Camil Sijaric



 Ajfe  Aj felo lov v most mo st

Djelo Ćamila Sijarića Kad Sijarićevo pisanje nazivamo stilskom šarom, izbija iz toga i misao o nužnoj kićenosti u cjelokupnoj umjetnosti koju je Istok zaĉinio svojim bojama. Otuda je šarenilo u svojoj razigranoj ustreptalosti tu sasvim prirodno, a evropskom oku se može uĉiniti barokno nagomilano. Stoga se na Sijarićevu rijeĉ treba navići kao na zrak koji se udiše.

Od pripovijetke “Ram - Bulja” i romana “Bihorci” Sijarićevo umijeće pisanja uvijek je bilo takvo, stilsko, s bojom i zvukom koji se neprestano preobliĉavaju kao široko rasprostrto ćilimsko pletivo u kom ljudi sami sebe, i prste i oĉi i glas, upliću. Podloga je tog umijeća balkanska, ali u toj podlozi je šara, arabeska, ornament sa Istoka. Ĉitaocu se nedvojbeno nameće misao da pisac hoće da saĉuva od zaborava ono što je bilo i da ga prenese ĉitaocu, stavljajući se u ulogu istoriĉara zaviĉajnog kraja. Na toj osnovi Sijarić stvara sliku Sandžaka koja n e predstavlja rekapitulaciju istorijskih zbivanja u njemu, već literarnu viziju njegove tragiĉne drame u istorijskom i psihološkom smislu. Dar pripovjedaĉa koji suvereno vlada materijom i zna da proizvede sugestiju što proizlazi ne samo iz zapleta fabule,  već  v eć i i z po sebn se bn e si mb ol ik e, po et sk e atmosfere, stilske gustine, jeziĉkog bogatstva, obojenog lokalnim koloritom. U pripovijetkama on se koncentriše na suštinske odnose priĉe: ne pravi digresije, poentira ih prirodno i lako.

Bogatstvo imaginacije, naroĉito  u nekim pripovijetkama, stvara onu vrstu istoĉnjaĉke dekorativnosti koja upućuje na viši intelektualni stepen stilizacije: na pripovjedaĉke goblene, raĊene sa mnogo boja, likova i šifri. Sijarić dobro zna da pripovjedaĉki razvija dramu koja prethodi jedno m prelomnom i za naše današnje pojmove možda teatralnom momentu u liĉnosti, opterećenoj dilemama i nastojanjem da naĊe put izmeĊu smrtnih opasnosti i moralnih normi. Postepeno su u pišĉevo djelo prodirali elementi humora i simbolike. Njega ne interesuje li ĉnost po svom etiĉkom stavu i ponašanju u folklornom ambijentu iz kog dolazi već poĉinje da stavlja u centar priĉe dramu ĉovjeka kao tragiĉnog bića. U većini priĉa razvija se neka priĉa ili legenda iz Sandžaka, koja po sebi predstavlja novi vid poznatih mi tova svijeta. Posebno su sugestivne one priĉe u kojima se predmetima i stvarima pridaje simboliĉno znaĉenje. Ĉovjek se tada naĊe raspet izmeĊu svojih snova i stvarnosti, a Sijarić, pišući o njegovoj pocijepanosti, postaje pjesnik ljudske sudbine. Takva je priĉa “Bunar”.

Sijarić je u književnost uveo svoj zaviĉaj. Većina njegovih priĉa dogaĊa se u prošlosti, ali rijetko vremenski definirane. Primjer pišĉeve imanentne poetike je pripovijetka “Hasan, sin Huseinov”, koju je i Krleža pohvalno istaknuo. Na  je dn om mjestu u toj priĉi “unutarnji pripovjedaĉ” pita nekog svog prijatelja: - Priĉa li istinite priĉe onaj Hasan?

Moj prijatelj se okrenuo, gledao me preko prazne ĉaše u ruci i kaže: To se ne zna, to se nikada ne može znati. Kada bi neko Hasana to upitao, uvri jed io bi ga i on bi istoga ĉasa prekinuo priĉu. A to bi bila velika šteta i ljudi bi se na onoga što pita naljutili, platili bi mu ĉaj i pokazali vrata, neka ide. Kad ste me upitali, ja ću vam odgovoriti: Ono što bi u njegovoj priĉi moglo biti istina, uĉini vam se da je izmišljeno, a ono što je izmišljeno, uĉini vam se da je istina, i vi nikad niste ni ovamo… ni onamo nego u rukama Hasanovim koji vas ljulja i tamo i ovamo kao da ste u “kolijevci”. Upravo tako i sam Sijarić kao ĉarobnjak “ljulja” nas izmeĊu istine i mašte, istinite priĉe pretvara u lažne, a lažne u istinite i stvara nekakve treće svoje priĉe o ljudskim sudbinama, nepoznatim i nepredvidljivim. U antologijskoj Sijaridevoj pripovijesti »Hasan sin Huseinov« govori se, između ostalog, i o opsesivnoj zavodljivosti, istina usmene naracije, njenoj potencijalnoj modi a zanese i obeznani slušaoca, nezavisno o toga a li je sačinjena o provjerljivih i okazivih sastojaka. Prosto je nemogude ne citirati neke djelove pomenute pripovijesti koja se odnosi upravo na

svrhovitost pričanja kao jene vrste stvaralačkog čina: »Nisam mogao alje, zapitao sam zašto bečimo u onoga čovjeka. Ogovorili su mi a ja ne moram a ga gleam, a je Hasan, kaa se glea, kao i svaki rugi čovjek, ali nije ka se sluša«... a bi se skeptični gost, koga su oveli u Han na Hasanovu naratorsku svečanost, uvjerio a ga pravo zaovoljstvo tek čeka,Rajko Cerovid 24

 jer Hasana prije toga nikaa nije čuo, ispričali su mu anegotu o tome kako  je jean ugleni i bogati omadin pozvao mnogo gostiju na večeru, a kao

krunu gozbe za sofru postavio Hasana koji de im pričati. »Pričao im je

toliko čune priče, i toliko lijepim glasom a su svi ljui umuknuli. Nisu isali«. Slijei poenta: žene su spremale ukusna i raznovrsna jela, ali kad su htjele a prva o zgotovljenih jela posluže, zastajale biše nasre sobe omađijane Hasanovom pričom, i o tog trenutka zaboravljale i jelo i posluženje. Sve se pretvorilo u uho. Kaa je svanulo, ispostavilo se a o večere nema ništa, a je sve zagorelo i pokvarilo se. Mod Hasanovog kazivanja je bila tolika a niko nije

zažalio zbog toga što je ostao bez bogate i ugo očekivane večere. »Priča li istinite priče ili izmišljene onaj Hasan? Moj prijatelj se okrenuo, gledao me preko prazne čaše u ruci, pa mi veli: To se ne zna; to

se nika ne može znati – kad bi neko Hasana to upitao, uvrijedio bi ga i on bi, istoga časa, prekinuo priču. A to bi bila velika šteta i ljui bi se na onoga što pita naljutili, platili mu čaj i pokazali na vrata, neka ide. Kad ste me pitali, a sredom niste njega – i nemojte da vam se to omakne s jezika, ja du vam ogovoriti: ono što bi, u njegovoj priči, moglo biti istina, učini vam se a je izmišljeno, a ono što je izmišljeno, učini vam se a je istina, i vi nikad niste ni ovamo... ni onamo... nego u rikama Hasanovim koji vas ljulja i tamo i ovamo kao da ste u kolijevci«.

Ima li igje, računajudi i na najmurije rasprave o priroi, u prvom reu jezičke kreacije, plastičnijeg, jenostavnijeg i sugestivnijeg objaš njenja sveukupne čarolije književne, onosno govorne umjetnosti, boljeg primjera za eksplikaciju vječite ljuske potrebe za umjetničkim činom ove vrste, tom gotovo jeinom ljuskom jelatnošdu kojoj se ne može pronadi praktični cilj ni o kraja objasniti njegova svrhovitost? Ne odnosi li se to istovremeno i na ruge viove umjetničkog izražavanja koji su, samo naizgle, stvar čovjekovog luksuza i neophone stvaralačke okolice, a nasušna čovjekova potreba za prevlaavanjem banalnosti života i vapijudi

vječiti pokušaj a našem postojanju na zemlji priamo ili potražimo viši smisao? »... Ono što bi, u njegovoj priči, moglo biti istina, učini vam se a  je izmišljeno, a ono što je izmišljeno, učini vam se a je istina, i vi nika niste ni ovamo... ni onamo... Nego u rukama Hasanovim koji vas ljulja i tamo i ovamo kao da ste u kolijevci«.

Ne koresponira li to sa najnovijim književnim teorijama o magičnom realizmu koji je proslavio u svijetu čitavu galeriju modnih južnoameričkih romansijera, ili na obilno korišdeni meto okumentarne fikcijePoetika sopstvenog stvaralačkog iskustva 25

koji stoji u osnovi svakog velikog književnog čina. Nije ni Tolstoj sve izmislio u svome slavnom romanu »Rat i mir«. Mnogo toga o čemu je u svome remek djelu govorio istorijski je provjerljivo, mnogo toga se zaista i

ogoilo, ali pokušajmo razgraničiti što je izmišljeno, akle ovojiti piš čevu fikciju o realnog i okumentarnog materijala. Takva operacija je, i pore najbolje volje, ili umovanja estetičara i književnih znalaca, jenostavno neizvoljiva. Čarolija umjetnosti ostaje jean o teško objašnjivih fenomena i ako ga nauka o književnosti, estetika, psihologija, sociologija, filozofija ili primijenjena lingvistika, sa manjim ili vedim uspjehom, vjekovima otključavaju. U tome se sastoji i osnovni izazov hiljada umnih ljudi

koji su posvetili život izučavanju tajanstvene priroe umjetničkog čina ili načina njegovog jelovanja na publiku. Damil Sijarid je, kao što viimo iz naveenog citata, jeno o vlastitih krucijalnih stvaralačkih iskustava, tačnije svoje lucino poimanje snage i sugestivnosti literarne naracije, dovoljno lukavo, ali istovremeno dovoljno uvjerljivo, pripisao jednom od svojih naoko priprostih likova

koji, pore ostalog, nikaa nije čuo ni za umjetnost ni teorije o njoj, ali instinktivno osjeda a ono što je izmišljeno jeluje kao realnost, a realno se

čini izmišljenim. Sporeno je što je ovje riječ o usmenom kazivanju, jer je u krajnjem slučaju i naglas čitana knjiga takođe usmeni čin. Kao da u naahnutom pripovijeaču Hasanu viimo samog Damila Sijarida koji je tako lako pisao kao što je umio nenamašno kazivati. Bliži poznavaoci ovog pisca, akle oni koji su se češde ružili sa Damilom Sijaridem, navoe a je Damil čitave svoje pripovijesti izgovarao pred prijateljima,

unaprije provjeravajudi utisak, a tek poslije toga ih objavljivao. Razumije se a je objavljena verzija u onosu na njen usmeni preložak bila aleko savršenija, a je svaki etalj u njoj imao svoje uboko proračunato mjesto i značenje u Sijaridevoj maštovito vođenoj kompozicionoj tvorevini. U tome  je bio onekle sličan Branku Dopidu, takođe jenom o najizvornijih i najdarovitijih pisaca ovoga jezika.