 2. Zbornik dokumenata iz NOR, tom IV, knjiga 3.
Š ta m p i
NIGRO „GLAS“ B. LUKA
*•
