Dvadeset devet i pol razloga
S engleskog prevela
Iva Divljaković
Prvo poglavlje
To što sam imala dečka trebalo je moj život učiniti lakšim. Umjesto toga u ponedjeljak ujutro ponedjeljak ujutro jadno sam zakopčala Joeovu bijelu košulju. To je bio peti put za redom da se vraćao u Little Rock nakon vikenda koji smo proveli zajedno i svaki put bio mi je teži nego prethodni. Naslonila sam obraz na njegova prsa i uzdahnula. - Kad bar ne bi trebao ići. Podignuo mi je bradu i nagnuo se da me poljubi, od čega se moja želja za tim da ostane samu pojačala. - Trebala bi dati otkaz u Uredu za motorna vozila, ionako mrziš taj posao, i doći živjeti sa mnom u Little Rocku. Ponovno sam uzdahnula. Već smo razgovarali o tome. Joe... Opet me poljubio, vrlo je dobro znao da su njegove usne moj kriptonit. Muffy, moj čuvarkuća od tri i pol kilograma, počeo je cviliti pod našim nogama. Uvijek je znala odabrati trenutak. - Izvest ću te za minutu, Muff. - Odmaknula sam se i pogledala na sat. - Sedam je sati, a tebi će do Little Rocka trebati dva sata. Moraš krenuti.
- Još uvijek mi nisi odgovorila na pitanje. Zadržala sam ruke na njegovim prsima i pogledala ga, zaigrano se smiješeći. - Inteligentni policijski detektiv poput tebe trebao bi znati da to nije bilo pitanje. Uostalom, znaš moj odgovor. Hodamo samo mjesec dana. Prerano je, a onda je tu i Violet...
- Tvoja je sestra odrasla žena i ima svoju obitelj. Provela si dvadeset četiri godine života pokušavajući udovoljiti prohtjevima svoje majke, Rose. Vrijeme je da počneš misliti na sebe.
- Ne mogu ostaviti Violet da sama rješava ostavinsku raspravu. To ne bi bilo pošteno prema njoj.
- Prodaj kuću i podijeli novac. To nije tako teško. Ustuknula sam. Nisam željela prodati kuću. - To još uvijek nema nikakve veze s duljinom našeg odnosa. Prošlo je tek...
- Nešto više od mjesec dana - s uzdahom je Joe završio moju rečenicu. - Znam. Koliko ti treba? Dva mjeseca? Godina dana?
- Ne znam, Joe - odgovorila sam, bila sam frustrirana jer nisam znala
odgovor na to pitanje. Privukao me na prsa i nosom prešao preko mog vrata. - Žao mi je. Nisam te želio požurivati. Samo mi toliko nedostaješ tijekom tjedna, a vikendi mi prekratko traju. - Znam - odgovorila sam. Želudac mi je poskočio od zbunjenosti. I on je meni nedostajao. Strašno. Zašto nisam željela poći u Little Rock s njim? Primirila sam se na njegovim prsima, a ulio mi je utjehom i sigurnošću ispunio meki ritam otkucaja njegova srca. Morala sam to upiti da me drži na životu narednih tjedan dana. Četiri noći bez njega. Sama pomisao na to ispunila me usamljenošću, ali pomisao na to da bih se trebala preseliti u Little Rock ispunjavala me užasom. Ponovo me poljubio, podsjetivši me na to što će mi nedostajati idućih pet dana. I znala sam da mu je to i bila namjera kad se odmaknuo i zlobno mi se nacerio. - Igraš prljavo - rekla sam uz vlastiti cerek. - Možeš se kladiti - odgovorio je Joe spustivši ruke, a onda se okrenuo. - O. K., moram ići prije nego što te ubacim u auto i odvedeni unatoč svemu - rekao je i počeo nešto tražiti po kuhinjskom stolu. - To bi bila otmica, detektive Simmonse. Vi biste to trebali znati. Što tražite? - Ključeve - odgovorio je, a onda otvorio ladicu s hrpom nebitnih stvari. - A, evo ih - rekao je i zgrabio ih u šaku, a onda izvukao omotnicu. Okružni sud Fentona. Ovo djeluje važno. Zgrabila sam omotnicu. - O, dovraga! Potpuno sam zaboravila na to. Moram biti u poroti jedanaestog. Koji je danas dan? Podigao je obrvu. Jedanaesti. Želudac mi se stisnuo. - O, ne! Nisam rekla Suzanne, a nije mi preostao ni dan godišnjeg odmara. Nikad me neće pustiti. - Suzanne te mora pustiti. A za to se ionako ne uzimaju slobodni dani. Razumjet će. Nisam bila sigurna u to da će razumjeri. Suzanne je bila moja kolegica i zaklera neprijateljica koju su promaknuli nakon što su našu staru šeficu uhitili zbog iznude. Ja sam bila upetljana u otkrivanje zločina i pretrpjela ozljede. Kad sam se vratila na posao nakon tjedan dana s modricama na licu, Suzanne se pokušala sprijateljiti sa mnom misleći da dijelimo istu sudbinu zlostavljanja u vezi. Ali kad je doznala da sam dobila batina tijekom tajne policijske racije, a da je Joe policajac na
tajnom zadatku, opet me počela mrziti. Nije joj bilo važno to što sam slučajno bila uvučena u cijelu stvar; sve što je Suzanne bilo važno bila je činjenica da sam postala velika vijest u gradu i da sam joj ukrala svu pozornost. Naravno, čovjeku nije trebalo puno da postane velika vijest u Henryetti, gradiću od 11 tisuća stanovnika u državi Arkansas. Prije cijele strke oko Daniela Crockera, najvažnija vijest bio je palež broda koji je u svojem dvorištu zapalila Samantha Jo Wheaton kad je doznala da je suprug vara. - Samo nazovi na posao i reci da si zaboravila, uostalom, na sudu ćeš vjerojatno biti samo pola dana i stići ćeš u Ured za motorna vozila popodne. Nećeš im toliko nedostajati. - Da, vjerojatno si u pravu... - Naime, pored onog razotkrivanja lanca kriminala koji je uključio nekoliko smrti - maminu i šankera u Jasper’s Stakehouseu - Henryetta i okrug Fenton nisu vrvjeli zločinima. Jesu li se možda organizirala suđenja za prelaske ulice na neoznačenim mjestima? Muffy je opet počela cviliti, a Joe ju je pogladio po glavi. - Čujem te, curo. - Joe mi je zgrabio ruku i stisnuo je. - Moram ići. Hoćeš li me ispratiti? Pogledala sam u svoju izgužvanu pidžamu. - Pa da Mildred, predsjednici Kluba dušobrižnika dam nešto o čemu može razgovarati dok gleda kako me ljubiš za oproštaj? Da. Ispratit ću te. Iskoračili smo na srpanjsku vrućinu, Muffy je izletjela kroz vrata ispred nas. - Danas će opet biti pakleno - rekao je Joe. - Kažu da je ovo najtopliji i najsuši srpanj ikad zabilježen. - Hmmm - već mi je previše nedostajao da bih marila za to. Pričekao je da Muffy obavi svoj posao, odugovlačeći kako bismo proveli još vremena zajedno. Joe je pokazao na susjednu kuću. Živio je u njoj dok je bio na tajnom zadatku, radio je kao mehaničar i skupljao dokaze protiv Daniela Crockera kako bi policija mogla razotkriti njegovu raširenu mrežu prodaje ukradenih dijelova automobila. - Ima li informacija o tome tko će se useliti? - Mildred kaže da će to biti obitelj s petoricom dječaka i da će useliti ovoga tjedna. - U tu kućicu? - Alio Mildred kaže da je istina, to je Sveto pismo.
Joe je slegnuo ramenima. Unatoč tome što je tamo kratko živio, znao je da ništa ne može pobjeći Mildredinu budnom oku. Napokon smo došli do auta i on me privukao u zagrljaj. - Ovog tjedna nisi na tajnom zadatku, zar ne? - upitala sam, pogledavši ga u oči kako bih bila sigurna da mi neće lagati. Nasmiješio se. Znao je koliko se bojim njegova posla. Za dlaku je izvukao živu glavu dok se borio protiv lanca kriminala u Henryetti. Nisam imala pojma je li nakon tog zadatka bilo još sličnih tijesnih situacija. A on mi nije želio priznati. - Ne, draga. Ne ovog tjedna. - Ne bi mi lagao samo da me umiriš, zar ne? Nježno me poljubio i dok su mu usne još bile na mojima, promrmljao: - Ne, Rose, kunem se da ti nikad ne bih lagao. - Dobro - rekla sam i lagano ga odgurnula. - A sad idi prije nego što te odvučem natrag u kuću i zaključam. Podigao je obrvu i uputio mi zločesti pogled. - Mislila si me zavezati? Nakrivila sam glavu. - Što bi rekao da ti kažem da hoću? Joe se nasmijao i otvorio vrata automobila. - Moj je život bio tako ubitačno dosadan dok te nisam upoznao, Rose Gardner. - Govoriš to kao da je to loša stvar, Joe McAllistere. - Odmahnula sam glavom. - Hoću reći, Simmonse. Mislim da se nikada neću naviknuti na to da ti je to pravo prezime. Meni ćeš uvijek biti Joe McAllister. Sjedio je za vozačkome mjestu i pogledao me, a u njegovim prekrasnim smeđim očima isricale su se tamne mrlje. Još uvijek me malo boljela činjenica da je Joe pomislio da bih mogla bid iznuđivačica, zbog čega je toliko dugo koristio tajno ime. Smeđa mu se kosa sjajila na sunčevoj svjetlosti, naglašavajući mu bakrene pramenove. Po tisućiti put zapitala sam se zašto ne idem s njim, Bio je naočit muškarac i posve je sam živio u tom gradu. Svaka žena bi ubila da može biti s njim. Bila sam luda. Ali bila sam i tvrdoglava. Zgrabio mi je ruku i palcem mi protrljao zapešće. - Ne želim otići tako da posljednje čega se prisjećamo budu ružne stvari. - Žao mi je. Ni ja to ne želim. Pomaknuo je sjedalo unatrag i privukao me na svoje krilo. - Joe! - ciknula sam. - Dajmo Mildred materijala za cijeli tjedan - rekao je i prstima mi prošao kroz kosu, primaknuvši usne mojima, od čega sam potpuno zaboravila na razlog naše svađe. Nakon dobrih pola minute, šapnuo mi je
u usne: - Trebali bismo stati prije nego što te odvučem natrag u kuću. Krenem li sad, ionako ću zakasniti. Usisala sam mu usnu u svoja usta, a on je zastenjao. Trebalo mi je biti žao što ga tako mučim, ali umjesto toga bilo mi je drago što imam tu moć. - A možda ću ti strgnuti odjeću ovdje na licu mjesta. Nacerila sam se. - Ne bi se usudio. - Draga, nastavi me tako ljubiti i ne mogu ti ništa obećati - odgovorio je, a potom mu je ruka skliznula ispod moje košulje. Hihotala sam se dok sam pokušavala skočiti iz njegova krila, ali njegova me je ruka oko struka zadržala na mjestu. Nasmijao se, ali pogled u njegovim očima govorio mi je da mu situacija ipak nije toliko smiješna. Zagledala sam se u njegovo lice, upijajući tu sliku, poželjevši da mi to sjećanje potraje cijeli tjedan. Udahnula sam s onim poznatim osjećajem škakljanja u zatiljku koji je nagoviještao novu viziju. Periferni vid prvo je nestao, a onda mi se pred očima pojavila slika. Gledala sam kroz Joeove oči, moj dar mi je uvijek pokazivao moguću budućnost onih u čijoj sam se blizini nalazila. Ovog sam puta bila u uredu, sjedila sam za stolom i ljutito stiskala pesnicu. Ispred mene je stajao stariji muškarac. – Nije to ništa osobno, Joe. Da nisi prekršio pravila u Henryetti, posao bi bio tvoj. Dok je vizija blijedjela, rekla sam mu: - Nećeš dobiti posao. - Kad mi se glava potpuno razbistrila, zastenjala sam. Rila bih dala sve da sam mogla spriječiti da odmah ne izbrbljam sve što sam vidjela u tim vizijama. Iz nekog je razloga ta moja sposobnost bila izravno povezana s mojim dugačkim jezikom, a to me uglavnom i dovodilo u nevolje. Smiješak mu je izblijedio s lica. - Nisam znala da tražiš novi posao, Joe. - To je trebao biti premještaj, Rose, ali sad to više nije važno. Htjela sam ga upitati kamo je trebao biti premješten, ali znala sam da je to moralo biti negdje u blizini. - Ti bi od svih ljudi trebao najbolje znati da se ne ispune sve moje vizije. Vidjela sam samu sebe mrtvu. Vidjela sam tebe mrtvog, a oboje smo preživjeli. Promijenili smo to. Djelovao je kao da mu se vratio tračak nade. - Stvarno misliš da to mogu promijeniti? Zašto sam mu to rekla? - Ne. Žao mi je, muškarac je rekao da je to zbog toga što si prekršio pravila u Henryetti. - To kršenje pravila bilo je moja krivnja. Joe nije poslušao naredbe i pomogao mi je da pobjegnem od Daniela Crockera. Spasio mi je život. - Žao mi je, Joe.
Usne su mu se razvukle u zločest osmijeh. - Hej, bez brige, sve će se to riješiti. - Poljubio me i pogledao mi u oči. - Ne bih ništa mijenjao, osim što bih ti ranije povjerovao. Nasmiješila sam se, a na oči su mi navrle suze. Nisam mogla zamisliti što bi bilo da nije postao dijelom mojeg života. Ustala sam iz njegova krila i zatvorila vrata automobila. - Ugodan tjedan, Rose. Nazovi me večeras da mi ispričaš kako je bilo na poroti. Podbočila sam se i zajedljivo odgovorila: - a ti meni nemoj reći baš ništa o svojem danu. I o svojim tajnim policijskim zadacima. Odmahnuo je glavom i nacerio se. - Kad bi samo znala. Uglavnom su jako dosadni. - Ništa u vezi s tobom nije dosadno, Joe Simmonse. Namignuo mi je, a oči su mu zločesto zasjale. - Moram održavati taj dojam. - Zalupio je vratima i slabašno mi mahnuo dok je odlazio. - Tvoja se majka prevrće u grobu. Okrenula sam se prema izvoru glasa na ulici. Mildred, moja osamdesetdvogodišnja susjeda, stajala je na svojemu trijemu u ružičastom, mekanom ogrtaču, a u ruci je držala posudu za zalijevanje cvijeća. Shvatila sam da sam u pidžami koja se sastojala od topa s bretelicama i krakih hlača. - Dobro jutro, gospođice Mildred. - Nema ništa dobro u jutru u kojem se probudiš i zatekneš snimanje pornofilma ispred svoje kuće. Teško sam uzdahnula. - Tu nije bilo pornografije, gospođice Mildred, samo sam se opraštala od Joea. Odmahnula je glavom, a iako sam bila predaleko da bih je mogla čuti, znala sam da si u bradu mrmlja: - Bluđenje je ono što si radila. - Vremena su se promijenila, gospođice Mildred. - Vremena se uvijek mijenjaju, Rose Anne Gardner, ali Biblija se ne mijenja, a ona kaže da je ono što si radila blud. Tvoj kućni odgoj bio je bolji od toga. - Imat ću to na umu. Želim vam ugodan dan - rekla sam i mahnula joj, a potom pozvala Muffy da uđe za mnom u kuću. Dok sam ulazila u klimatiziranu kuću, njezine su riječi ipak ostale visjeti nada mnom. Mildred je bila u pravu, bila sam odgojena tako da vjerujem u puno stvari, a većina se pokazala neistinitima. Ipak, nisam mogla ignorirati težinu osjećaja grižnje savjesti koja mi je pritiskala pleća.
Zašto se nisam željela odseliti u Litle Rock i živjeti ondje s Joeom? Što me držalo ovdje? Nisam znala. Jedino što sam znala bilo je da nisam spremna. Osjetila sam kako mi se steže želudac dok sam podizala slušalicu da nazovem šeficu. Odgovorila je već nakon drugog zvonjenja, znala je da sam to ja jer joj se moje ime prikazalo na zaslonu. - Što je ovog puta, Rose? Motociklistička banda? Je li možda umrla tvoja prateta Tilly? Teško sam progutala. - Moram biti u poroti. Nakon kratke stanke, vratio joj se glas. - U poroti? Danas? - Suzanne, žao mi je. Jednostavno sam zaboravila. - Toliko sam snažno stiskala slušalicu da sam se bojala da ću je prepoloviti. - Dam se kladiti u deset dolara i pitu od limuna da danas ne motaš biti u poroti, Rose Gardner. Mislim da samo želiš ostati u krevetu s onim svojim probisvijetom od dečka. A kad doznam da sam u pravu, dobit ćeš nogu. Prije svega, znala sam da me ne može otpustiti. Radila sam za državu Arkansas, a poslovi u državnoj službi nisu baš tako funkcionirali. Nisam imala mrlje na dosjeu, a s obzirom na to da sam pomogla u t ome da se otkrije slučaj iznude u kojem je sudjelovala moja bivša šefica, to nisu doživjeli kao minus, lako sam sigurna da se moja stara šefica Betty ne bi složila s tim. - Vidjet ću mogu li mi na sudu dati nekakvu potvrdu koju ću ti donijeti popodne. O. K.? Suzanne mi je odgovorila poklapanjem slušalice. Nekako sam se nadala da će suđenje potrajati dovoljno dugo da se ne moram vratiti do kraja dana. Radije bih se hrvala s veprom u šumi nego se suočila sa Suzanne. Dok sam se tuširala, sve više sam mislila na Joea. Bio je u pravu. Mrzila sam svoj posao, a Suzanne sam se bojala kao vraga, i to još više otkako je imala svu moć koja je išla s položajem privremenog supervizora ogranka 112 Ministarstva financija i uprave u državi Arkansas. Zašto nisam tražila drugi posao? Pa ondje me zapravo ništa nije držalo. Nakon što je mama umrla, doznala sam da sam naslijedila više od milijun dolara od svoje biološke majke, a još uvijek nisam taknula ni penija od tog novca. S ono nešto troškova koje sam imala, mogla sam si priuštiti da dam otkaz i mjesecima ostanem kod kuće dok ne otkrijem što
želim raditi u životu. Ali nisam to učinila. Odgojena sam da budem racionalna. A neke se lekcije kućnog odgoja nikada ne mogu zaboraviti.
Drugo poglavlje Dok sam se odijevala, Muffy je ispuštala plinove i zasmrdjela cijelu kuću, tako da sam je još jednom morala izvesti van, zbog čega sam krenula deset minuta kasnije i nisam ranije stigla do suda. Vozila sam oko glavnog trga Henryette tražeći parkirno mjesto blizu Suda okruga Fenton. Tnače mi je trebalo samo nekoliko minuta da pronađem prazno mjesto, posebice ujutro, ali ovoga puta sva su mjesta bila zauzeta. Prvo na koje sam naišla bilo je udaljeno nekoliko ulica. Kopajući po torbici da pronađem sitniš, pronašla sam samo novčanice. A parkirni automat primao je, naravno, samo kovanice. Parkirno mjesto nalazilo se ispred cvjećarnice u kojoj sam kupila vijenac za mamin pogreb samo mjesec prije. Zvono na vratima najavilo je moju prisutnost kad sam ušla. Uživala sam u klimatiziranom prostoru, a kapljice znoja na rukama su me hladile. Joe je bio u pravu. Možda je bio srpanj, ali dan je bio topliji nego inače. Uvijek su i bili takvi. Iz stražnje sobe izašla je mlada žena u pregači. - Mogu li vam pomoći? - Dobar dan, parkirala sam ispred vaše cvjećarnice - rekla sam i rukom pokazala prema starom autu marke Chevy Nova na pločniku. - I čini se da nemam kovanica. Biste li bili ljubazni i razmijenili mi dolar. Negodujući je napućila usne. - Žao mi je. Ne mijenjamo novac. - Ali moram biti na poroti i već kasnim. Biste li mi samo... - Mijenjamo novac samo mušterijama. Niz vrat mi se spustila kapljica znoja i podigla sam kosu kako bih iskoristila hladan zrak koji je dopirao iz klime. - Ali ja sam i bila vaša mušterija. Prije nešto više od mjesec dana kupila sam ovdje cvijeće za mamin pogreb. Njezino je ime bilo Agnes Gardner, - Ako se već nije sjećala mene, znala sam da pamti mamino ime. Njezina je smrt bila velika vijest. U Henryetti se ubojstva nisu događala baš svaki dan. A još manje ona koja su izvedena valjkom za tijesto. Djevojka je odmahnula glavom i prostrijelila me pogledom. - Vi niste kći gospođe Gardner. Sjećam je se kad je došla ovamo naručiti cvijeće. Djelovala je skromno. Bila je u pravu. Kad sam došla naručiti cvijeće, bilo je to prije nego što mi je teta Bessie ošišala kosu. I prije nego što sam kupila novu odjeću
u kojoj više nisam djelovala kao starica. I prije nego što sam shvatila da sam potratila cijeli život pokušavajući svoju majku učiniti sretnom. Ta Rose zasigurno je djelovala kao potpuno drukčija djevojka. Spustila sam kosu i samozadovoljno povukla struk svoje cvjetne haljine. - To sam bila ja. Kunem se, malo sam se promijenila otada. - Samo mušterijama dajemo sitniš. - U redu - rekla sam i prokopala po torbi da izvadim novčanik. - Što je najjeftinije što imate? - Za dolar možete kupiti karanfil. Nakon što sam joj dala dva dolara, predala mi je cvijet i sitniš. - Ugodan vam dan želim - rekla je dok se okretala i kretala prema stražnjoj sobi, ali ton njezina glasa nije odavao da to uistinu i misli. Otvorila sam vrata i kraj auta ugledala policajca koji stoji do parkirnog aparata i piše mi kaznu. - Čekajte! Išla sam po sitniš - rekla sam i pokazala mu kovanice. Okrenuo se i pogledao me, a ja sam ostala razjapljenih usta prije nego što sam ih zatvorila. Policajac koji mi je pisao kaznu bio je isti onaj koji mi je pokušao staviti lisice nakon mamina ubojstva. I bio bi to i učinio, da ga Joe nije spriječio u tome. - Ti... - rekao je policajac i stisnuvši oči nagnuo se nad svoj blok. - Tko jednom prekrši zakon, uvijek ga krši. Od njegova prodorna pogleda zastao mi je dah prije nego što sam procijedila: - Nisam imala sitniša. Morala sam ići promijeniti novac. - A zašto onda imaš cvijet u ruci? Čini mi se da si pomislila da bi mogla parkirati ovdje, skočiti do cvjećarnice, obaviti kupnju, a onda otići i uskratiti gradu naknadu za parkiranje. - Ne! Uopće nije tako, a čak i da jesam, riječ je samo o dvadeset pet centa. - Naravno, to i počne s dvadeset pet centa, a sljedeća stvar koju znaš jest da si ovisnik koji pljačka poštu kako bi platio sljedeći fiks. - Podigao je bradu, a pogled u očima bio mu je neslomljiv. - Zakon je zakon, gospođice Gardner - rekao je i istrgnuo kaznu iz bloka, predavši mi je gestom koja je u svakom slučaju bila pretjerana. - Ali kao što sam rekao, onaj tko jednom prekrši zakon, uvijek će ga kršiti. Uzela sam kaznu, a on je otišao do auta koji je ilegalno parkirao iza mojeg. - Ali ja nisam prekršila zakon! Nisam skrivila maminu smrt, a nisam učinila ništa protuzakonito ni ovog puta.
Zastao je do otvorenih vrata auta, a onda pokazao prema rubnjaku. Aparat za parkiranje tvrdi drugačije. Ugodan dan - rekao je, a onda se odvezao promatrajući me u tetrovizoru. - Zašto svi to govore, a ne misle tako? - rekla sam i udarila nogom o tlo, izvrnuvši gležanj. Peta mi je pukla i otkotrljala se u stranu. - Dovraga! Šepala sam tri ulice, a onda napokon skinula cipele i nastavila noseći ih u rukama. Izvukla sam telefon da provjerim koliko je sati. Bilo je 9:05. Napola trčeći, a napola džogirajući, do trenutka kad sam stigla do staroga kamenog stubišta suda, već sam bila potpuno mokra. Odraz u staklu dao mi je do znanja da mi se kosa potpuno ovjesila na vlažnom zraku, a njezini pramenovi zalijepili za čelo. Prošavši kroz teška drvena vrata, zastala sam kod osiguranja. Stariji zaštitar podigao je ruku upozoravajući me: - Gospođo, ne možete ući bez cipela. Mahnula sam mu s cipelama. - Imam cipele. - Morate ih obući - rekao je, podigavši neuredne, čupave obrve. - Zar ih ne moram predati da ih pregledate? Muškarac se nagnuo prema meni i stisnuo oči. - Ovo nije zračna luka, gospođo. - Ali peta mi je pukla - rekla sam mu i pokazala je. - Bez cipela nema ulaza. - Ali imam porotu u devet! - U tom slučaju ste u problemu. Ako se ne pojavite, izdat će uhidbeni nalog, a vi već kasnite. Bila sam sigurna da bi policajac Barney Fife dobrovoljno obavio uhićenje. Tko jednom prekrši zakon, uvijek će ga kršiti - njegove riječi odzvanjale su mi u glavi. - U redu - promrmljala sam, sagnula se i obula cipele. Šepajući sam prošla pokraj zaštitara. - Pričekajte malo! Ne možete samo tako ući. Moramo vam pregledati torbu. Predala sam mu je i uzdahnula. Čuvar me odmjerio prije nego što je s njom prošao po pokretnoj traci. - Dođite s ove strane - rekao je i mahnuo prema kraju uređaja. Prišla sam mu i pričekala dok je pomicao traku gore -dolje, a potom na nju stavio i moju torbu i zavirio u njezinu unutrašnjost.
- Ako biste samo malo mogli požuriti... - rekla sam. - Kao što već
znate, kasnim na porotu. Podigao je glavu i na trenutak se zagledao u mene. - Zaštitare se ne smije požurivati. Pokušavate li me požuriti zato jer nešto skrivate? - Ne! Ne! Kunem se, samo kasnim... Zatvorio mi je torbicu, a onda pritisnuo tipku na radiostanici koja mu je bila pričvršćena u remenu na ramenu. - Ernie, trebat će mi pomoć. Imam 10-66. Kraj prijema. - Čuo sam. Dolazim za pet minuta. Kraj prijema - čuo se glas s druge strane prijamnika. - Gospođo, molim vas da sjednete - rekao je i rukom pokazao na plastičnu stolicu naslonjenu na zid. - Što, ne mogu ići? - Ne, moram vas pretresti, a za to mi treba prisutnost još jednog čuvara da može svjedočiti da prilikom pretresa nije bilo seksualnog uznemiravanja. - Što? - Gospođo, sjednite ili ću biti prisiljen obavijestiti suca da ometate provođenje pravnog postupka. Spustila sam se na stolicu, a u meni je kuhao bijes. Diskriminirao me zbog mojih cipela. Nakon što sam nekoliko minuta provela sjedeći, shvatila sam da nisam bila na toaletu otkako sam jutros ustala, a popila sam dvije šalice kave. - Mislite li da bih mogla na brzinu skočiti do toaleta? Odmahnuo je glavom. - Ne. Toaleti su u osiguranom dijelu zgrade. U ulaznom hodniku bilo je vruće, počela sam križati noge i mahati rukom kako bih se pokušala rashladiti. Nisam uspjela, a razmišljanje o odlasku na toalet samo je pogoršalo cijelu situaciju. Promatrala sam kako kazaljka za minute polako kruži po satu. Prošlo je deset minuta, a Ernieja još uvijek nije bilo. - Slušajte, stvarno se moram javiti u sudnicu. Kad biste mi samo dopustili... - Ostanite sjediti. - Možete me i pretražiti. Kunem se da vas neću prijaviti. - Ostanite na mjestu. Taman sam krenula protesitrati, kad sam začula poznat glas. - Vidi ti to. Nije vam trebalo dugo da se uvalite u dodatne nevolje. - Policajac koji
mi je netom prije napisao kaznu zakačio je palčeve za pojas i zanjihao se na petama, samodopadno se cereći. - Ne mogu reći da me to iznenađuje. Zaštitar je pokazao na mene. - Poznaješ je, Ernie? - upitao je podignuvši glas. - O, da. Upravo sam je kaznio jer nije imala parkirnu kartu. - Išla sam po kovanice - promrmljala sam. - A prošlog mjeseca dogodila se cijela ona stvar oko ubojstva njezine majke - posljednje riječi je napola prošaptao. Zaštitar je podigao obrve i ponovo me procijenio na temelju tih novih informacija. Ruka mu je bila na dršku pištolja. - Proglašena sam nevinom. Mamu je ubio Daniel Crocker. - Gospođo, zamolit ću vas da ustanete, raširite noge i ruke. Pomislila sam na to da protestiram. To nije bilo pošteno, ali zaključila sam da će me, ako se počnem buniti, Ernie drage volje odvući u policijsku postaju, mjesto na koje se nisam namjeravala vraćati. - Hej - rekla sam dok me je zaštitar pretraživao. - Ovo je okružni sud, a vi ste gradski policajac. Što radite ovdje? Ernie je prebacio težinu s jedne na drugu nogu. - Nije da vas se to tiče, ali Robbieja muči giht, zato ja uskačem starom Mattu kad mu treba pomoć. Zaštitar mi je provjerio noge, a onda napokon spustio ruke. - Čista je. - Jesi li siguran? - upitao je Ernie. - Ona je prava smutljivica. - Da, prilično sam siguran. Ernie je podigao kažiprst i srednji prst jedne ruke u razinu svojih očiju, a onda ih uperio u mene i rekao: - Imam te na oku. Prevrnuvši očima, podigla sam torbicu s kraja pokretne trake i šepajući požurila do dizala. Na kartici je pisalo da se moram javiti u sobu 226. Kako nisam imala sreće, dizalo se kretalo sporije od onog kako je stari Matt provodio svoje sigurnosne mjere. U trenutku kad sam stigla na drugi kat i otvorila vrata prostorije, bilo je već devet i trideset, a meni je malo nedostajalo da se upiškim u gaćice. S obzirom na to da sam ionako već kasnila pola sata, nekoliko dodatnih minuta nije moglo činiti neku veliku razliku. Ugledala sam ženski toalet na sredini hodnika, ali na vratima je bio obješen znak s natpisom Zatvoreno zbog čišćenj a. - Oprostite! - viknula sam u prostoriju.
Na pragu se pojavila čistačica latino podrijetla. - Zatvoreno je. - Znam, ali stvarno mi je sila - molila sam je. Žena je zgađeno stisnula usne i odmahnula glavom. - Ne, morate ići dolje. Zastenjala sam, a ona mi je okrenula leđa. Nisam imala vremena šepati do kata ispod i tražiti drugi toalet. Muški toalet bio je odmah do ženskog. Gurnula sam glavu kroz vrata i šapćući pitala: - Dobar dan! Ima li koga? Tišina. Trebam li? Mogu li? Dovraga, nisu li muški toaleti bili baš poput ženskih, s iznimkom onih keramičkih pisoara na zidu? Uostalom, bila sam sigurna da sam svojim porezima financirala barem jedan od njih. Nije da sam namjeravala koristiti pisoar. Zahodska školjka bit će sasvim dovoljna. Na prstima sam došla do odjeljka i zaklopila oči pri otvaranju vratašca za slučaj da je netko unutra. Bio je prazan. Požurila sam obaviti što sam imala. Dok sam završavala, netko je ušao i stao za pisoar do mojeg odjeljka. Pogledala sam dolje i ugledala par muških cipela. Razrogačila sam oči i podigla noge, znala sam da je, tko god da je tamo stajao, vidio moje pete i znao da je u odjeljku žena. Osim u slučaju da sam transvestit, koji teško da bi se našao na Okružnom sudu okruga Fenton u ponedjeljak ujutro. Ali opet, što sam ja zn ala o transvestitima? Odjenula sam svoj prvi čipkani grudnjak i gaćice prije samo mjesec dana. Zazvonio mi je telefon, a ja sam umalo pala sa zahodske školjke prije nego što sam shvatila da zvoni izvan odjeljka. Odgovorio je na poziv dok sam slušala zvuk mlaza vode, napravila sam grimasu od pomisli na tu radnju. Nekoliko trenutaka poslije bilo je jasno da je završio s poslom, ali nastavio je ćaskati. Suspregnula sam uzdah. Zar nije znao da se moram javiti na porotničku dužnost? Kašnjenje od pola sata bilo je nešto oko čega se trebalo uzbuđivati, bar što se mene ticalo. - Ovo nikad neće doći do suda. Izvukla sam svoj mobitel, stišala ga i provjerila koliko je sati. Bilo je 9:34. Jesu li već poslali policijsku patrolu po mene?
A onda sam osjetila kako dolazi. Vizija. Uhvatila sam se za zid odjeljka. Sjedila sam za oronulim stolom u staroj kuhinji. Prljavo posude izlazilo je iz sudopera i bilo rašireno po pultu. Lijevom sam rukom držala kemijsku olovku, a ispred mene je stajala napola riješena križaljka. Na stol je skočila mačka i gotovo srušila pepeljaru u kojoj je gorjela cigareta. - Ne brini se, Felix. Nikada neće otkriti kome pripada onaj broš. Koliko broševa ima na sebi psa s pticom na stablu? - rekla sam, a onda povukla dim cigarete, otpuhnula kroz kut usana pa ugasila cigaretu i podigla kemijsku. Lijevom sam tukom, koja je imala dubok ožiljak od zapešća do podlaktice, u križaljci ispisala riječ mišar. Nasmijala sam se. - Izvući ćemo se od optužbe za ubojstvo. Vizija je izblijedjela i ponovo sam bila u zahodskom odjeljku. - Izvući ćeš se iz optužbe za ubojstvo. Rukom sam prestravljeno prekrila usta. Je li moguće da me je čuo? Sledila sam se, grčevito pokušavajući čuti bilo što. Više nije razgovarao. Pažljivo sam spustila nogu na pod da se ne čuje udarac pete, a onda i drugu, što nije bio lak zadatak s obzirom na činjenicu da mi je peta otpadala. Spustivši glavu, pogledom sam potražila muškarčeve cipele. Nije ih bilo. Napustio je toalet. Duboko sam izdahnula, otvorila vrata odjeljka i požurila oprati ruke. Čemu sam to upravo svjedočila? Je li netko stvarno počinio ubojstvo i hoće li se uspjeti izvući? A onda opet, izvući se iz optužbe za ubojstvo bio je samo izraz koji su svi koristili kad bi htjeli reći da će se izvući od nečega. To vjerojatno nije ništa značilo. Pa zašto je onda govorio o suđenju? Iz torbice sam izvukla poziv na sud koji sam dobila i otrčala iz toaleta. Nisam željela da se onaj kojeg sam čula vrati i shvati da znam njegovu tajnu, ako ju je uopće imao. Uostalom, već sam kasnila i nadala sam se da ću uspjeti izbjeći to da me uhite. Sigurna sam da bi Ernie bio oduševljen idejom da me skine do gola i pretraži ne bi li pronašao zalutali broš. U žurbi nisam gledala prije nego što sam izašla iz toaleta i zaletjela sam se u nešto tvrdo. Posrnula sam unatrag, vrisnula iz petnih žila, spotaknula se o puknutu petu i pala na pod dok su oko mene letjeli papiri i doimali se poput iznenadne snježne oluje. Ubojica se vratio po mene.
Treće poglavlje - Pazite kuda hodate! - začula sam režanje iznad sebe. Papiri su se
slegnuli dovoljno da mi otvore pogled na ljutite plave oči muškarca u tamnom odijelu, bijeloj košulji i svijetlo-žutoj kravati. Njegova tamnoplava kosa bila je kratka, ali frizura je bila uredna. Nagnuo se, a ja si nisam mogla pomoći da ne zaskvičim dok sam se odmicala od njega. - Ovo je sud, a ne birtija. - Ja... žao mi je - promucala sam, iznenađena njegovim neprijateljskim stavom. Posegnula sam za papirima koji su mi bili najbliži. - Ne dirajte to! - viknuo je i posegnuo prema papirima, a rukavi košulje povukli su mu se dovoljno visoko da mogu vidjeti njegova zapešća. Na njima nije bilo ožiljaka. Ali bio je dovoljno zastrašujući i bez toga da se brinem o tome da bi mogao biti muškarac iz toaleta. Brzo sam povukla ruku, kleknula i oslonila se na zid da ustanem. Samo sam pokušavala pomoći. Ne morate biti toliko osorni zbog toga. Lice mu je bilo naborano dok je čučao. - Dovoljno ste mi pomogli. Hvala vam. - Čak i kroz odvratan ton u njegovu se glasu osjetio onaj kulturni južnjački naglasak. Činilo se da je u ranim tridesetima, ali njegov stav i oholost podsjetili su me na žene iz Henryettina Vrtlarskog kluba. Onih koje su potjecale iz starih bogataških obitelji. - Žao mi je. Samo kasnim s javljanjem na porotničku dužnost... Prekinuo me grlen podsmijeh. - Naravno da kasnite. Zašto me to ne iznenađuje? Gnjevno sam ispravila ramena. - Sigurno vas je majka odgojila bolje nego šro pokazujete. Što mislite da bi rekla da čuje kako se ponašate prema dami? Trebalo bi vas biti sram, gospodine... - Podigla sam obrve dok sam čekala da se predstavi. Vilica mu se objesila na pola moje govorancije, a obrazi su mu se zarumenjeli, od čega je djelovao mlade i mekše. - Deveraux. - Gospodine Deveraux - rekla sam i s negodovanjem napućila usne. Svaki dobro odgojen južnjački džentlmen plašio se majčina bijesa. Posebice kad su posrijedi bile loše manire i žene. - Predlažem vam da poradite na svojim manirama.
Okrenula sam se i krenula niz hodnik pa užasnuto shvatila da sam krenula krivim smjerom. Zastala sam u pola koraka i stisnula oči. Cijelo ovo jutro moralo je biti noćna mora, samo ružan san. Ovakve situacije nisu se događale ti pravom životu. S tim da su se u mojem događale. Duboko sam udahnula kroz stisnute zube, a onda se okrenula na peti i krenula u suprotnom smjeru, klimajući se na potrganoj peti. Stisnutih zubi pokušala sam proći pokraj gospodina Deverauxa s koliko god dostojanstva sam mogla. Gospodin Deveraux me, na svu sreću, ignorirao dok je nastavio skupljati svoje papire i slagati ih u mape. Taman kad sam pomislila da sam se napokon izvukla, začula sam njegov nadmeni glas iza sebe: - Četvrta vrata zdesna. Zvuk moje potrgane pete koja udara o pod odjekivao je hodnikom, ali nastavila sam hodati unatoč vlastitom užasu. Teško je djelovati dostojanstveno kad se čovjek istodobno klati poput pijanog mornara. Napokon sam došla do četvrtih vrata. Pogledala sam u pismo kako bih bila sigurna da sam pred pravom sobom, nisam vjerovala gospodinu Umišljenom, ali u ruci nije bilo ničega. Ispalo mi je pismo. Zaklopila sam oči i uzdahnula, pitajući se može li dan ikako postati gori. - Nešto vam nedostaje? Omaknuo mi se uzdah prije nego što sam ga uspjela suspregnuti. Otvorila sam oči i ugledala osmijeh. Gospodin Deveraux podsmjehnuo se i dodao mi papir. - Džentlmen uvijek pomaže onima koji nemaju sreće, gospođice Gardner - rekao je i nakrivio glavu prije nego što je žustro krenuo niz hodnik. - Kasnite. Bolje vam je da požurite unutra - doviknuo mi je bez osvrtanja. Zatvorila sam otvorena usta i otvorila vrata. Prostorija je bila prepuna, a u prednjem dijelu stajao je muškarac odjeven u policijsku uniformu. -... to je vaša građanska dužnost. - Gledao me kako ulazim u sobu u kojoj je bilo otprilike još sedamdeset pet ljudi. Kad ću prestati pitati mogu li se stvari još pogoršati? - Porota se okupila u devet sati, gospođice. - Ali ja...
- Ako ste dobili poziv, očekivalo se da se pojavite prije početka
okupljanja, što sam već rekao drugim građanima koji su imali dovoljno obzira pojaviti se na vrijeme. Sad vas lijepo molim da sjednete. Spustila sam glavu od nelagode. Dok sam kretala prema kraju prostorije, za mnom je posegnula ruka i zgrabila me za zapešće. Pogledala sam dolje i ugledala kratko ošišanu crvenokosu ženu koja je sjedila za stolom. - Treba mi vaš poziv - šapnula je. Predala sam joj papir, a ona je označila moje ime i vratila mi ga, bacivši pogled na moje cipele. Otvorila je ladicu, iz nje izvukla metalnu tubu i dodala mi je. Super ljepilo. Napokon je nešto krenulo u dobrom smjeru. Žena se nagnula. - Potražite mjesto, draga. I popravite petu - rekla je i namignula. - Čujem li ja to neko pričanje? - ponovno se oglasio muškarac. Žena za stolom odglumila je iznenađenje i nacerila se. Kad se nitko nije oglasio, nastavio je sa svojom pričom. Pogledom sam prešla po stražnjem dijelu sobe, tražeći slobodno mjesto. Pronašla sam ga u pretposljednjem redu, između starijeg muškarca u trapericama i djevojke koja je bila moje dobi. Imala je punu glavu plave duge kovrčave kose, najvjerojatnije joj je trebala vječnost da je tako uredi, i trunkicu više šminke nego što je bilo potrebno. Ali smiješila mi se dok sam se probijala kroz prolaz do nje. - Kao da ima klip kukuruza u stražnjici danas, zar ne? - prišapnula mi je dok sam se spuštala u stolicu. - Pretpostavljam da je tako... - Čujem li ja to neko pričanje otraga? - ponovno je doviknuo muškarac, pogledom pretražujući sobu. Zurila sam ravno pred sebe, pretvarajući se da upijam svaku njegovu riječ. Kad se učinilo da je siguran kako ima pažnju svih okupljenih, nastavio je s predavanjem. - Bit ćete plaćeni osam dolara za cijeli dan. Ne, to nije osam dolara po satu. Nećemo prihvatiti nikakve žalbe da je to manje od minimalca. Ne samo da je ovo vaša građanska dužnost nego je i privilegija - rekao je, a potom pogledao na sat i pročistio grlo. - To bi bilo sve, predajem vas u ruke Marjorie Grace. Žena koja me je upisala krenula je prema prednjem dijelu prostorije. - Hvala vam, sudski izvršitelju Spencere, što ste uskočili umjesto suca McClaryja u posljednji čas.
Ali sudski izvršitelj Spencer nije čuo ni riječi od onoga što je Marjorie rekla. Već je bio projurio kroz vrata. - Sudac McClary obično dođe kako bi se obratio potencijalnim članovima porote. No zadržan je u svojim odajama pa je Spencer došao kako bi vas izvijestio. To je trebao biti ohrabrujući govor, ali čini se da vas je sve vraški prestrašio. Osvrnula sam se po sobi. Vidjela sam uglavnom samo zatiljke, ali ona lica koja sam uspjela odmjeriti bila su poprilično šokirana. Marjorie Grace pokušala je ublažiti napetost koja je zavladala. - Pa sad, čini se kako je sudski izvršitelj Spencer zaboravio da se obraća članovima porote, a ne optuženima. Sobom se pronio nervozni smijeh. - Uvjeravam vas da vam mi, djelatnici sudbene vlasti u okrugu Fenton, želimo dobrodošlicu i da smo vam zahvalni što ste se dobrovoljno javili kako biste naš sustav demokracije učinili najboljim na svijetu. Sad ću vas samo zamoliti za strpljenje kako bismo vidjeli postoje li danas neki slučajevi koji će se rješavati sudskim putem. Možete ustati i prošetati, ali nemojte odlutati predaleko. Morat ćemo vas pozvati natrag kako bismo vam rekli što ćemo dalje. Marjorie Grace vratila se za svoj stol, a sobu je ispunio žamor prigušenih glasova. Djevojka koja je sjedila do mene ispružila je ruku, lak na noktima bio joj je nježno ružičaste boje. - Neely Kate Rivers. - Bok, ja sam Rose - rukovale smo se, a ja sam namjerno izostavila prezime. Činilo se da nije primijetila. - Živim izvan Henryette, ali radim ovdje na sudu, tako da znam sve o gospodinu Klipu u Stražnjici - rekla je Neely Kate i zahihotala se. - Mogu te izabrati kao člana porote ako radiš ovdje? - Ne, dovraga, ali sam pomislila kako bih mogla dobiti slobodno jutro, tako da se nisam ni pokušala izvući. Moj šef Frank u posljednje je vrijeme lošije volje nego inače, tako da bi mi dobro došlo plaćeno slobodno jutro. Ionako nema veze. Neće nikoga izabrati za porotu. Jedino suđenje ovog tjedna trebalo bi biti za oružanu pljačku i ubojstvo. Obrana će se sigurno pokušati nagoditi. Provjerila sam to. - Oh, možeš li to? Provjeriti slučaj? - Sjetila sam se telefonskog razgovora u toaletu, a on me podsjetio na to da sam bježala prije nego što
sam se sudarila s gospodinom Osornim. Tajanstveni čovjek spomenuo je nešto o nekom slučaju koji neće ići na sud. Zaigrano se nasmiješila, nagnula prema meni, a onda šapnula. - Ono što neki ljudi ne znaju, ne može im naškoditi. - Uspravila se. - Čime se ti baviš? Moja mašta radila je prekovremeno. Koliko se to točno ubojica slobodno kretalo Henryettom? Nadam se da ih više nema, s obzirom na to da je Daniel Crocker u zatvoru. - Što? O, ja radim u Uredu za motorna vozila. Prćasti nos Neely Kate se namreškao. - Fuj - rekla je, a onda uplašeno razrogačila oči. - O, nebesa. Tako mi je žao. Moja mama kaže da nemam nimalo takta i da govorim što god mi padne na pamet. Kaže da mi treba nekakav unutarnji cenzor. Odmahnula sam rukom. - U redu je. Ne volim svoj posao, a još manje volim svoju šeficu. Neprestano se nadam da ću ga promijeniti, ali ne mogu smisliti što bih zapravo voljela raditi. Položila mi je ruku na rame. - Draga, nemaš pojma koliko suosjećam s tobom. Radim u Odjelu za naplatu poreza na nekretnine, a tamo ovih dana nije lako, tako da se ne moraš brinuti o tome gdje radiš. Svi na sudu postali su jako naporni otkako su Ljudski resursi prošle godine najavili da je okružni novac za mirovine izgubljen zbog loših investicija. Neki njihovi potezi bili su poput onih kad budale idu vješati rublje kad je očito da je oluja na pomolu i pretvarali su se da se ništa nije dogodilo, ali prošloga tjedna službeno su objavili da je sve nestalo. Njezino mrštenje pretvorilo se u širok osmijeh. - Ali ja se udajem idući mjesec. Vidiš? - pred lice mi je gurnula lijevu ruku i pokazala mi dijamantni zaručnički prsten. - Nakon što se udam, planiram dati otkaz, tako da ne moram razmišljati o mirovini - rekla je Neely Kate, a onda me potapšala po ruci. - A što je s tobom? Jesi li ti u braku? Odmahnula sam glavom. - O, ja? Ne. - Imaš li dečka? Lice mi se zagrijalo. Još uvijek nisam bila navikla priznati tako nešto. - Rumeniš se. O, to je tako slatko! Dok sam lijepila petu, Neely Kate nastavila je pričati o svojem zaručniku, svojoj mami, kući koju se nadala kupiti, svojoj mački, svojem autu, mrtvom jelenu kojeg je vidjela uz cestu i krafni što joj je pala u krilo dok se vozila prema sudu i koja je ostavila mrlju koja je pak sličila
posljedici nezgode u toaletu. Nagnula se prema meni, podigla obrvu i šapnula: - Ako znaš što želim reći. Da nije bila tako slatka, bila bi mi naporna. Umjesto toga, smatrala sam da mi prekrasno odvlači pozornost. Zaboravila sam na viziju i nisam imala vremena biti tužna zbog Joea. - Molim vas za pažnju - čula sam poziv Marjorie Grace iz prednjeg dijela sobe. - Upravo sam doznala da ipak postoji jedan slučaj kojem će trebati suđenje i sad ćemo birati porotnike. - Što? - šapnula je Neely Kate. - Ovog tjedna nije trebalo biti suđenja. - Okrenula se prema meni i zločesto se nasmiješila. - Možda ću sad dobiti slobodan cijeli dan. Kad su se svi vratili na svoja mjesta, Marjorie Grace ustala je do ogromne ploče pune brojeva. Marjorie Grace objasnila je da će prozivati brojeve i da ćemo, odgovara li broj onome na pozivu, postati članovima porote. No to je bio samo prvi korak selekcijskog procesa. Ako se prozove naš broj, morat ćemo skupiti stvari i otići u prednji dio prostorije. - Četrnaest. Jedna žena je ustala i krenula prema prednjem dijelu prostorije. Trideset sedam. Četrdeset četiri. Sedamdeset dva. Jedan po jedan ljudi su ustajali i odlazili do vrata. - Dvanaest. - O! - uzviknula je Neely Kate kao da je dobila nagradu. - To sam ja! Ljudi su se smijali dok je prolazila pokraj mene. - Bilo mi je drago, Rose. Čovjek po čovjek je ostajao i red do vrata bivao je sve duži. Bila sam sigurna da ću uspjeti izbjeći selekciju, iako sam se već bojala susreta sa Suzanne. - Dvadeset devet. Pogledala sam u papir da se uvjerim da nisam pogriješila. Marjorie Grace upravo je prozvala moj broj. Podigla sam torbicu i ustala. Marjorie Grace se nasmiješila. - I time smo zaključili selekciju. Vi ostali možete ići. Slijedila sam ostale potencijalne članove u hodnik, pokušavajući ignorirati osjećaj strave koji mi je bujao u želucu. Sumnjala sam na to da će mi dan uskoro postati još gori.
Sudski izvršitelj Spencer poveo nas je u praznu sudnicu i posjeo nas u sjedala za publiku. Jednom kad smo svi sjeli, podijelio je podloške s upitnicima. - Iskreno odgovarajte na pitanja. Budete li lagali, sudac McClary će to doznati i strpati vas u zatvor zbog lažnog svjedočenja - upozorio nas je sudski izvršitelj. Nekoliko glava uplašeno se podiglo. Gospodin Spencer je nastavio: - Skupit ćemo vaše upitnike kad svi dovrše s ispunjavanjem. Pitanja su bila poprilično jednostavna. Dob, zanimanje. Više sam vremena morala posvetiti pitanju: Jeste li ikada bili žrtvom nasilnog zločina? Ako jeste, molimo vas da opišete slučaj. Nakon što su svi upitnici pokupljeni, ispraćeni smo u prvu sobu. Neely Kate sjela je do mene. - Nema šanse da će me izabrati. Znam previše o ovom slučaju, da ne spominjem činjenicu da radim na sudu. Sat poslije, Marjorie Grace objavila je da se moramo vratiti u sudnicu. Sudski izvršitelj postrojio nas je ispred vrata. - Molim da sljedeći porotnici sjednu u odjeljak za porotu - rekao je i zastao promatrajući vrstu: - To ne znači da ste izabrani za porotničku dužnost, nego da odvjetnici imaju neka pitanja koja vam žele postaviti. - Pogledao je u podložak. - Četiri, dvanaest, dvadeset tri, dvadeset devet, trideset tri... Ostatak brojeva izgubio se dok sam hodala do porotničkog odjeljka, bilo me je poprilično strah. - Što bi me uopće mogli pitati? Kad su svi zauzeli svoja mjesta, kroz vrata su prošli muškarci koji su zauzeli dva stola ispred sudačke klupe. Jedan od njih bio je i gospodin Deveraux. Želudac mi se stisnuo. Ovo ne sluti na dobro. - Ustanite - oglasio se sudski izvršitelj. - Časni sudac Benjamin McClary. Kroz vrata je prošao sredovječan muškarac glave prošarane sijedim vlasima čijoj krupnoj gradi nije pristajala sudačka halja. Kad je sjeo za sudačku klupu, sudski izvršitelj rukom je dao znak da i ostali mogu sjesti. Sudac je pogledom prešao preko galerije i poklopio ruke na pultu pred sobom. - Ja sam sudac McClary. Ispričavam se zbog toga što se ranije nismo susreli, ali rečeno mi je da vam je sudski izvršitelj Spencer umjesto mene dao sve potrebne informacije.
- Kimnuo je izvršitelju, a onda se okrenuo prema porotnicima. - Zahvaljujem svima koji su u svojim rasporedima našli vremena da
ispune svoju građansku dužnost. Siguran sam da to mnogima nije bilo lako, ali budite sigurni da vaš trud nije prošao nezamijećeno. U redu, prvo ću vas zamoliti da prisegnete. Podigli smo desne ruke i za njim ponovili kratku prisegu. Znala sam da sam tek potencijalni član porote, ali prisega me činila nervoznom. - Predstavit ću vas odvjetnicima ovog slučaja, kao i optuženom. Ako nekoga od ovih ljudi poznajete, zamolit ću vas da podignete ruku i objasnile kako ga poznajete. Nadam se da vas ne moram podsjećati da ste pod prisegom i da će se laganje, ili izravno ili izostavljanjem činjenica, smatrati krivokletstvom, što se može kazniti zatvorom. Nekoliko potencijalnih porotnika djelovalo je tjeskobno. - Prvi je gospodin Mason Deveraux III., pomoćnik okružnog tužitelja okruga Fenton koji će biti tužitelj ovog slučaja. Poznaje li itko gospodina Deverauxa ili je imao ikakve veze s njim? Počela sam se vrpoljiti na mjestu jer nisam znala što učiniti. Nisam ga susrela prije rog jutra, ali jesam razgovarala s njim. Računa li se to? Sudac McClary rekao je da mi prijeti zatvorska kazna ako budem izostavljala činjenice, a nisam bila sigurna u to da je Suzanne bila obvezna dati mi slobodno da malo odležim u okružnom zatvoru. Ugrizla sam se za usnu i podigla ruku. Oči gospodina Deverauxa gotovo su ispale iz očnih duplji. - Da, gospođice - rekao je sudac McClary. - Koji ste vi broj? - Dvadeset devet. - Kako poznajete gospodina Deverauxa? - Nismo se službeno upoznali. Sučeve su oči potamnjele. To je u redu s obzirom na to da ne idete na bal. Samo nam recite kako ga poznajete. Pokušala sam natjerati svoje podivljalo srce da se smiri - ali ono nije obraćalo pozornost na moje pokušaje. Možda to i nije bila tako dobra zamisao. - Sreli smo se jutros, kasnila sam na porotničku dužnost jer sam dobila kaznu za parkiranje i pukla mi je peta i morala sam na toalet... pogledala sam u suca. - Nisam željela kasniti, kunem se, ali onda me u osiguranju zadržao stari Matt sve dok se nije pojavio policajac Ernie koji je morao biti
prisutan dok me ovaj pretraživao kako ga ne bih tužila za seksualn o zlostavljanje, iako sam se zaklela da neću. Sudac je podigao obrve. - Tako sam morala čekati Ernieja, dizalo je bilo sporo, a kad se zaustavilo, stvarno sam morala na toalet i ja... - Odlučila sam ipak prešutjeti to da sam otišla u muški. - Sudarila sam se s gospodinom Deverauxom, zbog čega su mu se razletjeli papiri. I to je jedina interakcija koju smo imali. - Bacila sam pogled prema gospodinu Deverauxu čije je lice poprimilo nijansu crvene koja je bila identična onoj crvenih papričica u vrtu gospođice Mildred. - Je li to sve? - upitao je sudac. - Da, časni suče. Očima je prelazio preko sobe kao da ne zna što bi mi rekao. Pročistio je grlo. - Iako cijenim vašu iskrenost, gospođice, moje se pitanje ipak odnosilo na nešto značajnija poznanstva od tog. - Pogledom je prešao po sobi. - Još netko? Nekoliko ljudi podiglo je ruke. Jedan mu je čovjek bio susjed. Jedna žena bila je konobarica u restoranu u kojem je redovito jeo. Kad je sudac upitao bi li mogli biti nepristrani kad je on posrijedi, muškarac je rekao da ne bi, pa ga je sudac odriješio dužnosti. Nakon toga predstavio je branitelja optuženog, bio je to William Yates. Kad je sudac upitao poznaje li ga tko, pogledao me podignutih obrva. Proučila sam gospođina Yatesa kako bih bila sigurna. Bio je to niži, stariji proćelavi muškarac sivosmeđe kose. Kutovi usana bili su mu obješeni. S obzirom na to da ga nikad prije nisam vidjela, ukočeno sam se nasmiješila sucu. Nekoliko potencijalnih porotnika podiglo je ruke, rekavši da ga poznaju i svi su rekli da ne bi mogli biti nepristrani. Sudac je i njih otpustio. - Žrtva ubojstva je Frank Mitchell. Bio je noćni upravitelj dućana s alatom. Je li itko od vas poznavao gospodina Mitchella ili imao ikakva posla s njim, posla koji bi mogao utjecati na vašu nepristranost? Nitko nije podigao ruku. - A sad, ovo je optuženi, Bruce Wayne Decker. Gospodin Decker optužen je da je počinio razbojstvo i ubojstvo bez predumišljaja. Optužen je za to da je ubio Franka Mitchella u trgovini alatom Archer ’s nakon što je trgovina zatvorena. Dobro pogledajte gospodina Deckera. Poznajete li ga ili vam možda djeluje poznato?
Djelovao je kao da je u dvadesetima, i premda je na sebi imao finu košulju s kravatom, način na koji je pokušavao olabaviti ovratnik davao je do znanja da nema naviku nositi je. Gospodin Decker imao je divlji sjaj u očima, a ruka mu je trzala. Kad je shvatio da ga svi gledamo, spustio je ruku u krilo. I sudac i gospodin Deveraux pogledali su me, ali ja nisam bila ta o kojoj su se morali brinuti. Od četrdeset porotnika, otprilike petnaest podiglo je ruku. Nekoliko njih bilo je poprilično neodređeno u objašnjavanju odakle poznaju gospodina Deckera, ali kad su ih pitali mogu li biti nepristrani, gotovo svi odgovorili su da ne mogu. Sudac im je rekao da mogu ići. Gospodin Deveraux djelovao je uzrujano. Broj potencijalnih porotnika brzo se smanjivao. Sudac McClary tad je rekao da nam mora postaviti neka pitanja utemeljena na našim odgovorima u upitniku. Srećom po mene, bila sam prva. Gospodin Yates je ustao. - Gospođice Gardner - rekao je i pogledao preko ruba svojih naočala za čitanje. - Naveli ste da ste bili žrtvom nasilnog zločina. Teško sam progutala. - Da, gospodine. Virnuo je u papir koji je držao u ruci. - Bili ste upleteni u veliko razbijanje lanca preprodaje marihuane i ukradenih dijelova automobila koje se odvilo prije otprilike mjesec dana. - Ponovo je pogledao u papir. Kimnula sam glavom. - Gospođice, morat ćete glasnije odgovarati kako bi daktilografkinja mogla zabilježiti vaš odgovor. - Sudac je pokazao na ženu koja je sjedila sa strane. - Da, časni suče. - Znači li to da ste bili uključeni? - Da, gospodine. Gospodin Yates je pročistio grlo. - Niste nam to baš opširno opisali. Možete li nam ispričati još detalja vezanih za vašu uključenost? Ispričala sam mu kako je Daniel Crocker mislio da sam ja anonimna krtica kojoj je platio, ali koja je odlučila ne podijeliti obećane podatke s njim. I kako je policajac na tajnom zadatku koji je živio u susjedstvu mislio isto to. Ali izostavila sam puno toga. Nikad mi ne bi povjerovali da su me u većinu nevolja uvalile moje vizije.
Gospodin Yates sjedio je na kutu stola, ruku prekriženih na prsima, i zurio u mene. - Gospođice Gardner, s obzirom na to da ste bili žrtva nasilnog zločina, bojimo se da nećete moći biti nepristrani. Nemojte to doživjeti osobno. Mislimo da bi bilo najbolje da se povučete iz ovog slučaja. Lice mi je gorjelo, nisam mogla vjerovati u ono što čujem. - Kako, molim? Gospodin Yates nagnuo se i naglasio svoje riječi. - Povlačenje znači da možete ići. Njegove riječi su me zapekle. - Znam što to znači. Ono zbog čega sam zbunjena jest činjenica da mislite da bih bila nepristrana. - Već sam vam to objasnio. - Onda ja to očito nisam shvatila. Možda biste mi trebali objasniti još jednom. Za oko mi je zapeo smiješak gospodina Deverauxa čija je pozornost bila zaokupljena papirom na njegovu stolu. - U redu, gospođice Gardner - rekao je gospodin Yates. Ustao je i krenuo prema meni. - Moj je klijent optužen za pljačku i ubojstvo. S obzirom na to da ste vi sami bili žrtva napada, a majka vam je ubijena, malo mi je teško povjerovati u to da možete suditi o njemu bez pristranosti. Ne biste li rekli da ćete biti više naklonjeni tome da ga proglasite krivim i predložite strožu kaznu zbog teškog iskustva koje ste prošli? Činjenica da je to bilo najgore jutro u mojoj povijesti nije mi pomogla da suspregnem stvari koje sam poželjela reći tom kratkovidnom, arogantnom čovjeku. Ali sve oči u prostoriji bile su usmjerene na mene i svi su čekali čuti što ću odgovoriti. Odnosno, svi osim gospodina Deverauxa, koji je djelovao kao da se počeo gušili. Odbila sam napraviti budalu od sebe. Namjestila sam sladak osmijeh, a onda pogledala odvjetnika obrane ravno u oči. - Žao mi je, gospodine Yates, ali imala sam dojam da je gospodin Decker nevin sve dok ga se ne proglasi krivim. Zar želite reći da je kriv? Gospodin Deveraux dobio je napadaj kašlja, a pola sudnice prasnulo je u smijeh. Sudac McClary udario je čekićem. - Mir u sudnici. Smirite se, ljudi. Okrenuo se prema meni. - Gospođice Gardner - izdahnuo je moje ime u dugom izdisaju. - Razumijete zabrinutost gospodina Yatesa.
- Razumijem, časni suče, ali on mora razumjeti i moju. Iako nikada
prije nisam obnašala porotničku dužnost, vjerovala sam da je optuženik nevin dok mu se ne dokaže krivnja. Zar dužnost porotnika nije da saslušaju dokaze i odluče na temelju onoga što im je predočeno? - Pa, jest... - Kako onda mogu biti pristrana ako vjerujem da je nevin dok mu se ne dokaže suprotno? - Siguran sam da vjerujete da je tako, gospođice Gardner - otegnuo je gospodin Yates. - Ali jednom kad počnete slušati o dokazima na mjestima zločina i ispovijedi žrtava, sjećanja na vaše nesretno iskustvo morat će isplivati, čime će vam biti teže usredotočiti se na ovaj konkretni slučaj. To nije ništa čega biste se trebali sramiti. Nitko neće misliti loše o vama povučete li se. - Puno sam snažnija nego što izgledam, gospodine Yates, i nikada se nisam povlačila ni iz čega. - Gospođice Gardner... Podigla sam bradu. - Neću to učiniti. Gospodin Yates okrenuo se sucu, stisnuvši šake. - Časni suče! Sudac McClary nagnuo se naprijed i nalaktio, protrljavši dlanom čelo. - Gospođice Gardner. Nitko ne sumnja u to koliko ste jaki, ali u trenutku kad se budu iznosili dokazi, možda ćete osjetiti animozitet spram optuženika. - A možda će me pogoditi munja tijekom idućeg nevremena, ali to ne znači da će se to i dogoditi. Sudac je protrljao oči, a onda me pogledao s bolnim izrazom u njima. - Gospođice Gardner, zar ne vidite da bi u najboljem interesu svih nas bilo da se jednostavno povučete? - Časni suče, uz sve dužno poštovanje, tražite od mene da lažem, a samo nekoliko trenutaka ranije prisegnula sam da to neću činiti. Sudac McClary frustrirano je podigao obrve i pogledao gospodina Yatesa. - Preostaje mi samo da je bacim u zatvor jer ometa tijek suđenja, ne mogu je natjerati da odstupi. A s obzirom na to da misli kako mora lagati da bi odstupila, pustit ću je. Ako je ne želite u poroti, gospodine Yates, možete je staviti na svoj popis onih koje ne želite u poroti. Gospodin Yates djelovao je kao da ga je ova sučeva odluka usplahirila. Sjeo je na svoje mjesto i lupio papirima o stol prije nego što je drugom porotniku postavio drugačije pitanje. Gospodin Deveraux
nakrivio je glavu kako bi me promotrio, a njegov dotadašnji prijezir zamijenio je pogled koji nisam mogla dobro pročitati. Njihovi glasovi izblijedjeli su ti mrmljanje, a meni su se u krilu ruke počele tresti. Nisam mogla vjerovati da sam se suprotstavila gospodinu Yatesu. Što me to spopalo u posljednjih mjesec i pol? Nakon što su odvjetnici ispitali sve porotnike, napustili smo sudnicu i vratili se u prvu sobu u kojoj smo čekali da nas obavijeste o tome tko će ući u završnu porotničku ekipu. Ali ja se nisam trebala brinuti. Preostalo nas je samo šesnaest, a nije bilo šanse da uspijem ući u ekipu koju će činiti dvanaest porotnika i jedna pričuva. Neely Kate otpustili su tijekom ispitivanja, tako da mi ona nije odvlačila pozornost. Umjesto toga mislila sam na Joea. Pitala sam se za kakav se to posao kandidirao, a onda me preplavio osjećaj krivnje. Nije mi se činilo pravednim to da želi promijeniti posao kako bi mi bio bliže, a ja nisam htjela ni pomisliti na to da se preselim k njemu. Ali to nije bila istina. Razmišljala sam o tome, no svaki put kad bi mi to palo na pamet, strah me počeo stiskati poput udava. Hvala nebesima da sam planirala večerati u Violctinoj kući. Nisam mislila da bih se mogla suočiti s večerom u praznoj kući. Nakon otprilike jednoga sata, sudski izvršitelj stao je na ulaz. Molim da ovi porotnici spreme svoje stvari i slijede me: pet, četrnaest, dvadeset dva, dvadeset devet, trideset tri... Stajala sam kao da me nešto omamilo. Prozvao je moj broj. - Vi ostali možete ići. Na izlasku sam zastala do stola Marjorie Grace. - Žao mi je, ali mislim da je došlo do nekakve pogreške. Sudski izvršitelj prozvao je moje ime. - O, ne, dušo. Nije to nikakva pogreška. Ako je tvoj broj prozvan, tada si izabrana u porotu. Iznenađeno sam razrogačila oči, a onda polako kimnula glavom. - O, ne. Nema šanse da su me izabrali. Marjorie Grace pogledala je grupicu koja je napuštala prostoriju. Bilo bi dobro da sad požuriš, ne bi dobro djelovalo da dvaput zakasniš, zar ne? - rekla je i kimnula, smiješeći se. Požurila sam sustići posljednje od porotnika koji su napuštali prostoriju. Nisam imala pojma kako je moguće da su me odabrali, ali imala sam dojam da to ima nešto s podsmjehom na licu gospodina Devereauxa koji me promatrao kako napuštam sobu.
Četvrto poglavlje U sendviču između krupnog muškarca s desne strane koji je mirisao kao da se nije tuširao od Clintonove administracije - i to iz vremena kad je bio guverner, a ne predsjednik - i bakice s lijeve strane koja je mirisala na kremu protiv artritisa i mačju hranu, opirala sam se nagonu da mahnem rukom pred nosom. Klimatizacijski uređaj prestao je raditi, a sobu je ispunila vrućina koja je gušila. Nakon što su porotnici prisegnuli pred sudskim istražiteljem, sudac nam se obratio stroga lica: - Dok slušaju o ovom slučaju, porotnici ne smiju nikome govoriti o njemu. Ni na koji način ne smijete istraživati slučaj, a to uključuje pretraživanje interneta i posjete mjestu zločina. Odlučite li zanemariti ova pravila, može vas se optužiti za nepoštovanje suda i možete završiti u zatvoru. Opet te priče o odlasku u zatvor. Nikad nisam mislila da bi porotnička dužnost mogla biti tako opasna. Gospodin Deveraux šetao je ispred odjeljka za porotnike, sklopivši ruke na leđima dok je govorio. Čelom su mu orosile kapljice znoja, a lice mu se lagano zarumenjelo. Skinuo je sako, ali kravata mu je čvrsto stezala okovratnik. Umornoj od vrućine i još jedne neprospavane noći s Joeom, kapci su mi se spustili. Usredotočila sam se na zvuk tapkanja prstiju gospodina Deverauxa o dlan. - Ne možemo dopustiti da se ova parodija nastavi! - povikao je. Preplašeno sam skočila na mjestu. Živčano me pogledao dok je nastavljao sa svojim govorom, naglašavajući kako je gospodin Decker opasan po društvo. Naša je dužnost, tvrdio je, prosuđivati na temelju razuma i spriječiti gospodina Deckera u tome da naudi drugim nevinim građanima. Krajičkom oka proučavala sam gospodina Deckera. Bio je mršav i onižeg rasta. Preplanuli dijelovi njegova vrata i obraza odavali su činjenicu da je kratko podšišana kosa nova frizura. Vrpoljio se na stolici, a njegov se odvjetnik mrštio. Gospodin Decker prestao je i pogledao gore, uhvativši me u zurenju. Njegov prćast nos, sitne oči i način na koji su mu usne uzale podsjetili su me na miša. Bilo mi je teško zamisliti da bi taj čovjek nekoga mogao ubiti.
Gospodin Deveraux prestao je hodati. Zastao je kako bi se zagledao u svakog porotnika pojedinačno. Pogled mu se zaustavio na meni, a onda je fokus brzo prebacio na vlasnicu mačaka koja mi je sjedila slijeva. - Vaš je zadatak lak. Promotrite dokaze i izvedite logičan zaključak pogled mu je zastao na mojemu licu. Zašto je zurio u mene? - Hvala vam - rekao je i vratio se za svoj stol pa podigao papire. Lupio je njima o stol, a njegov se pomoćnik nagnuo da mu nešto prišapne. Gospodin Yates ustao je i povukao revere svojega sivog odijela, a onda popravio kravatu. - Dame i gospodo porotnici - rekao je i krenuo putanjom koja je bila paralelna onoj gospodina Deverauxa kao da bi se mogao zaraziti bude li hodao istim putem. - Država ima dokaze koji mojega klijenta povezuju sa zločinom. Ali dok gospodin Decker uistinu ima kriminalni dosje, dokazat ću poroti da su svi njegovi prijestupi bili lakši prekršaji. Moj klijent nema povijest nasilnih zločina i zapravo nije sposoban počiniti takvo djelo. Znala sam da moram suditi o slučaju na temelju dokaza koje ćemo dobiti, ali morala sam priznati da sam se slagala s odvjetnikom obrane. Gospodin Decker oprezno je podigao ruku na stol i dotaknuo prazan blok papira pred sobom kao da se boji da bi se na njega mogao porezati. Kad je gospodin Yates sjeo, sudac je objavio odmor i dao nam slobodnih sat i pol za ručak. - Nadajmo se da će popraviti klimu kad se vratimo! - povikao je. Nakon što nam je Marjorie Grace rekla da se vratimo u jedan i dvadeset pet, polako smo napustili porotničku sobu. Vrućina me oblila i prije nego što sam izašla kroz vrata, zalijepivši mi dah u prsnom košu. Nije bilo nikakvo čudo to što je u sudnici bilo onako strašno. Nisam mogla odlučiti što učiniti sa svojom stankom za ručak. Znala sam da bih trebala otići kući i prošetati Muffy, s obzirom na to da je jutros imala problema sa zatvorom, ali pomisao na to da moram propješačiti tri ulice do auta bila mi je istovjetna ideji da odlučim pretrčati Saharu. Uostalom, odlazak kući samo bi me učinilo još tužnijom jer bi se morala suočiti s nepodnošljivom tišinom i činjenicom da Joe nije tamo. Kafić Merilee ’s Café činio mi se kao najbolja opcija - bio je preko puta i u njemu je moralo biti hladnije nego u sudnici. Na putu onamo nazvala sam Ured za motorna vozila kako bih rekla Suzanne da nisam sigurna kad ću se vratiti na posao. Zahvalila sam nebesima na tome što
mi se javila njezina telefonska sekretarica, ali znala sam da mi kasnije bukvica ne gine. Kad sam ušla u kafić, shvatila sam da nisam jedina koja je onamo otišla sa sličnim pobudama. Gomila ljudi u poslovnim odijelima stajala je čekajući na svoje stolove. Okrenula sam se s namjerom da odem kad sam čula kako netko doziva moje ime. Pogledala sam preko ramena i ugledala Neely Kate kako sjedi sama za malim stolom za dvoje, mahala mi je. - Rose! Dođi, sjedni sa mnom. Progurala sam se kroz gužvu i podigla kosu s lica. U tom je restoranu bilo toliko mnogo tijela, nisam bila sigurna da je bio imalo hladniji od sudnice. Sjela sam u stolicu preko puta nje i teško izdahnula. - Ovdje je kao u paklu. - Neely Kate podigla je plastificirani jelovnik. Hoćeš jedan? Kimnula sam. Merilee’s nije imao velik izbor, a većina njegovih gostiju već je znala što želi objedovati prije nego što sjedne. Uvidjevši da nisam bila tamo otkako je tata umro prije nekoliko godina, morala sam se podsjetiti što imaju na jelovniku. - Čula sam da su te izabrali. Podigla sam pogled s jelovnika, a vilica mi se objesila. - Kako? Nakrivila je glavu u stranu i zaigrano se nasmiješila. - Čujem takve stvari. - Oh! - Budimo iskreni, posao u Odjelu za naplatu poreza na nekretnine užasno je dosadan, tako da se glasine brzo šire, a ja samo pažljivo osluškujem - rekla je i potapšala se po školjci uha kako bi naglasila izrečeno. - Iznenadila bi se da čuješ što ljudi pričaju kad misle da ih nitko ne sluša. - Tako si jutros i doznala za slučaj. Upravo tako. Konobarica je došla, uzela moju narudžbu i otišla. Neely Kate sklopila je ruke na stolu. - Čula sam da si se zabila u Masona Deverauxa. Oklijevala sam. Nisam smjela razgovarati o slučaju, ali pretpostavila sam da razgovor o gospodinu Deverauxu nije ista stvar. - Da, doslovno smo se zabili jedno u drugo. - Čula sam i da si ga oprala. - Ali kako... u hodniku nije bilo nikoga osim nas.
- Rekla sam ti da znam stvari - rekla je i ovlaš mahnula rukom. -
Nemoj propitkivati moje metode. Tijekom svoje dvadeset četiri godine, i ja sam koješta znala, a ljudi su propitkivali svako slovo koje bi mi izašlo iz usta, a opet Neely Kate, koja je znala stvari koje nitko ne smije znati, samopouzdano ih je iznosila i govorila mi kako to jednostavno moram prihvatiti. Već mi se sviđala. - Da, bio je pomalo arogantan. - Navodno je takav uvijek. On je novi pomoćnik okružnog tužitelja, ali ne želi biti ovdje. Imao je posao u Little Rocku, radio je na sudu. Ali nešto se tamo dogodilo, nešto toliko tajno, da čak ni ja ne mogu doznati što je bilo. Sad je zapeo tu u okrugu Eenton i iskaljuje se na svima. Pretpostavljam da mu ne možemo zamjeriti, i ja bih učinila sv e da se mogu izvući. Slegnula sam ramenima. I ja sam svojedobno mislila isto. - Njegovo je puno ime Mason van de Camp Deveraux Treći. Možeš li zamisliti da ti ime tako strašno zvuči? Nije ni čudo da je tako mrzovoljan. U svakom slučaju, počeo je raditi tek prije nešto malo više od mjesec dana. Otprilike u isto vrijeme kad je razbijen onaj lanac kriminala. Stisnula sam usne, ali izraz moga lica pun krivice upalio je lampice kod Neely Kate. Vrisnula je i prstom pokazala u mene. - Rose! Rose Gardner! O, nebesa! To si ti. Ti si ta! Kako to nisam ranije povezala? Dramatičnom je gestom pokrila usta, a onda brzo spustila ruku. - Jesi li uistinu pronašla svoju majku mrtvu na sofi? Suzdržala sam se od toga da je pitam kako već sama ne zna odgovor na to pitanje, ali pretpostavila sam da zna. Samo je željela znati iz prve ruke. S nelagodom sam spustila pogled i počela se igrati posudom za šećer. - Pa, nema se tu baš što puno za prepričati. Rukom je pokrila moju. - Tako mi je žao, Rose. Opet pričam i petljam se u stvari koje me se zapravo ne tiču. Njezina iskrenost me je dirnula i počela sam se pitati bismo li mogle postati prijateljice. - Ne, ne radi se o tome. Uistinu. Samo nikada ni s kim nisam razgovarala o tome, osim s Joeom. Čak ni s vlastitom sestrom. - Stvarno? Slegnula sam ramenima. - Pa ti si na neki način slavna. Jedna od dvije osobe koje su uspjele pobijediti policiju Henryette.
- Kako to misliš?
Sirom je otvorila oči i odmahnula glavom. U tom trenutku mogla sam se zakleti da je propustila svoj poziv na Broadwayu jer je ostala u okrugu Fenton. - Jednom kad odluče da je netko kriv, ništa ih ne može razuvjeriti. Ali ti si uspjela, da ne spominjem to kako si pomogla u tome da se razbije onaj lanac kriminala koji im se odvijao pred nosom. Nije bilo čudo da me Ernie toliko mrzio. - Nije to bilo ništa. Stvarno. Joe je tu odigrao ključnu ulogu. Oduševljeno je podigla obrve. - Joe? Vidim kako ti oči zaiskre kad izgovoriš njegovo ime. On je tvoj dečko, zar ne? Hajde, gukni, golubice. Ostatak vremena pričala sam joj o maminu ubojstvu, svojemu popisu želja i o lome kako mi je Joe pomogao iako je mislio da sam pokušala iznuditi novac. Ispričala sam joj i o Danielu Crockeru i USB -u. Čak sam joj ispričala i o Hilary, Joeovoj bivšoj djevojci, i o tome kako je radila za policiju s Joeom i kako nisam mogla suspregnuti ljubomoru. - Zašto si bila ljubomorna? - upitala je Neely Kate, ližući polako čokoladni puding sa žlice. Pretpostavila sam da su sve radnje Neely Kate pretjerane na sličan način. - Pa... - bilo mi je teško priznati svoje ružne osjećaje. Što mi je uopće bilo da sam to priznala? Nije bilo čudo to što je Neely Kate baratala tolikim informacijama. Znala je ljude navesti na to da se zaborave i izlaju sve što im padne na pamet. - Kao prvo, jako je lijepa. I očito - pametna. I ti si lijepa. I mora da si pametna kad ne samo da si Masona Deverauxa III. uspjela spustiti na njegovo mjesto nego si isto učinila i s gospodinom Yatesom. Očarano je odmahnula glavom. - Nastavi tako, Rose Gardner, i postat ćeš lokalna legenda. U lice mi je navrla vrućina. Nasmijala se. - Ne znam zbog čega se toliko brineš. Da tvoj Joe želi biti s Hilary, bio bi s njom, a ne s tobom. - Ali imaju zajedničku prošlost. Potapšala mi je ruku i nasmijala se. - Kao i vas dvoje! Koliko ljudi znaš koji su zajedno razbili kriminalni lanac? Nasmiješila sam se, a prsa su mi gorjela od zahvalnosti, sve dok nisam primijetila prve znakove vizije. O, ne. Ušetala sam u ured, a neki muškarac viknuo je: - Gdje si do sad, Neely Kate. Kasniš već deset minuta! - Uvalit ćeš se u nevolje jer ćeš zakasniti na posao - lanula sam dok je vizija blijedjela.
Neely Kate se zahihotala. - Svi to znaju! Svaki dan je tako. - Izvukla je svoju lisnicu i ostavila novac na stolu. - S obzirom na to da je slučaj završio na sudu, vjerojatno će potrajati cijeli tjedan. Želiš da sutra opet ručamo zajedno? Kimnula sam, zahvalna na činjenici da se nije izbezumila zbog moje vizije. - Da, to bi bilo lijepo. - Je! - vrisnula je, a onda skočila sa svojega mjesta. - Vidimo se sutra, Rose. Izletjela je iz kafića, a ljudi su joj se izmicali s puta kao da je filmska zvijezda. Dobacila mi je pogled i nasmiješila se. Da dođem na vrijeme, stigla sam u sobu za porotnike deset minuta ranije. Marjorie Grace sjedila je za svojim stolom, popravljala ruž i gledala se u malo zrcalo. Bacila je pogled prema meni i nasmiješila se. Dodala sam joj ljepilo. - Hvala vam na ovome. Mislim da mi je ovo danas i službeno najgore jutro ikad. Nasmijala se i vratila ruž u torbicu. - Čula sam za tvoj susret s gospođinom Deverauxom u hodniku. Krv mi je jurnula u obraze. - Kako to da svi znaju za to? - Maria iz održavanja bila je žena koju si srela u toaletu i ona je sve čula. Toliko o supermoćima Neely Kate. - Nije čudo da te je iznenadilo to što su te odabrali za porotničku dužnost. - Jeste li čuli i za moj susret s gospodinom Yatesom? Vilica joj se objesila. Pretpostavila sam da nije, pa sam joj ispričala. Kad sam završila, prasnula je u smijeh, a suze su joj se slijevale niz obraze. - O, što bih dala da sam to mogla vidjeti! Taj je čovjek tako naporan. Prekrila je usta rukom, a onda se okrenula kako bi provjerila je li je tko čuo. U prostoriji je bilo tek nekoliko drugih porotnika, a oni su se skupili oko ventilatora u kutu. Marjorie Grace se stišala i namignula mi. - Ali nisi to čula od mene. Podigla sam ruke kao da se predajem. - Ništa nisam čula. - Pametna cura - rekla je i spustila glavu. - On mrzi svoj posao i bio je pred mirovinom kad je čuo da je ostao bez nje. - Kako to?
- On je državni odvjetnik i radi za okrug. Plaća mu je ionako mala, a
kad je doznao da je izgubio mirovinu... recimo samo 60 da nije bio presretan. Petnaest minuta poslije, krenuli smo prema sudnici, bilo je toliko vruće da sam imala dojam da sam Šadrak, Mešak ili Abed Nego koji kreću u strašnu peć. Jedino što nisam vjerovala da će se u priči pojaviti anđeo koji će me spasiti. Prozori su bili otvoreni, ali to nije baš pomagalo. A iako su u sudnicu postavili nekoliko ventilatora, oni nisu učinili ništa doli uskomešali vruć zrak, zbog čega se činilo kao da smo u pećnici. Gospodin Deveraux i njegov pomoćnik skinuli su jakne i olabavili kravate, kao i gospodin Decker i njegov odvjetnik. Lice suca McClaryja bilo je crveno, a njegovo okruglo tijelo bilo je prekriveno crnom Kaljom. Brinulo me da bi mogao pretrpjeti srčani udar. Nakon što je sudac čekićem označio početak suđenja, bacio je čekić na stol. - Je li moguće da je u ovoj prostoriji toplije nego što je bilo prije ručka? Koliko je stupnjeva ovdje, Spencere? Sudski je izvršitelj poskočio. - Ne znam, časni suče. - Pa, doznaj! Ovo nisu humani uvjeti. Sudski izvršitelj Spencer nešto je šapnuo u tiho svojega zamjenika koji je požurio iz sobe. - Učinit ćemo sve što možemo da nastavimo ovo suđenje - rekao je sudac. - Pozovite prvog svjedoka! Gospodin Deveraux se namrštio, a onda ustao. - Država poziva detektiva Kurra Taylora. Stražnja vrata sudnice su se otvorila, a detektiv koji je bio siguran u to da sam ubila svoju majku počeo nam je prilaziti. Kad sam ga ugledala, prošli su me žmarci i morala sam samu sebe podsjetiti na činjenicu da se ne sudi meni. Nakon što je detektiv Taylor prisegnuo, sjeo je za klupu za svjedoke, a gospodin Deveraux koračao je ispred njega postavljajući pitanja. Mogla sam se zakleti da taj čovjek ne zna kako biti miran. - Što ste doznali nakon što ste došli na mjesto ubojstva 19. travnja? Detektiv Taylor pročistio je grlo. - Došao sam na mjesto zločina u 11:41 i uvidio da su vrata izlaza za nuždu otvorena. Nakon što sam ušao, pronašao sam žrtvu, koja je kasnije identificirana kao Frank Mitchell, blizu vrata ureda kako leži na podu u lokvi krvi, s ranom na desnoj sljepoočnici. - Jeste li pronašli oružje ubojstva?
- Nismo.
Gospodin Deveraux okrenuo se prema sucu. - Časni suče, Država sada želi pokazati dokaz A -al, fotografiju žrtve na mjestu zločina. Žena s mačkama s moje lijeve strane, poznata još i kao gđa Baker, prestala je mahati papirnatom lepezom i razrogačila oči u iščekivanju. Na zaslonu na zidu pojavila se fotografija žrtve. Ležao je na betonskom podu u tamnoj lokvi okružen PVC tubama i spojevima. Oči su mu bile otvorene i zurile su u prazno, a usne neprirodno zgrčene. Pred očima mi se pojavila slika mame na starom kauču. Sjedila je u mraku, s udubinom na glavi veličine gusjeg jaja, a njezina krv bila je posvuda po zidovima i pokućstvu. Pitala sam se je li gospodin Yates bio u pravu kad je zaključio da bi me dokazi mogli uzrujati. Ali uhvatila sam ga kako me promatra i uspravila sam se, iako sam imala osjećaj da ću se ispovraćati. Utješilo me to što sam vidjela da je i polovina porotnika djelovala kao da će izbaciti ručak. - Jeste li možda pronašli još nešto? - Pronašli smo otvoren sef iz kojeg je nestala manja količina novca. U prostoriju je ušao zamjenik izvršitelja noseći bijelu kutiju. U samo nekoliko sekundi kutija je počela ispuštati zvučne signale. - Kakva je to buka, dovraga? - zarežao je sudac. Sudski izvršitelj Spencer trznuo se. - To je termometar, časni suče. - Pa? Koliko je stupnjeva? - 32,9 Celzija. Sudac McClary opsovao je u bradu, a onda rekao: - Gospodine Deveraux, nastavite dok ne završite s ispitivanjem, a vi, gospodine Yates rekao je pogledavši preko klupe: - Vi možete ispitati svjedoka sutra ujutro. Ovdje je toliko vruće da se ne može misliti. Lice gospodina Deverauxa sledilo se usred mrštenja. Bilo je pravo čudo to što mu ta grimasa nije trajno ostala na licu s obzirom na to da je tamo bila devedeset posto vremena. - I, jeste li otkrili još što, detektive Taylore? - Da, otkrili smo mali broš sa psom i pticom na stablu. Sjetila sam se vizije koju sam imala u toaletu. Ne brini se, Felixe. Nikada neće otkriti kome pripada onaj broš. Koliko broševa na sebi ima psa i pticu na stablu. Izvući ćemo se od optužbe za ubojstvo.
Zamračilo mi se pred očima, ali to nije bilo zbog nove vizije. Gospodin Decker bio je nevin, a ja sam piškila pokraj ubojice.
Peto poglavlje Probudila sam se s papirnatom lepezom žene s mačkama ispred lica i smradom od kojeg mi se okrenuo želudac. Iznad njezine lepeze bila su lica gospodina Deverauxa i gospodina Yatesa. I dok je gospodin Deveraux djelovao zabrinuto, gospodin Yates bio je ljutit. Shvatila sam da mi je glava u krilu muškarca koji mi je sjedio s desne strane, što je objašnjavalo strašni smrad. Naglo sam se podignula. - Oprezno - rekao je gospodin Deveraux i posegnuo prema zidu do porotničkog odjeljka. Drugom rukom držao me za nadlakticu, a ja sam lelujala. - Dobro sam - ustrajala sam, popravljajući frizuru. - Vidite, časni suče? - zaškripao je gospodin Yates pokazujući na mene. - Rekao sam vam da neće moći podnijeti porotničku dužnost. - Zaboga, gospodine Yates, ispitivao sam svjedoka o brošu - rekao je, a potom se zagledao u mene, a njegov pogled izazivao me je da mu proturječim. - Je li vas ta priča o brošu toliko prestrašila da ste se onesvijestili, gospođice Gardner? U tom trenutku shvatila sam nekoliko stvari. Kao prvo, gospodin Deveraux stavio je glavu na panj kako bih bila u poroti iako nisam mogla dokučiti zašto. A kao drugo, gospodin Deveraux znao je kako se zovem. - Ne, naravno da nije. Nemojte biti smiješni - zanjihala sam se kak o bih to naglasila i uhvatila prednji dio bluze kako bih se rashladila. - Samo mi je bilo prevruće. - To je to! - povikao je sudac McClary i čekićem udario snažnije nego što je bilo potrebno. - Ne mogu dopustiti da mi porotnici padaju poput muha. Suđenje je danas završeno. Kroz sobu se pronio žamor glasova, a gospodin Yates odlutao je do svojega stola, ali gospodin Deveraux na trenutak me pogledao. Lice mu je bilo bezizražajno, a onda se i on okrenuo. Nakon povratka u porotničku sobu, Marjorie Grace skočila je na mene poput mačke koja skače na klupko. - Jeste li dobro, Rose? Odmahnula sam rukom, bilo mi je silno neugodno. - Da, dobro sam. Samo je bilo prevruće unutra.
- Hvala Bogu da si se onesvijestila - rekla je žena s mačkama, hladeći
se iako joj je papir sad već bio vlažan i ovjesio se. - Umirala sam od vrućine. - Ne mogu vjerovati da očekuju da ćemo tamo sjediti - rekla je neka druga žena. Marjorie Grace gurnula me na stolicu, a na glavu mi je stavila mokri papirnati ručnik. Pogledala sam u njezine tople oči. - lako mi je žao. Nisam željela izazvati takvu pomutnju. Nagnula se prema meni i nasmiješila. - Ne brini se zbog toga. - Ali gospodin Yates bio je tako ljut, a gospodin Deveraux... - Mason van de Camp Deveraux Treći me zbunjivao. Jedne sekunde bio je zločestiji od psa lutalice koji napada bjeloušku, a iduće je djelovao kao da je iskreno zabrinut za mene. Još uvijek nisam mogla shvatiti zašto me je želio u poroti. Vjerojatno se morao svađati kako bi me dobio, s obzirom na to koliko je gospodin Yates želio da odstupim. Ali s druge strane, gospodin Deveraux je to možda učinio samo kako bi razdražio gospodina Yatesa. - Oba namčora će to morati preživjeti. Priča se da je i sam sudac McClary bio tik do toga da se onesvijesti. Marjorie Grace svima je rekla da se sutra ujutro motaju javiti do devet sati, ali mene je zadržala. - Jesi li sigurna da si dobro? Je li samo vrućina bila u pitanju? Znala sam što me pita, a da se nisam uzbudila gledajući fotografiju žrtve, bila bih se uvrijedila. Ipak, nisam joj mogla reći za viziju iz toaleta, koja je potvrdila moje sumnje u to da je Bruce Wayne Decker nevin. Što bi gospodin Yates mislio o tome? Ali još je važnije bilo doznati tko je tajanstveni čovjek iz toaleta i kako je gospodin Decker uhićen umjesto njega? Odmahnula sam glavom. - Dobro sam, Marjorie Grace. Mislim da je to bila mješavina vrućine i toksičnih para mačje hrane koje su dolazile od gospođe Baker. Marjorie Grace se nasmijala. - To je bilo sasvim dovoljno. Zgrabila sam svoju torbicu i ustala. - Idem svojoj klimatiziranoj kući. Istuširat ću se i leći. - Samo polako večeras.
Nije me radovala šetnja do auta, ali vani nije bilo puno toplije nego unutra. Kad sam se izvukla na ulicu, vidjela sam kako je ispred Joeove stare kuće parkiran kamion za selidbu. Zinula sam. Bez obzira na to koliko sam se pripremala, još uvijek nisam bila spremna na to da vidim dokaz kako Joea više nema. Ne budi smiješna. On spava u tvojoj kući, što je bolje od toga da spava u susjedstvu. Pa opet, nisam mogla progutati knedlu u grlu dok sam skretala u prilaz. Tri mala dječaka igrala su se u vrtu i trčkarala oko dva muškarca koji su iz kamiona u kuću unosili stolić. - Heidi Joy! - viknuo je jedan od muškaraca. - Dođi po klince! Na pragu se pojavila mlada žena s bebom i trogodišnjakom koji joj je visio na nozi. - Andy, pokušavam raspakirati kuću! - Ostat ćemo bez jednog ili dva djeteta ako nam stolić padne na njih. - Dečki! U stražnje dvorište. Odmah! - viknula je žena. Dečki su nastavili trčati u krugovima, ignorirajući je. Heidi Joy iskoračila je na trijem. - Nemojte me tjerati da odem po kuhaču! - Okrenula se u mojem smjeru i užasnuto razrogačila oči. Mahnula sam joj, a onda palcem pokazala u smjeru kuće. - Bok, ja sam Rose i živim do vas. Zašepesala je niz stube dok joj je trogodišnjak još uvijek visio s noge. - Benny, morat ćeš me pustiti. - Dobro jutro, ja sam Heidi Joy Blankenship, a ono je moj muž Andy. Jedan od muškaraca je kimnuo. - A ovo su moji dečki - rekla je, a oko nje su se znatiželjno okupili klinci. Beba na njezinu boku zgrabila je šaku Heidi Joyine duge crne kose i strpala je u usta. Činilo se kako to Heidi Joy ne primjećuje. - Bok! - rekla sam i ponovno mahnula. Dječak široko otvorenih očiju koji je djelovao kao da mu je četiri ili pet godina provirio je između Heidi Joyinih nogu. - Imate li vi djece? - Što? Ne. Nemam djece. Dečki su razočarano uzdahnuli. - Ali imam psa, Muffy, koja sad već hitno mora u šetnju. Pričekajte samo sekundu. - Otključala sam ulazna vrata i otvorila vrata kupaonice. Muffy je projurila kroz otvorena vrata i odskakutala u grm na uglu kuće.
- Fuj! - vrisnuh su dječaci. Jedan od njih krenuo je prema hrpici i pogledao je, smiješeći se. Potapšao je Muffy po glavi. - Kako se zove
dečko? - To je cura i zove se Muffy. - Ružna je - rekao je dječak koji je virio kroz noge Heidi Joy. Njegova se majka nagnula i pljusnula ga po tjemenu. Keith! Ne govori takve stvari. Ispričaj se teti. - Žao mi je - promrmljao je. Muffy je uistinu bila pomalo ružna, ali to nije značilo da je ljudi smiju vrijeđati. - Trebaš znati da je Muffy inteligentan pas i da razumije više nego što ljudi misle. Možda si je čak i povrijedio. Dječak se ugrizao za usnu, u očima mu se vidjelo da se kaje. - Žao mi je! - rekla je Heidi Joy. - Danas su potpuno izvan kontrole. Iako se ne doima tako, to su dobri dečki. Neće vam zadavati glavobolje. - Sve je u redu - nasmiješila sam se. - Imam nećakinju i nećaka, tako da znam sve o djeci. - Jeste li udani? - Ja? Ne. - Zašto me to pitanje u posljednje vrijeme uvijek dočeka nespremnu? - Imam dečka. Zapravo, on je živio u vašoj kući prije nego što se odselio natrag u Little Rock. - Ako vam je dečko, kako to da se odselio od vas? - upitao je stariji dječak i namreškao nos. - Andy Mladi! - Heidi Joy mu je zgrabila ruku i povukla ga prema sebi. - Pa, privremeno je radio ovdje, a kad je završio s poslom, morao se vratiti kući. Dolazi samo za vikende. Heidi Joy rukom je prekrila prsa. - Znači, upoznali ste se u vrijeme dok je živio ovdje? To je tako romantično. - Beba je zurila u mene, a šaka kose još uvijek joj je bila u ustima. S brade joj je kapala slina. - Čime se on bavi? - upitao je Andy Mladi. - Radi za policiju. - On je policajac? - Da - kaotična atmosfera koju su stvarali dječaci polako me je umarala, da ne spominjem vrućinu. A priče o Joeu podsjetile su me na to koliko mi je očajnički trebao savjet o tome kako da se nosim sa situacijom Brucea Waynea Deckera. Nisam mogla samo sjediti i dopustiti
da nevin čovjek završi u zatvoru, no isto tako nisam mogla zamisliti da će gospodin Deveraux odustati od optužnice. Nekako mislim da on moju viziju u muškom toaletu ne bi shvatio ozbiljno. - Vjerojatno bih sad trebala uvesti Muffy u kuću. Danas je jako vruće. Ne mogu ni zamisliti da se moram seliti po ovoj vrućini. Mogu li vam nešto donijeti? Čaj, recimo? - Hvala, ali ne treba. Bilo mi je drago da smo se upoznale, nadam se da ćemo se uskoro opet sresti - rekla je Heidi Joy i očajno razrogačila oči. - Ne brinite se, tu sam. - Pozvala sam Muffy da ude iako nije bila gotova s njuškanjem mališana. Kad sam je uvukla unutra, iz torbice sam iskopala mobitel. Pogledala me je kao da se duri. - Žao mi je, ali stvarno moram nazvati Joea. Muffy je ležala na podu i postavila njušku na šape. Pogledala me pogledom koji je govorio: ‘To uvijek kažeš.’ O. K., možda sam to i govorila, ali ovoga puta situacija je bila vrlo važna. Joeov je telefon zvonio sve dok se nije javila telefonska sekretarica. Bila sam na rubu toga da mu ostavim očajničku poruku, ali brinulo me da bi se, umjesto da nazove, mogao dovesti ravno u Henryettu kako bi me provjerio. A već je bio u dovoljno problema na poslu. Umjesto toga, pokušala sam izgovoriti nešto lepršavo. - Bok, Joe. Dobra vijest je da sam se uspjela izvući s posla i provela dan na sudu. - U očima su me pekle suze. Stvarno sam morala razgovarati s njim. - Loša je vijest da mi nedostaješ. - Glas mi je napuknuo. - Nazovi me. Nakon što sam se istuširala, legla sam na sofu kako bih gledala televiziju, nadajući se da će mi to skrenuti misli s Brucea Waynea Deckera. Zamislila sam ga kako sjedi u svojoj praznoj betonskoj ćeliji, a u kutu mu je bila zahodska školjka. Shvatila sam da sam i ja tako mogla završiti da nisam dokazala da sam nevina u slučaju mamina ubojstva. Mogla sam guliti vrijeme u zatvoru, čekajući da odem na suđenje, dok me Mason Deveraux kazneno goni pred porotom, a brani me Wiliam Yates. Tko će dokazati nevinost gospodina Deckera? Provjerila sam telefon po dvadeseti put, pitajući se je li mi nekako promaknuo Joeov poziv. Sjedenje u kući i cendranje nije mi pomagalo, tako da sam odlučila ranije krenuti k Violet. Novi susjedi još su uvijek selili pokućstvo kad sam se s Muffy odvezla iz dvorišta. Nisam imala pojma kako planiraju ugurati sve to
pokućstvo u tu malu kuću, ali to me se nije ticalo. I, na kraju krajeva, to je bio Mildredin posao. Moja nećakinja Ashley dočekala me skvičeći od sreće. - Muffy! - Hej - protestirala sam promatrajući nju i Muffy kako se utrkuju prema stražnjim vratima. - Kamo su nestali oni dani kad si vikala teta Rose? - To je bilo prije nego što si pristala dijeliti psa s njom! - doviknula mi je Violet iz kuhinje. Pronašla sam je u ružičastoj, zgužvanoj pregači s natpisom ‘Sreća se spravlja kod kuće ’. Spravljala je salatu, a Mikey je sjedio na podu i jeo krekere sa sirom iz male plastične zdjele. Otvorila sam hladnjak i izvukla vrč slatkoga čaja. Violet je bila usredotočena na sjeckanje mrkvi. - Kako si provela dan? Bilo je to trik pitanje. Da je čula o mojoj drami iz sudnice, sigurno bi željela neke detalje, da nije, ljutila bi se jer joj nisam ništa rekla. Odlučila sam je testirati. - Izabrali su me za porotničku dužnost. Naglo je podignula glavu, ne skidajući pogleda s mene. - Nisam znala da si trebala otići na porotničku dužnost. Slegnula sam ramenima i zgrabila rajčicu. - Potpuno bih zaboravila da Joe jutros nije pronašao sudski poziv. Izvukla sam nož iz ladice i na dasci za rezanje prerezala rajčicu popola. - Jesi li znala da čovjek može završiti u zatvoru ako se ne pojavi na porotničkoj dužnosti? Violet je napravila grimasu. - Joe je bio u kući ujutro. - Ton joj je bio pun optužbi. Uzdahnula sam. Iako je razgovor bio nov, bio je to nastavak nekoliko prijašnjih svađa. - Da, Joe je bio tamo, s obzirom na to da je proveo vikend sa mnom, što si znala s obzirom na to da te u subotu sreo u parku, a bili smo zajedno.
Ponovno je stisnula usne, ovog puta još čvršće, ako je to uopće bilo moguće. Prestala sam s rezanjem i zagledala se u nju. - Nećemo opet razgovarati o tome, Violet. Violetin suprug Mike došao je iz garaže i spustio glavu. - Nema me. Došao sam se samo presvući - projurio je pokraj nas u hodnik. Violet je virnula iza ugla, a njezino se mrštenje produbilo. - Zaboga, nemoj se samo presvući, smrdiš kao tvor. Istuširaj se, Mike! Čula sam zvuk tuša.
Violet je isjeckala jadne mrkve kao da im siječe glave. - U redu, Rose Anne Gardner. Onda ću ja pričati jer sam već čula sve što ti imaš za reći. - A ja bih mogla reći isto, Vi. Otpuhnula je pramen kose s lica, a onda zakolutala očima. - Rose, to ti je prvi dečko. - Da, Violet, s obzirom na to da ne patim ni od kratkoročne ni od dugoročne amnezije, svjesna sam toga da nisam imala dečka dok nisam napunila dvadeset četiri godine. - Što znači da nemaš iskustva. Pogledala sam je i nacerila se. - Pa sad, nisam sigurna da to više možemo tako reći. - Rose Anne Gardner!
Prekrižila sam ruke. - Pa, ti si bila ta koja mi je prije nekoliko mjeseci predložila da spavam s nekim. - A rekla sam ti da ne spavaš baš s bilo kime. Moraš naći dečka koji je iz dobre obitelji. - Ti ne znaš ništa o Joeovoj obitelji. - Uperila je nož u mene. - Ne, a ne znaš ni ti, ili barem nisi znala kad smo posljednji put razgovarale o tome. Je li se to promijenilo? - upitala je nakrivivši glavu i ostala čekati s podsmijehom na usnama. Njezino me pitanje otrijeznilo. - Ne. Joe nije bio baš razgovorljiv kad je njegova obitelj bila posrijedi. - Znala sam da mu sestra živi u Little Rocku, a roditelji u El Doradu. Zapravo, jedva da je išta govorio o svojemu životu prije mene. - Uostalom, zašto je važno kakva mu je obitelj? Hodam s Joeom, a ne s njegovom obitelji. - Muškarčeva obitelj postane važna jednom kad se vjenčate. - Nitko nije spominjao nikakav brak. - Nisam dopuštala svojini mislima da otputuju toliko u budućnost. Nisam nas željela ureći. Violetino se lice smekšalo. - Gle, Rose. Joe je prvi muškarac s kojim si ikada hodala. Mlada si. Malo se zabavljaj. - Ali Mike je bio tvoj prvi dečko, i pogledaj vas sad. Čula sam kako se mlaz vode iz tuša isključio. Violet je nekoliku trenutaka ostala zuriti u mene prije nego što je odložila nož i otvorila stražnja vrata. - Ashley, dođi unutra i operi ruke prije večere. - Podigla je Mikeyja s poda i postavila ga na visoku stolicu. Zastala je, a onda se ogledala po kuhinji i okrenula prema meni. U očima sam joj vidjela tugu. -
Daj si priliku da vidiš što se još nudi. Nemoj pristati na prvu stvar koja naiđe. Ono neizgovoreno poput mene ostalo je visjeti u zraku, još opasnije time što nije bilo izrečeno. Prsni koš ispunio mi se stravom. Violet i Mike bili su jedan od najsretnijih parova koje sam poznavala. Progutala sam knedlu u grlu. - U redu, Vi, razmislit ću o tome što si rekla. Mike je u kuću unio Ashley koja se hihotala, a mi smo sjeli za stol. Nisam spominjala detalje suđenja, ali ispričala sam im o tome kako mi je bilo na sudu, ispustivši viziju iz muškog toaleta. Violet bi dobila moždani da je doznala da sam otišla onamo, a da je znala da sam se opet našla u blizini potencijalnog ubojice, vjerojatno bi mi pokušala napisati ispričnicu. Imala sam dojam da će me, bez obzira na moje godine, Violet uvijek gledati kao malu djevojčicu koju treba zaštititi od svijeta. Otišla sam kući tužna i zbunjena, i još više željna toga da razgovaram s Joeom. Pokušala sam ga ponovno dobiti u deset, ali se nije javio. A taman kad sam se počela brinuti, stigla mi je njegova poruka. Ne mogu razgovarati. Još uvijek radim. I ti meni nedostaješ. Joe mi je rijetko pričao o poslu, ali rijetko kad je radio dokasna i uvijek bi nazvao. Jedino kad je imao prekovremene bilo je u vrijeme kad je živio preko puta mene i radio na tajnom zadatku. Ali Joe mi je rekao da ovog tjedna nema tajnog zadatka i obećao je da mi nikad neće lagati. Očajnički sam se držala svoje vjere u njega.
Šesto poglavlje Idućeg jutra na sudu klimatizacija je još uvijek bila u kvaru, a ljudi su bili nervozni. Gospodin Deveraux pozvao je detektiva Taylora natrag u klupu za svjedoke kako bi završio ispitivanje. Nije ga pitao ništa o brošu koji je detektiv pronašao u sefu. Možda je to bilo zbog brige da bih se opet mogla onesvijestiti, ali bilo je izglednije da je taj dokaz smatrao nevažnim. Nadala sam se samo da će je opet spomenuti gospodin Yates. Gospodin Deveraux započeo je svoju uobičajenu šetnju. - Detektive Taylore, jeste li na mjestu zločina pronašli otiske prstiju. - Pronašli smo ih više i sve smo ih provjerili. Većina ih je pripadala zaposlenicima trgovine, ali pronašli smo i one koji su pripadali gospodinu Deckeru. Našli smo ih u sustavu s obzirom na to da gospodin Decker ima podeblji dosje na policiji. - Stoga ste ga nastavili ispitivati? - Da. Gospodin Deveraux je zastao i okrenuo se prema poroti. - A kako ste znali gdje trebate potražiti gospodina Deckera? Detektiv Taylor pogledao je u optuženika. - Dobio sam njegovu posljednju poznatu adresu od njegova socijalnog radnika. - Prigovor, časni suče! - povikao je gospodin Yates, a lice mu se zarumenjelo i više od uobičajenog ružičastog rumenila koje je uvijek bilo prisutno. - Tužitelj pokušava obmanuti porotu navodeći prošlost mojeg klijenta, umjesto da se usredotoči na dokaze kojima raspolaže. - Prigovor se ne prihvaća - namrštio se sudac. - Detalji o prošlosti vašeg klijenta su pomogli policiji da ga poveže s mjestom zločina. Pogledao je u gospodina Deverauxa. - Nastavite. - Znači, otišli ste do doma gospodina Deckera i ispitali ga? - Da. - A što se dogodilo tijekom ispitivanja? - Gospodin Decker bio je vrlo nervozan. Njegova nervoza bila je i očekivana s obzirom na njegov dosje. - Prigovor! - Ne prihvaća se. Kutovi usana gospodina Deverauxa podigli su se dok se okretao u smjeru gospodina Yatesa. - Nastavite, detektive. Spominjali ste pretjeranu optuženikovu nervozu.
Detektiv Taylor pročistio je grlo. - Da, kao što sam već rekao, određena doza nervoze je i očekivana kod nekoga tko već ima dosje, ali njegova je bila značajnija. Sudac McClary uperio je sudački čekić u gospodina Yatesa, čija se vilica objesila u trenutku kad je odlučio protestirati. Stisnuo je usne i ljutito se namrštio. - Počeo sam ga ispitivati o tome gdje je bio noć prije, a on je u jednom trenutku postao proturječan. Prvo je izjavio da je cijelu večer proveo kod kuće, a onda je rekao da je nakratko izašao do dućana na uglu. Gospodin Deveraux počeo je hodati pred odjeljkom za porotu, zaustavivši se ispred smrdljivog čovjeka s moje desne strane. - Odlazak u trgovinu nije baš sumnjiva aktivnost, detektive Taylore. Zbog čega ste pomislili da njegov iskaz nije istinit? - Trgovina je te večeri bila zatvorena zbog asfaltiranja parkirališta. Oči gospodina Deverauxa zadovoljno su zasjale, a onda se okrenuo i kimnuo prema porotnicima. - Pa... to znači da je gospodin Decker lagao? - Da. Žena iza mene počela je mrmljati sebi u bradu. - Um, um, um... - Je li gospodin Decker priznao da je lagao? - Ne, čak iako smo znali da laže, nismo imali dovoljno dokaza da ga uhitimo u to vrijeme. - Ali evo ga ovdje u našoj sudnici. Sigurno ste otkrili dovoljno dokaza koji ga povezuju sa zločinom. - Da, gospodine. Policija je dobila anonimnu dojavu da se oružje ubojstva nalazi u stanu gospodina Deckera. Dojavljivač je rekao da je vidio kako je gospodin Decker stavio predmet kojim je ubio žrtvu u svoju kuću. S nalogom za pretres ušli smo u njegov stan i pronašli krvavu željeznu polugu u njegovu podrumu. Anonimne dojave i podmetnuti dokazi išli su ruku pod ruku, to su svi znali. Kad je ubijen Sloan, konobar kojeg sam upoznala u Jasper ’su, Joe je podmetnuo pištolj u moju šupu pokušavajući me zaštititi od Daniela Crockera. Srećom, vidjela sam kako to radi i uspjela izbjeći uhićenje, što je bilo dobro jer nisam imala ništa sa Sloanovim ubojstvom. Ali čak iako me svjedočenje detektiva Taylora nije odvelo na krivi put, porotnike oko mene jest. Gospođa Baker zinula je na vijesti, a čovjek
s moje desne strane napućio je usne i stisnuo oči okrećući se da prouči gospodina Deckera. Gospodin Deveraux kao dokaz je pokazao polugu u plastičnoj vreći koja je još uvijek bila umrljana krvlju. - Jeste li napravili DNA analizu krvi s poluge, detektive Taylore? - Da, analiza je pokazala 99 -postotnu podudarnost te krvi s krvlju Franka Mitchella. Na poluzi su pronađeni i otisci prstiju gospodina Deckera. Gospođa Baker odmahnula je glavom, a žena iza mene ponovo je nešto promrmljala. Morala sam priznati da gospodin Deveraux ima dobar slučaj. I činilo se kako mu porota vjeruje. Da nisam imala viziju, i meni bi prodao svoje dokaze i možda bih čak i previdjela činjenicu da Bruce Wayne Decker nije bio u stanju ni podići tu polugu, a kamoli nekoga udariti njome. Bruce Wayne Decker sjedio je u istoj stolici kao i jučer. Igrao se blokom papira i stiskao kemijsku olovku u desnoj ruci, ali kad je gospodin Deveraux počeo ispitivati o poluzi, Bruce Wayne spustio je kemijsku olovku i počeo se vrpoljiti. Bilo je smiješno to kako sam dan prije o njemu razmišljala kao o gospođinu Deckeru, a sad sam mu se već osjećala bliskom. Nisam mogla, a da se ne zapitam je li njegov otac bio opsjednut Batmanom. Bruce Wayne na sebi je imao košulju kratkih rukava i kravatu i neprestano je gurao prste između okovratnika i vrata kako bi došao do zraka. Djelovao je kao muškarac koji se polako guši. A opet, činilo se kao da je baš to slučaj. Gospodin Yates započeo je sa svojim ispitivanjem i ponovno pokazao žrtvinu sliku. Prostrijelio me pogledom. Vjerojatno je želio provjeriti hoću li se opet onesvijestiti. Vrućina je samo pojačala moju nervozu. Nisam se onesvijestila zbog fotografije. Proučavala sam je samo kako bih dokazala da mi ne smeta, iako mi se želudac stezao tako jako da se u njemu komotno mogao praviti maslac. Zureći u mrtvačevu glavu, pitala sam se kako je ubojica uspio tako jako zamahnuti polugom da mu razbije desnu sljepoočnicu. Promatrajući Brucea Waynea, koji je nastavio s črčkanjem po bloku, shvatila sam da je dešnjak. Zamišljala sam ga kako podiže polugu i udara njome. Žrtva mu je morala stajati slijeva, a ne zdesna. S desne strane mogao ga je udariti samo lijevak. Muškarac u mojoj viziji bio je lijevak.
Bila sam na dobrom tragu. Uzbuđeno sam se počela vrpoljiti na mjestu, a onda me počelo frustrirati to što gospodin Yates nije postavio još pitanja. Gospodin Deveraux kao sljedećeg svjedoka pozvao je na klupu mrtvozornika kako bi izjavio da je žrtva umrla zadobivši smrtonosan udarac u glavu. Gospodin Yates nije imao puno za dodati. Sudac McClary oglasio je stanku za ručak i ponovno gunđao zbog vrućine. - Ako uskoro ne poprave ovu prokletu klimatizaciju, počet ću izdavati naloge za uhićenje zbog nepoštivanja suda. Čim nas je Marjorie Grace pustila iz porotničke sobe, izašla sam kako bih nazvala Joea dok sam čekala Neely Kate. Još uvijek se nije bio javio i počela sam se brinuti. Telefon mu je dvaput zazvonio prije nego što se javila žena, bila je zadihana. - Joeov telefon. Sledila sam se prepoznavši glas. - Halo? - upitala je. Zašto mu se Hilary javljala na telefon? Nešto mi je zapelo u grlu i na silu sam procijedila: - Trebala bih Joea. Nasmijala se dubokim i seksi glasom. - Trenutačno se tušira. Mogu li mu prenijeti poruku? U meni su se ujedinili strah i ljutnja i pretvorili se u potpuno nepoznat osjećaj. - Recite mu da je zvala Rose. - O, Rose! - kliknula je glumeći iznenađenje. - Nisam znala da se Joe još uvijek čuje s tobom. Zaustila sam da joj kažem nekoliko ružnih stvari koje su mi bile navrli jezika. - Samo mu, molim vas, recite da sam zvala. Neely Kate pronašla me kako sjedim na stubama suda u hladu visokog stupa i ispuhujem nos u maramicu dok su mi se suze slijevale niz obraze. - Hej, što se događa? Jesi li se opet onesvijestila na sudu? Odmahnula sam glavom, zadivljena njezinim stavom osobe koja zna sve. A onda sam shvatila da nije nikakvo čudo to što je doznala da sam se jučer onesvijestila. Činilo se kao da bi sud okruga Fenton bio odličan u igri pokvarenog telefona. - Ne - rekla sam i obrisala suze. - Ništa tog tipa. Sjela je do mene i dodirnula mi ruku: - Hej, što se dogodilo? Je li to bio Deveraux? Je li on nešto učinio. Taj čovjek...
Da bar. - Ne, stvar je u Joeu. - Na sam spomen njegova imena počela sam plakati. - Nije me nazvao sinoć, a sad kad sam ga nazvala, javila mi se Hilary i rekla mi da se tušira. Neely Kate se na trenutak ukočila, a onda mi protrljala ruku. Sigurna sam da postoji logično objašnjenje, - Je li sve bilo u redu kad ste posljednji put razgovarali? - Da - šmrcnula sam. - To nema smisla. - Ali Hilary se on još uvijek sviđa? - Mislim da je tako. Izbacila je ruke ispred sebe i ustala, - Pa, evo ti! Ljubomorna je i pokuša vas razdvojiti. Kažem ti, Rose, da Joe želi biti s njom, bio bi i prije nego što ste se počeli viđati. Idemo sad na ručak. Ustala sam i obrisala prašinu sa stražnjih strana svojih nogu. Vjerojatno si u pravu. Neely Kate se nasmijala i provukla ruku kroz moju. - Što prije to shvatiš, to će ti biti bolje. U tom trenutku se nisam namjeravala svađati s njom. - Ako želiš, idući put ću zamoliti svoju pratetu Opal da nam se pridruži. Ona je vidovnjakinja. Zastala sam bez svoje volje. - Što si rekla? Neely Kate se namrštila. - Misliš na onaj dio o mojoj prateti Opal? Slegnula je ramenima i povukla me za ruku. - Svi sa zapadne strane okruga Fenton znaju da je ona vidovita. - Što... Usta su mi se odjednom osušila, a moj jezik odbio je surađivati. Progutala sam knedlu u grlu i pokušala ponovno. - Kako znaš da je vidovita? - Jer zna stvari koje nitko ne zna. - Poput tebe? Nacerila se i namignula mi. - ja sam njezin šegrt. Ostatak ručka pitala sam se ima li Neely Kateina prateta Opal stvarno te sposobnosti ili jednostavno ima ekstra perceptivne moći poput Neely Kate. Pretpostavljala sam da je ovo posljednje, ali nisam to uspjela ostaviti po strani. - Kako te teta može učiti da postaneš vidovita? Nisam sigurna da je vidovitost jedna od onih vještina koje se daju naučiti. - Meni se, osobno, to doimalo kao prokletstvo. I bila bih dala sve što imam da to nekako mogu ‘odučiti’.
- Ona me uči svemu. Tarotu, čitanju natalnih karata. Ali njezina je
specijalnost čitanje iz listića čaja. Pokušala sam sakriti svojti razočaranost. Njezina je teta bila varalica. - Mogu pokušati tebi čitati iz listića ako želiš. Na silu sam se nasmiješila. - Tako da mi predvidiš budućnost? Nasmijala se i podigla obrve. - Nemoj mrziti puteve tajanstvenog i mističnog, Rose. Kad bi barem znala. Neely Kate promijenila je temu i ponovo se pokazala sjajnom osobom za prebacivanje pozornosti na nešto drugo. Ispričala mi je sve o svojem vjenčanju i drami koju je prolazila s obitelji svojega zaručnika koji je živio u u perifernim područjima Texasa. - Oni žele da se djeveri odjenu u kauboje s mamuzama i svim pripadajućim drangulijama. Možeš li to vjerovati? Ne, jer je jedino vjenčanje kojem sam u posljednje vrijeme prisustvovala bilo ono Violet i Mikea, a sama pomisao na njega činila me tužnom. Možda im je jednostavno trebao izlazak. Mogla bih se ponuditi da im pričuvam klince preko noći tako da isplaniraju nešto romantično. Ta me pomisao razveselila. Napokon sam pronašla nešto na što bih mogla utjecati. Očajno sam željela razgovarati s Joeom, sada više nego ikad. Odlučila sam poslušati Neely Kate i vjerovati mu, ali morala sam priznati da bi me čuti kako Joe poriče da je bio s Hilary učinilo sretnijom. Najviše mi je trebao njegov savjet o tome kako da postupim u vezi s onim što sam doznala o Bruceu Wayneu. Kad smo se vratili u sudnicu, sudac McClary poludio je kad je shvatio da problem s klimatizacijom još nije riješen. - Suđenje je odgođeno do sutra ujutro! I odjednom mi je popodne bilo slobodno. Razmišljala sam o tome da odem do posla, ali nisam se mogla prisiliti na to. Okrug mi je plaćao cijelu dnevnicu bez obzira na to koliko dugo provodim na sudu. To mi je bilo dovoljno, iako se radilo samo o osam dolara. Dok sam hodala prema autu, zazvonio mi je telefon i počela sam kopati po torbici kako bih ga našla. Na zaslonu je pisalo Violetino ime. - Hej, Vi - javila sam se ne uspijevajući skriti razočaranje. - Nemoj zvučati tako sretno jer sam ja s druge strane. - Oprosti, mislila sam da si možda Joe. Nisam ga čula od jučer. Gotovo da sam mogla čuti njezinu sreću u tišini s druge strane.
- Sigurna sam da nije ništa - rekla sam. Imala sam osjećaj da ga moram braniti. - Jednostavno ima puno posla, to je sve. - Nije bilo šanse da joj priznam za Hilary. - Hej, razmišljala sam nešto... Možda bis te ti i
Mike htjeli izaći u neko dogledno vrijeme, pa bih mogla pozvati klince da prenoće kod mene da se malo podružimo i odemo na roštilj. - Da... možda... - glas joj je bio nešto svjetliji. - Ali sad te zovem zbog večeras. Sama si doma, a sinoć je bilo pomalo napeto, pa sam mislila da bi ti večeras mogla doći k nama da se malo družimo uz roštilj. Roštilj po toj vrućini zvučao je kao da baš želimo pretrpjeti toplotni udar, ali Mike je volio roštilj onako kako patka voli vodu. A nisam željela provesti večer sama. - Da, to zvuči dobro. - Odlično, vidimo se u sedam. Ni minute prije - rekla je, a onda poklopila. Sedam? To je bilo čudno. Obično bi večera kod Violet bila u šest, a ja nikad nisam došla u točno određeno vrijeme. Samo bih se pojavila. Dečki iz susjedstva jurcali su oko kuće, kopajući po grmlju ispod kuhinjskog prozora. Preplavio me val melankolije. Moj tata i ja smo ih posadili za susjeda kad sam bila djevojčica. Vrtlarenje je bilo jedini interes koji smo dijelili, a koji nam mama nije mogla oduzeti. Jedan od dječaka pogledao me i počeo gristi usnu. Laktom je gurnuo brata. - Andy mlađi. - Što? Dječak ga je jače gurnuo, a Andy mladi pogledao je preko ramena. Lopara mu je pala na zemlju. Zaškiljio je prema meni. - Zašto izgledate kao da ćete zaplakati? - Sjetila sam se svojega tate. - Gdje je on. - Na nebu. Dječak je otvorio usta. Tema smrti privukla je pozornost Andyja mlađeg. - Što mu se dogodilo? - Izdalo ga je srce. - Ali sad sam se pitala je li možda umro od slomljena srca. Sumnjala sam u to da se tata nikada nije oporavio od tajanstvenih okolnosti pod kojima je umrla moja biološka majka. - Tata i ja smo posadili to grmlje kad sam bila tvojih godina - rekla sam i pogledala u prvog dječaka. - Ti se zoveš Keith, je li?
Širom je otvorio oči. - Da, gospođo. Nasmiješila sam se iako mi se uopće nije smiješilo. I mene je previše boljelo srce. - Znaš, Keith, ja nemam djece, ali imam nećakinju koja je tvoje dobi. Idući put kada dođe možda biste se mogli igrati zajedno. Andy mlađi prezrivo je otpuhnuo. - Ja se ne igram s curicama. - Pa tebe nitko nije zvao, zar ne? - upitala sam, svjesna toga da sam se spustila na razinu šestogodišnjaka, ali bila sam previše mrzovoljna da bih marila. - Razgovarala sam s Keithom. Keith se široko nasmiješio i otkrio rupu u donjim zubima. Odlučila sam ući prije nego što padnem još niže od onoga gdje sam bila. Ušla sam u kuhinju i pokušala se izvući iz stanja u kojem sam se našla. Morala sam prestati razmišljati o tužnim stvarima. Do trenutka kad sam krenula prema Violet, Joe se još uvijek nije javio. Moja nelagoda pretvorila se u strah. Što ako mu se nešto dogodilo, a Hilary mi nije rekla? Ušla sam u Violetin prilaz, a tamo me iznenadio nepoznati auto parkiran ispred kuće. Jedva sam došla do trijema kad su se prednja vrata širom otvorila. Na pragu je stajala Violet odjevena u suknju i bluzu bez rukava, na nogama je imala slatki par sandala umjesto uobičajeno bosih nogu. To mi je trebao biti znak da se okrenem i pobjegnem. - Rose, dušo, uđi - rekla je, a glas joj je bio pretjerano veseo. A onda joj je osmijeh nestao s lica i spustila je glas. - Je li to ono što ćeš imati na sebi? Pogledala sam dolje u svoje plave kapri hlače i laganu, lanenu bijelu bluzu. Odmahnula je rukom i posrnula dok mi se sklanjala s puta. - Nema veze, djeluješ vrlo boemski. Zbunjeno sam zatresla glavom, a onda prošla pokraj nje. - Violet šapnula sam. - Jesi li ti pila? Nasmijala se. Bio je to melodiozan zvuk na koji sam oduvijek bila ljubomorna, baš kao i sa svime u njezinu životu. Jedino je sada zvučao pomalo krto. - Možda. Samo malo. Sad sam stvarno bila zbunjena. Violet nikada nije pila, a pogotovo ne tijekom tjedna. Gurnula me kroz stražnja vrata na popločen puteljak dok je ventilator iznad nas radio prekovremeno da napravi kakvu -takvu
svježinu. Napravila sam dva koraka, a Violet se zabila u mene, tako da sam posrnula. Muškarac u trapericama i polo -majici ustao je s vrtnog stolca na kojem je sjedio i zgrabio mi lakat da me umiri. - Ti si sigurno Rose, čuo sam toliko toga o tebi. - Nasmiješio se Violet, a onda ispružio desnu ruku. - Ja sam Austin Kent. Ruka mu je ostala visjeti u zraku i ja sam bila rastrgana između toga da je prihvatim i želje da se okrenem i otrčim kući. Prostrijelila sam Violet pogledom, pogledom, a onda se okrenula prema Austinu i rukovala se s njim. Nije on bio kriv za to što su mi podmetnuli i nisam željela biti nepristojna. A na to je Violet i računala. - Bok, ja sam Rose. O, čekaj, pretpostavljam da to već znaš nasmijala sam se usplahireno jer je Austin još uvijek držao moju ruku. Mike, čija je pozornost dotad bila posvećena odrescima na roštilju, podigao je bocu piva i otpio dugačak gutljaj. Činilo se kao da ja nisam bila jedina j edina kojoj je smješteno. - Austin je donio bocu vina koja će sjajno ići uz odreske - hvalila ga je Violet. - Zar to nije lijepo od njega? Natočit ću ti čašu. Izvukla sam ruku iz njegova čvrstog stiska. - Idem s tobom. - Ne! - viknula je i gurnula me u stolicu do njegove. - Ti razgovaraj s Austinom, a ja ću se odmah vratiti. Nije bilo šanse da se izvučem. Austin je sjeo do mene i iskreno mi se nasmiješio. Nisam mogla biti bezobrazna prema njemu. - Pa... kako poznaješ Mikea i Violet? - Išli smo u školu zajedno. - Nisam te baš viđala - bacila sam pogled u vrt u kojem su se igrali Ashley i Mikey. Austin se nasmijao. - Nestao sam na nekoliko godina. Studirao sam arhitekturu na Sveučilištu Arkansas u Fayettevilleu, stažirao ondje, a onda sam radio u Little Rocku i shvatio da mi nedostaje dom. Vratio sam se u Henryettu prije nekoliko mjeseci, otvorio tvrtku i nadam se da ću raditi s Mikeom. Austin je djelovao sigurnim u sebe, ali nije bio arogantan, doimao se kao čovjek koji zna što želi u životu, kao i to kako će do toga doći. Nije se moglo reći da nije bio zgodan; prsni koš lijepo mu je ispunio majicu, a na preplanulom licu lijepo su se isticale njegove bademaste oči i
tamnosmeđa kosa. Morala sam priznati da bih bila zainteresirana za njega da u mojem životu nije postojao Joe. Ono što me je iznenadilo bila je činjenica da su njegove oči pratile svaki moj pokret. To iskustvo bilo je puno drugačije od prvog spoja naslijepo koji mi je priuštila Violet. Spoj naslijepo. Dovraga. Došlo mi je da ubijem Violet. - Izvoli - rekla je Violet i gurnula mi čašu crnog vina u ruku, otpivši velik gutljaj iz svoje. Čudno se ponašala pa sam se zapitala koliko je popila prije nego što sam došla. - Nikada prije nisam pila crno vino, samo bijelo - izlanula sam prije nego što sam se uspjela zaustaviti. Ljudi ne govore takve stvari. Austin se nasmiješio, a oči su mu zasjale. - Onda se osjećam počašćenim što sam baš ja taj koji je birao prvo koje ćeš piti - rekao je pa nagnuo glavu kao da se klanja i namignuo mi. Promatrao me je dok sam oprezno otpijala gutljaj. Nije bilo slatko poput bijelih vina koje sam pila. Austin je čekao moj odgovor, pa sam se nasmiješila. - Divno je. Austin je meni i Violet počeo objašnjavati zašto je odabrao tu berbu (s aromom dima koja ide sjajno s crvenim mesom s roštilja) i tu godinu (jer je berba od godine prije pretrpjela sušu). Violet je odmarala bradu na ruci, slušajući kao da joj Austin objašnjava tajne života. Mike je svu svoju pozornost i dalje držao na kliještima za roštilj. A ja sam žudjela za time da mu se pridružim. Odložila sam vinsku čašu na pomoćni stol i ustala. - Molim vas da me na trenutak ispričate, motam u toalet - rekla sam najslađim glasom kojim sam mogla. Mike mi je uputio pogled pun isprika. - Pa, samo požuri, draga - otegnula je Violet. - Odresci su gotovo spremni. - Idem samo na toalet, Violet. Ne idem na put diljem zemlje. - Iako mi se na trenutak to učinilo sjajnom idejom. Mike se zakikotao, a onda potegnuo iz pivske boce prije nego što ga je Violet uhvatila. Požurivši u toalet, zatvorila sam vrata za sobom i naslonila se leđima na njih. Duboko sam udahnula i iskopala mobitel, nadajući se da sam propustila Joeov poziv. Ništa.
Usamljena i bez ponosa, otipkala sam njegov broj spremna čuti Hilaryn glas. Umjesto toga, preusmjerena sam na govornu poštu. - Joe, stvarno moram razgovarati s tobom - glas mi je pucao poput drva na vatri i udahnula sam kroz zube. - Nedostaješ mi. Nazovi me. Molim te - rekla sam i poklopila, a preplavio me osjećaj srama zbog toga kakav sam priljepak bila. Što će pomisliti kad čuje da ga preklinjem da mi uzvrati poziv. Mogla sam ga jednostavno poslati da odjuri u Hilaryno naručje. Prestani, Rose Anne Gardner. Mi ne puzimo pred drugima. I dok je to bila istina, mislila sam da imam pravo. A ako to nije bilo opasno razmišljanje, nisam znala što jest. Puzanje nikad nije bilo odgovor, što me je podsjetilo na to da imam još jedan zadatak. Bilo je vrijeme da izađem i suočim se s katastrofalnom katastrofalnom situacijom za večerom. Dok sam bila u toaletu, svi su se preselili unutra. Austin mi je dodao vinsku čašu i stavio mi ruku na leđa vodeći me u rijetko korištenu blagovaonicu. Violet se stvarno isprsila. is prsila. Violet i Austin iznijeli i znijeli su najveći dio razgovora za večerom. Pričali su o srednjoj školi i Austinovim putovanjima, a ja sam se tek tu i tamo uključila... imala sam dojam da sam izbačena i zbačena iz tračnica. Ali Austin, koji mi je sijedio s desne strane, odbio je prihvatiti moju šutnju. - A koja si ti zanimljiva mjesta posjetila? posjetila? - upitao je nakon što nam je ispričao o svojem posljednjem putovanju u Boston. Zurila sam u salatu na svojem tanjuru. - Nisam bila nigdje. Još pogledala sam ga. - Voljela bih otići u Italiju. - Koji dio? - U Rim, Veneciju, Toskanu. Oni su bogati poviješću. Možete vidjeti zgrade stare tisućama godina. Nasmiješio se. - Stažirao sam u Veneciji, tamo sam studirao rimsku arhitekturu. Iznenađeno Iznenađeno sam raširila oči. - Imam hrpu fotografija, volio bih ti ih pokazati jednom. Jako je njegova ponuda bila primamljiva, skrivala sam svoj entuzijazam. Iz nekog čudnog razloga, Austin Kent pokazivao je zanimanje za mene, a ne bi bilo pošteno ohrabrivati ga u tome. - Austine, to bi bilo lijepo, ali ja već imam...
- Rose! - prekinula me je Violet. - Možeš li mi pomoći da unesem
cheesecake? Zurile smo jedna u drugu nekoliko trenutaka prije nego što sam ustala i zgrabila svoj tanjur. - Naravno! Mike je podigao svoj i Violetin tanjur. - Ja ću joj pomoći. Pratila sam Mikea u kuhinju. Napućio je usne dok sam ja bacala ostatke hrane u sudoper. Mučila sam se s time što da mu kažem, ali on je prvi progovorio. - Žao mi je. Rose. Rekao sam joj da ro ne radi. Ti si s Joeom, ali iz nekog prokletog razloga ona je odlučila da on nije dovoljno dobar za tebe. - Pogledao me u oči. - Sviđa mi se Joe, a i da mi se ne sviđa, ne bih sudjelovao u ovome. To su tvoja posla, a ne naša. - Hvala ti, Mike - rekla sam i nasmiješila mu se, naslonivši se na pult. - Znam da ti to ne bi učinio. Što se to događa? događa?... - rekao je i otkinuo papirnati ručnik. - Događa se to - Što se događa?... da je Violet odlučila kako nije nij e zadovoljna svojim životom. Vilica mi se objesila - To ti je rekla? - Ne, ne tim riječima. - O, Mike. Vjerojatno je samo riječ o maminoj smrti. Ona i mama nisu razgovarale, a koliko god da je bila užasna, ipak je bila naša majka. Naravno da će to sve utjecati na Violet. Duboko je udahnuo i pogledao kroz prozor preko sudopera. - Nadam se da si u pravu, Rose. - Mike me poljubio u obraz. - Znam da sam samo tvoj šurjak, ali ako ti to nešto znači, mislim da je Joe dobar čovjek i da može biti sretan što te ima. - Rekavši to izvukao je cheesecake iz hladnjaka i iznio ga u blagovaonicu. Kad sam sjela, Austin me pitao za moj posao. Radno mjesto u Uredu za motorna vozila nije bilo baš najuzbudljivije, ali našlo se tu priča o mušterijama koje su se ipak mogle podijeliti. Austin se nasmijao i podigao bocu vina da mi napuni čašu. Položila sam ruku na vrh. - Meni je dosta. Sutra ujutro imam porotničku dužnost. - Porotničku dužnost - ponovio je Austin i primaknuo mi se bliže. Moram se diviti ženi koja obnaša svoju građansku dužnost. - Nemaš se tu čemu diviti. Da se nisam pojavila, vjerojatno bih sad bila u zatvoru.
Austin se nasmijao kao da sam se našalila. Morala sam se potruditi da se ne namrštim. U guljenju vremena u zatvoru nije bilo ničega smiješnog. - Pa, ispričaj nam nešto o slučaju - rekao je Austin i podigao obrve, od čega je djelovao zločesto. - Je li uzbudljivo? - Zapravo, baš i ne smijem pričati o tome. Violet se nagnula prema njemu i šapnula: - To je suđenje zbog ubojstva. Oči su mu bljesnule od zanimanja. - Vjeruj mi, nije cako uzbudljivo kako zvuči. - A onda sam se sjetila da je Joe istu stvar dan prije rekao i za svoj posao, gotovo od riječi do riječi. Srce me zaboljelo, nedostajao mi je više nego što sam mislila da je moguće. Zaboga, nije ga bilo samo dva dana. Ali nisam se mogla pretvarati i biti pristojna i društvena kad me je srce toliko boljelo. Ustala sam, nasmiješivši se Violet i Mikeu. - Hvala vam na večeri, ali moram ići kući. Klimatizacija na sudu još uvijek ne radi, pa će sutrašnji dan biti zamoran i dug. Austin je ustao. - Ispratit ću te. Violetine usne iskrivile su se iz sretne u bolnu grimasu, a onda se vratile u prvotni položaj. - Koliko je ona to stvarno popila? Ukočeno sam se nasmiješila Austinu. - To stvarno nije potrebno. - Inzisriram. Zgrabila sam torbicu i nisam si mogla pomoći, a da ne izvučem mobitel kako bih provjerila imam li propuštenih poziva. Austin je zastao kako bi porazgovarao s Mikeom, a ja sam požurila van kako bih mu umakla, ali slijedio me. - Rose, čekaj. Stala sam pokraj svojeg auta i pogledala ga. Bio je uistinu naočit muškarac, ali nisam osjećala nikakvu privlačnost. Moje srce pripadalo je Joeu. - Čudno je da te se ne sjećam iz srednje škole. - Pa... - odugovlačila sam. - Nekoliko si godina stariji, a ja sam u to vrijeme bila poprilično bezlična. - Teško mi je povjerovati u to - tekao je tiše. Udahnula sam kroz zube. - Gle, Austine, činiš mi se kao uistinu sjajan tip...
Nakrivio je glavu i nacerio se. - Aaaaa... nećeš mi valjda uvaliti tu priču o sjajnim tipovima. Samo mi pruži priliku. Izađi sa mnom u petak. Usne su mi se iskrivile u poluosmijeh. - Ono što ti Violet nije rekla jest da već imam dečka. Iz nekog razloga, ona ne odobrava naš odnos i zbog toga nam je dogovorila ovaj spoj naslijepo. Žao mi je. Uzdahnuo je. - Sad sve ima smisla. Nije čudo da se Mike ponašao onako. - Žao mi je. - Ne - rekao je, odmahnuo glavom i uzeo mi mobitel iz ruke. - Ti nisi učinila ništa loše, a ja bih lagao kad bih rekao da mi nije drago to što nas je Violet upoznala. - Utipkao je nekoliko brojeva u moj telefon, promatrao ih neko vrijeme, a onda mi ga predao. - Ako stvari s tim tvojim dečkom ne upale, nazovi me. Žao mi je samo što prije dosta godina nisam bolje opažao jer sam možda izgubio šansu. Porumenjela sam, sretna što je to rumenilo nestalo u mraku. - Pa, laku noć, Austine. - Laku noć, Rose Gardner. Čekat ću tvoj poziv. Dok sam odlazila, nadala sam se da Austin ne dijeli moju sposobnost gledanja u budućnost.
Sedmo poglavlje Izvela sam Muffy u šetnju, zureći u broj Austina Kenta u svojemu mobitelu. Taj me čovjek nije zanimao. Zašto onda nisam izbrisala njegov broj? Nije bilo sumnje u to da sam sjedila na dva stolca, kao što je tata znao teći, ali to je bilo smiješno. Jer čak i da me Joe nogirao, ja ga ne bih nazvala. Povukla sam zaslon da izbrišem njegov broj kad je telefon zazvonio. Nakon što sam skočila i umalo ispustila telefon, ugledala sam Joeovo ime i pripremila se na odgovor. Nemoj zvučati kao priljepak. Nemoj zvučati kao priljepak. Uvevši Muffy u kuću, u sebi sam pripremala odgovor: - Joe, gdje si ti? Umrla sam od straha! Nisi mi se javio dva dana. Da, da, tako... Joe se nasmijao. - Uspori, prvo ti moram nešto reći. - Glas mu je zvučao toplo i promuklo. - Jako si mi nedostajala. Durila sam se iako sam se zarumenjela na zvuk njegova glasa. - Pa, to se stvarno vidi iz toga kako si mi se javljao. - Nisam mogao, draga. Stvarno. Nazvao bih da sam mogao, ali sinoć sam radio do ponoći. A onda sam većinu dana bio bez telefona, mislio sam da sam ga izgubio, a onda sam ga pronašao prije nekog vremena. - Znači, nisi se danas popodne tuširao s Hilary? - upitala sam, napola se srameći zbog toga što sam pitala, a napola strahujući od odgovora. - Šta? Ne! Kako me to možeš pitati? Muk je potrajao tri sekunde. - Ubit ću je. Što ti je rekla? Odahnula sam i potonula u svoju mekanu sofu. - Ne želim razgovarati o Hilary. - Rose, slušaj me. Nisam bio s njom. Zapravo, bio sam, jer radimo zajedno, ali ne onako kako misliš. A samo kako to ne bi doznala kasnije i pomislila da sam ti lagao, istuširao se jesam danas popodne u teretani nakon što sam vježbao. Moraš mi vjerovati. Osjećala sam se poput idiota jer sam se brinula. Neely Kate bila je u pravu. - Naravno da ti vjerujem. - Ali si sumnjala?
- Teško je ne posumnjati kad se ona javi svojim seksi glasom i kaže
mi da se tuširaš, a ja u pozadini mogu čuti vodu. Zastenjao je. - Žao mi je. Nisam mogao pronaći telefon cijeli dan. Mora da ga je uzela kad sam bio u kupaonici. Na poslu. Nismo bili sami, Rose. Obećavam ti. - U redu je. - Ne, nije u redu. Vjeruj mi. Obračunat ću se s Hilary sutra. Jesmo li mi O. K., ili moramo još razgovarati o tome? - O. K. smo. - Nedostaješ mi. Srce me je zaboljelo od žudnje u njegovim riječima, a moj glas bio je sličan. - I ti meni nedostaješ. - Nisam siguran da ću moći dočekati do petka da te vidim. Osjetila sam leptiriće u trbuhu. - Ne možeš doći ovamo, Joe. Upast ćeš u nevolju. - Dođi ti do mene, Rose. Molim te. Uzmi nekoliko slobodnih dana. Ili daj otkaz. Ionako mrziš taj posao. Bila sam sigurna da bih to učinila. Rekla bih zauvijek zbogom Uredu za motorna vozila ako je to trebalo učiniti da odem do Little Rocka. Ali u ovom slučaju nije me sprječavao posao. - O, Joe. - Nisam skrivala suze. Dala bih otkaz odmah da mogu, ali ako sutra dođem posjetiti te, uhitit će me. Zastao je, a onda oprezno rekao: - Kako to misliš? - Izabrali su me za porotničku dužnost. Ako se ne pojavim, uhitit će me. Čula sam kako je s olakšanjem izdahnuo. - Čekaj, što si ti mislio? Nasmijao se. - Draga, s tobom čovjek nikad ne zna. Znači, uspjela si završiti u poroti, ha? Kakav je slučaj? - Zato sam bila toliko očajna da razgovaram s tobom. U problemu sam. Imala sam viziju o slučaju. Joe nije djelovao iznenađeno. - I? - Joe, riječ jeo suđenju u vezi ubojstva, a optuženik je nevin. - Kako znaš da je nevin? - Rekla sam ti, imala sam viziju. - Zašto ne kreneš otpočetka i ispričaš mi sve?
- Jesi li siguran da je to u redu? Ne bih smjela pričati o slučaju.
Dva sam dana žudjela za time da razgovaram s njim o slučaju, a sad sam se bojala da kršim zakon. - U redu je. Ja sam policijski detektiv. Neću to nikome reći i sigurno neću pokušati utjecati na tvoju odluku. Laknulo mi je što sam mogla podijeliti svoj problem, posebice s Joeom. Ispričala sam mu sve, počevši od toga kako mi je policajac Ernie dao kaznu za parkiranje i završila s tim kako sam otišla sa suda tog poslijepodneva. Nisam mu ispričala o večeri s Violet. Nisam željela da se brine, posebice zato što me Austin Kent nije nimalo zanimao. Kad sam završila, Joe je uzdahnuo. - O, Rose, tako mi je žao. Da sam bar bio pokraj tebe da možemo porazgovarati. Znam kako ti je moralo biti teško. Glas mi je napukao. - Jednostavno ne znam što mi je činiti. - Znam. Riješit ćemo to, u redu? Što vidiš kao moguće opcije? Obrisala sam suzu s obraza. - Moja prva opcija je sve ispričati pomoćniku okružnog tužitelja. - O. K., misliš li da će to upaliti? - Ne - odgovorila sam podsmjehnuvši se. - Nikad mi ne bi povjerovao, kao prvo, a kao drugo, mislio bi da sam luda. Iz nekog bizarnog razloga, namjerno me postavio u porotu. Osjećala bih se kao da sam ga iznevjerila. Joeov glas postao je grublji. - Masonu Deverauxu ne duguješ ništa, razumiješ li? Ovo se tiče samo tebe, a ne onog uštogljenog pomoćnika okružnog tužitelja. Kako je Joe znao za Masona Deverauxa? Nisam se sjećala da sam mu spomenula ime. - Da, u pravu si. - Što ti je iduća opcija? - Mogla bih to ispričati odvjetniku obrane, ali on me mrzi i nikad mi ne bi povjerovao. - U redu, sljedeće? - Joe me nije pitao zašto me ovaj mrzi, samo je to prihvatio. Zaklopila sam oči, pokušavajući se usredotočiti. - Možda da ostavim anonimnu dojavu. - Što bi rekla u njoj? Frustrirano sam uzdahnula: - Nema se baš što puno reći, zar ne? Taj broš pripada muškarcu koji je ubio žrtvu, ali ne znam tko je to, znam
jedino da je bio na sudu u ponedjeljak ujutro i da voli rješavati križaljke i da ima mačku. - Što ti je druga opcija? - Nemam drugih opcija, Joe. Barem ne nekih kojih se mogu sjetiti. - Ja znam jednu. Uspravila sam se. - Koju? - Nemoj napraviti ništa od navedenog. - Što? Pa ne mogu samo... - Rose, vjeruj sustavu. Taj čovjek je nevin dok mu se ne dokaže suprotno. - Ne, nije, vjeruj mi. Svi misle da je kriv, od porote do policije, a s obzirom na to koliko se gospodin Yates malo trudi, mislim da i on vjeruje u to da je ovaj kriv. - Rose... - Ne, Joe. Ti nisi bio tamo. Mason Deveraux ima sve dokaze, gospodin Yates ih ne pobija, a porota to sve samo upija, što ne mogu shvatiti. Čak i bez vizije, odgovorno tvrdim da Bruce Wayne nije razbio glavu tog čovjeka. On je dešnjak, a rana je na desnoj strani. Ubojica je morao biti ljevak. - Kako to, zaboga, znaš? - Vidjela sam to u svojoj viziji. Rješavao je križaljku i napisao je riječ lijevom rukom. - Rose - Joeov glas bio je napet i gotovo je odsjekao kraj mojega imena, što je bio znak da sam ga iživcirala. - To ništa ne znači. - Naravno da znači. Netko tko je ljevak udario bi žrtvu s desne strane. Kako im je to moglo promaknuti? - Rose, najvjerojatnije su se tukli. Tučnjave su ružne i sigurno su se kretali. Žrtva sigurno nije samo stajala i čekala udarac. - Nisam glupa, Joe McAllisrere. Znam to - zarežala sam nervozno. Zvala sam ga Joe McAllister iz navike. - Siguran sam da o tome razmišljaju na taj način. Zbog toga nitko ne razmišlja o mjestu rane. Ali mogla bi biti i u pravu. Ako je ubojica ljevak, sigurno je vjerojatnije da će rana biti na desnoj strani. Ali, Rose, to nije dovoljno da bi se optuženik izvukao. Posebice stoga što su oružje kojim je počinjeno ubojstvo pronašli u njegovu stanu. Duboko sam udahnula kroz zube. Počela sam se boriti protiv frustracije. - Joe, to sam mogla biti ja. Da su se stvari drugačije posložile,
ja bih trenutačno bila u zatvoru i čekala suđenje za ubojstvo. A i osudili bi me. Ti to vrlo dobro znaš. - Rose, to nisi ti. A i nije kao da je Bruce Wayne Decker bio uzorni građanin. Rekla si da je i prije bio osuđivan. - Da, za male prijestupe, a ne kaznena djela. Ništa nije bilo ni blizu ovome. - Ali s njegovim dosjeom... - O, moj Bože - povikala sam, a prsa su mi se počela bolno nadimati. Ti si kao i oni. - Što bi to trebalo značiti? - I ti imaš predrasude zbog njegove prošlosti. - Rose, to ima veze s ovim o čemu razgovaramo. - Joe! On je nevin. - Znam da misliš da ti je to tvoja vizija pokazala. - Misliš li da lažem? - Ne, naravno da ne mislim. Ali možda ono što si vidjela nije ono što misliš. Brojila sam do deset i škrgutala zubima. - Mislim da sad idem u krevet. - Rose... - Laku noć, Joe. Ležala sam na kauču dugo u noć, bila sam ljutita i suviše frustrirana da bih otišla na počinak. Nakon što sam satima gledala HGTV, odlučila sam da je vrijeme da učinim nešto s maminom sobom koja je zadnji put bila uređivana 1970. Ali zašto sam planirala uređivati sobu ako sam razmišljala o tome da se preselim u Little Rock? Moja svađa s Joeom natjerala me da se zapitam koliko sam ga uopće dobro poznavala, ali to nije bilo pošteno. Joe je bio dobar čovjek. No još uvijek nisam mogla, a da se ne zapitam: ako su se Violet i Mike, koji su imali savršeni brale sve do prije nekoliko mjeseci, mogli raspasti, kako sam ja mogla biti uvjerena da će moja i Joeova veza potrajati? Idućeg jutra sam se probudila, a Muffy mi je lizala lice, dok je svjetlo dana ulazilo kroz kuhinju. Naglo sam ustala i zgrabila telefon da provjerim vrijeme. Bilo je 8:45. O, dovraga!
Svi u sudnici će u roku pet minuta smrdjeti po znoju, pa nije imalo smisla da trošim dragocjeno vrijeme na tuširanje. Pustila sam Muffy da obavi nuždu, a zube sam oprala za sudoperom u kuhinji, promatrajući je kroz prozor. Jedan od dječaka iz susjedstva došuljao se do stražnjeg ugla Joeove kuće. Stajala sam na prstima pokušavajući vidjeti što radi, kad je do Muffy nešto doletjelo i čula sam cvilež. Istrčala sam iz kuće brže nego što je Mildredina mačka ganjala vjeverice. Muffy je opet zacvilila i podigla šapu sa zemlje pa počela šepati prema vratima. U blizini je ležao kamen. - Odmah da si dovukao guzicu ovamo! - viknula sam. Dječak se sakrio iza ugla kuće, a plava mu je kosa virila. Sagnula sam se i provjerila ima li na Muffyinoj šapi tragova krvi. - Vidim te i vidjela sam što si učinio. Izlazi i dođi se ispričati mojemu psu. Iza ugla je izašao Andy mladi i počešao se po licu. - Neću se ispričati nikakvom psu. - O, hoćeš. Sad se dovuci ovamo i učini to prije neg’ li ja dođem tamo i dovučeni te ovamo. Iznenadila sam samu sebe jer inače nisam bila tako agresivna, ali prošlost je dokazala da mi nisu dragi ljudi koji su grubi prema mojemu psu. A to što je bio dijete nije bila nikakva izlika. Dječak se nevoljko pojavio iza ugla. - Hajde... Nemam cijeli dan. Kako sada stvari stoje, bit ću sretna ako me ne uhite. Dječak je širom otvorio oči i teško progutao. - Žao mi je, psu. Podigla sam Muffy i pogladila je u rukama. - Ona ima ime. Zove se Muffy. Ispričaj se još jednom. - O, dajte, molim vas! Zaškrgutala sam zubima i širom otvorila oči. Bila sam sigurna da izgledam kao luđakinja. Dječak je problijedio. - Z... žao mi je, Muffy. - Zašto bi učinio tako što? Što ti je ovaj pas ikada učinio? Slegnuo je ramenima. - Ne znam. - Bi li ti se svidjelo da ja bacim kamen na tebe? Otvorio je usta, a onda me sa strahom odmjerio i odmahnuo glavom. - Nitko ne želi da se na njega baca kamenje, to uključuje i pse. Muffy će se igrati s tobom budeš li dobar prema njoj.
Oči su mu zaiskrile, ali sjaj se ugasio kad je pogledao u mene. Stvarno? - Pa, ako možeš biti dobar, dopustit ću ti da se ponekad igraš s Muffy, ali morat ćeš zaslužiti to povjerenje. I kunem ti se da ćeš, vidim li da joj činiš nešto nažao - nagnula sam se prema njemu i prstom uperila u njegova prsa - ... to požaliti do kraja života. Jasno? Kimnuo je širom otvorenih očiju. Bilo ga je propisno strah. Uspjela sam prikriti osmijeh. Agresivna Rose, tko bi rekao... Muffy se prestala tresti do trenutka kad sam je uvela u kuću i posjela. Šepesala je uokolo, ali to nije bilo strašno, a ja sam razmišljala o tome trebam li joj na šapu staviti led, no bilo je prekasno. Ionako ću kasniti. Nakon što sam bacila pogled u zrcalo u kupaonici, shvatila sam zašto je Andy mladi djelovao tako prestrašeno. Kosa mi je bila raščupana, maskara razmazana ispod očiju, a s donje usne visjela mi je pjenasta pasta za zube. Izgledala sam kao Frankensteinova nevjesta. Ako tome dodamo prijetnje i priče o tome da bih mogla završiti u zatvoru, bilo je službeno da sam postala luđakinja iz susjedstva. Imala sam vremena tek brzinski umiti lice i proći četkom kroz kosu, prije nego što odjurim do auta. O, Bože. Nadala sam se da me neće uhititi. Može li se čovjeku dogoditi da mora trunuti u zatvoru ako zakasni na porotničku dužnost? Pa, bilo je vrijeme da doznam. Pronašla sam parkiralište dvije ulice dalje i napola sam džogirala do suda, znojeći se kao luda. - Dobro jutro, Matte - rekla sam i bacila torbicu na pult. Matt mi je provjerio torbicu, a potom mi je vratio, pogledavši me sumnjičavo. S obzirom na to da je dizalo bilo sporo, potrčala sam na kat. Bila sam bez daha kad sam uletjela u porotničku sobu u devet i petnaest. - Žao mi je što kasnim, molim vas, nemojte me uhitili! Marjorie Grace podigla je ruke. - Opa, uspori. Nitko te neće uhititi. Sudac odlučuje hoće li odgoditi suđenje do popravljanja klimatizacije. Pokazala je na sobu u kojoj su se svi okupili oko okruglog stola. - U međuvremenu svi jedu prekrasan složenac koji je donijela gospođa Baker.
Ton kojim je izrekla riječ prekrasan dao mi je do znanja da se držim podalje od njega, bez obzira na kruljenje u želucu. Sudski izvršitelj Spencer prošao je kroz vrata ruku na bokovima. Sudac je odlučio da trebamo ustrajati na tome da završimo ovo suđenje. Želudac mi je poskočio. Čovjekov život visio je o tankoj niti. Bio je nevin, a oni su se više brinuli o tome da im ne bude vruće. Jutro se otegnulo. Gospodin Deveraux pozvao je dva svjedoka koji su vidjeli kako Bruce Wayne ulazi i izlazi iz svojega podruma. Bruce Wayne je usred noći toliko bučio da je probudio nekoliko susjeda. Isto tako, svjedočio je i istražitelj s mjesta zločina koji je potvrdio da je DNA krvi s poluge odgovarao DNA krvi žrtve, kao i to da su na poluzi pronađeni otisci prstiju. Kako su se dokazi gomilali, tako je rasla i moja frustriranost. Kada je gospodin Yates planirao braniti svojeg klijenta? Rastali smo se za ručak, a ja sam Neely Kate ispričala sve o svojoj večeri s Violet i Austinom Kcntom, i o svađi sa Joeom, iako sam izbjegla detalje. Ali to nije spriječilo Neely Kate da pokuša izvući dodatne informacije. - Hajde, Rose. Daj mi bar nešto! - Ne - odmahnula sam glavom. - Zar ne znaš da bih mogla završiti ti zatvoru ako ti ispričam nešto? A ako me utamniče, što će ih spriječiti da me ostave da tamo trunem poput jadnoga gospodina Deckera? Stisnula je oči. - Znaš nešto. Pljuni! Odmahnula sam glavom. - Ne, nema šanse. Nisam ništa rekla. - Ali sad si... - Neely Kate, ne mogu. Počela se duriti, ali do tada sam je već dovoljno dobro upoznala da znam da glumi. Čim smo se vratili u porotničku sobu, znala sam da nešto nije u redu. Taj miris, mješavina sumpora i rigotine, prvi me pogodio. Pokrila sam lice rukom i vidjela Marjorie Grace kako se brine o porotniku koji se ispovraćao po nogama, a lice mu je bilo blijedo kao krpa. - Što se događa? Marjorie Grace pogledala me i namrštila se. - Petero porotnika je povratilo, a još troje se skriva u toaletu i rješava problem na drugu stranu, ako razumiješ što želim reći.
Na žalost sam razumjela. - Što se dogodilo? Kako je svima loše istodobno? - Tri riječi: složenac gospođe Baker - odgovorila je i prišla još jednom porotniku kojem je na čelo stavila mokar oblog od papirnatih ručnika. Činilo se da su papirnati ručnici glavni dio priručne hitne medicinske pomoći Marjorie Grace. - Trovanje hranom? - Nisam liječnik, ali to bi bila moja dijagnoza. Bila je to dijagnoza i liječnika koji se pojavio trideset minuta poslije. Suđenje je odgođeno dok se svi ne oporave, a ja sam shvatila da sam dobila na vremenu da dođem do nekih odgovora. Prva stvar koju sam planirala učinili bio je odlazak u trgovinu alatom. Posjetit ću mjesto zločina.
Osmo poglavlje Bila sam dovoljno pametna da znam da mi za to treba dobra isprika. Nisam samo mogla ući i početi postavljati pitanja. Ali Archers je bila jedina trgovina alata u gradu, a samo noć prije počela sam razmišljati o tome da preuredim maminu sobu. Je li preuređivanje doma zločin? Nakon što sam se dovezla na parkiralište, promatrala sam ulaz, a klimatizacija automobila hladila mi je lice dok sam razmišljala o svojoj odluci. Ako uđem, sudac bi to mogao doživjeti kao kršenje njegove odluke. No Archer’s je bio jedina trgovina alatom u gradu. Sigurno nisam trebala odgađati svoje preuređenje dok suđenje ne završi. Joe bi sigurno mislio da sam prenaglila, ali prema njemu sam trebala ostaviti Brucea Waynea da trune u zatvoru. Nisam to mogla učiniti. Uspravila sam ramena. To je bilo ludo, luđe čak i od mojih uobičajenih cirkusa. Nisam čak ni poznavala Brucea Waynea Deckera i mogla sam se kladiti da on sigurno ne bi učinio ništa slično za mene. No pomisao na to da sjedim i pustim ih da ga pošalju u zatvor jednostavno mi nije odgovarala. Odlučila sam ući. Ušla sam kroz vrata, napola očekujući da me unutra čekaju policajac Ernie ili detektiv Taylor kako bi me uhitili. Umjesto toga, pozdravila me djevojka plave kose s piercingom na usni koja se nagnula preko pulta. - Dobro došli u Archer’s - njezin monotoni glas i teške vjeđe upućivale su na to da bi mogla zaspati. - Rok! - rekla sam i krenula prema odjeljku s bojama i lakovima, iako sam željela malo prošetati trgovinom i vidjeti gdje je to ubijen Frank Mitchell. Ali nije bio trenutak za iskušavanje sreće. Kupovanje boje bio je dobar alibi. Mislila sam da nisam bila u stanju ikoga uvjeriti da kupujem plastičnu cijev za sudoper. Dok sam proučavala karte s bojama, shvatila sam da mi treba plan. Kao prvo, morala sam odlučiti u koju ću boju oličiti maminu sobu. Kao drugo, morala sam znati koja ću pitanja postaviti. Nakon mamine smrti obojila sam sobu u svijetložutu kako bih sakrila tragove krvi i sviđala mi se prozračnost te boje. Odlučila sam se na svijetloplavu, uz koju bi dobro išao novi poplun iz Walmarta.
Kad sam odabrala boju koja mi se sviđala, odnijela sam kartu do pulta i predala ga ženi koja je sjedila pokraj uređaja za miješanje boja. Dobar dan, trebala bih dva galona satenske boje. - Nebesa, napredovala sam od svinja, ali kako li ću doznati informacije o ubojstvu, a da ne budem preočita? - Nema problema. Ako trebate obaviti još nešto, ja ću vam ovo pričuvati dok ne budete gotovi - rekla mi je prodavačica, a onda obrisala prst o pregaču, ostavivši zelenu mrlju. Na pločici s imenom pisalo je Anne. Trebali su mi valjci, ali oni su bili smješteni do pulta. Podigla sam pakiranje i okrenula ga u rukama. - Ne, to je to. Boja i valjci, mislim da je krajnje vrijeme da preuredim maminu sobu. Pokoj joj u duši - rekla sam i položila dlan na prsa. - Nakon njezina ubojstva, jednostavno mi treba novi početak, razumijete? Tijekom skidanja poklopca s boje, Anne je zastala i trepnula. Čekajte malo. Je li vaša mama ubijena prije nekoliko mjeseci? Napućila sam usne i kimnula. - To me je uistinu šokiralo, kad sam ušla i pronašla mamino mrtvo tijelo. - Zastala sam. - Mislim da jedino netko tko je prošao tako nešto može shvatiti kako je to strašno, ako me razumijete. Anne je zacoktala. - I kod nas se dogodilo nešto slično. Podigla je obrve dok je programirala uređaj za miješanje boja. - Naš večernji voditelj je ovdje ubijen prije nešto više od godine dana. Upravo ovdje u trgovini. Širom sam otvorila oči. - Oh! Sjećam se toga. Što se to, zaboga, događa u Henryetti? - Ništa dobro, reći ću vam. - Jeste li radili ovdje kad se to dogodilo? Zadrhrala je. - Jesam i znam što želite reći kad kažete da je to strašno. Mjesecima me je bilo strah kad sam morala sama hodati iz skladišta. Spustila sam glas. - Je li se to tamo dogodilo? U skladištu? Moja mama bila je na kauču u dnevnoj sobu. Pronašla sam je kako sjedi kao da je čekala da se vratim kući. Kimnula je glavom i ponovno zadrhtala, a onda je u uređaj stavila kantu za boju. - Jeste li imali puno znatiželjnika? Meni su ljudi virili u dnevnu sobu, pokušavajući vidjeti krvave mrlje.
- Da! Bilo je strašno. Bio je jedan čovjek koji se stalno vraćao. Kupio
bi kutiju čavala ili metlu, ali ništa veliko i očekivano. Napokon mu je jedan dan Manny, koji radi s alatom, rekao kako nitko od nas ne može shvatiti što radi na kući s obzirom na čudne stvari koje kupuje. To je igra koju igramo. Gledamo što kupuju stalne mušterije i pokušavamo pogoditi što rade na kući. Ali ovog više nikad nismo vidjeli nakon toga. - To je tako čudno - rekla sam i pomislila kako bi to mogao biti ubojica iz toaleta. Stisnula je oči i nagnula se prema meni. - Pričajte mi o tome. Uistinu čudno bilo je to što ubojica nije uzeo novac iz sefa. - Što? Zašto nije? - E, to nitko ne može dokučiti. Noćni utržak nije bio predan, a sef je bio širom otvoren. Bilo je dovoljno novaca unutra da se otvori banka, a nedostajalo je samo sto dolara. - Zašto, zaboga, ubojica nije uzeo sav novac? - Znate koliko i ja. Zbog toga se i pitam koji je pravi motiv ubojstva. Sigurno nije bilo razbojništvo... Vilica mi se objesila. Ovo je bilo kudikamo bolje od bilo čega čemu sam se mogla nadati. - Kako to mislite? Anne se osvrnula, a onda se nagnula prema meni. - Frank je bio u nekim novčanim problemima. A glasine su bile da duguje novac ljudima koji nisu bili nimalo dragi. - Je li policija to provjerila. Ona je otpuhnula. - Što? Pa da moraju raditi više nego što je potrebno? Znate kakvi su oni. Nažalost, bila sam i predobro upoznata s tim. Osobno. - Zašto je ljudima dugovao novac? - Nemam pojma. Bio je dobar čovjek i sve, ali nije bio baš pametan, ako me razumijete. - Jesu li pronašli ubojicu? - O, to su bile velike vijesti. Tvrdili su da jesu. Kako vam je to promaknulo? - Moja mama nije vjerovala u gledanje televizije. Anne je uperila prst u mene. - Svaki građanin SAD-a mora biti informiran o aktualnim događajima. Inače će nama potpuno ovladati one budale iz policije. A neka nas Bog sačuva dogodi li se to.
Anne je imala pravo. - Dobila sam kabelsku prije dva tjedna. - Trepnula je, a potom kimnula. - Jeste li CNN ili Fox News djevojka. - Uh - zamucala sam, bila sam sigurna da je to nekakav test. - CNN? Napućila je usne i kimnula, a onda krenuila prema uređaju za boju. Dobra cura. Fiju. Nisam željela da prestane pričati. - Mislite li da su uhvatili ubojicu? Anne je prevrnula očima dok je uzimala kantu boje s uređaja. Tvrdili su da jesu iako ja nikad nisam povjerovala u to. - Zašto niste? Zapečatila je poklopac, a onda na njega zalijepila plavu naljepnicu. Bruce se bojao vlastite sjene. Nema šanse da je to učinio. - Vi ga poznajete? - Da, on je nećak rođaka muža moje sestre. Pa eto. Bili su praktički u rodu. - Da, bili su ga privodili zbog nekakvih gluposti, ali većinom zbog posjedovanja marihuane i vožnje pod utjecajem alkohola. I zbog nekoliko optužbi za krađu u trgovinama. Ništa ni blizu optužbi za ubojstvo. Ne znam je li Bruce uopće u stanju podići tu polugu. Vidjela sam njegove tanašne ruke i morala sam se složiti s tim. Uključila je sušilo za kosu i uperila ga u točku plave boje, ubivši time daljnji razgovor. Testirala sam sreću time što sam uopće bila tamo. I sigurno je nisam smjela više ispitivati. Anne je stavila boju na pult. Izvolite. Trebate li još nešto? Zgrabivši metalnu dršku, podigla sam kantu s pulta i nasmiješila se. Mislim da sad imam sve što mi je potrebno. Hvala vam, Anne. Podigla je obrve kad sam joj izgovorila ime, ali onda se nasmiješila. Sretno s bojenjem. Platila sam boju i valjke, sretna što sam iskamčila informacije koje su mi bile potrebne, ali odjednom sam osjetila paranoju da me netko iz policije čeka na parkiralištu kako bi me uhitio. Odahnula sam kad sam se odvezla s parkirališta. Nakon što sam stigla kući, otvorila sam vrata mamine sobe. Držala sam ih zatvorenima otkako je prije više tjedana u njoj spavao Joe, zabrinut da bi mi netko opet mogao provaliti u kuću.
U sobi je bilo vruće i zaudarala je po vlazi i tragovima mamina parfema Estée Lauder. Violet i ja bacile smo sve njezine osobne stvari tjedan nakon ubojstva, ali miris se uvukao u zidove. Dok sam pomicala pokućstvo prema sredini sobe, razmišljala sam o tome što je Anne rekla o Franku Mitchellu. Dugovao je novac ljudima, ali zašto? Koliko i kome? Možda osobi koja ga je ubila, no kako ću doznati tko je to bio? Koliko sam mogla vidjeti, bila sam u slijepoj ulici. Izašla sam do šupe kalio bih izvukla ostale stvari koje su mi bile potrebne za bojenje. Muffy me slijedila, ali pažnju su joj privukli vrisci dječaka iz susjedstva. Otvorila sam vrata, a Muffy je pritisnula njušku na ogradu, promatrajući graju. Heidi Joy sjedila je u vrtnoj stolici ispod stabla i čitala časopis, a njezina četiri dječaka trčala su uokolo u vrtu, skakali iz gumenog bazena i natrag u njega. Njezina je beba sjedila na prostirci, žvačući šaku i promatrajući širom raširenih očiju ono što se događa oko nje. Muffy je zacvilila. - Što je, curo? - upitala sam, uspravivši ramena. Nisam željela ići u šupu, ali odlučila sam bojiti. A samo je Bog znao koliko mi je trebalo da skrenem misli sa svega ostalog. Nakon što sam skupila krpe, samoljepljivu traku i podložak za boju, krenula sam prema kući. Muffy je zacvilila. Sagnula sam se i pomilovala je. - Što? Što je, curo? Zalajala je i potrčala prema ogradi. Ostavila sam stvari na kuhinjskom stolu. Muffy je zastala i gledala me iz dvorišta. - U redu, smiri se - odmahnula sam. - Nema veze, hajde. Od sreće je trčala u krugovima. Kad sam otvorila vrata, doslovce je proletjela kroz njih i krenula prema bazenčiću. - Muffy! Dečki su zavrištali kad je skočila unutra i sve ih poprskala. Izbezumljeno sam pojurila prema Heidi Joy. - Tako mi je žao! Širom je otvorila oči, a onda spustila tabloid na koljena. - Zašto? - Moj pas... upravo je skočio u vaš bazen. Otpuhnula je i odmahnula rukom. Drugom rukom držala je čašu ledene vode prislonjenu na prsa. - Moji dečki to obožavaju, a ako ih vaš pas zabavlja i drži podalje od nevolje, molim vas, prodat ću dušu samo da je mogu zadržati u blizini.
Stajala sam pokraj nje u hladu, gledajući Muffy kako se šepiri. Dala bih se zakleti da se smiješila. - Stvarno se čini kao da imate puno posla s njima. - Nemate pojma. - Kako vam ide selidba? Stisnula je usne. - S obzirom na vrućinu i to da mi se pet dječaka stalno mota pod nogama, ide dobro. - Mogu zamisliti. - Muffy je skakala gore-dolje u gumenom bazenu, a dečki su oduševljeno cičali. - Preklinjali su me da nabavimo psa. Ali jedva se mogu brinuti o njima, a kamoli o psu.... - Zastala je, bilo je očito da osjeća krivnju. - Znate, Muffy voli djecu. Pogledajte kako se zabavlja. Možda se vaši dečki mogu ponekad igrati s njom, a bilo bi zabavno imati psa, a da se o njemu ne treba brinuti. Heidi Joy me pogledala, a brada joj je zadrhtala. - Vi biste to učinili? Šokirana njezinim suzama, slegnula sam ramena. - Naravno. I Muffy bi uživala u tome. - Dosta mi je tog osjećaja grižnje savjesti - rekla je i obrisala suzu iz oka. - Ali dan je jednostavno prekratak, Andy je na poslu, a ja se moram brinuti o dečkima. Volim ih, stvarno, ali ponekad jednostavno ne mogu sve pohvatati. A kad ih svaki put odbijem kad me zamole za psa... - Pa, onda će to biti sjajno rješenje za sve nas, zar ne? Vaši dečki će se igrati sa psom, a Muffy će se igrati s djecom. U tom trenutku Muffy je ispustila vjetar u bazenu, a ispod nje su na površinu doplivali mjehurići. - Fuj! - povikali su dečki. Vilica mi se objesila od strave. - O, Bože! Tako mi je žao! Heidi Joy je samo slegnula ramenima. - Pa, sad imamo jacuzzi. Bilo mi je vruće stajati tamo, čak i u hladu, a ona soba se neće oličiti sama. - Muffy, sad moramo ići. Imamo cijelo poslijepodne ličenja pred nama. Dečki su protestirali, a Muffy je okrenula njušku. - Može li Muffy još malo ostati s nama, gospođice Rose? - upitao je Keith, a u očima mu je bio molećiv pogled. Pogledom sam potražila Andyja mlađeg. - Andy mlađi, ti ćeš biti zadužen za Muffy. Ako doznam da nisi... - sjetila sam se da njegova mama
nije znala za jutrošnji izgred - ... ako doznam da je nisi dobro pazio, morat ćemo se nešto dogovoriti. Teško je progutao i kimnuo. - Da, gospođo. Kleknula sam do bazena. - Što kažeš, Muffy, želiš li se družiti s dečkima? Zapljusnula me vodom. Izdajica. Sad sam morala ličiti sama. - To je onda to! - povikala je Heidi Joy. - Vi idite ličiti, a mi ćemo čuvati psa. Neodlučno sam ostavila Muffy u njihovu vrtu i dala dečkima upute koja moraju slijediti. Bez izlaženja na cestu. Bez ostataka hrane. Nisu smjeli biti zločesti. Andy mladi je kimnuo, a pogled mu je bio ozbiljan, dok ju je Keith potapšao po glavi. Utješila me spoznaja da ih je i Heidi Joy držala na oku. Ostatak dana provela sam pretvarajući maminu groznu, sivu sobu u utješno plavu oazu, ali misli su mi još uvijek letjele. Previše je stvari u mojem životu bilo nesređeno. Koliko god to bilo teško priznati, shvatila sam da se pomalo i durim. Muffy bi radije bila s divljim klincima nego sa mnom, ali nisam je mogla kriviti. Da sam ja pas, i ja bih se radije igrala s klincima nego udisala pare boje za ličenje. Ali nisam mogla preboljeti činjenicu da sam se osjećala kao da me Muffy izdala, a ona nije bila jedina. Nisam bila poštena. Joe me nije izdao. Samo se nismo slagali oko slučaja. Bila je to velika razlika. Ali bilo je to naše prvo neslaganje otkako smo se službeno počeli viđati i potaknulo je moje nesigurnosti. Joe je bio u Little Rocku sa ženama poput Hilary, ženama koje su bile normalne, a to je bilo nešto što ja posve sigurno nisam bila. Ta spoznaja povukla je za sobom pitanje koje sam si neprestano postavljala: Zašto je Joe Simmons, naočiti detektiv, želio biti s Rose Gardner, čudakinjom koja je imala vizije i bila je Henryettin izopćenik? Odmahnula sam glavom. Morala sam Joeu vjerovati na riječ. Želio je biti sa mnom, bilo da sam ja to mogla shvatiti ili ne. Podsjetila sam samu sebe na činjenicu da se parovi svađaju. Svađal i su se čak i Violet i Mike, i to u vrijeme kad su bili sretni. Ali njihova nesreća bila je poput potresa i uzdrmala je sve u što sam vjerovala. Ako se Violetin svijet mogao raspasti, na što sam onda ja mogla računati?
Deveto poglavlje Kucanje na kuhinjskim vratima probudilo me iz mojih misli. Postavila sam valjak u podložak i podlakticom odmaknula pramen kose s lica. Pogledavši na sat s pijevcem na kuhinjskom stolu, bila sam iznenađena vidjevši da je tek prošlo šest. Izgubila sam pojam o vremenu zabavljajući se vlastitim mislima, a poslijepodne mi je nekamo pobjeglo. To su vjerojatno bili dečki koji su Muffy doveli kući. Bila sam negdje na sredini kuhinje, kad su se vrata širom otvorila i uhvatila me nespremnu. Vrisnula sam i posrnula unatrag, zgrabivši metlu iz kuta kako bih se obranila. - Što je to s tobom i metlama? - upitao je Joe, a ton mu je bio zajedljiv. Spustila sam oružje, držeći dršku još uvijek jednom rukom. Pogled na Joeovu licu govorio mi je da mi još uvijek treba. - Što radiš ovdje? Moja živčanost zasjenila je oduševljenje činjenicom što stoji preda mnom. Što to Joe radi ovdje? Joe je duboko udahnuo. Još uvijek je držao kvaku. - Nasmrt si me prestrašila, Rose. Pokušavam te dobiti cijeli dan. Zašto ne odgovaraš na moje pozive? O, dovraga. Gdje mi je telefon? Panično sam pogledom pretražila sobu, shvativši da ga nisam vidjela cijeli dan. Pronašla sam ga na stoliću u dnevnoj sobi gdje sam ga ostavila noć prije. Potpuno sam zaboravila na mobitel kad sam ujutro odjurila na sud. Budući da ga nisam napunila tijekom noći, bila sam spremna kladiti se u nagrađivani kukuruzni kruh moje bake da se isključio. Iako sam bila presretna što je Joe došao, njegove optužbe i pretpostavke razbuktale su vatru u mojim prsima. - Zašto ja nisam odgovorila na tvoje pozive? To bih ja mogla tebe pitati, Joe Simmonse. Rukom je prošao kroz kosu i zarežao iz prsnog koša. - Rekao sam ti već, Rose. U ponedjeljak sam radio dokasna, a onda mi je Hilary jučer uzela telefon. I, vjeruj mi, riješio sam stvari s Hilary - pogled u njegovim očima govorio je tome u prilog. Moj se stisak na metli pojačao. - Zašto si ovdje, Joe? Udahnuo je, a oštar izraz njegova lica omekšao je i poprimio zabrinut izgled. - Bilo me je strah.
- Čega? Da mi se nešto dogodilo? Mogao si nazvati Violet. Oklijevajući je krenuo prema meni. - I to, ali me više plašilo to da više ne
želiš razgovarati sa mnom. Zagrizla sam usnu. - Joe, zašto bi to pomislio? - Nakon svađe si mi poklopila... Zurila sam u njega i nisam bila sigurna što reći. Još uvijek sam bila ljuta na njega i trebalo mi je prostora, ali nisam mogla vjerovati da je pomislio da više ne želim razgovarati s njim. Je li bilo moguće da je Joe nesiguran poput mene? Moja šutnja ispunila mu je oči panikom. - Žao mi je, Rose. Stvarno mi je žao. Nisam imao razumijevanja za tvoju situaciju. Promatrao sam je iz perspektive policajca, a nisam uzeo u obzir to kako se ti osjećaš. Volio bih da mogu sve to povući i da možemo početi ponovno. Krenuo je prema meni i zastao na udaljenosti od jednoga metra. Odmahnula sam glavom, a u očima su me zapekle suze. Vozio je od Little Rocka ovamo samo zato što ga je bilo strah da više ne želim razgovarati s njim. Sve moje sumnje u to da ga više ne zanimam su izblijedjele, a u grlu mi je gorjela ogromna knedla. Uzeo mi je ruku i pogledom istražio moje lice. - Reci nešto, Rose. - Joe... - glas mi je puknuo. - Je li to ‘Joe, opraštam ti ’ ili ‘Joe, otiđi’? Jer, upozoravam te, neću otići tako lako. Obavila sam ruke oko njegova vrata, ali u jednoj sam još uvijek držala metlu. Usne su mu se razvukle u smiješak. - Brinem se da ćeš me istući tom metlom. - Pa, zaslužio si to. - Možda je tako, ali mislim da ću igrati na sigurno. - Zgrabio mi je metlu iz ruke i bacio je na pod. - Tako je bolje - rekao je, a onda mu se ruka zapetljala u mojoj kosi i on me poljubio, dok mi je drugom rukom prešao preko leđa. Izgubila sam se u njemu, a srce mi je gotovo puklo od sreće. - Ne volim se svađati s tobom - promrmljao je uz moje usne. - Ni ja se ne volim svađati s tobom. Njegov je poljubac omekšao kad mi je rukom uhvatio lice.
- Bože, koliko si mi nedostajala. Nisam mogao čekati tri dana - rekao
je i snažno me privukao k sebi, dok je njegov jezik istraživao moja usta, od čega sam izgubila dah. - Fuj! - začuo se glasić. Okrenula sam se i ugledala Andyja mlađega kako stoji pred otvorenim vratima s Muffy. - Jesi li se dobro brinuo o Muffy? - upitala sam strogo. Joe je iznenađeno zaškiljio u mojem smjeru. Jesam, gospođo. - Andy Mlađi pogledao je u pod. - Žao mi je zbog onog jutros. - Pa, hvala ti na tome što si zabavljao Muffy umjesto mene. Možda ćeš je još kojiput pričuvati? Nacerio se. - To bi bilo sjajno! Hvala! - Andy mlađi otrčao je u dvorište. Joe je nagnuo glavu u stranu. - Želim li znati što se ovdje upravo odigralo? - Ne - rekla sam i izvukla se iz njegova zagrljaja. - Još uvijek sam ljuta na tebe. Nacerio se i protrljao mi čelo prstom. - Teško je ozbiljno shvatiti to mrštenje kad si umrljana bojom. Posegnula sam kako bih je obrisala, ali boja se osušila. - Gledaš u mene sve vrijeme, a ja imam to na licu? - Preslatka si, a boja ti je ionako samo na čelu. Što to ličiš? Nisam znao da planiraš ličiti. Oklijevala sam. - Pa... nisam ni ja... sve do danas popodne. Lice mu se sledilo i stisnuo je oči. Prepoznala sam taj pogled, bio je to pogled Joea Simmonsa, policajca države Arkansas. Bilo je vrijeme za promjenu teme. - Gladna sam i napravit ćeš mi večeru da mi se iskupiš. Nakon što se istuširam - rekla sam i krenula prema kupaonici. Joe me zgrabio za zapešće i povukao u naručje. - Tko kaže da sam završio s mirenjem? - Polako je pokrio moje usne svojima i nastavio slatko mučenje jezikom. Znala sam što radi. Koristio je te upitne metode ispitivanja prije mjesec dana kad je mislio da imam nekakve veze s Denielom Crockerom. Nadao se da će mi odvući pozornost usnama i da ću otkriti svoje tajne. Idem se istuširati.
Preko Joeova lica razvukao se lagani, seksi osmijeh dok je bokove držao na mojima. - To je najbolja ideja koju sam čuo cijeli dan. Maknula sam mu ruku i ustuknula, izvukavši se iz njegova zagrljaja. Sama. Idem se istuširati sama. To je tvoja kazna. - Ti si okrutna žena, Rose Gardner. Tako mamiti muškarca, a onda ga odbiti. - Ti i Muffy možete gledati televiziju dok odlučuješ kamo ćeš me odvesti. - Pa, požuri - zarežao je, ali oči su mu zasjale. - Gladan sam. Prevrnula sam očima. - Zato sam ti rekla da smisliš kamo ćemo. - Nisam gladan hrane. Zarumenjela sam se. Još uvijek nisam bila navikla na takvu vrstu pažnje. Petnaest minuta poslije izašla sam ispod tuša i odjenula čistu odjeću. Joe je stajao na pragu mamine sobe i gledao me. - Stavio sam podložak za ličenje i valjak u vrećicu da ti se ne osuše. Sviđa mi se boja. - Hvala. - Da si pričekala vikend, pomogao bih ti. - Znam, ali danas su nas ranije pustili kući, a ja se nisam mogla nositi s neispunjenim poslijepodnevom. - Mogla si dan provesti s Violet. Stisnula sam usne. - Trenutačno ne razgovaram s njom. Iznenađeno me pogledao dok me vodio kroz hodnik prema kuhinji. Idemo, pa ćeš mi usput ispričati. Što prije večeramo, prije ću dobiti desert. Vrlo si samopouzdan za nekoga tko je u nevolji. Joe se nagnuo i poljubio me u vrat. - Sva sreća da znam gdje su ti slabe točke. Dobri Bože, to je bila istina. Otišli smo u Little Italy, jedan od dva ugodna restorana u gradu. Drugi je bio Jasper’s, a ja sam odbijala otići onamo nakon katastrofalnog spoja koji mi je namjestila Violet. Nisam imala namjeru ikada više kročiti nogom kroz ona vrata, nakon što me Pillsbury Doughboy ostavio u njemu, pa sam naletjela na Daniela Crockera. Osjećala sam se krivom i
zbog Sloana, dobrog konobara koji mi je pomogao, samo kako bi završio mrtav. Nakon što smo naručili, Joe je posegnuo preko stola i uhvatio me za ruku. - Zašto se ti i Violet svađate? Morala sam priznati da mi je bilo teško ostati ljutom na njega. Bio je šarmantan muškarac. Ali morali smo razgovarati o onome što se dogodilo sinoć, a nisam imala namjeru raspravljati o Bruceu u javnosti. Taj smo razgovor morali voditi kod kuće. Priča o Violet neće riješiti ništa, a mogla bi samo doliti ulje na vatru. Možda izlazak ipak nije bio najbolja zamisao. - Mislim da ne želiš znati zato smo se svađale. Nagnuo se unatrag. Bio je zbunjen. - Zašto ne? Bilo je tu toliko toga za reći, a ništa nije bilo pozitivno. Nisam ga željela povrijediti. - Violet je u posljednje vrijeme nesretna. - Zašto? - Čini se da ona i Mike imaju problema. Započelo je odmah po maminoj smrti - rekla sam i zastala. Nisam bila sigurna trebam li nastaviti. Ali znala sam da je iskrenost najbolji put. Tajne su nas u prošlosti gotovo rastavile. - Ako bas želim biti iskrena, sve je počelo otkako sam se počela viđati s tobom. - Sa mnom? Počela sam sisati usnu prije nego što sam otpuhnula. Gledala sam Joea u oči, prstima sam stegnula njegove. - Violet misli da zaslužujem bolje - pogled mu je odavao da je povrijeđen, pa sam požurila dodati: Nema ona ništa protiv tebe, Joe. Uvjerena je da mi nedostaje iskustva s muškarcima. Joe je tiho sjedio. - Mike je bio njezin prvi i jedini dečko. Vjenčali su se odmah nakon srednje škole. Iako je teško povjerovati u to, mislim da je Violet malo ljubomorna na mene. Namrštio se. - Zašto ti je teško povjerovati u to, Rose? Ti si prekrasna žena, slatka si i smiješna. Divna si. Zarumenjela sam se. - Ali kako Violet može biti ljubomorna na mene kad ima sve što sam ja ikada željela imati? Joe je sjedio mirno poput kipa. Dovraga. Preplašila sam ga. Glas mu je omekšao. - Što to ona ima, a ti želiš? Skrenula sam pogled. - Neugodno mi je, Joe.
Prstom mi je podigao bradu i pogledao me u oči. - Ne, nije. Što to ona ima, a ti želiš? Duboko sam udahnula, a onda izlanula. - Muža koji je voli, prekrasnu djecu. Obitelj. Pogled mu se zadržao na mojem. Pokušala sam se okrenuti, ali Joeov stisak na mojoj bradi pojačao se. Zašto sam to, zaboga, priznala? Znala sam da je pričanje o tim stvarima na početku veze moglo upropastiti odnos. Nasmiješio se. - I ja želim te stvari. To je bilo nešto novo. Osim mog potencijalnog preseljenja u Little Rock, jedina dugoročna stvar o kojoj smo razgovarali bilo je jesu li ostaci kineske hrane stari pet dana još uvijek dobri za jelo. - Želiš muža? Joe se nasmijao. - Ne, želim se oženiti i jednog dana imati obitelj. Srce mi se napunilo srećom i prvi put sam samoj sebi dopustila razmišljati toliko unaprijed. - Pa, zašto je Violet onda ljubomorna na tebe. Osmijeh mi je izblijedio. Ovo nije moglo dobro završiti. - Mislim da Violet misli da je ona pristala na nešto što je nije bilo dostojno, ljubomorna je jer ja imam mogućnost izbora. - O, to - rekao je, a onda se zagledao kroz prozor nekoliko sekundi. Kad se okrenuo, nestao je njegov sretan izraz lica. - I, što je učinila? - Molim? - Poznajem Violet dovoljno dobro da znam da će se, ako misli da zaslužuješ bolje od mene, potruditi da kreneš dalje. A ako sad ne razgovaraš s njom, nešto je učinila. Što je to bilo? - Joe... - Priznaj, Rose. Pojavila se konobarica s hranom i nakratko me spasila. Bila sam rastrgana. Nisam željela lagati Joeu, ali nisam ga željela ni povrijediti. Bojala sam se da će, otkrijem li mu istinu, to upropastiti mogućnost ikakvog prijateljskog odnosa između njega i Violet. Ipak, na kraju, znala sam što moram učiniti. - Spoj naslijepo. - Molim? Ukočila sam se. - Namjestila mi je spoj naslijepo. Joe je stegnuo vilicu i teško progutao. - Otišla si na spoj dok me nije bilo?
- Ne - odmahnula sam glavom. - Nije bilo tako. Violet me sinoć
pozvala na večeru, a pozvala je i nekog s kim su ona i Mike išli u srednju školu. Tako da to zapravo nije bio spoj. Bila sam sigurna da se Violet ne bi složila s tim. - Pretpostavljam da je on slobodan. - Pa, jest. O, Bože, je li Joe to bio ljubomoran. Podigao je obrve, ali lice mu je ostalo bezizražajno. - I? - I... ništa. Otišla sam onamo, Mike je pekao roštilj, Austin i Violet prisjetili su se kako im je bilo u srednjoj školi. Austin. To nije bilo pitanje, tako da nisam bila sigurna kako odgovoriti. Violet je u jednom bila u pravu. Nisam imala iskustva i bila sam potpuno nepripremljena na ovakvu situaciju. - Joe, kunem ti se, nisam znala ništa o toj večeri. Bila sam tužna i nedostajao si mi i brinula sam se. - Pognula sam glavu prema njegovoj. Brinula me situacija s vizijom, a onda se Hilary javila na telefon onim svojim seksi glasom i rekla mi da se tuširaš, a ja sam u pozadini čula tuš. - Znači, učinila si to zbog Hilary. - Ne! Joe, rekla sam ti da nisam znala išta o tome, inače ne bih otišla. - Stvarno? Čak ni nakon onog što se dogodilo s Hilary? - Joe, ne želim biti ni s kime osim s tobom. Nije me nimalo zanimao, čak ni kad me pozvao da izađemo. Odbila sam ga. To nije imalo nikakve veze s tobom i Hilary. To je bilo Violetino maslo. Uzela si je za pravo raditi takve stvari jer je ona moja velika sestra. Rekla bih mu ne čak i da mi Neely Kate nije rekla kako bi ti bio s Hilary da želiš biti s njom. Ramena su mu se opustila. - Tko je Neely Kate? - Upoznala sam je kad su birali porotnike. Nju nisu odabrali jer radi na sudu, rako da svaki dan ručamo zajedno. Pronašla me je jučer kako plačem na stubama suda. - Zagrcnula sam se. Zašto sam mu to rekla? - Plakala si? - vilica mu se šokirano objesila. - Zašto? Napravila sam grimasu. - Ja? - Joe je zastenjao i pokrio lice rukama. - Rose, tako mi je žao. To stvarno nije bilo ništa, kunem d se. - Znam to sad. Ponovno me uhvatio za ruku. - Hvala nebesima na Neely Kate.
- Da, mislim da smo se sprijateljile.
Izraz lica mu je omekšao. - Dobro, drago mi je da imaš prijateljicu. - I meni. - Uzela sam zalogaj raviola. - Poslije moramo razgovarati o našem telefonskom prepucavanju. Joe je zabrinuto kimnuo, a onda se nasmiješio. - Ali prvo desert. Nakon tri dana gladi za Joeom, nisam se namjeravala buniti.
Deseto poglavlje Kad smo stigli kući, nismo puno razgovarali. Bili smo previše zauzeti mirenjem, a potom previše iscrpljeni da bismo nastavili ozbiljan razgovor. Ujutro smo se nagurali u moju malu kupaonicu. Budući da sam imala više vremena za spremanje, sjela sam na rub kade i promatrala Joea kako nanosi pjenu za brijanje na lice. - Ipak ćemo morati porazgovarati o mom problemu. Joe se okrenuo i sagnuo sve dok mu lice nije bilo u razini mojega. Oči su mu zasvjetlucale. - Problemu? Draga, kao što si pokazala ti proteklih dvanaest sati, savršena si. Smješkajući se, prstom sam mu skinula malo pjene s lica. - Ako me poljubiš s tim na licu, požalit ćeš. Podignuo je obrve i nasmijao se. - Uvijek mi je bilo teško odoljeti izazovu. - Približio mi se ustima. Vrisnula sam i izmaknula se unatrag pa umalo pala u praznu kadu. Joe me zgrabio za ruku i uspravio, cerekajući se. - Nema potrebe da se ozlijediš dok mi bježiš. Joe, ozbiljno. Uzdahnuo je i ponovno se okrenuo prema ogledalu. - O. K. - Joe, sigurna sam da je nevin. - Rose, možda si u pravu, ali ne znam što da radim. - Tip koji je ubio jadnog Mitchella bio je u trgovini alatom nakon ubojstva. - Joe se zaledio, britvica mu je stala na pola poteza. Gledao me preko ogledala, a pogled mu se smračio. - Molim te, reci mi da to znaš, jer si imala još jednu viziju. - Napućila sam usta. Zaklela sam se da mu više neću lagati. Sklopio je oči, a leđni mišići su mu se napeli. - Otišla si jučer u tu trgovinu kupiti boju. Budući da je već znao odgovor, nije imalo smisla više ništa reći. Spustio je britvicu i snažno njome udario o stolić. Naglo se okrenuo prema meni. - Rose, znaš li da je to što si učinila protuzakonito? - Morala sam učiniti nešto, Joe.
Bez riječi je zgrabio ručnik i izletio iz kupaonice, ostavivši me skvrčenu na kadi. Oči su mi bile pune suza. Tako smo se dobro slagali, a ja sam to upropastila. Ali vizije su dio onoga što jesam, sviđalo se to meni ili ne. Dragi Bog zna da najradije više nikad ne bih imala nijednu viziju, ali što Joe očekuje od mene? Znala sam da je Bruce Wayne nevin i nisam mogla samo stajati po strani i ne činiti ništa. Prošlo je nekoliko minuta i pitala sam se hoće li otići u Little Rock bez pozdrava. Sigurno ne bi to učinio. Možda sam ovaj put doista zabrljala. Telefon je zazvonio i trgnuo me iz misli. Otrčala sam u kuhinju i uzela slušalicu. - Halo? - Rose? Ovdje Marjorie Grace sa suda. - Oh, bok. - Stajala sam na prstima i gledala kroz prozor preko sudopera, provjeravajući je li Joeov auto još uvijek vani. Joe je bio naslonjen na haubu i razgovarao preko mobitela, mračna i sumorna lica. Očito je još bio ljut na mene. - Većina članova porote još uvijek se ne osjeća dobro nakon trovanja hranom pa je sudac McClary odgodio suđenje za sutra. Postoji mogućnost da ćemo i sutra odgoditi, ali zasad, planirajte doći ujutro. - U redu, hvala vam, Marjorie Grace. Nakon što sam prekinula, otvorila su se bočna vrata i Joe me zagrlio i poljubio u čelo. - Mislila sam da se ljutiš na mene. - Riječi su mi zvučale prigušeno, jer sam stisnula glavu uz njegova prsa. Joe je uzdahnuo i čvrsto me stisnuo iza leđa. - I bio sam, ali sam se onda zamislio na tvome mjestu. - Doista? - Pogledala sam ga, iznenađeno. - Da, shvaćam zašto si otišla u tu trgovinu. Vjeruj mi, shvaćam, Rose. Ali možeš li zamisliti što se moglo dogoditi da su te uhvatili? Oboje smo znali odgovor. Kimnula sam glavom. - Rose, slušaj me. - Podignuo mi je lice kako bih ga pogledala u oči. Molim te, nemoj učiniti ništa ludo, u redu? Dopusti mi da provjerim još neke stvari i pokušam nešto smisliti. Prepustiti Joeu kontrolu nije mi predstavljalo problem. Ako ništa drugo, neću biti jedina koja će nositi teret nevinosti Brucea Waynea Deckera. Uostalom, Joe ima više resursa i autoriteta da nešto poduzme. O. K. - Dobro. - Lagano me poljubio.
Stisnula sam se uz njega i poželjela da je već subota. Podignuo je glavu i nacerio se. - Budući da smo se opet posvađali, možda bismo se
trebali opet pomiriti. - Zakasnit ćeš. Ne bih htjela da upadneš u nevolju. Licem mu se ozario osmijeh. - Upao sam u nevolju kad si mi se prvi put pojavila pred vratima. Potapšala sam ga po prsima, smijući se. Pa, moram na posao danas, a slutim da će mi Suzanne oderati kožu zakasnim li. Iznenađeno je podignuo obrve. - A što je s porotničkom dužnošću? - Marjorie Grace upravo me nazvala i rekla da je suđenje odgođeno za sutra, jer je većini porote još uvijek slabo od trovanja. - Hvala Bogu da nisi jela šloženac one lude žene. - Ne mogu vjerovati da su ostali to pojeli. - Vidiš? Mudrija si nego što misliš. - Pokupio je torbu sa stola. Otpratit ćeš me do auta? Kimnula sam. Izašli smo van s Muffy, a Joe mi je stavio ruku oko struka i stisnuo me uz sebe. Svaki odlazak bio je sve teži i gotovo neizdrživo bolan. Joe je zastao pokraj vrata auta. Stajali smo licem u lice. Uzeo me za ruku. - Vrijedi li još uvijek dogovor da dolaziš za vikend? - Da - prošaptala sam, osjećajući već poznatu knedlu u grlu. - Čim obavim svoju građansku dužnost u poroti sutra i pokupim Muffy, krenut ću. - S obzirom da nemaš GPS, poslat ću ti smjernice u poruci. - S prijezirom je pogledao moju Novu. - Iskreno, malo me brine što ćeš voziti tu krntiju tako daleko. Možda bi bilo bolje da se ja vratim po tebe. - Ne - pobunila sam se. - To nije pošteno. Ti uvijek dolaziš k meni, a uostalom... - uputila sam mu najzlobniji pogled - ... želim vidjeti tvoj stan. - Onda bi možda trebala razmisliti o novom autu. - Možda... - Nova je bila tatina. Bilo je teško pomišljati na to da je se riješim. - Razmisli o tome i ako se odlučiš za novi, pomoći ću ti ako želiš, u redu? Podignula sam se na vrškove prstiju i poljubila ga. - Prava sam sretnica, Joe Simmonse.
- Mogao bih i ja reći da sam sretnik pa hajdemo to podijeliti i reći
kako smo sretni što imamo jedno drugo. - Meni paše. Bit će bolje da kreneš. - Da - uzdahnuo je i otvorio vrata. - Nazvat ću te večeras. Obećavam. I istražit ću stvar. - Hvala. - Udijelila sam mu dugačak poljubac prije nego što je krenuo. Ostala sam stajati na cesti i gledala kako mu auto postaje sve manji i manji, dok se udaljavao. Kuća mi je bila tako prazna bez njega. Nisam mogla shvatiti kako je to moguće. Kako mi se mogao tako duboko utisnuti u život za tako kratko vrijeme? - Rose Gardner! Imaš li imalo srama? - vikala je gospođica Mildred preko puta. - Dobro jutro, gospođice Mildred. - Stajala sam tako na cesti pred kućom u prugastoj, gracioznoj spavaćici boje lavande, koju sam kupila u Walmartu prije više od mjesec dana. Stajala je na trijemu i zalijevala pelargonije. Toliko se zanijela dok me grdila, da nije ni primijetila kako joj se voda prelijeva preko ruba posude s cvijećem. - Nema ništa dobra u tome kad... - ... gledate pornografsku predstavu pred kućom - promrmljala sam. Shvatila sam. Bila sam loše raspoložena, a jadna Muffy sakrila se ispod mog kreveta kako bi izbjegla moje izljeve bijesa, iako nije imala veze s tim. Ne bih se nikad iskalila na njoj, ali pomislila sam kako bi joj sigurno bilo draže igrati se s Andyjem mladim i Keithom nego provoditi jutro sa mnom. Ne mogu je kriviti. I ja bih radije provela jutro s dečkima nego sama sa sobom. Dobro što nisam bila dobre volje kad sam stigla u ured, jer bi je Suzanne odmah iscijedila iz mene. Moja je šefica sjedila za stolom za odmor. Držala je sendvič pred ustima, ali kad me je vidjela, bacila ga je na stol pred sebe. Odskočio je i pao na pod, kotrljaj ući se sve do mojih nogu. - Ti! Napravila sam korak unatrag prema izlazu i pomislila kako odlazak na posao možda i nije bila najpametnija zamisao. Domarširala je do mene i prepriječila mi put, a potom stavila ruke na bokove i nagnula glavu u stranu, uz podrugljiv podsmijeh. ~ Pa, gle tko se udostojao doći na posao.
Do prije nekoliko mjeseci Suzanne me plašila. U redu, još uvijek me plašila, ali ne toliko. Budući da sam posve drukčije gledala na nju, više joj nije bilo tako lako zastrašiti me. Ili je to bilo zato jer sam se ja promijenila. U svakom slučaju, Suzanne je izgubila svoju moć zastrašivanja, osim činjenice da mi je bila šefica. Doista mi je bilo žao Suzanne. Po njezinoj izbijeljenoj frizuri i blijedoj puti, bilo je očito da je život nije mazio. Bila je u srednjim tridesetima, ali intenzivno pušenje cigareta urezalo joj je bore oko očiju. Bore koje je pokušavala sakriti gomilom šminke, što ju je stajalo pravo malo bogatstvo. Progurala sam se pokraj nje. - Nisam bila na odmoru. Izvršavala sam svoju porotničku dužnost. - Imaš li kakvu potvrdu ili službeno pismo da to dokažeš? Prokletstvo. Znala sam da sam nešto zaboravila. Zaustavila sam se i okrenula prema njoj. - Uh... Samozadovoljno je napućila usta. - To sam i mislia. - Čekaj! - Otvorila sam torbicu i počela kopati, sve dok nisam naišla na pismo sa suda okruga Fenton, na samom dnu. - Evo ga! Poziv za porotu sa suda. Suzanne mi je istrgnula papir iz ruke i pomno pročitala poziv. Ovdje piše da si se trebala javiti kao član porote, ali ne piše jesi li to zbilja učinila. - Suzanne! Odabrali su me. Kunem se. Danas su nas pustili, jer se većina porotnika otrovala hranom. - Uh-huh. Moram priznati, zvučalo je kao laž. - Mogu nazvati sud. Oni će me opravdati. Ili mogu sutra donijeti potvrdu. - Sutra? Ako se surra ne pojaviš na poslu, idući tjedan više ne moraš ni dolaziti. - Što? Ne možeš to učiniti. Vratila je ruku na bok i prepotentno odgovorila: - Samo gledaj. Pouzdano sam znala da to ne smije. Joe mi je rekao. Ali ako pokuša, možda ona dobije otkaz, čime bi Ured za motorna vozila bio sretnije mjesto. Tužan je onaj dan kad ti nedostaje bivša šefica, bez obzira na to što te pokušala ubiti.
Suzanne je odlučila pakostiti mi cijelo jutro. Preusmjeravala je sve komplicirane klijente meni. Čim bi se pojavio netko sa zamršenom dokumentacijom, bacila bi ih meni na stol, zlobno se smješkajući. Gomila posla odvratila mi je misli sa slučaja Brucea Waynea Deckera, što je bila jedina dobra stvar tog dana. U rijetkim trenucima u kojima bih ga se sjetila, nadala sam se da je Joe napredovao u svojoj istrazi. Namjeravala sam ručati u prostoriji za odmor, ali Suzanne mi se uvukla pod kožu poput bolesti. Po prirodi nisam nasilna osoba, bez obzira na svoju svojedobnu reputaciju ubojice, ali opasno sam razmišljala o tome da otkinem glavu Suzanne. Kad sam najavila da ću ručati izvan zgrade, ostali zaposlenici odahnuli su i opustili se. Osjećala sam se dobrodošlo otprilike kao i prodavač usisavača koji ide od vrata do vrata. - Pobrini se da se vratiš na vrijeme! Ni minutu kasnije! - Suzanne je uzviknula dok sam se užurbano kretala prema stražnjem izlazu. Poslijepodne je bilo sparno, ali na obzoru su sijevale munje. Uz malo sreće, jedna dobra oluja će ohladiti stvari, iako, ako se po jutru sudi dan, šanse za to su gotovo nikakve. Ušla sam u auto i upalila ga te pričekala da hladan zrak zapuše iz klimatizacije. Joe je bio u pravu. Iako je moj auto bio pouzdan za gradsku vožnju po Henryetti, brinula me vožnja sve do Little Rocka. Pomislila sam da bih mogla pitati Violet da mi posudi svoj, ali nisam htjela propustiti Milderedin pozdrav pri idućem Joeovu odlasku. Odmor za ručak trajao je pola sata, što je značila da sad imam manje od trideset minuta prije nego što se opet suočim sa Suzanne. Ako sam nešto naučila u proteklih mjesec i pol, onda je to da prestanem tratiti vlastiti život. Zašto jednostavno ne dam otkaz i preselim se k Joeu u Little Rock? Moram priznati, ideja se činila primamljivom. Nedostajao mi je. Preplavio me osjećaj tuge i odlučila sam ga nazvati. Pretpostavljala sam da ću dobiti govornu poštu, stoga me iznenadilo što se javio. - Kako provodiš dan, ljepotice? Nisam očekivao da ću te čuti tako rano... Nije da se žalim. Utroba mi je zalepršala. Kako mi može to napraviti samo jednim telefonskim pozivom? - Ned ostaješ mi. - I ti meni nedostaješ. Brojim sate dok te ponovno ne vidim. Odgovorila sam mu dubljim glasom: - A koliko je to sati, detektive Simmonse?
- Oko trideset sati do trenutka kad budem opet mogao gledati tvoje
golo tijelo. - Joe! - Uzdahnula sam se, iako mi je tijelo treperilo od iščekivanja. - Kad si me pitala da ti pomognem oko broja petnaest na tvojoj listi... učiniti nešto više s muškarcem... jesi li mislila da će to ispasti ovako? - Ne ni za milijun godina. - Hvala na odgovoru - odgovorio je zlobno. Lice mi je gorjelo i nisam bila sigurna što reći. Nakašljala sam se. Jesi li doznao što vezano uz Bruceov slučaj? - Bruce? - Bruce Wayne Decker. Znaš, onaj nevini čovjek kojeg očekuje doživotni zatvor. - Znam o kome govoriš, ali nisam znao da ste postali toliko bliski tako da ga već oslovljavaš imenom. Zakolutala sam očima. - I, jesi li? Zastao je. - Vezano za to. Zastao mi je dah i požalila sam jer sam pomislila kako mi se dan popravio. - To ne zvuči dobro. - Pa... - Zašutio je nekoliko sekundi. - Zato što nije dobro. - Što? Ali kako to već možeš znati? Vratio si se u ured prije svega nekoliko sati. - Da, ali... čini se da sam doznao ono što sam tražio po tom pitanju. - O čemu to govoriš? Nakašljao se. - Zapravo sam već jučer počeo malo istraživati, kad mi nisi odgovarala na pozive. Pitao sam se jesi li nečemu doista na tragu pa sam malo prokopao stvar. - Zašto mi to nisi rekao? - Jer nisam htio da se uzalud počneš nečemu nadati. - Ali ne znaš sve činjenice. Nisam ti ni rekla sve što znam o slučaju. - Ima još? - Jesi li znao da je Frank Mitchell bio dužan nekome? - Kome je bio dužan i koliko? Ugrizla sam se za usnu prije odgovora. - Pa, taj dio ne znam. - Pa što onda još znaš? - Anne koja radi na odjelu s bojama rekla je kako je bio prilično nerazuman čovjek i da je bio dužan mnogima.
- Kako je ona to mogla znati? Jesu li bili prijatelji? - Ne znam... - To je trač, Rose. Ne možeš tome vjerovati. - Pa što da onda radim, Joe?
Duboko je udahnuo. - Odradi svoju građansku dužnost u poroti i donesi odluku utemeljenu na stvarnim dokazima. Zinula sam. - A što ako dokazi budu upućivali da je kriv, iako ja znam da je nevin? - Vjeruj sustavu. Klimatizacija je napokon ohladila zrak, što sam jedva dočekala, jer sam bila izluđena. - Joe, ne mogu samo tako poslati nevina čovjeka u zatvor. - Draga, trudim se pomoći ti, ali zasad mi ne uspijeva. Ništa mu ne ide u prilog. Okrenut ču još nekoliko brojeva, ali bojim se tla ne mogu puno napraviti u ovom slučaju. Udahnula sam nekoliko puta. - Jesi li još ljuta na mene? Bila sam bijesna, ali sam morala priznati da se Joe trudi. Ništa od ovoga nema veze s njim. - Ne. - Fiju. Zastao je na kratko. - I, što planiraš učiniti? - Ne znam. - Bijes mi je popuštao, a zamijenio ga je očaj. Bruce Wayne Decker će završiti u zatvoru. Mogu li zbilja živjeti s tim? - Samo budi oprezna, Rose. O. K.? Nemoj se uvaliti u nekakvu nevolju. - O. K. Čula sam glasove u pozadini. - Čuj, draga, moram ići. Nazvat ću te večeras, u redu? - O. K., bok. Objesila sam ruku o volan i očajnički pokušavala smisliti što da radim. Što god da smislim, imam još samo dvadeset četiri minute da to i učinim. Još jedna osoba može stati na kraj ovoj nepravdi, ali nisam bila sigurna kako će reagirati na moju informaciju. U svakom slučaju, moram zanemariti vlastitu nelagodu i uvjeriti ga da mi povjeruje. Jedino nisam znala kako ću to učiniti.
Duboko sam udahnula i pokrenula Novu s parkirališta. Vrijeme je da navučem kožu odrasle osobe. Idem posjetiti Masona van de Campa Deverauxa III.
Jedanaesto poglavlje Boraviti u koži odrasle osobe ponekad može biti pretijesno. Dok sam parkirala ulicu dalje od suda, počela sam se premišljati. Nema nikakve šanse da će mi gospodin Deveraux povjerovati. Bila sam sigurna u to kao u zalazak sunca. Pa zašto onda ovo radim? Zato jer je to jedino što mogu učiniti. Dok sam ulazila kroz teška drvena vrata, naježila sam se od hladna zraka koji je dopirao iznutra. Godine sudačkih galama i slanja ljudi u zatvore učinile su svoje. Spustila sam torbicu na stol na ulazu u sud. - Dobar dan, Matte. Znaš li kad se Robbie vraća? Stari Matt zinuo je u šoku, ali se brzo oporavio uz mrki pogled. - Giht mu je sve bolje - promrmljao promrmljao je. - Trebao bi se vratiti idući tjedan. - Pa to će biti dobro, zar ne? Nema više čekanja Ernieja. Matt je skenerom prošao preko moje torbice toliko brzo da nije nikako mogao dovoljno dobro provjeriti sadržaj. Vratio mi je torbicu. - Želim ti ugodan ostatak dana - rekla sam preko ramena, dok sam se približavala dizalima. dizalima. Jednog od sljedećih dana ću ga slomiti i natjerati da se nasmije. Raspored ureda visio je na zidu pokraj dizala. U jednom trenutku pomislila sam da gospodina Deverauxa neće biti na popisu, jer je bio nov u zgradi, ali bio je ondje, na natpisu od jednostavne bijele plastike Mason Deveraux III., pomoćnik okružnog tužitelja, soba 210. Pritisnula sam tipku u dizalu, a želudac mi se okretao poput bačve u sajmišnoj utrci okruga Fenton. Vrata su se otvorila i netko me dozvao. Rose! Čekaj! Neely Kate je dojurila, a želudac mi se smirio do podnošljive razine. - Što, zaboga, radiš ovdje? Ne bi li trebala biti kod kuće i oporavljati se od trovanja hranom? Odmaknula sam se od dizala, sretna što privremeno mogu odgoditi predaju vlastite glave na pladnju. - Ne, ja nisam jela.
- Pa, sreća za tebe. Čula sam da većina članova porote ima gadne posljedice. - Gledala je naokolo podižući nos. - Nisi mi odgovorila na
pitanje. Što radiš ovdje? Razmatrala sam da joj kažem kako idem k Masonu Deverauxu, ali sigurno će htjeti znati zašto, a nisam još bila spremna podijeliti to s njom. Naravno, s obzirom na to da zna sve što se događa unutar zidina suda, vjerojatno će sve čuti do kraja dana. Nisam to mogla spriječiti, ali nisam ni htjela biti ta koja će joj to reći. - Danas radim u Uredu za motorna vozila, ali propustila sam ručak pa sam pomislila doći ovamo i vidjeti jesi li slobodna? Neely Kate je uzdah mila. - Žao mi je. Da sam bar znala da te pričekam. Već sam ručala. Slegnula sam ramenima i nacerila se. - Naravno, kasno je, a i meni je to palo na pamet tek kad sam izlazila iz zgrade. Oči su joj zasvijetlile. - Ali mogu uzeti stanku. - Doista? Nisi li se tek vratila s ručka? Mogla bi imati problema. Odmahnula Odmahnula je rukom i zlobno se nasmiješila. - Ma, molim te. Činilo mi se kako to znači da. - Neće me biti samo nekoliko minuta. - Držala je nekoliko fascikala. Osim toga, nosila sam ovo u odjel za ostavinske rasprave. - Pa, ako si sigurna... Neely Kate me uhvatila pod ruku i vrisnula. - Možemo se sakriti u prostoriji s automatima. automatima. - U redu. Nakratko je zastala i prstom pokazala prema nekom čovjeku koji se spuštao niz stube. Namrštena pogleda, čovjek je stupao hodnikom i nosio papir u ruci. Rukom je prošao preko glave i zagladio u stranu onih nekoliko vlasi koje su mu preostale. - To je moj šef, Jimmy, i ovog je tjedna ćudljivija raspoloženja od šizofreničarke s PMS-om. Bolje da ga se klonimo. - Vodila me do podruma stubištem, što je bilo pametno, s obzirom na starost dizala. Bili su toliko spori da bismo do podruma vjerojatno stigli tek sutra. Automati su bili smješteni u podrumu, u nekoj udubini u zidu. Njihova fluorescentna svjetla treperila su i odašiljala prijeteći odsjaj. Želudac mi je krulio dok sam stajala ispred aparata punog krekera, čipsa i čokoladica, što me podsjetilo da nisam ništa jela cio dan. Vrećica čipsa
mi neće biti dovoljna, ali nisam imala izbora, jer sam ostavila ručak u uredu. Neely Kate uzela je Colu Light i sjela u plastični stolac. - Jesi li se napokon čula s Joeom? - Da, došao je posjetiti me sinoć iz Little Rocka. - Vozio se ovamo samo kako bi te vidio? - Da. - To je tako romantično! Lice mi je gorjelo od nelagode. - Vidjet ćemo se opet za vikend. Neely Kate je vrisnula. - To je još bolje! Sljedećih desetak minuta provele smo skrivajući se od pretpostavljenih, a ja sam joj ispričala sve najnovije vezano za Joea, Violet i katastrofu s Austinom. - To je tako romantično! Dva muškarca te žele! Napravila sam grimasu. - Što? Ne! Ne pričaj gluposti. Ustala je i smijala se. - Nema ništa loše u tome da se veseliš što te žele dva muškarca, pogotovo kad već znaš kojeg želiš. A znaš kojeg želiš, zar ne? - Naravno! Austin Kent me nimalo ne zanima. - Što sam više razmišljala o tome, pitala sam se mogu li reći isto i za Violet. - Moram otići do odjela za ostavinske rasprave i vratiti se u svoj ured, inače će Jimmy pobjesnjeti. Mora ranije otići s posla i obaviti nešto vezano za jednu od svojih nekretnina koje iznajmljuje. Ti se vraćaš na posao? Odjel ostavinskih rasprava bio je na istom katu kao i ured gospodina Deverauxa. Kako ću to objasniti Neely Kate? - Zapravo, mislim obići prostoriju za porote da vidim kako je Marjorie Grace. Zanima me ima li kakvih informacija i nformacija za sutra? - Dobra ideja. Tako možeš još malo odgoditi povratak na posao. Provjerila sam vrijeme na mobitelu. Već sam kasnila tri minute, a trebat će mi još barem pet dok se vratim. Suzanne vjerojatno već drži stražnja vrata na oku i čeka da se pojavim. - Da - odgovorila sam, smetena. Srećom, Neely Kate to nije primijetila i nastavila je pričati novosti o svom vjenčanju. Haljine za djeveruše su joj došle jučer i umjesto nježne boje breskve koju je naručila, stigle su joj narančaste. narančaste. - Pa to nije tako loše rekla sam. - Narančasta je lijepa boja.
- Brenda, moja druga sestrična, inače je malo punija i voli odlaziti u
solarij pa je poprimila narančastu put. Izgledat će poput voćnog bombona. - Pa, možda ima vremena da vrati ten u normalu. Kad ti je vjenčanje? - Za dva tjedna. - Oh! - Činilo mi se da su šanse za to nikakve. Budući da se nijednoj od nas nije žurilo natrag na posao, meni manje nego ikada, odlučile smo dizalom otići na drugi kat. Dok smo čekale dizalo, sjetila sam se da Neely Kate zna gotovo sve što se događa na sudu. Zapravo, znala je sve o slučaju Brucea Waynea Deckera i prije negoli su nas pozvali na ispitivanje. Možda bih je mogla pitati što još zna? - Dakle, ovaj slučaj u kojem sudjelujem prilično je zanimljiv promrmljala sam gledajući u brojeve iznad ulaza u dizalo. Broj dva bio je upaljen već nekoliko sekundi. - A da? - Glas joj je zbunjeno preskočio. Nisam je mogla kriviti što se zbunila nakon što sam prije napuhano t vrdila kako ne smijem o tome razgovarati, a sad to ovako ležerno spominjem. Prislonila je glavu bliže meni i polušapatom rekla: - Je li detektiv Taylor svjedočio i ispričao svoju verziju? Pokušavala sam suzdržati uzbuđenje i okrenula se prema njoj. Misliš na njegovo svjedočenje? Iznenađeno je raširila oči. - Oh, on to danas tako zove? - Kako to misliš? - Srce mi je lupalo kao u zeca. Zatvorila je oči i odmahnula glavom. - Nema veze! Nisam ništa rekla! Mogla sam birati između dviju mogućnosti: ili ću je moliti da mi kaže ili ću se praviti da me ne zanima, što bi je moglo izluditi. Nadala sam se da imam pravo. - Pih, gotovo je svima jasno da nije ispričao sve do kraja. Oči su joj zasjale kao da se upravo probudila na božićno jutro. Dakle, u pravu sam? Pretjerano sam napućila usra i odmahnula glavom. - Ne bih smjela pričati o tome. - Ali očito je da sklanja nešto pod tepih, zar ne? Vrata dizala su se otvorila, a ja sam gotovo uzdahnula. Još nisam bila gotova s izvlačenjem informacija. Krenula sam sitnim koracima, a ona je išla za mnom. - Hajde, Rose. Neću nikom reći, kunem se.
Kad su se vrata zatvorila, zgrabila sam je za ruku i približila se. Moraš mi obećati, Neely Kate. Podignula je desnu ruku kao da polaže zakletvu. - Da! Kunem se. Obećavam. - Nešto nije u redu. Kao da ignorira dokaze ili nešto tako. - Da! Upravu tako! Kao onaj broš koji su pronašli u sefu! Nije pripadao žrtvi, ali ni Bruceu Wayneu Deckeru. Odakle se stvorio? - Kako znaš za to? Zakolutala je očima. - Rekla sam ti već. Imam dar. Znam neke stvari. Sad slušaj. Nemamo puno vremena. Mogla sam samo poželjeti da doista ima dar. - Zna li detektiv Taylor tko je pravi ubojica? Štiti li ga zapravo? - Ne, ništa takvo. To je samo lijenost. Željezna poluga pronađena je ispod Deckerove kuće, a njegovi otisci bili su na mjestu zločina. Prejednostavno je da bi se označilo kao zatvoren slučaj, umjesto da se provede prava istraga. Čula sam da je Frank Mitchell bio dužan nekim kladioničarima iz biljarskoga salona. - i ja sam čula da je bio dužan nekim ljudima, ali nisam znala kome. Tko su ti kladioničari? Dizalo je poskočilo i zaustavilo se na drugom katu. Vrata su se sporo otvorila. Neely Kate gurnula me ramenom i okrenula se prema vratima. Nisi ništa čula od mene. - Kažeš da će ti sestrična izgledati kao narančasti bombon? I pokvariti svima iznenađenje? Namignula mi je i uputila se hodnikom prema odjelu za ostavinske rasprave. - Hvala ti što si me došla posjetiti. Može ručak sutra? Pomisao na ručak s Neely Kate me obradovala. - Naravno. Ured gospodina Deverauxa bio je svega dvoja vrata niže od odjela ostavinskih rasprava, ali Neely Kate sam rekla da idem do Marjorie Grace. Mogla bih ispasti iskrena ako doista odem provjeriti je li tamo, ali moguće je da je i ona uzela slobodan dan. Pokucala sam na vrata porotničke prostorije, nesigurna smijem li to uopće učiniti. Ispalo je da se uzalud brinem. Prostorija je bila prazna, a svjetla ugašena. Zdjela gospođe Baker više nije bila tamo, vjerojatno su je predali Ernieju kao dokaz. Sjela sam u stolac i laknulo mi je što sam sama. Morala sam se pripremiti za suočavanje koje me čekalo.
Trgnula me zvonjava mobitela. Izvukla sam ga iz torbice i uzdahnula kad sam vidjela tko me zove - Ured za motorna vozila. Suzanne me sigurno zove kako bi me izgrdila. Možda čak i da mi dade otkaz. Mogu li imati toliko sreće? Duboko sam udahnula, stišala mobitel i ustala. Vrijeme je da završim s ovim. Krenula sam niz hodnik, strah u meni postajao je sve teži, dok mi je svaki živac bio napet od iščekivanja. Stala sam ispred ureda gospodina Deverauxa i čitala njegovo ime na mutnom staklu. Upravo ću napraviti budalu od sebe. Panika me preplavila i sklopila sam oči, pokušavajući se pribran. Nakon nekoliko dubokih udaha, osjećala sam se malo bolje. Bila sam jedina osoba koja želi pomoći Bruceu Wayneu Deckeru. Nisam smjela dopustiti da me javno poniženje zaustavi. Zatvorenih očiju, pružila sam ruku prema kvaki, kad su se vrata naglo otvorila, a netko je naletio na mene. Spotaknula sam se unatrag i skviknula poput svinje koja je prošli mjesec pobjegla sa sajma. Netko me zgrabio za ruku i povukao naprijed dok se nisam sudarila s nečim. Otvorila sam oči, prestala vikati i vidjela da to nije nitko drugi nego Mason Deveraux III., koji me tako čvrsto stisnuo za lakat, da sam bila sigurna kako će mi ostaviti masnice. Dok me držao, tijelo mi je bilo posve uz njegovo. Oči su mu bile mračne i ljutite. - Što to, dovraga, radite, gospođice Gardner? - Ja... - Jeste li uvijek ovako naporni ili ste takvi samo prema meni? Zinula sam i kolebala se između toga da briznem u plač ili da ga dobro izvrijeđam. Srećom, isplakala sam se u utorak navečer. Ukrutila sam se i istrgnula ruku iz njegova stiska. - A jeste li vi uvijek ovako grubi ili to čuvate za mene? Gospodin Deveraux zakoračio je unatrag i poravnao si nepostojeće nabore na sakou. - Što radite ovdje, gospođice Gardner? - Izgledao je kao da ima probavnih smetnji. Palo mi je na pamet da mu odem po neki laksativ. - Zar niste shvatili, gospodine Deveraux? Moj životni cilj je da vam dosađujem. Kako mi ide? - Što me je spopalo? Nisam nikad bila tako bezobrazna. Nagnuo se prema meni i pogledao me skupljenih očiju. - Vrlo ste talentirani, ali čak i vi morate imati još neki razlog zašto ste ovdje, osim da mene gnjavite, i to na dan kad ste oslobođeni porotničke dužnosti. Ne biste li trebali biti kod kuće i povraćati?
U prsima sam osjećala težinu bijesa i frustracije. Ovo nije krenulo dobro, a nisam još ni počela. - Htjela sam razgovarati s vama? Prokletstvo! Mogla sam bar malo ublažiti svoj drski ton. Pomaknuo je ruku u stranu, držeći fascikl i, uz lažni osmjeh, rekao: Pa, evo me, ovdje sam, počnite pričati. Krv mi je ključala. - Što se dogodilo da ste postali tako mrzovoljni? Spustio je ruku natrag uz tijelo, a osmijeh se pretvorio u mrk pogled. - Nisam vam učinila ništa, nego se našla na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Vjerujte, gospodine Deveraux, vi ste zadnja osoba na svijetu koju bih sad htjela vidjeti. Zbunjeno je raširio oči. - Ali mislio sam kako ste rekli da želite razgovarati sa mnom? - Predomislila sam se. Zvuk pljeskanja me iznenadio. Neely Kate i još dvije žene stajale su nekoliko koraka dalje, pljeskale i smiješile se kao da su uživale u predstavi. - Reci im, dušo! - tekla je jedna žena i mahala rukom. Lice gospodina Deverauxa bilo je crveno i prštao je od bijesa, prije nego što se okrenuo i umarširao natrag u svoj ured. Dvije žene prošle su pokraj mene, jedna od njih potapšala me i nasmiješila se. Neely Kate dotrčala je i zagrlila me. - Oh, moj Bože! Ne bih povjerovala u ovo da to nisam vidjela vlastitim očima! Nelagoda mi je gorjela licem, a potom me zatekla spoznaja onoga što sam napravila. - Ja... - Znaš li koliko je svaka osoba koja radi na ovom sudu htjela napraviti nešto takvo? On je zao i pakostan čovjek. Ne brini se, nisi jedina koja se bori s njegovim stavom, ali si prva koja mu je odbrusila. - Hoće li me sad izbaciti iz porote? - šapnula sam Neely Kate dok smo hodale prema dizalu. - Ne, sumnjam da će to učiniti. Samo će puhati u svom uredu. - Ali... Neely Kate pritisnula je tipku na dizalu. - Nemoj zamarati svoju lijepu glavicu time. Što može učiniti? Reći sucu McC -laryju da si bila bezobrazna prema njemu. Ha! To bih voljela vidjeti.
Vrata dizala otvorila su se i ušle smo unutra. Još sam bila ošamućena. Neely Kate se smijala. - Neću nikad zaboraviti izraz njegova lica! Neću ni ja. Vrata su se otvorila u predvorju suda i htjela sam izbjeći neugodne poglede mnoštva koji kao da su se već kuhali. Jesu li već čuli što sam učinila? Kako je to moguće? Neely Kate potapšala me po ramenu. - Ne brini se ti za gospodina Mrguda. Bit će sve u redu. Što je najgore što ti se može dogoditi? Da završiš u zatvoru? Nema šanse. Želudac mi se stisnuo. Pomisao da me zatvore užasavala me. Neely Kate vidjela je izraz strave na mom licu. Opusti se! Samo se šalim. Pokušala sam se nasmijati, ali lice mi je bilo zaleđeno. - Da... - I tad sam osjetila viziju kako dolazi. Oh, ne! Ne sad! - Cvjećarica će ti dobiti vodene kozice. Neely Kate me pogledala skupljenih očiju. - Što si upravo rekla? - Što? Nisam ništa rekla. Trznula je glavom i zgrabila me za ruku. - Jesi. Rekla si da će mi cvjećarica dobiti vodene kozice. Puls mi je naglo ubrzao. - Zar sam to rekla? Njezino zurenje me probadalo. - Da, jesi. Zašto si rekla da će mi cvjećarica dobiti vodene kozice? Odmahnula sam tukom i nervozno se nasmijala. - Nemam blagog pojma! Ne znam što mi je danas! Moram ići. - Istrgnula sam ruku iz njezina stiska. - Pa, mislim... - Bila je zbunjena, ali me pustila. - Bolje požuri. Zakasnit ćeš. Zakasnit ću? Već sam odavno kasnila. - Vidimo se sutra? - upitala me. Umalo sam zaplakala od sreće. Nisam je preplašila. Još. Ne znam kako će reagirati kad joj cvjećarica zaista dobije vodene kozice. - Vidimo se sutra. - Nakon pomalo neodlučna mahanja, izašla sam na poslijepodnevnu sparinu. Zaboga, upropastila sam ovo na sve moguće načine. Kasnim na posao i možda ću dobiti otkaz, a nisam ni uspjela u onome što sam namjeravala učiniti. Ne samo da nisam uspjela reći gospodinu Deverauxu
što znam o Bruceu nego sam ga razbjesnila tako da me vjerojatno više nikad neće saslušati, čak i ako mu odlučim ponovno pokušati reći. Utješila sam se uz zloban smiješak. Unatoč svemu, uspjela sam dobiti nekoliko korisnih informacija. Jedna je bila da su haljine za djeveruše boje breskve pogodne samo ako želite tematsko vjenčanje nadahnuto slatkišima, a druga da je Frank Mitchell dugovao nekom kladioničaru. Možda stvari i nisu ispale tako loše.
Dvanaesto poglavlje Nisam nikad vidjela Suzanne tako bijesnu otkako je poznajem. Čak ni kad je doznala da je frizerska škola ukinula popust od pedeset posto za stalne mušterije izbjeljivanja kose. I to je bilo nešto. Dok joj je crvenilo u licu već bilo dovoljan dokaz da nešto nije u redu, način na koji se tresla, počevši od vilice, a potom i ostatka tijela, nagnao nas je da pomislimo kako ima moždani udar. Martha je počela birati broj hitne službe, ali je poklopila čim je Suzanne shvatila što radi i počela vrištati na nju. Ne bi me iznenadilo da me Suzanne poslala kući, ali činilo mi se da se pribrala i shvatila kako mora poštivati određeni postupak. Jedini razlog za trenutni i izvanredni otkaz u sustavu zapošljavanja države Arkansas bio je pokušaj ubojstva nekog od zaposlenika. Ali opet, možda je namjeravala učiniti isto što i naša bivša šefica. Sjela sam za svoj stol, spremila torbicu u ladicu i počela pjevušiti Još tri sata, još tri sata - sve dok se pjevušenje nije pretvorilo u mumljanje. Osim mog susreta s Neely Kate, dan mi je prošao bez vizija, stoga me nije iznenadilo što sam ih upravo imala nekoliko zaredom. Jednoj je ženi laknulo, ali ju je i zbunilo što je našla torbicu u zamrzivaču. Drugi klijent nije bio presretan kad je doznao da mu susjed krade novine. Vizije su bile iscrpljujuće. Ali vizije su me podsjećale kako sam se upetljala u slučaj s Dani elom Crockerom, koji je doveo do mamina ubojstva i cijelu upletenost u neprilike s Crockerom. Vizije su bile blagoslov i prokletstvo, ali na kraju su mi pomogle da spasim Joea i zaustavim Crockera. Koliko mi je poznato, Bruce Wayne Decker nije imao vlastitih vizija pomoću kojih bi se spasio. Činjenica je da sam mu ja vjerojatno bila jedina nada. Na svoju sramotu, dopustila sam si da me temperament svlada i upropastila si jedinu priliku da mi gospodin Deveraux povjeruje. On je bio taj koji je mogao obustaviti optužnicu, a ja sam to upropastila. Ali, za Boga miloga, taj je čovjek bio grozan. Trebala sam novu taktiku, plan B da se iskopam iz svega ovoga. Nisam imala ništa konkretno da spasim Brucea, ali kad bih imala više
informacija, tad bi me Mason Deveraux morao saslušati. Problem je bio kako doći do još informacija. Jedan od mojih klijenata dao mi je ideju kad je bacio dokumente za obnovu registracije na moj stol. - Adresa na dokumentima više nije valjana. Možete li ubaciti novu adresu u sustav? Uz prijateljski osmjeh, rekla sam mu kako ću to rado učiniti, a moždane vijuge već su mi se pokrenule. Postoji velika vjerojatnost da je adresa Franka Mitchella još u sustavu. Ubijen je prije godinu dana, a obično je potrebno vise vremena za brisanje imena. Moram samo potražiti adresu i odvesti se do kuće jadnoga gospodina Mitchella. Bila sam sigurna da ću pronaći neki trag. Vrijedilo je pokušati. To je bilo potpuno bezazleno, zar ne? Ne mogu vas uhititi samo zbog vožnje, zar ne? Ali bih mogla imati problema zbog zadiranja u podatke. Moram biti oprezna. Kolega je zaključao prednja vrata ureda u pet, a ja sam krenula prema stražnjem izlazu, ignorirajući Suzannine krike kako mi je bolje da se pojavim ujutro ili da se više ne vraćam. Kad sam ušla u auto, odižući noge s vruće, ljepljive plastike, iz džepa sam izvadila adresu gospodina Mitchella. Dok se vrući zrak iz ventilatora polako hladio, zurila sam u žuti papirić sa škrabotinom koju sam u žurbi napisala. Da me Suzanne uhvatila... Ali nije, i tako sam sjedila s adresom žrtve u ruci. Njegovom posljednjom poznatom adresom. Tko zna gdje sad obitava, pokoj mu u duši. Pomislila sam kako bih prvo trebala otići kući. Muffy je zatvorena cijeli dan i sigurno bih je trebala izvesti van. Da i ne spominjem kako me čeka na pola oličena spavaća soba. Ali uvjerila sam samu sebe kako će ovo biti brzinska vožnja. Znatiželja me pobijedila. Samo ću baciti oko na njegovu kuću i potom otići ravno kući. Razmišljala sam i o tome da odem po Muffy i povedem je sa sobom, ali ako je ovo što radim nešto loše, bilo bi neodgovorno da Muffy bude suučesnik u nezakonitoj radnji. Ponovno. Bila sam sigurna kako mi još zamjera što mi je pomogla ukrasti auto gospođice Mildred, kad smo išle spasiti Joea od Daniela Crockera. Zgrabila sam volan objema rukama i stisnula zube. To je bilo to. Brza vožnja do njegove kuće i potom ravno kući.
Kuća Franka Mitchella nalazila se u starijem, devastiranom dijelu Henryette. Sve ulice u tom dijelu grada imale su jedno od tri imena: Javora. Hrastova. Brijestova. Kuće u Forest Ridgeu sagrađene su tijekom 1930-ih i većina je bila zapuštena, uključujući i onu gospodina Mitchella. Kad sam se približila njegovoj kući, usporila sam i virila kroz suvozačev prozor. Trijem na prednjoj strani bio je urušen nekoliko metara. Jedna rebrenica bila je naherena, kao da će otpasti ako netko puhne u nju. Dobar dio boje s pročelja bio je oguljen. Dvorište je očajnički trebalo pokositi, a grmlje ispred zaraslo je sve do pola prozora. Kad sam prošla kuću, jedino što sam doznala bilo je da se kuća raspada. Moram pogledati još jednom. Nakon što sam prošla cijelu ulicu, usporila sam kad sam ponovno došla do kuće gospodina Mitchella. Mjesto je izgledalo napušteno i činilo se dovoljno sigurnim da malo pronjuškam naokolo. Parkirala sam uz rub ulice, nekoliko kuća dalje. Kad sam izlazila, ruke su mi počele drhtati, što je izazvalo zveckanje ključeva. Što to radim? Što uopće mislim da ću pronaći? Nisam imala pojma, ali potrebu da se popnem do njegove kuće bilo je nemoguće ignorirati. Pokušavala sam ne djelovati sumnjivo pa sam nabacila velik osmijeh i prošetala se grbavim i napuknutim nogostupom. Trudila sam se da se ne spotaknem. Kako bih objasnila prijelom noge baš na ovome mjestu? Trebala sam ipak povesti Muffy. Mogla sam reći da šećem psa, ali sad je bilo kasno. Već sam se nalazila usred ove ludosti. Kad sam stigla do njegove kuće, zaustavila sam se. Daske s hrđavim čavlima virile su iz trijema. Pitala sam se kako je itko mogao ući kroz prednja vrata. Došla sam do prilaza i krenula prema stražnjoj strani kuće, kad sam začula glas iza sebe. - Što to pokušavate? Kriknuvši, okrenula sam se vidjeti o kome je riječ i spotaknula se unatrag. Doista sam trebala prestati s tim. Dva puta u jednom danu bilo je dva puta previše. Zurila sam u starca kojem je nedostajala većina zuba i ostala gotovo bez teksta. - Huh? Povio se naprijed, pridržavajući štap desnom rukom. Čekao je moj odgovor, a izgledao je kao netko tko ne voli previše čekati. - Samo sam gledala... - Prodana je - promrmljao je, pokušavajući se uspraviti i, bezuspješno, izgledati više.
- Što? - Prodana je! Prodana! Jesi li gluha? - Ne... hm... - Stresla sam se u sebi. Morala sam se pribrati. Očito mi istraživanje nije išlo najbolje. - Koliko je dugo bila na prodaju? - Koji put? - Koliko se puta ova kuća prodavala? - pitala sam, zapanjeno. - Dva puta. Prvi put odmah nakon Frankove smrti i drugi put prošli
mjesec. To je prokleta šteta. Frank je proveo posljednji mjesec života u borbi s nekim tipom koji ga je nagovarao da je proda, ali uzalud. Prokleta kuća ipak se prodala. - Okrenuo se i uputio natrag na nogostup, mrmljajući u sebi. - Čekajte - kriknula sam i pokušavala ga dostići. - Tko je htio kupiti njegovu kuću? Zašto su je tako žarko željeli? Je li to bio jedan od onih kladioničara kojima je bio dužan? Starac je stao i okrenuo se prema meni, oslanjajući se o štap kao da je preumoran stajati. - Puna si pitanja, je li? Nisam odgovorila, pokušavajući smisliti nešto što će ga natjerati da progovori. Idući put kad budem njuškala oko nečije kuće možda bih trebala unaprijed pripremiti pitanja. - Ne znam tko je to bio. Frank nije ništa rekao, a uostalom... i nije da me ticalo o kome se radilo. Kao i zašto su je željeli. Ni to ne znam. Ali znam da su gnjavili Franka da proda, iako je govorio kako se nikad neće odselit i. Bila je to kuća njegovih roditelja i htio je da ostane u obitelji. Počeo se grleno smijati, što mu je izazvalo kašalj. Kad se smirio, nakašljao se i pljunuo na nogostup. Maknula sam mu se s puta i pokušala zanemariti odvratni prizor. Starac je imao gadan pogled, a gornja usna mu se trzala dok je zurio u mene. Da nisam znala da mu mogu pobjeći, bila bih prestravljena. - Znaš li što je najsmješnije? Odmahnula sam glavom. - Utrošio je toliko energije kako ne bi prodao kuću, a njegov sin ju je prodao čim mu se pružila prilika. Kakva šteta. - Trzao je glavom. - Rekli ste da ga je gnjavio čovjek koji je htio kupiti kuću. Što je točno radio? Škiljio je prema meni, već pomalo namrgođenog izraza od mog dosađivanja. - Kako bih ja to mogao znati? Izgledam li ti kao netko tko može čitati misli?
- Ne... Ali...
Mrko me pogledao, naborana lica poput suhe šljive. - Slušaj, Frank je bio povučena osoba. Držao se sam za sebe. To što išta znam o tome je zato što sam ga našao vani pijana, nekoliko noći prije nego što je ubijen. Komadići slagalice polako su se počeli slagati. - Mislite li da ga je osoba koja je htjela kupiti kuću mogla ubiti? - Ta napušena budala nije imala dovoljno novca da kupi kuću. Zinula sam. - Mislite na Brucea Waynea Deckera? Ponovno se pokušavao uspraviti, ali se trgnuo u stranu. - Naravno da mislim na malog Deckera. Na koga bih mislio? Onaj dečko kojem se sad sudi za Frankovo ubojstvo. - Ali kako... - Prokletstvo, baš si zabadalo. - Odmahnuo je glavom i mrmljao. Zbog ovog čovjeka počela sam malo više cijeniti Mildred. - Taj glupi Decker živio je malo dalje niz ulicu. - Podignuo je štap i pokazao kuću na uglu. Upravo ondje. Ta se kuća nalazila u najljepšoj ulici. Svježe oličena, pokošena dvorišta s posađenim cvijećem. Moja je zbunjenost bila očita. Starac je zamrmljao. - To nije bila njegova kuća. To je kuća njegovih roditelja. Živio je ondje do svega nekoliko mjeseci prije Frankove smrti. Njegovi su se napokon opametili i izbacili ga. - Oh. - Imaš li još glupih pitanja? Odmahnula sam glavom i pokušavala shvatiti povezanost te spoznaje. - Ne. Okrenuo se i oteturao do susjedne kuće. - Uskoro počinje bejzbol. Ako sam nešto propustio, to je tvoja krivica. Dok sam se odvozila iz četvrti, usporila sam pokraj kuće Bruceovih roditelja. Pomislila sam da bih mogla pokucati i postaviti im nekoliko pitanja, ali to ne bi ispalo dobro. Nisam se mogla pojaviti i reći: Pozdrav, ja sam Rose Gardner i članica sam porote na suđenju vašem sinu, ali imala sam viziju u kojoj sam vidjela da je netko drugi ubio Franka Mitchella, stoga vjerujem da je vaš sin nevin i pokušavam to dokazati. Nema šanse da bih takvo što mogla izvesti. Uostalom, kladim se kako ne bi povjerovali da ga smatram nevinim, kad su svi ostali spremni na
javno smaknuće. Osim toga, ne smijem toliko riskirati. Ne bih smjela istraživati. Na putu prema kući, pokušavala sam shvatiti sve što mi je ispričao susjed gospodina Mitchella. Tko je htio kupiti njegovu kuću? Bila je u tako lošem stanju, i to ne izgleda kao da je zapuštena nakon njegove smrti, nego kao da godinama propada. Ali gospodin Mitchell bio je menadžer u trgovini alatima. Pretpostavljam da se tako nije mogao obogatiti, ali sigurno je dovoljno zarađivao da može održavati kuću. Gdje je onda trošio novac? Anne s odjela s bojama rekla je da je bio dužan nekome, a Neely Kate tvrdi da su posrijedi bili dugovi kladioničarima. Znala sam da Joe smatra kako su to tračevi, ali čovjek je morao na nešto trošiti, a to nije bilo održavanje kuće. Jesu li ga kladioničari pritisnuli da proda kuću zbog dugova? I jesu li ga ubili kad je odbio? Muffy je bilo drago kad me vidjela i odmah je izletjela iz kuće. Trčala je naokolo, prije negoli je obavila svoje. Nakon što sam si pripremila sendvič za večeru, morala sam se početi pakirati za put u Little Rock. Želudac mi se stisnuo od uzbuđenja i iščekivanja. Nisam nikad bila u Little Rocku, iako je udaljen samo dva sata. Violet i Mike bili su puno puta i... oh, prokletstvo. Nisam rekla Violet da idem. Koliko god me frustrirala, moram joj reći da idem na put, inače će se brinuti. Uzela sam telefon i pitala se je li još uvijek ljuta. - Halo, Rose. - Moje pitanje dobilo je odgovor u njezinu ledenom tonu. - Bok - pokušavala sam zadržati prijateljski glas. - Jesi li nazvala da se ispričaš? - upitala je oholo. - Zbog čega? - Zbog svojega bezobrazluka otprije neki dan. - Mojega bezobrazluka? - Da, zbog toga kako si postupila prema jadnom Austinu. Krv mi je počela ključati. - Ti to ozbiljno? Nisi imala prava, Violet! Nisi imala pravo namještati mi nekoga kad znaš da sam s Joeom! - I znaš što mislim o tome. - To se tebe ne tiče, Violet! Nemam šest godina. Ne trebaš mi više ti birati prijatelje.
Violet je uzdahnula. - Zar misliš da sam to radila dok smo bile male? Birala ti prijatelje? Povrijeđenost u njezinu glasu me zatekla. Prisilila sam se na dubok udah. - Ne, Vi. Naravno da nisi. Štitila si me od zlobne djece u školi. Sjela sam na krevet i naslonila glavu na dlan. Kako smo se opet počele svađati? Prije mamine smrti, jedva smo se i porječkale, iako, kad bolje razmislim, to je bilo zato što nikad nisam imala snage suprotstaviti se ikome. Uključujući i Violet. - Ti, dakle, misliš kako ti pokušavam upravljati životom? Moje ogorčenje vratilo se. - Pa, nije li tako? - Rose, to je zato jer si ti... Obje smo utihnule. - Ne želim da živiš žaleći za nečim. - Glas joj je pucao i znala sam da plače. - Violet, moram živjeti svoj život i pogriješiti. Njezin nadmoćni stav vratio se u trenutku. - Dakle, priznaješ da je Joe Simmons pogreška? Uzdahnula sam, frustrirano. - Ne! Nisam rekla da je on pogreška. Ti se brineš da upravo radim jednu, ali ne možeš me zaštititi od pogrešaka. Moraš me pustiti da živim svoj život, cijeli život. Lijepe stvari i ružne stvari. - Ne bih podnijela da te vidim povrijeđenu. - Ali kako znaš da će me Joe povrijediti? Kako znaš da neću ja povrijediti njega? Ili možda nitko nikoga neće povrijediti. Možda ćemo se vjenčati i ja ću se preseliti u Little Rock. Možda ćemo imati djecu i kuću u kojoj ćemo sretno živjeti. - Seliš se u Little Rock? - prošaptala je, užasnuto. Tada sam shvatila zašto je tako odlučna oko toga da ostavim Joea. Bojala se da će me izgubiti. Jedina poveznica između Joea i Henryette bila sam ja, a šanse da se on doseli ovamo bile su nikakve. Ako ostanemo skupa i vjenčamo se, ja ću biti ta koja će se odseliti, a Violet će ostati sama. Sad je sve imalo smisla. Austin je rođen i odrastao je u Henryetti. Naravno, u jednom trenutku se odselio, ali se vratio ovamo izgraditi život. U Violetinim očima, Austin Kent je bio siguran, a Joe Simmons je bio opasan. Odgovorila sam mekšim glasom. - Ne, ne selim se u Little Rock. - Ali Joe to želi?
Nisam htjela produbiti rascjep među njima, ali nisam htjela ni lagati. - Da! - Vidiš! Znala sam! - Plačljiv glas omekšao je njezine optužbe. - Violet, rekla sam mu da je prerano. Tek smo počeli hodati. Ali ne mogu obećati da se jednoga dana možda neću odseliti u Little Rock, kao što to ni ti ne možeš obećati. - Ja to mogu sigurno obećati! Mike preuzima očevu građevinsku tvrtku iduće godine kad mu otac ode u mirovinu. Rodili smo se u Henryetti, ovdje ćemo i umrijeti. Uzdahnula sam. - Pa, mora da je lijepo imati tako isplaniran život. Nesigurnosti u mom životu izgledale su gorko u usporedbi s Violetinim pažljivo posloženim svijetom. Ponovno je uzdahnula, što me pomalo iznenadilo. Ja sam bila iskrena, nisam je htjela povrijediti. - Moram ići, Rose - zvučala je kao da se guši. - Čekaj! Moram ti prvo nešto reći. - Što? - Vratio se njezin ledeni ton. - Idem provesti vikend s Joeom u Little Rocku. Odlazim sutra nakon porote i vraćam se u nedjelju navečer. Njezina je šutnja bila zastrašujuća. Nakon nekoliko sekunda se nakašljala. - Shvaćam. A što namjeravaš s Muffy? - Namjeravam je povesti. - U stan? Ne živi li Joe u stanu u centru Little Rocka? Ne znam zašto sam bila iznenađena što je obratila pažnju na detalje iz Joeova života. - Pa da, ali vodit ćemo Muffy u šetnju. - Muffy se neće svidjeti vožnja autom od nekoliko sati. - Mislim da će biti u redu. - U redu. Dobro. Ja ću je pričuvati. Zinula sam u šoku. - Što? Nisam to tražila... - Taj pas je po cijele dane zatvoren u onoj užarenoj kući dok si na poslu, a sad je planiraš utrpati u auto i odvesti usred betonske džungle? - Little Rock nije betonska džungla. - Kako ti to znaš? Nisi tamo bila nikad prije. Violet je uvijek znala kako me povrijediti, čak i kad to nije htjela. Ne, Vi. Nisam, Ali idem ovog vikenda. I bit ću kod Joea. I znaš što? Spavam s njim! - Rose Anne Gardner! Što te je, dovraga, spopalo?
Još jedna seksualna aluzija bila mi je navrh jezika, ali sam je ipak mudro zadržala za sebe. - Dovoljno sam stara da imam pravo na vlastite izbore. Ako želim obojiti kosu u ljubičasto, to ću i učiniti. Ako želim provesti vikend u Little Rocku, to ću i učiniti. - Znači, nemam pravo na mišljenje? - Naravno da imaš. I ponekad ga i želim. Ali postoji razlika između izražavanja mišljenja i nametanja vlastitih planova. Glas joj se smirio. - Nećeš valjda stvarno obojiti kosu u ljubičasto, je li? Uzdahnula sam i potom se nasmijala. Ostavit ću joj da se brine oko toga. - Ne. - Oh, hvala Bogu, jer mislim da oko toga ne bih mogla šutjeti. Dobila sam njezinu pažnju. - I, dopustit ćeš mi da sama donosim odluke vezane za Joea? - Da. - Hvala. - Ali i dalje mislim da bi Muffy mogla ostati kod nas. Ashley će se obradovati tome. Nisam mogla podnijeti da ostavim Muffy dva dana, ali Violet je bila u pravu. - O. K. - Zašto je ne dovezeš prije nego što odeš na posao ujutro? Nema smisla da bude sama u kući cio dan. - Moram sjediti u poroti sutra, ali to je dobra ideja. Moram biti na sudu u devet, tako da ću je ostaviti prije toga. - O. K. - Utihnula je na trenutak. - Znači, stvarno ti se sviđa taj momak? Nasmijala sam se. - Da, stvarno. - Samo budi oprezna. Znala sam da ne misli samo na vožnju do Little Rocka. - Previše sam života provela u oprezu, Violet. Pokušavam živjeti. - Znam. To me i brine. Volim te, Rose. - I ja tebe volim. Prekinule smo i odmah sam počela osjećati neku težinu. Mrzila sam kad je Violet ljuta, pogotovo na mene, ali s obzirom na njezino nedavno ponašanje, znala sam da je još nešto u pitanju. Možda bih je mogla odvesti na ručak idući tjedan i pokušati to izvući iz nje.
Misli su mi odlutale prema Joeu i prijetnji koju je Violet osjećala s njegove strane. Brinulo me to što ću možda jednom u budućnosti morati odabrati stranu. Pitanje je, koju ću stranu odabrati?
Trinaesto poglavlje Srećom, Marjorie Grace nazvala je rano ujutro u petak kako bi javila da se javim u porotu. U suprotnom bih vjerojatno javila u ured da sam bolesna. Porotnici su se osjećali bolje, iako još uvijek ne najbolje. Klimatizacija je radila, ali sudac McClary rekao je da će odgoditi ročište bude li porotnicima loše. Ništa nije moglo stati na put pravdi u okrugu Fenton. Čak ni hrana gospođe Baker. Ostavljanje Muffy kod Violet bilo je neugodno. Violet i ja kružile smo jedna oko druge, ali činilo se da smo postigle primirje. Ashley i Mike radosno su skakutali oko Muffy i inače bi im se i ona pridružila, ali činilo se kako shvaća da neće otići sa mnom. Stajala je pokraj mojih nogu i cvilila. Sagnula sam se i počeškala je po glavi. Šapnula sam joj u uho: - Budi dobra cura, ja se vraćam u nedjelju. Podignula je njušku i zurila u mene svojim mrkim, crnim očima, od čega mi se srce slamalo. Otišla sam u suzama, što je bilo budalasto. Muffy je samo pas i kod mene je tako kratko. Ali bila je moj pas i znala sam da će mi nedostajati. Dok sam stigla do suda, moje tmurno raspoloženje se popravilo, pogotovo kad sam našla mjesto za parkiranje svega ulicu dalje. Nisam mogla dočekati da odem iz Henryette nakon ročišta. Bila sam više nego znatiželjna vidjeti kako izgleda Joeov stan i uzbuđena što ću vidjeti Little Rock. Ali uglavnom sam samo željela biti s Joeom. Kad sam ušla u predvorje suda, spustila sam torbicu na stol i stariji čovjek me pozdravio, uz smiješak. - Dobro jutro, gospođice. Nacerila sam se. - Vi ste sigurno Robbie. Kako vaš giht? Je li vam bolje? Iznenađeno je raširio oči, prije negoli mi je počeo pregledavati torbicu. - Pa jest. Hvala vam, gospođice. Odakle vi to znate? - Matt je jedva čekao da se vratite. Robbie se nasmijao i odmahnuo glavom. - Ma je li? - Prošao je skenerom preko moje torbice i potom mi je vratio. - Želim vam ugodan dan. Zasjala sam. - Hvala vam, Robbie. I vama.
Dok sam čekala pred dizalom, pitala sam se hoće li biti ugodan. Bilo mi je neugodno što ću ponovno vidjeti Masona Deverauxa III., ali znala sam da će me u sudnici ignorirati. Pomirila sam se s Violet. Pronašla sam trag koji će pomoći Bruceu Wayneu Deckeru. I odlazim vidjeti Joea. Kako bi stvari mogle poći krivo? U prostoriji za porotu bilo je napeto. Ljudi koji su se otrovali hranom ignorirali su gospođu Baker. Ona je sjedila otraga i brisala oči rupčićem. Marjorie Grace sjedila je do nje, tapšala je po ruci i nešto joj šaptala. Baš kad sam htjela otići do gospođe Baker, sudski izvršitelj Spencer ušao je i objavio kako je vrijeme da uđemo u sudnicu. Sjedila sam u prvom redu i nestrpljivo čekala hoće li se pojaviti neki novi dokazi u korist Bruceove nevinosti. Nije mi se svidjela pomisao na to kako sjedi u ćeliji cijeli vikend. Sjeli smo na svoja mjesta i čekali suca da uđe. Gospođa Baker oslonila je ruke na svoje noge, pokušavajući sakriti drhtavicu. Uhvatila sam je za ruke. - Ne brinite se. Do ponedjeljka će svi zaboraviti na ovo. Vilica joj je drhtala dok je šaptala. - Jedan od porotnika rekao je kak o je sucu McClaryju prekipjelo kad je morao odgoditi suđenje zbog... znate već čega. - Šmrcala je i gledala naokolo. - Pogotovo jer su napokon popravili klimatizaciju. Rekao je... - Brisala je suze i lice vlažnom maramicom. - Rekao je da će me sudac dati uhiti zbog nepoštivanja suda. Raširila sam oči od iznenađenja i približila joj se, pritom pokušavajući zanemariti intenzivan miris mačje hrane. - Oh, brinete se uzalud. Ne može to učiniti! Ugrizla se za usnu, suznih očiju. - Jeste li sigurni? Kimnula sam. - Sto posto. - Uglavnom. Priznajem da je sudac McClary bio mrzovoljni stari mlakonja, ali ne vjerujem da je trovanje hranom porotnika nešto zbog čega bi netko mogao biti uhićen. Oh, čekajte. Svi smo ustali kad je sudac ušao u sudnicu. Lice mu se iskrivilo u grimasu, što nije slutilo na dobro za jadnu gospođu Baker. Zabrinuto sam je pogledala. Lice joj je bilo blijedo poput Suzannine kose nakon svježeg tretmana izbjeljivanja u frizerskoj školi. Kad smo svi sjeli, sudac je snažno udario čekićem. - Sud počinje zasjedati. - Pogledao je u smjeru gospođe Baker, a ja sam je čvrsto stisnula za ruke.
- Budući da smo izgubili dan i pol zbog trovanja hranom - ako je to uopće bilo moguće, još je više suzio pogled - moramo puno toga
nadoknaditi. Planirajte ostati dokasna, ljudi. Glas mu je odzvanjao sudnicom. Razočarana njegovom objavom, pustila sam ruke gospođe Baker. Bojala sam se kako bi to moglo utjecati na moje putovanje u Little Rock. Pokušala sam progutati svoj loš osjećaj koji sam osjećala zbog gospođe Baker. - Pozovite prvog svjedoka! - zatutnjao je sudac McClary. Gospodin Deveraux ustao je i poprimio svoj uobičajeni kiseli izraz lica. Namjerno je izbjegavao gledati u mom smjeru, ali dok je stajao i popravljao nabore na odijelu, okrenuo je glavu u stranu, kao da si isteže vrat, i nehotice uhvatio moj pogled. Lice mu se još više stisnulo. Njegovo loše raspoloženje pariralo je onome suca McClaryja. - Država poziva gospodina Davida Moorea. Čovjek odjeven u blijede traperice i izgužvanu košulju kretao se prema prednjem dijelu sudnice. Razbarušena plava kosa prekoravala mu je uši i ovratnik. Kratki koraci i strah u očima odavali su da se priprema za mučno ispirivanje, a ne za svjedočenje. Nakon izricanja zakletve, gospodin Moore počeo se meškoljiti u stolcu - čak i više nego Bruce Wayne, što je sigurno značilo nešto. - Gospodine Moore - rekao je Mason Deveraux dubokim glasom. Ispričajte sudu odakle poznajete Brucea Deckera? - Hm... - David se migoljio u stolcu s jedne na drugu stranu, a rukom je tapkao po pregradi na postolju za svjedoke. - Mi smo prijatelji. - I koliko dugo poznajete optuženika? Pogledao je, raširenih očiju. Koga? Gospodin Deveraux uzdahnuo je i sporo ponovio. - Brucea Deckera. - Oh... - Gledao je po prostoriji i pogledom zastao kad je uočio Brucea. - Od djetinjstva. Bruce se nije meškoljio kao inače, pažnja mu je bila usmjerena prema svjedoku. - I vi ste prijatelji? Dobri prijatelji? - Da. - I što radite s gospodinom Deckerom, kad se družite? - Uh... - Može li se reći da redovito skupa pušite marihuanu? Bruceov odvjetnik skočio je sa stolca kao da ga je netko ubo. - Prigovor, časni suče! Gospodin Deveraux navodi svjedoka.
Trudila sam se da ne zinem od šoka. Gospodin Yates napokon pokušava braniti svog klijenta. - Prihvaća se. - Sudac McClary okrenuo se i pogledao pomoćnika okružnog tužitelja. Mason Deveraux stisnuo je usta, ali je već u sljedećem trenutku uputio lažan smiješak prema svjedoku. - Što radite vas dvojica kad ste skupa? - Oh, pa znate... igramo igrice... družimo se u podrumu mojih roditelja... pušimo travu. Gospodin Deveraux okrenuo se prema gospodinu Yatesu i zurio u njega, podignutih obrva. - A kako vaš prijatelj Bruce financira tu naviku? - Huh? - Odakle mu novac da kupi travu? - Oh! - Davidovo lice zasjalo je kao da je sve razumio. - Pa radio je u Burger Shacku neko vrijeme, a potom u Piggy Wigglyju. Nakon toga... - Prigovor, časni suče! - viknuo je gospodin Yares. - Istina je da moj klijent ima šaroliku radnu povijest, nema potrebe da ovdje nabrajamo sva njegova radna mjesta. - Prihvaća se! - kriknuo je sudac. - Nastavimo s ovim. Lice gospodina Deverauxa postalo je ružičasto pa je počeo hodati amo-tamo. - Gospodine Moore, je li Bruce od svojih raznih pozicija uvijek imao dovoljno sredstava? - Huh? - Je li uvijek dovoljno zarađivao kako bi mogao kupiti travu? - Oh... Ne. - Pa odakle mu onda novac da to financira... hm, odakle mu novac za drogu? - Ponekad bi ukrao manje stvari od... Gospodin Yates ponovno je skočio sa stolca. - Prigovor! Svjedok nagađa! Deveraux se približio sucu. - Časni suče, ovo je bitno. Možete li me podržati? - Odbija se. Dovršite pitanje. Deveraux je ponovno zurio, prilično neprikladno za odrasla muškarca. - Odakle vam informacija da je Bruce ponekad krao stvari? - Uvijek bi mi rekao... a nekad bih mu i pomagao. - Jeste li ikad provalili u nečiju kuću?
Slegnuo je ramenima. - Jednom ili dvaput. - A jeste li pomagali gospodinu Deckeru da opljačka trgovinu alatom one noći kad je Frank Mitchell ubijen? - Ne, nemam nikakve veze s tim. - Je li vam gospodin Decker rekao da je vidio žrtvu u trgovini, dok je ondje bio radi pljačke? - Da, ali... - I je li vam gospodin Decker pokazao predmet kojim je ubijen Frank Mitchell? - Da, ali... - Jeste li, zapravo, gospodine Moore, pomogli Bruceu Deckeru da sakrije taj predmet ispod njegove kuće? David Moore se namrštio i spustio pogled. - Jesam. Mason Deveraux okrenuo se i uputio prema svome mjestu, uz naznaku zlobna osmijeha. - To bi bilo sve. Gospodin Yates je ustao i približio se svjedoku, uz vlastiti mrk pogled. Sud je bio prepun gomile mrzovoljnih muškaraca. - Davide, je li vam Bruce rekao da je on ubio Franka Mitchella? Svjedok je odmahnuo glavom. - Ne, rekao je da ga on nije ubio. - Je li vam rekao zašto je kod njega predmet kojim je ubijen? - Rekao je da su stražnja vrata trgovine bila otvorena i da se uvukao unutra i čuo dvojicu muškaraca kako se prepiru. Jedan je bio Frank Mitchell, ali nije znao tko je bio onaj drugi. Sakrio se iza nekih polica i promatrao. U jednom trenutku drugi je čovjek zgrabio željeznu polugu i udario Mitchella. Deveraux se nagnuo preko stola. - Prigovor, časni suče. Svjedok nagađa. - Odbija se. Nastavite, gospodine Moore. David Moore pogledao je gospodina Yatesa koji je kimao glavom. Što je Bruce rekao da se događalo nakon toga? - Rekao je da su se nakratko naguravali, a potom da je taj čovjek udario polugom Mitchella po glavi, nakon čega je ovaj pao i počeo krvariti. Drugi čovjek otišao je u ured, potom se vratio i izletio kroz stražnja vrata. Nakon što je otišao, Bruce se prestravio i otišao pogled ati
kako je gospodin Mitchell, ali on je već bio mrtav. Bruce je, u strahu, pomislio kako će njega okriviti pa je uzeo polugu i pobjegao. - Zašto bi to učinio? - Pa... - pogledao je prema Bruceu. Bruce je kimnuo. - Bio je prilično napušen i zbunjen. Kad je stigao kući, shvatio je da je napravio glupost, ali nije znao što da radi dalje. Tada je nazvao mene i onda smo skupa sakrili pologu ispod njegove kuće. - A zašto ste mu pomogli da sakrije oružje? Znate li da vas pomaganje Bruceu da sakrije polugu čini suučesnikom u zločinu? - Ne, nisam razmišljao o tome. Znao sam samo da Bruce treba moju pomoć. Gospodin Yates približio se svjedoku. - Davide, mislite li da je Bruce Decker ubio Franka Mitchella? - Prigovor, časni sude. Obrana traži pretpostavku od svjedoka. - Časni suče, ova dvojica su dugogodišnji prijatelji. Gospodin Moore dobro poznaje optuženika. Njegovo je mišljenje bitno. - Odbija se. Sad je na gospodinu Yatesu bio red da zadovoljno zuri. Animozitet između dvaju odvjetnika uvjerio me da sam bila u pravu kad sam zaključila da me Mason Deveraux odabrao za porotu samo kako bi napakostio gospodinu Yatesu. Ali na kraju je napakostio sam sebi, jer sam iritirala i njega. - Davide - rekao je gospodin Yates - vjerujete li Bruceu? Vjerujete li da je nevin? - Da. On ne može ni mrava zgaziti, a da se ne osjeća loše. Ne bi nikako mogao ubiti nekoga. Gospodin Yates okrenuo se prema poroti i nasmiješio. David Moore udaljio se s mjesta za svjedoke, a Bruceu kao da je laknulo, sve dok gospodin Deveraux nije pozvao idućeg svjedoka. - Elmer Burnett. Bruce je problijedio, a ja sam htjela dobro pogledati svjedoka koji ga je toliko zaprepastio. Sigurno sam i ja problijedjela kad sam shvatila o kome je riječ. Teturajući i oslanjajući se na štap, prilazio je susjed Franka Mitchella. Onaj s kojim sam jučer razgovarala. Oh, prokletstvo.
Elmer Burnett sjeo je na mjesto za svjedočenje, prisegnuo, a mene je obio hladan znoj. Sjedila sam u prvom redu, zaglavljena u sredini. Nema nikakve šanse da me neće primijetiti. Tjeskoba me bockala po cijelom tijelu. Gospodin Deveraux opet je počeo šetati. - Gospodine Burnette, odakle ste poznavali žrtvu, Franka Mitchella? - Bio sam mu prvi susjed četrdeset dvije godine. - A poznajete li i optuženika, Brucea Deckera? - Sve ovo već znate pa ne znam zašto me opet pitate? Oči gospodina Deverauxa iritantno su se izbuljile. Nekoliko ljudi u publici počelo se hihotati, uključujući i porotnika meni zdesna. Kojem je još uvijek bilo potrebno tuširanje. Sudac McClary nekoliko je puta udario čekićem. - Molim mir u sudnici. Ako se ne možete suzdržati od takvog nezrelog ponašanja, ispraznit ću sudnicu. Jasno? - Sudac je pogledao gospodina Yatesa koji je odjednom obratio pažnju na bilješke ispred sebe. Potom je pogledao u gospodina Burnetta. - Gospodine Burnette, znam da vam se ovo možda čini suvišnim... Mislim, možda vam se čini kao da je to nešto što ste već rekli. - Znam što znači suvišno. Nisam budala. Sudac je izgledao zbunjen time što se itko usudio razgovarati s njim takvim mrskim tonom. - Nitko to ne tvrdi, ali morate odgovarati na pitanja, bez obzira na to koliko vam se čine glupima. - Pogledao je prema Masonu Deverauxu. - Ili na to koliko puta odvjetnici budu prigovorili. - Žmirio je dok je gledao u smjeni gospodina Yatesa. - Morate odgovarati kao da to niste nikad prije čuli. - Već sam mu rekao sve što znam. Ovo je samo jedno bezvezno, prokleto... - Razumijem vašu frustraciju - rekao je sudac strogim glasom. - Ali ipak morate odgovarati na pitanja. - Završimo onda više s tim. - Da, završimo - složio se sudac McClary. - Gospodine Burnette - nastavio je gospodin Deveraux ledenim tonom. - Odakle poznajete optuženika, Brucea Deckera? - Poznajem Brucea otkako je bio beba. Odrastao je nekoliko kuća dalje od mene, u kući na uglu. Živio je tamo s roditeljima... to su oni ondje.
- Pokazao je u smjeru para srednjih godina koji su, sudeći po tamnim podočnjacima, djelovali kao kronično neispavani. - Živio je s njima sve do
prije mjesec ili dva, prije nego što je ubio Franka Mitchella. Gospodin Yates skočio je sa stolca kao da su mu se hlače zapalile. Prigovor, časni suče. Svjedok nagađa. - Prihvaća se. - Sudac se okrenuo prema nama. - Porota će zanemariti posljednju tvrdnju svjedoka da je optuženik ubio gospodina Mitchella, - Potom se okrenuo prema gospodinu Deverauxu. - Nastavite. Deveraux se stresao, nakratko, kao da otresa kukca sa sebe. - Dakle, Bruce Decker se odselio? - Da. - Znate li zašto se odselio? - Prigovor, časni suče. Nagađanje. Gospođin Deveraux djelovao je poput buldoga koji ne želi pustiti svježu kost koju je upravo dobio. - Vjerujem da svjedok ima informaciju koju je dobio izravno od roditelja Brucea Deckera. Sudac je uzdahnuo. - Odbija se, ali preformulirajte pitanje. - Jesu li vam roditelji Brucea Deckera rekli zašto se odselio? - Dakako da jesu. Izbacili su ga iz kuće, jer im je bilo dosta silnih nevolja u koje se stalno uvaljivao. - Mislite na njegovu prestupničku prošlost? - Ako nije bilo nešto, bilo je nešto drugo. Taj je dečko cio život muzao svoje roditelje i bilo im je dosta. - Znate li kamo se preselio? - Nemam pojma. - Je li gospodin Decker poznavao Franka Mitchella? - Naravno da jest. Bili su susjedi! Kakvo je to blesavo pitanje? - Je li Bruce ikad krao od susjeda? - Bruce se držao svoje strane ulice. Gospodin Deveraux prekrižio je ruke. - Niste mi odgovorili na pitanje. - Pitanja. Pitanja. Ona prokleta neprilika... - Elmer Burnett prstom je pokazao na Brucea - ubila je Franka Mitchella, a vi, umjesto da ga pošaljete u zasluženi zatvor, samo postavljate pitanja! - Gospodine Burnette! - Sudac McClary udario je čekićem.
- Dosta mi je odgovaranja na vaša pitanja. Dovraga, čak je i ona djevojka došla njuškati naokolo i postavljati pitanja jučer! - Prstom je
pokazao na mene i sva krv jurnula mi je u nožne prste. Oh, prokletstvo. Svi su utihnuli i gledali u mene. Tad je u sudnici nastala galama. - Ona? - kriknuo je gospodin Deveraux, pokazavši na mene. - Prigovor, časni suče! - vikao je gospodin Yates. - Vi i vaši prokleti prigovori! - gunđao je gospodin Burnette i sad pokazivao štapom, a ne više prstom. - Zabijte si svoje prigovore u... - Mir u sudnici! - sudac McClary lupao je čekićem. - Rekao sam, mir u sudnici! Iduća osoba koja izusti riječ neće samo biti izbačena iz sudnice, završit će u pritvoru! Pokušavala sam se pribrati. Sudac je gledao u mene. - Gospodine Burnette, želite li reći da ste jučer razgovarali s onom porotnicom koja sjedi u sredini? Onom u plavoj haljini? - To je ona. Došla je njuškati oko Frankove kuće i postavila mi gomilu pitanja. Netko je u publici uzdahnuo. Sudac je opet udario čekićem, a lice mu je pocrvenjelo. - Upozoravam vas, ni riječi! Sudski izvršitelju Speneeru, odvedite onog čovjeka u pritvor. Bila sam prestravljena, tresla sam se poput nestabilne perilice za rublje. Sudac McClary ponovno me pogledao. - Jeste li bili jučer u blizini žrtvine kuće? Nisam mogla lagati. Kao prvo, gospodin Burnett me prepoznao, a kao drugo, bila sam pod prisegom koju nisam mogla prekršiti. Morala sam reći istinu. - Jesam, časni suče. Neki ljudi rukama su prekrili usta kako bi zaustavili izraze šoka i nevjerice. Sučevo lice bilo je crveno od bijesa. - Časni suče, vaš krvni tlak - tiho je rekao sudski izvršitelj. - Sudski izvršitelju, zatvorite sebe u pritvor! - Suče McClary? - šištao je sudski izvršitelj.
- Upozorio sam vas sve! - Glas mu je odzvanjao prostorijom. Potom je opet usmjerio pažnju prema meni. - Jeste li ili niste znali da je to što ste
napravili protuzakonito? - Jesam, časni suče - skviknula sam. - Što? Što vi mislite tko ste, Angela Lansbury? - Tko? - Angela Lansbury. Ubojstvo, napisala je. - Lice mu je još potamnjelo u lijepu ljubičasto-crvenu nijansu, kad je uočio zbunjenost na mom licu. Niste čuli za Ubojstvo, napisala je? Odmahnula sam glavom. - Što se to, dovraga, zbiva s ovom zemljom, kad mladi ljudi ne znaju za Angelu Lansbury? - Duboko je udahnuo i suzio pogled. - Što vas je natjeralo da istražite ovaj slučaj, gospođice Gardner? Zar gospodin Deveraux nije izložio dovoljno dokaza kako bi vas uvjerio pa ste odlučili otići potražiti ih sami? Ne, časni suče. - Onda zašto? - Mislim da je nevin. - Što? Prostorija je erumpirala od kaosa. Proklet bio zatvor. Sudac McClary udarao je čekićem toliko snažno da mu je izletio iz ruke i pogodio gospodina Yatesa posred čela. - Mir u sudnici! Gospodin Yates srušio se na tlo uz tup udarac. Netko je u publici počeo vrištati. - Mir u prokletoj sudnici! - sudac je vikao iz sve snage. - Neka netko pronađe moj prokleti čekić! Nekoliko ljudi počelo je tražiti pod stolovima i stolcima. - Pa, nadam se da ste uživali u predstavi - sudac je nadglasao metež glasova. - Jer vam je ovo bila posljednja zabava za neko vrijeme, gospođice Gardner. Zadržat ću vas zbog nepoštivanja suda i određujem vam trideset dana pritvora. Spenceru, izvedi te je iz moje sudnice!
Četrnaesto poglavlje Nakon silnog kaosa i meteža, sudski izvršitelj izveo me iz sudnice. Nije mi stavio lisice, jer je bio previše uzrujan da i sam ne završi u pritvoru. Suprotno mojoj procjeni, pogledala sam gospodina Deverauxa i, umjesto da izgleda zadovoljno, izgledao je užasnuto. Zbog čega? Nisam previše obraćala pažnju na to, jer se moja najgora noćna mora upravo ostvarivala. Sve vrijeme dok sam bila osumnjičena za mamino ubojstvo, bojala sam se da me zatvore. I sad ću završiti u buksi zbog petljanja u slučaj. Što će Joe reći? Oh, prokletstvo, što će Violet reći? Sudski izvršitelj Spencer vodio me u podrum i ovaj put sam bila zahvalna na sporom dizalu. Dobila sam dobrih pet minuta. Vodio me kroz hodnik prema ulazu u tunel. Duboka rupa podsjećala me na tamnicu, što je probudilo moju klaustrofobiju. Ukopala sam se i uhvatila za zid te počela plakati. - Ne! Ne mogu ići tamo... Ja... Inače ukočeni sudski izvršitelj je, očito, bio uzdrman svojom mogućom sudbinom. Grimasa mu je nestala s lica i uputio mi je utješan osmjeh. - U redu je. To je samo tunel. Moramo ga proći kako bismo stigli do okružnog zatvora. - Ali... Zatvorit... će me. Uzdahnuo je i uhvatio me za lakat. - Bit će sve u redu. Sudac McClary vas ne može zadržati trideset dana. Ostat ćete ondje najviše pet dana. Počela sam još jače ridati. Pet dana? Zatvorena u sobičku? Pala sam na pod i počela teško disati. Sudskom izvršitelju oči su se izbuljile i počeo je gledati naokolo u potrazi za pomoći. Nositi se s histeričnom ženom koja se srušila na pod sigurno ne spada u opis posla sudskog izvršitelja. Bio je očigledno izvan svoje domene. Sjedila sam na podu, uplakana, kad se iza ugla pojavila Neely Kate. - Rose? - Neely... Kate... - istisnula sam kroz zatvoreno grlo. Kleknula je pokraj mene, dok je jadni Spencer izgledao očajno. - Što se dogodilo? Idem... u... zatvor.
- Zašto? - Nepoštivanje suda - rekao je sudski izvršitelj. - Nedopušteno je
istraživala slučaj. Neely Kate me uhvatila za ruke. - Zašto bi to učinila? - Zato... jer... je... nevin. - Oh - uzdahnula je i zagrlila me. Naslonila sam joj glavu na ramena, a ona me tapšala po leđima. - No, no. Sudac McClary je usijana glava. To svi znaju. Predomislit će se. Koliko si dobila? - Trideset... dana... - Oh. - Ali ne može joj toliko dati - rekao je Spencer. - Najviše može dobiti pet dana. Neely Kate se opet sagnula i nasmiješila se. - Vidiš? Stvari već izgledaju bolje! Kimnula sam i pokušavala se primiriti. Sama sam kriva za ovo. Iako mi je to bilo jasno, nije mi zbog toga bilo lakše. Neely Kate mi je dodala maramicu, srećom, neiskorištenu. Obrisala sam lice i duboko disala. Izvršitelj Spencer nestrpljivo me pogledao. Neely Kate mi je šapnula: - Moraš krenuti, Rose. Jesi li spremna? Kimnula sam, još uvijek drhteći. - U redu, završimo s tim. Pomogla mi je da ustanem, dok je Spencer promatrao, ukočena lica od tjeskobe. Sigurno se brinuo da potpuno ne izgubim razum u tunelu. Neely Kate je očito mislila isto pa me uhvatila za ruku, pogledala Spencera i odlučno mu rekla: - Idem s njom do zatvora. Opušteno joj je odgovorio. - Hvala ti. Koračali smo sitnim koracima kroz tunel. Srećom, nije bio dugačak i izlaz mu se nazirao unutar deset metara. Gledala sam pred sebe i trudila se stavljati jednu nogu ispred druge, dok sam stiskala ruku Neely Kate, prekidajući joj cirkulaciju. Kad smo napokon izašli, bili smo začas kraj zatvora. Pretpostavljam da je to bilo praktično za dovođenje zatvorenika na sud. Ali još nisam bila spremna da me zatvore. Kako ću preživjeti sve te dane u zatvoru? Ostatak procedure ostao mi je u magli. Neely Kate morala me napustiti kod prijemnog šaltera. Nakon što sam predala torbicu i prsten, jedini nakit koji sam nosila, slikali su me pokraj mjerača visine. Sigurno sam ispala grozno, crvena nosa i lica otečena od plača, iako vjerojatno bolje nego na nekim odvratnim slikama iz osnovne škole. Potom su mi uzeli otiske prstiju i dopustili mi da telefoniram.
Nisam bila sigurna koga da nazovem. Nazvala bih odvjetnicu koju je Violer angažirala kad sam bila osumnjičena za mamino ubojstvo, ali nisam se mogla sjetiti Deannina broja. Pomislila sam nazvati Joea, ali on je još bio na poslu u Little Rocku pa ga nisam htjela smetati. Suze su mi opet navirale kad sam shvatila da neću moći u Little Rock za vikend. Što će Joe misliti kad se ne budem pojavila. Na kraju, mogla sam nazvati samo jednu osobu. Javila se nakon druge zvonjave. Osjetila sam oklijevanje u njezinu glasu i pitala se što je mogla misliti kad je na displeju vidjela da je zove okružni zatvor. - Halo? - Violet. - Glas mi je bio prigušen od plača. - Rose? - Glas joj je postao paničan. - Što nije u redu? Jesi li dobro? - Ne, Violet - počela sam opet jako ridati i pokušavala se smiriti kako bi me Violet razumjela. - Idem... u zatvor. - Zatvor? Zaboga, zašto? - Zbog nepoštivanja suda. - Što? Kako je to moguće? Jesi li imala viziju pa ti je nešto izletjelo? - Ne, nije to. - Progutala sam suze. - Nedopušteno sam istraživala slučaj. - Što? - Istraživala sam... - Oh, čula sam što si rekla. Samo ne mogu vjerovati. - Violet, istina je. Možeš li nazvati Deannu? Čula sam kako je oštro udahnula. - To je sve njegova krivica. - Brucea Waynea Deckera? - A tko bi trebao biti taj? Ne. Joea McAllistera. Joea Simmonsa. Kako god se već zvao ovog tjedna. Kako možeš vjerovati čovjeku koji stalno mijenja ime. Zinula sam. Odabrala je baš ovaj trenutak za ovo? - Violet, u krivu si. Joe nema nikakve veze s ovim. - Naravno da ga braniš. Biraš njegovu stranu čak i nakon ovog. - Violet, nemam pojma o čemu govoriš. Molim te, možemo li poslije o tome? Nemam baš puno vremena.
- Kako to misliš, nemaš puno vremena? - Počela je ubrzano disati. -
Oh moj Bože! Pa neće te valjda smaknuti jer si nešto istraživala? - Ne! Violet, molim te. Moraš nazvati Deannu. - Pa neće te valjda smaknuti danas! - Nitko neće nikog smaknuti! - vikala sam očajnički. - Istječe mi vrijeme za telefonski razgovor. Violet, slušaj me! Moraš nazvan Deannu. - Oh. - Činilo se da se napokon pribrala. - Nazvat ću je odmah. - I onda moraš nazvati Joea. Inače neće znati što se dogodilo i zabrinut će se kad se ne budem javljala na mobitel. - Očekuješ da ću nazvati tog čovjeka nakon što ti je ovo napravio? - Violet! Nije mi ništa napravio. On nema nikakve veze s ovim. Molim te, Violet, moraš mi to učiniti. Čuvar je pokazivao na sat. - Vrijeme istječe. - Moram ići. Molim te, pobrini se za Muffy. Bit ću ovdje trideset dana. - Što? Trideset dana? Odmah zovem Deannu. Ona će te izbaviti. - I nazovi Joea. - Ne, taj čovjek ne zaslužuje da... Razgovor je prekinut. Pogledala sam čuvara u strahu. Slegnuo je ramenima. - Upozorio sam te. Dok me pratio do ćelije, užas od pomisli na to da Joe neće znati što mi se dogodilo bio je gotovo jači od užasa što će me zatvoriti. Što će učiniti? Čuvar se zaustavio ispred prostorije s rešetkama i otvorio vrata. Ovdje ćeš biti. Stajala sam na ulazu stopala zalijepljenih za tlo. Srećom, ćelija nije bila prljava kao što sam očekivala. Imala je krevet i zahod. Ali nije bilo prozora, a zidovi su bili od svijetlosivog betona. Nisam bila sigurna hoću li preživjeti pet dana ondje, a kamoli trideset. - Kako da odem na wc? - Pokazala sam na školjku. - Nema vrata. Čuvar se nasmijao. - Snaći ćeš se već. - Stavio mi je ruku na leđa i lagano me gurnuo. Noge su mi se ukopale i opirala sam se. - Došlo je do teške pogreške. - Jedina pogreška za koju sam ja čuo bila je da si se odlučila igrati detektiva, a trebala si biti član porote.
To nisam mogla osporiti, a nisam se mogla ni opirati njegovom snažnom guranju. Spotaknula sam se u ćeliju. Vrata su se zalupila za mnom. Kružila sam po prostoriji i duboko disala, dok me hvatala panika. To je samo soba. Samo ružna soba. Soba sa zaključanim vratima. Zarobljena si ovdje. Sjela sam na krevet i duboko disala kako bi odagnala nadolazeći napad tjeskobe. Otprilike sat poslije čuvar se vratio s metalnim pladnjem na kojem se nalazio sendvič i boca vode. - Vrijeme je za ručak. - Već? Nacerio se i dodao mi pladanj kroz otvor u vratima. - Vrijeme leti kad se dobro zabavljaš. Na silu sam se nasmiješila. Doista nema ničeg zabavnog u boravku iza rešetaka. - Nisam gladna. - Bolje bi ti bilo da ipak nešto pojedeš. Večera je tek za šest sati i nema međuobroka. Ustala sam i provukla pladanj kroz otvor. - Je li se moja odvjetnica možda pojavila? - Ne. Jedina osoba koja je pitala za tebe je neka plavuša koja ne prestaje pričati. Pitala je za tebe barem deset puta i svaki put smo je odbili, ali vrlo je uporna. Nisam mogla odoljeti smiješku. - Neely Kate. - Da, to je ona. - Recite joj samo da sam dobro i da ću joj se pokušati javiti kasnije. Možda tad ode. - Mislim da joj je Scott umalo popustio i pustio je da uđe. To me nije nimalo iznenadilo. S Neely Kate nije bilo lako. - I nitko drugi? - Ne. - U redu, hvala. - Sjela sam natrag na krevet i uzela komad kruha s pladnja. Salama. Nisam jela sendvič sa salamom otkako sam bila mala. Namrštena nosa, odložila sam pladanj na madrac i naslonila glavu na zid. Odlučila sam obratiti pažnju na svjetliju stranu svega ovoga. Možda smršavim. - Čujem da su neki prijestupnici ponovili svoje prekršaje samo kako bi se vratili zbog tih sendviča sa salamom.
Iznenađeno sam trznula glavom. Mason van de Camp Deveraux III. stajao je ispred moje ćelije i držao se rukom za jednu šipku na vratima. Njegova inače uredna kosa djelovala je malo razbarušeno. Nije imao sako, kravata mu je bila opuštena, a gornje dugme na košulji otkopčano. - Došli ste se naslađivati? Napućio je usta i oslonio čelo na šipke. - Ne. Bez naslađivanja. - Što onda radite ovdje? - Zašto sam bila uvijek tako gruba prema tom čovjeku? Drugu je ruku omotao oko metalne šipke. - Nešto me muči cijelo jutro. Progutala sam još jedan grubi odgovor i podignula obrve. - i? Uzdahnuo je i spustio pogled na tlo, prije nego što mi je uputio oštar pogled. - Jučer ste došli posjetiti me, ali smo imali onaj mali sudar. - Zastao je. - Ne mogu, a da se ne pitam zašto ste došli. Pogotovo nakon ovog jutrošnjeg otkrića. Za Boga miloga. Gospodin Deveraux ne samo da je bio pristojan, pokušavao je biti dobar. Odmahnula sam glavu i nakrivila usta. - U redu je. Ionako mi ne biste vjerovali. Fiksirao me pogledom. - Iskušajte me. Ustala sam i približila se na nekoliko koraka od njega. - Vjerojatno bih se uplašila, čak i da se nismo onako sudarili. - Zašto? Zar sam stvarno toliko strašan? Nasmijala sam se, iako me iritirao. - Da, toliko ste strašni. Gotovo svi u sudnici tako misle. Zlobno se nasmiješio u stranu. - To objašnjava aplauz koji ste dobili nakon što ste mi odbrusili na hodniku jučer. - Mislili su da ste to zaslužili. Nagnuo je glavu i smješkao se. Iskren osmijeh od kojeg je izgledao deset godina mlađe. Kad je skinuo s lica onu trajnu namrgođenost, bio je zgodan muškarac, pogotovo uz onako razbarušenu plavu kosu. - Vjerojatno i jesam. - Zastao je i prestao se smiješiti, ali mu je gard ostao opušten. - Pa zašto ste onda došli k meni, prije nego što sam vas prekinuo svojim bezobrazlukom?
Naslonila sam se na šipke i uzdahnula. - Htjela sam vam reći da je gospodin Decker nevin. Okrenuo se prema meni i proučavao me. - Ali rijekom razgovora za porotu rekli ste da ne znate ništa o slučaju. Lagali ste? Iako je u tom trenutku bio vrlo pristojan, nisam mu mogla reći za viziju. Pomislio bi da sam luda i možda bi me, umjesto u zatvor, smjestio u ludnicu. - Ne, nisam lagala. Ali otkrila sam nešto baš prije početka suđenja. Samo tad nisam znala o čemu se radilo. Zato sam i naletjela onako na vas. Bila sam toliko preplašena da nisam gledala kuda idem. I na kraju sam naletjela na vas. Gospodin Deveraux uspravio se i uputio mi ozbiljan pogled. Dubokim glasom me upitao: - Je li vam netko prijetio, Rose? - Što? - Odmahnula sam glavom. - Ne. Ništa takvo. Ali... kao da sam načula nešto. - Što je donekle i bilo točno. - Pomognite mi da shvatim pa vas možda uspijem izbaviti odavde. Pogledala sam ga suženih očiju. - Zašto biste to učinili? Namrštio je čelo i izgledao očajno. - Možda zato da dokažem da nisam baš tako loš, unatoč svojemu prijašnjem ponašanju. - Ljudi bi vam to povjerovali kad biste se tako i inače ponašali. Osmijeh mu je ozario lice i počeo se smijati. - Baš znate kako sve pokvariti, zar ne? Slegnula sam ramenima i oslonila glavu na šipke. - Moja sestra se ne bi složila. Uostalom, pogledajte gdje se nalazim. - Ovdje ste zbog mene. Odmahnula sam glavom. - Ne, to nije istina. - Da sam vam dopustio da mi kažete zašto ste me trebali onaj dan, možda bih vas urazumio umjesto što sam vas otjerao. - A ja vam kažem da bih se vjerojatno uplašila i stvari bi ispale podjednako. - Onda mi odgovorite: zašto ste njuškali oko kuće Franka Mitchella? - Htjela sam doznati nešto više o njemu i zašto bi ga netko htio ubiti. Pogled mu se postrožio i vratila mu se krutost. - Znamo točno tko ga je ubio. - Imate krivog čovjeka. - Recite mi što znate, Rose.
Što sam mu mogla reći. Joe je rekao da sam raspolagala samo tračevima. Uostalom, Mason Deveraux mi ne bi vjerovao. Doduše, nisam ga mogla kriviti. Opet, život nevina čovjeka bio je na kocki, a ja sam možda mogla pomoći da se sreća okrene njemu u korist. - Znam ovo: Frank Mitchell bio je dužan nekim ljudima. Kladioničarima, kako sam čula. Također znam da ga je netko nagovarao da proda svoju kuću. I to prilično uporno, jer ga je to uzrujalo. Sa suđenja, odnosno od vas sam doznala da gotovo nikakav novac nije ukraden iz trgovine. To mi baš i ne zvuči kao pljačka. - Možda se pljačkaš uspaničio. Nije planirao da će naletjeti na žrtvu, a nakon što ga je ubio, bio je previše uzrujan da bi razmišljao o tome. Pa je zgrabio malo gotovine, a većinu novca ostavio. - Gospodin Decker je dešnjak. Zbunjeno se namrštio. - Kakve to veze ima i s čim? - Ubojica je ljevak. Približio se vratima. - Što to još znate, a da mi ne govorite? Rekli ste da ste nešto načuli baš prije nego što ste naletjeli na mene u ponedjeljak ujutro. Gdje ste bili? Oklijevala sam. Ako mu kažem, onda nema povratka. - Bila sam na toaletu. - Dakle, mislite da je pravi ubojica žena? - Ne, muškarac je. - Ali... - Ženski je toalet bio zatvoren, a meni je bila sila. I Matt me zadržao na ulazu prilično dugo, čekajući Ernieja da se pojavi i pregleda me. - Pa ste otišli u muški toalet. - Da. - I bili ste u kabini kad ste nešto čuli? - Tako nekako. - Što ste čuli? Duboko sam udahnula. Mogu li mu reći dovoljno da nastavi istragu i da mu ne otkrijem viziju? - Čula sam kako je neki čovjek rekao: Izvući ću se s ubojstvom.’ - I to je to? - Ne, naravno da nije. Ali pričao je o nekakvom brošu. Brošu sa psom i drvetom i bio je zabrinut da će ga povezati s tim. Gospodin Deveraux je problijedio. - Zašto niste ništa rekli tijekom razgovora za porotu?
- Što sam mogla reći? Nisam imala pojma o čemu govori. Ljudi govore ‘izvući ću se s ubojstvom’ i to ne mora ništa značiti. Iskreno, toliko
toga se događalo da sam jednostavno zaboravila na to. A kad sam shvatila o čemu je riječ, suđenje je već bilo u tijeku. Nisam to povezala sve dok detektiv Taylor nije spomenuo broš. Sklopio je oči. - I tad ste se onesvijestili. - Da. - Pa ste odlučili sami istraživati? Jer ste mislili da je Bruce Decker nevin, a niste nikako mogli to dokazati. Promatrala sam njegove cipele. Bile su to sjajne, skupe salonke prema kojima je bilo jasno da je gospodin Deveraux dobrostojeći. Nije ni čudo što je toliko mrzio zaostalu Henryettu. - Da. - Znate li da ste prekršili zakon? - Mislim da to što sam iza rešetaka govori dovoljno. - Jeste li znali da ga kršite dok ste to radili? Podignula sam glavu i pogledala ga u oči. - Da. - Pa zašto ste to napravili? - Zašto ste vi pomoćnik okružnog tužitelja? - Kakve to veze ima s neprilikom u kojoj se nalazite? Ovo je moj posao. Ganjati kriminalce. Vi ste se obvezali da ćete obavljati dužnost porotnice. Prekršili ste zakletvu. Uzdahnula sam. Gospodin Besmisleni se vratio. - Gospodine Deveraux, odgovorite mi na pitanje. Želite li raditi u okružnom tužilaštvu? - Da. - Pa recite mi zašto? Prebacio se s noge na nogu, a u očima sam mu vidjela patnju i prije nego što ju je uspio sakriti. Osjećala sam grižnju savjesti. Nisam znala da je posrijedi nešto osobno. - Ne morate mi odgovoriti... Podignuo je glavu. Vilica mu je bila ukočena, ali oči su mu bile ispunjene nježnošću. - Želim provoditi zakone države Arkansas i zatvarati loše momke, koliko god to otrcano zvučalo. Želim braniti nedužne i učiniti svijet sigurnijim mjestom. Želim se boriti za pravdu. Naslonila sam se na rešetke i odjednom mi je sinulo. - I zato sam to učinila. Htjela sam pravdu u slučaju Brucea Waynea Deckera, jer mu je nitko ne želi. Predobro znam da ljudi žarko žele neku laku metu. Nitko se
ne bori za gospodina Deckera, a netko bi to morao. - Kad sam svrnula pogled prema njemu, vidjela sam da se još približio. Lica su nam bila svega nekoliko centimetara jedno od drugog. Proučavao me nekoliko trenutaka, ozbiljna izraza lica, a potom napravio korak unatrag. - Vidjet ću što mogu učiniti da vas izvučem odavde. - Ali... zašto? Namignuo je, pa je na trenutak izgledao mladoliko i zločesto. - To je najmanje što mogu učiniti, nakon što ste napomenuli kakvo sam gunđalo bio. - Gunđalo? - Ispalo je kao da ima šezdeset godina, a ne trideset. Slegnuo je ramenima, zlobno se nasmiješio i pripremio za odlazak. Nemojte se previše opustiti, Rose Gardner. Osvrnula sam se kako bih pogledala smještaj. Nije bilo potrebe da se brine oko toga.
Petnaesto poglavlje Većinu poslijepodneva provela sam na krevetu i preispitivala vlastite odluke koje su me dovele do zatvora. Možda sam se trebala kaniti svega i osloniti na dokaze izložene na suđenju. Unatoč tome što sam znala? Dok sam zurila u ružne, sive zidove, podsjećala sam se da ovdje mogu provesti najviše trideset dana. Bruce Decker može ovako provesti godine. Priznajem da sam trebala postupiti drukčije, ali nije mi bilo žao što sam pokušala pomoći. Srećom, nakon posjeta gospodina Deverauxa, tjeskoba mi se smirila. Njegovo pojavljivanje iznenadilo me i definitivno potvrdilo koliko je zagonetan. Nisam bila sigurna trebam li računati na njega da će me izvući ili vjerovati u njegove razloge zbog kojih mi želi pomoći. Ali nisam imala drugog izbora nego vjerovati i nadati se. U ćeliji nije bilo sata pa nisam imala pojam o vremenu. Znala sam jedino da sam ondje već nekoliko sati. Zašto Deanni treba toliko dugo? Kad su me priveli radi ispitivanja zbog mamina ubojstva, Deanna se pojavila odmah rano ujutro, svega sat nakon telefonskog poziva. Sigurno joj je bilo lakše doći do okružnog zatvora tijekom poslijepodneva radnog dana. S druge strane, bio je petak. Vanjska vrata su zaškripala, a kruljenje u želucu podsjetilo me da nisam ništa jela satima. Ako je sendvič sa salamom bio ručak, što li će poslužiti za večeru? Tjesteninu sa sirom? Ali umjesto večere, iza ugla se pojavio Joe u pratnji namrgođena čuvara. Skočila sam s kreveta i uhvatila se za rešetke. - Joe! Violet te nazvala? - Ne. Neely Kate me nazvala. - Namrštio se. Glas mu je bio neprepoznatljiv. Uvukla sam ramena. Sama sam se uvalila u ovo i moram prihvatiti kaznu. - Došao si me posjetiti? Čuvar se približio vratima s ključevima u ruci. - Došao sam te izbaviti odavde. - Što? Dok su se vrata otvarala, Joe se provukao pokraj čuvara i ušao u ćeliju. Bacila sam se na njega, zagrlila ga i stisnula lice uz njegova prsa. Stisnuo me. - Sve ćeš napraviti da izbjegneš vožnju do Little Rocka.
Gušila sam se od smijeha. - Htjela sam doći. Doista. - Znam - šapnuo mi je u uho. Nakon zagrljaja me uhvatio za ruku. Pođimo kući. - Stvarno mogu ići? - Da, puštena si na odgovornost detektiva državne policije Arkansasa. - Namignuo je. - Doista? - upitala sam, a Joe me povukao iz ćelije u hodnik. Nadala sam se da dan kad ću ponovno kročiti u zatvorsku ćeliju neće doći tako skoro. Približio mi se. Glas mu je bio dubok i seksi. - Neće biti lako, gospođice Gardner, ali preuzimam odgovornost da vas držim pod ključem cio vikend. Čuvar je pocrvenio, a Joe se nasmijao. Uputila sam čuvaru suosjećajan pogled. Joe mi je stisnuo ruku kao da se boji da ću se predomisliti i vratiti natrag u ćeliju. Nije bilo nikakve šanse da se to dogodi. - Uistinu, kako si me izvukao? - Razgovarao sam s Deverauxom i rekao mi je da je već razgovarao sa sucem. Među nama, obojica smo ga uvjerili da te pusti. Dakle, Mason Deveraux zbilja se potrudio da me izbavi. Od panike sam se ukopala u pod na pola koraka. - Ne moram se vraćati u porotu u ponedjeljak, je li? Joe se nasmijao. - Oh, ne. Tvoje obveze u poroti su završile. - A što je s jadnom gospođom Baker? Nije valjda i ona završila u zatvoru zbog trovanja porote? - Sudac McClary je možda nije osudio ujutro, ali uz sve one optužbe za nepoštivanje suda, mogao se i predomisliti. Nisam bila sigurna bi li gospođa Baker to podnijela. Zamišljena pogleda, odmahnuo je glavom. - Koliko ja znam, nije. Izgledao je kao da će me pitati još nešto u vezi s tim, ali samo je nešto promrmljao. Nije mi bilo drago što su me izbacili iz porote. Iako se nisam ponovno htjela suočiti sa sucem McClaryjem u sudnici, nisam se ni radovala što ću vidjeti Suzanne u ponedjeljak ujutro. Dok sam potpisivala otpusnice iz zatvora, uočila sam potpis gospodina Deverauxa na nekoliko mjesta. Za nekoga kome nisam bila nimalo draga, prilično se potrudio. Bila sam mu zahvalna, ali pitala sam se naslađuje li se zbog toga. No, vjerojatno ga više neću vidjeti kako bih
to doznala. Prije ove epizode s porotom, nisam nikad prije srela pomoćnika okružnog tužitelja. Kakve su šanse da ponovno naletim na njega? Nakon što su mi vratili torbicu i prsten, Joe i ja izašli smo na predvečernju vrućinu. Preplavio me osjećaj olakšanja. Sklopila sam oči i udisala vruć, vlažan zrak. Nisam se namjeravala žaliti zbog vremena. Mijenjala bih tu sparinu Arkansasa za zagušljivost zatvora bilo kad. Joe me zagrlio i otpratio do auta. - Jesi li gladna? - Jako sam gladna. - Želiš li da pripremim nešto kod kuće ili želiš jesti vani? Sumnjičavo sam ga pogledala i čekala daljnji rasplet. – Zašto si tako dobar prema meni? Iznenađeno je podignuo obrve. - Pa ja sam ti dečko. Zar ne znaš da je to u opisu posla? - Podignuo je ruku i pokazao rri prsta. - Biti dobar prema tebi je prvo i vrlo važno pravilo. - Spustio je jedan prst. - Broj dva je pobrinuti se da jedeš i da imaš snage za treće. - Spustio je još jedan prst. - A kakve grozne dužnosti podrazumijeva broj tri? Povukao me k sebi i približio usta mojima. - Mučenje tvoga tijela. - Joe me strastveno poljubio na nogostupu ispred zatvora, nakon čega nije bilo sumnje što namjerava kasnije. Zlobno se nasmiješio. - Planiram dobro iskoristiti broj tri ovog vikenda kao otplatu za tvoju slobodu. Još ošamućena, nisam mogla sastaviti rečenicu. Kako može tako djelovati na mene? Otresla sam glavom kako bih se razbistrila. - Ne brineš se da bi te mogli uhititi zbog bludnih radnji na javnome mjestu? Tek sam izašla iz zatvora. Ne planiram se vraćati onamo. Ruke oko mog struka, usmjeravao me prema svom autu. - Ah, ali zaboravljaš da sam državni policajac. S tim dolaze određene povlastice. - Možeš maziti žene na javnome mjestu? Otvorio je suvozačeva vrata i lagano me poljubio. - Samo one koje su nedavno izašle iz zatvora. Ušla sam u auto i dalje se pitala zašto mi nije održao lekciju ili mi rekao kako sam neodgovorna i sve ostalo, umjesto što me zbunio poljupcima i raznim aluzijama. Dok je izlazio s parkirališta, isprepleo je svoje prste s mojima. - Što si odlučila? Jesti vani ili kod kuće?
- Nije mi do izlazaka. Možemo jesti sendviče kod mene. Stao je kod znaka stop. - Još uvijek nemaš nikakve hrane? Slegnula sam ramenima. -
Pa živim sama. S Muffy. Nema smisla kuhati sama za sebe. Uključio je pokazivač smjera i skrenuo lijevo. - Pa sad sam ja ovdje i odbijam jesti pureće sendviče za svaki obrok. Stat ćemo u trgovini. Iako nisam bila oduševljena kupovinom nakon dana provedenog u zatvoru, nisam ga mogla odbiti. Osim toga, ako budemo imali hrane u kući, nećemo morati izlaziti cijeli vikend. Joe se zaustavio ispred Piggly Wigglyja i ponudio se da ode sam u trgovinu i da ga pričekam u autu. Ali provela sam cijelo poslijepodne sama u skučenom prostoru i nisam htjela ostati opet sama. Dok smo prelazili preko parkirališta, nabrojao je desetak stvari koje nam trebaju. Iako sam prilično dobro kuhala, Joe je bio veći gurman. Jesti s njim je uvijek bila pustolovina. Budući da uglavnom jedem sama ili provodim vrijeme s Joeom, u posljednje vrijeme sve rjeđe kuham. Ali, nakon što sam posljednjih osam godina kuhala za mamu, drage sam volje Joeu prepuštala inicijativu. Joe je uzeo kolica i ušli smo u trgovinu. Jedan od djelatnika kod blagajni zapao mi je za oko. Učinio mi se poznatim, razbarušene kose i nervoznih ruku, ali se nikako nisam mogla sjetiti gdje ga smjestiti. - Želiš li odmah jesti ili možeš pričekati dok kuham? - upitao je Joe, zaustavivši se u prolazu. Nagnula sam se prema njemu i zgrabila nekoliko glavica luka. - Ako me pitaš za hranu, mogu samo reći da znam kako možemo bolje iskoristiti vrijeme umjesto kuhanja. Zaustavio se i okrenuo prema meni. Poljubio me prije nego što sam stigla išta više reći. - Prepuna si iznenađenja, je li? - Odvedi me kući i pokazat ću ti. Široko se nasmiješio. - Kako bih to mogao odbiti? Joe je brzinski preletio svoj popis namirnica, dok sam se ja pokušavala sjetiti odakle poznajem tipa koji je pakirao namirnice. Nešto u vezi s njim kopkalo mi je misli. Joe se zaustavio pokraj odjela s hranom za kućne ljubimce. - Trebaš li nešto za Muffy? - Što? Ne, u redu je.
Joe mi je stavio ruku na rame i povukao k sebi. - Činiš se odsutno. Želiš li me ipak pričekati u autu dok ne završim? Imala si težak dan. - Neće ti smetati? - Naravno da neće. Skoro sam gotov. - Izvukao je ključeve iz džepa i predao mi ih. - Još je vruće vani. Uključi auto da ga klimatizacija rashladi. Ja neću još dugo. - Hvala. Uputila sam se prema izlazu i prošla pokraj dviju žena koje su se šćućurile na kraju police s kruhom. Gledale su u mene i šaputale. Primijetila sam i da su ljudi gledali u mene i Joea dok smo prolazili trgovinom. Tračevi se brzo šire u Henryetti. Frustrirana time, tješila sam se kako bih se na to već trebala naviknuti. Cijeli život živim s tim zbog svojih vizija. Ali bila sam sigurna da je posljednja tema na tapetu moj boravak u zatvoru, nešto čemu su se mnogi nadali, kad su prije nekoliko mjeseci mislili da sam ubila mamu. Imam zbilja odličnu godinu. Ako ovako nastavim, do Božića bih mogla imati vlastiti reality show. Žurila sam preko parkirališta, što dalje od tračeva, i ponovno vidjela onog raščupanog momka kako ukrcava namirnice u neki Lincoln. Zalupio je vratima prtljažnika i krenuo s kolicima prema meni, gledajući me kroz svoje dugačke, isprane, plave pramenove. Uzdahnula sam, shvativši da je riječ o Davidu Mooreu, Bruceovu prijatelju koji je jutros svjedočio. - Čekaj! - uzbuđeno sam kriknula. Znam tko si! Raširio je oči i projurio pokraj mene. Krenula sam za njim poput uhode. - Stani! Molim te! Želim razgovarati s tobom o Bruceu. Noge su mu se zaledile i umalo sam se zabila u njega. Okrenuo se, ozarena lica, jer me prepoznao. - Hej! Ti si bila u poroti, zar ne? Ti si ona koju su strpali u zatvor. Poravnala sam suknju i pokušavala se ne držati pretjerano obrambeno. - Pa nisam bila jedina. Zadržali su još nekoliko ljudi. - Ne. - Odmahnuo je glavom. - Jedino su tebe strpali u zatvor. Sve ostale su pustili i prije nego što su ih zapisali. - Zastao je i suzio pogled. Čuo sam kako misliš da je Bruce nevin. - Da. Mislim. - Zašto?
Nije me čudilo što mi nije vjerovao. Sigurna sam da su on i Bruce bili često diskriminirani zbog svoga izgleda. I svojih navika. - Recimo samo da mi instinkt to govori. - Budući da sam završila u zatvoru jer sam htjela pomoći Bruceu, nadala sam se da će mi David bar malo vjerovati. - Mogu li ti postaviti nekoliko pitanja? Nagnuo se na kolica i gurnuo ih na hrpu ostalih. - Nastavi pričati. Moram izgledati kao da imam posla, inače ću imati problema. - Naravno. - Kao da to što sam ga slijedila po parkiralištu nije već bilo dovoljno sumnjivo. - Rekao si kako si pomogao Bruceu da sakrije oružje? I dalje mi nije jasno zašto ga je ponio sa sobom. David se ogledavao i potom rekao tihim glasom: - Čuj, Bruce je po prirodi prilično nervozan tip. - Tad mi je postalo jasno zašto su se tako dobro slagali. - Vidio je ubojstvo vlastitim očima i to ga je prestravilo. Jako prestravilo. Osim toga, bio je prilično napušen pa nije razmišljao. Daniel Crocker nekoć je uzgajao opasnu travu. Podignula sam obrvu. - Kao što sam rekao, Bruce se prestrašio i utuvio si u glavu da će njega okriviti za ubojstvo, iako nije imao nikakve veze s tim. Tako je zgrabio polugu i donio je kući. Potom je nazvao mene. - Čija je ideja bila sakriti polugu ispod kuće? Spustio je glavu. - Moja. Bruce ju je htio baciti u rijeku, ali ja sam ga uvjerio da je sakrije. - Zašto? - Mislio sam da mu može pomoći prilikom razotkrivanja pravog ubojice. Zbunjeno sam odmahivala glavom. - Kako biste to izveli? - Kako da ja to znam. Planirali smo to za svaki slučaj. To je baš puno pomoglo. Ali nabijati to Davidu na nos neće ništa riješiti. - Je li Bruce išta čuo dok se ubojica prepirao s Frankom Mitchellom? - Da, Frank je vikao da je već milijun puta rekao kako neće prodati. A ubojica je rekao Franku da mora dobiri ono što mu je dužan. - Mislio sam da ćeš me čekati u autu - rekao je Joe iza mene. Poskočila sam i brzo se okrenula držeći se za srce. Baš onako da ne izgleda kao da radim nešto pogrešno. - Oh, Bože! Prestrašio si me!
Joe je u rukama držao dvije vrećice iz trgovine. Imao je svoj policijski izraz lica, onaj koji mi je govorio da sumnja u moju radnju. - To vidim. Možeš li nas upoznati? - Uh... - Gledala sam malo u Joea pa malo u Davida koji je, raširenih očiju, gledao u prazno. - Joe, ovo je David. Davide, ovo je Joe. Moj dečko. Policajac. David je problijedio i ruke su mu se počele tresti, prije negoli je otrčao prema ulazu u trgovinu. Joe je trznuo glavom. - Što se ovdje upravo dogodilo? - David je prilično nervozan momak. - Tako se čini. Mislio sam između vas. Izgledali ste kao da vodite ozbiljan razgovor. Uhvatila sam ga za ruku i krenula prema autu. - David? Samo smo čavrljali. Jesi li kupio sve što ti je trebalo? Umirem od gladi. Joe je pogledavao preko ramena prema ulazu u trgovinu. - Jesi li sigurna da je sve u redu s tim momkom? - Da. Oh, da. - Odmahnula sam rukom. - Bio je nervozan jer je doznao da si policajac. - Zašto si mu to, zaboga, rekla? Otključala sam auto, a Joe je stavio namirnice na stražnje sjedalo. - Zato što David baš nema povjerenja u organe reda i kad bi doznao da sam mu to prešutjela, vjerojatno više nikad ne bi razgovarao sa mnom. - A odakle ga poznaješ? - Iz crkve. Poznajem ga iz crkve. Bog ga blagoslovio. - Pokušala sam ignorirati krivicu koju sam osjećala što lažem Joeu. Zaklela sam se da to više neću raditi, a ipak, laž mi je samo izletjela iz usta. - Huh. Joe mi, očigledno, nije vjerovao. Ali nije ni navaljivao doznati istinu. Umjesto toga, vozili smo se prema kući i pričao mi je sve što namjerava kuhati tijekom vikenda. Palačinke za doručak. Piletina s parmezanom za večeru u subotu. - Kako si uopće naučio kuhati? - Osmijeh mu je splasnuo. - Naša kućna pomoćnica. - Kućna pomoćnica? - Znatiželjno sam se približila. Joe mi je malo toga rekao o svojoj obitelji i odrastanju i uglavnom bi promijenio temu
kad god bih ga pitala nešto o tome. Ovaj put mu to neću dopustiti. - Imali ste kućnu pomoćnicu kad si bio mali? Slegnuo je ramenima. - Pa nije to neka velika stvar. Na jugu svi imaju nekoga tko im pomaže u kući. - Mi nismo imali. Zlobno se nasmiješio. - Bez uvrede, ali tvoja majka baš nije bila prosječna Južnjakinja. Južnjačka tradicija kućnih pomoćnica bila je, uglavnom, rezervirana za veće kuće i zaposlene žene. Svakako ne moje susjedstvo. Joe mora da je odrastao u bogatijoj obitelji, ako mu je kućna pomoćnica kuhala skupa jela. - Ali, koliko sam ja čula, kućne pomoćnice ne kuhaju. - Pa, naša je kuhala i bila je dobra u tome. Rado sam se družio s njom u kuhinji dok je kuhala. Naučila me je sve što znam. Po tome kako se raznježio, činilo se da je bio blizak s njom. - Rekao si da tvoji roditelji žive u El Doradu? - Da. - Postao je napet. Otvorila sam temu o kojoj nije htio razgovarati. Ali nije bilo sumnje u to da u El Doradu žive bogate i utjecajne obitelji. Naftaši. Odlučila sam ipak odustati. Zasad. - Pa, sreća za mene što te je kućna pomoćnica poučila nekim slasnim receptima. Znaš da znam kuhati, ali samo jednostavna jela. Ništa posebno. Uhvatio me za ruku i stisnuo je. - Ja volim kako kuhaš. Priznajem da mi se svidjelo da, za promjenu, netko meni kuha, ali bilo bi pošteno i da ja odradim svoj dio. - Znaš što, u nedjelju ću spremiti prženu piletinu, pire krumpir i umak. Čak ću ispeći kekse. Uputio mi je zločest pogled. - Predlažem da prženu piletinu prebacimo u subotu. Pa ću ostatak vikenda imati za trošenje tih kalorija. Zakolutala sam očima. Misli li on ikad i na što drugo? Ali opet, sad kad me upoznao s tim, i ja sam vrlo često mislila na to. Kad smo stigli kući, Joe je predložio da odmah odem pod tuš i operem prljavštinu iz zatvorske ćelije, a on će za to vrijeme početi kuhati. Izašla sam iz kupaonice deset minuta kasnije, mokre kose omotane u ručnik, u kratkim hlačama i prugastoj majici. Joe me promatrao nekoliko sekundi. - Savršen tajming. Upravo sam završio.
Tanjur sa sendvičima stajao je nasred stola. Stavila sam ruku na bok. - A što je ovo? Prije petnaest minuta izgrdio si me zbog sendviča s puretinom. - To nisu obični sendviči. Ovi su posebni: lepinja s puretinom i sirom, uz sastojak koji ih čini drukčijim od običnih purećih sendviča, mojim tajnim umakom koji je osvojio plavu vrpcu u tri države. - Šališ se. Prijavio si umak na natjecanje u tri države? - Pa... ne ja. Virginia. To je njezin recept. - Kućna pomoćnica? Trznuo me za bok i privukao k sebi. - Nema više priče. - Gladna sam. Jela sam sendvič sa salamom za ručak. - Isplazila sam jezik i napravila ružnu grimasu. - Nadam se da su tvoji sendviči bolji od toga. Arogantno je podignuo obrvu. - Rugaš se mojim sendvičima? Zbog toga ćeš dobiti jedan manje. - Tako da propadne rvoj posebni umak? Onaj koji je dobio tri zlatne vrpce? - U redu, imaš pet minuta za jelo. - Imala sam više vremena u zatvoru - promrmljala sam, gurnula ga na stolicu i sjela mu u krilo. Uzela sam jedan sendvič i proučavala ga, samo da isprovociram Joea. Potom sam uzela zalogaj. - Oh, Joe, ovo je tako dobro - mrmljala sam punih usta. Ruka mu je kliznula niz moja leđa na stražnjicu. - Rekao sam ti. - Volim skromne muškarce. - Zbog toga, sad ti je preostalo četiri minute. - Uzeo je sendvič sa stola, zagrizao ga i zlobno me gledao. - Što je? Progutao je i mahao glavom, smiješeći se. - Samo te volim gledati. Tako te se bolje sjećam kad nisam s tobom. Nedostaješ mi tijekom tjedna. To je vjerojatno bilo nešto najslađe što mi je itko ikad rekao. - I ti meni nedostaješ. Uzela sam još jedan zalogaj i trudila se izgledati seksepilno, ali počela sam se smijati, a iz sendviča je počelo kapati. Puretina je ispala iz kruha Joeu na košulju, a njegov tajni umak zacrvenio je blijedoplavi pamuk. Pokupila sam umak prstom i polizala ga, ali ostala je mrlja. Ups...
Podignuo je obrvu, uz svoj seksi izgled, nakon kojeg sam to poželjela ponoviti. Pistom sam uzela još malo umaka iz sendviča i nanijela mu ga na nos. On je spustio hranu na stol, palcem obrisao umak s nosa i liznuo ga. - Mmm... - zločesto je raširio oči. - Tako se želiš igrati, je li? Htjela sam mu skočiti iz krila, ali me zgrabio rukom oko struka i držao na mjestu. - Ne, Joe! Upravo sam se istuširala! - Onda imaš sreće što više nisi u zatvoru pa se možeš tuširati više puta na dan. - Zahvatio je malo više umaka iz sendviča. - Joe! - kriknula sam. - Bila je to nezgoda! - Pa i ovo je. - Namazao mi je hladan umak po obrazu. Htjela sam se obrisati, ali mi je zgrabio ruku i namazao mi i drugi obraz. - I ovo. - Joe! - Gušila sam se od smijeha. - A i ovo isto. - Prstom mi je prošao preko donje usne i premazao mi bradu, dok sam se pokušavala oduprijeti. - Sad nosiš nagrađivani umak. Sad ću te kušati. Mislim da mu nisi iskazala zasluženo poštovanje. Smijuljila sam se i pokušavala doći do zraka. - Umak nam ne smije propasti. - Spustio je glavu i liznuo mi obraz. Prošli su me trnci. Duboko sam udahnula i prestala se vrpoljiti. Prešao je na drugu stranu, liznuo mi drugi obraz, a potom krenuo prema ustima pa mi polizao umak s usne i brade. Stisak oko struka je popustio, što sam iskoristila kako bih se oslobodila. Skočila sam mu iz krila, zgrabila još jedan sendvič i prstima vadila umak. Joe me ponovno pokušao dohvatiti, ali sam mu uspjela namazati umak na obraz i vrat. Toliko sam se smijala da nisam ni uočila njegovu reakciju. - Oh, gospođice Gardner, ovo ćete požaliti. Zločesto sam namignula. - Mislim da neću. - Sjela sam mu u krilo i zgrabila ga za ruke. - Mislio sam da si gladna - rekao je tihim glasom. Pogledala sam ga u oči i liznula si donju usnu. - I jesam. Približila sam se i počela lizati umak, prvo s brade, a potom s obraza. Tijelo mu se ukrutilo i micao je rukama, ali se nije pokušavao osloboditi. - Vrlo ste napeti, detektive Simmonse. I prekriveni nagrađivanim umakom. - Jezikom sam mu prelazila preko vrata i lagano sisala. Disao je kratkim udisajima. - Moja cura prilično je umrljana.
Kružnim pokretima jezika i poljupcima došla sam mu do ovratnika košulje. - Oh, dragi, imaš umaka na košulji. Bolje da je svučemo. - Pustila sam mu ruke i počela otkopčavati košulju. Pogledala sam ga u oči prepune strasti, zbog čega sam morala duboko udahnuti. Nisam se j oš navikla na to da tako djelujem na njega. Otkopčavala sam dugme po dugme i napokon otvorila košulju. Rukama sam prelazila preko majice koju je nosio ispod. - Mislim da nosite previše odjeće, detektive Simmonse. Milovao me po struku i bokovima. - Čini se da jesam. Nategnula sam mu majicu preko ramena i ruke i osjetila njegove čvrste mišiće ispod. Skinula sam košulju, zgrabila rub majice i svukla mu je preko glave. Zurila sam mu u lice, a potom u prsa te pokretom ruke pratila pogled. - Kako to da mi se toliko posrećilo da sam s tobom? - šapnula sam. - I ja bih tebe mogao pitati isto - rekao je tiho. Nježno je skinuo moju prugastu majicu, preko ramena, sve dok mi nije kliznula niz ruke i zaustavila se oko struka. Sjedili smo na kuhinjskom stolcu. Bila sam mu u krilu. Oboje smo bili nagi od struka nagore i gledali se u oči. Rukom mi je nježno pomilovao obraz i nasmiješio se. Ništa nismo govorili, ali nisam osjećala takvu bliskost s nekim nikad u životu. Joe se približio i čarobno me poljubio u donju usnu, od čega sam ostala ošamućena i gotovo bez svijesti. Čvrsto sam ga zagrlila oko glave. Potreba da mu budem što bliže bila je jača od svega. Jednom rukom prelazio mi je kroz kosu i ljubio strastvenije nego inače, dok me drugom rukom milovao po licu. Odmaknuo se, a u očima sam mu osim strasti vidjela još nešto. Strah. - Jako si me prestrašila danas, Rose. Kad me je Neely Kate nazvala i rekla da ti se dogodilo nešto loše... Umalo sam izgubio razum u uredu. - Žao mi je. - Mislim da ne shvaćaš koliko mi značiš. Prolazila sam mu palcem preko obraza. - Mislim da znam. - Ne želim te izgubiti. Gledala sam mu usta i prelazila palcem preko njih. - Nikamo ne idem. - Volim te, Rose.
To me nije trebalo iznenaditi - iskazivao je svoju ljubav sve vrijeme ali ovo je bilo prvi put da je to izgovorio. Pogledala sam ga i iznenadila se nesigurnošću u njegovu pogledu. Nasmiješila sam se i nježno ga poljubila. - I ja tebe volim. Idućih sat vremena zaboravila sam na večeru. Zaboravila sam na Violet i njezine probleme. Zaboravila sam na nevinog Brucea Deckera koji leži u zatvoru. Zaboravila sam na sve, osim na muškarca kojeg sam grlila i činjenice da sam najsretnija žena na svijetu.
Šesnaesto poglavlje Joe i ja ležali smo na krevetu. Ruka mu je ležala preko mog trbuha, a noge su nam bile isprepletene. Maknuo mi je pramen kose s lica. - Moram razgovarati o onome što se danas dogodilo. - Kad se muškarac i žena vole, oni... Stavio mi je prst na usta i uozbiljio se. - Znaš na što mislim. Liznula sam mu prst. Sklopio je oči i nacerio se. - To neće upaliti. - Što neće upaliti? - I ja mogu tako igrati. - Nagnuo se prema meni, poljubio me i ostavio bez daha. - Sad ćemo razgovarati o onome što se dogodilo. - Kako bi me još više onesposobio, ponovno me poljubio. Proklet bio. Okrenuo me na bok, tako da smo opet gledali jedno u drugo. Stavio mi je jednu ruku na struk, drugom me mazio po vratu i poljubio u kut usta. - Gdje smo ono stali? Oh, da. - Nastavio me ljubiti po vratu. - Što se točno dogodilo da si završila u zatvoru? - Ovo nije pošteno - uzdahnula sam, a trbuh mi se stiskao, dok su mi trnci prolazili vratom. - Ništa nije pošteno u ljubavi i ratu. Uhvatio me za grudi i ponovno sam uzdahnula. - A što bi ovo bilo od toga? - Oboje. Ustima je pratio svoje pokrete. Čvrsto sam ga uhvatila nogama. - Ne mogu razmišljati dok ovo radiš. - U tome i jest stvar, draga. Odgurnula sam se od njega, iako su mi se prsti zaustavili na njegovim prsima. - Stani. Reći ću ti sve što želiš znati. Okrenuo me na leđa i skočio na mene. Stavio mi je ruke iznad glave. Pokušat ćemo na tvoj način, a ako ne bude išlo, pokušat ćemo na moj. To je za mene dobitnička kombinacija u svakom slučaju. - U redu. - Zašto si otišla istraživati oko kuće Franka Mitchella? - Kako znaš ime žrtve?
Joe je zakolutao očima. - Proveo sam sat vremena s pomoćnikom okružnog tužitelja kako bib te izbavio iz nevolja u koje si se uvalila. Osim toga, i ja sam malo istraživao, sjećaš se? Upoznao sam se s nekim detaljima slučaja. - Oh. Oči su mu zločesto zasjale. - Nisi mi odgovorila na pitanje. Zaš to si otišla onamo? - Nisam se planirala zaustavljati. Samo sam se htjela provesti autom pokraj kuće. To je sve. Kunem se. - Ali si se ipak zaustavila? - Da. - I, jesi li štogod doznala? Raširila sam oči. - Stvarno me pitaš što sam doznala? - Mislim da sam ti jasno postavio pitanje. - Netko je gnjavio Franka da proda kuću, ali on je to odbijao. Njegov susjed nije znao tko ga je prisiljavao. - Još što? - Da, Bruce je živio u kući na uglu, preko puta Franka Mitchella, sve do nekoliko mjeseci prije Frankova ubojstva. Roditelji su ga izbacili. Gospodin Burnett, njegov susjed, tvrdi da je to bilo zbog toga jer im je dojadio način na koji živi i nevolje u koje stalno upada. - Jesi li posjetila njegove roditelje? - Naravno da nisam. - Namjestila sam najogorčeniji izraz lica koji sam mogla smisliti, što nije lako kad vas dečko drži prikliještenu i golu za krevet. Nasmijao se. - Misliš, nisi još imala prilike razgovarati s njima. Skrenula sam pogled i namrštila se. - Ha! Poznajem te bolje nego što misliš. Podignula sam bokove i pokušala ga zbaciti, ali nastavio se smijati i pritisnuo još snažnije. - Ne tako brzo. Što si doznala na parkiralištu ispred trgovine večeras? - O čemu govoriš? - David Moore? Bruceov najbolji prijatelj? Što ti je rekao? Zinula sam. - Ti znaš tko je David Moore? - Rekao sam ti da sam doznao mnoge detalje o slučaju. Dakle, što ti je rekao?
Suzila sam pogled. - Zašto to želiš znati? - Jer ti želim pomoći, a to mogu jedino ako mi kažeš sve što znaš o slučaju. Trebao mi je trenutak da mi sjednu njegove riječi. - Želiš mi pomoći? - Rekao sam ti da te poznajem bolje nego što misliš. Nećeš ovo pustiti sve dok ne izboriš pravdu za Brucea Waynea Deckera. Najsigurniji način je da znam sve što ti znaš. Mrko sam ga pogledala. - Pa, zašto mi jednostavno nisi rekao da mi želiš pomoći? Namignuo je, približio se i ustima kružio oko mojih. - To ne bi bilo zabavno, zar ne? Podignula sam glavu i poljubila ga. Gunđao je i prevrnuo se na svoju stranu, povlačeći me za sobom. - Sad, reci mi što ti je rekao. - Ne previše prije nego što si se pojavio. Rekao je da je Bruce bio napušen od trave Daniela Crockera. - Ah... moj prijatelj Daniel Crocker. - Kad je Bruce otišao u trgovinu alatom, vidio je kako se Frank prepire s nekim čovjekom. Potom ga je taj tip udario željeznom polugom, otrčao u ured i otišao. - I kako je Bruce došao do oružja? - Uzeo je polugu, a David ga je uvjerio da je sakriju ispod kuće, kako bi je mogli iskoristiti u razotkrivanju pravog ubojice. - A kako su to namjeravali izvesti? Pomoću DNA? Otiska prstiju? - Nisu imali pojma. Joe je kimnuo. - Čini se da je tako. Ima li još što? - Rekao je da je čuo prepirku. Frank je vikao kako nikad neće prodati, a čovjek je rekao da mora dobiti ono što mu je dužan. Joe je izgledao iznenađeno, a potom se nasmijao. - Još što? - To je to od ove dvojice. - Ali znaš još nešto. Doista me dobro poznaje. - Pa, Neely Kate tvrdi da je Frank bio dužan nekim kladioničarima, a Anne iz trgovine s bojama kaže da je bio dužan puno novca nekome, ali nije znala kome. - Još što? - Da, neki tip motao se oko trgovine nakon ubojstva. Ali to sam ti već rekla.
- Odakle to znaš? - Od Anne. - Žena koja prodaje boje? U redu. A što je taj tip radio? - Samo je bio ondje i izgledao sumnjivo. Kupovao je stvari koje nisu
imale smisla. - Još što? - Osim moje vizije? Ne. - Pa, detektivko Rose, što možete zaključiti na temelju dosadašnjih spoznaja? Naslonila sam se na lakat i gledala ga kako se zabavlja. - Pa, znamo da je Bruce nevin i da je muškarac, a ne žena, ubio Franka Mitchella, ali ne znamo i tko je on. Znamo da je ljevak, da ima ožiljak od šake prema podlaktici i da je izgubio broš na kojem su pas, drvo i ptica. Pretpostavljam da je to čovjek koji je htio kupiti Frankovu kuću. - A zašto to misliš? - Jer mu je Frank rekao da neće prodati. - Ali Decker je bio napušen kad je to čuo, prema vlastitom priznanju i tvrdnjama njegova prijatelja. I u pravu je. Crockerova trava bila je jaka. i često pomiješana s drugim stvarima. - Dakle, to ništa ne znači. - Nisam to rekao, ali moraš uzeti u obzir izvor informacije. - I tip je rekao da će dobiti ono što mu duguje. Mora da je bio kladioničar. - Čini se da bi moglo biti tako, zar ne? Nešto u njegovu glasu govorilo mi je da sam možda u krivu. - Pa očito je, nije li? - Da, zato treba biti oprezan s tom pretpostavkom. Samo nagađaš u ovom trenutku. Nemaš nikakvih dokaza. Na taj si način ti bila osumnjičena za mamino ubojstvo, a Bruce Decker zato leži u zatvoru. Oboje se uklapate. - Oh. - Ali to što je rekao imalo je smisla. Pretpostavljajući da je riječ o kladioničaru, bila sam jednako lijena kao i policija u Henryetti. Stišao je glas i uozbiljio se. - Znaš tko je prekršio zakon, Rose. - Znam. Ne mogu vjerovati da nisi bio ljut kad si došao po mene. - Bilo mi je previše laknulo i nisam se mogao ljutiti. Neely Kat e me prestrašila. Mislio sam da si ozlijeđena ili mrtva.
- Pa što je rekla? - Samo da se nešto grozno dogodilo i da moram odmah doći u ured
okružnog tužitelja okruga Fenton. Mislio sam da si... Nisam htio ni pomišljati što ti se dogodilo. Pokušao sam nazvati Violet, ali nije se javljala. Dok sam vozio ovamo, uspio sam dobiti Deverauxa. - Nazvao si Masona Deverauxa? - Pa on je pomoćnik okružnog tužitelja. Znao je sve o slučaju i oboje smo uvjerili suca da te pusti. - Ne mogu vjerovati da je on to učinio. Mrzi me. - Sjetila sam se razgovora s njim u zatvoru, kad mi je rekao da osjeća krivicu, jer je bio tako mrzovoljan. I moram priznati da se nije činio mrzovoljnim tijekom tog razgovora. Joe je škiljio. - Zašto misliš da te mrzi? Mislio sam da se nisi bila dopala odvjetniku obrane. - Obojica me mrze. Ali gospodinu Deverauxu se ne sviđam, jer sam naletjela na njega. Doslovno. Dvaput. I nijednom mu nije bilo drago. Namrštena pogleda, Joe mi je stavio pramen kose iza uha. - U svakom slučaju, nije se ponašao kao da te mrzi, kad se zauzimao za tebe. Pitala sam se govorimo li o istom čovjeku. - Pa, to je vjerojatno jer se osjećao krivim. Pitao me jesam li njuškala oko Frankove kuće zbog njega, zato jer je bio onako odbojan i nije mi pružio priliku da mu kažem zašto sam ga došla posjetiti. Kako god, kad je odlazio, rekao mi je da će se potruditi izbaviti me. - Odradio je svoje da te izvuče, čak i više od toga. Ja sam morao posvjedočiti kakvog si karaktera, ali Deveraux je bio taj koji je suca uvjerio da si pojačano osjetljiva na pravdu. Raširila sam oči. - Oh, Bože. Nisi mu valjda rekao za vizije? Nagnuo se prema meni i nježno me poljubio. - Ne, Rose. Nije na meni da to govorim. Iako bih volio da malo više vjeruješ ljudima, jasno mi je zašto nije tako. Nadam se da ti mogu pomoći da promijeniš mišljenje. Sumnjala sam da će takav dan ikad doći, ali nisam htjela otvarati tu temu. - Znači, stvarno se ne ljutiš na mene? - Nisam to rekao. Bilo me je previše strah da bi se ljutio. Neely K ate morala bi naučiti bolje objašnjavati što se događa.
Nisam mogla vjerovati da je ona nazvala Joea. Odakle joj njegov broj? Čini mi se kako je Neely Kate znala točno što radi, kad mu je prenijela tu zagonetnu poruku. - Violet te uopće nije nazvala? Ozbiljnim je glasom odgovorio: - Ne. - A što je s Deannom? Odvjetnicom. - Pojavila se u zatvoru, ali je otišla, nakon što je shvatila da smo Deveraux i ja riješili stvar. Pomilovala sam ga po obrazu. - Žao mi je zbog Violet. Ako ti to išta znači, mislim da problem nije u tebi, nego u tome gdje živiš i njezinoj bojazni da bih se mogla jednom preseliti k tebi u Little Rock. Lice mu se ozarilo. - Rekla si joj da bi se mogla preseliti u Little Rock? - Ne baš izričito, ali ona je prilično pronicljiva i vjerojatno je već shvatila da razmatram tu mogućnost. - Znači, razmatraš je? - Da. - Lagano sam ga poljubila. - Volim te, Joe, i mrzim kad te nema. Usamljena sam bez tebe. Joe je ostatak noći proveo demonstrirajući mi koliko neću biti usamljena kad on bude sa mnom sve vrijeme. Idućeg jutra, Joe je stajao ispred štednjaka i pekao palačinke, a ja sam, iznad sudopera, rezala jagode i pogledavala ga. - Nedostaje mi Muffy. Htjela bih otići do Violet po nju. Joe je postao napet. - Ne razumijem zašto je nisi htjela povesti u Little Rock. Znaš da volim tog malog psa. Slegnula sam ramenima. - Violet me uvjerila kako ćemo nas dvoje imati više vremena za sebe, ako se ne budemo morali brinuti o Muffy. Joe me pogledao skupljenih očiju i, očigledno, nije povjerovao u moje objašnjenje. - Što je, tu je, ali nedostaje mi moj pas. Joe me poljubio u čelo. - I meni nedostaje. Idemo po nju nakon doručka. A potom možemo dovršiti s ličenjem spavaće sobe. Od silnog uzbuđenja posljednjih dana, potpuno sam zaboravila na napola oličenu sobu. - Nema potrebe da mi pomažeš, Joe. Mogu to dovršiti sama, idući tjedan, kad odeš. Odmahnuo je glavom. - Volim ličiti i želim ti pomoći. Osim toga, skoro je gotova. Neće nam trebati dugo.
Popustila sam, samo zato jer me uvjerio da zbilja voli ličiti. Usto me podsjetio i na ono kad se ponudio da mi pomogne oko dnevne sobe, nakon mamina ubojstva. Ali me podsjetio i na to kako je Violet uletjela i već tad pokušavala upropastiti poznanstvo s Joeom, iako je to bilo samo prijateljstvo. Joe je bio nešto najbolje što mi se dogodilo. Neću joj dopustiti da stoji na putu mojoj sreći i da otjera Joea. Odjurila sam do telefona. Joe se iznenada okrenuo. - Što radiš? - Zovem Violet da joj kažem da dolazim po Muffy nakon doručka. Podignuo je obrve i ponovno se okrenuo prema štednjaku. Telefon je zvonio četiri puta prije nego što se Mike javio. - Zdravo, Rose. - Hej, Mike. - Uhvatio me nespremnu. Mike je mrzio razgovarati telefonom i nikad se nije javljao. Violet je sigurno bijesna pa je nagovorila Mikea da se javi. - Čuo sam za tvoje teško iskustvo. Mogla sam samo zamisliti što je čuo, ali nisam htjela ulaziti u to. Ipak ne idem u Little Rock ovog vikenda pa ću doći po Muffy nakon doručka. Čula sam prigušene glasove kroz slušalicu. Mike je sigurno rukom prekrio slušalicu kako bi prenio tu informaciju Violet. - Uhm... Vi... mislim Ashley se veselila što će provesti dan s Muffy. Osjetila sam razdražljivost u njegovu glasu. Violet mu je sigurno prenosila što da kaže. Napućila sam usta i smišljala što tla kažem. Nisam nikako htjela razočarati Ashley, ali izdaleka sam osjetila da je to Violetino maslo. - Pa... - Oh, dovraga sa svim! - Mike je gunđao. - Ovo je otišlo predaleko. Ti i Violet morate to izgladiti, jer mi je dojadilo biti usred svega toga! Zinula sam i mora da sam izgledala šokirano, kao što sam se i osjećala, barem prema Joeovu zabrinutu licu. - Dođi večeras na večeru i riješi to s njom. - Violet je vikala i protestirala u pozadini. - To nije dobra zamisao, Mike. - Pogledala sam Joea. - Joe je došao za vikend i... - Odlično. Povedi i njega. i on je dio ove zbrke. - Ne znam baš... Joe je stajao ispred mene. - Što se događa? Šapnula sam: - Mike želi da dođemo večeras na večeru kako bismo riješili sve.
Ubojiti sjaj zasvijetlio mu je u očima. - Mislim da je to odlična zamisao. - Ali... Ja ne mislim... Joe mi je zgrabio telefon iz ruke. Oh, prokletstvo. - Mike? Ovdje Joe. U koliko sati da dođemo? - rekao je svojim netolerantnim glasom detektiva Simmonsa. Uslijedila je duža stanka. Doći ćemo k vama u šest. I odvest ćemo našega psa kući. - Zalupio je slušalicu i ostao stajati nekoliko sekundi. - Idemo onamo u šest. - Čula sam. Joe se okrenuo i pogledao me, ljutnja mu je polako popuštala. Vrijeme je da to napokon raščistimo. Gužvala sam si košulju. - Pretpostavljam da jest. - Violet mora prihvatiti činjenicu da ja ne idem nikamo. Jedina osoba koja me može otjerati si ti. Želiš li me otjerati? - Izraz mu je bio nesiguran, ali uskoro ga je zamijenila odlučnost. Zagrlila sam ga oko struka i podignula se na viškove prstiju da ga poljubim. - Ne, Joe. Definitivno te ne želim otjerati. Držao me čvrsto i udahnuo uz olakšanje. - Možda ćeš morati birati. Violet bi te mogla natjerati da biraš između mene i nje. Naslonila sam glavu na njegova prsa. - Ti se bolje maziš. - Nasmijao se i pomilovao me po leđima. Pogledala sam ga. - Nazvao si Muffy našim psom. Svinuo se od nelagode. - Da, oprosti zbog toga. Ali poznajem je otkako poznajem tebe i volim se brinuti za nju dok sam ovdje. I nedostaje mi. Ponovno sam ga poljubila i nasmiješila se. - Drago mi je što dijelimo nešto tako važno. To nam daje na neprolaznosti. Osmijeh mu je obasjao lice. - Sviđa mi se kako to zvuči. Proveli smo ostatak dana dovršavajući spavaću sobu i prvi put sam počela razmišljati izvan okvira koje sam si sama nametnula. Počela sam razmatrati budućnost s Joeom. Ali brinulo me suočavanje s Violet poslije. Joe je rekao da ne ide nikamo, ali nije se nikad u potpunosti našao pod paljbom Violetina gnjeva. Nije bilo pošteno da Joe mora trpjeti njezino upletanje. Pitala sam se jesam li vrijedna te neprilike.
Sedamnaesto poglavlje - Joe, ne moramo raditi ovo.
Stajali smo na trijemu Violetine kuće, a Joe me toliko čvrsro držao za ruku da mi se dlan počeo znojiti. Odjenuo je novu košulju i traperice koje smo kupili ranije, jer je u žurbi ostavio svu odjeću u Little Rocku. - Da, moramo. Riješir ćemo ovo. - Stiskao je zube i mrmljao. Vrata su se otvorila i Mike se pojavio, žalosna izraza lica. Držao je dvije boce piva i dodao jednu Joeu. - Trebat će ti. Joe ju je uzeo i ušao, povlačeći mene za sobom. Mike je tiho rekao ‘žao mi je’ dok smo ulazili. Ulazila sam u Treći svjetski rat. - Može još jedno pivo? Mike se nacerio. - Stiže! - Nestao je u kuhinji. Violet je sjedila na prozoru i gledala djecu kako se igraju s Muffy. Sunčane naočale skrivale su joj oči. Podigla je čašu vina i popila gutljaj. Muffy nas je vidjela i dotrčala. Radosno je skakala oko mojih nogu i molila me da je pomilujem. Violet je spustila čašu i odmjerila Joea, prije negoli je ponovno okrenula pogled prema djeci. - Ne znam kakvi su običaji tamo odakle dolaziš, Joe... kako god da se zoveš ovaj tjedan, ali ovdje u Henryetti ne podnosimo bezobrazluk. Uzdahnula sam. Nisam vidjela da se Violet tako podmuklo ponaša još od srednje škole. Što li ju je, zaboga, spopalo? Mike se vratio s mojim pivom. Otpila sam velik gutljaj i umalo se ugušila od pjene. Violet je, potom, preusmjerila svoje osuđivanje na mene. - Rose, pivo? Doista? - Nema ničeg lošeg u pivu, Violet. - Kako sam još uvijek držala Joea za ruku, drugu sam ruku s pivom stavila na bok. Nadala sam se da ću izgledan ljutito - težak zadatak dok sam se istodobno trudila da ne prolijem pivo. Pivo je počelo kapati iz boce, a Muffy mi je skočila na nogu. Bila sam sigurna da sam pokvarila dojam, ali nisam htjela pustiti Joeovu ruku. Bilo je važno da joj pokažem da smo par, svidjelo se to njoj ili ne.
- Joe, sjedni. - Mikeov ton bio je izravan, ali prijateljski.
Sjela sam na dvosjed od pruća i povukla Joea da sjedne pokraj mene. Muffy mi je skočila u krilo i počela mi lizati lice. Spustila sam bocu i zagrlila je. - I ti si meni nedostajala, curo. Mike je podignuo poklopac roštilja i okrenuo odreske. - Ovo je sve otišlo predaleko i stat ćemo tome na kraj večeras. Na trenutak sam pomislila da govori o odrescima. Mike nikad nije gurao nos u tuđa posla. Nikad. Ali, s druge strane, vjerojatno mu je dojadilo pokrivati Violetine ispade. Okrenuo se i usmjerio hvataljke prema Violet. - Rose je odrasla žena i ima pravo viđati koga želi i kad želi. Ti joj jesi starija sestra, ali to ti ne daje pravo da joj upravljaš životom. Violet je uzdahnula. - I trebala bih, dakle, mirno stajati i gledati kako radi najveću pogrešku u svom životu? - Moraš poštivati njezine odluke. Napućila je usta i odmahivala glavom. Naslonila se na naslonjač stolca i usmjerila pažnju na Joea. - Ne znamo ništa o tebi. Ušetao si u naš grad i doveo moju sestru u opasnost, a potom joj dopustio da se zaljubi u tebe. Od tada dolaziš i odlaziš kako ti se prohtije, zbog čega je nesretna cijeli tjedan. I sad razmišlja o tome da pobjegne s tobom. - Okrenula je pogled prema meni. - Nisam glupa, Rose Anne Gardner. Znam o čemu razmišljaš. Ali po onome što znamo, mogao bi biti i serijski ubojica. - Violet! - Da nisam već Joeu rekla da ga volim, pucala bih od bijesa jer je tako nemarno spomenula moje osjećaje, kao da nije na meni da ih izrazim. Pa, pucala bih i od puno više bijesa od onog s kojim sam došla u njezinu kuću. I odakle uopće zna da ga volim? Ja joj nisam rekla. - Dobro znaš da je policajac. Kako bi mogao biti ubojica? Škiljila je. Događale su se i čudnije stvari, Rose. Krije li on štogod? - Pokušala sam ustati, ali me Joe povukao natrag dolje. - Ne - Joe mi je stisnuo ruku - pusti je da priča. Kažeš da ništa ne znaš o meni, Violet, ali za to si sama kriva, zar ne? Otpisala si me već one večeri kad si vidjela da pomažem Rose ličiti. Zašto? - Već sam ti rekla. Ne znamo ništa o tebi. - Pa onda pitaj. Barem jednom, Violet je ostala bez teksta. - Što želiš znati?
Brzo se oporavila i podignula glavu. - Nešto o tvojoj obitelji, na primjer. - Oh, Bože, Violet! - pukla sam. - Opet o tome? Ne možeš li jednostavno odustati? Joeu nije bilo ugodno pričati o svojoj obitelji i nisam joj htjela dopustiti da ga terorizira kako bi otkrio svoju prošlost. Joe je postao napet i nehotice mi je zabio nokte u ruku. - Joe, nemoj joj reći ništa što ne želiš podijeliti. Ispio je dugačak gutljaj piva i potom je pogledao. - Ne znam kakve veze moja obitelj ima s odlukama koje sam donio u životu, ali neka bude. Ti si Roseina sestra. Tvoj blagoslov mi je važan, a znam da je važan i njoj, iako to ne želi priznati. Ali dopusti da ti kažem ovo... - Nagnuo se naprijed i naslonio na koljena. - Ne trebam tvoj blagoslov. Volim Rose i ne idem nikamo. Dokazujem to time što sjedim ovdje i trpim tvoju negostoljubivost i osude, a jedina stvar za koju sam kriv jest to što volim tvoju sestru. Zinula je kao da će nešto reći, ali je zatvorila usta ne izgovorivši ništa. Joe ju je dvaput ostavio bez teksta. Nisam mogla biti ponosnija na njega. Mike je uzeo pivo i ispio gutljaj uz smiješak. Joeov glas postajao je dublji. - Dakle, što želiš znati? Violet je duboko udahnula i potom se zadovoljno nasmiješila. Odakle si? - Iz Little Rocka. - Ali gdje si rođen i gdje si odrastao? Tko su tvoji? - Tko su njegovi? - skviknula sam. Joe mi je pustio ruku i stavio je preko mojih ramena. - El Dorado. - Dakle, ondje si rođen i ondje si živio cio život? - Dok nisam otišao studirati u Little Rock i poslije počeo raditi u državnoj policiji. - A jesi li završio fakultet? Čemu joj takav nadmen stav? Ni ona ni Mike nisu studirali. Većina ljudi u Henryetti nije. Neće mu valjda to nabijati na nos. - Da, Violet. Jesam. Kad odlučim nešto učiniti, to i učinim. - To je bio izazov. - Što ti je bio glavni predmet?
- Pripremni za pravo, potom pravo.
Pokušala sam sakriti svoje iznenađenje, ali Violet nije. Zinula je i virila ispod naočala, preispitujući ovu posljednju informaciju. - Zašto onda radiš kao detektiv u policiji Arkansasa? Zašto ne radiš kao odvjetnik? - Zato jer nikad nisam htio biti odvjetnik. Studirao sam pravo kako bih umirio oca. Oduvijek sam želio biti policijski detektiv. - A što ti otac radi? - On je odvjetnik u El Doradu. - A tvoja majka? - Joe, ne moraš odgovarati na njezina pitanja. - Okrenula sam se prema svojoj sestri. - Dosta je bilo. Violet. Ovo nije nij e španjolska inkvizicija. - Što on to krije, Rose? Čitam tvoje lice kao knjigu i očito je da i ti ovo slušaš prvi put. Kako možeš graditi odnos utemeljen na tajnama. - Podijelit će svoju prošlost sa mnom kad bude spreman. To ništa ne mijenja, Violet. - Rose, u redu je. - Pogledao je Violet. - Nisam ništa rekao Rose jer sam potpuno drukčiji od svojih roditelja pa nisam htio da Rose ima predrasude zbog toga. Violet je rukom prekrila usta. - Oh, Bože, tvoja obitelj je bijelo smeće, zar ne? - Violet! - Ako ti je otac odvjetnik, mora da je jedan od onih koji ganja unesrećene i nudi svoje usluge po bolničkim sobama. - Violet! - ponovno sam skočila, a Joe me povukao i čvrsto stisnuo oko struka. Držao me čvrsto kao da ga je strah da ću ga ostaviti samog u borbi protiv nje. - Ne. - Joeov glas bio je ozbiljan. - Moja je obitelj daleko od bijelog smeća. Da ti odgovorim na prvo pitanje, moja majka nije zaposlena, ali se bavi društveno korisnim radom. Violet je opet ostala bez tek sta. Joe bi mogao postići optrčavanje. Moja je obitelj ona obitelj Simmons iz El Dorada. Trznula sam glavom prema Violet, jer nisam bila sigurna što to znači. Ali Violet je znala. Problijedjela je. - Obitelj Simmons? - To je ta. - Ali... ali...
Srce mi je stalo. - Čekajte. Ne razumijem. - Njegova obitelj... - Violet je gutala. - Njegova je obitelj najbogatija obitelj u južnom Arkansasu. Često se pojavljuju u na društvenim stranicama časopisa Inviting Arkansas. Violet je to znala, jer je bila pretplatnica tog časopisa koji je pokrivao sva društvena zbivanja u Arkansasu. Pažljivo ga je čitala svaki mjesec, nakon što bi joj se pojavio u poštanskom sandučiću. Strah mi je zaledio vene. Joe je dolazio iz bogate obitelji, a ja... ja sam iz Henryette i radim u Uredu za motorna vozila. Kako ću se uklopiti u to? to ? Joe me još više približio k sebi. - Rose, nisam ti rekao, jer nisam poput njih i ne želim to biti. Izgradio sam vlastiti život i ti si dio njega. Oni nisu. Violet je skinula naočale i sumnjičavo proučavala Joea. - Zašto nisu? - To nije život koji sam htio. Ali kako sad znaš da dolazim iz prihvatljive obitelji, promijenio bih temu. Cjelokupni Violetin stav se promijenio, od čega sam se osjećala loše. Je li moja sestra doista bila tako plitka? Za večerom je bilo napeto, ali više zbog mene, a manje zbog Violet. Bila je preslatka prema Joeu i pokušavala se iskupiti za svu pakost koju je na njemu iskušavala. Razmišljala sam o Joeovoj obitelji i Violetinoj diskriminaciji. - Kako ide posao, Mike? - upitao je Joe. - Tvojoj građevinskoj tvrtki dobro ide? - Da. Natječemo se za jedan veliki posao koji uključuje uk ljučuje novi trgovački centar u četvrti Forest Ridge. Trznula sam glavom na spomen četvrti u kojoj je živio Frank Mitchell. - Što to točno znači? Mike je naganjao salatu po svom tanjuru. - Znači da ruše dio gradske četvrti kako bi mogli izgraditi iz graditi parkiralište. Spustila sam vilicu i stavila ruke u krilo. - Dakle... to znači da netko otkupljuje kuće zbog parkirališta? - Pa da. - A tko ih kupuje? Joe me prostrijelio pogledom, ali je nastavio šutjeti. - Kompanija u čijem je vlasništvu trgovački centar. U procesu su dovršetka dogovora. Prva verzija bit će spremna za šest mjeseci. - Što se događa s onim ljudima koji ne žele prodati? - Nemaju baš previše izbora. Grad je to odobrio. Moraju prihvatiti poštenu ponudu.
- A jesu li poštene?
Mike je slegnuo ramenima i vilicom ubo krumpir iz zdjele na stolu. Pretpostavljam da jesu. Većina tih kuća ionako je u prokleto očajnom stanju. Violet je napućila usta i kimnula u smjeru Ashley koja je jela i ignorirala razgovor odraslih. - Mike, pazi što pričaš. Mike ju je mrko pogledao. Violet je zaleđeno zurila u mene. - Rose, otkud takvo iznenadno zanimanje za nekretnine? Pogledala sam u svoj tanjur i osjećala Joeov pogled. - Ne znam. Zanimaju me stare kuće. - Pa, trebala bi onda prihvatiti ponudu Austina Kenta da ti pokaže svoje fotografije iz Italije. Sigurna sam da njegova ponuda još stoji. Joe je bacio vilicu na tanjur. Zveckanje je odzvanjalo prostorijom i prekinulo Violet. Oh, Bože, ovaj put je uistinu pretjerala. Ustao je, napeta tijela. - Rose, mislim da je vrijeme da pođemo. Suze su mi navrle na oči i okrenula sam se prema njoj. - Kako si mogla, Violet? Tvoja najveća briga bila je dolazi li Joe iz dobre obitelji. Sad kad znaš da dolazi, u čemu je problem? Stavila je ruke na stol i nagnula se naprijed. - Rose, dušo, znaš koliko te volim i ne mogu gledati kako ćeš ostati povrijeđena. - O čemu govoriš? Podignula je glavu i pogledala prvo Joea pa mene. - Večeras nije trenutak da to raspravimo, Rose. Možemo li o tome razgovarati kad se Joe vrati u Little Rock? Joe je napravio korak prema meni i stavio mi ruku na rame. - Kako bi bilo da to raspravimo sad? - Izraz mu je postao nježniji. - Joe, očito sam pogriješila u vezi tebe i zbog toga mi je silno žao. Ali u svjetlu ovih novih spoznaja... budimo iskreni. - Gledala je u njega. - Ti si... Simmons. - I? - Pa, Rose... ona je... Joe me zgrabio za ruku i povukao sa stolca. - Hajde, Rose. Idemo. Dah mi je zastao. Joe me povlačio oko stola, ali ja sam se ukopala. Morala sam to čuti. - Čekaj malo, prvo si mislila da Joe nije dovoljno dobar za mene. Sad misliš da ja nisam dovoljno dobra za njega?
Joe je odmahivao glavom i pokušavao me odvući iz prostorije. Nemoj to raditi, Rose. Mike je stajao do njega. - Violet, upozoravam te. Violet se ugrizla za usnu, a ljubav prema meni ispunila joj je pogled. - Nije stvar u tome, Rose. Nego u tome da... - Rose - Joe me preklinjao. - Ne - gušila sam se. - Želim to čuti iz njezinih usta. - Draga, njegova je obitelj iz visokog društva. Oni su bogataši. Kako ćeš se ti uklopiti u to? Ne želim da te povrijede. - Iskrenost u njezinim očima govorila mi je da doista misli svaku riječ. Joe je izgledao bijesno kao da će je udariti. Umjesto toga, zadržao je dah i rekao: - Rose, uzmi Muffy. Zaledila sam se od užasa. Podignuo mi je glavu i pogledao me nježnim pogledom. - Volim te, Rose. Nemoj u to sumnjati ni trenutka. Ali moram još porazgovarati s tvojom sestrom, stoga pođi po Muffy i idemo kući. U redu? Kimnula sam. Knedla u grlu bila mi je prevelika da išta kažem. Muffy je bila u stražnjem dvorištu. Otvorila sam vrata i pitala se kako je došlo do ovoga. Joeov ljutit glas dopirao je iza stakla. Trebala bih biti ondje s njim, a ne skrivati se u dvorištu. Vrata su se otvorila i Ashley je iskočila pa me zagrlila oko nogu. - Zašto svi viču? Sklopila sam oči i izgrdila samu sebe što sam vikala na Violet pred Ashley i Mikeom. - Odrasli to ponekad rade. Muffy je dotrčala pa sam se sagnula kako bih je podignula. Uzela sam Ashley za ruku, približila se i pogledala njezino zbunjeno lice. - Ljudi se ponekad svađaju pa to prođe. Bit će sve u redu. - Poljubila sam je u čelo i ustala. Htjela sam vjerovati u to što sam joj rekla. Duboko sam udahnula i vratila se u kuću. Joeov glas odzvanjao je iz susjedne sobe. - Jedina osoba koja će je povrijediti si ti, Violet. Joe se okrenuo prema meni kad sam ušla u prostoriju, vidjela sam mu strah u očima, prije nego što ga je uspio sakriti. - Rekao sam sve što sam htio. Možemo ići. Kimnula sam glavom. - Rose! - vikala je Violet dok smo izlazili iz prostorije. Joe mi je stavio ruku na ramena i čvrsto me stisnuo dok smo odlazili.
Stajala je na trijemu i promatrala kako me Joe gura u auto. - Rose, dušo. Volim te. Želim samo ono što je najbolje za tebe. Ugrizla sam se za usnu kako ne bih zaplakala. Joe je požurio do vozačeva mjesta i pokrenuo auto. Violet je i dalje stajala na trijemu i vikala. Na putu prema kući nismo ništa govorili. Bila sam šokirana i povrijeđena. Ali čim smo stigli kući, zagrlila sam Joea i počela ridati. Odveo me u dnevnu sobu, sjeo na kauč i posjeo u krilo. - To nije istina. Nemoj je slušati, draga. - Obujmio mi je obraze dlanovima i gledao me u oči. - Volim te zbog tebe, a ti si sto puta bolja od nekog iz svijeta mojih roditelja. - Pomaknuo mi je kosu s lica i poljubio me. - Želim tebe. Kad bih htio neku koju su odabrali moji roditelji, bio bih s Hilary. Užasnuto sam ga pogledala i uzdahnula. Joe je počeo mahnito odmahivati glavom. - Ne, ne. Nije ono što misliš. Ali bilo je upravo ono što sam mislila. Joe je rekao da se poznaju od djetinjstva. Hilary je također bila iz bogate obitelji. Hodali su i živjeli skupa prije nego što je Joe prekinuo s njom. Hilary je bila ona koju su njegovi roditelji htjeli za snahu. I ona je to znala. Mislim da će mi pozliti. Odmahivala sam glavom, plakala i teško disala. - Prokletstvo! - vikao je i naslonio glavu na kauč. - Ovo je sve moja krivica. - Uhvatio mi je pogled. - Žao mi je. Trebao sam ti reći. Ali znam kako razmišljaš i znao sam da ćeš se ovako osjećati, a nisam mogao podnijeti da ti vidim taj užasnuti pogled u očima. Molim te, Rose. To sam ja. Samo Joe. Gotovo nikad ne viđam svoju obitelj. Njihov svijet nije moj. - Ja ne... Zagrlio me i stavio lice u moju kosu. - Volim te i trebam te. Ne želim živjeti bez tebe. Zaboravi moju obitelj. Rose, molim te, reci nešto. Bez obzira na to kad bi mi rekao za svoju obitelj, reagirala bih na isti način. Violetine riječi odzvanjale odzvanjale su mi u ušima. - Ona je u pravu. - Tko? - Naslonio me na kauč, a oči su mu se ispunile bijesom. Violet? Nije, dovraga. Bila si u pravu kad si rekla da misliš da je ljubomorna. Naravno, donekle je uvjerila samu sebe da želi sve najbolje za tebe, ali očito je da ne može podnijeti pomisao na to da si sretna. Ili još gore, da si sretnija od nje. - Ali... - Rose. Čujem se sa svojom obitelji dva ili tri puta godišnje. Odlazim kući za Božić. Čak i ne prespavam. - Oči su mu bile pune boli. - Ja sam
najveće razočaranje svog oca. Jedinac sam, a on je htio da nastavim obiteljski posao, što sam odbio. Odbio sam i studirati na njegovu fakultetu, Vanderbilt. Odbio sam baviti se pravom. Htio sam izgraditi vlastiti život, a ne živjeti u njegovoj sjeni. Bio sam najslobodniji kad sam bio Joe McAllister. S robom provodim najsretnije vrijeme u životu. Gledao me zaštitničkim pogledom. Njegova me obitelj užasavala. Ako njegov otac nije mogao prihvatiti posao kojim se bavi, onda mene neće prihvatiti nikad. Ali tko sam ja da osuđujem? Moja je mama bila zla i pakosna žena. Moj otac gledao je kako me ponižava cijeloga života zbog njegovih pogrešaka iz prošlosti i nikad nije intervenirao. Violet je htjela otjerati Joea jer nije znala ništa o njegovoj obitelji, a potom jer je znala previše. Ako me Joe, unatoč takvoj mojoj obitelji, može još uvijek voljeti, kako mu mogu zamjerati na njegovoj? - Želim se preseliti u Little Rock k tebi. Lice mu se ozarilo. - Što? Doista? Zašto? - Zato jer te volim, Joe McAllistere, a ako možeš podnijeti moju nepodnošljivu obitelj, tko sam ja da preispitujem tvoju. I Violet je ipak bila u pravu u vezi s jednom stvari. Nesretna sam bez tebe. - Nećeš požaliti, kunem se. Volim te i nikad neću dopustiti da te netko povrijedi. Prošla sam mu rukom kroz kosu i poljubila ga. - Znam.
Osamnaesto poglavlje Kad je Joe odlazio u ponedjeljak ujutro, više nisam ni pokušavala sakriti koliko sam nesretna zbog toga. Joe je bio razapet između toga da ode i da me povede, ali sam ga uvjerila kako moram otići na posao i obavijestiti ih o svojim namjerama. - Vratit ću se u srijedu navečer i pomoći ti s pakiranjem. - Kimnula sam u strahu da ne briznem u plač. - I sigurna si da se ne možeš telefonski javiti na posao? - Mogla bih, ali bolje da to učinim osobno. Moram još ostati u gradu. Violet i ja u srijedu imamo zakazano u odjelu za ostavinske rasprave. Što prije to riješimo, prije ću biti slobodna. - O. K, - Oklijevao je. - Moraš krenuti, inače ćeš zakasniti. Ne možemo oboje biti nezaposleni. - Mogli bismo putovati svijetom. Mogao bih te odvesti u Italiju. - Pa razlika između mog i tvog posla je u tome što ti svoj ipak voliš. Stoga idi na posao koji voliš, a ja ću odlučiti što želim biti kad odrastem. - Uvijek možeš nastaviti školovanje. Siguran sam da Sveučilište u Arkansasu ima učiteljski program u koji bi se mogla uključiti. Znao je koliko sam mrzila činjenicu što sam odustala od školovanja nakon prve godine kako bih se mogla brinuti o mami nakon što je tata umro. Iznenadilo me da se sjetio što sam studirala. To sam spomenula samo jednom. Ali to je bila opcija. Imala sam novac od svoje biološke majke. Mogla bih ga iskoristiti za školarinu. Joe me uhvatio za ruku i otpratila sam ga do auta, dok je Muffy trčkarala naokolo i tražila mjesto na koje se može popiškiti. - Možda bi mogla ovaj vikend doći u Little Rock, kad je već onaj prošli propao. - Žao mi je zbog toga. - Obećaj da nećeš raditi ništa protuzakonito. To je bilo jednostavno. Više nisam bila u poroti. - Obećavam. - I budi oprezna. Prije nego nešto učiniš, zapitaj se: ‘Što bi Joe pomislio kad bi znao da ovo radim? ’ I ako postoji i najmanja šansa da bih se uzrujao, nemoj to raditi.
To je već bilo teže. - U redu. Ali istražit ćeš tko stoji iza građevinskog projekta u Forest Ridgeu? - Potrudit ću se, ali imam težak raspored ovog tjedna. Vjerojatno neću stići pozabaviti se time prvih nekoliko dana. - Po dignuo je prst, kad sam se počela žaliti. - Primit ću se toga čim stignem. A sada dođi i daj mi oproštajni poljubac. Naslonio se na vrata auta i stisnuo mu uz sebe. Poljubio me kao da me neće vidjeti tri mjeseca, a ne tri dana. - Volim te, Joe. - I ja tebe volim. Kloni se nevolja. - Nikad nisam upadala u nevolje dok se nisi pojavio ti. - Nekako sumnjam u to. Ali svakako, kloni ih se. Dok se udaljavao, pogledala sam preko puta, i nije me iznenadio namršten pogled gospođice Mildered koja me promatrala ispred svoje kuće. Vijugala sam po kući i pripremala se za posao. Fascinirala me činjenica da ću uskoro uistinu prodati kuću i odseliti se. Živjela sam ovdje cio život. Misli mi je prekinulo kucanje na ulaznim vratima. Rijetko je tko kucao na prednja vrata. Kad sam ih otvorila, iznenadila me pojava policajca Ernieja, koji je izgledao vrlo službeno. Srce mi je stalo, ali bila sam s Joeom cio vikend i nisam učinila ništa nezakonito. - Mogu li vam kako pomoći, policajče? - Došao sam radi pritužbe koju smo primili. - Pritužbe? Tko se žalio? - Prijavili su vas radi nedoličnih radnji na javnome mjestu. - Gledao je preko mog ramena prema dnevnoj sobi. - Mogu li ući? - Ne, ne možete. Pogledao me iznenađeno. - Možemo to raspraviti i ovdje. Nakašljao se i izvadio blok za zapisivanje. - Prijavili su vas da ste se ljubili s muškarcem na javnome mjestu. Prekrižila sam ruke i prebacila težinu na jednu stranu. - Nisam znala da je to protuzakonito. - Pa, tehnički, to nije protuzakonito... Stisnula sam šake i stavila ruke na bokove. - Bila sam u svom dvorištu i poljubila dečka koji je bio na odlasku. Dečka koji je policajac u ovoj državi.
Namrštio se i zatvorio blok. - Cijela policija u Henryetti svjesna je toga tko je vaš dečko. - Želite li njegov broj? Možete ga nazvati i obavijestiti o ovoj pritužbi. Policajac Ernie pogledao me. - Vaš dečko možda radi za državnu policiju, ali vi ste i dalje u nadležnosti Henryette. Svi vas promatramo. Bila bi šteta da se vratite u zatvor. - Zbog poljupca? - Tako počinje. I u sljedećem trenutku ste već goli i vodite ljubav na haubi automobila uz zvukove Def Lepparda i Pour some sugar on me. Zvučalo je kao da govori iz vlastitog iskustva. Zurila sam u njega nekoliko sekundi i pokušavala izbrisati tu sliku iz glave. - Ima li još nešto? Razočarano se namrgodio. Valjda je očekivao da ću se tresti od straha. - Ne, ali jednom prijestupnik, uvijek prijestupnik. Zapamtite to. Nije više imalo smisla prepirati se s njim. Uputila sam mu najslađi osmjeh. - Želim vam ugodan ostatak dana. Potom sam zalupila vratima, upravo kad se spremao još nešto reći. Nisam baš gradila prijateljske odnose s organima reda u Henryetti, ali opet, nikad im se ni nisam pretjerano svidjela. Hvala nebesima što odlazim iz ovoga uskogrudnoga gradića. Sad je došao trenutak da krenem na posao i obavijestim ih o svojim namjerama. Suzanne nije bilo drago kad sam se pojavila. Pretpostavljala sam da ću joj se morati opravdavati kako bih zadržala radno mjesto, iako sam namjeravala dati otkaz. Ignorirala me cijelo jutro i povremeno pogledavala u mom smjeru. Vjerojatno je doznala da me ne može tako lako otpustiti. I vjerojatno je čula tračeve i shvatila da sam zbilja bila član porote. Odlučila sam dati otkaz na kraju radnog vremena. Upravo prije stanke za ručak, mobitel mi je zavibrirao. Očekivala sam Joea ili Violet, ali iznenadilo me kad sam vidjela poruku od Neely Kate. Ručak?:) Odgovorila sam: Da, je li 13 h prekasno? Ne. Vidimo se kod Merilee? O.K. Razmišljala sam o svom novom prijateljstvu s Neely Kate. Možda je poznajem svega tjedan, ali nedostajat će mi.
Kafić se gotovo ispraznio do jedan i uočila sam je kako sjedi za jednim stolom i maše. - Rose, ovamo! - Kako stojiš s haljinama za djeveruše? - upitala sam i sjela. Odmahnula je rukom. - Zaboravi vjenčanje. Reci mi kako je bilo? - Misliš na zatvor? Zakolutala je očima i nagnula se prema meni. - Ne, nego na utakmici prošlog vikenda. Naravno da mislim na zatvor. I to kako si izašla. I kako se Mason Deveraux zauzeo za tebe kod suca McClaryja. Nagnula sam glavu u stranu. - Čekaj. O čemu govoriš? I da, prestravila si Joea svojom porukom. - Odlično! To i zaslužuje nakon onoga s Hilary. - To nije bila njegova krivica. Napućila je usta. - Hmm. - Naslonila se laktima o stol, uzbuđena pogleda. - Pričaj. Konobarica nam je prišla i naručila sam čašu ledenog čaja i pileću salatu. - Pa, vidi ti nju - podbadala me. - Naručuješ i bez menija. Prava si profesionalka. A sad mi reci što se dogodilo! - Zapravo, ništa posebno. Neely Kate podignula je obrve. - Ja nisam tako čula. - Ono što si čula sigurno je puno uzbudljivije od onoga što se zbilja dogodilo. - Ipak mi ispričaj. - Zatvorili su me, a potom me posjetio gospodin Deveraux. - Doista? Zašto? Nisam mogla vjerovati da je njoj nešto promaknulo. - Rekao je da se osjeća krivim, jer sam ga onaj dan došla posjetiti, a on me izgrdio. Mislio je da sam zbog toga otišla njuškati oko kuće Franka Mitchella. - Je li to istina? Jesi li otišla onamo zato jer je Deveraux vikao na tebe? Uzdahnula sam... Kad je to tako rekla... - Da. Valjda jesam. - Ali zašto? - Jer znam da je Bruce Decker nevin. I nitko drugi ne bori se za njega. Neely Kate je kimnula, prihvativši to što mislim da je nevin, ne upitavši me ništa.
- Mislila sam da ću natjerati Deverauxa da me sasluša, ali to se nije
dogodilo. U njezinu obranu, priznajem da mi nije ništa rekla u vezi s tim što joj nisam otkrila svoje namjere kad smo se srele na sudu. - Što ti je još rekao kad te je posjetio u zatvoru? Sjetila sam se njegova bolna pogleda kad sam ga pitala zašto je počeo raditi za okružnog tužitelja. Činilo se kao nešto vrlo osobno. Preosobno da bi to i s kim podijelio pa sam imala osjećaj da bih izigrala njegovo povjerenje ako to spomenem, što je pak bilo ludo. - Ništa posebno. Rekao je da se osjeća krivim zbog toga i da će me izbaviti. - I učinio je kako je rekao. Sudac McClary prijetio mu je da će zatvoriti i njega ako ga ne ostavi na miru. Ali on je i dalje inzistirao. - Joe mi nije ispričao taj dio. - Čula sam da se i Joe suprotstavio sucu. - Meni je rekao da je samo pričao o mom karakteru. - Učinio je više od toga. Preuzeo je potpunu odgovornost za tvoje buduće radnje, poput pravog profesionalca. - Misliš da bi mu posao mogao biti u opasnosti zbog mene? Slegnula je ramenima. - Da, ali sad si sigurna. Više nisi u poroti pa ne možeš imati problema zbog toga. Grickala sam donju usnu. - Valjda ne... - I, što namjeravaš sad? - U vezi s čim? - U vezi sa slučajem, ludice. Nećeš tek tako odustati, zar ne? - Ne znam. Prije sam sama odgovarala za svoje postupke. Ali ako je Joe profesionalno preuzeo odgovornost za mene... - Zašto mi to nije rekao? Ostatak vremena provele smo razgovarajući o njezinu vjenčanju. Izvadila je sjajnu, srebrnu pozivnicu i dala mi je. Na pozivnicu je krivudavim fontom pisalo ‘Rose i Joe’. - Nadam se da ćeš moći doći - rekla je vrckavo. - Oh! Nisam ti rekla veliku novost - kazala sam, promatrajući pozivnicu. Veću od toga da si bila u zatvoru? Kimnula sam. - Selim se u Little Rock.
Oči su joj bile široke poput njezinih okruglih naušnica. - Pitao te da se doseliš k njemu? - Potom je vrisnula tako glasno, da su nas pogledali svi prisutni u kafiću. - Neely Kate! Ššš! - To je tako uzbudljivo! - Da, vidjet ćemo što će Violet reći na to. - Nisi joj još rekla? Ispričala sam Neely Kate sve što se dogodilo u subotu navečer. Napućila je usta, odmahujući glavom. - Rado bih se dočepala tvoje sestre. - Nije to učinila iz zlobe. Ona doista vjeruje da radi sve što je najbolje za mene. Mahala je glavom i mrštila se. - Nisam previše sigurna u to. Pogledala je na sat. - Oh, Bože! Kasnim. - Skočila je sa stolca. - Neely Kate. Čekaj na trenutak. Okrenula se. - Možeš li mi nešto provjeriti? Ponovno je sjela i oslonila glavu na ruku. - Naravno! - Ne želiš ni znati što tražim prije negoli pristaneš? Slegnula je ramenima. - Ne. Što želiš da učinim? Približila sam joj se i tihim glasom rekla: - Doznala sam da je netko gnjavio Franka Mitchella da proda kuću prije ubojstva, a on nikako nije želio prodati. Ali susjed je rekao da ju je njegov sin prodao odmah nakon njegove smrti. Nedavno je ponovno prodana. Mislim da ju je drugi put kupila tvrtka koja u toj zoni gradi trgovački centar, ali zanima me tko ju je kupio prvi put. Možeš li to doznati? Namignula mi je uz zloban smiješak. - Mooolim te. To mogu doznati i dok spavam. Javit ću ti poslije. - Hvala ti, Neely Kate. - Čemu služe prijateljice? Cerila sam se prilikom povratka na posao, što je zbunilo Suzanne. Poslijepodne mi je proletjelo i još sam se više cerila kad sam joj predala svoj dopis na kraju dana. - Što je ovo? - upitala je i rastvarala papir. - Tvoja ispričnica od porote? - Ne, dajem otkaz. Ovo je tvoj sretni dan!
Plastična sjedala u mom autu pržila su mi noge kad sam sjela, ali bila sam toliko sretna da nisam marila. Upravo sam dala otkaz na poslu koji sam godinama prezirala. Provjeravajući mobitel, spazila sam da mi je Neely Kate poslala poruku. Nazvala sam je na putu prema kući, a zrak iz klimatizacije toliko je brujao, da sam je jedva čula. - Hej, Neely Kate. - Rose! Doznala sam nešto! Njezino uzbuđenje probudilo mi je nervozu u želucu. - Što? - Hyde Investments, kompanija iz Louisiane, kupila je kuću od Frankova sina. - Ali zar nije trebala prvo proći ostavinsku raspravu? - Iako je mama ostavila našu kuću Violet, ipak smo morale proći proceduru ostavinske rasprave prije prodaje. - Ne, ime njegova sina nalazilo se na vlasničkom listu. - Oh. - Šteta što se mama toga nije sjetila i uštedjela nam gomilu vremena. - Prije nekoliko tjedana kupila ju je druga tvrtka. Ona u čijem je vlasništvu trgovački centar. - Hmm... - Što ćeš sad s tim? - upitala je. - Ne znam. Znaš li išta o toj kompaniji? - Ništa, osim da im je sjedište u Louisiani. Na internetu nisam našla nikakve podatke o njima. Ako se nalazi u drugoj državi, misliš li da bi vlasnici mogli biti kladioničari kojima je Frank dugovao? - Ne znam, ali mi se čini malo vjerojatno da bi investicijska kompanija iz Louisiane ubila Franka Mitchella. - Rose, ima još nešto. - Zvučala je nervozno. - Što? - Jezik mi se zapleo. - Očekuje se da će suđenje završiti u srijedu. Prema načinu na koji mi je to priopćila, činilo se da je riječ o važnoj informaciji. - Što to znači? - Znači da moraš požuriti. Još uvijek možeš spasiti Brucea Waynea od osuđujuće presude ako pronađeš dokaze do srijede. Ali ako ih pronađeš nakon srijede, morat će prolaziti žalbeni postupak koji može trajati godinama.
Zastao mi je dah. - Oh, ne. - Što ćeš učiniti? Morala sam ubrzati svoju istragu. - Neely Kate, što radiš večeras? - Lakiram nokte i gledam TV. Zašto? - Odigrala bih utakmicu biljara. - Umm, mislim da se kaže partija biljara. Oh, prokletstvo. Morat ću puno toga naučiti u nekoliko sati.
Devetnaesto poglavlje Neely Kate pristala je da se nađemo u biljarskom salonu u osam. To mi je odgovaralo, jer ću imati priliku malo prošetati s Muffy. U posljednje vrijeme zanemarila sam je zbog sveg uzbuđenja oko porote. Pitala sam se kako će joj se svidjeti Little Rock. Joe nije imao dvorište. Nakon šetnje, Muffy i ja smo za večeru podijelile ostatke Joeove piletine. Od same pomisli na njega silno mi je nedostajao. Uzela sam telefon i razmišljala bih li ga nazvala. Činilo mi se glupim što razmišljam o tome zovem li ga pretjerano. Nisam ga nazvala od prošloga tjedna, a u međuvremenu sam pristala preseliti se k njemu. Svakako smo prevladali fazu ‘izgledam kao nametljivica’. Prije nego što sam krenula birati broj, telefon je zazvonio. Očekivala sam Joea, ali bila je Violet. Oklijevala sam prije javljanja, ali morala sam jednom razgovarati s njom. - Halo, Violet. - Rose, zovem te da se ispričam. Zinula sam, a mozak mi je stao, dok nisam shvatila što govori. - Jesi li tu? Reci nešto. - Tu sam... Samo... - Možeš li mi oprostiti? - Ton joj je bio ohol, pomalo neočekivano za nekoga tko se uistinu osjeća skrušeno. - Pa, Violet, zbog čega se točno ispričavaš. Jako si me povrijedila. Stišala je glas. - Rose, dušo. Doista mi je žao. Znam da sam te povrijedila i ne znam što mi je bilo. Naravno da si dovoljno dobra za Joea. Nisam tako mislila. Sve je ispalo krivo. Godinama sam gledala kako je mama bila zla prema tebi i nisam mogla podnijeti pomisao da netko opet bude takav prema tebi. Tko bi te zaštitio? - Mogu se sama zaštititi. A ako i ne budem mogla, mislim da je Joe prilično dobro dokazao da on to može. - Da, jest. - Utihnula je na trenutak. - Sutra navečer idem na sastanak u Vrtlarski klub. Imamo gosta koji će pričati o ružama, a znam koliko voliš svoje ruže. Imala sam ruže u vrtu u stražnjem dvorištu koje ću morati ostaviti kad se budem selila. Iznenadila me tuga koju sam odjednom osjetila zbog toga.
- Uglavnom - glas joj je bio svjež i lepršav. - Pomislila sam da bi
možda voljela poći sa mnom. - Nije li gospođica Mildred predsjednica tog kluba? Mislila sam da se sastaju tijekom dana. - Pa... uglavnom da, ali u posljednje vrijeme zakazuju večernje termine kako bi pomladili članstvo u klubu. Trenutačna prosječna dob je oko sedamdeset osam. To je imalo smisla. - i? Želiš li poći? Da te pokupim u petnaest do sedam? Nisam imala ništa drugo u planu, a ako se budem bavila nečim, neću toliko misliti na Joea i na to koliko mi nedostaje. - U redu. - Izvrsno! Vidimo se sutra. Poklopila je slušalicu, a ja sam razmišljala o tom njezinu iznenadnom obratu. Bilo mi je drago da se trenutačno ne svađamo, ali očekivala sam da će nešto uskoro opet izvesti. Morat ću joj reći i za svoju skorašnju selidbu i bojala sam se da to neće dobro proći. Nastavila sam jesti piletinu i opet mislila na Joea. To je bilo smiješno. Plakalo mi se od hladne piletine. Htjela sam čuti njegov glas. Što, zaboga, ne valja sa mnom? Odlučila sam ga nazvati odmah, kako ne bih propustila njegov poziv kad budem vani. Javio se nakon druge zvonjave. - Hej, draga, kako si provela dan? - Odlično. Predala sam dopis o otkazu. - Doista? - Zvučao je zadivljeno. - Naravno. Što prije napustim Ured za motorna vozila, prije mogu u Little Rock. - Jedva čekam. - I ja. - Jesi li rekla Violet? - Neee, ali nazvala me da se ispriča. - Zbog čega se točno ispričala? Njemu ništa nije moglo promaknuti. - Rekla je da je ono što je izjavila zvučalo krivo. Da sam dovoljno dobra za tebe. Rekla je da se brinula jer bi me netko mogao povrijediti, a ona neće biti tamo da me zaštiti. - Uh-huh - odgovorio je monotono. - Da, ni ja joj ne vjerujem, ali idem s njom sutra navečer u Vrtlarski klub. - Nisam znao da si član Vrtlarskog kluba. - Zvučao je zaštitnički.
- Nisam. Ali imaju nekog gosta koji će govoriti o ružama, pa je Violet
pomislila kako bih htjela poći, jer volim ruže. - Pa, nadam se da će ti biti zabavno. - Još uvijek se držao suzdržano, za što ga nisam mogla kriviti. - Što si ti radio danas? - Oh, dosadne policijske stvari. - Ne možeš mi ispričati. - Ne mogu detaljno. Ali mogu ti reći da pripremamo jednu tajnu akciju. Nešto u njegovu glasu aktiviralo je znakove upozorenja u mojoj glavi. - Opet ćeš biti na tajnoj misiji? - Ne još. Još. Srce mi je lupalo od straha. - A kad? - Kroz nekoliko tjedana. - Koliko dugo? - Ne znam, draga. Progutala sam knedlu u grlu. - Kad si to doznao? - Prije tjedan dana. - I tek mi sad govoriš? Joe je uzdahnuo. - Pokušavam se izvući iz toga. Ponovno sam tražio premještaj. - Zašto? Pa ti voliš svoj posao. - Tebe volim više. To me pogodilo. Nisam htjela da sudjeluje u tajnoj misiji, ali nisam ni htjela biti razlog zbog čega odustaje od nečega što voli. - Pa zašto se onda selim u Little Rock ako ti nećeš ni biti ondje? - Neće biti kao u Henryetti, Rose. Neću morati ondje živjeti. Vidat ćemo se u večernjim satima. - Ali ćeš i dalje biti u opasnosti? - Policajac je uvijek u opasnosti, Rose. I to je bila ključna stvar. Osim vremena koje je proveo u Henryetti, zamišljala sam Joea kako sjedi za stolom u nekom uredu, jer me za radnog vremena uvijek zvao iz ureda. Ali stvarnost je bila takva da je njegov posao bio puno opasniji i da bih ga mogla izgubiti u svakom trenutku.
- Reci nešto.
Iskrenost je u ovom slučaju bila najbolji izbor. - Ne znam što bih rekla. - Reci da me još uvijek voliš. - Oh, Joe. - Sklopila sam oči i oslonila glavu na dlan. Joe mi nikad nije lagao o svom poslu. Znala sam u potpunosti što me čeka kad smo počeli hodati. Što mi daje pravo da mu sad to predbacujem? - Naravno da te volim. Samo pokušavam smiriti svoje strahove. - Znam. Žao mi je. Nikada dosad nisam morao voditi računa o tome da je netko zabrinut zbog mene. Nasmiješila sam se, iako on to nije mogao vidjeti. - Pa, učini ono što moraš. Volim te i ništa to ne može promijeniti. - Divna si - reko je uzdahnuvši. Nisam bila sigurna da bi to rekao kad bi znao što sam naumila kasnije navečer. Ali njegova tajna misija ugasila mi je grižnju savjesti zbog tajne misije koju sam spremala. Ispričala sam mu o ručku s Neely Kate i kako je doznala da je kupac Frankove kuće investicijska kompanija. - To vrijedi podrobnije istražiti. - Neely Kate mi je još rekla kako planiraju suđenje privesti kraju u srijedu. Ako dotad ne dokažem Bruceovu nevinost, čeka ga žalbeni postupak koji može trajati godinama. Je li to istina? - Da. To bi najvjerojatnije tako završilo. Hladna piletina teško mi je pala na želudac. - Rose, to nije tvoja odgovornost. Cijenim to što osjećaš da mu trebaš pomoći, ali sjeti se onoga što je on radio kad je vidio ubojstvo. Pljačkao je trgovinu. Ionako bi završio u zatvoru zbog toga. - Na koliko? - Pet do deset godina, najvjerojatnije. Ako bi se dobro vladao, mogao bi izaći za tri do šest godina. - A za drugostupanjsko ubojstvo? - Najmanje dvadeset. Uzdahnula sam. - Moram ići. - Nemoj se ljutiti na mene. - Neću, obećavam. Ali rekla sam Neely Kate da ću se naći s njom kasnije. Ženski izlazak. - Eto, rekla sam mu. Ne osjećam krivicu. - Zabavi se i čuvaj se.
- Hoću. - Volim te, Rose. - I ja tebe, Joe.
Pogledala sam na sat - 19:15 - nisam imala puno vremena za spremanje. Stala sam pred ogledalo u kupaonici i našminkala se. Iako nisam nikad bila u biljarskom salonu, pretpostavljala sam da se trebam urediti ako namjeravam nešto doznati. Pod urediti mislila sam prigodno se odjenuti. Situacija me podsjetila na onu večer kad sam išla sastati se s Danielom Crockerom u Trading Postu, lokalnom baru. Crocker je prijetio da će nauditi Violet ako se ne pojavim s USB -om punim prijeko potrebnih informacija. Ali to je bilo drukčije. Večeras svojevoljno idem u biljarski salon s Neely Kate. Potpuno bezazleno. Dokle god budem sama sebi to ponavljala, možda u to i povjerujem. Izašla sam iz kuće u deset do osam. Namjeravala sam odjenuti traperice, ali bilo je prevruće za njih. Umjesto toga, odjenula sam bijelu suknju i svijetloplavu svilenu bluzu. Kupila sam je prije nekoliko tjedana za izlazak s Joeom, ali je nisam još nosila. Nije mi se svidjela ideja što ću je potratiti na biljarski salon, ali Daniel Crocker poderao mi je crnu bluzu koju sam imala u Trading Postu. Jedina seksi oprava koju sam još imala bila je moja crvena haljina, ali ona je bila preotmjena. Ovo će morati proći. Nisam imala vremena za kupovinu izazovne odjeće. Kosa mi je bila nakovrčana i imala sam dvostruko više šminke nego inače. Uz pomoć Neely Kate imam šanse izvesti ovo. Dok sam se vozila, pokušavala sam smisliti neki plan. Nisam znala ništa o kladioničaru kojeg tražim, osim da ona ili on radi u biljarskom salonu. Morat ću se nekako snaći. Osim toga, Neely Kate bila je pametna i rječita. Ona će nešto smisliti. Parkiralište nije bilo krcato kad sam stigla, ali opet, bio je ponedjeljak navečer. Vjerojatno neće imati previše posla. Zurila sam u zgradu i shvatila da ne znam kakav auto Neely Kate vozi. Možda je već unutra. Stiskala sam volan, dok sam pokušavala odlučiti što da radim. Neki muškarac prošao je pokraj mog auta i uputio mi zagonetan pogled. Ako ne uđem, izgledat ću sumnjivo. Duboko sam udahnula da smirim živce i izišla iz auta. I krećemo. Treperav neonski znak oglašavao je marku piva na prozoru, a miris piva zapuhnuo me čim sam otvorila vrata. Očekivala sam slabo osvijetljen prostor, ali svjetiljke iznad biljarskih stolova stvarale su snopove svjetla i osvjetljavale cijelu prostoriju.
Pogledom sam tražila Neely Kate i uskoro shvatila da još nije stigla. Srce mi je ubrzalo. Bila sam ondje sama. Mogu ja to. Preživjela sam susret s Danielom Crockerom u Trading Postu, a on me namjeravao ubiti da mu nisam donijela USB. Ali tad sam se sjetila kako se zapravo nisam sama izvukla iz toga. Joe me spasio. A Joe je ovaj put bio udaljen dva sata. Oh, prokletstvo. Što, zaboga, radim ovdje? Ako se sad okrenem i odem, neću ništa doznati. Trebala bih barem popiti piće i razmisliti o svemu. Naručila sam bocu piva i sjela na barsku stolicu uz stol do zida, što mi je pružalo dobar pregled prostorije. Nakon što sam sve dobro pogledala, zaključila sam da većina muškaraca ne izgleda opasno. Većina je izgledala kao da samo želi provesti večer izvan vlastitog doma, u društvu prijatelja. Ali trojica u pozadini podsjećala su me na Crockera i njegove ljude. Kružili su oko biljarskog stola i naslanjali se na štapove kao da je cijeli svijet njihov. Promatrala sam ih nekoliko sekundi, a potom preusmjerila pažnju drugdje, ali ne prije negoli sam primijetila da me jedan od njih gleda. Kladila bih se u godišnju zalihu Suzannine kreme za tamnjenje da su to ljudi s kojima trebam razgovarari. Gdje je Neely Kate? Tip koji me gledao počeo se gegati u mom smjeru. Otpila sam velik gutljaj piva, nadajući se da će mi dati hrabrosti koje mi je u tom trenutku nedostajalo. Tip je sjeo na stolicu preko puta mene. Bio je zgodan muškarac, crne kose i uredno obrijane brade, ali promatrao me nekako svisoka, od čega mi je bilo nelagodno. Pripijena majica isticala mu je mišiće, a ispod rukava nazirale su mu se tetovaže. Oslanjajući se laktom o stol, držao je bocu piva iznad ruba stola. Nagnuo se naprijed. - Pa, zdravo, ljepotice. Što djevojka poput tebe radi na ovakvome mjestu? Iako nisam imala previše iskustva, čak je i meni bilo jasno da je to otrcana fraza. Pitanje je bilo kako ću se nositi s tim. Odlučila sam se osloniti na vlastiti instinkt. Nakon još jednoga gutljaja, spustila sam bocu. - Je li to najbolje što znaš? Odakle je sad ispala ova odvažna Rose? Mora da je zbog piva. Obožavani pivo. Trznuo je glavom unatrag i nasmijao se. Zvuk je bio dubok i grlen. Potom mi je namignuo.
- Mislim da si ovim zaslužila piće. - Otišao je do šanka i vratio se s dvjema bocama. Jednu je dao meni. Podignuo je svoju bocu i nacerio se. -
Za ovu večer koja bi mogla biti zanimljiva! Nazdravila sam mu svojom bocom i otpila gutljaj. - Sama si? - Stavio je ruku na naslonjač stolice preko puta moje. - Čekam prijateljicu. Trebala bi stići svakoga trena. Počeo se cerekati. Čini se kako sam upravo rekla pogrešnu stvar. Kako bih sakrila drhtanje ruke, otpila sam još jedan gutljaj. Prokletstvo. Ovdje sam kraće od deset minuta i već sam popila pivo i pol. Moram usporiti. - Želiš li igrati biljar dok čekaš prijateljicu? - Čekaj da provjerim je li me pokušala nazvati. - Kopajući po torbici otkrila sam svoj propust. Punila sam bateriju prije nego što sam izašla iz kuće. I ostavila mobitel na punjaču. Imala sam dvije opcije: otići ili ostati. Smisao mog dolaska bio je doznati nešto, a činilo se kao da mi se prilika upravo pružila. Nasmiješila sam se. - Može. - Otpila sam još jedan velik gutljaj piva, spustila bocu i kliznula sa stolice. Stajao je ispred mene i pružio mi ruku. - Skeeter. - Uh... - Nisam mu mogla reći svoje pravo ime. - Jane. Umjesto rukovanja uhvatio me za ruku i stavio mi drugu ruku oko ramena. Dakle, Jane. Kakva si u biljaru? - Odveo me prema stražnjem kutu, gdje su nas promatrala njegova dva prijatelja. Nisu se trudili sakriti svoje zadovoljno cerekanje. Gdje je, dovraga, bila Neely Kate? - Nisam nikad igrala. Podignuo je obrve i proučavao me. - Pa što onda tako fina djevojka poput tebe radi ovdje potpuno sama, ako nisi nikad prije igrala? Prijatelj mu je dodao bocu, a Skeeter mi ju je stavio u lijevu ruku. Još uvijek me držao za desnu ruku. - Moj prijateljica... Sasha... udaje se idućeg tjedna pa smo odlučile malo se opustiti i napraviti nešto ludo kao nikada dosad. Kao igra biljara... mislim partija biljara. - Zašto uvijek brbljam kad sam tjeskobna? Skeeter me odmjeravao, što me činilo nervoznom. Kondenzirana voda s ledene boce kapala mi je po prstima i poželjela sam popiti još malo za hrabrost. - Sviđa mi se opušteno i ludo - tekao je.
Izvukla sam ruku iz njegova stiska i zakoračila unatrag s bocom u ruci. - Onda ti je ovo sretna noć. - Prije nego što sam shvatila što radim, otpila sam još piva i naglo spustila bocu, što je odjeknulo prostorijom. Skeeter je stajao naslonjen na stol, a rukama iza leđa ritmično je udarao po njegovu rubu. Škiljio je. - Čini se da jest. Bio je previše samouvjeren za moj ukus, ali pivo je počelo teći mojim venama. - Onda, hoćeš li mi pokazati kako se to radi ili što? Iznenađeno je raširio oči. - Nestrpljiva si, je li? To mi se sviđa. Donijet ću ti štap. Dok ga nije bilo, njegovi su me prijatelji odmjeravali. Uputila sam im najzločestiji pogled koji sam mogla smisliti. Težak zadatak, s obzirom na to da nisam osjećala lice. Nečija ruka pojavila mi se na ramenu. Podignula sam pogled i vidjela Skeeterovo lice. Zapuhnuo me njegov pivski zadah. Dodao mi je štap. Ovo je štap kojim igraš. Njime naciljaš onu bijelu kuglu tako da pogodi drugu kuglu koja mora otići u jednu od rupa. Njegov arogantan ton živcirao me. - Čula sam za biljar. Samo nisam nikad igrala. Nacerio se. - Samo provjeravam znaš li pravila. Pogledala sam ga i zapitala se jesam li što propustila u svom pripitom stanju. Maknuo mi je ruku s ramena i krenuo prema stolu. Uzeo je okvir sa zida, pokupio kugle sa stola i posložio ih unutar okvira. Potom ga je pomicao po stolu, dok nije došao do odgovarajućeg mjesta. Podignuo je okvir, a kugle su formirale savršen trokut. Naslonio se na stol, nagnuo naprijed i zurio u mene. - Znaš li što sad trebaš učiniti, Jane? Trebao mi je trenutak da shvatim kako se obraća meni. - Da, moram zabijati šarene ili pune kugle u rupe. - A tko odlučuje hoćeš li zabijati šarene ili pune? - Ne znam. - Igrač koji zabije prvu kuglu. - Uzeo je svoj štap i nagnuo se preko stola. Potom je snažno udario bijelu kuglu koja se sudarila s trokutom i potjerala kugle po cijelom stolu. Nekoliko ih je završilo u rupama. Foliranje! Još uvijek u istom položaju, zlobno mi se smiješio. Gdje je, dovraga, Neely Kate? Skeeter je popio veliki gutljaj piva i odložio bocu. - Dođi ovamo da ti pomognem udariti kuglu.
- Mogu sama. - Zgrabila sam štap i približila se. Trudila sam se da se
ne spotaknem u štiklama. Stala sam s bočne strane stola, točno pokraj bijele kugle. - I, što biraš? Šarene ili pune? Približio mi se i opet mi stavio ruku na rame. - Kako bi bilo da ti malo olakšam? Na stolu ima više šarenih. Prepuštam tebi pune. Nadvila sam se na stol, spustila štap pa naciljala bijelu kuglu i crvenu iza nje u smjeru rupe. Proučila sam dužinu štapa i uhvatila ga onako kako je to učinio Skeeter. Potom sam udarila, a bijela kugla pogodila je crvenu i potjerala je u rupu. Uspravila sam se i nacerila. - Čini mi se da si me prevarila, Jane. Podignula sam obrve. - Što kažeš da učinimo partiju malo zanimljivijom? - Kako to misliš? - Ja sam čovjek od klađenja. Hajde da se okladimo. Skeeter je bio čovjek od klađenja. Kladim se da poznaje kladioničara kojem je Frank Mitchell dugovao. Ipak, bila bi to glupa oklada. A nisam ni znala u što se kladimo. - Nema šanse. Okrenuo se leđima prema stolu i prekrižio ruke. - Bojiš se? Stavila sam ruku na bok i izvalila: - Moja mama nije odgojila budalu. - Odakle mi pak to? Prokleto pivo. Cerekao se, približavajući se. - Još ne znaš ni u što se kladimo. Zakolutala sam očima. - Ne trebam to ni znati. Oboje znamo da sam imala sreće na prvom udarcu. Nemam nikakve šanse da te pobijedim. - Što ako igram jedne ruke iza leđa? - Zašto bi to učinio? Što ja dobivam? - Ili još važnije, što bih izgubila? Mrštio se. - Što želiš? Progutala sam instinktivni odgovor ‘ne tebe’ koji mi je bio navrh jezika. Ali znala sam što želim. Samo nisam znala kako doći do toga a da se ne otkrijem. - Znaš, kad smo Susan, ovaj... Sasha i ja odlučile doći ovamo večeras, htjele smo iskušati nove stvari. Znaš, biljar i... - spustila sam pogled i gledala kroz trepavice. - Kockati - šapnula sam. - Čula sam da se to ovdje radi. Zloban osmijeh ozario mu je lice. Polizao je gornju usnu. - Mogu ti pomoći oko toga. - A ako ti pobijediš?
Pružio je ruku prema meni, lagano i sporo kao da sam divlja životinja koja bi mogla pobjeći, pa mi maknuo kosu s ramena i pogledao me u oči. - Poljubac. Odmahnula sam glavom i namrštila se. - Ne dolazi u obzir. Ni ne poznajem te. - Bolje ćeš me upoznati kad me poljubiš. Prokletstvo. Zašto sam već odigrala svoj potez? Sad kad zna da se želim kladiti, pomoći će mi jedino ako prihvatim njegov izazov. A bila sam sigurna, kao što sam bila sigurna kako bi se gospođica Mildred žalila da joj se Muffy popiški u dvorište, da se Skeeter, čovjek od klađenja, ne kladi u nešto što može izgubiti. Preda mnom je bio težak odabir. Glupo pivo. Pregledavala sam prostoriju u posljednjem pokušaju da uočim Neely Kate i vidjela sat iza šanka: 20:35. Morala sam prihvatiti činjenicu da neće doći. Bila sam sama u ovome. I tako blizu... Podignula sam glavu i uputila mu najozbiljniji pogled. - Prvo želim probnu partiju. Nakon toga ću odlučiti hoću li prihvatiti tvoj izazov. Namignuo mi je i napravio korak unatrag. - Čini se poštenim. Ti si na redu. Još ću ti olakšati. Ne moraš ni najaviti u koju rupu gađaš. To je jedno od pravila. - Pa zašto ga onda kršiš? - Pokušavam si popraviti izglede oko toga da prihvatiš moj izazov. Nema šanse. - Pa, pravi si džentlmen. Nasmijao se glasno i dugo. - Nikako to nisam. Usredotočila sam se na stol i na kugle razasute po zelenoj podlozi. Riječ je o ubacivanju kugla u rupe. Koliko teško to može biti? Uočila sam jednu plavu blizu rupe, ali između nje i one bijele bilo je još kugla. Tiho mi se obratio. - Pomoći ću ti, ako želiš. - Ne trebam tvoju pomoć. Ponovno se nasmijao. Ruka mi se počela tresti pa sam dohvatila pivo i popila gutljaj, kružeći oko stola. Idi kući, Rose. Nemoj ovo raditi. Ali nisam bila ni u kakvoj opasnosti. Oko nas je bilo još pristojnih ljudi koji su igrali biljar. Skeeter mi ne može ništa učiniti na javnome mjestu. Neću pristati na njegovu okladu i bit ću sigurna. Osim toga, uočila sam čist udarac bijele kugle o zelenu.
Skeeter se bokom naslonio na drugu stranu stola. - I, u što se želiš kladiti? Naciljala sam kuglu štapom i usredotočila se na stol. Možda mi njegova oklada neće ni trebati. - Ne znam. U što se mogu kladiti? - Ne znaš ni na što se želiš kladiti? Pa zašto se onda uopće želiš kladiti? Nisam bila sigurna što odgovoriti pa sam odugovlačila i opalila. Bijela kugla pogodila je zelenu, ali sam promašila rupu. Pogledala sam ga. - Pa to je jedna od onih stvari koje sam htjela jednom učiniti u životu. Ali trebala sam to učiniti sa Susan, svojom prijateljicom. No, čini se da me napustila. - Mislio sam da se zove Sasha. Dah mi je zastao. - Oh, da... i jest. Baš sam glupa... Susan joj je sestra... blizanka. - Bila sam ponosna na sebe. To je čak zvučalo uvjerljivo. Skeeter je obišao stol i došao do bijele kugle. Ciljao je suprotnu stranu. - Dakle, na što se ja mogu kladiti? - Nije krio svoju razonodu. Uglavnom na sve. Sport. Konje. Oscare. - Hm, sport. Naciljavši štapom, podignuo je pogled prema meni. - Bejzbol? - Može. Opalio je kuglu i opet ih nekoliko raspršio po stolu. Dvije su završile u rupi. Hvala nebesima što nisam pristala na njegov izazov. - Pa kako ću to učiniti? Pomaknuo se prema bočnoj strani stola i slegnuo ramenima. - Možeš internetom. Dosta ljudi to danas tako radi. - Što ako želim osobno položiti okladu? Nagnuo se preko stola i namignuo mi. - Tad ćeš valjda trebati mene, zar ne? - Kako to funkcionira? - Pa, prvo moraš odlučiti na koju ćeš se momčad kladiti. Znaš li uopće neku bejzbolsku momčad? Uzela sam pivo kako bih još malo odugovlačila, ali iznenadilo me da sam je već popila. Koliko ih je to već bilo? Skeeter je mahnuo prstom prema šanku. - Hm, znam za Little Rock Travelerse.
Nasmijao se i ponovno opalio. Još jedna kugla završila je u rupi. - To je niža liga, iako se možeš kladiti i na njih. Ali većina ljudi to ne radi. Većina se kladi na utakmice nacionalne lige. Konobarica je donijela dvije boce piva i dodala jednu meni. - Oh, ne. - Mahala sam rukama ispred sebe. Skeeter joj je pokazao da odloži bocu. - Kako to da znaš toliko o tome? - Popela sam se na barsku stolicu, što nije bilo lako, jer sam bila sve nestabilnija. - Zato, Jane... - Približio mi se, a ja sam požalila što sam sjela. Stjerao me u kut. - Ako se želiš kladiti, ja sam taj s kojim trebaš razgovarati. - Oh. Uzeo je moje pivo i dodao mi ga. - Znaš što? Večeras se osjećam darežljivo. Što kažeš na to da ti ja pomognem oko oklade, bez onog biljarskog izazova? - Zašto? - A zašto ne? - U redu. Cerekanje mu je od zabavnog postalo proračunato. - Ti igraš. Promašio sam. Je li? Meni se učinilo da mu je još jedna ušla. Zgrabio me za lakat, odveo do stola pa mi dodao štap koji sam ostavila. - Ondje imaš savršen udarac. - Držeći pivo u ruci, pokazivao je prstom. - Vidiš? Imala sam generalnih problema s vidom, a kamoli da uočim savršen udarac. - Ne. Odložio je pivo na stranu. Lagano mi je prišao s leđa i nagnuo me na stol. Podignuo je štap i naslonio ga na stol. Skeeter je čučnuo pokraj mene, lice mu je bilo posve blizu mojega. - Biljar je fizika. Jesi li bila dobra u fizici u školi? - Ne baš. - Sve je u putanji i rotaciji. - Zvuči komplicirano. - Pa na neki način i jest. - Je li posao kladioničara kompliciran? Škiljio je. - Inače uvijek kažeš sve što ti padne na pamet? - Samo kad popijem nekoliko piva.
- Onda ti definitivno treba još piva. Definitivno mi nije trebalo još. Pa, je li? - Je li što? - Komplicirano biti kladioničar. - Ima svojih prednosti i mana. Trenutačno se moraš usredotočiti na ovaj udarac. - Lagano se naslonio na moja leđa i rukama prekrio moje. -
Gledaj u vrh štapa i ciljaj desnu stranu kugle, ne sredinu. Vidiš? Zatvorila sam jedno oko. - Mislim da vidim. - Ako ciljaš rub, kugla će se odbiti u suprotnom smjeru i pogoditi onu zelenu kuglu na boku pa je poslati prema rupi u kutu. Vidiš li sada? - Mislim da vidim. Ruka mu je bila preko moje. Držao je štap. - Sad lagano i mirno. Povukao mi je ruku unatrag i potom gurnuo naprijed. Vrh štapa udario je rub bijele kugle. Odbila se ulijevo i udarila zelenu kuglu, poslavši ju u rupu u kutu. Periferni vid blijedio mi je. Osjetila sam dolazak vizije. Ne! Vidjela sam svoju ruku kako baca bocu na drugu stranu prostorije, a uši mi je ispunio niz odvratnih zvukova. ‘To je bila sigurna oklada’, govorio je Skeeter u mojoj viziji. ‘Ne prihvaćam gubitak tisuća dolara samo tako. Netko će platiti za ovu pogrešku.’ - Izgubit ćeš puno novaca - rekla sam i stisnula se, sklopljenih očiju od užasa. Uspravio se i povukao, skupivši oči. - Zašto to kažeš? Znakovi upozorenja zvonili su mi u glavi. Pokušala sam se odgurnuti, ali rukama i tijelom pribio me uz stol. - Zašto te toliko zanima klađenje, Jane? Jane? Oh, točno, ja sam bila Jane. Ova tajnovitost očigledno mi n ije išla. - Rekla sam ti. Imam to na popisu stvari koje želim napraviti. - Ljudi koji se klade, samo se klade. Ne zanima ih kako taj posao funkcionira. Čak i ako je ovo neka gluma, doimaš se suviše naivnom za policajku. Tko si ti? - Rekla sam ti... - Srce, do ovoga što danas jesam, nisam dospio tako što sam bio nemaran. Što tražiš ovdje? - Nagnuo se nad mene. Još uvijek je izgledao kao da se zabavlja, ali pogled mu je postao opasan. - Mislim da sada želim ići. - Ne, dok ne dobijem neke odgovore.
Mislim da je dama rekla kako želi ići - suprotstavio mu se dubok glas.
Okrenula sam se u smjeru odakle je glas dolazio i oči su mi umalo ispale kad sam vidjela Masona Deverauxa III. kako u ruci drži biljarski štap uz odlučan izraz lica. U što sam se sad uvalila?
Dvadeseto poglavlje - Tko si, dovraga, ti? - Skeeter je postao napet. Tijelom me još uvijek
pritiskao uz stol. - Ja sam netko s kim ne želiš imati problema. Predlažem ti da se odmakneš od dame ako ne želiš vidjeti gomilu sudskih naloga koji će te ugasiti prije zore. Skeeter je podignuo ruke u znak predaje i odmaknuo se. - Nisam je ozlijedio. Samo sam htio znati zašto je tako radoznala? - Radoznalost je nešto što joj najbolje polazi za rukom. Ja ću je odvesti kući. - Gospodin Deveraux bacio je štap na prazan stol pokraj nas i uhvatio me za ruku. - Idemo, Rose. - Rose? - Skeeter je urlikao. - Znao sam da ti Jane nije pravo ime! Gospodin Deveraux zavapio je zbog svoje pogreške i povukao me prema vratima. - Moja torbica! - Cupkajući na štiklama, uspjela sam dohvatiti torbicu sa stola, dok me Deveraux povlačio. - Dragi Bože, koliko ste popili? - mrmljao je. - Doista ne znam. Zašto sam to priznala? Mrzim pivo. - Vidjet ćemo se mi još, Rose! - vikao je Skeeter iz ugla. - Ne, ako te ja vidim prva - rekla sam i smijuljila se. Gospodin Deveraux izvukao me kroz vrata na nogostup. Imate opasan talent stvaranja neprijatelja. Trznula sam glavom i zurila u njega. - Stvari su dobro išle dok se vi niste pojavili. Frktao je. Tutnjajući zvuk iz dubine grla. Mason Deveraux je i takav zvuk mogao učiniti pretencioznim. - Vidio sam kako vam je dobro išlo kad vas je prikliještio uz stol. - Da, pa... išlo je dobro dotad. - Otvorila sam torbicu i počela kopati. - Što to radite? Podignula sam glavu i nakrivila usta kao odgovor na njegovo glupo pitanje. - Tražim ključeve. - Nećete voziti. Pijani ste.
Prokletstvo. Bio je u pravu. Prošla sam rukom kroz kosu i gledala po parkiralištu kao da tražim dugu opciju. Potom sam stavila ruku na bok i izvalila: - Pa, kako ću onda kući? - Ja ću vas odvesti. - Zgrabio me za ruku i odvukao do tamne limuzine, parkirane u drugom redu, odvojenom od ostalih automobila. - Zašto? Što uopće radite ovdje? - Neely Kate me nazvala. Što je bilo s tim da mi Neely Kate šalje muškarce u pomoć? - Rekla mi je da se trebala naći ovdje s vama, ali je morala odvesti baku u bolnicu zbog bolova u prsnom košu. Pokušala vas je nazvati, ali se niste javljali. Pa je nazvala mene. Naslonila sam se na prtljažnik njegova automobila i prekrižila ruke. Bez uvrede, ali zašto je nazvala vas? Slegnuo je ramenima i namrštio se. - Dobro pitanje! Sumnjala sam da je znao, ali mi nije htio reći. - Opet bez uvrede, ali zašto ste došli? Nije baš da vam se sviđam. Iskrivio je lice u grimasu. - Znam da često ispadam kreten, ali zapravo sam u stanju biti ljubazan. Smijuljila sam se. Sam je sebe nazvao kretenom. - Bože, pijani ste kao letva. Ulazite u auto. Stavila sam ruke na bokove. - Ne možete mi govoriti što da radim. - Ulazite u auto ili ću nazvati detektiva Taylora da vas uhiti zbog remećenja javnog reda i mira. Opsovala sam, mrmljajući u sebi. Krenula sam prema suvozačevim vratima, ali gospodin Deveraux stigao je prije mene. - Možda jeste kreten, ali znate biti i džentlmen kad to želite biti. - Svakako to recite mojoj majci, da se iskupim zbog ranijih uvreda. Vrata su se zatvorila prije nego što sam stigla išta reći. Nakon što je ušao u auto i krenuo prema središtu grada, shvatila sam da je krenuo u smjeru moje kuće. S druge strane, većina ljudi u Henryetti živi u tom smjeru. - Ne trebare li moju adresu? - Ne. - Kako to? Zar me vodite u zatvor? Oh, Bože. Zar sam napravila nešto protuzakonito?
- Ne, Rose. Smirite se. Ne idete u zatvor. Imam vašu adresu s prijave
za porotu. Da niste bili u biljarskom salonu, došao bih k vama da vidim jeste li dobro. - Zašto? - Rekao sam vam. Sposoban sam biti i ljubazan. - Ne. Doista. Zašto? Iskrivio je usta i razmišljao kako da mi odgovori. - Neely Kate brinula se zbog vas. Iz opravdanog razloga. - Uputio mi je ozbiljan pogled i potom ga opet usmjerio na cestu. - Zašto još uvijek istražujete ovaj slučaj? - Tko kaže da ja... - Oh, Neely Kate. - Dakle, zašto ovo radite? - Stiskao je volan i postao napet. Poznajete li Brucea Deckera otprije? Jeste li to prešutjeli na razgovoru za porotu? Napravila sam izraz negodovanja. - Zašto još uvijek pretpostavljate da sam lagala na tom razgovoru? Nisam. - Onda mi pomognite da shvatim. Prevrnuli ste cio slučaj naglavačke od onoga prvog dana kad ste naletjeli na mene. - Ono je bila nezgoda i sami to znate. - Gledala sam poštanske sandučiće na cesti kako lete pokraj nas. Počelo mi se vrtjeti u glavi. Naslonila sam se i sklopila oči. - Rekla sam vam da znam da je nevin zbog onoga što sam čula u toaletu. - Otvorila sam oči i okrenula se prema njemu. - Ali i zato jer znam kako je teško kad svi, uključujući i policiju, misle da si kriv samo zato jer se sve poklapa. Tko će pomoći Bruceu ako mu ja ne pomognem? Brzinski me pogledao. - Tko je vama pomogao? Zbunjeno sam mahala glavom. - O čemu pričate? - Policija vas je planirala uhititi zbog ubojstva majke. Očekivali su potvrdu dokaza kako bi to potkrijepili. Čak je i vaš dečko mislio da ste krivi kad vas je upoznao. - Odakle to znate? - Pročitao sam vaš dosje. Baš kao što sam pročitao vašu prijavu za porotu i tamo pronašao adresu. - Imam dosje? - Bili ste osumnjičeni. Naravno da imate dosje. Ali odgovorite mi na pitanje: tko vam je pomogao?
Tko mi je pomogao? Nije Joe. Bar ne sve do potkraj, a tad je već i meni bilo jasno što je posrijedi, iako mi je većina postala jasna pukim slučajem. Nije ni Violet. Bila je previše zaokupljena vlastitom obitelji. - Ja sam si pomogla. - Tako je. Vi sami. Vi ste shvatili da Daniel Crocker stoji iza svega. Vi ste ga upucali i onesposobili. Vi ste se založili sami za sebe. Zašto ne dopustite Bruceu da učini to isto? Zašto se smatrate odgovornom za pravdu u njegovu slučaju? Od njegovih pitanja zaboljela me glava. - Ne znam. Zaustavio se ispred moje kuće i ugasio motor. Intenzivno mi je zurio u lice. - Rose, ne znam jeste li svjesni u kakvu ste se opasnost doveli večeras. Vi niste policajka, a zbog ove igre detektiva mogli biste nastradati. Podignula sam ramena i ignorirala njegovu lekciju. - Pa, možda kad bi policija u Henryetti obavljala svoj posao, onda to ne bih morala ja raditi. Jesam li prekršila zakon? Oslonio je ruke na volan i izdahnuo. Bože, čak je i taj zvuk zvučao kruto iz njega. - Ne. Budući da više niste u poroti, ono što ste radili nije protuzakonito. - Pa zašto ste došli po mene? - Rekao sam vam već. Neely Kate me nazvala i rekla da ne može... - Da, da, znam taj dio. Zanima me zašto ste zbilja došli? - Jer znam tko je Skeeter Malcolm. Ne želite imati problema s njim, Rose. - Mislite li da je on mogao ubiti Franka Mitchella? Je li on bio njegov kladioničar? Oslonio je glavu na naslonjač sjedala i zagunđao: - Možete li na trenutak zaboraviti na Franka Mitchella i Brucea Deckera i saslušati me? Skeeter Malcolm je vrlo zaštitnički nastrojen spram svojih djelatnosti, a vi ste njuškali i ispitivali ga. Malcolm nema pojma zašto, ali sad, zahvaljujući meni, zna vaše ime. Neće mu trebati dugo da zbroji dva i dva i shvati tko ste. Mislim da ne biste trebali ostati sami kod kuće večeras. Zašto ne zgrabite nekoliko stvari, a ja ću vas nekamo odvesti. Kamo bih, zaboga, mogla otići? Ne k Violet. Situacija je još bila napeta među nama, ali nisam imala kod koga prespavati. Bila sam suviše pijana da bih vozila do Littel Rocka. Podignula sam glavu i nastojala djelovati dostojanstveno. - Hvala vam na vašoj ponudi, gospodine Deveraux., ali mislim da ću biti u redu.
- Mislim da smo nadišli Formalnosti, Rose. Zovi me Mason. - Pa, hvala ti, Masone. - Ime mu je zvučalo čudno dok mi se zapletalo o jezik. - Ali samo želim ući u svoju kuću i otići u krevet. - Ne znam je li to sigurno. - Zašto? Jer je Skeeter Malcolm ubio Franka i sad će doći i mene
ušutkati? - Možeš li napokon odustati od toga? Bruce Decker ubio je Franka Mitchella. Zgrabila sam ručku vrata, toliko bijesna da sam poželjela pljunuti. Pitao si me zašto se borim za Brucea Deckera ako on to sam ne čini. Pa radim to jer mi se čini ispravnim. Ti kažeš da si počeo raditi za okružnog tužitelja kako bi se borio za pravdu. Ako doista želiš pravdu, moraš otkriti tko je pravi ubojica. - Otvorila sam vrata, a potom se okrenula prema njemu. - Hvala ti što si mi pomogao večeras. I žao mi je zbog mog bezobrazluka, onog večerašnjeg i onog prošlog. Uzdahnuo je. - Siguran sam da sam zaslužio svaki djelić. - Unatoč tome, žao mi je. - Molim te, razmisli o tome da večeras prespavaš negdje drugdje. Zastala sam, okrenuta leđima, dok sam izlazila iz auta. - Nemam kamo otići. - Zašto sam to morala otkriti? Prokleto pivo. Ponovno je uzdahnuo i izvadio mobitel iz džepa. - Onda ću srediti da se policija nekoliko puta provoza pokraj tvoje kuće. Za svaki slučaj. - Policija će biti presretna zbog toga. - Znat će se oni nositi s tim. Izvoli. - Pružio mi je posjetnicu na kojoj je tintom bio dopisan broj. - To je broj mog mobitela. Nazovi me ako se nešto dogodi. Ako se išta dogodi. - Zašto? Frustrirano je zagunđao: - Opet to? Zato jer sam onom kretenu rekao tvoje ime. Ako te dođe tražiti, to je dijelom i moja krivica. Iskoprcala sam se iz auta. - Hvala i laku noć, gospodine... ovaj, Masone. - Laku noć, Rose, i čuvaj se. Stajao je na mom prilazu sve dok nisam ušla u kuću i upalila svjetla. Pustila sam Muffy van, ali je natjerala da požuri i obavi svoje. Dok sam je čekala, provjeravala sam mobitel. Imala sam nekoliko propuštenih poziva, uglavnom od Neely Kate, jedan od Violet i jedan s broja koji je pisao na posjetnici gospodina Deverauxa... Masona. Srećom, nije bilo
poziva od Joea. Nisam bila spremna ispričati mu što se dogodilo. Znala sam da ću mu morati reći, ali ne večeras. Ležala sam u krevetu napola prestravljena jer bi mi netko mogao provaliti u kuću i dohvatiti me. Nisam živjela u takvom strahu još od neprilika nakon mamina ubojstva i zbilja mi nije nedostajao. Muffy se stisnula uz mene. Mogla bih se zakleti da me pogledala prije nego što sam osjetila neugodan miris u zraku. - Slušaj, znam da u posljednje vrijeme nisam bila baš uzorna vlasnica kućnog ljubimca... Smrad je postajao sve gori. Zgrabila sam jastuk i prekrila lice. Muffy! Prestani odmah! Okrenula se i naslonila mi glavu na nogu. Pogledala me svojim nevinim pogledom. - Oh, ne, nećeš! Znam da si to bila ti i obećavam ti da ću se popraviti, ali trebam te da mi večeras budeš pas čuvar. Ugnijezdila se u plahtu i okrenula mi stražnjicu. Smrad koje sam ponovno osjetila govorio mi je što je mislila o tome. - Argh! Muffy. Ako se sutra ujutro probudim mrtva, neću biti sretna! - Čak sam i u svom pijanom stanju znala koliko je glupa bila ta izjava, ali sam bila preumorna da bih o tome razmišljala. Umjesto toga, prepustila sam se snu potaknutom pivom. Idućeg jutra probudila me svjetlost koja se probijala kroz prozor spavaće sobe. Unatoč zlokobnim predviđanjima Masona Deverauxa, nitko se nije ušuljao usred noći. Ipak, imala sam drugih problema. Kad sam se podignula u sjedeći položaj, probola me glavobolja i želudac mi se okrenuo. Razlog više zašto sam mrzila pivo. Otrčala sam u kupaonicu i jedva stigla do školjke. Nema šanse da odem na posao, zbog čega sam prikriveno bila sretna. Tužan je onaj dan kad si sretan zbog mamurluka, što je bio još jedan dokaz da u Uredu za motorna vozila ostanem samo još osam dana. Nije me iznenadilo kad me Suzanne izgrdila preko telefona. - Ne moraš se više ni truditi da se vratiš, Rose Gardner! Glavobolja mi nije podnosila vriskanje u slušalici. - Hvala, Suzanne. Ni neću. Poklopila sam i osjećala se zločesto. Ne samo što sam upravo dala otkaz, još sam i poklopila šefici. Mama je bila u pravu. Pivo je doista bilo izvor zla.
Kasnije, tijekom jutra, osjećala sam da se polako vraćam u normalu i morala sam dokučiti kako ću provesti ostatak dana. Bavljenje slučajem Brucea Decketa nije bila opcija. Skeeter Malcolm nije bio netko s kim bih se trebala petljati. I u trenutku sam, trijezna, ali s glavoboljom, shvatila koliko sam bila naivna noć prije. Nisam samo tako mogla ušetati i obrađivati sumnjive tipove. Sumnjivi tipovi su po prirodi sumnjičavi i samo postavljanje pitanja dovelo me u opasnost. Ali činjenica je da, ako ne mogu postavljati pitanja, baš i nemam drugih sredstava za dobivanje odgovora. Bila je to slijepa ulica. Najčudnija je bila spoznaja da me Mason Deveraux spasio iz te kompromitirajuće situacije. Joe bi pobjesnio ako bi to doznao. Ne, kad bude doznao. Morat ću mu reći, koliko god to bilo teško. Sjedila sam u fotelji i vrtjela stotine programa, ali nisam našla ništa zanimljivo. Iznenadila sam se kad sam shvatila da je Mason Deveraux zapravo bio u pravu. Nisam imala što tražiti u ovoj zbrci. Morala sam prepustiti istragu profesionalcima. Sama sam sebe spasila kad su mene sumnjičili za ubojstvo. Bruce Decker mora se pobrinuti za vlastitu sudbinu. Sve što sam ja učinila bilo je upadanje u nevolje i dovođenje vlastitog života u opasnost. Pogledavala sam prema ulaznim vratima, ali sam sama sebi ponavljala kako me ne treba biti stid što se bojim. Samo se budale ne boje kad su u opasnosti, ali i dalje mi je bilo čudno. Ovo je Henryetta, Arkansas. Koliko opasno može biti? Daniel Crocker pao mi je na pamet. Skočila sam s fotelje i požurila u sobu odjenuti se. Odjednom mi se pakiranje kutija za Little Rock činilo kao odličan plan. Ali nisam imala kutija. I bila sam bez auta, jer sam Novu jučer ostavila ispred biljarskoga salona. Zagunđala sam, shvativši da moram pozvati taksi da me odvede do auta ili pitati Violet. Budući da mi se nisu slušale prodike, pozvala sam taksi. Taksiji nisu bili česta pojava u našem susjedstvu, stoga kad je jedan stao ispred moje kuće, na prozorima se pojavilo nekoliko znatiželjnih lica. To su bila lica susjedskih zabadala, tzv. dežurnih dušobrižnika. Budući da je gospođica Mildred bila među njima najzornija, ona je bila i vršiteljica dužnosti predsjednice te skupine. Mahnula sam joj dok sam sjedala u taksi i trudila se da me ne ošamuti oštar smrad cigareta iznutra. Taksist se nije čudio kad sam mu rekla kamo da me odvede, iako sam se pomalo skrivala. Doista sam se nadala da neću opet naletjeti na Skeetera. Morala bih razmisliti o tome da počnem nositi oružje, ali bojala sam se pištolja, a torbica mi je bila premala za valjak za tijesto. No, uzalud sam se brinula. Parkiralište je bilo gotovo prazno, a vani nije bilo nikoga dok sam plaćala taksi i ulazila u auto. Sjećanje na prošlu noć čini lo
se kao loš san, sve dok nisam uočila papir zataknut na vjetrobranu. Srce mi je skočilo dok sam izlazila da ga dohvatim. Vratila sam se u auto, zaključala vrata i pažljivo rastvarala list papira kao da će sadržaj iskočiti i ugristi me. Pročitala sam kratku poruku napisanu tiskanim slovima: NE VOLIM DA MI SE LJUDI MIJEŠAJU U POSAO. Selidba u Little Rock činila se najboljom idejom od izuma sendviča. Ali to je podrazumijevalo pakiranje. Trebam kutije. Trgovina alatima bila je najbolje mjesto za to. Pregledavanje polica bilo je beskorisno - očito da su ih presložili otkako sam posljednji put kupovala kutije. Kad sam već bila blizu odjela s bojama, odlučila sam pitati na prodajnom pultu. Anne je stajala pokraj stroja za miješanje boja, prazna pogleda u daljinu. Nasmiješila se kad me primijetila pa sam joj prišla. - Hej, sjećam se vas. Kako ide ličenje? Treba li vam još boje? - Oh! Prošlo je odlično. Na kraju mi je dečko pomogao pa smo brzo završili. - Mahnula sam rukom. - Ovaj put tražim kutije za selidbu. Nisu ondje gdje sam ih posljednji put našla. - Naći ćeš ih iza vrtlarskog odjela. Mislim da ih je novi voditelj onamo premjestio. - Hvala ti, Anne. Nacerila se kad je čula da joj izgovaram ime. Krenula sam prema dijelu u koji me uputila, kad sam je čula iza sebe: - Onaj tip opet je bio ovdje tijekom vikenda. Dah mi je stao pa sam se lagano okrenula prema njoj. - Onaj sumnjivi tip? Napućila je usne i napravila grimasu. - Da. Napravila sam nekoliko koraka prema njoj. Što to radim? Pa slučaj Brucea Deckera više me ne zanima. Podsjetila sam se da je Mason Deveraux bio u pravu. Bruce se mora zauzeti sam za sebe. Okreni se i idi. Umjesto toga, vratila sam se do pulta i nagnula prema Anne. - I, što je radio ovdje? - Njuškao je oko stražnjeg dijela. - Zašto? - Dobro pitanje. Naš kućni majstor ga je vidio i pitao ga što traži ondje, ali tip je zbrisao prije nego što je išta rekao. - Ima li možda oko trideset godina? Mišićav i tetoviranih ruku? Odmahnula je glavom. - Ne, nizak je i ćelav.
- Što? - Taj upis nije odgovarao ni jednom od onih koje sam vidjela
sinoć. - Da. U košulji s kravatom i hlačama. Poslovno odjeven i pomalo mišjeg izraza. Nagnula sam se na pult. To nije bio Skeeter ni nitko od njegovih kompića. - I to je isti t ip koji se pojavio nakon ubojstva? - Da, to je taj. To nije imalo smisla. Ako nije Skeeter, tko je onda on? To je morao biti tip koji je htio kupiti Frankovu kuću. A ako Skeeter nije ubojica, tad se nisam nalazila u opasnosti kao što je pomislio Mason Deveraux. Prestani razmišljati o tome, Rose. Odustani. Ovo te više ne zanima. Ali nisam mogla odustati. Ova informacija mogla bi biti korisna u dokazivanju nevinosti Brucea Waynea Deckera. Jedino nisam znala što bih s njom. Mason Deveraux me neće slušati. Dok sam u kolica stavljala kutije i ljepljivu traku, sjetila sam se još jedne osobe s kojom bih trebala razgovarati. Ali nisam bila sigurna kako će me prihvatiti. Ionako sam već pravila budalu od sebe po cijelom gradu. Još jedno mjesto ne znači ništa. Došao je trenutak da razgovaram sa samim optuženikom. Moram razgovarati s Bruceom Wayneom Deckerom.
Dvadeset prvo poglavlje Uspjeti doći do Brucea ispostavilo se puno težim nego što sam mislila. Pronašla sam broj ureda Williama Yatesa i rekla njegovoj tajnici da imam informaciju koja može pomoći u slučaju Brucea Deckera. Kad sam joj rekla svoje ime, uslijedila je duža stanka, prije nego što mi je odgovorila da će proslijediti moju poruku. Ali shvatila sam to kao odgovor da će me nazvati ‘kad vrbi rodi grožđe ’. Morat ću uzeti stvari u svoje ruke. Sudac McClary uglavnom je odlazio na ručak oko podneva, a kad sam našla mjesto za parkiranje, bilo je već petnaest do dvanaest. Smjestila sam se na klupu ispred sudnice i čekala gospodina Yatesa. Nakon pet minuta, vrata su se otvorila i izletjela je gomila ljudi koja je dotad sjedila u sudnici. Kad se gomila prorijedila, uočila sam Masona Deverauxa kako razgovara sa svojim asistentom. Umalo je već skrenuo iza ugla, kad me uočio krajičkom oka. Zaustavio se i šapnuo nešto čovjeku do sebe. Ovaj je produžio niz hodnik. Mrka pogleda, gospodin Deveraux mi se približio. William Yates još nije izašao, a nisam ga htjela mimoići. - Rose, je li sve u redu? Ustala sam i nervozno stiskala ruke. - Da, sve je u redu. - Izgledaš uznemireno. Što radiš ovdje? - Čekam nekoga. - Ugrizla sam se za usnu. - Razumijem. - Prebacio je težište na jednu nogu, pogled niz hodnik, a potom opet mene. - Policija je sinoć u nekoliko navrata prošla pokraj tvoje kuće. Nisu prijavili ništa sumnjivo. Je li bilo kakvih problema? - Ne, sve je bilo u redu. - Zapriječio mi je pogled na vrata sudnice pa sam se pomaknula u stranu. - Oh, da. Zaboravila sam nešto. - Otvorila sam torbicu i izvadila poruku. - Ovo sam našla na autu kad sam jutros došla po njega. Kad je pročitao poruku, ukrutio se i pogledao me. - Rose, ovo je prijetnja. U tom trenutku nisam imala vremena da mi Mason odvraća pažnju. Što? Nije. Samo piše da ne voli da mu se netko miješa u posao. Prekrižio je ruke. - Ozbiljno? Doista vjeruješ da ovo ništa ne znači?
William Yetes izlazio je kroz dvostruka vrata sudnice, namrštena lica. - Naravno. Znači da ne voli da mu se itko miješa u posao. Ja to i ne
namjeravam. Pogotovo zato što znam da on nije ubio gospodina Mitchella. - Napokon. Ovo je prva smislena stvar koju sam čuo od tebe otkako te poznajem. - Neki ćelavi tip ubio je gospodina Mitchella, a Skeeter Malcolm definitivno nije ćelav. - Prošla sam pokraj njega. - A sad me ispričajte, moram razgovarati s gospodinom Yatesom. - Rose! - Gospodin Deveraux vikao je za mnom dok sam žurila za odvjetnikom. - Rose! - Zgrabio me za ruku i zaustavio. - Otići će! Migoljila sam se pa me uhvatio za obje ruke. - Ako se zaustaviš i saslušaš me, dogovorit ću ti privatni sastanak s njim. To je ono što želiš, zar ne? Puhala sam od frustracije. - Pa, da... i s Bruceom Wayneom Deckerom isto. Mahao je glavom i kolutao očima. - Ovu prijetnju moraš shvatiti ozbiljno. Želim znati što planiraš učiniti po tom pitanju. Bilo mi je vruće i bila sam loše volje zbog glavobolje. Istrgnula sam se iz njegova stiska. - Ne znam, gospodine Deveraux. Nema se tu što učiniti. - Zašto ne odeš k sestri neko vrijeme? Stavila sam ruku na bok, uzrujana. - Kako znaš da imam sestru? - Iz tvog dosjea. Stajao je ondje i arogantno pričao o mom životu kao da je riječ samo o sadržaju nekog dosjea. Ali, za njega je to i bio. - Kako se usuđuješ?! Raširio je oči i ukrutio se. - Kako, molim? - Kako se usuđuješ?! Čitaš stvari o mom životu, privatne stvari, poput toga da imam sestru ili mi nabijaš na nos to da mi Joe nije vjerovao kad smo se upoznali. Odakle tebi pravo da zabadaš nos u moj život i razbacuješ se njime kao da ništa ne znači? Zacrvenio se. - Nisam to tako mislio, Rose. Samo sam htio doznati... - Zašto me nisi pitao? - Što?
- Ako želiš znati nešto o mom osobnom životu, pitaj me. Prestani o
meni čitati iz dosjea. To je kršenje privatnosti! Duboko je udahnuo, okrenuo se u stranu i počešao po bradu. Nakon nekoliko sekundi zurenja u zid, izdahnuo je i spustio ruke niz tijelo. - U pravu si. Bio sam krajnje drzak što sam tako iznosio detalje iz tvog života. Ispričavam se. Ali zaklinjem se da nisam namjeravao kršiti tvoju privatnost. Prvi put sam tvoj dosje čitao kad sam uvjeravao suca McClaryja da te pusti iz pritvora. Zaklinjem se da sam to učinio s najboljim namjerama. Počela sam se buniti, ali je podignuo ruku. - Da, znam. Misliš da sam se trebao vratiti do ćelije i pitati te, ali nismo imali vremena. Sudac McClary dao nam je rok do pet poslijepodne da ga uvjerimo da te pusti. Da nismo imali potpisanu otpusnicu do pet, provela bi vikend u pritvoru. Zagunđala sam i osjećala se kao najnezahvalnija osoba na svijetu. - I sinoć. Ostao sam dokasna u uredu kad me nazvala Neely Kare. Pogledao sam opet tvoj dosje koji mi je ostao na stolu. Neely Kate mi je dala tvoj broj, ali tražio sam adresu da mogu proći i pokraj tvoje kuće. Sjela sam na klupu i postala svjesna situacije. Zašto uvijek unaprijed donosim zaključke? Mason je sjeo do mene, oslonio se laktima na koljena i stiskao ruke. - Nisam imao namjeru... Borila sam se sa suzama koje su mi navirale. - Stani. Nisam smjela odmah zaključiti sve najgore. Već si mi dva puta pomogao, a što s am ja učinila? Bila sam bezobrazna i nezahvalna. Žao mi je. Naslonio se. - Nekako se čini da zaključujemo uvijek ono najgore jedno o drugome. Nisam znala što reći na to, ali činilo se da je tako. Sjedili smo u tišini nekoliko trenutaka, a potom se nakašljao. - Nemam dovoljno dokaza da optužim Skeetera Malcolma i za što, stoga su mi zasad ruke vezane. Ali prijetnju moraš shvatiti ozbiljno. Moraš poduzeti mjere predostrožnosti. Obrisala sam suzu s obraza. - U redu. Hoću. - Što ćeš učiniti? - Um... Joe sutra navečer stiže iz Little Rocka. Možda bih mogla otići s njim natrag u četvrtak ujutro. Kimnuo je. - Dobro. To je dobro. A večeras? - Trebala bih ići na neki susret u Vrtlarski klub, tako da neću biti kod kuće.
- Ne bi trebala spavati kod kuće. - Što misliš da će Skeeter učiniti? - Ne znam. Možda ništa. Možda... nešto. - Misliš li da je sposoban ubiti nekoga?
Okrenuo se prema meni i pogledao me. - Da. Mislim da jest. - Oh. - Je li ti sad jasno zašto se brinem? - Da. - Spustila sam pogled. - Misliš li da je već ubio nekoga tko mu je dugovao novac? - Nisam mislila da je Skeeter ubojica u ovom slučaju, ali nije bilo na odmet pitati, kad smo već razgovarali o tome. Uzdahnuo je. - Rose, pusti to. - To je pitanje za da ili ne. Ako odgovoriš, obećavam da ću prespavat i kod sestre. Ustao je i bila sam sigurna da neće odgovoriti. Namjestio je kravatu. Obećavaš da nećeš spavati kod kuće? Prstom sam napravila X preko srca. - Kunem se vlastitim životom. Problijedio je. - Loš odabir fraze u ovom trenutku. - Uozbiljio se. Nije mi drago podijeliti svoje mišljenje s tobom. Brine me što ćeš učiniti s tom informacijom. - Obećavam da neću nikome reći. - Nisam to mislio. - Zastao je. - Čini se da tvrdoglavo želiš dokazati nevinost Brucea Waynea Deckera. Ne želim dolijevati ulje na tu vatru pravde za koju se boriš. - Dakle, odgovor je da? - Da. - Činilo se da je požalio čim je to izgovorio. - Kloni se Malcolma. Jasno? - Da. - Želim tvoju časnu riječ, Rose. - Obećavam. I hvala. - Sad me ispričaj, moram sam sebi skočiti u usta. - Što bi to trebalo značiti? Jedna strana usta iskrivila mu se u osmjeh. - Obećao sam vam, gospođice Gardner. Rekao sam ti da ću ti dogovoriti susret s Williamom Yatesom, iako ne mogu jamčiti da će njegov klijent biti prisutan. Ja sam Yatesu najomraženija osoba na svijetu pa ću se morati poprilično potruditi. Ali ja sam čovjek od riječi.
Bilo je zanimljivo kako sam promijenila svoje mišljenje o njemu u svega nekoliko dana. - Vjerujem da jeste, gospodine Deveraux. Hvala. - Ostani još neko vrijeme na sudu. Vjerujem da će se taj susret održati tijekom stanke za ručak. Nazvat ću te čim doznam nešto. Nestao je iza ugla, a ja sam se bacila na klupu. Ni u snu ne bih pomislila da će mi Mason Deveraux pomagati, iako je to bilo protivno njegovoj razumnoj prosudbi. Moram priznati da me iznenadila Masonova zabrinutost što bi mi Skeeter mogao nauditi. Svakako, pitala sam ga nekoliko stvari, ali što sam više razmišljala o tome, shvaćala sam da mu ne predstavljam nikakvu prijetnju. Skeeter me onom porukom samo htio prestrašiti. Pogotovo ako nema veze s ubojstvom Franka Mitchella. Nisam ni znala je li on bio kladioničar gospodina Mitchella, iako sam sumnjala da jest. Ali instinkt mi je govorio da je ćelavi tip iz trgovine alatima pravi ubojica, a ne Skeeter. Zašto se ćelavac vratio? Deset minuta poslije, zazvonio mi je mobitel. Zvao me Mason Deveraux. - Naći će se s tobom u dvanaest i četrdeset pet u sobi 216. Nemoj kasniti. - Hvala. - Ovo nije bilo jednostavno za dogovoriti pa se nadam da ćeš to dobro iskoristiti. - Hvala. U dvanaest i četrdeset četiri stajala sam ispred sobe 216. Nekako sam se nadala da bi se Mason mogao pojaviti i uvesti me unutra, ali bilo mi je drago što ga nema. Ono što nisam očekivala bio je čuvar pred vratima. Što li je gospodin Yates mislio da sam sposobna učiniti? Htjela sam pokucati, ali čuvar mi je otvorio vrata. Za stolom je sjedio William Yates. I do njega Bruce Wayne Decker. Čim sam ušla, vrata su se zatvorila za mnom. Gospodin Yates držao je kemijsku u lijevoj ruci i tapkao njome po stolu. - Nadam se da ovo nije gubitak vremena, gospođice Gardner. - Potrudit ću se uvjeriti vas da nije. - Sjednite. - Pokazao je na stolac nasuprot njemu i potom nešto zapisao u rokovnik. Dok sam izvlačila stolac, zurila sam u Brucea. Činio se manjim i krhkijim izbliza, što mi je bilo pomalo smiješno. Joe je bio u pravu. Bruce je bio kriminalac. Ali postojala je razlika između njega i
tipova poput Daniela Crockera i Skeetera Malcolma. Oni su bili opaki tipovi koji nisu previše razmišljali o tome trebaju li raspolagati ljudima na način na koji to rade. Vidjela sam im to u očima. Ali Bruce je bio nježan i podsjećao na isušeni jesenski list koji vjetar s lakoćom razbacuje i nosi. - Planirate li zuriti u mog klijenta cijeli dan, gospođice Gardner, ili imate namjeru nešto podijeliti s nama? - Oh, oprostite. - Sjela sam i stavila ruke na stol. Nisam imala pojma odakle početi. Možda sam se trebala bolje pripremiti za ovo i biti manje opsesivna oko svog života. Pogledala sam Brucea. - Prije svega, znam da si nevin. Vidjela sam mu olakšanje u očima, ali gospodin Yates vratio me u stvarnost. - A kako to točno znate? - Um... čula sam pravog ubojicu u toaletu. Gospodin Yates postao je napet i potom zakolutao očima. - I, što je rekao? Kako je izgledao? Kako ste to uopće čuli u toaletu? Jeste li jutros vidjeli i Isusa možda? Napućila sam usta uz neodobravanje. - Nema potrebe da budete bahati, gospodine Yates. Ako niste primijetili, završila sam u zatvoru jer sam pokušavala doći do dokaza koji bi pomogli gospodinu Deckeru. - To ne znači ništa. U današnjem svijetu u kojem svi žele svojih pet minuta slave, ljudi rade razne gluposti kako bi privukli pažnju. Tko kaže da to niste učinili jer vam je nedostajala pažnja koju ste imali nakon ubojstva majke. Možda vam nedostaju svjetla reflektora pa se sad pokušavate nametnuti ovom smiješnom pričom. Škiljila sam u nevjerici. - Doista vjerujete da to pokušavam učiniti? Dobiti svojih pet minuta slave? Gospodin Yates odgurnuo se u stolcu, koji je zaškripao po podlozi. Dovoljno sam čuo. Održao sam svoj dio dogovora. Gotovi smo. Bruce je gledao u svoje ruke na stolu. - Ne. Gospodin Yates podignuo je obrve. - Što? Bruce me pogledao. - Ne. Želim čuti što ima za reći. Mašući glavom, gospodin Yates potapšao ga je po ruci. - Razumijem tvoj očaj... Nakašljala sam se. - Zašto niste naglasili da je Bruce dešnjak? - Kakve to pak veze ima s tim? - Ozljeda glave gospodina Mitchella bila je na desnoj strani.
- Pa što? - Ubojica je ljevak.
Zastao je i zurio u mene ozbiljnim pogledom. Lampe sa stropa osvjetljavale su mu gotovo ćelavu glavu. - A kako to znate? Nisam mu mogla reći za viziju. - Jednostavno to znam. - Jednostavno to znate - rekao je s gađenjem i nastavio tapkati kemijskom. - Moj klijent je znatiželjan, stoga nam recite što još jednostavno znate. - Znam da je broš pripadao ubojici i on se brine da će to povezati s njim. Ali misli da će se izvući. Bruce je zinuo kad je to čuo. Gospodin Yates izgledao je kao da se dosađuje. - Prije Frankove smrti, netko je pokušavao kupiti njegovu kuću, ali on je odbio prodati. Tko god da je to bio, gnjavio je Franka radi prodaje. Toliko da se on nekoliko dana prije ubojstva napio iz očaja i pao u svom stražnjem dvorištu. Nekoliko mjeseci nakon ubojstva, njegov je sin prodao kuću investicijskoj kompaniji iz Louisiane. Ali nedavno je ponovno prodana tvrtki koja gradi trgovački centar. Kupili su kuću da je mogu srušiti i izgraditi parkiralište. Znam i da je Frank dugovao nekom Mađioničaru dosta novaca. Ali mislim da ga kladioničar nije ubio. Gospodinu Yatesu raskolačile su se oči. - Zašto ne? - Nakon ubojstva, neki je čovjek u nekoliko navrata dolazio u trgovinu alatima i motao se blizu mjesta na kojem je Frank ubijen. Kad ga je, napokon, jedna djelatnica pitala što traži, prestao je dolaziti. Ali ovog se vikenda vratio i pokušavao ući skladište, gdje se dogodilo ubojstvo. Gospodin Yates problijedio je. Činilo se da sam znala puno više nego što je mislio. Obratila sam se Bruceu. - Djelatnica je rekla da je ćelav, da ima mišji izraz lica i dolazio je odjeven poput poslovnog čovjeka. Poznaješ li nekoga takvog? Bruce je grizao svoj palac i odmahnuo glavom. - Ne. - Možeš li mi reći što se dogodilo te noći kad si bio u trgovini? Gospodin Yates nagnuo se i gledao u mene. - Nemoj odgovoriti. Nećete ovdje ispitivati mog klijenta. - Neka mi kaže. Ne ispitujem ga. Pokušavam mu pomoći. Bruce je gledao u stol i proučavao utor u drvu. Spustila sam glavu i pokušavala mu uhvatiti pogled.
- Bruce, srela sam Davida prošli tjedan. Ispred trgovine, nakon što
sam izašla iz pritvora, gdje sam završila jer sam ti htjela pomoći. David mi je rekao da si čuo kako se Frank prepire sa svojim ubojicom. Je li to istina? Kimnuo je glavom i počeo grickati nokat kažiprsta. - David je rekao da si čuo Franka kako govori da nikad neće prodati, a da mu je ovaj rekao da će dobiti ono što mu duguje. Tri je puta brzinski kimnuo. Da. - Jesi li čuo još što? Išta vidio? Bilo što? - Ne. Gospodin Yates lupio je rukom po stolu i nagnuo se naprijed. Svjetlo mu je obasjavalo tjeme. - Bruce, upozoravam te. Nemoj razgovarati s ovom ženom. Može izaći odavde i iskoristiti sve protiv tebe. Bruce se stisnuo, savio ramena i pokušavao sakriti lice. Smekšala sam glas. - Bruce, kunem se da ti samo želim pomoći. Znam da si uzeo polugu, jer te bilo strah da će tebe optužiti. Htio si se riješiti poluge, ali David te nagovorio da je zadržiš za svaki slučaj. - David Moore trebao bi zadržati svoje misli za sebe - rekao je Yates kroz zube. - Bruce, molim te, ispričaj mi što se dogodilo. Duboko je udahnuo i ispružio ruke preko stola. - Odlučio sam opljačkati trgovinu. Bio sam ostao bez posla, a roditelji su me izbacili iz kuće. - Napravio je grimasu i protrljao oči. - Nisam to htio učiniti, ali morao sam platiti sumarnu... Iznenadila me nježnost i stidljivost u njegovu glasu. Kako bi itko njega mogao smatrati sposobnim da počini ubojstvo? - I što se dogodilo kad si stigao ondje? - Očekivao sam da ću morati provaliti, ali stražnja su vrata bila otvorena pa sam se uvukao unutra. Dok sam se kretao uz stražnji zid prema uredu, čuo sam galamu pa sam se približio i sakrio iza nekih polica. Dvojica su se prepirala i vikala jedan na drugog. Frank je vikao ‘nikad ti neću prodati, gade ’ i gubi se u rupu iz koje si izašao’. Takve stvari. Bruceu su oči zasvijetlile. - Oh! I nazvao je tipa ‘bijelom kuglom’. - Što se potom dogodilo? - Drugi je tip vikao, ‘dat ćeš mi ono što duguješ ’ i ‘dobit ću ono što sam zaslužio’, što je zvučalo prilično čudno. Naposljetku je zgrabio željeznu polugu i opalio Franka po glavi.
- Potom je otišao u ured? - Da, ostao je ondje nekoliko minuta i potom otrčao kroz stražnja
vrata. - Jesi li vidio kako je izgledao? Možeš li mi reći nešto o njemu? - Ne, nosio je crnu odjeću i crnu potkapu. - U travnju?
Bruce je slegnuo ramenima. - Je li bio visok? Nizak? Debeo? Mršav? Počešavši se po čelu, Bruce je sklopio oči. - Bio je visok otprilike kao i Frank. Ne mršav, ali ni debeo. - Prosječne težine? Slegnuo je ramenima. - Da. Obratila sam se gospodinu Yatesu. - Koliko je Frank Mitchell bio visok? - Otkud ja to znam? - Ne bi li to trebalo pisati u nekom dosjeu ili slično? - Nije bio previsok - ubacio se Bruce. Zaboravila sam da je Bruce odrastao u kući preko puta njegove. - Što misliš, koliko je bio visok? Ponovno je slegnuo ramenima. - Ne znam. Možda oko 1,70 ni. - I nisi uspio vidjeti ubojičino lice ili kosu? Ne, imao je tu kapu, a bilo je premračno da bih vidio lice. - Dakle, kad je tip pobjegao, pokupio si polugu i otišao? Bruce je gledao dolje i grickao nokat maloga prsta. - Ima još nešto što nisam nikome ispričao. Gospodin Yates se uspravio. - Zašto nisi? - Jer me prestravilo pa sam to pokušao ignorirati. - Što je bilo? - prošaptala sam. Oči su mu izgledale divlje i ludo. - Kad je onaj tip pobjegao, približio sam se Franku, a oči su mu bile zatvorene. To nije imalo smisla. - Ali na fotografijama s policijskog uviđaja oči su mu bile otvorene. - Nikad neću zaboraviti to prazno buljenje. - Da, na slikama jesu. - Ali... kako? - Kad sam došao do njega, otvorio je oči. Frank je bio još živ kad sam mu se približio. - I to mi tek sad govoriš?! - Gospodin Yates je urlao. Bruce je odmahivao glavom, zatvorenih i stisnutih očiju. -
Bilo me je strah. I sram. - Zašto nisi pozvao hitnu pomoć? - upitala sam, užasnuta. - Jer nisam razmišljao. - Podignuo je pogled, očiju punih suza. -
Prestao je disati kratko nakon što sam došao do njega. Bilo je toliko krvi. - Protrljao je ruke, kao da je još uvijek želi obrisati. - Je li rekao išta? Progutao je i kimnuo glavom nekoliko puta. - Da, ponovio je nekoliko puta ime Duane. - Duane? - Da. - Poznaješ li nekoga tko se zove Duane? Grickajući usnicu, odmahnuo je glavom. - Ne. Pogledala sam gospodina Yatesa. - Možemo li ovo reći policiji? Pogledao me ispod oka. - Što bismo im točno mogli reći i što očekujete da bi poduzeli po tom pitanju? Imaju svog osumnjičenika i vrlo su blizu osuđujuće presude. Nemamo im što za reći. Bruce je uznemireno trznuo glavom. - Ali... - Hvala vam na vašoj upornosti, ali odustanite. - Ali... - Doista će ovo ignorirati? Gospodin Yates ustao je i uozbiljio se. Očito je da mu se nisam svidjela. - Moramo natrag na sud, tako da bi to bilo sve, gospođice Gardner. Poručite Deverauxu da se radujem što ću iskoristiti njegove VIP ulaznice za utakmicu Arkansasa i LSU-a u listopadu. - Što? - To mi je ponudio zauzvrat ako vas primim. Nadam se da je vrijedilo. Neki ljudi prodali bi prvorođeno dijete za te ulaznice. Gospodin Yates povukao je Brucea iz stolice i odveo ga prema stražnjim vratima sobe. Bruce me uplašeno gledao preko ramena. Izašla sam iz sobe i krenula niz hodnik, pokušavajući upiti sve što sam naučila. Za početak, gospodin Yates ne želi moju pomoć. Drugo, Bruce želi moju pomoć, ali se boji Yatesa. Treće, nisam se previše razumjela u američki nogomet, ali prema riječima Williama Yatesa, Mason mu je upravo ustupio vrlo dragocjene ulaznice zbog mene. Zašto bi učinio takvo što?
Dvadeset drugo poglavlje Pokucala sam na vrata Masonova ureda i pitala se hoće li biti uopće ondje. Bruce i gospodin Yates krenuli su natrag na sud, što je značilo da bi i Mason trebao isto. Ali otvorio je vrata, zlobna osmijeha. Prošao je pokraj mene i preko ramena upitao: - Kako je prošao sastanak? Trudila sam se sustići ga i koračala iza njega. - Nisam sigurna. Još pokušavam to dokučiti. - Tako loše, ha? - Zaustavio se i pritisnuo tipkalo na dizalu. Zanemarila sam njegovo pitanje. - Zašto si mu dao svoje VIP ulaznice? Problijedio je. - Kako si to doznala? - Yates mi je rekao. Mason je stisnuo čeljust. - Taj prokleti kurvin sin. - Potom me pogledao, raširenih očiju od nelagode. Uzdahnuo je i počešao čelo. Oprosti zbog mog izražavanja. Opet. To je bilo podsvjesno. - Ni meni se ne sviđa. Spustio je ruke i škiljio. - Pa, ni mi se njemu ne sviđamo, tako da je to pravi festival ljubavi. - Još mi nisi odgovorio na pitanje. Vrata dizala otvorila su se i ušla sam za njim. Pritisnuo je tipku broj 3. - To je teško za objasniti. - Srećom, ovo je najsporije dizalo na svijetu. Okrenuo se prema meni i nacerio. Cerenje koje više nije bilo onako arogantno, nego prilično pristupačno. - Pa, odgovor je valjda da ima više razloga. Prije svega, bio sam vrlo bezobrazan prema tebi. I odao sam Skeeteru Malcolmu tvoje ime, čime sam te doveo u opasnost, a nisi se tamo uopće ni trebala nalaziti... - Suzio je pogled. - Bar si se sjetila koristiti lažno ime, a ja sam to upropastio. I napokon - zastao je i pogledao me na trenutak. - Učinila si mi ovaj dosadni, zaostali grad podnošljivijim svojim ludorijama. Činilo mi se poštenim da ti dam nešto zauzvrat. Stavila sam obje ruke na bokove. Moje ludorije? Što taj Mason Deveraux III. umišlja? Ogorčenje i gnjev ključali su u meni. - Znači, ako sam dobro shvatila, kažeš da si mi pomogao zato št o sam zabavna? Poput predstave?
Sklopio je oči na trenutak, a potom ih otvorio. - Nisam to tako mislio. - Jesi li zato sinoć osobno došao, umjesto da si poslao nekoga? Zato što sam zabavna? Vrata dizala otvorila su se, a lice mu se ukočilo od neodlučnosti. Kunem se, nisam tako mislio i nisam zato sinoć došao. Nekoliko sam puta duboko udahnula, da smirim živce. - Slušaj, Rose, moram na sud, ali ne želim da misliš da gledam na tebe kao na neku cirkusku predstavu. - Gledaš me kao cirkusku predstavu? Ljudi ti hodniku počeli su zuriti u dizalo. Vrata su se opet počela zatvarati, a Mason je pritisnuo tipku da ih zaustavi. - Ne, pokušavam ti reći ne, iako mi baš ne polazi za rukom. Objasnit ću ti poslije, u redu? Oči su mi bile pune suza. - Samo idite na sud, gospodine Deveraux. Javite mi koliko su stajale one ulaznice pa ću vam to nadoknaditi. Izašao je iz dizala, ljutit i zbunjen. - Ne. Ne očekujem od tebe nikakvu nadoknadu. - Napravio je dva koraka unatrag i uputio mi ponizan pogled. - Moram ići. - Ja te neću zaustavljati. - Ne želim otići i ostaviti te dok si ovako uzrujana i misliš sve najgore o meni. Bol i bijes isprepletali su se u meni poput zmija pa sam napala. - Bez brige, gospodine Deveraux, imala sam loše mišljenje o vama i prije ovog otkrića. Bol mu je ispunila pogled, prije nego što je navukao svoj uobičajeni nadmeni gard. - Pa, onda se tu više nema što za reći. Ušao je u sudnicu, a vrata dizala su se zatvorila. Borila sam se da ne briznem u plač. Što ne valja sa mnom? Zašto sam tako odvratna prema tom čovjeku. Bila sam rastrgana između toga da mu budem zahvalna što mi je pomogao i toga da budem zgrožena jer ga moje ‘ludorije’ zabavljaju. Povrijeđeni izraz na njegovu licu, nakon mojih posljednjih riječi, probudile su mi savjest. Moram razgovarati s nekim. Neely Kate. Njezin ured bio je na prvom katu i znala je sve o svemu kad su ljudi u pitanju. Ona će znati što učiniti, iako sam se bojala da se nema baš što učiniti. Moram samo preboljeti to poniženje. Kad sam ušla u ured poreza na imovinu, uočila sam je za stolom. Pogledala me i osmijeh na njezinu licu je nestao. - Rose? - Skočila je sa stolca i došla me zagrliti. - Što se, zaboga, dogodilo?
- Ne znam točno. Zbunjena sam.
Neely Kate podignula je glavu i virnula iza ugla. - Uzet ću stanku, Jimmy. - Naravno da hoćeš - začuo se sarkastičan muški glas. Stavila mi je ruku na rame i izvela me iz ureda. - Jesi li ručala? - Ne. Vodila me do izlaza iz suda. - Onda prvo to. Trebaš hranu. Idemo u Merliee’s. - Ali, zar ti nisi već ručala? Odmahnula je rukom. - Ne brini se. Jimmy gunđa, ali neće ništa učiniti. Toliko je zaokupljen neredom oko mirovina, da bih se mogla izvući s ubojstvom. Trgnula sam se zbog njezina odabira riječi, ali nije primijetila. Kad smo sjele u kafić, Neely Kate krenula je s ispitivanjem. - Je li to zbog Joea? Odmahivala sam glavom i šmrcala. - Ne. Raširila je oči. - Oh, nebesa! Je li to zbog onoga sinoć? Tako mi je žao što nisam došla, ali morala sam odvesti baku u bolnicu. Posve sam zaboravila na njezinu baku. Baš sam neka prijateljica. - Je li ona dobro? Izgledala je zbunjeno. - Što? - Odmahnula je rukom. - Oh, da. Nije joj ništa. Samo gorušica. Bez obzira na to koliko joj govorimo da ne jede ljuta krilca kod Velikog Billa, ona to i dalje radi. - Nagnula se preko stola. - Je li se Deveraux pojavio? - Da, ali ne mogu vjerovati da si nazvala njega, od svih ljudi. I do prije nekoliko minuta, nisam vjerovala da se uistinu pojavio. - Što se dogodilo prije nekoliko minuta? Šmrcala sam. - Rekao je da sam zabavna. Zbunjeno je škiljila. - Što ne valja s tim? - Nije to baš tako rekao. Ali to je mislio. Preciznije, rekao je da su mu moje ludorije učinile podnošljivijim boravak u ovom dosadnom gradu. Bezizražajna lica čekala je da nastavim. - Vrijeđao je naš grad. - A tko ga ne vrijeđa? Uvrijedio je mene. Opet je izgledala zbunjeno. - Koji je dio tebe trebao uvrijediti? Propustila sam to. Rose, mislim da je to bio njegov uštogljeni način na koji ti je htio reći da si mu draga. - Što? Ne.
Zurila je u zid, zamišljena. Tko bi rekao da taj mrgud ima ljudskosti u sebi? - Zašto si njega sinoć nazvala? Okrenula se prema meni i slegnula ramenima. - Zato jer se osjećao krivim za tvoje zatvorsko iskustvo pa sam znala da će ti pomoći. Osim toga, bi li bilo bolje da sam zvala policajca Ernieja ili njega? - Nijednog. Konobarica nam je donijela hranu, a ja sam prionula na hamburger, shvativši da nisam jela ništa od sinoć. - Prestani se ponašati poput djeteta. Prostrijelila sam je pogledom, jer nisam mogla govoriti punih usta. - Razmisli malo o tome. Mason Deveraux nov je u gradu. U gradu u kojem ne želi biti. On je stara škola, iako nije star. Uštogljen je i arogantan. i svi ga se u gradu boje. O tome nije bilo rasprave. - Potom ti naletiš na njega i izgrdiš ga. I nastavljaš raditi stvari koje ga izbacuju s njegova pijedestala. Bar jednom mu se netko ne ulizuje i razgovara s njim na jednakoj razini. Nisam bila sigurna sviđa li mi se kamo ovo vodi. - Što želiš reći? - Želim reći da je Mason Deveraux usamljen, očito prema vlasti tom izboru, ali ipak usamljen. Nema prijatelja u ovom gradu. Možda ti želi biti prijatelj. - Meni? - Naravno. Zašto ne tebi? Odmahivala sam glavom. - Ne znam... Slegnula je ramenima i nabadala salatu. - Možda sam u krivu, ali to je rijetkost. Podignula je pogled i namignula mi. Nasmijala sam se. Pretpostavljala sam da ima pravo u vezi s tim. - Osim toga, činio se vrlo zabrinutim kad sam ga sinoć nazvala. Što se dogodilo kad je došao? Ispričala sam joj sve detalje prošle večeri. Pogledala je u daljinu. Mason van de Camp Deveraux III. sukobio se sa Skeeterom Malcolmom. Da mi je to bilo vidjeti. - Ti znaš za Skeetera Malcolma? Frktala je. - A tko ne zna? Ja. Očito. - I nisi mislila da je odlazak onamo loša zamisao?
- Ne. Nema ničega lošeg u partiji biljara. Ali kad sam shvatila da ne
mogu doći, imala sam osjećaj da ćeš sama napraviti neku ludost i da će Skeeter postati sumnjičav. Zašto svi uvijek očekuju da ću ja napraviti nešto ludo? - Mislim da Skeeter nije ubio Franka Mitchella. - Zašto ne? Ispričala sam joj sve što mi je rekla Anne u trgovini. - To doista zvuči sumnjivo. - Kaže da je riječ o niskom, ćelavom tipu. A Skeeter i njegovo društvo nisu ni niski ni ćelavi. Jesi li doznala još što o onoj investicijskoj kompaniji? - Ne... - Možda Erankovo ubojstvo nema veze s njegovim dugovima. Možda iza toga stoji osoba koja je željela kuću. Što ako su to dvije odvojene stvari? Znaš li da se u Forest Ridgeu gradi trgovački centar? - Sad kad si to spomenula, Jimmy je pričao nešto u vezi s tim. Navodno su kupili i neke njegove nekretnine koje je iznajmljivao. Pogledala me na trenutak i namrštila se. - Rose, kako si znala da će mi cvjećarica dobiti vodene kozice? Umalo sam se ugušila hranom. - Uh... čula sam da se pojavila epidemija. - Pa, Misty se jutros sva osula. - Neely Kate ugrizla se za usnu i lagano mahala glavom. - Kako znaš da je Bruce Decker nevin? Srce mi je počelo lupati. - Rekla sam ti. Jednostavno znam. - Teško sam izgovarala riječi od nervoze. Probadala me pogledom. - Vidovita si. - Znaš stvari kao što ih i ja znam. - Nagnula je glavu i proučavala me. - Vidim tvoju auru. Svjetloplave je boje. Vidovita si. Aure su bile novost. Ne znam kad je to naučila čitati. Nasmijala sam se. - To je najluđa stvar koju sam ikad čula. Zurila je u mene, najozbiljnije što je mogla. Podignula je obrve. - Je li? Pogledala sam u svoj tanjur i mozgala kako joj odgovoriti. Dala bih sve da mogu podijeliti spoznaju o svojim sposobnostima s njom, ali što ako me ne bude prihvatila? Jednom sam imala prijateljicu u srednjoj školi za koju sam mislila da joj mogu vjerovati. Obje smo odlučile podijeliti jedna s drugom svoje najveće tajne, ali kad sam joj rekla svoju i kad je shvatila da je to istina, užasnula se. Nije više nikad razgovarala sa mnom. Neely Kate tvrdi da je otvorena za tajanstvene i neuobičajene stvari, ali
što ako reagira na isti način? Što ako izgubim jedinu prijateljicu? - Pa... što ako jesam vidovita? - Podignula sam glavu da joj uhvatim pogled. Što bi mislila o tome? Ostala je posve mirna nekoliko sekundi. - Znači, ipak jesi? Trepnula sam. Nisam vidjela izlaz iz ovoga. - Da. - Znala sam! - Neely Kate je vrisnula i počela pljeskati. - Ne mogu vjerovati! Imaš dat! Oči su mi se raširile od užasa. - Neely Kate! Ne smiješ nikome reći! Sjela je i zbunjeno škiljila. - Zašto ne? - Jer ljudi misle da sam luđakinja i bez toga. Odmahnula je rukom uz podsmjeh. - Samo su ljubomorni. Bila sam prilično sigurna da nije tako. Molim te, Neely Kate. Uhvatila me za ruku i nasmiješila se. - Smiri se. Ako ne želiš da ikome kažem, onda neću. Iako ne vidim zašto ne. Koliko je jak tvoj dar? Hrana u želucu mi je postajala sve teža. - Ne smatram to darom. Više prokletstvom. Raširila je oči. - Zašto, pobogu, to misliš? - Jer ih ne mogu kontrolirati... - Većina vidovnjaka to ne može. - I sve što vidim odmah mi izleti kroz usta. - Huh - trznula je glavom. - O. K., to je drukčije. - Ljudi misle da sam zabadalo i da volim ogovarati zato što znam nešto što ne bih trebala. Nacerila se. - I ja znam mnogo toga što ne bih trebala, a pogledaj me. Istina, ali Neely Kate bila je sazdana od čvršćeg materijala od mene. Mogu li joj ispričati sve? Došla sam dovoljno daleko. - Moja je mama mislila da me opsjeda demon. Neely Kate je zastala. - Šališ se, zar ne? Odmahnula sam glavom. - Rose, tako mi je žao. Slegnula sam ramenima. Bila je to davna prošlost, iako su mi se bolna sjećanja povremeno vraćala i potkapala moje teško izgrađeno samopouzdanje. - Sigurno je da nisi opsjednuta. Ti si jedna od najdražih osoba koje poznajem. Tako mi je drago što smo prijateljice. Pogledala sam je u nevjerici.
- Moram te pitati nešto ozbiljno. - Izraz joj je postao ozbiljan.
Želudac mi se okrenuo. - O.K. - Hoće li mi zaručnikova obitelj uništiti vjenčanje? Zbunjeno sam škiljila. - Kako bih ja to znala? - Sa svojim darom? - Upravo sam ti rekla da ga ne mogu kontrolirati. - Znači, ne možeš se natjerati da išta vidiš, osim ako ti nešto ne iskoči? - Pa... - Joe me jednom uvjerio da potaknem viziju, a kad sam pokušala, vidjela sam njegovo ubojstvo. Nema šanse da ću opet pokušati. Vidjela je da oklijevam. - Možeš to učiniti. - Jednom sam uspjela i bilo je grozno. Vidjela sam Joea kako umire. - Ali Joe je još živ. To nije mogla biti vizija. - Ne ostvari se uvijek sve što vidim. Nekad stvari ispadnu drukčije. Vidjela sam samu sebe mrtvu u maminoj fotelji, a na kraju je to bila ona. Vidjela sam Toeovo ubojstvo, ali sam ga spriječila. Naslonila se preko stola, raskolačenih očiju od uzbuđenja. - Razlog više da mi kažeš nešto o vjenčanju. Ako se može dogoditi nešto loše, moći ću to spriječiti. - Neely Kate, ne znam. Samo sam jednom to pokušala. Možda neću ni uspjeti. Osmijeh joj je ozario lice. - Pa, nećemo znati ako ne pokušaš, zar ne? Smatraj to vježbom. Nikad ne znaš kad će ti biti od koristi. Joe mi je, otprilike, preporučio isto, iako nisam to smatrala mogućim. Neely Kate je sjedila preko puta mene i gledala me slatkim, psećim očima. Kako da je odbijem? Uzdahnula sam i sklopila oči. - U redu... Zgrabila me za obje ruke i povukla prema sebi. - Hvala ti! Hvala ti! Nemaš pojma koliko mi ovo znači. Nadam se da će isto misliti i nakon što budem imala viziju. Ako budem imala viziju. Pogledala sam po kafiću gleda li nas itko. Svi su bili zadubljeni u vlastite priče. - O. K., daj mi ruku. Usredotočit ću se na tebe i na vjenčanje pa ćemo vidjeti hoće li se išta pojaviti. - Tako sam učinila i s Joeom, razmišljala sam o njemu i Danielu Crockeru. Kimnula je i stavila naše ruke na stol. - U redu.
Sklopila sam oči i zamislila Neely Kate, vjenčanje i djeveruše u haljinama. Osjećala sam napetost u ramenima. I baš kad sam mislila da neće upaliti, osjetila sam poznato peckanje. Prolazila sam kroz neki prolaz, široka, bijela haljina njihala mi se oko nogu. Na oltaru je stajao zgodan muškarac u crnom smokingu. Smiješio se. Gomila gostiju sjedila je sa svake strane. Uočila sam narančastu rođakinju Neely Kare s desne strane. Svijeće su obasjavale stražnju stranu oltara i prolaze sa strane, stvatajući prekrasnu svjetlost. Stariji muškarac do mene stavio je moju ruku u ruku mladoženje i stala sam na oltar pokraj njega. Srce mi je lupalo od radosti. - Imat ćeš predivno vjenčanje. - Jedva sam izgovorila zbog knedle u grlu i suznih očiju. Stisak Neely Kate bio je sve snažniji, a oči ludo zabrinute. - Zašto onda izgledaš kao da ćeš početi plakati? - Oh, Neely Kate. Bilo je tako lijepo. - Suza mi se spustila niz obraz. Zaručnik ti je vrlo zgodan. I vidjela sam Narančastu, ali sve ostalo bilo je predivno, tako da sam je jedva primijetila. I ti si bila vrlo sretna. - Gušila sam se na posljednjoj riječi, još preplavljena emocijama. Nikada dotad nisam iskusila osjećaje u vizijama. Jesam li osjetila tu sreću jer je bila tako snažna ili zato jer sam isforsirala viziju? - Doista? - Neely Kate ugrizla se za donju usnu. - Kunem se. Zagrlila me. - Hvala ti, Rose! Puno ti hvala! Nasmiješila sam se. To nije ispalo loše. Ostvarila sam viziju i nije bila grozna. A Neely Kate očito je laknulo. Pomogla sam joj oko toga, što me činilo sretnom i ponosnom. Osjećala sam se potrebnom. - Koliko će ljudi uopće biti na vjenčanju? Neely Kate pogledala je gore i brojila prstima. - Tu je kuma, pet djeveruša, dvije mlade djeveruše, tri cvjećarice, kum, sedam djevera, dva nosača prstenova i četiri vratara. - Mislim da ja na svom vjenčanju neću imati ni toliko gostiju. Nasmijala se. - Mogu se kladiti da će Joe pozvati gomilu ljudi. S obzirom na to da sad znam tko je bila njegova obitelj, Neely Kate vjerojatno je bila u pravu. - Joe i Violet prošlog su se vikenda gadno posvađali, a Joe joj je rekao za svoju obitelj. To je obitelj Simmons iz El Dorada.
Usta Neely Kate skupila su se u slovo O pa ih je brzo prekrila rukom. - Oni Simmonsi? - Zašto svi osim mene znaju tko su oni? - Curo! Zar živiš u pećini? Oni su gotovo kraljevska obitelj. Namrštila sam se i nabola krumpirić. - Sreća za mene. - Zašto ti Joe dosad to nije rekao? - Jer je točno znao kako ću reagirati... ne dobro. - Izvadila sam novčanik. U svakom slučaju, nesretni smo jedno bez drugoga, tako da sam jučer dala otkaz u uredu. Planiram se preseliti za tjedan dana, otprilike. Ali Mason misli da bih trebala otići sa Joeom u četvrtak ujutro. Zbog Skeetera. - Opa. To je brzo. Svejedno ćeš mi doći na vjenčanje, zar ne? - Zbilja me želiš ondje? - Neće biti isto bez tebe! Srce mi je pucalo od sreće, ali ovaj put to je bila moja sreća, a ne ostaci emocija koje je Neely Kate osjećala u viziji. - Ne bih to propustila ni u snu! Ne vida se svaki dan narančasta žena u crkvi. - Nasmijala sam se. - Istina! - Ustala je, namrgođena. - Moram se vratiti na posao, ali ako me otpratiš do ureda, pokazat ću ti slike s haljinama. Umalo sam joj spomenula da sam ih upravo vidjela, ali mi se nije ni žurilo u moj usamljeni dom. - Kako da to odbijem? Hodajući s Neely Kate prema sudu, shvatila sam koliko će mi nedostajati. Tuga mi je stisnula srce. Napokon sam imal a prijateljicu. I to prijateljicu koja je sad znala za moje vizije i nije mislila da sam luda. Kad se preselim, izgubit ću je. Stajala sam pokraj stola, dok je Neely Kate kopala po ladici. - Ovdje su negdje. - Pa, vidi tko se pojavio na poslu - sarkastično je rekao šef Neely Kate, pojavivši se iza ugla. Neely Kate je i dalje kopala po ladicama. - Nemoj se previše uznemiravati, Jimmy! Ah! Evo ih! - Izvukla je presavijenu stranicu nekog časopisa. - Ove s desna su boje lavande, ali moje su narančaste, iako su trebale biti boje breskve. Brzinski sam pogledala slike i vratila joj stranicu. Krajičkom oka promatrala sam Jimmyja. Nije izgledao zadovoljno, a nisam htjela da Neely Kate ima problema. - Vjenčanje će ti biti predivno. Snen pogled obasjao joj je lice. - Zamišljam taj dan cijeli život.
- Pustit ću te da se vratiš svom poslu. Ako doznaš još nešto o Hyde
Investmentsu, javi mi. - Naravno. Jimmy je zurio u mene, a potom kriknuo: - Neely Kate! Imaš posla! Poskočila je i šapnula: - Nije inače ovako bahat. Došao je do stola i odmjeravao me. - Mislim da tebe još nisam vidio. Jesi li ti jedna od brojnih rođakinja Neely Kate? Nasmijala sam se i nastojala izgladili stvari zbog nje. Oh, ne. Upoznali smo se na sudu prošli tjedan. - Periferni vid mi je blijedio. Oh, ne. Ne sad. Vidjela sam nečiju ruku kako nešto stavlja u moju. Muški glas je rekao: ‘Vjerujem da je ovo vaše’, i vizija je nestala. - Dobit ćete nešto što je vaše - promrmljala sam. Jimmy me proučavao. - Doista? Što si ti, neka vračara? Stisnula sam se. - Nešt o slično. Neely Kate je poskočila. - Jimmy, ne budi blesav. Rekla sam joj da si izgubio svoj sretni novčić. Ovo je njezin način da ti kaže kako se nada da ćeš ga naći. Zagunđao je: - Tražim ga posvuda. Ponudit ću nagradu. - Jimmy je i dalje zurio u mene. - Neely Kate, zar me nećeš upoznati s prijateljicom? Neely Kate zakolutala je očima. - Ima dečka, Jimmy. - Pa ne zovem je na spoj - promrmljao je. - U redu. - Puhala je. - Rose Gardner, ovo je Jimmy DeWade. Jimmy, Rose. - Drago mi je, Rose. - Osmijeh mu je izgledao bolno. - Dakle, ti si ona koja je izazvala svu onu frku na suđenju. To nisam mogla zanijekati. - Da. Uozbiljio se. - Takvi ovdje ne prolaze dobro. - Pričajte mi o tome. - Odjednom sam se sjetila Masona i preplavila me melankolija. Ako je Neely Kate bila u pravu, moram mu se ispričati. Opet. Tom sam se čovjeku stalno ispričavala. - Moram ići. - Kloni se nevolja - namignula mi je. - Večeras idem s Violet na sastanak Vrtlarskog kluba. Ondje nema nevolja. Vidimo se, Neely Kate. Približila se stolu. - Ručak sutra? Podne? Nasmiješila sam se. - Može. Jimmy je stajao pokraj stola i gledao me kako odlazim.
Dvadeset treće poglavlje Opet sam se osjećala loše što sam ostavila Muffy kod kuće. Rose Gardner, cura koja je rijetko izlazila, osim na posao ili u crkvu, odjednom je postala društvena leptirića koja leti naokolo po cijelom gradu. Ali jadna Muffy plaćala je cijenu, ostavljena. Razmišljala sam o tome da otkažem Violet. Nisam baš htjela provesti večer u stolici od pruća i biti ljubazna prema gomili starijih žena. Ali još joj nisam rekla da planiram otići u Little Rock u četvrtak ujutro, a to sam joj htjela priopćiti dok smo vani. Stisnula sam se. Joe još ni ne zna da idem s njim u Little Rock u četvrtak. Iako će se tome veseliti, neće biti sretan kad čuje razlog. Nazvat ću ga nakon susreta u Vrtlarskom klubu. Svako suočavanje posebno. Kad sam stigla kući, dječaci iz susjedstva igrali su se u stražnjem dvorištu, a Heidi Joy ih je naganjala. Nasmiješila sam se. Imala sam još nekoliko sati prije nego što Violet dođe po mene... dovoljno vremena za ispeći i odnijeti pitu. Policija mi je uzela drveni valjak, ali još sam imala onaj mramorni. Ispeći ću dvije pite da dokažem Joeu da ih znam peći kad se sutra pojavi. Osim toga, izvukla sam se od pakiranja. Spravila sam tijesto i stavila ga u hladnjak da se ohladi, prije nego što ga izvaljam. Budući da nisam imala svježeg voća, odlučila sam napraviti čokoladnu pitu. Sat poslije, otišla sam k susjedi s pitom u ruci. Muffy je trčkarala i skakala oko mene od uzbuđenja. Heidi Joy sjedila je u stolcu li sjeni drveta i čitak časopis, dok su dječaci iskakali i uskakali u plastični bazen. Na površini vode plivalo je dovoljno trave i grana za napuniti slamaricu. Pružila sam joj pitu i nasmiješila se. - Dobro došli u susjedstvo! - Oh, Bože! Što to imaš? - Heidi Joy ustala je i dogegala se do mene. Majica joj je bila rastegnuta preko zaobljena trbuščića. Gušila sam se od iznenađenja. Heidi Joy bila je trudna. Još je bila u ranoj trudnoći i uglavnom nosila širu odjeću pa nisam dosad primijetila. Gdje će, pobogu, s još jednim djetetom u toj malenoj kući? - Oh, to je čokoladna pita. Oprosti što kasnim. Uzela je pitu iz mojih ruku. - Draga, riječi ‘čokoladna pita’ i ‘oprosti’ ne bi se smjele nalaziti u istoj rečenici.
Nasmijala sam se. - Istina. Možda bi bilo bolje da to staviš u hladnjak. Još se nije do kraja formirala, ali izlazim večeras pa sam vam je htjela dati. - Puno ti hvala! - Pregledala je dvorište nesigurna izraza lica. - Pazit ću na dečke, ako želiš to unijeti. - Ne smeta ti? - Ne. Naravno da ne smeta. Muffy se igra s njima. Heidi Joy je ušla, a ja sam sjela na poplun pokraj bebe. Pogledao me širokih očiju, dok je žvakao i sisao šaku. - Nije li to ukusno? - Neće ti odgovoriti. - Andy mladi sjedio je nasred bazena, okružen počupanom travom. - On još ne priča. Nasmijala sam se. - Ma je li? - Nismo se mogli igrati s tvojim psom cijelog vikenda. - Moj pas ima ime. Muffy. - Da, znam. Čuo sam da si rekla mojoj mami da izlaziš večeras. - Da. - Možemo li Keith i ja čuvati tvog psa? Podignula sam jednu obrvu. - Mogu li ja čuvati Muffy? - Pa... - to bi ublažilo moj osjećaj krivice što je opet ostavljam, ali nisam još bila sigurna u Andyja mlađeg. - Obećavam da ću se dobro brinuti za nju. Sviđam joj se. Vidiš? Muffy je na stražnjim nogama stajala u bazenu i lizala lice Andyja mlađeg. - Pitat ćemo prvo mamu. Heidi Joy bila je oduševljena što će Muffy biti kod njih. - Zabavit će moje dečke. Sve što ih može zaokupiti je dobrodošlo. Dečki su krenuli učiti Muffy kako sjesti. Sretno s tim! Taj je pas bio svojeglav. Ali izgledala je sretno pa sam popustila. Iako sam znala da će joj biti bolje s djecom, bilo mi je teško ostaviti je. Sudoper mi je bio krcat prljavim posuđem, a ostalo mi je još samo četrdeset pet minuta prije nego što Violet dođe po mene. Trebao mi je tuš. Posude može pričekati. Joe je rekao da u svom stanu ima perilicu za posude. Možda više nikad neću morati prati posude.
Violet je stigla točno u šest i četrdeset pet. Izašla sam kroz bočna vrata i vidjela kako se Muffy zabavlja u susjedovu dvorištu. Brinula sam se nizašto. - Vrlo si lijepa večeras - rekla je dok sam ulazila u auto. Odjenula sam ružičastu suknju s cvjetnim uzorkom, bijelu bluzu i sandale. Nisam vjerovala motivima za taj kompliment pa sam odlučila biti na oprezu. Hvala. - Kako je Joe? Stisnula sam ruke u krilu. - Dobro je. Dolazi sutra navečer. - To je dobro. - Nasmiješila se, a glas joj je bio vrlo vedar. Definitivno nešto smjera. Sastanak je počeo točno u sedam u dvorani Baptističke crkve. Gospođica Mildred me uočila kad je sjela i odmah se namrštila. Vrlo vjerojatno zagađujem Vrtlarski klub svojom demonskom nazočnošću. Još dva dana i neću više morati trpjeti tu zlobu. Pomisao na to me veselila. Nakon što je primijetila moj osmijeh, pogledala me sumnjičavo. Gošća, gospođa Annabelle Perkins, bila je samoprozvana stručnjakinja za ruže, navodno višestruko nagrađivana. No, pogled u tiskanu brošuru otkrio je kako je riječ o trećem mjestu na sajmu okruga Penton prije pet godina. Nedostajao mi je Joe. Nisam razgovarala s njim dvadeset četiri sata i htjela sam čuti njegov glas. Nagnula sam se k Violet i šapnula: - Možemo li otići ranije? Napućila je usta uz izraz neodobravanja i odmahnula glavom. - Rose Gardner - šaptala mi je u uho. - Ako se želiš uklopiti u ovaj grad, morat ćeš se malo potruditi. Mrka pogleda, počela sam tražiti mobitel po torbici. Ne želim se uklapati u Henryettu. Želim pobjeći i ne osvrnuti se nikad više. Kao da mi je čitala misli. Zadovoljno se smiješila i šaptala: - Misliš da je Vrtlarski klub uštogljen? To je ništa prema Joeovoj obitelji i njihovu društvu. Smatraj ovo vježbom. Nisam znala je li njezin plan bio da mi pomogne oko uklapanja u visoko društvo ili da mi pokaže u što ću se uvaliti s Joeom, ali svakako mi nije bilo drago. Pogotovo kad sam vidjela njegov propušten poziv. Ustala sam i htjela izići iz prostorije da ga nazovem, ali Violet me zgrabila za ruku. - Da se nisi usudila. Sjedni ovdje i pričekaj da završi. Žena plavičaste kose okrenula se i pogledala nas. Da, savršeno sam se uklapala. Poslala sam Joeu SMS.
Zaglavila sam na ovom dosadnom sastanku s Violet i ne mogu te nazvati. Nedostaješ mi. Nakon pola minute odgovorio je: Imaš iznenađenje u govornoj pošti :) Sad sam doista htjela čuti tu poruku. Violet je namrgođeno gledala u moj mobitel. Imala sam dvije mogućnosti. Mogla bih se ispričati kao da moram na toalet i još više naljutila Violet ili bih mogla čekati. Htjela sam da bude dobre volje kad joj kažem da se selim. Odgovorila sam Joeu: I ja imam iznenađenje. Uključuje li to seksi rublje? Ne. Porumenjela sam i spremila mobitel u torbicu. Sat poslije, gošća je napokon prestala brbljati. Violet je ustala i povukla me na noge. - Moramo te predstaviti Upravnom odboru Vrtlarskog kluba. Nije me zanimalo upoznati Upravni odbor. Htjela sam čuti govornu poštu od Joea. - Violet, zbilja moram na WC. Napućila je usta i odmahnula glavom. - Ne, ne moraš. Imaš mjehur poput kita. Samo želiš izbjeći upoznavanje s ljudima. Idemo. - Uhvatila me pod ruku i odvukla u prednji dio dvorane. - Već poznajemo gospođicu Mildred. Zašto ovo radimo? - Prestani cmizdriti. Ako želiš biti odrasla osoba, počni se tako i ponašati. Nisam imala pojma što upoznavanje sa staricama iz Vrtlarskog kluba ima s tim da budem odrasla osoba. Sigurna sam da se milijuni drugih Amerikanaca smatraju odraslima i bez srdačnog rukovanja s Vrtlarskim klubom Henryette. Ali istrgnuti se iz Violetina zahvata izazvalo bi scenu, a to nije dobar način da odobrovoljim Violet. - U redu - puhala sam. Dok smo stajale u redu, obraćala mi se kroz stisnute zube. - Možeš li bar pokušati izgledati kao da želiš biti ovdje? Namjestila sam lažan osmjeh. - Bolje? - Da. - Violet se razveselila. Gospođica Mildred izgledala je kao da je pojela limun kad smo joj prišle Violet i ja. - Divna prezentacija, gospođice Mildred. - Violet se rukovala s njom. Večernji sastanak bio je odlična zamisao. Koliko novih lica!
Namrštila se. - Nisu sva poželjna. - Zakolutala sam očima. Prešle smo k idućoj ženi koja je izgledala kao da ima sto godina. Nije bila viša od 1,50 m. Kosa joj je bila potpuno sijeda, a koža smežurana poput grožđice. - Gospođice Eloise? - vikala je Violet i uhvatila joj osušenu ruku. Ovo je moja sestra. - Da, ovaj put nema orkestra. Violet joj je stisnula ruku. - Ne. Sestra. Moja sestra Rose. - Roze? Da, imamo i roze ruže. Violet se nasmiješila i otišla dalje. Uputila sam gospođici Eloise topao osmjeh dok sam prolazila, ali za oko mi je zapeo njezin zlatni broš. Broš na kojem je bilo drvo, pas i ptica. Želudac mi se okrenuo i vratila sam se k njoj. - Gospođice Eloise, imate krasan broš! Izgledala je zbunjeno. - Ha? Violet mi se približila. - Rose, ona slabo čuje. Okrenula sam glavu prema Violet. - Shvatila sam to već, Violet, hvala ti. Zanima me njezin broš. - Zbog čega, pobogu? - Jednostavno me zanima. Ti možeš dalje ako želiš. - Nisam imala nikakvu želju biti dijelom elite u Vrtlarskom klubu, a činilo se da većina članova izbjegava gospođicu Eloise. Violet je nešto promrmljala i srdačno pozdravljala iduću članicu. Stajala sam točno ispred gospođice Eloise i prstom pokazivala na njezin rever. - Vaš broš - vikala sam. - Što znači? Podignula je obrve. - Moj broš? Kimnula sam nekoliko puta glavom. - Da! - Pripadao je mojoj baki. Ako je pripadao njezinoj baki, bio je star više od sto godina. - Što znači? - Ha? - Što vaš broš znači? - Začin? Pa ne znam gdje su... - Počela se udaljavati teturajući. Uhvatila sam je za ruku i mahala glavom. - Ne! - Kopala sam po torbici u potrazi za olovkom i papirom. Dohvatila sam jednu brošuru sa stolca i napisala tiskanim slovim: ŠTO ZNAČI VAŠ BROŠ? Približila se i iz džepa izvukla naočale za čitanje pa ih nabila na nos.
Nestrpljivo očekujući njezin odgovor, nudila sam se ne izgledati uznemireno. Pročitala je poruku i nasmiješila se, a meni je laknulo. - Oh! Ne znam što znači. - Što? - skviknula sam, a Violet me ubijala pogledom, kao da bi me najradije preparirala i objesila o zid. Gospođica Eloise potapšala me po ruci. - Ali mogu ti reći da su ga posjedovale samo četiri osobe. Moja baka i njezine tri najbolje prijateljice. - Tko su bile te prijateljice? - Ha? Frustrirana, ponovno sam uzela papir i napisala pitanje. - Oh! Rosemary i Mary Beth Dickens te Viola Stanford. Napisala sam: ČEMU SU SLUŽILI? i pokazala joj. - To su bili znakovi prijateljstva. Znakovi da su dio istog društva. Napisala sam: ZNATE LI GDJE SU PREOSTALA TRI BROŠA? Odmahivala je glavom, usamljena izraza lica. - Ne, znam da je Roberta Malcolm imala jedan. Njena baka bila je Viola. Roberta je dotaknula dno kad se udala za jednog od Malcolma. To je gomila nesretnika i rasipnika. To je zvučalo kao Skeeter Malcolm. Spustila sam glavu prema njoj. A preostala dva? - upitala sam, sporo i glasno izgovarajući riječi. - Mislim da se Rosemary udala za nekog Whitea. Za drugog ne znam. - Hvala vam, gospođice Eloise! Puno vam hvala! Gospođica Eloise uštipnula me za obraz. - Ti si dobra djevojka, zanimaš se za povijest Henryette. Rođena si i odrasla ovdje, zar ne? - Da, gospođo. - Nemoj slušati današnju mladež. To tko si i što si povezano je s time odakle si. Henryetta je u tvojoj krvi. Nisam se nikako slagala s tim, ali ona to ne bi razumjela, a nisam htjela biti otresita prema njoj, nakon informacija koje mi je dala. Požurila sam do Violet koja se zadubila u razgovor s gošćom, gospođom Perkins. - Violet, moram ići. Odmah. - Što je, pobogu, tako važno da moraš odmah ići? Bila je u pravu. Čemu žurba? S kim mogu podijeliti tu informaciju? Mogla bih nazvati Joea, ali znam da bi me, u ovom trenutku, pokušao
samo smiriti i preporučiti da se klonim nevolja. Da to kažem Masonu Deverauxu? Sumnjam da ga je briga. Osim toga, bila sam jako bezobrazna prema njemu. Sumnjam da želi čuti išta od mene u dogledno vrijeme. Iznenada, ta me spoznaja rastužila. Gospođa Perkins zlokobno je zurila u brošuru koju sam držala u ruci. Bacila sam pogled na taj papir da vidim jesam li narisala nešto uvredljivo. Na prednjoj strani bila je fotografija gospođe Perkins koja je sad imala nacrtane brkove i rogove. Zgroženo sam raširila oči. - Oh, ne! Nisam htjela... to nije... - Zaustavila sam se. Ne mogu se izvući iz ovoga. Pokazala sam prstom na red stolaca. - Mislim da ću pričekati ondje. Violet nije rekla ni riječi i nastavila je razgovarati s gospođom Perkins kao da se moja upadica nije ni dogodila. Izdajica. Dok sam čekala Violet, društvenu debitanticu u Henryetti, da završi obilazak, sjedila sam u prvom, sada praznom redu i pokušavala dokučiti tko bi mogao biti u posjedu preostala dva broša. Pitala sam se je li to uopće potrebno, sad kad mi je poznato da je obitelj Malcolm imala jedan, a Skeeter je već bio na mojoj listi osumnjičenika. Ali Joeove riječi odzvanjale su mi u glavi: samo zato sto se sve poklapa, ne znači da tako mora i biti. Razmišljala sam o tome da nazovem Masona, unatoč našoj svađi. Pokušala sam ga naći, nakon što sam se razišla s Neely Kate, ali proveo je poslijepodne u sudnici. Čak i kad bih se ispričala, male su šanse da bi me saslušao. I ne mogu ga kriviti zbog toga. Ali rekao je da ne može optužiti Skeetera jer nema nikakvih dokaza. Je li ovo dovoljno važno da posluži kao dokaz? Sumnjala sam u to, a broš prijateljstva nije dovoljno važan da ga zovem u ovo doba. Iako možda još uvijek radi, pričekat ću do jutra. Nakon cijele vječnosti, Violet mi je napokon prišla. Izgledala je manje nabusito nego prije. Prazan tanjur s ostacima torte koji je držala sigurno je imao veze s tim. - Možemo li krenuti? - upitala me, tonom u kojem je bahatosti bilo samo u naznakama. - Mudrome je i šutnja odgovor. Prostrijelila me pogledom koji je čuvala za Ashley ili Mikeyja kad bi se loše ponašali. Bezizražajno lice s podignutom obrvom. - Jednostavan odgovor da ili ne bio bi sasvim u redu, Rose. - Da. Bacila je tanjur na izlazu iz dvorane. Njezina je zlovolja popustila, ali je i dalje bila razdražljiva, a još ni nisam rekla svoju veliku vijest. Dok smo izlazile s parkirališta, bilo mi je jasno da moram to učiniti sad ili nikad.
Dvadeset četvrto poglavlje Cijedila sam ruke u krilu i stisnula ramena. - Violet, moram ti nešto reći. Okretala je glavu s jedne na drugu stranu, uz iznuđen osmijeh. - Ne, ja tebi moram prvo nešto reći. Gunđala sam. - Ako je to u vezi s Joeom, ne želim čuti. Dosta mi je tvog omalovažavanja. omalovažavanja. - Ne, u vezi mene je - rekla je, gotovo šapćući. Zvučala je tako ozbiljno i prestrašeno da mi se srce stisnulo. - O čemu je riječ? - Mike će me ostaviti. Violet je vozila glavnom ulicom kao da je riječ o običnoj večeri i kao da se zemlja nije upravo otvorila i prijetila da će nas obje progutati. - Ne razumijem. Duboko je udahnula kroz nos i uz sićušan osmijeh rekla: - Dosta mu je mene. - Oh, Violet. Ne. To je samo jedna loša faza. Stala je na glavnom križanju i okrenula se prema meni. - Ne. Više je od toga. - Ali bili ste tako sretni. Prije. Prije mamine smrti. Prije moje krize srednjih godina u dvadeset četvrtoj. Prije nego što sam prestala biti Violetin projekt. Prije nego što je Violet shvatila da nam se djetinjstvo temeljilo na laži. Suza joj se spustila niz obraz. - Jesmo li? Više ni ne znam. - Ali... - Nisam znala što reći. Ovo nisam mogla popraviti. - Vjenčali smo se lako mladi - uzdahnula je i objesila se o volan. - Bili smo djeca. Jedva smo znali tko smo, a kamoli što želimo u životu. - A što ti želiš u životu? - šapnula sam. Zaplakala je i nasmijala se istodobno. - Ni ne znam. Ne znam ni tko sam više. Ja sam Mikeova žena i Ashleyina i Mikeyjeva mama, ali tko sam JA?
Posljednjih sam mjeseci provela toliko vremena tražeći sebe. Ne mogu ni zamisliti prolaziti kroz nešto slično i još se brinuti za vlastitu obitelj. - Voliš li ga još? Voli li on tebe? - Mislim da ga volim, ali ne kao prije. A on uvijek kaže da me voli, ali da nisam ona koju je oženio. Smiješno je da ni on nije onaj za kojeg sam se udala pa sam još uvijek ovdje. Bila bih prva koja će priznati da je prilično namučila Mikea. Prvo oko njezina neodobravanja Joea. Potom koketiranje s Austinom Kentom. Ali opet... - On kaže da je to samo pauza. - Gorko se nasmijala. - Ali oboje znamo što to znači. - Misliš li da... - Nisam bila sigurna kako postaviti pitanje, a da je ne povrijedim još više. - Misliš li da postoji netko drugi? Stala je ispred moje kuće i ostavila auto u praznom hodu. - Što? Ne. Ne budi smiješna. Ipak govorimo o Mikeu. Mike je bio zgodan muškarac i bio je nesretan neko vrijeme. Avantura se nije činila tako nemogućom kao što št o to Violet misli, ali možda nije bio najbolji trenutak da to spominjem. - I, što planiraš učiniti? Mislim... vezano za neki posao? Naslonila je glavu na volan i gunđala. - Ne znam. Nisam studirala poput tebe. - Ja sam pohađala samo jedan semestar, prije nego što me mama pitala da se vratim kući. Uz grimasu je virila ispod ruke na volanu. - I to je više od mene. - Smislit ćeš nešto. Što bi htjela raditi? Uspravila se i namjestila svoj klasični odlučni izraz. Izgledala je starije pod sjenama što ih je stvarao zalazak sunca na izmaku. Obožavam cvijeće. Obje ga volimo. - Za to možemo zahvaliti tati. Rukom je prekrila usta i ugrizla se za prst. - Razmišljala sam da od svoje polovice novca od prodaje mamine kuće otvorim cvjećarnicu. - Oh. - Violet nije imala pojma o vođenju posla, a već je postojao jedan cvjećar u gradu, iako je bio prilično bahat. - Pa, to bi moglo upaliti... - Mislila sam da bi možda voljela pokrenuti posao sa mnom, Zinula sam. - Oh. Lice joj se ozarilo, a oči isijavale uzbuđenje. - Malo sam istraživala. Kad bismo obje jednako uložile, mogle bismo dobiti i mali poslovni
kredit. Jesi li znala da su žene u prednosti pri dobivanju kredita za malo poduzetništvo? - Violet, ne znam... - Mislila sam da bismo mogle pokrenuti uzgoj i smisliti što ćemo prodavati preko zime. Možda bismo mogle imati i malu suvenirnicu. - Violet... Sreća u njezinim očima nestala je i izgledala je tužnije nego ikad. Samo razmisli o tome, u redu? Ne bih to mogla sama. - Koliko dugo već razmišljaš o tome? - Godinu dana. Sledila sam se od iznenađenja. To je počelo i prije mamine smrti. Zašto mi nisi prije rekla? Slegnula je ramenima i gledala u daljinu. - Mike je mislio da je to glupa ideja i nije htio ni čuti za to. Htjela sam mu reći da bi građevinska tvrtka mogla biti partner u uzgoju cvijeća, ali on je smatrao da je to neozbiljno i površno i da je moj posao brinuti se za djecu i kuću. Sad je imala smisla njezina želja i potreba da joj kuća i djeca budu savršeni. - Violet, tako mi je žao, ali ti si u stanju ostvariti sve što zamisliš. Stiskala mi je ruke i potom me zagrlila. - Ne moraš odmah odlučiti, ali razmisli o tome, u redu? Ionako mrziš svoj uredski posao. Ovo bi moglo biti dobro za obje. Kako ću joj sad reći da se selim u Little Rock? - Jučer sam dala otkaz u uredu. - Doista? Zašto? - Suzanne mi je dojadila. Imaš pravo. Mrzila sam taj posao. - I što namjeravaš učiniti? - Nisam još odlučila. - Tehnički, to je bila istina. - Vidiš? - skviknula je od uzbuđenja. - To je sudbina! - Zagrlila me. Razmisli o tome večeras i razgovarat ćemo sutra nakon ostavinske rasprave. Gotovo sam zaboravila na ostavinsku raspravu zbog ostalih ludosti u mom životu. To me podsjetilo da nisam ni pitala Violet mogu li prespavati kod nje večeras. Violet je pustila moje ruke. - Moram ići. Kad stignem kući, moram s Mikeom dogovoriti detalje oko njegova odlaska. Nema šanse da je sad to pitam. - Želiš li da pričuvam djecu?
- Oh, ne. Mikeova mama ih čuva. - Zna li ona što se događa?
Uozbiljila se. Ne još. Prepustit ću Mikeu da to priopći svojim roditeljima. Bila sam sigurna da to neće dobro proći. - O. K., čuvaj se i nazovi me ako što trebaš. - U redu. - Volim te, Violet. - i ja tebe volim, Rose. Izašla sam iz auta i gledala je kako odlazi. Cio svijet mi se srušio i počela sam sve preispitivati. Joe i ja nismo bili poput Violet i Mikea. Ali kako mogu biti sigurna da će naša veza uspjeti. Činjenica je da u životu ništa nije zajamčeno. Svaka odluka donosi određeni rizik. Htjela s am samo znati imam li dobre izglede. Dobri izgledi... Obećala sam Masonu da neću prenoćiti kod kuće. Uvjeravala sam samu sebe da se pretjerano brinem, ali sad, kad sam doznala da je Skeeterova obitelj posjedovala broš kakav je pronađen nakon ubojstva, više nisam bila sigurna. Kamo sam mogla otići? Mogla sam otići u motel, ali većina nije primala pse. Možda bi Muffy mogla ostati kod Heidi Joy. Osjećala sam težinu u želucu, ali ipak sam joj pokucala na vrata. Heidi Joy držala je bebu i otvorila mi vrata. - Pozdrav, Rose! Pita je bila odlična. Puno ti hvala! - Hvala ti što si pričuvala Muffy. Je li bilo kakvih problema? - Oh, ne! Uopće nije. Legla je s dečkima u krevet dok im Andy čita priču za laku noć. Nasmijala sam se, oklijevajući. - Heidi Joy, zamolila bih te za jednu veliku uslugu. Misliš li da bi Muffy mogla prenoćiti kod vas? Moram otići nekamo i ne mogu je povesti sa sobom. Namignula je. - Imaš susret s onim svojim zgodnim dečkom, ha? Pocrvenjela sam. - Pa... - Naravno da može. Dečki će biti oduševljeni. - Hvala ti. Pokupit ću je u vrijeme ručka, ako je to u redu. - Zabavi se, ali ne previše. Ponovno sam pocrvenjela, iako sam samo mogla poželjeti da odlazim zabavljati se s Joeom. Nisam mogla dočekati sutra navečer.
Uputila sam se prema kući i razmišljala što moram učiniti. Spremiti jednu torbu i otići u motel. Violet ima sve potrebne dokumente za ostavinsku raspravu, ja se samo moram pojaviti na sudu u deset ujutro. Kako ću reći sestri da odlazim iz Henryette? Mogu li je zbilja napustiti? Prije sam mislila da ima Mikea, ali sad ću joj biti potrebnija nego ikad. Usto, želi da pokrenem posao s njom. Zamisao o uzgoju cvijeća činila mi se uzbudljivijom nego što sam bila spremna priznati. A što s Joeom? Pokušavala sam zaustaviti suze. Ne moram večeras donijeti odluku. Joe stiže sutra i ispričat ću mu sve. On će mi pomoći donijeti ispravnu odluku. Umjesto toga, razmišljala sam o novim dokazima i kako nisu bili dovoljni da promijene Bruceov slučaj. Neely Kate rekla je da će suđenje najvjerojatnije biti gotovo u srijedu. Iako sam imala neke nove informacije, iznevjerila sam Brucea Waynea Deckera. Tješila sam se Joeovim zaključkom da bi Bruce ionako završio u zatvoru zbog provale. Sve što sam doznala može se upotrijebiti u žalbenom postupku, što nije idealno, ali je najbolje što sam mogla. Otključala sam vrata i uključila svjetlo u kuhinji, ali ona je ostala u mraku. Pritisnula sam prekidač nekoliko puta. Ništa. Prošao me déjà vu. Ali rekla sam si, baš si glupa. Ne sjećam se kad sam posljednji put promijenila žarulju. Pregorjela je i to je bilo sve. Unatoč tome, požurila sam u spavaću sobu i nestrpljivo pakirala stvari kako bih što prije krenula. Sudarila sam se sa stolom u dnevnoj sobi, zbog čega je lampa pala na pod. Gunđala sam i pogledala u smjeru kuhinje, kad sam uočila tamnu sjenu u hodniku. Netko mi je bio u kući. Kriknula sam i potrčala prema još uvijek otvorenim bočnim vratima. Provalnik je bio brži. Gurnuo me u kuhinju i zalupio vratima. Srce mi je lupalo kao ludo. Morala sam nekako izaći. Bacila sam dva kuhinjska stolca nasred prostorije, okrenula se i potrčala prema prednjim vratima. Iza sebe sam čula zvukove škripanja drva. Prsti su mi se zapleli o čvrstu kvaku. Tresnuo me o vrata i izbio mi sav zrak iz pluća. - Da se bar nisi petljala - režao mi je muškarac u uho. Prsni koš me bolio dok sam pokušavala doći do zraka. - Žao mi je! Obećavam da se neću miješati. - Prekasno je za to. - Zgrabio me za ruku i odvukao od vrata. Bio je odjeven u crno i imao navučenu kapuljaču preko glave. Nije bio puno viši od mene. To je bio čovjek koji je ubio Franka Mitchella. Uhvatila me panika i pokušavala sam se istrgnuti iz njegova stiska. Zaplakala sam od boli. Bio je jači od mene, što znači da sam trebala više od snage za bijeg.
- Slušaj, zbilja mi je žao - promrmljala sam. - Ne znam ništa. Ne znam
ni tko si ti. Ako sad odeš, neću nikom reći. - Kasno je za to. - Povlačio me prema hodniku, a ja sam se uhvatila za presvlaku na fotelji i vrištala. Povlačio je i fotelju skupa sa mnom preko sobe. Slobodnom rukom udario me po rukama, pokušavajući me otrgnuti od fotelje. - Pusti! Trebalo mu je nekoliko udaraca dok nisam napokon popustila. Pružila sam ruke i ogrebla ga po licu ispod kapuljače. Spustio je ruke i pustio me. Otrčala sam u kuhinju i spotaknula se preko razbacanih stolaca. - Stani! Bacila sam jedan stolac na njega i izgubila ravnotežu pa pala na stol. Zgrabio me za kosu i opet počeo vući. - Upomoć! - urlala sam. - Neka mi netko pomogne! - Rukama sam grabila po stolu u potrazi za bilo kakvim oružjem pa dohvatila neki dugačak, cilindričan predmet. Moj valjak za tijesto. Obuhvatio me oko struka, prikliještio ruke uz tijelo i nastavio vući prema hodniku. Udarala sam ga po nogama i vikala. Grlo mi je gorjelo. Držala sam valjak u ruci, ali nisam mogla podići ruku. Desnom rukom htio mi je začepiti usta. - Začepi! Ugrizla sam ga za prst. Opsovao je i bacio me na tlo. Prevrnula sam se na bok i pokušala podići. - Upomoć! Htio me ponovno zgrabiti za tuku pa sam zavitlala valjkom i udarila ga u tijelo. Zarežao je i pustio, a potom me udario u lice. Ošamućena, pokušala sam ga opet udariti, ali me mlatnuo po ruci. Oružje mi se otkotrljalo po podu. - Ostavi me na miru! - vrištala sam i udarala ga po nogama. Rose! čula sam muški glas izvana, nakon čega je uslijedilo udaranje po vratima. Provalnik se bacio na mene, oborio me i prekrio usta rukama, onemogućivši mi da dišem. Koprcala sam se da ga zbacim sa sebe i ponovno ga ugrizla. Trznuo je rukom pa sam uspjela udahnuti. - Pomogni mi! Udario me po licu i vid mi se zamračio. Borila sam se s tim, znajući da trebam čistu glavu kako bih se izbavila iz ovoga. Udaranje na ulaznim vratima bilo je glasnije. - Rose!
Muškarac je zurio u vrata, potom me uhvatio za vrat i počeo daviti. Staklo se raspršilo oko mene i, odjednom je stisak popu stio i došla sam do zraka. Prevrnula sam se i pokušala ustati, ali previše mi se vrtjelo u glavi da bih mogla stajati. Netko mi se približavao. Ponovno me uhvatila panika i počela sam puzati po kuhinji, ali udovi nisu reagirali. - Rose! Osjetila sam ruke oko tijela, ruke koje su me podizale s tla. Borila sam se, uz promukao vrisak. - Rose, to sam ja. Na sigurnom si. Pogledala sam i vidjela zamagljeno lice Masona Deverauxa. Potom sam se onesvijestila.
Dvadeset peto poglavlje Izašli smo na prednji trijem. Crvena rotirajuća svjetla probijala su se kroz moje očne kapke. Čula sam Masonov napeti glas. - Traže li iza kuće? - Da. Lagano sam otvorila oči. Ležala sam na trijemu, a nešto mekano bilo mi je pod glavom. - Pošalji odmah nekoga po Skeetera Malcolma. - Mason je koračao po dvorištu ispred moje kuće i rukom prolazio kroz kosu. Oboje znamo da je to gubitak vremena. - Prepoznala sam glas, a moj magloviti vid je to potvrdio. Bio je to detektiv Taylor. Stajao je sa strane i promatrao Masona ozbiljna izraza lica. Mason se zaustavio i pogledao detektiva, a iako mi je bio okrenut leđima, znala sam da ima riznicu odvratnih pogleda na raspolaganju. Sigurno baš sad jedan koristi. - Samo radite svoj prokleti posao, bar jednom - ispljunuo je kroz stisnute zube. Policajac je izgledao kao da bi najradije zadavio pomoćnika okružnog tužitelja. Pokušala sam sjesti. Bol u glavi probadala me. Mason se okrenuo i u trenu stvorio pokraj mene. - Nemoj još pokušavati ustati. Nježno me pridržao za rame. Podignuo je pogled, ludih očiju. - Gdje je ta hitna? - Dobro sam. Podigni me. - Izgubila si svijest i imaš ozljedu glave. Moraš ostati u ležećem položaju. - Mrgud se očito vratio. - Odgurnula sam mu ruku. - Ne, dobro sam. Izgubim svijest kad se zbilja prestrašim. To i vjerojatno kad me netko davi. Ali stvarno, u redu sam. Oči su mu se raširile i još me držao dolje. - Neka mi netko doda svjetiljku! - Ne umirem i ne krvarim. - Osjećala sam kako mi krv curi niz obraz. - O. K., ne krvarim smrtno. Sigurno je samo ogrebotina. Podigni me. Sumnjičavo me gledao, ali mi je ipak pomogao sjesti. Trznula sam licem od bolova. - Rose, molim te...
Zaljuljala sam noge preko ruba trijema i nasmiješila se, iako me od tog osmijeha zaboljelo cijelo lice. - Vidiš? Dobro sam. Gomila se već skupila na cesti. Dobri ljudi iz Henryette mogli su uvijek računati na to da će Rose Gardner prirediti lijepu predstavu za cijelo susjedstvo. Prije ove večeri, događanja su bila rezervirana samo za vikende, ali sad sam igrala i tijekom tjedna. Trebala bih početi prodavati ulaznice. - Daleko si od dobrog. Što, zaboga, uopće radiš ovdje? Obećala si da nećeš ostati ovdje. Dala si mi riječ, Rose. - Smiri se. Nisam namjeravala ostati. Došla sam samo spremiti stvari, a potom sam namjeravala otići u motel. - Motel? Htjela si ondje prenoćiti sama? Iako sam cijenila njegovu zabrinutost, njegov je stav bio iritantan. Nisi spominjao da ne smijem biti sama. - Rekla si mi da ideš k svojoj sestri. - I htjela sam, sve dok mi maloprije nije rekla da je muž ostavlja. Policajac Ernie približio se i nosio dugačku svjetiljku. Pogledao me skupivši oči. Mason je uzeo lampu i uključio je. - Želim te pregledati, ali svjetlo će biti jako pa je bolje da zatvoriš oči. - Gospodine Deveraux... - Od jake svjetlosti stisnula sam oči. - Je li ovo zbilja potrebno? - upitala sam nervozno. - Da. - Nakon nekoliko sekundi, prestala sam osjećati svjetlost na licu i osjetila kako mi podiže ruku. Otvorila sam oči i vidjela kako mi pregledava ruku. - Dobro sam. Nježnost s kojom mi je spustio ruku iznenadila me. Viknuo je preko ramena: - Gdje je hitna pomoć?! - Bila je na terenu radi drugog poziva - netko je odvratio. - Gdje je druga hitna? - U garaži. Jutros je udarila jelena. Mason je zagundao i oper se okrenuo prema meni. - Je li ti slabo? Osjećaš li se kao da ćeš izgubiti svijest. - Ne. Ponavljam ti da sam dobro. Ponovno je počeo hodati amo-tamo. Nisam ga nikad vidjela tako nemirnog. - Ako te ne zadrže u bolnici, moramo ti pronaći mjesto gdje možeš prenoćiti večeras. Taylor će ti odrediti cjelodnevni nadzor.
- Gospodine Deveraux, prestani pretjerivati.
Zaustavio se i pogledao me bijesnih očiju. - Pretjerivati? Pretjerivati? - Pokazao je prstom na ulazna vrata. - Tvoja je kada puna vode, Rose. Htio te utopiti! - Što? - Rila sam ošamućena i počela se klatiti. Požurio je sjesti pokraj mene i zagrlio me jednom rukom. - Žao mi je. Rože, tako mi je žao. Nisam to smio tako izlanuti. - Masone? - Pogledala sam ga. - Dobro sam. Vidiš? - Ne znam zašto bi me kada puna vode trebala iznenaditi. Čovjek me htio zadaviti u mojoj dnevnoj sobi. - Umalo da nisam došao provjeriti kako si. Umalo da nisam stao. Glas mu je postao napet. - Zašto si bio ovdje? - Došao sam te provjeriti. Pokušao sam te nazvati nekoliko puta da budem siguran da si otišla k sestri, ali se nisi javljala. Zato sam se, na odlasku iz ureda, uputio ovamo i vidio tvoj auto ispred kuće. Mislio sam da si još uvijek ljuta i da ću te razbjesnjeti ako se pojavim. Pretpostavljao sam da mi vjerojatno nećeš ni otvoriti. Gotovo sam otišao, kad sam te začuo kako vrištiš. Umor me počeo naglo svladavati, na što nisam bila spremna, pa sam naslonila glavu na njegovo rame. - U redu je. Ne ljutim se. - Sjetila sam se što mi je prije rekla Neely Kate. Htio mi je biti prijatelj. I koliko god to zvučalo nemoguće u početku, zapravo je bilo lijepo. Mason Deveraux III. bio je egoist, ali bilo je trenutaka kad bi spustio svoj gard. Svidio mi se čovjek koji se skrivao ispod toga. - Ja... ponekad, kažem nešto... ali to nije... - Ššš. U redu je. Hvala ti. Spasio si mi život. Time si nadoknadio sve što nisi mislio reći. - Zagrlio me čvršće, kao da je provalnik još iza nas i čeka da me pusti. Naslonio je obraz na moju glavu. - Gadno si me prestrašila. Da sam došao koju minutu kasnije... - Ali bio si tu. Vidiš? Sve je dobro što se dobro svrši, kako je voljela reći moja baka. - Uh, ne mislim da je to baš tako. - Mudrost prema mojoj baki. Bila je proročica okruga Lafayette. Što ona kaže, vrijedi. - Okrenuo se da me pogleda zbunjena pogleda, kad sam poskočila, čuvši Joeov bijesni glas. - Što se, zaboga, ovdje zbiva?
Oh, Bože. Ovo je sigurno izgledalo loše. Sjedila sam s Masonom u mraku, on me grlio i naslanjao lice na moju glavu, što je moglo izgledati kao da me želi poljubiti. Mason se uspravio, spustio ruke i izgledao kao da je nešto skrivio. Nije ono što misliš. - Iskušaj me. - Joe je stajao u dvorištu, stisnutih ruku i svega nekoliko koraka od nas, dok je oko njega vladao kaos. Pobješnjela sam. - Dođeš i vidiš cijelu policiju Henryette ispred moje kuće, a prva stvar koju primijetiš je da mi pomoćnik okružnog tužitelja sjedi preblizu? Nije ništa rekao, ali mu je bijes u očima popustio. Mason je ustao. - Rose je imala provalnika u kući. Policijski uviđaj je u tijeku. - Nakon moje reakcije na izjavu da me provalnik namjeravao utopiti, Mason je odlučio biti malo izravniji s Joeom. - I niste se sjetili nazvati mene? - Joe, smiri se. - Pokušala sam ustati, ali su me noge izdale. Mason me zgrabio prije nego što sam pala na pod, ali Joe je dotrčao i odgurnuo ga. - Miči se od nje, Deveraux. Mason se povukao. - Uvjeravam vas, detektive Simmonse, nije onako kako izgleda. - Kad ste mi rekli da ćete je držati na oku, nisam znao da ste to ovako zamislili. - Joe! - Već sam svjedočila njegovoj ljubomori, ali nikad ovako. - Da nije bilo Masona Deverauxa, sad bih vjerojatno ležala mrtva u kadi. Stoga, imaj malo poštovanja. Spasio mi je život. Tijelo mu je postalo napeto. - O čemu to govoriš? - Da prestaneš unaprijed zaključivati, mogla bih ti ispričati. Netko mi je bio u kući kad sam se vratila iz Vrtlarskog kluba i napao me. Htio me ubiti. Mason se pojavio i tip se prepao i pobjegao. - Jesi li dobro? - U redu sam. - A što ste vi radili ovdje? - upitao je Joe. Mason se oporavio i povratio svoj službeni stav. - Bio sam ovdje kako bih provjerio je li zbilja otišla prenoćiti kod sestre kao što je obećala. Ali siguran sam da već znate koliko je tvrdoglava.
- Upoznat sam s njezinom svojeglavom prirodom. - Joe se namjestio kao da će ga izazvati. - A zašto vam je obećala da će prenoćiti kod Violet? - Osjećao sam se odgovornim jer sam odao njezino ime Skeeteru
Malcolmu, nakon čega joj je zakačio onu prijeteću poruku na auto. Joe je napravio korak unatrag i urlao. - Zašto biste, dovraga, odali njezino ime Skeeteru Malcolmu? Stavila sam Joeu ruku na rame. - Joe, ovo je sve moja krivica, a ne njegova. On se pojavio u biljarskom salonu i vidio kako me Skeeter prikliještio pa mi je pomogao pri bijegu i nehotice me nazvao Rose. - Što si, pobogu, radila sa Skeeterom Malcolmom u biljarskom salonu? Nisam nikad vidjela Joea tako ljutog. Ustuknula sam. - Ti znaš tko je Skeeter Malcolm? - Naravno da znam tko je Skeeter Malcolm. Tko to ne zna? Očito sam ja bila jedina. - Detektive Simmonse - tekao je Mason, stisnutih šaka. - Prošla je pakao večeras i trenutačno joj ne treba još i ovaj stres. - Kako, molim? - Joe je izazivao. - Joe, molim te. - Pokušala sam sjesti, ali mi se zavrtjelo u glavi i počela sam padati. - Rose? - Glas mu je postao nježniji, ruke su mu bile oko moga tijela. - Gdje je ta prokleta hitna? - vikao je Mason. - Ovo je prokleta Henryetta, a ne neki velegrad. - Hitna? - upitao je Joe prigušenim glasom. - Pretrpjela je napad, Simmonse - Mason je kipio. - Koji vam dio nije jasan? - Rekla je da je dobro. - Mislim da bi to tekla i da ima prostrjelnu ranu u tijelu. Treba joj liječnička pomoć. Da se prestanete živcirati i pogledate je malo bolje, vidjeli biste da nije dobro. Joe me odveo do jednog stolca na trijemu i pomogao mi sjesti. U kući se upalilo svjetlo, koje je bilo vidljivo kroz ulazna vrata. - Dobro sam, Joe. Doista. Policajac je izašao kroz vrata. - Gospodine Deveraux, pripremili smo svjetla. Želite li pregledati mjesto zločina s nama? Joe je ustuknuo.
- Dolazim. - Mason ga je ozbiljno pogledao. - Pretpostavljam da i vi
želite ući? Joe je preko ramena bacio pogled na vrata, a potom je svrnuo pogled na mene. - Ne želim te ostaviti samu. Zagunđala sam: - Hoćeš li već jednom ući? Dosta mi je stalno svima govoriti da sam dobio. Dobro sam! Mason je zamolio policajca Ernieja da me čuva. - Ako joj išta treba, zovi me. Ernie je kimnuo, pažljiviji nego inače. Kad je Joe ušao, policajac mi se približio i gledao u dvorište. - Provjerili smo gdje je hitna. Pukla im je guma, ali stižu. - Ne treba mi hitna. Svi pretjeruju. - Uzdahnula i naslonila glavu na ruku. Bol se pogoršala. - Da vam donesem nešto? Čašu vode? - Ne, u redu je. Nakon pet minuta, Joe je izletio kroz vrata. - Rose, gdje je Muffy? - Kod susjeda. Ostavila sam je ondje, jer sam htjela otići u motel. Gledala sam u gomilu i, naravno, među njima uočila Heidi Joy i njezin a muža Andyja. Sigurna sam da se sad premišljaju što su se odlučili doseliti ovamo. - Hvala Bogu... nakon... ja sam... - Što ste našli tamo? - Rose, pusti bar jednom policiju da radi svoj posao. Postala sam napeta. - To je moja kuća, Joe. Ovo se dogodilo meni. Imam pravo znati. Mason je izašao i nakašljao se. - Policija kaže da je provalnik pobjegao kroz stražnji prozor, a misle tla je kroz njega i ušao. Želudac mi se okretao. - Taj je prozor vidio dosta akcije, zar ne? našalila sam se. Joe me nije ni pogledao. - Nisu još pronašli napadača, ali dovest će Skeetera Malcolma u postaju na ispitivanje. To me podsjetilo na informaciju od gospođice Eloise. - Čekaj. Nisam ti još imala prilike reći. Doznala sam da je Malcolmova obitelj bila u posjedu broša kakav je nađen nakon ubojstva Franka Mitchella. Joe je zakoračio unatrag. - Hoćeš li odustati od toga, Rose? Nisi kvalificirana ni obučena za ovo. Dovela si se u opasnost, nepotrebnu opasnost, što se vidi iz priloženog.
Iako nisam imala što za teći na to, bijes u njegovu glasu slamao mi je srce. - Nisam... - Glas mi je puknuo, jer sam pokušavala zanemariti Joeov izljev bijesa. - Nisam učinila ništa opasno da bih to doznala. - Gledala sam u Masonove suosjećajne oči. - U vrtlarskom klubu je gospođica Eloise nosila jedan takav pa sam je upitala odakle joj. Pripadao je njezinoj baki. Ona i njezine tri prijateljice nosile su ih kao znak prijateljstva. Gospođica Eloise znala je i to da je jedan završio u obitelji Malcolm, jedan u obitelji White, a za posljednji nije bila sigurna. - To je dobro, Rose. Hvala. Proslijedit ću tu informaciju, ali policija će vjerojatno htjeti ispitati i tebe u vezi s tim. - Razgovarat ću s Taylorom - dometnuo je Joe. Gledala sam ga kako se udaljava i pokušavala ne izgledati povrijeđeno. - Mene će ispitivati? Pa ja nisam ništa skrivila. - Nitko ne misli da si išta skrivila. Treba im samo tvoja izjava. - Želim odvjetnika. Nazvat ću Deannu. Mason je kleknuo pokraj mene. - Rose, uvjeravam te da ti odvjetnik nije potreban. Ako želiš, ja ću biti s tobom tijekom ispitivanja i ako budem mislio da na nešto ne trebaš odgovoriti, to ću ti i reći. - Ali nećeš me ti goniti? - Postajala sam histerična, ali nisam si mogla pomoći. Joe me ostavlja. Mason se okrenuo i pogledao prema Joeu. - Vraća se. Samo mu treba osjećaj da je koristan. - Nisam htjela biti sama. Bila sam uplašenija nego što sam mislila, ali najviše me plašila pomisao na to da je Joeu dosta mojih cirkusa i da se više neće vratiti. Mason je sjeo u stolac do mene i stavio mi tuke na koljeno. - Sjećaš se kad su te odabrali za porotu? Morala si proći intervju, zar ne? Pokušavala sam se smiriti. Plač mi neće pomoći, a i sigurno neće vratiti Joea. - Da, sudac McClary nije bio zadovoljan. Mason se nasmijao. - To je razumljivo. Ja te ne bih više mogao goniti ni za što, jer ne bih mogao biti nepristran. To bi morao učiniti netko drugi. Ali jamčim da se nemaš zašto brinuti. - U redu. - Ne brini se. Pronaći ćemo onoga koji je ovo učinio. - Glas mu se stišavao, uz bolnu grimasu.
U njegovu je pogledu bilo nešto više od same brige. Rekao si da si počeo raditi za okružno tužilaštvo, jer si htio štititi ljude. Je li se dogodilo što loše nekome do koga ti je bilo stalo? Je li ti zato toliko važno? Kimnuo je i gledao ravno pred sebe. - O kome je bila riječ? Mrgodan osmijeh pojavio mu se na ustima. - O mojoj sestri. - Je li dobro? Uozbiljio se. - Nije. - Jesi li otkrio tko je to učinio? Okrenuo se prema meni, mračna pogleda. - Da. Mason je ostao sjediti sa mnom, sve dok se Joe nije vratio, nakon nekoliko minuta. Potom je ustao i udaljio se. Očekivala sam da će Joe opet pobjesnjeti, jer je Mason sjedio do mene, ali umjesto toga me zagrlio, uzdahnuvši, - Volim te, Rose. Kimala sam i pokušavala zaustaviti suze. Hitna pomoć nije nikad stigla pa me Joe odvezao u bolnicu. Provela sam cijeli sat na hitnom prijemu, a potom otišla dati iskaz u policiju. Kao što je i rekao, Mason je bio sa mnom na ispitivanju, iako je već bila prošla ponoć. Joe je sjedio na drugoj strani i šutio, ali se sav svijao dok sam iznosila detalje napada. Nas troje ostali smo u prostoriji nakon što je detektiv Taylor otišao. Mason je stavio ruku na stol i pogledao Joea. - Malcolm je imao alibi. - Pa naravno. Nije htio to obavljati osobno. - Joe, Malcolm nije imao nikakve veze s ovim i ti to znaš. - Kako to znate? - upitala sam, u strahu od njihove ozbiljnosti. Mason mi se obratio. - Jer je provalnik napunio tvoju kadu vodom i vjerojatno htio da ubojstvo izgleda kao nezgoda. - Još uvijek ne razumijem. - Malcolm ne bi nikad poslao nekog tako aljkavog. Imaš nekoliko modrica na licu i ogrebotina po rukama i nogama. Čak i da je uspio i namjestio tvoje ubojstvo, policija ne bi povjerovala u nezgodu. U to nisam bila previše sigurna. - Tko je onda to bio? Mason je progutao i savijao ruke. - Možda ipak ima nešto u onoj tvojoj teoriji o nevinosti Brucea Waynea Deckera. Joe je lupio po stolu. - Nemoj je ohrabrivati, Deveraux. - Previše je cijenim da bih joj lagao. Vrijedi li to isto za tebe? - Srce mi je preskočilo. Što je to trebalo značiti?
Mason je nastavio. - Ne znamo tko je to bio, ali ako nema poveznica sa Malcolmom, moramo zaključiti da si uznemirila još nekog svojom istragom. Tražit ću odgodu od suca sutra ujutro, tako da te možemo pitati sve što znaš. Još ispitivanja? Ali Mason je natuknuo da bi mogli saslušati moje dokaze o nevinosti Brucea Deckera. Nisam li upravo to željela? - I onda je gotova - rekao je Joe. - Gotova s ovom frkom zauvijek. Mason je kimnuo. - Odvedi je nekamo večeras i dovedi je u sučev ured sutra u devet. Joe je ustao i uhvatio me za ruku. - Idemo. Moraš se naspavati. Dvojila sam hoću li više ikad spavati. Ušli smo u Joeov auto i odvezli se u motel. Ako je recepcionaru bilo čudno što dolazimo u dva ujutro, nije odavao takav dojam. Kad je Joe zatvorio vrata sobe, zaključao je obje brave i pregledao sobu, prije nego što je odložio pištolj pokraj stola. - Misliš li da će ti to trebati? - Pokazivala sam na oružje. - Hoće ako pronađem gada koji ti je ovo napravio. Napravila sam korak prema njemu i stavila mu ruke oko vrata. Stisnula sam se uz njega, a on je naslonio glavu na moje rame. - Da se Mason Deveraux nije pojavio... - Znam. Ali jest. Kako si uspio doći do moje kuće tako brzo? - Zar nisi preslušala poruku u govornoj pošti? - Ne, nakon što sam doznala za broš gospođice Eloise, nehotice uvrijedila gošću u klubu i potom otkrila da Mike ostavlja Violet, zaboravila sam na to. - Dakle, bila je to uobičajena noć za tebe. Slegnula sam ramenima. Valjda. - Moja poruka bila je da stižem danas. Imam nekog posla u Magnoliji sutra, a kako je to bliže Henryetti nego Little Rocku, odlučio sam doći i prespavati kod tebe. Poljubila sam ga. - Prava sreća. - Hajde da ti skinemo odjeću i ušuškamo te u krevet. - Nemam pidžamu. - Ja ću te ugrijati. Umalo sam se pobunila, jer nisam bila raspoložena, ali nije mislio na to. Pomogao mi je da se svučem i zavučem pod pokrivač. Potom je skinuo cipele i traperice i stisnuo se uz mene, zagrlivši me.
- S tobom nikad nije dosadno.
To mi se nije činio kao kompliment. Ležali smo u mraku nekoliko minuta. Slušala sam Joeove otkucaje srca. - Dakle, Mike ostavlja Violet? - Da. - Prokletstvo. Nisam joj uopće javila što se dogodilo. Nadam se da to nije doznala od nekoga drugog. - Znao sam da imaju problema, ali nisam to očekivao. - Ni ja. Ona razmišlja o pokretanju posla s uzgojem i prodajom cvijeća i božićnih drvca. Ostao je tih na trenutak. - Jesi li dobro, Rose? Zbilja? - Sad jesam. Uvijek sam dobro kad sam s tobom. - Ne želim te izgubiti. - Previše sam svojeglava da bi me se tako lako mogao riješiti. Uzdahnuo je i otpuhnuo mi pramen kose s lica. - Volim te. - Disanje mu se umirilo i uskoro je zaspao. Ja sam ostala ležati budna još satima i pokušavala iz glave izbrisati slike večernjeg napada. Prije nego što sam, napokon, zaspala, vratilo mi se lice Masona Deverauxa i riječi koje je uputio Joeu: ‘Previše je cijenim da bih joj lagao. Vrijedi li to isto za tebe? Je li mi Joe lagao? U vezi s čim bi mi lagao? Kad sam se probudila, Joe je već sjedio za računalom, za stolom pokraj kreveta. - Koliko je sati? Pogledao me i potom vratio pogled na ekran. - Devet. - Ne moramo li otići k sucu? - To je odgođeno. - Oh - uspravila sam se i sjela. Cijelo tijelo me boljelo. - Ne moraš li ići u Magnoliju? - Netko drugi je to preuzeo. Sklopila sam oči i preplavio me osjećaj krivice. Bilo je čudo što već nije ostao bez posla zbog mene. Čudno se ponašao. Možda je bio ljut upravo zbog toga. - Ipak moram na sud. Imam ostavinsku raspravu u deset. - Ja imam neki dogovor u policiji pa ću te odvesti, a možda možeš otići kući s Violet.
Kimnula sam glavom. - U redu. Vrtio se u stolcu, nagnut preko nogu. - Zašto me nisi nazvala i rekla mi što se događa? - Koji dio? Ustao je. - Rose, ne bi me trebala pitati koji dio? Zašto me nisi nazvala zbog svega? - Ne znam... Sjeo je pokraj mene. - Da, znaš. Znala si da mi se to ne bi svidjelo. Bila si bezobzirna i neodgovorna. Nisam imala što za reći. Bio je u pravu. - Hvala Bogu što ćeš se preseliti u Little Rock, tako da se ne moram brinuti svake sekunde, svakoga dana. - Od pomisli na selidbu uspaničila sam se. Kako da napustim Violet? - Joe... Oči su mu se raširile. - I dalje se namjeravaš preseliti u Little Rock, zar ne? Gledala sam u svoje ruke i stiskala plahtu između prstiju. - Stvar je u tome što je Violet sad vrlo usamljena... Glas mu je postao oštriji. - A čija je to krivica, Rose? Sklopila sam oči. - Znam. - Rekao sam ti da ćeš jednog dana morati birati. Srce mi se slamalo. Kako da izaberem između dvoje ljudi koje najviše volim? - Znam da vidiš samo ono loše u njoj, ali kunem ti se da ima i puno dobra. Ne bih preživjela sve ove godine s mamom da nije bilo nje. Štitila me od mame i svih ostalih. Pomilovao me rukom po kosi. - Znam da obje vjerujete da te štitila, ali zapravo te gušila. Skrivala te, umjesto da te suoči sa svim strahovima i tračevima. Držanje u izolaciji samo je značilo da nešto nije u redu s tobom, a to nije istina, Rose. Bio je jedan od prvih koji je vjerovao u to. Počela sam plakati. - Ona me voli. Približio mi se, nježna pogleda. - I ja te volim. - Ne znam što da radim. Nesretna sam bez tebe, ali bit ću nesretna i znajući da će sve ovo prolaziti posve sama. - Ti moraš odlučiti. Ja to ne mogu učiniti umjesto tebe, a ne može ni Violet. - Lagano se nagnuo na mene i poljubio me toliko nježno da sam još jače zaplakala.
To te nije trebalo uznemiriti. Gubila sam ga. Osjećala sam kao da mi klizi kroz prste. - Toliko te volim. Naslonjen na bok, prstima mi je prolazio preko ozljeda na licu. Oči su mu bile pune suza. - Mislim da neću više moći ovako. Brinuti se dok si ovdje. Brinuti se zbog toga u kakvu ćeš se nevolju uvaliti. Brinuti se da će me netko nazvati i reći mi da si mrtva. - Žao mi je - gušila sam se. - Volim te. Znaš li koliko te volim? Strah koji sam mu vidjela sinoć u očima govorio mi je koliko me voli. - Nisam... pokušala sam... Nasmiješio se, ali bio je to tužan osmijeh, prepun patnje. - Znam. Ne možeš si pomoći. Taj kaos koji dolazi u paketu s tobom je nešto u što sam se zaljubio. Kako mogu tražiti da promijeniš nešto zbog čega te volim? - Žao mi je. Nagnuo se nad mene i poljubio me, milovao me po licu, ali pazio na moje ozljede. Poljubila sam ga u očaju i strahu. Vodili smo ljubav nježnije nego ikad prije, ali sam plakala sve vrijeme, jer sam znala što to znači. Joe se opraštao od mene.
Dvadeset šesto poglavlje Kasnila sam na ostavinsku raspravu, ali me nije bilo briga. Violet je bila izvršitelj prema maminoj oporuci, a sve što je meni pripalo bila je kutija moje biološke majke. Nije me bilo briga ni za što od toga. Odbijala sam preseliti se iz mamine kuće, ali sad mi je postalo jasno zbog čega zbog straha od promjene. Većinu života provela sam u strahu. Zašto bih se sad drukčije ponašala? Ušla sam u prostoriju i sjela do Violet. Uputila mi je živčan pogled, kad je vidjela da sam u istoj odjeći od sinoć, ali je nisu iznenadile moje ozljede. To je samo značilo da je čula za napad od nekog drugog. Čekala me prodika poslije. Sudac je, pak, uzeo u obzir moje ozljede i zaustavio postupak. - Ovo je ostavinska rasprava, gospođice. Kriminalističke obrade su na trećem katu. - Na pravom sam mjestu. Agnes Garnder bila je moja majka. Podignuo je obrve, ali je nastavio, nakon mog odgovora. Sjetila sam se brosa gospođice Eloise. Odlučila sam otići u knjižnicu i istražiti pretke gospođice Eloise i njezinih prijateljica. Udruženje koje se bavilo poviješću Henryerte pomno je bilježilo povijest svojih građana. Ako uspijem doznati tko su bile ostale žene i za koga su se udale, mogla bih pronaći trag do obitelji White. Možda oni znaju čiji je broš k oji je nestao. Znala sam da se više ne bih trebala petljati. Sad kad mi i Mason vjeruje, trebala bih sve prepustiti policiji. Uzdahnula sam, a Violet me opet prostrijelila pogledom. Prepustiti sve policiji je grozna zamisao, ali opet, uz pomoć Masona, mogli bi voditi istragu prema mojim smjernicama, pogotovo jer je bio uvjeren da Skeeter Malcolm nema veze s napadom na mene. Osim toga, odlazak u knjižnicu nije bio zločin. I morala sam donijeti odluku o preseljenju u Little Rock. Ali Joe je bio u pravu. Nevolje idu u paketu sa mnom, bez obzira na to gdje živim: u Henryetti, Little Rocku ili na Antarktici. Nevolje su i ono što nas je razdvojilo. Želim li se promijeniti? Provela sam cio život pokušavajući usrećiti mamu. Želim li ostatak provesti tako da pokušavam usrećiti Joea? Zagušila sam plač, znajući odgovor. Nisam to htjela prihvatiti. Joe je nešto najbolje što mi se dogodilo. Hoću li uistinu to odbaciti?
Puno važnije pitanje bilo je hoću li otići s Joeom u Little Rock danas poslijepodne. Želi li on uopće da pođem s njim? Kad je postupak završio, Violet i ja našle smo se s pravnim zastupnikom za nekretnine u hodniku. Život mi je bio prepun pravnika, odvjetnika i sudaca. Začudo, i Joe je bio pravnik, iako se nije bavio pravom. - Bit ćemo u kontaktu, gospođo Beauregard - rekao je pravnik Violet i pogledavao moje ozljede. Kad smo se udaljile iza ugla, Violet mi se obratila. - Imaš puno toga za objasniti, Rose Anne Gardner, - U redu, ali ne ovdje. - Dobro. Možemo otići u kafić preko puta. - O. K. Prolazile smo kroz predvorje prema izlazu, kad je Mason ušao u zgradu. - Rose! Dok nam se približavao, Violet je gledala pivo u mene pa u njega. Poznaješ li ga? - Da, to je Mason. Mason Deveraux. Zamjenik okružnog tužitelja. - Na ‘ti’ si sa zamjenikom okružnog tužitelja? Mason me užasnuto gledao kad nam je prišao. - Nisam mislio da je to moguće, ali danas izgledaš gore nego sinoć. Mrko sam ga pogledala. - Zbog vašega prethodnog junačkog ponašanja, zanemarit ću bezobrazluk tog komentara, gospodine Deveraux. Violet je uzdahnula. - Rose! - Sve je u redu - Mason se smijao. - Naširoko je poznato da je većina mojih društvenih interakcija bezobrazna i gruba. - Namignuo je Violet. Mason Deveraux je namignuo? - Masone, ovo je moja sestra Violet Beauregard. Violet, ovo je Mason Deveraux, moj spasitelj. Mason je pocrvenio. Tko bi to očekivao? Rukujući se s Violet, nacerio se. - Rose pretjeruje. - Spašavanje života u dva navrata daleko je od pretjerivanja. - Mislim da onaj prvi pur ne možemo računati, osim ako nisi planirala voziti pod utjecaj alkohola. Draže mi je misliti da si otkrila moje pretvaranje. Violet je promatrala Masona gladnim pogledom, kao da je riječ o krvavom odresku. - Drago mi je, gospodine Deveraux.
- I meni, gospođo Beauregard. - Nacerio se. - Vidite, gospođice
Gardner, sposoban sam pristojno razgovarati. Prenesite to sudskim grupicama. Nasmijala sam se. Ovaj novi gospodin Deveraux dobrodošla je promjena. Izraz mu je postao ozbiljniji. - Kako si danas? Doista? Nikad nisam bila očajnija u životu, fizički i emocionalno. - Dobro sam. - Još uvijek planiraš odlazak u Little Rock sutra? Violet se sledila i čekala moj odgovor. Zurila sam u pod i razmišljala kako odgovoriti. Podignula sam pogled suznih očiju. - Ne znam. Mason me promatrao nekoliko trenutaka. - Razumijem. - Možemo li o tome poslije? - Umalo sam se slomila u predvorju suda. Posljednjih dana priuštila sam si dovoljno neugodnosti za cijelu godinu. - Naravno. Možemo razgovarati poslijepodne, kad se nađemo kod suca. U međuvremenu, ako ti što zatreba, zovi me. Ako je hitno i ne uspiješ me dobiti na mobitel, zovi moj ured. Oni će znati kako doći do mene, ako me budeš trebala. - U redu. - Ozbiljan sam, Rose. I kloni se nevolja. - Mislila sam provesti poslijepodne u knjižnicu. - Suzio je pogled kao da mi ne vjeruje. - U kakvu bih nevolju tamo mogla upasti? Napućio je usta i napravio grimasu. - Doista, s tobom se nikad ne zna. Samo budi oprezna. - Okrenuo se prema Violet i nasmiješio. - Bilo mi je drago, gospođo Beauregard, ali kasnim na sastanak. Rose, vidimo se poslijepodne. Violet ga je gledala kako odlazi i gurnula me ramenom, - U velikoj si nevolji. - Zašto? Što sam sad učinila? - Ne mogu vjerovati da mi nisi rekla za njega i kako te spasio. Moraš mi puno toga objasniti. - Nisam ti imala što za reći. Podignula je obrve u nevjerici, dok smo izlazile iz zgrade. - On je zamjenik okružnog tužitelja. On i Joe izvukli su me iz pritvora, kad me sudac zatvorio zbog nepoštovanja suda. I pojavio se u ponedjeljak navečer u biljarskom salonu i izvukao me iz neugodne situacije,
- A što si, pobogu, radila u biljarskom salonu? - Mislim da je bolje da ne znaš.
Violet je utihnula dok nismo došle do kafića i sjele. Ispričala sam joj sve što se dogodilo u biljarskom salonu i o situaciji s Masonom i Skeeterom. - Što ti je bilo da si ispitivala Skeetera Malcolma? Jesi li poludjela? - Zar ti znaš tko je Skeeter Malcolm? Zakolutala je očima. - A tko ne zna? Zagunđala sam. U tom trenutku pomislila sam da vjerojatno i sedmogodišnji Andy mladi za tko je Skeeter. - I zašto mi nisi rekla da ti treba mjesto gdje ćeš prespavati? - Imala si svojih problema. Sigurno ti nije trebalo da ti ja još donesem i svoje. - Ali sinoć... - Violet, upravo si mi bila rekla da te Mike ostavlja i kako ideš kući riješiti detalje oko njegova odlaska. Da je situacija bila obrnuta, bi li me pitala da prespavaš kod mene? - Pretpostavljam da ne bih. - Pogledala je kroz prozor, potom opet u mene. - Sad mi reci što je bilo sinoć. Ispričala sam joj ukratko da je ne uzrujam, ali i to je bilo dovoljno da problijedi. Ugrizla se za usnu. - Pa umalo su te ubili. - Dobro sam. Zahvaljujući Masonu. - Dakle, zato misliš otići u Little Rock? - To je jedan od razloga. Violet je pričekala. - Joe me pitao da se doselim k njemu. Očekivala sam da će vikati ili započeti svađu. No, umjesto toga je uzdahnula i spustila pogled. - Kad si mi namjeravala reći? - Htjela sam ti reći jučer, ali onda si počela priču o Mikeu i... - Pa zašto onda ne odeš sutra? - Komplicirano je. Podignula je pogled. Oči su joj bile tužne, ali usta su formirala zloban osmijeh. - Mozak mi se još uvijek nije pretvorio u kašu, unatoč bočicama, pelenama i neprospavanim noćima. Iskušaj me. Stiskala sam šalicu kave u ruci. - Ne mogu te napustiti, Violet... - Rose...
- Bilo mi je teško napustiti te i prije negoli si mi ispričala za Mikea, a
sad... trebaš me. Violet me uhvatila za ruku. - Rose, ne možeš ostati ovdje zbog mene. To bi bilo kao kad je mama zahtijevala da se brineš o njoj. Mrzila si to i osjećala se zarobljeno. Ne želim da počneš mrziti i mene. - Prošli tjedan rekla si mi da se bojiš da ću se odseliti. - Da. I još uvijek sam takva, ali želim da budeš sretna. - A što s uzgojem cvijeća? Tuga joj je ispunila pogled. - To je moj san, ne tvoj. Što sam vise razmišljala o tome, nisam bila toliko sigurna. - Što te još sprječava, Rose? Vidim ti to u očima. - Ne znam više jesam li ja ta osoba kakva Joe želi da budem. - O čemu ti govoriš, zaboga? Taj čovjek te voli više od zraka koji udiše. - Jedan od razloga zbog kojih želi da se doselim je i to da me ima na oku, kako bih se klonila nevolja. Ali znaš da ne mogu jamčiti da se u Little Rocku neće ništa dogoditi. Što ako odem onamo i shvatim da sam mu dojadila? Što ću onda? - Nećeš mu dojaditi. Nadala sam se da je u pravu. - Još te nešto sprječava. Što je? Zatomila sam nelagodu, ali nešto što je Joe jutros rekao vratilo ju je u prvi plan. - Mislim da selidbom samo pokušavam pobjeći od svojih problema. Violet je ispijala kavu i čekala. - Mislila sam da mogu postati netko drugi ako se odselim i da mogu pobjeći od sve boli iz naše prošlosti, ali sad više nisam sigurna u to. Možda bih trebala prvo naučiti prihvatiti i voljeti Rose Gardner iz Henryette, prije nego što postanem Rose Gardner iz nekoga drugog mjesta. - U tome se možda krije odgovor na tvoje pitanje. Ugrizla sam se za usnu. Suze su mi krenule niz obraze. - Izgubit ću Joea. Ponovno me uhvatila za ruku. - Ako te voli, shvatit će. - Hoće li? - A ako je takva budala da tebe izgubi, onda te ni ne zaslužuje. Bez brige, Rose. Ima još muškaraca. Smijala sam se kroz suze. - Misliš kao što je onaj s kojim ste mi organizirali spoj naslijepo? Pillsbury Doughboy?
Stisnula se. - Ne. I žalit ću za tim do kraja života. Ali Austin Kent, na primjer. - Austin Kent me ne zanima. - Naravno da ne zanima. Ti imaš oči samo za Joea. Ali ako se nađeš u situaciji da ostaneš sama, budi sigurna će se zainteresirati i drugi muškarci. Nagnula sam se i zagrlila je. - Hvala ti. - Čemu služe starije sestre? Možda mi je ova turbulencija u životu pomogla da neke stvari gledam drukčije. Volim te, Rose. Želim da budeš sretna. - Hvala ti, Vi. I ja tebe volim. - Moram ići po djecu. Jesi li trebala i ti sa mnom poći kući? - Kako si to znala? Nasmiješila se. - Joe mi je poslao poruku. - Da, ali trebala bih ručati s Neely Kate i htjela sam otići u knjižnicu. - Jesi li sigurna da je to dobro za tebe? - Čula si kad sam Masonu spominjala knjižnicu i nije me pokušao zaustaviti. Ustala je. - O. K., želiš li da te odvezem nekamo? - Ne, nisam još popila kavu, a Neely Kate bi mogla ranije na ručak. Potom ću odšetati do knjižnice. To su samo dvije ulice dalje, a vani ima puno ljudi. Bit ću u redu. - Zovi me ako budeš trebala da dođem po tebe. - Hvala. Gledala sam Violet kroz prozor kako odlazi prema autu. Njezina promjena stava iznenadila me. Joeu se vjerojatno ne bi svidjelo to što ne idem kući s Violet. Uzdahnula sam, teška srca. Još jedan minus na mojemu brzorastućem popisu. Ali ako odlučim da sutra idem za Little Rock, htjela sam još jednom ručati s Neely Kate. Poslala sam joj poruku da sam u kafiću i spremna kad god želi. Odgovorila je nekoliko minuta poslije i rekla da Jimmy upravo odlazi iz ureda i da će mi javiti kad može doći. Budući da sam imala viška vremena, pomislila sam da bih trebala razmisliti o svojoj budućnosti. Odlučila sam sastaviti listu razloga za preseljenje u Little Rock nasuprot razlozima za ostanak u Henryetti. Dohvatila sam račun za kavu i krenula prvo s razlozima za Little Rock, kojih je bilo dvadeset devet:
Buđenje s Joeom svakog jutra. Imati nekog za ubijanje kukaca. Zbilja dobro kuha. Dobar je prema Mujfy. Dobro se mazi. Divan je čovjek. Pomaže mi oko pranja posuda. Vjeruje u mene, ponekad i više nego što ja vjerujem u sebe. Toči mi benzin u auto. Održava moje dvorište. Pomaže mi oko ličenja i kaže da to voli. Želi probati nove stvari sa mnom. Sretan je što je sa mnom. Voli se igrati s Ashley i Mikeyjem. Drži me za ruku na ulici. Ne hrče. Masira mi stopala i leđa. Pažljiv je. Vrlo je zgodan. Misli da sam lijepa. Pomaže mi riješiti probleme. Misli da sam pametna. Ne smetaju mu moje vizije. Nedostajem mu kad nismo skupa. Jednoga dana želi zasnovati obitelj. Usrećuje me. Nesretna sam bez njega. Okrenula sam papir i počela zapisivati razloge za ostanak. Zurila sam u papir dobrih pet minuta i nisam se mogla sjetiti nijednog. Kad sam napokon počela pisati, oči su mi bile prepune suza i znala sam da time znam svoju odluku. Zurila sam u te dvije riječi, a vid mi se maglio. Bila sam sigurna da radim najveću pogrešku u živom. Nisam spremna.
Pokušavajući zatomiti suze, uzela sam telefon kako bih nazvala Joea. Sad kad sam donijela odluku, htjela sam to reći Joeu što je prije moguće. Telefon mu je zvonio, a jedan je muškarac ušao u kafić. Jimmy DeWade, šef Neely Kate, stajao je na ulazu i ispod ruke držao presavijene novine. Pogledavao je po prostoriji i ukliještio pogled s mojim. Napola se nasmiješio, hladnih očiju. Srce mi je stalo kad sam vidjela ogrebotine na njegovu licu. Počelo mi se mutiti. Joeova poruka u govornoj pošti me osvijestila, ali sledila sam se od straha. Jimmy DeWade. Duane. - Ovdje je! - skviknula sam, prije nego što se Jimmy približio i uzeo mi mobitel iz ruke. Od šoka sam presporo reagirala. Prekinuo je razgovor, a mobitel spremio u džep košulje pa sjeo preko puta mene. - Drago mi je da te vidim ovdje. Još sam uvijek pokušavala doći do zraka. Jimmy se zlobno nasmiješio. Ogrebotine na licu rastezale su mu se. - Mislim da je vrijeme da malo porazgovaramo.
Dvadeset sedmo poglavlje Jimmyjevo lice pretvorilo se u grimasu. Stiskao je šaku na stolu i time odavao vlastitu nervozu. Primijetila sam mu ožiljak na ruci koji je bio identičan onom iz vizije. Zašto ga jučer nisam malo bolje pogledala? - Nemaš ništa za reči na danjem svjetlu? - Izvukao je novine ispod ruke i stavio ih na stol, podignuvši jedan kraj i orkrivši mi da tamo krije pištolj. - Nemoj pomišljati na ikakve gluposti. Ne bih htio da netko slučajno strada. - Nikad se nećeš izvući s ovim, Jimmy. - Draga, to je takav klišej. Ozbiljno. Očekivao sam bolje od tebe, ali ako nisi primijetila: već sam se izvukao s tim. Moram te samo spriječit i da ne pričaš više ništa. Moj mobitel zvonio mu je u džepu, a oči su mu bile živčane, odajući zabrinutost. Moram se pribrati. Borila sam se jučer s njim sama u mraku. Zašto onda šizim? Duboko sam udahnula. Mogu iskoristiti poziv. - To je moj dečko. Policajac. Trenutačno je u sjedištu policije u Henryetti, što je samo nekoliko ulica dalje. Ako se ne javim, odmah će dojuriti da vidi je li sve u redu. Jimmy je gledao u svoj pištolj. - Znaš, ako sad odeš, mogao bi imati određenu prednost. Čak ću ti ostaviti svoj mobitel, ostalo mi je još dosta minuta u ovom mjesecu. - To je bila laž, sve sam iskoristila s Joeom. Izvadio je mobitel iz džepa i pročitao natpis na ekranu ‘Mason Deveraux. Srce mi je počelo lupati. - To je zamjenik okružnog tužitelja. Zagundao je, stišao zvonjavu telefona i odložio ga na stol. - Znam tko je Mason Deveraux, ali pitanje je zašto te zove? Očekuje me na sudu. Ako se ne pojavim, poslat će patrole da me traže. Sumnjičavo je nagnuo glavu. - Ne vjerujem ti. Nabacila sam najslađi osmjeh. - Možeš njega nazvati i pitati ako želiš. - Zašto bih to učinio? - Rekao si da mi ne vjeruješ. Tako bi znao da ne lažem. - Telefon je opet zazvonio.
- Dragi Bože, vodiš li pozivni centar? - upitao je, s gnušanjem. Podignuo je telefon, a na ekranu je stajalo ‘Joe’.
Opet sam se nasmiješila. - To je moj dečko. Policajac. - To si već rekla. - Samo ti pomažem da zapamtiš sve. Protrljao je oči, a ja sam se spremala skočiti i pobjeći. Ali, dohvatio je novine. - Nemoj ni pomišljati na to. - Moram piškiti. - Ne, ne moraš. - Moram, kunem se. Imam mjehur veličine naprstka, a da ne spominjem da kava samo prolazi kroz mene, ako znaš na što mislim, - Možeš pričekati. - Ne odgovaram za posljedice - odvratila sam, ali što smo duže sjedili ondje, duže ću ostati živa. Nisam imala pojma što je značilo to da je vrijeme da porazgovaramo, iako sam to već mogla zamisliti, pogotovo nakon jučerašnjeg pokušaja ubojstva. Čekanje nije bilo loše, iako je Violet bila jedina koja je znala gdje se nalazim. Ne, Neely Kate je isto znala i treba se naći sa mnom za ručale. Umalo sam zarežala kad sam shvatila da Neely Kate neće doći, sve dok se Jimmy ne vrati u ured, a Jimmy je bio spriječen planiranjem mog ubojstva. Morala sam još malo odugovlačiti, prije negoli smislim što učiniti. - Zašto si upao u moju kuću sinoć? Frktao je, izbuljenih očiju. - Šališ se, zar ne? - Nastojala sam izgledati nevino. Zašto bih pitala ako znam? - Mislim da je moj motiv bio prilično jasan, kad sam te pokušao zadaviti. Bilo mi je slabo. - Kako si objasnio ogrebotine? - Mačke znaju biti opasne. Meni nisu izgledale kao da su od mačke, ali to je bio normalan, pristojan Jimmy. Od njega nitko ne bi očekivao ništa neuljudno. - Još mi nisi odgovorio. - Jesam... - Ne. Mene zanima zašto? - Pokušavala sam zadržati vedar ton, ali razgovarati o pokušaju vlastitog ubojstva s osobom koja je to izvela nije
bilo nimalo lako. - Shvatila sam da me želiš ubiti. - Smijala sam se. - Halo, to je već svima jasno. Čak i policiji Henryette. Jimmy me nervozno gledao, sužena pogleda. - Pa hajde, čak i ti... pogotovo ti... moraš priznati da su vještine naše mjesne policije na razini dva psa koja traže žir. Nasmiješio se i slegnuo ramenima. - Pa... - Ti bi mogao postati lokalna legenda, znaš li? - upitala sam, uzbuđeno. - Bit ćeš poznat kao tip koji je nasamario mjesnu policiju. Mahao je glavom, zbunjeno. - Čekaj. Odakle znaš da ja... Uzela sam šalicu kave. - Tip koji je nasamario policiju. - Otpila sam malo i vratila šalicu na stol. - Oh, čekaj. Ti nemaš piće. Donijet ću ti ja jedno, ja častim. - Uzela sam torbicu i ustala. - Što bi htio? - Sjedni natrag. - Doista je nepristojno piti ispred nekog, pogotovo ako piješ za njega. - Sjedni dolje. Sjela sam. - Ne moraš biti takav mrgud. Uzdahnuo je od očaja. - Učinit ćemo ovako. Uzet ćemo tvoj auto i odvesti se autocestom 82 iza Watsonove garaže. Taj ti je dio već poznat otrpije, zar ne? Bio mi je vrlo poznat i on je to znao. Tamo se odvijala sva akcija vezana uz Daniela Crockera. Muffy i ja šuljale smo se kroz šumu ne bismo li došle da spasimo Joea. Ako me Jimmy planira odvesti onamo, neće me pronaći dosta vremena. Ako će me uopće pronaći. Pokušavala sam se smiriti i napravila polusmiješak, polugrimasu. - Ima jedan mali problem. Nemam auto. - Što? Slegnula sam ramenima. - Ovo se čini kao nešto poznato. - Što bi to trebalo značiti? - Pa, kad sam išla naći se s Daniclom Crockerom u Trading Post, nisam imala auto. I kad sam spasila Joea iz skladišta, opet bez auta. Primjećujem nekakav trend. Mrmljao je i potom me pogledao. - U redu, poći ćemo mojim. - U šumu? - Ne, u Drive In. Naravno, u šumu. Oh, prokletstvo. Smisli nešto! - A što s mojim dnevnikom? - Kakvim dnevnikom?
- Dnevnikom koji je skriven u mojoj kući, a u kojem se nalaze svi
dokazi protiv tebe. Proučavao me nekoliko trenutaka, a potom se nacerio. - Nemaš nikakav dnevnik. Da ga imaš, već bi ga predala policiji. Frktala sam. - Policija mi ništa ne vjeruje. Vjerojatno misle kako sam lažirala napad sinoć. Ne dam im svoje dokaze. Oni bi ih samo potratili. Čuvam ih. - Čuvaš za što? - Oh, Bože, za što, naravno. Za sastanak s Masonom Deverauxom i sucem danas poslijepodne. - Kimala sam glavom. - Da, nosim ih njima danas poslijepodne. Doimao se zamišljeno oko ove neočekivane dvojbe. - Ali nema brige - rekla sam. - Možemo samo proći pokraj moje kuće i pokupiti ga. - Zašto bi ti meni, pobogu, pomagala? - Moja mama, pokoj joj duši, učila me da treba biti ljubazan prema onima koji su imali manje sreće u životu. Erktao je. - Ti mene smatraš manje sretnim? Ako zanemarimo zastranjivanje u posljednje vrijeme, Jimmy DeWade bio je savršen južnjački džentlmen. Nadala sam se da on još uvijek čuči u njemu. Prostrijelila sam ga pogledom. - Je li i tvoja majka bogobojazna kršćanka, gospodine DeWade? Poravnao je ovratnik. - Je li tvoj majka još uvijek živa? Pogledao je u novine. - Da. - Mogu samo zamisliti što će reći kada dozna što si učinio. Cerekao se i zlokobno gledao. - Mislio sam da si rekla da ću se izvući. Da je ovdašnja policija gomila imbecila. Podignula sam obrve. - Ali mama uvijek zna, zar ne? Uozbiljio se i problijedio. - Dosta priče. Idemo. Nisam mogla vjerovati da fraza još uvijek pali. - I dalje moram piškiti. - Možeš ići kada dođeš kući. Hoće li me opet pokušati utopiti? Srce mi je htjelo iskočiti. Smiri se. Dosad mi je dobro išlo, zapravo, nisam mogla vjerovati koliko mi je dobro išlo. Ali još uvijek smo bili na javnome mjestu. Ako budemo na samo... Povraćalo mi se.
Moj mobitel opet je zazvonio. Jimmy je mahao glavom i cerio se. Vrlo si popularna, zar ne? Opet je bio Joe. - To je moj dečko... - ... Policajac. Shvatio sam. Napravila sam grimasu uz suosjećajan pogled. - Ima jedna stvar s Joeom. Ne želiš ga razbjesniti. Ima stvarno gadnu narav. Telefon u njegovoj ruci i dalje je zvonio. - Koliko gadnu? - Jesi li čuo što se dogodilo s bratom Daniela Crockera kad ga je Joe uhitio prije nekoliko mjeseci, skupa s njegovom bandom? - Daniel Crocker nije imao brata. Škiljila sam. - Da, oni žele da tako misliš. Kad bih riječima trebala opisati što mu je Joe napravio... - Mahala sam glavom. - Recimo samo ovo, nakon Clintona kao guvernera, policija Arkansasa naučila je zataškati stvari tako da bi cijeli gradovi mogli nestati. - Bože, odakle sam to izvukla? Ignorirala sam činjenicu da sam postala hladnokrvna lažljivica. Očito je suočavanje s vlastitim ubojicom probudilo u meni borbenost za koju nisam znala da je posjedujem. Zurio je u telefon i potom ga spremio natrag u džep. - Da, sigurno. Slegnula sam ramenima. - Nemoj reći da te nisam upozorila. Jimmy je ustao i pokupio novine. - Vrijeme je da krenemo. Pogledala sam kroz prozor. Policajac Ernie krivudao je ulicom u smjeru kafića, strogo napućenih usta. Kad bih barem mogla još malo odugovlačiti. Ali Jimmy je pratio moj pogled i uočio policajca. Gurnuo me prema hodniku. - Mislim da ćemo na stražnja vrata. Prije nego što mi je prozor nestao iz vidokruga, uočila sam Joea kako trči, dvadesetak metara niz ulicu. Vjerojatno je doznao gdje sam od Violet. Ako odemo iz kafića, kako će znati gdje da me potraži? Joe je sigurno bijesan, jer nisam otišla s Violet. Uhvatila me panika i prestala sam hodati. Jimmy mi je pritisnuo cijev pištolja na leđa. - Znam što misliš. Oh, sigurno me neće ubiti na javnome mjestu. Ali varaš se. Ubio sam Franka Mitchella, a tebe sam jučer pokušao zadaviti. Pucat ću u tebe. Ali, trenutačno si mi vrjednija živa, stoga je izbor na tebi. Ostati ovdje i biti upucana ili poći sa mnom.
Posljednji pogled van potvrdio mi je da nas Joe neće sustići na vrijeme. Nisam imala pojma koliko me Jimmyjev pištolj može ozlijediti, ali nisam htjela riskirati. - Poći ću s tobom! - skviknula sam, uz ubrzano disanje. Nervoza u meni je rasla, na trenutke bila i snažnija od straha. Nisam mu htjela priuštiti to zadovoljstvo da vidi kako me strah. - Pametna djevojka. - Bocnuo me pištoljem u leđa i krenula sam prema stražnjem izlazu. Molila sam se da sam donijela ispravnu odluku. Izašli smo u uličicu, a vrućina me udarila čim smo zakoračili kroz vrata. - Prokleti val vrućine - mrmljao je Jimmy. - U mom autu klima ne radi. - Usmjerio me nadesno i natjerao da hodam ispred njega. - Gdje je tvoj? Namrštila sam se. Ova situacija u kombinaciji s vrućinom razdražila me. - Već sam ti rekla da nije ovdje. - To znam. Pitao sam te gdje je. - Vjerojatno ispred moje kuće. - Radi li klima? Pogledala sam ga preko ramena, u nevjerici. On se htio odvesti na mjesto na kojem će me ubiti u klimatiziranom vozilu. - Ne, ne baš dobro. - Čekaj malo. - Gurnuo me uz cigleni zid kafića. Kontejner za otpatke skrivao nas je od pogleda s ulice. Pokušala sam progutati, ali knedla u grlu bila je prevelika. Upucat će me ovdje, pokraj smrdljivog kontejnera. - Predomislila sam se. Želim natrag. Odmahnuo je glavu, s gnušanjem. - Ne možeš se sad predomisliti. - Pa ipak jesam. Ako me misliš upucati, radije bih umirala u klimatiziranom prostoru nego pokraj smeća. - Neću te upucati. Razmišljam što učiniti vezano za auto. - Oh. Počešao se po bradi i gledao prema ulici. - O čemu razmišljaš? - Ako se svojim autom odvezem do tvoje kuće, vidjet će nas susjedi. - Mogli bismo uzeti taksi. - Što? - Kladim se da će imati klimu. - Ne možemo uzeti taksi. - Zašto ne?
Oči su mu se raširile kao da sam rekla neko čudo. - Pa, znaš, zbog cijele ove priče s tobom kao taocem... - Oh... da... - Toliko o ostanku na javnome mjestu. - Morat ćemo ići mojim autom. Slegnula sam ramenima. - Bit će u redu. Moji susjedi su gomila poluslijepih i nagluhih staraca. Oni ništa ne primjećuju. Zgrabio me za ruku i povukao oko kontejnera prema ulici. Stao je na uglu i virio. - Policajci gmižu posvuda. - Kraj je mjeseca i sigurno dijele kazne za ljude koji neobazrivo prelaze cestu. Znaš, da skupe malo novaca. - Ili traže tebe. - Da... Ja im nisam previše draga. Znaš, mogao bi me samo ovdje pustiti i neću nikom ništa reći. - Odavde ćeš otići jedino sa mnom. - Toliko o mogućnostima. - Gdje ti je auto? Zlobno se smješkao. - To sam i mislila. Stražnja vrata kafića otvorila su se. Nadala sam se da bi to mogao biti Joe. Jimmy me odvukao na ulicu iza ugla i dijagonalno prešao cestu, u smjeru parkirališta, prije nego što sam uspjela vidjeti tko je otvorio vrata. Stali smo pokraj svijetloplave VW bube, starog modela iz šezdesetih. Auto je bio prava krntija i Jimmyju je trebalo neko vrijeme da ga otključa. Stavio mi je ruku na glavu i gurnuo me na suvozačevo mjesto. Ponovno sam počela paničariti. - Mislim kako je pošteno da ti kažem da mi u autu ponekad bude zlo. - Odlično. - Zakolutao je očima. - Sad budi mirna ili pucam, jasno? Razmišljala sam o izgledima za bijeg, dok je odlazio prema vozačevim vratima i zaključila da nisu dobri. Prije svega zato jer je auto bio malen i potrebno je kraće vrijeme da ga se zaobiđe, a osim toga, vrata bi se vjerojatno zaglavila kad bih ih pokušala otvoriti. Nervoza je izvlačila ono najbolje iz mene pa sam počela pričati. Srećom, tvoj auto pamti i bolje dane, tako da neće biti velika šteta ako mi pozli. Mislila sam da si, uz sav prihod kojeg imaš od iznajmljivanja nekretnina, možeš priuštiti bolji auto. - Začepi - režao je i stavio mi glavu u krilo, kad se iza ugla pojavio policajac. Čelom sam udarila u prednju ploču dok sam se sagibala. - Jao!
- Ššš! - Pištolj mu je bio u krilu i pomišljala sam poduzeti nešto.
Trebam smisliti neki plan. - I gdje je taj tvoj dnevnik? - Što? Oh, on je u... - Sranje, treba mi mjesto koje će ga usporiti. - U mojoj šupi. - Trebat će nam cijela vječnost da prekopamo šupu. Pogotovo zato što je sve unutra nabacano bez ikakva reda, nakon što ju je policija ispraznila u potrazi za onim pištoljem. - Čemu oklijevanje? Lažeš li mi, Rose? - Pa nije baš da ti želim predati sve svoje dokaze, je li? - gunđala sam. - Valjda ne. - Ali kad sam vidjela da imaš oružje, odlučila sam ti sve priznati. - Pametna djevojka. Nisam baš bila sigurna. Jedva sam se kontrolirala i polako gubila razum. Moram još odugovlačiti, a htjela sam i čuti zašto je ubio Franka Mitchella. - Mogu li se sad uspraviti? Imam grč u vratu. - Da... - Maknuo mi je ruku s glave. Uspravila sam se i rastegnula. - Dakle, htio si kupiti kuću Franka Mitchella, jer su graditelji trgovačkog centra kupovali zemlju u toj zoni? - I dalje si zabadalo, je li? Mislim da imam pravo znati zbog čega ću umrijeti. - Pošteno, iako se činiš vrlo mirnom za nekoga koga očekuje smrt. Bila sam daleko od mirnog i svakog sam trenutka mogla početi vrištati. Ali zaključila sam kako bi to bio najsigurniji način da me upuca, dok policija juri naokolo. Umjesto toga, odlučila sam se pribrati. Spremna sam. Nakon mamina ubojstva, pokoj joj duši, shvatila sam da nikad ne mogu znati kad će me presresti zla kob. Najbolje je uvijek biti spreman. Jimmy se migoljio u sjedalu i gledao u retrovizor. Okrenula sam se i vidjela da je policajac Ernie krenuo u suprotnom smjeru. Bila sam sama. Oh, prokletstvo, sad sam u nevolji.
Dvadeset osmo poglavlje Trebala sam ga natjerati da priča što više, dok ne smislim nešto. Problem sa zlom, gospodine DeWade, jest taj da počne s najboljim namjerama, tako da se ni ne čini kao zlo. Slažete li se? - Zašto mene pitaš? - Pa, znaš... sve to s ubojstvom i ostalim. Mislim da se treba vratiti na početak. Problijedio je i prolazio rukom kroz kosu. - Ja nisam zao. Htio sam samo ono što mi pripada. - I kladim se da je Frank dobio ono što njemu pripada. Samo si provodio pravdu. Poput pravednika. - Oči su mi se raširile od uzbuđenja. - Kao Batman! - Slegnula sam ramenima i mahala glavom. - Ne, čekaj. Ne bi li Bruce Wayne Decker trebao biti Batman zbog svog imena? Ili ne, to ne može biti. Mislim da Batman nije nikad bio u zatvoru. Mahao je glavom i gunđao. - Bruce Wayne bio je u zatvoru. - Jesi li siguran? Ali što je s Batmanom? Mislim, on jest Batman! Tko bi uhitio Batmana? I ne bi li mu onda skinuli masku prije fotografiranja? Ili bi ga slikali s maskom? Jer ja sam morala skidati prsten pa mislim da bi mu ipak skinuli masku. - O čemu, dovraga, pričaš? - Bruce Wayne Decker. Nevini tip kojeg čeka presuda. - Ne, sve si krivo shvatila. Nije bilo tako. - Pa kako je onda bilo? Izdahnuo je i puhao. - Samo sam htio ono što je moje. - To si već rekao. Što ti je Frank Mitchell oduzeo? Namrštio se, a pogled mu je postao mračan. - Frank Mitchell nije mi ništa uzeo. Zakolutala sam očima. - To nema smisla. Ako ti nije ništa uzeo, zašto si ga ubio? - Previše pričaš. - A ti si mi rekao da ćeš mi reći zbog čega ću umrijeti. Zasad mi nisi ništa rekao. - Više od dvadeset godina radim u upravi okruga Fenton. Mrzim to. To je posao koji ti izjeda dušu. Ali odlučio sam odraditi svoje i otići u
mirovinu. No, prije godinu i pol, okrug Fenton pronevjerio je mirovine i sve upropastio. - Čula sam za to, ali Frank Mitchell nije imao veze s tim, zar ne? - Ako ušutiš, ispričat ću ti. Jimmy je bio na pola puta do moje kuće, a ja još nisam smislila nikakav plan, osim prekopavanja po šupi, što nije bio nikakav plan. - Kao što sam tekao, namjeravao sam u prijevremenu mirovinu, ali to je otišlo kvragu. - Ja radim u Uredu za motorna vozila ili sam bar radila do jučer, i to mi se čini kao puno gori posao od rada s Neely Kate. Pa ne udaram uokolo ljude željeznim polugama. Stisnuo je volan objema rukama, drhtao je i stiskao zube. - Nije bilo tako! - Pa kako je bilo? Moj telefon opet mu je zvonio u džepu. - Prokletstvo! - Izvadio ga je. Tvoj prijatelj, okružni tužitelj. - Dodao mi je telefon. - Javi se. - Što? - Spetljala sam se dok sam uzimala telefon i pao mi je u krilo. Jimmy je uzeo pištolj i uperio ga u mene. - Reci mu nešto da prestane zvati. - Ubrzano sam disala i osjećala trnce u licu. Priberi se, Rose. Inače nećeš ništa riješiti. - Halo? - Rose, dovraga, gdje si? - Masonov bijesan glas grmio je iz slušalice. Jimmy se trznuo kad je čuo urlanje iz telefona. - Uh... - Reci mu da si na tučku s prijateljicom. Rukom sam prekrila dio slušalice i šapnula: - Neće nikad povjerovati u to. Zna da Neely Kate mora biti u uredu dok se ti ne vratiš. - Pokušala sam se smijati, što je zvučalo poput škripanja kočnica auta gospođice Mildred. - Kažeš da sam u nevolji jer se nisam pojavila na sudu. Pokušat ću doći poslije. - Rose, jesi li u nevolji? - šapnuo je Mason. - Ima li to kakve veze s Neely Kate? Ili s nekim tko radi s njom? Uzdahnula sam. - I što ćeš učiniti? Zatvoriti me? - Gdje si, Rose? - Mason je zvučao histerično. - Jesi li zarobljena? - Pa, nije me briga što Joe kaže. - Pokušala sam zvučati bezbrižno, ali mi nije baš najbolje išlo. - Reci mu... reci mu... - Gušila sam se, uz jecaj. Reci mu da ga ipak volim.
Jimmy mi je istrgnuo telefon iz ruke i prekinuo poziv, uz ljutit izraz lica. - To nije ispalo onako kako sam htio. Rose. U meni se skupljao bijes. - Pa, cijelo jutro ne prolazi onako kako sam ja htjela pa smo izjednačeni. - Zaboravljaš tko ovdje ima oružje. - Pa upucaj me onda već jednom. - Ne dok ne dođemo do dnevnika. To je značilo da imam malo vremena. Želio je moj nepostojeći dnevnik i bio je spreman odgoditi moje smaknuće zbog toga. Unatoč tome, djelovao je uznemireno pa nisam bila sigurna hoće li si uopće uzeti dovoljno vremena da dođe do šume ili će me dokrajčiti prije. Sjetivši se Joea, opet me preplavio strah i oduzeo mi razum. Zatomila sam ga prije nego što je počeo vrištati. Nadala sam se da će Jimmy imati više strpljenja ako budem brbljala, a ne cmizdrila. - i dalje ne znam zašto si ubio Franka Mitchella. Jasno mi je da si ubojica i sve, ali si i dalje južnjački džentlmen pa sam se nadala da ćeš održati riječ. - Pa stalno me prekidaš. - Sad te ne prekidam. - Nakon afere s mirovinama, jednog sam dana ručao u Merilee ’su. Sjedio sam iza dva geodeta koji su raspravljali o zonama gradnje trgovačkog centra. Već sam imao dvije nekretnine za iznajmljivanje u Forest Ridgeu, ali sam mislio, ako kupim kuće na strateškim mjestima, moći ću ih bolje prodati. Većina vlasnika bila je voljna prodati. Nisu imali pojma o trgovačkom centru, a s obzirom na loše stanje ekonomije, dobio sam te kuće gotovo u bescjenje. - Osim Franka. - Njegova je kuća bila točno u sredini. Ali taj tvrdoglavi kurvin sin je odbio. Bio je u dugovima do grla, a ja sam stalno povećavao ponudu, ali ništa. Bilo je potrebno da svoj pristanak dade šezdeset posto vlasnika kuća, inače bi posao propao. S obzirom na to da on nije pristajao, postojala je mogućnost da predviđeno parkiralište presele sjevernije, što bi meni ostavilo petnaest beskorisnih kuća. - Ali ne razumijem. Njegovim ubojstvom nije ništa riješeno. Ako je mrtav, onda ne može prodati, a njegov ju je sin prodao nekoj investicijskoj kompaniji iz Louisiane.
Nacerio se. - U vlasništvu mog rođaka. Dijelio bih s njim dobit od prodaje trgovačkom centru. - Tako da to ne mogu povezati s tobom. Bilo bi sumnjivo da si je kupio nakon njegove smrti. - Upravo tako, iako je policija bila već uhitila Brucea Deckera. Osim toga, nisam htio ubiti Franka. Htio sam ga prestrašiti. Ali počeli smo se prepirati i u jednom sam trenutku samo zgrabio polugu i opalio ga. - I ukrao si nešto novca da izgleda kao provala. - Da. Uzeo bih više, ali sam primijetio da sam izgubio bakin broš i krenuo sam ga tražiti. Potom sam čuo nešto iz skladišta i pobjegao, prije nego što sam se sjetio novca. - Ali nije ni bilo bitno. Policija nije obratila pažnju na to. - Našu policiju jednostavno morate voljeti. Nisam mogla ne složiti se s njim. Jimmy je bio samo ulicu dalje od moje kuće. Morala sam nešto brzo smisliti. - Ali nevina će čovjeka proglasiti krivim. Ne osjećaš krivicu zbog toga? - Jesam isprva. Sve dok nisam doznao da već ima kriminalnu prošlost. - Ali ništa vezano za nasilje. Jimmy je slegnuo ramenima. - A što je sa mnom? - Nisam htjela da to zvuči prestrašeno pa sam duboko udahnula da zvuči hrabro. - Ja nemam nikakvu kriminalnu povijest. Nevina sam građanka. Nasmijao se. - Daleko si od nevinosti. Priznajem, bilo mi je žao kad sam odlučio da te se moram riješiti, ali riječ je ili o tebi ili o meni. I budimo iskreni, dojadila si mnogim ljudima. Jimmy je stao ispred moje kuće, a ja sam razmišljala o tome što je rekao. Možda jesam dojadila cijelom gradu uključujući i Jimmyja, ali CO nije bilo dovoljno za smaknuće. Sigurno se neću prepustiti tome bez borbe. Jimmy DeWade zakačio se s krivom ženom. Gospođica Mildered izašla je pred kuću s kanticom vode u ruci i znala sam točno što smjera. Samo bi budala po ovom suncu zalijevala cvijeće, a gospođica Mildred bila je puno toga, ali ne i budala. Bar jednom možda uspijem iskoristiti gospođicu Mildred. Jimmy je gledao iz auta. - Je li ono tvoja šupa? - Da, ali trebam ključ. Koji je unutra.
- O. K., idemo po ključ i vraćamo se ovdje. Napravi neku glupost i
neću oklijevati s pucanjem, jasno? Nisam shvaćala svrhu ovoga. Jimmy je primijetio gospođicu Mildred pred kućom, ali možda ga je zavarala njezina dob i to što sam rekla da je nagluha i poluslijepa. Pa, čeka ga grubo osvještenje. Ne samo da je gospođica Mildered bila u stanju dati detaljan opis svakog čovjeka, udaljenog i više od dvadeset metara, ne bi me iznenadilo da može i sama skicirati fotorobot. I dalje moram na WC. - Moja je kupaonica imala prozor. Ako me pusti da obavim nuždu, mogla bih se iskrasti kroz prozor i potražiti pomoć. - Stalno to govoriš, ali zasad se činiš u redu. Podignula sam obrve, s gnušanjem. - Bi li ti bilo draže da sam se popiškila u autu i ostavila tragove svoga DNA? - U redu... Tri sam puta morala gurnuti vrata kako bi se otvorila. Jimmy je izašao iz auta i stajao kraj vrata. Dok sam izlazila, uočila sam gospođicu Mildred kako prelazi cestu s metlom u ruci. Oh, prokletstvo. - Sad mi je dosta ovih gluposti! - vikala je. Jimmy je zinuo. Mahala je metlom iznad glave i stala na metar od nas. – Što ti misliš, kakva je ovo četvrt, Rose Gardner? Koliko si muškaraca dovela ovaj tjedan? Tri? Trudila sam se zadržati razum. - Da, gospođo. - Pretvorila si tu kuću u bordel i sad mi je dosta! - gospođica Mildred opalila je Jimmyja metlom po glavi. - Jaooo! - vikao je i držao se za glavu. Oružje mu je palo na tlo. - Rose! - Okrenula sam se i vidjela Heidi Joy kako stoji na svom trijemu i, u nevjerici, zuri u gospođicu Mildred. Muffy joj se pojavila iza nogu i krenula trčati i lajati prema meni. Gospođica Mildred nastavila ga je udarati. Bila je u elementu. - Gubi se odavde, prljavi crve. Ovo je bogobojazna četvrt i nećemo tolerirati ološ. Jimmy je slučajno gurnuo pištolj pod auto. Sagnula sam se, ali Jimmy se ipak mogao pribrati kako bi vidio što radim pa se bacio na moje noge. Pali smo na tlo, ja na trbuh, a Jimmy na moja leđa. Pokušala sam ga zbaciti sa sebe, ali me gurnuo natrag na zemlju.
Gospođica Mildred povratila je snagu, došla do nas i nastavila ga udarati po glavi. - Đavle! Sotono! Snošaj! Usred bijela dana! Ispružila sam ruku ispod aura, pištolj mi je bio na dohvat ruke. Jimmy mi je još bio na leđima, ali uspjela sam svinuti ramena, tako da smo se oboje zakotrljali i roktali. On se uspio osoviti na noge i bacio me na tlo. - Nikad nisam vidjela takav ološ! - vikala je gospođica Mildred, i dalje mašući metlom. Muffy je skakala pokraj nas, dok smo se Jimmy i ja i dalje hrvali. Bacila se na nas, ali smo se otkotrljali dalje u dvorište i dalje od dohvata moga hrabrog psa. - Bezbožnici! - Vikala je gospođica Mildred i potom uperila šmrk u nas. Jimmy je skočio na noge i urlao, mračna i zlokobna pogleda dok se suočavao sa svojom sićušnom protivnicom. Iskoristila sam njegov nemar i zavukla se pod auto po oružje. U daljini su se već čule sirene. Režući, Jimmy je nasrtao na gospođicu Mildred koja ga je i dalje špricala šmrkom. Muffy je skočila i ugrizla ga za nogu. Jimmy je jaukao i saginjao se kako bi je skinuo s noge, ali Muffy mu je dohvatila ruku. Jimmy je vrištao od boli i pao na koljena. Gospođica Mildred držala je šmrk objema rukama i dalje ga špricala. - Prokleto jenkijevsko smeće. Pokušavajući doći do zraka, približila sam im se i uperila pištolj u Jimmyja. Joeov auto naglo je uletio u dvorište. Otvorio je vrata i izletio. Stao je kad je vidio prizor i zurio u nevjerici. Oh, proklerstvo. Iza Joea su stigla još dva policijska vozila i uskoro je dvorište bilo puno policajaca koji su kružili, uperili svoja oružja u nas i čekali. Joe... mogu objasniti. Joeovo lice bilo je bezizražajno. Možeš objasniti ovo? - Pokazao je na scenu pred sobom. Jimmy je urlao dok ga je Muffy grizla. Gospođica Mildred pojačala je mlaz vode u šmrku. I na kraju sam stajala ja, s pištoljem u ruci. Možda ću moći objasniti. Mahala sam pištoljem po zraku. - Ovo nije moje. - Joe i ostali policajci sagnuli su se i vikali. - Rose, baci oružje! - rekao je Joe i polako mi se približio. Je li bio dovoljno ljutit da me uhiti?
Pustila sam pištolj i pao je na tlo. - Joe, kunem se! Nisam ništa učinila! Sjedila sam u kafiću i gledala svoja posla. Zagrlio me. - Znam. Sve je u redu. - Osjetila sam olakšanje. - Nevolje te stignu gdje god ti bila, Rose Gardner. Odustajem. Nagnula sam glavu unatrag. Želudac mi je pulsirao od straha. Nasmiješio se. - Ne bih te ni htio nikako drukčije. - Potom me poljubio da to dokaže, dok je oko nas vladao opći kaos. Ali, Joe je već bio naviknuo na to.
Dvadeset deveto poglavlje Joe i ja izlazili smo zagrljeni iz zgrade suda. Na obzorju su se skupljali tamni oblaci, a ulicama Henryette počeo je puhati hladan povjetarac. - Čini se da je naše prokletstvo vrućine prekinuto - rekla sam, udišući slatki miris kiše i nade. Joe se približio mom uhu. - Ovisi na koje prokletstvo vrućine misliš. Smijuljila sam se i bocnula ga u rebra, dok je Mason Deveraux silazio niz stube suda prema nama. Čestitam, Rose. - Mason se cerio. - Bila si u pravu. Bruce Decker je nevin, baš kao što si ti tvrdila. Pušten je na slobodu, a James DeWade optužen je za ubojstvo drugog stupnja Franka Mitchella. Policija u Louisiani privest će i njegova rođaka. Zbunjeno sam škiljila. - Ali, mislila sam da će se Bruceu ipak suditi zbog pljačke. Kako to da je pušten? - Nije provalio... vrata su bila otvorena. A jedina stvar koju je uzeo bila je ona poluga. - Oh. Oči su mu se raznježile. - I, što ćeš sad? Čujem da si i službeno dala otkaz. Pogledala sam Joea, a srce mi je nervozno udaralo. - Ne znam još. Mason mi je pružio ruku i nježno se rukovao sa mnom. - Želim ti sreću što god odlučila. Nasmiješila sam mu se. - Hvala ti, Masone. Mason se obratio Joeu, hladna pogleda. - Simmonse. - Deveraux - odgovorio je Joe svojim detektivskim glasom. Pogledala sam Joea. - Što je to bilo? - To je između nas dvojice. Ne brini se. - Odveo me do klupice na nogostupu. - Moramo razgovarati. Želudac mi se okretao. Sjeli smo, a Joe se uhvatio za naslon iza mene. Sjedio je tiho nekoliko sekundi, ozbiljna izraza. - Jutros sam odlučio prekinuti s tobom. Spustila sam pogled u krilo s knedlom u grlu. - Znam.
- Samo što... ti me jednostavno... izluđuješ. Suza mi se spustila niz
obraz i kapnula mi u krilo. - Ti si kao neka oluja meteži i nepredvidljivosti i ne znam kako se nositi s tim. - Zašto je to odlučio napraviti ovdje? U središtu grada? - Znam. Protrljao je lice objema rukama. - Nemam pojma u što ćeš se još uvaliti i silno me plašiš. Pogledala sam ga i ugrizla se za usnu. - Žao mi je. Pružio je ruku prema mom licu i pazio na moje ozljede. - Ali pomisao na život bez tebe plaši me još više. Zadržala sam dah. Nisam bila sigurna na što je mislio. - Odlučio sam. Namjeravao sam te ostaviti čim doznam da si sigurna. Ali pomisao na to da te više nikad ne vidim ili zagrlim ili poljubim... rekao je i spustio usne na moje. - Uspaničio sam se od same pomisli na to. Puna si uzbuđenja i spontanosti. Ti si poput vožnje vlakom smrti i pretpostavljam da će život s tobom biti pun uspona i padova, ali ne želim da bude drugačiji. Volim te, Rose. - Volim te - ponovila sam njegove riječi i posegnula za njegovim licem, plakala sam od olakšanja i poljubila ga, nadajući se da ga moje iduće riječi neće otjerati. - Ali ne mogu se s tobom odseliti u Little Rock. Nagnuo se unatrag i zagledao mi se u oči. - Znam - rekao je glasom punim tuge. - Nije stvar samo u Violet. - Znam - usne su mu se razvukle u poluosmijeh. - Pronašao sam tvoj popis u kafiću. - O - rekla sam i na trenutak zaklopila oči. Još uvijek sam imala Joea. Zašto mi je onda srce tako pucalo? Što ćemo učiniti? - Pretpostavljam da ćemo raditi što i dosad. - Pretpostavljam - ali bilo mi je grozno raditi to što smo radili. - Što ćeš učiniti u vezi svojega posla? Nećeš se vraćati u Ured za motorna vozila, zar ne? - Dovraga, ne. Ne znam. Možda...Violet želi da radimo zajedno. - Rasadnik? Pogledala sam u krilo, odjednom nisam bila sigurna. - Da. Joe mi je podigao bradu. - To je nešto što želiš raditi, zar ne? Nije to Violet, to si ti? Kimnula sam. - Da, želim.
- Onda mislim da je to sjajna zamisao. - Stvarno? - Čuvaj se, Henryetta, sestre Gardner planiraju preuzeti stvar u svoje
ruke. Nasmiješila sam se. - Da. Nagnuo se i poljubio me tako snažno da sam bila sigurna da bi nam gospođica Mildred pozvala policiju da nas vidi. - Ne moram se vratiti u Little Rock sve do sutra. - U tom slučaju glasam za to da idemo kući i ondje dovršimo razgovor. Joe je ustao i povukao me na sebe, a potom me opet poljubio. Mislim da je to najbolja ideja koju sam cijeli dan čuo. Usput, posebice mi se svidio broj 16 na tvojem popisu. - Na što se odnosi? - Vrlo je zgodan. Nasmijala sam se. - Očito je da sam izostavila da je Joe i vrlo skroman muškarac. Držali smo se za ruke na putu do auta, a Masonove riječi su mi još uvijek odzvanjale u glavi. Ako ćemo razgovarati otvoreno, morala sam znati i to. - Joe? - Da, draga? - Što je Mason sinoć mislio kad je rekao da mi on nije lagao, a da za tebe nije mogao reći isto. Joe je zastao. Lice mu je preplavio izraz nesigurnosti. - Joe? Uspravio je ramena. Oklijevao je. - Trebala mi je pomoć da te izbavim iz zatvora. Deveraux i ja probali smo sve, ali sudac te nije imao namjeru prustiti, stoga sam zamolio za uslugu. I zamolio sam Deverauxa da ti to ne kaže. Sledila sam se. - Što si učinio? Teško je progutao. - Nazvao sam oca. - Ne razumijem. - Moj otac utjecajan je čovjek. Jako utjecajan. A on se poslužio svojim umijećem nagovaranja. - Tvoj je otac iskoristio svoj utjecaj da me izvuče iz zatvora? Zašto bi to učinio? On me i ne poznaje. - Zato što sam ga zamolio. Ono što ne znaš, Rose, jest da usluge mojeg oca uvijek imaju cijenu.
- A ipak si ga pitao. - Pa nisam te mogao ostaviti u zatvoru. - Žao mi je. - Zašto sam uvijek imala potrebu ispričavati mu se? Joe je
slegnuo ramenima. - To je voda ispod mosta. - Koja je bila cijena? - Što? - pokušao je glumiti da je zbunjen, ali nije mu pošlo za rukom. Umjesto toga djelovao je kao da nešto skriva. - Koja je bila cijena, Joe? Slegnuo je ramenima. - Ne znam još. Tata je to nazvao budućom uslugom. - Želudac mi se stisnuo od straha. - Nadam se da je vrijedilo. Nakrivio je glavu i zagledao mi se u oči. - Učinio bih sve za tebe. Shvaćaš li to? Kimnula sam. Dokazao je to više puta. Namignuo mi je. A sada me odvedi kući i pokaži mi koliko me voliš. Poljubio me, a njegov je poljubac u sebi nosio obećanje na sreću i ljubav. - U tom ćemo slučaju morati provesti ostatak vječnosti radeći na tome. To mi je zvučalo dobro.
