Georg Bihner
Vojcek Preveo: M. Karišik LICA: Vojcek Marija Kapetan Doktor Tamburmažor Andres Margareta Vlasnik šatre Komedijaš Starac sa verglom Židov Gostioničar Prvi kalfa Drugi kalfa Kete Luda Baka Policajac Vojnici, studenti, momci, djeca, narod i drugi. 1. SOBA (Kapetan sjedi na stolici. vojcek ga brije.) KAPETAN: Polako, Vojcek, polako: Jedno po jedno. Hvata me vrtoglavica od tvoje žurbe. Šta mogu da učinim sa tih deset minuta, koje ću dobiti time, što ćeš danas ranije da završiš? Pomisli, Vojcek, pred tobom je još trideset godina života, dobrih trideset godina! Sve u svemu 360 mjeseci, a koliko je to tek dana, sati, minuta...! Šta ćeš da uradiš sa toliko užasno mnogo vremena? Rasporedi ga malo bolje, Vojcek! VOJCEK: Da, gospodine kapetane! KAPETAN: Naprosto počinjem da strahujem za svijet, kad pomislim na vječnost! Rad, Vojcek, rad. Kaže se: ovo je vječno, i ovo drugo je vječno, razumije se. Ali opet ni to nije vječno, i to je trenutak, da, samo trenutak. Oh, Vojcek, naježim se, kad pomislim, da se u jednom danu svijet okrene oko sebe. Kakvo razbacivanje vremena! Kuda to vodi? Vojcek, ne mogu više da vidim vodenički točak: odmah postajem melanholičan. VOJCEK: Da, gospodine kapetane! KAPETAN: Izgledaš mi uvijek unezvjeren, Vojcek. Dobar čovjek se ne ponaša tako, dobar čovjek, koji ima čistu savjest. Pričaj nešto, Vojcek! Kakvo je vrijeme danas? VOJCEK: Loše, gospodine kapetane, loše, vjetar!
KAPETAN: Osjećam ja da se nešto uskovitlalo: takav vjetar postiže kod mene isti efekat kao i miš. (Lukavo) Čini mi se kao da duva jugosjever. Je li? VOJCEK: Da, gospodine kapetane. KAPETAN: Ha, ha, ha!... Jugosjever! Ha, ha, ha! Bože, kako si glup, odvratno glup! (Ganuto) Vojcek, ti si dobar čovjek, ali (dostojanstveno) nedostaje ti moral. Moral, to je kad je neko moralan, razumiješ li? To je prava riječ. Imaš dijete bez crkvenog blagoslova, kako veli naš velečasni gospodin garnizonski sveštenik; bez crkvenog blagoslova, ne kažem to ja, to on kaže. VOJCEK: Gospodine kapetane, dragi Bog neće zamjeriti jednom sirotom crviću, zbog toga, što nije dat blagoslov prije no što je napravljen. Pa sam Gospod je govorio - pustite djecu k meni... KAPETAN: Šta ti tu govoriš? Kakav nastran odgovor? Ti me zbunjuješ svojim odgovorom. Kad kažem: ti mislim na tebe! VOJCEK: Mi siroti ljudi... vidite li, gospodine kapetane: novac... novac! Ko nema novca... volio bih da vidim nekog, kao što sam ja, da moralom napravi dijete I mi smo od krvi i mesa. Zlosrećni smo i na ovom i na onom svijetu. Ako bismo stigli na nebo, vjerujem da bi smo morali pomagati pri grmljavini! KAPETAN: Vojcek, ti si bez kreposti, ti ne posjeduješ vrline. Krv i meso? Kad se tako poslije kiše nalaktim na prozor i gledam, kako vrckaju u bijelim čarapama, pretrčavaju ulicu i mene do ñavola obuzimaju ljubavna osjećanja! I ja sam od krvi i mesa! Ali, Vojcek, tu je vrlina, vrlina! Kako u takvim slučajevima da prekratim vrijeme? Ali ja uvijek kažem sebi: ti si čovjek pun vrlina, (ganuto) dobar, veoma dobar čovjek. VOJCEK: Da, gospodine kapetane, priznajem da u pogledu vrline, ne stojim baš najbolje. Vidite, mi prosti ljudi smo bez vrlina; kod nas se eto tako ispoljava sama priroda. Ali kad bih bio gospodin, kad bih imao šesir, časovnik i anglez, i kad bih umio otmjeno da govorim, e tada bih poželio da budem pun vrlina. Mora da je lijepo imati vrline, gospodine kapetane... Ali ja sam samo jedan ubogi ñavo. KAPETAN: U redu, Vojcek. Ti si dobar čovjek, stvarno dobar čovjek. Ali suviše misliš, a to čovjeka zamara, razjeda. Izgledaš uvijek kao progonjena zvijer. Ovaj razgovor me baš izmrcvario. Idi sad, i nemoj mnogo da jurcaš: polako, lijepo polako niz ulicu? 2. POLJANA, GRAD U DALJINI (Vojoek i Andres sijeku štapove u žbunju. Andres zviždi) VOJCEK: Da, Andres, ovo je mjesto prokleto. Vidiš li onu svijetlu prugu preko trave, gdje su se gljive tako namnožile? Tu se uveče kotrljaju glave. Jednom je tako jedan podigao jednu, misleći da je jež: tri dana i tri noći ležala je na strugotini. (Šapatom) Andres, to su bili slobodni zidari, dokučio sam to. Slobodni zidari! ANDRES (Pjeva) Dva zeca su tamo čučala, Zelenu travu su obrstila.... VOJCEK: Pssst, čuješ li, Andres, čuješ li? Nešto se kreće! ANDRES (Pjeva) Zelenu travu su obrstila Sve do busenja. VOJCEK: Kreće se iza mene, ispod mene. (Lupa nogom po tlu) Šuplje, čuješ li? Sve je šuplje tu dolje! Slobodni zidari!
ANDRES: Strah me! VOJCEK: Tako je neobično tiho. Čovjek bi najradije zaustavio i sopstveno disanje. Andres! ANDRES: Šta? VOJCEK: Govori nešto! (Zvjera unaokolo) Andres, kako je svijetlo. Nad gradom je sve užareno! Oganj se kovitla po nebu, a pod zemljom buka, kao od velike limene trube. Naprosto te vuče na gore! Bježimo! Ne osvrći se! (Povuče ga u žbunje). ANDRES (Poslije pauze) Vojcek, čuješ li to još? VOJCEK: Tišina, sve je tiho, kao da je cio svijet zamro. ANDRES: Čuješ li? Dobuju. Hajdemo. 3. G R A D (Marija sa svojim djetetom na prozoru. Margareta. Prolazi vojna muzika sa tamburmažorom na čelu.) MARIJA: Oplala, nin, nin... ta, ta, ta..! Čuješ li? Evo ih, dolaze. Kakva ljudina, ko od brijega odvaljen! MARGARETA: Ohoho, kako zavodljiv pogled, gospoño komšinice! Tako nešto nismo od vas navikli. MARIJA (Pjeva) Vojnici, to su zgodni momci.... MARGARETA: Oči vam se još uvijek cakle! MARIJA: Pa šta! Nos’te svoje oči Čifutinu, da i’ očisti, možda će iz nji’ istjerati toliko sjaja, kako biste i’ mogli prodati za dva dumeta. MARGARETA: Šta kažete? Vi? Gospoño djevice? Ja sam jedna čestita persona, a za vas svi znaju, da ga vi vidite i kroz sedam pari kožnih čakšira. MARIJA: Strvino! (Zalupi prozor) Hodi, ninin. Šta ‘oće ovi ljudi? Jest, da si kurvin sin, ali tvoja majka je srećna, kad vidi tvoju kopilansku njuškicu. Tralala! (Pjeva) Djevojko, šta ćeš sad? Malo dijete imaš, ali muža ne! Aj, marim ja za to? Pjevaću cijele noći Čedo moje, tra-lala... Niko mi neće pomoći. (Kucanje na prozor:) Ko je? Je si l’ ti, Franc? Uñi! VOJCEK: Ne mogu. Moram na prozivku. MARIJA: Jesi l’ nasjekao drva za kapetana? VOJCEK: Jesam, Marija. MARIJA: Šta ti je, Franc? Šta si tako unezvjeren? VOJCEK (tajanstveno) Marija, opet je bilo mnogo toga, A zar nije pisano: "I pokuljaće dim iz zemlje, kao dim iz peći"? MARIJA: Čovječe! VOJCEK: Išlo je nešto za mnom do pred sam grad. Nešto, što ne razumijemo, što nas dovodi do ludila. Šta će to biti? MARIJA: Ali, Franc! VOJCEK: Moram da idem. Večeras ćemo na vašar! Opet sam nešto uštedio. (Ode) MARIJA: Jadnik. Kako je samo sluñen. Ni dijete svoje nije pogledo! Još će poludjeti.
Zašto si tako miran, sine? Strah te? Kako je mračno. A dosad smo bar imali svijetlo sa ulice. Čini mi se, ko da sam obnevidjela, ne mogu da izdržim, Jeza me hvata. (Ode.) 4. CIRKUSKE ŠATKE, SVIJETLO, NAROD. (Starac pjeva, dijete igra uz vergl.) STARAC: Na ovom svijetu sve je prolazno, Svi moramo da urnremo, Svi to dobro znamo. VOJCEK: Star i siromašan, siromašan i mlad. Mizerija i praznik. KOMEDIJAŠ: Na ovom svijetu sve je prolazno Svi morarno da umremo, Svi to dobro znamo. MARIJA: Čovječe, ako su budale pri pameti, onda si i sam budala kako je svijet smiješan. Kako je svijet lijep! (Oboje prilaze komedijašu.) KOMEDIJAŠ: Svi moramo da umremo Svi to dobro znamo. (Pred šatrom sa ženom u pantalonama i kostimiranim majmunom.) Gospodo! Poštovana gospodo! Pogledajte stvorenja, kako ga je Bog sazdao: ništa, baš ništa. Ali pogledajte sad umjetnost hoda uspravno, ima kaput i pantalone, nosi sablju. A sada: majmun je vojnik, ali to još nije mnogo, jer to je najniži stupanj ljudskoga roda. Hop! Pokloni se! Tako, sad si baron! Baci poljubac! (Trubi) Ovaj ugursuz je muzikalan, poštovana godpodo, ovdje možete vidjeti stronomskog konja i kanailske ptičice. Miljenici su svih krunisanih glava Evrope. Proriču ljudima sve: starost, porod, bolest. Predstava počinjei Odmah će biti komansman komansmana, komansman komansmana. VOJCEK: Hoćeš li? MARIJA: Može, to mora biti lijepo. Kakve kićanke ima taj čovjek, a žena pantalone. (Oboje ulaze u šator.) TAMBURMAŽOR: Stani! Vidiš li je? Kakva žena! PODOFICIR: Doñavola! Kao stvorena za rasploñavanje gardista. TAMBURMAŽOR: I za njegovanje Tamburmažora. PODOFICIR: Kako drži glavu, čini se kao da će je crna kosa svojom težinom povući na dolje. A tek oči.... TAMBURMAŽOR: Kao kad se gleda u bunar ili dimnjak. Naprijed, za njom! 5. UNUTRAŠNJOST JARKO OSVIJETLJENE ŠATRE MARIJA: Kakvo svijetlo VOJCEK: Da, Marija, crne mačke užarenih očiju. Hej, kakvo veče! VLASNIK ŠATRE (Predstavljajući konja) Pokaži svoj talenat! Pokaži svoju životinjsku pamet! Posrami ljudsko društvo! Poštovana gospodo, ova životinja, koju vidite, sa repom na tijelu, sa četiri kopita, član je s svih učenih društava, profesor je na našem univerzitetu. Kod nje se studenti uče jahanju i ritanju. Sve to, zahvaljujući njenoj normalnoj pameti. A sad misli dupli rezon. Šta radiš, kad misliš dupli rezon? Ima li u ovom akademskom sosiete, jedan magarac? Da l’ ima u ovom akademskom društvu jedan magarac? Jeste li vidjeli dupli rezon? To je marvologija. Da, to nije glupa životinjska individua, to je
ličnost, čovjek, jedan životinjski čovjek, a ipak samo stoka, samo bet! (Konj se ponaša nepristojno) Tako, posrami ljudsko društvo! Vidite li, životinja je još uvijek prirodna, neiskvareno prirodna. Učite od nje, bez idealizma. Štetni je drukčije se ponašati, pitajte ljekara! Nekad se govorilo: čovječe, budi prirodan! Stvoren si od prašine, pijeska, govana! Želiš li da budeš više nego prašina, pijesak, govno? Pogledajte sad, koliko je inteligentan: zna da računa, a ne može da broji na prste. Zašto zato, što ne umije da se izrazi, da se objasni to je začarani čovjek. Kaži gospodi, koliko je sati? Ko od gospode i dama ima sat, jedan sat? PODOFICIR: Časovnik? (Dostojanstveno i odmjereno izvlači časovnik iz džepa) Izvolite, gospodine! MARIJA: To moram da vidim. (Penje se na prvo mjesto, podoficir joj pomaže.) TAMBURMAŽOR: Kakva ženska! 6. KOD DOKTORA DOKTOR: Šta sam to doživio, Vojcek? Zar tako držiš riječ? Ti, ti, ti... VOJCEK: Šta se dogodilo, gospodine doktore? DOKTOR: Pisao si na ulici! Vojcek, vidio sam, pišao si uza zid kao pasi i pored tri groša dnevno i hrane. Vojcek, to nije dobro: svijet postaje iskvaren, veoma iskvaren. VOJCEK: Ali, gospodine doktore, priroda traži svoje! DOKTOR: Priroda traži svoje, priroda traži svojel To je sujevjerje, odvratno sujevjerje! Priroda! Zar nisam ja dokazao, da je musculus constriktor vesike potčinjen volji? Priroda! Vojcek, čovjek je slobodan, u čovjeku se individualnost preobražava u slobodu. Zar nisi mogao da se uzdržiš od mokrenja? To je laž, Vojcek. Jesi li pojeo svoju porciju graška, Vojcek? Ništa osim graška, krucifere, doñavola, zapamti to! Doći će do revolucije u nauci, ja ću je dići u vazduh. Vojcek, da li bi mogao ponovo da pišaš? Uñi unutra i probaj. VOJCEK: Ne mogu, gospodine doktore. DOKTOR (U afektu) A uza zid možeš da pišaš! Imam u rukama pismenu pogodbu! Vidio sam, svojim očima sam vidio: upravo sam bio promolio nos kroz prozor i izložio ga sunčevim zracima, da bih proučavao kijanje, a ti si pišao na zid. Vidio sam to. (Prilazi mu) Ne, Vojcek, neću da se ljutim. Ljutiti se nije zdravo i nije u skladu sa naukom. Miran sam, apsolutno miran; moje bilo otkucava svojih normalnih 60 otkucaja, i već ti se obraćam savršeno hladnokrvno. Sakloni Bože, ko bi se uzrujavao zbog običnog, najobičnijeg čovjeka. Da si bar zamorče, pa da mi krepaš, sačuvaj Bože. Oh, Vojcek, nikako nisi smio da pišaš uza zid. VOJCEK: Vidite, gospodine doktore, dešava se da neko ima takav i takav karakter, takav i takav temperament. Ali sa prirodom, je drukčije vidite; priroda (krši prste) to vam doñe kako da kažem, na primjer.... DOKTOR: Vojcek, opet filozofiraš! VOJCEK: Da li ste, gospodine doktore, ikad videli nešto od udvojene prirode? Kad je sunce u zenitu, pa izgleda kao da će se zemlja u vatri rastopiti, meni se javlja neki strahotan glas! DOKTOR: Vojcek, imaš aberaciju. VOJCEK: Gljive, gljive, gospodine doktore, eto šta je. Jeste li zapazili, kakve sve forme dobijaju gljive kad izbiju iz zemlje. Kad bih znao šta lioće da kažu.
DOKTOR: Vojcek, kod tebe se savršeno očituje izvanredna. Aberacio mentalis parcialis drugog stupnja, Vojcek, dobićeš dodatak. Drugi stupanj: fiks-ideja sa opštim razumnim stanjem. Radiš li, inače, sve kao i obično? Briješ li svog kapetana? VOJCEK: Brijem. DOKTOR: Jedeš li grašak? VOJCEK: Jedem redovno, gospodine doktore. Novac za menažu dobija moja žena. DOKTOR: Obavljaš li uredno svoju službu? VOJCEK: Da, DOKTOR: Ti si interesantan slučaj. Imaš divnu fiks-ideju. Stići ćeš još i u ludnicu! Subjektu Vojcek, dobićeš dodatak, ponašaš se dobro. Da ti opipam puls. Da! VOJCEK Šta treba da činim? DOKTOR: Jedi grašak, čisti pušku. 7. MARIJINA SOBA MARIJA (Sjedi sa djetetom u krilu i parčetom ogledala u ruci) Drugi mu je naredio i on je moro da ode. (Ogleda se) Kako to kamenje svjetluca! Od čega li je? Šta li je on to reko? Spavaj, sine moj! Čvrsto zatvori oči. (Dijete pokriva oči rukama) Jos čvrsće! Tako! I budi miran, inače će te odnijeti. (Pjeva) Djevojko, zaključaj se sad Ciganin mlad, Za ruku će te uzeti U zemlju Cigana odvesti. (Opet se ogleda) Sigurno su od zlata. Kako će mi pristajati na igranci? Za nekog, ko što sam ja, odreñen je na ovom svijetu samo budžak i komadić ogledala. Pa ipak, imam rumena usta ko i velike gospoñe sa svojim ogledalima od poda do tavanice i finom gospodom, koja im ljube ruke. Ali, ja sam samo jedna sirotica. (Dijete se uspravlja) Spavaj, čedo moje, zažmuri. Dolazi noćni anñeo. Kako juri po zidu. (Svjetluca ogledalom po zidu) Zažmuri, jer ako te pogleda u oči, odmah ćeš oslijepiti. (Vojcek ulazi i stane iza nje, ona ñipi i maša se rukama za uši.) VOJCEK: Šta ti je to? MARIJA: Ništa. VOJCEK: Hešto svjetluca pod tvojim prstima. MARIJA: Minñušice. Našla sam ih. VOJCEK: Ja još nikad nisam našao dvije odjednom. MARIJA: Zar sam ja kurva? VOJCEK: Dobro, dobro, Marija! Kako mali spava! Podmetni mu nešto pod leña, stolica ga žulji. Vidi, kako mu se čelo orosilo, sve je to teško pod suncem, znoj čak i kad spavaš. Mi, siromašni ljudi! Evo još novca, Marija; moja plata i nešto od mog kapetana. MARIJA: Bog će te nagraditi, Franc! VOJCEK: Moram da idem. Do viñenja večeras, Marija! MARIJA (Sama, poslije kraće pauze) Ipak sam ja rñavo stvorenje! Trebalo bi da se ubijem! Ah, kakav je svijet, i onako idu svi doñavola! I muškarci i žene! TAMBURMAŽOR: Marija! MARIJA (Naglašeno pilji u njega) Daj da te vidim! Grudi ko u bika. Nijedan nije takav! Ponosim se pred ženama.
TAMBURMAŽOR: A tek, kad nedjeljom stavim veliku perjanicu i navučem bijele rukavice, sto mu gromova. Princ uvijek kaže: "ljudi, ovo je močina"! MARIJA (Podsmješljivo) Je l’ te? (Stane ispred njega) Kakva muškarčina! TAMBURMAŽOR: I ti si žena i po! Doñavola, začećemo pasminu tamburmažora! (Grli je.) MARIJA (Neraspoloženo) Pusti me! TAMBURMAŽOR: Divljakušo! MARIJA (Žustro) Dirni me! TAMBURMAŽOR: Viri ti ñavo iz očiju! MARIJA: Ha kraju krajeva, svejedno je. 8. ULICA (Kapetan, Doktor, Eapetan ide niz ulicu, dahćući, zastane, dahće, osvrće se.) KAPETAN: Kuda tako žurno, vrlo poštovani klinu od mrtvačkog sanduka? DOKTOR: Kuda tako polako, velepoštovani gospodine egzerciru? KAPETAN: Odmorite se malo, postovani nadgrobni spomeniče. DOKTOR: Ja ne tračim svoje vrijeme kao vi, cijenjeni! KAPETAN: Gospodine doktore, ne jurite toliko! Ne vitlajte tim svojim štapom, kao da veslate. Posustaćete, jureći za smrću. Dobar čovjek, koji ima čistu savjest, nikad tako ne žuri. Dobar čovjek (dahće) gospodine doktore, dozvolite mi da spasim jedan ljudski život. (Hvata ga za kaput) DOKTOR: Žuri mi se, gospodine kapetane, žuri mi se! KAPETAN: Gospodine klinu od mrtvačkog sanduka, otrcaćete tako vaše nožice na pločniku. Vaše cipele nisu čizma od sedam milja. DOKTOR: S Za četiri nedjelje će dobra žena biti mrtva: collaps congestaticus u 7. mjesecu; imao sam već 20 sličnih pacijenata za četiri nedjelje. Imajte na umu ovaj rok. KAPETAN: Gospodine doktore, obuzima me sjeta, tako sam tužan; zaplačem, čira ugledam svoj mundir, kako visi na zidu. DOKTOR: Hm! Nabrekao, mastan, debeo vrat, apoplektička konstitucija. Da, gospodine kapetane, možete da dobijete apopleksia cerebri; može se dogoditi da vam zahvati samo jednu stranu, pa ćete tako biti samo do pola paralizovani ili u najboljem slucaju, može doći sa mo do mentalne oduzetosti, što znači, da ćete nakon toga, samo vegetirati: to su, otprilike, vaši izgledi za slijedeće četiri sedmice. Uostalom, ja vam garantujem, da ćete biti vrlo zanimljiv slučaj, i ako Bog da, da vam se i jezik djelomično oduzme, onda ćemo praviti kolosalne eksperimente. KAPETAN: Ne plašite me, gospodine doktore. Dogañalo se već, da su ljudi umirali od straha, od čistog straha. Već vidim ljude sa limunima u rukama; ali oni će govoriti; bio je dobar čovjek, dobar čovjek, ñavolji klinu od mrtvačkog sanduka! DOKTOR (Pruža šešir prema njemu) Šta je ovo, gospodine kapetane? To je šuplja glava, poštovani gospodine kurčetane. KAPETAN: (Crta u vazduhu tup ugao) A ovo? Šta je ovo, gospodine doktore? To je tupa glava, gospodine klinu od mrtvačkog sanduka! Ha, ha, ha... Ali, ne zamjerite mi! Ja sam dobar čovjek, ali i ja umijem, kad hoću, gospodine doktore, ha, ha, ha! Kad hoću... (Nailazi Vojcek i hoće žurno da proñe) Hej, Vojcek, kud žuriš? Stani, Vojcek! Juriš kroz život, kao otvoreni brijač; može neko i da se posiječe na tebi; zapeo si, kao da regimentu
kastriranih, treba da obriješ, i kao da će te objesiti o najdužu dlaku, prije nego što nestaneš. No, a pro pos duge dlake, šta sam htio da kažem?... Da, Vojcek: brkovi... DOKTOR: Da, brkovi. Još je Plinije govorio da bi vojnike trebalo odvikavati od brkova. KAPETAN: (Nastavlja) Ah, da, o brkovima. Je li, Vojcek, nisi li već u svome čanku supe našao dlaku iz nečijeg brka? He, valjda me razumiješ? Ljudsku dlaku iz brka jednog pionira, podoficira, jednog... no, jednog Taraburmažora? A, Vojcek? Ali, ti imaš dobru ženu. Ne prolaziš ti kao drugi. VOJCEK: Dabome! Šta hoćete da kažete, gospodine kapetane? KAPETAN: Kakvo to lice praviš, momče? Možda ne baš u supi, ali ako požuriš i zaviješ za ćošak, možda ćeš naći koju dlaku na nečijim usnama. Na nečijim usnama, Vojek! I ja sam iskusio ljubav, Vojcek! Momče, pa ti si pobijelio kao kreč! VOJCEK: Gospodine kapetane, ja sam ubogi ñavo i nemam ništa drugo na svijetu, a vi se šalite, gospodine kapetane. KAPETAN: Ja da se šalim? S tobom da se šalim? DOKTOR: Puls, Vojcek, puls! Slab, rezak, skakutav, neravnomjeran. VOJCEK: Gospodine kapetane, zemlja je vrela kao pakao, a meni je hladno, ledeno... Pakao je hladan, smio bih se kladiti... Nemoguće, Isuse! Nemoguće! KAPETAN: Hej dobri čovječe, hoćeš da ja tebi spasem dva metka u glavu. Sijeva na mene očima, a ja mu mislim najbolje, jer je dobar čovjek! Vojcek, dobar čovjek. DOKTOR: Mišići na licu ukočeni, zategnuti, povremeno poigravaju. Držanje uzbuñeno, napregnuto. VOJCEK: Idem. Svašta je moguće. O, ljudi! Svašta je moguće. Imamo lijepo vrijeme, gospodine kapetane. Pogledajte, kako je lijepo olovno sivo nebo; čovjeka naprosto spopadne želja, da u njega zabije kuku i da se objesi o nju, samo zbog crtice izmeñu DA i opet DA i NE. Gospodine kapetane, DA i NE? Da li je DA krivo za NE, ili je NE krivo za DA? Moraću da razmislim. (Odlazi dugim koracima. Najprije lagano, a onda sve brže.) DOKTOR (Stušti se za njim) Fenomen! Vojcek, povišice! KAPETAN: Hvata me vrtoglavica od tog čovjeka. Kako je samo brz! Kratki obješenjak grabi, kao da juri sjenka paukove noge, a dugački kao da kaska. Kratki je munja, a dugački je grom. MARIJA: Mnogo se toga može vidjeti kad sija sunce, ako čovjek ima dva oka i ako nije slijep. Ha, ha, ha! Groteskno? Groteskno! Uvijek jedno za drugim. To mi se ne sviña. 9. MARIJINA SOBA VOJCEK: Hm, ne vidim ništa, baš ništa. Oh, moralo bi se vidjeti, moralo bi se pesnicama uhvatiti, MARIJA (Preplašeno) Šta ti je, Franc? Ti si poma’nito, Franc. VOJCEK: Grijeh je to težak i velik, a bazdi toliko da bi njegovim smradom mogao anñele istjerati iz raja, Imaš rumene usne, Marija. Nemaš li plik na njima? Kako si lijepa, Marija, lijepa kao grijeh može li smrtni grijeh biti toliko lijep? MARIJA: Franc, ti buncaš. VOJCEK: O, Isuse! Je li stajao ovdje? Ovako? Ovako? MARIJA: Kako je dan dug i svijet star, mnogo je ljudi moralo stajati na tom mjestu, sve jedan za drugim.
VOJCEK: Vidio sam ga. MARIJA: Mnogo se toga može vidjeti, kad sija sunce, ako čovjek ima dva oka, i ako nije slijep. VOJCEK: Kurvo! (Ide prijeteći prema njoj) MARIJA: Dirni me, Franc. Radije ću otrpjeti nož u tijelu, nego tvoju ruku na svojoj. Kad mi je bilo deset godina, otac se, kad bi’ ga pogledala, nije usuñivao da me takne. VOJCEK: Kurvo, kurvo! Ne, u tebi mora da je nešto! Svaki čovjek je jedan ponor; hvata me vrtoglavica kad gledaš u njega. Neka! Ona se ponaša kao nevinašce. Pa, nevinosti, ti moraš imati svoj biljeg. Znam li ga ja? Da li ga znam? Ko ga zna? (Ode.) 10. STRAŽARA ANDRES (Pjeva) U krčmarice je vrijedna služavka Sjedi u vrtu bez prestanka Sjedi u vrtu svom.... VOJCEK: Andres! ANDRES: Šta hoćeš? VOJCEK: Lijepo vrijeme. ANDRES: Pravo praznično vrijeme. Muzika pred gradom. Sve žene su krenule napolje. A ljudi se puše od toliko igranja. Tako ide. VOJCEK (Uznemireno) Igrati... Andres, igraju. ANDRES: Kod "Konjića" i kod "Zvijezde". VOJCEK: Igrati, igrati ANDRES: Briga me za to. U krčmarice je vrijedna služavka Sjedi u vrtu bez prestanka Sjedi u vrtu svom... VOJCEK: Andres, ne mogu da se smirim. ANDRES: Budalo! VOJCEK: Moram da idem. Sve mi titra pred očima. Igranka, igranka! Ruke će joj biti vrele. Jebem ti sirotinju, Andres! ANDRES: Šta namjeravaš? VOJCEK: Moram tamo, moram da vidim. ANDRES: Bijedniče! Zar zbog te kurve? VOJCEK: Idem, tako je vruće ovdje. 11. GOSTIONICA (Otvoreni prozori, igranka, klupe pred kućom, momci.) PRVI KALFA: Košulju nosim koja moja nije Duša mi smrdi od rakije DRUGI KALFA: Hej, burazeru, hoćeš li da te proburazim, onako kao prijatelj prijatelja? Naprijed! I ja sam dasa, to valjda znaš sve ću buve da istjeram iz tebe. PRVI KALFA: Duša moja, duša smrdi od rakije! Pa i novac se raspada od truleži. Spomenku moj, kako je lijep ovaj svijet! Burazeru moj, od silne tuge mogo bi’ da
nacmizdrim čitavo bure. Baš bi bilo fino da su nam nosevi dvije butelje, pa da ih jedan drugome ispraznimo u ždrijela! ANDRES (Pjeva) Lovac jedan iz Falačke Jahao je jednom kroz šumu zelenu Holi-halo, haj veseo je lov Svud po šumi zelenoj Radost je mona lov. (Vojcek stane kod prozora, Marija i Tamburmažor prolaze, igrajući pored njega, ali ga ne primjećuju.) VOJCEK: On! Ona! Krista ti Boga, doñavola! MARIJA (Prolazeći u plesu pored njega) Daj još, daj još! VOJCEK: (Gušeći se) Daj još, još, još, još. Okrećite se, okrećite, valjajte se, valjajte! Bože, duneš u sunce i ne ugasiš ga, pa da otpočne sveopšte bludničenje, da se valjaju jedni preko drugih, muškarci i žene, ljudi i stoka! Parite se usred bijela dana, pari te se na očigled svih, kao muhe na nečijem dlanu. Prava kurva topla je žena. Daj još, daj još. Mangup, kako je stiska i kako jo hvata po cijelom tijelu. Oh, on je ima, kao što sam je imao ja, kad smo počeli. (Skljoka se ošamućen.) PRVI KALFA (Stoji na stolu i drži besjedu) I tada hodočasnik zamišljen nad ovozemaljskom prolaznošću poželi da protumači božansku mudrost, postavljajući sebi pitanje: zašto postoji čovjek? Zašto postoji čovjek? Ali zaista, zaista vam kažem, da Bog nije stvorio ljude, od čega bi živio ratar, bačvar, obućar, ljekar? Od čega bi živio krojač, da Bog nije usadio ljudima osjećanje stida, a od čega vojnik, kad u njemu ne bi bilo ukorijenjene potrebe, da se bije do smrti? I zato ne sumnjajte, sve je lijepo i krasno, ali sve ovo zemaljsko je zlo, čak se i novac raspada od truleži. A na kraju, dragi moji slušaoci, hajde da se popišamo na krst, hajde da se popišamo na krst, da bi jedan Židov umro. (U opštem metežu, Vojcek se prenuo i odlazi.) 12. U POLJU VOJCEK: Daj još, daj još. Hiš, haš! Tako zvuče violine i svirale. Daj još, daj još. Umukni, muziko! Šta se to čuje iz zemlje? (Sagne se prema tlu) Hej vi, šta to govorite? Šta? Glasnije! Glasnije! Šta? Raspori, raspori kuju? Raspori, raspori kuju! Da je rasporim? Moram li? Da li dobro čujem? Da li to i vjetar kaže? Stalno čujem, stalno: raspori, raspori! 13. SOBA U KASARNI (Noć. Andres i Vojcek u istom krevetu.) VOJCEK: (Tiho) Andres! (Andres mrmlja u snu) Ej, Andres, Andres! ANDRES: Ta šta hoćeš? VOJCEK: Ne mogu da spavam! Čim zatvorim oči, sve mi se vrti, i čujem violine. Daj još, da još. I onda čujem govor iz zidova. Ne čuješ ništa? ANDRES: Pusti ih neka igraju. Neko je i umoran, i Bože blagoslovi nas, Amin. VOJCEK: Neprestano mi govori: Raspori je, raspori! I kao nož mi se uvlači meñu oči. ANDRES: Spavaj, budalo. VOJCEK: Andres! Daj još, daj još.
14. DOKTOROVO DVORIŠTE (Studenti i Vojcek dole, doktor na prozoru mansarde.) DOKTOR: Moja gospodo, nalazim se na krovu, kao David, kad je ugledao Betsabeju, ali ja vidim jedino Gildepari, kako se suše u dvorištu djevojačkog internata. Moja gospodo, došli smo do važnog pitanja odnosa subjekta prema objektu. Ako uzmemo samo jednu od stvari u kojoj se najednom tako visokom stupnju manifestuje organsko samopotvrñivanje božanstvenosti i njen odnos prema prostoru, Zemlji, planetarnom sistemu, dakle, moja gospodo, ako ja ovu mačku izbacim kroz prozor: kako će se to biće, shodno svom sopstvenom instinktu odnositi prema centrum gravitacionis. Hej, Vojcek! (Urla) Vojcek! VOJCEK: (Uhvati mačku) Ujeda, gospodine doktore! DOKTOR Mangupe, držiš mačku tako nježno, kao da je to tvoja baba. VOJCEK: Gospodine doktore, spopada me drhtavica. DOKTOR (Veoma obradovan) Oho! Oho! Vrlo dobro, Vojcek? (Uzima mačku) Šta to vidim, moja gospodo: novu vrstu zečije vaši, sjajnu vrstu... Moja gospodo, životinja ne posjeduje instinkt za nauku... Ali, zato možete vidjeti nešto drugo. Pogledajte: ovaj čovjek je posljednja tri mjeseca jeo isključivo grašak. Primjećujete li dejstvo? Opipajte njegov neujednačeni puls. A zatim, obratite pažnju i na njegove oči. VOJCEK: Gospodine doktore, mrači mi se pred očima. (Sjeda) DOKTOR: Hrabro, Vojcek! Još nekoliko dana, i bićemo gotovi. Opipajte, moja gospodo, opipajte! (Pipaju mu sljepoočnice, puls i grudi) A pro pos, Vojcek, mrdni malo ušima pred gospodom. Hoću da vam po kažem, kako su mu ova dva mišića aktivna. Hajde, mrdaj! Alo! VOJCEK: Nemojte, gospodine doktore! DOKTOR: Beštijo, hoćeš li da ti ja pokrenem uši? Namjeravaš li da se po našaš kao mačka? Tako, moja gospodo! To vam je prelaz ka magarcu, a često i posljedica ženskog vaspitanja i majčine nježnosti. Koliko je kose mati iz nježnosti iščupala i ostavila za uspomenu? Od prije nekoliko dana sasvim ti se prorijedila. Da, grašak, moja gospodo! Grašak! 15. KASARNSKI KRUG VOJCEK: Nisi ništa čuo? ANDRES: Tamo je još sa jednim drugom. VOJCEK: Rekao je nešto. ANDRES: Otkud znaš? Šta da ti kažem? Smijao se, a zatim rekao: prima ženska! Što ima butine, a što je strasna! VOJCEK: (Sasvim hladno) Veliš, tako je rekao? Šta sam ono noćas sanjao? Nije li to bilo o nekom nožu? Kakve glupave snove može čovjek da sanja. ANDRES: Kuda, prijatelju? VOJCEK: Da odnesem vino svom oficiru. Ipak, Andres, bila je to jedinstvena djevojka, ANDRES: Koja to? VOJCEK: Mani! Zbogom! (Ode) 16. GOSTIONICA
TAMBURMAŽOR: Ja sam momčina! (Lupa se po grudima) Muškarac i po, kažem vam. Je li neko nešto htio? Ko nije pijan, Gospod Bog neka rau se kloni. Sabiću mu nos u dupe! Hoću... (Vojceku) na, loči, mamlaze! Volio bih da je cio svijet rakija, rakija čovjek mora da loče! (Vojcek zviždi) Mamlaze, hoćeš li da ti iščupam jezik i da ti ga omotam oko trupa? (Rvu se, Vojcek gubi) Da ti ostavim makar toliko daha, koliko baba ima prdeži, a? (Vojcek iznuren, drhteći sjeda na klupu.) Zviždi, mamlaze, dok ne pomodriš! Rakija je moj život. Rakija daje hrabrost! JEDNA: Taj je dobio svoje. DRUGA: On krvari. VOJCEK: Jedno po jedno. 17. CARINARNICA VOJCEK: Pištoljčić je preskup. ŽIDOV: No, šta je, kupuješ ili ne kupuješ? VOJCEK: Šta staje ovaj nož? ŽIDOV: Lijep i gladak. Hoćete li sebi da prerežete vrat? No, šta je? Dajem vam ga jeftino, kao nikom. Da vam smrt bude jeftina, a ipak ne sasvim besplatna. No šta je? Hoćem da ti smrt bude ekonomičan. VOJCEK: Ovaj može više, nego samo hljeb da siječe. ŽIDOV: Dvije groša. VOJCEK: Na! (Odlazi.) ŽIDOV: Na! Kao da to je ništa! A novac je to! Pseto! 18. MARIJINA SOBA LUDA (Leži i priča, brojeći na prste) Ovaj ima zlatnu krunu, taj gospodin kralj... Sutra ću gospoñi kraljici uzeti dijete... Krvavica kaže: doñi, džigernjačo... MARIJA (Lista Bibliju) "I nije bilo laži na usnama njegovim"... Gospode Bože, Gospode Bože! Ne gledaj na mene! (Lista dalje) "Ali Fariseji dovedoše k njemu ženu jednu, uhvaćenu u preljubi i staviše je u sredinu, a Isus govoraše: Neću te prokleti. Idi, i ne griješi više". (Pljesne rukama) Gospode Bože! Gospode Bože! Ne mogu! Gospode Bože, daj samo toliko, da mogu da se molim! (Dijete se privija uz nju) Dijete mi lomi srce, o, Karl! (Luda uzima dijete i umiri se) Franc nije dolazio ni juče ni danas. Vrućina mi je. (Otvara prozor i dalje čita) "I pristupi nogama njegovim i plaka še, i poco suzama svojim noge njegove rositi i kosom svojom ih sušiti, i ljubljaše noge njegove i mirisavim uljem ih mazaše..." (Udra se po grudima) Sve je mrtvo! Spasitelju! Spasitelju! Želela bi’ noge tvoje mirisnim uljem da namažem! 19. KASARNA (Vojcek pretura po svojim stvarima.) VOJCEK: Ovaj grudnjak nije više za uniformu, Andres, ali ga još možeš upotrijebiti. ANDRES: Da. VOJCEK: Krst i prsten su od moje sestre.
ANDRES: Da. VOJCEK: Imam još jednog sveca sa dva srca, boje zlata, lijep je. To so nalazilo u Bibliji moje majke. I tamo piše: "Gospode, kao što je tvoje tijelo bilo krvavo i ranjeno tako neka bude svako trenutka i moje srce." Moja majka osjeća još jedino, kad joj sunce prije ruke, ali nije važno. ANDRES: Da. VOJCEK: Da. (Vadi neki papir) Fridrih Johan Franc Vojcek, vojnik, strijelac druge regimente, drugog bataljona, četvrte kompanije, roñen na Blagovijest 20. jula danas imam 30 godina, 7 mjeseci i 12 dana. ANDRES: Franc, moraćeš u bolnicu. Tako će ti dati da piješ rakiju sa praškom. To ubija groznicu. VOJCEK: Da, Andres, kad stolar skuplja strugotinu, niko ne zn, ko će na nju položiti glavu. 20. ULICA (Marija sa djevojkama pred kapijom, baka, a kasnije Vojcek.) DJEVOJKA: Kako sunce sija na Sretenje I žito počinje da zri Kroz polja su išli Išli su par po par Ispred su koračali frulaši Violinista iza njih Crvene zokne su imali... PRVO DIJETE: To nije lijepo. DRUGO DIJETE: Ti uvijek nešto zanovijetaš! PRVO DIJETE: Marija, pjevaj nam! MARIJA: Ne mogu. PRVO DIJETE: Zašto? MARIJA: Zato. DRUGO DIJETE: Ali, zašto zato? TREĆE DIJETE: Bako, pričaj! BAKA: Hajde, doñite, male moje švrće! Bilo jednom jedno siroto dijete, koje nije imalo ni oca ni majku, sve je bilo mrtvo i nikoga više nije bilo na svijetu. Sve je bilo mrtvo, a ono je lutalo i tražilo danju i noću. I kako na zemlji nikoga više nije bilo, dijete poželi da ode na nebo, odakle se mjesec tako ljupko osmjehivao. I kada je najzad stiglo do mjeseca, bijaše to komad trulog drveta. Onda je krenulo ka suncu, i kada je dospjelo do sunca, bijaše to uvenuo suncokret. A kada je došlo do zvijezda, bijahu to male, zlatne bubice, koje su visile, kao svračci na trnjini. I kada je poželjelo da se opet vrati na Zemlju, ona bijaše prevrnuti nokšir. Bilo je sasvim samo, samo. Sjelo je i plakalo, i još uvijek sjedi i sasvim je samo. VOJCEK (Dolazi) Marija! MARIJA (Trgne se) Šta je? VOJCEK: Marija, hajdemo, vreijeme je. MARIJA: Kuda? VOJCEK: Znam ja.
21. OBRONAK ŠUME NA JEZERU MARIJA: Damo, u tom pravcu je grad. Mračno je. VOJCEK: Ostani još. Doñi, sjedi! MARIJA: Moram da idem. VOJCEK: Hoćeš li izubijati noge od trčanja? MARIJA: Zašto si sad takav? VOJCEK: Znaš li, koliko je sada tome, Marija? MARIJA: O Du’ovima biće dvije godine. VOJCEK: A znaš li i koliko će još trajati? MARIJA: Moram ići da spremim večeru. VOJCEK: Je li ti hladno, Marija? A... tako si topla. Kako su ti samo usne vrele! I vreo je, vreo kurvinski dah! Pa ipak, nebo bi’ dao, da ih još jednom poljubim. Hladno ti je? Kada je čovjek hladan, onda mu više ne može biti zima. Od rose ti neće biti hladno. MARIJA: Šta to govoriš? VOJCEK: Ništa. MARIJA: Kako se mjesec crveni! VOJCEK: Kao krvavo gvožñe. MARIJA: Šta to smjeraš? Franc, tako si blijed. (On zamahuje nožem) Franc, stani! Za ime božije! VOJCEK: (Bode je nožem)Evo ti, evo ti! Ne možeš da umreš? Tako! Tako! Ha, još se trza, zar još nije mrtva? Još uvijek ne? Još je živa! (Ponovo udara) Mrtva! Mrtva! (Ispusti nož.) PRVI ČOVJEK: Stani! DRUGI ČOVJEK: Čuješ li? Ćuti! Eno tamo! PRVI ČOVJEK: Uh! Čuj, kakav zvuk! DRUGI ČOVJEK: To voda zove, već se odavno niko nije utopio. Hajdemo! Nije dobro da se to sluša, donosi nesreću. PRVI ČOVJEK: Evo, onet! Kao čovjek na umoru! DRUGI ČOVJEK Strašno je. Tako je maglovito i sivo, a bube zuje kao naprsla zvona. Bježimo odavde. PRVI ČOVJEK: Ne suviše jasno, suviše glasno. Ovamo! Hajde sa mnom! 22. GOSTIONICA VOJCEK: Igrajte, svi... samo tako! Znojte se i smrdite! Jednog dana će i vas ionako sve skupa odnijeti ñavo! (Pjeva.) Ah, kćeri, draga kćeri šta si mislila Kad si se seoskim kočijašima i kirdžijama pustila..! (Igra) Tako, Kete, sjedi! Vrućina mi je, vrućina! (Skida bluzu) Tako ti je to na svijetu ñavo uzme jednu, a ostavlja drugu! Kete, tako si vruća! Otkuda to? Kete, i ti ćeš jednog dana postati hladna. Budi pametna! Znaš li da pjevaš? KETE (pjeva)
Ah, kćeri, draga kćeri, Šta si mislila Kad si se seoskim kočijašima I kirdžijama pustila. U švapsku zemlju ne želim ja Dugačke haljine ne nosim ja, Jer šimicipele i haljine dugačke Suviše su otmjene za služavke. VOJCEK: Ta, kakve cipele! U pakao se može i bez cipela. KETE (pjeva) Fuj, dragane, to nije lijepo, znaj, Zadrži svoj talir i spavaj sam! VOJCEK: Da, odista, ne bih želio da se okrvavim. KETE: Šta ti je to na ruci? VOJCEK: Meni? KETE: Crvena je krv! VOJCEK: Krv. KRČMAR: Naopkao krv! VOJCEK: Čini mi se, da sam se posjekao; tu na desnoj ruci! KRČMAR: Kako je onda dospjela na lakat? VOJCEK: Kad sam se brisam. KRČMAR: Kako? Desnom rukom po desnom laktu? E, baš si vješt! LUDAK: I tada reče div: Mirišem, mirišem ljudsko meso. Fuj, već se usmrdjelo! VOJCEK: Do ñavola, šta hoćete? Šta se sve to vas tiče? Mjesta, inače će prvi! Do ñavola? Mislite li da sam nekog ubio? Zar sam ubica? Šta buljite u mene? Pogledajte radije sebe! Mjesta! (Istrči napolje.) 23. ULICA PRVO DIJETE: Hajdemo kod Marije. DRUGO DIJETE: Šta je? PRVO DIJETE: Zar ne znaš? Svi su već otišli. Napolju leži neka žena. DRUGO DIJETE: Gdje? PRVO DIJETE: Lijevo, na čistini, gdje stoji onaj crveni krst. DRUGO DIJETE: Hajde brzo, da je vidimo, dok je nisu sklonili. 24. ŠUMSKI PUT PORED JEZERA VOJCEK: Nož? Gdje je nož? Tu sam ga ostavio. Odaće me! Bliže, još bliže! Kakvo je to užasno mjesto? Šta to čujem? Nešto se miče?... Tiho!... Tu blizu... Marija? A, Marija?! Tiho. Sve je tiho! Zašto si tako blijeda, Marija? Kakva ti je to crvena vrpa oko vrata? Od koga si svojim grijesima zaradila tu crvenu ogrlicu? Crna si bila od grijehova svojih. Jesam li te ja načinio bijelom? Kako ti je kosa razbarušena... Zar nisi danas uplela svoje pletenice? Nož, nož! Da li je ovaj? Da, taj je. Tako, ovamo dolje! (Baca nož u vodu) Tone u tamnu vodu, kao kamen. Mjesec je kao krvavo gvožñe. Hoće li cijelom svijetu izbrbljati? Ne, suviše je blizu obale, kad se kupaju... (Ulazi u vodu i baca ga daleko) Sad
je dobro. Ali, na ljeto, kad budu ronili za školjkama?... Eh, do tada će već zarñati, ko će ga prepoznati! Što ga nisam polomio? Jesam li još krvav?... Moram se oprati. Tu je mrlja. Evo još jedne. (Ulazi u vodu, dolaze ljudi.) 25. MARIJINA SOBA. KARL (Drži dijete na krilu) Taj je pao u vodu, taj je pao u vodu, tai je pao u vodu. VOJCEK: Sine, Kristijane! KARL (Gleda ga ukočeno) Taj je pao u vodu. VOJCEK: (Hoće da pomiluje dijete, ali se ono opire i viče) Gospode Bože! KARL: Taj je pao u vodu. VOJCEK: Kristijane, kupiću ti konja, op-sa-sa! (Dijete se opire Karlu) Evo, kupi konjića za dijete! (Karl ukočeno posmatra.) Hop, Hop, konjiću, hop! KARL: Hop, hop, konjiću, konjiću! (Otrči sa djetetom.) 26. ŠUMSKI PUT KOD JEZERA POLICAJAC: Jedno dobro, pravo, lijepo ubistvo! Tako će lijepo, kako se samo poželjeti može. Već dugo takvo nismo imali! Kraj
