Mladen Kaldana_ KRONOLOGIJA PRAVAŠTVA

Kronologija pravaštva. Povodom 150. obljetnice Stranke prava i 115. obljetnice smrti Ante Starčevića, (priredio Mladen Kaldana), Zagreb 2011./2012.

Kronologija pravaštva Povodom 150. obljetnice Stranke prava i 115. obljetnice smrti Ante Starčevića

• 01.I.1527. U Cetinu (današnji Cetin-grad južno od naselja Cetingrad) je staleški Sabor Kraljevine Hrvatske izabrao Ferdinanda Habsburškog za hrvatskog kralja.1 Događaj od iznimne važnosti za hrvatsko državno pravo, zbog čega se Ante Starčević i ostali pravaši često pozivaše na tu krunidbu i habsburško nepoštivanje tada sklopljenog ugovora između hrvatske nacije (hrvatsko plemstvo) i Habsburgovaca. • 30.IV.1671. Pogubljeni su hrvatski ban Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan u Wiener Neustadtu (Zrinsko-Frankopanska urota, o kojoj je Eugen Kumičić napisao roman). Kult dvojice pogubljenih hrvatskih velikaša od strane Habsburgovaca postaje simbol i obilježje pravaštva, nasuprot kultu Nikole Šubić-Zrinskog i Josipa Jelačića koje su Starčević i veći dio ondašnjih pravaša smatrali oruđem Beča.2 • 11.III.1712. Hrvatski sabor je usvojio zaključak (čl. VII.) – Hrvatsku pragmatičku sankciju – kojim je osigurano nasljedno pravo na hrvatsku krunu ženskim članovima obitelji Habsburg. Inače, često se grješkom navodi 09. ožujak kao datum usvajanja čl. VII. Međutim, tog dana je „samo“ započelo zasjedanje Sabora i rasprava o spomenutom pitanju. Ova Pragmatička sankcija (i spomenica za njeno objašnjenje od 15. ožujka) bila je „izraz cjelokupnosti Trojedne kraljevine i njezine povijesne državnosti“. Osim toga u njoj su spomenute i slovenske zemlje, u smislu da će se Hrvatska podvrći „onoj i onakvoj ženskoj lozi od preuzvišene krvi austrijske, koja će imati nesamo Austriju nego i pokrajine Štajersku, Korušku i Kranjsku, a stolovat će u netom pomenutoj Austriji“. Time se – prema shvaćanju pravaša i njihovih slovenskih saveznika (katoličkih narodnjaka, ali i liberala) – zahtijevalo „narodno jedinstvo i s braćom Slovencima“.3 1

Jaroslav ŠIDAK (ur.), Historijska čitanka za hrvatsku povijest I. Do ukidanja feudalnih odnosa u Hrvatskoj god. 1848., Zagreb 1952., 107.-109. 2 Eugen KVATERNIK, „Rieč u sgodno vrieme“, (Zagreb 1870.), Eugen KVATERNIK, Izabrani politički spisi, (pr. Dubravko Jelčić), Zagreb 1998., 433.-476. (442.-462.) 3 J. ŠIDAK (ur.), Historijska čitanka za hrvatsku povijest I., 146.-148.; Mirjana GROSS, „Geneza Frankove stranke“, Historijski zbornik (dalje: HZ) , 17/1964., br. 1-4, 32., 61.-62.; ISTA, Izvorno pravaštvo. Ideologija, agitacija, pokret, Zagreb 2000., 82.-83.; Ferdo ŠIŠIĆ, Povijest Hrvata. Pregled povijesti hrvatskoga naroda. Drugi dio. 1526.-1918., Split 2004., 336.; Andrej RAHTEN, „’Šušteršičevi pravaši‛ – geneza trijalističkog savezništva slovenskih katoličkih narodnjaka i dalmatinskih pravaša“, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 2010., br. 53, 331.

1


Hrvatska pragmatička sankcija spominje se i u Programu Stranke prava iz 1894. Štoviše, to je u Programu jedini izričito spomenuti dokument iz mnoštva dokumenata i isprava važnih za hrvatsko državno pravo, pa i to govori o važnosti Hrvatske pragmatičke sankcije.4 • 23.V.1823. U Žitniku rođen je ANTE STARČEVIĆ. Ideolog moderne hrvatske nacije, narodni borac, političar, mislilac-filozof (doktor filozofije), pisac, jezikoslovac, poliglot (govorio je njemački, mađarski, talijanski i francuski, te dobro znao grčki i latinski) ili naprosto „Otac Domovine“. Umro je 28. veljače 1896. Otac mu je bio Jakov Starčević, a majka Ana Milica Bogdan, pravoslavka iz Široke Kule. Majka je prešla na katoličku vjeru jer je u Lici bio običaj da žena uzima muževu vjeru, ali Ana Milica se nije odmah udala za Jakova Starčevića. Prvo je bila obećana drugom katoliku (Čorku iz Ostrovice). Nakon što je ubrzo postala udovica udala se za Antinog oca. Ovo je još jedan u nizu dokaza kako je tada narod „bio jedan“ iako su tamo bili dviju vjera. Zbog financijskih (ne)prilika školovanje i daljnji odgoj preuzeo je katolički svećenik i jezikoslovac te Antin stric Šime Starčević. Premda mu je odgoj preuzeo katolički svećenik, Ante Starčević nikada nije zaboravio da Hrvati nisu samo katolici, već i pripadnici drugih vjera. Stari je biran za saborskog zastupnika 1861., 1865., 1871., 1878., 1881., 1884., 1887. i 1892. „Otac Domovine“ bio je plodan pisac političkih rasprava. Evo nekih: Bi-li k Slavstvu ili ka Hervatstvu? (Zagreb, 1867.), Ime Serb (Zagreb, 1868.), Pasmina slavoserbska po Hrvatskoj (Zagreb, 1876.), Na čemu smo (Zagreb, 1878.), Pisma Magjarolacah (Zagreb, 1879.), Ruski odnošaji (Sušak, 1879.), Jubilei (Zagreb, 1888.), Ustavi Francezke (Zagreb, 1889.), Iztočno pitanje (napisano 1876., objavljeno tek 1899. u Hrvatskom Pravu) itd. Veliki opus Starčevićevih tekstova počeo je 1893. izdavati Odbor Kluba Stranke prava kao Djela Dra Ante Starčevića. Tijekom 1995. objavljen je u Zagrebu pretisak Djela Dra Ante Starčevića I-VIII.5 • 31.X.1825. U Zagrebu je rođen Eugen KVATERNIK. Pravnik, pisac, političar i revolucionar. Ubijen je 11. listopada 1871. u Močilima kraj 4

Pravaški program iz 1894. nastao je tijekom projekta fuzioniranja hrvatske oporbe (Stranka prava i Neodvisna narodna stranka - obzoraši). Starčevićanci do tada nisu imali „kodificirani program“ zbog svojega „veleizdajničkog“ karaktera. Radeći na ujedinjavanju protiv Khuena, obzoraši i pravaši su zajedničkim snagama stvorili Državnopravni program hrvatske sjedinjene opozicije. Kada je u programu umjesto neodređenog spominjanja Pragmatičke sankcije stavljeno Hrvatska pragmatička sankcija, isti je Ante Starčević potpisao kao Program Stranke prava. Verzija s „općenitom“ Pragmatičkom sankcijom je pak postala program Neodvisne narodne stranke. Važnost „hrvatskog pridjeva“ jest u tome što postoji Ugarska pragmatička sankcija iz 1723. koja ističe jedinstvo i nerazdruživost zemalja ugarske krune. Prema tome Hrvatska je samo sastavnica te krune (Stjepan MATKOVIĆ, Čista stranka prava 1895.-1903., Zagreb 2001., 39.-55., 345.-346.; M. GROSS, Izvorno pravaštvo, 83.; Ivo PERIĆ, Politička oporba u banskoj Hrvatskoj 1880-1903. Suradničko povezivanje neodvišnjaka i pravaša do njihova stapanja u jednu stranku, Zagreb 2009., 81.-202.). 5 Josip BRATULIĆ, „Ante Starčević“, Djela Dra Ante Starčevića. Knjiga III. Znanstveno-političke razprave (dalje: Djela III.), Zagreb 1894. (pretisak, Zagreb 1995.), 469.-484. (479.-481.); Marjan DIKLIĆ, „Dr. Ante Starčević. U povodu 110. obljetnice smrti (1823.-1896.)“, Pravaška misao i politika, (ur. Jasna Turkalj, Zlatko Matijević, Stjepan Matković), Zagreb 2007., 19.; Josip HORVAT, Ante Starčević. Kulturno-povijesna slika, Zagreb 1940. (pretisak, Zagreb 1990.), 45.-47., 49.

2


Rakovice. Njegov otac Romuald Josip Kvaternik, profesor povijesti u gimnaziji i kasnije na Kraljevskoj akademiji u Zagrebu, zaslužan je za stipendiranje dijela školovanja Ante Starčevića. Eugen Kvaternik je sudjelovao u Hrvatskom narodnom pokretu 1848., a zbog svog političkog djelovanja dolazi pod udar Bachovog apsolutizma. Oduzeto mu je pravo odvjetništva 1857. i slijedeće godine odlazi u emigraciju. Smatrajući da Hrvatska treba pomoć stranih sila stiže u Rusiju, gdje prima rusko državljanstvo i pokušava pridobiti Sankt Peterburg za svoje ideje. Nakon što je odbijen, okreće se od Rusije kao i slavenstva općenito. Sljedeći cilj mu je bio Francuska Napoleona III. zbog čega će i objaviti La Croatie et la confédération italienne, čime je prvi put formulirana pravaška podloga – reciprocitet prava i dužnosti između hrvatskog naroda i dinastije. Neuspjevši kod Francuza pokušao je bezuspješno i kod Papinske države. Također je pokušavao stvoriti temelje za suradnju s Talijanima i mađarskim emigrantima („košutovci“). U Hrvatsku se vratio 1860., gdje biva izabran 1861. za saborskog zastupnika. U svom govoru 18. lipnja postavlja temelje za osnutak Stranke prava. Nedugo nakon raspuštanja Sabora zalaže se kod bana Šokčevića za osnutak Hrvatske pravoslavne crkve (prosinac 1861.). Zbog spisa Politička razmatranja na razkrižju hrvatskog naroda I. (Zagreb 1861.) i Politička razmatranja na razkršću hrvatskog naroda. Posvetio ih svim razborito mislećim Hrvatom Evgenij Kvaternik, hrvatskih zakonih odvjetnik. Svežčić II. (Zagreb 1862.), tuže ga činovnici Schmerlingovog centralizma. Osuđen je na zatvor i ponovni izgon iz domovine. Par mjeseci prije drugog progonstva Kvaternik je u ožujku 1863. završio važan uradak – Hrvatski Glavničar ili Putokaz k narodnoj obrtnosti a kroz ovu k narodnom blagostanju – prvo djelo o političkoj ekonomiji u Hrvatskoj. Nakon dvogodišnjeg progonstva vraća se u domovinu krajem 1865., ali je odmah protjeran. Povratak mu je dozvoljen tek sredinom 1867. Uvjerivši se da Hrvatima neće pomoći nitko izvana pokušao je ustankom osloboditi Hrvatsku. Iako je Rakovička buna otpočetka bila osuđena na neuspjeh, Kvaternik je dao putokaz Hrvatima kako osloboditi domovinu – spremnošću na krvave žrtve te oslonom i vjerom u svoje snage.6 • 28.I.1831. Rođen je u Podgori jedan od najvažnijih ideologa hrvatskog narodnog preporoda u Dalmaciji, svećenik Mihovil PAVLINOVIĆ. Njegovo učenje je važno za dalmatinsku inačicu pravaštva. Umro je 18. svibnja 1887. u Podgori. Pavlinović je bio predstavnik/vođa pučke hrvatske nacionalne misli Dalmatinske zagore, Makarskog primorja i Neretvanskog područja. 6

Vilko RIEGER, „Mentalitet prvih hrvatskih revolucionaraca“, Dr. Ante Starčević. O 40. obljetnici smrti, (dalje: Dr. Ante Starčević), [dodatak: Mile BUDAK, Pater patria – Otac domovine, Pittsburgh 1933.], Zagreb 1936. (pretisak, Split 1992.), 157.-169.; J. HORVAT, Ante Starčević, 55., 252.-253.; Mirjana GROSS, Povijest pravaške ideologije, Zagreb 1973., 35.-37., 57.-60., 78.-79., 93., 106., 110.-111., 116.-117., 191.-193.; Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ, „Jedan pogled na gospodarsku aktivnost pravaških vođa od 1861. do 1914. godine“, Pravaška misao i politika, 101.-102.

3


Tijekom 1860-ih pristaje iz taktičkih razloga uz jugoslavenstvo dalmatinske Narodne stranke zbog tamošnje specifične odnarođenosti dalmatinskog građanstva, koje su narodnjaci pokušavali pridobiti za sebe. U to vrijeme Pavlinović se dopisivao s Eugenom Kvaternikom, ali nije pristao uz pravašku ideju. Krajem 1860-ih Pavlinović uviđa da jugoslavenstvo dalmatinskih narodnjaka šteti hrvatskim interesima, jer dok dalmatinski Hrvati u ime sloge s tamošnjim Srbima ne inzistiraju na hrvatskoj nacionalnoj politici, Srbi rade posve suprotno. Zato sastavlja 1869. spis naziva Hrvatska misao (program). Iako u njemu s jedne strane pristaje uz ideju konfederalne južnoslavenske države, s druge strane negativno opisuje povijest i sadašnjost onodobne srpske države. Osim toga, Pavlinović je smatrao da nema Srba u Trojednici već da su to pravoslavni Hrvati, ali je isticao njihovo pravo da se nazivaju kako god žele i obavezu da budu lojalni hrvatski državljani tj. politički Hrvati.7 Pavlinovićevi sljedbenici će čak etničku oznaku Srbin stavljati pod navodnike, što će tek frankovci početi sustavno koristiti. Pavlinović je preuzeo učenje Starčevića i Kvaternika o hrvatskom državnom pravu i političkom narodu, ali je i poistovjećivao katoličku vjeru s hrvatstvom. Pavlinovićev idejni sklop znatno će utjecati na dalmatinsko pravaštvo, prije svega na Ivu Prodana. Mihovil Pavlinović razlikovao je starčevićanstvo od pravaštva, te je svojim Hrvatskim razmišljajima iz 1884. pokušao smanjiti utjecaj prvoga, prije svega na studente. Protivio se Starčevićevom crnobijelom pogledu na svijet, politici negacije i njegovim napadajima na svećenstvo. Međutim, Pavlinović je priznavao Starčeviću velike zasluge za hrvatsku nacionalnu integraciju.8 • 08.II.1833. U Pragu je rođena Marija (Katharina) FABKOVIĆ, rođ. Frechova. Preminula je u Zagrebu 24. srpnja 1915. Čehinja po narodnosti, bješe eminentna hrvatska pedagoginja, novinarka, prevoditeljica i pravašica. Završivši učiteljsku školu u Češkoj, udala se 1854. za, kasnije poznatoga hrvatskog pedagoga i jezikoslovca, Skendera/Škendera Fabkovića i dolazi u Hrvatsku. Skenderovo prijateljevanje s Antom Starčevićem i Eugenom Kvaternikom tijekom školovanja, učvrstilo je pravaštvo supružnika Fabković. Živjeli su 14 godina u istoj, Kukovićevoj, kući (u današnjoj Hebrangovoj ulici) s Ocem Domovine, te bijahu bliski prijatelji. Oni su izraziti predstavnici liberalnog aspekta Starčevićeva nauka te bijahu dio intelektualne skupine pristaša (frankovačkog) pravaštva. Premda je Marija Fabković bila jedno vrijeme čak i jedina kvalificirana učiteljica za građanske škole u Hrvatskoj, uvijek je imala teškoće pri zapošljavanju 7

Vidi program u: Tihomir CIPEK, Stjepan MATKOVIĆ, Programatski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina 1842. – 1914., Zagreb 2006., 196.-207. 8 M. GROSS, Povijest pravaške ideologije, 285.-286.; Stijepo OBAD, „Razvoj hrvatske političke i nacionalne integracije u Boki kotorskoj u preporodno doba“, Dubrovnik. Časopis za književnost i znanost Matice hrvatskeogranak Dubrovnik, n. s. 4/1993., br. 4, 250.; Marjan DIKLIĆ, Pravaštvo u Dalmaciji do kraja Prvoga svjetskog rata, Zadar 1998., 101.-126.

4


zbog svojih društveno-političkih nazora. U takvim, nezaposlenim, okolnostima prihvaća se novinarskog pera 1865., pa kao prva hrvatska novinarka, šalje u praški Národni listy dopise o radu Hrvatskog sabora. Sljedećih 40-ak godina objavljivat će u pravaškim listovima Hervatska, Balkan, Hrvatska Smotra, Hrvatsko Pravo itd., kao i u drugim hrvatskim i češkim tiskovinama. Marija Fabković je na Prvoj hrvatskoj učiteljskoj skupštini, u rujnu 1871., žestoko istupila protiv utjecaja svećenstva na obrazovanje i odgoj djece, kao i protiv državne vlasti koja je to omogućavala. Posebice je napala „sve dosadanje pripise, ukaze i zapovedi“ koje su ograničavale ženama pravo na obrazovanje i zabranjivale im pravo na znanstveni rad. Među ostalim, tražila je i izjednačavanje plaća učiteljica s plaćama učitelja. U tom kontekstu djeluje i 15 godina kasnije, napisavši u pravaškom književnom listu Balkan da Francuska revolucija još nije dovršena. Čitanje filozofske, sociološke i pedagoške literature usmjeruje ju k deističkoj religioznoj koncepciji Barucha de Spinoze, a pritom je osuđivala (privatno) „rimsko-pogansku pobožnost“ katoličkog klera. Jedan od vjerojatnih razloga takvih stavova je njezino pohađanje privatne ženske večernje češke škole (prije braka), koja je bila širitelj češke narodne kulture i nacionalnih osjećaja, odnosno češkog narodnog preporoda koji se nadovezao na husitsku tradiciju. Kao sposobna i agilna hrvatska prosvjetna djelatnica, jedina je žena među 14 osnivača Hrvatskoga pedagoško-književnog zbora u listopadu 1871. Uvjerena protivnica fizičkog kažnjavanja djece, smatrala je da škola pored „umnog odgoja“ treba izgrađivati domoljubni, društveni, moralni, radni i religiozni lik učenika. Pored toga bila je među prvima promicateljima tjelovježbe za mladež. Voljena i poštovana od svojih učenica, željela je nastaviti služiti hrvatskoj naciji i nakon smrti, pa ostavlja „omladini i narodu“ svoju i suprugovu (preminuo 1905.) bogatu knjižnicu.9 • 17.IX.1840. Rođen je u Žitniku David STARČEVIĆ, Antin nećak trećeg koljena10 i Milin stariji brat. Umro je u Jastrebarskom 18. prosinca 1908. Završio je pravo u Pešti te se vrlo aktivno uključio u pravaški pokret. Prvi put postaje saborski zastupnik 1881. David Starčević je jedna od najzaslužnijih osoba za vrhunac pravaškog pokreta 1880-ih, kada je Stranka prava bila, u pravom i punom smislu riječi, stranka hrvatskog naroda. Njegovi govori u Saboru i van njega donijeli su mu atribut „pravaškog pučkog tribuna“. Izbacivši umjerenost Frana Folnegovića i učenost Ante Starčevića, David 9

Bare POPARIĆ, „U spomen dra Ante Starčevića“, Dr. Ante Starčević, 30.-31., 38.-39.; S. MATKOVIĆ, Čista stranka prava 1895.-1903., 321.; Jasna TURKALJ, „Pohvale i kazne «krasnom spolu» zbog potpore Stranci prava u banskoj Hrvatskoj 1880-ih“, Časopis za suvremenu povijest (dalje: ČSP),41/2009., br. 1, 175.-177.; Mihajlo OGRIZOVIĆ, Marija Fabković. Prilog povijesti hrvatskog učiteljstva, Zagreb 1973., 8.-15., 28., 50.58., 63., 71.-79., 124.-125., 168.-175. 10 Ante Starčević je bio bratić Davidova i Milina oca, dakle Stari je bio stric drugog koljena Davidu i Mili (Nikola BIĆANIĆ, „Ante je bio duša Hrvatske stranke prava, a David njezina riječ! U povodu 90 godina od smrti dr. Davida Starčevića“, Politički zatvorenik. Glasilo Hrvatskog društva političkih zatvorenika [dalje: PZ], br. 80, studeni 1998., 25.).

5


Starčević je tumačio i branio pravaški nauk na način razumljiv i uvjerljiv širokim narodnim slojevima. Sudjelovao je u napadu na Khuena Hedervaryja zbog krađe komorskih (arhivskih) spisa. Ban će mu se osvetiti montiranim sudskim procesom, u kojem je optužen za financijske malverzacije protiv svojih klijenata, jedne siromašne ličke obitelji. Osudom na dvije godine Lepoglave i gubitkom građanskih prava, ban se riješio jednog od svojih najžešćih protivnika. Premda je David bio hrvatski i pravaški mučenik, Ante Starčević kasnije će ga isključiti iz Stranke prava. Ne zna se siguran razlog, no prevladava mišljenje da je to posljedica sumnji u vrijednost pravaškog „okviraškog programa“ iz 1894. kojeg je Ante Starčević podupro i potpisao. U Prvom pravaškom raskolu David Starčević je stao na stranu matice Stranke prava (domovinaši) te je kao njen član biran u Sabor 1897. Zbog nezadovoljstva politikom Udružene opozicije (domovinaši i obzoraši) pristupio je 1898. Čistoj stranci prava.11 • 28.I.1843. U Slavonskom Brodu rođen je pravaš i vrhbosanski nadbiskup Josip STADLER. Umro je u Sarajevu 08. prosinca 1918. Nakon školovanja u Rimu zaredio se za svećenika 1868. Bio je profesor i dekan na Sveučilištu u Zagrebu. Godine 1881. postaje prvi vrhbosanski nadbiskup. Odmah po dolasku u BiH sukobljava se s franjevcima oko raspodjele župa, što će kasnije prerasti i u politički sukob zbog franjevačke podrške međuvjerskom hrvatskom političkom organiziranju u Hrvatskoj narodnoj zajednici (HNZ). Stadler je bio pravaški orijentiran, no zbog svog klerikalizma odbijao je na početku od sebe mnoge pravaše, prije svega frankovce, jer je svojim nastupom odbijao b-h muslimane od hrvatstva. Iako je bilo pokatoličenja pojedinih b-h muslimana, važno je napomenuti da za to Ademaga Mešić nije krivio Stadlera, o kojemu je imao dobro mišljenje, već njemu podčinjenog Ivana Šarića, kasnijeg vrhbosanskog nadbiskupa. Unatoč tim prvotnim razlikama Stadler je s Čistom strankom prava/Starčevićevom hrvatskom strankom prava imao u biti ista temeljna načela – trijalizam, ujedinjenje svih hrvatskih zemalja, vjernost dinastiji i Monarhiji te suprostavljanje srpstvu i jugoslavenstvu. Stadler je bio uključen u stvaranje Kluba Starčevićeve hrvatske čiste stranke prava u Sarajevu (1909.) i Hrvatske katoličke udruge (1910.). HKU, nastao kao protuteža vjerski liberalnom HNZ-u, biva poražen od istoga na izborima 1910. Nakon kompromisnih rješenja HKU se ukinuo i pristupio HNZ-u 1912. Premda je Stadler i HKU nastupao s pozicija kršćansko-socijalnog pravaštva, zbog njihove jake privrženosti Starčevićevom nauku podržavao ih je čak i zagriženi antiklerikalac Iso Kršnjavi. Za vrijeme Prvog svjetskog rata Stadler je jedan od najdosljednijih pravaša u otporu jugoslavenskoj ideji. Tako je istupio protiv „Svibanjske deklaracije“ i u studenom 1917. objavio „Izjavu“ koja je tražila stvaranje 11

S. MATKOVIĆ, Čista stranka prava 1895.-1903., 34., 312.

6


hrvatske države u okviru Monarhije.12 Iako je Stadler nanio štete nacionalnom osvješćivanju muslimana, ima velike zasluge u nacionalnom osvješćivanju b-h katolika, razvoju pravaštva u BiH i očuvanju hrvatske nacionalne te državotvorne ideje u vremenu zanesenosti većine jugoslavenskom idejom. • 16.IV.1844. U Osijeku je rođen Josip FRANK, a umro je u Zagrebu 17. prosinca 1911. Sin je doseljenih ugarskih Židova. Kad mu se rodio prvi sin u prvom braku 1874. (Vladimir), dao ga je krstiti, a prije toga je i sam prešao na rimokatolicizam. Frank je u Beču doktorirao pravo 1868. U Zagreb dolazi početkom 1872. za vladinog službenika. Prve Frankove novine pokrenute su 1877. – politički dnevnik Agramer Presse (od 1878. Kroatische Post) – koje su otpočetka u sukobu s politikom bana Mažuranića. Pravaška Sloboda, iako je bila protiv Mažuranića, žestoko je napala Franka zbog njegovog udara na banovo poštenje. Za vrijeme Mažuranićevog banovanja Frank je branio narodna i religijska prava Srba protiv navodne protusrpske vladine politike. Frankov brat Jakov, režimski novinar, izdavao je u Osijeku Die Drau i imao mnoga poznanstva i veze u raznim mađarskim i austrijskim listovima. Josip Frank ulazi u Sabor 1884. i 1887. kao nezavisni, da bi 1890. pristupio Stranci prava i otada kao pravaški zastupnik bio biran do smrti (1892., 1897., 1901., 1906., 1908. i 1910.). Od 1880. do 1894. bio je i zagrebački gradski zastupnik. Već se 1884. počeo približavati pravašima, a naročito 1887. kada je branio na sudu Davida Starčevića. Frankovim ulaskom u Stranku prava, za što se naročito zalagao Fran Folnegović, stranka se počinje financijski i organizacijski oporavljivati, naročito glasilo Hrvatska. Frankovo moderniziranje Stranke prava i posljedice toga kasnije će koristiti njegovi protivnici u stranci kako bi potisnuli njegov utjecaj. To je i jedan od uzroka Prvog pravaškog raskola. Inače, Frank je od svojih suvremenika priznat kao jedan od naiznimnijih financijskih umova, npr. Fran Supilo, Antun Gustav Matoš, razni obzoraši itd. Svoje neupitno vodstvo u frankovačkoj stranci doveo je u pitanje aferama „Argus“ i „Strassnoff“ (1905.-1906.), što će rezultirati Drugim pravaškim raskolom.13 • 22.IV.1845. U Našicama je rođen značajni hrvatski kulturni djelatnik i kontroverzni političar, među ostalim i frankovac, Izidor Iso KRŠNJAVI. Umro je u Zagrebu 03. veljače 1927. Bio je profesor povijesti umjetnosti na Sveučilištu u Zagrebu. Potaknuo je osnivanje Hrvatskog društva umjetnosti 12

Zlatko MATIJEVIĆ, „«Izjava» vrhbosanskog nadbiskupa dr. Josipa Stadlera iz studenog 1917. godine“, ČSP, 31/1999., br. 1, 51.-72.; Zoran GRIJAK, „Doprinos vrhbosanskog nadbiskupa dr. Josipa Stadlera djelovanju Stranke prava u Bosni i Hercegovini tijekom Prvoga svjetskog rata“, Pravaška misao i politika, 182.-184., 187., bilj. 14., 203., bilj. 55.; S. MATKOVIĆ, Čista stranka prava 1895.-1903., 122.; Nada KISIĆ-KOLANOVIĆ, „Ademaga Mešić i hrvatska nacionalna ideja 1868. - 1918. godine“, ČSP, 40/2008., br. 3, 1127.; Luka ĐAKOVIĆ, Političke organizacije bosanskohercegovačkih katolika Hrvata. I. dio. Do otvaranja Sabora 1910., Zagreb 1985., 306., 308.-310., 335., 349.; M. DIKLIĆ, Pravaštvo u Dalmaciji do kraja Prvoga svjetskog rata, 425. 13 S. MATKOVIĆ, Čista stranka prava 1895.-1903., 23.-35., 302.-306.

7


(1878.), Obrtne škole (1882.) i Muzeja za umjetnost i obrt itd. Kao predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu od 1891. razvio je široku djelatnost: u Zagrebu gradi zgrade za prosvjetne ustanove, novu zgradu HNK, reorganizira školstvo itd. Politički je bio „elastičan“, krećući se od narodnjaka, preko khuenovca do frankovca. Članom Starčevićeve hrvatske stranke prava postaje 1906. Kao antiklerikalac – istodobno je bio franjevački subrat ili confrater, laik koji je osobito zadužio samostan i kao takav uvršten u red franjevačke subraće te bijaše vanjski član Prvog reda sv. Franje14 – ima veliki utjecaj na frankovačku mladež (mladohrvati) oko lista Mlada Hrvatska. Unatoč tome podržavao je u BiH kršćansko-socijalno pravašku Hrvatsku katoličku udrugu Josipa Stadlera. U banskoj Hrvatskoj podržavao je fuziju frankovaca s „klerikalnim“ pravašima 1910., ali je na traženje istih istupio, odnosno bio isključen iz Stranke prava (postoje dvije verzije Kršnjavijevog izlaska iz stranke).15 Navodno je kasnije (1913.) opet bio član frankovačke stranke,16 premda je to vrlo upitno. • 23.X.1848. U Spinčiću kraj Kastva rođen je veliki istarski pravaš Vjekoslav SPINČIĆ. Umro je na Sušaku 27. svibnja 1933. Prihvatio je pravaštvo prije Rakovičkog ustanka. Predstavnik je istarskih pravaša za posjete Zagrebu i Anti Starčeviću 1891., nakon čega ostaje bez profesorskog namještenja zbog javnog istupa za ujedinjenje Istre s Hrvatskom. U oba pravaška raskola (1895. i 1908.) istupa protiv Franka, a od 1911. do 1913. istarski je predstavnik u Vrhovnoj upravi Stranke prava (tzv. Svepravaška organizacija). Istra je bila prva hrvatska zemlja gdje se pojavilo pravaštvo nakon banske Hrvatske. U Istri je hrvatsko društvo bilo isključivo seljačko pa su narodnu borbu vodili svećenici. Zbog drugačijih okolnosti u Istri starčevićanstvo se nije moglo potpuno primjeniti, no i tako je pravaštvo iznimno pomoglo tamošnjem hrvatskom narodnom preporodu. „Slavenska“ narodnost je nestala, pojačana je borba protiv talijanizacije i stalno se isticala nužnost sjedinjenja Istre s Hrvatskom. Prvi pravaški tiskani uradak u Istri je kalendar Istran za 1870. kojeg su napravili mladi istarski pravaši. Od 1874. godine list Naša sloga (izlazi od 1870.) sve više odiše pravaškim duhom. Najznačajniji istarski pravaši uz Spinčića su Matko Laginja i Matko Mandić.17 14

Daniel PATAFTA, „Izidor Kršnjavi, Štefa Iskra i hrvatski franjevci“, Iso Kršnjavi – veliki utemeljitelj. Program znanstvenog skupa i Knjižica sažetaka, (izvršni odbor Zlatko Matijević, Irena Kraševac, Ivana Mance), Zagreb 2012., 46. Prema iznesenom jasna je netočnost dosadašnje tvrdnje da je Kršnjavi bio član onodobnog Trećeg reda sv. Franje. Vidi npr. u: Iso KRŠNJAVI, Zapisci. Iza kulisa hrvatske politike, sv. 1., (pr. Ivan Krtalić), Zagreb 1986., VII. 15 Mirjana GROSS, „Nacionalne ideje studentske omladine u Hrvatskoj uoči I. svjetskog rata“, HZ, 21-22/1968.1969., 85., 92.; I. KRŠNJAVI, Zapisci. Iza kulisa hrvatske politike, sv. 2., 462.-463., 469.-479., 610., 616., 629.633., 656.; Z. GRIJAK, „Doprinos vrhbosanskog nadbiskupa dr. Josipa Stadlera djelovanju Stranke prava u Bosni i Hercegovini tijekom Prvoga svjetskog rata“, Pravaška misao i politika, 202., bilj. 53., 203., bilj. 55. 16 M. DIKLIĆ, Pravaštvo u Dalmaciji do kraja Prvoga svjetskog rata, 436. 17 M. GROSS, Povijest pravaške ideologije, 200.-201., 272., 301., 362.

8


• 27.V.1849. Rođen je kipar Ivan RENDIĆ u Imotskom. Umro je u Splitu 29. lipnja 1932. Njegovi spomenici hrvatskih velikana, tj. otkrivanje nekih od njih bili su povodom značajnih narodnih manifestacija, kojima se poručivalo neprijatelju da se Hrvati ne predaju. Glavni Rendićevi radovi su: brončani spomenici Gundulića (Dubrovnik), Preradovića (Zagreb), Kačića (Makarska, Zagreb) i Gaja (Krapina), kameni nadgrobni spomenici Starčevića (Šestine), Preradovića (Mirogoj) i Perkovca (Samobor).18 • 11.I.1850. U Brseču je rođen poznati starčevićanac i veliki hrvatski književnik Eugen KUMIČIĆ. Umro je 13. svibnja 1904. u Zagrebu. Jedan od najčitanijih hrvatskih pisaca boravio je u Parizu tijekom 1875., upoznavši pri tom Émila Zolu. Postaje privrženik naturalizma, što će biti jedan od razloga njegovog žestokog antiklerikalizma. Kao dragovoljac sudjeluje u okupaciji BiH 1878., o čemu će napisati djelo Pod puškom. U njemu opisuje i otpor „bosanskih ustaša“, zbog čega će zadobiti naklonost mnogih b-h muslimana. Urednik je i suradnik mnogih pravaških novina, npr. Hrvatska, Hrvatska Vila (od 1886. Balkan), Hrvatsko Pravo itd. Saborski zastupnik prvi put postaje 1885. Održavao je prisne odnose s pravašima u Istri i Dalmaciji sa željom jačanja pravaštva u tim krajevima. Jedan je od utemeljitelja Čiste stranke prava (ČSP) i kao bliski suradnik Josipa Franka iznimno je zaslužan za razvoj i jačanje stranke. Osim toga, bio je i predsjednik ČSP-a od 1898. do 1904., što je bilo povezano s Frankovim ulaskom u Kraljevinski odbor. Godine 1893. digao je glas protiv Hrvatskog pravopisa Ivana Broza izjašnjavajući se za „korienski“ (etimološki) pravopis. Njegovo najpoznatije djelo Urota Zrinsko-Frankopanska prvi put objavljuje časopis Dom i Sviet u nastavcima 1892.-1893. Roman je Kumičić posvetio „Otcu otačbine“ Anti Starčeviću. Zadnje Kumičićevo djelo izašlo je 1902. Kraljica Lepa je historijski roman snažnog antiklerikalnog naboja, koji je izazvao žestoko negodovanje svećenstva i pristaša „katoličkog hrvatstva“. Eugen Kumičić, jedan od najdosljednijih pobornika Starčevićeve vjerske tolerancije, u svojim povijesnim djelima stalno ukazuje na neprijatelje Hrvatske (prema svojem shvaćanju) u prošlosti: Habsburgovci, Mlečani, Mađari i papinski Rim.19 • 06.XII.1851. Narodne Novine objavljuju Starčevićev poziv k pretplati na njegovu „Hervatsku rečoslovicu“. Starčevićeva gramatika je reakcija na „Književni dogovor“ u Beču (20. ožujka 1850.), kojim su hrvatski i srpski književnici te jedan slovenski prihvatili pravila Vuka Stefanovića Karadžića za jezik i pravopis zajedničkog književnog jezika. Starčevićeva prva reakcija bila je četiri mjeseca nakon „Književnog dogovora“, kada je u predgovoru

18

„Rendić, Ivan“, Enciklopedija Leksikografskog zavoda, sv. 6., Zagreb, 1962., 405. S. MATKOVIĆ, Čista stranka prava 1895.-1903., 306.-310.; ISTI, „Politički profil Eugena Kumičića na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće“, ISTI, Izabrani portreti pravaša: prilozi hrvatskoj političkoj povijesti, Zagreb 2011., 42., 45.; Josip HORVAT, Politička povijest Hrvatske, sv. 1., Zagreb 1990., 248. 19

9


Razvodu istarskom (glagoljaška isprava na hrvatskom iz XV. st.) prvi put afirmirao hrvatsko ime narodnog jezika.20 • 10.VIII.1852. U Klani je rođen Matko LAGINJA, pravaški političar i hrvatski ban. Umro je u Zagrebu 18. ožujka 1930. Po obrazovanju pravnik, javnosti je najpoznatiji pionir pravaške misli u Istri i na Kvarnerskim otocima (Cres, Lošinj i Krk). Njegovim djelovanjem širio se pravaški kroatizam u Istri na uštrb Strossmayerovog (jugo)slavenstva. U tom kontekstu važno jest ponoviti da je Istra bila prva hrvatska zemlja gdje se pojavilo pravaštvo nakon banske Hrvatske. Laginja je imao važnu ulogu u transformaciji Vjekoslava Spinčića iz „štrosmajerovca“ u starčevićanca. Laginja postaje starčevićanac tijekom školovanja u riječkoj gimnaziji. Kao istarski pravaš bijaše zastupnik u bečkom Carevinskom vijeću, gdje je postao i dopredsjednik Jugoslavenskog kluba (Svibanjska deklaracija 1917.). U svim pravaškim raskolima (1895., 1908. i 1913.) svrstao se među frankovačke protivnike. Kao milinovac i predstavnik Istre bio je u Vrhovnoj upravi (jedinstvene) Stranke prava i Narodnom vijeću SHS-a. Delegiran, odnosno izabran za člana Privremenoga narodnog predstavništva, odnosno Ustavotvorne skupštine. Kao čelnik Hrvatske zajednice (HZ) postavljen je za hrvatskog bana u veljači 1920. Deset mjeseci kasnije morao je otići s položaja zbog slaboga izbornog rezultata HZ-a i izostanka odlučnog istupa „u pravcu suzbijanja Radićeve akcije“. Laginja je kao ban djelovao u korist proganjanih pristaša H(P-R)SS-a i HSP-a, premda se nije baš slagao s politikom tih stranaka.21 • 18.VIII.1852. Starčević je prvi put iznio, u najkraćim crtama, temelje svoje ideologije u Narodnim Novinama, formulirane kao odgovor novosadskom Srbskom dnevniku koji je napao Maticu ilirsku te hrvatski jezik. Mjesec dana kasnije (27. rujna) još će jednim člankom u Narodnim Novinama, objasniti svoje teze iznesene u kolovozu.22 „Otac Domovine“ jasno je pokazao da je konačno obračunao s ilirizmom i oblikovao novu nacionalnu ideologiju, ali njezin krajnji rezultat – nezavisnu Hrvatsku – nije mogao tada spomenuti zbog situacije u Monarhiji (Bachov apsolutizam). U borbenim prepiskama sa srpskim tiskom tijekom 50-ih godina 19. st. Starčevićeva koncepcija da su svi južni Slaveni (čak i Bugari u „deržavnu zametku“)23 Hrvati, tražila je redefiniranje hrvatskog stava spram islama. Starčević je prvi hrvatski i 20

M. GROSS, Povijest pravaške ideologije, 25. Petar STRČIĆ, „O pravaštvu u Istri i na Kvarnerskim otocima krajem 60-ih i početkom 70-ih godina 19. stoljeća“, HZ, 29-30/1976.-1977., 347.-364.; Hrvoje MATKOVIĆ, „Hrvatska zajednica. Prilog proučavanju političkih stranaka u staroj Jugoslaviji“, H. MATKOVIĆ, Studije iz novije hrvatske povijesti, Zagreb 2004., 58., 65., 67., 78., 88.-89., 93.-97., 102., 110.-119., 121.-129.; M. DIKLIĆ, Pravaštvo u Dalmaciji do kraja Prvoga svjetskog rata, 300.-301., 443.; Bosiljka JANJATOVIĆ, Politički teror u Hrvatskoj 1918.-1935., Zagreb 2002., 26., 103., 109.-110., 136., 143., 149., 154., 158.-159., 163. 22 Ante STARČEVIĆ, „[Obrana hrvatskog jezika]“, „Odgovor Srbskome dnevniku i Beogradskim novinam“, Ante STARČEVIĆ, Književna djela, (pr. Dubravko Jelčić), Zagreb 1995., 405.-406., 407.-414. 23 Ante STARČEVIĆ, „Na čemu smo“, (Zagreb 1878.), Djela III., 393. 21

10


europski ideolog koji je napao tradicionalno uvjerenje o muslimanima kao neprijateljima Hrvata i kršćana. Prvi korak u tom smjeru bijaše Hervatski kalendar za prostu godinu 1858. Kao urednik kalendara i pisac svih članak u njemu, pa tako i članka „Muhamed“, prvi put je nastojao pozitivno predstaviti islam hrvatskoj javnosti.24 Uvjeren da je višestoljetna habsburška vladavina pokvarila Hrvate kršćane (posebno plemstvo), našao je najčišći hrvatski duh kod bosanskih muslimana, posebno njihovog plemstva.25 Osim toga, s obzirom na uobičajene međunarodne bračne veze kršćanskog plemstva, Starčević je tvrdio da muslimansko plemstvo u BiH ima najčišću hrvatsku krv. Automatski je time blagonaklono gledao na islam i Osmansko carstvo. No, Starčević nije bio „brojač krvnih zrnaca“. Sam je rekao da je hrvatstvo pitanje prožetosti hrvatskim duhom – djelovanje u tom duhu – a ne rodom jer i po krvi „najčišći“ Hrvat može lako biti Slavosrb.26 • 31.XII.1852. Rođen je prvi dalmatinski pravaš Ivo PRODAN u Janjini na Pelješcu. Političar, svećenik, pobornik uporabe glagoljice u bogoslužju, izdavač i urednik mnogih novina. Umro je u Zadru 09. ožujka 1933. Prodan je jedna od najvažnijih osoba za razvoj pravaštva u Dalmaciji. Bio je vođa jedne od triju pravaških skupina iz koje će niknuti dalmatinska Stranka prava 1894., te najveći autoritet dalmatinske Čiste stranke prava za njenog postojanja (1898.-1906.). Čelnik je dalmatinske Stranke prava 1906.-1918. Najvažnije novine koje je uređivao: Katolička Dalmacija i Hrvatska Kruna. Iako je u Prvom pravaškom raskolu pristao uz frankovce, u drugom pristaje uz milinovce. Osnovna razlika između banovinskog i dalmatinskog ČSP-a bila je u odnosu na „okviraški program“. Za frankovce je okvir Monarhije bio jedan od temelja njihove politike s obzirom da se nalazi u programu kojeg je Starčević potpisao.27 Stav prodanovaca dobro prikazuje izjava njihovog vođe: „Nacijonalno je hrvatsko pitanje vjekovito, a program od godine 1894. to je temporaran program“.28 • 06.VI.1854. Rođen je Ante KOVAČIĆ u Oplazniku kraj Marije Gorice. Veliki književnik i pravaš. Najpoznatije djelo mu je U registraturi. Njegov sin (Krešimir Kovačić) bio je istaknuti pripadnik frankovačke mladeži (mladohrvati), da bi par godina prije Prvoga svjetskog rata prešao u redove jugounitarista. Umro je u Vrapču (Zagreb) 10. ožujka 1889.29 • 13.XII.1856. Rođen je veliki hrvatski vojskovođa i domoljub Svetozar pl. BOROEVIĆ u Umetiću kraj Hrvatske Kostajnice. Umro je u Klagenfurtu 23. svibnja 1920. Navedeni datum i mjesto rođenja jest službeni podatak, ali 24

Mladen IVEZIĆ, Hrvatski kalendari, Zagreb 1997., 145.-147. M. GROSS, Povijest pravaške ideologije, 28.-29., 205. 26 Ante STARČEVIĆ, „Bi-li k Slavstvu ili ka Hrvatstvu? Dva razgovora“, (Zagreb 1867.), Djela III., 5.-47. (39.41.). 27 M. DIKLIĆ, Pravaštvo u Dalmaciji do kraja Prvoga svjetskog rata, 124., 263., 364.-365., 391.-393., 401.402., 411. 28 M. GROSS, Povijest pravaške ideologije, 379. 29 Isto, 246.-247., 355., 393.-394. 25

11


moguće jest i da je rođen u Mečenčanima 23. studenog ili 02. prosinca. Feldmaršal Svetozar Boroević bio je najsposobniji austrougarski vojskovođa Prvog svjetskog rata i jedan od najboljih na svijetu. Kao Hrvat pravoslavne vjere nikad nije zaboravio istaknuti vjernost svome narodu i domovini, a njegove sposobnosti i zasluge za iste stavljaju ga među najiznimnije Hrvate u povijesti. No kao žrtva povijesne nepravde i zataškavanja slabo je prisutan u hrvatskoj povijesti. Od raznih njegovih vojnih dužnosti prije 1914. naveo bih zapovjedništvo nad VII./VI. zagrebačkim hrvatsko-slavonskim domobranskim okrugom (1907.-1912.), koji se u slučaju rata ustrojavao kao 42. domobranska pješačka divizija. Za vrijeme Prvog svjetskog rata istaknuo se u Galiciji i posebno na Sočanskom frontu, gdje je i dobio nadimak Lav sa Soče. Zahvaljujući njegovom briljantnom vojničkom umu nadmoćne talijanske snage nisu skoro ništa postigle do kraja rata. Veliko je pitanje gdje bi bila talijanska granica nakon rata da ih Boroević nije zaustavio. Eventualni talijanski vojnički uspjeh najvjerojatnije bi doveo do razgraničenja prema Londonskom ugovoru, ako ne i još gore. Po završetku rata proganjan i opljačkan od novih vlasti u Hrvatskoj i Sloveniji, seli se u Austriju. Do zadnjeg trena nije zanijekao svoje hrvatstvo. Kao uvjereni Hrvat pravoslavac i vrhunski austrougarski vojskovođa nepoćudan je i Srbima i anacionalnim Hrvatima. Zato je i dan danas slabo poznat hrvatskoj javnosti.30 • 07.VII.1859. Rođen je Marko DOŠEN u Mušaluku, a umro je 07. rujna 1944. u Zagrebu. Njegov politički put je dobar primjer složenosti pravaškog pitanja od kraja XIX. st. nadalje i neosnovanost pojednostavljenog tj. crnobijelog pristupa pravaškoj problematici. Došen je već 1892. određen za vođenje pravaške izborne kampanje u Koprivnici. U Prvom pravaškom raskolu (1895.), kao čelnik gospićkih pravaša, stao je na stranu matice Stranke prava. No veze s Ličanima u Čistoj stranci prava (Mile Starčević i zubar Ante Pavelić) približavaju ga toj stranci. Čak će se i njegova kći udati za zubara Antu Pavelića. U Drugom pravaškom raskolu (1908.) pristupa Starčevićevoj stranci prava (milinovci), kao i većina Ličana. Bio je milinovački zastupnik u zadnjem sazivu Sabora. U južnoslavenskoj državi pristupa Hrvatskoj pučkoj/republikanskoj seljačkoj stranci, te je bio biran u Lici za zastupnika u beogradskoj skupštini 1920., 1923. i 1925. Nakon Radićeve kapitulacije osniva sa Stjepanom Bućem Hrvatski seljački republikanski savez, te se počinje približavati/vraćati pravašima i kasnije ustašama. Bio je povezan s Velebitskim ustankom zbog čega odlazi u emigraciju. Za vrijeme NDH bio je ustaški doglavnik i predsjednik Hrvatskog državnog sabora. Na čelu je skupine zastupnika, uglavnom starih pravaša (Mirko Košutić, Fran Milobar itd.), koja je uputila Memorandum 01. studenog 1942. Paveliću. Njime se latentno kritizira ustaška politika i 30

Milan POJIĆ, Vojskovođa Svetozar Boroević, 1856-1920. Povodom 150. obljetnice rođenja (katalog izložbe), Zagreb 2006.

12


•

•

•

•

predlažu mjere za popravljanje teškog stanja u NDH.31 Sprovod mu je predvodio zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac. 22.VII.1859. Izašla je Kvaternikova knjiga La Croatie et la confédération italienne za vrijeme njegove političke emigracije. To je prva cjelovita formulacija pravaškog nauka, a izdana je nakon habsburškog poraza u ratu protiv Pijemonta i Francuske. Prema Kvaterniku povijesna je misija hrvatskog naroda stvaranje vlastite države, što je i europski problem jer se Hrvati od samog početka bore za slobodu Europe. Hrvati su postigli svoje povijesno pravo „prvobitnom, prirodnom, pravednom i neospornom stečevinom“ za naseljavanja ovdašnjih krajeva u VI. i VII. stoljeću. Bosna i Hercegovina pripada tim stečevinama i tamo žive samo Hrvati. Osim toga posebno ističe hrvatstvo Istre i Dubrovnika. Slovenci su naprosto „alpski Hrvati“ koje Beč nastoji odijeliti od svoje braće, kao i pravoslavne Hrvate. Hrvatska država ima biti „od Albanije do noričkih Alpa, od Dunava i Drine do Jadrana“. U tim hrvatskim zemljama Kvaternik ne priznaje srpski narod.32 19.II.1861. Prva u nizu predstavki Ante Starčevića koje je uputio kao veliki bilježnik Riječke županije Franji Josipu. To je prva potpuna Starčevićeva formulacija pravaške dogme. Najveći neprijatelji Hrvata su Austrija i Habsburgovci. Obaveza je vladareva „upodpuniti kraljevinu Hervatsku“ te platiti odštetu za krajeve koji su još pod Osmanlijama. Starčević ne priznaje zakonitost Sabora koji je sazvan za sedam županija te oštro pobija ideju o realnoj uniji Hrvatske i Ugarske. Za razliku od Kvaternika, koji je svoje hrvatstvo još uvijek isticao u slavenskom okviru, Starčević u svojim predstavkama prvi put obznanio svoj protuslavenski stav.33 15.III.1861. Ante Starčević (veliki bilježnik Riječke županije) u predstavci županije zatražio je za Hrvatsku „da joj se narodno gospodarstvo ... podigne i osovi“. U tu svrhu Starčević je tražio slobodu poslovanja i kredite za domaće gospodarstvenike, zaštitu domaće proizvodnje od stranih kapitalista itd.34 Rašireno je (i danas) uvjerenje da „Starčević nije mislio gospodarski“ tijekom svog dugog političkog rada. Neupitan je apsolutni primat državnopravne politike u Starčevićevom pravaštvu, ali to prikazivati kao nepostojanje gospodarske politike kod Starog jest besmislica utemeljena na površnom pristupu i(li) neobjektivnom vrednovanju pravaške politike i misli. 18.VI.1861. U Saboru je govorio Eugen Kvaternik (zastupnik Zagrebačke županije). Tom prilikom istupa protiv prijedloga narodnjaka i unionista te se zalaže za samostalnu hrvatsku državu uz minimalne zajedničke poslove s

31

Tko je tko u NDH. Hrvatska 1941. – 1945., Zagreb 1997., 95.-96.; S. MATKOVIĆ, Čista stranka prava 1895.1903., 321.-322.; Eugen Dido KVATERNIK, Sjećanja i zapažanja 1925 – 1945. Prilozi za hrvatsku povijest, (ur. Jere Jareb), Zagreb 1995., 197. 32 M. GROSS, Povijest pravaške ideologije, 37.-53. 33 Isto, 66.-71. 34 M. KOLAR-DIMITRIJEVIĆ, „Jedan pogled na gospodarsku aktivnost pravaških vođa od 1861. do 1914. godine“, Pravaška misao i politika, 100.

13


Austrijom. Smisao govora može se jednostavno sročiti „Ni pod Beč ni pod Peštu“.35 Tim Kvaternikovim govorom postavljeni su temelji djelovanju Stranke prava. • 26.VI.1861. U Saboru je govorio Ante Starčević (zastupnik Riječke županije). Istupio je u prilog Kvaternikova prijedloga, ali bez spomena zajedničkih poslova s Austrijom. Naveo je da je Providnost namijenila lijepu budućnost hrvatskom narodu koju će provesti Bog i Hrvati!36 Pod utjecajem Kvaternikovog i Starčevićevog govora, krajiški je zastupnik Petar Vrdoljak prihvatio pravašku ideju. Njegov istup za saborskom govornicom je prvi primjer koji pokazuje kako se mladež mogla oduševiti pravaštvom, ali i kako se dolazi do procjepa između ideala i političkog pragmatizma. Vrdoljak je glasao za narodnjački prijedlog37 – Hrvatska je spreman stupiti u realnu uniju s Ugarskom čim ona prizna samostalnost i nezavisnost Trojedne Kraljevine te njezin realni i virtualni opseg izboren 1848. Određen je i minimum hrvatskih autonomnih poslova: zakonodavna i upravna vlast u bogoštovlju, nastavi, unutarnjim poslovim i pravosuđu (čl. 42./1861.). • 14.VII.1861. U Donjem Miholjcu rođen je August HARAMBAŠIĆ, pravaški političar, pjesnik i publicist. Umro je 16. srpnja 1911. u zagrebačkom Stenjevcu. Bio je najplodniji pjesnik u Stranci prava, zbog čega je imao nadimak „pravaški bard“. Otac Gjuro (arhivar virovitičke županije) bijaše pravoslavac rodom iz Korita kraj Lipika, a majka Julijana rođ. Beck katolikinja. August i njegova braća te sestre kršteni su u katoličkoj vjeri. Zbog rane smrti majke bijaše do kraja njemačke pučke škole u Novoj Gradišci kod djeda Pantelije Harambašića, umirovljenoga graničarskog nadporučnika. Već za vrijeme studija vlasti ga proganjaju, pa je zbog svojeg pravaštva udaljen sa zagrebačkog sveučilišta, no ipak završava pravo. Bio je urednikom raznih pravaških listova, npr. Hrvatska Vila (od 1886. Balkan) koji se bavio književnošću. Uređivao ga je s Nikolom Kokotovićem (Hrvat pravoslavne vjere). Kada je došlo do prvog pravaškog raskola (1895.) „pravaški bard“ je pristao uz maticu Stranke prava, a Kokotović uz Čistu stranku prava. Saborskim zastupnikom Stranke prava postaje 1901. Za vrijeme pregovora oko fuzije ČSP-a i HSP-a tijekom 1903. Harambašić je jedan od najangažiranijih u dogovaranju s frankovcima. Na njegov prijedlog došlo je i do spajanja Hrvatskog Prava i Hrvatske u jedan pravaški list pod nazivom Hrvatsko Pravo. Iako je Harambašić hrvatski pravoslavac po ocu, izabran je za prvog urednika katoličkog (pro)pravaškog lista Hrvatstvo. 35

M. GROSS, Povijest pravaške ideologije, 78.-83., 90. Vidi cijeli govor: E. KVATERNIK, „Govor Eugena Kvaternika, zastupnika kotara ribničkog slavne županije Zagrebačke, što ga je govorio na Saboru Trojedne Kraljevine dne 18. lipnja 1861.“, E. KVATERNIK, Izabrani politički spisi, 41.-99. 36 M. GROSS, Povijest pravaške ideologije, 83., 85. Vidi cijeli govor: Ante STARČEVIĆ, „Govor izrečen u hrvatskom saboru dne 26. lipnja 1861.“, Djela Dra Ante Starčevića. Knjiga I. Govori (dalje: Djela I.), Zagreb 1893. (pretisak, Zagreb 1995.), 8.-30. 37 M. GROSS, Povijest pravaške ideologije, 87.-88.

14


Početkom 1909. istupa iz prosrpskog HSP-a te se posvećuje skrbi obitelji preminulog brata Koste. Osim domoljubne, pisao je i dječju poeziju te prevodio razna djela.38 • 08.XI.1861. Raspušta se Sabor. Starčević se vraća u Riječku županiju gdje je kasnije suspendiran, suđen i osuđen te utamnjičen. Kvaternik je 1862. osuđen na zatvor te sljedeće godine izgnan iz Monarhije.39 • 03.XII.1861. Eugen Kvaternik predložio je banu Josipu Šokčeviću osnivanje patrijarhata Hrvatske pravoslavne crkve radi sprečavanja zlouporabe vjere među pravoslavcima u hrvatskim zemljama.40 • 09.VI.1862. U Kompolju kraj Otočca rođen je general i pravaš Ante MATASIĆ. Umro je 24. lipnja 1942. u Zagrebu. Još kao mladi austrougarski časnik upoznao je Antu Starčevića te s njim ostao u vezi, što je na Matasića enormno utjecalo pa je do kraja života ostao privrženik pravaške misli. Godine 1912. postaje zapovjednikom 25. (zagrebačke) domobranske pukovnije i zamjenikom zapovjednika VII./VI. zagrebačkoga hrvatskoslavonskog domobranskog okruga. Zagrebačka domobranska pukovnija bila je dio 83. pješačke brigade legendarne 42. domobranske pješačke divizije (Vražja divizija). Pod Matasićevim vodstvom pukovnija se iznimno dokazala tijekom Prvoga svjetskog rata u bojevima po Srbiji i Galiciji. Narodno vijeće Države Slovenaca, Hrvata i Srba (nije istoznačnica s Kraljevstvom/Kraljevinom SHS) umirovilo ga je kao general bojnika početkom studenog 1918. Tada počinju politički progoni zbog njegove pravaške orijentacije. U zatvoru je od kraja 1918. do veljače 1919. U Zagrebu je bio na čelu kratkotrajnog tzv. Časničkog vijeća, osnovanog početkom 1920. Vijeće je bilo sastavljeno od (bivših) vojnih osoba i civila, a djelovalo je na liniji skupine Sarkotić-Duić-Perčević i Hrvatskoga emigrantskog (revolucionarnog) komiteta, pa je imalo svoga delegata u „bečkom odboru“ Ivice Franka i Vladimira Sachsa-Petrovića. Od poznatijih članova tzv. Časničkog vijeća spomenuo bih Slavka Štancera, prvog zapovjednika Kopnene vojske u Hrvatskom domobranstvu za vrijeme NDH. Postoje neke (neprovjerene) tvrdnje da je Matasićevo Vijeće u Zagrebu bilo „organizovana vojna snaga od 2000 ljudi“. Daljni žešći progoni slijede u studenom 1929., kada ga privodi policija u sklopu akcije uhićenja Stipe Javora i ostalih pravaških aktivista. To je bila reakcija beogradskog režima na likvidaciju Tonija Schlegela i diverzije mladih pravaških revolucionara. Za vrijeme NDH radio je, unatoč starosti, kao djelatni general pješaštva u 38

S. MATKOVIĆ, Čista stranka prava 1895.-1903., 163., 211., 319.; Jure KRIŠTO, Hrvatski katolički pokret (1903.-1945.), Zagreb 2004., 25.; Josip HORVAT, Povijest novinstva Hrvatske. 1771 – 1939., Zagreb 1962., 348.; Darijo MARKOVIĆ, „Ja ljubim svoju Hrvatsku“, Marija. Vjerski list za Marijine štovatelje, 49/2011., br. 1, 14.-15.; Branko MATAN, „Povijest u stihovima – pjesme o drugu Titu i još nekim drugovima“, Gordogan. Kulturni magazin, n. s., god. 5 (24)/2007., br. 11-14 (55-58), 120.; August HARAMBAŠIĆ, Hrvatska Hrvatom. Pjesme, priče, članci. Izbor, (pr. Dubravko Horvatić), Zagreb 1995., 18. 39 J. HORVAT, Ante Starčević, 243. 40 Petar POŽAR, Hrvatska pravoslavna crkva. U prošlosti i budućnosti, Zagreb 1996., 103.-105.

15


Ministarstvu Hrvatskog domobranstva. Nekoliko tjedana nakon uspostave NDH Pavelić ga je odlikovao. Bio je i zastupnik u Hrvatskome državnom saboru.41 • 28.IX.1862. Rođen je u Žitniku Mile STARČEVIĆ, Antin nećak trećeg koljena42 i Davidov mlađi brat. Umro je u Zagrebu 10. ožujka 1917. Studirao je bogosloviju, što će kasnije biti vidljivo u njegovoj spremnosti na suradnju s kršćansko-socijalnim pravašima, ali je ipak prešao na pravo te ga završio. Zbog svoje političke orijentacije čekao je tri godine na dobivanje prava odvjetnikovanja. Mile Starčević se usavršavao u Frankovoj odvjetničkoj kancelariji. Otvorivši vlastitu odvjetničku pisarnu počinje znatno privređivati, od čega je velik dio davao za stranku. U Sabor je prvi put ušao 1892. i od tada će biti zastupnik u svakom sazivu do svoje smrti. Nakon raskola 1895., premda su mnogi očekivali da će Mile Starčević voditi Čistu stranku prava, pružao je snažnu i vjernu podršku Josipu Franku. Međutim, Frankove afere 1905.-1906. i način vođenja stranke potpuno su poljuljale Milino (i ne samo njegovo) povjerenje, pa će 1908. doći do raskola frankovačke stranke. Mile Starčević postao je čelnik nove pravaške stranke – Starčevićeve stranke prava (milinovci), a 1911. i predsjednik Vrhovne uprave (jedinstvene) Stranke prava. Iako se može reći da su na početku milinovci predstavljali određeni „povratak Anti Starčeviću“, s vremenom stranka se sve više približavala jugoslavenskoj ideji, naročito nakon smrti Mile Starčevića. Kao predsjednik milinovaca i jedinstvenih pravaša trudio se voditi „izvornu“ pravašku politiku, pokušavajući pomiriti suprostavljene austrofilske i projugoslavenske pravaše i vratiti ih na „srednji put“ („ni Beč, ni Pešta, ni Beograd“).43 Povijest je pokazala njegov krajnji neuspjeh u tome. • 28.III.1863. Eugen Kvaternik dovršio je u Zagrebu važan uradak – Hrvatski Glavničar ili Putokaz k narodnoj obrtnosti a kroz ovu k narodnom blagostanju. Prvo djelo o političkoj ekonomiji u Hrvatskoj rezultat je Kvaternikovih spoznaja za vrijeme boravka u Francuskoj, a temelji se na idejama Adama Smitha, teoretičara tržišnog gospodarstva. Kvaternikova namjera je upoznati hrvatki narod s načelima moderne političke ekonomije (npr. burzovne i novčane operacije). U djelu se zagovara održavanje i jačanje srednjeg posjeda, čija je snaga temelj za uspjeh hrvatske nacionalne političke

41

Tko je tko u NDH, 260.; Bogumil HRABAK, „Frankovačka emigrantska secesionistička organizacija i Hrvatska legija u Mađarskoj (1919–1921)“, Zbornik Matice srpske za istoriju, ćirilica, 14/1997., br. 56, 112.114.; Damir JUG, Oružane snage NDH. Sveukupni ustroj, Zagreb 2004., 17., 28.; Hrvatski narod. Glasilo Hrvatskog ustaškog pokreta (dalje: HN), br. 105 (28.V.1941.), 116 (10.VI.1941.), br. 445 (9.VI.1942.), 459 (25.VI.1942.), 460 (26.VI.1942.), 461 (27.VI.1942.). 42 Vidi bilj. 10. 43 S. MATKOVIĆ, Čista stranka prava 1895.-1903., 310.-312.; M. DIKLIĆ, Pravaštvo u Dalmaciji do kraja Prvoga svjetskog rata, 418., 435.-438.

16


borbe.44 Hrvatski Glavničar jasno pokazuje besmislenost raširenog stava o nepostojanju gospodarske misli pravaštvu. • 11.XII.1863. U varaždinskoj pravaškoj obitelji rođena je Marija KUMIČIĆ rođ. Maršić. Umrla je u Zagrebu 22. veljače 1945. Supruga Eugena Kumičića bila je istaknuta pravašica, društvena djelatnica, novinarka itd. Njegovala je ostarjeloga i bolesnog Starčevića i svjedokinja je njegove predaje stranačkog vodstva Josipu Franku.45 Marija Kumičić surađivala je u raznim pravaškim listovima, npr. Hrvatskoj Vili, Hrvatskom Pravu, Katoličkoj Dalmaciji i Hrvatskoj Kruni; a s poznatim frankovačkim književnikom Milanom Ogrizovićem napisala je Propast kraljeva hrvatske krvi. Kao vrstna i žestoka polemičarka pokazala se u obrani Kraljice Lepe ili propast kraljeva hrvatske krvi – djela pokojnog supruga. Fran Binički46 je napao to djelo kao tobože „nekatoličko, nehrvatsko i nemoralno“ i zajedno s Krstom Pavletićem (alias Pavle Krstinić) je postavio pitanje plagijata.47 Marija Kumičić je vrlo značajna osoba u borbi za važnu ulogu žena u hrvatskom društvu, uključujući i politiku. Mogli bi reći i da je svojevrstna nasljednica Marije Fabković. Aktivna je bila već kao mlada supruga u pravaškim „gospojinskim odborima“, da bi kasnije (1921.) osnovala društvo „Hrvatska žena“, koje bješe od velike važnosti na svim poljima hrvatskog društva (humanitarno, socijalno, kulturno i prosvjetno). Marija Kumičić je do zadnjeg dana života radila za Hrvatsku; riječju, perom i djelom.48 Nažalost, ustaška vlast ponijela se nedostojno prema toj vrloj starčevićanki, već na samom početku svoje vlasti, zloglasnog 30. travnja 1941.49 Marijini (i Eugenovi) sinovi također su 44

J. HORVAT, Ante Starčević, 252.-269.; M. KOLAR-DIMITRIJEVIĆ, „Jedan pogled na gospodarsku aktivnost pravaških vođa od 1861. do 1914. godine“, Pravaška misao i politika, 101.-102. 45 Marija KUMIČIĆ, „Posljednji časovi Ante Starčevića“, Hrvatska Smotra, 12/1944., br. 3-4, 118.-119.; Martin LOVRENČEVIĆ, „Rad i borba Ante Starčevića (Nekoliko uspomena)“, Dr. Ante Starčević, 109. 46 Nikola BIĆANIĆ, Hrvatski katolički stražar s Nehaja. O životu i radu dr. Frana Biničkoga hrvatskog svećenika, rodoljuba i mučenika, Zagreb 1995., 39., 199.-206. Binički je bio važna karika u Hrvatskom katoličkom pokretu, surađujući u Hrvatskoj Straži (1903.-1918.), Vrhbosni, Katoličkom Listu itd. U političkom pogledu bio je pristaša domovinaške Stranke prava i Hrvatske kršćansko-socijalne stranke prava, da bi kasnije „zalutao“ u jugoslavenstvo (Hrvatska pučka stranka). Ipak se vratio starčevićanstvu zbog čega je umro 1945. od posljedica komunističkog zatvora (Isto, passim). 47 Vidi poglavlje „Kraljica Lepa ili propast kraljeva hrvatske krvi“ u: Ivan KRTALIĆ, Hrvatske književne afere, [na koricama je naslov: Afere u hrvatskoj književnosti], Zagreb 1987., 171.-287. (214.-222., 253.-286.). U navedenoj knjizi je još jedna „pravaško-književna“ afera, koja je u vezi sa spomenutim Milanom Ogrizovićem, a obrađena je u poglavlju „Prokletstvo ‛Prokletstva’“ (289.-421.). 48 Lucija BENYOVSKY, „»Putem uspomena« Marije Kumičić“, ČSP, 28/1996., br. 3, 427.-438.; S. MATKOVIĆ, Čista stranka prava 1895.-1903., 73., 272., bilj. 210., 309.-310. 49 Stjepan MATKOVIĆ, „Starčevićev dom u vihoru rata: pravaške uspomene iz doba Nezavisne Države Hrvatske“, ČSP, 43/2011., br. 3, 827.-861. Spomenutog datuma (30.IV.1941.) stupile su na snagu: Zakonska odredba o državljanstvu, Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti i Zakonska odredba o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda. Navedeni odnos prema Mariji Kumičić i donešene zakonske odredbe nekima čine taj datum simboličnim za korelaciju ustaštvo-pravaštvo po uspostavi NDH. No tu tezu dovodi u pitanje npr. veličanje starčevićanske misli – među ostalim „narodnost je stvar duševnosti“ – u recenzijama poznatoga Jurišićevog djela: Dragutin GJURIĆ, „Vječni Starčević. Ante Starčević: Izabrani spisi. Priredio dr Blaž Jurišić. Izdanje hrvatskog izdavalačkog bibliografskog zavoda, Zagreb 1943.“, Hrvatska revija. Mjesečnik Matice hrvatske, 16/1943., br. 11, 620.-621.; „Izabrani spisi Ante Starčevića. U priredbi Dra Blaža Jurišića“, Novine, br. 91

17


imali određenu ulogu u hrvatskoj povijesti; pa je tako Ante Pavelić opunomoćio Gjuru Kumičića za predaju Zagreba komunistima 8. svibnja 1945., a Tomo Kumičić bijaše frankovački zastupnik u Saboru 1910.-1911.50 • 17.V.1864. U Splitu je rođen Ante TRUMBIĆ. Umro je u Zagrebu 17. studenog 1938. Suvoditelj jedne od triju pravaških skupina (TrumbićSupilova) iz koje će nastati dalmatinska Stranka prava 1894. Iznimno aktivan i zaslužan za nastanak i razvoj dalmatinskog pravaštva, polako se okreće projugoslavenskoj politici. Suosnivač je Hrvatske stranke 1905. (fuzija matice dalmatinske Stranke prava i Narodne hrvatske stranke) i jedan od važnijih ljudi u politici „novog kursa“ koja se zalaže za hrvatsko-srpsku suradnju protiv Beča i ubrzo Pešte. Za vrijeme Prvog svjetskog rata član je emigrantskog Jugoslavenskog odbora, u kojem se bori za južnoslavensku državu, a protiv talijanskog i srpskog imperijalizma. Kao ministar vanjskih poslova Kraljevstva SHS prisiljen je potpisati Rapallski ugovor zbog stanja u međunarodnoj politici i srpskog kapitulantstva te nakon toga daje otkaz. Uvidjevši ubrzo zlo jugoslavenskog unitarizma postaje pristaša pa član Hrvatske zajednice (HZ). Jedan je od najžešćih osuđivača Radićeve kapitulacije 1925. Od HZ-a i dijela nezadovoljnika iz H(R)SS-a nastaje 1926. Hrvatska federalistička seljačka stranka (HFSS) u kojoj je Trumbić najistaknutija osoba. HFSS i HSP kao Hrvatski blok izlaze na državne i lokalne izbore 1927. Sa sve jačim protuhrvatskim nasiljem Trumbić uviđa da ni (kon)federalizam nije rješenje pa počinje zastupati ideju hrvatske samostalnosti. Sa svojim međunarodnim vezama i poznanstvima jako je pomogao promidžbi hrvatskog pitanja u inozemstvu kao i HSP-u te UHRO-u (Ustaša- hrvatska revolucionarna organizacija).51 • 17.II.1865. U Senju je rođen veliki hrvatski pjesnik i pravaš Silvije Strahimir KRANJČEVIĆ. Umro je u Sarajevu 29. listopada 1908. Već je kao učenik 1883. objavljivao u pravaškom književnom listu Hrvatska Vila. Zbog pravaške orijentacije nije mogao naći posao u banskoj Hrvatskoj, radi čega odlazi u BiH gdje je radio kao učitelj u raznim gradovima, te uređuje časopis Nada. Kranjčević je bio središnja osoba sarajevskog Kola hrvatskih književnika. Kao antiklerikalac sukobljavao se s vrhbosanskim nadbiskupom Stadlerom.52 • 12.XI.1865. Napokon je počeo zasjedati Hrvatski sabor koji je bio sazvan još 17. srpnja. Na izborima u lipnju i srpnju izabrano je četiri pravaša: Ante Starčević, Dragutin Accurti (ubrzo će napustiti pravaške redove), Vjenceslav Urpani i Erazmo Barčić. Osim u načelnim pitanjima, pravaši ne će ni (drugo izdanje), 09. kolovoza 1943., 5.; (š) [Jaroslav ŠIDAK ?], „Izvor pravaške misli. Antologija Starčevićevih političkih spisa“, HN, br. 756 (drugo izdanje), Duhovi [13. lipnja] 1943., 9. 50 Tko je tko u NDH, 220.; R. HORVAT, Slavonija, sv. I., 72. 51 M. DIKLIĆ, Pravaštvo u Dalmaciji do kraja Prvoga svjetskog rata, 169.-172., 263., 355., 357.; Ivo PETRINOVIĆ, Ante Trumbić. Politička shvaćanja i djelovanje, Zagreb 1986., 115.-406. 52 S. MATKOVIĆ, Čista stranka prava 1895.-1903., 46.; Jure KRIŠTO, Riječ je o Bosni, Zagreb 2008., 106.

18


jedinstveno glasovati.53 Unatoč nastupu na izborima 1865. tada još ne postoji Stranka prava, već „idejna grupa“. Nastanak stranke treba staviti u kontekst pokretanja Hervata (1868.), odnosno Hervatske (1871.).54 • 17.I.1867. Izlazi prvi broj humorističko-satiričkog lista – Zvekan. To je prvo pravaško glasilo. U njemu je Starčević objavio, među ostalim, „Dva razgovora stekliša i prostodušnika“ pod naslovom Bi li k slavstvu ili ka hrvatstvu?55 Taj iznimno značajan spis je od velike važnosti za razumijevanje ideološkog sklopa Ante Starčevića, odnosno pravaškog koncepta hrvatskoga nacionalnog identiteta. Način pisanja u Zvekanu pribavio je pravašima nadimak „stekliš“,56 koji je Starčević objeručke prihvatio radi naglašavanja potrebe za bijesnim napadajima (perom i glasom) na protivnike pravaštva. Posljedni broj lista izlazi u prosincu iste godine.57 • 23.II.1867. U Splitu je rođen Kerubin ŠEGVIĆ. Političar, povjesničar, filolog, publicist i svećenik. Osuđen kao ustaški ideolog, strijeljan je u Zagrebu 30. lipnja 1945. Pravaški orijentiran, bio je pripadnik: dalmatinske Čiste stranke prava, Hrvatske stranke prava (članica Hrvatsko-srpske koalicije), Starčevićeve stranke prava (milinovci) te, za vrijeme južnoslavenske države, Hrvatske zajednice i Hrvatske federalističke seljačke stranke. Bio je i u vrhu Hrvatske nacionalne/narodne omladine (HANAO). Napisao je prvi životopis Ante Starčevića (1911.), a još prije i biografiju Eugena Kvaternika (1907.). Oduševljen tim revolucionarom pisat će o njemu i 1921. Pristaje uz gotsku teoriju o podrijetlu Hrvata koju zastupa dvama glavnim studijama: Toma Splićanin (1200.-1268.)(1927.) i u berlinskom časopisu Nordische Welt (1935.).58 • 23.VI.1868. U Mostaru je rođen Ivan-Aziz MILIĆEVIĆ, izniman pravaš, književnik i novinar. Umro je 23. svibnja 1950. u Sarajevu. Završio je pravo u Beču. Svoje literarne radove počinje objavljivati u Hercegovačkom bosiljku (prvi neslužbeni list u BiH, izlazi 1883.-1885.) i Glasu Hercegovca (izlazi 1885.-1896., tada jedini list u BiH koji brani hrvatstvo). Pisao je pjesme i novele po pseudonimima Aziz Hercegovac i Ibni Mostari. Od 1891. živi u Zagrebu gdje surađuje s mnogim listovima, posebno s pravaškom Hrvatskom. Tamo upoznaje Antu Starčevića koji je podupro njegov politički 53

M. GROSS, Povijest pravaške ideologije, 120. Tomislav MARKUS, „Eugen Kvaternik u hrvatskoj politici i publicistici 1859.-1871. godine“, Povijesni prilozi (dalje: PP), sv. 16/1997., 167.-168., bilj. 18. 55 Vidi spis u: A. STARČEVIĆ, „Bi-li k Slavstvu ili ka Hrvatstvu? Dva razgovora“, (Zagreb 1867.), Djela III., 5.-47. 56 „Stekliš“ je zagorski izraz za bijesnog psa. Starčeviću i starčevićancima je taj naziv nadjenuo narodnjački zastupnik Makso Piškorac u Saboru 1861. No, „stekliš“ se već pojavljuje 1852. u Starčevićevoj Poslanici pobratimu D.M. u B. kao lik kiničkog filozofa (Pavo BARIŠIĆ, Filozofija prava Ante Starčevića, Zagreb 1996., 58.; Ante STARČEVIĆ, „Poslanica pobratimu D. M. u B.“, A. STARČEVIĆ, Izbor iz djela, pr. Josip Bratulić, Vinkovci 1999., 110.-111.). 57 M. GROSS, Povijest pravaške ideologije, 141.; J. HORVAT, Ante Starčević, 293.-297. 58 Tko je tko u NDH, 378.; Živan BEZIĆ, „Don Kerubin Šegvić – život, smrt i djelo“, I. dio, Hrvatska obzorja. Časopis Matice hrvatske u Splitu, 4/1996., br.1, 84. 54

19


i književni rad. Kao istinski pravaš zauzima se za slogu Hrvata katolika i muslimana. Ostvaruje književnu suradnju sa svojim prijateljem pravašem Osmanom Nurijem Hadžićem, s kojim objavljuje prvi muslimanski kalendar Mearif 1894. pod zajedničkim pseudonimom Osman-Aziz. Godine 1897. u Mostaru pokreće list Osvit, koji djeluje u pravaškom duhu. Ivan-Aziz Milićević sudjelovao je u osnivanju hrvatskih kulturnih ustanova u BiH te je bio osnivač i voditelj kulturno-povijesne zbirke Dokumenti hrvatstva u Bosni. Bio je i član Družbe „Braća Hrvatskog Zmaja“. Za vrijeme NDH je slavljen kao „nestor pravaške misli u Bosni“.59 • 20.XI.1868. Pokrenut je mjesečnik Hervat u kojem su većinom pisali Ante Starčević i Eugen Kvaternik. Izašao je neposredno nakon objavljivanja kraljeve sankcije Hrvatsko-ugarske nagodbe s „riječkom krpicom“ (18. studenog). U prvom broju objavljen je programatski spis pravaša kojeg je napisao Starčević, datiran 30. rujna 1868. (Hrvatsko-ugarska nagodba je sklopljena 24. rujna).60 U spisu uz hrvatsko državno pravo veliku važnost ima i načelo narodnosti. U srpnju 1869. obustavljeno je izlaženje lista, no pravaši su nastavili s izdavanjem Hervata pod nazivom Hervatska pod uredništvom Vjekoslava Bacha. Prestaje izlaziti početkom 1870. Nakon godinu dana vraća se kao tjednik.61 • 17.I.1869. U Docu kraj Travnika rođen je Nikola MANDIĆ, pravnik i političar. Pogubljen u Zagrebu 07. lipnja 1945. nakon osude zbog političkog djelovanja u NDH. Jedan od osnivača i predsjednika Hrvatske narodne zajednice (HNZ) 1906. Bio je zastupnik u Saboru BiH (1910.), njegov dopredsjednik i predsjednik te zamjenik zemaljskog poglavara. Osim toga, bio je član Vrhovne uprave (jedinstvene) Stranke prava 1911.-1913. Nakon što aneksionirana BiH nije priključena Hrvatskoj, Mandić postaje zagovornik suradnje sa Srbima na načelima banovinske Hrvatsko-srpske koalicije. Nova politička orijentacija nije odmah prihvaćena od većine u HNZ-u, koja je i dalje stajala na pravaškim osnovama. Mandićeva struja počinje prevladavati tek nakon definitivnog odbijanja ujedinjenja s Hrvatskom od strane dijela autonomaške Muslimanske narodne organizacije (MNO) 1912. Za vrijeme NDH postaje predsjednikom vlade 02. rujna 1943. Pokušavao je normalizirati stanje u državi. Zbog prirode vlasti u NDH, totalnog rata, a i vjerojatno svojih godina, neuspješan u svojim nakanama.62 • 25.III.1869. U Tešnju je rođen Ademaga MEŠIĆ, veliki starčevićanac, narodni prosvjetitelj i kulturni radnik. Datum i mjesto smrti nije sigurno. Umro je od posljedica zlostavljana u bolnici ili 05. srpnja 1945. u Popovači 59

Tko je tko u NDH, 273.-274.; L. ĐAKOVIĆ, Političke organizacije bosanskohercegovačkih katolika Hrvata, sv. 1, 157. 60 Vidi spis u: T. CIPEK, S. MATKOVIĆ, Programatski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina, 193.195. 61 M. GROSS, Povijest pravaške ideologije, 141.-142., 157., 171. 62 Tko je tko u NDH, 253.; M. DIKLIĆ, Pravaštvo u Dalmaciji do kraja Prvoga svjetskog rata, 418.

20


ili neutvrđenog dana mjesec srpnja iste godine u Staroj Gradiški. Mešić je vjerojatno najveći i najzaslužniji muslimanski pravaš u povijesti. Bio je uspješan trgovac i poslovni čovjek, što mu je omogućilo da i financijski značajno doprinosi pravaštvu, nacionalnom osvješćivanju hrvatskih muslimana i poboljšanju njihovog socijalnog položaja. Oko 1895. počinje djelovati kao uvjereni starčevićanac, a još je 1880-ih počeo upijati pravaštvo pod utjecajem tešanjskog učitelja (inače katolik). Mešić je jedan od pokretača prohrvatskog književno-poučnog lista Behar (1900.) i Muslimanskog kulturnog društva Gajret (1903.). To će se društvo početi srbizirati već 1907. Zato će Mešić sudjelovati u osnivanju prohrvatske Narodne uzdanice 1923. kao protuteže Gajretu. Također je utemeljio 1908. prohrvatsku Muslimansku naprednu stranku (MNS), a za Prvog svjetskog rata Hrvatsko-muslimansku dobrovoljnu jedinicu (tzv. Ademagina vojska), sastavljenu od tešanjskih dragovoljaca, za borbu na austrougarskoj strani – jedna od Schutzkorps postrojbi za obranu od srpskih nasrtaja. U južnoslavenskoj državi bio je član Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO), no nakon njenog pristupanja Jugoslavenskoj radikalnoj zajednici (JRZ) pruža ogromnu potporu i pomoć pri osnivanju hrvatske Muslimanske organizacije (MO) 1935., koja će 1936. pristupiti HSS-u (MO HSS); te Društvu bosanskohercegovačkih Hrvata (1939.), koje je radilo za slogu katolika i muslimana te hrvatstvo cjelokupne BiH. Osim toga, Mešić je utemeljio Hrvatsku muslimansku čitaonicu u Tešnju, Hrvatski muslimanski konvikt u Sarajevu, Islamsku dioničku štampariju, Muslimansku trgovačku i poljodjelsku banku. U svibnju 1941. Pavelić ga je imenovao ustaškim doglavnikom, no Mešić nije sudjelovao u vlasti. Razlozi su sljedeći: njegovo nezadovoljstvo ustaškom politikom, njeno favoriziranje druge skupine muslimanskih političara (skupina oko Džafer-bega Kulenovića) i Mešićeva životna dob. Unatoč tome komunističke vlasti su ga terorizirale.63 • 28.VI.1869. U Mostaru je rođen Osman Nuri HADŽIĆ, a umro je 23. prosinca 1937. u Beogradu. Hadžić je, uz Safvet-bega Bašagića, Ademagu Mešića i braću Hrasnica (Avdi-beg, Halid-beg i Mahmud-beg) bio pionir pravaške misli među b-h muslimanima. Pisao je za franjevački propravaški Glas Hercegovca i često surađivao s „nestorom pravaške misli u Bosni“ Ivanom Azizom Milićevićem pod zajedničkim pseudonimom Osman-Aziz. Njih dvoje zajedno objavljuju 1894. prvi muslimanski kalendar Mearif. Uz pomoć Frana Supila dobiva stipendiju za studij prava u Zagrebu, gdje učestvuje u paljenju mađarske zastave 1895. za što će odležati četiri mjeseca u zatvoru. Godinu dana prije objavio je knjigu Islam i kultura, kojom je htio 63

N. KISIĆ-KOLANOVIĆ, „Ademaga Mešić i hrvatska nacionalna ideja 1868. - 1918. godine“, ČSP, 40/2008., br. 3, 1119.-1140.; ISTA, „Muslimanska inteligencija i islam u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“, ČSP, 36/2004., br. 3, 912.; Zlatko HASANBEGOVIĆ, „Iz korespondencije Ademage Mešića uoči uspostave Banovine Hrvatske. Pismo Društva bosansko-hercegovačkih Hrvata u Zagrebu reis-ul-ulemi Fehimu Spahi i vrhbosanskom nadbiskupu Ivanu Šariću iz svibnja 1939.“, ČSP, 40/2008., br. 3, 969.-998.

21


na jednostavan način objasniti značenje i temelje islama. U knjizi je pohvalio Hrvate, a naročito Starčevića, za razumijevanje muslimana te isticao srpsku mržnju spram islama. Hadžić je aktivno sudjelovao u razvoju Čiste stranke prava. Po završetku studija vraća se u BiH, gdje pokreće prohrvatski Behar. S Ademagom Mešićem surađuje u razvijanju prohrvatske Muslimanske napredne stranke (MNS), odnosno Muslimanske samostalne stranke (MSS). U južnoslavenskoj državi postepeno je evoluirao u smjeru srpstva/jugoslavenstva (boljka mnogih bivših pravaša), pa je 1929. postao i članom Državnog savjeta.64 • 22.X.1869. U Krapini je rođen Mirko KOŠUTIĆ, poznati pravnik i frankovac. Umro je 09. svibnja 1945. u Beču. Bio je sudac na Veleizdajničkom procesu 1908.-1909. Nakon uspostave Kraljevstva SHS jedan je od mnogih progonjenih frankovaca. Na izborima u studenom 1920. izabran je kao član HSP-a za zagrebačkog zastupnika u beogradskoj skupštini. Bio je i gradski zastupnik u Zagrebu, te u vrhu Hrvatske nacionalne/narodne omladine (HANAO). Zbog neslaganja s uspostavom veza između nekih pravaša i Pašićeve Narodne radikalne stranke s ciljem proturadićevskog djelovanja, osniva 1923. s istomišljenicima Starčevićevu hrvatsku stranku prava (SHSP) s glasilom Hrvatska. Tijekom 1925. podržava oportunističku Radićevu politiku zbog čega je žestoko napadan iz HSP-a, no SHSP osvaja pet mandata u zagrebačkom gradskom zastupstvu. Zbog rascjepa u SHSP-u Košutić osniva u prosincu 1926. Hrvatsku narodnu Starčevićevu stranku (HNSS). U NDH je bio, među ostalim, saborski zastupnik. Potpisnik je Memoranduma od 01. studenog 1942., koji je skupina starih pravaških zastupnika na čelu s predsjednikom Sabora Markom Došenom uputila Paveliću. Memorandum je latentno kritizirao ustašku politiku i predlagao mjere za popravljanje teškog stanja u NDH. Pravaši Mirko Košutić i Krunoslav Lokmer te još jedna osoba napisali su 1943. zakonsku osnovu koja je trebala postati građanskim zakonikom NDH.65 • 19.XII.1869. U Petrinji je rođen Fran MILOBAR, jedan od najvećih umova frankovaca i kršćansko-socijalnih pravaša. Umro je u Zagrebu 09. listopada 1945. U Grazu i Zürichu studirao je medicinu, prelazi na studij političke ekonomije i završava ga u Zürichu. Doktorirao je filozofiju i pravo. Bio je novinar i publicist, uvodničar pravaških novina, političar i saborski zastupnik (biran 1910. i 1911., pozvan 1942.), izvanredni i redoviti profesor financija (1910.-1939.) na zagrebačkom Pravnom fakultetu. Kao polihistor pisao rasprave s područja državne i pravne povijesti, gospodarstva i politologije. U 64

S. MATKOVIĆ, Čista stranka prava 1895.-1903., 326.-328.; Zlatko HASANBEGOVIĆ, Muslimani u Zagrebu 1878. – 1945. Doba utemeljenja, Zagreb 2007., 32., bilj. 28.; Mustafa IMAMOVIĆ, Pravni položaj i unutrašnji politički razvitak Bosne i Hercegovine od 1878. do 1914., Sarajevo 1976., 175.-178. 65 Tko je tko u NDH, 200.; Paulina RADONIĆ VRANJKOVIĆ, „Gradski i parlamentarni izbori u Zagrebu 1927. godine“, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest (dalje: RZHP), sv. 40/2008., 266.; Hrvoje MATKOVIĆ, „Veze između frankovaca i radikala od 1922–1925“, HZ, 15/1962., 44.-49.

22


prvom razdoblju piše povijesno-pravne studije o hrvatskom pravu na BiH, najpoznatije je iz 1898. Bosnien und das kroatische Staatsrecht. U gospodarstvu istupa kao zagovornik solidarizma66 te protivnik marksizma i ekonomskog liberalizma. Jedan je od istaknutijih ljudi u skupini kršćanskosocijalnih pravaša oko lista Hrvatstvo te jedan od pokretača fuzije istih s frankovačkom Starčevićevom hrvatskom strankom prava u rujnu 1910. Napisao je 1927. redigirana Načela Hrvatskog akademskog pravaškog kluba „Kvaternik“. Inače, prvo izdanje Načela izašla su 1923. Pozdravio je osnutak NDH, ali nakon Rimskih ugovora 18. svibnja 1941. postaje kritičan prema ustaškom režimu. Potpisnik je Memoranduma iz studenog 1942., koji je skupina starih pravaških zastupnika na čelu sa predsjednikom Sabora Markom Došenom uputila Paveliću. Memorandum je latentno kritizirao ustašku politiku i predlagao mjere za popravljanje teškog stanja u NDH.67 • 08.V.1870. U Nevesinju je rođen Safvet-beg BAŠAGIĆ, pravaš, povjesničar, orijentalist i kulturni djelatnik. Umro je 09. travnja 1934. u Sarajevu. Bašagić, po majci potomak Smail-age Čengića, bio je jedan od pionira pravaške misli među b-h muslimanima. Zbog sudjelovanja u postavljanju kamena temeljca za Starčevićev dom (26. lipanj 1894.) Khuen Hedervaryjeva vlada mu zabranjuje polaganje mature. U Beču je 1910. doktorirao. Bio je u krugu oko prohrvatske Muslimanske napredne stranke (MNS) Ademage Mešića, no izabran je 1910. u Sabor BiH s liste autonomaške Muslimanske narodne organizacije. Matica hrvatska objavila je 1931. njegovo najpoznatije djelo, biografski leksikon, Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u turskoj carevini. Predgovor je napisao predsjednik Matice hrvatske Filip Lukas.68 • 08.VI.1870. Eugen Kvaternik napisao je pravaški programatski spis pod nazivom „Što hoće, a što ne će hervatska stranka prava?“. U njemu tumači načela o hrvatskom državnom pravu koje mu je podloga za promicanje ideje o nužnosti nezavisnosti Hrvatske. Žestoko napada narodnjake, smatrajući ih glavnim krivcima za podređeni položaj Hrvata u Monarhiji. U ovom spisu 66

Solidarizam je teorija o međusobnoj zavisnosti i povezanosti ljudi i njihovih interesa u društvu. Sloboda pojedinca i privatno vlasništvo moraju biti ograničeni odredbama zajednice. Oni koji uspiju u nekom poduhvatu duguju drugim članovima zajednice, jer su potonji na određeni način pridonijeli prvima. Treba osigurati besplatno osiguranje minimalnoga životnog standarda, besplatno školovanje, minimalne dohodke itd. Stoga se preporučuje progresivno oporezivanje većih dohodaka i bogatstava koji nisu plod vlastitog rada. Širenju solidarizma značajno su pridonijeli njemački isusovci, posebice Heinrich Pesch. Solidarizam je doktrina u kontekstu enciklike Pia XI. Quadragesimo anno (1931.) i zalaganja za kršćanski korporativizam (staleško uređenje). Uzima se u obzir i (djelomično) podruštvljenje nekih poduzeća, za što će se zalagati i HSP u svome programu iz 1919. (Adolf DRAGIČEVIĆ, Leksikon političke ekonomije, Zagreb 1983., 600.-601.; J. KRIŠTO, Hrvatski katolički pokret, 211.; Republikanski program Hrvatske Stranke Prava, s. l. a. [Zagreb 1919.], 8.). 67 Tko je tko u NDH, 274.-275.; „Prilozi uspomenama dra Branimira Jelića“, (izabrao Jere Jareb), Političke uspomene i rad dra Branimira Jelića, (pr. Jere Jareb), Cleveland 1982., 237.-294. (241., bilj. 2.); Vojo RAJČEVIĆ, Revolucionarni omladinski pokret u Hrvatskoj. Sv. 1. 1919–1928., Zagreb 1979., 128.-129., bilj. 559., 563. 68 Z. HASANBEGOVIĆ, Muslimani u Zagrebu 1878. – 1945., 36., bilj. 38.; Safvet-beg BAŠAGIĆ, Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u turskoj carevini, (dodatak: Milenko M. VUKIĆEVIĆ, Znameniti Srbi muslomani, Beograd 1906.), Zagreb 1931. (pretisak, Zagreb 1994.), I.-II.; M. IMAMOVIĆ, Pravni položaj i unutrašnji politički razvitak Bosne i Hercegovine, 175.-179., 248.

23


opovrgava tezu o neizvedivosti pravaških ciljeva, što je bio jedan od glavnih argumenata njihovih kritičara i neprijatelja.69 • 01.I.1871. Opet počinje izlaziti Hervatska, ali sada kao tjednik. U listu, kao i u Hervatu i prvoj Hervatskoj, česta su tema hrvatski pravoslavci. Od njih traže da ne napuštaju svoju hrvatsku nacionalnost, a odgovorne pozivaju da osnuju sinod ili patrijarhat Hrvatske pravoslavne crkve. Kvaternik ne bi dizao bunu u Rakovici da nije bio uvjeren u nepostojanje Srba među pravoslavnim seljacima Vojne krajine i Dalmacije.70 • 15.I.1871. U Hervatskoj objavljen tekst pod naslovom „Seljačke zadruge“. U njemu stoji: spriječi li se dioba i omogući povoljna struktura zemljišnog posjeda, „neće biti socialističkih ni communističkih nesgodah, neće biti radničkog pitanja“. Starčević (i Kvaternik) protivio se ubrzanom prijelazu iz zadružnog u individualno gospodarstvo i neograničenoj diobi seljačkog posjeda u korist veleposjeda. Shvaćao je da će to dovesti do krajnjeg osiromašenja seljaka. Uporno je isticao da je seljački stalež najvažniji. Za gospodarski napredak nužno je da se uz veleposjed razvija srednji i mali posjed. Stari ističe potrebu da svaki seljak (radnik) ima kućicu i posjed. Tako ih neće moći ugnjetavati veleposjednik (kapitalist), niti će beskućnici ugrožavati mirne posjednike.71 Starčević je znao važnost hrvatskog seljaštva te se za njega i brinuo, prije nego se Stjepan Radić uopće rodio (srpanj 1871.). Zahvaljujući i brizi za običan narod, uz nacionalnu borbu, Starčević je izabran za sabornika u Krapinskim Toplicama svibnja te godine.72 Stranka prava bila je prvenstveno stranka malih i srednjih posjednika na selu i u gradu. • 26.II.1871. Hervatska se počinje sustavno obarati na katoličko svećenstvo, u čemu prednjače vjerski liberalan Ante Starčević („Od pamtivieka despocie žive pomoću popovah“) i duboko religiozan Eugen Kvaternik („Pop na čelu političkom naroda, to je prava sablazan i poruga na vek u kojem živimo“). Katolička crkva u Hrvatskoj na to žestoko udara po Starčeviću, što će raditi do kraja njegovog života iako će pojedini niži svećenici pristupiti Stranci prava. Razlog sukoba Crkve i Starčevića jest višestruk: a) pravaši zbog trovjerja Hrvata (katolici, pravoslavci, sunitski muslimani) ne odobravaju favoriziranje bilo koje religije te je vjera za njih osobna stvar pojedinca; b) „Crkva u Hrvata“ zbog svojih uskih (materijalni interesi) i viših (podređenost i vjernost Papinskoj državi) ciljeva često je radila protiv Hrvata i Hrvatske; c) više i srednje katoličko svećenstvo pristaje uz narodnjačku, mađaronsku i probečku politiku, čime djeluje protiv pravaša i hrvatskih interesa općenito, što pak s obzirom na utjecaj Crkve u narodu ima značajne 69

Vidi spis u: T. CIPEK, S. MATKOVIĆ, Programatski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina, 208.217. 70 M. GROSS, Povijest pravaške ideologije, 171., 173., bilj. 10., 185.-187., 192. 71 Isto, 177. 72 Rudolf HORVAT, Slavonija. Rasprave, crtice i bilješke, sv. I., Zagreb 1936. (pretisak, Vinkovci 1992.), 39.

24


konotacije za hrvatsko društvo; d) glavni protivnik i takmac Stranke prava u politici jest Strossmayer (vođa narodnjaka, pokrovitelj kulture i znanosti te đakovački biskup); e) utjecajni i poznati svećenici imaju značajnu ulogu u projugoslavenskoj politici – teže za stvaranjem južnoslavenske zajednice, računajući da će time doći i do unije imeđu katoličanstva i pravoslavlja. Unatoč tome, na izborima u rujnu 1881. vidjelo se da Stranka prava može steći pristaše i među svećenstvom, naravno samo niži i mlađi svećenici (čast izuzetcima).73 • 29.IV.1871. U Kaštel Starom rođen je Filip LUKAS, geograf, geopolitičar, kulturni djelanik i starčevićanski intelektualac. Umro je u Rimu 26. veljače 1958. Završio je studij bogoslovije u Zadru te povijesti i geografije u Austriji. Predavao je na Ekonomsko-komercijalnoj visokoj školi (preteča Ekonomskog fakulteta), a u razdoblju 1928.-1945. bio je predsjednik Matice hrvatske. Za njegovog predsjedništva Matica „skreće u desno“ svojom znanstveno-publicističkom djelatnošću te pomaže progonjenim Hrvati(ca)ma (npr. Mariji Hranilović, sestri Stanka i Marka Hranilovića). Lukas je napisao i objavio mnoge radove, od kojih bih posebno istaknuo studiju iz 1942. „Bosna i Hercegovina u geopolitičkom pogledu“, napisanu za zbornik Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine (Sarajevo 1942.). Osim rada na školskim udžbenicima za vrijeme NDH, bio je i član uredničkog vijeća u Hrvatskoj enciklopediji. U emigraciji nakon 1945. član je Hrvatskoga narodnog odbora (HNO) Branimira Jelića.74 • 02.VII.1871. U Hervatskoj je objavljen članak „Našim prijateljem“ kako bi se čitatelje i pristaše poučilo o pravaškom stavu prema unutrašnjoj i vanjskoj politici te o moralnoj podlozi pravaških načela. Tu se nalazi „10 pravaških zapovijedi“ u 30 točaka. Kasnije će biti i posebno tiskane kao „Naputak za pristaše stranke prava“.75 Iz njih je jasno vidljivo da Starčević ne želi slijepe sljedbenike, iako sebe smatra ideologom-prorokom koji najdublje ulazi u srž problematike. Stari zahtijeva od starčevićanaca promišljanje o problemima i da njegovom načelu daju i sami originalne misli i rješenja. • 08.X.1871. Buna u Rakovici pod vodstvom Eugena Kvaternika. Počela je nakon što je u mjesnoj pravoslavnoj crkvi paroh Popović blagoslovio revolucionare. Većina tih hrvatskih revolucionara bili su pravoslavne vjere uključujući i zapovjednika te „Hrvatske vojske“ Radu Čuića. Inače, taj Hrvat pravoslavne vjere, Rade Čuić, bio „je jedini pretplatnik [pravaške] H[e]rvatske“ (podatak s postupka pred Prijekim sudom).76 Čak i najpoznatija 73

M. GROSS, Povijest pravaške ideologije, 182.-184., 222. Tko je tko u NDH, 243.; Ivan KRTALIĆ, Sukob s desnicom, Zagreb 1989., 57.-111.; Tomislav JONJIĆ, „Razgovor s Marijom Hranilović: Moja su braća dala živote za Hrvatsku“, PZ, br. 58, siječanj 1997., 9.-14. 75 Vidi članak/naputke u: T. CIPEK, S. MATKOVIĆ, Programatski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina, 237.-242. 76 Zvonimir KULUNDŽIĆ, Odgonetavanje »zagoneteke Rakovica«. Zaboravljeni hrvatski seljački tribun Petar Vrdoljak, prethodnik Stjepana Radića za pola stoljeća, Zagreb 1994., 347. 74

25


predstavnica hrvatske „jugoslavenske historiografske škole“ u pogledu pravaške problematike – Mirjana Gross – priznaje da tada među pravoslavnim seljacima Vojne krajine nije bila raširena „srpska nacionalna svijest“. Međutim, predstavnici spomenute „škole“ i danas tvrde da je „do druge polovice XIX. st.“ završen proces identifikacije hrvatskih pravoslavaca sa srpskim etnicitetom. Kvaternik je okupio nekih 1700 vojnikarevolucionara, no uslijed loše organizacije i nespremnosti većina se rasula nakon vijesti o dolasku 3. ogulinske pukovnije Vojne krajine.77 • 11.X.1871. U Močilima ubijeni su Eugen KVATERNIK, Vjekoslav Bach i Ante Rakijaš. Rakovička buna je likvidirana. Eugen Kvaternik rođen je u Zagrebu 31. listopada 1825. Više o njemu u tekstu na dan rođenja. • 14.III.1873. U Koprivnici je rođen veliki hrvatski povjesnik i nepokolebljivi nacionalni radnik Rudolf HORVAT, a umro je u Zagrebu 25. svibnja 1947. Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu završio je 1896. povijest i zemljopis, a slijedeće godine doktorirao disertacijom Kralj Tomislav i njegovo doba. Zbog nacionalnog (povjesničkog i političkog) djelovanja, Horvata proganjaju Khuen i kasniji banovi, a od 1918. i nove vlasti, koje ga otpuštaju iz službe. Od tada kao jedini „slobodni povjesnik“ izvanredno puno piše, da bi preživio i da bi narod stalno podsjećao na veličanstvenu hrvatsku prošlost. Najpoznatije djelo mu je Hrvatska na mučilištu, izdano 1942. u Zagrebu (pretisak 1992.). Osnovni cilj njegovih djela (knjige, monografije, biografije, članci, brošure itd.) jest nacionalno osvješćivanje i ukazivanje na najteže trenutke u povijesti Hrvata. Horvat je svoja istraživanja sam financirao bez ikakve pomoći države. On je jedan od rijetkih vrstnih hrvatskih povjesnika u prošlosti, koji je beskompromisno odbijao služenje strancima. Bio je i član Družbe „Braća Hrvatskog Zmaja“. Horvat je sudjelovao u osnivanju Hrvatske pučke seljačke stranke 1904. i bio blizak sa Stjepanom Radićem. Odnosi se počinju pogoršavati kada je Radić u studenom 1922. isključio HSP iz Hrvatskog bloka, da bi pukli nakon Radićevog odlaska 1924. u Sovjetsku Rusiju što je Horvat žestoko osudio. Od tada počinje uže surađivati s HSPom, dok mu HSS onemogućuje rad u mnogim Radićevim ustanovama (novinstvo i gospodarska društva). Bio je i čelnik Hrvatske nacionalne/narodne omladine (HANAO). Za vrijeme NDH saborski je zastupnik, profesor na Filozofskom fakultetu te Domobranskoj akademiji i Zastavničkoj školi. Nakon rata osuđen je na gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od 10 godina, čime ostaje i bez profesorske mirovine.78 77

M. GROSS, Povijest pravaške ideologije, 189.-193.; V. RIEGER, „Mentalitet prvih hrvatskih revolucionaraca“, Dr. Ante Starčević, 157.-169. 78 Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ, „“Povjesničar Rudolf Horvat“, R. HORVAT, Slavonija, sv. I., 181.-194.; Tko je tko u NDH, 158.-159. Smatram da se dr. Kolar-Dimitrijević istrčala s tvrdnjom da Rudolf Horvat nikada nije bio pravaški orijentiran (M. KOLAR-DIMITRIJEVIĆ, n. dj., 183.). Glede pravaštva nije to jedini offside cijenjene sveučilišne profesorice – imao sam čast da mi je predavala na 3. godini – i iznimno vrijedne hrvatske znanstvenice. U sažetku članka o Vinku Kriškoviću stoji (neshvatljivo s obzirom na njezinu erudiciju): „[...] treba se odbaciti uvjerenje da je Krišković bio pravaš, tj. čovjek fašističkog opredjeljenja.“ Nadam se da je ta

26


• 13.VI.1873. U Tovarniku je rođen Antun Gustav MATOŠ, veliki hrvatski književnik, starčevićanac i novinar. Umro je u Zagrebu 17. ožujka 1914. U Beču je pohađao Vojnu veterinarsku školu ne završivši ju. Iz vojske je dezertirao 1894. pa bježi u inozemstvo. Živio je u Srbiji, Švicarskoj i Francuskoj. Nakon amnestije 1908. vratio u Zagreb. Premda bješe učitelj njemačkog, francuskog i hrvatskog jezika nikad nije predavao. Matoš je „europeizirao“ književni i duhovni život hrvatske Moderne. Boemska duša, kao i kod njegovog pravaškog te književnog suradnika Muse Ćazima Ćatića, rezultirala je životom u oskudici. Matoš je bio jedan od najdosljednijih sljedbenika Starčevićevog nauka, ne zastranjujući u dogmatizam. Bio je liberalni demokrat, što se ne smije miješati s današnjim globalnim neoliberalizmom. Liberalizam XIX. st. predstavlja ideju slobode i prirodnog prava pojedinca i naroda, unificiranja narodnog jezika, narodnog gospodarstva i narodnog teritorija, trodiobe vlasti itd., odnosno definira prostor za ideju nacionalne države nasuprot onodobnom polufeudalnom sustavu utemeljenom striktno na „historijskom i Božjem legitimitetu“. Današnji globalni neoliberalizam djeluje posve suprotno – ruši nacionalna gospodarstva i države. Matoš je žestoki pristaša frankovačke stranke, ali se 1909. ogradio od Franka i približava se milinovcima. No, s obzirom da su i milinovci bili spremni na suradnju/savez s „klerikalnim“ pravašima, Matoš je u biti bio nezavisni starčevićanac. Kao radikalni hrvatski nacionalist, nikada nije odustao od „čiste“ hrvatske državotvorne i narodne ideje. Odbacivao je jugoslavenstvo kao veliku utopiju, pri tom se zalažući za kulturnu suradnju južnih Slavena. Politički katolicizam smatrao je katastrofom za hrvatsku nacionalnu i posebno pravašku politiku. Istupao je u mnogim pravaškim listovima. Za shvaćanje Matoševog ideološkog sklopa najvažniji su: Mlada Hrvatska, Grabancijaš i Stekliš.79 Zagrebački list Stekliš pokrenut 1911. i ne smije se miješati sa zadarskim Steklišem iz 1883. • 19.VI.1874. U Zagrebu je rođen Ivo PILAR, pravaš i geopolitičar, jedan od najznačajnijih hrvatskih intelektualaca XX. st. Umro je u nerazjašnjenim okolnostima 03. rujna 1933. u Zagrebu. Nakon završenog prava odlazi raditi u BiH. Po vlastitom priznanju kao „slavosrpski potomak“ nastojao je biti „apostol hrvatsko-srpske sloge“. Spoznavši pravu bit srpstva i utopiju jugoslavenstva oduševljava se Starčevićevim naukom. Pilar je jedan od osnivača vjersko-liberalne Hrvatske narodne zajednice (HNZ) i tvoraca njenog programa. Glavni krivac za sukob između liberalnih i „klerikalnih“ pravaša BiH Pilaru je bio vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler. Do 1912. tvrdnja „djelo“ urednika/priređivača tiskovine u kojoj je objavljen rad, a ne stav poštovane profesorice (ISTA, „Presjek kroz život i djelovanje hrvatskog političara dr. Vinka Kriškovića“, Senjski zbornik (dalje: SZ), sv. 23/1996., br. 1, 229., 258. 79 Srećko LIPOVČAN, „Relevantnost Matoševih sudova o Anti Starčeviću“, Pravaška misao i politika, 245.261.; T. CIPEK, S. MATKOVIĆ, Programatski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina, 627.-629.; I. KRTALIĆ, Hrvatske književne afere, 297.

27


Pilar je bio jedan od najžešćih Stadlerovih protivnika, smatrajući da nadbiskup nanosi ogromnu štetu hrvatskim interesima u BiH, odnosno nacionalnom preporodu hrvatskih muslimana. No u izmijenjenim okolnostima Pilar se okreće Stadleru i postaje njegov bliski suradnik. Za vrijeme Prvog svjetskog rata Pilar je uz Stadlera najdosljedniji hrvatski nacionalist (pravaš) u BiH. U suradnji s nadbiskupom sastavio je niz memoranduma i dokumenata, kojima su branjena i tražena hrvatska prava: „Promemorija“ papi Benediktu XV. (1915.), „Promemorija“ caru i kralju Karlu I./IV. (1917.), „Izjava“ (1917.) i „Spomenica“ ugarskom ministru predsjedniku Istvanu Tiszi (1918.). Najpoznatije Pilarovo djelo jest Die südslawische Frage (Beč, 1918.). Napisao je još pregršt tekstova, npr.: Politički zemljopis hrvatskih zemalja, Uvijek iznova Srbija, Svjetski rat i Hrvati i Diktat geopolitičkog položaja. U studenom 1918. morao je pobjeći iz Tuzle da bi sačuvao život te se vratio u Zagreb. U južnoslavenskoj državi nastavio se boriti za hrvatske interese. Njegova iznenadna smrt u vlastitoj kući, službeno samoubojstvo, obavijena je tajnom, ali s obzirom na tadašnji državni teror vrlo je vjerojatno da je Pilar ubijen.80 • 06.XII.1875. U Sutinskim Toplicama rođen je Aleksandar HORVAT, jedna od važnijih i poznatijih osoba u povijesti frankovaca. Osim toga bješe i vrstni odvjetnik te član Družbe Braće Hrvatskog Zmaja. Preminuo je u Zagrebu 08. svibnja 1928. Dolazi iz pravaške obitelji. Zbog sudjelovanja u poznatim studentskim „aktivnostima“ listopada 1895. u Zagrebu, osuđen je na dva mjeseca zatvora i udaljen je sa svih translajtanijskih sveučilišta. Zato dovršava studij u Beču, a nakon doktoriranja u Zagrebu zapošljava se u odvjetničkoj kancelariji Josipa Franka. U frankovačkoj Stranci prava brzo napreduje, pa je već 1904. u njenom Izvršnom odboru te sastavlja Ustrojstvo Starčevićeve hrvatske stranke prava. Na svim izborima za Hrvatski sabor u razdoblju 1906.-1913. biran je za zastupnika u novomarofskom kotaru. U Drugom pravaškom raskolu stoji čvrsto uz Josipa Franka, nakon čijeg povlačenja postaje jedan od stranačkih čelnika, odnosno poslije Frankove smrti je pročelnik frankovačkog saborskog kluba te predsjednik stranke od 1916.81 Tijekom djelovanja jedinstvene Stranke prava (1911.-1913.) Horvat je dopredsjednik njene Vrhovne uprave. U Saboru se istaknuo kao žestoki i vrstni govornik, što je potvrdio i njegov neprijatelj Svetozar Pribićević.82 Poznata je Horvatova interpelacija, u srpnju 1918., o monstruoznim srpskim i kozačkim zločinima nad Hrvatima u Odesi prilikom njihova novačenja u 80

Zlatko MATIJEVIĆ, „Politika i sudbina. Dr. Ivo Pilar i njegova borba za samostojnost hrvatskog naroda“, Pravaška misao i politika, 213.-243. 81 D. K. [David KARLOVIĆ], „HORVAT ALEKSANDAR dr.“, Znameniti i zaslužni Hrvati te pomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti od 925 – 1925: sa pregledom povijesti Hrvatske, Bosne i Istre, hrvatske književnosti i razvitka hrvatskog jezika, te hrv. vladara, hercega, banova i biskupa, kao uvodom: prigodom proslave 1000godišnjice Hrvatskog kraljevstva, Zagreb 1925. (pretisak, Zagreb 1990.), 108. 82 Pribićević je za njega rekao da je „istaknuti pravnik i izvrstan govornik“ (Svetozar PRIBIĆEVIĆ, Diktatura kralja Aleksandra, Zagreb 1990., 123.).

28


Srpski dobrovoljački korpus.83 Zbog svoje sustavne i beskompromisne djelatnosti na obrani hrvatskih interesa – što je uključivalo i zalaganje za uspostavu vojne uprave u Hrvatskoj umjesto „ustavne“ slavoserbske vlade, kao i audijenciju kod Karla I./IV. u listopadu 1918. – bio je među najomraženijim frankovačkim političarima. Zato se i morao povući iz politike 26. listopada 1918. Svejedno je uhićen nakon petoprosinačkog krvoprolića. Premda teško bolestan aktivno će sudjelovati u radu HSP-a (Hrvatski blok, pravaški pregovori s radikalima itd.), kao i bezuspješno se kandidirati na tri izbora za beogradsku skupštinu (1923.-1927.).84 Horvatova prerana smrt je bila teški gubitak za HSP u tim sudbonosnim vremenima. • 04.XI.1877. Ivo Prodan postaje urednikom zadarskog vjersko-političkog lista La Dalmazia Cattolica, glasila dalmatinskog svećenstva (izlazi od 1870.). List se pod Prodanovim uredništvom ubrzo pohrvatio. Nakon dvojezičnih izdanja, od siječnja 1880. tiska se na hrvatskom jeziku i isključivo pod hrvatskim nazivom Katolička Dalmacija. Novine počinju bez zadrške pisati u vjersko-pravaškom duhu (posebnost dalmatinskog pravaštva). List prestaje izlaziti 26. rujna 1898. zbog pritiska vlasti, a službeno zbog zagovaranja i obrane glagoljice u hrvatskom bogoslužju.85 • 27.XI.1877. U Brinju je rođen Stipe JAVOR, a umro je u kaznionici Srijemske Mitrovice 27. ožujka 1936. Nakon odlaska Pavelića u emigraciju jedan je od predvodnika pravaša u Hrvatskoj, u što spada naoružavanje i napadi pravaške mladeži. Zbog toga je osuđen 1931. na 20 godina tamnice. Nakon višegodišnjih tortura umro je u zatvoru.86 • 17.XII.1877. U Zagrebu je rođen Ivo (Ivica) FRANK, pravaški političar i pravnik. Umro je u Budimpešti 19. prosinca 1939. Ivo Frank bijaše sin Josipa Franka i polubrat Olge Frank, supruge Slavka Kvaternika i majke Eugena Dide Kvaternika. U političku arenu ulazi tijekom boravka Franje Josipa u Zagrebu (listopad 1895.). Zajedno s bratom Vladimirom i srednjoškolskostudentskim kolegama skida mađarsku zastavu sa slavoluka na tadašnjem Trgu Franje Josipa (današnji Tomislavov trg). Zato Ivu i Vladimira Frank osuđuju na četiri mjeseca zatvora (još četiri buduća frankovačka pravaša dobit će višemjesečne zatvorske kazne). Istodobno će prosvjedovati i protiv ekskluzivnih srpskih zastava na zagrebačkoj Srpskoj pravoslavnoj općini i Pravoslavnoj crkvi te Srpskoj banci. Ivo Frank je imao važnu ulogu u dvjema zagrebačkima protusrpskim demonstracijama: rujna 1902. (velikosrpstvo Srbobrana) i srpnja 1914. (ubojstvo Franje Ferdinanda). Aktivan je bio i u Narodnom pokretu 1903. Dvaput je izabran za saborskog zastupnika (1911. i 83

O interpelaciji vidi: Stjepan MATKOVIĆ, „Ratni zločin nad Hrvatima u Odesi I.-V.“, PZ, br. 140-144, studeni 2003.-ožujak 2004. 84 Mladen ŠVAB, Stjepan MATKOVIĆ, „Aleksandar Horvat“, Hrvatski biografski leksikon (dalje: HBL), sv. 5, Zagreb 2002., 622.-623. 85 M. DIKLIĆ, Pravaštvo u Dalmaciji do kraja Prvoga svjetskog rata, 124.-125. 86 Rudolf HORVAT, Hrvatska na mučilištu, Zagreb 1942. (pretisak, Zagreb 1992.), 460.-462., 486.-491., 570.

29


1913.). Svo vrijeme beskompromisno ustrajava na konceptu trijalističke „Velike Hrvatske“ pod Habsburgovcima, pri čemu uspostavlja veze i poznanstva s „velikoaustrijskim krugom“ političara i časnika. Izbijanjem „Velikog rata“ Ivica Frank je unovačen kao topnički časnik u 42. domobransku diviziju, da bi se 1915. vratio u saborske klupe. Tijekom ratne službe odlikovan je za hrabrost, no prema navodnoj tvrdnji njegovih suboraca, Frankovo odlikovanje je rezultat veza s „politizirajućim generalima“. Treba istaknuti da je te tvrdnje prenio krajnje subjektivan Iso Kršnjavi, koji i inače vrlo negativno karakterizira Ivu Franka. Tijekom 1918. bio je dvaput kod vladara Karla I./IV. sa stranačkim čelnikom Aleksandrom Horvatom. U drugoj su audijenciji (21. listopada), zajedno s kolegom sabornikom Josipom Pazmanom, izborili vladarev pristanak za koncept „hrvatskog“ trijalizma, no bilo je prekasno za oživotvorenje pravaškog programa. Nakon petoprosinačkog krvoprolića 1918. Ivica Frank biva uhićen od „narodne vlasti“, premda nije imao veze s vojničkom pobunom. Ne prihvaćajući novu državnu tvorbu odlazi u političku emigraciju, gdje kao čelnik Hrvatskoga emigrantskog (revolucionarnog) komiteta razvija široku akciju oko suradnje i dogovora nezadovoljnih naroda i država versailleskim poretkom. Prva hrvatska nacionalistička emigracija (u XX. st.) bila je neuspješna prije svega zbog krajnje nepovoljnih međunarodnih, versailleskih, odnosa po Hrvatsku. Međutim, stvorene su veze i poznanstva u Europi koje će kasnije pomoći novoj emigraciji – ustaškoj. Osim međunarodnih okolnosti, stvar je otežavala i nesloga među emigrantima. Tako je došlo i do duela između Franka i Steve Duića iz kojega je prvi „izašao“ ranjen. U kasnijem razdoblju Ivica Frank nije pristupio UHRO-u, premda je do kraja života ostao vjeran hrvatskoj državnosti. Unatoč tome, odnosi s Pavelićem i njegovom organizacijom bijahu korektni.87 • 17.XII.1877. U Otočcu je rođen Stjepan Stevo DUIĆ, a ubijen je 28. rujna 1934. u Karlsbadu (Karlovy Vary). Po majci je rođak Ante Starčevića. Bio je odličan časnik, uvjereni pravaš i ustaški krilnik. Druženje s Milanom Pribićevićem (brat Svetozara Pribićevića), kao i politička svakodnevnica u Austro-Ugarskoj, definitivno ga je uvjerilo u velikosrpsku opasnost po Hrvatsku, odnosno ispravnost Starčevićeva nauka. Tome je pridonijelo i Duićevo višetjedno tajno putovanje ljeti 1908. po Srbiji i Crnoj Gori; tada službuje u zapovjedništvu XV. (sarajevskog) korpusa. Za vrijeme Prvoga svjetskog rata bio je, među ostalim, zapovjednik III. bojne u poznatoj 2. bosansko-hercegovačkoj pukovniji iz Banja Luke i načelnik stožera 42. domobranske divizije (Vražja). Jedno vrijeme je vodio Politički odjel pri Generalnom vojnom guverneru Srbije. Kao vrhunski časnik bio je određen 87

Stjepan MATKOVIĆ, „Prilozi za politički životopis Ive Franka i evoluciju pravaštva“, ČSP, 40/2008., br. 3, 1067.-1086.; E. D. KVATERNIK, Sjećanja i zapažanja 1925 – 1945, 267., 269.; I. KRŠNJAVI, Zapisci, sv. 2., 590.-591., 785.-786., 807.

30


(početkom 1918.), na izričit zahtjev cara i kralja Karla I./IV., za zapovjednika Orientkorps-a. „Istočni korpus“ bio je ustrojbeno otprilike polubrigadne jačine, u kojoj su većinu ljudstva činili Hrvati-Muslimani i katolici iz BiH. Orientkorps je trebao otići na sirijsku frontu, ali je ipak završio na albanskom bojištu, te u Srbiji i Makedoniji, gdje se istaknuo – posebice Duić. Kasniji zapovjednik njemačkoga Glavnog stožera, Hans von Seeckt,88 napisao je u svojim memoarima „da je najgenijalniji časnik u austrijskom Glavnom stožeru bio mladi Hrvat Stevo Duić“. Nakon završetka rata kratkotrajno je stožerni časnik u 1. srpskoj armiji, no uvjerivši se na licu mjesta u karakter nove države, odlazi u emigraciju početkom 1919. i surađuje na organiziranju hrvatskih političkih emigranata u Austriji i Mađarskoj (skupina SarkotićDuić-Perčević i Hrvatski emigrantski [revolucionarni] komitet), kao i Hrvatske legije kojom se namjeravalo osloboditi hrvatske zemlje. Zbog međunarodnih okolnosti i raznovrstne nesloge između hrvatskih emigranata – od listopada 1920. oštri sukobi Ive Franka i Duića – akcija u emigraciji je zamrla. Nakon odlaska pravaškog prvaka Ante Pavelića u emigraciju, Duić blisko surađuje s njim. Među ostalim, znatno je angažiran u organizaciji vojničke obuke ustaških rojeva. Zbog tih aktivnosti jugoslavenska tajna služba ubija ga u jednom karlsbadskom hotelu, što pak Masarykova Čehoslovačka (bliska suradnica Jugoslavije) proglašava samoubojstvom. Nalazi obdukcije u Grazu jasno su pokazali da je Duić ubijen. U lipnju 1941. glavnostožerni dopukovnik Duić posmrtno je retroaktivno unaprijeđen (29. rujna 1934.) u domobranskog generala.89 • 12.III.1878. U Odžaku je rođen Musa Ćazim ĆATIĆ, pjesnik, novinar i pravaš. Umro je u Tešnju 06. travnja 1915. Ćatić je pripadao starčevićanskom krugu oko Antuna Gustava Matoša. Oboje su živjeli boemskim životom i borili se za ideje Ante Starčevića. Ćatić je surađivao u raznim pravaškim listovima, npr. Mlada Hrvatska , Grabancijaš i Stekliš. Pružio je veliku podršku osnivanju frankovačke Hrvatske narodne legije u studenom 1908. Zbog posljedica neurednog života teško je obolio. Iako mu je Ademaga Mešić pokušao pomoći preminuo je. U čast tog starčevićanca, pri Muslimanskom kulturnom društvu „Narodna uzdanica“ (osnovano 1923.

88

Hans von Seeckt je u razdoblju 1915.-1916. često bio u doticaju s Hrvatima na fronti u Galiciji. Tamo je bio načelnik stožera njemačke 11. armije, zatim 7. austrougarske armije, u kojoj su tada bile najbolje hrvatske postrojbe: 36. divizija zajedničke (austrougarske) vojske i 42. domobranska divizija. Nadalje, Seeckt je sudjelovao i u osvajanju Srbije 1915. Poslije rata Seeckt je bio na čelu njemačke vojske (Reichswehr) od 1920. do 1926. Zaslužan je za očuvanje i modernizaciju njemačke oružane sile unatoč enormnim versailleskim ograničenjima, čime je stvorio djelotvorno organizirani i izobraženi nukleus za kasniji brzi razvitak Wehrmachta (1935.-1945.). Njegovo najpoznatije vojno-teorijsko djelo je Gedanken eines Soldaten (Misli jednog vojnika) iz 1928., gdje se nalaze i osnovni postulati Blitzkriega (R. L. DiNardo, Germany's panzer arm. In WWII, Mechanicsburg [PA] 2006., 52., 87.-88., 193.). 89 Stjepan MATKOVIĆ, „Životopis časnika Stjepana Duića I.-II.“, PZ, br. 145, travanj 2004., 20.-24., br. 146, svibanj 2004., 30.-34.; „Stjepan Duić 1877-1934. Ustaški krilnik. General Hrvatskog domobranstva“, Ante Pavelić. 100 godina, (ur. Višnja Pavelić), Madrid 1989. (pretisak, Zagreb 1995.), 175.-180.

31


radi širenja hrvatske svijesti) utemeljen je Hrvatski akademski klub „Musa Ćazim Ćatić“ u travnju 1940.90 • 01.IX.1878. Na Sušaku počinje izlaziti pravaški list Sloboda. U prvom broju objavljen je članak pod naslovom „Što hoćemo?“, svojevrstni pravaški politički program. Glavne značajke tadašnje Stranke prava (uz borbu za samostalnost i ujedinjenje Hrvatske) su kritika nagodbenog sustava, osuda Mažuranićevog banovanja i borbenost u političkom životu („steklištvo“). Sloboda seli 1884. u Zagreb, a 1886. preimenovana je u Hrvatsku. Stranka prava je obnovljena, nakon neuspjeha Rakovičke bune i progona pravaša, tijekom druge polovice 70-ih godina 19. st. u Hrvatskom primorju.91 Tamošnji najznačajniji pravaš je Erazmo Barčić koji će na kraju prekinuti sa Starčevićem zbog svog rigidnog (jugo)slavenstva.92 • 06.X.1878. Hrvatski sabor usvojio je adresu kojom traži postupno pripajanje BiH Hrvatskoj. Franjo Josip je na to prekorio Sabor zbog prekoračenja ovlasti. Od šest pravaških zastupnika u tom sazivu Sabora samo je Ante Starčević bio protiv pripojenja BiH. Razlog takvog stava jest što je i sama Hrvatska tada bila razdijeljena i porobljena.93 • 09.XI.1879. U Lepoglavi je rođen Milan pl. ŠUFFLAY, povjesničar, poliglot starčevićanac i jedan od najvećih hrvatskih intelektualaca. Preminuo je u Zagrebu 18. veljače 1931. oko 23:00, od posljedica atentata izvršenoga toga dana oko 20:00 od strane plaćenika jugoslavenskog režima.94 Na vijest o tom divljačkom ubojstvu protestirala je glasno intelektualna Europa, među njima Albert Einstein i Heinrich Mann. Šufflayeva ingenioznost se vidi iz sljedećeg; sveučilišni profesor postao u 29. godini života, objavio oko 3000 radova na više jezika te odlično govorio; njemački, mađarski, latinski, francuski, engleski, talijanski i starogrčki (aktivno se služio i sa srednjegrčkim, sanskrtom, češkim, bugarskim i albanskim). Šufflay se posebno specijalizirao za problematiku Crvene Hrvatske, no zapaženo se bavio i politologijom, sociologijom itd. Bio je najbolji albanolog svoga vremena, a po mnogim mediavelistima i dan danas.95 Kao starčevićanski pravaš nepokolebljivo je stajao na postulatima hrvatskog nacionalizma. Njegova prisutnost u pravaško-radikalskim kontaktima sredinom 1920-ih, kao i njegov „Manifest Hrvata radikala“ iz 1925. (nađen u Šufflayevoj 90

Ferid KARIHMAN, „Musa Ćazim Čatić (1878-1915.). Hrvomuslimski pjesnik moderne“, (Hrvatska revija, 1989.), Ferid KARIHMAN, Hrvatsko-bošnjačke teme, Zagreb 1996., 180.-210. 91 Vidi dio članka u: T. CIPEK, S. MATKOVIĆ, Programatski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina, 275.-277. 92 M. GROSS, „Geneza Frankove stranke“, HZ, 17/1964., br. 1-4, 25.-26., 33.-34., 39.-40., 69.-71. 93 Mirjana GROSS, Agneza SZABO, Prema hrvatskome građanskom društvu. Društveni razvoj u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji šezdesetih i sedamdesetih godina 19. stoljeća, Zagreb 1992., 462.-463. 94 Josip HORVAT, Hrvatski panoptikum, Zagreb 2007., 307. 95 Darko SAGRAK, „Kulturološka, znanstvena i politička baština Milana pl. Šufflaya. Prvi objavljeni odabir Šufflayevih radova“, Milan ŠUFFLAY, Izabrani eseji, prikazi i članci, (izabrali i pripremili Darko Sagrak, Musa Ahmeti), Zagreb 1999., III.-XI.; ; Franjo PERŠE, „Milan Šufflay. In memoriam – prigodom 25. godišnjice smrti 18.II.1931.“, Hrvatska revija (Buenos Aires), VI/1956., sv. 4 (24), 300.

32


ostavštini) koji je išao za osnivanjem Hrvatske narodne radikalne stranke,96 može izazvati dojam da je napustio pravašku ideju. No, takav dojam je posljedica površnosti i nepoznavanja problematike. To je doba žestokih napada Stjepana Radića na HSP, pristupanja HRSS-a Seljačkoj internacionali („seljački“ dio Kominterne)97 i kapitulacija H(R)SS-a pred Beogradom. U uvjetima kada Europa počinje doživljavati hrvatski narodni pokret kao boljševički, te „seljaci“ napadaju pravaše i surađuju s Beogradom, politička nužnost je tražila pravašku reakciju u okvirima „Realpolitik“. Daljnje djelovanje HSP-a, kao i likvidacija Šufflaya, jasno pokazuje njihov primarni cilj – uspostava nezavisne hrvatske države. • 21.XI.1879. U Slobodi objavljen članak Hinka Hinkovića „Fiat lux“. Najava promjene odnosa prema Srbima. I dalje se ne priznaje postojanje srpskog naroda u hrvatskim zemljama, ali ih se poziva na suradnju jer njihovi međusobni sukobi samo koriste Beču i Pešti. Uvjerava ih se da im neće nitko nametati hrvatsko ime te da će sami doći do svjesnosti o svojoj pripadnosti hrvatskom nacionalnom korpusu. Do ljeta 1891. neće više biti sustavnih i žestokih napadaja na Srbe u pravaškim glasilima. Starčević će to šutke prihvatiti, jer je tome kumovala i njegova tadašnja proruska orijentacija. Za vrijeme tog „primirja“ došlo je do snažnih simpatija između pravaša te radikala iz južne Ugarske (Vojvodine) i Srbije. Spojila ih je mržnja spram Austro-Ugarske.98 • 15.VIII.1883. U Zagrebu studenti, mladi radnici i učenici, predvođeni pravašima, skidaju „magjarske grbe i table“ na opće oduševljenje naroda. Počinje Narodni pokret 1883. u kojem veliku ulogu imaju pravaši i njihovi simpatizeri, odnosno Stranka prava je 1880-ih na čelu hrvatskog naroda i ima njegovu plebiscitarnu podršku. Povod pokretu je reakcija na postavljanje dvojezičnih natpisa na pročeljima zajedničkih hrvatsko-ugarskih ureda u Hrvatskoj, što je kršenje Hrvatsko-ugarske nagodbe prema kojoj je u Trojednici službeni hrvatski jezik. Nemiri se šire po cijeloj banskoj Hrvatskoj zbog čega je u rujnu uveden komesarijat na čelu s generalom Rambergom. Do sredine listopada Ramberg je umirio Hrvatsku. U prosincu hrvatskim banom postaje Dragutin (Karoly) Kheun Hedervary.99 • 06.IX.1883. U zadarskoj (pro)pravaškoj Katoličkoj Dalmaciji (br. 65), Ivo Prodan je u uvodniku objavio otvorenje nove tiskare u Zadru – Katolička hrvatska tiskarna. Iznimno je bila važna za širenje pravaških tiskovina, time i pravaškog nauka, u Dalmaciji. Pod talijanskim pritiskom tiskara prestaje raditi 1925., pa je prenijeta u Preko (otok Ugljan). Onemoćao Prodan je 96

H. MATKOVIĆ, „Veze između frankovaca i radikala od 1922–1925“, HZ, 15/1962., 41.-59.; ISTI, „Šufflayeva akcija za osnivanje Hrvatske narodne radikalne stranke“, ČSP, 23/1991., br. 1-3, 167.-173. 97 I. KRTALIĆ, Sukob s desnicom, 222. 98 Mirjana GROSS, „Osnovni problemi pravaške politike 1878–1887“, HZ, 15/1962., 92.-113. 99 Dragutin PAVLIČEVIĆ, Narodni pokret 1883. u Hrvatskoj, Zagreb 1990., 119.-134., 139.-142., 152.-155., 237.-252., 271.-280., 326.-331.

33


•

•

• •

•

prodao tiskaru 1930. fratrima glagoljašima sa Školjića kod Preka.100 Ante Pavelić je tvrdio da je Prodan poklonio svoju tiskaru ustaškom pokretu, dok Branimir Jelić kaže da je Prodan htio darovati „preostatak svoje knjižnice“, što nije ostvareno zbog nemogućnosti prijenosa iste.101 22.XII.1883. U Zadru izlazi prvi broj prvog istinskog pravaškog glasilo u Dalmaciji – Stekliš. Nakon oštre cenzure i mnogih zaplijenjenih članaka vlasti ga zabranjuju 01. svibnja 1884., ali uspijeva izaći zadnji, osmi, broj Stekliša 16. svibnja.102 17.I.1884. Od toga dana pa do 11. veljače izlaze članci u Katoličkoj Dalmaciji pod zajedničkim nazivom „Naš program“. U njima Ivo Prodan prvi put jezgrovitije iznosi svoj program koji je i program prvih dalmatinskih pravaša. Temeljno programsko načelo „Najprije Bog, najprije vjera, pa domovina“ jasno pokazuje da program nije jednostavna preslika Starčevićevog nauka već predstavlja specifičnost dalmatinskog pravaštva.103 Taj vjersko-politički pravaški program jest spoj misli Mihovila Pavlinovića i Ante Starčevića. Pavlinovićevo „katoličko hrvatstvo“ utemeljeno na hrvatskom državnom pravu iznimno je utjecalo na Prodana i značajan dio dalmatinskih pravaša. 04.IV.1884. U Zadru izlazi prvi (i zadnji broj) Pravaša. Istog dana je zaplijenjen, a 01. svibnja zabranjeno i daljnje izlaženje (kao i Steklišu).104 06.X.1884. Srpski klub (stvoren 1883.) donosi zaključak prema kojemu su njegovi članovi ujedno i članovi Kluba Narodne stranke, čime su osigurali saborsku većinu banu. Zauzvrat Khuenova Narodna stranka prihvaća program Srpskog kluba kao dio svog programa. Na rujanskim izborima te godine, što se tiče katolika, Narodna stranka osvojila je 37 mandata, Stranka prava 25 (u Saboru će biti 24 zastupnika), Neodvisna narodna stranka (obzoraši) 13 i nezavisni oporbenjaci 3 (jedan od njih je Josip Frank). U Srpskom klubu, pak, našlo se 32 zastupnika, od kojih samo dvojica (pripadnici Srpske samostalne stranke) nisu pristupila Khuenu.105 Od tada su srpski političari postali jedan od temelja Khuenove vlasti, što je rezultiralo masovnim i konačnim posrbljivanjem hrvatskih pravoslavaca. 17.X.1884. Veleizdajnička adresa Stranke prava na početku nove saborske periode. U njoj su sve osnovne postavke starčevićanstva: suverenost naroda, neprijateljstvo spram dualizma, nepriznavanje nagodbe, nenaklonost vladaru i dinastiji, te zahtjev za ujedinjenjem hrvatskih zemalja uključivši i slovenske

100

Pavao GALIĆ, Povijest zadarskih tiskara, Zagreb 1979., 66.-69., 74. Ante PAVELIĆ, Doživljaji, Zagreb 1996., 401.; B. JELIĆ, „Političke uspomene od jeseni 1923. do proljeća 1948.“, Političke uspomene i rad dra Branimira Jelića, (pr. J. Jareb), 47. 102 M. DIKLIĆ, Pravaštvo u Dalmaciji do kraja Prvoga svjetskog rata, 130.-134. 103 Isto, 135.-140. Vidi dio programa u: T. CIPEK, S. MATKOVIĆ, Programatski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina, 312.-316. 104 M. DIKLIĆ, Pravaštvo u Dalmaciji do kraja Prvoga svjetskog rata, 133. 105 R. HORVAT, Slavonija, sv. I., 48.-49.; Mato ARTUKOVIĆ, Ideologija srpsko-hrvatskih sporova (Srbobran 1884–1902), Zagreb 1991., 17., 26. 101

34


zemlje. Zahtjevi su isti kao i pravaška adresa iz 1878., no formulacije kojima se napadaju Monarhija i dinastija su dotada nezabilježene u službenim dokumentima.106 Ban Khuen Hedervary iskoristit će to znalački. Adresa jasno pokazuje karakter Stranke prava na vrhuncu razvoja, ali postaje i povod njena sloma. Izbori u rujnu te godine pokazali su da je Stranka prava vodeća stranka hrvatskog naroda, odnosno predvodnik naroda. Uz sva vladina nasilja i pritiske osvojila je 25 mandata (u Saboru će biti 24 zastupnika), Neodvisna narodna stranka (obzoraši) 13, vladina Narodna stranka 37 itd.107 • 05.X.1885. U Saboru glasoviti „vritnjak“. Pravaški zastupnik Josip G(e)ržanić udario je Khuena. Razlog tome je Khuenova krađa hrvatskih arhivskih spisa (dao ih je tajno prenijeti u Budimpeštu), te njegov stav da ih je Hrvatska nepošteno prisvojila. Spise je vratio 1849. u Zagreb Ivan Kukuljević Sakcinski. Nakon „vritnjaka“ pravaši Josip Gržanić, Grga Tuškan i David Starčević odstranjeni su iz Sabora sljedećih 60 sjednica, a posljednji će naročito doći pod Khuenov udar.108 • 09.XII.1886. Erazmo Barčić održao je poznati govor u Saboru u kojem je, među ostalim, rekao: „da će onaj čas...kad bude prvo kopito kozačkoga konja udarilo na bečkom pločniku, kucnuti sat slobode slavenskih plemena, a Hrvatska će slobodnom i nezavisnom uskrsnuti na razvalinah toga protunarodnoga dualističkoga konglomerata“.109 Ovaj govor predstavlja vrhunac razdoblja proruske i proslavenske orijentacije Stranke prava. Ante Starčević prvi je koristio pojam „kozačkog kopita“ (1883.).110 Pravaško rusofilstvo posljedica je Berlinskog kongresa (1878.). Na njemu su Srbija, Crna Gora i Rumunjska dobile nezavisnost – krajnji rezultat ruskoosmanlijskog rata. Nizom proruskih članaka u Slobodi tijekom travnja i svibnja 1879. Starčević postavlja temelj rusofilstvu Stranke prava. Sve će ih zajedno objaviti u posebnoj knjižici iste godine na Sušaku pod naslovom Ruski odnošaji (Rusia u Iztoku). Pravaški oslon na Rusiju nije načelno nego taktičko pitanje, odnosno tko može pomoći u oslobođenju dobro je došao. Rusofilska orijentacija Stranke prava traje do 1887. Nakon što je ruski utjecaj u Bugarskoj pokleknuo pred njemačkim (1885.-1886.), Rusija se povukla s Balkana na neko vrijeme.111 • 18.V.1887. U je Podgori je umro jedan od najvažnijih ideologa hrvatskog narodnog preporoda u Dalmaciji, svećenik Mihovil PAVLINOVIĆ. Njegovo učenje je važno za dalmatinsku inačicu pravaštva. Rođen je u Podgori 28. siječnja 1831. Više o njemu u tekstu na dan rođenja.

106

M. GROSS, „Osnovni problemi pravaške politike 1878–1887“, HZ, 15/1962., 81.-83. R. HORVAT, Slavonija, sv. I., 48. 108 Jasna TURKALJ, „Prilog istraživanju pravaškog pokreta 1880-ih“, Pravaška misao i politika, 53.-57. 109 M. GROSS, „Osnovni problemi pravaške politike 1878–1887“, HZ, 15/1962., 91. 110 ISTA, n. dj., 94., bilj. 127. 111 ISTA, n. dj., 87.-92., 105. 107

35


• 10.III.1889. U Vrapču (Zagreb) umro je veliki književnik i pravaš Ante KOVAČIĆ. Rođen je 06. lipnja 1854. u Oplazniku kraj Marije Gorice. Više o njemu u tekstu na dan njegovog rođenja. • 14.VII.1889. U Bradini kraj Konjica rođen je Ante PAVELIĆ, odvjetnik, pravaški političar, ustaški poglavnik i hrvatski državnik. Umro je 28. prosinca 1959. u Madridu. Pavelić je proveo djetinjstvo u BiH, pa je tamo i pohađao mekteb (muslimanska osnovna škola). To je imalo veliki utjecaj na njega, što se kasnije i vidjelo u njegovoj snažnoj naklonjenosti prema hrvatskim Muslimanima. Kao gimnazijalac ulazi u Stranku prava, da bi se još jače vezao uz stranku tijekom 1915.-1918., kada je radio kao perovođa u odvjetničkoj pisarnici Aleksandra Horvata (predsjednik stranke). U ožujku 1919. kao tajnik HSP-a podpisuje, zajedno sa stranačkim predsjednikom Vladimirom Prebegom, Republikanski program Hrvatske Stranke Prava.112 Godine 1921. jedan je od utemeljitelja Hrvatskoga radničkog saveza i postaje zagrebački gradski zastupnik.113 Pavelić je bio jedna od glavnih osoba u pravaško-radikalskim kontaktima sredinom 1920-ih.114 Težeći uspostavi nezavisne Hrvatske i tražeći za to saveznike, sredinom 1927. predao je „Promemoriju“ predstavniku vrha talijanske Fašističke stranke. Dio povjesničara smatra da je „Promemorija“ »sjeme, iz koga su iznikli kasniji Rimski ugovori«, dok drugi dio odbacuje spomenutu uzročno-posljedičnu vezu.115 Na parlamentarnim izborima 1927. Ante Pavelić biva izabran (zajedno s Trumbićem) u Zagrebu na listi Hrvatskog bloka (HSP i Hrvatska federalistička seljačka stranka). Dopredsjednik HSP-a imao je veliki utjecaj među pravaškom mladeži koja ga je poštovala zbog njegova dinamičnoga nacionalističkog djelovanja. U tom smjeru se kreće i stvaranje nestranačkoga Hrvatskog domobrana, s ciljem pripreme hrvatske mladeži za oružani boj. Koncept te organizacije, i njeno širenje u nekim inozemnim državama, važno je za ustaški pokret, pa je danas raširen izraz „ustaško-domobranski pokret“ u stručnim krugovima. Zbog poznatih događaja tijekom 1928.-1929., Pavelić odlazi u emigraciju s jasnim ciljem – bezuvjetno ostvarenje nezavisne hrvatske države. Nakon sporazuma s makedonsko-bugarskim nacionalistima o rušenju Jugoslavije, Beograd ga osuđuje na smrt. Krajem 1930. Pavelić osniva u Italiji UHRO (Ustaša – hrvatska revolucionarna organizacija), radi organizirane borbe svim sredstvima za uspostavu hrvatske države. Desetog svibnja 1941. UHRO će promijeniti naziv u Ustaša – hrvatski oslobodilački pokret (UHOP). Velebitski ustanak i Marseilleski atentat „samo“ su neke od akcija UHRO-a u borbi vs. Beograda. Nakon mukotrpnih emigrantskih 112

Republikanski program Hrvatske Stranke Prava, 11. Mario JAREB, Ustaško-domobranski pokret od nastanka do travnja 1941. godine, Zagreb 2006., 36., bilj. 104. 114 H. MATKOVIĆ, „Veze između frankovaca i radikala od 1922–1925“, HZ, 15/1962., 41.-59. 115 Tomislav JONJIĆ, „Povijesno-politički okvir postanka Ustaškog pokreta“ (www.tomislavjonjic.iz.hr/hrv_obz.pdf, str. 7.-25., pristup 07.01.2011.). 113

36


•

• •

•

godina, konačno – 10. travnja 1941. – uspostavljena je NDH. No, donošenje rasnih zakona u istom mjesecu, Rimski ugovori, četnički pa komunistički ustanak, „hinbenost“ saveznika, raširena nesposobnost, nepotizam i korumpiranost u svim državnim strukturama, ratni zločini, vanjskopolitička i geopolitička situacija itd., dovodi do kraha NDH. Pavelić se spašava odlaskom u emigraciju, te 1948. stiže u Argentinu. Tamo osniva 1949. Hrvatsku državotvornu stranku (HDS), a 1956. Hrvatski oslobodilački pokret (HOP). U travnju (10.) 1957. izvršen je atentat na njega, pa uslijed jugoslavenskih i ostalih pritisaka odlazi u Španjolsku, gdje će i preminuti.116 Kao čelnik NDH i UHRO-a/UHOP-a smatran je (i danas od mnogih) jednim od najvećih ratnih zločinaca Drugoga svjetskog rata. 26.VIII.1890. U Makarsku su stigli, na otkrivanje Rendićevog spomenika Andriji Kačiću Miošiću, mnogi istaknuti pripadnici banovinske Stranke prava i Neodvisne narodne stranke, pravaši iz BiH te Istre i drugi uglednici. Domaćini su im bili dalmatinski pravaši i narodnjaci. Prvim zajedničkim okupljanjem, Hrvati iz obje polovice Monarhije i BiH manifestirali su narodno jedinstvo.117 10.XII.1890. Josip Frank, do tada nezavisni zastupnik u Saboru, ulazi u Stranku prava.118 07.II.1891. U Dubrovniku Frano Supilo počinje izdavati pravaški list Crvena Hrvatska. To je glasilo bilo od iznimnog značaja za napredak pravaške misli i obranu hrvatstva u južnoj Hrvatskoj (Dubrovnik, Boka Kotorska i Hercegovina), a posebno u suzbijanju srpsko-katoličke promidžbe u Dubrovniku. Tamo je na općinskim izborima sredinom 1890. pobjedila koalicija Srba i autonomaša. Dubrovnik je bio središte „pokreta“ Srbakatolika, koji su posebno uspješno djelovali u Boki kotorskoj. U dubrovačkoj općini tada je živjelo cca. 11 000 ljudi. Od toga je bilo oko 500 Srba pravoslavaca i do 80 Srba-katolika.119 27.VIII.1891. U Zagrebu tijekom velike gospodarske izložbe dalmatinski pravaši uzvraćaju posjet banovinskim Hrvatima za lanjski dolazak u Makarsku. Ante Trumbić je bio glavni organizator dolaska Dalmatinaca, kojima su se pridružili i pravaši iz Istre, Rijeke, Kvarnera i Hrvatskog primorja. Predstavnici tih pravaša posjetili su tada Antu Starčevića, ali i Strossmayera unatoč bjesomučnim napadima Staroga na potonjeg. Za posjete Zagrebu predstavnik istarskih pravaša, Vjekoslav Spinčić, održat će govor u

116

Tko je tko u NDH, 307.-310.; Bogdan KRIZMAN, Pavelić u bjekstvu, Zagreb 1986., 223.-245., 355.-446. Iva MILOVAN, Nevio ŠETIĆ, „Dva općehrvatska skupa iz 1890. i 1893. i njihovo nacionalno integracijsko značenje“, Anali Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku (dalje: Anali Dubrovnik), 46/2008., 233.-246. 118 S. MATKOVIĆ, Čista stranka prava 1895.-1903., 34. 119 M. DIKLIĆ, Pravaštvo u Dalmaciji do kraja Prvoga svjetskog rata, 195.-202. 117

37


•

•

•

•

•

kojem traži sjedinjenje Istre s Hrvatskom zbog čega će biti otpušten iz profesorske službe.120 28.III.1892. Zbog nezadovoljstva oportunističkom politikom dalmatinske Narodne hrvatske stranke (NHS) osnovan je Hrvatski klub. Njega je činilo šest bivših zastupnika NHS-a na čelu s Jurjem Biankinijem. Hrvatski klub je jedna od triju skupina koja će 1894. stvoriti dalmatinsku Stranku prava.121 27.-28.IV.1892. Održan je pravaški sastanak u Rijeci. Tada stvoreni zaključci su zadnja rezolucija „starog pravaštva“ – ne spominje se okvir Monarhije. Na toj konferenciji je, nakon Kumičićevog govora o zaslugama Starog, Frank predložio izgradnju Starčevićevog doma. To bi bio „dru. Anti Starčeviću narodni dar“, a ujedno “i dom stranke prava“.122 10.XII.1892. Utvrđen je sporazum Sjedinjene opozicije (Stranka prava i Neodvisna narodna stranka). To je prvi službeni dokument u kojem pravaši priznaju okvir Monarhije. Time počinje tzv. moderno pravaštvo. U uvjetima Khuenovog terora Stranka prava svojim radikalizmom daje povod banu da ju napada svim silama. Zato dio vodstva stranke (Folnegović i Frank) teže političkom pragmatizmu koji će maknuti veleizdajnički pečat s pravaša i tako im omogućiti legalno preuzimanje vlasti. U takvim uvjetima nastat će „okviraški program“ 1894.123 20.VI.1893. U Krapinskim Toplicama došlo je do prvog susreta dvojice najvažnijih Hrvata toga vremena – Ante Starčevića i Josipa Jurja Strossmayera – i njihovog formalnog izmirenja. Sastanak je posljedica političke suradnje Stranke prava i Neodvisne narodne stranke protiv Khuena.124 Đakovački biskup, uza sva svoja nacionalno-politička zastranjenja, ipak je puno učinio na području umjetnosti, obrazovanja i znanosti. Bez razvijanja i njegovanja tih triju grana narodnog bića, nema ni hrvatskog naroda. 26.VI.1893. U Dubrovniku je otkriven Rendićev spomenik Ivanu Gunduliću pri čemu se okupilo mnoštvo pravaških i narodnjačkih političara iz banske Hrvatske i Dalmacije. Taj događaj, osim daljnjeg međusobnog približavanja oporbe u banskoj Hrvatskoj, predstavlja i općehrvatsku potporu hrvatskoj stvari na jugu Hrvatske u borbi protiv velikosrpske ideologije.125 Na otkrivenju spomenika bio je i slovenski liberal Ivan Tavčar (predsjednik Matice slovenske) koji je pri tom izjavio da Slovenci mogu ostvariti svoje narodne težnje samo na temelju programa Stranke prava.126

120

M. GROSS, Povijest pravaške ideologije, 272. M. DIKLIĆ, Pravaštvo u Dalmaciji do kraja Prvoga svjetskog rata, 215.-227. 122 T. CIPEK, S. MATKOVIĆ, Programatski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina, 343.-344.; S. MATKOVIĆ, Čista stranka prava 1895.-1903., 198.-199. 123 S. MATKOVIĆ, Čista stranka prava 1895.-1903., 36.-38., 345. 124 M. GROSS, „Geneza Frankove stranke“, HZ, 17/1964., br. 1-4, 49.-50. 125 I. MILOVAN, N. ŠETIĆ, „Dva općehrvatska skupa iz 1890. i 1893. i njihovo nacionalno integracijsko značenje“, Anali Dubrovnik, 46/2008., 246.-254. 126 M. GROSS, „Geneza Frankove stranke“, HZ, 17/1964., br. 1-4, 62. 121

38


• 14.IV.1894. Objavljen je „Državnopravni program hrvatske sjedinjene opozicije“ (tzv. „okviraški program“), odnosno Stranke prava i Neodvisne narodne stranke (obzoraši). Njime se traži, na temelju hrvatskog državnog prava i narodnog načela, ujedinjenje hrvatskih zemalja (Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, Rijeka s kotarom, Međimurje, BiH te Istra) u samostalno državno tijelo u okviru Monarhije. Daje se i potpora Slovencima ukoliko žele pristupiti „kraljevini Hrvatskoj“. U programu se srpsko pitanje ne spominje. Što se tiče zajedničkih poslova s Monarhijom program je namjerno nejasan. Može se protumačiti kao subdualistički, trijalistički, pa čak i federalistički.127 Također se traže demokratske slobode (parlamentarna vladavina, „slobodoumni izborni red“, pravo okupljanja i sastajanja, sloboda savjesti, govora i tiska).128 Unatoč zajedničkom programu ubrzo dolazi do neuspjeha „sjedinjavanja opozicije“. Glavni razlog neuspjeha jest inzistiranje pravaša na fuziji, odnosno pristupu obzoraša u Stranku prava.129 U vezi „okviraškog programa“ treba reći da ima dodirne točke s programom Neodvisne narodne stranke (tzv. „Vojnovićeva adresa“) iz 1884. „Vojnovićeva adresa“ priznaje Hrvatsko-ugarsku nagodbu, ali traži i njeno redefiniranje kako bi Hrvatska imala zakonodavnu vlast u gospodarskim i financijskim poslovima (subdualizam). Očekuje i ujedinjenje Dalmacije i Rijeke s Hrvatskom.130 Pitanje jest koliko je na donošenje tog obzoraškog programa utjecao vrhunac pravaškog pokreta i njegova popularnost u narodu 1880-ih.131 • 06.VI.1894. Klub Stranke prava prihvatio je „okviraški program“ koji je zajednički donijela Sjedinjena opozicija (pravaši i obzoraši) 14. travnja te godine.132 • 26.VI.1894. U Zagrebu je održana Skupština Stranke prava na kojoj je bilo više od 300 pravaških predstavnika iz svih hrvatskih zemalja – banske Hrvatske, Dalmacije, Istre i BiH – te je usvojen „okviraški program“ od 14. travnja iste godine. Također su ga prihvatili istarski i dalmatinski pravaši te Biankinijev Hrvatski klub. To je bio prvi zapisani pravaški program. Do tada su temeljne smjernice bile u adresama, izbornim proglasima, novinskim člancima itd. Jedan od razloga tome bijaše radikalnost Stranke prava koja je i bez službenog programa stalno označavana kao veleizdajnička stranka. No u trenutku kada „moderno pravaštvo“ dolazi na mjesto „starog (izvornog) pravaštva“, odnosno politički pragmatizam pobjeđuje radikalizam, službeni pravaški program više nije opasan po stranku, štoviše sada je i nužan.

127

Par riječi o Hrvatskoj pragmatičkoj sankciji vidi na samom početku ove Kronologije (09. ožujak 1712.). Vidi program u: S. MATKOVIĆ, Čista stranka prava 1895.-1903., 345.-346. 129 Isto, 55.-57. 130 M. GROSS, „Osnovni problemi pravaške politike 1878–1887“, HZ, 15/1962., 74.-75.; Vladimir KOŠĆAK, Josip Juraj Strossmayer. Političar i mecena, Osijek 1990., 252.-253. 131 I. PERIĆ, Politička oporba u banskoj Hrvatskoj 1880-1903, 35.-202. 132 M. GROSS, „Geneza Frankove stranke“, HZ, 17/1964., br. 1-4, 59. 128

39


Prije Skupštine Stranke prava položen je kamen temeljac za Starčevićev dom.133 Na polaganju kamena temeljca i skupštini bio je slovenski liberal Ivan Tavčar. U svom govoru je istaknuo da je već prije 20 godina izjavio u Zagrebu da se osjeća „planinskim Hrvatom“.134 • 23.VII.1894. U pravaškom organu Hrvatska počinju izlaziti „Javna pisma“, kojima Fran Folnegović brani svoj put u Bosnu gdje se sastao i s Benjáminom Kállayem (ministar zajedničkih financija i ministar za BiH). Posljedica Folnegovićeva uvjeravanja da Stranka prava nije „veleizdajnička“ i njegove pohvale upućene Kállayevoj vladavini u BiH, jest dozvola ulaska Hrvatske u te zemlje. To je doprinijelo širenju/jačanju pravaštva u BiH. U to vrijeme se Glas Hercegovca počinje deklarirati kao list Stranke prava. Međutim, glavni razlog Kállayeve dozvole širenju hrvatske nacionalne ideje (počevši od 1889./1890.) jest tamošnja raširenost velikosrpstva.135 • 22.-23.VIII.1894. U Zadru je održana Osnivačka konferencija Stranke prava u Dalmaciji. Nakon općepravaškog prihvaćanja „okviraškog programa“ 26. lipnja te godine u Zagrebu, tri pravaške skupine u Dalmaciji (Prodanova, Trumbić-Supilova, Biankinijev Hrvatski klub) osnivaju tamošnju Stranku prava. Nakon što je proveden ustroj i organizacija stranke prvim predsjednikom postaje Kažimir Ljubić, član nekadašnjeg Hrvatskog kluba. Po osnutku dalmatinske Stranke prava, Hrvatski klub u Dalmatinskom saboru se preimenovaše se u Klub pravaških zastupnika.136 Jedino područje u Dalmaciji gdje pravaške grupe nisu službeno pristupile Stranci prava jest Boka Kotorska. To je rezultat tamošnjega žestokog pritiska Srba. Tijekom 1907. bokeljski pravaši će se i službeno organizirati u dalmatinskoj Stranci prava.137 • 07.VII.1895. U Zagrebu je stvoren Hrvatski radnički klub (HRK), pravaška političko-stranačka organizacija, s ciljem stvaranja/okupljanja nacionalnog radništva i njegovog odvlačenja od socijaldemokrata. Deset dana kasnije, na otvaranju Starčevićeva doma, predstavit će se javnosti. U ožujku 1896. HRK pristaje uz Čistu stranku prava, a nakon Khuenove zabrane političkih klubova u travnju 1897.,138 postaje Hrvatska radnička stranka (HRS). Glasilo HRS-a 133

ISTA, n. dj., 68.-69. ISTA, n. dj., 62. 135 Tomislav KRALJAČIĆ, Kalajev režim u Bosni i Hercegovini (1882–1903), Sarajevo 1987., 147.-148., 215.; M. GROSS, „Geneza Frankove stranke“, HZ, 17/1964., br. 1-4, 66.-68.; ISTA, „Hrvatska politika u Bosni i Hercegovini od 1878. do 1914.“, HZ, 19-20/1966.-1967., 15.; Ivan PERŠIĆ, Kroničarski spisi (pr. Stjepan Matković), Zagreb 2002., 115. 136 M. DIKLIĆ, Pravaštvo u Dalmaciji do kraja Prvoga svjetskog rata, 255., 257., 263.-264., 285.; Marina DIKLIĆ, „Hrvatski klub i nastanak Stranke prava u Dalmaciji“, Pravaška misao i politika, 85. 137 M. DIKLIĆ, Pravaštvo u Dalmaciji do kraja Prvoga svjetskog rata, 280.-283., 398.-399. 138 Zabrana političkih klubova je uslijedila nakon socijalističkog (socijal-demokratskog) pokreta nadničara i seljaka u Srijemskoj i Virovitičkoj županiji, koji je počeo početkom 1897. Važnu ulogu u tom pokretu – koji se širio i u Zagreb, Zagorje itd. – imali su socijalistički klubovi, čije je „obligatno“ osnivanje po naseljima odlučeno na Drugom kongresu Socijaldemokratske stranke Hrvatske „o božiću g. 1896.“. Khuen je pomoću oružništva i vojske ugušio pokret (Mirjana GROSS [pr.], Radnički pokret u Hrvatskoj. Izabrani izvori, Zagreb 1957., 82.96.). 134

40


bio je Hrvatski Radnik tj. Novi Hrvatski Radnik. Vitomir Korać, srijemski Srbin, čelnik Socijaldemokratske stranke Hrvatske, odao je priznanje frankovačkom radništvu. Izjavio je da je među frankovcima bilo iskrenih idealista i oporbenjaka koji su jurili u prve redove prilikom borbi protiv policije. Frankovačko, domovinaško/kršćansko-socijalno i socijaldemokratsko radništvo nerijetko su u istim redovima istupali protiv policije. Pojavom politike „novog kursa“, odnosno suprostavljanjem istoj, dolazi do približavanja između frankovaca i kršćanskih socijala, što će kod radničkih organizacija dovesti do fuzije – 19. srpnja 1907. sjedinjuju se HRS i Kršćansko-socijalna stranka (KSS) „na temelju socijalnog programa potonje“. Organom nove Kršćansko-socijalne stranke (p)ostaje Glas Naroda. Međutim zbog antiklerikalne tradicije pravaštva, KSS-u pristupa samo manji dio frankovačkih radnika. Ostali se politički pasiviziraju ili pristupaju socijaldemokratima139 i, najvažnije, Hrvatskoj radničkoj radikalnoj organizaciji (HRRO) koja se pojavljuje krajem 1907. Program HRRO-a je u biti isti kao onaj od HRS-a iz 1906., te su u vodstvu nove organizacije neki od vođa frankovačkog radništva (Mirko pl. Pisačić i Alojs Sajko). Pravaškim raskolom 1908. – u kojemu su prste imali i kršćanski socijali – dolazi do sukoba u KSS-u i stvaranja Hrvatskoga radničkog saveza kojemu će na čelu biti poznati frankovac Ivan Zatluka.140 Povezivanjem navedenog Saveza i HRRO-a nastaje nova Hrvatska radnička stranka. Program HRS-a iz prosinca 1909. nastavlja se na program HRRO-a. Osim toga, glasilo novog HRS-a postaje Hrvatska Hrvatom (glasilo HRRO-a), a među urednicima su Mirko pl. Pisačić i Alojs Sajko. Programom iz 1909. HRS još uvijek osuđuje politički katolicizam iako se u to vrijeme frankovci (opet) sve više približavaju kršćanskim socijalima. Kao svojevrstni nastavak HRS-a mogli bi uzeti Hrvatski radnički savez koji je nastao u veljači 1921. U osnivanju toga Saveza važnu ulogu ima Ante Pavelić (odvjetnik), ali pravaški utjecaj već sljedeće godine ustupa mjesto Radićevom HRSS-u.141 Treba napomenuti da se u kompleksnosti problematike pravaškog radništva pojedini autori ne snalaze najbolje, pa miješaju Hrvatski radnički klub, Hrvatsku radničku

139

O Frankovu odnosu prema socijaldemokratima vidi: S. MATKOVIĆ, Čista stranka prava 1895.-1903., 226., 229.-233.; M. GROSS (pr.), Radnički pokret u Hrvatskoj, 51., 62.-64. 140 Mislav GABELICA, „Katolički svećenici u banskoj Hrvatskoj na izbornim listama frankovačkih pravaša (1895.-1913.)“, Pilar. Časopis za društvene i humanističke studije, 7/2012., br. 14 (2), 52.-53.; Vinko CECIĆ, Rimokatolička crkva i radničko pitanje u Hrvatskoj 1869-1914, Zagreb 1957., 116.-117., 122.-123., 143.; J. KRIŠTO, Hrvatski katolički pokret, 50.; Mirjana GROSS, „Hrvatska uoči aneksije Bosne i Hercegovine“, Istorija XX veka. Zbornik radova III, (odg. ur. Dragoslav Janković), Beograd 1962., 210. 141 S. MATKOVIĆ, Čista stranka prava 1895.-1903., 218.-219., 226.-241.; T. CIPEK, S. MATKOVIĆ, Programatski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina, 367., 514.-517., 554.-555., 608.-614.; J. HORVAT, Povijest novinstva Hrvatske, 358.; M. JAREB, Ustaško-domobranski pokret od nastanka do travnja 1941. godine, 36., bilj. 104.; Drago CEROVAC, „Povijesni dokumenat o hrvatskom radničkom pokretu“, Novi list, br. 68 (06.VII.1941.), 9.-10.

41


•

•

• •

•

stranku, Hrvatsku radničku zajednicu (domovinaško/kršćansko-socijalna organizacija) i Hrvatski radnički savez.142 17.VII.1895. Otvoren je Starčevićev dom (današnja središnja Gradska knjižnica na Starčevićevom trgu) u Zagrebu, te je počela i skupština Stranke prava. Na skupštini je izabran središnji odbor, u koji su ušli predstavnici banske Hrvatske, Dalmacije, Rijeke, Istre, BiH i Slovenije. Prvi je put stvoren takav odbor, koji je bio nužan kako za rad suvremeno organizirane stranke, tako i kao predstavništvo jedinstvenosti pravaša. Zbog pritisaka Folnegovićeve struje Frank je na skupštini izjavio da se zadovoljava ulogom „prostog vojnika“ u stranci, iako je Starčević u svom obraćanju skupštini pohvalno spomenuo poimence samo Franka. U središnji odbor su ušli samo predstavnici Folnegovićeve struje, dok su Frankovoj struji pripala samo dva zamjenička mjesta (Kumičić i Prodan). Tri mjeseca kasnije je došlo do Prvoga pravaškog raskola.143 14.X.1895. Studenti predvođeni Vladimirom te Ivicom Frankom skinuli su mađarsku zastavu sa slavoluka na tadašnjem Trgu Franje Josipa (današnji Tomislavov trg). Osim toga i velikosrbi izazivaju. Srpska pravoslavna crkva, Srpska banka i Srpska pravoslavna općina istaknuli su samo srpske zastave što rezultira nasilnim hrvatskim demonstracijama.144 16.X.1895. Studenti i učenici (mnogi od njih pravaši) pale mađarsku zastavu na Jelačićevom trgu kod spomenika banu. 21.X.1895. Na izvanrednoj sjednici zagrebačkog gradskog zastupstva Fran Folnegović, predsjednik kluba Stranke prava u Zagrebu, blago je osudio postupak mladeži – spaljivanje mađarske zastave. Sljedeći dan došlo je do raskola u Stranci prava.145 22.X.1895. Raskol Stranke prava, povod – Folnegovićeva „osuda“ mladeži. Saborski zastupnici Ante Starčević, Josip Frank, Eugen Kumičić i Mile Starčević osnivaju Čistu stranku prava tj. formalno „klub čiste stranke prava“. Time je kulminiralo nezadovoljstvo dijela pravaša srpanjskom skupštinom Stranke prava te godine. Tada su izabrani u središnji odbor stranke sve sami budući domovinaši. Od budućih frankovaca samo je Eugen Kumičić ušao u središnji odbor i to kao zamjenik. Bez ikakvog položaja ostali su saborski zastupnici Josip Frank, Mile Starčević te stari pravaši Josip Gržanić i Mijo Tkalčić. Uzrok raskola, osim očite povrede osobnih časti, jest i u ideološkim razlikima. Budući domovinaši su za blisku suradnju s obzorašima (čak i fuziju) po cijenu i „detronizacije“ Starčevića. Skorašnji

142

Vidi npr.: Mario STRECHA, „Politički katolicizam i politika 'novog kursa'. I. dio. Skupina oko Hrvatstva u borbi protiv politike 'novog kursa' i Hrvatsko-srpske koalicije“, RZHP, sv. 38/2006., 224.; Rene LOVRENČIĆ, Geneza politike »novog kursa«, Zagreb 1972., 194.; Ivo PETRINOVIĆ, Politički život i nazori Ante Tresića Pavičića, Split 1997., 26. 143 S. MATKOVIĆ, Čista stranka prava 1895.-1903., 58.-59.; I. PERŠIĆ, Kroničarski spisi, 117. 144 S. MATKOVIĆ, Čista stranka prava 1895.-1903., 143.-144., 297.-299. 145 Isto, 59.-60.

42


frankovci, pak, prihvaćaju samo pripajanje obzoraša Stranci prava, jer je samo ona pozvana da predvodi borbu za samostalnost Hrvatske.146 • 02.XI.1895. Izašao je prvi broj dnevnika Hrvatsko Pravo, glavnog glasila Čiste stranke prava. U prvom broju je objavljeno i Starčevićevo pismo upućeno Josipu Franku 31. listopada 1895., u kojemu pobija sve priče o svojoj teškoj bolesti i optužbe da pod utjecajem okoline donosi odluke. Hrvatsko Pravo će tijekom neuspješnog pokušaja povezivanja sa HSP-om (ožujak-listopad 1903.) biti „novine Hrvatske stranke prava“.147 Uz prekide list će izlaziti do 1932. Dok je Hrvatska bila glavni organ frankovaca (1913.1918.), u Varaždinu je izlazilo Hrvatsko Pravo. Pučki ilustrovani list Stranke prava za politiku, gospodarstvo, pouku i zabavu (1914.-1918.). Na prijelazu 1918./1919. frankovački narodni zastupnik Josip Milković je neuspješno pokušavao prenijeti varaždinsko Hrvatsko Pravo u Zagreb, što će biti spomenuto u službenom prosvjedu HSP-a predsjedništvu Privremenog narodnog vijeća u Beogradu (27. veljače 1919.). Tek od kolovoza 1924. izlazi spomenuti list kao glavno glasilo HSP-a, umjesto dotadašnjeg (Hrvatska Misao). S obnovom HSP-a u veljači 1990., pokrenuto je i Hrvatsko Pravo s prvim brojem u travnju. Osim toga imamo i kratkotrajnu pojavu – ogromnoj većini ljudi nepoznatog – Hrvatskog Prava u Zagrebu na kraju kolovoza, odnosno na početku rujna 1940., za koji možemo samo reći da je djelovao s pozicija hrvatskog nacionalizma i pod uredništvom „nekoga“ Josipa Perovića.148 • 16.XI.1895. Osuđeni su mladići zbog skidanja i spaljivanja mađarske zastave. Među njima i pravaši: Osman Nuri Hadžić, Ivica Frank, Vladimir Frank, Josip Henneberg, Aleksandar Horvat i Zvonimir Vukelić (svi pripadnici Čiste stranke prava).149 • 02.XII.1895. Hrvatska, glasilo matice Stranke prava promijenila je ime u Hrvatska Domovina. Od tada će pristaše matice Stranke prava biti poznati kao domovinaši nasuprot frankovcima iz Čiste stranke prava. Od prosinca 1900. ponovno izlazi pod imenom Hrvatska. List će se definitivno ugasiti krajem 1908. ostavivši iza sebe veliki novčani dug, a njegovo mjesto će preuzeti milinovačka Hrvatska Sloboda. „Domovinaško-obzoraški“ HSP bijaše jedan od utemeljitelja Hrvatsko-srpske koalicije, pa je i njegova uređivačka politika bila adekvatna tome. Onodobni poznatiji urednici i 146

Isto, 58.-63., 73., 78., 346.-347. Usprkos propasti pregovora i odvojenom djelovanju HSP-a i ČSP-a (od 1904. Starčevićeva hrvatska stranka prava, SHSP), Hrvatsko Pravo će se službeno zvati „novinama Hrvatske stranke prava“ do 08.XI.1905., br. 2995). 148 S. MATKOVIĆ, Čista stranka prava 1895.-1903.,, 60., 163., 169., 211.-215.; Vladimir HUZJAN, „Varaždin u vrijeme Države Slovenaca, Hrvata i Srba – od 29. listopada do 1. prosinca 1918. godine“, Radovi Zavoda za znanstveni rad HAZU Varaždin, 2011., br. 22, 251.; R. HORVAT, Hrvatska na mučilištu, 75.; Goran Ante BLAŽEKOVIĆ, „Hrvatska stranka prava 1990. godine. Obnova, djelovanje i uzroci raskola“, Pravaška misao i politika, 306.-307.; Ivo GOLDSTEIN, Slavko GOLDSTEIN, Holokaust u Zagrebu, Zagreb 2001., 45. 149 J. HORVAT, Politička povijest Hrvatske, sv. 1., 234.-235. 147

43


•

• •

•

•

(povremeni) suradnici Hrvatske bijahu: August Harambašić, Vjekoslav Klaić, Ivana Brlić-Mažuranić, A. G. Matoš, Milutin Cihlar Nehajev, Ferdo Šišić, Kerubin Šegvić i Stjepan Zagorac.150 28.II.1896. ANTE STARČEVIĆ preminuo je u Zagrebu. Ideolog moderne hrvatske nacije, političar, mislilac-filozof, pisac, jezikoslovac, poliglot, narodni borac ili naprosto „Otac Domovine“. Rođen je u Žitniku 23. svibnja 1823. Nešto više u tekstu na dan njegovog rođenja. 20.X.1897. U Zagrebu je Čista stranka prava osnovala Prvu hrvatsku radničku tiskaru.151 27.VII.1898. U Mostaru počinje izlaziti Osvit koji je uspio istaknuti osnovne crte hrvatske politike u BiH. Te je godine konačno dopušteno korištenje hrvatskog nacionalnog imena u BiH, nakon dvadeset godina austrougarske okupacije. Urednik Osvita bio je pravaški književnik Ivan-Aziz Milićević, tako da je pisanje tog lista bilo pod snažnim pravaškim utjecajem. U pitanju pravaškog raskola u banskoj Hrvatskoj Osvit je službeno zauzeo neutralno gledište, no u tekstovima je bilo vidljivo da su bliži Čistoj stranci prava.152 12.X.1898. Na Trsatu je održana skupština domovinaške Stranke prava na kojoj sudjeluju i predstavnici slovenske Katoličke narodne stranke (od 1905. Slovenska ljudska stranka). Prije trsatske skupštine napisao je Slovenec, glasilo navedene slovenske stranke, sljedeće. Hrvatsko državno pravo, povijesno i zakonski utemljeno, dokazuje: 1. da je Kraljevina Hrvatske samostalna država, 2. Hrvatskoj pravno spadaju i zemlje u kojima žive Slovenci.153 19.X.1898. U Arbanasima kraj Zadra osnovana je dalmatinska Čista stranka prava, u kojoj je glavnu ulogu imao svećenik Ivo Prodan po kome su dalmatinski „čisti“ nazvani prodanovcima. Službeno prvim čovjekom dalmatinskog ČSP-a postao je Petar Baturić. Glasilo dalmatinskog ČSP-a postala je zadarska Hrvatska Kruna (izlazi od 1893.). Iako je dalmatinska Stranka prava službeno zauzela neutralan stav prema raskolu banovinskog pravaštva 1895., skupina oko Trumbića i Supila je podržavala domovinaše, a Prodanova struja frankovce. Na početku Frankovog djelovanja u Stranci prava bila je obrnuta situacija – Supilo se pohvalno izražavao o Franku, dok je Prodan istupao protiv njega. Prijelomni trenutak za raskol dalmatinskog pravaštva bila je stranačka skupština u Splitu tijekom kolovoza 1898., kada je postalo jasno da su razlike nepremostive. Glede naselja Arbanasi treba istaknuti da je to ishodište pravaške misli u Dalmaciji. Tamo je 1880. održan prvi sastanak dalmatinskih pravaša, a već su 1873., na svečanom sastanku izrazito hrvatski orijentiranih narodnjaka, prihvaćena „čisto hrvatska načela“

150

ISTI, Povijest novinstva Hrvatske, 298., 348.; S. MATKOVIĆ, Čista stranka prava 1895.-1903., 384. I. PERŠIĆ, Kroničarski spisi, 84. 152 T. CIPEK, S. MATKOVIĆ, Programatski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina, 401.-402.; L. ĐAKOVIĆ, Političke organizacije bosanskohercegovačkih katolika Hrvata, sv. 1., 164.-165. 153 S. MATKOVIĆ, Čista stranka prava 1895.-1903., 42. 151

44


i primat Ante Starčevića. Zanimljivo jest da je stanovništvo Arbanasa albanskog (arbanaškog) podrijetla. Oni nisu zaboravili svoje etničko podrijetlo, ali se većina njih osjećala „političkim Hrvatima“ i, štoviše, prednjačili su u radikalnom hrvatstvu/pravaštvu.154 • 07.V.1900. U Splitu je održana osnivačka skupština Hrvatskoga političkog društva, čijim predsjednikom postaje Ante Trumbić. Već je u jedinstvenoj dalmatinskoj Stranci prava postojala želja za osnutkom društva koje bi okupljalo, bez obzira na stranačku pripadnost, istaknute dalmatinske Hrvate u borbi za hrvatska narodna i politička prava. Premda je društvo zamišljeno kao nadstranačko-izvanstranačka politička udruga, ono je zapravo bilo društvo matice dalmatinske Stranke prava. Ono je službeno imalo „svrhu da uzgaja, širi i brani u Dalmaciji hrvatsku narodnu i političku misao“. Neslužbena svrha jest borba za legalno ujedinjenje Dalmacije s banskom Hrvatskom, te stvaranje cjelokupne hrvatske države u sklopu Monarhije. Zbog prevladavajućeg utjecaja matice dalmatinske Stranke prava u društvu, prodanovci nisu željeli biti dijelom toga, uvidjevši odmah da se ta udruga kreće u smjeru fuzije (dijela) pravaša s Narodnom hrvatskom strankom, do čega će i doći osnutkom Hrvatske stranke 1905.155 • 02.VI.1900. U Sarajevu je održana svečanost uvođenja (instalacije) barjaka Hrvatskog pjevačkog društva „Trebević“. Pjevačka društva bila su iznimno važna za buđenje hrvatske nacionalne svijesti u BiH (prvo je osnovano 1888. u Mostaru – „Hrvoj“). Na instalaciji u Sarajevu bile su prisutne mnoge delegacije, prvenstveno pravaške, iz banske Hrvatske, Dalmacije i Istre. Kod podizanja barjaka bilo je 200 muslimana, od kojih pedesetak uglednika. Na svečanom banketu bilo je 17 mladih muslimana, među kojima Ademaga Mešić, braća Hrasnica, Safvet-beg Bašagić, Ibrahim-beg Čengić itd. Zbog pridobivanja b-h muslimana za hrvatsku nacionalnu misao, barjak je uveden društvenom svečanošću bez vjerskog obreda. To je naljutilo skupinu oko nadbiskupa Stadlera. Sukob dviju skupina, liberalne i „klerikalne“, među katoličkim b-h Hrvatima od tada je sve jači. Na početku sukoba Frankova Čista stranka prava je žestoko istupala protiv Stadlera vjerujući da on izuzetno šteti hrvatskim interesima u BiH. Vrhunac hrvatskog međukatoličkog sukoba u BiH bit će izlazak dviju stranaka na izbore za Sabor BiH u svibnju 1910. – Hrvatska narodna zajednica (HNZ) vs. Hrvatska katolička udruga (HKU) - kada HNZ odnosi pobjedu (11:5).156 • 03.-05.IX.1900. U Zagrebu je održan Prvi hrvatski katolički kongres. To je prvi pokušaj da zaživi politički katolicizam tj. „katoličko hrvatstvo“ u banskoj Hrvatskoj. Izlaganja dvojice frankovaca svećenika (Juraj Tomac i Stipe Vučetić) ostali sudionici kongresa ne prihvaćaju, odnosno ocjenjuju 154

Marjan DIKLIĆ, Pravaštvo u zadarskim Arbanasima, Zadar 1992., 9., 11., 31.-42. ISTI, Pravaštvo u Dalmaciji do kraja Prvoga svjetskog rata, 316.-320. 156 L. ĐAKOVIĆ, Političke organizacije bosanskohercegovačkih katolika Hrvata, sv. 1., 168.-174., 345.-349. 155

45


bespredmetnim. S obzirom da ogromna većina kongresnika pripada domovinaškoj i obzoraškoj opciji (Udružena opozicija) frankovci žestoko istupaju protiv kongresa i političkog katolicizma.157 Hrvatsko Pravo jasno je odbacilo katolicizam kao podlogu hrvatstva, pozivajući se pri tom na Starčevićeva shvaćanja o vjeri i tvrdeći da je inzistiranje na katolicizmu kao čimbeniku hrvatskog okupljanja teška politička pogrješka, posebno zbog hrvatskih interesa u BiH. Istodobno je u Saboru frankovački zastupnik Mile Starčević izjavio: “Čista stranka prava jest liberalna stranka koja drži, da su svi slojevi pučanstva, koji u hrvatskih krajevih prebivaju, bez razlike, izpoviedali oni islam, grčko-iztočnu, katoličku ili mozaičnu vjeru, da su svi Hrvati, dosljedno, da svi ovi slojevi pučanstva imadu biti slobodni i ravnopravni“.158 Ova izjava je u pravom starčevićanskom duhu – građanski nacionalizam vs. etničkog nacionalizma, što nalazimo i kasnije kod frankovaca, npr. 1908.: „U našoj stranci se NE PITA NITI ZA VJERU NITI ZA NARODNOST, u našoj stranci je sakupljeno SVE, ŠTO SE PRIZNADE POLITIČKIM NARODOM HRVATSKIM i što želi sreću i napredak miloj hrvatskoj domovini i patničkom našem narodu (sve istaknuo M. K.).“159 • 01.VIII.1901. Papa Leon XIII. apostolskim pismom Slavorum gentem dokinuo je ilirski kaptol, a gostinjac Svetojeronimskog zavoda pretvorio u svećenički zavod za hrvatski narod (Collegium hieronymianum pro croatica gente) na čelu s Josipom Pazmanom, koji je kasnije bio važna karika u „klerikalno“-pravaškom Hrvatstvu i frankovački saborski zastupnik 1916.1918. Uspostava hrvatskog zavoda izazvala je nezadovoljstvo Italije, AustroUgarske i Crne Gore, čime dolazi do „Svetojeronimske afere“ koja će trajati do sredine 1902. Nakon brojnih i sustavnih pritisaka, na što je čak i ban Khuen Hedervary reagirao rekavši da bi „ipak valjalo nešto učiniti za Hrvate“, papa je uklonio hrvatski naziv iz imena Zavoda. To je bio težak udarac za koncept političko katolicizma u Hrvatskoj. Čista stranka prava je od svog postanka, a naročito u rujnu 1900. za vrijeme Prvoga hrvatskog katoličkog kongresa, upozoravala da politika utemljena na religiji neće donijeti ničeg dobrog Hrvatima.160 „Svetojeronimska afera“ je pokazala da često postoje znatne razlike između interesa Rimokatoličke crkve i hrvatskih nacionalnih interesa. • 15.I.1902. Stvorena je nova politička stranka privremenog naziva Hrvatska opozicija – fuzija domovinaške Stranke prava i Neodvisne narodne stranke. 157

Mario STRECHA, „.»..Mi smo Hrvati i katolici...« Prvi hrvatski katolički sastanak – prvi pokušaj afirmacije političkog katolicizma u banskoj Hrvatskoj“, RZHP,sv. 27/1994., 127.-162. 158 S. MATKOVIĆ, Čista stranka prava 1895.-1903., 120. 159 „Žalostno“, Posavska Hrvatska (Slavonski Brod), br. 9, 29.II.1908., 4. (Navedeno prema: Branko OSTAJMER, „Povijesne bilješke o obitelji Selinger“, Scrinia Slavonica, 10/2010., 312.). U pitanju je frankovačka reakcija na antisemitizam brodskih pristaša HSK usmjeren protiv sugrađana starčevićanaca židovske narodnosti i/li vjeroispovijesti. 160 Mario STRECHA, „»Collegium hieronymianum pro croatica gente«. Svetojeronimska afera“, RZHP, sv. 28/1995., 158.-189.

46


Taj čin nije doveo do praktičnih rezultata, jer su i dalje djelovale organizacije starih stranaka. Hrvatska opozicija stoji na temelju „okviraškog programa“ iz 1894., koji su tada načinili Stranka prava i Neodvisna narodna stranka.161 • 31.VIII.1902. U Zagrebu počinju nasilne protusrpske demonstracije koje će se smiriti tek uvođenjem prijekog suda 03. rujna. Sudjelovalo je preko 20 000 demonstranata – Zagreb je prema popisu iz 1900. imao 61 002 stanovnika. Važnu ulogu u demonstracijama imali su članovi i pristaše Čiste stranke prava (ČSP). Ti su nemiri pokazali da je ČSP postao važna hrvatska politička stranka. Demonstracije su bile reakcija na članak „Srbi i Hrvati“ u zagrebačkom Srbobranu (glasilo Srpske samostalne stranke, SSS), koji je prenijet iz beogradskoga Srpskog književnog glasnika.162 Pojedini autori krivo navode da je članak u Srbobranu objavljen pod naslovom „Do istrage vaše ili naše“. Članak je napisao mostarski Srbin Nikola Stojanović (kasnije član emigrantskoga Jugoslavenskog odbora i političar u SHS/Jugoslaviji). U tekstu se ističe neizbježnost sukoba između Srba i Hrvata (“do istrage naše ili vaše“), ukoliko se potonji ne povinuju nadmoći srpstva. U toj će borbi Hrvati nestati „s lica zemlje“ jer, među ostalim, ideja srpstva znači napredak. Kada je članak prenio Srbobran bez ikakvog komentara, hrvatska reakcija je uslijedila.163 Inače, SSS je jedan od utemeljitelja Hrvatsko-srpske koalicije 1905. • 29.I.1903. Osnovana je Hrvatska stranka prava promjenom dotadašnjeg naziva stranke (Hrvatska opozicija), koja je predstavljala fuziju domovinaške Stranke prava i Neodvisne narodne stranke (obzoraši). U rezoluciji o osnutku HSP-a stoji da je to nova stranka koja se ne veže na stranačke tradicije bivše Stranke prava i bivše Neodvisne narodne stranke. Osim predstavnika nekadašnjih domovinaša i obzoraša, rezoluciju su također prihvatili i potpisali frankovci: predsjednik Kluba Čiste stranke prava Eugen Kumičić, predstavnik sveučilišnog građanstva ČSP-a Vladimir Sachs i predstavnik Hrvatske radničke stranke (HRS) Ante Mlinarić. Osnutak HSP-a podržala je i Napredna omladina. Uskoro je Središnji odbor HSP-a pozvao ČSP na suradnju. Predložili su da ČSP sastavi svoje izaslanstvo za Središnji odbor

161

J. HORVAT, Politička povijest Hrvatske, sv. 1., 243.-244. Stjepanu Matkoviću se potkrala grješka u navodu da je Srpski književni glasnik (SKG) novosadski list Vjerojatno zbog istovjetne tvrdnje iznesene u Peršićevoj ostavštini, koji je, pretpostavljam, pomiješao mjesto izlaženja časopisa sa Stojanovićevom brošurom tiskanom iste godine u Novom Sadu – reakcija na zagrebačke događaje (S. MATKOVIĆ, Čista stranka prava 1895.-1903., 150.; I. PERŠIĆ, Kroničarski spisi, 139.). Digitalizirani primjerak navedenog SKG-a vidi na: „Srpski književni glasnik – 1902 – knjiga 2“ (http://serbiaforum.mi.sanu.ac.rs/wb/?action=getbook&bookkey=30166#page/2/mode/1up, knj. 6, sv. 7, str. 1149.-1159., pristup 10.09.2011.). 163 S. MATKOVIĆ, Čista stranka prava 1895.-1903., 141.-160.; Mato ARTUKOVIĆ, „Pitanje štete i odšteta u antisrpskim demonstracijama 1902. godine“, ČSP, 32/2010., br.1, 179.-217. Vidi sporni članak u: ISTI, Ideologija srpsko-hrvatskih sporova, 267.-272. Velikosrpski prikaz vidi u: Vasilije KRESTIĆ, Istorija Srba u Hrvatskoj i Slavoniji 1848-1914, ćirilica, Beograd 1995., 353.-361. 162

47


•

•

•

•

•

HSP-a. Izvršni odbor ČSP-a odazvao se pozivu na zajedničku skupštinu oporbe (HSP-a i ČSP-a).164 02.III.1903. U Zagrebu prva velika javna pučka skupština koju su organizirali sveučilištarci protiv mađarske politike, kako one iz Budimpešte tako i one Khuenove. To je početak Narodnog pokreta 1903. Iz Zagreba se redaju skupštine duž cijele banske Hrvatske. U Narodnom pokretu 1903. važnu ulogu su imale pristaše i članovi HSP-a i ČSP-a, iako pojedine političke struje nisu htjele da frankovci sudjeluju u pokretu. To se prije svega odnosi na Naprednu omladinu. U lipnju iste godine Khuen Hedervary odstupa, a na izborima 1906. biva poražena mađaronska Narodna stranka koja uskoro nestaje iz politike.165 17.III.1903. Održana je odborska sjednica HSP-a i ČSP-a kako bi se dogovorila suradnja i moguće ujedinjenje. Na prijedlog HSP-ovca Augusta Harambašića odlučeno je da se domovinaška Hrvatska i frankovačko Hrvatsko Pravo stope u jedan list. Hrvatsko Pravo i Obzor trebali su biti ubuduće glasila zajedničke pravaške organizacije. Propašću pregovora u listopadu iste godine svaki list (p)ostaje glasilom svoje pravaške opcije.166 24.III.1903. Počinju demonstracije na Sveučilištu u Zagrebu i ne prestaju do odlaska Khuena Hedervaryja s banske stolice (lipanj 1903.). Među studentima i profesorima snažno su zastupljeni pristaše i članovi HSP-a i ČSP-a.167 Istog dana prestaje izlaziti domovinaška Hrvatska, a njezini pretplatnici počinju dobivati frankovačko Hrvatsko Pravo sve do propasti pregovora s ČSP-om u listopadu iste godine.168 11.IV.1903. U Zaprešiću je oružništvo otvorilo vatru na revolucionarno raspoloženo hrvatsko seljaštvo. Jedan seljak je ubijen, a više njih ranjeno. Nakon toga Narodni pokret 1903. u banskoj Hrvatskoj prerasta iz mirne, „skupštinske“ faze u revolucionarne nemire. Iz Zagreba šire se nasilne demonstracije duž zemlje. Hrvatske mase nisu se povlačile ni pred oružanom silom. O hrvatskom narodnom pokretu s velikim simpatijama pišu velikoaustrijska i kršćansko-socijalna glasila u Beču (npr. Reichspost). Razlog tomu jest protumađarski karakter kako pokreta u Hrvatskoj, tako i gore navedenih protudualističkih struja u Beču.169 23.VI.1903. Khuen Hedervary odstupio je s banske dužnosti. Narodni pokret 1903., u kojem su važnu ulogu odigrali HSP i ČSP, pokazao je da hrvatski narod nije pokoren ni nakon dvadesetogodišnjeg političkog terora.

164

S. MATKOVIĆ, Čista stranka prava 1895.-1903., 160.-163.; J. HORVAT, Politička povijest Hrvatske, sv. 1., 247.-249. 165 S. MATKOVIĆ, Čista stranka prava 1895.-1903., 163.-177. 166 Isto, 163. 167 Isto, 164.; J. HORVAT, Politička povijest Hrvatske, sv. 1., 251.-252. 168 S. MATKOVIĆ, Čista stranka prava 1895.-1903., 163. 169 J. HORVAT, Politička povijest Hrvatske, sv. 1., 252.-253.; Mirjana GROSS, „Hrvatska politika velikoaustrijskog kruga oko prijestolonasljednika Franje Ferdinanda“, ČSP, 2/1970., br. 2, 10.

48


• 11.X.1903. Otkriven je Rendićev spomenik Anti Starčeviću na šestinskom groblju, iako je Starčević u svojoj oporuci jasno izrazio protivljenje podizanju ikakvog spomenika u njegovu čast. Istog dana održana je skupština Čiste stranke prava na kojoj je prihvaćeno ime HSP i odlučeno da se nastave pregovori s HSP-om o sjedinjavanju. No i dalje ustrajavaju na bezuvjetnom održavanju vlastitih značajki.170 • 17.X.1903. Središnji odbor HSP-a javno izjavio da neće primiti Čistu stranku prava u „jedinstvenu organizaciju“ (HSP). Razlog je „frankovačko strančarenje i nesnošljivost“ koje je protivno načelima iz siječanjskih dogovora hrvatske oporbe koja su polazila od odbacivanja stranačkih tradicija kako bi se uklonili naslijeđeni sporovi. Propašću pregovora ČSP se okreće daljnjem razvoju i jačanju te će u veljači 1904. promijeniti ime u Starčevićeva hrvatska stranka prava.171 • 14.XII.1903. Obzor postaje glavno glasilo domovinaško-obzoraškog HSP-a (tzv. „pravaški Obzor“). Krajem veljače 1905. (br. 51) to prestaje biti.172 Važno je istaknuti da sljedećih 15 mjeseci HSP ne će imati svoj organ, odnosno svoje glavno glasilo. Zbog toga će i prilikom pregovora o fuziji HSP-a i skupine kršćansko-socijalnih pravaša oko dnevnika Hrvatstvo, biti planirano da HSP preuzme Hrvatstvo kao stranački organ pod nazivom Hrvatska Država. Propašću pregovora o fuziji u veljači 1906., propalo je i navedeno „novinsko rješenje“. Stoga organom HSP-a postaje novopokrenuta Hrvatska od 01. lipnja 1906., s Augustom Harambašićem kao glavnim urednikom, no zapravo je Vjekoslav Klaić uređivao do 20. kolovoza 1906. Harambašić napušta uredništvo Hrvatske u travnju 1907. Nakon njega list su uređivali, od poznatijih pravaša, Kerubin Šegvić i Stjepan Zagorac. Posljednja dvojica i Harambašić napuštaju HSP i Hrvatsko-srpsku koaliciju početkom 1909., a Vjekoslav Klaić je već i prije umirovljen (udaljen) sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta zbog svojeg „umjerenog pravaštva“, odnosno protimbe politici Koalicije.173 • 02.V.1904. U Zagrebu počinje izlaziti Hrvatstvo, klerikalno (kršćanskosocijalno) glasilo. Grupacija oko Hrvatstva ubrzo će od zastupanja općenitog katoličkog hrvatstva prijeći na katoličko pravaštvo. Oko tog dnevnika okupljalo se niže i srednje svećenstvo te katolici laici. Prvi urednik bio je „pravaški bard“ August Harambašić (hrvatskog pravoslavnog podrijetla). 170

S. MATKOVIĆ, Čista stranka prava 1895.-1903., 182.-185. Isto, 185.-187. 172 J. HORVAT, Politička povijest Hrvatske, sv. 1., 263., 275.; ISTI, Povijest novinstva Hrvatske, 335.; Mario STRECHA, „Profiliranje i pozicioniranje skupine oko «Hrvatstva» na sceni banske Hrvatske“, RZHP, sv. 37/2005., 163.-164., 170. Josip Horvat pogrješno navodi 04. veljače 1904. kao datum „prestanka pravaštva“ Obzora. 173 J. HORVAT, Povijest novinstva Hrvatske, 338.; Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ, „Hrvatski povjesničar Vjekoslav Klaić i njegov doprinos odgoju Hrvata (Povodom 80. godišnjice Klaićeve smrti)“, Scrinia Slavonica, 8/2008., 369.,372.; Mirjana GROSS, Vladavina Hrvatsko-srpske koalicije. 1906-1907, Beograd 1960., 58.; M. STRECHA, „Politički katolicizam i politika 'novog kursa'. I. dio“, RZHP, sv. 38/2006., 188.-191. 171

49


Najpoznatiji pripadnici te pravaške grupe su Fran Milobar, Josip Pazman, Dragutin pl. Hrvoj i Josip Lončarić. Hrvatstvo na početku nije bilo blisko frankovcima zbog njihovog antiklerikalnog stava.174 • 13.V.1904. U Zagrebu je umro poznati starčevićanac i veliki hrvatski književnik Eugen KUMIČIĆ. Rođen je u Brseču 11. siječnja 1850. Više o njemu u tekstu na dan rođenja. • 02.VII.1904. U Županji je rođen Ivan ORŠANIĆ, nacionalni borac, katolički intelektualac, publicist i političar. Umro je 17. prosinca 1968. u Buenos Airesu. Još kao student počeo je djelovati u redovima Hrvatskoga katoličkog pokreta i Katoličke akcije, odnosno bio je član Hrvatskoga orlovskog saveza i Velikoga križarskog bratstva. Kasnije, među ostalim, bio je glavni urednik Hrvatske Smotre i suradnik Hrvatskog Naroda. Iznimno je djelatan u domovinskoj ustaškoj skupini, zbog čega ga progone i zatvaraju u logor Krušćica (kraj Viteza, BiH). U NDH je bio važna osoba: utemeljitelj „ustaškog“ novinstva, član Glavnoga ustaškog stana (GUS), upravni zapovjednik Ustaške mladeži, državni tajnik u Ministarstvu udružbe, državni savezničar Glavnog saveza staliških i drugih postrojbi itd. U svibnju 1945. kreće u emigraciju, te stiže u Argentinu. Tamo je nastavio djelovati za „hrvatsku stvar“. Nakon razlaza s Pavelićem, zajedno s bratom Antom Oršanićem (i još nekima) stvara početkom 1951. Hrvatsku republikansku stranku (HRS).175 • 28.II.1905. U Docu Donjem kraj Omiša rođen je Branimir JELIĆ, iznimno sposoban pravaški organizator. Umro je pod sumnjivim okolnostima (vjerojatno otrovan) 31. svibnja 1972. u Berlinu. Jelić je potekao iz pravaške obitelji. U Zagreb je došao 1923. na studij medicine. Iste godine učlanjuje se u Hrvatski akademski pravaški klub „Kvaternik“, da bi 1924. postao predsjednikom kluba. Nedugo zatim ulazi u Poslovni odbor HSP-a, što jasno pokazuje Jelićevu sposobnost i privrženost Starčevićevom nauku. Bio je vođa Saveza Hrvatske pravaške republikanske omladine, te glavni urednik listova Starčević i Hrvatski Domobran. Odlazi u emigraciju prije proglašenja diktature. Najvažniji je organizator društva „Hrvatski domobran“, odnosno ustaške organizacije, u obje Amerike. Početkom Drugog svjetskog rata (1939.) Britanci su ga uhitili kod Gibraltara te držali u internaciji većinom na otoku Manu do kraja 1945. U Saveznoj Republici Njemačkoj osniva 1951. Hrvatski Narodni Odbor (HNO), smatrajući kontraproduktivnim za hrvatsku nacionalnu borbu da ju predvodi kompromitirani (najblaže rečeno) Pavelić. HNO je imao list Hrvatska Država i poluvojnu organizaciju „Hrvatska

174

J. KRIŠTO, Hrvatski katolički pokret, 25.-29. Vidi program Hrvatstva u: T. CIPEK, S. MATKOVIĆ, Programatski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina, 476.-480. 175 Tko je tko u NDH, 302.-303.; J. KRIŠTO, Hrvatski katolički pokret, 235. Prikaz Oršanićeva idejnog sklopa u kraćim crtama: Ivo KORSKY, Hrvatski nacionalizam. Članci i eseji, Buenos Aires 1983., 369.-378.

50


•

•

•

•

obrana“. Poznatiji Jelićevi suradnici u HNO-u bili su: Filip Lukas, Stjepan Buć i Mate Frković.176 19.III.1905. U Dubrovniku počinje izlaziti tamošnje glasilo dalmatinske Čiste stranke prava – Prava Crvena Hrvatska. To je posljedica nezadovoljstva „prodanovaca“ u redakciji pravaške Crvene Hrvatske, koja je zastupala liniju hrvatsko-srpske suradnje. Od svibnja 1906. Prava Crvena Hrvatska bit će „pomoćno“ stranačko glasilo nove dalmatinske Stranke prava, koja je tada nastala od Prodanove Čiste stranke prava i preostalih južnodalmatinskih pravaša koji nisu sa Strankom prava ušli u Hrvatsku stranku. Prava Crvena Hrvatska predstavljat će u dalmatinskom pravaštvu najdosljedniji otpor srpstvu u hrvatskim zemljama.177 27.IV.1905. U Splitu se ujedinila matica dalmatinske Stranke prava i Narodna hrvatska stranka u Hrvatsku stranku. Ta će stranka vjerno provoditi politiku „novog kursa“ – suradnja sa srpskim političarima u borbi za narodna i državna prava, koja će prerasti u jugoslavensku politiku.178 17.VIII.1905. U Hrvatskom Pravu izašao je prvi u nizu članaka s potpisom Argus. U njima se Fran Supilo optužuje da je srpski plaćenik tj. špijun. Josip Frank je tvrdio da će priložiti dokumente koji će to potvrditi. No na sudskom procesu krajem 1906. (Supilo je tužio Hrvatsko Pravo) Frank je morao priznati da ne može dokazati navode o Supilu. Afera „Argus“ je nanijela ogromnu štetu ugledu frankovačke stranke i posebno Josipu Franku. Tijekom 1906. i afera „Strassnoff“ je osramotila frankovce, jer je Frank povjerovao varalici iz Mađarske i konspirirao s njim. Od tada skupina frankovaca oko Mile Starčevića i zubara Ante Pavelića sve se više udaljava od Josipa Franka, što će rezultirati Drugim pravaškim raskolom u travnju 1908.179 03.X.1905. Donesena je Riječka rezolucija zahvaljujući bivšim (zaslužnim) pravašima Anti Trumbiću i Franu Supilu. Zajedno sa srpskom Zadarskom rezolucijom (17. listopada) daje programatska načela politici „novog kursa“, koju će provoditi Hrvatsko-srpska koalicija (HSK). „Novi kurs“ daje potporu Mađarima protiv Beča, pod uvjetom da podrže ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom. Također priznaje ravnopravnost Srba s Hrvatima u Trojednici. Protiv Riječke rezolucije izjasnili su se frankovačka Starčevićeva hrvatska stranka prava (SHSP), Hrvatska pučka seljačka stranka (HPSS) i mađaronska Narodna stranka. HSK su utemeljili HSP, Hrvatska pučka napredna stranka, Srpska samostalna stranka (SSS), Socijaldemokratska stranka Hrvatske, Srpska narodna radikalna stranka i pojedini nezavisni političari različitih provenijencija. Srpski radikali i socijaldemokrati istupit će

176

J. JAREB, „Kratki životopis dra Branimira Jelića“, Političke uspomene i rad dra Branimira Jelića, (pr. J. Jareb), 600.-634.; Tko je tko u NDH, 53. 177 M. DIKLIĆ, Pravaštvo u Dalmaciji do kraja Prvoga svjetskog rata, 358., 393.; Ivo PERIĆ, „Politički portret Pera Čingrije“, RZHP, sv. 12/1979., 200. 178 M. DIKLIĆ, Pravaštvo u Dalmaciji do kraja Prvoga svjetskog rata, 354.-358. 179 J. HORVAT, Povijest novinstva Hrvatske, 345.-347., 415.-417.

51


1907. iz HSK, ali njih će zamijeniti dobar dio bivših hrvatskih i srpskih pripadnika propale mađaronske Narodne stranke. HSP i Hrvatska pučka napredna stranka stapaju se krajem 1910. u Hrvatsku ujedinjenu samostalnu stranku, koja zajedno sa SSS-om vodi HSK.180 • 02.I.1906. U Sarajevu je Josip Stadler pokrenuo Hrvatski Dnevnik. Ovaj list, frankovačkog i „klerikalnog“ usmjerenja, iznimno je važan za pravaštvo u Bosni i Hercegovini.181 Prvi urednik Hrvatskog Dnevnika bio je Kerubin Šegvić. Međutim, u vlastoručnom Šegvićevom životopisu nigdje nema ni spomena njegovog rada u Sarajevu, pa neki zato dvoje o njegovom boravku u Sarajevu.182 No, službeni spisi Zemaljske vlade BiH jasno potvrđuju Šegvićevo urednikovanje u Sarajevu. Od tamo je protjeran, kao i Stijepo Kobasica (urednik Srpske Riječi), zbog nasilnih demonstracija 25. i 26. listopada 1906., kada se sukobiše hrvatski i srpski nacionalisti.183 Uzgred rečeno, Stijepo Kobasica je bio dubrovački Srbin-katolik.184 Šegvić je od kraja 1906. u Zagrebu, gdje djeluje suprotno od sarajevskog razdoblja: protiv frankovačke stranke; prvo kao član prosrpskog HSP-a, a zatim milinovačkih pravaša.185 • 12.V.1906. U Dubrovniku je održana obnoviteljska skupština dalmatinske Stranke prava, na kojoj su se ujedinili Čista stranka prava (sjevernodalmatinski pravaši) i južnodalmatinski pravaši. Za predsjednika je izabran Ivo Prodan. Nakon što je u travnju 1905. nastala Hrvatska stranka (fuzija matice dalmatinske Stranke prava i Narodne hrvatske stranke) nametnula se potreba okupljanja pravaških redova. Na skupštini je odlučeno da pridjev „čista“ više nije potreban u nazivu Stranke prava, s obzirom da od 180

T. CIPEK, S. MATKOVIĆ, Programatski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina, 494.-498., 505.507., 638.-642.; J. HORVAT, Politička povijest Hrvatske, sv. 1., 269.-275. 181 J. KRIŠTO, Riječ je o Bosni, 54. 182 Ž. BEZIĆ, „Don Kerubin Šegvić – život, smrt i djelo“, I. dio, Hrvatska obzorja, 4/1996., br.1, 83. 183 Petar KOČIĆ, Dokumentarna građa, (redaktor Todor Kruševac), Sarajevo 1967., 141., 149. 184 Kosta MILUTINOVIĆ, „O pokretu Srba katolika u Dalmaciji, Dubrovniku i Boki Kotorskoj 1848–1914.“, Zbornik o Srbima u Hrvatskoj, sv. 1., (ur. Vasilije Krestić), ćirilica, Beograd 1989., 37.; Nikola TOLJA, Dubrovački Srbi katolici. Istine i zablude, Dubrovnik 2011., 75., 373.-374., 438. Par riječi o zadnjem djelu. S obzirom na pomanjkanje kvalitetne literature o problematici Srbo-katolika, prisiljeni smo koristiti se i ovakvim uradcima. Kao prvo, zanimljivo je npr. „zaboravljanje“ davanja osnovnih podataka o velikosrpskoj djelatnosti Stijepa Kobasice prije i poslije Prvoga svjetskog rata. Premda je isti spomenut na više mjesta u knjizi, ni jednom riječju nije spomenuto njegovo urednikovanje sarajevske Srpske riječi, kao i zagrebačkoga Srpskog glasnika (glasila Srpske narodne radikalne stranke). To ne bi odgovaralo Toljinoj slici o „progresivnosti Srba-katolika“, nasuprot „ogavnih kugonosaca“ – hrvatskih kleronacionalista i frankovaca. Nadalje, itekako je primjetno autorovo nepoznavanje osnovnih postulata Starčevićeva nauka, odnosno razlika između liberalnog i klerikalnog pravaštva. Štoviše, zaprepašćujuće je autorovo neshvaćanje koncepta „političkog hrvatstva“, jedna od važnijih stavki u hrvatskoj politici od 1860-ih nadalje. A tvrdnja da je Hrvatstvo Frankov list pokazuje da autor doslovce nema pojma o „franko-klerikalnoj“ problematici i da čak nije u stanju prenijeti ni stavove Mirjane Gross. Kada je netko sposoban na takav način izmrcvariti Grossičinu Povijest pravaške ideologije, podrazumijeva se da takav „umnik“ nije niti čuo za Stjepana Matkovića, Zlatka Matijevića i Zorana Grijaka, a kamoli da je nešto i pročitao od njih. Za Tolja je vrijeme stalo u 1970-ima, u vremenu obračuna s „ogavnim hrvatskim nacionalistima“. Stoga je za čitanje ove knjige potreban dobar želudac. 185 S. MATKOVIĆ, Čista stranka prava 1895.-1903., 330.; I. KRŠNJAVI, Zapisci, sv. 2., 469.-470., 483., 487., 489., 491., 575.

52


1905. postoji jedna pravaška stranka u Dalmaciji. Odlučeno je da zadarska Hrvatska Kruna bude glavno glasilo Stranke prava u Dalmaciji, dok će dubrovačka Prava Crvena Hrvatska biti pomoćno stranačko glasilo tj. „novine Stranke prava“. Dubrovačka skupština je pomogla i obnovi pravaške organizacije u Boki kotorskoj 1907. Daljnja jačanja dalmatinskih pravaških redova uslijedit će u svibnju 1908. i u rujnu 1910.186 • 16.VIII.1906. U Docu kraj Travnika, na proslavi posvete barjaka Hrvatskog pjevačkog društva „Vlašić“, stvorena je prva hrvatska politička stranka u BiH – Hrvatska narodna zajednica (HNZ). Međutim, na početku bijaše formalno gospodarsko-kulturna/prosvjetna organizacija. HNZ je bio pod utjecajem građanske inteligencije i b-h franjevaca. Vodeće i poznate osobe bili su: Nikola Mandić, Jozo Sunarić, Ivo Pilar, Hamid Šahinović-Ekrem, Đuro Džamonja itd. Iako u svojim Pravilima iz veljače 1908. ne spominju Starčevića i pravaštvo, jasno se vidi starčevićanska orijentacija HNZ-a: „Bosna i Hercegovina jesu [...] po državnom pravu hrvatske zemlje [...] prirodna težnja bosanskih Hrvata, da se B. i H. priključe kraljevini Hrvatskoj [...] Bosanski Muslimani jesu po narodnosti nepreporni Hrvati [...] H. N. Z. katol. vjeru kao i Islam štititi [...] Prima se prijedlog Dr. Pilara glede naročitog podupiranja muslimana od strane H. N. Z. bez obzira kojoj stranci pripada [...] Oni Hrvati, koji nepriznaju hrvatstvo u B. i H. su neprijatelji hrvatskog naroda“ itd. Međutim, dok se u pravaškom Programu (1894.) ne spominju Srbi, HNZ kaže da će nastojati „sa pravoslavnim življem, koji se zovu Srbima, podržavati najbolje odnose“. Ali pri tom jasno ističu protimbu kako sjedinjenju BiH sa Srbijom, tako i „potpunoj autonomiji“.187 U skladu sa Starčevićevim naukom protivili su se politici svojevrstnoga „katoličkog hrvatstva“ nadbiskupa Stadlera, upozoravajući da time odbija b-h muslimane od hrvatske ideje. Tijekom 1908., pri radnjama oko Pravila HNZ-a, dolazi do daljnjeg pogoršanja odnosa sa Stadlerom jer Središnji odbor stranke službeno dopušta članstvo i Hrvatima nekatolicima. Tada je HNZ imao oko 45 000 članova od čega 1000 Muslimana, većinom obrazovanih pripadnika mlađe generacije. Nastavak nacionalne neosviještenosti Muslimana posljedica je tradicije, neobrazovanosti, nekonzistentne austrougarske politike i Stadlerove ozloglašenosti. Sukob inteligencije i redovničkog svećenstva sa svjetovnim svećenstvom rezultirat će osnutkom „klerikalno“-pravaške stranke – Hrvatske katoličke udruge (HKU). Početkom 1910. Stadler je zabranio kompletnom svećenstvu BiH djelovanje u HNZ-u. U kampanji za izbore za Sabor BiH (svibanj 1910.) HNZ istupa umjereno („podupirati svaki prijedlog ma s koje strane došao [...] ako se ne kosi s hrvatskim narodnim težnjama“). S druge strane, HKU jasno ističe da stoji „na Starčevićevom programu iz 186

M. DIKLIĆ, Pravaštvo u Dalmaciji do kraja Prvoga svjetskog rata, 391.-399. Vidi program/pravila u: T. CIPEK, S. MATKOVIĆ, Programatski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina, 593.-597.

187

53


1894.“ Na izborima HNZ pobjeđuje HKU, osvojivši 11 mandata od 16 određenih za katoličko pučanstvo.188 HNZ je ljeti 1911. podržao ideju stvaranja jedinstvene Stranke prava za sve hrvatske zemlje. Konačnom propašću stvaranja sveobuhvatnog hrvatskog katoličko-muslimanskog bloka 1912., dio HNZ-a oko Mandića se približava politici banovinske Hrvatskosrpske koalicije, a dio oko Pilara Stadlerovom „katoličkom pravaštvu“.189 • 08.XI.1906. Službeno je nastala Hrvatska kršćansko-socijalna stranka prava (HKSSP) transformacijom Hrvatske radničke zajednice (HRZ), pri čemu je važnu ulogu imala „klerikalno“-pravaška grupa oko lista Hrvatstvo. HRZ je opstao kao središnji radnički strukovni savez kršćansko-socijalnog radništva, predstavljajući socijalno-gospodarsko krilo kršćanskih socijala, dok je HKSSP predstavljao političko krilo.190 U toj stranci je bilo dosta budućih važnih pripadnika franko-„klerikalne“ Stranke prava, koja je nastala u rujnu 1910. Glasilo HKSSP-a je bilo Glas Naroda koji su „preuzeli" od HRZ-a. Predpovijest HRZ-a počinje krajem 1896. kada je osnovan Radnički klub Stranke prava (RKSP) – organizacija radništva domovinaške Stranke prava – s ciljem odvlačenja radništva od frankovačke Hrvatske radničke stranke i socijaldemokrata. RKSP postaje 1899. Hrvatska samostalna radnička stranka (HSRS), sljedeće godine kao Neodvisna radnička organizacija hrvatskog samostalnog radništva uzima naziv HRZ u listopadu iste godine. Već ljeti 1902. prisustvuje u Ljubljani na kongresu kršćansko-socijalnih društava gdje se raspravlja o osnutku zajedničke hrvatsko-slovenske radničke zajednice. RKSP nije bio kršćansko-socijalno orijentiran, ali se to već počinje mijenjati u HSRS-u. HRZ se još nazivao i Kršćansko socijalnom strankom (KSS).191 Važnu ulogu u tim organizacijama domovinaškog/kršćansko-socijalnog radništva imali su Stjepan Zagorac i Grga Tuškan.192 • 09.VI.1907. Od tog datuma definitivno djeluje Hrvatsko kulturno društvo „Napredak“ sa sjedištem u Sarajevu, nastalo spajanjem mostarskog i sarajevskog društva. Hrvatsko kulturno društvo „Napredak“ ima iznimne zasluge u podizanju obrazovanja i kulture b-h Hrvata, a vodstvo društva, bar do nastanka Kraljevstva SHS, bilo je u pravaškim rukama. Do spajanja je došlo već 10. siječnja 1907. Povijest „Napretka“ počinje pet godina prije. U 188

Isto, 597.-598., 636.-637.; L. ĐAKOVIĆ, Političke organizacije bosanskohercegovačkih katolika Hrvata, sv. 1., 229.-237., 242.-245., 302.-303., 352. Inače, Đaković griješi stavljajući osnutak HNZ-a u listopad 1906. 189 M. GROSS, Povijest pravaške ideologije, 381.-383.; Z. MATIJEVIĆ, „Politika i sudbina. Dr. Ivo Pilar i njegova borba za samostojnost hrvatskog naroda“, Pravaška misao i politika, 217. 190 „Hrvatska kršćansko-socijalna stranka prava“, Hrvatstvo, br. 256 (08.XI.1906.), 1. Vidi program u: T. CIPEK, S. MATKOVIĆ, Programatski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina, 520.-526. 191 Vidi datum 07.VII.1895. 192 J. HORVAT, Politička povijest Hrvatske, sv. 1., 263.; S. MATKOVIĆ, Čista stranka prava 1895.-1903., 233.-234.; ISTI, „ Stranka prava i hrvatski kršćanski socijali“, Hrvatski katolički pokret, (ur. Zlatko Matijević), Zagreb 2002., 322.;T. CIPEK, S. MATKOVIĆ, Programatski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina, 428.-429.; Mario STRECHA, Katoličko hrvatstvo. Počeci političkog katolicizma u banskoj Hrvatskoj (1897.1904.), Zagreb 1997., 126.; V. CECIĆ, Rimokatolička crkva i radničko pitanje u Hrvatskoj 1869-1914, 101.102., 108.

54


• •

•

•

•

Mostaru je 14. rujna 1902. osnovano Hrvatsko potporno društvo za potrebe đaka srednjih i visokih škola iz Bosne i Hercegovine, a u Sarajevu 11. studenog 1902. Hrvatsko društvo za namještenje djece u zanate i trgovine. Za razvitak i kasnije spajanje dvaju društava važan je 19. studeni 1905. Tada je sarajevsko društvo donijelo nova pravila kako bi ubuduće uz naučnike (šegrte) potpomagalo i učenike te studente. Također se time htjelo proširiti djelatnost na cijelu BiH, a po mogućnosti i na Trojednicu. Pravilima je određeno i da se ubuduće novo, sarajevsko-mostarsko, društvo zove Hrvatsko kulturno društvo „Napredak“, sa sjedištem u Sarajevu, s ciljem kulturnog jačanja hrvatskog naroda.193 23.VI.1907. U Kotoru je održan veliki skup bokeljskih pravaša na kojem su raspravljali o obnovi i ustroju tamošnje Stranke prava.194 22.VIII.1907. Održana je skupština HSP-a, člana Hrvatsko-srpske koalicije (HSK). Pri tom je izražena vjernost pravaškom „okviraškom programu“ iz 1894., nastavak savezništva s hrvatskim Srbima, kao i daljnja pripadnost HSK-u.195 15.IX.1907. U mjestu Muo održana je opća skupština bokeljskih pravaša s nekih 500 sudionika. Poslije izbora Središnjeg odbora Stranke prava u Boki kotorskoj ustrojeni su stranački mjesni odbori za Kotor, Škaljare, Špiljare, Bogdašiće, Kavč, Mrčevac, Lepetane, Tivat, Lastvu, Perast, Strp-Lipce, Prčanj i Muo. Time je konačno ustrojena jedinstvena stranačka organizacija pravaša u „Zaljevu hrvatskih svetaca“. 196 07.XI.1907. Na Općoj skupštini Starčevićeve hrvatske stranke prava (SHSP) u Zagrebu doneseni su zaključci. Ističe se nedodirljivost „okviraškog programa“ iz 1894. i nepriznavanje postojanja Srba u Hrvatskoj („da se po vjeri ne dieli ni jedan narod, pa tako ni hrvatski narod“). Prisutan je i istup protiv Radićevog HPSS-a. Frankovačko seljaštvo proglašava SHSP jedinom i istinskom seljačkom strankom te da je seljačko pravo sadržano u hrvatskom državnom pravu. Na kraju zaključaka SHSP izražava povjerenje „najviše napadanomu i izloženomu predsjedniku stranke“ Josipu Franku.197 23.IV.1908. Došlo je do Drugoga pravaškog raskola. Na sjednici vodstva Starčevićeve hrvatske stranke prava (SHSP) kulminirao je sukob dviju skupina predlaganjem dviju potpuno oprečnih rezolucija o stranačkoj politici. Prijedlog Aleksandra Horvata naviještao je borbu svim nagodbenim strankama, uključujući i Hrvatsko-srpskoj koaliciji, istaknuto je protusrpstvo te je izražena rezerva prema političkom katolicizmu. Osim toga Horvat je izjavio da je vlada bana Pavla Raucha prva hrvatska vlada nakon 40 godina. Prijedlog Ivana Peršića oštro je osudio Raucha tvrdeći da njegova

193

L. ĐAKOVIĆ, Političke organizacije bosanskohercegovačkih katolika Hrvata, sv. 1., 248.-250. M. DIKLIĆ, Pravaštvo u Dalmaciji do kraja Prvoga svjetskog rata, 398. 195 T. CIPEK, S. MATKOVIĆ, Programatski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina, 540.-549. 196 M. DIKLIĆ, Pravaštvo u Dalmaciji do kraja Prvoga svjetskog rata, 398.-399. 197 T. CIPEK, S. MATKOVIĆ, Programatski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina, 550.-553. 194

55


protusrpska politika služi za divide et impera. Izraženo je uvjerenje u lako suzbijanje velikosrpske promidžbe nakon što bi se povratila hrvatska povijesna i narodna prava. Zbog tako velikih razlika u pogledima skupina oko Mile Starčevića, zubara Ante Pavelića te Ivana Peršića osniva Starčevićevu stranku prava (milinovci). Nezadovoljstvo dijela frankovaca strategijom i taktikom Frankove politike traje od afera „Argus“ i „Strassnoff“ (1905.-1906.), koje su nanijele velike štete ugledu SHSP-a i posebno Josipu Franku.198 • 14.V.1908. U Splitu je održana skupština dalmatinskih pravaša pod geslom „Neka živi sloga svih pravaša od Raba do Spiča“. Tada je jaka šibenska pravaška grupa na čelu s Matom Drinkovićem i glasilom Hrvatska rieč pristupila dalmatinskoj Stranci prava. Tada su jednoglasno prihvaćena „Načela Stranke prava“, koja predstavljaju reinterpretaciju programa iz 1894. Više se ne spominje okvir habsburške države.199 • 01.VII.1908. U Mostaru počinje izlaziti prvi radnički list u BiH – Radnička obrana. Kasnije je (1910.) promijenio naziv u Hrvatska obrana. Đuro Džamonja, član Središnjeg odbora Hrvatske narodne zajednice, pokrenuo je i tiskao te hrvatske radničke novine. Hrvatska/Radnička obrana prvenstveno je istupala protiv socijaldemokracije i u korist hrvatske nacionalne ideje. S obzirom da je list pokrenuo HNZ, u njemu je bilo polemika s vrhbosanskim nadbiskupom Josipom Stadlerom. Hrvatski radnički list u BiH imao je važnu ulogu u nacionalnoj promidžbi.200 • 24.-28.VIII.1908. Održana je osnivačka skupština hrvatski orijentirane Muslimanske napredne stranke (MNS) pod vodstvom poznatog starčevićanca Ademage Mešića. Glasilo MNS-a Muslimanska sviest počelo je izlaziti 03. rujna. Još u veljači iste godine Mešić se dogovorio s Nikolom Mandićem i Hrvatskom narodnom zajednicom (HNZ) oko osnivanja MNS-a. U razvoju MNS-a Mešiću su jako pomogli Osman Nuri Hadžić, Safvet-beg Bašagić i ostali poznati pravaši muslimanske vjeroispovijesti. HNZ je pružio snažnu podršku toj stranci računajući da će to znatno pridonijeti nacionalnom preporodu b-h muslimana i stvaranju hrvatskog katoličko-muslimanskog bloka. Mešić je bio svjestan da s hrvatskim nacionalno-preporodnim programom ima uspjeh samo kod mladih obrazovanih muslimana. Da bi se približio i drugim slojevima muslimanskog društva isticao je islamski karakter stranke, kako bi preuzeo primat od autonomaške Muslimanske narodne organizacije (MNO). Nakon toga bi krenuo u nacionalno osvješćivanje b-h muslimana. Zbog slabog širenja stranke među b-h muslimanskim življem, MNS početkom 1910. revidira program u smjeru 198

M. GROSS, Povijest pravaške ideologije, 349.-353. M. DIKLIĆ, Pravaštvo u Dalmaciji do kraja Prvoga svjetskog rata, 400.-403.; T. CIPEK, S. MATKOVIĆ, Programatski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina, 560.-561. 200 L. ĐAKOVIĆ, Političke organizacije bosanskohercegovačkih katolika Hrvata, sv. 1., 243.; M. GROSS, „Hrvatska politika u Bosni i Hercegovini od 1878. do 1914.“, HZ, 19-20/1966.-1967., 38.-39. 199

56


autonomaštva te mijenja naziv u Muslimanska samostalna stranka (MSS). Umjesto Muslimanske sviesti stranačkim glasilom postaje Muslimanska sloga. Na izborima za Sabor BiH stranka biva hametice poražena od MNO-a, ne osvojivši niti jedan mandat. Ipak, na dopunskim izborima u travnju 1911. Mešić i Halid-beg Hrasnica bivaju izabrani, pa MSS postaje parlamentarnom strankom. Zbog srpske protumuslimanske politike (pitanje agrarnih odnosa i naziva jezika) MSS i MNO se spajaju, ljeti 1911., u Ujedinjenu Muslimansku organizaciju (UMO). Saborski klub UMO-a (Muslimanski saborski klub) surađivao je s Hrvatskim saborskim klubom. Članovi MNS-a/MSS-a/UMO-a (npr. Ademaga Mešić i Šemsi-beg Salihbegović) bit će u Vrhovnoj upravi i Vijeću (jedinstvene) Stranke prava.201 • 14.X.1908. U Starčevićevom domu održana je pravaška „Konferencija o gradnji džamije u Zagrebu“. Prisutni su bili uglavnom mlađi pravaši, od kojih je bilo 20% muslimanskih studenata. Skup je izazvao jak dojam u BiH. Akcija je počela 10. listopada objavom dopisa frankovačkog saborskog zastupnika Ivana Zatluke u Hrvatskom Pravu, kojim traži gradnju džamije u Zagrebu za vjerske potrebe svakodnevnih gostiju iz BiH, kao i muslimanskih studenata na tamošnjem sveučilištu. To je još jedna promuslimanska akcija Frankove Stranke prava, kojom su htjeli pridobiti b-h muslimane za Starčevićev nauk i svoju stranku nakon aneksije BiH 06. listopada iste godine. Tu inicijativu žestoko je napalo Hrvatstvo (kršćansko-socijalni pravaši), Istina (katoličko glasilo) i Pokret (glasilo Hrvatske pučke napredne stranke). Hrvatstvo posprdno predlaže da se buduća bogomolja nazove „Zatlukina džamija“. Ivan Zatluka izjavio je, odgovarajući katoličkim nezadovoljnicima, da je on vjerski gledano „klerikalan“, ali da i u drugim vjerama podupire „intelektualnu snagu i ćudorednost“. Akcija oko gradnje džamije je ubrzo zamrla zbog, među ostalim, nepripajanja BiH Kraljevini Hrvatskoj. Sukobi zbog džamije su zapravo zadnji trzaji vjerskog liberalizma frankovačke stranke, koja će se u rujnu 1910. spojiti s kršćansko-socijalnim pravašima. Ivan Zatluka (do 1918. frankovački zastupnik) u južnoslavenskoj državi bit će vođa hrvatskih kršćanskih socijala i nepoznate Kršćanskosocijalne stranke.202 • 29.X.1908. U Sarajevu je umro veliki hrvatski pjesnik i pravaš Silvije Strahimir KRANJČEVIĆ. Rođen je u Senju 17. veljače 1865. Više o njemu u tekstu na dan rođenja. 201

L. ĐAKOVIĆ, Političke organizacije bosanskohercegovačkih katolika Hrvata, sv. 1., 240.; M. IMAMOVIĆ, Pravni položaj i unutrašnji politički razvitak Bosne i Hercegovine, 174.-181., 222.-223., 247.-248.; N. KISIĆKOLANOVIĆ, „Ademaga Mešić i hrvatska nacionalna ideja 1868. - 1918. godine“, ČSP, 40/2008., br. 3, 1131.1132.; T. CIPEK, S. MATKOVIĆ, Programatski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina, 670. 202 Zlatko HASANBEGOVIĆ, „Islam i muslimani u pravaškoj ideologiji. O pokušaju gradnje «pravaške» džamije u Zagrebu 1908.“, Pravaška misao i politika, 94.-96.; Zlatko MATIJEVIĆ, Slom politike katoličkog jugoslavenstva. Hrvatske pučka stranka u političkom životu Kraljevine SHS (1919.–1929.), Zagreb 1998., 120.123., 140., 154.

57


• 05.XI.1908. Na zagrebačkoj konferenciji zastupnika i pristaša frankovačke Stranke prava iz banske Hrvatske, Dalmacije te BiH osnovana je Hrvatska narodna legija. Njezin zadatak je bio suprostavljanje upadima četničkih odreda iz Srbije u BiH, koji su očekivani nakon austrougarske aneksije navedenih zemalja (06. listopada 1908.). Legionari su nosili značku s natpisom „Za kralja i za Hrvatsku“. Veliku podršku osnutku legije dali su pravaši muslimani iz BiH, uključujući i one koji su studirali u Zagrebu. Najpoznatiji su Mehmedbeg Bajraktarević i Musa Ćazim Ćatić. Važnu ulogu u organiziranju legije imao je književnik Milan Ogrizović (pisac popularne Hasanaginice). Do upada četnika nije došlo pa je Hrvatska narodna legija korištena u međustranačkim sukobima. Socijaldemokrati su imali Crvenu gardu, a ostale stranke (uključujući HSP i milinovce) su putem sokolskih društava jačale tjelesnu spremu svojih članova. U međusobnim fizičkim sukobima, kao i u obračunima s policijom, frankovci postaju pojam najborbenijeg dijela hrvatske politike.203 • 18.XII.1908. Umro je u Jastrebarskom David STARČEVIĆ, Antin nećak i Milin stariji brat. Rođen je u Žitniku 17. rujna 1840. Više o njemu u tekstu na dan rođenja. • 29.I.1909. U Zagrebu je održan sastanak na kojemu bijahu predstavnici frankovaca, milinovaca, dalmatinske Stranke prava, HPSS-a i hrvatskog dijela Koalicije (HSP i naprednjaci). Podrška sastanku je stigla iz Dalmacije od Hrvatske stranke i Smodlakinih naprednjaka, koji zajedno s banovinskim kolegama čine od 1906. Hrvatsku pučku naprednu stranku. Cilj sastanka je postizanje dogovora o zajedničkom djelovanju oporbe radi „rješenja nacionalnog pitanja“, odnosno organiziranje Narodnog vijeća. Esencijalni problem za konsenzus bijaše „srbsko pitanje“. Dalmatinski pravaški predstavnici (Drinković, Prodan i Dulibić) izniješe prijedlog da se Srbima obeća kulturna i crkvena autonomija – uključivši ravnopravnu uporabu ćirilice i srpske zastave – ako nedvosmisleno prihvate hrvatsko državno pravo, odnosno Program 1894. Prijedlog su podržali svi osim frankovaca, koji će zajedno s dubrovačkim pravašima oko Prave Crvene Hrvatske oštro istupiti protiv te, po njima, izdaje. Od cijelog „projekta“ na kraju ništa, jer je donekle zaživio samo u Dalmaciji ustrojavanjem međustranačkoga Narodnog vijeća. Inače, ideju oporbenog okupljanja Mate Drinković koristi za sustavni pritisak (od 1906./1907.) na Milu Starčevića „da konačno raskrsti s Frankom“, pri tom igrajući na Milin ego pozivajući ga „da shvati svoju

203

Z. HASANBEGOVIĆ, „Islam i muslimani u pravaškoj ideologiji“, Pravaška misao i politika, 93.; J. HORVAT, Povijest novinstva Hrvatske, 359.; S. MATKOVIĆ, Čista stranka prava 1895.-1903., 206., 232.233.; I. KRTALIĆ, Hrvatske književne afere, 313.

58


odgovornost“ za sudbinu hrvatske nacije, odnosno da preuzme vodstvo Stranke prava.204 • 05.III.1909. U Zagrebu počinje Veleizdajnički proces protiv 53 hrvatskih Srba, većinom pripadnika Hrvatsko-srpske koalicije (HSK). Uhićeni su ljeti 1908. s višestrukim ciljem: opravdanje austrougarske aneksije BiH, podizanje borbenosti protiv velikosrpstva zbog mogućeg rata povodom aneksije i razbijanje HSK. Optužba se temeljila na brošuri Finale Đorđa Nastića, bečkog agenta koji je bio upoznat s velikosrpskim organizacijama u Srbiji. Optužene se teretilo da su kao suradnici srpske tajne službe radili na razbijanju Austro-Ugarske, odnosno stvaranju Velike Srbije. Sudac na tom procesu bio je frankovac Mirko Košutić. Nakon što je Srbija priznala aneksiju BiH službeni Beč je izgubio interes za proces, a na samom suđenju je ispalo da su dokumenti optužbe krivotvoreni. Proces je završio 05. listopada 1909. kažnjavanjem okrivljenika vremenskim kaznama koji su sljedeće godine amnestirani.205 Iako se Veleizdajnički proces i danas smatra jednom od najvećih blamaža Austro-Ugarske te primjerom krivotvorenja i namještavanja,206 činjenice govore posve drugačije. Svetozar Pribićević, dvadesetak godina kasnije u svojoj knjizi Diktatura kralja Aleksandra, nesvjesno priznaje da je optužnica bila istinita. U tom djelu spominje povezanost važnih članova srpskog dijela HSK-a sa srpskom tajnom službom i vladom Kraljevine Srbije.207 Usprkos tome, ogromna većina povjesničara i dalje tvrdi da je Veleizdajnički proces bio politička i pravna sramota. Posve se slažem s Matošem – duže razdoblje nastanjen u Beogradu – koji je napisao: „Naviknut na makjavelizam Pašićeve, izbliza posmatrane politike, smatrao sam čak Argusove članke dopuštenim sredstvom proti bizantskom i lukavom, neskrupuloznom i vanredno organizovanom srpstvu.“208 • 09.III.1909. U noćnim satima na zagrebačkom Zrinjevcu frankovci su napali milinovce vatrenim i hladnim oružjem. Više milinovaca je ranjeno, među njima i nekadašnji frankovački narodni zastupnik (1906.-1908.) te šogor zubara Ante Pavelića – Živko Petričić.209 U vezi prolijevanja krvi među pravašima, treba spomenuti i Rudolfa Bartulića, kasnije dvostrukog špijuna Kao član frankovačke Hrvatske narodne legije je bio upleten, na određeni 204

Mirjana GROSS, „Uloga šibenskog pravaštva u dalmatinskoj i općehrvatskoj pravaškoj politici uoči Prvog svjetskog rata“, RZHP, sv. 1/1971., 261.-264. 205 J. HORVAT, Politička povijest Hrvatske, sv. 1., 287.-301.; M. GROSS, „Hrvatska uoči aneksije Bosne i Hercegovine“, Istorija XX veka, knj. III., 153.-275. 206 U tom kontekstu je važno za Veleizdajnički i Friedjungov proces sljedeće: „[...] FALSIFIKAT trebalo samo da ZAMENI DOKUMENT, koji je bio stroga tajna, pa otuda nije mogao biti pokazan; TAKAV POSTUPAK je u DIPLOMATIJI na primjer UOBIČAJEN i LEGITIMAN (sve istaknuo M.K.)“ (Ernst NOLTE, Fašizam u svojoj epohi. Francuska akcija, italijanski fašizam, nacional-socijalizam, Beograd 1990., 65., bilj. 10.). Citirane riječi su u vezi afere Dreyfus, ali mislim da su pogodnije za „naše“ afere. 207 S. PRIBIĆEVIĆ, Diktatura kralja Aleksandra, 112., bilj. 8., 237., 251. 208 Antun Gustav MATOŠ, „Zašto odoh?“, ISTI, Sabrana djela. Svezak XIV. Polemike II. 1909–1914. Postuma, (ur. Vida Flaker i Nediljko Mihanović), Zagreb 1973., 49. 209 I. PERŠIĆ, Kroničarski spisi, 169.; S. MATKOVIĆ, Čista stranka prava 1895.-1903., 322.

59


način, u ubojstvo jednoga zagrebačkog milinovca, pa se sklonio u Francusku. Tamo je radio kao trgovački putnik, zbog čega je putovao po Europi. Na početku „Velikog rata“ radio je kao tumač kod francuskog stožera u Crnoj Gori, a kasnije će početi djelovati direktno u Hrvatskoj i u vezi „hrvatskog pitanja“ (vidi: 24. lipanj 1915.).210 • 10.III.1909. Na skupštini Starčevićeve stranke prava (milinovci) usvojen je program, odnosno modificiran je „okviraški program“ iz 1894. Tada je i milinovcima pristupio „hrvatskiji“ dio „koalicionog“ HSP-a, predvođen Stjepanom Zagorcem. U milinovačkom programu su preciznije navedene hrvatske zemlje, pa su sada u programu spomenuti Žumberak, Marindol i Kvarnerski otoci (otprije Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, Rijeka s kotarom, Međimurje, Istra i BiH). Glede zajedničkog vladara, program jasnije istupa u korist personalne unije i hrvatskog državnog prava tražeći da zakonodavnu vlast u Hrvatskoj vrši Sabor „sporazumno sa svojim kraljem“ (do tada „sporazumno s krunom“), te „da se kralj posebno kruni hrvatskom krunom u Zagrebu za kralja svih Hrvatah“. Traži se i sveopće pravo glasa umjesto dotadašnje neodređene formulacije „slobodoumni izborni red“. Sve navedeno je jedan od razloga zašto se milinovačka politika nazivala „povratkom Anti Starčeviću“. U programu se spominje i zaštita manjina, što se sigurno odnosi prije svega na Srbe. To je bio korak k priznavanju srpskog naroda u hrvatskim zemljama. S druge strane, traži se „priečenje pogibeljnog useljivanja tudjinacah“,211 u čemu se može posredno nazrijeti i antisemitizam uperen protiv Franka i njegove stranke. • 15.X.1909. U Sarajevu je osnovan Klub Starčevićeve hrvatske čiste stranke prava u Sarajevu. Okupljao je istaknute pravaše katolike i muslimane iz javnog života cijele BiH, iako je po nazivu klub ograničen na Sarajevo. Članovi su istovremeno pripadali Hrvatskoj narodnoj zajednici (HNZ), Hrvatskoj katoličkoj udruzi (HKU) i Muslimanskoj naprednoj/samostalnoj stranci (MNS tj. MSS) Ademage Mešića. Zadatak Kluba je bio povezivanje i koordiniranje djelovanja pravaša katolika i muslimana na temelju „okviraškog programa“ iz 1894., što je bilo nužno jer u BiH nije postojala Stranka prava u pravom smislu riječi, već su tri navedene stranke koristile (više-manje) Starčevićev nauk. U uvodnom izlaganju je istaknuto da je iz Kluba isključeno svako religijsko pitanje i da će djelovati po načelima Starčevićeve hrvatske stranke prava pod vodstvom Josipa Franka, čime je jasno istupljeno protiv milinovaca. Nasuprot HNZ-a, HKU-a i MNS-a koji su se bavili cijelim spektrom državnopravnih, gospodarskih, socijalnih, kulturnih i ostalih pitanja, Klub Starčevićeve hrvatske čiste stranke prava u Sarajevu usmjerio je svoje djelovanje striktno na državnopravnu 210

Milan MARJANOVIĆ, Londonski ugovor iz godine 1915. Prilog povijesti borbe za Jadran 1914.–1917., Zagreb 1960., 265.-266.; Miro KOVAČ, Francuska i hrvatsko pitanje. 1914.-1929., Zagreb 2005., 47., bilj. 88. 211 Vidi program u: T. CIPEK, S. MATKOVIĆ, Programatski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina, 599.-603.

60


problematiku. Ovaj frankovački Klub djelovao je do kraja listopada 1918. kao jedan od najdosljednijih boraca protiv srpstva i jugoslavenstva.212 • 18.I.1910. U Sarajevu je održana osnivačka skupština Hrvatske katoličke udruge (HKU). Uslijed nezadovoljstva antiklerikalizmom Hrvatske narodne zajednice (HNZ), od početka 1909. traje akcija za osnutak katoličke stranke oko Josipa Stadlera koju je započeo sarajevski Hrvatski Dnevnik (list pokrenut u siječnju 1906.).213 HKU se u nacrtu svog programa pozvao na pravaški „okviraški program“ zbog čega je imao problema s vlastima. Iako su bili katolička stranka službeno je bio zabranjen vjerski rad među nekatolicima.214 U kampanji za izbore za Sabor BiH (svibanj 1910.) HKU ističe u predizbornom programu da stoji „na Starčevićevom programu iz 1894.“. S druge strane HNZ istupa s prikrivenim nacionalizmom („podupirati svaki prijedlog ma s koje strane došao...ako se ne kosi s hrvatskim narodnim težnjama“). Nakon slabog rezultata HKU-a na izborima za Sabor BiH u svibnju 1910. (5 mandata od mogućih 16 određenih za katolike) počinju razgovori, uz posredstvo papinog izaslanika, o pomirbi s HNZ-om.215 Znakovita je izjava antiklerikalca Ise Kršnjavog (frankovac od 1906.) u kojoj žali zbog poraza HKU-a. Unatoč „Štadlerovih pogrješaka gledom na franjevce“, HKU naziva „Starčevićevom strankom hrvatskog ujedinjenja“ i smatra da pobjeda HNZ-a jest poraz Starčevićeve ideje u BiH.216 U drugoj polovici 1910., za vrijeme zasjedanja Sabora BiH, HKU se javno deklarirao kao dio frankovačke Starčevićeve hrvatske stranke prava i, uskoro, franko-„klerikalne“ Stranke prava.217 Nakon što je HNZ promijenio pravila u korist svjetovnog svećenstva, a Stadler maknuo svećenstvu zabranu pripadanju Zajednici sukobi su utihnuli. U lipnju 1912. HKU je pristupio HNZ-u.218 • 31.I.1910. Muslimanska napredna stranka (MNS) mijenja naziv u Muslimanska samostalna stranka (MSS), te revidira stranački program u smjeru autonomaštva. Razlog tome je neuspjeh u pridobivanju podrške većine b-h muslimana. Novo je stranačko glasilo Muslimanska sloga, umjesto dotadašnje Muslimanske sviesti.219 • 15.VI.1910. Student Bogdan Žerajić, pripadnik Mlade Bosne, izvršio je neuspjeli atentat na generala pješaštva Marijana Varešanina, zemaljskog 212

Z. GRIJAK, „Doprinos vrhbosanskog nadbiskupa dr. Josipa Stadlera djelovanju Stranke prava u Bosni i Hercegovini tijekom Prvoga svjetskog rata“, Pravaška misao i politika, 182.-184., 193., bilj. 29. Vidi program Kluba u: T. CIPEK, S. MATKOVIĆ, Programatski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina, 615.-617. 213 L. ĐAKOVIĆ, Političke organizacije bosanskohercegovačkih katolika Hrvata, sv. 1., 304.-338. 214 Vidi program/pravila u: T. CIPEK, S. MATKOVIĆ, Programatski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina, 620.-622. 215 L. ĐAKOVIĆ, Političke organizacije bosanskohercegovačkih katolika Hrvata, sv. 1., 346.-349. 216 Z. GRIJAK, „Doprinos vrhbosanskog nadbiskupa dr. Josipa Stadlera djelovanju Stranke prava u Bosni i Hercegovini tijekom Prvoga svjetskog rata“, Pravaška misao i politika, 203., bilj. 55. 217 „Stranka prava“, Hrvatsko Pravo (dalje: HP), br. 4444 (16.IX.1910.), 1. 218 M. GROSS, Povijest pravaške ideologije, 381.-383. 219 M. IMAMOVIĆ, Pravni položaj i unutrašnji politički razvitak Bosne i Hercegovine., 222.-223.

61


poglavara BiH. Taj događaj je imao ogromni utjecaj na prelazak dijela frankovačke mladeži (mladohrvati) u redove jugoslavenske nacionalističke omladine, npr. Tin Ujević i Krešimir Kovačić (sin velikog pravaškog književnika Ante Kovačića). Razlog tome je tobožnja Varešaninova prošlost – kao mladi poručnik navodno je aktivno sudjelovao u gušenju Rakovičke bune 1871.220 Stav otpalih mladih pravaša zorno prikazuje sljedeći navod: „dok Srbi pucaju i osvećuju i pravaške revolucionare“, pravaši se pokušavaju dogovoriti s Bečom.221 Treba istaknuti da je u vrijeme atentata Varešanin bio svojevrstni pobornik ideje Velike Hrvatske u Velikoj Austriji pod budućim carem i kraljem Franjom Ferdinandom. Međutim, dok su frankovci toj ideji pristupali s austrokroatističkih pozicija, Varešanin je više bio okrenut austro(jugo)slavističkoj koncepciji. Osim toga, Varešanin je imao i snažan animozitet prema Josipu Franku.222 Ovo je još jedan primjer složenosti pravaške problematike. Bivši pravaši koji su završili u jugounitarističkim redovima, smatrali su to krajnjom evolucijom Starčevićevog nauka. Naime, Starčević je sve južne Slavene, čak i Bugare u „deržavnu zametku“, smatrao Hrvatima.223 Logični slijed, za otpadnike, jest da se razlika između velikohrvatske i jugounitarističke ideje nalazi samo u nazivu. • 08.VII.1910. U Saboru BiH govorio je zastupnik Hrvatske katoličke udruge (HKU) Ivan Šarić, kasnije vrhbosanski nadbiskup. U svom govoru je istupio protiv mađarskog i njemačkog jezika, tražeći da hrvatski bude služben u BiH. To je začudilo njegove poltičke protivnike, smatrajući ga „bečkim igračem“. Osim toga, tražio je autonomnu BiH u sklopu hrvatske države, te je istaknuo da HKU u hrvatskim zemljama priznaje samo hrvatski narod (misli na „politički narod“). Zbog toga je iz HKU-a istupio jedan zastupnik, navodeći 220

U pitanju je zamjena osoba i još dosta raznovrstnih pogrješka. Za početak treba navesti da je Rakovica spadala pod ogulinsku 3. pješačku pukovniju Vojne krajine, premda zemljopisno puno bliže Slunju, odnosno slunjskoj 4. pješačkoj pukovniji Vojne krajine. U gušenju Rakovičkog ustanka sudjelovao je otac Marijana Varešanina, satnik navedene slunjske pukovnije ─ Rajmund Varešanin. Njegov sin u to vrijeme bijaše poručnik osječke k.u.k. 78. pješačke pukovnije i polaznik druge godine u bečkoj 3. Ratnoj školi , 3. Kriegs-Schule (Kais. Königl. Militär – Schematismus für 1871., Aus der K. K. Hof- und Staatsdrckerei, Wien, 1871., 117., 241., 423., 431., 446., 448., 743.). Zbrka je, pretpostavljam, nastala zbog navoda u dvosveščanim memoarima zapovjednika Vojne krajine u vrijeme ustanka: Anton Freiherr v. MOLLINARY, Sechsundvierzig Jahre im österreichungarischen Heere 1833-1879, Zürich 1905. U drugom svesku, u podpoglavlju koje obrađuje Rakovički ustanak »skrajnje nacionalističke stranke u Hrvatskoj« (232.-239.), Mollinary umjesto satnika Rajmunda Varešanina „smješta“ poručnika Marijana Varešanina u likvidiranje Rakovičkog ustanka. Pritom griješi i „unaprijeđujući“ Marijana Varešanina u satnika i navodi da je bio (u stvari njegov otac) pripadnik, na početku spomenute, ogulinske pukovnije; kao i da je pukovnik Georg Georgijević bio zapovjednik ogulinske pukovnije, dok je zapravo bio zapovjednik slunjske pukovnije. Mollinaryjeve pogrješke su dovele do krivih zaključaka ondašnje revolucionarne mladeži. U novije vrijeme toj pomutnji je doprinio i Zvonimir Kulundžić krivom interpretacijom, odnosno neprovjeravanjem Mollinaryjevih navoda (Zvonimir KULUNDŽIĆ, Odgonetavanje »zagoneteke Rakovica«, 347., 349., 627., 632., 656.-659.). 221 M. GROSS, „Nacionalne ideje studentske omladine u Hrvatskoj uoči I. svjetskog rata“, HZ, 21-22/1968.1969., 102.-103. 222 ISTA, „Hrvatska politika velikoaustrijskog kruga oko prijestolonasljednika Franje Ferdinanda“, ČSP, 2/1970., br. 2, 44., bilj. 116.; I. KRŠNJAVI, Zapisci, sv. 2., 579.-587. 223 A. STARČEVIĆ, „Na čemu smo“, (Zagreb 1878.), Djela III., 393.

62


pri tom da stoji „na stanovištu Starčevićeve stranke prava“, ali da ne odobrava „intolerancije i negacije (...) bratskog srpskog naroda“. Sada je u Saboru BiH odnos u mandatima između HKU-a i Hrvatske narodne zajednice 4:12.224 • 27.-28.VIII.1910. U Zagrebu je održan Prvi mladohrvatski zbor koji je osudio predstojeću fuziju frankovaca i kršćansko-socijalnih pravaša, ističući da ne može prihvatiti fuziju s klerikalcima „kao temelj nacionalističke pravaške budućnosti“. S obzirom na to, skupina oko lista Mlada Hrvatska proglasila se samostalnom starčevićanskom grupom.225 • 11.IX.1910. U Šibeniku je održana velika skupština dalmatinske Stranke prava. Stranci pristupa veliki dio dalmatinskog svećenstva pod vodstvom Ante Alfirevića. To je vrijeme vrhunca dalmatinske Stranke prava. Prigovori da će otvaranjem vrata širokom krugu svećenstva doći do klerikalizacije pravaštva, odbacuju se tvrdnjom da ono ne može biti ni klerikalno ni vjersko, jer bi to značilo političko samoubojstvo s obzirom na viševjerstvo Hrvata i Starčevićev nauk. Pritom se tvrdi da je hrvatsko katoličko svećenstvo uistinu narodno svećenstvo, koje ima pravo i dužnost politički djelovati u korist hrvatskog naroda i države. Znakovito jest da dalmatinska Stranka prava tada nije poslala službene predstavnike u Zagreb na „fuzionirajuću“ konferenciju frankovaca i kršćansko-socijalnih pravaša oko Hrvatstva (15. rujna),226 čime padaju u vodu tvrdnje o nastanku „klerikalne Stranke prava“ u Dalmaciji 1910. U Zagreb je došlo samo par Dubrovčana na čelu s don Antom Jaspricom iz kruga oko Prave Crvene Hrvatske.227 Razlog takvog ponašanja dalmatinskih pravaša jest njihova sklonost milinovcima i snažna antipatija spram frankovačke stranke. Jedino su pravaši oko Prave Crvene Hrvatske, pod vodstvom svećenika Antuna Liepopilija, Joze Crnice i Ante Jasprice, bili pristaše frankovačke Starčevićeve hrvatske stranke prava (od 15. rujna 1910. Stranke prava). • 15.IX.1910. U Zagrebu je izvršena fuzija između Starčevićeve hrvatske (čiste) stranke prava i skupine kršćansko-socijalnih pravaša oko dnevnika Hrvatstvo u Stranku prava. Glasila Hrvatsko Pravo i Hrvatstvo stapaju se u jedan list – Hrvatsko Pravo.228 Zbog frankovačkoga navodnog okretanja političkom katolicizmu,229 dosta članova i pristaša (prije svega mladi) napuštaju stranku, ostajući vjerni antiklerikalizmu (vjerskoj toleranciji) izvorne pravaške ideologije, kojeg utjelovljuju Ante Starčević, Eugen 224

Zoran GRIJAK, Politička djelatnost vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, Zagreb 2001., 490.-491. M. GROSS, „Nacionalne ideje studentske omladine u Hrvatskoj uoči I. svjetskog rata“, HZ, 21-22/1968.1969., 91.-92. 226 M. DIKLIĆ, Pravaštvo u Dalmaciji do kraja Prvoga svjetskog rata, 410.-414. 227 „Stranka prava“, HP, br. 4443 – 4444 (15.–16.IX.1910.), 1. 228 Vidi ugovor o fuziji u: T. CIPEK, S. MATKOVIĆ, Programatski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina, 618.-619. 229 O tome je li se navedenom fuzijom „klerikalizirala“ Stranka prava vidi u: Jure KRIŠTO, Prešućena povijest. Katolička crkva u hrvatskoj politici 1850.– 1918., Zagreb 1994., 295.-305. 225

63


•

•

•

•

Kumičić i Antun Gustav Matoš.230 Inače, mnogi autori pogrješno nazivaju franko-„klerikalnu“ stranku Kršćansko-socijalnom strankom prava. Jedina imenom pravaška kršćansko-socijalna stranka bijaše kratkotrajna Hrvatska kršćansko-socijalna stranka prava (1906.-1908.).231 31.III.1911. Sklopljen je pakt o suradnji (Hrvatsko-muslimanski blok) u Saboru BiH između Muslimanskog saborskog kluba i Hrvatskog saborskog kluba.232 16.VII.1911. U zagrebačkom Stenjevcu umro je August HARAMBAŠIĆ, pravaški političar, pjesnik i publicist. Rođen je 14. srpnja 1911. u Donjem Miholjcu. Više podataka o njemu u tekstu na dan rođenja. 24.-25.VII.1911. Na konferenciji u Zagrebu postavljeni su temelji za jedinstvenu Stranku prava (tzv. Svepravaška organizacija). Konferenciji su prisustvovali frankovačka Stranka prava, milinovačka Starčevićeva stranka prava, dalmatinska Stranka prava i Hrvatska katolička udruga iz BiH. Tada je odlučeno da se osnuje "složna" Stranka prava.233 Iako nisu bili bili tamo, akciju su podržali istarski pravaši i Hrvatska narodna zajednica iz BiH.234 Za čelno tijelo pravaške organizacije određena je Vrhovna uprava koja će se ustrojiti u listopadu. Upravu su činili delegati iz hrvatskih zemalja: 6 iz banske Hrvatske i po 3 iz Dalmacije, Istre i BiH. Uz Vrhovnu upravu bit će ustrojeno i Vijeće Stranke prava, u koje će ući pravaški zastupnici iz svih Sabora hrvatskih zemalja.235 U Vrhovnoj upravi i Vijeću Stranke prava bit će i članovi prohrvatske Muslimanske napredne/samostalne stranke, odnosno Ujedinjene muslimanske organizacije (npr. Ademaga Mešić i Šemsi-beg Salihbegović).236 14.VIII.1911. Zbog protumuslimanske politike u Saboru BiH od strane Srpske narodne organizacije (pitanje agrarnih odnosa i naziva jezika), ujedinjuju se Muslimanska samostalna stranka (MSS) i Muslimanska narodna organizacija u Ujedinjenu muslimansku organizaciju (UMO). Glasilo nove stranke bio je Zeman (tur. [zaman] vrijeme, doba, epoha, razdoblje, vijek, godine).237

230

M. GROSS, Povijest pravaške ideologije, 378.; S. MATKOVIĆ, „ Stranka prava i hrvatski kršćanski socijali“, Hrvatski katolički pokret, 325.-328. Vidi obrazloženje fuzije u: „Naša fuzija I.-IV.“, HP, br. 4434 – 4437 (03., 05.–07.IX.1910.), 1. 231 J. KRIŠTO, Hrvatski katolički pokret, 48., bilj. 40. Možda je HKSSP nominalno egzistirao duže: »Stupili [stopili, op. M.K.] su se svi pravaši u jednu cjelinu pod imenom „stranka prava“ [1911., op. M.K.] to je jasno da je onda prestala posvema „Hrv. kršć. soc. stranka prava“.« (Vinko ŠAFFAR, Jeronim GROZDEK [ur.], Novi pravac za Kršćansko-socijalnu stranku u Hrvatskoj., Zagreb s. a. [1913.], 11.). 232 M. IMAMOVIĆ, Pravni položaj i unutrašnji politički razvitak Bosne i Hercegovine, 245.-246. 233 Vidi zaključke u: T. CIPEK, S. MATKOVIĆ, Programatski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina, 636.-637. 234 Prilikom stvaranja jedinstvene Stranke prava i njenih organa bilo je određenih problema zbog službene nepolitičke naravi HNZ-a (M. GROSS, „Hrvatska politika u Bosni i Hercegovini od 1878. do 1914.“, HZ, 1920/1966.-1967., 50.). 235 ISTA, Povijest pravaške ideologije, 381., 384. 236 T. CIPEK, S. MATKOVIĆ, Programatski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina, 670. 237 M. IMAMOVIĆ, Pravni položaj i unutrašnji politički razvitak Bosne i Hercegovine, 247.-248.

64


• 26.-27.VIII.1911. U Dubrovniku je održan Drugi mladohrvatski zbor, koji je još jače radikalizirao ideje iznešene na Prvom zboru (1910.). Najrječitije je to izrazio mladohrvat Josip Matasović (kasnije zaslužan za „otkrivanje“ ranonovovjekovne hrvatske kulture). Na zboru je istaknuo kako je pravaštvo jedini nositelj hrvatskog nacionalizma. Tražio je obnovu i osuvremenjivanje pravaštva, odnosno „radikalniju nacionalističku borbu“ koja bi se koristila svim sredstvima. Ideal mladeži predstavlja djelovanje Eugena Kvaternika, Ante Starčevića i Eugena Kumičića, što zorno pokazuje napuštanje ideje nužnosti suradnje s Bečom. Za ostvarenje pravaških (nacionalnih) ciljeva nužan je društveni preporod svih slojeva hrvatskog društva. Matasović je ukazao na opasnosti internacionalizma, anacionalizma i političkog katolicizma. Nadalje, tražio je snažnije isticanje prirodnog prava nacije uz hrvatsko državno pravo, što je u skladu s programatskim spisom u Hervatu iz 1868. Vidljivo je protivljenje tadašnjem trijalizmu pravaša, odnosno ideji da će Habsburgovci dati Hrvatima državu. Preduvjet uspostave hrvatske države jest stvaranje stabilne jedinstvene pravaške organizacije u svim hrvatskim zemljama. Pri tom je pozdravljeno okupljanje svih pravaša, ali ističe se sumnja u uspješnost toga poduhvata zbog prisutnosti raznorodnih pravaških struja i kršćanskih socijala.238 Iz svega navedenog jasno proizlazi prekid mladohrvata s dotadašnjim mentorom Isom Kršnjavijem. • 04.X.1911. U Zagrebu je ustrojena Vrhovna uprava Stranke prava (tzv. Svepravaška organizacija). Predsjednik Vrhovne uprave bio je Mile Starčević, a dopredsjednik Aleksandar Horvat. U upravi su bili, uz predstavnike pravaša (katolici i par muslimana) iz svih hrvatskih zemalja, i slovenski kršćanski socijali. Razlog je dvojak. Vselovenska ljudska stranka (VLS) bila je zaslužna (uz dalmatinske pravaše) za približavanje pravaških struja, a i pravaški „okviraški program“ izražavao je želju za slovenskim pristupanjem hrvatskoj državi. U skladu s time osnovan je Hrvatskoslovenski izvršni odbor VLS-a i jedinstvene Stranke prava 1912. te je iste godine održan tzv. Prvi hrvatsko-slovenski sabor u Ljubljani, odnosno ustrojena tzv. Hrvatsko-slovenska stranka prava. Nakon formiranja Vrhovne uprave izvršena je fuzija milinovaca i franko-klerikalaca, te su njihovi listovi Hrvatska Sloboda i Hrvatsko Pravo stopljeni u jedan list – Hrvatska. Zadnji brojevi navedenih listova prije fuzije izašli su 30. listopada.239 • 15.XII.1911. Na izborima za Hrvatski sabor jedinstvena Stranka prava postaje najjača stranka u banskoj Hrvatskoj. Osvojila je 27 zastupničkih

238

„Drugi mladohrvatski zbor u Dubrovniku“, „Izvještaj o II mladohrvatskom zboru“, Mlada Hrvatska, IV/1911., 153.-155., 202.-203., 264.-266.; Teodora SHEK BRNARDIĆ, „Josip Matasović (1892.-1962.) – pravaški uskrsitelj ranonovovjekovne hrvatske kulture“, ČSP, 41/2009., br. 2, 499.-522. 239 M. GROSS, Povijest pravaške ideologije, 381.; Andrej RAHTAN, „Pokušaji stvaranja hrvatsko-slovenske katoličke političke organizacije“, Hrvatski katolički pokret, 380.

65


• •

•

•

•

mjesta (17 frankovci i 10 milinovci), a Hrvatsko-srpska koalicija 25 (hrvatski dio koalicije samo 11 mandata).240 17.XII.1911. U Zagrebu je umro Josip FRANK, a rođen je u Osijeku 16. travnja 1844. Više o njemu u tekstu na dan rođenja. 12.I.1912. U Zagrebu Vrhovna uprava i Vijeće (jedinstvene) Stranke prava usvaja memorandum za vladara i prijestolonasljednika. Vrhovnu upravu i Vijeće činili su 58 pravaških zastupnika Hrvatskog, Dalmatinskog, Istarskog i Bosansko-hercegovačkog sabora. Javnosti su se predstavili kao „trijalistički sabor“. U memorandumu traže, pozivajući se na hrvatsko državno pravo, da kralj sazove predstavnike svih hrvatskih zemalja u Zagreb na zajednički sabor, koji bi, u dogovoru s njim, odredio unutarnje uređenje i odnos Kraljevine Hrvatske prema Monarhiji. Kralj i car Franjo Josip nije niti odgovorio na memorandum narodnih zastupnika.241 12.III.1912. Sklopljen je pakt između jedinstvene Stranke prava i Hrvatskosrpske koalicije (HSK) usmjeren protiv neustavne vladavine bana Slavka Cuvaja. Osim toga, pakt je bio usmjeren k onemogućavanju osnutka nove unionističke stranke i borbi za opće pravo glasa i za financijsko-gospodarsku samostalnost Hrvatske. Pakt nije bio javno objavljen sve do studenog 1913. kada je isti propao.242 07.-09.VI.1912. U Sarajevu, u prostorijama Hrvatskog saborskog kluba, na sjednici Vrhovne uprave Stranke prava (tzv. Svepravaška organizacija) proglašeno je pristupanje Hrvatske katoličke udruge Hrvatskoj narodnoj zajednici.243 04.V.1913. Donesen je zaključak Hrvatskog saborskog kluba (hrvatski katolički zastupnici u Saboru BiH) prema kojem oni predstavljaju Hrvatsku stranku prava Bosne i Hercegovine (HSP BiH) i trebaju širiti stranačke podružnice po BiH na temelju „okviraškog programa“ iz 1894. To je prvi službeni i parlamentarni spomen HSP-a BiH. Iako su HNZ i HKU bile pravaške stranke to su morale prikrivati, jer se nisu smjele službeno zalagati za „okviraški program“. Obje stranke ući će 1911. u tzv. Svepravašku organizaciju koja je okupljala pravaše iz svih hrvatskih zemalja. Svi članovi Hrvatskog saborskog kluba bili su u Vijeću ili u Vrhovnoj upravi (jedinstvene) Stranke prava,244 tako da je ispravno saborski klub nazvati pravaškom organizacijom. Doduše, preciznije bi bilo nazvati ih „pravaškim klubom BiH“ nego HSP-om BiH. Sredinom 1912. HKU i HNZ, koji drže sva zastupnička mjesta u Saboru određena za katolike (16), spajaju se, odnosno

240

R. HORVAT, Slavonija, sv. I., 74. M. GROSS, Povijest pravaške ideologije, 384. Vidi memorandum u: T. CIPEK, S. MATKOVIĆ, Programatski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina, 648.-652. 242 T. CIPEK, S. MATKOVIĆ, Programatski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina, 675.-679. 243 M. DIKLIĆ, Pravaštvo u Dalmaciji do kraja Prvoga svjetskog rata, 425. 244 T. CIPEK, S. MATKOVIĆ, Programatski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina, 671.-672.; M. GROSS, Povijest pravaške ideologije, 384. 241

66


•

•

•

•

HKU se raspušta. Činjenica da su se svi katolički zastupnici u Saboru BiH predstavili kao „najviša organizacija Hrvatske stranke prava u zemlji“ jasno govori da je tada za Hrvate katolike u BiH postojala samo jedna ideja i jedna stranka – pravaštvo i Stranka prava. 19.V.1913. Frankovci su preuzeli Hrvatsku, dotada glasilo jedinstvene Stranke prava, što će definitivno dovesti do rascjepa unutar tzv. Svepravaške organizacije, odnosno do Trećega pravaškog raskola.245 19.VI.1913. Frankovci su isključeni iz jedinstvene Stranke prava, nakon što su odbili vratiti Hrvatsku, koju su mjesec dana prije preuzeli. Od tada je glavno glasilo krnje Svepravaške organizacije list Hrvat. Pravi su razlozi loma različiti pogledi na smjer pravaške politike, naročito nakon Prvog i Drugog balkanskog rata. U milinovačkom dijelu jedinstvene Stranke prava sve su jače simpatije prema Srbiji i Crnoj Gori te neprijateljstvo prema Monarhiji, dok frankovački dio smatra da jačanje tih država predstavlja opasnost za Hrvatsku i Monarhiju. Pet mjeseci kasnije će propasti i takva nepotpuna „jedinstvena“ Stranka prava.246 09.-10.XI.1913. U Zagrebu je na sjednici Vrhovne uprave Stranke prava došlo do definitivnog raskola „jedinstvene“ Stranke prava (frankovci od lipnja nisu u organizaciji). Razlog konačne propasti tzv. Svepravaške organizacije jest sukob proaustrijske „splitske“ skupine oko Ante Alfirevića i projugoslavenske „šibenske“ skupine oko Mate Drinkovića. Zadnji se potpuno udaljio od „okviraškog programa“ iz 1894., odbacujući a priori rješenje hrvatskog pitanja u „okviru“. Čelnik dalmatinske Stranke prava Ivo Prodan pokušavao je smiriti sukob dviju struja, stojeći na starčevićanskom načelu „ni Beč, ni Pešta, ni Beograd“. No Drinković sa svojom rigidnom austrofobijom i jugoslavenofilijom nije prihvaćao „okvir“ ni kao moguće taktičko djelovanje. Tako je odbijao i politiku vodstva dalmatinske Stranke prava i Vrhovne uprave Stranke prava. Zato je na zagrebačkoj sjednici Vrhovne uprave donesena odluka o isključenju Drinkovićeve skupine, s mogućnošću povratka u tzv. Svepravašku organizaciju ako prihvate politiku vodstva „jedinstvene“ Stranke prava. Drinković nije prihvatio ruku pomirbe, pa je time de facto konačno propala ideja općepravaške organizacije.247 12.XI.1913. Vrhovna uprava Stranke prava (tada već bez frankovaca) raskinula je pakt s Hrvatsko-srpskom koalicijom zbog različitosti u tumačenju pakta. Pakt je sklopljen u ožujku 1912. protiv neustavne vladavine bana Slavka Cuvaja. Temeljni razlog propasti pakta jest pokušaj HSK da u svoju korist tumači pakt, nakon što je tzv. Svepravaška organizacija oslabljena odlaskom frankovaca i Drinkovićeve skupine.248

245

M. DIKLIĆ, Pravaštvo u Dalmaciji do kraja Prvoga svjetskog rata, 435. Isto, 435.-436. 247 Isto, 435.-438. 248 T. CIPEK, S. MATKOVIĆ, Programatski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina, 675.-679. 246

67


• 17.III.1914. U Zagrebu je umro Antun Gustav MATOŠ, veliki hrvatski književnik, starčevićanac i novinar. Rođen je u Tovarniku 13. lipnja 1873. Više o njemu u tekstu na dan rođenja. • 29.III.1915. Izašao je zadnji broj (522.) milinovačkog Hrvata. Daljnje izlaženje je zabranjeno zbog prosrpskog i antantofilskog pisanja navedenog organa.249 • 06.IV.1915. U Tešnju je umro Musa Ćazim ĆATIĆ, pjesnik, novinar i pravaš. Rođen je 12. ožujka 1878. u Odžaku. Više o njemu u tekstu na dan rođenja. • 24.VI.1915. Aleksandar Horvat (predsjednik frankovaca) i Ivo Frank memorandumom traže uvođenje vojne uprave (komesarijat) u Hrvatsku, radi sprječavanja jugoslavenske (velikosrpske) promidžbe i urote banskih organa i Hrvatsko-srpske koalicije. „Militarizacija zemaljske (samo)uprave“ bi se oslanjala na frankovačku Stranku prava, HPSS i hrvatske unioniste Pavla Raucha i Nikole Tomašića. Osim toga memorandumom se htjelo – prema Horvatovom objašnjenju Vieću Stranke prava u srpnju 1918.– ujediniti sve hrvatske zemlje, barem pod vojnom upravom. „Pivot“ s hrvatske strane oko uvođenja vojne uprave bijaše odvjetnik Vladimir Sachs.250 Zbog svoje sposobnosti i unovačenja u „ured za informacije“ vojnog zapovjedništva (XIII. korpus/zbor) u Zagrebu, bio je najpogodnija osoba. Kao vojna osoba trebao je imati veću slobodu djelovanja od svojih stranačkih drugova civila. Međutim, civilni su redarstvenici – na čelu s kasnije zloglasnim Jankom Bedekovićem – nezakonito izvršili pretres Sachsovog stana. Pritom nađene spise koristila je Koalicija 1918. (do tada javnost nije znala za memorandum) za hajku protiv frankovaca. Koalicijsko nepoštivanje zakona i austrougarske vojske dokazuje snažnu potporu Budimpešte slavoserbskoj politici, što će doći glave i samoj Ugarskoj.251 Inače, svoju ulogu u toj priči imao je 249

Vaso BOGDANOV, „Starčevićeva stranka prava prema oslobođenju i ujedinjenju južnoslavenskih naroda u toku Prvog svjetskog rata“, Jugoslavenski odbor u Londonu. U povodu 50-godišnjice osnivanja, Zagreb 1966., 104. 250 Kao frankovački emigrant Sachs je surađivao s mnogima u inozemstvu, uključujući i kralja Crne Gore Nikolu I. Petrovića. U njegovu čast uzeo je, tada apstraktno, crnogorsko državljanstvo i prezime Petrović, kao crnogorski konzul u D'Annunzijevoj Rijeci (Ivo BANAC, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji. Porijeklo, povijest, politika, Zagreb 1995., 217.; Manko GAGLIARDI, Istina o hrvatskom emigrantskom revolucionarnom komiteu 1919-1921. Odgovor na napadaje Stjepana Radića, s. l. a. [Graz 1922.], 26.). Od tada je poznat kao Vladimir Sachs-Petrović, a kasnije postaje doušnikom Beograda, pa će obavijestiti „gazde“ o ustaškoj namjeri likvidacije kralja Aleksandra (Bogdan KRIZMAN, Ante Pavelić i ustaše, Zagreb 1983., 157.). Ironično, u NDH će dobiti „počasno arijsko pravo“ jer se „izkazao zaslužnim za Hrvatski narod“ (vidi faksimil njegove molbe: Bogdan KRIZMAN, NDH između Hitlera i Mussolinija, Zagreb 1983., bez paginacije, posljedni u slikovnim prilozima između str. 224.-225.). Prije toga je, navodno, uhićen u drugoj polovici travnja 1941. od Nijemaca u Zagrebu, kao mason i anglofil, dok prema drugim navodima ta uhićenja masona bijahu krajem svibnja (Zoran D. NENEZIĆ, „Racija masona u Zagrebu“, Večernje novosti (Beograd), 27.XI.2002. on-line izdanje, http://www.novosti.rs/dodatni_sadrzaj/clanci.119.html:275980-Racija-masona-u-Zagrebu, 05.03.2012.; Vladko MAČEK, Memoari, priredio Boris Urbić, Zagreb 1992., 161.). 251 J. HORVAT, Politička povijest Hrvatske, sv. 2., 49.-52.; I. KRŠNJAVI, Zapisci, sv. 2., 623., 764.-765.; S. MATKOVIĆ, „Prilozi za politički životopis Ive Franka i evoluciju pravaštva“, ČSP, 40/2008., br. 3, 1071.-

68


•

•

•

•

•

dvostruki špijun i bivši frankovac Rudolf Bartulić (vidi: 09.III.1909.). On se po nalogu bečkog ministarstva rata, među ostalim, sastao krajem travnja 1915. sa Sachsom, I. Frankom i Horvatom u zagrebačkom vojnom zapovjedništvu (XIII. zbor) Eugena von Scheuera. Nakon toga je otišao u Beč noseći novu frankovačku rezoluciju i kopije „ranijih memoranduma“. Kao i uvijek, Beču nije bilo pravo vrijeme za rješavanje „hrvatskog pitanja“, ali su i dalje očekivali „vjernost Hrvata“. Prema Bartulićevim riječima, frankovačko vodstvo je novim memorandumom „tražilo posljednji put odgovor, što će dati Austrija Hrvatskoj“.252 24.VII.1915. U Zagrebu je preminula Marija (Katharina) FABKOVIĆ, rođ. Frechova. Čehinja po narodnosti, bijaše eminentna hrvatska pedagoginja, novinarka, prevoditeljica i pravašica. Rođena je 08. veljače 1833. Više o njoj u tekstu na dan rođenja. 06.I.1917. U Zagrebu je umro Nikola KOKOTOVIĆ, a rođen je 07. rujna (?) 1859. u Gornjem Kosinju, istoj općini u kojoj se rodio Ante Starčević. Nemam provjerene podatke o datumu rođenja. Uz Martina Lovrenčevića i Josipa Zočeka najvažnija je osoba novinstva Čiste stranke prava. Osim tih zasluga Kokotović je i važna osoba zbog činjenice da je bio Hrvat pravoslavne vjere. Za vrijeme studiranja u Zagrebu pristupio je Stranci prava, te pisao mnogobrojne članke za Slobodu, Hrvatsku Vilu (od 1886. Balkan) i Smilje. Zajedno s Augustom Harambašićem, po ocu pravoslavac, uređivao je pravaški književni list Balkan. Kokotović je jedan od najčešće optuživanih pravaških novinskih urednika za veleizdaju. Iako je plaćao Srpskoj pravoslavnoj općini prinose za vjerske i školske potrebe žestoko je kritizirao srpstvo, posebice hrvatskih pravoslavaca i aktivno se člancima u Hrvatskom Pravu borio protiv toga.253 10.III.1917. Umro je u Zagrebu Mile STARČEVIĆ, Antin nećak i Davidov mlađi brat. Rođen je u Žitniku 28. rujna 1862. Više o njemu u tekstu na dan rođenja. 24.IV.1917. Ban Slavko Cuvaj zabranio je Hrvatsku, glasilo frankovačke Stranke prava, zbog pisanja protiv vlasti – Hrvatsko-srpske koalicije. Već sljedećeg mjeseca Hrvatska opet počinje izlaziti, nakon što je službeno izrazila žaljenje zbog davanja povoda zabrani.254 30.V.1917. „Svibanjska (Majska) deklaracija“ Jugoslavenskog kluba u Beču. Jugoslavenski klub su činili hrvatski i slovenski zastupnici u parlamentu austrijskog dijela Monarhije (Carevinsko vijeće), što znači i pravaški zastupnici iz Dalmacije i Istre. Deklaracijom traže na temelju narodnog

1072.; Igor GRDINA, „Nekaj opazk o Šušteršičevi politiki pred in med prvo svetovno vojno“, Zgodovinski časopis (dalje: ZČ), 53/1999., br. 3 (116), 353.-355. 252 M. MARJANOVIĆ, Londonski ugovor iz godine 1915., 265.-269.; M. KOVAČ, Francuska i hrvatsko pitanje, 47., bilj. 88. 253 S. MATKOVIĆ, Čista stranka prava 1895.-1903., 211., 318.-319. 254 I. KRŠNJAVI, Zapisci, sv. 2., 774.-777.

69


•

•

•

•

načela i hrvatskoga državnoga prava ujedinjenje svih zemalja u Monarhiji, u kojima žive Slovenci, Hrvati i Srbi, u samostalnu državu pod Habsburgovcima. Sumnjajući u namjeru stvaranja Jugoslavije, deklaraciju nisu podržali frankovačka Stranka prava te Pilar-Stadlerova skupina (frankovački dio Hrvatske narodne zajednice i Klub Starčevićeve hrvatske stranke prava u Sarajevu).255 12.VIII.1917. S tim nadnevkom Kršnjavi je u svojem dnevniku zapisao sljedeće. Starčevićeva stranka prava predložila je Stranci prava fuziju, ako ova isključi Ivicu Franka i Vladimira Sachsa. Navodno je frankovački saborski zastupnik Josip Pazman bio spreman istupiti iz stranke ne ostvari li se ujedinjenje.256 04.IX.1917. Počinje izlaziti milinovačka Hrvatska Država.257 Zamjenjuje ju, 23. prosinca 1918., Hrvat – prvo kao glasilo Starčevićeve stranke prava (milinovci), zatim Hrvatske zajednice i na kraju Hrvatske federalističke seljačke stranke. 16.XI.1917. U javnost je izašla „Izjava“ koju je potpisao sarajevski nadbiskup Josip Stadler. To je bila reakcija na latentno projugoslavensku „Svibanjsku deklaraciju“. „Izjava“ je nastala u Stadler-Pilarovom krugu b-h frankovaca, te je tražila ujedinjenje hrvatskih zemalja „na koje se hrvatsko državno pravo proteže [...] u jedno političko i financijalno autonomno, sa habsburškom monarhijom kao cjelinom nerazdruživo spojeno državno tijelo“. „Izjavu“ je podržao dio katoličkog svećenstva, frankovačka Stranka prava i Hrvatska pučka seljačka stranka, koja je istodobno je podržavala i „Svibanjsku deklaraciju“. Protiv su istupili pristaše „Svibanjske deklaracije“, prije svega veći dio Hrvatskog katoličkog seniorata Hrvatskog katoličkog pokreta i Starčevićeva stranka prava (milinovci).258 22.II.1918. U Osijeku je rođen Ivo KORSKY, nacionalni borac, katolički intelektualac, publicist i političar. Umro je 12. prosinca 2004. u Buenos Airesu. Kao i njegov otac, Ivo Korsky je bio starčevićanc i pravnik. Za vrijeme studiranja biva progonjen i zatvaran zbog djelovanja u nacionalnim i katoličkim organizacijama. Za vrijeme NDH bio je časnik u Ustaškoj vojnici i sudac u hrvatskomu vojnom sudstvu. Svibnja 1945. odlazi u emigraciju, te stiže u Argentinu 1947. Pristupa 1951. novoosnovanoj Hrvatskoj republikanskoj stranci (HRS), kojoj dolazi na čelo nakon smrt Ivana Oršanića

255

Z. MATIJEVIĆ, „Politika i sudbina. Dr. Ivo Pilar i njegova borba za samostojnost hrvatskog naroda“, Pravaška misao i politika, 219.-226. 256 I. KRŠNJAVI, Zapisci, sv. 2., 786. 257 V. BOGDANOV, „Starčevićeva stranka prava prema oslobođenju i ujedinjenju južnoslavenskih naroda u toku Prvog svjetskog rata“, Jugoslavenski odbor u Londonu, 104. 258 Z. MATIJEVIĆ, „»Izjava« vrhbosanskog nadbiskupa dr. Josipa Stadlera iz studenog 1917. godine“, ČSP, 31/1999., br. 1, 51.-72.

70


•

•

•

•

(1968.). Bio je dopredsjednik Hrvatskoga narodnoga vijeća i član Sabora HNV-a.259 15.V.1918. Ban Antun Mihalović je u Saboru izjavio da posjeduje dokument, kojim Aleksandar Horvat i Ivo Frank traže (24. lipnja 1915.) od vojne vrhuške Monarhije ukinuće ustavnog stanja i uvođenje vojnog komesarijata. Nakon neuspješnog opovrgavanja, dva mjeseca kasnije frankovački čelnik Aleksandar Horvat izjavio je u Saboru „da je već često morao platiti mjenice koje nije on potpisao“ (npr. financijski problemi s frankovačkom tiskarom 1910.).260 06.VII.1918. Aleksandar Horvat je pročitao u Saboru svoju interpelaciju o „novačenju“ za Srpski dobrovoljački korpus u Odesi 1916.-1917. U pitanju su osobna svjedočanstva o najmonstruoznijim ubijanjima i mučenjima tisuća zarobljenih hrvatskih vojnika koja su počinili Srbi. Stranka prava će ubrzo tiskati i pustiti u javnost interpelaciju pod nazivom Grozote u Odesi. Ta krvava kupelj je potvrdila pravaške tvrdnje da jugoslavenstvo nije ništa drugo nego slabo prikriveno zločinačko velikosrpstvo. Međutim, frankovci su ostali usamljeni. Većina hrvatskih političara je bila uz jugoslavensku ideju; neki zbog iluzija, drugi svjesno izdajući hrvatske interese.261 14.X.1918. U Hrvatskom saboru je frankovačka Stranka prava podnijela zahtjev da se sazove saborska sjednica s jednom točkom dnevnog reda: ukidanje Hrvatsko-ugarske nagodbe te proglašenje nezavisnosti hrvatskog naroda. Saborska većina je taj zahtjev glatko odbila zbog svojih jugoslavenskih planova.262 21.X.1918. U Bad Ischlu kod cara i kralja Karla I./IV. audijencija sabornika Stranke prava Aleksandra Horvata (predsjednik stranke), Ivice Franka i Josipa Pazmana. Glaise von Horstenau u svojim zabilješkama navodi da su u audijenciji bili i dva hrvatska generala: Lukas Šnjarić i Mihael Mihaljević.263 Prvi bješe tada vojni zapovjednik Zagreba (XIII. zbor), a drugi zapovjednik zagrebačkoga VI. hrvatsko-slavonskog domobranskog okružja.264 Pridobili su vladara za trijalizam, ali potreban je bio i pristanak najvažnijeg čovjeka u Ugarskoj – Istvana Tisze (izraziti protivnik Hrvatske). Sljedećeg dana u

259

Tko je tko u NDH, 197.-198. Vidi zbirku dijela Korskyjevih tekstova u: Ivo KORSKY, Hrvatski nacionalizam. Članci i eseji, Buenos Aires 1983. (pretisak, Zagreb 1991.) 260 J. HORVAT, Politička povijest Hrvatske, sv. 2., 49.-52.; I. KRŠNJAVI, Zapisci, sv. 2., 623., 679., 764.-765.; S. MATKOVIĆ, „Prilozi za politički životopis Ive Franka i evoluciju pravaštva“, ČSP, 40/2008., br. 3, 1071.1072.; I. GRDINA, „Nekaj opazk o Šušteršičevi politiki pred in med prvo svetovno vojno“, ZČ, 53/1999., br. 3 (116), 353.-355. 261 S. MATKOVIĆ, „Ratni zločin nad Hrvatima u Odesi I.-V.“, PZ, br. 140-144, studeni 2003.-ožujak 2004. 262 Zlatko MATIJEVIĆ, „Stranka prava (frankovci) u doba vladavine Narodnoga vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba (listopad – prosinac 1918.)“, ČSP, 40/2008., br.3, 1107.-1109. 263 Vasa KAZIMIROVIĆ, NDH u svetlu nemačkih dokumenata i dnevnika Gleza fon Horstenau 1941 – 1944, Beograd 1987., 56.-57. 264 O dvama generala vidi ukratko u Österreichisches Biographisches Lexikon 1815-1950 Online-Edition: P. BROUCEK – A. SCMIDT-BRENTANO, „Lukas Šnjarić“ (http://www.biographien.ac.at/oebl_12/384.pdf, 16.04.2012.); R. EGGER, „Michael Mihaljević“ (http://www.biographien.ac.at/oebl_6/276.pdf, 16.04.2012.).

71


Budimpešti, Tisza je priznao pravaškim poklisarima pogrješnost cijele mađarske politike prema Hrvatima i posve pristao na hrvatske prijedloge. Detalji su se trebali riješiti za dan-dva, a istodobno je obećano Horvatu da će hrvatske postrojbe (50 000 vojnika) s topništvom i ratnim materijalom biti poslane na ugroženu granicu pod vodstvom jednog hrvatski osviještenog generala.265 Takvih nije nedostajalo, jer pored gore spomenutih imamo još Svetozara Boroevića, Pavla Puhala, Stjepana Sarkotića, Maksimilijana Čičerića, Ivana Salisa Seewisa itd. No prekasno su shvatili austrijski Nijemci i Mađari da bez Hrvata ne mogu. Monarhija je brojala svoje zadnje dane. • 29.X.1918. Hrvatski sabor prekinuo je sve odnose između Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, te Kraljevine Ugarske i Carevine Austrije. Hrvatska je time proglašena nezavisnom državom na temelju hrvatskog državnog prava. Važno je napomenuti da pritom Habsburgovci nisu detronizirani, što će uraditi Hrvatski državni sabor 1942. Na temelju narodnog načela i narodnog jedinstva Hrvatska, s ostalim južnoslavenskim zemljama bivše Monarhije, stvara Državu Slovenaca, Hrvata i Srba (razlikovati od Kraljevstva/Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca) – kojoj je na čelu Narodno vijeće (NV), a prijestolnica Zagreb. Frankovci nisu bili pozvani u NV, iako je saborski Klub Stranke prava imao 12 zastupnika. Zanimljivo je da su bivši zagriženi pravaši – Mate Drinković, Nikola Winterhalter i Budislav Grga Angjelinović – preuzeli organe Države SHS zadužene za obrambeno-sigurnosno-promidžbene poslove. S obzirom da je stvaranje Države SHS predstavljalo svojevrstno (nepotpuno) ispunjenje pravaškog programa u državnopravnom, etničkom i teritorijalnom pogledu, kao i zbog snažnih pritisaka i prijetnji po fizičku sigurnost, saborski Klub Stranke prava (Vladimir Prebeg) istodobno je objavio da će predložiti stranačkom vijeću raspust stranke.266 • 12.XI.1918. Na poziv milinovaca Ivana Peršića i Kerubina Šegvića sastao se dio hrvatskih intelektualaca. Razlog bijaše bojazan da se prebrzo odustalo od hrvatske države. Od poznatijih osoba bili su još: Vjekoslav Klaić, Ivica Lorković, Dragutin pl. Hrvoj, Svetozar Rittig, Blaž Jurišić i Rudolf Horvat. Taj svojevrstni „Hrvatski odbor“ sastao se još nekoliko puta, pa su se pridružili i Stjepan Radić, Bare Poparić, Josip Predavec, Vladko Maček, Ivan Pernar, Stjepan Zimmerman itd.267 Sastanci su jasno pokazali da i važan dio milinovačkih pravaša nije htio juriti u južnoslavensku državu, odnosno htio

265

Z. MATIJEVIĆ, „Stranka prava (frankovci) u doba vladavine Narodnoga vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba (listopad – prosinac 1918.)“, ČSP, 40/2008., br.3, 1109.-1110.; J. HORVAT, Politička povijest Hrvatske, sv. 2., 78.-79. 266 J. HORVAT, Politička povijest Hrvatske, sv. 2., 81.-102.; S. MATKOVIĆ, Čista stranka prava 1895.-1903., 317.; Z. MATIJEVIĆ, „Stranka prava (frankovci) u doba vladavine Narodnoga vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba (listopad – prosinac 1918.)“, ČSP, 40/2008., br. 3, 1110.-1115.; A. PAVELIĆ, Doživljaji, 434. 267 R. HORVAT, Hrvatska na mučilištu, 24.-25.

72


je imati zajamčenu hrvatsku državnost. Nažalost vodeći milinovci poput zubara Ante Pavelića izgubili su i zadnju trunku pravaštva. • 28.XI.1918. Na Vijeću Stranke prava (frankovci) odlučeno je da se ipak stranka ne raspusti, što je predložio frankovački saborski klub prije mjesec dana. Prema zaključku Vijeća Stranke prava, razlog neraspuštanja stranke jest djelovanje Narodnog vijeća koje je napustilo ideal nezavisne Hrvatske i srljalo u novu monarhiju, kao i talijanska provala u hrvatske krajeve što je ugrozilo ujedinjenje hrvatskih zemalja. Proširen je i Poslovni odbor stranke, kako bi se preradio pravaški program u cilju izgradnje hrvatske republikanske države u „federativnom savezu država Slovenaca, Hrvata i Srba“. Taj (kon)federalizam frankovaca predstavlja privremenu taktiku zbog tada raširenog jugoslavenstva među Hrvatima. Već je u ožujku 1919. (novi pravaški program) samo spomenuta mogućnost saveza ili sporazuma s drugim (nedefiniranim) narodima i državama, bez diranja u hrvatsku državnost.268 • 04.XII.1918. Zabranjeno je daljnje izlaženje frankovačke Hrvatske (glavno glasilo Stranke prava) zbog njihovog žestokog protivljenja nelegitimnom aktu ujedinjenja pri čemu su jasno dali do znanja da stranka „ostaje i danas kod svoje odluke za ujedinjenje svih hrvatskih zemalja u republikansku državu u federativnom savezu slobodnih nezavisnih suverenih država Slovenaca, Hrvata i Srba“. Taj (kon)federalizam frankovaca, koji je počeo krajem studenog, predstavlja privremenu taktiku zbog tada raširenog jugoslavenstva među Hrvatima i pritiska represivnih organa. Već je u ožujku 1919. (novi pravaški program) samo spomenuta mogućnost saveza ili sporazuma s drugim, nedefiniranim, narodima i državama, bez diranja u hrvatsku državnost.269 • 05.XII.1918. Na Trgu bana Josipa Jelačića došlo je do krvoprolića – Prosinačke žrtve. Vojnici 25. domobranske i 53. pješačke pukovnije demonstrirali su za republiku. Strojničku vatru otvorila je na njih Narodna straža po zapovijedi Grge B. Angjelinovića (kao student žestok frankovac) povjerenika za javni red i sigurnost u Zagrebu. Narodna straža bila je svojevrstna stranačka vojska (milicija) Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba. Zagrebačku Narodnu stražu činili su dragovoljci iz Hrvatskog te Srpskog sokolskog društva, Akademska garda i mornarički odred mornarice Narodne vojske Slovenaca, Hrvata i Srba. U obračunu je na hrvatskoj strani poginulo 15 vojnika i oko 20 je ranjeno, a na neprijateljskoj 2 sokola i možda 1 srpski vojnik te 8 ranjenih. Vjerojatno brojka poginulih hrvatskih vojnika

268

Isto, 26.-27., 68.-69.; „Vieće Stranke Prava“, Hrvatska, br. 2204 (29.XI.1918.), 1. Z. MATIJEVIĆ, „Stranka prava (frankovci) u doba vladavine Narodnoga vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba (listopad – prosinac 1918.)“, ČSP, 40/2008., br. 3, 1116.; „Hrvatski narode“, Hrvatska, br. 2207 (03.XII.1918.), 1. 269

73


nije potpuna, ali je malo vjerojatno da ćemo ikada znati točne podatke. Nakon krvoprolića pojačava se progon i uhićivanja frankovaca.270 • 08.XII.1918. Umro je u Sarajevu pravaš i vrhbosanski nadbiskup Josip STADLER. Rođen je 28. siječnja 1843. u Slavonskom Brodu. Više o njemu u tekstu na dan rođenja. • 27.II.1919. Poslovni odbor Stranke prava poslao je službeni prosvjed predsjedništvu Privremenog narodnog predstavništva (PNP) – u prosvjedu PNP nazivaju državnim vijećem – koje je trebalo početi zasjedati 01. ožujka. Frankovci nisu bili pozvani u PNP iako je saborski Klub Stranke prava imao 12 zastupnika, što je bilo deklarativno nepoštivanje volje hrvatskih birača. Prosvjed je preveden na francuski i engleski jezik te poslan na Mirovnu konferenciju u Parizu. Svetozar Pribićević, ministar unutarnjih poslova, naredio je uhićenje Vladimira Prebega (predsjednik Stranke prava, od 01. ožujka HSP) i Josipa Pazmana, oboje saborski zastupnici, kao potpisnike prosvjeda.271 • 01.III.1919. U Zagrebu je donesen Republikanski program Hrvatske Stranke Prava koji su potpisali predsjednik Vladimir Prebeg i tajnik Ante Pavelić (odvjetnik). Hrvatska pučka seljačka stranka (HPSS) postala je republikanska (HRSS) tek 08. prosinca 1920. Pravaški program je državotvoran, nacionalan, demokratski, gospodarski, radnički, socijalan i regionalan. Podijeljen je na A) „Državno-pravno ustavni dio“ i B) „Gospodarsko-socijalni dio“. Gospodarsko-socijalni program je u biti preuzet iz programa kratkotrajne Hrvatske kršćansko-socijalne stranke prava (HKSSP), nastale u studenom 1906. od domovinaškog/kršćansko-socijalnog radništva. U njemu, među ostalim, stoji: I. da će HSP raditi i dalje svim zakonitim sredstvima da se hrvatske zemlje (Hrvatska, Slavonija, Dalmacija s otocima, Rijeka s kotarom, Međimurje, Prekomurje,272 Bosna, Hercegovina i Istra s otocima) ujedine u nezavisnu hrvatsku državu {A) 1. a)}; II. ako Slovenci žele u hrvatsku državu to će stranka oduševljeno podupirati {A) 1. 270

R. HORVAT, Hrvatska na mučilištu, 51.-57.; Mislav GABELICA, „Žrtve sukoba na Jelačićevom trgu 5. prosinca 1918.“, ČSP, 37/2005., br. 2, 467.-477. 271 R. HORVAT, Hrvatska na mučilištu, 71.-77. 272 Prekomurje je područje naseljeno Slovencima i Mađarima, s neznatnom hrvatskom manjinom. U pravaškim tekstovima, do ovog Programa, nisam nikada naišao na decidirano spominjanje Prekomurja u „hrvatskom smislu“, no Stari ga drži dijelom Hrvatske: „Zemlja med u Dračem, Sočom, Rabicom [rijeka Raab] i Dunajem, biaše kroz vekove jedna deržava, jedna kraljevina hervatska“ (A. STARČEVIĆ, „Članak 42: 1861.“ [Zagreb 1868.], Djela III., 263.). Na pitanje zašto je baš tada (1919.) zatraženo Prekomurje, dva razloga se ističu. Kao prvo, Hrvatska bi preko Prekomurja imala direktnu granicu s Austrijom, gdje se već nalaze začetci frankovačke emigracije; a kao drugo, Hrvatska bi imala neposredni kontakt s gradišćanskim, tada zapadnougarskim, Hrvatima. Inače, u to vrijeme odlučivalo se o sudbini područja danas znanog kao Gradišće (Burgenland), koje je do tada bilo dio Ugarske, ali je većinsko austronjemačko stanovništvo po raspadu Austro-Ugarske htjelo biti dijelom Austrije, do čega je većim dijelom i došlo 1921. Nadalje, unutar Masarykovog kruga postojao je, još prije Prvoga svjetskog rata, „češko-hrvatski projekt (ideja)“ uspostave granice („Koridor“) između buduće Čehoslovačke i Jugoslavije preko Gradišća. Tamošnji Hrvati su jasno rekli „ne“ tim nakanama. Jedan od aktivnih podupiratelja „Koridora“ bijaše Stjepan Radić, koji u tom kontekstu spominje Prekomurje kao dio Hrvatske. Srpski vladajući krugovi bili su posve nezainteresirani za tu ideju (Božena VRANJEŠ-ŠOLJAN, „Pitanje takozvanog Gradišćanskog koridora – hrvatsko gledište“, RZHP, sv. 25/1992., 76.-84.).

74


•

•

•

•

b)}; III. decentralizacija i regionalna samouprava za pojedine hrvatske zemlje važna je za razvoj hrvatske države {A) 2. a)}; IV. na čelu države bit će predsjednik republike koji nosi banski naslov {A) 2. b)}; V. država će štiti malo i srednje poduzetništvo pred velikim kapitalističkim navalama {B) 2.}; VI. HSP će podupirati „da se po naravi kapitalistička i za podržavljenje sposobna poduzeća socijaliziraju (podržave), te se tako u jednu ruku golemi prihodi sačuvaju državi, a u drugu ruku omogući zdrava socijalna politika“ {B) 3.}; VII. radno vrijeme bit će najviše osam sati {B) 4.}; VIII. radnici će srazmjerno sudjelovati u podjeli dobiti poduzeća {B) 4.}; IX. podupirat će se ženski pokret za jednakost kao i izjednačavanje plaća žena i muškaraca koji obavljaju isti posao {B) 5.}.273 Istog dana u Beogradu se sastalo Privremeno narodno predstavništvo (PNP), u kojem su Hrvatsku predstavljali samo milinovci (18), naprednjaci (4) i koalirci. Frankovci nisu bili pozvani u PNP iako je saborski Klub Stranke prava imao 12 zastupnika, zbog čega će uložiti službeni prosvjed u Beogradu krajem veljače. Zbog nepoštivanja volje hrvatskog naroda od strane novih vlasti HSS nije htio poslati svoja dva predstavnika u PNP.274 14.III.1919. HSP je uputio memorandum Mirovnoj konferenciji u Parizu. U pitanju je prevedeni prosvjed od 27. veljače. Memorandumom se navodno traži i istražna komisija velesila koja će ispitati raspoloženje u hrvatskim zemljama po pitanju srpsko-hrvatskog ujedinjenja, no o tome nema riječi u „originalu“ (prosvjedu).275 17.VII.1919. Spajanjem Starčevićeve stranke prava (milinovci) i Napredne demokratske stranke nastaje Hrvatska zajednica (HZ). Korijeni su joj u Narodnom klubu Privremenog narodnog predstavništva. HZ je nastupao kod izbora 1920. i 1923. na području BiH kao Hrvatska težačka stranka. Zajednica se zalagala za federalizaciju države, a od 25. studenog 1924. na prijedlog Trumbića prihvaća republikanski program. U svibnju 1921. stvara s HSP-om i HRSS-om Hrvatski blok (HB).276 23.V.1920. U Klagenfurtu je umro veliki hrvatski vojskovođa i domoljub Svetozar pl. BOROEVIĆ. Taj istaknuti, i nepravedno zapostavljen, Hrvat pravoslavne vjere rođen je 13. prosinca 1856. u Umetiću kraj Hrvatske Kostajnice. Više o njemu u tekstu na dan rođenja. 28.XI.1920. Održani su izbori za Ustavotvornu narodnu skupštinu (Konstituantu) Kraljevstva SHS. Rezultat hrvatskih stranaka je sljedeći: Hrvatska pučka seljačka stranka (HPSS) dobila je 230 590 glasova i 50

273

Republikanski program Hrvatske Stranke Prava, 3.-11. Vidi program HKSSP-a u: T. CIPEK, S. MATKOVIĆ, Programatski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina, 520.-526. 274 J. HORVAT, Politička povijest Hrvatske, sv. 2., 158.-176. 275 Isto, 180.; Bogdan KRIZMAN, Korespondencija Stjepana Radića. Svezak 2. 1919-1928, Zagreb 1973., 35.; R. HORVAT, Hrvatska na mučilištu, 71.-77.; Mladen COLIĆ, Takozvana Nezavisna Država Hrvatska 1941., Beograd 1973., 22.-23.; Bosiljka JANJATOVIĆ, Politički teror u Hrvatskoj 1918.-1935., Zagreb 2002., 135.136. Mladen Colić smatra da je memorandum djelo frankovačkih emigranata. 276 R. HORVAT, Hrvatska na mučilištu, 77.-79., 114.-115.; I. PETRINOVIĆ, Ante Trumbić, 245.-246.

75


mandata (1 od njih je pravaški); Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO), koju su činili većinom Hrvati, 111 006 glasova i 23 mandata (15 Hrvata muslimana, 2 Srbina muslimana i 6 nedeklariranih);277 Hrvatska zajednica (HZ) 64 267 glasova i 11 mandata, od toga 38 400 glasova i 7 mandata u BiH gdje je nastupila kao Hrvatska težačka stranka; Hrvatska pučka stranka (HPS), koja je zastupala katoličko jugoslavenstvo, 46 599 glasova i 9 zastupnika; i HSP 10 135 glasova i 2 zastupnika, dok je treći pravaš (stari frankovac Krunoslav Lokmer) izabran na zajedničkoj listi s HPSS-om u Lici. Izabrani pravaši bili su Mirko Košutić (grad Zagreb) i Dragutin pl. Hrvoj (Modruško-riječka županija).278 Zanimljivosti radi, u Modruško-riječkoj županiji izabran je na komunističkoj listi senjski pravoslavac Vladimir Ćopić, nekadašnji pravoslavni pripadnik frankovačke mladeži („mladohrvat“) koji je preuzeo boljševičke ideje tijekom svog zarobljeništva u Rusiji.279 • 19.II.1921. Osnovana je strukovna organizacija – Hrvatski radnički savez – pri čemu je važnu ulogu imao odvjetnik Ante Pavelić. Godinu dana kasnije počinje izlaziti i glasilo Hrvatski Radnik. To je reakcija na niz lokalnih pobjeda Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista) [od lipnja 1920. KPJ] u hrvatskim gradovima. Tako npr. u Zagrebu 20. ožujka 1920. komunisti osvajaju 20 od ukupno 50 mandata. Nužnost osnutka HRS-a jednostavno je izrazio, tada izvanstranački (propravaški), tjednik Hrvatska Misao: „Naše radništvo se mora vratitit k nacijonalizmu [sic!]“. HRS je nastao iz Hrvatskog radničkog kluba osnovanog sredinom 1920. S obzirom na (predraskolni) pravaški Hrvatski radnički klub i glasilo Hrvatski Radnik iz 1895., kao i na frankovačku Hrvatsku radničku stranku (isto HRS), kristalno 277

F. KARIHMAN, „Zaslužni i spomena vrijedni Hrvati-Muslimani u godini 1986.“, (Hrvatska revija, 1987.), F. KARIHMAN, Hrvatsko-bošnjačke teme, 81. Prema izjavi Hamida Kurbegovića (1964.), narodnog zastupnika JMO-a, odnos među izabranim zastupnicima JMO-a bijaše: 13 Hrvata, 5 Srbina, 4 neopredijeljena, 1 Bošnjak i 1 Jugoslaven (Atif PURIVATRA, Jugoslavenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Sarajevo 1977., 77.-78., blj. 54.). S druge strane, pak, Mirsad Bakšić tvrdi da od 24 poslanika JMO-a, Hrvatima se izjasniše njih 23 [M. BAKŠIĆ, „Džafer beg Kulenović (1891.-1956.)“, PZ, br. 81, prosinac 1998., 43.]. 278 R. HORVAT, Hrvatska na mučilištu, 98.-106. Dragutin pl. Hrvoj izašao je na izbore u Modruško-riječkoj županiji s pravaški orijentiranom skupinom Složni Hrvati, premda je tada član HPSS-a. Do definitivnog razlaza s Radićem dolazi krajem 1922. Tada i pristupa/vraća se HSP-u i postaje jedan od izdavača pravaškog glasila Hrvatska Misao. Hrvoj je kao pripadnik skupine oko lista Hrvatstvo bio važna osoba u „frankovačkoklerikalnoj“ fuziji 1910. Iste je godine kao frankofurtimaš izabran u Sabor, sljedeće godine pak kao pripadnik „složne“ Stranke prava, da bi 1913. kao milinovac postao narodni zastupnik. Nakon izdaje hrvatskih interesa od strane milinovačkog vodstva u studenom 1918., Hrvoj pristupa Radićevoj stranci, no njegova ukorijenjenost u Starčevićevoj misli morala je rezultirati odlaskom/povratkom u HSP. Do kraja života (14.X.1941.) djelovat će sa starčevićanskih pozicija [B. KRIZMAN, Korespondencija Stjepana Radića, sv. 2., 34., 63., 79., 82., 546.-549.; Stjepan MATKOVIĆ, „Dragutin Hrvoj“, HBL, sv. 5, 739.-740.; Mario JAREB, „Hrvatski nacionalisti i djelo Ante Starčevića od atentata u Marseillesu do uspostave Nezavisne Države Hrvatske (1934. – 1941.)“, Pravaška misao i politika, 289., 292.]. 279 Mislav GABELICA, „Pravaška mladež na Hrvatskom sveučilištu uoči Prvog svjetskog rata“, Društvena istraživanja, 20/2011., br. 4 (114), 1146.; R. HORVAT, Hrvatska na mučilištu, 105.-106.; I. KRŠNJAVI, Zapisci, sv. 2., 817., 831.

76


•

•

• •

• • •

je jasno pravaško naslijeđe Saveza. Premda će već 1922. vodstvo u Savezu preuzeti HRSS, pravaški utjecaj nikada nije posve nestao.280 21.V.1921. Prvi javni istup još neslužbenoga Hrvatskog bloka (HB) – saveza HSP-a, HRSS-a i Hrvatske zajednice (HZ). Toga se dana obratio javnosti Porukom hrvatskom narodu. HB je službeno stvoren početkom kolovoza, kada je formiran Izvršni odbor, u koji je ušlo šest „seljaka“ te po tri pravaša i zajedničara. Predsjedništvo su činili: Stjepan Radić (HRSS), Mate Drinković (HZ) i Mirko Košutić (HSP). Blok se raspada u studenom 1922. zbog suprotnosti između HRSS-a i HSP-a.281 14.I.1922. Hrvatsko narodno zastupstvo, koje čini 63 zastupnika Hrvatskog bloka u beogradskoj Ustavotvornoj skupštini (49 HRSS, 11 Hrvatska zajednica i 3 HSP), prihvaća nacrt teksta za Međunarodnu konferenciju u Genevi – Memorandum Hrvatskog bloka. Konačan tekst memoranduma prihvaćen je 25. ožujka. Njime se poziva na hrvatsko državno pravo, ističe neprekinuta hrvatska državnost i ne priznaje novonastala država, nazivajući je „medjunarodno priznato područje Slovenaca, Hrvata i Srba“.282 25.III.1922. Hrvatski radnički savez je primljen u Hrvatski blok kao „samostalni faktor“.283 01.XI.1922. List Hrvatska Misao postaje glavno glasilo HSP-a. Do tada je bio „izvanstranački tjednik“. Međutim, Hrvatska Misao od samog početka izlaženja (19. lipnja 1920.) nastupa s pravaških položaja. U razdoblju 01. travnja 1923.-14. siječnja 1924. zamjenjuje ga Pravaš.284 16.VIII.1924. Hrvatsko Pravo počinje opet izlaziti kao glavni organ HSP-a, umjesto Hrvatske Misli.285 20.X.1925. Stvoren je novi (drugi) Hrvatski blok u koji su ušli HSP i Hrvatski seljački republikanski savez Stjepana Buća.286 05.VI.1926. Izišao je prvi i jedini broj glasila Hrvatskog akademskog pravaškog kluba „Kvaternik“ – Kvaternik. Kulturno-politički literarni mjesečnik hrvatskih sveučilištaraca. Zbog svoje borbenosti i hrvatskog nacionalizma odmah je zabranjen.287

280

Bosiljka JANJATOVIĆ, Politika Hrvatske seljačke stranke prema radničkoj klasi. Hrvatski radnički savez 1921 – 1941. godine, Zagreb 1983., 71.-79.; H. MATKOVIĆ, „Hrvatska zajednica“, H. MATKOVIĆ, Studije iz novije hrvatske povijesti, 98.-99.; M. JAREB, Ustaško-domobranski pokret od nastanka do travnja 1941. godine, 36., bilj. 104. 281 Hrvoje MATKOVIĆ, „Stjepan Radić i Hrvatski blok“, RZHP, sv. 32-33/1999.-2000., 267.-276. 282 Vidi memorandum i dva nacrta u: J. HORVAT, Politička povijest Hrvatske, sv. 2., 226.-229., 230.-235. 283 B. JANJATOVIĆ, Politika Hrvatske seljačke stranke prema radničkoj klasi, 74.-76. 284 Jere JAREB, „Prilog životopisa dra Mile Budaka (Sv. Rok, Lika, 30. kolovoza 1889. – Zagreb, 7. lipnja 1945.)“, I. dio, PZ, br. 150, rujan 2004., 17.-18.; Ante PAVELIĆ, Doživljaji II, Zagreb 1998., 436. Priređivač navedenog Pavelićevog djela je pogriješio u datiranju izlaženja Pravaša, napisavši da je izlazio od 28. ožujka 1923. do 09. travnja 1924. 285 HP, br. 4870 (16.VIII.1924.), 1. 286 V. RAJČEVIĆ, Revolucionarni omladinski pokret u Hrvatskoj, sv. 1., 129., bilj. 562. 287 J. JAREB, „Kratki životopis dra Branimira Jelića“, Političke uspomene i rad dra Branimira Jelića, (pr. J. Jareb), 605.

77


• 16.XI.1926. S tim datumom je datiran proglas „Za slobodu Hrvata i hrvatske Domovine“, koji je kao uvodnik objavljen u prvom broju lista Starčević (glasilo Hrvatske pravaške republikanske omladine).288 • 03.II.1927. U Zagrebu je umro značajni hrvatski kulturni djelatnik i kontroverzni političar, među ostalim i frankovac, Izidor Iso KRŠNJAVI. Rođen je 22. travnja 1845. u Našicama. Nešto više u tekstu na dan njegovog rođenja. • 13.III.1927. Na gradskim izborima u Osijeku Hrvatska federalistička seljačka stranka (HFSS) je pomela HSS, osvojivši 2505 glasova i 15 mandata, nasuprot HSS-ovih 291 glas i 2 mandata. HFSS je osnovan u siječnju 1926., zbog Radićeve kapitulacije pred Beogradom, spajanjem bivše Hrvatske zajednice i dijela nezadovoljnika iz HSS-a. Najvažnija stranačka osoba bijaše Ante Trumbić, koji se počeo vraćati starčevićanstvu. U i oko HFSS-a bijaše mnoštvo starčevićanski orijentiranih osoba i budućih dužnosnika u NDH, npr.: Milovan Žanić, Mile Starčević mlađi, Mladen Lorković, Stjepan Uroić i Matija Kovačić. Na osječkim gradskim izborima nije bilo liste HSP-a, pa je od svih postavljenih stranačkih lista HFSS bio najbliži pravaštvu te je sigurno dobio većinu glasova osječkih starčevićanaca. HFSS tri mjeseca kasnije stupa u Treći Hrvatski Blok (III. HB), koji je bio pod snažnim utjecajem pravaškoga državotvornog nauka i Šufflayeve terminologije. Usvojena Načela HB-a svojim državnopravnim postavkama, kao i terminologijom, posve jasno proizlaze iz HSP-ovih postulata, a federalizam se u tim Načelima uopće ni ne spominje.289 Osječko građanstvo i inteligencija na gradskim izborima jasno su pokazali da ne podržavaju Radićevu oportunističku politiku. • 17.V.1927. Na gradskim izborima u Splitu Trumbićev HFSS je bolje prošao od HSS osvojivši 1177 glasova i 8 mandata, nasuprot 971 glasa i 7 mandata radićevaca. Pitanje veze starčevićanstva i HFSS-a je objašnjeno u natuknici o gradskim izborima u Osijeku. Stjepan Radić više nije mogao tvrditi da njegova stranka predstavlja splitsko građanstvo i inteligenciju.290 • 18.VI.1927. Održan je u Zagrebu Prvi sabor Hrvatske pravaške republikanske omladine (HPRO) na kojem je osnovan Savez Hrvatske pravaške republikanske omladine (SHPRO), na čelu s Branimirom Jelićem. Prisutna je bila 41 organizacija/podružnica pravaške mladeži. HPRO je nastao 1926. od građanske, radničke, studentske i srednjoškolske pravaške mladeži (Hrvatski akademski pravaški klub „Kvaternik“). „Kvaternik“ su osnovali pravaški studenti u drugoj polovici 1921. kao Hrvatski akademski klub da bi uskoro uzeli u naziv i „pravaški“ Glasilo (S)HPRO-a bio je list 288

Isto, 607. Ljubomir ANTIĆ, „Hrvatska federalistička seljačka stranka“, RZHP, sv. 15/1982., 173.-180., 185.-193.; R. HORVAT, Hrvatska na mučilištu, 339. 290 Lj. ANTIĆ, „Hrvatska federalistička seljačka stranka“, RZHP, sv. 15/1982., 191. 289

78


•

•

•

•

Starčević koji izlazi od studenog 1926.291 Može se ponegdje naći da HPRO znači još i Hrvatska pravaška revolucionarna omladina, Hrvatska pravaška revolucionarna organizacija te Hrvatska pravaška radnička omladina.292 19.VI.1927. U Hrvatski blok (HB) pristupa Hrvatska federalistička seljačka stranka (HFSS). Još u listopadu 1925. obnovili su HB (drugi po redu) Hrvatski seljački republikanski savez (HSRS) i HSP. Treći HB (Trumbićev HFSS, Bućev HSRS i Pavelićev HSP) predstavljao je istinsku hrvatsku nacionalnu oporbu „pragmatičnom“ Radićevom HSS-u. HB je organizacijski znatno ojačao, te je postojala mogućnost da preraste u jedinstvenu političku stranku čak i pokret, sa zajedničkim ciljem „oživotvorenja hrvatske državne samostalnosti“ na temelju hrvatskog državnog prava. Iz ovoga je vidljivo da se Hrvatski blok sastojao od „starih i novih pravaša“. Na lokalnim izborima 1927. u Zagrebu, Splitu i Osijeku HB dobiva više mandata od HSS-a, što pokazuje da građanstvo i inteligencija više ne vjeruje Radiću. Na državnim izborima u rujnu 1927. ipak HSS (p)ostaje vodeća hrvatska stranka zahvaljujući glasovima seljaka. HB je osvojio oba zagrebačka mandata – odvjetnik Ante Pavelić (HSP) i Ante Trumbić (HFSS). Glavni grad je jasno progovorio, pravaški i nacionalno.293 04.IX.1927. Na gradskim izborima u Zagrebu Hrvatski blok (HB) je pomeo HSS. U ovom je slučaju blok HSP-a, HFSS-a i Hrvatskog seljačkog republikanskog saveza (HSRS) Stjepana Buća, tvorio s „klerikalnom“ Hrvatskom pučkom strankom (HPS) – Hrvatski katolički blok. Taj je blok osvojio 9749 glasova i 25 mandata, a HSS 2351 glas i 6 mandata. Zagrebačko građanstvo i inteligencija jasno su pokazali da ne podržavaju Radićevu oportunističku politiku, premda treba reći da je na rezultat izbora utjecao i sukob između Stjepana Radića i grada Zagreba glede istupanja grada iz Zagrebačke oblasti (područje) te financija vezanih uz to pitanje.294 11.IX.1927. Izbori za beogradsku skupštinu na kojima Radićev HSS unatoč svojoj oportunističkoj (blago rečeno) politici dobiva povjerenje većine Hrvata. Ali ne svih. U Zagrebu nije prošao niti jedan HSS-ovac. Glavni grad Hrvatske izabrao je Hrvatski blok (HSP, Hrvatska federalistička seljačka stranka i Hrvatski seljački republikanski savez), odnosno njegovi poslanici su odvjetnik Ante Pavelić (HSP) i Ante Trumbić (HFSS).295 08.V.1928. U Zagrebu je preminuo Aleksandar HORVAT, jedna od važnijih i poznatijih osoba u povijesti frankovaca. Stranka prava i općenito hrvatski nacionalizam je ostao bez značajne osobe u nadolazećim sudbonosnim

291

J. JAREB, „Kratki životopis dra Branimira Jelića“, Političke uspomene i rad dra Branimira Jelića, (pr. J. Jareb), 604.-607. 292 B. KRIZMAN, Ante Pavelić i ustaše, 68., bilj. 27. 293 Lj. ANTIĆ, „Hrvatska federalistička seljačka stranka“, RZHP, sv. 15/1982., 189-194. 294 P. RADONIĆ VRANJKOVIĆ, „Gradski i parlamentarni izbori u Zagrebu 1927. godine“, RZHP, sv. 40/2008., 249.-274.; Zlatko MATIJEVIĆ, „»Za Hrvatstvo, križ i plug!« – Politička aktivnost Hrvatske pučke stranke od veljačkih do rujanskih parlamentarnih izbora (1925.–1927.)“, ČSP, 29/1997., br. 2, 266. 295 ISTI; Lj. ANTIĆ, „Hrvatska federalistička seljačka stranka“, RZHP, sv. 15/1982., 191.-194.

79


•

•

•

•

•

vremenima. Aleksandar Horvat je rođen u Sutinskim Toplicama 06. prosinca 1875. Više o njemu u tekstu kod njegovog datuma rođenja. 03.VIII.1928. Zastupnici Hrvatskog bloka (HB) Ante Trumbić (HFSS) i odvjetnik Ante Pavelić (HSP) ulaze u zastupnički klub HSS-a, Hrvatski seljački klub. Nasuprot i danas raširenom shvaćanju da su tada ušli u HSS, oba su zastupnika ostali članovi HB-a, odnosno svojih političkih stranaka. Trumbić i Pavelić svojim su isticanjem da je Radić odobrio njihov ulazak u klub HSS-a, ogradili od Samostalne demokratske stranke (SDS) i Svetozara Pribićevića. Nipošto se nisu smatrali trećom strankom Seljačko-demokratske koalicije (SDK), već samo članovima Hrvatskog seljačkog kluba.296 02.IX.1928. U Zagrebu je održan Drugi sabor Saveza Hrvatske pravaške republikanske omladine (SHPRO), koji je jasno očitovao spremnost na borbu i žrtvovanje pravaške mladeži. Prisutno je bilo 45 organizacija/podružnica pravaške mladeži. Jedan od gostiju bio je Bratoljub Klaić, kasnije poznati hrvatski jezikoslovac. Predstavljao je Hrvatsku mladicu, organizaciju mladeži bliskoj Hrvatskoj federalističkoj seljačkoj stranci.297 30.IX.1928. U Zagrebu je održana skupština Hrvatske Omladine, na kojoj su se okupili: Savez Hrvatske pravaške republikanske omladine, Omladina HSS-a, Omladina Hrvatske federalističke seljačke stranke i Hrvatska mladica (bliska HFSS-u). Skupštinu je karakterizirala iznimna borbenost i spremnost na žrtvu hrvatske mladeži. Iz tih redova će doći hrvatski nacionalni revolucionari.298 01.X.1928. U Zagrebu je iz Saveza Hrvatske pravaške republikanske omladine (SHPRO) proizašla udruga „Hrvatski Domobran“, kojoj je prema statutu svrha bila „da razvija tjelesno i duševno zdravlje svojih članova“, a imala je biti organizacijom „sveopćeg hrvatskog narodnog pokreta“. Planirano je da se pod krinkom javne organizacije potajno osnivaju i uvježbavaju skupine/postrojbe revolucionarne hrvatske mladeži. Na početku su nosili plave košulje, ali se od toga odustalo zbog konspirativnosti. „Hrvatski Domobran“ bio je pokušaj pravaškog vodstva da okupi cjelokupnu nacionalnu hrvatsku mladež, odnosno mlade iz HSS-a, Hrvatske federalističke seljačke stranke i HSP-a. Iako pod plaštom legalizma, organizaciji nije dopušteno daljnje djelovanje. Glasilo Hrvatski Domobran počeo je izlaziti u studenom iste godine umjesto dotadašnjeg lista SHPRO-a Starčević.299 16.XI.1928. Počinje izlaziti polumjesečnik Hrvatski Domobran, glasilo udruge „Hrvatski Domobran“, umjesto lista Starčević (glasilo Saveza

296

I. PETRINOVIĆ, Ante Trumbić, 286.-289. „Prilozi uspomenama dra Branimira Jelića“ (iz. J. Jareb), Političke uspomene i rad dra Branimira Jelića (pr. J. Jareb), 247.-256. 298 Isto, 257.-271. 299 J. JAREB, „Kratki životopis dra Branimira Jelića“, Političke uspomene i rad dra Branimira Jelića, (pr. J. Jareb), 600.-634. (614.-618.); B. KRIZMAN, Ante Pavelić i ustaše, 28. 297

80


•

•

•

•

•

hrvatske pravaške republikanske omladine). Hrvatski Domobran je odisao borbenošću i revolucionarnošću zbog čega je stalno bio pod udarom cenzure i zapljena. Izašlo je ukupno šest brojeva, zadnji 22. prosinca 1928.300 01.XII.1928. U Zagrebu su održane demonstracije hrvatske mladeži povodom godišnjice južnoslavenske države. Izvješeno je troje crnih zastava na Katedrali (Šime Dračar-HSP, Angelo Rittig-HFSS, Ivan Bernardić-HSS). Reakcija vojske i policije bijaše krvoločna, pri čemu je smrtno ranjen sedamnaestogodišnji Stanko Petrić, pripadnik Hrvatskog sokola i etnički Slovenac. Inače, sam povik „Živjela Hrvatska!“ bio je dovoljan razlog za uhićenje.301 Uvođenje izvanrednog stanja u Zagrebu nije pokolebalo hrvatsku, prvenstveno pravašku, mladež. Novi progoni i uhićenja slijede, pa Gustav Perčec (tajnik HSP-a) i Branimir Jelić (vođa pravaške mladeži) odlaze u emigraciju.302 06.I.1929. Tog dana je uvedena „šestojanuarska diktatura“ kralja Aleksandra, kojom je, među ostalim, zabranjeno djelovanje političkim strankama, a time i HSP-u. 22.III.1929. Mladi pravaši (Marko Hranilović, Matija Soldin i Mijo Babić) smaknuli su na Prilazu (današnji Prilaz Gjure [Stjepana] Deželića) Tonija Schlegela, zagrebačkog pouzdanika kralja Aleksandra. Osim toga, Schlegel je bio mason, ravnatelj Jugoštampe d.d., glavni urednik Novosti itd. Postoji više teorija o nalogodavcima ubojstva, od kojih jedna optužuje Radikalnu stranku. To se nadovezuje na tvrdnju da je Puniša Račić namjeravao ubiti Svetozara Pribićevića, ali je promašio i ustrijelio zastupnike HSS-a. Ideja vodilja navedene teze jest mržnja radikala spram dojučerašnjih saveznika koji sada rade „protiv države“.303 18.III.1930. U Zagrebu je umro Matko LAGINJA, pravaški političar i hrvatski ban. Rođen je u Klani 10. kolovoza 1852. Više o Laginji u tekstu kod njegovog datuma rođenja. 18.II.1931. Oko 20:00 u zagrebačkoj Dalmatinskoj ulici, jugoslavenski je režim izvršio atentat na povjesnika, albanologa, publicista i pripadnika HSPa Milana pl. Šufflaya. Počinitelji tog zlodjela bili su pripadnici „Mlade

300

J. JAREB, „Kratki životopis dra Branimira Jelića“, Političke uspomene i rad dra Branimira Jelića, (pr. J. Jareb), 600.-634. (614.) 301 Bogdan Krizman krivo navodi da je od triju zastava jedna bila „velika hrvatska zastava“. U pitanju je hrvatski grb na jednoj od crnih zastava. Također griješi navođenjem Grčara umjesto Dračara, shodno grješkama u tisku – Gračar (B. KRIZMAN, Ante Pavelić i ustaše, 43.-44.; „Krvave demonstracije u Zagrebu“ i „Iskazi omladinaca koji su istakli crne zastave“, Politika (Beograd), br. 7397, 02.XII.1928., 4. i br. 7399, 04.XII.1928., 3.). 302 J. JAREB, „Kratki životopis dra Branimira Jelića“, Političke uspomene i rad dra Branimira Jelića, (pr. J. Jareb), 614., bilj. 42., 618.-622.; James J. SADKOVICH, Italija i ustaše 1927.–1937., Zagreb 2010., 81.; V. RAJČEVIĆ, Revolucionarni omladinski pokret u Hrvatskoj, sv. 1., 201., bilj. 918. 303 B. KRIZMAN, Ante Pavelić i ustaše, 68.-70.; Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ, „Antun Schlegel vodeća ličnost u novinarstvu Hrvatske do 1929. godine“, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice. VDG Jahrbuch, 2001., 107.-114.; J. HORVAT, Hrvatski panoptikum, 301.-302.; Tomislav JONJIĆ, „Proces Hranilović-Soldin. Prilog poznavanju postanka ustaškog pokreta“, Hrvatska između slobode i jugoslavenstva (ur. Tomislav Jonjić, Zlatko Matijević), Zagreb 2009., 171.-172., 174.-178., 186.-195.

81


•

•

•

•

•

•

Jugoslavije“, koja je bila povezana sa zagrebačkom policijom. Ugledni pravaš preminuo je istog dana oko 23:00 u bolnici. Na vijest o tom divljačkom ubojstvu protestirala je glasno intelektualna Europa, među njima Albert Einstein i Heinrich Mann.304 06.III.1932. Starčevićanski dio hrvatskih sveučilištaraca donio je hrabru rezoluciju „u najcrnijim danima šestosiječanjske kamarilske strahovlade“. U rezoluciji, među ostalim, stoji da Hrvatska akademska omladina – unatoč umorstvima, mučenjima i vješanjima hrvatske mladeži – „zahtjeva uspostavu SLOBODNE I NEZAVISNE HRVATSKE DRŽAVE: na čitavom teritoriju HRVATSKE, SLAVONIJE SA SRIJEMOM, DALMACIJE, BOSNE I HERCEGOVINE“. Pritom je izraženo puno povjerenje u rad i politiku Vladka Mačeka „vođe Hrvata“ i Ante Pavelića „predstavnika Hrvata u inozemstvu“.305 07.VI.1932. U Zagrebu, na Ilici, policijski „pouzdanici“ izveli atentat na zagrebačkog odvjetnika, književnika i političara HSP-a, Milu Budaka. Iako teško ozlijeđen preživio je napad koji su osudili hrvatski kulturni radnici, kako desne tako i lijeve orijentacije (npr. Božidar Adžija i August Cesarec).306 15.VI.1932. Izašao je zadnji broj Hrvatskog Prava. Premda je list „nadživio“ tri godine HSP, u uvjetima Aleksandrovog terora nije bilo mjesta hrvatski orijentiranim novinama, pa je prekid izlaženja bio neminovan.307 29.VI.1932. U Splitu je umro kipar Ivan RENDIĆ, autor važnih djela koja simboliziraju hrvatsku ustrajnost. Rođen je u Imotskom 27. svibnja 1849. Više o Rendiću u tekstu kod njegovog datuma rođenja. 07.XI.1932. Seljačko-demokratska koalicija (HSS i SDS) donijela je Zagrebačke punktacije. Potpisao ih je i HSP, odnosno Mile Budak koji je preživio u lipnju atentat. Čini se da je potpisao na „svoju ruku“ – bez konzultacija s Pavelićem – radi zajedničkog istupa cjelokupne hrvatske oporbe (radićevci, starčevićanci, hrvatski Srbi i jugoslavenski Hrvati). Tom se kompromisnom rezolucijom traži primjena narodnog suvereniteta te se konstatira da diktatura i hegemonija uništavaju sve moralne vrijednosti. Zbog toga se traži povratak na stanje iz 1918. i preuređenje države, kako bi se isključila hegemonija jednih nad drugima.308 09.III.1933. U Zadru je umro prvi dalmatinski pravaš Ivo PRODAN. Rođen je 31. prosinca 1852. u Janjini na Pelješcu. Više o Prodanu u tekstu na dan njegovog rođenja.

304

R. HORVAT, Hrvatska na mučilištu, 506.; D. SAGRAK, „Kulturološka, znanstvena i politička baština Milana pl. Šufflaya“, M. ŠUFFLAY, Izabrani eseji, prikazi i članci, IV.; F. PERŠE, „Milan Šufflay“, Hrvatska revija (Buenos Aires), VI/1956., sv. 4 (24), 300. 305 Vojo RAJČEVIĆ, Revolucionarni omladinski pokret u Hrvatskoj. Sv. 2. 1929–1941., Zagreb 1980., 32.-34. 306 B. KRIZMAN, Ante Pavelić i ustaše , 93. 307 HP, br. 5335 (15.VI.1932.), 1. 308 E. D. KVATERNIK, Sjećanja i zapažanja 1925 – 1945, 212.-214.; I. PETRINOVIĆ, Ante Trumbić, 352.355.

82


• 27.V.1933. Umro je na Sušaku značajni istarski pravaš Vjekoslav SPINČIĆ. Rođen je 23. listopada 1848. u Spinčiću kraj Kastva. Više o njemu te istarskom pravaštvu u tekstu na dan njegovog rođenja. • 03.IX.1933. Umro je u Zagrebu u nerazjašnjenim okolnostima Ivo PILAR, pravaš i jedan od najznačajnijih hrvatskih intelektualaca XX. st. Rođen je u Zagrebu 19. lipnja 1874. Više o njemu u tekstu na dan rođenja. • 09.IV.1934. U Sarajevu je umro Safvet-beg BAŠAGIĆ, jedan od pionira pravaške misli među b-h muslimanima. Rođen je 08. svibnja 1870. u Nevesinju, a više o njemu u tekstu kod datuma rođenja. • 28.IX.1934. U Karlsbadu (češki Karlovy Vary) ubijen je Stjepan Stevo DUIĆ, a rođen je 17.prosinca 1877. u Otočcu. Više o njemu u tekstu na dan rođenja. • 25.X.1935. U Sarajevu je održan sastanak skupine Hrvata-Muslimana koji odbaciše Spahinu odluku o pristupanju Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO) Jugoslavenskoj radikalnoj zajednici. Velikom skupštinom u Tešnju, dva dana kasnije, postavljene su osnove za Muslimansku organizaciju (MO). „Bajramskim zaključkom“ u prosincu 1935. utemeljena je MO kao nasljednica JMO-a, pod pokroviteljstvom Ademage Mešića i vodstvom Hakije Hadžića. „Ramazanskom odlukom“ izaslanika MO-a na zagrebačkoj skupštini HSS-a – 11. listopada 1936. – stupili su „u najtješnju suradnju s Hrvatskom seljačkom strankom kao POSEBNA MUSLIMANSKA ORGANIZACIJA, pod općim narodnim VODSTVOM Dra MAČEKA (istaknuo M. K.)“. Pritom je Maček obećao izaslanicima da će se „jednako boriti za Hrvate muslimane kao i za Hrvate katolike“. MO se zalagao za „cjelovitu i autonomnu Herceg-Bosnu“, povezanu s Hrvatskom. Mačekova politika prema BiH i HrvatimaMuslimanima, favoriziranje raznih „Juraja Šuteja“ naspram hrvatskih „korenika“ Ademage Mešića, Mehmedbega (Muhameda) Bajraktarevića itd., nanijelo je neopisivu štetu hrvatskoj naciji. Unatoč takvoj HSS-ovoj politici, MO je ostao uz Mačeka priznajući njegovo „izborno prvenstvo u Hrvata“. Svejedno HSS definitivno prekida s Organizacijom u studenom 1939., kako bi nesmetano nastavio svoje strančarenje. Apsolutna većina članova MO-a bijahu pravaški orijentirani, a takvih je bilo i u ex-JMO, tj. u muslimanskom dijelu JRZ. U literaturi i izvorima katkada nazivaju Organizaciju Muslimanskim ogrankom HSS-a, iako je jasno iz „Temeljnih težnji Muslimanske organizacije“ (rujan 1938.) da Organizacija ima svoje „posebno vodstvo, izabrano na skupštini muslimanskih delegata iz svih krajeva Bosne i Hercegovine 11. studenoga 1936.“ 309

309

Z. HASANBEGOVIĆ, „Iz korespondencije Ademage Mešića uoči uspostave Banovine Hrvatske“, ČSP, 40/2008., br. 3, 969.-998.; ISTI, Jugoslavenska muslimanska organizacija 1929. – 1941. (U ratu i revoluciji 1941. – 1945.), Zagreb 2012., 231.-233., 244.-256., 626.

83


• 27.III.1936. U kaznionici Srijemska Mitrovica umro je Stipe JAVOR, a rođen je u Brinju 27. studenog 1877. Više o njemu u tekstu na dan njegovog rođenja. • 14.VIII.1936. Službenici kneza Pavla dobili su povjerljivo izvješće zagrebačke policije o „frankovačkoj sceni“. U njemu stoji da je Stjepan Buć na čelu akcije obnove HSP-a, što podržavaju i „žešći“ studenti. U skupini su još, od poznatijih, Mirko Košutić, Slavko Štancer, Petar Milutin Kvaternik (Slavkov brat, poginuo 10. travnja 1941.) i, pretpostavljam, Stjepan Uroić. Cilj obnove je, prema izvješću, spriječiti Mačeka da „ne skrene na stranputicu i ne uvede hrvatski narod u ropstvo Beograda“. Planira se i slanje jednog „HSP-ovca“ u Italiju radi veze s Pavelićem. Na tim namjerama je i ostalo, pa 2. travnja 1938. imamo još jedan policijski dokument (referat) koji spominje obnovu HSP-a. Opet vezano s Bućem, ali ovaj put je na djelu „previranje među frankovcima“ glede taktike Bućeva tjednika Nezavisnost. Radikalna skupina, prije svega studenti, traži uspostavu HSP-a i nasilni istup protiv Mačeka.310 U kontekstu „HSP post 1936“ imamo i opskurnu pojavu Hrvatskog Prava krajem kolovoza, odnosno početkom rujna 1940.311 Inače, udruga koja je okupljala mnoge starčevićance, neovisno o stranačkoorganizacijskoj pripadnosti, bješe Hrvatska kulturno-prosvjetna i pripomoćna zadruga „Ante Starčević“ (osn. 1936.). Njen član, Božidar Kavran, je napisao da među njima prevladavaše stav „da se HSS mora sačuvati u cijelosti, dakle ne obnavljati Stranku prava, a nauku Starčevića širiti i popularizirati“.312 Ovo je posve neistraženo poglavlje u hrvatskoj povjesnici. Četiri momenta treba imati u vidu: a) protimba Mačekovom „jugohrvatstvu“, b) odnos Beograda prema obnovi, c) odnos Pavelića/UHRO-a prema obnovi tj. odnos UHRO-Stjepan Buć, i d) ideološki sklop Bućeve skupine. Glede prve dvije točke pitanje je računa li Beograd da će obnovom HSP-a oslabiti snagu Hrvatskog seljačkog (narodnog) pokreta, čemu se nadao repatrijacijom dijela ustaša iz Italije nakon 1937.? Treća točka za sada ne ide dalje od navodnog Pavelićeva i Budakova istupa protiv obnove.313 Zadnja točka je vrlo važna. Stjepan Buć je tada pristaša nacionalsocijalizma i premda je netočno njegovo vezivanje uz Hrvatsku nacionalsocijalističku stranku rada (HNSSR),314 njegovi tekstovi i pisanje tjednika Nezavisnost jasno streme k povezivanju starčevićanstva i 310

B. KRIZMAN, Ante Pavelić i ustaše, 261.-262., 311.-313.; Tko je tko u NDH, 52.-53., 200. I. GOLDSTEIN, S. GOLDSTEIN, Holokaust u Zagrebu, 45. 312 M. JAREB, „Hrvatski nacionalisti i djelo Ante Starčevića od atentata u Marseillesu do uspostave Nezavisne Države Hrvatske (1934. – 1941.)“, Pravaška misao i politika, 283. 313 „Prema nekim je svjedočenjima Pavelić iz emigracije oštro i negativno reagirao na vijest da neki krugovi u Zagrebu kane obnoviti HSP.“ (Tomislav JONJIĆ, Hrvatska vanjska politika 1939.-1942., Zagreb 2000., 104., bilj. 367.). Ako je uistinu bila takva reakcija, pitanje je koliko je ona posljedica brige za prvenstvo UHRO-a i jedinstvenu nacionalističku frontu, a koliko problematičan ideološki okvir Bućeva djelovanja. Mile Budak izjavljuje komunističkim vlastima 1945. da „nije bilo moguće djelovanje HSP“ B. KRIZMAN, Ante Pavelić i ustaše, 312. 314 I. GOLDSTEIN, S. GOLDSTEIN, Holokaust u Zagrebu, 37. 311

84


nacionalsocijalizma.315 Buć će toliko krivotvoriti misli Oca Domovine da će 1936. čak napisati da je „Starčević pred sedamdeset godina istakao rasnu ideju, po kojoj je Adolf Hitler uredio svoj program“.316 U kontekstu Bućevih stavova možemo biti zadovoljni onodobnim neobnavljanjem HSP-a, jer i bez „bućoglavaca“ danas se optužuje pravaše za crnokošuljaštvo – čemu pomažu i razni suvremeni „Bućevi“ u pravaškim strankama. Nažalost i u sažetku jednog teksta vrijedne i cijenjene dr. Mire Kolar Dimitrijević, možemo naići na besmislicu „pravaš, tj. čovjek fašističkog opredjeljenja“.317 • 23.XII.1937. U Beogradu umire Osman Nuri HADŽIĆ, jedan od prvih pravaša među b-h muslimanima. Rođen je 28. lipnja 1869. u Mostaru, a više o njemu u tekstu na dan rođenja. • 17.XI.1938. U Zagrebu je umro Ante TRUMBIĆ. Rođen je Splitu 17. svibnja 1864. Više o njemu u tekstu kod datuma rođenja. • 22.IV.1939. Prihvaćena je Deklaracija akademskih klubova Hrvatskog sveučilišta u Zagrebu na skupštini u dvorani Pravnog fakulteta, koju je predložio Jusuf Okić. Upućena je Mili Budaku, nadbiskupima Alojziju Stepincu i Ivanu Šariću, reis-el-ulemi Fehimu Spahi, konzulatima u Zagrebu itd. Tekst deklaracije je usvojen dan prije na sastanku u prostorijama Kulturnog akademskog društva „August Šenoa“ (Ilica 8). Potpisnici deklaracije su hrvatski katolički i muslimanski sveučilištarci iz Narodne uzdanice, KAD „August Šenoa“, Hrvatskog katoličkog akademskog društva „Domagoj“, Sveučilišnog pododbora Matice Hrvatske i Udruženja sveučilištarki u Zagrebu. Deklaracija je reakcija sveučilištaraca starčevićanske provenijencije na očevidnu namjeru Vladka Mačeka i Dragiše Cvetkovića dijeljenja BiH. U deklaraciji je istaknuta hrvatska cjelovitost, hrvatsko državno pravo i načelo prirodnog prava naroda, hrvatstvo Muslimana, kao i geopolitička važnost BiH. Osim toga, u tekstu stoji: „Mi smo se Hrvati od godine 1918. našli u općem obespravljenju, ali smo ipak u glavnom postigli teritorijalnu kompaktnost. Tako smo bar u nesreći bili zajedno.“;318 što je zanimljivo gledište mladih nacionalista u vezi „vječne“ diskusije je li „ujedinjenje 1918.“ bilo nužno zlo, s obzirom na poznate – s Antantom dogovorene – pretenzije Srbije, Italije i Crne Gore prema hrvatskim zemljama.319 315

Isto, 41.-47.; M. JAREB, Ustaško-domobranski pokret od nastanka do travnja 1941. godine, 509.-512. Tias MORTIĐIJA [MORTIGJIJA], „Literatura o Starčeviću i pravaštvu. Prilozi izašli u vezi s proslavom četrdesetogodišnjice Starčevićeve smrti“, Dr. Ante Starčević, 173. 317 M. KOLAR-DIMITRIJEVIĆ, „Presjek kroz život i djelovanje hrvatskog političara dr. Vinka Kriškovića“, SZ, sv. 23/1996., br. 1, 229., 258. Iskreno se nadam da moja nekadašnja sveučilišna profesorica, koju cijenim kao vrstnu i izvanredno radinu povjesničarku, nije napisala tu nebulozu, odnosno da je to „djelo“ urednika/priređivača navedenog sveska Senjskog zbornika, s obzirom da se taj nonsens nalazi u sažetku teksta. 318 R. HORVAT, Hrvatska na mučilištu, 604.-607.; Nada KISIĆ-KOLANOVIĆ, Muslimani i hrvatski nacionalizam. 1941. – 1945., Zagreb 2009., 26.-29. 319 Branko PETRANOVIĆ, Momčilo ZEČEVIĆ (pr.), Jugoslavija 1918-1988. Tematska zbirka dokumenata, Beograd 1988., 53.-64. 316

85


• 19.XII.1939. U Budimpešti je umro Ivo (Ivica) FRANK, pravaški političar i pravnik. Rođen je u Zagrebu 17. prosinca 1877. Više o njemu u tekstu kod datuma rođenja. • 24.VI.1942. U Zagrebu je umro general i pravaš Ante MATASIĆ. Rođen je 09. lipnja 1862. u Kompolju kraj Otočca. Više o njemu u tekstu kod datuma rođenja. • 17.XI.1942. Predsjednik Hrvatskog državnog sabora i nekoliko zastupnika uputilo je Spomenicu Poglavniku. To je uglavnom djelo pravaških „korenika“, što je vidljivo u popisu potpisanih: Marko Došen, Ademaga Mešić, Fran Milobar, Krunoslav Lokmer, Mirko Košutić, Stjepan Uroić, Vinko Krišković, Marko Veršić, Tomo Vojković i Ferdinand Gasteiger (zastupnik Volksdeutschera). Njome se kritiziraju određeni aspekti ustaškog režima, kao i općenito stanje u državi. Rimski ugovori i odnos prema Italiji drže se uzrokom uništavanja hrvatskog naroda i odlaska dalmatinskih Hrvata u NOB. „Dvotračnost“, odnosno sukobljavanje kompetencija državnih i ustaških oblasti, kako u upravi tako i u vojsci, onemogućava normalno funkcioniranje države. Oštro se kritizira rad i postignuća Slavka Kvaternika. Također se ističe da su u ustaške redove ušli, i to na upravne položaje, „nečasni ljudi“. Među ostalim, traži se redarstveni nadzor nad logorima i „postepeno raspuštanje“ istih. Nadalje, traži se i veća uloga Sabora u vođenju države. O uspjehu Spomenice postoje različite interpretacije. U literaturi se taj spis najčešće označuje kao memorandum i datira s 30. studenim.320 • 07.IX.1944. Umro je Marko DOŠEN u Zagrebu, a rođen je 07. srpnja 1859. u Mušaluku. Njegov politički put je dobar primjer složenosti pravaškog pitanja od kraja XIX. st. nadalje i neosnovanost pojednostavljenog tj. crnobijelog pristupa pravaškoj problematici. Više o njemu u tekstu na dan rođenja. • 22.II.1945. Umrla je u Zagrebu Marija KUMIČIĆ, rođ. Maršić. Rođena je 11. prosinca 1863. u Varaždinu. Supruga Eugena Kumičića bila je istaknuta pravašica, društvena djelatnica, novinarka itd., a više o njoj na dan njenog rođenja. • 09.V.1945. U Beču je umro poznati pravnik i frankovac Mirko KOŠUTIĆ. Rođen je 22. listopada 1869. u Krapini. Više podataka u tekstu na dan rođenja. • 07.VI.1945. U Zagrebu je pogubljen Nikola MANDIĆ. Rođen je 17. siječnja 1869. u Docu kraj Travnika. Više o njemu u tekstu na dan njegovog rođenja. • 30.VI.1945. U Zagrebu je strijeljan Kerubin ŠEGVIĆ. Rođen je 23. veljače 1867. Više o njemu u tekstu na dan rođenja. 320

Nada KISIĆ KOLANOVIĆ, „Hrvatski državni sabor Nezavisne Države Hrvatske 1942.“, ČSP, 32/2000., br. 3, 562.-563.; B. KRIZMAN, NDH između Hitlera i Mussolinija, 430.-433.; Istina o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. 10 – travanj 1941 – 1991 pedesetogodišnjica uspostave Nezavisne Države Hrvatske, Buenos Aires 1991., 40.-41.

86


• 05.VII.1945. U Popovači od posljedica zlostavljana umro je Ademaga MEŠIĆ, veliki starčevićanac, narodni prosvjetitelj i kulturni radnik. Datum i mjesto smrti nije sigurno. Moguće jest da je preminuo neutvrđenog dana mjesec srpnja iste godine u Staroj Gradiški. Rođen je 25. ožujka 1869. u Tešnju. Više podataka o njemu u tekstu na dan rođenja. • 09.X.1945. Umro je u Zagrebu Fran MILOBAR, jedan od najvećih umova frankovaca i kršćansko-socijalnih pravaša. Rođen je 19. prosinca 1869. u Petrinji. Više o njemu u tekstu na dan rođenja. • 25.V.1947. U Zagrebu je umro veliki hrvatski povjesnik i nepokolebljivi nacionalni radnik Rudolf HORVAT, a rođen je 14. ožujka 1873. u Koprivnici. Više o njemu u tekstu na dan rođenja. • 15.X.1949. Hrvatsko glasilo u Buenos Airesu blisko Anti Paveliću (Hrvatska) najavilo je osnutak novog pokreta – Hrvatska državotvorna stranka – s ciljem obnove podpune državne samostalnosti.321 U programu HDS-a zanimljiv je stav koji slijedi: „HDS zastupa stanovište da Država Hrvatska može stupiti u zajednicu s drugim državama samo u slučaju ako i sve ostale evropske države stupe u takvu zajednicu, i to kao potpuno ravnopravan član sa svim ostalim državama, sve to ako takvo stupanje u zajednicu hrvatski narod odobri općim glasanjem (plebiscitom)“.322 Inače, bivši britanski premijer Winston Churchill predložio je u rujnu 1946. stvaranje Sjedinjenih Država Europe po uzor na SAD. • 23.V.1950. U Sarajevu je umro Ivan-Aziz MILIĆEVIĆ, izniman pravaš, književnik i novinar. Rođen je u Mostaru 23. lipnja 1868. Više o njemu u tekstu na dan rođenja. • 09.I.1951. U Buenos Airesu braća Ivan i Ante Oršanić osnivaju Hrvatsku republikansku stranku (HRS). Stranka nije bila masovna po članstvu, ali je predstavljala važan dio inteligencije hrvatske emigracije. Glasilo HRS-a je Republika Hrvatska.323 Stranka je objedinila najbolje iz starčevićanstva, radićevštine i Desetotravanjske revolucije, odnosno predstavlja „sintezu starčevićanske nacionalne politike i suvremenih socijalno-gospodarskih strujanja solidarističkog tipa“. U Zagrebu je registrirana 15. lipnja 1991. kao Hrvatska republikanska zajednica (HRZ) zbog legalnih razloga.324 • 08.VI.1956. U Argentini je i formalno osnovan Hrvatski oslobodilački pokret (HOP). „Na taj će se način usredotočiti, pojačati i pospješiti rad pripadnika Hrvatskog Ustaškog Pokreta, svih sljedbenika nauke Ante Starčevića, Hrvatske republikanske Seljačke Stranke (Stjepana Radića), Hrvatskih Oružanih Snaga, Hrvatske Državotvorne Stranke, te svih rodoljuba svrstanih 321

B. KRIZMAN, Pavelić u bjekstvu, 231.-235. Isto, 232. 323 Isto, 335.; Tko je tko u NDH, 302.-303. 324 Načela Hrvatske republikanske stranke, s. l. a. (Buenos Aires 1990.); „Program stranke. Skraćeni program Hrvatske republikanske zajednice“ (http://www.hrz.hr/30-0-Program.html, 10.02.2011.) 322

87


•

•

•

•

u družtva i organizacije pod raznim imenima, u raznim zemljama u tuđini, a sa istim oslobodilačkim ciljem.“325 26.II.1958. U Rimu je umro Filip LUKAS, geograf, geopolitičar, kulturni djelatnik i starčevićanski intelektualac. Rođen je u Kaštel Starom 29. travnja 1871. Više o njemu u tekstu na dan rođenja. 28.XII.1959. U Madridu je umro Ante PAVELIĆ, odvjetnik, pravaški političar, ustaški poglavnik i hrvatski državnik. Rođen je 14. srpnja 1889. u Bradini kraj Konjica. Više o njemu u tekstu na dan rođenja. 04.I.1961. Donesena su „Temeljna načela“ Hrvatskoga revolucionarnog bratstva (HRB). U skladu s konspirativnošću te organizacije nije jasno ni mjesto osnutka HRB-a, niti mjesto donošenja „Temeljnih načela“. Neki autori tvrde da je HRB osnovan 1961. u Australiji, da bi zatim naveli da su spomenuta Načela usvojena navedenog nadnevka u Švedskoj (Uppsala).326 Nema potrebe objašnjavati potpunu vremensku nelogičnost takvih tvrdnji. Prema autorima udbaške provenijencije, Načela se usvojena u Brusselu (flamanski naziv za Bruxelles), što se vidi iz, navodno, završne rečenice tog dokumenta: „Ova Temeljna načela sačiniše i vlastoručno potpisaše revolucionarci-utemeljitelji dne 4. siječnja 1961. godine na sastanku u Belgiji (istaknuo M.K.)“. „Udbaški upućeni“ autori tvrde i da je Višnja Pavelić (poglavnikova kći) bila prvi povjerenik HRB-a za Europu i jedina žena u Bratstvu. Kako god bilo, HRB je osnovan s ciljem stvaranja nezavisne hrvatske države. Po broju „diverzantsko-terorističkih akata“ protiv Jugoslavije bijaše najagresivnija hrvatska emigrantska organizacija. Međutim, infiltriranost jugoslavenske službe sigurnosti u HRB (kao i u većinu hrvatskih emigrantskih organizacija) rezultirala je smrću mnogih revolucionaraca.327 HRB je raspušten 25. studenog 1996. Pripadnik te revolucionarne organizacije bio je i kasniji krilnik HOS-a Blaž „Ero“ Kraljević. 28.VIII.1965. U Münchenu na velikoj skupštini hrvatskih nacionalnih boraca pročitana je „Poruka Domovine“, u kojoj je istaknuta nužnost uspostave države, spremnost borbe za nju i protiv zla srbokomunizma. Poruku je napisao i potpisao Poslovni odbor Obnovljene Hrvatske Stranke Prava u Zagrebu 20. kolovoza 1965.328 Navedeni HSP nije stranka, već je konspirativna grupa nacionalnih boraca sa Zlatkom Tomičićem na čelu.329

325

B. KRIZMAN, Pavelić u bjekstvu, 363.-364. Bože VUKUŠIĆ, Tajni rat UDBE protiv hrvatskih iseljenika iz Bosne i Hercegovine, Zagreb 2002., 42.-51., 173. 327 Isto, 176.-179.; Milenko DODER, Jugoslavenska neprijateljska emigracija, Zagreb 1989., 27.-29., 110.-112.; J. JAREB, „Kronika djelovanja Hrvatskog narodnog odbora od jeseni 1950. do proljeća 1972.“, Političke uspomene i rad dra Branimira Jelića, (pr. J. Jareb), 390.-393. 328 J. JAREB, „Kronika djelovanja Hrvatskog narodnog odbora od jeseni 1950. do proljeća 1972.“, Političke uspomene i rad dra Branimira Jelića, (pr. J. Jareb), 395.-404. 329 Tomislav JONJIĆ, „Zlatko Tomičić: Ne znam zašto sam i opet u nemilosti!“, PZ, br. 61, travanj 1997., 10. 326

88


• 17.XII.1968. U Buenos Airesu umro je Ivan ORŠANIĆ, nacionalni borac, intelektualac, publicist i političar. Rođen je u Županji 02. srpnja 1904. Više o njemu u tekstu na dan rođenja. • 10.-11.X.1970. Na zajedničkoj sjednici Predsjedništva i Izvršnog Vijeća Hrvatskog narodnog odbora u Münchenu donesena je izjava. U njoj, među ostalim, stoji: „Hrvatski Narodni Odbor tijesno surađuje [...] sa svim onim hrvatskim organizacijama, koje vuku svoj korijen iz nauke Oca Domovine Dr. A. Starčevića, te njegove i naše Hrvatske Stranke Prava, pa se u to ime jednodušno pozdravlja prijedlog predsjednika Ujedinjenih Hrvata Europe [HOP], da se obnovi organizacija stare, slavne i državotvorne Starčevićeve Hrvatske Stranke Prava, te da se tako i formalno ujedine hrvatske borbene organizacije, među kojima i nisu nikad postojale ideološke razlike.“330 • 31.V.1972. U Berlinu je umro pod sumnjivim okolnostima (vjerojatno otrovan) Branimir JELIĆ, iznimno sposoban pravaški organizator. Rođen je 28. veljače 1905. u Docu Donjem kraj Omiša. Više o njemu u tekstu na dan rođenja. • 20. VI. 1972. „Planinske lisice“ (tzv. Bugojanska skupina), diverzantska grupa Hrvatskoga revolucionarnog bratstva (HRB), ilegalno ulazi u Jugoslaviju (Slovenija). U grupi je bilo 19 hrvatskih revolucionara. Njihov cilj jest gerilskim i promidžbeno-psihološkim ratovanjem podići ustanak hrvatskog naroda. Glavnu bazu trebali su uspostaviti na Vran planini (između Tomislavgrada i Jablanice). Pri hodnji prema navedenoj planini otkriveni su na području Bugojna 24. lipnja. Jugoslavenske vlasti pametno postupaju poslavši na njih TO BiH, čime predstojeći sukob pretvaraju međuhrvatski. Sporno je, je li jugoslavenska služba državne sigurnosti bila upoznata s planovima HRB-a, kao što se povremeno tvrdi. U vojničkom smislu je „Bugojanski ustanak“ neuspio pothvat, dok o njegovim političkim posljedicama postoje različita mišljenja. Teritorijalce potpomažu, i nadgledaju, Vojna milicija JNA i SUP BiH. U potjeri i borbama koje su se razvile poginulo je šest revolucionara, a trinaest ih je zarobljeno. Od toga su devetorica smaknuta bez suđenja, nakon mučenja. Na jugoslavenskoj strani poginulo je 13 ljudi, od čega 10 katolika i muslimana iz TO BiH, a ranjeno 15 (10 katolika i muslimana iz TO BiH). Četvorici zarobljenih „feniksovaca“ suđeno je na Vojnom sudu u Sarajevu iste godine. U prosincu 1972. svi su osuđeni na smrt, ali je Ludvigu Pavloviću zbog mladosti kazna preinačena u dugogodišnju robiju.331 Preživjevši kaznionicu u Srijemskoj Mitrovici, pogiba u rujnu 1991. u Hercegovini na način koji se smatra sumnjivim. Još jedna smrt hrvatskog nacionalnog borca pod vrlo sumnjivim okolnostima 330

J. JAREB, „Kronika djelovanja Hrvatskog narodnog odbora od jeseni 1950. do proljeća 1972.“, Političke uspomene i rad dra Branimira Jelića, (pr. J. Jareb), 467. 331 M. DODER, Jugoslavenska neprijateljska emigracija, 110.-112.; B. VUKUŠIĆ, Tajni rat UDBE protiv hrvatskih iseljenika iz Bosne i Hercegovine, 45.-51.; Jugoslavenske tajne službe. Osma epizoda. Gerilske skupine na tlu Jugoslavije, autor Miljenko Manjkas, Hrvatska televizija, Zagreb 21.05.2012.

89


• • • •

•

• •

početkom 1990-ih (Paradžik, Kraljević itd.). U počast toga hrvatskog revolucionara njegovim je imenom nazvana jedna specijalna postrojba HVOa – 60. gardijska desantna bojna Ludvig Pavlović. „Bugojanski ustanak“ ima krupnih sličnosti s Rakovičkom bunom Eugena Kvaternika – koja je sumnjiva u pogledu upletenosti neprijateljskih službi332 – u sljedećem: a) obje su oružane akcije izvršene u krajnje nepovoljnom vanjskom i unutarnjem političkom okruženju te u vojničkom smislu zapravo od početka osuđene na neuspjeh, b) u borbi protiv hrvatskih revolucionara sudjelovalo je dosta Hrvata, c) poslan je jasan signal domovini i svijetu o neodustajanju od uspostave hrvatske države i po cijenu života. 25. II. 1990. U jednom zagrebačkom stanu održan je Obnoviteljski sabor HSP-a na kojem je stranka uskrsnula.333 28. II. 1990. Prvi javni nastup obnovljenog HSP-a u šestinskoj crkvi sv. Marka na misi zadušnici i komemoraciji za „Oca Domovine“.334 21. VII. 1990. U Roškom Polju (naselje između Posušja i Tomislavgrada) održan je prvi pravaški skup i predstavljanje HSP-a u Bosni i Hercegovini.335 23.-24. II. 1991. U Zagrebu je održan Prvi opći sabor HSP-a. Prisutni sabornici, stranački gosti i uzvanici su iz cijele Hrvatske te emigracije, a među njima i određen broj Hrvata-Muslimana.336 13. VI. 1991. Osnovane su Hrvatske obrambene snage (HOS), oružano krilo HSP-a. Neki navode kao datum osnutka 25. lipanj. Prvi načelnik Ratnog stožera HOS-a bio je Ante Paradžik. HOS se borio na svim bojištima u Republici Hrvatskoj i na većini njih u Republici Bosni i Hercegovini tijekom prvog razdoblja Domovinskog rata (1991.-1993.). Nakon toga njegovi pripadnici prelaze u HV, Specijalnu policiju MUP-a RH, HVO i Armiju BiH. Hosovci su se odlikovali ratničkom sposobnošću i visokim moralom. Imali značajnu ulogu u oslobađanju Mostara, Stoca i čapljinskog te neumskog područja. Najpoznatija postrojba HOS-a je IX. bojna Rafael vitez Boban. U Bosanskoj Posavini je u II. bojni Ante Paradžik ratovao znatan broj stranih dragovoljaca, uključujući i one iz islamskih zemalja. 21. IX. 1991. U Zagrebu na kontrolnom punktu MUP-a RH ubijen je prvi načelnik Ratnog stožera HOS-a i visoki dužnosnik HSP-a Ante Paradžik. 9. VIII. 1992. U Kruševu kraj Mostara ubijen je pukovnik HOS-a Blaž „Ero“ KRALJEVIĆ sa svojih osam mladih vojnika (katolika i muslimana) od strane

332

Stjepan MATKOVIĆ, „Valorizacija Eugena Kvaternika u svjetlu pravaških ideologija i hrvatske historiografije od kraja 19. stoljeća do 1918.“, PP, sv. 16/1997., br. 16, 226.; B. POPARIĆ, „U spomen dra Ante Starčevića“, Dr. Ante Starčević, 37. 333 G. A. BLAŽEKOVIĆ, „Hrvatska stranka prava 1990. godine. Obnova, djelovanje i uzroci raskola“, Pravaška misao i politika, 302.-303. 334 ISTI, n. dj., 305.-306. 335 ISTI, n. dj., 311. 336 ISTI, n. dj., 316.-317.; „Izvještaj o radu prvog općeg sabora HSP-a“, „Uvodni referat predsjednika HSP-a na prvom općem Saboru obnovljene Hrvatske stranke prava“, HP, br. 4-5 (travanj-svibanj 1991.), 3.-8.

90


kriminalnih i „udbaških“ elemenata iz HVO-a. U trenutku smrti bio je zapovjednik HOS-a u Hercegovini te general Armije BiH. Za vrijeme emigracije bio je pripadnik Hrvatskoga revolucionarnog bratstva (HRB) te je kao član grupe „Feniks“ trebao sudjelovati u „Bugojanskom ustanku“ 1972. No uhićenje od strane australskih sigurnosnih službi ga onemogućava u tome. Po povratku iz emigracije pristupa HSP-u. U Domovinskom ratu ima velike zasluge pri oslobađanju Mostara, Stoca itd. Njegova karizma, hrabrost i vojnička sposobnost čini HOS primamljivim Hrvatima katolicima i Muslimanima, ali ga konfrontira s HDZ-om, što će ga, prema većini analitičara, koštati života. Nakon smrti promaknut je u krilnika HOS-a. Činjenica o kojoj se iznimno malo priča u javnosti jest, da su sve žrtve političkih ubojstva u Hrvatskoj nakon 1990. bili ljudi pravaške provenijencije. • 12.XII.1992. Dio ljudi (uključujući i neke bivše članove Hrvatske demokratske stranke) iz velike skupine pravaša izvan HSP-a, osnivaju Hrvatsku čistu stranku prava (HČSP). • 12.XII.2004. U Buenos Airesu umro je Ivo KORSKY, nacionalni borac, katolički intelektualac, publicist i političar. Rođen je u Osijeku 22. veljače 1918. Više o njemu u tekstu na dan rođenja. Od same obnove pravaštva 1990. počele su se odvijati i radnje nedostojne starčevićanaca. „Osobne časti“ izbijaju u prvi plan kao nikada do sada u pravaškoj povijesti, premda se nitko ne može ni približno mjeriti s bilo kojim pravaškim velikanom spomenutim u Kronologiji. Danas je pravaštvo palo na najniže grane, što je Tomislav Jonjić „prorekao“ prije 15-ak godina.337 Zbog tih razloga spomenuh samo najosnovnije podatke iz 1990.-1992., dok razdoblje 1993.-2011. nema smisla ni spominjati jer ova je Kronologija pisana u čast velikoga pravaškog jubileja, koji ne želim omaložavati „modernom pravaškom stranačkom scenom“ s kraja XX. i početka XXI. stoljeća. Suvremeni „pravaški“ čelnici ne drže se onoga za što je Stari živio: Salus Croatiae suprema mihi lex!

337

„[...] ti pravaši (mahom zapravo „pravaši“, kojima je Starčević poznat koliko i Hamurabijev zakonik)“ (Tomislav JONJIĆ, „Pravaštvo – desnica ili 'najljevija ljevica'?“, Hrvatski književni list. Tromjesečnik za književnost i kulturu, 6/1997., br. 12 [31], 20.).

91

Mladen Kaldana_ KRONOLOGIJA PRAVAŠTVA

Recommend Documents