Dijagnostika u Sportu

PANEVROPSKI UNIVERZITET „APEIRON“ BANJA LUKA FAKULTET SPORTSKIH NAUKA

SEMINARSKI RAD DIJAGNOSTIKA U SPORTU TEMA: EUROFIT BATERIJA MOTORIČKIH TESTOVA

MENTOR

STUDENT

Prof. dr Đorđe Nićin

Borislav Vujanović

Banja Luka, maj 2012. godine

Eurofit baterija motoričkih testova

SADRŽAJ SADRŽAJ............................................................................................................................... .........2 UVOD................................................................................................................................ ..............3 TESTIRANJE EUROFIT BATERIJOM TESTOVA.................................................................4 FLAMINGO ..............................................................................................................................5 TAPING RUKOM ......................................................................................................................6 DOHVAT U SIJEDU ..................................................................................................... ...........7 SKOK U DALJ IZ MJESTA ...................................................................................................... 8 STISAK ŠAKE ........................................................................................................................... 9 LEŽANJE - SIJED ................................................................................................. ...................9 IZDRŽAJ U ZGIBU............................................................................................................. .....10 TRČANJE TAMO-OVAMO 10x5 m ......................................................................................11 TRČANJE TAMO-OVAMO 20 m SA UBRZANJEM (SHUTTLE RUN) – tzv. TEST IZDRŽLJIVOSTI................................................................................................... ...................12 ZAKLJUČAK......................................................................................................................... .......13 LITERATURA......................................................................................................... .....................14

2


UVOD Obzirom da vrhunske sportske rezultate danas mogu postići samo izuzetno dobro kondicijski pripremljeni sportisti i obzirom na sve veće zahtjeve koje sportisti moraju zadovoljiti da bi ih postigli, savremena dijagnostika stanja treniranosti sportista je neophodna i nezamjenjiva. Plan i program treninga moguće je sastaviti jedino ako raspolažemo s dovoljnim brojem relevantnih podataka o antropološkom, motoričkom, funkcionalnom i biomehaničkom statusu pojedinog sportiste. Uspješnost sportista određena je nivoom i strukturom velikog broja sposobnosti, osobina i znanja. U praksi se koriste pouzdani i valjani mjerni instrumenti (testovi) za procjenu motoričke pripremljenosti. Testiranje odnosno dijagnostika u sportu podrazumijeva prikupljanje upotrebljivih informacija o inicijalnom, tranzitivnom i finalnom stanju sportiste, njegovih sposobnosti i osobina koje znatno učestvuju u računanju specifikacije uspjeha u konkretnom sportu. Testiranjem dobijamo uvid u stanje morfološke, motoričke i funkcionalne komponente treniranosti sportiste i sportske ekipe. Skup testova možemo primijeniti u više vremenskih tačaka, a obavezno na početku, u sredini i na kraju pripremnog, te u sredini i na kraju takmičarskog perioda. Nakon kraćih ciklusa sportske pripreme i neposredno prije najvažnijih takmičenja nije potrebno provoditi testiranja s kompletnom «baterijom testova», već samo one testove koji su nužni (Vučetić, 2004). Sve osobine i dimenzije koje leže u osnovi sportske efikasnosti mogu se izmjeriti i putem odgovarajućih programa trenažnog rada razvijati, odnosno podizati na sve viši i viši nivo, što omogućava dijagnostifikovanje stanja djeteta-sportiste na početku sportske karijere i na svakom sledećem stepenu dugoročnog sportskog usavršavanja. Na osnovu informacija uspješnosti potrebno je izabrati one mjerne instrumente, odnosno one testove koji najbolje odražavaju stvarno stanje mjerenih sposobnosti. U ovom radu baziraću se na „The Eurofit Physical Fitness Test Battery“ iliti „EUROFIT BATERIJU TESTOVA“, tačnije grupu od 9 fizičkih fitnes testova koji mjere fleksibilnost, brzinu, izdržljivost i snagu, osmišljen od strane „Savjeta Evrope“ za djecu školskog uzrasta i koji se koristi u mnogim evropskim školama još od 1988. godine. Serije testova su tako dizajnirane da se mogu izvoditi u okviru 30-40 minuta, koristeći veoma jednostavne instrumente. Sličan Eurofit program za odrasle objavljen je 1995. godine.

3


TESTIRANJE EUROFIT BATERIJOM TESTOVA Priručnik „Eurofit baterije testova“ predlaže eksperimentalni niz testova za procjenu fizičkog razvoja djece školskog uzrasta. Jedan od njegovih ciljeva je potaknuti djecu da uživaju u redovnoj fizičkoj vježbi, rekreaciji i sportu. „Eurofit baterija testova“ se sastoji od jednostavnih i relativno jeftinih testova kojima se mogu služiti nastavnici i profesori fizičkog obrazovanja, a i drugi, bilo kao dio ili kao dodatak redovnom fizičkom školskom obrazovnom programu. Takođe se može koristiti u sportskim klubovima ili sportskim medicinskim centrima. Prilikom izvođenja testiranja putem „Eurofit baterije testova“ poželjno je, ako je to moguće, izvoditi ih u dobro prozračenoj velikoj prostoriji, tj. sportskoj dvorani ili školskoj sali, te je neophodno da su ispitanici obučeni u sportsku opremu i da testove izvode bez obuće, tj. bosi. Kada se testiranje obavlja na otvorenom, uslovi previše variraju da bi se dobili standardizovani rezultati testiranja. Redoslijed izvršavanja motoričkih testova organizovan je u kružnom sistemu. Svaka radna stanica zato mora biti označena brojem. Ako su testovi podijeljeni u dva kruga redoslijed testiranja i dalje se mora poštovati (opšta preporuka). Svaki test ima specifična uputstva koja treba pažljivo proučiti i pročitati svakom ispitaniku kako bi test bio što je moguće objektivniji. Zagrijavanje i istezanje prije početka testova nisu dozvoljeni. Ispitanik mora mirovati između testova. Takođe, ispitanicima nije dozvoljeno prethodno probati test, ukoliko to nije striktno predviđeno uputstvima za testiranje.Ukoliko se ovi motorički testovi izvršavaju isti dan kada i testovi kardiorespiratorne izdržljivosti, onda se oni izvode prvi. Važno je napomenuti da se ispitanici podstiču tokom testiranja, tj. vođa testiranja ili ispitivač mora podsticati ispitanike na precizno, brzo i doslijedno izvođenje testa, u skladu sa faktorom koji se mjeri.

REDOSLIJED IZVRŠAVANJA MOTORIČKIH TESTOVA : 1. Flamingo test ravnoteže (FLB) (uvijek se mora prvi izvršavati) 2. Taping rukom (PLT) 3. Sjed i dohvat (SAR) 4. Skok u dalj iz mjesta (SBJ) 5. Stisak šake (HGR) 6. Ležanje sijed (SUP) 7. Izdržaj u zgibu (BAH) 8. Trčanje tamo- ovamo 10×5 m (SHR) (uvijek se izvršava posljednji). 9. Trčanje tamo – ovamo 20 m sa ubrzanjem tzv. test izdržljivosti

4


FLAMINGO Flamingo je test prilikom kojeg se mjeri opšta ravnoteža ispitanika i test se izvodi balansiranjem na jednoj nozi na gredi zadatih dimenzija. Oprema i rekviziti potrebni za izvođenje testa su: metalna ili drvena gredica 50 cm dužina x 4 cm visina x 3 cm širina, pokrivena materijalom maksimalne debljine od 5 mm čvrsto priljepljenim na gredicu. Stabilnost gredice se obezbjeđuje sa dva držača dužine 15 cm i širine 2cm. Što ima više gredica to se više ispitanika može istovremeno ispitivati. Jedna štoperica po gredici ( bez automatskog vraćanja na nulu, tako da se mjerenje nastavlja nakon zaustavljanja i ponovnog startanja ). Prilikom testiranja ispitanici treba da pokušaju da ostanu da balansiraju što je moguće duže na uzdužnoj osi gredice dok stoje na jednoj nozi. Druga slobodna noga se može saviti unazad i uhvatiti istostranom rukom za gornji dio stopala stojeći kao flamingo, pa utuda i naziv. Prije testa potrebno je pridržati ispitanika dok ne nađe odgovarajući položaj. Potrebno je da ispitanik balansira u ovoj poziciji što je moguće duže, jer svaki put kada izgubi ravnotežu ( tj. spusti slobodnu nogu, onu koju drži rukom) ili dotakne pod bilo kojim dijelom tijela testiranje se prekida.Test se ponavlja 3 puta, a računa se najbolje vrjeme. Prilikom testiranja ispitivači testiranja treba da stanu ispred ispitanika, objasne ispitaniku test, nakon čega on ima jedan probni pokušaj kako bi se upoznao sa testom, te test počinje nakon probnog pokušaja. Uključuje se štoperica kada ispitanik pusti ruku ispitivača, a zaustavlja se odmah kada ispitanik izgubi ravnotežu, spusti slobodnu nogu i dohvati pod bilo kojim dijelom tijela. Poslije toga se ispitanik stavlja ponovo u početni položaj i test se ponavlja 3 puta zaredom. Ocjena testa je najduže vrijeme balansiranja u zadatom položaju na gredici.

5


Slika 1. Flamingo test na gredi

TAPING RUKOM Svrha ove mjere je procjena brzine pokreta koja je definisana kao sposobnost brzog izvođenja pokreta sa zadatom amplitudom. Test se izvodi brzo naizmjenično dodirivanjem dvije ploče rukom po izboru. Oprema i rekviziti potrebni za izvođenje testa su sto podesiv po visini, dva gumena diska prečnika 20 cm pričvršćena horizontalno na sto, razmak između centara diskova je 80 cm (između ivica 60 cm), četverougaona ploča dimenzije 10x20 cm postavljena na jednakoj udaljenosti između dva diska i štoperica. Prilikom testiranja potrebno je da ispitanici sjednu za sto, malo rašire stopala, postave šaku slobodne ruke na četverougaonu ploču u centru. Šaku izabrane ruke postave na suprotni disk. Potrebno je prebacivati izabranu šaku naprijed i nazad između dva diska što je brže moguće, preko ruke koja se nalazi u sredini. Počinje se na znak „start“ i izvršava 25 ciklusa (jedan ciklus = dodir suprotnog diska i vraćanje na polazni disk ) što je brže moguće, zaustavlja se na znak ''stop''. Test se ponavlja dva puta, a računa se bolje vrijeme. Potrebno je da ispitivači testiranja podese visinu stola tako da njegova površina bude odmah ispod nivoa pupka ispitanika, da stanu pored stola, fokusiraju se na disk koji je ispitanik izabrao na početku testa i da broje dodire ovog diska. Kada ispitanik dotakne ovaj disk po 25 put, test se završava. Ruka na četverougaonoj ploči mora da stoji čitavo vrijeme testa. Ispitanik prije testa ima pravo na probni pokušaj da bi izabrao bolju ruku, a između dva pokušaja daje se period odmora, tako da tokom ovog vremena drugi ispitanik može obaviti svoj probni pokušaj, dok jedan ispitanik obavlja pokušaj ili test, drugi se odmara i obrnuto. Preporučuje se da test provode dva ispitivača: jedan koji će mjeriti vrijeme i podsticati ispitanika, a drugi koji će brojati dodire. Zadatak traje 25 ciklusa. Rezultat koji se upisuje je najkraće postignuto vrijeme. Bolji rezultat testa je ocjena. Ocjena je vrijeme potrebno da se svaki disk dotakne 25 puta, mjereno u desetinkama sekunde. Ispitivač ne broji pokušaj u kojem nisu dotaknute obe ploče, te ako ispitanik propusti da dotakne disk, dodaje se još jedan dodir da bi se dostiglo obaveznih 25 ciklusa.

Slika 2. tzv. Taping rukom

6


DOHVAT U SIJEDU Cilj ovog testa je da se izračuna gipkost. Test se izvodi tako što se pokušava dohvatiti naprijed što više u sjedećem položaju. Oprema i rekviziti potrebni za izvođenje testa su sto za testiranje ili sanduk dužine 35 cm, širine 45 cm i visine 32 cm. Mjere gornje ploče su dužina 55 cm i širina 45 cm, a ova gornja ploča prelazi 15 cm stranu sanduka o kojoj se ispitanik opire nogama. Skala raspona od 0 do 50 cm je označena na sredini gornje ploče, nepričvršćen lenijar dužine 30 cm nalazi se na ploči po kojoj ga ispitanik gura rukama. Prilikom testiranja ispitanik sjedne, postavi stopalo ravno na stranu sanduka, a vrhove prstiju na ivice gornje ploče. Savije trup i ispruži ruke što može dalje naprijed, držeći koljena opruženim, te lagano i ravnomjerno gura lenijar ispred sebe, sa ispruženim rukama i bez trzanja. Ispitanik treba ostati miran u najdaljoj pozijci koju može dostići. Test se obavlja dva puta, a bolji rezultat će se računati kao ocjena. Ispitivači prilikom testiranja treba da kleknu pored ispitanika i pritišću njegova /njena koljena, jer ispitanik mora dostići ivicu gornje ploče, dodirujući lenijar prije nego što počne sa ispružanjem. Rezultat je određen najdaljom pozicijom koju ispitanik dostiže na skali vrhovima svojih prstiju, te se ispitanik mora zadržati u ovom položaju najmanje dok se ne izbroji do dva, tako se rezultat može pravilno čitati. Ako prsti obje ruke ne dosegnu istu daljinu uzima se prosjek dosega dva prsta. Test se mora izvesti lagano sa napredovanjem i bez zamaha. Drugi pokušaj slijedi poslije kratkog perioda odmora. Ocjena testa: bolji rezultat u centimetrima je ocjena (cm dosegnuti na skali na gornjoj ploči).

Slika 3. Dohvat u sijedu

7


SKOK U DALJ IZ MJESTA Svrha skoka u dalj iz mjesta je procjena eksplozivne snage koja označava sposobnost aktiviranja maksimalnog broja motoričkih jedinica u jedinici vremena pri realizaciji jednostavnih motorički struktura s konstantnim otporom ili s otporom proporcionalim masi tijela. Skok u dalj je iz stojećeg položaja. Ispitanik se sunožno odrazi s kraja obrnuto postavljene odskočne daske (viši kraj daske je okrenut prema natrag) i što dalje može obavezno sunožno doskočiti na strunjače. Oprema i rekviziti potrebni za izvođenje testa su strunjače međusobno spojene u dužini 3 do 4 m , kreda, magneziji, metarska traka, ravnalo u obliku slava "T", reuterodskočna daska i slika zadatka. Broj ispitivača: 1 ispitivač dva asistenta i 1 zapisničar. Prilikom testiranja ispitanik mora stati sa normalno razmaknutim stopalima i nožnim palčevima neposredno iza linije. Savija koljena sa rukama ispruženim ispred sebe paralelno sa tlom. Kako savija ruke, tako se oštro odražava i skače što je moguće dalje. Zamasi rukama i podizanje na prste dopušteni su prije odraza Potrebno je da ispitanik pokuša doskočiti na oba stopla i ostati uspravno. Test se izvodi dva puta, a broji se bolji rezultat. Uputstva za ispitivače: na doskočnoj strunjači su povučene paralelne linije na svakih 10 cm počevši od 1 m od startne linije, traka za mjerenje (metar) postavljen okomito na ovu liniju daje tačnu mjeru, potrebno je da ispitivači stanu sa strane i bilježe dužinu skoka.Dužina se mjeri od prednje ivice startne linije do tačke gdje se zadnji dio pete (najbliži odraznoj liniji ) spustio na strunjaču. Ako ispitanik padne unazad ili bilo kojim dijelom tijela dotakne strunjaču dozvoljava mu se dodatni pokušaj. Odskočište i doskočna strunjača moraju biti u istoj ravni i čvrsto pričvrščene za pod. Pošto razlike u ocjenama mogu biti značajne, potrebno je precizno mjerenje. Ocjenjivanje testa: ispitanik skače dva puta za redom, a ocjenjuje se najduži skok. Metarskom trakom se mjeri razdaljina od crte odraza do najbližeg traga na doskočištu. Ako otisci stopala nisu dobro vidljivi potrebno je pete ispitanika namazati magnezijem. Nepravino izvedeni skokovi ponavljaju se.

8


Slika 4. Skok u dalj iz mjesta

STISAK ŠAKE Kod ovog testa mjeri se statička snaga. Oprema i rekviziti potrebni za izvođenje testa su kalibrirani ručni dinamometar sa podesivim hvatom. Prilikom testiranja potrebno je da ispitanik uzme dinamometar u ruku, stisne ga što može snažnije držeći ga udaljenog od tijela. Tokom testa dinamometar ne smije dodirivati ispitanika. Stišće se postepeno i bez prekida najmanje dvije sekunde. Test se obavlja dva puta. Ocjenjuje se bolji rezulatat. Tokom testiranja ispitivači treba da vrate dinanometar na nulu prije testiranja svakog ispitanika i provjere da li je brojčanik dinamometra okrenut prema ispitaniku tokom testiranja. Potrebno je tražiti od ispitanika da koristi ruku po izboru. Podešava se hvat tako da dvije šipke odgovaraju prvoj falangi srednjeg prsta. Tokom testiranja ruka i šaka kojom se drži dinamometar ne smiju dodirivati tijelo. Instrument se drži u liniji sa podlakticom i visi sa strane.Poslije kratkog odmora vrši se drugi pokušaj, a kazaljka na brojčaniku se mora vratiti na nulu poslije prvog pokušaja. Ispitivač mora samo da provjeri da li je drugi pokušaj bio bolji od prvog. Ocjena testa: bolji rezultat je ocjena izražena u kg sa tačnošću od 1 kg. Slika 5. Stisak šake

LEŽANJE - SIJED Svrha testa je da se izmjeri snaga trupa ( izdržljivost u snazi trbušnih mišića ), kroz maksimalni broj podizanja u sijed iz ležećeg položaja koji se može ostvariti u 30 sec. Oprema i rekviziti potrebni za izvođenje testa: dvije strunjače (postavljene dužinom jedna pored druge) i štoperica. Prilikom testiranja ispitanici treba da sjednu na strunjaču uspravnih leđa, šaka skopljenih iza glave, koljena savijenih pod uglom od 90 stepeni, peta i stopala položenih ravno na strunjaču. Zatim je potrebno da legnu na leđa, dotičući ramenima strunjaču, a potom se vrate u sjedeći položaj sa laktovima ispred sebe tako da njima

9


mogu dotaknuti koljena. Sve vrijeme šake se drže sklopljene iza glave. Ovaj test se radi jedanput. Prilikom testiranja ispitivači treba da kleknu pored ispitanika i provjere da li je zauzeo pravilan početni položaj, zatim da sjednu licem okrenutim prema ispitaniku sa raširenim nogama i butinama preko ispitanikovih stopla kako bi ih držali na tlu, da stave svoje ruke ispod ispitanikovih koljena držeći tako koljena pod pravim uglom i noge mirnim. Nakon davanja uputstva i prije početka testa, ispitanik jednom izvršava čitav pokret kako bi ispitivač bio siguran da je razumio uputstva, Po odbrojavanju štoperice, broji se kada je kompletan pokret ležanje-sjed ispravno obavljen, tj. kada laktovi dotaknu koljena, dok neispravan pokušaj se ne broji. Ocjena testa : ukupan broj ispravno obavljenih pokreta ležanje-sijed u 30 sekundi.

Slika 6. Ležanje –sijed položaj

IZDRŽAJ U ZGIBU Kod ovog testa mjeri se funkcionalna snaga tj. statička izdržljivost mišića ruku i ramena. Test se izvodi održavanjem položaja u zgibu na šipci. Oprema i rekviziti potrebni za izvođenje testa su okrugla vodoravna šipka prečnika 2,5 cm postavljena tako da je ispitanik, kada stoji ispod nje, može dohvati bez skakanja, štoperica, strunjača za doskok ispod šipke, krpa i magnezijiska kreda i po izboru klupa ili stolica.

Prilikom izvođenja testa ispitanik stane ispod šipke i uhvati je prstima sa gornje strane i palcem sa donje strane, postavi ruke na šipku u širini ramena sa prednjim hvatom. Ispitivač pomaže ispitaniku da se podigne dok mu brada ne bude iznad šipke. Ovaj položaj je potrebno zadržati što duže bez oslanjanja brade na šipku. Kada se nivo očiju spusti ispod šike, test je završen. Ispitivači na testiranju treba da vode računa da su ispitanici stavili ruke na šipku u širini ramena, a ne šire. Visina šipke treba da je postavljena prema visini najvišeg ispitanika, jer šipka ne smije da bude postavljena previsoko. Sa štopericom u jednoj

10


ruci ispitivač treba da uhvati ispitanika preko butina drugom rukom i podigne ga u ispravan položaj. Štoperica se uključuje u trenutku kad ispitanikova brada pređe preko šipke. Ljuljanje ispitanika mora biti zaustavljeno i potrebno je ohrabrivati ispitanika da ostane što duže na šipci. Štoperica se zaustavlja kada ispitanik više ne može da održava propisani položaj, kako je to gore opisano (oči se spuste ispod šipke), Ne smije se saopštavati vrijeme ispitaniku tokom testiranja. Ocjena testa : Vrijeme izraženo u desetinkama sekunde je ocjena

TRČANJE TAMO-OVAMO 10x5 m Kod ovog testa mjeri se brzina trčanja i okretnost. Test se izvodi trčanjem i okretanjem pri maksimalnoj brzini. Oprema i rekviziti potrebni za izvođenje testa su čist neklizajući pod (strunjaču propisno osigurati da se nekliže), štoperica, mjerna traka ( metar ), kreda ili ljepljiva traka i saobraćajni čunjevi. Prilikom testiranja ispitanik treba da se pripremi iza linije. Jedno stopalo mora biti neposredno iza linije. Kad se označi start ispitanik potrči što je moguće brže do druge linije i vrati se na startnu liniju, prelazeći obje linije sa oba stopala. To je jedan ciklus, a mora se uraditi pet puta. Kada ispitanik bude trčao peti put ne treba da smanjuje brzinu pri dolasku u cilj već da nastavi da trči. Test se izvodi jednom. Prije testiranja potrebno je da ispitivači povuku na podu dvije paralne linije (kredom ili ljepljivom trakom) koje su razmaknute pet metara. Linija treba da je duga 1,20 m i krajevi svake linije su označeni čunjevima. Ispitivač treba da vodi računa da li je ispitanik sa oba stopala prešao liniju svaki put kada je trčaao zahtjevanom putanjom i da li su okreti napravljeni što je brže moguće. Potrebno je objaviti ukupan broj završnih ciklusa nakon svakog ciklusa. Test se prekida kada ispitanik pređe liniju cilj a jednim stopalom. Ispitanik se ne smije klizati tokom testa zato je neophodno da pod bude od neklizajućeg materijala. Ocjena testa: vrijeme potrebno za izvođenje 5 kompletnih ciklusa trčanja tamo i natrag iskazano u desetinkama sekunde je ocjena

11


Slika 7. Trčanje tamo-ovamo 10x5 m

TRČANJE TAMO-OVAMO 20 m SA UBRZANJEM (SHUTTLE RUN) – tzv. TEST IZDRŽLJIVOSTI Kod ovog testa mjeri se kardiorespiratorna izdržljivost. Test kardirespiratoratorne izdržljivosti počinje hodom ili laganim trčanjem a završava se brzim trčanjem. U njemu se ispitanik kreće između dvije linije udaljene 20 m u skladu sa brzinom trčanja koja se diktira zvučnim signalom, tako da se brzina trčanja povećava po 1,2 km/h. Svega nekoliko ispitanika će biti u stanju nastaviti do kraja. Tempo trčanja na kojem ispitanik odustane je pokazatelj njegove/njene kardirespiratorne izdržljivosti. Oprema i rekviziti potrebni za izovođenje testa su dvorana ili prostor gdje se može označiti 20 - metarska dionica, 20 – metarski metar, samoljepljiva traka kojom se ozančavaju početak i kraj 20 – metarske dionice, cd sa unaprijed snimljenim protokolom testiranja. Ispitanici prilikom testiranja trče tamo-ovamo (shuttle run) test i to je pokazatelj maksimalnog aerobnog kapaciteta, tj. izdržljivosti ispitanika i sastoji se od trčanja tamo i nazad na 20 – metarskoj dionici. Brzina se kontroliše pomoću zvučnog signala u pravilnim vremenskim razmacima. Ispitanici treba da odrede tempo svog trčanja tako da budu na jednom ili drugom kraju 20 – metarske staze kada čuju zvuk. Tačnost dolaska unutra jednog do dva metra je dovoljna. Ispitanik dotakne liniju na kraju staze stopalom, brzo se okreće i trči u suprotnom smjeru. U početku je brzina mala, ali se ravnomjerno povećava svake minute. Cilj u testu je da ispitanici prate zadani tempo što duže mogu. Zaustavljaju se sa kada više ne mogu pratiti brzinu trčanja. Broj koji objavi zapisničar je rezulat ili ocjena. Dužina testa varira zavisno od pojedinca: što je ispitanik spremniji test duže traje, što znači da je test maksimalan i progresivan, drugim rječima lagan na početku težak na kraju. Prilikom testiranja ispitivači treba pažljivo da prouče grafičke prikaze protokola testa, da izaberu mjesto provođenja testa; na oba kraja dionice treba da bude po jedan metar slobodnog prostora. Što je prostor za testiranje širi, to se više ispitanika može testirati istovremeno. Staza za jednog ispitanika mora biti široka najmanje metar. Staza mora biti istovjetna cijelom dužinom, ali nije posebno važno od kakvog je 12


materijala, samo ne smije da bude klizava. Dva kraj 20 metarske dionice moraju biti jasno određena. Ispitivači treba da provjere rad cd uređaja i ispravnost zvučnog snimka, moraju da osiguraju uređaj čiji je zvuk dovoljno jak za grupno testiranje. Potrebno je preslušati sadržaj cd-a sa zvučnim zapisom, da bi se znala brzina snimka koji će se koristiti na dan testiranja. Za ovo se koristiti jednominutni kalibracijski period .Postoji više verzija ovog testa, ali se najčešće koristi verzija sa početnim ubrzanjem od 8,5km po satu, koji se povećava za 0,5 km po satu, svake naredne minute. Ocjena testa: nakon što se ispitanik zaustavio bilježi se posljednji obavljeni nivo tempo trčanja.

ZAKLJUČAK Ciljevi dijagnostike su utvrđivanje zdravstvenog statusa, cilja i stanja treniranosti, vrednovanje postignutih efekata u pojedinim ciklusima sportske pripreme, edukaciji sportista i trenera i razmjena informacija pri interpretaciji rezultata testiranja. Naravno dijagnostika ima veliku ulogu u planiranju i programiranju procesa treniranosti bilo kod sportiste ili kod rehabilitacije, regulaciji tjelesne težine ili sl.Kao što smo vidjeli iz priloženog dijagnostika je veoma značajna kod djece u školskom uzrastuu jer se tako može pratiti njihov razvoj i napredak. Dijagnostikom dobijamo detaljan uvid i detaljan prikaz trenutnog stanja treniranosti koji nam omogućava da pratimo napredak sportiste i svakako kvalitet trenera ili terapeuta s kojim se radi. Na kraju uvidom u pozitivne transformacijske učinke dijagnostikom dobijamo motivaciju za dalji rad i napredak. Upravo najveća vrijednost dijagnostike je poređenje rezultata testiranja, da bi uporedili početak i kraj ili razliku treniranosti između dvoje sportista. „Svako jutro u Africi probudi se gazela. Ona zna da mora trčati brže od najbržeg lava ili će poginuti. Svako jutro u Africi probudi se lav. On zna da mora trčati brže od najsporije gazele ili će umrijeti od gladi. Nije bitno jeste li lav ili gazela. Kada sunce izađe najbolje Vam je da počnete trčati!“ Maurice Green (atletičar)

13


LITERATURA

1. Vučetić, V. i Šentija, D. (2004). Dijagnostika funkcionalnih sposobnosti – zašto, kako i kada testirati sportaše? 2. Vučetić, V. (2010). Dijagnostički postupci za procjenu razine treniranosti brzine, agilnosti i eksplozivnosti. U I. Jukić, C. Gregov, S. Šalaj, L. Milanović i T. Trošt-Bobić (ur.), Kondicijska priprema sportaša, Zbornik radova međunarodnog znanstvenog-stručnog skupa, Zagreb 26. i 27. veljače 2010., str. 27 – 35. Zagreb: Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu; Udruga kondicijskih trenera Hrvatske. 3. Sudarov, N. i Fratrić, F. (2010). Dijagnostika treniranosti sportista. Novi Sad: Pokrajinski zavod za sport. 4. Milanović, D. (2010). Dijagnostika u sportu. U.D. Milanović (ur.), Teorija i metodika treninga (2. Izd.), str. 117-134. Zagreb: Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu; Društveno veleučilište u Zagrebu, Odjel za izobrazbu trenera. 5. Eurofit fitness testing 6. http://www.sport-forma.com 7. http://www.sportskitrening.hr

14

Dijagnostika u Sportu

Recommend Documents