KNJIŽEVNI ROD: epika VRSTA DJELA: monološko-asocijativni roman; roman-esej VRIJEME RADNJE: razdoblje između 1920. i 1930. g. MJESTO RADNJE: Zagreb i okolica KARAKTERIZACIJA LIKOVA: FILIP LATINOVICZ: lik intelektualca i umjetnika, nesigurnog u vlastiti identitet; on je prezrelo, neuravnoteženo dijete, iskompleksirana osoba. Najviše je bio zaokupiran ženom, dodirom ženina tijela, maštanjem o ženi. U odnosu je na svoje vršnjake znao više. Preosjetljiv, snažno je emocionalno doživljavao i događaje i ljude oko sebe. Njegovo je djetinjstvo bilo intenzivno, krvavo, traumatično, duboko proživljeno. Nakon dvadeset tri se godine vraća u domovinu. BOBOČKA (KSENIJA): tip fatalne ili pak vatrene žene. Ona je u ranoj mladosti već došla u dodir s muškarcima. Uvijek se poigravala muškarcima, uništavala im brakove, živjela je ludo, nastojeći zgrabiti što više od onog što joj život pruža. KRATAK SADRŽAJ: Filip se nakon dvadeset tri godine vraća u rodni grad, Kaptol. Sjeća se svog djetinjstva dok prolazi ulicama i gleda zgrade. Prisjeća se svoje majke i razmišlja o tome kako ga je uvijek proganjala želja da sazna tko mu je otac. Govorilo se da mu je otac biskup, kod kojeg je njegov službeni otac bio sobar. Sjeća se jutra kad ga je majka izbacila jer joj je ukrao stotinjarku i potrošio u bordelu. Sada ga majka zove da ju posjeti i on se premišlja. Majka se sastajala s bivšim velikim županom Liepachom koji je materijalno propadao. Filip ga nije podnosio, no družio se s njim zbog majke. Filip je bio slikar i majka je htjela da ju on naslika. Filip pristaje, ali prekida rad jer s emajka bunila. Filipu se sviđala Bobočka za koju se svašta pričalo, pa i to da može uništiti brak Baločanskog koji se zaljubio u nju. Trošio je sve novce na nju, iako je imao ženu i djecu. Materijalno je propao pa mu se žena bacila kroz prozor, a on je završio u zatvoru. Filip i Boba se počinju sastajati, ali ona se viđala i s drugim muškarcima. Dolazi Kyriales, Bobin stari prijatelj. Bio je inteligentan i učen, uvijek je dominirao u raspravama s Filipom. Govorio mu je da njegove slike ništa ne vrijede te da nema smisla slikati. Filip ga je mrzio. Kyriales se ubio bacivši se pod vlak. Boba želi otići u Hamburg i traži od Filipa da joj posudi novac, no Baločanski dolazi k njemu i govori mu da joj ne posuđuje. Dolazi i Boba te odlazi s Baločanskim, ali daje Filipu znak da će prije večere doći po novce. Filip ju čeka i svađa se s majkom. Majka mu govori da mu je Liepach otac. Zatim dolazi Baločanski i govori da Boba nikamo ne ide, što je Filipu bilo sumnjivo i zato odlazi k njoj, gdje ju nalazi mrtvu. Baločanski joj je prerezao grkljan.
O DJELU: Osnovni je motiv u romanu motiv povratka. Radnja se romana odnosi na razdoblje između 1920. i 1930. Vremenski, sam roman obuhvaća nekoliko mjeseci – proljeće, ljeto, jesen. Sve se vrti oko povratka i radnja je njegova posljedica. Javljaju se pitanja koja su povezana uz glavni lik – Filipa Latinovicza: pitanje identiteta, pitanje pripadnosti društvu, pitanje umjetnosti i ljubav. Obrađen je Filipov povratak. Nakon dvadeset tri se godine vraća u mjesto gdje je proveo djetinjstvo. Povratkom on oživljava stvari, lica i događaje vezane uz njegovo djetinjstvo. Za razvoj ovakve radnje kažemo da je simultana radnja. Kada se u isto vrijeme odvija radnja iz prošlosti i sadašnjosti, npr. zid sa reklamama je onda i sada, i onda je bio pekarski pomoćnik i sada je, straha kada je dolazio kući nakon bordela – strah i sada što će zateći kod kuće, vrt sada i vrt onda... ''Povratak Filipa Latinovicza'' težak je, gust i složen tekst. U liku je Filipa pokrenuto nekoliko mučnih slojeva svijesti i podsvijesti mutno Filipovo porijeklo, njegov neprestani psihološki kompleks u odnosu na oca, njegov sukob s majkom, izostanak iz kuće i bijeg u inozemstvo. Roman i započinje retrospektivom: Filip se vraća u rodni grad, zajedno s njime vraćaju se, kao ptice iz dalekih zemalja, davne uspomene za koje mu se činilo da su otišle u nepovrat, odnosno da se mogu prevladati. Čitav je Filipov povratak (koji u mnogome nalikuje na povratak Leonea Glembaya u roditeljski dom), upravo za razliku od Leonova, jedan tihi monolog, solilokvij koji se odvija uz pomoć neobične, upravo čudesne orkestracije uspomena što naviru kroz ustreptala osjetila. Preteže, naravno, koloristička komponenta: sve što vidi i sve čega se sjeća Filip instinktivno pretvara, prevodi u boju, u slikarski izraz uopće; ali u isto vrijeme njegova je senzibilnost potpuno otvorena svim dojmovima; zvukovi, mirisi, davno videne boje; ugledni prizori, okus jela i dodir predmeta njihova hladnoća i hrapavost, sve to vraća se silovito u dramatske noći, ovdje pratimo korak po korak, u nastajanju i u sve snažnijem rastu. Krležin ''Povratak Filipa Latinovicza'' treba prije svega shvatiti kao roman jednog slikara i roman jednog povratka: slikarova povratka izgubljenom djetinjstvu. Bez te dvije osnovne komponente gotovo je nemoguće dokučiti sav domašaj ovoga veoma pažljivo komponiranog teksta. Stoga ćemo tekst najpotpunije razumjeti zamislimo li ga kao jednu golemu, neprestanu izložbu slika: to je intimni zakon ovoga teksta i glavni način njegova postojanja. ''Povratak Filipa Latinovicza'' nije, naravno, samo to. On je i mnogo više. On je, ponajprije, organski dio Krležine goleme freske o Glembajevima i o glembajevštini kao tipu života. U njemu se, pred raspadom, kreće isti taj svijet koji je ocrtan u dramama Gospoda Glembajevi, Leda i U agoniji, zatim u nenadmašnim proznim fragmentima o Glembajevima. To propadanje klase koja je već posve trula i
koja se pred nama posve razjeda, to je - u širem smislu - tema ove knjige. NARUŠENA SLIKARSKA VIZIJA SVIJETA: I upravo tu gdje misli da proširuje dijapozon doživljavanja i da pojača ''govor'' svojih slika, tu Filip ujedno odaje tajnu svojih kriza: jer onog časa kad sumnja da je boja kadra izraziti sve što nije boja, čim hoće boji da dade samo ono što je njeno, da je ''ponizi'' na njenu ulogu u stvarnosti, time je narušio slikarsku viziju svijeta: no u tome i jest njegova kriza, odnosno tematika ove knjige. SIMBOLIKA POVRATKA: Dramatična točka u kojoj roman počinje jest superiorno odabrana koincidencija međusobno suprotstavljenih junakovih nemira: povratak fizički i povratak psihički, potraga za izgubljenim vremenom i za svježinom prvih emocija (koje pretežno i nisu emocije nego psihičke traume), neobičan moment sumnje u vlastitu ličnost i u vlastite stvaralačke sposobnosti, i u isto vrijeme duboka svijest o tome kako bi zapravo trebalo slikati; a to dalje, u krajnjoj liniji, za junaka ovog povratka znači: kako bi trebalo poživjeti da život bude cjelovit, smislom ispunjen, aktivan proces. Povratak je i zamišljen tako; bar ga je junak ostvario u toj namjeri: Filip je negdje u dalekoj mladosti ostao na ulici, te otada živi na ulici već mnogo godina, a ništa se nije promijenilo uglavnom. Stoga je taj povratak zamišljen kao predah, kao ispunjenje odisejske potrebe da se lutalac vrati polazištu i da ostvari najveću radost čovjeka: da ugleda sivkastu zastavu dima nad vlastitim ognjištem i ponovo začuje davne zvuke djetinjstva. Toj romantičnoj potrebi prinosi Filip žrtvu u času povratka: ''osjetiti se doma'', oćutjeti negdje čvrsto tlo pod nogama, uroniti u simbole koji su i naši i opći (ili bar širi od naših ličnih), to je čežnja Filipova. USPOREDBA FILIPOVOG I FLAUBERTOVOG POSJETA BLUDNICI: Flaubertov doživljaj: Konzumiran susret s bludnicom, poetski ostvaren u njegovu “Novembru” (jednom od najljepših tekstova Flaubertovih) zapravo je čista romantika. Njemu je javna žena izvor patetične ljubavne strasti, čak simbol čulne ljubavne iskrenosti, društveni problem on u njoj ne vidi. ''Tek kad je legla pokraj mene, izložila je pred mojim očima s ponosom kurtizane, sav sjaj svog mesa. Vidio sam otkrite njene grudi, tvrde i uvijek napete kao od nekog uzburkanog romorenja njen trbuh od sedefa s udubljenim pupkom, njen gipki i grčeviti trbuh, tako mekan da u nj zagnjuriš glavu kao u uzglavlje od tople svile. Imala je divne bokove, prave ženske bokove kojih linije prelazeći u okrugli but, podsjećaju uvijek u profilu na ne znam koji gipki i zavodljivi oblik zmije i zloduha; znoj od kojega je njena koža bila vlažna, činio ju je svježom i ljepljivom, u noći su njene oči sjale upravo strašno, a narukvica je od jantara, koju je nosila na desnoj ruci, zazveketala kad bi se ona uhvatila za drvo od kreveta.''
Filipov doživljaj: Umjesto romantike prikazana je čitava jedna ljudska tragika. Filipu je javna žena gruba društvena istina i, u isto vrijeme, odvratna mora jednoga djetinjstva. ''U vlažnom, kiselkastom slapu mirisa, poslije punog sunčanog ljetnjeg sjaja kao oslijepljen, tapajući u potpunoj tmini, Filip je kod škurog osvjetljenja otvorenih vrata vidio samo lavore, naslone stolica s prebačenim ženskim haljinama, pelargonije na prozorskoj dasci i razglednice na stijenama, a iz neprozirne tmine pozvao ga je nečiji glas da pristupi bliže k postelji. Tu obasjana snopom svjetlosti što je padala kroz maleni kolut na prozornoj ploči, ležala je žena, a trbuh joj je bio raskriven, ogroman i sasvim bijel kao svježi hljeb kada leži na pekarskoj lopati. Samo to, da je taj trbuh ogroman, naduven, mekan i naginjio kao kvasac pod prstom, da ima pupak, kao prijesan hljeb na pekarskoj lopati, to je bila jedina slika što mu je ostala u pameti sasvim živo i neizbrisivo.'' I slikarski je izražena razlika između ova dva događaja. Kod Flauberta sve je to svijetlo i čisto, nestvarno i sladunjavo kao tijelo Ingresovih odaliska, a kod Krleže je sve trulo, naduveno i prijesno. Tko je od tih tipova u toj paklenoj knjizi moj otac? Slikati zvukove i mirise je nemoguće, a slike su nezamišljive u svojoj savršenoj realizaciji bez zvukova i bez mirisa! Eto, prolaze ulicama gradske gomile, nestaju u sumraku i slikarstvo im je potpuno suvišno. Čemu bi ovim ljudima bile potrebne slike? Svitalo je kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor. Dvadeset i tri godine nije ga zapravo bilo u svom zakutku, a znao je još uvijek kako sve dolazi...
Filip se nakon dvadeset i tri godine vraća u rodni kraj. Metaforika povratka upotpunjena je vremenskom odrednicom: svitalo je. Time je označen početak nečega, otvaranje spoznaje. Roman će završiti noću i time će vremensko određenje biti zaokruženo. Idući prema rodnoj kući naviru mu uspomene, saznajemo motiv njegova odlaska. Proveo je tri noći s prostitutkama od ukradene mamine stotinjarke. Sjeća se i razloga svog izleta u blud - požuda za debelom Karolinom, koja mu je jednom slučajno u kuhinji sjela u krilo. Nakon njezine udaje doživio je prvo veliko razočaranje. Patio je zbog nje pune tri godine.
Reminiscencija se dolaskom u grad otvara u koncentričnim krugovima (po tome je nalik Proustu): priroda, Kaptol, trafika mame Regine, djetinjstvo uz tu trafiku i majka. Stvarnost oko njega ispunjena je slikom ženskog akta, telećom nogom koja se mrtvo vuče, poskakivanje mesarevih kola - ovim opisima iskazuje Krleža snažan naturalizam koji je svojstven njegovim djelima, posebice u ratnim novelama. FILIPOVA MAJKA, pravim imenom Kazimera, Poljakinja,"najtajnovitija pojava njegova djetinjstva", potpuno je hladna spram Filipa. Govorilo se da mu je otac biskup i to mu je determiniralo djetinjstvo. Zbog te "istine" majka ga je željela istaknuti odjećom i izdvojiti time od ostale djece. "Oči su joj bile mutne, umorne natečene od suza, krvave. Obrve izlizane, lice upalo. Tu je Filip prvi puta ustanovio da mu je mati naprahana brašnom kao klaun, a pod tom bijelom, brašnjavom obrazinom da ima drugo žalosno, sivo, izmučeno lice." FILIPOV OTAC - predpostavlja se da mu je otac pokojni sobar i osobni kamerdiner Sigismund, prekršten u Filipa. Umro je kad su Filipu bile dvije godine. "... jedna savršeno bezlična pojava s hladnokrvnim pasivnim pogledom rođenog sluge, stajao je kao sjena, pred kojom je Filip godinama strepio." Po službenim dokumentima oni su bili vjenčani i u desetom mjesecu zakonita braka rodilo im se dijete. Filip se oca sjeća sa slike iz maminog albuma, bilo je mnoštvo slika, no on nije znao tko je na njima. Kroz reminiscenciju otkriva nam da je slikar i kritičar. Izražena je simbolika razočaranja raspadanjem Filipove stvarnosti na detalje i boje počinju sivjeti, postajati bezlične. "Dok su mu se prije boje javljale kao simboli stanja i rasvjeta, sada se sve to obojano doživljavanje pretvaralo u nemirno i neshvatljivo kretanje obojenih ploha po ulicama..." Elementi Filipova psihičkog stanja po mnogo čemu upućuju na egzistencijalizam Jean Paul Sartrea. Filip se također nalazi u stadiju mučnine, samo to naziva nervnom napetošću i nemogučnošću slikanja. Isključuje boje od zvukova, promatra tako oko sebe raspadnute slike, osjeća besmisao, time ukazuje na raspadanje vlastita života. Život mu postaje fantom, koji nema razloga za postojanje. " Sjedi takav jedan neodređeni - netko - u jednom ogledalu, naziva samog sebe -sobom-, nosi to svoje sasvim mutno i nejasno ja u sebi godinama, puši, a gadi mu se pušenje, osjeća kako mu je mučno, kako ga steže srce, boli glava, kolutaju mu oko pogleda čudni zelenkasti krugovi i sve to tako nejasno i mutno kruži, i sve je to tako pogodbeno, tako neodređeno, tako čudno trepetljivo: biti subjekt i osjećati identitet svog subjekta!" Filip se sjećanjem vraća u Europu, razmišlja o stanovima, Europi, Panoniji koja je jednom bila središte velike civilizacije, a sada je prljavo ništa. Razmišlja o potrebi za povratkom, smislu postojanja: identitet čovjeka ipak postoji, a određen je iskustvom, sjećanjem, uspomenama. Između siromašnog mladića koji je naprasno otišao i otmjenog gospodina koji se sada vratio (onda je bio Sigismund, a sada je Fillipe) postoji veza, neraskidiva imenom, a to su sijećanja, uspomene. Saznajemo da je krenuo u Kostanjevac gdje majka ima kuću i vinograd i već jedanaest godina ga zove svojim monotonim pismima. Putem promatra kip mramorne žene i to izaziva novi krug
razmišljanja. "Suvišnost svake prigodničarske umjetnosti, a naročito kiparstva, vidi se osobito dobro po provincijskim šetalištima gdje stoje postolja raznih oborenih spomenika, podignutih u čast tome tako glasnom vremenu, a danas je skinuto s njih sve što je bilo oko njih prividno veliko, i tako su ostali samo mali i slabi kipovi, zapravo obična cehovska prevara i loša roba." I tko se još sjeća čemu služe kipovi? Nitko se više ne sjeća, sve je pojela "teška, gusta, siva, slavonska magla." Filip putuje s Jožom Podravcem u Kostanjevac, na njegovim zaprežnim kolima. Kad Podravec, pogledavši na kuću uz cestu, kaže:"frajle", Filip otvara novi krug sjećanja. Općenito će se roman vrtjeti oko krugova njegove reminiscencije, koji će se uvijek otvarati nekom bezazlenom riječi i širiti tvoreći dublji smisao, tražeći razloge postojanja. Frajle - su termin njegova djetinjstva, prvi odlazak frajlama vezan je za naturalističku sliku žene koja leži na krevetu otkrivenog trbuha, velikog i bijelog "kao uzašli kvasac". Spoznao je tada da mu je majka slična njima, preskupa u odnosu na njih. Izjurio je tada iz sobe, "tog je popodneva plakao kao da mu je netko umro". Promatrajući okolinu razmišlja o slikarstvu: čovjek vidi samo onda kada je nešto ugledao, slikarstvo je prema tome otvaranje prostora pred nama, "ljepljenje i priljepljivanje već naslikanih slika, kvantitativno umnožavanje već viđenog." Filipa čitavo vrijeme muči pitanje kako naslikati mirise i zvukove, kako sva osjetila prenijeti na platno - kako u slikarstvu ostvariti sinesteziju različitih osjeta? Suprotstavlja sebe Joži Podravcu, kao dva posve oprečna čovjeka: razlika između njega koji je u sedamnaestoj godini počeo gledati žene na Tolouse-Lotracov način (iako ništa nije znao o njemu) i ove nepokvarene prirodnosti ovog kočijaša. To kontrastiranje za Filipa je ideja nelogičnog i nerazumnog svijeta. Prolaze kroz Kravoder. "Sve je zapravo besmisleni kaos!" - ideja je koja pri tom opsjeda Filipa. Promatra ljude na selu, oko kuća, u svojim vrtovima zauzeti svojim malim svakodnevnim poslovima. "Panonsko blato i civilizacija koja dolazi!" Dva su mjeseca prošla od Filipovog dolaska u Kostanjevac. Glasine o njegovu dolasku i njegovoj pojavi kolaju selom, što je prikaz neukog i priprostog naroda, ali umirujuća činjenica za Filipa. Njegova se neurastenija smiruje. Drži bespredmetnim slikati tu u Kostanjevcu među seljacima i njihovim malim problemima, no on se osjeća bolje. Živi u kući s vinogradom. "Uredili su za Filipa dvije sobe pod krovom ili po frazi njegove majke, na prvom katu." Tu se Filip dobro i mirno osjećao. Jedne noći ga je probudio krik:"Ogenj!" i on se bez razmišljanja obukao i pošao gasiti vatru k susjedu Hitrecu. Uletio je u goruću staju i spasio Hitrećeva bika. Slava mu je pukla preko noći. U trenutku čina razmišljao je što će biti, ako ga bik u panici razdere, s njegova dva Modiglianieva platna. U selu više nije bio samo "gospodin", već "onaj što je spasio Hitrečeva bika". Prikaz majke novi je izvor nemira u Filipu. Bila je u svemu pretenciozna, žalila se na reumu, zamatala noću u flanel, a po danu hodala u laganim kostimima. Imala je sve karakteristike kvazi bogate i kvazi fine gospođe koja je silno željela održavati neki nivo u životu, a činila je to sirovo i prilično nespretno. Započeo je na njezin zahtjev slikati
njezin portret i tu za njega počinje mučenje. Ne mogavši kistom izraziti ništa lijepo ili bar uljepšano, prikazao ju je onako kako je izgledala. Majka se uvrijedila. Ljubav koju mu nije davala ostavila je traga na Filipu, on je slika onako kako ju doživljava, a ona se u portretu prepoznala. Filip opisuje ljude koji zalaze u njihov dom i žao mu je da se "baš taj truli krov mora zvati roditeljskim domom". Jedna od maminih gošća je Eleonora Rekettye, banska savjetnica, udovica, bila je staromodna, konzervativna žena, opsjednuta mišlju da ima rak. Nosila je periku, a vrat podvezivala crnom, baršunastom trakom (bila je ćelava). Izgledala je kao "strašilo za ptice". Župan Liepach Kostanjevački sanjari nad nezaboravnim danima bečkog dvora, čuvajući pozivnicu za dvorski objed iz 1895. godine i sliku iz novina gdje je i on na tom ručku. Opisuje čitav događaj oko tog ručka, kad je stajao u redu i čekao na pozdrav grofa Hedervarya, kad se njegova supruga uzbunila jer je u protokolu za pozdrav Khuenove žene, grofice Margarete, bila dvadeset i četvrta, a ne sedamnaesta i nije željela, u znak protesta, pružiti grofici ruku. Nakon toga je Khuen vrlo brzo završio karijeru svog odabranog podanika. Za Božić se Leipach vratio u Kostanjevac i odatle se više nije micao. Nije se više snalazio među događajima. Nakon objavljivanja članka u Narodnim novinama da su Slavonija i Hrvatska ništa drugo do Ugarske zemlje, bio je promaknut u župana. No, nakon Eleonorinog skandala sve se srušilo, skandal je bio veći od spaljivanja mađarske zastave i time je završila karijera župana. Ubrzo umire Eleonora, a potom i njihov sin, demokrati na vlasti mu oduzimaju zemlju i on živi u dugovima. Filipu je nalik na "sivu lutku iz starinskog albuma". Jednom je Filip vračajući se ranije kući ugledao majku kako sjedi u krilu tom starcu. Pozlilo mu je od toga i htio je iste večeri otići iz Kostanjevca, no i stari ljudi imaju svoje potrebe i on im to ne može osporiti, znao je to. Filip je bio pozvan u Kostanjevački dvor, Leipach ga je neprekidno pozivao, no čitav posjet biva za Filipa glup i besmislen. Povrh toga Leipach ga je doživljavao kao protivnika. Filip sjedi u kavani "Kod krune", noć je i ima potrebu za šetnjom. Razmišlja o jednoj takvoj noći kad je prolupao maminu stotinjarku. "Kako je čudno to slijepo kretanje u nama, kako su ljudska tijela tajanstveni galvanski sklopovi i kako se svi mičemo po nekim mračnim i neshvatljivim zakonima u svom mesu! Krene se tako nešto u onakvom sedamnaestogodišnjem balavcu, otkine se kao sudbina i jedna onakva mala mačka, posuta pjegama, onakva plitka, ograničena djevojčica postaje sudbinom, koju čovjek vuče za sobom čitav život kao mlinski kamen." Filip ovdje otvara problem determiniranosti sudbine, predodređenosti života jednom jedinom situacijom koja može iz korijena sve promijeniti. Filip šeta kroz noć, tog je dana slikao doživljaj gluhonijemog djeteta i osjeća se zbog toga živim i zadovoljnim. Njegovo postojanje može opravdati samo umjetničko djelo - i život Rocqantena u Mučnini opravdan je jedino umjetnošću: to je egzistencijalistička filozofija. Po naravi sklon tjelesnim nastranostima Filip razmišlja o ženama. One ga dovode do očaja ili ekstaze. U danima biskupske gimnazije "jedina svjetla pojava u čitavoj toj
smrdljivoj kući bila je Rezika" = "jedina svjetla pojava u čitavoj glembajevskoj kući bila je Beatriče". Krleža rabi identičan izbor leksema za opis ovih žena. No svi njegovi tjelesni zanosi Rezikom ostali su neostvareni. Rezika je bila kuharica u biskupiji, debela i neugledna. Filip i majka pozvani su Leipachu na "južinu" u čast grofice Orcyval, stare dame rođene de la Fontaine et Doga Resa, koja je posve siromašna. Filip je došao upravo kad su ismijavali djevojku Jagu koja je vidjela starog grofa, grofičinog ujaka kako leti blizu šume u crvenom ogrtaču. Filip je prekinuo tu nemilu situaciju gospodskog prepucavanja s neukom djevojkom jer mu je bilo žao Jage, a u čitav taj cirkus je uletio zbog Ksenije (Bobočka Radajeva) kasirice kavane "Kod krune". Ta je žena po priči bila oličenje skandala, upropastila je nekoliko banaka, uništila supruga ministra i svog posljednjeg ljubavnika advokata Baločanskog odvela u zatvor. Žena Baločanskog se potom bacila s drugog kata. (Samoubojstvo iz očaja koje Krleža ovdje koristi istovjetno je samoubojstvu Canjekove s glembajevske kuće, također sporednog lika. Zanimljivo je da za takvo samoubojstvo Krleža istovjetno rabi isti izlaz - skok kroz prozor.) Naravno da je Filipa ta žena zanimala, privlačila, bila je prosjeda, promuklog alta, akvamarinskih očiju. Ubrzo mu dosadi zabava i on odlazi na proplanak u šumu, nedugo nakon njega stiže i Ksenija. Sjede bez riječi. ČITAV NIZ POGLAVLJA KOJI SLIJEDE PREDSTAVLJAJU PRIČU U PRIČI I SHODNO TOME ODABRATI ĆEMO IM RADNE NASLOVE Prva epizoda o Kseniji Bila je supruga ministra Pavlovića iz interesa i računa. Poderala je potom svoj bračni ugovor bez konkretnog razloga. Advokat Baločanski zaljubio se u nju. Njoj je bio dosadan, ali zbog njegova bogatstva nije se od njega odvajala. Zbog nje je pao u teške novčane neprilike, dospio u zatvor, a potom mu se ubila žena. Bobočka ga je jednog dana nasljedila kao pošiljku iz kaznionice. Povukli su se u Kostanjevac, kad je ponestalo novaca, ona se zaposlila kod Steinera, a on je sjedio i čitao novine. Bio je psihički rastrojen. Dok je ležao tri godine u Lepoglavi, ona se furiozno udala za jednog ratnog bogataša i bacajući novac tog veleindustrijalca kao korijandole razvrgnula brak. U vrijeme kad ju upoznaje Baločanski, Bobočka ima dvadeset i sedam godina, glavu ruskog hrta, nježno tijelo, filigranskog rasta, plavu kosu, sjajne oči, tanke, oštre usne iz kojih su "romorile laži kao najčistija lirika". "Pretvarati ružne i bolesne stvari u šarm ljubavnog doživljaja, gnjusne i mutne pojave obavijati čarolijom plave krvi, obmanjivati tom plavokrvnom magijom našu pučku gospodu bankire i parvenije, a istodobno ispražnjivati njihove masivne i okovane blagajne, to je bila Bobočkina tajna." Bila je plemkinja. Druga epizoda o Kseniji (ili uzročnost njezinog karaktera) Uzrok ponašanja Bobočke Krleža traži u njenom djetinjstvu. Prvi tjelesni kontakt doživljava s ujakom. Potom na putovanju brodom susreće sina carskog bankira. Tom je
prigodom raskrstila sa strahom, nemirom, stidom i predrasudama i poželjela je, vraćajući se u kabinu, sve reći majci koja je igrala bridž, ali ta joj je misao bila bizarna. Vladimir Baločanski Čovjek kojem je majka povlačila konce života. Nikad nije ni pomislio na nešto neispravno, neplemenito ili krivo. Bio je čisti konformist prema životu. Oženio se Vandom Agramerovom i imali su troje djece: Vladimira, Dagmar i Alis. Stanovali su u stanu s jedanaest soba, imali su troje služinčadi, ljetovali su u Lovranu i na Bohinju i sezonski putovali u Beč. "U toj lakiranoj, pristojno uređenoj kutiji sve su igračke bile na svom mjestu." A onda mu je u život ušla Bobočka i njezina brakorazvodna parnica s gospodinom Pavlovićem. Upoznao ju je pri tom tjelesno, mračno, strastveno i nakaradno. Viđen je kako pleše na stolu u kostimu španjolske plesačice. Baločanski ili uzročnost postupaka On sam se nije osjećao loše zbog promjena u životu, opravdavao se pred sobom. Bobočka je bila izlaz iz svega dosadnog, uobičajenog, svakodnevnog, probudila je u njemu intenzivnost osjećaja. Nije se više osjećao kao "fjakerski konj", bio je oslobođen, tražeći prostor za sebe samog. "On nije želio ništa drugo nego jednu jedinu stanku u tom bezizglednom mučenju." To ga je naučila Bobočka. Analiza veze Bobočke i Baločanskog Život s Bobočkom bio je teško razumljiv. On nije razumio ljude oko nje, sve te nakaradne likove, njihove geste i ponašanje. To ipak u sebi nije mogao promijeniti, ali bio je tjelesno ovisan o Bobočki. "Sjedi gospodin doktor plemeniti Baločanski u baru i gleda Bobočku kako pleše." To je početna i završna rečenica poglavlja. Time ne dobiva samo zaokruženu konstrukciju priče u priči, već metaforikom riječi otkriva njihov odnos. U njezinoj plesnoj lepršavosti, u nehaju kojim je uzimala život, on se nije snalazio. Opijao ga je takav impulsivni ritam življenja, ali on sam ga nije mogao primjeniti, bio je previše statičan. Životni slijed obitelji Baločanski Vanda je pokušala spriječiti propast svog muža i zamolila je svekrvu za pomoć. Ona je dostojanstveno, pak, štitila svog sina objašnjavajući sve "fazom" koju je prošao i njegov otac, nalažući Vandi da bude strpljiva. Vanda se bacila s drugog kata. Svoje posljednje dane Baločanski je proživio u pijanstvu s patuljcima i grbavim djevojčicama koje je Bobočka sakupljala oko sebe. Kad je uhićen, sjedio je u ormaru, onom istom u kom se ustrijelila njegova baka. Sada nakon svega, igra šah, piše pjesme i razgovara s Filipom o slikarstvu i umjetničkom stvaranju. OVIM POGLAVLJEM ZAVRŠAVA UMETNUTA PRIČA O BALOČANSKOM I BOBOČKI
Filip sjedi u vrtu pod orahom u suton i razmišlja. Krleža često u ovakvim opisima eksterijera gdje smješta Filipa koristi suton, sumtak ili moć. Tom atmosferom tame dočarava se Filipovo unutarnje raspoloženje. Gluhonijemi kravar Miško pronašao je na paši malenu brončanu Europu na zadahtalom biku (figurica). Filip u tome prepoznaje ostatke nekad velike civilizacije razvijene na prostoru Panonije, a sada po tom prostoru pasu krave. "Plauta su igrali glumci, a sad mala Anica plače nad tim grobovima i rokču svinje." Sad je Slavonija posve mrtva, ništa se više ne dogaĐa. Čeznuo je Filip za velikim gradom, nemir se uvlačio u njega. Ljude je doživljavao pretvrdoglavima, sebičnima i nije mogao ni sa kim razgovarati, nije se snalazio među tim ljudima, priprostim i običnim. Razgovor znači za Filipa susret s nekim, ženom, na primjer... otvara time novi krug reminiscencija... Sve su mu žene bile jednako nepristupačne, besmislene, dok nije sreo Kseniju. Suosjećala je s njegovim razdražljivim stanjima, nosili su slične rane i ožiljke i razumjeli su se u potpunosti - kroz njih su gledali neki drugi ljudi, tako im se činilo, i oni su baštinili nemire, osjećaje i pijanstvo svojih predaka. Filip je spram žena osjećao da stoji neki njegov ja koji nije on, on sam bio je indiferentan prema ženama i životu općenito. Filip nije imao razvijen osjećaj za stvarnost. U dodiru s Bobočkom taj je osjećaj bio manje izražen. Na dan Svetog Roka uputili su se Filip i Bobočka na proslavu u susjedno selo. Prolazeći kroz sajam između pripitih ljudi i mnoštva životinja, Filip je doživio svoju viziju jednog platna: Krista koji zamahuje pesnicom nad prljavom ruljom, kao goli titan uz zvižduk vjetra oštrog kao britva. Želi o je razbiti mit "lažljivost svakog pseudoreligioznog igranja kičem". Što treba naslikati i kako naslikati Krista? "Onu potpuno praznu bilancu tih dvijetisućegodišnjih napora, da se od ovih barbara stvore ljudi, a kad tamo njegovi rimski popovi po farofima više su vinogradari i kravari i bliže stoje svojim smrdljivim babama pod ispruganim perinama, nego Njemu, kojeg su objesili kao tata, koji je ostao viseći na vješalima!" O tome i svojoj slikarskoj viziji priča Bobočki dok se kroz noć vraćaju u Kostanjevac, pračeni olujom i grmljavinom. Ništa od toga nije naslikao. Sergije Kirilović Kyriales došao je u Kostanjevac niotkud i tu ostao. On i Bobočka bili su prijatelji još iz davnihu dana, njega se Filip bojao. Bojao se njegova lica i njegovih riječi, a Kyriales nije skrivao svoj uzvišeni stav spram Filipa. Kyriales nije vjerovao ni u kakvu posebnu ljudsku sposobnost ili talenat. Filipa nije držao slikarskim talentom već rastrojenom živčanom osobom koja bi mogla izvršiti samoubojstvo, ali neće to učiniti jer je kukavica. Kyriales je Filipu prouzrokovao nemire. Bio je prirodnjak s racionalnom darvinističkom teorijom drži da slikarstvo mora imati svoje unutarnje lice. Filip osjeća sudbonosno raspadanje u samom sebi. Čovjek je za Kyrialesa najniža životinjska vrsta "bestidna, lažljiva, glupa, zlobna i majmunska zvijer". Kyriales je razočaran čovjek, uzaludan tip posljednjeg čovjeka. Filip sjedi u krčmi, uznemiren je, osjeća treperenje živaca, no osjeća strast povrijeđenosti spram Kyrialesa. Kyriales je pametniji, on još nije iznerviran, oboje su pijani i razgovaraju. Raspravljaju o slikarstvu, oduhovljenju materije. Filip sam čin
stvaranja doživljava kao posebno stanje u kojem se rađa slika i to nema veze s materijalnim. Kyriales pobija tu teoriju, duša je po njemu dio tjelesnog. Rembrandt doduše može biti protuprirodna pojava no "hodati na stražnjim nogama je isto tako protuprirodno kao i biti Rembrandt". Kyriales postavlja Filipu ovakvo pitanje:"Jeste li kada držali u ruci čovječji mozak? Jeste li kad osjetili težinu one 1400 grama sive mrene u svojoj ruci? Da ste svojom rukom 27000 puta prerezali to ljudsko cerebralno tkivo kao ja, vi biste se bili zamislili i nad drugim funkcijama našeg mozga, a ne samo nad intuitivnom!" Filip osjeća nemoć spram Kyrialesa, premda je on propao čovjek. Kyriales o sebi misli:"Kad bi taj slikarski slaboumnik znao kako tu s njim razgovara jedan slabić, jedna ruševina od čovjeka, sagnjila stara krpa, kojom ne bi nitko više mogao da otre ničije obuće." On je osjetio da Filip sumnja u sebe i svoje slikarsko umijeće i to koristi u komunikaciji s njim. Filip pak osjeća potrebu da se odupre tom čovjeku, da zbaci sve sa stola, ali osjeća i tihu rezignaciju:"što bi čovjek gluhima tumačio glazbu? Nema smisla barbarima tumačiti orfejske zanose!" Raspravu prekida vika s ulice. Ispred krčme je ubijem čovjek, rasporena mu je utroba. "Dobro je to." komentira Baločanski. Filipa je to uznemirilo. Dva dana nakon te pijane noći Bobočke nije bilo na poslu i Filip odluči posjetiti je. Nailazi na suludu scenu, opscesnu i nemoralnu: Baločanski čita za stolom, a Kyriales i Bobočka vode ljubav u krevetu iza njegovih leđa. U prvi mah je Filip pomislio da ode, ali znatiželja je bila jača od njega. Ušavši Bobočka ga je odmah optužila da ga nije briga za nju i da je mogao još kasnije doći. Kyriales je ustao i krenuo spremati "ljermontovčik" punč. Pili su svi, samo je Bobočka ostala na krevetu ležeći. Tema razgovora je samoubojstvo. Kyriales pita znaju li što je posljednja misao čovjeka u činu samoubojstva?! "Kipi u njemu rasap slika, sjećanja i nagona bolne panike za svime lijepim i dragim." On ne bi mislio ni na što. Baločanski prolazi krizu ludila, čita molitvenik i traži nekakvu zadovoljštinu. Filip se osjeća loše, nemirno i slabo. No, u tom nemiru on je u posljednjih dvadesetak dana naslikao brojne slike: - mnoštvo zelenih sutona na pustim šumskim poljanama - vinogradare u sumraku - bezbrojne krabulje u tmini s gorućom vatrom - portrete: mamu, Leipacha, Karolinu, kravara Miška, Bobu, Baločanskog - grupne portrete za stolom uz ispijanje čaja. Emotivno ga je uznemiravala Bobočka. Znao je što je sve prošla, što je imala i kako se slomila. Osjećao je spram te njene nemoći ogromnu simpatiju. Nosila je u sebi izvjesnu nastranost i to nije bilo jasno Filipu. Jednom je došavši nenadano ugledao Bobočku kako ljubi u usta malog dječaka. Jednom je došla na sastanak mokra i prljava od zemlje. Ljubakala je s Korngoldom, starim i debelim bečkim industrijalcem. On je otkupio od Filipa slike u vrijednosti 2000 šilinga. Filipu je sve to oko Bobočke i Korngolda bilo odvratno. Nedugo nakon toga je otputovala u grad i vrativši se za tjedan dana poklonila Filipu nove, holandske boje. On ih je tresnuo o pod. Ona ih je mirno
skupila i zaključila:" S bizarno nedoslijednim ljudima je teško razgovarati." Imala je pravo, on je nije mogao optuživati kad nije znao što želi od nje. Kyriales je izvršio samoubojstvo, bacivši se pod vlak. Bobočka ga je morala identificirati. Nakon toga ona dolazi Filipu da joj posudi novce. Želi otputovati u Hamburg i doći će po novce navečer u sedam sati. Filip je bio zbunjen, no novac je nabavio. Baločanski je svratio želivši spriječiti Bobočkin odlazak uz pomoć Filipa. Filip ga ne želi slušati, no u to dolazi Bobočka. Prisiljena je otići s Baločanskim i da bi ga umirila ne uzima novac. Filip je bio tup, potišten i dotučen. Majka dolazi umiriti Filipa. No, on odbija svaki dijalog s njom. Majka upozorava na Bobočkinu nemoralnost. Filipu je to bilo dovoljno da pokrene u njemu davno pritajeni bijes spram majke, da krene lavina pitanja i optužbi: "Vi mislite da ste pozvani da mi čitate moralne lekcije? I to pod ovim krovom, koji je sagrađen na isto takvom, ako ne još i gorem novcu! Eto, ja sam navršio četrdesetu a još ne znam tko mi je otac!?" Regina otkriva Leipacha kao Filipova oca. Još jedna istina, njezina istina poput svih onih iz sivih albuma, sa slika Filipova djetinjstva. Kucanje na vratima. Dolazi Baločanski i otkazuje Bobočkino putovanje, potpuno je rastrojen. Pruža Filipu pismo koje mu je navodno Bobočka poslala. Pri svjetlu Filip otkriva da je to račun iz parfumerije na Bobočkino ime. Račun je bio krvav. Baločanski joj je prerezao grkljan.
Problem romana:
Težnja njegova da u vlastitoj prošlosti nađe neka uporišta, neke proplanke na kojima se može predahnuti, čvrste točke sa kojih se može krenuti dalje, ta se težnja pokazuje kao jalova himera: bez uporišta u svojoj prošlosti, bez uporišta u svojoj umjetnosti, bez uporišta u svojoj okolini (i onoj koju je ostavio i ovoj u koju se vratio, odnosno u kojoj se povratkom zatekao). Filip u početku ne uspijeva ostvariti ni jedan dodir, ni jednu komunikaciju; ali je ta njegova kriza, to uporno pružanje ruku za osloncem i lutanje pogleda za putokazom ljudska drama najvišeg napona; a upravo je u njoj potrebno gledati osnovni problem romana. Knjiga sastavljena od čudesnih svojstava riječi, kretanja, mirisa, zvukova: “Ogenj!” ta stara, zaboravljena riječ probudila je u Filipu jaki osjećaj panonske podloge. On ni sam nije znao zašto, ali u taj tren osjetio je neobično jako neku subjektivnu elementarnu pripadnost toj podlozi: osjetio se doma. Ne »kod kuće« nego doma, u skladu s jezičnom podlogom o kojoj je riječ. Tako se čitava ova knjiga temelji upravo na čudesnim svojstvima pojedinih riječi, kretanja, mirisa, zvukova, pa čak i snova, da u nama probude i ponovo razvihore čitave bujice uspomena i susprezanih
nagona. Smisao traganja za izgubljenim vremenom:
Sve je lapidarno, sve stoji na nečem, sve ima svoju podlogu, ukorijenjeno je, sve ima tri dimenzije. Živeći tako čovjek bi sam mogao postati trodimenzionalan: vratiti se natrag do Euklida, razviti se natrag do stvarnog dodirivanja tvari i sam se pretvoriti u tvar! To je smisao Filipovih traganja za izgubljenim vremenom, djetinjstvom i stvarnošću, za podlogom. Takvu istu podlogu tražio je, još ranije, drugi jedan Krležin junak, doktor Walter iz novele “In extremis”: “... doktor Walter osjetio je u sebi silnu potrebu da se ogrebe i očisti od svih svojih neizvjesnosti. Da stane izvan svega toga van, da se smiri. Da samoga sebe vagne. Život treba da se arhitektonski gradi iz dana u dan, po nekom određenom nacrtu. Neka bude taj nacrt fraza, dogma, sveto pismo paragraf, formula, zlatno tele, evidentna laž, neka bude taj plan što mu drago, samo da je podloga! Podlogu treba sebi stvoriti u životu!”
Značenje riječi “frajla”:
U Filipovoj ustreptaloj mašti određene riječi bude virove uspomena, infernalne tajne njegovih davnih, besanih dječačkih nemira. Dovoljno je da kočijaš Joža Podravec lukavo namigne Filipu i upozori ga kraj javne kuće da »frajle još sigurno spavaju!« pa da se u njemu pokrene kotač uspomena: Kakva sablasna riječ: frajle! A ipak! Koliko je dubokih tajna pokopano u toj tako vulgarnoj riječi koju panonski foringaši izgovaraju skupljajući kod toga pljuvačku pod jezikom od gađenja i moralnoga prezira! Dovoljno je da se ta riječ začuje pa da se vrijeme zaustavi, vrati natrag, ili, još točnije, da se pokaže brutalna prisutnost, istovremenost “sadašnjosti” i “prošlosti”, koje su tako prepletene da nisu vezane samo kauzalno nego se i ostvaruju simultano. To kako se Filip nekad davno kao šesnaestogodišnjak zaputio “frajlama”, ta njegova težnja da se još kao dječak “zablati” do kraja i time zapravo otkupi i objasni sam sebi; ta sugestivna, koloristička i zvučna, slika njegova “segmentalnog odgoja”; ta njegova težnja za oslobađanjem od vlastite (majčine, zapravo) nejasne i mutne situacije, a u stvari sve dublje upadanje u nju; to sablasno, ritmičko navraćanje užasne tematske riječi frajle; i konačno, ta superiorna likovna tema ženskog trbuha, pa stravičan bijeg sa srebrom forinte u ušima - sve to nije samo izvrsna literatura nego i jedna od ključnih situacija ove drame.
Usporedba Filipovog i Flaubertovog posjeta bludnici: Flaubertov doživljaj: Konzumiran susret s bludnicom, poetski ostvaren u njegovu “Novembru” (jednom od najljepših tekstova Flaubertovih), zapravo je čista romantika. Njemu je javna žena izvor patetične ljubavne strasti, čak simbol čulne ljubavne iskrenosti, društveni problem on u njoj ne vidi. “Tek kad je legla pokraj mene, izložila je pred mojim očima s ponosom kurtizane, sav sjaj svog mesa. Vidio sam otkrite njene grudi, tvrde i uvijek napete kao od nekog uzburkanog romorenja, njen trbuh od sedefa s udubljenim pupkom, njen gipki i grčeviti trbuh, tako mekan da u nj zagnjuriš glavu kao u uzglavlje od tople svile. Imala je divne bokove, prave ženske bokove kojih linije prelazeći u okrugli but podsjećaju uvijek u profilu na ne znam koji gipki i zavodljivi oblik zmije i zloduha; znoj od kojega je njena koža bila vlažna, činio ju je svježom i ljepljivom, u noći su njene oči sjale upravo strašno, a narukvica je od jantara, koju je nosila na desnoj ruci, zazveketala kad bi se ona uhvatila za drvo od kreveta.”
Filipov doživljaj: Umjesto romantike prikazana je čitava jedna ljudska tragika.Filipu je javna žena gruba društvena istina i, u isto vrijeme, odvratna mora jednoga djetinjstva. “U vlažnom, kiselkastom slapu mirisa, poslije punog sunčanog ljetnjeg sjaja kao oslijepljen, tapajući u potpunoj tmini, Filip je kod škurog osvjetljenja otvorenih vrata vidio samo lavore, naslone stolica s prebačenim ženskim haljinama, pelargonije na prozorskoj dasci i razglednice na stijenama, a iz neprozirne tmine pozvao ga je nečiji glas da pristupi bliže k postelji. Tu obasjana snopom svjetlosti što je padala kroz maleni kolut na prozornoj ploči, ležala je žena, a trbuh joj je bio raskriven, ogroman i sasvim bijel kao svježi hljeb kada leži na pekarskoj lopati. Samo to, da je taj trbuh ogroman, naduven, mekan, da ima pupak, kao prijesan hljeb na pekarskoj lopati, to je bila jedina slika što mu je ostala u pameti sasvim živo i neizbrisivo.” I slikarski je izražena razlika između ova dva događaja. Kod Flauberta sve je to svijetlo i čisto, nestvarno i sladunjavo kao tijelo Ingresovih odaliska, a kod Krleže je sve trulo, naduveno i prijesno.
Daljnja analiza:
Naslov romana i prvih nekoliko rečenica upućuje nas na osnovni problem ovog romana: “Svitalo je kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor. Dvadeset i tri godine nije ga zapravo bilo u svom zakutku, a znao je još uvijek kako se dolazi.” Filip, predstavnik modernog beskućništva i odisejskog lutalice, se nakon dvadeset i tri godine vraća u prostore svoga djetinstva i rane mladosti, u svoj blatni panonski zakutak, da u potrazi za izgubljenim djetinstvom pokuša naći “pozitivnu podlogu”, neko čvrsto uporište na temelju kojega će učvrstiti svoju ljudsku i umjetničku egzistenciju. Krleža prustovski ispovijeda Filipovu prošlost i tako od te retrospekcije nastaje ovo Krležino remek-djelo. “A sve je počelo kod ovog sivog, prljavog prozora one davne listopadske noći s engleskim kojima. Drama jedne provincionalne trafikantkinje! Gavran koji govori francuski! Bankonote na stolnjaku i ona antipatična stara baba s crnom perikom! Kakva je ono bila drama? Kakav je ono bio tajanstveni osjet u onoj mračnoj palači? Gdje je ono sve danas i kamo se ono sve rasplinulo kao magla? Stojeći uz taj prljavi prozor...” Senzibilnost Filipova prvenstveno je izražena likovno jer je ovdje je riječ o neoimpresionističkom slikaru, pa je njegova doživljajnost određena karakterom njegovog vidnog kuta. Pisac često razbija kronološki tok događaja koji je i ovako već subjektivan, čime on pridobiva na dinamičnosti teksta što zahtijeva i pažljivije čitanje. Kod Filipa se zapravo radi o “paklenom simultanizmu” događaja, odnosno nastojanju da se obuhvati prostorna i vremenska istovremenost događaja. Upravo je taj simultanitet temeljna slikareva opsesija. Slika se stvara i predstavlja odjednom, a ne postupno. Sve te Filipove opsesije - unutarnji nemiri dostižu kulminaciju u trenutku kad on posumnja u svoje umjetničke vrednote. Sve se u njemu raspada na “sastavne dijelove”, on se počinje gubiti u mutnim slikama svoje ličnosti. “Život se počeo u Filipu topiti na sastavne dijelove: u njemo je neprekidno rastvorno, analitičko raspadanje svega počelo da raste sve nemirnije, to je u njemu rastao proces koji se negdje otkinuo na svoje svrhe i sada se već dulje vremena sve samo od sebe kreće u smjeru rastvaranja. To kontemplativno uništavanje svega što mu dolazi pod ruku ili pred oko pretvara se polagano u ideju što ga progoni iz dana u dan sve intenzivnije: pred njegovom vlastitom predodžbom o vlastitom subjektivnom životu počeo je da nestaje svaki, pa i najmanji smisao. Njegov vlastiti život negdje se otkinuo od svoje podloge i stao pretvarati u fantom koji nema nikakva razloga da postoji, i to već prilično dugo traje, a postaje sve teže i sve zamornije.” “Razmišljajući o sebi i o svome trajanju, o svojim počecima i međama svoje ličnosti,
Filip se gubio u mutnim slikama te nikako nije mogao da se snađe. Doista, izgledalo je tako kao da kroz naše ruke kulja tuđi život u toplim opipima, a sve te plohe starih igračaka, svi ti dršci napuklog porculana, te pukotine pod jezikom na rubovima starih čaša, i pisama, i klečanja, i trzaji, sve će to biti ništa drugo nego odgovaranje na stara i davno pročitana pisma, sjećanje na stare krivnje i mučenje nad tuđim bezizlaznostima.” Ime i prezime, stanje oko izvjesnog imena i prezimena, to su samo nekakve vanjske, najpovršnije oznake! Konvencionalne, plitke građanske mjere! Po čemu bi on mogao uvjeriti “sebe” s nekom izvjesnom, izvan svake sumnje pouzdanom garancijom da on to doista mjeri “sebe”? Po licu? Pa to se lice potpuno izmjenilo! Po kretnjama? Te njegove kretnje danas to su kretnje sasvim drugog čovjeka!
"A tu, u prvome planu, odmah ispred sivog i mutnog stakla, gleda u kavanu jedan čovjek, blijed, neispavan, umoran, prosijed s dubokim podočnjacima i gorućom cigaretom na usni, uzrujan, ispijan, ustreperen, koji pije mlako mlijeko i razmišlja o identitetu “vlastitog ja”. Taj čovjek sumnja u identitet svog “vlastitog ja”. Taj čovjek sumnja u identitet svoje vlastite egzistencije."
Čudno! Sjedi takav jedan neodređeni “netko” u jednom ogledalu naziva samoga sebe “sobom”, nosi to svoje mutno i sasvim nejasno “ja” u sebi godinama, puši, a gadi mu se pušenje, osjeća kako mu je mučno, kako ga steže srce, boli glava, /.../ i sve je tako pogodbeno, tako neodređeno, tako čudno trepetljivo: biti subjekt i osjećati identitet svoga subjekta!” ”Vi, profesorice Benjak, tvrdite u vašoj diplomskoj radnji na stranici 7. da Filipove sumnje i zanose, pa čak i osvjedočenja da je slikati potrebno i moguće, naprosto “isjeckao” Grk Kyriales sa čime sa ja i slažem. No ne slažem se sa Vašom tvrdnjom da je on “Dijabolički lik” jer on u toj kostanjevačkoj drami po sve slabiće i zbunjene dekadente odigrao presudnu ulogu i kako Vi kažete “uzmorao je da razara sve Filipove zamisli, da mrvi njegove istine i zanose, i da sve Filipove tjelesne i duševne snage atomizira u prašinu i potpuno bezvrijedan pepeo.” Kyriales nije “diabolički lik” kako ga Vi nazivate, već je on svojim objektivizmom, racionalizmom i čvrstom logikom sudova atomizirao i pretvorio u bezvrijedan pepeo Filipov idealizam i subjektivizam. Istina je da Kyriales ponekad govori demonski, divlje, ali se njega zato ne smije smatrati demonskom ličnošću, pa prije svega on je obrazovana osoba, on je dermatolog i oringolog, odnosno liječnik, a za liječnika se znade da treba biti objektivan, razuman i racionalan. Kyriales ipak ponekad pretjeruje u svojim zaključcima i poredbama što mu možda i daje negativne atribute, ali u svim tim njegovim tvrdnjama postoji pomalo karikirana istina:
“Čovjek je životinja u svojoj pojedinačnoj osamljenosti savršeno tužna, u prirodi, moglo bi se reći, gotovo deplasirana! U stadu živeći već prilično dugo, čovjek je čovjeku čovjek, okrutniji naime od svake druge zvijeri. Bestidna, lažljiva, glupa, zlobna, majmunska zvijer! Najsmiješnjija među životinjskim vrstama, sigurno je majmunska vrsta, a koliko je majmun bliži posrednom i logičnom životu čovjeka? /.../ Ta zvijer je proždrljivija od hijene jer hijena prežderana strvinom pokraj smrdljivog mesa može da zaspi, dok čovjek koji se prežderao da mu se od sitosti diže utroba - još uvijek ždere i, promatrajući oko sebe druge, gladne, sebi slične životinje, oblizuje se zadovoljno.” Pojavom Kyrialesa roman postaje i filozofski jer grk spominje filozof poput Kanta i Platona te objašnjava njihova učenja. Dalje Kyriales objašnjava aperioritete, posterioritete, on priča o oblicima spoznaje. Objašnjava Kantove kategorije vremena i prostora te se na kraju bavi i logikom, točnije logikom sudova. Tko je Filip Latinovicz? - pitanje je koje se nameće već prilikom čitanja prvih stranica romana, a na kraju ove povijesti jednog slikara, ugledamo njega koji je krvav, razderan, blatan, mokar kao utopljenik utrčao u Bobočkinu sobu gdje je sve bilo krvavo: i posteljina, i jastuci, i njena svilena bluza. “Oči su joj bile otvorene, te činilo se kao da gleda”. Pri samom određivanju Filipa, odnosno pri dogovaranju na prethodno postavljeno pitanje potrebno je naznačiti odrednice Filipova stanja – neriješeno pitanje tko mu je otac:
“Evo, ja sam navršio četrdesetu godinu, a još ni dan današnji ne znam, tko mi je zapravo otac! Čitavog sam se svog djetinstva grizao nad ti pitanjem, moja mladost ostala je razorena zbog te tajne." "Na, gledajte te svoje slike, ozvolite pogledajte te svoje divne slike, i onda moralizirajte! Tko su ta lica, odakle su došla ta lica?" "Tko je od tih tipova u toj paklenoj knjizi moj otac ?” “Sve sami detalji oko njega: razmočena kifla, cvrkut vrabaca, stara vještica što diže prašinu, rano jutro i umor u člancima prstiju, u tjemenu, u rukama, u mislima, u svemu. Svi samo detalji i neki neizrecivo težak, neshvatljiv umor.” “Čitavo njegovo djetinstvo, i ne samo djetinstvo, nego i on sam, njegov karakter, sve što je bilo važno u njemu i u njegovom životu, sve je ostalo ozlijeđeno od prvih gnjiloća u kojima je nestajao.”
“Slikati zvukove i mirise je nemoguće, a slike su nezamišljive u svojoj savršenoj realizaciji bez zvukova i bez mirisa!” “Eto, prolaze ulicama gradske gomile, nestaju u sumraku i slikarstvo im je potpuno suvišno. Čemu bi ovim ljudima bile potrebne slike? /.../ "On prisluškuje razgovorima uličnim već godinama i još nijednom ni jednog prolaznika nije čuo gdje bi govorio o slikarstvu.”
“Povratak Filipa Latinovicza” predstavlja uski nastavak, produbljenje glembajevskoklanfarovskog života. Realnost hrvatske provincije, njeno jadno stanje, bezlično trajanje, ništavilo, propadanje u blatu, osnovni je problem ovog romana. U toj panpskoj baruštini postoje dva distantna svijeta, tragični svaki na svoj način. Zdrava, seljačka narodna masa, sa kerempuhovskim mentalitetom, gažena i pljačkana “po svetom zakonu dragog Boga”, od njihove gospode doktora, a gospoda u svojim trulim kurjama, kronično bolesna, degenerirana, jedva gmižu, spremna da izdahnu. Zaostalost, jednolikost života, propadanje jedne epohe, jednog doba na zalasku, moto je romana. Glembajevsku klanfarovsku sredinu upoznajemo preko neoimpresionističkog slikara Filipa Latinovicza. Krleža kao da nije bio zadovoljan onim što je rekao Leonom Glembajem. Želio ga je produbiti, prikazati sve njegove momente postojanja. Leone je prikazan u zadnjem stadiju, u trenutku njegovog kobnog akta, kada progovara njegova otrovana krv, u kulminaciji užasa. Filip je još tragičniji lik. Pisac kao da muči svog junaka, postepeno, sve teže, ne dopušta mu da učini svoj fatalni potez, kao spas. Ono što je Leone doživio u rasponu jedne noći Filip doživljava korak po korak, u sve snažnijem rastu. U gradaciji, od tihog monologa, snažne orkestracije uspomena, do krvavog završetka. Žena u romanu zauzima posebno mjesto. Način na koji joj Krleža prilazi veoma je rijedak i izuzetan. U literaturi žene ili majke predstavljaju svetinje. Pisac kao da ruši njihov mit. Čudno je zašto on slika toliko pokvarenih žena, karaktera. U njihovoj obradi postoje razlike u stupnju pokvarenosti. To su lažne dame, sa sumnjivom prošlošću, a ispod maske se krije pokvarenost i grabežljivost. Jedino tijelo i tjelesno čini ih ženama. Ovim “damama” pisac prilazi s najviše mržnje, s najviše gađenja. Drugi tip žene predstavljaju nesretne, prevarene djevojke, koje su mogle i postati nešto, ali su ih ljudi izigrali, odbacili, i one sada životare na ulici, u bijednoj krčmi prodajući svoja tijela. Postoji u njima nešto osjećajno, ali ih je život izopačio i kao takve
propadaju. Svaki karakter predstavlja temu za sebe, pa i one iz salonskog života mogle bi biti lik za novi roman. Filip se kretao u moralno pokvarenom društvu, slušao je prazne salonske razgovore.
POVRATAK FILIPA LATINOVICZA
Naslov romana POVRATAK FILIPA LATINOVICZA i prvih nekoliko rečenica upućuje nas na osnovni problem ovog romana.
“ Svitalo je kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor. Dvadeset i tri godine nije ga zapravo bilo u svom zakutku, a znao je još uvijek kako sve dolazi:”
9. str.
Filip, predstavnik modernog beskućništva i odisejskog lutalice, se nakon dvadeset i tri godine vraća u prostore svoga djetinstva i rane mladosti, u svoj blatni panonski zakutak, da u potrazi za izguibljenim djetinstvim pokuša naći “pozitivnu podlogu”, neko čvrsto uporište na temelju kojega da učvrsti svoju ljudsku i umjetničku egzistenciju. Krleža prustovski ispovjeda Filipovu prošlost i tako od te retrospekcije nastaje ovo Krležino remek-djelo.
“ A sve je počelo kod ovog sivog, prljavog prozora one davne listopadske noći s engleskim kojima. Drama jedne provincijonalne trafikantkinje! Gavran koji govori francuski! Bankonote na stoljnjaku i ona antipatična stara baba s crnom perikom! Kakva je ono bila drama? Kakav je ono bio tajanstveni osjet u onoj mračnoj palači? Gdje je ono sve danas i kamo se ono sve rasplinulo kao magla?
Stojeći uz taj prljavi prozor...”
20.str.
Senzibilnost Filipova prvenstveno je izražena likovno, jer ovdje je riječ o neoimpresionističkom slikaru, pa je njegova doživljajnost određena karakterom njegovog vidnog kuta. Pisac često razbija kronološki tok događaja koji je i ovako već subjektivan čime on pridobiva na dinamičnosti teksta što zahtjeva i pažljivije čitanje. Kod Filipa zapravo se radi o “paklenom simultanizmu” događaja,odnosno nastojanju da se obuhvati prostorna i vremenska istovremenost događaja. Upravo je taj simultanitet temeljna slikareva opsesija: Slika se stvara i predstavlja odjednom, a ne postupno. Sve te filipove opsesije, unutarnji nemiri dostižu kulminaciju u trenutku kad on posumnja u svoje umjetničke vrednote. Sve se u njemu raspada na “sastavne djelove”, on se počinje gubiti u mutnim slikama svoje ličnosti.
“Život počeo se u Filipu topiti na sastasvne dijelove: u njemo je neprekidno rastvorno, analitičko raspadanje svega počelo da raste sve nemirnije, to je u njemu rastao proces koji se negdje otkinuo na svoje svrhe, i sada se već dulje vremena sve samo od sebe kreće u smjeru rastvaranja. To kontemplativno uništavanje svega što mu dolazi pod ruku ili pred oko pretvara se polagano u ideju što je satala da ga progoni iz dana u dan sve intenzivnije: pred njegovom vlastitom predodžbo o vlastitom subjektivnom životu počeo je da nestaje svaki, pa i najmanji smisao. Njegov vlastiti život negdje se otkinuo od svoje podloge i stao pretvarati u fantom koji nema nikakva razloga da postoji, i to već prilično dugo traje, a postaje sve teže i sve zamornije.”
36.str
“ Razmišljajući o sebi i osvome trajanju, o svojim počecima i međama svoje ličnosti, Filip se gubio u mutnim slikama te nikako nije mogao da se snađe.
Doista, izgledalo je tako kao da kroz naše ruke kulja tuđi život u toplim opipima, a sve te plohe starih igračaka, svi ti dršci napuklog porcelana, te pukotine pod jezikom na rubovima starih čaša, i pisama, i klečanja, i trzaji, sve će to biti ništa drugo nego odgovaranje na stara i davno pročitana pisma, sjećanje na stare krivnje i mučenje nad tuđim bezizlaznostima.”
143.str.
“ Ime i prezime, stanje oko izvjesnog imena i prezimena, to su samo nekakve vanjske, najpovršnije oznake! Konvencionalne, plitke građanske mjere! Po čemu bi on mogao uvjeriti “sebe” s nekim izvjesnom, izvan svake sumnje pouzdanom garancijom da on to doista mjeri “sebe”? Po licu? Pa to se lice potpuno izmjenilo! Po kretnjama? Te njegove kretnje danas to su kretnje sasvim drugog čovjeka! /.../ A tu, u prvome planu, odmah ispred sivog i mutnog stakla, gleda u kavanu jedan čovjek, blijed, neispavan, umoran, prosijed, s dubokim podočnjacima i gorućom cigaretom na usni, uzrujan, ispijan, ustreperen, koji pije mlako mlijeko i razmišlja o identitetu “vlastitog ja”. Taj čovjek sumnja u identitet svog “vlastitog ja”. Taj čovjek sumnja u identitet svoje vlastite egzistencije /.../ /.../ Čudno! Sjedi takav jedan neodređeni “netko” u jednom ogledalu, naziva samoga sebe “sobom”, nosi to svoje mutno i sasvim nejasno “ja” u sebi godinama, puši, a gadi mu se pušenje, osječa kako mu je mučno, kako ga steže srce,boli glava, /.../ i sve je tako pogodbeno, tako neodređeno, tako čudno trepetljivo: biti subjekt i osjećati identitet svoga subjekta!”
40.,41. str.
Vi profesorice Benjak, tvrdite u vašoj diplomskoj radnji na stranici 7. da Filipove sumnje i zanose, pa čak i osvjedočenja da je slikati potrebno i moguće, naprosto “isjeckao” Grk Kyriales čime sa ja i slažem. No ne slažem se sa Vašom tvrdnjom da je
on “DIABOLIČKI LIK” jer on u toj kostanjevačkoj drami po sve slabiće i zbunjene dekadente odigrao presudnu ulogu i kako Vi kažete “uzmorao je da razara sve Filipove zamisli, da mrvi njegove istine i zanose, i da sve Filipove tjelesne i duševne snage atomizira u prašinu i potpuno bezvrijedan pepeo”. Kyriales nije “diabolički lik” kako ga Vi nazivate, već je on svojim objektivizmom, racionalizmom i čvrstom logikom sudova atomizirao i pretvorio u bezvrijedan pepeo Filipov idealizam i subjektivizam. Istina je da Kyriales ponekad govori demonski, divlje, ali se njega zato ne smije smatrati demonskom ličnošću, pa prije svega on je obrazovana osoba, on je dermatolog i oringolog, odnosno liječnik, a za liječnika se znade da treba biti objektivan, razuman i racionalan. Kyriales ipak ponekad pretjeruje u svojim zaključcima i poredbama što mu možda i daje negativne atribute, ali u svim tim njegovim tvrdnjama postoji pomalo karikirana istina:
“Čovjek je životinja u svojoj pojedinačnoj osamljenosti savršeno tužna, u prirodi, moglo bi se reći, gotovo deplasirana! U stadu živeći već prilično dugo, čovjek je čovjeku čovjek, okrutniji namie od svake druge zvijeri. Bestidna, lažljiva, glupa, zlobna, majmunska zvijer! Najsmiješnjija među životinjskim vrstama, sigurno je majmunska vrsta, a koliko je majmun bliži posrednom i logićnom životu čovjeka? /.../ Ta zvijer je proždrljivija od hijene jer hijena prežderana strvinom pokraj smrdljivog mesa može da zaspi, dok čovjek koji se prežderao da mu se od sitosti diže utroba - još uvijek ždere i, promatrajući oko sebe druge, gladne, sebi slične životinje, oblizuje se zadovoljno.”
160. str.
Pojavom Kyrialesa roman postaje i filozofski jer Grk spominje filozofe poput Kanta, Platona te objašnjava njihova učenja, dalje Kyriales objašnjava aperioritete, posterioritete, on priča o oblicima spoznaje. Objašnjava Kantove Kategorije vremena i prostora te na kraju bavi se i logikom, točnije logikom sudova. TKO JE FILIP LATINOVICZ ?,-pitanje je koje se nameće već prilikom čitanja prvih stranica romana, a na kraju ove povijesti jednog slikara, ugledamo njega koji je krvav, razderan, blatan, mokar kao utopljenik utrčao u Bobočkinu sobu gdje je sve bilo krvavo: i posteljina, i jastuci, i njena svilena bluza. “Oči su joj bile otvorene, te činilo se
kao da gleda”. Pri samom određivanju Filipa, odnosno pro dogovaranju na prethodno postavljeno pitanje potrebno je naznačiti odrednice Filipova stanja: 1. nerješeno pitanje tko mu je otac:
“ -Evo, ja sam navršio četrdesetu godinu, a još ni dan današnji ne znam, tko mi je zapravo otac! Čitavog sam se svog djetinstva grizao nad tim pitanjem, moja mladost ostala je razorena zbog te tajne. /.../ -Na, gledajte te svoje slike, ozvolite pogledajte te svoje divne slike, i onda moralizirajte! Tko su ta lica, odakle su došla ta lica? /.../ Tko je od tih tipova u toj paklenoj knjizi moj otac ?”
215.,216. str.
2. kobna izolacija od svake stvarnosti 3. sve sami detalji oko njega
“Sve sami detalji oko njega: razmočena kifla, cvrkut vrabaca, stara vještica što diže prašinu, rano jutro i umor u člancima prstiju, u tjemenu, u rukama, u mislima, u svemu. Svi samo detalji i neki neizrecivo težak, neshvatljiv umor.”
28.str.
4. nesnalaženje u zbivanjima 5. biti subjekt i osjećati identitet svoga subjekta ( str. 5.) 6. trajne ozlijede od prvih gnjiloća
“ Čitavo njegovo djetinstvo, i ne samo djetinstvo, nego i on sam, njegov karakter, sve što je bilo važno u njemu i u njegovom životu, sve je ostalo ozlijeđeno od prvih gnjiloća u kojima je nestajao.”
217.str.
7. morbidne ideje o ženstvu ( str. ) 8. slikati zvukove i mirise ( dodano 18. travnja 1997. nakon ispitivanja iz hrvatskog )
“ Slikati zvukove i mirise je nemoguće, a slike su nezamišljive u svojoj savršenoj realizaciji bez zvukova i bez mirisa!”
46.str.
9. gradskoj gomili slikarstvo je potpuno suvišno
“ Eto, prolaze ulicama gradske gomile, nestaju u sumraku i slikarstvo im je potpuno suvišno. Čemu bi ovim ljudima bile potrebne slike? /.../ on prisluškuje razgovorima uličnim već godinama i još nijednom ni jednog prolaznika nije čuo gdje bi govorio o slikarstvu.”
33. str.
“Povratak Filipa Latinovicza” predstavlja uski nastavak, produbljenje glembajevsko-klanfarovskog života. realnost hrvatske provincije, njeno jadno stanje, bezlično trajanje, ništavilo, propadanje u blatu, osnovni je problem ovog romana. U toj panpskoj baruštini postoje dva distantna svijeta, tragični svaki na svoj način. Zdrava, seljačka narodna masa, sa kerempuhovskim mentalitetom, gažena i pljačkana “po svetom zakonu dragog Boga”, od njihove gospode doktora, a gospoda u svojim trulim kurjama, kronično bolesna, degenerirana, jedva gmižu, spremna da izdahnu. Zaostalost, jednolikost života, propadanje jedne epohe, jednog doba na zalasku, moto je romana. Glembajevsku klan farovsku sredinu upoznajemo preko neoimpresionističkog slikara Filipa Latinovicza. U Filipu pokrenuto je nekoliko mučnih slojeva svijesti i podsvijesti, što roman započinje retrospektivno, što pisac pronalazi požar psiholoških kompleksa, već karakteristićnosti momenta u kojemu je djelo nastalo. Krleža kao da nije bio zadovoljan onim što je rekao Leonom Glembajem. Želio ga je produbiti, prikazati sve njegove momente postojanja. Leone je prikazan u zadnjem stadiju, u trenutku njegovog kobnog akta, kada progovara njegova otrovana krv, u kulminaciji užasa. Fili još je tragičniji lik. Pisac kao da muči svog junaka, postepeno, sve teže, ne dopušta mu da učini svoj fatalni potez, kao spas. Ono što je Leone doživio u rasponu jedne noći, Filip doživljava korak po korak, u sve snažnijem rastu. U gradaciji, od tihog monologa, snažne orkestracije uspomena, do krvavog završetka. Žena u romanu zauzima posebno mjesto. Način na koji joj Krleža prilazi veoma je rijdak i izuzetan. U literaturi žene ili majke predstavljaju svetinje. Pisac kao da ruši njihov mit. Čudno je zašto on slika toliko pokvarenih žena, karaktera. U njihovoj obradi postoje razlike u stupnju pokvarenosti. To su lažne dame, sa sumnjivom prošlošću, a ispod maske krije se ppokvarenost i grabežljivost. Jedino tjelo i tjelesno čini ih ženama. Ovim “damama” pisac prilazi s najviše mržnje, s najviše gađenja. Drugi tip žene predstavljaju nesretne, prevarene djevojke, koje su mogle i nešto postati, ali su ih ljudi izigrali, odbacili i one sada životare na ulici, u bijednoj krčmi prodajući svoja tijela. Postoji u njima nešto osjećajno, ali ih je život izopačio i kao takve propadaju Svaki karakter predstavlja temu za sebe, pa i one iz salonskog života mogle bi biti lik za novi roman. Filip se kretao u moralno pokvarenom društvu, slušao je prazne salonske razgovore.
