Carole Pateman
SPOLNI UGOVOR
S engleskog prevela:
Marijana Nikolić
ZEN 5
|KA
INT
L J—I
li—
PRESS
ZAGREB 2000.
Prevela: Marijana Nikolić
Uredila: Vivijana Radman
Lektorirala i ksrcirala: Mirjana Paić-Jurinić
Oblikovala: Karmen Gasparini
Za izdavača: Đurđa Knežević
Naslov izvornika: Carole Pateman: The Sexual Contract Copyright ©Carole Pateman 1988. Prvi put objavljeno 1988. u izdanju Polity Press i Blackwell Publishers Ltd. Izdavanje ove knjige pomogao je INSTITUT OTVORENO DRUŠTVO HRVATSKA
Sadržaj
Predgovor
13
O autorici 1. Sklapa njeugovora
15 17
............................................................................
............................................................................
..........................................................
2. Pomutnje oko patrijarhata
33 ^
...........................................
3. Ugovor , pojedina c i ropstvo
.........................................
Post anak, očevi i ol pitička slobo da sinova
85j j
................
5. Supruge, robovi i najamno ropstvo
119j>V
6. Feminizam i bračni ugovor
1531^
7. Što je loš e u prosti tuciji?
ÍS5^\ ^
8: Kraj priče?
213
..........................
......................................
...........................................
...................................................................
Bilješke Kazalo
.................................................
252
................................................................................
Predgovor Veliko zanimanje za teoriju ugovora, koje je nanovo oživjelo u ranim sedamdesetim godinama ovoga stoljeća, ne pokazuje znakove posustajanja. Idejadruštvenog u govora nalazi danas nove i sl ožene izraze, prać enevrlo tehničkim, ali često i istančanim razradama teze o ugovoru, od kojih pojedine iznose i marksisti, nekoć oštri protivnici teorijskih postavki i praktičnih implikacija nauka o ugovoru. Razlog zbog kojeg istupam s jednim prilično drukčijim doprinosom toj literaturi leži u činjenici da u trenutačnoj raspravi nešto ključno nedostaje. O spolnom ugovoru, naime, nema ni spome na. Spolni je ugov or potisnuta dime nzija teori je ugovora, sa stavni dio razumnaodabiraonoga poznatog prvobitnog sporazuma . Prvobitni ugovor, onako kako se danas obično shvaća, samo je dio čina političkog postanka koji su opisali klasičniteoretičari ovora ug u 17. i 18. stoljeću. Svrha je moje studije potaknuti na probijanje debelih naslaga teorijske au tocenzure u tome području. S jedne strane, sada je povoljan trenutak za pisanje o spolnom ugovoru. Naime, neobično širok utjecaj ugovorne doktrine upućuje na to da je puna razgranatost ugovora postala zamjetljiva. No, s druge strane, trenutak je nepovoljan jer upravo utjecaj teorije ugovora prijeti da još dublje zakopa spolni ugovor i dodatno marginalizira onu feminističku misao koja prema ugovoru nastupa s kritičkih pozicija. To što je danas teoriji ugovora udahnut nov život, nije samo posljedica unutarnjeg razvoja političke teorije, nego i širih političkih kretanja koja demokraciju tumače kao individua lnu inci jativ u (ili izbor) koj a se taj može sažeti upaket egslo tržištu priv atnogsepoduzetništva i privatizacije. Čitav politički nudi u ime slobode. Prodajado sada (odnosno bare m do kraja 19 87.) tečeneobično uspješno, a kupci dolaze i s područja koja su se nekoć opirala takvoj politič-
PREDGOVOR
koj reklami. Stari socijalistički argument protiv ugovora u aktualnom je političkom kontekstu umnogome izgubio na uvjerljivosti, pa je za razvoj novih kritičkih oblika potreban i nov pogled na ugovornu teoriju. Teorija ugovora ne bavi sesamo fikcijamaprvobitnih sporazuma; teoretičari ugo vora, naime, smatraju da svojim radom upućuju na to kakvo bi trebalo biti ispravno shvaćanje glavnih političkih institucija. I građanski status, i zapošljavanje i rbak ugovorne su naravi, no budućida ih sepromatra kro z optiku jedne drastično okrnjene teorije ugovora dapače, doslovce kastrirane teorije društveni ugovor i ugovor o zaposlenju sustavno se pogrešno prikazuju, a bračni seugovor običnozanemaruje. Bilo mi je potrebno nekoliko godina rada na klasično j teoriji ugovora i s njom povezanim teorijskim i praktičnim problemima pristanlca1da uvidim kako društveni ugovor pretpostavlja spolni ugovor, a građanska sloboda patrij arhalno pra vo. U početkuse moje zanima nje vrtj elo oko političke obveze , no,iako su moji zaključci o tom pita nju (objavljeniThe u Problem of Politic Obligation)ostao pokaziv ali odstupaunutar nja od broj nih drugih teorija,okvira. Moja je sam je al argument uglavnom konvencionalnih argumentacij a počela probijati granice teori je o društv enom ugovoru u trenutku kada sam primijetila da su klasični teoretičari za sobom ostavili probleme inkorporiranja žena u građansko društvo, kao i njihovu obvezu u tom društvu, prob lemekoji u onda šnjim teori jamanisuprepoznati. Dubinu i narav toga propusta uvidjela sam tek kada sam o tekstovima i konkretnimprimjerimaugovornih odno sa počela postavljati spec ifično feministička pitanja i problemu inkorporiranja žena prestala pristupati sa stajališta glavne struje političke teorije. Uobičajenim se pristupima ne može pokazati zašto je taj problem toliko ustrajan i tvrdokoran, ili zašto i kritičari i zagovaratelji ugovora ne mogu ozbiljno razmatrati feminizam, a da pritom ne ugroze svoju konstrukciju “političkog” i “političkih” odnosa. Neke od mojih teza nadahnule su autorice koje obično dobivaju etiketu radikalnihem f inistica. No, razvrstavanje em f inistica na radikalne, bera li lne i socijalističke navodi na pomisao da je feminizam uvijek drugorazredan dodatak drugim doktrinama. I feminizam je, poput socijalizma, donekle upleten u ugovor, međutim, usprkos kontroverziji o pojmu patrijarhata koja već više od deset godina razdire feministice međusobno, neobič-
no seobzira malo pozorno ugovornoj na ravi suvrem ena patrij arhata . teorijama i Bez na to,stiupoklanja intelektualnom smislu najviše dugujem aktivnostima feminističkog pokreta, koji je preobrazio moje poglede kako na političku teoriju tako i na politički život općenito. Kako je za nastanak ove knjige bilo potrebno više godina, njoj su pridonijeli i brojni razgovori, često na naoko nevezane teme, te rasprave o radovima i predavanjima u Australi ji i Sjedinjenim Državama. Svim njiho-
PREDGOVOR
vim sudionicima ovom prigodom zahvaljujem. Samo pisanje knjige manje je trajalo. Počela sam tako što sam odlučila prvo napisati jednu nit čitava rada, da bih potom, kao suradnica Centra za napredna istraživanja na polju bihejviorističkih znanostiu Stanfordu, godine 84./85., 19 napisala nacrt nekih jelo di va knjige. Imala sam sreću što je sre dina u kojoj sam radila bila i intelektualno i praktično poticajna, te što mi je kolegijalno i marljivo osoblje Centra uvijek bilo spremno pomoći dok sam pokušavala dovesti u re d vlastite misl i. Jednaku sreć u imala sam i godine 1986./87. kao članicaŠkole za društv ene znanosti pri nst I itutu za naprednaistraživanja na Sveučilištu Pri nceton. Sredina ukojoj sam na tom Institutu radila bila je prilično drukčija: neobično mirna, a ipak intelektualno poticajna. Tekst je u cijelosti napisan u privatnoj raskoši, osim zadnjega poglavlja, koje je dovršeno u ja vnoj oskudiciSveučilištau Sydneyju. Posebnu zahvalnost dugujemJoani Scott koja je proči tala i ko mentirala prva četiri poglavlja, Itsie Huli koja je iscrpno komentirala peto poglavlje, a njima dvjema i Giovanni Procacci za rasprave koje smo o mojem radu vodile tijekom zajedničkih objeda. Također, zahvalna sam Sandy Le vinson za pomoć u pravnim pitanjima. Jednu drugu vrst zahvale dugujem Mariji Vigilante, koja me oslobodila mnogih mrskih zadaća vezanih za pisanje knjige i zdušno me podržavala, te Peg Clarké i Lucilli Alisén bez kojih, u ovom slučaju, knjiga ne bi ni mogla biti napisana. Njihovo umijeće, požrtvovnost i vedrina pred hrpom nečistih ili neuredno otipkanih stranica spasile su i mene i knjigu od ponovne ozljede ručnih zglobova. Moj muž je osmo poglavlje i ova j predg ovor preba cio na računalo, te ponovo izrazio svoju podršku mojem akademskom radu i bio njegov strogi kritičar. Također hvala Davidu Heldu za bodrenje i iznimnu uredničku učinkovitost.
O autorici Carole Pateman rođenaje u radničkoj obitelji u Sussexu, gdje es školovala do šesnaeste godine. Akademsku je karijeru započela studijem na Ruskin Collegeu, specijaliziranom za obrazovanje odraslih, a nastavila na Sveučilištu u Oxfordu, gdje je doktorirala. Područje njezinog interesa su političke znanosti. Predavala je na i provodila znanstvena istraživanja kao stipend isticamnogih sveučilišta u Europi, Australiji i Sjevernoj Americi. Trenutno predaje naOdsjeku političkih znanosti na UCLA (University of California)u Los Angelesu. Najvažnija djela su: Ženski nered: demokracija, feminizam i politička teorija, (The D isorder of Women: Democracy, Feminism, and Political Theory, prvo izdanje Polity Press 1989., uHrvatskoj u izdanju Ženskeinfoteke, Zagreb, 1998. godine) Spolni ugovor ; (The Sexual Contract, prvo da iz nje Polity Pre ss 1988., u Hrvatskoj u izdanju Ženske infoteke, Zagreb, 2000.) Problem političke obveze: kritička analiza liberalne teorije (The Problem of Political Obligation: A Critical A nalysis of Liberal Theory, prvo izdanje John Wiley and Son, 1797.) Partic ija i de (Participati on and Democratic Theory, prvo ipac iz danje mokratska C ambridgeteorija, niv U . Press, 197 0.)
1. Sklapan je ugov ora
Ispredanje raznih pričajedan je od na jvažnijih načina pomoću kojeg su ljudi oduv ijek pokušavali razumjetibe sei svoj društveni svij et. Najpoznatija i najutjecajnija politička priča modernoga doba može se naći u djelima teoretičara društvenog ugovora. Ta pripovijest, ili pretpostavljena povijest, govori o tome kako su se novo građansko društvo i novi oblik političkog prava stvar ali kroz prvobitni ugovor. Obvezujuća vlast drža ve i građanskog prava, ka o i legitimitet moderne ra gđanskeuprave, objašnjavaju es tumačenjemdruštva kao posljedice ne kog ugovora. Privlačnost zamislir-p vobitnog ugovora i teorije ugovora općenito, teorije prema kojoj se slobodni društveni odnosi ostvaruju u obliku ugovora, trenutačno je vjerojatno veća nego ikada još od 17. i 18. stoljeća, kada su klasični autori izložili svoje teze. Danas, međutim, polovica pričeuvijek osta je neispričanom. Uvelike se, naime, govori o ugovoru, dok spolnom o društvenom ugovoru vlada duboka šutnja. Prvobitni je ugovor spolnodruštveni pakt, ali s potisnutom pričom o spolnom ugovoru. Uobičajeni prikazi teorije o društvenom ugovoru ne iznose cijelu priču, a suvremeni teoretičari ugovora ne daju nikakve naznake da pola sporazuma nedostaje. Priča o spolnom ugovoru istodobno je genezapolitičkog prava, koja objašnja va zaštoej ostvarivanje toga prava legitimno. No, posrijedi je priča o političkom pravu kao patrijarhalnom pravu ili spolnom pravu, odnosno moći koju muškarci ostvaruju nad že nama. Polovica priče koj a nedost aje govori o tome ka ko je uspostavljen ej dan specifično moderan oblik patrijarhata. Novo građansko društvo stvoreno putem prvobitnog ugovora jest patrijarhalni društveni poredak. Teorija društvenog ugovora obično se prikazuje kao priča o slobodi. Prema jednom od tumačenja prvobitnog ugovora, pojedinci u prirodnom stanju razmjenjuju nesigurnosti prirodne slobode za ravnopravnu, gra KNJIŽNICA VLAD!!V',rM KAZ0R4
SPOLNI UGOVOR
dansku slobodu koju štiti država.jtJ građanskom društvu sloboda je uni verzalnaj'Svi odrasli pojedinci uživaju isti društveni položaj, asvoju slobodu mogu ostvariti repliciranjem prvobitnog ugovora kada, primjerice, sklapaju ugovor o zaposlenju ili bračni ugovor. Jedno drugo tumačenje, koje polazi od prikaza prirodnog stanja u klasičnim tekstovima, kaže da slobodu stječu sinovi koji odbace svoju prirodnu podčinjenost očevima i očinsku vlast zamijene građanskom upravom. Političko pravo kao očinsko pravo nije suglasno s modernim gr ađanskim dru štvom. U toj verziji priče , građansko se društvo stvara kroz prvobitni ugovor nakon zbacivanja očinske vlasti, odnosno patrijarhata^Novi se građanski poredak zato nadaje kao antipatrijarhalan ili postpatrijarhalan, a budući da se građansko društvo stvara kroz ugovor, ugovor i patrijarhat izgledaju nužno suprotstavljeni. Ta poznata iščit avanja kl asičnih priča propuštaju spo menuti da je ulog nešto mno go veće od same slobode. U srži stvaranja prvobitnoga pakta jest muška dominacija nad ženama i pravo muškaraca da uživaju jednak spolnipristup žena ma. Društveni je govor u pričao slobodi, a spolni ugo vor priča o podčinjenosti. Prvobitni ugovor ustanovljava i slobodu i dominaciju. (^Prvobitni ugo vor rađa obodu sl muškara ca i podčinjenost žena^l a građansku slobodu ne može se shvatiti bez one prešućene polovice priče, koja otkriva kako se prvobitnim ugovorom uspostavilo patrijarhalno pravo muškaraca nad ženama. Građanska sloboda nije univerzalna. Ona je muški atrib ut i ovisi o patrij arhalnom pravu. Sinovi ne zbacuju vlast očeva samo zato da bi stekli slobodu, već i zato da bi pribavili žene. Njihov uspjeh u ostvarenju toga naumazapisanje upriči o spolnom ugovoru. Prvobitni pakt ne samo i spolni halnomjesmislu nji medruštveni, se, naime,nego uspostavlj a ugovor: političkospolni pravou patrijarmuškaraca nad ženama te spolni u smislu uspo stave uredno g pristupa muškaraca tijelima žena. Prvobitni ugovor stvara ono što bih, po uzoru na Adrienne Rich, na zvala “zakonom muškoga spolnog prava”.1Ugovor nije ni ukakvoj opreci s patrijarhatom, dapače on je sredstvo putem kojeg se uspostavlja moderni patrijarhat. Jedan od razloga zašto politolozi tako rijetko zamjećuju da nedostaje jedna polovica priče o prvobitnom ugovoru, odnosno da je građansko društvo patrijarhalno, jest taj što se “patrijarhat” obično tumači na patrijarhalan način kao očinska vlast, što je doslovno značenje toga pojma. Tako se, primjerice, u sklopu uobičajena iščitavanja teorijske bitke između patrijarhalista i teoreti čara društvenog ugovora u 17. stoljeću, polazi od pretpo stavke dase patrijarhat odnosi samo na očinsku vlast. Sir Róbert Filmer tvrdio je da je politička moć očinska, te da je očeva prokreativna moć izvor političkog prava. Locke i srodni mu teoretičari ugovora isticali su da očinskai politička moć nisu istoi da je ugovor geneza političkog
SKLAPANJE UGOVORA
prava. U tom su pitanjuteoretičari ovora ug izvojevali pobjedu:standardno tumačenje stoji na čvrstim nogama, u mjeri u kojoj uopće stoji. Opet, naime, nedostaje klj učni dio priče.U tom se tumačenju zanemaruje is tinski izvor političkog prava, o čijem postanku ne ma riječi (u četvrto m sam poglavlju pokušala nadoknaditi taj propust). Političko pravo nastaje iz spolnog, odnosnosupružn ičkog prava. Očinsko ej pravo samo jedna , i to ne prvobitna, dimenzija patrijarhalne moći. Moć muškarca kao oca nastupa nakon što ej ostvario svoje patrij arhalno ra pvo muška rca m ( uža)nad ženom suprug ( om). Teoretičari ugovora nisu ima li želje da svojim napadomna očinsko pr avo osporeprvobitno patrijarhalno pravo. Umjesto toga, u svoje su teorije inkorporirali supružničko pravo, te tako zakonu muškogaspolnog prava dali njegov moderni ugovorni oblik. Patrijarhat je odavno presta o biti paterna lan. Strukt ura moderno ga građansko g društva ne počiva na srodstvu i moći očeva; u modernom svijetu žene su podređene muškarcima muš kaokarcima, odnosno muškarcima kao bratstvu. Prvobitni ugovor nastaje nakon političkog poraza oca i uspostavlja moderni bratski patrijarhat.Drugi razlog ispušta nju pričeo spolnom ugovoru leži u činjenici da uobičajeni pristupi klasičnim tekstovima, radilo se o pristupima glavne struje političkih teoretičara ili o njihovim socijalističkim kritičarima, daju varljivu sliku jedne specifične značajke građanskoga društva nastalog prvobitnim paktonu/ Patrijarhalno građansko društvo dijeli se u dvije sfere, no pozornost se usmjerava tek na jednu^Priči o društvenom ugovoru pristupa se kao prikazu stvaranja javne sf ere građanske slobo de.] Ona druga, privatna, sf era ne doživljava se kao politički relevantnaj B rak i ''bračni ug ovor zato su također politički ner elevantni.| Zanemariti bra čni ugovor, znači zanemariti polovicu prvobitnog ugovora. U klasičnim se tekstovima, kako ću poslije potanje pokazati, spolni ugovor premješta u bračni ugovor. To premještanje stvara poteškoću pri pronalaženju i prepri čavanju izgubljenoga dijela priče. Odveć se lako stječe dojam da su spolni ugovor i društv eni ugo vor dvazasebna, prem da povezana , ugovora i da es spolni ugovor odnosi naprivatnu sferu. U tom slučaju, čini se, patrijarhat nema nikakve važnosti za javni svijet. No, upravo suprotno, patrijarhalno pravo proteže es na cijelo gra đansko društvo . Ugovor o zaposlenju i(kako ga ja nazivam) ugovor o prostituciji, od kojih obazadiruu javno, kapitalističko tržište, potvrđuju muškarčevo pravo jednako snažno kao bračni ugovor^Spomenute ne i neodvojive. Javno sedvije podrusfere čje negrađanskoga može potpunodruštva sag ledati istodobno be z privat- su odvojenoga, pase, sličnotomu, značenje prvobitnoga ugovora ne može ispr avno tumačiti bez obje, međusobno ovisne, polovice priče. Građanska sloboda ovisi o patrijarhalnom pravu^ Moje zanimanje zapolni s ugovor ne svodi seprvenstv eno na tum ačenje tekstova, iako klasični tekstovi teorije društvenog ugovora zauzimaju
SPOLNI UGOVOR
popriličan prostor u ovoj raspravi. Ja priču o ugovoru pokušavam nanovo oživjeti kako bih rasvijetlila današnju strukturu glavnih društvenih institucija u Velikoj Britaniji, Australiji i Sjedinjenim Državama u društvima koja se ispra vno mogu shvatiti (tako sunam barem govorili) kao društv a nastalaiz društv enog ugovora. U način nakoji su tadruštva patrijarhalna, može se proniknuti uz pomoć cjelovite priče o prvobitnom ugovoru, a ona imaju dovoljno zajedničkog u povijesnom i kulturološkom smislu da bi ispri čana priča bila ista (a mnogo moj ih općih eza t vrijedit će i za druge razvijene zemlje Zapada). U trenutku kad a se spolni ugov or izvuče iz zaborava, postaje kudikamo jasnije na koji se način patrijarhalna dominacija razlikuje od drugih oblika dominacije u kasnom 20. stoljeću. Veza između patrijarhata i ugovora vrlo se rijetko iznosila na vidjelo, čak i među feministicama, usprkos činjenici da se u modernom građanskom društvu najvažnije institucije uspostavljaju i održavaju putem ugovora. Odnos poslodavca i radnika ugovornog je tipa, a za mnoge je teoretičare ugovora ugovor o zaposlenju egzemplarna vrstaugovora. I brakpočinje ug ovorom. Iako su es feministicemnogo bavile bračnim ug ovorom, njihove su tekstove i aktivnosti uglavnom zanemarivali čak i socijalistički kritičari teorije ugovora i ugovora o zaposlenju, od kojih bi se očekivalo živo zanimanje za feminističke teze. (Osim ako nije naznačeno drukči je, pojam “socijalistički” rabim vrlo široko, tako da obuhvaća marksiste, socijaldemokrate, ana rhiste i drug e.) Uz bračni ug ovor i ugovor o zaposlenju, razmatrat ću i ugovor između prostitutke i klijenta, a nekoliko riječi posvetit ću ug i ovoru o ropstvu(ili, točnije rečeno, ono što bire tbalo nazivati građanskim ropskim ugovorom, koji razmatram u trećem poglavlju). Na kraju sedmog pozabavitsurogatna ću se jednim novijim ugovora, ugovorom kojipoglavlja sklapa takozvana majka. Budućitipom da navedene tipove ugovora regulira odnosno zabranjuje zakon, na raznim mjestima tijekom rasprave dotaknut ću se i pravnog položaja ugovornih stranaka. Ipak,!ja ovdje nepišem o ugovornom pravu. Mene za nima ugovor kao načelo društvenog udruživanja i jedno od najvažnijih načina uspostavljanja društvenih odnosa, kakav je odnos između muža i žene ili kapitalista i radnika. Također, u mojoj raspravi nije riječ o vlasništvu u smislu u kojem se obično spo minje u raspravi o teoriji ugovora. I zagovaratelji i kritičari teorije ugovora skloni su usredotočiti se na vlasništvo kao materijalno dobro, zemlju ili kapital, odnosno na vlasništvo kao udio za koji se može reći daga pojedinci imaju u građanskoj slobodi. Predmetvih s ugovora kojima se bavim posebna je vrsta vlasništva: to je ono vlasništvo koje pojedinci, kako se drži, imaju u svojoj osobi. ^Spoznaje o priči o spolnom ugovoru pomažu nam shvatiti zašto u vezi s ugovorimačija su jednaod stra nakažeriFnasiaju naročiti problemi. O tim problemima nema spomena kod većine klasičnih autora, a ne spominju ih
SKLAPANJE UGOVORA
ni suvremeni teoretičari ugovora. Već barem stoljeće i pol, feministice uzalud ukazujuna osobitosti bračnogugovora. U uobičajenim komentarima klasičnih priča o prvobitnom ugovoru uglavnom se ne spominje to da su ženeisključene )iz prvobitnog ugovora. Prvobitni ugovor sklapaju muškarci. Pojam prirodnog stanja koristi se kako bi se pomoću njega objasnilo zašto je, s obzirom na značajke onih koji obitavaju u prirodnom stanju, sklapanje prvobitnog ugovora bilo čin razuma. Ključni detalj koji se ispušta jest razlika u spolu tih istih stanovnika, a za sve klasične pisce (s iznimkom Hobbesa) iz priro dne spolne razlike proi zlazi i razlika u razboritosti. U komenta rima tih tekstov a umanjuje se važnost činj enice ad klasičfii teoretičari daju patrijarhalnu verziju muškosti i ženskosti, to jest onogašto znači biti muškarcem odnosno ženom. Jedino su muškabića obdarena osobinama i sposobnostima potrebnim za sklapanje ugovora, od kojih je najvažniji onaj o vlasništvu imo vine u osobi, patako jedinomuškarci mogu biti “pojedinci”, i “Svi se ljudi rađaju slobodni” i međusobn o su jednaki po prirodi; oni su I pojedinci. Tapretpostavka ugovorne doktrine stvar a jedan dubok problem: Kako u tom slučaju može biti legitimna vladavina jednog čovjeka nad drugim i kako može postojati političko pravo? Moguć je samo jedan \ odgovor koji neće opovrgnuti početnu pretpostavku slobo de i jednakos [ ti. Takav odnos mora proisteći iz spo razuma, a ugovor se, iz razloga koje j istražu jem u treće m poglavlju, smatraparadigmom slobodnog sporazuma.^/ jŽenejse, međutim, nej^đaju slobodne i nemaju prirodne slobode. Klasični prikazi prirodnog stanja također uključuju svojevrstan poredak podčinjenosti, i to između muškaraca i žena. S iznimkom Hobbesa, fldasičnitea oretičari tvrde da ženama prirodno nedostaju osobine i sposobhosti “po jedinaca”. Spolnaje razlika politička razlika: spolna razlika jest razlika između slobode i podčinjenosti. U prvobitnom ugovoru, pomoću kojeg su muškarci svoju prirodnu slobodu pretvorili u sigurnost građanske slobode, žene ne sudjeluju kao stranka. Žene su predmet ug ovora. Ugovor (spolni) jest sre dstvopomoću kojeg muškarci svoj e prirodno pravo nad ženama pretvaraju u sigurnost gra đansko g patrijarhalnog prava. No, ako žene nemaju nikakvu ulogu u prvobitnom ugovoru, ako nikakvu ulogu ne mogu ni imati,zašto kl asični teo retičari druš tvenog ugovora (opet, s iznimkom Hobbesa ) brak i bračni ug ovor smatraju dijelom prirodnoga stanja?moraju Kako tosklopiti dabićataj koja nemajuDapače, sposobnost ugovora ipak uvijek ugovor? zaštosklapa svi nja klasični teoretičari (uključujući Hobbesa ) upornotvrde dau građanskom druš tvu žene ne samo mogu, nego moraju sklopiti bračni ugovor? Tumačenje razlike među spolovima kao razlike između slobode i podčinjenostinije tek te ma jednepoznate političke priče. Patrijarhalna koncepcija spolne razlike ugrađena je u strukturu našega društva i svakodnevna <■» I
SPOLNI UGOVOR
života. Namjera mi je pokazati kako je isključenost žena iz središnje kategorije “po jedinca” dobila svoj društveni i ra pvni zi raz ikako je to isključenje strukturiralo ugovore kojima se ovdje bavim. Premda usprkos mnogim novijim pravnim reformama i širim promjenama u društvenom položaju ženajoš uvijek nemamo isti građanskistatus kao muška rci,ta ključna politička činjenica o našem društvu rijetko je temom suvremenih rasprava o ugovornoj teoriji i praksi. Muževi više ne uživaju onako široko pravo nad svojim ženam a kakvo su imali sredi nom 19. stoljeća, kadasu supruge imale pravni status imovine. No, osamdesetih godina ovoga stoljeća taj oblik supružničke podčinjenosti i dalje istrajava u nekim pravnim sustavima koji još uvijek odbijaju usvojiti svako ograničenje ijiuževljeva pristupa tijelu supruge, te tako odriču mogućnost silovanja u braku) Najčešće se reagira odbacivanjem toga pitanja kao nevažnog političketeoretičare za \ političkeaktiviste. Mogućnost daženinstatus u bra ku odražavamnogo dublje probleme u vezi sa ženama i ugovorom ili da struktura bračnog ugovora prilično nalikuje drugim ugovorima zato se uopće ne razmatra. Nepriznavanjem političkog značenja bračne dominacije uklanja se potreba da se razmotri postoji li ikakva veza između bračnoga ugovora i drugih ugovora koji uključuju žene. Iznenađujuće malo pozornosti posvećuje se vezi između prvobitnog ugovora, koji se općenito smatra političkom fikcijom, i konkretnih ugovora. Društvenim se ugovorom, kaže priča, uspostavlja takvo društvo u kojemu pojedinci mogu sklapati ugovore uvjereni da su njihovi postupci regulirani građanskim pra vom, te da će se, bude li za to po trebe, ržava d pobrinuti za provedbu njihovih sporazuma. Tako su konkretni ugovori naizgled dokaz slobode, koju činom sklapanja prvobitnog pakta ostvaruju pojedinci. Prema mišljenju suvremenih teoretičara ugovora, društveni su uvjeti takvi da je za pojedince uvijek razumno da svoju slobodu ostvare sklapanjem bračnog ugovora ili ugovora o zaposlenju pa čak i, kako tvrde neki klasični i suvre meni teoreti čari, sklapanjem ugovora o (građanskom) ropstvu.Prema jednom drug om shva ćanju te priče(kako uj je Rousseau vidio), društveni ugovor omogućuje pojedincu da se dragovoljno podčini državi igrađanskom pravu; sloboda postaje pokornost, azauzvrat se dobiva zaš tita. U svjetlu takva iščita vanja, konkretni ug ovori svakodnevna života odraz su prvobitnoga ugovora, s tim da pretpostavljaju razmjenu pokornosti za skom zaštitu te uspostavljaju ono štograđansk nazivam im gospodstvom i građan podr eđenošć u. Jedan od razloga zašto su patrijarhalna dominacija i podređenost tako rijetko privlačili pozornost koju zaslužuju jest taj što je među kritičarima ugovorapodređenost prečesto bila drugorazrednom temom. Najviše su pozornosti privlačile okolnosti pod kojima se ugovori sklapaju, kao i pitanje eksploatacije koja slijedi. Zagovaratelji do ktrine o govoru u tvrdeda su
SKLAPANJE UGOVORA
se ugovori iz svakodnevna života dovoljno približili obrascu prvobitnoga ugovora, u kojemu ravnopravne stranke slobodno pristaju na uvjete ugovora, te da su konkretni ugovori zato primjeri ostvarivanja slobode pojedinca. Njihovi kritičari, pak, bilo da je riječ o socijalistima, koje zanima ugovor o zaposlenju ili feministicama, koje se usredotočuju na bračni ugovor ili ugovor o prostituciji, toj se tvrdnji suprotstavljaju isticanjem vrlo učestalog, očito neravnopravnog, položaja ugovornih stranaka, te ekonomskim g oraničenjima s kojima se suočava ju radnici , suprug e i žene općenito. No, usredotočenost na prinudno sklapanje ugovora, ma koliko bilo va žno, može zamagliti jedno vrlo ažno v pitanje: Ako je sklapanje ugovora uistinu dobrovoljno i bez prinude, postaje li ugovor automatski privlačan za feministice ili socijaliste? Kritike se također često upućuju na račun eksploatacije, kako u tehničkom marksističkom smislu izvlačenja viška vrijednosti, tako i u nešto popularnijem obliku pritužaba da radnici ne dobi vaju pra vednu na knadu za svoj rad i da podnose teške uvj ete ra da, da supruge nisuaćene pl az rad u kući ili da su prostitutke na zlu glasu i izložene fizičkom nasilju. Eksploatacija jest važna, no teza o podrijetlu patrijarhata u klasičnoj teoriji ugovora također skreće pozornost na stvaranje odnosa dominacije i podređenosti. Iako su emini f stice još od 17. stoljeća i te ka ko svjesne toga da su udane ženepodređene svojim muževima , njihova krit ika (supružn ičke) dominacije kudikamo je manje poznata od socijalističke teorije, koja podređenost podvodi pod eksploataciju. Međutim, eksploatacija je moguća uprava zato što, kako će espokazati u dalj njem ieTfcstu, ugovori o iijiQvini u osobi preda ju pravo .upra vlj.w[ajednoLug ovornQj._ stra nci. Kapitalisti mogu izrabljivati radnike, a muževi supruge, zatojušto im žni radnici i supruge ug ovorom ~o~zaposlenj u odnosno bračnim ug ovorom posta podlo . Osobitost teoretičara ugovora leži u tome što su i prvobitni ugovor i konkretne ugovore prikazali kao primjer i put stjecanja individualne slobode. No upravo suprotno, univerzalna je sloboda u teoriji ugovora uvijek tek pretposta vka, pričaili politička ifkcija.Ugovor uvijek rađa političko pravo u obliku odnos^dominacije^! podređenosti. Godine 9 119. G. D. H. Cole je izjavioda ljudi običnopogrešno odgovaraju na pitanje što je loše u kapitalističkom sustavu proizvodnje; odgovor je, naime, najčešće “neimaština” (nejednakost), a trebao bi biti “ropstvo”.2Cole je, dakako, pretjerivao u polemičke svrhe. Tamo gdje su pojedinci s pravnog gledišta slobodni i kao građani ravnopravni, ropstvo ne postoji u doslovnu smislu; nitko ne može istodobno biti ljudska imovina i građanin. Cole, međutim, hoće reći da se kritičari kapitalizma i ugovora usredo točuju na eksploataciju (nejednako st), a pritom zane maruju podređenost, odnosno mjeru u kojoj institucije za koje se drži da počivaju na slobodnim odnosima podsjećaju na odnos gospodara i roba. Rousse
SPOLNI UGOVOR
au je starijim teoretičarima ugovora zamjerao to što su zagovarali prvobitni sporazum ravan ugovoru oropstvu.(Pitanje otuđenja političke moći na zastupnike i državu, središnju temu društvenoga ugovora, razmotrila sam u Problemu političke obveze.) Rousseau jejedini klasični teo retičar ugovora koji izrijekom odbacuje ropstvo i svaki ugovor osim spolnog koji ima ikakvu sličnost s ugovorom o ropstvu. Razlike među klasičnim autorima postase ju ma nje važne sodone ihova nj strane skupno g pristanka napatrij arhat političke samo ako promatraju granica glavne struje teorije. Iako je patrijarhalna podređenost središnja tema teorija svih klasičnih autora, radikalni politolozi i aktivisti (i liber alni i socij alistički, po put G. D. H. Colea) gotovo su je potpuno zanemarili, a glas feministica prošao je nezapažen. S nanovo oživjelim feminističkim pokretom s kraja šezdesetih oživljava i pojam “patrijarhat”. Označenju toga pojma ne postoji općasuglasnost, pa ću tekuće feminističke prijepore s njim u vezi razmotriti u sljedećem poglavlju. Rasprave o patrijarhatu progone patrijarhalne interpretacije, od kojih su na jvažnije i najučesta lije dvije međusobnopovezaneteze:da se “patrijarhat” mora tumačiti doslovce i da je on prežitak staroga svijeta statusa, odnosnoprirodno g poretka podčinjenosti; kratko rečeno, posrijedi je ostatak staroga svijeta očinskoga prava koje je prethodilo novom, građanskom svijetu ug ovora. Patrijarhat se, naime , smatra sinonimom za “status” xu poznatom opisu pre tvorbe star oga svijetau novi kao “prelaska iž status a Uugovor”koji je dao sir Henry Maine.3Ugovor tako dobiva svoj smisao kao sloboda, za razliku od i u opreci sa staleškim ili patrijarhalnim poretkom podčinj enosti.Ime sir Henryja aM inea i njegov poznati af orizam češće se samo zazivlju u raspravama o ugovoru, nego što se pobliže promišljaju. Mainea zanima zamjena statusa, u smislu apsolutne očinske ovlasti u patrijarhalnoj obitelji, ugovornim odnosima, te zamjena obitelji pojedincem ao k temeljnom “jedinicom” društva. “Status” es u znače nju u kojem ga rabi Maine preklapa s jednim od dva druga značenja u kojima se taj pojam danas čestorabi. “Status” se ponekad koristi kada se misli općenito na ono što je pripisano; ljudska bića rođenjem dobivaju neki društveni položaj uslijed pripisanih im n z ačajki kao što su spol, bo ja kože, dob i ug dro. Kritikanedostatno ugovorne prirode bračnog ugovora, koji pretpostavlja predodređenost jedne supruge, određeni a koju je John Stuart Mili ugovoiznio stranke, uPodložnosti počiva na položaj, implicitnoj suprotnosti između žena, za ra i statusau općemsmislu.Suvreme ni pravniteoretičari tako đer ra be pojam “status” na posve drukčiji način. Za njih se “ugovor” odnosi na ekonomski poredak na poredak “slobode ugovora”, u kojem su laissezfairea, supstancijalne individualne značajke i konkretan predmet sporazuma nevažni. Ugovor u tome smislu stoji u opreci sa “statusom” kao pravna (dr-
SKLAPANJE UGOVORA
žavna ) regulativa. Pravni m se propisimaugovoru nameću razna ograničetkousklapa četnu nja i posebni uvjeti, pri čemu se uzima obzir ugovor, o i_ okolnostima. Razvoj nepre pod kojim gledna usta s va takvih propisa naveo ej Uspo Patricka Atiyjaha da unu i paduslobodeugovoraizjavi kako je “postalo otrcano reći da se dogodio povrat iz stanja ‘ugovora’ u stanje ‘staleža’, odnosno ra zvoj suprot an od ono g koji je Maine uoči o i opisao 1861. godine”.4Razvoji o kojima govore Maine i Atiyah, međutim, ne dijele isti povijesni kontekst. “Status” osamdesetih godina ovoga stoljeća vrlo je daleko od Mainova statusa. Na značenje statusa i njegovu vezu s patrijarhatom i ugovorom vratit ću se u više na vratatijekom izlaganja. Shvaća nje građanskogdruštva kao postpatrijarhalnog poretkaovisi takođ er o inherentnoj neodređe nosti samoga pojma /“građansko društvOy S jednog motrišta, građansko je društv o poredak utejne 1jen na ug ovoru koji slijedi nakon predmoderno g poretka statusa , odnosno građanski poredak u kojem je ustavna, ograničenavladavina zamijenila po litički apsolutizam. S drugog pak motrišta,građansko je društvo zamijenilo prirodnostanje; no pridjev “građanski ” također se odnosi na jednu odsfera “građansko ga društv a”, onu javnu. Mnogi zagovaratelji i protivnici teorija ugovora zlorabe nejas noćupridjeva “građansko” ./“Građansko društv o” razlikuje se od drugih oblika društvenog poretka odvojenošću privatne od javne sfere; ono je podijeljeno na dva protivna područja, od kojih svako ima svoje osobite i oprečne oblike udruživanja. No pozornost je usmjerena na samo jednu sferu, koja se smatra jedinim područjem od političkog interesa. Rijetko se postavlja pitanje političkog značenja postojanja dviju sfera ili pak pitanje kako su nastale. Podrijetlo javne sfere nije tajna. Javni svijet građanskog prava, građanske jednakosti, zaživljuje kroz društveni ug ovor.slobode A kakvajei (pretposta vljenaugovora ) povijest ina spojedinaca tankapri: vatne sfere? Za razumijevanje bilo kojeg klasičnog viđenja prirodnog stanja ili građanske države, to se dvoje mora razmatrati zajedno. “Prirodno” i “građansko” istodo bno su me đusobno oprečni! ovisni. Oba pojma dobiva ju svoje značenje iz uzajamna odnosa; “prirodno”)isključuje “građansko”,! obratno. No, pukim se upućivanjem na međuovisnost prirodnog stanja i građanskog društva ne^objašnjava zašto se nakon prvobitnog pakta događa pomak u značenju pojma “građansko”, koji se počinje rabiti za označavanje ne više “građanskog društva” u cjelini nego samo jednog njegova dijela. Kako bismo objasnili taj pomak u značenju, moramo uzeti u obzir dvostruku oprečnost i ovisnost između “prirodnog” i “građanskog”. Kad je prvobitni ugovor jednom sklopljen, bitnom postaje dihotomija privatne sfere i građanske, javne, sfere. To je, naime, dihotomija koja odražava poredak spolne razlike u prirodnom stanju, koja je također politička razlika. Premda žene ne igraju nikakvu ulogu u prvobitnom ugovoru, nisu osta-
SPOLNI UGOVOR
vljene u prirodnom stanju to bi, naime, osujetilo svrhu spolnog ugovora! Zene postaju di jelom neke sfere koja istodobno i jest i nij e unutargrađansko ga društva. riv P atna je sfera dio građansko ga društva,ali je odvojena od “građanske” sfere. Antinomija privatno javno jest drugi način da se izrazi oprekaizmeđuprirodnog i građansko g te ženai muškaraca. Privatna, ženska sfera (ona prirodna) i ja^ná,''muška sfera (ona građanska) stoje u suprotnosti iz koje izvlače svoje značenje; značenje građanske slobode javnog života postaje razvidno u opreci s prirodnom podčinjenošću koja je značajka područjaprivatnoga (Locke na vodi napogrešan put opisujući tu suprotno st patrijarhalnom terminologijom kao suprotno st između očinske i političke moći). Zapravo, podčinjenost žena unutar privatne sfere jest ta koja otkriva što uistinu znači biti “pojedinac”, odnosno onaj koji sklapa ugovore i koji je građanski slob odan. Iako se privatna sfera, karakteristično, uzima kao nužan, prirodan temelj za građanski, to jest javni, život, politički je teoretičari i aktivisti smatraju nevažnom. Najkasnije od 1792. godine, ka da se pojavila Obrana ženskih pravaMary Wollstonecraft, feministice uporno upućuju na složenu međuovisnost dviju sfera, no, gotovo dva stoljeća poslije, “građansko” se društvo još uvijek najčešće smatra prostorom koji postoji sam za sebe. Podrijetlo privatne sfere tako i dalje obavija veo tajne, koju produbljuje činjenica da se u raspravama o teoriji društvenoga ugovora skače iz 18. stoljeća ravno u današnjicu i na Johna Rawlsa, to jest nanjegovu pref ormuliranu priču o društvenom) ( ugovoru. Sigmund Freud takođerje (ponovo) napisao više od jedneverzije priče oprvobitnom ugovoru. No, njega se rijetko spominje, a za to možda postoji dobar razlog. Iz Freudovih je priča očit o daneg je,o prij sklapa prvo ugđ ovora , u pitanju laanja ne sda amo sloboda i emoć na dnjažena mabitno ; ongatako er jasno daje odbi zn su dvije rečene sfere uspostavl jeneprvobitnim paktom. U klasični m se tekstovima (s izn imkom Hobbesa ) može na prvi pogle d učinit i dane postoji potreba za stvaranjem privatne sfere jer spolni odnosi između muškaraca i žena, te brak i obitelj u prirodnom stanju već postoje. Prvobitnim ugovorom, međutim, nas taje “gra đansko ” društvo, a da bi serasvijetlio način (ili ono što se njime smatra) uspostavljanja privatne sfere i dao odgovor na pitanje zašto je potrebno njezino odvajanje od javne sfere, mora se ispričati priča o spolnom ugovoru. Valja istaknuti spolni ugovor nijesamo povezan s privatnom sferom. Patrijarhat sedane ograničava nasamo obiteljsko, niti je smješten samo u privatnome. Prvobitnim ugovorom stvara se moderno patrijarhalno građansko društvo u cjelini. Muškarci prelaze iz privatne u javnu sferu i natrag, a tapija na spolno pravo muška rcavrijedi u ob jema. Građansko je rud štvo podijeljeno na dva zasebna dijela, ali se jedinstvo društvenog poretka u velikoj mjeri odražava kroz strukturu patrijarha lnih odnosa . U petom i
SKLAPANJE UGOVORA
sedmom poglavlju razmotrit ću neke aspekte javnoga lica patrijarhata i ispitati ne ke od veza između patrijarhalne domi nacije dviju sfera. Dihotomija privatno javno, poput one prirodno građansko, pojavljuje se u dvostrukom obliku te tako sustavno zamagljuje te veze. U današnjemprijeporu između ber li ala i socijalista oko privatnog i jav^^ nog nije riječpatrijarhalnoj o podjeli između prirodnog i građanskog. Privatna je sfera jednostavno “zaboravljena”, pa se tako “privatno” premješta u građanski svijet klasnu i podjelu na privatno i javno. Zatim dolazi do podjele unutar samog područja “građanskog”, i to između privatne, kapitalističke ekonomije ili privatnog poduzetništva i javne ili političke države, pa slijede poznate nam rasprave. Doista, šira javnost danas prepoznaje pojam “društveni ugovor” jer se njime označuju odnosi između vlade, rada i kapit ala upodručju“građanskoga ”. Laburističke vlade Velike Britanije u sedamdesetima su veliku važnost pridavale društvenom ugovoru koji su sklopile sa sindikalnim pokretom, a australski Sporazumse između države, kapitala i rada zi 1983. godine če sto nazi va društv enim ug ovorom. U Sjedinjenim Državama u osamdesetima se pojavljuju knjige o gospodarskoj politici Reaganove administracije u čijim se naslovima susreće pojam “društveni ugovor”.5Na taj način liberalna obrana i socijalistička kritika te varijante antinomije privatno javno brani odnosno napada klasnu dominaciju i ugovor o zaposlenju. Patrijarhalna dominacija, zajedno s problemima odnosabračnog ug ovora i ugovora o zaposlenju,izlazi iz dosega njihovih razmišljanja, a također se ne daje nasluti ti da je i ug ovor o zaposl enju dio patrijarhalne strukture. Dobro poznate okosnice prijepora između liberala i socijalista, te socijalista međusobno, posljednih desetočituje godina postaju sve problema tičnije. Njihova tijekom se neadekvatnost u svjetlu niza političkih, ekonomskih i intelektualnih strujanja, od kojih ću se ovdje dotaknuti samo jednog. Feministice su pokazale da su nositeljima tih dugotrajnih sporova, koji često nastupaju kao međusobni gorljivi protivnici, neke važne postavke zajedničke. Temeljna postavka jest ta da je patrijarhalno odvajanje privatne / prirodnesfere od javne/građanske nevažnoza politički život. Zajedničko se polazište prostire i dalje. Složeni odnos između patrijarhata, ugovora, socijalizma i feminizma razmjerno je slabo istražen. Proučavanje toga područja kroz priču o spolnom ugovoru pokazuje kako se neki tekući trendovi u socijalizmu i feminizmu poklapaju s najradikalnijom teorijom ugovora. Do susreta dolazi u postavci da, kako je to Locke nezaboravno izrazio, “svaki čovjek ima vlasništvoosobi”b; u svojoj svi pojedinci su vlasnici, svatkoje vlasnik imovine u obliku svojih sposobnosti i osobina. I Teza da svi pojedinci posjeduju imovinu u svojoj osobi uvijek je zauzimala središnje mjesto u borbi protiv klasne i patrijarhalne dominacije.
SPOLNI UGOVOR
Marx bez nje ne bi mogao napisati Kapital i formulirati pojam a rdne snage; no si to tako ne bi moga o pozvati na ukidanje najamnog rada i kapitalizma ili onogašto se u starijem socijalističkom nazivlju zove najamnim ropstvom, da nije odbacio takvo viđenje pojedinca i njegov izvod da je slobodaugovor i vlasništv o. S obzirom na trenuta čnu popul arnost tržišnog socijalizma te, u akademskim krugovima, ideje racionalnog izbora ili analitičkog marksizma, postoji opasnost da se zaboravi činjenica kako je Marx morao posegnuti za idejom vlasništva nad imovinom u osobi kako bi odbacio i samu tu zamisao i oblik društv enogporetka kojemu onapridonosi. Slično tomu, tvrdnja da žene posjeduju imovinu u svojoj osobi nadahnula je brojne feminističke kampanje, i u prošlosti i u sadašnjosti, počevši od pokušaja da se reformira zakon o braku i stekne građanski st atus pa do zahtjeva zapravom na pobačaj. Lako je uvidjeti privlačnostte ideje za feministice jer su, prema takozvanoj doktrinio pokrivam' iz anglosaksonskog prava12, ženeu jednom trenut ku postale vl asništvom svojih muževa, a muškarci se još uvijek gorljivo zalažu za provođenje zakona o muškom spolnom pravu i zahtijevaju da im ženska tijela budu javno dostupna i uživo prikazana. Čini se da se postizanjem priznanja da ženeposjeduj u imovinu u svojoj osobi zadaje odlučan udarac patrijarhatu, no gledano u perspektivi, iako se feministički pokret zalagao za rješavanje problema koji se lako mogu formulirati jezikom vlasništva u osobi, glavnaje feministička teza bila ta da ženama građanska sloboda kao ženama treba , a ne kao blijedim odrazima muškaraca. Ta je, dakle, et za počiv ala naizričitu odbacivanju patrij arhalne ko nstrukci je pojedincakao muškog vlasnika . No, čini se da danas mnog e feministice vide amo s predno sti u trenu tačnom političkom postavljanje zahtjeva na način ugovora i čini se ozračju da nisu za svjesne činjenicefeminističkih da “pojedinac” kao vlasnik predstavlja uporište na kojem počiva moderni patrijarhat. To pogotovo vrijedi za Sjedinjene Države, gdje se danas rijetko čuju socijalističke teze, a utjecajan je najradikalniji oblik doktrine o ugovoru. O tome obliku doktrine o ugovoru, koji svoj klasični izraz nalazi u Hobbesovoj teoriji, govorit ću kao o kontraktarijanskoj teoriji ilikontraktarijanstvü (u Sjedinjenim se Država ma to najče šće naziva libertarij anstvom; međutim, u Europi i Australiji “libertarijanski” se odnosi na anarhističko krilo socijalističkog pokreta, a budući da moj ogled duguje ponešto tim izvorima, zadržat ću neameričku uporabu). Temelj na kojemu se gradi kontraktarijan skadoktrina jest “p ojedinac”,a s obzirom nanačin nakoji danas razmatraju “pojedinca”, socijalizam i feminizam su se udružili s kontraktarijan cima. Kada socijalisti zaborave da je za njihovu tezu i prihvaćapotrebno njei odbacivanje poj edinca ako vlasnika, po dređenost (najamno ropstvo) nesta je, avidljivom ostaje tekkspl e oatacija. U trenutku ka da zabora ve da *doctrine of cuverture (op. prev.)
SKLAPANJE UGOVORA
je osim prihvaćanja “pojedinca”, koji je možda politički nuždan, potrebno i njegovo odbacivanje, feministice pristaju na patrijarhalnu konstrukciju ženstva. Za suvremene kontraktarijance, ili iz perspektive onoga što ću po uzoru na Hegela zvati “ugovornim stajalištem”,7društveni život i odnosi ne samo vuku podrijetlo iz društvenog ugovora, već se ispravno mogu smatrati beskonačnim ni zom zasebnih ugovora. Sto podrazumijeva takvo stajalište, vidljivo je iz jedne stare filozofske pitalice. Ako, prema jednom drevnom uvjerenju, svijet počiva na leđima slona, a ovaj pak stoji na leđima kornjače, štoondapodupire kornj aču? Moguće je beskompromi sno odgovoriti dasu sveispod same kornj ače. Sa stajališta ug ovora, u društv enom životu sve do dolje sami su ugovori. Dapače, ugovor i ugovorni odnosi ne trpe nikakva ograničenja; legitiman je čak i krajnji oblik građanske podređenosti ugovor o ropstvu. Građanski ugovor o ropstvu ni u čemu se bitnom ne razlikuje od bilo kojeg drugog ugovora. Činjenica da se sloboda pojedinca može pomoću ugovora dokazati čak i u slučaju ropstva, morala bi socijaliste i feministice prisiliti da se zamisle nad svojim po sizanjem za idejom ugovora i pojedinca kao vlasnika. Dobro poznati argumenti protiv ugovora, bez obzira nudi li ih ljevica ili Hegel kao najveći teorijski kritičar ugovora, pojavljuju se u različitu svjetlu kad se prisjetimopriče ospolnom ugovoru. Ironično je tošto sei kritičari ugovora kreću unutar parametara koje je odredio prvobitni patrijarhalni ugovor, pa su njihovi argumenti uvijek pristrani. Tako se, primjerice, bračna podčinjenost lii odobrava ilizanemaruje, patrij arhalna konstrukcija “radnika” nikada ne prepoznaje, a implikacije se građanskog ropskog ugovora istražuju. To ne ćznači je ispitivanje patrijarhata spolnog ugne ovora jednostavn a zada a; do da nes pora zuma, naime, mož e lako sa stajališta doći. Neke je feministice tako opravdano zabrinulo rašireno prikazivanje žena kao pukih podanica muške vlasti ili pasivnih žrtava, te bi svako usre dotočavanje na patrijarha lnu podčinjenost takve prikaze moglo naizgled osnažiti. Međutim, isticanje činjenice da patrijarhalna podčinjenost potječe iz ugovora ne povlači za sobom pretpostavku da su žene jednostavno prihvatile svoj položaj. Naprotiv, upravo zato što sežene (ineki muška rci) od 17. stoljeća opiru patrijarha lnim odnosimai kritizirajuih moguće je shvatiti način na koji se ugovor predstavlja kao sloboda i nešto protupat rijarhalno, a da pritom ostaje lavni g me hanizam obnov e i održanja spo lnog prava. Tu je studiju uvjetovao otpor koji one pružaju i ja ću spomenuti neke njihove zanemarene kritike upućene na račun ugovora. Pozornost koja se poklanja podređenosti uspostavljenoj prvobitnim ugovorom i ugovorom općenito sama je po sebi još jedan mogući izvor nesporazuma . Utjecajne studi je MichelaFoucaulta mogle bi upućiv ati na to da će priča o spolnom ugovoru proizvesti takav pogled na moć i domi-
SPOLNI UGOVOR
naciju, koji će ostati zarobljen u nekoj staroj pravničkoj formulaciji, “usredotočen samo na slovo zakona i djelovanje tabua”.8Izvjesno je, dakako, da pravo i ugovor idu jedno s drugim, kao što je to slučaj s pokornošću i ugovorom, no iz toga ne proizlazi da se ugovor tiče jedino prava a ne i, da se poslužimo Foucaultovom terminologijom, discipline, normalizacije i nadzora. UPovijesti seksualnosti Foucault pri mjećuje da su “s početkom 18. stoljeća [novi meha nizmi vlasti] u svoju nadležnost preuzeli čov jekovu egzistenciju, odnosno ljude kao živa tijela”.9No, s početkom 17. stoljeća, kada su prvi put ispričane priče o spol nom ugovoru, ej dan je novi meha nizam muškarcima omogućio da u svoju nadležnost preuzmu tijelo i život žena. Prvobitni je ugovor, kako se tvrdi, doveo do postanka jednog modernog pravnog oblika, a ugovori koji se sklapaju u svakodnevnom životu predstavljaju specifičnu modernu metodu ostvarivanja ograničenih odnosa moći koji postoje unutar spolnosti, braka i zaposlenja. Građanska država i pravo te (patrij arhalna) disciplina nisu va d oblika moći neg o dimenzije složene i mnogolike strukture dominacije u modernom patrijarhatu. Ispričati priču o spolnom ugovoru znači pokazati na koji su način spolna razlika, ono što znači biti “muškarcem” odnosno “ženom”, te tumačenje spolne ra zlike kao političke razlike ključniza građanskodruštvo.Spolna je razlika oduvijek bila u žiži zanimanja feminizma, a feministice se danas nalaze pred jednim vrlosloženim pr oblemom. Umodernom pa trijarha tu razlika među spol ovima prikazuj e se kao čistoprirodna razlika. Patrijarhalno pravo muškara ca nad ženam a prikazuje se kao odraz isp ravnog prirodnog poretka. Kako bi, dakle, feministice trebale pristupiti spolnoj razlici? Problem je una tome što, u vrem enu kadaspolne je ugovor na cijeodveć ni, patri jarhalno inzi stiranje političkoj važnosti razlike spremno upućuje na to da teze koje o ženama govore kao o žena ma osnažuju patrijarhalno pozivanje na prirodu. Izgledada bi ispra van feministički odgovor bio ra d naotklanjanju svakog spomena razlike između muškaraca i žena u političkom životu; tako bi, na primjer, jezik svih zakona i javnih djelatnosti trebao biti “rodnoneutrala n”. U zadnjem ću poglavlju reći nešto otrenutačno sveprisutnoj terminologiji “roda”. Takav odgovor polazi od pretpostavke da je “pojedince” moguće odvojiti od spolno različitih tijela. Na istu se pretpostavku oslanja ugovorna doktrina kada tvrdi da se svim oblicima ugovora koji uključuju vlasništvo u osobi uspostavljaju slobodni Problem je, međutim, u tome što je podloga za tu pretpostavku politička fikcijaodnosi. (tu ću tvrdnju potanje izložiti u petom i sedmom poglavlju). Kada feminizam nekritički zađe na isto područje kao i ugovor, reakcija na patrijarhat, koja se naizgled izravno suprotstavlja podčinjenosti žena, istodobno služi učvršćivanju jednog specifično modernog oblika patrijarhalnog prava. Tvrditi da se patrijarhatu najbolje suprotstavlja tako što se
SKLAPANJE UGOVORA
spolnoj razlici nastoji oduzeti političko značenje, znači prihvatiti gledište da građansko (javno) područjei “pojedinac”nisu ko ntamin irani patrij arhalnom podređenošću. Patrijarhat se tada doživljava kao privatan obiteljski problem, koji se može prevladati ako javni zakoni i političke mjere tretiraju žene kao posve jednake muškarcima. Moderni se patrijarhat, međutim, ne odnosi prvenstveno na ženinu podčinjenost u obitelji. Žene stupaju u spolne odnose s muškarcima i postaju supruge prije nego postanu majke obitelji. Priča o spolnom ugovoriT~g ovöri ö‘(hetero)seksua lnim odnosimai ženama utjelovljenima uspolna bića . Ta nam pričapomaže razumjeti mehanizme putem kojih muškarci polažu pravo spolnog pristupa tijelimaženai pravo odlučivanja o uporabi tijela žena. Osim toga, hetero seksualni se odnosi ne ograničavaju na privatni život. Najdramatičniji primjer javnog aspekta patrij arhalnog prava jestzahtjev muškara ca da tijela žena budu na prodaju kao roba na kapitalističkom tržištu; prostitucija je jedna od glavnih kapitalističkih industrija. Neke se feministice boje da spominjanje “muškara ca” i “žena” samo osnažuje patrijarhalnu tvrdnju da je “Žena” prirodna i bezvremena kategorija, određena nekim urođenim, biološkim značajkama. No, govoriti o Ženi uopće nije isto što i govoriti o žena ma. “VječnaŽena” puki je pro izvod patrijarhalne uobrazilje. Tumačenja klasičnih teoretičara ugovora nedvojbeno su pod utjecajem lika Žene i oni uvijek imaju štošta reći o prirodnim sposobnostima. Pa ipak, oni iznose jedno društveno i političko, premda patrijarhalno, tumačenje toga što znači biti muškarcem odnosno ženom u modernome građanskom društvu. Opisati način na koji je značenje riječi “muškarci” i “žene” pomoglo strukturirati glavne institucije u društvu, znači ne ustuknuti čisto prirodnim Također, to ne znači poreći da među pred ženama postoje važnekategorijama. razlike i da će, na primjer, život mlade australske domorotkinje u Sydneyju biti bitno drukčiji od života supruge bogatog bijelog bankara u Princetonu. Na raznim ću mjestima u svojoj studiji konkretno spomenuti, recimo, žene iz radničke klase, no pri promišljanju ugovora i patrijarhalnog prava, činjenica da su ženežene važnija je od razlika među njima. Tako se, primjerice, značenje koje društvo i pravo pripisuju onome što znači biti “supruga” proteže prekogranica klasnih i rasnih razlika. Naravno, neponašaju sesvi vjenčani parovi na isti način kao “žene” i “muževi”, ali priča o spolnom ugovoru instituciju na bra ka; ma, koliko se na pa trudio pres likavabaca nje pa tsvjetlo rijarhalni h bračnih odnosa nitko od sr ne možeizbjeći posvepobjeći pred društv enim ipravnim posljedica ma sklapa nja bračnog ugovora. Najzad, želim dabude jasno da , iako ovdje na mjera vam (ponovo) ispričati pretpostavljenu povijest postanka političkog prava i nadoknaditi neke propuste, en zagovaram zamjenupatrijarhalni h priča feminističkim pričama o postanku.
2
.
Pomutnje okoatri p jarhata
Priča o prvobitnom ugovoru nudi nam pretpostavljenu povijest podrijetla modernog patrijarhata. Prije no što iz zaborava izvučem izgubljenu priču o spolnom valja nešto reći o samom Posrijedi je prijeporan pojam,ugovoru, a pitanje njegova značenja oduvijek je bilopatrijarhatu. burno područje.'Tatrijarhat” označava jedan oblik političke moći, no iako politolozi provode prilično vremena u raspravama o legitimitetu i opravdanosti raznih oblika političke moći, patrijarhalni se oblik političke moći u 20. stoljeću uglavnom zanemaruje. Prema uobičajenom tumačenju razvoja modernepolitičke misli , patrijarhalna teori ja i patr ijarhalno pravo umrlisu i pokopani prije tri sto tine godina. Feministice još odkraja 71. stoljećanaovamo upozoravaju da gotovo svi teoretičari politike izrijekom, ili prešutno, podržavaju patrijarhalno pravo. Također, nisu prestale voditi duge, a često i žestoke, političke kampanje protiv patrijarhalne podređenosti. Pa ipak, ve s to nije bilo dovoljno dase politički teoretičari i aktivisti (uz gdje koju iznimku svemuškarci) uvjere ako k patrij arhalno pravo još uvijek postoji, kako zahtijeva teorijsko preispitivanje i kako je jednako dostojan protivnik kao što su to aristokracija, klasa ili drugi oblici moći. Ponovno oživljavanje organiziranoga feminističkog pokreta s kraja šezdesetih vratil o je “patrijarhat”na pozornicu i ka o popularnu i ka o akademsku monetu. Među samim feministicama ne jenjava sveprisutna rasprava o značenju “patri jarhata”i o pitanjima ka o što su: bi li u našem društvu taj pojam trebalo rabiti u doslovnom značenju vladavine očeva, je li patrijarhat opća značajka ljudskoga društva ili je povijesno i kulturološki promjenjiv,jezatim, jesu matrijarhat ili spolna ravnopravnost ikada ako su, kako je lidošlo do (da se posluž imo dram atičnom Engelsov om postojali, te formulacijom) “svjetskopo vijesnogporaza ženskoga spola”1 ; nadalje, vladaju li patrijarhalni odnosi prvenstveno u obitelji ili patrijarhalna moć st
SPOLNI UGOVOR
ruktui ra društv eni život u cjeli ni, te u kakvu u s odnosupatrijarhat ili spolna dominacija i kapitalizam ili klasna dominacija. Ni u jednom od tih pitanja ne postoji suglasno st, a suvre mene feministice pojam “patri jarhat” ra be u raznim značenjima. Neke tvrde da su problemi vezani za taj pojam toliko složeni, da ga valja odbaciti. No, prihvatiti takvo rješenje značilo bi lišiti feminističku političku teoriju, koliko je meni poznato, jedinog pojma koji konkretno upućuje na podčinjenost žena i ističe oblik političkoga prava koje svi muškarci ostvaruju zato što su muškarci. Ostane li problem bez imena, patrijarhat će odveć lako moći skliznuti natrag u tamu, izvan uobičajenih kategorija političke analize. Dakako, uvijek se može naći pojam koji bi služio istoj svrsi kao “patrijarhat”; postoji čak nekoliko kandidata, primjerice falokracija i njoj srodni pojmovi androcentrizam i rodnost. No, bez obzira na nezgrapnost mnogih takvih tvorevina, ne postoji dobarrazlog za odba civanje pa trijarhata, patrijarhalnog ili patrijarhalizma. Do zbrke dolazi uglavnom zato što “patri jarhatu” dstoji oslobađa nje od patrijarha lsklone na tuma čenja va značenja. Čaktek su ipre feministice u svojim raspravama ostati unjeg gra-onicama patrijarhalne deba te o patrij arhatu.Prijeko nam je potreba n jedan feministički historijat pojma “patrijarhat”. Odbaciti taj pojam, značilo bi izgubiti političkirazvojni put koji tek treba opisati. Iako se u ovom kontekstu može spomenuti način na koji Virginia Woolf koristi riječ “patrijarhat” uThree Guineas,kao i Webe ra, kojemu je većodano pri znanje2, valja istaknuti da se u feminističkim diskusijama rijetko dotiče dugotrajnost ili složenost suvremenih prijepora o patrijarhatu. Tijekom posljednjeg desetljeća feministice su često, naizgled nesvjesno, ponovile neke od glavnih značajki velikih rasprava koje traju već trioljeća st .1JDebata o patri jarhatu dijeli se na tri glavnarazdoblja.jPrvo je bilou 17. stoljeću, a posljedica je bio nastanak specifično moderne teorije patrijarhata! Drugo razdoblje počinje 1861. godine i nasta vlja se do 20. stoljeća; Rosalind Coward je u svom radu Patrijarhalni presedani nedavno ponudila vr lo koristan prikaz sudionika i temate raspravel/Treće je razdoblje počelo s današnjim oživljavanjem organizirana feminističkog pokreta, i još traje. [ Možda je najupečatljivija značajka današnjih feminističkih rasprava činjenica da vrlo malo njezinih sudionika uopće spominje veliku teorijsku bitku ugovora, štose u 1zajedno 7. stoljeću vodila izme đu patri jarhalista i Usvojeno teoretičar a gledruštvenog s njihovim političkim saveznicima. dište, da“nakon1690. godine patrijarha lizam ka o politička ideol ogija naglo propada”,3odražava veličinu onoga što su postigli teoretičari društvenoga ugovora. Nekoliko feminističkih političkih teoretičara nedavno je raspravljalo o sporu između Lockea i sir Roberta Filmera, ali njihove rasprave više pripadaju političkoj teoriji patimei patrijarhalnoj teoriji, nego-
POMUTNJE OKO PATRIJARHATA
li feminizmu. Isključiv anje žena iz sudjelo vanjau činu kojim seuspostavlja građansko društvo nije baš česta tema tih rasprava. Iako se Melissa Butler pita zašto Locke nije rekao ništa o udjelu žena u prvobitnom društvenom ugovoru, njezina je diskusija savršen primjer nekritičke liberalne interpretacije Lockea i više govori o suzbijanju priče o spolnom ugovoru negoli o načinu na koji su Locke i Filmer shvaćali odnose među spolovima. Razlog Lockeovoj šutnji o ženama i društveno m ugovoru M. Butler vidi u njegovu oprezu da se ne izloži riziku odbijanja (muške) publike. Ona također tvrdi da Lockeove teze ostavljaju otvorenom mogućnost da s u . žene mogle biti sudionicama društvenog ugovora; “Lockeova stajališta o ženama”, prema Melissi Butler, “primjer su njegova individualizma.”4Na neki način to jest točno, ali ne zato što je, kako to ona pretpostavlja, njegov individualizam uistinu univerzalan i kadar obuhvatiti žene, nego zato što je, kako ću pokazati u idućem poglavlju, Lockeov “pojedinac” muškoga roda. Nedavno se moglo čuti kako Lockeovo stajalište “nema toliko veze s njegovim konkretnim pogledima na žene, koliko s načinom na koji je izrazio odvajanje obiteljskog od političkog.”5Pa ipak, ta se dva aspekta Lockeove teze ne mogu razdvojiti; nije moguće razmatrati prirodu modernog patrijarhata, ili ključni teorijski doprinos što ga je njegovu tumačenju dao Locke, a da se pritom ne uvidi kako odvajanje obitelji od političkog života imai te kako eze v sLockeovim pogledima na žene. Značenje razdvajanjaobitelji i politike ili privatno g i javnog (građanskog) opstaje jasno tek kada se stavi u kontekst spo lnoga ugovora. Kada feminist ice sli jede uobičajeno iščitavanje Lockea i Filmera, moderno se društvo može oslikati kao postpatrijarhalno, a patrijarha t shvatiti ka o predmoder an i/ili obiteljski društvenioblik. Patrij arhat se ta da može svesti na puko premještanje ranih obiteljskih odnosa na političko područje. Jean Elshtain tako izjavljuje da nazivati suvremeno društvo “patrijarhalnim”, znači “zamagljivati i iskrivljavati stvarnost... patrijarhat kao društveni oblik više nije održiv, barem ne za napredna industrijska društva”.’ Patrijarhat je prije simbol, metafora, jezik; “naš politički rječnik odzv anjapojmovima ija č značenja potječu iz naših najranijih društvenih odnosa unutar obitelji”.6To je možda i točno, ali isticanjem toga aspekta našeg političkog jezika osnažuju se patrijarhalna tumače nja društv a s kraja 20. stoljeća. Kada se patrijarhat sved e na jezik gubi i simbole ili( mož dadomin roditelj vlasti na d dojaca enčana didi djecom, se izočinske vida nepres tana acijsake) odrasli h muškar odraslim ženama. Zillah Eisenstein predstavlja rijedak izazov patrijarhalnoj verziji rasprave između Lockea i Filmera. Eisensteinova, što je neuobičajeno, poraz očinske vlasti i odvajanje političke od očinske vlasti ne shvaća doslovce, pa
SPOLNI UGOVOR
u Lockeu vidi “patrijarhalnog antipatrijarhalistu”. Ona tvrdida se, “iako ej model oca i sina zamijenio model liberalne jednakosti”,7time ne daje ravnopravan sta tus muškarcima i ženama. Eisensteinstiiče da Lockeovo naglašavanje činj enice ka ko Petazapovijed (“poštuj oca svoga i majku”) nameće roditeljski, a ne samo očinski, autoritet nad djecom ne znači da on dovodi u pitanje vl ast muška raca kao muževa. Locke, pr ema njezinim riječima, “koristi ravnopravnost između muškaraca i žena u roditeljstvu samo zato da raskrinka despotističkoapsolutističku prirodu očinske vlasti između muža i žene”. Muž još uvijek ostvaruje vlast nad svojom ženom, no ta je vlast manja od apsolutne. Pa ipak, Einsensteinovu zavodi Locke ova kategorija “očinske vlasti”, koju ona spominje kao “očinsku vlast između muža i žene”JSupružnička vlast nije očinska, nego je dio muškarčeva spolnog prava, vlast koju muškarci ostvaruju kao muškarci, ne kao očevi. Kako bi se shvatilo političko značenje statusa dodijeljena ženama u formulaciji moderne koncepcije patrijarhata, pojam “patrijarhat” treba ći iz zagrljaja nekoliko patrijarhalnih pretpostavki i tumačenja kojiizvuse preklapaju i međusobno potkrepljuju, od kojih se neke može vidjeti na djelu u pre pirkama između Lockeai Filmera koje sam maločas spomenula. Najutjecajnija je pretpo stavka onaadse “patrijarhat” ispravno shvaća u svojem doslovnom znače nju vlada vine ocaili prava oca . Poteškoće i nes porazumi do kojih vodi ta pretpostavka usložnjavaju se u trenutku kada gotovo svi sudionici današnje rasprave o patrijarhatu krenu od pretpostavke da se otac može zdravorazumski shvatiti kao jedan od dvoje roditelja. Vrlo je čudno da se tako malo pozornosti poklanja političkom značenju patrijarhalnog očinstva. Doslovno tumačenje potiče i vezuje se uz jednu drugu uobičajenu pre tpostavku: da su patrijarhalni odnosi obiteljski odnosi. A obiteljsko viđenje pa trijarhata također je uvezi s čestom tvrdnjom daje patri jarhat opća značajka ljudskog društva. U sva tri ra zdoblja raspra ve o pa trijarhatu mnoge od suče ljenih eza t poslužile su kao povod nastanku ra zličitih verzij a podrijetla dr uštva i po litike. Postanak (patr ijarhalne) obitelji često se smatrasinonimom zapodrijetlo samogdruštvenog živ ota, a podrijetlo patrijarhata i podrijetlo društva uzimaju se kao isti proces. Priča o prvobitnom ugovoru kojim se uspostavlja građansko društvo u uskoj je vezi saspornim pitanjem podrijetlaliberalizma i kapitaliz ma. U 20. stoljeću, tezeo političkom podrijetlu obuhvaćene su debatom o odnosu između kapitalizma i patrijarhata, no, nekim se čudom u današnjim so cijalističkofeminističkim raspravama priča o prvobitnom ugovoru rijetko spominje. Utom su smislu utjeca jna također očinskai obiteljskatumačenja patrijarhata. Ako je patrijarhat univerzalan, mora prethoditi kapitalizmu; on u tom slučaju može izgledati kao prežitak feudalizma ili ostatak
POMUTNJE OKO PATRIJARHATA
staroga svijetastaleža, koj i odvaja obiteljsku, očinsku, priro dnu, privatnu sferu od konvencionalnog, građanskog, javnog svijeta ugovora i kapitalizma. Kako bismo se probili kroz neke od labirintova spomenutih rasprava i raščistili neke nejasnoče, korisno je razlučiti tri oblika patrijarhalnog argumenta, koji nisu međusobno isključivi. Prvi tradicionalnom ću nazvati patrijarhalnom misli.iliStoljećima je obitelj, zajedno s očevim na čelu, bila model metafora za raznovrsne odnose moći iautoritetom vlasti. Tradicionalni patrijarhalni argument sažimlje sve odnose koji se temelje na moći u očinsku vlast.omoću P teanalogije u Engleskojse u 17. stoljeću spropovjedaonice podučavalo podanike pokornosti državi. U vjeronauku se značenje Pe te zapovijedi tuma čilo jednom edino j m utjeca jnom tvrdnjom: da je “građanski roditelj onaj kojeg je Bog postavio za Vrhovnog suca... To je zajednički otac svima onima koji su pod njegovom vlašću”.8Tradicionalna patrijarhalna misao također obiluje pričama, spekulativnim ili pretpostavljenim prikazima načina na koji je političko društvo nastalo iz patrijarhalne porodice ili udruživanja velikog broja takvih porodica, a slične pripovijesti nalazimo i kod mnogih klasičnih teoretičara ugovora. U svom dragocjenom(iako patrij arhalnom) prikazu prij epora iz 17. stoljeća,Pat rijarh alizam u političkoj misli , GordonSchoche t primjećuje daje politička teza opodrijetlu (ili, kako je on ziva, na ge netička teža)zamrla kra jem 17. stoljeća: “nakon1690. godine, genetički argument i poistovjećivanje obiteljske ipolitičke moći više nisu eleva r ntnapitanja”.9Iako gledište dasu obiteljska i, što je još važnije, supružnička moć političke moći počinje blijedjeti nakon Lockeove pobjede nad sir Robertom Filmerom, ne znači da je time zamro i genetički argument. Prijepor oko patrijarhata, koji je počeo šezdesetih godina 1 9. stoljeća, zametnuo se oko pitanja je li “prvobitni” društveni oblik pra vo oca ili pravo majke. U tim se raspravama često čuju odjeci tradicionalne patrijarhalne debate, kojima uostalom odzvanjaju i novije feminističke teze o svršetku matrijarhata i postanku patrijarhata. Nadalje, premda Schochet naglašava da klasična teorija ugovora počiva na genetičko m argumentu, isto vrijedi iza suvre menu teoriju ugovora. Za teoretičare ugovora, ug ovorni su odno si legitimni upra vo zbog načina na koji su postali. Schochet isti če daje sir Ró bert Fil mer raskinuos tradici onalnom patrijarhalnom tezomFilmer tvrdećijedaapso su lut očinska i politička moćvdava ne samo analogne negoistovjetne. nu mo narhiju opra o tezo m da su kraljevi očevi,a očevi kralj evi, te je osamde setih i dev edesetih godina 17. stoljeća “Filmerov stav postao gotovo službenom državnom ideologijom”.10Filmerovu ću tezu zvati klasičnimpatrijarhalizmom. Klasična teorija drugi u nizu od tri oblika patrijarhalnog argumenta bila je cjelovita 17
-----
SPOLNI UGOVOR
teorija političkog prava i političke pokornosti, a kao prva te vrste “prije 1603. godine nepostoji nikakvapatrijarha lna teorija obveze”11 bila je kratka vijeka. Patrijarhalna teori ja koja zamire kra jem 17. stoljeća bila je Filmerova klasična te orija. Filmer je pisao,kako je to Schoche t pokazao, izazvan tvrdnjom teoretičara ugovora da su svi ljudi prirodno slobodni. (Prema, klasičnoj patrijarhalnoj tezi sinovi se rađaju podložni očevima, a time i politički podčinjeni^Političko pravo smatralo se prirodnim, a ne predmetom konvencije; nema nikakva pristankaili ugovora, a politička je moć očinska jer potječe iz očeve prokreativne moćujTeze sir Roberta Fil mera i bitku između klasičnoga patrijarhalizma i teorije društvenog ug ovora razmotrit ću u četvrtom poglavlju, gdje ću pokazati kako su klasičnu teoriju patrijarhata teoretičari ugovora pretvorili umodertreći oblik, u ni patrijarhat.^Moderni je patrijarhat bratski,* ugovorni i struktuirira kapitalističko građansko društvo. Jedan od glavnih izvora zbrke u raspravama o patrijarhatu jest činjenica da se pretpostavke razvoja patrijarhalne obitelji ili građanskoga društva, uključujući i one klasičnih teoretičara ugovora, predstavljaju kao priče o podrijetlu ljudskog društva ili civilizacije. Freud, primjerice, iznosi svoju verziju prvobitnoga ugovora kao priču o postanku civilizacije, a Juliét Mitcheil, u svojoj vrlo utjecajnoj feminističkoj interpreteciji Freuda, njegovu tezu uzima doslovce . Civilizacija, međutim, nije sinoni m za ljudsko društvo. Nakon što seneko vrijeme rabio zi raz “civ ilnost”, pot kraj 18. stoljeća ulazi u optjecaj pojam “civilizacija”, kojim se izražava “naročita faza europske pov ijesti, ponekad njezina završnaili konačnafaza”.12Idejom civilizacije “slavio se s njom povezani pojam modernosti: postignuto stanje uglađenosti i reda”.1 3Ukratko, “civilizacija”se odnosni napovijesno i kulturološki određeni oblik društvenog živo ta, a sam je pojamu tijesnoj vezi s ađa r njem ideje “gra đansko g društva” (društv a uspostavljenaprvobitnim ugovorom). U prvom sam poglavlju istaknula da je “građansko drušvo” kao pojam dvosmisleno i dadobiva na značenju kad ga se usporedi i tavi s u opreku sdrugim društveni m oblicima. Iako su g rađansko društvo i prirodno stanje u opreci, opisivati prirodno stanje kao preddruš tveno ili nedruštveno stanje, isto je što i tvrditi da građansko društvo predstavlja sam društveni život, odnosno civilizaciju. A da bi zbrka bila još veća, neki drugi teoretičari ugovora opisuju patrijarhalnu porodicu kao prvobitni i prirodni društveni oblik, pri čemu zatim na tradicionalan patrijarhalni način iz jedne ili više porodica nastaje građansko ili političko društvo. Drugi val prijepora o pa trijarhatu, koji počinje 1861. godine kada sir Henry Maine objavljuje hofen Pravo majke, D revno pravo a Johann Bac engl. fráternál (op. prev.)
POMUTNJE OKO PATRIJARHATA
usredotočio se na prikaze podrijetla patrijarhalne obitelji ili civilizacije. Ovdje se, međuti m, postavlja pitanje kako tu mačiti te rasprave iz 19. i s početka 20. stoljećaiPrva bitka oko patrijarhata, kako sam već primijetila, obično se iščitava kao okršaj s paternalnom moći ili pravom oca, a ne s patrijarhalnim pravom kao spolnim pravom] Rosalind Coward nudi sličan pogled nadrugu bitku. Ona tvrdi daod šezdese tih godina 19. stoljeća “odnosi među spolovima, u smislu u kojem ih preispituje suvremeni feminizam, nisu bili prava tema tih rasprava.(Njihova prava tema bila je priroda političkog i društveno g udruživanja” ^jRasprave su es vodile oko odnosa “između obiteljskih oblika i političke org anizacije društva”.14No, ako su o patrijarhalnoj obitelji i civilizaciji govorili povjesničari prava, antropolozi i teoretičari psihoanalize, to ne znači da “prava tema” njihovih rasprava nisu također bilispolni i supru žničkiodnosi. I Cowardova raspravlja o Freudovu prikazu podrij etla “civ ilizacije”, ali, za razliku odJuliét Mit chell nekoliko godinaprije, Fre udove te ze čitakroz LéviStraussove i La canove patrijarhalne pa tako i njihov predmet tumači kao klasifikaciju, srodstvo,leće, egzogamiju zabranu rodoskrvnuća, a nedruštvenu kao spolnu dominaciju. U prvom poglavlju knjige Patrijarhalni presedani Cowardova izjavljuje da je Maineov D revni zakon “zbroj ideja o patrijarhalnoj obitelji koje su vladale političkom teorijom tijekom 17. i 18. stoljeća, ali također metodološki i teorijski pristup koji će u konačnici zbaciti i posljednje tragove te političke teo rije”.15Ta tvrdnjaR. Coward dvojako navodi na pogrešan zaključak. Prvo, Maineova rasprava o patrijarhalnoj obitelji i o očevoj vlapoprilično se razlikuje od rasprava ranijih autora, iako sti,patria potestas, donekle podsjeća na Hobbesovo viđenje obitelji. Filmerov patrijarhalni otac uživa apsolutnu patria vlast potestasa, koji je prema rimsko me pravu imao pravo raspolagati životom i smrću svojih sinov a. Politički poraženi očevi u teoriji društvenog ugovora bivaju lišeni te drevne vlasti i postaju moderni oče vi u modernim, priv atnim obiteljima.Osim toga, većinaje teoretičara društvenog ugovora tvrdila, na način tradicionalne patrijarhalne teze, daje obiteljprirodnainstitucija i davlast oče va nad članovima obitelji prirodno proizlazi iz očevih paternalnih sposobnosti i skrbi, iako se njegova vlastmože temelj iti i napristanku. Nasuprot tomu, Hobbes tvrdi da ilijeugov obitelj jepočiv očevo konvencionalne orne“umjetna” prirode, ato institucija za Hobbesa te znada či da a napravo sili. Sirtek Henry Maine također je tvrdio da je patrijarhalna obitelj, taj prvobitni društveni oblik, proizvod konvencije, a ne prirodna tvorevina. Maine ističe kako ‘‘povijest političkih idejapočinje ...s pretpostavkom daje krvnosrodstvo jedini mogući temelj zajednice upolitičkim funkcijama”.16Taje pretpostavka pogrešna. Patrijarhalna obitelj nije se temeljila na prirodnim kr-
SPOLNI UGOVOR
vnim vezama, već na onome što Maine naziva “pravnom fikcijom”. Najranije porodice i druš tva (koja su zapravo bila skup udruženih po rodica) uključivali su i mnoge strance, no održavao se privid kako svi potječu iz iste krvnelinije ili su potomci istog pretka (oca). Taje fikcija bila toliko moćna da se nije pravila razlika između “fikcije usvajanja” i “realnosti srodstva”.17 Porodicuje na okupu održavala pokornost patrijarhalnom poglavaru. Drevnu porodicu konstituira očinsko političko Patriapravo. potestas može es prikazati ka o posljedicaprirodne vlasti očinstva, no a M ineova teza da se apsolutno očinsko pravo temelji na fikciji, a ne na prirodnoj činjenici, znači da se njegova verzija patrijarhalne obitelji veoma razlikuje od one koju nalazimo kod većine drugih tradicionalnih, klasičnih ili suvremenih patrijarhalnih autora. Drugo, Maineova knjiga ne obara, kako kaže Cowardova, prethodnu političku teoriju. Naprotiv, on pišeunutar parametara koje su postavili klasičniteoretičariugovora. Bachofen je tvrdioda je prvobitni društveni oblik pravo majke ili matrijarhat, a nakontoga počelaje dug a rasprava o podrijetlu. U Maineovu djelu D revni zakon, međutim, radi se o jednom drukčijempodrijetlu.On, dakako, ističe daje drevna ili prvobitna obi telj patrijarhalna, ali se pri tome ne usredotočuje na “početke” u smislu društvenog života ili civilizacije, već na “početke” modernoga građanskog društva. Njega zanima ono što nakon dolazipatrijarhalne obitelji, odnosno tradicionalnog svijeta staleža, a ne to je li prethodio matrijarhat očinskom pravu. U “naprednim društvima”, onima o kojima su pisali teoretičari društvenog ugovora, patrijarhalna obitelj prestaje biti jedinicom iz koje nastaje društvo. Umjesto primaran postaje pojedinac, odnosi čovjeka između pojedinaca uređuje se toga, slobodnim dogovorom; “spona kojaa vezuje s čovjekom i koja postupno zamjenjuje one oblike reciprociteta u pravima i dužnostimakoji vuku podrijetlo iz obitelji... jest ugovor”.1 8No, Maine također primjećuje da je, iako su stari oblici tutorstva gotovo posve nestali, udana žena i dalje pod tutorstvom svojeg muža. Patrijarhalno tumačenje “patrijarhata” kao očinskog prava zamaglilo je, što je svojevrstan paradoks, pitanje podrijetla obitelji u odnosu između mužai žene. Zaboravlja se, naime, či njenica damuška rci i žene kslapaju bračni ugovor kojim se ici uspostavljaju brak i obitelj,ugovor, te dasu, dakle, prije neonaj go što“prvobitni” postanu očevi i ma jke, supružn . Sup ružničko pravo tako biva podvedeno pod očinsko pravo, a, kako to pokazuju feministice koje danas nanovo oživljuju ideju prvobitnog matrijarhata, rasprava o patrijarhatu vrti se oko (obiteljske) vlasti ma jki i očeva, čime se zamagljuje šire društv eno pitanje naravi odnosa između muška raca i žena, kao i dosega muškoga spolnog prava. Cowardova spominje opasku Malinowskoga da je djelo Roberta Briffaulta Majke, objavljeno 1927. go-
POMUTNJE OKO PATRIJARHATA
dine, labuđi pj ev neka dašnjih primjerahipoteze o pra vu majke.1 9Današnji je ženski pokret, međutim, izazvao čitavu bujicu hipoteza o podrijetlu patrijarhata i događajima koji su donijeli povijesni poraz ženskog spola, a njihovi se autori služe istom mješavinom antropologije, povijesti, religije i mita kao i oni stoljeće prije. Ipak, postoji zanimlj iva razlika između tadva valaspekulacija o podrijetlu. “U početku”, smatralo se u ranijim hipotezama, je život bio ure đen prema ma jčinskom pra vu, rodoslovlje se gdruštveni ledalo matril inijski, a spolni jepromiskuitet onemogućavao utvrđivanje očinstv a. Pretpostavke o tome kako je oborena vladavina prava majke razlikuju se od teorije do teorije, no proces je zacijelo ovisio o utvrđivanju očinstva. Kakvo je bilo značenje pobj ede prava oca ? Cowardova primjećuje daje “socijalistički imaginarij toga razdoblja bio prožet demokratskim ‘majčinskim’ komunizmom, za razliku od individualističkog patrijarhalnog kapitalizma”.20Pa ipak, u većini tih hipoteza pobjeda očeva poistovjećuje se s postankom civilizacije. Patrijarhat je bio kulturološki i društveni trijumf. Priznanje očin stvaipro tumač enastanku no ej kao civilizacije, potvrda razuma , kaoje napre dak koj i jedjelo pre- muškaraca. duvjet temelj koja u potpunosti Na to ću se pitanje uskoro ponovo vratiti. Cowardova također napominje da mnogi sudionici spora oko prava majke uviđaju da je matrijarhat gotovo nemoguće smatrati inverzijom patrijarhata; “praktički nitko nije slijedio Bachofenovu viziju svemoćnih žena, njegovih Amazonki, koje se bore kako bi obranile pravo majke”. U najboljem slučaju tvrdilo se da je rano društvo bilo matrilinijsko (tj. da se rodoslovlje gledalo po majčinskoj liniji).21Ne vjeruje seda su žene bile sposobne vladati nad muška rcima . Tu se mnoge hipoteze današnjih feministica međusobno razilaze. Kao nužna pretpostavka uzima majke, se matrijarhat kao suprotnost patrijarhatu; političko pravo imaju, dakle, a ne očevi. Pitanje koje se kod svih takvih hipoteza odmah nameće, jest kakvo je uopće značenje pretpostavki o prapočecima za društvene i političke institucije osamdesetih godina 20. stoljeća. Najnoviju feminističku hipotezu iznijela je Gerda Lerner uStvaranje djelu patrijarhata,prilično istančanom primjerku u toj vrsti štiva^Lernerova se pažljivo distancira od teorija koje patrijarhatu, ili mitu o prvobitnom matrijarhatu, pripisuju samo jedan uzrok, te ističe da su u stvaranju patrijarhata sudjelovali i muškarci i žene. Prema njezinim tvrdnjama patrijarhat se stvarao na zapadu, u drevnoj Mezopotamiji, u razdo blju od 6. do 3. tisućljećapr. Kr\j Ona nam nudi nek e fascinantne teze o mehanizmima koji su bili u igri, uključujući i nekoliko alternativa pomoću kojih semože objasniti “razmjena žena”(ta ideja dolazi od Claudea LéviStraussa i o njoj će biti riječi u četvrtom poglavlju), koja je, kako ona tvrdi, bila događaj od ključne važnosti. Lernerova, pre-
SPOLNI UGOVOR
ma vlastitim riječima, prati “razvoj vodećih ideja, simbola i metafora pomoću kojih su se patrijarhalni odnosi među rodovima ugrađivali u civilizaciju Zapada”.22Stjecanjem uvida u taj razvoj ženemogupromijeniti svijest o sebi i svojem položaju. No, od kakve je koristi slijediti nit unatrag, sve do prapodrijetla u Mezopotamiji, kada su nam dostupne hipoteze iz vremenski mnogo bližeg razdoblja? Osim toga, ti se noviji “počeci” patrijarhata poklapaju ka u kojemu i dasnanastankom s živimo. modernoga građanskog društvenog poretGovoriti o univerzalnom (zapadnjačkom) “krovnom patrijarhatu” ima smisla jedino ako, kako kaže Lernerova, “nije poznato ni jedno društvo gdje žene kao skupina imaju moć donositinad odluke muškarcima ili gdje one određuju pravila spolnog ponašanja ili nadziru bračne razmjene”.23To, međuti m, ne zn ači, priznat ćei sama Lernerova, daje položaj žena oduvijek isti, odnosno da žene, kako tvrde neke feministice, stoje izvan povijesti24, ili da nikada nisu ostvarile nikakvo samoodređenje ili društvenu moć. Društveni i ekono mski polo žaj žena i raspon njihovih aktivnosti uvelike esrado zlikuju od jedne kulture do ge, drute odjednogdoista povijesnog razdoblja drugog. Ako se pojmom “patrijarhat” zanijekalo pos tajanje takve raznovrsnosti, onda ga bez razmišljanja valja odbaciti. Mnoge feministice koje bi rado odbacile “patrijarhat” čine to zato što ga smatraju bezvremenim i nepovijesnim pojmom. Patrijarhat, izjavljuje Michele Barett, “odiše univerzalnim i transpovijesnim tlačenjem”25, dok Sheila Rowbotham tvrdi da patrijarhat “podrazumijeva univerzalni i nepovijesni oblik tlačenja koji nas vraća na biologiju... / on/ podrazumijeva fiksira nu strukturu,... /i/ upućuje nafatalističku po dložnost”.2 6 Takva je tumačenja teško izbjeći kada se “patrijarhat” povezuje s hipotezama o epodrijetlu, koje govore povijesti, života ili civ ilizacij . Kada se “patri jarhat” abi r oupočecima tom znače nju, nesta je društvenog povijesne različitosti modernoga društvenog poretka te se čini da su se predmoder ni oblici zadržali do današnjih dana. Na primjer, slijedeći Freudov prikaz prvobitnog pakta kao priče o postanku civilizacije ili samoga društvenog života, Juliét Mitchell Psihoanalizi u i feminizmu tvrdi ne samo daje patrijarhat “zakon oca”, već i da žene svoje mjesto u društvu nalaze unutar strukture srodstva. Nadalje, smatra da je struktura srodstva danas postala “arhaična” te da sada prvi put postoji mogućnost da se patrijarhat ukine.27Priča o prvobitnom ugovoru, uključujući i verzije koje nalazimo kod Freuda, potvrđuje da je “srodstvo” odavna postalo arhaično. Pobjeda teorije ugovora nad klasičnim patrijarhalizmom označila je kraj društvenog po retka ustroj enog rodbinskim veza ma i vladavinom oca. Strukturamodernogdruštvapočiva na univerzalnim, konvencionalnim ugovornim vezama, a ne na rodbinskim vezama, koje su partikularne i ask
POMUTNJE OKO PATRIJARHATA
riptivne. “Srodstvo” je u suvremenu svijetu preobraženo u “obitelj”, koja ima vlastito načelo udruživanja i vlastito mjesto u društvu, i to unutar privatne sfere, odvojena od javnog “građanskog” društva. Neke druge feministice, koje “patrijarhat” tumače doslovce iako su svjes ne da tradici onalniporedak zasnovan na srodstv u i očinskom pra vu nije moderni po redak, tvrde da se taj pojam ne može primijeniti na naše dru štvo. Gaylepastira Rubi n starozavjetnog smatra da se “patri jarhat” ora ograniči ti namadruštva “nomadskih tipa”.2 8Sličnom tomu, iako malo nje dra stično, Michele Bar ret tvrdi daje “patri jarhat”koristan u“onim kontekstima gdje se muška dominacija izražava kroz vlast oca nad ženama i mlađim muška rcima.Jasno ej dasu neka, ali ne i kapitalistička, društva ustrojena na tom načelu”.29Tako se kapitalistička društva pokazuju kao postpatrijarhalna, odnosno društva ugovora. Da bi zbrka bil a veća, ugovor se, kao i patrijarhat, može promatrati ka o univerzalna pojava i kao nešto svojstveno modernom svijetu koji se udaljio od patrijarha ta (koji je prešao “iz staležau ugovor”). Klasična teorija društvenoga ugovora označava odlučan u uporabi ideje politički m raspra vama. Prvobit nim se ug ovorom pomak stv ara (kako kaže priča o ugovora u njegovu postanku) nov društveni poreda k, uteme ljen naugovornim sponama konvencijskog tipa . Ugovor kao opći temelj društvenog poretka je patripoprilično se razlikuje od ugovora iz prijašnjihStvaran vremena. jarhata sadrži fascinantan prikaz Jahvina saveza s Abrahamom, o kojemu govori Knjiga postanka. Jahve traži neki osobit simbol patrijarhalne vlasti kao znak saveza koj i s njim skla pa: obreza nu kožicu penisa . Lerne rova ističe ka ko je za odabir takvaznaka pokazano slabo zanimanje(iako primjećuje da nam je Calvin preporučivao da “se moramo zapitati postoji li tu ikakva očita analogija između vidljivog znaka i stvari koju on označuje”) i znakovito se pita zašto je, ako je već bila potrebna tjelesna oznaka kako bi se Njegov izabrani narod razlikovao od drugih, zatražena upravo ta oznaka.30Žene očito nemaju načina da sudjeluju u Abrahamovu savezu, no njihovo isključenje iz sudjelovanja u prvobitnom ugovoru u tekstovima klasične et orije društvenog ug ovorapostignutoje nadalekomanje očit patrijarha lan na čin.Ono što je vojstveno s prvo bitnom ugovoru, upravo je činjenica da se on nadaje kao univerzalan i sveobuhvatan, odnosno da obuhvaća svakog tko se ima uključiti u novi građanski poredak. Lernerova spominje i jedan drugi, “nepisani ugovor”, koji je dio sveobuhvatnoga “patrijarhalnog krova”. Ona tvrdida taj krov već oto g vo četiri tisuće godina pokriva “paternalističku dominaciju” oblik dominacije koju ublažuju zajednička prava i obveze. “Oni nad kojima se dominira razmjenjuju podložnost za zaštitu, neplaćeni rad za izdržavanje... Paternalizam se temelji na nepisa nom ugovoru o razmjeni : muškarac pruža eko-
SPOLNI UGOVOR
nomsku sigurnost i zaštitu, a zauzvrat dobiva svakoliku podređenost, dok ženapruža spolne usl uge i neplaće ni rad u kućanst vu”.31Paterna listička, dominacija izgleda na prvi pogled kao moderni ugovor koji, xo kako ću poslije pokazati, obično poprima oblik razmjene pokornosti za zaštitu. No, sličnost postoji jedino ako ugovor istrgnemo iz njegova povijesnog konteksta. Jezik koji Lernerova rabi kada govori o paternalizmu može navesti na pogrešan putmožda kad je riječ o modernom “Paternalistički” i jest prikladanugovornom pridjev zapatrijarhatu. ugovore iz predmoder nog svijeta, gdje su društveni odnosi bili ustrojeni na temelju srodstva ili statusa o kojemu govori sir Henry Maine. I ugovor bi se tada mogao promatrati u svjetlu obiteljskog i paternalnog modela društvenih odnosa i društvene hijrarhije, asimiliran sa staležom koji za sobom povlači vlastite dužnosti, koje počivaju na pojedincu be z obzira naprista nak. Gordon S chochet takoprimjećuje adsu Engleskoj u 7.1 stoljeću obični judi l bili svjesni “ugovorne tradicije”, ali da je ona bila dio “patrijarhalnog objašnjenja društvenog položaja”. Oni ugovor nisu razumijevali onako kako ga mi danas razumijemo; “činiulaze se dau se ugovor koristio više kao naravi formalno objašnjenje za to kako ljudi odnose nego kao definicija i sadržaja tih položaja”.32Međutim, u istom stoljeću, ugovor je u rukama teoretičara društv enog u govora poprimao svojsuvreme ni oblik i pretvara o se u protupaternalističku doktrinu. Prilično je čudno da su feministice, usprkos popularnosti paternalne i obiteljske interpretacije patrijarhata, u svojim raspravama o patrijarhatu imale malo ili ništa za reći o paternalizmu i njegovoj vezi s patrijarhatom. Pa ipak, među filozofima, uključujući i kontraktarijance, već neko vrijeme traje debata o paternalizmu. Raspravlja še o pitanju mogu li se određene aktivnosti, uključujući sklapanje ugovora, legitimno zabraniti ili regulirati zakonom kako bi se spriječilo nanošenje štete pojedincima, čak i ako su te aktivnosti poduzete dobrovoljno. Ta filozofska rasprava o paternalizmu prekl apase s raspravom koja se vodi međupravnim autorima glede ugovora i statusa (o čemu sam govorila u prvom poglavlju): treba li zakonom ograničiti i regulirati slobodu ugovora i ugovor ograničiti statusom? Obje se kontroverzije ponovo preklapaju u političkoj borbi oko države blagostanja, koja se posljednjih nekoliko godina vodi izm eđu socijalista i nove desnice. Četrdesetihgodina ovog stoljeća, u čuvenom ogledu o državljanstvu i državi blagostanja, T. H. Marshall je na pisao da“društv ena/ socija lna/ prava u njihovu suvreme nom obliku podrazumijevaju invaziju ugovora od stra ne statusa ”.33 Uporaba riječi “paternalizam” u kontekstu tih pitanja nije nezanimljiva u razmatra nju bilo kojeg oblika modernogpatrijarhata. Čemu upravo taj pojam?
POMUTNJE OKO PATRIJARHATA
Jednostavni odgovor glasi da je odnos brižnoga oca prema sinu model za odnos države prema državljanima. Baš kao što otac, budućida mu je dužnost zaštititi sina, zabranjuje svome sinu određene oblike ponašanja jer zna da bi mu nanijeli štetu, tako država štiti građane kroz pravni paternalizam. Pobornici ugovora najdosljedniji su protivnici paternalizma, a priča o društvenom ugovoru pokazuje zašto je tomu tako. Jezik paternalizma vraća se na tradicionalni patrijarhalni model društvenog poretka; svi su vladaoci poput očeva. Taj je model, međutim, teorija ugovora uništila. U priČi’o društveno m ugovoru, oca (me taforički reč eno) ubijaju njeg ovi sinovi, koji time očevo patr ijarhalno pravo (odnosno njegovu paternalnu dimenziju) pretvaraju u građansku vlast. Sinovi prenose taj aspekt političke moći u ruke zastupnika,jes to t na državu. (Rousseauova je verzi ja priče drukčij a.) Kada država uvodi nepotrebnaograničenja na slobodu ugo" vora, pojam “paternalizam” pokazuje da je sloboda građanina (sina) ugrožena. Državase ponaš a kao otac i prem a pojedinci ma se odnosi kao prema sinovima, koji još uvijek ne mogu djelovati za vlastito dobro. Protupa ternalizam nam se tako može učiniti kao završni krug bitke između ugovora i patrijarhata. Takvo viđenje d onosa između paternaliz ma, ugovora, patrijarhatai statusa opet je uvjetovano patrijarhalnim tumačenjem patrijarhata kao očinske vlasti, odnosno kao jedne značajke staroga svijeta statusa koja se kriomice uvukla u novi svijet ugovora, te ga sada izobličuje. No to je stajalište također posljedicanepre stana potiskivanja priče ospolnom ugovoru. Ne spominje se, naime, da sinovi istodobno otimaju poraženome obocu je dime nzije političkog prava: njegovo spolnopravo i njegovo očinsko pravo. Tako se protupaternalizam pobornika ugovora može, dakle, pričiniti protupatrijarhalnim stavom. Dapače, tretiranjem patrijarhata kao paternali zma (odnosno drža ve kao oca) spretno se briševelika razlika koja postoji između odnosa roditeljdijete i patrijarhalnih odnosa između odraslih muška raca i žena. U idućem poglavlju bit će više riječi o ot j razlici. Ovdje je va žno to da je paternalizamprijeporan upravo zatošto se za^ ' konom zabranjuju ili nadziru postupci “osoba koje su dale svoj pristanak”. Oznaka “paternalizam” skreće pozornost na obiteljske odnose i omogućuje da se na taj način zaobiđu ključna pitanja o ugovornim odnosima između muškaraca i žena. No, ne moramo se mučiti značenjem paternalizma, niti čitati priče o podrijetlu društva kako bismo obitelj povezali s patrijarhatom. Još se uvijek čuju glasne tvrdnje da je pravo ženino mjesto u društvu privatni svijet obitelji, a mnoštvo društvenih i pravnih sankcija čija je svrha da nas tamo zadrže na stoje usredotočiti našu pozornost na obiteljske odnose. Poistovjećivanje patrijarhata s obitelji može imati neočekivane
SPOLNI UGOVOR
posljedice; jedna je od njih ta da je majka, a ne otac, nedavno izdvojena kao roditelj koji ima moć! Ako je ispra va kojom se daje očinskopravo odavno prestala vrijediti i ako su pravne i društveno sankcionirane ovlasti što ih očevi imaju u svojim obiteljima danas sjena onoga što su nekoć bile,|što još održava patrijarha t? Odgovor koji nudeneke feministi čki autori pod utjecajem sociologizirane psihoanalitičke teorije popularne u Sjedinjenim Državama, jest daga održavaju me sa majke. Ili, šire gledano, odgovor glasi da se patrijarhat održavazahvaljujući (univerzalnoj) činjenici da majčinsku brigu vode gotovo isključivo žene. U svojoj utjecajnoj knjizi Reprodukcija majčinske skrbi, Nancy Chodorow tvrdi da su “nekeširoke univerzalne spolnesimetrij a e u društvenoj organizaciji roda izazvane majčinskom brigom, koja je na ženama”.34Isaac Balbus je na još decidiraniji način izjavio da je “podizanje djeteta kao monopol majke psihološka podloga muške dominacije”, te da je u srži patrijarhata prededipovska moć majke; “upravo je iskustvo materinskog, a ne očinskog, autorit eta krajnji izvor pristankai podrškeautoritarnoj politici.”35 I Oboje drže da je “raspodjela tereta roditeljstva” rješe nje patrijarhata;' ' “Patrijarhalna majka” mora biti detronizirana u korist onoga što se može nazvati “roditeljskim pravom”, što podsjeća na priče o zbacivanju matrijarhata samo ovaj put uz paradoksalni obrat da patrijarhatu treba doći ^kraj. Proglasiti takvu tvrdnju apsurdnom, ne znači smatrati da očevi ne bi trebali brinuti za svoju djecu; apsurd leži u postavci da patrijarhalno pravo proizlazi iz položaja žena kao majki. Značenje i vrijednost koji se u građanskom društvu pripisuju majčinstvu prije su posljedica patrijarhalnog tumačenja spolne razlike kao političke razlike. Tvrditi da je u srži patrijarhata materinska omć, moguće je jedinozato štose tako malo pozornosti poklanja društvenom i političkom značenju patrijarhalnog oca i moći njegova očinstva. To je možda najneočekiv aniji propust u ef minističkoj raspravi o patrij arhatu. Obično sepodrazumijeva pretpostavka da “otac” označava muškarcakoji ima prirodnu, ifziološku vezu sdjeteto m. Podra zumijeva se da postoji neupitna veza između snošaja i očinstva, pa je prema tome “očinstvosemantički ekvivalent majčinstva”.36 (Patrijarhalni) otac tek je jedan od dvoje roditelja. Naravno, nije zanemarena činjenica da se veza iz među oca i djeteta uspostavlja teže negoli veza između majke i djeteta. Nad očinstvom uvijek lebdi sjena neizvjesnosti. Na jednoj razini, može se postaviti pitanje koji muškarac otac određenog oko atoga tko je otac jedjeteta možezapravo biti politički važna kadadjeteta. je riječSumnja o imovini, muškarci su se svojski potrudili iznaći sredstva kojima će osigurati da ih žene u tom pogledu neobmanu. Rousseau je, pri mjerice, zjavio i da nevjernažena “rastače obitelj i raskida sve spone prirode. Dajući muškarcu djecu koja
POMUTNJE OKO PATRIJARHATA
nisu njeg ova, obmanjujenjega i i njih.Nevjeri prido daje himbu. Teš ko mi je ne vidjeti koji sve neredi i zločini proizlaze iz toga”.37U vezi sa samim znanjem o očinstvu postavljala su se i načelnija pitanja. U pogledu znanja 0 majčinstvu ne može postojati nikakva neizvjesnost. Žena koja rodi je majka, ona ne može neznati da je rodi la; ma jčinstvo je priro dna i društvena činjenica. No, između svakog čina snošaja i rođenja djeteta postoji popriličan vreme nski az; j kakvaje u tom sluča ju vezaizmeđu ulo ge muškarca u snoša ju i rođenja dje teta? Očinstvotreba otkriti ili izumiti. Za razliku od majčinstva, očinstvo je puka društvena činjenica, ljudski izum. Mary O’Brien tvrdi daje patrijarhalan politički život posljedica mu škarčeve potrebe da nadvlada neizvjesnost koja okružuje očinstvo^Vremenski prekid koji nastaje između otuđenja muškarčeva sjemena tijekom snošaja 1rođenja djeteta naveo je muškarce da stvore političku teoriju i političku organizaciju; “muškarac prokreator, zahvaljujući svo joj potrebi ad ublaži otuđenj e od čina prokreacije, zapravo je muška rac krea tor. uOno što kreira jesu institucionalni oblici društvenih dnosa o reprodukcije”.3 ^D a bi muškarci kao očevi privlastili djecu, potrebni su od složeni institucionalni mehanizmi, uključujući brak i razdvajanje privatne društvene sferejNo bez obzira na to, nije potrebno posegnuti za ontološkim argumentima o muškom reproduktivnom biću da bismo u moći očinstva vidjeli kreativnu političku sna gu (a, kako ću to po kazati u se dmompoglavlju, ugovor o takozvanom suro gatnom majčinstvu po čiva načinjenici da je muška rčevo sjeme doslovce otuđivo i da se tako razlikuje od drugih oblika vlasništva u osobi)J O’Brien u svojoj raspravi polaziod pretpostavke da su, uklonivši spomenutu neizvjesnost, muškarci pokušali značenje očinstva učiniti društvenim ekvi valentommajčinstva ], No, upravo je suprot no; moć patri jarhalnog očinstva oduvijek se oslanjala na različito značenje što ga u društvu imaju očinstvo i majčinstvo. Šezdes etih i seda mdesetih godi na 20. stoljećaantropolozi su es ponovo počeli prepirati o znanju odnosno neznanju prirodnih činjenica očinstva u nekim pacifičkim narodima. Carol Delaney nedavno je istaknula da se teze tih antro pologa temelje nazanem arenu druš tvenom znače nju očinstva. Priče koje naizgled pokazuju nepoznavanje prirodnih činjenica oplodnje i trudnoće, ispravno odražavaju društveno tumačenje očinstva. Na fiziološke činjenice o majčinstvu i očinstvu nikada se nije gledalo jednako u društvenom smislu; “majčinstvo je uvijek značilo pružanje njege i porođaj, a očinstvo oplođivanje. Očinstvopo drazumijeva prim arnu,bitnuterminom i stvoritelj koji korissku ulogu ”.39U društvenom smislu, da se poslužimo ti Carol Delaney, prokreacija se “monogenetski” smatra posljedicom kreativne snage očeva sjemena. To monogenetsko viđenje u središtu je klasičnog patrijarhalizma, kako to otkrivaju spisi sir Roberta Filmera, a prisut
SPOLNI UGOVOR
no je i danas. Dok sam pisala ovo poglavlje, nadbiskup nizozemski navodno je izjavio da žene čekaju na muškarčevo sjeme koje je “dinamični, aktivni, muški vektor novog života”.40 dOno što mene ovdje zanima jesu političke implikacije kreativne, muške sposobnosti,\ kojau svojem suvremenom obliku nije paternalna. Patrijarhalna je tvrdnja da muškarci nisu samo primarni pokretači u genezi novog fizičkog negoO’Bri i, kako istaknula roditelji štve nog i po lživota, itičkog života. enovajejetomišlj enja da naO’Brienova m, po nedosta je dru filozofija rođenja . To u jednu ruku jestko,taa opet, niizdalekanije tako. Politička teorija obiluje pričama o muškarcima koji porađaju političko biće, koji stvaraju nove oblike političkog života ili sam politički život. Za otkriće očinstva kaže se da je bilo ključna prekretnica u Bachofenovoj pretpostavljenoj povijesti rušenja matrijarhata i rođenja civilizacije. (Da bi se rodila civilizacija, mora se poraziti moć žena; otkriće očinstva ključan je intelektualni napredak i kreativna snaga koja muškarcima omogućuje ostvariti to monumentalno djeloTjNa prekretnici između staroga svijeta statusai modernogasvijetaugovora ispredase još jednapriča o muško m političkom rođenju. Priča o prvobitnom ugovoru možda je najveća priča o muškarčevu stvaranju novog političkog života. No, u to su doba žene već poražene i pr oglašene prokrea tivno i politički nebitnima. Sadaje otac izložen napadu. Prvobitni ugovor pokazuje kako su muškarci ugrabili njegov monopol nad političkom kreativnom moći i ravnopravno ga podijeljili među sobom. građansko m društv u svi muškarci,a ne samo očevi, mogu generirati politički život i političko pravo. Politička kreativnost ne pripada očinstvu, nego muškosth| No, kako točno okarakterizirati društveni poredak koji nastaje muškarčevom kreativnom sposobnosti? Je li građansko društvo kao cjelina postpatrijarhalno? John Stuart Mili napisao je jednom da je “feudalna obitelj, taj posljednji povijesni oblik patrijarhalnog života, odavna propala i da osnovna jedinica društva više nije obitelj lii klan... nego pojedinac ; ili, u najboljem slučaju, par pojedinaca sa svojom još neemancipiranom dje , com”.41Slično tomu, ako je moder no društvobezočinsko, tada je zavjerovati dasu svi stari oblici napušteni; “dominacija svojstvenaovoj / građanskoj/ epohi zraža i va se... kao preobrazba svih odnosai djelatnosti u objektivne, instrumenta lne i de personaliz irane oblike”.4 2 Impersonalni ugovorni odnosi zamijenili su staru, personalnu statusnu podčinjenost ili patrijarhat. Ili, recimo to malo drukčijejpatrijarhat su zamijenili građanski ugovorni kapitalistički odnosi; kapitalistički ekonomski odnosi patrijarhalni odnosi oblikom se međusobno isključuju. Na taj je načini Keith Tribe nedavno protumačio Hobbesove i Lockeove teze.jOn tvrdi da su u “diskursu”17. stoljeća “muška rci” kao politički i ekonomski agensi bili
POMUTNJE OKO PATRIJARHATA
glave patrijarhalnih kućanstava, a ne slobodni pojedinci kapitalističkog diskursa^jTa “diskurzivna demonstracija” kapitalističkih odnosa nije bila moguća unutar okvira u kojemu su pisali Hobbes i Locke. Patrijarhalno kućanstvoobuhvaćalo je i sluge i robove (to nije bila “obitelj” koju čine muž, žena i djeca), a gospodar kućanstva nije upravljao radom svojeg sluge kao kapitalist, niti su oblik.43. odnosi između gospodara kao ekonomskih age nasa imali kapitalistički Usprkos omu, t Tribe jeu svojoj tezi pre vidio značenje prvobitnog ugovora i razlike između modernog i tradicionalnog ili klasičnog patrijarhata. Niti je gospodar kućanstva kapitali st, niti sva građanska podčinjenost poprima kapitalistički oblik, a ni kapitalistička podčinjenost nije postpa trijar halna. Kako ću to poslije potanko istraži ti, u Hobbesovu i Locke o vu “diskursu” nužno je bilo mjesta i za patrijarhat i za kapitalizam; “pojedinci” koji sudjeluju u kapitalističkoj ekonomiji bili su glave kućanstava (koja su poslije postala “obitelji” poput onih u kojima živimo danas, osa setih godina 20. stoljeća). Za razumijevanje moderno g patrijarha ta, mde uključujući kapitalističke ekonomske odnose, potrebno je- stalno imati na umu ugovor između gospodara i sluge ili gospodara i roba, te uzeti u obzir vezu između “personaliziranog” ugovora u domeni kućnog ognjišta i ugovora u “imper sonalnom”, javnom vijetu s ka pitalizma/ Jvfažalost, vrlo je malo feminističkih analiza patrijarhata i kapitalizma koje ih dovoljno izravno dovode uvezúQi jjPrema jednoj novijoj feminističkoj tezi, stari obiteljski oblik patrijarhata danas ustupapred ja vnim oblikom,4fl no to ostavlja otvorenimpitanje naravi izvanobiteljskih odnosa prije preobrazbe patrijarhata. Je li građanska , tj. javna, sf era bila izvan jarhatave s idopatrijarhatu te neda vne preob razbe?od tipične Feminističke rasprave o patri kapitalizmu polaze pretpostavke daje patrijarha t univer zalan i/ili očinski i boiteljski.Čini se, dakle,/da patrijarhat prethodi kapitalizmu, teda sada na neki nač in opstoji zajedno, odnosno unutar, ili pak možda kao pratilac kapitalističkih odnosa^Najutjecajnije feminističke teorije o vezi između tih dvaju društvenih oblika počivaju na onome što se u posljednje vrijeme zove dvosus tavna teza, prema kojoj su patrijarhat i kapitalizam dva autonomna susta va^Patrijarhat se katkada smatra ideološkom i psihološkom strukturom, a katkada još jednim nizom bitnih društvenih odnosa, koji je odvojen od društvenih kapitalizma. ilustrira često spominjani odnosa tekst Heidi HartmannPosljednju “Nesretnitezu braknajbolje marksizma i feminiz ma”£Áutorica spomenuti odnos prikazuje kao “partnerstvo” između patrijarhata i kapitalizma; “patrijarhat kao sustav odnosa između muškaraca i žena postoji u kapitalizmu”, a “akumulacija kapitala istodobno se i prila gođavapatrijarhalnoj društvenojstrukturi i poma že njezi nu održanju”.4 ^
SPOLNI UGOVOR
Ovdje se, kako suto primijetili kritičari, polazi odpretpostavke da postoji jedna manjeviše prikladna verzija kapitalizma i klasne dominacije, a da feminizam tu evrziju samo dopunjuje.4 6 Poteškoće oko napuštanja takva pristupa mogu se uočiti kod Zillah Eisenstein koja tvrdi, što nije baš uobičajeno, da je “kapitalizam još uvijek patrijarhalan” i da se “patrijarhat, preobrazivši se iz feudalizma u kapitalizam, promijenio u odnosu na te ekonomske promjene, ali da je isto tako uspostaviogranice i odredio strukturusame svoje pro mjene”.;No, ipak tvrdi i to da moramo razlučiti “dva sustava, jedan ekonomski a drugi spolni, koji su razmjerno autonomni”, ali, dodaje, “u potpunosti isprepleteni”.4^Ako je kapitalizam pa trijarha lan, teško jevidjeti štose može dobiti inzistiranjem napostojanjudvaju sustava. Jednaod prednosti pristup pa patrijarhatu kroz priču o spolnom ugovoru jest ta da on otkriva kake* građansko društvo, uključujući kapitalističku ekonomiju, ima patrijarhaU nu strukturu. Sposobnosti koje muškarcima, ali ne i ženama, omogućujuj da budu “radnici” iste su one muške sposobnosti koje su potrebne da bi se bilo “pojedincem”, mužem i glavom obitelji. Priča o spolnom ugovoru počinje, dakle, s konstrukcijom pojedinca. Želimo li ispričati priču tako da se njome objasne kapitalistički odnosi u modernom patrijarhatu, moramo također razmotriti teorijski postupak putem kojeg se sloboda objašnjava! uz pomoć(građanskog) ropstva.
3.
Ugovor, pojedinac i ropstvo
Klasičnateorija društv enog ugovora, kao i šira teza da bi u idea lnom svijetu svi odnosi trebali poprimiti ugovorni oblik, proizlaze iz jedne revolucionarne tvrdnje. Ta tvrdnja glasi da su svi pojedinci po prirodi slobodni i međusobno jednaki, odnosno da se ljudi rađaju slobodni i jednaki. Činjenica d a ona danas zvuči prij e kao opće mjestonego kao revolucionarna postavka, zasluga je uspješnog načina na koji su teoretičari ugovora jednu podrivačku izjavu pretvorili u obranu građanske podčinjenosti. Iako nije jedini primjer teorijske strategije koja podčinjenost opravdava tako. što je prikazuje kao slobodu, teorija ugovora jedinstvena je zbog specifičnog polazišta iz kojeg dolazi do toga zaključka. Doktrina prirodne slobode i jednakosti pojedinca bila je revolucionarna upravo zato što je jednim zamahom uklonila sve argumente kojima se do tada pravdala podčinjenost određenih pojedinaca, skupina ili kategorija ljudi; odnosno, kojima se pravdala vladavina jedne osobe ili skupine ljudi nad drugima. Teorija ugovora bila je osloboditeljska doktrina par excellence, koja je obeć avalauniverzalnu slobodu kao načelo modernoga doba. Pretpostavka da se pojedinci rađaju slobodni i međusobno jednaki značila je dase ne može višeprihvatiti ni jedan od star ih argumenatau prilog podčinjenosti. Tvrdnje da vladari i gospodari provode svoju vlast Božjom voljom morale su biti odbačene, snagu ili silu više nije bilo moguće prikazivati kao političko pravo; pozivanja na običaj i tradiciju više nisu bila dovoljna, kao ni razni argumenti u vezi s prirodom, bez obzira na to jesu li se temeljili na generativnoj moći oca ili na superiornosti po rođenju, snazi, sposobnosti ili razboritosti. Svi ti dobro poznati argumenti postali su neprihvatljivi, jer je doktrina o slobodi i jednakosti pojedinca za posljedicu imala toda se podređeno st mogla opravdati naamo s jedan na čin: po prirodi slobodan i jednak pojedinac mora, pristati nužno, na vlast drugo-
SPOLNI UGOVOR
ga. Stvaranje građansko g gospodstva i građanskepodređeno sti morabiti dobrovoljno; odnosi takve vrste mogu se uspostaviti samo slobodnim pristankom. Postoje razni oblici slobodnog pristanka, no iz razloga koje ću razmotriti dalje u tekstu, paradigmom dobrovoljnog obvezivanja postao je ugovor. pojedinci moraju slobodno pristajati namogućnost to da se njima upravlja, ili u Kada tom smislu sklapati ugovore, uvijek postoji da će odbiti na taj se način vezati. Još od 17. stoljeća, kada su doktrine o ug ovoru i o slo bodi i jednakosti pojedinaca postale temeljem općih teorija o društvenom životu, konzervativci raznih profila strahuju da bi ta mogućnost mogla postati stvarnost, te da će teorija ugovora tako postati pogubna za društveni poredak. Postojala je bojazan da će se djeca, posluga, supruge, seljaci, radnici i ostali podanici i građani u državi statusa prestati pokoravati nadređenima ako se veza koja između njih postoji bude shvatila kao puka konvencija ili ugovor, te kao takva podložna mušicama i hirovima dobrovoljna vezivanja. Konzervativci su razloga za uznemirenost imali, s jedne strane, dovoljno, a s druge, vrlo malo. Mogli su biti zabrinuti jer je, načelno gledajući, bilo teško shvatiti zašto bi slobodan i jednak pojedinac ima o dovoljno razloga da se podčini drugom. Doista, tijekom posljednja tri stoljeća u praksi su se mogli vidjeti politički pokreti koji su institucije ustrojene prema načelu subordinacije pokušali zamijeniti institucijama utemeljenim na slobodnim odnosima. No, nije bilo mjesta uznemirenosti, i to ne samo zato što su takvi politički pokreti rijetko imali uspjeha, već zato što je svaka strepnja u vezi s teorijom ugovora bila bezrazložna. Umjesto da potkopaju temelje odnosima subordinacije, teoretičari ugovora opravdali su modernu građansku podčinjenost. Klasični teoretičari društveno g ugovora smatrali su da je, s obzirom na značajke pojedinca i društvene okolnosti, za pojedinca uvijek razumno potvrdno odgovoriti na temeljno pitanje: treba li odnos podređenosti uspostaviti putemugovora? S misao priče o druš tvenom ugovoru svodise na to da je sloboda u prirodnom stanju toliko neizvjesna, da je podređivanje pojedinaca građanskom pravu države ili, u Rousseauvoj verziji, njihovo kolektivno podčinjavanje samima sebi putem participacijskog političkog udruživ anja, razuman čin. Opisi priro dnog stanja i priče odruštv enom ugovoru, koje nalazimo kod klasičnih autora, međusobno se znatno razlikuju, no iako se u mnogim važnim pitanjima razilaze, klasični teoretičari ugovora imaju jednu zajedničku odliku: sve su njihove priče patrijarhalne. Iz doktrine o ugovoru moguće je zaključiti da postoji samo jedan, konvencionalni izvor političkog prava. Pa ipak, s iznimkom Hobbesa koji oba spola prikazuje kao prirodno slobodna i jednaka, teoretičari ugovora isti
UGOVOR, POJEDINAC I ROPSTVO
ču da pravo muška raca nad ženama imaprirodnu podlogu. Jedino muškarci imaju atribute slobodnih i jednakih “pojedinaca^’. Da bi bili legitimni, odnosi subordinacije između muškaraca moraju potjecati iz ugovora. Žene su rođene podčinjene. Klasični su autori bili i te kako svjesni značenja pretpostavki na kojima je počivala doktrina o ugovoru za odnose među spolovima. Ni u što nisu mogli biti sigurni sve dok je premisa njihove teze bila potencijalno podrivačka za sve odnose vlasti, uključujući i supruž ničke odnose . Klasični prik az prirodno ga stanja uzima u obzir činjenicu dase ljudskabića arzlikuju prema spolu.Spolna razlika postoji čaku Hob besovoj radikalno osebujnoj verziji prirodnoga stanja. U suvremenim se raspravama o prirodnom stanju, međutim, ta odlika ljudskog života obično zanemaruje. Nikada se ne spominje činjenica da su svi “pojedinci” istog spola; umjesto toga, pozornost se usredotočuje na različite koncepcije muškog “pojedinca”. Prirodno slo bodni i ra vnopra vni (muški) pojedinci ko ji nastavaju stra nice teksto va teoretičaradruštv enog u govora uistinu su ša rolik skup.Spektar koj i po kriv aju krećena se oduRouss eauovliihine društv enih Ho bbe sovih enti teta sve denih tvar pokretu, što sko rijihbića pojdo edina ca Ja mesa Buchanana, ograničenih na funkcije preferencije i produkcije; Johnu Rawlsu pošlo ej za rukom obakraja spektra uve sti u priču ug o ovoru. Rousseau je kritizirao svoje kolege teoretičare društvenog ugovora jer su pojedince prikazivali u prirodnom stanju kao bića bez ikakvih društvenih značajki, a njegova je kritika mnog o putaponovljena. Pokušaj definiranja čisto prirodnih značajki pojedinca nu žno ej osuđe n na propast; ako je odabrani pristup dovoljno dosljedan, sve što ostaje jest puki fiziološki, biološki lii misleći entitet, ane ljudsko biće . Kako bi svoj a prirodnabićaučinili prepoznatljivima, prirodnotekstova stanje krijumčare društvene teoretičari značajke, a društvenog katkada pakugovora čitateljiunjihovih učitavaju ono što nedostaje. Na “prirodne” značajke koje će teoretičar pripisati pojedincima također utječe oblik države ili političkog udruženja koje želi opravdati. Kako je Rawls nedavno istaknuo, cilj teza koje polaze od takozvanog prvobitnog položaja, Rawlsova ekvivalenta za prirodno stanje, “jest doći do željenog rješenja”1. Međutim, često se ne uviđa da “željeno rješenje”uključuje spol ni ugovor i patrij arhalno pravo muškaraca nad ženama. Usprkos neslaganjima oko toga što je sve “prirodna značajka”, tako označene smatraju se zajedničkima ljudskim bićima. iPa ipak, gotovo su odlike svi klasični autori držali da su svim prirodne sposobnosti odlike spolno diferenaranerToTto^l'suvremeni teoretičari ugovora implicitno''') slijede njihov primjer prolazi nezapaženo jer oni ženska bića podvode pod riaizgled univerzalnu, spolno neutralnu kategoriju “pojedinca”. U najno-
SPOLNI UGOVOR
vijim tekstovima o društvenom ugovoru spolni su se odnosi izgubili iz vida, jer su nesta li spolno diferencira ni pojedinci.UTeoriji pravednostiJoh na Rawlsa, stranke prvo u bitnom položajutek su misleći enti teti. Rawls u tom pogledu slijedi Kanta, koji prvobitni ugovor shvaća drukčije od drugih klasičnihteoretičara ugovora, premda (kakoću to pokazati u še stom poglavlju) njegove teze unekim sapektima sliče nji hovima. Kant nenudi priču o podrijetlu političkog prava niti tvrdi, makar hipotetički, da je u jednom trenutku došlo do sklapanja prvobitnog ugovora. Kant se ne bavi takvom vrstom političke fikcije. Za njega je prvobitni ugovor tek “puka idejarazuma”2, idejapotrebna za razumijeva nje zbiljskih političkih institucija. Slično tomu, Rawls u svojoj najnovijoj raspravi piše da se njegova vlastita teza “nastoji oslanjati isključivo na osnovne intuitivne ideje koje su ugrađene u političke institucije ustavnog demokratskog režima i javne tradicije njihova tumačenja”. Prvobitni nam ugovor, kao ideja razuma, a ne politička fikcija, poma že “ra zraditi ono što da nas mislimo”3. Želi li Rawls pokazati kako bi slobodne i ravnopravne, odgovarajuće situirane, stranke pristale na ona načela koja se podrazumijevaju u postojećim institucijama (ili su im vrlo b lizu), potrebna je primjere na ideja razuma. Problem političkog prava, s kojim su se suočavaliklasičniteoretičari ug ovora, nestao ej . Rawlsov je zadatak pronaći sliku prvobitnog položaja, koja će potvrditi “naše” slutnje u vezi s postojećim institucijama, koje uključuju patrijarhalne odnose subordinacije. Rawls tvrdi danjegove stranke uprvobitnom položaju ne zna ju ni za kakve “osobite činjenice” o se bi.4Stranke su slobodni građani, a Rawls izjavljuje da je njihova sloboda “moralna moć oblikovanja, preispitivanja i racionalne težnje k pojmu dobra”, a to uključuje dasebe vide kao izvore valjanih potraživanja odgovorne za njihove svrhe. Ako građani promijene svoju ideju dobra, to nema nikakva utjecaja na njihov “javni identitet”, to jest na njihov pravni položaj građanskih pojedinaca ili građana. Rawls također kaže da je prvobitni položaj “sredstvo zastupanja”.5Međutim, zastupanje dva je daje i potrebno. Kao misleći entiteti (kako je primi jetio San del) strankeesne razlikuju jednaod drug e. Jednastranka može “predstavljati” sve ostale . Iza Rawlsova “vela neznanja” u prvobitnom položaju postoji, zapravo, samo jedan pojedinac,6pa on, stoga, može izjaviti da “izbor [ugovor] u prvobitnom položaju možemo promatra ti sastajali šta jedne nasumično odabrane osobe”.7 Budući da Rawlsove stranke samo rasuđuju i odabiru, ili to čini samo jedna stranka kao predstavnik svih ostalih, njihova tijela nisu ni potrebna. Predsta vnik je bes polan. Netjelesnastranka koja odabire nemože znati za jednu “osobitu činjenicu” od ključne važnosti, to jest za svoj spol. Rawlsov je prvobitni položaj logičkakonstrukcij a u najpotpunijem
UGOVOR, POJEDINAC I ROPSTVO
smislu; to je carstvo čistoga uma bez trunke ljudskog u sebi, s time što Rawls, naravno, kao i prije njega Kant, dok razvija svoju tezu nužno uvodi stvarna, tjelesnamuškai ženskabića. Prije no štoće postulirati neznanje o “osobitim činjenicama”, Rawls je već ustvrdio da stranke imaju “potomke”(za koje se brinu) te kaže daće stranke ug lavnom promatratikao “glave obitelji”.8On jednosta vno uzimazdravo za gotovo da istodobno može postulirati stranke lišene postoji, svih supstancijalnih pretpostaviti da netjelesne razlika među spolovima da dolazi do značajki spolnog i snošaja, da se rađaju djeca i stvaraju obitelji. Rawlsovi sudionici u prvobitnom ugovoru istodobno su puki misleći entiteti i “glave obitelji”, odnosno muškarci koji predstavljaju svoje žene. Rawlsov je prvobitni položaj tako kruta logička apstrakcija, da se tu ništa ne zbiva. Nasuprot tomu, razna prirodna stanja koja opisuju klasični teoretičari društv enogugovora punasu života. U njima se prirodno stanje proteže naviše od jednog naraštaja. Muškarci i žene se sastaju, stupaj u u spolne odnose i žene zatim rađaju. Okolnosti pod kojima to čine postoje supružnički i zasniva li se obitelj sta nje. ovisitPoće mjeri u kojliopritom j se priro dno stanjeodnosi prikazuj e kao dru štveno četo ću s Hob besomi^prvim kontraktarijancem, i njegovom slikom asocijalnog rata svih protiv sviju. Hobbes stoji na jednom teorijskom polu doktrine o ugovoru, a njegov radikalni individualizam snažno privlači suvremene teoretičare ugovora. Pa ipak, nekoliko najvažnijih Hobbesovih teza moralo je biti odbačeno prije nego što se mogla uspostaviti moderna patrijarhalna teori tZa Hobbesa je svapolitička moć apsolutna moć, aizmeđuosvajanjai ugovora nema nikakve razlike] Teoretičari ugovora nakon njega povukli su oštru između slobodna dogovora i nametnute i tvrdili su dagranicu je građans ka politička moć ogra ničena, zauzdana uvjetimapodložnosti prv obitnog ugovora, iako je država zadržala moć raspolaganja životom i smrti građana./ piobbes je takođersve ugovorne odno se, uključujući spol ne, smatrao političkima^dok je jedna od temeljnih pretpostavki moderne političke teorije da spolni odnosi nisu politički. Hobbes je odveć razotkrio građanski poredak da bi mogao postati utemeljiteljem modernog patrijarhata. Kako sam već spomenu la, on se od drugihlasični k h teoretičara ug ovora razlikuje po svojoj pretpostavci da u prirodnom stanju nema prirodnog gospodstva, pa ča k ni gospodstva muškaraca nad ženama jer su prirodne značajke i sposobnosti pojedinaca raspodijeljene neovisno o spolu. Među muškarcima i ženama nema razlike u pogledu snage ili razboritosti, a svi supojedinciizolirani i zaziru jedan od drugoga. Iz toga slijedi da su spolni odnosi mogući u a smo dvaslučaja:li iće se muška rac i ženapristati dogovarati (ugovor) o spolnom odnosu iliće muškarac kakvim lukavst
SPOLNI UGOVOR
vom svladati ženu i uzeti je na silu, premda je i ona u stanju uzvratiti i ubiti ga]................................. Klasični je patrijarhalizam počivao na tezi da političko pravo ima svoje prirodno izvorište u očinstvu. Sinovi su se rađali podčinjeni očevima, a političko pravo bilo je očinsko pravo. iHobbes inzistira na tome da su svi primjeri političkog prava konvencionalni i da je u prirodnom stanju političko pra vo majči sko, očinskojda Iako dijete imadva roditelj aelja (“a za potomstvo , nBo g jea ne zapovjedio čovjek imanužno ispomoć”) 9, oba rodit ne mogu imati last v nad djetetom jer es nitko ne može pokoravati dvama gospodarima. [U prirodnom stanju majka, a ne otac, ima političko pravo nad djetetom; “svakaženakoja rodidjecupostajemajka i i gospodar Nakon poroda novorođenče je u majčinoj moći. Ona odlučuje hoće li dijete ostaviti ili će ga hraniti. Odluči li ga “gojiti”, čini to pod uvjetom da “kada dosegne odra slu dob,ne postane njezi n neprijatelj”;11dragim riječi ma^novorođenče mora sklopiti ugovor da će joj se pokoravatii Postulira ni prist anak novorođenče ta jedan je od primj era jHobbesova po istovjećivanja nametnute podložnosti s dobrovoljnim pristankom, primjer ve asimilacije osvajanja i pristanka.| Podčinjavanje neodoljivoj moći unjegozamjenu za zaštitu, bez obzira radi li se o osvajačevu maču ili majčinoj moći nad novorođenim djetetom, za Hobbesa je uvijek valjan znak pristanka: “budući daje očuvanje živo ta cilj, za koji bi svaki čovjek [ili novorođenče] trebao obećati pokornost onome [onoj] u čijoj je moći daga spasi ili uništi”.12 Dakle, izvor je ma jčinapolitičkog prava nad djete tom ugovor i ono joj daje moć apsolutnog gospodara ili monarha. Majčino političko pravo proizlazi iz činjenice da u Hobbesovu prirodnom stanju“nema bračnihzakona”.13(Brak nepostojíjzato što je dugo ročno utanačenje, a dugoročne spolne odnose, kao i sve druge odnose, Hobbesovu je prirodnom stanju praktički nemoguće uspostaviti i održa-u ti. Njegovi pojedinci slijede isključivo vlastiti interes, pa će tako uvijek iznevjeriti dogovor ili odbiti odigrati svoju ulogu u ugovoru ako im se učini da im je takvo što u interesu. Sklopiti ugovor ili izraziti pristanak da se to učini, znači izložiti se mogućnosti prijevare. Hobbesovo prirodno stanje pati od endemičnog problema poštivanja ugovora, od problema drukčijeg ponašanja. Jedini ugovor koji se može sklopiti bez ikakve opasnosti jest ona j u kojemu se pristana k i provedba odvijaju isto dobno. Kod usporedne razmjene imovine, uključujući imovinu u osobi, kao u pojedinačnom nastaju nikakvi Ako se posljedica toga činačinu rodikoitusa, dijete, ne porođaj slijedi dugoproblemi. nakon toga, pa kao dijete pripada majci. Premda svoje pravo nad djetet om majka može ugovorom prepustiti ocu, nema razloga, s obzirom na prirodnu jednakost žena i muškaraca, zašto bi žene to uvijek činile, pogotovo zato što ne postoji način sigurna
UGOVOR, POJEDINAC I ROPSTVO
utvrđivanja očinstva. U nedostatku bračnih zakona, kako primjećuje Hobbes, dokaz o očinstvu ostaje na majčinu svjedočenju. Hobbesova kritika prirodne osnove prava oca ukazuje na to da u prirodnom stanju postoji samo jedan oblik političkog prava: pravo majke. Čini se da vlast jedne odrasle osobe nad drugom ne može postojati jer su pojedinci obaju spolova dovoljno snažni i mudri da jedan drugog mogu ubiti. Nitko nema dovoljno ući brak, u ugovorni u svrhu je li to baš tako jasno? Ako razloga već ne postoji postoje li odnos u prirodnom sta- zaštite. No, nju obitelji? Hobbesaneki, na primjer Hi ntonova, sma traju patrijarha lis tom a ne antipatrijarhalist om (u pitanju pr ava oca). Hobbesov je “patrijar halizam najžešći er j se temelji na pristanku” ; “patrij arhalizam je prihvaćao kao gotovu činjenicu, auveo je čin pristanka”. 14Hintonova se poziva na Hobbesovo spominjanje “patrimonijalnog kraljevstva” i neke dijelove gdje se čini da se Hobbes vraća na tradicionalnu patrijarhalnu priču o obiteljima koje izrastaju u kra ljevstva (“gradovi i kraljevstva... samo suveće obitelji”.)15Kriterij za stvaranje obiteljikraljevstva jest da obitelj postane dovoljno snažna da se može sama zaštititi od neprijatelja. Hobbes piše da obitelj: ako narasta umnažanjem djece, bilo rađanjem ili usvajanjem; ili slugu, rađanjem, bilo osvajanjem ili podčinjavanjem, i postaje tako velika i brojna da je za vjerovati da će moći sebe štititi, tadase takvaobitelj nazivapatrimonijalnim kraljevstvom , ili monarhijom po stečevini, u kojoj suverenost počiva na jednom čovjeku, kao što počiva u monarhu politički instituira nom.Pa kakva od g bila pra va jednog, bit će i prava drugog.1 6 Hobbes takođ er piše ohe “reditarnomkraljevstvu' , koje se razlikuje od monarhije uspostavom to jest one stvorene konvencijom ili ugovorom samo po tome što je “steče no silom”. 17 Vidjeti u Hobbesu patrijarhalistu, znači zanemariti dva pitanja: prvo, kako su očevi u prirodnom stanju dobili moć kad se Hobbes toliko trudio pokazati da je političko pravo, pravo majke; i drugo, zašto se političko pravo u obitelji temelji na sili? Hobbes svakako nije patrijarhalist onako kako je to sir Róbert Filmer, koji tvrdi da je očinsko pravo prirodno i da proizlazi iz prokreativne sposobnosti ili stvaranja, a ne iz osvajanja. Filme rove društvene spone Hobbes pre tvara u njihovu supro tnost: Filmer je obitelji i kraljevstva smatrao podudarnima, međusobno povezanim prirodnom prokreativnom moći oca, a Hobbes, koji ih je također smatrao podudarnim, držao je dasu vezani ugovorom (silom). Za Hobbesasu ovlasti majke u prirodnom stanju istovrsne ovlastima koje imaju glave obi-
SPOLNI UGOVOR
telji ili suvereni. Možda je Hobbes jednostavno nedosljedan kada uvodi obitelji u prirodno stanje. No, budući da je tako neumoljivo dosljedan u svemu ostalom zahvaljujući čem u je u mnogome vrlo poučan kadaje riječ o teoriji ugovora to se čini kao čudan propust. Tvrdnja da je Hobbes patrijarhalist počiv a na patrij arhalnom gledištu daje patrijarhat očinskii obiteljski. Presta nemo li Hobbesa čitati napatrij arhalan način, postaje jasno daje njegov “obitelji” patrij arhalizam supruž nički a ne očinnešto ski i da je učudno. vezi s Hobbesovom u prirodnim uvjetima vrlo (^Prirodne” značajke koje Hobbes pripi suje svo jim pojedincima upu ćuju na to da su uprirodnom stanju dugoro čne veze ma lo vjerojatne!)LUevijatanu, međutim,Hobbes ka že dau ratu svih prot iv sviju “nepostoji čovjek koji se može pouzdati samo u svoju snagu ili lukavost kako bi se obranio od uništenja, bez po moćisaveznika”.18No, kako se uopće m ože stvarati takav zaštitnički savez u prirodnom stanju, kad postoji akutan problempridržavanja dogovora? jOdgovor je dase savezi stvaraju osvajanjem, a kad su jednom uspostavljeni, nazivaju se “obiteljima”. Hobbesova je obitelj pri lično osebujna i ema n ništa zajedni čkog s obiteljima kakve nalazimo kod Filmera ili u tekstovima drugih klasičnih teoretičara društvenog ugovora, kao ni s obitelji kakva se danas uobičajeno razumije. RazmotriLevijatanu izjavljuje da se obitelj mo Hobbesovu definiciju “obitelji”.U “sasto ji od muškarca i njegove djece ; ili od muškarca i njegovih slugu; ili od muškarca, njegove djece i slugu zajedno; gdje je otac ili gospodar suve“otacsa svojim sinovimai slugama, ren”.19U De Cive nalazimo sljedeće: izrastavši u građansku osobu na temelju svoje očinske ovlasti, naziva se obitelj”.10 Jedino je u Elementima prava zapisao dasu “otac ili majka obitelji njezin suvere n”.21No, s obzirom na to daHobbesgovori o “muška rcu” i “o cu”, tebudući da je ugrađanskom društvupotrebnoosigurati patrijarhalnopravo, malo je vjerojatno da će suver en biti majka. Ako u prirodnom stanju muškarac, pojedinac, uspije nadvladati drugog, dobio je slugu. Budući da se, kako Hobbes pretpostavlja, nitko voljno ne bi odrekao života, poraženi će čovjek, s oštricom mača na grudima, sklopiti (valjani) ugovor da će se pokoravati ono me koji ga je pobijedio. Vlast ili političko pravo stečeno silom Hobbes definira kao “vlast gospodara nad njegovim slugo m”.2 2Osvajač i osvo jenitada tvore “malu državu”, koja se sastoji od dvije osobe, od kojih je jedna suveren i zove se gospodar ili vladar, a druga je podanik i zove se sluga”. 23Drugim riječima, ospo g dar i sluga tvore savez protiv ostalih odnosno, prema Hobbesovoj definiciji, oni su “obitelj”. Pretpostavimo, međutim, da muški pojedinac osvoji ženu kao pojedinku. Ona će, kako bi zaštitila svoj život, sklopiti ugovor o podčinjenosti pa će tako i ona postati sluga gospodaru, čime se ponovo uspostavlja “obitelj”, koju na okupu drži “očinska ovlast” gospodara, to
UGOVOR, POJEDINAC I ROPSTVO
jest njegov mač, ovaj put pretvoren u ugovor. Hobbesov nas jezik ovdje može odvesti na pogrešan put; gospodareva ovlast nije “očinska” u odnosu ni najednog od slugu.U prijašnjim raspravam a o nestanku sup rugei majke iz Hobbesove definicije obitelji Teresa Brennan i ja odbacile smo pretpostavku daje imala statusuge.2 sl 4Sada mislim da smo u tome prenaglile. Ako je u prirodnom stanju muškarac sposoban poraziti ženu i stvoriti malu ilipodvedena “obitelj”, tepod ako je ta obitelj sposobna se i ras- pod ti, osvo jenadržavu je žena status “sluge”. vSi slubraniti ge potpadaju političko pravo gospodar a. Time je gospodar i gospodar djecekoju rodi ženasluga ; on je gospodar svega što posjeduj e njegov sluga. Moć gospodara nad svim članovima njegove “obitelji” jest apsolutna moć. £U prirodnom se stanju slobodni i ravnopravni pojedinci mogu podrediti osvajanjem Hobbes to naziva ugovoronvjNo, u prirodnom sta nju nema “supruga”. Bra k, pa ta ko i muževii supruge , pojavljuje se jedinou građanskom društvu, gdje građansko pr avo uključuje i akon z o braku. Hobbes pretpostavlja da se u građanskom društvu podčinjenost žena osigurava putem ugovora; ovaj putsilom ne nametnutog “ugovora” nego bračnog vora. Muškarci ne moraju svladavati žene jer građansko pravo ugobračnim ugovorom podupire njihovo patrijarhalno političko pravo. Hobbes tvrdi da u građanskomdruštvumuž imavlast “j er su zaje dnice " uglavnom uspostavi li očevi,a ne majke obitelji”.25Ili, na drugome mjestu, “uvim s gradovima,... koje su uspostavili , koji upravljaju svojim očevi, a nemajke obiteljima, zapovijedanje u kući pripada muškarcu; i takav ugovor, ako je sklopljen po građanskimzakonima, naziva se matrimonijem”.2 6 Tu su na djelu dvije implicitne pretpostavke. Prvo, muževi su građanski gospodari jer su muškarci (“očevi”) sklopili prvobitni druš tveni ugovor, koji je omogućio nastanak građanskog prava. Muškarci koji su sklopili prvobitni pakt pobrinuli su se da u građanskom društvu bude zajamčeno patrijarhalno političko pravo. Drugo, postoji samo jedan način da se žene, koje u prirodnom stanju uživaju isti status slobodnih i jednakih pojedinaca kao i muškarci, isključe iz sudjelovanja u društvenom ugovoru. A isključiti ih se mora ako se ugovor ima sklopiti; razumne, slobodne i jednake žene ne bi pristale na pakt koji žene podčinjava muškarcima u građanskom društvu. Nužno je, dakle, pretpostaviti da su prije sklapanja društvenogaugovora muškar ci svladali sve žene u prirodnom stanju i da su one sada njihovi podanici(sluge). Ako su u međuvreme nu i neki muškarci podčinjeni, te su sada u sužanjstvu, tada će i oni biti isključeni iz društvenoga ugovora. U njemu će sudjelovati jedino muškarci koji stoje rame uz rame jedan drugom kao slobodni i jednaki gospodari “obitelji”. *eng!. commonwealths op. prev.
SPOLNI UGOVOR
Da bi sepokazalo kako ej došlodo toga da su uprirodnom stanju muškarci sposobni svladati žene, mogućeje konstruirati pri ču koja je (gotovo) suglasnas Hobbesovom općom pre tpostavko m o pojedinci ma. Hobbes je morao, ne bi li pobio i preokrenuo tezu da političko pravo prirodnoslijedi iz očeve generativne moći, tvrditi daje uprirodnom stanju po stojalo pravo majke , a ne očevo, te da mu je polazište bilo u ugovoru. Priča, dakle, možesporazumni. bit i ta da suKada u početku ene ž neuma stanju nuči uti podizati se da spol nieodno budu ženaposta jkom po ibri odl svoj dije-si te, njezina se situacija mijenja; sada je u nešto nepovoljnijem položaju jer morabranit i i svoje novorođenč e. Muškara c je tadau stanju poraziti ženu s kojom je u početku mora o postupati kao assebi ravno m (i tako stj eče “obitelj”). Problem s tom pričom jest u tome što, logički gledano, s obzirom na Hobbesovu pretpostavku da su svi pojedinci posve samoživi, nema razloga zašto bijedna i žena (i li muškarac) sklopila ugovor o vlasništv u nad novorođenčetom. Novorođenče bi ugrozilo osobu koja na nj polaže pravo time što bi je izložilo njezinim neprijateljima u ratu svih protiv sviju. Tako bi sve priče o prvobitnom društvenom ugovorustanju i građanskom društvu postale besmislene jer bi pojedinci u prirodnom bili posljednji naraštaj. Problem odgovornosti za preživljavanje novorođenčadi dio je jednog općeg problema teorije ugovora, a tim ću se širim pitanjima vratiti u šestom poglavlju. Možemo pretpo staviti da je tako blistav mislilac kao što ej bio Hobbes mog ao biti svjestan te pre preke , i daje stoga i iznio opask u kako, u prirodnom stanju, pojedince moramo zamišljati kako niču poput gljiva, s kojom se opaskom Filmer prezrivo i spretno poigrao. Hobbes neobično otvoreno govori o na ravi i dosegu političke dominacije ili političkog prava u građanskom društvu. Za Hobbesa razlika izmeđuodnosu građansko g gospodara pojedincaili gra đanina i poj edinca u podčinj enu položaju u na nije u slobodi jednoga odnosno vezanosti drugoga; “podčinjenost onih koji sami tvore zajednicu nij e ništamanje apsolutna od podčinjenosti slugu”. Razlika je prije u tome što oni, koji se podčinjavaju Levijatanu d( ržavi), to čine za to jer procjenjuju daza taj čin postoji dobar razlog, pa tako žive u “stanju bolje nade” od slugu. Njihova “nada” proistječe iz činjenice da pojedinac, “budući da nastupa slobodno, iako podčinjen, sebe naziva slobo dnim čovjek om”, a u građa nskom društvu obodni sl ljudi m i aju “čast dasu po predno stimajednaki s drug im podanicima” i “mogu očekivati časna zaposlenja, za razliku od slugu”.27 Odnosno, kakosutoiznad Hobbes iznosi drugim riječima, “slobodni podanici i i sinovi obitelji slugu u svakoj vlasti i obitelji gdje ima slugu; da jedni i drugi mogu imati časnije službe u gradu ili obitelji”.28U građanskom društvu Levijatanov mač podržava građanske zakone koji pojedincima pružaju zaštitu od nasilna podčinjavanja, ali pojedinci mogu svojom
UGOVOR, POJEDINAC I ROPSTVO
voljom sklapati ugovore kojima se stvaraju “gospodari” i “sluge”. Odnosno, da budemo precizniji, to mogu muški pojedinci. U prirodnom stanju sve žene postaju sluge i sve su žene isključene iz prvobitnog ugovora. To znači da nijedna žena ne može postati pojedinac u smislu gra đanina. Nijedna ženanije slobodan podanik. Sve su onenaroči ta vrsta “sluge” u građanskom društvu “supruge”. Naravno, žene postaju supruge činom sklapanja ugovora; zagonetku o tome kako to da bića koja nemaju statuspojedinaca (kao ra gđanina) sposobnih skl apati ug ovore ipak moraju zaključiti bračni ugovor, razmotrit ću poslije. Odnos između mužai žene razlikuje se od odnosa podčinjenosti zi među muška raca, no važno je istaknuti kako Hobbes inzistira na tome da je patrijarhalna podčinjenost još jedan primjer političkog prava. U tome je ostao usamljen. Svi ostali klasični teoretičari ugovora, naime, smatraju da bračno pravo nije, ili nije u potpunosti, političko. To posljednje vrijedi čak i za Püfendorfa koji, poput Hobbesa, počinje uključivanjem žena kao “pojedinaca” u prirodno stanje, ali čija dosljednost ubrzo posustaje. Pufendorf tvrdi da, iako po prirodi “muškarac nadvisuje ženu u snazi tijela i uma”29, ta nejednakost nije dovoljna da mu dade prirodnu vl ast nad njom. On, međutim,također smatra da prirodno pravo pokazuje kako je brak temelj društvenog života i kako on postoji u prirodnom stanju.U prirodnim uvjetimaženese ne moraju udati. Želi li žena samo imati dijete i nad njim zadržati moć, može s muškarcem sklopiti ugovor “da jedan drugom pruže usluge svojih tijela”. Ako taj ugovor “nema pridodani sporazum o nastavku zajedničkog života, on ne daje ni jednoj stranki vlast nad onom drugom, pa time ni jedna od njih ne stječe pravo nad onom drugom”.30Brak se, međutim, kaže Pufendorf, “bolje uklapa u stanjeljudske pri rode”.3 1Prem da razlika među spol ovima nije do voljna da osigura priro dnu vlast muška raca nad ženama, pokazuje seda je dovoljna da potvrdi supružničku nadmoć muškaraca nad ženama. Pufendorf piše sljedeće: Kakvo god bilo pravo koje muškarac ima nad ženom, u onoj mjeri u kojoj mu je ravnopravna, to pravo valja ishoditi njezinim pristanko m, ili pak pra vednim ra tom. Ipak, budućida je najprirodnije da se brakovi sklapaju dobrom voljom, prva je metoda ispravnija za pribavljanje supruga, a druga za pribavljanje sluškinja.32 Polazi se od pretpostavke da uvijek žena pristaje podrediti se kao supruga zbog muškarčeve nadmoćne jačine i činjenice da muškarac “uživa superiornost svojega spola”.3 3
SPOLNI UGOVOR
Pufendorf razma tra pitanje je dali brak mužu “suv erenitet,ili vlast, u pravom smislu te riječi”; odnosno, stječe li on time političko pravo. Brak je kao posao: po zaključenju poslovnog ugovora, mora prevladati volja jedne strane (iako Pufendorf ne spominje da u poslovima po svoj prilici ne postoji strogo određeno pravilo o tome koja će strana to pravo ostvariti). Supr ovapravo, moć, me đutim,prava ni je isto vjetna moćipartnera političkog su vere na. Njegovougje poput poslovnog koji ima prevlast, ograničeno i proteže se samo nabrak;“u stvarima koj e se odnose nabrak supruga je dužnaprilagoditi se volji muža, no iztoga ipak ne slijedidaon nužno nad njom imamoći u drug im postupci ma”. Pufendorf brak na ziva “neravnopravnim savezom” u kojemu žena duguje mužu pokornost, a on je zauzvrat šti ti.34Muž ne tra ži potpunosuverenu moć and životom i smrti svoje žene. Muževo pravo, dakle, nije pravo političko pravo. Ali, ono ne proizlazi ni iz prirode . Supružničko pra vo izvire iz “sklopljenogpakta i dobrovoljna podčinjavanja supruge”.3 5Status žena kao pojedinaca ko ta je odma srezan uprironima odnomkoji stanuživaju ju. Bića , koja zanadmoć, sebe uvijek mora jubitiugovaratihpodčinjenost prirodnu ne mogu slobodna i jedna ka, pa ta ko ne mogu ni postati po jedinci kao građani na prijelazu u građansko društvo. U prirodnom stanju kakvim ga opisuje Lock e/ stvari sujednostavnij e. Žene su uprirodnom stanjuisključene iz statusa“pojedinca’ ^[Locke pre tpostavlja da brak i obitelj postoje u priro dnom st anju,a također tvrdida se značajke pojedinaca razlikuju prema spolu.jjedino muškarci po prirodi imaju odlike slobodnih i jednakih bića. Žene su po prirodi podčinjene muškarcima, a struktura supružničkih odnosa odražava poredak u prirodi^Loc ke se, međutim, pogled može učiniti istinskimstvari antipatrijarhalistom Hintonova tvrdinadaprvi se “suprotstavio patrijarhalnoj gotovo odveć učinkovito” i neki su u njemu vidjeli čak feministu u začetku.36Locke je više no jedanput istaknuo da se Peta zapovijed ne odnosi samo na oca obitelji.^ majka imavlast na d djeteto m pa je tavlast ro diteljska, neočinska ^ Locke, što još jače upada u oči, tvrdi da supruga može punopravno posjedovati imovinu tečak uvodi mogućnostzvoda, ra odno sno ra skidivog bračnog u govora ^Kada su “ra đanje i odgoj zadovoljenii nasljedstvoriješeno” mogućeje razdvajanje muža i žene; “budućipodaprirodi stvari nema potrebe niti svrheda tako ostane začitav ižvot”. On ide da lje i kaže ka ko sloboda kojune supruga imako mnogim slučajevima” kako muž m a onu moć j“u u ima apsolutni monarh.3 7 da ostavi muža pokazuje U građanskom društvuitko n ne uživaapsolutno političko pravo, neomeđeno građanskim zakonima. Nije riječ o tome je li muž apsolutni vladar ili ne, većje liuopćevladar i imali uvijek ogra ničeno (građansko) pravo nad svojom ženom, te ako ima, kako se ono ostvaruje. Lockeov je
UGOVOR, POJEDINAC I ROPSTVO
odgovor daje izvorište supružni čke moći u priro di. Sporeći se sa sir Ro bertom Filmerom o Adamu i Evi, Locke izriče svoje neslaganje u pogledu naravi Adamove moći nad Evom, a ne osporava da ta moć postoji. Borba se ne vodi oko legitimnosti muževljeva supružničkog prava, nego oko toga kako će se ono zvati. Locke inzistira natome da Adam nije bio apsolutni monarh, pa prema tome Evina podčinjenost nije bila ništa drugo nego “podčinjenost kakvu [supru ge] obično ma i ju u odnosu na svoje m uže ve”.[Znamo da žene moraju biti podčinjene, piše Locke, jer “su ljudski zaa u prirodi, ja tvrdim, za to koni i običaji naroda općenito tako naredili; postoji temelj”.Jj Tem elj koji u priro di jamči daće prevladati volja muža a ne žene, jest činjenica da je muž “sposobniji i snažniji”.39To će reći da žene nisu slobodni i ravnopravni “pojedinci” nego prirodni podanici. Kada muškarac i žena postanu supružnici koji moraju donositi odluke, pravo odlučivanja , odnosno “posljednjaocjena, tj. vladavina”, morapočivati na jednom ili drugom (premda je namjera Lockeova spora s Filmerom i Hob besom bila pokazatizašto je vladavina jednog čovjekanespojiva s “gra đanskim” životom). Locke izjavljuje da “muška rca po priro di zapada” upravljati njihovim “zajedničkim interesom i imovinom”, iako muževljeve ovlasti ne idu dalje od toga.40 Ništa od toga ne remeti Lockeovu sliku prirodnog stanja kao stanja “gdje susva vlast i ovlast recipročne ,... bez podređivanja ili podčinjavanja”. Kada kaže da će razmotriti “u kojem se stanju svi ljudi"' nalaze po prirodi”, kako bi do šao do si pravna shvać anja naravi (građanske) olitičke p moći, to “muška rci” va lja čitatidoslovce.4 1Prirodna podčinjenostžena, koja za sobom povlači njihovo isključenje iz kategorije “pojedinca”, za Locke ovo je propi tivanje ne važna . Podčinjenost žena (suprug a) muškarcima (muževima ) nije primjer političke do minacije i subordinac ije. Locke je to već razjasnio, kako u raspravi s Filmerom o Adamu i Evi u Prvoj raspravi Drugerasprave, prije neg tako i u uvodu u prvo poglavlje o što po čnes opisom prirodnog stanja u drugom poglavlju. On piše dase ovlasti oca, gospodara, vladara i muža sve razlikuju od ovlasti suca, koji je u pravom smislu politički vladar koji raspolaže životom i smrću svojih Prpodanika. U vo] raspravi Locke tvrdi da Evina podčinjenost ne može biti različita od podčinjenosti koju svaka supruga svojem mužu dug uje ...[Adamova] mo že bitisamo supruž nička moć, ne politička, nego moć tiču, koju kao svakivlasnik muž imade da i uređuje stvari koje mu se obitelji imovine zemlje, i da njegova volja prvens tvo imanad voljom žene m u u svim stvarima koje ih se zajedno dotiču; ali ne politička moć nad njezinim životom i smrću, ka o ni nadičijim drugim.4 2 engl. men op. prev
SPOLNI UGOVOR
Rousseauu, koji je kritički nastupao prema Hobbesu, Pufendorfu i Loc keu gledeniza postavki , nisu sm etale njihove teze o supružn ičkom pravu. On ističe da građanski poredak ovisi o pravu muževa nad suprugama, koje, kako tvrdi, proistječe iz prirode, iz vrlo različitih prirodnih odlika spolova. Rousseau je rječitiji od drugih klasičnih teoretičara društvenoga ugovora u pitanju onoga nečeg u ženskoj prirodi zbog čegarazloge žene valjazašto isklju- žene “nikad ne čiti iz građanskog života. Nadugačko izlaže prestaju biti podčinjene bilo muškarcu bilo sudu muškaraca” te zašto muž morabiti “gospodarza čitav život”.43 Rousseauu ću se vratiti u četvrtom poglavlju. Teorijsko manevriranje klasičnih teoretičara društvenoga ugovora urodilo je nekim zag onetka ma, anomalijama i proturječjima (koje ću razmotriti u poglavljima koja slijede) u pitanju supružničkogprava i prirodne slobode i jednakosti. Možda se najočitijazagonetka odnosi na status supružničkog ili spolnog prava; zašto se onoj^d Hobbesa tek vrlo rijetko smatra pri majero m političkog prava Tra Budući da jenjenica m druš tvupra sva lutn moć nelegiti mna (neg đanska), čiu građansko da muževl jevo voapso nadnjegovom ženom nije apsolutno, nije dovoljna da njegovu ulogu učini nepolitičkom. S druge stra ne, razl ikovna znača jka građansko g društvajest ta da se jedino državna vlast smatra primjerom političkog prava. Civilna podređenost u drugim “privatnim” društvenim područjima, bilo da je riječ o gospodarstvu ili kućnoj sferi, gdje se podređenost uspostavlja putem ugovora, proglašava se nepolitičkom. Postoje i druge teškoće vezane za podrijetlo supružničkog prava. Teze klasičnih teoretičara ugovora o prirodnom stanju nastoje isključiti žene iz sudjelovanja u prvobitnom ugovoru. No, što ćemo s bračnim ugovorom? Ako su muškarci silom podjarmili žene ili ženama nedostaju prirodne sposobnosti “pojedinca”, tada im po prirodi nedostaju i status i sposobnosti potrebne za sklapanje prvobitnog ugovora. Pa ipak, teoretičari društvenoga ugovora ističu da su žene sposobne sklapati ugovore te da, dapače, jedan ugovor moraju sklopiti bračni ugovor. Teoretičari ugovora istodobno i poriču i pretpostavljaju da žene mogu sklapati ugovore. Ni Locke, primjerice, ne objašnjava zašto je potreban bračni ugovor kada su žene proglašene po prirodi podčinjenima muškarcima. Postoje i drugi načini uspostave saveza između muškarca i njegova prirodnog podčinjenog, no umjesto toga, Locke drži da se taj savez ostvaruje putem ugovora, što je zapravo sporazum dviju jednakih stranaka. Zagonetke ne prestaju ni po sklapanju bračnoga ugovora. Većina klasičnih teoretičara društvenoga ugovora prikazuje brak kao prirodan odnos, koji se prenosi u građansko društvo. Brak u tom pogledu nije jedinstven, smatra se da u prirodnom stanju postoje i drugi ugovorni odnosi. Zanim-
UGOVOR, POJEDINAC I ROPSTVO
ljiva znača jka bra ka jest dazadržavasvoj prirodni status čak i gra u đanskom društvu. Nakon što je sklopljen prvobitni ugovor i stvoreno građansko društvo, prirodno stanje ostaje za nama i ugovorom bi se trebali stvarati građanski, a ne prirodni odnosi. Odnos zmeđu i poslodavca i radnika smatra se, dakako, građanskim, čisto ugovornim ili konvencionalnim odnosom. No, brak se nužno mora razlikovati od drugih ugovornih odnosa jer taj ugovor sklapaju “pojedinac” i podčinjenik po prirodi, a ne dva “pojedinca”. Osim toga, pošto je prirodno stanje napušteno, smisao “građansko g” društv a ne postoji neovisno sa m zasebe, ve ć u opreci s “privatnom” sferom, čiji je središnji odnos brak. Kako bih teze koje slijede mogla staviti u perspektivu, potrebno je dodatno razmotriti dvoje: prvo, samu ideju “ugovora”, a drugo, ugovorno ili građansko ropstvo. Prvo pitanje koje valja postaviti jest zašto se ugovor smatra paradigmojn slobodna pristanka. Odgovor ćemo najbolje odrediti počnemo li s “pojedincem” kakva nalazimo u Hobbesovoj teoriji i u suvremenoj teoriji ugovora i koji se smatra prirodno cjelovitim u samome sebi. To znači da su granice ko je jednogpojedinca odvaja ju od drug og takočvrstozacrta ne, da se pojedinac prikazuje kao netko tko postoji bez ikakva odnosa s drugima. Sposobnosti i značajke jednogpojedincane duguju ništa ni jednom drugom pojedincu, ni bilo kakvom društvenom odnosu; one pripadaju samo njemu. Pojedinac iz teorije ugovora vlasnik je svoje osobe i svojih atributa, ili, prema znamenitim C. B. Macphersonovim riječima, posjednička individua. Pojedinac posjeduje svoje tijelo i svoje sposobnosti kao imovinu, baš kao što posjeduje materijalnu imovinu. Prema njegovu viđenju, svaki po jedinac mož e i mora leda g ti na svijet i drug e pojedince izperspe ktivekako subjektivne op tome najbolje odnosno, se to čestoprocjene kaže, izerspe ktivekako vlastita inter esa.zaštititi Potpuneimovinu, izoliranosti pojedinca nestaje u manje radikalnim individualističkim prikazima prirodnog stanja kakve daje, primjerice, Locke, ali ključna pretpostavka ostaje ista: “svaki čovjek”, piše Locke, “posjeduje imovinuu vlastitoj osobi. Na to tijelo nitko nema prava do li njega samoga.”44Zadatak je pojedinca, dakle, pobrinuti se da se njegovo vlasničko pravo ne naruši. Samo zaštita pojedinca jest problem koji se u prirodnom stanju mora riješiti, a rješenje leži u ugovoru. Točnije rečeno, budući da problem valja riješiti za svakogpojedinca, problemje društvenogporetka (ili, da se poslužimo popularnim žargonom izbora i igre, problem koordinacije), a rješenje je prvobitniteorije ugovor.racionalnog Ali, čemu ugovor ? Ako je pojedinac vlasnik svojih sposobnosti, on prema svojoj intimnoj imovini ima isti izvanjski odnos kao i prema bilo kojoj drugoj. Da bi postao vlasnikom imovine u svojoj osobi, pojedinac mora stvoriti neki odnos
SPOLNI UGOVOR
između sebe i svoje imovine, on sebe mora posjedovati i svoju osobu i sposobnosti voljno učiniti “svojima”. Slično tomu, ako pojedinac nema prirodni odnos ni s jednim drugim pojedincem, tada svi odnosi moraju biti konvencionalni, pa tako i postanak samih pojedinaca; pojedinci moraju voljom pobuditi svoje društvene odnose. Oni to čine ako, i samo ako, svoju imovinu mogu zaštititi stvaranjem nekog odnosa. Nužan uvjet takve zaštite jest da svaki pojedinac u dr ugimaprepoz na vlasnike imov ine kakav je i on sam. Bez toga prepoznavanja drugi će mu se učiniti kao puka (potencijalna) imovina, ane vlasnici mov i ine, teće tako nestatiedna j kosti. Međusobno prepoznavanje vlasnika imovine postiže se putem ugovora: “ugovor polazi od pretpostavke da stranke koje ga sklapaju jedna drugu priznaju kao osobe i vlasnike imovine” rekao je Hegel, najveći kritičar teorije ugovora koji na ovome mjestu razotkriva pretpostavke ug ovora.45 Ako imovina treba biti zaštićena, pojedinac može imati pristup imovini drugog samo uz njegov pristanak. Pojedinac će dopustiti drugome pojedincu da njegovu imovinu koristi, iznajmi ili proda samo ako njegova zaštita time nije osujećena ili ako je to njemu na dobrobit. Ako su dva pojedinca u takvojsituaciji, jedan s drugim će sklopiti ugovor. Obje stranke sklapaju ugovor na istoj osnovi, kao vlasnici imovine koji imaju zajednički cilj, ili zajedničku volju, da međusobno koriste imovinu na zajedničku dobrobit. Kant je tvrdio da ugovorna praksa može opstati jedino ako se takva zajednička volja shvati kao nužan dio ugovora i ako stranke trans cendiraju stajalište dvaju koristoljubivih pojedinaca. To znači da oni moraju pregovarati u dobroj vjeri i priznavati nužnost poštivanja ugovora. Do problema u vezi s ugovorom dolazi ako dvije stranke svoju sporazum nost ne objave istovremeno. Kant je smatrao da, empirijski gledano, njihove objave moraju biti vremenski razdvojene; jedna mora slijediti za drugom, premda vrijeme koje ih razdvaja može uistinu biti vrlo kratko: Ako sam nešto obećao, a druga je osoba samo voljna to prihvatiti, u onom intervalu prije stvarnog prihvaćanja, koliko god kratak bio, ja svoju ponudu mogupovući, jer sam još uvijek slobodan; a, s druge strane, primalac, iz istog razloga, može sebe smatrati neobveznim sve do trenutka mojeg prihvaćanja, i to svojom protuizjavom. Rješenje ot ga problema leži u nužnom shva ćanju dviju objava en kao dva re initi (govorna) čina koj a slijedejedan za drugim, već “nanačpactum in um koji proizlazi zaje iz dničke volje”.4 6 Takvo se rješenje ne nudi kontraktarijancima; ako pojedinci nužno djeluju jedino iz koristoljublja, potrebna “ideja razuma” zajedničke volje ne
UGOVOR, POJEDINAC I ROPSTVO
možese stvoriti. Kontraktarijanstvo (kakopokazuje Hobbesova teorija) donosi ej dan akutan probl em veza n zaugovor, koji danas zaokuplja mnoge filozofe. Jedini ugovor koji se može sklopiti u kontraktarijanskom svijetu jest istodobna razmjena. Dogodi li se kašnjenje u zaključenju ugovora, malo je vjerojatno da će ikada biti ispunjen, a ako jedan pojedinac nastupi prvi, onom je drugom uvijek u interesu prekršiti ugovor. Društveni ugovor i građansko pravo jamče sigurnost ugovora tako što su se pobrinuli da pojedinci jedan drugome mogu vjerovati. Činjenicu da ta sigurnost nije potpuna, pogotovo u doba kad kontraktarijanstvo ima društvenog utjecaja, ilustrira današnja zaokupljenost problemima suradnje, poštivanja ugovora i slično. Pojedinci jedan drugog priznaju kao vlasnike imovine kroz uzajamno korištenje, razmjenu ili , svoje imovine. Razmjena leži u srži ugovora; kako kaže Ho bbes “sva ki je ugovor međusoban prijeno s ili promjena prava.”47Svaki pojedinac razmjenom dobiva kad ne bi bilo tako, ni jedan ne bi otuđio svoju imovinu razmjena je, dakle, ravnopravna. Socijalistički kritičari ugovora o zaposlenju i feministički kritičari bračnog ugovora napali su tvrdnju da je u slučaju sklapanja ugovora između dva pojedinca sam čin sklapa nja ug ovora dovoljan dase pokaže ravnopravnost razmjene. Oni smatraju da, ako je jedna strankau lošijem položaju (radnik ili žena),tada on ili ona nema drugog izbora nego pristati na nepovoljne uvjete koje nudi nadmoćna stranka. Paipak, i em f inistička i socijalistička kritika neravnopravnosti sudionika u bračnom ugovoru i ugovoru o zaposlenju uzimaju narav same razmjene kao gotovu činjenicu. U čemu se sastoji “razmjena”u ugovorima ko ji mene zanima ju? Sto se zapra vo razmj enjuje? U načelu, razmjena može poprimiti čitav niz oblika, a imovina koja se . razmjenjuje jest raznovrsna. No, predmet ugovora koji u klas ičnoj teoriji ugovora zauzimaju istaknuto mjesto nisu samo materijalna dobra, već imovina u naročitom smislu imovine u osobi, a takvi ugovori uključuju ^razmjenu pokornosti za zašti tu. Ta razmjenanema neposredno velike veze s prizorima kakvi se zamišljaju u pričama o prirodnom stanju, u kojima se dva pojedinca pogađaju oko imovine u šumi i gdje, na primjer, jedan mijenja dio oraha koje je prikupio za komad zeca kojeg je ubio drugi. Razgovor o “razmjeni” u kontekstu imovine u osobi može navesti na pogrešan put. Teorija ugovora bavi se prvenstv eno načino m uspost ave društv enih odnosaputem subo rdinacij e, ane razmjene. Razmjenaje, dakako, prisutna, no ono što je ovdje je razmjene, u posebnom smislu. važno jest “razmjena”, ili ispravnije rečeno dviPrvo, postoji razmjena koja je sastavni dio ugovora i nekog društvenog odnosa. Osim ako se neki znakovi voljnog obvezivanja ne shvate kao imovina, ta razmjena ne uključuje imovinu; ugovor se zaključuje i odnos
SPOLNI UGOVOR
usposta vlja putem razmjene riječi, odnosno, gov ornim činom (ili razmjenom nekih drugih znakova, primjerice potpisa). Pošto su te riječi izgovorene, ugovor biva zapečaćen i pojedinci stoje jedan naspram drugom u novom odnosu. Tako se u društvenom ugovoru prirodni muški pojedinci pretvara ju u građanske pojedince (građane), u ug ovoru o zaposlenju muškarci se pretvaraju u poslodavce odnosno radnike, a u bračnom ugovoru žene postaju supruge, a muškarci muževi tako što izgovore riječ “da”. (Valja primijetiti, contraKanta, da se riječi mogu izgovoriti istodobno, tako da nema problema oko sklapanja takvih ugovora u prirodnom stanju; problem jeu provedbi.) Druga “razmjena” en može biti mnogo drukčija od prve. Novi se odnos vremenom ustrojava kroz neprestanu razmjenu između dviju stranaka, i to razmjenu pokornosti za zaštitu (o zaštitiću poslije re ći nešto više). Osobitost te razmjenesvodi se na to da jedna stranka ugovora, ona koja pruža zaštitu, ima pravo odrediti kako će druga stranka postupati u svrhu ispunjenja svojeg dijela razmjene. U poglavljima koja slijede, istražit ću razne načine na koje nadređena stranka iskorištava imov inu uosobi podređe ne stra nke (prilično neobična razmjena!). No, za početak, uzmimo primjer ugovora o zaposlenju. Već sam primijetila da ugovorna koncepcija društvenog života podrazumijeva da je ugovor “sve do dolje”; društveni život nije ništa drugo do li zbroj ugovora među pojedincima. Zato se i ekonomski život mora tako ustrojiti. Činjenica da kontraktarijanci u ugovoru o zaposlenju vide uzoran primjer ugovora, upućuje na to da ekonomske institucije predstavljaju njihov ideal. No, u kapitalističkom poduzeću, kako pojašnjava Coase ova analiza, ako radnik prelazi iz jednog odjela drugi, to nije neoklasicistička zato što se slobodno nagodio s poslodavcem i sklopio noviu ugovor; prelazi “jer mu je tako naređeno”. Poduzeće nije baš ugovorno društvo u malom, usposta vljeno ne prekidnim nizom odvojenih g uovora; kako piše Coase, “jer ovaj niz ugovora zamjenjuje jedan.” Poslodavac samo jednom sklapa ugovor sa svakim pojedinim radnikom. U ugovoru o zaposlenju, radnik “koji radi zaodređenu naknadu (koja može biti ista ili promjenjiva) pristaje pokoravati se poslodavčevu vodstvu u izvjesnim granicama.Bit ugovora jest postaviti samo granice posloda včevih ovlasti”.48Coase primjećuje da bi takav ugovor, kada te granice nebi postojale, bio ugovor o dobrovoljnom ropstvu. također što je dulje jekom kojeg, prema ugovoru,Coase poslodavac koristiističe uslugeda, radnika, to je po- razdoblje tiželjnije da ugovor ne bude konkretan upogledu onoga što poslodavac radniku može narediti da čini; prerogativ je poslodavca upućivati radnika u njegovu radu, ato je, za Coasea, sržugovora o zaposl enju.Ugovor stvara odnos podređenosti.
UGOVOR, POJEDINAC I ROPSTVO
U bračnom je ug ovoru “razmjena” između stra nakajoš čudnija jer uenj mu sudjeluje sa mo jedan “pojedinac” vlasnik imo vine. U prethodno m sam poglavlju iznijela opasku da su se neke suvremene feministice približile LéviStraussu, koji, daleko od toga da u bračnom ugovoru i razmjeni koju on obuhvać a vidi nešto čudno ili proturječno , izjavljuje daje “bra k arhetip razmjene”.49Prema LéviStraussu, ono što se razmjenjuje pri sklapanjudobara, bračnog ugovora jedinstveni imovine, “ona vrsta žene”.5 0Žene se jest razmjenjuju kao što oblik se razmjenjuju riječi i, najvrjednija baš kao i riječi, žene su znakovi. U pretposljednjem Eleme odlomku ntarnih oblika srodstva LéviStrausspišeda ženenisupuki znakovi (imovina), nego i osobe ) Neprilika koja proizlazi zi pitanja jesu li neka ljudskabića ) samo imovina, pojavljuje se u još jednom kontekstu; vlasnici robova su, u neke svrhe, morali priznati da je njiho va imovina ipak udska lj . Ta ropstvu inherentnaproturječnost, da se ljudskost roba nužnomoraistodobno i j zanijekati i potvrditi, pojavljuje se pod nizom raznih, manje ili više drama1 tičnih krinki modernogpatrijarhata. Žene su imovina, ali i osobe; sm atra se da ženeaisto dobno i ima ju traži i nema ju spo sobnosti potrebne zasklapa nje ugovora, ugovorom se da njihova ženskost bude istodobno i zanijekana i potvrđena. Prvobitni društveni ugovor neće biti izrijekom ropski ugovor jedino zahvaljujući postulatu prirodne jednakosti, ili, recimo to drukčije, jedino postulat prirodne jednakosti sprječava pretvaranje svih verzija društvenoga ugovora u niz raznih prinudnih aranžmana. Nužnost pretpostavke jednakosti u prirodom sta nju ilustrira o je (iako protiv svoje vol je) James Bucha nan, suvremeni teoreti čar ugovora. Bucha nan tvrdi da, ko a teorija ugovora mora je moguće općenitija, “prvobitno mjesto događa ja” biti morašto obil ježavati nejedna kost, a ne jednako st.5 1On konceptualno zamišlja dva pojedinca u uvjetima u kojima vlada nejednakost i oskudica prirodnih bogatstava. Jedan će pojedinac otkriti da može doći do dobara ne samo tako da ih sam proizvede, nego i takoda ih, ako jepotrebno, otme iz zaliha dr ugog. Oba će pojedinca da ta morati d ovojiti nešto od sredstava za obranu imovine. Buchanan zaključuje da je prvobitni sporazum (koji mora prethoditi svakom društvenom ugovoru) ugovor, odnosno “bilateralna bihevioralna razmjenameđusobna zoruž ra anja”. 52Nema, međutim, razloga zašto bi takav sporazum morao nastati u uvjetima nejednakosti. Pod naslovom “Osvajanje, ropstvo i ugovor” Buchanan nakratko također spominje i druge moguće ishode na prvobitnom mjestu zbivanja, gdje su “osobnerazlike dovoljno velike”.5 3Neki pojedincimogu biti kadri ubijati druge, pa će pakt o razoružanju uslijediti tek nakon što dio AQ -----
SPOLNI UGOVOR
populacije bude uklonjen. U tom slučaju, kao i u slučaju s dvije osobe, Buchananovo prvobitno mjesto događaja prilično nalikuje Hobbesovu prirodnom stanju; nejednakosti između dva pojedinca ili između preživjelih nisu dovoljno velike da bi omogućile bilo kojem pojedincu ili skupini da nadmoćno pobijedi druge. Zapravo, Buchanan je uspio natrag prokrijumčariti sirovu prirodnu jednakost. Pojedinci, dakle, imaju razloga i imovi poticaja sklopiti ugovor ojerazoružanju: tako nost ne. Drug i primj er koji da Buchanan posve jerase zličipostiže t. U nje-opća sigurmu je ishod pretpostavke da neki pojedinci imaju “nadmoćne sposobnosti” taj da oni jači prisvajaju dobraslabih i manje sposo bnih (umjes to da ih ubiju). Potom sklapaju ugovor o razoružanju, no, u tom slučaju, veli Buchanan, to “može biti nešto slično ropskom ugovoru”. Pošto su slabi osvojeni, sklapa se ugovor u kojemu slabi pristaju proizvoditi za jake u zamjenu za“nešto po vrh i višeod golog opstanka”.Kod takvaropskog ugovora obje su strane na dobitku jer se smanjuju “napori u sferi obrane i grabeža”. Buchanan primjećuje da njegova verzija može “biti pomalo zaobilazno tumačenje ropstva”, ali da je takvu tumačenju cilj analizu učiniti u potpunosti općenitom. Zapravo, ostavimo li po strani pozivanje na razoružanje, njegova teza osta je u tradic iji rasprava klas ičnih teoretičara ugovora o ropskim ug ovorima . Ona takođerpokazuje nužnost, ne za lihost, pretpostavke o prirodnoj jednakosti ako ne želimo da inherentni problemi teorije ugovora postanu isuvi še očiti. Ako se za nekepojedince pretpostavida su^ po prirodi bitno jači ili sposobniji od drugih i ako se također pretpostavi da pojedinci uvijek slijede vlastiti interes, tada društveni ugovor kojim se stvaraju ravnopravni građanski pojedinci ili građani, kojima upravljaju nepristrani zakoni, nije moguć; prvobitni će pakt uspostaviti društvo gospodara i robova . Oni jaki će u vlastitu in teresu slabe osvojiti, nasilu ih razoružati i oduzeti im dobra, a zatim sklopiti ugovor u kojemu će osvojeni pristati od sada pa nadalje raditi u zamjenu za opstanak ili zaštitu. Jaki mogu ugovor predočiti kao nešto što je na dobrobit i jednih i drugih; jaki više ne moraju raditi, a slabi sada mogu biti sigurni da će njihove osnovne potrebe biti zadovoljene. Alternativno gledajući, može se reći da obje strane noseneki tere t; robovi moraju raditi (pokorava ti se), a gospoda ri_ su odgovorni za dobrobit robova . Ugovor o ropstvu dna je kom težinom pritišće i jedne i druge, to jest donosi im jednaku korist. Pokušaj poopćavanja Buchananove teze povlači za sobom neka neugodna pitanja o ko nkretnim ugovorimau našemu društvu.Kada jaki prisi le slabe naropski ug ovor, očita primjedba koj a se može iznijeti jest dato zapravo i nije “ugovor” jer prinuda poništava "pristanak”. Hobbes je primjerkrajnosti u te oriji ugovora jer ne razlikuje slobodan pristana k i pri-
UGOVOR, POJEDINAC I ROPSTVO
nudno podčinjavanje. tSvaranje “obitelji” u prirodnom stanju ilust rira Hobbesovu pretpostavku da, kada pojedinci međusobno sklapaju ugovor, kakvi god bili, njihovi razlozi da to učine ne utječu na valjanost ugovora; dostatna je činjenica da je ugovor sklopljen “voljom”. Hobbes poriče postojanje bilo kakve razlike između, primjerice, okolnosti u kojoj čovjek sam sjedi u sobi i razmišlja o tome hoće li sklopiti ugovor, i donošenja s čpištoljem sljepoočnici. No,društv nema potrebe ko, sveodluke d o osvaja eva mača. na U uv jetima znatne ene nej ednako sići ti tako daleuvijek postoji “poticaj” koji će se pobrinuti da “slabi” sklope ugovore. Kada prevladava nejednakost, postavlja se pitanje što se uopće može smatrati dobrovoljnim sklapanjem ugovora. To je razlog zbog kojeg su se socijalisti i feministice usredotočili na uvjete sklapanja ugovora o zaposlenju i bračnog ugovora. Muškarci i žene u angloameričkim zemljama danas su, pravno gledajući, slobodni i ravnopravni građani, no u okolnostima društvene nejednakosti ne može se isključiti mogućnost da se nekim ili mnogim od ugovora uspostavljaju odnosi koji neugodno podsjećaju na ropski ugovor. Ugovor je, kako je jedan kritičar nedavno primijetio, “sredstvo za trgovce, poduzetnike i kapitaliste, a ne za djecu, sluge, supruge vezane indentu rom i robove”.5 4No, i nije baš tako; ugovor se smatra posve prikl adnim sredstvom za sluge i supruge, a neki su teoretičari u ugovoru vidjeli i sredstvo primjenjivo na robove. Pretpostavke ugovorne teorije naizgled isk | Ijučuju ropstv o, barem među muškarcima . Prema središnjoj postavci teo' rije ug ovora, ugovor je sredstvoza postizanje i unapređivanje indi vidualne slobode. Ropstvo je antitezaslobodi, utjelov ljenjepotpunepodčinjenosti pojedinca gospodarevoj arbitrarnoj volji. Zato se ugovor i ropstvo moraju međusobno isključivati. No, zašto onda neki teoretičari ugovora, i prijašnji i sadašnji, ubrajaju ropske ugovore, ili njima vrlo slične ugovore, među legitimne sporazume? Ideja ropskog ugovora, odnosnoonoga što ja nazivam građanskim ro pstvom, ima u sebi nešto vrlo privlačno. Većina ljudi ne smatra robom nekog tko je slobodnom voljom sklopio ugovor o radu za gospodara, već nekog tko je (poput robova američkogJuga) silom dovezen iz Afrike,protiv svoje volje kupljen i prodan, a zatim natjeran na rad pod prijetnjom biča. Rawlsovskaje intuicija u tom pi tanju,ako već ne u mnogo drugih u vezi s ugovorom, pouzdan vodič. Ugovorno ropstvo ima samo jedan zajednički element s ropstvom koje je stvarno postojalo u povijesti; pravo je ropstvo doživotno, a tako je i s trajanjem ropskog ugovora. Brojni su primjeri ljudi koji se prodaju u ropstv o,55no takvo samoporobljavanje nije isto što i dobrovljan ulazak u građansko ropstvo. Građanskim ropskim ugovorom ne stvara se rob uuobičajenu znače nju te riječi. Umjesto toga, ■7 I
SPOLNI UGOVOR
ropskim se ugovorom stvara “rob” koji je upravo kao i radnik ili nadničar, od kojih ga razlikuje jedino trajanje njegova ugovora. Suvremeni kontra ktarijanci, slijedeći neke prijašnje presedane, poistovjećuju ropski ugovor s ugovorom o zaposlenju;građanski ropski ug ovor samo je prošireni ug o Ypr_o zaposlenju. Tu vidimo jednu g z odnu ironi ji^povij^spi^ na djelu. Na američk om Jugu, dogodila se emancipacija robova i önrs'u pretvoreni u radnike za nadnicu, a sada, pak, američki kontraktarijanci tvrde da bi svi radnici trebali dobiti priliku postati građanski robovi. No, robovlasničko društvo staroga Juga drukčije je od ostalih, kako drevnih tako i suvremenih, društava gdje ekonomskaproizvodnjapočivana robovlasništvu (robovi su, naravno, postojali u mnogim društvima gdje je ekonomska proizvodnja ovisila o drugim oblicima rada, uključujući V eliku Britaniju; o njojću reći nešto u petom poglavlju). U Sjevernoj Americi robovlasničko je društvo bilo dio šireg društvenog poretka koji je sebe proglasio građanskim, možda čak primjernim gra đanskim druš tvom, društvo m koje počiva an ugovoru. Između 1856. i 1860. godine, šest drža va sta roga Juga donijelo je zako ne koji su crncima omogućilida se dobrovoljno porobe.5 6Veliki utemeljitelji Sjedinjenih Država pogotovo Thomas Jefferson, koji jesve do svoje smrti držao robove obznanili su poznata načela teoretičara društvenoga ugovora, i to onako kako ih ej formulira o Locke; “svaki čovjek”,vikao je Jefferson, “ima pravo na samoupra vu. On to pra vo dobija sa svojim bićemiz ruke prirode”.57 Robovi čine jedinstvenu ka tegori ju radnika, iako je u praksi katka da teško razlikovati okolnosti ropske egzistencije od okolnosti drugih oblika neslobodna rada, kao što su kmetstvo, rad kao oblik otplaćivanja duga, šegrtovanje, neslo bodni ra d i kažnjenički rad. Rob se od drugih dnik ra a razlikuje jer je, pravno gledajući, vlasništvo gospodara. Rob prestaje biti osoba i postaje stvar, res,roba koja se može kupiti i prodati kao svaka druga imovina. Gospodar posjeduj e ne samo robov rad, uslugei ilradnu sna gu, nego i njega samog. Prema jednojsažetoj definiciji roba, on je “imo vina drugog čovjeka; njegova je volja podložna vlasti njegova vlasnika, a njegov rad ili uslug e dobivene su prinudom”.58Ropstvo, međutim, podrazumijeva nešto više od preobrazbe ljudskih bića u imovinu. Rob je, kako je to rječito formulirao Orlando Patterson, “društveno mrtva osoba”. Rob je bio prisiljen na “sekularnu ekskomunikaciju”, pa je tako “prestao sam za sebe pripadati bilo kojem legitimnom društvenom poretku”. Rob je također bio “općenito obeščašćen” jer su se njegova društvena egzistencija i vrijednost u potpunosti odražavale kroz gospodara.59Možda je jedva potrebno napomenuti da sklapanjem građanskog ugovora osoba ne postaje obeščašćen, društveno mrtav komad imovine.
UGOVOR, POJEDINAC I ROPSTVO
Većina se autora slaže da, povijesno gledano, ropstvo vuče podrijetlo iz rata i osvajanja, a ne iz ugovora: Arhetipski, ropstvo je zamjena za smrt u ratu... Ropstvo nije bilo oproštaj, nego naročit oblik uvjetnog pomilovanja. Smaknuće es privremeno odgađalo sve dok je rob pri stajao na svoju bespomoćnost. bio aiskupitelj. Ono što je on kupio ili Gospodar stekao bio jeje zapravo robov život, ograničenja gospodareve sposobnosti da bezobzirno uništi svojega roba nisu ugrožavalapravo koje je on nataj život polagao.60 Ropstvo je ostalo u uskoj vezi s nasiljem i osvajanjem. Robovi su umirali i bivali oslobođeni, pa je prvobitnu nabavku valjalo stalno obnavljati ako sehtjelo održatiodređeni brojrobova (iako je među robovima američkog Juga prirodni priras t bio velik, a oslobađanja izropstv a rijetka).61 Prema nekim opreznim procjenama,t najmanj petnaest milijunaAfrikanaca no jesvoj u eNovi kaoerobo 2Robovlasnici bi sepobrin uli da nadovede niz načina robosv veijetoznač kao vi.6 bespomo ćne: davanjem imena , odijevanjem, rezanjem kose, nametanjem jezika, žigosanjem63i uporabom tipičnog robovlasničko g instrumenta, biča. Moses Finleyprepriča va (fiktivnu) Herodotovu priču onačinu n a koji su Skiti ponovo zadobivali vlast nad robovima koji bi sepobunili: “dokle god nas vide s oružjem, sma trat će se nama ravnima i jednakima po rođenju. No, kad na s jednom vide sbičevima umjesto oružja, shvatit će da su naši robovi”.64Mnogo stoljeća kasnije, Nietszche će u usta sitne starice koja se obraća Zaratustri staviti riječi: “Ideš li k žena ma? Ne zaboravi ibč!”6 5 Ideja da pojedinci ili kategorije ljudskih bića mogu zauvijek podjarmljeni, ljudski je izum. Gerder Lerner nagađa da je biti ropstvo nastalo zato što je već postojao primjer podređenosti i “drugosti”. Žene su u svojim društveni m skupi nama već bile podređe ne muška rcima . Muškarcisu vjerojatno primijetili da žene lako postaju društveno marginalizirane ako im se uskrati zaštita njihovih rođaka ili ako više nisu seksualno potrebne, pa su tako “muškarci spoznali da se razlike mogu iskoristiti kako bi se skupine ljudi međusobno odvojile i podijelile. Također su razvili sredstva kojima su odvajanje pretvarali u trajno ropstvo.66No, bez obzira na to kakvo bilo podrijetlo ropstva, Lerner ističe jednu njegovu značajku koja se često zanemaruje: prvi su robovi žene.b bile 7Na pitanje zašto su muškarci ubijali, a ženeporobljavali, čini seda je moguć samo jeda n odgovor: za razliku od robova , ropkinje su se mogle višestruko skoristi i ti. Osim za radnu snagu, muškarci mogu koristiti ženu seksualno, a tako se može pomlađivati ropska radna snaga. Jedan je povjesničar ropstva napisao da
SPOLNI UGOVOR
“slobodan spolni pristup robovima, robove izdvaja od ostalih osoba isto toliko koliko i njihova pravna klasifikacija kao imovine.”6 8Dapače, nakon što su zarobljene, spolno iskorištene i pošto su se porodile, žene se mogu pomiriti sa zarobljeničkim statusom u nastojanju da zaštite svoju djecu, a na taj će nač in poticatinova porobljavanja ena ž , a ne muškaraca .69 Kako bilo, činise da pravi povijesni rob,žena ili muškarac, stoji nasuprotnom polu od najamnog radnika. Rob je zarobljen, pretvoren u imovinu i pri siljen narad. Zauzvrat, omogućit će m u se minimumpotreban za preživljavanje, a to će, pak, robovlasniku omogućiti da i dalje uživa plodove njegova, ili njezina, rada. Suprotno tomu, radnik je pravno gledajući slobodan i građanski ravnopravan; on dobrovoljno sklapa ugovor o zaposlenju, a zauzvrat dobiva nadnicu. Radnik ugovorom ne daje gospodaru čitavasebe, niti sav svoj rad. Radni k je “pojedinac” koji kapitalistu nudi na korištenje dio imovine koju posjeduje u svojoj osobi, to jest, svoje usluge ili, socijalističkim nazivljem rečeno, svoju radnu snagu. Ugovor o zaposlenju primjer je slobode pojedinca da svojom imovinom raspolaže onako kako toon, i samo on, sma traprikladnim.Ugovor je, dakle, usrži slobodnog rada. Doktrina o ugovoru, me đutim, ide uobasmjera. S jednestrane , prirodna sloboda i jednakost ljudi mogu se iskoristiti kako bi se osudili nemoralnost, nasilje i nepravda ropstva, što su bili česti argumenti abolicionis ta. S druge strane , ljudi kao “pojedinci” ugovorom moguposve legiti mno iznajmitisvojeusluge kao imovinu koju posjeduju usvojojosobi. Ako pojedinac posjeduje imovinu u svojoj osobi, tada on, i samo on, mora odlučiti kako će se ta imovina koristiti. Jedino pojedinacvlasnik može odlučiti ide li sklapanje određenog ugovora njemu u korist ili ne, pa se može dogoditi da odluči kako mu je u najboljem interesu svoje usluge doživotno iznajmiti ugovorom uzamjenuza zaštitu (preživ ljavanje)koju taka v ugovor pruža. Pretpostavka da je odnos pojedinca prema njegovoj imovini u osobi, sposobnostima ili uslugama isti kao i odnos bilo kojeg vlasnika prema njegovoj materijalnoj imovini, omogućuje razrješenje opreke između slobode i ropstva.raGđansko ropstvotako postaje samo jedan primjer legitimnog ugovora. Sloboda pojedinca dokazuje se na primjeru ropstva. Opreka između samostalnosti i podčinjenosti može se zato održati jedino izmjenom ili odbacivanjem doktrine o ugovoru: sloboda ugovora može se ograničiti (strateg ija koju ko ntraktarijanci danas osporavaju),ili sepojam' pojedinca kao vlasnika može odbaciti u korist nekih alternativnih koncepcija. ___ ___ ----" ----— ---Pobornici ropskog ugovora, od klasičnih teoretičara društvenog ugovora, preko pobornika ropstva na starome Jugu, do suvremenih kontraktari janaca, tvrde da su uobičajene definicije “roba” u građanskom društvu zas-
UGOVOR, POJEDINAC I ROPSTVO
tarjele i neispravne. Tako se, primjerice, smatra da se definicija koju sam prethodno spomenula da je rob imovina, da je njegov rad iznuđen i da je podložan vlasti svojeg gospodara primjenjuje jedino na ranije oblike ropstva, a ne na suvremeni oblik ugovora. Građanski rob niti je imovina niti je izvrgnut prisili, iako je podložan vlasti gospodara. S obzirom na to posljednje, on je poput svakog drugog radnika. Kako sam već rekla, ugovor o zaposlenju radnika osobu podređenu koji ima pravouspostavlja usmjer avati ga u radu. kao Posloda vac, međuti m, nije svojem posve sli-poslodavcu, čan robovlasniku jer je njegovo pravo ograničeno pravo modernog građanskog vlasnika, a ne apsolutno pravo robovlasnika. Robovi pod ugovorom mogu tako zauzeti svoje mjesto u građanskom društvu kao članovi obitelji i radnih zajednica na poslu. U svojoj poznatojobrani ropstvana američkomJugu, “Svi su oni ljudožderi”, George Fitzhugh je tvrdio da je robovima bolje nego običnim radnicima, no njegova teza, madadomišljata, nije iznesenana modera n način. Fitzhugh es vraća na Lockeova patrijarhalnog protivnika, sir Rob erta Filmrobove, era.70Ons sm atrada suna ljučelu di rođeni po dčinjeni poretka. i daje obitelj , uključujući gospodarom model političkog Fitzhugho vi su tekstovi zanimljivi jer autor napada najamni rad, građansku slobodu, jednakost i pristanak (ugovor). Lockea je ocrnio kao “drskog šarlatana, koji je o upravnoj teoriji ili praksi znao koliko i bilo koji postolar ili džokej”.71Fitzhugh je uva žavao argumente kritičara strahota kapitalizma u 19. st. uVelikoj Britaniji. Radnicisu bilisamo robovi bez gospoda ra (što je i podnaslov njegove knjige), čiji je položaj bio kudikamo lošiji od položaja crnih robova, čije su sve potrebe bile zadovoljene. Robovlasnik se morao u potpunosti pobrinuti za život svojih robova, za razliku od kapitalista, koj i “živi od svojeg dohotkai ne daje ništasvojim podanicima . On živi od puke eksploatacije”. 72Fitzhugh je branio ropstvo pred pitaliz ka mom pozivajući se na stari pretkapitalistički i predugovorni patrijarhalni poredak. No, bilo je i drugih, manje poznatih, branitelja ropstva koji su tvrdilida se ropstvo(kakvo je u stvarnosti postojalo na staromeJugu) temelji na ugovoru između gospodara i roba . Ropstvo bi se tako mo glo uklopiti u novi građanski svijet. Možda je na jneobičnija obra na ropstva na starome Jugu A meričko ropstvo, za razliku odropstvakod engleskih teoretičara, opravda noprirodnim zakonomveleča snog Samuela Seaburyja. PremaSeaburyj u, “ropstvo u Sjedinjenim Državama počiva na temeljima” koji se razlikuju od temelja ropstva u prijašnjim vremenima.73 Rimski je robovlasnik, na primjer, imao apsolutnu, neograničenu moć nad svojim robovima, koji su bili njegovi zarobljenici i njegova imovina. U Americi, gospodar ima samo ograničenu moć, paagse ne može smatrati lvasnikom roba; on “ima uvjetnopra-
SPOLNI UGOVOR
vo nasluženje roba”. Nad robome sne vrši prisil a, niti je rob imov ina. Predoživotma Seaburyjevim riječima, “istina je, koliko ja obveza vidim, da je nog služenja srž američkoga ropstva”.74Sa , uz uvjet zaštite i uzdržavanja, Seaburyjem se u tome složio jedan drugi američki zagovaratelj ropstva: Ropstvo je dužnost i obveza roba na rad na obostranu korist gospodara i roba, uz jamstvo i pristojnih za život, bez obz ira na okolnosti, koje sezaštite nude robu. Osoba sredstava roba nije imovina, ma što tvrdile zakonske fikcije; no, pravo na njegov rad jest imovina i ona se može prenijeti kao svaka druga imovina, ili kao što se može prenijeti pravo na usluge maloljetnika i šegrta.7 5 Predme tom ugovora može postati imov i inau uslug ama. Ropski ugov or nema posebne značajke koje bi ga razlikovale od drugih primjera slobodnog ugovora, a rob je radnik kao i drugi. Seabury navodiRousse Pufendorfa Grotiusa, su ateo uz retičari iznimku HobbesaVelečasni (i, iz drug ih razloga, aua), iklasični druš tvenog ugovora dobarizvor za ugovornu obra nu ropstva . I u tom pitanju,kao i u brojnim drugim, Hobbes je nehotice razotkrio neke tajne teorije ugovora. Hobbesov društveni ugovor oživotvoruje Levijatana, čiju apsolutnu moć simbolizira mač. Ugovorno polazište implicira apsolutistički zaključak. U nedostatkuvih s prirodni h odnosa i svakogpovjerenja m eđu pojedincima, dugoročna udruživanja mogu se održati samo silom mača i apsolutnim posluhom.76 Hobbesosvajanje pre imenuje u“ugovor”, ato gaje učinilo neprikladnim modelom za suvremene teoretičare ugovora. Osim toga, njegova verzija ropstva isuviše se približila povijesnom podrijetlu ropstva. Hobbes roba definira kao pojedinca koji je zarobljen i držan u zatvoru ili u okovima dok gospodar ne odluči o njegovoj sudbini. Rob nema nikakvih obveza prema gospodaru. Niti je takav zarobljenik od ikakve koristi gospodar u (osim ako je, možemo dodati, rob ženakoja se spolno iskorištava, pri čemu okovi ne smetaju). Ako je potrebno da zarobljenik bude koristan, mora agse pustiti iz okova i vezati na drugi način. Osvaja č tako ima motiva ponuditi zarobljeniku ugovor kojim ovaj biva pušten iz zatvora, njegov život pošteđen i,prema Hobbesu, njegovo ropstvo kono čano. Nakon što je pojedinac razmijenio svoj život za obvezu na pokornost gospodaru, postaje “sluga”. Da bi spasio svoj život, naznačit će, “izrijekom ili kakvim drugim dostatnim znacima svoju voljnost” da njegov osvajač može koristiti njegovo tijelo “kako mu se svidi”, sve dok mu je život pošteđen.77Hobbes smatra da se ropstvo ugovorom pretvara u sužanj stvo, no njegov opis gospodarove moći nadsluga ma izgledakao opis ro
UGOVOR, POJEDINAC I ROPSTVO
bovlasniko ve moći: “Gospodar sluge jest gospodar... svega što on ima ; i može iznuditi da se to koristi; to jest da se koriste sva njegova dobra, njegov rad, njegove sluge, njegova djeca, i to onoliko često koliko to njemu odgovara”.78 Grotius se drži mišljenja da gospodar posjeduje roba, ali daje nešto izg ledniju osnovu za građansko ropstvo od Hobbesa. Grotius je čvrst u svom uvjerenju da je “svakom čovjeku dopušteno porobiti se kome god želi i postati privatno vlasništv o”.79 Pa ipak, robovlasnik ne ma apsolutnopravo raspolagati životom i smrću svojega roba. Grotius razlikuje dva oblika ropstva. U “potpunom ropstvu”, rob “duguje doživotne usluge u zamjenu za hranu i druge životne potrepštine”. Drugi je oblik “nepotpuno ropstvo”, koje obuhvaća “ljude unajmljene za novac”.8 0Grotius također ističe prednost po tpunog ropstva:...“ trajna obvezana rad plaća se izvjesnoš ću izdržavanja, koju često nemaju oni čiji se rad unajmljuje na dan”.81 Usprkos Grotiusovu prihvaćanju ropstva, najuporabljiviju verziju ugovora nudi Puf endorf . U nekim odl omcimakoje navodi veleča sni Seabury, Pufendorf iznosi svoje viđenje podrijetla ropstva koje ga čini spojivim s prirodnim stanjem u kojem ljudi “nemaju zajedničkog gospodara i ni jedan nije podčinjen drugome”. 82 Pufendorf pretpostavlja da postoje dva načina uspostave ropstva suglasnošću. N jegova je prvapretpostavka da se, zahvaljuj ući razvo ju kućansta va, otkrilo “da se kućanski poslovi, na vrlo praktičan način, mogu obavljati putem usluga drugih osoba”, to jest robova. Pufendorf tvrdi da su robovi vjerojatno slobodno ponudili svoje usluge, “jer ih je na to prisilila oskudica ili osjećaj vlastite nesposobnosti”. Robovi su u zamjenu primili “nepre kidnu opskrbu hra nom idrugim potrepšti nama”.83Kao alternativu, Pufendorf nudi mogućnost da su neki pojedinci, kada su ljudi u prirodnom stanju po čeli uveća vati svojimeta k, sebi priskrbili više nego drugi. Oni “oštroumni i bogatiji” pozvali su tada “one ljenije i siromašnije” da iznajme svojrad. I bogati i siromaš ni uvidjeli su da takav dogovor može koristiti i jednimai drugima. Siromašni su es postupnozauvijek vezaliza dobrostojeće obitelji i radili kako bi im bogati zapovjedili; zauzvrat, bogati su im gospodari “osiguravali hranu i druge potrepštine”. Pufendorf zaključuje da su “počeci ropstva uslijedili nakon dobrovoljna pristanka ljudi na siromašnije stanje i ugovor u obliku “dobara za rad”: jaću tezauvijek izdržavati,a ti ćeš zauvijek za m ene raditi”.84 Pitanje koje se očito nameće Pufendorfovim tezama jest zašto je takav ugovor ropskiugovor. Zašto to, naime, nije ugovor o zaposlenju? Kako to da se “oni siromašniji” ugovorom nepretvaraju u sluge ili radnike?(Možda je nešto manje očito pitanje, na koje ću se vratiti u idućim poglavljima, zašto bračni ugovor nije ropski ugovor; Pufendorfovi su robovi pripojeni
SPOLNI UGOVOR
obiteljima, a udana je žena, poput roba, doživotno pod nadležnošću glave obitelji.) Pitanje koje se odnosi narobove ra i dnike nije ko ta jednosta vno kako se misli. Obično se ističu četiri kriterija, koji poslodavca razlikuju od robovlasnika: prvi, poslodavac je građanski gospodar i nema apsolutnu moć robovlasnika; drugi, ugovor o zaposlenju vrijedi kraći, određeni vremenski se ro kslužinčad , anije doživotan (primjerice, še tih godina 7.1 sto ljeća Virginiji pod indenturom pravnozdese razlikovala od robova jer su, u “svi crnci i ostali robovi imalidurante služiti vita ”)",*5treći, poslodavac ne dobiva pravo nad radnikovom osobom ili njegovim radom, nego pravo na njegove usluge ili na uporabu njegove radne snage; četvrti, poslodavac ne skrbi az radnikov život, nego mu plaćanadnicu. Tasu četiri kriterija manje čvrsta no što se obično smatra. Pufendorf razlikuje suverenitet nad ljudima od vlasništva nad stvarima. Suveren gospodar može o svojim podanicima govoriti kao o svojem vlasništvu, pa može erći “on je moj ”; međutim,tvrdi Puf endorf, iakoon ima apsolutno pravo raspolaže da sa svojom imovinom, kojojnad se ne može nanijeti ozljeda, kakomaterijalnom želi, gospodarevo je pravo njegovim ljudskim podanicima ograničeno. Njegova je dužnost štititi svoje robove u zamjenu za pokoravanje njegovim zapovijedima.86Pufendorfov gospodar počinje sl ičiti poslodavcu, pogovo to zato što nema potrebe posjedovati robove kao imovinu. Samo treba zaključiti ugovor sa svojim robom, a to mu daje doživotno pravo zapovijedanja nad načinom korištenja njegovih usluga. Lockeovj su argumenti poučni u pogledu razlučnice između slobode, slobodnog rada i ropstva? Locke, po put Hobbesa, tvrdi da “čim nastupi ugovor, prestaje ropstvo ”.87Ugovorom se ne može us postaviti odnos između gospodara i roba. Rob je za Lockea pojedinac koji je pod apsolutnom dominacijom gospodara, a robovlasnik ima moć raspolagati životom i smrću svojega roba. Locke sma tra danijedan pojedinac nemapravo raspolagati svojim životom (to pravo pripadaBogu), pase tako ne m ože preda ti ni apsolutnoj vlasti drugog pojedinca . Gospodar i rob su za raćeni. Stoga se u kućanstv ima s robovima gospodarev odnos prema robovima razlikuje od građanskoga gospodstva koje ima nad svojom ženom i djecom, koje je ograničena dosega i ne uključuje pravo nad životom i smrti. Gospodar i rob nisu u građanskom društvu, iako obitelj uključuje i roba. Građanski odnos, uspostavljen putem ugovora, odnos je gospodara i sluge. Gospodar i sluga sklapaju ugovor “o ograničenoj vlasti s jedne strane, i posluhu s druge”. 88Slobodan čovjek, veliLocke, pretv ara se u slugu tako što “proda... na određeno vrijeme, usluge koje se obvezuje pružati u zamjenu za dnicu na o kju imadobiti: gospodar imasamo privremenu vlast nad njim, i to ne veću od one sadržane u ugovoru koji su sklopili”.89Ali,
UGOVOR, POJEDINAC I ROPSTVO
koliko je to “određeno vrijeme”? Lockeovi pojedinci posjeduju imovinu u svojoj osobi, uključujući i svoju radnu snagu. Vlasnik imovine jedini može odlučiti kako će najbolje iskoristiti svoju imovinu, pa tako nema razloga zašto Lockeov sluga ne bi ocijenio da će mu doživotni ugovor s istim gospodarom pružiti najveću zaštitu. Kakav je, dakle, njegov status po sklapanju takva ugovora? Je li on slug a ili rob? Locke je mišlj enja d a ne može biti robko a je odnos us postavljen ug ovorom. (Građanski) rob, međutim, ugovorom doživotno daje imovinu u obliku svoje radne snage, pa je tako nešto više od slug e. Zato sečini da roba od sluge ili najamnog radnika razlikuje jedino ograničeno trajanje ugovora. Suvremeni teoretičari ugovora tvrde da bi trebalo ukloniti svaku takvu razlučnicu. U svojoj knjizi A narhija, država i utopija, koju su filozofi politike zdušno pozdravili, Róbert Nozick pita bi li “jedan slobodan sustav dopustiopojedincu dase prodau ropstv o”, i odgov ara: “Ja mislim dabi”.90 Philmore, primjerice, još odlučnije zastupa civilizirani “ oblik ugovornog ropstva”.9 1Philmore na vodi Lockea, što može na izgled iznenaditi s obzirom nanije uobičajeno viđenje Lockea kao nedvosmislena pobornika slobode. Locke posjedovao robove, ali je imao dionice u Royal African Com pany koja je imala monopol nad trgovinom robljem, a potkraj devedesetih godina 17. stoljeća, zahvaljujući pol ožaju koji je ima o u Trgovačkom vijeću, potaknuo je širenje trgovine spomenute tvrtke u Virginiju. Prema Philmoreovu mišljenju, ropski ugovor nije ništa drugo do oblik ugovora o zaposlenju; “ugovorno ropstvo je... pojedinac... proširenje ugovora između poslodavca i posloprimca”. Philmore je jasan u pogledu temeljne uloge ugovora o zaposlenju u raspravi u ug ovoru. On tvrdi dabi “svakatemeljita i odlučna kritika dobrovoljnog ropstva... dovela do ugovora o zaposlenju. ... Zato bi ta kva kritika bila reductio ad absurdum”.42 Jedina razlika između uobičajenog ugovora o zaposlenju i ropskog ugovora jest trajanje ugovora. Civilizirano je ropstvo doživotni ugovor. Philmore to nazivajamčinstvom'' (pojamje pre uzeo od jedno g drugog zagovaratelja ropstva na američkome Jugu u 19. stoljeću). Gospodar pruža “doživotno jamstvo daće osiguravati hranu, odjeću i zaklon (ili odgovarajući dohodak u novcu) u zamjenu za doživotno pra vo na (ro bove) radne usluge”.9 3U civiliziranu ropstvu, pak, rob može okončati ugovor plaćanjem tražene odštete. Philmoreov argument za ugovorno ili civilizirano ropstvo ovisi o tri ne izrečenepretpostavke.Prvaje dapostoji mogućnostrazdvajanja usluga ili radne snage od robove osobe i rada. Razlika jamčinstva između i (povijesnog) ropstva ovi si o novo m shvaćanju pojedincakao prirodno slobodnog i ravnopravnog pojedinca, koji posjeduje imovinu u svojoj osobi. Pojedin engl. warranteeism op. prev.
SPOLNI UGOVOR
čeva se imovina može ugovorom iznajmiti bez ikakve povrede, štete ili uniženja pojedinčeve vlastitosti koja posjeduje imovinu. To, da pojedinac može ugovorom iznajmiti imovinu u svojoj radnoj snazi, a ne svoj rad ili svoju osobu, obično se uzimalo kao razlika između slobodnog rada za nadnicu i ne slobodnog ropstva. aZ teoretičara ugovora, to je odlika koja pokazuje da (civi lizirano) ropstvo nij e ništa drugo do prošireni ugovor o radu za nadnicu i dokaz o postojanju, a ne uskrati, slobode pojedinca! Druga pretpostavka jest da kontraktarijanska rasprava naizgled zaobilazi velikoproturječj e i paradoks ropstva: njenicu či dagospodarmoraistodobno zanijekati i potvrditi ljudskost roba. Finley primjećuje da to proturječje nije brinulo robovlasnike u antičko doba i da postaje problemom tek u modernodoba.9 4Nelagoda koju su osjećali američki robovlasnici može se objasniti činjenicom da su, povijesno gledano, jedino oni posjedovali robove u sklopu jednogdruštvenog poretka koji je počivao na (tobože) univer zalnojdoktrinio slobodi ijednakosti pojedinca. Tvrdnjom da se ropstvo na ugovoru i da rob nije negoro njeg ove uslug etemelji , branit elj i ro pstvau 19. stoljeću i da naimovina, šnji pobornici pda - su to samo skog ugovora prevladali su, čini se, tu proturječnost. I građanski jeob r “pojedinac” koji je slobodno, pomoću ugovora, pristao doživotno raditi za gospodara, koji, pak, mora poštovati ista prava u odnosu na roba kao i u slučaju svakog drugog zaposlenog radnika koji je, pravno gledajući, slobodan i ravnopravan građanin. No ipak, prividno razrješenje paradoksa ropstva ovisi o tvrdnji da se usluge, sposobnosti i radna snaga mogu odvojiti od osobe. Ta se tvrdnja, međutim, ne može održati; ideja radne snage ili uslug a (kako ću to po tanje razmotriti u petom po glavlju) još je jedna odTreće, političkih fikcija. teza također počiva na pretpostavci da građanski Philmoreova rob, u zamjenu zapokornost, dobiva ne samo uzdrž avanje ili zaštitu neg o i “odgovarajući dohodak u novcu”, to ej st nadnicu. Ono što razlikuje slobodnog radnika jest činjenica da on ne dobiva zaštitu; njega se ne plaća u naturilii u robi, nego u nadnici. U slučaju gra đansko g roba, na dnicaje doživotno zajamčena ugovorom o zaposlenju, a to za sobom povlači pitanje statusanadnice uraspravi o ugovornom ropstvu. U Velikoj Britaniji u 18. stoljeću, pitanje značenja nadnice razmatrali su protivnici ropstva. Tvrdili su da se razlika između roba i slobodnog radnika sastoji u simbolu istinske razmjene poslodavca; simbol nice uzamjenuobavljene za radnikoveizmeđu uslug e. radnika Konteksti ukojem u se to pi tanje avij je isplata nadlo jasno pokazuje koliko je dvosmislena razlika između zaštite i nadnice. Razmatrao se položaj radnika u ugljenokopima i solanama u Škotskoj, koji su doživotno bili obvezani na rad (i koje su vlasnici rudnika i solana mogli prodati zajedno s ostatkom sredstava za proizvodnju; neki su od
UGOVOR, POJEDINAC I ROPSTVO
njih čak nosili ogrlicu s vlasnikovim imenom). Njihovo je sužanjstvo ukinuto 1775. godine (kao posljedicapredmeta Knightprotiv Wedderbuma), no istaknuti protivnici ropstva tvrdili su da se rudari razlikuju od robova u tomešto primaju (razmjerno visoke) nadnice. Njihovo doživotno sužanjstvo pripisivalo se ekonomskoj nužnosti i specifičnim uvjetima tih industrija. David Brion Davis komentira da “za protivnike ropstva... nisu robova podređenost ili nedostatak mobilnosti bili protivni prirodi, nego nedostatak bilo kakva simbola razmjene koji bi radnika učinio odgovornim, makar teorijski, za vlastitu sudbin u”.9 5 Suvremeni kontraktarijanci ostaju pri tvrdnji da je “pojedinac” suvereni gospodarvlastitesudbine; jedino on imapravo raspolagati imovinom u svojoj osobi. Iznajmivši svoju imovinu sklapanjem ugovora o zaposlenju, pojedinac postaje radnik i prima nadnicu. No, je li nadnica, naročito ako je doživotno zajamčena, simbol slobode ili podređenosti, znak slobodnog rada ili najam nog ropstv a? Čudnaje to slo boda koja se dokazuje do životnom podređenošću. Lakoća s kojom kontraktarijanci ropstvo pretvaraju u najamni rad^također povlačiropstva za sobom pitanja o vezama i sličnostima između ropstva, građanskog i drugih ugovora koji uključuju imovinu u osobi. Iako se pitanje veze između raznih oblika ugovora vrlo često zanemaruje, u posljednje mu se vrijeme donekle poklanja pozornost u sklopu rasprave o paternalizmu. Philmore, primjerice, objavljuje da je “temeljno proturječje” suvremena liberalnog društva to što država zabranjuje ropske ugovore.96Filozofi su zapali u teškoće tražeći uistinu uvjerljiv razlog zašto zakon ne bi trebao podržati ropske ugovore, odnosno zašto, recimo to drukčije, ropske ugovore ne bi trebalo podvesti pod zaštitu prvobitnog ugovora. Premda je kontraktarijanstvo protupaternalističko, manje radikalnim pobornicima ugovora teže je razriješiti problem ropskih ugovora. Većina sudionika u debati o paternalizmu nema nikakvih ograda u vezi s ostalim ugovorima koji nude zaštitu u zamjenu za pokornost, pa im je zato teško pronaći prihvatljive razloge za isključenje mogućnosti da država nametne ugovor kojim senudi kona čan oblik zaštite.Isključiti građanski ropski ugovor postaje još teže ako se, kako se dogodilo u slučaju bračnog ugovora, takav ugovor može raskinuti prije isteka doživotnog roka. Za mnoge je filozofe najveća teškoća neraskidivost ropskoga ugovora; “problem s dobrovoljnim ropskim ugovorima jest to da ne postoje uvjeti koji će jamčiti trajno potvrđivanje[ugovora od strane roba]”.9 7U jednom novijem istraživanju u sklopu rasprave o paternalizmu, došlo se do zaključka da je jedini razlog zabrani neraskidivih ropskih ugovora taj što pojedinci mijenjaju mišljenje. Nadalje, iznesena je tvrdnja da je jedini razlog zbog kojeg u današnjim zapadnjačkim društvima nije moguće dopustiti raskidive rop
SPOLNI UGOVOR
ske ugovore činjenica da društvo nema interesa za takve ugovore, ali ima interesa nametnuti raskidive bračne ugovore i ugovore o zaposlenju. Takva teza ostavlja otvorenom mogućnost da su u određenim okolnostima ropski ugovori društvu u interesu. Također, iznesena je tvrdnja da u uvjetima velike nestašice raskidivi ropski ugovori mogu biti u interesu društva ako smanjuju troškove socijalne zaštite i omogućuju napredovanje od krajnj e kaumjerenojnestašic i.98 Najpoznatiju izjavu protiv državnog nametanja ropskih ugovora dao je John Stuart Mili u svojem slavnom ogledu O slobodi,u kojem podvlači nespojivost slobode iropstva. n O kaže da bi ropski ug ovor bio “pravno ništavan”. Pojedinac smije dobrovoljno odabrati ulazak u takav ugovor ako smatra da mu to ide u prilog, ali učinivši to, on se odriče [se] svo je slobode; odričese svakogbudućegkorištenja iste, osim toga pojedinačnog čina. On, dakle, uvlastit u slučaju iznevjerava svrhu Načelo onoga što je razlogom dopušta da sa sobom raspolaže... slobode ne možekoji zahtijevati da bude slobodan ne biti slobodan. To nije sloboda, imati dopuštenje otuđiti svoju slobodu... Mili dodaje da“ti razlozi, čija je snaga tako očita u ovom posebnom slučaju, očito imaju daleko širu primjenu”.99Vrlo je neobično što je Mili te razloge primijenio i na bračni ugovor i podčinjenost žena, čime je doveo u pitanje patrijarhalno pravo. S naklonošću je lgedao i na argumente zadrugarskih socijalista i bio je voljan razmatrati ugovor o zaposlenju, no teMillov dvije šire primjene svoje kritikenagovijestio nije objedinio. argument protiv ropstva je stoljeće prije jedan od klasični h teoretičara ugovora. Rousseau je ta kođer odba cio ropske govou re, kao i svaki odno s koji je usposta vljen zatoerj je iz ekonomske nužde jedan čovjek morao sebe prodati drugome, no spolni je ugovor svesrdno podržava o. Rousseau je iznimkaiz konsenzusakoji vlada među klas ičnim teoretičarima ugovora da se ropstvo, ili nešto što je od njega odijeljeno samo tankom propusnom granicom, može legitimno uspostaviti putem ugovora. Rousseau izjavljuje da su “riječi ‘ropstvo’ i ‘pravo’ proturječne, da jedna drugu isključuju”.100Između gospodara i roba ne može postojati ništa slično ugovoru koji ide obojici u prilog ili koji uključuje reciproč nost. Rousseau iznosi mišljenje da čovjek koji se prodaje u ropstvo to čini u zamjenu za uzdržavanje, no jasno je da Rousseau smatra kako uzdržavanjem rob ne dobiva ništa u zamjenu za svoje usluge. Prije će biti da je uzdrž avanje potrebnoako seimaju pružati usl uge. Gospoda r posjeduje robai svenjegovo, pa“kakvo ondapravo može moj rob m i ati protiv
UGOVOR, POJEDINAC I ROPSTVO
mene? Ako svešto on imapripad a meni, onda je i njeg ovo pramoje vo pravo, a bilo bi besmisleno govoriti o tome kako ja imam pravo protivmene samog”.101Prem a tome, svakie jrazgovor o ropskim ugovorima i uz ajam ^no j razmjeni i dužnostimanelogičan, apsurdan, besmislen i be z ikakva značenja. Rousseau misli da svatko, tko bi sklopio takav ugovor kojim bi postao nečiji rob, ne bi bio pri zdravoj pameti. To bi bila osoba koja je izgubila cijeniti da vlastiti status slobodna i ono što on povlači. Vjerovati se prirodna sloboda i čovjeka jednakost očituju u тл sobomsposobnost ropskim ugovorima, značilo je prihvatiti da ni jedan od pojedinaca kojih se ti ugovori tiču nije mogao shvatiti odnos u kojem stoje jedan naspram drugog jer su se svi odrekli potrebnog uvj eta za slobodnu međusobnu interakciju. Rousseau je tvrdio da je verzija koju su iznijeli njegovi kolege teoretičari ugovora priča o lažnom ugovoru, kojim su jednostavno potvrđene ovlasti koje su boga ti imalinad siroma šnima . Ali napade na svoje prethodnike Rousseau nije proširio i nanjihove teze o žena ma i bračnom ugovoru. Bračni je ugovor ostao Rousseauova izvan dometa zamišljena analogije spovijest nelegitimnim i apsurdnim ropskim ugovorom. prirodnog stanja i njegova inačica društvenog ugovora prilično se razlikuju od teorija koje nudedrugi eoreti t čari ug ovora, pase takolakše ugbi zi vida činj enica ad je i on, poput svih drugih, zdušno odobravao bračni ugovor. U drugim pogledima, Rousseauovo odbacivanje ropskog ugovora znači da njegovo tumačenje “ugovora” nema mnogo zajedničkog s teorijom koja uključuje ropstvo, makar kao proširenje ugovora o zaposlenju. Njegova teorija sprječa va svođenje ug ovora među ljudima na prisilno podčinjavanje i za Rousseaua svi ugovori nisu legitimni; ni jedan slobodan pojedinac ne može sklopiti ugovor kojim mu se uskraćuje sloboda. Drugi teoretičari ugovora, neki manje a neki više, pojedinca prikazuju ponajprije kao vlasnika . To čak vrijedi za Kanta, koji tvrdi da je “ugovor kojim se jedna strana odrekla de, paposljedičnonema dužsve svoje slobo nost ni poštovati ugovor, prot urječa n [je], te stoga ništavan”. 102Osim Rousseaua, klasičniteoretičari ug ovora smatraju dase sloboda pojedincavrti oko jednog čina, čina ugovora. Pojedinac uzima sebe u posjed i njegova se sloboda tada ostvaruje kroz njegovu sposobnost da raspolaže samim sobom onako kako tosmatraprikladnim.Prirodna, ra vnopravna sloboda pretvara se u građansko gospodstvo i podređenost, uključujući i ropstvo, koje sesmatra ostvarenjem slobode jerpotječe iz prvobitnog ugovora. Za razliku od toga, pojedinac u Rousseauovoj priči o ugovoru nije vlasnik, nego čovjek čija individualnost ovisi o održavanju slobodnih odnosa s drugim ljudima. Pokuša li odvojiti svoje sposobnosti (uslug e ili radnusnagu) od samogasebe tako štoće ih otuđiti kroz ugovor, nataj na čin zi azi
SPOLNI UGOVOR
va kvalitativnu promjenu u svojem odnosu prema drugima; sloboda se pretvara u dominaciju i podčinjenost. Ropstvo je tako paradigma onoga što sloboda nije, umjesto da bude dokazom onoga što ona jest. Za Ro usseaua, dakle, slijedi da je svaki odnos koji sliči ropstvu nelegitiman i ni jedan ugovor kojim se stvara"ődnos podređenosti nije valjan osim spolnog ugovora.
Post anak, očevii politička slobo da sinova
Pokušaj da se ispriča priča ospolnom ugovoru zahtijeva popriličan broj rekonstrukcija. Dužnu pozornost valja obratiti na neobične ovlasti očeva kod sir Roberta Filmera, zatim uz poznatije verzije društvenog ugovora razmotriti i Freudove teorije o političkom postanku, te također iznijeti priču o pra prizor.ii.No, prije nego prijeđem na taj zadatak, potrebno je pojam bratstva, koji često izostaje iz rasprava o društvenom ugovoru i građanskom društvu, vratiti na njegovo pravo mjesto. Pozornost se gotovo uvijek usmjerava na slobodu i jednakost, iako su vrijednosti revolucije sloboda, jednakost bratstvo. i Revolucija, čije je gesloliberté, bilo égalité, fratemité, počelaje 1789. godine, nosavez zi među tatri elementasklopljen je davno prije.Suvremenijjatrijarhat oblikom je bra tski,a prvobitnije ugovor bratski pakt. Ü većini pri kazao klasičnim teoretičarima društvenogugovora govori se općenito o “pojedincima” koji sklapaju prvobitni ugovor, pri čemu se podrazumijeva da je “pojedinac” univerzalna kategorija koja (u načelu) obuhvaća svakog. U “Patrijarhalizmu i političkoj misli” Schochet ističe da je u 17. stoljeću bilo samorazumljivo da očevi sklapaju ugovor u ime svojih obitelji. Kada sam prvi put počela razmišljati o tim pitanjima, pogrešno sam pretpostavljala daje prvobitni ugovor patrijarhalan zato štosu ga proizveli očevi. To ne može biti tako jer razlog potrebe za ugovorom leži upravo u činjenici da su očevi bili lišeni svoje političke moći. Sudionici prvobitnog ugovora moraju biti u stanju stvoriti i ostvarivati političko pravo, što više ne mogu činiti kao očevi. Lockeov prijatelj James Tyrrell napisao je o prvobitnom ugovoru da su žene “o graničeneod stra ne svojih muževa, te obično nesposobne za građanske poslove”.1Muški sudionici, međutim, ne sudjeluju u ugovoru kao muževi. Muškarci koji su pobijedili oca, koji se proglašavaju prirodno slobodnima i kao pobjednici sklapaju
SPOLNI UGOVOR
prvobitni ugovor, postupaju kao braća, odnosno kao bratski srodnici ili sinovi oca, koji se ulaženjem u zajednički ugovor uspostavljaju kao građansko bra tstvo. Bratstvo je, kako je netko rekao, “riječ koja imaznačenje za svavreme na i svenedaće”.2No, značenje toga pojma koji označava srod stvo nekim se čudom svelo na metaforu za univerzalne spone koje vežu čovječanstvojjza zajedništvo, solidarnost ili bratskost, dok se jedan drugi taka v pojam,sepatrij arhat, poredak smatra oz akom za avno dmože zamrlu vl ada vinu va. Moderni građanski untome slučaju predočiti kao uni-očeverzalni (bratski), ne kao patrijarhalni./ Gotovo nitko, osim možda nekoliko feministica, nije voljan priznati bratstvu njegovo doslovno značenje: bratsku povezanost muškaraca. | Postoji tvrdnja da trilogija slobode, bratstva i jednakosti sadrži unutarnju proturječno st jer “be z ocane možebiti ni [sinova] ni braće.”3Patrijarhalno građansko društvo možda i jest bez oca, no to bratstvo ne čini neprikl adnim poj mom. Iako se u usporedbiasslobodom i jedna košću bratstvu inače poklanja začuđujuće malo pozornosti, u nedavnim raspravama o bratstvu implicitno se uvažava činjenica da moderno društvo nije ustrojeno rodbinskim vezama. U bratstvu se obično vidi neka vrsta ) slobodnog saveza, a njegovi zagovornici isti ču dapodrazumijeva postojanje zajedničkih spona koje su građanske ili javne, ne ograničavaju se na osobe koj ima se mogu pripisati i rezult at su slobodna izbora.4Takvo tu ^mačenje bratstva sada je toliko prihvaćeno da su i feministice progovorile jezikom bratstva, iako su dugo smatrale da socijalistička solidarnost ili solidarnost zajednice žene svodi na puke pomagačice drugova. Simoné de Beauvoir počinje posljednje poglavlje Drugoga spola izjavom “ne, žena nije naš brat”, a zadnje riječi u knjizi su “... potrebno je, ... da putem svoje prirodne diferencijacije muškarci i žene nedvosmisleno potvrde svoje bratstvo”.5U svojim nastojanjima, koj a traju od19. stoljeća, da ponovno usposta ve apstraktnu narav klasične^liberalne) koncepcij e pojedinca koju su dali teoretičari ugovora,(liberali su se okrenuli ideji bratstva, usvojivši pritom primjerenije stajalište, stajalište usmjereno na društvo i zajednicu. U svojoj nedavnoj studiji Gerald Gaus izjavljuje da je u očima današnjih liberala bratstvo “najmoćnija od svih spona zajednice” i da je ideal bratstva “vrhunac shvaćanja spona zajednice u modernoj liberalnoj teoriji”. Dewey je, primjerice, pisao o “bratski združenoj javnosti”, a Rawls svoje načelo razlike smatra “prirodnim značenjem bratstva”.6 Veliki su zahtjevi ispostavljeni na račun bratstva: “bratstvo je uz slobodu najveći san čovječanstva”.7Bratstvo je “kao eri de pojam, coeur modernog doba, a nedavno su ga prisvojili i radikalni američki akademski krugovi”.8Bratske spone koje vezuju zajednicu mogu se smatrati općenitim i
POSTANAK, OČEVI I POLITIČKA SLOBODA SINOVA
rasprostranjenim, nona njih setakođer može gledati kao na veze lo kalnog i osobitog tipa. U19. stoljeću,James Fitzjames Stephe n tvrdio ej da je bratstvo “kredovjere”, vjere čovječanstva, te “sa m osjeća j živa i bezgra nična suosjećanja s čovječanstvom”.9U skorije vrijeme bratstvo se smatra “u biti određenim tipom društvene suradnje...odnosom uspostavl jenim me đu jednakimau svrhu kra jnjeg uzajam nog ispomaganja i potpore”.10Ili, kako bratstvo je to reka o“ide Berna Crick obraćajući se svojim kolegama socijalistima, srdjednostavnošću, skromnošću, prijateljstvom, pripravnosti da se pomogne, s ljubaznošću, otvorenošću, odsutnošću suzdržanosti među pojedincima u svakodnevnom životu i voljom da se zajedno djeluje nazajedničk im zadacima”.11John Dunn jena nešto uopćeniji način izjavio daje demokracija“jednosta vno politički oblik slobode”.1 2Takve izjave, međutim, ne objašnjavaju zašto je bratstvo kao oblik srodstva danas nevažno, niti zašto se doslovno značenje bratstva u mnogim raspravama uopće ne razmatra. Također nema spomena o tome zašto bi se bratstvo, a ne koji drugi pojam, trebalo koristiti kao sinonim za zajednicu ili zašto seupravo bratstvo zajedno sa slobodom i jednakošću na šlo u znamenitome geslu. Važnost bratstva kao muške spone ilustrirao je (iako ne i priznao) Wil son Carey McWilliams. McWilliams tvrdi da je za razumijevanje bratstva potrebno proučiti društva u kojima je srodstvo najvažniji tip odnosa. Obično se, veli on, povlačila razlika između majčinske i očinske vlasti: majka “čini se, posvuda izaziva asocijacije topline, ljubavi, osjetilnog zadovoljenja ... rođenja i njege,... /i/ tajni”; očinska vlast predstavlja “apstraktno zarazliku od neposre dnog”,i izvodi seiz “onoga što je izv anjsko ili transcendi ra” zajedni cu.1 3Djetinje povezivanje vl asti s određe nim ocem valja razbiti želi li sljedeći naraštaj muškaraca preuzeti vlast. McWilliams piše d a se “vlast ‘muškog načela’ moraizdići iznad i oca i sina . U tom smislu oni prestaju biti otac i sin i postaju... podanici iste vlasti, te stoga braća”.14Bratstvoi politika usko supovezani. Pretpostavka je političkog života, čiji primjer nalazimo u antičkim polisima , stanovita “ideja pravde”, odnosno svima za jedničk og prava, koje nadilaziokvire krvnih vezai primjenjuje se jednako na ljude iz različitih rodbinskih skupina. McWilliams tvrdi dase “odvajanjem ‘muškogčena la’ od krvno g sljedstva stvar a izričiti određeni status u drža vnom ustroju”.15Kratko rečeno, modernaje politika, uključujući politiku građanskogadruštva, “muško nač elo”. Intenzivan bratski odnos, međutim, nije više moguć. Prosvjetiteljstvo je (zajedno s teoretiča rimadruštvenoga ugovora) oslabilo bratstvo, koje se gotovo posve ugbi izmoder ne države. I samo je bra tstvo pridonijelo svojem padu; '‘vrijednostikojima je posve ćeno u konačnicinagoviještaju de i ju univerzalnog bratstva”,16no univerzalno je bratstvo" isprazna apstrakcija ko '* engl. brotherhood op. prev.
SPOLNI UGOVOR
ja ljude ostavlja zbunjenima i bez identiteta i potpore. Pa ipak, McWillia ms senada da se bratstv o može ponovno uspostaviti u svome starom značenju; ono je “jedan od malobrojnih moralnih ideala koji je zajednički raznovrsnimradikalnim pokretim a današnjice”.17 U svojoj verziji predmodernog svijeta McWilliams iznosi dva različita oblika društvenog života, te na taj način zamagljuje povijesno distinktivne značajke modernoga bratstva. Tradicionalno je društvo u vo svojem temeljnom značenju srodstvo. Polis , međuti m, zauzima zasebno mjesto upra zato što je u njemu “muško načelo”, to jest politički poredak, bilo odvojeno od krvnog sljedstva. Tako su svi muškarci, kada ih se promatra kao ravnopravno podložne zakonu koji je iznad njih, mogli biti braća. Javno ili građansko bratstvo uvijek se razlikovalo od srodstva. Građansko se brats tvo ne odnosi nakrvnu vezu me iz đu sinov a istoga oca, nego na muška rce povezane priz natomzajedni čkom sponom kakva postoji među građanimapolisa.No, čak i tako promatrano, građansko bratstvo nije uvijek bilo univerzalno; a univerzalnost je njegova moderna značajka. Za razliku od modernoga građanskog društv a, sta tus građanina puolisupripisivao se i odnosio na određeni graddržavu; tako su, primjerice, samo muškarci rođeni u Ateni mog li biti građanimaAtene. U moder nom je svij etu pnaput status ra gđanina naiz ( gled) univerzalan, pa se tako građansko ra btstvo proteže na sve muškarce kao muškarce, ane na stanovnike određeni h gradova. Zato Fitzjames Stephe n možepisati o bra tstvu kao~o're ligiji čovječanstva, a Freud govoriti o građanskom poretku koji nastaje u trenutku kada se ljudska sućut pro tegne na“sve ude lj podjednako ”.18 U polisimasustatusgrađanina podupiralefratrije, odnosno bratovštine koje su bile od ključne važnosti za osjećaj identiteta u sklopu zajednice, kojemu teži McWilliams.1 9Drevnaveza između bra tstava usmislu rbatovštine i građanskog bratstva koje ih je na draslo izvor je velike zbrke n a koju nailazimo u većini rasprava o bratstvu. “Bratstvo” se rabi i u značenju bratstva * kao univerzalne spone zajednice i ubratstvabratovšti značenju ne** odno sno male udrug e (zajednice) u kojoj vlada osjeća j povezano sti i gdje bra t poznaje poma i že bra ta, gotovo kao dasu članovi iste obitelji. Prvo značenje upućuje na činjenicu da je u modernome građanskom društvu bratstvo izašlo iz okvira lokalnog povezivanja kako bi obuhvatilo sve muškarce. No, kako to neki konzervativci, socijalisti i drugi pobornici zajednice tvrde,propast a McWilliams ističe, pojavabratstvabratovštine. bratstva dio je istogKada procesa ji je izazavao zajednice u smislu žalekoza nestankom bratstva i zagovaraju njegovo oživljavanje, mnogi autori misle na bratovštine, nena bratstv o. Univerzalne spone ovora ug i građanske engl. fraternity op. prev. engl. fraternities op. prev.
POSTANAK, OČEVI I POLITIČKA SLOBODA SINOVA
pripadnosti čvrsto su uspostavljene, pa nije toliko u pitanju građansko bratstvo (iako mnogi autori priželjkuju da ono ojača u smislu sojećaja za zajednicu i udio s ništvo) koliko sponebratovštinakoje daju smisao i vrijednost formalno ravnopravnom građanskom statusu. Opća uporaba riječi “bratstvo” u značenju spona koje vežu zajednicu možda i nije iznenađujuća budući da joj u množini nedostaju univerzalne konotacije. “Bratstva” u smislu bratovštine najčešće prizivaju sliku izrijekom muških i često tajnih udruga. Bratski redovi obično imaju vrlo razrađene rituale iniciranja svojih budućih članova u bratske tajne i u strogi, hijerarhijski ustroj.20 Bratovštinama pripadaju i organizacije koje su znatno udaljene od oblika zajednica kakvim ih zamišljaju socijalisti pobornici bratstva, kao što je to Bernard Crick, koji govori o “fašističkom izopačenju bratstva, toj družbi agresivnog brata”. Crick također spominje “onu primarnu predodžbu bratovljeve družbe koja se organizira u radničke kružoke ili gradske mil icije”, predodžbu koju dijele i desnica i ljevica.21Kao i kod ostalih bratovština, ta slika utjelovljuje muški san o udruženjima u kojima ne ma mjestaženama, osim (ponekad) na marginalan način,kao pomoćnicama. U knjizi Three GuineasVirginia Woolf oslikava javni svijet kao mozaik muških klubova, od kojih svaki ima odgovarajuće odijelo i ceremonijal. Primjeri “zajednice” u raspravama o bratstvu najčešće su primjeri angažmana na radnome mjestu, u sindikatima, u političkim strankama i sektama , te u aktivnostima u slobodno vrijeme, gdje muškar ci sudjeluju u muškim organizacijama. Crick je nedavno pokušao spasiti socijalističko bratstvo od muškaraca tvrdnjom da je “sestrinstvo” “na neki način uistinu manje dvosmislena slika onoga što želim priopćiti kada kažem ‘bratstvo’”. On smatrada je bolje “pokušati obespoliti, moždačak i feminizirati, staro ‘bratstvo’, nego čekati ne bi li se promijenila većina jezika”.2 2No, potrebno ej mnog o više od čekanja da bi sejezik promijenio. Jezik izražava i oblikuje dio patrijarhalne strukture našega društva, a kako je tekao razvoj modernog bratskog patrijarhata možemo vidjeti iz priča koje su ispričali teoretičari društvenoga ugovora. Nema sumnje dasu, kad a se radi o političkom pravu očeva i prirodnoj slobodisinova, las k ični teoretiča ri društvenog a ugovora odni jeli potpunu pobjedu nad sir Robertom Filmerom i drugim patrijarhalistima. Sukob se vodio opitanju jesu li politička moć i podčinjenost prirodne ili konvencionalne , to ej st tvorevine samih pojedina ca. Teoretičari ugovora smatrali su da se pojedinci, to će reći muškarci, rađaju slobodni i međusobno jednaki, pa tako ne mogu postojati nikakvi prirodni odnosi podređenosti i prevlasti. Ti se odnosi, da bi bili legitimni, moraju uspostaviti putem međusobna sporazuma il i ugovora; “buduć i da ni jedan čovjek nema prirod
SPOLNI UGOVOR
nu vlast nad ebi s jednaki ma, te budući da sama sila ne daje nikakvo pravo, sva se zakonita vlast među ljudima m ora temelj iti na ugovorima”.2 3No, sve dok sir Róbert Filmer nije formulirao svoju klasičnu patrijarhalnu doktrinu, pro blem prirode,konvencije i po litičkog prava nije uvijek bio jasno određen. U tradicionalnoj patrijarhalnoj tezi obitelj se rabila kao metafora političkog poretka, a svi odnosi nadređenosti i podređenosti shvaćali sumog se kao odnos oca i to sina. ističe su,njihovi iako jepodređe tradicionalna teza la obj asniti zaš suSchochet očevi obitelj i (adane ni) članovi političkih društava, teškoće ostale jer nije bilo načina da se objasni zašto sui sami očevi(vladari) politički podanici.24Jedan odgov or nato pitanje da o je Dudley Digges 1643. godine. Glede onoga što Schochet na ziva “čudnim spojem pristanka i patrijarhalizma”, Digges je tvrdio da “kralj dobiva očinske ovlasti iz pristanka naroda”, te da “je naš vlastiti čin taj koji objedinjuje sve pojedine očinske ovlasti u Njemu” (to jest kralju).25 Diggesovo rješenje nikoga nije posve zadovoljilo. Filmer je otklonio svaku mogućnost sjedenja na dvije stolice tako što je božansko pravo kraljeva sjedinio s patrijarhalizmom. političkoZapra vo izvodi jeiz ugovorna Božjeg očinskog i monarhijskog daraOnAdamu. Filmera doktrina subverzivna po svaki društveni i politički poredak i predstavlja “glavni temelj za narodnu bunu.2 6Ako je zavladanje pot reban prist anak, ni tko ne smije biti isključen; no, kako se uopće može kazati da je svatko dao svoj pristanak?” Ako želite dobiti pristanak čitavog naroda, od svakog djeteta, čim se rodi, treba zatražiti pristanak na vladanje.27Za Filmera je reductio rasprave o ug ovoru leža o u njezinu zaključku da bi “žene, ad absurdum pogotovo djevice, po rođenju imale isto toliko slobode koliko bilo tko drugi, te istu ne bi smjele izgubiti bez vlastita pristanka”.28Kad bi doktri *'bilo na okakav ugovoru ispravna, bilo bi Filmer, “ikada uvestil oblikbila vladavine”.29No, na nemoguće, svu sreću, kaže o društvenim ugovorima! nije moglo biti govora jer se pojedinci ne rađaju slobodni i edna j ki, te pri \ rodno nepoznaju nikakve de vla . Sinovi se rađaju (i prirod no su) podčinje \ ni svojim očevima ; novorođenčad nemože dati i ne daje svoj pristanak na vlast oca. Sin po rođenju podliježe političkoj moći svojega oca, a preko njega i očinskom pravu monarha. Priča o društvenom ugovoru je besmislica, i to politički opasna besmislica. Teoretičari ugovora uzvratili su s dva protuargumenta; i jednim i drugim pobijala se tvrdnja da političko pravo potječe iz prirodne činjenice rađanja. Hobbe i Pufeda ndorf radikalno su izveli ugovor ja;njega onisu makar inzi može reći, stirali na stome novorođenče sklapa, ili sedotokra za ugovor kojim se podčinjava roditeljskoj vlasti. Činjenica da se novorođenče radije “predaje” majčinoj vlasti nego da bude ostavljeno za Hobbesa jest znak pristanka, a Pufendorf piše da “vladavina roditelja počiva na pre
POSTANAK, OČEVI I POLITIČKA SLOBODA SINOVA
tpostavljenu pristanku same djece, dakle na nekoj vrsti prešutnog ugovora”. Da je novorođenčemoglo razumjeti i uvidjeti koliko će se dobro njegovi roditelji brinuti za nj, nema sumnje da bi ono rado pristalo na njihovu vlast.10Hobbes i Pufendorf slažu se s patrijarhalističkom pretpostavkom da je očinska moć politička moć, no smatraju da se temelji na konvenciji. Patrijarhalistička je teza, međutim, počivala na antropološki uvjerljivim temeljima. Pufendorf su i da mogli održatiizmeđu logičnu dosljednost svojih Hobbes teorija oi tom pitanju,možda no teško se odnos roditelja i malog djeteta mogao vjerodostojno opisati kao konsenzualan ili ugovoran. A ni poistovjećivanje očinskog i političkog prava nije bilo uvjerljivo. U modernome svijetu očevi nisu politički vladari, a obitelj i političko (građansko) društvo smatraju sedvama vrlo različitim oblicimaudruživanja. Protuargument, koji je potvrdio propast klasičnog patrijarhalizma, sastojao se od reakcija oprečnih Hobbesovim i Pufendorfovim. Prvo, sve priče o ugovoru novorođenčeta odbačene su. Umjesto da poreknu da su djeca prirodno podložna svojimdužnost roditeljima, Locke i Rousšeau su se, primjerice, složili da je prirodna roditelja brinuti se za svoju djecu to što roditeljima daje punopravnu vlast nad njima. No, suprotno Filmeru, smatrali su da je roditeljska vlast privremena. S prelaskom iz doba nezrelosti u doba zrelosti, sinovi postaju jednako slobodni kao i očevi, te poput njih moraju pristati da se nad njima vlada. Locke piše sljedeće: Rađamo se slobodni, kao što se rađamo razumni; ... Godine koje sa sobom donose ono prvo, donose i ono drugo. I tako uviđamo kako prirodna lobo s temelj da ipodč rodit eljima mogu ići zajedno i imati uinjenost istomD ijete načelu. je slobodno po pravu svojega oca, po njegovu razumijevanju, koje je da se djetetom upravlja dok ono ne stekne svoje Slobovlastito. da čovjeka u punoljetstvui podčinjenost djeteta njegovim roditeljima,dok je ono još uvijek nezrelo, tako su konzistentni i tako različiti da i najsljeplji pristaše monarhije, po pravuočinstva,ne mogu ne primijetiti tu razliku, a oni najnepopustljivi ji ne mogu ne priznati njihovu konzistentnost.31 Konzekventnost koja je tako uspostavljena između prirodne slobode i privremene podčinjenosti roditeljima još uvijek nije bila dovoljan odgovor klasičnim patrijarhalistima. U srži toga ključnog teorijskog pomaka u smjeru izgradnje modernog patrijarhata nije bilo podrijetlo i trajanje dječje podčinjenosti, nego narav roditeljske moći. n
I
SPOLNI UGOVOR
Filmerovo poistovjećivanje očinskog i političkog prava donijelo je nerješiv problem. “Inhere ntnadvojba” klasičnog patrij arhaliz ma sastojala se u sljedećem: “... ako us kraljevi očevi, očevi en mogu biti patrij arsi. Ako su očevi patrijarsi kod kuće, kraljevi ne mogu biti patrijarsi na svojim prijestoljima. Patrijarhalni kraljevi i patrijarhalni očevi su contradictio in adje cto”.i2Filmer nije mogao slijediti Diggesov primjer i tvrditi da monarh stječesvoju očinsku p( olitičku) moć putem pristankaili konvencije. Fi lmer tako nije ponudio izlaz iz dileme koja nastaje ako se očevi poistovjete s kra ljevima i ako im sepridade ist a apsolutna moć bud ući da tadane može postojati “kralj”, nego samo mnoštvo očevakraljeva. Hobbes je sličan problem izbjegao tvrdnjom da Levijatanov mač ima prednost nad pravom gospodara obitelji; moguće je postojanje samo jednog političkog suverena, čije se pravo ne može ograničiti. No, Levijatan, taj apsolutni, u potpunosti konvencionalni brat blizanac Filmerova prirodnog oca, povijesno je bio neprikladan za moderno građansko društvo i načelo slobode ugovora. Teorijski je pomak valjalo tražiti u preobrazbi patrijarhata, a ne u njegovu poricanju. Drugi, i za povijest presudan, protuudarac klasičnom patrijarhalizmu bilo je Lockeovo razlučivanje očinske moći od političke moći. Očevo prirodno pravo nad sinovima nije bilo političko; politička je moć konvencionalnai uspostavlja se putem ugovora. Locke ka že dasu “te dvij moći, e političkai očinska, toliko savrše no zasebnei odvojene, izgrađene na tako različitim temeljima i usmjerene k tako različitim ciljevima, da svaki podanik koji je otac ima onoliku očinsku moć nad svojom djecom koliku i vladar nad svojom”. Ocu, dakle, nedostaje “svaki dio ili stupanj one vrste vlasti kakvu vladar ili suda c imaju nad svojim podanikom”.3 3 Slično tomu, Rousseau izjavljuje da su putevi oca i političkog vladara “toliko različiti, njihova prava i dužnosti toliko neslična, da ih nije moguće brkati a da se pri tom ne stvaraju pogrešne ideje o temeljnim zakonima društva i ne učine greške pogubne poljudsku rasu”. ousse R au također zi ražava na du da će njegovih “nekoliko redaka” biti dovoljno da “se obori odurni sustav koji je sir [Róbert] Filmer pokušao uspostaviti u djelu pod naslovom Patria rcha”.34 " Klasični teo retičari u govora upustili su se u raspravu s Filmerom glede još jednog pitanja. U prethodnom sam poglavlju spomenula Hobbesovu tezu da u prirodnom stanju vlast nad djecom imaju majke a ne očevi, te da je Locke potrošio prilično vremena raspravljajući o Petoj zapovijedi kako bi potkrijepio svoju tezu da je vlast nad djecom roditeljska a ne očinska. Iako se u novijim feminističkim raspravama o tim teorijama skreće pozornost na njihovo isticanje majčine vlasti unutar obitelji, ne treba zaboraviti da taj aspekt sukob a izmeđupatrijarhalist a i teoretičaraugovora može,
POSTANAK, OČEVI I POLITIČKA SLOBODA SINOVA
kada se radi o moderno m patrijarhatu, do vesti uzabludu. Upraksi je ma jčino polaganje prava na djecu uvijek bilo vrlo važno pitanje, a pojava su rogatnog majčinstv a nedavno je pokazala da je još uvijek tako. Međutim, teorijski gledano, činjenica d a su u žiži zanima nja roditelji i djecaupućuje na to da je patrijarhat obiteljski, te da problemleži u pravu oca . Osim toga, u prepirkama o značenju riječi “patrijarhat” i tumačenju klasičnih tekstova, em f inistice us propustile uzetiu obzir društveno na z čenje očinstva i očinskuvlast uklasično m i modernom patrij arhatu.Kod Filmera, otacse zdravorazumski uzima kao jedan od roditelja, pa su tako puni doseg i značenje njegovih ovlasti ostali zamagljeni. No, budući da nema ocjene izvanrednih sposobnosti Filmerova patrijarhalnog oca, uobičajeno tumačenje pobjede teoretičara društvenoga ugovora nad patrijarhalistima i sinova nad ocemi dalje nitko ne osporava . Bez pomnijeg razmatranja oca činjenica da su sinovi svesrdno prigrlili dio očeva naslijeđa prolazi nepri mijeće no. Rousseauova tvrdnja ad on želioboriti odurni Fil merov sustav, pretjera na je. Kao i drugi teoretičari društvenog govora u , on hoćeoboriti Filmerovo s političkim pravom, noga više je nego voljanpoistovjećivanje prihvatiti očevoočinskog naslijeđeprava spolnoga prava, preobraziti i učiniti svojim. Filmer je tvrdiodaje sve pravo nužno pro izvod volje jednog čovj eka. Svi pravni temelji za vladanje proistekli su iz Božjeg darivanja kraljevskog prava praocu Adamu. Pošto je utvrdio da je “prirodna i privatnavlast Adamova izvor sve vladavine i imovine”,35Filmer je mislio da je svim zagovarateljima doktrine o prirodnoj slobodi ljudske vrste tako izmaknuto tlo pod nogama. Piše, primjerice,da “pravo na vladanje potječe od očinstva”;36 Adamovi sinovi, pa tako i svi budući naraštaji sinova, rađaju se politički podčinjeni zahvaljujući Adamovu “pravu očinstva”, njegovoj “očinskoj moći” ili “moći očinstva”.37S rođenjem prvog sina, Adam postaje prvi monarh i njegovo se političko pravo prenosi na sve buduće očeve i kraljeve. Za Filmera su očevi i kra ljevi jedno te isto; očinskaje moć monarhijska, svi kralj evi vladaju na temelju svojeg očinstv a, a svi suočevi monarsi u svojim obiteljima : “... ej dini zak on po koj em otac vlada u svojoj obitelji jest zakon njegove volje”.38Filmer je govorio da nijedna vlast ne može biti tiranija jer je kraljeva volja zakon. Sličnotomu, volja je oca apsolutna, ona je arbitrarna patri voljaa potesta.Prema Lockeovim riječima, Filmerov otac “ima apsolutnu, arbitrarnu, gra bez ničnu i ne ograničivu moć n ad životima, imetkom djece bi mogao uzetika ili ti njihovslobodama imetak teiih prodati,svoje kastrira ti ili kako postupa ti s njima kootuđimu drago”;39a Laslett primj ećuje daFilmer “nije usvo jio mogućnost izricanja smrtne kazne za djecu od strane njihovih očeva, ali je s odobravanjem naveo takve primjere iz Bodina”.40Filmer je, ipak, izjavio da “tamo gdje pos
SPOLNI UGOVOR
toje samo otac i sinovi, nijedan sin ne smije ispitivati oca o smrti njihova brata”.41 Zato se čini da je Filmerov pogled na podrijetlo političkoga prava jednostavan. Političko pra vo proistječe iz očinstva . Patrijarhat je, me đutim, kudikamo složeniji no što se to da zaključiti iz Filmerovih tvrdnji ili doslovnog značenja same riječi. Čak i u Filmerovoj klasičnoj formulaciji, patrijaje rha t jesamo neštojedna mnog o više odpatrijarhata, političkog pra va to oče a nad sinov ima. Očeva moć dimenzija kako ivsam Filmer otkriva. Njegove naoko jednostavnerdnje tv prikriv aju temelj patrijarhalnog prava. Sinovi, Filmer će hitro podsjetiti Hobbesa, ne niču poput gljiva. Ako je Adam trebao postati otac, Eva je trebala postati majka. Drugim riječima, spolno ili supružničko pravo mora nužno prethoditi pravu očinstva. Podrijetlo političke moći izvire iz Adamova spolnog ili supružničkog prava, a ne iz njegova očinstv a. Adamu jepolitičko pravo podareno prijeno što je postao otac. Filmer jasno naznačuje da je Adamovo političko pravo prvobitno postavljeno pravu ko on kaoKnjigu muž postanka imanad Evo m: “Bog Ada mu dao... vlast naduženom”, teje navodeći (3,16): “Bogje dade Adamu da vlada nad svojom ženom, anjezine želje mora le su es podredit i njegovim”.42(U Knjizi postanka za Evu stoji: “Žudnja će te mužu tjerati, a on će gospodarit na d tobom”.) Adam žudi po stati ocem, ali ne običnim “ocem”. On želi steći vanre iz dnu moćpatrijarha lnog oca. Iako Filmer na raznim mjestima tek uzgred spominje prvobitni Božji dar Adamu njegovo političko pravo nad Evom ono je u njegovim spisima sveprisutno kao sjena . U neda vnim (patrij arhalnim) komenta rima na njegove tekstov e spolnoje pravo u potpunosti ši čezlo. Dakako, kada se Filmerčita iz perspektiv e samo jedkrinkom ne polovice priče ougovoru, supruž ničko pravoedva j da se nazire pod Adamova očinstva. Patrijarha lna pre dodžba koju daje Biblija (ovdje prenesena Lockeovim riječima), jest predodžba “skrbnih očeva koji se brinu i paze na javno dobro”.43 Patrijarha lna teza govori o prokrea tivnoj moći oca , koji je u sebi potpun i utjelovljuje stvaralačku moć i ženke i mužjaka. Njegova prokre ativna moć i dariva i potiče fizički život, te stvara i održava političko pravo. Filmer može Adamovu moć nad Evom spominjati samo uzgred zato jer je klasični patrijarhalizam žene proglasio prokreativno i politički nere levantnima. Prem a Filmerovu mišljenju (koji ovdje lsijedi pril ično staru patrijarhalnu ideju Adam gospodari nad “ženom” “muškar ac... pleme nitiji očinstva), i glavni či mbenik ustvaranju”.44Zene su samo zato što je prazne posude za vršenje muškarčeva spolnog prava i njegove prokreatiT^ ne moći. Prvobitno političko pravo koje je Bog podario Adamu pravo.je, takoreći, punjenja prazne posude. To mora učiniti Adam, kao i svi muš
POSTANAK, OČEVI I POLITIČKA SLOBODA SINOVA
karei, želi li postati ocem, odnosno realizirati mušku svoju prokreativnu ili generati vnu moć. G enerativna moć muška raca ima dva oblika. Stvaranje novog fizičkog života leži u njihovima rukama, ne u praznoj posudi. Muška prokreativna moć jest ta koja stvara nov život; muškarci su glavni agensi rađanja. Patrijarhalna teza ta ko odbija priznati sv aku sposobnost i stvaralačku moć koje bi bile svojstvene samo ženama. Muškarci sebi prisvajaju ženinu prirodnu prokreativnu moć i njihovu fizičku sposobnost da rode. Oni, međut im, time činejoš nešto. Naime, muška se generativna moć prostire na još jedno područje jer ono što su prisvojili, muškarci preobražavaju u drugi oblik rađanja: usposobno st dastvore ov n politički život, odnosno da porode političko pravo. S obzirom na karakter iznimnih moći koje klasični patrijarhalisti pripisuju muškar cima, pri kladno je daone budu drž sa ane u ime nu “oca” i obuhva ćene poveljom očinstv a. Supružn ičko pravo jedva da je prisutn ou Filmerovim spisimajer je Adamovo prvo bitno političko pra vo (iako ga Filmer na određenoj razini morapriznati) uključeno u moć očinstva . Primjerice, nakon što je izjavio da je Eva sa svojim žudnjama podčinjena Adamu, Filmer u sljedećoj rečenici kaže: “ovdje nalazimo prvobitni dar vladanja i izvor sve moći u Ocu čovječanstva”. Adam je i Evin otac. Prema priči u Knjizi postanka, Eva je stvorena tek pošto su Adam i životinje smješteni na zemlju. Bog stvara i imenuje životinje i Adama, ali, kako veli Knjiga postanka 2,20 ( ): “... čovjeku es ne nađe pomoć ka o štoje on”. Tada bivastvorenaEva. Ona, međuti m, nije stvorena ab initionegoiz Adama, koji je na određen način njezin roditelj i koji joj je uostalom i ime nadjenuo, a ne Bog. Filmer zato može tretirati sve političko pravo kao pravo ocajer Adam nesamo štogospodari na d Evom nego je (uz Božju pomoć) i glavni agens njezina stvaranja. Otac u klasičnoj patrijarhalističkoj teoriji nije tek jedan od dva roditelja on je Roditelj i biće sposobno stvoriti političko pravo. Klasični patri jarhaliz am 17. stoljeća zadnji je pri mjer da se muškapolitička kreativnost pojavljuje kao očinska moć ili da se političko pravo smatrapravom oca . Klasičnateorija ugovora još je jednapriča o muš koj genezi političkog života, no riječ je o posebnoj, modernoj pripovijesti ispričanoj nad mrtvim političkim tijelom oca. U građanskom dru štvu dvi je dimenzije političkog prava nisu više sjedinjene u liku oca, a spolno je pravo odvojeno od stoji političkog. Filmerov otac, utjelovljenje i ženskih i muških sposobnosti, na kraju duge povijesti tradicionalne patrijarhalne teze prema kojoj je stvaranje političkog društva bio muški čin poroda, a žene i njihove sposobnosti bile su u najboljem slučaju nerelevantne, ili u najgorem, opa sne za politički poredak. U feminističkim znanstvenim krug ovima ta se tradicija, naročito naprimjeru sta re Grčke, odneda vna počela izv-
SPOLNI UGOVOR
lačiti nasvjetlo dana. Nancy Hartstock nedavno ej opisala polis kao zajednicu koju je uspostavio muški eros,45a razni autori, uključujući Mary O’Brien, skreću pozornost na antičko shvaćanje političkog kao sfere koja proistječe iz muška rčeva činarađanja, koji je tra nscendiraosuprost i avio se fizičkom, tj. ženskom, činu rađanja. Govoreći o Platonu, Jean Elshtain kaže da bi “njegov ideal bio neka vrstaparteno geneze u koj oj bi muškaelita moglasebe porađati metaforički i zbiljski”,46a nekoliko feminističkih teoretičarki ukazalo je na Platonovu (Diotiminu)izjavu daneki muškarci, zarazliku od onih koji su okre nuti ženama, “u duši stvar aju... najljepše (zamisli),... ono štose odnosi nauređenje ra gdova i domova, štonazivamo umjerenošću ipravdo m”.47U kršćanstvu je, tvrdi Mary Daly, stvaralačku snagu starih božica nadvladao i zamijenio “androgini dragi Isus”. A Isus, ta “vanbračna i transseksualna partenogena kći u kojoj su sjedinjene i muške i ženske uloge, budući da je Bog, spasitelj i obrednažrtva, bio je logičan suroga t za ženskonačelo”.48 Nešto bliži modernom dobu, Machiavellijev je lik političkog utemeljitelja očinski, no to je očinstvo čudne naravi. Hanna Pitkin za Machiavellijevu verziju osnutka Rima kaže da se “usprkos slici rođenja u krvi... ne pojavljuje nikakva majka; izgleda da je riječ o čisto muškom rađanju, o singu larnom očinstvu”.49Govoreći općenito, Pitkinova veli da za Machiavellija slobodan pojedinac mora biti “samo od oca porodén i othranjen. Gradovi i druge čovjekove institucije čistisu muški porod”. Osnutak ra gda “treba o bi biti nešto upravo suprotno ‘prirodnom’ događaju: to je muška tvorevina utemeljena protivstruje prirodnog rasta i raspada”.50Iako se tvrdnja da su muškarci sposobni za politički porod proteže kroz stoljeća, sama teza niti je ostala nepromij enjenado danas (što međutim pro izlazi iz nekih feminističkih rasprava) niti se izgubila u 18. stoljeću, nakon štosu teoretičari društvenoga ugovora porazili patrijarhalizam.Pojava ideje prvo bitnog ugovora i revolucionarne pretpostavke prirodne slobode i jednakosti pojedinca obilježava puni zaokret u dugoj tradiciji patrijarhalne rasprave.__ Kada otac prestane biti utjelovljenjem političkog prava, patrijarhat postaje bratski, spolno se pravo više ne može podvesti pod moć očinstva na Filmerov način, a muško pra vo nad žena ma biva proglašeno nepolitičkim. Međutim, ubrzo se pojavljuje određeno proturječje u slikama prirodnog stanja, u kojem se ženama odriče status “pojedinca” i iste prirodne sposobnosti kao muška rcima. Ma ry Astellće se tako usko ro zapitati:“paako su svi ljudi * rođeni slobodni , kako toda se ženerađaju kao roblje?”5 1I mnogi su se drugi uhvatili naizgled emancipirajućeg potencijala ugovorne doktrine, premda se u raspravama o teoriji ugovora u današnjim udžbenicima nikada ne spominju prve feminističke kritičarke. Uznemirena reakcija sir Roberta Filmera na teoriju ugovora bila je donekle utemeljena. U do engl. men - op. prev.
POSTANAK, OČEVI I POLITIČKA SLOBODA SINOVA
ba političkih previranjau 17. stoljeću, većinaoblikapodčinjenosti došlaje pod povećalo i udar, a zameci revolucije postali su jasno vidljivi. Političku su debatu supružnički odnosi i bračni ugovor zanimali jednako kao i odnosi između kralja, podanika i društvenog ugovora. Uvjeti tih dvaju ugovora, odnosno ono kakvim su ti uvjeti držani, koristili su se u raspravi o ispravnom obliku braka i političke vladavine. Rojalisti su smatrali da je pravo muževa neograničeno i doživotno, baš kao i pravo monarha. Njihovi republički protivnici tvrdili su, pak, da je vlast ograničena, baš kao i ovlasti što ih muževi stječu bračnim ugovorom, te da se u ekstremnim slučajevima bračna ili politička veza može raskinuti.52No, gledajući unatrag, Filmerov a su stra hovanja gledebarem jednoga bila bezrazložna. Mušk o je pravo očuvano i unatoč porazu očinskoga prava. —Nekoliko je pojava pomoglo da se prikrije činjenica kako je sukob između klasičnog patrijarhalizma i ugovorne doktrine obuhvaćao samo jedan oblik očeve političke moći.'Žene su bile išene l keonomske osn ove za sa^ mostalnost odvajanjem radnoga mjesta od kućnog ognjišta i jačanjem patrijarhalne strukture kapitalizma. Pravni i građanski status udanih žena bio je na najnižoj točci sredinom 19. stoljeća. U prethodnom je stoljeću sir William Blackstone jezgrovito opisao kakve posljedice,doktriprema tzv. ni o pokrivaču iz anglosaksonskog prava, ima ženino stupanje u bračni ugovor: Po sklopljenom braku, muž iena ž su jednaosoba pred zakonom; to znači da je samo postojanje, odnosno pravna egzistencija žene, obustavljeno tijekom trajanja braka, ili je, u najmanju ruku, inkorporirano i ugrađeno u egzistenciju muža, pod čijim krilom, zaštitom i em ona nastupa usvemu; pokrivač te se stoga naziva...femecovert... njezi n muž [se naziva] njezinimbaronom,ili gospodarom.53 Ondašnji ekonomski i pravni razvoj događaja'Locke)je popratio sjajnim teorijskim ma nevrom u koj emu se poslužiojezikom očinskog prava, koji je bio odlučan zajrijumfalan uspon patrijarhalne tvrdnje da je ženina podčinjenost muškarcu prirodna, pa tako izvan okvira, odnosno nebitna za neprekidne prijepore i borbe za političku moć u državi i gospodarstvu. Puno teorijsko i praktično značenje Lockeova razdvajanja onoga što on naziva očinskom moći odpolitičke moći rijetko se kad uvažava. Uobičajeno (patrijarhalno) čitanje njegove priče o ugovoru usredotočuje se na st varanjej odvajanje građanskog ili političkog društva novoga javnog svijeta, koji počiva na univerzalnim sponama ugovora koji su sklopili slobodni i ravnopravni pojedinci od privatnog obiteljskog života koji počiva na
SPOLNI UGOVOR
prirodnim veza ma i prirodno m poretku subordinac ije. Očinskamoć uzi ma se kao para digmaprirodne podči njenosti. Budući daprirodnoj podčinjenosti nema mjesta u konvencionalnom građanskom društvu, očinska se sfera gubi iz teorijskog i političkog vidokruga; nitko ne obraća pozornost na Lockeovo korištenje pridjeva “očinski” u ovom kontekstu. Već sam spomenulaaktualnokorištenje “paternali zama” u raspravama o zabrana ma koje država smije legitimno nametnuti na konsenzualno djelovanje građana. Jezik paternalizma pokazuje koliko se dugo održalo Lockeovo poistovjećivanje podčin jenosti s m oći oca . Ne želim ospora vati Lockeovu tvrdnju da očinska moć nije politička, no iz toga ne proizlazi da je očinska moć paradigma prirodne podčinjenosti ili da su svi oblici prirodne podčinjenosti nepolitički. “Očinska” sfera, stvorena paralelno s građanskim druš tvom, sadr ži još jeda n primjer prirodne po dčinjenosti: otac je istodobno i muž, a prema Lockeu, njegova mu je žena prirodno podređena. Postoji dobar razlog da se pojam “politički” ograniči na odnose među \ J odraslima. Prirodnaje činjenica ljudske gzist e encije da novorođenča d dolazi na svijet bespomoćna, posve isna ov o majci, odnosno danas, kada je njezina dojka postala zamjenjiva, o svojim roditeljima ili drugim odraslim osobama. Klasični je patrijarhalizam prirodnu činjenicu dječje ovisnosti o ocu (i njiho ve podčinjenosti ocu ) uzeo za temeljnu političku činjenicu svijeta iz koje je sve ostalo poteklo. Međutim, u građanskom svijetu, dječja ovisnost nema političkih posljedica, osim kada treba pokazati koliko se očinska moć razlikuje od političke. Zaštita koju roditelj mora pružiti djetetu ka ko bi raslo isazrilo priro dno dođe kraju. Dijete se razvija i, po izlasku ljetnosti, po je samosta . Onosudjeluje je otadaravnopra vno u odnosu iznamalo roditelje, testa zajedno slno njima u građanskom društvu kao građanin. Politički odnosi među odraslima slijede drugačiji put od onih među roditeljima i djecom. Tu ne postoji prirodni obrazac rasta i dovršetka, pa tako ni potreba da politički odnosi poprime oblik podređenosti odnosno nadmoćnosti (“zaštita”),no upravo taj oblik toliko prevladava, daje teško zamisliti slobodno političko udruživanje. Političke je odnose moguće okončati, no oni se češćenepres tance obnavl jaju (u današnjem svijetuglasovanjees smatralegiti mnim sredstvom putem koj eg pojedincipristajuda se nad njima iliznat taj (prem svoj da pristanak obnavljaju). Nadalje, teljdijete uvi jekvlada, će biti pri su, naravno , mogućaznatna i žes- odnos rodi toka razmimoilaženja o tome kada završava malodobnost), dok je političke odnosedaleko et že razaznavati usprkos (ili možda upravo zahvaljujući) činjenici da su konvencionalnog tipa . Libera li i socijalistiproveli su barem stoljeće i pol sukobljavajući se u pitanju jesu li odnosi koji leže u srži
POSTANAK, OČEVI I POLITIČKA SLOBODA SINOVA
kapitalističkekono e mijepolitički ili nisu. U njihovu je sluča ju to pit anje barem bilo stavljeno na teorijski i praktični dnevni red. Jedan drugi niz odnosa, kao i sfera u kojoj su ti odnosi uspostavljeni, i dandanas rijetko se uopće uzimaju za političke. Za patrijarhalno se pravo još uvijek uvelike smatra damu je osl onac uprirodi. Kada se očinska moć smatra para digmom prirodne podčinjenosti, kritička pitanja o određenju spolnih i sup ružničkih odnosa kao prirodnih olako se zanemaruju. Lockeova teza o prirodnom stanju daje nam uvid u mehanizme kojimá se operirau teorijskim tumače njima suvre mena patrijarhata,. Na prvipogled, Lockeova verzija izgleda kao i svaka druga varijanta tradicionalne patrijarhalne priče o društvu koje potječe iz obitelji, s tom iznimkom što Locke,contradrugih asični kl h patri jarhalista, po riče toda vladavina ocau obitelji proizlazi iz njegove prokreativne moći i da je njegova vladavina politička. Očinsko pravo nije političko pravo, a jedino je građansko društvo pravo političkodruštvo. “U prvim poče cimasvijeta”, prema Lockeo voj očevi obitelji postali supromj monarsi. Kada su si- je novipovijesnoj dosegnulipretpostavci, zrelost,dogodila es “neprimjetna ena”. Obitelji treba la uprava ako su njezini članovi željeli zajedno ivjeti ž u ksladu, pasu se sinovi dogovorili da je najprikladnija osoba koja će im osigurati “mir, slobodu i imetak” otac, koji je tako brižno za njih skrbio u ranoj im mladosti.^ Lockeističe daje otac postaomonar h putempristanka njeg ovih sinova, a ne zahvaljujući svojem očinstvu; “djeci je bilo lako, a gotovo i prirodno, da prešutnim i jedva izbježnim pristankom otvore očevuput za vlast i upravu .’54Može nam se učiniti da Lockeova priča nudi jednako čudan spoj pristanka i patrijarhalizma kao tvrdnje Dudleyja Diggesa, no ona je od njih još čudnija. uLocke ništa neiako kaže oona mjestu majke potpunoj preobrazbi monarha, mora bitiu očevoj član obitelji jer inače ne bi bilo ni sino va. Locke eć, doduše, reći dase prvobitno društv o nije sastojalo od ocai sina, ne go od muža i že ne: “prvo društvobilo je između muška rcai žene”. Prvo je druš tvo također imalokonsenzualnugenezu u “dobrovoljnom ugovoru između muška rcai žene”.5 5 No, što je sadržavao taj ugovor? Locke se slaže s Filmerom da je ženina pbdčinjenost prirodno utemeljena . Tako je kod Lockeaprvi muž, ba š kao i Adam, prije no što je postao ocem, morao ostvariti supružn ičko pravo nad svojom ženom. “Prvobitno” političkopravo, odnosno vl ast, dakle, nije bilo uočinsko nego kada supružničko. Locke nijepostao ni imao monarh. potrebe spominjati ženu trenutku je njezin muž Njezina podčinjenost njegovoj vladavini već je bila osig urana jednom ra nijom privo lom. (Ponovo se možemo zapitati zašto je ugovor uopće potreban kada je ženina / podčinjenost,azrazliku odpodčinjenostidra o slih sinova , prirodna .) Na (
SPOLNI UGOVOR
posljetku su, tvrdi Locke, društveni uvjeti postali takvi da vladavina oče vamonarha više nije bila primjerena.56jjednim simboličnim, ako ne i stvarnim, činom ocoumorstva sinovi povlače svoj pristanak na očevu moć, po lažući time pravo na svoju prirodnu slobodu. Potom sklapaju prvobitni ugovor i uspostavljaju građansko, odnosno političko, društvo koje se dijeli na dvije sfere.jTijekom razvoja građanskoga društva, sfera prirodne podčinjeno sti zi dvojila se kaoobiteljskog nepolitičkasfera . Označivšiživota, “očinsku moć”je potvrdio kao konstitutivni odnos i privatnog Locke njegov nepolitički status. Spolno ili supružničko pravo, to prvobitno političko pravo, postaje tada u potpunosti skriveno. Zatajivanjeje tako majstorski izvedeno, da politolozi i politički aktivisti danas mogu “zaboraviti” na to da privatna sfera sadrži i jedan ugovorni odnos između dvije odrasle osobe , iz kojeg uostalom i vu če svoje podrijetlo. Osim toga, uopće ih ne iznenađuje činjenica da žene u suvremenom patrijarhatu, za razliku od sinova, nikada ne izađu iz svoje “maloljetnosti” i ne oslobode se “zaštite” muškaraca. Mi, naime, nikada ne sudjelujemo u građanskome društvu na istoj osnovi kao muškarci. ' Zene se ne može in korporirati u građansko društvona istoj osnovi kao i muškarce jer ženama prirodno nedostaju sposobnosti potrebne da bi se postalo građanskim poj edincem . No, što totočno ženama nedosta je? Klasični teoretičari društvenoga ugovora o kojima sam govorila u prethodnom poglavlju krajnje su nejasni kada se radi o tom ključnom pitanju. Značenje Pufendorfove “superiornosti” muškoga spola, ili Lockeove izjave da ženina podčinjenost ima “temelje u prirodi”, sve je samo ne očito. Razrada koju nude svodi se na puko spominjanje muškarčeve veće tjelesne i umne na s ge, to jest njegove veće snage i sposo bnosti. Ubrzo je postalo očitim proturječje između pretpostavki društvenoga ugovora i pozivanja na prirodnu snagu. S prihvaćanjem doktrine o slobodi i jednakosti pojedinca, pravo na vladavinu prestalo je biti moguće temeljiti na tako prirodnim značajkama. Mary Astell odmah je sarkastično primijetila da, ako snaga uma i tijela idu jedna s drugom, “tada je samo posljedica nekog čudnog slučaja da filozofi nisu smatrali vrijednim propitati kako to da najjed riji nosač nije i najmudrij i čovjek”!57Godine 18 25., poštose već četirii više desetljeća čuju zahtjevi da se politička prava prošire i na žene, utilitarni socijalist William Thompson jednako sarkastično izjavljuje sljedeće: Ako je snaga premoćnije pravo na sreću, neka znanje i vještina čovjekova budu iskorišteni kao dodatak ugodnim senzacijama konja, slonova i svih drugih snažnijih životinja. Ako je snaga pravo na sreću, neka se ukinu svi birački uvjeti kao što posredno su sposobnost čitanja i pisanja, ili svako drugosre-
POSTANAK, OČEVI I POLITIČKA SLOBODA SINOVA
dstvo kojim se postiže intelektualna sposobnost; i neka jednostavno mjerilo za ostvarivanje političkih prava, kako muškaraca tako i žena, bude sposobnost nošenja 300 funti težine.58 Uslijed poboljšanja društvenog položaja žena, koje je donijelo poboljšanje njihovakoji zdravstvenog i tjelesnog stanja, tehnoloških iako promjena, argumenti polaze od snage postajali su sveteneuvjerljiviji, se i danas mogu čuti.Ne valja, međutim, zaboraviti dasu u praksi muškar ci i dalje održavali svoje patrijarhalno pravo nad ženama putem “snage”, to jest sile i nasilja. Tvrdnja da je ženinapodređe nost opravdanazbog veće prirodne spo sobnosti muškarca smjesta biva izvrgnuta kritici feministica. Tako će, primjerice , 1696. godine Elizabeth Johnson, u predgovoru knjizi pjesama Elizabeth Rowe, izjaviti da, kada muškarci, sa snagom i običajem na svojoj strani, i dalje prisvajaju i osjećaje, kada se nama ni to, ni znanje, pa čak ni mudrost nedopušta ju, već se nad nas nadvij a tiranija ponosi tijega spola; ... tada nam je od njih oprost tražit što još nismo posve pokorne da sve tek uz mrmor podnosimo... Zazivljemo svijet da kaže, nisu li to notorna kršenja sloboda slobodnoro đenih Engleskinja.59 Feministice od17. stoljećatvrdeda se žene ične manje sposo bnima zbog nedostatka naobrazbe. Naizgled veća sposobnost muškaraca rezultat je manjkava zovanja na , aspol to je posl jedica društvene (muške ne, ane prirobra ode. Kada biže oba a dobila sličnu naobrazb u i im)alalukavšti iste mogućnosti ostvarenja sposobnosti, između sposobnosti muškaraca i sposobnosti žena ne bi bilo politički značajnih razlika. Problem s tim prijeporom jest to što se pretpostavlja da se rasprava vodi oko pitanja imaju li žene iste sposobnosti kao i muškarci, te mogu li zato raditi ono što i muškarci. Povijesno gledajući, za taj se problem valjalo izboriti i borba još nije završena, no boj koji se na tom terenu vodi pretpostavlja da nema političkog značenja u činjenici da žene imaju sposobnost koju muškarci nemaju. Teorijski rat između klasičnih patrijarhalista i teoretičara društvenoga ugovora otkriva političku važnost ženine sposobnosti da rađa, odnosno, ispravnije rečeno, u slučaju priče o društvenom ugovoru, političku važnost onoga što ta sposobnost simbolizira ili predstavlja. Filmerove i Loc keove teze pokazuju da je prvobitno političko pravo pravo muškarca na pristup ženinu tijelu, a to mu pravo omogućuje ad postane oce m. Filme
SPOLNI UGOVOR
rov otac ženama odriče svaku prokreativnu sposobnost; on je prisvaja i preoblikuje umušku sposobno st političkog poroda . Pojedinci,muški akteri priče o prvobitnom ugovoru, ne žude postati očevi u klasičnom patrijarhalnom smislu. Otacpatria kao potestas leži poražen u prošlosti. Politički cilj sinova jest naslij editi o čevu sposobnost stvaranja političkog prava. U modernom je patrijarhatu ta sposobnost koja “pojedincima” nedostaje politički predstavlja sve ono što građanski nije, odnosno sve onovažna što jejer sadržano u ženama i ženskim tijelima.poredak Tijelo “pojedinca” prilično se razlikuje od ženskih tijela. Njegovo je tijelo čvrsto zatvoreno u granicama, dok su ženskatijelapropusna , njihov seoblik mijenj a i podložna su cikličkim proces ima. Sve se te razlike sažimaju u prirodnom, tjelesnom procesu rađanja. Tjelesna je snaga simbol svega što žene čini nesposobnima za sklapanje prvobitnog ugovora i preobrazbu u građanske pojedince, koji poštuju uvjete ugovora. Ženama nedostaje i snage i sposobnosti u općem smislu, a prema mišljenjima klasičnih teoretičara društvenoga ugovora, one su i prirodno manjkave kada se radi političkoj o konkretnoj sposobnosti, sposobnosti za ostvarenje i održavanje političkog prava. Žene moraju biti podložne muškarcima jer prirodno podrivački djeluju na muški politički poredak. Prilično si crpnuraspravu o tome zašto je tako nalazimo u Rousseauvoj verziji ugovora i pretpostavljenoj povijesti prirodnog stanja,kao i u Freudovim doprin osimatome područ ju. Rousse auova teza, baš kao i Lockeova, počiva na pretpostavci da je^društveni život ljudima prirođen;.?najstarije od svih društava, i jedino prirodno društvo, jest obitelj”.60Pravo prirodno stanje bilo bi asocijalno stanje raznih životinja koje ne poznaju jezika, od kojih jedna vrsta ima potencijal razviti se u ljudska bića. Muž jaci i ež nkeljudske vrste nasum ice bi sesusre tali ice.spolno kad im to naloži, se seb nee bi stvarale Kad dijopćili etejedno m posta ne žudnja sposobno brinuti te se za i osta vi majku,trajne zajednipar se najvjerojatnije više ne ibmogao ni prepoznati. |U pravom prirodnom stanju, stanju bez jezika i ustaljenih odnosa, razlike u prirodnim značajkama ne bi donosile dominaciju jednih nad drugima, to jest podčinjavanje žena.[Prirodno izoliranim pojedincima bilo bi nemoguće “shvatiti što su podčinjenost i dominacija”. Ako bi tko ugrabio nešto što je netko drugi ulovio, “kako bi on ikada uspio po stići daga drugi slušaju.. . kakvi bi bili lanci ovisnosti među ljudima koji ne posjeduju ništa?” Niti bi muška ljudska bića mogla dominirati nad ženskima; spolovi ne bi imali društvene i moralne nadzore i žudnje koji omogućuju postojanje spolne dominacije. Bilo bi dovoljno zadovoljiti tjelesnu žudnju(za koju Rousseau tvrdi da bi bila manje učestala i urgentna nego u društvenom stanju), a mužjaci i ženke potom bi mirno otišli svatko na svoju stranu, dok ponovno ne bi osjetili spolnu želju.6 1
POSTANAK, OČEVI I POLITIČKA SLOBODA SINOVA
Rousseau primjećuje da je vrlo teško ponuditi uvjerljivu tezu o tome kako se dogodila preobrazba iz prirodnog animalnog života u društveni ljud^ ski život.|No, on tvrdiaddruštveni ži vot počinjeu patrijarha lnoj obitelji .) Međusobno povezan razvoj razuma, jezika i društvenih odnosa usporedno prati razvoj spolne razlike, razlike koja za sobom nužno povlači ovisnost ženao muška rcimai ženskupodčinjenost muška rcima . U “prvoj revoluciji” stvaraju se obitelji ili mala društva, te se tada[^uspostavlja prva razlika u načinu života dvaju spolova, koji su do tada imali samo jedanl Žene su postale sedentarnije i navikle se na brigu oko kolibe i djece, dok je muškarac odlazio u potragu zaživotnim namirni cama”.62OstatakRousse auove priče o preobrazbi ljudske prirode i postanku participacijskog grao nejednakosti govori o svijesti i djelovanju đanskog poretkaRaspravi u muška raca. Drugdje uvojim s spisimaRoussea u jasnodaje do znanja dase žene moraju “brinuti za kolibu i djecu” i povinovati se muškarčevu sudu ako se ima održati politički poredak. Emile “Tjelesno”, tvrdi Rousseau uu, “nesvjesno nas navodi na moralno”.63Promatranjem tjelesnih razlika između spolova spoznajemo da je i njihova moralnost vrlo različita. Žene, za razliku od muškaraca, ne mogu same kontrolirati svoj e “bezg ranične žel je”,pa tako nemogu ni ra zviti moralnost kakvase traži u građanskom društvu. I muška rci m i aju strasti , no budući da su kadri razumom nadvladati svoju spolnost, mogu se baviti stvaranjem i održavanjem političkog društva. Žene imaju jedino čednost; kada ih ona ne bi zauzda vala, “rezultat bi ubrzobio pro past obaju[spolova], a čovječanstvo bi uništilo ono što ga je trebalo održavati... Muškarci bi na kraju postaližrtvama [žena], te bi se našli u ta kvu položaju,koji bi ih na koncu odvukao u smrt ada se pri tome nikadane bi bili u stanju braniti”.64 No, čednostpokazuje je prilično nestalna kontrola Koliko je krhak taj N ovoj mehanizam Julijina priča uHeloizi; spolne usprkosželje. nastojanjima da živi primjernim ivotom ž supr uge i majke,Julija ne može nadvladati svoju zabranjenu strast i odabire jedini put koji može kako bi očuvala utočište obiteljskog života u Clarensu: odlazi u “slučajnu” mrt.s Budući da im nedostaje sposobnost sublimiranja strasti, žene su u trajnom stanju nereda, pa se moraju “podčiniti ili muškarcu ili sudovima muškaraca, te im nikada ne smije biti dopušteno staviti se iznad tih sudova”.65Emi lea njegov skrbnik uči kako da upravlja samim sobom, ne bi li ga tako osposobio za mjesto koje mu kao sudioniku Rousseauova ugovora pripada u dru On mož e pridonijeti stvaranju par ticipacij skogzakoni, građanskog pore t- sami za sebe ka štvu. u kojemu muške građane obvezuju jedino koje oni donose. No, Emileov odgoj biva potpun i on postaje svoj istinski gospodar tek kada mu se naredi, i to u jedinoj izričitoj zapovijedi koju mu je skrbnik ikada dao, da dužnost stavi ispred želje i napusti Sophie, svoju zaručnicu,
SPOLNI UGOVOR
te otputuje u inozemstvo. Muška rac se, naime, morapripraviti za vjenčanje kao vojnik za boj. Skrbnik(Rousseau) veli Emileu,koji seželi odmah ženiti, da se “muškarac nevježbaza borbu pre d nosom neprij atelja nego se za nju priprema prije rata. U boj stupaposvepripravan” .66Emile eć poslušati skrbni ka i prije brakaprovesti goto vo dvije godine putuj ući i učeći se Društvenogugovora. Ženska su tijela toliko politici, uključujući i doktrinu u suprotnosti s političkim životom, na koji uostalom djeluju subverzivno, da se Rousseau potrudio da Emil prvo primi znanja o građanskoj pripadnosti prije no što mu bude dopušteno spoznati užitak koji pruža uloga muža. Tek je tada Emil spreman za ženidbu; on je vojnik koji može pobijediti u borbi spolova i postati Sophijin “gospodar za čitav život”.67Sophie mora popustiti pred “prvenstvom koje priroda daje mužu”; po “prirodi stvari, otac je taj koji treba zapovijedati u obitelji”.68Sophijin odgoj, temeljit ali nimalo sličan Emileovu, zamišljen je tako da potiče na krepost i čistoću, te da od nje stvori osobu koja će se sviđati muškarcima. Njezin odgoj, međutim, nikada ne može biti dovoljan za svladavanje njezine ženske sklonosti neredu. Kao suprug obitelji, Emile može skl građanin, no Sophi e, kao ii glava sve d rug e žene, mora se posve izauzeti jučiti izsvoje poli- mjesto kao tičkog života ako se poredak ima održati. Rousseau tvrdi da mora postojati “prirodna podloga na kojoj će se uspostaviti konvencionalne spone” prirodna podloga braka i obitelji. Rousseau dalje piše da se “kroz domovinu u malom, to jest obitelji, srce veže za onu veliku;... dobar sin, dobar muž i dobar otac... čine dobra građanina!”69Da bi bio dobar muž i građanin, muškarac mora imati dobru, a to znači poslušnu, ženu, koja održava poredak u sferi koja je prirodni temelj građanskog života. Ženino je “carstvo” obitelj, a ona “caruje” tako što zapovijedi joj nalažu ono što i sama želi činiti”. No, ako “izvršava ne želi činiti ono što koje je potrebno za održavanje supružničke vladavine njezina muža, građansko je društvo ugroženo. Njezino se “carevanje” sastoji od njezine sposobnosti da “prepozna glas poglavara kuće”; ne uspije li u to me, nasta t će nered koji vodi “u bijedu, bruku bešč i ašće”.70 Svi ljudi, izvikuje Rousseau, “stra davaju od ženskognereda”.71A u jed^ nom pismu, komentirajući reakcije na Politiku njegovui umjetnost, piše: “Ne dijelim vaše mišljenje kada kažete da naša vlastita pokvarenost nije greška žena, nego naša greška; zamisao cijele moje knjige jest upravo da se pokaže kako je to njihova greška”.72Da bi seizbjegao nered, spolovi moraju svimClarensa aspektima razdvojeni, čak vl i u ekućnom živoN ovoj Heloizi.biti tu, kao ukod u života Muškar ci moraju pa imati astit društvene i političke klubove kako bi se politički mogli uzdizati i jačati svoju građansku pripadnost izvan domašaja žena i njihova oslabljujućeg i podrivačkog utjecaja.
POSTANAK, OČEVI I POLITIČKA SLOBODA SINOVA
Daleko bliža današnjici^Freudova pretpostavljena povi jest podrijetla društvenog živofa nevjerojatno7e'šlična verzija razlike političkog morala i^eđu spoloyima. Freud prelazak iz životinjske prirode ü ljudsko društvo označava kao trenutak “kada se potreba za genitalnim zadovoljenjem prestala javljati poput iznenadna gosta”. Budućida nema cikluse pa renja, “ovaj je mužjak stekao motiv za držanje ženke... u svojoj blizini; a ženka, koja se nije htjela odvajati od svoje bespomoćne mladunča di, bila je primorana u njihovu interesu osta tLs mužjakom koji je snažniji”.73Tako su nastale obitelji i otpočela “civilizacija”. Veze koje uspostavljaju žene ostale su partikularne; žene, kaže Freud, “predstavljaju interese obitelji i spolnog života”. Muškarci su, s druge strane, sposobni razviti osjećaj za bratstvo ili zajednicu; oni su kadri svoje osjećaje uzdignuti na univerzalnu ravan, izvan maloga svijeta obitelji. Muškarci razvijaju inhibi impulse “s ranim ciljem ” i tako preusmjeravaju pažnju sa svojih partikularnih bližnjh na “sve ljude podjednako”, prema “univerzalnoj ljubavi čovječanstva”. Spolna je ra zlika od te meljne važno sti za politički poredak. Freud tvrdida “rad civilizacije sve na višesublimiranje postaje muški posao; njih postavlja svespo teže zadatke iprimorava nagona, zapred što žene nisu osobito sobne”.fZene su se tako našle u situaciji da su ih “zahtjevima civilizacije potisnuli u pozadinu”, pa su zauzele “neprij ateljskistav prema njoj”.^ Nadalje, opreka među spolovima, koja je dijelom u srži postanka i razvoja “civilizacije”, ponavlj a se kada se čovjekova mladunčad podijeli na “dječake” i “djevojčice”, te se izdiferencira u “muška” i “ženska” bića. Žene ne mogu nadvladati svoje neprijateljstvo prema muškom sudjelovanju u građanskom društvu niti se osposobiti za obavljanje građanskih dužnosti zajedno s njima. Žene ostaju stalnom prijetnjom društvenom i političkom poretku zbog slabijeg, ili čak nepostojećeg, za svakog dinca “iznutra predstavlja” moralni i političkiNadja, zakon koji i pokreće “sve pojeprocese koji su smišljeni za to da bi pojedinac mogao naći mjesto u kulturnoj zajednici”.75Različiti putevikoje prijeđu dje čaci i djevo jčice kada je u pitanju Edipov kompleks pokazuju, tvrdiFreud, da ženin Nad ja nije “o noliko neovisan o svojim emotivnim korijenima” koliko je to kod muškaraca, patako žene “po kazuju manji osjećaj za pravdu do muškara ca”.7 6 Kod uobičajenih rasprava o prvobitnom ugovoru ništa se od spomenutoga ne uzima u obzir. Ne daje se ni nasl utiti da je zapra vo riječ o muškosti i ženskosti, te o političkom značaju tjelesne (prirodne)spolnerazlike to jest o tome daeau struktura građanskoga društva spo- što lovima . Rouss i Freud otkrivaju što ej toodražava u žensk ojpodjelu prirodimeđu (to jest, znači biti ženom, da se poslužimo modernim patrijarhalnim govorom), zbog čega muška rci moraju ostvarivati svoje muško spolno pravo. Žene su stvorenja bezgranične žudnje, nesposobne sublimiranti strasti na način ka
SPOLNI UGOVOR
ko to čine muškarci, koji sami sebe moraju stvoriti kao građane pojedince. Klasični teoretiča ri ugovora (uz djelo mičnuiznimku Hobbesa, čije jeкоп г' I traktarijanstvo dovoljno dosljedno da može eliminirati politički značaj spolnerazlike uprirodnom sta nju) tvrdeda inicijativu i nadzor nad spolJ nom aktivnošćupo prirodi moraju imati muška rci, ane žene. U petoj knjizi Emilea Rousseau vrlo jasno daje do znanja da žene, koje su sposobne biti supruge, moraju svoje želje da na najprikriveniji mogući način. Moraju reći “ne” ka da za pravo misle “naznačiti ”, štoje društv enapraksakoja sva ki pokušaj razdvajanja prisilnih od sporazumnih spolnih odnosa čini nemogućim. Žele li biti gospodari obitelji, muškarci moraju imati spolni pristup ženskim jeli ti ma; taj pristup,međutim, nemože biti stvar međusobna dogovora jer ženska i muška tijela nemaju isto političko značenje. Žene, njihova tijela i tjelesne strasti, predstavljaju “prirodu” koja se mora dovesti pod nadzor i nadići ako se ima uspostaviti i održavati društveni poreda k. U prirodn om stanju, društveni poreda k u obitelji mogućeje održati jedino ako gospodari muž. Neograničena ženska žudnja uvijek se mora obuzdati jarhalnim pravom. U vezama s društv enim svi jeto m tijela uviuvijek morapatri posredovati muškarac sa žena svojim razumom, ženska jek moraju biti podčinjena muškarčevu razumu i moći rasuđivanja, ako se ne želi dopustiti ugrožavanjeporetka. (MozartovaČarobna frula sjajan je dramski prikazte tvrdnj e.) Značenje priro dnog stanja i građanskog društva može se shvatiti samo u njihovoj međusobnoj vezi. Muško pravo nala" I zi svoj “prirodni temelj” u činjenici da žene ne mogu razviti političku moralnost potrebnu za sudjelo vanje ugrađanskom dr uštvu. “Ženskost ” i “muškost” u prirodnom stanju teorijski su konstruirani tako da odražavaju ženinu manjkavost kako bi se u građanskom društvu moglo postići rawlsovsko rješenje”. su isključene iz statusa ravnopravnih“željeno pojedinaca jer imŽene nedostaje sposobnosti za onu slobodnih bitnu pro-i mjenu koja se, veli Rousseau, odvija u muškarcima u trenutku uspostave građanskog društv a i “pravde kao pravi la vladanja”.77Jedino su muš karci u stanjurazviti osjeća j za pravdu potreba n za održ anje građanskogporetka i kao građani podupirati građansko, univerzalno pravo. Analizirajući Freuda u tom pitanju, Juliét Mitchell ustvrđuje da žena “ne može osjetiti na sebi zakon, njeno podvrgavanje zakonu mora biti u njezinu postavljanju kao oprekezakonu”.78 Odluka o prelasku iz prirodnog stanja u građansko društvo, te o uspostavi države i njezinih univerzalnih zakona, temelji se na argumentiranoj i razboritoj procjeni prednosti takva čina za sve ljude. Svaki “pojedinac” može uvidjeti da će i on i svi drugi pojedinci biti na dobitku ako se sve endemične neizvjesnosti stanja u kojemu svaki čovjek, gospodar obitelji, sudi sebi na temelju osobitih interesa i želja zamijene društvom u kojemu
POSTANAK, OČEVI I POLITIČKA SLOBODA SINOVA
/
će svi pojedinci podjednako biti vezani univerzalnim zakonima. Izrada prvobitnog ugovora tako počiva na pretpostavci da se strast i pristranost mogu zauzdati razumom. Rousseau posebno ističe da žene ne mogu razmišljati na traženinačin (a svakako bi ih treba lo spriječitiu namjeri dato pokušaju). Apstraktna načela i teorijske istine muški su zabran. Žene bi trebale proučiti um muškarcakojem su podčinjenekako bi znalekomuni-
ti žene; sa svojim gospoda rom. Rouss u svojeg je spri romdjecu, gledaoprijatel na obra \ cira vane “nada renažena napa st jeea za ajezi muža, je,zo slu \ ge, svakog... Izvan svojeg domauvijek je smiješna... te ženes velikim darom mogu se dojmiti samo budale ”.79(Kant jebio još nemilosrdniji. Ideju učene žene odbacivao je na sljedeći način: “... ona se služi knjigama kao što se služi, na primjer, satom,koji nosi tako da ljudi vide da ona ima sat, iako on obično ne ide ili nije navijen prema suncu.80) Prema Roussea uu i Freudu, ženenisu u stanju vlada s ti svoje spolne strasti i partikularne vezanosti i usmjeriti svoj razum k zahtjevima univerzalnog poretkai javne dobrob iti. Zato ženene mogu sudjelo vati uprvobitnom ugovoru. Nedostaje im sve što je potrebno za stvaranje, a poslije i zaštit u, zaštite (kako jeto sročio H obbes)koju država i zakon da ju gra đanima pojedincima. Jedino “pojedinci” mogu sklapati ugovore i poštivati uvjete prvo bitnog ugovora. Žene su “supro tnost” građanskog prava; one predstavljaju sve ono nad čime muškarci moraju zagospodariti kako bi građansko društvo zaživjelo. Pričao prvobitnom ugovoru zapravo jesuvre mena pričao muškompolitičkom rođenju. Ona je primjer toga kako su muškarci otuđili strašan dar koji im je prirod a uskra tila i preobrazili ga u mušku političku kreativnost. Muškarci porađaju jedno “umjetno” tijelo, političko tijelo građanskoga društva; oni stvaraju Hobbesova “umjetno g čovjeka, kojeg nazivamo zajednicom*, ili Rousseauovo “umjetno i kolektivno tijelo”, ili ono “jedno tijelo” Lockeova “političkog tijela”. Međutim, stvaranje građanskoga političkog tijela čin je razuma i nije analogno tjelesnom činu prokreacije. Prvobitni ugovor, tako su nas učili, nije stvarni događaj nego politička fikcija; naše društvo valja shvatiti hipotetički, kaotodajest jepoteklo iz nekog ugovora. Teoretičari ugovora metaforički su usmrtili prirodno očinsko tijelo Filmerova patrijarhata, no umjetno tijelo koje je došlo na njegovo mjesto proizvod je uma, a ne tvorevina političke zajednice stvarnih ljudi. Rođenjem djeteta na svijet može doći ili muško ili žensko biće, dok se stvaranjem građanskoga društva proizvodi jedno društveno tijelo načinjeno na sliku i priliku samo jednog od dva tijela ljudske vrste, točnije, na sliku i priliku pojedinca građanina koji se uspostavlja putem prvobitnog ugovora. ' engl. commonwealth op. prev.
SPOLNI UGOVOR
\Već sam ustvrdila da je prvobitni ugovor bratski pakt; kako primjećuje Pitkinova, “ono što bi trebalo slijediti patrijarhalnu vladavinu... jest bratsvivere civile ka grupa ljudi u ... svojom udruženom muževnošću zajednički kadraodržati icvilizaciju”.81Pojedinc i koji sklapa ju ugovor braća su (sinovi jednog oca ) koja se tim činom pre tvaraju u građansko bratstvo. Povezani su (kako to veli poznata priča o društvenom ugovoru) zajedničkim intere som No, pružanj a potpo đanskim azkonima , koji guravaju slobodu. vezuje ihrejošgrajedna bratska nit, kojaimjeosi uspostavljena zahvaljujući ednoj j zabora vljenojdimenzi ji prvobitnog ugovora. Također im je, kao muškarcima, u interesu da se poštuju uvjeti spolnog ugovora i da se održi zakon o muškom spol nom pravu. Freu d u svojim verzijama o postanku ugovora jasnije od klasičnih autora naznačuje da su u igri dvije dimenzije očeva političkog prava: njegovo očinsko pra vo i njegovo supružničko pravo. No, čak i tada Freudova teza može odvesti na pogrešan put jer on spolni ugovor predstavlja kao povijest nastanka rodbinskih veza, baš kao što i društveni ugovor predstavlja kao povijest postanka civilizacij Ipaje k, uzrok zarazliku od kla sični h teoretičara , Freud izrijeko m ka- vlast nad žežee.da pobuni sinova i povodug zaovora umorstvo oca očeva nama, a ne samo njegova vlast na d sinovima. U Freudovoj je verz iji umorstvo oca zbiljsko, ne metaforičko, a sinovi čine svoje zastrašujuće djelo kako bi stekli slobodu, koja će im također donijeti spolni pristup ženama. Iako se Freudovo djeloobično ne ra zmatrau raspravama o teoriji društvenoga ugovora, Phillip Rieff, primjerice, Freudovu priču o ocoumorstvu tumači kao verziju ugovorne teorije koju valja razmatrati zajedno s klasičnim verzijama.8 2Norman O. Brown na sličan način Freuda povezuje s klasičnim teoreti čarimaugovora i za poznate nam teze kaže da“rat knjiga ponov no uvodi Fre udov prv obivo tni tuma zločin”.8 3Dapa , kod samogkoj seu Freuda možena nasce ći nu opra vdanje zatak čenje. U če verzi ji priče iznosi uMojsiju i monoteizmu, pakt koji sklapaju braća nakon umorstva oca naziva “vrsto m društvenog u govora”.84 Ekvivalent ko ji Freu d, nad ahnut Darwinom, daje za prirodno stanje jest pra horda kojom vlada praotac s patria potestasa, ovlastima koji svežene u hordi drž i za svoje spolne potrebe. Jednoga dana, sinovi sepobune iubiju oca te ( ga zatim, premaFreudu, pojedu, no o toj dodatnoj komplikaciji neću govoriti u ovoj raspravi). U Freudovoj teoriji, nakon ocoumorstva ne slijedi odmah prvobitni ugovor ili usposta va “civilizacije”. Freud između umorstvai prvobitnoga ugovora smješta Bachofenovu epohu prava majke. Majčinsko je.pravo, međutim, tek interval u “prapovijesti”, koji prethodi “velikom napretku” do kojeg dolazi nakon obnove patrijarhata u novom bratskom obliku, to jest u obliku bratskog klana.85Zbacivanje prava majke (čiji prolazak Freud spominje bez dodatnog elaboriranja) događa se zato što su sinovi pre
\ <ÍJ
v
^
POSTANAK, OČEVI I POLITIČKA SLOBODA SINOVA
ma ocu, osim mržnje, osjećali i divljenje zbog njegove moći; “mrzili su oca koji im se tako silovito ispriječio na putu zadovoljenja spolnih prohtjeva i želje zamoći, no si to su ag tako voljeli i di vili mu se”.8 6Na kraju će, usli 1 jed osje ćaja krivice zbog svojeg a strašnog čina, sinovi po duzeti kora ke kako bi se pobrinuli da se taj čin više nikada ne ponovi. Oni shvaćaju dani patria potestas \ jedan od njih nikadane možepostati pra otac, ili otacmo s apsolutnom vlašću. da ni nije toliko dovoljno da nad 1 narh vlada osta le, sinovi uviđa ju dasuBudući “[međus obn e] jedan borbeisto opasnsnažan e l^koliko i uzaludne”.87Došao je trenutak da se sklopi prvobitni ugovor. U Psihoanalizi i feminizmu Juliét Mitchell tvrdi da je nakon ocoumorst va uspostavljen “zakon oca”, i da taj zakon određuje strukturu suvremenog patrijarhata. Napr otiv, zakon oca, ta ne sputa na volja jednog čov jeka, na snazi je prije umorstva oca. “Očito je”, izjavljuje Locke, “da je apsolutnespojiva s građans kim društvom , te ne može na monarhija ... uistinu predstavljati nikaka v oblik vlasti”.88Bratski građanski zakon postavlj en je na posve drukči jem tem elju od vlada vine praoca. Brać a postavljaju vlastiti zakon, koji se temelji nai snazi njihovih bratstva. Freud kaže da su se ‘^zajedno drznuli postigli ono štospona bi za kao svakog pojedinca bilo nemoguće”.89Umorstvom oca, “sinovi su otkrili da skupina može biti snažnija od pojedinca ”.90 Želi li se održati bratstvo, potrebno je urediti bratske odnose . “Kako bi održali naživotu to novo stanje stvari”, braća moraju imati zakone koji će biti obvezujući za sve njih podjednako, te dati “jednaka prava svim pripadnicima tske bra horde”.9 1Društveniugovorzamjenjujezakon oca nepristranim, javnim zakonima pred kojima su svi kao građani pojedinci jednaki. Očinska vladavina popuštapred građanskim I društvom. Tako veli polo vica Freudovepriče. društvenoga Freud u iznošenju svoje verzije ugovora slijedi poznati obrazac, no ne ostavlja ni tračak sumnje u to da je ugovor braće daleko više od zahtjeva za ostvarenjem njihove slobode i prava na građansku upravu. Oni mrze oca jer “im se silovito ispriječio na putu ostvarenja njihovih spolnih prohtjeva”. Prem da se u klasični m pričama ne kaže jasno što je sve u igri, svim je verzijama prvobitnih ugovora zajednička jedna posebna značajka. Freudove priče, poput onih sir RobertaFilmerai teoretičara ugovora, počinju s ocem koji je već otac. Teze o “prvobitnom” političkom pravu sve počinju poslije fizičkog postanka, nakon rođenja sina koji čovjeka (muža) čini ocem. No, ;otac može postati ocem samo ako že 'TTšTpa štane majkom, a ona ne može postatimajkom bez preth odnog čina koitusa. Gdje je priča o pravom podrijetlu političkog prava? U pričama o političkom podrijetlu spolno je pravo sadržano u očevu pravu, pa je tako spretno zamagljena činjenica da nedostaje potrebni početak. Svim pričama nedostaje politička knjiga postankaj Nedostaje im ono što V.
'
................... -
-
SPOLNI UGOVOR
ću, pozajmivši iz jednog drugog dijela Freudova djela, opra, zvati pričom prizoru. —^ Ispričane na uobičajen način, te priče ostavljaju podrijetlo političkoga prava obavij eno velom ta me. Razlog tomu nije ćudoređe , jer oco umorst vo, bilo teorijsko ili zbiljsko, baš i nije ćudoredna priča. Nerasvijetljenost je dijelom posljedica preobrazbe fizičkog porođaja u muški politički porođaj. No, još je važnije to da jedan dio priče o političkom postanku mora bitipotisnutako se želi ustvrditi da je moderno društvo izgrađeno na porazu patrijarhata ili ako se želi ignorirati zakon muškoga spolnog prava i tvrditi da su spolni odnosi sporazumni i nepolitički. Freud odbacuje tvrdnju da ocoumorstvo nije povijesni događaj nego tek snažni, nikad ostvareni, poriv koji je nagnao sinove na zamisao smrti vlastita oca. On naglašava da mi nismo u stanju umaći “potrebi da istražujemo početke naše kulture, na koju smo s pravom ponosni, i dođemo do stravičnog zločina koji nam pozljeđuje o sjećaje”.9 2Totem i tabuzavršava riječima “upočetku bijaše čin”. A li, koji čin? Prije no što sinov i moguubiti oca, jedna žena morapostati ma jkom: je li ta j čin povezansa“strašnim zločinom”? U modernoj političkoj teoriji ne postoje priče o praprizoru na koje bih se mogla nadovezatikao na priče o prv obitnom ugovoru. U treće m sam poglavlju, međutim, morala iznijeti jednu verziju priče o praprizoru da bih objasnila kako to da u Hobbesovu prirodnom stanju ženska jedinka, po snazi i pameti jednaka muškoj, može biti silom podjarmljena. Spolno pravo nužno prethodi očinskom, no ne leži li izvor političkoga prava u činu silovanja, dakle, u jednom drugom “strašnom zločinu”? Nakon zločina ocoumo rstva ba rem slijedi veli ki pre vrat. Braća su odlično iskoristila moć koju oteli ocu jer su, osim što isunjegovim počinili zločin, sklopilipolitičku i ugovor. A što je su s drugim prvobitnim činom posljedicama? Freud poriče da je pra prizor uključivao silovanje, donosnozločin. Iako ga iz svojih spekulativnih teza o podrijetlu civ ilizacije znakovito ispušta, Fre ud ipakuvodi prapriz or u jedan svoj terapij ski sluča j, u slučaj Covjekavuka. Pojam praprizor koristi se u analizi sjećanja Covjekavuka na njegovo djetinje promatranje i doživljaj spolnog čina roditelja. Djetetu izgledakao da otac napada majku. Freud primjećuje da“koitus u normalnom položaju... kod djetetanužnoostavlja dojam sadističkog čina”.9 3Freud zatim tvrdi da je djetetovo tumačenje pogrešno; ono što dijete vidi kao agres iju oca da za pra vo je no rmalna, spo rposrijedi azumna polna s konkretan aktivnost.primjer Važno jespolne aktiprimijetiti ovdje nije nužno vnosti. Freud također kaže da ono što je Covjekvuk vidio kao dijete nije bio koitus njegovih roditelja, nego događaj koji je dio njegove dječje fantazme, koja pak pripada čovjekovu filogenetskom naslijeđu; izvorni praprizor, prema Freudu, bio je prisutan u djetetu.94
POSTANAK, OČEVI I POLITIČKA SLOBODA SINOVA
Dva su dobra ra zloga zbog kojih taj do gađaj iz spomenutog sluča ja valja čitati drukčije nego Freud. Pretpostavimo prvo da je Čovjekvuk kao dijete promatrao svoje roditelje. Freudovo tumačenje ovisi o pretpostavci da “pristanak” ima istinsko značenje u spolnim odnosima kako bi se sporazuman spolni čin mog ao jasno razl učiti od prisi lnog podvrga vanja. Pa ipak, u m nogim pra vnim susta vima bračni ugov or još uvijek daje mužu pravo spolnog ženinutrenutku tijelu, bez obziraodnosa. na to je Mladi li ona Covjekvuk izrazila svoj pristanak ili nepristupa u bilo kojem bračnih moždaje točno pro tumač io ono što ej vidio, no to neće mo nikada sa sigurnošću znati. Nadalje, gledajući spolne odnose općenito, još je uvijek uvriježeno uvjerenje da žene kažu “ne” kada zapravo žele reći “da”, a iskustvo dokaza o silovanju i načinu na koji se sa slučajevima silovanja postupa pred sudovima pokazuje da ljudi, nažalost, često nisu u stanju shvatiti što je to sporazuman spolni čin, pa se prisilno ili nevoljko podvrgavanje odveć če sto smatra prist ankom.95Kao nevjerojatan pri mjer ot ga problema spomenimosluča j silovanja i uboj stva 1986. godine u ne kom američkom studentsko domu. Pre ma pisa ločin sudijelom vidjela dvoji-što su vidjeli. ca čuvaram na koledžu, kojinjusutiska, očito“z pogrešno shvatili ono Čuvari su izjavili da nisu učinili ništa jer su mislili da se par upustio u sporazuma n spolni čin”.96 Drugo, ako je Čovjekvuk pre priča vao svoju dječju fantaziju, Fre udova vlastita verzija političkog podrijetla čini njegovo tumačenje praprizora posve neuvjerljivim^Volja praoca, patria potestasa, apsolutna je i nesputana; u početku je njegov čin. Njegova je volja zakon i ničija volja ne vrijedi osim njegove; stoga je posve proturj ečno tvrditi da je ženina volja u praprizoru relevantna . Pa ipak, nj ezina volja morabiti relevantnaako je spolni čin sporazuma n. Ide svem oćnog oca činibesm enom rdnj a daograničena je njegova vo- voljom nekog lja, prije nojušto postane ocem, naisl bilo kojitv način drugog bićaili žudnjom žene za koitusom. Č ak ako jepričao praprizoru napisana tako da govori o ženi bezgranična, neobuzdana seksualnog apetita koja “iskušav a” muškarca, do samogčina nij e moglodoćina njezinu zapovijed ako je mu škarac (otac) taj koji moraimati lvast. Njegova volja mora prevladati. Prvobitni čin jest njegovčin, a strastvena žena mora se pokoriti njegovoj volji ako je njegov poredak taj koji moraprevladati. Postoji jednako mnogo, ili jednako malo, razloga da se prvobitno silovanje nazove zločinom, kao i da se ocoumorstv o nazov e zločinom. Kako kaže Freud,jerse ni ćud jedan u trenutku izvršenja, nijebitni u mpravom “zločin”, oređe,čin, a time i zločin, pojavlj uje sprvo ugovo- smislu riječi rom. Jedan drugi teoretičar psihoanalize bio je prilično siguran u pogledu status a čina upraprizo ru. U raspravi o tome što on naziva “primordijalnim činom”,Gregory Zilboorgizjavljuje da je dugo misliokako se Freudove ri-
SPOLNI UGOVOR
ječi “prikladnije mogu primijeniti na čin primordijalnog silovan}^nego na umorstvo oca”.97Zilboorg je pisao u doba Drugoga.svjetskog_rata, potaknut “spolnim ropstvom” žena pod nacistima i krizom psihoanalitičke misli. Ta je kriza proistekla izFreudove pretpostavke da je “muška rčeva primarna superiornost” od ključne važnosti za objašnjenje pojmova muškos ti i ženskosti.9 8U najboljoj tradiciji priča o podrijetlu,ilbo Z org svoju tezu iznosi kao povijest ljudskevrste. Usupro t Freu du, on tv rdi daje najranij a faza ljudskogživota bilo “ginocentrično razdo blje”, to jest ma trijarhat; pravo majke prethodilo je prahordi.99Pravo majke biva zbačeno kada “jednoga dana [muška rac] postade dov oljno svjestan i siguran u svoju snag u da nadjačaženu, daje siluje”. Suprot stavivši sesvim pričama u kojima je m uškarčevo otkriće očinstva pokretačka sila koja uspostavlja patrijarhalnu obitelj i civilizaciju, Zilboorg nagađa da primordijalni čin nema nikakve veze s očinstvom; “taj čin nije bio čin ljubavi, anticipirana očinstva Ц nježna traženja; ... oBije to nasrta j... Bio ej to falički, sadist ički čin”.1 ^00 Zilboorg tvrdi da je prvobitni čin potaknula čista “potreba za posjedovanjem i gospodarenjem”. U podjarmljivanju žena muškarci su vidjeli potreban primjer proširenja svoj e imovine i vlastizvan i okvira neposre dnih potreba. Za spolnom vladavinom brzo je uslijedila ekonomska. Prema Zil boorgu, “ideja obitelji nije rođena iz ljubavi nego iz poriva ekonomskog izrabljivanja”. S porobljavanjem žena i uspostavom obitelji, muškarci upoznaju pojam ropstv a i stječu sredstvoproširenjavoje s vlasti:“zatekao se slobodnim ograničavati i osvajati druga ljudska bića, pri čemu je bio posve siguran daće mu njegova ‘žena’, to ej st njegova ropkinja, ispeći me so i udovoljiti bilokojoj od njegovih potreba”.101 Zeli li se stvaranje građanskoga društva prikazati kao pobjeda nad patrijarhatom, a spolni ugovor i dalje tajiti, potrebno je potisnuti ili iznova interpreti rati po drijetlo političkoga prava. Kod Freuda je činjenica ad je spolniugovor dio prv obitnog ugovora ja snija nego kod klasičnihautora. Pa ipak, patrij arhalninačin čitanja to liko je uobi čajen, da se najčešć e priznaje samo polovica Freudove pr iče. Istina, postoji jedan drug i čimbenik koji koči pre poznavanje polnog s ugovora. U Freudovoj se teoriji spolni ugovor pojavljuje zakrabuljen u povijesnu pre tpostavku podrijetla rsodstva . Freud iznosi priču o podrijetlu obijusfera moder nogagrađanskog ruš d tva. “Civilizacija”, tj. javni svijet ili građansko društvo, i “srodstvo”, tj. privatni ili obiteljski svijet, zaživljuju kroz jedan te isti bratski ugovor. U Mojsiju i monoteizmu Freud veli da braća nakon ubojstva oca donose tri zakona. Jednom od njih,zabrani ocoumorstvaili( ubijanja totema, sup stituta oca), nije potreban komentar; strašni sečin više ne će ponoviti. Drugim se zakonom dajujednakaprava braći. Već sam više puta spo menula ključno mjesto što ga taj zakonzauzimau društveno m ugovoru, no valja
POSTANAK, OČEVI I POLITIČKA SLOBODA SINOVA
također re ći dasu jednakaprava jednako važna i u spolnom ugovoru. Na spolni ugovor upućuje treći zakon: njime se zabranjuje rodoskvrnuće, to jest, uzmemo li ga kao pozitivnu odredbu, uspostavlja se egzogamija ili uredni sustav sklapanja braka. Pojam “incest”, kako ga Freud rabi u tom kontekstu, odnosi se na spolne odnose unutar određene društvene skupine; recimo, prv obitne prahorde ili patrij arhalne obitelji. Zabrana incesta znači da svaki muškarac ženu izvan uskupine “krvnom sljedstvu”. Freudmora tako potražiti rabi pojam incesta smislu čiji kojijeječlan širi po od onoga koji se danas običnorabi i kojim sena eufemističan način označuju spolni odnosi(silovanje) između ocai kćeri ili između bra će i sestara u istoj obitelji.(U VelikojBritaniji, primjerice , stupnjevi srods tvau kojima je zabranjen bra k, a koji su u 19. i početkom 20. stoljećaizazvali veliku raspravu o sestra ma preminulih supruga jer su se temelj ili na širemshvaća nju pojma “incest”, odavno su prestali imati društveno značenje.) O zakonima uspostavljenim kroz prvobitni pakt Freud iznosi neke prilično kriptične komenta re. Za zakon okjim sebraći daju jednakaprava kaže da‘ne ‘ očuva uzimanovi u obzir očevekoji želje. smisaopoleži u potrebi da Tim se zauvijek poredak, je Njegov uspostavljen očevoj smrti”. se zakonom obilježava obaranje oče va apsolutnog političkog prava. Njegove želje nisu uzete u obzir jer bi on vjerojatno bio poželio da njegov oblik vladavine potraje. Za zakone kojima se zabranjuju rodoskvrnuće i ocou morstvo, Freud kaže da te “dvije zabrane djeluju u smjeru kakav bi poželio umoreniotac, pa onena neki način perpetui raju nj egovu volju”.102Otac bi, naravno, prihvatio zakon kojim se zabranjuje ocoumorstvo, a ne bi se protivio ni egzogamiji jer se njome učvršćuje spolno pravo koje se samo prebacuje na drugu razinu. Praotac nije htio da ijedan od njegovih sinova zauzme njegovo i dobije istv neograničen pristup ma. U trenut ku kadamjesto prahorda ustupaisključiv m jestosrod u i braku, če ova osta- svim ženavština spolnoga prava ravnopravno se dijeli među svom braćom. Freud pišeo “odustanku[braće] od stras tveno žuđenih majki i sesta ra iz horde”, i tvrdi da su svi “oni jednako odustali od žena za kojima su žud jeli”. Takvo postavljanje stvari navodi na prilično pogrešan put. Braća se ne odriču žena, odnosno u najmanju ruku to čine samo privremeno, dok traje matrijarhat, koji slijedi iza ocoumorstva, i tijekom kojeg su braća homoseksualci. Povijesni poma k k “civilizaciji” (građanskom društvu) nastaje s uspostavom uređenih, hetero seksua lnih odnosa. Svaki od br aće uvidio je uzaludnost žudnje za svim žena ma koje bi sa mo njemu pripadale. Freud ^ primjeć uje daje suparništvomeđu braćom okožena koje su preoteli ocu prijetilo uništiti njihovu bratsku organizaciju. Tako, veli on, “ako su željeli živjeti zajedno, braći nije preostalo drugo do li objaviti zabranu incesta... Na taj su način spasili organizaciju koja ih je učin ila jačima”. 103Iako nije-
SPOLNI UGOVOR
dan od braće nikadane može postati praocem,ot ne znači dasu se braća odrekla patrijarhalnog spolnog prava. Naprotiv, ono se sada proteže na svu bra ću kroz zakon o egzogamiji (srodstvu). Drugim riječima, br aća sklapaju spolni ugovor. Oni uspostavljaju zakon kojim se potvrđuje muško spolno pra vo i osigur ava uredanpristup sv akog muška rcanekojženi. Patrijarhalno spolno pravo prestaje biti pravom jednog muškarca, oca, i postaje “univerzalnim” pravom. Zakon muškoga spolnog prava proteže se na sve muška rce,to jest na svepripadni ke bra tstva. U pričama klasičnih teoretičar a ugovora spolni je ugovor teško razaznati jer jepremješten u bračni ugovor.Većina klasičnih teoretičara smatra brak i obiteljski život dijelom prirodnog stanja. Muškarci uživaju prirodnu “nadmoć svojega spola”, a pretpostavlja se da žene, u trenutku kada postaju supruge, uvijek pristaju sklopiti bračni ugovor kojim se dovode u podređen položaj u odnosu na svoje m uževe. “U početku”, uprirodnom stanju, supružničko pravo nad svojom ženom ostvario je “prvi” muž, prema tome svi muževi uživaju to prvobitno političko pravo zahvaljujući svojoj muškoj prirodi. Uređeni sustav sklapanja braka odnosno zakon egzo gamije postoji u prirodnom stanju; svaki muškarac ima pristup ženi. Antinomija prirodno stanjegrađansko društvo u klasičnim tekstovima tako pretpostavlja spolni ugovor. U času epohalnog prelaska iz prirodnog stanja u građansko društvo, brak i patrijarhalna obitelj prenose se u novi građanski poredak. U klasičnoj teoriji ugovora nema potrebe zauključivanjem spolnog ugovora. Podrazumijeva se da prvobitni ugovor, kojim se uspostavlja građansko društv o (i javna i privatna sfera), obuhvaća spolni ugovor. U tim se pričama brak i patrijarhalna obitelj nadaju kao prirodan, nužan temelj građanskog živ ota. Pri rodni em t elj već postoji (spolni je ugovor pretpostavljen),pa nema potrebe objašnjava ti njegov postanak. Pa ipak, baš kao i Freu d, Hobbes tv rdi da se bračni zakon stvara putem prvo bitnog pakta; u Hobbesovu prirodnom stanju nema “bračnih zakona”. Pri uobičajenu iščitavanju Hobbesa i Freuda ne vidi se političko značenje postankabračnog zakon a ili zakona egzogamije. Gledano iz patrij arhalne perspektive, političko ej pravo ili pra vo ocaili građansko (javno) pravo. Sup ružnički odnosi prikazani su kao prirodni i privatni, pa se tako zakon muškoga spolnog prava i spolni ugovor posve gube iz vida. Moje tumačenje Freudovih vrlo kratkih opaski nalazi svoju potvrdu u LéviStraussovoj neobično dugačkoj>erziji podrijetla “kulture”. Epohalni iskorak iz prirode u kulturu zbiva se, tvrdi on, u trenutku kada biva pos tavljen^zabrana inces ta]to jest zakon egzogamije. Taj zakonimajedinstven status jer predstavlja društveno pravilo koje je, baš kao i zakoni prirode, univerzalno. Zabrana incesta označuje veliku razlučnicu između prirode i kulture, to jest^civilizacije, a zakon egzogamije sredstvo je pomoću
POSTANAK, OČEVI I POLITIČKA SLOBODA SINOVA
kojeg je transcendirana priroda. Jednom kada egzogamija postane pravilom, muškarci moraju pronalaziti žene izvan svoje društvene skupine (obitelji). LéviStrauss za zakon egzogamije kaže da “na jedinoj mogućoj osnovi uvodi slobodu pristupa ženama iz skupine za svakog pojedinca... svi muškarci ravnopravno se natječu za sve žene”.104Nijedan muškarac ne može polagati pravo na svoju majku ili sestru, ali zato može tražiti sestru drugo g muškar ca, ato vrijepa di zatako svemuška rce.momaštvo, Svaki muškara c možeodimati spolni pristup ženi izbjeći jedno dvije velike “društv ene nevolje” (drug a je biti nahoče; LéviStrauss ne spominje sudbinu usidjelica); svi muška rci mogu pribavi ti ženu (sup rugu), jednu od “dragocjenosti par excellence ... bez koje je život nemoguć ili je u najboljem sluča ju sveden nanajgori blik o poniženja”.105U prethodno m sam poglavlju spomenula da LéviStrauss u braku vidi arhetip razmjene, a sada je jasno i zašto. Brak, ili uredna razmjena žena, koja svim muškarcima daje ravnopravan spolni pristup / ženama/ , prvobitna je razmjena koja tvori kulturu ili civilizaciju. Nakon što je stvorena kultura, žene prestaju biti pukim “prirodnim stimulansom” i postaju društvene ti.106Lévi Strauss takođ er ističe dazakon eg zogamijeznakom (poput jez ika) pove- vrijednoszuje muškarce jer kada muškarci, primjerice, postaju djeveri, stvaraju se i učvršćuju(bratske) vezezajednice. LéviStrauss o braku piše da “žena nastupa samo kao predmet razmjene, a ne kao jedan od partnera između ko jih se razmjena odvija”.107Feministicama, koje su se poslužile LéviStraussovom idejom “razmjene žena” kako bi objasnile podrijetlo patrijarhata, promaknula je vrlo čudna značajka te razmjene. U teoriji o stvaranju zabra ne incestaprvo ( bitni pakt)ženesu predmet ugovora, razmjene riječi ili drugih označitelja dogovora među muškarcima. Žene ne mogunakon biti sudionice jer uređenog takvu mogućnost njihova priroda. Međutim, uspostave sustava isključuje sklapanja braka, ženeviše nisu sa mo predme ti koji se razmjenjuju; one nisu puki simboli vrijednosti ili imovine, koji se razmjenjuju kao svako drugo materijalno dobro. Žene su stranka u bračnom ug ovoru. U tradicionalnom obredu vjenčanja jedan muškarac (otac) “daje” jednuženu (kći) drugome muškarcu, no ta “razmjena” nije brak, nego uvod u brak. Brak se ustanovljava ugovorom karcai žene. izmeđumuš Dapače, “razmjena” utjelovljena u braku uopće nij e nalikna razmjenu materijalnih dobara; brak je, naime, dugoročan društveni odnos između spolova u kojemu žena, u zamjenu za muževljevu zaštitu, nudi poslušnost. Klasične teorije o prvobitnom ugovoru povlače za sobom pitanje o tome kako to da žene, koje su prirodno nesposobne sklopiti ugovor kao “pojedinci”, uvijek ulaze u bračni ugovorni odnos, te zašto se smatra da žene taj ugovor moraju sklopiti. To se pitanje još snažnije pomalja u Lé
SPOLNI UGOVOR
viStraussovu viđenju povijesti u kojemu su žene svedene na status imovine, a njihovi ih gospodar i među sobom razmjenjuju poput robo va: kako bićekoje uživa takav statu s može oupće sklopiti ugovor^Kao čisti predmeti razmjene i simboli, žene ne mogu sudjelovati u ugovoru. Međutim, njihova nesposobnost da nastupe kao sudionice predstavlja veliki problem za ugovornu doktrinu. Razlog zbog kojeg žene u klasičnoj teoriji sklapaju bračni ugovorju)i moraju činiti ću podrobnije razmotriti uviti šesto m poglavl jest ta jtoda , ako(razlog seunikoji verzalna loboda s ima predsta kao načelo građanskog dru štva, svi po jedinci , uključujući žene, moraju sklapati ugovore; nitko ne smije biti izostavljen. U građanskom društvu, sloboda pojedinca očituje se u ugovoru. O podrijetlu ljudskoga društva, civilizacije i kulture i Freud i LéviStra uss pišu u slavnoj tradiciji teorijske spekulacije. Međutim, kako iznosim u drugome poglavlju, nema valjana razloga da se priče o podrijetlu čitaju u tome svjetlu. One bi se prije trebale čitati kao priče o podrijetlu građanskoga društva, što je kulturološki i povijesno specifičan oblik društvenog poretka Bez obz ira naživota to je liiliegne, zogamni brakuni verzalna znač ajkaljud-ne ostaje nepskoga .društvenog njegovo društveno značenje romijenjeno kroz povijest ili kulture. Naročito brak i rodbinske veze uspostavljene “razmjenom žena” zauzimaju u tradicionalnim društvima iz kojih LéviStrauss crpi mnoštvosvojih etnogr afskih podataka mjesto vrlo različito od onoga koje im pripada u suvremenom građanskom društvu. Tradicionalna su društvastrukturiranakroz rodbinske odnose , no pre la ^ zak iz prirodnog stanja odnosno prahorde ili LéviStraussove prirode u građansko društvo iskorak je u društveni poredak u kojemu se “srodstvo” odbacuje u zasebnu privatnu sferu i nanovo ustanovljava kao moderna obitelj. U priči o prvobitnom ugovoru riječ jeispričanom o postankubiva društva koje je ustrojeno u dvije sfere, no kako nam obično tek polovica priče,čujemo jedinoo podrijetlujavne, “univerzalne”sfere . — Za razumijevanje mo dernogpatrijarhatapotrebno ej ispričati polovicu priče koja nedostaje, te skinuti veo sa spolnog ugovora i podrijetla privatne sfere. Međutim, vrlo je teško rekonstruirati priču o spolnom ugovoru a da se pritom ne izgubi iz vida činjenica da su dvije sfere građanskoga društva istodobno odvojene i isprepletene, i to na prilično složen način. Izjaviti da društveni i spolni ugovor zajedno, dakle prvobitni ugovor, tvore dvije sfere, može odvesti na pogrešan put utoliko što se takvom formulacijo erira daeorij patrijarha lno npra vlada jedino u nbra ičlinipriv sferi.m U sug klasičnim t ama spol i jevougovor premješte uku bra ug oatno vor,j no to ne znači da je zakon muškoga spolnog prava ograničen na bračne odnose. Brak je neobično važan, ne samo zato što se kroza nj uspostavlja privatna sfera, nego i zato što se prirodna moć muškaraca kao “pojedina
POSTANAK, OČEVI I POLITIČKA SLOBODA SINOVA
ca” proteže nasveoblike građanskogaživota. Građansko je društv o (kao cjelina)patrij arhalno. Žene su podložne muš karcimai u privatnoj i u javnoj sferi; doista, patrijarhalno pravo muškaraca ostvaruje se nad ženama i njihovim tijelima na načine koji se razlikuju od izravnog spolnog pristupa, kako ću to opkazati prirazmatranju eze v izmeđubračnog ug ovora i (javnog) ugovora o zaposlenju. Jednom kada otac doživi političku smrt i njegova patrijarhalna moćpolitičko postane univerzalna, to jest razdijeljena na sve muškarce, pravo prestaje biti koncentrira no u jednim ru kama ili čak prepoznatokao takvo. Pri sklapanju prvobitnog ugovora, braća razdvajaju dvije dimenzije političkog prava koje su bile sjedinjene liku u patrijarhalnog oca. Oni stvaraju novi oblik građanskog prava kojim će zamijeniti očinsko pravo, a naslijeđeno spolno pravo pretvaraju u moderni patrijarhat, koji uključuje bračni ugovor. Patrijarhalno se pravo na uredan način proširuje na bratsku zajednicu (svih muš karaca) i stječelegitiman društveni izraz. Pojedincigrađani tvorebratsku ajednicu z jer su povezani jedno m sponom ka m o uškarci. Zajednički im je interes prvobitni ugovor, kojim se potvrđuje ilegitimitet muškoga prava održati i koji im omogućuje izvlačenje materijalne duševne koristi iz podčinjenosti žena. Građanska sfera dobiva svoje univerzalno značenje u opreci s privatnom sferom prirodnepodčinjenosti i žens kih sposobno sti. “Građanskipojedinac” uspostavlja se unutar spolne podjele društvenoga života, koja nastaje s prvobitnim ugovorom. Pojedinacgrađanin i javna domena izgledaju univerzalni samo u odnosu na privatnu sferu, prirodni temelj građanskoga života, i u opreci s njom. Slično tomu, značenje građanske slobode i jednakosti, osvojenih i na nepristran način podijeljenih svim “pojedincima” kro z građa(žena nsko) pra es shvatiti jedino u opreci spriro dno podčinj enošću uvo, privmože atnoj sferi. Sloboda i jedna kost poka zuj u sm e kao univerzalniideali, a ne kao prirodni atri buti muška raca (bra će) koji stvaraju društveni poredak unutar kojeg se idealima pridaje društveni izraz jedino zato što se obično razmatra samo građanska sfera. Sloboda, jednakost i bratstvo tvore revolucionarnu trilogiju jer su sloboda i jednakost atributi bratstva, a braća provode zako n muško ga spolnog prava. Zato se nije mogao naći bolji pojam od “bratstva” i smisliti bolji trik od tvrdnje da je “bratstvo” univerzalno i puka metafora za zajednicu. Ideja bratskog patrijarhata može se učiniti krhkom zbog mogućeg prigovora da braću ne veže spona jer su često ili priu neprijateljskom odnosu, koji ide čak savezništva do bratoumorstva. Prematakmaci biblijskoj či, Adamu je dano gospodariti nad Evom, a Kain ubija Abela. McWilliams primjećuje da je bratsko jedinstvo uvijek privremeno, te da je “neprijateljstvo među bra ćom ... ogičn l o pravilo”.108To možda jest logičnou sluča ju
SPOLNI UGOVOR
prave bra će, koja unuta r obitelji traže očevu naklo nost i na daju senaslijediti njegovu moć, no uragđanskom društvu “muško načelo ” djeluje na drukčij oj osnovi. Braća koja sklapaju prvo bitni ugovor pretvaraju seu po jedincegrađane čiji je bratski odnos, odnos međusobno jednakih pojedinaca. I u javnoj i u privatnoj sferi građanskog poretka ta kmaštvo prestaje biti osobno suparništvo između krvne braće, koje može odvesti do umorstva društveno se institucionalizira kaonaimpersonalna težnjazazaženama ostvare-za njemi interesa u konkurenciji koja vlada tržištu i u potrazi brak. Javno(tržišno) takmaštvo reguliraju državni zakoni, a takmaštvo za žene zakon o braku i društvene norme. Nadalje, u muškom spolnom tak maštvu, za razliku od tržišnoga, svi pri padnici brats tva mo gu odnijeti nagradu.Većinamuškaraca postaju muževi , no to svaka ko nije jedini način na koji pripadnici bratstva mogu ostvariti svoje muško pravo. Pa ipak, na bračnom se ugovoru najlakše može pokazati kako se patrijarhalno političko pravo stalno obnavlja i uvijek iznova potvrđuje kroz konkretne govore u usvakodnevnom votu. ži Brak je odnos o ko jemu svatko zna ponešto, a većina nas poprilično, premda se ono što žene znaju i ono što muškarci znaju vrlo često, i s dobrim razlogom, znatno razlikuje. Iako je sklopljen samo jednom, spolni se ugovor replicira svakoga dana u trenutku kada pojedini muškarac sklapa svoj “prvobitni” bračni ugovor. Gledajući pojedinačno, svaki muškarac dobiva veći dio svojeg patrijarhalnog nasljedstva kro z bračni ug ovor. Oko bračnogugovora još uvijek se vuku tragovi priče o praprizoru i ropskom ugovoru. Kada žena postane “supruga ”, njezi n muž stječe pravo spolnog pristup a njezinu tijelu (što se nekoć,u pravnom jeziku, nazivalo supruž ničkim pra vom) i pravo na njezin rad kao kućanice. U sljedećem ću poglavlju razmotriti međusobno ovisne interpretacije supruge kao “kućanice” i supruga kao “radnika”, te odnos između bra čnogaugovora i ugovora o zaposlenju.Supružni čki odnosi dio su spolne podjele rada i strukture subordinacije koja izlazi iz okvira privatnoga doma i širi se na javnu arenu kapitalističkog tržišta.
Supruge, rob ovi i najamno ropstvo
Iako je svijet u kojem su klasični teoretičari ugovora razradili svoje teze u mnogome bio stranuštv drenom sv ijetu ukojem mi danas živimo, priča o spolnom ugovoru ključna je zarazumijevanje suvrem ena patrij arhata . Kada je 1778. godine umro Rousseau, ekonomskaproizvodnja još se u potpunosti nije bila odvojila od kućanstva, kapitalističko tržište kao neovisna sfera djelovanja još je uvijek bilo u nastajanju, a obitelji su osim gospodara, njegove supruge i djece uključivale i poslugu, šegrte i robove. Na prvi pogled, moderna se patrijarhalna obitelj iz klasične teorije ugovora ne razlikuje od svojeg predmodernog oblika ili od obitelji Filmerova patrijar halizmajer sujoj članovi isti. Ključna promjenaleži u po stavci da moderna obitelj vuče podrijetlo iz ugovora, a ne iz prokreativne moći oca . Građanski gospodar svoje pravo nad suprugom stječe ugovorom, pravo koje imanad slugom također je ug ovorne pri rode, aprema nekimklasičnim teoretičarima ugovora i apologetima američkoga ropstva, takvo je i njegovo pravo nad robom. “Obitelj” se u današnjem zna čenju pojavila tek nakraju dugog povijesnog razvitka. Brojni likovi, koji su nastavali obitelj u 17. i 18. stoljeću, postupno su nes tajali sve dok napozornicinije ostao sa mo par muža i žene, a bračni ugovor postao konstitutivnim temeljem kućanskih odnosa. Stari, kuć anski ug ovori izmeđugospodarai njegova (građansko g) roba, te između ogspodarai sluge,bili su ugovori o rad u. Slug e i robovi rade po zapovijedi svojih gospoda ra. Bračni je ug ovor takođervrstaugovora o radu. Postati suprugom istodobno znači postatikućanicom; uda na je žena netko tko radi za svojeg muža u supružničkom domu. No, kakva je vrsta radnika supru ga kućanica? Koja je sličn ost odnosnorazlika između su p ružničkog ugovorit) radu i drugih kućanskih ugovora o radu ili današnjeg ugovora o za poslenju? K akav oblik podređe nosti podrazumijeva status
SPOLNI UGOVOR
kućanice? Kakvo ej značenje činjenice dajedinoženepostaju kućanice? Tijekom protekla tri stoljeća feministice su udane žene uspoređivale s robljem i sluga ma, a danas ih najčešće uspo ređuju s radnici ma. No, gledane pojedinačno, ni jedna od tih usporedbi ne omogućuje potpuno razumijevanje patrijarhalne podčinjenosti. U feminističkim se raspravama obično ne razmatraju sličnosti i razlike između robova, slugu i radnika, kao ni to može li podčinjenost udanih žena rasvijetliti druge oblike podređe nosti. Naročita se težina ne pridaje ni činjenicida se status gra đanskih ro bova, slugu, radnika i kuća nica uspostavlja putem ugovora. Bez poznavanja priče o spolnom ugovoru, razvrstavanje ugovora na, primjerice, supružničke ili ugovore između gospodara i sluge, može se doista učiniti proizvoljnim. Pogledajmo Tradefiniciju iz ktata ozakonu okućanskim odnosima,objavljenogu Sjedinjenim Državama 1874. godine:“... gospodar je onaj koji ima zakonsku vl ast nad nekim drugim, a osoba nad kojom se takva vlast može s punim pravom ostvarivati njegov je sluga.” Građanski sluga, udana žena i radnik prema toj su definiciji svi “sluge”. A kako u spomenutom djelu slijedi zatim opsežna raspravao “nespo sobnostima”udanihžena, ne ma, čini se, sumnj e da se udana ženasmatra la “sluškinjom” svoga muža. Ipak, on a se kao takvaenklasificira. O muževima i njihovim ženama raspravlja se odvojeno od gospodara i slugu. Autor nedužno rimj p ećuje ka ko “odnos gospo dara i slug e pretpostavlja postojanje dviju stranaka koje međusobno ne komuniciraju na istoj ravni; to ipak nije tako po prirodi, što je slučaj kod drugih kućanskih odnosa,... Taj je odnos, teorijski gledano, u suprotnosti s duhom slobodnih institucija”.1 “Slobodne institucije” podrazumijevaju postojanje međusobno ravnopravnih stranaka. Kućanski odnosi između gospodara i roba, te gospodara i sluge odnosi između neravnopravnih osoba zamijenjeni su odnosimaizmeđu kapitalista ili poslodavcai najamnog ra dnika ili radnika . Proizvodnja se iz krila obitelji premjestila u kapitalistička poduzeća, a muški radnici u kućipostalisu radniciu poduzećima. ajam N ni radnik sa da je u javnoj domeni kapitalističkog tržišta kao građanin ravnopravan sa svojim poslodavcem . Kućanicaostaje uprivatnosti kućne fere s , no budućida su i neravnopravni odnosi u kućanskom životu takvi “po prirodi”, oni ne naj rušavaju uni verzalnuravnopravnost javno ga svijeta. Bračni ugovor jest ej dini preostali primjer kućanskog radnog ugovora, pa se tako bračni odnosi mogu smatrati ostatkom predmodernog kuća nskog poretkapoput kakva feudalna prežitka ili značajke starog svijeta statusa, koji još nije promijenjen ugovorom. Feministice suvremenu suprugu ponekad opisuju kao kmeta, tvrdeći da je obitelj “kvazifeudalna institucija”.2S druge strane, socijalisti, odbacivši tvrdnju da je radnik zapravo slobodni najamni radnik,
SUPRUGE, ROBOVI I NAJAMNO ROPSTVO
izjavljuju kako “neslobodni rad nije feudalni prežitak, već bitan dio kapitalističkih odnosa”. Kako u tom slučaju okarakterizirati kapitalističke odnose? Jedan autor tvrdi da su u kapitalizmu “statusni odnosi oblik ostvarivanja ugovornih odnosa”.3Ako udana žena i podsjeća na kmeta, to nije zato što se zadržao nekakav feudalni odnos; niti ugovor o zaposlenju počiva na statusnim odnosima. Moderni brak i zaposlenje temelje se na ugovoru, to neh)znači da. se u bitnome izgubila svaka sličnost sa starim oblicima nes (nolobodni staleža Ugovor je specifično mode ran na čin usposta ve odnosa podređe nosti, no budući da je građanskoj podređe nosti podrijetlo u ugovoru, onase prikazuje kao sloboda. U raspravama o pre žicima feudalizma i o staležu zanemaruju se sličnosti i suprotnosti koje su posljedica prvobitnog ugovora. Ugovorni odnosi ne vuku svoje značenje Tz staroga svijeta, nego ga dobivaju u opreci s odnosima koji vladaju u privatnoj sferi. Privatni kućanski odnosi također potječu iz ugovora. Međutim, značenje bračnog ugovora, ugovora između muškarca i žene, poprilično se razlikuje od značenja ugovorapatrijarhalno što hi muška rciuređenje sklapajuprirode javno u j sfer i života. Bračni ugovor odražava utjelovljeno u prvobitnom ugovoru. Spol na podjela rada uspostavlja se putembračno g ugovora. U Hobbesovu prirodnom stanju, kada muškaracpojedinac osvoji ženu jedinku (sklopi s njom ugovor), on posta je njezi nim spol nim gospodarom, a ona njegovom sluškinjom. Rousseauova pretpostavljena povijest razvoja građanskog ruš d tva govori o to me kako seženemoraju “brinuti oko kolibe”, a uN ovoj Heloizi kuća nskeposlove u Clarensu na dgledaJulie. I soci obiolozi ponavljaju tu te zu, ovaj put uokvirimaprirodnih znan osti.Općenito se držida upravo teza E . O. Wilsona o postanku suvre mene spolne podjele da uljudske ranim ra zegzistencije. dobljima ljudske pov ijestiverzija otkriva dpriče a je tapočinje podjela činjenicom nuždan ra dio Njegova da se ljudska bića , poput ostalih primata , sporomnože: Majke nose fetuse po devet mjeseci, a poslije su opterećene dojenčadi i ma lom djecom,koja u čestim razma cimatijekom dana traže mlijeko. U lovačkoskupljačkoj hordi svakoj je ženi u interesu osigurati odanost muškaraca koji će donositi meso i kožu, te sudjelovati u podizanju djeteta. A u recipročnom je interesu svako g muška rca stećispolno pravo na žene i monopolizirati njihovu ekonomsku produktivnost.4 Drugim riječima, znanost otkriva da naš društveni život izgleda tako kao da ima podlogu u spolnom ugovoru, kojim se uspostavlja i uredan pristup ženama i podjela rada u kojoj su ženepodređe ne muškar cima.
SPOLNI UGOVOR
Prema Zilboorgovu tumačenju praprizora, žene postaju spolni i ekonomski robovi u obitelji. Teoretičar zadružnog socijalizma William Thompson iznosi sličnu tezu o postanku braka. On tvrdi da je muškarcima “u početku” veća snaga, uz pomoć lukavštine, omogućila porobljavati žene. Muškarci bi ženepretvorili u obične ra dnike dao njima ne ovise za zadovoljenje svojih spolnih potreba. Kada muškarci ne bi imali spolne želje ili kada održanje vrste bi ovisilo o muškarčevoj način koji istodobno pružane i spolno zadovoljenje, ne biintervenciji, bilo potrebei to zana institucijom u kojoj “svaki muškarac privezuje ženu za svoju nastambu, i onda to zove ugovorom ”. Žene su “raspodijeljene među muškarcima, ... jedno slabo biće uvijek se sparuje i podčinjava onom jakom”.5John Stuart Mili je ne što poslije, u 1 9. stoljeću, ponudio sli čnu tezu: “... oš j od mra čnih početaka ljudskoga društva, vak s u ženu (z bog vrijednosti koju su joj pripisali muška rci i njezine slabo sti u odn osu na muškarčevu sna gu) nalazimo u zarobljeništvu nekog muškarca... [Brak] je primitivno stanjeropj stva koje traje... nije izgubilo trag svojeg brutalnog podrijetla”.6 1 Sve do pred kraj19. stoljećapravni i građanski po ložaj uda ne ženeličićT s je položaju roba. Prema doktrini o pokrivačuiz common/ддаa udanaje že na, poput roba, građanski m rtva. Rob nije imao pravnu eg zistenci ju neovisnu o njegovu gospodaru, a muž i žena postajali su “jedna osoba”, i to muževljeva. Žene koje su pripadale srednjoj i višoj klasi i posjedovale imovinu mogle su djelomice umaći rigorizmu pravne fikcije bračne zajednice pomoću zakona o pravičnosti, te koristeći se lukavstvima kao što su pupi larni novaci predbra čni ug ovori.7No, takve iznimke (uspore di: ni svi ro bovlasnici ne ko riste upotpunosti svoju moć) ni u če mu ne umanjuju snagu institucij epokrivača, odnosno pravnog statusa udane žene, koji podsjeća na uvjete supružničkog odnosa uspostavljenog po prvobitnom ugovoru (ili po pričio istom). Sir HenryMaine D u revnom zakonu primjećuje sljedeće: Ja ne znam koji bi bio živopisniji način da se dočara djelovanje i priroda drevnog patria potestasa od razmišljanja o prerogativima koje čisto englesko common pravo, law, daje mužu i od podsjećanja na rigoroznu dosljednost s kojom je njime prožeto gledište o potpunoj zakonskoj podčinjenosti udane žene.8 Britanski akon Z o imov ini uda nih ženaiz 1882., kojem su prethodili slični zakoni u nekimmer a ičkim drža vama iz četrdese tih godina toga stoljeća, jedan je od velikih trenutaka u borbi za doktri ukidanje ne o pokrivaču i priznavanju uda nih ženakao građana pojedinaca. No, to je biosamo je
SUPRUGE, ROBOVI I NAJAMNO ROPSTVO
dan značajan događaj, aneke od presu dnih reformi pra vnog položaja žena toliko su skorašnje, da mnoge od nas još uvijek nose tragove podčinjenosti, kakva je, primjerice, činjenica da smo poznate po imenima muževa. Od konca 17. stoljeća naovamo žene i supruge često se uspoređuju s robovima. U pretho dnom sam poglavlju navelatvrdnju Mary Astell dase žene, za razliku od muškaraca, koji se rađaju slobodni, rađaju kao robovi, a slične junakinja su izjave davali i mnogi romanopisci u 18.1724.) stoljeću.izjavljuje Tako, na kako primjer, Defoeove (objavljene Roxane ona misli da se žena “rađa slobodna, te da... može jednako korisno uživati tu slobodu kao i muškarci ”. Ide i dalje te kaže d a “sama priroda bračnog ugovora nije ništa drugo do li odricanje slobode, imanja, vlasti i svega, u korist muškarca, a žena doista ostaje zauvijek samo žena, to jest гоБ”.9Usporedba udanih žena s robovima naprestance je odjekivala ženskim pokretom u 19. stoljeću. Žene su se prilično isticale u pokretu za ukidanje ropstva i vrlo su brzo povezale stanje u kojem su se nalazili robovi s položajem udanih žena. John Stuart Podložnosti Mili je u žena zapisao da “nema zakonskih u dsvakom domu”.10Godi nu poslijviše e, 1870., američkarobova, feministicaosim Lauradomaćica Curtis Bullar izjavit će sljedeće: Ropstvo još uvijek nije ukinuto u Sjedinjenim Državama... Ova je republika živjela do svojveličanstveni ndakada je sasebe sprala ljagu crna čkog ropstva... A još ćeveličanstveniji dan ostati zapisan u njezinim analima kada bude proglasila nepravednim spolno ropstvo i oslobodila milijune svojih porobljenih žena!1 1 Biti robom ili udanom ženom značilo je, da tako kažemo, biti u stanju stalne nedozrelosti, koje se udane žene još uvijek nisu u potpunosti oslobodile. Odrasli robovi muškarci nazivali su se “momcima”, a odrasle udane ženenazivale su se (i još se uvijek nazivaju) “cura ma”. Kako i pri liči građanski mrtvim bićima, rob zaživljuje tako što dobiva ime svojeg gospodara (gospodari su da vali me i na i svojim slug ama ako su njih ova bila “neprikladna”; ime “Mary”, na primjer, vrlo je rašireno). Kada bi žena postalasuprug a, njezin se sta tus, i nekoć idanas, označa va s “gospođa”. m I e udane žene ob uhvaće no je imeno m muža, pase nju i danas može nazivati, na primj er, gospo Johna Smitha Elizabe th Cadyka , velika mea rička suf ražetki nja, đa odbi la je odre ći .se imena Cady dStanton a se uda la zaHen ryja Stantona, a1847. godine zapisala je dase ozbiljno protivi daje “zovu Henryjevo m. Pitajte našu obojanubraću jeli ime nevamerZašto su^obo^, vi bezimeni sve dok ne uzmu gospodarevo ime”?12l^fema zakonu o pokri }
SPOLNI UGOVOR
vačusupruga je mora la živjeti tamo gdje je to ht io njezin muž, nj emu je pripadala njezina zara da, adjecasu bila vlasništvo muža, ba š kao št o su djecaropkinje pripadala gospodar u. Kontinuitet izmeđuropstvai braka u Engleskoj možda na jplastičnije prikazuje njenica či , na kojunas podsjeća Thomas Hardy u romanuGradonačelnik Caste rbridgea, da sesupruga mogla prodati na javnoj dražbi. Sámuel Menefee navodi 387 slučajeva prodaje supruge , počevši od slučaja koji se spominje 1073. godine, apotom redovito ponavlja od 1553. godine svedo 20. stoljeća. On tvrdi dasu prodaja robova iprodaja supruga postojale neovisno jedna o drugoj, a ukidanje trgovine robljem nije imalo nikakvaučinka na trgovinu udanim žena ma. One su se, međuti m, mogle kupiti za kudikamo manje novca od robova, a bile su jeftinije i od trupla.1 3Žena bi nadražbi običnostajala užeto s m oko vrata u( narodu ej vladalo vjerovanje da prodaja vrijedi jedino ako je uže na mjestu), koje se doduše ponekad vezivalo oko struka ili nadlaktice, a poneki put i ukrašavalo vrpcom, “možda kako bi se ublažilo poniženje koje taj simbol nosi sa sobom”.14Užad je, pri mjećujeMenefee, pripadala prodaji stoke, no mo že se pretpostaviti da simbolika ide nešto dalje. Stoku muškarci tjeraju bičem, pa ako simbol uzdignemo za stupanj više, uže može predstavljati ro bovlasnikov bič. Menefee zaključuje da je:
... prodaja supruga ublažavala trzavice u društvenom životu jer je pružala jedinstveno rješenje za višestruke probleme braka, razvoda i izdržavanja. Izgrađena na općepoznatim mehanizmima tržišta, s mnoštvom simboličkih paralela, prodaja supruga bila je konzervativno i tradicionalno društveno rješenje dilema s kojima su bili suočeni pojedinci, uklanjajući istodobno napetosti u društvenom tkivu uz minimalan pritisak na status quo zajednice.15 Prodajom supruge muž je “mogao izbjeći uzdržavanje i nje i djece , a kupac se mogao zaštititi protiv pokretanja ka znenog postupka prelj za ub”.16 Ako je udana žena počinila preljub, njezinom prodajom prema zakonu o preljubu njen ljubavnik može izbjeći kazneni progon. Spomenuti se zakon temeljio na pretpostavci da je udana žena poput imovine: ako je njegova žena počinila preljub, muž može tužiti drugog muškarca i tražiti naknadu za štetu nanesenu svojoj imovini. Jedan takav slučaj uspješno je okončan u Dublinu čak1979. godine.17Nema sumnje daje prodajaudanih ena ž u nedostatku razvo da pružalaješ r enje zaraspad braka. No, zašto ej to rješenje bilo baš takva ob lika? Menefee ne kaže ni šta otome kakvoje značenje prodaje uda nih ženaza strukturu bračnih nosa od i podčinjenost uda
SUPRUGE, ROBOVI I NAJAMNO ROPSTVO
nih žena, niti kako on utječe na djelovanje zakona o muškom spolnom pravu. Američki robovlasnici prodavali su svoje robove, a ne svoje žene. Pa ipak, lik robovlasnikove supruge bio je neobično dramatičan simbol patrijarhalnog prava za druge (bijele) žene iz toga povijesnog razdoblja. Kao muž, robovlasnik je imao pravo spolnog pristupa svojoj ženi, a kao robovlasnik također je imao pristup svojim Mary Chestnut, žena vl asnik a plantaže, zapisspolni ala je1861. u svome dne vropkinjama. niku da“gđa Stowe [autorica Ciča Tominekolibe ] nije dirnulau najbolniju točku.Legreeja je učinila ne ženjom”.18Robovlasnik/muž bio je “jedinitaoc ‘bijele i rne c obitelji’” i zaštitnik svojeobitelji.19Pojam “obitelj” ovdjeje koris no dvosmislen. G odine1800. Thomas Jefferson sastavio je “Popis oje m obitelji”, koji je obuhva ćao i robove.2 0No, Jeffersonova je “obitelj” (u jednom od značenja te riječi)potjecala iz njegova braka i dugogodišnje veze s ropki njom Sally Hemings, koja je bila polusestra njegove žene. U svojoj briljantnoj studiji Teci, Jordane, teci Eugene Genoveseprimjećujeda su vlasnici bili osobito zabrinuti oko toga li njihoviotimati robovi i svoje žene,robova bez obzira na to što su oni sami moglituku nekažnjeno tući crne udane žene; robovlasniku, naime, “skinuti ženu do gola i izbičevati je do krvi ni je predsta vljalo ništa”.2 1 U istom je povijesnom razdoblju u Britaniji bilo rašireno vjerovanje da muž ima pravo fizički kažnjavati svoju ženu pod uvjetom da ne koristi štap dulji od muško g palca. Femini stice 19. stoljeća, kao i one današnje uostalom, uvelike su zabrinjavale ozljede koje su ženama nanosili njihovi muževi. Godine 18 78. Frances Powe r Cobbe objavljuje vrlo utjecajan članak,Mučenje udanih žena u Engleskoj, a John Stuart Mili, obraćajući se zastupnicima Donjega doma nagraspravi Drugog reformskog zakona kao pobornik ženskog izborno prava, re koaonacrtu je: “Voli o bih pre d ovim Domom vidjeti izvještaj o tome koliko žena godišnje njihovi muški zaštitnici na smrt pretuku, izudara ju nogama ili izgaze”.2 2Mužje posjedovao imovinu u osobi svoje žene, a muškarac je mogao biti vlasnik i gospodar samo ako je sa svojom imovinom mogao činiti što je htio. Njegovo pravo da čini štode hoće jure je sa nkcionirano pra vnom kategorijom “supružničkih prava”. Usporedba između braka i ropstva i danas je relevantna u jednom svom aspektu u onim državama Sjedinjenih Država i Australije, a također i u Britaniji, gdje zakon još uvijek dopušta silovanje U svojoj parnic a u ime iz 18. stoljeća, Haleujebraku. ustvrdio daPovijesti “muž ne može bitiKrune proglašen krivim zaLord silovanje koje K počini na d svojom zakonitom ženomjer se zajedničkim bračnim pristankom i ugovorom žena na taj način prepustila svome mužu i od toga ne može više odustati”.23Sve do 1884. udana je ženau Britaniji mogla ot ići u
SPOLNI UGOVOR
zatvor zbog odbijanja supružni čkih prava, a do 1891. muževima je bilodopušteno žene silom držati zatvorene u obiteljskoj kući kako bi ostvarili ugovorspecifične izvedbe. Rousseau svoja prava. Bračni ej ugovor u tome savjetuje Sophie, pošto je postala Emileova žena, da može osigurati svoje žensko carstvo i “vladavinu uz pomoć ljubavi” ako Emileu ograniči pristup njezinu tijelu i tako sebe učini dragocjenom. Mora biti skromna, a ne hirovita, tako Emile m ože ć“pošto vatiteško krepo st svoj e supruge , a dast seto pri tom ne žali nada njezin u hladno u”.2 4No, ej ra zabra ti relevantno ga savjeta, jer jedino Emile može odlučiti o tome hoće li pristup biti “ograničen”. Muževljevo supružničko pravo najjasniji je primjer načina na koji se moderno podrijetlo političkog prava kao spolnog prava putem bračnog I ugovora pretvara u pravo koje posjeduje vaki s čla n bratske za jednice u svakodnevnom životu. J' Uskrata elesnog tj nteg i riteta udanim ženama bila je glavni razlog zbog kojeg je William Thompson brak nazivao “kodeksom bij elog roba”. On neizravno daje do znanja da bez spolnoga ugovora muškarci ne bi sklopili društv ug ovor i stvorili državu; muška supruž ničkavlada vina izgleda kao daeni je “kompenzacija za njihovu kukavičku podložnost u gotovo svakoj karici lanca političke moći”.25John Stuart Mili išao je tako daleko da je tvrdio kako je udanim ženama lošije nego ropkinjama: Ni jedan rob nije do te mjere rob, ni u tako punom značenju te riječi,kao što je to nečija žena... ma kako okrutan io b tiranin za kojeg se na nesre ću našlaprivezana remda p možda zna da je on mrzi,... on od nje može zahtijevati i prisiliti je na najniži oblik poniženja ljudskog bića, a to je da postane instrumentom sa životinjskom funkcijom u suprotnosti sa svojim naklonostima.26 Otprilike istodobno, u SjedinjenimDržavama Elizabeth Cady Stanton izjavljuje da je “društvo, onakvo kakvo je danas organizirano pod vlašću muškarca, veliko silovanje ženstva”.27 U većini pravnih sustava, usprkos nedavnim reformama, muževi još uvijek posjeduju spolnu imovinu u osobi svojih žena. Usporedba udanih žena s robovima, nažalo st, još uvijek nij e postala zalihosna. No ipak, iako je u ranom razdo blju današnjegženskog pokretaponovno iznesena teza da je udana žena rob, na njoj se ne može dalje ustrajati. Jedan od argumenata zatakvuocjenu bi la je činjenica ad žena koj a radi punoradno vrijeme kod kuće, em n a pravo naplaću. Udane sužene kuća nice, akućani ce, poput robova, u zamjenu za svoj rad primaju samo sredstva za preživljavanje (zaštitu). Sheila Cron an se zapitala : “Nije li toropstvo?”28Njezina juksta
SUPRUGE, ROBOVI I NAJAMNO ROPSTVO
pozicija opisa kodeksa o robovima iz Alabame iz 1852. i opisadužnosti udanihženaiz 1972. nepokazuje, kakoona tvrdi, da je uda na žena rob. Supruge nisu građanski mrtve kao što su nekoć bile, već su, za većinu potreba, pravno slobodne i ravnopravne; stekle smo, naime, građansku pripadnost. Pravno slobodan i ravnopravan građanin ne može uistinu biti rob (što ne znač i dauvjetinajamnog ada r ne moguponekad izgleda ti kao ropstvo); u najboljem sluča ju može sklo piti ugovor dapostaje građanski rob. Udana ježena možda poput građa nskog roba. B račni ugov or u načelu oj š uvijek može trajati čitav život, kao što i ugovor građanskog roba traje čitav život. Poteškoća s tom n aalogijom jest utome što je ugovor građansko g roba prošireni ugo vor o zaposlenju, agrađanski je rob se po bnavrstanajamnog radnika. U danažena, kako toem f inistice sta lno ističu, nedobiva nakna du za svoj rad; ona nije zaposl ena. Nadalje, zaposlenje pripadajavnom građanskom svijetu, audana žena radi u priv atnoj kući.Možda jeu tom slučaju, usprko s činjenicišto ne primaplaću, onaprije poput sluškinje, koja je također radnica u kućanstvu. Udana žena danas je obično jedini drugi odrasli član obitelji, a ako drugi i postoje, oni se oslanjaju na njezin rad. U prošlosti se položaj udane žene u gospodarevoj obitelji nikad nije mogao posve uspo rediti s položajem drug ih podređe nih osoba. Suprug a američkog vlasnika obo r va, primjerice, ima la je vlastitu nadle žnost nad robovima (ali nije imala ovlast oslobađati robove), iako je sama bila podložna svome mužu. Najprikladniji opis položaja udane žene jest taj da je ona prvi rob svoga gospodara, odnosno, gledajući općenito i kako su to mnoge od prvi h feministica isticale, uda na je žena tek prvislugagospodara obitelji. Mary Astell oštro je primijetila da žena “nema razloga da joj bude drago biti nečijom ženom ili smatrati većom naklonošću to što je izabrana biti muška rčevom glavnom sluškinjom”.29Godine 1703. ladyChudleigh spretno je rezimirala to pitanje: Udana je ženatoš i sluga Tek imenasu im drug a.30 ^ Nekoliko godinaposlije, Dániel Defoe je izj avio kako “ne smatra da je bračno stanje zamišljeno kao stanje naučnika koji su vezani za obitelj i da se ženaima koristiti samo kao gla vna sluški nja u kući”.31A godine 1792., u svojem djelu Obrana ženskih prava,Mary Wollstonec raft kritizirala je patrijarhalnu tvrdnju da je žena “stvorena samo da zadovolji apetit muškarca , ili da budeglavna sluški nja koja mu pripravlja hranui brine seza rublje”.3 2 Pred kra j 19. stoljeća, Thorstein V eblen udanu je ženu na zvao “glavnom sluškinjom u kući”.33
SPOLNI UGOVOR
Ipak, između udanih žena i robova postoji jedna razlika koja je od ključne važnosti. Jedino žene postaju kućanice i pružaju kućanske usluge, iako svi gospodari traže “usluge” od svojih podređenih. Kao što Genovese pojašnjava, mnogi su robovlasnici željeli biti ne samo gospodari nego i dobri gospodari, a opći ideal dobra gospodara zahtijevao je da gospodar štiti svoje robo ve i pre ma njimaispunj ava određe ne obveze. dea I lni ej rob, pak, pokazivati vjerno služiti, a tosluženj je, naravno, bilo nemogućtrebao e zahtij evati od bično o zahvalnost g predmetai imo vine.3 4 A “vjerno e” jest upravo ono što svi gospodari priželjkuju, uključujući muževe. Svjedodžba o završenom tiskarskom zanatu, koju je moj pokojni svekar potpisao 1918. kao četrn aestogodišnjak, sa državalaje i klauz ulu koja ga je obvezivala da “istinski i vjerno služi” svoga gazdu, da “čuva njegove tajne i spremno izvršava njegove zakonite zapovijedi”. Međutim, konkretni sadržaj “v jernog služenja” koje zahtijevamuž nij e određe n samo brač nim ugovorom nego i “prirodnim utemeljenjem”, koje je i dovelo do spolnog ugovora i spolne podjele ra da. Pružanje “kućanskihusluga” pripadau okvir ženom.patrijarhalnog značenja ženskosti, odnosno onoga što znači biti Godine 1862., govoreći o problemu “viška žena ” u Britaniji, netko je izjavio da sluškinje ne predstavljaju problem: One ni u kojem slučaju nisu višak... one obavljaju jednu vrlo važnu i neophodnu zadaću u društvenom životu; one ne grade nužno neovisnu, te stoga za svoj spol neprirodnu, karijeru naprotiv, one su privržene drugima i povezane sa životima drugih, koje onda uljepšavaju, olakšavaju i opslužuju. Riječju, one zadovoljavaju obje biti ženskoga muškarci bića: ih izdržavaju, a onesebrinu o njihovim potre bama.3i Leonore Davidoff je pokazala kako obiteljske veze za žene često za sobom povlače pružanje kućanskih usluga; “ženski članovi obitelji i posluga u kući do te su se mjerepoistovjećivali da, iako je poslugau kući mogla sklapati godišnje ugovore s gospodarom, naknade koje su se isplaćivale smatrale su es produžetkom troškova boravka ili zaštite, apravno gledajući, isplata naknada morala je biti jasno naznačena u ugovoru, inače bi se moglo pretpostaviti da se usluge pružaju na dobrovoljnoj osnovi.” Sve do polovice 19. stoljeća uslugeu kućanstvu bile su uglavnom ženski po sao. Važno je to što udana žena nije mogla sama postati sluškinjom u kući ako za to pretho dno nije dobila muževljevo dopuštenje. On je ima o pravo nad uslugama koje je ona pružala. Ako poslodavcu ne bi uspjelo ishoditi rnu ževljevu doz volu, “on [muž]je mogao biti tužen zbog ‘gubitka usluga ’, na
SUPRUGE, ROBOVI I NAJAMNO ROPSTVO
isti način na koji je i poslodavac mogao biti tužen zbog otimanja sluge. Laičkim jezikom govoreći, jednažena nije mogla služiti dvojici gospo dara”.36 Sve donedavno, prema Zakonu o bračnom drugu, žena je u odnosu na mužabila upoložaju u ka kvu se nalazio slugau odnosu na gospodara. Naime, u slučaju nanošenja ozljede iz nehata udanoj ženi od strane treće osobe, muž ej imao pravo podnijeti tužbu zbog gubitka bračnog dr uga, gubitka koji “osim kućanskih poslova ilne brige djece... bav, pažnju, druga rstvo, društvo i spo uslu goko e”.3 7Gubi takuključuje nastao kaoi njezinu ljuposljedica protupravne povrede ženine sposobnosti za rad u kući tretirao se na isti način kao i ozljeda sluge, kojom istodobno biva oštećen i gospodar. Taj je zakon u V. Britaniji i državi Novi Južni Wales u Australij i ukinut tek soamdesetih godina20. stoljeća. U Sjedinjenim Državama ukinu lo ga je samo nekoliko država, avećinaje (što je pril ično čudno, rpemda je, kako ću pokazati u idućem poglavlju, bilo u skladu s gledištem o ugovoru) to pravo proširila na žene. Godine 1981. u Novome Južnom Wale su, sukladno Zakonu o bra čnom drugu, uspj ešno ej okončan jeda n predme i muž ej je dobio vo na odštetu u nosu iz pedeset od 40.00 0 dolara.3 8 U tBritaniji tekpra tijekom posljednjih godina udana žena postala jedinim slugo m u obitelji. Nastana k malog svijeta bračnog para s djecom, koji se danas uzima kao prava “obitelj”, dovršen je razmjerno skoro. Koliko je dugo prevladavalo staro shvaćanje “obitelji” vidi se iz Izvještaja o popisu stanovništva u Velikoj Britanijiiz 1851., u kojem je glavni matičar izjavio da se “engleskaobitelj, u svom osno vnom obliku, sasto ji od muža, žene, djece i po sluge”.Takođerdodaje dase obitelj “na nešto manje savršen ali prevladavajući način također sastoji od muža, žene i djece”.39U američk im gradovimasredinom 19. stoljeća, između 5 1 i 30% kućanstava bile ima lobijele je poslugu kvećina Velika većina su žene tada ( su zaposlenje to obično žene), ua ući. žena kojebile su imale plaćeno bile su poslugau kući.40U Australi ji je godi ne 1901. gotovo polovica že na s plaćenim zaposlenjem radila kao nekavrst posluge ukući (nisu sve radile po privatnim kućama), a tijekom čitavog 19. stoljećapotražnja za poslugom bila je većanego ponuda, što možda nije iznenađujuće budući da je žena ko ja je bila obučenada bude služ avkabila nadasve pogodna za ulogu supruge .41U složenom i pažljivo razgra ničenomsvijetu kl ase iseksau Velikoj Britaniji 19. stoljeća, sluškin je su također bile predmet žudnje zaneke muška rceiz više klase . (Možda je najdrama tičniji zapisani sluča j dugotrajna veza koju je Arthur Munby, plemenita roda, održavao sa svojom sluškinjom Hannahom Cullwick.)42 Sve do tridese tih godina 0.2 stoljeća, brojne obitelji u V Britaniji, uključujući obitelji kvalificiranih radnika s prosječnim primanjima, mogle su izdržavati poslugu ili jednu pomoćnicu za sav posao u kući. Kućna posluga biloje jednood glavnih po dručja za-
SPOLNI UGOVOR
pošljavanja.Godine 1881. svaka dvade set treća osoba radila je kao po sluga u kući, posluga koja je stanovala sa svojim gazdama bila je uglavnom ženska, a dvije trećine ukupnog ženskog stanovništva između petnaeste i dvade sete godi nae života radilo je kao po slugau kući.43 Zenakućanica obavlja danas poslove koji su nekoć bili ili raspodijeljeni među slugama na raznim položajima ili ih je obavljala jedna kućna pomoćnica. Njezini obuhvaćaju čišćenje, brine nabavku, kuhanje, pranje posuđa,“osnovni” te pranjeposlovi i glačanje rublja.44Također, se oko djece, vrlo često njeguje ostarjele ro ditelje i drug u rodbinu, a ponekad u većoj ili manjoj mjeri besplatno pomaže mužu u njegovu poslu. Taj aspekt života udane žene vidimo na djelu u mnogim manjim trgovinama ili u aktivnostima supruga anglikanskih svećenika ili političara, no ista vrsta usluga pruža se na manje vidljiv način muževi ma raznih zanimanja.Udana žen a, primjerice , daje svojdoprinos priistraživ ačkom radu (muškihakademika), radi kao hostesa (za klijenteposlovnih ljudi), te odgovara na telefonske pozive ivodi knjig ovodstvo(vlasnikamanjih tvrtki).45No, kako tvrdi Ch ristine Delphy, nabrajanje poslova kućanice samo za sebe ne govori mnogo. Nabrajanjem se, naime, ne može objasniti zašto se navlas ista usluga može kupiti na tržištu ili zašto udana žena neki posao u kući obavlja bez naknade, ai ko bi za pružanje ist e uslug e bila plaćenakad bi radila, primjerice, u restoranu ili u poduzeću koje iznajmljuje čistačice.46Problem nije u tome to š udane ženeobavljaju korisne azdaće zakoje nisu pla ćene što ( je neke feministice potaknulo da od države traže plaću ili naknadu za posao u kući). Posrijedi jeprije to što biti uopćeženom (suprug om) znači pružati određeneuslugemuška rcu m ( užu)i na njegovu zapov ijed. Ukratko, bračniugovor i podređe nost uda ne ženekao (vrste)radnika ne može se shvatiti bez spolnog ugovora i patrij arhalne konstrukci je “muška raca”i “žena” te “privatne”i “javne” sfere života. Jedna od značajki neslobodnog rada roba ili sluge koji živi u gospodarevoj kući jest njenica či da moraju služiti gospodara u svako vrijeme. Udana je žena također uvi jek naraspolaganju daopsluži muža. Kućanice, dakle, rade iznimno dugo radno vrijeme. Prema nekim pokazateljima iz Sjedinjenih Država i Sovjetskoga Saveza, u razdoblju između dvadesetih i šezdes etihgodina20. stoljećanije biloznatnijeg pada u brojutjednih radnih sati kućanica, iako je u Sjedinjenim Državama možda i došlo do određenog pada između 1965. i 1975. Taj se pad, međuti m, zbio s prilično visoke razine; u Americi je, naime, šezdesetih i sedamdesetih godina procijenjeno da su kućanice radile oko 55 sati na tjedan, a tamo gdje je jedno dijete bilo mlađe od godine dana, radni bi se tjedan produžio na gotovo 70 sati.47Suprug e u Velikoj Britaniji radile su 1971. u prosjeku 77 sati natjedan.48Muževi pri donose vrlomalo; zaključakjedne nedavne, prili čno isc-
SUPRUGE, ROBOVI I NAJAMNO ROPSTVO
rpne empirijske studi je o raspodjelisupružni čkog rada u Sjedinjenim rDžavama bio je da “se moglo naći vrlo malo čimbenika koji utječu na to koliko zapra vo muževi rade”.4 9Prisutn ost mužamože dapače otežati teret poslova u kući:“muž može biti čisti teret zavrijeme koje se u nekoj obitelji utroši na kućanske poslove, drugim riječima, muževi mogu stvarati više kućanskih poslova nego što u njima sudjeluju”. Heidi Hartmann pro cij enjuje da muž proizvodi otprilike osa m sati dodatnog kućnogposla na tjedan.50 Udanaženaod mužadobiva sredstva zaizdržavanj e (“zaštitu”), kao i sredstva koj a su joj potrebna za obavljanje njezinih zadaća. Ona ovisi o njegovoj dobrohotnosti i možeessamo potruditi da stekne“dobra gospodara”. Davidoffov komentar o viktorijanskom i edvardijanskom suprugu ni danas nije nerelevantan: ako bi davao svojoj ženi nešto “dodatnog” novca ili “pomagao” u kući, “to je bilo na isti način na koji su ‘dobrostivi’ vlastelin i njegova gospođa davali milostinju svojim slugama i seljanima”.51 Usluge koje se očekuju od žene i količina potpore koju ona primi u potpunosti ovise o vo lji njezina muža; “udanim ženama nemogućeje poboljšati svoj životni standard poboljšanjem svojih usluga. Jedino rješenje koje im preostaje jest da te iste usluge pruže bogatijem muškarcu.52Žena, međutim, ne može biti sigurna da će njezin muž, bio on kapitalist ili proleter, biti širokogrudan. Pa ipak, ekonomisti, primjerice, pretpostavljaju da su muževi uvijek dobrohotni. Neoklasičnu analizu obitelji progoni duh zakona opokrivaču. Ekonomisti uzi maju zdravo za gotovo da na jednu cijelu obitelj može dolaziti samo jedna zarada i to zarada muža one “jedne osobe” koj a predstavlja svoju ženu (idjecu) koji može sta jati za sve ostale. Čak seni pisc i socijalisti, po put Orwellau knjizi Put za Wigan Pi er, nisu sjetili da su ženeiz radničke klas e siromašnije i da oskudij evaju ivše od svojih muževa.53Udane su žene često sebe zakidale za osnovne potrepštine kako bi muž i djeca imali što jesti, pa ta ko nema razloga da pretpostavimo da bi danas, u razdoblju vrlo velike i dugotrajne nezaposlenosti i smanjenjasocijalne pomoći,ene ž postupale drukčije. Čak je u najbolja vremena moguć sukob između muževljevih zahtjeva za razonodom i zahtjeva žene kućanice da joj hranitelj obitelji pruži potporu. Položaj žene ku ćanicečesto seprikazuje prilično različitim od pol ožaja radnika, slugei ilroba jer je onasama svoj gazda. Kućanice od sutnost nadzorakako smatraju te ističu sameusvojene mogu odlučivati što će, i kadavelikom raditi, aprednošću, mnoge od njih imajudačvrsto kriterije onoga što ej dobro obavljen posao.54Udane žene , poput iznenađujućevelikog udjela muške radničke populacije koji će ispitivačima reći da su zadovoljni poslovima koji se izvana čine iznimno nezadovoljavajući, zapravo se mire sa sudbinom jer bi život inače bio nepodnošljiv. Dakako, preko da-
SPOLNI UGOVOR
na, tijekom “radnihsati”, kućanica je sama na svojem ardnom mjestu, osim ako muž također ne radi kod kuće ili u uredu u prizemlju. No, muž gazda inače je kod kuće. U raspravama o kućnim poslovima često se zanemaruju muževl jeva očekivanja i potraživanja. Potrebenjegovaposla uglavnom određujukako će kućanica organizirati svo je vrijeme. Tako se, na primjer, jelo poslužuje u skladu s njegovim radnim satima. Nadalje, on ima predodžbe tome kakoprovede bi htio da mu izgledaju djeca posuđa i dom, as ima svoje i načina da svojaoočekivanja u djelo, od razbijanja posluženim jelom do fizičkog nasilja kao krajnjeg sredstva. To da supruge trebaju biti kućanice danas se čini toliko prirodnim, da se u vrlo popularnoj britanskoj televizijskoj Minder supruga jednog od dva glavnalika nikada ne pojavljuje naekranu i o njo j se govori kao o “onoj tamo unutra”.Potrebno ej uložiti malo truda kako bi es uvidjelapovijesna i kulturološka specifičnost takva poretka. U VBritaniji u 17. stoljeću žene su bile podčinjene muževima, ali ne i ekonomski ovisne o njima. Jedna rupa zakonu u opokrivaču dopuštala je udanim ženama trgovati fe kao me so le, amnoge su se bavile raznoraznim zanimanjima. Do polovice 19. stoljeća, imati ženu koja će puno radno vrijeme raditi kao kućanica postao je cilj svih muževa iz respektabilnih klasa. No, kako sam već naznačila, mnoge supruge, ili većina njih, dugo su bile glavne sluškinje, a ne kućanice u značenju u kojem se taj pojam danas rabi. Danas ima razmjerno malo udanih žena koje su kućanice s punim radnim vremenom, ali društveni ideal “kućanice”, koji je posljedica moći spolnog ugovora, ne gubi na snazi. Mnoge udane žene iz radničke klase oduvijek su, iz ekonomske nužde, imale plaće no zaposlenje.Godine 1851. četvrti na udanih ženau V. Britaniji imalesu plaćeno zaposlenje.5 5 Društveni sta tus tih ženana koje se odnosiozakon o pokrivaču bio je u najmanju ruku pro turječan. Status “supruge” potvrđivao je da žena ne posjeduje sposobnosti “pojedinca”, jer postaje imovinom muža i imaisti odnosprema njemu kao rob/sluga prema gospodaru. Udana žena bila je g rađanski mrtva.o,Nbudući daje mnogo žena sklopilo ugovor o zaposlenju, istodobno biva potvrđen i njihov status “pojedinca” sposobnog sklapa ti ugovore. Upravo kao što robovlas nici nisu mog li ne priznati ljudskost svoje imovineovječ u č jem liku (kakve ima koristi od vitlanja bičem nad običnim vlasništvom?), tako se ni sposobnost žena da budu“pojedinci” nije mogla u potpunosti odreći. Čini se d a sklapa nje ugovora o zaposlenju nedvo jbeno pokazuje daženepos| jeduju potrebne sposobnosti da budu pojedinci i stranke u ugovorima.' Pretpostavka je da pojedinac, da bi sklopio ugovor u javnome svijetu kapitalističkog tržišta i postao najamni radnik, mora posjedovati imovinu u svojoj osobi; budući adtek ta da može ugovorom o za poslenju iz najmiti
SUPRUGE, ROBOVI I NAJAMNO ROPSTVO
svoju radnunag s u, koja je dio te imov ine. Čini se da i žene mogu postati radnici. Mnoge su feministice tvrdile da je podređenost žena njihovim muževima poput podređenosti radnika kapitalistu. Žene ne samo postaju radnice nego je i bračni ugovor poput ugovora o zaposlenju, koji suprugu konstituira kao radnicu u supružničkom domu. No, staviti znak jednakosti između bračnog ugovora i ugovora o zaposlenju značilo bi još jednom zaboraviti na spolni ug ovor. Supruga kućanica nije poput radnika, jer že ne ne mogu postati “radnici” na isti način kao muškarci. Bračni ugovor nije poput ugovora o zaposlenju, prije će biti da ugovor o zaposlenju pretpostavlja postojanje bračnogugovora. Ili, izložimo tu tezu dr ugim riječima, \ da bi se netkomogao konstituirati u“radnik a”, pretpostavlja se da je on 'muškarac koji ima ženu, kućanicu, koja će se brinuti za njegove dnevne potrebe . Privatna i javna sfera građanskoga društv a su odvojene, štoodražava prirodni poredak spolne razlike, ali i neodvojive, te ih se ne može shvatiti ako ih se promatra izdvojeno. Snažni lik “radnika”, majstora u čistom kombinezonu s torbom punom alata i umotanom užinom, uvijek kao duh prati ik l njegove žene. Jedan od razloga zašto je usporedba između udanih žena i radnika bila privlačna za feministice jest taj što su se one, poput socijalista, usredotočile na prinudnu priro du uvjetaza sklapa nje ugovora. Sre dstva za proizvodnju pod nad zorom su poslodavaca, koji zato mogu nametnuti ta kve uvjete ugovora o zaposlenju koji će ići u njihovu korist, a budući da je jedina imov ina ra dnika njiho va radnasnaga, oni zapravo ne mogu birati hoće li sklopiti ugovor o zaposlenju ili ne. Koristeći se metodom suvremene analitičke filozofije, G. A. Cohen nedavno je iznio da su proleteri, bez obzira nasvoju formalnu slobodu dane ostanu ra dnici budući damogu, na primjer, postati vlasnici manjih trgovina te tako kao pojedinci ili čak većina mogu izbjeći proletarijat prisiljeni prodavati svoju radnu snagu, te su tako“kolektivno neslobodna, zarobljenaklasa”.56Na sličan su način i žene kolektivno primorane stupati u brak, iako je svaka pojedina žena slobodna ostati neudana. William Thompson je slobodu žena da odbiju udaju usporedio sa slobodom seljaka da odbiju kupovati hranu monopola Ea st India,koji jepokupovao sve zaliherobena tržištu; “Zakonima koje su } stvorili muškarci žene se lišava znanja i vještina, te tako zakida za dobrobit koju donose zanimanja koja potiječu duhovni razvoj i moć rasuđivanja, nada je, nasljveati dstvi ili na drug vo ih sei urazmjeni potpuno stii , sprječa valsudjelo uma ra spodjeli movi i enna e,čine te u goto kori štenju ste, da bi im se zatim ljubazno reklo da su ‘slobodne odabrati hoće li se udati ili ne’.”57Godine 1909. Cicely Hamilt on u djelu Brak kao zanat tvrdi da je brak praktički jedini način na koji žene mogu zarađivati za život; brak je
SPOLNI UGOVOR
“u biti... komercijalni lii trgovački po thvat”.58Zanat ženarazlikovao seod zanata muškaraca jer žene nisu imale mogućnost izbora zaposlenja, za njih je postojao samo jedan zanat kojim su se bile primorane baviti. Danas, kada mnogo radnika, objektivno gledajući, može nabaviti sredstva potrebna da se uzdigne do sitne buržoazije, mnogo više žena nego u 19. stoljeću ili 1909. godine može steći na obrazbu i vještine koje će im omogućiti naći posao i same se izdržavati. Pa ipak, svakodnevnim promatranjem primjećujemo da je vrlo malo žena na dobro plaćenim položajima u stručnim ili poslovnim krugovima. Kapitalističko tržište je patrijarha lno, ustrojeno spolnom podjelom rada. Spolna segregacija radne sna ge i očuvanje radnoga mjesta kao poprišta bratske solidarnosti ostali su začuđujuće sta bilni i u20. stoljeću.59Većinaženamože naći pl aćeni po sao samo u oskudnoj lepezi loše plaćenih i necijenjenih zanimanja, koje onda obavljaju zajedno s drugim ženama pod rukovodstvom muškaraca, a usprkos zakonima o ravnopravnosti zarade, zarađuju manje od muškaraca. Brak tako ostaje ekonomski povoljan za većinu žen a. Nadalje, društveni pritisak na žene da postanu supruge jednako je neodoljiv kao i ekonomski. Neudane žene nemaju definirano i prihvaćeno mjesto u društvu; postati čijom ženom još je uvijek najvažniji način kojim većina žena može steći priznat društveni identitet. A gledano šire, kad bi žene u većoj mjeri ostvarivale svoju slobodu da ostanu neudane, tada muškarci ne bi mogli postajati muževi i spolni bi ugovor time bio poremećen. Primoranost na sklapanje bračnog ugovora ili ugovora o zaposlenju baca sjenu na valjanost ugovora, no usredotočimo li se u tom pogledu samo ćemo ozbiljno ugroziti ugovornupraksu. Kada j na ekonomskuprinudu, ne bi sklapanje bračnog ugovora i ugovora o zaposlenju bilo dobrovoljno, bi li feministice i socijalisti prestali sa svojom kritikom? Jedna od teškoća s uspoređiv anjem suprug e s radnikom proizlazi iz činjenice dase premalo pozornosti poklanja konkretnom načinu na koji su radnici podčinjeni kapitalistu. Na supružničke se odnose primjenjuje marksistička analiza kapitalističke eksploatacije. Na sastanku Nacionalnog udruženja za žensko izborno pra vo održanom 1878. u Sjedinjenim Državam a, sudionice suse jednoglasno složile da je “muškarac, koji je u odnosu na ženu u položaju kapitalista, kro z vjekove ženu orobioza plodove njezina truda”.6 0U jednom novijem izvještaju stoji da, ako “povučemo paralelu s ulogom buržoazije u odnosu na proletarijat”, jasno je da muž “ima izravne koristi od eksploatacije i ugnjetavanj a suprug e u braku” .61Usporedbaizmeđu ra dnika i udanih žena zauzima središnje mjesto u prijeporu koji se danas vodi o odnosu između kapitalizma i patrijarhata. Heidi Hartmann, na primjer, tvrdi da postoji određeno “partnerstvo”, u kojemu se “materijalna podloga na kojoj počiva patrijarhat temelji u nadzoru koji muškarci imaju nad
SUPRUGE, ROBOVI I NAJAMNO ROPSTVO
ženskom radnom snagom”, na isti način na koji kapitalist ima nadzor nad radnom sna gom radnika.6 2A Christine Delphy sma trada je “brak in stitucija u kojoj se neplaćeni rad iznuđuje od određene kategorije stanovništva, to jest od suprugakućanica”. Bračni ugovor jest ugovor o radu, to jest “ugovor kojim muž pri svajaradnu snagu [svoje žene]” .63 Locus classicus za tezu da su supruge poput radnika jest, naravno, Engelsova pretpostavljena povijest Podrijetla porodice, privatnog vlasništava i države.Engels tvrdi daje prva kla sna potlačenost bila potlačenost ženskoga spola od stra ne muškog, te izjavljuje daje “unutarobitelji [mu ž] buržuj, a ženapredstavlja proletarij at”. On, međutim,također tvrdi da je u monogamnoj obitelji supruga postala “glavna sluškinja” i da je “moderna pojedinačna obitelj utemeljena na otvorenom ili skrivenom kućnom ropstvu supruge”. Engels u svojoj slavnoj izjavi o potlačenosti udanih žena rabi svetri feminističke usporedbe : s glavnom sluški njom, robom i radnikom. Bez obzira na usporedbe s robom i slugom, Engels svaku podređenost tretira kao klasnu podređenost; svi su “radnici” na isti način neslobodni, bilo da rade na javnim ili privatnim radnim mjestima, to jest, kod kuće, bilo da zauzvrat dobivaju zaštitu ili simbol slobodne razmjene, to jest naknadu. Spol nije bitan kod podređenosti, a položaj udanih žena najbolje se može shvatiti ako ga se poistovjeti s položajem proletera. Zato, smatra Engels, rješenje za podređenost udanih žena u kući leži u “vraćanju svih pripadnica ženskoga spola u javni rad”.64Kad bi udane žene postale radnici kao i njihovi muževi, bračni par bi međusobno ravnopravan stajao naspram kapitalizmu, a muž bi izgubio sredstva putem kojih bi mogao nadzirati ženinu radnu snagu u kući. Engels u svom rješ enju polazi od pretpostavke da je prvobitni ugovor bio čisti društveni ugovor i da su uvjeti društvenoga ugovora univerzalni; supružnički odnosi u obitelji su poput onih na tržištu. Drugim riječima, pretpostavlja da muškarcima kao muškarcima nije stalo do moći nad ženama; intere s koji muž vidiu podređenostisupruge jedna k je interesu bilo kojeg kapitalista za kojeg a rdi neki drug i čovjek. Engels također pretpostavlja daje nakapitali stičkom tržištu spolna razlika nevažna. U trenutku kada dobiju plaćeno zaposlenje kao radnice, žene se izjednačuju sa svojim muževima. Kategorija “radnik a” je univerzalna i primjenjiva na sve koji ulaze na kapitalističko tržište i prodaju svoju radnu snagu. Danas ćefeministice brzonaći poteškoće uvezi s takvim pretpostavkama. Kada se nanovo probuđeni organizirani emini f stički pokret usre dotočio na kućne poslove, mnogi su socijalisti i feministice krenuli s pretpostavkom da se ono za što je usvojen naziv “rad u kućanstvu” može podvesti pod ortodoksnu marksističku kritiku kapitalizma.65Taj je pristup više puta odveo u slijepu ulicu; naime, tretiranjem supruge kao običnog
SPOLNI UGOVOR
(neplaće nog) radnika u interesu kapit ala nije se mogao steći osobit uvid u njezinu podređe nost. Mrtva točka na kojoj se zatekla spra ra va o ra du u kućanstvu izazvala je novo zanima nje za pojam patrijarha ta. U trenut ku kada je postaloočito da se podčinjenost uda nih ženane može podvesti pod klasnu podređenost, otvoren je put novim teorijskim kategorijama korisnim za razumijevanje supružničke moći. No, kako vidimo na primjeru teze o “dvosustavnom odnosu” između kapitalizma i patrijarhata, patrijarhat se odveć često samo pridodaje već postojećoj analizi klase. Model buržuj a i proleterajoš se uvijek smatra primjenjivim nabrak, iako se mu ževo pri svajanje ženina adar istodobno smatra i patrij arhalnom moći. Iako je priznata tvrdnja da podčinjenost žena proizlazi izječinjenice ona da žena, punepolitičke imp likacije patrijarhalnog prava i dalje sunejasne . Teza o dvojnom sustavu polazi od pretpostavke da je patrijarhat feudalni prežitak, dio staroga svijeta statusa, te da feminističku kritiku toga relikta valja pridodati već postojećoj socijalističkoj kritici kapitalizma. No, “klasa” i “radnik” mogu kao pojmovi biti “gazde u kući” kada je riječ o “partnerstvu” između kapitalizma i patrijarhata samo zato što je zanemarena jedna polovica prvobitnoga ugovora. Nema nikakva nagovještaja da su kapitalizam i klasa uspostavljeni kao suvremene patrijarhalne kategorije. Ono što je posrijedi kod društvenog ug ovora jest postanak gra đanske ^ sfere i kapitalističkih odnosa. spolnog Bez ugovora nema naznake otome da je “radnik” muškiikl i daje “radni čka klasa”, klasa muška raca. Građanska, javna sferane zaživljuje sama od sebe, a“radnik”, njegov“rad”i njegova “radnička” klasa ne mogu se shvatiti odvojeno od privatne sfere i njegova supružničkog prava kao muža. Značajke i područje djelovanja “radnika” uspostavljaju se zajedno sa, odnosno kao druga stranaznačajki i područja djelo vanja njeg ova ženskog parnjaka, “kućanice” . Suprug akuća nica, žena, po prirodi ne posjeduje sposobnosti potrebne za sudjelovanje u građanskom životu, pa tako kao radnik ne može biti sudionicom na istoj osnovi kao i njezin muž.Iako su ženedanas steklegrađanski i pra vni status koji je gotovo jednak muškome, na radnim mjestima još uvijek nisu inkorporirane na jednakoj osnovi kao njihovi muški kolege. Priča o prvobitnom ugovoru pokazuje kako spolna razlika dovodi do pa trijarhalne podjele rada, i to ne samo u supružničkom domu između suprugekućani ce i njezina muža, nego i na ra dnome mjestu u ra gđansko m društv u. Suprugakućanica nije radnica koja se zatekla izvan radnoga mjesta i koja je podčinjena mužu; ona uopće i nije “radnik”. Rad kućanice kućanski poslovi rad je spolno podčinjena bića koje nema nadležnost nad imovinom usvojoj osobi, koja uključuje i ra dnu snagu. A za razliku od proda je rada ili osobe, prodaja radne snage jest ono što muškarca čini slobodnim radnikom; smatra se da je sposobnost da se ugovorom iznajmi imovina u
SUPRUGE, ROBOVI I NAJAMNO ROPSTVO
zamjenu za naknadu ono što radnika i najamnog radnika razlikuje od neslobodnih težakai robova. uKćanicamužu neiznajmljuje svoju radnu snagu ugovorom. Ona ne dobiva naknadu ne postoji nikakav simbol slobodne razmjene jer njezin muž ima nadzor nad korištenjem njezina rada zahvaljujući činjenici da je muškarac. Bračni ug ovor je radni ugov or u mnogo drukčijem značenju od ugovora o zaposlenju. Kod bračnog ugovora posrijedi je rad žena, a kod ugovora o zaposlenju muškaraca. rad —Veza između spolne podjele rada i podređenosti udanih žena isticala se početkom 19. stoljećau raznim radikalni m krugovima, osobito kod zadružnih so cijalista,wenista o , uključujući Wi lliama Thompsona. Oni su na padali “model individualne obitelji”, a u modelima zajednica koje su osnivali u razdoblju između dvadesetih i četrdesetih godina 19. stoljeća pokušali su (iako bez uspje ha) suzbiti podčinjenost u bra ku tako što su es komunalni poslovi obavljali u okv iru zajednice.66Da Marx i Engels nisu tako nemilosrdno i po kratkom postupku odbacili svoje prethodnike kao utopiste, bilo bi im daleko teže zaboraviti na spolni ugovor i privatnu sferu tretirati kao politički nevažnu prirodnu podlogu iz koje izranjaju radnici, koji potom ugovorom iznajmljuju svoju radnu snagu i upuštaju se u političku borbu na radnome mjestu. Socijalističku kritiku ugovora o zaposlenju mogla je i dalje prožimati feministička kritika bračnog ugovora i uvažavanje međuovisnosti supružničkog prava i građanske jednakosti. Muškarcisu se opirali preobrazbi u radnike. Tek se potkraj 19. stoljeća građansko društvo razvilo u “društvo zaposlenja”, u kojemu je “rad” ključ građanskepripadnosti, a puna (muška ) zaposlenost postalaje sre dišnjim političkim zahtjevom pokreta radničke klase.67No, istodobno s nastojanjem da zadrže stare načine života, muškarci su se borili da njihov novi status rad nika osta ne muški privi legij. Nisu sepridružili svojim supruga ma u njihovu otporu daih sepretvori u kuća nice. Brecht je jedno m za ra dnika zapisao sljedeće: On ne želi sluge ispod sebe Niti gazdu iznad se be.6 8 Ako je to i vrijedilo za radnike na njihovim radnim mjestima (koje, koliko njih?), to nije bila istina praktički ni za jednog radnika kod kuće. Vrlo je malo muževa bilo voljno odreći se svojeg patrijarhalnog prava na slugu. Za rad suprugekućanice nađen je prikladan termin, kućno sužanjstvo, ili nešto uljudnije, kućne usluge. Kućanski poslovi nisu “rad”. Rad se odvija u muškome svijetu kapitalizma i na radnim mjestima. Značenje “rada” ovisi o (potisnutoj) vezi između privatne i građanske sfere . “Radnik” je muž, mu škarac koji izdržava/štiti svojuenu, ž koja je ekonomski ovisna
SPOLNI UGOVOR
(podređena). Drugim riječima, radnik je “hranitelj” u obitelji. Razlika između “rada” i onoga što obavlja udana žena uspostavlja se u svakodn evnom govoru i u službenim statistikama; rad kućanica nije obuhvaćen službenim mjerenjima nacionalne produktivnosti. Postavljanje radnika kao hranitelja obitelji, a njegove žene kao ovisnog člana obitelji, može se pratiti u klasifikacijama iz popisa stanovništva u Velikoj Britaniji i Australiji. U popisu stanovništva Velike Britanije iz 1851. godine, ženezaposlenena neplaćenom radu u kućanstvu “svrstane su ... u jedan od produktivnih razreda zajedno sa sličnim oblicima plaćenog rada”. Ta se klasifikacija promijenila poslije 1871., a od 1911. neplaćene kućanice izdvojene su iz ekonomski aktivnog stanovništva. U Australiji je početni sukob oko kategorija stanovništva razriješen 1980. godine, kadaje usvojenashemarazrađena u državi Novi Južni Wales. Australci su svoje stanovništvo razvrstali odlučnije od Britanaca, pa je popis stano vništva iz 1891. predviđao dvije kategorije: “hranitelje obitelji” i “ovisne članove obitelji”. Osim ako izričito nije bilo naglašeno drukčije, zanimanje žena svrstano je kao kućan sko, obiteljia.69radnici u kućanstvu smješteni su u kategoriju ovisnih članova Radnik zdrža i va/štiti svoju ženu tako štozarađuje. Primitak zarade u zamjenu zaugovorom iznajmljenu ardnu snagu razlikuje (slobodnog) radnika od roba; dni rak jenajamniradnik. Između gospodara i roba nema slobodne razmjene jer je rob samo izdržavan(zaštićen),što muomogućuje da obavlja svoj rad. Prema uobičajenu viđenju zarade, na tome ključnom simbo lu razmjene nemani sjene zašti te i ropstv a. No, “zarada” je, kao i “radnik”, kategorija koja ovisi o vezi između građanskog svijeta ugovora i privatne sfere zaštite. Zarada i dalje utjelovljuje široki element zaštite. Radnik iznajmljuje svojuzaradnu snagu, pakorištenje se tako čini da zaradu primaugovorom kao pojedinac u zamjenu poslodavčevo njegovih usluga. Zarada postaje pojedinačna zarada tek s uvođenjem zakona o jednakoj zaradi tijekom posljednjeg desetljeća. Kada su muževi postali “hranitelji” obitelji, a njihove žene “ovisni članovi obitelji”, zarada je postalazarada za obitelj. Zarada se isplaćuje muškarcuradniku kao mužu/hranitelju bit o elji kako bi izdrža vao sebei ovisne članove obitelji, a ne samo u zamjenu za prodaju radne snage. Muškarčeva “zarada dovoljna za život” jest zarada kojom može osigurati pristojan život za sebe, svoju ženu i obitelj. Obiteljska je zarada u Australi ji ušlau sudskupraksu 1907. poznatom presudom vezno Sa ga za arbizakonom tražuu pre dmetuHarveste r. Sudac Higgins presudio je suda u korist zajamčene minimalne zarade, definiravši “zaradu dovoljnu za život” kao novac dostatan za izdržavanje nekvalificiranog radnika, njegove žene i troje djece u uvjetima razumna komfora. I danas postoji “praksaradničkihsindikata dasastavljajuzah-
SUPRUGE, ROBOVI I NAJAMNO ROPSTVO
tjeve zaslabo plaće ne radnike u kojima es spominje potreba održ avanja ižvotnog standarda prosječnog oženjenog muškarca s dvoje djece”.70Politički ekonomisti u radniku zaštitniku ovisnih članova svoje obitelji također vide istinskog stvoritelja sljedećeg naraštaja najamnih radnika. Potrebna sredstva za izdržavanje djece osigurava otac svojom zaradom za obitelj, a ne majka. Politički su ekonomisti tako majčin rad mogli smatrati “sirovinom na koju djeluju ekonomske snage, prirodnim temeljem na kojem su izgrađenaljudska [tj. ađa gr nska] društva”. Otac/hranitelj b oitelji dobio je “statusstvaratelja vrijednosti”.71Ili, recimo todrukčij e, muškarci kao najamni radnici posjeduju mušku sposobnost da stvaraju i othranjuju novi politički život. Međutim, zarada za obitelj nije uvijek bila samo stvarnost nego i ideal. Mnoge, a možda i većina, obitelji iz radničke klase nisu mogle preživjeti samo s muževom zaradom, a, kako su to prije mnogo godina istaknule feministice, nemaju svi muškarciradnici obitelj, dok mnoge žene moraju izdržavati ovisne članove obitelji, uključujući ostarjele roditelje. No, upravo zato što se zarada smatra zaradom za obitelj, na ono što žena zaradi gledalo se kao na “dodatak” m uževoj zaradi. Podrazumijeva es da su ženesupruge, aza suprug e se pretpostavlja da su ekonomski ovisne o svo jim muževima, koji ih u zamjenu za kućanske usluge izdržavaju. Zarade se, dakle, razliku ju na temelj u spolnosti. Žene radnice pl aćene us manje od muškar aca, pa se tako može održati ekonomski stimulans za žene da postanu supruge. Uvjerenje da je zarada ono štopripadamuškom hra nitelju obitelji, zgodnoje ilustrirano nedavne 1985. godine uSjedinjenim Državama tvrdnjom da su “ženeopćenit o manje pla ćene [od muška raca] zato št o su voljne raditi za manju zaradu jer nemaju hitnu potrebu za do datnim no vcem. One su ili udane ili su samice pa žive kod kuće ili se udružuju s prijateljicama”.72 Žene radnice često su ostale ne primijećene u kron ikamaradničke klas e. “Radnik” se obično predstavljao u liku rudara, zajedno sa solidarnošću koju on utjelovljuje, iako je prema britanskom popisu stanovništva iz 1931. kućneposluge bilo dvaputa više ne go rudara.73Ni radnicima nije bilo osobito drago raditi sa ženama, naroči to onim udanim. Plaćeno zaposl enje za udane žene prijetnja je i pravu muževa da nadziru korištenje njihovih usluga i bratsko m poretku naradnome mjestu. o Gdine 1843. britanskoPovje-
renstvo za siromašne mijetilne o jevlada damuž ” ako imaplaćeno zaposlenje; “kodprikuće isti“pati red, nitimusežena njegovoj udobnosti posvećuje dovoljna briga”.74Bez obzira na to je li zarada za obitelj uistinu omogućila nekim dijelovima radničke klase bolji životni standard nego što bi to inače bio sluča j (prema tvrdnjam a sindikata), povijest radničkog pokreta ne ostavlja mjesta sumnji da je inzistiranje na zaradi za obitelj bilo važ
SPOLNI UGOVOR
na strategija pomoću ko je su muškarci mogli isključiti ženeiz mnogih područja plaćenarada i osnažiti položaj mužakao gospodara u kući. Ponekad su udane ženebile jedno stavnoisključene iz sustava zapošljavanja. Na primjer, u Australiji su žene između 1902. i 1966. nakon udaje morale napustiti javnu službu, a ta je zabrana u državi Victoriji ukinuta tek 1973. Gledajući općenito, zaposlenost žena ograničavala se “zaštitom” koju je bilo potrebno pružiti onima koji ne posjeduju imovinu u svojoj osobi. Jedan od najpoznatijih takvih primjera presuda jeMullerv. u predmetu ,Oregon , donesenau Sjedinjenim Država ma 1908. u dobavelikih sukobljavanja glede slobode ugovora. Godine 1905., u predmetu Lochner v. New York,Vrhovni je sudpresudioda je zakon kojim se ad r pekara, muška raca, ograničava naosam satina dan neustavan. U predmetu Muller v. Oregon,pak, sud je pre sudioda je dopuštenoograničiti brojradnih sati za radnice. Način razmišljanja toga suda upućuje na priču o spolnom ugovoru; __ u obrazloženju se poziva na muškarčevu snagu, na ženinu tjelesnu konsti tuciju i poroditeljsku ulogu, te na njezinu ovisnost omuškarcu. Sud je bio / mišljenja da, iako “se ograničenja osobnih i ugovornih prava mogu uklo niti zakono m, postoji nešto u [ženinim] sklonostimai životnim na vikama što će djelovati naštetu potpunog ostvarenja [gra đanskih] prava”. Žena je I “ispravno smještena u klasu za sebe i zakon koji predviđa njezinu zaštitu može biti podržan čak i kada sličan zakon za muškarce nije potreban, niti se može podržati”.75 Gledano iz ženine perspektive, uvjetima spolnog ugovora osigurava se pripadnost svih muška raca, ne samo obrtnika, aristokraciji rada. Iako su posljednjih trideset godina udane žene u velikom broju zakoračile u plaćenu radnu snagu, još se uvijek može naći muževa koji vjeruju da njihovim ženama treba njihova dozvola za rad, a mnogi bi muževi radije da im žene rade puno radno vrijeme u kući, te pokušavaju ograničiti i umanjit i važnost poslakoji obavljaju njiho ve suprug e.76Neke supruge kod kuće obavljaju i plaćen i neplaćen posao, često zato što njihovi muževi više vole da rade izvan radnog mjesta. Kada oba bračna druga “odlaze na posao”, taj čin ima za muža prilično drukčije značenje od onoga koje ima za njegovu ženu. Provesti osam sati na dan na radnome mjestu i donijeti kući vrećicu s plaćom središnje je pitanje muškog identiteta, onoga što znači biti muškarac; osobito se težak i prljav fizički rad uvijek smatrao muškim poslom. Neke čistih poslova smatrale su že se nskim poslovima, ali izvrste toga preciznih, ne slijedi da su bilo muškarci bilo žene u njima vidjeli poslove koji ističu ženstvenost. Popularna prijemčivost suvremenog antifeminističkog pokreta ukazuje na to da .mnogi ljudi i dalje vide plaćeni posao kao nešto što ide na štetu ženstvenosti.
SUPRUGE, ROBOVI I NAJAMNO ROPSTVO
Mnoge udane ženerade pola radnoga vremena, čestozato što nema drugih poslova (u Sjedinjenim je Država ma 1980. godine g otovo četvrtina svih poslova uprivatnom sektoru bila spola radnog vremena ),77ali i zato što u tom slučaju najveći dio svoje energije mogu posvetiti kućanskim usluga ma i takoizbjeći sukobs muževima. dana U ženakoja imaplaćeno zaposlenje nikada ne prestaje biti kućanicom, umjesto toga, ona postaje supruga koja radii na taj način pro duž uje svoj dan. Prem a pokaz ateljima iz Sjedinjenih Država, uda ne žene adnice r radnipr ovode manje vreme na obavljajući kućne poslove od kućanica koje su to puno radno vrijeme, no njihov je radni tjedan duži i u prosjeku iznosi 76 sati. Njihovi muževi, međutim, nepovećavaju vsoj doprinos kućanskim poslovima, pavrijeme koje ne provode na poslu mogu iskoristiti za razonodu. Udane žene nastavljaju pružati usluge u kući tijekom svo jih slobodnih dana.78U jednom ist raživanju uV Britaniji, “svi u s muškarci (osim jednog ) povlačili oštru ra zliku između pol ovice ra dnoga vreme na i puno ga radnog vremena, štonije bio stav njihovih supruga. Za muškarce je bilo od ključne važnosti to da oni ostanu glavnim niteljimaraspravljaju obitelji”.79 Način na koji o hra radniku pobornici i socijalizma i kapitalizma polazi od toga da je činjenica ad je on muška rac i muž posve nevažna za njegovu svijest o pripadnosti radničkoj klasi. Pretpostavlja se da “bratstvo” znači zajedništvo, a ne bratstvo muškaraca^Nedavna feministička istraživanja, naročito u V Britaniji, pokazala su da se uvjeti prvobitnog bratskog ugovora održavaju u svakodnevnom životu radnog mjesta i radničkog pokreta. U fascinantnojstudiji o britanskim ti skarima, pod nas lovom Brothers, Cynthia Cockburn pot anko je opisalakako us radno mjesto i sindikati organizirani kao bratski teritorij, gdje je “nezamislivo” da bi
se žena mogla uključiti u”,naukovni sustav koji je rad takoonaj jasno “zamišljen proizvede slobodnog muškarca gdje je “kvalificirani” koji obav^ da ljaju muška rci igdje se muževnost sva kodnevnoiskuša va i potvrđuje.8 0Je f dan od najjasnijih primjera praktičnesnage spolnoga ugovora u svakod \ nevno m životu jest či njenica ad ni muška rci niženene vide uženama pune članove radnog mjesta. Zene koje rade u tvornicama na poslovima sličnim onima koje obavljaju nekvalificirani radnicimuškarci “i dalje se osjećaju kao kućanice, čak i kada su na poslu”,81a one ženekoje rade na tradici onalno“ženskim poslovima”, i to isključivo s drugim ženama, također u svom radu vide “posao koji onog glavnog u kući posla ”. Žene sugranicu; bile svjesnepo togavažnosti da je uzetislijedi plaćenonakon zaposlenje značilo prijeći odleđenu svoje žensko radno mjesto smatrale su “dijelom nekog drugog, muškog, svijetakojim zato u bi ti dominira ju muška rci. One su u taj svijet zalazile kao obična migracijska radna snaga, gotovo kao neovlaštene osobe na tu-
SPOLNI UGOVOR
đi posjed”.82No, još više zapanjuje sluča j skupine udanih ženaradnica koje su preuzele tvornicu cipela i njome između 1972. i 1976. upravljale kao demokratskom kućnom zadrugom, a koje su se međusobno smatrale “...prvenstveno suprugama i majkama”. Usprkos identificiranju sa svojom zadrugom, teškoj ekonomskoj i političkoj borbi da je održe i produbljenim spoznajama i samopouzdanju koji idu uz upravljanje jednim demokratski vođenim radnim mjestom, one nisu bile “radnice”. Način na koji žene percipiraju same sebe nije, kako se to popularno tvrdi, posljedica “socijalizacije”; rij eč je o tomeda njihova svijest ispra vno odražavanjihov položaj kao ženai suprug a unutar određe ne strukt ure. Iako sunjihove zarade bile ekonomska nužnost, muževi su i dalje na njih gledali kao na “dodatak”. Žene bi ono što su zaradile potrošile na “dodatne troškove” u kući i na djecu, tako da je “njihov osnovni položaj ekonomski ovisnih članova obitelji” ostao nepromijenjen. I dalje su obavljale kućne poslove kao kućanice. Iako sunjihova radnička zaduženj a dramatično porasla, jedina promjena bilaJedan je ta da dvojica odizrazio ispitanih muževa počela pomagati kod pratikuće odjeću. se su mužimjezgrovito o zakonu muškoga spolnog pravarekavši : “Kad već imampsa, ne moram sa njTajat.”83 Zakon muškoga spolnog prava djeluje na radnome mjestu i u svojem drugom značenju. Cockburnova je otkrila da se, kao i drugim muškim klubovima, “uobičajeni razgovor u društvu kreće oko žena, i to žena kao objekata... zid je urešen četverobojnom litografijom ‘sise i guze’. Čak se i računalo koristiza proizvodnju otisaka golih žena u prirodnojveličini”.84 Ono što se danas naziv a “spolnim uznemiravanj em” pomaže dase u javnome svijetu održi muško patrijarhalno pravo. Radnice su često predmet upornih i neugodnih seksualnih prilaženja ili se kao uvjet njihovu napredovanju ili produžetku zaposlenja postavlja seksualni pristup. Spolna je dominacija dio strukturalne dre pođenostina radnomemjestu. Ujednoj drugoj tvornici, “seksualno zadirkivanje i šale postali su nešto više od duhovitosti jezik disciplin e”.85 Takav jezik prilično se razlikuje od jezika ugovora ili eksploatacije, kakav se obično koristi u raspravama o kapitalističkom zapošljavanju. Za odnose među muškarcima koristi se uobičajeni jezik, dok je za odnose između muškaraca i žena potreban jedan drugi jezik, jezik patrijarhalne discipod line. Ženenasukoji čaksui muš kao ka radnice po dređene muška rci.mZene a na nisu način raz ličit onoga rci podre đeni muška rcima inte grirane u patrijarhalnu strukturu kapitalističkog sustava zapošljavanja kao žene; kako bi i moglo biti drukčije kada žene nisu, ni“radnice” nego kao ti mogu biti, muškarci? Spolni ugovor sastavni je diograđanskoga društva i ugovora o zaposlenju; spolna dominacija ustrojava i radno mjesto i supružnički dom. Dakako, i muškarci su podređeni kao radnici, no vidje-
SUPRUGE, ROBOVI I NAJAMNO ROPSTVO
ti u ar dniku sa mo najamnogroba, znači neuvidjeti ključnu dimenz iju njegova položaja u građanskom društvu;on je, naime , ta neobična pojava, neslobodni gospodar. ■D
Kada današnje feministice uspoređuju supruge s radnicima, one pretpostavljaju daje radnik stodo i bno i podređeni i ogspodar . I radnik koji je podređen poslodavcu kod kuće je gospodar. Mnoge feministice izrijekom tvrde da radnik kao muž oponaša kapitalistu i prisvaja radnu snagu svoje žene. Kada se takva tvrdnj a iznosi, zaboravlj a se da bračni ugovor nije ugovor o zaposlenju u kojem se radna snaga ili usluge ugovorom iznajmljuju nakorištenj e drug ome.“Radnasnaga” nije prikladna kate gorija za teze o supružničkim odnosima, no to nije jedini problem koji se javlja pri usporedbiradnika i udanihženana taj način. Iako neophodna za shvaćanje ugovora, uključujući i ugovor o zaposlenju, kategorija radnesnage (usluga) može navesti na posvepogrešan trag , čega je Marx bio itekako svjestan. Zahvaljujući tvrdnji da se ugovorom iznajmljuje radna snaga , ane rad, tijela ili osobe, azgovorniciugovora mogu reći o zaposlenju, poput ostalih ugovora imovini u osobi, predsta vljadaslougovor bodan odno s. Kada femini stice tvrde admuž prisv ajao ra dnu snagu svoje žene na upravo isti način na koji to kapitalist čini u odnosu na radnika, one se implicitno priklanjaju ugovoru. Želi li se usporediti udanu ženu i radnika zbog podređenosti posljednjeg, potrebno je odbaciti ideju radne snage; drug im riječima, kri tički pozor valja usmjeriti na ugovor o zaposlenju i bra čni ug ovor zajedno. Kritizirati g uovor o zaposlenju ne znači, kako tvrdi Philmore, potpasti reductio pod ad absurdum , nego političkoj fikciji o prvobitnom ugovoru dodati još jednu političku fikciju, fikciju o radnoj snazi. Kada bi muž doista ugovorom dobio na korištenje radnu snagu svoje žene, ona bi, sukladno ugovornoj doktrini, bila slobodni radnik. Prihvaćanjem kateg orije radnesnage zdra vo za gotovo, feminist ice selišavajumogućnosti kriti ziranja osta lih ug ovora o imovini u osobi, npr. ugovora o prostituciji i ugovora s tzv. surogatnom majkom, koji nužno uključuju žene, a opravdavaju se upravo time da se njima, u sklopu slobodne i pravične razmjene, iznajmljuju uslug e (radnasnaga) i ništa više. Ugovori o prostituciji i surogatnoj majci (o kojima podrobnije raspravljam u sedmom poglavlju), ugovori su koji se sklapaju u javnome svijetu kapitalističkog tržišta premda u tom kontekstu ne upadaju odmah u oči a njihovi ih zagovaratelji smještaju u paradigmu ug ovora o slobodnom zaposl enju.Kada zalaze na područje ug ovora krozugovora nekritičku uporabupriliku pojma “ra ge”, feministice teoretičarima pružaju dadne se sna prikažu protivnicimapatrij arhata . Kontrakta rijanci mogu tvrditi daje muž ogspodar jedi-
SPOLNI UGOVOR
no u negrađanskom obliku braka. Brak bi trebao postati istinski ugovoran, baš kao i ugovor o zaposl enju, uz or svih ugovora. Kada bi bra k uistinu bio razrješiv ugovor između dva pojedincagrađanina koji nisu sputani nikakvim prinudama, te se kao takvi mogu jedan s drugim pogađati oko raspolaganja imovinom u svojim osobama, sa supružničkih bi odnosa konačno bila uklo njena jena s prinudne , patrijar halne prošlo sti. Feministi čku verzi ju te teze razmotrit ću u idućem poglavlju. Patrijarhalna konstrukcija “građanskog društva” toliko je moćna, da se u brojnim raspravama o braku i zaposlenju polazi od pretpostavke da će ugovor o zaposlenjusvi rajetliti pitanje podređe nosti uda nih žen a. Pretpostavlja se, naime, dajavna sfera uvijek može razjasniti privatnu sf eru, a ne obratno. Upravo suprot no, jedno shv aćanje suvre menog patrijarhatatraži da se ugovor o zaposlenju objasni pomoću strukture kućanskih odnosa. O ugovoru o zaposl enju štošta se može saznati razmotri II š
SUPRUGE, ROBOVI I NAJAMNO ROPSTVO
podar time ne će presta ti postojati niti će se izmijeniti.”88U narodu jevladalo uvjerenje da je ropstvostavljeno zi van zakona 1772. presudo m u predmetuSomerset, na koji suse, naprimjer, poz ivale feministice u 19. stoljezakonnaopokrivaču. Međutim, zabranjen je bio ću kada su se okomljavale samo izvoz robova iz V. Britanije; vlas ništvo nad osobam a crneboje kože u smislu imovine nije bilo ničim osujećeno. Jasno je da lord Mansfield, sudac u predmet uSomerset, nije bio usamljen kada je izjavio kako se nada da pitanje ljudske imovi ne “... ni kada neće biti konačno ra spravljeno. er J ja bih htio da svi gospodari misle da su slobodni, a svi crnci da nisu, jer bi se tada i jedni i drugi bolje ponašali”.89 common lawа. Slavno tumačenje koje je iznio sir William Blackstone spomena je vrijedan primjer pokušaja natezanja ravnoteže između slobodnog i prisi lnog rada (vjerojatno u svrhuprilagođavanja njegovog mišljenja mišljenjima njegovog mentora i zaštitnika, lorda Mansfielda).90U prvom izdanju svojih Komentara, u prvom poglavlju prve knjige, Blackstone je napisao daje “duh slo bode takoduboko usađen u n aš ustav... da u trenutku stupanja na prirodna englesko prava tlo crnac ili rob bivaju ljudi”. zaštićeni zakonima, te s eo instanti obzirom na sva postaju slobodni U drugom izdanju Blackstone dodaje klauzu lu: “iako segospodare vo pravo na njegove usluge vjerojatno i dalje može nastaviti”, da bi u četvrtom izdanju (iz kojeg sam sve vrijeme navodila Blackstonea) u tekstu stajaloda rob potpada pod zaštitu zakona, “te u toj mjeri postaje slobodan čovjek, iako je mogućedase nastavi gospodare vo pravo na njegove usluge”. Dakako, njegova prvobitna izjava u vrlo je čudnom odnosu s jednom drugom tezom u prvom izdanju, u če trnaestom poglavlj u prve knjige (koja se nije mijenjala u naknadnim izdanjima): Rob ili crnac, onoga trena kada kroči u Englesku, postaje slobodan čovjek, što znači da zakon štiti njegova prava i njegovu imovinu. Međutim, kada je posrijedi bilo koje pravo koje je gospodar mogao zakonski steći, služenje Johnovo ili Thomasovo trajno služenje, to će ostati navlas isto kako je i bilo; jer to je samo isto stanje doživotne podčinjenosti kojoj se svaki naučnik povinuje na sedam godina, aponekad i na dulje razdoblje.91 Odnosno, kako je Blackstone mogao nadodati, status roba nije se osobito razlikovao od doživotne podčinjenosti i trajnog služenja koje se tražilo od supruge. Teško je međusobno razlikovati kućanske ugovore. Radnik i ugovor o zaposlenju odvojeni su od sluge i kućanskog radnog ugovora tek potkraj 19. stoljeća, a kontraktarij anci danas tvrde da je (gra
SPOLNI UGOVOR
danski)ropski ugov or samo prošireni ug ovor o zaposlenju. Kako seu tom slučaju slobodni radnik razlikuje od slugu i robova? Jedan sudionik rasprave o paternalizmu izjavio je da “mnogi savršeno razumni ugovori o zaposlenju uključuju pristanak zaposlenika da će se praktički odreći svoje slobode da čini što ga je volja tijekom određenog dijela dana, te da će čak činiti (u okviru očigledni h granica) sve što mu šef naredi ”.92;Takve izj ave trebale bi povlačiti za sobom pitanje zašto se radnik, ga sesvoje ugovorom o zaposlenju uspostavlja kao slobodnog radnika, moraako “odreći slobode”. Međutim, točnije rečeno, potreba da se postavi to pitanje ne javlja se nikada, jer ve ć tristo godina dok trina o ugovoru proklamirada je podčinjenost gospo daru šefu, mužu sloboda. Osim toga , problem slobode ovdje je pogrešno predstavljen. Pitanje koie leži u srži teorije ugovora ne tiče se opće slobode pojedinca da čini što ga je volja, već njegove slobode da se podredi na način nakoji ga je volja. Kada bi izraz “činiti po volji” bio svugdje uključen, ekonomska proizvodnja, a i društveni život, bili bi vrlo teški, ako ne i nemogući. Posrijedi nije apstraktna, neobuzdana sloboda, nego društveni proizvodnje, braka slobodni i spolnogi života. li odnosi izmeđuodnosi žena irada, muškaraca biti politički mora liTrebaju postojati kolektivno sudjelovanje u zadaći odlučivanja o tome što će se i kako proizvoditi ili političko pravo trebaju uživati muškarci, muževi, šefovi i građanski gospodari? Tvrdi se da slobodni rad, ili zaposlenje, nije isto što i neslobodni rad jer je, prvo, radnik u istom položaju kao poslodavac budući da je, poput njega, pred sudomoboda sl n i ravnopravan građanin;drugo, jer je u govor o zaposlenju (osim ako sene radi o ugovoru o građanskom rop stvu) vremenski ograničen;treće, jer neslobodni najamni radnici pri maju zaštitu, za rai,zliku od radnik a koji jer prima nadnicu, simbo l čina bodne ra zmjene; najzad, četvrto, radnik ugovorom ne slo iznajmljuje ni sebe ni svoj rad, nego svoju radnu snagu ili usluge, što je dio njegove imovine u osobi. Čini se da se najamni radnik i neslobodni težak nalaze na dvama suprotnim polovima. Kriteriji koji se tako neopozivo primjenjuju za razlikovanje slobodnog najamnog radnika od neslobodnog težaka nadasve su permeabilni, kako sam već istaknula u trećem poglavlju. Pred sudom slobodan i ravnopravan građanin nikako ne može biti imovina, no i zagovaratelji ropstva an starom američkomJugu, koji su izvorišteminstitucije ropstva smatrali ugovor, također su tvrdili da robovi nisu imovina svojih gospo dara. Razmatra nje tezaklasični teoretičara ugovorada o ra između slobodnog i prinudnog radah izaziva sumnju jezlici drugi kriterij odviše robustan. Kontrakta rijanci sunam učinili uslugutime što subranili “civilizirani” ropski ugovor, otkrivši na taj način krajnju krhkost kriterija vre-
SUPRUGE, ROBOVI I NAJAMNO ROPSTVO
menskog ograničenja ugovora o zaposlenju kao razlikovne značajke slobodnog radnika. Pogledajmo što je Hegel izjavio: Od svojih posebnih, tjelesnih i duhovnih vještina i mogućnosti djelovanja mogu ja drugome pospoljiti pojedinačne proizvode i neku vremenski ograničenu upotrebu, jer one tim ograničenjem dobivaju neki izvanjski odnos prema mojem totalitetu i pće o nitosti. Pospoljavanjem (otuđenjem) ovog cijelog, s pomoću rada konkretnog vremena i totaliteta moje proizvodnje ja bih ono supstancijalno proizvodnje, svoju opću djelatnost i zbiljnost, svoju ličnost, učinio vlasništvom jednoga drugoga.93 Socijalisti su na takve izjave obično odgovarali ispravnom tvrdnjom da je praktički nemoguće razlikovati između pojedinačnih slučajeva iznajmljivanja radne snage ugovorom i doživotnog otuđenja čovjekova rada. No, tim se odgovorom ne pobija kontraktarijanska teza da je uskrata prava pojedincu da otuđuje svoju imovinu u osobi koliko god hoće arbitrarno ograničenje. Tu tezu nije moguće napadati dokle god se prihvaća da sposobnosti mogu “steći” va njski odnos prema pojedincu i da ih se m ože smatrati imovinom. Tretirati sposobnosti na takav način također znači prešutno prihvatiti da je “razmjena” između poslodavca i radnika poput svake drugeazmjene r ma terijalne imovine. Radnase snaga razmjenjuje za nadnicu, a smatra se da je primitak nadnice treći kriterij za razlikovanje slobodna radnika od neslobodna težaka. Radnik prima nadnicu, no nadnicu nije lako razlikovati od zaštite. Već sam pokazala ukom sm islu činjenica da je radnik istodobno i muž/hranitelj obitelji znači da je zaštita dio nadnice. Zaštita je, međutim, dio nadnice u još jedno m značenju. Radnike za poslodavce obično veže ne što više od novčane spone . Sindikati su, osi m boljih nadnica , za radnike uspjeli dobiti čitav niz drugih beneficija, a u poduzećima s velikom birokracijom, kojima svakodnevno upravlja hijerarhija menadžera, i na snazi su impersonalnapravila, zaštita se pružau obliku široke lepe ze bene ficija i raznih dodataka na plaću. Primjerice, jedno američko rudarsko poduzeće koje posluje u Queenslandu, u Australiji, osigurava smještaj za zaposlene, koji se pomno za rangiraju prema statusu, a suprugama, u svijetloj vlastele, Božić daruje po dvije purice.94Kapitalistički menadžeri posti-tradiciji seoske žu danas poslušnost radnika redovitim procjenama karaktera i radnih navika, a na višim razinama odanosti i predanosti poslu. Drugim riječima, oni zahtijevaju “vjernu službu”, koja se cijeni jednako kao i produktivnost.9 5
SPOLNI UGOVOR
Razlog zbog kojeg nadnica utjelovljuje zaštitu jest taj što ugovor o zaposlenju(poput bra čnog ugovora) nije razmjena; obaugovora uspostavljaju društvene odnose koji istrajavaju u vremenu odnose podređenosti. Marx je rekao da kapitalist “stječe proizvodne snage koje održavaju i uvećavaju kapital”, a stječe ih putem procesa “kvalitativno koji je različit od razmjene, te se samo lzoporabom mogao uopće nazvati vrstom razmjene ". 96Ironija je to što se kontraktar ijanskim nije idea lom ne može obuhvatiti kapitalističko zaposlenje. Zaposlenje neprekidan niz odvojenih ugovora između poslodavca i radnika, nego (kako Coarse jasno naznačuje) jedan jedini ugovor, u kojemu se radnik obvezuje da će se priključiti tvrtki i slijediti naputkeposlodavcadok tra je ugovor. Ili, kako je to bez uvij anja rekao Huw Benyon, “radnici su plaćeni da budu poslušni”.97Ugovor o zaposlenju je otvoren; on nije ugovor specifične izvedbe, a poslodavac jedini ima osnovno pravo odlučivanja o tome što će biti sadržaj ugovora. Alan Fox tvrdi da je zakonom iz 1875. ugovor o zaposlenju postao “praktički neprepoznatljiv kao ugovor”, to jest kao ugovor koji je rezultat slo-
bodna pogađanja dvi juugovora strana . Kad bi radniki po sloda vacrezultat pre govara li obude na obosuvjetima i trajanju o zaposlenju sve dok ne tranu korist, tada bi se moralo pregovarati o svim aspektima zaposlenja. Nijedan poslodavac, međutim, ne bi mogao prihvatiti takav način postupanja. Fow tvrdi da bi “štetnaposljedicačiste g uovorne doktrine zaposlodavca bila ta, da on više ne bi jedini mogao suditi o tome jesu li pravila arbitrarnaili su možda izašla iz okvira njegove vlasti”.98Kada pogađanje ne bi bilo ničim ograničeno, poslodavac bi izgubio političko pravo koje ga čini “poslodavcem”, pa tako umjesto “čistog ugovora” postoji ugovor o zaposlenju, koji provodi poslodavac. Njegova je zadaća kudikamo lakša ako nadnicabeneficije uključuje ili, zaštitu koja podređenog tješnje “velikodušne” vezuje za ugovor. Nenovčane u slučaju bračnoga ugovora, svote novca za kuću ili “pomoć” u kući, očiti su primjeri. Naravno, postoje i drugi na čini dase proveduoba ugovora: muževi sesluže fizičkim nasiljem, poslodavci raspolažu impresivno velikim brojem mjera prinude, koje dopušta država, a širi ustroj patrijarhalnog kapitalizma pobrinuo se da neposlušnost skupo košta i supruge i radnike. Feministički i socijalistički kritičari bračnoga ugovora i ugovora o zaposlenju osjetno otupljuju oštricu svoje kritike kada se oslanjaju na kategorije “razmj ene” i “ra dne snage”. Kada se njihova argumenta cija odnosi samo naizmeđu radnu ka snagu, usredotočuju na unepravičnost razmjene pitalistakritičari i radnika,se to obično jest naeksplo ataciju (kako užem marksističkom smislu proizvodnje viška vrijednosti, tako i u širem značenju nepravedna i nepravična postupanja). U tom slučaju može se smatrati da podređenost nije odnos koji omogućuje eksploataciju, nego
SUPRUGE, ROBOVI I NAJAMNO ROPSTVO
prije posljedica eksploatacije (odnosnonjezin dio). Marx daje primj er za tu tezu.U polemici pro tiv Lassallesa uKritici Gotbskogprograma, tvrdi da Lassalle nekritički pretpostavlja da je nadnica plaća za radnu snagu. Mar ističe da radnik može zaraditi za život jedino ako stanovito vrijeme radi besplatno za kapitalistu(to jest, ak o taj posljednji ris p vajavišak vrijednosti). Kapitalizam ovisi o proširenju toga slobodnog rada putem, primjerice, produženja radnoga dana; “posljedica je toga”, veli Marx, “da je sustav najamnoga rada ropski sustav”.99No, najamno ropstvo nije posljedica eksploatacije eksploatacija je posljedica činjenice da prodaja radne snage povlači za sobom podređenost radnika. Ugovor o zaposlenju uspostavlja kapitalistu kao gospodara; on ima političko pravo određivati način na koji se ima koristiti rad radnika, pa je prema tome eksploatator. Želimo lislobodnog radnikapostaviti najedan kraj zamišljeneosi, aroba u njegovu apsolutnom sužanjstvu na drugi, to jest, želimo li ugovor o zaposlenju protegnuti na građanski ropski ugovor, tada moramo povući oštru ra zliku između prodaje samoga roba (on je roba ili imovina) i prodaje radnikove radnesnage (robe ko ja je samoj sebi, to jest svo jem vlasni c” posjeduje svoj u radnu snagu, a njegov odnos \—ku, izvanjska). “Pojedina I kao vlasnikaprema svojoj imovini, dakle tijelu i sposobnostima, jedna ko o i njegov odnosprema svojoj materijalnoj imovini. Pojedi I je izvanjski ka / nac može, bez štetepo sebe, ugovorom iznajmiti svaki dio svoje imovine, o j koji ga konstituira. No, iako je radna snaga imovina, to I uključujući na jest roba, ona nije baš posve ista kao i materijalna imovina. Jedna od poteškoća jest ta da
L
se kod većine robaugovor o prodaji i ostvarivanje upora bne vrijednosti postižu u otprilike isto vrijeme. U slučaju najamnog rada, kapitalist nailazi na teškoću: pri unajmljivanju radnika mora naći načina da od njega dobije rad željene kvalitete i maksi malne vkantitete.100
Socijalisti nisu bili jedini koji su primijetili da je radna snaga izvanredn neobičnavrsta obe. r Primjerice , T. H. Green je 1881. godine naliberalan način pisao da je “rad ... robakoja se na čudan način pri pisuje osobi čovjeka... [Rad] se od osta le robe ra zlikuje uto liko što ej neodvojiv od osoberadnika”. Green je isticao daje posljedicate neobične oso bine ra da to da sloboda ugovora, to jest pravo pojedinca da čini što hoće sa svojim radom, nika da nije neograničena. Smatrao je daropskiugovor ne može biti valjan ugovor iako se sklapa dobrovoljno, jer onemogućuje svako daljnje ostvarivanje čovjekove slobode i slobodno korištenje njegovih sposobnosti. Na prodaju takve robe mogu se legitimno staviti ograničenja kako bi svim ljudima bi
SPOLNI UGOVOR
la ostavljena mogućnost “da postanu slobodni prinositelji društvenom dobru” i dasvoju slobodu uživaju ra vnopravno s drugi ma.1 01Green ne kaže točno zašto se tim čudnovatim pripisivanjem radne snage osobi krnji slobodaugovora. Osim ako se argument neiznese u potpunosti, kontrakta ri janci uvijek mogu odgovoriti da je ograničavanje arbitrarni paternalizam. Pitanje ko je sezaobilaziu raspravi^o trajanju ug ovora o zaposlenju, pra vičnim eksploataciji kakora jest todada se se ta neobi čnara imo vina možezaradama odvojiti od iradni ka i njegova . Svi udio s nici spra ve,uopće drug im riječim a, prešu tno slažu dapojedinci po sjeduju imovinu u svojoj osobi. Odgovor na pitanje kako se ugovorom može iznajmiti imovina u osobi jest dataj postupak je dnostavno nije moguć. Radnasnaga, sposobnosti ili uslug e ne mogu se odvojiti od osobe radnika kao materijalna imovina. Radniko ve se sposobnosti vrem enom ra zvijaju i tvore sastavni dio njegova bića i identiteta; one us s osobom povezane iznutra, a ne izvana. Nadalje, sposobnosti ili radnu snagu nije moguće djelotvorno koristiti a da se radnik istodobno ne služi svojom voljom, razumijevanjem i iskustvom. Uporaba radne snage zahtijeva prisutnost njezina “vlasnika” i ostaje pukim potencijalom sve dok on ne postupi na odgovarajući način, odnosno pristane ili bivaprinuđen ko ta postupiti; radnik, naime, mora raditi. Iznajmljivanje radnesnage putemugovora uzaludnoje trošenje sr edstava ako se ona ne može iskoristiti na način koji zahtijeva novi lvasnik. Fiktivna “radna snaga” ne može es iskoristiti; potrebno ej da radnik radi onako kako se to od njega traži. " Kapitalističkozaposlenje, as njim i tezada je radnik zapr avo slobodni težak koji, paradoksalno, svoju slobodu može dokazati sklapanjem građanskog rop skog ugovora, počiva na tvrdnji da radnik nije roba ; roba je radna snaga koja može postati predme tom ugovora. Ideja pojedinca ao k vlasnika zato je od ključne važnosti za shvaćanje ugovora o zaposlenju, a jednako je važna i činjenica da je ideja vlasništva nad imovinom u osobipolitička fikcija. Tu političku fikciju danas prečesto zanemaruju i soci jalisti i feministice. Predme t ugovora jesu radni k i njegov rad, ane njegova radna snaga. Ugovor o zaposlenju nu žno daje poslo davcu političko pravo daprinudi radnika da koristi svoje sposobnosti na zadani način, odnosno pravo na radnikovu pokornost: Evo u če mu leži osebujno st radne snage. Uživanje upora bne vrijednosti bilo koje druge robe nije upitno: ... s radnom snagom to nije slučaj. Njezina se “uporabna vrijednost” ne isporučuje, ne nudi i ne onzumira k . Ona se mora izvući/Taj proces izvlačenja stavlja u pogon energije mnogih nadzornika, ljudi koji određuj u normu, stražara , uhoda i šefova sva ke vrste.102
SUPRUGE, ROBOVI I NAJAMNO ROPSTVO
Kratko rečeno, ugovor u kojem radnik navodno prodaje svoju radnu snagu jest ugovor u kojem on, budući da ne može biti odvojen od svojih sposobnosti, prodaje nadzo r nad; uporabom sv ojega tijela injega samoga. Stećipravo na upora bu dru ge osobe, znači bi ti (građanski)gospodar. Prodati nadzor nad uporabo m samogasebe na određe no vrijeme, iakonije isto što i prodati sebe za čitav život kao imovinu druge osobe, znači biti neslobodan nadniča r. Značajke takvastanja sažete suu pojmu najamni гоЬ.л Pojam najamni rob odavno je prestao biti u modi među socijalistima. Međuti m, “najamni rob” na svoj ej način jednako neopho dan kao i “patrijarhat”. Oba pojma upućuju na podređenost, a s obzirom na doba velike popularnosti doktrine o ugovoru, takvi su podsjetnici potrebni ako feministička kritika bračnoga ugovora i socijalistička kritika ugovora o zaposlenju ne žele ući u dosluh s kontraktarijancima. Nije teško nazrijeti privlačnost ugovora za socijaliste koji su se uhvatili političke fikcije radne snage. Ta fikcija, naime, sugerira da kapitalizam može zamijeniti ugovorni socijalizam (koji bismo tako mogli nazv ati). Nema potrebe, čini se , daposlodavci imaju nadzor nad korištenjem rada radnika ili ugovor o zaposlenju. Ono što se traži jest to da koncepcija pojedincavlasnika bude opće važeća. Svi pojedinci postaju podkontraktori i sitni poduzetnici, a “zaposlenici” i “najamni radnici” nestaju. Vlasnici radne snage izravno pregovaraju jedni s drugima o uvjetima rada, te tako koriste imovine u svojim osobama na zajedničku do brobit. Ipak, ugovorni socijalizamne može uklo niti potrebu za šefom, kako to neizbježno otkrivaju pokušaji kontraktarija naca da Coarseovu tezu dopune u smjeru “čistog ugovora”. Prema Alchianu i Demsetzu, tvrtkaje “tržište uprivatnom vlasništv u”, a poslodavac “središnja zajednička stranka u nizu bilateralnih ugovora [koja] omogućujedjelotvorno usklađivanje zajedničkih doprino sa u timsku proizvodnju”. Verzija koju oni nude nije toliko politička fikcija, koliko politička bajka. Za “središnju zajedničku stranku” tvrdi se da nema ni više ni manje prava od ostalih članova tima; ako želi, svaki sudionik može raskinuti ugovor. No, želi li se izbjeći problem “zabušavanja” (free riding), potreban je “nadzornik^. Nadzornik će se, pak, suzdržati od zabušavanja ako ima pravo na “bilo koji ostatak proizvoda iznad propisanih iznosa”. Da bi svoju zadaću obavio, nadzornik mora biti u stanju održavati disciplinu među pripadnicima tima i imati pravo revidirati uvjete pojedinih ugovora, pravo on “prekidati ili izmijeniti ugovore svakog drugog prinosite lja”. te Jedino ima pravo “povećati ili smanjiti članstvo, izmijeniti sastav članstva ili prodati pravo da bude potražiteljem ostatka proizvodanad zornikom tima, no njegova veza s timom ostaje nepromijenjena. Alchian i Demsetz tvrda da, u nedostatku “nekoliko vlasnika prinosa”, klasična tvrtka postaje “socij alističkatvrtka”.1 03 U ugovornosocijalističkoj tvrtki
SPOLNI UGOVOR
sve su ugovorne stranke vlasnici imovine u svojim osobama. Međutim, “pojedinci” su koristoljubivi, pa je zabu šavanje zato ende mičan problem . Jedini način da se provedu bilateralni ugovori jest taj da se ugovorne stranke pretvore ušefove (nadzornike) i najamne robove. Početak ugovora na kapitalističkom tržištu predstavlja kraj tvrtke. Ugovori o imovini u osobi neizbježno stvaraju podređenost. Najamni rob podložan je disciplini poslodavca. No, patrijarhalna disciplina ustrojava i samo radno mjesto. Radnice nisu najamni robovi u istome smislu kao radnici, a ni podređenost najamnog roba nije ista kao podređenost uda ne žene . I poslodavac i muž ma i ju pravo nadzora nad upora bom tijela svojih radnika i svojih supruga, no iako svaki muž ima svoje posebne zahtjeve, sadržaj rada kućanice određuj e činjenica da je ona žena . Budući da podčinjenost udanih žena proizlazi iz njihova ženstva, te budući da se spolna podjela rada proteže i na radno mjesto, feministice su u isku 9 šenju da zaključe kako jedeija pojedinca ka o vlasnika antipatrijarhalna. , Kada bi žene mogle biti priznate kao spolno neutralni “pojedinci”, vlasnici imovine u svojoj osobi, emancipacija koj u obećava ugovor izgleda la bi ostvarena. Ili to tako mnogi kri tičari bra čnoga ugovora danas mogu tvrdi
6. Feminizam i bračni ugovor
Još od 1825. godine, kada je William Thompson objavio svoj napad na bračni bijeloga kritiziraju ći da nij“kodeks e riječ opra vom ugroba”, ovoru. feministice Godine 18 60.,uporno primjerice, E lizabethbrak tvrdeCady Stanton izjavila je u govoru pred Američkim udruženjem protivnika ropstv a da “postoji samo jednavrstabraka koja još nije prokušana, a to je ugovor koji su sklopile dvije ravnopravne stranke da će voditi ravnopravan život, s jednakim ograničenjima i povlasticama na obje strane”.1Brak se naziva ugovorom, no feministice tvrde da je institucija u kojoj jedna strana, muž, ostvaruje pravo robovlasnika nad svojom ženom i koji osamdese tih godina 20. stoljeća još uvijek zadržavaneke ostatkete vlasti, daleko od ug ovornog odno sa. U nekim ne davnim raspravama o braku pošlo se od pretpostavke da su supružnički odnosi čisto ugovorni “muževi i žene ugovorom stječu ekskluzivno pravo korištenja partnerovih spolni h dobara”2 a feministice, kri tizirajući bra čni ugovor, katkada dolaze do kontraktarijanskih zaključaka. Tako jedna feministica, pravna teoretičarka, tvrdi da bi brak trebao biti oblikovan po uzoru naekonomskeugovore te da trebaprijeći s “javne bračne politike na privatno ugovorno pravo”.3Pa ipak, ne dolaze sve feministice kritičarke bračnoga ugovora do zaključka da bi brak trebao postati čisti ugovorni odnos. Brak se, prema definiciji “ugovora” u oxfordskom rječniku engleskoga jezika, smatra ugovornim odnosom od najkasnije 14. stoljeća, a Blackstone izjavljuje kako “naš zakon razmatra brak jedino u svjetlu građanskog ugovora”.4Nije teško vidjeti zašto je ugovorni brak feministima privlačan. Feministička krit ika smatra “ugovor” sporazum om dviju ravnopravnih stranaka, koje pregovaraju sve dok ne dođu do takvih uvjeta
SPOLNI UGOVOR
koji će biti na obostranu korist. Kada bi brak bio pravi ug ovor, ženebi trebale biti uvedene u građanski život na istoj ravni kao muškarci. Mnoge feministice, pogotovo u Sjedinjenim Državama, danas preferiraju takozvane “intimne ugovore” ili “bračno ugovaranje” umjesto bračnoga ugovora.5Jasno preciziran sporazum, koji može unaprijed sadržavati čak i odredbu o ra skidu, ma i očite prednosti pre d bračnim ug ovorom. Kritičari bračno g ugovaranja ist iču dabi se, budućida vrlo malo žena m ože zarađivati koliko i muškarci, u položaju da pregovara o uvjetima intimnog ugovora našla tek nekolicina žena srednje klase sa sveučilišnom naobrazbom. No, problemi s čisto ugovornim gledanjem na brak daleko su dublji. Feminističke autorice ističu nedostatke onih ugovora u kojima stranke ne mogu same postavljati uvjete. One također upozoravaju na one segmente u kojima se bračni ugovor razlikuje od ekonomskih ugovora, razloge no njihova kritika uglavnom ne nudi osobit uvidza u neobičnost te vrste ugovora. Također ne objašnjavaju zašto su pravne vlasti, usprkos Blackstoneovoj odlučnoj izjavi, izrazile slične sumnje o ugovornoj naravi braka. Tako, u Schoulerovu djelu Traktat o Zakonu okućanskim odnosimačitamo da “moramo sto ga na brak g ledatine kao na ug ovor u uobisuiugovor generis, čajenu shvaćanju toga pojma, nego kao na ukoliko je uopće riječ o ugovoru; kao na sporazum da se uđe u važan odnos, koji nameće vlastite uv jete”.6Nekoliko godina poslije, 1888., jedan je sudac u Sjedinjenim Državama izjavio: ... ulaskom u bračno stanje, ugovorne strane nisu toliko sklopile ugovor koliko ušle u jedan nov odnos,... Takav se odnos imao uspostaviti ugovorom, no, jednom kad je uspostavljen, moć koju imaju strane u pogledu njegova dosega ili trajanja došla je do kraja Njihova prava koja proistječu iz ugovora određena su voljom suverena, kako to pokazuje zakon.7 Uspona oboNešto skorije, u jednoj opaski o braku pri krajui pada sl de ugovora , Atiyah primjećuje da se “mi ovdje ne bavimo materijom koja se uobičajeno klasificira kao ugovor”.8No, pravni autori uglavnom nemaju odgovora na pitanje zašto bračni ugovor nije poput drugih ugovora. Blackstone je jedinstveno stanje udanih žena objasnio na sljedeći nazakonu o pokrivaču, kada bi muškarac sklapao ugovor sa svočin: prema jom ženom “to bi bilo kao da ugovara sa samim sobom: stoga je općenito istina da međusobni brak poništava sve sporazume koje su sklopi-
FEMINIZAM I BRAČNI UGOVOR
li muž i žena dok još nisu bili u braku”.9Blackstone, poput drugih klasičnih teoretičara ugovora, polazi od pretpostavke da žene istodobno i jesu i nisu sposobne sklapati ugovore. Kada bi se muškarac i žena složili da će nabrojati uvjete svojeg ugovora pri stupanju u brak, taj bi ugovor bio ništavan. Udana žena ne postoji kao građanin pa tako nije ni mogla sklopiti ugovor sa svojim mužem. Nije čudno da još uvijek ima problema u vezi s ugovornom priro dom braka! Usredotočavanjem na nedostatke bračnoga ugovora kao ugovora odvlači se pozornost od problema sudjelovanja žena u tome sporazumu. Neki suvremeni kritičari, gorljivi zagovaratelji kontraktarijanstva, primjerice, polaze od pretpostavke da je ugovor za feministice neproblematičan. Rješenje problema bračnoga ugovora predstavlja se kao dogotovljenje reformi koje su i erodiralezakon opokrivaču, udane žene mogu zauzeti svoje mjesto kao “pojedinci”, a ugovor se još jednom nadaje kao neprijatelj starog svijeta statusa ili patrijarhata. Sve anomalije i proturječnosti koje okružuju žene i ugovor, a koje priča o spolnom ugovoru rasvjetljuje, ostaju potisnute. U svojem djelu A pel jednepolovice ljudske rase, žena, protiv nastojanja druge polovice, muškaraca, da ih zadrže u političkom, pa stoga i građanskom i kućanskom, ropstvuWilliam Thompson postavio je temelje budućoj feminističkoj kritici braka kao ugovornog odnosa. Žestina njegove polemike rijetko je poslije dostignuta, no Thompson ne pridaje osobitu težinu pravom ugovoru kao rješenju problema supružničkih odnosa. U tom se smislu njegova teza razlikuje ne samo od suv remenih feminističkih teza, nego i od daleko poznatijeg djela Johna Stuarta Milla, Podložnost žena. Prema Thompsonu, po litička prava ženai kraj ekonomskog us stava indvidualne konkurencije(kapitaliz ma) jesu ključne promjene do kojih treba doći. Jedino se političkim pravima može stati na krajtajnosti “ kuća nskih nepravdi”,10a slobodni odnosi među spolovima bit će mogući jedino u sklopu jednog posebnog poretka koji će se temeljiti na “radu putem zajedničke suradnje”, odnosno zadružnom socijalizmu. Thompson je za svoje radnike izgradio ogledne nastambe na imanju Cork i osnovao zavode za mehaniku smatrao je daženevalja primiti u zavode, knjižnice i druge obrazovne ustanove. Razradio je detaljnu shemu kooperativnog, zadružnog socijalizma, ali je umro prije nego što se njegov naum mogao ostvariti. Kooperativni ili utopijski socijalisti u svoje su modele novih zajednica uključili zajedničke kućanske poslove, a Thompson uA pelu ističe da bi skrb za djecu, primjerice, bila zajednička odgovornost. Kada bi žene pridonosile cjelokupnom radu zajednice zajedno s muškarcima i mogle ravnopravno, za sebe, polagati pravo na re-
SPOLNI UGOVOR
surse zajednice, uz drmali bi se temeljispolne do minacije.Kada muškarac “ne bi posjedovao veće bogatstvo od žene, kada ne bi imao većeg utjecaja na opću imovinu i kada bi se njegova veća snaga svela na svoju pravu razinu korisnosti, on bi spolno zadovoljenje dobivao samo iz dobrovoljne ženine naklonosti”.11Kad bi stekle građanskai politička prava i postale ekonomski samostalne u novome svijetu dobrovoljne suradnje, žene više ne bi imale razloga biti podčinjene muškarcima u zamjenu za izdržavanje, a muškarci više ne bi imali načina da budu spolnim gopoda rima žena. Povod nastanku Apela bila je tvrdnjaJamesa Milla, ocaJohna Stuarta, da ženama ne trebapravo glasajer su njihovi interesi sadržani u interesima njihovih otaca ili muževa. Za razliku od ostalih utilitarista, kako nekoć tako i danas, i ekonomista koji članove obitelji podvode pod jednu zaradu, Thompson je svoj individualizam proširio na žene. Tvrdio je da se interesi svakog pojedinog člana obitelji moraju računati posebno i ravnopravno. Pojedinačni n i teresi supruga i kćeri ne omgu se podvesti pod interese biti glave obitelji, se može pretpostaviti će njegova gonaklonost dovoljna daniti se zaštite njihovi interesi. da Thompson kažeblakako valja pomno ispitati tu “vezu u braku koja funkcionira na tako tajanstven način”, kao i “moralno čudo utilitarne filozofije 19. stoljeća: svođenje dvaidentiteta najedan”.12Bračni ugovor bio je sredstvo putem kojeg je to “moralno čudo” postizavano, samo što je bio sve prije nego ugovor. Thompson uzvikuje da je govoriti o braku kao o ugovoru “drska neistina”: Ugovor? Gdje je u toj transa kciji bilo koja od znača jki ugovora, ravnopravnih i pravednih Ugovor pretpostavlja dobrovoljan pristanak obijuugovora? ugovornih strana. Mogu li obje strane, muškarac i žena, sporazumno promijeniti uvjete togatobožnjeg ugovora u pogledu nerazrješivosti i nejednakosti ? Ne mogu. Može li ijedan pojedini muška rac sebe razriješitisvoje moći des potskog nadzora, čak kada bi tome i bio sklon? Ne može. Jesu li se žene pitale o uvjetima toga tobožnjeg ugovora? 13 Zene su bile primoravane sklapati taj navodni ugovor. Društveni običaji i zakon lišavali su žene mogućnosti da same zarađuju za život, pa je tako brak bio jedina nada za dostojan život. Bračni “ugovor” bio je upravo poput ugovora što su ga robovlasnici na karipskim otocima nametali svojim robovima; brak nije bio ništa drugo do li zakon jačega, koji su provodili muškarci ne obazirući se na interese slabijih žena.
FEMINIZAM I BRAČNI UGOVOR
Thompson iznosi važnu tvrdnju da nijedan muž ne može sebe lišiti moći koju stječe brakom. Ustanovila sam da u raspravamao tome pitanju vrlo lako dolazi do zabune jer su nam svima poznati brakovi u kojima muž ne koristi, niti bi mu palo na pamet koristiti, svoje preostale ovlasti, pase tako čini da feminist ička krit ika (u najma nju ruku da nas) daleko promašuje metu. Riječ je, međutim, o tome da se brkaju primjeri pojedinih bračnih parova institucijom s braka općenito. Thompson pomnjivo povlači razliku između postupaka određenog muža i ovlasti utjelovljene u strukturi odnosa između “muža” i “žene”. Postati “mužem”, znači steći patrijarhalno pravo u odnosu na svoju “ženu”. To njegovo pravo danas je da leko manje od širokih ovlastikoje je imao 1825. godine, no čak ako se muškarac i ne okoristi muškim spolnim pravom, njegov položaj muža odražava institucionalizaciju toga zakona unutar braka. Bez obzira na to što se u pojedinačnim slučajevima ne koriste, te su ovlasti prisutne. Christine Delphy izno si istu tvrdnju:...“ odre đeni muškarac, pojedinac, možda ne igra osobnu ulogu u ovom općem ugnjetavanju koje se zbiva prije no što on stupi na pozornicu, no isto tako nikakva osobna incijativa s njegove strane ne može poništiti ili ublažiti ono što evć postoji prije i izva n njegova nastupa”.14Thompson iz nosi daljnju važnu opasku da će, čak ako se muž i odrekne svojih ovlasti, sloboda njegove žene biti uvjetovana njegovom spremnošću da se toga odreknuća i dalje drži. Neki muževi mogu, kako Thompson kaže, dopustiti svojim ženama jednaka zadovoljstva kao i sebi. No, koliko će žena to ostvariti opet ovisi o blagonaklonosti njezina muža i onome što joj on dopusti ili ne dopusti činiti. Muž može supružnički dom pretvoriti u zatvor i lišiti “svojeg kućnog roba svake druge naklonosti osim njegove, naklonosti njegove djece, mačaka i drugih kućnih životinja”. Udana žena može biti isključena iz svake intelektualne ili društvene komunikacije i razonode, pa tako neće moći sklapati vlas tita prijateljstva; “postoji li uda na žena koja se bez izravne ili neizravne dozvole svojeg muža usudi sklapati vlastita poznanstva među ženama ili muškarcima ... ili ih po sklapanju održavati?”15Odluči li se muž odreći svojih zakonskih ovlasti, njegova žena i dalje ima “samo zadovoljstva koja ima rob, ma koliko raznolika ona bila”, jer nje zine postupke vuijek uvjetuje dozvola muža.1 6Thompsontvrdi da, na s obzirom na otocima, taj segment, udaneimaju žene šire prolaze daleko lošije od ropki nja karipskim a muževi ovlasti od robovlasnika. Bračni se ugovor u jednom pogledu razlikuje od ropstva ili proširenog ugovora o zaposlenju iz građanskog ropstva. Ropstvo vuče podrijetlo i održava se putem izičk f e prinude . U građanskom ropskom ugovoru, ba š kao iu ugovoru o zapo slenju, usluge r( adna snaga) nude es u zamjenu
SPOLNI UGOVOR
za izdržavanje ili nadnicu. Građanski ropski ugovor može se održati jedino ako se radnik (rob) pokoravaposlodavče vim zapovijedima;pokornost je ko nstituti van dio ugovora. Kako ističeThompson,sklapanjem bračnoga ugovora žena izrijekom pristaje biti pokorna mužu. Bračni je ugovor karakterističan po tome što za supruge ostavlja “tu arbitrarnu degradaciju prisezanj a da će postatirobovima”.Thompson sepita kako to muškarci “ne zadovoljavaju time štoizazivanja zahtijevaju da budu dostatni, da većsenalaze zadovoljstvo u dodatnoj moći žrtve s njezinom tobožnjomdobrovoljnompredajom nadzora nad vlastitim postupcima”?17Iako više nije uvijek dioobreda sklapa nja braka, priseg a na pokornost nije u potpunosti iščezla; na tu ću se značajku bračnoga ugovora još vratiti. O dobroj volji muževa ne ovisi samo društvena razonoda udanih žena, nego, tvrdi Thompson, i njihovi spolni užici. U svojoj kratkoj pretpostavljenoj povijesti podrijetla braka, Thompson spekulira da je muškarce spolna žudnj a navelada uspostave zolirane “i ustanove za razmnožavanje zvane bračni život”, umjesto da žene koriste samo kao težake.1 8 Uspostavom braka i pod krinkom ugovora, dominacija muškaraca skrila se iza tvrdnje da brak omogućuje ravnopravan i sporazuman spolni užitak i jedn om i drugom supružnik u. Smatrase da spolno zadovoljstvo muževa ovisi o dobrovoljnom pristanku njihovih žena. Thompson izjavljuje da je to “uvredljiva neistina”; muž je tjelesno dovoljno snažan, a javno mnijenje i zakon to mu dopuštaju, da svoju ženu prisili da mu se poda be z obzira je li to voljna učini ti ili ne. Ona, pak, nema prava ni na kakav užitak, nego ga može poput djeteta ili roba usrdno moliti, no i to je teško za žene koje ne bi smjele imati nikakvih spolnih želja. Thompson zaključuje da i“spolne želje muška deseterostruko pojačavaju despotsko g vladanja, to do životnog, raca u braku”. 19Thompsomogućnost nova teza implicira da su za dokidanje drske lažnosti bračnoga ugovora potrebne ne samo temeljite političke i ekonomske promjene, nego i radikalna promjena onoga što uopće znači biti muškim ili ženskim spolnim bićem; ništavnim se mora proglasiti prvobitni ugovor. Četiri desetljeća poslije, John Stuart Mili izvući će manje dalekosežne zaključke iz svojeg napada na bračni ugovor kao ugovor. Na neki način to prilično iznenađuje budući da postoje neke upadljive paralele između Millovih teza Podložnosti u žena i Thompsonova Apela. No, ima među njima ipreuzeo važnihThompsonovu razlika. Nedavno je iznesena da je Mili “nesvjesno” tezu “gotovo od riječi mogućnost do riječi”.20Kako bilo, čudno je to što Mili ne spominje Thompsona, kojeg je upoznao 1825. godine kada je objavljen Apel. Mili je bio naklonjen kooperativnom socijalizmu, a dvadesetih i tridesetih godina devetnaestog stoljeća
FEMINIZAM I BRAČNI UGOVOR
odlazio je nasastanke koji su se održavali uouth S PlaceChapel u Lo ndonu, stjecištu radikalnih duhova, gdje je ponekad predavala i Anna Wheeler. Doprinos Anne Wheeler A pelu, koji je do nas došao s imenom Williama Thompsona na koricama, vjerojatno se jasnije ocrtava od uloge koju je imala Harriet Taylor Podložnosti u žena, objavljenom pod imenom Johna Stuarta Milla. Žene su imale velika udjela Apelu i ui udjelu Podložnosti na. dugi Rasprava o doprinosu Harriet Taylor Millovu traje že već niz godina i nudi nam fascinantan pogled na patrijarhalni bastion političke filozofije, koji su često žestoko branile žene; tako je Diana Trilling objavila da Harriet Taylor nema “ni trunke prave ženstvenosti”, nimalo intelektualnog sadržaja, te da je “spomenik ružne samoživosti, kojemu nedostaje i šarma i veličine” pa je tako očito neprikladno da je povezuju s jednim muškim teo retičarem pripuštenim na Panteon velikih filozofa Zapada. Gertrude Himmelfarb kudila je Taylorevu zbog njezina prekomjerna utjecaja na Millova skretanja sa srednjeg puta umjerenosti, pogotovo u feminizam. Filozofi, to je bar jasno, moraju pomljivo birati svoje supruge, inače će ženskaprirodna politička subverziv nost štetnodjelovati na rad uma.21 Kao prijateljica autora kojeg su ignorirali politički teoretičari, a marksisti odbacivali kao utopistu, Anna Wheeler doživjela je samo to da bude zanemarena. U svojem “Uvodnom pismu gospođi Wheeler”, s kojim počinjeApel, Thompson izjavljuje kako se nada da će ona nastaviti rad koji je započela Mary Wollstonecraft, “ali slobodno vrijeme i odlučnost da se uhvati u koštac s mukotrpnom zada ćom izostalisu”. Anna Wheeler sama je napisala tek nekoliko stranica; “ostalo je zajednička nam imovina, a ja sam bio vaš tumač i zapisivatelj vaših čuvstava”.22 John Stuart Mili bio je jedan od rijetkih muškaraca koji su ne samo podržavali feministički pokret, nego su svoju naklonost pokušavali i provesti u djelo. Njegova kritika bračnoga ugovora sažeto je iznesena u izjavi koju je sa stavio 1851. godine, dvamjese ca prije no što su se on i Harriet Taylor vjenčali. Mili je u potpunosti odbacio zakonske ovlasti koje je mogao steći ka o suprug iako tonjegovo odbacivanje nije imalo nikakav zakonski status i dao “svečano obećanje da ih neće nikada, i ni pod kakvim okolnostima, iskoristiti”. Izjavljuje, nadalje, da se on i Harriet Taylor ni u čemu ne slažu s postojećim zakonom o braku jer “isti jednoj strani ugovora daje zakonske ovlasti i kontrolu nad drugom osobom, imovinom i slobodom djelovanja druge strane, neovisno o njezinim željama i volji”. Mili svoju izjavu završava tvrdnjom da Harriet Taylor “u svakom pogledu zadržava istu apsolutnu slobodu djelovanja i slobodu raspolaganja samom sobom, te svim onim što joj pripada ili joj može u svaka doba pripasti, kao da brak nikada nije ni sklopljen; te se u
SPOLNI UGOVOR
potpunosti odričem i odbacujem svaku pretenziju na bilo kakvo stjecanje svakog takvog pravakroz brak”.23 Mili se u nekim točkama slaže s Thompsonom. Tvrdi, primjerice, da žene nemaju alternative, da su prinuđene udati se. Položaj “supruge” jedini je položaj koji im njihov odgoj, pomanjkanje obrazovanja i stručnosti, te društveni i zakonski pritisak realno ostavljaju otvorenim. Mili također između ponašanja pojedinih muževa i strukture bračne insti tucije.razlikuje Smatra da se zagovara telji postojeće g bračno g zakona oslanjaju na primjere muževa koji se sustežu od korištenja svojih zakonskih ovlasti, iako je brak zamišljen za svakog muškarca a ne samo za nekolicinu dobrohotnih, te muškarcima koji fizički zlostavljaju svoje žene omogućuje da to činepraktički neka žnjeno. I Mili, poput Thompsona, tvrdi da je postati suprugom isto, a na neki način i gore nego postati robom; supruga je “pravi , ropski slugasvojega muža: gle de pravne obveze, ona nije ništa manje rob od onoga koji se takvim naziva”.24Mili je mnogo suzdržaniji od Thompsona kada je riječ o spolnoj podčinjenosti udane žene, iako kakoženu sam prinudi već naznačila, skrenuo pozornost mužev ljevo pravo daje, svoju na udovoljavanje njegovim na “supruž ničkim pravima”. Mili se razilazi s ^Thompsonom kada poriče da postoji bilo kakva veza između supružničke dominacije i ženinog položaja kućanice i ekonomski ovisne osobe. Mili traži reformu bračnoga zakona kako bi bračni ugovor doveo u sklad s ostalim ugovorima. Ponavljajući Pufendorfa, on primjećuje daje “partner stvo u poslu, nakon braka, najčešći slučaj do brovoljnog udruživanja; međutim, u usporedbi s poslovnim odnosom, brak je u nepovoljnom položaju”. Nitko, naime, ne smatra da jedan partner poslu tko bibiuopće ulazio odnosu kad bi mora tomu biti bilo apsolutni tako? No,vladar; čak i kada sva vlast bilau uposlovni rukama jednog čovjeka, takva bi nagodba bila manje opasna od one u braku jer podređeni partner uvijek može raskinuti ugovor; udana žena nema tu mogućnost (a Mili, koji je u javnosti uvijek oprezno stupa i o u gorućem pitanju razvoda, dodaje da, čak i ako bi se supruga mogla povući iz braka, ona to treba učiniti tek kada joj više ne preostaje ništa drugo). U poslovnom svijetu i teorija i iskustvo potvrđuju da se odgovarajuća nagodba o uvjetima partnerstva može postići pregovaranjem o odredbama sporazuma. Sličnotomu, tvrdi Mi li, “prirodna nagodba” u braku jest podjela između muža i žene, “odpromjena kojih svaki ima apsolutnu izvršnu vlastovlasti u vlastitom području, a svaka sustava i načela zahtijeva pristanak obiju strana”. Kako valja načiniti tu podjelu? Sjedne trane s , Mili predlaže da se nagodba izvede sukladno sposobnostima partnera; oni bi je, recimo, mog-
FEMINIZAM I BRAČNI UGOVOR
li “bračnim ugovorom unaprijed odrediti, kako se često unaprijed određuju novčane nagodbe”. Sdruge stra ne, kako su ef minističke kritičarke nedavno primijetile, Mili je krajnje nedosljedan u svojoj tezi. Ponovo se poziva na običaj i prirodu, koje je u ranijoj fazi svoje Podložnosti teze u žene odbacio. Mili kao i drugi klasični teoretičari ugovora pretpostavlja da spolna razlika nužno donosi spolnu podjelu rada, podjelu koja podupire muško patrijarhalno pravo. Primjećuje da će muž, budući da je obično stariji od supruge, imati veći autoritet u donošenju odluka, “barem dok oboje ne zađu u ono životno razdoblje kada razlika u godinama prestaje biti važna”. O n, međutim, ne kaže zašto bi muž bio voljan odreći se te svoje moći ili kako prepoznati odgovarajuće životno razdoblje. Nadalje, ponovo iznosi daće onaj supružnik (pri če mu neiskre no dopisuje “ma koji to bio”), koji pruža veću podršku, imati veće pravo glasa, a u vlastitoj se tezi pobrinuo da glas supruge ostane podređen.25 Mili izjavljuje da, kada se obitelj za izdržavanje mora oslanjati na zaradu, “uobičajena nagodba, prema kojoj muškarac zarađuje, a žena vodi brigu o kuća nskim ra shodima / meni/ se čini najprikladnija podjela ra da među dvjema osobama”. Mili polazi od pretpostavke da će, nakon što žene steknu jednake mogućnosti za obrazovanje,“moć pa tako da za-i rađuju”, te pošto se brak reformira tako da muževi prestanu biti pravno sankcionirani robovlasnici, žena, nakon što postane suprugom, i dalje odabrati ostati kod kuće , pod zaštitom muža. On izrijekom izjednačava ženin izbor da se uda s muškarče vim odabirom karij ere. Kada se uda i stekne kućanstvo i obitelj o kojima joj se valja brinuti, žena će odustati od svih drugih poslo va, “koji nisu u kladu s as zahtjevi ma onih prvih”.26 Čak i kada bi brak postao ugovor podložan slobodnom pregovaranju, Mili očekuje da bi žene pristale na pružanje kućanskih usluga. Harriet Taylor je utom pitanju bil a daleko bliža Thompsonu.Godine 1851., Glasa u čkom pravu žena, dala je odgovor na primjedbu da bi omogućavanje pri stupa svim zanimanjima predstavni cima obaju spolova na temelju zasluga donijelo preveliko povećanje broja konkurenata i pad nadnica i plaća. Taylorova tvrdi da bi takvo proširenje mogućnosti za žene u najgorem slučajunačil z o da bračni par tadane bi mogao zaraditi više no što muškarac sada može zaraditi sam. Bitno bi se izmijenilo to da bi se supruga “uzdigla s položaja sluge na položaj partnera”. Sve dok ekonomskim životom upravlja konkurencija, isključenje polovice od ukupnog broja konkurenatane može se opravdati.Ona dodaje kakone vjeruje da će “podjela čovječanstva na kapitaliste i najamne radnike, kao uvjetovanje nagrade za radnike ponudom i potražnjom, zauvijek, ili još zadugo, vladati svijetom”.2 7
SPOLNI UGOVOR
Većina reformi bračnoga zakona, koje su tražile feministice u 19. stoljeću, u međuvremenu je donesena. Pa ipak, feministice i danas ističu da .se bračni ugovor u značajnim aspektima razlikuje od drugih ugovora. Neke njihove teze podsjećaju na Thompsonove i Millove teze, a druge pak ističu dodatne oso bitosti brakakao ugovora.28Primjerice, da našnje feministice upozoravaju na to da bračni ugovor, za razliku od drugih valjanih ugovora,integritet. zahtijeva Također, odustanak jedne stranke od prava titu i tjelesni podvlače da bračni ugovornanesamozaš postoji kao pisani dokument koji ugovorne stranke prvo pročitaju, a potom potpisuju. Općenito gledajući, ugovor je valjan jedino ako su stranke pročitale i shvatile uvjete ugovora prije neg o se njime obvežu. Kada se danas u brak donosi velika imovina, ponekad se sastavlja ugovor koji nalikuje na neke mnogo starije dokumente, koji su bili česti u doba kada je brak biojpredmet odluke očeva obitelji, a ne slobodan izbor dvaju pojedinaca. Činjenica da kod većine brakova takav dokument ne postoji, jedna je od najzačudnijih značajki bračnoga ugovora. Ne postoji, naime, papir koji nosi naslov “Bračni ugovor”, a koji bi trebalo potpisati. Umjesto toga, nepisani ugovor o braku, koji obvezuje muškarca i ženu nakon što su postali supružnici, kodificiran je u zakonskim tekstovima koji uređuju bra k i obiteljski život.29 Postoji još jedan razlog zbog kojeg nema pisanog dokumenta. Muškarac i žena ne postaju supružnicima stavljanjem svojeg potpisa na neki ugovor. Brak se uspostavlja kroz dva različita čina. Prvo se pristupa unaprijed propisanu obredu u kojemu par mora nešto reći. Muškarac i žena kažu svaki svoje “da”. Te su riječi “performativni iskaz”, što znači da se po njihovu izgovaranju mijenja status toga muškarca i te žene. Činom izgovaranja riječi postaje žena Neoženj eni muškarci i neu“da” dane muškarac žene pre tvara ju se, damužem, kle, u braačne pa-suprugom. rove izgovaranjem određenih riječi. No brak još uvijek može biti poništen ako se ne izvrši i jedan drugi čin. Brak, naime, mora biti “konzumiran” spolnim odnosom u drugom činu.Kant je bio vrlo jasan u tom pogledu: Bračni ugovor izvršava se samo bračnim obljubom. Ugovor dviju osoba oba spola, s tajnim sporazumom da se ili suzdržavaju od putene zajednice ili sa sviješću jedne ili obiju strana da su nesposobni za to, simuliran jest ugovor i ne osniva brak.30 Priča o spolnom ugovoru objašnjava zašto je potpis, pa čak i čin govora, nedostatan za valjan bra k. Potreba n čin, onaj kojim će se zapečatiti
FEMINIZAM I BRAČNI UGOVOR
ugovor, naziva se (znakov ito) spolnim činom. Sve dok muž ne ostvari svoje supružničko pravo, bračni ugovor nije potpun. Današnje feministice također ističu činjenicu da bračni par ne može odrediti uvjete bračnog ugovora tako da oni odgovaraju njihovoj konkretnoj situaciji. Ne postoji čak ni mogućnost izbora između nekoliko različitih ugovora, postoji samo jedan bračni ugovor. Udane su žene prvi put stekle neko pravo da za sebe sklapaju ugovor nakon što su u 19. stoljeću doneseni Zakoni oimovini udanih žena(u Britaniji je osobno pravo suprugeda sklapaugovore Parlame nt priznao tek 1953.), ali , kako je primijetila Lenore Weitzman, usprkos važnim reformama koje su u međuvreme nu donesene, zadržala su se dva bit na pra vna ograničen ja na ugovor između supružnika. “Prvo, nijedan ugovor ne može promijeniti bitne elemente bračnog odnosa, a drugo, nijedan se ugovor ne može sklopiti uz razmatra nje razvoda”. Bračni par ne može ugovorom zi mijeniti “ključne elemente” braka, a njima se smatraju “muževljeva dužnost da izdržava voju s ženu i ženinadužnost dasluži svojeg muža”.31 Odnos zaštite i pokornosti ne može se da pravno izmijeniti; par, primjerice, ne može se ugovorom odrediti će muž plaćati bračni svojoj ženi za rad koji obavlja kao kućanica. Parovi, doduše, imaju određeni prostor za međusobna utanačenja, no važno je primijetiti da opaska Williama Thompso na o muževljevoj dozvoli ostaje relevantna; do individualnih inačica dolazi unutar “odnosa osobneovisnosti. Par zajednički razrađuje ono što muž želi da [žena ] radi... unutar određenih općih parametara ”.32 Opći parametri određeni su zakonskim odredbama koje se odnose na brak, a feminističke teoretičarke često slijede pravne izvore kada tvrde da je brak zato više pitanje nego ugovora. ječ jesvijet o “statusu” ukvu značenju? Iz nekih ra spr avaPodložproizlazi daNo, se ristari statusaka zadržao i u modernom svijetu. Tako u nosti žena John Stuart Mili tvrdida je “zakon ropstv a u braku u monstruoznu proturječju s načelima modernoga svijeta” i da je podređenost žena “jedini prežitak starog načina razmišljanja i djelovanja koji se proširio u sve drug o”. “Osobita zna čajka modernog svijeta... [jest] da se ljudska bića više ne rađaju s već određenim mjesto m u životu,... nego su slobodna iskoristiti svoje sposobnosti i povoljne prilike, ako im se uka žu, kako bi ostvarilaonaj život koji im se čini najpo željnijim”.3 3Trenutačno se to načelo odnosi samo na muškarce; roditi se kao žena još uvijek znači da postoji mjesto u životu koje već čeka. Brak se, tvrdisvijeta statusa Mili, mora na tajjedno način uvesti u moderni svijet: prežitke valja ukloniti, a brak iz stanja statusa dovesti u stanje ugovora. U starom svijetu statusa, muškarci i žene nisu imali mogućnost izbora društvenog položaja koji su zauzimali kao muževi i udane žene. Mary Shanley je gle I ✓ ^
SPOLNI UGOVOR
de braka u 17. stoljeću primijetila da “[je] ‘ugovorni’ element brakajednostavnopristanakjednestrane ad se vjenča drugom, ... Sklopiti brak značilo je pristati na određeni status koji je u biti bio hijerarhijski i nepromjenjiv”.34Feministi čke kriti čarke bračnogaugovora često zi nose sličnu tvrdnju o braku danas; na primjer, bračni ugovor “zapravo nije ugovor između supružnika nego prije zajednički dogovor da se prihvati određeni (izvana određeni) status”.35 Naglasak na “statusu” kao na izvanjski određenom položaju preklapa se sa “statusom” kako ga koriste pravni autori kada govore o pravnoj regulativi, ograničenji ma ili slobodi ugovora od stra ne države. Oni tvrde da je u tom slučaju status sadržan u ugovoru. Feminističke teoretičarke također predstavljaju brak ili kao iznimku od prijelaza iz statusa u ugovor ili kao dio povratka na status. Weitzmanova, primjerice, tvrdi da brak još uvijek nije ugovor u kojem strane slobodno pregovaraju o uvjetima, i da je prešao iz “statusa u statusugovor”. Muškarci i žene mogu odabrati hoće li se vjenčati ili ne, baš kao što odabiru hoće li sklapati druge ugovore ili ne, no jednom kadodnosa odlučenameće da ćedržava. se vjenčati, s ugovorom postaje neodrživa jer uvjete Rezultat“analogija je taj da bračni drugovi gube svoje tradicionalne statusne povlastice, te istodobno bivaju lišeni slobode koju ugovor omogućuje”.36 Marjorie Shutlz priznaje da se dogodio pomak od Maineova korištenja “statusa” prema “zakonskim uvjetima koje javno pravo nameće pojedincu, obično ne kao rezultat značajki po rođenju, nego putem izbora ili pristanka”. Ona, međutim, ipak govori o prijelazu iz ugovora natrag u status. Pri ulasku u brak “supružnici mogu sklopiti takav ugovor da u statusni “paket” uđe vrlo malo kontrole nad njegovim bitnim uvjetima”. Smatra da bi setreba lo vratit i natra g da prem a ugovoru; brakbi trebjednu ao biti bogatu čisti pre-i razvijenu dmet ugovora budući ugovor “predstavlja tradiciju čija glavna snaga leži upravo u mogućnosti obuhvaćanja raznolikih odnosa”.37Upravo tako, ugovornom se tradicijom može obuhvatiti čak i odnos između gospodara i roba. Zalagati seza izjednača vanje bra ka s modelom ekonomskog ugovora u trenutku kadaje sloboda ugovora na vrhuncu(ako je ta kvo razdoblje ikadapostojalo) znači, sjedne tra s ne, pre tpostaviti da se javni i priv atni svijet mogu izjednačiti, a s druge, ne poznavati strukturu opreke između svijeta ugovora i njegova “prirodnog temelja” unutar građanskog društva. naatra daje univ kao erzalno rješenjem pro blemajom, patrij g praavai (statusa)Ugo jer vor se onse sm kategori karhalno oja obuhvać žene. Ugovor u javnome svijetu funkcionira kao razmjena između međusobno jednakih(između “po jedinaca”), pa se tako čini dabi, akobi se ugovor proširio i na privatnu sferu, nejednakosti između muškaraca i že-
FEMINIZAM I BRAČNI UGOVOR
na s obzirom na status morale nestati. Muž ostvaruje svoje političko pravo nad suprugom, a samo muškarci mogu biti “muževi”. Status se i u još jednom značenju mora zamijeniti ugovorom. Današnje feminističke kritičarke ističu da, za razliku od drugih ugovora, bračni ugovor ne mogu sklopiti bilo koje dvije (ili više) razumnih odraslih osoba, nego da se ograničava na dvije stranke od kojih jedna morabiti mušk arac )a. drug a ”žena kojida nedobi smij ti sro dnicovlasti i nazako nom propisa n način “Muž ne sa(imo vua bi određe ne nadsvojom ženom bez obzira na to želi li te ovlasti ili ne, nego je sam bračni ugovor spolno askriptivan. Muškarac je uvijek “muž”, a žena uvijek “supruga”. No, što slijedi iz te primjedbe? Teza da bi brak trebao postati pravim ugovornim odnosom podrazumijeva da je i spolna razlika oblik “statusa”. Pravni autori smatraju da se dogodio povratak iz stanja ugovora u stanje statusa jer se bitne društvene značajke stranaka u ugovoru uzimaju kao relevantne pri odlučivanju o tome hoće li određeni ugovori biti dopušteni ili pravno regulirani. Sloboda ugovora (pravog ugovora ) zahti jevabiti da istinske se u obzirugovorne neuzimajunaravi, bitne zna čajke razlika poput spol a. Ako brak ima spolna mora postati nere levantnom za bračni ugovor; “muž” i “udana žena” više ne smiju biti spolno određeni. Doista, sa stajališta ugovora, “muškarci” i “žene” bi nestali. Dovršenjem prijelaza iz stanja statusa u stanje ugovora status ka o spolna razlika trebao bi nestati zajedno sa “statusom” u drugim njegovim značenjima. Budući da ugovor nema unaprijed određene granice, nikakve se granice i ne mogu nametnuti navođenjem spola stranaka ugovora. U ugovoru je činjenica da je netko muškarac a netko žena nevažna . U uvjetima pravom bra čnom ovoru bi se “pojedin ca” sporazumj elaStranke o onim koji će ug biti na dva dobrobit i jednom i drugom. takvog ugovora ne bi bile “muškarac” i “žena” nego dva vlasnika imovine u svojim osobama čiji je dogovor o imovini postignut na obostranu korist. Sve donedavna nisu se iznosile tvrdnje da bi status i u smislu spolne razlike popustio pred ugovorom. Brisanje posljednih ostataka statusa u braku može imati posljedice koje nisu predvidjeli ni Thompson ni Mili, koji nisu imali prigovora na činjenicu da žene postaju supruge;niosu se oštro protivili onome štosuprugom biti za sobom povlači. Prijašnji feministički napadi na neraskidivost bračnog ugovora i krutost njegovih uvjeta bili su usmjereni na muževljevo supružničko pravo, a ne na spolno askriptivnu konstrukciju “udane žene” i “muža”. Današnji napad na spolnu razliku, naizgled mnogo radikalniji nego starije teze, pati od jednog nepremostivog problema; pojedinac je, naime, patrijarhalna kategorija. Ugovor možda jest neprijatelj statusa, no on je isto tako stup patri-
SPOLNI UGOVOR
jarhata. Brak kao čisto ugovoran odnos ostaje uhvaćen u zamku proturječja da se podčinjenost udanih žena istodobno odbacuje i pretpostavlja, proturječja koje se vidi na primjeru rasprave o bračnom ugovoru između Kanta i Hegela. Ugovorna koncepcija braka pretpostavlja ideju pojedinca kao vlasnika. Bračnim se se ugovorom legitimannajviše pristuppribližio spolnoj gledištu imovini da u osobi. Kant od svih uspostavlja teoretičara ugovora brak nije ništa drugo do li ugovor o spolnom korištenju. Brak je za Kanta “veza dviju osoba različita spola za doživotno uzajamno posjedovanje njihovih spolnih svojstva”.38 Locke primjećuje da se bračno dru štvo uspostavljeno putem bračnoga ugovora “svodi uglavnom na zajedništvo supružn ika i njihovo uzajamno pravo na tijelo onog drug oga”.39No, kako nam to pokazuje priča o prvobitnom spolnom ugovoru, nije posrijedi recipročno pravo na tijelo drugoga, već muško spolno pravo. Kant je podupirao spolni ugovor, ali je, paradoksalno, istodobno odbacivao ideju vlasnika sebe bi (imovine u svojoj osobi), pa je ugovorno morao oti- gledanje na ći pojedinca prilično kao daleko kako zadržao samosvjesno brak. Kantov pogled na brak naročito je jasan primjer istodobna poricanja i potvrde da su žene “pojedinci”, to jest, Kantovim rječnikom rečeno, “osobe”. S jedne strane, njegova filozofija počiva na pretpostavci da svatko, zahvaljujući činjenici da je ljudsko biće, ima razum, te zato posjeduje sposobnosti postupati u skladu s univerzalnim moralnim zakonima i sudjeluje u građanskom životu. S druge pak strane, ljudska je sposobnost spolno diferencirana. Ženama nedostaje politički ili građanski razum. svoje Ro pril ičn bana vacij e obića karakosj teru varazuma, u potpun ostiKant duguje usse aouu. Onlne veliopser da su žene ećajaspolo a ne pa je tako uzaludno nastojati proširiti žensku moralnost ne bi li obuhvatila univerzalna pravila. Žene djeluju jedino ako im je djelovanje ugodno. Budući da nisu u stanju pojmiti načela, dobro se mora učiniti ugodnim. Žene pojma “nemajutrebanju, o o moranju,o dužnosti ”.40Upornost s kojom se muški filozofi drže spolnoga ugovora ilustrira jedan nedavni komentar da “kakvi god bili Kantovi zaključci o ženinoj ulozi, njegova analiza žensko g stanjajoš je uvijek vrijednaKantova velikog imena”.4 1 Muškarcima upravlja razum i oni su sami svoji gospodari. Vladavina nad samim sobom očituje se u načinu na koji muškarac zarađuje za život; tako što “ne dopušta drugima da ga iskorištavaju, jer on mora služiti u pravom smislu te riječi nikoga drugog do li zajednicu”. Ako društvene okolnosti nalažu nekom muškarcu da bude sluga drugome ili da sklopi ugovor o zaposlenju i radu po zapovijedima drugog, njemu ne-
FEMINIZAM I BRAČNI UGOVOR
dostaje kriterij posjedovanja “građanske osobe”, pa je tako isključen iz građanske pripadnosti. Kant pokušava povući razliku između muškaraca koji služe druge, poput brijača ili težaka, i vlasuljara ili obrtnika koji su neovisni gospodari. Obrtnik, primjerice, “razmjenjuje svoju imovinu s nekim drugim”, kdotežak “do puštada ga drugi iskorištava”. Kant, prilično očajnički, dodaje da je teško definirati kriterij gospodstva nad samim m,muškarci su ugospodari, najmanju u teškom ju jer sobom.4 svi imaju2Međuti potencijal da budu svoji noruku sudbina i okolnos-položati od nekih muška raca učine slug e koje zatim iskorištavaju drugi,apsu oni tako izuzeti iz statusa građanskih osoba ili pojedina ca. Slučaj žena čini se ne predstavlja nikakve poteškoće. Kant kaže da “žene općenito gledajući... nemaju građanske osobnosti, a njihova je egzistencij a, da tako ka žemo, čisto inherentna”.43Njih, zato, valja držati podalje od države, a moraju biti i podčinjene svojim muževima njihovim gospodarima u braku. Kant tvrdi da se rođenjem ne mogu stvarati pravne nejednakosti jer rođenje nije čin onoga koji se rađa. Smatra, nada lje, dasenjegova jednakosili t pra vnihdruga subjekapravna ta nemože izgubiti ne može ugovorom; “nijedna čija transakcija učiniti to daprestane biti lvastitim gospodarom”.4 4Kant propuštanapomenuti da je bračni ugovor iznimka te tvrdnje. Čak i kada bi žene bile građanski ravnopravne s muškarcima, svoj bi status izgubile sklapanjem bračnoga ugovora. No, budući da svim ženama nedostaje građanska osobnost, bračni ugovor tek potvrđuje prirodnu spolnu nejednakost po rođenju. Istodobno, Kantovo viđenje braka kao ugovora njegovu vlastitu eksplicitnu izjavu da ženama “inherentno” nedostaje građanski status čini nevaljanom. Ako ne postoji građanska jednakost među spolovima i ako žene nisučudnu vlasnice imovine“osobnog i same svoji gospodari, Kant ne može održati svoju kategoriju prava” i verziju bračnoga ugovora koju nudi. Osobnopravo, piše Kant, “pravo je posjedanekog va njskog predmeta kao stvari i njegove upotrebe kao osobe”.45Bračni ugovor poprima drukčiji oblik od ostalih ugovora. U bračnom ugovoru pojedinac stječe pravo na jednu osobu, ili točnije rečeno, kako kaže Kant, “muškarac stječe suprugu”4 6koja time postajeres,stvar, roba ili imovina. No, budući da obje strane postaju stvari i svaka biva imovinom druge, one obje, tvrdi Kant, time ponovo stječu voj s statu s “razumnihsoba”. o Jedna drugu koriste nei ka o imovinu negoo ka o osobe. a raspra va o idej i osobnog prava njegova teza tome kakoKantov i zašto članovi bračnoga para moraju biti i stvari i osobe nedosljedna je i proturječna. On izjavljuje da uvijek postoji opasnost da spolnost spusti ljudska bića na razinu životinja. Pitanje koje, prema Kantu, valja postaviti jest “ko-
SPOLNI UGOVOR
liko daleko može [čovjek] ispravno koristiti [ovu želju kojaje od prirode] a da pri tome ne naškodi svojoj ljudskosti... Mogu li [spolovi] sebe prodati ili iznajmiti, ili pak putem kakva drugog ugovora dopustiti da se rabe njihova spolna svojstva?”47Kant odgovara da takva uporaba nije dopustiva. Razlog koji za to navodi jest taj da se imovina u osobi ne može odvojiti od vlasnika pojedinca. Steći “jedan ud na čovjeku” posjedovati samo spolnu imovinu drugog pojedinca znači dobiti pojedinca kao stvar, kao 8Doista, Kant tvrdida je res,jer ljudskije organizam cjelina.4 nemoguće koristiti samo dio osobe “a da se istodobno nema pravo raspolagati čitavom osobom, jer je svaki pojedini dio neke osobe integralno povezan s cjelinom”. Kant zaključuje da “jedini uvjet pod kojim smo slobodni koristiti vlastitu spolnu želju ovisi o pravu na raspolaganje osobom u cijelosti njezinom dobrobiti, srećom i općenito svim okolnostima koje ju okružuju”.4 9 Kantovo odbacivanje ideje djelomične imovine u osobi prilično je čudno. Ako brak, kako ga on definira, nije ništa drugo do li ugovor o uzajamnom spolnom korištenju uzajamnom korištenju spolne imovine (sposobnosti) u osobi tada nema ni najma nje potrebe da govori o korištenju osoba, a još manje da tvrdi kako se osobe upotrebljavaju kao stvari. Imati pravo nad osobom kao stvari, kao imovinom, znači imati moć robovlasnika ali Kantov muž takvu moć nema. Kant smatra da se, ako objedobiju isto pravo, ugovorne stranke jedna drugoj predaju i dobivaju natrag. One su istodobno i vlasnici i vlasništvo. One ponovo postaju osobe, sjedinjene u jednu volju. Razlog svim tim vrlo neuvjerljivim teorijskim manevrima postaje jasan kada se ispriča priča o spolnom ugovoru. Kant čini sve što je u njegovoj moći ne bi li svoj filozofski kolač i pojeo i sačuvao. Želi li održati tvrdnju da sva ljudska bića imaju razumsku sposobnost djelovanja u skladu s moralnim načelima, tada dvije stranke bračnoga ugovora moraju biti u istom položaju. Nadalje, ako njihov položaj valja održati, one moraju pristupiti ravnopravnoj razmjeni imovine; ili ravnopravnoj razmjeni njih samih kao imovine. Zato, implicira Kant, žene, poput muškaraca, moraju biti pojedinci ili osobe. Ako je to slučaj, Kant ne treba inzistirati na tome da su članovi bračnoga para jedan drugom imovina. Ako je osoba cjelina, ako su spolne sposobnosti neodvojive od vlastitosti, zašto onda muž i žena ne ostaju jedan drugome osobe?osoba Razlogili za pojedinaca. to nije teško razaznati. Kant biti isklj učuje ženimovina. e iz ka- Osobno tegorije Žene mogu samo pravo postoji jedino u privatnoj sferi braka i kućanskih odnosa. U javnoj domeni, pojedinci međusobno komuniciraju kao ravnopravni građani; čak ni muška rac kojeg okolnosti dovedu u položaj sluge ne postaje
FEMINIZAM I BRAČNI UGOVOR
imovinom. Društveni ugovor, kojim se uspostavlja građanska sloboda i jednakost, ovisi o spolnom ugovoru, kojim se uspostavlja patrijarhalno (osobno) pravo; građanskajednakost ovisi o osob nom pravu. Sto znači biti sam svojim gospodarom u građanskom životu, postaje jasno u opreci s muškarčevim gospodarenjem nad ženom u braku. Kantov svepro žimljuči utjecaj na današnju političku misao ne iznenađuje s obzirom na umješan trikspolnom kojim jekorištenju. spolni ugovor zaklonio brakom kao ugovorom o uzajamnom Moralnim čudom (kako bi to na zvao William Thompson) prirodna podčinjenost žena pretvorena je u bračnu jednakost. Priroda nam je dala spolnu žudnju da bi omogućila prokreaciju, no to nije jedini cilj stupanja u brak; “i pod pretpostavkom ugode za međusobnu upotrebu njihovih svojstva spola bračni ugovor nije proizvoljan, nego po zakonu čovječnosti nuždan ugovor”, pa je legitimno stupiti u brak s tom svrhom na umu.5 0No, žele li koristiti svoju spolnu imovinu, muškarci i žene morajustupiti u brak. “Bračno je stanje jedini uvjet pod kojim netko može koristiti svojuespolnost. svoju osobu posveti drugoj me ne posvećuj samo spolAko negonetko čitavu osobu: to dvo je nemo guće jeosobi, tirazdvojiti”.51 Kant tvrdi en samo da uzajamno spol no korištenj e izvan brakadehumani zira muška rca i ženu(oni jedan drug ome ostaju puko m imovinom), nego je to korištenje “u načelu, iako ne uvijek u stvarnosti, na razini kanibaliz ma”. Konzumira ti tijelo zubimai ustimaumjesto spo lovilom tek je drugi oblik užitka. Jedino bračni ugovor može korištenje spolne imovine, u kojem “jedna osoba uistinurespostaje fungibilis drugoj”, pretvoriti u korište nje osobe.5 2 Međutim,muž je taj koji koristi drugu osobu, ane njegova žena . Kantov bračni ugovor uspostavlja mu ževljevo pravo; on posjeduje tijelo svoje žene, značinonjezinu osobu,patrijarhalno kao stvar, a ona takvo odgovara juće pra vo ne ma. “Osob pravo” jest pravo muža kao građanskog gospodara. A nema sumnje da on jest gospodar. Jedinstvo volja predstavljeno je muževom voljom. Kant tvrdi da “između muža i žene postoji odnos jednakosti u pogledu uzajamnog posjedovanja njihovih osoba, kao i njihovih dobara”. On odbacuje sumnju koja se glasno začula s raznih strana devedesetih godina 18. stoljeća nakon pojavljivanja Filozofijeprava da ima nešto proturječno isto u dobnom postuliranju jednakosti i i pravnog priznanja muža kao gospodara. Za muževljevu vlast nad ženom kaže: Ne može se smatrati kao proturječno prirodnoj jednakosti jednog ljudskog para ako je tom gospodstvu osnova samo prirodna nadmoć muškarčeve sposobnosti nad ženskom u
SPOLNI UGOVOR
ishođenju zajedničkog interesa kućanstva i na njemu osnovanog prava na zapovijed.53 Iako Kant kaže da, ako jedan od supružnika pobjegne, “drugi ima, u svako doba i nesporno, pravo da toga drugog vrati natrag u prijašnji odnos, kao da je ta osoba stvar”, jasno je da će to pravo najvjerojatnije ostvariti jedino gospodar obitelji. “čak Gospodar, velišto Kant, takođerkoji ima su istoih pravo vratiti sluge koji uteknu, prije no se razlozi mogli na vesti nabijeg... sudski isp itaju”.54U proširi vanju po jma osobnoga prava Kant se poslužio poučnim primjerom razlike između situacije kada pokažemo na nekoga i kažemo “ovo je moj otac”, što znači samo da imam ocai daje on tu, i kada pokažemona nekoga i kažemo“ovo je moja supruga”. Pokazati nasuprug u znači ukazatina “poseban pra vni odnos onoga koji posjeduje predmet na koji se gleda kao na stvar, iako je u ovom slučaju riječ o osobi”.55Kant primjećuje da se osobno pravo razlikuje od posjedovanja muškarca koji je kao rob izgubio svoju građansku osobnost; posjedovati suprug u, pak, znači posjedovati nek oga tko, po prirodi, nema građanske osobnosti, iako je se ne naziva robom. Hegel je napao Kantov bračni ugovor, izjavivši da je “sramotno” gledati na brak kao na nešto “supsumirano pod pojmom” ugovora o uzajamnom korištenju.56Hegel je odbacivao i doktrinu društvenog ugovora. Poricao jeda se državamorashvatiti kao nešto što estj ili bi tre balo biti posljedicom prvobitnog ugovora. Svi komentatori Hegelove teorije dolaze do zaklj učka da je Hegel protivnik teorij e ugovora. U nedostatku potpune priče o prvobitnom ugovoru takav je zaključak naizgled posve razuman, pa se može zaboraviti da Hegel, usprkos kritici koju je uputio Kantovu bračnom ugovoru, tvrdi da brak potječe iz ugovora. Također se mogu previdjeti i brojne dodirne točke koje dijeli s ugovornom doktrinom, primjerice patrijarhalno tumačenje građanskog društva, te shvaćanje muškosti i ženskosti. Hegel odbacuje stup ugovorne teorije: ideju pojedinca kao vlasnika. Također odbacuje kontraktarijanski ideal društvenog života kao čistog ugovora, i to do kraja. U tim se pitanjima Hegel pokazao kao najtemeljitiji kritičar ugovora. Njegove teze, međutim, kompromitira njegovo prihvaćanje spolnog ugovora. Da bi u građansko društvo uključio žene, koje istodobno iz njega isključuje, Hegel ponavlja proturječja Kantove teorije. Hegel napada Kantovu tvrdnju da pojedinci u braku postaju imovinom, ali njegov vlastiti bračni ugovor, poput Kantova, pretpostavlja da žene nisu, i da ne mogu biti, ali da ipak jesu, pojedinci. Iako odbacuje bračni ugovor kao uzajamno korištenje ili razmjenu imovine, Hegel se ipak zalaže za oblik ugovora koji suprugu uspostavlja kao podanika njezinu mužu.
FEMINIZAM I BRAČNI UGOVOR
Hegel smatra da je složenost ljudske osobnosti i etičkog života sramotno zamijeniti jednostranim, ugovornim pojedincem kao vlasnikom, odnosno osobomstvari. Pojedinac kao vlasnik i ugovorna stranka ono je što Hegel naziva “neposrednom samostalnom osobom”, te iako je to jedan element ili “moment osobnosti pojedinca i društvenog života, to nije, i nemože biti, cjelina”.57Smatrati brak ugovorom koji sklapaju vlasnici znači spolne imovine u svojim ili u mjesto supružnicima vinu, posve pogrešno razumjetiosobama, brak i njegovo u moder- vidjeti imonom građanskom životu. Kao puki ugovor, brak je podložan nepredvi divostima, hirovima i inatima spolne naklonosti. Obred sklapanja braka postaje tek sre dstvom da se izbjegne nedopušteno korištenj e tijela (ili spolni kanibalizam). Suprotno tomu, za Hegela je brak osobit oblik ćudorednog života dio opće obitelji/građanskogdruštva/ države uspostavljen prema načelu udruživanja koji je prilično udaljeno od ugovora. Bračni se ugovor, prema Hegelu, ne može mnogo razlikovati od ostalih ugovora; bračni je ugovor “upravo ugovor koji treba transcendirati stajali šte priznaju ugovora”.5jedan 8Sa stajali šta ug ovoravlasnike , dvapojedi nca kojai sklapaju ugovor drugog kao imovine zajednički odlučuju koristiti imovinu onog drugog. Vlasnik je sa svojom imovinom povezan izvanjski, pa je, takoreći, njegov položaj izvan ugovora te njime nije promijenjen. Slično tomu, na Kantovu osobustvar ne djeluje taj neobični status. Jedinstvo volje dviju strana čista je slučajnost. Za razliku od toga, Hegelov bračni ugovor mijenja svijest i položaj muškarca i žene koji sklapaju brak, pa je javan i dužno dopušten obred od bitne važnosti za brak. Muž i žena mu prestaju biti samo”održavajućim” pojedincima. Oni postaju članovima male udruge, koja jetako tijesno sjedinj ena daod susebe “jedna osoba”. el piše dasupruž sklapa njem bra a “pristaju učiniti jednuHeg osobu, te će se za tonici sjedinjenje jedan skdrugim odreći svojih prirodnih i pojedinačnih osobnosti. S te točke gledišta, njihov je savez samoograničenje, no on je zapravo njihovo oslobođenje jer u njemu postižu zbiljsku svijest o se bi”.59Muž i ženazajedno supovezani razumnom, etičkom sponom koja ih spaja u njihovoj udruzi iznutra, ane izvana kao vlasnike imo vine. Svrhabrakanije uzaja mno spolno korištenje; spolna je strast tek “moment” braka, moment koji nestaje u trenutku kada biva zadovoljen. Bračnim se ugovorom uspostavlja zbiljski odnos koji tvore “ljubav, povjerenje i zajedništvo cijele individualne egMuža zistenci 0 ne vezuje ni ugovor, ni spolna naklonost, čak ni ljubav, kaije”.6 ženu ko se “ljubav” obično shvaća. Njih združuje “etičkopravna ljubav”, koja transcendira nestalnost obične, romantične ljubavi.61Hegel izjavljuje da je ljubav “golemo proturječje”.6 2To je pro turječj e posljedicatoga što
SPOLNI UGOVOR
je prvi poriv ljubavnika zatiranje vlastite individualnosti u potpunom sjedinjenju s voljenom osobom. Međutim, u opreci s tom željom, oni također otkrivaju da se njihov doživljaj samih sebe kao autonomnih bića pojačava krozodnoss voljenim biće m. Jaz između zatiranja i jačanja vlastitosti može se premostiti ako ljubavnici uzajamno priznaju jedan drugog, na koji način onda svaki stječe dublji osjećaj sjedinjenosti s drugim idobno osjećajsjedinjuje autonomnosti vlas titosti.Zato Ljubabrak v (u Hegelov u zna nju) istoi razlučuje. nudi uvid uče diferenciranost i osobitost građanskog (ekonomskog) društva, utejedinstvo i univerzalnost koji su potrebni za sudjelovanje u državi. Hegelova kritika bračnoga ugovora ne okomljuje sesamo na svođenje supružničkih odnosa na ugovor o međusobnu korištenju. Da je brak tek ugovor, građansko bi društvo bilo ugroženo; nedostajali bi potrebni privatni temelji javnog života. Ili, recimo to na način koji se može činiti neprimjeren u kontekstu Hegelove teorije: društveni ugovor (građanski život) ovisi o spolnom ugovoru (koji je premješte n u bračni ugovor). Ideja “pojedinca” temeljne tada, je važnosti za ugovor, ako vlasništvo obuhvaća i ljudskuodosobnost, ironično, potrebnino društveni uvjet ugovora biva eliminiran. Pretpostavka je svako g ugovora da ga se mora držati; drugim riječima, pretpostavljaju se povjerenje i međusobna odanost. Pojedinci shvaćaju što znači “sklopiti ugovor” samo zato što je svaki pojedini ugovor dio šire prakse sklapanja ugovora, koja počiva na shvaćanju da su ugovori obvezujući.Pojam pojedincakao vlasnikaimovine u osobi, naročito u onom najekstremnijem, kontraktarijanskom obliku, nužno rađa problem održanja povjerenja i odugovlačenja provedbe. U klasičnoj teoriji ugovora bilo je pokušaja da se taj problem riješideje i lukavštin ama poputugovora Levijatanova , Kantova postulata potrebne prvobitnog kojamača utjelovljuje zakon da ugovori moraju biti zapečaćeni, ili pak ugrađivanja potrebne neugovorne pozadine u prirodno stanje. Hegelova rasprava pokazuje zašto ideja pojedinca kao vlasnika podriva sve te lukavštine. “Pojedinac” istodobno negira i pretpostavlja intersubjektivno shvaćanje značenja čina sklapa nja ugovora. Ugovor ne može biti univerzalan temelj društvenog života. Ugovor mora biti dio širih neugovornih društvenih institucija. Ugovore se može sklapati upravo zato što je svijest razvijena i oblikovana u područjima koja su neugovorne prirode. Kada bi pojedinci vlasnici, uopće ne H bi mogli strogo uzevši,njimbili a bipuki “ugov or” bio beznač ajan. egel je, kasklapati o i neštougovore; po slije njega Durkheim, tvrdio da “ugovor pretpostavlja nešto više od njega samog”.6 3 Ugovor ima odgovarajuće mje sto u druš tvenom životu u ekonomskoj sferi sferi koju Hegel naziva “građanskim društvom” no ako
FEMINIZAM I BRAČNI UGOVOR
se ugovor proširi izvan njegove vlastite domene, društveni poredak biva ugrožen. Ugovor sam za sebe nije koherentna osnova društvenog života. Hegel, po uz oru na Kanta, tvrdi daje braketička dužn ost; “brak,. .. je jedno od apsolutnih načela na kojima počiva običajnost neke zajednice”.6 4Običajnost ovisi o braku zato što jebrak izvor obitelji. U obitelji djeca uče, a odrasli se na to stalno podsjećaju, što znači biti članom male udruge utemeljene na ljubavi i povjerenju; u privatnoj dimenziji običajnog života oni stječu iskustvo neugovornog tipa udruživanja, te se tako pripremaju ili, bolje rečeno, tako se muškarci pripremaju za sudjelovanje u univerzalnoj javnoj sferi građanskog društva i države. Iako uOsnovnim crtama filozofije pravakritizira i Rousseauovu teoriju društvenog ugovora i Kantov bračni ugovor, Hegel u stopu slijedi Ro usseaua u njegovu patrijarhalnom viđenju muškosti i ženskosti, pa tako i javnog i privatnog. Hegel tvrdi da “prirodna određenost obaju spolova dobiva pomoću vsoje umnosti , intelektualn o i običajno značenje”.6 5 izraz) Spolna razlika takođerimapatrijarha lno političko značenjeumni ( u Hegelovoj teoriji. Žena, kaže pijetetom Hegel, “ima svojuje zbiljsku sudbinu obitelji i biti prožeta obiteljskim njezino običajnosno uvje-u renje”. Hegel ide dalje i primjećuje dajeAuntigoni obiteljski pijetet, zakon žene, suprotstavljen javnom zakonu, te kaže: “to je običajnosna suprotnost” a, mogli bism o dodati,i najviša suprotnost u politici. Žene ne mogu ući u građanski javni život jer im prirodno nedostaju sposobnosti da se povinuju “zahtjevima općenitosti”. Žene se, kaže Hegel, “obrazuju tko zna kako? udisanjemideja, življenjem, prije negoli stjecanjem znanja”. Muškarac, s druge strane, ima “ zbiljski supstancijalni život u državi”. Muškarac stječe status muževnosti samo u borbi sa samim sobo m i su u gto rađanskom svi jetu, u čenju u muškarci i “v elikommoraju tehni čkostvoriti m naporu”. 66 i javni žiŽene što jesu po prirodi; sebe vot, te su obdareni muškom sposobnošću da to postignu. Žene moraju ostati u prirodnoj privatnoj sferi obitelji. Obitelj u javnosti zastupa muž, ona “jedna osoba” koju uspostavlja bračni ugovor. Spolna razlika za sobom povlači i patrijarhalnu podjelu rada. Mužu “pripada stjecanje prema van, briga za potrebe, kao i dispozicija i upravljanje obiteljskim imetkom”.67Poput Rousseaua, Hegel smatra da su žene po prirodi politički subverzivne. Žene su dovele do propasti starogaFenomenolosvijeta; u giji duhapiše da drevna zajednica Sebijojproizvodi neprijatelja u onome što tlači što je ujednounutrašnjeg bitno, u ženskosti uopće. Ova vječna iro-i nija zajednice mijenja intrigom opću djelatnost u djelo ovog određena individuma, te izvrće opće vlasništvo države u posjed i ukras po rodice.6 8
SPOLNI UGOVOR
U modernom svijetu, ako “su žene na kormilu vlade, država je odmah u opasnosti”.69 No, država nije u opasnosti samo u slučaju da žene preuzmu vlast. Žene igraju važnu ulogu u Hegelovoj argumentaciji. Za Hegela, kao i za druge klasične teoreti čare društvenog ugovora, brak i obitelj su prirodni itemelji građanskog no (na onnačin ide mnogo dalje. Implicira da muževi žene kroz svoju ljubav života, oživljavaju koji priliči “neposrednoj” etičkojsferi) dijalektiku međusobna priznava nja koja obilježava odnose među muškar cima kao ugovornim strankama u građansko m društvu i kao građanima države. U ugovoru, muškarci priznaju jedan drugog kao vlasnike imovine i uživaju jednak status; kao građani sudionici u društvenom ugovoru također priznaju međusobnu građansku jednakost. Hegelova verzi ja ljubavi u braku upućuje na to da se isti proces odvija između muža i žene, kroz dijalektiku autonomije i sjedinjenja. No, jedna je stranka u bračnom ugovoru žena; supružnički odnosi ne mogu poprim iti isti oblik kao gra đanski odnosi među muška rcima .i Spolna je razlika politička razlika, razlika između gospodstva podčinjenosti; kako se onda muž i žena mogu uzajamno priznavati kao u isti mah osobita i općenita bića? A ako je takvo priznavanje nemoguće, kako brak i obiteljmogu biti “moment”Hegelove društvenecjeline obi telji/građanskog društva/ države? Neka feministička tumačenja Hegela, naročito ona koja se nadovezu ju na Simoné de Beauvoir, okrenula su se znamenitim dijelovima Fenomenologije duba koja razmatraju oprekuizmeđu gospo dara i roba kao obrascu za odnos između muža i žene. Usporedba Hegelove dijalektike gospodstvakoju i podčinjenosti sa supružničkim sadrži jednui radod poteškoća nalazimo u usporedbi muža iodnosima žene s poslodavcem nikom. Gospodar i rob, poput kapitalista i proletera, obojica su muškarci. Korištenje dijelova koji se odnose na gospodar a i robaproblematično je iz još jednog razloga. Borba između ta dva antagonista dio je Hegelove priče o razvoju samosvijesti. Doista, gospodar i rob nadaju se kao geneza samosvijesti. Hegel tvrdi dasvijest o se bi pretpo stavlja svijest o drugome; biti samosvjestan znači dobiti odraz vlastite svijesti od drugoga koji, s druge strane, svoju svijest potvrđuje u vama. Uzajamno priznavanje i potvrda sebe, međutim, moguća je jedino kada dvije vlastitosti imaju jednak status. ne može neovisnost vidjeti mora kao odraz vlastitosti roba;Gospodar sve što nalazi jest svoju servilnost. Samosvijest dobiti priznanje od druge vlastitosti iste vrste, pa se tako odnos gospodara i roba moratranscendirati . Gospodar i rob se m ogu, kako ot biva, kretati kroz “momente” Hegelove velike priče i na kraju sresti kao jed-
FEMINIZAM I BRAČNI UGOVOR
naki u rgađanskom društv u uOsnovnim crtama filozofije prava.Muška se priča može do vršitiu trenutk u kada je prvobitni ugovor zapečaćen, a građansko društvo zaživjelo. U bratstvu građanskoga društva, svaki muškarac može postići samopotvrdu i priznavanje svoje jednakosti u bratstvu. No, tu baš nije pravi kraj priče. Prvobitni ugovor nije tek društveni ugovor; on je spolni ugovor, kojim se uspostavlja patrijarhalno pravo muška raca nad žena ma. Žene ostaju izvan borbe na smrt koja se vodi između gospodara i roba u praskozorje samosvijesti, ali jesu dio modernoga građanskog društva. Hegelova priča o razvoju opće slobode zahtijeva da se ljudi uzajamno priznaju kao jednaki; doba gospodara i robova je prošlo. No, samosvijest ljudi nije samo čista svijest slob odnih i jedna kih građana (pričao društvenom ugovoru), ona je također svijest patrijarhalnih gospodara (priča o spolnom ugovoru). Tobožnjia općenitost Hegelova javnog svijeta (ba š kao i svijeta klasičnih teoretičara ugovora) dobiva na značenju kada muškarci pogledaju iz javnoga svijeta na privatnu kućansku sferu i podčinjenost supruga. Obitelj (privatno)i građansko društvo/ država (javno)odvojeni su i nerazdvojivi; građansko je druš tvo patrijarhalni poredak. Kao muž, muškarac ne može od svoje žene zadobiti priznanje kao jednaka osoba. N o, muž nije u odnosu sdrugim muška rcima, se bi jednakima:on je oženjen ženom, sebi prirodno podređenom osobom. Udane žene nisu u odnosu na muževe u istom položaju kao robovi u odnosu na gospodare “u početku”. Robovi nisu robovi po prirodi, ali udana žena ne može biti “pojedinac” ili građanin, sposobna sudjelovati u javnome svijetu. Ako obitelj mora istodobno biti i dio države i odvojena od nje, uspostavljena putem jedinstvenog ugovora, te ako patrijarhalno pravo ne biti ugroženo, ženino drugih priznavanje muškarca može biti isto kaosmije i muškarčevo priznavanje muškaraca. Iakone muškarci prestaju biti gospodari i robovi, Hegelov društveni poredak zahtijeva spolno izdiferenciranu svi jest (bez obz ira na njegovu raspravu o etičkopravnoj ljubavi). Priznanje koje muž dobiva od žene upravo je ono što se traži u modernom patrijarhatu: priznanje kao patrijarhalnog gospodara, koje može dati jedino žena. Hegel odbacuje druš tveni ugovor, noprihvaćanjem polno s ga ugovora prihvaća anomalije i proturječja koja okružuju žene, ugovor i privatno i javno u proizvodnjiklasičneteorije ugovora. Ironičnoje to što H egelova kriti ka braka ka oovor ugovora oma spol nom kori štenju ukl jučuje sti iiliniz pro blema o ielo bračni ug u ruka klasičnih eoretičara t ugovora Lévi Stra ussa.ka Heg va teza postavlja isto pitanje koje sam ja postavila tim teoretičarima. Žene se smatraju priro dno podređe nim osobama, koje nemaju sposobnosti skl apanja ugovora; azšto su onda ženeuvijek sposobne sklo piti brač ni ugovor?
SPOLNI UGOVOR
Hegelova teza postavlja to pitanje u naročito osjetljivu obliku. Zašto bi teoretičar, koji izjavljuje da je sramotno brak smatrati kontraktualnim i dalje inzistirao na tome da je podrijetlo braka u ugovoru? Postoje i drugi neugovorni oblici slobodnog sporazuma kojima se Hegel mogao okrenuti; ili, logičnije, s obzirom na patrijarhalno tumačenje muškosti i ženskosti koje Hegel dijeli s klasičnim teo retičar ima ugovora, obred vjenčanja mogao je pružiti nešto više od odgovarajuće potvrde prirodne podređeno sti žena kada postanusuprug ama. Naravno, Hegel ističe da je njegov bračni ugovor jedinstven ugovor, koji transcendira stajalište ugovora. Hegel mora učiniti taj korak kako bi postavio potreban oblik svijesti unutarprivatne sfere. Sa stajališt a ugovora, supružni ci su pov ezani jedino zajedničkom prednošću vlasnika imovine. Njihove su vlastitosti kao vlasnika uvijek izvanjske u odnosu na supružnički odnos, pa tako ne može doći ni do kakve dijalektike svijesti. Čak je i veza uzajamna korištenja iluzorna jer ne može istrajati s vremenom bez povjerenja i vjere što ih stajalište ugovora otklanja. Iako transcendira kontraktarijan sko stajalište, Hegelov posebni bračni ugovor ne može transcendirati spolni ugovor. Razlog zašto žene moraju sklopiti bračni ugovor jest taj da, iako nemaju nikakve uloge u društvenom ugovoru, žene moraju biti inkorporirane u građansko društvo. Najvažnije institucionalne spone građanskoga društva građanski status, zaposlenje i brak uspostavljaju se putem ugovora. Ako se slobodni odnosi, koji su značajka građanskoga društva, imaju protegnuti na sve društvene sfere, i brak mora vući podrijetlo iz ugovora. Hegel odbacuje teoriju ugovora, ali zadržava ugovor kao ključan element građanske slobode. Iako se društveni život kao cjelina ne može uspostaviti putem ugovora, ugovor jest prikladan u građanskom društvu (ekonomiji). Muškarci uza jamno djeluju ugrađanskom društvu kroz “partikularnost” koja obilježava nositelje ugovora, a oni to mogu činiti jer djeluju također i u neugovornoj državi i obitelji. Zene, kao strane jednog od središnjih ugovora u građanskom društvu, moraju također imati značajke “partikularnosti” ili, drugim riječima, imati atribute “pojedinaca”. Zene su inkorporirane u građansko društvo putem bračnog ugovora, i to na istoj osnovi kao muškarci; strane ugovora, naime, uživaju jednak položaj. Hegel može tvrditi da je dijalektika ljubavi “moment”u široj dijalektici obitelj/građansko društvo/ država, a teoretičariako ugovora o međusobnoj razmjeni imovine osobisklapaju u braku,ugojedino i ženepisati sklapaju ugovor. Nadalje, jedino ako iužene vor Kant može tvrditi da su supružnici jedan drugom i imovina i osobe. Moderno građansko društvo je poredak univerzalne slobode i kao takvo stoji u opreci naspram staroga svijeta statusa. Svi stanovnici građan-
FEMINIZAM I BRAČNI UGOVOR
skoga društva uživaju isti status, a kada je brak uspostavljen putem ugovora, možemo vjerovati da je tomu tako. Bračni ugovor, međutim, uključuje i varijantu proturječnosti ropstva. Priča o društvenom ugovoru zahtijeva prisutnost neke jasne naznake da su žene dio građanskoga društva i da su sposobne sklapa ti ugovore (robovi se moraju sma trati di jelom čovječanstva).Žene moraju sklopiti bračni ugovor. No, spolni ugovor zahtijeva da žene budu inkorporirane u građansko društvo na drukčijoj osnovi od muškaraca. Muškarci stvaraju patrijarhalno građansko društvo, a novi društveni poredak ustrojen je u dvije sfere. Privatna je sfera odvojena od građanskogjavnog života; onai jest i nij e dio građanskoga društva, a žene i jesu i nisu dio građanskoga poretka. Žene nisu uključene kao “pojedinci” nego kao žene, a u priči o prvo bitnom ugovoru to znači ako prirodno podređene (robovi su imovina). Prvobitni seugovor može održati, a muškarci dobiti priznanje svojeg patrijarhalnog prava, jedino ako se u građanskom društvu postigne podčinjenost žena. Hegelov bračni ugovor, koji transcendira ugovor, odljevak je spolnog ugovora, to jednako potpun bračni ugovor u klasičnoj vora. Taj je ijedinstveni ugovor genezakao privatne sfere koja ističe muškost teoriji ugo bratstvo slobodu i jednakost javnog svijeta; obitelj predstavlja primjer (ženske) prirodne podčinjenosti o kojoj ovisi značenje građanskoga društva/države kao sfere slobode. Hegel posve ima pravo, bračni se ugovor doista poprilično razlikuje od ugovora u građanskoj domeni. Međutim, razlika nije baš onakva kako to Hegel tvrdi. Bračni ugovor ne može biti poput, primjerice, ugovora o zaposlenju jer su stranka u bračnom ugovoružene. Žene moraju biti inkorporirane u građansko društvo putem ugovora zato što jedino ugovor uvijek uspostavlja slobodne odnose i pretpostavlja jednak mora položaja stranaka. Pa ipak, budući da su u igri žene, ugovor istodobno potvrđivati patrijarhalno pravo. Razlika između bračnoga ugovora i drugih ugovora uvijek je bila dovoljno jasno naznačena. Današnje feministice poklanjaju razmjerno malu pozornost zavjetu naposlušnost(možda zato štodanas nije uvijek uvršte n u govorni čin obreda sklapanja braka), a kada je potisnuta polovica priče o prvobitnom ugovoru, čak i izričito obvezivanje na poslušnost može proći neopaženo među drugim kritičarima teorije ugovora. Ugovor o zaposlenju poslodavcu daje pravo zapovijedanja nad radnikom i njegovim radom. Iako radnicimoraju slušati upute poslo davaca, u ugovorima o imovini u osobi šutnjasklopiti po pitanjužene, poslušnosti. bračni ugovor vlasnika ugovor kojivlada moraju žene Jedino koje nemaju položaj uključuje izričito obvezivanje na poslušnost. Kako obećanje univerzalne slobode koje nagoviješta priča o prvobitnom ugovoru ne bi izgledalo lažno već nasamom početku,u novome građanskom po retkužene mora ju
SPOLNI UGOVOR
sudjelovati uugovoru. Želi li seodržati građanski status mu škaraca kao međusobnojednakih i patrij arhalnih gospodara, ugovor što ga sklapa ju žene mora se odvojiti od ostalih ugovora. Žena pristaje na poslušnost svojemu mužu u trenutku kada mu postaje suprugom; ima li boljeg načina da se javno potvrdi kako su muškarci spolni gospodari, koji u svojim privatnim životima ostvaruju zakon muškoga spolnog prava? Kritikateorije ug ovora rijetkouzimau obzir spolni ugovor. Feministice zato dolaze u veliko iskušenje da odbace Hegelova oštroumna zapažanja onedostacimaugovora zajednos njegovim patrij arhalni m bračnim ugovorom. Odvećse lako u tom sluča ju zaključuje ka ko pravi ugovorni tip braka još nije prokušan. Hegelova kritika ugovora ističe neke izrazite poteškoće koje nastaju kada feministice prihvate teoriju ugovora, naročito u ekstremnom obliku kontraktarijanstva.Klasični teoretiča ri ugovora, primjerice, ne spominju praprizor; njihove priče počinju nakon fizičkog postanka i ljudskog razvoja. “Pojedinci” se pojavljuju kao posve odrasli ljudi, obdareni značajkama potrebnim za sklapanje ugovora. Istodobno, većina prikaza prirodnog stanja sadrži neugovorne uvjete potrebne dabi djeca napre dovala i rasla; zaljuba v, povjerenje i bitel o jski život pretpostavlja se da su prirodni. Jedino su za Hobbesa, kao i za suvremene kontraktarijance, svi društveni odnosi proizvod ugovora, pa čak i oni između djeteta i roditelja. No, bi li “pojedinac” ikada sklopio ugovor da bi postao roditelj? Ugovor o međusobnom spolnom korištenju bez teškoća može obuhvatiti fizički postanak. Problem nastaje kod dugoročnog roditeljskog opredjeljenja koje je potrebno za ljudski razvoj. Bi li se bračni ugovor o međusobnu spolnom korištenju proširio na način da uključi i odredbu o podizanju djeteta? U trećem sam poglavlju primijetila da bi Hobbesova koristoljubiva ženska jedin ka iz pri rodnog stanja ima la malen ili nikakav interes da sklopi ugovor o “othranjivanju” dojenčeta. Naravno, bez Hobbesova rata svih protiv sviju interes bi možda bio veći jer dojenče ne bi ugrožavalo osobnu sigurnost. No, bez obzira na to, sa stajališta ugovora, može li se dojenče smatrati ičim drugim do li teretom? Pitanje postaje goruće kada ugovor zahtijeva da se odnos roditeljdijete postavi na izričito ugovornu osnovu čim dijete dovoljno odraste da samo sklapa ugovore. Kako ijedan roditelj može biti siguran da njegov trud neće biti uzaludan i da njegovo dijete neće sklopiti povoljniji ugovor negdje drugdje? Osim toga, bi li itko htio sklopiti ugovor s djetetom, te bi li jedini mogući ugovori za malu i razmjerno siromašnu stranku bili ropski ugovori? Budući da me zanimaju heteroseksualni odnosi odraslih, a ne odnos roditeljdi jete, ovdje ću stati i to pitanje neću dalje razmatrati.
FEMINIZAM I BRAČNI UGOVOR
Postoji, međutim, jedno usko vezano pitanje koje je neposredno važno za temu kojom se ovdje bavim. Jedan od Hegelovih prigovora braku kao ugovoru jest taj da on odnos ostavlja na milost i nemilost hirovitosti volje kontraktora. Na sličan način Durkheim ističe kako je spona stvorena ugovorom i izvanjska i kratkotrajna, te da vodi “prolaznim odnosima i nestalnim vezama”.70Ugovor koji ide na obostranu korist irecipročna uporaba trajat će onoliko dugo koliko se to strankama bude činilo korisnim. Novi ugovor s nekim drugim partnerom uvijek će se činiti mogućom i primamljivom alternativom. To znači da izlazak iz bračnoga ugovora postaje jednako važan kao i ulazak u nj. Današnji zagovaratelji ugovaranja braka ističu da je jedna od prednosti ugovaranja mogućnost vremenskog ograničavanja ugovora koji za početak može teći, recimo, pet godina. Nije slučajno da se u trenutačnoj raspravi o ropskim ugovorima i paternalizmu ističe ključna važnost razrješivih ugovora. Utjecaj ugovornog shvaćanja braka može se vidjeti iz načina na koji popularne savjetodavne knjižice o braku i seksu prikazuju razvod, koji se smatra nečim što se “unaprijed može u smislu osobnih za probitak, stresa ... onoga što vas razmatrati čekau budućno sti a što se možemogućnosti uklopiti u jedan novi i bolji imidž”.71Kada se ugovor sklapa samo radi međusobne uporabe i koristi, njegov pravi smisao postaje “anticipirati i omogućiti razvod”.72 Predvidjeti raskid bračnoga ugovora pri samome činu sklapanja ugovora postalo je moguće tek nedavno. U Engleskoj, primjerice, prije 1700. nije bilo razvoda (razvodmensa et thoro mogao se dobiti od crkvenog suda, ali nije dopuštao ponovno sklapanje braka), a sve do 1857. mogao se dobiti jedino privatnim ukazom parlamenta.7 3Razvode sudruštvenih razmjernoklasa, lako tek počeli dobivati žene jei nepopravljiv muškarci, teraspad pripadnici svih 1969. godinei kada braka postao osnova za razvod. A razvod i razvedene osobe tek su u skorašnje vrijeme prestali biti skandalozni. Mnoge feministice u 19. stoljeću, koje su bile naklonjene razvodu, naročito kao najboljem načinu ženina bijega od nasilna muža, držale su se podalje od te teme iz straha da bi na taj način mogle kompromitirati svoje druge ciljeve; druge su se feministice protivile razvodu jer su se bojale da bi, kao posljedica toga, muževi dobili mogućnost da lakše napuštaju žene i djecu. Razvod se običnosmatra suprotno šću bra ka, no Christine Delphy tvrdi daje razvod danas prije neštokao preobrazba braka. Ona smatrada se, budući da se razvedene žene gotovo uvijek nastavljaju brinuti za djecu rođenu u braku, “brak i razvod mogu smatrati dvama načinima postizanja sličnog rezultata: kolektivnog pripisivanja brige za djecu ženama i kolektivnog oslobađanja muškaraca te odgovornosti”.74Međutim, as
SPOLNI UGOVOR
stajališta ugovora vrlo je nejasno hoće li se takva odgovornost i dalje pojavljivati. Logika ugovora, kao i braka u smislu pukog ugovora o međusobnom spolnom korištenju, zahtijeva da se “brak” i “razvod” eliminiraju. Za pojedinca je najpovoljnija pogodba beskrajan niz vrlo kratkoročnih ugovora o korištenju tijela drugog na način na koji se i kada se to traži. I druge usluge koje sedanas pruž aju utijela braku itako đer bizamijenilo bil e ugovo- bi brak. rene za tržište. Univerzalno tržište usluga Logika je ugovora da bi brak zamijenili ugovori o pristupu spolnoj imovini. Brak bi ustupio pred univerzalnom prostitucijom. Nadalje, te bi ugovore sklapali “pojedinci”, a ne “muškarci” i “žene”. Tada bi ugovor konačno odnio pobjedu nad statusom (spolnom razlikom). Kada pregovori oko korištenja spolne imovine u osobi ne bi imali predvidljiv ishod i kada bi pojedinci mogli sklapati ugovore o korištenju imovine drugog onako kako im to odgovara, spolna bi razlika postala besmislena. Beatlesi su pjevali Sve što titreba jest ljubav.Prigovor da ugovor nikada neće pobijediti jer će mu ljubav uvijek stajati na putu, već je anticipiran; ljubav je svedena na još jedan izvanjski odnos, odnosno značajku imovine u osobi, te se definira kao, primjerice, “posebna netržišna kućnaroba”.7 5 Skrenuti pozornost natakve teze en znači implicirati da je ugovor nepobjediv, nego ilustrirati nesklad saveza feminizma i ugovora. Pobjeda ugovora prilično je privlačna za feministice, s obzirom na dugotrajan utjecaj zakona opokrivaču, te razna društvena i pravna sredstva koja se još uvijek rabe kako bi se žene zakinule za vlasništvo imovine u njihovim osobama. Lako je zaključiti da uskrata građanske jednakosti za žene znači kako feministice moraju težiti stjecanju priznanja žena kao “pojedinaca”. Takva se težnja nikada ne može ostvariti. “Pojedinac” je patrijarhalna kategorija. Pojedinac je muški i njegova se spolnost sukladnotome i shvaća(ako sepojam “spolnosti” uopće može upotrebljavati za vlastitost koja je sa svojim tijelom i spolnom imovinom povezana izvanjski). Spolnost, to jest ono što znači biti spolnim bićem, tumači se na patrijarhalan način kao posjedovanje i pristup spolnoj imovini. Kako je taj pristup pribavljen i kako se ta imovina rabi, postaje jasno iz priče o zahtjevu braće da dobiju ravnopravan pristupens ž kim tijelima. U modernom patrijarhatu,muškost je paradigma za spolnost i znači spolno gospodstvo. “Pojedinac” je muškarac koji koristi ženino tijelo (spolnu imo vinu), dok je obratan slučaj kudikamo teže zamisliti. Patrijarhalno tumačenje spolnosti ilustrira “seksualna revolucija” iz protekla otprilike dva desetljeća. U početku je naglasak bio na slamanju
FEMINIZAM I BRAČNI UGOVOR
ograda koje su okruživale “spolni čin”. Većina društvenih stega, koje su nekoć sputavale žene u spolnim aktivnostima izvan braka, danas su uklonjene. Sukladno ugovornoj tezi, jedino pojedinac može odlučiti hoće li i kako ug ovorom iznajmiti spolnu imovi nu. Nikakve prijašnjea-gr nice na ugovor više nisu moguće. Ta je teza usporediva s feminističkom kritikom da je strankama u bračnom ugovoru zabranjeno odlučivati za sebe o tome kakav bi trebao sadržajpretpostavimo njihova ugovora. Marjorie Shultz, primjerice, postavlja sljedećibiti problem: da “su John i Mary odlučili da će ona u načelu pristajati naeks s ka da se to od nje zatraži. Bi li nju takav sporazum poslije onemogućio da tuži Johna za silovanje?” Shultzova izjavljuje da postoji vrlo čvrst argument da privatni ugovor ne smije prevagnuti nad kaznenim pravom, no, piše ona, “ideja privatnog provedivog sporazuma o nasilnom spolnom ponašanju manje vrijeđa od izjave države da je nasilno spolno ponašanje automatski prihvatljivo u braku”. 76Takav odgovor povlači za sobom pitanje o granicama i alternativama ugovoru. Ugovorna se teza u nešto skorije vrijeme rabila kako bi sepod nekidoseg drugi oblici heteroseksualne i homoseksualne aktivnosti podveli seksualne revolucije. Nije slučajno da u trenutku kada se ropski ugovor brani argumentom da samo pojedinac može odlučiti na koji će način ugovorom iznajmiti svoju imovinu, za ugovornom doktrinom također poseže u obranu sadomazohizma, odnosno nečega što se može nazvati ropskim ugovorom fantazme. Neke feministice brane sadomazohi zam argumentom da je riječ o “sporazumnoj aktivnosti... Ključna riječ za razumijevanje sadomazohizma jest mašta. Uloge, dijalog, fetišistič ka odjeća i seksualna aktivnost dijelovi su jedne drame ili rituala... odno si su obično ega litaristi ce koje se proti ve sado mazohizmu odbacuju se čki”.7 kao 7Feministi moralistkinje, kojima izmiče element parodije u fetišističkoj odjeći. Kako bilo, sadomazohizam nije toliko buntovnička ili revolucionarna fantazma, koliko dramatično očitovanje logike ugovora i punih konzekvencija spolnosti patrijarhalnog muškog “pojedinca”. “Pojedinci” su međusobno zamjenjivi razlika između muškaraca i žena iščezava inače bi i dalje postojala ograničenja na nadležnost koju pojedinci imaju nad imovinom u svojim osobama i na vrstu ugovora koje sklapaju. Sudionici tako mogu zaigrati bilo koju ulogu u sadoma zohizmu, ovisno onjihovim sklonostimau danom trenutk u.78Trijumf ugovora i “pojedinca” nad spolnom razlikom dao je nagovijestiti Mar quis de Sade u drugoj polovici 18. stoljeća. On je pisao: “... dražesni spole, bit će š slobodan... ti si jednako slo bodan kao i mi [muška rci] i putevi strasti otvoreni su ti koliko i nama” a de Sadeove žene vode te
SPOLNI UGOVOR
bitke zajedno s njegovim muškarcima i na isti način kao i oni. Jedan od njegovih likova, Noirceuil, uvodi Juliette u igru fantazmi; Juliette, odjevena kao žena, mora se udati za ženu odjevenu u muškarca u istom obredu na kojem i ja, odjeven u ženu, postajem suprugom jednog muškarca. A potom, odjevena u muškarca,dok vi ćete udati zaprići drugu ženukako kojabih će se nositi ženske halje ću ja se istodobno oltaru u svetom braku sjedi nio s katamitom prerušenim u djevojku.79 Beskonačne pretvorbe de Sadeovih likova predstavl jaju sablas nu parodiju, ali i živopisni prikaz, posljedicu apsolutnog osvojenja statusa kao spolne razlike od strane pojedinaca s ugovornom maštom. Sa stajališta ugovora, nema ničeg neobičnog u iskazivanju spolne slobode kroz likove gospodara i roba, kroz “personae stražara i zatvorenika, policajca i osumnjičenika, nacista i Zidova, bijelca i crnca, heteroseksualca i homoseksualca, roditelja i djeteta, svećenikazahtij i pokajnika, učitelja kurve i klijenta, td.”8 i 0Gra đansko gospodstvo eva postojanje pri- i učenika, stanka podređene osobe i brojne su priče u kojima robovi i žene u lancima ugovorom pristaju na podčinjenost. Priči oUdjevojci O, čuvenoj pornografskoj noveli, O, žena koju zatvore a potom seksualno iskorištavaju njezini zarobljivači, prije svakog napada i nasilja biva zapitana pristaje li.81Muškarci ostvaru ju svoju mušku sposobnost zapolitičku kreativnost stvaranjem političkih odnosa podređenosti kroz ugovor. Koliko je prikladno da se u doba tako rasprostranjene privlačnosti ugovora i patrijarhalnog tumačenja pojedinca proglašava završetak prijelaza iz statusa u ugovor us feminističku obranu ropskog ugovora o fantazmi? Femini stice da na (pogotovo u Sjedinj enim Državam a) često zaklj učuju da je jedina alternativa patrijarhalnom tumačenju spolnosti dokidanje spolne razlike kojom bi se kategorije muškosti i ženskosti učinile politički nerelevantnima. Na prvi pogled, potpuno ukidanje statusa i njegova zamjena ugovorom doima se kao signal da su patrijarhat i zakon o muškome spolnom pravu konačno poraženi. Čini se da je na pomolu ostvarenje obećanja ugovora kao slobode, a patrijarhalna tumačenja muškaraca i žena, te muškosti i ženskosti, čine se oborenima. Feministice su se borile i izborile za zakonske reforme koje su danas formulirane, kako se toti obično naziva, neutralnim” jezikom. reforme mogu nzači da su zašti ćena g r“spolno ađanskapra va žena , no taka v pristuTakve p reformi općenito može uroditi čudnim rezultatima kada se, na primjer, pokušava uvrstiti trudnoću u zakonske odredbe koje se bez razlike odnose na muškarce i žene. Neobične se stvari događaju ženama kada se
FEMINIZAM I BRAČNI UGOVOR
polazi od pretpostavke da je jedina alternativa patrijarhalnom tumačenju spolne razlike tobožnji spolno neutralan pojedinac. Konačna pobjeda ugovora nad statusom nije kraj patrijarhata, nego konsolidiranje modernog oblika. Priča o spolnom ugovoru govori o tome na koji je način ugovor medij za uspostavljanjei održanje patrijarhalnog prava. Svođenje bra ka na puki ugovor o spolno m korištenj u, ili, točnije rečeno, svođenje spolnih na univerzalnu prostituciju, oznažekao na. odnosa čilo bi politički poraz žena Kada ugovor i pojedinacpod stijegom građanske slobode potpuno zavladaju, žene će imati tek jednu alternativu: postati (pokušati postati) replikama muškaraca. Kod pobjede ugovora patrijarhalna konstrukcija spolne razlike kao gospodstva i podčinjenosti ostaje netaknuta, ali potisnuta. Pojedinac može imati svoj smisao i ponuditi obećanje slobode i ženama i muškarcima kako bi ovi znali čemu im je težiti jedino ako ta konstrukcija ostane nedirnuta. A ženemogu imati takve težnjeedino j ako je ta kon strukcij a potisnuta. Iako heteroseksualni odnosi ne poprimaju nužno oblik gospodstva i podčinjenosti, unutarslobodni patrijarhalne izmeđuFeministički ugovora i statusa, muš kosti i ženskosti, odnosiopreke nisu mogući. san neprestance potkapaju njegova zapletanja s ugovorom.
Sto je loše u prostituciji? v#
•
•••
U modernom je patrijarhatu dostupan čitav niz raznovrsnih sredstava putem muškarci potvrditi uvjete spolnoga ugovora. Bračni je ugovorkojih još uvijek temelj mogu patrijarhalnog prava, ali brak je sada tek jedan od društveno prihvatljivih puteva za muški pristupženskim tijelima. Usputne spolne veze i “zajednički život” više nisu društveno proskribirani kao prije dvadeset ili trideset godina, a osim raznih privatnih aranžmana, odvija se intenzivna trgovina ženskim tijelima koja donosi milijune dolara. Prostitucija je sastavni dio patrijarhalnogJ
skim tijelimasusna kapitalističkom tržištu. Patrijarhalno pravo"izrijekom je utjelovljeno ГоЬосГГugovoraя. Prostitutke su lako dostupne u širokom rasponu cijena svakom muškarcu koji sebi to može priuštiti, a često se nude kao dio poslovnih, političkih i diplomatskih transakcija. Pa ipak, javni karakter prostitucije nije tako očigledan kako bi mogao biti. Poput drugih oblika kapitalističkog poduzetništva, naprostituciju se gledakao naprivatan pothvat, a na ugovor između klijenta i prostitutke kao na privatan sporazum između kupca i prodavatelja. Dapače, unatoč raširenosti posla prostitucija je prekrivena velom tajni. U Birminghamu, britanskom gradu s oko milijun stanovnika, oko“saunama”, 800 žena radi kao ulične prostitutke ili u svojim kuća-za ma, hotelima, “salonima za masažu” i preko “agencija escort “. Gotovo 14.000 muška raca svakogatjedna kupuje ihove nj usluge, a to je oko 17 muška raca na svaku prostitutku.1Sličan stupanj otp ražnje zabilježen je u Sjedinjenim Državama, a oprezna procjena ukup-
SPOLNI UGOVOR
nog broja korisnika usluga svakog tjedna u cijeloj zemlji iznosi 1.500.000 muškaraca.2Prema jednoj procjeni, na prostituciju u Sjedinjenim Državama na dan se potroši 40 milijuna dolara.3Tajnovitost djelomično postoji zbog toga što tamo, gdje sam čin prostitucije nije nelegalan, popratne aktivnosti poput navođenja na blud jes u. Krimina lna priroda većeg dijela posla prostitucije nije, međutim, jedini razlog za tajnovitost. žele svi da se kako kupuju tu još uvijek Ne mog u pa stimuškarci ako seotkri jezna daposjeću ju pro stirobu. tutke.Političari Iz iskustv a je poznato da tri četvrtine klijenata prostitutki čine oženjeni muškarci. I doista, prostitutke u Birminghamu znaju da posao opada u vrijeme godišnjih odmora, kada muškarci odlaze iz grada sa suprugama i djecom.4 Uvijek je bilo onih koji su branili spolnu podčinjenost udanih žena, ali je sve donedavno bilo teško pronaći bezuvjetnu obranu prostitucije, primjerice, na prostituciju se gledalo kao na nužno zlo. kojim_se_mlade flžene štitilo od_siiovanja, a brak i obitelj od razorna djelovanja muškog ! spolnog apetita, lii kao na nesretnu posljedicu siro maštva i ekonomske \ lo njlžide e su sekoja moranije le sam e izdržavati. N a prostitucijuodse“legalne gleda- prostitukaožena nakoj pojavu ništa gora i nepoštenija cije”, kako je MaryWollstonecra ft 1790. nazvalabrak.5Kao prostitutke, zeneotvoreno rguju t svojim tijelima i one u s kao i radnici (ali ne i kao supruge ) za to plaćene. Zato je zaEmmu Goldman “posrijedi tekpita fnje stupnj a, naimeprodaje li (žena) sebe jednom muška rcu ubraku ili i izvan njega, ili većem broju muškara ca”.6Simoné deBeauvoir vidi suprugu “doživotno iznajmljenu jednom muškarcu; prostitutka ima nekoliko klijenata , koji je plaćaju po usluzi. Prvu štiti jedan muškarac od svih ostalih, a drugu brane svi protiv isključive tiranije svakoga pojedinog od
I
njih”.7Cicel y Hamiltuonjedinoj je 1909. trgovini primijetilakoja da, iak o se ma branidostupna, slobodno cjenkanje im je žena legitimno braku, one tu slobodu mogu uživati u nelegitimnoj trgovini: “klasa prostitutki... izvela je načelo prema kojem ženapostoji zahvalj ujući na dnici koju dobiva u zamjenu za posjedovanje svoje osobe do njegova logičnog kraja.”8 Danas smo svjedoci radikalne promjene u raspravama o prostituciji. Prostituciju nedvosmisleno brane kontraktarijanci. Jezik te obrane ponovno pokazuje s koliko lakoće teze nekrhfeministica zalaze na teren kontraktarijanaca. U mnogim es nedavnim feminističkim raspravama tvrdilo da je prostitucija samo posao i da je prostitutka radnik kao i sva vki druginajamni radnik. PröStrttttke43fzatő morale imati sindikalna prava, a feministice često iznose prijedloge za radnički nadzor te industrije. Zastupati takvo mišljenje ne znači nužno braniti prostituciju može se istodobno zalagati za sindikalna prava i tražiti ukidanje kapitalističkog
ŠTO JE LOŠE U PROSTITUCIJI?
najamnog rada međutim, u nedostatku suprotnih argumenata mnoge feminističke rasprave implicitno upućuju na zaključak da, ako je prostitutka tek jedan od radnika, prostitucija nije ništa loše. Ta teza u najmanju ruku implicira da u prostituciji nema ništa loše što ne bi bilo loše i u idrugim oblicima rada. Spomenuti je zaključak posljedica jednakih pretpostavki od kojih polazi i kontrakta rijanska obra na prostituci je. Kontra rijancisnage tv rde da (prostitutka ugovorom ustupa određeni oblikkta radne na određeno i/ razdoblje uzamjenu zanovac. Izmeđuprostitutke i klijenta doga đa se Srtof>bdna razmiena usluga, a ugovor o prostituciji jednak je ugovoru o zaposlenju iil je njegov primjer . Sa stajali šta ugovora, prostitutka je vlasnik imovine u osobi koji dio te imovine ugovorom iznajmljuje na tržištu. Prostitutka ne prodajesebe, kako se to obično tv rdi, niti prodaje svoje spolne oznake, nego ugovara korištepje. Između spolnih usluga. prostitutke i bilo kojeg drugog radnika ili prodavatelja usluga nema razlike. Prostitutka je baš kao i drugi “pojedinci” u izvanjskoj vezi s imovinomdobro u svojo j osobi.kritikama Teorijaugiovora tako naizgled nudi uvjePrimjerirljiv odgovor poznatim primjedbama na prostituciju. ce, prigovor da se prostitutki nanosi šteta i da je se tim zanatom poniža va, kontraktarijanci tumače kao nerazumijevanje prirode robe kojom se trguje. Ne nude se tijelo i vlastitost prostitutke na tržištu; ona može ugovoriti korištenje svojih usluga bez štete za nju samu. Feministicama koje tvrde da prostitucija predstavlja muško podčinjavanje žena u malom, danas se također može reći daje taka v pogled odraz zastarjeli h sta vova o seksu, korepothranjuje muška propaganda i stari svijet ženske podređenosti.9Kontraktarijanci ak č tvrde ad “ljudi ima ju ljudskopravo naBranitelji komercijalni seks”.10 priznaju da su potrebne neke reforme te industprostitucije rije kao takve, kako bi zaista slobodno tržište seksualnih usluga moglo funkcionirati. Pa ipak, oni i dalje inzistiraju na tome da je “zdrava prostitucija” moguća (izraz pripa da Larsu Ericcsonu).11Zamisao o zdra voj prostituciji pokazuje dramatičan zaokret koji se dogodio u raspravama o prostituciji. Nova obrana, koju zastupaju kontraktarijanci, univerzalni je argument. Prostitucija se brani kao posao kojim se svatko može početi baviti. Slobodaugovora i jednako st mogućnosti zahtijevaju daugovor o prostituciji bude otvoren svakome i da svakoj osobi treba biti omogućeno kupovati usluge na tržištu. Svatko seksualnu uslugu trebaoilibiprodavati imati pristup tržištu, bez obzira na tko to jetreba li dotična osoba muškarac ili žena, mlada ili stara, crna ili bijela, ružna ili lijepa, deformirana ili hendikepirana. Prostitucija će tada doći na svoje mjesto kao oblik terapije “ulogaprostitutke kao terapeuta prirodna je” 12 ili kao
SPOLNI UGOVOR
oblik socijalnog rada ili njege (briga“o intimnoj higijeni nemoćnih pacijenata”).11Nitko neće biti ostavljen po strani zbog neprikladnih stavova o seksu. Grbava ženaće, kao i rgbav muškara c, moći pronaći pro davate lja usluga.14 Univerzalna obrana prostitucije podrazumijeva da se prostitucijom može baviti i jedan i drugi spol. Žene bi trebale imati jednake mogućnosti kao i muškarci za kupnju seksualnih usluga na tržištu. “Prostitutku” se obično zamišlja kao ženu, i zaista, većina prostitutki jesu žene. Međutim, za kontraktarijace je to samo nebitna činjenica o prostituciji; s uspostavom zdrave prostitucije, status ili spolno određenje dviju stranaka (muškarcakao kupca i žene ka o prodavatdjaT i5l’iiga)'listuprrće_pred ugovorom, to jest pred odnosom dvoje “pojedinaca”. Ako samo na trenutak promotrimo priče o spolnom ugovoru, vidjet ćemo da je vrlo teško uopće pokušati univerzalizirati prostituciju. Tu i tamo pojave se izvještaji da se u velikim gradovima poput Sydneyja prostituira nekoliko muška raca heteroseksua laca s( tariji lik žigola pripada u jedanposve drugačiji kontekst), no oni su još uvijek rijetki. S druge strane, homoseksualci koji se prostituiraju nisu neobična pojava i s točke gledišta ugovora ne razlikuju se od žena prostitutki. Priča o spolnom ugovoru otkriva da postoji dobar razlog zašto je “prostitutka” žena. Iako je posrijedi priča o heteroseksualnim odnosima, ona također govori o stvaranju bratstva i njihovim ugovornim odnosima. Odnosi između pripadnika bratstva su izvan dosega ove rasprave, ali, kako je primijetila Marilyn Frye, “postoji vrsta ‘tabua incesta’ koji je ugrađen u standa rdnu muževnost”.15Taj je tabu potreban jer unutar okv ira spona koje vezuju bratstvo uvijek postoji iskušenje da se uspostavi odnos koji ćesvoje biti nešto više kada od zajedništva. kada bi pripadnici proširili ugovore, bi ugovoriliNo, međusobno seksualnobratstva korištenje tijela, konkurencija bi mogla uzdrmati temelje prvobitnog ugovora. Sa stajališta ugovora, zabrana upravo toga dijela zakona muškog spolnog prava potpuno je arbitrarna, a gorljivost kojom je muškarci među sobom održavaju neshvatljiva. Priča o početku stvaranja modernog patrijarhata pomaže da se ona donekle shvati. Kontraktarijanci ko ji brane tobožnju spolno neutr alnu univerzalnu, zdravu prostituciju, nisu, koliko se meni čini, izveli logiku svoje argumentacije dorakja. Konačan poraz statusai pobjeda ugovora trebali bi dovesti do eliminacije u korist sklapati ekonomskog prostitucije, u kojem ćebraka svi pojedinci kratkeuređenja ugovoreuniverzalne o spolnom korištenju kada to bude potrebno. Jedino legitimno ograničenje tih ugovora jest spremnost druge strane da dobrovoljno stavi usluge na raspolaganje, pri čemu je spol te strane nevažan. Ni dob nije bitno ograniče-
ŠTO JE LOŠE U PROSTITUCIJI?
nje, no ovdje barem jedan kontraktarijanac odstupa od dosljednog anti paternalizma.16 Svaka rasprava o prostituciji obiluje teškoćama. Iako kontraktarijanci sada niječu vs aki politički značaj činjenice dasu prostitutke (uglavnom) žene, glavna je teškoća ta da se, u drugim raspravama, na prostituciju uvijek jednako gleda kao na pitanje o prostitutki, odnosno kao na pitanje vezano za žene. Percepcija kaoprostitucije problema vjerojatno vezana za navesti ženu toliko je ukorijenjena, da ćeprostitucije svaka kritika kontraktarijance da optuže feministice kako kritikom prostitucije pokazuju prijezir prema prostitutkama. Tvrditi da je u prostituciji nešto loše, ne znači nužno osuditi žene koje se tim poslom bave. Kada socijalisti kritiziraju kapitalizam i ugovor o zaposlenju, oni to ne čine zato što preziru radnike, nego zato što ih podržavaju. Pa ipak, pozivanja na lažnu svijest, popularna prije nekoliko godina, ukazivala su na to da je problem kapitalizma zapravo problem radnika. Umanjivanjem pitanja kapitalizma, svodeći ga na nedostatke u svijesti radnika, odvraća se pozornost s kapitali sta, ono gpretpostavka drugog sudionika o zaposlenju. Slično tomu, pruža prilipatrijarhalna da ug je ovora prostitucija ženski problem, ku drugom sudioniku ugovora o prostituciji da sam izbjegne pomno ispitivanje. Kada se pričao spolnom ugovoru jednom ispriča, na prostituciju se može gledati kao muški na problem. Problem prostitucije tada se može sažeti u pitanje zašto muškarci traže da se ženska tijela prodaju na tržištu kao roba. Priča o spolnom ugovoru daje i odgovor: prostitucija je dio primjene zakona muškog spolnog prava, odnosno jedan od načina d a\ se muška rcima osigura pristup ženskim ijelima. t Feministička kritika prostitucije danas se ponekad odbacuje argumentom prostitutke ili varaju klijente; muškarci sedaprikazuju kaoeksploatiraju oštećena strana, a nesvoje žene.muške Prostitutke zacijelo često mogu pošrići nadzor nad transakcijom sa svojim klijentima različitim strategijama ^trikovima zanata. Međutim, baš kao što se u nekim tezama o braku, k\je sepozivaju na dobrohotne muževe, ne uviđa ra zlika između odnosa konkretnog supružničkog para i strukture braka kao institucije, tako se i kbog nekih ugovora o prostituciji u kojima prostitutka eksploatira nekog muškog klijenta ne vidi problem prostitucije kao društvene institucije. Unutar strukture same institucije prostitucije, “prostitutke” su podčinjene “klijentima” baš kao što su i “supruge” podređene “supru zima” unutar bračne strukture. O prostituciji postoji more literature, kao i mnoga službena izvješća, budući da se psihologiji i psihopatologiji prostitutke poklanja velika pozornost.Godine 19 69. kružioje letak koj i su često navodili socijalni radnici u Velikoj Britaniji i u kojem je bilo riječi o “dokazu da je prostituci-
SPOLNI UGOVOR
ja primitivna i natražna pojava a jedno izvješće britanskog Ministarstva unutarnjih poslova iz 1974. kaže da je “način života prostitutke tako izrazit primjer odbacivanja normalnog načina života, da ga se može usporediti s ovisnišću o drogi” .17Velikase pozornost posvećivala i razlozima zašto žene postaju prostitutke. Činjenice govore da nema ničeg tajnovitog u tome zašto se žene počinju baviti tim zanatom. U krajnjim slučajevima, žene mogu prodavati svoje tijelo za hranu, kako je to činila siromašna nezaposlena djevojka u Engleskoj u 19. stoljeću, kojoj je autor knjigeMoj tajni život postaviopitanje:“Zašto dopušta š da te muškarci jebu, zbog peciva s kobasicom?” Ona je odgovorila da bi se složila i s mesnom pito m i kolačima .18Gledajući još općenitije, rostitucij p om žene mogu zaraditi više novca nego većinom drugih poslova koji su im na raspolaganju u patrijarhalnom kapitali zmu. Sedamdesetih i osamdese tih godina 19. stoljeća žene koje su sudjelovale u kampanji protiv Zakona o zaraznim bolestima pri Nacionalnom udruženju dama u Velikoj Britaniji tvrdile su da je prostitucija najbolje plaćeni posao za siromašne žene. Godine 1980. empirijska su istraži vanja pokazalada su britanske prostitutke zarađivale kudikamo više od većine radnica, a uspoređivalo ih se s muškim radnicima koji su zarađivali srednje i visoke plaće.19Američki film “Zaposlene djevojke” prikazuje privlačnost prostitucije za mlade žene srednje klase s diplomom, koje žele na brzinu zaraditi razmjerno mnogo novca. Prostitutke također spominju određeni stupanj nezavisnosti i fleksibilnosti koje taj posao pruža, kao i razmjernu lakoću kojom se prostitucija može kombinirati s kućanskim poslovima i skrbiza djecu. Ovisnost o dro gi također je jeda n od važnih razloga zašto se žene odaju prostituciji. Razlozi zašto žene postaju prostitutke vrlo su jasni, ali nije jasno što sve pripada prostituciji. U mnogim se raspravama značenje pojma “prostitucija” uzima zdravo za govoto; “čini se da jako dobro znamo što nam taj izraz znači”.20Povući crtu između amaterki i žena koje se prostitucijom bave kao profesijom u našem društvu nije uvijek lako, no vrlo različite aktivnosti iz različitih kultura i povijesnih razdoblja također se baca na istu hrpu. Jedna od najistrajnijih tvrdnji sažeta je u klišeju “najstariji zanat nasvijetu”, ao prostituciji (kao i o patrijarhatu)govori sekao o općoj odlici ljudskoga društvenog života. Taj se klišej upotrebljava za čitav niz kulturoloških pojava od antike pa sve do danas i sve nazivaju “prostitucijom”. Tako jedan kontraktarijanski branitelj prostitucije tvrdi da se “komercijalna prostitucija u modernom značenju” razvila iz drevne prostitucije u hra movima.21Jednakodruštveno značenje prip isuje se i tako različitim aktivnostima kao što su, recimo, prostitucija u hramovima u starom Babilonu, prodaja tijela siromašnih žena da prehrane sebe i dje i Л Л
ŠTO JE LOŠE U PROSTITUCIJI?
cu, “bijelo ropstvo”, pribavljanje terenskih bordela za vojsku, nuđenje žena bijelim osvajačima, maisons d’abattages ili malayaprostitucija u Nairobijuk2Nije, međutim, samo po sebi očito da sve te društvene aktivnosti imaju isto značenje kao i patrijarhalnokapitalistički ugovor o prostituciji. I doista, nedavne studije feminističkih povjesničarki pokazuju da je prostitucija u današnjem smislu, to jest onaj oblik prostitucije koji omogućuje naročita kulturološkakontraktarijansku i povijesna pojavaobranu koja se “zdrave” razvila u prostitucije, Velikoj Britaniji, Sjedinjenim Državamai Australi ji potkraj 19. i početkom 20. stoljeća.23 Nema ničeg univerzalnog kod prostitutki kao posebne skupine najamnih radnika specijaliziranih za određeni posao, odnosno prostitucije kao specijaliziranog zanimanja ili profesije unutar patrijarhalne kapitalističke podjele rada. Do druge polovice 19. stoljeća u trima pome s nutim zemljama prostitutke su pripadale populaciji privremeno zaposlenih siromaha. Žene iz te klase zalutale bi povremeno u prostituciju kako bi zalutale i u druge oblike zaposlenosti. Na prostitutke se nije gledalo kao na posebnu klasu žena, niti ih se odvajalo od drugih radnika ili radničke klase jer prostitucija nije postojala kao zasebna “profesija”. U Velikoj Britaniji, primjerice, prostitucija u današnjem značenju pojavila se kao posljedica nekih događaja koje je ubrzalo donošenje zakona o zaraznim bolestima (1864., 18 66., 1869.). Tim su zakonima policajci u civilnoj odjeći ovlašteni da žene u vojnim gradovima identificiraju kao “obične prostitutke”, koje se zatim prisilno vodilo na ginekološki pregled zbog spolnih bolesti, a ako su bile zaražene, zatvaralo ih se u bolnicu za spolne bolesti. Za opoziv tih zakona vodila se velika politička kampanja u kojoj su prednjačile žene. Odbacujući primjedbu da javna higijena zahtijeva redovite preglede vojnika, mornara i žena zbog spolnih bolesti, sastavljači Izvještaja Kraljevskog vijeća o zakonima ustvrdili su da “se prostitutke i muškarci koji ih pohode ne mogu uspoređivati. Jedan spol ovdje čini prekršaj zbog materijalne koristi, a drugi se, pak, neredovito prepušta prirodnim porivima”.24Feministice koje su sudjelovale u kampanji, na primjer Josephi ne Butler, priznale su da je posrijedi nešto mnogo više od “dvostrukog mjerila” spolne moralnosti, jedine moralnosti spojive sa spolnim ugovorom. Ona je tvrdila da se spomenuti ako z ni tiču svih ena ž i da one ne smiju prihvatiti to da sigurnost i privatni ugled većine žena ovisi o “ropskoj klasi” javno dostupnih prostitutki. Butlerova je poslije napisala svojoj sestri da “čak ako nam nedostaje suosjećanja koje bi pomoglo da lance koji sapinju naše porobljene sestre oćutimo i na vlastitoj koži, ne možemo izbjeći činjenici da smo jedno ženstvo, solidaire,te da, dokle god su one u ropstvu,ni mi ne možemo biti posve i istinski slobodne”.2 5Za
SPOLNI UGOVOR
feministice koje su se borile protiv tih zakona, prostitucija je u potpunosti predstavljala spolnu dominaciju muškaraca nad ženama. No, feministička pitanja zagušio je pokret društvenog puritanizma, koji se u Velikoj Britaniji razvio osamdesetih godina 19. stoljeća i koji je pridonio donošenju Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona iz 1885., koji je policiji dao veću ovlast po kratkom postupku na d siromašnim ženam a. Do ukidanja zakona o zara znim bolestima 1886. karakter prostitucije već se mijenjao, a zanat se “profesionalizirao”. Ženama koje su u skladu s tim zakonima bile registrirane kao obične prostitutke, bilo je teško postići da im se imena uklone s popisa ili pronaći kakav drugi posao. One su u to doba često unajmljivale sobe u bordelimapansio nima čije su vlasice bile žene, koje su na taj način izdržavale svoje obitelji, a osim prostitutki prima le sui drug e stanare. Zakon iz 1885. dao je policiji ovlasti za sprječavanje navođenja na blud i za zatvaranje bordela, koji su potom sustavnozatvara ni od 1890. do 1914. Prostitutke suse tada za zaštitu obratile svodnicima. Prostituciju više nisu kontrolirale žene nego muškarci, paje, kako primjećuje Judith Walkowitz, “sada postojala treća strana, kojoj je bilo naročito u interesu da se produlji boravak žena na ulicama”.26 U australskoj državi Novom Južnom Walesu, eliminacija prostitucije kao slobodnog zanimanja krenula je drugačijim putem. Za razliku od mnogih drugih britanskih kolonija, u Novome Južnom Walesu nisu se donosili zakoni protiv zaraznih bolesti, niti su slijedili relevantni britanski zakon iz 1885. Godine 1908. doneseni su zakoni koji su se odnosili nanavođenje na blud, svodništvo i držanje javnih kuća, a prema Judith Allen, cilj policijske strategije bio je otkloniti najvidljivije aspekte prostitucije. Ishod toga bio je da samostalne prostitutke više nisu mogle raditi; “rad prostitutkipostao je strukturno proletariziran.”27 Prostitutke subile prisiljene obratiti se bilo mrežama organizirana kriminala, bilo svodnicima koje su zapošljavali isti ti kriminalci. Slična je posljedica proizašla iz široke kampanje protiv prostitucije koja se vodila tijekom Progresivne ere u Sjedinjenim Državama. Ruth Rosen ukratko nabraja promjene koje su obuhvaćale prenošenje kontrole nad zanatom od “upraviteljica javnih kuća i samih prostitutki na svodnike i sindikate organiziranog kriminala... Prostitutka od tada rijetko radi neovisno. Osim toga, sada se suoča va s povećanom okrutn ošću, ne samo policije, ne go i svojih se novih ‘poslodavaca’.28Pošto se profesionalizirala, prostitucija razvila u važnu poslovnu granu patrijarhalnog kapitalizma, i to s istim ustrojem kao i druge kapitalističke grane; prostitutke rade na poslu koji kontroliraju muškarci. U Birminghamu, primjerice, većina prostitutki ima svoje svo-
ŠTO JE LOŠE U PROSTITUCIJI?
dnike, a “saune” i slična mjesta obično su u vlasništvu ili pod upravom muškaraca. Malo je prostitutki postalo upraviteljicama ili “pokrenulo neki uzajamno koristan po slovni pothvat s drugim ženama”.29 Tvrdnja da je prostitucija univerzalna značajka ljudskoga društva ne počiva samo na klišeju o “najstarijem zanatu na svijetu”, nego i na široko prihvaćenoj pretpostavci da je prostitucija proizvod prirodnog spolnog nagona muškaraca. Pretpostavlja se, naime, da postoji univerzalan, prirodni(muški) impuls, koj i traži i uvijek će tražiti odušak koji pruža prostitucija. Budući da su argumenti o nemoralnosti spolnih odnosa izvan braka izgubili svoju društvenu snagu, branitelji prostitucije često je prikazuju kao primjer “seksa bez ljubavi”, odnosno kao primjer zadovoljenja prirodnih apetita.30Ta je teza, međutim, non sequitur. Branitelji seksa bez ljubavi i zagovornici onoga što se nekoć nazivalo slobodnom ljubavi uvijek su polazili od pretpostavke da se odnos temelji na uzajamnoj spolnoj privlačnosti muškarca i žene i da uključuje zajedničko tjelesno zadovoljstvo. Slobodna ljubav i prostitucija krajnje su suprotstavljene. Prostitucija je uporaba ženskog tijela strane muškarca za njegovo zadovoljstvo. Prostitutka nema ni želju ni od zadovoljstvo. Prostitucija nije međusobna, ugodna razmjena uporabe tijela nego jednostrana uporaba tijela žene od strane muškarca za novac. Prikazivanje prostitucije kao prirodnog produženja ljudskog impulsa i izjednačavanje “seksa bez ljubavi” s prodajom ženskih tijela na kapitalističkom tržištu, mogući su samo zato što se izbjegava srž jednog važnog pitanja: Zašto muškarci traže da zadovoljenje prirodnog apetita ima oblik javnog pristupa ženskim tijelima na kapitalističkom tržištu u zamjenu za novac? U tezama da je prostitucija tek oblik očitovanja prirodnog apetita prostitucija se nam uvijek s nabavom hrane. da Tvrdnja da n“svi hranu, pabi zatouspoređuje moralabiti dostupn a... A budući su nam spol e trebamo želje jednako osnovne, prirodne i nagonske kao i potreba za hranom, to vrijedi i za njih”, nije valjan argument za prostituciju niti za bilo kakav oblik spolnih odnosa.31Bez minima lne količine hrane (ili vode ili krova nad glavom) ljudi umiru,a prema mojim spoznajama, nitko nije umro zato što nije imao oduška za zadovoljenje spolnog nagona. Postoji jedna temeljna razlika između ljudske potrebe za hranom i potrebe za seksom. Hrana je katkada posve nedostupna, ali za zadovoljenje seksualnog apetita svatko pri ruci ima potrebno sredstvo. Nije po prirodi nužno stupiti u spolni odnoskako bi se utažilo spolnu glad. Naravno, može postojati kulturološka inhibiranost za uporabu takvih sredstava, ali i ono što se ubraja u hranu ponekad se kulturološki razlikuje od sredine do sredine. Način proizvodnje i uzimanja hrane, kao i oblik odnosa među spolovima, ni u jednom društvu ne proizlaze izravno, bez kulturološkog
SPOLNI UGOVOR
posredovanja, iz prirodne činjenice da sva ljudska bića osjećaju glad i spolni nagon. Posljedice seksualnih inhibiranosti i zabrana vjerojatno su manje pogubne od posljedica zabrana vezanih za hranu. Jedna druga teškoća u raspravi o prostituciji u patrijarhatu potkraj 20. stoljeća sastoji se u tome da se obično pretpostavlja kako je jasno koje aktivnosti potpadaju pod zajednički nazivnik “prostitucija”. Prostitucija je danas dio međunarodne industrije seksa, koja obuhvaća masovnu prodaju pornografskih knjiga i filmova, široku ponudu striptiz klubova, peep showa i sličnih objekata, te reklamiranje sekstura za muškarce u siromašne zemlje Trećega svijeta. Opće pokazivanje ženskih tijela i njihovih spolnih obilježja, bilo slikom ili uživo, središnji je dio industrije seksa i stalnopodsjećamuška rce i žene da muškarci ostvaruju muško spolno pravo, to jest da imaju patrijarhalno pravo pristupa ženskim tijelima. Priča o prvobitnom spolnom ugovoru pomaže razlučiti koje se od brojnih aktivnosti u industriji seksa ispravno nazivaju “prostitucijom”. Primjerice, za zadovoljenje samog prirodnog nagona muškarac ne mora imati pristup ženskom tijelu; kakvo je onda značenje činjenice da 15 do 25% klijenata birminghamskih prostitutki traži uslugu poznatu kao “ručni rad “?32 Priča o spolnom ugovoru upućuje na to da je traženje spomenute usluge dio konstrukcije onoga što znači biti muškarac i načina na koji se danas očituje muška spolnost. Zadovoljenje prirodnih spolnih nagona muškaraca mora se postići pristupom ženi, čak ako se njezino tijelo izravno seksualno ne koristi. Bez obzira je li voljan ili u mogućnosti pronaći kakav drugi oblik zadovoljenja, muškarac svoju muškost može pokazati sklapanjem ugovora o korištenju ženina tijela. Ugovor o prostituciji još je jedan primjer konkretnog ostvarenja “prvobitnog” spolnog ugovora. Pristupanje “spolnom činu” primjer je muškosti na djelu. (Iz istog razloga prodaja muških tijela za homoseksualnu uporabu nema isto društveno n z ačenje).Institucija prostitucije zapravo se pobrinula da muškarci mogu kupiti “spolni čin” i tako ostvariti svoje patrijarhalno pravo. Aktivnosti koje se, iznad svih drugih, mogu ispravno nazivati prostitucijom jesu “spolni čin” i s njim povezane aktivnosti poput “ručnog ra da” i oralnog seksa (fellatio), za čim sada postoji velika potražnja.3 3Neke od najčeš ćih zabuna u raspravama o prostituciji mogle bi se izbjeći kada bi se na druge aktivnosti gledalo kao na dio šire industrije seksa. To tržište također uključuje veliku potražnju za “podčinjavanjem i kažnjavanjem” ili ugovorima o ropskim fantazijama. Masovna komercijalna reprodukcija najpotentnijih odnosa i simbola dominacije svjedoči o snazi i duhu ugovora, koji objavljuje da je podređenost (spolna) sloboda.
ŠTO JE LOŠE U PROSTITUCIJI?
Prostitutke se od sedamdesetih godina organiziraju u jSedinjenim Državama, Velikoj Britaniji i Australiji, a Međunarodni odbor za prava prostitutki održao je 1986. drugi Svjetski kongres kurvi u cilju poboljšanja radnih uvjeta, borbe protiv animoziteta i nasilja, te pritiska za dekrimi nalizaciju prostitucije. Ukratko, prostitutke nastoje biti priznate kao radnici koji se bave zanimanjem kojem nedostaju osiguranje i sindikalna zaštita. Prostitutka je ženaNo, i zato sa svim drugim zaposlenim jeli neizvjesan status “radnika”. prostituka nije sasvim poput drugih ženama diradnica; njezin je status još neizvjesniji. Na prostituciju se gleda drugačije nego na druge oblike rada žena, a prostitutke se, posebice na nižoj razini tržišta, jasno razlikuju od ostalih žena radnica (gotovo svatko može zamisliti “prostitutku” kako se nudi na ulici u svojoj prepoznatljivoj odjeći, k arakteristi čna drža nja i zlatnasrca). Kontrakta rijanska obrana prostitucije pripisuje neprihvaćanje prostitutke kao radnice ili davatelji ce usluga licemjerju i iskrivljenim stavovima o seksualnim aktivnostima. Licemjerje je sigurno učestala pojava, a iracionalnih stavova o prostituciji imaGeorge pregršt, kako to prije prilično vremena Profesija pokazala Warren a Bernar da je Shawa. Pa ipak, pozivanjem na licemj erjegđe et ško se mogu obuhvatiti svi osjećaji s kojima neki muškarci gledaju na prostitutke. Prostitutke se ubija jer se u njima vidi izvor zagađenja, a imena njihovih ubojica ulaze u svakodnevni jezik, kao u slučaju Jacka Trbosjeka. Nešto je manje dramatična činjenica da se prostitutke izlažu popriličnom riziku svakodnevnih tjelesnih ozljeda od strane svojih muških klijenata, pogotovo ako rade na ulicama. Eileen McLeod ustanovila je da su “gotovo bez iznimke sve prostitutke s kojima sam bila u doticaju doživjele neki oblik naravno, ozbiljnog fizičkog nasilja od strane 4 Prostitutke, nisu jedini radnici kojisvojih su naklijenata”.3 poslu izloženi riziku tjelesnih ozljeda. Brojnim radnicima koji svake godine poginu ili se ozlijede na radnome mjestu zato što sigurnosne mjere ili ne postoje, nisu prikladne ili se ne provode, ne pridaje se naročit publicitet. No, te ozljede ne nastaju zato što je radnik žena. Kontraktarijanci nisu jedini koji poriču važnost činjenice da su prostitutke žene. Osim nekih feminističkih analiza, teško je naići na rasprave u kojima se priznaje da je prostitucija dio patrijarhalne strukture građanskoga društva. Ljevica i desnica, također i neke feministice, dijele pretpostavku da je rad prostitutke posve isti kao i bilo koje drugo plaćeno zaposlenje. Prostitutka se tek bavi druga čijim zanimanjem i nudi druga čiju uslugu(oblik radne snage) od rudara, električara, tajnice ili radnika koji sklapa elektroničke uređaje. Zato nimalo ne iznenađuje činjenica da se kritika prostitucije obično iznosi jezikom ekonomije. Primjerice, već se dugo čuje teza da su pro I ЛГ
SPOLNI UGOVOR
stitutke primorane baviti se tim poslom iz ekonomske nužde. Uvjetima sklapanja ugovora o prostituciji poklanja se jednaka pozornost kao uvjetima sklapanja bračnoga ugovora ili ugovora o zaposlenju, s time da se kao problem s prostitucijom obično spominje nedobrovoljno sklapanje ugovora. Allison Jaggar je tako usta novila da je “ekono mska nužda, koja je u srži prostitucije, ... osnovni feministički prigovor prostituciji”.35 Prema jednoj drugoj uobičajenoj tezi, koju danas jednako iznosi religiozna desnica kao i ljevica, ono što kod prostitucije nije u redu jest izrabljivanje i degradacija žena koje se njome počnu baviti, kao što je to slučaj s mnogim drugim radnicima u kapitalizmu. Ponovno se zanemaruje pitanje podređenosti. U tezama o ekonomskoj nuždi i iz rabljivanju, usporedba je često obratna; umjesto da se na prostitutke gleda kao na izrabljivane radnike, drži se da su radnici u istom položaju kao i prostitutke. Marksistički kritičari prostitucije vode se Marxovom izjavom da je “prostitucija samo specifičan izrazopćeprostitucije najamnog radni ka”i6.Prostitucija, dakle, predstavlja ekonomsku nuždu, izrabljivanje i otuđenje najamnog rada. Kako kaže i jedan kritičar, “prostitucija je odraz degradacije suvremenoga građanina kao proizvođača”.37Ugovor o prostituciji nije tek primjer ugovora o zaposlenju; prije će biti da ugovorom o zaposlenju postaje ugovor o prostituciji. Lik prostitutke može, dakle, simbolizirati sve loše u najamnom radu. Gledati na prostitutke kao na primjer kapitalističkog izrabljivanja u malom, aradnikepredsta vljati likom prostitutke, nije bez ironije. “Radnik” je muškarac no njegova se degradacija ipak predstavlja ženskim simbolom, a patrijarhalni se kapitalizam opisuje kao sustav univerzalne prostitucije. Činjenica da se prostitutka nadaje kao tako očit simbol degradacije najamnoga rada budi sumnju da ono što ona prodaje baš i nije posve isto što i radna snaga, koju ugovorom iznajmljuju ostali radnici. Ako je prostitucija rad u posve istom smislu kao i bilo koje drugo plaćeno zaposlenje, tada se sadašnji status prostitutke može pripisati jedino, kako tvrde kontraktarijanci, zakonskoj zabrani, licemjerju i zastarjelim pogledima na seks. Povijest spolnog ugovora daje još jedno objašnjenje za razliku između prostitucije i drugih plaćenih poslova u kojima prevladavaju žen e. Ugovor o prostituciji jest ugovor sa ženom, pa zato ne može biti isti kao ugovor o zaposlenju, koji je ugovor između muškaraca. Čak i ako se ugovor o prostituciji zaključi na kapitalističkom tržištu, on se u nekim značajnim dijelovima razlikuje od ugovora o zaposlenju. Primjerice, radnik uvijek sklapa ugovor o zaposlenju s kapitalistom. Da je prostitutka samo običan radnik, i ugovor o prostituciji uvijek bi uključivao kapitalistu; no, vrlo je često muškarac koji sklapa taj ugovor radnik.
ŠTO JE LOŠE U PROSTITUCIJI?
Pretpostavimo da netko može prigovoriti kako prostitutka radi u “salonu zamasažu”. Ona će u tom slučaju biti plaće ni zaposlenik,koji je sklopio ugovor o zaposlenju. Točno, ali ugovor o prostituciji nije ugovor o zaposlenju. Ugovor o prostituciji sklapa se s muškim klijentom, a ne s poslodavcem. Prostitutka može, ali ne mora biti plaćeni zaposlenik (radnik); neke je prostitutke “ispravnije opisati kao sitne poduzetnike”38. Razlika je, međutim, nevažna kada profesija je u pitanju problemrazmjena, karakteri zacije prostitucije; je li posrijedi slobodna i slobodna izrabljivanje ili pak specifična vrsta podređenosti? Bila radnik ili sitni poduzetnik, prostitutka se mora smatrati osobom koja prodaje radnu snagu ili uslugu ako se ugovor o prostituciji ima smatrati ugovorom o zaposlenju. S gledišta ugovora, ugovor o zaposlenju beskrajno je rastezljiv, njegov se rok proteže od čitava života u slučaju građanskog roba do kratkoročnog ugovora o prostituciji u javnoj kući za vojsku ili inozemne radnike. Bez obzira na to je li prostitutka izrabljivani ili slobodni radnik odnosno sitni poduzetnik, pretpostavlja se da je riječ o prodaji radne usluga. Prema nego Ericssonu, prostitutka mora prodanužno prodavati usluge. “nesnage svoje ili tijelo ili vaginu, seksualne Kad bi stvarno vala sebe, više ne bi bila prostitutka nego seksualna robinja.”39 Točnije, podsjećala bi na roba na otprilike isti način na koji radnik, kao najamni rob, odsjeća p na roba. Radnaje snaga politička fikcija. Kapitalist ne sklapa i ne može sklopiti ugovor za korištenje usluga proletera ili njegove radne snage. Ugovor o zaposlenjudaje poslodavcu pra vo raspolaganja radnikovom radnom snagom, to jest vlastitošću, osobom i tijelom radnika tijekom razdoblja naznačenog u ugovoru o zaposlenju. Slično tomu, prostitutkine se usluge ne mogu pružiti bez njezine prisutnosti; imovina u osobi, za razliku od materijalne imovine, ne može se odvojiti od svojeg vlasnika. Stalni klijent, muškarac koji sklapa ugovor o korištenju prostitutkinih usluga, poput poslodavca dobiva pravo raspolagati njezinom osobom i tijelom tijekom trajanja ugovora o prostituciji no tu usporedba između između najamnog roba i prostitutke, te ugovora o zaposlenju i ugovora o prostituciji prestaje. Kapitalist nije intrinzično zainteresiran za tijelo i vlastitost radnika, ili barem ne pokazuje istu vrstu interesa kao muškarac koji sklapa ugovor 0 prostituciji. Poslodavca prvenstveno zanima roba koju radnik proizvodi, odnosno dobit. Posebna odlika odnosa između vlasnika radne snage 1njegove imovine jest tada poslodavac moraorganizirati (otjelovljene) radnike i natjerati ih, odnosno potaknuti, na rad, kako bi njegovim strojevima ili drugim proizvodnim sredstvima proizvodili robu. No, poslodavac može, a često to zaista i čini, zamijeniti radnika strojevima ili, danas, osamdesetih godina 20. stoljeća, robotima i drugim kompjutorizira-
SPOLNI UGOVOR
nim strojevima. Poslodavcima su draži strojevi nego radnici jer su strojevi poput apsolutno vjernih robova: ne mogu biti neposlušni, opirati se poslodavčevim zapovijedima ili se udruživati u sindikate i osnivati revolucionarne udrug e. S druge strane,ko a poslodavacsve svoje radnik e zamijeni strojevima, postaje tek posjednik. Poslodavac je zainteresiran za radnike kao vlastitosti, jer bez njih prestaje biti gospodarom i gubi užitak podređenima. Zazapovijedanja razliku od poslodavaca, muškarci koji sklapaju ugovor o prostituciji imaju samo jedan interes: prostitutku i njezino tijelo. Postoji tržište supstituta za žensko tijelo u obliku lutki za napuhavanje, ali, za razliku od strojeva koji zamjenjuju radnika, lutke oglašavaju riječima: “Baš kao žive“. Te su lutke doslovan supstitut za žene, a ne funkcionalna zamjena poput stroja postavljenog umjesto radnika. Čak i plastična zamjena za ženu muškarcu može pružiti osjećaj patrijarhalnog gospodara. U prostituciji su žensko tijelo i seksualni pristup tijelu predmet ugovora. Trgovina tijelima kao tijelima veoma podsjeća na ropstvo. Zato nije posve neprimjereno simbolizirati najamno ropstvo likom prostitutke, a ne likom muškog radnika. No, prostitucija se razlikuje od najamnog ropstva. Nijedan se oblik radne snage ne može odvojiti od tijela, ali jedino ugovorom o prostituciji kupac dobiva jednostrano pravo izravna spolnog korištenja ženskog tijela. Neki bi kontraktarijanac ovdje mogao odgovoriti da se tijelu pridaje prevelik a težina. Č ak ako i jest posri jedi tijelo, a ne (kako bi toretbalo) usluge, kada se tijelo ugovorom iznajmljuje na korištenje mora se zadržati moralna sloboda. Budući davlastitost, to es j t osoba,nisu isto vjetni s tijelom, vlastitost neće biti povrijeđena ako se koristi imovina u tijelu. David Richards je uzatom pitanju razmatrao zajednoslijede s marksistima i feministicama koje pretpostavlja da Kanta, u tom smislu Kanta. Kant osuđuje prostitucijupactum kao turpe; ugovorom prodati neki dio tijela za seksualnu uporabu znači pretvoriti se u imovinu, res,zbog u “neodvojiva jedinstva članova Osobe”.40Kant piše da čovjek ne može sebe koristiti kako hoće: On nije svoj a imovina; kazati da jestproturječilobi samo sebi; utoliko ukoliko je osoba, on je subjekt kojem se može dodijeliti vlasništvo nad stvarima, a da je on svoja imovina, bioi osoba bi stvar kojoj mogao biti vlasnikom... nemoguće je biti i stvar , i vlbi asnik i vlasništv o.41 Richards tvrdi da je Kantova osuda prostitucije nedosljedna njegovu općem mišljenju o autonomiji. Ja ovdje neću pokušavati ustvrditi je li
ŠTO JE LOŠE U PROSTITUCIJI?
nedosljednija od njegovih stajališta o najamnom radu ili, posebice, bračnom ugovoru, budući da Richards ne spominje da Kant odobrava patrijarhalno pravo, pa da tako mora zanijekati da su žene osobe i stoga autonomne. Kantova je nedosljednost u tome što želi ograničiti ispunjenje uvjeta spolnoga ugovora na bračne odnose; muškarci mogu koristiti ženska tijela kao imovinu u svojstvu muževa, ali žene ne smiju prodavati rasprava tu robuprotiv na tržištu i bitiproizvoljno plaćene ograničavanje za spolnu uporabu. Richards tvrdi da je prostitucije spolne slobode. Otjelovljenje jastva ne postavlja granice moralnoj autonomiji pojedinca. Richardsova teza počiva na jednoj verziji bestjelesnih, racionalnih entitetakoji ispunjavaju (jedan aspekt) Kantove teorije ugovora i Rawlsova prvobitnog položaja. Autonomija obuhvaća tek “samokritičke sposobnosti osoba da procijene svoje sadašnje potrebe i živote... Autonomija se pojavljuje u određenom tijelu i samokritički navodi osobu da uzme u obzir to tijelo i njegove sposobnosti pri donošenju odluka o obliku njegova ilinjezina života”.42Ukratko, sloboda je ne ograničenasposobno st vlasnika entiteta), izvanjski povezanog s imovinom joj osobi (racionalnog (tijelu), da prosudi kako ugovorom iznajmiti tu imovinu.u svoLjudska bića sigurno posjeduju sposobnost kritičkog samopromišlja nja a ona se može shvatiti na način da obuhvaća samo individualno, racionalno kalkuliranje o tome kako rabiti imovinu uz najveću korist. Kada se ta složena, višeslojna sposobnost ne bi mogla svesti na tako blijedo, kulturološki i povijesno specifično postignuće, patrijarhalno se građansko društvo ne bi moglo razviti. Richardsova “autonomija” još je ekonomičnije sažeta u stihovima Richarda Lovelacea: Kameni zidovi ne čine zatvor Ni rešetke željezne kavez. To vrlo par cijalnoi društveno periferno (iako unekim okolnostima herojsko) poimanje mora lne ili duhovne slobode nije u pitanju ni u prostituciji ni u drugim oblicima građanske podređenosti. Građanska je podređenost političkiproblem, a ne pitanje morala, iako obuhvaća i moralna pitanja. Pokušati odgovoriti na pitanje što nije u redu s prostitucijom, znači upustiti se u raspravu o političkom pravu u obliku patrijarhalnog prava ili zakona muškoga spolnog prava. Podređene osobe svih kategorija svakodnevno ostvaruju svoju sposobnost kritičkog samopro mišljanja i zbog toga su gospodarima pomršeni računi, frustrirani su, a ponekad bivaju i svrgnuti. No, ako gospodari ne budu svrgnuti, ako podređeni ne počnu politički djelovati, nikakvo kritičko promišljanje neće okončati njihovu podčinjenost i donijeti im slobodu.
SPOLNI UGOVOR
Priznati da ljudsko otjelovljenje nema samo kontingentno ili incidentno značenje za slobodu i podređenost možda se ne čini dovoljnim da bi se povukla razlika između prostitucije i drugih oblika rada ili zaključilo da postoji nešto loše u prostituciji što nije loše u najamnome radu. Pro stitutkino tijelo prodaje se na tržištu, no postoje i druga zanimanja u kojima su tijela na prodaju i u kojima su poslodavci stvarno zainteresirani za tijela svojih radnika. Primjerice, danas kada je sport postao dijelom patrijarhalnog kapitalizma, tijela profesionalnih sportaša i sportašica također se mogu iznajmiti ugovorom. Orlando Patterson spominje primjer bejzbola u Sjedinjenim Državama , gdje es do 1975. igrače moglo kupovati i prodavati poput bilo koje robe, i to po želji i za dobit vlasnika njihovih klubova. Patterson ističe da igrači bejzbola niti su bili niti jesu robovi. Pravno gledajući, oni su slobodni građani i danas donekle imaju riječ kada se s njima raspolaže, no njihova se tijela i dalje kupuju i prodaju. Patterson kaže daposlodavcidanas ne tra že daradnici stoje nagi na dražbenoj pozornici kako bi ih poslodavci i njihovi liječnici bockali i pregledavali. No, kada poslodavac od radnika ili sportaša zahtijeva liječničku svjedodžbu prije no što ga unajmi, on ne samo traži iste podatke kao robovlas nik koji pregledava zadnji tovar tijela, on nesvjesno otkriva inherentni apsurd razlike između “sirovih tijela” i usluga što ih ta tij ela proizvode.4 3 Međutim, postoji razlika u vrsti uporabe za koju su tijela namijenjena kada ih se prodaje. Vlasnici bejzbolskih klubova imaju ovlasti nad korištenjem tijela svojih igrača, ali oni koji su ta tijela ugovorom unajmili ne koriste ih izravno seksualno. Između tijela i jastva postoji integralan odnos. Iako tijelo i jastvo nisu istovjetni, jastvo se ne može odvojiti od tijela. Ideja o imovini u osobi meritorna je utoliko ukoliko skreće pozornost na važnost tijela u društvenim odnosima. Građansko gospodstvo, poput gospodstva robovlasnika, ne provodi se nad pukim biološkim entitetima koji se mogu koristiti kao roba (životinja), niti nad čisto racionalnim ntitetima. e oGspoda re ne zanimabestjelesnafikcija radne snage i usluga . Oni sklapaju ug ovor za uporabu ljudskog otjelovljena jastva. Upravo zato što su otjelovljena jastva, podređeni su u stanju obaviti traženi posao, podlijegati disciplini, te odati priznanje i ponuditi vjernu službu koja nekog čovjeka čini gospodarom. Ljudska tijela i jastva razlikuju se i spolno; vlastitost je, naime, muškaili ženskavlastitost. Integralnu vezu između ela tij i jastva ilustri-
ŠTO JE LOŠE U PROSTITUCIJI?
ra rasprostranjena uporaba vulgarnih izraza za ženske spolne organe kada se govori o samim ženama i uporaba žarg onskih izraza za peniskada se pogrdno govori o muškarcima. Muškost i ženskost su spolni identiteti; iako jastvo nije u potpunosti obuhvaćeno svojom spolnošću, identitet je nerazdvojiv od spolne konstrukcije jastva. U modernom patrijarhatu prodaja ženskih tijela na kapitalističkom uključuje nailidrugačiji u dubljem smislu odtržištu prodaje muškogprodaju igrača jastva bejzbola prodaje način prava iraspolaganja uporabom radne snage (tijela) najamnog oba r . Priča o spolnom ugovoru otkriva da je patrijarhalna konstrukcija razlike između muškosti i ženskosti politička razlika između slobode i podčinjenosti, te da je spolna vlast glavno sredstvo kojim muškarci potvrđuju svoju muškost. Kada muškarac sklapa ugovor o prostituciji, njega ne zanimaju spolno neobilježene, bestjelesne usluge; on sklapa ugovor kako bi kupio seksualnu uporabu žene na određeno razdoblje. Zašto bi se inače muškarci pojavljivali na tržištu i plaćali za “ručni rad”? Naravno, muškarci također mogu potvrditi svoju muškost na druge načine, ali u odnosima između spolova jasnase potvrda dobiva upuštanjemu “spolni čin”. Zenstvo se također potvrđuje u spolnoj aktivnosti, pa kada prostitutka ugovorom iznajmljuje svoje tijelo na korištenje ona, dakle, sebe prodaje i to na vrlo zbiljski način. Jastva žena sudjeluju u prostituciji drukčije nego jastva u drugim zanimanjima. Radnici svih vrsta mogu biti više ili manje “vezani za svoj posao”, ali integralna veza koja postoji između spolnosti i osjećaja jastva znači da se prostitutka u cilju samozaštite mora distancirati od svoje seksualne uporabe. Zene koje se bave tim poslom razradile su čitavu strategiju distanciranja, odnosno profesionalnog pristupa, kada su sa svojim klijentima. Takvo distanciranje muškarcima stvara problem, problem koji se može shvatiti kao još jedna varijantaproturječjagospodstva iopstva r . Ugovor o prostituciji omogućuje muškarcima da se postave kao građanski gospodari na neko vrijeme i oni, poput drugih gospodara, traže priznanje svojeg status a. Eileen McLeod razgovarala je i sklijentima i s prostitutkama u Birminghamu, te utvrdivši da su njeni nalazi u skladu sa sličnim istraživanjima u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama, tvrdi da “su se gotovo svi muškarci s kojima sam razgovarala žalili na emotivnu hladnoću i plaćenički pristup mno gih prostitutki s kojima su bili u ko ntaktu”.44 Gospodar zahtijeva uslugu, no također zahtijeva da tu uslugu pruži osoba, vlastitost, ane tek dio(bestjele sne) imovine.John Stuart Mili je glede podređenosti supruga primijetio da “njihovi gospodari od njih traže nešto više od same usluge. Muškarci ne žele samo pokornost žena, oni žele njihove osjećaje. Svi muškarci, osim onih najokrutnijih, ne žele ima-
SPOLNI UGOVOR
ti primoranog nego voljnog roba, dakle ne običnog roba nego miljenika.”45 Poslodavcu ili suprugu lakše je dobiti vjernu uslugu i priznanje svoje vlasti nego što je to muškarcu koji sklapa ugovor o prostituciji. Ugovorom građanskog roba, kao i ugovorom o zaposlenju i bračnim ugovorom, uspostavljaju se dugoročni odnosi podređenosti. Ugovor o prostitucijianja traje kratko, klijent se sti netucbrine za svakodnevne probleme iskorištav radne snage. aUgo vor o pro iji je, moglo bi se reći, ugov or točno određene izvedbe, a ne otvoreni ugovor poput ugovora o zaposlenju i, u nekim oblicima, bračnog ugovora. Postoje i druge razlike između ugovora o zaposlenju i ugovora o prostituciji. Primjerice, prostitutka je uvijek u posebnom nepovoljnom položaju pri “razmjeni”. Klijent izravno koristi prostitutkino tijelo i ne postoje “objektivni” kriteriji prosudbe otome je li usluga pruženana zadovoljavajući način lii ne. Sindikati pregovaraju o plaćama i uvjetima za radnike, a rezultati njihova rada podložni su “kontroli kvalitete”. Za razliku od radnika, prostitutkama )muška rci vi kojizahtjevi tvrde nisu (atko ispunje moženi, ospo ritieknjihovu subjektiv nuti.4 procj nu? da njiho uvij mogu odbiti plati 6 eZnačajke ugovora o zaposlenju takve su da gospodstvo može biti priznato na čitav niz kako suptilnih tako otvorenih, izravnih načina. Radnik je muškarac, a muškarci moraju jedni drugima priznati svoju građansku jednakost i bra tstvo (inače se društveni ugovor ne može potvrditi), i to isto dobno sa stvaranjemodnosa podređenosti. Kratkotrajnost ugovora o prostituciji ostavlja manje mjesta za suptilnost, no suptilnost možda tu i nije toliko nužna. Takve dvojbenosti u odnosima muškaraca i žena nisu potrebne, ponajmanje kada muškarac kupuje ženino tijelo sebi zaseuporabu, kao da se radičinom” o bilopriznaje kakvojpatrijarhalno robi široke potrošnje. U takvom kontekstu samim “spolnim pravo. Kada se ženska tijela poput robe prodaju na kapitalističkom tržištu, ne mogu se zaboraviti uvjeti prvobitnog ugovora; zakon muškoga spolnog prava javno biva potvrđen, a muškarci doživljavaju javno priznanje kao spolni gospodari žena eto što je loše u prostituciji. Vrijedno je primijetiti još jednu zabrinjavajuću razliku između ugovora o prostituciji i drugih ugovora. Iznijelasam tezu dase ugovori o imovini u osobi pojavljuju u obliku razmjene pokornosti za zaštitu. Doživotnu zaštitu (u načelu) dobivaju građanski rob i supruge. Zarada za obitelj također a organizacijska složenost trahiranja radneobuhvaća snage zazaštitu, uporabu na kapitalističkom tržištuprocesa dovela eks je do pružanja zaštite i pov rh plaće. No, gdje je zaštitau ugovoru o prostituciji? Svodnik se,baš kao i država, nala zi izvan ugovora između klijenta i prostitutke, s time da država regulira i provodi bračne ugovore i ugov o-
ŠTO JE LOŠE U PROSTITUCIJI?
re o zaposlenju. Kratkoročni ugovor o prostituciji nije u stanju obuhvatiti zaštitu koja je dostupna u dugoročnim odnosima. U tom smislu, ugovor o prostituciji odražava kontraktarijanski ideal. Pojedinac kao vlasnik nikada se neće obvezati na dulji rok; to učiniti, značilo bi predati se poput taoca osobnom interesu drugih pojedinaca. Razmjene koje će obavljati bit će istodobne, a to nije moguće ako se koristi imovina u osobama. idealu Davanje novca u razmjene zamjenu za uporabu ženskog tijela Za najviše sejepribližilo istodobne u konkretnim ugovorima. Marxa prostitucija bila metafora najamnogarada. Ova prikladnija analogija ujedno je za i bavnija. Kontraktarijanskaideja u niverzalneprodaje imovine (usluga), vizija je neometa ne međusobneuporabe , odnosno univerzalne prostitucije. Teza feministica da su prostitutke zapravo radnici u istome smislu kao i ostali najamni radnici, te kontraktarijanska obrana prostitucije, jednako su posljedica pretpostavke da su žene “pojedinci”, s potpunim vlasništvom na d imov inom u svo jim osoba a. U nekimpra vnim juri dikciuvijek jama u trima zemljama koje sam m obrađivala, ženama jesjoš zabranjeno ugovorom izdavati spolne dijelove svojeg vlasništva. No, ipak, dok sam dovršavala ovo poglavlje, jedan je sudac u New Jerseyju, u predmetu Baby M, koji predstavlja sudski presedan, presudio da žene mogu ugovorom izdati jedan drugi dio svojeg tijela, maternicu, te da se toga ugovora moraju pridržavati. Ugovor o takozvanom surogatnom majčinstvu novost je i dramatičan primjer proturječja koje okružuje žene i ugovor. Ugovor o surogatstvu također naznačuje da je daljnja preobrazba modernog patrijarhata možda već u tijeku. Pravo oca ponovno se pojavljuje u novom, ugovornom obliku. Moja teza, kako sam već istaknula, ne tiče se žena kao majki, ali znakovito imenovano “surogatno” majčinstvo nema osobito veze s majčinstvom kako se ono općenito shvaća. Političke implikacije ugovora o surogatnom majčinstvu moći će se procijeniti tek kada se shvati da se u surogatnom majčinstvu vidi samo još jedna odredba spolnoga ugovora, te nov oblik prist upa i upora be ženski h tijela od tra s ne muškaraca. “Suro gatna” majka ugovorom prihvaća biti umjetno oplođena sjemenom nekog muška rca (sj eme obično pripada muška rcu čij a je ženaneplodna) kako bi rodila dijete i to dijete zatim prepustila njegovu genetskom ocu. U zamjenu za korištenje usluga, “surogat” dobiva novčanu naknadu; čini se da je trenutačna trž išna cijena 10 .000američk ih dolara. Umjetna oplodnja nije ništa novo prva ljudska trudnoća postignuta je na taj način još 1799. no o “surogatnom” se majčinstvu često razgovara zajedno s drugim takvim tehnološkim dostignućima, primjerice s
SPOLNI UGOVOR
oplodnjomin vitro, što iza ziva zabunu.4 7 (Oplodnjain vitrodan as se prodaje na kapitalističkom tržištu. Procjenjuje se da je promet na tržištu Sjedinjenih Država 30 40 milijuna dolara na godinu, iako je stopa uspješnosti te tehnologije jako niska.) Nova tehnologija također omogućuje i druge oblike “surogatstva”. Primjerice, jajašce i sjeme vjenčanog para mogu se spojiti i uzgojiti in vitro,a zametak potom staviti u maternicupa “surogata”. U tomeo slučaju, dijete je genetski potomak muža i koji žene, se takav ugovor surogatsvu značajno razlikuje od ugovora uključuje umjetnu oplodnju. Ja ću se ovdje usredotočit na posljednji slučaj kako bih izvukla zaključak o očinstvu i patrijarhatu, premda tehno ločki razvoj i surogatstvo in vitrotakođer nameću neka opća, iznimno važna pitanja o ugovoru i uporabi ženskih tijela. Danas, sredinom 1987. godine, nepostoji zakonski konsenzus o legitimnosti, odnosno ugovornom statusu surogatstva. U Sjedinjenim je Državama presudau predmetu Baby .M do kojeg je došlo zbog spora oko ugovora, kada je “surogatna” majka odbila predati dijete nedvojbe potvrdil a obv ezuj ući pre pradvni status kvih ugovora (predm jeđusadano u prizi vnom postu pku Vrhovni m ta sudom New Jerse yja).etMe tim, i davno prije toga događaja osnivale su se agencije za surogatstvo; tisak izvještava da je sklopljeno oko 600 takvih ugovora, a najmanje jedna ženasklopila je i ispuni la dvaugovora. Spomenute a gencije posluju uspješno; edna j od njih je 1986. godine ostvarila ukupan priho d od 600.000 dolara. U Australiji su jedino u državi Victoriji doneseni relevantni zakoni kojima je komercijalno surogatstvo zabranjeno, a neformalnim dogovorima odriče es zakonska n s aga. U Velikoj Britaniji se Zakonom o dogovorimao surogatstvu iz 1986. praktički zabranjuje sklapanje ugovora otada surogatstvu. Ako treće izvlače korist iz komercijalnih ugovora o surogatsvu, čine kazneno djelo, strane a plaćanje “suro gatne” majke, odnosno primanje novčane naknade, može se smatrati kršenjem Zakona o usvajanju. Nekomercijalni dogovori o surogatstvu nisu protuzakoniti.48 Ovdje se odmah pojavljuje stara teza o prostituciji i zakonskoj prostituciji (braku). Nije li ugovor u kojem se novac zamjenjuj e zausluge, časniji za položaj žene koja u njemu sudjeluje od braka ili neformalnog surogatstva? Izvještaj Walle rova povjerenstva koji je doveo do donošenja zakonau australskoj državi Victoriji (i koji “surogatno” majčinstvo promatra u kontekstu oplodnje in vitro) poručdijelom io je da niprograma mercijalno nekomercijalno surogatstvo nepre bude inko vitro.*9 Ali, jeni li darivanjeusluga surogatne majke prihvatljivije od zamjene njezinih usluga za novac? Britanski azkoni jasno tvrdeda je tako. Shvaćanje surogatstva kao odnosa darivanja povlači zasobom pitanje: kome se pruža
STOJE LOSE U PROSTITUCIJI?
takva usluga? Je li surogatstvo primjer žene koja pruža uslugu drugoj ili pak primjer žene oplođene sjemenom muškarca kojemu će ta žena roditi dijete u zamjenu za novac? Prostituciju se često branilo kao neku vrstu socijalnog rada ili terapije, pa se slično tome i “surogatno” majčinstvo brani kao usluga ponuđena na tržištu, i to iz suosjećanja prema neplodnim ženama. Dovesti u pitanje ugovor o surogatstvu ne znači poreći da žene sklapaju takav mogu suosjećati ženama, niti dakoje se žene mogu osj ećati ugovor jadno zbog neplo dnosti (iakosseneplodnim danas u raspravama često zaboravlja, ili čak otvoreno isključuje, da se neplodne žene i njihovi muževi mogu pomiriti s takvim stanjem i voditi zadovoljavajući život). Kao i u mnogim razgovorima o prostituciji, argument suosjećanja pretpostavlja da je svaki problem “surogatnog” majčinstva problem ženai pružanj a usluge . Čin sudjelovanja muškaraca u ugovoru o surogatstvu i potražnja za takvom uslugom ne smatraju se problematičnima. U polemikamao “surogatnom” majčinstvu često sepovlačeusporedbe s prostitucijom. Govoreći slučaju Baby M. moraju ugledniispuniti. povjesničar Lawrence Stone rekao je da seo“odredbe ugovora Slažem se da je to prilično neobičan ugovor. Iznajmljujete svoje tijelo. No, od prostitutke se očekuje daispuniugovor.”5 0 Većinaargumenata koji se koriste za obranu ili osudu prostitucije ponovno se pojavljuju u polemikama o “surogatnom” majčinstvu.Očito, ugovori o suro gatstvu nameću pitanja o uvjetima sklapanja ugovora i ekonomskoj nuždi. Zbog spolne podjele rada u patrijarhalnom kapitalizmu i “feminizacije siromaštva” ugovor o surogatstvu učinit će se privlačnim žena ma iz radničke kla se, iako je naknada prilično skromna s obzirom na trajanje i prirodu usluge. Jasno je da se postavlja i klasno Baby M. “surogatna” je majka napustila srednju školu pitanje. i udala seUsaslučaju šesnaest godina za muškarca koji radi kao smetlar i zarađuje 28.000 dolara na godinu. Muškarac koji je sklopio ugovor i njegova supruga stručnjaci su s doktoratima i ostvaru ju godišnji prihod od 91.500 dolara.51Međutim,isticanje klasne nejednakosti odvlači pozornost od pitanja: Kakav je točno ugovor sklopljen i na koji način ugovor o surogatstvu nalikuje na druge ugovore o imovini u osobi ili se od njih razlikuje? U Victoriji je “surogatno” majčinstvo odbačeno na temelju argumenta da su “dogovori kod kojih se plaća naknada, zapravo ugovori o kupnji djeteta, teda ih se kao takvene smije podržavati... Kupoprodaja djece već se generacijama osuđuje i zabranjuje. Njezino ponovno pojavljivanje ne smije es dopustiti.”52Zakoni o usvojenju stro gi su kako bi se izbjeglo da se ponude za prodaju djece daju siromašnim ženama, ili bar siromašnim bjelkinjama. U takvim tezama problem nije u tome što je
SPOLNI UGOVOR
zdrav razum slab vodič, već u tome što pozivanje na prodaju djece nikako ne uspijeva obraniti ugovore o surogatstvu, izvedene iz teorije ugovora. Sa stajališta ugovora, razgovor o prodaji djece otkriva pogrešno shvaćanje surogatstva, i to na posve isti način kao i u slučaju prostitucije. Prostitutka ne prodaje svoje tijelo, nego spolne usluge. Kod ugovora o surogatstvu nije riječ o prodaji djece, nego samo o prodaji usluga. Pridjev “siuroga tan” poka zuje da je svrha ugovora Zena učinitikoja majčinstv o ugovor o nebitnim zanijekati majčinstvo “surogata”. sklapa surogatstvu nijeplaće na za dijete (odnosno njeg ovo rađanj e); sklapanje takvog ugovora svodilo bi senaprodaju djeteta. “Surogatna” majka dobiva naknadu u zamjenu za sklapanje ugovora koji muškarcu omogućuje korištenje njezinih usluga. Posrijedi je, dakle, ugovor o korištenju imovine koju žena posjeduje u svojoj maternici. Sa stajališta ugovora, činjenica da pružanje usluge obuhvaća i majčinstvo slučajna je. Mater nica nema poseban statuskao imovina. Zena bi jednako tako mogla ugovorom izdati neku drugu imovinu u svojoj osobi. A niUgovori činjenicao da se radi odrugih raspolaganju djetetom nije odonih posebna čenja. korištenju vrsta usluga, posebno koje znase pružaju ugovorom o zaposlenju, imaju za posljedicu to da ovlast nad imovinom ima samo jedna strana. Radnik ne može polagati pravo na robu proizvedenu njegovim radom; ona pripada kapitalistu. Na sličan način, dijete proizvedeno korištenjem usluga “surogatne” majke vlasništvo je muškarca koji sklapa ugovor za korištenje usluge. To je jasno istaknuo sudac u predmetu Baby M. kada je u svojoj odluci rekao da novac koji se isplaćuje surogatu, ne isplaćuje se u svrhu predaje voljna djetetabiti ocu... Biološki otac isplaćuje surogat što je bila oplođena i iznijeti njegovo dijete dozato poroda. Po rođenju, otac ne kupuje dijete. To je njegovo dijete, biološki i genetski. On ne može kupiti ono što je već njegovo.53 U raspravama o “surogatnom” majčinstvu često se poziva na dva biblijska presedanaKnjig iz epostanka. U prvoj priči, Sara, koja nije mogla imati dj ece, kaže vome s mužu Abrahamu: “Nego idi k robinji mojoj, ne bih li dobila djece od nje”. Tada Sara “uze Hagar, Egipćanku, robinju svoju,... i dade je dna za ženu Abrahamu, svojemu.” U drugoj hela, još jedna neplo suprug a, dajeJakovumužu “robinju svoju Balu zaže- priči Ra nu, iJakov leže s njom”.5 4U biblijskim pričama “surogat” je robinja, sluškinja, podređena osoba,žeinina to sluškinja. Te priče naizgled osnažuju prigovor koji će biti upućen mojoj ocjeni “surogatnog” majčinstva
STO JE LOSE U PROSTITUCIJI?
kao ugovora u kojem usluge “surogatne” majke koristi muškarac. Upravo suprotno, glasit će prigovor, biblijske priče pokazuju da je ugovor o surogatstvu pogrešno predstavljen; uslugu koriste žene. Ugovor o korištenju usluga surogata sklapaju muškarac i žena. Muškarčeva neplodna supruga , a ne muška rac, pra vi je korisnik usluga . Ona je majka zakoju se sklapa ugovor o usluga ma “suro gata”. Žena sklapaugovor o surogatstvu s drugom ženom (iako je za oplodnju potrebno muško sjeme). Nikad kraja ironiji kada je riječ o ženama i ugovoru! Nakon duge povijesti isključivanja žena iz ugovora, ugovor o surogatstvu predstavlja se kao ženin ugovor; na žene se sada gleda kao na stranke u ugovoru. Pitanje muška rčeva potraživanja usluge takose potiskuje u drugi plan, zajedno sa značajkama “razmjene” koja se tu odvija. Pitanje tko točno koristi usluge “surogatne” majke dodatno zamršuju snažni društveni pritisci u Velikoj Britaniji, Australiji i Sjedinjenim Državama da se ugovori o surogatstvu (i moguć nost pristupa novim tehnologijama razmnožavanja) ograniče na bračne parove. No, tu uopće nema potrebe za sudjelovanjem supruge. Usporedba s prostitucijom (iako nebaš onako kako seobično namjerava) i ovdje je poučna . Sa stajali šta ugovora, zahtjev za korištenjem prostitutke spolno je neobilježen, a takav je i zahtjev za “surogat nim” majčinstvom. Muškarci mogu sklopiti ugovor o korištenju “surogata” bez po sredov anja drug e žene . Sve štose događa jest dajedanpojedinac sklapa ugovor za korištenje imovine drugoga. U takvom ugovoru, supruga je suvišna (iako, društveno gledano, njezina prisutnost daje legitimitet transakciji). Supruga može biti službena strana u ugovoru o surogatstvu, no njezin se položaj bitno razlikuje od položanja njezina muža. Supruga u ugovor ne unosi nikakvu imovinu; ona samo očekuje ishod. U ugovoru o surogatstvu razmjenjuje se dio muškarčeve imovine, njegova sperma ili sjeme i dio imovine “suro gata”, njezi na maternica. Ugovor o surogatstvu razlikuje se od ugovora o prostituciji utoliko što muškarac ne koristi tijelo žene izravno na spolni način, nego neizravno, umjetnom oplodnjom. Muškaračevo sjeme, da se poslužimo Lockeovim riječima, miješa se s maternicom žene i, ako ona vjerno pruži svoju uslugu, on mož e tvrditi da je tako proizvedena imovina njegova. Lockeove riječi upućuju na način nakoji ugovor sada uzima nov zaokret. Ugovor je klasični patrijarhat pretvorio u suvremeni, no izumom ugovora o surogatstvu vraća se jedan oblik klasičnog patrijarhata. Ako je ženina maternica tek dio imovine s kojim je ona povezana izvana, ona je jednaka praznoj posudi sir Roberta Filmera. No, sada se prazna posuda može ugovorom dati na korištenje muškarcu koji je puni svojim sjemenom i tako, još jednim primjerom muške stvaralačke moći, stvara nov komad
SPOLNI UGOVOR
imovine. Možda se muškarac koji sklapa ugovor o surogatstvu može usporediti s poslodavcem koji je, prema doktrini ugovora, kreativno načelo koje radnu snagu pretvara u robu. Međutim, on sada može učiniti mnogo više; spektakularnim stezanjem patrijarhalnog zavrtnja ugovor o surogatstvu muškarcu omogućuje da supruzi podari najveći dar dijete. Radna je snaga politička fikcija, ali usluga koju obavlja surogatna majkad još jebom većanjeg fikcija. Radnik ugovorom prihvaća zapovijedanja na upora ova tijela, aprosti tutka ugovara pravo pravo na izravnu seksualnu uporabu svojeg tijela. Vlastitosti radnika i prostitutke su, na različite načine, obje ane d u najam. p I ak, vlastitost suroga tne ma jke ovdje je zalog u još dubljem smislu. “Surogatna” majka ugovara pravo na jedinstvenu psihološku, emocionalnu i kreativnu sposobnost svoga tijela, to jest sposobnost koju ima kao žena. Tijekom devet mjeseci ona ima najintimniju moguću vezu s dr ugim bićem u razvoju; to je bićedio nje same. Kada se dijete jednom rodi, ono postaje odvojeno biće, ali majčina veza s novorođenčetom kvalitativno je različita od one koju ima radnik osobi. s dr ugPrimjeri im proizv odimaizvršenog koji proiugovora zlaze izoug ovora o imov ini u njeg ovoj glatko surogatstvu i nezainteresirane “surogatne” majke, primjeri supruga koji su se odrekli patrijarhalnog prava ili prostitutki koje eksploatiraju klijente ne otkrivaju nam bogznašto o braku, prostituciji ili “surogatnom” majčinstvu institu-kao cijama.Ugovor o surogatstvu još jejedno sre dstvo po moću kojegse osigurava patrijarhalnapodređenost. On je ujednom obliku sličan ugovoru o zaposlenju. Poslodavac dobiva pravo raspolagati korištenjem radni kova tijela kako bi, jednostrano, zadobio vlast nad procesom proizvodnje njegove robe. Nema razloga zašto ugovor o surogatstvu ne bi omogućio muškarcu da se pobrine dase ugovorenauslugavjerno zvrša i va tako što će ograničiti uporabu na koju bi “surogat” mogao staviti svoje tijelo dok se usluga ne izvrši. To što žene žele biti strana u ugovorima koji druge žene čine patrijarhalno podređenima eniznenađuje.Žene se još uvijek sma traju ma nje ženama ako nemaju djece. Prema ugovornoj doktrini, ne postoje granice za legitimno korištenje imovine u osobi, nego tek jedan uvjet: da korištenje bude zaključeno ugovorom. Zašto onda, u doba prevlasti ugovora, žene bez djecene bi iskoristile i taj novi ugovor? Korištenje uslug a “surogatne” majke, koja neplodnom bračnom paru rađa dijete, često se uspoređuje s usvojenjem, koje je nekoć takvim ljudima bilo jedini zakonski izlaz ako se nisu bili spremni pomiriti sa svojim stanjem. Međutim, između tih dviju praksi postoji ključna razlika. Bračni par koji usvaja dijete nije, osim u rijetkim okolnostima, genetski povezan s djetetom. Međutim, dijete “surogata” jest i muževljevo dijete. Ispravnije je supru-
STOJE LOSE U PROSTITUCIJI?
gu nazvati surogatnom majkom, kao što par u slučajevima usvojenja čini suroga tne roditelje.Supruga će, naravno, poput roditelja koji su usvojili dijete, to dijete odgojiti kao da je njezino, no bez obzira na bračnu sreću, djetetov napredak i mjeru ono u kojoj jestnjihovo, u posljednjoj analizi, to je dijete očevo. Priča o prvobitnom ugovoru govori o očevom političkom porazu i o tome sinovi,Pojava braća, “surogatnog” uspostavljaju majčinstva specifično moderan, neo činskikako obliknjegovi patrijarhata. upućuje na to da ugovor pomaže pri nastanku još jedne promjene. Muškarci sada ponovo počinju provoditi svoje patrijarhalno pravo kao pravo očinstva, ali sada u novom obliku. Logika ugovora, kako je prikazana u “surogatnom” majčinstvu, jasno pokazuje da proširenje statusa “pojedinca” na ženu može patrijarhat osnažiti i promijeniti, te dovesti u pitanje njegove institucije. Proširiti na žene muški koncept pojedinca kao vlasnika i koncept slobode kao mogućnosti da se sa svojim vlasništvom čini što se želi, znači izbrisati svaki bitan odnos između ženskog vlasnika, njezina tijela i izvanjskom sposobnosti ra zmnožava Onase je muški prema svo jem vlasništvu u svojoj istom odnosu unja. kojem vlasnik nalazi prema radnoj snazi ili spermi; kod ženstva nema ničeg distinktivnog. Sa stajališta ugovora, spolna razlika nije samo nevažna za odnose među spolovima, nego postaje nevažna i za fizičko razmnožavanje. Nekadašnji status “majke” i “oca” ugovorom je tako učinjen nefunkcionalnim i morase zamijenit i (naizgled spolno neutr alnim) “roditeljem”.No, barem u ugovoru o surogatstvu, izraz “roditelj” daleko je od spolno neobilježenog. Nad “surogatnim” majčinstvom lebdi sjena sir Roberta Filmera. U klasičnom patrijarhatu, otac roditelj jes velikim “r”. Kada se imovina majke, njezina prazna napuni sjemenom muškarca“surogatne” koji je s njom sklopio ugovor, i on posuda, postaje roditeljem, odnosno stvaralačkom sna gom koja na svijet donosi nov ivot ž (imovinu). Muškarci odriču značaj jedinstvenoj tjelesnoj sposobnosti žena, oni su je prilagodili i pretvorili u mušku političku genezu. Najveća priča o muškarcima koji rađaju politički jest priča o društvenom ugovoru, no zahvaljujući ugovoru o surogatstvu, moderni je patrijarhat krenuo novim smjerom. Zahvaljujući snazi kreativnog političkog medija ugovora, muškarci mogu prisvojiti i fizički postanak. Stvaralačka snaga muškog sjemena pretvara praznu imovinu za koju je neki “pojedinac” sklopio ugovor u nov ruhu. ljudski život. Patrijarhat se u svom doslovnom značenju vraća u novome Do sada se ženstvo smatralo neodvojivim od majčinstva, čak se držalo da ga ono sadržava u sebi. Tijekom protekla tri stoljeća, feministice su uložile golem trud kako bi pokazale da žene, poput muškaraca, osim
SPOLNI UGOVOR
svoje jedinstvene sposobnosti stvaranja fizičkog života, imaju cijeli niz drugih sposobnosti koje mogu ostvarivati. Danas je majčinstvo razdvojeno od ženstva, a tim se razdvajanjem proširuje patrijarhalno pravo. Eto još jedne varijante proturječja ropstva. Žena može biti “surogatnom” majkom samo zbog toga što se njezino ženstvo smatra nevažnim, a nju proglašava “pojedincem” koji pruža uslugu. Istodobno, ona može biti “surogatnom” majkom jedino zatože što na. je Slično tomu, važna muškarčeva imovina u ugovoru o surogatstvu može biti samo njegova imovina kao muškarca ; to je onaimovina koja ga pomaže učiniti ocem. Kao što i priliči, sjeme je jedini primjer imovine u osobi koji nije politička fikcija. Za razliku od radne snage, spolnih organa, maternice ili bilo koje druge imovine za koju se sklopi ugovor o korištenju od strane drugih, sjemese možeodvojiti od tijela. Doista, sjeme se može korisiti pri umjetnoj oplodnji, a sjeme onog muškarca koji se smatra genetski superiornim može se pohraniti dok se ne pronađe prikladna žena, i to samo zato što se može odvojiti od osobe. Sve do izuma ugovora o surogatstvu, ta je osobitost muškog sjemena genetsko očinstvo činila inherentno problematičnim. Očinstvo je uvijek ovisilo, o ženinu svjedočenju. No, majčinstvo je uvijek bilo izvjesno i, prema Hobbesu, u prirodnim okolnostima majka je bila gospodar s političkim pravom na svoje dijete. Muškarac je morao sklopiti ugovor sa ženom kako bi kao otac dobio vlast. Zahvaljujući snazi ugovora, sada se genetsko očinstvo može ishoditi i povezati s muškom političkom kreativnošću. Muškarci mogu putem ugovora konačno biti sigurni u očinstvo. Dogodila se, dakle, značajna promjena (jednog aspekta) značenja “očinstva” i moći očinstva odnosno patrijarhata u tradicionalnom smislu. Svaka procjena važnosti “surogatnog” majčinstva u budućem razvitku patrijarhalne dominacije preura njena je. Kada sam 1979. (zajedno s Te resom Bre nnan) objavilasvoje prvo si traživanje o teoriji društveno g ugovora iz feminističke perspektive, taj nam je izraz bio nepoznat. Postoje i drugi putokazi koji vode u istome smjeru kao i “surogatno” majčinstvo. Muškarci su, primjerice, u Velikoj Britaniji, Australiji i Sjedinjenim Državama posegnuli za pravnim sredstvima kako bi onemogućili ženama da dobiju dozvolu za pobačaj i umjetno održavali tijela žena na životu kako bi spasili fetus. Očevi setakođerbore za skrbništv o nad djecom. Tijekom posljednjih nekoliko godina, nasuprot praksi dala sre dinom 19. stoljeća, majka je takoja obično dobiva skrb na d kakva dje- je vlacom ako se brak ra spadne. Upravoje pra ksa dodjeljivanja djecemajkama navelaChristine Delphy dakaže kako je zvod ra tek pro dužetak bra ka u kojemu su muškarci ponovno pošteđeni odgovornosti za djecu. Da-
STOJE LOSE U PROSTITUCIJI
nas, kada su feministice uspj ele postići neke na sušne pravne reforme i kadasu ženei muškarci umnogome ka o građani ednaki j , majke nemogu više računati s time da će dobiti skrbništvo. Ni neudane majke ne mogu biti sigurne da otac neće dobiti mogućnost pristupa i pra va nad djetetom. No, neki vjetrovi ipak pušu u drugom smjeru. Na primjer, umjetna oplodnja omogućuje ženama da postanu majke bez spolnog odnosa s Ugovorna muškarcem. podčinjenost žena puna je proturječja, paradoksa i ironije. No, do najveće će ironije možda tek doći. Obično se vjeruje da je ugovor porazio stari, patrijarhalni poredak, ali pri uklanjanju zadnjih preži taka staroga svijeta statusa, ugovor još može najaviti nov oblik očinskog prava.
Kraj priče?
Staro anarhističko geslo glasi da “nitko nije dovoljno dobar da drugome bude gospodar”. Tako izražen osjećaj zavređuje divljenje, međutim samo geslo prešućuje jučan kl prob lem. Umoderno m se građanskom društv u svi muškarci smatraju dovoljno dobrima da budu gospodari ženama; građanska sloboda ovisi o patrijarhalnom pravu. Nemogućnost da se u patrijarhalnom pravu vidi ključan politički problem lsobode, g ospodstva podrei đenosti do te je mjeredubokoukorijenjena adsu čak i ana rhisti, tako snažno svjesni podčinjenosti među muškarcima, nekoliko puta ušli u spor sa svojim bližnjim socijalistimao pitanju spolne domina cije. Od početka modernog a doba kada je Mary Astellupitala, ako su već svi muška rci rođeni slobo dni, zašto su žene rođene porobljene feministiceuporno osporavaju muškora pvo, međutim usprko s svim društvenim pro mjena ma i pravnim i političkim re formama u proteklih tristo godina, napitanje podčinjenosti ženajoš seuvijek ne gledakao na pitanje od pres udne važnosti, kako u akademskim politološkim studijama tako u samoj političkoj praksi. Prijepor vezan za slobodu vrti se oko državnih zakona i zakona kapitalističke proizvodnje, a šutnja o muškome spolnom pravu i dalje traje. Prvobitni ugovor tek je priča, politička fikcija, no izum te priče bio je ujedno i snažna intervencija u politički svijet, a ukoliko se ta fikcija hoće učiniti neučinkovitom, valja razbiti čaroliju koju su proizvele priče o političkom podrijetlu. Trajnu opčinjenost podrijetlom vrlo dobro ilustriraju teze o podrijetlu patrijarhata što ih iznosi suvremeni feministički pokret. Mnoge feministice vjeruju da priča o matrijarhatu kakav je bio “na početku” predstavlja presedan, koji ima pokazati da “svjetski povijesni poraz ženskoga spola” nij e biokonačan i apsolutan zasvavremena, međuti m zaokupljenost pravom majke i pravom oca samo perpetuira patrijarhalnu st-
SPOLNI UGOVOR
rukturu ra zmišljanja. Nema sumnje, činjenica da su čovjekovi počeci(ako takvo što uopće po stoji) misterijpomaže dase objasni dra ž koju imaju priče o političkoj genezi, ali postoji još jedan razlog za njihovu popularnost. Te priče izražavaju specifično mušku kreativnu snagu, sposobnost generiranja i porađanja novih oblika političkog života. Da bi se počelo razumijevati moderni patrijarhat, potrebno je rekonstruirati cijelu priču o prvobitnom ugovoru; no da bi se promijenio moderni patrijarhat i počelo stvarati slobodno društvo u kojemu su žene autonomni gra đani, tu pričutrebaostaviti po strani. Dapače, dabi se u potpunosti razumio moderni patrijarhat, potrebno je obaviti bitno drugačiju vrstu zada tka od onog koji sam ovdjepoduzela . Iako politička fikcija prvobitnog ugovora pripada povijesti modernoga patrijarhata, on nije počeo dramatičnim činom ugovora; u tome smislu nem a izvora odakle bi rkenulo povijesno istraživanje. Vjerodostojno se može tvrditi da moderni patrijarhat počinje u 17. stoljeću, kada su se počele uspostavljati ugovorne institucije kakve danas poznajemo, no “početak” se ne može jasno odrediti. Povjesničari za neki događaj, bilo da se radi o boju, parlamentarnom aktu, narodnom ustanku ili prirodnoj katastrofi, često kažu da je bio prekretnica ili početak, no budući da takvom doga đaju uvijek mnogo ot ga prethodi i daje mogućepozivati se i na nekedruge događaje, sam izvor uvijek ostaje otvoren za stalne reinterpretacije. Među politolozima, poglavito u Sjedinjenim Državama, posljednjih je godina u modi bilo govoriti o utemeljenju, no kako bi zapravo valjalo tumačiti povijesno“uteme ljenje” dvij u državakoje me ovdje anima z ju? Kada je 1788. u Australi ju stigla Prvaflota, muška rci suiskrcali teret s brodova i podigli skloništa, da bi zatim, pet dana poslije, žene osuđenice bile pri puštboljom ene do oba i kog u ruke m uška ca . Do ko lonija se opisiv ala ka o "ništa od leveli borde la”.raK ako je 1809. dovo đe no sveviše i više osuđenica, “svaki bi sta novnik kolonije [izabrao] jednukoja mu je bila po volji, ne samo kao sluškinju, nego i kao priznati objekt za snošaj”.1Koja bi točno hipotetička povijest podrijetla mogla biti na odgovarajući način ispričana o tim doga đajima?Godine 1988. proslavljala se dvjestogodišnjica utemelj enja, noaustralskiurođenici, baš kao i njihova američkasubraća 1976., nisu vidjeli razl oga zaslavlje. Iako je točnodase u prvim bijelim naseobinama u Americi mogu naći primjeri postupaka koji podsjećaju na ugovornepočetke, “utemeljenje”bijele Amerike iAustralije podrazumijevalo je dugekoji osvajačke i nasilno otimanje golemih područja odnešto od onourođenika su ih pohode nastavali. Kako bih što jasnije izrazila ga što biva dovedeno u pitanje pri alternativnom čitanju ugovora o podrijetlu, namjerno sam pretjerala i spolni ugovor opisala kao polovicu priče. Priču opolitičkoj genezi trebalo bi ponovno ispričati iz šjojedneperspe-
KRAJ PRIČE?
ktive. Muška rci koji su (navodno) tvorci prvobitnog ugovora jesu bijelcii njihov bratski pakt ima tri aspekta: društveni ug ovor, spolniugovor i ropski ug ovor, koji čini el gitimnom vla davinu bijeli h nad crnima. Dodirnula sam se ropskog ugovora samo tamo gdje se to odnosi na vraćanje priče o spolnom ugovoru. Politička ikci f ja prvobitnog ugovora govori ne samo o početku, o činu političke generacije, nego i o kraju, porazu (klasičnog oblika) patrijarhata. Štoviše, ta priča en govori tek o krajevima i počecima; nju rabe i politolozi, a u još popularnijim verzijama i političari, kako bi društvene i političke institucije predstavili današnjim rgađanima, a građane predsta vili njima samima. U zrcalu društv enogugovora građani semoguvidjeti kao članovi društva sposta u vljenana temelju slobodnih odnosa . Politička ikf cija odražava na m naša politička jastva ali tko smo to “mi”? Samo muškarci koji su u stanju stvarati politički život mogu uzeti udjela u prvobitnom ugovoru, međutim politička se fikcija obraća i ženama, i to jezikom “pojedinaca”. Čudna se poruka ta ko šalje ženama koje su svesamo ne pojedinke, no poruka je to koju valja trajno prenositi jer značenje pojedinačnog i društvenog ugovora ovisi o ženama i spolnom ugovoru. Žene moraju priznati političku fikciju i govoriti tim jezikom čak i kada ih uvjeti prvobitnog pakta isključuju iz bratske konverzacije. Standa rdnatumačenja klasični h teksto va (tumačenjakoja potvrđuju tezu o ugovoru koja se izrijekom ne odnosi na klasike)ne uspijeva ju pokazati u kakav su se to pothvat dali klasični teoretičari. Umjesto da se ti tekstovi ispituju tako da se pokaže kako se uopće došlo do određenih koncepcija slobodnih političkih odnosa, uobičajena tumačenja polaze od pretpostavke dasu spolna ra zlika, odnosi između ps olova i privatna sfera paradigmatski nepolitički. Klasici mi se teksto tako vi! čitaju svjetlu konstrukcije modernog civilnog druš tva, koju pružaju sa Zatounačin ankoji su klasični teoretičari pristupili svojim zadacima, te pregršt problema, proturječja i para doksau vezi saženama i ugovorom koje su namrij eli, nikad ne isplivaju na površinu. Ne da se ni naslutiti da je naslijeđe koje su ostavili klasični teoretičari takvo da, premda se muškarci i žene udružuju na razne načine, njihovi složeni i raznovrsni odnosi i oblici komuniciranja ostaju izvan domašaja kritičkog propitivanja. Uobičajeno je da se preko poglavlja i dijelova tekstova koji se bave brakom i odnosima između muškaraca i žena jednostavno prelazi ili da se predočavaju kao političkoj teoriji periferno i zanimljivo samoraspravu. zato što su neki znameniti muškarci mislili da takva pitanja zavređuju Poznata iščitavanja tih tekstova niti potvrđuju, niti mogu pružiti odgovor na pitanje kako su klasični teoretičari ugovora pošli od premisa koje su svako pozivanje na političko pravo što je apeliralo na prirodu smatrale
SPOLNI UGOVOR
nelegitimnim, da bi zatim otišli dalje i razliku između muškaraca i žena konstruirali kao razliku između prirodne slobode i prirodne podčinjenosti. Tvrdnja da je podčinjenost žene muškarcu utemeljena u prirodi i Hob besovo odbijanje svakog takvog muškog prava prešutno se i bez propitivanja prihvaćaju. Ne radi se o tome da se pronalaskom priče o spolnom ugovoru jednostavno dopunjuju standardne verzije, odnosno dodaje jedno poglavlje o društvenom ugovoru. je ugovor prvobitnog ugovora, pa priči ispričati cijelu priču znači Spolni promijeniti načindio iščitavanja tih tekstova, koji se više ne mogu tumačiti unutar patrijarhalnih ograničenja koja su ustanovili sami klasični teoretičari ugovora. A ako se tekstovi nanovo tumače, tada se i ugovorni odnosi građanskoga društva moraju preispitati. Feministice ne uviđaju uvijek puni doseg paradoksa i proturječja koji prate uključenje žena u građansko društvo. Da su žene bile jednostavno isključene iz građanskog života, poput robova ili supruga u doba važenja zakona o pokrivaču, narav toga problema bila bi očita sama po sebi. No, žene su uključene u građanski poredak u kojem je njihova sloboda naizgled zajamčena, a to se jamstvo obnavlja sa svakim novim prepričava njem priče o društvenom ugovoru jezikom pojedinca. Slobodu uživaju svi “pojedinci” kategorija koja se, potencijalno, odnosi na svakoga, muška rce i žene, te jel bice i crncepodjednako . U punini vremena, sve eć povijesne, slučajne iznimke u odnosu na načelo slobode biti uklonjene. Sposobnost žena da na kraju azuzmu mjesto koje im pripada pokazuje činjenica ad su one stra nka u bračnom ugovoru. I ženesu sudionice toga čina, činaugovora, kojim seustanov ljava sloboda. Feministice su se međutim do hvatile naizgled ne dvosmislenajamstva emancipacije što ga nudi ug ovor; tako ej 1791. Olympe de Gouges u svoju Deklaraciju opravima žene i ženskog građanina uključila “Obrazac društvenog ugovora između muškarca i žene”, u kojem su bili postavljeni uvjeti njihove bračne zajednice. To se jamstvo doimlje još čvršćim danas, kada je feministički pokret uspio ukloniti većinu formalnih pravnih prepreka za građansku jednakost žena. Privlačnost ugovora kao neprijatelja patrijarhata koji će zadati smrtonosni udarac spolnoj dominacij i ojačana je kontraktarijanstvom i idejom pojedinca kao vlasnika, pojedinca koji je toliko sličan drugima da su međusobno zamjenjivi. Kritiča ri suprimijetili da je taj pojedina c netjeles an, te kao takav, tvrde oni, ne posjeduje identitet; jastvo s identitetom nužno je utjelovljeno jastvo. Kritika je umjesna, ali kritičarima promiče isti problem kao i feministicama koje privlači ugovor. Pojedinac kao vlasnik odvojen je od tijela, koj e je jednog ilidrugog spola. Ljudskotijelo, osim po rođenju u nesretnim slučajevima, nije istodobno muško i žensko, i to
KRAJ PRIČE?
bez obzira na način odijevanja ili položaj u društvenoj strukturi, iako danas može biti lišeno i mušk ih i ženski h značajki; ako su,na primjer, nezadovoljni svojom “rodnom orijentacijom”, muškarci mogu postati “tra nsseksua lci” i pretvoriti seu simulakr ume žena. “Pojedinac” jenačinjen iz muškog tijela pa je njegov identitet uvijek muški. No, pojedinac je istodobno unitaran lik; osoba drugog spola može samo biti modifikacija pojedinca, ne distinktivno biće, inače njegovo jedinstvo i muški identi- stanja potet bitiaugroženi. Ustvari, kao će što Rawlsova verzija prirodnog kazuje, postoji samo jedan, u nedogled umnažani,pojedina c. Kako do tog umnažanja dolazi, zagonetka je. Kritičari pojedincakao vlasnikane uzimaju u obzir njeg ovu genezu (priča o praprizoru i stvaranje privatne sfere odsutni su iz priča o očevima, sinovima i prvobitnim paktovima); njihova je pozornost usmjerena na gotovi proizvod klasičnih teoretičara ugovora na pojedinca u njegovu građanskom svijetu. Rousseau se pitao kako se novi čovjek potreban za slobodan društveni poredak uopće može stvoriti prije novog društva i ljudi otadamuškarci još uvijek razbi jajuprilično glavu okonalikuju toga središnj g političko g pitanja Ali novi uvijek na estare muškarce . njihova građanska sloboda ne remeti njihovo patrijarhalno pravo. Još se uvijek smatra da slobodno društvo stoji odijeljeno od spolnih odnosa te da neće imati veze sa spolnim identitetom, muškošću i ženskošću. Pokreti za slobodan rad, na primjer, industrijsku demokraciju, radničku kontrolu ili samoupravljanje, uzeli su zdravo za gotovo muškost “radnika” i postojanje suprugeku ćanice koja mu pruža kućanske usluge. Duga povijest socijalističkih pokušaja da se obnove ili ponovo stvore zajednica, solidarnost ili bratstvo, koje se gube kada pojedinac biva ogoljen od društvenih odnosa, dovoljno je jasno otkrio njegovu muževnost, pa ipak, spol toga pojedinca još uvijek je neprimjetan jer se “bratstv o” tumači kao (univerzalna) zajednica. A danas se više ne čuje ni socijalistička kritika; pojedinac kao vlasnik na spektakularan je način ušao u socijalističku tezu s razvojem teorije racionalnog izbora ili analitičkog marksizma. Razmatranje ugovora o imovini u osobi, u kojima žene moraju biti jedna od stranaka bračnog ugovora, ugovora o prostituciji i ugovora o su rogatnom majčinstvu pokazuježenino da jetijelo upravo ono o čemu se u ugovoru radi. Nadalje, ni kada su žene stranka u muškom ugovoru, ugovoru o zaposlenju, njihova se tijela ne zaboravljaju. Žene mogu postići formalni položaj građanskih po jedina ca, ali kao otjelovljena ženskabića m i nikada ne možemo biti “pojedinci” na onaj način na koji su to muškarci. Da bi se utjelovljeni identitet shvatio ozbiljno, potrebno je odbaciti muškog, unitarnog pojedinca i tako otvoriti prostor za dva lika: jedan muški, drugi ženski.
SPOLNI UGOVOR
Tijelo, spol i spolna razlika neodvojivi su od građanske podređenosti, no želi li se uspostaviti građanska podređenost koju se hoće nazvati slobodom, tijelo i spol moraju seodvojiti od pojedinca. Opća je posta vka da seks i podređe nost stoje na suprotnim polovima. Seks je konsenzualan, na kraju, nije li silovanje prisilno spolno podčinjavanje kazneno djelo (barem kad je počinjeno izvan braka)? Neke su feministice tvrdile da silovanje nije seks nego nasilje, no taj pristup još više razdvaja seks od podređenosti; tamo gdje nem a pristanka ostajemo sa nasilje, a ne seks. No, i kada seks ostavimo po strani, ostaje pitanje zašto se suočava mo s tolikim teškoćama pri razlikovanju ženskogpristankaod prisi lnog podčinjavanja , te zašto muškarci zahtijevaju da im se omogući kupovina ženske spolne podčinjenosti na kapitalističkom tržištu. Dokle god je seks podijeljen na odvojena, čvrstozatvorena područja rasprave i dok se o njemu nikad ne razgovara kao o seksu, teško ćem o dobiti odgovor. Silovanje o kojemu je riječ na jednome m jestu uvezi ej s nasiljem, pro stitucija o kojoj je riječ na drugom tiče se slobodnog pristupa zaposlenju, pornografija se odnosi na slobodu izraza, a sadomazoh izam na pristana k i jednakost.Zahvaljujući priča ma o spolnom ugovoru i praprizo ru, mogu će je postaviti pitanje o značenju seksa u patrijarhatu s kraja dvadesetog stoljeća, te ponovno sastaviti fragmentiranu strukt uru spolne podređenosti. Odgovor napitanje podrazumijeva li seks muškarčevo gospodstvo, jasno semožepročitati u knjigama, časopisima i filmovima, vidjeti na videokasetama i peepshowu te drugim proizvodima industrije seksa. Jedna od bitnih značajki današnjih političkih odnosa jest činjenica da se odgovor tako rijetko povezuje s pitanjem. Spol ej ključan za prvobitni ugovor. Braća sklapaju spo razum kako bi osigurala svoju prirodnu slobodu, koja se dijelom sastoji u patrijarhalnom pravu muškara ca, pravu edno j g spola. Samo jeda n spol ima mogućnost uživati građansku slobodu. Građanska sloboda uključuje pravo spolnog pristupa ženama, ali i šire uživanje prava na gospodstvo kao spol, ne kao rod. Danas sveprisutan pojam “rod”, premda često leži neiskorišten, rabi se tek kao ne uvijek podesan sinonim za“žene”. “Ro d” jeuvede n kao ključno oružje u borbi protiv patrijarhata. Patrijarhalna je tvrdnja da su žene prirodno podčinjene muškarcima podčinjene zbog svoje biologije, dakle spola.Kada se govori o rodu, ane o spolu, podrazumijeva es da položaj žene ne diktira priroda, biologija ili spol, nego da je posljedica društvene ili političke uka l vštine.Doista, ono štomuškarci i žene jesu i način nakoji su strukturirani odnosi među njima ovisi o nečemu daleko većem od njihove fiziologije i biologije. No, također je istina da je značenje muške i ženske prirode, pa čak i opis muškog i ženskog kostura i fiziologije, uvijek ovisilo o političkom značenju koje se pridaje muškosti i ženskosti. Je
KRAJ PRIČE?
zik roda samo osnažuje jezik građanskog, javnog i pojedinačnog jezik koji je posljedica potiskivanja spolnog ugovora. Značenje pojma “pojedinac” ostaje netaknuto sve dok se ne dira u diho tomije (intrinzične građanskom društvu) prirodno/građansko, privatno/javno, že nsko/pojedinačno ispol/rod. Uključivanje žena u građansko društvo ka o članovaroda, kao pojedina ca, istodo bno je njihovo uključivanje kao pripadnika spola, kao žena. Novi ugovor o surogatnom majčinstvu na najdramatičniji način pokazuje međuovisnost spola i pojedinca/ roda. Stranke ugovora moraju biti dva spolnoneizdiferenciranapojedinca (v lasnici, predstavnici rodova), inače će ugovor bitineleg itiman, ni šta više nego sluča j prodaje dojenčadi. No, s druge strane , ugovor o surogatnom majčinstvu je jedino moguć jer je jedna stranka žena; jedino žena imapotrebne sposobnosti (imovinu) da pruži traženeusluge, sposob nosti koje su integ ralan dio njezina spola (tojest, priro đene). Kada feministice zagovaraju eliminiranje prirode, biologije i spola u korist pojedinca, one igraju modernu patrijarhalnu igru i pridružuju se jednom obuhvatni jem napa naprirodu unutar iženegranego nica gra nskih društava. Prirodu nedupredstavljaju samoi zvan i, đa primjerice, zemlja, urođenici, potomci robova koje je velečasni Seabury zamislio kao ugovorno veza ne sa svojim gospodarima , kao i životinje (a te posljednje mogle bi na jedan novi način postati imovinom; Ured Sjedinjenih Država za patente i zaštitu imena počet će razmatrati molbe za registriranje patenata za genetski izmijenjene životinje, kojima se pridaje isti status kao i drugim ljudskim izumima). Pretpostaviti da patrijarhalno pozivanje na prirodu i prirodnu, spolnu razliku podrazumijeva da patrijarhalne teorije i institucije slijede izravno iz onoga što je dala priroda (fiziologije, biologije, spola), znači ostati zatvoren unutarpoučnima; patrijarhalnih okvira. Teoretičari klasičnog ugovora ovdje se pokazuju oni nisu svoje prizore prirodnog stanja i prirodnih stanovnika prvobitnoga stanja jednostavno preuzeli iz prirode. Iz dva prirodna tijela ljudske vrste koja moraju nastaniti političko tijelo ne može se neposredno iščitati ništa o političkim odnosima. Svaki je teoretičar oslikao prirodno stanje na način koji mu je omogućio da dođe do “željenog rješenja” političkog rješenja koje je već unaprijed formulirao. Spolna razlika u teorijama klasičnog ugovora jest i jedino može biti politički konstrukt. Upitati je li spolna razlika politički važna, znači postaviti pogrešno pitanje; valja se postavlja zapitatipogrešno kako tupitanje razliku Jedan razloga zbog kojih se tako često jestizraziti. taj što dobar diood suvremenih feminističkih teza polazi od pretpostavke da se treba odlučiti između ženskosti kao podređenosti i tobože spolno neutralnog “pojedinca”. U mode rnompatrijarhatu, kako to bjeloda no pokazuje (ponov t
i
a
SPOLNI UGOVOR
no) iščitavanje ksto te va klasične teori je ugovora, nije riječalternativao ma', odabrati jedno, znači također odabrati i drugo. Klasični teoretičari, za razliku od nekih patrij arhalnih ekstremist a u 19. stoljeću, nisu ima li nikakvih sumnji u pogledu ljudskosti žena. Oni nisu, na primjer, tvrdili da su ženena nižem stup nju evolucije od muška raca. Smatra li su daje spolna razlika razlika između podređenosti i slobode, ali su istodobno morali priznati da žene imaju sposobnosti prirodno slobodnih bića, sposobnosti pojedinaca. Ako je tvrdnja da je građansko društvo poredak univerzalne slobode imala biti vjerodostojna, žene je trebalo obuhvatiti ugovorom, a tim se činom istodobno potvrđuje sloboda i uspostavlja patrijarha lno pravo. Percepcija žena (podređenost i spol ) i pojedina ca (sloboda, rod)kao dviju alternativa, a ne kao dviju neodvojivih sfera građanskog druš tva, podloga je zajedan važan povijesni pomak u feminističkoj stvari. Danas se bez iznimke smatra da je u pitanjima kao što su jednakost pred sudom i zakonske reforme ključne za provedbu doktrine ugovora (koje, bez b ozira na sveopći dojam, još uvijek nisu upotpunosti ostv u tome se ženepoput ponaša ju kao muškarci. aNpravo glasa zaarene žene) i stv naar neke skorijedareforme sudjelovanja žena u porotama, jednake zarade, antidiskriminatornog zakonodavstva, reforme zakona o braku i odredbi o silovanju, dekriminalizacije prostitucije gleda se kao na otvaranje mogućosti za žene adpostanu gra đani poput muškaraca i vlasnicimovine i poput muška raca. Povijesnogleda jući, takav je način argumentacije neobičan i sve donedavna većina je feministica zahtijevala građansku jednakost u očekivanju da će njihov ravnopravan položaj dobiti osoben izraz kao položaj žena. Današnje feministice takvu pretpostavku često uzimaju kao puku ilustraciju da vide dalje od vlastite uronje nosti u nemogućnosti privatnu sferusvojih i kao prethodnica znak da su feministice u prošlosti jednostavno prihvaćale patrijarhalno pozivanje na prirodnu razliku među spolovima. Naravno, kada feministice zahtij evajuponovnu evalua ciju (privatnih) zadaća koje obavljaju žene, dok se u modernom patrij arhatu ono što vrijedi kao “građanska pripadnost” i “rad” odvijaju u građanskom muškom svijetu, one traže ne što što se ne može do biti. Pa ipak, kadasu u prošlosti zahtijevale pravnu jednakost i priznanje kao žene, tvrdeći da je ono što u privatnoj sferi čine kao žene dio njihova građanskog statusa, feministice su se hvata le u koštac politički s m problemom izražavanjapolne s ra zlike; nisu pokušavale političko značenje One su ima le druga čiji pogled poreći naodnose izmeđupri vatnog i ženskosti. javnog od da naš- možda jenjih feministica, lia shvaćanje podj ele na privatno i javno(građansko) kao političkog problema događaj je skorijeg datuma, koji se vjerojatno zbio tek nakon što je u znatn ijoj mjeri sotvarena građanska jednakost.
KRAJ PRIČE?
Iako su nakon stoljeća ili više zakonskih reformi žene blizu pravnoj jedzakon opokrinakosti s muš karcima , a svi osim nekolicine podsjetnika na vačuizbrisani su, muškarci još uvijek uživaju znatnu moć kao spol, a postigli su i neke nove pre dnosti, na primjer kao očevi. Niz “spolno neutra lnih” reformi poduzetih tijekom otprilike prošlog desetljeća samo je naglasio taj problem. Reforme su omogućile ženama jednake mogućnosti, zalazak u sva područja plaćena zapošljavanja, ugovorno iznajmljivanje bilo kojeg dijela svojeostvarenje imovine u slobode osobi, teugovora, vođenje, rame uz rame s muškarcima, svoje “Venerine bitke”. No, istodobno je na radnom mjestu otkriveno “spolno uznemiravanje”, a patrijarhalna podjela rada nije bila osjetno poremećena, osim tamo gdje su se muškarci utekli antidiskriminatornom zakonodavstu kako bi se domogli ono malo visokostatusnih zanimanja rezerviranih za žene; ekonomske prilike još uvijek stavljaju ženeu podre đeni položaj pri raskidanju bračnog ugovora; seksualnost i seksualna slobodapodvedeni su pod “spolni čin” i obuhvaćeni kapitalizmom u sferu industrije seksa što muškarce opskrbljuje novim oblicima Muška rce sepristupa ponovoženskim smatra tijelima. “gla vnim agensima” udske lj ge neracije. Ironija je d a se jednood gla vnih nače la klasično g patrijarhalizma zazi vlje u okviru veli kog napredovanjapojedinca i slobo de ugovora. Sve do prije nekoliko godina nitko nije mogao sumnjati da žene moraju zatrudnjeti i rađati ako se ljudska vrsta želi razmnožavati. Tehnološki je razvoj bacio sumnju na tu naizgled prirodnu potrebu ljudske egzistencije. Ako uistinu imaizgledada bi se razmnožavanje mog lo izvesti zi van ljudskoga tijela (ili u muškarčevu tijelu), ženska prirodna sposobnost više ne bi bila potrebna niti bi bile potrebne žene . Posljednjaje mogu ćnost mo žda samo plod izvanredne mašte, ograničenja međutim ja ugovoru. je navodim zato što priroda, biologija i spoli nameću stanovita Teorija ugovora ujedno odbacuje zahtijeva upravo ta ograničenja. U društv enom poretku uteme ljenom na samim ugovorima, od vrha do dna, sloboda je neograničena. Ne može ni biti ograničenja ovlasti pojedinca nad imovinom u njegovoj osobi; sloboda ugovora ne pozna granice. Sva stara ogra ničenja priro de, statusa , onoga što je osobi pripisano ili paternalizma moraju se odbaciti. To znači da se u hodu od staroga svijeta statusa k novome svijetu ugovora sloboda pojedinca sastoji u emancipiranju od starih spo na i ograničenja, bi lo da je riječ o onim koje nameće apsolutizam, daklepatria potestas, država, ili onim što ih nameće spolna razlika. Gledano iz perspektive opreke između staroga svijeta statusa i novoga građanskog svijeta, ili prirodnog stanja i građanskog društva, što je perspektiva ugovorne teorije (s iznimkom Rousseauovih teza), probl em slobode je riješen, ili će biti riješen, kada se konačno stigne do ugovora. Po-
SPOLNI UGOVOR
jedinac će tada biti oslobođen starih ograničenja i endemične nesigurnosti prirodnog stanja. Slobodaje eksponi rana i izraženaputem ug ovora, koji predstavlja prvobitni čin koji se može stalno obnavljati, a ograničen je tek leg itimnim ograničenjem na dležnosti pojedinca . Sloboda je čin...čin koji postavlja nove spone ča k i kada su zba čena stara ogra ničenj a. Sloboda je neograničena, ali činom koji označava kraj starih ograničenja također se stvarajučin nova građanskaograničenja ogspodstva i podređenost pokornosti. U nov om svijetu, emancipacije stvara građansku i patrijarhalno pravo. Premisaprirodne slo bode pojedinca i jednakost i nužna je dabi se zametnuo građanski svijet, a na slobodu pojedinca kao apstraktno univerzalno načelo može se pozivati svatko. Abolicionisti i branitelji ugovora o ropstvu podjednako mogu govoriti o prirodnoj slobodi; ta je premisa mogla proizvesti Hobbesova Levijatana, Rousseauov participacijski poredak i rane feminističke na pade na bračni despo tizam. d I ejaslobode pojedinca može se rabiti na tako promiskuitetan način zbog inherentne nejas noće nja “gr ađanskog”usvajaju društva. drukčiju Ta nejasnoćaperspektivu zastire činjenicu kri- teoretičara tičariznače teorije ugovora oddaonih koje kritiziraju i drugačije shvaćaju slobodu. Ti kritičari svoje tvrdnje iznose s povoljnog položaja unutar građanskog društva. Njihov pogled nije upravljen unatrag na stari svijet, već na točku gdje se građansko društvo račva u privatnu i javnu sferu, premda su tipično usredotočeni zapravo na klasnu podjelu me đu tim sf erama. Kritičari suzaokupljeni slobodom kaoautonomijom, strukturom slobodnih društvenih odnosa među politički jednakim stranama, međutim njihova kritika, kao i Rousseauov napad na njegove druge teoretičare ugovora, fatalno je podrivena. Njihova se teza batrga u kobnim dihotomijama koje napada, odbijajući se tamoamo o okvire uspostavljene pričom o prvobitnom ugovoru. Socijalistički kritičari ugovora, kao i mnoge feministice, usredotočuju se na neprimjerenost pravne jednakosti u kontekstu društvene nejednakosti. Nema nikakve sumnje da njihove kritike mogu biti neprikladne odnosno uvjerljive, međutim kombinacija javne jednakosti i privatne nejednakosti, kako pokazuje priča o spolnom ugovoru, nije proturječje modernog patrijarhata. Pravna jednakost i društvena nejednakost javno/ privatno, građansko/ prirodno, muškarci/žene tvore koherentnu dru štvenustrukturu. Želi lise prekinuti savez feministica i socijalista glede ugovora, pozornost valja usmjeriti na podređenost i proturječnost ropstva. Teoriju ugovora progoni proturječje ropstva pod raznim maskama i kritičari ugovora nisu uspjeli si tjerati njegov duh. Ono senalazi u amoj s srži klasičnog ugovornog prikaza građanskog društva kao istodobne potvrde i poricanja ženske slobode kod klasičnih teoretičara ugovora, a neprestan-
KRAJ PRIČE?
ce se iznova javlja jer se sloboda kao autonomija još uvijek povezuje sa spolnim gospodstvom. Prihvaćanje spolnog ugovora od strane kritičara ugovora odmah je vidljivo u naslijeđu što su ga socijalizmu ostavili Rousseau i Hegel. Rousseau je odbacio najamno ropstvo zagovarajući nesta tičan, participacijski politički poredak, no njegova je sveobuhvatna alternativa “pojedincu” i ru dštvenom ugovoru (formulirana ugovornim jezikom) počivala na prirodnom temelju podčinjenosti žena. Na sličan način i Hegelova čuvena dijalektika roba i gospodara nadilazi ropstvo tek da bi zamijenil a gospoda re robova (slo bodnim)spolnim gospodar ima, koji priznanje svoje slobode stječu od bratstva, a priznanje svojeg patrijarhalnog prava od supr uga. Kontraktarijanci tvrde dasu uspjeliprevladati proturječje ropstva. Neograničena sloboda pojedinca kao vlasnika koji ugovorno izdaje imo vinu uosobi (svoju radnu snagu ili usluge ) podrazumijeva da se s punim pravom može ugovorno sam dovesti u građansko ropstvo, što je primjer slobode. Proturječje nestaje građanski je rob pravno slobodan da bi se zatim odmah ponovno pojavilo. Imovina u osobi politička je fikcija. Građanski rob tek pružaluge us; ali ka kve koristi od netjelesne službe gospodar u? Užitak gospodstva, ključujući u građansko gospodstv o, može se postići jedino nadležnošću nad živim muškarcem ili ženom. Ugovori o braku i prostituciji, ugovori u kojima su žene nužno jedna stranka, uvi jek su odisali ropstvo m, nela godno podsjeća jući na svoje “brutalno podrijetlo”. To se podsjećanje odbacuje kao politički nevažno, dok se analogija s ropstvom baš i ne uzima ozbiljno. Feministička kritika tih dvaju ugovora obično slijedi socijalističku kritiku ugovora o zaposlenju, ali bez pripo moći ideje najamnogropstv a. Feministice su se, zato, našle u čudnoj situacijijer pretpostavljaju daje radnik u isto m položaju kao supruga ili prostitutka, a ne postavljaju pitanje kako je došlo do radnikove podređenosti . Prema tome, teren sena ključnome mjestu prepuš ta doktrini ugovora; politička fikcija o radnoj snazi, imovini u osobi, prešutno je prihvaćena, a paradoksi glede žena i ugovora, kao i proturječje ropstva, ist rajavaju.Građanskapodređenostovisi o sposobnosti ljudi da se ponašaju kao damogu ugovorno iznajmiti svoju radnu snagu ili usluge, a ne kao da moraju sebe i svoj rad ugovorom dati drugom na korištenje. Ne želi li se da ugovor postane samo uzaludan pokušaj, moraju biti dostupna sredstva kojima bi se osiguralo da se ugovorno iznajmljena usluga vjerodostojno obavi. Stranka koja potražuje uslugu (poslodavac, suprug , klijent) mora imati pravo naložiti da se tijelo stavi u uporabu ili da se na traženi način omogući pristup tijelu. Ugovori o imovini u osobi moraju uvijek stvoriti pokornost i nekog čovjeka uspostaviti kao građanskog gospodara. Kakav će točno oblik podređenost uzeti, u kakvu će se svrhu koristiti tijelo i kakva je vrsta pristupa zajamčena, ovisi o tome hoće li se kao podčinjena oso-
SPOLNI UGOVOR
ba konstituirati muška rac ili žena. Kupac nikadanije ravno dušan prema spolu vlasnikaimovine u os obi. On ugovorno traži nadležnost nad muškim ili ženskim tijelom, a oblik podčinjavanja razlikuje se s obzirom na spol toga tijela. Sjajnim primjerom političke inventivnosti građanskoj je podređenosti dano ime slobode, pri čemu je potisnuta međuovisnost građanske slobode i patrijarhalnog prava. Da bi se duh ropstva jednom zauvijek konačno odagnao, politička teorija i praksa moraju se izvući izvan sustava opozicija što ih uspostavlja priča o prvobitnom ugovoru. Taj potez ne bi umanjio važnost pravne slobode, kako to često tvrde zagovarači doktrine ugovora. Naprotiv, postizanjem pravne slobode i jednakosti učinit će se nužan korak ka autonomiji žena , prijeko potreban kako bi sezaštitio naš tjelesni integritet. To će ostvarenje, uz jednu važnu ogradu, pomoći u zadatku stvaranja društv enih uvjetaza razvoj autonomne ženskosti; ograda se sastoji u tome da se ravnopravnost žena mora prihvatiti kao izraz slobode žena kao žena, a ne da se smatra znakom da žene mogu biti poput muškaraca. Mnogo se feminističke energije u protekla tri stoljeća potrošilo u pokušajima da se pokaže kako žene imaju iste sposobnosti kao muškarci, te da time imaju pra vo na istu slobodu. S jedne stra ne, it su napori , nara vno, bili itekako potrebni; žene su se morale, a moraju se i dalje, boriti protiv djelovanja doktrineo pokrivačui mnoštva drugih pravnih i društvenih potpornja muš kom pravu; boriti se, nada lje, za pristup društv enim sredstvima koja su im potrebna da se same izdržavaju i za ostvarenje svojeg prava građanstva. No, s druge stra ne, potrebada se vodi ta bitka ujedno pomaže u potiskivanju činjenice da zapravo nema potrebe dokazivati da žene jesu slobodna bića (odnosno da imaju sposobnosti to biti). Moderni ugovorni patrijarhat istodobno poriče i pretpostavlja slobodu za ženei bez te pretpostavke ne može funkcionirati. Pronalazak priče o spolnom ugovoru omogućuje stjecanje toga iznimno važnog uvida. Političke rasprave moraju napustiti priče o podrijetlu i prvobitnom ugovoru i pomaknuti se s terena ugovora i pojedinca kao vlasnika. Razmatranje prvo bitnog činaugovora podrazumijeva sustavno pomućivanje razli ke između slobode i podčinjenosti. Slobodni društveni poredak ne može biti ugovorni poredak. Postoje i drugi oblici slobodna sporazuma kojim žene i muškarci mogu konstituirati političke odnose, premda u doba kad su socijalisti zaokupljeni krađom ugovornog ruha malo je političke kreativnosti usmjereno na razvoj potrebnih novih oblika. Da bi politički odnosi izgubili svaku sličnost s ropstvom, slobodne ženeToi znači muškarci moraju se voljno složiti poduprijeti društvene uvjete svoje autonomije. da se moraju složiti dapodupru d oređenaograničenja. Sloboda zahtijeva red, a red zahtijeva ograničenja. U modernom građanskom društvu pojedinač-
KRAJ PRIČE?
na sloboda je neograničena, aporedak se održavakroz gospodstv o i pokornost. Da bi muškarčevo gospodstvo mogla zamijeniti uzajamna autonomija muškaraca i žena, individualna sloboda mora biti ograničena takvom strukturom društvenih odnosa čiji je sloboda inherentan dio. Mnogo setoga čulo o slobodi od desničarskih vlada u V Britaniji i Sjedinjenim Državama u osa mdesetima. Retorika privatno g poduzetni štva i sloboda od zagušujućeg zagrljaja države prevladava službenom političko m raspravom,paternalističkog aisti se refren sa da stalno čuje i od laburističke vlade u Australiji. Istovremeno, stari san anarhista i Marxa o “odumiranju” države više nije u modi. Pa ipak, spolni ugovor i društveni ugovor, “pojedinac” i država stoje i padaju zajedno. Možda je taj san izblije dio iz valjanog razloga; usprkos pre vladavajućojretorici smanjenja dr žavnog utjecaja i državne vlasti, vojni i nadzorni kapacitet države posljednjih se godina ubrzano povećava. Lik pojedinca danas je pre često odjeven u ratnu odoru i vitla oružjem. Preklapanje retorike o slobodi pojedinca s golemim porastom državne moći nije neočekivano u doba kada se utjecaj doktrine ugovoru i na kon zadnje, najintimnije pukotine društvenog života.o Izvede n do proširuje svojih krajnjih zekvenc ija, ugovor podriva uvjetevlastita postojanja. Hobbes je da vno pokazao daugovor na svim ra zinama, “sve d o dolje”, zahtijevaapsolutizam i ma č kako bi serat držao na sigurnoj udaljenosti. Kako fikcija prvobitnog ugovora ne bi bila stjerana u kraj s kojeg više nema početka, lii kako sila umjesto olje v nebi postalanačelom postmoderne ere, prijeko je potrebno ispričati novu priču o slobodi. Pronaći priču o spolnom ugovoru samo po sebi ne znači ponuditi neki politički program ili kakvu prečicu kroz težak zadatak odlučivanja o tome što je, bez obzira na okolnosti, najbolja politika i smjer djelovanja koji bi trebale o tome kada se imkako feministice trebaju udruživatislijediti s drug imfeministice, političkim pokiliretima . Međuti m, jedno kad ta priča bude ispričana, otvorit će se perspektiva za nove političke mogućnosti i prosudbeo tomekoji ćeod puteva pomoći ili spriječiti (ili oboje) stvara nje jednog slobodnog društva i spolne razlike kao raznolikih izraza slobode. U trenutku ka da potisnutapričao političkoj genezi spliv i a na površinu, politički krajolik više nikada ne može izgledati isto. Priroda, spol, muškost i ženskost, privatno, brak i prostitucija postaju politički problemi, a s njima i poznatonampatrijarhalnoshvaćanje rada i građanstva. Potrebno je ucrtati nove, protupatrijarhalne pravce koji će voditi k demokraciji, socijalizmu i slobodi. U svakom slučaju, politički se pejzaž znatno promijenio u protekla dva desetljeća. Priča o prvobitnom ugovoru sada se mora ispričati u manje gostoljubivom političkom kontekstu. Patrijarhalne strukture i podjele više nisu tako čvrste kao što su bile, primjerice, u razdoblju između
SPOLNI UGOVOR
Reformskog aktaiz 1867. i nemira 19 68. godine.Stare manufakture i druge djelatnosti u kojima su cvjetali radnik, njegovi sindikati, klasna solidarnost i bratstvonestaju i ideja o “druš tvu zaposlenih” ada s izgleda utopijski; “obitelj” u sastavu hranitelj, ovisna us prug a i djec a sada je u ma njini u odnosu na ostale tipove kućanstava u Sjedinjenim Državama, Australiji i Britanij i; odvaja nje/ integracija pr ivatnog i avnog j postavlja sekao politički problem; dugotrajni politički savezi ruše se, a novi društveni pokreti postavljaju neka slična pitanja feminizmu, ali ovaj put s različitih pozicija. Muškarcima je u int eresu dase i dalje prešućuje akon z o muškom spolnom pravu, ali prilika postoji da se politička rasprava i djelovanje povedu izvan dihotomija patrijarhalnog građanskog društva, te da se uspostave slobodni odnosi u ko jima se muškostodražava iz autonomne ens ž kosti. Baudelaire je jednom napisao da “postoji golema razlika između ‘dovršenog’ predmeta i ‘završenog’ predmeta, te da općenito ono što je ‘dovršeno’ nije i ‘završeno’2Ja sam dovršila ono što sam imala reći o spolnom ugovoru, međutim priča ni izdaleka nije završena. Politička fikcija još uvijek daje znakove života, a politička teorija nije dovoljna da bi uzdrmala ono što je održava na životu.
Bilješke
1. 1. A. Rich, “Compulsory Heterosexuality and Lesbian Existence”, u: Si gns, 5, 4 (1980.), str. 645. 2. G. D. H. Cole, SelfG overnment in I ndustry (London, G. Bell and Sons, 1919.), str. 34. 3. Sir H. Maine, A nci ent L aw (London, J. M. Dent and Sons, 1917. /1861./), str. 100. 4. P. S. Atiyah, The R ise and F ali of Fr eedom of C ontract (Oxford, Clarendon Press, 1979.), str. 716. Atiyah i neki drugi teoretičari prava također razmatraju pitanje stoji li davanje obećanja u paradigmatskom odnosu s obvezom i ugovorom. Neke od tih tema razmatrala sam drugdje, te se o tom aspektu ugovora neću baviti u ovom istraživanju; vidi moj rad The P roblem o f Poli ti cal O bli gation, 2. izd. (Cambridge, Polity Press; Berkeley and Los Angeles, University of California Press, 1985.) 5. Primjerice, M. Carnoy, D. Shearer i R. Rumberger, A N ew Social C ontract: The E conomy and G overnment A fter R eagan (New York, Harper and Row, 1983.); D. L. Bawden, The Social Contract Revisited (Baltimore, The Urban Institute Press, 1984.) 6. J. Locke, Two Treatises o f G overnme nt, ur. P. Laslett, 2. izd. (Cambridge, Cambridge University Press, 1967.), II, para. 27. 7. G. Ж F. Hegel, O snovne c rte fi lozofi je prava, ”Veselin Masleš a”, Sarajevo, 196 4. 8. M. Foucault, The H istory of Sexuali ty, New York, Vintage Books, 1980., sv. 1. A n I ntroduction, str. 85. 9. Ibid., str. 89.
BILJEŠKE
2
.
1. Engels, Porijeklo porodice, privatnog vlasništva i države, Naprijed, Zagreb, 1973., str. 67. 2. V Beechey, “On Patriarchy”, u: Femini st R evi ew , (1979.), str. 66. Prema jednog drugoj tezi, tvrdi se da “suvremena analiza” seže sve do Wollstonecraftove, de Sadea i Milla; R. W Connel, Which Way Is Up? Essays (Sydney, George Allén and Unwin, 1983.), str. 51. 3. G. J. Schochet, Patriarchalism in Political Thought:
on Sex, Class and Cultme The Authontanan Family and P oliti cal Speculati on and A ttttud es E specially in S eventeenth C entur y E ngl and (Oxford, Basil Blackwell, 1975.), str. 273. 4. M. A. Butler, “Early Liberal Roots of Feminism: John Locke and the Attack on Patriarchy”, u: A meri can Poli ti cal Science R eview, 72, 1 (1978.), str. 149. 5. L. J. Nicholson, G ender and H i story : The Limits of Social Theory and th e A ge of the Famil y (New York, Columbia University Press, 1986.), str. 161. 6. J. B. Elshtain, P ubli c M án, Pr i váté W oman: W omen in Social and Politi cal Thought (Princeton, Princeton University Press, 1981.), str. 215, 128. 7. Z. R. Einsenstein, The R adical Future of L i beral F emini sm (New York, Lon gman, 1981.), str. 41. i 49. 8. Navedeno u Schochet, Patriarchalism in Political Thought, str. 80. 9. Ibid., str. 276. 10. Ibid., str. 193. 11. Ibid., str. 16. 12. S. Rothblatt, Traditi on and C hange in E ngli sh Li beral E ducati on (London, Fa ber and Faber, 1976.), str. 18. 13. R. Williams, K eyw ords: A Vocabulary of C ultur e and Society, prerađeno izdanje (New York, Oxford University Press, 1985.), str. 58. (Rossu Pooleu dugujem zahvalnost što mi je skrenuo pozornost na “civilizaciju” i spomenute radove.) 14. R. Coward, Patriarchal Precedents: Sexuality and Social Relations (London, Routledge Paul, 1983.), str. 12, 26. 15. Ibid.,and str. Kegan 18 16. Sir H. Maine, A nci ent L aw (London, J. M. Dent and Sons, 1917. [1861]), str. 76. 17. Ibid., str. 78. 18. Ibid., str. 99. 19. Coward, Patriarchal Precedents, str. 4748. 20. Ibid., str. 73. 21. Ibid., str. 53. 22. G. Lerner, The C reati on o f Patri archy (New York, Oxford University Press, 1986.), str. 10. 23. Ibid., str. 30. 24 . Simoné de Beauvoir je, primjerice , izjavila da žene “nemaju vlastite pr ošlo sti, povijesti ili vjere” (navela Lernerova u Creation of Patri archy, str. 221.) Nešto skorije, Andrea Dworkin izjavila je sljedeće: “Ja mislim da je situacija žena zapravo nepovijesna”; E. Wilson, “Interview with Andrea Dworkin”, u: Feminist Review, 11 (1982.), str. 27.
BILJEŠKE 25. M. Barrett, Women's Opposition Today: Problems in Marxist Feminist Analysis (London, Verso Books, 1980.), str. 14. 26. S. Rowbotham, “The Trouble with Patriarchy”, u: N ew Statesman (218, prosinac 1979.), str. 970. 27. J. Mitchell, Psychoanalysis and Feminism (Harmondsworth, Penguin Books, 1975.), str. 409. 28. G. Rubin, “The Traffic in Women”, u: Toward an A nthrop ology ofW omen, R. Reiter (New York, Monthly Review Press, 1975.), str. 168. 29. Barrett, W omen’s Oppression Today, str. 250. 30. Lerner, C reati on o f Patri archy, str. 191192. 31. Ibid., str. 217218. 32. Schochet, Patriarchalism in Political Thought, str. 8182. 33. T. H. Marshall, Citizenship and Social Class, pretisak u: States and Societi es, D. Held et al. (New York and London, New York University Press, 1983.), str. 258. 34. N. Chodorow, The R eproducti on of M othering: Psychoanalysi s and the Socio logy of G ender (Berkeley, University of California Press, 1978.), str. 910. 35. I. Balbus, M arxi sm and D ominati on: A N eoH egeli an, Femini st, Psychoanal yti c Theory of Sexual, Politi cal and Technological L iberati on (Princeton, Princeton University Press, 1982.), str. 311312, 324. Takvo tumačenje inspirirano je psihoanalitičkom teorijom koja ističe prededipovsko razdoblje djetinjstva i majku koja se nadaje kao svemoćna, proždrljiva i sveobuhvatna (vidi također novo tumačenje Machiavellije koje daje Hanna Pitkin u Fortune is a Woman). Pretpostavke o podrijetlu koje nalazimo u psihoanalitičkoj teoriji dolaze iz teorije koja ističe sam Edi pov kompleks; kao što je to slučaj i s teorijom društvenog ugovora, te pretpostavke govore o (želji za) smrti oca od ruku sinova. 36. C. Delaney, “The Meaning of Paternity and the Virgin Birth Debate”, u: M an, 21,3 (1986.), str. 495. (Zahvaljujem Albertu Hirschmanu što mi je skrenuo pozornost na njezinu tezu.) 37. J.J. Rousseau, Emile or on Education, prev. A. Bloom (New York, Basic Books, 1979.), str. 361. 38. M. O ’Br ien, (London, Routledge and Kegan Paul, 1981.), str. 56. The Politi cs of R eproducti on 39. Delaney, “The Meaning of Paternity”, str. 495. (moje isticanje); također str. 500502. 40. Preneseno u: The New York Times (15. ožujka 1987.) 41. J. S. Mili, “Principles of Political Economy” u: Collected Work s, J. M. Robinson (Toronto, University of Toronto Press, 1965.), sv. II, knjiga II, poglavlje ii, para. 3. 42. J. Benjámin, “Authority and the Family Revisited: or, A World without Fat hers?”, u: New German Critique, 4, 3 (1978), str. 35. 43. K. Tribe, L and, L abour and E conomi c D iscourse (London, Routledge and Kegan 1978.), C. poglavlje 44.Paul, Primjerice, Brown, 3.“Mothers, Fathers and Children: From Priváté to Public Patriarchy”, u: W omen and R evoluti on: A D iscussion o f the U nhappy M arri age of M arxi sm and Femi ni sm, ur. L. Sargent (Boston, South End Press, 1981.) 45. H. Hartmann, “The Unhappy Marriage of Marxism and Feminism: Towards a More Progressive Union”, u: Sargent, W omen and R evoluti on, str. 19, 3.
BILJEŠKE 46. Vidi naročito I. Young, “Beyond the Unhappy Marriage: A Critique of the Dual System Theory”, u: Sargent, Women and Revolution. 47. Eisenstein, R adi cal Future of L i beral F emi ni sm, str. 20.
1. J. Rawls, A Theory of Justi ce (Cambridge, MA, Harvard University Press, 1971), str. 141. 2. I. Kant, Political Writings, ur. H. Reiss (Cambridge, Cambridge University Press, 1970), str. 79. 3. J. Rawls, “Pravednost kao pravičnost: politička, ne metafizička”, O li beralizmu i prav ednosti , Hrvatski kulturni dom, Rijeka, 1993. 4. Rawls, Theory of Justi ce, str. 137138. 5. Rawls, “Pravednost kao pravičnost....”, str. 47. 6. M. Sandel, “Liberalizam i granice pravde”, Treći progr am H rvatsk oga rad i ja, br. 47, 1995. 7. Rawls, Theory of Justi ce, str. 139. 8. Ibid., str. 128. 9. T. Hobbes, Leviathan, u The Engli sh Works of Thomas H obbes of M almesbury (dalje u tekstu EW (Germany, Scientia Verlag Aalen, 1966.), sv. III, poglavlje XX, str. 186. 10. T. Hobbes, Philosophical Rudiments Concerning Government and Society (engleska verzija De Cive), EW sv. II, poglavlje IX, str. 116. 11. Ibid., poglavlje IX, str. 116. 12. Hobbes, Leviathan, poglavlje XX, str. 188. 13. Ibid., str. 187. 14. R. W K. Hinton, Husbands, Fathers and Conquerors, Polit ical Stud ies, XVI, 1 (1968.), str. 62, 57. 15. Hobbes, Leviathan, poglavlje XVII, str. 154. 16. T. Hobbes, D e C orpo re Politi co, or th e E lements o f Law, E W , sv. IV, poglavlje< IV, str. 158159. 17. Hobbes, Philosophical Rudiments, poglavlje IX, str. 122. 18. Hobbes, Leviathan, poglavlje XV, str. 133. 19. Ibid., poglavlje XX, str. 191. 20. Hobbes, Philosophical Rudiments, poglavlje IX, str. 121. 21. Hobbes, D e C orpo re Politico, poglavlje IV, str. 158 . 22. Hobbes, Leviathan, poglavlje X X , str. 189. 23. III,tostr.the149150. re Politico, 24. Hobbes, T. BrennanD ieC.C orpo Pateman, “Merepoglavlje Aux iliar ies Com mon wea lth’: Women and the Origins of Liberalism”, u Political Studies XXVII, sv. 2 (1979.), str. 189 190. Poticaj da to ponovno pogledam dobila sam čitajući J. Zvesper, “Hobbes ‘Individualistic Analysis of the Family”, u Politics (UK),5, 2 (1985.), str. 2833; Doduše, J. Zvesper vidi Hobbesovu “obitelj” u prirodnom stanju kao “obitelj” u
BILJEŠKE građanskom društvu, bez obzira na to što nema “bračnih zakona”. 25. Hobbes, Leviathan, poglavlje XV, str. 187. 26. Hobbes, Philoso phical R udiments, poglavlje IX, str. 118. 27. Hobbes, D e C orpore Poli tico, poglavlje IV, str. 157158. 28. Hobbes, Philoso phical R udiments, poglavlje IX, str. 121. 29. S. Pufendorf, O n the Law of N ature and N ati ons, prev. C.H. i WA. Oldfat her (Oxford, The Clarendon Press, 1934.), knjiga VI, poglavlje I, para 9, str. 853. str. 854. 30. Ibid., para 31. Ibid., 10, str. 855. 32. Ibid., para 9, str. 853. 33. Ibid., p a ra 11, str . 860. 34. Ibid., str. 859-860. 35. Ibid., para. 12, str. 861. 36. Hinton, “Husband, Fathers and Conquerors”, str. 66; i M. Butler, “Early Liberal Roots of Feminism: John Locke and the Attack on Patriarchy”, u A meri can Poli ti cal Sci ence R evi ew, str. 72, sv. 1 (1978.), str. 135150. 37. J. Locke, Two Treatises of G overnment, 2. izdanje, ur. P. Laslett (Cambridge, Cambridge University Press, 1967.), sv. II, para. 183, sv. II, para. 8182. 38. Ibid., para. 47. 39. Ibid., II, para 82. 40. Ibid. 41. Ibid., para. 4. 42. Ibid., para. 48. 43. J.J. Rouseau, E mi le or on E ducati on, prev. A. Bloom (New York, Basic Bo oks, 1979.), str. 370, 404. U The P roblem o f Poli ti cal O bli gation , tvrdila sam da je oblik Rousseauova prvobitnog ugovora značio da se ne radi o “ugovoru”. Rousseau je, međutim, vodeći teoretičar prvobitnog spolnog ugovora, koji jamačno jest ugovor. Prema tome, ovdje ću o Rousseauu govoriti kao o “klasičnom teoretičaru ugovora”, što ne znači da sam promijenila mišljenje u odnosu na svoje prethodno tumačenje.
44. Locke, Two Treatises, sv. II, para 27. 45. G. W F. He gel , O snovne c rte fi lozofij e prava, “Veselin Masleša”, Sarajevo, 1989. 46. I. Kant, Fi lozofi ja prava, “Veselin Masleša”, Sarajevo, 1988. 47. T. Hobbes, Leviathan, poglavlje XIV, str. 123. Economica, sv. I V, 16 (1937.), str. 48. R. H. Coase, “The Nature of the Firm”, u 387, 391. U svijetu transnacionalnog poduzetništva, razgovor o ugovoru s poduzetnikom dopire u mali dio organizacije kapitalističke ekonomske proizvodnje. Međutim, teorija ugovora bavi se, iznad svega, političkim fikcijama. Ne bih se u sklopu ove studije upuštala u transnacionalne tvrtke: samo ću suprotstaviti kontra ktarijanski ideal “ugovora koji seže sve do dolje” činjenici da je prihod od prodaje Exxona 1982. bio 97,172 miljardi dolara ima takav dohodak); brojku prenose M. Kidron i R.(malo Segaldržava u The N ew Statebruto of thenacionalni W orld A tlas (New York, Simon and Schuster, 1984.), odjeljak 30. 49. C. LéviStrauss, The Elementary Structures of Kinship, prer. izd. (Boston, Beacon Press, 1969.), str. 483 50. Ibid., str. 61.
BILJEŠKE 51. J. M. Buchanan, The Li mits o f Li bert y: B etw een A narchy and L evi athan (Chicago, University of Chicago Press, 1975.), str. 54. 52. Ibid., str. 59. 53. Odjeljak iz kojeg je uzet ostatak navoda nalazi se na stranicama 5960. 54. A. Baier, “Trust and Antitrust”, Ethics 96 (1986.), str. 247. 55. Vidi O. Paterson, Slavery and Social D eath: A Comparati ve Study (Cambridge, MA, Harvard University Press, 1982.), str. 130131. S. Engerman, “Some Considerations Relating to Property Rights in Man”, The56.Jour nal of E conomi c H istory, XX X II I , sv. 1 (19 73 .), str. 44, bilješka 2. 57. T. Jefferson, Sloboda i demokracija. I zabrani poli ti čki spisi, Politička kultura, Zagreb, 1998. 58. D. B. Davis, The P roblem o f Slavery in Western C ultur e (Ithaca, Cornell University Press, 1966.), str. 31. 59. Patterson, Slavery and Social D eath, str. 4, 10. 60. Ibid., str. 5. 61. Ibid., str. 3. 62. Davis, P roblem of Slavery , str. 9. 63. Lista je iz Pattersona, Slavery and Social D eath, str. 8. 64. M. I. Finley, A nci ent Slavery and M odem I deology (London, Chatto and Win dus, 1980.), str. 118. 65. F. Nietzsche, Tako j e govor io Zaratustra, Naprijed, Zagreb, 1991. 66. G. Lerner, The C reati on o f Patri archy (New York, Oxford University Press, 1986.), str. 70. 67. Ibid., poglavlje 4. 68. Navedeno u Ibid., str. 87. 69. Vidi Ibid., str. 78. 70. O Fitzhughovoj upotrebi Filmera raspravlja C. Vann Woodward u “George Fitzhugh: Sui G eneri s”, uvod u G. Fitzhugh, Canibals A ll! or Slave s w i thout M as ters (Cambridge, MA, Harvard University Press, 1960.), str. xxxivxxxvii. 71. Navedeno u Vaan Woodward, “George Fitzhugh”, str. xxxiv. 72. Fitzhugh, 73. S. Seabury,Canibals A meri canA li!Slavery , str, 29. D i stingui shed from the Slavery of English Theo rists and Justi fi ed by the Law of N ature (New York, Mason Bros., 1861.), str. 201. 74. Ibid., str. 201, 202. 75. Navedeno u B. Davis, The P roblem of Slavery in the A ge of R evoluti on, 1770 1823. (Ithaca i London, Cornell University Press, 1975.), str. 486487, bilješka 30. 76. Tu tezu o ovakvom čitanju Hobbesa potanko sam iznijela u The Problem of Political Obligation, 2. izd. (Cambridge, Polity Press; Berkeley, University of Ca lifornia Press, 1985.), poglavlje 3. 77. Hobbes, Leviathan, dio II, poglavlje XX, str. 189. 78. Ibid., str. 190. 79. H. Grotius, The L aw o fW ar and P eace, prev. F. W. Kelsey (New York, Bobbs Merrill, 1925.), knj. 1, poglavlje II, para. VII, str. 103. 80. Ibid., kn j. II, po glavlje V, para. XX V II , str. 255 , para. X X X , str. 258 . 81. Ibid., knj. II, poglavlje V para. XXVII, str. 255. 82. S. Pufendorf, O n the D uty of M an and C iti zen A ccordi ng to the N atural Law, prev. F. G. Moore (New York, Oxford University Press, 1927.), sv. II, str. 90.
BILJEŠKE 83. Ibid., str. 101. 84. Pufendorf, O n the Law of N ature, knj. VI, poglavlje 3, str. 936. 85. Navedeno u Patterson, Slavery and Social D eath, str. 9. 86. Pufendorf, O n the Law of N ature , knj. VI, poglavlje 3, str. 939. Pufendorf također primjećuje da gospodar ima veća prava na spolno iskorištavanje ropkinja, “tijelo ropkinje pripada njezinu gospodaru”; O n the Law of N ature , knj. VI, poglavlje 3, str. 942. 87. Locke, Two Treatises , II, para. 172. 88. Ibid., para. 24. 89. Ibid., para. 85. 90. R. Nozick, A narchy, State and Utópi a (New York, Basic Books, 1974.), str. 331. 91. J. Philmore, “The Libertarian Case fór Slavery”, The Philosophical Forum, XIV (1982.), str. 48 (moje isticanje). 92. Ibid., str. 55. 93. Ibid., str. 49. 94. Finley, A nci ent Slavery and M odem I deology, str. 99100. 95. Davis, P roblem of Sla very in the A ge o f R evoluti on, str. 492. (Koristila sam na stranicama 488493). 96. Philmore, “Libertarian Case fór Slavery”, str. 55. 97. J. Kleinig, “John Stuart Mili and Voluntary Slavery Contracts”, Politics, 18, 2 (1983.), str. 82. 98. J. C. Callahan, “Enforcing Slave Contracts: A Liberal View”, The Philosophical Quorum, XVI, 3, (1985.), str. 223236. R. M. Hare, “What is Wrong With Slavery”, P hiloso phical and P ubli c A ffairs, 8, 2 (1979.), str. 103121) iznosi militaristički argument protiv ropstva. On tvrdi da ropstvo ima svoje posljedice, u prvom redu ljudsku bijedu, koje ga čine lošim, te da se iste stalno javljaju jer ljudska imovina (za razliku od drugih) može biti izvrgnuta teroru. Međutim, nije potrebno ropstvo da bi se nanijela takva bijeda, pa tako ova tvrdnja ne pokazuje da je ropstvo loše na neki drugačiji način od drugih oblika dominacije i podčinjenosti. 99. J. S. Mili, On Liberty, (New York, J.W Lovell Co., n.d.), str. 171172. 100. JJ. Rousseau, Rasprava o porijeklu i osnovama nejednakosti među ljudima. Društveni ugovor, Školska knjiga, Zagreb,1978. 101. Ibid., str. 58. 102. Kant, Fi lozofi ja prava, dio prvi, treći odjeljak, para. 30, str. 112.
4. 1. Navedeno u G. J. Schochet, Patriarchalism in Political Thought (Oxford, Basil Blackwell, 1975.), str. 202. 2. W C. McWillams, The I dea of Frate rni ty in A meri ca (Berkeley, University of California Press, 1973.), str. 2. 3. N. O. Brown, L ov e’s B ody (New York, Vintage Books, 1966.), str. 5. 4. A. Esheté, “Fraternity”, R evi ew of M etaphysi cs, 35 (1981.), str. 27, 3233.
BILJEŠKE 5. S. de Beauvoir, The Second Sex, prev. H. M. Parshley (New York, Knopf, 1953.), str. 716, 732. 6. G. F. Gaus, The M odem Li beral Theory of M an (London, Croom Helm, 1983.), str. 9094. 7. B. Crick, In Defence of Politics, 2. izd. (Harmondsworth, Penguin Books, 1982.), str. 228. 8. P. Abbot, Funous Fanci es: A meri can P oli ti cal Thought i n the P ostL iberal É ra (Westport, Greenwood Press, 1980.),Fraternity str. 185. (Cambridge, Cambridge University 9. J. F. Stephen, Liberty, Equality, Press, 1967.), str. 52, 241. 10. E. Hobsbawm, “The Idea of Fraternity”, navedeno u M. Taylor, Community, A nar chy and L iberty (Cambridge, Cambridge University Press, 1982.), str. 31. 11. Crick, I n D efence of Poli tics, str. 233. 12. J. Dunn, Rethinking Modern Political Theory: Essays 197983 (Cambridge, Cambridge University Press, 1985.), str. 137. 13. McWilliams, I dea of Frate rni ty, str. 1213. 14. Ibid., str. 14. 15. Ibid., str. 25. 16. Ibid., str. 29. 17. Ibid., str. 64. prev. J. Stratchey (New York, WW 18. S. Freud, Civilization and Its Discontents, Norton and Co., 1961.), str. 54. 19. Moja kolegica Patricia Springborg poduzima potanko istraživanje ó važnosti fratrija u polisu. Također, skrenula mi je po zo rn os t da je ter m in phrateres bio različit od onog za brata (rod, adelphoi). 20. Izvanredna feministička rasprava o ranim modernim i devetnaestostoljetnim bratskim redovima može se naći u M. A. Clawson, “Early Modem Fraternalism and Patriarchal Family”, Femi ni st Studie s, 6, 2 (1980.), str. 368391; i u M. A. Clawson, “NineteenthCentury Women’s Auxiliaries and Fráternál Orders”, Si gns, 12, 1 (1 98 6. ), str. 40 61 . O suvremenu socijalističkom br atstvu vidi A. Phill ips, “Fra ternity”, u Fábián Essays in Socialist Thought, ur. B. Pimlott (London, Heinemann, 1984.). 21. B. Crick, Sociali st Values and Time, Fábián Tract 495 (London, The Fábián Society, 1984.), str. 2425. 22. Crick, I n D efence of Politics, str. 230. Malu ilustraciju veličine toga zadatka pruža komentar na Crickov argument o bratstvu, koji se ne obazire na Crickovo prepoznavanje muževnosti “bratstva”: vidi N. Ellison, Equality, Fraternity and Bernard Crick, Politics (UK), 5, 2 (1985.), str. 4549. 23. J.J. Rousseau, Društveni ugovor, knj.l, pogl. 4, u R asprava o pori jeklu i osnovama nejednakosti, Školska knjiga, Zagreb, 1978. 24. Schochet, Patri archali sm i n P oli ti cal Thought, str. 35. 25. Ibid., str. 104. 26. Sir. R. Filmer, Patri arcbia or, the N atural P owers of the K ings of Engl and A sserted and O ther P oli ti cal W orks, P. Lasset (Oxford, Basil Blackwell, 1949.), str. 54. 27. Ibid., str. 211. 28. Ibid., str. 287. 29. Ibid.
BILJEŠKE 30. S. Pufendorf, O f the Law of N ature a nd N ati ons, pr. C.H. i WA. Oldfather (Oxford, Clarendon Press, 1934.), knj. VI, poglavlje 2. para. IV str. 914915. 31. J. Locke, Two Treati ses o f G overnment, 2. izd, ur. P. Laslett (Cambridge, Cambridge University Press,1967.), II, para. 61. Usporedi s Rousseau, Društveni ugo-
vor.
32. R. W K. Hin ton , “Husba nds, Fathers a nd Co nq uer ors”, XV, 3 (1967.), str. 294.
Political Studies,
33. JJ. Locke, 2, para. Two Treatises, 34. Rousseau, D ruštv eni ugovo71. r 35. Filmer, Patriarcha, str. 71. 36. Ibid., str. 188. 37. Ibid., str. 57, 71, 194. 38. Ibid., str. 96. 39. Locke, Two Treatises, 1, para. 9. 40. Laslett, “Introduction”, u Fi lmer, Patri archa, str. 28. 41. Filmer, Patriarcha, str. 256. 42. Ibid., str. 241, 283. Postanak se također može protumačiti na više načina, a jednakost muškaraca i žena u Božijim očima nije nespojiva s muškom supremacijom u ljudskim stvarima; primjerice, Calvin je raspravljao i iz perspektive cognitio dei (vječne, božanske perspektive, u kojoj su sve stvari jednake) i prespektive cognitio hominis (zemaljske perspektive, prema kojoj su ljudska bića hijerarhijski raspoređena). Vidi M. Potter, “Gender Equality and Gender Hierarchy in Calvin’s Theology”, Signs, 11, 4 (1986.), str. 725739. 43. Locke, Two Treaties, 2, para. 110. 44. Filmer, Patriarcha, str. 245. 45. N. C. M. Hartsock, M oney, Sex and P ower; Toward a Femi ni st H i stori cal M a terialism (New York, Longman, 1983.), pogl. 8. 46. J. B. Elshtain, Public Mán, Priváté Woman: Women in Social and Political Thought (Princeton, Princeton University Press, 1981.), str. 39. 47. Navedeno u O’Brien, Politics of R eproducti on, str. 130131. 48. M. (Boston, Beacon Press, 1984.), str.Daly, 93. Pure Lust: Elemental Feminist Philosophy 49. H. F. Pitkin, For tune is a W oman: G ender i n P oli tics in the Thought ofN i cco lo M achi avelli (Berkeley, University of California Press, 1984.), str. 54. 50. Ibid., str. 237, 241. Prema Pitkinu, “začetnik je fantazija impotentnih” (str. 104). Naprotiv, utemeljitelj je, poput Filmerova oca, sve prije nego impotentan; prije će biti da je jalov. Likovi utemeljitelja i Filmerova oca su fantazije, ne o impotentnima, već o onima koji nisu prirodno u stanju rađati i koji ispredaju svoje priče o čisto muškom političkom podrijetlu. Međutim, oni moraju postati potentni da bi postali “očevi”. 51. M. Astell, Some R eflecti ons Upon M arriage (New York, Source Book Press, 1970; iz 4. izdanja iz 1730.), str. 170. 52. Vidi u M. L. Shanley, “Marriage Contract and Social Contract in Seventee nthCentury English Political Thought”, u: Western Political Quarterly, XXXII, 1 (1979.), str. 7991. 53. Sir W Blackstone, Commentari es on the Laws of E ngl and, 4. izd., ur. J. DeWitt Andrews (Chicago, Callahan and Co., 1899.), knj. I, pogl. 15, para. 111, str. 442.
BILJEŠKE 54. Locke, Two Treatises, 2, para. 74 76 . 55. Ibid., II, para. 7778. 56. Za taj aspekt Lockeove pretpostavljene povijesti vidi moj The P roblem of Poli tical O bli gation , pogl. 4. 57. Astell, Reflections Upon Marriage, str. 86. 58. William Thompson, A ppeal of O ne H alf of the H uman R ace, W omen, A gainst
the Pretensi ons of the O ther H alf, M en, to R etai n them in Poli ti cal, and T hence in C i -
vinol and D omesti c, Slavery 1825.), str. 120.
(New York, Source Book Press, 1970.; (prvi put objavlje-
59. Pretiskano u A. Goreau, The W hole D uty ofW oman: Fe male Wr iters i n Seven teenthCentury England (New York, The Diai Press, 1985.), str. 290. 60. Rousseau, D rušt veni ugovor, knj. 1, pogl. 2, 61. JJ. Rousseau, Rasprava o porijeklu i temeljima nejednakosti među ljudima, str. 112 62. Rousseau, P rv a i druga rasp rava 63. JJ. Rousseau, Emil or on Education, prev. A. Bloom (New York, Basics Books, 1979.), str. 360. 64. Ibid., str. 3589. 65. Ibid., str. str. 370; također str. 364, 396. 66. Ibid., str. 445. 67. Ibid., str. 404. 68. Ibid., str. 382; i Rasprava o političkoj ekonomiji, str. 164. 69. Ibid., str. 363; vidi također str. 448. 70. Ibid., str. 408. 71. JJ. Rousseau, Politi cs and the Á rt s: A L ett er to M . d ' A lembert on the Theatre ( Ithaca, Cornell Univ. Press. 1968), str. 109. 72. Navedeno u J. Schwartz, The Sexual Politics of JeanJacques R ousseau, (Chicago, University of Chicago Press, 1984.), str. 125. 73. Freud, Civi li zation and it’ s D iscontents, str. 51. 74. Ibid., str. 5456. 75. S.Pelican Freud, Library, “Female sv. Sexuality”, 1977.), 7, str. 377.On Sexuality (Harmonsworth, Penguin Books, 76. S. Freud, “Some Psychological Consequences of theAnatomica Distinction between the Sexes”, u Collected Papers, J. Strachey (London, Hogarth Press, 1953.) sv. 5, str. 196197. 77. Rousseau, Rasprava o porijeklu i temeljima nejednakosti među ljudima 78. J. Mitchell, Psychoanalysis and Feminism (Hammondsworth, Penguin Books, 1975.), str. 405. 79. Rousseau, Emil, str. 149. 80. I. Kant, A nthropology from a P ragmaticpoi nt ofV i ew, prev. M.J. Gregor(The Hague, Martin Nijhoff,1974.), str. 171. 81. Pitkin, Fortune is a W oman, str. 236. 82. P. Rieff, Fr eud: The M i nd of a M oralist (London, Methuen, 1965.), poglavlje VII. 83. Brown, Love’s Body, str. 4. Zahvalna sam Peteru Breineru što mi je skrenuo pozornost na Brownovu interpretaciju u Love’s Body. Slično gledište, premda njegove implikacije glede patrijarhata nitko nije slijedio, iznosi M. Hulliung, u “Patri
BILJEŠKE archalism and its Early Enemies”, u Political Theory, 2, (1974.), str. 410419. M. Hulliung (str. 416.) primjećuje da nema razloga da se ocoumorstvo “isto tako ne pretvori u moralitet u ime... demokratskih ideala”, te da “ubojice ne postanu ‘braća’, a braća su jednaka”. 84. S. Freud, M oses and M onotheim, prev. K. Jones (New York,Vintage Books), str. 104. 85. Ibid., str. 107109. 86. S. Freud, Totem and tahoo, prev A. A. Brill (New York, Vintage Books), str. 184. 87. Freud, M oses and M onotheim, str. 103. 88. Locke, Two Treatises, II, para. 90. 89. Freud, Totem and taboo, str. 183. 90. Freud, Civi li zation a nd Its D iscontents, str. 53. 91. Ibid., Moses and M onotheim 92. Freud, Totem and taboo, str. 206. 93. S. Freud, “Iz historije infantilne neuroze”. Na važnost praprizora upozorio me M. Ramas u “Freud’s Dóra, Dora’s Hysteria; the Negation of a Woman’s Re bellion”, u Femi ni st Studies, 6, 3 (1980.), posebno stranice 482485. 94. Freudova analiza slučaja Covjekavuka nudi tri alternative: dijete je doista vidjelo spolni čin roditelja; premjestilo je svoju opservaciju životinjske kopulacije na svoje roditelje; prizor je filogenetsko naslijeđe. O Freudovoj uporabi filogenet ske teze raspravlja R. Coward u Patriarchal Precedents (London, Routledge and Ke gan Paul, 1983.), poglavlje 7. 95. Vidi moj prilog “Women and Consent”, u Political Theory, 8, 2 (1980.), str. 14 96 8; također i, primjeri ce, S. Estric h, Reál Rape (Cambridge, MA, Harvard University Press, 1987.) 96. Izvješće u The N ew York Ti mesu (5. rujna 1986.) 97. G. Zilboorg, “Masculine and Feminine: Some Biological and Cultural Aspects”, u Psychiatry, 7 (1944.), str. 282. 98. Ibid., str. 266, 268. 99. Termin “ginekocentrično razdoblje”, kao i temelj za svoju tezu, G. Zilboorg uzima od sociologa Lestera Warda. 100. Zilboorg, “Masculine and Feminine”, str. 282283. Zilboorg (str. 288290.) tvrdi da je “iskonski muškarac” bio neprijateljski raspoložen prema djeci; “muškarac ne želi da žena bude majka, nego priručni spolni sluga ili instrument”. No, muškarac ipak zavidi ženi zbog njezine sposobnosti da rađa djecu koja je zatim vole “bez zadrške”, ali koja nikad ne vole njega. Zilboorg objašnjava couvade kao posljedicu te neprijateljske muške identifikacije sa ženom i kao podrijetlo psihološkog očinstva ali priča bi se također mogla iskoristiti da se objasni zašto su muškarci prisvojili jedinstvenu žensku sposobnost pretvorivši je u sposobnost političkog rađanja. 101. Ibid., str. 285, 287. 102. Freud, M oses and M onotheism, str. 153. 103. Freud, Totem and taboo, str. 186. 104. C. LévyStrauss, The Elementary Structures of Kinship, ur. R. Needham (Boston, Beacon Press, 1969.), str. 42. 105. Ibid., str. 29, 481.
BILJEŠKE 106. Ibid., str. 62. 107. Ibid., str. 115. 108. McWilliams, I dea
5
of Frate rnity in A meri ca, str. 16.
.
1. J. Schouler, A Treatise on the L aw of the D omesti c R elations, drugo izdanje, (Boston, Little, Brown and Co., 1874.), dio šesti, poglavlje I, str. 599. 2. M. Eichler, The D ouble St andard (London, Cro om Helm, 198 0.), s tr. 106107. 3. P. Corrigan, “Feudal Relics or Capitalist Monuments: Notes on the Sociology of Unfree Labour”, u: Sociology 11, 3 (1977.), str. 438. i 449. Vidi također R. K. Aufhauser, “Slavery and Scientific Management”, u: Journal of E conomi c H i story, 33, 4 (1973.), str. 811824. 4. Navedeno u R. Scruton, Sexual D esi re: A M oral Philosophy of the Eroti c (New York, The Free Press, 1986.), str. 186. 5. W Thompson, alf ofThem the Hi numan ace,and W omen A gainst P re tensions of the O therAHppeal alf, M ofen,OtoneRHetain P oli tiRcal, T hence in C i vithe l and Domestic Slavery (New York, Source Book Press, 1970.), str. 5455. 6. J. S. Mili, “The Subjection of Women”, u: Essays on Sex E quali ty, ur. A. S. Ros si (Chicago, University of Chicago Press 1970.), str. 130. 7. Vidi N. Basch, “Invisible Women: The Legal Fiction of Marital Unity in Nine teenthCentury America”, u: Femi ni st S tudies, 5, 2 (1979.), str. 346366. 8. Sir H. Maine, A nci ent Law (London, J. M. Dent and Sons, 1972.), str. 9394. 9. D. Defoe, Roxana (Harmondsworth, Penguin Books, 1982.), str. 187. 10. Mill, Subjecti on of W omen, str. 217. 11. L. C. Bullard, “The SlaveWomen of America”, u W L. O’Neill, The Women M ovement: Femi ni sm in the U ni ted States and E ng land (London, George Allén and Unwin, 1969.), str. 119. i 121. 12. Navedeno u E. Griffith, I n H er O wn R ight: T he L i fe of Eli zabeth C ady Stanton (New York and Oxford, Oxford University Press, 1984.), str. xx. 13. S. P. Menefee, W i vesfor Sale : A n E thnograp hic study of Bri tish P opular D i vor ce (Ox fo rd, Basil Blackwell, 19 81 .), str. 160, tablica 3 i str. 167, tablica 5; slučajevi prodaje supruga navode se u Dodatku. 14. Ibid., str. 88. 15. Ibid., str. 209210. 16. Ibid., str. 66. 17. Objavljeno u N ew Statesman, 2. svibnja 1980. 18. Navedeno u E. D. Genovese, R oll, Jor dan, R oll: The W orld the Slaves M ade (New York, Vintage Books, 1976.), str. 427. Vidi također A. Rich, “Disloyal to Ci vilization”, u: On Lies, Secrets, and Silence (London, Virago Press, 1980.) 19. Genovese, R oll, Jor dan, R oll, str. 483. 20. Vidi F. M. Brodie, Thomas Jefferson: A n I nti mate H i story (New York, W W Norton and Co., 1974), str. 358. Slijedila sam (kontroverznu) Brodiejevu tezu c Jeff ers ono voj “crnoj obitelj i”.
BILJEŠKE 21. Genovese, Roll, Jordan, Roll, str. 483 22. Pretisnuto u S. G. Bell i K. Offen (ur.), W omen, the Fami ly and F reedom: The D ebate in D ocuments (Stanford, Stanford University Press, 1983), sv I, str. 487; vidi također Mili, Subjecti on of W omen, str. 163. Cobbeov članak pojavio se 1878. u
The Contemporary Review. 23. Sir M. Hale, The H istory of the Pleas o f the Crow n (London, Sollom Emlyn,
1778.), sv. I, poglavlje LVIII, str. 628. 24. J. J. Rousseau, Emil or on Education, str. 478479. 25. Thompson, A ppeal, str. 65. 26. Mili, Subjecti on of Women, str. 159160. 27. Navedeno u Griffith, I n H er O wn Righ t, str. 140. 28. S. Cronan, “Marriage”, u: R adical Femini sm, ur. A. Koedt, E. Levine, A. Ra pone (New York, Quadrangle, 1973.), str. 217. 29. M. Astell, Some R eflecti ons JJpon M arriage (New York, Source Book Press, 1970.), str. 88. 30. Lady Chudleigh, “To the Ladies” iz The W hole D uty ofa W oman: Female Wri ters in SeveteenthCentury England, ur. A. Goreau (New York, The Diai Press, 1985.), str. 273. 31. D. Defoe, Conjug al L ewdness; or, M atr i moni al W horedom. A Treati se C oncer ni ng the U se and A buse of the M arr iage B ed (Gainesville, Florida, Scholars’ Fasci milies and Reprints, 1967., prvo izdanje 1727.), str. 26. 32. M. Wollstonecraft, O brana že nski h prava, Ženska infoteka, Zagreb, 1999. 33. T. Veblen, The Theory of the Leisure Class (New York, The Modern Library, 1934.), str. 182. 34. Genovese, R oll, Jor dan, R oll, str. 483. 35. Navedeno u P. Hollis, W omen i n P ubli c 1850 1900: D ocuments o f the Victori an W omen’s M ovement (London, George Allén and Unwin, 1970.), str. 12. 36. L. Davidoff, “Mastered fór Life: Servant and Wife in Victorian and Edwardi an England”, u: Journal of Social H istory, 7 (1974), str. 410411. i 420. 37. L. J. Weitzman, The Marriage Contract: Spouses, Lovers, and the Law (New York, The Free Press, 1981.), 60. ng H erald, 15. ožujka 1982. 38. Objavljeno u: Sy dney str. M orni 39. Navedeno u Corrigan, "Feudal Relics”, str. 454, bilješka 19. 40. Vidi F. E. Dudden, Servi ng W omen: H ousehold S ervi ce in N i neteenth C entury A meri ca (Middleton, CT, Wesleyan University Press, 1983.), uvod. 41. Vidi B. Kingston, M y Wife, M y D aughter, and P oor M ary A nn: W omen and Work i n A ustralia (Melbourne, Nelso n, 197 5. ), 3. poglavlje. 42. Za slučaj Cullwick vidi: L. Stanley (ur.), The D i ari es of H annah C ull w i ck: Vi ctorian Maidservant (London, Virago Press, 1984.). Također, L. Davidoff, “Class and Gender in Victorian England: The Diaries of Arthur Munby and Hannah Cullwick”, u: Feminist Studies, 5, 1 (1979.), str. 86141. Hannah Cullwick predstavljala je suštu suprotnost općeprihvaćenog ideala ženstva: udane žene ovisne o njezinu domu. Tjelesno vrlo snažna, jedra žena iz radničke klase, znala bi “odveć prisnim muškarcima zaprijetiti šakom” (zapaženo je da su i druge žene iz radničke klase znale zastrašivati muškarce u prolazu). U svibnju 1871. u dnevnik je o Arthuru Munbyju zapisala sljedeće: “Gazdu mogu bez problema podići i nositi ga gotovo kao dijete, a težak je sedamdeset dvije i pol kile”. (Stanley, The D i ari es, str. 2, 167).
BILJEŠKE 43. Davidoff, “Mastered for Life”, str. 409410. 44. A. Oakley, The Sociology of H ousew ork (London, Martin Robertson, 1974.), str. 49. 45. J. Finch, M arri ed to the Job: W ives’ I ncorporation in M en’s Work (London, George Allén and Unwin, 1983.) Finch (str. 132133) nabraja osam pravila za žene koje se žele udati, a istodobno izbjeći uključivanje u posao svojih muževa. 46 C. Delphy, Close to H om e: A M ateri álist A nalysi s ofW omen’s O ppressi on, prev. D.47. Leonard (Amherst, University Massachusetts Press,Class, 1984.), str.Political 8789. Strug H. Hartmann, “The Family asofthe Locus of Gender, and gle: The Example of Housework”, u: Si gns, 6, 3 (1981), str. 388389; vidi također A. Oakley, Housewife (Harmondsworth, Penguin Books, 1976.), str. 7, tablica A. 48. Oakley, Housewife, str. 6; Sociology of Housework, str. 9293. 49. S. F. Berk, The G ender Factory: The A pporti onment ofW ork in A meri can H o useholds (New York, Plenum Press, 1985.), str. 161. 50. Hartmann, The Family as Locus, str. 378379, 382383. 51. Davidoff, “Mastered for Life”, str. 419. 52. Delphy, Close to H ome, str. 70. 53. Za feminističku kritiku Orwella vidi D. Patai, The O rw ell M ysti que: A Study in Male Ideology (Amherst, University of Massachusetts Press, 1984.), naročito 3. poglavlje. Be atr ix Camp bell pon ovo je prešla put do prist aniš ta Wigan; vidi Wigan Pier Revisited: Poetry and P oliti cs in the 80s (Lond on, Virago Press, 1984.) 54. Toj su značajki kućnih poslova Oakleyini ispitanici pridali najveću vrijednost; preko pola milijuna uzorka spomenulo je izraz “biti svoj gazda”; Oakley, Sociology of H ousew ork , str. 42, 182, te Housewife, 6. poglavlje. 55. Brojka potječe iz H. Land, “The Family Wage”, u: Femi ni st R evi ew, 6 (1980.), str. 61. 56. G. A. Cohen, “The Structure of Proletarian Unfreedom”, u: Philosophy and P ubli c A ffairs, 12, 1 (1983.), str. 12. 57. Thompson, A ppeal, str. 57. 58. C. Hammilton, M arriage as a Trade (London, The Women’s Press, 19 81 .), str. 27. 59. U Britaniji je, primjerice, 1901. godine 88% žena imalo zanimanje u kojem inače prevladavaju žene; 1974. to je bio slučaj s 84% žena. U Sjedinjenim Državama danas 80% ženskih poslova ulazi u skupinu 20 od mogućih 420 zanimanja koja navodi Ministarstvo rada, a u Australiji su 1986. žene dosegnule trećinu ili više u samo 69 od 267 kategorija zanimanja. 60. Navedeno u W Leach, True Love and Perfect Union: The Feminist Reform of Sex and Society (New York, Basic Books, 1980.), str. 192. 61. P. Rothenberg, “The Political Nature of Relations between Sexes”, u: Beyond D omi nati on: N ew Perspecti ves on W omen and Philosophy, ur. C. C. Gould (Totowa, NJ, Rowman and Allanheld, 1984.), str. 213. 62. H. Hartmann, “The Unhappy Marriage of Marxism and Feminism: Towards a More Progressive Union”, u: Women and Revolution, ur. L. Sargent (Boston, South63.End Press, 1981.), C. Delphy, Closestr. to 15. H ome, str. 94. i 95. 64. F. Engels, Porijeklo porodi ce, pri vatnog vlasništva i države, Naprijed, Zagreb, 1973. 65. Raspravu o kućnom radu može se pratiti u E. Malos (ur.), The Politic s of H ousework (London, Alison and Busby, 1980.)
BILJEŠKE 66. Vidi B. Taylor, E ve and th e N ew Jerusale m (London, Virago Press, 1983.), naročito VIII poglavlje. 67 . Pojam “društvo zaposlenja” (employ ment socie ty) preuzela sam od J. Kea nea i J. Ov/ensa, iz A fter E ull Employment (London, Hutchinson, 1986.). Vezu između rada, muževnosti i građanske pripadnosti razmotrila sam u ogledu “The Patriarchal Welfare State”, objavljenom u D emocracy and Welfare State, ur. A. Gut mann (Princeton, Princeton University Press, 1987.) 68. Navedeno u Cohen, “The Structure of Proletarian Unfreedom”, str. 13. (Iz Brechtove “Pjesme ujedinjene fronte”). 69. Vidi D. Deacon, “Political Arithmetic: The NineteenthCentury Australian Census and the Construction of the Dependent Woman’, u: Si gns, 11, 1 (1985); navod je sa str. 34. 70. M. Barrett i M. Mclntosh, “The Family Wage: Some Problems for Socialists and Feminists”, u: Capital and Class, 11 (1980), str. 51. 71. Tu tezu dugujem J. W Scottu, “‘L’Ouvrier! Mot impie, sordide...’: Women Worker s in the Dis cou rse of Fr enc h Political Ec o n om y ( 1 8 4 0 1 8 6 0 )” , u: The H i s tori cal M eanings ofW ork , ur. P. Joyce (Cambridge, Cambridge University Press). 72. A. Hacker, “Welfare: The Future of an Illusion”, u: N ew York R evie w of B ooks (28. veljače 1985.), str. 41. 73. Campbell, Wigan Pier Revisited, str. 101. 74. Navedeno u Land , “The Family Wage”, str. 58. 75. Navedeno u S. Okin , Women in Western Political Thought (Princeton, Princeton University Press, 1979.), str. 258; i u A. C. Hill, “Protection of Women Workers and the Courts; A Legal Case History”, u: Feminist Studies, 5, 2 (1979.), str. 253. 76. M. Porter, H ome, W ork, and Class C onsciousness (Manchester, Manchester University Press, 1983.), str. 123. Četrdeset dva posto radnika anketiranih u jednom rudarskom gradiću u Queenslandu smatralo je odluku o tome hoće li supruga raditi ili ne muževljevim prerogativom, a samo se 28% udanih žena s time složilo; C. Williams, O pen C ut: T he W ork ing Class in an A ustrali an M i ni ng To wn (Sydney, George Allén and Unwin, str.of149. O raduLabour: izvan radnoga mjesta, di S. AUen o C. Wolkowitz, “The1981.), Control Women’s The Case of Hovimeworking”, u: Femini st R evi ew, 22 (1986), naročito str. 41. Nedavna feministička istraživanja o radu izvan radnoga mjesta i "neformalnoj” ekonomiji ukazuju na to da je broj kućanica koje rade puno radno vrijeme u prošlosti bio precijenjen. 77. J. Smith, “The Paradox of Women’s Poverty: WageEarning Women and Eco nomic Transformation”, u: Si gns, 10, 2 (1984.), str. 304. 78. Hartmann, “Family as Locus”, str. 379. Na starom američkom Jugu, udane žene (ropkinje) koje su radile u polju također su radile duže od svojih muževa jer su po povratku s polja obavljale kućanske poslove; Genovese, Roll, Jordan, Roll, str. 495. 79. Porter, H ome, Work and Clas s Consciousness, str. 128. 80. C. Cockburn, Brothers: M ale D omi nance and Technology C hange (London, Pluto Press, 1983.), str. 17; o kvalificiranosti vidi str. 112122. 81. A. Pollert, Girls, Wives and Factory Lives (London, MacMillan, 1981.), str. 111 . 82. Porter, H ome, W ork and Class C onsci ousness, str. 124.
BILJEŠKE 83. J. Wajcman, W omen in C ontrol: D i lemmas o f a W orkers’ Cooperati ve (New York, St. Martin’s Press, 1983.), str. 149, 154. i 137. 84. Cockburn, Brothers, str. 134. 85. Pollert, G irls, Wives and Factory Lives, str. 140. 86. Navedeno u J. Walvin, B lack and W hite: T he N egr o and Engli sh Society 1555 1945 (London, Allén Lane The Penguin Press, 1973.), str. 50. 87. Navedeno u Walvin, str. 39. O brojčanom stanju robova Walvin govori na str. 4650. 88. Navedeno u Walvin, str. 111. i 112. 89. Navedeno u Davis, The P roblem o f Slavery in the A ge of R evoluti on 1770 1823 (Ithaca and London, Cornell University Press, 1975.), str. 488. 90. O Blackstoneovu kolebanju govori F. O. Shyllon u Black Slaves in Britain (London, Oxford University Press za Institute of Race Relations, 1974.), poglavlje 5. Shyllon iznosi detalje o promj enam a teksta i datume izdavanja raznih izdanja. 91. Sir W Blackstone, Commentari es on the Laws of E ngland, 4. izdanje, ur. J. De W it t Andre ws (C hi ca go , Callagha n and Comapan y, 1 8 9 9 .) , sv. I, knjiga I, 14. po glavlje, str. 424425. 92. J. Feinberg, “Legal Paternalism”, Canadian Jour nal of P hilosophy, 1, 1 (1971), str. 121. 93. G. W F. Hegel, O snovne c rte fi lozofij e prava, para. 67. 94. Williams, Open Cut, str. 116. 95. R. Edwards, Contested Terrain: T he Tr ansformati on of the W ork place in the Twentieth Century (New York, Basic Books, 1979.), str. 274275. 96. K. Marx, O snovni obri si k ri ti ke poli ti čke ekonomije, str. 217. 97. H. Benyon, W orki ng fór Ford (Harmondsworth, Penguin Books, 1973.), str. 253. 98. A. Fax, Beyond Contract: Work, Power and Trust Relations (London, Faber and Faber, 1974.), str. 183. 99. K. Marx, K ri ti ka gotsko g program a, str. 217. 100. C. Arthur, “Personality and the Dialectic of Labour and Property Locke, Hegel, Marx”, u: R adi (1980.), str.and 14. Freedom of Contract”, u: cal P hilosophy, 101. T. H. Green, “Lecture on Liberal26Legislation Lectures on the P ri nci ple of Poli ti cal O bli gati on and O ther W ri ti ngs, ur. P. Harris i J . M or ro w (Ca mb rid ge, Cam brid ge Uni vers ity Pres s, 1 9 8 6 .) , str. 20 1 , 2 0 4 2 0 5 . 102. H. Gintis i S. Bowels, “Structure and Practice in the Labour Theory of Va lue”, u: The R evi ew of R adical P oliti cal E conomics, 12, 4 (1981.), str. 1415. 103. A. A. Achi an i H . Demsetz , “Production, Information C ost s, an d Ec on o mic Organization”, u: The American Economic Review, 62 (1972.), str. 794795, 782783.
6. 1.
Stanton
Navedeno u E . Griffith, I n H er O w n R ight, The L i fe of Eli zabeth Cad y (New York, Oxford University Press, 1984 str. 104.
BILJEŠKE 2. M. McMurtry, “Monogamy: A Critique”, u: Philosophy and S ex, ur. R. Baker i F. Elliston (Buffalo, Prometheus Books, 1975.), str. 173. 3. M. M. Shultz, “Contractual Ordering of Marriage: A New Model fór State Policy”, u: C alifom i a Law R eview, 70, 2 (1982.), str. 311. (Zahvalna sam Hermi Hill Kay što mi je skrenula pozornost na taj članak.) 4. Sir W Blackstone, Commentari es on the Laws of Eng land, 4. izdanje, ur. J. Dew itt Andrews (Ch ica go, Callagha n and Company, 1 8 9 9. ), sv. I, knjiga I, poglavlje XV, “intimni str. 433. ugovor” odnosno “bračno ugovaranje” rabe L. J. 5. Pojmove Weitz man u The Marriage Contract: Spouses, Lovers, and the Law (New York, Free Press, 1981.) i Shultz u “Contractual Ordering of Marriage”. 6. J. Schouler, A Treatise on the Law of the D omesti c R elations, drugo izdanje (Boston, Little Brown and Company, 1874.), dio II, poglavlje 1, str. 23. 7. Navedeno u Shultz, “Contractual Ordering of Marriage”, str. 226, bilješka 45. 8. P. Atiyah, The R ise and Fali of Fre edom of Contrac t (Oxford, Clarendon Press, 1979.), str. 759. 9. Blackstone, Commentaries, knjiga I, poglavlje 15, str. 442. 10. W Thompson, A ppeal of O ne H alf the H uman R ace, W omen, A gai nst the
Pretensi ons of Slavery the O ther(New H alf, York, M en, Source to R etain the m in Poli ti cal, and T hence in C i vi l Book Press, 1970), str. 172. and Domestic, 11. Ibid., str. 201. 12. Ibid., str. 60. 13. Ibid., str. 5556. 14. C. Delphy, Close to H ome: A M ateri áli st A nalysi s of W omen's Oppression (Amherst, University of Massachussetts Press, 1984.), str. 116. 15. Thompson, A ppeal, str. 79, 84. Usporedi s jednom od Clarissinih zamjerki braku, S. Richardson, Clarissa (Harmondsworth, Penguin Books, 1985. [17478] pismo 32, str. 149. 16. Thompson, A ppeal, str. 89. 17. Ibid., str. 6566. 18. Ibid., str. 104105. 19. Ibid., str. 62. 20. T. Ball, “Utilitarianism, Feminism and the Franchise: James Mill and His Critics”, objavljeno u: H i story of Politi cal T hought, 1, 1 (1980), str. 115. 21. Trillingovu navodi Alice Rossi u svojem Uvodu u J. S. Mili i H. Taylor Mill, Essays on Sex Equality (Chicago, University of Chicago Press, 1970.), str. 35; G. Himmelfarb, O n Liberty and Liberalism (New York, Alfréd A. Knopf, 1974.), poglavlja 9 i 10. 22. Thompson, A ppeal, str. VII. 23. Navod Rossijeve u ogledu o J. S. Millu i H. Taylor Mill, Essays on Sex Equality , str. 45 4 6 . 24. S. Mill, 25. J.Ibid., str. “The 16870.Subjection of Women”, u: Essays on S ex E quali ty, str. 158. 26. Ibid., str. 178179. 27. H. Taylor Mill, “The Enfranchisement of Women”, u: Essays on Sex Equality, str. 104105.
BILJEŠKE 28. Za primjere feminističkih teza, osim Weitzmanove (Marriage Contract) i Shultzove (“Contractual Ordering of Marriage”), vidi: S. A. Ketchum, “Liberalism and Marriage Law”, u: Femi ni sm and Philosophy, ur. M. Vetterling Braggin, F. A. Elliston i J. English (Totowa, NJ, Littlefield, Adams, 1977.) i D. L. Baker, “The Regulation of Marriage: Repressive Benevolence”, u: Power and the State, ur. G. Littlejohn, B. Smart, J. Wakeford i N. YuvalDavis (London, Croom Helm, 1978.). Za rasprave o empirijskim dokazima štetnih posljedica braka za žene, vidi J.Weitzman, Bernard, M (New York, Bantam Books, 1974.) The Futu reC of M arri age 29. Vidi arriage ontract, str. 338. 30. I. Kant, M etafizi ka ćudoređa, “Veselin Masleša”, Sarajevo, 1967, para. 27, str. 84. 31. Weitzman, M arri age C ontract, str. 338. 32. Barker, “Regulation of Marriage”, str. 242. 33. Mili, “Subjection of Women”, str. 217, 146, 142143. 34. M. L. Shanley, “Marriage Contract and Social Contract in Seventeenth Century English Political Thought”, u: Western Political Quarterly, 32, 1 (1979), str. 79. 35. Barker, “Regulation of Marriage”, str. 254. 36. Weitzman, M arriage Contract, str. xix. 37. Shultz, “Contractual Ordering of Marriage”, str. 303304 i 248, bilješka 373. 38. Kant, M etafizi ka ćudoređa, “Veselin Masleša”, Sarajevo, 1967, para. 24, str. 82. 39. J. Locke, Two Treati ses of G overnment, ur. P. Laslett (Cambridge, Cambridge University Press, 1967.), II, para. 78. 40. I. Kant, “Observations ön the Feeling of the Beautiful and Sublime”, u: Woman in Western Thought, ur. M. L. Osborne (New York, Random House, 1979.), str. 157. 41. H. Williams, K ant’s P oli ti cal P hiloso phy (Oxford, Basil Blackwell, 1983.), str. 121.
Politi cal W ri ting s,
42. I.1970.), Kant, str. 78. To se izdanjeur.Kantovih H. Reissspisa (Cambridge, Cambridge University Press, uvelike koristi i knjiga predstavlja zanimljivu potvrdu da se supružničko pravo još uvijek vidi kao nešto izvan “javnih” tema o kojima, kako i priliči, raspravljaju politolozi jer su dijelovi u kojima je riječ o “privatnom pravu”, uključujući i brak, ispušteni iz izvadaka iz M etafizike ćudoređa, a obuhvaćeni su dijelovi o “javnome pravu”. 43. Ibid., str. 139. 44. Ibid., str. 76. 45. Kant, M etafizi ka ćudoređa, drugo poglavlje, treći dio, para. 22, str. 81. 46. Ibid., para 23, str. 109. 47. I. Kant, Lectures on Ethics, prev. L. Infield (New York, Harper and Row, 1963.),str.l64. 48. 49. 50. 51. 52.
Kant, Kant, Kant, Kant, Kant,
para. 25, M etafizi ka Lectures on ćudoređa, Ethics, str. 166167. M etafizi ka ćudoređa, para. 24, str 82. Lectures on Ethics, str. 167. M etafizi ka ćudor eđa, str. 78.
BILJEŠKE 53. Ibid., §26, str. 83. 54. Ibid., §25, str. 83.
55. Ibid., “Supplementary Explanations of the Principles of Right”, str. 238, bilješka 1. 56. G. W. F. Hegel, O snovne c rt e fi lozofi je prava, §75. 57. Ibid., §75. 58. Ibid., §163. 59. 60. Ibid., Ibid., §162. §163. 61. Ibid., dodatak §161. 62. Ibid., dodatak §158. 63. E. Durkheim, The D i vi si on of L abour in Society (New York, Free P ress , 1964.), str. 381. 64. Hegel, O snovne c rte fi lozofi je prava, §167. 65. Ibid., § 165. 66. Ibid., §166 i dodatak. 67. Ibid., §171. 68. G. Ж F. Hegel, Fenomenologija duha, str. 74, 87. 69. Hegel, O snovne crte fi lozo fi je prava, §166. 70. Durkheim, D i vi sion of Labour, str. 204. 71. Navedeno u B. Ehrenreich i D. English, For H er O wn G ood: 1 50 Years of Experts ’ A dvi ce to W omen (New York, Anchor Press, 1978.), str. 276. O knjižicama savjetodavnog tipa vidi E. Ross, ‘“The Love Crisis’: Couples Advice Books of Late 1970s”, u: Si gns, 6, 1, (1980.), str. 109122. 72. B. Barber, Liberating Feminism (New York, The Seabury Press, 1975.), str. 6263. 73. Za fascinantnu studiju razvoda odobrenim privatnim ukazima (među podnositeljima molbi bilo je i pripadnika klera, koji su se isticali među preljubnicima) vidi S. Wolfram, “Divorce in England 17001857”, u: O xfo rd J ournal of Le gal Studies, 5, 2, (1985.), str. 155186. 74. str.Marriage: 102. Close“Ato Theory H ome, of 75. Delphy, G. S. Becker, Part II”, u: Journal of Poli tical Economy, 82, 2, dio II, (1974.), str. 12. 76. Shultz, “Contractual Ordering of Marriage”, str. 280. 77. P. Califia, “Feminism and Sadomasochism”, u: Heresies, 12 (1981), str. 31. Za dodatne rasprave i referencije vidi “Forum: The Feminist Sexuality Debates”, u: Si gns, 10, 1 (1984.), str. 106135. 78. Califia, “Feminism and Sadomasochism”, str. 32. 79. Dijelovi navedeni u The Sadeian W oman and the I deology of Pornography, (New York, Harper and Row, 1980.), str. 119, 198. 80. Califia, “Feminism i Sadomasochism”, str. 32. 81. Istaknula J. Benjámin u “The Bonds of Love: Rational Violence and Erotic Domination”, u: Feminist Studies, 6, 1 (1980.), str. 157.
BILJEŠKE
7. 1. E. McLeod, Women Working: Prostitution Now (London and Canberra, Cro om Helm, 1982.), str. 12. i 13, tablica 1.1. 2. Brojka navedena u M. A. Jennings, “The Victim as Criminal: A Consideration of California’s Prostitution Law”, u: C alifom ia Law R evi ew 64, 5 (1976.), str. 1251. 3. Navedeno u San Franci sco E xami ner, 3. veljače 1986. 4. McLeod, Women Working , str. 43. 5. M. Wollstonecraft, “A Vindication of the Rights of Men” u: A M ary Wollsto necrafi Reader, ur. B. H. Solomon i P. S. Berggren (New York New American Lib rary, 1983.), str. 247. Istu frazu koristi i u O brani ženski h prava (Zagreb, Ženska infoteka,1999). Prema njezinoj biografkinji Clair Tomalin, Wollstonecraft je bila prva koja je za brak upotrijebila izraz “zakonska prostitucija”. 6. E. Goldman, “The Traffic in Women”, u: A narchi sm and O ther Essays (New York Dover Publications, 1969.), str. 179. 7. S. de Beauvoir, The second Sex, prev. H. M. Parshley (New York, Vintage Books, 1974.) , str. 619. 8. Tako C. Hamilton, (London, Women’s 37. M arriage as Trade 9. ih upućuje J. Radcliffe Richards, TheThe Sceptica l FemiPress, ni st : 1981.), A Phil str. osophical Enquiry (Harmondsworth, Penguin Books, 1980.), str. 246. 10. D. A. J. Richards, Sex, D rugs, D eath and L aw : A n Essay on H uman R ights and Decriminalization (Totowa, NJ, Rowman and Littlefield, 1982.), str. 121. 11. Izraz rabi L. Ericcson, “Charges Against Prostitution: An Attempt at a Philosophical Assessment”, u: Ethics, 90 (1980.), str. 335366. 12. D. A. J. Richards, Sex, D rugs, D eath and L aw , str. 115. i 108. 13. Ericcson, “Charges Against Prostitution”, str. 342. 14. Primjer navodi M. Mclntosh u “Who Needs Prostitutes? The Ideology of Male Sexual Needs”, objavljeno u: Women, Sexuality and Social Control, ur. C. Smart i B. Smart (London, Routledge and Kegan Paul, 1978.), str. 54. 15. M. Frye, The Politi cs ofR eali ty : Essays in Fe mi ni st Theory (Trumansburg, NY, The Crossing Press, 1983.), str. 143. Kada su muškarci izolirani zajedno i kada nemaju pristup ženama (kao u zatvoru), taj se “tabu” ne poštuje; muškost se tada pokazuje korištenjem drugih muškaraca, obično mlađih, kao da su žene. 16. Ericcson, “Charges Against Prostitution”, str. 363., tvrdi (neuvjerljivo) da “paternalizam” nije u sukobu s kontraktarijanskom obranom zdrave prostitucije odraslih, a li da treba spriječiti prostit uciju maloljetni ka. O n problem po stavlja kao problem uzroka (ponude) prostituirane djece, ali ne spominje problem potražnje. Zašto muškarci traže spolne odnose s (katkad vrlo malom) djecom? Zašto postoje mjesta poput Pagsanjana na Filipinima kako bi zadovoljila tu potražnju? To pitanje izlazi iz okvira teme koju ovdje obrađujem, no jedna nedavna studija o istragama o “incestu” (najčešći je oblik otac kći) navodi da su u supružničkim odnosima “mnogi muškarci naviknuti na spolne odnose sa slabijim partnerom, koji na to ne pristaje dragovoljno”: W Breines i L. Gordon, “The New Scholarship on F a mily Violence”, u: Signs, 8, 3, (1983.), str. 527. 17. Navedeno u E. McLeod, “ManMade Laws for Men? The Street Prostitutes Campaign Against Control”, u: Contr olli ng W omen: T he N ormál and the D evi ant,
BILJEŠKE ur. B. Hun ter i G. Williams (London , Croo m He lm, 1 98 1.) , str. 63. 18. Navod iz E. M. Sigsworth i T. J. Wyke, “A Study of Victorian Prostitution and Veneral Disease”, u: Suffer and B e Sti ll: W omen in the Victorian A ge, ur. M. Vi cinus (Bloomington, Indiana University Press, 1972.), str. 181. Današnje prostitutke još uvijek mogu dobivati hranu od “redovitog klijenta”, ako je on, primjerice, pekar. Vidi McLeod, Women Working, str. 6. 19. McLeod, Women Working, str. 17. i 20; tablica 1.2 (a), 1.2 (b) i 1.3. 20. Ericcson, “Charges Against Prostitution”, str. 348. 21. D. A. J. Richards, Sex, D rugs, D eath and L aw , str. 88. Za drugačije viđenje prostitucije u hramovima vidi G. Lerner, The Creation of Patriarchy (New York, Oxford, Oxford University Press, 1986.), poglavlje 6. 22. Za maisons d’abbatage, vidi K. Barry Female Sexual Slavery (Englewood Cliffs, Prentice Hall 1979.), str. 34; 8083. M alaya je bila u procvatu u Nairobiju prije Drugoga svjetskog rata, a o njoj govori L. White u “Prostitution, Identity and Class Consciousness in Nairobi during World War II”, objavljeno u Signs, II, 2 (1986.), str. 255273. Zaposleni muškarci u Nairobiju nisu mogli izdržavati svoje žene ako bi one otišle s farmi i pridružile se svojim supruzima u gradu, a kolonijalna uprava nije osiguravala dovoljno smještajnih kapaciteta za radnike. Muškarci su odlazili k malaya prostitutkama koje su “osiguravale ležaj čišćenje, kuhanje, toplu vodu za kupanje, topla i hladna jela, te čaj, a... muškarci koji bi tu proveli noć, dobivali su doručak”(str. 256). Kamo svrstati te usluge u prošireni ugovor o prostituciji ili u krnji bračni ugovor? 23. Za Veliku Britaniju vidi J. R. Walkowitz, Prostitution and Victorian Society: Women, Class and the State (Cambridge, Cambridge University Press, 1980.); za Sjedinjene Države vidi R. Rosen, The Lost Sisterhood: Prostitution in America, 19001918 (Baltimore and London. The Johns Hopkins University Press, 1982.); za Novi Južni Wales vidi J. Allén, “The Making of a Prostitute Proletariat in Early TwentiethCentury in New South Wales”, u: So M uch H ard W ork : W omen and P rostituti on in A ustrali an H istory, ur. K. Daniels (Sydney, Fontana Books, 1984.) 24. Navedeno u M. Trustram, “Distasteful and Derogatory? Examining Victorian Soldiers fór History VeneralGroup Disease”, u: The Sexual Dynamics of History, London Feminist (London, Pluto Press, 1983.), str. 6263. Danasur. The AIDS izaziva sličnu reakciju; primjerice, u Nevadi je iznesen prijedlog zakona temeljem kojeg bi se oboljele prostitutke koje i dalje rade mogle optužiti za ubojstvo. U izvještaju koji sam pročitala u Washington Postu (24. travnja 1987.) ne spominju se njihovi muški klijenti. 25. J. E. Butler, A n A utobiographi cal M emoi r, 3. izdanje (London, J. W Arrows mith, 1928.), str. 215. 26. Walkowitz, Prostitution and Victorian Society, str. 212. 27. Allen, “The Making of a Prostitute Proletariat”, str. 213. 28. Rosen, Lost Si sterhood, str. xii. Rosenova (na str. 172) također navodi s kojim su novim opasnostima danas suočene američke prostitutke. Primjerice, CIA ih koristi za dobivanje informacija ili ih se koristi u pokusima s drogama. 29. McLeod, Women Working, str. 51. 30. Za takvu uporabu spomenutog izraza vidi npr. J. R. Richards, The Sceptical Feminist, str. 244. 31. Ericcson, “Charges Against Prostitution”, str. 341. Usporedi D. A. J. Richards,
BILJEŠKE Sex, D rugs, D eath and the Law , str. 49. 32. McLeod, Women Working, str. 69. Muškarci navode niz razloga, od kojih svi povlače za sobom kapitalističke vrline samopomoći. 33. Tridesetih je godina u Sjedinjenim Državama tek 10% klijenata tražilo oralni seks; šezdesetih je broj takvih zahtjeva narastao na gotovo 90%, i to umjesto ili kao dodatak snošaju (brojke navodi R. Rosen, The Lost Sisterhood), str. 97. Može li se pretpostaviti da je trenutačna široka muška potražnja za kupovinom ženskih tijela u svrhu penetracije povezana s oživljavanjem feminističkog pokreta i zahtjevom žena da im se udausta riječ? 34. McLeod, Women Working, str. 53. 35. A. Jaggar, “Prostitution”, u: The Philosophy of Sex: Contemporary Readings, ur. A. Soble (Totowa, NJ, Rowman and Littlefield, 1980.), str. 360. 36. K. Marx, Ekonomsk o fi lozofski rukop isi iz 1844. 37. J. H. Reiman, “Prostitution, Addiction and the Ideology of Liberalism”, u: Contemporary Crises, 3 (1979.), str. 66. 38. Ericcson, “Charges Against Prostitution”, str. 351. 39. Ibid., str. 341. 40. I. Kant, M etafi zi ka ćudor eđa, §26; Kant, Lectures on ethics, prev. L. Infield (New York,Harper and Row, 1963.), str. 166. 41. Kant, Lectures on Ethics, str. 165. 42. D. A. J. Richards, Sex, D rugs, D eath and the Law , str. 109. 43. O. Patterson, Slavery and Social D eath: A Comparati ve Study (Cambridge, MA and London, Harvard University Press, 1982.), str. 25. 44. McLeod, Women Working, str. 84. 45. J. S. Mill, “The Subjecion of Women”, u: Essays on Sex E quali ty , ur. A. S. Ros si (Chicago i London, University of Chicago Press, 1970.), str. 141. 46. Zahvaljujem Mary Douglas što mi je skrenula pozornost na to. 47. Vidi V. Stoičke, “Old Values, New Technologies: Who Is the Father?”, rad predstavljen na Kolloquium am Wissenschaftskolleg zu Berlin, ožujak 1987., str. 6. (Zahvaljujem Vereni Stoičke, koja mi je poslala primjerak toga rada.) 48. Informacija potječe iz D. Brahams, “The Hasty British Ban on Commercial Surrogacy”, u: H asti ngs C enter R eport, veljača 1987., str. 1619. (Lionel Gossman ljubazno mi je dostavio primjerak toga rada.) 49. The Committee to Consider the Social, Ethical and Legal Issues Arising from In Vitro Fertilization, R eport on the D i sposi ti on o f Embry os P roduc ed by I n Vi tro Ferti li zati on (Victoria, kolovoz 1984.), paragraf 4.17 (Sa zahvalnošću Rebec ci Albury, koja mi je poslala primjerak relevantnog dijela tog izvještaja.) 50. The New York Times, 5. travnja 1987. 51. Podatak potječe iz New York Timesa, 12. kolovoza 1987. R eport on th e D isposi ti on 52. The Committee to Consider In Vitro Fertilization, of E mbryos, paragrafi 4.6 i 4.11. 53. Navedeno izvatcima1. iztravnja presude koju je donio sudac Harvey R. Sorkow, tiskano u New YorkuTimesu 1987. 54. Knjiga postanka 16, 23; Knjiga postanka 30, 4.
BILJEŠKE
8. 1. U pismu jednog naseljenika pukovniku Macquarieu u London; navedeno u A. Summers, D amned W hores and G od’s Poli ce: The Coloni zati on of W omen i n A ust ralia (Hammondsworth, Penguin Books, 1975), str. 269. 2. Navedeno u R. Hayman, N i etzsc he: A Cri ti cal L i fe (Harmondsworth, Penguin Books, 1982.), str. 360.
KNJIŽNI CA VLA Dlf ;,A NA* U hK
SREDIŠNJA K,\'JlžNICA A G R E B — Uiica a,ada Malnza 37
