1 1 . Izloži se svomu strahu, nemoj ga nijekati -
Sadržaj:
pretvori ga u životnu snagu 12. Naš se život ne sastoji samo iz sunčanih dana -
Mala škola života Uvod
6
12
3.0blikuj svijet,
ali ne gubi se u njemu 4.Traži nutarnju snagu,
koja leži u predanju, a ne u egu 5.Sam preuzmi odgovornost
i podupiri životne mogućnosti drugih
20
27
34
40
48
7.Voli sadašnjost i nauči biti opušten
54
8.Živi svoje vrijednosti ali ne vrjednuj druge
60
9. Bori se za svoje ciljeve, ali traži i mir
67
10. Budi dobar prema samomu sebi i otvori svoje srce za druge
ali ne zaboravi: neizmjerno si ljubljen 15.Opet i opet:
6. Ne gubi se u radu, ali što činiš, čini rado
jer to što jest, nije sve 14. Prihvati da si konačan,
2. Upusti se u svoje vrijeme, ali traži svoj vlastiti ritam
prihvati krize i kao prilike
88
13.Živi svoju čežnju,
1 .Budi otvoren za sve što susrećeš, ali slijedi svoju vlastitu zvijezdu
81
74
potraži tišinu
94
99
104
to jednostavno nutarnji nagon: Vidio je tornjeve i morao
M A L A ŠKOLA ŽIVOTA
je svladati razmak m e đ u njima. Konačno su se složili mir nim putem. Artist nije bio kažnjen. Ali je morao obećati
Uvod
da će svoje umijeće izvesti pred djecom u Central Parku.
Bilo je to ujutro, 7. kolovoza 1974. u Manhattanu. Njujorčani koji su toga dana, malo prije osam sati, kao i obično nagrnuli iz podzemnih željeznica i vlakova iz predgrađa da požure na svoja radna mjesta i u svoje ure de, ostadoše toga jutra stajati u uličnim kanjonima Manhattana. Najprije ih bijaše nekolicina, zatim sve više, koji s nevjericom upirahu pogled prema gore, prema Twin Towers, srebrenim tornjevima World Trade Centra, koji je trebao biti otvoren tek godinu dana kasnije. Ondje gore u zračnim visinama, gdje vrhovi gotovo dodiruju oblake, lebdio je čovjek. Bio je to francuski umjetnik hodanja po konopcu na velikim visinama Philippe Petit. Kretao se na visini od preko 400 metara s motkom za održavanje rav noteže preko finoga čeličnoga užeta, koje je samostrjelom odapeto od jednoga tornja do drugog. Tek što je prešao na drugu stranu, na licu mjesta tamo gore se već našla policija. Kad su službenici uhitili Philippa Petita, on nije pravo shvatio pitanje o razlogu njegova čina: „Jednostavno sam morao. To je nutarnja potreba. Kad ugledam tri naranče, moram žonglirati. I kad ugle d a m dva tornja, moram poći." I pripovijedao je: Kad je ugledao dva tornja
Notre D a m e u Parizu, učinio je isto
kao i N e w Yorku. Njujorški policajci nisu mu vjerovali i p o slali su ga na psihijatriju. Liječnik je ipak potvrdio da Phili ppe Petit nije lud.„Zdrav i u dobroj životnoj snazi", bijaše dijagnoza. Policajci su se konačno dali uvjeriti u to da nije iz želje za senzacijom prešao preko konopca, niti zato jer je htio zaraditi novac ili se producirati pred ljudima. Bio je
6
Svjetski tisak pisao je tada o događaju, umjetnici u čitavome svijetu uzeli su ga sebi za uzor. I Henri J. M. Nou w e n , veliki duhovni pisac, koji je uvijek cirkus uzimao i kao model duhovnoga života, bio je očaran Philippom Petitom, jer je tako nedvojbeno činio što je u sebi osjećao kao potrebu. Ne mora to biti njujorška senzacija. Mnogi su očaranost plesača na užetu doživjeli i u malome cirkusu. Oda kle ova očaranost? To što oni čine nije korisno, ne donosi nikakav napredak u spoznaji, nije ni od velike trajnosti, nego posve letimičan prolazan događaj. Kad predstava prođe, ostaje još jedino osjećaj - i uspomena na sliku. Ali u ovoj emociji i u ovoj slici dodiruje nas nešto što se obraća dubljemu sloju a povezano je sa strahom za našu sreću. To je čežnja da u teškim situacijama sačuvamo svo ju uravnoteženost, i nada da unatoč svoj ugroženosti u našemu životu nećemo doživjeti nesreću. Umijeće je pronaći pravu uravnoteženost, pravi balans. Plesači na užetu ovladavaju o v o m umjetnošću na visoku užetu, i ubiru za to pljesak i oduševljenje. Posve je osobito kad svoje umijeće pokazuju upravo ondje, gdje bismo mi od straha izgubili svoju ravnotežu. Za Philippa Petita bio je to nutarnji nagon pokazati da je m o g u ć e na najvišoj točci prijeći po užetu i pritom se ne survati. I mi smo kao gledatelji dodirnuti i izazvani ovom mješavinom ugroženosti i sigurnosti, mogućnosti, lakoće i napetosti - i u dubini našega duševnoga zapažanja.
Već govor pokazuje o čemu se još pri o v o m e iskustvu radi: isti korijen kao u "balans" krije se i u "bilanci". Bilanca uravnotežuje dugovanje i potraživanje, dobitak i gubitak, izdatak i primitak. Poduzetnici poravnavaju oboje i nada ju se da na kraju godine mogu podastrijeti izjednačenu bilancu. Što vrijedi za rezultat poduzetnika, prenijeli smo i na naš osobni život. U ovome smislu govori se o "bilanci života". Mi bismo rado, kad činimo takvu bilancu, da se i ispunjenje i razočaranje, usponi i dubine, radost i trplje nje izjednače i da ne upadnemo u duševno nesigurnu situaciju. Želimo iznutra ostati u ravnoteži i ne biti p o v u čeni silom teže prema dolje.
što smo isključili od života. Ali dokle god to ostaje u sjeni,
često se destruktivno odražava na našu dušu. Potisnuti
osjećaj pokazuje se u sentimentalnosti u kojoj smo pre plavljeni osjećajima pa više ne možemo primjereno p o
stupati prema njima. Potisnuta agresija očituje se u krutu
sudu o drugima ili pak u depresivnim raspoloženjima.
Ona često drijemaju iza srdačne fasade. Ali iza ove srdač nosti opaža se agresivne strjelice koje izlaze od ovoga
čovjeka. U put samonastajanja spadaju prihvaćanje sje
ne i njezino integriranje. Moramo uravnotežiti svjesno i
nesvjesno. Ova uravnoteženost ipak nije nešto statično. Psiholozi, naprotiv, govore o "uravnoteženosti na tekućoj
vrpci". O v u živu uravnoteženost moramo uvijek iznova
Latinci ovdje govore o "aequo animo", o uravnoteže nosti duše ili o ravnodušnosti. Sveti Benedikt traži od celerara, odgovornoga za gospodarske poslove samostana, da svoj posao obavlja "aequo animo". Da ono nutarnje i o n o vanjsko bude usklađeno. Da na kraju godine konventu predoči ne samo dobru bilancu, nego da i u sebi bude balansiran. Neka ne dopusti da ga problemi upravljanja izbace iz nutarnje uravnoteženosti, nego da sve prosuđu je smirena i široka srca. Za Benedikta je uravnoteženost potrebna za nutarnju širinu. Tko se postavi usko, nema sposobnost stajati. Lako se može prevrnuti. Potrebna n a m je širina kako ne bismo dopustili da nas svako razo čaranje ili uvrjeda izbaci iz ravnoteže. Švicarski psiholog Carl Gustav J u n g govori o t o m e da svaki čovjek ima u sebi dva pola: pol razuma i osjećaja, ljubavi i agresije, svjesnoga i nesvjesnoga, muževnoga i ženstvenoga. Umijeće očovječenja sastoji se u tome da uzmemo u obzir jednakomjerno oba ova pola. Pritom se najčešće dogodi tako da čovjek u prvoj polovici života svjesno živi samo jedan pol. Drugi pol tada dospijeva u
nalaziti.
U duhovnoj tradiciji bio je u zadnjemu stoljeću prije
svega filozof religije Romano Guardini taj kojemu je bilo stalo do prave napetosti i prave ravnoteže u čovjeku. Nje
gova duhovnost temelji se pritom na filozofiji suprotnosti
koju je razvio. Guardini u t o m e pokazuje da se sve živo
prikazuje kao suprotnost: kao suprotnost dinamike i sta
tike, oblika i punine, cjelovitosti i pojedinačnosti, izvor nosti i pravila, imanentnosti i transcendentnosti. Život
je uvijek dvostran, polaran. Pa ipak čezne za jedinstvom. Ali ovo jedinstvo ne ukida suprotnost, nego proizvodi
zdravu napetost, dobru ravnotežu. Tako je Guardini bio
zaštićen od svih pretjerivanja kakva su se svako malo p o
javljivala u katoličkoj duhovnosti. Guardini stoji pritom
u dobroj i dugoj tradiciji. Jer već su prvi monasi mislili: "Svaka prekomjemost je od demona." Njihova spoznaja:
ako sam samo pobožan i preskačem svoje ljudske potre
be, u moju će se pobožnost često umiješati vrlo banalne potrebe, recimo potreba za priznanjem i naklonošću, za
vlašću i važenjem. Na istinitosti ove spoznaje nije se do danas ništa izmijenilo.
nesvjesno. J u n g ovdje govori o sjeni. U sjeni boravi sve
8
g
O v u bi se knjižicu moglo označiti i kao "Mala škola života". "Ne učimo za školu nego za život", govori se od davnine. Psiholozi danas govore o učenju čitava života kad imaju u vidu uvijek nove zahtjeve modernoga druš tva. Mi danas učimo puno, ali elementarno životno zna nje biva prikraćeno, ono što se ranije prenosilo tradicijom ili osobnim uzorom. J e r ne radi se samo o primjenjivim i vrjednovanim vještinama. Barem ne kad govorimo o uspjelu i dobru životu. Nego se radi, kad pitamo o tome što čini sretan i osmišljen život, i o pravoj balansiranosti, o izjednačenosti različitih zahtjeva koji do pojedinca dopi ru sa svih strana, o pravome stavu koji trebamo da bismo dobro živjeli svoj život. O "školovanju" ove balansiranosti radi se svaki dan. I uvježbavanje u ovu uravnoteženost svakoje malo ponovno naša zadaća. Zrelost, razvoj nikada ne prestaje. U školi našega ži vota treba pronaći pravu uravnoteženost između polova u nama samima. Stoga je 15 malih poglavlja ove životne škole uvijek tako formulirano da se s određenim vidikom uzima u obzir i suprotni pol.
ta. Kroz uskoću dolazi monah u širinu. Benedikt ne želi ništa kruto. Unatoč tomu traži od svojih monaha stanovi tu strogost. Potrebna su dakle uvijek dva pola da se p o stane mudar i zreo čovjek. Benedikt govori o d u h o v n o m e umijeću, o ars spiritualis. Pod time se misli: monah mora u o v o m e umijeću zdrava življenja postići stanovitu vješti nu. Za to treba instrumente i radionicu. Radionica je za Benedikta životni prostor njegovih monaha, samostan. Instrumenti su upute Biblije i spoznaje duhovne tradici je. Naša radionica, naše mjesto učenja jest naša svakodnevica. I ova životna škola treba - kao svaka škola i sva ko učenje - vježbu, askezu. U grčkoj filozofiji stoe askeza znači vježbanje u krjeposti. Askeza je uvijek i vježbanje u nutarnju slobodu. Benedikt misli da se monasi najbolje vježbaju u nutarnjoj slobodi i krjeposti ako rabe oruđe duhovnoga umijeća, i pritom u radionici samostana idu u školu kod duhovnoga učitelja. Zato i tebe, dragi čitatelju, draga čitateljice, želim p o
M e n e na ovaj način obvezuje životna škola svetoga Benedikta. On je u svome Pravilu za monahe napisao da želi osnovati školu Gospodnje službe. "U toj ustanovi ne
zvati da pođeš u školu kod učitelja duhovnoga života, koji su bili i jesu moji učitelji, i naučiš umijeće zdrava živ ljenja.
namjeravamo zapovjediti ništa oštra ni teška. No, ako razbor i pravda ponekad traže malo stroži postupak, da bi se ispravilo pogrješke i očuvalo ljubav, tada se nemoj prestrašiti i o d m a h ostaviti put spasenja koji u početku ne može biti nego tijesan. A napredujući u samostanskome životu i vjeri srce nam se širi i putem Božjih zapovijedi hr limo s neizrecivom slatkoćom i ljubavlju" (Pravilo, Prolog 46-49). Benedikt hoće svoje monahe naučiti polarnosti živo
tu
11
1.
to mogli oduševiti za život i za svijet. Zanimali smo se za povijest, jer nas se nije preplavljivalo samo činjenicama, nego nam se posredovalo i užitak upoznati misli velikih
BUDI OTVOREN ZA SVE ŠTO SUSREĆEŠ,
filozofa i duhovni svijet Grka i Rimljana. S ovom otvoreno-
ALI SLIJEDI SVOJU VLASTITU ZVIJEZDU
se za prve monahe. Bio sam opčinjen njihovim radikal
"Učenje je kao more bez obale". Ova rečenica potječe od kineskoga mudraca Konfucija. On govori o nemjerlji voj otvorenosti stvarnosti koja nas prati čitav život. Tko hoće učiti, mora biti otvoren za sve što susreće. To zapo činje vrlo rano u djetinjstvu i vrijedi za čitav život. U školi je učenje institucionalizirano. Ali dobra škola posreduje ne samo građu i sadržaje za učenje različitih predmeta. Ona posreduje i temeljnu sposobnost za učenje čitava života, za samostojno učenje i stvara za to preduvjete da se u svome životu snađemo i onda kad napustimo zašti ćujući prostor institucije škole. Ta već se u školi ne radi uvijek odmah o koristi koju polučujemo neposredno iz učenja i konkretnoga znanja. Naprotiv, radi se o tome da se uvježbamo u mnogim područjima da bismo se u ži votu upoznali sa svom njegovom raznolikošću i snašli u njegovoj širini. Važno je i dobro ovladati određenim t e h nikama učenja. Ali je za stvarnu životnu valjanost potreb no i nešto drugo i nešto posve temeljno: stav otvorenosti i radoznalosti.
šću i radoznalošću išao sam i u samostan i oduševljavao nim načinom života, njihovom odlučnom askezom, iako mi je puno toga ostalo nerazumljivo. Budući da su me oni zanimali, htio sam ih dublje razumjeti. U studiju teologije otvorio mi se misaoni i duhovni svijet. Htio sam ne samo učiti poradi znanja ili da dobro položim ispit. Htio sam doći iza onoga s t o j e stajalo u napisanim rečenicama. Z a nimalo me zašto su teolozi prošlih stoljeća razmišljali tako a ne drukčije i koja su egzistencijalna, socijalna i duhovna iskustva stajala iza njihovih misli, što ih je pokretalo u naj dubljoj dubini. Nije to bilo ništa apstraktno, nego je bilo povezano sa m n o m i s mojim vlastitim pitanjima. Nakon Prvoga svjetskog rata upravo je m e đ u mladi ma bilo veliko posebno raspoloženje za pokret. Kad je Romano Guardini tada za mlade držao dane razmišljanja na brdu Rothenfelsu, navečer su se okupljali mnogi mladi oko njega i dugo s njim raspravljali o pitanjima vjere i ži vota. Bila je to tada mladež željna znanja. Natezalo se oko pravoga lika vjere, oko smisla života, oko temeljnih pita nja čovjeka. Danas se ne samo profesori teologije žale da mnogi studenti više uopće ne žele raspravljati. Oni hoće samo naučiti gradivo za ispit da bi ondje dobro prošli. Sve
Takav stav može i jako veseliti. Kad se sjetim svoga vlastitog vremena školovanja, bio sam jednostavno za interesiran za ono što su učitelji pripovijedali. Škola me nije odbijala niti sam se u njoj dosađivao. Htio sam s t o j e m o g u ć e više znati. Život je bio toliko napet, toliko različit
drugo čini se da ih nije zanimalo. To dovodi do suživanja misli i duhovnoga obzora, do gubljenja duhovne život nosti. Potrebna je otvorenost za probleme ovoga svijeta da bi se za sama sebe prepoznalo put koji pojedincu o d govara.
i šarolik. Naravno bilo je predmeta koji su me manje zani mali. Alija sam danas zahvalan da su nas naši učitelji oči
12
I otvorenost može naravno dovesti do problema.
13
Nesnalažljivost na otvorenu moru može biti opasna po život. Opasnost otvorenosti u smislu nedostatka orijenta cije i obveze u našemu vlastitom životu jest da trčimo za svakim pomodnim strujanjem. "Na sve strane biti o t v o
malo uskočim u novi vlak, bit ću doduše neprestano u pokretu, ali nikada neću proći kroz tjesnac kroz koji bih mogao iskusiti preobrazbu.
ren" može također značiti da se radije izmiče razračuna vanjima, da se zazire od određenja i time prikriva da se uopće nema vlastitoga sigurna i čvrsta stajališta. I tako se danas s nekim opravdanjem govori: "Tko je na sve strane otvoren, nije potpuno tijesan." Kod čovjeka, koji je u ovo me smislu "otvoren", ima se dojam da ne drži vodu. On ne može ostati pri sebi. On nema čvrsta stajališta. Kad smo u o v o m e smislu "otvoreni" onda to znači ovo: zanimamo se za sve, ali ne provjeravamo ništa. Idemo ukorak s m o d o m , trčimo za duhom vremena i svake dvije godine m i jenjamo svoje mišljenje i svoj stil života. Puštamo da nam duhovni učitelji, koji su upravo en vogue, propisuju kako moramo živjeti. Oni zatim govore što moramo činiti da bi nam život navodno uspio. Danas, kako na religiozno me, tako i na psihološkome području postoje neprestano nova strujanja za kojima se trči i od kojih se očekuje spa senje. Često nedostaje osobno razračunavanje, vlastito, to znači osobno odgovorno bistrenje. Poneki misle da bi
S a m susret može proizvesti čudo otvaranja. Kad se lju di - muškarci i žene, mladi i stari, prijatelji i stranci - istin ski susretnu, tada se otvara veći obzor, koji daje gledati svijet novim očima. Susret mijenja ljude i istinska blizina, koja iz toga nastaje, daje im veću širinu. A ona mijenja i svijet, čini ga svjetlijim. Ali ja ne mogu prijeći u drugo ga i stopiti se s njim. U susretu, ako on uspije, iskusujem i sama sebe intenzivnije i bolje. I uza svu otvorenost za novo u svijetu i za nove puteve, bilo na duhovnome, psi hološkome ili medicinskome području, moram slijediti svoj vlastiti trag. Kao što je u m o m e osobnome razvoju i m o m e odnosu prema drugim ljudima uvijek potrebno oboje, blizina i odmak, trvenje i povlačenje, obvezatnost i slobodni prostor, samoća i zajedništvo, tako je i zadaća čitava života između dva pola nalaziti pravo središte: iz među otvorenosti za sve što me pokreće i spoznaje o n o ga što je samo za mene odlučujuće i važno za moj život.
nešto propustili ako bi promašili najnoviji trend zdrava ži vota. Ali oni skaču s jednoga kolosijeka na drugi, a ne idu dalje. Neprestano se kreću a nemaju nikakva pravca. Oni su bez cilja.
Moram postati osjetljiv za o n o s t o j e za m e n e u redu. I trebam osjećaj za svoju jedinstvenost. Svaki je čovjek jedinstven. Svaki ima zadaću utisnuti u ovaj svijet svoj jedinstveni životni trag. 0 t o m e se naposljetku radi u
Mistik Johannes Tauler pronašao je za fenomen d u ševnoga i duhovnoga razvoja lijepu sliku. On rabi sliku zmije koja svlači svoju kožu. Odbacuje pokožicu da bi nova koža mogla rasti. Traži dva kamena koji su tijesno jedan uz drugi i provlači se kroz ovaj tjesnac. Na ovaj na
m o m e životu, u ograničenu vremenu koje mi je na raspo laganju. O v u spoznaju treba uzeti ozbiljno. Da bih otkrio svoj iskonski životni trag pomaže mi otvoriti se stvarno sti života u svoj njegovoj punini i pustiti da me potakne puno toga što izvana upoznajem.
čin može svući svoju staru kožu. Tako i mi u svom životu moramo kroz poneki tjesnac. Tada će se naš život istin ski preobraziti. Tada ćemo se iznutra obnoviti. Ako svako
U
Ali još je važnije osluhnuti u sebe: -
Gdje iskusujem sklad?
-
Gdje kod m e n e teče život?
15
-
Ali mi moramo također naučiti u samima sebi otkriva
Tko sam ja? J e s a m li sebe stisnuo u steznik koji su mi nametnuli drugi svojim očekivanjima koja su mi upravili?
-
Što je jedinstvena slika koju je Bog o meni načinio? Ili što je riječ koju je Bog izgovorio samo nada m n o m
ti jedinstvenost i slijediti vlastitu zvijezdu koja stoji samo nad našim životom. Ako se previše usmjerimo prema d r u gima, postat ćemo ili nezadovoljni ili razočarani jer time ne polučujemo učinak koji želimo. Ili ćemo pak postati is
i koju bi po meni trebalo čuti u o v o m e svijetu?
crpljeni. Potrošit ćemo svoje energije za projekt ili cilj koji
O v o su pitanja koja me m o g u dovesti na moj iskon
za vlastiti život i osobni životni trag. Iscrpljenost je često
ski životni trag. Na ova pitanja ne mogu, naravno, o d m a h odgovoriti konkretnim rečenicama. Da bih ovo u sebi osjetio, potrebno mi je vremena i strpljenja. Potrebno je i iskustva koje se ne stječe od dana do dana. Ali ako se izložim ovim pitanjima, polagano ću sve više dolaziti u dodir sa sobom i svojom jedinstvenošću. Dobit ću osjećaj za svoje nezamjenjivo biće. Možda se oblikuju i riječi koje izražavaju moj životni trag.
nama ne odgovara. Tada nam više neće preostati energije znak toga da ne slijedimo vlastiti životni trag, nego se stišćemo u oblik koji nije za nas. A ponekad postajemo i bolesni kad živimo protivno svomu tragu. Slijediti vlastitu zvijezdu i u ovaj svijet utisnuti svoj vlastiti životni trag, to ne znači da moram ostvariti nešto veliko ili u očima svoje okoline nešto znamenito. Radi se o nečemu drugome: radi se o t o m e da sam u dodiru sa svojim najnutarnjijim bićem i zračim u ovaj svijet. Za j e d
Za m e n e osobno je jedna takva riječ: širina. Želim širo kim srcem zračiti širinu i slobodu i oko sebe. Netko drugi čuje u sebi riječ: jasnoća. On svoj životni trag vidi u t o m e da bude u sebi jasan i oko sebe stvara jasnoću i pridonosi jasnoći nejasnoga i smućenoga. Drugi se opet osjećaju izazvani vrijednošću ljepote. Jedna žena, koju sam u razgovorima smio pratiti u njezi nu traženju njezine vlastite zadaće u životu, osjetila je u sebi ovu riječ: ljepota. Njoj je bilo važno oko sebe obliko vati lijepe prostore i svojoj djeci za koju je radila stvarati ugodno ozračje, pripremati im lijepe trenutke. U školi života trebamo naučiti što nas susreće i što određuje svijet koji je oko nas. S a m o onaj tko svoju okoli nu poznaje i razumije, može s njom i komunicirati i iskusi ti zajedništvo.
16
noga je to zračenje vedrine, životne radosti, za drugoga zračenje mudrosti i dubine, nade i pouzdanja. Svako malo čujem jadanje: "Ja ne mogu ništa poseb no. Nisam napisao nikakvu knjigu, nisam ostvario nika kav projekt, nisam ostavio nikakva vanjska djela." Ali svatko od nas ujutro ustaje i susreće druge ljude. U svakom susretu imam zračenje. Moja je zadaća vidjeti ovu zadaću. Na meni je hoću li susretati ljude kao rastre sen i u sebe zarobljen čovjek, kao nezadovoljan i mrzovo ljan čovjek ili pak kao otvoren, zainteresiran i srdačan. Na meni je hoću li se ograditi od drugih ili ih slušati, hoću li zračiti blagost i ljubav. Pozitivno zračenje može uvijek, i u teškim uvjetima, uspjeti. Jedna depresivna žena mislila je u razgovoru sa m n o m posve rezignirano da ne može zračiti ništa. Do-
17
statno trpi od svoje depresije. Pokušao sam joj posredo vati drugu perspektivu: nitko od nje ne očekuje da zra či veselost i optimizam. Ali njezina je odluka hoće li se pomiriti sa svojom depresijom. J e r pomiri li se sa svojim trpljenjem, ona će unatoč često potištenu raspoloženju
Razvijaj dobar osjećaj za svoj vlastiti identitet. Budi pozoran za ono što te čini posve osobnim. Ti si jedinstven i neponovljiv.
zračiti nešto nade i dubine. Na njoj će se tada osjetiti da život nije tako jednostavan, da ima nedokučivu dubinu. U susretu s takvim čovjekom naslućujemo nešto od taj ne čovještva i od ponora duše. Ova žena može, naravno, druge učiniti odgovornima za svoju depresiju, jer ju ne razumiju ili ju ne posjećuju. Ali ona bi tada zračila gorčinu i za sve postala živim prigovorom. Ona ima alternativu. Odluka je u njezinoj ruci.
Dobro se ogradi prije nego počneš gubiti sama sebe. Postavi granice, kad iz tebe izlazi energija. Zastani kad prijeti opasnost da izgubiš svoje vlastite konture.
Za sve nas vrijedi: sami sebi ne možemo tražiti svoj iskonski životni trag. Ali pomirimo li se sa svojim životom i svjesno živimo svoj životu u njegovoj veličini i u njegovoj slabosti, ostavit ćemo trag koji i druge poziva na život.
Osluškuj u sebe. Osjeti što je za tebe ispravno. Živi onako kako je za tebe u redu. Ne ravnaj se prema drugima. Živi onako kako je primjereno tvojoj najintimnijoj
Budi u svome životu otvoren za sve. Ali uvijek slijedi svoju zvijezdu. Daj se potaknuti od svega što susrećeš. Udi u tajnu života.
dubini.
Uvijek pazi na to što čini tvoju bit. Prepoznat ćeš to ako si u skladu sa samim sobom.
Traži ju svim osjetilima. Pokušaj istražiti visine i dubine života.
Ako u sebi osjećaš dubok mir.
Budi prije svega otvoren za mnoge susrete
Osjetit ćeš to
koje svaki dan smiješ doživjeti.
ako u tebi teče tvoj život.
Pusti da te svaki susret mijenja. Urastaj sve više u svoj vlastiti jedinstven oblik preko svakoga čovjeka kojega susrećeš na svome putu. Ali pritom uvijek slijedi i svoj vlastiti put. Gledaj na svoju vlastitu zvijezdu. Budi pažljiv prema samomu sebi.
18
2.
guće je čak i nedjeljom da se monasima, koji nisu sposob ni čitati ili se posvetiti meditiranju, dodijeli posao. Oni se i na ovaj način m o g u vezati uz Boga. Ako sam potpuno
UPUSTI SE U SVOJE VRIJEME, ALI TRAŽI SVOJ VLASTITI RITAM
u trenutku, vrijeme nikada ne doživljavam kao skučeno i ograničeno. Ja sam sada u o v o m e trenutku. I ovaj tre nutak mi je darovan. Pokušavam potpuno biti nazočan. Ali nisam pod pritiskom. Ne gledam na sat da što je m o guće brže obavim svoj posao. Poneki misle da trebamo
"Živjeti" netko je j e d n o m tako rekao, "to prije svega znači: postupati s vremenom." Živjeti ne znači samo j e d nostavno provoditi vrijeme, "ubijati ga". Mi oblikujemo svoj život, dajemo mu oblik i smisao i time da svjesno p o stupamo sa svojim vremenom. Mi nismo podešeni samo prema samima sebi i nismo uvijek gospodari svoga vla stitog života. To upravo osjećamo u radnome životu. Ne
vremenski pritisak da bismo učinkovito radili. Ali ako sam slobodan za ovaj trenutak, posao će jednostavno iz mene teći. Ja sam slobodan od prisile. I ova nutarnja sloboda daje mi da u stvarnosti radim učinkovito, umjesto da n e prestano gledam na sat i pokušavam što je moguće brže sve obaviti. Živjeti potpuno u trenutku, važna je pretpo stavka za sreću.
možemo sebi tražiti što ćemo svakodnevno raditi. M n o go toga nam je zadano i traži naše vrijeme. U vrlo rijet kim slučajevima nam je priušteno slobodno raspolagati svojim v r e m e n o m . Moramo se upustiti u to koje zahtjeve pred nas stavlja svaki dan. Ali radi se o t o m e kako se u p u štam u vrijeme i postavljam prema o n o m u što naiđe. Vri j e m e m o g u smatrati protivnikom. Tada ću se neprestano boriti sa svojim vremenom. Iskoristit ću ga stoje moguće bolje, i pokušati radno vrijeme što je m o g u ć e brže osta viti iza sebe da bih imao više vremena za sebe. Ali i tada, kad za sebe imam vremena, ponovno ću ga zatrpati n o vim aktivnostima.
Ako vrijeme nije moj protivnik, nego moj prijatelj, i vrijeme ću doživljavati drukčije. Imam volje iskoristi ti radno vrijeme i potpuno se u njega upustiti. Tada je i radno vrijeme moje vlastito vrijeme. Ono pripada meni. Nije mi strano. To je vrijeme u kojemu sam podešen na rad i predajem mu se. Ja tada m o g u radno vrijeme uživati isto tako kao i slobodno vrijeme. Vrijeme u današnjemu smislu nije postojalo u ranome monaštvu. Ali mi smo u stvarnosti često postali robovi svoga slobodnog v r e m e na. J e r ne znamo što bismo započeli sa slobodnim v r e menom, moramo ga zatrpati slobodnim aktivnostima. Slobodno vrijeme postaje radnim v r e m e n o m , samo s
Prvi su monasi izabrali jedno drugo postupanje s v r e m e n o m . Oni su pokušali biti u svakome trenutku p o t p u no prisutni. Shvatili su: vrijeme koje imamo od Boga nam je darovano vrijeme. I nije toliko važno što točno činimo. Odlučujuće je da smo u svakome trenutku pred Bogom. A radim li - u o v o m e trenutku pred B o g o m - ili meditiram, to nije odlučujuće. Prema Pravilu svetoga Benedikta mo-
20
drugim predznakom. Tada smo isto tako aktivni, samo je to naša vlastita aktivnost koju smo sami izabrali. To nema nikakve veze s dokolicom. Rimljani su govorili o"otium", o dokolici. Za njih je dokolica nešto posebno: sveto vrijeme koje njima pripada, koje oni uživaju. Nitko ga ne može remetiti. Ja sam u o v o m e svetom vremenu potpuno pri sebi. Tada sam u dodiru sa samim sobom, sa spašenim i
21
Polaganost sama po sebi, naravno, nije nikakva vrijed
svetim prostorom u sebi.
nost. Ali ni brzina nije vrijednost sama po sebi. Upravo u
Svatko u svome životu treba takve zone koje su mu svete i koje su izvan dometa drugih. O v e zone moramo štititi. One stvaraju sveti prostor, slobodan od nepresta nih zahtjeva koji otuđuju a koji na nas navaljuju. O n e za m e n e štite vrijednost koju ni jedna druga vrijednost ne može učiniti spornom. U ovome svetom vremenu m o g u odahnuti, tu dolazim u dodir sa samim sobom i tu sam u dodiru s Bogom.Tu osjećam kako sam zdrav i čitav. Sveto vrijeme čini mi dobro. Ozdravlja moje rane. Bistri u meni zamućenost koja se nakupila. O n o ima spasonosan učinak jer gospodarski interesi ovdje nemaju vlasti i nitko ne smije nada m n o m određi vati. Ovdje smijemo činiti ono što čini dobro našoj duši i našemu tijelu. Polazeći od ovoga svetog vremena m o g u se opet iznova upustiti u vrijeme koje je prožeto izazovi ma izvana.
vremenu, u kojemu je sve veći pritisak i ubrzanje postaje sve snažnije, trebalo bi to svako malo imati u vidu. Poneke stvari trebaju svoje vrijeme. Grozničavost i prevelika žurba otrov su za neke važne stvari u životu. Tada moramo imati sposobnost čekati da dođe vrijeme za to. O v o vrijedi za razvoj djece isto kao i za prijateljstvo između ljudi ili za ljubav između muškarca i žene. Ali to vrijedi i za važne korake u našemu životu. Ponekad mora mo čekati dok sazrije vrijeme za odluku. Bježanje u tempo nije put do sreće. I kada zahtjev gla si: sve istodobno, sve odmah i u svako vrijeme, tada to nije deviza za pravu sreću. Ima ljudi koji ne m o g u ostati pri jednoj stvari. Oni slušaju glazbu i pritom čitaju. Ili jedu i istodobno gledaju televiziju. Putuju i pritom telefonira ju. Negdje su a zapravo nisu nigdje. Nikada nisu ondje gdje se upravo sada kreću. Oni i slobodno vrijeme ispu
Postoji sveto i profano vrijeme. I postoji brzo i pola gano vrijeme. Kad radim, posao se treba odvijati brzo i od ruke. To je znak za zdravu duhovnost u kojoj nisam iznutra zakočen nekim nutarnjim blokadama. I postoji polagano vrijeme u kojemu svjesno usporavam vrijeme. Idem svjesno polagano šetati. Tada svaki korak pripada meni. Ostavljam si vremena za čitanje, za slušanje glazbe, za razgovor. Kad čitam, čitam. Kad slušam glazbu, slušam glazbu. I kad s nekim razgovaram, tu ne postoji ništa što me odvraća od moga nasuprotnika. Tada ne gledam na
njavaju aktivnostima bez odmora. Neumjereno u svoje vrijeme trpaju puno toga što uopće ne m o g u probaviti. Hoće nadmudriti vrijeme čineći sve više i iskorištavajući svaku minutu. Ipak, tko tako postupa, kad-tad postaje nesposoban vrijeme uopće opažati i uživati. Nešto takvo nas na kraju krajeva niti čini zadovoljnim niti nam čini d o bro. Često nas to čini čak bolesnima, kad više ne nalazimo ravnotežu. Sve to moglo bi se smatrati bolešću m o d e r n o ga vremena koje pokušava ukinuti granice koje nam je postavila priroda.
sat. Tada uživam vrijeme. To nije izgubljeno vrijeme, nego darovano vrijeme. Upuštam se u trenutak, primam ga svim osjetilima i uživam polaganost vremena u kojemu u meni može sazreti nešto novo.
Stari su uvijek živjeli u ustaljenu ritmu. Ritam je za davala priroda. Moderna to ponovno otkriva. U medici ni danas govorimo o bioritmu. Primjeren, to znači nama prilagođen i zdrav, način života ovisi o ritmu prirode, ali
22
23
i o nutarnjemu ritmu svake pojedine osobe. Nijedan č o vjek nije kao drugi. Muškarci su drukčiji od žena. Djeca su drukčija od starih ljudi. Moram otkriti svoj osobni ri tam da bi moj život donosio rod i ja se tako u vremenu osjećao ugodno. To ima posve konkretne učinke i to nije m o g u ć e normirati: jednomu odgovara ritam rano ustati i iskoristiti jutarnje sate. Drugomu odgovara kasnije ustati ali zato večer provesti kao kreativno vrijeme. J e d a n može
može naučiti. Ali to je put do sreće. Sreću ne postižemo trčeći za njom. Ne postižemo ju nemirom i žurbom, nego zastajući, smirujući se u svome srcu i opažajući ju kao dar koji nam je Bog položio u srce. Sreća je kao jezero: samo ako je posve mirno, u njemu se odražava ljepota svijeta. I u nama će se, ako se smirimo, odraziti slava koja nas okru žuje.
raditi pet sati bez prekida. Drugi treba svaka dva sata kratak prekid. Ne bismo se trebali podvrgnuti nikakvoj mjernoj letvi nego osluhnuti u sebe da bismo otkrili koji je ritam primjeren nama. Za m e n e je važno rano ustati i svjež duh iskoristiti ujutro za meditaciju i čitanje i pisanje. Ali zato trebam u podne pola sata podnevnoga sna. Ja se u ovo kratko vrijeme regeneriram. Navečer mogu pisa ti jedino onda kad prije Večernje oko 18 sati još j e d n o m deset minuta prilegnem i odložim teret dana. Ali tada se m o g u navečer još j e d n o m ponovno podesiti na duhovno činjenje. Ali znam da mi to ne uspijeva ako sam umoran ili ako nisam imao podnevnoga sna. S a m o ako ne vršimo nasilje nad sobom, nego razborito postupamo sa sobom i svojim nutarnjim ritmom, naš će život postati plodan. Mi ćemo u kreativnim trenutcima učiniti više nego ako se primoramo da dulje vrijeme nastavimo raditi bez preki da.
Upusti se u svoje vrijeme, ali potraži sebi primjeren ritam. Dobro postupaj sa svojim vlastitim vremenom. Ono je tvoje životno vrijeme. Mnogo toga se od tebe traži. Pokušaj to činiti tako da to odgovara tvomu vlastitome ritmu. Očekivanja
drugih
pokušavaju te odrediti. Ne daj se određivati terminima. Ostavi pritisak koji te opterećuje. Sve ima svoje vrijeme. Usredotoči se na trenutak. On pripada tebi. Ostavi si vremena.
Upravo bismo u našemu užurbanome vremenu s nje
Gledaj svoje vrijeme pozitivno.
govim sve jačim vanjskim zahtjevima trebali tražiti svoj vlastiti ritam. Upravo kad imamo osjećaj da se ritam naše ga vremena određuje izvana, radom, mnogim obvezama, i upravo jer si jednostavno ne možemo sami izabrati što ć e m o i koliko činiti, naša je iskonska zadaća uza sve vanj ske zahtjeve ipak pronaći vlastiti ritam i tako doći k sebi.
Ne žali se da nemaš vremena. Pozdravi ujutro dan. On ti je danas darovan. Nađi svako malo vremena za sebe. I promišljeno postupaj sa svojim vremenom. Pusti neka ono teče.
Dobro se postupati s v r e m e n o m , umijeće je koje se
24
Opažaj ga
25
i tako oćuti njegovu tajnu.
3.
Opažaj različitu kvalitetu vremena. polagano
vrijeme
jedenja i uživanja,
OBLIKUJ SVIJET,
mirno vrijeme
ALI NE GUBI SE U NJEMU
hodanja i meditiranja i brzo vrijeme brza i učinkovita rada, u kojem uživaš u tome
Nitko nije otok. Mi smo dio svijeta u kojemu živimo.
da ti posao ide od ruke.
Svijet u kojemu živimo postavljen nam je i kao zadaća i
Oslobodi se fiksiranja.
uzmemo ovu zadaću. Ali se ne trebamo u njoj izgubiti.
prepušten našoj odgovornosti. Sazrijevamo ako ozbiljno Svako malo se radi o pravoj uravnoteženosti između dva
Tada ćeš iskusiti: ti imaš dostatno vremena. Radi se samo o tome
ju polova: molitva i rad, borba i kontemplacija ili anga žiranost i duhovnost, mistika i politika. I ovdje se radi o pravome odnosu a balansiranost ne uspijeva uvijek. Ken
kako ga gledaš,
Wilber, američki filozof i autor brojnih duhovnih knjiga,
kako ga sređuješ,
misli da je duhovna scena posljednjih dvadeset godina
kako s njime postupaš.
u USA bila u opasnosti da bude jedno jedino narcisoid no nazadovanje. Tu se uvijek radilo samo o tome da se
Vrijeme ti je darovano.
osjećamo ugodno. Ali od takve duhovnosti, koja zazire
Uživaj ga. Promatraj ga kao prijatelja. Ono je anđeo
od svih drugih i ima u vidu samo sebe, ne izlazi snaga za naš svijet. Ljudi, koji se posvećuju tako shvaćenoj duhov nosti, vrte se samo oko sebe i svoje vlastite ugode, oko
koji te prati kroz tvoj dan.
svojih vlastitih nutarnjih iskustava. A oni nemaju energije
Anđeo koji te uvodi
oblikovati ovaj svijet.Tko sluša samo sebe, nema nikakva
u tajnu tvoga života.
izgleda čuti onaj tihi glas koji me odvodi od kruženja oko vlastitoga života. Tko se čvrsto drži samo svojih vlastitih iskustava, taj se ne može pustiti, taj nije slobodan upustiti se u svijet i njegove probleme. Svijet ga samo ometa u njegovu bavljenju samim sobom. Samo onaj tko nadvla da svoj ego i dođe u dodir sa svojim vlastitim temeljem, iskusit će istinsku slobodu. I polazeći od ove slobode moći će se upustiti i u ovaj svijet.
26
27
Kršćanstvo kao religija inkarnacije uvijek se upuštao i u ovaj svijet. Ono je suoblikovalo ovaj svijet. Pavao je doduše uvijek upozoravao na to da obličje ovoga svijeta prolazi. Takva spoznaja vodi dotle da naše djelovanje u o v o m e svijetu stoji uvijek uz ograničenje. Mi ne možemo polaziti otuda da to što stvaramo ostaje vječno. Ali una toč tomu naša je zadaća surađivati na oblikovanju ovoga svijeta. Ne možemo se osloboditi odgovornosti za naš svijet.
u zajednici. A često se ovo ostajanje shvaćalo i kao osta janje na istome mjestu. To je dovelo dotle da su kultivirali ovo mjesto, ali ujedno tako oblikovali da su dolazeće g e neracije mogle ondje dobro i rado živjeti. U njihovu poti caju, koji povezuje oblikovanje svijeta i odmak od svijeta, krije se nešto što je još i danas važno. Za m o n a h e bijaše odlučujuće da žive u svijetu, ali da nisu od svijeta. U Ivanovu Evanđelju Isus govori o t o m e
Čak su i monasi, koji su se povukli iz svijeta, suoblikovali ovaj svijet. To je vrijedilo čak i za pustinjake u egi patskoj pustinji. Oni su svjesno odlazili u pustinju koja se tada smatrala područjem gospodstva demona. Imali su ambiciju na najtamnijemu mjestu svijeta pobijediti svo je strasti i d e m o n e . I vjerovali su da će svijet tako postati svjetliji i mirniji. Njihovo djelovanje nije ostalo skriveno ljudima u širokome svijetu. Ljudi su iz Rima i Atene hodočastili k pustinjacima da u razgovoru s njima dobiju upute za svoj vlastiti život. Od monaha, koji su tako živjeli posve drukčije, izlazilo je nešto s t o j e mijenjalo svijet, što je probijalo uske strukture tadašnjega društva za nešto novo.
da su njegovi učenici u svijetu. Svijet ih mrzi, "jer nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta" (Iv 17,14). Oni nisu od ovoga svijeta. Isus ih je unatoč tomu poslao u svijet: "Kao što ti mene posla u svijet tako i ja poslah njih u svi jet. I za njih posvećujem samog sebe da i oni budu p o svećeni u istini" (Iv 17,18-19). Mi smo u svijetu, ali ne od svijeta. Ipak imamo zadaću u svijetu i za svijet. J e r nismo od svijeta, možemo s njim slobodnije postupati. Mi se ne poistovjećujemo sa svijetom. Stoga naš osjećaj vlastite vrijednosti ne ovisi o uspjehu naše zadaće u svijetu. Kad sam prije nekoliko godina još držao tečajeve za one koji obavljaju civilnu službu vojnoga obveznika, pri povijedao mi je jedan, koji sebe smatra ateistom, da bi se
Velika tradicija benediktinaca posve je izrijekom obli kovala ovaj svijet. Ovi su monasi upravo povezanošću molitve i rada, ora et labora, uvelike proželi kulturu Z a pada. Nisu samo slavili bogoslužje, nego su krčili polja, osnivali obrtničke škole, prepisivali tekstove antike i dalje ih prenosili u svojim školama. Bez samostana naš bi krajo lik, sva naša kultura izgledali drukčije. M n o g e umjetnine nastale su u samostanima i za njih. Samostani su stvorili vlastitu kulturu poljodjelstva i građenja i zanatstva. I bit no su suoblikovali liturgiju. Benediktinci su ostajali na j e d n o m e mjestu. Hvalili su stabilitas, stalnost, ostajanje
28
posvuda zauzeo za zaštitu okoliša jer mu je to važno. Ali on sam je sve nezadovoljniji i nepodnošljiviji. Jedva može više sama sebe podnijeti i drugima postavljati nepraved ne zahtjeve. Osjećao je da tu nešto nije u redu. U razgo voru mu je postalo jasno da je u svijetu sav izgorio. On se sa svojom zauzetošću toliko poistovjetio da ga je svako razočaranje potpuno izbacilo iz kolosijeka. Slutio je što bi moglo značiti imati stajalište izvan svijeta. I osjetio je: s takvim stavom, koji bi mu omogućio više opuštenosti, mogao bi se istodobno zauzetije boriti za zaštitu okoline i za mir, ne smatrajući osobnim poniženjem to da njegova zauzetost nije o d m a h okrunjena uspjehom.
29
Opuštenost je dakle krjepost upustiti se u stvarnost onakvu kakva jest, potpuno prilagođeno. Ona je suprot nost odvraćanju od svijeta koje je ravnodušno prema tije ku stvari i sudbini ljudi i koja se ne da dodirnuti nevoljom drugih. Ova opuštenost je i suprotnost zajedljivoj strasti, koja je u opasnosti da prijeđe u fanatizam i nasilje, lako opuštenost znači moći ostaviti i ne držati se čvrsto ciljeva kad oni postanu nedostižni, to ne znači da time umire i čežnja i da san o boljemu svijetu jednostavno nestaje. Osobno smatram svojom zadaćom zauzimati se za ovaj svijet. Dakako da sam napustio iluziju da m o g u izmi jeniti čitav svijet. Ja se mogu zauzeti samo na nekim p o
Zamisli si: ideš na posao, angažiran si na nekome važ nu projektu u svojoj tvrtki. Surađuješ u političkoj zajedni ci ili u župnoj zajednici i preuzimaš odgovornost. Ali pri svemu što činiš, zamisli si također: u meni postoji nešto što nije dodirnuto ovim radom. Ponekad promatram stvari koje mi dolaze - kao u kazalištu. Promatram što se oko mene događa. Ja sam kao režiser koji daje da se igra odvija i zahvaća samo ondje gdje stvar kreće u krivome smjeru. Možda misliš da je to neodgovorno. Ali ja ovaj način doživljavam kao uštedu energije. Ja se ne gubim Ijuteći se zbog problema. Ne d a m da mi sukobi otimaju energiju. Ja sam izvan sukoba. Zato mogu na to reagirati dobro i s nutarnjom slobodom.
dručjima i pokušati održati životnim san o čovječnijemu svijetu. Meni je važno ljudima, koji tragaju za zdravom duhovnošću, ponuditi pomoć da nadvladaju svoju sva-
Obliku} svijet,
kodnevicu polazeći od vjere. I moja je nakana poduprijeti
ali ne gubi se u njemu.
ljude koji u svome zvanju nose odgovornost da idu n o vim putevima vođenja, da u vrijednostima predvode, da svojom vodećom ulogom bude u ljudima život. Ali uvijek vidim i granice svoje djelotvornosti.
Razmisli: Gdje oblikuješ ovaj svijet? Gdje se angažiraš? Gdje si u nekim stvarima već uspio?
Trebali bismo dakle nešto učiniti za svijet, ali se ne b i smo smjeli u njemu izgubiti. O n o pravo jest nešto d r u go: pravi put za mene je duhovni put. To je put sve veće
A zatim si zamisli: Kako izgleda tvoja angažiranost kad si, doduše, u svijetu,
propusnosti za Isusa Krista, put meditacije i tišine na ko
ali ne i od svijeta?
j e m u se otvaram nedokučivoj tajni Boga. Kontemplacija
Kad sve što činiš i što ti se iznese,
za m e n e naime nije alternativa zauzimanju za zdraviji i
gledaš kao izvana, kao u kazalištu?
mirniji svijet. Ona već jest put ozdravljenja. J e r osjetimo li da je prava stvarnost dublje, postat ć e m o slobodniji i u svome djelovanju. U meditaciji i kontemplaciji možemo uroniti u prostor tišine u kojemu je sve već zdravo i čitavo, u kojemu osjećamo dubok mir, usred svega nemira i svih boleština koje određuju naš svijet. I polazeći od ovoga mira crpit ć e m o i snagu oblikovati svijet na bolje.
30
Možda misliš da je to bježanje. Tada si zamisli: Ti si kazališni redatelj. Ne dopuštaš drugima da te primoraju na pravila igre. Promatraš i sam odlučuješ
I sam ćeš pritom ostati opušten.
kada ćeš zahvatiti u igru. Imaš nutarnji odmak prema mnogim igrama koje se igraju oko tebe. Ne daš se primorati u svaku igru.
Nećeš se satrti. I imat ćeš dostatno energije da se latiš problema i riješiš ih.
Slobodan si. Samo ćeš tada igru oblikovati tako da to za tebe bude u redu. Možeš si zamisliti i nešto drugo: Ti si potpuno u skladu sa sobom. Ćutiš sebe i imaš osjećaj: ti si potpuno u svome središtu. Tada si zamisli: Ideš na svoj posao. Što bi najprije započeo? Kako bi stvar uzeo u ruke? Kako bi reagirao na sukobe? Doživjet ćeš da si puno mirniji, da bi puno jasnije radio svoj posao. To posao čini učinkovitijim. Tada bi stvarno suoblikovao svijet umjesto da puštaš da te pritisak pojede. Ako si pri sebi, u dodiru sa svojim središtem, na dobru odmaku prema onome što se događa oko tebe, tada imaš dobar pregled, tada imaš i veću neovisnost i slobodu. Tvoja angažiranost za svijet donijet će više blagoslova. Razvit ćeš nove ideje.
32
33
4. TRAŽI NUTARNJU SNAGU, KOJA LEŽI U PREDANJU, A NE U EGU Ne daj se živjeti. Živi! Ne daj se određivati i utjecati na sebe izvana. Budi ti! Budi iznutra autentičan i pokušavaj uvijek postati jače ono što jesi: to je cilj svakoga života. To je cilj i duhovnoga puta. I ovdje se radi o t o m e da dođeš do više samopouzdanja i do snažnijega osjećaja vrijedno sti o samome sebi. Mnogi u tome vide proturječje i misle da je ostvariti sebe suprotno kršćanskomu putu samozatajnosti. Ali nije tako. Ne radi se o t o m e da se svoj ego stavi u središte i ostvari na račun drugih. Naprotiv: trebali bismo dospjeti do svoga pravoga sebstva, do jedinstvene slike koju je Bog o nama načinio. I trebali bismo raditi na svome samopouzdanju. J e d n o ne isključuje drugo. Kad se pouzdajem u Boga, raste i moje samopouzdanje. Kad osjećam čvrst temelj u njemu, sigurniji sam. Istinska si gurnost i prava nutarnja snaga ne ovisi o t o m e da budem jak prema v a n . Ona ovisi o t o m e znam li da sam nošen i prihvaćam li sebe onakvim kakav jesam. To daje samopo uzdanje koje ni nevolje ne m o g u razoriti. J e r to je dublje od javno pokazane sigurnosti.
finira samo polazeći od vanjskoga učinka ili polazeći od vlastitih potreba: Ja sada hoću to. Ja nemam volje. Radi se o tome da se dospije od ja do sebstva. Sebstvo je najnutarnjija jezgra osobe, naša prava bit. Put do o v o ga sebstva vodi preko toga da zauzmemo odmak prema egu. Grčka riječ za samozatajnost "aparneisthai" zapravo znači: oduprijeti se tendencijama ega da sve zarobi za sebe. Reći "ne" e g u . Pronaći odmak od ega, osloboditi se gospodstva ega koje sve određuje da bi se došlo više u dodir sa sebstvom. U zdrav život spada to da život u nama teče. Ali on teče jedino ako se predamo, ako se upustimo u ljude i u posao, ako se radujemo tomu što smo se angažirali. Mnogi, koji su previše zaokupljeni svojim vlastitim granicama, nikada ne otkriju snagu koja se u njima krije. Iz straha da bi j e d n o m mogli biti preopterećeni, ne isko rištavaju potencijal koji im je Bog darovao. Ali ujedno su često nesretni jer se nitko za njih ne zanima ili ih nitko ne pita kad se radi o izazovnoj zadaći. Oni oko sebe šire zračenje da nitko uopće ne dolazi na ideju zamoliti ih za uslugu. Kad razgovaram s takvim ljudima, najčešće je to strah od predanja koji ih progoni. Oni se boje da same sebe više ne drže u rukama, da više ne m o g u određivati
Samoostvarenje znači dakle onu nutarnju jakost koja
0 samima sebi. Ovaj strah je sigurno opravdan. Ali ima
može živjeti vlastiti život i ne mora živjeti od drugih ili ne
1 ljudi kojima je teško držati se granica ili koji se gube u
želi kopirati druge.
radu ili u svojoj angažiranosti. I ovdje su potrebna oba pola: pol ograđivanja i pol predanja. Potrebna je dobra
Samozatajnost ne znači protivno od ovoga, nego o p i suje dopunu ovomu. Ne trebam se neprestano vrtjeti oko svoga ja. Ego hoće neprestano imponirati. On sebe de-
34
uravnoteženost granice i prekoračivanja granice, zaštite i otvaranja, ograđivanja i predanja. Ali ja ih moram sva ko malo prekoračivati da bih prišao drugomu i susreo ga,
35
dodirnuo ga u susretu i u tome, po mogućnosti, iskusio trenutak sjedinjenja.
biti naša plaća. Isus interpretira o v u plaću još j e d n o m drukčije: Bit ćemo sinovi i kćeri Svevišnjega. Imat ć e m o dijela na
Ako jednostrano naglašujemo jedan pol, gubimo rav
Bogu. Takvim ćemo ponašanjem osjetiti u sebi božanski
notežu. Ako se previše forsira pol granice, život nam p o
život. A ovaj božanski život je neiscrpiv. Osjetit ć e m o se
staje sve uži. Ako se samo predajemo, u opasnosti smo da
premješteni u Boga. Nema iskustva koje bi više obogatilo
nas svako predanje zavede i da na ovaj način izgubimo
naš život.
sebe ili sebe raskomadamo. Potreban nam je dobar osje ćaj za to gdje je predanje primjereno. Ali ondje, gdje se predajemo, ne smijemo bojažljivo brojiti trenutke ili ener giju koju ulažemo. Ako u predanju crpimo iz nutarnjega izvora Duha Svetoga, nećemo se iscrpiti. I samo predanje nam postaje darom. Osjetimo li da život teče, to je onda dobar osjećaj. On nas čini sretnima. U Lukinu govoru na ravnu govori Isus: "Ako ljubite one koji vas ljube, kakvo li v a m uzdarje?Ta i grješnici lju be ljubitelje svoje. Jednako tako, ako dobro činite svojim dobročiniteljima, kakvo li v a m uzdarje? I grješnici to isto čine. Ako pozajmljujete samo onima od kojih se nadate dobiti, kakvo li vam uzdarje? I grješnici grješnicima pozaj
Doživljavam ljude koji iz straha da bi se mogli predati i u predanju se možda izgubiti, postaju smrtno nesretni. Oni se uvijek vrte samo oko sebe i svoga probitka. Ali sam život im postaje teret. Već je ustajanje ujutro naporno. Oni nemaju nikakve motivacije za dan. Brinuti se samo za sebe, nije dostatna motivacija da jutro započne s p o letom. Ako pak osjetim da se isplati upustiti se u posao, u ljude, predati se, život tada postaje plodan. On će teći. I u o v o m e tečenju osjetit ću se životan, a ponekad možda i sretan. Oslobodit ću se svoga ega s njegovim bojažljivim kruženjem oko sebe. Tek ova sloboda od ega dovodi me stvarno u dodir s mojim pravim sebstvom i s ispunjenim i sretnim životom.
mljuju da im se jednako vrati. Nego, ljubite neprijatelje svoje. Činite dobro i pozajmljujte ne nadajući se odatle ničemu. I bit će vam plaća velika, i bit ćete sinovi Sveviš
Traži nutarnju jakost.
njega jer je on dobrostiv i prema nezahvalnicima i prema
Ona je u predanju, a ne u egu.
opakima" (Lk 6,32-35).
Nađi pravu ravnotežu između predanja i vlastitoga ja,
Što ovo mjesto hoće reći? Ako dajemo samo s računi c o m , nećemo primiti uzdarja. U grčkome stoji ovdje "charis", što ne znači samo hvala, nego i radost i milost. Ako
između sebe sačuvati i sebe ograditi. To nije uvijek jednostavno. Alije dobro tražiti ovu izbalansiranost.
se predajemo samo iz računice, da bismo ponovno dobili isto toliko, iz toga ne nastaju ni radost ni milost. Takvim
Dobro pripazi na svoje osjećaje,
ponašanjem nećemo biti obdareni. Sve je samo računica.
da bi za sebe otkrio pravu izbalansiranost.
Ali ako se predamo ne pitajući za plaću, naš život tada teče. I plaća se sastoji već u o v o m e tečenju. Sam će život
36
Osluhni u sebe.
Kako se predanje odražava na tebe? Dobro je da se u predanju osjetiš životnim. Ali ako se osjećaš iskorištenim, ako u sebi osjetiš gorčinu, onda je i to važna napomena: Dobro je da se bolje ogradiš.
snage i ljubavi? I osjetit ćeš: Ako crpiš iz božanskoga izvora, iz tebe će teći, a da te ne iscrpi. Jer božanski izvor je neiscrpiv.
Važno je da se osjećaš slobodnim. Možda ti je predanje postalo puka dužnost? Predanje tada postaje prisila. I ti gubiš svoje središte. Možda ti je ograđivanje postalo potreba? Osluhni u sebe i pokušaj istražiti kako se tvoja ograđenost odražava na tebe. Pitaj se: Dariva li ti ograđivanje nutarnji mir? Ili tvoj život postaje tako neplodan? Osluhni u sebe: Odlučujuće je da tvoj život teče. Kad god tvoj život struji i kad si pritom u skladu sa sobom, smiješ se pouzdati da si pronašao pravu ravnotežu između ograđivanja i predanja. Osluhni u sebe i pazi na to: Crpiš li iz nutarnjega izvora božanskoga Duha? Ili crpiš iz svoga vlastitoga spremnika
38
39
5.
Tko od drugoga nešto traži, vrlo često iskusi otpor ili kriti ku. A odgovorni postaje ponekad i žrtveni jarac. Na njega se projicira sve probleme koje se ima ili one koji se pojave
SAM PREUZMI ODGOVORNOST I PODUPIRI ŽIVOTNE MOGUĆNOSTI DRUGIH Američki predsjednik J o h n F. Kennedy j e d n o m je prili kom mladima svoje zemlje upravio sljedeću rečenicu:"Ne pitajte što vaša zemlja može učiniti za vas. Pitajte se što vi možete učiniti za svoju zemlju." Ima sve više ljudi koji takav stav odgovornosti traže i od nas. Pascal Bruckner, francuski filozof, kao temeljni stav našega sadašnjeg društva opisao je kao sve veću infantilnost koja se sastoji upravo u t o m e da se ne preuzima odgovornost. Ima se samo želje prema društvu, prema Crkvi, prema tvrtki, pre ma obitelji. Ali nije se spremno preuzeti odgovornost niti za svoj vlastiti život niti za druge ili za zajedničko dobro. Dijete ne preuzima još nikakvu odgovornost. Ono u ži vot ulazi sa željom da bude zbrinuto i voljeno. Kad dijete odraste, odgovorno je tada za sama sebe. Ono je slobod no. Ali u ovu slobodu spada i to da se preuzme odgovor nost za sama sebe i za sve što se čini. Tko odgovorno j a m či za sebe, također je spreman prihvatiti odgovornost u društvu, recimo kao otac ili majka u obitelji ili u udruzi, u tvrtki, u politici.
u udruzi ili tvrtki. Uvijek je lako probleme natovariti dru g o m u . A šef je za to najprikladniji. Tada svi imaju osjećaj da su u pravu. Šef je kriv da sve ide tako loše. Od ovoga iskustva hoće se zaštititi oni koji odbijaju odgovornost. Oni hoće imati svoj mir. Ali često su onda zavidni onima koji nose odgovornost. Zatim ih susreću s prekomjernim zahtjevima. Od šefa očekuju nadljudsko. Jer sami nisu spremni preuzeti odgovornost, svoje nezadovoljstvo sa samima sobom prenose na šefa. On je tada odgovoran za sve. On bi morao raditi bez prestanka i imati oko za sve. Poneki se nesvjesno opravdavaju s takvim očekivanjima od šefa za ono što su sami zabrljali. Prva zadaća, koju pred nas postavlja odrastanje, sasto ji se u tome da za same sebe preuzmemo odgovornost. A i tu ima ljudi koji na to nisu spremni. Oni čitav svoj život optužuju roditelje. Roditelji su krivi da od njih nije posta lo ništa. Oni žive s neprestanim predbacivanjem roditelji ma. Predbacivanje ih čuva od toga da sami uzmu svoj ži vot u ruke. Oni nisu spremni boriti se. Plaše se posljedica borbe, bolnih iskustava koja ih očekuju.Tko se bori, bude i ranjen. Kad pokušam sam oblikovati svoj život, uvijek ću naići i na svoje granice. Neke stvari mi neće uspjeti ona ko kako sam se nadao. Ali ako, umjesto da strpljivo dalje radim na sebi, radije predbacujem svojim roditeljima da
Sociolozi ustanovljuju da u našemu društvu opada spremnost na odgovornost. J e d a n građevinski poduzet nik mi je pripovijedao da mu je već teško zidara pokrenu ti na to da postane građevinski poslovođa. M n o g i kažu:
su oni krivi što mi život ne uspijeva, ako dakle ustrajavam u stavu predbacivanja, nikada neću odrasti. Tko to čini, ostat će čitav svoj život naduren u kutu i optuživati druge da su nanijeli štetu njegovu životu.
n e m a m volje natovariti sebi ljutnju. Radije ću zarađivati manje, nego se uokolo svađati s radnicima. Tko preuzme odgovornost, uvijek naravno nudi i područje za napad.
40
Ima, naravno, ljudi koji su u djetinjstvu bili jako ranje ni. I nije uvijek jednostavno unatoč svemu oblikovati svoj
41
život. Hildegarda iz Bingena kaže: "Umijeće očovječenja sastoji se u t o m e da rane pretvorimo u bisere." Prihvatim li sebe sa svojim ranama, one se tada m o g u preobraziti. Ja ću tada osjetiti da sam ondje gdje sam ranjen, poseb no osjetljiv i za druge. M o g u druge bolje razumjeti. I u sebi razvijam sposobnosti, prateći i unaprjeđujući slično ranjene ljude.
preuzeti odgovornost može imati i zamki. M o g u se i pre napregnuti. Poznajem ljude koji, gdje god bili, preuzima ju odgovornost i pritom se sami umisle. Često su to naj starija braća i sestre koje roditelji prerano primoraju na to da budu odgovorni za svoju mlađu braću i sestre. Oni kasnije često nemaju pravoga osjećaja za to gdje se nji hova odgovornost stvarno traži. Često prebrzo preuzima
Druga zadaća bi bila preuzeti odgovornost na p o dručjima na koja sam postavljen. Za jednoga je to o d govornost brinuti se kao otac ili majka za obitelj i djecu i zauzimati se za njih. Drugi preuzimaju odgovornost u poduzećima. U tvrtkama nema nikoga tko bi samo tre bao slušati druge. Svatko je odgovoran za svoje područje rada. Za mene to znači da sam razmislim što m o g u p o boljšati, da iz svoga posla učinim najbolje. Kad bi u svomu životu činio samo ono što mi drugi kažu, moj život ne bi nikada postao plodan. Ja sebi, recimo, nisam sam tražio posao ekonoma, nego sam odgovorio na poziv opata. I odgovor mi u početku nije bio lagan. Ali kad sam pristao, kad sam rekao "da", također sam pokušao kao celerar ići novim putevima, ne samo u zajedničkome radu, nego i u načinu kako financirati mnoge zadaće opatije. Ja sam se svim silama zauzeo da ljudi u nas rade rado i da naš rad služi ljudima. Da sam svoju zadaću obavljao samo iz p o slušnosti, ne bih bio postao sretan. Ali jer sam se upustio u posao, on me i veseli i dariva mi zadovoljstvo.
ju odgovornost za svoju okolinu. Stoga je potreban onaj drugi pol: postaviti granice, pronaći svoju vlastitu mjeru. Preuzeti odgovornost za m e n e uvijek znači i o d g o voriti na pitanja i čežnje ljudi. Što trebaju današnji lju di? U Crkvi? Na radnome mjestu? Što su čežnje mladih i kako na njih odgovoriti? Dati odgovor na potrebe ljudi za m e n e ne znači zadovoljiti svim njihovim potrebama, nego poduprijeti njihove mogućnosti. Što čovjeka uisti nu čini dobrim? Ponekad su njihove želje i jako površne. Moram se uživjeti u njih i razmisliti što oni stvarno trebaju da bi im život uspio, da bi im na njihovu najdublju čežnju bilo odgovoreno. Kao celeraru važno mi je u suradnicima buditi život, podupirati njihovu nadarenost, dati im prostora u koje mu m o g u ostvariti nove ideje i sami uživati u t o m e da preuzimaju odgovornost za svoje područje i oblikuju ga, tako da ono postane učinkovito, ali i veseli suradnike da ondje rade. Tu je prije svega važno povjerenje i osjećaj za mogućnosti koje se nalaze u svakome pojedincu.
Za m e n e u osmišljen i sretan život spada to da netko sam uzme svoj život u svoje ruke i pokuša oblikovati ga tako da donosi rod. Tko preuzme odgovornost i učini n e što jer osjeti da je to potrebno i ispravno, više će uživati u o n o m e što čini, nego onaj tko je pustio da mu zadatak bude povjeren izvana. On nikada neće osjetiti teret, nego će puno više dobiti na dar. Naravno, znam da spremnost
42
Kao dušobrižnik pokušavam odgovoriti na čežnju lju di opažajući najprije vlastitu čežnju i pitajući se: što ustva ri ispunjava moju čežnju? Koji odgovor mogu dati samo mu sebi na svoja pitanja? Zadovoljava li me ovaj odgovor stvarno ili je on samo izmišljen? Možda samo lijepo zvuči, ali mi stvarno dalje ne pomaže? A zatim pokušavam uži-
43
vjeti se u druge. Promatram ljude, slušam što mi pripo vijedaju. Pokušavam osjetiti čežnju iza njihovih riječi. A
ga u slobodu i život.
zatim sebi zamislim kako bih o v o m u čovjeku odgovorio tako da on to shvati i da to prihvati i da od toga može živjeti. Pritom uvijek osjetim i svoju ograničenost. Nikada n e m a m osjećaj da sam pronašao uistinu pravi odgovor. To je neprestano natezanje oko riječi koje dodiruju srce i otvaraju ga za Boga koji jedini može utažiti njihovu naj dublju čežnju. Odgovornost, koju u dušobrižništvu preuzimam za druge, za m e n e nije teret nego me održava živim. Ja, dakako, ne m o g u drugima oduzeti njihova tereta. O d g o vornost ne znači biti mjerodavan za to da drugomu bude dobro. Za to se on sam mora pobrinuti. Ja ga m o g u samo pratiti i zajedno s njim tražiti put kojim bi mogao dalje ići. Ali ići, to ipak mora on sam. Tada također svako malo doživim da se ljudi upuste u razgovor i žele na mene sva liti odgovornost da im bude bolje. Oni nisu spremni sami preuzeti odgovornost za sebe i raditi na sebi. To je zamka u koju sam ranije bivao često uhvaćen. U meni se onda u međuvremenu javlja srdžba. A ona me zadržava od toga da ne upadnem u zamku. Slušati pitanja i nevolje drugo ga i m e n e čini životnim jer me primorava da i sebe svako malo pitam: kako se ti odnosiš prema o v o m u problemu, prema ovoj potrebi? Što tebi uistinu pomaže? Činiš li ti ono što drugima savjetuješ? I ponekad smijem zatim ste ći usrećujuće iskustvo da se u drugomu budi život, da on za sebe nalazi put koji ga uvodi u veću slobodu i ljubav i životnost. Tada ga mirne savjesti m o g u pustiti da sam ide dalje. Samo ako zapne, m o g u ga ponovno ohrabriti da nastavi dalje ići svojim putem. J e r smisao svakoga o d nosa trebao bi se sastojati u ovome: u drugome čovjeku koga susrećem ili koji m i j e povjeren buditi život, podupi rati njegovu životnost, promicati njegov život i otpustiti
•II
Sam preuzmi odgovornost i podu piri životne mogućnosti drugih. Osluhni svoje vlastito ponašanje: izmičeš li radije odgovornosti? Ili posvuda i bez pitanja preuzimaš odgovornost? Jesi Uza sebe stvarno pronašao
pravu mjeru?
Kad se slomiš od odgovornosti, onda je to znak:
Pretjerao si.
Ali ako bježiš s puta svakomu
problemu
i uvijek se pouzdaš u druge i očekuješ da će oni riješiti sukobe, tada bi se trebao vježbati u odgovornosti. Neće ni tebi činiti dobro ako posvuda bježiš od odgovornosti. Pitaj se: gdje bi se rado prihvatio posla? Zamisli si: Kako bi bilo da u ovoj ili onoj stvari, za ovoga ili onoga čovjeka preuzmeš
odgovornost?
Možda se onda jave i strahovi. Uđi s njima u razgovor. Oni će se tada relativizirati. Ali možda osjetiš da odgovornošću rasteš
45
u snazi i samopouzdanju.
koji su ti povjereni
Tada je to poziv.
i s kojima se svaki dan susrećeš:
Prihvati ovaj poziv. Preuzmi više odgovornosti. To će ti činiti dobro. I to će biti dobro za druge ljude. Budi pozoran na svoje vlastito ponašanje: kako postupaš prema sebi i prema ljudima? Žališ li se na svoju prošlost? Ili si se s njom pomirio?
Što u njima želi doći do života? Pokušaj pronaći ključ do drugih. Otvori vrata za potencijal drugoga, da bi u njima počeo teći život. Pomozi čovjeku do više života. Sam ćeš tada biti obdaren. Sam ćeš postati životniji.
Jesi li zahvalan za darove koje si dobio od svojih roditelja? Ili se samo žališ na sve što ti nisu dali? Razmisli kako postupaš prema drugima: budiš li u njima život? Ili ih sprječavaš u tome da razviju ono što je u njima? Ako ih sprječavaš u životu, shvatit ćeš da blokiraš svoj vlastiti život. Opaziš li da je tako: tada se nemoj uplašiti takve spoznaje. Shvati i to kao poziv. Kako bi bilo da s njima postupiš drukčije? Kako bi bilo da u njima probudiš život? Kako bi pri tome bilo tebi? A kako drugima? Meditiranjem se uživi u ljude
46
47
6.
danost, vjernost, jasnoću i pravednost. Upravo danas, u vrijeme u kojemu je rad postao dra
NE GUBI SE u RADU, ALI ŠTO ČINIŠ, ČINI RADO
gocjeno dobro, koje više nije po sebi razumljivo, osje ćamo koliko on pripada čovještvu. Svakako je on upra vo stoga postao i problem. Oni, koji imaju posao i trpe zbog toga da sve manje ljudi mora sve više ostvarivati i proizvoditi, stječu iskustvo: rad ima dvije strane, on ima
Rad nije samo ostvarenje sebe i izraz kreativne potre be za stvaranjem i životnom radošću. On ima i drugo lice. Rad je doveden u vezu s izgonom iz raja i smatran teretom koji izaziva znoj, mukom, pa čak i prokletstvom. U antici
uvijek i dvostruko lice. I u današnjemu radu postoje dva pola, upustiti se i ograditi, raditi i počinuti. Postoji užitak i teret, radost raditi i radost ostaviti rad. Umijeće je ova dva pola izjednačiti po težini.
su, barem viši slojevi društva rad vrjednovali negativno. Dokolica, ne pokazani učinak u radu, odlikovala je recimo
O v o umijeće ne uspijeva svakomu. Ima ljudi koji se
Grke starine kao slobodne građane pred robovima. Ali
gube u radu jer ih posao veseli. Dokle god ih veseli, posao
već je vrlo rano postojalo gledanje na rad kao na sudje
je za njih i dobar. Ali oni onda ponekad prečuju osjećaje
lovanje na stvaranju, koje je naravno imalo svoje ograni
iskorištenosti, razdražljivosti i osjetljivosti. Takvi osjećaji
čenje u suboti koja pripada Bogu. O v o gledanje nalazimo
su uvijek znaci za uzbunu. Govore mi da nešto moram
u Bibliji i ono je u kršćanskoj tradiciji postalo određujuće.
skratiti, da trebam pronaći i druga mjesta na kojima se
Sveti Benedikt je u svome Pravilu davao prednost fizičko
mogu radovati a ne samo u radu.
mu radu monaha. Njemu Zapad zahvaljuje vrjednovanje rada.
Drugi se gube u radu jer se iza njega kriju. Oni trebaju rad da ih drugi ne bi mogli napasti. Rade toliko puno da
Rad je za m o n a h e imao tri funkcije. O n e još i danas određuju naše ponašanje prema o n o m u što u svakome zvanju činimo: radom zarađujem za svoje vlastito održa nje života i tako postajem neovisan o drugima. Rad nada lje služi čovjeku. To vrijedi ne samo za ostvarenje služenja, nego isto tako i za poljodjelstvo i zanatstvo. Rad je naposljetku i duhovni izazov. U njemu sam iza zvan ostaviti kruženje oko sama sebe i upustiti se u Boga. U t o m e kako obavljam posao, pokazuje se moja duhov nost. Radom uvježbavam bitne stavove koje od m e n e traži i duhovni put: nesebičnost, ljubav, predanje, pouz-
48
ih nitko ne bi mogao kritizirati. Ta više od toga ne m o g u učiniti. Ali množina posla još ništa ne govori o kvaliteti posla. Ljudi, koji se kriju iza rada, šire oko sebe agresivno ozračje. Oni množinom svoga posla predbacuju drugima da rade premalo. Drugi su pak pohlepni za radom. Treba ju rad kao drogu jer se bez rada osjećaju nevrijednima. Oni se moraju radom omamiti, inače bi osjetili nutarnju prazninu. Ali ne m o g u izdržati ovu prazninu. Stoga treba ju rad kao drogu koja im zatvara oči pred vlastitom isti nom. Ne trebam se gubiti u svome radu. Kako to može
49
uspjeti? Za mene osobno važno je svoj rad ograničiti vre menski. Ja sebi, kako za rad u upravljanju tako i za preda vanja i za tečajeve, postavim jasne granice. Ponekad se granice prekorače. Tada slušam svoje osjećaje. Ima prekoračivanja granica koje u meni izazovu rijeku životnosti. Tada imam osjećaj d a j e to bilo dobro. Ali ima i povrjeda granica koje u meni proizvode ljutnju i nezadovoljstvo. Tada znam da opet moram bolje paziti na granice. Ali vremensko ograničavanje samo je put da se ne gubim u radu. Drugi put sastoji se u postavljanju prema radu. Ne smijem sebe definirati preko svoga rada. Rad je lijep. M o g u se u nj upustiti. Tada se osjećam životnim. Ali ja trebam i nutarnji odmak prema radu. Moram uvijek biti svjestan što je pravi cilj moga života. A to se ne sastoji u t o m e da ostvarim što je moguće više, nego u t o m e da u ovaj svijet utisnem svoj posve osobni životni trag. A da ovaj trag otkrijem, trebam vremena i tišinu. Sveti Benedikt vidi najvažniju monahovu zadaću u t o m e da čitav život traži Boga. O v o traženje drži me životnim. Ono relativizira moj rad. Pokazuje mi da ono najvažnije nije moja zrelost, moje ostvarivanje sebe, moj životni trag, nego Bog. On je stvarni cilj moga života. Njega tražiti u tišini, u molitvi, u
postaju više rutinski. Ali i ove poslove mogu raditi spre mno ako je moj temeljni stav prema radu pozitivan. Tu se ne radi samo o motivaciji, nego i o t o m e da sam slobo dan od pritiska da se radom moram dokazivati ili da se u radu pred drugima moram praviti osobito zanimljiv. Ipak, ako sam slobodan od ega koji se mora dokazati, m o g u se tada upustiti u rad. Tada radim rado. Rad mi ide od ruke. U rad spada i to da se izmjenjuju zahtjevne i više j e d n o stavne djelatnosti. I o v e potonje ću tada obaviti rado. J e r ne radi se o meni, nego o radu. A on je uvijek služenje drugima. I jednostavne djelatnosti, koje se obave pouz dano, služenje su drugima. Oni se mogu pouzdati u moju pouzdanost. Radost je gledati kako nekomu posao ide od ruke. Ali ako netko radi s nutarnjim otporom, njemu je svaki potez rukom previše. I njega se više izbjegava. Jer u njegovoj blizini osjeća se nezadovoljstvo i agresivnost. A od rada koji se rado obavlja, dolazi užitak.Tu su i drugi zaraženi da se upuste u rad. Nastaje ozračje radosti u radu, u zajed ničkome životu, u zajedničkome uspjehu. Takvo ozračje svakomu čini dobro. I bitno pridonosi njegovu zdravlju i njegovu duševnome dobru raspoloženju.
bližnjemu i u radu, to traži otvorenost, osjetljivost za nje g o v u nazočnost u svemu što jest, i spremnost pustiti da me on nađe. Ne mogu tražiti Boga radeći s t o j e moguće više na tome. I traženje je doduše dio rada, ali drukčiji od onoga koji obavljam upravljanjem ili pisanjem. To je n u tarnji rad, rad na mojoj duši, izgledanje za posve drugim, otvaranje sebe prema nedokučivoj tajni.
Sveti Benedikt traži u svome Pravilu od ekonoma da pazi na svoju dušu. Ova rečenica može nekomu zvučati staromodno. Ali izražava istinu koja nije zastarjela. V o d e će snage velikoga industrijskog poduzeća, koje na neko liko dana dođu u samostan, upravo ovu rečenicu uzimaju sa sobom kući. Ona govori nešto što se tiče svih nas: važni su ostvarenje i napor. Ali ne bismo svoju dušu smjeli pro
Ali unatoč svoj slobodi prema radu ipak se radi i o tome da svoj rad rado vršim. Obavljam li rado svoj rad, to ne ovisi samo o vrsti rada, nego prije svega o m o m e
dati za uspjeh. Nikada ne bismo smjeli zaboraviti paziti na ono što vrijedi više od svega vanjskog ostvarenja i svakog vanjskog uspjeha: zdravlje i spasenje naše duše.
stavu. Naravno, ima poslova koji nisu toliko zanimljivi i
50
51
Budi svjestan:
Nemoj se gubiti u radu,
rad nije uvijek ugodan.
ali što činiš, čini rado. Samo tako paziš na svoju dušu.
Ali u život spada i to da svoj kruh moramo zarađivati u znoju svoga lica.
Što to za tebe znači: paziti na svoju dušu?
Tvoja je odgovornost
motivirati sebe za rad,
Osluhni u sebe:
da bi ga rado vršio.
kad ujutro ideš na posao: ideš li rado ili se u tebi javlja otpor?
Da bi samomu sebi priuštio najveći užitak.
Čemu se odupireš? Jesu li to ljudi kojih se plašiš? Je li to više osjećaj da si u radu iskorištavan? Ili ti otpor pokazuje da se moraš bolje pobrinuti za sama sebe, da je to za tebe jednostavno previše? Pazi na poticaje svoje duše. Oni ti govore što je za tebe ispravna mjera. Nikada ne idi na posao s ljutnjom u srcu. Tada ćeš naškoditi i sebi i drugima. Tvoja je vlastita odgovornost da se motiviraš za svoj današnji rad. Pokušaj sebe pozitivno raspoložiti: Rekao sam "da" ovomu poslu. Dakle, danas ću ga rado obavljati. Ako otpor unatoč tomu ostane, tada bi trebao ili posao drukčije organizirati ili neke stvari odrezati, ili pak zauzeti drugi stav prema radu.
52
53
7.
lima, tada osjeća tajnu života. To mu je dostatno. Ne tre ba uvijek nove poticaje izvana. On je jednostavno tu. I u o v o m e smislu je sve zaključeno: Bog, čisto biće, stvorenje
VOLI SADAŠNJOST I NAUČI BITI OPUŠTEN
oko njega i tajna vlastitoga života i vlastite osobe. Isus nas opominje na ovu čistu prisutnost kad nas poziva na budnost. Svako malo pripovijeda nam prispo dobe u kojima nas poziva da b u d e m o budni. U Lukinu
"Danas je najbolje vrijeme", kaže poslovica. A druga: "Što možeš učiniti danas, ne odgađaj za sutra." Iza toga se možda krije upozorenje da ne ljenčarimo. J o š postoji tradicija koja naglašava vrijednost sadašnjosti ne zbog vrijednosti rada. Ova tradicija ima u vidu nešto drugo. Duhovni autori svih stoljeća nas opominju da b u d e m o potpuno u trenutku, da živimo u ovdje i sada. Umijeće je biti u sadašnjosti. Oslobađam se neprestana suda i razmi šljanja o prošlosti i slobodan od straha za budućnost. To nije jednostavno. Potrebna je vježba dok m o g n e m osta viti misli na prošlost i budućnost i potpuno se posvetiti sadašnjemu trenutku. Potrebna mi je nutarnja sloboda da b u d e m u sadašnjosti. Ali ako mi to uspije, ja tada osjećam stvarni život. Tada je svaki trenutak dragocjen. Ja dišem, mirišem, slušam, gledam. Ja sam potpuno prisutan. Ako sam prisutan, tada iskusujem stvarnost u njezinoj dubini. Trenutak tada obuhvaća sve: nebo i zemlju, vrijeme i vječ nost, Boga i čovjeka. Ja tada živim istinski. M n o g i su danas nesposobni za o v u čistu prisutnost. Teško im je to, što upravo jest, doživljavati intenzivno. Stoga trebaju poticaje izvana, moraju putovati sve dalje, doživljavati sve uzbudljivije 'evente' (događaje), oni i na godišnjemu odmoru trebaju zabavljače da bi osjetili ži vot. Budući da nisu sposobni istinski živjeti, moraju d o življavati što je moguće više. Tko živi u trenutku, za njega je punina života iskusiva. Ako je potpuno u svojim osjeti-
54
Evanđelju Isus nas prispodobom opominje na budnost: "Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene, a vi slični ljudima što čekaju svoga gospodara kad se vraća sa svadbe da mu o d m a h otvore čim stigne i pokuca. Blago onim slugama koje gospodar, kada dođe, nađe b u d n e " (Lk 12,35-37). Što to znači: trebamo pustiti da nam svje tiljke neprestano gore? To znači: trebamo živjeti svjesno, a ne provoditi vrijeme površno i nesvjesno. Prispodoba jasno pokazuje: trebamo živjeti u iščekivanju Gospodi na koji se vraća sa svadbe. Onaj tko se vraća sa svadbe, u posebnu je raspoloženju. On želi izvijestiti o o n o m u što je vidio. Razočarao bi se ako bi došao u pospanu kuću. Sluge, koji su budni, otvaraju mu vrata čim dođe i pokuca. To je postala slika ispravna života. Kršćanin je kao netko tko čeka Gospodina. On računa s time da on u svakome trenutku pokuca na vrata njegova srca. Ako mu otvori, u njegovu će srcu biti svadba, sve suprotno u njemu će biti jedno, vrijeme i vječnost, Bog i čovjek. Ali pažnja i budnost ne znače da čekamo samo na ono što dolazi. Isus nas naprotiv poziva da čekajući Gospodi na budemo odgovorni u svakodnevici i svojim svakod nevnim dužnostima i brižno ih ispunimo - u ovdje i sada. Budnost nije bježanje od realnosti, nego upuštanje u o n o što je upravo na redu. Ljubav prema trenutku kao pret postavku treba opuštenost. Moram pustiti svoj ego i biti tako slobodan da sam posve prisutan.
55
Stav opuštenosti je, polazeći od grčke filozofije, znak mudra i zrela čovjeka. Mudar čovjek je opušten. Njime ne gospodare afekti. On je slobodan od ovisnosti i privrže nosti. Opuštenost se u njemačkoj mistici smatra važnom d u h o v n o m krjepošću. Učitelj Eckehart govori o opušte nu čovjeku. On je netko tko ostavlja ne samo materijalne stvari i ne da se njima više zarobiti. On ostavlja i čovje ka. Sposoban je za dobre prijateljske odnose. Ali ne visi o njima. Duhovan čovjek treba na kraju krajeva pustiti i Boga. O v o zvuči paradoksalno. Ali Učitelj Eckehart zna da se često čvrsto vezujemo uz svoje slike. Da bismo postali otvoreni za posve drugoga Boga, moramo pustiti Boga radi Boga, moramo pustiti svoje slike o Bogu. Čovjek mora pustiti prije svega sama sebe, svoj ego, svoju potrebu za imponiranjem. Jer u čvrstu držanju uz sama sebe korijen je svakoga vezivanja uza se. O v o čvrsto držanje uza se dovodi do zgrčenosti, do pritiska morati se dokazivati. Tko je slobodan od ovoga pritiska, opušten je: on može bezbrižno stajati uza se, bez grča, bez priti ska, bez naprezanja. Puštanje je uvjet da drugoga uistinu susretnemo u slobodi i pritom ga i sami pustimo slobod na. Puštam ga takva kakav jest. Takav je stav preduvjet stvarne kulture. Nekulturnost nastaje kad god se sve hoće rabiti za sebe, umjesto tomu se diviti, to pogledati,
trenje. Tajna bića pokazuje se ovoj opuštenosti u njezinoj punini. Stav opuštenosti Rimljani imenuju stoičkim pojmom "aequo animo". Sve što čini čovjek treba činiti ravnoduš no, s dušom koja je u ravnoteži, koja se ne da tako lako navlačiti tamo-amo, koja se ne da izbaciti iz ravnoteže. O v o je lakše reći nego učiniti. To traži ostaviti svoju pri vrženost stvarima, svoju oholost, svoju potrebu za važe njem, svoju osjetljivost.Tada neću dopustiti da me nemiri oko mene istrgnu iz vlastitoga središta. Ja sam opušten, umjesto da pustim da budem određivan izvana. Do istinske opuštenosti doći će samo onaj tko može ostaviti sebe. Naš se ego miješa u sve što činimo. On se nikada ne smiruje. On hoće uvijek sjati, uvijek vladati, uvi jek sve imati. Stoga je težak posao svako malo ga ostaviti. Pritom se ne radi o t o m e da ego slomimo, jer bez ja ne možemo živjeti. Ali ego se izražava u mnogim iluzijama koje smo sebi stvorili o životu. Mi u sebi hranimo iluziju da smo svime ovladali, da smo najbolji, da ćemo posti ći što hoćemo. Samo onaj tko ostavi svoj ego s mnogim iluzijama, postaje istinski opušten. On je postao iznutra slobodan.
upravo: to pustiti. Martin Heidegger govori i o opušteno sti koja proizlazi iz biti razmišljanja. Razmišljati ne znači, gospodariti stvarima, nego pustiti da budu, pustiti da se pojavljuju u svojoj biti. Opuštenost spada dakle u pravo razmišljanje. Ona je temeljna pretpostavka da se m o g u potpuno upustiti u trenutak, ne podvrgavajući ga svrsi koju sam postavljam. Ja sam jednostavno tu. Ja j e d n o stavno jesam. I ovo čisto biće sjaji u m o m e razmišljanju, u slušanju glazbe, u motrenju stvorenja i umjetnosti. To je opušteno razmišljanje, opušteno slušanje i opušteno mo-
56
Ljubi sadašnjost i nauči biti opušten. Pokušaj uvježbati opuštenost, jednostavno
promatrajući
stvari
koje gledaš. Pogledaj svoju sobu, a da na njoj ništa ne poželiš izmijeniti.
57
Raduj se onomu što jest.
/ otkrit ćeš što se u njemu, što se u njoj krije;
Osjeti stvari.
mudrost, snaga, čežnja, ljubav.
Slušaj što ti one govore.
Opuštenost će te bogato obdariti.
Pogledaj krajolik, a da ga ne poželiš zadržati u slici. Pogledaj stvarnost,
Ona će ti biti dobar vođa da ljubazno postupaš s ljudima. Opušten možeš biti potpuno prisutan.
a da ju ne preoblikuješ.
Opušten možeš uživati trenutak.
Opažaj što jest,
Opušten si slobodan od pritiska.
i pusti da to bude tako.
Ne moraš doživljavati sve moguće.
Budi opušten
I osjetit ćeš:
Ti iskusuješ život u punini.
i steći ćeš nova iskustva. Osjetit ćeš dubok nutarnji mir.
više od toga ne postoji.
U svemu ćeš prepoznati ljepotu. Otkrit ćeš nutarnju povezanost. I postat ćeš sve slobodniji od prisile da sve moraš mijenjati prema svojim predodžbama. Ostavi svari kakve jesu. Ostavi svoje predodžbe. Stvari će tada procvjetati. Pusti drugomu da bude takav kakav jest. Bio to tvoj prijatelj ili pak tvoj neprijatelj: odreci se toga da hoćeš drugoga promijeniti. Jednostavno
ga promatraj.
Meditiraj o njemu: On je takav kakav jest. Ona je takva kakva jest. Tvoja nestrpljiva očekivanja će otpasti. On smije biti takav kakav jest. Dobro je da je takva, kakva jest. Dobro je da je takav kakav jest.
58
59
Za grčkoga filozofa Platona bile su četiri temeljne vri jednosti: pravednost hrabrost, umjerenost i mudrost. U pravednosti ne radi se samo o socijalnoj pravedno
ŽIVI SVOJE VRIJEDNOSTI,
sti, da svim ljudima udovoljim i dobra svijeta pravedno
ALI NE VRJEDNUJ DRUGE
podijelim. Pravednost započinje više s time da udovoljim različitim duševnim snagama. Moram dakle uzeti u obzir sve što je u meni da bih mogao ispravno živjeti. Moram
Kritičari suvremenih pojava danas rado govore o promjeni vrijednosti ili čak o gubljenju vrijednosti. Ipak vrijednosti se ne mogu izgubiti. O n e postoje i ne daju se ukinuti. O n o što se mijenja jest stav ljudi. Možemo izgu biti svoj odnos prema vrijednostima. Od grčke filozofije opisivalo se temeljne vrijednosti čovjeka, čak čovjekovo čovještvo po njima utvrđivalo. Tradicija se slaže u ovome: vrijednosti čine čovjeka vrijednim. Vrijednosti daju naše mu zajedničkom životu, našemu radu, našemu razmišlja nju visoku vrijednost. Grci kod vrijednosti govore o arete, 0 vještini, daru i o snazi. Latinci naglašavaju ovaj posljed nji vidik kad govorimo o virtutes, o izvorima snage iz kojih možemo crpiti. Engleski izraz za vrijednosti "value" dolazi od valere, što znači "biti jak, biti zdrav". Vrijednosti daju našem životu jakost i snagu i čine nas zdravima. Život bez vrijednosti postaje bezvrijedan. Vrijednosti darivaju č o vjeku dostojanstvo.
udovoljiti samomu sebi. Tada sam sposoban udovoljiti i drugima i pravilno postupati prema njima. Hrabrost je najprije krjepost ratnika i športaša. Za filo zofe i političare hrabrost se sastoji u tome da to što smo spoznali kao ispravno i zastupaju, makar pritom iskusili i otpor i bili povrijeđeni. Danas ima puno političara i gos podarskih vođa za koje su vrijednosti odobravanja jedine vrijednosti koje od pučanstva primaju. Oni ne žive nutar nje vrijednosti, nego sebe definiraju preko vrjednovanja koju iskusuju izvana. Populisti se drže jedino vanjskoga odobravanja. Iznutra oni nemaju nikakve vrijednosti. Tu se oni pojavljuju prazni, šuplji. Ali ova šupljost izdubljuje naše zajedništvo. Pronaći pravu mjeru preduvjet je za zdrav život. Prava mjera ne znači osrednjost. S t o j e moja mjera, prepoznat ću tek kad prijeđem svoju mjeru. Ali trajno ne m o g u živje
Ne pomaže samo se žaliti na gubljenje vrijednosti. Također ne trebamo vrijednosti moralizirajući tužiti sudu 1 podignutim kažiprstom upozoravati na to da trebamo vrijednosti, inače se naše dostojanstvo gubi. Moralizira njem ne m o g u ni jednoj vrijednosti dati valjanost. Vri jednosti moramo promicati. Kad netko stvarno osjeti da neka vrijednost daje vrijednost njegovu životu, tada će se prije upustiti u to, nego kad mu netko želi dokazati neči stu savjest.
GO
ti preko svoje mjere. Inače ću se razboljeti i srušiti. A m j e ra je danas važna za naše upravljanje gospodarstvom. Ne možemo rasti neumjereno. Moramo sačuvati mjeru koju nam zadaje stvorenje. Inače pljačkamo prirodu i smanju j e m o mjeru koja pripada potomcima. I mudrost je krjepost koju trebamo da bi nam život vri jedio. Ona je umijeće trenutačno donijeti pravu odluku i u d a n o m e trenutku učiniti ono što je primjereno. Ona
U
je povezana sa sposobnošću gledanja.Toma Akvinski d o vodi u vezu "prudentia" (mudrost) s "providentia" (gleda ti unaprijed, providnost). Mudrac treba veći obzor da u pravi trenutak shvati ono pravo. A mudrost znači: živjeti svjesno, ne živjeti tupo. Isus u o v o m e smislu hvali mudra čovjeka koji je svoju kuću sagradio na stijeni, i mudre d j e vice koje su sa svjetiljkama uzele sa sobom i ulja, jer raču naju s time da bi zaručnik mogao zakasniti.
dolazi procjena: "Ljuti me ta glupa i nezrela osjetljivost." Oni govore o ljutnji koja ih je držala čitavo poslije podne. A ljute se zbog ljutnje i misle da je to bolesno. Uza sve što o sebi govore, odzvanja vrjednovanje: toga ustvari uopće ne bi smjelo biti. To je znak nezrelosti, bolesti ili pak kriv nje. Tada uvijek pokušavam posredovati: "Prestanite sebe vrjednovati. To je tako kako jest. Ljutite se, ljubomorni ste i kivni ste. Sve smije biti. Samo se radi o tome kako se prema tomu odnosite. Vi niste odgovorni za misli i osje
Tko živi vrijednost, postaje neovisan o vrjednovanju izvana. On stoji o sebi. Zna da mu nitko ne može uzeti njegova dostojanstva, ni vrijednosti odobravanja koja je posljednje ispitivanje dao infratestom. Tko nema vrijed nosti u sebi, poznaje kao jedinu vrijednost vrjednovanje od strane drugih. A čin učovječenja jest postati slobodan od vrjednovanja od strane drugih. Inače se neprestano ravnam prema mišljenju drugih i iznutra se iskrivljujem. Ne živim više sam, nego sam življen. Moram potajno gledati na mišljenje drugih umjesto da vjerujem vlasti
ćaje koji se u vama javljaju, nego samo za to kako na to reagirate."Ja m o g u izmijeniti samo ono što sam prihvatio. Najprije moram prihvatiti ono što je u meni, a da to ne ocjenjujem. Ako to o d m a h ocijenim kao negativno, time snizujem vrijednost i samomu sebi. A obezvrjeđivanje me sprječava u t o m e da pronađem put kako zaobići svoj gnjev, svoj strah, svoju depresivnost. Obezvrijeđenoga bih se najradije oslobodio. Ali ono će me tada neprestano progoniti. Samo se prihvaćeno može preobraziti. Obezvrjeđeno me vuče prema dolje. I nedostaje mi da živim.
tomu znanju i osjećanju. Više se ne odlučujem za pravo i pravednost niti prema mjeri vrijednosti koje život čine vrijednima, nego samo prema o n o m e što se prihvaća od drugih. Mjerodavna je većina mišljenja, a ne više kvaliteta. Tako ne m o g u sazreti nove spoznaje. Savija se i iskrivljuje prema naizmjeničnim raspoloženjima. Ipak, ono što ljudi trebaju, to je ispravnost i odvažnost založiti se za ono što su shvatili kao ispravno.
Često susrećem ljude koji sami sebe optužuju da loše misle o drugima. Čim dođu u neku prostoriju, počinju ocjenjivati: "Ovaj ovdje izgleda tako smiješno. Ovaj je pak ružno odjeven. Žena je, čini se, malo inteligentna. Druga je nesigurna. Ona mi nije simpatična."Odmah padne sud o vrijednosti. A pritom često snižavamo vrijednost i sami ma sebi. Ništa ne možemo učiniti protiv prvoga dojma. On je jednostavno tu. Prvi je dojam ponekad čak i dobar
U osobnome razgovoru često doživljavam kamo odre đivanje vrijednosti vodi.Tu susrećem ne samo puno ljudi, koji su potpuno ovisni o vrjednovanju njihove okoline, nego i mnoge koji sami sebe neprestano ocjenjuju (pre ma zasluzi). Oni pripovijedaju o svojoj ljubomori. I već dolazi prigovor: "Sa 50 godina ipak zapravo ne bih smio biti ljubomoran." I govore o svojoj osjetljivosti. I o d m a h
62
signal. Ako nam je netko smjesta nesimpatičan, onda je to poticaj da mu se više maknemo s puta, a ne da tražimo njegovu blizinu. Ali ne smijem pustiti da moj dojam p o stane sud o drugima. Ne smijem snižavati vrijednost n e simpatičnomu. Možda je osjećaj čak povezan i sa m n o m . To je jednostavno prvi osjećaj. Možda me drugi podsjeća na ljude s kojim sam imao negativna iskustva. Ako onda
63
moram s ovim čovjekom skupa raditi, tada ne smijem ostati pri prvome osjećaju. Moram pokušati bar j e d n o m opažati ga u njegovoj jedinstvenosti. Moram mu dati pri liku. Može biti da se on pokaže posve drukčijim nego što to proizlazi iz prvoga dojma. Nije na nama ocjenjivati d r u ge. Ne smijemo donositi sudove o drugima. Najviše što smijemo jest vrjednovati ponašanje i načiniti odmak od njega. Ali nije naše vrjednovati čovjeka kao osobu.
svoju vrijednost, nema potrebe ocjenjivati druge. Opat J o h n Eudes Bamberger nizozemskomu je teologu i psihologu Henriju N o u w e n u prilikom njegova boravka u samostanu dao da meditira o sljedećoj rečenici: "Ja sam Slava Božja." O v o možda zvuči pomalo preveliko. Ali to je Božje obećanje nama u Isusu Kristu, Obećanje koje mije nja naš život.
U gospodarstvu se suradnike neprestano prosuđuje i vrjednuje (procjenjuje). Već se učenike u školi ocjenju je. Zapravo, ove prosudbe ili ocjene odnose se samo na ostvarenja učenika i suradnika. Ali postoji opasnost da time ocjenjujemo i vrjednujemo i ljude. A to dovodi do ozračja koje nikomu ne čini dobro. Uvijek imamo dojam da u svome poslu moramo postići dobre ocjene. Tako ži vot postaje naporan. I mi se ravnamo samo prema ocje njivanju i procjenjivanju, umjesto da pitamo za nutarnje vrijednosti i iz njih živimo. Sebe definiramo polazeći od suda drugih. To nas čini neslobodnima. I to u nama vrlo često proizvodi strah da nismo u skladu s vrijednosnim mjerilima drugih. Osjećamo se obezvrijeđenima i posta j e m o nesigurni. Takav stav zrači i na druge. Stoga je p o trebna odvažnost osloboditi se vlastitih i tuđih procjena i prepoznati svoju najdublju vrijednost u nedodirljivu d o stojanstvu koje smo kao ljudi dobili od Boga. To nas čini slobodnima. I ako se prema drugima ne odnosimo pro cjenjujući, pomažemo i njima da d o đ u do veće slobode. Paradoksalno je: da otkriješ svoje vrijednosti, moraš ocjenjivati (prema zasluzi). Moraš odlučiti što je vrijedno a što ne. Vrijednosti su dakle povezane s ocjenjivanjem. Ta Bog nam je i dao snagu rasuđivanja. Pa ipak - tako nas poziva Isus - ne smijemo suditi da ne b u d e m o suđeni (usp. Lk 6,7). Ali vrijedi i drugo iskustvo: tko je pronašao
Živi svoje vrijednosti, ali ne vrjednuj druge. Pokušaj konkretno iskusiti vrijednost rečenice: "Ja sam Slava Božja." Što znači ova rečenica kad o njoj meditiraš? Osluhni, oćuti što ona za tebe znači. Osjeti svoju dragocjenu vrijednost. Pitaj se: Što su vrijednosti koje su mi svete? Što moj život čini vrijednim ? Osjetiti vlastitu vrijednost oslobađa. Vrjednovanje drugih postaje nevažno. Ti sam ne moraš prosuđivati druge. Oni smiju biti kakvi jesu.
Znaš: I oni imaju nedodirljivo dostojanstvo. Osjećaš:
9
/ 1 / njima sjaji Božja slava. Prvi vrijednosni sud možda ne možeš spriječiti. On se može spontano oblikovati u tvojoj glavi. Ali se ne mora nastaviti.
BORI SE ZA SVOJE CILJEVE, ALI TRAŽI I MIR.
Pusti, neka bude. Reci samomu sebi: Nije na meni suditi o drugima. Oni su takvi kakvi jesu.
Život je borba. O v u riječ danas ne slušamo baš rado. Radije bismo da nam je ugodnije. Wellness znači čarob
Bog ih poznaje. Ja ih ne moram proniknuti u njihovoj najdubljoj intimi.
na riječ. Potrebno je prije svega pokušati postati sretan, osjećati se ugodno. Život ipak nije ugodan kutak u koji
Procjenu prepuštam Bogu.
ćeš se skutriti i od kruženja oko vlastite ugode izlazi malo
Ostavi svoje sudovanje.
janje ili razaranje. Pod tim se u prvome redu misli nešto
I sam ćeš postati slobodniji i opušteniji.
snage. A to i po sebi djeluje slabo. Borba ne znači osva drugo: budnost, snažna odlučnost i spremnost ne samo lijepo govoriti, nego se i djelima zauzeti za ono što je važno. U velikim pripovijestima čovječanstva i mitovima religija riječ je o borbama. A u tajanstvenoj borbi Jakova s anđelom pokazuje se o čemu se ovdje radi: o dokaziva nju. I prvi monasi govore o "militia Christi", o ratnoj službi za Krista. Oni su duhovni život shvaćali kao borbu, prije svega kao borbu s demonima. Kao d e m o n e označavali su nutarnje sile u čovjeku koje ih hoće zadržati od toga da njima slobodno raspolažu. Demoni su nutarnje prisi le, modeli života, strasti i emocije koje nastoje zaposjesti čovjeka. Od duhovne borbe, koju su sami monasi živjeli i opisivali, izlazila je tada velika snaga. Mnogi mladi m u ževi odlazili su u pustinju da vide "Božje atlete", kako se označavalo monahe. J e d n o m e mladiću, koji je starca Arsenija pitao za savjet, ovaj odgovara: "Bori se dokle god imaš snage da tvoje nutarnje djelovanje bude u skladu s B o g o m . Tada ćeš nadvladati i poteškoće izvana." (Apo 47). Monasi se ne bore samo naizvan s nepogodama pustinje i s opasnostima izvana. Oni v o d e prije svega unutrašnju
r,ii
67
borbu. Oni hoće tako oblikovati nutrinu da u njoj ima prostora za Boga. I oni konačno hoće da ih Bog prožme. Ali za to su morali pobijediti sve strasti, ne dopuštajući da one njih određuju.
jasne ciljeve i opisati njihovu dostiživost. To zvuči p o n e kad pomalo mehanički. Ali ni tvrtka ne može opstati bez ciljeva. Svatko tko preuzima odgovornost, povezuje svo ju zadaću s ciljevima koje je postavio. Da se postigne ove ciljeve, mora se svom snagom zauzeti i za to boriti. Nije
Naša borba danas sigurno izgleda drukčije od one u vrijeme prvih monaha u četvrtome stoljeću. Ali i naša borba treba nutarnje i vanjske ciljeve. Nutarnji ciljevi su borba za autentičnost i vlastiti identitet.Trebamo se bori ti za to da se iznutra oslobodimo i ne dopustimo da nama
dostatno samo uvjeriti suradnike u ciljeve. Suradnici žele vidjeti kako se vodeća snaga bori za to da se ovi ciljevi postignu. Da, vođenje se i sastoji upravo u umijeću da se ove ciljeve ne samo učini jasnima, nego da ih se i provede tako da se unaprjeđuje život.
ovladaju kojekakva raspoloženja. Za m e n e je borba to da se svako malo izložim svojim pogrješkama i slabostima i od njih se distanciram da bih postao propuštan za Isusa Krista. Drugi se bore s ovisnošću ili osjetljivim mjestima koja ih ljute. Drugi se opet bore za to da pronađu svoj vlastiti put ili se probiju do svojih najdubljih izvora. P o n e ki imaju i dojam da se uzalud bore. Radili su terapije. Išli duhovnim putevima. A imaju osjećaj da ništa nije p o m o glo, da ih još uvijek određuju njihove depresije i strahovi. Možda su se previše borili protiv samih sebe umjesto sa sobom i svojim depresijama. Tko bjesni na sebe, budi u sebi toliko snažnu protivnu snagu, da svu svoju energi ju spiska na borbu. Monasi ne misle na ovaj način borbe. To nije bila borba protiv sebe, nego za sebe. Ali i pri ovoj borbi potrebno je puno strpljivosti da se u borbi ne klo ne, nego da ju se uvijek iznova na sebe preuzima i sama sebe ne napusti. Potrebno je i iskustvo i spoznaja da ta kva nutarnja borba može i raniti, kao stoje bilo s J a k o v o m na potoku J a b o k u . I da takva ranjenost ne mora nužno oslabiti, nego ga dapače može ojačati.
Na vrhu jednoga pothvata, j e d n e udruge, j e d n e or ganizacije, svejedno koje boje, može stajati jedino netko tko zauzetošću svoje osobe stvari vodi naprijed. Inače bi se u grupi opazila sila teža i sve povukla prema dolje. Pri ovoj borbi potrebna je snaga i jasnoća, ali isto tako i str pljivost i pouzdanje. Zauzimajući se za svoje ciljeve uvijek ću doživjeti i razočaranje. Razlozi su različiti: suradnici ili pojedini članovi ne surađuju onako kako sam se nadao. Ili se bore protiv moje strategije ili mojih ciljeva. Pokušavaju spletkama dovesti me do pada. Tko se bori, uvijek će biti i ranjen. Tko se želi zaštititi od svake povrjede, ne može se boriti. Ali borba nije sve. Ali i ni prema cilju, za koji se ispla ti zauzeti, ne smije se težiti svim sredstvima. Sve se više provodi spoznaja da je važno voditi ne samo sa "Power", snagom, nego i s vrijednostima. Ne posvećuje cilj svako sredstvo. Ima ljudi koji ovo u svojoj borbi izgube iz vida. A svako malo nađe se ljudi, koji u svojoj borbi postaju slijepi za dobru stvar. Tipičan primjer je Michael Kohlhaas, koji
Ali potrebni su i vanjski ciljevi za koje se zauzimamo. U gospodarstvu se govori o dogovorenim ciljevima o kojima vodeća snaga razgovara sa suradnicima. Vodeće snage trebaju razvijati vizije. A iz vizija treba formulirati
68
se bori za plemenite svrhe, ali u svojoj zaslijepljenosti i tvrdoglavosti stvara zapravo jako puno trpljenja. Ne smi j e m se u svojoj borbi jako gristi. Inače uopće neću opaziti kada je borba postala bezizgledna. U borbi je uvijek po-
69
treban i kontakt s ljudima s kojima se borim i razmjena mišljenja s onima koji stoje izvan, da bih shvatio isplati li se boriti i treba li nastaviti. Tko samo ponovno izlazi u borbu, postaje slijep. I ratnik se povlači da bi se ponov
grije Pontijski, naziva apatheiju zdravljem duše. Zdravlje duše znači: strasti se ne bore niti protiv samih sebe niti protiv ljudi. O n e žive u međusobnu miru i služe mi da bi moj život imao udjela na njihovoj snazi.
no borio. I sportaš - recimo boksač - treba odmak, da bi započeo s novim napadima. On se ne može boriti protiv zida. Inače će imati samo okrvavljenu glavu. Suprotni pol borbe jest mir. Vojnička borba svršava sklapanjem mira.Tko je u borbi postao slijep, nikada neće prestati. I nikada neće priznati da je izgubio bitku. U bor bu spada i sposobnost moći izgubiti. Pošten borac može
Sveti Benedikt postavlja u Proslovu svoga Pravila pi tanje novopridošloj braći: "Tko ima volju živjeti?" Tko potvrdno odgovori na ovo pitanje, njemu Benedikt o d govara riječju Psalma:"Želiš li posjedovati istinski i vječni život, onda jezik svoj oda zla suspreži i usne svoje od riječi prijevarnih. Zla se kloni i čini dobro, traži mir i za njim idi!" (Pravilo, Proslov 17)
priznati da je drugi bio jači i da borba u jednoj tvrtki nije dovela do cilja. Sklopiti mir znači priznati da više nema nikakva smisla dalje se boriti. Ako borba škodi svim s u dionicima, preostaje jedino put do sklapanja mira. Ali pri sklapanju mira ne smije biti ni pobjednika ni poraženih inače se mir neće održati. Svatko se mora osjećati pošto van. I svatko mora moći živjeti s dogovorenim mirom. Boriti se i stvarati mir također su dva pola, koje svaki čovjek mora u samomu sebi povezati. Ima ljudi kojima je dobro jedino ako imaju što je m o g u ć e više neprijatelja protiv kojih se m o g u boriti. Čim neprijatelji otpadnu, nji ma više nije dobro. Oni su sada suočeni sa samima so b o m . I za kratko vrijeme trebaju novoga protivnika. Ako vani nikoga ne nalaze, bore se protiv samih sebe i tada često postaju depresivni. U borenje se mora uključiti i spremnost sklopiti mir. Ali mir je m o g u ć e stvoriti jedino ako živim u miru sa samim sobom. Prvi monasi su doduše govorili o vrijednosti borbe, ali borbu nisu smatrali konačnim ciljem. Cilj borbe bio je naprotiv apatheia, stanje nutarnjega mira i nutarnje slo bode. Veliki psiholog m e đ u prvim monaškim očima, Eva-
/()
Odvratiti se od zla u skladu je s borbom u koju se m o nah upušta svojim ulaskom u zajednicu. Ali na strani ove borbe mora stajati traženje mira, da bi uistinu postao m o nah. I Benedikt govori sa psalmistom da monah mora ne samo tražiti mir, nego za njim i ići. Benedikt shvaća ovaj hod za mirom najprije kao dio duhovnoga puta svakoga pojedinca. Svatko ima za cilj pronaći nutarnji mir i doći u sklad sa samim sobom. U t o m e se sastoji stvarna volja za životom. Drugo, monah mora također biti i spreman pridonositi miru u zajednici. Stoga se Benedikt bori protiv poroka mrmljanja. J e r ovo mrmljanje bi otrovalo zajedni cu. U srednjemu je vijeku pax benedictina, benediktinski mir, postao poslovičan. Da jedna zajednica može živjeti u miru, nije po sebi razumljivo. Za to je potrebna poru ka monaha: živjeti zajedno u miru. I potrebna je mudrost opata, koji sve uređuje tako "da jaki budu time zadovoljni, a slabiji da se ne obeshrabre". (Pravilo 64,19)
T Bori se za svoje ciljeve,
Ondje, gdje duboko u svome srcu
ali traži i mir.
osjetiš mir,
Borba i mir su polovi svakoga života.
ondje nalaziš ono pravo.
To vrijedi iza tvoj život. Može biti da osjetiš: Budi svjestan:
radi se o tome da se izdrži sukob.
Mir nije samo rezultat borbe.
Tada se bori za svoje ciljeve. Ali također može biti
Nauči razlikovati:
da duboko u svojoj nutrini oćutiš:
Što je u konkretnoj situaciji naređeno? Borba ili sklapanje mira? Ponekad se ne isplati boriti se.
ne isplati se boriti se dalje. Dolazi vrijeme mira. Tada vjeruj miru i idi za njim.
Tada je važnije sklopiti mir sa sobom i situacijom oko sebe. Ostani jasan i dosljedan. Prebrzo sklopljen mir može biti lažni kompromis. Ne izbjegavaj nužno sučeljavanje. Često izdržani sukob vodi do pravoga rješenja. Razvijaj dobar osjećaj za ovo: Što tebi odgovara sada, u ovome trenutku? Budi uvijek svjestan: Borba nije cilj. Cilj je mir. Uvijek se pitaj: Kada je vrijeme za borbu? A kada je vrijeme za sklapanje mira? Osluhni u svoju nutrinu:
72
73
10.
starozavjetnu zapovijed iz Ponovljenoga zakona 19,18. Kršćani su u ranija vremena opažali samo prvi dio. M n o gi sveci su se potrošili u službi ljubavi prema bližnjemu i
BUDI DOBAR PREMA SAMOMU SEBI I OTVORI SVOJE SRCE ZA DRUGE Anthony de Mello pripovijeda jednu pripovijest koja vrlo dobro govori o čemu se radi u odnosu ljudi jednih prema drugima i u odnosu sa samim sobom. Neki p o slovni čovjek dođe k učitelju hoteći od njega saznati što je tajna uspješna života. Učitelj reče: "Učini svaki dan j e d noga čovjeka sretnim!" I doda, nakon kratke stanke:"...čak i onda kad si taj čovjek ti." A malo kasnije dopuni: "Prije svega onda kad si ti taj čovjek." Nitko od nas ne živi sam. " S a m o sabrani ljudi žive ono ljudsko", rekao je j e d n o m Goethe u j e d n o m e pismu Schilleru. O v o zvuči po sebi razumljivo, a ipak nije tako. Moje Ja i drugi - uvijek se odnose j e d n o prema drugome. Često mislimo da se dobro ponašanje odnosi samo na druge. Dobro postupati prema samomu sebi, za m n o g e kršćane zvuči kao posudba iz ezoterije. Drugi misle, ovdje se naviješta meko oprano kršćanstvo. Ipak nije tako. Isus nas poziva da b u d e m o milosrdni. A milosrđe nije ništa drugo, nego dobrota i blagost prema samomu sebi i pre ma ljudima. Bilo bi krivo vjerovati da je u kršćanstvu riječ samo o ljubavi prema bližnjemu. Mi se smijemo brinuti samo za druge, a ne i za sebe. Milosrdan je tko ima srca za unesrećene i siromašne. Ali prije nego što može imati srca za unesrećene i siromahe, mora imati srca za o n o unesre ćeno i siromašno u samomu sebi. Svatko je ljubav prema bližnjemu vezao uz ljubav prema samomu sebi: "Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga" (Mt 22,39). Time citira
74
pritom ostvarili velike stvari. Ali nije svatko postao junak ljubavi prema bližnjemu. Mnogi, koji su se žrtvovali samo za druge i tako vjerovali da su ispunili Isusovu zapovijed, postali su ogorčeni i tvrdi i nezadovoljni. Stekli su dojam da su tu samo za druge, ali kad oni nekoga trebaju, za njih nema nikoga tu. A i oni su kad-tad trebali pomoć. Tada su bili razočarani. Njihova potreba za pomoću i naklonošću pokazuje da ne mogu uvijek samo davati. Mi nismo Bog koji uvijek crpi iz punine. Mi možemo davati jedino ako i primamo. Potrebna nam je naklonost drugih. A prije sve ga potrebna nam je i naša vlastita naklonost. Na to misli Isus s ljubavlju prema samomu sebi. Trebamo se ljubeći odnositi prema sebi. S a m o će tada iz našega srca struja ti ljubav prema bližnjemu. Ona će i nas učiniti životnima umjesto da nas preoptereti. Što onda znači biti dobar prema samomu sebi? To ne znači staviti ruke u džepove i jednostavno pustiti da budem takav kakav jesam. Ta ja hoću i rasti. Ja još uvijek nisam onakav kakav bih rado bio. Biti dobar prema sa m o m u sebi znači ponajprije: sebe prihvatiti takva kakav jesam. Samo ono što sam prihvatio mogu promijeniti. Moram se dakle najprije pomiriti sa svojom poviješću, sa svojim karakterom, sa svojim jakim i sa svojim slabim stranama. A prije svega moram se pomiriti sa svojim tije lom, onakvim kakvo ono jest. U razgovoru doživljavam svako malo ljude koji iznutra bijesne protiv sebe i na silu hoće biti drukčiji. Ali ako sam kivan na sebe, ako sebe osuđujem što sam takav kakav j e sam, ja se tada ne m o g u promijeniti.Tada ostajem u borbi protiv samoga sebe. To što na sebi osuđujem, odsijecam.
75
O n o se neće promijeniti. Moram prihvatiti da imam ove ili one slabosti i pogrješke. Slabosti će mi uvijek ostati. Stoga moram prema njima postupati ljubazno. Tada će se promijeniti.
dalje jedino ako se s ljubavlju odnosim prema samomu sebi. Tada prestajem žaliti se na sebe i svoje ograničeno sti. Prihvaćam svoje granice. Ali imam volje raditi na sebi da bi se granice malo proširile i dale mi više prostora za
Ako sebi ne m o g u oprostiti pogrješke, ostat ću na njih usredotočen. Ako sam osjetljiv i nasilno postupam prema svojoj osjetljivosti, ona će se svako malo javljati. A ja ću se neprestano ljutiti što sam je se tako malo oslobodio. Ali ako se s njom pomirim, ona će se doduše i dalje svako malo javljati. Ali ja ću prema njoj postupati ljubazno. Reći ću s a m o m u sebi: Da, osjetljiv sam. Ali ondje, gdje sam osjetljiv, ja sam i osjećajan. Tada m o g u dobro razumjeti i druge ljude. Ili ću svoju osjetljivost staviti pred Boga.Tada ću na osjetljivu mjestu osjetiti toplinu Božje ljubavi. I tako će se moja osjetljivost malo pomalo mijenjati. Ljubav, b o žanska i ljudska ljubav, je snaga koja preobrazuje. Ljubav može sasušeno dovesti u novi život. Ona može pustiti da suho ponovno procvate. Ona može smekšati tvrdo, pre zrenomu dati sjaj ljepote i u tamu donijeti svjetlo. Ona je vatra koja zagrijava ohladnjelo a i sagorjelo srce ponovno čini mjestom svjetla i života.
život. I obratno, ispravno shvaćena askeza jest umijeće uvijek se moći radovati. Da, askeza povećava volju za ži votom. Psiholozi govore o "zamci sebičnosti": ljudi, koji žele ljubiti samo same sebe, ali koji ljubav prema sebi zamje njuju s kruženjem oko sama sebe, zaostaju sami kod sebe. Oni sebi ispunjavaju sve potrebe. Ali i kad predbilježavaju Wellness-vikend jedan za drugim, na kraju se osjećaju osamljeni i prazni. Uistinu se dobro osjećam tek ako sam i svoje srce otvorio za druge, ako se priklonim drugima. Tada često doživljavam dar susreta. Dakako, ne smijem drugoga učiniti svrhom. Otvaram li drugomu svoje srce samo za to da bih ja bio obdaren, odlazim prazan. Otvorim li svoje srce zato jer me drugi zanima, jer osjećam njegovu nevolju, jer osjećam s njime, jer mu želim pomoći, tada ću biti bogato obdaren. Ako dajem jer sam trebam privrženost i potvrdu, tada ću se
Ali ja svojoj slabosti nisam beznadno izložen iz još
brzo osjetiti potrošenim. Ali ako dajem jer sam i sam pri
jednoga drugog razloga. Ja mogu na njoj raditi. Ona će
mio dostatno ljubavi i uvijek iznova od Boga primam, i
me tada mijenjati. I možda tada iz moje slabosti nastane
sam tada postajem obogaćen dajući. Ako se drugi osjeća
jakost. Dobro se odnositi prema s a m o m u sebi nije s u
od m e n e shvaćen i od mene odlazi rasterećen, i ja ću se
protnost askezi. Askeza znači vježbanje. Askeza postaje
tada osjećati obdarenim. Preko m e n e je netko došao do
nasilnom jedino onda kad bjesnim na sebe umjesto da
više života. U meni to budi osjećaj zahvalnosti i radosti. Ja
se borim sa sobom. Sportaš trenira ispravno jedino onda
m o g u iznutra Bogu zahvaliti za to s t o j e ovaj susret tako
kad prihvati svoje vlastito tijelo s njegovim granicama.
dobro uspio, da je drugi mogao poći kući ojačan i preo-
Tada će moći granice malo pomaknuti. Ako se askeza ne
bražen.
događa iz ljubavi prema meni, dovest će me do mržnje prema samomu sebi. A mržnja prema samomu sebi spr ječava me i u t o m e da ljubim bližnjega. Askeza me vodi
76
Dva pola, ljubavi prema sebi i ljubavi prema bližnje mu, ne dolaze jedan iza drugoga, oni ne stoje u odnosu
77
nadređenosti ili podređenosti jednoga prema drugomu, nego se povezuju, spajaju. Ne mogu čekati s ljubavlju pre ma bližnjemu dok mi uspije ljubav prema sebi. Jer na to bi morao očito čekati do smrti. U svojoj ću ljubavi prema s a m o m u sebi uvijek imati i deficite. Kažem li: ljubav pre ma sebi i ljubav prema bližnjemu se povezuju, spajaju, onda to znači: ponekad se više okrećem j e d n o m u , p o n e kad više drugomu polu. Ali često su oba pola i istodobno tu. Pomažući drugomu, ja osjećam i novu kvalitetu ljuba vi prema sebi. Zahvalan sam za sama sebe i za to što me je Bog obdario sposobnostima i srdačnošću. Poznajem medicinske sestre koje rado pomažu i u ljubavi prema bližnjemu postupaju ispravno. Njima kao generalno pravilo reći da se trebaju bolje pobrinuti za same sebe, samo bi zakočilo njihovu ljubav. Ali ima i ljudi koji se u Ijubećoj naklonosti za druge potroše. Oni trebaju vremena u kojemu će se moći ljubazno okrenuti samima sebi da ne bi sagorjeli u svojoj ljubavi prema bližnjemu. Trebamo dobar osjećaj za to što se događa u našoj duši. Kao što stoji u pripovijesti Anthonija de Mello: Pobrini se i za sebe kad se brineš za druge. Usrećuj druge, i to će umnožiti tvoju vlastitu sreću i tvoje nutarnje bogatstvo. Tada će se dogoditi ono što stoji u jednoj kineskoj p o slovici: "Uzajamna pomoć čini bogatima čak i siromašne ljude."
tvoj život može tada uspjeti. Pokušaj za sama sebe istražiti: Imaš li u sebi osjećaj da je jedna strana prikraćena? Istraži: Kako se može ponovno uspostaviti ravnoteža? Osluhni u sebe kako se osjećaš: Osjećaš li se iskorištenim? To je znak za uzbunu. Tada moraš bolje postupiti prema samomu sebi. Raduje li te zauzetost za druge? Tada uživaj u tome. Tada je to dobro za tebe i za druge. Osjeti i negativne misli: Stvara li ti nešto nečistu savjest: "Ipak bi morao učiniti malo više za druge." Ili: "Sebi nešto priuštiti je sebičnost." Dobro pogledaj takve misli: Jesu li one opravdane? Ili te podsjećaju na tvoje djetinjstvo? Jesu li određivane tvojim odgojem? Jesu li ti izbili iz glave
Budi dobar prema samomu sebi i otvori svoje srce za druge.
da misliš na sama sebe? Odnosi li se to na tebe?
imati srce za sama sebe
Tada je važno
i svoje srce otvoriti za druge
da se pomiriš s modelom svoga života,
nije
ali istodobno i distanciraš od njega.
uvijek jednostavno.
Ali ipak su to dvije strane jedne stvarnosti. Posreći li se balansiranje između toga dvoga,
78
Ove misli će se svako malo u tebi javljati,
79
11.
čim učiniš neko dobro. Ali tada reci samomu sebi: "Da, poznajem ove misli
IZLOŽI SE SVOMU STRAHU, NEMOJ GA NIJEKATI
kad se brinem za sebe.
- PRETVORI GA U ŽIVOTNU SNAGU
Ali sada ću se distancirati od ove nečiste savjesti. Priuštit ću sebi vrijeme za sebe. Usudit ću se udovoljiti potrebi
Svatko poznaje strah. On spada u život. Ali ne izlaže
koju sam sebi dugo branio."
se svatko svomu strahu. Strah ima dvostruko lice: "Vjeruj
Postupaj na ovaj način dobro prema sebi.
- on te može uništiti", tako o t o m e stoji u j e d n o m e sta
I ponovno ćeš u sebi imati potrebu brinuti se za druge.
svomu strahu - on te može spasiti. Ne vjeruj svomu strahu rom tekstu. A na starome Istoku poznata je izreka j e d n o ga mudraca. O n o m u koji je u njega potražio savjet žaleći se na svoj strah je rekao: "Pomisli na to kad pas laje i ti se toga plašiš: može biti da pas želi signalizirati na opasnost - dok ti vjeruješ da laje na tebe. Krivo si ga razumio." Tako se radi o t o m e da se i svoj vlastiti strah shvati ispravno. Zato g a j e potrebno najprije opažati. I potrebno je shvatiti: postoji puno oblika straha, i postoji puno nači na da se izbjegne strah. J e d a n se baci na aktivnosti da ne mora osjetiti strah koji u sebi osjeća. Drugi ga potiskuje ili pokušava njime vješto ovladati uz pomoć psihofarmaka. Ipak, što više niječemo ili potiskujemo strah, to on posta je jači. Prati nas u sva područja života. Potrebno je puno energije da se strah suzbije. A kad-tad više nećemo imati potrebne energije. Strah će nas tada preplaviti. Napadi panike nastupit će iz vedra neba. Mi ne znamo odakle. Najgori je tada strah od straha. Čim se u nama javi osjećaj straha, javlja se strah da bi nas mogla uhvatiti panika i da više nećemo dorasti situaciji. Svi bi vidjeli naš strah. Tada preostaje jedino bijeg. Ipak što više izbjegavamo strah, on se to više širi u našemu životu. Sve više će nas stješnjivati. I vrlo brzo će sva naša životna ispunjenja biti praćena
80
81
strahom koji nas priječi i sapinje u životu. Ugrožava nas, prijeti nam. Takvi strahovi mogu biti razorni i djelovati kao tamnica iz koje ne možemo izići. Naš se život sve više reducira. Strah sprječava život u punini kao što nam g a j e obećao Isus. Mi se želimo osloboditi takva straha. Koji izlaz postoji iz straha? Najvažniji put jest: ne nije kati strah nego mu se izložiti. Ali to uspijeva jedino ako strah pogledam drugim očima. Umjesto da ga gledam kao nešto neprijateljsko i bolesno, što u svakome slučaju moram ili prikriti ili se protiv toga boriti, trebam ga pogle dati kao prijatelja. Moram vidjeti hoće li mi on reći nešto što je za m e n e važno, nešto što me upućuje na neku gra nicu. Ili me pak upućuje na bolestan oblik u m o m e pona šanju. Kad ne bih imao straha, ne bih imao ni mjere. Tada bih se neprestano nezdravo preopterećivao. Strah može dakle imati važnu i spasonosnu funkciju. Bajka "o nekomu tko je krenuo naučiti bojati se" pokazuje kako je čovjek
Ali ako u molitvi preskočim svoj strah i molim Boga da me on od njega oslobodi, to neće pomoći. Prava molitva se izlaže strahu i stavlja strah pred Boga da ga pred B o g o m pogleda. Nakon što ga je pogledao, dolazi razgovor sa strahom. Najprije pitam čega se konkretno bojim. Bojim li se ljudi? Kojih? Je li to strah od njihova suda? Bojim li se da se pred njima ne osramotim, da ne učinim pogrješku i da me oni zatim negativno gledaju ili prosuđuju? Ili je to strah da mi život više ne uspijeva, strah da ne izgubim draga čovjeka, da ću ostati sam bez bračnoga druga i biti preopterećen životom? Ili je to strah od bolesti, od raka ili strah od smrti? I ako malo bolje pogledam svoj strah, odnosi li se on onda na ostavljanje ili na bespomoćnost, na boli, na konačnost rastanka ili na ono nepoznato smrti i onoga što dolazi iza toga? Je li to strah od prokletstva? Razgovor sa strahom konkretizira strah i uzima stoga od njega ono nesređeno koje nas često preplavljuje i od čega se ne možemo braniti.
bez straha nesposoban za stvarne odnose. Dva sina, od kojih je jedan pametan a kukavica, drugi pak, mlađi, glup ali neustrašiv. Otac ga odbacuje jer navodno ništa ne vri jedi. Kad ode da nauči strah, to je njegov pokušaj da p o stane čovječan. Na putu ga jedan vozar upita: "Tko si ti?" "Ne znam", odgovori mladić. Tko se ničega ne boji, kaže priča, nije pravi čovjek. Strah dakle spada u čovječnost. On u nekim situacijama povlači granice prema drugomu i stvara sigurnosni odmak koji nas štiti i daje nam tek pravo doći k sebi. Čini, kako pokazuje bajka, tek pravo čovječ nim a time i sposobnim za odnos.
U razgovoru sa strahom pitam ne samo Od čega, nego i Čemu. Što mi strah hoće reći? Koja se čežnja krije u m o m e strahu? Strah od suda drugih hoće mi reći da kuću svoga života ne smijem graditi na pijesku mišljenja d r u gih, nego na čvrstu temelju, na stijeni koja me nosi. A ta stijena ne m o g u biti drugi ljudi, to je konačno Bog. Strah od zatajenja hoće mi ukazati na to da n e m a m nikakva jamstva da sve činim ispravno. Ali zar je to zai sta toliko važno? Strah me poziva da relativiziram temelj na mišljenja svoga života. Često u sebi imamo nutarnja
Važan putza odnos prema strahu jest: dopustiti si strah. Strah smije biti. Ne vrjednujem ga, nego ga pogledam. Što obezvrijedim, to ne želim ni pogledati. M n o g i ne žele pogledati svoj strah, nego protiv njega o d m a h uzimaju psihofarmake. Ili se pak mole Bogu da uzme strah od njih.
mišljenja koja nam ne čine dobro. Tako je j e d n o od t e meljnih mišljenja:"Napravim li pogrješku, nisam vrijedan. Blamiram li se, drugi će mi uskratiti svoju simpatiju ili me smatrati ludim." Formuliram li ovo temeljno mišljenje, pri mjećujem da ono nije u redu. Strah me poziva da razvi-
j e m pozitivnija temeljna mišljenja, kao: "Ja sam vrijedan makar sam počinio poneku pogrješku. Ja imam nedodir ljivo dostojanstvo koje mi nitko ne može oduzeti." Raz govor sa strahom dovodi me na kraju krajeva u dubinu vlastite duše. Strah sapinje grlo ili zahvaća srce. Ali ispod moga straha je prostor tišine u koji strah nema nikakva pristupa. Ondje u meni stanuje Bog. A gdje u meni sta nuje Bog, strah ne može m n o m e ovladati.To od m e n e ne uzima moj strah, ali ga relativizira. U meni postoji područ je u koje strah ne može prodrijeti, područje na kojemu mi strah ne može postati ugroza. Pitanje, koje m o g u postaviti svakomu strahu, jest: "Koja se čežnja u tebi krije?" U strahu se krije čežnja da se oslobodim mišljenja i odobravanja drugih, da se oslobodim temeljnih mišljenja koja me preopterećuju. U strahu se krije čežnja za nutar njim mirom, da se m o g u povjeriti i da m o g u biti nošen. To je čežnja da uistinu mogu duboko povjerovati. Povje renje ne m o g u načiniti tek tako. Ali osluhnem li u svoju čežnju, u čežnji za povjerenjem već ću naći povjerenje. I dok osjećam povjerenje u svojoj čežnji, ono može rasti. I konačno u strahu se krije čežnja za B o g o m koji me oslo bađa moga straha. Pripovijedao mi j e d n o m jedan sveće
nas može potaknuti na najviša ostvarenja. Ako se plašim sjednice, posebno ću se dobro pripraviti. Strah nam dakle daje krila upravo tako da nas primorava da se potpuno koncentriramo na zadaću i svom se snagom u nju u p u stimo. Dakako, uvijek se radi o mjeri straha. Postoji strah koji me sapinje. On mi tada oduzima snagu. Strah me sa pinje kad god ga želim ili zanijekati ili potisnuti. Ako mu se izložim, on može u meni izmamiti snagu. Strah od zatajenja primorava me da se brižno pripravim ili intenzivno učim. Strah od bolesti daje mi živjeti svjestan zdravlja. A strah od smrti je poziv da svaki trenutak živim intenzivno, umjesto da površno životarim. Čim strah pogledam kao prijatelja, on me može dovesti u život i u dodir sa snaga ma i mogućnostima koje se u meni nalaze. Kad se životinje boje, one tada reagiraju brzo bježeći ili skupljajući svu svoju energiju za borbu. Strah bi i u nas trebao imati ovu funkciju. Strah tada, kako je to j e d n o m rekao filozof Soren Kierkegaard, postaje kamen kušnje svakoga života: postaje pustolovina kroz koju mora proći svaki čovjek: naučiti bojati se da ne izgubim, ili jer se ni kada nisam plašio, ili jer sam upao u strah." Kierkegaard nastavlja: "Ali tko je naučio pravo se bojati, naučio je o n o najviše."
nik koji je bio jako obuzet strahom da je na trenutak bio potpuno slobodan od straha. Za njega je to bilo duboko iskustvo Boga. Kad iskusim Boga, moj strah se tada pre tvara u pogođenost, u intenzivnost, u slobodu. Cilj u odnošenju prema strahu jest pretvoriti ga u životnu snagu. Mnogi glumci, koji imaju strah pred na stupom na pozornici, iskusuju ovu preobrazbu. Strah od nastupa na pozornici ih ne sapinje, nego izaziva da nastu pe posebno pozorno i potpuno se upuste u ulogu. Strah
Nauči pravilno se odnositi prema svome strahu. Izloži se svomu strahu, nemoj ga nijekati preobrazi ga. Strah je životna snaga. Hoće ti nešto reći. Poslušaj ga.
85
Nemoj bježati od svoga straha. Nemoj se grčevito pripiti uza svoj strah. Pogledaj ga, bez straha od njega.
pokazujući ti ovu granicu i posvješćujući ti tvoju konačnost. I strah ti može dati naputak da nad ideš svoju ograničenost.
Pitaj se: Za što te tvoj strah želi osposobiti? Gdje te tvoj strah poziva da pobjegneš? Gdje od tebe traži da napustiš neku zadaću jer bi te ona preopteretila?
Opažaj i ono neshvatljivo na granici svoga vlastitog postojanja, koje je tajna tvoga vlastitog života. Tako strah može postati životna snaga koja ti čini dobro. Snaga
I gdje je strah izazov?
koja
Gdje te sprječava
teneskučuje,
nego oslobađa.
pogledati u oči stvarnosti? Gdje te poziva da se izložiš razračunavanja? Gdje te motivira da se upustiš u borbu, pozorno i uz naprezanje svih snaga i sposobnosti? Pažljivo se odnosi prema svomu strahu. Tada ćeš iskusiti nešto važno. Iskusit ćeš da tvoj strah postaje tvoj prijatelj. Ti se uopće ne moraš boriti protiv njega. Ne trebaš sebi ga zabranjivati. Strah smije biti. Strah ima važnu zadaću u tvome životu. Želi te dovesti u dodir sa mjerom u tebi. To je mjera koja tebi odgovara. Tvoj te strah podsjeća na tvoju ograničenost. Upućuje te na konačnost. Ali tako te i štiti
86
87
12.
to je stav koji nije u skladu s našim čovještvom. On poti
N A Š SE ŽIVOT NE SASTOJI SAMO IZ SUNČANIH
To ne mijenja stvarnost postavimo li ružičaste naočale, i
DANA - PRIHVATI KRIZE I KAO PRILIKE
stvarnost oko m e n e podložna mojoj volji, trajno neću p o
skuje loše strane koje se u nama također nalaze. U našu stvarnost spada i to: mi imamo oboje, jake i slabe strane. s mišljenjem da je sve samo stvar volje a također da je i stići nikakav uspjeh niti postati sretan. Ako to vjerujem,
"Čini kao sunčani sat, broji samo lijepe sate." Ova sta ra kalendarska izreka poziv je na pozitivno razmišljanje. Ispravno u ovoj izreci jest: život nipošto nije samo sumo ran. U životu ima divnih trenutaka, sunčanih dana. Ima trenutaka kad sebe doživljavaš u skladu sa svime i sebe iskusuješ kao dio cjeline. Postoji iskustvo da se osjećam nošenim, da sam j e d n o sa zemljom gdje se život, koji u o kolo cvjeta, nalazi i u meni i prožima me. A u životu čovjeka je kao u prirodi. Naš život poznaje i
oluje, a nikako samo sunčev sjaj.
Pozitivno razmišljanje može biti vrlo važno i korisno, ali također može i krivotvoriti stvarnost. Danas često vla da prevelik pritisak očekivanja koji sugerira da sve mora uspjeti. Tada nas poneki hoće obmanjivati da trebamo razmišljati pozitivno pa će sve dobro svršiti. A poneki to i vjeruju. Susretao sam poduzetnika koji se nalazio pred stečajem i koji jednostavno nije htio vidjeti realnost. Z a tvorio je oči pred stvarnošću i pripovijedao mi da mora volju za pobjedom pustiti duboko u svoju svijest, tada će uspjeti. Ipak ova "vjera" strovalila ga je zapravo u ru ševinu. Mislio je da može sve što hoće. Ali to ga je učinilo slijepim za stvarni opći položaj tvrtke. S ovim shvaćanjem da bih samo trebao pozitivno razmišljati i u svoju podsvi jest pripustiti misli o pobjedi, i sve bi tada bilo dobro a ja bih bio uistinu najveći, sigurno ću se kad-tad nasukati. Jer
88
prelazim mjeru koju mi je Bog postavio. U našemu se životu ne radi samo o čežnji za uspje hom, nego i o našoj čežnji za srećom. Svaki čovjek želi biti sretan. Tako je shvatio i formulirao već Platon, najveći grčki filozof, prije 2400 godina. Čitava se grčka filozofija u biti vrti oko pitanja kako čovjek može postati sretan. Grci su pritom poznavali tri riječi za "sreću": Eudaimonia znači dobar odnos prema daimonu u meni. Daimon je za Sokrata anđeo koji prati moju dušu. Daimon može biti i božansko područje moje duše. Sretan dakle postajem jedino ako u sebi izgradim dobar odnos prema svojoj duši i prema božanskoj jezgri. Drugi pojam je: eutyche.Tyche je sudbina, ono što je mene zapalo. Ovdje me je zapala sreća. Ponekad kažemo: Imao sam sreće. Zapalo me je nešto lijepo. Ali i ovdje je potrebna čovjekova spremnost opažati što me svaki dan od sreće zapada, dobar susret, uspjeli razgovor, lijepo vri jeme, nova spoznaja i još puno toga. Treći pojam za sreću, makarios, pridržan je bogovima. Jedino su bogovi u o v o m e smislu sretni i blaženi jer su slobodni i neovisni o svemu. Oni počivaju u samima sebi. U skladu su sa samima sobom. Ovaj pojam makariosa Isus je obećao nama ljudima u Propovijedi na gori. Ali on v e zuje sreću uz određene stavove. Ostvarimo li ove stavove,
89
imamo dijela na sreći Boga, tada smo u skladu sa samima sobom i sa svojom pravom biti. Svaki čovjek hoće biti sretan.To danas dostatno doživ
čovjekovu sreću je također važno da čovjek nadvlada teš ke izazove i pritom osjeti da njegove snage i sposobnosti čak rastu.
ljavamo. Ima puno knjiga o sreći koje na brz način obeća
Slično i mistika gleda krize pozitivno. Johannes Tau-
vaju sreću. Ipak, tko uvijek trči samo za svojom srećom,
ler, njemački mistik, u krizi vidi na djelu Božjega Duha. On
promaši je. Tko hoće biti bezuvjetno sretan, postaje više
misli, ako se čovjek previše udobno ugnijezdio u svome
nesretan. Postoji doduše izreka: "Svatko je kovač svoje
životu, često gubi odnos prema svome pravome sebstvu.
sreće." Dakako da možemo nešto učiniti za svoju sreću.
Tauler tumači prispodobu o izgubljenoj drahmi kao sli
Ali nju ne možemo tek tako učiniti dopuštajući da nam u
ku krize. Bog tada postupa kao ona žena koja nešto tra
j e d n o m Wellness-hotelu bude dobro ili se držimo odre
ži. Ona čitavu kuću okreće naglavce i traži drahmu.Tako
đenih dijeta. Sreća pretpostavlja nutarnji stav, stav pustiti
Bog prodire u našu kuću i isprevrće sve da nas dovede do
da budeš obdaren i stav zahvalno prihvatiti ono što mi
dna naše duše. Ondje, na dnu naše duše, možemo naći
Bog dariva. I sreća je moguća jedino prihvatim li cjelo
drahmu, svoje pravo sebstvo. Tauler govori o krizi kao o
vitost svoga života. I o v a m o spadaju i loše strane moga
nevolji kroz koju moramo proći. Ona nas primorava da se
života. O v a m o spada i trpljenje i tama. O v a m o spadaju i
s površine spustimo u vlastitu dubinu i kuću svoga života
krize i neuspjesi. Nema sreće bez boli kao što ne postoji
sagradimo na n o v o m e temelju. Kriza pokazuje da raniji
ljubav bez straha od gubitka. Moram oboje pripustiti u
temelj ne drži.
svoj život i ne smijem se hermetički zatvoriti pred bolju. Inače će me ona kad-tad zadesiti, a ja ću biti potpuno n e pripravan.
Upravo onda kad pomislimo da smo najsigurniji može se dogoditi provala. Jako raširena kriza u koju upadaju ljudi jest kriza srednje dobi. Ranija ravnoteža sasvim se
J e r život se jednostavno ne odvija glatko samo zato jer pozitivno razmišljam. Moj će život biti osujećen b o lešću, trpljenjem, nesrećom, gubitkom dragih ljudi. Sve što nas snađe izvana ili iznutra, strovaljuje nas u krizu.Tko isključi ove t a m n e strane života, slomit će se. Ali tko krizu gleda kao priliku, sazret će kroz nju. Odlučujući je i ovdje način gledanja i tumačenje koje krizi dajem. Ako kriza ne smije biti, moram ju potisnuti. To će za neko vrijeme uspjeti. Ali kriza će kad-tad postati toliko snažna da ću čitavu zgradu svoga života staviti u pitanje ili čak dovesti do rušenja. Rast se događa samo preko kriza. Krize spadaju u naš život. Psihologija zna: Za
90
rasklima. Samouvjereni muškarci odjednom su uzdrmani osjećajima ili kušani morama koje im više ne daju mirno spavati. Za riječ se javlja ono ranije potisnuto. Žene, koje su se ranije s ljubavlju brinule za obitelj, odjednom izlaze iz skučenosti i hoće ostvariti same sebe. A muškarci i žene u srednjoj životnoj dobi pitaju se: "Zar je sve to trebalo biti?" Nameće im se pitanje o smislu cjelovitosti. Nema nikakva smisla potiskivati ovu krizu. J e r život bi se tada sve više reducirao. Kriza je uvijek i prilika da izraste nešto novo. Kriza srednje životne dobi stavlja nas pred izazov da uspostavimo ravnotežu između razuma i osjećaja, dužnosti i volje za životom, između odgovornosti i slobo de, između svjesnoga i nesvjesnoga.
91
Kriza je prilika za rast. Starenje nas poziva da se okrene mo nutarnjemu rastu. Mi u sebi imamo vrijednosti. Najka snije od srednje životne dobi moramo prestati izgrađivati samo vanjsko bogatstvo. Jer ono nas neće usrećiti. P o trebno nam je nutarnje bogatstvo naše duše, blago koje moljac ne može rastočiti, kako to izražava Isus (usp. Lk 12,33). Tko osluhne u sebe, otkrit će u sebi blago sjećanja, ali i blago tišine i Boga kao dragocjen biser, koji njegovu sebstvu daje izvorni sjaj.
Ali ne uzimaj ih samo kao prijetnju. Otkrij u njima i moguće prilike. Život svih nas ne odvija se glatko. Kad upadnemo u krizu, najčešće u tome ne vidimo više nikakva smisla. Mi se tomu odupiremo. Željeli bismo ponovno steći staru sigurnost. Kriza najčešće dolazi neočekivano, iznenada. Kad dođe, nemoj stvarati paniku.
To je takvo iskustvo koje nije m o g u ć e zaobići: naš ži vot poznaje dobre i loše dane. Znati da je to tako i, makar nam koji put nije tako dobro, negativno ne smatrati a p solutnim, to može pomoći i u krizama. J e r to može učiniti opuštenim. Opušten je čovjek koji zrači čvrstinom. Koji se ne da tako lako uznemiriti. Ni mišljenjima drugih ni kritič nim situacijama. To ne znači da je on kao betonski stup, ukočen i nepomičan. Opušten čovjek je više kao stablo koje vjetar doduše zanosi tamo-amo, ali koje ipak stoji čvrsto u zemlji. Ono počiva u sebi. Kriza mu ne može ni šta nauditi. Kad gledam staro i čvrsto ukorijenjeno stablo, osjetim nešto od snage koju zrače i opušteni ljudi. I osje tim pri takvu pogledu: krize mogu dati i snagu.
Sprijatelji se sa situacijom. Pitaj se što ti ona želi reći. Nemoj kopkati jesi li učinio nešto krivo. Prestani krivnju tražiti samo u sebe ili samo u drugih. Nema života bez poteškoća. Ne vjeruj, ako te tko u to ovjerava. Krize sadržavaju prilike za rast. Pitaj se što ti situacija želi reći. Pitaj se gdje si ranije živio jednostrano. Razmisli, na što ubuduće trebaš paziti.
Gledaj realistično na svoj život. On se ne može sastojati samo iz svijetlih dana. Budi zahvalan ako si pošteđen velikih kriza. Gledaj na svoj vlastiti životni put. I ti si prošao kroz teška vremena. Ona su se naknadno pokazala kao put u veću zrelost i mudrost. I u tvome životu će biti kriza.
Prihvati situaciju kao izgled da prodreš u nova područja svoga čovještva. Gledaj na nju kao na priliku da se ponovno otvoriš za temelj svoga života. Budi za sve zahvalan. Gledaj naprijed.
13.
mirom i neizmjernom slobodom, za srećom i sigurnošću. Ispunjenje budi novu čežnju. A čežnja me drži na životu da bih sve više posezao za puninom života. Ali i razočara
ŽIVI SVOJU ČEŽNJU,
nje budi čežnju. Poznajem mnoge koji se neprestano žale
JER TO ŠTO JEST, NIJE SVE
ili u tvrtku ili u župnu zajednicu. To može biti stranka ili
na to da su se razočarali, ili u bračnome drugu ili u djeci, udruga u kojoj se angažiraju. Razočaranje često vodi d o
"Ipak mora postojati više od svega."To je rečenica č e žnje. Religija se ranije obraćala našoj čežnji za beskrajnim. Danas je reklama otkrila mnoge naše čežnje i rabi ih, isko rištava da gotovo neizmjerno mnoštvo svojih proizvoda donese konzumentima. Tada se učini da je sve moguće kupiti. Naša čežnja za srećom, za slobodom, za mirom, za ljepotom, za neizmjernim uživanjem bude izazvana. Ipak ni j e d a n ljudski proizvod, ni sredstvo za pranje, ni auto mobil, haljina, dijamant, uistinu ne m o g u trajno ispuniti našu najdublju čežnju. Čežnja uvijek nadilazi sve ono što ovdje gledamo i doživljavamo. Čežnja je na kraju krajeva usmjerena prema Bogu. I jedino Bog može ispuniti našu najdublju čežnju. Ali naše su čežnje ipak usmjerene na uspjeh, na posjedovanje, na ljubav, na sreću, na uspjeli život. Ako do kraja domislimo svoju čežnju, ona ipak na dilazi ovaj svijet. U nama je nešto što nadilazi ovaj svijet. I to nam daje pravu slobodu. Poneki misle da je čežnja bježanjeod realnosti našega svijeta. Budući da ovdje ne možemo izdržati, čeznemo za zdravim svijetom. Za mene je čežnja ipak osposobljenost moći živjeti u o v o m e nesavršenu svijetu, a ne slomiti se zbog nesavršenosti. J e r čežnja mi govori da niti moj p o sao, niti moje partnerstvo ili prijateljstvo, niti moja tvrtka niti moja obitelj ili zajednica ne mora biti sve. Ja ću u svo me radu i u svome prijateljstvu doživjeti ispunjenje i ra zočaranje. Oboje u meni budi čežnju za višim, za pravim
tle da se okrenemo od partnera, od zajednice. Ali ni time se ne postaje sretan. Dopustim li pak da razočaranje pro budi moju čežnju, tada se mogu s njime pomiriti. Čežnja, koja se u razočaranju u meni javlja, usmjerena je konačno na Boga. Čežnja pripada meni. Nju mi nitko ne može uze ti. Čežnja čini moje srce širokim. Čežnja je nešto sveto u meni. Sveto je ono s t o j e oduzeto svijetu, nad čime svijet nema nikakve vlasti. Grčka riječ za sveto "hagios" može se prevesti i s udoban. Ondje, gdje u sebi imam sveto, osje ćam se ugodno. Sveto je ograda, ograđen prostor, u koje mu se osjećam sigurno. Razočaranje ne prodire do ovoga svetog prostora. Naprotiv, ono me u njega vodi. Vodi me od razine na kojoj sam razočaran i upućuje me na posve drugo, na sveto u kojemu sam zaštićen od svega što me želi raniti. Njemačka riječ "Sehnsucht", čežnja, dolazi od " S e h n e " žila, tetiva. Žila se napinje. Čežnja u čovjeku proizvodi zdravu napetost između onoga što jest i onoga za čime se čezne. U ovoj se napetosti širi srce. Čovjek bez čežnje gubi svoju napetost. Postaje kao odstajalo pivo. Više ne prija. Čežnja daje životu dobar okus. Pokraj čovjeka, koji je izgubio čežnju, ne osjećamo se ugodno. Od njega izlazi hladnoća i beznađe. S čovjekom punim čežnje možemo dobro razgovarati. Tu razgovor postaje napet. Prodire u dubine čovještva. Čežnja nas vodi na dno naše duše, do našega pravog sebstva, do potencijala koji se nalazi u na šoj duši.
Svaki čovjek poznaje čežnju ljubiti i biti ljubljen. A i u ovoj čežnji ćemo iskusiti ispunjenje i razočaranje. Nika da nećemo doživjeti da netko dolazi tko nas tako ljubi da smo zauvijek siti. Duboko iskustvo ljubavi budi čežnju za intenziviranjem. Cilj je očaravajućih i razočaravajućih iskustava ljubavi da mi jesmo ljubav. Ponekad smijemo steći ovo iskustvo. Tada jesmo puni ljubavi. Tada ljubimo ne samo određenoga čovjeka, nego ljubav u nama struji prema svemu što jest. U takvim trenutcima naslućujemo kamo nas čežnja želi dovesti. U takvim trenutcima smo u ljubavi i konačno u Bogu. Tada razumijemo ono što Ivan piše u svojoj Poslanici: "Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu" (1 Iv 4,16). Žene, koje su bile zaljubljene u nekog muškarca, svako malo mi pripovijedaju kako su nesretne jer muškarac ne uzvraća na njihovu ljubav. O n e čeznu za njegovom ljubavlju. Ali ne iskusuju ispunjenje svoje čežnje. Tada uvijek o d g o v o rim riječju Exuperyja:"U čežnji za ljubavlju već se nalazi
kle put da iskusim Boga usred svijeta koji trpi zbog odsut nosti Boga. Bog je u čežnji u moju dušu položio nešto što nadilazi ovaj svijet i što ovaj svijet stoga ne može razoriti. Zato vrijedi riječ irskoga pjesnika 0 ' D o n o h o u a : " O n o naj ljepše što uopće posjedujemo, jest naša čežnja." Čežnja je ta koja posvećuje čovjeka i daje mu njegovo dostojan stvo. U čežnji čovjek dopire do u Boga. Tu on stanuje u Bogu. I tako može upravo u čežnji iskusiti duboki nutarnji mir koji mu nikakve vanjske protivštine ne mogu uzeti. Korisno je svako malo sebi svjesno postaviti pitanje: "Što je moja najdublja čežnja?" Nije potrebno na to o d mah odgovoriti. Ali ovo nas pitanje vodi duboko u našu nutrinu. Javljaju se slutnje koje nas dovode u dodir s na šom najdubljom biti. I mi odjednom osjetimo: Ovaj svijet nije sve. Makar naš život još nije tako bogat - postoji još jedna stvarnost, koja je bogatija. Naša nas čežnja dovodi u dodir s njom.
ljubav." Čežnja, koju budi muškarac u zaljubljenoj ženi, pripada ženi. Nju joj nitko ne može oduzeti. I ona u č e žnji u sebi iskusuje ljubav. Pomisao na muškarca dovodi
Živi svoju čežnju,
je u dodir s ljubavlju koja je na dnu njezine duše. Kad ovu
jer to što jest, nije sve.
ljubav u sebi svjesno iskusi, postaje neovisna od ovoga
Upitaj sebe svaki dan
konkretnog muškarca. Ako muškarac uzvrati ljubavlju,
kako možeš živjeti svoju čežnju.
ona je smije zahvalno uživati. Ali i ako on na nju ne o d g o vori, žena zbog toga ne mora biti nesretna. Ona je iskusila nešto što joj nitko ne može oduzeti. I ova čežnja ju je d o vela na dno njezine duše u kojoj je ljubav ona sama. Ova ljubav joj se ne može oduzeti. Ona je njezin posjed. Ona se može probuditi, ali drugi ju ne može utišati.
Pripusti svoju čežnju. Osjetit ćeš: Mi u sebi nosimo nešto što nadilazi svijet. Izrazi svoju čežnju pjevanjem. Iskusi je u plesu.
Drugi se žale da ne osjećaju Boga. Boga stvarno ne možemo izravno vidjeti ili čuti. Ali Bog je u čežnji u naše srce utisnuo trag. U čežnji za Bogom v e ć se nalazi Bog. U čežnji m o g u u svome srcu osjetiti Božji trag. Čežnja je da-
Osjeti ju pri promatranju slike. Čuvaj u sebi plamen. Pokušaj svakom čežnjom, koja se u tebi javlja,
9/
pogledati svoj život.
14.
Osjeti svoju čežnju. Tada ćeš otkriti: Čežnja nije bježanje od života. Čežnja je intenzivniji život. Ona nije nešto što te lažno tješi. Ona te vodi u središte pravoga života. Ovdje i sada.
Da je čovjek svemoćan i besmrtan, krivo je vjerovanje voga doba. Ova predodžba je napast, stara gotovo koliko i čovječanstvo. Eugen Drewermann je pripovijest o padu
buka svakodnevice.
u grijeh, kako ju pripovijeda Knjiga Postanka, ovako inter
Ne daj da ju zatrpa
pretirao: Prvi grijeh je uskrata prihvaćanja svoga čovješ-
konzumiranja.
tva u njegovoj konačnosti i ovisnosti o Bogu. Čovjek hoće
Ne daj da te lažno tješe prazna,
ALI NE ZABORAVU NEIZMJERNO SI LJUBLJEN
koje se nije pojavilo tek s tehničkim mogućnostima n o
Ne daj da ju zatomi
banalnost
PRIHVATI DA SI KONAČAN,
biti kao Bog. Biblija nam ovom pripoviješću hoće reći da
varava obećanja.
Osjeti u sebi visove i dubine svoga života.
trebamo prihvatiti svoju konačnost. Uzeti smo od zemlje i vratit ć e m o se k zemlji. Moramo u znoju svoga lica j e sti svoj svagdanji kruh (usp. Post 3,9). Čitav Stari zavjet
Pođi i slijedi ono što ti pokazuje tvoja čežnja: trag nepojmljive tajne
stavlja nam svako malo pred oči čovjekovu konačnost, njegovu smrtnost, njegovu nesposobnost živjeti prema
tvoga života.
Božjoj volji a time i u skladu sa svojom biti. Čovjek se sva
Čežnja će te dovesti
va ropstva. Mora ga istrgnuti iz mulja njegovih emocija i
ko malo nasuče. Bog ga mora ponovno izvlačiti iz njego
do pravoga bogatstva tvoje duše. Ona će te dovesti do onoga, koji tvoje srce ispunjava svjetlom i ljubavlju. Do onoga koji je cilj svih tvojih čežnja.
njegove nesvijesnosti koji ga hoće progutati. Čovjek ovisi o Božjemu spasonosnome i ozdravljujućemu djelovanju. Ali čovjeku je teško priznati svoju upućenost na Boga. On bi htio sam svime ovladati. Htio bi konačno biti kao Bog, u sebi smiren, da nikomu ne duguje račun, da ni o komu ne ovisi. Monasi su stoga poniznost smatrali važnom čovjeko v o m krjepošću. Poniznost - latinski humilitas - znači o d važnost sići u vlastitu konačnost i zemljanost. Poniznost znači hrabrost prihvatiti da smo uzeti od zemlje, obliko-
98
99
vani iz praha. Tko uskraćuje ovo silaženje u vlastitu isti nu, postaje preuzetan i slijep. Oholost ga dovodi dotle da pred svojom konačnošću zatvori oči. On se čvrsto drži svoje idealne slike, svoje slike idola koju je o sebi načinio. Ali to dovodi dotle da živi u neprestanu strahu da bi dru gi mogli zaviriti iza njegove fasade. Isus ozdravlja slijepca od rođenja pljujući na zemlju, na humus, praveći iz blata i pljuvačke kašu i njome premazujući slijepcu oči.Time mu hoće reći: samo ako se pomiriš sa svojom zemljanošću, s blatom koje je i u tebi, moći ćeš vidjeti (usp. Iv 9). Novi zavjet ipak ne ostaje stajati pri t o m e da nas o p o m e n e da prihvatimo svoju čovječnost i konačnost. On nam naviješta Radosnu vijest da je sam Bog sišao da postane čovjekom. Neizmjerni Bog postaje konačan čovjek. U Isusu Kristu povezuje se Božja neizmjernost s čovjekovom konačnošću. Stoga n a m više nije potrebno htjeti biti kao Bog. Jer sam Bog nas je pobožanstvenio svojim učovječenjem.To je tumačenje koje grčki crkveni oci uvijek iznova daju: Bog je postao čovjekom da bi se čovjek pobožanstvenio. Bog je u našu smrtnost posadio klicu besmrtnosti, u našu prolaznost svoju neprolaznost, u našu konačnost svoju beskonačnost. Čovjekovo pobožanstvenjenje nekima zvuči previše apstraktno. Možemo ga izraziti i osobnim pojmovima. Tada to znači: ti si neizmjerno od Boga ljubljen. Pobožan stvenjenje znači prožetost Božjom neizmjernom ljubav lju. Mi čeznemo za tim da budemo ljubljeni, neizmjerno i bezuvjetno. Ali često stječemo iskustvo da svoju ljubav moramo iskupiti ostvarujući nešto, tako da smo posebno dobri i svima činimo pravo. Ipak, samo ako sam ljubljen, ako ispunjavam uvjet, tada je to - misli Karl Frielingsdorfsamo preživljavanje. Ja razvijam strategije preživljavanja. Posvuda se prilagođujem da bih ostao obljubljen. Ostva-
100
rujem uvijek više da bi me se voljelo. I mudrujem što dru gi od mene očekuju i što rado od m e n e žele, kako bi me najradije doživjeli. Ne živim iz svoga vlastitoga temelja, nego živim polazeći od drugih. Tada je spasonosno isku siti: ja sam neizmjerno ljubljen, bezuvjetno prihvaćen. Za kršćane je ova bezuvjetna ljubav vidljiva u krštenju. Kad je Isus u Jordanu kršten od Ivana, nad njim se otvo rilo nebo i odjeknuo Božji glas: "Ovo je Sin moj, Ljubljeni, u njemu mi sva milina" (Mk 1,11). Ova je riječ na krštenju izgovorena i nad nama: "Ti si moj ljubljeni sin, moja lju bljena kći, u tebi uživam. Ljubim te takva kakav jesi. Lju bim te jer jesi." Iskustvo neizmjerne Božje ljubavi koja nije vezana ni uz kakve uvjete, temelj je na kojemu možemo graditi. To je nosiv temelj. Zgrada našega života se neće srušiti ako od jednoga ili drugog čovjeka ne iskusimo lju bav. Stoička filozofija govori: Ne ranjavaju nas ljudi, nego predodžbe koje o njima stvaramo. Ako od ovoga ili onog čovjeka očekujem ljubav, tada razvijam određenu pre dodžbu o njemu. Ako je taj drugi ne ispuni, ja se osjećam povrijeđen. Jedna je žena velikom zauzetošću obnavljala kućnu vežu. Sva ponosna čekala je dolazak svoga muža. Ali kad se ovaj vratio s posla, bio je toliko pun problema s posla da uopće nije opazio što je sve njegova žena na pravila. Nju je to duboko povrijedilo. Ali što ju je zapravo povrijedilo? Muž ju nije htio povrijediti. Ali nju je povri jedila predodžba koju je ona sebi o njemu stvorila, da bi muž morao opaziti što je ona napravila. Jer njezin muž nije ispunio njezinu predodžbu. Mi o d m a h mislimo da više nismo ljubljeni ako drugi ne ispuni naše predodž be o ljubavi. Muž, koji se vratio kući izgubljen u mislima, ljubio je svoju ženu isto kao i ranije. Ali žena nije mogla vidjeti to jer je bila toliko usredotočena na svoju predodž-
101
bu o ljubavi. Stoa na stanovit način ima pravo: Drugi me na kraju krajeva ne može povrijediti. On ne može srušiti
da sam bezuvjetno ljubljen.
kuću sagrađenu na temelju Božje ljubavi. J e r ona je noše
Možda misliš:
na neizmjernom Božjom ljubavlju koja se ne može uma
Ja ipak ne mogu sebe ljubiti takva
njiti uskraćivanjem neizmjerne ljubavi. I još u posljednjemu iskustvu naše konačnosti, u isku stvu granice smrti koja nas podsjeća na to da smo smrtni ljudi mi, a ne Bog, prebrazujemo se iskustvom neizmjerne ljubavi. Naša čežnja za vječnim životom i vječnom ljubav lju postaje upravo tada ispunjena. Kad se na ovoj posljed njoj granici susretnemo s Bogom, nećemo se rasplinuti u ništavilo, nego će se tu naša najnutarnjija jezgra, naša osoba spasiti. U o v o m e konačnom susretu s B o g o m , koji je ljubav, izvorna i neokrnjena slika koju je on utisnuo u našu dušu zasjat će u svome pravome sjaju. Zauvijek.
kakav jesam. Kako da me drugi čovjek prihvati takva i kako da Bog s time bude zadovoljan? Mogu dobro razumjeti tvoje dvojbe. Nutarnji sudac u nama je nemilosrdan. I on nas neprestano obezvrjeđuje. Ipak pokušaj razlikovati između nemilosrdnoga suca u sebi i milosrdnoga Boga. Pokušaj pustiti da protiv ovoga nemilosrdnog suca u tebi vrijedi Božje obećanje: "Ti si moj ljubljeni sin, moja ljubljena kći,
Prihvati da si konačan.
u tebi uživam."
Ali ne zaboravi: neizmjerno si ljubljen.
Pusti da ove riječi prodru u tvoje dvojbe.
Svoju konačnost možeš prihvatiti jedino ako se osjećaš neizmjerno ljubljenim. Svoje tamne strane prihvatit ćeš tek onda kad saznaš da si sa svime što je u tebi
Kad-tad će te riječi onda postati u tebi stvarnost. I ti ćeš moći sebi priznati: Da, ja sam neizmjerno ljubljen. I sve će biti dobro.
od Boga ljubljen. Bog prihvaća čak i ono što ti sam ne možeš prihvatiti. Možda govoriš: Da, to zvuči lijepo, ali ja to ne iskusujem. Možda imaš osjećaj: Ja ne mogu vjerovati
102
103
ba majku koja će ga nahraniti. Tišina hrani dušu. Budući da ne osjećamo rado svoju nutarnju glad, ostajemo tako malo stajati. Uvijek smo u bijegu pred samima sobom.
OPET I OPET: POTRAŽI TIŠINU
Potrebna je odvažnost ostati stajati, zaustaviti se i izloži ti vlastitome nedostatku. Ali smognemo li ove hrabrosti, isplatit će se. Iznutra ć e m o se smiriti. Doći ćemo u dodir sa samima sobom. Osjetit ćemo sebe. I u sebi ć e m o osje
"Tišina nahrani, buka istroši", rekao je j e d n o m Reinhold Schneider. Danas možda zato toliko čeznemo za tišinom, jer buka sadašnjosti, koja toliko snažno nepre stano do nas dopire, toliko troši snage. Iskustvo Reinholda Schneider nije ništa novo. Iz staroga Egipta sačuvana nam je izreka koja kaže: "Tko se umara do iznemoglosti, nikada neće postignuti savršenstvo. Uz to idu mir i tišina." A prije oko 150 godina danski filozof i filozof religije Soren Kierkegaard buku sve bučnijega svijeta opisao je kao onu koja čini bolesnim. Da je liječnik, mislio je on, savjetovao bi lijek: "Stvarajte šutnju!" Naš svijet nije postao tiši i mir niji. To više trebamo ovaj lijek. J e d i n o tako možemo doći k sebi. K samima sebi dolazimo jedino ako se smirimo, ako ne dopustimo da na nas ne djeluju ometajući utje caji izvana. Potrebna nam je tišina da postanemo mi, da b u d e m o potpuno pri sebi. Samo će tako biti moguć život dostojan čovjeka.
titi glad. Ali to nije glad koja se mora smjesta utoliti jelom i pilom, nego se tu u nama javlja duboka čežnja. A čežnja nije samo glad. "Čežnja je", misli Arthur Schnitzler, ta koja hrani našu dušu, a ne ispunjenje." U šutnji postajemo da kle nahranjeni i utaženi, ali ne izvanjskim stvarima, nego čežnjom. Čežnja je nešto sveto u nama. Ona nas dovodi u dodir s nutarnjim bogatstvom naše duše. U buci našega svijeta i u buci naših vlastitih misli č e znemo svako malo za tim da se smirimo, da svoju dušu kupamo u šutnji. Meni je često tako nakon razgovora i predavanja. Moja potreba za komunikacijom tada je potpuno utažena.Tada jednostavno čeznem za tišinom. Tišina je nenamjerna. Tada ne moram donositi ništa, ne moram ništa davati. Tada mogu jednostavno biti kakav jesam. U tišini dolazim k sebi.Tada dolazim u vlastito srce. Trajna buka čini bolesnim.To su utvrdila mnoga istraživa nja. Tišina čini dobro ne samo duši, nego i tijelu. U tišini
Ali često ne nalazimo ovu tišinu. Pritom je do nas sa mih hoćemo li ju naći. Iskustvo tišine nije nešto što bi u svijetu našega života bilo po sebi razumljivo. Potrebno je da sami nešto učinimo za to da ga nađemo i iskusimo. I iskustvo tišine vezano je uz uvjete. Prvi uvjet da se smiri mo jest: ostati stajati.Tišina dolazi od "stellen"postaviti se, smjestiti. Ja se postavljam. Ostajem nepokretljiv. Ostajem stajati. Ostanem li stajati, u meni se javlja glad. Ona me upućuje na to što je životno potrebno. Gladno dijete tre-
104
možemo regenerirati. Ali tišina ima i jedan drugi učinak. Ona pročišćuje i bistri. Naše se emocije svako malo miješaju s emocijama drugih. I mi se vrlo često osjećamo iznutra uprljanima. Tada je potrebna kupelj šutnje. Ako u sebi ćutim misli o subraći koje me ljute ili osjećaje gorčine nakon razoča ranja, tada trebam tišinu. Tišina bistri smućenost u meni. U jednoj kineskoj pjesmi se pita: "Tko može smoći toliko tišine da u sebi razbistri smućenost?" Vino mora ostati
105
stajati da bi se smućenost slegnula. Tako se i mi moramo smiriti da bi se smućenosti u nama izbistrile i ponovno na nov način zasjao izvorni sjaj naše duše. U tišini se susrećem sa svojom vlastitom istinom. A ovaj susret nije uvijek ugodan. M o g u ga izdržati jedino prestanem li sam sebe vrjednovati. Ako jednostavno opa žam s t o j e u meni, m o g u to pripustiti i s time se pomiriti. Za m e n e uz tišinu ipak spada još nešto drugo. Ono što je u m e n i j a stavljam na svjetlo Božje ljubavi. To ne m o ram jednostavno izdržati. Pogledam to u Božjemu svje tlu. A to na o v o m e svjetlu izgleda drukčije. To je obuhva ćeno Božjom ljubavlju. To smije biti takvo kakvo jest. Ali se preobrazuje Božjom ljubavlju i mojim vlastitim blago naklonim pogledom. I gubi ono ugrožavajuće, prijeteće. To smije biti. Ali više nada m n o m nema nikakve vlasti. U susretu s B o g o m , koji me bezuvjetno prihvaća, ja m o g u izdržati tišinu. Ako bih se nemilosrdno suočio samo sa samim sobom, pobjegao bih. Bilo bi mi teško izdržati tiši nu.
dima i jedno s počelom svega bića, s B o g o m . U o v o m e iskustvu jedinstva vrijeme stane. Vrijeme i vječnost se tada podudaraju. Bog i čovjek su tada jedno. Nebo i z e mlja se povezuju. To su trenutci duboke sreće, mogući samo u tišini. Ali ja ih ne m o g u zadržati. Njih se uvijek osjeti samo nakrat ko. Tada sam u mislima ponovno negdje drugdje. Izvana je tada doduše tiho i mirno. Ali u m o m e razumu buče m i sli. Tada je potrebna disciplina da se ne pobjegne, nego mirno ostane sjediti. Samo ako u tišini izdržim i nutarnju buku, ona se može ponovno smiriti. Ili pak sebi zamislim: misli su kao valovi koji uskomešaju površinu mora. Što dublje dospijem prema dolje, to postaje mirnije. Japanci sebi to zamišljaju drukčije. Ja sjedim tu kao sveto brdo Fudžijama. Vjetar i oluja, oblaci i pljusak dolaze i odlaze. Ali brdo ostaje nepokretno i ne da se time uznemiriti. Ne moram ja činiti tišinu. Ona je već tu. Kad hodam šumom, daleko od cesta, okružuje me tišina. Moram ju samo opažati. Ona će me tada spasonosno obaviti i smiri ti moju dušu.
Tišina je za mene ujedno mjesto najdubljega iskustva Boga. U tišini prestajem stvarati misli o Bogu ili predodž be o njemu. Ja sam jednostavno tu pred B o g o m . Sjedim u njegovoj nazočnosti, okružen njegovom spasonosnom i Ijubećom blizinom.To m i j e dovoljno. U tišini se osjećam potpuno ljubljen.
Ali tišina nije samo izvan mene. Ona je i u meni. Misti ci su uvjereni u to da je u nama prostor tišine u kojemu stanuje Bog. Mi ne moramo stvarati tišinu. Ona je u nama. Ali mi smo često od nje odsječeni. Stoga je dobro u v a n j skoj tišini u sebi otkriti nutarnji prostor šutnje i povući se onamo. U ovaj prostor tišine ne m o g u prodrijeti ljudi sa
Različita su iskustva koja u tišini stječem. Ponekad imam osjećaj da me Bog gleda. A pod njegovim okom smijem biti takav kakav jesam. Drugi put ne vidim Boga kao nasuprotnika. U tišini sam jednostavno j e d n o sa sa mim sobom. I u o v o m e jedinstvu osjećam se istodobno j e d n o sa svime što jest, jedno sa stvorenjem, jedno s Iju-
106
svojim očekivanjima i zahtjevima, sa svojim sudovima i prosudbama. Ondje me nitko ne može povrijediti. U ovaj prostor tišine nemaju pristupa ni vlastite misli i osjećaji, ni moji strahovi, ni moje brige, ni moje samoprocjene i samoosuđivanja. Monasi nazivaju ovo mjesto tišine svetim. To je nešto
107
nad čime svijet nema nikakve vlasti. Grčka riječ za sve to "hagios" vodi do njemačke riječi "Gehege", od svijeta ograđeni prostor. I ja se ondje osjećam ugodno. U t o m e svetom prostoru tišine m o g u izdržati pri sebi. Ja sam tu kod kuće, tu iskusujem svoj nutarnji zavičaj. "Heim", d o m , dolazi od "liegen, sich lagern, sich bergen", ležati, o d m a rati se, zaštititi se. Gdje sam obavijen Božjom tajnom, tu sam kod kuće, tu se m o g u sigurno odmoriti, tu sam zašti ćen. Tako je tišina nešto spasonosno. Dovodi me u dodir s tajnom Boga i s tajnom moga života i moga sebstva. I d o vodi me u prostor u kojemu sam spašen i cjelovit, bistar i čist, bez ljage i neokaljan, autentičan i izvoran, u kojemu u meni sjaji Božja slava. Ovdje je mjesto prave sreće.
Opet i opet. Traži je osobito kad si iznutra nemiran. I nemoj se čuditi ako nemir ne iščezne smjesta. Opažaš li da uopće ne možeš šutjeti, ne uznemiruj se. Tada tek pokušaj hodati. Hod te može osloboditi nutarnje buke. Pri hodu ne razmišljaj o problemima. Jednostavno
slobodno
hodaj.
Potpuno se prepusti hodu. On će te onda odvesti u tišinu.
Potraži tišinu, opet i opet. Potraži mjesto
Kad nakon hoda zastaneš,
na kojemu si rado.
osjeti svoju nutrinu.
Odaberi si mjesto na kojemu se možeš dobro smiriti.
Pazi na promjenu. Odjednom ćeš opaziti tišinu.
Možda je to za tebe crkva,
Moći ćeš ju uživati.
daleko od buke ulica
I osjetit ćeš:
crkva u kojoj su ljudi
U tišini sam obavijen
već stoljećima molili.
ozdravljujućom i Ijubećom blizinom.
Na jednome takvu mjestu tišina je ponekad tjelesno opipljiva. Možda i u prirodi poznaješ mjesta na kojima je posve mirno.
Osjetit ćeš: Ovdje sam potpuno tu. Ovdje ne moram činiti ništa. Ja sam u tišini.
Mirnu šumu.
Ja sam pri sebi.
Osamljen krajolik. Zabitne poljske puteljke kojima ideš samo ti. Na kojima nećeš susresti nikoga.
Ja sam u Bogu. A u Njemu je sve za čime čeznem.
Traži tišinu.
108
109
