-
POSTMO POSTMODE DE RNO STANJ STANJ E – izvještaj – izvještaj o znanju
-
(Jean-Francois Lyotard)
1.PODRUČJE: ZNANJE U INFROMATIČKIM DRUŠTVIMA -radna pretpostavka: znanje mijenja položaj kada društva ulaze u postind.doba i kulturu koju nazivamo postmodernom (Europa – krajem 50-ih, brže il sporije -ovisi o pojedinoj državi) -znanstveno znanje je vrsta diskurza – posljednih 40-tak goina znanosti i tehnologije koje se nazivaju vrhunskima posvećuju pozornost jeziku (računala i jezici, stojevni jezici, banke podat aka, komunikacija, fonologija..) -zbog ovih promjena znanje će se promijeniti u 2 funkicije: istraživanju i prijenosu spoznaja. Istr -genetika, prijenos spoznaja – komercijalizirajući uređuje mijenjamo postupke dobivanja spoznaja, razvoj inf.strojeva će utjecati na protok spoznaja -ova sveopća promjena ne može ostaviti netaknutom prirodu znanja. Dakle sve što u stvarnoj spoznaji nije
moguće prevesti na ovaj način – biti će odbačeno, te će se smjer novih istr podvrgnuti uvjetu prevodljivosti rezultata na strojni jezik – hegemonija infroma tike, ona određuje koji se israzi prihvaćaju kao oni koji iskazuju „znanje“ -možemo očekivati izvanjštnjenje znanja znanja u odnosu na „poznavatelja“ . Staro načelo koje tvrdi da je stjecanje znanja neodvojivo od obrazovanja duha – zastar jet će. Odnos dobavljača i korisnika znanja stremi prema tome da poprimi oblik odnosa proizvođača i potrošača potrošačke robe prema toj robi koju proizvode – oblik vrijednosti. -znanje se proizvodi kako bi se prodavalo i koristi se kako bi ga se vrednovalo u novoj proizvodnji – u oba
slučaja kako bi bilo razmijenjeno. Ono prestaje biti samo sebi svrhom, gubi svoju „uporabnu vrijednost“ - jaz jaz prema zemljama u razvoju u budućnosti se će povećavati -znanje će postati najvažniji ulog u svjetskoj trci za moć, za ovladavanjem informacijama -problem odnosa između ekonomskim i državnih snaga – ekon.snage ugorožavaju stabilnost državnih, zahvaljujući protoku kapitala zvanom multinacionalne kompanije. One podrazumijevaju da odluke barem
djelomično izmiču nadzoru država. -promjena prirode znanja prisiljava javnu moć da ponovno preispita pravne i činjeničke odnose s velikim
poduzećima. Nove tehnologije mogu pojačati hitnost preispitivanja. -spoznaje se distribuiraju istim mrežama kao novac. Podjela znanje/neznanje nestaje i nastaje podjela koja vrijedi za novac – „poznavanje način plaćanja ulaganja“ -protok znanja ide kanalima, od kojih su jedni rezervirani za „one koji odlučuju“, a drugi služe za otplaćivanje
trajnog duga koji svaki pojedinac ima spram društva
2.PROBLEM: LEGITIMNOST -pitanje položaja znanja (scenarij informatizacije društva)
-od radne pretpostavke se traži jaka sposobnost razlučivanja – treba joj priznati stratešku vrijednost u odnosu na postavljeno pitanje
1
-znanost i tehničko znanje se akumulira. Koji je oblik akumulacije – jedni je zamišljaju kao redovitu i
ujednačenu, drugi kao povremenu i isprekidanu. Ove su očiglednosti varljive. Znanstveno znanje ne znači cjelokupno znanje – ono je oduvijek dodatak (u natjecanju s narativnom vrstom znanja) -znanstvenička demoralizacija ima utjecaja na središnji problem legitimnosti – određena kategorija građana
treba obaviti određenu djelatnost (civilni zakon). Legitimnost je proces kojim zakonodavac dobiva ovlaštenje promicanja zakona koji je norma (on propisuje uvjete kako bi neki iskaz postao dijelom diskurza i kako bi ga znan.zajednica mogal uzeti u obzir. -pitanje znanstvene legitimnosti povezano s pitanjem legitimnosti zakonodavca. Znanost i etika ili politika
proizlaze iz istog „izbora“ zvanog Zapad. -znan.znanje je podređeno prevladavajućim snaga i s novim tehnologijama postoji opasnost da postane jedna od glavnih točaka sukoba. Mora se postaviti pitanje dvostruke legitimnosti. Znanje i moć – dvije strane istog
pitanja: tko odlučuje o onome što je znanje i tko zna što treba odlučiti? Pitanje znanja u infromatičkom dobu više je no ikad pitanje vlasti.
3.METODA: JEZIČNE IGRE -pošiljatelj (znalac), primatelj (slaže se ili ne), referent (uhvaćen na način kao nešto što traži da ga se ispravno
identificira i izrazi u iskazu koji ga izlaže) -izjava: Sveučilište je otvoreno (dekan) – značenje iskaza mora biti razumljeno, ali to je uvjet komunikacije koji ne omogućuju razlikovanje iskaza. Drugi iskaz zovemo performativnim – učinak koji ima na referenta podudara s njegovim izjavljivanjem (otvorenje sveučilišta). Pošiljatelj-autoritet. -iskaz: Dajte sredstva svučilištu – preskripcija – naredbe, zapovijedi, uputstva, preporuke, upite, molbe..
Pošiljatelj – autoritet, od primatelja se očujeje ispunjenje zatraženog. -Wittgestein – jezične igre – učinci diskurza, različite vrste iskaza (djelotvornost propitivnaja, obećanja,
književnog opisa, naracije...). Svaka kategorija iskaza ima pravila koja objašnjavaju svojstva i upotrebu - jezične igre: 1. 2.
Njihova pravila nemaju legitimnost u njima samima, već su predmet izričitog ili neizričitog ugovora među igračima Ako se pogriješe pravila – nema igre, promjena nekog pravila mijenja prirodu igre,a potez ili iskaz koji nije po pravilima ne spada u igru što su je ova pravila odredila
-govoriti znači boriti se u smislu igranja, a činovi jezika proizlaze iz opće agonistike. To nužno ne znači da igramo
da bi pobijedili. Neki potez možemo povući iz zadovoljstva da smo ga izmislili. -vidljiva društvena veza se sastoji od jezičnih „poteza“
4.PRIRODA DRUŠTVENE VEZE: MODERN A ALTERNATIVA -pitanje o metodičnom predstavljanju znanja -predstavljanje podijeljeno između 2 modela: društvo kao funkcionalne cjeline ( Talcot Parsons) ili društvo podijeljeno na dva dijela (marksistička struja) -ova metodološka podjela koje određuje 2 velike vrste diskurza o društvu potječe iz 19.st. -Parsons: načelo sustava je još optimistično – odgovara stabilizaciji ekonomije rasta i društva izobilja.
2
-istinski cilj sustava – optimizacija globalnog odnosa onoga što ulaže s onim što dobiva – znači njegove
učinkovitosi -Parsons: društvo je jedinstvena cjelina, cjelovitost. Postupak ili doprinosi održanju (razvoju) sustava ili je
disfunkcionalan jer napada integritet ili djelotvornost sustava. Horkheimer ovo naziva „paranojom“ razuma. -mrksizam: drugi model društva.U zemljama s liberalnom upravom borbe su se pr etvorile u regulatore sustava;
u komunističkim zemljama vratio se totalitarni model. Kritika političke ekonomije i otuđenog društva su iskorištene kako bi pomogle u programiranju sustava. -društveni temelj načela podjele i klasne borbe je izblijedio i došao do opasnosti da se svede na utopiju, ili
društvenu kategoriju u kojoj postoji nemoguća uloga kritičkog subjekta -uloga ovog shematskog podsjetnika je preciziranje problematike u koju nastojimo smjestiti pitanje znanja u
naprednim industrijskim društvima (moramo upoznati društvo da bi upoznali stanje znanja) -znati nešto o društvu – odabrati način na koji ćemo ga ispitivati. -možemo odlučiti:
Da je glavna uloga znanja u tome da je ono neophodan el ement funkcioniranja društva
Kritička funkcija. Načelo suprotnosti društva, ono nije integralna cjelina
-alternativa je jasna: izbor između unutarnje društvene homogenosti ili dualnosti, između funkcionalizma ili kriticizma znanja -2 vrste znanja:
pozitivizam (produktivna snaga neophodna sustava)
kritička, reflekstivna, hermeneutička vrsta znanja (koja propitujući vrijednosti i ciljeve postavlja prepreku svakom oporavku)
5.PRIRODA DRUŠTVENE VEZE: POSTMODERNO GLEDIŠTE -ovakvo rješenje podjele je nep rihvatljivo -ponovo ekonomsko prestrojavanje u današnjem kapitalizmu ide ruku pod ruku s promjenom uloge država: iz
ovog se sindroma oblikuje slika društva koja prisiljava da se ozbiljno preispitaju pristupi koji predstavljaju alternativu. -funkcije regulacije i reprodukcije se sve više oduzimaju administraciji i povjeravaju automatima. Pravi posao
postat će raspolaganje informacijama koje bi strojevi trebali imati u memoriji kako bi donosili dobre odluke. Rukovodeća klasa jest i i bit će klasa onih koji donose odluke. (njih više ne čini tradicionalna politička klasa već jedan sloj sastavljen od direktora poduzeća, upravitelja, visokih dužnosnika..) -stari polovi privlačnosti (nacionalne države, zanimanja, pov.tradicije) gube svoju privlačnost -cilj života – ovisi o marljivosti svakog ponaosob. Svatko se treba oslanjati na sebe. A svatko zna da ovo sebe
veoma malo znači -sebstvo – znači malo, ali nije izolirano, uhvaćeno je u teksturu složenijih i pokretljivijih odnosa. Stavljeno je u
čvorišta komunikacijskih tokova. Nikada nije bez moći nad porukama koje prolaze kroz njega smještajući ga kao pošiljatelja, primatelja ili referenta. (jezične igre) - jezične igre su s jedne strane minimum odnosa potrebnog da društvo postoji. Od rođenja dijete postaje referentom priče koju priča njegova okolina i u odnosu na koju će se ksanije trebati izmjestiti. Jednostavnije –
pitanje društvene veze je jezična igra, igra propitivanja. Ono odmah smješta onoga koji pita, onoga kojem se obraća i ono što propituje: to je društvena veza. 3
-kad bismo ove probleme označili pojmovima kom.teorije, zaboravili bismo 2 stvari:
poruke imaju različite oblike i učinke (denonativne, preskriptivne, vrijednosne..). Ne djeluju samo dok prenose informaciju.
Informatička teorija ostavlja po strani agonistički moment. Izmiještanje u neprekidnom kretanju.
-važnost povećanja izmještanja (da bi došlo do promjene odnosa snaga) -teorija igara kojoj je temeljno načelo agonistika. U ovom kontekstu zahtijevana novost nije jednostavno
„inovacija“. -institucija se razlikuje od diskusije jer zahtijeva dodatna ograničenja zahvaljujući kojima može u svoje okrilje
prihvatiti određene iskaze. Ona daje prednost određenim klasama iskaza, postoje stvari koje treba reći i način kako ih treba reći (naredbe u vojsci, molitva u crkvi, pričanje u obitelji...). Birokracija je krajnja granica ove tendencije. -granica koju institucija nameće mogućnostima jezika nije ustanovljena (ima li igra eksperimentiranja jezikom mjesto na sveučilištu? Može li se nešto zahtijavati u vojarni?.. ). Odgovori su da ako pomaknemo stare granice
institucije. U ovom je duhu potrebno prići suvremenim institucijama znanja
6.PRAGMATIKA NARATIVNOG ZNANJA
-znanje nije znanost (posebno u svom suvremenom obliku); ono ne može sakriti problem svoje legitimnosti već ga mora postaviti u cijeloj širini koja je i druš -politička i epistemiološka -znanje se općenito govoreći ne svodi na znanost, čak ni na spoznaju. Spoznaja – cjelokupnost iskaza koji
označuju ili opisuju predmete. Znanost – podskup spoznaje. Nju čine denotativni iskazi, no ona nameće 2 dodatna uvjeta njihovoj prihvatljivosti: a) b)
predmeti na koje se odnose moraju biti povratno dostupni
mora se moći odlučiti pripada li ili ne svaki od iskaza jeziku što ga stručnjaci smatraju odgovarajućim
-znanje – miješaju se i ideje o znati-kako, umijeće življenja, slušanja... Kompetencija koja nadilazi određenje i
primjenu jednog kriterija istine, ona se proširuje na kriterije djelotvornosti, pravednosti i sreće, zvučne i kromatske ljepote... -ovakvo znanje subjektu obogućuje „dobru“ performativnost pri mnogim predmetima diskurza. Ono se
podudara s proširenim stvaranjem kompetencija, ono je oblik utjelovljen u subjektu kojeg čine razne kompetencije - još jedna osobina – nagnuće koju takvo znanje ima prema običaju. Konsenzus koji omogućeje da se znanje odredi i diskriminira onaj koji ne zna (stranac, dijete) predstavlja kulturu nekog naroda. -sama ideja razvoja pretpostavlja obzor nerazvijenosti – ova suprotnost ne implicira nužno promjenu prirode
znanja između „primitivnih“ i „civiliziranih“. Ona je kompatibilna s tezom o nadmoći običajnog znanja nad suvremenom raspršenošću kompetencija. -narativni oblik ima prednost u oblikovanju tradicionalnog znanja. Priča je prvenstveni oblik ovog znanja. -narodne priče pričaju o pozitivnom i negativnom obrazovanju (mitovi, junaci, legende). One s jedne strane
omoguću određivanje kriterije kompetencije u društvu, a s druge omogućuju vrednovanje zahvaljujući kriterijima performativnosti koji se u njima postižu. -narativni oblik prihvaća mnoštvo jezičnih igara – denotativni iskazi lako nalaze mjesto -prijenos priča – podvrgnuto je pravilima koja utvrđuju njihovu pragmatiku (svaki narod drugačije priča priču).
Prenošenje priča se ne vezuje smao za funkcije iskazivanja, već i za ono što treba reći ako želimo da nas čuju, i što treba slušati kako bi se kasnije moglo pričati, i što treba igrati kako bi postali predmetom priče. 4
-tradicija priča je i tradicija kriterija koji određuju trostruku kompetenciju: 1. 2. 3.
umijeće kazivanja umijeće slušanja umijeće djelovanja u kojima se odivjaju odnosu unutar i izvan zajednice
-priče prenose grupu pragmatičnih pravila koja čine društvenu vezu - još jedna osobina narativnog znanja: njegov utjecaj na vrijeme. Narativni oblik slijedi ritam (napjevi, brojalice) -izreke, poslovine – temporalizacija koja se ne zaboravlja -važnost pragmatskih protokola je u tome što označavaju identitet zbivanja u priči -kultura koja prednost daje pripovjedačkom obliku nema potrebu za postupcima koji autoriziraju priče. Priče same po sebi imaju autoritet. Narod ih samo aktualizira: pričanjem, slušanjem, postajući predmetom tih priča,
odnosno „igrajući ih“ u svojim institucijama. -dakle, postoji nespojivost imeđu narodne pripovjedačke pragmatike (koja je legitimirajuća) i jezične igr e koju Zapad poznaje (i koja je pitanje legitimnosti) -priče određuju što se može reći i činiti u kulturi, time se legitimiraju
7.PRAGMATIKA ZNANSTVENOG ZNANJA
-prema klasičnom poimanju znanja – igra istraživanja i igra podučavanja -„napetosti“ su vrsta preskripcija što reguliraju prihvatljivost iskaza ukoliko je znanstven -znanstveno rješenje teškoće (Kopernik i kružna putanja planeta) sastoji se u poštivanju dvostrukog pravila: 1. 2.
dijalektično ili retoričko pravilo pravosudnog tipa (referentno je ono što može poslužiti kao dokaz) metafizičko (isti referent ne može pružiti mnoštvo prijepornih dokaza)
-istraživanje – zahtijeva podučavanje kao potrebnu dopunu. Jer znanstveniku je potreban primatelj koji i sam
može postati pošiljatelj. Istina iskaza i kompetentno onoga tko ga istiže podvrgnute su suglasnosti zajednice jednako sposobnost. Znači da treeba obrazovati jednake. -ovu reprodukciju osigurava didaktika (razlikuje se od dijalktičke igre istr.) – njezina prva pretpostavka je da primatelj (student) ne zna što znači pošiljatelj i stoga može nešto naučiti. Druga pretpostavka je da može naučiti
i sam postati stručnjakom jednake kompetentnosti (kao i učitelj). -dijalektika istraživača, tj.igra stvaranja znanstvenog znanja – kada student (primatelj dijalektike) usavršava
kompetentnost, stručnjak mu može reći ono što on ne zna, ali želi saznati. -usporedba ove pragmatike s pragmatikom narativnog znanja, osobine: 1.
znanstveno znanje zahtjeva izdvajanje denotacijske jezične igre i isključenje ostalih. Kriterij prihvatljivosti nekog iskaza je njegova istinosna vrijednosna.
2. 3. 4. 5.
Ovo se znanja odvaja od drugih jezičnih igara čije kombinacije tvore društvenu vezu. U okviru igre istraživanja, zahtijevana kompetentnost odnosi se samo na pošiljatelja Znanstveni iskaz ne st ječe nikakvu vrijednost iz činjenice da je izrečen (čak i u ped se podučava jedino kao ga je moguće provjeriti argumentacijom i dokazima). Znanstvena igra podrazumijeva dijakronijsku vremenitost, odnosno pamćenje i projekt (pošiljatelj znan.iskaza poznaje prethodne iskaze – bibliografija)
5
-stavljanje u sukladni odnos znanosti i neznan. (narativnog) znanja pomaže nam da shatimo da postojanje prvog
nije nužnije no postojanje drugog. Oba se sastoje od cjeline iskaza, a iskazi su „potezi“ koje igrači povlače u okviru općih pravila. Svako znanje ima svojstvena pravila. -iz znan.znanja se ne može prosuđivati ni o postojanju ni vrijednosti narativnog, i obratno: bitni kriteriji nisu jednaki u jednom i drugom -narativno znanje ne procjenju pitanje svoje legitimnosti , već ju pragmatikom svog prenošenja samo propisuje,
a ne utječe se ni argumentaciji ni podastiranju dokaza. Ono svojem nerazumijevanju problema znan.diskurza prilazi tolerantno, ali tako nije u obrnutom slučaju. -znanost postavlja pitanje vrijednosti narativnih iskaza i ustanovljuje da nikada nisu podvrgnuti argumentaciji ili
dokazu. Znanost ih smatra divljima, primitivnima, zaosalim, otuđenim kojeg čine mišljenja, običaji, predrasude, neznanje. -ovaj nejednak odnos je posljedica pravila igre. Simptomi su poznati. Radi se o cijeloj povijesti kulturnog imperijalizma Zapada. Važno je prepoznati snagu – rukovodi se zahtjevom legitimnosti.
8.NARATIVNA FUNKCIJA I LEGITIMNOST ZNANJA
-danas se problem legitimnosti više ne smatra slabošću u znan.jezičnoj igri. Sada je legitiman kao problem,
tj.heuristička mogućnost. -povratak narativno u nenarativno ne smijemo smatrati konačno nadiđenim. Pribjegavanje narativnom je neizbježno, barem u onoj mjeri u kojoj znan.jezična igra želi istinu svojih iskaza, a ne može ih legitimirati svojim sredstvima. -nova jezična igra ima problem sa svojom legitimnosti (Platon: Dijalog). Dijaloška igra sažima znan.pragmatiku.
Znan.znanje može znati da je pravo znanja samo ako pribjegne drugom znanju, priči, koja je za njega neznane (ako to ne učini onda mora sebe pretpostavljati, a time zapada u ono što osuđuje -predrasudu) -s modernom znanošću u problematici legitimnosti pojavljuju se 2 nove sastavnice: 1.
Kao odgovor na pitanje: kako dokazati dokaz? (tko odlučuje o uvjetima istinitog?) U n arativnoj problematici to pitanje treba rješiti imenom junaka: tko ima pravo odlučivati za društvo?
-ovaj način propitivanja druš-pol legitimnosti povezuje se s novim znan.stavom: ime junaka je narod, znak
legitimnosti njegov konsenzus, način normiranja vijećanje -predstavnici nove legitimnosti putem „naroda“ ujedno su i aktivni rušioci tradicionalnih narodnih znanja. -pitanje države isprepleteno s pitanjem znanstvenog znanja. Narod nije zadovoljan – donosi zakone – svoju kompetenciju primjenjuje i na preskriptivne iskaze pravednosti (to je svojstvo narativnog znanja) -ovaj način legitimacije ponovo uvodi priču kao vrijednost znanja – to može krenuti u 2 smjera, ovisno o tome je li subjekt priče misleći ili praktični, junak spoznaje ili junak slobode. Zbog ove alternative – ne samo da se
značenje legitimnosti mijenja, već i priča sama ne može opisati to značenje
9.PRIČE O LEGITIMACIJI ZNANJA -2 inačice priče legitimacije: političku i filozofksu -subjekt čovječanstvo kao junak slobode. Svi narodi imaju pravo na znanost. -zanemarivanje da država svoju legitimnost dobiva iz naroda, a ne iz sebe
6
-Humboldt – znanost poštuje vlastita pravila, znan.institucija živi i sama sebe obnavlja, bez prisile i ograničenog
cilja. Dodaje da Sveučilište treba svoju znanost predati duhovnom i moralnom obrazovanju nacije -sukob između: jezične igre koju čine denotacije (temeljene na kriteriju istine) i jezične igre koja se rukovodi
etičkom, druš i pol praksom (koja sadrži iskaze od kojih se ne očekuju da budu iskreni, već pavedni – znači ne spadaju pod znanstveno znanje) -Humboldt želi ujediniti ova dva diskurza. Poziva se na Duh pokrenut trostrukom težnjom:
sve se treba izvesti iz jednog izvornog načela (znan.djelatno st) sve je povezano s idealom (etička i druš.praksa) treba objediniti ovo načelo i ovaj ideal u jednu jedinstvenu Ideju (legitimni subjekt)
-uloga sveučiliša – izlaganje cjeline spoznaje i pokazivanje načela i temelja svakog znanje, jer nema stvaralačke znan.sposobnosti bez spekulativnog duha -spekulacija – diskurz o legitimnosti znanstvenog diskurza (sveuč je spekulativno) -Život koji je i Subjekt – povratak narativnog znanja. Život – predstavljanje onoga što je on sam. Enciklopedija njem.idealizma stvara metapripovijest – ono što priča pripovijeda ne treba biti narod stiješnjen u pozitivitet tradicionalnih znanja. -istraživanja i širenja znanaja ne možemo opravdati načelom korisnosti. Zanemaruje se humanističko načelo
prema kojem se čovječanstvo znanjem uzdiže do dostojanstva i slobode. -diskurzi o spoznaji ne uzimaju istinu, već vrijednost što im daje činjenica da zaumimaju određeno mjesto na
putu Duha ili Života. Istinsko znanje je neizravno znanje (preneseni iskazi). -znanje ne nalazi vrijednost u sebi samome, već u praktičnom subjektu – čovječanstvu. Načelo kretanja koje
pokreće narod nije znanje, već sloboda u svom samoupravljanju. -legitimacija autonomijom volje prednost daje drugačijoj igri - prekskriptivnoj (imperativu). Važno je legitimirati i preskriptivne iskaze temljene na pravednom (npr.minimalna plaća treba iznositi..). Znanje više nije subjekt,
ono je u njegovoj službi: njegova jedina legitimnost je omogućiti moralnosti da postane stvarnost. -krajnja legitimnost znanja je služenje ciljevima koje postavlja praktični subjekt – autonomna zajednica -prednost se daje preskriptivnim iskazima (koje iskazuje praktični subjekt) koji oslobađaju ovisnosti od znanstvenih iskaza. Dvije opaske: 1. 2.
bilo bi lako dokazati da se marksizam kolebao između 2 načina narativne legitimnosti što su opisani rad, obrana i znanje – znanost. Legitimnost se stvara pomoću metadiskurza nazvanog znanost.On propituje, ne totalizira. Sveučilište znanost duguje narodu čija se „povijesna misija“ sastoji u tome da ga postigne radom, borbom i znanjem.
10.DELEGITIMNOST
-u postind.društvu, postmodernoj kulturi – pitanje legitimnosti znanje postavlja se na drugačiji način. Velika
priča je izgubila vjerodostojnost. -propast priča – učinak razvoja tehnika i tehnologija -1.spekulativni poredak u sebi skriva neku vrstu dvosmislenosti u odnosu na znanje. Pozitivna znanost nije znan je, a spekulacija se hrani ukidajući ih -znanost koja nije postigla legitimnost nije prava znanost
7
-spekulativni iskaz: neki znan.iskaz je znanje ako je dio univerzalnog procesa nastajanja – ova je pretpostavka
neophodna spekulativnoj jezičnoj igri -ova pretpostavka određuje grupu pravila koja trebaju biti prihvaćena ako želimo igrati spekulativnu igru (postmoderna kultura) -proces delegitimnosti kojeg pokreće zahtjev za legitimnošću – kriza znan.znanja proizlazi iz unutrašnjeg
podrivanja načela legitimnosti znanja (ovo podrivanje djeluje u spekulativnoj igri) -nekadašnji fakulteti se raspršuju u institute i zaklade, sveučilišta gube svoju ulogu spekulativne le gitimnosti.
Budući da je sveučilištima oduzeta odgovornost za istrživanje, ona se ograničavaju na prenošenje znanja (osiguravanje stvaranje profesora, a ne znanstvenika) -unutarnja moć podrivanja (koju ima 2.postupak legitimacije) ima i aparat oslobođenja. Ona utemeljuje
legitimnost znanosti, istine na autonomiji učesnika koji djeluju u praksi. No ovdje postoji problem – kompetencija. Ako je iskaz istinit ništa ne dokazuje da će biti pravedan. -postmodernitet – znanost igra svoju igru i ne može legitimirati druge jezične igre (preskriptivna joj igra izmiče).
Ona ne može legitimirati samu sebe, kao što je to pretpostavljala spekulativnost. -u ovom rasijavanju jez.igara – sam društveni subjekt se rastvara. Društ.sponu čine neodređen broj jezičnih igara koje imaju različita pravila. -pesimističan zaključak: nitko ne govori sve jezike, oni nemaju univerzalni metajezik, projekt sustav -subjekt je
propaso, projekt oslobođenja nema veze s znanošću, učenjaci su usko strukovno ograničeni. -žalovanje je obavljeno i ne treba ga ponovo započinjati. Nostalgija za izgubljenom pričom je i sama izgubljena
za većinu ljudi. No to ne znači da su osuđeni na barbarstvo. U tome ih priječi spoznaja da legitimnost može doći samo iz njihove jezične prakse i njihove komunikacijske inter akcije.
11.ISTRAŽIVANJE I NJEGOVA LEGITIMACIJA PERFORMATIVNOŠĆU -pragmatika istraživanja – danas na njezina pravila utječu 2 promjene: 1. 2.
argumentacije su bogatije
a podastiranje dokaza složenije
-pravila po kojima iskaz denotativne vrijednosti može dobiti pristanak primatelja. Znan.istraživanje ove metode
ne uzima u obzir. Ono može koristiti jezike čija demostrativna svojstva izgledaju poput izazova umu klasika. -uporaba jezika je podvrgnuta pragmatičnim uvjetom – koje glasi da treba oblikovati vlastita pravila i tražiti
primatelje da ih prihvati. Udovoljavajući ovome, određujemo aksiomatiku (podrazumijeva određivanje simbola koji će se korisiti u predloženom jeziku, oblika što ga izrazi tog jezika trebaju poštivati kako bi bili prihvaćeni i postupaka što će biti dozvoljeni) -za legitimnost je značajnije pitanje pomoću kojih kriterija logičar određuje svojstva što ih aksiomika zahtijeva? Postoji li model znan.jezika? Svojstva koja se zahtijveaju od formalnog sustava: konzistentnost, sintaktička propunost, odlučivost i međusobna neovisnost aksioma. -u formalizmima postoje unutrašnja ograničenja – prirodni ili svakodnevni jezik – taj je jezik univerzalan, na njega se mogu prevesti svi ostali jezici, no dozvoljava stvaranje paradoksa -argumentacija za prihvaćanje znan.iskaza podvrgnuta je „prvom“ prihvaćanju pravila koja su utvrdila sredstva argumentacije. Iz toga slijede 2 svojstva jezika – 1. 2.
fleksibilnost njegovih sredstava (mnoštvo jezika) karakter pragmatične igre (prihvatljivost poteza koji se u njoj čine)
8
-razlika između 2 vrste „napretka“ u znanju – jedan odgovara novom potezu u okviru pravila, a drugi odgovara
izmišljanju novih pravila (promjeni igre) -novi poredak – izmještanje ideja uma. Načelo pluraliteta formalnih i aksiomatskih sustava sposobnih argumentirati denotativne iskaze. -drugi važan vid istraživanja vodi u drugom smjeru – podastiranje dokaza – učiniti prihvatljivim neki novi iskaz
kao svjedočanstvo ili dokaz. Tu postoji jedan p roblem – referent („stvarnost“) je prozvan i naveden -podastrijeti dokaz – utvrditi neku činjenicu. Što znači utvrditi? -sada nastupaju tehnike – igre čiji značaj nije istinito, pravedno, lijepo već učinkovito (neki potez je dobar kada
dobro djeluje ili troši manje nego ostali) -podastiranje dokaza postaje sve važnije u mjeri u kojoj pragmatika znan.znanja preuzima mjesto tradicionalnih znanja. -nema dokaza i provjere dokaza, i nema istine bez novaca (npr.laboratoriji). Igre znan.jezika postat će igre
bogatih. Nastaje izjednačavanje bogatstva, učinkovitosti i istine. -nema tehnike bez bogatstva, ni bogatstva bez tehnike. Dio proizvoda od prodaje dobiva fond za istraživanja
koji služi poboljšanju performativnosti. Upravo u ovom terenutku, znanost postaje snaga proizvodnje – moment u opticaju kapitala. -želja za bogaćenjem nameće tehnikama imperativ poboljšanja performativnosti i ostvarivanje proizvoda (a ne
želja za znanjem) -kapitalizam je došao do rješenja znan.problema subvencioniranja istraživanja – izravno – imperativ komercijalizacije usmjeren prioritetiva izučavanja prema primjeni. Neizravno – stvarajući istraživačke zaklade
koje daju kredite ne očekujući trenutnu dobit (načelo – financirati s gubicima da bi se povećale mogućnosti pronalazaka – isplativost) -organizacije u poduzećima prodiru u laboratoriju za istrživan ja – hijerarhija, odlučivanje o radu, stvaranej
timova, procjena učinka.. -podastiranje dokaza – jezična igra performativnosti (odnos input,otput). Znanstvenici, tehničari i uređaji se ne
kupuju kako bi se doznala istina, već kako bi se povećala moć. Cilj je moć. -može li diskurz moći stvoriti legitimnost – denotativna igra – važnost se pridaje istinitom/lažnom, preskriptivna igra – pravedno/nepravedno, tehnička igra – učinkovitost/neučinkovitost. Snaga kao da dolazi samo iz tehničke igre. -performativnost povećava mogućnost da se bude u pravu. „Kontrola konteksta“ tj. poboljšanje performansi ostvarenih protiv partnera koji stvaraju kontekst je legitimnost. - jačajući tehnologiju, jačamo i „stvarnost“ (dokaz u znan.argumentaciji) – mogućnost da budemo u pravu .
Tenologija jača onoliko koliko možemo imati na raspolaganju znan.znanje i pravo odlučivanja. -tako se putem moći oblikuje legitimnost. Ona je dobra performativnost, provjera i presuda. Ona legitimira znanost i pravo putem učinkovitosti, a učinkovitost pu tem znanosti i prava. -nadzor konteksta treba omogućiti informatizaciju. Povećanje moći se odvija kroz proizvodnju, pohranjivanje i dostupnost podataka te operativnost informacija. -odnos znanosti i tehnologije se preokreće. Istraživački odjeli koji ne mog u dokazati svoj doprinos prestaju
dobivati kredite i osuđeni su na zastarijevanje. Administracija se poziva na kriterij performativnosti kako bi opravdala odbijanje osnivanja istraživačkog centra.
9
12.OBRAZOVANJE I NJEGOVO LEGITIMIRANJE PERFORMATIVNOŠĆU -tko prenosi, kako, kome, čime, u kojem obliku, s kakvim učinkom? Sveučilištu politiku čine skup odgovora na ova pitanja -visoko obr – podsustav društvenog sustava, i na njega se pri rješvanju ovih problema primijenjuje isti kriterij performativnosti. -učinak koji treba postići je doprinos visokog obr. performativnosti društvenog sustava. Vis.obr mora stvoriti
kompetentne osobe neophodne drušvu. Postoje 2 skupine: osobe koje će se okr enuti svjetskom nadmetanju(svetsko tržište, potražnja). (i druga nije reče na ) -vis.obr treba društveni sustav opskrbljivati kompetencijama koje služe održanju njegove unutrašnje kohezije.
Sveučilišta su pozvana da obrazuju kompetentne osobe, a ne ideale (toliko liječnika, toliko profesora..). Prijenos znanja više ne služi stvaranju elite sposobne voditi naciju u oslobođenje, već sustavu pruža igrače sposbne igrati ulogu na pragmatičnim položajima koji su potrebni instituacijama. -studenti (primatelji znanja) – 2 kategorije: profesionalna i tehnološka inteligencija. Izvan tih kat egorija ostali mladi na sveučlištu su nezaposleni – oni su višak u broju zaposlenih u njihovim disciplinama (društvene znanosti). -sveučilište počinje igati novu ulogu u okviru poboljšanja performansi sustava – recikliranju ili trajnom obrazovanju -prenošenje znanja ide novim smjerom (ali ne glatko) – u itneresu susstava je ohrabrivanje prof.napretka, ipak
eskperimentiranje s diskurzom, institucijama i vrijednostima ne izgleda dovoljno primjenjivo te mu se uskrajuće poticaj. -načelo performativnosti – globalna posljedica je potčinjenost institucija visokog obr vlastima. Kada znanje
nema svoju svrhu u sammom sebi kao oslobođenje čovjeka, njegov prijenos izmiče odgovornosti isključivo znanstvenika i studenata. -autonomija priznata sveučilištima više nema neku težinu – nastavnički savjeti nemaju moć odlučivanja o tome
koliko će novaca doći u njihovu instituciju -profesionalizacija i strogo funkcionalističko gledište. Ono bitno što se može prenijeti je organizirana zaliha spoznaja. Primjena novih tehnika – pedagogija ne mora nužno trpjeti jer će se studente uvijek trebati nečemu podučiti. -pitanje koje postavlja sutdent,država ili institucija vis.obr nije –je li nešto istina?, već – čemu služi?, odnosno
može li se prodati? (u kontekstu merkantilizacije znanja), je li učinkovito? (kontekst moći) -mogućnost širokog tržišta operativnih kompetentnosti je otvorena. Banke podataka su enciklopedija
budućnosti -svijetom posmodernog znanja upravlja igra potpunih informacija – podaci dostupni svim stručnjacima – ne postoji znanstvena tajna. Porast performativnosti ovisi o „maštovitosti“ koja omogućuje ili povlačenje novog poteza ili promjenu pravila igre. -ako nastava treba osigurati napredak kompetentnosti onda prijenos znanja ne smije biti ograničen na informacije, nego treba pružiti poduku o sposobnosti povezivanja područja. -odnos prema znanju – odnos korisnika složenog konceptulanog i materijalnog oruđa i onih koji od njegovih performansi imaju korist (brain storming – povećanje performativnosti) -performativnost je poboljšana timskim radom u uvjetima koje su druš.znanosti već davno odredile. -bilo bi apstaktno i štetno odvojiti stvaranja znanja i prijenos znanja. No, rješenje kojem se okreću institucije svijeta je odvajanje ovih dvaju vidova dijalektike – na jednostavnu i proširenu proizvodnju.
10
-delegitimnost i nadmoć performativnosti otkucava kraj razdoblja – profesor nije sposobniji od memorijskih
mreža prenostiti znanje, i nije sposobniji od interdisciplinarnih timova zamišljati nove poteze i igre
13.POSTMODERNA ZNANOST KAO ISTRAŽIVANJE NESTABILNOSTI
-pragmatika znan.istraživanja u prvi plan stavlja izmišljanje „novih“ poteza i novih pravila jezičnih igara. Ovaj vid je u potrazi za „putovima izaska iz krize“ determinizma. Determiniza m je pretpostavka na kojoj se zasniva legitimnost putem performativnosti – određuje se odnosom input,output, stoga treba pretpostaviti da je sustav u koji input ulazi stabilan. -pragmatika znan.postmodernog znanja u sebi nema mnogo zajedničkog s istraživanjem perfomativnosti -potivizam učinkovitosti nije zaslužan za širenje znanosti. Učinkovitost se ne traži zbog nje same, ona dolazi kao
višak, ponekad kasno, kada se dioničari počnu zanimati za slučaj. No, ono što se novom pretpostavkom mora vratiti je pitanje legitimnosti. Jer upravo znanost sama sebi postavlja to pitanje. -začuđujuća osobina postmodernog znanstvenog znanja je izravan diskurz o pravilima koja ga čine vjerodostojnima -ideja performativnosti implicira ideju stabilnog sustava (poštuje pravilnosti, razvoj se odvija po predvidljiv oj
putanje i omogućuje trajne normalne funkcije. -uglavnom se prihvaća da je priroda ravnodušan protivnik, a ne lukav – to je razlika između prirodne znanosti i znanosti o čovjeku. (u 1.slučaju referent priroda je nijema, a u 2.referent čovjek koji razvija strategiju)
14.LEGITIMNOST PUTEM PARALOGIJE
-„mala priča“ ostaje prevladavajući oblik kojeg preuzima inventivno otkriće u znanosti. Načelo konsenzusa kao kriterij provjere izgleda nedostatnim - je li moguća legitimnost koja se oslanja samo na paralogiju? Treba znati razliku između prave paralogije i
inovacije: potonju koristi sustav kako bi poboljšao učinkovitos; paralogija je potez čija se važnost odmah ne uviđa, a vrši se u pragmatici znanja. -teorija sustava i vrsta legitimnosti koju predlaže nemaju znanstveni temelj. -Luhmanova argumentacija: sustav može djelovati ako, s jedne strane smanji složenost, a s druge mora izazvati
prilagodbu individualnih očekivanja i težnji svojim ciljevima. Sposobnost sustava glede moći zahtijeva smanjenje složenosti. -Luhman – moguće je upravljati individualnim težnjama postupkom „kvazi -naučavanja“ kako bi težnje postale kompatibilne s odlukama sustav -kontrola i dominacija konteksta po sebi vrijede više no njihova odsutnost. Kriterija performativnosti ima
„prednosti“ – isljučuje prilanjanje metafizičkom diskurzu, postiže napuštanje priča. Zahtijeva bistar duh, uvodi proračun interakcija, prisiljava igrače na odgovornost.. Kriterij perf.otkriva pragmatičke funkcije znanja ako potpadaju pod kriterij učinkovitosti. -također doprinosti da sve jezične igre uzdigne do spoznavanja sebe samih -sustav među svoje prednosti može ubrojiti čak i svoju nepopustljivost. U okviru kriterij moći, zahtjev ne dobiva legitimnost iz činjenice da nastaje iz patnje neke nezadovoljene p otrebe. Pravo ne dolazi iz patnje, dolazi iz
činjenice da rješavanje patnje čini sustav performativnijim. -sustav predstavljen kao avangardistički stroj koji za sobom vuče čovječanstvo, dehumanizirajući ga da bi ga na nekom drugom stučnju normativnog kapac iteta opet humanizirao.
11
-znan.pragmatika – poistovjećivanje s druš.sustavom je nemoguće (nijedan znanstvenik ne zanemaruje težnje
nekog istraživača pod izlikom da nisu performativni za znanost mišljenu kao totalitet) -što je neki potez jači to je jednostavnije uskratiti mu minimalni konsensuz zato što mijenja pravila igre oko kojih postoji konsenzus -ovo je ponašanje terorističko – pod tetorom podrazumijevamo učinkovitost koja se postiže eliminacijom
sudionika koji je izvan jezične igreu kojoj se igra. On će ušutjeti ne zato što je osporen, već zato jer je u opsanosti da će biti lišen mogućnosti igranja. Oholost odlučivača vrši taj teror (prilagodite vaše težnje našim ciljevima, u suprotnom..). -dopustljivost u odnosu na različite igre je stavljena pod uvjet performativnosti. Ponovo određivanje normi
života sadrži poboljšanje sposobnosti sustava glede moći. -znanost u svojoj pragmatici nudi antimodel stabilnog sustava. Znanost je model „otvorenog sustava“ u kojem
ispravnost iskaza „rađa ideje“, tj.druge iskaze i druga pravila igre. Podjela između odlučitelja i izvršitelja u znan.zajednici pripada druš-ekonomskom sustavu, a ne znan.pragmatici. Ona je jedna od glavnih prepreka razvoju maštovitosti znanja. -autor ističe razliku koja odvaja jezične igre. Znan.pragmatika je usredotočena na denotativne ili spoznajne
iskaze, tako omogućuje stvaranje znan.institucija. No postmoderni razvoj u prvi plan stavlja činjenicu da čak i rasprava o denotativnih iskaziva zahtijeva praivla. -druš.pragmatika nije „jednostavna“ poput znanstvene. To je čudovište stvoreno preplitanjem mreža klasa
heteromorfnih iskaza. Propast priča legitimnosti. -usmjeriti razrađivanje problema legitimnosti u smjeru tražnje univerzalnog konsenzusa, pomoću onoga što se naziva diskurzom, tj.dijalogom argumentacija -to znači pretpostaviti 2 stvari: a) b)
da se svi sugovornici mogu složiti oko pravila koji vrijede univerzalno za sve jezične igre da je svrha dijaloga konsenzus (no pokazalo se da je konsenzus stanje rasprava, a ne njihova svrha)
-iz ove dvostruke tvrdnje nastaje vjerovanje (Habermas) da čovječanstvo traži zajedničko oslobođenje putem
regularizacije „poteza“ dozvoljenih u jez.igrama, i da se legitimnost iskaza nalazi u njegovom dopinosu tom oslobođenju -diskurz je posljednja prepreka teoriji stabilnog sustava. Svrha je dobra, ali argumenti nisu. Konsenzus je postao
zastarjela, sumnjiva vrijednost. Pravda nije. Potrebno je doći do ideje i prakse pravde koje neće biti vezane uz konsenzus. -prihvaćanje heteromorfnosti jez.igara je prvi korak u tom smjeru. Drugi korak je načelo da konsenzus mora biti
lokalan i podložan mogućem poništenju. -informatizacija društva – može postati dugo „sanjanim“ oruđem kontorle i regulacije sustava tržišta,
proširenog do samog znanja, kojim upravlja načelo performativnosti (ona vrši teror). Potrebno ja da publika ima slobodan pristup memoriji i bankama podataka. - jezične igre će onda postati igre koje imaju potpunu informaciju. One će biti i igre čiji zbor ni je nula, pa
rasprave neće biti u opasnoti da se zaustave na ravnoteži u slučaju da su ulaganja iscrpljena. Rezerva znanja, koja je rezerva jezika u mogućim iskazima, je neiscpna. Nazire se politka u kojoj će se jednako pošivati želja za pravdom i želja za nepoznatim.
12
