Crvena zvijezda nad Šambalom: sovjetska, britanska i američka obavještajna služba u potrazi za skrivenom civilizacijom u Srednjoj Aziji Richarda Spencea
Na putu preko pustopoljina Mongolije 1921. godine poljski pisac i prognanik Ferdinand Ossendowski zapazio je neko čudno ponašanje u mongolskih vodiča. Kada su se usred ničega zaustavile deve, počeli su moliti vrlo ozbiljno i čudna je šutnja spopala životinje i sve uokolo. Mongoli su mu kasnije objasnili da se isto ponavlja uvijek kada "Kralj svijeta u unutrašnjosti Zemlje moli i propituje usude svim narodima."1 Od nekih lama Ossendowski je saznao da „Kralj svijeta“ vlada u tajanstvenom i navodno vrlo realnom kraljevstvu „Agarti“. U Agarti „učeni panditi [majstori budističke znanosti i umjetnosti] u kamene ploče urezuju sve zemaljske i vanzemaljske znanosti“.2 Svi koji otkriju pristup u Kraljevstvo u unutrašnjosti Zemlje zarade nevjerojatno znanje i moć. Ali Ossendowski nije bio samo usputni slušatelj. Kao što je navedeno u prethodnom članku, godine 1921. on će postati ključnim savjetnikom „pomahnitalog baruna“ Romana von Ungern-Sternberga koji je uspostavio kratkotrajan režim u glavom mongolskom gradu Urgi.3 Samoproglašeni je budistički ratnik sanjao povesti Sveti rat u Aziji i, navodno, pokušao je kontaktirati „Kralja svijeta“ u cilju ostvarenja tog plana. Vjerodostojnost Ossendowskoga napao je kasnije švedski istraživač Sven Hedin.4 Između ostalog, optužio ga je za plagiranje priče o Agarti prema ranijim radovima francuskog ezoteričara Josepha Alexandra St-Yves d' Alveydrea.5 U nekoj je mjeri to i točno, ali istraživač Hedin, veteran u potrazi za izgubljenim gradovima, nije odbacio mogućnost skrivenoga kraljevstva, štoviše, gajio je nadu da će ga vjerojatno on sam pronaći. U svakom slučaju, Ossendowski nije izmislio priču o bajkovitoj zemlji svjetlosti, negdje na – ili ispod – prostranstava Srednje Azije, bilo da se zove Agarti, Agarta, Šangrila, ili najčešće Šambala.6 Neki vjeruju da budističko podzemno carstvo nastanjuju drevni, napredni ljudi, dok je drugima to duhovna dimenzija dostupna samo prosvijetljenima. Legenda o Šambali čvrsto je utemeljena u budističkoj tradiciji koja smješta kraljevstvo negdje na sjever Indije. U legendi je također opisan dolazak kralja Šambale s njegovim hrabrim slugama koji pobjeđuju nad zlom i uvode u zlatno doba u kojem vlada čista dharma.7 Kao što je navedeno, barun Von Ungern-Sternberg sam sebe zamislio je kao inicijatora „Šambalskog rata“. A poslije su i drugi učinili isto.
2
R. Spence: Crvena Šambala
@Eneagram 2014.g.
Mogućnost da se negdje u unutrašnjosti Zemlje nalazi napredno znanje i tehnički „know how“, izazvali su znatiželju ne samo istraživača nego i okultista. Praktičnu su korist od pristupanja i iskorištavanja tih znanja očekivali pojedinih političari i obavještajci napose u Rusiji. Čim su se zainteresirali boljševici, za sobom povukli i znatiželjne Britanace pa kada su obje snage bile na okupu daleko za njima nisu zaostajali ni Amerikanci, Nijemci i Japanci. Ovaj članak bavi se aktivnostima trojice muškarca, dva Rusa i jednog Amerikanca: Aleksandra Vasiljeviča Barčenka, tzv. „boljševičkog profesora okultnoga“ te aktivnostima umjetnika i istraživača okultnoga Nikolaja Reriha, i Roya Chapmana Andrewsa koga se često navodi kao stvarni model Indiana Jonesa. Iako su mnogi smatrali da se ta trojica nikad nisu upoznali, pouzdano je da su svi bili uključeni u ekspedicije po pustinjama Mongolije i dolinama pod Himalajom u potrazi za izgubljenom civilizacijom i pretpovijesnim ljudima. U slučaju Barčenka i Reriha, specifičan je cilj bila Šambala. Kao što ćemo vidjeti u nastavku, njihova istraživanja samo su vrh ledene sante, tajnovite i skrivene misije koja je uključivala tajna društava i obavještajce. Preostaje za razotkriti tko je i za koga – i zašto – radio.
3
R. Spence: Crvena Šambala
@Eneagram 2014.g.
Boljševički profesor okultnog – Aleksandar Barčenko A.V. Barčenko rođen je 1881.g. u Eletsu i zarana je pokazivao sklonost za „paranormalno“. Dijelom okultist, a dijelom znanstvenik i istraživač, te iako pomalo šarlatan bio je povrh svega tragaoc. Primarano je bio usmjeren na otkrivanje izgubljenoga znanja pretpovijesne civilizacije, tj. sačuvanih ostataka. Za vrijeme studija medicine od 1901. do 1905. godine Barčenko je posjećivao masonske i teozofske krugove i naginjao je njihovim ezoterijskim doktrinama. Jedan od njegovih profesora bio je upoznat s ranije navedenim St-Yvesom d'Alveydrom, te je i svog đaka uveo u legendu o Agarti/Šambali. Rad D'Alveydra također je promicao političko-mističnu doktrinu Sinarhije, sustava koji su navodno usavršili stanovnici skrivenoga Kraljevstva. Ugrubo govoreći, Sinarhija označava „vladavinu tajnog društva“ ili prosvijetljene elite. Tu je ideju koncem 19. stoljeća sabrao drugi francuski ezoteričar, Gerard Encausse, poznatiji kao Papus, koji ju je ukomponirao s drugom mističnom strujom, martinizmom, te je osnovao svojevrstan kvazi-masonski red martinista i sinarhista.8 Tijekom 1900-1905.g. Papus je posjetio Rusiju i tamo je osnovao ćelije svog novog reda u koji je regrutirao članove iz familije Romanovih.9 Također, intrigantno je bilo doznati da on istovremeno ima ulogu francuskoga „utjecajnog agenta“ čiji je zadatak bilo spriječavanje njemačkog utjecaja kod ruske elite i ubrzavanje društvene revolucije. Netko je poslije od Papusovih suradnika tvrdio da je martinizam bio „klica sovjetizma“.10 Prije izbijanja Prvog svjetskog rata Barčenko je radio kao pisac i novinar. Istovremeno bio je uključen u martinistički „Kabalistički red ruže i križa“.11 Njegov ga je izraženi interes za okultno naposljetku doveo do hiromantije, tarota, alkemije, hipnoze, „isijavajuće energije“, astrologije i čitanja misli. Godine 1911. objavio je članak za časopis „Priroda i društvo“ o „prijenosu misli“.12 Njegovo pisanje obuhvaća i dvije „fantastične“ novele, Doktor Černji te Iz mraka. Literarni mu je alter ego postao dr. Aleksandar Nikolajević Černji koji je u Indiji i na Tibetu godinama proučavao arkane do nogu uz skute mističnih mahatmi. Barčenko je sanjao učiniti to isto. Poslije kratkotrajne službe u ratu, Barčenko se vratio nazad u Petrograd (preimenovan poslije u St. Petersburg) i tamo je ušao dublje u okultne krugove. Jedan od čestih gostiju u to vrijeme u Pertogradu bio je Georgij Gurdjijev. Iako se pouzdano ne može tvrditi da su bili u izravnom kontaktu, dobro je poznavao Gurdijevljeva učenja i u budućim godinama oni će biti višestruko povezani. Iako je Barčenko odobravao rušenje cara Nikolaja 1917.g., nije se oduševio Lenjinovim boljševicima. U poslijeoktobarskom okruženju, da bi se prehranio, počeo je održavati ezoterijska predavanja revolucionarnim mornarima Baltičke flote. Koristio je Šambalu da bi opisao „najranije komunističko društvo“ u sklopu pretpovijesne „univerzalne velike federacije naroda“.13 Ti boljševičko usmjereni sentimenti razlikovali su se od njegovih privatnih stremljenja. Preko udruženja „Sfinga“ upoznao se s martinistima, teozofima i „kršćanskim pacifistima“ koji su javno istupali kao neprijatelji sovjetskog režima. Poslije je priznao da je skupina zauzela „konspiracijske prostorije bijelogardijaca“ i surađivala s militantnim antiboljševicima poput Borisa Savinkova.14 Zauzvrat je Savinkov aktivno surađivao s britanskim i francuskim obavještajcima, među kojima i sa zapaženim Sidney Reillyom koji je u ljeto 1918.g. potpomogao pokušaj Lenjinova svrgnuća.15
4
R. Spence: Crvena Šambala
@Eneagram 2014.g.
Jedan je od rezultata propalog plana bio nastup „crvenoga terora“, vala krvavih čistki koje je provodila tajna boljševička policija Čeka. Dakle, bio je nepovoljan znak kada je Barčenko dobio u jesen 1918. godine poziv u ured u Petrogradu (P-Čeka). A tamo se našao među kolegama martinistima i studentima okultnog koji ga nisu imali razloga smaknuti kao kontrarevolucionara.16 Najvažniji od tih čekista bio je Konstantin Konstantinovič Vladimirov koji se nazivao „psihografologom“ i koji je mnogo učinio za promicanje Barčenka i njegove ideje u sovjetskom društvu. Na površini može izgledati kao da je Vladimirov regrutirao Barčenka u okultne krugove, ali stvar nije bila baš tako jednostavna. Sam je Vladimirov po pitanju svoje lojalnosti upitan. Uskoro se uključio u slučaj dvojice Britanaca, Harolda Raynera i G.H. Turnera koje su uhitili zbog navodne umiješanosti u pokušaj atentata u kolovozu 1918.g. na šefa P-Čeke Mojsija Uritskog. Ali stvarni napadač bio je sljedbenik Borisa Savinkova. Još je zanimljivije da su Vladimirov i drugovi, navodno, uhvatili pogrešne ljude. Tada, umjesto da je bio pogubljen, jedan od njih nekako je uspio izbjeći proleterskoj pravdi i pobjegao je natrag u Englesku. Naposljetku, Vladimirov je bio u romantičnoj vezi s udovicom drugog Engleza, ženom koja je bila također identificirana kao britanski špijun. Posljedica je bila njegov odlazak iz Čeke, ali se nekako uspio vratiti. Godine 1927. Vladimirov je bio ponovno uhićen i strijeljan kao engleski špijun, baš kao i njegov štićenik Barčenko koji je smaknut jedno desetljeće poslije. 17 Dakle, je li Vladimirov regrutirao kolegu okultista da istražuje za Čeku 1918. godine, ili je već tada bio britanski obavještajac koji je Barčenka uveo u još tajniju novu zavjeru? Novi obrat neki su protumačili kao da je Vladimirov imao dvojnika, operativca Jakova Bluimkina.18 Očigledno nije točno da su bili jedna te ista osoba jer se Bluimkin i Vladimirov tijekom 1918.g. nalaze u istim mračnim krugovima. Bluimkin je tamo upoznao Barčenka. Dakle, razloga ima za sumnju da je i Bluimkin bio dvostruki britanski obavještajac. Kao navodno odmetnuti čekist, pogubio je njemačkog veleposlanika u Moskvi u srpnju 1918. godine. Baš kao i Vladimirov, brzo je pronašao svoj put nazad u milost sovjetskih obavještajaca. Godinu dana poslije stradanja Vladimirova, Bluimkin je bio streljan kao trockistički zavjerenik. Usto, Barčenko je imao prijatelje u sovjetskoj akademskoj zajednici. Uz njihovu podršku tijekom 1921-1922.g. vodio je ekspediciju na udaljenom poluotoku Kolima, sjeverno od Arktičkog kruga i tamo pronašao drevne petroglife i megalitske građevine. 19 To istraživanje pojačalo je vjeru u naprednu pretpovijesnu civilizaciju i tajanstvenu Šambalu. Ranih 1920-ih Barčenko je dobio dozvolu za „znanstveno-propagandno“ istraživačko putovanje u Mongoliju i Tibet s ciljem pronalaska „Crvene Šambale“.20 Vjerovao je da bi obnova drevne znanosti i mudrosti mogla proširiti utjecaj Moskve u cijeloj Aziji. Preuranjeno se lobiranje izjalovilo, iako je ono utjecalo da se iz Moskve otpreme dvojica baltičkih mornara, bivših Barčenkovih „učenika“ koji su krenuli na tajnu misiju na Tibet ranih 1920-ih godina.21 Istovremeno je Barčenko osnovao „masonsku“ ložu nazvanu Edinoe Trudovoe Bratstvo – ETB, tj. „Ujedinjeno radničko bratstvo“. Novo bratstvo uključivalo je Vladimirova i brojne
5
R. Spence: Crvena Šambala
@Eneagram 2014.g.
druge aktualne i bivše čekiste. Usko povezan s ETB-om, a možebit i sam član, bio je i specijalni agent sovjetske obavještajne službe Jakov Bluimkin. Ime lože ima neobičnu sličnost s ranijom skupinom Gurdjievljevih sljedbenika, Edinoe Trudovoe Sodruzhstvo („Ujedinjeni radnički udruženje“) u kojem je sudjelovao najmanje jedan istaknuti član ETB, P.S. Šandarovski, sljedbenik Gurdjieva.22 Još jedna veza je preko sovjetskoga kipara Sergeja Merkurova koji je bio Gurdjievljev nećak.23 Zanimljivo, Gurdjiev je navodno bio u vezi s britanskom obavještajnom službom, uključujući i primjedbu da je godinama služio kao britanski namještenik u Srednjoj Aziji i na Bliskom Istoku.24 Međutim, neosporno je da se među Gurdjievljevim učenicima u predrevolucionarnoj Rusiji nalazio i engleski skladatelj Sir Paul Dukes. Njegovi interesi nisu obuhvaćali samo Gurdjieva, nego i ezoterični budizam i Tibet. Dukes se pridružio MI1c (MI6) tijekom Prvog svjetskog rata, a veći dio 1919. godine bio je na čelu britanske obavještajne službe u Petrogradu.25 Jesu li Barčenko i Vladimirov bili s njim umreženi? Daleko najistaknutiji brat ETB-a bio je čekist Gleb Ivanovič Bokij. Iako je Bokij bio boljševički veteran, on je itekako bio uključen u okultna događanja. Bio je, također, predrevolucionarni član „Kabalističkog reda ruže i križa“. Njegovo unaprijeđenje u redu odobrio je nitko drugi nego Aleksandar Barčenko.26 Još je zanimljivije da vodstvo P-Čeke preuzima Bokij poslije smrti Uritskoga, te da se koncem 1918.g. požurio sudjelovati u „regrutiranju“ Barčenka. Ipak, obojica su se kasnije kleli da se nisu poznavali prije ranih 1920-ih godina. Bokij se trudio dokazati da je za njega revolucija završila s Lenjinovom smrću početkom 1924. godine. Povećano razočaranje dovelo ga je do suprotstavljanja Staljinu i on je podržavao Barčenkovu shemu za koju je priznao da obuhvaća rad obavještajnih službi.27 Do 1924. godine Bokij je sjedio na čelu OGPU-a (preimenovana Čeka) – Spetsotdel – Specijalni odjel. Njihova je oprema sadržavala kodove i elitnu odjeću „7. odjela“ gdje su proučavali paranormalna pitanja u rasponu od hipnoze i ESP-a do divljeg sniježnog čovjeka.28 U Spetsotdelu se čuvaju tzv. „crni dosjei“, osobni fajlovi sovjetskih vođa i njihove seksualne igrarije te razni drugi okultni predmeti.29 Osim osobne znatiželje Bokija su privlačili praktični motivi da nastavi s istraživanjima paranormalnog. Telepatska je komunikacija postala savršeno sredstvo za razmijenu poruka s agentima u inozemstvu. A ono što danas nazivamo „daljinskim gledanjem“ otvorilo je mogućnost da se bez napuštanja Moskve izvidi imperijalnog neprijatelja. Otključavanje hipnotičke moći uma i njegova kontrola imali su očekivanu primjenu u propagandi. Kako bi istražio te stvari Bokij je postavio Barčenka na čelo posebnog „neuroenergetskoga“ laboratorija koji se nalazio pri glavom središtu Instituta za eksperimentalnu medicinu. 30 Ipak,primarni je cilj Barčenka i ETB-a bio uspostaviti izravan kontakt sa Šambalom. U tom je cilju Bokij mogao biti od pomoći da se uspostavi zajednički plan s drugim ezoteričnim skupinama, među kojima je najpoznatije bilo „Veliko bratstvo Azije“. Susreo se najmanje s dvojicom članova tog bratstva: tibetanskim lamom Naga Navenom koji je za sebe tvrdio da je predstavnik izravno iz Šambale, te s Mongolom Khayan Khirvom, budućim šefom tajne policije.31 U toj će ulozi Khirva raditi rame uz rame s Jakovom Bluimkinom. U proljeće 1925. godine, a zahvaljujući Bokijevom pristupu tajnim arhivima, istraživačko putovanje u Šambalu moglo je otpočeti. Bokij je postavio Bluimkina na čelo tajne obavještajne
6
R. Spence: Crvena Šambala
@Eneagram 2014.g.
službe.32 Ali je plan nesretno završio. Tamne su glasine Bokija opisivale kao izroda žednog ljudske krvi.33 Vodeći protivnik putovanja bio je Mihail Trilesser, šef OGPU vanjske obavještajne grane (INO). On se, naravno, trudio da nijedna aktivnost izvan SSSR-a ne prođe mimo njega. Do ljeta je Barčenkova misija u Šambalu već bila mrtva, ili možda i nije? U rujnu 1925.g. skromni muslimanski hodočasnik prešao je iz Pamira u britanski Kašmir. U stvari je hodočasnik bio Jakov Bluimkin koji se uputio prema još udaljinijem Ladakhu, gdje je trebao susresti ekspediciju pod vodstvom Nikolaja Reriha. Rerihov je cilj bio prijeći u Tibet i uspostaviti kontakt sa Šambalom. Međutim, ubrzo nakon prelaska granice plemenska je policija uhitila Bluimkina. Očito, netko je cinkao Britance. Lukavi čekist je ubrzo pobjegao i prerušen u mongolskog lamu nastavio je prema Rerihu. U svakom slučaju, to je bila Bluimkinova priča za koju može postojati i alternativno objašnjenje. Kratkoća uhićenja i Bluimkinov iznenadni bijeg omogućili su mu uvjerljivu kamuflažu te priliku da se javi britanskoj obavještajnoj službi prije nego dođe k Rerihu.
Nikolaj Rerih – ruski slikar, teozof i filozof Rođen u St. Petersburgu 1874.g., Nikolaj Konstantinovič Rerih najpoznatiji je kao slikar i neumorni zagovornik joge i budizma na Zapadu. Neupitno je bio teozof i vjerojatno martinist.34 Postao je, također, utjecajni sovjetski tajni obavještajac. Neki od njegovih štovatelja to gromoglasno osporavaju, no istina je da je Rerih iskoristio boljševike koliko i oni njega. Njegova povezanost sa sovjetskim obavještajcima ipak je preobuhvatna da bi se mogla osporavati.35 Kada je revolucija pogodila Rusiju, Rerih je napustio zemlju i u početku nije pokazivao interes za Veliki socijalistički eksperiment. Do 1920. godine u Londonu se pridružio lokalnom teozofskom društvu gdje je dominirala Annie Besant. Besant i njezini sljedbenici bili su javni zagovaratelji indijske neovisnosti što ih je dovelo pod lupu britanske službe sigurnosti. Do konca 1920-ih godina Moskva je postala glavni pokrovitelj protiv britanskog utjecaja u Aziji, te kako pokazuje član MI6 Desmond Morton (kasnije jedan od Churchillovih najpouzdanijih špijuna) „gotovo svi teozofi i teozofska društva na neki su način bili povezani s boljševizmom, indijskim revolucionarima i drugim neugodnostima.“36 Rerih je britanski utjecaj na Tibetu vidio kao zlo protiv kojega se mora boriti, a tijekom 1920ih godina Moskvi se približavao i s druge strane. Rerihova je supruga Elena (Helene), medij, počela primati poruke od entiteta zvanoga Master Morya – Allal Ming – koji je tvrdio da je član „Velikog bijelog bratstva“ i „duhovni učitelj s Tibeta“.37 Allal Ming je uvjerio Reriha da je ključan za realizaciju „Velikoga plana“ koji će završiti sa stvaranjem ogromne, pan-
7
R. Spence: Crvena Šambala
@Eneagram 2014.g.
budističke države koja bi obuhvatila Tibet, Mongoliju, dijelove Kine i veliki dio Sibira. Prva faza će biti „Šambala rat“, kao „krajnja zemaljska manifestacija nevidljivoga kraljevstva Šambale“.38 Plan se gotovo ne razlikuje od tada aktualnih zamisli baruna Ungerna. Međutim, dok je Ungern imao za cilj izgraditi Novi poredak na ratu s bezbožnim boljševicima, Reriha je vodič hrabrio da Sovjete prepozna kao saveznike i Lenjina kao glasnika novoga prosvijetljenog doba. I sam se „Kralj svijeta“ tada okušao u okladi. Istodobno, Rerih je stekao jednog novog sljedbenika u liku mladog ruskog teozofa, Vladimira Anatoljeviča Šibajeva. Šibajev je ujedno bio obavještajac za komunističku internacionalu (Kominterna) i radio je s indijskim nacionalistima. Zahvaljujući njemu Rerih je upoznao druge sovjetske dužnosnike i poticao ih je da svoje planove usmjere prema Indiji, kao prvom koraku u ostvarenju Velikoga plana. Londonski MI5 držao je na oku Šibajeva i njegove poslove s Rerihom.39 Rerih se preselio u New York početkom listopada 1920. godine. Tako je izbjegao neprijateljsko ispitivanje britanskih vlasti i osigurao podršku od strane imućnijih Amerikanaca. Jedan takav dobročinitelj bio je broker s Wall Streeta, Louis Levy Horch, koji je pomogao pronaći mjesto za Rerihov muzej i postao mu mistični financijski direktor i oslonac. Naravno, i Horch je vodio tajni život. Uspješan poslovni čovjek održavao je važna poznanstva u američkoj politici, a bio je također skriveni operativac Čeke/OGPU-a.40 Koncem 1923.g. Rerih se preselio u Darjeeling u Indiji. To ga stavlja pod budno oko britanskog „rezidenta“ u obližnjem Sikkimu, Fredericka Marshama Baileya, čovjeka koji je blisko poznavao ruske aktivnosti u Srednjoj Aziji. U proljeće 1925.g. Rerih je bio spreman lansirati svoju ekspediciju preko Himalaja. Tu je sinkronicitet s Barčenkovim planom više nego slučajan jer je povezan, dakako, i s njegovim podrivanjem. Putujući pod američkom zastavom, potpomognut novcem Yankee-ja, Rerih je imao prednost da ne bude napadan kao sovjetski agent. Također, zanimljivo je bilo i kada se pokraj Reriha pojavio Bluimkin, Bokijev i Barčenkovljev drug. Ali bez obzira na njegovu povezanost s Britancima, je li Bluimkin nastavio komunikaciju sa svojim prijateljima iz Moskve? Usprkos činjenici da je lutao po bespućima Tibeta (nikad nisu došli do Lhasse) skupa s Rerihom i da su zajedno napredovali na zapad prema Xinjiangu i Mongoliji? Imali su vremena da stignu nekim okolnim putom do Moskve, gdje je Rerih bančio sa sovjetskim prijateljima. Zapravo je njegova ekspedicija od početka do kraja bila moskovska, shvaćao to Rerih u potpunosti ili tek djelomično. Ta činjenica nije promakla ni Britancima. U tom razdoblju MI6 prati aktivnosti „crvenih“ u Aziji preko jednoga od obavještajaca iz veleposlanstva u Moskvi, Arthura V. Burburya. U Londonu su 1928. godine zaključili da je Rerih bio „prosvijetljen“ do granice „izvrsnosti Saveza sovjetskih socijalističkih republika“.41
8
R. Spence: Crvena Šambala
@Eneagram 2014.g.
Roy Chapman Andrews – model Indiana Jonesa iz stvarnog života Za razliku od Barčenka i Reriha, Amerikanac Roy Chapman Andrews nije gajio poseban interes za okultno i paranormalno.42 Ali je s obzirom na svoju prirodnu znatiželju ipak pokazao ponešto interesa za nadnaravno. Rođen u Wisconsinu 1884.g., Andrews zarana pokazuje volju za učenjem i avanturom. Do Prvog svjetskog rata stekao je diplomu na Sveučilištu Columbia, članstvo u ekskluzivnom Klubu istraživača i radio je kao zaposlenik u Američkom prirodoslovnom muzeju (Museum of Natural History). Njegova rana istraživanja odvode ga u Kinu, što mu je omogućilo izvrsno snaći se u novom zadatku koji je pred njega postavljen 1918. godine. Iako je putovao kao „znanstvenik“, bio je časnik američke obavještajne mornaričke službe (ONI) i bio mu je dodijeljen zadatak u američkom veleposlanstvu u Pekingu.43 U maniri dobrih obavještajaca, Andrews nije puno govorio o tamošnjim poslovima koje je obavljao. Postoje najmanje dva zabilježena „izviđanja“ u turbulentnu Mongoliju i njegov posjet glavom gradu Urgi (koji je uskoro zauzeo barun Ungern), te dolazak u daleki Sibir gdje je buktio ruski građanski rat.44 Naknadno je Andrews sastavio zemljovid „Južna granica u regiji azijske Rusije“ koji je koristila američka vojska u MID-u, Military Intelligence Division.45 Je li na tim putovanjima i Andrews čuo iste glasine o Agarti/Šambali koje su već odzvanjale u ušima Ossendowskog, Reriha i Barčenka? Andrews je napustio mornaricu u proljeće 1919.g., no malo nakon što se vratio u Sjedinjene Američke Države stavio je svoje usluge na raspolaganje MID-u. Njegov bivši šef u Pekingu, zapovjednik I.V. Gillis, zajamčio je za Andrewsa da se „u slučajevima nužde moguće na njega osloniti i da će izvršiti dužnosti s potrebnom vještinom i nervima“, a njegov kolega iz muzeja jamčio je za MID da je Andrews „jedini Amerikanac koji je uopće upoznat s Mongolima“.46 Između 1922. i 1930. godine Andrews je bio na čelu pet ekspedicija u pustinju Gobi i susjedne regije Mongolije. Sve su bile pod pokroviteljstvom muzeja (MNH) i donose značajna fosilna otkrića, uključujući i prva jaja dinosaura. Međutim ,izvorni cilj istraživanja nisu bili životinjski fosili, nego dokazi pračovjeka. Ravnatelj muzeja Henry Fairfield Osborn bio je uvjeren da je podrijetlo ljudske rase potrebno tražiti u istočnoj ili srednjoj Aziji. Neke od njegovih teorija odjeknule su kod teozofa, tj. i teozofi su smatrali to isto.47 Za nas je najzanimljiviji bio Andrewsov pohod s početka 1925.g. kada je s pratnjom zašao duboko u zapadnu Mongoliju. „Kartografski“ tim sastojao se od časnika američke vojske, poručnika Freda Butlera, te britanskog poručnika H.O. Robinsona odvojenoga od veleposlanstva Njegova Veličanstva u Pekingu.48 Butlerovi su izvještaji također bili pohranjeni u MID-u.49 No, Andrews je mogao dobiti podatke o Rerihovim aktivnostima i od drugog istraživača koji je tada tragao po pustopoljinama Srednje Azije, naime od Ossendowskog suparnika Svena Hedina. Šveđanin je rekao Andrewsu da je njegova ekspedicija bila „izviđanje“ za planiranu zračnu liniju Lufthanse preko Srednje Azije u
9
R. Spence: Crvena Šambala
@Eneagram 2014.g.
Peking, a moglo je biti i nešto drugo. U svakom slučaju, Andrews je poslušno izvijestio MID o razgovoru s Hedinom.50 Na kraju, Šambala ostaje skrivena ili se barem tako čini. Rerih i Andrews doživjeli su ispunjenu starost sve do 1947. i 1960. godine. Barčenko, Bokij i braća „Ujedinjenih radnika“ nisu bili jednake sreće. Svi su poginuli u čistkama koncem 1930.g. kada su bili osuđeni za zločine koje su – ili nisu – počinili.
Izvor: New Dawn, br. 109., srpanj/kolovoz 2008.g. Preveo: Uremović Šimun, ožujak 2014.g. Članak je dopušteno reproducirati i umnožavati u bilo kojem pisanom, tiskanom ili elektronskom obliku bez izmjena uz navod © Zadruga Eneagram 2014. http://www.newdawnmagazine.com/articles/red-star-over-shambhala-soviet-british-andamerican-intelligence-the-search-for-lost-civilisation-in-central-asia
F.A. Ossendowski: Zvijeri, ljudi i bogovi, Zadruga Eneagram, 2013.g., Zagreb, str. 236. Ibid, str. 244. 3 „Krvavi“ barun von Ungern-Sternberg : Luđak ili mistik?“, New Dawn Magazine, br. 108., svibanj-lipanj 2008.g., str. 31-36. 4 Sven Hedin: Ossendowski und die Wahrheit, Brockhaus, Leipzig, 1925.g. 5 Joseph Alexandre St-Yves d’Alveydre, Mission de l’Inde (1910). D’Alveydre bio je inspiriran, dakako, dvojicom autora: Edwardom Bulwer-Lyttonom (1870), The Coming Race, te francuskim piscem Louisom Jacolliotom (1873), Les Fils de Dieu. (prim.aut.) 6 Vidi: Jason Jeffrey, Mystery of Shambhala, New Dawn Magazine, br. 73. (svibanj-lipanj 2002.g.), te Joscelyn Goodwin: Arktos: The Polar Myth in Science, Symbolism and Nazi Survival, Adventures Unlimited Press, Kempton-IL, 1996.g., str. 95-104. 7 Prirodni zakon ili dharma. (Prim. prev.) 8 Martinizam je varijanta mističnog kršćanstva koji je predstavljen kod Louis-Claude de Saint-Martina, francuskog ezoterijskog filozofa iz 18.st. (prim.aut.) 9 Markus Osterrieder: From Synarchy to Shambala: The Role of Political Occultism and Social Messianism in the Activities of Nicholas Roerich. Rad je bio predstavljen na konferenciji pod naslovom „The Occult in 20th Century Russia“, Berlin, ožujak 2007, br. 11, str. 68. 10 Ibid, str. 67. 11 Oleg Šiškin: Bitva za Gimalai, Eksmo, Moskva, 2003.g., str. 31. 12 Anton Pervušin: Okultni Staljin, Yauza, Moskva, 2006.g., str. 133. 13 Aleksandar Andrejev: Okultist strany Sovetov, Yauza/Eksmo, Moskva, 2004.g., str. 101. 14 Ibid, str. 74. 15 Richard Spence: Trust No One: The Secret World of Sidney Reilly, Feral House, Los Angeles, 2002.g. Napose vidi Poglavlje IX. koje donosi razne intrige između Reillya i Savinkova. (prim.aut.) 16 Anton Pervušin: Okultni Staljin, Yauza, Moskva, 2006.g., str. 143-144. 17 Aleksandar Andrejev: Okultist strany Sovetov, Yauza/Eksmo, Moskva, 2004.g., str. 91. 1 2
10
R. Spence: Crvena Šambala
@Eneagram 2014.g.
Aleksei Velidov: Pokhozhdeniia terrorista: Odisseia Yakova Bliumkina, Sovremnik, Moskva, 1998.g., str. 243. 19 Anton Pervušin: Okultni Staljin, Yauza, Moskva, 2006.g., str. 144-152. Opisana je ekspedicija u područje Lovozero-Seidozero. (prim.aut.) 20 Aleksandr Andrejev: Soviet Russia and Tibet: The Debacle of Secret Diplomacy, 1918-1930s, Brill, Leiden, 2003.g., str. 108-109. 21 Aleksandar Andrejev: Okultist strany Sovetov, Yauza/Eksmo, Moskva, 2004.g., str. 101. 22 Oleg Šiškin: Bitva za Gimalai, Eksmo, Moskva, 2003.g., str. 105-106. 23 Ibid, str. 259. 24 Peter Roberts: Gurdjieff’s Origins. [URL od 12. svibnja 2008.g.]: www.promart.com/g.origins.html. 25 Sir Paul Dukes: The Story of „ST 25“: Adventure and Romance in the Secret Intelligence Service in Red Russia, Cassell, London, 1938.g. 26 Oleg Šiškin: Bitva za Gimalai, Eksmo, Moskva, 2003.g., str. 31. 27 Aleksandar Andrejev: Okultist strany Sovetov, Yauza/Eksmo, Moskva, 2004.g. („Protokol dopros“ [interogacijom] Bokii, br. 17-18, svibanj 1937.g., str. 360-361.) 28 Oleg Šiškin: Bitva za Gimalai, Eksmo, Moskva, 2003.g., str. 177. 29 Ibid, str. 367. 30 Vidi: Šiškin (2003), str. 179.; Pervušin (2006), str. 171-173; te A.V. Barčenko: Ljudi i sudby. [URL od 12. svibnja 2008.g.]: http://memory.pvost.org/pages/barchenko.html. 31 Aleksandar Andrejev: Okultist strany Sovetov, Yauza/Eksmo, Moskva, 2004.g., („Protokol dopros“ [interogacijom] Bokii, br. 17-18, svibanj 1937.g., str. 354-355.) 32 Šiškin (2003), str. 197. 33 Ibid, str. 367. 34 Markus Osterrieder: From Synarchy to Shambala: The Role of Political Occultism and Social Messianism in the Activities of Nicholas Roerich. Rad je bio predstavljen na konferenciji pod naslovom „The Occult in 20th Century Russia“, Berlin, ožujak 2007.g., br. 11, str. 12. te str. 78. 35 Ibid, str. 1. te str.3. te Šiškin, passim. 36 Gill Bennett: Churchill’s Man of Mystery: Desmond Morton and the World of Intelligence, Routledge, London, 2007.g., str. 72. 37 Markus Osterrieder: From Synarchy to Shambala: The Role of Political Occultism and Social Messianism in the Activities of Nicholas Roerich. Rad je bio predstavljen na konferenciji pod naslovom „The Occult in 20th Century Russia“, Berlin, ožujak 2007.g., br. 11, str. 2, 4 i 8. 38 Ibid, str. 1. 39 Šiškin (2003), str. 48. 40 Ibid, str. 68. 41 Foreign and Commonwealth Office Ujedinjenog kraljevstva (FCO), bilješka od srpnja 1928.g. iz korespondencije između indijskog ureda i FCO. 42 Vidi: Charles Gallenkamp: Dragon Hunter: Roy Chapman Andrews and the Central Asiatic Expeditions, Penguin Books, New York, 2001.g. 43 Andrews US Passport application, 18. lipnja 1918.g. (prim. aut.) 44 Charles Gallenkamp: Dragon Hunter: Roy Chapman Andrews and the Central Asiatic Expeditions, Penguin Books, New York, 2001.g., str. 72-73. 45 US National Archives, Records of the Military Intelligence Division, MID, 10989-H-12/8, MID to George H. Sherwood, 20. siječnja 1922.g. (prim. aut.) 46 MID, 2338-H-12/39, Izvještaj N.A. China, 5. srpnja 1921.g., te MID 2657-H-158/2, Izvještaj Clarence A. Manninga MID-u, od 8. studenoga 1921.g. 47 G. de Purucker: Theosophy and Modern Science, Kessinger, Whitefish-MT, 2003.g., str. 101 48 Charles Gallenkamp: Dragon Hunter: Roy Chapman Andrews and the Central Asiatic Expeditions, Penguin Books, New York, 2001.g., str. 188. 49 MID, 2055-632-5, C of E to G2, 5. travnja 1926.g. 50 MID, 2657-D-935/2, HA, 29. travnja 1927.g. 18
11
R. Spence: Crvena Šambala
@Eneagram 2014.g.
