Golubovic-Porodica Kao Ljudska Zajednica

Zagorka Golubović: «Porodica kao ljudska zajednica» STUDIJSKI CENTAR SOCIJALNOG RADA SOCIJALNI RAD S PORODICOM Nazorova 51

Zagorka Golubović: Porodica kao ljudska zajednica

1

Zagorka Golubović: «Porodica kao ljudska zajednica» I

GLAVA

SOCIOLOGIJA PORODICE – DISCIPLINA KOJA SE BAVI PROUČAVANJEM PORODICE KAO DRUŠTVENE GRUPE – I NJENE STABILNOSTI Sociologija porodice razvila se kao posebna sociološka disciplina u okviru sociologije sa ciljem da se usredotoči na proučavanje porodice, što znači da se ono bavi samo jednim djelom društvene strukture i parcijalno zahvaća strukturu društvenih odnosa i interakcija, usmjeravajući proučavanje na one društvene institucije koje su u najužem kontaktu sa porodicom. Ali iz toga proizlazi i to da porodica, kao jedan od mogućih okvira društvene interakcije i društvenih odnosa, ne može biti jedini objekt njenog istraživanja, samim tim što porodica ne postoji i ne funkcionira izvan danog društvenog sistema, i to je njeno postojanje i funkcioniranje povezano sa postojanjem i funkcioniranjem i drugih društvenih institucija. Samim tim opća sociologija mora biti širi okvir u kome i sociologija porodice nalazi svoje mjesto. Sociologija porodice, stoga, uvijek prihvaća određenu teorijsku orijentaciju koja je razvijena i prihvaćena u odgovarajućoj sociološkoj teoriji i nosi u sebi sve osobitosti i slabosti date teorije. Drugim riječima, sociologija porodice ne bi mogla biti isključivo ili prvenstveno empirijska disciplina, koja se zadovoljava empirijskim istraživanjima ostavljajući općoj sociologiji da razvija teorije: osim ako empirizam ne prihvaća kao svoju «teorijsku» orijentaciju, što znači da negira potrebu za utvrđivanjem teorijske osnove u sociologiji. Sociologija porodice mora biti u suglasnosti sa sociološkom teorijom koju prihvaća ne samo u formulaciji teorijskog pristupa i principa, već i u razradi osnovnih pretpostavki, u definiranju okvira istraživanja i metodologije, kao i u izboru problema kojima će se baviti. Zavisnost orijentacije u sociologiji porodice od sociološke teorije koju prihvaća, može dobro ilustrirati uspoređivanje različitih orijentacija u okviru marksističke teorije. Sociologija porodice, koja se oslanja na Marxovo humanističko i aktivističko stajalište o ljudskom društvu i čovjeku, razlikovat će se od one orijentacije koja se oslanja na šablonizirani «marksizam». Prva će kao osnovu svog istraživanja postaviti problem: što porodica kao društvena grupa znači za razvitak čovjeka i kako se realiziraju njene funkcije u različitim društvima s obzirom na humanističke ciljeve društvenog razvoja (odnosno, kako se dehumanizirajuće tendencije u uvjetima otuđenja ispoljavaju u porodici i kroz nju percipiraju). Ovakav humanistički pristup odredit će prirodu teorijskog pristupa u cjelini, uključujući i izbor problema za istraživanje, što znači da porodica neće biti promatrana samo kao jedan element društvene strukture i 2

Zagorka Golubović: «Porodica kao ljudska zajednica» interpretirana u smislu koji u antropologiji preporučuje Radcliff-Brown – u čijoj teoriji je funkcija objašnjena kao uklapanje pojedinačnih institucija u društveni sistem i njihovo skladno funkcioniranje u okviru tog sistema – nezavisno od ljudskih problema i uvjeta koje pruža ljudski razvoj. Sociologija porodice koja se oslanja na drugu varijantu «marksizma» biće nužno pozitivistička i empiristička u svojoj orijentaciji. U tom pogledu neće se mnogo razlikovati od najrasprostranjenije orijentacije u američkoj sociologiji porodice, koja se najvećim djelom sastoji iz ogromne količine podataka, što dosta često «potvrđuju» vrlo trivijalne istine o jednoj društvenoj instituciji koja je svakom čovjeku dostupna i poznata. Istina, ova činjenica da o porodici svi sve znamo – što primjećuje američki sociolog porodice William Good – često otežava istraživanje jer se treba boriti sa mnogim predrasudama koje ne odgovaraju činjenicama. Ali baš i zbog toga čisti empirizam, koji umnogome diktira izbor problema, u sociologiji porodice je vidljiviji kao pseudo-naučni pristup, nego u drugim oblastima društva o kojima «običan» čovjek manje zna, pa se, stoga u drugim oblastima i jednostavno «otkrivanje» činjenica može ponuditi kao znanstveni doprinos. Da bismo se u to uvjerili, dovoljno je samo pregledati brojne knjige iz područja sociološkog istraživanja porodice. Zavisnost orijentacije u sociologiji porodice od opće sociološke teorije bit će, u daljnjem izlaganju, prikazana u analizi različitih teorijskih smjerova u sociologiji porodice. Može se reći da je za sociologiju porodice danas karakterističan sociologizam kao opći teoretski konceptualni okvir, bez obzira na razlike u pojedinim teoretskim koncepcijama. A to znači da je okvir istraživanja veoma sužen i da je iz njega izbačena cjelokupna antropološka tradicija, sa svim aspektima koji ulaze u okvir makro-teorija, te se porodica uobičajeno svodi na instituciju u okviru jednog sistema društvenih odnosa, a funkcija porodice tretira u smislu koji podrazumijeva shvaćanje o prilagođavanju individua društvu u procesu socijalizacije. Stoga se u sociologiji porodice danas govori jezikom funkcionalizma, tj. Porodica se shvaća kao «sistem» u funkciji društvenog sistema, zanemarujući da je porodica svojevrsna društvena grupa, intimna zajednica ljudi povezanih ne samo slučajnim ili institucionalnim vezama, i zapostavljajući sve one elemente koji porodicu čine ćelijom ljudskog društvenog postojanja i razvitka. Može se reći da takav pristup prevladava i u socijalističkim zemljama u kojima se razvila sociologija porodice.

3

Zagorka Golubović: «Porodica kao ljudska zajednica» Zavisnost teorijskog pristupa u sociologiji porodice od opće-sociološke teorije nesumnjiva je; ali, s druge strane, sociologija porodice mora uzeti u obzir sve osobnosti predmeta koji proučava, što joj nameće zadatak da izgradi kompleksni pristup, koji se mora mnogo više oslanjati i na antropološke i na psihološke teorije, s obzirom da je čovjek kao složeno ljudsko biće i kao individualnost mnoga više i neposrednije prisutan u porodici nego u institucionaliziranim grupama i u globalnom društvenom sistemu; te stoga ti problemi ljudske egzistencije, kao i problemi koji proizlaze iz odnosa pojedinca i društvenih organizacija moraju biti mnogo više predmet proučavanja u sociologiji porodice nego u općoj sociologiji. Za sociologiju porodice može se danas, također, tvrditi da je teorijski ne uobličena i u okviru određenih teorijskih pristupa ne koherentna; da u njoj prevladava empirizam i odsutnost teorijskog osmišljavanja dobivenih rezultata koji pružaju više svjedočanstva o parcijaliziranim, usitnjenim problemima a mnogo manje govore o problemima koji se tiču porodice kao jedne ljudske zajednice. Stoga, sociologija porodice još uvijek ne može odgovoriti na nekoliko osnovnih teorijskih pitanja, kao što su: kako definirati porodicu kao svojevrsnu društvenu grupu da bi se utvrdili specifični principi porodične dinamike : kako formulirati tipologiju porodičnih oblika koja bi odgovarala kako ispitivanju povijesnog razvitka porodice, tako i proučavanju promjena u porodici u suvremenom društvu; problem određivanja osobnosti ličnosti i kolektiva u porodičnoj grupi i pojma društvenosti, naspram drugih društvenih grupa i globalnog društva, pitanje o drugačijem značenju pojma socijalizacije, koje uzima u obzir humane aspekte razvitka ličnosti a ne samo funkciju prilagođavanja pojedinca društvu; problem određivanja determinističkih sistema u okviru kojih treba proučavati funkcioniranje i razvitak porodice, ne samo iz sociološke nego iz kompleksnije antropološke i psihološke perspektive čovjeka i ljudske zajednice. U pogledu metodološkog pristupa u sociologiji porodice prevladava povijesna orijentacija, tj. orijentacija na sadašnje, na dano stanje. Ukoliko se primjenjuju usporedna istraživanja uzima se u obzir samo horizontalni presjek (postojeće forme porodice u različitim društvenim sistemima – kao što je knjiga W. Gooda, svjetska revolucija tipovi porodice). Usko povezano s tim, uzročna analiza se zamjenjuje funkcionalnom analizom, a umjesto znanstvenog objašnjenja nudi se opis stanja određenih pojava. U ovoj će knjizi biti predložen teorijski pristup koji oslanja na marksističku teoriju, povezujući sociološke i

4

Zagorka Golubović: «Porodica kao ljudska zajednica» antropološke probleme porodice kao osnovne ljudske zajednice i temeljeći se na slijedećim pretpostavkama: Prvo, kao osnovna društvena jedinica, porodica je determinirana društveno-kulturnim uvjetima određenog društvenog sistema. U tom sklopu ekonomski sistem društva predstavlja osnovni determinirajući okvir, jer određuje mjesto porodice u društvenom sistemu, budući da dominantni način proizvodnje nameće porodici za dati društveni sistem specifične funkcije. Ali sa činiocima ekonomskog sistema na porodicu neposrednije djeluju i drugi činioci društvene strukture i kulture, kao što su: faktori društvene diferencijacije koji određuju položaj porodice u klasnoj strukturi društva (pripadanje određenoj klasi i pod-kulturi) i dominantne vrijednosne orijentacije koje određuju životne ciljeve porodice. Drugo, budući da je porodica dio društvenog i kulturnog sistema određenog društva – a sva postojeća društva su klasno diferencirana – porodica se ne može promatrati izvan klasne strukture društva, te se ne može pretpostaviti postojanje jedinstvenog tipa porodice, već se mora poći od pretpostavke da se u okviru svakog društva formiraju različiti tipovi, u zavisnosti od društvenog položaja sloja kojem porodica pripada i kulture u kojoj sudjeluje. Stoga je prvi zadatak u proučavanju porodice da se utvrdi kojem sloju porodica pripada, i da se pokaže kako se klasna struktura društva reflektira kroz porodicu. Treće, s obzirom da je porodica svojevrsna društvena grupa, ona se na može izjednačavati se drugim «primarnim grupama», kako u svom sastavu i prirodi odnosa, tako i po funkcijama koje vrši; ali se porodica ne može objašnjavati ni po analogiji sa društvenim sistemom, jer njena struktura nije analogna strukturi globalnog društva, i ne formira se na istovjetnim principima. Četvrto, porodica nije samo osnovna jedinica društva, već i osnovna ćelija humanizacije, budući da se najprije u njoj postavljaju temelji za izgrađivanje ličnosti individua (i to ne samo djeteta već i supružnika u dugotrajnom životnom odnosu); stoga se porodica ne može promatrati samo strukturalno i funkcionalno kao društvena ustanova, već i sa stajališta funkcija koje vrši u odnosu na ličnosti svojih članova, dakle, i kao zajednica ličnosti. Porodica ne ispunjava svoje funkcije samo u odnosu na društvo i izvršenje zajedničkih ciljeva i zadataka, već sebi mora postaviti i ciljeve koji se ne odnose na humaniji razvitak ličnosti u porodici i na zadovoljavanje njihovih potreba, te, stoga, sociologija porodice mora obuhvatiti oba aspekta ciljeva i funkcija porodice. 5

Zagorka Golubović: «Porodica kao ljudska zajednica» Peto, iz prethodnog proizlazi da proučavanje porodice mora uvijek biti dvodimenzionalno: s jedne strane, predmet ispitivanja je porodica kao kolektivitet, kao strukturna cjelina odnosa i interakcija članova. Ali budući da je porodica istovremeno i zajednica ličnosti, mora se proučavati i što porodica pruža svojim članovima kao ličnostima i kako oni kao ličnosti određuju porodičnu atmosferu. Integralni pristup mora ujediniti oba ova aspekta, koji se prepliću u proučavanju bilo kojeg problema u životu porodice. Šesto, budući da je porodica najmanje institucionalizirana društvena grupa, njeno funkcioniranje ne ovisi samo od «vanjskih» činilaca društvenog sustava i onih koji proizlaze iz formalne strukture društvenih odnosa, već je u značajnoj mjeri zavisno i od neformalne strukture porodičnih odnosa, kao i od karakteristika ličnosti članova porodice. Stoga je proučavanje problema ličnosti u porodici važno i za objašnjenje same porodične grupe. Sedmo, uzimajući sve to u obzir, dinamika porodice mora također biti promatrana iz dva ugla: s jedne strane kao rezultat osnovnih društvenih procesa, a usporedo s tim i kao posljedica značajnih promjena u lokalnoj zajednici u kojoj je porodica neposrednije uključena, a s druge strane, kao rezultat promjena koje nastaju kod članova porodice i u njihovim međusobnim odnosima. Osmo, budući da porodica nije specijalizirana ustanova sa određenim zadatkom u društvenoj podjeli rada i budući da u njoj pojedinci ne sudjeluju nekom djelomičnom funkcijom već u njoj kompletno žive kao pripadnici trajnije intimne grupe, porodica se mora proučavati kao totalitet personalnih odnosa i grupnih ciljeva. Stoga predmet istraživanja ne može biti porodični sistem već porodični život tj. Procesi koji čine kompletnu porodičnu atmosferu, dajući joj karakter svojevrsne dinamične ljudske zajednice. Također, ciljevi istraživanja se mogu ispuniti ako se porodica podjeli na parcijalne dijelove – «podsisteme» - i oni proučavaju istrgnuti iz cjeline (pr, kada se uzme podsistem uloga kao samostalna jedinica istraživanja, ili podsistem vrijednosti). Međutim, zadatak konstituiranja teorijskog okvira za sociologiju porodice ne završava se formuliranjem osnovnih pretpostavki; moraju se definirati osnovni pojmovi koji nastaju u određenom teorijskom okviru. Ovdje predloženi teorijski pristup zahtjeva da se definiraju sljedeći pojmovi: institucionalni okvir porodice i porodica kao ljudska zajednica; porodična struktura i elementi te strukture; porodične funkcije (iz socijalnog i personalnog aspekta); determinirajući činioci porodične dinamike; ličnost u porodici; socijalizacija i humanizacija kao jedinstveni proces 6

Zagorka Golubović: «Porodica kao ljudska zajednica» razvitka ljudske ličnosti; porodična dezorganizacija i personalna dezintegracija. Promatranje ovih pojmova i problema predstavlja sadržaj daljnjih izlaganja. Kako će predmet istraživanja u sociologiji porodice biti definiran, zavisi od teorijskog pristupa koji se prihvati, jer pojam porodica dobiva drugačije značenje ako je shvatimo kao osnovnu ljudsku zajednicu ili kao jednu povijesno formiranu ustanovu, ako je promatramo prije svega institucionalno i strukturalno funkcionalno ili kao ćeliju ljudske humanizacije, ako je proučavamo u makro-aspektu kao element društvene strukture i sa stajališta njenog mjesta u društvenom sistemu ili u makro-aspektu kao malu društvenu grupu, koja ima specifične forme, interakcije i pravila ponašanja. I definiciju koja glasi: sociologija porodice proučava porodicu kao društvenu grupu u svim aspektima njenog postojanja i funkcioniranja, kako u odnosu na društvenu strukturu tako i u odnosu na strukturu ličnosti njenih članova – potrebno je pobliže odrediti. U tom cilju predmet se može raščlaniti tako da obuhvati sva značenja pojma porodica: porodica kao dio društvene strukture i kao određena ustanova društvenog sistema: kao svojevrsna društvena tvorevina koja se ne može u potpunosti svesti na društvenu ustanovu; kao mala neposredna društvena grupa sa naglaskom na njen odnos prema drugim društvenim grupama i na odnosu individua u toj društvenoj grupi. Iz ovako preciznije određenog predmeta sociologije porodice proizlaze tri osnovna problema istraživanja: u čemu se sastoji svojevrsnost porodice kao društvene grupe; u kakvom se odnosu nalazi porodica prema društvenom sistemu; i kakvu ulogu igra porodica u životu ličnosti. Po mišljenju W. Gooda, za sociologiju porodice karakteristično je ispitivanje porodice kao društvene ustanove, utvrđivanje svojevrsnosti društvene interakcije u porodici i proučavanje vrijednosti koje reguliraju ponašanje u porodici i dužnosti i prava članova prema porodičnom statusu. Ovako formuliran sociološki pristup ne bi bio dovoljno širok da se ne obuhvate gore navedeni osnovni problemi, jer se značenje komponente životna situacije u porodici ne mogu objasniti samo sa stajališta društva i društvenosti, već zahtijevaju da se uzmu u razmatranje i one činjenice koje nameću članovi porodice kao ličnosti. Naprijed određeni problemi ukazuju na znatno šire definirani predmet, što podrazumijeva da se odbacuje dominantna sociologistička orijentacija u sociologiji porodice uključivanjem i bitnih antropoloških komponenti u promatranje. 7

Zagorka Golubović: «Porodica kao ljudska zajednica» Još detaljnijim raščlanjivanjem predmeta dolazimo do slijedećih elemenata istraživanja: porodične funkcije i faktori koji određuju sustav porodičnih funkcija i sistem potreba koje se razvijaju i zadovoljavaju u porodici (individualne i kolektivne potreba); - izvan porodice i u samoj porodici – koji određuju forme konstituiranja porodice i njenih funkcija (pitanje o najadekvatnijoj strukturi koja bi omogućila humanizaciju porodičnih funkcija i doprinijela većem osposobljavanju porodice za vršenje njenih bitnih funkcija); odnos faktora društveno-kulturnih promjera i porodičnih promjena; tip interakcije u porodici i faktori koji ga determiniraju; porodični odnosi kao ljudski neinstitucionalizirani odnosi; raspored uloga u porodici i faktori koji određuju distribuciju porodičnih uloga; tip porodične integracije odnosno dezintegracije – veza između društvenih i osobnih faktora koji ih uvjetuju; odnos između tipa porodice i ličnosti koji se u njoj formira. Pristup koji se ovdje predlaže je humanistički i povijesni, a to znači da će porodica biti promatrana kao jedna povijesno razvojna forma ljudskog postojanja, koja u sklopu društveno-kulturne evolucije razvoja svoje potencije kao ljudska zajednica, ali trpi i utjecaje otuđenja kao i društvo u kojem se razvija, te se u toj perspektivi mogu proučavati njene funkcije. Promatrajući probleme porodice prikazat ćemo konkretnije gdje se dodiruju sociologija i socijalna antropologija te da se one moraju dopunjavati kao komplementarne društvene znanosti. Metodologija sociološkog istraživanja porodice, proizlazi iz predloženog teorijskog pristupa i definicije predmeta. Iz teorijskog shvaćanja slijedi da istraživanje ne može ostati samo na analizi konkretno-povijesnih oblika i uvjeta funkcioniranja porodice, već se mora uključiti i usporedna analiza različitih povijesnih oblika da bismo mogli zaključiti o univerzalnosti i specifičnosti formi i sadržaja porodičnog života, kao i o njenom povijesnom razvoju, da se ne bi palu u grešku svojstvenu suvremenoj sociologiji porodice koja jedan tip porodične organizacije – autoritarni tip – proglašava univerzalnim. U širem planu koristi se povijesno-komparativna i strukturalno-funkcionalna metoda, uz upotrebu statističkih analiza i proučavanja povijesne dokumentacije i drugih dostupnih elemenata. Ali pomoću ovih metoda mogu se analizirati samo struktura i funkcije porodice, odnosno forme porodične organizacije. Da bi se došlo do podataka o sadržaju porodičnog života, koji pored strukture i funkcija obuhvaća i sadržaj i kvalitetu odnosa koji se formiraju među članovima porodice i obavljanju njihovih uloga u aktualnom ponašanju,

8

Zagorka Golubović: «Porodica kao ljudska zajednica» kao i konkretne životne probleme članova porodice – mora se primijeniti niz drugih metoda. Prilikom određivanja neophodnih metodoloških zahvata moraju se najprije formulirati metodološki principi i zahtjevi koji određuju izbor odgovarajućih postupaka. Kao prvi metodološki zahtjev postavlja se nužnost neposrednog boravljenja na terenu i upoznavanja sa kolektivnim životnim uvjetima sredine u kojoj žive porodice koje će se ispitivati, da se o životu u porodici ne bi zaključivalo samo na osnovu iskaza nego na osnovu neposrednog promatranja. U tom smislu primjena pismenog upitnika ima znatan ograničenu vrijednost u ovoj vrsti socijalnog istraživanja. Neposredni razgovor sa članovima porodice daje puno bilje rezultate, zato što je prisutnost istraživača mnogo povoljnije za stvaranje povoljne atmosfere za razgovor, što je neophodno da bi se dobili što autentičniji odgovori Drugi metodološki zahtjev postavlja da se istraživanje mora obaviti u samom domu, u životnim uvjetima same porodice. Istraživač se mora s tim uvjetima osobno suočiti i doživjeti ih da bi mogao procjenjivati dobivene podatke, koji kao čiste brojke, ne doprinose razumijevanju i objašnjenju važećeg stila života, koje ispitivane porodice prihvaćaju i razvijaju. To znači da mjesto istraživanja mora biti mjesto prebivališta same porodice. Treći metodološki zahtjev glasi da istraživač mora dobro proučiti i širu društvenu situaciju i kulturnu klimu lokalne zajednice, tj, opće uvijete koje pruža mjesto u kojem porodica stanuje. Ali s obzirom da je stanovništvo diferencirano na slojeve, mora se obratiti pažnja i na pod-kulturu sloja kojem ispitivane porodice pripadaju. Ako se ne bi uzele u obzir te raznolikosti, koje se sociološki a ne ekološki određene, došlo bi do šabloniziranja uvjeta u kojima porodice žive, a samim tim i do shematizacije slike o porodičnom životu u određenom društvu. Četvrti metodološki zahtjev se sastoji u tome da se kvantitativna analiza mora dopunjavati kvalitativnom analizom kojom se može mnogo neposrednije izraziti specifičnost životnih situacija porodica različitih slojeva u različitim društveno-kulturnim uvjetima. Kvantitativna analiza u istraživanju porodice može služiti samo kao sredstvo za otkrivanje izvjesnih tendencija što ih treba provesti i oživotvoriti u produbljenoj analizi. Za analizu je neophodno da se prikupi niz statističkih podataka kao što su: raspored porodica prema zanimanju članova, prema izvorima prihoda, prema broju članova, broj zaposlenih prema spolu I starosti u porodici, životni standard porodica, korištenje društvenih ustanova od strane porodica, ali to nije dovoljno. Stoga se istraživač porodičnog života ne može osloniti samo na teoriju uzoraka jer se tada može

9

Zagorka Golubović: «Porodica kao ljudska zajednica» izgubiti iz vida upravo ono što od tipičnog odstupa, a što za određene porodice može biti dio primarnog značaja. Analiza pojedinačnih slučajeva mora dopunjavati statističku analizu omogućujući da otkrivanjem I analiziranjem upravo tog netipičnog uočimo uočimo sve postojeće varijante porodičnog života I na taj način izbjegnemo shematizaciju, kojoj nužno vodi statistička analiza ako se primjeni kao isključivi postupak. ispitivač koji vodi razgovor mora imati razvijenu sposobnost za komunikaciju I nesmije šablonizirati I formalizirati proces ispitivanja shvativši ga kao čistu tehniku. Ispitivač mora biti stručno obrazovan I mora imati iskustva I sposobnosti za uspostavljanje kontakta. Ispitivač mora biti dovoljno samostalan I stručno obrazovana osoba koje posjeduje određeno istraživačko iskustvo ali I istraživačku strast što je neophodna brana formaliziranju. biografska metoda može doprinijeti boljem razumijevanju određenih specifičnosti nastalih uslijed očuvanja tradicije posebno kada u porodicama ima starih ljudi koji mogu poslužiti kao izvor informacija za jedno prošlo vrijeme. Istraživač porodice mora sve ovo uzeti u obzir da bi se u svom proučavanju, u što je moguće većoj mjeri, dospio do totaliteta porodičnog života, što samo primjena uobičajenih socioloških metoda ne omogućuje. U određenoj mjeri, ali ne u potpunosti, problem se rješava dopunjavanjem metode kvantitativne analize metodom kvalitativne analize, na osnovi čega će biti moguće svaku porodicu proučavati kao "pojedinačni slučaj". GLAVA 2 TEORIJSKE ORIJENTACIJE U PROUČAVANJU PORODICE Iako je napisano više knjiga o teorijama u sociologiji porodice, autorica misli da se s pravom može tvrditi da pravih teorija u ovoj sociološkoj disciplini nema. Može se s pravom govoriti o evolucionoj teoriji, kao o jednoj uobličenoj teoriji u sociologiji porodice, koju nazivaju "velikom teorijom". Ne samo da osnovni teorijski problemi u sociologiji porodice nisu još riješeni, već se ne čine ni ozbiljniji pokušaji da se oni počnu rješavati. Teorije poput evolucionizma R. Hill naziva "velikim teorijama" jer nastoje odgovoriti na pitanje, što je zajedničko raznolikim oblicima porodice I da pronađu univerzalne elemente u porodičnim varijantama kao I zajedničke stupnjeve razvitka. Uvjetno se može predložiti sljedeća klasifikacija teorijskih pristupa: 1. povijesno-institucionalni, 2. strukturalnofunkcionalni 3. interakciono-simbolički pristup.

10

Zagorka Golubović: «Porodica kao ljudska zajednica» H. T. Christensen pruža određene podatke o vremenskom nastanku ovih teorijskih orijentacija; on ističe da se od 1856. do 1914. razvija evoluciona teorija, od 1914. do 1926. sociologija porodice je pretežno orijentirana na empirijska istraživanja, a od dvadesetih godina na dalje javlja se interes za proučavanje unutrašnjih odnosa u porodici, tj., za proučavanje porodice kao mikro-sistema. 1. POVIJESNO-INSTITUCIONALNI PRISTUP A. Evoluciona teorija Evoluciona teorija nastoji odgovoriti na pitanje o porijeklu suvremenih oblika porodice I o liniji razvitka povijesnih tipova kao I o zajedničkim elementima različitih formi porodičnog života. To je mikro-pristup jer porodicu tretira kao povijesnu ustanovu u razvoju društva, te je definiranje povijesnih tipova porodice njen glavni zadatak. Osnovni cilj evolucione teorije je pronaći "praćelijski" oblik porodičnog života I da u odnosu na njega konstatira stupnjeve povijesnog razvoja porodice do njenih suvremenih oblika. Morgan konstatira: Porodica se "uspinje od nižeg oblika ne viši, u istoj mjeri u kojoj se društvo razvija od nižeg stupnja na viši." Stoga je prvo pitanje na koje pokušava odgovoriti evoluciona teorija da li je porodica stara koliko I ljudsko društvo? Morgan postavlja sljedeću hipotezu: u prastanju ljudskog društva vladaju neograničeni spolni odnosi - promiskuitet; primarni oblik života je horda iz koje se formira gens, a iz gensa porodica. Proizlazi da postoji stadij ljudskog društva bez porodice. Empirijskih dokaza za ovu pretpostavku nije bilo ni u Morganovo vrijeme (1871.) stog su se predstavnici ove teorije služili prethodno logičkim argumentima u sljedećem smislu: ljudsko je društvo u naporu da se uzdigne iznad životinjskog stanja moralo pronaći adekvatne oblike uzdržavanja, a horda I gens su logična posljedica nemoći pojedinca da se suprotstavi prirodi. U takvoj organizaciji postoji najprije neograničeno spolno općenje, a zatim se formira brak klasa, pa grupni brak iz kojeg povijesno kasnije proizlazi monogamna porodica. Bachofen je prije Morgana (1861.) postavio hipotezu da su ljudi u početku živjeli u neograničenim seksualnim odnosima; da se u takvim odnosima porijeklo moglo računati samo po majci, ta da je materinsko pravo prvobitno, što je ženama osiguravalo poseban položaj u vidu vladavine žena matrijarhat. Tylor nije prihvatio pretpostavku o promiskuitetu, već smatra da se na samom početku društvene organizacije javlja porodica kao formirana jedinica.

11

Zagorka Golubović: «Porodica kao ljudska zajednica» Morgan je smatrao da je na osnovi određenih "ostataka" u klasifikacijama postojećih srodničkih sistema, koji su manje dinamični od oblika srodstva, logički mogu izvesti raniji oblici I tako doći do "praćeliskog oblika". Morgan zaključuje da je "porodici parova" prethodila jedna vrsta grupnog braka - "levirat" I "sororat". Na Havajima je Morgan I pronašao takve oblike porodice. Daljnjom rekonstrukcijom, oslanjajući se prije svega na zaključivanje, Morgan izvodi "prvobitni" oblik porodice, točnije "praporodicu" koja označava stanje u kome još nema formirane porodice. Može se smatrati da je danas osporena ova hipoteza I ovakva vrsta argumentacije. Westermarck smatra da je porodica kao organizacija zajedničkog života oca, majke I djece postojala u "primitivnim društvima", jer se javila potreba da se zaštiti porod. A kao dokaz za tu pretpostavku navodi primjere koji pokazuju da se porodična organizacija može pronaći I kao viših životinja. Po njemu, kao I kod viših životinja, I u ljudskom društvu brak je nastao iz instinkta za zaštitom poroda, jer sa produženjem perioda djetinjstva javlja se potreba za roditeljskom zaštitom. Drugim riječima, ljudska porodica ima biološku a ne socijalnu osnovu. Isto tako Westermarck odbacuje I pretpostavku o postojanju promiskuiteta, kao I tezu da matrijarhat prethodi patrijarhatu, prvenstveno zato što se one ne oslanjaju na empirijske dokaze. G. P. Murdock kritizira Westermarcka. Kod čovjeka nema instinkta parenja te se seksualni nagon mora regulirati pravilima, zabranama - tako nastaje brak kao društveno prihvaćena institucija. On smatra da stalnost I forme porodične zajednice nisu instinktivno određene, već su definirane pod utjecajem kulture. Suprotno Westermarcku, Malinowski smatra da se pod utjecajem kulture mijenjaju instinkti, stoga se ljudska porodica ne može izvoditi iz instinkta. Porodica je više kultura nego biološka jedinica. Društvo ne bi moglo postojati u uvjetima incesta, jer je rodoskvrnuće nespojivo sa bilo kojom formom porodice koja je sociokulturna ustanova. Porodica počiva na društvenim vezama. Teško se može braniti pretpostavka o nastajanju ljudskog društva iz promiskuiteta I horde, jer bi tada društvo počivalo na instinktu, a ne na društvenoj organizaciji. Ali alternativa promiskuitetu nije monogamna porodica. Osnovna greška nastaje kada se promiskuitetu I hordi suprotstavlja porodica u modernom smislu, pojedinačna monogamna porodica. Pokazuje se da određene forme porodične organizacije ustanovljene I u najprimitivnijim postojećim društvima, ali se čini da su prve forme braka najvjerojatnije bile varijante grupnog braka. Možemo navesti više logičnih argumenata zašto je "brak" kao društveno regulirana zajednica morao postojati u ljudskom 12

Zagorka Golubović: «Porodica kao ljudska zajednica» društvu na samim njegovim početcima. Ljudsko društvo je organizirana zajednica sa određenim ciljevima I određenom strukturom odnosa; u okviru takve zajednice mora se adekvatno regulirati, propisati, normirati I odnos između spolova, utoliko prije što je izostanak instinkta I sezone parenja zahtijevalo društvena pravila. Ljudsko društvo se temelji na biološkoj I ekonomskoj reprodukciji, ali se biološka reprodukcija, kao društveni čin, mora planirati kao I ekonomska. Zato je društvo jako zainteresirano za sankcije I kontrolu biološke reprodukcije, te stoga, struktura propisuje poželjne forme I "mjeru" reprodukcije. Ne može se iz biološke jedinice kao što je horda, koja je asocijalna I akulturna u ljudskom smislu, izvoditi ljudsko društvo. Promiskuitet može biti samo praljudsko stanje a ne jedan stupanj u razvoju porodičnog života, jer je to upravo stanje bez ikakvih društveno reguliranih porodičnih odnosa. Drugi problem proizlazi iz pretpostavke evolucione teorije da matrijarhat prethodi patrijarhatu. Prikupljeni antropološku dokazi o životu "primitivnih" naroda ne potvrđuju ovu pretpostavku. Treći problem je klasifikacija stupnjeva u evolucionom razvitku porodice. Morgan je smatrao da se australijska plamena nalaze najniže na hijerarhijskoj ljestvici među postojećim "primitivnim" narodima, zatim američki Indijanci I polinezijska plemena. Iz tih kultura izvodi I najranije oblike porodice I daje sljedeću klasifikaciju razvitka porodičnog oblika: prvo se javlja porodica krvnog srodstva - klasa, generacijski krugovi, nju slijedi porodica punalua, (niz sestara predstavlja jednu zajednicu, a niz braće drugu), glede članova gensa imaju zajedničku pramajku; za njom dolazi porodica parova (bira se jedna glavna žena u okviru forme jednog grupnog braka) I na kraju kao rezultat civilizacije javlja se monogamne porodica. Na osnovi suvremenih saznanja u antropologiji može se zaključi-ti: ne može se ustanoviti pravolinijska evolucija porodice, jer su varijeteti brojni I ovise od kulture danog društva; ne može se dokazati prioritet matrijarhalnog tipa porodice; nama svjedočanstva o postojanju promiskuiteta, ali se pretpostavka o promiskuitetu na može ni teorijski braniti; u postojećim "primitivnim društvima" mogu se pronaći I neki oblici grupnog braka ali I monogamije, te se empirijski ne može dokazati Morganova pretpostavka o prioritetu formi grupnog braka, mada svjedočanstva ukazuju ne to da čista nuklearna porodica nije tipična za "primitivno društvo", već su češći oblici velikih proširenih porodica. Murdock da je nuklearni oblik porodice univerzalan; to jezgro porodice ima svoje funkcije u svim tipovima porodice, bilo da je samostalno ili u sklopu više porodica. Morganovoj teoriji se zamjera ne samo to što se njegove pretpostavke ne mogu empirijski dokazati, već se I ukazuje na 13

Zagorka Golubović: «Porodica kao ljudska zajednica» njegove greške u klasifikaciji društava prema povijesnim stupnjevima. Ali je ne sumnjiva Morganova zasluga što je ukazao na važnost srodničkih sistema u "primitivnim društvima" I što je pružio sociološko objašnjenje srodničkih sistema, pokazujući zavisnost njihovih funkcija od kultura u kojoj se formiraju. Za evolucionu teoriju karakterističan je povijesni pristup I upotreba povijesnih komparativnih metoda. Osnovni problem koji je istakla evoluciona teorija ostali su teorijski neriješeni. Teorijsko zasnivanje sociologije porodice zahtijeva da se na ta pitanja odgovori, jer da bi se u brojnim različitim oblicima porodice utvrdilo ono što je zajedničko I univerzalno, mora se tragati za povijesnim nitima kojima se ti raznoliki oblici povezuju. B. Institucionalni tip Za razliku od evolucione teorije, institucionalni pristup se zasniva na drugoj vrsti komparativne metode koja ne postavlja za cilj istraživanja da otkrije povijesno porijeklo I razvoj pojedinih oblika od njihovog "praćelijskog" stanja, već ide za tim da dobije horizontalni presjek na osnovu izučavanja različitih postojećih kultura. Jedan od predstavnika ovog pristupa, W. Good nastoji proučiti porodicu kao ustanovu u odnosu prema društvenom sistemu u kojem se ona formira. Najčešće su obuhvaćeni sljedeći elementi: tip I način sklapanja braka, pravila o potomstvu, uloge I odnosi u porodici, odnos porodice I društvene klase, komune I drugih organizacija društva, porodični autoritet, razvod. Istraživač mora klasificirati tipove porodice, zatim odrediti u kojem će se okviru proučavati (društvo, komuna, selo ili grad). "Institucionalisti" su veoma kritični prema evolucionoj teoriji. Good je potpuno odbacuje jer smatra da je rekonstrukcija prošlih I iščezlih oblika znanstveno neizvodiva, zbog čega takav pristup naziva amaterskim ili "ostatkom" diletantizma. Predstavnici institucionalnog pristupa nemaju čvrstu točku na kojoj grade svoje povijesno shvaćanje. Primjer za to su tipologije koje oni predlažu, Zimmermanova ciklična tipologija sa sljedećim tipovima: "porodica previranja", "domaćinska porodica", "atomistička porodica". Ovaj pristup sa dodiruje s evolucionom teorijom u postavljanju pitanja što je zajedničko različitim formama porodičnog života ali se u institucionalnom pristupu naglašava mnogo više I specifičnost porodičnog tipa I društvenih uvjeta. Prema Zimmermanu porodica je "prirodna kumulativna, institucionalna grupa, tako integrirana da ima osobnu realnost, drugačiju od realnosti svojih članova".

14

Zagorka Golubović: «Porodica kao ljudska zajednica» Institucionalna koncepcija nema jasnu teorijsku orijentaciju ni izgrađen kategorijalni aparat da bi mogla biti primjenjiva u istraživanju kao protustav evolucionoj teoriji. 2. STRUKTURALNO-FUNKCIONALNI PRISTUP Pored evolucione teorije svakako najstariji a u sociologiji porodice I najrazvijeniji je strukturalkno-funkcionalni pristup. Kao najautentičnijeg predstavnika prve orijentacije analizirat ćemo stajalište Claude Levi-Straussa. Definirajući strukturu srodničkog sistema kao predmet svojih istraživanja, on podrazumijeva da treba ispitati dijelove tog sistema koji se sastoji od pravila braka, od nomenklature srodničkih odnosa I od sistema prava I zabrana, što se može izvoditi iz odnosa između pravila nastanjivanja I pravila računanja potomstva. Osnovna teorijska pretpostavka na kojoj on temelji strukturalno-funkcionalnu analizu je da se principi braka kao I drugih društvenih institucija mogu izvesti iz osnovnih elemenata kulture tj., iz razmjene koja je shvaćena kao opće društvena komunikacija. On polazi od teze da se brak mora shvatiti kao "dinamičan susret između prirode I kulture" kao most između srodstva kao biološke pojave I saveza kao društvene pojave. Po Straussu I u egzogamiji je u pravilu zabrane incesta važniji princip reciprociteta u distribuciji žena nego samo zabrana rodoskrvnih veza, te se pravila braka zasnovana na principu razmjene, pokazuju kao "socijalno stanje" koje preobražava biološke veze I prirodne osjećaje I primorava ih da se uklope u danu društvenu strukturu, pretvarajući na taj naći čisto krvnu vezu u društvenu vezu. On promatra brak kao "arhetip razmjene" kojom se pravilima egzogamije propisuje brak izvan biološke grupe te omogućuje opstanak grupe čime se širi društvena kohezija budući da egzogami brak ima društvene beneficije. Na taj se način brakom stvaraju prijateljske veze sa drugim grupama a izbjegava neprijateljstvo I rat. U ovoj koncepciji osnovni su pojmovi: društveni sistem, funkcije, društvena struktura I društveni procesi. Na osnovu toga definiraju se problemi koji se ispituju, tj., treba pronaći nepromjenjivu fiksnu točku strukture "porodičnog sistema" zatim koje su karakteristične tendencije u određenoj strukturi za ponašanje koje odstupa od prihvaćenog, koji se procesi odvijaju unutar date strukture I koje su funkcionalne karakteristike "sistema" u zavisnosti od promjena strukture. Ovaj pristup se može okarakterizirati kao pokušaj da se otkrije "socijalne morfologija" na taj način što će se pokazati kako je jedna društvena institucija tijesno povezana sa fundamentalnim pojavama danog društva, budući da je duboko ukorijenjena u društvene uvijete.

15

Zagorka Golubović: «Porodica kao ljudska zajednica» Budući da se porodica tretira kao društveni sistem, ona se također dijeli na podsisteme kao: porodični sistem uloga, sistem distribucije autoriteta, sistem ponašanja I odnosa I sistem porodičnih vrijednosti. Cilj je da se ustanovi funkcionalna veza između tih podsistema I njihovo funkcioniranje u okviru porodičnog sistema. Može se konstatirati da se s pravom ukazuje na metodološku ograničenost ovog pristupa kada se zaključuje da on ostaje samo na utvrđivanju korelacija te se ne otkrivaju ni uzroci pojava ni njihove veze, kao ni fundamentalni principi porodične organizacije I njenog funkcioniranja. Cjelovitija je strukturalno-funkcionalna teorija Talcota Parsonsa, koja proizlazi iz njegove sociološke teorije društvene akcije. On povezuje analizu strukture "sistema" sa analizom "personalnog sistema", nasuprot klasičnom strukturalizmu I funkcionalizmu koji "zanemaruje da je član porodice konkretna ličnost". Porodični sistem je smješten u kontekst tri sistema koje čine: kultura, društveni sistem I ličnost. Analizom treba utvrditi funkcioniranje porodice I njeno mjesto u odnosu na ove sisteme. U Parsonsovom teorijskom sistemu dvije su točke osnove: uzajamni odnos društvenog sistema, ličnosti I kulture I priroda procesa strukturalne diferencijacije u sistemu akcije, kako ličnosti, tako I društvenog sistema. Parsons pridaje izuzetan značaj vrijednostima, za njega individua ima "instrumentalnu" vrijednost, ona je orijentirana ka društvenim vrijednostima. No njegov pristup, iako je potpuniji od prethodnih, ima nekoliko nedostataka. Prvo, orijentiranost na aktualno društveno stanje I društvenokulturni sistem I nedostatak povijesne perspektive, drugo, porodica se kao društvena ustanova ne može promatrati samo u funkciji vrijednosnog sustava ili kulture, jer je ona I u funkciji šire shvaćenog društvenog sistema. Parsonsova teorija osvjetljava samo jedan aspekt sociološke teorije o porodici I ne može biti zamjena za obuhvatniju teoriju koja bi na široj sociološkoj osnovi definirala I probleme istraživanja I metodološki pristup. 3. INTERAKCIONO SIMBOLIČKI PRISTUP Ovaj pristup je po svojoj prirodi mikro pristup jer se orijentira na proučavanje unutrašnjih odnosa I dinamike porodice kao male grupe I nalazi se između sociologije I socijalne psihologije. Osnovu ove teorijske orijentacije predstavlja Cooleyeva teorija o "primarnim grupama" koje u "odgojiteljice ljudske prirode" jer se u njima odvija neporedana interakcija I jer se članovi u njima uče primarnom iskustvu. Drugi izvor iz kojeg ova teorija crpi svoje principe I istraživačku orijentaciju je 16

Zagorka Golubović: «Porodica kao ljudska zajednica» teorija Georga Meada o simboličkoj interakciji individua u primarnoj grupi koja se javlja kao osnova za formiranja "socijalnog ja" tako I "individualnog ja". E. Bergess definira porodicu kao "jedinicu uzajamno djelujućih ličnosti". R. Hill je shvaća kao "arenu ličnosti koje su u interakciji" u kojoj se neprestano događaju konflikti ciljeva, potreba I težnji. Kirkpatrik ističe da je porodica "drama sa nizom stalno aktivnih promjenljivih uloga". Porodica se dakle promatrana kao sistem dinamičkih interpersonalnim odnosa, kao poprište interakcija njenih dijelova te kao proces koji stalno dovodi do izmjene situacija u kojima se stalno događa interakcija. Sheldon Srtyker pokušava formulirati osnovne pretpostavke ove teorije. On ističe ovaj konceptualni okvir: simbolički interakcionizam je antiredukcionizam, jer teži otkriti principe ljudskog ponašanja pokušavajući čovjeka na osobnom nivou; najuspješniji pristup društvenom ponašanju je kroz analizu društva, te analiza stoga počinje društvenom akcijom; ljudsko biće je istovremeno akter I onaj koji reagira, ali čovjek reagira na okolinu pomoću simboličkih procesa, jer je njegova okolina simbolička okolina. Hill naziva jednu varijantu ove teorije "razvojnom teorijom" jer se orijentira na proučavanje razvoja I rasta individua I na životne cikluse porodice , u kontekstu porodice kao društvenog sistema u kojem su svi dijelovi uzajamno povezani. 4. MARKSISTIČKI PRINCIP Maurice Godelier, slično Engelsu, smatra da se porodica ne može tretirati kao ćelija društva, jer ona ne može opstati nezavisno od drugih porodica, već da je srodnički sistem jedinica koja propisuje sva društvena pravila I odnose. Godelier objašnjava prirodu odnosa između srodničkih sistema I proizvodnih odnosa. Konstatira da se u "primitivnom društvu" srodnički odnosi I proizvodni odnosi preplići u srodničkom sistemu, budući da on u tim društvima funkcionira istovremeno I kao osnovne društvena jedinica jer su u njemu koncentrirane elementarne društvene funkcije. Godelier da Marksova misao nije redukcionistički materijalizam koji svodi cjelokupnu realnost na ekonomiju ili uprošćeni funkcionalizam koji svodi sve strukture jednog društva na onu strukturu koja se pojavljuje kao dominantna. Slijedeći Marksa ali I ideje nekih drugih antropologa, Godelier formulira sljedeće principe marksističke analize jednog povijesno određenog društva: prvi metodološki princip nalaže da analiza počne proučavanjem proizvodnje da bi se razumjela stvarna logika jednog ekonomskog sistema, drugi princip na kojem počiva svekolika kritika empirizma, naglašava da analiza ekonomskog sistema ne odgovara promatranju njegovih vidljivih aspekata, već da se otkrije duboka logika 17

Zagorka Golubović: «Porodica kao ljudska zajednica» nevidljivog načina proizvodnje koja se ne može pročitati iz "činjenica", jer ove prikrivaju nevidljivu stvarnost koja nije dana direktno u spontanom iskustvu, već se mora misaono reproduktirati u samom procesu znanstvenog saznanja. Za razliku od ostalih teorijskih koncepcija u sociologiji porodice, differentia specifica marksističkog sustava se sastoji u tome da se formulira jedan širi okvir - povijesni totalitet društva kao osnovni metodološki koncept marksizma kao polazna točka analize. A to dalje znači da se ne može pristupiti parcijalnoj analizi da li koje društvene ustanove dok se prethodno ne ustanovi priroda društvenog sistema u kojem se određena ustanova formira I ispituje. Ono što je Godelier ustanovio za srodničke odnose vrijedi I za porodicu, I to ne samo u "primitivnom društvu": porodica je također polifunkcionalna čak I onda kada se njene funkcije reduciraju. Međutim, kroz funkciju socijalizacije I u modernom društvu vrši se integralna funkcija pripremanja pojedinca za višestruke uloge u danom društvu - za ekonomsku ulogu, za društvene I političke uloge, za uloge u kulturnom životu. Svojim mjestom u društvenoj strukturi porodica određuje mjesto svojih članova u društvu I mogući dijapazon njihovih uloga. Porodica prenosi na svoje članove odgovarajući poželjni tip društvenog ponašanja I time formira nužni konceptualni okvir za sudjelovanje u postojećim strukturama. Ruben Hill izriče kritiku konstatirajući da je suvremena teorija u sociologiji porodice prije svega deskriptivna ili analitička, da je više zainteresirana za rješavanje pojedinačnih problema porodice nego za otkrivanje općih principa da je provincijalna I klasno I kulturno ograničena.

I DIO GLAVA 1

PORODICA I DRUŠTVENI SISTEM PORODICA KAO BIO-SOCIJALNA JEDINICA

Porodica je društvena grupa ili kako kaže Malinowski više društvena ili kulturna nego biološka jedinica. Ona je određena određenim društvenim pravilima I propisima I ima društvene ciljeve I funkcije. Ako je porodica svojevrsna društvena grupa jer je I bio-socijalna jedinica, koja ne nastaje samo po društvenim zakonitostima, pravilima I konvenciji, već I prema biološkim zakonima reprodukcije I na osnovu krvne veze između članova koji je čine. Potrebno je da se umjesto instinkta razviju ljudske potrebe jer iz gregarnog instinkta I instinkta parenja ne može se razviti ni "primitivna porodica", a još manje objasniti univerzalne rasprostranjenost porodice kroz cjelokupnu dosadašnju ljudsku povijest. Ljudska porodica nije nikad bila samo privatna stvar njenih članova, već je uvijek postojala kao društveno propisana I sankcionirana ljudska

18

Zagorka Golubović: «Porodica kao ljudska zajednica» tvorevina, koja je u svim društvima poticana I smatrana društveno poželjnom. Ona se razlikuje od svih drugih društvenih grupa I svojom društvenom ulogom koju vrši u životu svake individue, tj., po tome što ona pruža mnogo konkretniji poticaj za razvoj čovjeka kao ljudskog bića. Ona se također razlikuje I po funkcijama koje vrši I koje za razliku od drugih društvenih grupa, nisu usmjerene na društvo, već I na individualne članove. Drugim riječima više nego I jedna društvena grupa, porodica povezuje društveni sistem I individue I ispunjava funkcije društva samo u koliko je u funkciji potreba svojih članova kao ličnosti. S druge strane porodica je jedina društvena grupa u kojoj se individua rađa, te prema tome , porodicu pojedinac ne bira, ona ne nastaje na osnovu dobrovoljnog, odnosno na osnovu manje ili više prisilnog uzdržavanja, već je individua prosto zatiče kao neminovnu datost. Oni koji prihvaćaju da je porodica ćelija društva, pretpostavljaju da je ona primarna društvena zajednica koja se iudvaja iz drugih društvenih grupa time što članovi u njoj žive ili čizavog ili dužim periodom svog života. Postoje drugi elementi koji govore u prilog tome da porodicu moramo tretirati kao društvenu zajednicu. U određenim periodima povijesti društveni život većine članova skoro se u potpunosti iscrpljivao u porodici, a I danas ima pojedinaca za koje porodica predstavlja skoro isključivi društveni horizont. To se može objasniti time što porodica nije ustanova sa jednim ciljem I specificiranim zadatkom, te stoga u njoj članovi potpunije žive I sudjeluju ne samo jednim dijelom svoje ličnosti, već cjelovito. Porodica je takva grupa za kojom ne samo neki, nego svaki pojedinac osjeća potrebu, jer ciljevi koje ona ostvaruje nisu specijalizirani, već ciljevi fundamentalnog I općeg karaktera, te je stog porodica najuniverzalnija društvena grupa I jedinstvena po tome što je značajna za život svakog pojedinca, I to za cjelokupni njegov život. Osjećaj pripadnosti osnovni je princip participacije, a solidarnost I suradnja predstavljaju osnovu za skladno obavljanje porodičnih uloga I harmoničnu organizaciju porodičnog života. Pri tom, zajednički dom, bez kojeg ne postoji porodica, simbolizira princip zajedničkog života članova I zajedništva koje se ostvaruje, te I u tom smislu porodica predstavlja obuhvatniju grupu, jer prodire u život svakog svog člana, neposrednije od bilo koje druge društvene ustanove. Porodica u "primitivnom društvu" je zajednica jer ispunjava gotovo sve društvene funkcije I zamjenjuje svojim članovima društvo. I patrijarhalna zajednica razvijenih društava je nesumnjivo zajednica jer osnovni okvir društvenog života svojih članova zadovoljavajući gotovo sve njihove potrebe od ekonomskih potreba do potreba za društvenom komunikacijom. U tom povijesnom periodu kada porodica pretežno zadovoljava sve 19

Zagorka Golubović: «Porodica kao ljudska zajednica» potrebe svojih članova a istovremeno se porodica kao kolektiv povezuje sa društvom a na njeni članovi kao pojedinci vršeći neke izvanporodične funkcije, članovi porodice nemaju mogućnosti a nisu razvili ni potrebu da izađu van iz porodice u cilju zadovoljavanja svojih potreba, te su uglavnom porodično orijentirani. Porodica je za njih simbol društvenosti. Po nekim svojim karakteristikama suvremena porodica počinje sve više ličiti na specijaliziranu društvenu ustanovu. Članovi porodice sve manje žive potpunim životom u porodici, a sve više zadovoljavaju svoje razvijenije potrebe izvan porodice, te se porodica sve češće doživljava, ne kao "prirodna nužnost" za ljudski život nego kao jedna od ustanova u kojoj se ne mora participirati. Zajednički dom I zajedničke aktivnosti sve se više javljaju kao simbol a manje kao stvarnost. Sve to pokazuje da moderna porodica doživljava intenzivne promjene. Građansko društvo formira građansku porodicu koja ima sve bitne oblike društva u kojem nastaje, a karakterizira ju klasna diferencijacija, kako u pogledu utjecaja koji klasna pripadnost vrši na tip porodične organizacije I sadržaj njenog života. 1. Sociolozi najčešće određuju porodicu deskriptivno I operacionalno što ne omogućuje da odredimo svojevrsnost porodica kao društvene grupe. Levi-Strauss određuje porodicu kao "društvenu grupu koja ima bar tri karakteristike: nastaje putem braka, sastoji se od muža, žene I djece I ujedinjena je pravnim propisima I ekonomskim, religioznim I drugim pravilima I dužnostima". Takva je I definicija Bella I Vigela: "Porodica je strukturirana jedinica koja je kao idealni tip sastavljena iz društveno sankcionirane zajednice žene I muškarca I njihove djece." Dušan Breznik isto deskriptivno određuje porodicu kao: "biološku jedinicu u užem ili širem smislu, čiji članovi mogu biti u međusobnim bračnim I krvnim vezama ili u odnosu adopcije". Jedan broj sociologa nastojao je pronaći specifičnu karakteristiku porodične grupe. Takav pokušaj učinili su Sumner I Keller kada određuju porodicu kao: "... minijaturnu društvenu organizaciju koja se sastoji od najmanje dvije generacije I formira se na karakterističan način, na osnovu krvnih veza". To čini I Coser kada porodicu određuje kao grupu: "... ispunjava osnovne potrebe djeteta za ljudskim kontaktom I osigurava konstantni model kompleksije, interakcija u kojoj dijete uči razumjeti osobnu ulogu u odnosu na druge članove I da razumije I ocjenjuje realnost na način 20

Zagorka Golubović: «Porodica kao ljudska zajednica» na koji je odrasli razumiju." Moglo bi se reći da je on najbliži određenju biti porodične zajednice. Porodične funkcije su kompleksne: biološka I društvenokulturna reprodukcija podrazumijeva kompletan proces odgoja djeteta do zrele ličnosti I razvijanja smisla I potrebe za društvenom komunikacijom. Možemo zaključiti da postoje 3 karakteristika porodice: da je to zajednica spolova I djece koja iz te veze nastaju, da je primarna zajednica u kojoj se razvija ličnost te da je takva zajednica koja obvezuje psiho-socijanu povezanost članova. Moderni čovjek stvarajući nove oblike porodične zajednice sve više potvrđuje svoju potrebu za porodicom, jer se pojava tih novih oblika porodice može shvatiti kao protest protiv ograničenosti građanske porodice, I kao traženje adekvatnije forme ljudskog zajedništva. Drugo je pitanje da li je to izlaz iz nezadovoljavajuće društvene situacije u kojoj se nalazi moderan čovjek kao građanin suvremenog društva. Budući da je I "sudbina" čovjeka kao pojedinca I porodice kao primarne zajednice usko povezana sa "sudbinom" suvremenog društva, to od povijesnih mogućnosti koje otkriva naša epoha I od budućnosti one povijesne alternative koja bi omogućila dezalijenaciju modernog društva I čovjeka, ovisi I kuda će se kretati porodica danas I kojim će se perspektivama prikloniti. 2. U svim dosadašnjim društvima porodica nastaje na bazi specifične društvene ustanove braka koji označava: da je porodica društveno regulirana zajednica suprotnih spolova u granicama dozvoljenog oblika I da je osnova te veze seksualni odnos koji se regulira društvenim propisima. Ustanova braka nastaje radi potrebe društvenog reguliranja seksualnih odnosa između suprotnih spolova I legitimnosti potomstva. Porodica se razlikuje od ustanove braka po tome što porodična zajednica može postojati I funkcionirati uspješno I izvan okvira društveno dozvoljenih I sankcioniranih formi. Za razliku od porodice kao zajednice, za brak bi se mogao primijeniti termin ustanova. Dok se porodica kao zajednica zasniva na običajima I moralnim normama I tu je važna uloga kulturne tradicije od pravnih I zakonskih propisa. Odnosi u porodičnoj zajednici se ne mogu definirati samo u smislu prava I dužnosti, odnosno samo u smislu uloga koje članovi trebaju vršiti prema svom položaju jer su porodični odnosi ne samo racionalno određeni već I emotivno obojeni. Brak kao ustanova može se tretirati samo kao ugovor između partnera koji daju svoj pristanak da oforme jednu novu zajednicu. Brak je društveno sankcionirani oblik formiranja porodične zajednice. 21

Zagorka Golubović: «Porodica kao ljudska zajednica» Brak je način na koji društvo propisuje kako će se regulirati spolni odnosi I reprodukcija, I kao takav služi kao osnova za formiranje porodične zajednice. Brak se kao društveno propisima forma više razlikuje u različitim društvima nego sadržaj porodične zajednice koja ispunjava neke fundamentalne potrebe, koje nisu isključivo vezane za društvenu potrebu reguliranja odnosa spolova I reprodukcije. Robert Lowie pokazuje da u "primitivnim društvima" bračni ugovor ne vezuje individue već porodice I to na 2 načina: kao brak razmjenom I kao brak kupovinom. Različite forme braka: poligamni (poliandrija I poligijija), I monogamni predstavljaju različite modele poželjnih oblika mada je u svim društvima u praksi poligamni brak bio više ideal koji je teže bilo dostići za manje imućne porodice, a manje dominantni oblik braka iako je sa stanovišta nekih društava bio najpoželjniji. 3. Srodnički odnosi predstavljaju sistem širih društvenih veza I u odnosu na porodicu ove veze su manje biološki determinirane. Murdoca ističe 3 moguća tipa srodničkih odnosa prema krvnoj vezi: očeva srodnička grupa - patrilinerani sistem, majčina srodnička grupa - matrilinearni sistem, I kombinacija očeve I majčine srodničke grupe - bilinearni sistem. Ali su srodničke veze dvostruke jer postoji srodstvo po krvi I srodstvo koje nastaje brakom ili tazbinsko srodstva. Srodnički odnos je sociloška a ne biološka pojava iz slijedećih razloga: on se ne zasniva ni jedino ni isključivo na krvnoj vezi te stupanj srodstva nije zavisan jedino od bioloških činitelja I u računanju srodstva biološki činioci mogu biti čak I zanemareni. Po Malinowskom "krvno srodstvo" je sociološki pojam jer ne označava krvnu vezu već društveno priznavanje I interpretaciju te veze. On ovo svoje stajalište obrazlaže time što pokazuje da je položaj oca u nekim "primitivnim društvima" društveno ustanovljen označavanjem "muža majke djeteta." I Lesslie White tretira srodnički sistem više kao sociološku nego kao biološku kategoriju budući da nastaje na osnovu sklapanja braka između grupa porodica. On kao I Malinowski smatra da je dokaz tome činjenica što u nekim "primitivnim društvima" nije shvaćena biološka priroda reprodukcije, zatim da je u tim društvima "majka" djeteta ona žena koja se o njemu brine a ne obavezno ona koja ga je rodila. Jezgru srodničkih odnosa čini osnovna porodica koja se širi u svim pravcima po generaloškoj liniji I na taj način se srodničkim vezama povezuje veliki broj porodica, te se u "primitivnim društvima" srodstvo javlja kao osnova solidarnosti I kao primarna integraciona sile.

22

Zagorka Golubović: «Porodica kao ljudska zajednica» U "primitivnom društvu" svaki pojedinac je nizom srodničkih veza povezan sa drugima u plemenu ili u srodničkoj grupi. Sva njegova prava, dužnosti I privilegije određena su srodstvom: pojedinac je ili srodnik ili osoba prema kojoj ne postoji recipročna obaveza I tretira se kao potencijalni neprijatelj. Sistem srodstva po kojem "cijelo društvo čini organizaciju srodnika" Morgan je nazvao klasifikatorskim srodstvom koje služeći se samo primarnim terminima I ne praveći razliku između srodnika po stupnju, proširuje srodničke odnose sve do granica plemena. U različitim društvima - posebno "primitivnim" gdje srodstvo igra daleko važniju ulogu - stupanj srodstva se različito određuje; što potvrđuje da srodstvo ne ovisi primarno o bliskosti krvne grupe, već od društvene interpretacije te veze. Srodnički sistem stvara I određenu terminologiju. Osnovna su dva termina koja se nazivaju deskriptivnim, a to su: otacmajka, dok su svi ostali iz njih izvedeni I nazivaju se klasifikatorskim. Proizlazi da je srodnički odnos mnogo važniji kao društvena jedinica nego kao biološka veza. To posebno dolazi do izražaja u plemenskim društvima gdje se srodnički odnos javlja kao osnovna jedinica društvene integracije u odsustvu drugih institucija. Srodnička grupa je obično kolektivni vlasnik svojine I zauzima zajedničku terminologiju, posjeduje zemlju, predstavlja osnovnu kooperativnu jedinicu u ekonomiji ima zajedničke mitove, pjesme, ceremonije I rituale. Može se reći: što je društvo razvijenije srodstvo sve manje čini osnovu društvenog strukturiranja I organizacije društvenog života. Sa srodničkim sistemom su u tijesnoj vezi pojmovi incesta I egzogamije. Zabrana incesta predstavlja osnovu za nastanak porodice I srodničkog sistema, jer se javlja kao prvi sociokulturni propis kojim se reguliraju seksualni odnosi između spolova u ljudskom rodu I ustanovljuje institucija braka. Morgan objašnjava da se zabrana incesta javlja kao zaštitna mjera da bi se sačuvala vrsta od pogubnih posljedica krvnog braka. Zabrana incesta javlja se kao važan činitelj progresa ljudske povijesti: "ljudska evolucija ne bi otišla daleko bez zabrane incesta", piše Whit, jer bi se društvena organizacija svela na okvire porodice, dok zabrana incesta omogućuje ujedinjavanje porodičnih grupa. Polazeći od teorija koje zabranu incesta objašnjavaju kao sociokulturnu pojavu, može se zaključiti; da uslijed odsustva instinktivnog mehanizma za reguliranje seksualnih odnosa I izbora partnera dolazi do potrebe da se ustanove pravila pomoću kojih se određeni srodnici isključuju kao partneri u bračnim odnosima I propisuje se tip braka I srodničkih veza.

23

Zagorka Golubović: «Porodica kao ljudska zajednica» Zabrana incesta je empirijski potvrđena kao univerzalna pojava u svim ljudskim društvima. Levi-Strauss tvrdi sa sva antropološka istraživanja potvrđuju da nema slučaja gdje ne postoji nikakva zabrana incesta I da ni u jednom društvu brak nije dozvoljen između svih rođaka, već samo između određenih kategorija, što varira s obzirom na to kako društvo definira bliskost srodstva. Egzogamija je samo proširena primjena zabrane incesta I ona prema Levisu-Straussu izlazi iz okvira bioloških kriterija, ona ukazuje da pravila egzogamije zabranjuju brak na samo između bliskih srodnika, već I između većeg broja individua koje su u vrlo dalekom srodstvu ali pripadaju istoj srodničkoj grupi. Egtogamija je usko povezana s jednolinijskim sistemom srodstva, jer se zabrana incesta proširuje na sve članove jednolinearne srodničke grupe, što znači da se bračni par mora tražiti izvan nje. Ali srodničke grupe u okviru koji se dozvoljava brak (endogamija) ili zabranjuje (egzogamija) variraju I to mogu biti lokalne grupe, klanovi, pleme, kaste, klase, rase, religiozne sekte. Lesslie White ističe da je u "primitivnim društvima" endogamija dosta rijetka pojava, dok se u civiliziranijim društvima češće javlja, jer u prvim egzogamijama osigurava savez na bazi međugrupnog braka. Pomoću egzogamije proširivale su se porodične veze I stvarale šire srodničke grupe što je osiguravalo veću društvenu sigurnost. Pored zabrane incesta I egzogamije postoje I druge forme restrikcije seksualnih odnosa kao što su: povremene zabrane, zabrane seksualnih odnosa prije braka, zabrana seksualnih odnosa u vidu preljuba. GLAVA 2. ČINIOCI FORMIRANJA PORODIČNE ORGANIZACIJE 1. Kada se promatra odnos društvenog sistema I porodične organizacije mora se imati u vidu: prvo, da je porodica takva primarna društvena grupa u kojoj su isprepleteni biološki I društveni činioci, mada na tip porodične strukture odlučujuće utječu društveni činioci, drugo, da je porodica takva društvena grupa u kojoj su veze zasnovane na društvenokulturnim standardima ali isto tako I na psihičkoj povezanosti članova, te je formalna organizacija u uskoj vezi sa neformalnom strukturom odnosa koji se formiraju na psihoemotivnoj osnovi, treće da je porodična grupa čelijska organizacija koja vrši transmisionu ulogu u društvenom sustavu, prenoseći pute socijalizacije zahtjeve društva na mlade generacije, četvrto, da je porodična organizacija povijesno promjenjiva u zavisnosti od promjena u karakteru 24

Zagorka Golubović: «Porodica kao ljudska zajednica» društvenog sistema što određuje odnos društva I porodice, peto, iako osnovna funkcija porodice po društvenom sistemu ostaje stalne, funkcija pripremanja mladih da postanu odrasli članovi društva, mijenjaju se druge društvene funkcije I uloga porodice u obavljanju različitih društvenih zadataka. Porodica je kao društvena grupa na povijesno određen način uklopljena u širi društveni sustav, te je zadatak sociologije porodice da odredi prirodu porodične grupe I karakter veze između društvenog sistema I porodice. Da bi se odredio odnos porodice I društvenog sistema moraju se odrediti njihovi elementi. Polazeći od opće kategorije društva u sociologiji se utvrđuju kao elementi društvenog sistema: podjela rada I na njoj zasnovan sistem položaja I uloga klase, slojevi I društvene grupe, društvena pravila, norme I vrijednosti. U tom složenom sistemu razlikuju se podsistemi: ekonomski, politički, pravni, normativno-vrijednosni I kulturni podsistem. Jedino je u porodici srodstvo I srodnička povezanost osnova za definiranje bio-socijalnog položaja članova, dok su porodične uloge društveno determinirane, te položaji I uloge u porodici ne proizlaze automatski jedni iz drugih kao u širem društvenom sistemu. Diferencijacija porodične organizacije vrši se na osnovu spola I starosti te u porodici nema elemenata analognog klasama I slojevima, već je za porodičnu diferencijaciju važna spolna I generacijska struktura. Najdirektnija veza između porodične strukture I strukture društvenog sistema može se povući na liniji normi I vrijednosti, jer se I pravno-normativni I moralno-ideološku sistem određenog društva direktno reflektiraju na porodicu. Porodica se kao mala, neposredna i intimna zajednica sastoji iz pojedinca, a ne iz institucionaliziranih grupa individua, te je svaki pojedinačni član povezan međusobno i pripada na drugačiji način porodičnoj zajednici nego što su njegovi odnosi prema drugim društvenim grupama i ustanovama. 2. Biološke komponente porodične organizacije čine: odnos spolova i diferencijacija funkcija i statusa prema spolu; odnos određen na osnovu starosnih karakteristika članova; odnos koji je određen krvnim vezama. Biološke veze predstavljaju osnovu za utvrđivanje položaja članova porodice. Biološki su činioci onaj konstantni element porodične organizacije koji se na mijenja u različitim društvenim sistemima, te kao takav čini osnovu univerzalnosti porodične zajednice. Društveno-kulturne komponente strukturne i kulturne činioce.

obuhvaćaju;

ekonomske,

25

Zagorka Golubović: «Porodica kao ljudska zajednica» Ekonomski činioci najneposrednije određuju tip porodične organizacije. U «primitivnim društvima» male porodične jedinice najčešće se javljaju u društvima sa poljoprivrednom ekonomijom. Na porodičnu strukturu utječu sljedeći ekonomski činioci: količina hrane koja se može osigurati, stupanj prostorne pokretljivosti što je zahtijevaju glavne aktivnosti, vrsta i količina porodičnog posjeda. Sa javljanjem posjeda javlja se i težnja da se posjed očuva i proširi što dovodi i do proširenja same porodice. U civiliziranim društvima se može dokazati da postoji uska veza između tipa ekonomije i porodične strukture. Tip ekonomije u suvremenim društvima djeluje na određivanje mjesta ekonomsko-proizvodne funkcije u okviru porodice i na standard porodice. Povijesno je porodica dugo postojala kao «mikro-društvo» manje ili više u sebe zatvoreno. Industrijska revolucija pogađa i porodicu i zahtijeva njeno otvaranje prema društvu sa mijenjanjem samih osnova na kojima je porodica počivala. Buduči da je suvremena porodica oslobođena pozitivne funkcije za nju postoje nepodesna struktura patrijarhalne porodice: javlja se kontrola rađanja pa se porodica po obimu smanjuje. Sa prebacivanjem težišta sa poljoprivredne proizvodnje, koja je u ne razvijenim zemljama po svom karakteru ekstenzivna, na industrijski tip proizvodnje koji zahtjeva intenzivni rad u određenom radnom vremenu i sa određenim efektima. Porodica mora forsirati privrednu aktivnost svojih članova te dolazi do sve većeg zapošljavanja žena. Ekonomska samostalnost članova porodice uvjetuje i stvaranje novih odnosa u porodici, a s tim dolazi i do drugačije distribucije autoriteta koji se razvije u pravcu demokratskog tipa. U agrarnoj ekonomiji standard porodice zavisi od položaja koji zauzima pojedini tip porodice u društvenoj podjeli rada, od efikasnosti proizvodne funkcije porodice i od veličine posjeda, dok u industrijskom društvu standard porodice ovisi prvenstveno o društvenom položaju članova porodice koji oni ostvaruju svojom djelatnošću izvan porodice. Neposredni utjecaj na porodičnu organizaciju može imati tip potrošnje. Potrošačka porodica je ona u kojoj se vrijednost pojedinog člana mjeri time da li i koliku zaradu nosi u kuću, tj. koliko se može trošiti što često pretvara porodicu u skup pretjerano zaposlenih, pretežno zaradom okupiranih individua kojima je jedini zajednički element potreba da konzumiraju sva brojna potrošna dobra masovne industrijske proizvodnje. Prenaglašeni potrošački karakter suvremene civilizacije utječe i na porodicu te bi se suvremeni tip porodice mogao okarakterizirati i kao «ka-potrošnji-orijentirana-porodica». Industrijsko društvo koje počiva na sve većoj diferencijaciji djelatnosti i funkcija nužno uvjetuje redukciju porodičnih funkcija kao i radikalnu izmjenu porodične organizacije. U složenom i razgranatom sistemu društvenih institucija porodica može postati ili jedna specijalizirana ustanova u nizu drugih 26

Zagorka Golubović: «Porodica kao ljudska zajednica» ili može biti oaza u kojoj se vrši reintegracija atomiziranih individua. U modrenim društvima porodica nije sposobna obavljati sve funkcije te ih mora prepustiti mnogo kvalificiranijim i specijaliziranijim kulturnim institucijama. Društveni sistem determinira porodičnu orijentaciju putem utjecaja koji vrše ekonomski činioci, činioci društvene kulture i kulturni činioci, što se u sociološkoj analizi često ne diferencira, pa se zanemaruju neki važni elementi kompleksnog determinističkog sistema. Psiho-socijalni činioci proizlaze iz određenih univerzalnih ljudskih potreba i uvjeta života, ili iz psiho-socijalnih karakteristika članova porodice. Od razvijenosti samih članova porodice kao ličnosti također ovisi da li će porodica biti ljudska zajednica ili samo jedna specijalizirana ustanova. Glava 3 DRUŠTVENO KULTURNI SISTEMI I TIPOVI PORODICA 1. «Primitivna društva» i tipovi porodice Polazeći od zajedničkih karakteristika one povijesne cjeline koja se u antropologiji označava terminom «primitivno društvo», može se konstatirati da postoji jedinstvena osnova na kojoj se sva ova društva formiraju usprkos specifičnostima i razlikama. Sistem srodstva kao temelj društvenog strukturiranja i diferencijacije predstavlja osnovu i stup svih ovih društava, u okviru kojeg je izvršena i društvena podjela rada te se u srodničkoj grupi obavljaju osnovni ekonomski procesi i održava kontinuitet kulturne tradicije. Drugi zajednički element je ekonomski smisao i funkcija braka i društvena važnost porodice kao najelementarnije ekonomske kooperativne jedinice, to dovodi do činjenice da je brak društvena i kolektivna obaveza, a ne osobna stvar. Treće, u tim društvima nije ekonomski moment, već starost i spol kriterijum za diferenciranje društvenog položaja. Stoga od starosti i spola zavisi učešće individua u društveno važnim funkcijama. U takvim društvima i porodice su povezane s izvjesnim bitnim zajedničkim obilježjima, koje proizlaze iz općih karakteristika «primitivnih društava». Uže porodice najčešće nisu izdiferncirane iz šire srodničke grupe, te predstavljaju samo podgrupe. Stoga su veće srodničke grupe nosioci osnovnih društvenih funkcija i društvene integracije. Očuvanje i kontinuitet tradicije predstavlja osnovu porodičnog života te je porodica izvršitelj tradicionalnih zahtjeva i prenosioc tredicionalne kulture na 27

Zagorka Golubović: «Porodica kao ljudska zajednica» nove generacije. Porodica je i osnovna ekonomske jedinica ali kao podgrupa šire srodničke grupe. Porodica vrši sve društvene funkcije, osim nekoliko najopširnijih i zajedničkih za širu zajednicu. Poliginija je bila idealan tip braka mada u praksi nije bila i najčešći oblik. Prihvaćeni tip računanja srodstva uvjetovao je i lokaciju porodice: ona je mogla biti matrilokalna, avankulokalna (prema mjestu stanovanja ujaka), patrilokalna ili neolokalna. U «primitivnim društvima» brak je predstavljao vezu između dvije srodničke grupe u cilju uspostavljanja novih srodničkih odnosa, može se konstatirati da je bračna veza počivala na dužnosti, na očuvanju tradicije i uspostavljanju i jačanju ekonomske kooperacije. Stoga su brak i aranžirali srodnici. Suprotno laičkom vjerovanju u «primarnim društvima» postoji dosta velika sloboda u seksualnim odnosima, a posebno u predbračnim. U ovoj povijesnoj etapi postoji velika korespondencija između tipa društva i tipa porodice. To se vidi iz sljedećeg: društvo zasnovano na srodničkim odnosima favorizira «srodničku porodicu» na račun porodične jezgre koja predstavlja samo jedinicu šire srodničke cjeline. Sve porodice i njihovi članovi se uključuju u osnovne aktivnosti zajednice i na osnovu toga osiguravaju kako osobna sredstva za život, tako i sredstva za reprodukciju društva u cjelini. 2. Drevne civilizacije i tipovi porodice Za sva društva što se mogu obuhvatiti povijesnom cjelinom koja se naziva «drevnim civilizacijama» može se konstatirati da se temelje na održavanju kontinuiteta zemljišnog vlasništava bilo da se zadržava zajednički pored srodničke grupe ili da se stvaraju privatni posjedi, čime se obilježava epoha klasnih društava. U svim društvima u ovoj epohi izraziti su patrijarhalni elementi: odnos podanika i vladara je analogan odnosu sinotac; domaćinstva predstavljaju osnovnu ekonomsku i društvenu jedinicu, a država je organizacija tih mikro-jedinica na kojima počiva privreda. Bilo da se radi o robovlasničkim, o polufeudalnim ili feudalnim sistemima, za ova društva je karakteristično postojanje zatvorenih društvenih staleža koji se najčešće održavaju kao endogamne grupe sa nasljednim svojstvima te se kontinuitet generacija obavlja u okviru samoreprodukcije staleža-kasta. Za društva drevnih civilizacija tipičan je moral koji tolerira društvenu nejednakost a društvenu i porodičnu hijerarhiju smatra porodičnom činjenicom te potiče autoritarni tip ličnosti, zasnivajući ga na dva osnovna principa, na 28

Zagorka Golubović: «Porodica kao ljudska zajednica» neograničenoj vlasti starijih i na poslušnosti mlađih; kao što tolerira i dvostruke kriterije ponašanja za muškarce i žene uvodeći segregaciju spolova. Karakteristike: prevladava patrilinearni i patrilokalni tip braka, porodica je višegeneracijska, imovina je zajednička svojina porodice i obično se ne dijeli do očeve smrti. Idealni i zakonom propisani tip braka je monogamija, ali on još nije bio dominantan, jer ga prate dosta česte pojave poliginije, konkubinata i prostitucije. Dominantna je uloga «pater familiesa» i prevladava autoritarni tip porodičnog autoriteta. S obzirom da je brak ugovor između dvije porodice a ne osobna stvar individu, porodične veze se zasnivaju na dužnosti i autoritetu. Porodica potiče kolektivizam nasuprot individualizmu, jer je porodična grupa važnija od individua te se zahtijeva podređivanje individualnih interesa porodičnim. Ozakonjuje se stroga podjela rada prema spolu i to u onom smislu što se ženi određuju isključivo uloge u kući i domaćinstvu te je ona isključena iz javnih društvenih poslova. Prihvaća se dvostruki moral u bračnim odnosima prema kojem se samo oštro osuđuje preljub žene dok se u isto vrijeme javlja institucija prostitucije. Podređenost žene muškarcu počinje još u djetinjstvu, za djevojčice postoje mnogobrojne zabrane i za njih je disciplina oštrija. Za žene su prve godine braka posebno teške: na nji stalno motre da li izvršava dužnosti, prije svega prema roditeljima svoga muža; mora mnogo raditi u kući i pokazivati veliko poštovanje prema mužu i njegovim roditeljima, a sin mora uvijek biti na strani roditelja, ne žene. Ako roditelji nisu zadovoljni snahom, sin se mora razvesti, bez obzira na svoja osjećanja, jer su tu važniji porodični interesi od emocija. Rođenjem djeteta posebno muškog, majka u većoj mjeri postaje član porodice. Otac je apsolutni autoritet nad sinovima i ostalim članovima porodice. 3. Suvremena civilizacija i tipovi porodica Suvremeno društvo se naziva industrijskim društvom i tehničkom civilizacijom. Time je dana njegova njasažetija karakteristika kojoj se označava: da je industrijska proizvodnja, a to znači masovna serijska proizvodnja, što izbacuje ogromne količine raznovrsnih roba, osnova suvremenog društva. Suvremeni svijet se od «starog svijeta» razlikuje prvenstveno time što je ogromno porasla njegova proizvodna i potrošna moć i što centri života postaju brojne društvene institucije i organizacije, a smanjuje se uloga primarnih, malih neposrednih grupa. 29

Zagorka Golubović: «Porodica kao ljudska zajednica» Tako nova tehnika, pored doprinosa koji pruža suvremenoj civilizaciji, stvara i osjećaj nesigurnosti, usamljenosti i otuđenosti, jer ne znači samo osiguravanje lakšeg života sve većem broju ljudi, već i otkrivanje novih sredstava za uništenje sve većeg broja pojedinaca, pa i čovječanstva ako cjeline kao i sve veće razbijanje društva na atomizirane jedinke. Suvremena društva su urbana društva u kojima se postotak seoskog stanovništva u razvijenim industrijskim zemljama smanjio na ispod 10, a zemljoradnja postaje dio industrijske proizvodnje. Suvremeno američko društvo je društvo visokog standarda što stvara privid «društva izobilja», prikrivajući postojanje značajnih razlika načinu života društvenih slojeva i etničkih grupa, ali ne samo u vidu razlike između bogatih i siromašnih, već između društveno moćnih i sve nemoćnijih pojedinaca ostalih dijelova društva. Prije nekoliko desetljeća američki sociolozi prvi su upalili alarmna svjetla upozoravajući na opasnost da porodica nestaje. Prvi konkurent porodici bile su tvornice koje se pretvaraju u gigantska poduzeće, odvlačeći radnu snagu daleko od porodice u industrijske centre. Posljedica toga bile su brojne: američka porodica postaje izrazito nuklearna i materijalno nezavisna od roditeljske porodice i drugih srodnika. Porodica je postala ne lokalna i sa bilinearnim srodstvom, a brak je postao stvar slobodne odluke i izbora partnera. Većina pojedinaca bira bračnog partnera u okviru iste društvene klase i religije. U porodici srednje klase idealan tip je egalitarna porodica, jer su veće mogućnosti za zapošljavanje žena iz ovog sloja stvorile uvjete za njihovu bržu emancipaciju. Egalitarni ideal se proteže i na djecu i smatra se da se i njihova prava trebaju poštovati a mišljenja uzimati u obzir. Prema tom idealnom modelu poželjni su predbračni odnosi u oba spola, u praksi postoje dvostruki standardi prema kojima se kršenje tog pravila od strane žena ocjenjuje mnogo strožije. Djeci se postavlja kao osnovna dužnost da završe školu i ne trebaju ih kao ekonomski činilac, stoga se porodica planira, jer je poželjnije imati manje djece ali ih solidnije školovati. Podjela rada u porodici srednje klase još uvijek je tradicionalna, sa određenim problemima koji se javljaju u zajedničkom obavljanju nekih kućnih poslova. Smatra se normalnim da porodica potiče djecu da se uspnu više od svojih roditelja na ljestvici društvenih položaja. R. Bell analizirao je porodicu tzv. niže-donje klase i višegornje klase. U prvu klasu spadaju oni koji imaju elementarno ili niže obrazovanje, polukvalificirani i kvalificirani radnici. Porodični odnosi vrlo su važni jer se u suprotnom osjećaju nesigurno. Mladi traže svoju potvrdu i oslonac u partneru drugog spola i zato se rano počnu zabavljati ali ne stupaju rano u brak već prihvaćaju predbračne seksualne odnose, te je postotak djevojaka koje ostaju u drugom stanju 30

Zagorka Golubović: «Porodica kao ljudska zajednica» prije udaje visok. Razlika u godinama između mladića i djevojke prilikom stupanja u brak veća je u ovoj klasi nego u srednjoj. Segregacija spolova je češća u ovoj nego u drugim klasama. Osnovna uloga muža je da donosi zaradu u kuću, dok je uloga žene više uloga majke nego supruge. Muž rijetko u odgoju djece preuzima odgovornost zajedno s ženom. Porodica je orijentirana ka ocu a ne prema djeci. Nestabilnost porodice u ovoj klasi veća je nego u drugima. Stoga mnoga djeca žive u razrušenim porodicama. Pod višom-gornjom klasom Bell podrazumijeva onaj sloj koji ima novaca i to bar u posljednje dvije generacije. One ne obrazuju djecu da teže značajnim postignućima, ovdje je dijete već rođenjem steklo društveni položaj i u njemu ostaje. Stoga je to najzatvoreniji sloj američkog društva koji se drži zajedno i kreće isključivo u krugu svojih prijatelja u kojem sklapa i brak. Život mladića i djevojke u ovoj klasi znatno je formaliziraniji nego u drugim klasama budući da se od njih traži da poštuju i prenose osnovne tradicionalne vrijednosti. Ravnajući se po patrijarhalnoj tradiciji mladići imaju puno više slobode od svojih vršnjakinja. Stopa razvoda je niska dok je stopa sklapanja braka visoka. Mladi bračni par, iako živi u posebnoj kući, ne osniva nezavisnu porodicu nego samo proširuje već postojeću. Porodični interesi važniji su od osobnih potreba. Good naglašava, da je u svim razvijenim zemljama sve veća nezavisnost mladih a mogućnost slobodnog izbora partnera ukazuje na to da je najveći broj brakova zasnovan na ljubavi. Mlada generacija je mnogo liberalnija u pogledu seksualnih odnosa. On ukazuje na to da takozvana egalitarna ideologija nije još u potpunosti prodrla ni među obrazovne slojeve. On konstatira da patrijarhalna porodica više ne postoji u zapadnim zemljama, muž je i danas dominantna ličnost. Ako je žena zaposlena i ima više obrazovanje, njen položaj je bolji. Good smatra da postoji naglašeni sukob generacija. On to objašnjava dvostrukom ulogom koju roditelji danas imaju, oni moraju kombinirati osjećajnost s autoritetom i da na mladu generaciju prenose i idealne i realne zahtjeve. Zaključuje da je sukob generacija jači u seoskim nego u gradskim sredinama Amerike. U pogledu stava prema razvodu najviše promjena dogodilo se kod mladih, kod gradskog stanovništva, više kod muškaraca nego kod žena i više kod ljudi sa višim obrazovanjem i kod onih koji su manje religiozni. Najveća promjena se dogodila u tom smislu što se većina razvedenih ponovno udaje-ženi. Neosporno je da su bitni zajednički procesi za sva društva industralizacija i urbanizacija. Osnovne karakteristike: Prvo, društva koja počivaju na industrijskom tipu proizvodnje sagrađena su na drugačijim osnovama nego feudalna društva, jer neposredne odnose između primarnih-porodičnih grupa zamjenjuju formaliziranim odnosima između različitih ustanova koje su specijalizirane za različite društvene funkcije u skladu sa 31

Zagorka Golubović: «Porodica kao ljudska zajednica» zahtjevima industrijske proizvodnje i koje su međusobno povezane na bazi specijalizacije funkcija. Umjesto mono sistema javlja se pluralistički sistem u kojem individua pripada različitim grupama, između kojih je porodica samo jedna. Porodični standard ne ovisi više o osobnoj proizvodnji već o broju zaposlenih članova i visine njihove zarade. Drugo, industrijsko društvo ima potrebu za radnom snagom te je ono moralo srušiti barijere koje su ograđivale patrijarhalnu porodicu: da ukine striktnu podjelu uloga prema spolu i ekonomsku zavisnost članova porodice od oca kao jedinog izdržavaoca. Treće, industrijsko društvo je moralo «osloboditi» radnika da bude pokretan i slobodan da proda radnu snagu tamo gdje se ona traži. Stoga je i porodica morala biti pokretljivija. Četvrto, industrijsko društvo je otvorilo veće mogućnosti i za društvenu pokretljivost, ističući kao osnovne kvalitete koje se traže: kvalifikaciju, obrazovanje i stručnost. Peto, koncentracija stanovništva u gradskim sredinama dovodi do smanjenja životnog prostora i do otežanog održavanja veza sa rođacima na selu, u novijoj sredini djeluju i drugačiji kulturni faktori, a poticanje životnog standarda potiče viši nivo aspiracija, što sve djeluje na smanjenje gradskih porodica. Treba prihvatiti stajalište da industrijalizacija i urbanizacija predstavljaju okvir u kojem se događaju promjene, djelujući kao opći društveni proces koji mijenja klima i niz međusobno povezanih uvjeta i time izazivajući sukob sa starom patrijarhalnom porodičnom organizacijom, te da se ne može tretirati kao faktor koji neposredno možemo mjeriti. Možemo izvesti slijedeće zaključke o društveno- povijesnim determiniranostima porodične organizacije: Prvo, velike porodične grupe karakterističnije su za društveno-ekonomske formacije koje počivaju na stočarskoj i poljoprivrednoj proizvodnji dok su nuklearne porodice karakterističnije za industrijska društva. Drugo, ekonomski sistem najdirektnije utječe na poželjni tip porodične organizacije, i to tako što sistem svojinskih odnosa određuje da će model porodične organizacije biti velika porodica u čvrstom sklopu širih rodbinskih veza, kao uvjet za održavanje kontinuiteta porodične imovine ili će pod utjecajem individualne svojine poželjni tip biti manja nuklearna porodica što omogućuje efikasnije funkcioniranje porodične organizacije i podizanje njezinog životnog standarda. Treće, sistem porodičnih odnosa u najužoj je vezi sa tipom društvenog sistema, koji na porodicu djeluje u vidu zahtjeva, normi i vrijednosti koje su u određenom društvu prihvaćene. Četvrto, patrijarhalni i autoritarni tip porodice češće se nalazi u velikoj proširenoj porodici, jer proizlazi iz činjenice da je velika porodična grupa osnovna jedinica društvene i ekonomske organizacije.

32

Zagorka Golubović: «Porodica kao ljudska zajednica» Peto, najopširnija povijesna tipologija može se svesti na tri tipa: rodovski tip porodice, karakterističan za primitivna društva, patrijarhalni tip porodice dokapitalističkih društava i egalitarni tip porodice koji nastaje sa pojavo industrijskih društava. Za rodovski tip porodice karakteristično je da porodično jezgro postoji kao manje ili više izdiferencirana pod-grupa u okviru široke srodničke grupe. Bračna veza temelji se na dužnosti i to prema srodničkoj grupi; porodica je najčešće ili patrilokalna ili matrilokalna, sa čvršćim srodničkim vezama po onoj liniji koja je u datom sistemu dominantna, autoritet se zasniva na starosnom principu. Patrijarhalni tip porodice karakterizira proširena i udružena porodica koje su stabilne, budući da imaju za cilj očuvanje zajedničke imovine, te se razvod obično tretira kao nepoželjan; brak počiva prema dužnostima prema porodičnoj grupi i zasniva se na principu poštovanja muža i oca, porodica je patrilokalna i održava usku vezu sa srodničkom grupom, prije svega po očevoj liniji u vidu zajedničkih ceremonija kulta predaka. Egalitarni tip karakterizira nuklearna porodica sa labavim srodničkim vezama stoga su karakteristične visoke stope razvoda, jer brak više nije ugovor između srodnika u cilju zadovoljavanja srodničke grupe, već je to savez između pojedinaca sklopljen sa ciljem da zadovolji njihove vlastite potrebe, porodica je neolokalnog tipa i sve manje je zavisna od roditeljske porodice. Porodica sve više postaje privatna stvar individua. Porodica je vrlo pokretna jer nije vezana ni za srodničku grupu ni za posjed i migrira prema centrima industrijskog i urbanog razvitka, ona je oslobođena i svojinskog odnosa a osnovu njene materijalne egzistencije čini osobna zarada članova porodice, te se zapošljavaju svi članovi sposobni za rad, sve je češća pojava mješovitih brakova – među slojevima i rasama. Glava 4. Porodične funkcije i društveni sistem 1. funkcije porodice ovise o mjestu koje porodica zauzima u određenom društvenom sistemu, te od toga kako je definirana uloga porodice u njemu. Funkcije porodice su višedimenzionalne i mogu se odrediti na tri nivoa: na biološkom nivou – zadovoljavanje seksualnih potreba i reproduktivna funkcija; na ekonomskom nivou – proizvodne i potrošne funkcije; i na psihosocijalnom nivou – odgojna funkcija, funkcija socijalizacije i razvijanja emocionalnih veza između članova. 33

Zagorka Golubović: «Porodica kao ljudska zajednica» Porodične funkcije su povijesna kategorija pa su samim ti one povijesno promjenjive. Može se uočiti da porodične funkcije nepovratno izlaze iz okvira porodice, dokle god se živi u zajedničkom domu porodica zadržava određene potrošne aktivnosti ali u industrijski razvijenom društvu mnoge porodične funkcije prelaze na institucionalizirane funkcije, zadovoljavanje seksualnih potreba u suvremenom društvu nije više vezano isključivo uz ustanovu braka a reproduktivna funkcija prerasta sve više iz biološke u psihosocijalnu. Ima osnove za tvrdnju da se reprodukcija porodičnih funkcija ne može tretirati kao potvrda da postoji kriza porodice kao društvene ustanove, već naprotiv, kao potvrda za njenu emancipaciju jer se porodica oslobađa mnogih djelatnosti i obaveza koje ne moraju za nju biti vezane. Biološka reprodukcija društva ostaje nezamjenjiva funkcija porodice. Formiranje karaktera ličnosti mora početi od prvih dana života i tu funkciju porodica ne može prebaciti ni na koga drugog. A psihološki proces identifikacije lakše se odvija u intimnoj atmosferi porodice nego u drugim ustanovama. Porodica vrši funkcije primarne grupe, omogućavajući neposredni kontakt, osobnu povezanost, razvijanje emocija potiče da se razvije ljubav kao potreba, te je svakako porodica jedinstvena organizacija koja potiče razvitak i emocionalne strane ljudskog života, pružajući da se formira integralna i uravnotežena ličnost. Na razvitak porodičnih funkcija i porodične strukture mnogo više utječe priroda društvene podjele i način proizvodnje kao i usvojene vrijednosti, nego karakter svojinskih odnosa i odnos prema sredstvima za proizvodnju. 2. kao primarna grupa u okviru koje se odvija najveći dio života skoro svakog pojedinca porodica je u odnosu sa mnogim drugim društvenim grupama i ustanovama. Najvažniji je odnos koji se uspostavlja između porodice i škole i porodice i radne ili profesionalne grupe. Kulturni standard porodice je također medij preko kojeg se uspostavlja veza između porodice i radne grupe; poticanje određenih profesionalnih aspiracija u porodici omogućuje blagovremenu orijentaciju pojedinca i lakše prilagođavanje zahtjevima profesionalne grupe. Radno-profesionalne grupe vrše povratno djelovanje na porodicu, uglavnom na dva načina: osiguravajući manje ili više povoljne uvijete za život porodice i realizirajući profesionalne aspiracije članova porodice. Stvaranje raznih servisa za pomoć porodici i njihovo prilagođavanje životnim uvjetima prosječne porodice 34

Zagorka Golubović: «Porodica kao ljudska zajednica» upotpunjuju mrežu društvenih ustanova koje su nužna dopuna porodici u suvremenim uvjetima u obavljanju njenih društvenih funkcija. Glava 5. Društvene promjene i razvitak porodice Društvena se dinamika odražava i na porodičnu dinamiku, iako ne uvijek neposredno i jednoznačno, jer određeni društveni procesi mogu izazvati različite smjerove promjena u porodicama koje se međusobno razlikuju. Dinamika porodice znatno utječe na smjer i tekovine dinamike određenog društva, jer što su egalitarne tendencije prisutnije u porodici one se u procesu socijalizacije više reproduciraju i stvaraju nove potrebe i težnje kod mladih generacija koje više ne prihvaćaju bez protivljenja politiku sile i dominacije što se oslanja na patrijarhalni model porodičnog odnosa. Pozitivne razvojne tendencije u društvu ne moraju se uvijek odraziti pozitivno i na dinamiku porodice, jer određeni procesi koji u društvenom razvoju mogu donesti značajne promijene mogu za porodicu djelovati dezintegrativno i revolucionarna previranja mogu u momentu prijelaza izazvati dezorganizaciju i nestabilnost porodice zbog naglog prijelaza sa starog na nove vrijednosti i ciljeve, kada ovi još nisu na odgovarajući način prilagođeni porodice. Vidjeli smo da su sljedeći društveni činioci važni u porodičnoj dinamici: promjene u društvenim odnosima i društvenoj strukturi i u vrijednosnoj sferi kulture. Posebno pitanje u razmatranju porodične dinamike su patološki poremećaji što nastaju kao rezultat društvenih konflikata, koji duboko pogađaju porodice, ugrožavajući njihovu egzistenciju. Porodice je posebno ugrožena u periodu društvenih kriza jer se svaka društvena nesigurnost reflektira na život porodice. II DIO

PORODICA KAO SVOJEVRSNA DRUŠTVENA GRUPA

Glava 1. Struktura porodice Mikro-analiza unutrašnje strukture porodične organizacije obuhvaća: sustav porodice, podjelu rada u porodici i na toj osnovi distribuciju uloga, sistem položaja, distribuciju autoriteta, strukturu odnosa i sistem usvojenih vrijednosti i normi ponašanja.

35

Zagorka Golubović: «Porodica kao ljudska zajednica» 2. osnovu diferencijacije u porodici čine spol i starost što određuje sljedeće elemente porodične strukture: vrstu i broj zastupljenih srodnika, broj i uzrast djece i zastupljenost generacija u porodici. Prema srodničkom sustavu porodica može biti nuklearna i proširena. Nuklearna porodica, tj. porodica koju čine samo porodično jezgro, može imati različitu strukturu, u zavisnosti od toga: da li se sastoji od oba supružnika i djece – to je potpuna porodica, ili nedostaje jedan supružnik-roditelj – kada se javlja u obliku nepotpune porodice. Proširenu porodicu čine porodična jezgra proširena bližim i daljim srodnicima u porodičnu grupu koja stanuje zajedno i živi kao cjelina. Postoje različiti vidovi tog oblika porodice: bilo da oženjen sinnastavlja živjeti zajedno s roditeljima, ili njihova udata kćerka; ili da se udružuje više porodica, najčešća su to oženjena braća, ili da uz porodičnu jezgru živi jedan roditelj ili neki drugi rođak. Iz strukturnog i funkcionalnog aspekta normalna porodica je potpuna porodica. Ali i potpuna porodica iako nije formalno razrušena može biti poremećena. Nepotpuna porodica je ne samo strukturalno manjkava već je i sa stajališta osnovnih funkcija koje treba vršiti nepotpuna iz sljedećih razloga: za formiranje ličnosti djeteta potrebna su oba roditelja, budući da se tzv. «Ego-ideal» izgrađuje na osnovu modela ličnosti obaju roditelja i njihovih međusobnih odnosa. Prema broju članova struktura porodice se može razlikovati s obzirom na to da li je u pitanju višeporodično veliko ili manje domaćinstvo, i s obzirom na broj djece. Četveročlana porodica je karakteristična za suvremenu porodicu. Prema B. Faberu postoje slijedeće faze životnog ciklusa porodice: - predbračni ciklus - prva faza braka (period sklapanja braka od 4 godine, mladi bračni par bez djece) - stupanj roditeljstva – predškolska faza djeteta - faza osnovne škole - faza srednje škole i više škole - faza adolescencije - poslijeroditeljski stupanj (udaja-ženidba djece, faza djeda-bake) - udovička faza ili faza ponovnog sklapanja braka

36

Zagorka Golubović: «Porodica kao ljudska zajednica» Glava 2. Položaj članova porodice i porodične uloge 1. Položaji članova porodice su biološki određeni te stoga postoje četiri osnovna položaja u svim oblicima porodične strukture, bez obzira na razlike u društveno-kulturnim kontekstima. Osnovni porodični položaju su predstavljeni parovima: suprug-otac, supruga-majka, sin-brat, kćer-sestra, na koje se nadograđuju drugi izvedeni položaji, u zavisnosti od tipa porodične strukture. Društveno-kulturni uvjeti ne mijenjeju porodične položaje, ali utječu na definiciju njihovog društvenog značenja, što određuje mjesto svakog položaja u porodičnoj strukturi. Sociolozi ukazuju na to da uspješnost u vršenju porodičnih uloga zavisi kako od očekivanja koja se vezuju za pojedine uloge – «model-uloge» tako i od spremnosti da se preuzmu određene uloge. 2. u razvitku spolova važnu ulogu igra internalizacija uloge vlastitog spola. U suvremenoj se porodici javljaju teškoće u formiranju adekvatnih odnosa među spolovima, budući da se društveni zadatak žene obično određuje kao ekspresivni, emocionalni, integrativni; a otac je vođe organizator porodične proizvodnje, odnosno profesionalne orijentacije. Stoga se žena socijalizira prvenstveno za ulogu majke dok se muškarac socijalizira za ekonomske i društvene aktivnosti a takva socijalizacija nije danas više adekvatna. 3. Položaj žene u porodici i društvu se povijesno mijenjao u ovisnosti od tipa društvenog sistema i načina na koji je u određenoj kulturi definiran odnos između spolova i njihovo mjesto u široj zajednici, pa se danas može pouzdano dokazati da je neovisna tvrdnja o prirodnoj inferiornosti i podređenosti ženskog spola muškom. Pokret za emancipaciju žena je pojava povezana sa postojanjem kapitalističkog društva, pokret koji istovremeno odgovara zahtjevima tog društva, potrebi za radnom snagom što dovodi do zapošljavanja velikog broja žena u industriji. Može se zaključiti da su žene najviše zaposlene u industriji, trgovini i administraciji, dakle one iz redova radničke klase i nižih srednjih slojeva. Mada se moderna porodica najčešće javlja u nuklearnom obliku što označava prisustvo roditelja i u najvećem broju slučajeva male djece i one koja se još školuju i pripremaju za svoje 37

Zagorka Golubović: «Porodica kao ljudska zajednica» profesionalne uloge, model uloga mora predvidjeti i izmjene uloge generacije. 4. karakter autoriteta je tijesno povezan prirodom raspodjele uloga. Parsons i Bales ističu da se autoritet diferencira u porodici s obzirom na dvije osnovne vrste uloga: instrumentalne i ekspresivne, pa konstatiraju da se u prvoj sferi više ispoljava autoritet muža, a u drugoj autoritet žene. Tip autoriteta će u strukturi porodice ovisiti o raspodjeli važnih uloga i učešća članova u donošenju važnih odluka. Problem autoriteta u porodici ne može se u potpunosti izdvojiti iz analognih činitelja koji djeluju u društvu na strukturu moči, jer autoritet u porodici ne ovisi isključivo o objektivnim činiteljima, već mnogo više nego u društvu i od subjektivnih kvaliteta članova porodice, od njihovih sposobnosti i umijeća, bilo da se nametnu ostalim članovima ili da na njih vrše utjecaj posredstvom vješto spojenih emocionalnih i racionalnih elemenata porodičnog života. Glava 3. Porodični odnosi U svakoj društvenoj zajednici važna komponenta je osjećaj pripadnosti. Za porodicu je to fundamentalna komponenta. Druga važna komponenta je osjećaj intimnosti, koji proizlazi iz emocionalne povezanosti i stvara osjećaj sigurnosti. Dvije su osnovne vrste porodičnih odnosa: intrageneracijski i intergeneracijski. Intrageneracijski odnosi uspostavljaju se na dva nivoa kao i intergeneracijski: u prvom slučaju jedan nivo je odnos između supružnika, a drugi međusobni odnos djece; u drugom prvi nivo je odnos roditelja i djece, a drugi je odnos između djece različite dobi. 1. Intrageneracijski odnosi između supružnika označavaju da se radi o odnosima između odraslih i relativno formiranih ličnosti koje na temelju osobnih odluka i izbora zasnivaju porodičnu zajednicu kao što je brak. Socijalizacija za porodični život počinje već u roditeljskoj porodici gdje se dijete najprije i najintimnije sreće sa modelom porodičnih odnosa. Ali se tu predstava o porodici stječe mnogo više spontano, u kontekstu međusobnih odnosa roditelja nego što se uči formalno. Stoga roditeljska porodica djeluje kao uzor i djeca ju prenose na svoje buduće porodice.

38

Zagorka Golubović: «Porodica kao ljudska zajednica» Treba imati u vidu da se odnosi supružnika kvalitativno mijenjaju u toku životnog ciklusa porodice i da mijenjajući u određenoj mjeri i motivaciju, mijenjaju i vrstu i karakter komunikacija. Intrageneracijske odnose na drugom nivou čine odnosi među djecom u porodici, koji se formiraju najčešće u igri ili u uzajamnoj pomoći i zaštiti. 2. Intergeneracijski odnosi su svakako još složeniji od intrageneracijskih, jer se u ovom slučaju radi o odnosu između članova porodice različite dobi tj. o odnosu odraslih članova sa onima koji nisu odrasli ili o dvama generacijama odraslih. Intergeneracijske odnose možemo promatrati u slijedećim varijantama: roditelji-djeca, majka-kćer, majka-sin, otac-sin, otac-kćer. U društvima suvremene civilizacije gdje je neposredno učešće djece u radu i životu zamijenjeno dugim školovanjem, djeca sve sporije socijalno sazrijevaju i sve kasnije preuzimaju društvene uloge, što stvara osjećaj isključenosti iz zajednice i njenih zadataka i odgovornosti. To omogućuje starijima da prolongiraju svoje povlačenje i ustupanje društvenih položaja mlađima, što zaoštrava napetost i stvara izvore za generacijske konflikte. Glava 4. Vrijednosni sistem kao element porodičnog života 1. Budući da porodica daje prve i osnovne poticaje za razvitak motivacijskog i orijentacijskog sistema djeteta, potrebno je objasniti prirodu ljudske motivacije i čovjekova ponašanja u društveno-kulturnoj sredini. Kada govorimo o vrijednostima mislimo na određene trajnije standarde pomoću kojih procjenjujemo važnost određenih pojava ili ideja. To procjenjivanje ne mora biti osobno i samostalno, zato se vrijednosti i klasificiraju prema načinu na koji se prihvaćaju kao heteronomne i autonomne. Da bi vrijednosti jedne društveno-kulturne zajednice postale osobne vrijednosti, individua ih mora interiorizacijom prenijeti u svoj osobni sistem, pretvarajući ih tako u elemente strukture svoje ličnosti. Parsons pravi razliku između tri kategorije vrijednosti: društvene vrijednosti – koje vezuje za shvaćanje poželjnog tipa društvenog sistema; personalne vrijednosti – koje obuhvaćaju shvaćanje poželjnog tipa ličnosti; i porodične

39

Zagorka Golubović: «Porodica kao ljudska zajednica» vrijednosti – kao sistem kojim se izražava shvaćanje poželjnog tipa porodične organizacije i odnosa. 2. Porodica je prvi činitelj u formiranju sistema vrijednosti individue jer kao prenosilac prihvaćenih društvenih vrednota pruža neophodnu osnovu za život individue kao društvenog i kulturnog bića u vidu zajedničke kulture koju ugrađuje u temelje socijalizacije. Mogu se istaknuti dva stajališta o ulozi porodice u izgrađivanju sistema vrijednosti individua: jedno polazi od toga da porodica treba samo provoditi društvene zahtjeve; druga polazi od toga da individua nije glina koju treba modelirati prema zahtjevima društvenog sistema, te stoga da je zadatak porodice uskladiti zahtjeve društva sa dispozicijama individua i da odigra ulogu onog posrednika koji će poticati sposobnosti individua da se same opredjeljuju za određene alternative. Kad je riječ o porodičnim vrijednostima, treba odrediti na što se one odnose i kako se mogu ispitivati. Dva su sistema vrijednosti neposredno relevantna za porodicu i njene članove: prvo vrijednosti koje određuju poželjni tip porodične organizacije i porodičnih odnosa, i drugo vrijednosti koje ukazuju na poželjni tip ličnosti. 3. Porodica je u bitnom sukobu sa postojećim društvenim sistemima, uključujući i socijalističke, jer u ni jednom društvu nije do sada ostvarena osnova za prihvaćanje takvog vrijednosnog sistema koji pretpostavlja moderna porodica. Svi postojeći sistemi još uvijek toleriraju postojanje društvene nejednakosti i prihvaćaju hijerarhijski princip kao neizbježnu osnovu društvene organizacije. Sukob porodičnog i društvenog sistema vrijednosti u našem društvu može se promatrati u dva pravca: s jedne strane kao nesklad između tradicionalistički orijentiranih porodičnih vrijednosti i proklamiranih vrijednosti socijalističkog društva definiranih u programskim dokumentima; s druge strane kao nesklad između proklamiranih vrijednosti socijalističkog društva i porodičnih vrijednosti koje se formiraju pod utjecajem realnih dominantnih društvenih promjena i procesa.

40

Zagorka Golubović: «Porodica kao ljudska zajednica» Glava 5. Integracija i dezintegracija porodice 1. pošto porodica nije bezlična institucija već naprotiv, intimna zajednica ličnosti u pojam porodične integracije i normalnosti ulazi i osjećanje zadovoljstva i uključenosti članova u porodicu kao intimnu zajednicu te se postavlja pitanje da li je moguće mjerenja uspješnosti porodice i braka. I upravo zbog toga što je porodica zajednica ličnosti, od motivacije za stvaranje takve zajednice i od očekivanja vezanih uz nju umnogome ovisi i zadovoljstvo brakom i porodicom, te +se javlja problem da li je moguće dati opću definiciju normalne porodice dok ne uzmemo u obzir i individualna shvaćanja supružnika i djece i ciljeve koje oni vezuju za brak i porodicu. Ne može svaka porodična kriza uzimati kao indikator nestabilnost ili dezintegracije porodice, već samo one krize koje članovi porodice ne uspijevaju prebroditi i koje dovode do trajnih poremećaja u ispunjavanju ciljeva porodice. Samim time nije ni svaki sukob u porodici indikator pojave dezintegracije, već samo oni sukobi koje članovi porodice više ne mogu riješiti. Integrirana porodica je takva harmonična zajednica u kojoj su članovi međusobno često povezani osjećajem uzajamnog propadanja i solidarnosti i zahvaljujući tome u stanju su zajednički rješavati sve probleme koji se pojave. Među društvenim uvjetima važnu ulogu igra ista pripadnost supružnika klasi ili sloju. Različita klasna pripadnost supružnika ne mora biti razlog neslaganja u braku ali može predstavljati uvjet težeg prilagođavanja. Preduvjete za sklapanje i funkcioniranje braka čine i ekonomski faktori kao: osiguravanje stana i osnovnih materijalnih uvjeta, zaposlenost. Od kulturnih uvjeta imamo u vidu kulturnu sredinu iz koje dolaze supružnici. Ona utječe preko kulturne tradicije, kulturnog nivoa porodice iz koje supružnici dolaze, preko kulturnog nivoa supružnika. U antropološke i psiho-socijalne uvijete ubrajamo činioce vezane za ličnost supružnika i to: psiho-socijalnu zrelost supružnika i mentalno zdravlje, karakterne crte ličnosti. Rješavanje problema u porodici ovisi o slijedećim psihičkim komponentama koje utječu na interakciju: od sposobnosti članova da uzajamno komuniciraju do spremnosti da vrše uloge koje ih očekuju i od njihove sposobnosti za uzajamno prilagođavanje. Određeni poremećaji u porodici mogu ugroziti porodični integritet i dovesti do dezintegracije porodice, bilo u latentnom obliku ili u vidu razaranja porodice. To su: 41

Zagorka Golubović: «Porodica kao ljudska zajednica» smrt, odsustvo, nevjera, neželjena ili izvanbračna trudnoća, samoubojstvo, devijantno ponašanje, nezaposlenost, osiromašenje, migracije ili izgnanstvo. 2. dezintegriranu porodicu možemo odrediti kao porodicu u kojoj nastaju takvi poremećaji u porodičnom životu koje karakterizira: nestanak zajedništva i nemogućnost ispunjenja bitnih porodičnih ciljeva. Veoma brz tempo razvitka i društvenih promjena koji uvjetuje stvaranje većeg jaza između generacija i umanjuje mogućnost prilagođavanja društvenim procesima, može biti važan razlog dezintegracije suvremene porodice. Ststistički je utvrđeno da na razvod djeluju sljedeći uvjeti: starost supružnika: R. Supek je utvrdio da se djevojke mlađe od 19 a mladići od 22 godine slabije prilagođavaju na brak. Trajanje braka i razvod: prve godine braka su najteža proba od tud visok postotak razvoda brakova do 5 godina trajanja. Broj djece: najviše se razvode brakovi bez djece. Predbračna trudnoća: Bell navodi da se češće razvode brakovi koji su sklopljeni zbog nastale trudnoće u predbračnom periodu. Zanimanje supružnika i školska sprema: V. Milić je ustanovio da postoji određena korelacija između zanimanja supružnika i razvoda braka. Niske stope razvoda su kod poljoprivrednika i kod rudara, srednje stope imaju nekvalificirani radnici, industrijski i zanatski radnici, prometno osoblje i donekle osoblje zaštite i usluga dok visoku stopu imaju trgovačko, administrativno osoblje, rukovodeće osoblje, te stručnjaci i umjetnici. I izvanbračna porodica je jedan oblik razorene porodice, iako tu brak nije ni bio sklopljen, ali se radi o faktičkom napuštanju majke i djeteta. Oblici poremećene porodice su skriveni i često se iza fasade sređenog porodičnog života krije pakao uzajamnog nerazumijevanja, ponižavanja i gaženja ljudskog dostojanstva. DIO 3

PORODICA I LIČNOST

Glava 1. Porodica kao most između društvenog sistema i ličnosti Porodica nije samo prirodan odnos nego istovremeno i društveni, ona se javlja kao most između pojedinca i društva dvostruko: prvo kao spona između biološkog života vrste i društvene egzistencije čovjeka i drugo kao spona između datog društvenog sistema i ličnosti novih generacija. 42

Zagorka Golubović: «Porodica kao ljudska zajednica» Odgajanje je najsloženiji društveni proces koji mogu izvoditi samo mentalno i moralno zreli ljudi, ljudi koji imaju neophodno obrazovanje koje potiče sposobnost za razumijevanje i za objektivnu procjenu svijeta u kojem žive, ali isto tako i za razumijevanje drugih ljudi. Suprotno sociologističkom stajalištu i stajalištu biheviorističke psihologije, prema kojima je čovjek objekt odgoja, antropološko stajalište, koje se temelji na Marxovoj tradiciji, a ovome je bliska i «humanistička psihologija» objašnjava obrazovanje kao složen splet procesa pomoču kojih se biološka organizacija novorođene individue pretvara u višedimenizonalnu kompleksnu organizaciju ljudske ličnosti. Kada se obrazovni proces promatra iz tog ugla javljaju se tri osnovna cilja: Prvo, kao fundamentalni i primarni cilj kojim se svaki pojedinac povezuje sa čovječanstvom i postaje član svog roda koji treba nastaviti kontinuitet povijesti, javlja se potreba da se na individuu prenese kulturno nasljeđe kao tekovina prethodnih generacija. Drugi, budući da dijete ne donosi na svijet samo fizičke osobine putem biološkog nasljeđa već vjekovima djelovanjem socio-kulturnog nasljeđa donosi i određene psiho-socijalne dispozicije, odgojnim procesom treba potaknuti razvijanje svih personalnih potencijala individue. Treće, budući da se individua može formirati kao ljudsko biće samo u uvjetima određene društvene zajednice odgojni proces treba omogućiti uspostavljanje odnosa između individue i društva prenoseći na individuu neophodni minimum društvenih vrijednosti i zahtjeva. Tek kada se ciljevi odgoja odrede ovako kompleksno odgojni proces će omogućiti izgrađivanje ličnosti kao totaliteta uzimajući u obzir sva tri aspekta strukture ličnosti: generički, društveno-povijesni i personalni. Glava 2. Procesi formiranja ličnosti u porodici Formirane ličnosti je kompleksan proces koji uključuje: kultiviranje tj. razvijanje određenih fundamentalnih ljudskih sposobnosti, što se postiže prenošenjem osnovnih kulturnih tekovina na dijete; socijalizaciju – kao proces kojim se dijete uvodi u pravila društvenog života i uči razumjeti način života i ponašanja svog društva preko uloga i normi s kojima se upoznaje; i individualizaciju – kao proces pomoću kojeg se razvija unutrašnji sistem motivacije i «okvir orijentacije» u skladu sa personalnim svojstvima ličnosti. Sve se to događa u ranom djetinjstvu, a zatim u periodu adolescencije, nastavljajući se i u periodu kada pojedinac postane odrasla 43

Zagorka Golubović: «Porodica kao ljudska zajednica» osoba koja prolazi kroz složene procese kognitivnog i moralnog sazrijevanja i oblikovanja strukture osobne ličnosti. 1. Dijete se rađa sa određenim bio-psihičkim dispozicijama koje karakteriziraju ljudski rod i zahvaljujući tome ono već od prvih dana počinje primati utjecaje ljudske sredine i da razvija svojstveni tip reagiranja na društveno-kulturne poticaje. Porodica je prvi društveno-kulturni kontekst u kojem se događa kognitivni razvoj djeteta na osnovu kojeg će se formirati i drugi elementi strukture ličnosti, a koji obuhvaća kako razvitak osnovnih mentalnih sposobnosti, tako i razvitak sposobnosti individue za govor i razvitak spoznajnih sposobnosti, što joj omogućuje da formira sliku o svijetu i o sebi samoj. Od društveno-kulturnih karakteristika porodice, od stupnja kulture roditelja i prisustva kulturne tradicije u načinu života u porodici, od razvijenosti kulturnih potreba, od komunikacije porodice sa društvom, ovisit će stupanj usvojenog znanja i iskustva individue, uključujući i integraciju i sposobnost za učenje. 2. Socijalizacija je dakle samo jedan od procesa u složenom kontekstu formiranja individue kao ljudskog bića i ličnosti. Ali socijalizacija nije prosto pripremanje za «igranje uloga» niti samo prilagođavanje uvjetima datog društva već zbog toga što je spoznajni aparat čovjeka tako konstruiran da ne vrši jednostavno odražavanje vanjskog svijeta nego je «društveno ponašanje individue oblikovano pogledom na svijet koji ona ima iz vlastitog ugla.» Le Vine ističe tri jednostavan pristupa socijalizaciji: prvi je shvaćanje socijalizacije kao prenošenje date kulture na individuu, kao automatsko apsorbiranje u kojem dijete usvaja kulturu kao «tabula rasa» prosto zato što je izložena njenom utjecaju; drugo shvaćanje tumači socijalizaciju kao stjecanje impulsa kontrole pri čemu se moraju ukloniti nepoželjni impulsi i kanalizirati u društveno korisnom pravcu, čime se potiču drugi nagoni te je socijalizacije u osnovi negativan proces koji proizvodi anksioznost; treće je ono stajalište koje socijalizaciju shvaća kao učenje za socijalnu participaciju ili učenje društvenih uloga pri čemu se ističe važnost društvenih propisa da bi se dijete naučilo reagirati na društvene zahtjeve i poticaje. Dakle kao što je društveno-kulturna sredina okvir koji određuju prostor za razvitak i realizaciju individualnih mogućnosti, tako je i individualitet pojedinca okvir koji se u 44

Zagorka Golubović: «Porodica kao ljudska zajednica» određenoj mjeri uvjetuje koliko će vanjski svijet prodrijeti u unutrašnjost ličnosti i determinirati njen razvitak. Upravo u interakciji u porodici dijete može naći najbolji oslonac za razvijanje kako društvenosti tako i osobnog identiteta. Budući da socijalizacija počinje od samog rođenja djeteta prvi posrednici su roditelji, ali oni nisu i jedini u kasnijem periodu razvoja. Točnije majka je prvi posrednik između društva i individue. U ovom kontekstu «model socijalizacije» svodi se na «model društvenih uloga izraženih u vidu porodičnih uloga». Glava 3. Mjesto ličnosti u suvremenoj porodici i uvjeti za razvitak ličnosti 1. U suvremenoj porodici se događa značajna promjena u pogledu mjesta koje u njoj zauzima individua kao član porodične grupe. Dok je tradicionalna rodovska porodica bila sva utopljena u širu srodničku grupu a njeni članovi bili samo pojedinačni izdanci te grupe koji trebaju ostvariti njene ciljeve; patrijarhalana porodica je također predstavljala jedan solidarni kolektiv kome se apsolutno podčinjavalo sve individualno; nasuprot tome suvremena je orijentirana prema individuama i njen osnovi zadatak je da ispuni očekivanja svojih članova. U njoj članovi prestaju biti sredstvo i postaju cilj: odnosno porodična zajednica postoji radi zadovoljenja potreba svojih članova a ne obrnuto. Suvremena porodica se u tom smislu približava zajednici ljudskih ličnosti prelazeći ideal tradicionalne i patrijarhalne porodice po kojem je porodica prethodno bila kolektiv. Orijentacija prema djeci jedna je od najočitijih i najprisutnijih promjena u porodici danas i to kao opća i zajednička karakteristika porodica svih društvenih slojeva i grupa. Orijentacija porodice ka ličnostima ili personalizacija porodice kao zajednice postaje danas, sa stvaranjem male i mnogo intimnije porodične grupe mnogo više mogućnosti nego u prošlosti. «Posrednici» kao što su radio, televizija, dječja i zabavna štampa i sl. često postaju glavni agent socijalizacije u modernom društvu prema kojima su roditelji slabo informirani, neupućeni, neatraktivni. Vidjeli smo da porodica i ličnost članova porodice neprestano uzajamno djeluju i da od vrste te interakcije ovisi kako stabilnost porodične zajednice tako i stabilnost ličnosti. Za razvitak ličnosti i to ne samo djeteta veoma je važno kakva očekivanja razvijaju članovi u odnosu na porodicu, jer će karakter porodice kao društvene zajednice ovisiti u mnogome od toga šta od nje očekuju njeni članovi budući da porodica nije unaprijed određena institucija. 45

Zagorka Golubović: «Porodica kao ljudska zajednica» Da bi porodica mogla postati zajednica ličnosti moraju se dogoditi značajne društvene promjene koje će dovesti u pitanje autoritarni tip države i njego nametanje svim društvenim grupama i ustanovama kao i pojedincima, koji se i sami po tom uzoru formiraju. Čovjek koji je izgubio svoju individualnost ili je nije ni razvio, koji se okreće prema gordi, i ne postupa prema principima vlastite savjesti koji je naučio igrati uloge a zaboravio ljudski komunicirati sa drugim ljudima, nije pogodan materijal iz kojeg se može graditi zajednica ličnosti. Sve dok se i ličnosti ne promijene radikalno, a one to mogu, bez korjenitih društvenih promjena, personalizacija porodice kao model biti će samo ili ideološko sredstvo da se sakrije pravo stanje ili izraz težnje da se pobjegne od pravog stanja u široj društvenoj zajednici. U suvremenom društvu porodica prestaje biti samodovoljna jedinica ne samo u tom pogledu što više nije kadra iscrpiti cjelokupni život svojih članova i da zadovoljava sve njihove potrebe, već i zato što je daleko više pod utjecajem svega onoga što se događa u širem društvu i što doživljava slične teškoće i protivljenja. Sama porodica nije u stanju naći sama izlaz iz te situacije dok god se ne riješe osnovne proturječnosti sa kojima je suočeno građansko društvo. Stoga samo deklariranje za novi model porodice koje nije praćeno i zahtjevima za bitnim društvenim promjenama, ostaje puko sredstvo propagande jer ne pruža mogućnosti najvećem broju ljudi da ostvare porodicu kao zajednicu autonomnih ličnosti.

46