Buka i Bijes Kad Lezah Na Sam William Faulkner

WILLIAM FAULKNER   Nobelova nagrada za književnost  1949.

Izabrala Izabrala i priredila SONJA BAŠIĆ

ŠKOLSKA KNJIGA, ZAGREB 1998.

 Scan: postar  Obrada: boden  BalkanDownload.org 

Sadržaj  Naslovnica  Nasl ovnica Sadr žaj žaj BUKA I BIJES Sedmii travnja 1928. Sedm Drugii lipnja 1910. Drug Šesti travnja 1928. Osmii travnja 1928. Osm KAD LEŽAH NA SAMRTI DARL CORA DARL JEWEL DARL CORA CO RA DEWEY DELL TULL ANSE DARL PEABODY DARL VARDAMAN DEWEY DELL VARDAMAN TULL DARL CASH VARDAMAN TULL DARL CASH DARL

VARDAMAN DARL ANSE DARL ANSE SAMSON DEWEY DELL TULL DARL TULL DARL VARDAMAN TULL DARL CASH CORA ADDIE WHITFIELD DARL ARMSTID VARDAMAN MOSELEY DARL VARDAMAN DARL VARDAMAN DARL VARDAMAN DARL CASH PEABODY MacGOWAN VARDAMAN DARL DEWEY DELL CASH GOVOR WILLIAMA FAULKNERA WILLIAM FAULKNER  Bilješke

BUKA I BIJES Roman

 Naslov izvornika THE SOUND AND THE FURY  Vintage Book, New York 1990 © Copyright 1929, 1956 by William Faulkner. Copyright 1946 by Random House, Inc. Copyright 1984 by Jill Faulkner Summers. Ovaj prijevod je objavljen u dogovoru s Random House Inc. S engleskoga prevela  NADA ŠOLJAN

Sedmi travnja 1928. Kroz ogradu, između kovrčavih cvjetnih otvora, vidio sam ih kako udaraju. Dolazili su onamo gdje e stajala zastavica a ja sam hodao uz ogradu. Luster je nešto tražio u travi kraj cvjetnog drveta. Izvukli su zastavicu i udarali su. Onda su zataknuli zastavicu natrag i pošli do uzvisine, i on je udario i drugi je udario. Onda su išli dalje, a ja sam hodao uz ogradu. Luster se udaljio od cvjetnog drveta i išli smo uz ogradu i oni su stali i mi smo stali i ja sam gledao kroz ogradu dok je Luster tražio  po travi. - Pazi, caddie. - Udario je. Otišli su preko pašnjaka. Čvrsto sam se držao za ogradu i promatrao ih kako odlaze. - Ma čuješ li ti sebe. - rekao je Luster. - E jesi mi nekakav, trideset tri su ti godine a ovako se  ponašaš. A čak sam ti do grada ošo kupit onu tortu. Prestani cvilit. Bolje mi pomozi pronać onih dvadeset pet centi da mogu večeras na prestavu. Malo su udarali, preko pašnjaka. Vratio sam se uz ogradu do tamo gdje je bila zastavica. Lepetala e na sjajnoj travi i drveću. - Ajdemo. - rekao je Luster. - Dosta smo gledali. Neće se oni tako skoro vratit. Ajmo dolje do  potoka nać onaj novčić prije neg ga crnci nađu. Bila je crvena i lepetala je na pašnjaku. Onda je ptica ukoso sletjela i ljuljala se na njoj. Luster ju e gađao. Zastavica je lepetala na sjajnoj travi i drveću. Držao sam se za ogradu. - Daj prestani već jednom cvilit. - rekao je Luster. - Ne mogu ih valjda prisilit da dođu ako ne dolaze, jel tako. Ako ne umukneš, mamica ti neće pravit rođendan. Ako ne umukneš, znaš što ću učinit. Pojest ću ti cijelu cjelcatu tortu. I svjećice ću pojest, da znaš. Pojest ću sve trideset tri svijeće. Ajde, idemo dolje na potok. Moram nać onaj svoj novčić. Možda nađemo i koju njihovu loptu. Eno. Eno ih. Čak tamo preko. Vidiš. - Prišao je ogradi i pokazao rukom. - Vidiš ih. Neće oni više vamo. Ajdemo. Hodali smo uz ogradu i došli do vrtne ograde, gdje su nam bile sjene. Moja je sjena bila viša od Lusterove na ogradi. Došli smo do rupe u ogradi i išli kroz nju. - Čekaj malo. - rekao je Luster. - Opet si zapeo za onaj čavao. Ma što se nikad ne možeš ovuda  provuć da ne zapneš za taj čavao. Caddy me otkvačila i provukli smo se. Ujak Maury je rekao da pazimo da nas netko ne vidi, pa e bolje da se sagnemo, rekla je Caddy. Sagni se, Benjy. Ovako, vidiš. Sagnuli smo se i prešli smo vrt, gdje su cvjetovi strugali o nas i šušketali. Zemlja je bila tvrda. Popeli smo se preko ograde, dje su svinje roktale i njuškale. Valjda su žalosne zato što je jedna od njih danas zaklana, rekla je Caddy. Zemlja je bila tvrda, izrovana i čvorasta.  Drži ruke u džepovima, rekla je Caddy. Inače će ti se smrznuti. Nećeš valjda da ti ruke budu

 smrznute na Božić, je li. - Previše je zima vani. - rekao je Versh. - Bolje ti je da ne izlaziš. - Što je sad opet. - rekla je Majka. - On hoće van. - rekao je Versh. - Neka onda ide. - rekao je Ujak Maury. - Previše je zima. - rekla je Majka. - Bolje da bude u kući. Benjamine. Smjesta prestani s tim. - Ništa mu neće biti. - rekao je Ujak Maury. - Čuj, Benjamine. - rekla je Majka. - Ako ne budeš dobar, morat ćeš u kuhinju. - Mamica kažu nek joj danas ne dolazi u kuhinju. - rekao je Versh. - Zato što mora tolko toga skuvat. - Pusti ga neka ide, Caroline. - rekao je Ujak Maury. - Razboljet ćeš se od brige za njega. - Kao da ne znam. - rekla je Majka. - To mi je kazna Božja. Ponekad se pitam. - Znam, znam. - rekao je Ujak Maury. - Moraš sačuvati snagu. Napravit ću ti punč. - To me samo još više uznemiri. -rekla je Majka. - Ti to dobro znaš. - Bit će ti bolje, sigurno. - rekao je Ujak Maury. - Dobro ga umotaj, mali, i iziđi malo s njim. Ujak Maury je otišao. Versh je otišao. - Molim te ušuti. - rekla je Majka. - Trudimo se koliko god možemo da što prije iziđeš. Ne želim da se razboliš. Versh mi je navukao kaljače i ogrtač i uzeli smo moju kapu i izišli. Ujak Maury spremio je bocu u kredenc u blagovaonici. - Neka bude vani oko pola sata, mali. - rekao je Ujak Maury. - Ostanite u dvorištu, čuješ. - Da, gospodine. - rekao je Versh. - Nikad ga mi ne puštamo van. Izišli smo. Sunce je bilo studeno i sjajno. - Kamo si krenio. - rekao je Versh. - Ne misliš valjda ić u grad, jelda. - Prolazili smo kroz šušketavo lišće. Vrata su bila studena. - Bolje drži ruke u džepovima. - rekao je Versh. - Zaljepit će ti se od zime na ovu kapiju, pa što’š onda. Zašto ih ne čekaš u kući. - Zatakao mi je ruke u džepove. Čuo sam ga kako šuška u lišću. Mirisao sam studen. Vrata su bila studena. - Evo ti malo oraha. Juhuuj. Ravno na drvo. Gle, vidi vjevericu, Benjy. Uopće nisam osjećao vrata, ali sam mirisao sjajnu studen. - Bolje spremi ruke natrag u džepove. Caddy je hodala. Onda je trčala, a školska torba se ljuljala i poskakivala iza nje. - Zdravo, Benjy. - rekla je Caddy. Otvorila je vrata i ušla i sagnula se. Caddy je mirisala kao lišće. - Jesi li mi došao ususret. - rekla je. - Jesi li došao ususret Caddy. Zašto si pustio da mu se ruke ovako smrznu, Versh. - Rekao sam mu nek ih drži u džepovima. - rekao je Versh. - A on se vješa za te rešetke. - Jesi li došao ususret Caddy, - rekla je ona trljajući mi ruke. - Što je bilo. Što bi ti to htio reći Caddy. - Caddy je mirisala kao drveće i kao kad kaže da smo spavali.  Zašto li sad cviliš, rekao je Luster. Možeš ih opet gledati kad dođemo do potoka. Evo. Evo ti uti kužnjak. Dao mi je cvijet. Prošli smo kroz ogradu, u polje.

- to je bilo. - rekla je Caddy. - to bi ti to htio reći Caddy. Jesu li ga oni poslali van, Versh. - Nisu ga mogli zadržat u kući. - rekao je Versh. - Dodijavao je sve dok ga nisu pustili i onda je došo ravno ovamo gledat kroz vrata. - Što je bilo. - rekla je Caddy. - Jesi li mislio da će biti Božić kad ja dođem iz škole. To si mislio, e li. Božić je prekosutra. Djed Božićnjak, Benjy. Djed Božićnjak. Hajde, idemo trčati do kuće da se ugrijemo. - Uhvatila me za ruku i trčali smo kroz sjajno šuštavo lišće. Ustrčali smo uza stube i iz sjajne studeni u tamnu studen. Ujak Maury spremio je bocu natrag u kredenc. Pozvao je Caddy. Caddy e rekla: - Vodi ga unutra k vatri, Versh. Idi s Vershom. - rekla je. - Ja ću začas doći. Otišli smo k vatri. Majka je rekla, - Je li mu hladno, Versh. - Nije, gospoja. - rekao je Versh. - Skini mu ogrtač i kaljače. - rekla je Majka. - Koliko ti puta moram reći da ga ne vodiš u kuću s kaljačama na nogama. - Razumijem, gospoja. - rekao je Versh. - Ajde, miran budi. - Izuo mi je kaljače i raskopčao mi kaput. Caddy je rekla: - Čekaj, Versh. Zar on ne bi mogao opet izići, Majko. Htjela bih da ide sa mnom. - Bolje da ga ostaviš ovdje. - rekao je Ujak Maury. - Danas je već dosta bio vani. - Mislim da je najbolje da oboje ostanete kod kuće. - rekla je Majka. - Dilsey kaže da je još više zahladilo. - Oh, Majko. - rekla je Caddy. - Glupost. - rekao je Ujak Maury. - Bila je cijeli dan u školi. Treba joj svježeg zraka. Hajde, samo ti idi, Candace. - Pusti ga da ide sa mnom, Majko. - rekla je Caddy. - Molim te. Znaš da će plakati. - Zašto si to onda pred njim spominjala. - rekla je Majka. - Zašto si ulazila u kuću. Da mu daš izliku da me opet muči. Danas si već dovoljno bila vani. Radije sjedni amo i igraj se s njim. - Ma pusti ih da idu, Caroline. - rekao je Ujak Maury. - Malo zime im neće nauditi. Upamti, moraš čuvati snagu. - Znam. - rekla je Majka. - Nitko ne zna koliko se grozim Božića. Nitko to ne zna. Nisam ja od onih žena koje mogu svašta podnijeti. Kamo sreće da sam snažnija, zbog Jasona i djece. - Moraš se truditi koliko možeš, ali ne smiješ se toliko brinuti zbog njih. - rekao je Ujak Maury. Hajde, idite vas dvoje. Ali nemojte predugo ostati vani. Majka će biti u brizi. - Da, ujače. - rekla je Caddy. - Hajde, Benjy. Idemo opet van. - Zakopčala mi je kaput i pošli smo  prema vratima. - Zar ćeš to dijete voditi van bez kaljača. - rekla je Majka. - Zar hoćeš da se razboli, dok nam je kuća puna gostiju. - Zaboravila sam. - rekla je Caddy. - Mislila sam da ih ima na nogama. Vratili smo se. - Moraš misliti. - rekla je Majka. Sad mirno stoj   rekao je Versh. Stavio mi je kaljače. - Jednog dana mene više neće biti i onda ćeš ti morati misliti za njega. - Sada lupi nogama rekao je Versh. - Dođi ovamo i poljubi Majku, Benjamine.

Caddy me odvela do Majčina naslonjača i Majka mi je uzela lice među ruke i onda me privila k  sebi. - Jadno moje djetešce. - rekla je. Pustila me iz zagrljaja. - Zlato, ti i Versh dobro pazite na njega. - Hoćemo, mama. - rekla je Caddy. Izišli smo. Caddy je rekla: - Ti ne moraš ići, Versh. Ja ću već paziti na njega. - U redu. - rekao je Versh. - A i nije mi neko veselje ić van na tu zimu. - On je otišao a mi smo se zaustavili u predvorju i Caddy je klekla i ovila mi ruke oko vrata i prislonila svoje hladno sjajno lice uz moje. Mirisala je kao drveće. - Nisi ti jadno djetešce. Je li da nisi. Je li da nisi. Imaš ti svoju Caddy. Je li da imaš svoju Caddy.  Ma šta ne možeš već  prestat cvilit i slinit, rekao je Luster. Nije te sram dizat ovakvu graju.  Prošli smo kraj kolnice, gdje je bila kočija. Imala je novi kotač. - Ajde, ulazi sad i sjedi mirno dok ne dođe tvoja mama. - rekla je Dilsey. Ugurala me u kočiju. T.P. e držao uzde. - Na časnu riječ ne znam zašto Jason ne nabavi novu kočiju. - rekla je Dilsey. - Ova će se krntija jednog dana samo raspast pod vama. Ma vidi te kotače. Majka je izišla navlačeći veo preko lica. Nosila je cvijeće. - Gdje je Roskus. - upitala je. - Roskus danas ne može dić ruke. - rekla je Dilsey. - T.P. zna vozit, bez brige. - Strah me je. - rekla je Majka. - Baš biste mi mogli jednom na tjedan priskrbiti kočijaša da me vozi. Bog mi je svjedok, ne tražim mnogo. - Vi znate baš ko i ja, gospođo Car’line, da Roskusa tako strašno muči njegova reuma da ne može radit više nego što mora. - rekla je Dilsey. - Ajde, dođite ovamo i popnite se u kočiju. T.P. će vas vozit isto tako dobro ko Roskus. - Strah me je. - rekla je Majka. - S djetetom. Dilsey se popela stubama. - Vi to stvorenje zovete djetetom. - rekla je. Uhvatila je Majku za ruku. - Muškarac velik kao T.P. Ajdemo sad, ako ste nakanili otić. - Strah me je. - rekla je Majka. Sišli su po stubama i Dilsey je pomogla majci da se popne u kočiju. - Možda će to biti najbolje, za sve nas. - rekla je Majka. - Ma šta vas nije sram ovako govorit. - rekla je Dilsey. - Valjda znate da se hoće više od osamnaestogodišnjeg crnca da natjera našu Queenie u bijeg. Starija je ona nego T.P. i Benjy zajedno. I da mi nisi tjero šegu s Queenie, jesi l me čuo, T.P. Ako ne budeš vozio kako milostiva hoće, dat ću te Roskusu u šake. Još nije previše ukočen za to. - Razumijem, gospođo. - rekao je T.P. - Znam sigurno da će se nešto dogoditi. - rekla je Majka. - Prestani, Benjamine. - Dajte mu cvijet u ruke. - rekla je Dilsey. - To traži. - Pružila je ruku u kočiju. - Ne, ne. - rekla je Majka. - Sve ćeš ih rasuti. - Vi ih dršte. - rekla je Dilsey. - Ja ću mu jedan izvući. - Dala mi je cvijet i ruka joj je otišla. - Ajde sad, prije nego vas vidi Quentin pa htjedne i ona s vama. - rekla je Dilsey. - Gdje je Quentin. - rekla je majka. - U kući je, igra se s Lusterom. - rekla je Dilsey. - Ajde, kreni, T.P. Vozi ta kola kako te Roskus naučio, čuješ.

- Razumijem. - rekao je T.P. - Hija, Queenie. - Quentin. - rekla je Majka. - Ne daj da... - Bez brige. - rekla je Dilsey. Kočija je drndala i škripjela na kolnom putu. - Strah me je otići i ostaviti Quentin. - rekla je Majka. - Bolje da ne idem, T.P. - Provezli smo se kroz kolni ulaz, gdje više nije drndalo. T.P. je ošinuo Queenie bičem. - Slušaj, T.P. - rekla je Majka. - Moram je razdrmat. - rekao je T.P. - Držat je budnom dok se ne vratimo u štalu. - Okreni. - rekla je Majka. - Strah me je otići i ostaviti Quentin. - Ne mogu tu okrenut. - rekao je T.P. Onda je put postao širi. - Zar ne možeš ovdje okrenuti. - rekla je majka. - U redu. - rekao je T.P. Počeli smo se okretati. - Slušaj, T.P. - rekla je Majka stežući me. - Nekako se moram okrenut. - rekao je T.P. - Ehej, Queenie. - Zaustavili smo se. - Prevrnut ćeš nas. - rekla je Majka. - A što onda oćete. - rekao je T.P. - Strah me kad se ti kušaš okrenuti. - rekla je Majka. - Ajde Queenie, kreći. - rekao je T.P. Išli smo dalje. - Znam sigurno da će Dilsey dopustiti da se Quentin nešto dogodi dok nas nema. - rekla je Majka. Moramo odmah natrag. - Hija, idemo. - rekao je T.P. Ošinuo je Queenie bičem. - Slušaj, T.P. - rekla je Majka i čvrsto me stegnula uza se. Čuo sam Queeniena kopita i sjajne su  prikaze promicale glatke i ravnomjerne s obje strane, a sjene su im tekle preko kobilinih leđa. Prolazile su poput sjajnih žbica na kotačima. Tada su se one s jedne strane zaustavile kod visokog  bijelog stupa gdje je stajao vojnik. Ali na drugoj strani i dalje su išle glatko i ravnomjerno, samo malo polaganije. - Što hoćeš. - rekao je Jason. Zataknuo je ruke u džepove i olovku iza uha. - Idemo na groblje. - rekla je Majka. - U redu. - rekao je Jason. - Ne branim vam, jel tako. Je li to sve što si htjela od mene, samo da mi to kažeš. - Znam da ti nećeš ići s nama. - rekla je Majka. - Osjećala bih se sigurnijom da ideš. - Sigurnijom od čega. - rekao je Jason. - Otac i Quentin ne mogu ti nauditi. Majka je uvukla rupčić pod veo. - Prestani, Majko. - rekao je Jason. - Baš hoćeš natjerati ovog  prokletog idiota da tuli nasred trga. Vozi dalje, T.P. - Hija, Queenie. - rekao je T.P. - To mi je kazna od Boga. - rekla je Majka. - Ali i mene ubrzo neće biti. - Čekaj. - rekao je Jason. - Ehej. - rekao je T.P. Jason je rekao, - Ujak Maury podiže pedeseticu s tvog računa. Što misliš poduzeti s tim u vezi.

- Zašto mene pitaš. - rekla je Majka. - Moja riječ ne znači ništa. Trudim se da ne zadajem brige tebi i Dilsey. Uskoro ću ionako otići, i onda ćeš ti - Hajde, kreni, T.P. - rekao je Jason. - Hija, Oueenie. - rekao je T.P. Prikaze su i dalje tekle. One s druge strane opet su se pojavile, sjajne i hitre i glatke, kao kad Caddy kaže da idemo spavati. Cmizdravac jedan, rekao je Luster. Što te nije sram. Išli smo kroz štalu. Sve su pregrade bile otvorene. Sad više nemaš konja šarca za jahanje, rekao je Luster. Tlo je bilo suho i rašnjavo. Krov se urušio. Rupe u kosini bile su pune uskovitlanog žutila. A zašto sad hoćeš baš  onamo, jelda. Hoćeš da ti otkinu glavu s onim njihovim loptama. - Drži ruke u džepovima. - rekla je Caddy. - Inače će ti se smrznuti. Ne želiš valjda imati smrznute ruke na Božić, je li. Išli smo oko štale. Jedna velika i jedna mala krava stajale su na vratima, i čuli smo kako Prince i Queenie i Fancy unutra topću kopitima. - Da nije tako hladno, jašili bismo Fancy. -rekla je Caddie. Ali danas je prehladno za jahanje. - Tada smo vidjeli potok, odakle se dizao dim. - Eno tamo kolju svinju. - rekla je Caddy. - Možemo se vratiti onuda i gledati ih. - Spustili smo se nizbrdo. - Ti bi želio nositi pismo. - rekla je Caddy. - Možeš ga nositi. - Izvukla je pismo iz svog džepa i stavila ga u moj. - To je božični dar. - rekla’je Caddy. - Ujak Maury hoće iznenaditi gospođu Patterson. Moramo joj ga predati da nas nitko ne vidi. Drži čvrsto ruke u džepovima, čuješ. - Došli smo do potoka. - Zaledio se. - rekla je Caddy. - Gledaj. - Otrgla je površinu vode i prinijela mi komadić licu. Led. Po tome se vidi kako je hladno. - Pomogla mi je da prijeđemo i krenuli smo uzbrdo. - Ne smijemo reći čak ni Majci i Ocu. Znaš li što ja mislim da je ovdje unutra. Mislim da je tu iznenađenje i za Majku i za Oca a i za gospodina Pattersona, zato što ti je gospodin Patterson jednom poslao  bombone. Sjećaš li se kad ti je gospodin Patterson prošlog ljeta poslao bombone. Tu je bila ograda. Lozica je bila suha, i vjetar je šuškao u njoj. - Samo ne razumijem zašto Ujak Maury nije poslao Versha. - rekla je Caddy. - Versh ne bi nikome rekao. - Gospođa Patterson gledala je kroz prozor. - Tu me čekaj. - rekla je Caddy. - Točno ovdje, čuješ. Vraćam se za minutu. Daj mi to pismo. - Izvadila mi je pismo iz džepa. - Drži ruke u džepovima. - Popela se na ogradu s pismom u ruci i prošla kroz smeđe, šuškavo cvijeće. Gospođa Patterson izišla je na vrata i otvorila ih i stajala na njima. Gospodin Patterson je plijevio u zelenom cvijeću. Prestao je plijeviti i pogledao me. Gospođa  Patterson dotrčala je preko vrta. Kad sam joj vidio oči, počeo sam plakati. Idiote jedan, rekla je ospođa Patterson, rekla sam mu da te više nikad ne šalje samoga. Daj mi to. Brzo. Gospodin  Patterson se hitro približio, s motičicom u ruci. Gospođa Patterson nagnula se preko ograde, ispružene ruke. Pokušala se popeti na ogradu. Daj mi ga, rekla je, Daj mi ga. Gospodin Patterson opeo se na ogradu. Uzeo je pismo. Haljina gospođe Patterson zakvačila se za ogradu. Opet sam oj vidio oči i pojurio nizbrdo. - Tamo preko nema ništ osim kuća. - rekao je Luster. - Ajmo dolje do potoka. Prale su dolje na potoku. Jedna je od njih pjevala. Mirisao sam rublje koje je lepetalo i dim koji se dizao iznad vode. - Ostani ovđe dolje. - rekao je Luster. - Tamo preko nemaš što tražit. Još ćeš dobit po glavi.

- to on to oće. - Ne zna on što oće. - rekao je Luster. - On misli da oće onamo gore di udaraju onu loptu. Ajde ti ljepo sjedni ovđe i igraj se s tvojim cvijetom. Gledaj djecu kako se igraju kod vode, ako baš nešto moraš gledat. Zašto se ne znaš ponašat ko čeljade. - Sjeo sam na obalu gdje su žene prale, i gdje se dim modro dizao. - Je li ko od vas vidio ovđe novčić od dvadeset pet centi. - rekao je Luster. - Kakav novčić. - Onaj što sam ga jutros imao ovđe. - rekao je Luster. - Negdi sam ga izgubio. Ispo mi je kroz ovu rupu u džepu. Ako ga ne nađem ne mogu večeras na prestavu. - A odakle tebi taj novčić, mali. Našo si ga valjda nekom bjelcu u džepu dok nije gledo. - Našo sam ga gđe se već novci nalaze. - rekao je Luster. - I onđe ih ima još puno. Samo ja moram  pronać ovaj. Jel ga ko od vas već našo. - Briga mene za tvoj novčić. Imam ja svog posla. - Ajde, ovamo dođi. - rekao je Luster. - Pomogni mi tražit. - Ne bi on prepozno novčić ni da ga vidi, jelda. - Ipak mi može pomoć tražit. - rekao je Luster. - Idete li vi večeras na prestavu. - Ma kakva prestava, što je tebi. Kad završim s ovim u koritu neću se moći maknut od umora. - Glavu dajem da ćeš doć. - rekao je Luster. - Glavu dajem da si i sinoć bila. Glavu dajem da ćete svi bit u šatoru kad se otvori. - Bit će dosta crnaca i bez mene. Sinoć je bilo. - Valjda novac crnca valja isto koliko i bjelca. - Bjelci daju crncima novac jer znaju da će im prvi bjelac koji naiđe s muzikom sve to uzet, pa će crnac opet morat rintat da zaradi još. - A jel te ko sili da ideš na prestavu. - Još ne. Tome se valjda još nisu domislili. - Što ti imaš protiv bjelaca. - Nemam ja ništ protiv njiju. Ja gledam svoja posla a oni nek gledaju svoja. Briga mene za tu  prestavu. - Ima tamo jedan koji zna svirat na pili. Svira na njoj ko da je banjo. - Vi ste išli sinoć. - rekao je Luster. - Ja idem večeras. Ako pronađem di sam izgubio onaj novčić. - Valjda i njega vodiš sa sobom. - Ja da njeg vodim. - rekao je Luster. - Misliš da mi se hoće bit kraj njeg kad počne urlat. - A što radiš kad počne urlat. - Premlatim ga. - rekao je Luster. Sjeo je i zavrnuo nogavice kombinezona. Oni su se igrali u  potoku. - Jeste već našli koju loptu. - rekao je Luster. - Ma vidi što se pravi važan. Bolje da ti baka ne čuje kako govoriš. Luster je zagazio u potok gdje su se igrali. Tražio je po vodi, uz obalu. - Imo sam ga kad smo jutros bili ovđe. - rekao je Luster.

- Gdje si ga to izgubio. - Točno iz ove rupe u džepu. - rekao je Luster. Tražili su po vodi. Onda su se svi brzo uspravili i  prestali, a onda su se prskali i tukli u potoku. Luster ju je uzeo i svi su čučnuli u vodi, gledajući na  brežuljak između grmlja. - Ðe su. - rekao je Luster. - Još ih se ne vidi. Luster ju je spremio u džep. Došli su niz brežuljak. - Je li ovamo pala neka lopta. - Sigurno je u vodi. Da je nije koji od vas dječaka vidio ili čuo. - Nisam čuo da bi što doletilo ovamo. - rekao je Luster. - Čuo sam kako je nešto tresnulo onđe u ono stablo. Ne znam na koju je stranu otišlo. Tražili su u potoku. - K vragu. Pogledaj duž potoka. Ovamo je doletjela. Vidio sam je. Tražili su duž potoka. Zatim su se vratili uz brežuljak. - Je li kod tebe ta lopta. - rekao je dječak. - Što bi ja s loptom. - rekao je Luster. - Nisam ja vidio nikakvu loptu. Dječak je zagazio u vodu. Hodao je dalje. Osvrnuo se i opet pogledao Lustera. Pošao je dalje niz  potok. Čovjek je na brežuljku rekao »Caddie«. Dječak je izišao iz vode i krenuo uzbrdo. - Ma čuješ ti ovo. - rekao je Luster. - Daj zaveži. - Rašta sad cvili. - A Bog bi ga znao. - rekao je Luster. - Samo mu tako dođe. Cijelo jutro već cvili. Valjda zato što mu je rođendan. - Kolko mu je godina. - Trideset i tri. - rekao je Luster. - Jutros je napunio trideset i tri. - Oćeš reć, već trideset godina ima tri godine. - Ja samo kažem što su mamica rekli. - rekao je Luster. - Ja ne znam. Ali na torti će bit trideset i tri svjećice. Mala torta. Jedva će stat na nju. Šuti sad. Ajde, dođi ovamo. - Prišao je i uhvatio me za ruku. - Ti blentavac jedan. - rekao je. - Baš hoćeš da te izmlatim. - Sigurno i hoćeš. - I jesam, kolko puta. Šuti, čuješ. - rekao je Luster. - Pa ljepo sam ti reko da ne možeš onamo gore. Ko ništa će ti otkinut glavu onom njihovom loptom. Ajde, dođi ovamo. - Povukao me natrag. - Sjedni. - Sjeo sam a on mi je izuo cipele i zavrnuo nogavice hlača. - A sad ajde u vodu i igraj se i prestani slinit i cvilit. Ušutio sam i zagazio u vodu i Roskus je došao i rekao da tdemo večerati a Caddy je rekla  Još nije vrijeme večeri. Ja ne idem. Bila je mokra. Igrali smo se u potoku i Caddy je čučnula i smočila haljinu i Versh je rekao, - Mama će te izmlatit što si smočila opravu. - A ja znam da me neće izmlatiti. - rekla je Caddy.

- Kako znaš. - upitao je Quentin. - Nije važno kako znam. - rekla je Caddy. - Odakle ti znaš. - Rekla je da će te istući. - rekao je Quentin. - Osim toga, ja sam stariji od tebe. - Ja imam sedam godina. - rekla je Caddy. - Valjda znam. - Ja sam još stariji. - rekao je Quentin. - Ja idem u školu. Je li da idem, Versh. - Znaš da će te izlemat ako smočiš opravu. - rekao je Versh. - Nije mokra. - rekla je Caddy. Uspravila se u vodi i pogledala haljinu. - Skinut ću je. - rekla je. Onda će se osušili. - Kladim se da nećeš. - rekao je Quentin. - Kladim se da hoću. - rekla je Caddy. - Kladim se da je bolje da je ne skidaš. - rekao je Quentin. Caddy je prišla Vershu i meni i okrenula nam leđa. - Otkopčaj me, Versh. - rekla je. - Da se nisi usudio, Versh. - rekao je Quentin. - Pa nije to moja oprava. - rekao je Versh. - Otkopčaj je, Versh. - rekla je Caddy. - Ili ću ispričati Dilsey što si jučer radio. - I Versh ju je otkopčao. - Samo se usudi skinuti haljinu. - rekao je Quentin. Caddy je svukla haljinu i bacila je na obalu. Tada na sebi više nije imala ništa osim potkošulje i gaćica, i Quentin ju je pljusnuo i ona se  poskliznula i pala u vodu. Kad se digla počela je štrcati Quentina vodom, a Quentin je štrcao nju. Usput su malo zalili i Versha i mene pa me Versh podigao i smjestio na obalu. Rekao je da će tužiti Caddy i Quentina, a onda su Quentin i Caddy počeli Versha polijevati vodom. Sakrio se iza grma. - Sve ću vas tužit mamici, da znate. - rekao je Versh. Quentin se uzverao na obalu i pokušao uloviti Versha, ali Versh je stao i vikao da će sve tužiti. Caddy mu je rekla da će mu dopustiti da se vrati ako ih ne bude tužio. Onda je Versh rekao da neće,  pa su mu dopustili. - Sad si valjda zadovoljna. - rekao je Quentin. - Sad će nas oboje istući. - Baš me briga. - rekla je Caddy. - Ja ću pobjeći od kuće. - Ma nemoj. - rekao je Quentin. - Pobjeći ću i nikad se više neću vratiti. - rekla je Caddy. Počeo sam plakati. Caddy se okrenula  prema meni i rekla - Tiho - pa sam utihnuo. Onda su se igrali u potoku. I Jason se igrao. On je bio sam dalje nizvodno. Versh je došao iz grma i opet me stavio u vodu. Caddy je bila sva mokra i blatna otraga, i ja sam počeo plakati i čučnuo sam u vodu. - Tiho, čuješ. - rekla je. - Neću ja nikamo pobjeći. - I utihnuo sam. Caddy je mirisala kao drveće na kiši.  Ma što je tebi, rekao je Luster. Što ne možeš već  jednom prestat cvilit i igrat se u potoku ko čeljade.  Zašto ga ne vodiš kući. Zar ti nisu rekli da ga ne vodiš s imanja. On još misli da je pašnjak njihov, rekao je Luster. A iz kuće se ne može vidit ovamo, nikako.

 Mi vidimo. A ljudi ne vole gledat maloumnog. To nosi nesreću. Došao je Roskus i rekao da idemo večerati a Caddy je rekla da još nije vrijeme večeri. - Baš je. - rekao je Roskus. - Dilsey kaže nek svi dođete kući. Dovedi ih, Versh. - Pošao je uz  brežuljak, gdje je mukala krava. - Možda ćemo se osušiti dok stignemo do kuće. - rekao je Quentin. - Svemu si ti kriv. - rekla je Caddy. - Baš bih htjela da nas istuku. - Navukla je haljinu i Versh ju je zakopčao. - Neće ni znat da si se smočila. - rekao je Versh. - Ništ se ne vidi. Samo ako te ja i Jason ne tužimo. - Hoćeš li nas tužiti, Jasone. - rekla je Caddy. - Koga tužiti. - rekao je Jason. - Neće on ništa reći. - rekao je Quentin. - Je li da nećeš, Jasone. - Kladim se da hoće. - rekla je Caddy. - Reći će Bakici. - Ne može njoj reći. - rekao je Quentin. - Ona je bolesna. Ako budemo polagano hodali, bit će  premračno da vide. - Baš me briga hoće li vidjeti ili neće. - rekla je Caddy. - Ja ću im sama reći. Ponesi ga uzbrdo, Versh. - Jason nas neće odati. - rekao je Quentin. - Sjećaš li se onog luka i strijele što sam ti ih napravio, Jasone. - Sad su potrgani. - rekao je Jason. - Neka samo kaže. - rekla je Caddy. - Fućka se meni. Ponesi Mauryja uz brijeg, Versh. - Versh je čučnuo i ja sam mu se uspeo na leđa. Vidimo se večeras svi na prestavi, rekao je Luster. Ajde, brže malo. Moramo nać taj novčić. - Ako budemo polagano hodali, bit će mračno kad stignemo. - rekao je Quentin. - Ja neću hodati polagano. - rekla je Caddy. Popeli smo se uzbrdo, ali Quentin nije bio s nama. On e još bio kod potoka kad smo mi stigli do mjesta gdje već vonjaju svinje. Roktale su i njuškale u valovu u kutu. Jason je išao za nama, s rukama u džepovima. Roskus je muzao kravu na vratima štale.  Krave su iskakale iz štale. - Hajde. - rekao je T.P. - Hajde, opet se deri. I ja ću se derat. Uuuuuu. - Quentin je opet udario T.P.ja nogom. Gurnuo ga je u valov iz kojega su jele svinje i T.P. je ostao ležati. - Sveca mu. - rekao e T.P. - Vidi kako me spopao. Gle kako me bjelac sad udario. Uuhuuuu.  Nisam plakao, ali nisam mogao prestati. Nisam plakao, ali tlo se micalo, i onda sam zaplakao. Tlo se neprestano uzdizalo i krave su trčale nizbrdo. T.P. je pokušao ustati. Opet je pao u valov a krave su trčale nizbrdo. Quentin me držao za nadlakticu i išli smo prema štali. Onda štale nije bilo i morali smo čekati da se vrati. Nisam vidio da se vraća. Došla je iza nas i Quentin me posadio u jasle iz kojih su jele krave. Držao sam se čvrsto za njih. I one su odlazile, i ja sam se čvrsto držao. Krave su opet trčale nizbrdo, kroz vrata. Nisam mogao prestati. Quentin i T.P. dolazili su uz brežuljak i tukli se. T.P. je padao nizbrdo a Quentin ga je vukao uzbrdo. Quentin je udario T.P.ja. Ja nisam mogao prestati. - Ustani. - rekao je Quentin. - I ostani ovdje. Ne miči se dok se ja ne vratim. - Ja i Benjy ćemo se vratit na svadbu. - rekao je T.P. - Uuuhuuuu.

Quentin je opet udario T.P.ja. Onda je počeo njime lupati o zid. T.P. se samo smijao. Svaki put kad e Quentin lupio njime o zid pokušao je reći Uuuuu, ali nije mogao od smijeha. Nisam više plakao, ali nisam mogao prestati. T.P. je pao na mene i vrata od štale su otišla. Otišla su nizbrdo i T.P. se tukao sam i opet je pao. I dalje se smijao, a ja nisam mogao prestati, i pokušao sam ustati i pao sam, i nisam mogao prestati. Versh je rekao, - E da znaš da je dosta. Bogami si prećero. Prestani već jednom s tom deračinom. T.P. se i dalje smijao. Skljokao se na vrata i smijao se. - Uuuuuuu. - rekao je. - Ja i Benjy se vraćamo na svadbu. - Moštić. - rekao je T.P. - Tiho. - rekao je Versh. - A otkuda ti. - Iz podruma. - rekao je T.P. - Uuuuu. - Tiho, čuješ. - rekao je Versh. - A otkud iz podruma. - Odsvuda. - rekao je T.P. I opet se smijao. - Ostalo je više od sto boca. Više od miljun. Pazi, crnjo, sad ću urlati. Quentin je rekao, - Podigni ga. Versh me podigao. - Popij ovo, Benjy. - rekao je Quentin. Čaša je bila vruća. - I lajde, budi tiho. - rekao je Quentin. Popij ovo. - Mošt. - rekao je T.P. - Dajte da ja popijem, gospon Quentin. - Zaveži. - rekao je Versh. - Gospon Quentin će te prebiti. - Drži ga, Versh. - rekao je Quentin. Držali su me. Bilo mi je vruće na bradi i na košulji. - Pij. - rekao je Quentin. Držali su mi glavu. Bilo je vruće u meni, i opet sam počeo. Sad sam plakao, i nešto se u meni događalo i još sam jače  plakao, a oni su me držali dok se to nije prestalo događati. Onda sam umuknuo. Još se uvijek vrtjelo, i onda su počele prikaze. Otvori staju, Versh. Išle su polako. Prostri te prazne vreće po podu. Išle su  brže, gotovo dovoljno brzo. Tako. Sad ga uhvati za noge. I dalje su išle, glatke i sjajne. Čuo sam kako se T.P. smije. Išao sam s njima, uz sjajan brežuljak.  Na vrhu brda Versh me spustio na zemlju. -  Dođi ovamo, Quentine. - zazvao je i osvrnuo se niz  brežuljak. Quentin je još stajao dolje kod potoka. Skrivao se u sjeni gdje je bio potok. - Ma ostavi tu sinju kukavicu. - rekla je Caddy. Uzela me za ruku i prošli smo kraj štale i kroz velika vrata. Vidjeli smo žabu na puteljku od opeka, čučala je nasred puta. Caddy ju je prekoračila i  povukla me za sobom. - Idemo, Maury. - rekla je. Žaba je i dalje čučala na putu dok je Jason nije odgurnuo nogom. - Dobit ćeš bradavicu od nje. - rekao je Versh. Žaba je odskakutala. - Idemo, Maury. - rekla je Caddy. - Večeras imaju goste. - rekao je Versh. - Kako znaš. - rekla je Caddy. - Sva svjetla gore. - rekao je Versh. - Svjetlo u svakom prozoru. - Pa valjda možemo upaliti sva svjetla i bez gostiju ako hoćemo. - rekla je Caddy. - Kladim se da su gosti. - rekao je Versh. - Bolje vam je otić na stražnji ulaz i onda tiho gore po stubama.

- Baš me briga. - rekla je Caddy. - Ja idem ravno u salon gdje su gosti. - Kladim se da će te tatica onda istući. - rekao je Versh. - Baš me briga. - rekla je Caddy. - Ući ću ravno u salon. Ući ću ravno u blagovaonicu i lijepo večerati. - Kamo ćeš sjest. - rekao je Versh. - Sjest ću u bakin stolac. - rekla je Caddy. - Ona ionako jede u krevetu. - Ja sam gladan. - rekao je Jason. Protrčao je kraj nas i jurnuo puteljkom. Ruke je držao u džepovima i pao je. Versh mu je prišao i podigao ga. - Da ne zabijaš ruke u džepove, mogo bi se zadržat na nogama. - rekao je Versh. - Em ih ne stigneš izvuć na vrijeme, em si debeo, pa onda jasno da moraš past. Otac je stajao kraj stuba za kuhinju. - Gdje je Quentin. - rekao je. - Eno dolazi puteljkom. - rekao je Versh. Quentin je polako dolazio. Košulja mu je bila bijela mrlja. - Hm. - rekao je Otac. Svjetlo je padalo niz stube, na njega. - Caddy i Quentin su se polijevali vodom. - rekao je Jason. Čekali smo. - Polijevali se, ha. - rekao je Otac. Quentin je došao, i Otac je rekao, - Danas možete večerati u kuhinji. - Sagnuo se i podigao me, i svjetlo se izlilo niza stube i na mene, i mogao sam s visoka gledati na Caddy i Jasona i Quentina i Versha. Otac se okrenuo prema stubištu. - Ali morate biti mirni. - rekao je. - Zašto moramo biti mirni, Oče. - rekla je Caddy. - Imamo li goste. - Da. - rekao je otac. - Reko sam ti da su došli gosti. - rekao je Versh. - Nisi. - rekla je Caddy. - Ja sam rekla da su došli gosti. Ja sam rekla da ću... - Šutite. - rekao je Otac. Ušutjeli su i Otac je otvorio vrata i prešli smo stražnju verandu i ušli u kuhinju. Ondje je bila Dilsey i Otac me posjeo na stolac i spustio prečku i privukao stolac stolu gdje e bila večera. Pušila se. - Sad da ste slušali Dilsey, jeste li razumjeli, - rekao je Otac. - Ne daj im da galame više nego što  baš moraju, Dilsey. - Dobro, gospodine. - rekla je Dilsey. Otac je otišao. - Zapamtite da morate slušati Dilsey, jeste li razumjeli. - rekao je iza nas. Nagnuo sam lice ondje gdje je bila večera. Pušila mi se u lice. - Daj da večeras slušaju mene, Oče. - rekla je Caddy. - Ja neću. - rekao je Jason. - Ja ću slušati Dilsey. - Morat ćeš, ako ti Otac naredi. - rekla je Caddy. - Daj da mene slušaju, Oče. - Ja neću. - rekao je Jason. - Ja te neću slušati. - Tiho. - rekao je Otac. - Onda dobro, svi slušajte Caddy. Kad završe, povedi ih gore po stražnjim stubama, Dilsey.

- Dobro, gospodine. - rekla je Dilsey. - Eto. - rekla je Caddy. - Sad ćete me valjda slušati. - Budite svi tiho, čujete. - rekla je Dilsey. - Večeras morate biti mirni. - Zašto moramo večeras biti mirni. - šapnula je Caddy. -Nije važno. - rekla je Dilsey. - Saznat ćete kad dragom Bogu bude po volji. - Donijela mi je moju zdjelicu. Para se dizala iz nje i škakljala mi lice. - Amo, dođi, Versh. - rekla je Dilsey. - Kad je to dragom Bogu po volji, Dilsey. - rekla je Caddy. - U nedjelju. - rekao je Quentin. - Ti baš ništa ne znaš. - Pssst. - rekla je Dilsey. - Što vam nije gospodin Jason reko da budete mirni. Ajde, sad večerajte. Ti, Versh. Uzmi njegovu žlicu. - Vershova se ruka pojavila sa žlicom, ušla u zdjelicu. Žlica mi se  podigla do usta. Para me škakljala u ustima. Onda smo prestali jesti i zgledali smo se i bili smo mirni, i onda smo opet ono čuli i ja sam počeo plakati. - Što je to bilo. - rekla je Caddy. Položila je svoju ruku na moju. - To je bila Majka. - rekao je Quentin. Žlica se podigla i jeo sam, onda sam opet zaplakao. - Šuti. - rekla je Caddy. Ali nisam ušutio i ona mi je prišla i ovila ruke oko mene. Dilsey je otišla i zatvorila i jedna i druga vrata, onda to više nismo čuli. - Šuti, čuješ. - rekla je Caddy. Ušutio sam i jeo sam. Quentin nije jeo, ali Jason jest. - Ono je bila Majka. - rekao je Quentin. Ustao je. - Da si odma sjeo. - rekla je Dilsey. - Gore imaju goste, a ti u ovako blatnoj odjeći. I ti sjedni, Caddy, i završi s tim jelom. - Plakala je. - rekao je Quentin. - Ne, ono je netko pjevao. - rekla je Caddy. - Je li, Dilsey. - Samo vi pojedite svoju večeru, kako je reko gospodin Jason. - rekla je Dilsey. - Saznat ćete sve kad dragom Bogu bude po volji. - Caddy se vratila na svoj stolac. - Kazala sam vam da imaju goste. - rekla je. Versh je rekao: - Sve je pojeo. - Daj ovamo njegovu zdjelu. - rekla je Dilsey. Zdjela je otišla. - Dilsey. - rekla je Caddy. - Quentin ne jede svoju večeru. Je li da me on mora slušati. - Pojedi tu večeru, Quentin. - rekla je Dilsey. - Morate završit i pokupit se iz moje kuhinje. - Više mi se ne jede. - rekao je Quentin. - Moraš jesti ako ti ja kažem. - rekla je Caddy. - Je li da mora, Dilsey. Zdjela mi se pušila u lice, i Vershova je ruka zamočila žlicu u nju i para mi je ušla u usta i škakljala me. - Neću više jesti. - rekao je Quentin. - Kako se mogu zabavljati s gostima kad je Bakica bolesna. - Gosti će biti dolje. - rekla je Caddy. - Ona može izići na galeriju i gledati ih. Tako ću i ja, kad obučem spavaćicu. - Majka je plakala. - rekao je Quentin. - Je li da je plakala, Dilsey. - Ne dodijavaj mi, mali. - rekla je Dilsey. - Moram skuvat večeru za sve te ljude čim vi pojedete. Poslije nekog vremena čak je i Jason završio s jelom, i počeo je plakati.

- Ajde, samo si još ti falio. - rekla je Dilsey. - Plače svake noći otkako se Bakica razbolila pa ne može više s njom spavati. - rekla je Caddy. Cmizdravac. - Sve ću vas tužiti, da znate. - rekao je Jason. Plakao je. - Već jesi. - rekla je Caddy. - Sad više nemaš što ispričati. - Ajde, svi morate u krevet. - rekla je Dilsey. Prišla mi je i spustila me sa stolca i obrisala mi lice i ruke toplom krpom. - Versh, možeš li ih tiho odvesti gore stražnjim stubama. Ti, Jasone, prestani cmizdriti. - Još je prerano za spavanje. - rekla je Caddy. - Nikad ne moramo ovako rano ići spavati. - Večeras idete. - rekla je Dilsey. - Vaš tatica je reko da smjesta pođete gore čim povečerate. Čuli ste ga. - Rekao je da moraju mene slušati. - rekla je Caddy. - Ja te neću slušati. - rekao je Jason. - Moraš. - rekla je Caddy. - Hajdemo, čuješ. Moraš činiti sve što ti ja kažem. - Pazi da budu tiho, Versh. - rekla je Dilsey. - Bit ćete tihi, jelda. - Zašto večeras moramo biti tako tihi. - rekla je Caddy. - Vaša majčica se ne osjeća dobro. - rekla je Dilsey. - Ajde, hodite s Vershom. - Rekao sam ti da Majka plače. - rekao je Quentin. Versh me podigao i otvorio vrata na stražnju verandu. Izišli smo i Versh je zatvorio vrata i bilo je crno. Mogao sam namirisati Versha i osjetiti ga. Sad svi budite tiho. Još nećemo gore. Gospodin Jason je rekao da svi dođemo gore. Rekao je da me slušate. Ja te neću slušati. Ali rekao je da svi morate. Jel da je rekao, Quentine. Osjećao sam Vershovu glavu. Čuo sam nas. Jel da je rekao, Versh. Da, tako je. Onda ja kažem da svi još malo izađemo. Hajdemo. Versh je otvorio vrata i svi smo izišli. Sišli smo niz stube. - Možda da bi bilo najbolje da odemo do Vershove kuće, pa ćemo biti na miru. - rekla je Caddy. Versh me spustio i Caddy me uzela za ruku i zaputili smo se puteljkom od opeke. - Hajde. - rekla je Caddy. - Nema više one žabe. Već je sigurno odskakutala preko u vrt. Možda ćemo vidjeti koju drugu. - Naišao je Roskus s vjedrima za mlijeko. Pošao je dalje. Quentin nije išao s nama. Sjedio je na kuhinjskom stubištu. Spustili smo se do Vershove kuće. Volio sam mirisati Vershovu kuću. Unutra je gorjela vatra i T.P. je čučao u košulji pred njom i potpirivao je da se rasplamsa. Onda sam ja ustao i T.P. me obukao i otišli smo u kuhinju i jeli smo. Dilsey je pjevala i ja sam  počeo plakati pa je ona prestala. - Pazi da ne prilazi kući, čuješ. - rekla je Dilsey. - Ne možemo ić onamo. - rekao je T.P. Igrali smo se u potoku. - Ne možemo ić tamo prijeko. - rekao je T.P. - Pa znaš da mamica kaže da ne smijemo. Dilsey je pjevala u kuhinji i ja sam počeo plakati. - Šuti. - rekao je T.P. - Ajde, dođi. Idemo dolje do staje. Roskus je muzao krave u staji. Muzao je jednom rukom i stenjao. Nekoliko ptica sjedilo je na

vratima staje i gledalo ga. Jedna se od njih spustila i jela s kravama. Gledao sam Roskusa kako muze dok je T.P. hranio Queenie i Princea. Tele je bilo u svinjcu. Gurkalo je njuškicom žičanu ogradu i mukalo. - T.P. - rekao je Roskus. T.P. je rekao tu sam, iz staje. Fancy je pružila glavu iznad vrata, jer je T.P. oš nije bio nahranio. - Završi s tim. - rekao je Roskus. - Morat ćeš ti must. Desna mi ruka više nije nizašto. T.P. je došao i počeo musti. - Zašto ne ideš doktoru. - rekao je T.P. - Ništa tu doktor ne može. - rekao je Roskus. - Bar ne u ovoj kući. - Što fali ovoj kući. - rekao je T.P. - Nema sreće u ovoj kući. - rekao je Roskus. - Dovedi ono tele kad završiš.  Nema sreće u ovoj kući, rekao je Roskus. Plamen se uzdizao i padao iza njega i Versha, klizio o njegovom i Vershovom licu. Dilsey me napokon spremila u krevet. Krevet je mirisao kao T.P. To mi se sviđalo. - Što ti znaš o tome. - rekla je Dilsey. - U kakvom si to transu bio. - Ne treba ti za to nikakva transa. - rekao je Roskus. - Ko da ne leži znak toga točno onđe na onoj  postelji. Ko da rije taj znak tu već petnajst godina, tako da ga svi mogu vidit. - Pa možda i jest. - rekla je Dilsey. - Ali tebi i tvojima nije ništa naudio, jelda. Versh radi a Frony nam se udala, a T.P. će uskoro dovoljno odrast da te zamjeni kad te tvoja reuma dokrajči. - Dosad su bila dva. - rekao je Roskus. - A bit će još jedan. Ja sam vidio znak, a vidla si ga i ti. - Čuo sam one noći sovuljagu. - rekao je T.P. - Ni Dan nije htio doć večerat. Nije htio ić dalje od staje. Počeo je zavijat odma posije sumraka. Versh ga je čuo. - Bit će ih i više od jednog. - rekla je Dilsey. - Pokaži mi čovjeka koji neće umrijet, blaženo bilo ime Isusovo. - Nije sve ni u smrti. - rekao je Roskus. - Znam ja što ti misliš. - rekla je Dilsey. - I neće bit sreće ni kad ga zovnu tim imenom, ako ne sjediš s njim dok plače. - Nema sreće u ovoj kući. - rekao je Roskus. - Vidio sam to još i prije, ali kad su mu promjenili ime, sad znam sigurno. - Ma ušuti. - rekla je Dilsey. Navukla je pokrivače preko mene. Mirisali su kao T.P. - Sad da ste svi bili tiho dok on ne zaspi. - Vidio sam znak. - rekao je Roskus. - Znak da će T.P. morat radit sve umjesto tebe. - rekla je Dilsey. Odvedi njega i Quentin dolje u kuću, T.P, nek se igraju s Lusterom, gđe Frony može na njih pazit, a ti onda dođi pomoć svom tatici. Završili smo s jelom. T.P. je podigao Quentin i sišli smo do T.P.jeve kuće. Luster se igrao na zemlji. T.P. je spustio Quentin pa se i ona igrala na zemlji. Luster je imao nekakve špule pa su se on i Quentin potukli oko njih i Quentin mu je uzela špule. Luster je zaplakao i došla je Frony i dala Lusteru limenku da se s njom igra, a ja sam onda uzeo špule i Quentin se počela sa mnom tući i ja sam  plakao.

- Pst, tiho. - rekla je Frony. - Ma šta te nije sram. Uzet malom djetetu igračku. - Oduzela mi je špule i vratila ih Quentin. - Tiho, čuješ. - rekla je Frony. - Tiho, kažem ti. - Ušuti. - rekla je Frony. - Tebe treba bičem, to tebi treba. - Podigla je Lustera i Quentin. - Dođite ovamo. - rekla je. Išli smo u staju. T.P. je muzao kravu. Roskus je sjedio na sanduku. - Što mu je sad opet. - rekao je Roskus. - Morat ćeš ga ovđe zadržat. - rekla je Frony. - Opet se tuče s onom malom djecom. Otima im igračke. Ostani tu s T.P.jem i pokušaj malo biti tiho. - Pazi, dobro očisti to vime. - rekao je Roskus. - Onu junicu si zimus izmuzo na suho. Ako i ovu izmuzeš na suho, neće više bit mljeka. Dilsey je pjevala. - Ne onam prijeko. - rekao je T.P. - Pa znaš da mamica kažu da ne smiješ onamo. Pjevali su. - Ajdemo. - rekao je T.P. - Idemo se igrat s Quentin i s Lusterom. Ajde. Quentin i Luster igrali su se na zemlji ispred T.P.jeve kuće. U kući je gorjela vatra, uzdizala se i  padala, a Roskus se crn isticao pred njom. - To je treće, Bogu hvala. - rekao je Roskus. - Reko sam ti prije dvije godine. Nema sreće u ovoj kući. - Zašto onda ne odeš. - rekla je Dilsey. Svlačila me. - Zbog tih tvojih brbljanja o nesreći Versh oće u Memphis. Sad ti je valjda srce na mjestu. - Ne daj Bože gore nesreće za Versha. - rekao je Roskus. Ušla je Frony. - Jeste li gotovi. - rekla je Dilsey. - T.P. će sve dovršit. - rekla je Frony. - Milostiva želi da spremiš Quentin u krevet. - Doći ću čim uzmognem. - rekla je Dilsey. - Sad bi joj već moglo bit jasno da nemam krila. - To ti oću reć. - rekao je Roskus. - Ne može bit sreće u kući gđe se nikad ne spominje ime jednog njihovog rođenog djeteta. - Pst. - rekla je Dilsey. - Oćeš da opet počne. - Podizat djete a da ne zna kako joj se rođena mati zove. - rekao je Roskus. - Ne beri ti brigu zbog nje. - rekla je Dilsey. - Ja sam ih sve podigla pa valjda mogu podić još edno. Ajde, umukni. Nek spava ako hoće. - Ne reć ime. - rekla je Frony. - Pa ne zna on ničije ime. - Samo mu ga kaži pa da vidiš kako ne zna. - rekla je Dilsey. - Kaži mu ga dok spava, i glavu dajem da će ga čut. - Zna on puno više nego što ljudi misle. - rekao je Roskus. - On je znao kad im je došla posljednja ura, kao i onaj prepeličar. I znao bi ti reć kad će i njemu doć, kad bi mogo govorit. Ili tebi. Ili meni. - Izvadi Lustera iz tog kreveta, mamice. - rekla je Frony. - Taj će ga dečko zacoprat. - Zaveži, jes me čula. - rekla je Dilsey. - Valjda ti nije vrana mozak popila. Zašto uopće slušaš Roskusa. Lezi, Benjy.

Dilsey me gurnula i legao sam u krevet u kojem je već bio Luster. Spavao je. Dilsey je uzela dugačak komad drveta i položila ga između Lustera i mene. - Ostani na svojoj strani, čuješ. - rekla je Dilsey. - Luster je malešan, i ne smiješ mu nuudit.  Još ne možeš ići, rekao je T.P. Čekaj. Gledali smo iza ugla kuće i promatrali kako kočije odlaze. - Sad. - rekao je T.P. Podigao je Quentin i potrčali smo dolje do ugla ograde i gledali ih kako  prolaze. - Eno ga. - rekao je T.P. - Vidiš onu sa staklom. Pogledaj ga. Leži u njoj. Vidiš.  Ajdemo, rekao je Luster, odnjet ću ovu loptu doma da je ne izgubim. Ne, gospodine moj, ti je ne možeš dobit. Ako te oni ljudi vide s njom, reći će da si je ukro. Ajd šuti, čuješ. Ne mogu li je dat. I   što bi ti s njom. Ne znaš se ni loptat. Frony i T.P. igrali su se na zemlji kraj vrata. T.P. je imao krijesnice u boci. - Kako to da ste opet vani. - rekla je Frony. - Imamo goste. - rekla je Caddy. - Otac je rekao da me večeras svi moraju slušati. Mislim da ćete me morati slušati i ti i T.P. - Ja te neću slušati. - rekao je Jason. - A Frony i T.P. isto ne moraju. - Slušat će ako im ja kažem. - rekla je Caddy. - Ali možda od njih to neću tražiti. - T.P. nikad nikog ne sluša. - rekla je Frony. - Je li već počeo taj sprovod. - Što je to sprovod. - rekao je Jason. - Što ti nisu mamica rekli da im ne kažeš. - rekao je Versh. - To je kad nariču. - rekla je Frony. - Naricali su dva dana za sestrom Beulom Clay.  Naricali su u Dilseynoj kući. Dilsey je naricala. Kad je Dilsey naricala Luster je rekao, Tiho, i utihnuli smo, a onda sam ja počeo plakati i Blue je zavijala pod kuhinjskim stubama. Onda je  Dilsey prestala i mi smo prestali. - Oh. - rekla je Caddy. - To je za crnce. Bijeli ljudi nemaju sprovoda. - Mamica su rekli da im ne kažemo, Frony. - rekao je Versh. - Što to. - rekla je Caddy.  Dilsey je naricala, i kad sam ja došao onamo počeo sam plakati a Blue je zavijala pod stubama.  Luster, rekla je Frony s prozora. Odvedi ih dolje do staje, ne mogu ništ skuvat kraj tolke dreke. I  tog psa makni. Vodi ih odavde.  Ne idem ja tamo dolje, rekao je Luster. Mogo bi onđe sastat taticu. Sinoć  sam ga vidio, lamatao e rukama u staji. - Da mi je znat zašto ne bi smjela reć. - rekla je Frony. - I bjelci isto umiru. Tvoja baka je mrtva isto ko da je crnac, znaš. - Psi su mrtvi. - rekla je Caddy. - A kad je Nancy pala u jarak i Roskus ju je ustrijelio onda su došli kopci i svukli je. Okrugle su se kosti izbočile iz jarka, gdje su u crnom jarku bile tamne povijuše, ravno u mjesečinu, kao da su tu stale neke od prikaza. Onda su sve stale i bio je mrak, i kad sam prestao da opet počnem čuo sam Majku, i korake kako se hitro udaljuju, i mogao sam oćutjeti onaj vonj. Tada je došla soba, ali oči su mi se zaklopile. Nisam prestao. Ćutio sam vonj. T.P. je otkopčao posteljinu.

- Tiho. - rekao je. - Pssssst. Ali ja sam ćutio vonj. T.P. me podigao i brzo mi navukao odjeću. - Šuti, Benjy. - rekao je. - Idemo dolje u našu kuću. Jel da hoćeš našoj kući, tamo gđe je Frony. Šuti. Psssst. Zavezao mi je cipele i nataknuo mi kapu i izišli smo. U hodniku je gorjelo svjetlo. S druge strane hodnika čuli smo Majku. - Pssssssssst, Benjy. - rekao je T.P. - Začas smo vani. Otvorila su se jedna vrata i ćutio sam onaj vonj više nego prije, i pojavila se jedna glava. Nije to  bio Otac. Otac je ondje bio bolestan. - Jel ga možeš izvest iz kuće. - Već smo krenuli. - rekao je T.P. Dilsey se popela uza stube. - Pst. - rekla je. - Pst. Vodi ga našoj kući, T.P. Frony mu sprema krevet. Slušaj, pazite na njega. Pst, Benjy. Ajde, idi s T.P.jem. Otišla je onamo odakle smo čuli Majku. - Bolje da bude ondje. - To nije bio Otac. Zatvorio je vrata, ali ja sam ipak osjećao vonj. Šišli smo stubama. Stube su se spuštale u mrak i T.P. me uzeo za ruku i izišli smo kroz vrata, van iz mraka. Dan je sjedio u stražnjem dvorištu i zavijao. - On to njuši. - rekao je T.P. - I ti si tako sazno, je li. Spustili smo se stubama, gdje su bile naše sjene. - Zaboravio sam tvoj kaput. - rekao je T.P. - Moro bi ga nosit. AL ne vraćam se. Dan je zavijao. - Sad budi tiho. - rekao je T.P. Naše su se sjene kretale, ali Danova sjena nije se kretala osim što e s njim zavijala. - Ne mogu te povest doma dok ovako urlaš. - rekao je T.P. - Već je bilo gadno s tobom i prije nego ti je glas posto ko u starog žapca. Ajmo. Išli smo po puteljku od opeka, s našim sjenama. Kotac je vonjao kao svinje. Krava je stajala na travi, žvakala i gledala nas. Dan je zavijao. - Probudit ćeš cjeli grad. - rekao je T.P. - Možeš li umuknut. Vidjeli smo Fancy kako pase uz potok. Mjesec je sjao na vodu kad smo stigli onamo. - Ne, gospodine moj. - rekao je T.P. - Ovo je preblizu. Ne možemo se ovđe zaustavit. Ajmo. Ma  pogledaj se. Cjelu si nogu smočio. Ajde, idemo. - Dan je zavijao. Jarak je izronio iz trave što je zujala. Kosti su se izbočile iz crnih povijuša. - Evo. - rekao je T.P. - Sad možeš urlat dok ne promukneš. Imaš cjelu noć i dvadeset jutara  pašnjaka pred sobom, pa urlaj kolko ti volja. T.P. je legao u jarak a ja sam sjeo i gledao kosti gdje su kopci jeli Nancy, lepećući van iz jarka crni i spori i teški.  Imo sam ga kad sam ranije bio ovdje, rekao je Luster. Pokazo sam ti ga. Zar ga nisi vidio.  zvuko sam ga iz džepa baš ovđe na ovom mjestu i pokazo sam ti ga. - Ne misliš valjda da će kopci svući bakicu. - rekla je Caddy. - Baš si blesav.

- Ti si ružna ptičurina. - rekao je Jason. Počeo je plakati. - A ti si onda prase. - rekla je Caddy. Jason je plakao. Ruke je zataknuo u džepove. - Jason će postat bogataš. - rekao je Versh. - Uvjek drži ruku na novcu. Jason je plakao. - Sad si ga rasplakao. - rekla je Caddy. - Tiho budi, Jason. Kako mogu kopci ući k bakici. Otac im ne bi dao. Pa zar bi ti dao da te kobac svuče. Hajde, ušuti. Jason je ušutio. - Frony je rekla da je to sprovod. - rekao je. - E nije. - rekla je Caddy. - Nego je primanje. Frony o tome pojma nema. On bi htio tvoje krijesnice, T.P. Daj mu ih da ih malo drži. T.P. mi je dao staklenku s krijesnicama. - Sigurna sam da ćemo nešto vidjeti ako odemo do prozora od salona. - rekla je Caddy. - Onda ćete mi vjerovati. - Ja već znam. - rekla je Frony. - Ne moram ja ništ vidit. - Bolje ti je da zavežeš, Frony. - rekao je Versh. - Mamica će te izmlatit. - Što ti to znaš. - rekla je Caddy. - Ja znam što znam. - rekla je Frony. - Hajdemo. - rekla je Caddy. - Idemo naprijed pred kuću. Krenuli smo. - T.P. oće svoje krijesnice. - rekla je Frony. - Daj mu da ih još malo drži, T.P. - rekla je Caddy. - Donijet ćemo ih natrag. - Vi ih niste ni navatali. - rekla je Frony. - A ako kažem da i ti i T.P. možete ići s nama, hoćeš li mu dati da ih drži. - rekla je Caddy. - Niko nije reko da ja i T.P. moramo tebe slušat. - rekla je Irony. - Ako kažem da ne morate, hoćete li mu dati da ih drži. - rekla je Caddy. - Može. - rekla je Frony. - Daj mu da ih drži, T.P. Mi ih idemo gledat kako nariču. - Nitko ne nariče. - rekla je Caddy. - Kažem ti da imaju primanje. Zar nariču, Versh. - Kako da znamo što rade ako ovđe stojimo. - rekao je Versh. - Hajdemo. - rekla je Caddy. - Frony i T.P. me ne moraju slušati. Ali ostali moraju. Najbolje da ga ti poneseš, Versh. Već se mrači. Versh me podigao i krenuli smo oko kuhinje.  Kad smo pogledali iza ugla vidjeli smo svjetla kako se primiču kolnim putem. T.P. se vratio do odrumskih vrata i otvorio ih.  Znaš što je onđe dolje, rekao je T.P. Soda voda. Vidio sam gospodina Jasona kako izlazi odande  s rukama punim boca. Pričekaj malo ovđe. T.P. je otišao pogledati kroz kuhinjska vrata. Dilsey je rekla, što sad zaviruješ amo. Ðe je Benjy. Ovđe vani, rekao je T.P. Onda ga čuvaj, rekla je Dilsey. Ne daj mu uć u kuću.  Razumijem, rekao je T.P. Jesu l već počeli.

Samo ti drž tog dječaka podalje, čuješ, rekla je Dilsey. Ja imam pune ruke posla. Zmija je ispuzala ispod kuće. Jason je rekao da se on ne boji zmija a Caddy je rekla da se on boji ali ona ne a Versh je rekao da se i jedno i drugo boje a Caddy je rekla neka budu mirni, kao što je otac rekao.  Nećeš sad valjda počet tulit, rekao je T.P. Možda bi malo ovog mošta. Škakljao me u nosu i očima.  Ako ga nećeš popit, daj meni, rekao je T.P. Dobro, evo ti. Bolje da uzmemo još jednu bocu dok  nas niko ne smeta. Budi sad tiho, razumiješ. Zaustavili smo se pod stablom kraj prozora od salona. Versh me posjeo na mokru travu. Bilo je hladno. U svim su prozorima bila svjetla. - Ondje je bakica. - rekla je Caddy. - Sad je svaki dan bolesna. Kad ozdravi, priredit ćemo piknik. - Ja znam što znam. - rekla je Frony. Stabla su zujala, i trava. - Iza onoga prozora kraj ovoga imamo ospice. - rekla je Caddy. - Gdje ti i T.P. imate ospice, Frony. - Imamo ih đegod se zatekli, valjda. - rekla je Frony. - Još nisu počeli. - rekla je Caddy. Spremaju se počet, rekao je T.P. Ti stoj ovđe i ne miči se dok ja ne donesem onaj sanduk tako da možemo gledat kroz prozor. Ajde, ispijmo ovaj mošt do kraja. Dođe mi iznutra baš ko da sam ona  sova što zove smrt. Ispili smo mošt i T.P. je gurnuo bocu kroz prozorsku rešetku, pod kuću, i otišao. Čuo sam ih u salonu i noktima sam se hvatao za zid. T.P. je vukao sanduk. Pao je, i počeo se smijati. Ležao je u travi i smijao se. Ustao je i dovukao sanduk pod prozor, i trudio se da se ne smije. - Bojao sam se da ću cmizdrit. - rekao je T.P. - Popni se na sanduk i pogledaj jesu i počeli. - Nisu počeli jer još nije stigla glazba. - rekla je Caddy. - Neće bit nikakve glazbe. - rekla je Frony. - Odakle ti znaš. - rekla je Caddy. - Ja znam što znam. - rekla je Frony.  Nc znaš ti ništa. - rekla je Caddy. Prišla je stablu. - Podigni me gore, Versh. - Tvoj tatica su rekli da ne ideš ni blizu tom stablu. - rekao je Versh. - To je bilo davno. - rekla je Caddy. - Sigurna sam da je to već zaboravio. Osim toga, rekao je neka me večeras svi slušate. Je li tako, je li rekao da me večeras slušate. Ja te neću slušati. - rekao je Jason. - A neće ni Frony ni T.P., da znaš. - Podigni me, Versh. - rekla je Caddy. - Dobro. - rekao je Versh. - Ti ćeš dobit batine. Ne ja. - Prišao je i podigao Caddy uz drvo do prve grane. Gledali smo zaprljani tur njezinih gaćica. Onda je više nismo vidjeli. Čuli smo samo kako se stablo trese. - Gospodin Jason su rekli da će te izmlatit ako slomiš to stablo. - rekao je Versh. - I ja ću je tužiti, eto. - rekao je Jason.

Stablo se prestalo tresti. Pogledali smo gore u nepomične grane. - Što vidiš. - šapnula je Frony. Vidio sam ih. Onda sam vidio Caddy, sa cvijećem u kosi, i i luđačkim velom poput blistavog  vjetra. Caddy Caddy - Tiho. - rekao je T.P. - Čut će te. Brzo silazi. - Povukao me. Caddy. Zakvačio sam se noktima za zid Caddy. T.P. me vukao. - Tiho. - rekao je. - Tiho. Ajde, brzo. - I dalje me vukao. Caddy – Ušuti, Benjy. Nećeš valjda da te čuju. Ajde, popit ćemo još malo moštića, a onda se možemo vratit ako  budeš tiho. Bolje da uzmemo još jednu bocu inače ćemo obojica cmizdrit. Možemo reć da ju je Dan ispio. Gospodin Quentin uvijek govori kako je pametan, pa možemo reć i da zna što je mošt. Mjesečina se prosipala niz podrumske stube. Popili smo još mošta. - Znaš što bi ja želio. - rekao je T.P. - Želio bi da medvjed uđe na ta podrumska vrata. I znaš što bi a onda učinio. Išo bi ravno k njemu i pljunio mu u oko. Daj mi tu bocu da začepim usta prije nego  počnem cmizdrit. T.P. je pao. Počeo se smijati, i podrumska vrata i mjesečina su odskočili i nešto me udarilo. - Tiho budi. - rekao je T.P., i silio se da uguši smijeh. - Bože, čut će nas. Ustani. - rekao je T.P. Ustani, Benjy, brzo. - Mlatarao je rukama oko sebe i smijao se a ja sam pokušavao ustati. Podrumske stube penjale su se uzbrdo na mjesečini i T.P. je pao na uzbrdici, u mjesečinu, a ja sam trčao uz ogradu i T.P. je trčao za mnom i govorio - Tiho budi tiho budi. - Tada je pao u cvijeće, sve se smijući, a ja sam naletio na sanduk. Kad sam se pokušao popeti na njega odskočio je i udario me u zatiljak  i grlo mi je pustilo nekakav glas. Opet je pustilo taj glas i ja sam prestao pokušavati da ustanem, i onda je opet pustilo onaj glas i počeo sam plakati. Ali grlo mi je i dalje puštalo onaj glas dok me T.P. vukao. Puštalo ga je i dalje i nisam znao plačem li ili ne, i T.P. je onda pao preko mene, u smijehu, a a sam i dalje puštao onaj glas i Quentin je udario nogom T.P.ja i Caddy je ovila oko mene ruke, i svoj blistavi veo, i više nisam mogao mirisati drveće, i udario sam u plač.  Benjy, govorila je Caddy, Benjy. Opet je ovila ruke oko mene, ali ja sam otišao.  - Što je bilo, Benjy. - rekla je. - Možda ovaj šešir. - Skinula je šešir i opet mi prišla, a ja sam otišao. - Benjy. - rekla je. - Što je bilo, Benjy. Što je Caddy učinila. - Ne sviđa mu se ta cifrasta haljina. - rekao je Jason. - Misliš da si odrasla, je li. Misliš da si  bolja od drugih, je li. Cifrasta. - Ti zaveži. - rekla je Caddy. - Prljavi mali gade. Benjy. - Misliš da si odrasla, samo zato što ti je četrnaest godina, je li. - rekao je Jason. - Misliš da si netko i nešto. Je li. - Tiho, Benjy. - rekla je Caddy. - Uznemirit ćeš majku. Tiho. Ali nisam bio tiho, i kad je otišla pošao sam za njom, i ona je stala na stubištu i čekala, i ja sam također stao. - Što hoćeš, Benjy. - rekla je Caddy. - Reci Caddy. Ona će to učiniti. Pokušaj. - Candace. - rekla je Majka. - Da, majčice. - rekla je Caddy. - Zašto ga izazivaš. - rekla je Majka. - Dovedi ga ovamo. Otišli smo u Majčinu sobu, gdje je ona ležala s bolešću na krpi oko glave.

- to se sad dogodilo. - rekla je Majka. - Benjamine. - Benjy. - rekla je Caddy. Opet je došla, ali ja sam otišao. - Sigurno si mu nešto napravila. - rekla je Majka. - Zašto ga ne ostaviš na miru, tako da se ja mogu malo odmoriti. Daj mu tu kutiju i molim te idi i ostavi ga na miru. Caddy je uzela kutiju i stavila je na pod i otvorila. Bila je puna zvijezda. Kad sam ja mirovao, one su mirovale. Čim sam se pomaknuo, zablistale su i zasvjetlucale. Ušutio sam. Tada sam čuo kako Caddy hoda i opet sam počeo. Benjamine. - rekla je Majka. - Dođi k meni. - Pošao sam k vratima. - Tebi govorim, Benjamine. rekla je Majka. - Što je sad opet. - rekao je Otac. - Kamo si se zaputio. - Jasone, odvedi ga dolje i neka netko pripazi na njega. - rekla je Majka. - Znaš da sam bolesna, a ipak... Otac je zatvorio vrata za nama. - T.P. - rekao je. - Molim, gospodine. - rekao je T.P. dolje kod stuba. - Benjy sad silazi. - rekao je Otac. - Hodi s T.P.jem. Pošao sam k vratima od kupaonice. Jasno sam čuo vodu. - Benjy. - rekao je T.P. odozdo. Jasno sam čuo vodu. Slušao sam je. - Benjy. - rekao je T.P. odozdo. Slušao sam vodu.  Nisam čuo vodu, i Caddy je otvorila vrata. - No, Benjy. - rekla je. Pogledala me i ja sam prišao i ovila ie ruke oko mene. - Jesi li opet našao Caddy. - rekla je. - Nisi valjda mislio da je Caddy pobjegla. - Caddy je mirisala kao drveće. Otišli smo u Caddynu sobu. Sjela je pred zrcalo. Zaustavila je svoje ruke i pogledala me. - No, Benjy. Što je sad. - rekla je. - Ne smiješ plakati. Caddy neće otići. Pogledaj. - rekla je. Uzela je u ruku bocu i izvukla čep i stavila mi je pod nos. - Slatko. Miriše. Fino. Otišao sam i nisam ušutio, a ona je držala bocu u ruci i gledala me. - Aha. - rekla je. Odložila je bocu i prišla mi i ogrlila me. - Dakle to je bilo. I pokušao si reći Caddy i nisi joj mogao reći. Htio si, ali nisi mogao, je li. Naravno da Caddy neće. Naravno da Caddy neće. Pričekaj samo da se obučem. Caddy se obukla i opet je uzela bocu i sišli smo u kuhinju. - Dilsey. - rekla je Caddy. - Benjy ima dar za tebe. - Sagnula se i stavila mi bocu u ruku. - Hajde,  predaj to Dilsey. - Caddy mi je ispružila ruku i Dilsey je uzela bocu. - Ma vidi ti ovo. - rekla je Dilsey. - Što nije moje djetešce dalo svojoj Dilsey bocu parfema. Pogledaj molim te, Roskus. Caddy je mirisala kao drveće. - Mi naime ne volimo parfeme. - rekla je Caddy.  Mirisala je kao drveće. - Ajmo sad. - rekla je Dilsey. - Prevelik si da spavaš s drugim narodom. Sad si veliki dečko. Imaš

trinajst godina. Dosta si velik da spavaš sam u sobi ujaka Mauryja. - rekla je Dilsey. Ujak Maury je bio bolestan. Oko mu je bilo bolesno, i usta. Versh mu je odnio večeru na pladnju. - Maury kaže da će ustrijeliti tu hulju. - rekao je Otac. - Rekao sam mu da Pattersonu to radije ne spominje unaprijed. - Pio je. - Jasone. - rekla je Majka. - Koga će ustrijeliti, Oče. - rekao je Quentin. - Zašto će ga ujak Maury ustrijeliti. - Zato što nije mogao shvatiti malu šalu. - rekao je Otac. - Jasone. - rekla je Majka. - Kako možeš. Ti bi mirno sjedio i gledao kako Mauryja ubijaju iz zasjede i smijao se. - Onda bi Mauryju bilo najbolje da se kloni zasjede. - rekao je Otac. - Koga to ustrijeliti, oče. - rekao je Quentin. - Koga će ujak Maury ustrijeliti. - Nikoga. - rekao je Otac. - Ja nemam pištolja. Majka je zaplakala. - Ako ti teško pada što Maury jede tvoju hranu, zašto nisi dovoljno muškarac da mu to kažeš u lice. Ovako čovjeka ismijavati pred djecom, njemu iza leđa. - Naravno da mi to ni na pamet ne pada. - rekao je Otac. - Ja se divim Mauryju. On je od neprocjenjive vrijednosti za moj osobni osjećaj rasne superiornosti. Ne bih mijenjao Mauryja ni za  par zaprežnih konja. A znadeš li zašto, Quentine. - Ne znam, oče. - rekao je Quentin. - Et ego in Arcadia zaboravio sam latinsku riječ za sijeno. - rekao je Otac. - No, no. - rekao je. Samo sam se šalio. - Ispio je svoju čašu i odložio je i prišao Majci i položio joj ruku na rame. - Nije to nikakva šala. - rekla je Majka. - Moja je obitelj jednako dobra roda kao i tvoja. Samo zato što je Maury slaba zdravlja. - Dakako. - rekao je Otac. - Slabo je zdravlje primarni razlog svega života. Bolešću stvoren, truležom okružen, na putu u raspadanje. Versh. - Izvolite, gospodine. - rekao je Versh iza mog stolca. - Uzmi ovu bocu i napuni je. - I reci Dilsey neka dođe i odvede Benjamina gore u krevet. - rekla je Majka. - Ti si veliki dečko. - rekla je Dilsey. - Caddy više neće spavat s tobom. Ajde, ušuti, pa ćeš zaspat. - Soba je otišla, ali ja nisam ušutio, i soba se vratila i došla je Dilsey i sjela na krevet, i gledala me. - Zar nećeš bit dobar dečko i ušutit. - rekla je Dilsey. - Nećeš, jelda. Pa onda, ajde pričekaj časak. Otišla je. Ničega nije bilo na vratima. Onda je na njima bila Caddy. - Pst. - rekla je Caddy. - Dolazim. Ušutio sam i Dilsey je odgrnula pokrivač na krevetu i Caddy |e legla između pokrivača i deke.  Nije skidala kupaći ogrtač. - Evo me. - rekla je. - Tu sam. - Dilsey je došla s dekom i pokrila je i ugurala krajeve oko nje. Začas će zaspat. - rekla je Dilsey. - Ostavit ću svjetlo u vašoj sobi. - U redu. - rekla je Caddy. Priljubila je glavu uz moju na jastuku. - Laku noć, Dilsey. - Laku noć, dušo. - rekla je Dilsey. Soba je pocrnjela. Caddy je mirisala kao drveće. Gledali smo gore u stablo kamo se popela.

- to ona vidi, Versh. - prošaputala je Frony. - Psssst. - rekla je Caddy sa stabla. Dilsey je rekla: - Da ste odmah došli vamo. - Naišla je iza ugla kuće. - Zašto niste otišli spavat, kako su vam tatica rekli, umjesto da mi se iza leđa iskradate iz kuće. Gdje su Caddy i Quentin. - Ja sam joj rekao da se ne penje na to stablo. - rekao je Jason. - Tužit ću je. - Tko to i na kakvo stablo. - rekla je Dilsey. Približila se i pogledala gore u stablo. - Caddy. rekla je Dilsey. Grane su se opet počele tresti. - Ti, vraže jedan. - rekla je Dilsey. - Da si smjesta sišla. - Tiho. - rekla je Caddy. - Pa znaš da je Otac rekao da budemo tiho. - Pojavile su joj se noge i Dilsey je pružila ruke i izvukla je iz stabla. - Gdje ti je pamet da ih puštaš ovamo. - rekla je Dilsey. - Nisam joj mogo dokazat. - rekao je Versh. - Što uopće ovđe radite. - rekla je Dilsey. - Ko vam je reko da idete pred kuću. - Ona. - rekla je Frony. - Ona nam je rekla nek idemo. - A tko vam je reko da morate radit što ona kaže. - rekla je Dilsey. - Ajte smjesta kući. - Frony i T.P. su otišli. Nestali su nam iz vida dok su još odlazili. - Ovako ić van usred noći. - rekla je Dilsey. Podigla me i pošli smo u kuhinju. - Šmugnut iz kuće meni iza leđa. - rekla je Dilsey. - A dobro znate da ste odavno morali bit u krevetu. - Psssst, Dilsey. - rekla je Caddy. - Nemoj tako glasno govoriti. Moramo biti tihi. - Onda ti zaveži i budi tiho. - rekla je Dilsey. - Gdje je Quentin. - Quentin je bijesan zato što su me večeras svi morali slušati. - rekla je Caddy. - On još ima onu T.P.jevu staklenku s krijesnicama. - Mislim da T.P. može izdržat bez nje. - rekla je Dilsey. - Versh, ajde potraži Quentina. Roskus kaže da ga je vidio đe ide prema štali. - Versh je otišao. Nismo ga mogli vidjeti. - Ništa ne rade tamo unutra. - rekla je Caddy. - Samo sjede u foteljama i gledaju. - Za to im se neće nikakve pomoći od vas. - rekla je Dilsey. Prošli smo kraj kuhinje.  Kamo bi ti sad išo, rekao je Luster. Hoćeš natrag gledat kako udaraju onu loptu. Već  smo onđe tražili. Evo. Čekaj malo. Čekaj me ovđe a ja ću se vratit po onu loptu. Nešto sam smislio. Kuhinja je bila tamna. Stabla su bila crna na nebu. Dan se dogegao ispod stubišta i grickao mi gležanj. Išao sam oko kuhinje, onamo gdje je bio mjesec. Dan je docapkao za mnom, u mjesec. - Benjy. - rekao je T.P. u kući. Cvjetno stablo kraj prozora od salona nije bilo tamno, ali debela stabla jesu. Trava je zujala na mjesečini gdje je moja sjena hodala po travi. - Čuj, Benjy. - rekao je T.P. u kući. - Ðe se kriješ. Bježiš nekamo, jelda. Znam ja tebe.  Luster se vratio. Čekaj, rekao je. Evo. Nemoj ić onamo. Gospodica Quentin i njen momak su onđe u ljuljački. Ti dođi ovamo. Vrati se, jesi čuo, Benjy. Bilo je tamno pod drvećem. Dan nije htio doći. Ostao je na mjesečini. Onda sam ugledao ljuljačku i počeo sam plakati.

 Ajde se miči odande, Benjy, rekao je Luster. Znaš da će se gospođica Quentin razbjesniti. Sad ih je bilo dvoje, zatim samo jedno na ljuljački. Caddy je dolrčala, bijela u tami. - Benjy. - rekla je. - Kako si uspio umaći. Gdje je Versh. Ogrlila me i ja sam ušutio i držao se za njezinu haljinu i pokušavao je odvući. - Ej, Benjy. - rekla je. - Što ti je. T.P. - zazvala je. Onaj iz ljuljačke je ustao i došao, a ja sam plakao i vukao Caddy za haljinu. - Benjy. - rekla je Caddy. - Pa ovo je Charlie. Zar ne poznaješ Charlieja. - Gdje je onaj njegov crnac. - rekao je Charlie. - Zašto ga puštaju da ovako sam luta naokolo. - Pst, Benjy. - rekla je Caddy. - Otiđi, Charlie. Ne sviđaš mu se. - Charlie je otišao i ja sam ušutio. Vukao sam Caddy za haljinu. - Ej, Benjy. - rekla je Caddy. - Zar mi ne daš da malo ostanem ovdje i porazgovaram sa Charliejem. - Zovi onoga crnca. - rekao je Charlie. Vratio se. Ja sam plakao i vukao Caddy za haljinu. - Odlazi, Charlie. - rekla je Caddy. Charlie je došao i stavio ruke na Caddy i ja sam još jače zaplakao. Glasno sam plakao. - Ne, ne. - rekla je Caddy. - Ne. Ne. - On ne zna govoriti. - rekao je Charlie. - Caddy. - Jesi li poludio. - rekla je Caddy. Počela je brzo disati. - On vidi. Nemoj. Nemoj. - Caddy se otimala. Oboje su brzo disali. - Molim te. Molim te. - šaputala je Caddy. - Riješi ga se. - rekao je Charlie. - Hoću. - rekla je Caddy. - Pusti me. - Hoćeš li ga se riješiti. - rekao je Charlie. - Hoću. - rekla je Caddy. - Pusti me. - Charlie je otišao. - Pst. - rekla je Caddy. - Otišao je. Ušutio sam. Mogao sam je čuti i osjetiti kako joj se prsa nadimlju. - Morat ću ga odvesti u kuću. - rekla je. Uzela me za ruku. - Idem. - šapnula je. - Čekaj. - rekao je Charlie. - Dozovi onog crnca. - Ne. - rekla je Caddy. - Vratit ću se. Hajdemo, Benjy. - Caddy. - šapnuo je Ćharlie, glasno. Išli smo dalje. - Moraš se vratiti. Hoćeš li se vratiti. - Caddy i ja već smo trčali. - Caddy. - rekao je Charlie. Istrčali smo na mjesečinu, prema kuhinji. - Caddy. - rekao je Charlie. Caddy i ja smo trčali. Ustrčali smo kuhinjskim stubama, na verandu, i Caddy je klekla u mraku i zagrlila me. Čuo sam je i osjećao njezina prsa. - Neću više. - rekla je. – Neću nikad više, nikad. Benjy, Benjy. - I tada je stala plakati, i ja sam plakao, i čvrsto smo se držali. - Tiho. - rekla je. - Tiho.  Neću nikad više. - I ja sam ušutio i Caddy je ustala i pošli smo u kuhinju i upalili svjetlo i Caddy je uzela kuhinjski sapun i isprala usta nad sudoperom, jako. Caddy je mirisala kao drveće.  Ma govorio sam ti da se makneš odande, rekao je Luster. Brzo su se uspravili u ljuljački. Quentin je imala ruke na kosi. On je imao crvenu kravatu. Ti stari blesavi kretenu, rekla je Quentin. Reći ću Dilsey kako ga puštaš da me slijedi kamo god  ođem. Natjerat ću je da te dobro izmlati.

- Nisam ga mogo zaustavit. - rekao je Luster. - Odi ovamo, Benjy. - Naravno da si mogao. - rekla je Quentin. - Nisi ni pokušao. Obojica njuškate za mnom. Je li vas  baka poslala ovamo da me uhodite. - Iskočila je iz ljuljačke. - Ako ga sad smjesta ne odvedeš odavde i ne paziš na njega, reći ću Jasonu da te izmlati. - Ne mogu ništ počet s njim. - rekao je Luster. - Kušajte vi, ako mislite da možete. - Zaveži. - rekla je Quentin. - Hoćeš li ga maknuti odavde ili nećeš. - Ah, ma neka ostane. - rekao je. Imao je crvenu kravatu. Sunce je na njoj bilo crveno. - Gledaj ovo, stari. - Zapalio je šibicu i stavio je u usta. Zatim je izvadio šibicu iz usta. Još je gorjela. - Hoćeš li pokušati. - rekao je. Pošao sam k njemu. - Otvori usta. - rekao je. Otvorio sam usta. Quentin je tresnula šibicu rukom i ona je otišla. - Vrag te odnio. - rekla je Quentin. - Zar hoćeš da opet počne. Zar ne znaš da bi urlikao cijeli dan. Tužit ću te Dilsey. - Otrčala je. - Ej, mala. - rekao je. - Čuj. Vrati se. Neću ga više zafrkavali. Quentin je trčala prema kući. Zaobišla je kuhinju. - Lijepu si svinjariju napravio, stari. - rekao je. - Jelda. - Ne razumije on što mu govorite. - rekao je Luster. - Gluhonjem je. - A je li. - rekao je. - A kako je dugo ovakav. - Baš danas ima cijele trideset tri godine. - rekao je Luster. - Rođen je mutav. Jeste vi jedan od onih iz cirkusa. - Zašto pitaš. - rekao je. - Ne pamtim da sam vas prije viđo ovuda. - rekao je Luster. - No, i što onda. - rekao je. - Ništa. - rekao je Luster. - Ja idem večeras. On me gledao. - Niste valjda vi taj što svira na pili, jelda. - rekao je Luster. - Stajat će te četvrt dolara da saznaš. - rekao je. Pogledao je u mene. - Zašto ga ne drže zatvorena. - rekao je. - Zašto si ga doveo ovamo. - Meni govorite. - rekao je Luster. - Ništ ja ne mogu s njim. Došo sam ovamo samo potražit novčić koji sam izgubio, jer oću večeras na prestavu. Sad mi se čini da neću moć ić. - Luster je gledao u zemlju. - Vi nemate slučajno četvrt dolara zvišega, jelda. - rekao je Luster. - Ne. - rekao je on. - Nemam. - Ondak ću ipak morat nać onaj otprije. - rekao je Luster. Turio je ruku u džep. - A vi sigurno ne bi kupili ni jednu loptu za golf, jelda. - rekao je Luster. - Kakvu loptu. - rekao je. - Loptu za golf. - rekao je Luster. - Dam je za samo četvrt dolara. - A čemu. - rekao je on. - Što bih ja s loptom. - Ma to sam i mislio. - rekao je Luster. - Dođi ovamo, magarče. - rekao je. - Dođi ovamo i gledaj kako udaraju onu loptu. Evo ti. Evo ti nešto za zanimaciju uz taj kužnjak. - Luster je nešto podigao i dao mi. Sjajilo se.

- Gdje si to našao. - rekao je. Kravata mu se crvenjela na suncu dok je hodao. - Našo sam ispod ovog grma. - rekao je Luster. - Načas sam pomislio da je to onaj novac koji sam izgubio. Došao je i uzeo ga. - Pst. - rekao je Luster. - Vratit će ti kad pogleda. - Kutija kurtona. - rekao je. Pogledao je prema kući. - Pst. - rekao je Luster. - Evo, sad će je vratit. Dao mi ju je i ja sam ušutio. - Tko joj je sinoć dolazio. - rekao je. - Ne znam. - rekao je Luster. - Dođu svaku noć kad se ona može spustit niz stablo. Nije moje da im ulazim u trag. - Vrag me odnio ako jedan nije ostavio dobar trag. - rekao je. Pogledao je prema kući. Tada je otišao i legao u ljuljačku. - Idite. - rekao je. - Nemojte me smetati. - Dođi vamo. - rekao je Luster. - Finu si svinjariju napravio. I vrijeme je da te gospođica Quentin tuži. Došli smo do ograde i gledali smo kroz kovrčave cvjetne otvore. Luster je tražio po travi. - Točno sam ga ovđe imo. - rekao je. Vidio sam kako zastava lepeće, i kako sunce ukoso sja na širinu trave. - Uskoro će neki doći. - rekao je Luster. - Ima ih i sad, ali već odlaze. Ajde ovamo i pomogni mi tražit. Hodali smo duž ograde. - Umukni. - rekao je Luster. - Kako ih mogu prisilit da dođu ovamo, ako neće. Čekaj. Doći će, evo sad. Gledaj onamo. Eno ih, idu. Išao sam uz ogradu do vrata, gdje su prolazile djevojčice sa školskim torbama. - Čuj, Benjy. rekao je Luster. - Vrati se ovamo.  Niš ti ne koristi gledat kroz ta vrata, rekao je T.P. Gospođica Caddy je otišla ima već dugo. Udala se i ostavila te. Niš ti ne koristi držat se za ta vrata i plakat. Ona te ne može čut. Što on to hoće, T.P., rekla je Majka. Što se ne možeš igrati s njim da bude mir. Silom hoće dolje gledat kroz ona vrata, rekao je T.P.  Ne, to nikako ne može, rekla je Majka. Pada kiša. Morat  ćeš se igrati s njim i paziti da bude miran. Čuj, Benjamine.  Niš njega ne može umirit, rekao je T.P. On misli, ako siđe do onih vrata, gospođica Caddy će se vratit. Gluposti, rekla je Majka. Čuo sam ih kako govore. Izišao sam kroz vrata i nisam ih čuo, i sišao sam do vrtnih vrata gdje su  prolazile djevojčice sa školskim torbama. Gledale su me i brzo hodale, otkrenute glave. Pokušavao sam im reći, ali one su nastavile hodati, a ja sam hodao duž ograde, i pokušavao reći, a one su hodale  brže. Zatim su trčale a ja sam došao do ugla ograde i nisam mogao dalje, i držao sam se za ogradu, gledao za njima i pokušavao im reći.

- Ej, Benjy. - rekao je T.P. - to ti pada na pamet, ovako se iskrast iz kuće. Pa znaš da će te Dilsey izmlatit. - Niš ti ne koristi da cviliš i sliniš kroz tu ogradu. - rekao je T.P. - Isprepado si tu djecu. Gledaj, sad idu drugom stranom ceste.  Kako je uspio izići, rekao je Otac. Jasone, jesi li ostavio ulazna vrata otvorena kad si došao.  Jasno da nisam, rekao je Jason. Kao da bih ja napravio takvu glupost. Kao da sam htio da se ovako nešto dogodi. Bog mi je svjedok da ova familija i bez toga ima dosta nevolja. Uvijek sam nao da će se ovako nešto dogoditi. Valjda ćete ga sad poslati u Jackson. Ako ga gospodin Burgess rije toga ne ustrijeli. Šuti, rekao je Otac.  Znao sam ja dobro da će se ovako nešto dogoditi, rekao je Jason. Bila su otvorena kad sam ih dotaknuo, i čvrsto sam se držao za njih u sutonu. Nisam plakao, i  pokušao sam prestati, i gledao sam djevojčice kako nailaze u sutonu. Nisam plakao. - Eno ga. Zaustavile su se. - Ne može izići. Ali ionako ne bi nikome ništa nažao učinio. Hajdemo. - Mene je strah. Strah me je. Ja idem na drugu stranu ceste. - Ne može on izići. Ja nisam plakao. - Ne budi kukavica. Hajdemo.  Nailazile su u sutonu. Ja nisam plakao, i držao sam se za vrata. Dolazile su polako. - Strah me je. - Neće ti on ništa. Ja ovuda prolazim svakoga dana. On samo trči uz ogradu.  Naišle su. Otvorio sam vrata i one su stale i okrenule se. Pokušao sam reći, i uhvatio sam je, i  pokušao sam reći, a ona je kriknula i ja sam pokušavao reći i pokušavao i blistave su se prikaze  počele zaustavljati i ja sam pokušao izići. Pokušao sam ono skinuti s lica, ali blistave su se sjene opet kretale. Penjale su se uz brežuljak gdje on prestaje i pokušao sam plakati. Ali kud sam udahnuo, nisam mogao opet izdahnuti da zaplačem, i pokušao sam se zadržati da ne padnem s brežuljka i pao sam s brežuljka u sjajne, uskovitlane prikaze.  Ej, blento, rekao je Luster. Evo, idu neki. Prestani više s tim slinjenjem i cviljenjem. Došli su do zastavice. On ju je izvukao i udarali su, onda je vratio zastavicu na mjesto. - Gospodine. - rekao je Luster. Osvrnuo se. - Što je. - rekao je. - Oćete kupit lopticu za golf. - rekao je Luster. - Da vidim. - rekao je. Prišao je ogradi i Luster mu je pružio lopticu kroz nju. - Odakle ti ta lopta. - rekao je. - Našo je. - rekao je Luster. - To znam. - rekao je. - A gdje. U nečijoj torbi za golf. - Našo sam je na zemlji onđe u dvorištu. - rekao je Luster. - Dam je za četvrt dolara.

- A zašto ti misliš da je tvoja. - rekao je. - Ja sam je našo. - rekao je Luster. - Onda si nađi još jednu. - rekao je. Stavio ju je u džep i otišao. - Moram večeras ić u cirkus. - rekao je Luster. - Ma nemoj. - rekao je. Pošao je prema uzvisini. - Pozor, caddie. - rekao je. Udario je. - Tako mi svega. - rekao je Luster. - Praviš cirkuse kad ih ne vidiš i praviš cirkuse kad ih vidiš. Ma što ne možeš prestat. Što misliš da ljudima već nije dosta da te neprestano slušaju. Evo. Sad si izgubio svoj kužnjak. - Podigao ga je i vratio. - Treba ti novi. Ovaj si već sasvim istrošio. - Stali smo kraj ograde i gledali ih. - Teško je s bjelcem. - rekao je Luster. - Vidio si kako mi je uzeo lopticu. - Oni su išli dalje. Mi smo išli dalje uz ogradu. Došli smo do vrta i dalje nismo mogli. Ja sam se držao za ogradu i gledao kroz cvjetne otvore. Oni su otišli. - A sad nemaš zašto cvilit. - rekao je Luster. - Zaveži. Ja sam taj koji bi moro cvilit a ne ti. Evo. Pripazi na taj korov. Počet ćeš zbog njega opet urlat. - Dao mi je cvijet. - A kamo li si sad krenuo.  Naše su sjene bile na travi. Stigle su do stabala prije nas. Moja je stigla prva. A onda smo mi stigli onamo i onda su sjene otišle. U boci je bio jedan cvijet. Stavio sam u nju drugi cvijet. - I ti si mi neko odraslo čeljade, je li. - rekao je Luster. - Igraš se s dva korova u boci. Znaš što će s tobom učiniti kad umre milostiva. Poslat će te u Jackson, kamo i spadaš. Tako kaže gospodin Jason. I tamo se možeš cijeli dan držat za rešetke ko svi drugi luđaci i slinit. Šta na to kažeš. Luster je prevrnuo cvijeće rukom. - Tako će oni s tobom u Jacksonu kad počneš urlat. Pokušao sam podići cvjetove. Luster ih je podigao pa su otišli. Ja sam počeo plakati. - Urlaj. - rekao je Luster. - Urlaj. Hoćeš da ti dam neki razlog da urlaš. Pa dobro onda. Caddy. Prošaputao je. - Caddy. Sad urlaj. Caddy. - Luster. - rekla je Dilsey iz kuhinje. Cvijeće se vratilo. - Tiho. - rekao je Luster. - Evo ti ih. Gledaj. Sve sam namjestio baš kao što je bilo i prije. Ajd, umukni. - Čuj, Luster. - rekla je Dilsey. - Evo me odma. - rekao je Luster. - Dolazimo. Napravio si svinjariju. Ustani. - Povukao me za ruku i ustao sam. Izišli smo iz stabala. Naših sjena nije bilo. - Tiho. - rekao je Luster. - Vidi kako te svi ti ljudi gledaju. Tiho. - Dovedi ga ovamo. - rekla je Dilsey. Sišla je niza stube. - Što si mu sad učinio. - rekla je. - Baš niš nisam učinio. - rekao je Luster. - Samo je počeo urlat. - Jesi, da znaš. - rekla je Dilsey. - Nešto si mu napravio. Gdje ste bili. - Gore preko pod onim cedrovima. - rekao je Luster. - I stalno morate ljutit Quentin. - rekla je Dilsey. - Zašto ga ne možeš držat dalje od nje. Dobro znaš da ona ne voli biti tamo đe je on. - Mogla bi ga i ona pazit kolko i ja. - rekao je Luster. - Nije meni ujak.

- Da mi nisi odgovarao, crnčiću. - rekla je Dilsey. - Baš mu niš nisam učinio. - rekao je Luster. - Onđe se igrao i onda je odjednom stao urlat. - Da nisi nešto prtljao s njegovim grobljem. - rekla je Dilsey. - Nisam mu ni taknuo njegovo groblje. - rekao je Luster. - Nemoj mi lagat, mali. - rekla je Dilsey. Popeli smo se stubama i u kuhinju. Dilsey je otvorila vrata od štednjaka i dovukla stolac pred njih i ja sam sjeo. Ušutio sam.  Zašto je baš morate ljutiti, rekla je Dilsey. Zašto ga puštate onamo. Samo je gledao u vatru, rekla je Caddy. Majka ga je učila njegovo novo ime. Nismo je htjeli naljutiti.  Znam da niste, rekla je Dilsey. On na jednoj strani kuće a ona na drugoj. Pazite, da mi niste dirali moje stvari. Nemojte ništa taknut dok se ne vratim. - Zar te nije stid. - rekla je Dilsey. - Ovako ga tentat. - Stavila je tortu na stol. - Uopće ga nisam tento. - rekao je Luster. - Igrao se s onom bocom punom korova i iznenada je  počeo urlat. Čula si ga. - Da nisi nešto učinio njegovom cvjeću. - rekla je Dilsej. - Nisam ni taknuo njegovo groblje. - rekao je Luster. - Što će meni njegove gluposti. Ja sam samo tražio onaj moj novčić. - Izgubio si ga, jelda. - rekla je Dilsey. Zapalila je svijeće na torti. Neke su od njih bile malene.  Neke su bile velike razrezane na male komadiće. - Ljepo sam ti rekla da ga spremiš. Sad sigurno hoćeš da ti nabavim novce od Frony. - Moram ić u taj cirkus i briga me za Benjyja. - rekao je Luster. - Neću ja i dan i noć hodat za njim. - Radit ćeš točno ono što on oće da radiš, mali. - rekla je Dilsey. - Jesi me čuo. - Ko da nisam i prije. - rekao je Luster. - Ko da ne radim uvjek što on oće. Jel tako, Benjy. - Onda tako i nastavi. - rekla je Dilsey. - Nego ga vodiš ovamo dok zavija pa se onda i ona uzruja. Ajde sad, jedite te torte prije nego dođe Jason. Neću da me napada zbog te torte koju sam kupila svojim vlastitim novcem. Da ne bi ovđe pekla tortu, kad mi broji svako jaje koje uđe u ovu kuhinju. Da vidimo možeš li ga sad malo ostavit na miru, osim ako ti večeras nije do cirkusa. Dilsey je otišla. - Ti ne možeš puhnut svijeće. - rekao je Luster. - Gledaj kako ću ih ja ugasit. - Nagnuo se i napuhnuo lice. Svijeće su otišle. Ja sam počeo plakati. - Tiho. - rekao je Luster. - Evo. Gledaj u vatru dok ja režem tortu. Čuo sam sat, i čuo sam Caddy kako stoji iza mene, i čuo sam krov. Još pada kiša, rekla je Caddy. Mrzim kišu. Sve mrzim. I onda joj je glava došla u moje krilo i plakala je, i grlila me, i ja  sam počeo plakati. Tada sam opet pogledao u vatru i sjajne glatke prikaze opet su krenule. Čuo  sam sat i krov i Caddy. Pojeo sam komad torte. Lusterova ruka je došla i uzela još jedan komad. Čuo sam ga kako jede. Gledao sam u vatru. Dugačak komad žice išao mi je preko ramena. Došao je do vrata i onda je vatra otišla. Počeo sam  plakati. - Čemu sad urlaš. - rekao je Luster. - Pogledaj onamo. - Vatra je bila ondje. Ušutio sam. - Što ne

možeš sjedit i gledat u vatru i bit miran ko što su ti mamica rekli. - rekao je Luster. - Neka te bude sram. Evo. Evo ti još malo torte. - A što si mu sad učinio. - rekla je Dilsey. - Baš ga ne možeš pustit na miru. - Samo sam ga htio natjerat da ušuti i ne zasmeta milostivi. - rekao je Luster. - Nešto ga je opet  pokrenilo. - A ja znam kako se to nešto zove. - rekla je Dilsey. - Reći ću ja Vershu da te izmlati kad dođe kući. Baš izazivaš, da znaš. I radiš to cijeli dan. Jesi ga vodio dolje do potoka. - Nisam. - rekao je Luster. - Ovdje smo u ovom dvorištu cijeli bogovetni dan, baš ko što si rekla.  Njegova je ruka posegla za još jednim komadom torte. Dilsey ga je lupila po ruci. - Posegni još ednom i odsjeći ću ti je evo ovim mesarskim nožem. - rekla je Dilsey. - Glavu dajem da nije probo ni komadića. - Je, baš je. - rekao je Luster. - Već je pojeo dvaput više od mene. Pitaj ga, vidjet ćeš. - Samo posegni još jednom. - rekla je Dilsey. - Samo posegni, pa da vidiš. Tako je, rekla je Dilsey. Vjerujem da će sljedeći put doći red na mene da plačem. Valjda će mi i aury dopustiti da se malo rasplačem nad njim. On se sad zove Benjy, rekla je Caddy.  Ma kako sad to, rekla je Dilsey. Pa nije valjda već iznosio ono ime s kojim se rodio, je li.  Benjamin je ime iz Biblije, rekla je Caddy. To je bolje ime za njega nego Maury.  Ma kako sad to, rekla je Dilsey.  Majka kaže da jest, rekla je Caddy.  Ha, rekla je Dilsey. Ništa mu ime neće pomoći, a neće mu bome ni škodit. Nema sreće za ljude ako mjenjaju imena. Moje je ime Dilsey još od prije nego pamtim i bit  će Dilsey kad me već  svi aborave.  Kako će onda znati da je Dilsey ako te već svi zaborave, Dilsey, rekla je Caddy.  Jer će stajat u Knjizi života, dušo, rekla je Dilsey. Lijepo napisano.  A znaš li ga ti pročitati, rekla je Caddy.  Neću morat, rekla je Dilsey. Pročitat će ga oni umjesto mene. Ja samo moram reć, ovđe sam. Dugačka žica išla mi je preko ramena i vatra je otišla. Počeo sam plakati. Dilsey i Luster su se svađali. - Vidla sam te ja. - rekla je Dilsey. - Oho, vidla sam te ja, da znaš. - Izvukla je Lustera iz kuta i tresla ga. - Ništa mu nisi činio, jelda. Samo čekaj dok se tvoj tatica ne vrati kući. Da sam bar mlada ko što sam nekoć bila, uši bi ti iz glave iščupala. Najrađe bi te zaključala u onaj podrum i ne bi te  pustila večeras u cirkus, da znaš. - Au, mamice. - rekao je Luster. - Au, mamice. Pružio sam ruku onamo gdje je prije bila vatra. - Povuci ga. - rekla je Dilsey. - Ej, povuci ga. Moja se ruka trgnula unatrag i stavio sam je u usta i Dilsey me zgrabila. Još sam mogao čuti sat između moga glasa. Dilsey je zamahnula i tresnula Lustera po glavi. Glas mi je svaki put iznova bio snažan.

- Donesi mi onu sodu. - rekla je Dilsey. Izvukla mi je ruku iz usta. Glas mi se onda pojačao i ruka mi se pokušala vratiti natrag u usta, ali Dilsey ju je držala. Glas mi se pojačao. Posipala mi je ruku sodom. - Pogledaj tamo u smočnicu i otrgni komad one krpe što visi na čavlu. - rekla je. - Tiho, čuješ.  Nećeš valjda da ti se majčica opet razboli, je li. Evo, gledaj u vatru. Dilsey će napravit da te ruka začas prestane peći. Gledaj u vatru. - Otvorila je vrata od vatre. Gledao sam vatru, ali ruka mi nije  prestajala i ja nisam prestajao. Ruka mi je pokušavala ići do usta, ali Dilsey ju je držala. Omotala je oko nje krpu. Majka je rekla, - A što je sad opet. Ne mogu čak ni bolovati na miru. Moram li ustati iz kreveta da siđem k njemu, uz dva odrasla crnca koji ga paze. - Sad je dobro. - rekla je Dilsey. - Prestat će začas. Samo je malo speko ruku. - Uz dva odrasla crnca, morate mi ga voditi u kuću da ovdje urla. - rekla je Majka. - Namjerno ga  potičete, jer znate da sam bolesna. - Došla je i stala kraj mene. - Tiho. - rekla je. - Smjesta ušuti. Jesi li mu ti dala ovu tortu. - Kupila sam mu je. - rekla je Dilsey. - Nije iz Jasonove smočnice. Spremila sam mu za proslavit rođendan. - Hoćeš ga otrovati tom jeftinom kupovnom tortom. - rekla je Majka. - To hoćeš, je li. Pa zar neću ovdje nikad imati ni časka mira. - Ajte vi opet gore u sobu i legnite. - rekla je Dilsey. - Ovo će ga začas prestat peć pa će ušutit. Ajde, idemo. - A njega da pustim ovdje dolje da mu još nešto napravite. - rekla je Majka. - Kako mogu gore ležati dok mi on ovdje dolje urla. Benjamine. Da si smjesta ušutio. - Nemamo inače kamo s njime. - rekla je Dilsey. - Više nemamo onolko mjesta ko nekad. Ne može  bit vani u dvorištu i plakat da ga svi susjedi vide. - Znam, znam. - rekla je Majka. - Svemu sam ja kriva. Uskoro mene više neće biti, i ti i Jason ćete se puno bolje složiti. - Zaplakala je. - Nemojte sada, ajde. - rekla je Dilsey. - Opet će vam bit zlo. Ajte lijepo gore u sobu. Luster će ga odvest u bibloteku i igrat će se s njim dok mu ja ne skuvam večeru. Dilsey i Majka su izašle. - Ušuti. - rekao je Luster. - Ušuti, čuješ. Oćeš da ti opečem i drugu ruku. Ništa ti nije. Ušuti. - Evo. - rekla je Dilsey. - Ajde, prestani plakat. - Dala mi je cipelicu i ušutio sam. - Odvedi ga u  bibloteku. - rekla je. - I ako ga opet čujem, ovom ću te rukom izmlatiti, da znaš. Otišli smo u biblioteku. Luster je upalio svjetlo. Prozori su pocrnjeli i tamno visoko mjesto na zidu je došlo i ja sam prišao i dodirnuo ga. Bilo je kao vrata, samo što to nisu bila vrata. Iza mene je došla vatra i ja sam otišao do vatre i sjeo na pod, držeći cipelicu u ruci. Vatra je narasla. Popela se do jastučića na Majčinom stolcu. - Ušuti. - rekao je Luster. - Ma što ne možeš bar malo začepit. Evo sam ti ovđe naložio vatru, a ti e nećeš ni pogledat.  Ime ti je Benjy, rekla je Caddy. Čuješ li. Benjy. Benjy.  Nemoj mu to govoriti, rekla je Majka. Dovedi ga ovamo.

Caddy me podigla ispod pazuha. Ustani, Mau ... hoću reći, Benjy, rekla je.  Nemoj ga pokušavati nositi, rekla je Majka. Zar ga ne možeš dovesti ovamo. Je li previše tražiti od tebe da to napraviš.  Mogu ga nositi,  rekla je Caddy. - Daj mi da ga odnesem gore, Dilsey. - Ma ajde, Mrvice. - rekla je Dilsey. - Nema u tebi snage ni da buhu poneseš. Makni se i da te nismo čuli, ko što je reko gospodin Jason.  Na vrhu stubišta bilo je svjetlo. Otac je stajao ondje, u košulji bez kaputa. Lice mu je govorilo Tiho. Caddy je prošaputala, - Je li Majka bolesna. Versh me spustio i pošli smo u Majčinu sobu. Tamo je bila vatra. Penjala se i padala po idovima. Bila je još jedna vatra u zrcalu. Mogao sam nanjušiti bolest. Bila je na krpi smotanoj na ajčinoj glavi. Kosa joj je bila na jastuku. Vatra nije stizala do nje, ali sjala joj je na ruci, gdje oj je skakalo prstenje. - Hajde dođi i poželi Majci laku noć. - rekla je Caddy. Prišli smo krevetu. Vatra se ugasila u zrcalu. Otac je ustao s kreveta i podigao me i Majka mi je položila ruku na glavu. - Koliko je sati. - rekla je Majka. Oči su joj bile zatvorene. - Deset do sedam. - rekao je Otac. - Još je prerano da ide spavati. - rekla je Majka. - Probudit će se onda u zoru, a ja naprosto ne mogu podnijeti još jedan ovakav dan. - No, no. - rekao je Otac. Dodirnuo je Majčino lice. - Znam da sam ti samo na teret. - rekla je Majka. - Ali uskoro me više neće biti. Onda ti više nitko neće dodijavati. - Tiho. - rekao je Otac. - Ja ću ga načas odvesti dolje. - Podigao me. - Hajdemo, stari moj. Idemo malo dolje po stubama. Samo ćemo morati biti tiho dok Quentin uči. Caddy je prišla i nagnula lice nad krevetom i Majčina se ruka pojavila u svjetlu ognja. Prstenovi su joj poskakivali na Caddyinim leđima.  Majka je bolesna, rekao je Otac. Dilsey će te spremiti u krevet. Gdje je Quentin. Versh je išao po njega, rekla je Dilsey. Otac je stajao i gledao nas kako prolazimo. Čuli smo Majku u njezinoj sobi. Caddy je rekla - Tiho. - Jason se još penjao stubama. Ruke su mu bile u džepovima. - Večeras morate biti jako dobri. - rekao je Otac. - I tihi, da ne uznemirujete Majku. - Bit ćemo tihi. - rekla je Caddy. - Sad moraš biti tih, Jasone. - rekla je. Hodali smo na prstima. Čuli smo krov. Vidio sam vatru i u zrcalu. Caddy me opet podigla. - Hajde, idemo. - rekla je. - Onda se možeš opet vratiti k vatri. Tiho, čuješ. - Candace. - rekla je Majka. - Tiho, Benjy. - rekla je Caddy. - Majka te želi načas vidjeti. Budi dobar dečko. Onda se možeš vratiti. Benjy. Caddy me spustila, i ušutio sam.

- Pusti ga da ostane ovdje, Majko. Kad prestane gledati u vatru, onda mu možeš reći. - Candace. - rekla je Majka. Caddy se sagnula i podigla me. Zateturali smo. - Candace. - rekla je Majka. - Tiho. - rekla je Caddy. - Još je možeš vidjeti. Tiho. - Dovedi ga ovamo. - rekla je Majka. - Prevelik je da ga nosiš. Nemoj to više pokušavati. Ozlijedit ćeš si kičmu. Sve se žene našeg roda diče lijepim držanjem. Zar želiš izgledati kao pralja. - Nije mi pretežak. - rekla je Caddy. - Mogu ga ja nositi. - E dobro, a ja ne želim da ga se nosi, eto. - rekla je Majka. - Petogodišnje dijete. Ne, ne. Ne meni u krilo. Neka stoji. - Ako ga zagrliš, prestat će. - rekla je Caddy. - Tiho. - rekla je. - Odmah ćeš se moći vratiti. Evo. Tu je tvoj jastuk. Vidiš. - Nemoj, Candace. - rekla je Majka. - Pusti ga da gleda vatru i bit će miran. - rekla je Caddy. - Pričekaj samo čas dok ga izvučem. Evo, Benjy, gledaj. Gledao sam i ušutio. - Previše mu ti popuštaš. - rekla je Majka. - I ti i tvoj otac. Vi ne shvaćate da sam ja ta koja na kraju za sve to ispašta. Bakica je tako razmazila Jasona i trebale su mu dvije godine da se iz toga izvuče, a ja nisam dovoljno snažna da sve to još jednom prođem s Benjaminom. - Ne moraš se ti s njim mučiti. - rekla je Caddy. - Ja se volim brinuti za njega. Je li tako, Benjy. - Candace. - rekla je Majka. - Rekla sam ti da ga tako ne zoveš. Kao da nije dosta što je tvoj otac inzistirao na onom glupom nadimku za tebe, i ne želim da sad i on ima nadimak. Nadimci su vulgarni. Samo ih prostaci upotrebljavaju. Benjamine. - rekla je. - Pogledaj me. - rekla je Majka. - Benjamine. - rekla je. Uzela mi je lice u ruke i okrenula ga prema svome. - Benjamine. - rekla je. - Makni taj jastuk, Candace. - Plakat će. - rekla je Caddy. - Makni taj jastuk, kad ti kažem. - rekla je Majka. - Mora naučiti slušati. Jastuk je otišao. - Tiho, Benjy. - rekla je Caddy. - Ti idi onamo i sjedni. - rekla je Majka. - Benjamine. - Prinijela je moje lice svome. - Prestani s tim. - rekla je. - Prestani. Ali ja nisam prestao i Majka me uhvatila u naručje i počela je plakati i ja sam plakao. Onda se  pojavio jastuk i Caddy ga je držala visoko iznad Majčine glave. Povukla je Majku nazad u naslonjač i Majka se plačući naslonila na crveni i žuti jastuk. - Tiho, Majko. - rekla je Caddy. - Sad idi lijepo gore i legni da budeš na miru bolesna. Ja idem po Dilsey. - Odvela me do vatre i gledao sam jarke, glatke prikaze. Jasno sam čuo vatru i krov. Otac me podigao. Mirisao je kao kiša. - No onda, Benjy. - rekao je. - Jesi li danas bio dobar dječak. Caddy i Jason tukli su se u zrcalu.

- uj, Caddy. - rekao je Otac. Tukli su se. Jason je počeo plakati. - Caddy. - rekao je Otac. Jason je plakao. Više se nije tukao, ali vidjeli smo Caddy u zrcalu kako se tuče i Otac me spustio i ušao u zrcalo i također se tukao. Podigao je Caddy. Ona se otimala. Jason e legao na pod i plakao. U ruci je imao škare. Otac je držao Caddy. - Razrezao je sve Benjyjeve lutke. - rekla je Caddy. - Glavu ću mu razbiti. - Candace. - rekao je Otac. - Hoću. - rekla je Caddy. - Hoću. - Otimala se. Otac ju je držao. Udarila je Jasona nogom. Otkotrljao se u kut, iz zrcala. Otac je donio Ćaddy do vatre. Sad su svi izišli iz zrcala. Samo je vatra  bila u njemu. Kao da je vatra u vratima. - Prestani s tim. - rekao je Otac. - Hoćeš li da Majci pozli u njezinoj sobi. Caddy je prestala. - Razrezao je sve lutke koje smo Mau... Benjy i ja izradili. - rekla je Caddy.  Napravio je to iz čiste podlosti. - Nisam. - rekao je Jason. Sada je sjedio i plakao. - Nisam ja znao da su njegove. Mislio sam samo da su nekakav stari papir. - Nemoj mi reći da nisi znao. - rekla je Caddy. - Napravio si to iz čiste - Tiho. - rekao je Otac. - Jasone. - rekao je. - Napravit ću ja tebi sutra druge. - rekla je Caddy. - Napravit ćemo ih puno. Evo, sad možeš gledati i u jastuk.  Jason je ušao.  Lijepo sam ti govorio da šutiš, rekao je Luster.  A što je sad, rekao je Jason. - Ma inati se, ništa drugo. - rekao je Luster. - I ovako radi već cjeli cjelcati dan. - A zašto ga onda ne ostaviš na miru. - rekao je Jason. - Ako ga ne možeš smiriti, morat ćeš ga odvesti van u kuhinju. Mi se ostali ne možemo zatvoriti u svoju sobu kao Majka. - Mamica kaže da mu ne damo blizu kuhinji dok ne zgotovi večeru. - rekao je Luster. - Onda se igraj s njim i pripazi da bude miran. - rekao je Jason. - Zar baš moram raditi cijeli dan i onda doći kući u ovakvu ludnicu. - Otvorio je novine i čitao.  Možeš gledati vatru i zrcalo a i jastuk, rekla je Caddy. Nećeš morati čekati do večere da gledaš  astuk. Čuli smo krov. Čuli smo i Jasona kako glasno plače s one strane zida. Dilsey je rekla, - Dođi, Jasone. A ti da si mu dao mira, čuješ li. - Razumijem. - rekao je Luster. - Ðe nam je Quentin. - rekla je Dilsey. - Večera tek što nije. - Ne bi znao. - rekao je Luster. - Nisam ju vidio. Dilsey je otišla. - Quentin. - rekla je u predvorju. - Quentin. Večera je gotova. Čuli smo krov. I Quentin je mirisao kao kiša. Što je Jason učinio, rekao je.  Razrezao je sve Benjyjeve lutke, rekla je Caddy.

 Majka je rekla da ga ne zoveš Benjy, rekao je Quentin. Sjedio je na tepihu kraj nas. Kad bar ne bi kišilo, rekao je. Ništa ne možeš početi.  Potukli ste se, rekla je Caddy. Je l’ tako.  Ma, ništa to nije bilo, rekao je Quentin. To ti kažeš, rekla je Caddy. Otac će odmah vidjeti.  Baš me briga, rekao je Quentin. Da bar ne pada kiša. Quentin je rekla, - Zar nije Dilsey kazala da je večera gotova. - Je, je. - rekao je Luster. Jason je pogledao Quentin. Onda je opet čitao novine. Quentin je ušla. Veli da tek što nije gotova. - rekao je Luster. Quentin se bacila u Majčin naslonjač. Luster je rekao, - Gospodine Jason. - Što je. - rekao je Jason. - Oćete mi dat dva novčića. - rekao je Luster. - A zašto. - rekao je Jason. - Išo bi večeras na prestavu. - rekao je Luster. - Mislio sam da će ti Dilsey nabaviti dvadeset pet centi od Frony. - rekao je Jason. - I je. - rekao je Luster. - A ja ih izgubio. Ja i Benjy smo cijeli dan tražili taj novčić. Samo ga  pitajte. - Onda posudi od njega. - rekao je Jason. - Ja se za moje novce teško namučim. - Čitao je novine. Quentin je gledala u vatru. Vatra joj je bila u očima i na ustima. Usta su joj bila crvena. - Pokušao sam ga zadržat da ne ide onamo. - rekao je Luster. - Zaveži gubicu. - rekla je Quentin. Jason ju je pogledao. - Što sam ti rekao da ću ti učiniti ako te još jednom vidim s onim cirkusantom. - rekao je. Quentin e gledala u vatru. - Jesi li me čula. - rekao je Jason. - Čula sam te. - rekla je Quentin. - Pa zašto to onda ne učiniš. - Ništa se ne brini, i hoću. - rekao je Jason. - Ne brinem se. - rekla je Quentin. Jason je opet čitao novine. Čuo sam krov. Otac se nagnuo naprijed i pogledao Quentina.  Zdravo, rekao je. Tko je pobijedio. - Nitko. - rekao je Quentin. - Razdvojili su nas. Učitelji. - A tko je to bio. - rekao je Otac. - Hoćeš li reći. - Sve je u redu. - rekao je Quentin. - Bio je velik kao i ja. - Onda dobro. - rekao je Otac. - Možeš li mi reći oko čega ste se posvađali. - Ma ništa, zapravo. - rekao je Quentin. - Rekao je da će joj slaviti žabu u klupu i da se ona neće usuditi da ga izmlati. - Aha. - rekao je Otac. - Ona. A što onda. - Pa, eto. - rekao je Quentin. - A onda sam ga ja recimo udario. Čuli smo krov i vatru, i šmrcanje pred vratima. - A gdje je mislio pronaći žabu u studenom. - rekao je Otac.

- Pojma nemam, oče. - rekao je Quentin. Jasno smo ih čuli. - Jasone. - rekao je Otac. Čuli smo Jasona. - Jasone. - rekao je Otac. - Dođi ovamo i prestani s tim. Čuli smo krov i vatru i Jasona. - Prekini s tim, smjesta. - rekao je Otac. - Hoćeš li da te opet istučem. - Otac je podigao Jasona na naslonjač kraj sebe. Jason je šmrcao. Čuli smo vatru i krov. Jason je malo jače zašmrcao. - Još jednom. - rekao je Otac. Čuli smo vatru i krov.  Dilsey je rekla, Gotovo je. Sad možete svi doć na večeru. Versh je mirisao kao kiša. Mirisao je i kao pas. Čuli smo vatru i krov. Čuli smo Caddy kako brzo hoda. Otac i Majka pogledali su u vrata. Caddy je prošla kraj njih, u  brzom hodu. Nije gledala. Brzo je hodala. - Candace. - rekla je Majka. Caddy je prestala hodati. - Da, Majko. - rekla je. - Nemoj, Caroline. - rekao je Otac. - Dođi ovamo. - rekla je Majka. - Nemoj, Caroline. - rekao je Otac. - Ostavi je na miru. Caddy je došla na vrata i stajala na njima i gledala u Oca i Majku. Oči su joj poletjele prema meni, a onda otišle. Počeo sam plakati. Plač je postao glasan i ja sam ustao. Caddy je ušla i stala leđima uza zid i gledala u mene. Pošao sam prema njoj plačući, a ona se priljubila uza zid i ja sam joj vidio oči i zaplakao sam glasnije i povukao je za haljinu. Ispružila je ruke, ali ja sam je povlačio za haljinu. Oči su joj bježale. Versh je rekao, sada ti je ime Benjamin. Znaš kako to da ti je sad ime Benjamin. Oni prave od  tebe modrousta. Mamica kažu da je u stara vremena tvoj djedica promijenio ime jednome crncu i on je postao propovjednik, a kad su ga pogledali, i on je bio modrousti. Ali prije toga nije bio, naš. A kad ga trudna ženska pogleda u oči za punog mjeseca, onda se i djete rodi ko modrousti. A edne večeri kad je desetak te modrouste djece trčalo naokolo, on nije došo doma. Lovci na oposume su mu našli u šumi samo kostur, bez mesa. A znaš ko ga je proždro. Ona modrousta djeca. Bili smo u predvorju. Caddy me je još gledala. Ruku je prislonila na usta i ja sam joj vidio oči i  plakao sam. Popeli smo se stubama. Ona se opet zaustavila, uza zid, i pogledala me i ja sam plakao a ona je pošla dalje i ja sam išao za njom i plakao sam, a ona se priljubila uza zid i gledala me. Otvorila je vrata svoje sobe, ali ja sam je povukao za haljinu i ušli smo u kupaonicu i ona je stala na vrata i gledala me. Tada je stavila ruku preko lica, a ja sam se gurao uz nju plačući. Što mu to radiš, rekao je Jason. Što ga ne možeš pustiti na miru.  Nisam ga ni tako, rekao je Luster. Ovakav je cjeli bogovetni dan. Treba ga izmlatit. Treba ga poslati u Jackson, rekla je Quentin. Kako čovjek uopće može živjeti u ovakvoj kući.  Ako ti se ne sviđa, mlada damo, izvoli otići, rekao je Jason.  I hoću, rekla je Quentin. Bez brige. Versh je rekao - Odmakni se malo, da osušim noge. - Malo me odgurnuo. - Nemoj mi sad počet

urlat, čuješ. Još je možeš vidjet. Ionako nemaš drugog posla. Ti ne moraš bit vani na kiši ko ja. Rođen si pod sretnom zvjezdom, a to i ne znaš. - Ispružio se na leđima pred vatrom. - Znaš kako to da se sad zoveš Benjamin. - rekao je Versh. - Tvoja majka je preohola za tebe. Tako kažu mamica. - Sad miruj i daj mi da osušim noge. - rekao je Versh. - Ili znaš što ću ti napravit. Kožu ću ti odrat. Čuli smo vatru i krov i Versha. Versh se brzo uspravio i naglo privukao noge pod sebe. Otac je rekao, - Sve je u redu, Versh. - Ja ću ga večeras nahraniti. - rekla je Caddy. - Ponekad plače kad ga Versh hrani. - Nosi ovaj pladanj gore. - rekla je Dilsey. - A onda požuri natrag i nahrani Benjyja. - Zar nećeš da te Caddy nahrani. - rekla je Caddy.  Zar baš mora držati tu staru prljavu cipelu na stolu, rekla je Quentin. Zašto ga ne hranite u kuhinji. Ovo je kao da čovjek jede s prascem.  Ako ti se ne sviđa kako mi jedemo, nemoj dolaziti za stol, rekao je Jason. Para se dizala iz Roskusa. Sjedio je pred štednjakom. Vrata pećnice bila su otvorena i Roskus je držao noge u njoj. Para se dizala iz zdjelice. Caddy mi je polako stavila žlicu u usta. Unutra u zdjelici  bila je crna mrlja.  Ajde, ajde, rekla je Dilsey. Neće ti više smetat. Spustilo se ispod točke. Onda je zdjelica bila prazna. Otišla je. - Večeras je gladan. - rekla je Caddy. Zdjelica se vratila. Nisam mogao vidjeti mrlju. Onda jesam. - Večeras je pregladnio. - rekla e Caddy. - Pogledaj koliko je pojeo.  Hoće, nego što, rekla je Quentin. Vi ga šaljete da me uhodi. Ne podnosim ovu kuću. Pobjeći ću. Roskus je rekao, - Cjelu noć će kišit. Već ti dugo bježiš, ali uvijek se stigneš vratiti na jelo, rekao je Jason. Samo čekaj, vidjet ćeš, rekla je Quentin. - Onda ne znam što ću počet. - rekla je Dilsey. - Sad me tako uvatilo u kuku da se jedva krećem. Cijelu večer trčat gore dolje po tim stubama. O, ne bih se ni iznenadio, rekao je Jason. Ništa me od tebe ne bi iznenadilo. Quentin je bacila ubrus na stol. Ušuti Jasone, rekla je Dilsey. Prišla je i rukom obgrlila Quentin. Sjedni, dušo, rekla je Dilsey. Sram ga bilo, predbacuje ti ono što nije tvoja krivnja. - Opet joj nešto nije po volji, je Ii. - rekao je Roskus. - Daj zaveži. - rekla je Dilsey. Quentin je odgurnula Dilsey. Gledala je Jasona. Usta su joj bila crvena. Uzela je svoju čašu s vodom i zamahnula rukom gledajući u Jasona. Dilsey ju je uhvatila za ruku. Hrvale su se. Čaša se razbila na stolu, i voda je otekla u stol. Quentin je trčala. - Majka je opet bolesna. - rekla je Caddy. - Nije čudo. - rekla je Dilsey. - Od ovakvog vremena svatko se mora razboljet. Kad ćeš već završit s tim jelom, momče.  Proklet bio, rekla je Quentin. Proklet bio. Čuli smo je kako trči po stubama. Mi smo otišli u

knjižnicu. Caddy mi je dala jastuk i mogao sam gledati jastuk i zrcalo i vatru. - Moramo biti tiho dok Quentin uči. - rekao je Otac. - Što radiš, Jasone. - Ništa. - rekao je Jason. - Onda to možeš raditi i ovdje. - rekao je Otac. Jason je izišao iz kuta. - Što to žvačeš. - rekao je Otac. - Ništa. - rekao je Jason. - Opet žvače papir. - rekla je Caddy. - Dođi ovamo, Jasone. - rekao je Otac. Jason je bacio nešto u vatru. Ono je zašištalo, razmotalo se i pocrnjelo. Onda je bilo sivo. Onda je nestalo. Caddy i Otac i Jason bili su u Majčinom naslonjaču. Jasonove su oči bile natečene i zatvorene, a usnice su mu se micale kao da nešto kuša. Caddyna glava bila je na Očevom ramenu. Kosa joj je bila kao vatra, i male iskrice vatre bile su joj u očima, i ja sam prišao i Otac je i mene  podigao u naslonjač, i Caddy me zagrlila. Mirisala je kao drveće.  Mirisala je kao drveće. U kutu je bilo mračno, ali mogao sam vidjeti prozor. Tu sam čučao i držao cipelu. Nisam je mogao vidjeti, ali moje su je ruke vidjele, i čuo sam kako pada noć, i moje  su ruke vidjele cipelu ali ja je sam nisam mogao vidjeti, ali moje su ruke vidjele cipelu, i čučao  sam ondje i slušao kako pada mrak.  A tu li si ti, rekao je Luster. Vidi što ja imam. Pokazao mi ga je. Znaš otkud mi. Gospođica Quentin mi ga je dala. Znao sam da me neće moć  zadržat. A što zaboga radiš u tom kutu. Mislio  sam da si već opet vani. Ma zar nisi dosta cvilio i slinio cijeli cjelcati dan, nego se još skrivaš  ovdje u ovoj praznoj sohi, i mrmljaš i praviš cirkus. Ajde sad u krevet tako da ja mogu stić tamo rije nego počne. Ne mogu se ovđe s tobom natezat cjelu noć. Samo nek se one trube po prvi put  oglase, i odo ja.  Nismo išli u našu sobu. Ovdje imamo ospice. - rekla je Caddy. - Zašto moramo noćas ovdje spavati. - Što te briga đe spavaš. - rekla je Dilsey. Zatvorila je vrata i sjela i počela me svlačiti. Jason je  počeo plakati. - Tiho. - rekla je Dilsey. - Hoću spavati s bakicom. - rekao je Jason. - Ona je bolesna. - rekla je Caddy. - Možeš spavati s njom kad ozdravi. Je li tako, Dilsey. - Tiho, čuješ. - rekla je Dilsey. Jason je utihnuo. - Ovdje su nam spavaćice, i sve. - rekla je Caddy. - Baš kao da smo se preselili. - I bolje vam je da ih odmah navučete. - rekla je Dilsey. - Ti raskopčaj Jasona. Caddy je raskopčala Jasona. On je počeo plakati. - Ti baš tražiš batine. - rekla je Dilsey. Jason je ušutio. Quentin, rekla je Majka u predvorju. Što je, rekla je Quentin s druge strane zida. Čuli smo Majku kako zaključava vrata. Navirila se kroz naša vrata i ušla i nagnula se nad krevetom i poljubila me u čelo.

 Kad ga spremiš u krevet, idi i pitaj Dilsey ima li što protiv da mi pripremi termofor, rekla je ajka. Reci joj ako ima, onda ću se pokušati snaći bez njega. Reci joj samo da me zanima. U redu, gospođo, rekao je Luster. Hajdemo. Skidaj hlače. Ušli su Quentin i Versh. Quentin je odvratio lice. - Zašto plačeš. - rekla je Caddy. - Tiho. - rekla je Dilsey. - Ajde, smjesta se svucite. Ti sad možeš kući, Versh. Skinuo sam se i pogledao sam se i počeo sam plakati. Umukni, rekao je Luster. Ne vrijedi ti ih tražit. Nema ih više. Ako ovako nastaviš, više ti nećemo slavit rođendan, znaš. Navukao mi je  spavaćicu. Umuknuo sam, a onda je Luster stao, i okrenuo glavu prema prozoru. Onda je pošao do rozora i pogledao van. Vratio se i uhvatio me za ruku. Eno je, ide, rekao je. Sad budi tiho. Pošli  smo do prozora i pogledali van. Nešto je izišlo iz Quentininog prozora i popelo se preko na stablo. Gledali smo kako se stablo trese. Tresavica se spuštala niz stablo, onda je izišla i gledali smo kako odlazi preko trave. Onda je više nismo vidjeli. Hajde, rekao je Luster. Mirno. Čuješ li trube. Upadaj u taj krevet dok se nisam razljutio. Bila su tu dva kreveta. Quertin je ušao u drugi. Okrenuo je lice prema zidu. Dilsey je polegla Jasona kraj njega. Caddy je svlačila haljinu. - Ma pogledaj te tvoje gaće. - rekla je Dilsey. - Sreća tvoja da te mati nije vidla. - Ja sam je već tužio. - rekao je Jason. - Mogla sam mislit. - rekla je Dilsey. - I vidiš što si time dobio. - rekla je Caddy. - Tužibaba. - Što sam dobio. - rekao je Jason. - Zašto ne obučeš spavaćicu. - rekla je Dilsey. Otišla je pomoći Caddy da skine prsluk i gaćice. Ma, pogledaj se. - rekla je Dilsey. Zgužvala je gaćice i protrljala njima Caddynu zadnjicu. Promočilo ti je skroz do kože. - rekla je. - Ali večeras nema kupanja. Eto. - Navukla je Caddy spavaćicu i Caddy se zavukla u krevet i Dilsey je prišla vratima i stajala rukom na svjetlu. - Sad da ste svi bili tiho, jeste čuli. - rekla je. - Dobro. - rekla je Caddy. - Majka večeras neće doći. - rekla je. - Prema tome me i dalje svi moraju slušati. - Da. - rekla je Dilsey. - Ajde sad, spavajte. - Majka je bolesna. - rekla je Caddy. - I ona i bakica su bolesne. - Tiho. - rekla je Dilsey. - Spavajte sad. Soba se zacmjela, osim vrata. Tada su se i vrata zacrnjela. Caddy je rekla, - Tiho, Maury. - i  položila ruku na mene. I onda sam utihnuo. Čuli smo sebe. Čuli smo mrak. Mrak je otišao i Otac je gledao u nas. Gledao je Quentina i Jasona, zatim je prišao i poljubio Caddy a meni položio ruku na glavu. - Je li Majka jako bolesna. - rekla je Caddy. - Nije. - rekao je Otac. - Hoćeš li se lijepo brinuti za Mauryja. - Hoću. - rekla je Caddy. Otac je otišao do vrata i opet nas pogledao. Onda se mrak vratio, i on je stajao crn na vratima, a onda su i vrata opet pocrnjela. Caddy me držala i čuo sam sve nas, i tminu, i nešto što sam mogao namirisati. A onda sam vidio prozore, gdje su stabla šumjela. Onda je mrak počeo prelaziti u glatke,

 blistave prikaze, kao što uvijek prelazi, čak i onda kad Caddy kaže da sam spavao.

Drugi lipnja 1910. Kad se sjena prozorskog okvira pojavila na zastorima bilo je između sedam i osam sati i tada sam se opet vratio u vrijeme, i čuo sam sat. Bio je djedov i kad mi ga je otac dao rekao je dajem ti mauzolej svih nada i želja; zapravo je bolno prikladno što ćeš se njime služiti kako bi postigao reducto absurdum cjelokupnog iskustva čovječanstva koje tvojim osobnim potrebama ne može odgovarati ništa bolje nego što je odgovaralo njegovima ili njegova oca. Dajem ti ga ne da bi mislio na vrijeme već da bi ga tu i tamo mogao na trenutak zaboraviti a ne trošiti svu svoju snagu na pokušaj da ga pobijediš. Jer ni jedna se bitka nikad ne dobiva rekao je. Bitke se čak i ne vode. Bojno polje tek otkriva čovjeku vlastitu ludost i očaj, a pobjeda je obmana filozofa i budala. Stajao je prislonjen uz kutiju za ovratnike i ležao sam i slušao ga. Čuo ga, zapravo. Vjerujem da nitko nikad namjerno ne sluša ručnu ili zidnu uru. Nema potrebe. Možeš dugo ne biti svjestan toga zvuka, a tada ti odjednom u jednoj sekundi tiktakanja može u duhu otvoriti beskrajnu aveniju vremena koje nisi čuo. Kao što je otac rekao niz duge i usamljene zrake svjetla možeš, recimo, vidjeti Isusa kako hoda. I dobrog Svetog Franju koji je rekao Sestrica Smrt, a koji nikad nije imao sestre. Kroza zid sam čuo opruge na Shreveovu krevetu, a onda njegove papuče kako šljapkaju po podu. Ustao sam i prišao komodi i prešao rukom po njoj i dodirnuo sat i okrenuo ga brojčanikom nadolje i vratio se u krevet. Ali sjena okvira još se uvijek vidjela a ja sam naučio pogađati vrijeme gotovo na minutu, pa sam joj morao okretati leđa kad se visoko popela osjećajući kako me svrbe one oči koje su životinje nekad imale na zatiljku. Čovjek uvijek požali dokone navike koje je stekao. Otac je to rekao. I da Krist nije bio raspet: istrošilo ga je sićušno kuckanje malih kotačića. Koji nije imao sestre. I tako čim sam znao da ga ne mogu vidjeti, počeo sam se pitati koliko je sati. Otac je rekao kako je neprestano nagađanje glede položaja mehaničkih kazaljki na nekom proizvoljnom brojčaniku simptom funkcioniranja mozga. Izlučina rekao je otac poput znoja. A ja sam govorio Dobro. Pitaj se. Hajde,  pitaj se. Da je bilo oblačno mogao sam pogledati prozor razmišljajući o onome što je rekao o dokonim navikama. Razmišljajući kako bi moglo biti lijepo za njih dolje u New Londonu ako se ovakvo vrijeme zadrži. A zašto i ne bi? Mjesec nevjesta, glas koji je šaputao  Istrčala je ravno iz zrcala, iz nagomilanog mirisa. Ruže. Ruže. Gospodin Jason Richmond Thompson i gospođa najavljuju vjenčanje. Ruže. Ne djevice poput pasjakovine, mlječike. Rekao sam da sam počinio rodoskvrnuće, Oče rekao sam. Ruže. Lukave i smirene. Ako studiraš na Harvardu godinu dana a ne vidiš veslačku regatu, morali bi ti vratiti novac. Neka ga dobije Jason. Daj Jasonu jednu godinu na Harvardu. Shreve je stajao na vratima, stavljao ovratnik, naočale su mu ružičasto svjetlucale kao da ih je umio zajedno s licem. - Danas markiraš? - Zar je tako kasno?

Pogledao je na sat. - Zvoni za dvije minute. -Nisam znao da je tako kasno. - I dalje je gledao na sat dok su mu usta oblikovala riječi. - Moram  požuriti. Ne smijem više markirati. Dekan mi je rekao prošli tjedan... - Spremio je sat natrag u džep. Tada sam prestao govoriti. --Navuci sad lijepo hlače i potrči - rekao je. Onda je izišao. Ustao sam i motao se po sobi, slušajući ga kroza zid. Ušao je u dnevnu sobu i krenuo prema vratima. - Još nisi gotov? - Nisam još. Ti idi. Ja ću već stići. Izišao je. Vrata su se zatvorila. Čuo sam njegove korake kako se udaljavaju hodnikom. Tada sam opet čuo sat. Prestao sam se kretati i prišao prozoru i razmaknuo zastore i promatrao ih kako trče da stignu na molitvu, uvijek iste, kako se bore s uvijek istim podignutim rukavima na kaputima, iste knjige i lepršave ovratnike kako jure kraj mene poput naplavine na bujici, i Spoadea. Koji je nazvao Shrevea mojim mužem. Ah, ostavite ga na miru, rekao je Shreve, ako ima više soli u glavi nego da uri za prljavim malim kurvama, koga se to tiče. Na Jugu se stidiš ako si djevac. Momci. Muškarci. Uvijek lažu o tome. Zato što to ženama manje znači, rekao je otac. Rekao je da su muškarci izmislili djevičanstvo, ne žene. To je kao smrt, rekao je otac: samo stanje u kojem su drugi ostavljeni, a ja sam rekao Ali vjerovati da to nije važno, a on je rekao, Baš je to žalosno u svemu tome: ne samo u djevičanstvu, a ja sam rekao, Zašto nisam mogao ja biti nedjevica, a ne ona, a on je rekao, Baš zato je to žalosno; ništa ne zavređuje čak ni da se promijeni a Shreve je rekao ako on ima dovoljno razuma da ne juri za prljavim malim kurvama a ja sam rekao Jesi li ikad u životu imao sestru? Jesi li? Jesi li? Spoade se kretao usred njih kao kornjača u ulici punoj uskovitlanog otpalog lišća, ovratnika  podignuta oko ušiju, napredujući svojim uobičajenim laganim hodom. Bio je iz Južne Karoline, student četvrte godine. Njegov se klub hvalio kako on nikad nije trčao da stigne na molitvu i kako nikad nije stigao na vrijeme i kako nikad nije izostao u četiri godine studija i kako nikad nije stigao ni na molitvu ni na prvo predavanje u košulji ili s čarapama na nogama. Oko deset sati došao bi k  Thompsonu, naručio dvije šalice kave, sjeo i izvukao čarape iz džepa i izuo cipele i navlačio čarape dok se kava hladi. Oko podneva vidjeli biste ga u košulji s ovratnikom, kao i sve ostale. Drugi su  prolazili kraj njega u trku, ali on nikad nije ni malo ubrzao korak. Nakon nekog vremena dvorište je opustjelo. Jedan je vrabac ukoso sletio preko sunčane zrake na prozorsku dasku i nagnuo glavicu prema meni. Oko mu je bilo okruglo i blistavo. Najprije me promatrao jednim okom, zatim flik! I pojavilo bi se drugo dok mu je sitno grlo kucalo brže od bilo kojeg pulsa. Počeo je odbijati puni sat. Vrabac je  prestao izmjenjivati oči i sve dok udarci nisu utihnuli uporno me promatrao jednim te istim kao da i on sluša. Tada je otprhnuo s daske i iščezao. Prošlo je neko vrijeme prije nego je posljednji udarac sata prestao treperiti. Zadržao se još dugo u zraku, i više se osjećao nego čuo. Poput svih zvona koja su ikad zvonila još uvijek zvone u dugim umirućim zrakama svjetla i Isus i Sveti Franjo govore o njegovoj sestri. Jer kad bi to vodilo samo u  pakao; kad bi to bilo sve. Završeno. Kad bi sve naprosto završilo samo od sebe. I nikoga ondje do nje i mene. Da smo bar mogli učiniti nešto tako strašno da bi svi pobjegli iz pakla osim nas.  Ja sam očinio rodoskrvnuće rekao sam Oče ja a ne Dalton Ames   I kad je stavio Dalton Ames. Dalton Ames. Dalton Ames. Kad mi je stavio pištolj u ruku ja nisam. Zato nisam. Jer on bi bio ondje i ona bi  bila i ja bih bio. Dalton Ames. Dalton Ames. Dalton Ames. Da smo bar mogli učiniti nešto tako

strašno a otac je rekao I to je žalosno ljudi ne mogu učiniti ništa tako strašno ne mogu učiniti baš ništa zaista strašno ne mogu se sutra čak ni prisjetiti što je danas izgledalo strašno a ja sam rekao, Čovjek  se može izmaći svemu i svačemu a on je rekao, Ah, misliš. A ja ću spustiti pogled i vidjeti svoje kosti koje mrmore i duboku vodu poput vjetra, poput krova od vjetra, i nakon dugog vremena nitko ne može razaznati čak ni kosti na pustom i neokaljanom pijesku. Sve dok onoga Dana kad On kaže Ustaj samo glačalo ne izroni na površinu. Nije to onda kad shvatiš da ti ništa ne može pomoći - vjera, ponos, bilo što - već kad shvatiš da ti nikakva pomoć i nije potrebna. Dalton Ames. Dalton Ames. Dalton Ames. Da sam bar mogao biti njegova majka ležeći otvorena tijela podignuta u smijehu, zadržavajući njegova oca svojom rukom, uskraćujući, videći, gledajući ga kako umire prije nego je poživio.  Jedan trenutak je stajala na vratima Prišao sam komodi i uzeo sat još uvijek okrenut brojčanikom prema dolje. Pokucao sam kristalom  po uglu komode i uhvatio krhotine u ruku i stavio ih u pepeljaru i savio i otrgnuo kazaljke i stavio i njih u pepeljaru. Sat je i dalje tiktakao. Okrenuo sam ga licem prema gore, prazni brojčanik s malim kotačićima koji kuckaju i kuckaju iza njega, jer drugo ne znaju. Isus koji hoda po Galilejskom jezeru i Washington koji nikad ne laže. Otac je donio Jasonu privjesak za sat sa sajma u Saint Louisu: sićušni dalekozor u kojemu kad zaškiljiš jednim okom vidiš neboder, golemi kotač u zabavištu sav paučinast, slapove Niagare na glavici pribadače. Na brojčaniku je bila crvena mrlja. Kad sam je vidio palac me  počeo peći. Odložio sam sat i otišao u Shreveovu sobu i pronašao jod i namazao posjekotinu. Iščistio sam ostatak stakla iz okvira ručnikom. Izvukao sam dva para donjeg rublja, s čarapama, košuljama, ovratnicima i kravatama, i spakirao kovčeg. Spremio sam unutra sve osim novoga odijela i jednoga staroga i dva para cipela i dva šešira i svojih knjiga. Odnio sam knjige u dnevnu sobu i poslagao ih na stol, one koje sam donio od kuće i one Otac je rekao da se gospodin nekad poznavao po svojim knjigama; danas se poznaje po onima koje nije vratio i zaključao kovčeg i napisao adresu. Satovi su odbili četvrt. Zastao sam i slušao sve dok udarci nisu utihnuli. Okupao sam se i obrijao. Prst me malo zapekao od vode, pa sam ga opet namazao jodom. Obukao sam novo odijelo i stavio sat i spakirao drugo odijelo i pribor i brijač i četke u ručnu torbu, i umetnuo ključ od kovčega u presavijeni komad papira i stavio ga u omotnicu i naslovio na oca, i napisao dvije poruke i zatvorio omotnice. Sjena se još nije dokraja povukla s trijema. Zaustavio sam se na vratima i gledao kako se sjena kreće. Kretala se gotovo primjetno, zavlačeći se natrag kroz vrata, goneći mi sjenu natrag u vrata. Samo što je ona već trčala kad sam ono čuo. U zrcalu je trčala prije nego sam znao što je to. Tako brzo je s povlakom prebačenom preko ruke istrčala iz zrcala poput oblaka, veo joj je vijorio u dugim odsjajima na potpeticama krhkim i hitrim pridržavajući haljinu uz rame drugom rukom, trčala je iz zrcala mirisi ruže ruže glas koji je šaputao iznad zemaljskog raja. Tada je već  prešla verandu nisam joj mogao čuti potpetice zatim na mjesečini poput oblaka, zalepršana sjena vela koja trči preko trave u urlanje. Istrčala je iz svoje haljine stežući svoj nevjestinski veo, trčeći u urlanje gdje T.P. u rosi Hej mošta Benjy ispod sanduka urla. Otac je na prsima u trku nosio srebrni oklop u obliku slova V  Shreve je rekao: - Ma vidi ga samo... Ideš na vjenčanje ili na pogreb? - Nisam mogao stići - rekao sam. - Naravno, kad se toliko lickaš. Što je s tobom? Misliš možda da je danas nedjelja? - Pa neće me valjda uhititi zato što sam jednom obukao novo odijelo - rekao sam.

- Mislio sam na one besposličare na trgu. Mislit će da ideš na Harvard. Da ti nije možda ispod časti ići i na predavanja? - Idem najprije nešto pojesti. - Sjena je na verandi nestala. Zakoračio sam u svjetlo sunca i opet  pronašao svoju sjenu. Silazio sam stubama neposredno ispred nje. Otkucalo je pola. Tada su udarci sata utihnuli i iščezli.  Naš fakultetski podvornik nije bio ni na pošti. Zalijepio sam marke na dvije omotnice i poslao ednu ocu i spremio Shreveovu u svoj unutarnji džep, a tada sam se sjetio gdje sam ga posljednji put vidio. Vidio sam ga na Dan odlikovanja, usred povorke, u odori Grand Army of the Republic. Ako si dovoljno dugo stajao na bilo kojem uglu, mogao si ga vidjeti u prvoj povorci koja naiđe. Prije ove slavio je Kolumbov ili Garibaldijev ili tko zna čiji rođendan. Stupao je u grupi čistača ulica, u cilindru, noseći talijansku zastavu od pet centimetara, pušeći cigaru usred metli i lopata. Ali  posljednja je bila povorka G.A.R., jer je Shreve rekao: - Vidi ovo. Samo pogledaj što je tvoj djed napravio od tog jadnog starog crnca. - Da - rekao sam. - Sad može dan za danom marširati u povorkama. Da nije bilo mog djeda, morao  bi crnčiti kao bijelci.  Nigdje ga nisam vidio. Ali nikad nisam upoznao čak ni radnika crnca koga možeš naći kad ga trebaš, a kamoli lijenčinu koji živi na tuđi račun. Naišao je tramvaj. Otišao sam u grad Parkeru i dobro doručkovao. Dok sam jeo čuo sam kako odbija puni sat. Ali pretpostavljam da je čovjeku  potreban barem jedan sat da u njemu izgubi vrijeme, ako mu je trebalo dulje od povijesti da se uživi u njegovo mehaničko napredovanje. Kad sam završio doručak kupio sam cigaru. Prodavačica je rekla kako je ona od pedeset centi najbolja, pa sam jednu i kupio i pripalio i izišao na ulicu. Stajao sam i otpuhnuo nekoliko dimova, zatim sam je držao u ruci i pošao dalje prema uglu. Prošao sam kraj draguljareva izloga, ali sam na vrijeme odvratio pogled. Na uglu su me spopala dva čistača cipela, svaki sa svoje strane, glasova grubih i prodornih poput čavke. Jednome sam dao cigaru, a drugome novčić od dvadeset i pet centi. Onda su me ostavili na miru. Onaj s cigarom pokušao ju je drugome prodati za novčić. Sat je stajao visoko na suncu i pomislio sam kako te vlastito tijelo potajno nastoji navesti da učiniš nešto što nikako ne želiš, a da toga nisi ni svjestan. Osjećao sam mišiće na zatiljku, a onda sam asno čuo svoj sat kako kucka u džepu i poslije nekog vremena uspio sam isključiti sve druge zvukove tako da je ostao samo sat u mom džepu. Vratio sam se ulicom do onog izloga. Radio je za pultom iza izloga. Počeo je ćelaviti. U oku je imao staklo - metalnu cijev ušarafljenu u lice. Ušao sam. Prostorija je bila puna tiktakanja, kao da slušaš zrikavce u rujanskoj travi, a jasno sam čuo veliku uru na zidu iznad njegove glave. Podigao je pogled, oka velikog i rasplinutog i kao da hita k meni s onu stranu stakla. Izvukao sam svoj sat i pružio mu ga. - Razbio sam sat. Premetao ga je u ruci. - Baš i jeste. Sigurno ste stali na njega. - Da, jesam. Srušio sam ga s komode i stao na njega u mraku. Ipak još ide. Otvorio je poklopac na poleđini i zavirio unutra. - Čini mi se da je u redu. Ne mogu međutim ništa reći dok ga ne pogledam. Uzet ću ga u posao danas popodne. - Donijet ću ga kasnije - rekao sam. - Molim vas lijepo, možete li mi reći je li neki od ovih satova u izlogu točan? Držao je moj sat na dlanu i pogledao me svojim rasplinutim hitrim okom.

- Okladio sam se s kolegom - rekao sam. - A jutros sam zaboravio uzeti naočale. - Da, kako ne - rekao je. Odložio je sat i napola se podigao s tronoška i navirio se preko pregrade. Zatim je pogledao prema zidu. - Sada je dvade... - Nemojte mi reći - rekao sam. - Molim vas. Samo mi recite je li koji od njih točan. Opet me pogledao. Sjeo je natrag na stolčić i gurnuo ono staklo na čelo. Ostavilo je crveni krug oko oka i bez njega cijelo mu je lice izgledalo golo. - Što danas slavite? - rekao je. - Ona regata je tek idući tjedan, je li? - Ne, gospodine. Samo privatna proslava. Rođendan. Ide li koji točno? - Ne. Ali još nisu regulirani i navijeni. Ako mislite koji od njih kupiti... - Ne, hvala. Ne treba mi sat. Imamo zidni u našoj dnevnoj sobi. Ovaj ću dati srediti kad mi bude trebao. - Pružio sam ruku. - Bolje da ga sad ostavite. - Donijet ću vam ga kasnije. - Dao mi je sat. Stavio sam ga u džep. Sad ga nisam čuo, uz kuckanje svih onih ostalih. - Najljepša vam hvala. Nadam se da vam nisam oduzeo previše vremena. - Nema na čemu. Donesite ga kad se odlučite. I bolje bi bilo da odgodite vašu proslavu dok ne  pobijedimo u regati. - Da, razumijem. Pravo imate. Izišao sam i zatvorio vrata kuckanju. Opet sam pogledao u izlog. On me promatrao preko  pregrade. U izlogu je bilo desetak ura, pokazujući desetak različitih sati a svaki s istom onom nametljivom i proturječnom sigurnošću kao i moj, potpuno bez kazaljki. Proturječeći jedni drugima. Čuo sam svoj kako uporno tiktaka u mom džepu, premda ga nitko nije mogao vidjeti, i premda ne bi mogao ništa ni pokazati da ga je tko i vidio. I tako sam rekao sam sebi da uzmem taj. Jer otac kaže da ure ubijaju vrijeme. On kaže da je vrijeme mrtvo sve dok ga mali kotačići otkucavaju; tek kad se sat zaustavi vrijeme oživljava. Kazaljke su bile izdužene, malo zakrivljene prema horizontali pod blagim kutem, poput galeba koji se nagnuo u vjetar. Držale su u sebi sve za čim sam žalio kao što mladi mjesec drži vodu, kako kažu crnci. Urar je i opet radio sagnut nad svojim pultom, s onom cijevi zabodenom u lice. Kosa mu je bila razdijeljena po sredini. Razdjeljak se gubio gore u ćeli, nalik na isušenu močvaru u prosincu. Vidio sam željezariju na drugoj strani ulice. Nisam znao da se glačala prodaju na kilogram. - Možda vi želite krojačka - rekao je trgovački pomoćnik. - Ona su teška pet kila. - Samo što su  bila veća nego što sam mislio. Zato sam uzeo dva manja od tri kile, jer će, kad se umotaju, izgledati kao par cipela. Zajedno su bila prilično teška, ali ja sam i opet pomislio kako je otac govorio o reducto absurdum ljudskoga iskustva, i na jedinu priliku koja mi očito preostaje da primijenim Harvard. Možda iduće godine; jer možda su potrebne dvije godine na fakultetu da čovjek to temeljito svlada. Ali vani su mi se učinili dovoljno teškima. Naišao je tramvaj. Popeo sam se. Nisam vidio natpis na prednjoj strani. Bio je pun, uglavnom naizgled imućnih ljudi koji su čitali novine. Jedino prazno sjedalo bilo je kraj jednog crnca. Nosio je kruti šešir i uglačane cipele a u ruci je držao izgorjeli opušak od cigare. Nekad sam mislio da Južnjak mora uvijek biti svjestan crnaca. Mislio sam da Sjevernjaci to od njega očekuju. Kad sam prvi put došao na Istok neprestano sam mislio Moraš držati na umu kako su oni za tebe obojeni a ne crnci i da slučajno nisam samo rijetko dolazio u dodir s njima, bio bih potratio mnogo vremena i truda prije nego što bih naučio kako je najbolje prihvaćati

sve ljude, crne ili bijele, onako kako oni vide sami sebe, a onda ih ostaviti na miru. Tada sam shvatio kako crnac nije toliko osoba koliko način ponašanja; neka vrsta obratnog odraza bijelih ljudi među kojima živi. Ali isprva sam mislio kako bi mi moralo nedostajati što ih nemam gomilu oko sebe jer  sam mislio da to Sjevernjaci misle, ali nisam bio svjestan kako mi zaista nedostaju Roskus i Dilsey i svi sve do onog jutra u Virginiji. Vlak se zaustavio kad sam se probudio i podigao sam roletu i  pogledao van. Vagon se prepriječio na raskrižju, odakle su se dvije bijele ograde spuštale nizbrdo, a onda se širile prema van i nadolje kao dio skeleta nekog roga, a usred skorenih blatnih tragova kola na putu sjedio je crnac na mazgi i čekao da se vlak pomakne. Koliko je ondje čekao ne znam, ali zajahao je mazgu, glave umotane u komad pokrivača, kao da su oboje ondje napravljeni zajedno s ogradama i cestom, ili s brežuljkom, isklesani iz brežuljka samog, poput putokaza koji je tamo  postavljen da kaže Opet si kod kuće. Nije imao sedla i noge su mu visjele gotovo do zemlje. Mazga e izgledala kao zec. Podigao sam prozor. - Hej, Ujače - rekao sam. - Jesmo li na putu? - Molim, gospodine? - Pogledao me, zatim otpustio pokrivač i podigao ga s uha. - Božični dar! - rekao sam. - Ti mi duguješ! - Aha, gazda. Uvatili ste me, jelda. - Opraštam ti ovaj put. - Izvukao sam hlače iz mrežice za prtljagu i uzeo iz njih novčić od dvadeset  pet centi. - Ali drugi put pripazi. Vraćam se ovuda dva dana poslije Nove godine, pa onda pripazi. Bacio sam novčić kroz prozor. - Kupi si nešto za Božić. - Hoću, gospodine - rekao je. Sagnuo se i podigao novčić i protrljao ga o nogavicu. - Hvala, mladi gospodaru. Hvala. - Tada se vlak počeo kretati. Nagnuo sam se kroz prozor u hladan zrak i gledao unatrag. Stajao je ondje kraj onog mršavog zeca od mazge, oboje bijedni, otrcani i nepomično lišeni nestrpljenja. Vlak je naglo zakrenuo u zavoju, lokomotiva je huktala u kratkim teškim dahtajima, i tako su mi glatko iščezli iz vida, u onoj njima svojstvenoj bijednoj i bezvremenoj strpljivosti, statičnoj vedrini: onoj mješavini djetinjaste i voljne nesposobnosti i paradoksalne pouzdanosti koja njeguje i štiti one koje voli iznad svih granica razuma i neprestano ih potkrada i izbjegava odgovornost i obveze sredstvima preočitim čak i da bi se nazvala strategijom i otkriva se u krađi ili izbjegavanju posla isključivo s iskrenim i spontanim divljenjem prema pobjedniku koje gospodin osjeća prema svakome tko ga pobijedi u pravednoj borbi, čemu valja pridodati još i nježnu i nepokolebljivu trpeljivost prema nestašlucima bijelaca, nalik onoj djeda ili bake prema njihovoj nepredvidivoj i napornoj djeci, koju sam već bio zaboravio. I cijeli taj dan, dok je vlak krivudao kroz zahuktale klance i po strminama gdje je kretanje značilo tek mučan zvuk ispušnih cijevi i stenjanja kotača, a vječne su se planine gubile u teškome nebu, mislio sam na dom, na sumornu  postaju i na blato i na crnce i na seljake koji se okupljaju na trgu, s krpenim majmunčićima i kolima i žutim šećerom u vrećicama i blagdanskim petardama koje iz njih strše i cijela bi mi se utroba okretala kao onda u školi kad sam čuo zvono.  Ne bih počeo brojiti sve dok sat nije otkucao tri. Tada bih počeo, brojao do šezdeset i savio jedan  prst i mislio o ostalih četrnaest prstiju koji čekaju da ih savijem, ili trinaest, ili dvanaest, ili osam, ili sedam, sve dok iznenada ne bih postao svjestan šutnje i budnih duhova i rekao »Molim, gospođo?« »Ti se zoveš Quentin, je li?« - rekla je gospođica Laura. Zatim opet šutnja i okrutni budni duhovi i ruke koje se uz trzaj dižu u tišini. »Henry, reci Quentinu tko je otkrio rijeku Mississippi.« »DeSoto.« Tada bi duhovi nestali i poslije nekog vremena preplašio bih se da sam zaostao i brojao sam brzo i savio još jedan prst, a tada sam se pobojao da previše žurim pa sam usporio, pa sam se pobojao i

opet brojao brzo. I tako se nikad nisam mogao uskladiti sa zvonom, i s oslobođenim valom nogu koje se već kreću, koje osjećaju zemlju u istrošenom podu, i dan poput prozorskog okna lagano, oštro udarena i sve bi u meni uzdrhtalo dok sam još mirno sjedio. Uzdrhtalo dok sam mirno sjedio. Moja e utroba za te uzdrhtalo. Jednu je minutu stajala na vratima, Benjy. Urla. Benjamin čedo moje  starosti urla. Caddy! Caddy!  Pobjeći ću. On je počeo plakati ona je prišla i taknula ga. Šuti. Ne boj se, neću. Šuti. Ušutio je.  Dilsey. On će nanjušit što mu kažeš kad oće. Ne moraš ni slušat ni govorit.  Može li nanjušit ono novo ime što su mu dali? Može li nanjušit nesreću? Što njega briga za nesreću. Ništa njemu nesreća ne može.  Zašto su mu onda mjenjali ime ako ne da pomognu njegovoj sreći? Tramvaj je stao, krenuo, opet stao. Ispod prozora promatrao sam tjemena prolaznika ispod novih oš neizblijedjelih slamnih šešira. Sad je već u tramvaju bilo žena, s košarama za tržnicu, a muškaraca u radnoj odjeći uskoro je bilo više od ulaštenih cipela i ovratnika. Crnac mi je dodirnuo koljeno. - Oprostite - rekao je. Pomaknuo sam noge i pustio ga da prođe. Prolazili smo kraj gologa zida, klopot se odbijao natrag u kola, o žene s košarama na koljenima i ednog muškarca u masnom šeširu s lulom zataknutom o vrpcu. Osjetio sam vonj vode, i u praznini u zidu ugledao sam odsjaj vode i dva jarbola i galeba nepomičnog u zraku, kao da je na nevidljivoj žici razapetoj između jarbola, i podigao sam ruku i kroz kaput dodirnuo pisma koja sam napisao. Kad je tramvaj stao sišao sam. Most je bio podignut da propusti jednu škunu. Vukao ju je tegljač, dašćući pod krmom, rigajući dim, ali sam brod kao da se kretao bez neke vidljive sile. Čovjek gol do pasa namotavao je konop na  pramčanom dijelu palube. Preplanulo tijelo bilo je boje duhanskog lista. Drugi čovjek u slamnom šeširu od kojega je ostao samo obod stajao je za kormilom. Brod je prošao kroz most, krećući se pod golim stupovima poput sablasti usred bijela dana, dok su tri galeba lebdjela iznad krme kao da su igračke na nevidljivim žicama. Kad se most zatvorio prešao sam na drugu stranu i naslonio se na ogradu iznad spremišta za čamce. Splav je bila prazna i vrata zatvorena. Momčad se upravo povukla sada u kasno popodne da se odmori prije. Sjena mosta, prečke ograde, moja sjena ploštimice oslonjena na vodu, tako sam lako nadmudrio nju što me nije htjela napustiti. Bila je najmanje petnaest metara dugačka i da sam bar  imao nešto da je uronim u vodu, držim je dok se ne utopi, dok sjena paketa nalik na dvije umotane cipele leži na vodi. Crnci kažu kako sjena utopljenika neprestano čeka čovjeka u vodi. Svjetlucala je i blistala kao da diše, i splav spora kao da diše, a smeće napola potonulo hrlilo je k moru i špiljama morskim i pećinama. Istisnuta voda jednaka je nečemu nečega. Reducto ad absurdum cjelokupnog ljudskog iskustva, a dva željezna glačala od tri kile teže više od jednog krojačkog glačala. Kakvo grešno rasipništvo rekla bi Dilsey. Benjy je znao kad je bakica umrla. Plakao je. On to njuši. On to njuši. Tegljač se vraćao natrag niz rijeku, rasijecajući vodu u dugačkim zakovrnutim valjcima, i napokon zaljuljao splav jekom svog prolaza, te se splav naglo podigla na zakovrnuti valjak uz pljuskanje i otegnutu škripu kad su vrata gurnuta natrag i izišla dva muškarca, noseći lagani športski čamac. Spustili su ga u vodu i trenutak kasnije izišao je Bland s veslima. Imao je na sebi flanelske hlače, sivi sako i kruti slamni šešir. Ili on ili njegova majka negdje su pročitali kako oksfordski studenti veslaju

u flanelskim hlačama i krutim šeširima pa su početkom jednoga ožujka kupili Geraldu čamac ednosjed i on je u svojim flanelskim hlačama i krutom šeširu sišao na rijeku. Ljudi iz spremišta za čamce prijetili su da će pozvati policiju, ali on nije odustao. Njegova je majka doputovala u unajmljenom automobilu, umotana u krzno poput polarnog istraživača da ga isprati, po vjetru od dvadeset i pet milja na sat i usred neprekinute struje ledenih santi nalik na stado prljavih ovaca. Odonda čvrsto vjerujem kako je Bog ne samo gospodin i športaš; on je uz to rodom iz Kentuckyja. Kad je otplovio, ona je napravila krug i opet se spustila na rijeku i vozila usporedo s njim u prvoj  brzini. Pričalo se kako čovjek ne bi rekao da su se njih dvoje prije ikad i vidjeli, nisu se čak ni gledali, poput kakvog kralja i kraljice, već se naprosto kretali usporedo po Massachusettsu,  paralelnim putanjama kao dva planeta. Ušao je u čamac i zaveslao. Sad je već dobro veslao. I morao je. Pričalo se kako ga je majka  pokušala nagovoriti da se okani veslanja i radi nešto drugo što ostali na njegovoj godini ne mogu ili neće, ali taj je jedini put bio tvrdoglav. Ako se tvrdoglavošću može nazvati ono sjedenje u stavu kneževske dosade, s onom kovrčavom žutom kosom i onim ljubičastim očima i onim trepavicama i onom njujorškom odjećom, dok nam njegova majčica priča o Geraldovim konjima i Geraldovim crncima i Geraldovim ženskama. Muževi i očevi u Kentuckyju zacijelo su bili blaženi kad je ona odvukla Geralda u Cambridge. Uzela je stan preko u gradu, a i Gerald je ondje unajmio stan, uz onaj u koledžu. Odobravala je Geraldovo druženje sa mnom jer sam u najmanju ruku pokazao neki nezgrapan osjećaj za noblesse oblige  time što sam se dao roditi na Jugu ispod Mason-Dixonove granice, i još s nekoliko drugih koji su udovoljavali (minimalnim) geografskim uvjetima. Opraštala, u najmanju ruku. Ili zatvarala oči. Ali otkako je srela Spoadea kad je izlazio iz kapele jedne On je rekao kako ona ne može biti dama jer jedna dama ne bi bila vani u to doba noći nikad mu nije mogla oprostiti što ima pet imena, uključivši i jedno sadašnje engleske vojvodske kuće. Siguran sam da se tješila time što je samu sebe uvjerila kako se neki izrod iz kuće Maingault ili Mortemar spetljao s vratarevom kćerkom. Što je bilo posve vjerojatno, izmislila to ona ili ne. Spoade je bio svjetski  prvak u gubljenju vremena, majstor svih zahvata i niskih udaraca dopuštenih u borbi za tu titulu. Čamac je sad bio tek mrljica, vesla su hvatala sunce u razmaknutim odsjajima, kao da treptajem trup čamca požuruje njega požuruje.  Jesi li ikad imao sestru? Ne, ali sve su one kurve. Jesi li ikad  imao sestru? Jednu minutu je bila. Kurve. Ne kurva jednu minutu je stajala na vratima   Dalton Ames. Dalton Ames. Košulje Dalton. Uvijek sam mislio da su to grube žućkastozelenkaste kaki košulje, vojnički kaki, dok nisam vidio da su od teške kineske svile ili najfinijeg flanela, jer mu je iznad njih lice bilo tako tamnoputo a oči tako plave. Dalton Ames. Tek mu je za mrvicu izmakla otmjenost. Teatarski rekvizit. Samo papirmaše, onda takni. Oh. Azbest. Zamalo bronca.  Ali neće ga ozvati u kuću.  I Caddy je žena upamti. I ona mora štošta činiti iz ženskih razloga.  Zašto ga ne dovedeš kući, Caddy? Zašto to moraš raditi kao crnkinje na pašnjaku u jarcima u mračnim šumama zadihane skrivene pomamne u mračnim šumama. I nakon nekog vremena shvatio sam da već dugo slušam svoj sat i osjetio sam kako mi pisma šuškaju kroz kaput na ogradi, i naslonio sam se na ogradu promatrajući svoju sjenu, kako sam je  prevario. Kretao sam se duž ograde, ali i odijelo mi je bilo tamno i mogao sam obrisati ruke,  promatrajući svoju sjenu, kako sam je prevario. Zašao sam u sjenu mola. Tada sam krenuo prema istoku.  Harvard moj dečko na Harvardu Harvardu harvardu Onaj prištićavi balavac koga je upoznala na

utakmici uz šarene vrpce. to se vukao za njom uz ogradu i pokušao je dozvati zviždanjem kao štene. Budući da ga nisu mogli namamiti u blagovaonicu majka je vjerovala kako on ima nekakvu moć i kako će je opčiniti kad je zatekne samu. A ipak bilo koja ništarija  Ležao je kraj sanduka pod  rozorom i urlao što se može dovesti u limuzini sa cvijetom u zapučku.  Harvard. Quentine ovo je erbert. Moj dečko s Harvarda. Herbert će biti veliki brat već je Jasonu obećao Vedar, celuloidan poput trgovačkog putnika. Lice puno zubi koji se bijele ali se ne smiješi. Čuo  sam gore za njega. Sami zubi ali se ne smiješi. Ti ćeš voziti? Uđi Quentine. Ti ćeš voziti. To je njezin auto zar se ne ponosiš svojom sestricom koja posjeduje prva kola u gradu Herbert  njegov dar. Louis je podučava svakoga jutra zar nisi dobio moje pismo  Gospodin Jason Richmond Compson i gospođa najavljuju vjenčanje svoje kćeri Candace za gospodina Sidneyja Herberta Heada dvadeset petog travnja tisuću devetsto desete u Jeffersonu, Mississippi. Kućna adresa poslije prvoga kolovoza Avenija ta i ta broj taj i taj, South Bend, Indiana. Shreve je rekao Zar ga nećeš čak ni otvoriti? Tri dana. Puta. Gospodin Jason Richmond Compson i gospođa  Mladi Lochinvar otišao je sa Zapada ponešto prebrzo zar ne? Ja sam s Juga. Ti voliš šale, je li. O da znao sam da je to negdje u provinciji. Voliš šale je li. Trebao bi nastupati u cirkusu. I jesam. Tako sam i uništio vid zalijevajući buhe na slonu. Tri puta Ove djevojke iz provincije.  Nikad ne znaš na čemu si s njima, je li. No dobro, u svakom slučaju Byron nikad nije ostvario svoju želju, Bogu hvala.  Ali ne udariti čovjeka s naočalama. Zar ga nećeš čak ni otvoriti?  Ležalo je na  stolu i svijeće su gorjele na svakom uglu na omotnici povezanoj prljavom ružičastom podvezicom dva umjetna cvijeta. Ne udariti čovjeka s naočalama. Ovi jadni provincijalci nikad još nisu vidjeli auto gle koliko ih je zatrubi malo Candace  Nije me htjela ni pogledati  da se maknu s puta nije me htjela ni pogledati  tvoj otac ne bi volio da nekoga ozlijediš kažem ti da će tvoj otac sad naprosto morati nabaviti auto gotovo da mi je žao da si ga ovamo dovezao Herberte premda sam silno uživala u vožnji dakako imamo kočiju ali tako često kad želim izići gospodin Compson nađe nekog posla za crnce stradala bih da ih u tome ometam on tvrdi da mi je Roskus na raspolaganju u svako doba ali ja znam što to znači znam kako često ljudi daju obećanja samo da bi umirili vlastitu savjest hoćeš li ti tako postupati s mojom malom djevojčicom Herberte ali znam da nećeš Herbert nas je strašno razmazio Quentine jesam li ti pisala da će on namjestiti Jasona u svojoj banci čim Jason završi gimnaziju Jason će biti sjajan bankar on je jedino moje dijete sa smislom za praktično to možete meni zahvaliti uvrgao se na moju obitelj a svi su drugi  pravi Compsoni Jason je nabavljao brašno. Lijepili su zmajeve na stražnjoj verandi i prodavali ih a pet centa komad, on i mali Patterson. Jason je bio blagajnik.  Nije bilo ni jednog crnca u ovom tramvaju a šeširi još neizbledjeli promicali su pod prozorom. Idem na Harvard. Prodali smo Benjyjev  Ležao je na zemlji pod prozorom i urlao. Prodali smo enjyjev pašnjak da bi Quentin mogao ići na Harvard  brat tvoj. Tvoj mali brat. Trebali biste imati kola silno vam je koristila vožnja je li tako Quentine vidite kako ga odmah zovem Quentin toliko sam loga čuo o njemu od Candace.

Ma zašto ne biste želim da moji dečki budu više nego prijatelji da Candace i Quentin više nego  prijatelji Oče ja sam počinio kakva šteta da nemate ni brata ni sestre  Ni sestre ni sestre nisam imao ni sestre Nemojte pozvati Quentina i on i gospodin Compson osjećaju se malo uvrijeđenima kad ja imam dovoljno snage da siđem u blagovaonicu sad živim isključivo snagom volje a platit ću to kasnije kad sve prođe i kad mi odvedete moju kćerkicu  Moja sestrica nije imala. Kad bih mogao reći Majko. Majko Osim ako ne uspijem odoljeti napasti i povedem vas umjesto nje mislim da gospodin Compson ne  bi mogao sustići kola. Ah Herberte čuješ li ti to Candace  Nije me htjela gledati meki tvrdoglavi ugao čeljusti nije se osvrtao Ali ne moraš biti ljubomorna on to samo laska jednoj staroj ženi odrasla udata kći naprosto ne mogu vjerovati. Glupost izgledate baš kao djevojčica mnogo ste mlađa od Candace rumenih obraza kao djevojčica  Lice prijekorno plačno zadah kamfora i suza glas koji nariče uporno i tiho iza sumračnih vrata  sumračno obojeni miris kozokrvine. Nose prazne kovčege niz tavanske stube zvuče kao mrtvački  sanduci putovanje u French Lick. Nije našla smrt na solilima Šeširi neizblijedjeli i bez šešira. Za tri godine mogu ne nositi šešir. Mogao ne nositi. Bio. Hoće li tada biti šešira budući da mene nije a niti Harvarda tada. Gdje najbolje misli kaže Otac prianjaju  poput vitica mrtvog bršljana uz stare mrtve cigle. Ni Harvarda tada. Ne za mene, barem. Opet. Tužnije nego bio. Opet. Najtužnije od svega. Opet. Spoade je na sebi imao košulju; dakle mora da jest. Kad opet budem mogao vidjeti svoju sjenu ne  budem li oprezan što sam je na prijevaru satjerao u vodu gazit ću opet po svojoj neprodornoj sjeni. Ali nema sestre. Ne bih to učinio.  Ne dopuštam da se moju kćerku uhodi  Ne bih.  Kako mogu obuzdati i jednog od njih kad si ih uvijek učio da ne poštuju ni mene ni moje želje nam da gledaš s visoka na moju obitelj ali je li to razlog da učiš moju djecu moju rođenu djecu za koju sam trpjela da se ne poštuju  Zabijajući kostur moje sjene u beton tvrdim petama a tada sam čuo sat i opipao sam pisma kroz kaput.  Ne želim da moju kćerku uhodiš ni ti ni Quentin ni bilo tko drugi ma što ona po tvom mišljenju učinila  Ako ništa drugo priznaješ da ima razloga da je nadziremo Ja ne bih ja ne bih.  Znam da ti ne bi nisam htio tako oštro govoriti ali žene ne poštuju jedna drugu sebe same  Ali zašto je ona  Ura je počela otkucavati kad sam stupio na svoju sjenu ali bila je tek četvrt.  Našeg podvornika, Deacona, nigdje nije bilo na vidiku, mislim da bih bio da sam mogao  Nije ona to htjela reći žene se tako ponašaju rekla je zato što voli Caddy Ulične svjetiljke silazile bi nizbrdo a onda se penjale prema gradu  Hodao sam po trbuhu svoje sjene. Mogao sam ispružiti ruku iza nje, osjećao sam Oca iza sebe iza hrapave tmine ljeta i kolovoza uličnih svjetiljki  Otac i ja štitimo žene jednu od druge od njih samih naše žene  Žene su takve one ne stječu znanje o ljudima mi smo za to one se naprosto rađaju s praktičnim sjemenom  sumnje koje svako toliko donese ploda i obično su u pravu imaju neku sklonost prema zlu neku elju da nadoknade sve što zlu nedostaje da ga nagonski privuku na sebe kao što na sebe privlačiš  osteljinu u polusnu pripremajući tlo za njega u duhu dok zlo ne posluži svojoj svrsi bez obzira je

li ona ikad postojala ili nije.  Nalazio se između dvojice brucoša. Još se očito nije posve oporavio od raspoloženja parade, jer me vojnički pozdravio kao pravi visoki časnik. - Razgovarao bih s tobom na trenutak - rekao sam zastavši. - Sa mnom? U redu. Vidimo se, dečki - rekao je, zaustavio se i okrenuo; - drago mi je što smo  pročavrljali. - Uvijek isti, naš Deacon. Živi primjer prirodnog psihologa. Kažu da u četrdeset godina nije ni jednom propustio vlak na početku semestra, i da na prvi pogled može prepoznati Južnjaka.  Nikad nije pogriješio, a kad je čuo čovjeka da govori, znao je i iz koje je države. Imao je pravu odoru u kojoj je dočekivao vlakove, neku vrstu kompleta iz Čiča Tomine kolibe, sa zakrpama i svime što tome pripada. - Da, šefe. Ovuda molim, mladi gospodine, evo nas - i pritom uzima tvoju prtljagu. - Amo mali, dođi amo i uzmi ove torbe. - Našto bi se pokretna planina prtljage primakla otkrivajući bijelog dječaka od kojih petnaest godina, i Deacon bi nekako uspio objesiti još jednu torbu na njega i otjerati ga. - Hajde sad, pazi da ti nešto ne ispadne. Da šefe, mladi gospodine, samo dajte starom crncu vaš  broj sobe i sve će bit cakum-pakum kad stignete. Od tada pa nadalje sve dok te nije potpuno pokorio u svako je doba zalazio u tvoju sobu, svenazočan i govorljiv, premda mu se ponašanje postupno pomicalo prema sjevernjačkom usporedo s  boljom odjećom pa te napokon kad te već toliko iscijedio da si se opametio počeo i tikati, zvati Quentin ili kako ti je već ime, i kad si ga sljedeći put susreo već je nosio iznošeno odijelo marke Brooks i šešir s vrpcom zaboravio sam kojeg princetonskog kluba koji mu je netko darovao a on  blaženo i nepokolebljivo vjerovao da je dio pojasa od odore Abea Lincolna. Netko je prije mnogo godina, kad se prvi put tko zna odakle pojavio na sveučilištu, proširio priču da je diplomirao teologiju. I kad je uspio shvatiti što to znači toliko mu se dopalo da je i sam počeo prepričavati priču, dok napokon valjda nije i sam povjerovao da je istinita. U svakom slučaju, pripovijedao je dugačke anegdote bez poante o svojim studentskim danima, familijarno nazivajući profesore koji su umrli ili otišli krsnim imenom, obično netočnim. Ali bio je vođa mentor i prijatelj bezbrojnim nizovima nedužnih i usamljenih brucoša, i vjerujem da uza sve njegove sitne trikove i licemjerje nije bio veći trn u oku nebesima od mnogih drugih. - Nisam te vidio tri-četiri dana - rekao je, odmjeravajući me iz svoje još uvijek vojničke  perspektive. - Jesi bio bolestan? - Ne. Dobro sam. Radio sam valjda. Ali ja sam tebe vidio. - Da? - Na paradi neki dan. - A to. Da, bio sam. Nije meni do tih stvari, razumiješ, ali dečki vole da sam s njima, oni vetrani. Gospoje vole da svi vetrani dođu, znaš. I onda moram poslušat. - I još i na onaj digićki blagdan - rekao sam. - Tada si valjda morao poslušati Žensko društvo za  borbu protiv alkohola? - A to? To sam radio zbog svog zeta. On cilja na poso u gradskoj službi. Pometača ulica. Kažem mu da njemu treba samo metla na kojoj će spavati. Znači vidio si me, je l’ da? - Oba puta. Da. - Mislim, u uniformi. I kako sam ti izgledo? - Izgledao si sjajno. Izgledao si bolje od svih. Morali bi te imenovati generalom, znaš. Dodirnuo mi je nadlakticu, lagano, ruka mu je bila izrađena, meka, kao sve crnačke ruke. - Čuj.

Ovo nije za tuđe uši. Tebi to kažem jer ti i ja smo isti ljudi, okreni-obrni. - Nagnuo se malo prema meni, govorio je brzo i nije me gledao. - Neke stvari sam pokrenio, već sada. Čekaj do sljedeće godine. Samo pričekaj. A onda ćeš vidjet gdje ću bit u povorci. Ne moram ti reć kako ću to sredit; kažem samo, pričekaj momče pa ćeš vidjet. - Sad me pogledao i lagano me potapšao po ramenu i zaljuljao se na petama, kimajući glavom. - Da, gospodine moj. Nisam ja zabadava prešo u demokrate  prije tri godine. Moj zet u gradskoj; ja - Da, gospodine moj. Ako je samo preći u demokrate dosta da se ta ništarija primi posla... A što se mene tiče: samo ti stani ondje na onaj ugao za godinu dana od  prekjučer i vidjet ćeš. - Nadam se. Zavrijedio si to, svakako. I dok mi je to još na pameti... - izvukao sam pismo iz džepa. - Odnesi ovo sutra u moju sobu i daj Shreveu. Kod njega će se naći nešto za tebe. Ali tek sutra, zapamti. Uzeo je pismo i pažljivo ga pogledao. - Zapečaćeno je. - Jest. A unutra piše, Vrijedi tek od sutra. - Hm - rekao je. Pogledao je u omotnicu naškubivši usta. - Nešto za mene, kažeš? - Da. Dar od mene. Sad me opet pogledao, omotnica u crnoj ruci bijela na suncu. Oči su mu bile mekane i bez šarenica i smeđe, i iznenada sam vidio Roskusa kako me promatra iza svih tih bjelačkih naklapanja o uniformama i politici i tih harvardskih manira, nepovjerljiv, tajnovit, nemušt i tužan. - Ti se valjda ne šališ sa starim crncem, je li? - Znaš da se ne šalim. Zar se ikad neki Južnjak s tobom našalio? - Imaš pravo. Fini su to ljudi. Ali ne da se s njima živjet. - Jesi li kad pokušao? - upitao sam. Ali Roskus je nestao. Opet je bio onakav kakvim se odavno naučio predstavljati pred očima svijeta, razmetljiv, lažan, gotovo prost. - Pokorit ću se tvojim željama, sinko. - Ne prije sutra, upamti. - Sigurno - rekao je - razumio sam, sinko. No dobro - Nadam se... - rekao sam. Pogledao me odozgo, dobroćudno, prodorno. Iznenada sam pružio ruku i rukovali smo se, on ozbiljan, s umišljenih visina svog sna o gradskoj i vojničkoj službi. - Dobar si ti čovjek, znaš. Nadam se... Pomogao si već mnogim mladićima. - Trudio sam se bit pošten prema svima - rekao je. - Ne marim ja za nekakve staleške granice. Čovjek je za mene čovjek, gđe god ga našo. - Nadam se da ćeš uvijek nalaziti mnogo prijatelja, kao i dosad. - Mladi ljudi. Dobro se s njima slažem. A ni oni mene ne zaboravljaju - rekao je, mašući mojom omotnicom. Spremio ju je u džep i zakopčao kaput. - Da, šefe - rekao je. - Uvijek sam imao dobrih  prijatelja. Satovi su opet počeli odbijati, pola sata. Stajao sam u trbuhu svoje sjene i slušao smirene otkucaje ravnomjerno raspoređene po sunčevom svjetlu, među tankim, još sitnim listićima. Ravnomjerne i mirne i vedre, s onim svojstvom jeseni koja se u zvonjavi uvijek osjeća čak i u mjesecu nevjesta.  Ležao je na zemlji pod prozorom i urlao   Samo ju je pogledao i znao je. Iz dječjih usta. Ulične  svjetiljke Otkucaji su utihnuli. Vratio sam se u poštu nogama utiskujući svoju sjenu u pločnik,  silaze nizbrdo zatim se uspinju prema gradu poput svjetiljki koje su obješene jedna iznad druge na zidu.

Otac je rekao zato što ona voli Caddy voli ljude zbog njihovih nedostataka. Ujak Maury raskrečenih nogu pred kaminom mora pokrenuti jednu ruku dovoljno dugo da nazdravi Božić. Jason je trčao, s rukama u džepovima pao i ležao kao pile svezano za pečenje dok ga Versh nije podigao.  Zašto ne izvučeš ruke iz džepova dok trčiš onda bi mogo i ustat  Vrtio je glavom u kolijevci vrtio je dok nije izravnao zatiljak. Caddy je rekla Jasonu i Vershu da ujak Maury ne radi zato što je vrtio glavom u kolijevci kad je bio mali. Shreve je nailazio putem, vukući noge, ozbiljan debeljko, s naočalama koje su svjetlucale pod strujom lišća kao jezerca. - Dao sam Deaconu pismo da pokupi neke stvari. Možda me neće biti danas poslije podne, pa mu nemoj dati ništa do sutra, molim te. - U redu. - Pogledao me. - Čuj, pa što ti to danas zapravo radiš? Sav si se dotjerao i vučeš se naokolo tužna lica kao da se spremaš na obredno spaljivanje. Jesi li jutros bio na psihologiji ? - Ne radim ništa. Ništa do sutra. - A što ti je ovo? - Ništa. Par cipela koje sam dao pođoniti. Ništa do sutra, razumiješ? - Dobro. U redu. Oh, kad smo kod toga, jesi li jutros uzeo jedno pismo sa stola? - Nisam. - Ondje ti je. Od Semiramide. Vozač ga je donio prije deset sati. - Dobro. Uzet ću ga. Zanima me što sad hoće. - Vjerojatno još jedan koncert orkestra. Tampti ta-ta ta, Gerald sad. ‘Malo jače na tom bubnju, Quentin’. Bože, baš sam sretan što nisam gospodin. - Pošao je dalje privijajući k sebi knjigu, malo  bezobličan, uporni debeljko. Ulične svjetiljke  misliš li zato što je jedan od naših predaka bio guverner a trojica generali a majčini nisu svaki je živ čovjek bolji od mrtvoga ali nijedan živ ili mrtav čovjek nije mnogo bolji od bilo kojeg drugog živog ili mrtvog čovjeka  Ali gotovo u majčinoj glavi. Svršeno. Svršeno. Tada smo svi otrovani  ti brkaš grijeh i ćudoređe žene to ne čine tvoja majka misli na ćudoređe a je li to grijeh ili nije nije joj palo na pamet Jasone ja moram otići odavde ti zadrži ostale povest ću sa sobom Jasona i otići onamo gdje nas nitko ne poznaje da mu se pruži prilika da odraste i da sve ovo zaboravi ostali me ne vole oni nikad ništa nisu voljeli zbog one svoje compsonovske sebičnosti i lažnog ponosa Jason je bio jedini koga sam mogla prigrliti bez straha glupost Jasonu ovdje ništa ne fali ali mislio sam čim ti bude bolje ti i Caddy biste mogle otići u French Lick  i ostaviti Jasona ovdje sama s tobom i crncima ona će ga zaboraviti onda će sve te priče prestati nije smrt našla na solilima možda ću joj moći naći muža ne smrt na solilima Tramvaj je došao i zaustavio se. Zvona su još odbijala pola. Ušao sam i kola su opet krenula,  brišući pola sata. Ne: tri četvrt. Tada će ionako biti deset do. Ostaviti Harvard  san tvoje majke za koji je prodala Benjyjev pašnjak  što sam učinila pa da zaslužim ovakvu djecu već mi je Benjamin bio dovoljna kazna a sad ona

nema više nikakvog poštovanja prema meni prema svojoj rođenoj majci patila sam zbog nje i snivala snove i kovala planove i žrtvovala se sišla sam u ovu suznu dolinu a ipak mi nikad otkako je otvorila oči nije posvetila nijednu nesebičnu misao ponekad je gledam i pitam se može li ona uopće biti moje dijete osim Jasona on me nikad ni jednog trenutka nije rastužio otkako sam ga prvi put uzela u naručje znala sam tada da će mi on biti radost i spasenje mislila sam da mi je Benjamin dovoljna kazna za sve što sam sagriješila mislila sam da mi je on kazna zato što sam pogazila svoj ponos i udala se za čovjeka koji se smatrao boljim od mene ipak ne žalim se voljela sam ga više nego sve druge zbog toga i osjećaja dužnosti premda mi je Jason cijelo vrijeme bio prirastao srcu ali sad uviđam da nisam dovoljno patila sad uviđam da moram ispaštati i za tvoje ne samo za moje grijehe što si učinio kakve e to grijehe tvoja ohola obitelj svalila na mene ali već ćeš ti ustati u njihovu obranu uvijek si nalazio isprike za svoju vlastitu krv samo Jason može pogriješiti jer on je više Bascomb nego Compson dok  tvoja rođena kći moja kćerkica moja mala curica ona ona nije ništa bolja od obične kad sam bila djevojka bila sam nesretna što sam tek Bascombova učili su me da nema sredine da je žena ili dama ili nije ali nikad nisam ni u snu pomislila kad sam je držala u naručju da bi se moja kći mogla toliko zaboraviti zar ti ne znaš meni je dosta da je pogledam u oči i da znam sve možda ti misliš da bi tebi rekla ali ona nikome ništa ne govori o sebi ona je tajnovita ne znaš ti nju ja znam stvari koje je ona  počinila ali radije bih umrla nego da ti kažem tako je samo ti i dalje kritiziraj Jasona optužuj me da sam ga navela da je uhodi kao da je to zločin dok tvoja rođena kći može znam ti ga ne voliš znam da edva čekaš da povjeruješ u njegove mane nikad ga nisi da rugaj mu se kao što si se uvijek rugao Mauryju ne možeš mi nanijeti bola više nego što su to dosad učinila tvoja djeca i tada me više neće  biti i Jason neće imati nikoga tko će ga voljeti i štititi od ovoga gledam ga svakoga dana u strahu da ću vidjeti kako se u njemu napokon pojavljuje ta compsonovska krv dok mu se sestra iskrada iz kuće da se sastane tko zna s kim jesi li ga ti ikad u životu vidio hoćeš li mi bar dopustiti da pokušam otkriti tko je on ne zbog mene ja ne bih mogla podnijeti pogled na njega već zbog tebe da tebe zaštitim ali tko se može boriti protiv nečiste krvi ti mi ne daš ni da pokušam moramo sjediti prekriženih ruku dok  ona ne samo povlači tvoje ime po blatu već okužuje i sam zrak koji tvoja djeca udišu Jasone moraš me pustiti da odem ne mogu to više podnositi daj da uzmem Jasona a ti zadrži ostale oni nisu moja krv i meso kao on tuđi su mi ništa od mene nemaju i bojim ih se mogu uzeti Jasona i otići nekamo gdje nas ne poznaju past ću na koljena i moliti za oprost svojih grijeha da bar on izbjegne toj kletvi i  pokušati zaboraviti da su oni ostali ikad postojali Ako su ono bile tri četvrti, još nema više od deset minuta. Jedan je vlak netom otišao, a ljudi već čekaju sljedeći. Pitao sam, ali nisu znali reći hoće li još koji naići prije podneva, premda bi čovjek   pomislio da će međugradski. Prvi je tako opet bio tramvaj. Ušao sam. Čovjek osjeti kad je podne. Zanima me osjećaju li ga i rudari u utrobi zemlje. Stoga postoje zviždaljke: zbog ljudi koji se znoje, i ako si dovoljno daleko od znoja nećeš čuti zviždaljku a za osam minuta morao bi biti toliko udaljen od znoja u Bostonu. Otac je rekao da je čovjek zbroj vlastitih nesreća. Čovjek bi pomislio da će se i nesreće jednom zamoriti, ali upravo je vrijeme tvoja nesreća, rekao je otac. Galeb privezan za nevidljivu žicu vuče se kroz prostor. Sa sobom u vječnost nosiš simbol svojih neispunjenih nada. Tada su krila veća kaže otac samo tko zna svirati harfu. Čuo sam svoj sat kad god bi se tramvaj zaustavio, ali ne često već su jeli Tko bi svirao  jelo edenje u tebi i prostor prostor i vrijeme izmiješani Želudac kaže podne mozak kaže sat jela U redu zanima me koliko je sati pa što. Ljudi su izlazili iz tramvaja. Sad se nije tako često zaustavljao, ispražnjen jelom. Tada je prošlo. Sišao sam i stajao u svojoj sjeni i nakon nekog vremena naišao je tramvaj i ja sam

ušao i vratio se na međugradsku postaju. Jedan je tramvaj upravo bio na odlasku, i našao sam mjesto do prozora i tramvaj je krenuo i gledao sam kako se nekako odmotava u močvarne ravnice, a onda u drveće. Tu i tamo ugledao bih rijeku i mislio kako bi divno bilo njima dolje u New Londonu kad bi vrijeme i kako Geraldov čamac svečano klizi u blistavo prijepodne i pitao sam se što ona stara žena sad hoće od mene kad mi šalje pismo prije deset sati ujutro. Koju sliku Geraldovu u kojoj bih ja morao biti dio  Dalton Ames oh azbest Quentin je pucao pozadine. Nečega u čemu ima i djevojaka. Žene zaista imaju uvijek njegov glas iznad žagora glas koji je šaputao  sklonost ka zlu, uvjeren da se ni u jednu ženu ne smije pouzdati, ali da su neki muškarci odviše naivni da se sami zaštite. Neugledne djevojke. Daleke rođakinje i prijateljice obitelji kod kojih je samo poznanstvo nametnulo neku vrstu krvne obveze noblesse oblige. A ona ondje sjedi i govori nam njima u lice kako je šteta što je Gerald  pokupio svu ljepotu obitelji zato što muškarcu ljepota nije potrebna, čak mu je bolje bez nje dok je djevojka bez nje naprosto izgubljen slučaj. I priča nam o Geraldovim ženskama Quentin je ustrijelio erberta ustrijelio je njegov glas kroz pod Caddyne sobe  tonom samodopadnog odobravanja. »Kad mu je bilo sedamnaest godina rekla sam mu jednoga dana ‘Baš šteta što imaš takova usta ta bi trebala  biti na djevojačkom licu’ i možete li zamisliti  zastori naslonjeni na suton iznad mirisa jabuka u cvatu njezina glava na pozadini sutona njezine ruke iza glave s krilima kimona glas koji je  šaputao nad zemaljskim rajem odjeća na postelji njuhom viđena povrh jabuke   što je rekao? upamtite, tek je napunio sedamnaestu. ‘Majko’ rekao je ‘pa često i jesu’.« I sjedio je tako u kraljevskoj pozi i promatrao dvije tri njih kroz poluspuštene trepavice. Poput lastavica koje slijeću, te njegove trepavice. Shreve je rekao da se uvijek Hoćeš li se brinuti za Benjyja i oca Što manje govoriš o Benjyju i ocu to bolje kad si ti uopće na njih i mislila Caddy Obećaj  Ne moraš se uznemirivati zbog njih ti odlaziš zdrava i čitava Obećaj bolesna sam moraš mi obećati   pitao tko je smislio tu šalu ali kako je uvijek smatrao gospođu Bland izvanredno uščuvanom ženom rekao je da ona priprema Geralda da jednom zavede neku vojvotkinju. Govorila je za Shrevea onaj debeli mladi Kanađanin dvaput je uredila da dobijem novog sobnog kolegu a da me uopće nije pitala, jednom da ja iselim, jednom Otvorio je vrata u suton. Lice mu je izgledalo kao okrugla pita od bundeve. - Pa eto, došlo vrijeme da se odiljamo. Kruta nas sudba može rastaviti, ali ja nikad neću drugoga ljubiti. Nikada. - O čemu ti to govoriš? - Govorim o krutoj sudbi umotanoj u sedam metara svile boje marelice koja na sebi razmjerno težini nosi više metala od galeota i jedinoj vlasnici i posjednici prava neopozivog putujućeg čuvara naše pokojne konfederacije. - Tada mi je ispričao kako je od proktora zahtijevala da ga iseli i kako je  proktor pokazao dovoljno vulgarne tvrdoglavosti da inzistira na tome kako najprije mora razgovarati sa Shreveom. Tada je ona predložila neka smjesta pozove Shrevea i obavi taj razgovor, a on nije  pristao, pa je poslije toga bila vrlo neuljudna prema Shreveu. - Nastojim nikad ne govoriti ružno o ženama - rekao je Shreve - ali ta ženska ima više osobina kurve od bilo koje dame u ovim našim suverenim državama i dominionima. - i sada Pismo na stolu poslano po dostavljaču, zapovijed s mirisom i bojom orhideje Da je znala da sam prošao gotovo ispod prozora znajući da je tamo a da nisam Poštovana gospođo još nisam bio u prilici primiti vašu poruku ali unaprijed molim da me ispričate za danas ili jučer i sutra ili kad Koliko se sjećam sljedeća će priča biti kako Gerald baca svog crnca niza stube i kako crnac preklinje da mu dopuste da se upiše na teologiju kako bi bio blizu

gospodina mladog gospona Geralda i Kako je trčao cijelim putem do postaje uz kočiju sa suzama u očima kad je mladi gospon Gerald odlazio čekat ću da dođe dan za onu priču o mužu iz pilane došao e na kuhinjska vrata sa sačmaricom a Gerald je sišao i pregrizao pušku na pola i vratio mu je i obrisao ruke u svileni rubac i bacio rubac u peć tu sam priču čuo samo dvaput ustrijelio ga kroz vidio sam vas kad ste ušli pa sam iskoristio zgodan trenutak i navratio mislio sam da bismo se mogli upoznati izvolite cigaru Hvala ne pušim  Ne mora da se ondje prilično toga izmijenilo otkako sam otišao neće vam smetati ako ja zapalim Samo izvolite Hvala puno sam čuo o vama vjerujem da vaša majka neće zamjeriti ako bacim šibicu iza ograde je li puno o vama Candace je neprestano govorila o vama tamo u Licksu postao sam prilično ljubomoran kažem ja ma tko je taj Quentin moram vidjeti kako to stvorenje izgleda jer znate prilično sam se zatreskao čim sam vidio tu curicu ne ustručavam se priznati nikad mi nije palo na pamet da je  brat taj o kojemu ona neprestano govori ne bi mogla više govoriti o vama ni da ste jedini muškarac na svijetu ni o mužu se ne bi toliko pričalo sigurno se nećete predomisliti i zapaliti Ja ne pušim U tom slučaju neću inzistirati premda je ovo prilično pristojno lišće košta me dvadesetpet dolara sto komada na veliko preko prijatelja u Havani da siguran sam da se gore mnogo štošta promijenilo neprestano obećajem sam sebi da ću otići u posjet ali nikad ne dospijem već deset godina sam vezan za posao ne mogu se maknuti iz banke za vrijeme semestra čovjek izmijeni navike znate stvari koje studentu izgledaju važne pričajte mi kako je gore kod njih  Neću reći ocu i majci ako ste na to mislili  Nećete reći nećete aha o tome vi govorite je li shvaćate da se meni živo fućka hoćete Ii reći ili nećete shvaćate to možda jest neugodno ali nikako nije kriminalni čin nisam bio ni prvi ni zadnji naprosto nisam imao sreće možda ste vi imali više sreće Lažete Ma smirite se nisam vas htio prisiliti da kažete nešto što ne želite nisam vas mislio uvrijediti naravno mladić poput vas sada će ovakvu stvar shvatiti mnogo ozbiljnije nego za pet godina Ja shvaćam prijevaru samo na jedan način sumnjam da ću na Harvardu naučiti neki drugi Ma gle bolji smo od kazališta sigurno ste išli u dramsku grupu dobro imate pravo nema potrebe da im se o tome govori što je bilo bilo je jelda nema razloga da se takva sitnica ispriječi među nama sviđate mi se Quentine sviđa mi se kako izgledate niste nalik onim drugim provincijalcima drago mi e što ćemo se ovako dobro složiti obećao sam vašoj majci da ću se zauzeti za Jasona ali volio bih i vama pomoći Jasonu bi i ovdje bilo sasvim dobro ali u ovakvoj rupi nema budućnosti za mladića  poput vas Hvala radije se držite Jasona on će vam bolje odgovarati od mene Žao mi je zbog cijele te stvari ali bio sam još klinac nikad nisam imao majku poput vaše da me nauči nekim finesama samo bi je nepotrebno ražalostilo da sazna tako je imate pravo nema potrebe to uključuje i Candace dakako Rekao sam ni majci ni ocu Čujte pogledajte me što mislite koliko biste izdržali sa mnom

 Ne bih morao dugo izdržati ako ste se i vi učili boksati na fakultetu hajde pokušajte i vidjet ćete koliko ću Prokleti mali balavac što ti sebi umišljaš Pokušajte i vidjet ćete O Bože moja cigara što bi rekla tvoja majka da nađe izgoretinu na polici od kamina u zadnji čas čuj Quentine nakanili smo napraviti nešto što ćemo obojica požaliti ti mi se sviđaš svidio si mi se čim sam te vidio rekao sam u sebi mora da je vraški zgodan momak taj tko god on bio inače Candace ne bi bilo toliko stalo do njega čuj već je deset godina otkako se sam snalazim u velikom svijetu te stvari kasnije nisu toliko važne i sam ćeš doći do toga hajde da se ti i ja sad složimo kao sinovi staroga Harvarda i tome slično mislim da ga možda više ne bih ni prepoznao najbolje mjesto na svijetu za mladog čovjeka poslat ću onamo i svoje sinove pružiti im bolju priliku nego što sam ja imao čekaj nemoj još ići porazgovarajmo o tome mladić se zanosi nekim idejama i ja nemam ništa  protiv koriste mu dok je na fakultetu oblikuju mu karakter jaka je u tradiciji ta škola ali kad krene u život mora se izboriti za sebe kako najbolje umije jer će otkriti da to rade i svi ostali i neka sve ide k  vragu ako evo stisnimo si ruku i što je bilo bilo je za dobrobit tvoje majke misli na njezino zdravlje hajde daj mi ruku pogledaj je ravno iz samostana gledaj nema ni jedne mrlje nije čak još ni savijana gle Idi k vragu skupa s tvojim novcem  Ne ne ma hajde pa ja sad pripadam obitelji znam kako je to s mladim ljudima uvijek imaju svu silu osobnih troškova za koje je teško izmusti novce od staroga znam ja to sve sam ja to prošao i to još nedavno ali sad se ženim i tako a posebno ondje kod vas ma hajde ne budi lud slušaj kad budemo imali prilike na miru porazgovarati htio bih ti pričati o jednoj maloj udovici prijeko u gradu I to sam već čuo zadrži svoj prokleti novac Pa shvati to onda kao zajam dok okom treneš bit će ti pedeset godina Miči ruke s mene i bilo bi ti bolje da skineš onu cigaru s kamina Pa reci onda i neka te vrag nosi pa da vidiš koliko će ti to koristiti da nisi takva budala vidio bi već da ih previše imam u šaci a da bi mi nekakav žutokljuni vitez od brata ovdje tvoja mi je majka  pričala kakav si napuhane glave oh uđi dušo uđi Quentin i ja smo se baš upoznali govorimo o Harvardu nešto si me trebala ne možeš ti dugo bez svog staroga jeli Iziđi načas Herberte htjela bih razgovarati s Quentinom Uđi samo uđi lijepo ćemo probrbljati i upoznati se baš sam govorio Quentinu Molim te Herberte iziđi malo  No dobro u redu ti i braco se valjda želite još jednom sastati je li Hoćeš li maknuti tu cigaru s kamina U pravu si kao obično mladiću brišem ja odavde neka ti naređuju dok mogu ali od prekosutra Quentine morat će se tražiti dopuštenje od staroga je li zlato moje poljubi me srdašce Oh prestani sačuvaj to za prekosutra Onda ću tražiti i kamate ne daj Quentinu da započne nešto što ne može dovršiti oh kad smo kod toga jesam li ispričao Quentinu onu priču o čovjeku s papigom i što se s njom dogodilo tužna priča  podsjeti me na nju drži je na umu pa-pa vidimo se u vicevima Onda

Onda Što si sad naumio  Ništa Opet se pleteš u moje poslove zar ti nije bilo dosta ljetos Caddy ti imaš groznicu Bolesna si šio ti je  Jednostavno sam bolesna. Ne mogu tražiti. Ustrijelio mu je glas kroz  Ne tu ništariju Caddy Tu i tamo rijeka bi blistala onkraj stvari u strelovitim blistajima, preko podneva i poslije. Sada već znatno poslije, premda smo prošli mjesto gdje je on još uvijek veslao uzvodno veličanstven pred licem boga bogova. Bolje. Bogova. Bog bi u Bostonu u Massachusettsu također bio samo plebs. Ili možda tek ne muž. Mokra vesla trepćući ga požuruju naprijed uz sjajne treptaje i ženske dlanove. S divljenjem. S divljenjem ako nije muž ignorirao bi Boga. Onu ništariju, Caddy  Rijeka je svjetlucala u daljini iza strelovitog zavoja.  Bolesna sam moraš mi obećati  Bolesna što ti je  Jednostavno sam bolesna ni od koga to još ne mogu tražiti obećaj mi da ćeš   Ako se za njih uopće treba brinuti to je samo zbog tebe što ti je  Pod prozorom smo čuli auto kako odlazi na kolodvor na vlak u 8 i 10. Da doveze rodbinu. Glave. Rastu glava za glavom ali nisu frizeri. Manikerke. Nekoć smo imali čistokrvnog konja. Da, u štali, ali obično kljuse pod sedlom. Quentin je ustrijelio sve njihove glasove kroz pod Caddyne sobe Tramvaj se zaustavio. Sišao sam, u središte svoje sjene. Cesta je križala kolosijek. Pod drvenom strehom jedan je starac nešto jeo iz papirne vrećice, a onda je i buka tramvaja iščezla u daljini. Cesta e ulazila među drveće gdje bi trebalo biti sjenovito, ali lišće u Novoj Engleskoj u lipnju nije mnogo gušće od travanjskoga kod nas kod kuće. Vidio sam dimnjak. Okrenuo sam mu leđa, utiskujući svoju sjenu nogama u prašinu.  Nešto je užasno bilo u meni ponekad sam u noći vidjela kako mi se ceri vidjela sam kako mi se ceri kroz njih kroz njihova lica sad se izgubilo i bolesna sam Caddy  Nemoj me dirati samo obećaj  Ako si bolesna ne možeš   Ipak mogu i onda će sve biti u redu neće biti važno ne daj da ga pošalju u Jackson obećaj Obećajem ti Caddy Caddy  Ne diraj me diraj me  Kako to izgleda Caddy Što to Ono što ti se ceri kroz njih ona stvar  Još sam vidio dimnjak. Ondje će biti voda, što hrli k moru i mirnim špiljama. Mirno će se kovitlati, a kad On kaže Ustajte samo glačala. Kad smo Versh i ja lovili po cijele dane nismo uopće nosili sa sobom hranu, i u dvanaest sati ja bih ogladnio. Bio sam gladan do jedan, a onda bih

iznenada čak zaboravio da više nisam gladan. Ulične svjetiljke silaze nizbrdo tada sam čuo auto kako silazi nizbrdo. Ručka naslonjača plosnata prohladna glatka pod mojim čelom što se priljubilo uz naslonjač  jabuka naslonjena na kosu iznad zemaljskog raja odjeća njuhom viđena  Imaš vrućicu osjetio sam je jučer kao da stojim kraj peći.  Ne dotiči me. Caddy ne možeš to učiniti ako si bolesna. Za onu ništariju. Za nekoga se moram udati. Onda su mi rekli da kost treba iznova slomiti  Napokon više nisam vidio dimnjak. Cesta je išla uza zid. Stabla su se nadvijala preko zida,  poškropljena suncem. Kamen je bio prohladan. Dok si hodao kraj njega mogao si osjetiti tu ugodnu hladnoću. Samo što naši krajevi nisu poput ovoga. Dovoljno je hodati onuda pa da nešto osjetiš. Neku tihu i silovitu plodnost koja kao da utažuje i glad za kruhom. Koja teče oko tebe, ne oklijeva i ne tetoši svaki bijedni kamičak. Kao da mora stvoriti privid zelenila između drveća pa čak i modrila daljina ne onu bujnu tlapnju, rekli mi da će se kost morati ponovo slomiti i u meni je zastenjalo Ah h Ah i probio me znoj. Baš me briga znam što je slomljena noga ništa to nije samo ću morati malo dulje ostati kod kuće ništa drugo i mišići oko čeljusti su mi se ukočili a usta govore Čekaj čekaj  samo čas kroz znoj ah ah ah kroz zube a otac prokleti konj taj prokleti konj. Čekaj ja sam kriv.  Dolazio je uz plot svakoga jutra s košaricom prema kuhinji i vukao štap po plotu svakoga jutra dovlačio sam se do prozora zajedno s gipsom i čekao ga s komadom ugljena Dilsey je govorila uništit ćeš se zar nemaš pameti u glavi tek su četri dana kako si je slomio. Čekaj naviknut ću se na to za koji tren čekaj samo tren ja ću Kao da je čak i buka posustajala u tom zraku, kao da se zrak umorio što je tako dugo nosio buku. Lavež pasa dopire dalje nego vlak, barem u tami. A i glas nekih ljudi. Crnaca. Louis Hatcher nikad nije ni upotrijebio svoj rog koji je nosio sa sobom uz onaj stari lampaš. Rekao sam: - Louis, kad si  posljednji put očistio taj lampaš? - Očistio sam ga ima već neko vrijeme. Sjećaš se kad je ona poplava odnjela one ljude preko? Čistio sam ga baš tog dana. Moja stara i ja sjedimo tako pred ognjištem te večeri i veli ona meni »Louis, a što ćeš ako ona poplava dođe sve dovde?« a ja ću »Pravo imaš. Možda je najbolje da očistim onaj lampaš«. I tako sam ga te večeri očistio. - Pa ta je poplava bila čak u Pensilvaniji - rekao sam. - Nikako nije mogla stići čak dovde. - To ti kažeš - reče Louis. - Ja bi opet reko da voda u Jeffersonu može biti isto tako visoka i mokra ko i u Pensilvaniji. Znaš, baš te koji pričaju kako bujica ne može doć dovde nađemo kasnije kako  plutaju na sljemenjači. - Jeste li ti i Martha te večeri izišli iz kuće? - Jesmo, da znaš. Očistio sam onaj lampaš i onda smo ona i ja sjedili sve do zore na vrhu onog onđe brežuljka iza groblja. A da sam znao za neko više mjesto, otišli bi onamo. - I odonda nisi očistio taj lampaš. - A čemu da ga čistim kad nema potrebe? - Misliš, dok opet ne naiđe bujica? - Od one nas je spasio. - Ma hajde, striče Louis - rekao sam. - Da, gospodine moj. Ti radi po svome, a ja ću po svome. Ako mi je dosta očistiti ovaj moj

lampaš da se zaštitim od bujice, nemam se ja tu što prepirat oko toga. - Stric Louis ne bi ništ uvatijo da mu valja svjetlo - rekao je Versh. - Lovio sam ja ovđe oposume dok su tvom ćaći utapali gnjide u petroleju, sinko - rekao je Louis. I navato ih se. - Istina - rekao je Versh. - Mislim da je stric Louis navato više oposuma nego ijedno čeljade u ovoj zemlji zemlji.. - Da, gospodine moj - rekao je Louis. - Ima tu dosta svjetla da oposumi vide, bez brige. Nisam još čuo da su se žalili. Pst, sad tiho. Eno ga. Hej. Za njim, čuko. - I sjedili smo u suhom lišću koje je  potiho  potiho šaputalo šaputalo od sporog disanja našeg čekanja čekanja i sporog disanja zemlje zemlje i bezvjetarnog bezvjetarnog listopada, dok je jetki vonj lampaša zagađivao oštri staklasti zrak, i slušali pse i jeku Louisova glasa kako zamire u daljini. Nikad ga nije podigao, a ipak smo ga u tihim noćima čuli na našoj prednjoj verandi. Kad bi dozivao pse zvučao je baš poput roga što ga je nosio prebačena preko ramena a nikad nije upotrijebio, ali čišće, toplije, kao da mu je glas dio mraka i tišine, kao da se iz njih spiralasto izvija i onda opet natrag u njih uvija. HuUuuuu. HuUuuu. HuHuuuuuuuuuuu. Za nekoga se moram moram udati  Je li ih i h bilo mnogo Caddy Caddy  Ne znam previše previše hoćeš li se s e brinuti za z a Benjyja i oca Ti dakle ne znaš čije znaš čije je zna li on  Ne dodiruj me hoćeš li se brinuti bri nuti za Benjyja i oca Počeo sam osjećati vodu još prije nego što sam stigao do mosta. Most je bio od sivoga kamena, obrastao lišajem, prošaran upornom vlagom na mjestima osutim gljivicama. Ispod njega voda je bila  bistra i mirna u sjeni, sj eni, i šaptala i klokotala klokotala oko kamena kamena u izblijedjelim izblijedj elim vrtlozim vr tlozimaa uskovitlanog uskovitlanog neba. neba. Caddy za onu  Za nekoga se moram udati  Versh mi je pričao o čovjeku koji je sam sebe osakatio. Otišao je u šumu i učinio to britvom, sjedeći u jarku. Slomljenu britvu i njih bacio je ravno iza sebe preko ramena u jednoj neprekinutoj kretnji sa šiktajem usporednih mlazova krvi. Ali nije u tome stvar. Nije stvar u tome da ih nemaš. Da ih nikad nisam imao onda bih mogao reći A To pa To je za mene kineski a ne znam kineski. A otac je rekao zato što si djevac: zar ne razumiješ? Žene nikad nisu djevice. Čistoća je negativno stanje i stoga protivna prirodi. Priroda je ono što tebe muči ne Caddy a ja sam rekao To su samo riječi a on I nevinost |c samo riječ a ja sam rekao ti ne znaš. Ti to ne možeš znati a on je rekao Da. Onog trenutka kad to uspijemo shvatiti tragediju postaje od drugorazredne važnosti.  Na mjestu gdje je most bacao sjenu mogao mogao sam s am vidjeti vidj eti dubok dubokoo u vodu, ali ne i sve do dna. Kad ostaviš list u vodi na dulje vrijeme tkivo će se raspasti a nježne će niti lelujati polako poput kretanja sna. Ne dodiruju se, ma koliko nekoć bile čvrsto isprepletene, ma koliko nekoć bile čvrsto  priljubljene  pril jubljene uz kostur. kostur. I možda će ć e kad On rekn r eknee Ustaj i oči isplivati ispl ivati na površinu povr šinu,, iz dubok dubokog og mira mira i sna, da gledaju slavu Njegovu. A poslije nekog vremena isplivat će i glačala. Sakrio sam ih pod kraj mosta a onda sam se vratio i naslonio na ogradu.  Nisam mogao vidjeti dna, ali sam sa m vidio dubok dubokoo u vodeni vodeni tok koliko koliko mi mi je pogled sezao, i tada sam vidio sjenu kako se giba poput debele strijele uperene u struju. Vodencvjetovi su lepršali ulazeći u sjenu mosta i izlijećući iz nje tik iznad vodene površine.  Kad bi onkraj toga bio tek pakao: čisti lamen nas dvoje više no mrtvi. Tada ćeš imati samo mene tada samo mene tada nas dvoje usred   sramote i užasa onkraj čistog plamena Strijela je narasla bez pokreta, zatim je hitro sunuvši pastrva zgrabila mušicu tik pod površinom onom delikatnošću diva kojom slon podiže kikiriki. Izblijedjeli

vrtlog odmicao je polako nizvodno i onda sam opet ugledao strijelu, s vrškom prema struji, kako se nježno leluja u skladu s gibanjem vode iznad koje su lebdjeli i slijetali vodencvjetovi. Samo ti i ja usred sramote i užasa ograđeni čistim plamenom Pastrva je visjela, nježna i nepokretna, između lelujavih sjena. Tri dječaka s ribičkim štapovima došla su na most i svi smo se naslonili na ogradu i gledali dolje u pastrvu. Oni su poznavali tu ribu. Bila je pozn p oznata ata ličnost u okolici okolici.. - Već dvadeset pet godina pokušavaju uloviti tu pastrvu. Jedan dućan u Bostonu nudi ribički štap od dvadeset dvade set pet dolara dolar a onome onome tko je ulovi. - Pa zašto je onda vi ne ulovite? Ne bi vas veselilo da dobijete štap od dvadeset pet dolara? - Bi - rekli su. Naslonili su se na ogradu zagledani u pastrvu. - Bome, mene bi - rekao je jedan. - Ja ne bi uzeo štap - rekao je drugi. - Uzeo bi mjesto toga novac. - Možda titi ne bi dali da li - rekao je onaj prvi. - Glavu dajem da bi te natjerali natjerali da uzm uzmeš štap. - Onda bi ga prodao. - Ne bi za njega njega nikad nikad dobio dvadeset pet dolara. dolar a. - E, pa onda bi uzeo što mi daju. Ja mogu uloviti isto toliko riba s ovim štapom kao što bi mogao s onim od dvadeset pet dolara. - Onda su razgovarali o tome što bi učinili s dvadeset pet dolara. Govorili su svi odjednom, glasova upornih i proturječnih i nestrpljivih, pretvarajući nestvarnost u mogućnost, zatim vjerojatnost, zatim neoborivu činjenicu, kao što to ljudi već čine kad im želje  postanu  postanu riječi. rij eči. - Ja bih kupio kupio konja konja i kola - rekao r ekao je drug dr ugi.i. - Ma nemoj nemoj - rekla su druga druga dvojica. dvoj ica. - Bih, nego šta. Znam gdje to mogu kupiti za dvadeset pet dolara. Poznajem čovjeka. - A koji je to čovjek? - Nije važno koji je. Znam da mogu kupiti konja i kola za dvadeset pet dolara. - Štogod - rekla su druga dvojica. - Ne zna on ništa. Samo se pravi važan. - Pravim se važan, je li? - rekao je dječak. I dalje su mu se rugali, ali on više nije rekao ni riječi.  Naslonio se na ogradu, ogradu, zagledan zagledan u pastrvu koju je već potrošio, i iznenada iznenada je iz njihovih njihovih glasova nestala gorčina, nestala svadljivost, kao da se i njima učinilo kako je on uhvatio ribu i kupio svog konja i kola, kao da i oni prihvaćaju onu sklonost odraslih da se dadu u bilo što uvjeriti stavom šutljive nadmoći. Čini mi se da ljudi, kad toliko troše sebe i druge riječima, zaista dosljedno  pripisuju  pripi suju mudrost šutlji šutljivom vom jeziku, jeziku, i neko sam vrijem vrij emee jasno osjećao osjeć ao kak kakoo on onaa dvojica už užurban urbanoo tragaju za nekim načinom da ga nadmudre, da mu oduzmu njegova kola i konja. - Ne bi nikad izvukao dvadeset pet dolara za taj štap - rekao je prvi dječak. - Kladim se u što hoćeš da ne bi. - Pa još j oš nije ni ulovio tu pastrvu - rekao je treći iznenada, iznenada, i onda su obojica vikn v iknuli: uli: - Ha, što sam ti rekao? Kako se zove taj čovjek? Hajde, reci ako se usudiš. Nema takva. - Ma daj, zaveži - rekao je drugi dječak. - Gledaj. Evo je opet. - Naslonili su se na ogradu, nepomični, jednaki, dok su im vitki štapovi bili iskošeni u sunčanim zrakama, također jednaki. Pastrva je polako izbila na površinu, sjena u blagom lelujavom rastu; i opet se mali vrtlog polako

izgubio nizvodno. - Juuj - promrmljao je prvi dječak. - Više je ne pokušavamo uloviti - rekao je. - Samo gledamo ove iz Bostona kako dolaze i trude se. - Je li ovo jedina riba u ovom dijelu? - Jest. Jes t. Sve je drug dr ugee otjerala. otjeral a. Najbolje Najbolj e mjesto mjesto za ribičiju ribi čiju u blizini blizini je j e dolje dolj e kod Vira. Vira. - Ne, nije - rekao je drugi. - Dvaput je bolje kod Bigelowovog mlina. - Onda su se neko vrijeme  prepirali  prepir ali oko toga gdje je najbolje mjesto za ribu r ibu a zatim zatim su iznenada iznenada ušutjeli šutjeli da bi gledali ledal i pastrvu kako se opet izdiže prema površini i kako razbijeni vir vode usisava djelić neba u sebe. Upitao sam koliko ima do najbližeg grada. Rekli su mi. - Ali najbliža tramvajska pruga je ondje - rekao je drugi dječak pokazujući dolje niz cestu. - Kamo idete? - Nikamo. Tako, samo šetam. - Vi ste s fakulteta? - Da. Ima Ima li l i u tom grad graduu neka neka tvornica? tvornica ? - Tvornica? - Pogledal Pogledalii su me. me. - Nema - rekao je drugi dječak. - Ondje ih nema. - Pogledali su moju odjeću. - Tražite posao? - A recimo Bigelow Bigelowov ov mlin? mlin? - rekao je treći. - To je tvornica. tvornica. - Tvornica, štogod. On misli na pravu pravcatu tvornicu. - Onakvu, sa sirenom - rekao sam. - Nisam još čuo sirenu u jedan. - A - rekao je drugi dječak. - Na tornju unitarijanske crkve je sat. Možete tamo pogledati koliko je sati. A zar nemate sat na tom lancu? - Jutros sam ga razbio. - Pokazao sam im svoj sat. Ozbiljno su ga razgledali. - Još Jo š uvijek ide - rekao r ekao je drug dr ugii dječak. dj ečak. - A koliko koliko košta ovakav ovakav sat? sa t? - Dobio sam ga na dar - rekao sam. - Dao mi ga je otac kad sam maturirao. - Vi ste Kanađanin? - rekao je treći. Imao je crvenu kosu. - Kanađanin Kanađa nin?? - Ne govori on kao Kanađani - rekao je drugi. - Čuo sam ih ja govoriti. On govori kao oni što glume crnce na pozornici. - Ej - rekao je treći. - Ne bojiš se da će te udariti? - Udariti? - Rekao si da govori kao crnac. - Ma daj, zaveži - rekao je drugi. - Vidjet ćete zvonik čim prijeđete onaj brežuljak. Zahvalio sam im. - Nadam se da ćete imati sreće. Samo nemojte uhvatiti ovoga starca tu dolje. Zaslužuje da ga se ostavi na miru. - Nitko ne može uloviti tu ribu - rekao je prvi dječak. Naslonili su se na ogradu, zagledani dolje u vodu, dok su im tri štapa blistala kao tri iskošene niti žute vatre na suncu. Hodao sam po svojoj sjeni, opet je nogama utiskujući u suncem prošaranu polutminu ispod stabala. Put je skretao, uspinjući se dalje od vode. Prelazio je brežuljak, zatim se vijugavo spuštao, vodeći oko i duh naprijed u tihi zeleni tunel, i prema četvrtastoj kupoli nad stablima i okruglom oku sata na tornju, još prilično dalekom. Sjeo sam uz cestu. Trava mi je bila do gležanja, bezbrojna. Sjene na cesti još su bile onako

mirne kao da su nacrtane šablonom, iskošenim olovkama sunca. Ali bio je to samo vlak, i poslije nekog vremena zamro je iza stabala, taj otegnuti zvuk, i onda sam jasno čuo svoj sat i vlak kako zamire u daljini, kao da vozi negdje kroz neki drugi mjesec ili neko drugo ljeto, kao da hita pod galebom u zraku i svime i svačim što hita. Osim Geralda. I on bi bio nekako veličanstven, dok vesla osamljen preko podneva, kad bi izveslao ravno iz podneva, i onda se uspeo po dugome sjajnome zraku kao u apoteozi, u snenu beskonačnost gdje su samo on i galeb, jedan zastrašujuće nepomičan, drugi u stalnom i ravnomjernom ritmu podizanja vesala i spuštanja što se hrani samom inercijom, a maleni svijet sakriven pod njihovim sjenama na suncu. Caddy ta ništarija ta ništarija Caddy  Njihovi su glasovi dolazili preko brda, a za njima tri vitka vitka ribička ribi čka štapa poput zaljuljanih zaljuljanih niti niti tekuće vatre. Pogledali su me u prolazu, ne usporavajući. - Onda - rekao sam. - Nigdje je ne vidim. - Nismo je ni pokušali uloviti - rekao je prvi dječak. - Tu ribu ne možeš uloviti. - Eno sata - rekao je drugi, pokazujući prstom. - Možete vidjeti koliko je sati kad dođete malo  bliže. - Da - rekao sam. - U redu. - Ustao sam. - Idete u grad? - Idemo Idemo do Vira Vira loviti klenove - rekao re kao je prvi dječak. - Ništa se ne može uloviti kod Vira - rekao je drugi. - Nego valjda hoćete ići na mlin, mlin, gdje dečki pljusk pl juskaju aju i rastjeruju r astjeruju svu ribu. - Nikak Ni kakvu vu ribu rib u ne ne možeš možeš uloviti kod Vir Vira. a. - Nećemo nigdje ništa ni uloviti ako već jednom ne krenemo - rekao je treći. - Ne znam zašto neprestano govorite o tom Viru - rekao je drugi dječak. - Ništa se ondje ne može uloviti. - Nitko Nitko tebe ne sili da ideš ide š - rekao je prvi. pr vi. - Nisi privezan pr ivezan za za mene. mene. - Hajdmo do mlina na kupanje - rekao je treći. - Ja idem do Vira i lovit ću ribu - rekao je prvi dječak. - Vi radite što vas je volja. - Čuj, kad si zadnji put čuo da je netko uhvatio ribu kod Vira? - rekao je drugi dječak trećemu. - Hajdemo do mlina na kupanje - rekao je treći. Kupola zvonika polako je tonula iza drveća, a okruglo lice sata bilo je još prilično daleko. Hodali smo dalje u suncem prošaranoj sjeni. Došli smo do voćnjaka, ružičastog i bijelog. Bio je pun pčela; već smo ih jasno čuli. - Hajdemo do mlina na kupanje - rekao je treći. Put je skretao kraj voćnjaka. Treći je dječak usporio i zaustavio se. Prvi je nastavio hodati, i sunčane pjege klizile su mu po štapu preko ramena i niže niz leđa košulje. - Hajdemo - rekao je treći. Sada se s e i drugi drugi dječak dj ečak zaustavio. zaustavio.  Zašto se za nekoga moraš udati Caddy  Želiš li l i da to izreknem, misliš li l i da ako to izreknem neće biti - Hajdemo do mlina - rekao je. - Idemo. Prvi je dječak dalje hodao. Njegove su bose noge koračale nečujno, spuštajući se tiše od lišća u sitnu prašinu. U voćnjaku, pčele su zujale poput vjetra koji se podiže, zvuk zadržan kao nekom čarolijom čarol ijom tik ispod sam s amog og crescenda. Put je išao i šao uza zid, nadsvođen, nadsvođen, zasut cvijetom, cvijetom, rastvarajući ra stvarajući se u drveće. Sunčeve Sunčeve su ga ga zrake ukoso ukoso presijecale, presij ecale, oskudn oskudnee i željne. Žut Žutii su s u leptiri lepršal l epršalii po sjeni poput

mrlja sunca. - Zašto li želiš ići i ći do Vira? - rekao r ekao je dru dr ugi dječak. - I kod kod mlina mlina možeš možeš loviti ako hoćeš. hoćeš. - Ah, ma pusti ga - rekao je treći. Gledali su za njim. Sunčevo je svjetlo u krpicama klizilo preko njegovih ramena u pokretu, svjetlucalo po štapu poput žutih mrava. - Kenny - rekao je drugi dječak.  Reci to ocu hoćeš li ja hoću Roditelj Rodit elj sam svog sv og oca izumio sam a stvorio ga Reci mu to neće biti jer on će reći ja nisam a onda ćemo ti i ja budući ljubimo otomstvo idemo - rekao je treći dječak. dj ečak. - Neki su već tamo. tamo. Pogledali su za za prvim prvi m dječakom. dječakom. - Ma - Hajde, idemo rekli su iznenada, - samo idi, mamina mazo. Ako ide plivati smočit će glavu i onda će dobiti batina. Skrenuli su na put i išli dalje, dok su žuti leptiri u kosom letu lepršali oko njih po sjeni. to je zato što ne postoji ništa drugo ja vjerujem da nešto ipak postoji ali možda i ne a tada ću ja Ti ćeš otkriti kako je čak i nepravda jedva vrijedna onoga što vjeruješ da jesi   Nije obraćao  pozornost  pozornost na mene, čvrsto stisnute stisnute čeljust čelj ustii u profilu, lica malo odvraćena od mene pod poderanim šeširom. - Zašto se ne ideš kupati s njima? - rekao sam. ta hulja Caddy Ti si svakako pokušao započeti svađu s njim je li  Lažljivac  Lažlji vac i pokvarenjak Caddy izbačen je iz svog kluba jer je varao na kartama izopćen uhvaćen kako vara na semestralnim ispitima i isključen  E pa što onda ne ne namjeravam kartati s - Više voliš loviti ribu nego plivati? - upitao sam. Zuj pčela se stišao ali i dalje se čuo, kao da je umjesto da utone u tišinu tišina tek narasla među nama, kao što voda raste za plime. Put je opet skretao i postao je ulica između sjenovitih tratina s bijelim kućama. Caddy ta hulja možeš li misliti na Benjyja i na oca i to učiniti ne na mene  A o čemu drugome i mogu misliti o čemu sam drugome mislila Dječak je skrenuo s ulice. Popeo se preko plota ne osvrćući se i prešao tratinu do jednog stabla i odložio ribički štap i popeo se u rašlju stabla i ondje sjedio, leđima okrenut cesti, šarene mrlje sunca napokon nepomične na njegovoj  bijeloj  bije loj košulji košulji.. drugome mislila ne mogu čak ni plakati lani sam umrla rekla sam ti da jesam ali tada nisam znala što sam time htjela reći nisam znala što govorim  Neki su dani kasnog kolovoza kod nas kod kuće ovakovi, zrak proziran i poticajan poput ovoga, a u sebi ima nešto tužno i čeznu čeznutljivo i pozn p oznato. ato. Čovjek je zbroj svojih svoj ih klimatsk klimatskih ih doživljaja doživljaj a rekao r ekao je otac. Čovjek je zbroj čega god hoćete. Problem nečistih svojstava koji se mučno svodi na jedno nepromjenjivo ništa: šah mat  praha i požude, požude, ali sada znam da sam mrtva kažem ti  Zašto onda moraš čuj moraš  čuj možemo otići ti i Benjy i ja nekamo gdje nas nitko ne poznaje gdje  Bijeli konj vukao je kočiju i kopita su mu kloparala u sitnoj prašini; paučinasti kotači suho su klepetali, krećući krećući se s e uzbrdo uzbrdo pod uz uzbibanim bibanim šalom lišća. lišća . Bresta. Ne: brijesta. brij esta. Brijesta. Brije sta. Čime s tvojim novcem za školarinu s novcem za koji su prodali pašnjak tako da ti možeš ići na arvard zar ne shvaćaš da sad moraš završiti ako ne završiš on neće imati ništa   Bijela mu je košulja bila nepomična u rašlji, u ustreptaloj sjeni. Kotači su bili  Prodali  Prodali pašnjak  Bijela  paučinasti.  paučinasti. Ispod ovješenog dna kočije kočije,, kopita kopita spretna i hitra hitra poput kretn kretnji vezilje ve zilje smanjuju smanjuju se a da ne napreduju, poput lika na pokretnoj pozornici koji brzo odvlače sa scene. Ulica je opet skrenula. Jasno sam vidio bijelu kupolu, okruglo glupo nametanje sata.  Prodali  Prodali pašnjak Otac će umrijeti za godinu

dana kažu ako ne prestane piti a on neće prestati ne može prestati otkako sam ja od prošloga ljeta a tada će poslati Benjyja u Jackson ja ne mogu plakati ne mogu plakati čak ni jedan trenutak ona e stajala na vratima a sljedećeg trenutka vukao ju je za haljinu i urlao njegov je glas bubnjao s kraja na kraj poput čekića između zidova u valovima a ona se priljubljivala uza zid i postajala sve manja i manja s onim blijedim licem i očima kao da su zatjerane u nj palcima sve dok je nije izgurao iz sobe njegov je glas bubnjao s kraja na kraj kao da se jednom krenuvši više ne može austaviti kao da u tišini za njega nema mjesta urlao Kad su se otvorila vrata zazvonilo je zvonce, ali tek jednom, visoko i jasno i sitno u urednoj tami iznad vrata, kao da je baždareno i ugođeno da proizvede taj jedan jedini jasni sitni zvuk koji neće istrošiti zvono niti zahtijevati prevelik utrošak tišine u povratku kad su se vrata otvorila uz svjež topao miris pečenog kruha; mala prljava djevojčica s očima kao u plišanog medvjedića i dvije  pletenice kao od lakirane kože. - Zdravo, sestrice. - Lice joj je u slatkoj toploj praznini bilo poput šalice mlijeka s malo kave. Ima Ii koga? Ali ona me samo gledala dok se nisu otvorila vrata i pojavila se gospođa. Iznad tezge s redovima  prhkih oblika iza stakla primicalo se njezino uredno sivo lice, njezina kosa, zategnuta i oskudna na uredno sivoj lubanji, naočale u urednim sivim okvirima, kao na žici, poput ladice s novcem u trgovini. Izgledala je kao knjižničarka. Nešto smješteno među prašnjave police s poredanim izvjesnostima koje su se odavno odvojile od zbilje i mirno se suše, kao da dah onoga zraka koji vidi kako se čini nepravda - Molim dvije od ovih, gospođo. Ispod tezge izvukla je četvrtasto izrezan komad novinskog papira i položila ga na tezgu i uzela dvije žemlje. Djevojčica ih je motrila netremice mirnim očima poput dviju grožđica koje nepomično  plutaju u šalici slabe kave Zemlja čifuta domovina digića. Motala je kruh, uredne sive ruke, širok  zlatan prsten na lijevom prstenjaku, zaglavljen modrim zglavkom. - Vi sve ovo sama pečete, gospođo? - Molim, gospodine? - rekla je. Baš tako. Molim gospodine? Kao na sceni. Molim, gospodine? Pet centi. Želite li još što? - Ne, gospođo. Ja više ništa. Ali ova mlada dama nešto želi.  Nije bila dovoljno visoka da vidi preko vitrine, pa je otišla do ruba tezge i pogledala djevojčicu. - Jeste li je vi ovamo doveli? - Nisam, gospođo. Bila je već ovdje kad sam ja ušao. - Vražje derište - rekla je. Izišla je iza tezge, ali nije dodirnula djevojčicu. - Jesi li nešto stavila u džepove? - Ona uopće nema džepova - rekao sam. - Ništa nije radila. Samo je tu stajala i čekala vas. - Zašto onda nije zazvonilo zvonce? - Srdito me gledala. Samo joj je još nedostajala šiba u ruci i  ploča iza nje 2x2 = 5. - Nešto će sakriti pod haljinu i nitko živ neće ništa primijetiti. Ti, mala. Kako si ovamo ušla? Djevojčica nije govorila ništa. Gledala je u ženu, zatim mi letimično dobacila pogled iz crnih očiju i onda opet gledala u ženu. - Ti stranci - rekla je žena. - Kako je samo ušla a da zvono nije zazvonilo?

- Ušla je kad sam ja otvorio vrata - rekao sam. - Zazvonilo je jednom za nas oboje. Uostalom, odavde ne može ništa doseći. A zapravo, mislim da i ne bi. Ne bi, je li, sestrice? - Mala me djevojčica gledala, tajnovita, zamišljena. - Što želiš? kruha? Ispružila je šačicu. Rastvorila se i pokazala novčić od pet centi, vlažan i prljav, vlažna prljavština urezana u pregibe maloga dlana. Novčić je bio gotovo mokar i topao. Osjećao sam mu miris, blago kovinast. - Imate li hljeb za pet centi, molim, gospođo? Ispod tezge izvukla je četvrtasti komad novina i položila ga na tezgu i zamotala kruh u njega. Položio sam na tezgu njezin novčić i još jedan. - I još jednu od onih žemički, molim vas, gospođo. Izvukla je još jednu žemičku iz vitrine. - Dajte mi taj omot - rekla je. Dao sam joj ga i ona ga je razmotala i stavila treću žemičku unutra i opet ga umotala i uzela novčiće i pronašla dva bakrenjaka u  pregači i dala mi ih. Ja sam ih predao djevojčici. Njezini su se prstići zatvorili nad njima, vlažni i vrući kao crvići. - Njoj ćete dati tu žemičku? - rekla je žena. - Hoću, gospođo - rekao sam. - Vjerujem da njoj vaše pecivo miriše isto tako dobro kao i meni. Uzeo sam dva omota i dao kruh djevojčici, dok nas je žena sva čeličnosiva iza tezge promatrala s hladnom sigurnošću. - Čekajte malo - rekla je. Otišla je u prostoriju iza dućana. Vrata su se opet otvorila i zatvorila. Djevojčica me gledala, stežući kruh uz svoju prljavu haljinicu. - Kako se zoveš? - rekao sam. Prestala me gledati ali i dalje je bila nepomična. Činilo se da čak i ne diše. Žena se vratila. U ruci je nosila nešto vrlo smiješno. Nosila je to, recimo, kao da je uginuli  pitomi štakor. - Evo ti - rekla je. Dijete ju je gledalo. - Uzmi - rekla je žena i gurnula to prema djevojčici. Samo izgleda čudno. Ali mislim da nećeš osjetiti nikakve razlike kad budeš jela. Evo. Ne mogu tu stajati cijeli dan. - Dijete je to uzelo, i dalje zagledano u nju. Žena je protrljala ruke pregačom. Moram dati srediti to zvonce - rekla je. Otišla je k vratima i naglim ih trzajem otvorila. Zvonce je ednom zacinkalo, slabašno i jasno i nevidljivo. Krenuli smo prema vratima pod ženinim pogledom. - Zahvaljujemo na kolaču - rekao sam. - Ti stranci - rekla je, zagledana u tminu gdje je zacinkalo zvonce. - Poslušajte moj savjet i klonite ih se, mladiću. - Svakako, gospođo - rekao sam. - Hajdemo, sestrice. - Izišli smo. - Hvala vam, gospođo. Zatvorila je vrata, zatim ih opet naglo otvorila, tako da se zvonce oglasi svojim jedinim sitnim tonom. - Stranci - rekla je, virkajući gore u zvonce.  Nastavili smo hodati. - Onda - rekao sam. - Što kažeš na jedan sladoled? - Jela je kvrgavi kolač. Voliš sladoled? - Dobacila mi je crni smireni pogled, i dalje žvačući. - Hajdemo. Došli smo do slastičame i jeli sladoled. Nije htjela odložiti svoj kruh. - Zašto ga ne odložiš pa ćeš lakše jesti? - rekao sam i ponudio sam da ću joj ga uzeti. Ali ona ga je čvrsto stegnula, i pritom žvakala sladoled kao da je karamela. Nagriženi kolač ležao je na stolu. Smireno je pojela sladoled a onda se opet bacila na kolač, ogledavajući se po vitrinama. Završio sam svoj sladoled i izišli smo. - U kojem smjeru stanuješ? - upitao sam. Kočija, ona s bijelim konjem. Samo je doktor Peabody debeo. Sto trideset kila. Kad se s njim vozi na uzbrdici, mora se čvrsto držati. Djeca. Lakše je pješačiti nego se tako voziti na uzbrdici.  Jesi li

već bila kod doktora jesi li bila Caddy  Ne moram sad ne mogu pitati kasnije će biti sve u redu neće biti važno Jer žene su tako nježne tako tajnovite kaže otac. Rafinirana ravnoteža periodične prljavštine između dva uravnotežena mjeseca. Mjeseca rekao je on punih i žutih kao mjesec u kolovozu njezini  bokovi bedra. Uvijek izvan izvan njih ali. Žuti. Noge tabani kao u hodu. A tada znati da je neki muškarac da je sve te skrivene tajnovite i ohole. Sa svim što iznutra oblikuje neku izvanjsku glatkoću koja očekuje dodir. Tekuća trulež poput potopljenih stvari što plutaju kao blijeda guma mlohavo napunjena miješajući u to miris kozokrvine. - Bilo bi bolje da odneseš taj kruh kući, je li? Pogledala me. Žvakala je mirno i ravnomjerno; u pravilnim razmacima malo joj se proširenje glatko spuštalo niz grlo. Otvorio sam svoj omot i dao joj jednu žemičku. - Zbogom - rekao sam. Pošao sam dalje. Tada sam se osvrnuo. Bila je iza mene. - Stanuješ li negdje u ovom smjeru?  Ništa nije rekla. Hodala je uz mene, gotovo ispod mog lakta i jela. Išli smo dalje. Bilo je mirno, edva da je koga bilo na ulici miješajući u to i miris kozokrvine Bila bi mi rekla a ne ostavila me da  sjedim ondje na stubama i slušam njezina vrata sumrak kako se s treskom zatvaraju čujem Benjyja kako i dalje plače Večera tada bi morala sići miješajući u sve to i kozokrvinu  Došli smo do ugla ulice. - E, ja sad moram na ovu stranu - rekao sam. - Zbogom. - I ona se zaustavila. Progutala je  posljednji komad kolača, tada se prihvatila žemičke, gledajući me preko nje. - Zbogom - rekao sam. Skrenuo sam u ulicu i pošao dalje, ali zaustavio sam se tek kod sljedećeg ugla. - Kako se ide do tvoje kuće? - rekao sam. - Ovuda? - pokazao sam niz ulicu. Ona me samo gledala. - Stanuješ li ondje prijeko? Kladim se da stanuješ blizu kolodvora, tamo gdje su vlakovi. Je li? - Ona me samo gledala, smirena i tajnovita i žvačući. Ulica je bila prazna u oba smjera, tihe tratine i kuće uredne među drvećem, ali nije bilo nikoga, osim ondje odakle smo došli. Okrenuli smo se i pošli natrag. Dva su muškarca sjedila na stolcima pred trgovinom. - Poznate li ovu djevojčicu? Nekako mi se prilijepila a ne mogu ustanoviti gdje stanuje. Prestali su gledati u mene i pogledali su u nju. - Sigurno je iz jedne od ovih novih talijanskih obitelji - rekao je jedan. Imao je na sebi olinjali redengot. - Već sam je viđao. Kako se zoveš, djevojčice? - Ona ih je neko vrijeme mirno gledala dok  su joj se čeljusti uporno kretale. Gutala je ne prestajući žvakati. - Možda ne zna engleski? - rekao je drugi. - Poslali su je po kruh - rekao sam. - Nešto vjerojatno ipak zna reći. - Kako ti se zove tata? - rekao je prvi čovjek. - Pete? Joe? možda mu je ime John, ha? - Ona je odgrizla još jedan komad žemičke. - Što da sad s njom radim? - rekao sam. - Stalno me slijedi. Ja se moram vratiti u Boston. - Vi ste s fakulteta? - Tako je. I moram se žuriti natrag. - Možete nastaviti dalje ulicom i predati je Anseu. Sigurno je u konjušnici. On je šerif. - Pa čini se da mi nema druge - rekao sam. - Nešto s njom moram napraviti. Najljepša hvala. Hajdemo, sekice. Išli smo ulicom po sjenovitoj strani gdje nam je isprekidana sjena fasada polako mračila put.

Došli smo do konjušnice. erifa ondje nije bilo. ovjek koji je sjedio u stolcu prislonjenom na široka niska vrata, odakle je između redova pregradaka pirio tamni hladan povjetarac sa zadahom amonijaka, rekao mi je neka pogledam u pošti. Ni on je nije poznavao. - Ti stranci. Svi su jednaki. Najbolje da je odvedete tamo preko pruge gdje oni stanuju, naći će se valjda netko čija je. Otišli smo na poštu. Bila je niže niz ulicu odakle smo došli. Čovjek u redengotu upravo je otvarao novine. - Anse se baš odvezao iz grada - rekao je. - Mislim da je najbolje da odete ovuda kraj kolodvora i  pođete kraj onih kuća uz rijeku. Netko će je ondje znati. - Očito ću morati - rekao sam. - Hajdemo, sestrice. - Gurnula je posljednji komadić žemičke u usta i progutala je. - Hoćeš još jednu? - rekao sam. Gledala me netremice crnim i prijaznim očima i žvakala. Izvukao sam preostale dvije žemičke i dao joj jednu, dok sam ja zagrizao drugu. Upitao sam nekog čovjeka gdje je kolodvor i on mi je pokazao. - Hajdemo, sestrice. Stigli smo do kolodvora i prešli prugu prema rijeci. Preko rijeke vodio je most, a ulica  porazbacanih drvenih kuća slijedila je rijeku okrenuta stražnjom stranom prema njoj. Bijedna ulica, ali istodobno raznolika i živahna. Usred jednog neobrađenog komada zemlje okruženog plotom s mnogo odvaljenih ili slomljenih letvi stajala je prastara naherena kočija i neka oronula kuća, na kojoj e s jednog gornjeg prozora visio komad odjeće živahno ružičaste boje. - Izgleda li ovo kao tvoja kuća? - rekao sam. Pogledala me preko žemičke. - Ova ovdje? - rekao sam pokazujući prstom. Ona je samo žvakala, ali učinilo mi se da sam u njezinom držanju razaznao nešto potvrdno, nekakvo prihvaćanje, premda ponešto nevoljko. - Ova ovdje? - rekao sam. Hajdemo onda. - Ušao sam kroz razvaljena vrata na plotu. Osvrnuo sam se za njom. - Ovdje? - rekao sam. - Izgleda li ovo kao tvoja kuća? Hitro je kimnula glavom gledajući u mene, grizući vlažni polumjesec kruha. Hodali smo dalje. Puteljak od izlomljenih nepravilnih kamenih ploča, između kojih su probijale svježe grube vlati trave, vodio je do razvaljenog trijema. U kući se uopće ništa nije micalo, i ružičasti je komad odjeće mirno visio s gornjeg prozora u zraku bez vjetra. Zvonce na potezanje s porculanskom drškom bilo je  pričvršćeno na otprilike dva metra žice, i nakon nekog vremena prestao sam potezati i pokucao. Djevojčica je držala koru kruha poprijeko u ustima i žvakala.  Neka žena otvorila je vrata. Pogledala me a tada je nešto brzo rekla djevojčici na talijanskom, sve više podižući glas dok nije završila s upitnom stankom. Onda joj je opet nešto rekla dok ju je djevojčica promatrala preko krajička kore, gurajući je u usta prljavom ručicom. - Ona kaže da tu stanuje - rekao sam. - Sreo sam je u gradu. Je li to vaš kruh? - Ne govoriti - rekla je žena. Opet je nešto rekla djevojčici. Djevojčica ju je samo gledala. - Ne živi tu? - rekao sam. Pokazao sam prstom na djevojčicu pa na nju pa na vrata. Žena je stresla glavom. Nešto je brzo govorila. Došla je do ruba trijema i prstom pokazala niz cestu, neprekidno govoreći. Odrešito sam kimnuo glavom. - Vi doći pokazati? - rekao sam. Uzeo sam je za ruku, a drugom sam mahao prema cesti. Nešto je brzo govorila i pokazivala prstom. - Vi doći pokazati - rekao sam nastojeći je povesti niz stepenice. - Si, si - rekla je, povlačeći se, i pokazujući mi što god to bilo. Opet sam kimnuo glavom. - Hvala. Hvala. Hvala. - Sišao sam stubama i krenuo prema vratima, ne trkom, ali prilično brzo.

Stigao sam do vrata i stao i načas je pogledao. Kore više nije bilo, a ona me gledala onim svojim crnim, prijaznim očima. Žena je stajala na stubama i promatrala nas. - Onda hajdemo - rekao sam. - Morat ćemo prije ili kasnije naći pravu kuću. Išla je tik uz mene pod mojim laktom. Nastavili smo hodati. Sve kuće kao da su bile prazne. Ni žive duše na vidiku. Neko mrtvilo, često kod praznih kuća. A ipak nisu sve mogle biti prazne. Sve one različite sobe, kad bi se samo moglo iznenada rastvoriti zidove. Gospođo, vaša kćerka, ako dopustite.  Ne. Gospođo, za Boga miloga, vaša kćerka. Kretala se uz mene tik pod mojim laktom, sa sjajnim čvrstim pletenicama, a tada je nestala i posljednja kuća i put je skrenuo i izgubio se iza zida, prateći rijeku. Ona je žena izišla na ruševna vrata, prebacivši šal preko glave i stežući ga ispod podbratka. Put je skretao dalje, prazan. Pronašao sam kovani novčić i dao ga djevojčici. Četvrt dolara. Zbogom, sestrice - rekao sam. Onda sam potrčao. Trčao sam brzo, ne osvrćući se. Neposredno prije nego će put skrenuti, osvrnuo sam se. Ona je stajala na cesti, malo stvorenjce, čvrsto privijajući hljeb kruha uz svoju prljavu haljinicu, netremice gledajući smirenim i crnim očima. Trčao sam dalje. Jedna je staza skretala s ceste. Krenuo sam tim smjerom i poslije nekog vremena usporio u brzi hod. Staza je prolazila iza začelja kuća - neoličenih kuća, s još onakvih veselih i jarkih šarenih komada odjeće na konopcima, jednim hambarom razvaljenog stražnjeg zida, koji je tiho trunuo među  bujnim stablima u voćnjaku, neobrezanim i zaraslim u korov, ružičastim i bijelim, punim mrmora sunca i pčela. Osvrnuo sam se. Početak je stazice bio pust. Još sam više usporio, dok me sjena pratila u stopu, vukući glavu kroz korov koji je skrivao plot. Staza je opet skretala do zatvorene ljese, gubila se u travi kao običan puteljak, jedva vidljivi ožiljak na mladoj travi. Popeo sam se preko ljese u mali gaj i prešao ga i stigao do drugog zida i hodao uz njega, sjena sad iza mene. Ovdje je bilo divlje loze i povijuša, gdje bi kod nas kod kuće rasla kozokrvina. I mirisala bi i mirisala, posebno u sumrak kad kiši, i tako se kozokrvina miješa u sve to kao da nije dovoljno bez toga, kao da nije dovoljno nepodnošljivo.  Zašto si mu dopustila da te poljubi poljubi  Nisam mu dopustila natjerala sam gleda me kako bjesnim Što kažeš na to? Crveni otisak moje ruke koji joj izbija kroz lice kao da se svjetlo upalilo pod rukom oči joj zasjale  Nisam te zbog poljupca pljusnuo. Djevojački laktovi u petnaestoj Otac kaže gutaš kao da ti je u rlu riblja kost što je to s tobom i Caddy s druge strane stola da me ne gledate. Zbog toga što si dopustila da to bude neki prokleti gradski skitnica zato sam te pljusnuo ti ćeš hoćeš li sad valjda reći predajem se. Moja joj se crvena ruka izdiže iz lica. Što misliš o tome trljajući joj glavu u. Trava grančice isprepletene utisnute u meso peku trljajući joj glavu. Reci predajem se reci  Nisam uostalom poljubio prljavicu kao što je Natalie  Zid je ušao u sjenu, a zatim i moja sjena, opet sam je nadmudrio. Zaboravio sam da i rijeka skreće uz cestu. Popeo sam se na zid. A tada me gledala kako sam skočio s njega, stežući kruh uz haljinu. Stajao sam u korovu i neko smo se vrijeme gledali. - Zašto mi nisi rekla da ovdje negdje stanuješ, sestrice? - Kruh se polako probijao kroz papir; već mu je bio potreban novi. - No dobro onda, hajde mi pokaži svoju kuću. - Ne prljavicu kao što je atalie. Kišilo je jasno smo čuli kišu na krovu kako uzdiše kroz visoku slatku prazninu štale. Ovdje? dodirujući je Ne tu Ovdje? nije jako kišilo ali nismo mogli čuti ništa osim krova i možda je to bila moja krv ili

njezina krv Gurnula me niz ljestve i otrčala i ostavila me Caddy me ostavila  Je li te tu zaboljelo kad je Caddy pobjegla je li to bilo tu Oh Hodala mi je tik ispod lakta, tjeme njezine lakaste glavice, s kruhom što je probijao novinski  papir. - Ako se brzo ne vratiš kući potpuno ćeš istrošiti taj kruh. A što će ti onda reći mama? -  Kladim se da te mogu podići  Ne možeš preteška sam  Je li Caddy otišla je li otišla u kuću ne možeš vidjeti hambar iz naše kuće jesi li kad pokušao vidjeti štalu iz Ona je kriva ona me odgurnula ona je otrčala  Mogu te podići vidiš da mogu Oh njezina krv ili moja krv Oh  Hodali smo dalje po sitnoj prašini, naša stopala tiha poput gume u sitnoj prašini gdje se snop sunčevih zraka iskosio u drveće. I jasno sam opet osjetio vodu kako teče hitro i mirno u tajnovitoj sjeni. - Daleko stanuješ, je li. Baš si ti pametna djevojčica, kad znaš sama otići tako daleko u grad. - To e kao kad plešeš sjedeći jesi li kad pokušala plesati sjedeći? Jasno smo čuli kišu, štakora u aslama, praznu štalu bez konja. Kako držiš partnera kod plesa držiš li ovako Oh Obično sam držao ovako mislila si da nisam dovoljno snažan je li Oh Oh Oh Oh  Držao ovako obično hoću reći jesi li čula što sam rekao rekao oh oh oh oh Cesta se nastavljala, tiha i pusta, a sunce se sve više iskosilo. Krute su joj male pletenice na krajevima bile zavezane komadićima jarkocrvene krpe. Jedan ugao omotnog papira lepetao je malo dok je hodala, ogolivši vrh hljeba. Zaustavio sam se. - Čuj me. Stanuješ li ti negdje uz ovu cestu? Nismo prošli ni jednu kuću već kilometar i pol. Pogledala me, tamna i tajnovita i prijazna. - Gdje ti stanuješ, sestrice? Da možda ne stanuješ gore u gradu?  Negdje u šumi, iza razlomljenih i rijetkih kosih sunčevih zraka, čula se neka ptica. - Tvoj će tata biti u brizi zbog tebe. Zar se ne bojiš da će te istući što nisi došla ravno kući s tim kruhom? Ptica je opet zafićukala, nevidljiva, zvuk besmislen i dubok, jednoličan, odjednom prekinut kao  prerezan udarcem noža, a onda iznova, i onaj osjet vode hitre i mirne nad tajnovitim mjestima, vode koju osjećaš a ne vidiš i ne čuješ. - Oh, k vragu, sestrice. - Otprilike polovica papira mrtvo je visjela. - Od ovoga zbilja više nikakve koristi. - Strgnuo sam ga i bacio uz cestu. - Hajdemo. Morat ćemo se vratiti u grad. Idemo natrag uz obalu rijeke. Otišli smo s ceste. U mahovini rasli su blijedi cvjetići, i onaj osjet vode nijeme i neviđene.  Držao

ovako sam obično hoću reći obično sam držao Stajala je na vratima i gledala nas s rukama na bokovima Ti si me gurnula ti si kriva i zaboljelo me  Plesali smo sjedeći kladim se da Caddy ne zna plesati sjedeći  Prestani s tim prestani s tim Samo sam ti htio očetkati smeće s leđa haljine  Makni te tvoje ogavne ručetine s mene ti si kriv ti si me gurnuo bijesna sam na tebe  Baš me briga gledala nas je samo ti bjesni otišla je  Tada je do nas doprla cika, pljuskanje; u trenutku mi je pred očima zasvjetlucalo jedno smeđe tijelo. Samo ti bjesni. Košulja mi je bila sve više mokra, a i kosa. Preko krova sada sam jasno čuo krov vidio sam Natalie kako odlazi kroz vrt po kiši. Samo pokisni nadam se da ćeš dobiti upalu pluća  samo idi kući kravetino. Skočio sam što sam jače mogao u svinjski brlog i smrdljivo blato zažutilo me do struka i dalje sam uranjao u njega dok nisam pao i valjao se po njemu -  Čuješ ih kako se kupaju, sestrice? Ne bih ni ja imao ništa protiv. - Kad bih imao vremena. Kad budem imao vremena. Čuo sam svoj sat. blato je bilo toplije od kiše grozno je zaudaralo. Bila mi je okrenuta leđima aobišao sam je i stao pred nju. Znaš što sam radio? Okrenula mi je leđa ja sam je zaobišao i došao pred nju kiša se uvlačila u blato zalijepivši joj potkošulju kroz haljinu zaudaralo je užasno. Grlio sam je eto to sam radio. Okrenula mi je leđa a ja sam je zaobišao i došao pred nju grlio sam e kažem ti.  Baš me briga što ste radili  Nije te briga je li nije te briga natjerat ću te ja natjerat ću te da te bude briga. Odgurnula mi je ruke a ja sam je drugom rukom namazao blatom nisam mogao osjetiti mokru pljusku njezine ruke obrisao sam blato s nogu i razmazao ga po njezinom mokrom tvrdom izvijenom tijelu čuo sam joj rste kako mi zadiru u lice ali nisam to mogao osjetiti čak ni kad mi je kiša postala slatka na usnama. Oni su nas prvi vidjeli iz vode, naše glave i ramena. Vrisnuli su i jedan je od njih skočio iz čučnja i bacio se među njih. Izgledali su poput dabrova, a voda im je laptala oko brade. I cičali su. - Odvedite tu curu! Zašto ste doveli curu ovamo? Hajde, mičite se! - Neće vam ona ništa. Mi bi vas samo malo gledali. Čučali su u vodi. Skupili su glave na hrpu i gledali nas, a tada su se razdvojili i jurnuli prema nama, pljuskajući vodu rukama. Hitro smo se povukli. - Čujte, dečki; neće vam ona nikakva zla učiniti. - Nosite se odavde, Harvard! - Bio je to drugi dječak, onaj koji je sanjario o konju i kolima tamo na mostu. - Zalijte ih, dečki! - Ajdmo izići i baciti ih unutra - rekao je drugi. - Ne bojim se ja nikakvih cura. - Zalijte ih! Zalijte ih! - Jurnuli su prema nama štrcajući nas vodom. Ustuknuli smo. - Nosite se odavde! - vikali su. - Nosite se! Otišli smo. Oni su se skutrili tik pod obalom, glatke glave poredane na blistavoj vodi. Pošli smo dalje. - Nije ovo za nas, je li. - Sunce je tu i tamo sjalo kroz drveće na mahovinu, ali ne više tako koso kao prije. - Jadno dijete, ti si samo curica. - Mali su cvjetići rasli među mahovinom, manjih

nisam u životu vidio. - Ti si samo curica. Jadno dijete. - Bila je tu staza koja je vijugala uz vodu. Tada je voda opet postala mirna, tamna i mirna i hitra. - Samo curica. Jadna moja sestrice. -  Ležali  smo u mokroj travi i teško t eško disali di sali kiša poput ledene sačme na mojim leđima. Je li ti sada stalo st alo je j e li li e li O Bože baš smo se zasvinjili ustani. Gdje mi je kiša dodirivala čelo počelo me peći pogledao  sam ruku crveno mi je otjecalo otjec alo u ružičastim ružičast im prugama na kiši. Boli li l i te  Naravno da boli a što ti t i misliš  misli š   Pokušala sam ti t i iskopati oči o Bože baš smr s mrdimo dimo najbolje najbolj e da se pokušamo oprati tu u potoku Evo, opet smo u gradu, sestrice. Sad moraš otići kući. Ja se moram vratiti na fakultet. Vidiš kako je već kasno. Sad ćeš lijepo kući, je li? - Ali ona me samo gledala onim svojim tamnim, tajnovitim,  prijazn  prij aznim im pogledom p ogledom,, stežući stežući polugoli polugoli kruh kruh na prsa. - Sav je mokar. okar. Mislio sam da d a smo smo na vrijem vrij emee odskočili. - Uzeo sam rupčić i pokušao obrisati kruh, ali kora se počela skidati pa sam prestao.  Ništa, morat morat ćemo ćemo ga ostaviti da se sam s am osuši. Drži ga ga ovako. - Držala ga je tako. Izg Izgledao ledao je j e pomalo pomalo kao da su ga štakori nagrizli. i voda nam se podizala i podizala uz leđa dok smo čučali oljušteno blato zaudaralo je prema površini i istočkalo ju je pod kišom poput masti na vrućem štednjaku. ekao sam ti da ću te natjerati  Baš mi se fućka što radiš  Tada smo čuli trčanje i zastali i osvrnuli se i ugledali ga kako nailazi stazom u trku i kako mu vodoravne sjene poigravaju po nogama. - Ovaj se žuri. Mi ćemo... - tada sam vidio još jednog muškarca, postarijeg čovjeka, kako s naporom trči sa štapom u ruci, i jednog dječaka golog od pasa na gore, koji je rukom pridržavao hlače u trku. - Eno ga Julio - rekla je djevojčica, i tada sam vidio njegovo talijansko lice i oči kad se bacio na mene. Pali smo na zemlju. Rukama me grabio za lice i nešto je govorio i pokušao me ugristi, čini mi se, a tada su ga odvukli i držali dok se on otimao i mlatarao rukama i vikao a oni su ga držali za ruke i on me pokušao udariti nogom dok ga napokon nisu odvukli. Djevojčica je tulila, i držala kruh objema rukama. Onaj polugoli dječak skakutao je i jurio naokolo, pridržavajući hlače a onda me netko podigao baš na vrijeme da vidim još jednu golu golcatu pojavu kako trkom nailazi iza mirnog zavoja na stazi i usred trka mijenja smjer i uskače u šumu vukući za sobom dva komada odjeće skrutnuta poput daske. Julio se i dalje otimao. Čovjek koji me podigao na noge rekao je: - A, tu smo. Imamo vas. - Imao je na sebi samo prsluk, ne i kaput. Na prsluku je bila pričvršćena metalna značka. U drugoj je ruci stezao čvornati, uglačani štap. - Vi ste Anse, zar ne? - rekao sam. - Baš sam vas tražio. Što se dogodilo? - Upozoravam vas da se sve što kažete može upotrijebiti protiv vas - rekao je. - Vi ste uhićeni. - Ubim ga - rekao je Julio. Otimao se. Dva su ga muškarca držala. Djevojčica je uporno tulila, držeći svoj kruh. - Ukrao mi sestra - rekao je Julio. - Pustite mene, gospođini. - Ukrao mu sestru? - rekao sam. - Pa ja sam... - Zavežite - rekao je Anse. - To možete reći sucu. - Ukrao mu sestru? - rekao sam. Julio se oteo ljudima i opet skočio na mene, ali stražar mu se suprotstavio i hrvali su se dok mu druga dvojica opet nisu sputala ruke iza leđa. Anse ga je pustio, teško teško dišući. di šući.

- Prokleti stranac - rekao je. - Najrađe bi i tebe priveo, za tvorni napad. - Opet se okrenuo prema meni. - Idete li dragovoljno ili vam moram moram staviti staviti lisi l isice? ce? - Idem dragovoljno - rekao sam. - Što god želite, samo da uspijem naći nekoga - da nešto učinim Ukrao mu sestru - rekao sam. - Ukrao mu... - Upozorio sam vas - rekao je Anse. - On vas je nakanio optužiti za zločin s predumišljajem. Čujte vi tamo, tamo, neka ta mala zaveže. - Ah - rekao sam. A onda sam se počeo smijati. Još su dva dječaka zalizane kose i okruglih očiju izišla iz grmlja, zakopčavajući košulje koje su im se već ovlažile na ramenima i rukama, i ja sam se  pokušao  pokušao prestat pres tatii smijati, smijati, ali al i nisam mogao. - Pazi na njega, Anse, mislim da je lud. - M-moram M-moram p-prestati - rekao sam. - Začas Začas će pre-prestati. pre-pr estati. Prošli put je bilo bi lo ah, ah, ah - rekao sam u smijehu. - Samo da malo sjednem. - Sjeo sam, a oni su me gledali, i ona mala djevojčica uprljana lica i s kruhom koji je izgledao oglodan, dok je voda tekla hitra i smirena ispod puteljka. Poslije nekog vremena smijeh je zamro. Ali grlo nije prestajalo s pokušajem da se smije, kao što čovjek   povraća i kad mu mu je želudac već prazan. prazan. - Ej, čujte - rekao je Anse. - Saberite se. - Da - rekao sam stežući grlo. Doletio je još jedan žuti leptir, kao da se oslobodila mrlja sunčane svjetlosti. Poslije nekog vremena više nisam morao tako čvrsto stezati grlo. Ustao sam. - Spreman sam. Kamo ćemo? Išli smo stazom, druga su dvojica pazila na Julija i na djevojčicu, a dečki su išli otraga. Staza je slijedila rijeku do mosta. Prešli smo most i prugu, i ljudi su izlazili na vrata da nas gledaju i još se nekoliko dječaka stvorilo odnekud tako da je, kad smo skrenuli u glavnu ulicu, već nastala cijela  procesija.  procesi ja. Pred slastičarnicom slastiča rnicom stajao je autom automobil, obil, velik, ali nisam prepoznao prepoznao ljude u njemu njemu dok  gospođa Bland nije nije rekla: - Gle, Quentin! Quentin Compson. - I tada sam ugledao Geralda, i Spoadea na stražnjem sjedalu sa zatiljkom na naslonu. I Shrevea. Dvije djevojke nisam poznavao. - Quentin Compson! - rekla je gospođa Bland. - Dobar dan - rekao sam podigavši šešir. - Ja sam uhićen. Žao mi je što nisam dobio vašu poruku. Je li l i vam Shreve Shreve rekao? r ekao? - Uhićen? - rekao je Shreve. - Oprostite - rekao je. Uspravio se i preverao se preko njihovih nogu i izišao. Imao je na sebi moje flanelske hlače, koje su ga stezale kao rukavice. Nisam se sjećao da sam ih zaboravio. Nisam se sjećao ni koliko podbradaka ima gospođa Bland. Najzgodnija je djevojka, naravno, bila sprijeda, s Geraldom. Promatrale su me kroz svoje koprene, s nekakvim  profinjenim  profinjenim zg zgražan ražanjem jem.. - Tko je uhićen uhićen?? - rekao je Shreve. - Što sve ovo znači, znači, gospodine? gospodine? - Geralde - rekla je gospođa Bland. - Otpremi ove ljude. Vi hajdete k nama u kola, Quentine. Gerald je j e izišao. Spoade se s e nije ni pomaknu pomaknuo. o. - Što je napravio, kapetane? kapetane? - rekao je. - Opljačkao kokošinjac? kokošinjac? - Upozoravam vas - rekao je Anse. - Poznajete li uhićenika? - Da li ga poznajemo - rekao je Shreve. - Čujte... - Onda možete s nama k sucu. Ovdje ometate zakonski postupak. Ajdemo. - Prodrmao mi je ruku. - Onda, do viđenja - rekao sam. - Drago mi je da smo se vidjeli. Žao mi je što ne mogu s vama.

- uj, Geralde - rekla je gospođa Bland. - Slušajte, pozorniče - rekao je Gerald. - Upozoravam vas da se uplećete u posao službenika zakona - rekao je Anse. - Ako imate bilo što reći, možete ići sucu i svjedočiti o uhićeniku. - Išli smo dalje. Sad već cijela procesija, sa mnom i Anseom na čelu. Čuo sam ih kako govore što se dogodilo, i kako Spoade postavlja pitanja, a onda je Julio rekao nešto žestoko na talijanskom i osvrnuo sam se i vidio djevojčicu kako stoji na rubu  pločnika i kako kako me me prati svojim svoji m prijazn prij aznim im,, zagonet zagonetnnim pogledom. pogledom. - Nosi se kući - vikao je Julio na nju. - Prebijem te k’o vola u kupusu. Išli smo ulicom i skrenuli na komadić tratine na kojem je, uvučena od ulice, stajala jednokatnica od opeke, obrubljene bijelim. Išli smo kamenom popločanom stazom do vrata, gdje je Anse zaustavio sve osim nas i natjerao ih da ostanu vani. Ušli smo u praznu sobu koja je zaudarala na ustajali duhanski dim. Usred drvenog okvira ispunjenog pijeskom stajala je peć od lijevana željeza, a na zidu izblijedjeli zemljovid i zaprljani nacrt kotara. Iza izgrebanog stola zatrpanog papirima muškarac s divljom grivom željeznosive kose zurio je u nas preko naočala s čeličnim okvirom. - Uhvatio si ga, je l’ da, Anse? - rekao je. - Uhvatio, gospodine suče. On otvori golemu prašnjavu knjigu i privuče je sebi i umoči prljavo pero u tintarnicu napunjenu nečim nalik na ugljenu prašinu. - Čujte, gospodine gospodine - rekao je Shreve. - Ime uhićenika - rekao je sudac. Rekao sam mu. Polako ga je zapisao u knjigu, i pero je pritom škripalo i izluđivalo sporošću. - Čujte, gospodine - rekao je Shreve. - Mi poznajemo ovog čovjeka. Mi... - Red u sudnici - rekao je Anse. - Zaveži, stari - rekao je Spoade. - Neka on to obavi po svome. To je i naumio, što god mi  poduzeli.  poduzeli. - Dob - rekao je sudac. Rekao sam mu. I to je zapisao, mičući usnama dok je pisao. - Zanimanje. Rekao sam. - A-ha, student na Harvardu? - rekao je. Podigao je pogled prema meni, iskrivivši malo vrat da vidi preko naočala. Oči su mu bile bistre i ledene, kao u jarca. - I što vas je spopalo, da dolazite ovamo i otimate djecu? - Ma oni su ludi, suče - rekao je Shreve. - Tko god kaže da ovaj dečko otima... Julio je napravio jednu žestoku kretnju. - Ludi? - rekao je. - Što nisam ga ja uvatio? Što nisam vidio s rođene oči... - Lažete - rekao je Shreve. - Uopće niste... - Red, red - rekao je Anse, podigavši glas. - Vi tamo, umuknite - rekao je sudac. - Anse, ako ne budu tiho, izbaci ih. - Utihnuli su. Sudac je  pogledao Shrevea, Shrevea, zatim Spoadea, zatim zatim Geralda. - Vi Vi poznajete poznajete ovog mladić mladića? a? - rekao je Spoadeu. - Da, vaše gospodstvo - rekao je Spoade. - On vam je samo provincijalac koji ovdje studira. Nije on mislio ništa zla. Mislim da će pozornik ustanoviti kako je sve to samo zabuna. Otac mu je svećenik, sve ćenik, znate. znate. - Hm - rekao je sudac. - A što ste to, zapravo, učinili? - Ispričao sam mu, a on me promatrao svojim hladnim, blijedim očima. - Onda, što misliš, Anse?

- Moguće je - rekao je Anse. - Vrag odnio i te strance. - Ja, Merikanac Merikanac - rekao je Julio. J ulio. - Ima Ima papir. papi r. - Gdje je mala? - On ju je poslao doma doma - rekao je Anse. - Je li bila preplašena ili tako nešto? -Nije, dok ovaj Julio nije navalio na uhićenika. Oni su samo hodali stazom uz rijeku prema gradu.  Neki  Neki dečki koji su se kupali kupali rekli su nam nam kojim su putem putem otišli. - To je sve zabuna, gospodine suče - rekao je Spoade. - Djeca i psi uvijek ovako idu za njim. Ništa on tu ne može. - Hm - rekao je sudac. Neko je vrijeme gledao kroz prozor. Promatrali smo ga. Čuo sam kako se Julio češe. češe . Sudac je opet pogledao u nas. - Vi Vi tamo, tamo, jeste jes te li uvjereni bez svake sumnje sumnje da djevojči dj evojčica ca nije ozlijeđena? - Nije ozljeđena sada - rekao je Julio mrzovoljno. - A vi ste prekinuli posao da bi je tražili? - Jasno da prekinuo. Trčo sam. Trčo ko vrag. Gleda tu, gleda tamo, onda neki kaže mene da vidio ga da joj daje jest. Išla je s njim. - Hm - rekao je sudac. - No, dobro, sinko, držim da Juliju duguješ nešto jer je zbog tebe morao  prekinuti  prekinuti posao. - Dobro, gospodine gospodine - rekao sam. sam. - Koliko? - Držim, jedan dolar. Dao sam Juliju jedan dolar. - U redu - rekao je Spoade. - Ako je to sve... valjda je sad slobodan, vaše gospodstvo? Sudac ga nije gledao. - Koliko si ga dugo gonio, Anse? - Najmanje Najmanje tri kilometra. kilometra. Prošlo Prošl o je skoro dva sata s ata prije prij e nego nego smo ga ga uhvatili. uhvatili. - Hm - rekao je sudac. Neko je vrijeme razmišljao. Promatrali smo ga, promatrali njegovu ukrućenu krestu, naočale spuštene nisko na nos. Žuti obris prozora polako je rastao na podu, dosegao zid i počeo se penjati. Zrnca Zrnca prašine pra šine kovitlala su se ukoso. ukoso. - Šest dolara. - Šest dolara? dol ara? - rekao je Shreve. - A zašto zašto to? - Šest dolara dol ara - rekao je sudac. Načas je j e pogledao Shrevea, a onda opet mene. mene. - Ma, čujte - rekao je Shreve. - Zaveži - rekao je Spoade. - Daj mu ih, stari, i hajdemo odavde. Dame nas čekaju. Imaš li šest dolara? - Imam - rekao sam. Dao sam mu šest dolara. - Slučaj riješen - rekao je. - Uzmi potvrdu - rekao je Shreve. - Uzmi potpisanu potvrdu za taj novac. Sudac je blago pogledao Shrevea. - Slučaj riješen - rekao je ne podižući glas. - Neka me me vrag vra g odnese... odnese... - rekao je Shreve. Shreve. - Hajde, dođi - rekao je Spoade i uhvatio ga za ruku. - Zbogom, gospodine suče. Najljepša hvala. Dok smo izlazili kroz vrata Julijev se glas opet podigao, žestoko, zatim utihnuo. Spoade me gledao

ispitivačkim, pomalo hladnim pogledom smeđih očiju. - No onda, stari, vjerojatno ćeš poslije ovoga uriti za curama samo u Bostonu. - Budalo jedna - rekao je Shreve. - Što ti je uopće palo pal o na pamet pamet da ovuda lunjaš lunjaš i upuštaš upuštaš se s tim  prokletim digićima? digićima? - Hajdemo - rekao je Spoade. - Već su sigurno nestrpljive. Gospođa Bland je razgovarala s njima. Bile su to gospođica Holmes i gospođica Daingerfield i one su prestale slušati što im ona govori i opet me pogledale s onim profinjenim i znatiželjnim zgražanjem, velova podignutih iznad malih bijelih nosića, očiju hitrih i tajnovitih ispod vela. - Quentine Compson - rekla je gospođa Bland. - Što bi rekla vaša majka. Naravno da mladi čovjek  upada u razne razne nevolje nevolje,, ali da se dade uhvatiti uhvatiti na djelu od provincijskog pr ovincijskog policajca! A što su misl mislili ili da e učinio, Geralde? - Ništa - rekao je Gerald. - Glupost. Što je bilo, recite mi, Spoade? - Pokušao je oteti onu prljavu malu curicu, ali su ga na vrijeme uhvatili - rekao je Spoade. - Glupost - rekla je gospođa Bland, ali glas joj je nekako zamro i na trenutak je zurila u mene, dok  su djevojke duboko udahnule tako da se čuo jedan jedini tihi zvuk. – Koještarije - rekla je gospođa Bland otresito. - To je i slično tim neukim prostacima Jenkijima. Ulazi, Quentine. Shreve Shreve i ja j a sjeli sj eli smo smo na dva mala složiva sl oživa sjedala. sjeda la. Gerald Gera ld je j e ručicom pokrenu pokrenuoo motor, motor, ušao ušao u kola i krenuli smo. - No, Quentine, a sad mi lijepo ispričajte kakva je to zapravo glupost bila - rekla je gospođa Bland. Ispričao sam im, dok je Shreve sjedio zgrbljen i bijesan na svom malom sjedalu, a Spoade opet oslonjen zatiljkom na naslon kraj gospođice Daingerfield. - A najsmješnije je od svega što nas je Quentin dosad cijelo vrijeme obmanjivao - rekao je Spoade. - Cijelo vrijeme smo mislili da je on uzoran mladić kome svatko može mirno povjeriti kćer, dok ga policija nije raskrinkala u njegovu zločinačkom činu. - Dosta, Spoade Spoad e - rekla je j e gospođa Bland. Bla nd. Vozili sm s mo se ulicom ulico m i prešl pre šlii most most i prošli pro šli kraj kuće kuće gdje je ružičasti komad odjeće visio na prozoru. - To je sve zato što niste pročitali moju poruku. Zašto niste došli po nju? Gospodin MacKen MacKenzie zie kaže kaže kako kako vas je obavije o bavijestio stio da je ondje. - Tako je, gospođo. Namjeravao sam, ali zapravo se nisam više vratio u sobu. - I pustili biste nas da ondje sjedimo i čekamo tko zna dokad, da nije bilo gospodina MacKenzieja. Kad je on rekao da se niste vratili, ostalo nam je jedno slobodno mjesto pa smo njega pozvali da  pođe s nama. nama. Ali u svakom slučaju, drago drago nam je što ste s nama, nama, gospodine MacKen MacKenzie. zie. - Shreve nije rekao ništa. Prekrižio je ruke i zurio ravno pred sebe kraj Geraldove kape. Bila je to kapa za automobiliste u Engleskoj. Tako je rekla gospođa Bland. Prošli smo kraj te kuće i kraj još tri, i kraj oš jednog dvorišta gdje je kod dvorišnih vrata stajala ona djevojčica. Sad više nije držala kruh, a lice joj je izgledalo kao premazano ugljenom prašinom. Mahnuo sam joj rukom ali nije odgovorila, samo je polako okretala glavu dok je automobil prolazio i slijedila nas svojim netremičnim  pogledom.  pogledom. Tada Tada smo jurili kraj zida, i naše su sjene jurile zidom, zidom, i poslije posli je nekog vremena vremena prošli smo smo kraj nekih poderanih novina koje su ležale uz cestu i ja sam se opet počeo smijati. Osjećao sam smijeh u grlu i gledao sam u daljinu, u stabla, gdje se iskosilo svjetlo poslijepodneva, misleći na  poslijepodne  posli jepodne i na onu onu pticu pticu i na one one dječak dječa ke kako kako se kupaju. kupaju. Ali ipak nisam nisam mogao mogao zaust zaustaviti aviti smijeh i tada sam shvatio da ću, budem li se previše silio da ga zaustavim, zaplakati i pomislio sam kako sam

mislio o tome kako ne mogu biti djevac kraj tolikih koje hodaju po sjenama i šapuću svojim ljupkim djevojačkim glasovima što se zadržavaju u sjenovitim zakutcima i do mene dopiru riječi i parfem i oči koje možeš osjetiti ali ne vidiš, ali ako je to tako jednostavno učiniti to onda nije ništa, a ako nije ništa, što sam ja i onda je gospođa Bland rekla - Quentine? Je li njemu zlo, gospodine MacKenzie? - I onda je Shreveova debeljuškasta ruka dodirnula moje koljeno i Spoade je počeo govoriti i ja sam se  prestao truditi da ga zaustavim. - Ako mu ova košara smeta, gospodine MacKenzie, odmaknite je na svoju stranu. Donijela sam košaru vina zato što mislim da mlada gospoda moraju piti vino, premda je moj otac, Geraldov djed ikad učinio Jesi li to ikad učinio U sivoj tmini maleno svjetlo i njezine ruke stegnute oko - I piju ga, kad mogu do njega doći - rekao je Spoade. - Jelda, Shreve? - koljena njezino lice okrenuto prema nebu miris kozokrvine na njezinu licu i vratu - I pivo, isto tako - rekao je Shreve. Njegova mi je ruka opet dotakla koljeno. Opet sam pomakao koljeno, poput tankog premaza svjetloljubičaste boje govoreći o njemu dovodeći - Ti nisi gospodin - rekao je Spoade.  ga među nas dok se njezina sjena nije rasplinula ali ne bog tame -  Ne, ja sam Kanađanin - rekao je Shreve.  govoreći o njemu dok ga vesla treptajem požuruju treptajem Kapa napravljena za automobiliste u Engleskoj i cijelo vrijeme hita odozdo i njih dvoje rasplinuti jedno u drugome zauvijek bio je u vojsci ubijao ljude - Obožavam Kanadu - rekla je gospođica Daingerfield. - Mislim da je predivna. - Jesi li kad pio parfem? - rekao je Spoade.  jednom ju je rukom mogao podići na rame i otrčati s njom trčati Trčati - Ne - rekao je Shreve. trčala je zvijer s dvojim leđima i ona rasplinuta u treperavim veslima trčala Eubelejeve svinje što se u trku pare koliko njih Caddy - Nisam ni ja - rekao je Spoade.  Ne znam previše bilo je nešto grozno u meni grozno u meni Oče a sam počinio Jesi li to ikad učinio Nismo nismo to učinili jesmo li to učinili -  a Geraldov je djed uvijek sam brao metvicu prije doručka, dok je na njoj još bilo rose. Nije čak dao ni starom Wilkieju da je takne sjećaš li se Geralde već ju je uvijek sam skupljao i sam pripravljao svoj julep. Bio je strašno osjetljiv na taj svoj julep kao neka stara frajla, sve je mjerio prema receptu koji je držao u glavi. Samo je jednom čovjeku u životu dao taj recept; to je bio -  jesmo učinili smo kako ne znaš ako  se strpiš reći ću ti kako je to bilo bio je to zločin počinili smo strašan zločin ne možemo ga sakriti ti misliš da možemo ali čekaj Jadni Quentine ti to nikad nisi učinio je li da nisi a ja ću ti ispričati kako je to onda ću ispričati ocu tako mora biti zato što ti voliš oca i tada ćemo morati otići posred  upiranja prstom i zgražanja čisti plamen ja ću te natjerati da kažeš da jesmo jači sam od tebe ja ću te natjerati da shvatiš da jesmo ti si mislila da su oni ali to sam bio ja slušaj ja sam te cijelo vrijeme zavaravao ja sam bio taj ti si mislila da sam ja u kući gdje ona vražja kozokrvina i trudio  se da ne mislim ona ljuljačka cedrovi potmula plima dahtanje spojeni pijući divlji dah da Da Da da - nikad nije to vino pio sam ali uvijek je govorio kako je košara u kojoj ste to knjizi čitali u onoj gdje je Geraldov veslački dres vina nužan sastavni dio opreme za piknik svakog gospodina -  jesi li ih voljela Caddy jesi li ih voljela Kad bi me dodirnuli umirala sam  jedan je čas samo stajala a već je sljedeći on vikao i povlačio joj haljinu ušli su u hodnik a onda uza stube i on je vikao i gurao je uza stube do vrata kupaonice i tu je stala leđima prema vratima s rukom preko lica i vikao je i pokušavao e ugurati u kupaonicu kad je došla na večeru T.P. ga je hranio i on je opet počeo isprva samo cviljeti

dok ga nije dodirnula a tada je zaurlao ona je stajala očiju poput štakora u škripcu a tada sam ja otrčao u sivu tminu mirisalo je na kišu i na sve cvjetne mirise raspršene u vlažnom toplom zraku i cvrčci su pilili u travi okružujući me malim putujućim otokom tišine Fancy me promatrala preko ograde šarena kao poplun na užetu pomislio sam vrag odnio tog crnca opet ju je zaboravio nahraniti i strčao sam niz brežuljak u onom vakuumu cvrčaka poput daha što putuje zrcalom ona je ležala u vodi glave položene na pješčani sprud voda joj je tekla oko bokova bilo je nešto više svjetla u vodi suknja napola promočena lepetala joj je oko bokova u ritmu vode u teškim valićima koji nikamo nisu išli i obnavljali se vlastitim kretanjem stajao sam na obali i osjećao miris kozokrvine na toj vodi činilo se da zrak rominja kozokrvinom i struganjem cvrčaka kao da je to neka tvar koju možeš osjetiti na koži  plače li još Benjy ne znam da ne znam  jadni Benjy sjeo sam na obalu trava je bila malo mokra tada sam zapazio da su mi cipele mokre iziđi iz te vode jesi li luda ali nije se pokrenula lice joj je bila bijela mrlja uokvirena i istaknuta kosom u mrlji pijeska smjesta izlazi sjela je tada je ustala suknja je lepetala oko nje cijedeći se popela se uz obalu odjeća joj je lepetala i sjela zašto je ne iscijediš hoćeš se prehladiti hoću voda je grgoljila i klokotala preko pješčanog spruda i dalje u tamu između vrba preko plićaka mreškala se poput komada krpe i još zadržavala malo svjetla kao to što voda hoće  prešao je on sve oceane oplovio cijeli svijet tada je govorila o njemu obujmivši mokra koljena lica zabačena u sivom svjetlu miris kozokrvine svjetlo je gorjelo u majčinoj sobi i u Benjyjevoj gdje ga je T.P. stavljao na spavanje voliš li ga njezina se ruka ispružila a ja se nisam ni pomaknuo i počela je pipajući prelaziti niz moju  podlakticu i onda mi je pritisnula ruku na svoja prsa dok joj je srce udaralo ne ne  je li te natjerao dakle on te natjerao na to da mu dopustiš bio je jači nego ti i on sutra ću ga ubiti kunem se da hoću otac ne mora ništa znati dok ne bude gotovo a onda ćemo ti i ja nitko nikad ne mora saznati možemo uzeti moj novac za školovanje možemo poništiti moj upis Caddy ti ga mrziš je li da ga mrziš je li držala je moju ruku na prsima dok joj je srce udaralo okrenuo sam se i uhvatio je za ruku Caddy ti ga mrziš je li  podigla mi je ruku do grla srce joj je udaralo poput čekića  jadni Quentin njezino je lice gledalo u nebo bilo je nisko tako nisko da se činilo da su se svi mirisi i zvukovi noći zgusnuli pod njim kao pod nekim labavim šatorom a posebno kozokrvina ona mi je ušla u dah  bila je na njezinom licu i grlu poput naslage boje njezina mi je krv udarala o ruku oslonio sam se na

drugu počela se trzati i poskakivati i morao sam teško disati da uopće dođem do zraka usred te guste sive kozokrvine da mrzim ga umrla bih za njega već sam za njega umrla umirem za njega svaki put iznova svaki put kad se to dogodi kad sam podigao ruku još sam osjećao kako me peku isprepletene grančice i trava utisnuta u dlan  jadni Quentin naslonila se na laktove ruku stegnutih oko koljena ti to nikad nisi učinio je li što to nisam učinio ono što sam ja što sam ja učinila da da jesam mnogo puta s mnogim djevojkama a tada sam zaplakao i njezina me ruka opet dodirnula a ja sam plakao naslonjen na njezinu mokru  bluzu i onda je ona ležala na leđima i gledala iznad moje glave u nebo jasno sam vidio bijeli rub ispod njezinih šarenica otvorio sam nož sjećaš li se onog dana kad je bakica umrla kad si sjela u vodu u gaćicama da držao sam joj vršak noža na grlu trajat će samo sekundu tek sekundu a onda mogu svoje mogu onda svoje dobro onda možeš svoje sam mogu oštrica je dovoljno dugačka Benjy je sad već u krevetu  jest trajat će samo sekundu nastojat ću da ne boli u redu hoćeš li zatvoriti oči ne inače ćeš morati jače gurnuti dodirni ga rukom ali nije se pokrenula oči su joj bile širom otvorene i gledale kraj moje glave u nebo Caddy sjećaš se kako se Dilsey uzrujala zato što su ti gaćice bile prljave nemoj plakati ne plačem ja Caddy gurni ga hoćeš li želiš li da gurni dodirni ga rukom nemoj plakati jadni Quentine ali nisam mogao prestati ona mi je držala glavu priljubljenu uz svoje mokre tvrde grudi jasno sam čuo kako joj srce kuca čvrsto i polako sad ne kao čekić i vodu kako grgolji među vrbama u mraku i valovi kozokrvine lebdjeli su u zraku moja ruka i rame bili su izvrnuti poda mnom

što je što radiš njezini su se mišići skupili ja sam sjeo moj nož ispustio sam ga ona je sjela koliko je sati ne znam  podigla se na noge ja sam pipajući tražio po zemlji idem ja ostavi ga  prema kući osjećao sam je kako stoji ondje osjećao sam miris njezine mokre odjeće osjećao sam je ondje mora tu negdje biti ostavi ga sad možeš ga sutra naći hajdemo čekaj samo čas naći ću ga zar se bojiš evo tu je cijelo je vrijeme bio ovdje  je li hajdemo ustao sam i pošao za njom išli smo uzbrdo a cvrčci su utihnuli ispred nas  baš smiješno kako čovjek sjedne i nešto mu padne i onda to mora posvuda tražiti sivo bilo je sivo od rose što se ukoso penjala u sivo nebo a zatim još dalje drveće  prokleta ta kozokrvina da bar hoće jednom prestati nekad si je volio  prešli smo uzvisinu i išli dalje prema drveću ona je naletjela na mene i malo se odmaknula jarak  e bio crni ožiljak na sivoj travi opet je naletjela na mene pogledala me i odmaknula se stigli smo do arka idemo ovuda a zašto da pogledamo vide li se još Nancyne kosti nisam se već odavno sjetio pogledati a ti  bio je zarastao divljom lozom i trnjem mračno  bile su baš ovdje ne može se reći vidiš li ih ili ne vidiš je li  prestani Quentine hajde  jarak se suzio i zatvorio ona je skrenula prema stablima  prestani Quentine Caddy opet sam stao pred nju Caddy  prestani

držao sam je  jači sam od tebe stajala je nepomična tvrda nepodatna ali mirna neću se s tobom tući prestani molim te prestani Caddy nemoj Caddy ništa to neće koristiti zar ti nije jasno da neće ostavi me kozokrvina je sipila i sipila jasno sam čuo cvrčke kako nas promatraju u krugu ona se povukla i obišla me i krenula prema drveću samo se ti vrati kući ne moraš sa mnom hodao sam dalje zašto se ne vratiš kući  prokleta kozokrvina došli smo do ograde ona se puzeći provukla kroz nju i ja sam se puzeći provukao kroz nju kad sam se uspravio on je izlazio iz drveća u sivilo prema nama dolazio prema nama visok i ravan i miran čak  se i kretao kao da miruje ona je pošla prema njemu ovo je Quentin ja sam mokra skroz sam mokra ne moraš ako nećeš njihove sjene jedna sjena glava joj se podigla iznad njegove na nebu višem od njihove dvije glave ne moraš ako nećeš zatim ne više dvije glave tama je mirisala na kišu na mokru travu i lišće sivo svjetlo je sipilo  poput kišice kozokrvina se podizala u vlažnim valovima vidio sam joj lice kao nejasnu mrlju na njegovu ramenu držao ju je jednom rukom kao da nije veća od djeteta pružio je ruku drago mi je što smo se upoznali rukovali smo se zatim smo stajali njezina sjena visoka uz njegovu sjenu jedna jedina sjena što ćeš ti sada Quentine malo šetati mislim da ću ići kroz šumu do ceste i vratiti se kroz grad okrenuo sam se da pođem laku noć Quentine zastao sam što hoćeš u šumi su se glasale žabe kreketuše mirišući kišu u zraku zvučale su kao muzičke kutije koje se teško navijaju i ona kozokrvina dođi ovamo što hoćeš dođi ovamo Quentine vratio sam se dodirnula mi je rame sagnuvši se njezina sjena mrlja njezina lica sagnuta iz njegove visoke sjene ustuknuo sam  pazi

samo ti idi kući ne spava mi se idem prošetati čekaj me kod rijeke idem prošetati  brzo ću se vratiti čekaj me čekaj ne ja idem šumom nisam se osvrtao žabe kreketuše nisu obraćale pozornost na mene sivo svjetlo poput mahovine u stablima sipilo je ali još nije kišilo poslije nekog vremena okrenuo sam se i vratio na rub šume i čim sam stigao onamo počeo sam opet osjećati miris kozokrvine vidio sam svjetlo na satu sudnice i odsjaj grada trga na nebu i tamne vrbe uz rijeku i svjetlo u majčinim prozorima i svjetlo koje je gorjelo u Benjyjevoj sobi i sagnuo sam se da prođem kroz ogradu i potrčao preko pašnjaka trčao sam u sivoj travi među cvrčcima kozokrvina i vonj vode postajali su sve jači i jači i tada sam vidio vodu  boje sive kozokrvine i legao sam na obalu lica priljubljena uz zemlju tako da ne mogu namirisati kozokrvinu više je tada nisam mogao namirisati i tako sam ležao i osjećao kako mi zemlja prodire kroz odjeću i slušao vodu i poslije nekog vremena nisam onako teško disao i ležao sam misleći ako ne pokrenem lice neću morati duboko disati i mirisati je i tada više nisam mislio ni o čemu i ona je naišla obalom i zaustavila se nisam se pomaknuo kasno je hajde idi kući što hajde idi kući kasno je dobro odjeća joj je šuštala nisam se pokrenuo prestala je šuštati hoćeš li sad kući kako sam ti kazala ništa nisam čuo Caddy da hoću ako ti želiš hoću sjeo sam ona je sjela na zemlju obgrlivši rukama koljeno hajde sad kući kako sam ti kazala da učinit ću sve što želiš sve da nije me čak ni pogledala uhvatio sam je za rame i snažno je stresao  prestani stresao sam je  prestani prestani da  podigla je lice tada sam vidio da me uopće i ne gleda vidio sam onaj bijeli rub ustani  povukao sam je bila je posve mlitava podigao sam je na noge hajde sada  je li Benjy još plakao kad si otišao

hajde  prešli smo rijeku na vidiku se pojavio krov a zatim prozori na katu on sad spava morao sam se zaustaviti i zakračunati ulazna vrata ona je išla dalje u sivo svjetlo miris kiše a ipak  nikako da kiši i kozokrvina je navirala iza vrtne ograde navirala ušla je u sjenu čuo sam joj tada korake Caddy zaustavio sam se na stubama nisam joj čuo korake Caddy tada sam joj čuo korake moja ju je ruka dotakla nije bila topla ni hladna tek mirna njezina odjeća oš malo vlažna voliš li ga sada nije disala osim sporih udisaja kao iz daleka Caddy voliš li ga sada ne znam vani sivo svjetlo sjene predmeta poput mrtvih predmeta u ustajaloj vodi da si bar mrtva  je li hoćeš li sad ući misliš li sad na njega ne znam reci mi o čemu misliš reci mi  prestani prestani Quentine šuti šuti čuješ me ušuti hoćeš li već jednom ušutjeti dobro prestat ću u redu previše galamimo ubit ću te čuješ li me idemo do ljuljačke ovdje će te čuti  ja ne plačem ne kažeš valjda da plačem ne tiho sad probudit ćemo Benjyja hajde uđi sad u kuću hajde uđi idem ne plači ja sam ionako pokvarena ti tu ništa ne možeš mi smo prokleti nije to naša krivnja je li to naša krivnja  pst hajde uđi sad i idi spavati ne možeš me prisiliti mi smo prokleti napokon sam ga vidio upravo je ulazio u brijačnicu pogledao je van ja sam dalje hodao i čekao tražim vas već dva tri dana željeli ste me vidjeti i vidjet ću vas hitro je smotao cigaretu u cigla dva pokreta i zapalio šibicu palcem

ovdje ne možemo razgovarati kako bi bilo da se negdje nađemo doći ću k vama u sobu jeste li u hotelu ne to baš nije zgodno znate li onaj most preko rukavca tamo iza dobro u redu u jedan sat može da okrenuo sam se zahvalan sam vam čujte zaustavio sam se i osvrnuo  je li ona dobro izgledao je kao izliven od bronce u svojoj kaki košulji  jesam li joj zbog čega potreban  bit ću ondje u jedan čula me kako govorim T.P.ju da osedla Princea u jedan sat neprestano me gledala nije mnogo jela i  prišla mi je što si sad naumio ništa zar ne mogu otići na jahanje ako mi se ide ideš nešto učiniti što to ne tiče te se kurvo kurvo T.P. je doveo Princea na pokrajnja vrata neće mi trebati ići ću pješke sišao sam niz kolni put i izašao kroz vrata i skrenuo na cestu tada sam trčao sve dok nisam stigao do mosta vidio sam ga oslonjena na ogradu konj je bio privezan u šumi gledao je preko ramena tada mi je okrenuo leđa nije podizao pogled sve dok ja nisam došao na most i zaustavio se držao je u rukama komad kore od drveta i otkidao komadiće s njega i spuštao ih preko ograde u vodu došao sam vam reći da odete iz grada sporom je kretnjom odlomio komad kore i pažljivo ga spustio u vodu i promatrao kako pluta dalje od mosta rekao sam da morate otići iz grada  pogledao me  je li vas ona poslala k meni  ja kažem da morate otići ne moj otac ili bilo tko drugi ja kažem čujte o tome ćemo kasnije htio bih znati je li ona dobro jesu li joj kod kuće možda pravili neprilike vi zbog toga ne morate razbijati glavu onda sam čuo sama sebe kako govorim dajem vam rok do zalaska sunca da odete iz grada odlomio je komad kore i bacio ga u vodu zatim je položio koru na ogradu i smotao cigaretu s ona

dva hitra pokreta i frknuo šibicu preko ograde a što ćete učiniti ako ne odem ubit ću vas nemojte misliti zato što vam izgledam kao dijete dim mu je strujio u dva mlaza iz nosnica preko lica koliko vam je godina  počeo sam se tresti ruke su mi bile na ogradi pomislio sam ako ih sakrijem on će znati zašto dat ću vam vremena do večeras čujte mladiću kako se ono zovete Benjy je slabouman je li a vi ste Quentin moja su usta to rekla ja to uopće nisam rekao dajem vam rok do zalaska sunca Quentin  pažljivo je ostrugao pepeo s cigarete o ogradu činio je to polako i pažljivo kao da šilji olovku ruke su mi se prestale tresti čujte ne vrijedi se zbog toga toliko uzrujavati niste vi tome krivi mali već bi se našao netko drugi  jeste li vi kad imali sestru je li nisam ali sve su one kurve udario sam ga otvorenim dlanom i svladao neodoljivu žejju da ga stisnem u šaku i lupim ga ruka mu se pokrenula jednako brzo kao moja cigareta je preletjela preko ograde zamahnuo sam drugom rukom ali on je i nju uhvatio prije nego je cigareta stigla do vode držao mi je oba zapešća u istoj ruci drugom je posegnuo pod pazuho pod kaput iza njega sunce je prosipalo kose zrake i ptica je pjevala negdje iza sunca gledali smo se dok je ptica pjevala oslobodio mi je ruke slušajte uzeo je koru s ograde i bacio je u vodu ona se zavrtjela i struja ju je zahvatila i otplutala je njegova je ruka počivala na ogradi rahlo držeći pištolj čekali smo ne možete je više pogoditi ne  plutala je dalje u šumi je bilo posve tiho i opet sam čuo pticu i vodu kasnije se pištolj podigao uopće nije ciljao kora je iščezla zatim su se njezini djelići pojavili na površini i raširili se pogodio e još dva djelića kore ne veća od srebrnog dolara to je valjda dovoljno izvukao je cilindar i puhnuo u cijev razišao se tanki pramen dima ponovo je napunio tri ležišta za metak zatvorio cilindar i dao mi ga držeći ga za cijev čemu neću vas pokušati nadmašiti  po onome što ste rekli potreban vam je ovaj vam dajem jer ste vidjeli što može napraviti k vragu i vaš pištolj udario sam ga i dalje sam ga pokušavao udariti još dugo nakon što mi je držao zapešća ali ja sam i dalje pokušavao a tada mi se učinilo kao da gledam u njega kroz obojeno staklo čuo sam svoju krv a zatim sam opet vidio nebo i granje na pozadini neba i sunce koje se iskosilo kroz njih i njega koji me

drži na nogama  jeste li me udarili ništa nisam čuo što  jesam kako se osjećate dobro pustite me  pustio me i naslonio sam se na ogradu  je li vam dobro ostavite me na miru dobro mi je  jeste li u stanju stići do kuće hajde idite ostavite me na miru  bolje bi bilo da ne pokušavate hodati uzmite mog konja ne hajde samo vi idite možete objesiti uzde na jabučicu i pustiti ga da ide sam vratit će se u staju ostavite me na miru idite vi i ostavite mene na miru naslonio sam se na ogradu i gledao u vodu i čuo kako je odvezao konja i odjahao i poslije nekog vremena ništa više nisam čuo već vodu a tada opet onu pticu otišao sam s mosta i sjeo leđima uz stablo i naslonio sam glavu na stablo i zaklopio oči krpica sunca probila se kroz granje i pala mi na oči i pomaknuo sam se malo dalje uz stablo opet sam čuo pticu i vodu a tada kao da se sve otkotrljalo i nisam više uopće ništa osjećao osjećao sam se gotovo dobro nakon svih onih dana i noći punih kozokrvine koja mi prodire iz mraka u sobu gdje pokušavam zaspati čak i kad sam nakon nekog vremena shvatio da me nije udario da je i o tome lagao zbog nje i da sam se naprosto onesvijestio kao curica ali čak ni to više nije bilo važno i tako sam sjedio oslonjen na stablo dok su mi mrljice sunca milovale lice poput žutog lišća na grančici i slušao vodu i nisam mislio baš ni o čemu čak i kad sam čuo konja kako nailazi u trku sjedio sam zatvorenih očiju i čuo topot nogu koje su raspršile šištavi pijesak i užurbane korake i njezine čvrste užurbane ruke  budalo budalo jesi li ranjen otvorio sam oči njezine su mi ruke prelazile licem nisam znala kamo dok nisam čula pištolj nisam znala gdje nisam mislila da ćete ti i on nekamo potajice pobjeći nisam mislila da bi on držala mi je lice među rukama i udarala mi glavom o stablo  prestani prestani s tim uhvatio sam je za zapešća dosta čuješ dosta znala sam da on ne bi znala sam da ne bi  pokušala mi je glavom tresnuti o stablo rekla sam mu da mi više nikad ne iziđe na oči rekla sam mu  pokušala je osloboditi zapešća  pusti me  prestani jači sam od tebe prestani čuješ

 pusti me moram ga uhvatiti i zamoliti ga da pusti me da idem Quentine molim te pusti me pusti me odjednom je prestala i zapešća su joj omlohavila da mogu mu reći mogu ga natjerati da vjeruje kad god hoću mogu ga natjerati Caddy nije privezala Princa lako je mogao krenuti kući ako mu se prohtije kad god hoću on će mi vjerovati voliš li ga Caddy što si pitao  pogledala me i tada joj se iz očiju sve ispraznilo i izgledale su poput očiju kipova prazne i obnevidjele i smirene stavi mi ruku na grlo uzela mi je ruku i prislonila je na svoje grlo sad reci njegovo ime Dalton Ames osjetio sam prvu plimu krvi u njemu navirala je u snažnim sve bržim otkucajima reci ga opet lice joj je bilo okrenuto gore prema stablima gdje se sunce iskosilo i gdje je ptica reci ga opet Dalton Ames krv joj je navirala i ravnomjerno otkucavala i otkucavala uz moju ruku I tekla je još dugo vremena, ali lice mi je bilo hladno i kao zamrlo a oko i posjekotina na prstu opet su me pekli. Jasno sam čuo Shrevea kako pumpa vodu, zatim se vratio s lavorom u kojem je  podrhtavala okrugla mrlja sumraka sa žutim rubom poput balona koji nestaje, a zatim moj odraz. Pokušao sam vidjeti svoje lice u njemu. - Je li prestalo? - rekao je Shreve. - Daj mi tu krpu. - Pokušao mi ju je uzeti iz ruke. - Pazi - rekao sam. - Mogu i sam. Da, već je skoro sasvim prestalo. - Opet sam umočio krpu, razbivši balon. Krpa je obojila vodu. - Da bar imam neku čistu. - Treba ti goveđi odrezak za to oko - rekao je Shreve. - Sveca mu, sutra ćeš imati gadnu masnicu. Svinja jedna - rekao je. - Jesam li ja njega ozlijedio? - Ižmikao sam rupčić i pokušao očistiti krv s prsluka. - To ne možeš skinuti - rekao je Shreve. - Morat ćeš ga dati u čistionicu. Hajde, drži ovo na oku,  bit će ti bolje. - Nešto ipak mogu skinuti - rekao sam. Ali nije mi baš išlo. - Kako mi izgleda ovratnik? - Ne znam - rekao je Shreve. - Hajde, pritisni to na oko. Ovako. - Pusti - rekao sam. - Mogu i sam. Jesam li ja njega ozlijedio? - Možda si ga udario. Možda sam slučajno baš pogledao na drugu stranu ili zatreptao ili tako nešto. Prebio te na mrtvo. Prebio te kao mrcinu. A što ti je došlo da se s njim ideš boksati? Budalo edna blesava. Kako se osjećaš? - Dobro mi je - rekao sam. - Tko zna bih li mogao nešto naći da očistim ovaj prsluk. - Ma daj, zaboravi sad te proklete krpe. Boli li te oko?

- Dobro mi je - rekao sam. Sve je bilo nekako ljubičasto i tiho, zeleno nebo blijedilo je u zlato iznad zabata kuće, a perjanica dima dizala se iz dimnjaka u zrak bez daška vjetra. Opet sam čuo crpku. Neki je čovjek punio vjedro i gledao nas preko ramena koje se dizalo i spuštalo nad crpkom.  Neka je žena prošla kraj vrata ali nije pogledala van. Čuo sam kako negdje muče krava. - Hajde - rekao je Shreve. - Ostavi tu tvoju odjeću na miru i stavi ovu krpu na oko. Ujutro ću ti odmah poslati odijelo na čišćenje. - U redu. Žao mi je što nisam bar malo krvario po njemu, ako ništa drugo. - Svinja jedna - rekao je Shreve. Spoade je izišao iz kuće, vjerojatno je razgovarao s onom ženom, i prešao dvorište. Pogledao me svojim hladnim, ispitivačkim pogledom. - No, stari moj - rekao je gledajući me - bome vidim da daješ sve od sebe da se nekako zabaviš. Prvo otmica djeteta, onda tuča. A što radiš kad si na ferijama? pališ kuće? - Sad sam dobro - rekao sam. - Što je rekla gospođa Bland? - Grdi Geralda na pasja kola što te je raskrvario. Kad te vidi i tebe će izgrditi na pasja kola što si mu to dopustio. Ništa ona nema protiv tuče, njoj ide na živce krv. Mislim da si se ponešto srozao u njezinim očima zato što ne znaš zadržati krv. Kako se osjećaš? - Naravno - rekao je Shreve. - Ako već ne možeš biti Bland, jedino što ti preostaje jest da s ednim od njih počiniš preljub ili da se napiješ i s jednim od njih potučeš, već prema prilikama. - Točno - rekao je Spoade. - Ali nisam znao da je Quentin bio pijan. - Nije bio - rekao je Shreve. - Moraš li biti pijan da poželiš odalamiti onog kurvinog sina? - Pa, mislim da bih morao biti prilično pijan da pokušam, kad vidim kako je Quentin prošao. Gdje e naučio boksati? - Ide svakog dana u grad Mikeu - rekao sam. - Je li? - rekao je Spoade. - Jesi li to znao kad si ga udario? - Ne znam - rekao sam. - Valjda jesam. Jesam. - Namoči ga opet - rekao je Shreve. - Hoćeš li čiste vode? - Ova je još dobra - rekao sam. Opet sam namočio krpu i položio je na oko. - Da bar imam nešto čime bih očistio prsluk. - Spoade me još uvijek promatrao. - Čuj - rekao je. - Zašto si ga zapravo udario? Što je on to rekao? - Ne znam. Ne znam zašto sam ga udario. - Znam samo da si iznenada skočio i rekao: »Jesi li ikad imao sestru? jesi li?« i kad je on rekao da nije ti si ga lupio. Primijetio sam da ga neprestano gledaš ali kao da uopće nisi slušao što tko govori sve dok nisi skočio i upitao ga ima li sestara. - Ah, ma pravio se važan kao obično - rekao je Shreve - sa svojim ženskama. Znaš već: kako on obično govori pred djevojkama, tako da one ne razumiju što im zapravo kaže. Sve one odurne aluzije i laži i stvari koje zapravo nemaju smisla. Pričao je o nekakvoj drolji s kojom je dogovorio spoj u  plesnoj dvorani u Atlantic Cityju i kako ju je prevario i otišao u hotel spavati, i kako je onda ležao u krevetu i bilo mu je žao što ga čeka vani na molu, a njega nema da joj dade ono što želi. Govorio o ljepoti tijela i tužnom njegovom kraju i kako je teško ženama, jer ne znaju i ne mogu ništa drugo nego leći na leđa. Leda koja vreba iz guštika, i stenje i cvili za labudom, razumiješ. Svinja jedna. Ja bih ga sam odalamio. Samo ja bih zgrabio onu njenu prokletu košaru s vinom i njom bih ga tresnuo. - Oh - rekao je Spoade - zaštitnik plemenitih dama. Stari, ti ne pobuđuješ samo divljenje već i

ezu. - Gledao me je, hladno i ispitivački. - Bože dragi - rekao je. - Žao mi je što sam ga udario - rekao sam. - Izgledam li previše grozno da se vratim i to raščistim? - Nećeš se valjda ispričavati - rekao je Shreve. - Neka idu k vragu. Mi idemo u grad. - Morao bi se vratiti, tako da im bude jasno da se tuče kao gospodin - rekao je Spoade. - Mislim, dobiva batine kao gospodin. - Ovako da ide? - rekao je Shreve. - S tom okrvavljenom odjećom? - No, dobro - rekao je Spoade. - Ti znaš najbolje. - Pa ne može hodati okolo u potkošulji - rekao je Shreve. - Još nije na trećoj godini. Hajde, idemo u grad. - Vi ne morate ići - rekao sam. - Vi se vratite na piknik. - K vragu i piknik - rekao je Shreve. - Hajdemo. - A što da im kažem? - rekao je Spoade. - Da im kažem da ste se i ti i Quentin potukli? - Ništa im nemoj reći - rekao je Shreve. - A njoj reci da joj je opcija istekla sa zalaskom sunca. Hajdemo, Quentin. Pitat ću ovu ženu gdje je najbliža prigradska... - Ne - rekao sam. - Ja se ne vraćam u grad. Shreve je stao i pogledao me. Kad se okrenuo, stakla na naočalama izgledala su mu kao mali žuti mjeseci. - Nego što ćeš učiniti? - Još se ne vraćam u grad. Samo vi idite natrag na piknik. Recite im da se neću vratiti jer sam zaprljao odjeću. - Čuj - rekao je. - Što si sad naumio? - Ništa. Sasvim mi je dobro. Ti i Spoade se vratite. Vidimo se sutra. - Krenuo sam preko dvorišta  prema cesti. - Znaš li gdje je postaja? - rekao je Shreve. - Naći ću je. Vidimo se sutra. Recite gospođi Bland da mi je žao što sam joj pokvario zabavu. Stajali su i gledali me. Pošao sam oko kuće. Kamenita staza vodila je dolje do ceste. Ruže su rasle s obje strane staze. Izišao sam kroz vrata u ogradi na cestu. Spuštala se nizbrdo prema šumi, i u daljini sam vidio auto kraj ceste. Krenuo sam uzbrdo. Bilo je sve svjetlije dok sam se penjao, i prije nego sam stigao do vrha čuo sam vlak. Zvučao je kao da je daleko u sumraku i stao sam i slušao. Više nisam mogao razaznati auto, ali vidio sam Shrevea kako stoji na cesti pred kućom i gleda uzbrdo. Iza njega, žuto se svjetlo razlilo kao namaz boje po krovu kuće. Podigao sam ruku i nastavio preko brda, osluškujući pritom vlak. Tada je kuće nestalo i ja sam se zaustavio u zelenom i žutom svjetlu i čuo kako vlak postaje sve bučniji i bučniji dok nije, baš kad je počeo jenjavati, potpuno utihnuo. Čekao sam dok nisam čuo da je opet krenuo. Tada sam nastavio hodati. Dok sam se spuštao svjetlo se polako gubilo, a da pritom nije mijenjalo svoju narav, kao da se mijenjam i slabim ja, a ne svjetlo, premda se čak i ondje gdje je cesta zašla među drveće moglo čitati novine. Uskoro sam došao do neke staze. Skrenuo sam na nju. Bila je uža i mračnija od ceste, ali kad e izišla na postaju - još jednu drvenu nadstrešnicu - svjetlo je i dalje bilo nepromijenjeno. Poslije one staze činilo se jasnijim, kao da sam po toj stazi hodao noću i izišao opet ujutro. Vrlo brzo naišao e vlak. Ušao sam u njega, svi su se okrenuli da pogledaju moje oko, i našao sam sjedalo na lijevoj strani.

U kolima su bila upaljena svjetla, pa dok smo prolazili između drveća nisam mogao vidjeti ništa osim svoga lica i žene meni nasuprot, sa šeširom nasađenim točno na vrh glave, u koji je zataknula slomljeno pero, ali kad smo izišli iz stabala, opet sam mogao vidjeti sumrak, onu kakvoću svjetla pri kojoj se čini da se vrijeme zaista načas zaustavilo, dok sunce visi neposredno ispod horizonta, a tada smo prošli nadstrešnicu gdje je onaj starac jeo iz vrećice, i put je išao dalje ispod sumraka, u sumrak, i moglo se osjetiti da je iza njega voda, mirna i hitra. Zatim je tramvaj vozio dalje, i propuh je neprestao jačao kroz otvorena vrata dok nije ravnomjerno pronosio kroz kola miris ljeta i tmine, svega osim kozokrvine. Mislim da je miris kozokrvine najtužniji od svih. Sjećam se mnogih mirisa.  Na primjer glicinije. Za kišnih dana, kad se majka nije osjećala tako loše da ne bi smjela prići  prozorima, znali smo se igrati pod glicinijom. Kad je majka ostala u krevetu, Dilsey bi nam navukla staru odjeću i pustila nas da idemo na kišu jer, govorila je, kiša nikad nije naudila mladom čeljadetu. Ali ako je majka bila na nogama uvijek smo se ispočetka igrali na verandi dok ona ne bi rekla da  previše galamimo, a tada bismo izišli i igrali se pod pergolom s glicinijom. Tu sam posljednji put jutros vidio rijeku, otprilike na ovom mjestu. Mogao sam osjetiti vodu iza sutona, namirisati je. Kad je cvjetalo u proljeće i kad je kišilo miris je bio posvuda inače se nije toliko primjećivao ali kad je kišilo miris bi se počeo uvlačiti u kuću u sumrak ili je jače kišilo u sumrak ili je tada bilo nešto u samome svjetlu ali uvijek je tada mirisalo najjače dok bih ja ležeći u krevetu mislio kada će prestati, kada će prestati. Propuh kroz vrata mirisao je na vodu, vlažni, ravnomjerni dah. Ponekad bih se uspavao ponavljajući to neprestano sve dok se kozokrvina nije s tim izmiješala i cijela stvar postala simbolom noći i nemira i činilo se da ležim ni u snu ni budan i da gledam niz dugi hodnik sivog polusvjetla u kojem sve što je stalno postaje poput sjene paradoksalno sve što sam učinio sjene sve što sam osjetio pretrpio poprima vidljiv oblik groteskno i izopačeno izrugivanje bez pravog smisla poričući značenje koje je trebalo imati misleći bio sam nisam bio taj koji nisam bio taj koji nisam bio. Osjećao sam miris rijeke na zavojima iza sumraka i vidio sam kako se posljednje svjetlo ispružilo smireno na pličinama poput komadića razbijenog zrcala, a zatim, iza njih, sinula su svjetla u blijedom vedrom zraku, trepereći malo poput leptira koji lebde u daljini. Benjamin čedo moje. Kako je znao sjediti pred tim zrcalom. Najsigurnije utočište u kojem je sukob ublažen ušutkan izravnan. Benjamin čedo moje starosti zadržan kao talac u Egiptu. O Benjamine. Dilsey je rekla da je to zato što je majka  preohola za njega. Oni tako prodiru u živote bijelih ljudi u iznenadnim oštrim crnim kapima koje na trenutak izoliraju bijele činjenice u nepokolebljivoj istini kao pod mikroskopom; inače, to su tek  glasovi koji se smiju kad ti ne vidiš ništa smiješno, suze kad nema razloga suzama. Oni će se kladiti u  parni ili neparni broj žalobnika na pogrebu. Cijeli ih je bordel u Memphisu zapao u vjerski trans i gole su istrčale na cestu. Tri su policajca bila potrebna da svladaju tek jednu od njih. Da Isuse Oh dobri čovječe Isuse Oh taj dobri čovjek. Vlak se zaustavio. Izišao sam, dok su svi gledali moje oko. Kad je došao tramvaj, bio je pun. Zakoračio sam na stražnju platformu. - Ima mjesta naprijed - rekao je kondukter. Pogledao sam u kola. Na lijevoj strani nije bilo mjesta. - Ne vozim se daleko - rekao sam. - Ostat ću ovdje stajati. Prešli smo rijeku. Most, zapravo, koji se izvijao sporo i visoko u prostor, između tišine i ništavila gdje su svjetla - žuta i crvena i zelena - treperila i ponavljala se u bistrome zraku. - Bolje idite naprijed i sjednite - rekao je kondukter. - Začas silazim - rekao sam. - Samo dva bloka.

Sišao sam prije nego što smo stigli do pošte. Ali sad svi već negdje sjede, a tada sam čuo svoj sat i počeo osluškivati otkucaje s tornja i dodirnuo Shreveovo pismo kroz kaput, dok su mi izgrižene sjene brijestova klizile po ruci. A tada je kad sam skrenuo u dvorište ura zaista počela otkucavati i išao sam dalje dok su tonovi nailazili poput krugova na jezeru i prolazili kraj mene i širili se dalje, govoreći Četvrt do koliko? U redu. Četvrt do koliko.  Naši su prozori bili tamni. Ulaz je bio prazan. Hodao sam tik uz lijevi zid kad sam ušao, ali sve je  bilo prazno: tek su stube skretale gore u sjene odjeke koraka tužnih pokoljenja poput lagane prašine na sjenama, i moje ih noge bude kao prašinu, da bi se opet lagano slegla. Vidio sam pismo prije nego što sam upalio svjetlo, oslonjeno o knjigu na stolu, tako da mi upadne u oči. Zvali ga mojim mužem. A onda je Spoade rekao da nekamo idu, da se neće do kasna vratiti, i da će gospođi Bland trebati drugi kavalir. Ali ja sam ga morao vidjeti a on ne može stići na drugi tramvaj još barem jedan sat jer je prošlo šest. Izvukao sam sat i slušao kako otkucava, ne znajući da ne može čak ni lagati. Tada sam ga položio na stol brojčanikom prema gore i uzeo pismo gospođe Bland i rasparao ga poprijeko i bacio komadiće u koš za otpatke i skinuo haljetak, prsluk, ovratnik, kravatu i košulju. I kravata je bila uništena, međutim crnci. Možda će s ovim krvavim uzorkom moći reći da ju je Krist nosio. Pronašao sam benzin u Shreveovoj sobi i raširio prsluk ravno na stolu i otvorio bocu s benzinom.  prvi auto u gradu djevojka Djevojka to Jason nije mogao podnijeti zadah benzina izazivao mu e mučninu tada bi se još više razbjesnio jer djevojka Djevojka nije imala sestre već  Benjamina dijete moje tužne da sam bar imao majku pa da mogu reći Majko Majko  Trebalo je mnogo benzina a onda više nisam razaznavao je li to još mrlja ili samo benzin. Posjekotina me od njega opet zapekla  pa sam kad sam se otišao oprati objesio prsluk na stolac i spustio svjetiljku tako da žarulja suši mrlju. Oprao sam lice i ruke, ali čak i tada sam mu osjećao miris kroz sapun što mi je bockao i malo stezao nosnice. Tada sam otvorio kovčežić i izvukao košulju i ovratnik i kravatu i stavio unutra one okrvavljene i zatvorio kovčežić i obukao se. Dok sam četkao kosu otkucalo je pola. Ali imao sam ionako vremena do tri četvrti osim ako kojim slučajem  gledajući na jurećoj tmini tek svoje lice bez  slomljenog pera osim ako ih nisu dva ali ne idu dva takva u Boston iste večeri tada na trenutak  moje lice njegovo lice uz tutnjavu kad se iz tmine dva osvijetljena prozora sudaraju u krutom srazu nestaje njegovo lice i moje tek vidim vidio jesam li vidio ne zbogom nadstrešnicu praznu od ljudi koji jedu cestu praznu u tmini u tišini most što se izvija u tišinu tminu san vodu mirnu i hitru ne bogom Ugasio sam svjetlo i pošao u spavaću sobu, dalje od benzina ali još sam ga mogao osjetiti. Stajao sam kraj prozora zastori su se polako pomicali iz tmine dodirujući mi lice poput nekoga tko diše u snu, polako izdišući natrag u tminu, ostavljajući dodir.  Nakon što su se popeli na kat majka se avalila u svoj naslonjač  s rupčićem natopljenim komforom na ustima. Otac se nije pomakao i dalje je sjedio kraj nje držeći je za ruku urlici su tutnjali kao da im nema mjesta u tišini  Kad sam  bio malen u jednoj od naših knjiga bila je slika, mračna prostorija u koju jedna jedina slaba zraka svjetla iskosa pada na dva lica izdignuta iz sjene.  Znaš li što bih učinila da sam kralj?  nikad nije  bila kraljica ili vila uvijek je bila kralj ili div ili general  Razvalila bih tu tamnicu i izvukla ih i sve ih dobro izmlatila Slika je bila istrgnuta, nazubljena na rubovima. To mi je bilo drago. Inače bih joj se neprestano morao vraćati sve dok zatvor ne bi postao sama majka ona i otac zagledani u vis u  blijedo svjetlo držeći se za ruke a mi izgubljeni negdje čak ispod njih bez i jedne jedine zrake svjetla. Tada je unutra prodrla kozokrvina. Čim bih ugasio svjetlo i pokušao zaspati počela bi navirati u sobu

u valovima sve većim i većim dok ne bih morao teško disati da uopće uhvatim zraka iz nje sve dok  napokon ne bih morao ustati i pipajući se kretati po sobi kao kad sam bio mali ruke mogu vidjeti dodirom oblikovati u duhu neviđena vrata Vrata sad ruke nemaju što vidjeti   Moj je njuh mogao vidjeti benzin, prsluk na stolu, vrata. Hodnik je još bio prazan bez svih onih koraka tužnih pokoljenja što traže vodu. a ipak oči koje ne vide stisnute poput zuba bez nevjerice čak sumnjajući u odsutnost  bola goljenica gležanj koljeno dugački nevidljivi tok stubišne ograde gdje jedan pogrešan korak u mraku ispunjenom usnulom Majkom Ocem Caddy Jasonom Mauryjem vrata ja se ne bojim samo su ajka Otac Caddy Jason Maury već toliko odmakli u snu čvrsto ću zaspati kad ja vrata Vrata vrata I on je bio prazan, cijevi, porculan, zaprljani mirni zidovi, tron razmišljanja. Zaboravio sam čašu, ali mogao sam ruke mogu vidjeti osvježujući prsti nevidljivi labuđi vrat gdje manji od  ojsijeva štapa dodir provizorne čaše prekida bubnjanje u tankom svježem grlu bubnjajući hladi kovinu čaša puna prepuna rashlađujući, čaša prsti ispiru san ostavljajući okus navlaženog sna u dugoj šutnji grla Vratio sam se hodnikom budeći u tišini izgubljena stopala što se šaptom kreću u četama u miris benzina, a sat je i dalje kazivao svoju bjesomučnu laž na tamnom stolu. Tada su mi zastori dahnuli iz mraka na lice, ostavljajući mi dah na licu. Još četvrt sata. A onda neću biti. Te najsmirenije riječi. Najsmirenije riječi.  Non fui. Sum. Fui. Non sum. Negdje sam jednom čuo zvona. U Mississippiju ili Massachusettsu. Bio sam. Nisam. U Massachusettsu ili Mississippiju. Shreve ima  bocu u svom kovčegu.  Zar je nećeš  čak ni otvoriti  Gospodin Jason Richmond Compson i gospođa najavljuju Tri puta. Dana. Zar je nećeš čak ni otvoriti  vjenčanje svoje kćeri Candace to te piće tjera da pobrkaš sredstvo s ciljem jesam. Pij. Nisam bio. Idemo prodati Benjyjev pašnjak tako da Quentin može ići na Harvard a ja da mogu neprestano klepetati kostima. Biti ću mrtav za. Je li ono Caddy rekla za godinu dana. Shreve ima bocu u kovčegu. Gospodine meni neće biti potrebna Shreveova  boca ja sam prodao Benjyjev pašnjak i mogu umrijeti na Harvardu Caddy je rekla u špiljama i  pećinama morskim mirno se prevrćući uz mijene plime i oseke jer Harvard tako krasno zvuči 40 utara nije visoka cijena za krasan zvuk. Krasan mrtvi zvuk zamijenit ćemo Benjyjev pašnjak za krasan mrtvi zvuk. Dugo će mu potrajati jer on ga ne može čuti osim ako ga ne namiriše čim je došla na vrata počeo je plakati  cijelo sam vrijeme mislio da je to tek jedan od onih gradskih fićfirića zbog kojih ju je otac uvijek zadirkivao sve dok. Nisam mu obraćao veću pozornost nego bilo kojem drugom trgovačkom putniku ili slično mislio sam da su to vojničke košulje sve dok iznenada nisam shvatio kako on uopće ne misli o meni kao potencijalnom izvoru nevolje već misli na nju kad gleda u mene gleda u mene kroz nju kao kroz obojeno staklo  zašto se moraš petljati u moje poslove zar ne naš da to ne vodi ničemu mislila sam da si to prepustio majci i Jasonu  je li majka poslala Jasona da te uhodi  ja ne bih.  Žene se samo služe tuđim kodeksima časti to je zato što ona voli Caddy  ostajala je dolje čak i kad je bila bolesna tako da otac ne bi zadirkivao ujaka Mauryja pred Jasonom otac je govorio kako je klasična naobrazba ujaka Mauryja prebijedna da bi se usudio osobno igrati slijepog malog  besmrtnika trebao je odabrati Jasona jer Jason bi napravio samo istu vrstu pogreške kao ujak Maury a ne onu koju bi morao platiti masnicom na oku mali Patterson bio je čak manji od Jasona oni su  prodavali zmajeve po dvadeset pet centi komad sve dok nisu nastale nevolje s financijama Jason je uzeo novoga partnera još manjega svakako dovoljno malenoga jer je T.P. rekao kako je Jason i dalje  blagajnik ali otac je rekao zašto bi uopće ujak Maury morao raditi kad on otac može izdržavati pet ili šest crnaca koji ne rade baš ništa cijeli bogovetni dan nego sjede s nogama u pećnici onda svakako može s vremena na vrijeme pružiti stan i hranu ujaku Mauryju i posuditi mu malo novaca njemu koji tako živo podgrijava očevo uvjerenje u nebesko podrijetlo vlastite vrste tada bi se majka rasplakala i

rekla kako otac vjeruje da je njegova obitelj bolja od njezine kako se on izruguje ujaku Mauryju da  bismo i mi tako mislili nije shvaćala da nas otac uči kako su svi muškarci tek nakupine lutke ispunjene piljevinom sakupljene sa smetlišta na koje su bačene sve ranije lutke i piljevina curi iz koje rane na kojim slabinama koje nisu za mene umrle nisu. Nekad sam zamišljao smrt kao muškarca nešto  poput djeda nekog njegovog prijatelja nekog prisnog i posebnog prijatelja baš kao što smo nekoć mislili o djedovom pisaćem stolu ne dodirivati ga čak ni glasno govoriti u sobi u kojoj se stol nalazi uvijek sam zamišljao da su negdje zajedno i da cijelo vrijeme čekaju da stari pukovnik Sartoris siđe i sjedne s njima čekali su ga na uzvišici iza cedrova pukovnik Sartoris bio je na još višem mjestu i gledao je nešto u daljini a oni su čekali da on završi gledati i da siđe k njima djed je nosio svoju odoru i jasno smo čuli mrmor njihovih glasova iza cedrova uvijek su razgovarali i djed je uvijek bio u pravu Počele su odbijati tri četvrti. Prva je nota zazvučala, odmjerena i smirena, s nekom vedrom odlučnošću, prazneći sporu tišinu za sljedeću i tako je to išlo kad bi ljudi bar mogli jedan drugoga zamijeniti zauvijek pretopiti se na taj način u jedno poput plamena koji zapaluca na trenutak a onda se  posve ugasi u hladnoj vječnoj tmini umjesto da leže i trude se ne misliti na ljuljačku sve dok svi cedrovi ne poprime onaj prodorni mrtvi miris parfema koji je Benjy tako mrzio. Samo zamišljajući onaj gaj činilo mi se da mogu čuti šapat potmulu plimu mirisati bubnjanje vruće krvi pod divljom neskrovitom puti promatrati ispod crvenih kapaka odvezane svinje koje u dvoje srljaju sparene u more a on mi moramo tek ostati budni neko vrijeme i vidjeti kako se čini zlo nije to zauvijek a ja za hrabrog čovjeka to ne mora trajati čak ni toliko a on smatraš li to hrabrošću a ja da oče zar ti ne smatraš a on svaki je čovjek arbitar vlastitih vrlina smatraš li ti to hrabrim ili ne važnije je nego sam čin nego bilo koji čin inače ne bi mogao misliti ozbiljno a ja ti ne vjeruješ da ja mislim ozbiljno a on mislim da misliš previše ozbiljno a da bi mi dao razloga za zabrinutost inače ne bi osjetio potrebu da se utekneš lukavštini i da mi kažeš kako si počinio rodoskvrnuće a ja ja nisam lagao nisam lagao a on ti si htio sublimirati prirodnu ljudsku nepromišljenost u strahotu a onda je egzorcirati istinom a ja to e bilo zato da je izdvojim iz glasnoga svijeta tako da zazor od nas svijetu postane nužnost a tada bi sve zvučalo kao da nikad nije bilo a on jesi li je pokušao natjerati na to a ja bojao sam se bojao se da  bi možda pristala a tada od toga ne bi bilo nikakve koristi ali kad bih ti ja mogao reći da smo to  počinili bilo bi tako i onda drugi ne bi bili tako i tada bi svijet netragom othujao a on a sad ono drugo ti ni sad ne lažeš ali još si slijep na ono što je u tebi na onaj dio opće istine na slijed prirodnih događaja i njihovih uzroka koji zasjenjuje čelo svakog čovjeka pa čak i benjyja ti ne razmišljaš o konačnosti ti misliš na apoteozu u kojoj će se privremeno stanje duha simetrično izdići iznad puti a svjesno i sebe i puti koju neće posve odbaciti nećeš čak zapravo biti ni mrtav a ja privremeno a on ne možeš podnijeti pomisao da te jednoga dana više neće ovako boljeti sada dolazimo na ono pravo čini se da ti to promatraš tek kao puki doživljaj od kojega će ti prekonoć osijediti kosa pritom takoreći uopće ne izmijenivši tvoj izgled ti to nećeš učiniti pod tim uvjetima bit će to igra na sreću a čudnovato je da se čovjek koji je slučajno začet i kojega je svaki dah novo kockanje dok su kocke već namještene protiv njega ne želi suočiti s onim konačnim bacanjem s kojim se što već unaprijed zna mora suočiti a da ne iskuša razne lukavštine koje sežu od nasilja do sitnih podvala kakve ne bi zavarale ni dijete dok jednog dana iz pukog gađenja ne riskira sve i na slijepo stavi sve na jednu kartu ni jedan čovjek to ne čini u prvom bjesomučnom naletu očaja ili kajanja ili tuge zbog gubitka on to čini samo kad je shvatio kako čak ni taj očaj ni kajanje ni bolni gubitak nisu posebno važni onom mračnom kockaru a ja privremeno a on teško je povjerovati da su ljubav ili tuga obveznice koje se kupuju bez plana i koje dospijevaju htio ti to ili ne i povlače se bez upozorenja da bi ih nadomjestili  bilo kakvi papiri koje bogovi u to doba slučajno puštaju u opticaj ne ti to nećeš učiniti dok konačno

ne povjeruješ da čak ni ona možda nije bila zapravo vrijedna očaja a ja to neću nikad nitko ne zna ono što ja znam a on mislim da je bolje da smjesta odeš u Cambridge možeš otići u maine na mjesec dana ti to sebi možeš dopustiti ako pažljivo raspolažeš s novcem ne bi bilo uopće loše razumna je štednja zaliječila više rana nego isus a ja recimo da shvaćam ono što ću po tome shvatiti ondje gore sljedeći tjedan ili sljedeći mjesec a on tada ćeš se sjetiti kako je san tvoje majke od kako si se rodio  bio da ideš na harvard a ni jedan compson nije nikad razočarao damu a ja privremeno bit će bolje za mene i za sve nas a on svaki je čovjek arbitar vlastitih vrlina ali neka nitko ne propisuje što je dobro za drugoga a ja privremeno a on bilo je najtužnija riječ od svih ništa drugo nema na svijetu nije očaj dok nije vrijeme nije čak ni vrijeme dok nije bilo Odzvonio je posljednji udarac. Napokon je jeka prestala treperiti i tmina je opet bila tiha. Ušao sam u dnevnu sobu i upalio svjetlo. Navukao sam prsluk. Benzin se tek malo osjećao, jedva zamjetan, a u zrcalu se nije vidjela mrlja. Ne kao moje oko, u svakom slučaju. Stavio sam kaput. Shreveovo  pismo zapucketalo je kroz tkaninu pa sam ga izvukao i pogledao adresu i stavio ga u džep sa strane. Tada sam odnio sat u Shreveovu sobu i stavio ga u njegovu ladicu i otišao u svoju sobu i izvukao čisti rupčić i pošao k vratima i stavio ruku na prekidač. Tada sam se sjetio kako nisam oprao zube pa sam opet morao otvoriti kovčežić. Našao sam četkicu i uzeo malo Shreveove paste i izišao i oprao zube. Stisnuo sam četkicu koliko sam mogao da se osuši i stavio je natrag u kovčežić i zatvorio ga, i opet  pošao k vratima. Prije nego što sam ugasio svjetlo ogledao sam se da vidim ima li još što, tada sam  primijetio da sam zaboravio šešir. Morat ću proći kraj pošte i sigurno ću sresti neke od njih, pa bi mogli pomisliti kako sam jedan od onih harvardskih studenata koji se pretvaraju da su starije godište. I njega sam zaboravio očetkati, ali Shreve je imao četku, pa više nisam morao otvarati kovčežić.

Šesti travnja 1928. Jednom kurva uvijek kurva, kažem ja. Sretna si kažem ako te brine samo što izostaje iz škole. Kažem, ona bi ovog časa morala biti dolje u kuhinji, a ne da gore u svojoj sobi maže lice bojama i čeka da joj šest crnaca, koji ne mogu ni iz stolca ustati ako nemaju pred sobom zdjelu punu kruha i mesa da im održi ravnotežu, pripreme doručak. A majka kaže, - Ali da ravnatelj misli kako ja nemam nikakve kontrole nad njom, kako je ne mogu... - Pa i ne možeš, je li? - kažem ja. - Nikad nisi ni pokušala nešto s njom - kažem. - Kako zamišljaš da ćeš početi sada, kad joj je već sedamnaest godina?  Neko je vrijeme o tome razmišljala. - Ali da oni misle kako... nisam znala čak ni da su poslali svjedodžbu. Prošle mi je jeseni rekla da su ih ove godine ukinuli. I sad mi odjednom profesor Junkin telefonira i kaže da će, ako još jednom izostane, morati napustiti školu. Što to ona radi? Kamo ide? Ti si cijeli dan u gradu; ti bi je morao vidjeti ako je negdje na ulici. - Da - kažem ja. - Kad bi bila negdje na ulici. Sumnjam da bi izostajala iz škole samo zato da radi nešto što može raditi javno - kažem ja. - Na što to misliš? - rekla je. - Ni na što ja ne mislim - kažem ja. - Samo sam odgovorio na tvoje pitanje. - Tada je opet počela  plakati i govoriti kako su njezina vlastita krv i meso ustali da na nju bace prokletstvo. - Pitala si me - kažem ja. - Ne mislim na tebe - kaže ona. - Ti si jedini od njih koji mi ne pravi sramotu. - Jasno - kažem ja. - Nisam nikad imao ni vremena za to. Nikad nisam imao vremena da idem na Harvard ili da se opijam kao zemlja. Morao sam raditi. Ali dakako ako želiš da je posvuda slijedim i  pazim što radi, mogu ostaviti dućan i naći neki posao koji mogu obavljati noću. Onda je mogu pratiti  po danu, a Ben ti može poslužiti za noćnu smjenu. - Ja znam da sam ti samo na nevolju i na teret - kaže ona, plačući na jastuku. - Već bih i morao znati - kažem ja. - Govoriš mi to trideset godina. Čak bi i Ben to već morao znati. Hoćeš li onda da s njom porazgovaram? - Misliš li da će od toga biti neke koristi? - kaže ona. - Neće ako ti dođeš i počneš se plesti baš kad ja krenem - kažem ja. - Ako želiš da ja vodim o njoj računa samo mi reci i onda prste k sebi. Svaki put kad ja pokušam, ti se umiješaš, pa nam se samo ruga. - Sjeti se da je ona tvoja krv i meso - kaže ona. - Jasno - kažem ja - baš to i imam na umu - meso. A i malo krvi, kad bi bilo po mome. Kad se ljudi

 ponašaju ko crnčuge, ma tko bili, preostaje nam samo da postupamo s njima kao s cmčugama. - Bojim se da ćeš izgubiti živce s njom - rekla je. - No dobro - kažem ja. - Ti nisi imala mnogo sreće s tvojim odgojnim mjerama. Hoćeš li da sad ja nešto poduzmem ili nećeš? Odluči se; ja moram na posao. - Znam da moraš robijati za sve nas - kaže ona. - Znaš da bi kad bi bilo po mome ti imao svoj vlastiti ured i radno vrijeme kakvo priliči jednom Bascombu. Jer ti jesi Bascomb unatoč tvom  prezimenu. Znam da je tvoj otac samo mogao predvidjeti... - No dobro - kažem ja - valjda je i on imao pravo da se s vremena na vrijeme zabuni, baš kao i svaki običan čovjek. - Opet je počela plakati. - Kad samo čujem kako ogorčeno govoriš o svom pokojnom ocu - kaže ona. - U redu - kažem ja - u redu. Neka bude po tvome. Ali budući da nemam svog ureda, moram otići do onoga što imam. Hoćeš li da joj nešto kažem? - Bojim se da ćeš izgubiti živce s njom - kaže ona. - U redu - kažem ja. - Onda neću reći ništa. - Ali nešto treba poduzeti - kaže ona. - Da ljudi misle kako joj ja dopuštam da izostaje iz škole i skita se ulicama ili kako je ne mogu spriječiti da to radi... Jasone, Jasone - kaže ona. - Kako si mogao. Kako si me mogao ostaviti s tolikim teretom. - No, no - kažem ja. - Još ćeš se razboljeti. Zašto je ili ne zaključaš na cijeli dan, ili je prepustiš meni i riješiš se brige o njoj? - Moje meso i moja krv - kaže ona, plačući. Onda ja kažem: - U redu. Ja ću se pobrinuti za nju. Prestani plakati, hajde. - Nemoj gubiti živce - kaže ona. Upamti da je ona samo dijete. - Neću - kažem ja. - Neću gubiti živce. - Izišao sam i zatvorio vrata. - Jasone - kaže ona. Nisam se odazivao. Išao sam dalje hodnikom. - Jasone - kaže ona iza vrata. Išao sam dalje niza stube. U blagovaonici nije bilo nikoga, a onda sam je čuo u kuhinji. Pokušavala je natjerati Dilsey da joj da još jednu šalicu kave. Ušao sam. - Bit će da je ovo tvoja školska uniforma? - kažem ja. - Ili je možda danas blagdan? - Samo pola šalice, Dilsey - kaže ona. - Molim te. - Ne, gospođice moja - kaže Dilsey. - Nećeš me na to nagovorit. Ne treba tebi više od jedne šalice, curici od sedamnajst godina, a što bi mi tek gospođa Car’line rekli. Ajde idi sad i obuci se za školu, pa se možeš vozit u grad s Jasonom. Opet ćeš okasnit. - Ne, neće - kažem ja. - Odmah ćemo to riješiti. - Gledala me držeći šalicu u ruci. Odmaknula je kosu s lica, i kimono joj je spuznuo s ramena. - Odloži tu šalicu i dođi malo ovamo - kažem ja. - Zašto? - kaže ona. - Samo dođi - kažem ja. - Stavi tu šalicu u sudoper i dođi ovamo. - Što si to nakanio, Jasone? - kaže Dilsey. - Ti možda misliš da mene možeš vući za nos kao tvoju baku i sve ostale - kažem ja. - Ali ja ću te naučiti pameti. Dajem ti deset sekundi da odložiš tu šalicu, razumiješ.  Nije me više gledala. Pogledala je Dilsey. - Koliko je sati, Dilsey? - kaže ona. - Kad prođe deset sekundi, zazviždi. Samo pola šalice. Dilsey, mol...

Zgrabio sam je za nadlakticu. Ispustila je šalicu. Razbila se na podu i ona se trgnula unatrag,  pogleda uprta u mene, ali ja sam je još držao za nadlakticu. Dilsey je ustala sa svog stolca. - Čuj, Jasone - kaže ona. - Pusti me - kaže Quentin. - Pljusnut ću te. - Pljusnut ćeš me, ma nemoj? - kažem ja. - Ozbiljno misliš? Zamahnula je rukom prema meni. Uhvatio sam i tu ruku i držao je kao divlju mačku. - Pljusnut ćeš me, jelda? - kažem ja. - Ozbiljno, elda? - Čuj, Jasone! - kaže Dilsey. Odvukao sam je u blagovaonicu. Kimono joj se razvezao i lepršao oko nje, bila je bome skoro gola. Dilsey je šepesala za nama. Okrenuo sam se i nogom joj zalupio kuhinjska vrata pred nosom. - Ti ne ulazi ovamo - kažem ja. Quentin se naslonila na stol i vezivala kimono. Gledao sam je. - Dakle, htio bih znati što sve ovo znači, to što bježiš iz škole i lažeš svojoj baki i krivotvoriš njezin potpis na tvojoj svjedodžbi i uzrujavaš je tako da se već razbolila. Što ti sve to znači?  Ništa nije rekla. Skupila je svoj kimono pod bradom čvrsto ga stežući oko sebe i gledala me. Još se nije stigla namazati i lice joj je izgledalo kao da ga je ulaštila krpom za čišćenje puške. Prišao sam oj i zgrabio je za zapešće. - Što ti sve to znači? - kažem ja. - Tebe se to ne tiče - kaže ona. - Pusti me. Dilsey se pojavila na vratima. - Čuj, Jasone - kaže ona. - Nosi se odavde kao što sam ti rekao - kažem ja ne osvrćući se. - Želim znati kamo ideš kad izostaješ iz škole - kažem ja. - Nisi na ulici jer bih te ja vidio. S kim se vucaraš? Skrivaš se u šumi s nekim od onih idiotskih nalickanih fićfirića? Onamo ideš, je li? - Ti... ti stari prokletniče! - kaže ona. Otimala se, ali ja sam je držao. - Ti prokleti stari  prokletniče! - kaže ona. - Pokazat ću ti ja - kažem ja. - Možda možeš preplašiti jednu staru ženu, ali ja ću ti pokazati tko te sada drži u šaci. - Držao sam je jednom rukom i tada se prestala otimati i gledala me, sve većim i sve crnjim očima. - Što ćeš poduzeti? - kaže ona. - Čekaj dok izvučem ovaj remen - rekao sam izvlačeći remen. Tada me Dilsey zgrabila za ruku. - Jasone - kaže ona. - Čuj, Jasone, šta te nije sram. - Dilsey - kaže Quentin. - Dilsey. - Neću mu dat - kaže Dilsey. - Ništ se ti ne brini, zlato. - Zadržavala mi je ruku. Tada sam izvukao  pojas do kraja, trgnuo se i gurnuo je od sebe. Posrnula je ravno na stol. Bila je tako stara da se jedva mogla kretati. Ali ništa to ne smeta: potreban nam je netko u kuhinji da pojede one otpatke koje mladi ne mogu odvući. Došepesala je među nas i opet me pokušala zadržati. - Udri onda mene - kaže ona ako već nekog moraš udrit. Udri me - kaže ona. - Misliš da neću? - kažem ja. - Ma znam ja da si ti spreman za svaku gadost - kaže ona. Tada sam čuo Majku na stubama. Mogao sam i misliti da ona neće izdržati da se ne umiješa. Pustio sam je. Oteturala je prema zidu, čvrsto stežući kimono.

- U redu - kažem ja. - Ovo ćemo samo malo odgoditi. Ali nemoj misliti da mene možeš vući za nos. Nisam ja stara baba, niti olinjala polumrtva crnkinja. Vražja mala flundro - kažem ja. - Dilsey - kaže ona. - Dilsey, hoću svojoj majci. Dilsey joj je prišla. - Ajde, ajde - kaže ona. - Neće te on ni prstom taknut dok sam ja tu. - Majka je sišla stubama. - Jasone - kaže ona. - Dilsey. - Ajde, ajde - kaže Dilsey. - Neću mu ja dat ni da te takne. - Položila je ruku na Quentin. Ona ju je odgurnula. - Prokleta stara crnkinjo - kaže ona. Jurnula je prema vratima. - Dilsey - kaže majka na stubama. Quentin je ustrčala stubama kraj nje. - Quentin - kaže majka. Čuj, Quentin. - Quentin je i dalje trčala. Čuo sam je kad je stigla do vrha, onda u hodniku. Onda su tresnula vrata. Majka je bila zastala. Tada je pošla dalje. - Dilsey - kaže ona. - Da, da - kaže Dilsey. - Evo me. Ajde ti samo i izvezi auto i čekaj - veli ona - pa je možeš vozit u školu. - Bez brige - velim ja. - Odvest ću je ja u školu i pobrinut ću se da ondje i ostane. Toga sam se  prihvatio, i to ću dovršiti. - Jasone - veli majka na stubama. - Ajde, idi - kaže Dilsey idući prema vratima. - Oćeš da sad i ona počne. Evo me, odma, gospođo Car’lin. I tada sam izišao. Čuo sam ih na stubama. - Odite vi fino natrag u krevet - govorila je Dilsey. Valjda znate da vam još nije dosta dobro da ustanete? Ajde, odite. Ja ću se pobrinut da ona ne okasni u školu. Izišao sam na stražnji ulaz da izvezem auto, a onda sam opet morao obići cijelu kuću prije nego sam ih našao. - Mislim da sam ti rekao da izmijeniš onu gumu na stražnjem kotaču - kažem ja. - Nisam imo kad - kaže Luster. - Nema ga ko pazit dok mamica ne završi poso u kuhinji. - Nego - kažem ja. - Hranim punu kuhinju vražjih crnaca da idu posvuda za njim, ali ako želim da mi se promijeni guma na automobilu, onda to moram sam. - Nisam ga imo s kim ostavit - kaže on. Onda je on počeo zavijati i sliniti. - Vodi ga iza kuće - kažem ja. - Koji te vrag tjera da ga držiš ovdje gdje ga ljudi mogu vidjeti? Prisilio sam ih da odu prije nego je on počeo ozbiljno urlati. Već mi je dovoljno gadno nedjeljom, kad je ono prokleto igralište puno ljudi koji nemaju ovakav cirkus kod kuće niti šest crnaca koje moraju hraniti, pa naganjaju naokolo nekakvu idiotsku divovsku naftalinsku kuglu. On onda neprestano trči gore dolje uz onu ogradu i urla svaki put kad se oni pojave, i još malo pa će mi  početi računati članarinu za golf klub, a onda će majka i Dilsey morati uzeti nekoliko porculanskih kvaki za vrata i štap i naučiti igrati, osim ako ja ne počnem noću udarati uz svjetiljku. Onda će nas možda sve poslati u Jackson. Časti mi, da se to dogodi tamo bi priredili pučko veselje. Vratio sam se u garažu. Ondje je bila guma, oslonjena o zid ali vrag me odnio ako mi je bilo do toga da je sam mijenjam. Izvezao sam se i okrenuo. Ona je stajala kraj kolnog puta. Velim ja: - Znam da nemaš knjiga: samo sam htio pitati što si s njima učinila, ako se to mene uopće tiče.

 Naravno da nemam nemam nikak nikakva va prava pr ava pitat pi tatii - kažem kažem ja. - Ja J a sam samo samo onaj koji je prošloga p rošloga rujna za njih njih  platio 11,65 dolara. - Majka kupuje moje knjige - kaže ona. - Ti ne trošiš ni centa svog novca na mene. Radije bih umrla od gladi. - Je li? - kažem ja. - Kaži to svojoj baki pa da vidiš što će ti ona reći. Ne bi se reklo ni da si baš gola - kažem ja - premda to mazivo na tvom licu skriva više od svega što imaš na sebi. - Misliš Misli š li da je na ovo otišao otiša o jedan jeda n jedini cent tvog ili njezinog novca? - kaže kaže ona. - Pitaj svoju baku - kažem ja. - Pitaj je samo što se dogodilo s onim čekovima. Koliko se sjećam, i ti si vidjela kako je jedan spalila. - Nije me čak ni slušala, i s lica ulijepljenog bojom samo su me gledale oči tvrde kao u psa skitnice. skitnice. - Znaš Ii što bih učinila kad bih mislila da je ovo plaćeno i jednim centom tvoga ili njezinog novca? - kaže ona dodirujući rukom haljinu. - Što bi učinila? - kažem kažem ja. - Hodala okolo u bačvi? - Strgnu Strgnula bih bi h je sa sebe s ebe i bacila bacil a je na ulicu ulicu - kaže ona. ona. - Ne vjeruješ mi? - Sigurno da bi - kažem ja. - To stalno radiš. - Da vidiš da hoću - kaže ona. Uhvatila se obim rukama za ovratnik haljine kao da će je razderati. - Rastrgaj tu haljinu - kažem ja - i ja ću te smjesta tako izmlatiti da ćeš to cijeli život pamtiti. - Da vidiš hoću li - kaže ona. Tada sam vidio da je zaista hoće poderati, da je hoće strgnuti sa sebe. Dok sam uspio zaustaviti kola i zgrabiti je za ruke, skupilo se već oko desetak ljudi. To me je tako razbjesnilo da sam na čas gotovo obnevidio. - Učini Učini još j oš jedn je dnom om ovako nešto nešto i požalit ćeš što si se ikad rodila rodil a - kažem ja. - Već jesam - kaže ona. Prestala je, a onda su joj oči postale nekako čudne, i rekao sam sebi ako  budeš plakala tu, u ovom autu autu,, na ulici, prem pr emlatit latit ću te. Dotući Dotući ću te. Sreća njezina njezina što nije zaplakala, zaplakala,  pa sam joj oslobodio oslobodi o zapešća i dalje vozio. Srećom Sreć om smo smo bili bi li blizu jedne sporedne spor edne uličice, gdje sam mogao skrenuti u manju ulicu i izbjeći trg. Već su podizali šator na Beardovom zemljištu. Earl mi je već dao dvije besplatne ulaznice da ga reklamiramo u izlogu. Sjedila je u kolima okrenuta lica i grizla usnicu. - Već jesam požalila - rekla je. - Ne znam zašto sam se uopće rodila. - A ja poznam bar još jednoga koji ne razumije sve što o tome zna - kažem ja. Zaustavio sam se  pred školom. školom. Već je zvon zvonilo ilo i posljednji poslj ednji su učenici upravo ulazili ulazili.. - Barem si za prom p romjenu jenu jednom došla na vrijem vri jemee - kažem ja. - Hoćeš li ući i ondje ostati, ili il i ja j a moram moram s tobom da te prisili pri silim m? - Izišl Izišlaa e i tresnula vratima. - Upamti što sam ti rekao - kažem ja. - Ja najozbiljnije mislim. Samo neka još ednom čujem da si se vucarala po sumnjivim četvrtima s nekakvom prokletom ništarijom. Okrenula je glavu na te riječi. - Ja se ne vucaram naokolo - rekla je. - Svatko može znati sve što ja radim. - A svi i znaju - kažem ja. - Svatko u ovom gradu zna što si. Ali toga mi je sada dosta, čuješ? Što se mene tiče, zapravo mi je sasvim svejedno što radiš - kažem ja. - Ali ja u ovom gradu imam nekakav položaj i ne želim da se ijedan član moje obitelji ponaša kao nekakva crnačka flundra. Jesi li me razumjela? - Baš me briga - kaže ona. - Ja sam pokvarena i idem u pakao i baš me briga. Radije bih bila u  paklu nego bilo gdje s tobom. tobom. - Ako još jednom čujem da nisi bila u školi, poželjet ćeš da budeš u paklu - kažem ja. Okrenula se

i potrčala preko dvorišta. - Samo još jednom, upamti - kažem ja. Nije se osvrnula. Otišao sam na poštu i uzeo sve što je za nas stiglo i dovezao se do dućana i parkirao. Earl me  pogledao kad kad sam ušao. Dao Dao sam mu priliku pril iku da pripomene pripomene kako kako sam zakasnio, zakasnio, ali on je samo samo rekao, - Došli su oni motokultivatori. Najbolje da pomogneš Ujaku Jobu oko montaže. Otišao sam otraga gdje je stari Job otvarao sanduke tempom od otprilike tri zavrtnja na sat. - Trebao bi raditi za mene - kažem ja. - Polovica lijenih crnaca u gradu jede u mojoj kuhinji. - Ja radim kako odgovara čovjeku koji me plaća subotom navečer - kaže on. - Kad to napravim, ne ostaje mi puno vremena da ugodim drugim ljudima. - Odšarafio je maticu. - Ionako se dandanas niko ne pretrgne od posla u ovoj zemlji, osim žižaka - kaže on. - I budi sretan što nisi žižak koji čeka na te kultivatore - kažem ja. - Morao bi se na smrt naraditi  prije  prij e nego nego bi bili bil i pripravni prip ravni da te spriječe. spriječe . - Pravo kažete - kaže on. - Žišku nije lako u životu. Mora raditi iz dana u dan, i po žegi i po suncu i  po kiši. Nema Nema verande da lijepo lij epo sjedn sjed ne i gleda kako kako rastu lubenice, lubenice, a subota mu mu ne znači znači baš ništa. - Subota ni tebi ne bi značila ništa - kažem ja - kad bi bilo na meni da te plaćam. Izvadi već ednom te stvari iz paleta i dovuci ih u dućan. Otvorio sam najprije njezino pismo i izvukao ček. Tipično ženski. Šest dana zakašnjenja. A silno se trude uvjeriti muškarce kako su sposobne voditi poslove. Koliko bi u poslu potrajao muškarac koji  bi mislio isl io da prvi pr vi u mjesec mjesecuu pada šestog šes toga. a. I po svoj prilici pril ici bi bank bankaa kad šalje šal je izvod htjela htjela zn znati ati zašto sam uložio svoju plaću tek šestoga. Ženi takve stvari nikad neće pasti na pamet. »Nisam dobila odgovora o dgovora na svoje pismo o Quent Quentinin ininoj oj uskršnjoj skršnjoj haljin alji ni. Je J e li l i stig s tigla la u redu? Nisam dobila odgovora ni na posljednja dva pisma koja sam joj pisala, premda je ček u onom posljednjem unovčen zajedno s onim drugim čekom. Je li bolesna? Odmah me obavijesti ili ću doći sama da se uvjerim. Obećao si da ćeš me obavijestiti kad joj nešto treba. Očekujem da mi se javiš prije 10og. Ne, bolje da mi smjesta brzojaviš. Ti otvaraš moja pisma za nju. Znam to kao da te pritom gledam. Odmah mi dakle brzojavi što je s njom na ovu adresu.« Otprilike u to vrijeme Earl je počeo vikati na Joba, pa sam odložio pisma i otišao čovjeku uliti malo života. Ovoj zemlji nužno treba bijela radna snaga. Kad bi pustili te vražje lijene crnce da par  godina gladuju, vidjeli bi oni kakav su lagodan život imali. Oko deset sati pošao sam u dućan. Došao je neki trgovački putnik. Bilo je nekoliko minuta do deset, pa sam ga pozvao preko puta na koka-kolu. Počeli smo razgovarati o usjevima. - Nije to ništa - kažem ja. - Pamuk je usjev za špekulante. Napune seljaku glavu najslađim obećanjima obećanjima i natjeraj natjerajuu ga ga da proizvede veliki vel iki prirod pri rod za špekulaci špekulacije je na tržištu s kojima kojima onda prešišaj preš išajuu naivce. Mislite li da seljak od toga nešto dobije osim crvene šije i grbe na leđima? Mislite da čovjek  koji se preznoji da to zasije dobije i prebitu paru više nego da održi goli život - kažem ja. - Dok je urod obilan, ne isplati mu se brati; ako je mali, neće imati dosta da odveze u mlin. A čemu? zato da bi  banda proklet pr okletih ih židova s istoka ne govorim pritom pri tom o lju lj udima dima židovske židovske vjere - kažem kažem ja. - Poznavao Poznavao sam neke židove koji su bili dobri građani. Možda ste i vi jedan od njih - kažem ja. - Nisam - kaže on. - Ja sam Amerikanac. - Bez uvrede - kažem ja. - Priznajem svakom čovjeku što ga ide, bez obzira na religiju ili što drugo. Nemam ništa protiv Židova kao pojedinaca - kažem ja. - Stvar je u rasi. Morate priznati da oni ne proizvode ništa. Slijede pionire u svaku novu zemlju i prodaju im odjeću.

- Vi mislite na Armence - kaže on - jelda. Jer pionirima nije potrebna nova odjeća. - Bez uvrede - kažem ja. - Ne kritiziram ja ničiju vjeru. - Jasno - kaže on. - Ja sam Amerikanac. Moji imaju nešto francuske krvi, zato imam ovakav nos. Ali sam pravi pravcati pr avcati Amerikan Amerikanac. ac. - I ja - kažem ja. - Nije nas mnogo ostalo. Ali ja govorim o onim gadovima koji lijepo sjede gore u  New Yorku Yorku i tjeraju tjeraj u budale da špekulir špekuliraju. aju. - Tako je - kaže on. - Nisu špekulacije za sirotinju. To bi trebalo zakonom zabraniti. - Mislite da nisam u pravu? - kažem ja. - Jeste - kaže on. - Mislim da ste potpuno u pravu. Seljak uvijek strada, kako god okreneš. - Ja znam da sam u pravu - kažem ja. - To je lutrija za budale, osim ako čovjek ne dobiva tajne informacije od nekoga tko zna što se događa. Slučajno sam povezan s nekim ljudima koji su u samom središtu zbivanja. Imaju za savjetnika jednog od najvećih stručnjaka u New Yorku. Što se mene tiče kažem ja - nikad ne riskiram mnogo odjednom. Oni vrebaju na čovjeka koji misli da sve zna i htio bi dobiti glavni zgoditak s tri dolara. Zbog takvih i jesu u tom poslu. Onda je odbilo deset sati. Otišao sam na šalter za brzojave. Početni je tečaj bio sasvim dovoljan,  baš kao što su rekli. Povukao Povukao sam se u kut kut i opet izvu i zvukkao brzojav br zojav da budem sasvim sasvi m siguran. siguran. Dok sam ga gledao stigao je izvještaj. Tečaj je porastao za dva poena. Svi su kupovali. To sam shvatio iz onoga što su govorili. Ubacivali su se. Kao da ne znaju da to može završiti samo na jedan način. Kao da postoji nekakav zakon ili propis koji zabranjuje sve drugo osim da se kupuje. No dobro, vjerojatno i ti Židovi na istoku moraju od nečega živjeti. Ali neka me vrag nosi ako stvari nisu zbilja  pošle po zlu kad svaki idiot od stranca koji ne može zaraditi za život u zemlji zemlji u koju ga je Bog smjestio može doći u ovu i izvlačiti novac iz džepa Amerikancu. Porastao je još za dva poena. Četiri poena. Ali k vragu, oni su tamo na izvoru i znaju što se događa. A ako ne želim poslušati njihov savjet, zašto ih onda plaćam deset dolara na mjesec. Izišao sam, tada sam se sjetio i vratio i poslao  brzojav. »Sve u redu. Q danas piše.« - Q? - upitao je činovnik. - Da - kažem ja. - Q. Ne znate napisati Q? - Samo sam pitao, da ne bude zabune - kaže on. - Samo pošaljite kako sam ja napisao i jamčim da neće biti zabune - kažem ja. - Pošaljite na njihov račun. - Što to šaljete, Jasone? - kaže Doc Wright gledajući me preko ramena. - Je li to šifrirani nalog za kupnju? - Nećemo o tome - kažem ja. - Vi dečki radite po svojoj glavi. Ionako o tome znate više od onih u  New Yorku Yorku.. - Zapravo bih morao znati - kaže Doc. - Ove bih godine uštedio novaca da sam podigao dva centa  po funt funti.i. Stigao je još jedan izvještaj. Pao je za jedan poen. - Jason Ja son prodaje - kaže Hopkins. Hopkins. - Pogledaj mu lice. - Nećemo sad o tome što ja radim - kažem ja. - Vi dečki samo radite po svojoj glavi. I oni bogati Židovi u New Yorku moraju od nečega živjeti kao i svi drugi - kažem ja. Vratio sam se u dućan. Earl je bio zaposlen u prednjem dijelu lokala. Otišao sam k pisaćem stolu u

ured i pročitao Lorrainino pismo. »Dragi tatice, da si bar ovdje. Nema dobre zabave kad tatica nije tu, jako mi fali moj slatki tatica.« Dajem glavu da joj fali. Posljednji put dao sam joj 40 dolara. Baš dao. Nikad ništa ne obećajem ženi niti joj unaprijed govorim što ću joj dati. To je jedini način da s njima izađeš na kraj. Neka uvijek žive u neizvjesnosti. Ako ne možeš smisliti nikakvo drugo iznenađenje, raspali ih po zubima. Poderao sam ga i spalio nad pljuvačnicom. Moje je pravilo da nikad ne čuvam ni komadić papira sa ženskim rukopisom a niti ja ženama kad pišem. Lorraine uvijek navaljuje da joj pišem ali ja velim sve što sam ti zaboravio reći može mirno čekati dok opet ne dođem u Memphis ali velim ja nemam ništa protiv da mi ti tu i tamo napišeš pismo u običnoj kuverti, ali ako me pokušaš zvati telefonom, velim ja, Memphis će ti postati pretijesan. Ja velim kad sam gore sav sam za društvo, ali ne trpim da me bilo koja ženska zove telefonom. Evo ti velim ja, i dam joj 40 dolara. Ako se kad napiješ i padne ti na pamet da me zoveš telefonom, samo se sjeti onoga što sam ti rekao i izbroji do deset prije nego to učiniš. - A kad će to biti? - kaže ona. - Što? - kažem ja. - Kad ćeš opet doći? - kaže kaže ona. - Javit ću ti - kažem ja. Onda je htjela naručiti pivo, ali ja joj nisam dao. - Čuvaj svoj novac kažem ja. - Kupi si za njega haljinu. - I sluškinji sam dao pet dolara. Napokon, uvijek govorim kako novac nema nikakve vrijednosti; radi se samo o tome kako ga trošiš. Nikome ne pripada, pa zašto ga onda zgrtati. Novac pripada samo onome koji ga zna steći i zadržati. Ima baš ovdje u Jeffersonu čovjek koji je zaradio silne novce prodajući bezvrijednu robu crncima, stanovao je u sobi iznad dućana ne većoj od svinjca i sam sebi kuhao. Prije četiri ili pet godina razbolio se. Prepao se na smrt i kad se opet oporavio učlanio se u crkvu i kupio sebi jednog kineskog misionara, pet tisuća dolara na godinu. Često mislim kako će biti bijesan ako umre i otkrije da nema raja, a sjeti se svojih pet tisuća na godinu. Baš kažem, bolje mu je da odmah umre i prištedi taj novac. Kad je posve izgorjelo baš sam se spremao gurnuti ostala pisma u džep kad kao da mi je iznenada nešto reklo neka otvorim Quentinino prije nego odem kući, ali baš je tada Earl počeo vikati neka dođem u prednji dio dućana pa sam ih spremio i otišao da podvorim seljačinu kome je trebalo  petnaest  petnaest minu minuta ta da odluči hoće hoće li rem r emen en za za ham od dvadeset centi centi ili il i od trideset pet centi. centi. - Bolje vam je da uzmete ovaj dobri - kažem ja. - Kako se vi ljudi uopće nadate da ćete napredovati ako radite s jeftinom opremom? - Ako ovaj ovđe ne valja - kaže on - zašto ga ondak prodajete? - Nisam rekao da ne valja - kažem ja. - Rekao sam da nije tako dobar kao onaj drugi. - Kako znate znate da nije - kaže on. on. - Jeste l’ kad kad rabili r abili jal jedan jal drugi? drugi? - Zato što za njega ne traže 35 centi - kažem ja. - Po tome znam da nije tako dobar. Držao je onaj od dvadeset centi u rukama i provlačio ga kroz prste. - Mislim da ću uzeti ovaj ovđe - veli on. Ponudio sam da ću mu ga zamotati, ali on ga je smotao i strpao u svoj kombinezon. Zatim je izvukao vrećicu za duhan i napokon je uspio razvezati i istresao je nekoliko kovanica. Dao mi je četvrt dolara. - S ovih petnejst centi prigrist ću nešto za ručak - kaže on. - U redu - kažem ja. - Vi ste gazda. Ali nemojte mi se doći žaliti dogodine kad budete morali kupovati novu opremu. - Ne sadim ja još za sljedeću godinu - kaže on. Napokon sam ga se riješio, ali svaki put kad bih

izvukao ono pismo, nešto bi iskrsnulo. Svi su nagrnuli u grad zbog cirkusa, dolazili su u gomilama da  potrate svoj novac na nešto od čega grad nije imao imao nikakve nikakve koristi i što ništa neće donijeti osim onoga što korupcionaši u gradonačelnikovu uredu podijele međusobno, a Earl je jurio amo-tamo kao  bezglava  bezglava kok kokoš oš u kokošin kokošinjcu jcu i govorio: - Da, gospođo, gospodin Compson Compson će vas podvoriti. Jasone,  pokaži  pokaži ovoj dam da mi stap ili one kuk kukice ice za mrežu mrežu protiv komaraca komaraca po deset des et centi. centi.  No eto, Jason voli raditi. r aditi. Kažem ja ne nikad nikad nisam nisam uživao uživao prednosti prednosti fakult fakultetsk etskee naobrazbe naobrazbe jer te na na Harvardu uče da noću ideš plivati premda ne znaš plivati a na Sewaneeju te ne nauče čak ni što je voda. Velim možete me poslati na državno sveučilište; možda ću naučiti kako da zaustavim sat kapljicama za nos a Bena onda možete poslati u mornaricu kažem ja ili barem u konjicu, u konjici im trebaju uštrojeni konji. I onda kad mi je poslala Quentin kući da i nju hranim rekao sam i to je valjda u redu, umjesto da idem čak na sjever tražiti posao poslali su mi posao ovamo dolje a onda je Majka  počela plakati a ja kažem kažem nije da imam imam nešto protiv toga toga da mi je posao ovdje; ako ti to čini zadovoljstvo prestat ću raditi i sam je njegovati a ti i Dilsey ćete paziti da smočnica bude puna, ili možda Ben. Ili ga iznajmi cirkusu; sigurno ima ljudi koji bi platili deset centi da ga vide onda je ona oš jače udarila u plač i neprestano govorila jadno moje bolesno dijete a ja kažem istina on će ti biti od velike pomoći kad posve izraste jer sad je tek jedan i pol puta viši od mene, a ona kaže da će i tako uskoro umrijeti i onda će nam svima biti bolje i onda ja kažem, no dobro, no dobro, neka  bude po tvome. tvome. Ona Ona je tvoje unuče, unuče, što je više viš e nego nego što njegovi drugi drugi djed dj ed i baka mogu mogu sa sigu si gurnošću rnošću reći. Samo velim ja to je samo pitanje vremena. Ako vjeruješ da će ona učiniti što kaže i neće je  pokušati  pokušati vidjeti, vidj eti, ljuto se varaš jer j er je prvi put to to bilo Majka Majka je neprestano govoril govorilaa hvala Bogu Bogu da nisi nisi Compson osim po imenu, zato što si ti sad sve što mi je ostalo, ti i Maury a ja kažem no dobro što se mene tiče ja bih mogao i bez ujaka Mauryja i onda su došli i rekli da su spremni krenuti. Majka je tada prestala plakati. Navukla je veo preko lica i onda smo sišli. Ujak Maury je izlazio iz  blagovaonice  blagovaonice s rupčićem na licu oni su napravili apravi li kao neki špalir špali r i izišli smo smo na vrata upravo na vrijeme da vidimo kako Dilsey tjera Bena i T.P.-ja natrag iza kuće. Sišli smo stubama i popeli se. Ujak Maury je neprestano govorio Jadna mala sestrice, jadna sestrice, muljao je preko nečega u ustima i tapšao majku po ruci. Muljao je, tako je. - Jesi li stavio crni flor? - kaže ona. - Zašto ne krenu prije nego Benjamin iziđe i napravi  predstavu. Jadni Jadni dječačić. dječa čić. On ništa ništa ne zna. zna. On On to čak ne može može ni ni shvatiti. shvatiti. - Hajde, hajde - kaže ujak Maury tapše je po ruci i mulja preko onog u ustima. - I bolje je tako.  Neka  Neka ne bude bude svjestan svjes tan svog gubit gubitka ka dok ne bude morao. morao. - Drug Dr ugee žene imaju djecu dje cu da ih u ovakvim trenucima trenucima tješe tješ e - kaže kaže majka. - Ti imaš Jasona i mene - kaže on. - Za mene je ovo zbilja užasno - kaže ona. - Izgubiti njih dvojicu ovako, u manje od dvije godine. - Hajde, hajde - kaže on. Poslije nekog vremena nekako je potajice prinio ruku ustima i bacio ih kroz prozor. Onda sam znao što mi je cijelo vrijeme mirisalo. Klinčići. Valjda je mislio da je to najmanje što može napraviti na očevom ili je možda kredenc mislio kako je to još uvijek otac i natjerao ga da se spotakne u prolazu. Uvijek govorim, ako je već morao nešto prodati da pošalje Quentina u Harvard svima bi nam bilo sto puta bolje da je prodao taj kredenc i dijelom tog novca kupio sebi luđačku košulju s jednim rukavom. Bit će da je sve Compsonovo nestalo prije no što je došlo k meni kako kaže majka zato što je on sve popio. Svakako nisam nikad čuo da je ponudio da će nešto prodati kako bi mene poslao na Harvard. I tako tako ju je on i dalje tapšao po ruci i govorio »Jadna sestrice«, tapšao je po ruci s jedn jed nom od onih

crnih rukavica za koje smo četiri dana kasnije dobili račun zato što je bio dvadeset i šesti zato što je istog dana jednoga mjeseca otac otišao gore i uzeo je i donio je kući i ništa nije htio reći o tome gdje e ona ni bilo što drugo i majka je plakala i govorila - I nisi ga čak ni vidio? Nisi ga čak ni pokušao natjerati da je nekako osigura? - A otac kaže: - Ne neće ona ni taknuti njegov novac ni jednog jedinog centa - a majka kaže: - Može ga se prisiliti preko suda. On ništa ne može dokazati osim ako .... Jasone Compson - kaže ona. - Valjda nisi bio toliko glup da kažeš... - Šuti, Caroline - kaže otac, zatim me poslao da pomognem Dilsey dovući onu staru kolijevku s tavana i ja kažem: - Eto, večeras su mi donijeli posao doma - zato što smo se cijelo vrijeme nadali da će oni sve srediti među sobom i da će je on zadržati jer je majka neprestano govorila kako će ona u najmanju ruku imati dovoljno obzira prema obitelji da ne ugrozi moju priliku nakon što su ona i Quentin dobili svoju. - A kamo bi inače spadala? - kaže Dilsey. - I ko će je drugi podić osim mene? Što nisam ja podigla sve vas redom? - I bome se možeš pohvaliti rezultatom - kažem ja. - U svakom slučaju, sad će se bar imati zašto uzrujavati. - I tako smo snesli kolijevku i Dilsey ju je počela postavljati u svojoj staroj sobi. I tada je asno majka počela. - Tiho, gospođo Car’line - kaže Dilsey. - Probudit ćete je. - Ovdje? - kaže majka. - Da se zarazi tom atmosferom? I bez toga će joj biti dovoljno teško s tim naslijeđem koje već nosi. - Tiho - kaže otac. - Ne budi smiješna. - A zašto ne bi spavala ovđe - kaže Dilsey. - U istoj sobi đe sam ja stavljala njenu mamu spavat otkako je narasla dovoljno da spi sama. - Ti to ne razumiješ - kaže majka. - Da muž odbaci moju rođenu kćer. Jadno nedužno djetešce kaže ona gledajući Quentin. - Nikad nećeš znati koliko si patnji prouzročila. - Tiho, Caroline - kaže otac. - Zašto morate ovako govoriti pred Jasonom? - kaže Dilsey. - Nastojala sam ga poštedjeti - kaže majka. - Uvijek sam ga nastojala od svega ovoga poštedjeti. I  barem se mogu potruditi da i nju zaštitim. - Rad bi znat kako joj spavanje u ovoj sobi može naudit - kaže Dilsey. - Ništa ja tu ne mogu - kaže majka. - Znam da sam samo dosadna stara žena. Ali znam da se ljudi ne mogu rugati Božjim zakonima nekažnjeno. - Glupost - kaže otac. - Smjesti je onda u milostivinu sobu, Dilsey. - Lako je tebi reći glupost - kaže majka. - Ali ona nikad ne smije saznati. Ne smije nikad čak ni čuti to ime. Dilsey, zabranjujem ti da ikad spomeneš to ime pred njom. Kad bi mogla odrasti a da ne sazna kako je imala majku, zahvalila bih Bogu. - Ne govori bedastoće - kaže otac. - Nikad se nisam plela u tvoj odgoj - kaže majka. - Ali sad više ne mogu izdržati. Moramo o tome odlučiti još večeras. Ili se to ime nikad pred njom neće spomenuti, ili ona ide iz kuće, ili idem ja. Odaberi. - Tiho - kaže otac. - Ti si samo uzrujana. Smjesti je ovdje, Dilsey.

- A i vi ste mi nekako bolesni - kaže Dilsey. - Izgledate ko sablast. Legnite u krevet i ja ću vam  pripremit grog i pokušajte zaspat. Sigurna sam da se niste dobro naspavali otkako ste otišli. - Ne - kaže majka. - Pa ne znaš što je doktor rekao? Zašto ga potičeš da pije? Od toga mu je loše. Pogledaj mene, i ja patim ali nisam tako slaba da se moram ubijati viskijem. - Štogod - kaže otac. - Što doktori znaju? Žive od toga da ljudima savjetuju neka čine bilo što što trenutno ne čine, i to bi otprilike bilo sve što znaju o degeneriranom majmunu. Još malo pa ćeš  pozvati svećenika da me drži za ruku. - Tada je majka zaplakala i on je izišao. Sišao je niza stube i onda sam čuo kredenc. Probudio sam se i opet sam ga čuo kako silazi. Majka je valjda već zaspala er je kuća napokon utihnula. I on se trudio da bude tih, zato što ga nisam čuo, samo rub njegove noćne košulje i bose noge pred kredencom. Dilsey je namjestila kolijevku i svukla je i položila u nju. Nije se ni jednom probudila otkako ju je donio u kuću. - Skoro je već prevelika za nju - kaže Dilsey. - Eto. Prostrt ću svoju slamnjaču tu preko u hodniku  pa se nećete morat dizat po noći. - Ja neću spavati - kaže majka. - Idi ti samo doma. Meni neće ništa smetati. Rado ću joj posvetiti ovo malo što mi je ostalo od života, samo ako mogu spriječiti... - Tiho, nemojte - kaže Dilsey. - Mi ćemo se brinut za nju. A ti da si išo u krevet - kaže ona meni. Sutra moraš u školu. I tako sam izišao a onda me majka pozvala natrag i malo plakala nada mnom. - Ti si mi jedina nada - veli ona. - Svake večeri zahvaljujem Bogu što te imam. - Dok smo ondje čekali da započnu ona kaže Hvala Bogu ako je već i njega morao uzeti, dobro da mi je ostavio tebe a ne Quentina. Hvala Bogu što nisi Compson, jer sad ste mi ostali samo ti i Maury a ja velim No dobro što se mene tiče mogao bih ja i bez ujaka Mauryja. No dobro, on ju je neprestano tapšao po ruci svojom crnom rukavicom i muljao iz kuta usana. Skinuo ih je kad je došao red na njega da uzme lopatu. Pošao je naprijed, gdje su držali kišobrane nad njima, i svako malo toptali nogama da bi stresli blato s cipela i udarali po lopatama jer se lijepilo o njih, i onda šuplje odzvanjalo kad je  padalo na njega, i kad sam zakoračio natrag iza kočije vidio sam ga iza jednog nadgrobnog spomenika kako poteže još jednu iz boce. Pomislio sam da nikad neće prestati jer sam i ja imao na sebi novo odijelo, ali slučajno još nije bilo mnogo blata na kotačima, samo ga je majka vidjela i rekla ja ne znam kad ćeš moći dobiti novo, a ujak Maury kaže: - Hajde, hajde. Ništa se ti ne brini. Moći ćeš se na mene osloniti, u svako doba. I oslanjali smo se. U svako doba. Četvrto je pismo bilo od njega. Ali nije bilo potrebe da ga otvaram. Mogao sam ga sam napisati, ili joj ga napamet izrecitirati, dodajući deset dolara za svaku sigurnost. Ali nešto sam slutio u vezi s onim drugim pismom. Baš sam osjećao kako je otprilike vrijeme da ona opet pokuša neku svoju lukavštinu. Poslije onog prvog puta prilično se opametila. Prilično je brzo otkrila da sam ja nešto sasvim drugo nego otac. Kad su ga počeli zatrpavati majka je naravno opet počela plakati, pa je ujak Maury ušao s njom u kočiju i odvezli su se. Meni veli Ti se možeš s nekim dovesti; svatko će te rado uzeti. Ja moram odvesti tvoju majku a ja sam htio reći, Da morao si ponijeti dvije boce umjesto samo jedne, samo sam se sjetio gdje smo pa sam ih pustio da odu. Baš njih briga koliko ću se ja smočiti, jer onda bi se majka mogla do mile volje nauživati straha da ne dobijem upalu pluća.  No dobro, mislio sam tako o tome i promatrao kako bacaju zemlju u njega, kako je utiskuju lopatama kako god, kao da prave žbuku ili tako nešto ili zidaju ogradu, i počeo sam se osjećati

nekako čudno pa sam odlučio malo prošetati naokolo. Mislio sam da će me ako krenem prema gradu dostići i nagovarati da se s nekim povezem u kočiji pa sam krenuo natrag prema crnačkom groblju. Stao sam pod neke cedrove gdje nije jako kišilo, samo pomalo curilo, odakle sam mogao vidjeti kako završavaju i odlaze. Poslije nekog vremena nikoga više nije bilo pa sam časak pričekao i izišao. Morao sam se držati staze da ne zagazim u mokru travu pa je nisam primijetio sve dok nisam bio  prilično blizu, i vidio je kako stoji u crnom ogrtaču i promatra cvijeće. Odmah sam znao tko je i prije nego se okrenula i pogledala me i podigla veo. - Zdravo, Jasone - rekla je pružajući mi ruku. Rukovali smo se. - Što radiš ovdje? - kažem ja. - Mislio sam da si obećala majci da se više nećeš vraćati. Mislio sam da si pametnija. - Je li? - kaže ona. Opet je pogledala cvijeće. Bilo ga je najmanje za pedeset dolara. Netko je stavio kiticu na Quentinov grob. - To si mislio? - kaže ona. - Ali ne čudim se - kažem ja. - Ne čudim se ničemu što ti napraviš. Tebi nije stalo ni do koga. Baš tebe briga za druge. - Aha - kaže ona - misliš na onaj posao. - Pogledala je grob. - Žao mi je zbog toga, Jasone. - Glavu dajem da ti je žao - kažem ja. - Sad izigravaš kajanje. Ali nisi se trebala vraćati. Ništa nije ostalo. Pitaj ujaka Mauryja, ako meni ne vjeruješ. - Ništa ja ne želim - kaže ona. Gledala je grob. - Zašto me nisu obavijestili? - kaže ona. - Sasvim sam slučajno vidjela u novinama. Na zadnjoj strani. Sasvim slučajno.  Ništa nisam rekao. Stajali smo tako, gledali grob, i tada sam počeo razmišljati o tome kako smo  bili mali i jedno s drugim počeo sam se nekako čudno osjećati, nekako ljut, što li, kad sam pomislio kako će nam se sad ujak Maury neprestano motati po kući, kako će on zapovijedati ovako kao što me ostavio da se sam vraćam doma po kiši. Kažem ja, - Zbilja nemaš obzira, došuljati se ovamo čim je umro. Ali ništa ti to ne vrijedi. Nemoj misliti da možeš iskoristiti priliku da se opet uvališ natrag. Ako ti ne valja konj koga si odabrala, morat ćeš  pješačiti - kažem ja. - Čak ti ni ime ne znamo u našoj kući - kažem ja. - Znaš? Čak ti ni ime ne znamo. Bilo bi ti bolje da si tu unutra, s njim i Quentinom - kažem ja. - Znaš? - Znam - kaže ona. - Jasone - kaže ona i gleda pritom u grob - ako nekako urediš da je vidim samo na minutu dat ću ti pedeset dolara. - Nemaš ti pedeset dolara - kažem ja. - Hoćeš li? - kaže ona i ne gleda me. - Da ih vidimo - kažem ja. - Ne vjerujem da imaš pedeset dolara. Vidio sam kako joj se ruke kreću pod ogrtačem, zatim je ispružila ruku. I vrag me odnio ako nije  bila puna novca. Lijepo sam vidio dvije ili tri žute. - I još ti daje novac? - kažem ja. - Koliko ti sad šalje? - Dat ću ti stotinu - kaže ona. - Hoćeš li? - Samo jednu minutu - kažem ja. - I točno kako ja kažem. Ne bih htio da ona sazna, ni za tisuću dolara. - Dobro - kaže ona. - Napravit ćemo točno kako ti kažeš. Samo da je vidim na minutu. Neću moliti ni praviti scene. Smjesta ću otputovati. - Daj mi novac - kažem ja.

- Dat ću ti ga poslije - kaže ona. - Ne vjeruješ mi? - kažem ja. - Ne - kaže ona. - Poznajem te. Odrasli smo zajedno. - Sad se javila prava da govori o povjerenju među ljudima - kažem ja. - No, dobro - kažem ja. Moram otići, maknuti se s ove kiše. Zbogom. - Krenuo sam kao da odlazim. - Jasone - kaže ona. Stao sam. - Da? - kažem ja. - Požuri. Sav ću se smočiti. - U redu - kaže ona. - Evo ti. - Nikoga nije bilo na vidiku. Vratio sam se i uzeo novac. Ona ga je i dalje držala. - Hoćeš li mi to učiniti? - kaže i gleda me ispod onog vela. - Obećaješ? - Pusti to - kažem ja. - Hoćeš da netko naiđe i vidi nas? Pustila je novac iz ruke. Ja sam ga spremio u džep. – Učinit ćeš to, je li, Jasone? - kaže ona. - Ne bih to od tebe tražila da postoji neka druga mogućnost. - Možeš se kladiti da ne postoji druga mogućnost - kažem ja. - Naravno da ću to učiniti. Rekao sam da hoću, je l’ tako? Samo što ćeš ti morati raditi točno što ja kažem, razumiješ. - Da - kaže ona. - Hoću. - I tako sam joj rekao gdje da bude i otišao sam do konjušnice. Zurio sam i stigao onamo upravo kad su isprezali onu kočiju. Upitao sam jesu li već namirili račun a on je rekao  Nisu a ja sam rekao da je gospođa Compson nešto zaboravila i da joj kočija opet treba pa su mi dopustili da je preuzmem. Mink je vozio. Kupio sam mu cigaru pa smo se vozikali naokolo po  pokrajnjim uličicama gdje ga nisu mogli vidjeti sve dok se nije počelo mračiti. Tada je Mink rekao da će morati odvesti zapregu natrag a ja sam rekao da ću mu kupiti još jednu cigaru i tako smo se dovezli na kolni ulaz i ja sam preko dvorišta pošao u kuću. Zaustavio sam se u hodniku dok nisam čuo da su majka i ujak Maury gore, zatim sam se vratio u kuhinju. Ona i Ben bili su ondje s Dilsey. Rekao sam da je majka traži i odnio sam je u kuću. Pronašao sam kišni ogrtač ujaka Mauryja i omotao je i uzeo je u naručje i pošao natrag do kolnog ulaza i u kočiju. Rekao sam Minku neka vozi na kolodvor. Bojao se proći kraj konjušnice, pa smo morali ići okolnim putem i tada sam je vidio kako stoji na uglu pod svjetlom i rekao sam Minku neka vozi sasvim uz pločnik a kad ja kažem Hajde da ošine zapregu. Tada sam skinuo kišni ogrtač s nje i podigao je na prozor i Caddy ju je vidjela i nekako  poskočila naprijed. - Ošini, Mink! - velim ja, i Mink je opalio bičem i projurili smo kraj nje kao vatrogasna kola. Sad hajde na taj vlak kao što si obećala - kažem ja. Vidio sam kroz stražnji prozorčić kako trči za nama. - Opet ošini - kažem ja. - Idemo brzo doma. - Kad smo zakrenuli za ugao još je trčala. I tako sam te večeri opet prebrojio novac i spremio ga, i već sam se bolje osjećao. To će ti vjerojatno biti dobra pouka, velim. Vjerojatno ćeš sad shvatiti da mi ne možeš zabrljati posao i proći nekažnjeno. Nije mi ni na pamet palo da ona neće održati obećanje i da neće otići na onaj vlak. Ali tada nisam mnogo znao o njima. Bio sam dovoljno nerazborit da vjerujem sve što mi kažu, jer vrag me odnio ako sljedećeg jutra nije ušla ravno u dućan, jedino što je ipak bila toliko prisebna da nosi veo i da ni s kim ne razgovara. Bila je subota ujutro jer sam ja bio u dućanu i ona je brzim koracima došla ravno do pulta za kojim sam ja stajao. - Lažljivče - kaže ona. - Lažljivče. - Jesi li poludjela? - kažem ja. - Što je tebi? Ovako upasti ovamo? - Krenula je unutra ali ja sam oj prepriječio put. Kažem ja - Već si me stajala jednoga posla; hoćeš li da izgubim i ovaj? Ako mi imaš što reći, sastat ćemo se negdje navečer. Što mi uopće imaš reći? - kažem ja. - Nisam li učinio

sve što si rekla? Rekao sam da ćeš je vidjeti na minutu, je li tako? No dobro, jesi li je vidjela? - Ona e samo stajala i gledala me tresući se kao u groznici, dok su joj se stisnute šake trzale u grču. Učinio sam točno ono što sam obećao - kažem ja. - Ti si ta koja je lagala. Ti si obećala da ćeš otići onim vlakom. Zar nisi? Nisi li obećala? Ako misliš da možeš dobiti taj novac natrag, samo pokušaj kažem ja. - Da si mi dala i tisuću dolara, još bi mi bila dužna poslije ove opasnosti kojoj sam se izložio. I ako čujem ili vidim da si još u gradu nakon što ode broj 17 - kažem ja - reći ću majci i ujaku Mauryju. A onda ćeš se načekati da je opet vidiš. - Ona je samo stajala i gledala me i kršila ruke. - Proklet bio - rekla je. - Proklet bio. - Svakako - kažem ja. - Nemam ništa protiv. Ali sad zapamti što sam rekao. Samo neka prođe broj 17, i reći ću im.  Nakon što je otišla, bolje sam se osjećao. Velim ja, sad ćeš valjda dvaput promisliti prije nego me lišiš posla koji mi je obećan. Tada sam bio dijete. Vjerovao sam ljudima kad bi obećali da će nešto učiniti. Odonda sam došao k pameti. Osim toga, već sam rekao, mislim da mi ne treba ničija pomoć da se probijem, znam stajati na vlastitim nogama kao što sam oduvijek znao. A tada sam se iznenada sjetio Dilsey i ujaka Mauryja. Sjetio sam se kako ona zna smotati Dilsey, a kako bi ujak Maury napravio bilo što za deset dolara. A ja se ne mogu čak ni maknuti iz dućana da zaštitim rođenu majku. Kako ona kaže, ako mi je već jedno od vas morao uzeti, hvala Bogu da mi je ostavio tebe, na tebe se mogu osloniti a ja kažem eto vjerojatno se neću nikad toliko udaljiti od dućana da me ne možeš dostići. Netko valjda mora ostati i brinuti se za ono malo što nam je ostalo. I tako, čim sam se vratio kući, obradio sam Dilsey. Rekao sam Dilsey da ona ima gubu, i uzeo sam Bibliju i čitao na onom mjestu gdje s čovjeka otpada trulo meso i rekao sam joj da ako ona ikad  pogleda nju ili Bena ili Quentin oni će se također razboljeti. I tako sam mislio da sam sve lijepo sredio sve do onog dana kad sam se vratio kući i zatekao Bena kako urla. Dere se iz petnih žila i nitko ga ne može umiriti. Majka je rekla, pa dobro, dajte mu onda onu cipelu. Dilsey se pravila da ne čuje. Majka joj je ponovila a ja sam rekao ja idem jer ne mogu više podnijeti tu prokletu galamu. Jer  uvijek govorim mnogo toga ja mogu podnijeti i ne očekujem ne znam što od njih ali ako moram cijeli dan raditi u onom prokletom dućanu neka me vrag odnese ako ne zavređujem bar malo mira i tišine dok večeram. I tako sam rekao da idem a Dilsey brzo kaže - Jasone!  No dakle, u tren oka bilo mi je jasno što se dogodilo, ali za svaki slučaj otišao sam i uzeo cipelu i donio je u sobu i točno kao što sam mislio, kad ju je vidio čovjek bi pomislio da ga koljemo. Tada sam natjerao Dilsey da prizna, a onda sam ispričao majci. Poslije toga morali smo je odvesti gore u krevet, i nakon što su se stvari malo smirile, natjerao sam Dilsey strah u kosti. Ukoliko je crnca uopće moguće bilo čime zastrašiti, dakako. To je nevolja s crnačkom poslugom, kad su dugo vremena u ednoj obitelji tako se počnu praviti važni da više nisu nizašto. Misle da oni zapovijedaju cijeloj obitelji. - Rada bi znat što je loše na tome da ta jadna mala vidi svoje rođeno djetešce - kaže Dilsey. - Da su gospodin Jason još tu, sve bi bilo drukčije. - Samo što gospodin Jason nije tu - kažem ja. - Ja znam da mene nećeš slušati, ali valjda ćeš učiniti bar ono što majka kaže. Samo je ovako muči, pa ćeš i nju spremiti u grob, a onda možeš cijelu kuću napuniti probisvijetima i ništarijama. Ali kako ti je palo na um da dopustiš onom luđaku da je vidi? - Ti si hladan čovjek, Jasone, ako si uopće čovjek - kaže ona. - Falim Bogu što mi je dao više

srca, pa makar bilo i crno. - Barem sam dovoljno čovjek da se brinem da smočnica bude puna - kažem ja. - A ako to još ednom napraviš, više iz nje nećeš jesti. I tako sam joj sljedeći put rekao da će, ako opet pokuša nešto s Dilsey, majka najuriti Dilsey,  poslati Bena u Jackson i uzeti Quentin i otići. Neko me vrijeme samo promatrala. U blizini nije bilo ulične svjetiljke i nisam joj dobro vidio lice. Ali mogao sam osjetiti kako me gleda. Kad smo bili mali, pa kad bi se razbjesnila i osjetila kako je nemoćna, gornja bi joj usnica počela podrhtavati. Svaki put kad bi zadrhtala otkrilo bi se malo više zuba, i cijelo to vrijeme stajala je mirno kao kip i ni jedan joj se mišić nije micao, samo joj se usnica trzala sve više i više uza zube. Ali ništa nije rekla. Rekla je samo: - U redu. Koliko? - Pa, ako je jedan pogled kroz prozor kočije vrijedio sto dolara - kažem ja. I tako se poslije toga  prilično lijepo ponašala, samo je jednom zatražila da vidi izvode iz bankovnih računa. - Znam da imaju majčin potpis na poleđini - rekla je. - Ali želim vidjeti izvod iz banke. Želim sama vidjeti kamo idu ti čekovi. - To je na majčinom privatnom računu - kažem ja. - Ako ti misliš da imaš prava zabadati nos u njezine privatne poslove reći ću joj da vjeruješ kako su ti čekovi pronevjereni i da želiš službenu kontrolu zato što se ne pouzdaješ u nju.  Nije ništa ni rekla niti se pomaknula. Čuo sam kako šapće Proklet bio oh proklet bio oh proklet  bio. - Samo reci glasno - kažem ja. - Vjerujem da nije tajna što ti i ja jedno o drugome mislimo. Možda želiš novac natrag - kažem ja. - Slušaj, Jasone - kaže ona. - Nemoj mi sad lagati. Mislim na nju. Neću tražiti nikakve račune. Ako ovo dosad nije dovoljno, slati ću više svakoga mjeseca. Samo mi obećaj da će ona... da će... Ti to možeš učiniti. Stvari za nju. Budi nježan s njom. Male stvarčice koje ja ne mogu, koje mi ne daju... Ali ti nećeš. Nikad nisi imao ni kapi tople krvi u sebi. Slušaj - kaže ona. - Ako nagovoriš majku da mi e vrati, dat ću ti tisuću dolara. - Ti nemaš tisuću dolara - kažem ja. - Sad znam da lažeš. - Da, imam. Imat ću ih. Mogu ih dobiti. - I znam i kako ćeš ih dobiti - kažem ja. - Dobit ćeš ih na isti način na koji si dobila nju. A kad ona malo naraste... Tada sam pomislio da će me zbilja pljusnuti, a onda više nisam znao što će. Izgledala je kao nekakva igračka koja je prenavijena i svaki će se čas razletjeti u komadiće. - Oh, ma ja sam luda - kaže ona. - Nisam pri sebi. Pa ja je ne mogu uzeti. Zadrži je. O čemu ja to mislim. Jasone - kaže ona i zgrabi me za ruku. Ruke su joj bile vruće kao u ognjici. - Morat ćeš obećati da ćeš se brinuti za nju, da ćeš... Ona ti je rod; tvoje meso i krv. Obećaj, Jasone. Ti nosiš očevo ime: misliš li da bih njega morala dvaput moliti? pa čak i jednom? - Dakle - kažem ja. - Nešto mi je ipak ostavio. I što sad hoćeš da ja napravim - kažem ja. - Da kupim pregaču i ručna kolica? Nisam te ja u ovo uvalio - kažem ja. - Ja riskiram više od tebe, jer ti ne stavljaš ništa na kocku. Ako dakle očekuješ... - Ne - kaže ona. Tada se počela smijati i istodobno susprezati smijeh. - Ne. Ništa ja ne stavljam na

kocku - kaže ona, i dalje se tako čudnovato glasajući i pokrivajući rukama usta. - Ni-i-ništa - kaže ona. - Čuj - velim ja. - Prestani s tim! - Trudim se - veli ona držeći ruke na ustima. - O Bože, o Bože. - Idem ja odavde - kažem ja. - Ne smiju me ovdje vidjeti. A ti se smjesta pokupi iz grada, jesi li čula? - Čekaj - kaže ona, uhvativši me za ruku. - Prestala sam. Više neću. Obećaješ mi, Jasone? - veli ona, i ja joj osjećam oči gotovo kao da mi dodiruju lice. - Obećaješ? Majka... Onaj novac... ako joj katkad nešto ustreba... Ako ja budem slala čekove za nju na tebe, uz one druge, hoćeš li joj ih dati? I nećeš ništa reći? Pobrinut ćeš se da ima sve stvari kao druge djevojčice? - Naravno - kažem ja. - Sve dok se ti ponašaš kako treba i radiš što ti ja kažem. I tako, kad je Earl došao u prednji dio dućana sa šeširom na glavi, kaže on: - Idem skočiti do Rogersa da nešto prigrizem. Mislim da nećemo imati vremena ići kući na ručak. - Što znači da nećemo imati vremena? - kažem ja. - Pa s ovim cirkusom u gradu i tako - kaže on. - Daju i popodnevnu predstavu, i svi će htjeti do onda obaviti poslove da stignu na vrijeme. Zato bi bilo bolje da samo skočimo do Rogersa. - U redu - kažem ja. - Napokon, to je tvoj želudac. Ako želiš robovati svom poslu, nemam ja ništa  protiv. - Ti valjda nikad nećeš robovati nekom poslu - kaže on. - Neću, osim ako to ne bude posao Jasona Compsona. I tako, kad sam se vratio i otvorio ga, iznenadilo me samo što je unutra bila novčana uputnica, a ne ček. Tako je, gospodine moj. Ni jednoj ne možeš vjerovati. Nakon tolikih opasnosti kojima sam se izložio, opasnosti da majka sazna kako ona dolazi ovamo, jednom ili ponekad dvaput na godinu, a ja onda moram majci lagati o tome. Eto što ti je zahvalnost. I ne bih se uopće čudio da je možda obavijestila poštu kako je nitko ne smije unovčiti osim nje. Davati ovakvom djetetu 50 dolara. Pa ja nikad nisam ni vidio 50 dolara dok nisam navršio dvadeset prvu, dok su svi ostali dečki bili slobodni svako popodne i cijelu subotu a ja sam radio u dućanu. Kao što rekoh, kako oni mogu očekivati da ćemo je odgojiti ako joj ona daje novac nama iza leđa. Ona ima isti dom kao što si ti imala, kažem ja, i isti odgoj. Valjda majka zna bolje prosuditi što je njoj potrebno nego ti, koja uopće nemaš doma. Ako joj želiš dati novac - kažem ja - pošalji ga majci, nemoj ga njoj davati. Ako se ja moram izlagati tom riziku svakih nekoliko mjeseci, onda i ti moraš činiti kao što ja kažem, ili je s tim gotovo. I baš nekako kad sam se pripremio da počnem raditi na tome jer ako je Earl mislio da ću se ja sad zaletjeti preko ceste i ubaciti u sebe četvrt dolara jeftine hrane na njegov račun i pokvariti želudac onda se gadno prevario. Možda ja ne sjedim s nogama na stolu od mahagonija ali plaćen sam za ono što radim u ovoj zgradi i ako sebi ne mogu dopustiti da živim civiliziranim životom izvan nje, otići ću onamo gdje mogu. Znam ja stajati na vlastitim nogama; nije mi potreban ničiji stol od mahagonija da me podupre. I baš kad sam nakanio početi morao sam sve ostaviti i otrčati da prodam nekakvom seljačini šaku čavala ili nešto slično, a Earl je ondje progutao sendvič i već je po svoj prilici bio na  pola puta natrag i onda sam otkrio da više nemam čekova. Tada sam se sjetio kako sam ih namjeravao nabaviti ali sad je bilo prekasno, i onda sam podigao pogled i vidio je kako ulazi. Na stražnja vrata. Čuo sam je kako pita staroga Joba jesam li ja tu. Imao sam upravo dovoljno vremena da sve gurnem u ladicu i zatvorim je.

Prišla je mom stolu. Pogledao sam na sat. - Već si bila na ručku? - kažem ja. - Tek je dvanaest; baš sam čuo kako odbija. Sigurno si letjela kući i natrag. - Ne idem ja kući na ručak - rekla je. - Je li danas stiglo pismo za mene? - Zar si ga očekivala? - kažem ja. - Imaš nekog dragog koji zna pisati? - Od majke - kaže ona. - Jesam li dobila pismo od majke? - kaže ona i gleda me. - Majka je dobila jedno od nje - kažem ja. - Nisam ga otvorio. Morat ćeš čekati da ga ona otvori. Vjerojatno će ti dopustiti da ga vidiš. - Molim te, Jasone - kaže ona kao da me uopće nije čula. - Jesam li dobila pismo? - Što ti je? - kažem ja. - Nikad još nisam vidio da si tako zabrinuta za nekoga. Sigurno očekuješ neki novac od nje. - Rekla je da će... - kaže ona. - Molim te, Jasone - kaže ona. - Jesam li? - Danas si vjerojatno ipak bila u školi - kažem ja. - Negdje gdje su te naučili da kažeš molim. Pričekaj dok podvorim ovu mušteriju. Otišao sam i podvorio ga. Kad sam se okrenuo da se vratim nije se vidjela iza stola. Potrčao sam. Potrčao sam oko stola i uhvatio je baš kad je trgnula ruku iz ladice. Uzeo sam joj pismo, lupao sam oj zglavcima o stol sve dok ga nije ispustila. - Ne daš se krstiti, je li? - kažem ja. - Daj mi ga - kaže ona. - Već si ga otvorio. Daj mi ga. Molim te, Jasone. Moje je. Vidjela sam ime. - Dat ću ti ja remenom - kažem ja. - To ćeš ti dobiti. Prekapati po mojim papirima. - Ima li u njemu novca? - kaže ona, posegnuvši za njim. - Rekla je da će mi poslati novaca. Obećala je da će poslati. Daj mi ga. - A što će tebi novac? - kažem ja. - Rekla je da će ga poslati - kaže ona. - Daj mi ga. Molim te, Jasone. Nikad više ništa neću tražiti od tebe, samo ako mi ga ovaj put dadeš. - Hoću, ako mi daš vremena - kažem ja. Izvukao sam pismo i novčanu uputnicu i dao joj pismo. Posegnula je za novčanom uputnicom, a pismo je jedva i pogledala. - Morat ćeš je najprije potpisati kažem ja. - Na koliko je? - kaže ona. - Pročitaj pismo - kažem ja. - Valjda negdje piše. Pročitala ga je brzo, preletjela ga između dva treptaja oka. - Ne veli ništa - kaže ona, podižući pogled. Pustila je pismo da padne na pod. - Na koliko je? - Deset dolara - kažem ja. - Deset dolara? - kaže ona i zuri u mene. - I budi sretna da si i to dobila - kažem ja. - Ovakvo dijete. I čemu odjednom ta pohlepa za novcem? - Deset dolara? - kaže ona kao da govori u snu. - Samo deset dolara? - Brzo je posegnula za uputnicom. - Lažeš - kaže ona. - Lopove! - kaže. - Lopove! - To bi ti, je li? - kažem ja, zadržavajući je.

- Daj mi je! - kaže ona. - Moja je. Meni ju je poslala. Hoću je vidjeti. Hoću. - Hoćeš? - kažem ja i zadržavam je. - A kako ćeš to izvesti? - Samo mi daj da vidim, Jasone - kaže ona. - Molim te. Više nikad neću ništa tražiti. - Ti misliš da ja lažem? - kažem ja. - Baš zato ti ne dam da je vidiš. - Ali samo deset dolara - kaže ona. - Rekla mi je da... rekla mi je... Jasone, molim te molim te molim te. Potreban mi je novac. Zbilja mi je potreban. Daj mi je, Jasone. Učinit ću što god hoćeš ako mi je daš. - Reci mi zašto ti je taj novac potreban - kažem ja. - Potreban mi je - kaže ona. Gledala me. A onda me iznenada prestala gledati, a da uopće nije svrnula pogled. Znao sam da će sad lagati. - Dužna sam neki novac - kaže ona. - Moram ga vratiti. Moram ga danas vratiti. - A kome? - kažem ja. Ruke su joj se grčile. Lijepo sam vidio kako se trudi da izmisli neku laž. Jesi li opet uzimala nešto u dućanima na kredit? - kažem ja. - Nemoj mi ni pokušati s tom pričom. Ako možeš naći i jednog čovjeka u ovome gradu koji će ti dati nešto na kredit poslije onoga što sam im ja ispričao, spreman sam to pojesti. - Jednoj djevojci - kaže ona. - Jednoj djevojci sam dužna. Posudila sam nešto novca od jedne djevojke. Moram joj ga vratiti. Jasone, daj mi ga. Molim te. Sve ću učiniti. Potreban mi je. Majka će ti platiti. Pisat ću joj da ti plati i da više neću nikad ništa od nje tražiti. Pokazat ću ti to pismo. Molim te, Jasone. Potreban mi je taj novac. - Reci mi zašto, pa ću vidjeti - kažem ja. - Reci mi. - Ona je samo stajala, a ruke su joj gnječile haljinu. - U redu - kažem ja. - Ako ti je deset dolara premalo, onda ću ih odnijeti kući majci, i znaš što će se s njima onda dogoditi. Naravno, ako si toliko bogata da ti ne treba deset dolara... Stajala je, gledala u pod i mrmljala kao za sebe. - Rekla je da će mi poslati novaca. Rekla je da ona šalje ovamo novac a ti kažeš da ne šalje ništa. Rekla je da je ovamo poslala mnogo novca. Kaže da je to za mene. Da nešto od toga ide meni. A ti kažeš da nemamo novca. - Ti o tome znaš isto koliko i ja - kažem ja. - Vidjela si što se događa s onim čekovima. - Da - kaže ona i gleda u pod. - Deset dolara - kaže ona. - Deset dolara. - I zahvali nebesima što imaš i deset dolara - kažem ja. - Evo - kažem ja. - Stavio sam novčanu uputnicu licem prema dolje na stol i držao ruku na njoj. - Potpiši je. - Hoćeš li mi dati da vidim? - kaže ona. - Samo bih je htjela pogledati. Ma što na njoj pisalo, tražit ću samo deset dolara. Možeš zadržati ostatak. Samo je želim vidjeti. - Baš nećeš, kad si se ovako ponašala - kažem ja. - Moraš naučiti jedno: kad ti ja kažem da nešto učiniš, onda to moraš i učiniti. Potpiši se na toj crti. Uzela je pero, ali umjesto da se potpiše samo je stajala pognute glave, dok joj se pero treslo u ruci. Baš kao i njezina majka. - O, Bože - kaže ona - o, Bože. - Da - kažem ja. - To moraš naučiti pa makar nikad ništa drugo ne naučila. Sad potpiši i nosi se odavde. Potpisala je. - Gdje je novac? - kaže ona. Uzeo sam uputnicu, posušio tintu i spremio je u džep. Tada sam joj dao deset dolara. - A sad da si se vratila danas popodne u školu, čuješ? - kažem ja. Nije odgovorila. Zgužvala je novčanicu u ruci kao da je kakva krpa i izišla na prednja vrata baš kad je Earl ulazio. Jedna je

mušterija ušla s njim i zaustavili su se u prednjem dijelu dućana. Skupio sam stvari i stavio šešir na glavu i krenuo naprijed. - Je li bilo prometa? - kaže Earl. - Ne baš - kažem ja. Gledao je kroz vrata. - Ono ondje su tvoja kola? - kaže. - Bolje da ne pokušaš ići kući na ručak. Vjerojatno ćemo imati oš jednu navalu prije nego počne predstava. Uzmi si ručak kod Rogersa i stavi račun u ladicu. - Najljepša hvala - kažem ja. - Mislim da sam se još uvijek u stanju sam prehraniti. I točno će ondje ostati, i stražariti na tim vratima kao sokol sve dok se ja opet ne pojavim. No dobro, malo će morati pričekati; zbilja sam davao sve od sebe. Posljednji sam put rekao sam sebi kako mi je to zadnji; kako se moram sjetiti da odmah nabavim nove. Ali tko bi sve popamtio u svoj ovoj gužvi. A sad je još ovamo morao doći i taj prokleti cirkus baš toga dana kad moram po cijelom gradu loviti nove čekove, uza sve ostalo što mi je činiti da održavam kućanstvo, i sad mi Earl stražari na vratima kao sokol. Otišao sam do tiskare i rekao vlasniku kako bih se htio našaliti s prijateljem, ali on nije imao ništa. Onda mi je rekao neka pogledam u staroj zgradi opere gdje je netko uskladištio masu papira i smeća iz stare Trgovačke i Zemljoradničke banke kad je propala, pa sam išao pokrajnjim ulicama da me Earl ne bi vidio i napokon sam našao staroga Simmonsa i dobio od njega ključ i otišao gore i  prekopavao. Konačno sam našao blok čekova iz jedne banke u Saint Louisu. Naravno da će ona odabrati baš ovaj put da ga promotri izbliza. No dobro, morat će poslužiti. Nisam više mogao gubiti vrijeme. Vratio sam se u dućan. - Zaboravio sam neke papire koje majka želi staviti u banku - kažem ja. Pošao sam u stražnji dio dućana za stol i sredio ček. U svoj toj žurbi, govorio sam sam sebi kako je  baš dobro što joj vid slabi, strpljivoj bogobojaznoj kršćanki kao što je majka, kad već živi s onom malom kurvicom u kući. Kažem joj ti znaš isto tako dobro kao i ja u što će ona izrasti ali kažem ja to e tvoja stvar, ako je želiš zadržati i odgojiti u svojoj kući samo zbog oca. Onda ona počne plakati i govoriti kako je to njezina krv i meso a ja samo kažem u redu. Neka bude po tvome. Ja to mogu izdržati ako ti možeš. Opet sam sredio pismo i iznova ga zalijepio i izišao. - Pokušaj se vratiti što je prije moguće - rekao je Earl. - U redu - kažem ja. Otišao sam do telegrafa. Svi su pametnjakovići već bili ondje. - Dečki, je li tko od vas već zaradio svoj milijun? - kažem ja. - Kako se može bilo što zaraditi uz ovakvo tržište? - kaže Doc. - A kako stoji? - kažem ja. Ušao sam i pogledao. Bilo je tri poena ispod početnog tečaja. - Pa nećete valjda vi dečki dopustiti da vas pobijedi ovakva sitnica kao što je tržište pamuka, je li? kažem ja. - Mislio sam da ste za to prepametni. - Vraga pametni - kaže Doc. - U dvanaest sati tečaj je pao za dvanaest poena. Očistilo me do kraja. - Dvanaest poena? - kažem ja. - Pa zašto mi nitko nije javio, bogamu? Zašto mi niste javili? kažem ja telegrafistu. - Ja primam ovo kako dolazi - kaže on. - Ne bavim se mešetarenjem ispod ruke. - Vidi što smo pametni! - kažem ja. - Čovjek bi pomislio da bi mogli naći vremena da me nazovete kad već kod vas trošim toliki novac. Ili je možda ta vaša prokleta firma u sprezi s onim prokletim

 pljačkašima na Istoku.  Ništa nije rekao. Pravio se da je zaposlen. - Nešto se previše pravite važni - kažem ja. - Da vam se ne dogodi da još morate i raditi da bi se  prehranili. - A što je tebi? - kaže Doc. - Još si tri poena u plusu. - Da - kažem ja. - Kad bih slučajno prodavao. Mislim da to još nisam spomenuo. Vi ste dečki sve izgubili? - Ja sam se dvaput ulovio - kaže Doc. - Prešaltao sam se upravo na vrijeme. - No dobro - kaže I. O. Snopes. - Dosad sam znao pogodit; pa valjda je u redu da i mene jedanput  pogodi. I tako sam ih ostavio da međusobno trguju za pet centi po poenu. Pronašao sam jednog crnca i  poslao ga da mi doveze auto, i stajao sam na uglu i čekao. Nisam vidio Earla kako gleda gore i dolje niz ulicu, vireći jednim okom na sat, jer s toga mjesta nisam mogao vidjeti vrata. Nakon otprilike tjedan dana vratio se s kolima. - A gdje si bio dovraga? - kažem ja. - Vozikao se naokolo da te cure vide? - Došo sam čim sam mogo - kaže on. - Moro sam vozit skroz oko trga, sve je puno kola.  Nisam još sreo crnca koji za sve što učini nema neoborivi alibi. Ali samo mu daj automobil i odmah će se početi praviti važan. Ušao sam i odvezao se oko trga. Krajičkom oka primijetio sam Earla na vratima s druge strane trga. Otišao sam ravno u kuhinju i rekao Dilsey neka požuri s ručkom. - Quentin još nije došla - kaže ona. - Pa što onda? - kažem ja. - Sad ćeš mi još reći da ni Luster nije još spreman za jelo. Quentin dobro zna kad se u ovoj kući objeduje. Hajde, požuri sad s tim. Majka je bila u svojoj sobi. Dao sam joj pismo. Otvorila ga je i izvukla ček i sjedila držeći ga u ruci. Ja sam otišao u kut i donio joj lopaticu i dao joj šibicu. - Hajde - kažem ja. - Završi s tim. Još malo pa ćeš zaplakati. Uzela je šibicu ali je nije zapalila. Sjedila je i gledala ček. Baš kao što sam ja predvidio. - Grozno mi je što ovo činim - kaže ona. - Da ti otežavam teret time što moraš još i Quentin... - Nekako ćemo se već snaći - kažem ja. - Hajde. Završi s tim. Ali ona je samo sjedila s čekom u ruci. - Ovaj glasi na neku drugu banku - kaže ona. - Prije su glasili na banku u Indianapolisu. - Da - kažem ja. - Ženama je i to dopušteno. - Što to? - kaže ona. - Pa da drže novac u dvije različite banke - kažem ja. - Aha - kaže ona. Neko je vrijeme gledala ček. - Drago mi je da znam da je tako... da ima toliko... Bog vidi da ispravno postupam - kaže ona. - Hajde - kažem ja. - Obavi to. Priušti si zabavu. - Zabavu? - kaže ona. - Kad pomislim... - Mislio sam da spaljuješ ovih dvjesto dolara mjesečno za zabavu - kažem ja. - Hajde, idemo.

Hoćeš da ja zapalim šibicu? - Mogla bih se prisiliti da ih prihvatim - kaže ona. - Za dobro moje djece. Ja uopće nemam  ponosa. - Onda nikad ne bi imala mira - kažem ja. - Znaš da ne bi. Jednom si tako odlučila, pa neka tako i ostane. Mi se možemo snaći. - Ja sve tebi prepuštam - kaže ona. - Ali ponekad se bojim kako te na taj način lišavam svega što ti  po pravu pripada. Možda će me Bog za to kazniti. Ako želiš, zatomit ću svoj ponos i prihvatiti ih. - A što bi koristilo da počneš sada, kad ih uništavaš već petnaest godina? - kažem ja. - Ako s tim nastaviš, ništa ne gubiš, ali ako ih sad počneš prihvaćati, bit ćeš na gubitku pedeset tisuća dolara. Dosad smo nekako izlazili, je li? - kažem ja. - Još nisam primijetio da si u ubožnici. - Da - kaže ona. - Nama Bascombima nije potrebno ničije milosrđe. A najmanje milosrđe jedne  posrnule žene. Kresnula je šibicu i zapalila ček i stavila ga u lopaticu, a za njim i omotnicu, i gledala ih kako gore. - Ti ne znaš kako je to - kaže ona. - Zahvali Bogu što nikad nećeš saznati što majka osjeća. - Ima mnogo žena na ovom svijetu koje nisu ništa bolje od nje - kažem ja. - Ali one mi nisu kćeri - kaže ona. - Ne radi se o meni - kaže ona. - Ja bih je od srca rado uzela natrag, unatoč grijesima i svemu, jer ona je moje meso i moja krv. Ali mislim na Quentin.  No dobro, mogao sam joj reći kako baš nema šanse da netko ozbiljno naudi Quentin, ali kao što kažem ne očekujem mnogo ali ipak želim jesti i spavati a da mi pritom dvije ženske ne cvile i ne svađaju se po kući. - I na tebe - kaže ona. - Znam što osjećaš prema njoj. - Što se mene tiče - kažem ja - možeš je mirno pozvati da se vrati. - Ne - kaže ona. - To dugujem uspomeni na tvog oca. - A zar te on nije neprestano nagovarao neka joj dopustiš da se vrati kući kad ju je Herbert izbacio? - kažem ja. - Ti to ne razumiješ - kaže ona. - Znam da mi ne namjeravaš otežavati položaj. Ali na meni je da trpim za svoju djecu - kaže ona. - Ja sam to kadra podnijeti. - Čini mi se da si pritom zadaješ mnogo nepotrebnih briga - kažem ja. Papir je izgorio. Odnio sam ga do kamina i bacio unutra. - Naprosto mi se čini grešnim spaljivati dobar novac - kažem ja. - Dao Bog da nikad ne dočekam dan kad moja djeca budu prisiljena prihvatiti ovo, plaću za grijeh - kaže ona. - Radije bih prije vidjela čak i tebe mrtvog u lijesu. - Neka bude po tvome - kažem ja. - Hoćemo li skoro ručati? - kažem ja. - Jer inače, moram dosta  brzo natrag. Danas imamo prilično posla. - Ustala je. - Jednom sam joj već rekao - kažem ja. - Čini se da čeka Quentin ili Lustera ili nekoga. Evo, sad ću je pozvati. Pričekaj. - Ali ona je pošla do vrha stubišta i zazvala. - Quentin još nije došla - kaže Dilsey. - E, onda moram natrag na posao - kažem ja. - Pojest ću negdje u gradu sendvič. Ne želim kvariti Dilseyjin program - kažem ja. No dobro, to ju je opet potaklo da počne kukati, dok je Dilsey šepesala amo-tamo i mrmljala i govorila:

- Dobro, dobro, odma ću vas podvorit. - Ja se trudim da svima ugodim - kaže majka. - Trudim se da ti olakšam teret koliko god mogu. - Pa ja se ne žalim, jel tako? - kažem ja. - Jesam li rekao i jednu jedinu riječ osim da se moram vratiti na posao? - Znam - kaže ona. - Znam da ti nisi dobio priliku kao drugi, da si se morao zakopati u ovaj mali  provincijski dućan. Željela sam da napreduješ. Znala sam da tvoj otac nikada neće shvatiti kako si ti edini koji ima smisla za posao, a onda kad je sve ostalo propalo, vjerovala sam da će kad se ona uda i Herbert... nakon što je obećao... - Pa on je vjerojatno također lagao - kažem ja. - Možda uopće i nije imao banku. A da jest, ne vjerujem da bi išao sve do Mississippija da nađe činovnika za nju.  Neko smo vrijeme jeli. Čuo sam Bena u kuhinji, gdje ga je Luster hranio. Kao što kažem, ako moramo hraniti još jedna usta a ona ne želi uzeti taj novac, zašto njega ne poslati u Jackson. Ondje bi mu bilo mnogo bolje, među sebi ravnima. Ja kažem sam Bog zna kako se u ovoj obitelji nemamo baš čime ponositi, ali i ne treba mnogo ponosa pa da čovjeku bude mučno gledati tridesetogodišnjeg muškarca kako se igra po dvorištu s malim crncem, i kako trči gore dolje uz ogradu i muče kao krava kad god ondje vani igraju golf. Kažem, da smo ga odmah poslali u Jackson, danas bi nam svima bilo  bolje. Kažem, ti si svoju dužnost prema njemu izvršila; učinila si sve što itko od tebe može očekivati, čak više nego što bi većina učinila, pa zašto ga onda ne poslati onamo i izvući bar tu korist iz ovih  poreza koje plaćamo. A ona onda kaže - Mene uskoro neće biti. Znam da sam ti samo na teret - a ja kažem - To već tako dugo govoriš da ću ti početi vjerovati - samo, kažem ja, bolje da pripaziš da ne odaš kako te više nema, jer ću ga inače sigurno ukrcati na onaj broj sedamnaest iste večeri a, kažem a, mislim da znam mjesto koje će i nju uzeti, a ono se svakako ne zove Ulica Meda i mlijeka. Onda je ona počela plakati a ja kažem, U redu u redu i ja se ponosim svojom obitelji kao i svi drugi ljudi premda ne znam uvijek odakle joj neki članovi potječu.  Neko smo vrijeme jeli. Majka je poslala Dilsey pred kuću da ponovo pogleda ide li Quentin. - Neprestano ti govorim da ona neće doći na ručak – kažem ja. - Pa valjda ima toliko pameti - kaže majka. - Zna da joj ja ne dopuštam da se skita ulicama i da mora doći kući na ručak. Jesi li dobro pogledala, Dilsey? - Onda joj ne daj - kažem ja. - A što ja mogu - kaže ona. - Svi ste se sa mnom rugali. Oduvijek. - Da se ti ne miješaš, već bih je ja naučio da sluša - kažem ja. - Bio bi mi dovoljan jedan dan da je naučim redu. - Ti bi bio previše okrutan prema njoj - kaže ona. - Ti imaš ćud svog ujaka Mauryja. To me podsjetilo na pismo. Izvukao sam ga i pružio joj ga. - Ne moraš ga otvarati - kažem ja. Banka će te obavijestiti koliko je ovaj put. - Adresirano je na tebe - kaže ona. - Hajde onda, otvori ga - kažem ja. Otvorila ga je i pročitala i vratila mi ga. »Dragi moj mladi nećače«, pisalo je »Bit će ti drago čuti da sam trenutno u poziciji da se okoristim jednom prilikom koju, iz razloga koje ću ti odmah razjasniti, ne bih potanje razglabao dok mi se ne pruži prilika da ti je otkrijem na

sigurniji način. Moje me poslovno iskustvo naučilo da se u stvarima povjerljive prirode klonim bilo kojeg konkretnijeg medija od govora, i po mojem krajnjem oprezu u ovom slučaju morao bi naslutiti kolika je vrijednost toga pothvata. Nije potrebno naglasiti kako sam netom završio najiscrpniju analizu svih njegovih faza i ne oklijevam ni časka da te izvijestim kako je to onakva zlatna šansa kakva se čovjeku pruža samo jednom u životu, te sad pred sobom jasno vidim onaj cilj prema kome sam tako dugo i tako nepokolebljivo težio: tj., konačnu solidnost mojih poslova putem koje bi na njezin zasluženi položaj mogao vratiti onu obitelj kojoj imam čast biti jedini preostali muški  potomak; onu obitelj u koju sam oduvijek uključivao tvoju gospođu majku i njezinu djecu. Stjecajem okolnosti nisam posve u poziciji da u potpunosti iskoristim sve prednosti koje ta prilika  pruža, ali radije nego da se osvrnem negdje izvan obitelji, danas ću podići u banci tvoje majke onaj mali iznos potreban da dopunim svoju početnu investiciju, za što ovdje prilažem, kao puku formalnost, vlastoručno ispisanu obveznicu na osam posto kamata na godinu. Nije potrebno naglasiti kako je to tek formalnost, da bi tvoja majka bila osigurana za onu slučajnost koje je čovjek vazda igračka i zabava. Jer ja ću dakako taj iznos iskoristiti kao da je moj vlastiti, te na taj način omogućiti tvojoj majci da se i sama okoristi prilikom koja se na temelju mog iscrpnog ispitivanja pokazala čistom srećom, izvorom - ako mi dopuštaš ovu jeftinu uspredbu - bistre vode i pravim zlatnim rudnikom. Shvatit ćeš da je sve ovo u povjerenju, između dvojice poslovnih ljudi; sami ćemo brati u našim vinogradima, je li? A poznavajući krhko zdravlje tvoje majke i bojažljivost koju tako delikatno odgojene južnjačke dame prirodno osjećaju u vezi s poslovima, te njihovu ljupku sklonost da nehotice otkriju takve stvari u razgovoru, predložio bih ti da joj to i ne spominješ. Kad bolje razmislim, čak ti savjetujem da joj to ne spominješ. Najbolje bi bilo naprosto uplatiti taj iznos u banku, nekog budućeg datuma, u komadu s ostalim malim iznosima za koje sam se kod nje već zadužio, i njoj o tome ništa ne govoriti. Dužnost nam je da je štitimo od ovog grubog materijalnog svijeta koliko je god to moguće. Tvoj odani ujak  Maury L. Bascomb« - I što sad želiš poduzeti? - kažem ja odgurnuvši prstom pismo preko stola. - Ja znam da mu zamjeraš što mu ja dajem novac - kaže ona. - Novac je tvoj - kažem ja. - Ako ga želiš bacati, čak i pticama, to je tvoja stvar. - On mi je rođeni brat - kaže majka. - On je posljednji Bascomb. Kad mi umremo, neće biti više nikoga od nas. - Nekome će to sigurno teško pasti - kažem ja. - No dobro, dobro - kažem ja. - Novac je tvoj. Radi s njim što ti je volja. Hoćeš li da dam nalog banci da plati? - Znam da mu zamjeraš - kaže ona. - Uviđam koliki ti je teret na leđima. Kad mene više ne bude,  bit će ti mnogo lakše. - Mogao bih ga ja sebi odmah olakšati - kažem ja. - No dobro, dobro, neću to više spominjati. Preseli kompletnu ludnicu ovamo, ako hoćeš. - On ti je rođeni brat - kaže ona. - Čak ako i jest hendikepiran. - Uzet ću tvoju čekovnu knjižicu - kažem ja. - Danas ću podići svoj ček. - Tjera te da čekaš šest dana - kaže ona. - Jesi li siguran da mu posao ide kako treba? Vrlo mi je čudno da solventno poduzeće ne može na vrijeme isplaćivati svoje namještenike.

- Ma, u redu je on - kažem ja. - vrst kao banka. Ja sam mu sam rekao neka se ne brine oko moje  plaće dok ne skupimo sve što potražujemo svakog mjeseca. Zato ponekad kasni. - Ne bih naprosto mogla podnijeti da izgubiš i ono malo što sam za tebe morala investirati - kaže ona. - Često mislim kako Earl nije baš uspješan u svom poslovanju. Znam da ti ne povjerava onoliko o poslu koliko bi tvoja investicija u njemu zahtijevala. Porazgovarat ću s njim o tome. - Ne, ostavi ga na miru. - kažem ja. - To je njegovo poduzeće. - Uložio si u njega tisuću dolara. - Samo ga ostavi na miru - kažem ja. - Vodim ja računa o svemu. Imam tvoju punomoć. Sve će biti u redu. - Ti i ne znaš kolika si mi utjeha - kaže ona. - Oduvijek si mi bio ponos i dika, ali kad si mi sam od svoje volje predložio, zahtijevao da svaki mjesec ulažeš svoju plaću na moje ime u banci, zahvalila sam Bogu što si mi baš ti ostao, kad su oni već morali otići. - Pa ni oni nisu bili tako loši - kažem ja. - Vjerojatno su radili kako su najbolje mogli. - Kad tako govoriš znam da se s puno žuči sjećaš svog oca - kaže ona. - I to vjerojatno s pravom. Ali srce me boli kad to čujem. Ustao sam. - Ako si odlučila plakati - kažem ja - morat ćeš to obaviti sama, jer ja se moram vratiti na posao. Idem po čekovnu knjižicu. - Idem ja po nju - kaže ona. - Samo miruj - kažem ja. - Ja ću. - Popeo sam se stubama i uzeo čekovnu knjižicu iz njezinog  pisaćeg stola i vratio se u grad. Otišao sam u banku i položio na račun ček i novčanu uputnicu i još deset dolara i onda navratio u telegraf. Indeks se pomakao za jedan poen iznad početnog. Već sam izgubio trinaest poena, a sve zato što je ona u dvanaest sati došla praviti cirkus i gnjaviti me za ono  pismo. - U koje je doba stigao ovaj izvještaj? - kažem ja. - Prije otprilike jedan sat - kaže on. - Prije jedan sat? - kažem ja. - A zašto vas plaćamo? -, kažem ja. - Za tjedni izvještaj? Kako očekujete da čovjek nešto poduzme? Sve bi moglo otići k vragu, a mi ne bi ni znali. - Ja i ne očekujem da nešto poduzmete - kaže on. - Promijenili su onaj zakon o špekulacijama na tržištu pamuka. - Jesu li? - kažem ja. - Ništa nisam čuo. Vjerojatno su to javili preko Western Union telegrafa. Vratio sam se u trgovinu. Trinaest poena. Vrag me odnio ako vjerujem da itko išta znade o tim vražjim poslovima osim onih koji su se lijepo izvalili u svojim newyorskim uredima i gledaju kako im dolaze budale iz provincije i preklinju ih neka im uzmu novac. No dobro, čovjek koji se oslanja na njihove izvještaje pokazuje da nema vjere u sebe, a kao što rekoh, ako nisi pripravan prihvatiti savjet, čemu za njega plaćati. Osim toga, ti su ljudi ondje gore na samom izvoru, znaju sve što se događa. Osjećao sam brzojav u svom džepu. Morao bih samo dokazati da su se poslužili telegrafskom kompanijom u svrhu prijevare. Da je to neka vrsta ilegalne burze. A ne bih se dugo premišljao. Ali neka me vrag nosi ako mogu povjerovati da tvrtka velika i bogata kao što je Western Union ne može na vrijeme razaslati burzovni izvještaj. Barem upola tako brzo kao što ti šalju brzojav u kojem avljaju Vaš je račun zatvoren. Ali baš njih briga koliko je crno pod noktom. Oni su se urotili s onom bandom iz New Yorka. To je svakome jasno.

Kad sam ušao, Earl je pogledao na sat. Ali ništa nije rekao sve dok mušterija nije otišla. Onda kaže, - Išao si doma na ručak? - Morao sam ići zubaru - kažem ja jer njega se baš ništa ne tiče gdje ja jedem ali moram provesti cijelo popodne s njim u trgovini. I još mi tu prigovara nakon svega što sam izdržao. Običan mali  provincijski kramar uvijek kažem da će se čovjek koji ima tek petsto dolara brinuti kao da ima  pedeset tisuća. - Mogao si mi reći - kaže on. - Očekivao sam da ćeš se odmah vratiti. - Dajem ti ovaj zub i još deset dolara uz to, u svako doba - kažem ja. - Naš je dogovor bio jedan sat za ručak - kažem ja. - I ako ti se ne sviđa kako radim, znaš što možeš napraviti u vezi s tim. - Znam ja to već dosta dugo - kaže on. - I da nema tvoje majke, bio bih to već davno i napravio. To e gospođa s kojom iskreno suosjećam, Jasone. Šteta što neki koje poznajem to za se ne mogu reći. - Onda možeš to suosjećanje zadržati za sebe - kažem ja. - Kad nam bude potrebno, obavijestit ću te na vrijeme. - Već te dugo štitim u vezi s onim poslom, Jasone - kaže on. - Da? - kažem ja i puštam ga da nastavi. Slušam što će sve reći prije nego mu začepim usta. - Mislim da znam bolje od nje odakle onaj automobil. - Misliš, je li? - kažem ja. - I kad ćeš proširiti vijest da sam ga ukrao od svoje majke? - Ništa ja ne kažem - kaže on. - Znam da imaš njezinu punomoć. I znam da ona još uvijek vjeruje da je tisuću dolara uloženo u ovu firmu. - U redu - kažem ja. - Budući da toliko znaš, reći ću ti još nešto: idi u banku i pitaj ih na čiji račun a ulažem sto šezdeset dolara svakoga prvog u mjesecu, već dvanaest godina. - Ništa ja ne kažem - kaže on. - Samo te molim da ubuduće budeš malo pažljiviji.  Nisam više ništa rekao. Nikakve koristi od toga. Ustanovio sam da je čovjeka kad upadne u neku kolotečinu najbolje u njoj i ostaviti. A kad si čovjek zabije u glavu da nekome mora nešto povjeriti o tebi za tvoje dobro, laku noć. Drago mi je da nemam onu vrstu savjesti koju moraš neprestano tetošiti kao bolesno štene. Kao da bih ja ikad u bilo čemu bio tako pažljiv kao on u nastojanju da mu ona  bijedna rupa od dućana ne donese više od osam posto. Valjda misli kako bi ga kaznili zbog lihvarstva da zarađuje više od čistih osam posto. Kakvu vražju šansu uopće ima čovjek, vezan u ovakvoj selendri i za ovakav posao. Ma da mi je preuzeti tu njegovu firmu na godinu dana sredio bih je tako da više nikad ne bi morao raditi, samo kakav je, on bi sve to poklonio crkvi ili nekome sličnome. Ako mi nešto ide na živce onda je to prokleti licemjer. Čovjek koji misli kako je sve što ne razumije sigurno lopovluk i kako ima moralnu obvezu da u prvoj prilici koja mu se pruži ispriča nekom trećem sve ono što nikako ne bi smio ispričati. Kao što kažem kad bih svaki put pomislio kako je čovjek koji radi nešto što ja ne razumijem sigurno lopov, vjerujem da bih bez problema našao nešto u onim knjigama otraga što po tvome ne bi vrijedilo ispričati nekome koji bi po mome to morao znati, jer oni o tome znaju možda još mnogo više nego ja, a ako ne znaju to se mene ionako ne tiče a on kaže: Moje su knjige svakome otvorene. Svi koji imaju nekog udjela ili misle da imaju nekog udjela u ovoj firmi mogu ih pogledati kad god zažele. - Naravno, ti joj nećeš sam reći - kažem ja. - Ti to ne bi mogao srediti sa svojom savješću. Ti ćeš e samo odvesti u ured i dopustiti joj da to sama otkrije. Sam joj nećeš ništa reći.

- Ne pokušavam se ja miješati u tvoj život - kaže on. - Ja znam da su tebi uskraćene neke stvari koje je Quentin imao. Ali tvoja je majka također imala vrlo nesretan život, i kad bi ona sad došla ovamo i upitala me zašto si otišao, morao bih joj reći. Nije riječ o tih tisuću dolara. Ti to znaš. Nego čovjek neće nikamo dospjeti ako mu se činjenice i glavne knjige ne slažu. A ja neću nikome lagati, ni zbog sebe ni zbog bilo koga drugoga. - No dobro onda - kažem ja. - Čini mi se da je ta tvoja savjest mnogo marljiviji činovnik od mene; ne mora ići kući u podne na ručak. Samo pripazi da mi ne kvari apetit - kažem ja, jer kako dovraga mogu bilo što obaviti kako treba, uz tu prokletu obitelj i nju koja se uopće ne trudi da nauči redu ni nju ni sve druge kao onaj put kad je slučajno vidjela kako jedan ljubi Caddy i cijeli je sljedeći dan hodala po kući u crnoj haljini s velom preko lica i čak ni otac je nije mogao natjerati da kaže jednu riječ osim što je plakala i govorila kako je njezina kćerkica mrtva a Caddy je tada imala tek oko  petnaest godina pa bi po tome za tri godine morala nositi kostrijet ili vjerojatno smirak da je tako nastavila. Misliš da mogu sebi priuštiti da se ona skiće ulicama sa svakim trgovačkim putnikom koji dođe u grad, kažem ja, i da onda oni pričaju svima drugima niz cestu i uz cestu gdje će naći jednu vatrenu kad stignu u Jefferson. Nema u meni mnogo ponosa, i ne mogu ga sebi priuštiti dok  imam kuhinju punu crnaca koje moram hraniti, a pritom kradem državnoj ludnici njezinu glavnu zvijezdu. Loza, kažem ja, guverneri i generali. Sva je sreća da nismo nikad imali kraljeva i predsjednika u obitelji; sad bismo svi bili dolje u Jacksonu i lovili leptire. Kažem, bilo bi dosta gadno da je moja; ali tada bih u najmanju ruku bio siguran da je kopile, ako ništa drugo, no sad to vjerojatno ne može ni dragi Bog sigurno znati. I tako sam poslije nekog vremena čuo kako svira muzika, i svi su počeli odlaziti. Išli na predstavu, svi do jednoga. Tu se cjenkaju oko remena od dvadeset centi da uštede petnaest centi da bi ga onda dali hrpi Yankeeja koji dolaze ovamo i plaćaju možda jedva deset dolara za dozvolu. Otišao sam u stražnji dio dućana. - No dobro - kažem ja. - Ako ne pripaziš, ta će ti matica urasti u ruku. Onda ću morati uzeti sjekiru i isjeći je. Što misliš da će jesti žišci ako ne sastaviš te kultivatore da im osiguraju urod? - kažem ja. - Kadulju? - Ma ovi zbilja znaju svirat - kaže on. - Pričaju ljudi da jedan u tom cirkusu može svirat na pili. Baš ko da je bendžo. - Čuj - kažem ja. - Znaš li koliko će taj cirkus potrošiti u ovom gradu? Oko deset dolara - kažem a. - Deset dolara, što ih je Buck Turpin već spremio u džep. - A zašto su dali gospodinu Bucku deset dolara? - kaže on. - Za dozvolu da ovdje nastupaju - kažem ja. - A ono ostalo što će potrošiti može ti stat u oko. - Oćete reć da oni plaćaju deset dolara samo da daju ovđe prestavu? - kaže on. - Samo toliko - kažem ja. - A što misliš koliko će... - U, bogamu - kaže on. - Oćete reć oni njima naplaćuju da bi im dali prestavljat? Ja bi platio deset dolara da vidim onog čovjeka đe svira na onoj pili kad bi moro. Onda bi mu sutra ujutro bio dužan oš devet dolara i sedamdeset pet. I onda ti Yankeeji pričaju o tome kako crnci napreduju. Samo neka napreduju, kažem ja. Neka tako uznapreduju da više nećeš moći naći ni jednog južno od Louisvillea pa makar ih tražio sa psima. Jer  kad sam mu rekao kako će oni u subotu navečer otići iz kotara s najmanje tisuću dolara, on kaže - Nisam im zavidan. Ja sebi mogu priuštit da potrošim dvadeset pet centi.

- Dvadeset pet centi, štogod - kažem ja. - To je tek početak. A gdje je onih deset ili petnaest centi koje ćeš spiskati na neku bijednu kutiju bombona koja ne vrijedi ni dva centa. I što je s ovim vremenom koje tratiš sada, dok slušaš kako sviraju. - Pravo kažeš - kaže on. - No dobro, ako doživim večeras onda će oni otić iz grada s dvadeset pet centi više, to je sigurno. - Onda si budala - kažem ja. - Pa - kaže on. - Ne kažem da nisam. Da je to zločin, ne bi svi robijaši bili crnci. Dakle, baš u tom trenutku slučajno sam podigao pogled i vidio je na ulici. Kad sam se povukao iza vrata i pogledao na sat nisam odmah primijetio tko je onaj s njom jer sam gledao na sat. Bilo je tek  dva i trideset, četrdeset pet minuta prije nego bi bilo tko osim mene mogao očekivati da će se ona  pojaviti na ulici. I tako je prvo što sam vidio kad sam zavirio iza vrata bila crvena kravata koju je on imao na sebi i pomislio sam kakav je to dovraga muškarac koji nosi crvenu kravatu. Ali ona se šuljala uličicom, pazeći na vrata, pa nisam o njemu razmišljao sve dok nisu prošli. Pitao sam se osjeća li ona tako malo poštovanja za mene da ne samo izostaje iz škole kad sam joj rekao da ne smije, već da se usuđuje proći točno ispred trgovine i baš me izazivati da je vidim. Samo što nije mogla vidjeti ništa kroz vrata jer je sunce padalo ravno unutra i zablještilo je kao far automobila,  pa sam ja stajao i gledao je kako prolazi, s licem nalarfanim kao klaun, s kosom ulijepljenom i nakovrčanom i u haljini koja je jedva pokrivala noge i guzicu pa bi da je tako izišla čak i na ulicu Gayoso ili Beale u mojim mladim danima završila u zatvoru. Vrag neka me nosi ako se te ženske ne oblače baš kao da žele natjerati svakog muškarca koji kraj njih prođe na cesti da pruži ruku i  pljesne ih otraga. I tako sam mislio koji bi to vražji muškarac nosio crvenu kravatu kad sam iznenada shvatio kako je to jedan od onih iz cirkusa baš kao da mi je sama kazala. No dobro, mogu ja svašta  progutati; kad ne bih mogao bio bih u gadnom škripcu, i tako sam kad su zakrenuli za ugao skočio i  pošao za njima. Da ja, gologlav, usred popodneva, moram jurcati sporednim uličicama da bih sačuvao dobar glas svoje majke. Uvijek govorim, ništa ne možeš postići s takvom ženskom ako to ona ima u sebi. Ako joj je to u krvi, ništa ti tu ne možeš. Možeš se je samo riješiti, pustiti je neka ide svojim putem i živi sa sebi sličnima. Izišao sam na ulicu ali nije ih bilo na vidiku. I tako sam stajao bez šešira, kao da sam i ja sišao s uma. I naravno da bi čovjek to i pomislio, jedan od njih je lud a drugi se utopio a onu je muž izbacio na ulicu, pa po kojoj onda logici i oni ostali nisu ludi. Cijelo ih vrijeme gledam kako me motre kao sokol, i jedva čekaju priliku da kažu Eto uopće se ne čudim zapravo sam to očekivao čitava je obitelj luda. Prodati zemlju da njega pošalju na Harvard i cijelo to vrijeme plaćati porez za uzdržavanje državnog sveučilišta koje ja uopće nisam ni vidio osim dvaput na utakmici bejzbola i ne dopuštati da se ime njene kćeri izgovori u kući sve dok nakon nekog vremena otac više nije htio ni dolaziti u grad već je samo sjedio cijeli dan s bocom pred sobom vidio sam mu rub spavaćice i gole noge i čuo kako boca zvecka sve dok mu napokon T.P. nije morao točiti a ona kaže Ti uopće ne štuješ uspomenu na svog oca a ja kažem ne znam zašto jer ona je zbilja vrlo živa samo ako sam i ja lud Bog zna šta ću napraviti u vezi s tim samo od pogleda na vodu mi je mučno i radije bih progutao benzin nego čašu viskija a Lorraine im govori on možda ne pije ali ako ne vjerujete da je muškarac reći ću vam kako ćete saznati ona kaže Ako te uhvatim da si se spleo i s jednom od ovih kurvi znaš što ću učiniti kaže ona premlatit ću je ako vidim da je pipaš ja ću je premlatiti ako je samo nađem kaže ona a ja kažem ako ne pijem to je moja stvar ali jesam li kad bio škrt prema tebi kažem ja kupit ću ti dovoljno piva da se u njemu okupaš ako hoćeš jer ja od srca poštujem dobru i poštenu kurvu jer uz ovakvo majčino zdravlje i položaj koji pokušavam održavati ona ne pokazuje nikakva poštovanja za ono što

a za nju nastojim učiniti nego čini sve da njezino ime i moje i ime moje majke budu ruglo cijelom gradu.  Nekako mi je umakla iz vida. Vidjela me kako dolazim i umakla u drugu uličicu, i tako se vukla po gradu s nekim prokletim cirkusantom u crvenoj kravati koju će svatko pogledati i pomisliti kakav je to vražji muškarac koji će ponijeti crvenu kravatu. No dobro, dečko mi je i dalje nešto govorio pa sam uzeo brzojav a da nisam ni znao da sam ga uzeo. Nisam shvatio o čemu se radi dok nisam  potpisao primitak, i brzo sam ga otvorio a da nisam pravo ni mislio što je u njemu. Valjda sam cijelo vrijeme i znao što je. To je bilo jedino što se još moglo dogoditi, i samo je čekalo da položim onaj ček na bankovni račun.  Ne shvaćam kako se u gradu veličine New Yorka može smjestiti dovoljno ljudi da pokupe novac od nas provincijskih budala. Radiš i znojiš se svaki dan i cijeli dan, šalješ im svoj novac i dobiješ natrag papirić, stanje vašeg računa je 20.62. Vuku te za nos, dopuste ti da nagomilaš malo profita na  papiru, a onda tres! Stanje vašeg računa je 20.62. I kao da to nije dovoljno, još plaćaš deset dolara na mjesec nekome da te pouči kako ćeš ga što brže izgubiti, koji ili nema pojma o tome, ili je u dosluhu s telegrafskom tvrtkom. No dobro, sad sam s njima gotov. Ovo su me posljednji put preveslali. Svaka  budala, osim čovjeka koji je dovoljno glup da se oslanja na savjet Židova, mogla je reći da tečaj neće neprestano rasti, kad cijeloj prokletoj delti opet prijeti poplava i pamuk bi mogao biti kompletno otplavljen iz zemlje kao i prošle godine. Neka samo otplavljuje čovjeku urod, godinu za godinom, a oni gore u Washingtonu neka troše pedeset tisuća dolara na dan da drže vojsku u  Nicaragui ili nekom sličnom mjestu. Naravno da će opet poplaviti i onda će pamuk vrijediti šezdeset centi po kili. No dobro, htio bih samo još jednom pogoditi i vratiti novac. Ne želim nikoga odrati do kože; to je cilj samo onim sitnim provincijskim kockarima, meni je tek do toga da povratim svoj novac koji su mi ti vražji Židovi digli sa svojim navodno zajamčenim tajnim informacijama. A onda e gotovo; neka me vrag odnese ako poslije toga dobiju od mene i prebijenu paru. Vratio sam se u dućan. Već je bilo skoro pola četiri. Zbilja premalo vremena da se bilo što napravi, ali ja sam na to već navikao. Nisam morao ići na Harvard da to naučim. Muzika je prestala svirati. Sad su ih sve već dovukli pod šator i više ne moraju trošiti sape. Earl kaže: - Našao te, je li? Donio ga je malo prije. Mislio sam da si negdje otraga. - Jesam - kažem ja. - Dobio sam ga. Nisu mi ga mogli zadržati cijelo popodne. Grad je za to  premalen. Moram skočiti kući na minutu - kažem ja. - Možeš mi to odbiti od plaće ako ti je tako milije. - Samo idi - kaže on. - Mogu sad i sam. Nadam se da nije neka loša vijest. - Morat ćeš otići u telegrafski ured da to saznaš - kažem ja. - Oni će imati dovoljno vremena da ti kažu. Ja nemam. - Samo sam pitao - kaže on. - Tvoja majka zna da se na mene uvijek može osloniti. - Bit će joj jako drago - kažem ja. - Neću ostati dulje nego što moram. - Ne moraš se žuriti - kaže on. - Sad mogu i sam. Samo idi. Uzeo sam auto i otišao kući. Jedanput jutros, dva puta u podne, i sad opet, i još ono s njom i što je moram naganjati po cijelom gradu a onda ih moliti da mi dopuste da pojedem nešto one hrane koju  plaćam. Ponekad pomislim čemu zapravo sve to. Sa svim onim što sam prošao mora da sam lud što uopće guram dalje. A sada mislim da ću stići kući baš na vrijeme da odem na lijepu dugu vožnju po košaru rajčica ili nešto slično a onda ću se morati vratiti u grad i zaudarat ću kao tvornica kamfora samo da mi glava ne eksplodira na ramenima. Neprestano joj govorim kako u tom aspirinu nema

ničega osim brašna i vode za umišljene bolesnike. Kažem joj ti ne znaš šta je glavobolja. Kažem joj ti misliš da bih se ja uopće natezao s tim prokletim autom kad bi to ovisilo o meni. Kažem joj mogu se a snaći bez auta naučio sam se snalaziti bez mnogo čega ali ako želiš riskirati život u onoj staroj isluženoj kočiji s nedoraslim crnačkim momkom kao vozačem onda dobro jer kažem ja Bog se  brine za ovakve kao što je Ben, Bog zna da nešto za njega mora učiniti, ali ako ti misliš da ću ja  povjeriti tisuću dolara vrijednu osjetljivu spravu jednom nedoraslom pa čak i odraslom crncu, onda mu ga radije kupi sama jer, kažem ja, ti si ta koja se voliš voziti autom i znaš da to voliš. Dilsey je rekla da je ona u kući. Pošao sam u predvorje i osluhnuo, ali ništa nisam čuo. Popeo sam se na kat ali baš kad sam prolazio kraj njezinih vrata pozvala me. - Samo me zanimalo tko je - kaže ona. - Toliko sam ovdje sama da čujem svaki šum. - Ne moraš neprestano biti u kući - kažem ja. - Mogla bi provoditi cijeli dan u posjetama kao druge žene, da hoćeš. - Došla je na vrata. - Mislila sam da ti je možda zlo - kaže ona. - Kad onako moraš žuriti s ručkom kao danas. - Sljedeći put imat ću više sreće - kažem ja. - Što hoćeš? - Nešto se dogodilo? - kaže ona. - Što bi se dogodilo? - kažem ja. - Zar ne mogu doći kući usred popodneva a da ne uzbunim cijelu kuću? - Jesi li vidio Quentin? - kaže ona. - U školi je - kažem ja. - Prošlo je tri - kaže ona. - Čula sam kako sat odbija prije najmanje pola sata. Već bi morala biti kod kuće. - Morala bi? - kažem ja. - Jesi li je kad vidjela prije mraka? - Morala bi biti kod kuće - kaže ona. - Kad sam ja bila djevojka... - Imala si nekoga tko se brinuo da se pristojno ponašaš - kažem ja. - Ona nema. - Ništa ja s njom ne mogu - kaže ona. - Pokušavala sam, toliko puta. - A meni to iz nekog neshvatljivog razloga ne dopuštaš - kažem ja. - Prema tome moraš biti zadovoljna. - Pošao sam u svoju sobu. Tiho sam okrenuo ključ u vratima i stajao dok nisam vidio kako se kvaka pokreće. Tada ona kaže: - Jasone. - Što je - kažem ja. - Samo sam pomislila da nešto nije u redu. - Ovdje je sve u redu - kažem ja. - Došla si na krivo mjesto. - Ne bih ti htjela zadavati brige - kaže ona. - Drago mi je čuti - kažem ja. - Nisam baš bio siguran. Mislio sam da se možda varam. Želiš li što?  Nakon nekog vremena ona kaže - Ne. Baš ništa. - Tada je otišla. Skinuo sam kutiju odozgo i izbrojao novac i opet je sakrio i otključao vrata i izišao. Pomislio sam na kamfor, ali sad bi ionako  bilo prekasno. A ionako sam imao samo još jednu vožnju do grada i natrag. Stajala je na vratima i čekala. - Želiš li nešto iz grada? - kažem ja.

- Ne - kaže ona. - Ne želim se miješati u tvoje poslove. Ali ne znam što bih ja da se tebi nešto dogodi, Jasone. - Meni je posve dobro - kažem ja. - Samo me boli glava. - Da bar uzmeš aspirin - kaže ona. - Znam da nećeš prestati voziti taj auto. - Kakve veze ima auto s tim? - kažem ja. - Kako čovjek može dobiti glavobolju od auta? - Znaš da ti je oduvijek bilo mučno od benzina - kaže ona. - Još otkako si bio dijete. Željela bih da uzmeš aspirin. - Samo i dalje želi - kažem ja. - To ti neće naškoditi. Ušao sam u auto i krenuo natrag prema gradu. Netom sam skrenuo na ulicu kad sam primijetio kako edan ford luđačkom brzinom juri prema meni. Odjednom se zaustavio. Čuo sam kako kotači škripe a onda je stao i zavezao unatrag i opet jurnuo i baš kad sam pomislio koga to vraga rade, vidio sam onu crvenu kravatu. Tada sam prepoznao njezino lice koje se vidjelo kroz stražnji prozor. Naglo je skrenuo u pokrajnju ulicu. Vidio sam ga kako se opet okreće, ali kad sam ja stigao do te ulice već e nestajao, jureći kao lud. Pobjesnio sam. Kad sam prepoznao onu crvenu kravatu, nakon svega što sam joj rekao, ni na što više nisam mislio. Čak nisam mislio ni na svoju glavu sve dok nisam stigao do prvog raskrižja i morao stati. Ma kolike samo novce trošimo na ceste a vrag neka me nosi ako se po njima ne voziš kao  po valovitom limu za krovove. Volio bih znati kako se od čovjeka očekuje da sustigne i tačke. Previše cijenim svoj auto; ne želim ga rastreskati u komade kao da je nekakav ford. Po svoj prilici su ga ukrali, pa onda baš ih briga. Kao što uvijek govorim, svoju krv ne možeš zatajiti. Ako u sebi imaš takve krvi, sve si kadar učiniti. Kažem ma kakve obveze po tvom mišljenju imaš prema njoj već si ih se davno oslobodila; od sada pa nadalje kažem možeš kriviti samo sebe jer znaš što bi svaka razumna osoba napravila. Ako se već moram toliko baviti vražjim detektivskim poslom, kažem, onda ću bar  ići onamo gdje će me za to platiti. Morao sam se dakle zaustaviti na tom raskrižju. A onda sam se sjetio. Osjećao sam kao da mi je u glavi netko s čekićem i da po njoj udara. Pokušao sam te poštedjeti brige kažem; što se mene tiče neka ide k vragu čim zaželi i što prije to bolje. Što možeš očekivati kažem nego svakog prokletog trgovačkog putnika i jeftinog cirkusanta koji dođe u grad jer čak je i ovi gradski fićfirići sad već zaobilaze. Ti ne znaš što se događa kažem ja, ti ne čuješ ona govorkanja koja ja čujem i možeš se kladiti da ću im ja začepiti gubice. Kažem moji su ovdje bili robovlasnici kad ste svi vi bili samo  bijedni kramari ili obrađivali zemlju koju ni jedan crnac ne bi prihvatio ni kao napoličar. Ako ste je uopće obrađivali. Sva sreća da je Gospod Bog nešto napravio za ovu zemlju; ljudi koji na njoj žive nikad nisu. Petak poslije podne, i točno odavde lijepo vidim pet kilometara zemlje na kojoj nikad nije zaorana ni jedna brazda, a svaki za rad sposoban muškarac u pokrajini na toj je  predstavi u gradu. Mogao sam biti stranac koji umire od gladi, a nigdje na vidiku ni žive duše čak ni da je upitam kako ću stići do grada. A ona me pokušava nagovoriti neka uzmem aspirin. Kažem ja kad edem kruh jedem za stolom. Uvijek govoriš koliko se toga odričeš zbog nas, a pritom bi mogla kupiti deset novih haljina na godinu onim novcem što ga trošiš na kojekakve sumnjive lijekove. Ne treba meni nikakav lijek za glavobolju meni treba samo prilika da je ne dobijem ali sve dok moram raditi deset sati na dan da izdržavam kuhinju punu crnaca na način na koji su navikli i još ih šaljem na  predstavu gdje su svi crnci u pokrajini, samo on je već zakasnio. Dok stigne onamo sve će  biti gotovo.  Nakon nekog vremena prišao je autu i kad mu je napokon doprlo do mozga kako ga pitam je li kraj

njega prošlo dvoje u fordu, rekao je da jest. Vozio sam dalje, i kad sam došao do mjesta gdje skreće neki put za teretna kola vidio sam tragove guma. Ab Russel bio je na svom imanju, ali nisam se  potrudio da ga upitam i tek što sam izišao iz vidokruga njegova hambara vidio sam ford. Pokušali su ga sakriti. To im je pošlo za rukom otprilike kao sve drugo što je ona radila. Kao što kažem nije da se zbog toga toliko bunim; možda ona i ne može drugačije, nego što nema ni toliko obzira prema svojoj obitelji da bude malo diskretnija. Neprestano strahujem da ću naletjeti na njih točno nasred ceste ili  pod kolima na trgu, kao na par pasa. Parkirao sam i izišao. I sad sam morao ići sve naokolo i prijeći uzorano polje, jedino koje sam vidio otkako sam izišao iz grada, a pri svakom koraku osjećao sam kao da netko hoda iza mene i mlati me toljagom po glavi. Neprestano sam mislio da ću kad prijeđem to polje barem hodati po nečemu ravnome, nečemu što me neće uzdrmati pri svakom koraku, ali kad sam ušao u šumu bila je  puna niskoga grmlja i morao sam se probijati kroz njega i obilaziti ga, a onda sam došao do jarka  punog vrijesa. Hodao sam uz njega neko vrijeme, ali bivao je sve gušći, a za to je vrijeme Earl vjerojatno telefonirao kući da pita gdje sam i opet uzrujavao majku. Kad sam se napokon probio toliko sam već obilazio i skretao da sam morao stati i izračunati gdje će točno biti auto. Znao sam da ne mogu biti daleko, vjerojatno ispod najbližeg grma, pa sam se okrenuo i počeo se probijati natrag prema cesti. Nisam znao koliko sam zapravo odmakao, pa sam morao stati i osluhnuti a tada, kako mi nogama nije trebalo toliko krvi, sve mi je navalilo u glavu kao da će svakog trenutka eksplodirati, i sunce se spuštalo točno do mjesta odakle mi je sjalo ravno u oči i uši su mi bubnjale tako da ništa nisam čuo. Hodao sam dalje, nastojeći da se krećem tiho, a onda sam čuo psa ili nešto slično i znao sam da će kad me nanjuši sigurno jurnuti prema meni uz paklensku larmu i onda će sve biti gotovo. Imao sam po sebi čičaka i grančica i svega i svačega, i u odjeći i u cipelama i u svemu, a onda sam se slučajno okrenuo i zatekao se s rukom točno na otrovnom ruju. Jedino nisam mogao razumjeti zašto samo baš otrovni ruj a ne zmija ili nešto slično. Tako da se nisam ni potrudio da maknem ruku. Samo sam stajao dok pas nije otišao. Onda sam nastavio hodati.  Nisam imao pojma gdje je sad auto. Ni o čemu nisam mogao misliti osim o svojoj glavi, i samo  bih zastao na mjestu i počeo se pitati jesam li ja zaista i vidio neki ford, i postalo mi je zapravo svejedno jesam li ili nisam. Jer uvijek kažem neka se samo slobodno valja cijeli dan i cijelu noć sa svakim tko nosi hlače u gradu, baš me briga. Ne dugujem ja ništa osobi koja prema meni nema nikakvih obzira, koja bi čak bila kadra namjerno smjestiti taj ford onamo i natjerati me da potratim cijelo popodne dok Earl nju vodi u stražnji ured i pokazuje joj knjige samo zato što je previše krepostan za ovaj svijet. Kažem ja bit će ti gadno na nebu, gdje nećeš imati prilike zabadati nos u tuđe poslove samo nemoj da te uhvatim na djelu kažem ja, ja namjerno zatvaram oči zbog tvoje  bake, ali samo nemoj da te ja uhvatim kako to radiš ovdje, gdje živi moja majka. Ti prokleti mali ulickani probisvjeti, misle da je to zabavno ko vrag, pokazat ću ja njima što je vrag, da znaš, a i tebi. Prisilit ću onoga tvoga da povjeruje kako je njegova prokleta crvena kravata konopac kojim se otvaraju vrata pakla, ako misli da se može vucarati po šumama s mojom nećakinjom. I tako dok mi je sunce blještalo u oči i krv navalila u glavu tako da sam mislio kako će mi se odjednom raspuknuti i onda će sve biti gotovo, i uz ono grmlje i sve što se za me hvatalo stigao sam napokon do pješčanog jarka gdje su ranije bili i prepoznao sam stablo pod kojim je stajao auto, i baš kad sam izišao iz jarka i počeo trčati čuo sam kako su kola krenula. Odjurila su velikom brzinom i trubeći. Neprestano su trubili kao da govore Je. Je. Jeeeeee, dok su mi se gubili iz vida. Stigao sam na cestu baš na vrijeme da vidim kako nestaju.

Kad sam stigao do mjesta gdje mi je bio auto, njih više nije bilo na vidiku, ali truba se još uvijek  čula. Ništa nisam mogao misliti osim što sam u sebi govorio Bježi. Bježi natrag u grad. Bježi doma i  pokušaj uvjeriti majku kako te ja nisam vidio u onom autu. Pokušaj je natjerati da vjeruje kako ja ne znam tko je on. Pokušaj je natjerati da vjeruje kako nisam samo za tri metra zakasnio da te uhvatim u onom jarku. Pokušaj je natjerati da vjeruje kako si ondje uspravno stajala. I dalje se čulo Je, Je, Jeeeeee, ali sve slabije i slabije. Tada je prestalo i jasno sam čuo kravu kako muče u Russellovoj štali. A ipak još nisam mogao misliti. Pošao sam do vrata automobila i otvorio ih i podigao nogu da uđem. Učinilo mi se kao da su kola nagnuta nešto više nego što traži nagib ceste, ali nisam to otkrio sve dok nisam ušao i zapalio motor.  No dobro, ostao sam sjediti. Sunce je skoro zašlo, a do grada je oko osam kilometara. Nisu imali dovoljno petlje čak ni da je probuše, da probiju rupu u njoj. Samo su ispustili zrak. Ja sam samo ostao stajati neko vrijeme, i mislio na onu kuhinju punu crnaca i kako ni jedan jedini od njih nije našao vremena da podigne gumu na dizalicu i prišarafi nekoliko matica. Bilo je to čak pomalo smiješno jer čak ni ona nije mogla planirati dovoljno unaprijed pa da namjerno izvadi pumpu, osim ako se možda nije toga sjetila dok je on ispuštao zrak. Ali najvjerojatnije je netko uzeo pumpu i dao e Benu da se s njom igra kao s vodenim pištoljem jer oni bi rastavili cijeli auto kad bi on to poželio a Dilsey kaže, Niko ti nije ni tako tvoj auto. Što bi se mi s njim zabavljali? A ja kažem Ti si crnkinja. Imaš sreću, je li ti to jasno? Mijenjao bih se s tobom kad god hoćeš, kažem ja, jer samo bijelac može  biti dovoljno glup pa da se brine zbog toga što radi jedna mala kurvica. Otišao sam pješke do Russella. On je imao pumpu. Rekao bih da su to naprosto previdjeli. Samo što i dalje nisam mogao vjerovati da je imala toliko petlje. To mi nije išlo iz glave. Ne znam zašto ja očito nikako ne mogu naučiti da je ženska u stanju sve napraviti. Stalno sam mislio, Zaboravimo načas što ja osjećam prema tebi i što ti osjećaš prema meni: ja tebi ovako nešto naprosto ne bih napravio. Ne bih ti ovako nešto napravio bez obzira kako se ti ponijela prema meni. Jer kao što kažem krv je krv i tome se ne može izbjeći. Ne radi se tu o šali kakvu je mogao smisliti bilo koji osmogodišnji dječak, nego o tome da dopuštaš da ti rođenog ujaka ismijava muškarac koji je voljan nositi crvenu kravatu. Takvi nam dođu ovamo i nazivaju nas provincijalcima i seljačinama i uvjereni su da je grad premalen za njih. E da znaš - nije on ni svjestan koliko je u pravu. A i ona. Ako i ona tako misli, onda bolje da odmah krene dalje a mi možemo biti sretni što smo se riješili nevolje. Zaustavio sam se kod Russella i vratio pumpu i vozio dalje prema gradu. Pošao sam u dragstor i  popio kolu a onda sam otišao u telegraf. Tečaj je završio na 20.21, četrdeset poena dolje. Četrdeset  puta pet dolara; kupi nešto s tim ako možeš, a ona će reći, trebaju mi, zbilja mi trebaju a ja ću reći  baš šteta morat ćeš pokušati drugdje, ja nemam novaca; bio sam tako zauzet da nisam mogao zarađivati. Ja sam ga samo gledao. - Reći ću vam jednu novost - kažem ja. - Zapanjit ćete se kad čujete da mene zanima tržište  pamuka - kažem ja. - To vam nikad nije palo na pamet, je li? - Učinio sam sve da ga dostavim - rekao je. - Pokušao sam dvaput u trgovini i zvao sam vašu kuću, ali nisu znali gdje ste - kaže on prekapajući po ladici. - Što da dostavite? - kažem ja. Uručio mi je brzojav. - Kad je ovo došlo? - kažem ja. - Oko pola četiri - kaže on. - A sad je pet sati i deset minuta - kažem ja. - Pokušao sam ga dostaviti - kaže on. - Nisam vas mogao naći.

- To nije moja krivnja, je li tako? - kažem ja. Otvorio sam ga samo da vidim kakvu će mi laž ovaj  put podvaliti. Mora da su u gadnom stanju ako se moraju potruditi čak do Mississippija da ukradu deset dolara na mjesec. Prodajte, pisalo je. Tržište će biti nestabilno, s općenitom tendencijom pada. Prema vladinom izvještaju nema mjesta uznemirenosti. - Koliko stoji ovakva poruka? - kažem ja. Rekao mi je. - Oni su platili - kaže on. - Onda im toliko dugujem - kažem ja. - Ovo sam već znao. Pošaljite ovo na njihov račun - kažem, uzimajući formular. Kupujte, napisao sam, Tržište tek što nije eksplodiralo. Povremena kolebanja s ciljem da zagrize još nekoliko blesavih seljačina koji još nisu stigli do telegrafske centrale. Nema mjesta uznemirenosti. - Pošaljite to na njihov račun - kažem ja. Pogledao je poruku zatim je pogledao na sat. - Burza je zatvorena prije jedan sat - kaže on. - No dobro - kažem ja. - Ni to nije moja krivnja. Ja je nisam izmislio; ja sam samo nešto kupovao dok sam živio u uvjerenju kako će me telegrafska firma obavještavati o svemu što se događa. - Izvještaj se šalje čim stigne - kaže on. - Da - kažem ja. - A u Memphisu ga pišu na ploču svakih deset sekundi - kažem ja. - Jednom sam danas popodne bio samo na sto kilometara odande. Pogledao je poruku. - Želite ovo poslati? - kaže on. - Još uvijek se nisam predomislio - kažem ja. Ispisao sam i drugu i izbrojio novac. - I ovu  pošaljite, ako ste sigurni da znate napisati riječ eks-plo-di-ra-lo. Vratio sam se u trgovinu. Čuo sam muziku s kraja ulice. Prohibicija je izvrsna stvar. Nekoć su dolazili u grad subotom, cijela je obitelj imala jedan par cipela koje je on nosio, i išli su dolje do ureda za ekspresne pošiljke i podizali njegov paket; sad svi idu na predstavu bosonogi, a trgovci ih, kao tigrovi ili neke druge zvijeri u kavezu, gledaju s vrata kako prolaze. Earl je rekao: - Nadam se da nije bilo ništa ozbiljno. - Što? - kažem ja. Pogledao je na sat. Tada je pošao k vratima i pogledao na sat na sudnici. - Ti bi morao imati jeftin sat - kažem ja. - Bilo bi ti jeftinije vjerovati kako ti svaki put laže. - Što? - kaže on. - Ništa - kažem ja. - Nadam se da si se nekako snašao bez mene. - Nije bilo mnogo prometa - kaže on. - Svi su išli na predstavu. Sve je u redu. - Ako nije - kažem ja - znaš što možeš poduzeti u vezi s tim. - Rekao sam da je u redu - kaže on. - Čuo sam te - kažem ja. - A ako nije, znaš što možeš poduzeti u vezi s tim. - Želiš li dati otkaz? - kaže on. - Nije ovo moja firma - kažem ja. - Moje želje nisu važne. Ali nemoj živjeti u uvjerenju da me štitiš time što me zadržavaš u službi. - Ti bi bio vrlo dobar poslovni čovjek kad bi to sebi dopustio, Jasone - kaže on. - U najmanju ruku znam gledati svoja posla i ne zabadati nos u tuđa - kažem ja. - Ne znam zašto se toliko trudiš prisiliti me da te otpustim - kaže on. - Znaš da možeš otići kad god zaželiš i da ti ja to uopće ne bih zamjerio. - Možda zato i ne dajem otkaz - kažem ja. - Sve dok radim svoj posao, za to me i plaćaš. - Pošao

sam u stražnju prostoriju i popio malo vode i onda izišao na stražnja vrata. Job je napokon montirao one kultivatore. Ondje je bilo mirno, i ubrzo mi je u glavi postalo malo lakše. Sad sam ih čuo kako  pjevaju, a onda je opet zasvirala muzika. No dobro, neka pokupe svaki novčić u kotaru; meni ni iz džepa ni u džep. Ja sam učinio koliko sam mogao; ako čovjek mojih godina ne zna kad treba odustati onda je budala. Posebno kad to uopće nije moja stvar. Naravno, da je ona moja kći sve bi bilo drugačije, jer ona za takve stvari ne bi imala vremena; morala bi raditi da nahrani nekoliko invalida i idiota i crnaca, jer kako bih imao obraza bilo koga dovesti u tu kuću. Previše poštujem ljude a da  bih tako nešto učinio. Ja sam muškarac, ja to mogu podnijeti, to je moje meso i krv ali da vidim tog čovjeka koji bi bez poštovanja govorio o nekoj ženi koja mi je prijateljica one proklete pristojne žene su tome krive volio bih vidjeti pristojnu, pobožnu žensku koja ide u crkvu a koja je i upola toliko poštena kao Lorraine, bila ona kurva ili ne. Uvijek kažem kad bih se ja oženio ti bi eksplodirala kao balon i nemoj reći da ne bi a ona kaže želim da budeš sretan da imaš svoju obitelj a ne da cijeli život robijaš za nas. Ali mene uskoro neće biti a onda se možeš oženiti ali nikad nećeš naći ženu koja je tebe vrijedna a ja kažem da mogao bih. Ti bi ustala ravno iz groba znaš da bi. Ne najljepša hvala kažem ja imam ovdje dovoljno žena da se za njih brinem a kad bih se oženio žena bi mi vjerojatno ispala morfinistica ili tako nešto. Samo nam još to fali u ovoj obitelji kažem ja. Sunce je sad već bilo zašlo za metodističku crkvu, i golubovi su oblijetali oko zvonika, i kad je glazba prestala čuo sam ih kako guču. Nije prošlo ni četiri mjeseca od Božića a već ih je bilo gotovo isto koliko i prije. Vjerujem da je župniku Walthallu sada već puna kapa. Čovjek bi pomislio da  pucamo u ljude, koliko on propovijeda o tome pa čak i odgurne čovjeku pušku da ne zapuca. Govori o miru na zemlji o dobroj volji prema svima i da ni vrabac ne smije pasti na zemlju. Ali baš njega  briga koliko ih se nakotilo, on nema ništa s tim: baš njega briga koliko je sati. On ne plaća porez, ne mora gledati kako njegov novac svake godine odlazi na čišćenje sata na sudnici da bi mogao ići. Morali su čovjeku za to čišćenje platiti četrdeset pet dolara. Izbrojio sam preko stotinu netom izvaljenih golubova na zemlji. Čovjek bi pomislio da imaju toliko pameti da se pokupe iz grada. Moram reći, sreća što nisam za ovo ovdje ništa više vezan nego golub. Muzika je opet zasvirala, neku glasnu brzu melodiju, kao za razlaz. Valjda su sad svi bili zadovoljni. Vjerojatno će im biti dosta glazbe da ih zabavlja dok se voze četrnaest ili petnaest milja do kuće i isprežu konje u tami i hrane stoku i muzu. Onda samo još moraju zviždati one melodije koje su slušali i pričati viceve stoci u štali, a zatim mogu izračunati koliko su zaradili time što i stoku nisu vodili na predstavu. Mogu izračunati da ako čovjek ima petero djece i sedam mula, onda je zaradio čistih dvadeset pet centi što je na predstavu odveo samo obitelj. Točno tako. Earl se vratio s dva zamotka. - Evo još nešto što treba otposlati - kaže on. - Gdje je ujak Job? - Pa, po svoj prilici je otišao na predstavu - kažem ja. - Osim ako nisi stražario nad njim. - On nema običaj nestati - kaže on. - Na njega se mogu osloniti. - Misliš, za razliku od mene - kažem ja. Otišao je na vrata, pogledao van i osluhnuo. - Dobro sviraju - kaže on. - Ali čini mi se da je nekako vrijeme da završe. - Osim ako ondje ne namjeravaju prenoćiti - kažem ja. Sad su došle lastavice, a čuo sam jato vrabaca kako lepršaju u stablima u dvorištu sudnice. Svako malo cijelo bi ih se jato izdiglo iznad krova a zatim nestalo. Za moj pojam oni su isto takva napast kao i golubovi. Ne možeš sjesti ni pod drveće pred sudnicom od njih. Nisi se pravo ni snašao a ono, pljas. Ravno na tvoj šešir. Ali čovjek 

 bi morao biti milijunaš pa da ih može ubijati po pet centi metak. Da samo pospu malo otrova ondje  po trgu riješili bi ih se u jedan dan, jer ako trgovac ne može spriječiti da mu perad trči po trgu onda  bi mu bilo bolje da trguje nečim drugim a ne pilićima, nečim što ne jede, recimo plugovima ili lukom. A ako se čovjek ne brine za svoje pse, onda ih ili ne želi ili nema nikakva prava da ih drži. Uvijek  govorim ako u gradu svi posluju kao da su na selu, onda ćeš imati selo a ne grad. - Nikakve tebi koristi od toga, čak i da sad prekinu - kažem ja. - I ovako moraju odmah upregnuti i krenuti da bi do ponoći stigli kući. - Pa dobro - kaže on. - Neka ljudi uživaju. Neka tu i tamo potroše koji novčić i na zabavu. Zemljoradnik u brdima strašno naporno radi, a slabe ima koristi od toga. - Nema zakona koji ih tjera da obrađuju zemlju u brdima - kažem ja. - Ili bilo gdje drugdje. - A gdje bismo bili ti i ja da nema zemljoradnika? - kaže on. - Ja bih sad bio kući - kažem ja. - Ležao bih s oblogom od leda. - Prečesto imaš te glavobolje - kaže on. - Zašto ne daš dobro pregledati zube? Je li ti ih jutros sve  pregledao? - Tko to? - kažem ja. - Rekao si jutros da ideš zubaru. - Imaš li nešto protiv da imam glavobolju za vrijeme radnog vremena? - kažem ja. - Je li u tome stvar? - Sad su prelazili uličicu vraćajući se s predstave. - Evo ih - kaže on. - Najbolje da odem naprijed u dućan. - Otišao je. Čudnovato kako će ti, ma što ti nedostajalo, muškarac uvijek reći da dadeš pregledati zube, a žena da se oženiš. Uvijek će ti osim toga upravo onaj muškarac koji nikad ni na čemu nije mnogo zaradio tumačiti kako da vodiš svoj  posao. Kao oni profesori na fakultetu koji nemaju ni par čitavih čarapa, a uče te kako ćeš zaraditi milijun dolara u deset godina, ili žena koja nije uspjela čak ni naći muža a tebe uči kako da podigneš obitelj. Stari Job došao je s kolima. Trebalo mu je neko vrijeme da omota vojke oko bičala. - Onda - kažem ja. - Je li predstava bila dobra? - Još nisam bio - kaže on. - Ali večeras me mogu i zatvorit u onom šatoru. - Vraga nisi bio - kažem ja. - Već te nema od tri sata. Gospodin Earl je malo prije bio ovdje i tražio te. - Bio sam poslom - kaže on. - Gospodin Earl zna đe sam bio. - Njega možeš i prevariti - kažem ja. - Ja te neću odati. - Onda je on jedini čovjek ovđe kog bi pokušo prevarit - kaže on. - Čemu gubit vrijeme i varat nekog za kog mi je svejedno oću l’ ga viđet u subotu ii neću? Vas ne bi kušo prevarit - kaže on. - Vi ste za mene prepametni. Jašta, gospodine moj - kaže on, i pravi se kao da je strašno zaposlen stavljajući pet ili šest malih omotića u kola. - Vi ste prepametni za mene. Nema ovđe čovjeka da vam e ravan po pameti. Vi možete prevarit čovjeka koji je tako pametan da ni sam sebi ništa ne može kaže on i uđe u kola i razmota uzde. - Tko je taj? - kažem ja. - To je gospodin Jason Compson - kaže on. - Ðija, Dan! Jedan od kotača zamalo nije otpao. Gledao sam hoće li izići s kolima iz uličice prije nego otpadne. Evo ti, i onda daj crncu bilo kakvo vozilo. Kažem ona stara krntija tako je grozna da bode

oči a ipak ćeš je držati u kočijašnici sto godina samo zato da bi se mali mogao jednom na tjedan odvesti na groblje. Kažem ne bi on bio prvi čovjek na svijetu koji mora učiniti nešto što ne želi. Ja  bih ga natjerao da se vozi u automobilu kao civilizirano stvorenje ili da ostane doma. Što on zna o tome kamo ide ili u čemu ide, a mi držimo kočiju i konja zato da bi se on mogao vozikati u nedjelju  popodne. Baš Joba briga hoće li mu otpasti kotač ili neće, samo da ne mora predugo pješačiti po njega. Uvijek govorim jedino mjesto na koje oni spadaju je polje, gdje bi morali raditi od zore do mraka.  Ne mogu oni izdržati blagostanje ili lagan posao. Pusti i jednoga od njih da se neko vrijeme muva oko  bijelaca, i neće više biti vrijedan ni metka. Toliko se izvješte da te mogu nasamariti i zabušavati tebi naočigled, kao Roskus čija je jedina pogreška bila da je jednog dana postao neoprezan i umro. Izvlače se i kradu i postaju sve drskiji i drskiji dok ih na kraju jednog dana ne moraš odalamiti letvom. No, dobro, ovo je Earlova firma. Ali meni bi bilo grozno da moj dućan po gradu  predstavlja jedan stari oronuli crnac i kola za koja misliš da će se svaki put kad zakrenu za ugao raspasti na komade. Sunce je sad već zamaklo za obzorjem, a u dućanu se počeo hvatati mrak. Prešao sam u prednji dio. Trg je bio pust. Earl se vratio i zatvarao je sef, a onda je počela odbijati ura. - Jesi zaključao stražnja vrata? - kaže on. Otišao sam natrag i zaključao ih i vratio se. - Vjerojatno ideš večeras na predstavu - kaže on. - Jučer sam ti dao one besplatne karte, je li? - Jesi - kažem ja. - Hoćeš ih natrag? - Ne, ne - kaže on. - Samo sam zaboravio jesam li ti ih dao ili nisam. Nema smisla da propadnu. Zaključao je vrata i rekao laku noć i izišao. Vrapci su još uvijek brbljali u drveću, ali trg je bio gotovo pust, osim nekoliko automobila. Pred kafićem je stajao ford ali nisam ga ni pogledao. Ja dobro znam kad treba prestati. Nemam ništa protiv da joj pomognem, ali sve ima svoje granice. Možda bih mogao naučiti Lustera da vozi, pa bi je onda mogli lijepo cijeli dan loviti naokolo ako baš hoće, a ja bih ostao kod kuće i igrao se s Benom. Ušao sam i kupio par cigara. Onda sam pomislio da bi mi dobro došla još jedna čaša protiv glavobolje, za sreću, i zastao sam i porazgovarao s njima. - Dakle - kaže Mac. - Vjerujem da si ove godine stavio novce na Yankeeje. - Za što? - kažem ja. - Pa, za prvenstvo - kaže on. - Nema nikog u ligi tko bi ih mogao pobijediti. - Vraga nema - kažem ja. - Oni su gotovi - kažem ja. - Misliš da jedna momčad može vječno imati sreće? - Ja to ne zovem srećom - kaže Mac. - Ne bih se ja kladio ni na jednu momčad u kojoj igra onaj Ruth - kažem ja. - Čak i da znam da će  pobijediti. - Je li? - kaže Mac. - Mogu ti navesti deset ljudi u svakoj ligi koji više vrijede od njega - kažem ja. - A što imaš protiv Rutha? - kaže Mac. - Ništa - kažem ja. - Baš ništa nemam protiv njega. Samo mu ne volim ni sliku gledati. - Izišao sam. Svjetla su se polako palila i ljudi su hodali ulicama prema kući. Ponekad se vrapci ne bi utišali sve dok se potpuno ne smrkne. One noći kad su zapalili nova svjetla oko sudnice probudili su ih, pa

su lepršali naokolo i zalijetali se u svjetiljke cijelu bogovetnu noć. Tako je to išlo dvije ili tri noći, a onda su jednog jutra svi nestali. A za otprilike dva mjeseca svi su se opet vratili. Vozio sam se kući. Svjetla još nisu bila upaljena, ali svi će sigurno gledati kroz prozor, dok Dilsey gunđa u kuhinji kao da je njezina ta hrana koju mora držati na toplom dok ja ne dođem. Kad je slušaš  pomislio bi da na svijetu postoji samo jedna jedina večera, i to baš ta koju ona zbog mene mora nekoliko minuta podgrijavati. No dobro, barem se jednom mogu vratiti kući a da ne zateknem Bena i onog crnca kako vise na kapiji kao medvjed i majmun u istom kavezu. Samo neka sunce krene prema zapadu a on već ide prema tim vratima kao krava prema staji, i vješa se na njih i maše glavom i tužno eca sam za sebe. To ti je kad je čovjek pohlepan na kaznu. Da se meni dogodilo ono što i njemu, zato što se dao navući na ludost kraj otvorenih vrata, nikad ta vrata više ne bih želio ni vidjeti. Često sam se pitao o čemu on to razmišlja dolje kod ograde, dok gleda djevojčice kako se vraćaju iz škole i nastoji nešto željeti a čak ne pamti ni da to ne želi i više ne može željeti. I što bi mislio kad bi ga svukli i kad bi slučajno pogledao na sebe i počeo plakati kao obično. Ali ja kažem, još uvijek nisu dovoljno napravili. Kažem znam ja što je tebi potrebno potrebno ti je ono što su napravili Benu i onda bi se ponašala kako treba. Ako ne znaš što je to velim ja pitaj Dilsey neka ti kaže. U majčinoj je sobi gorjelo svjetlo. Zaustavio sam auto i pošao u kuhinju. Ondje su bili Luster i Ben. - Gdje je Dilsey? - kažem ja. - Priprema li večeru? - Gore je na katu s gospođom Car’line - kaže Luster. - Grozno se svade. Neprestano otkako je gospođica Quentin došla doma. Mamica je gore da im ne da da se potuku. Je li došla ona prestava, gospodine Jason? - Jest - kažem ja. - Činilo mi se da sam čuo muziku - kaže on. - Da bar mogu ić - kaže on. - I mogo bi samo da imam novčić. Ušla je Dilsey. - Došo si, jelda? - kaže ona. - A gdje si bio cijelu večer? Znaš kolko imam posla; zašto nisi došo na vrijeme? - Možda sam išao na predstavu - kažem ja. - Je li večera gotova? - Da bar mogu ić - kaže Luster. - I mogo bi samo da imam novčić. - Nemaš ti što tražit na nikakvim prestavama - kaže Dilsey. - Idi sad u kuću i sjedni - kaže ona.  Nemoj sad ić gore pa da opet počnu, jes me čuo. - A što se dogodilo? - kažem ja. - Quentin je došla maloprije i kaže da si je cijelu večer pratio a onda je gospođa Car’lin skočila na nju. Ma zašto joj ne daš mira? Što ne možeš živjet u istoj kući s rođenom nećakinjom a da se ne svadiš? - Ne mogu se s njom svađati - kažem ja - zato što je nisam od jutros vidio. I što kaže, što sam sad napravio? natjerao je da ide u školu? To je zbilja gadno - kažem ja. - Ma daj, ti se bavi svojim poslom i pusti nju na miru – kaže Dilsey. - Ja ću se brinut za nju ako mi ti i gospođa Car’lin dopustite. Ajde sad unutra i pusti me na miru da donesem večeru. - Kad bi samo imo novčić - kaže Luster. - Mogo bi ić na onu prestavu. - A da imaš krila mogo bi odletit u nebo - kaže Dilsey. - Ne želim čut više ni jednu jedinu riječ o toj prestavi.

- A da, sad sam se sjetio - kažem ja. - Dobio sam dvije karte. - Izvukao sam ih iz sakoa. - I vi ćete ić? - kaže Luster. - Ja ne - kažem ja. - Ne bih ja onamo išao ni za deset dolara. - Dajte mi onda jednu, gospodine Jason - kaže on. - Prodat ću ti je - kažem ja. - Šta kažeš na to? - Ja nemam novce - kaže on. - E baš šteta - kažem ja. Krenuo sam kao da ću izići. - Dajte mi jednu, gospodine Jason - kaže on. - Vama neće trebat obadvije. - Zaveži, čuješ - kaže Dilsey. - Što ti nije jasno da ti on neće ništa dat? - Kolko tražite za nju? - kaže on. - Pet centi - kažem ja. - Nemam tolko - kaže on. - Koliko imaš? - kažem ja. - Nemam ništ - kaže on. - Dobro - kažem ja. Krenuo sam. - Gospodine Jason - kaže on. - Ma šta ne zavežeš? - kaže Dilsey. - Vidiš da te samo tenta. On kani sam iskoristit karte. Ajde Jasone, i pusti ga na miru. - Ja ih ne želim - kažem ja. Vratio sam se do štednjaka. - Došao sam ih ovamo spaliti. Ali ako hoćeš kupiti jednu za deset centi? - kažem ja, gledam u njega i otvaram poklopac na štednjaku. - Nemam tolko - kaže on. - Dobro - kažem ja. Bacio sam jednu ulaznicu u vatru. - Slušaj, Jasone - kaže Dilsey. - Šta te nije stid? - Gospodine Jason - kaže on. - Molim vas, gospodine. Sređivat ću vam gume svaki dan, cjeli mjesec dana. - Meni treba gotovina - kažem ja. - Možeš je dobiti za deset centi. - Šuti, Luster - kaže Dilsey. Povukla ga je natrag. - Ajde - kaže ona. - Baci je unutra. Ajde. Završi s tim. - Možeš je dobiti za deset centi - kažem ja. - Ajde - kaže Dilsey. - Nema on nikakvih deset centi. Ajde. Baci je. - U redu - kažem ja. Bacio sam je, i Dilsey je zatvorila štednjak. - Odrastao muškarac, a gle kakav si - kaže ona. - Nosi se iz moje kuhinje. Šuti - kaže ona Lusteru.  Nemoj sad da i Benjy počne. Ja ću ti večeras nabavit dvajspet centi od Frony i onda možeš ić sutra na večer. Ajde, šuti sad. Pošao sam u dnevnu sobu. Ništa nisam čuo s gornjega kata. Otvorio sam novine. Poslije nekog vremena ušli su Ben i Luster. Ben je prišao onom tamnom mjestu na zidu gdje je nekad bilo zrcalo, i  počeo ga trljati rukama i sliniti i cviliti. Luster je potaknuo vatru. - Što radiš? - kažem ja. - Večeras nam ne treba vatra.

- Oću ga smirit - kaže on. - Vazda je hladno na Uskrs - kaže on. - Samo sad nije Uskrs - kažem ja. - Ostavi to, čuješ. Odložio je žarač, uzeo jastučić iz majčina naslonjača i dao ga Benu, i on se skutrio pred kaminom i smirio se. Čitao sam novine. S kata se nije čulo ni glasa kad je ušla Dilsey i poslala Bena i Lustera u kuhinju i rekla da je večera gotova. - U redu - kažem ja. Izišla je. Ja sam sjedio i čitao novine. Poslije nekog vremena čuo sam kako se Dilsey navirila na vrata. - Zašto ne dođeš jest? - kaže ona. - Čekam večeru - kažem ja. - Na stolu je - kaže ona. - Rekla sam ti. - Je li? - kažem ja. - Ispričavam se. Nisam čuo da je netko sišao odozgo. - One neće doć - kaže ona. - Ti dođi i pojedi, tako da im ja inogu nešto odnjet gore. - Jesu li bolesne? - kažem ja. - Šta kaže doktor, što im je? Nadam se da nisu crne kozice. - Ajde dođi, Jasone - kaže ona. - Tako da mogu sve obavit. - U redu - kažem ja i podignem opet novine. - Sad čekam večeru. Mogao sam osjetiti kako me gleda s vrata. Čitao sam novine. - Baš se moraš ovako ponašat? - kaže ona. - I sam znaš kolko i bez tog imam posla. - Ako je majci gore nego što joj je bilo kad je došla na ručak, dobro - kažem ja. - Ali sve dok  kupujem hranu za ljude mlađe od mene, neka izvole sići do stola da je pojedu. Javi mi kad večera  bude gotova - kažem ja i opet se prihvatim novina. Čuo sam je kako se penje po stubama, kako vuče noge i gunđa i stenje baš kao da su sasvim okomite i po metar visoke. Čuo sam je na majčinim vratima, zatim sam je čuo kako doziva Quentin, kao da su vrata zaključana, zatim se vratila u majčinu sobu, onda je majka otišla razgovarati s Quentin. Tada su sišle stubama. Ja sam čitao novine. Dilsey se opet pojavila na vratima. - Ajde, dođi - kaže ona - prije nego smisliš još neku gadariju. Večeras bogami izazivaš. Pošao sam u blagovaonicu. Quentin je sjedila pognute glave. Opet je nalarfala lice. Nos joj je izgledao kao porculanski izolator. - Drago mi je što se osjećaš dovoljno dobro da siđeš - kažem ja majci. - To je najmanje što za tebe mogu učiniti, doći za stol - kaže ona. - Ma kako se osjećala. Jasno mi e da kad čovjek cijeli dan radi želi za večerom biti okružen svojom obitelji. Ja ti želim ugoditi. Samo da se bar ti i Quentin bolje slažete. Bilo bi mi lakše. - Mi se sasvim dobro slažemo - kažem ja. - Nemam ništa protiv da ostane zaključana cijeli dan u svojoj sobi ako želi. Ali neću trpjeti ovakve predstave i obješene noseve za stolom. Znam da mnogo tražim od nje, ali takav sam ja u mojoj vlastitoj kući. Tvojoj kući, htio sam reći. - Tvoja je - kaže majka. - Ti si joj sad glava. Quentin nije podigla pogled. Napunio sam tanjure i počela je jesti. - Jesi li dobila dobar komad mesa? - kažem ja. - Ako nisi, pokušat ću ti odabrati bolji.  Ništa nije rekla.

- Kažem, jesi li dobila dobar komad mesa? - kažem ja. - Što? - kaže ona. - Da, dobar je. - Hoćeš li još riže? - kažem ja. - Ne - kaže ona. - Bolje da ti dam još malo - kažem ja. - Ne želim još malo - kaže ona. - Nema na čemu - kažem ja. - I drugi put. - Je li ti prošla glavobolja? - kaže majka. - Glavobolja? - kažem ja. - Pobojala sam se da ti je baš počela - kaže ona. - Kad si danas popodne bio kod kuće. - A - kažem ja. - Ne, nije se pojavila. Imali smo toliko posla danas popodne da sam na nju i zaboravio. - Zato si zakasnio? - kaže majka. Vidio sam da Quentin sluša. Pogledao sam je. Nož i vilica još su oj radili, ali uhvatio sam je kako me gleda, a tada je opet spustila pogled na tanjur. Velim ja: - Ne. Ali posudio sam svoj auto nekom čovjeku oko tri sata i morao sam čekati da se s njim vrati. - Neko sam vrijeme jeo. - Tko je to bio? - kaže majka. - Jedan od onih iz cirkusa - kažem ja. - Navodno je muž njegove sestre krenuo na vožnju s nekom ženskom iz grada pa je išao u potjeru za njima. Quentin je nepomično sjedila i žvakala. - Ne smiješ takvim ljudima posuđivati auto - kaže majka. - Ti si previše velikodušan s tim autom. Zato te ja nikad ne tražim da mi ga daš ako to ikako mogu izbjeći. - Da znaš da sam i ja to načas pomislio - kažem ja. - Ali vratio se, bez problema. Kaže da je našao ono što je tražio. - A tko je bila ta ženska? - kaže majka. - Reći ću ti kasnije - kažem ja. - Ne volim o takvim stvarima govoriti pred Quentin. Quentin je prestala jesti. Svako malo otpila bi malo vode, zatim je sjedila i mrvila pecivo među rukama, lica sagnuta nad tanjurom. - Da - kaže majka. - Valjda žene koje su ovako zatvorene u kući cijeli dan kao ja pojma nemaju što se u gradu događa. - Da - kažem ja. - Pojma nemaju. - Moj je život bio posve drugačiji - kaže majka. - Hvala Bogu da ništa ne znam o takvim opačinama. Ne želim čak ni znati o njima. Nisam ja kao većina ljudi.  Ništa više nisam rekao. Quentin je sjedila i mrvila pecivo dok ja nisam prestao jesti. Tada veli: - Mogu li sad ići? - ne gledajući ni u koga. - Što? - kažem ja. - Jasno da možeš ići. Zar si nas čekala? Pogledala me. Već je razmrvila sav kruh, ali ruke su joj i dalje radile kao da ga još mrve i oči su oj gledale kao da je uhvaćena u stupicu ili tako nešto a onda je počela gristi usne da bi čovjek   pomislio kako će se otrovati s onolikom količinom crvenog olova.

- Bako - kaže ona. - Bako... - Jesi li možda htjela još nešto pojesti? - kažem ja. - Zašto on ovako sa mnom postupa, bako? - kaže ona. - Nikad mu nisam ništa nažao učinila. - Ja želim da se vas dvoje slažete - kaže majka. - Vi ste mi sve što mi je na svijetu ostalo, i zaista želim da se bolje slažete. - On je kriv - kaže ona. - Ne pušta me na miru, i onda moram. Ako me ne želi ovdje u kući, zašto mi ne dopusti da se vratim k... - Sad je dosta - kažem ja. - Da nisam više čuo ni riječi. - Zašto me onda ne ostavi na miru? - kaže ona. - On... on samo... - On je najbliže ocu što u životu imaš - kaže majka. - I ti i ja jedemo njegov kruh. I s punim pravom očekuje od tebe poslušnost. - On je tome kriv - skočila je od stola. - On me tjera na to. Kad bi samo... - pogledala nas je, očiju kao u stupici, dok su joj se ruke nekako čudno trzale uz bokove. - Što kad bih samo? - kažem ja. - Što god ja činim, ti si tome kriv - kaže ona. - Ako sam pokvarena, onda je to zato što sam morala  biti pokvarena. Ti si me na to natjerao. Da sam bar mrtva. Da smo bar svi mrtvi. - Tada je potrčala. Čuli smo je kako trči uza stube. Onda su se zalupila vrata. - To je prva razumna stvar koju je izgovorila - kažem ja. - Danas nije išla u školu - kaže majka. - Kako znaš? - kažem ja. - Bila si u gradu? - Eto tako, znam - kaže ona. - Da si bar malo ljubazniji s njom. - Tada bih morao svakako urediti da je viđam češće nego jednom na dan - kažem ja. - Morat ćeš je natjerati da dolazi za stol za svaki obrok. Onda joj uvijek mogu dati još jedan komad mesa. - Ima malih stvari koje bi mogao za nju učiniti - kaže ona. - Na primjer da ne obraćam pozornost kad me ti moliš neka se pobrinem da ide u školu? - kažem a. - Danas nije išla u školu - kaže ona. - Znam da nije. Kaže da se išla voziti autom danas popodne s ednim dečkom i da si je ti pratio. - Kako sam mogao? - kažem ja. - Kad je netko imao moj auto cijelo popodne? Je li bila danas u školi ili nije, sad je već stvar prošlosti - kažem ja. - Ako već moraš voditi računa o tome, pričekaj do  ponedjeljka. - Željela sam da se ti i ona dobro slažete - kaže ona. - Ali naslijedila je sve one tvrdokorne crte. I Quentinove također. Već sam onda mislila treba li joj, s tim nasljedstvom koje već ima, još dati i to ime. Ponekad pomislim kako su me njih oboje njome kaznili. - Za Boga miloga - kažem ja. - Što tebi svašta ne padne na pamet. Nije čudo da si neprestano  bolesna. - Što? - kaže ona. - Ne razumijem. - I nadam se da ne razumiješ - kažem ja. - Pristojnoj ženi promakne mnogo toga što je i bolje da ne zna. - Oboje su bili takvi - kaže ona. - Udružili bi se s tvojim ocem protiv mene kad sam ih pokušala

ispravljati. On je uvijek govorio kako njima ne treba odgoja, kako već znaju što je čistoća i poštenje, što je najviše što čovjeka uopće možeš naučiti. I nadam se da je sad zadovoljan. - Imaš još Bena na koga se možeš osloniti - kažem ja. - Glavu gore. - Namjerno su me isključili iz svojih života - kaže ona. - Uvijek ona i Quentin. Uvijek u zavjeri  protiv mene. I protiv tebe također, premda si bio premlad da to shvatiš. Uvijek su gledali na tebe i mene kao na strance, kao i na tvog ujaka Mauryja. Uvijek sam govorila tvom ocu kako im dopušta  previše slobode, kako su previše zajedno. Kad je Quentin pošao u školu morali smo sljedeće godine i nju upisati, tako da može biti s njim. Nije mogla podnijeti da netko od vas radi nešto što ona ne smije. Bila je to taština u njoj, taština i oholost. A tada, kad su počele njene nevolje, znala sam da će Quentin osjećati kako i on mora počiniti nešto jednako strašno. Ali nisam vjerovala da će biti toliko sebičan pa da... Nisam ni u snu mogla pomisliti da će... - Možda je znao da će biti djevojčica - kažem ja. - I da još jednu takvu više ne bi mogao podnijeti. - On ju je znao držati pod kontrolom - kaže ona. - Činilo se da je on jedina osoba prema kojoj ona ima nekakvog obzira. Ali i to je valjda dio Božje kazne. - Da - kažem ja. - Šteta da ja nisam bio na njegovu mjestu. Tebi bi bilo mnogo bolje. - Ti takve stvari govoriš samo da me mučiš - kaže ona. - Premda i zaslužujem. Kad su počeli  prodavati zemlju da pošalju Quentina na Harvard rekla sam tvom ocu kako mora odvojiti jednaka sredstva i za tebe. Onda kad je Herbert ponudio da će te uzeti u banku rekla sam, Jason je sad osiguran, ali kad su se troškovi počeli gomilati i ja bila prisiljena prodati namještaj i preostale  pašnjake, smjesta sam joj pisala i rekla da će uvidjeti kako su ona i Quentin dobili svoj dio ali dijelom i Jasonov i da sad o njoj ovisi kako će mu to nadoknaditi. Rekla sam da će to učiniti iz  poštovanja prema svom ocu. Tada sam u to vjerovala. Ali ja sam tek jadna stara žena; odgojili su me da vjerujem kako su se ljudi spremni mnogo čega odreći zbog svoje obitelji. Ja sam svemu kriva. Imaš pravo što mi predbacuješ. - Zar ti misliš da je meni potrebna bilo čija pomoć da stojim na vlastitim nogama? - kažem ja. - A  posebno žene koja ne zna ni ime oca svog rođenog djeteta. - Jasone - kaže ona. - U redu - kažem. - Nisam tako mislio. Naravno da nisam. - Kad bih vjerovala da je to moguće, nakon svih mojih patnji. - Naravno da nije - kažem ja. - Nisam tako mislio. - Nadam se da ću bar toga biti pošteđena - kaže ona. - Jasno da hoćeš - kažem ja. - Previše je slična i jednome i drugome da bi čovjek mogao dvojiti. - To ne bih mogla podnijeti - kaže ona. - Onda prestani o tome misliti - kažem ja. - Je li te kasnije još gnjavila da želi navečer izići? - Nije. Uvjerila sam je kako je to za njezino dobro i kako će mi jednog dana na tome biti zahvalna. Ona uzme sa sobom knjige i uči pošto ja zaključam vrata. Ponekad noću vidim kod nje svjetlo još u edanaest sati. - A kako znaš da uči? - kažem ja. - Ne znam što bi inače radila sama u sobi - kaže ona. - Nikad nije čitala. - Ne - kažem ja. - Ti ne možeš znati. I možeš zahvaliti Bogu što ne znaš - kažem ja. Ali što bi vrijedilo reći to naglas. Samo bi mi se opet rasplakala.

uo sam je kako se penje stubama. Onda je zazvala Quentin i Quentin je rekla to je? kroz vrata. Laku noć - rekla je majka. Onda sam čuo ključ u bravi i majka se vratila u svoju sobu. Kad sam dovršio cigaru i otišao na kat, svjetlo je još uvijek gorjelo. Vidio sam praznu ključanicu, ali nisam čuo ni glaska. Učila je tiho. Možda je to naučila u školi. Zaželio sam majci laku noć i pošao u svoju sobu i izvukao kutiju i ponovo ga prebrojio. Jasno sam čuo Velikog Američkog Uškopljenika kako hrče kao električna pila. Negdje sam pročitao da su tako škopili muškarce kako bi dobili ženski glas. Ali možda on nije znao što su mu učinili. Mislim da nije čak znao ni što je to nakanio učiniti, ili zašto ga je gospodin Burgess raspalio po glavi letvom iz ograde. A da su ga samo poslali u Jackson dok je još bio pod eterom, uopće ne bi ni primijetio razliku. Ali tako nešto bilo bi prejednostavno za ednog Compsona. Ni izdaleka dovoljno zamršeno. Nego se i s tim čeka sve dok nije istrčao iz dvorišta i pokušao oboriti malu djevojčicu na cestu njezinom rođenom ocu na očigled. No, uvijek  govorim, prekasno su počeli s tim odsijecanjem, a i prebrzo završili. Jer znam bar još dvije kojima bi nešto slično bilo potrebno, a jedna od njih nije ni dva kilometra daleko. Premda zapravo nisam siguran bi li to uopće koristilo. Kao što kažem, jednom kurva uvijek kurva. I da mi je samo dvadeset četiri sata a da mi ni jedan prokleti newyorški Židov ne dijeli savjete. Ne želim ja postići veliki zgoditak; samo vi to čuvajte da namamite u igru one velike lukavce. Želim samo pravednu  priliku da dobijem natrag svoj novac. A kad to jednom napravim onda mogu ovamo dovesti cijelu ulicu Beale i cijelu ludnicu i njih dvoje mogu spavati u mom krevetu a treći može zauzeti i moje mjesto za stolom.

Osmi travnja 1928. Dan je svanuo sumoran i studen, pokretan zid sivog svjetla sa sjeveroistoka koji se, umjesto da se rastvori u vlagu, naizgled raspadao u sićušne i otrovne čestice nalik na prašinu što su joj se, kad je Dilsey otvorila vrata svoje kolibe i izišla, dijagonalno zabadale u meso i taložile se ne kao vlaga već kao neka tvar po kvaliteti nalik rijetkom, ne posve stinutom ulju. Preko turbana natakla je kruti crni slamni šešir, a ispod smeđe baršunaste pelerine obrubljene ofucanim i anonimnim krznom nosila je haljinu od ljubičaste svile, i stajala je tako neko vrijeme na vratima sa svojim mirijadom bora izbrazdanim i upalim licem podignutim prema nebu, i jednom mršavom rukom, dlana svjetlog i mekanog poput ribljeg trbuha, a tada je odmaknula pelerinu i stala pomno promatrati prednji dio svoje oprave. Oprava kraljevske i ugašene boje visjela joj je s mršavih ramena, preko upalih grudi, zatim se nategla na trbuhu i onda opet padala, nadimljući se malo iznad podsukanja koje će skidati jednu po ednu kako proljeće napreduje i naiđu topli dani. Bila je to nekoć krupna žena ali sad je posvuda izbijao kostur, labavo pokriven suhom istanjenom kožom što se opet zategnula na gotovo nabreklom trbuhu, kao da su mišići i tkivo nekoć bili hrabrost ili snaga koju su dani ili godine trošili sve dok  nije preostao samo nesavladivi kostur uzdižući se poput ruševine ili međaša iznad snene i nepristupačne utrobe, a iznad svega toga ono oronulo lice koje se doimalo kao da su i same kosti izvan mesa, podignute prema tom silovitom danu s izrazom punim istodobno i fatalizma i djetinjasto zaprepaštenog razočaranja, sve dok se nije okrenula i opet ušla u kuću i zatvorila vrata. Zemlja neposredno oko vrata bila je ogoljela. Kao da su potplati bosih nogu čitavih pokoljenja ostavili na njoj neku patinu, kao na starome srebru ili na zidovima meksičkih kuća koje lijepe rukom. Kraj kuće, dajući hlad u ljeti, stajala su tri stabla duda, i maškasti listovi koji će kasnije postati široki i smireni poput dlanova ruku lepetali su u plosnatim valovima na snažnom vjetru. Par šojki pojavio se niotkuda, zakovitlavši se na zapuhu poput šarenih komadića krpe ili papira i spustivši se na dudove, gdje su se ljuljale i naginjale prodorno kriješteći u vjetar koji je sa svoje strane trgao i nosio njihove grube krikove u daljinu poput komadića papira ili krpe. Tada su im se pridružile još tri pa su se i one neko vrijeme ljuljale i naginjale u iskrivljenim granama i kriještale. Vrata kolibe su se otvorila i Dilsey se opet pojavila, ovaj put u muškom pustenom šeširu i vojničkoj kabanici, ispod čijih je otrcanih skuta visjela njezina plava kockasta haljina i nejednako se nadimala, i lepetala oko nje dok je prelazila dvorište i penjala se stubama do kuhinjskih vrata. Čas kasnije pojavila se, ovaj put noseći otvoreni kišobran koji je držala ukoso u vjetar, prešla do hrpe drva te odložila kišobran na zemlju, još otvoren. Onda ga je brzo uhvatila i zadržala i neko vrijeme tako s njim stajala ogledajući se oko sebe. Tada ga je zatvorila i položila na zemlju i naslagala drvo za ogrjev u naramak, privila ga uz prsa, uzela kišobran i napokon ga uspjela otvoriti i vratila se do stuba i držala drva u nesigurnoj ravnoteži dok je pokušavala zatvoriti kišobran, koji je onda stavila uspravno u kut odmah kraj vrata. Izbacila je drva u sanduk iza peći. Tada je skinula

kabanicu i šešir i uzela prljavu pregaču sa zida i privezala je i naložila vatru u štednjaku. Dok je to radila, štropoćući rešetkom i zvekećući poklopcima, gospođa Compson počela ju je dozivati s vrha stuba. Imala je na sebi jutarnju haljinu od prošivenog crnog satena, i čvrsto ju je jednom rukom stezala  pod podbratkom. U drugoj je ruci držala crveni gumeni termofor, i tako je stajala na vrhu stražnjega stubišta i dozivala - Dilsey - jednolično i u ravnomjernim razmacima u tiho stubište koje se spuštalo u  potpunu tamu a tada opet izranjalo ondje gdje je na njega padalo sivo svjetlo s prozora. - Dilsey zvala je, bez modulacije i bez naglaska i bez žurbe, kao da uopće ne očekuje odgovor. - Dilsey. Dilsey se javila i prestala kloparati oko štednjaka, ali prije nego je stigla prijeći kuhinju gospođa Compson ju je opet zazvala, i još jednom prije nego je prešla blagovaonicu i stala tako da joj se glava isticala na sivoj mrlji prozora. - Dobro, dobro - rekla je Dilsey. - Dobro, tu sam. Napunit ću ga čim bude vruće vode. - Podigla je suknje i popela se stubama, potpuno izbrisavši sivo svjetlo. - Ostavite ga dolje i ajte natrag u krevet. - Nije mi bilo jasno što se događa - rekla je gospođa Compson. - Ležim budna već najmanje jedan sat, a ne čujem ni glaska iz kuhinje. - Ostavite ga dolje i ajte natrag u krevet - rekla je Dilsey. S mukom se uspinjala stubama,  bezoblična, zadihana. - Vatra će se razgorit za minutu, a voda će bit topla za dvije. - Ležim budna već bar jedan sat - rekla je gospođa Compson. - Mislila sam da možda čekaš da ja siđem i naložim vatru. Dilsey je stigla do vrha stubišta i uzela termofor. - Sredit ću ga ja za minutu - rekla je. - Luster je zaspo jutros, izgubio je pol noći u onom cirkusu. Ja ću sama zapalit vatru. Ajte sad, da se drugi ne  probude dok sve ne zgotovim. - Ako dopuštaš Lusteru stvari što ga odvlače od posla, onda si sama kriva što zbog toga trpiš rekla je gospođa Compson. - A Jasonu neće biti drago ako čuje za to. Znaš da neće. - E, nije išo s Jasonovim novcem - rekla je Dilsey. - To sigurno. - Pošla je prema stubama. Gospođa Compson se vratila u svoju sobu. Dok se opet uvlačila u krevet čula je kako Dilsey još silazi niza stube s onom bolnom i jezivom sporošću koja bi čovjeka izludjela da je nije nakon nekog vremena progutalo kloparanje vrata na smočnici. Ušla je u kuhinju i naložila vatru i počela pripremati doručak. U jednom trenutku prekinula je  posao, otišla do prozora i pogledala prema svojoj kolibi, zatim pošla na vrata i otvorila ih i viknula u vjetrovito jutro. - Luster! - vikala je i stala da osluhne, okrećući lice od vjetra. - Ej, Luster! - Opet je osluhnula, i kad se pripremila da još jednom vikne, Luster se pojavio iza ugla kuhinje. - Molim? - rekao je nedužno, tako nedužno da ga je Dilsey, na trenutak nepomična, pogledala izražavajući licem više od pukog iznenađenja. - A đe si ti? - rekla je. - Nigđe - rekao je on. - Samo u podrumu. - I što radiš u podrumu? - rekla je. - I nemoj mi tu stajat na kiši, budalo jedna - rekla je. - Niš ne radim - rekao je. Popeo se stubama. - Da se nisi usudio proć kroz ova vrata bez naramka drva - rekla je. - Evo, morala sam i drvo vuć i još palit vatru. Jel ti nisam sinoć rekla da ne odlaziš odavde prije nego onaj sanduk za ogrjev

napuniš do vrha? - I jesam - rekao je Luster. - Napunio sam ga. - I kamo je onda nestalo? - Ne znam. Nisam ga ja ni tako. - No dobro, sad ga lijepo napuni - rekla je. - I onda idi gore i pobrini se za Benjyja. Zatvorila je vrata. Luster je krenuo prema drvima. Onih je pet šojki lepetalo oko kuće, kriještalo, i opet sjedalo na dud. Promatrao ih je. Uzeo je kamen i bacio ga. - Iš - rekao je. - Ajte natrag u pakao kamo i spadate. Još nije ponedjeljak.  Natovario je na sebe cijelo brdo drva za ogrjev. Nije vidio preko njega, i doteturao je do stuba i uz njih i tresnuo o vrata, rasipajući cjepanice. Tada je došla Dilsey i otvorila mu vrata i on je zateturao preko kuhinje. - Ej, Luster! - viknula je, ali on je već izbacio drvo u sanduk uz gromovit tresak. - Ha! – rekao je. - Oćeš ti to probudit cijelu kuću? - rekla je Dilsey. Klepnula ga je dlanom po zatiljku. - Sad idi gore i nek se Benjy obuče. - Razumijem - rekao je. Pošao je prema vanjskim vratima. - Kamo si krenijo? - rekla je Dilsey. - Mislio sam da je bolje da idem oko kuće i na prednja vrata, da ne probudim milostivu i njih. - Idi po stražnjim stubama kako sam ti rekla i obuci Benjyja - rekla je Dilsey. - Ajde, jes čuo. - Razumijem - rekao je Luster. Vratio se i izišao kroz vrata blagovaonice. Poslije nekog vremena  prestala su lupati. Dilsey se pripremila da zamijesi pecivo. Dok je ravnomjerno tresla sito nad daskom za miješenje, pjevala je, najprije za sebe, nešto bez određene melodije ili riječi, nešto što se  ponavljalo, turobno, žalostivo i suzdržano, dok je brašno iz njezinih ruku fino i ravnomjerno sniježilo kroz sito na dasku za miješenje. Štednjak je počeo zagrijavati prostoriju i ispunjati je mrmljavim molovima vatre, i ubrzo je već pjevala glasnije, kao da joj se i glas malo otopio u sve jačoj toplini, a tada ju je gospođa Compson opet zazvala iz kuće. Dilsey je podigla lice kao da joj oči mogu  prodrijeti i zaista prodiru kroz zidove i strop i vide staricu u njezinoj prošivenoj jutarnjoj haljini na vrhu stubišta, kako u redovitim razmacima poput automata zaziva njezino ime. - O, Bože - rekla je Dilsey. Spustila je sito, podigla rub pregače i obrisala ruke te uzela termofor  sa stolca na koji ga je stavila i omotala pregačom držak kotlića iz kojega je već malo sukljala para. Samo čas - viknula je. - Voda se evo baš zgrijala. Međutim nije termofor bio ono što je gospođa Compson htjela, i držeći ga za grljak kao mrtvu kokoš, Dilsey je otišla do podnožja stubišta i pogledala gore. - Pa što Luster nije gore s njim? - rekla je. - Lustera uopće nema u kući. Već dugo ovdje ležim i čekam da ga čujem. Znala sam da će zakasniti, ali ipak sam se nadala da će doći na vrijeme da spriječi Benjamina da ne probudi Jasona  baš ovaj jedini dan u tjednu kad može ujutro dulje spavati. - Ne znam kako možete očekivat da će netko spavat dok vi tako stojite na vrh stuba i urlate na čeljad već u cik zore - rekla je Dilsey. Počela se s velikim naporom uspinjati stubama. - Poslala sam tog maloga gore prije pola sata. Gospođa Compson ju je gledala i pridržavala jutarnji ogrtač pod podbratkom. - Što ćeš sad? rekla je.

- Idem obuć Benjyja i dovest ću ga dolje u kuhinju da nam ne probudi Jasona i Quentin - rekla je Dilsey. - Još nisi počela praviti doručak? - I za to ću se pobrinut - rekla je Dilsey. - Bolje da idete natrag u krevet dok vam Luster ne zapali vatru. Studeno je jutros. - Kao da ne znam - rekla je gospođa Compson. - Noge su mi kao led. Tako su hladne da sam se od toga probudila. - Gledala je kako se Dilsey penje stubama. Dugo joj je trebalo. - Znaš kako se Jason uzrujava kad doručak kasni - rekla je gospođa Compson. - Ne mogu ja baš sve odjednom - rekla je Dilsey. - Ajte natrag u krevet, prije nego mi još i vi  budete jutros na brizi. - Ako ćeš sad sve ostaviti da obučeš Benjamina, bolje da ja siđem i pripremim doručak. Ti znaš isto tako dobro kao i ja kako se Jason uzrujava kad doručak kasni. - A ko će onda jest vaše splačine? - rekla je Dilsey. - Samo mi to recite. Ajte sad - rekla je, uspinjući se s mukom. Gospođa Compson je stajala i gledala je kako se penje odupirući se o zid ednom rukom, pridržavajući suknju drugom. - Ideš ga probuditi samo zato da ga obučeš? - rekla je. Dilsey je zastala. Podignuvši nogu prema sljedećoj stubi, s rukom na zidu, stajala je nepokretna i  bezoblična pred sivom mrljom prozora iza sebe. - Pa što nije budan? - rekla je. - Nije bio kad sam ja pogledala - rekla je gospođa Compson. - Ali već mu je davno vrijeme. On zbilja nikad ne spava poslije pola osam. Ti to dobro znaš. Dilsey ništa nije odgovorila. Nije se makla s mjesta, ali premda je nije mogla jasno vidjeti osim kao kvrgavu plošnu sjenu, gospođa Compson je znala da je malo oborila lice i da sad stoji ondje kao što krave stoje na kiši, držeći prazan termofor za grljak. - Nisi ti ta koja mora snositi posljedice - rekla je gospođa Compson. - To nije tvoja briga. Ti možeš otići. Ne moraš nositi cijeli taj teret iz dana u dan. Ti ništa ne duguješ ni njima ni uspomeni na gospodina Compsona. Znam da nikad nisi osjećala nikakve ljubavi prema Jasonu. Nisi to nikad  pokušala ni sakriti. Dilsey nije ništa rekla. Polako se okrenula i počela silaziti, spuštajući tijelo od stube na stubu, kao malo dijete, pridržavajući se rukom o zid. - Ajde, idite i ostavite ga na miru - rekla je. - Nemojte više ić unutra. Ja ću poslat Lustera k njemu čim ga nađem. Ostavite ga na miru. Vratila se u kuhinju. Pogledala je u štednjak, zatim je skinula pregaču preko glave i navukla kabanicu i otvorila vanjska vrata i ogledala se po dvorištu. Vrijeme joj se zabadalo u meso, oštro i  prodorno, ali ništa se drugo na vidiku nije micalo. Sišla je stubama, oprezno, kao da se boji da ne  proizvede buku, i zamakla iza ugla kuhinje. Baš u tom trenutku Luster se iznenada i nedužno pojavio na podrumskim vratima. Dilsey se zaustavila. - Što sad radiš? - rekla je. - Ništa - rekao je Luster. - Gospon Jason su rekli da pronađem odakle curi ona voda u podrumu. - A kad ti je reko da to napraviš? - rekla je Dilsey. - Lani za Novu godinu, jelda? - Pa mislio sam da pogledam dok spavaju - rekao je Luster. Dilsey je došla do podrumskih vrata. Odmaknuo se i ona je zavirila dolje u tminu koja je vonjala na vlažnu zemlju i plijesan i gumu.

- Hm - rekla je Dilsey. Opet je pogledala Lustera. Dočekao ju je pogledom nedužnim, pitomim i otvorenim. - Ne znam što radiš, ali bolje ti je da odma prestaneš. Valjda si se i ti danas nameračio na mene kao i svi drugi, jelda? Da si smjesta otišo gore k Benjyju, čuješ li? - Razumijem - rekao je Luster. Pošao je žurno prema kuhinjskim stubama. - Ej - rekla je Dilsey. - Donesi mi još jedan naramak drva dok si tu. - Razumijem - rekao je. Prošao je kraj nje na stubama i uputio se k hrpi drva. Kad je čas kasnije opet doteturao do vrata, i opet nevidljiv i slijep unutar i iza svog drvenog avatara, Dilsey je otvorila vrata i usmjerila ga čvrstom rukom preko kuhinje. - Samo baci opet u onaj sanduk - rekla je. - Samo baci. - I moram - rekao je Luster, zadihan. - Ne mogu ga inače nikako spustit. - Onda tu stoj neko vrijeme i drž ga - rekla je Dilsey. Skidala mu je teret drvo po drvo. - Što te utros spopalo? Kadgod te pošaljem po drva ne doneseš više od šest cjepanica odjednom pa da te ubijem, a vidi sad ovo danas. Što si naumio tražit od mene? Pa šta taj cirkus nije već otišo iz grada? - Je. Otišo je. Stavila je i posljednju cjepanicu u sanduk. - Ajde sad gore k Benjyju ko što sam ti rekla. I nemoj da me netko zivka sa stuba sve dok ja ne pozvonim. Jes me čuo? - Jesam - rekao je Luster. Nestao je kroz okretna vrata. Dilsey je metnula još drva u štednjak i vratila se svojem tijestu. Nakon nekog vremena opet je počela pjevati. Prostorija se ugrijala. Ubrzo je Dilseyjina koža poprimila nekakav topli, puniji sjaj dok se tako kretala po kuhinji prikupljajući sastojke za doručak, sastavljajući obrok i nije više, kao Lusterova i njezina put prije toga, izgledala kao da je posuta finim drvenim pepelom. Na zidu iznad kredenca, nevidljiv osim u noći pri svjetlu svjetiljke pa čak i tada duboko zagonetan jer je imao samo jednu kazaljku, kuckao je starinski zidni sat, a nakon što je ispustio neki čudan zvuk kao da se nakašljava, odbio je pet. - Osam sati - rekla je Dilsey. Stala je, podigla glavu i osluškivala. Ali nije se čulo ništa osim sata i vatre. Otvorila je pećnicu i pogledala svoje tijesto, a tada je onako pognuta zastala dok je netko silazio stubama. Čula je korake kako prelaze blagovaonicu, zatim su se okretna vrata otvorila i ušao e Luster, a za njim krupan muškarac koji kao da je bio oblikovan od neke tvari čiji sastojci ne žele ili ne mogu prionuti nijedan uz drugoga, ni uz kostur koji ih održava. Koža mu je izgledala mrtvački i bez dlake; pritom sav nabrekao, kretao se nezgrapno, gegajući kao dresirani medvjed. Kosa mu je bila  blijeda i rijetka. Bila je glatko začešljana niz čelo kao u djece na starim fotografijama. Oči su mu bile  bistre, nježno blijedoplave poput različka, a debele su usnice visjele otvorene i malo slinave. - Je li mu zima? - rekla je Dilsey. Obrisala je ruke o pregaču i dodirnula mu ruku. - Ako njemu nije, meni je - rekao je Luster. - Uvijek je zima za Uskrs. Nefaljeno. Gospođa Car’lin kaže da ako nemaš vremena da joj pripremiš termofor onda nije ni važno. - O Bože - rekla je Dilsey. Dovukla je stolac u kut između sanduka za ogrjev i štednjaka. Muškarac e poslušno otišao do njega i sjeo. - Daj pogledaj u blagovaonicu i vidi đe sam ostavila taj termofor rekla je Dilsey. Luster je donio termofor iz blagovaonice i Dilsey ga je napunila i dala mu ga. - Ajde,  požuri - rekla je. - Vidi jel Jason budan. Reci im da je sve gotovo. Luster je izišao. Benjy je sjedio kraj štednjaka. Sjedio je mlitavo, posve nepokretan osim glave koja kao da je neprestano kimala dok je svojim milim neodređenim pogledom gledao Dilsey kako se kreće po kuhinji. Luster se vratio.

- Usto je - rekao je. - Gospođa Car’lin kaže da prostreš stol. - Prišao je štednjaku i raširio nad njim ruke s dlanovima nadolje. - Usto je, velim - rekao je. - Čini mi se da je ljut ko pas. - Ma što je sad? - rekla je Dilsey. - Makni se odatle. Kako mogu nešto radit kad mi tu stojiš iznad štednjaka? - Zima mi je - rekao je Luster. - Na to si moro mislit dok si bio u onom podrumu - rekla je Dilsey. - A što to ljuti Jasona? - Kaže da smo ja i Benjy razbili onaj prozor u njegovoj sobi. - Sto, razbit je? - rekla je Dilsey. - Tako on kaže - reče Luster. - Kaže da sam ga ja razbio. - Kako si mogo kad drži sobu zaključanu dan i noć? - Kaže da sam baco kamenje i razbio ga - rekao je Luster. - Pa jesi li? - Na časnu riječ nisam - rekao je Luster. - Nemoj mi lagat, mali - rekla je Dilsey. - Ma nisam, kad kažem - rekao je Luster. - Pitaj Benjyja ako jesam. Nisam ni gledo taj prozor. - Ko ga je onda mogo razbit? - rekla je Dilsey. - On samo gnjavi, da probudi Quentin - rekla je i izvukla lim s pecivom iz pećnice. - A bit će - rekao je Luster. - Čudna je to čeljad. Drago mi je što nisam njiov. - Da nisi njiov? - rekla je Dilsey. - Samo da ti kažem, crnčiću, ima u tebi isto tolko kompsonske gadosti ko u njima. Jesi siguran da ti nisi razbio onaj prozor? - A zašto bi ga išo razbijat? - A zašto radiš sve tvoje ostale gadosti? - rekla je Dilsey. - Ajde, pazi sad na njega, da opet ne opeče ruku dok ja ne namjestim stol. Pošla je u blagovaonicu, gdje su je čuli kako se kreće, zatim se vratila i stavila tanjur na kuhinjski stol i napunila ga hranom. Ben ju je gledao i slinio, ispuštajući nekakav nejasan, lakom zvuk. - Dobro je, dobro, zlato - rekla je. - Evo tvog doručka. Dovući njegov stolac, Luster. - Luster je  pomaknuo stolac i Ben je sjeo, cvileći i slineći. Dilsey mu je svezala krpu oko vrata i obrisala mu usta okrajkom. - I gledaj da bar jedanput ne zaprlja sve na sebi - rekla je, dodajući Lusteru žlicu. Ben je prestao cviliti. Gledao je žlicu kako mu se podiže prema ustima. Kao da je čak i lakomost u njemu bila povezana s mišićjem, a sama glad nesuvisla, nesvjesna da je glad. Luster ga je hranio vješto i ravnodušno. Tu i tamo, pozornost bi mu se vratila dovoljno da naglo odmakne žlicu tako da Ben zatvori usta na prazan zrak, ali bilo je očito da su Lusterove misli negdje drugdje. Druga mu je ruka počivala na naslonu stolca i na toj se mrtvoj površini pokretala oprezno, nježno, kao da izvlači neku nečujnu melodiju iz te mrtve praznine, pa je jednom, dok su mu prsti iz ubijenog drveta izazivali bezvučni i složeni arpeggio, čak zaboravio izazivati Bena žlicom sve dok ga Ben nije  ponovno prizvao jecajem. Dilsey se kretala amo-tamo po blagovaonici. Nakon nekog vremena pozvonila je malim jasnim zvoncem, a tada je Luster u kuhinji čuo kako gospođa Compson i Jason silaze i čuo je Jasonov glas i slušajući zakolutao očima tako da su se vidjele samo bjeloočnice. - Naravno, znam da ga oni nisu razbili - rekao je Jason. - Naravno, znam. Možda se razbio od

 promjene vremena. - Ne znam kako se to moglo dogoditi - rekla je gospođa Compson. - Tvoja soba je zaključana cijeli cjelcati dan, točno onako kako je ostaviš kad ideš u grad. Nitko od nas nikad onamo ne ulazi osim u nedjelju kad je čistimo. Ne bih htjela da pomisliš kako bih ja ulazila nekamo gdje sam nepoželjna, ili da bih to bilo kome drugome dopustila. - Pa nisam ni rekao da si ga ti razbila, je li tako? - rekao je Jason. - Ja ne želim ulaziti u tvoju sobu - rekla je gospođa Compson. - Ja poštujem svačiji privatni život.  Ne bih ja prešla preko tog praga čak i da imam ključ. - Da - rekao je Jason. - Znam da tvoji ključevi ne pristaju u moju bravu. Zato sam je i dao izmijeniti. Ali hoću samo znati kako se taj prozor mogao razbiti. - Luster kaže da ga on nije razbio - rekla je Dilsey. - To sam znao a da ga i ne pitam - rekao je Jason. - A gdje je Quentin? - rekao je. - Onđe di i svake nedjelje ujutro - rekla je Dilsey. - Ma što je to tebe spopalo ovih zadnjih par  dana, ha? - No dobro, od sada će sve biti drugačije - rekao je Jason. - Idi gore i reci joj da je doručak gotov. - Ostavi je na miru, Jasone - rekla je Dilsey. - Ona se diže za doručak svakog jutra u tjednu, i gospođa Car’lin joj je dopustila da ostane u krevetu u nedjelju. Ti to znaš. - Ne mogu držati punu kuhinju crnaca koji će je služiti kad se sjeti, ma koliko ja to želio - rekao je Jason. - Idi i reci joj neka siđe na doručak. -Niko je ni ne mora služit - rekla je Dilsey. - Ja stavim njen doručak na toplo i... - Jesi li me čula? - rekao je Jason. - Čujem ja tebe - rekla je Dilsey. - Niš drugo ni ne čujem kad si ti u kući. Ako se ne svadiš s Quentin ili s mamom, onda vičeš na Lustera i Benjyja. Zašto mu puštate da se tako ponaša, gospođo Car’lin? - Bolje da poslušaš - rekla je gospođa Compson. - On je sad glava kuće. Njegovo je pravo zahtijevati od nas da poštujemo njegove želje. Ja se trudim, pa ako mogu ja, možeš i ti. - Svejedno je glupo bit tako zle volje pa tjerat Quentin iz kreveta samo zato što to njemu paše rekla je Dilsey. - Možda misli da je ona razbila taj prozor. - Bi ona, da se slučajno toga sjetila - rekao je Jason. - Hajde sad idi i napravi što sam ti rekao. - A ne bi joj baš ništ zamjerila da je - rekla je Dilsey idući prema stubama. - Kad joj neprestano cekećeš cijelo bogovetno vrijeme dok si u kući. - Tiho, Dilsey - rekla je gospođa Compson. - Ne priliči ni tebi ni meni da Jasonu govorimo što će učiniti. Ponekad mislim da nije u pravu, ali trudim se da se pokorim njegovim željama zbog svih vas. Ako sam ja dovoljno jaka da dođem k stolu, onda može i Quentin. Dilsey je izišla. Čuli su je kako se uspinje stubama. Dugo su je čuli na stubištu. - Imaš veličanstvenu zbirku služinčadi - rekao je Jason. Podvorio je majku i sebe hranom. - Jesi li ikad imala ijednoga koji je bio vrijedan i metka? Valjda ipak jesi, nekad, prije nego sam dovoljno odrastao da to upamtim. - Moram im ugađati - rekla je gospođa Compson. - Potpuno ovisim o njima. Na žalost, preslaba sam. Da sam bar snažna. Da bar mogu sama obavljati sav kućni posao. Mogla bih ti barem taj teret

skinuti s leđa. - Da, u lijepom bismo svinjcu onda živjeli - rekao je Jason. - Požuri, Dilsey - viknuo je. - Znam da mi predbacuješ - rekla je gospođa Compson – što sam im dopustila da danas odu u crkvu. - Kamo da odu? - rekao je Jason. - Zar onaj vražji cirkus još nije otišao? - U crkvu - rekla je gospođa Compson. - Crnci imaju posebnu uskrsnu misu. Obećala sam Dilsey  prije dva tjedna da mogu ići. - Što znači da ćemo imati hladni ručak - rekao je Jason - ili ga uopće nećemo imati. - Znam da sam ja kriva - rekla je gospođa Compson. - Znam da sad meni predbacuješ. - A što? - rekao je Jason. - Pa nisi valjda ti uskrsla Krista. Ili jesi? Čuli su Dilsey kako se popela na posljednju stubu, zatim kako polako hoda po hodniku. - Quentin - rekla je. Kad je zazvala prvi put, Jason je odložio nož i vilicu, i kao da su i on i njegova majka svaki sa svoje strane stola čekali u potpuno identičnom položaju; jedan hladan i lukav, guste smeđe kose koja se sa svake strane čela uvijala u dva tvrdoglava uvojka, kao u barmena na karikaturama, i smeđih očiju s crno obrubljenim šarenicama poput špekula, a druga hladna i plačljiva,  potpuno bijele kose i očiju podbulih i izgubljenih i tako tamnih da se činilo da su sama zjenica ili sama šarenica. - Quentin - rekla je Dilsey. - Ustani, dušo. Čekaju te s doručkom. - Ne shvaćam kako se taj prozor mogao razbiti - rekla je gospođa Compson. - Jesi li siguran da se to dogodilo baš jučer? Mogao je dugo stajati razbijen, uz ovo toplo vrijeme. Gornje okno, skriveno iza žaluzine. - Po posljednji put ti kažem da se to dogodilo jučer - rekao je Jason. - Misliš valjda da ne  poznajem sobu u kojoj stanujem? Misliš da sam mogao živjeti u njoj tjedan dana s rupom u prozoru kroz koju možeš provući ruku... - glas mu se prekinuo, posustao, i ostao je zureći u majku očima na trenutak potpuno praznim, bez ikakva izražaja. Kao da su mu oči zadržavale dah dok ga je majka gledala, lica mlohavog i plačljivog, rasplinutog, vidovitog a ipak tupog. Dok su tako sjedili, Dilsey je govorila: - Quentin. Nemoj se poigravat sa mnom, dušo. Siđi na doručak, dušo. Čekaju te. - Nikako mi to nije jasno - rekla je gospođa Compson. - Baš kao da je netko pokušao provaliti u kuću... - Jason je skočio. Stolica se prevrnula s treskom. - Što... - rekla je gospođa Compson zureći u njega kad je projurio kraj nje i zaletio se preskačući stube, na kojima je susreo Dilsey. Lice mu je sad bilo u sjeni i Dilsey je rekla: - Duri se. Tvoja mama nije otključala... - Ali Jason je projurio kraj nje hodnikom sve do vrata.  Nije zvao. Zgrabio je kvaku i pokušao otvoriti, tada je stajao s kvakom u ruci i malo pognute glave kao da osluškuje nešto mnogo udaljenije nego što je taj omeđeni prostor iza vrata, nešto što je već čuo. Držao se kao čovjek koji se pretvara da sluša kako bi pred sobom sa krio ono što već čuje. Iza njega se gospođa Compson penjala stubama i zvala ga. Tada je ugledala Dilsey i prestala zvati njega, i umjesto toga zvala nju. - Kažem ti da još nije otključala ta vrata - rekla je Dilsey. Kad je progovorila on se okrenuo i potrčao prema njoj, ali glas mu je bio miran, staložen. - Nosi ključ sa sobom? - rekao je. - Hoću reći, ima li ga sada, ili ga možda...

- Dilsey - rekla je gospođa Compson sa stubišta. - Ili što? - rekla je Dilsey. - Zašto ne pustiš... - Ključ - rekao je Jason. - Od ove sobe. Nosi li ga cijelo vrijeme sa sobom. Majko. - Tada je ugledao gospođu Compson i sišao joj stubama u susret. - Daj mi taj ključ - rekao je. Počeo je pipati džepove pohabanog crnog jutarnjeg ogrtača na njoj. Ona se opirala. - Jasone - rekla je. - Jasone! Zar me ti i Dilsey hoćete opet strpati u krevet? - rekla je gurajući ga od sebe. - Ne daš mi ni da nedjelju provedem u miru? - Ključ - rekao je Jason pretražujući je. - Ovamo s njim. - Osvrnuo se prema vratima, kao da očekuje da će se naglo rastvoriti prije nego opet stigne do njih s ključem koji još nema. - Dilsey, molim te! - rekla je gospođa Compson, stežući ogrtač oko sebe. - Daj mi ključ, budalo jedna stara! - povikao je Jason iznenada. Iz džepa joj je silom izvukao golemi svežanj zahrđalih ključeva na željeznom kolutu kao u srednjovjekovnog uzničara i odjurio natrag hodnikom, dok su ga dvije žene slijedile. - Ej, Jasone! - rekla je gospođa Compson. - Nikad neće pronaći pravi - rekla je. - Znaš da ja nikad nikome ne dopuštam da uzima moje ključeve, Dilsey - rekla je. Počela je naricati. - Tiho - rekla je Dilsey. - Neće on njoj ništa napravit. Ja mu neću dat. - Ali u nedjelju ujutro, u mojoj vlastitoj kući - rekla je gospođa Compson. - A toliko sam se trudila da ih odgojim kao kršćane. Daj meni da nađem pravi ključ, Jasone - rekla je. Stavila mu je ruku na nadlakticu. Onda se počela hrvati s njim, ali on ju je laktom odgurnuo u stranu i načas je pogledao ledenim i opsjednutim očima a zatim se opet okrenuo vratima i glomaznim nezgrapnim ključevima. - Šutite - rekla je Dilsey. - Čuj, Jasone! - Nešto se strašno dogodilo - zavapila je gospođa Compson. - Sigurna sam. Čuj, Jasone - rekla je i opet ga uhvatila za ruku. - Gle, ne da mi čak ni da pronađem ključ od sobe u mojoj vlastitoj kući! - No, no - rekla je Dilsey. - Ma što se može dogodit? Ja sam tu. Neću mu ja dat da joj nešto nažao učini. Quentin - rekla je podigavši glas - ništa se ti ne boj, dušo, ja sam tu. Vrata su se naglo otvorila prema unutra. Stajao je na njima na trenutak, skrivajući pogled na sobu, a zatim je zakoračio u stranu. - Uđite - rekao je hrapavim, ravnim glasom. Ušle su. Nije to bila soba mlade djevojke. Nije to bila ničija soba, i slabašan vonj jeftine kozmetike i ono nekoliko ženskih  predmeta i drugih dokaza nezgrapnih i beznadnih pokušaja da je učine ženstvenom samo su podvlačili njezinu anonimnost, pridajući joj onu mrtvu i stereotipnu privremenost soba u sumnjivim svratištima. Krevet je bio netaknut. Na podu je ležao zamazani komad rublja od jeftine kričave ružičaste svile, iz  poluotvorene ladice komode visjela je jedna jedina čarapa. Prozor je bio otvoren. Tik uz kuću rasla e kruška. Bila je u cvatu i grane su strugale i greble o kuću a zasićen zrak, koji je prodirao kroz prozor, donosio je u sobu turoban miris cvijeća. - No eto - rekla je Dilsey. - Jel vam nisam rekla da joj nije ništa? - Ništa? - rekla je gospođa Compson. Dilsey je pošla za njom u sobu i stavila joj ruku na rame. - Ajde, lijepo idite i legnite - rekla je. - Nać ću ja nju za deset minuta. Gospođa Compson je otresla ruku sa sebe. - Pronađi pismo - rekla je. - Quentin je ostavio pismo kad je to napravio. - U redu - rekla je Dilsey. - Nać ću ga. Ajte vi samo u svoju sobu. - Znala sam onog časa kad su je prozvali Quentin da će se ovo dogoditi - rekla je gospođa

Compson. Prišla je komodi i počela prevrtati predmete razasute po njoj - bočice od parfema, kutiju s  puderom, izgriženu olovku, škarice s jednim slomljenim krakom koje su ležale na pokrpanom šalu  prašnom od pudera i zamrljanom ružem. - Nađi to pismo - rekla je. - I oću - rekla je Dilsey. - Ajte sad, čujete. Ja i Jason ćemo ga nać. Samo vi ajte u svoju sobu. - Jasone - rekla je gospođa Compson. - Gdje je on? - Pošla je k vratima. Dilsey ju je slijedila niz hodnik do drugih vrata. Bila su zatvorena. - Jasone - zazvala je kroz vrata. Nije bilo odgovora. Pokušala je okrenuti kvaku, zatim ga je opet pozvala. Ali i dalje nije bilo odgovora, jer on je iz ormara bacao iza sebe stvari, odjeću, cipele, kovčeg. Tada je izišao noseći ispiljeni dio drvene obloge i stavio je na pod i opet ušao u ormar i izišao s metalnom kutijom. Stavio ju je na krevet i gledao u razbijenu bravu na kutiji dok je iz džepa izvlačio kolut s ključevima i odabirao ključ, i onda opet stajao s odabranim ključem u ruci promatrajući razbijenu bravu. Tada je spremio ključeve natrag u džep i pažljivo istresao sadržaj kutije na krevet. Jednako pažljivo slagao je papire, podižući i istresajući jedan po jedan. Tada je prevrnuo kutiju pa i nju istresao i onda polako spremio papire natrag i opet stajao, gledajući razbijenu bravu, s kutijom u rukama i oborene glave. Vani pred  prozorom čuo je kako se šojke kovitlaju i kriješte i onda odlijeću, dok im vjetar raznosi krikove, a negdje se čulo kako je prošao neki automobil i taj je zvuk također iščezao. Majka ga je iza vrata  ponovo zvala, ali nije se ni pomakao. Čuo je Dilsey kako je odvodi hodnikom, a zatim kako se zatvaraju neka vrata. Tada je opet spremio kutiju natrag u zidni ormar i pobacao u njega odjeću i  pošao niza stube do telefona. Dok je stajao sa slušalicom uz uho i čekao, Dilsey je sišla stubama. Pogledala ga je ne zaustavljajući se i otišla dalje. Dobio je vezu. - Ovdje Jason Compson - rekao je, i glas mu je bio tako hrapav i promukao da je morao ponoviti. - Jason Compson - rekao je, nastojeći da kontrolira glas. - Pripremite kola za deset minuta, s vašim zamjenikom ako vi ne možete ići. Ja ću doći... Što? ... Provalna krađa. Moja kuća. Znam tko je... Provalna krađa, kažem. Pripremite kol... Što? Zar vi niste plaćeni da provodite zakon... Da, bit ću ondje za pet minuta. Neka ta kola budu spremna da odmah krenemo. Ako ne budu, izvijestit ću o tome guvernera. Tresnuo je slušalicom i prešao blagovaonicu, gdje je jedva načeti obrok sada stajao hladan na stolu i ušao u kuhinju. Dilsey je punila termofor vodom. Ben je sjedio, smiren i prazna pogleda. Kraj njega je Luster izgledao kao nekakav pas čuvar, bistar i budan. Nešto je jeo. Jason je prešao kuhinju. - Što nećeš ništ pojest za doručak? - rekla je Dilsey. Nije uopće obraćao pozornost na nju. - Ajde, odi jest, Jasone. - Nije ni zastao. Vanjska vrata zalupila su se za njim. Luster je ustao i pošao k   prozoru i pogledao van. - Uu - rekao je. - Što se tamo gore događa? Da nije možda mlatio gospođicu Quentin? - Ti začepi - rekla je Dilsey. - Samo mi sad uzrujaj Benjyja pa ću ti glavu razbit. Drž ga na miru kako god znaš dok se ja ne vratim, čuješ. - Zašarafila je čep na termoforu i izišla. Čuli su je kako se  penje stubama, a onda su čuli kako Jason prolazi kraj kuće u svom automobilu. Poslije toga u kuhinji nije bilo više nikakvog zvuka osim upornog mrmljanja kotlića i sata. - Znaš na što se kladim? - rekao je Luster. - Kladim se da ju je premlatio. Kladim se da ju je tresnio po glavi i sad je otišo po doktora. Na to se kladim, da znaš. - Sat je tiktakao, svečano i duboko. Glasao se kao potmuli puls same te kuće u raspadanju, i poslije nekog vremena zaškripao je i pročistio grlo i odbio šest puta. Ben je podigao pogled prema njemu, zatim prema okruglastom obrisu Lusterove glave na prozoru i opet počeo klimati glavom i sliniti. Zastenjao je. - Zaveži, ludo - rekao je Luster ne okrećući se. - Sve mi se čini, ništa danas od naše crkve. - Ali

Ben je sjedio u stolcu i tiho cvilio dok su mu velike mekane ruke visjele između koljena. Iznenada je zaplakao, gotovo zatulio, otegnuto, zvuk bez smisla i bez stanke. - Šuti - rekao je Luster. Okrenuo se i  podigao ruku. - Oćeš da te prebijem? - Ali Ben ga je gledao i otegnuto tulio pri svakom izdisaju. Luster mu je prišao i stresao ga. - Da si smjesta ušutio! - viknuo je. - Evo - rekao je. Izvukao je Bena iz stolca i povukao stolac pred štednjak, zatim otvorio vrata štednjaka i gurnuo Bena u stolac. Izgledalo je kao da mali tegljač uvodi nekakav nezgrapni tanker u uski dok. Ben je opet sjeo licem okrenut prema ružičastim vratima. Ušutio je. Tada su opet čuli sat, i Dilsey kako se sporo kreće stepenicama. Kad je ušla on je opet zajecao. Tada je podigao glas. - Što si mu sad učinio? - rekla je Dilsey. - Ma što ga ne možeš bar danas ujutro pustit na miru? - Ništ mu nisam učinio - rekao je Luster. - Gospodin Jason ga je isprepado, to ti je. Nije valjda ubio gospođicu Quentin, jelda? - Tiho, Benjy - rekla je Dilsey. Utihnuo je. Ona je prišla prozoru i pogledala van. - Je li kiša  prestala? - rekla je. - Je - rekao je Luster. - Prestala je već davno. - Onda hajte sad malo van - rekla je. - Baš sam nekako smirila milostivu. - Idemo mi u crkvu? - rekao je Luster. - Reći ću ti kad dođe vrijeme. Ti ga drž podalje od kuće dok te ne zovnem. - Možemo li otić na pašnjak? - rekao je Luster. - U redu. Samo ga drž daleko od kuće. Za danas sam istrpjela kolko sam mogla. - Dobro - rekao je Luster. - Kamo je išo gospodin Jason, mamice? - A i to se tebe tiče, jelda? - rekla je Dilsey. Počela je raspremati stol. - Tiho, Benjy. Luster će te odvest van da se igraš. - A šta je napravio gospođici Quentin, mamice? - rekao je Luster. - Niš joj nije napravio. Hajte van, vas dvojica. - Kladim se da nije tu - rekao je Luster. Dilsey ga je pogledala. - Kako znaš da nije tu? - Ja i Benjy smo je vidli sinoć đe izlazi kroz prozor. Jelda, Benjy? - Vidli je? - rekla je Dilsey gledajući ga. - Mi je vidimo svake večeri - rekao je Luster. - Spušta se lijepo dolje po onoj kruški. - Da mi nisi lagao, crnčiću - rekla je Dilsey. - Ne lažem ja. Pitaj Benjyja je li lažem. - A zašto onda nisi nešto reko, ha? - Nije to moja stvar - rekao je Luster. - Neću se ja valjda plest u poslove bijelaca. Ajmo, Benjy, idemo van, čuješ. Izišli su. Dilsey je neko vrijeme stajala za stolom, zatim je iznijela suđe od doručka iz  blagovaonice i pojela svoj doručak i očistila kuhinju. Tada je skinula pregaču i objesila je i otišla u podnožje stubišta i načas osluhnula. Nije se čulo ni glaska. Navukla je kabanicu i šešir i pošla  preko u svoju kolibu. ßä ʞãñdöwñ ôãd Kiša je prestala. Vjetar je sad nailazio s jugoistoka, otkrivajući plave mrlje neba. Na hrptu  brežuljka, iza drveća i gradskih krovova i tornjeva pojavilo se sunčevo svjetlo kao blijedi komad

krpe, zatim nestalo. Kroz zrak se razleglo zvono, a tada su, kao na neki znak, druga zvona prihvatila taj zvuk i ponovila ga. Vrata kolibe su se otvorila i Dilsey je izišla, opet u onoj smeđoj pelerini i ljubičastoj haljini, s  prljavim bijelim rukavicama do lakta, ali sada bez rupca na glavi. Stala je u dvorište i zazvala Lustera. Čekala je neko vrijeme, zatim pošla do kuće i oko nje do podrumskih vrata, neprestano se držeći zida, i pogledala kroz vrata. Ben je sjedio na stubama. Pred njim je Luster čučao na vlažnom  podu. Držao je u lijevoj ruci pilu, koje se oštrica malo ugnula pritisnuta njegovom rukom, i upravo se spremao udariti po oštrici istrošenim drvenim čekićem s kojim je Dilsey više od trideset godina radila tučeno pecivo. Tada je pila jedan jedini put lijeno zazvečala i zvuk je bez životne bodrosti zamro dok se oštrica zadržala u tankom čistom luku između Lusterove ruke i poda. Ipak se i dalje neshvatljivo izvijala. - Ovako je on to radio - rekao je Luster. - Samo što još nisam našo pravu stvar čime ću je lupit. - To dakle radiš, jel? - rekla je Dilsey. - Donesi mi taj čekić - rekla je. - Nisam ga pokvario - rekao je Luster. - Donesi ga ovamo - rekla je Dilsey. - I nosi tu pilu onamo đe si ju našo. Odložio je pilu i donio joj čekić. Tada je Ben opet zatulio, beznadno i otegnuto. Nije to bilo ništa. Tek zvuk. Možda je bilo sve vrijeme i sva nepravda i sva tuga pretvorena u jednom trenutku nekom konstelacijom planeta u glas. - Slušaj ga - rekao je Luster. - Ovako tuli otkako si nas poslala van iz kuće. Ne znam što ga je danas ujutro spopalo. - Dovedi ga ovamo - rekla je Dilsey. - Dođi, Benjy - rekao je Luster. Spustio se opet stubama i uhvatio Bena za ruku. On je išao  poslušno, tuleći, onim sporim promuklim zvukom kojim se glasaju brodovi, koji kao da počinje prije nego je sam zvuk počeo, i prekida se prije nego je sam zvuk prestao. - Ajde potrči i donesi mu kapu - rekla je Dilsey. - Da nisi bučio tako da te gospođa Car’lin čuje. Ajde, požuri. Već kasnimo. - Ona će ga ionako čut ako ga ne ušutkaš - rekao je Luster. - Prestat će kad se maknemo od kuće - rekla je Dilsey. – On to njuši. To je to. - Što on to njuši, mamice? - rekao je Luster. - Ajde, idi po tu kapu - rekla je Dilsey. Luster je otišao. Stajali su na podrumskim vratima, Ben ednu stubu ispod nje. Nebo se sada rastrgalo u krpice koje su se vukle, naganjale i izvlačile svoje hitre sjene iz zapuštenog vrta, preko razbijene ograde i dvorišta. Dilsey je gladila Benovu glavu,  polako i ravnomjerno, i ravnala mu šiške na čelu. On je tulio smireno, bez žurbe. - Tiho - govorila je Dilsey. - Tiho, čuješ. Začas ćemo otić. Tiho, čuješ. - I dalje je tulio smireno i uporno. Luster se vratio, noseći na glavi kruti novi slamni šešir sa šarenom vrpcom, a u ruci suknenu kapu. Činilo se da šešir, poput reflektora, izdvaja Lusterovu lubanju u očima promatrača, da ističe sve njezine posebne plohe i uglove. Tako je izniman i poseban bio taj oblik da se na prvi pogled činilo kako je šešir na glavi nekoga koji stoji neposredno iza Lustera. Dilsey je pogledala šešir. - Zašto nisi uzeo stari šešir? - rekla je. - Nisam ga mogo nać - rekao je Luster. - Kladim se da nisi. Kladim se da si prošlu noć sredio tako da ga ne možeš nać. Naumio si

 pokvariti ovaj. - Joj, mamice - rekao je Luster. - Neće padat kiša. - Kako znaš? Idi po onaj stari šešir i spremi taj novi. - Joj, mamice. - Onda idi i donesi kišobran. - Joj, mamice. - Odluči se - rekla je Dilsey. - Ili donesi stari šešir ili kišobran. Meni je sve isto. Luster je otišao u kolibu. Ben je tiho tulio. - Ajdemo - rekla je Dilsey. - Oni će nas stić. Idemo slušat kako pjevaju. - Obišli su kuću i pošli  prema dvorišnim vratima. - Tiho - govorila je Dilsey s vremena na vrijeme dok su išli kolnim putem. Stigli su do vrata. Dilsey ih je otvorila. Luster je dolazio kolnim putem iza njih i nosio kišobran. S njim je bila neka žena. - Evo ih - rekla je Dilsey. Izišli su kroz vrata. - No eto - rekla je. Ben je ušutio. Luster i njegova majka su ih sustigli. Frony je imala na sebi haljinu od jarko modre svile i šešir ukrašen cvijećem. Bila je mršava žena, glatka, ugodna lica. - Sad nosiš šest tjedana posla na leđima - rekla je Dilsey. - Što ćeš ako počne kiša? - A smočit se, valjda - rekla je Frony. - Nikad još nisam zaustavila kišu. - Mamica uvjek govore kako će padat kiša - rekao je Luster. - Ako se ja ne brinem za vas, ne znam ko će - rekla je Dilsey. - Ajdemo, već smo zakasnili. - Danas propovijeda velečasni Shegog - rekla je Frony. - Je li? - rekla je Dilsey. - Ko je taj? - On je iz Saint Looeya - rekla je Frony. - Onaj poznati propovjednik. - Ha - rekla je Dilsey. - Ovdje nam i treba čovjek koji će u ove mlade crne lijenčine utjerat strah od Boga. - Velečasni Shegog to može - rekla je Frony. - Bar tako kažu. Išli su ulicom. Njezinom mirnom dužinom kretali su se prema crkvi bijeli vjernici u šarolikim hrpicama, pod zvonjavom raznošenom vjetrom, ponekad osvijetljeni nestalnim i bojažljivim suncem. Vjetar je bio oštar, s jugoistoka, hladan i surov poslije toplih dana. - Da ga bar stalno ne vodiš u crkvu, mamice - rekla je Frony. - Ljudi pričaju. - Koji ljudi? - rekla je Dilsey. - Ja čujem - rekla je Frony. - A ja znam točno koji ljudi - rekla je Dilsey. - Bjelo smeće. Oni tako govore. Misle da nije dosta dobar za bjelu crkvu ali da crnačka crkva nije dosta dobra za njega. - Eto, ipak pričaju - rekla je Frony. - Onda ih pošalji k meni - rekla je Dilsey. - Reci im da je dragom Bogu svejedno jel on pametan ili nije. To je svejedno svima osim bjelom smeću. Ulica je skretala pod pravim kutom, i spustivši se pretvarala u zemljani put. S jedne i druge strane teren se rušio strmije; oronuli krovovi malih koliba razasutih po širokoj ravnici bili su u ravnini s  putem. Kućice su stajale na česticama bez trave, ali krcatim razbijenim stvarima, ciglama, daskama, suđem, stvarima koje su nekoć imale upotrebnu vrijednost. Na njima nije raslo ništa osim bujnog

korova, a od stabala dudovi i rogači i makljeni - stabla koja kao da su također poprimila nešto od one odvratne sasušenosti što je okruživala kuće; stabla kojih su i sami izdanci bili tek žalosni i tvrdoglavi ostatak rujna, kao da ih je čak i proljeće mimoišlo i ostavilo da se hrane zasitnim i karakterističnim mirisom crnaca u kojem su rasli. Dok su prolazili, crnci su im se obraćali s kućnih ulaza i pitali Dilsey: - Sestro Gibson, kako je, kako ide? - Dobro. A vi, dobro? - Vrlo dobro, hvala. Izlazili su iz koliba i s mukom se uspinjali strminom do ceste - muškarci u dostojanstvenom tamnosmeđem ili crnom, sa zlatnim lancima od sata, i ponekad sa štapom u ruci; mladi muškarci u eftinim kričavim modrim ili prugastim odijelima i s kicoškim šeširima; žene u ponešto krutim, šuštavim suknjama, i djeca, u odjeći kupljenoj iz druge ruke od bijelaca, koja su gledala u Bena kradomice poput noćnih životinja: - Kladim se da ga se ne usudiš taknut. - Zašto se ne bi usudio? - Kladim se da ne možeš. Kladim se da te strah. - Neće on nikome ništ. On je samo blentav. - Kako to da blentavac neće nikome ništ? - Ovaj neće. Ja sam ga dotaknula. - Kladim se da sad nećeš. - Zato što gospođa Dilsey gleda. - Nećeš nikako. - Neće on nikome ništa. On je samo blentav. A stariji su se ljudi neprestano obraćali Dilsey, dok je ona, osim ako nisu bili vrlo stari, dopuštala Frony da im odgovara. - Mamica se jutros ne osjećaju dobro. - Žao mi je. Ali velečasni Shegog će to riješit. Dat će joj utjehu i skinut joj teret s duše. Cesta se opet uspinjala prema prizoru nalik na oslikanu kulisu. Usječena u prosjeklinu crvene gline okrunjene hrastovima, cesta kao da se naglo prekidala, poput prerezane vrpce. Kraj nje se iznad oronule crkve podizao ruševan zvonik kao daje na slici, i cijeli je prizor bio plosnat i bez  perspektive kao oslikani karton postavljen na sam rub plosnate zemlje, na pozadini vjetrovitog sunčanog blistavog prostora i travnja i kasnoga jutra ispunjenog zvonjavom. Hrlili su prema crkvi u smirenom blagdanskom raspoloženju, žene i djeca ulazili su, a muškarci su se zaustavljali vani i razgovarali u tihim grupicama dok zvono nije prestalo zvoniti. Tada su i oni ušli. Crkva je bila okićena oskudnim cvijećem iz kuhinjskih vrtova i sa živica i vrpcama od šarenog krep-papira. Iznad propovjedaonice visjelo je izgužvano božićno zvono, koje se moglo složiti poput harmonike. Propovjedaonica je bila prazna, ali je zbor već bio na svom mjestu i hladio se lepezama  premda nije bilo toplo. Većina se žena okupila na jednoj strani crkve. Razgovarale su. Tada je zvono jednom zazvonilo i one su se razišle po svojim sjedalima, pa je i pastva na trenutak sjedila u iščekivanju. Zvono je još

ednom zazvonilo. Zbor je ustao i zapjevao i svi su se vjernici okrenuli kao jedan kad je ušlo šestero male djece - četiri djevojčice čvrsto spletenih pletenica svezanih komadićima tkanine kao da su leptirići i dva dječaka kratko ošišane kose - i počelo koračati sredinom crkve, povezano ormom  bijelih vrpca i cvijeća, a slijedila su ih dva muškarca, jedan za drugim. Drugi je muškarac bio golem,  boje bijele kave, vrlo impozantan u redengotu i bijeloj kravati. Glava mu je bila veličanstvena, s izrazom duboko zamišljenim, a vrat iznad ovratnika složen u bogate nabore. Ali on im je bio poznat,  pa su tako glave i dalje bile okrenute kad je on prošao, i tek kad je zbor prestao pjevati shvatili su da e svećenik gost već ušao, i kad su vidjeli čovjeka koji je hodao ispred njihovog župnika kako se  penje na propovjedaonicu, još uvijek ispred njega, crkvom se razlegao nekakav neopisiv šum, uzdah, zvuk zaprepaštenja i razočaranja. Posjetitelj je bio vrlo mala rasta, u otrcanom kaputu od alpake. Crno lice bilo mu je smežurano kao u ostarjelog majmuna. I cijelo vrijeme dok je zbor opet pjevao, i ono šestero djece ustalo i zapjevalo tankim, preplašenim, nemelodičnim šapatom, gotovo su zapanjeno promatrali tog neuglednog čovjeka kako sjedi nekako patuljast i provincijalan pred impozantnom masom njihovog svećenika. Još su ga gledali zapanjeni i u nevjerici kad je župnik ustao i predstavio ga sočnim, zvučnim glasom, udvornim rečenicama koje su samo još više isticale beznačajnost posjetitelja. - I to su doveli čak iz Saint Louisa - šapnula je Frony. - Znao se naš Gospodin poslužit i čudnijim alatom od ovoga - rekla je Dilsey. - Tiho, čuješ - rekla e Benu. - Sad se spremaju opet zapjevat. Kad je posjetitelj ustao da propovijeda zvučao je kao bijelac. Glas mu je bio uravnotežen i hladan. Činio se presnažnim da bi potekao od njega, i isprva su ga slušali iz znatiželje, kao što  bi slušali majmuna koji govori. Onda su ga počeli promatrati kao što bi promatrali akrobata na žici. Čak su zaboravili kako je neugledan, zaokupljeni virtuoznošću kojom je trčao i balansirao i ljuljao se na hladnoj i nesavitljivoj žici svoga glasa tako da je napokon, kad se kao u strmoglavom letu glatko spustio sa svojih visina do stalka za knjigu, oduprijevši se jednom rukom o njega u visini ramena, majmunskog tijela posve nepokretnog kao u mumije ili ispražnjene posude, pastva uzdahnula kao da se probudila iz zajedničkog sna i promeškoljila se na sjedalima. Iza propovjedaonice, zbor se uporno hladio lepezama. Dilsey je šapnula - Tiho, čuješ. Sad se spremaju zapjevat. Tada je jedan glas rekao - Braćo. Propovjednik se nije ni pomaknuo. Ruka mu je još počivala na stalku i zadržao je tu pozu dok mu e glas zamirao u zvučnoj jeci između zidova. Različit kao dan i noć od njegova ranijeg tona, imao je neki tužan timbar nalik na rog što im je prodirao duboko u srca i ondje još govorio kad se izgubio u sve tišim valovima jeke. - Braćo i sestre - javio se opet glas. Propovjednik je maknuo ruku sa stalka i počeo hodati amotamo ispred njega, ruku stisnutih na leđima, mršav lik, sav zgrbljen i uvučen u sebe poput nekoga već davno osuđenog na borbu s neumoljivom zemljom. - Nosim vam sjećanje na krv Jaganjca! - Koračao je uporno amo-tamo pod papirnatim vrpcama i  božičnim zvonom, pogrbljen, ruku stegnutih na leđima. Bio je poput izglačanog malog kamena, rastočenog uzastopnim valovima njegova glasa. Činilo se kao da vlastitim tijelom hrani taj glas što je  poput vampira zario svoje zube u njega. I činilo se da pastva svojim očima gleda kako ga taj glas  proždire dok od njega nije preostalo ništa i od njih nije preostalo ništa, te više nije bilo čak ni glasa već su umjesto toga njihova srca govorila jedno drugome u monotonom pijevnom ritmu te nije bilo  potrebe za riječju, tako da su kad se zaustavio da se odmori kraj stalka, uzdignuta majmunskog lica i

cijelim tijelom nalik na nekakvo smireno, izmučeno raspelo koje nadilazi svoju ružnoću i čini je  posve nevažnom, odjednom otegnuto i s jecajem odahnuli a onda se oglasio jedan ženski sopran: - O, Isuse! Dok je danje svjetlo promicalo nad njima, prljavi su se prozori žarili i blijedih u sablasnim mijenama. Neki je auto prošao vani po cesti, mučio se u pjeskovitom tlu i zamro. Dilsey je sjedila uspravna kao svijeća, s rukom na Benovu koljenu. Dvije su joj suze klizile niz upale obraze,  probijajući se kroz mirijadu brazgotina, tragova žrtvovanja i odricanja i vremena. - Braćo - rekao je svećenik grubim šapatom, ne pokrenuvši se s mjesta. - O, Isuse! - opet se javio ženski glas, još prigušen. - Braćo i sestre! - Glas mu je opet odjeknuo poput trube. Odmaknuo je ruku i uspravio se i  podigao ruke. - Nosim vam sjećanje na krv Jaganjca Božjeg! - Nisu ni primijetili u kojem je točno trenutku njegova intonacija i izgovor poprimio karakteristike crnačkog govora, samo su sjedili i  pomalo se ljuljali na svojim sjedalima dok ih je taj glas privijao k sebi. - Kad duge, studene... O, kažem vam braćo, kad duge, studene... Ja vidim svjetlo i ja vidim riječ, a, bijedni grešnik! Nestale su u Egiptu, one blistave kočije; cijela su pokoljenja nestala. On bje  bogataš: a što je sada, o braćo moja? On bje siromah: a što je sada, o sestre moje? Oh, kažem vam, što ćete ako u vas ne budne mlijeka i rose pravoga spasenja kad proteknu te duge i studene godine! - O, Isuse! - Kažem vam, braćo moja, i kažem vam, sestre moje, doći će vrijeme. Bijedni će grešnik reći Daj mi da počinem s Gospodinom, daj mi da odložim svoj teret. A šta će onda Isus reći, braćo moja? Sestre moje? Nosiš li ti sjećanje na krv Jaganjca Božjeg? Jer ja ne želim pretrpati raja! Počeprkao je po kaputu i izvukao rubac i obrisao lice. Tihi složni mrmor podigao se iz pastve: Mmmmmmmmmmmmm! - Ženski je glas rekao - O, Isuse! Isuse! - Braćo! Pogledajte onu dječicu koja ondje sjede. I Isus je jednom bio takav. Njegova je majčica  pretrpjela i slavu i bol. Možda ga je ponekad obnoć držala u naručju, dok su mu anđeli pjevali uspavanku; možda je pogledala kroz vrata i vidjela kako prolaze rimski žbiri. - Hodao je amo-tamo i  brisao rupcem lice. - Poslušajte, braćo moja! Ja vidim taj dan. Marija sjedi na vratima s Isusom u krilu, sa svojim malim djetetom Isusom. S malim djetetom Isusom istim kao što su ona dječica tamo. Čujem anđele kako pjevaju pjesme mira i slave ga; vidim te oči kako se sklapaju; i vidim Mariju gdje skače kad  pred sobom vidi lice vojnika: Ubit ćemo ga! Ubit ćemo tvog malog Isusa! Čujem plač i naricanje te adne majčice bez spasenja i bez riječi Božje! - Mmmmmmmmmmmmmmmmmm! Isuse! Mali Isuse! - I još jedan glas koji se podiže: - Ja vidim, o Isuse! Oh, vidim! - i još jedan, bez riječi, poput mjehurića koji se podižu na vodi. - Ja to vidim, braćo! Ja to vidim! Vidim taj strašni, zasljepljujući prizor! Vidim Kalvariju, s njezinim Svetim drvećem, vidim lopova i ubojicu i najmanjega među njima; čujem hvalisanje i ruganje: Ako jesi Isus, podigni svoj križ i otiđi! Čujem kuknjavu žena i večernje naricanje; čujem  plač i jadikovke i odvraćeno lice Božje: ubili su Isusa; ubili su mi Sina! - Mmmmmmmmmmmmmm. Isuse! Ja vidim, o Isuse! - O slijepi grešniče! Braćo moja, velim vam; sestre moje, velim vam, kad je Bog okrenuo svoje

moćno lice, rekao je, neću pretrpati raj! Vidim ožalošćenog Boga kako zatvara svoja vrata, vidim kako se podiže divlji potop; vidim mrak i smrt zanavijeke na svim pokoljenjima. A onda gle! Braćo! Da, braćo moja! Gle, što ja vidim? Što ja vidim, o grešniče? Vidim uskrsnuće i svjetlost; vidim krotkog Isusa koji govori Oni su mene ubili da biste vi opet živjeli; ja sam umro da onaj koji vidi i vjeruje nikad ne umre. Braćo, o braćo moja! Vidim kako sviće Sudnji dan i kako zlatne trublje slave Boga, i uskrsle mrtve koji znaju krv i sjećanje na Jaganjca Božjeg! Usred svih tih glasova i ruku Ben je sjedio, zanesen, blagih modrih očiju. Dilsey je sjedila kraj njega, uspravna kao svijeća, i plakala ukočeno i tiho ojačana sjećanjem na krv nezaboravnog Jaganjca Božjeg. I dok su hodali kroz jarko podnevno svjetlo po pjeskovitom putu, a vjernici razilazeći se opet zapodijevali razgovor između malih skupina, ona je i dalje plakala, ne osvrćući se na ono što govore. - Ovo je propovjednik i pol, čovječe! Isprva baš nije izgledao nikako, ali jes ga čuo! - Vidio je moć i slavu Božju. - Da, gospodine moj. Vidio je. Vidio licem u lice. Dilsey nije davala glaska od sebe, lice joj je bilo posve nepomično dok su se suze kretale svojim upalim i zavojitim tokom, i hodala je podignute glave, ne trudeći se čak ni da ih utre. - Zašto ne prestaneš s tim, mamice? - rekla je Frony. - Svi te gledaju. Uskoro ćemo prolaziti kraj  bijelaca. - Ja sam vidla prvo i posljednje - rekla je Dilsey. - Ništa se ti ne obaziri na mene. - Prvo i posljednje od čega? - rekla je Frony. -Nije važno - rekla je Dilsey. - Vidla sam početak, a sad vidim svršetak. Ipak je prije nego što su stigli do ulice zastala i podigla suknju te obrisala oči rubom najgornje  podsuknje. Zatim su hodali dalje. Ben se vukao uz Dilsey i promatrao Lustera koji je lakrdijao pred njima, s kišobranom u ruci i novim slamnim šeširom fakinski nakrivljenim na suncu, kao nekakav veliki budalasti pas koji gleda malog i pametnog psića. Došli su do dvorišnih vrata i ušli. Ben je odmah počeo opet cviliti i neko su vrijeme svi stajali i gledali četvrtastu, neokrečenu kuću s natrulim trijemom. - Što li se danas događa onđe gore? - rekla je Frony. - Nešto se događa. - Ništa - rekla je Dilsey. - Ti gledaj svoja posla, a bijelci nek gledaju svoja. - Nešto se događa - rekla je Frony. - Čula sam ga još rano ujutro. Ali imaš pravo, to se mene ne tiče. - A ja znam što se dogodilo, eto - rekao je Luster. - Ti znaš više nego što je za te dobro - rekla je Dilsey. - Jesi li sad čuo kako Frony kaže da se to tebe ne tiče? Odvedi Benjyja iza kuće da bude mir dok ja pristavim ručak. - Ja znam đe je gospođica Quentin - rekao je Luster. - Onda to ljepo drži za sebe - rekla je Dilsey. - Čim Quentin bude trebala tvoj savjet, dat ću ti znat. A sad se ajte igrat iza kuće, čuješ. - Znaš što će bit čim oni prijeko počnu igrat loptom - rekao je Luster. - Neće počet tako skoro. Dotle će već stići T.P. da ga poveze. Ajde, daj mi taj novi šešir. Luster joj je dao šešir i on i Ben uputili su se u stražnje dvorište. Ben je još cvilio, premda ne tako

glasno. Dilsey i Frony otišle su u kolibu. Poslije nekog vremena Dilsey je izišla, opet u onoj izblijedjeloj pamučnoj haljini i pošla u kuhinju. Vatra se gotovo ugasila. U kući se nije čulo ni glaska. Stavila je pregaču i popela se na gornji kat. Nigdje se nije čulo ni glaska. Quentinina je soba bila onakva kakvom su je ostavili. Dilsey je ušla i podigla komad rublja s poda i gurnula čarapu natrag u ladicu i zatvorila je. Vrata gospođe Compson bila su zatvorena. Dilsey je neko vrijeme stajala kraj njih, osluškujući. Tada ih je otvorila i ušla, ušla u prodoran vonj kamfora. Zastori su bili navučeni, soba, pa i krevet, u polumraku, tako da je isprva pomislila kako gospođa Compson spava  pa je upravo htjela zatvoriti vrata kad se ona javila. - No? - rekla je. - Što se dogodilo? - Ja sam - rekla je Dilsey. - Trebate nešto? Gospođa Compson nije odgovarala. Poslije nekog vremena, uopće ne pokrećući glavu, rekla je: Gdje je Jason? - Još se nije vratio - rekla je Dilsey. - Što hoćete? Gospođa Compson nije ništa rekla. Poput tolikih hladnih, slabih ljudi ona je, kad se napokon suočila s neizbježnom katastrofom, odnekud iskopala nekakvu snagu, čvrstinu. U njezinom slučaju  bilo je to nepokolebljivo uvjerenje koje se ticalo još nedokučiva događaja. - Onda - rekla je nakon nekog vremena. - Jesi li ga našla? - Što to? O čemu govorite? - Pismo. U najmanju bi ruku imala dovoljno obzira da ostavi pismo. Čak ga je i Quentin ostavio. - O čemu vi to pričate? - rekla je Dilsey. - Zar ne znate da je ona dobro? Kladim se da će uć na ova vrata prije nego padne mrak. - Glupost - rekla je gospođa Compson. - To joj je u krvi. Kakav ujak takva nećakinja. Ili kakva majka. Ne znam što bi bilo gore. Ali sve mi se čini da mi je baš svejedno. - Čemu ovako govorite? - rekla je Dilsey. - Čemu bi ona tako nešto napravila? -Ne znam ja. Kakav je razlog imao Quentin? Za Boga miloga, kakav je razlog imao? Nije mi se valjda htio samo narugati i naljutiti me. Ma tko da je Bog, on to ne bi dopustio. Ja sam dama. Možda to čovjek ne bi rekao ako sudi po mom potomstvu, ali jesam. - Samo vi čekajte pa ćete vidit - rekla je Dilsey. - Bit će ona večeras ovđe, u svom krevetu. Gospođa Compson nije rekla ništa. Krpa natopljena kamforom ležala joj je na čelu. Crna jutarnja haljina ležala je u dnu kreveta. Dilsey je stajala držeći ruku na kvaki. - No, dobro - rekla je gospođa Compson. - Što sad hoćeš? Hoćeš li pripremiti večeru za Jasona i Benjamina ili nećeš? - Jason još nije došo - rekla je Dilsey. - Već ću nešto skuvat. Sigurno nećete ništa? Boca je još dosta topla? - Možeš mi dodati moju Bibliju. - Dala sam vam je jutros prije nego sam ošla. - Stavila si je na rub kreveta. Što si mislila, koliko će ondje ostati? Dilsey je prišla krevetu i pipkajući tražila po mraku ispod kreveta i pronašla Bibliju, otvorenu i okrenutu licem prema dolje. Poravnala je izgužvane stranice i opet položila knjigu na krevet. Gospođa Compson nije otvarala oči. Njezina kosa i jastuk bili su iste boje, ispod koprene od platna natopljenog kamforom izgledala je poput neke stare redovnice u molitvi. - Nemoj je više onamo

stavljati - rekla je, ne otvarajući oči. - Prije si je onamo stavila. Zar hoćeš da moram ustati iz kreveta da je dohvatim? Dilsey ispruži ruku preko nje i položi knjigu na slobodnu stranu kreveta. - Ionako ne vidite čitat rekla je. - Oćete da malo podignem zastor? - Ne. Ostavi ih na miru. Hajde, idi i pripremi Jasonu nešto za jelo. Dilsey je izišla. Zatvorila je vrata i vratila se u kuhinju. Štednjak je bio gotovo hladan. Dok je ondje stajala, sat iznad kredenca odbio je deset puta. - Jedan sat - rekla je glasno. - Jason se neće vratit doma. Vidla sam i prvo i posljednje - rekla je, gledajući hladni štednjak. - Vidla sam i prvo i  posljednje. - Postavila je nešto hladnih jela na stol. Dok se kretala amo-tamo pjevala je nekakav  psalam. Neprestano je ponavljala samo prva dva stiha na cijelu melodiju. Pripremila je obrok i otišla na vrata i pozvala Lustera, i uskoro su u kuhinju ušli Luster i Ben. Ben je još uvijek malo cvilio, kao za sebe. - Nikako da prestane - rekao je Luster. - Ajde, odite ovamo jest - rekla je Dilsey. - Jason neće doć na ručak. - Sjeli su za stol. Ben je dosta dobro sam izlazio na kraj s čvrstom hranom, ali mu je Dilsey ipak svezala ubrus oko vrata makar su pred njim bila samo hladna jela. On i Luster su jeli. Dilsey se kretala po kuhinji i pjevala ona dva stiha psalma koje je upamtila. - Samo vi mirno jedite - rekla je. - Jason neće doć kući. U tom je trenutku on bio oko trideset kilometara daleko. Kad je otišao iz kuće, žurno se odvezao u grad, prestižući polagane nedjeljne grupice i upornu zvonjavu u vjetrom iskidanom zraku. Prešao je  pusti trg i skrenuo u usku uličicu u kojoj je iznenada bilo još tiše, zaustavio se pred jednom kućom s drvenim gredama i krenuo cvijećem obrubljenim puteljkom prema trijemu. Ljudi su razgovarali iza mrežastih vrata. Kad je podigao ruku da pokuca čuo je korake, pa je zadržao ruku dok mu nije otvorio krupan muškarac u crnim suknenim hlačama i bijeloj košulji krute  prednjice bez ovratnika. Imao je čvrstu neurednu kosu sivu kao čelik, a sive su mu oči bile okrugle i  blistave kao u malog dječaka. Uhvatio je Jasona za ruku i rukujući se uvukao ga u kuću. - Samo naprijed - rekao je. - Samo naprijed. - Jeste li sad spremni krenuti? - rekao je Jason. - Hajde, izvolite ući - rekao je drugi, usmjeravajući ga laktom u sobu gdje su sjedili jedan muškarac i jedna žena. - Poznajete Myrtleinog muža, je li? Jason Compson, Vernon. - Da - rekao je Jason. Nije ni pogledao čovjeka, i kad je šerif dovukao stolac s druge strane sobe, čovjek je rekao: - Mi ćemo izići da možete na miru razgovarati. Hodi, Myrtle. - Ne, ne - rekao je šerif. - Samo vi ostanite sjediti. Valjda nije ništa tako ozbiljno, je li Jasone? Izvolite, sjednite. - Reći ću vam putem - rekao je Jason. - Uzmite kaput i šešir. - Idemo - rekao je onaj čovjek i ustao. - Samo vi sjedite - rekao je šerif. - Ja i Jason ćemo izići na trijem. - Uzmite vi svoj kaput i šešir - rekao je Jason. - Već imaju dvanaest sati prednosti. - Šerif je krenuo pred njim prema trijemu. Neki muškarac i neka žena rekli su mu nekoliko riječi u prolazu. Odgovorio im je uz srdačnu kićenu kretnju. Zvona su još uvijek zvonila iz smjera dijela grada  poznatog pod imenom Crnački dol. - Uzmite šešir, šerife - rekao je Jason. Šerif je privukao dva

stolca. - Sjednite i recite mi u čemu je stvar. - Već sam vam rekao na telefonu - rekao je Jason stojeći. - Zvao sam vas da uštedimo na vremenu. Hoću li morati ići na sud da vas prisilim da obavite dužnost na koju ste prisegli? - Samo vi sjednite i recite u čemu je stvar - rekao je šerif. - Ja ću se već za to pobrinuti, bez brige. - Pobrinut ćete se vraga - rekao je Jason. - Ovo što sad radite vi zovete brigom? - Vi ste taj koji nas zavlači - rekao je šerif. - Samo sjednite i ispričajte mi u čemu je stvar. Jason mu je ispričao, i osjećaj nanesene mu nepravde i nemoći hranio se zvukom njegovih vlastitih riječi, tako da je ubrzo zaboravio i na žurbu u silovitom gomilanju samoopravdanja i gnjeva. Šerif ga e uporno promatrao hladnim blistavim očima. - Ali vi ne znate da su oni to zaista učinili - rekao je. - Vi samo mislite da jesu. - Ne znam? - rekao je Jason. - Proveo sam dva vražja dana loveći je po ulicama ne bih li je maknuo od njega, i nakon što sam joj rekao što ću joj učiniti ako je ikad uhvatim s njim, vi mi kažete kako ja ne znam je li ta mala k... - No, no - rekao je šerif. - Bilo bi dosta. Bilo bi toga dosta. - Pogledao je na drugu stranu ulice, ruku zaturenih u džepove. - I kad dolazim k vama, ovlaštenom predstavniku zakona... - rekao je Jason. - Ovaj tjedan daju predstavu u Mottsonu - rekao je šerif. - Da - rekao je Jason. - A da sam mogao naći policajca kojemu je bar malo stalo do zaštite ljudi koji su ga na taj položaj izabrali, sad bih i ja već bio ondje. - Ogorčeno je ponovio cijelu priču, gotovo kao da nalazi istinski užitak u vlastitom gnjevu i nemoći. Činilo se da ga šerif uopće ne sluša. - Jasone - rekao je. - Što vam je trebalo da sakrijete tri tisuće dolara u kući? - Što? - rekao je Jason. - Moja je stvar gdje ja držim svoj novac. Vaša je stvar da mi ga pomognete  pronaći. - Je li vaša majka znala da imate toliko novca u kući? - Slušajte - rekao je Jason. - Moja je kuća opljačkana. Znam tko je to učinio i znam gdje su ti ljudi. Dolazim k vama kao ovlaštenom službeniku zakona, i pitam vas još jednom, hoćete li se potruditi da vratite moje vlasništvo ili nećete? - A što namjeravate učiniti s tom djevojkom, ako ih uhvatite? - Ništa - rekao je Jason. - Baš ništa. Ne bih je ja ni prstom taknuo. Tu kurvu, koja me stajala posla, edine prilike koju sam ikad imao da napredujem, koja je ubila mog oca i koja svakog dana skraćuje život mojoj majci, a od mene je napravila ruglo u gradu. Ništa joj neću učiniti - rekao je. - Baš ništa. - Jasone, vi ste natjerali tu djevojku u bijeg - rekao je šerif. - Vas se ne tiče kako ja upravljam svojom obitelji - rekao je Jason. - Hoćete li mi pomoći ili nećete? - Vi ste je otjerali od kuće - rekao je šerif. - Osim toga, nagađam kome taj novac zapravo pripada,  premda mislim da nikad neću sa sigurnošću utvrditi. Jason je ustao, polako gužvajući obod šešira u rukama. Rekao je ispod glasa: - Vi se dakle nećete  potruditi da mi ih uhvatite? - To zaista nije moj posao, Jasone. Da imate neki stvarni dokaz, morao bih postupiti po dužnosti.

Ali bez toga, shvaćate, to nikako nije moj posao. - I to je vaš konačan odgovor? - rekao je Jason. - Dobro razmislite. - To je moj odgovor, Jasone. - U redu - rekao je Jason. Stavio je šešir na glavu. - Požalit ćete vi to. Neću ostati skrštenih ruku.  Nije ovo Rusija gdje je čovjek imun na zakon samo zato što nosi malu metalnu značku. - Spustio se niza stube i ušao u auto i upalio motor. Šerif ga je promatrao kako vozi, zaokreće i kako onda juri kraj kuće prema gradu. Zvona su opet zazvonila, raznoseći šarolike ispremiješane krpice zvuka visoko u vjetrom šibanom svjetlu sunca. Zaustavio se kod benzinske crpke i dao pregledati gume i napuniti spremnik. - Idemo na izlet, ha? - upitao ga je crnac. Nije mu odgovorio. - Valjda će se vrijeme ipak   proljepšat - rekao je crnac. - Vraga će se proljepšati - rekao je Jason. - Lijevat će ko iz kabla još prije dvanaest. - Pogledao je u nebo i mislio na kišu, na skliske putove od ilovače, na sebe kako je zapeo negdje kilometrima daleko od grada. Mislio je o tome nekako pobjedonosno, o činjenici da će propustiti objed, da će ako krene odmah te tako udovolji svom nagonu za žurbom, biti u podne na najvećoj mogućoj udaljenosti od oba grada. Činilo mu se da mu okolnosti u tome daju šansu, pa je rekao crncu: - Koga vraga sad radiš? Plaća li te netko da zadržiš ova kola koliko god možeš? - U ovoj ovđe uopće nema zraka - rekao je crnac. - Onda se nosi odavde i daj mi tu pumpu - rekao je Jason. - Sad je dobra - rekao je crnac ustajući. - Sad već možete vozit. Jason je ušao u kola i upalio motor i krenuo. Prešao je u drugu brzinu, i motor je kašljao i hvatao dah, a on ga je natjeravao pritišćući gas i divljački zatvarajući i otpuštajući dovod goriva. - Padat će kiša - rekao je. - Doći ću do pola puta, a onda će biti potop. - I dalje je vozio i izišao iz dosega zvona i iz grada, i zamišljao sebe kako gazi po blatu, i kako traži par mula da ga izvuku. - A svi će do ednoga biti u crkvi. - Mislio je o tome kako će napokon naći crkvu i kako će uzeti zapregu i kako će vlasnik izići, i vikati na njega, i kako će ga on šakom oboriti na zemlju. - Ja sam Jason Compson. Pokušajte me zaustaviti. Pokušajte izabrati na položaj čovjeka koji me može zaustaviti - rekao je, i zamišljao kako ulazi u sudnicu s četom vojnika i kako iz nje izbacuje šerifa. - Misli da može sjediti skrštenih ruku i gledati kako ja gubim namještenje. Pokazat ću ja njemu što je namještenje. - O svojoj nećakinji uopće nije razmišljao, niti o proizvoljnoj procjeni vrijednosti onoga novca. Ni jedno ni drugo nije punih deset godina za njega imalo nikakva identiteta ili osobnosti; zajedno su naprosto bili simbol onog posla u banci kojega je bio lišen još prije nego ga je dobio. Zrak se razbistrio, krpice sjene promicale su sada njemu ususret, i činilo mu se da je to što se dan razvedrava još jedan lukavi potez sa strane neprijatelja, nova bitka u koju ulazi sa starim ranama. Od vremena do vremena prolazio je kraj crkava, neoličenih drvenih zgrada s limenim zvonicima, okruženih konjskim zapregama i bijednim automobilima, i učinilo mu se da je svaki od njih  promatračnica s koje ga zalaznica okolnosti kriomice motri u prolazu. - A i Tebe neka nosi vrag rekao je. - Da vidimo možeš li me zaustaviti - zamišljajući sebe kako, pred svojom četom vojnika i sa šerifom u lisicama na začelju, zbacuje Svemogućega s njegova prijestolja, bude li  potrebno; zamišljajući borbene legije i pakla i raja, kroz koje on sebi krči put te napokon uspijeva sustići svoju odbjeglu nećakinju. Vjetar je puhao s jugoistoka. Neprestano ga je osjećao na obrazu. Činilo mu se da mu taj

dugotrajan propuh prodire u lubanju, i iznenada je, kao da ga je upozorio neki stari predosjećaj, naglo  pritisnuo kočnicu i zaustavio se i ostao posve nepomično sjediti. Tada je podigao ruku na zatiljak i  počeo psovati, i tako je sjedio i psovao grubim šapatom. Kad se spremao dulje vremena voziti, obično se opskrbio rupcem natopljenim u kamfor koji bi zavezao oko vrata čim bi odmaknuo od grada i onda udisao pare, pa je izišao i podigao jastuk na sjedalu ne bi li slučajno ondje našao koji zaboravljeni rubac. Zagledao je pod oba sjedala i opet stao, psujući, svjestan kako ga je vlastiti osjećaj trijumfa izvrgnuo ruglu. Naslonio se na vrata i zatvorio oči. Može se vratiti po taj zaboravljeni kamfor ili može voziti dalje. U svakom slučaju, glava će mu pucati, ali kod kuće bi sigurno našao kamfora čak i u nedjelju dok, ako nastavi, u to nije mogao biti siguran. Ali ako se vrati, stići će u Mottson sat i pol kasnije. - Možda mogu voziti polagano - mislio je. - Možda mogu voziti  polagano i misliti na nešto drugo... Ušao je u kola i krenuo. - Mislit ću o nečemu drugome - rekao je, pa je počeo misliti o Lorraine. Zamišljao je sebe u krevetu s njom, samo je tek ležao kraj nje i preklinjao je da mu pomogne, zatim se opet prisjetio novca, i kako ga je nasamarila žena, djevojka. Kad bi bar mogao vjerovati da ga je opljačkao muškarac. Ali da mu ono što mu je trebalo nadoknaditi izgubljeni posao, što je stekao uz tako mnogo napora i opasnosti, otme baš sam simbol tog izgubljenog posla i, što je najgore, jedna obična jeftina kurvica. Vozio je dalje i uglom kaputa štitio lice od upornog vjetra. Jasno je vidio suprotstavljene sile svoje sudbine i svoje volje kako hrle jedna drugoj ususret,  prema neizbježnom spoju; postao je lukav. Ne smijem zabrljati, rekao je sam sebi. Postoji samo jedna  prava stvar, bez alternative: i to mora učiniti. Vjerovao je da bi ga njih oboje prepoznali na prvi  pogled, dok se on mora pouzdati u to da će nju vidjeti prvu, osim ako muškarac i dalje ne nosi onu crvenu kravatu. A činjenica da mora ovisiti o toj crvenoj kravati činila mu se konačnim simbolom katastrofe koja mu prijeti; mogao ju je gotovo namirisati, osjetiti je čak i uz ono potmulo bubnjanje u glavi. Popeo se na posljednju uzvisinu. Dim je skrivao dolinu i krovove, tek toranj ili dva vidio se iznad drveća. Spustio se niz brdo i u grad, usporivši, ponovo upozoravajući sam sebe kako mora biti oprezan, kako mora najprije otkriti gdje je šator smješten. Sad više nije dobro vidio, i znao je da ga to katastrofa tjera da nastavi voziti i nabavi nešto protiv glavobolje. Na benzinskoj crpki rekli su mu kako šator još nije podignut, ali kako su cirkuska kola na sporednom kolosijeku na kolodvoru. Odvezao se onamo. Dva šareno obojena pulman vagona stajala su na pruzi. Dobro ih je promotrio prije nego što je izišao. Nastojao je plitko disati, da bi ublažio bubnjanje u lubanji. Izišao je i hodao duž kolodvorskog zida i promatrao vagone. Nekoliko komada odjeće visjelo je na prozorima, mlohavo i zgužvano, kao da je nedavno oprano. Na zemlji kraj ulaza u jedan vagon stajala su tri platnena stolca. Ali nije vidio  baš nikakva znaka života sve dok se neki čovjek u prljavoj pregači nije pojavio na vratima i širokom kretnjom ispraznio vjedro vode od suda, tako da su sunčeve zrake zasvjetlucale na metalnom trbuhu vjedra, zatim je opet ušao u vagon. Sad ovoga moram uhvatiti na prepad prije nego ih uspije upozoriti, pomislio je. Nije mu uopće  palo na pamet da oni možda i nisu u tom vagonu. Jer da ne budu unutra, da cijeli rezultat ne ovisi o tome je li ih on vidio prvi ili su oni njega vidjeli prvi, bilo bi suprotno svim prirodnim zakonima i oprečno čitavom ritmu događanja. I više od toga: on ih mora prvi vidjeti, dobiti natrag svoj novac, a što oni onda dalje čine njemu je posve svejedno, dok će u protivnom slučaju cijeli svijet znati kako je njega, Jasona Compsona, opljačkala Quentin, njegova nećakinja, kurva. Opet je promatrao okolinu. Zatim je pošao do vagona i popeo se stubama, hitro i tiho, i zastao na

vratima. ajna kuhinja bila je mračna i zaudarala je na ustajalu hranu. ovjek je bio tek bijela mrlja, i pjevao je napuklim, drhtavim tenorom. Starac, pomislio je, i nije velik kao ja. Ušao je u vagon i čovjek je podigao pogled. - Ej? - rekao je, prekinuvši pjesmu. - Gdje su? - rekao je Jason. - Recite, brzo. U spavaćim kolima? - Tko to? - rekao je čovjek. - Da mi niste lagali - rekao je Jason. Pokušavao je prodrijeti dalje u tamu punu zapreka. - Što ste rekli? - rekao je drugi. - Koga vi to nazivate lažljivcem? - Kad ga je Jason zgrabio za rame, viknuo je: - Pazite se, čovječe! - Da niste lagali - rekao je Jason. - Gdje su? - Ma, gade jedan - rekao je čovjek. Jason mu je stezao nadlakticu, krhku i tanku. Pokušavao se oteti, zatim se okrenuo i počeo pipati po neredu na stolu za sobom. - Hajde - rekao je Jason. - Gdje su? - Kazat ću vam ja gdje su - vrištao je čovjek. - Samo nek nađem svoj mesarski nož. - Čujte - rekao je Jason, trudeći se da čovjeka zadrži. - Samo sam vas nešto pitao. - Gade jedan - vrištao je čovjek i pipao po stolu. Jason ga je pokušao zgrabiti obim rukama, da bi nekako obuzdao njegov slabašni bijes. Osjećao je pod rukama tijelo, tako staro, tako krhko, a ipak  tako kobno usredotočeno na jedan cilj da je Jason prvi put jasno i nepomućeno vidio katastrofu prema kojoj srlja. - Dosta, hajde! - rekao je. - Evo! Izići ću. Dajte mi vremena i izići ću. - Meni reći da lažem - kukao je onaj drugi. - Pustite me. Pustite me samo na čas. Pokazat ću vam. Jason se bjesomučno osvrtao oko sebe, ne ispuštajući čovjeka iz ruku. Vani je sad bilo vedro i sunčano, živo i vedro i pusto, i pomislio je na ljude koji će uskoro mirno ići kući na nedjeljni objed, svečano odjeveni, dok on pokušava zadržati tog kobnog, gnjevnog starčića, i ne usuđuje ga se pustiti iz šaka čak ni toliko da mu okrene leđa i pobjegne. - Hoćete se smiriti bar toliko da iziđem? - rekao je. - Je li? - Ali onaj drugi se i dalje otimao, i Jason je oslobodio jednu ruku i udario ga po glavi. Nespretan, užurban i ne baš jak udarac, ali starac se smjesta skljokao i skliznuo uz zveket među zdjele i vjedra na pod. Jason je stajao nad njim dašćući, osluškujući. Tada se okrenuo i jurnuo iz vagona. Na vratima se sabrao i krenuo polagano niz stube i opet stao. Izdisao je uz nekakav čudnovati zvuk, ha, ha, ha, pa je stao i pokušao suspregnuti to dahtanje, i samo mu je pogled zvjerao na sve strane, kad se na nekakav šum iza sebe okrenuo upravo na vrijeme da vidi kako starčić nespretno i bijesno iskače iz hodnika, s hrđavom sjekirom u visoko  podignutoj ruci. Zgrabio je sjekiru, ne osjetivši pritom nikakva straha, ali svjestan da pada, misleći Dakle ovako će to završiti, i povjerovao je da će umrijeti i kad mu se nešto svom silom spustilo na zatiljak   pomislio je Kako me je udario? Ali možda me udario već davno, pomislio je, A ja sam tek sad osjetio, i pomislio je Požuri. Požuri. Završi s tim, a zatim ga je obuzela bjesomučna želja da ne umre i otimao se, slušajući pritom kako starac viče i psuje svojim napuklim glasom. Još se otimao kad su ga podigli na noge, ali su ga čvrsto držali pa je prestao. - Krvarim li jako? - rekao je. - Moj zatiljak. Krvarim li? - I još dok je govorio osjetio je kako ga žurno odvlače odande i čuo je kako starčev tanki gnjevni glas zamire iza njega. - Pogledajte mi glavu

- rekao je. - ekajte, ja... - Vraga ćemo čekati - rekao je čovjek koji ga je držao. - Onaj vražji mali stršljen će vas ubiti. Samo hodajte. Niste ranjeni. - Udario me - rekao je Jason. - Krvarim li? - Samo hodajte - rekao je drugi. Vodio je Jasona dalje iza ugla kolodvora, do praznog perona na kojem je stajao ekspresni teretni vagon, gdje je na zemljištu ukočeno rasla trava obrubljena ukočenim cvjetovima medu kojima se isticao svijetleći natpis: Drži Mottson na ; u praznini je bilo ucrtano ljudsko oko sa žaruljom umjesto zjenice. Čovjek ga je pustio. - Sad čujte - rekao je. - Nestanite što prije odavde i ne vraćajte se. I što ste zapravo htjeli? ubiti se? - Tražio sam dvoje ljudi - rekao je Jason. - Samo sam ga upitao gdje su. - A koga to tražite? - Jednu djevojku - rekao je Jason. - I muškarca. Jučer je u Jeffersonu imao crvenu kravatu. Tu je u cirkusu. Opljačkali su me. - A - rekao je čovjek. - Vi ste, dakle, taj. E, njih ovdje nema. - To sam i mislio - rekao je Jason. Naslonio se na zid i opipao rukom zatiljak i onda pogledao dlan. - Mislio sam da krvarim - rekao je. - Mislio sam da me udario onom sjekirom. - Udarili ste glavom o tračnicu - rekao je čovjek. - Bolje da odete odavde. Njih ovdje nema. - Da. I rekao mi je da nisu ovdje. Mislio sam da laže. - Mislite da i ja lažem? - rekao je čovjek. - Ne - rekao je Jason. - Znam da nisu ovdje. - Rekao sam mu neka se tornjaju dovraga, i on i ona - rekao je čovjek. - Ne želim ja takvih u mom teatru. Ja vodim pristojan teatar s pristojnom trupom. - Da - rekao je Jason. - I ne znate kamo su pošli? - Ne znam. I ne želim znati. Ni jedan član mog cirkusa neće meni praviti ovakve svinjarije. Vi ste oj... brat? - Ne - rekao je Jason. - Nije važno. Samo sam ih htio vidjeti. Sigurni ste da me nije udario? Mislim, nema krvi. - Bilo bi krvi i te kako da ja nisam došao onda kad sam došao. Nestanite što prije odavde, čujete. Onaj mali gad će vas ubiti. Je li ono tamo vaš auto? - Jest. - No, dobro. Onda lijepo sjednite u njega i natrag u Jefferson. Ako ih nađete, nećete ih sigurno naći u mom cirkusu. Ja imam pristojne ljude u trupi. Kažete da su vas opljačkali? - Ne - rekao je Jason. - Ali nije važno. - Otišao je do auta i sjeo unutra. Što ono moram učiniti?  pitao se. Tada se sjetio. Upalio je motor i polagano vozio ulicom dok nije pronašao dragstor. Vrata su  bila zaključana. Neko je vrijeme stajao s rukom na kvaki, malo pognute glave. Tada se okrenuo i kad e nakon nekog vremena prošao neki čovjek upitao ga je ima li negdje otvoren još koji dragstor, ali nije bio. Tada je upitao kad vozi vlak prema sjeveru, a čovjek mu je odgovorio da ide u dva i trideset. Prešao je pločnik i opet ušao u auto i sjedio u njemu. Poslije nekog vremena prošla su dva momka crnca. Zazvao ih je.

- Zna li koji od vas dvojice voziti auto? - Da, gospodine. - Što bi me stajalo da me sad odmah odvezete u Jefferson? Zgledali su se i nešto promrmljali. - Platit ću vam dolar - rekao je Jason. Opet su nešto promrmljali. - Ne bi išo za tolko - rekao je jedan. - A za koliko bi išao? - Možeš li ti? - rekao je jedan. - Nemam slobodno - rekao je drugi. - Zašto ga ti ne odvezeš? Ionako nemaš nikakvog posla. - Baš imam. - A što to imaš? Opet su nešto promrmljali i nasmijali se. - Dat ću vam dva dolara - rekao je Jason. - Jednom ili drugom. - Ni ja ne mogu nikamo - rekao je prvi. - Onda dobro - rekao je Jason. - Samo idite. Sjedio je tako neko vrijeme. Čuo je kako sat odbija pola, zatim su počeli prolaziti ljudi u nedjeljnoj i uskrsnoj odjeći. Neki bi ga pogledali u prolazu, tog muškarca koji mirno sjedi za volanom jednog malog automobila dok se njegov nevidljivi život raspleće oko njega poput iznošene čarape, i išli dalje. Poslije nekog vremena prišao mu je jedan crnac u radnom kombinezonu. - Jeste vi onaj koji oće u Jefferson? - rekao je. - Jesam - rekao je Jason. - Što ćeš mi računati? - Četri dolara. - Dat ću ti dva. - Ne idem za manje od četri. - Čovjek u kolima nepomično je sjedio. Nije ga čak ni gledao. Crnac reče: - Onda, oćete li ili ne? - U redu - reče Jason. - Ulazi. Pomaknuo se na sjedalu i crnac je preuzeo volan. Jason je zaklopio oči. Mogu kupiti nekakav lijek  u Jeffersonu, rekao je sam sebi, prilagođujući se drmanju. Ondje mogu nešto kupiti. Vozili su dalje, ulicama kojima su se ljudi mirno vraćali kućama i nedjeljnim ručkovima, i van iz grada. Mislio je na to. Nije mislio na kuću, gdje Ben i Luster jedu hladni ručak za kuhinjskim stolom. Nešto mu je odsutnost katastrofe, prijetnje, u svakom trajnom zlu - dopuštalo da zaboravi Jefferson kao da ga nikad u životu nije vidio i kao da ne mora opet nastaviti svoj život u njemu. Kad su Ben i Luster završili s jelom, Dilsey ih je otpremila iz kuće. - I pobrini se da bude miran do četri. Onda će doć T.P. - Razumijem - rekao je Luster. Izišli su. Dilsey je pojela svoj ručak i pospremila kuhinju. Tada je  pošla do podnožja stubišta i osluhnula, ali nije čula ni glaska. Vratila se kroz kuhinju, izišla na stražnja vrata i zastala na stubama. Bena i Lustera nije bilo na vidiku, ali dok je ondje stajala opet je čula otegnuto zveckanje iz smjera podruma i kad je došla na vrata ugledala je ponovljeni prizor od utros.

- Baš je ovako radio - govorio je Luster. Promatrao je nepomičnu pilu utučeno, ali ipak s nadom.  Nemam pravu stvar koju bi po njoj vuko - rekao je. - A nećeš je ovđe dolje ni nać - rekla je Dilsey. - Odvedi ti njega van na sunce. Obadva ćete navuć upalu pluća u ovoj vlazi. Čekala je i promatrala ih kako prelaze dvorište prema skupini cedrova kraj ograde. Tada je nastavila do svoje kolibe. - Čuj, nemoj mi sad počinjat - rekao je Luster. - Danas sam već imo dost muke s tobom. - Tu je  bila ljuljačka napravljena od dužica bačve, umotanih u isprepletenu žicu. Luster je legao u ljuljačku, ali Ben je nastavio hodati neodređeno i besciljno. Opet je počeo cviljeti. - Tiho, čuješ - rekao je Luster. - Inače da znaš da ću te namlatit. - Zavalio se u ljuljački. Ben je ostao na mjestu, ali Luster ga e čuo kako cvili. - Oćeš li prestat ili nećeš? - rekao je. Ustao je i pošao za njim i našao ga kako čuči pred malim humkom zemlje. Na svakom kraju humka bila je u zemlju zabodena prazna boca od modrog stakla koja je nekoć sadržavala otrov. U jednoj je od njih sad bila sasušena stabljika kužnjaka. Ben je čučao pred njom i stenjao, tulio sporim, neartikuliranim zvukovima. Pritom e nespretno tapkao oko sebe i pronašao jednu grančicu i zataknuo je u drugu bocu. - Zašto ne umukneš? - rekao je Luster. - Oćeš da ti dam razloga da plačeš, ha? Recimo, ovako nešto. Kleknuo je i naglo zgrabio bocu i sakrio je iza sebe. Ben je prestao cviljeti. Čučao je, zureći u malu udubinu gdje je maloprije stajala boca, zatim mu je, kad je napunio pluća, Luster brzo opet pokazao  bocu. - Pst! - prošištao je. - Da se nisi usudio urlat! Jes čuo. Evo ti je, tu je. Viš? Tu je. Znam da ćeš  počet ako ovđe ostanemo. Ajmo pogledat jesu l već počeli udarat onu loptu. - Uhvatio je Bena za ruku i podigao ga i otišli su do ograde i stajali ondje rame uz rame, vireći između isprepletene kozokrvine koja još nije bila procvala. - Eno - rekao je Luster. - Eno, neki dolaze. Vidiš ih? Gledali su četvorku kako igra na travi i ide dalje, i kako onda kreće prema uzvisini i udara. Ben je gledao, cvilio i slinio. Kad je četvorka pošla dalje, slijedio ih je uz ogradu, posrćući i cvileći. Jedan e igrač rekao: - Ej, caddie. Donesi torbu. - Šuti, Benjy - rekao je Luster, ali Ben je nastavio svoje nespretno geganje, pridržavajući se za ogradu, i zavijao promuklim, beznadnim glasom. Čovjek je odigrao i pošao dalje, a Ben ga je ukorak   pratio sve dok ograda nije skrenula pod pravim kutom, a onda se prihvatio za ogradu i gledao kako igrači idu dalje i nestaju iz vida. - Oćeš sad ušutit? - rekao je Luster. - Oćeš sad ušutit? - Stresao mu je ruku. Ben se grčevito držao ograde, i uporno i promuklo zavijao. - Ma oćeš već prestat? - rekao je Luster. - Čuješ me? - Ben je zurio kroz ogradu. - Onda dobro, - rekao je Luster. - Oćeš nešto zbog čega ćeš urlat? - Pogledao je  preko ramena, prema kući. Onda je prošaputao: - Caddy! Sad urlaj. Caddy! Caddy! Caddy! Čas kasnije, u sporim intervalima Benova glasa, Luster je čuo kako ih Dilsey zove. Uhvatio je Bena za ruku i pošli su dvorištem prema njoj. - Reko sam ti da on neće bit miran - rekao je Luster. - Nesrećo jedna! - rekla je Dilsey. - Što si mu učinio? - Niš mu ja nisam učinio. Reko sam ti, kad oni tamo počnu igrat, počne i on. - Dođi ovamo - rekla je Dilsey. - Miruj, Benjy. Ajde, miruj. - Ali nije se mogao smiriti. Brzo su  prešli dvorište do kolibe i ušli. - Trči po onu cipelu - rekla je Dilsey. - Ali da mi nisi smetao gospođi

Car’line. Ako nešto upita, reci da je on kod mene. Ajde, požuri; to valjda možeš obavit kako treba. Luster je izišao. Dilsey je odvela Bena do kreveta i zajedno su sjeli, i ona ga je ogrlila, ljuljala ga i  brisala mu slinu s ruke rubom suknje. - Ajde, miruj - rekla je, gladeći ga po glavi. - Miruj. Sad si kod Dilsey. - Ali on je i dalje urlao, otegnuto, očajno, bez suza; tupi beznadan zvuk svekolikog nijemog ada pod ovim suncem. Luster se vratio noseći u ruci bijelu satensku cipelicu. Već je bila požutjela i ispucana i zaprljana, ali kad su je stavili Benu u ruku, načas je ušutio. Ipak je i dalje jecao i ubrzo e opet podigao glas. - Misliš da možeš naći T.P.-ja? - rekla je Dilsey. - Jučer je reko da danas ide u St. John. Reko je da će se vratit u četri. Dilsey se ljuljala naprijed-natrag, gladeći Bena po glavi. - O, Isuse Bože, to je još dugo - rekla je. - Još dugo. - Ja znam vozit onu kočiju, mamice - rekao je Luster. - Pa da ubiješ i sebe i njega - rekla je Dilsey. - Za tebe je sve nekakva zafrkancija. Znam da nisi  blesast. AL ne mogu se pouzdat u tebe. Tiho, ajde - rekla je. - Tiho budi. Tiho. - Ali, mamice, znao bi - rekao je Luster. - Uvijek ja vozim s T.P.-jem. - Dilsey se i dalje ljuljala naprijed-natrag, držeći Bena. - Gospođa Car’line veli ako ga ne možeš smirit, onda će ona ustat i doć ovamo da ga smiri. - Tiho, dušo - rekla je Dilsey, gladeći Bena po glavi. - Lustere, dušo - rekla je. - Oćeš li ti mislit na svoju staru mamicu i vozit ta kola kako valja? - Hoću, mamice - rekao je Luster. - Vozit ću točno ko T.P. Dilsey je gladila Bena po glavi i ljuljala se s njim. – Činim najviše što mogu - rekla je. - Bog mi e svjedok. Ajde onda, idi po nju - rekla je i ustala. Luster je istrčao. Ben je držao cipelu u ruci i  plakao. - Tiho, čuješ. Luster je otišo po kočiju da te vozi na groblje. Nećemo riskirat da idemo po tvoju kapu - rekla je. Otišla je do ormara, zapravo ugla sobe zakrivenog pamučnim zastorom, i izvukla pusteni šešir koji je sama nekoć nosila. - Spali smo mi na još gore od ovoga, samo što to ljudi ne znaju - rekla je. - Ali ti si ionako Božje dijete. A i ja ću uskoro bit, Bog mi budi na pomoći. Evo. - Stavila mu je šešir na glavu i zakopčala kaput. On je uporno zavijao. Uzela mu je cipelu iz ruke i stavila je na stranu, pa su izišli. Luster se pojavio s prastarim bijelim konjem upregnutim u oronulu i naherenu kočiju. - Pazit ćeš, Luster? - rekla je. - Oću, mamice - rekao je Luster. Pomogla je Benu da sjedne otraga. Prestao je plakati, ali je onda opet zacvilio. - Cvijet traži - rekao je Luster. - Čekaj, idem ga ubrat. - Ti samo sjedi - rekla je Dilsey. Prišla je i uzela vojku. - Ajde, požuri sad i donesi mu ga. - Luster  e otrčao oko kuće u vrt. Vratio se s jednim sunovratom. - Taj ti je slomljen - rekla je Dilsey. - Zašto ne doneseš jednog čitavog? - Samo sam ovaj našo - rekao je Luster. - Znaš da ste u petak sve pobrali za okitit crkvu. Čekaj, sredit ću ga. - I tako je, dok je Dilsey držala konja, Luster za stabljiku cvijeta napravio udlagu od grančice i dva komadića špage, i dao je Benu. Onda se popeo i uhvatio uzde. Dilsey je još držala ular. - Sigurno znaš put? - rekla je. - Ulicom gore, pa oko trga, na groblje i onda ravno doma.

- Da, mamice - rekao je Luster. - Ðiha, Queenie. - Pazit ćeš, jelda? - Oću, mamice. - Dilsey je otpustila ular. - Ðiha, Queenie, điha Queenie - rekao je Luster. - Čuj - rekla je Dilsey. - Daj meni taj bič. - Ali, mamice - rekao je Luster. - Daj ga ovamo - rekla je Dilsey, približavajući se kotaču. Luster joj ga je nevoljko predao. - Sad nikad neću pokrenuti Queenie. - Ne beri brige - rekla je Dilsey. - Queenie zna kamo ide bolje od tebe. Samo ti sjedi tu i drži uzde. Onda, znaš put? - Da, mamice. Isti put kojim T.P. vozi svake nedjelje. - Onda ti napravi to isto ove nedjelje. - I hoću. Ko da nisam vozio za T.P.-ja više od sto puta! - Onda ajde opet - rekla je Dilsey. - Ajde, kreni. I ako se Benjyju što dogodi, samo se čuvaj, ti zločesti crnčiću. Ionako te čeka robija; ali poslat ću ja tebe onamo još prije nego ti pripreme lance. - Da, mamice - rekao je Luster. - Ðiha, Queenie. Pucnuo je uzdama po kobilinim širokim sapima, i kočija se trgnula i krenula. - Ej, Luster! - rekla je Dilsey. - Ðiha, ajmo! - rekao je Luster. Opet je pljesnuo kobilu uzdama. Uz nekakvu podzemnu tutnjavu, Queenie je polako kaskala kolnim putem i skrenula na ulicu, gdje ju je Luster potaknuo na hod  ponajviše nalik sporom i zadržanom padu u smjeru napredovanja. Ben je prestao jecati. Sjedio je usred sjedala, držeći onaj popravljeni cvijet uspravno u ruci, a  pogled mu je bio smiren i neopisiv. Točno pred njim, Lusterova se okrugla glava neprestano okretala sve dok se kuća nije izgubila iz vida, a tada je stao uz rub ceste i, dok ga je Ben gledao, sišao s kočije i otrgnuo granu sa živice. Queenie je spustila glavu i pasla travu dok se Luster nije popeo i podigao oj glavu uzdama i opet je natjerao u pokret, a tada je zabacio laktove i s onim prutom u ruci i visoko  podignutim uzdama zauzeo nekakvo oholo držanje koje nikako nije bilo u skladu sa smirenim klopotom kobilinih kopita, niti s popratnim tonovima iz njezine utrobe nalik na duboke registre orgulja. Kraj njih su prolazili automobili i pješaci; naišli su i na skupinu crnačkih dječaka. - Ej, Luster, kamo si krenio, Luster? Na groblje? - Ja - rekao je Luster. - Ali ne na ono isto na koje ste vi krenuli. Ajmo, slone. Približili su se trgu, na kojem je vojnik Konfederacije praznim očima zurio u vjetar i nepogode ispod svoje mramorne ruke. Luster se još malo osokoli i ošine nepokolebljivu Queenie prutom, ogledavajući se pritom po trgu. - Ono su kola gospodina Jasona - rekao je, a onda ugleda još jednu skupinu crnaca. - Ajde da pokažemo ovim crnčinama što znači klasa, Benjy - rekao je. - Što kažeš? Osvrnuo se. Ben je sjedio sa cvijetom u šaci, a pogled mu je bio prazan i nepomućen. Luster opet udari Queenie i skrene lijevo kod spomenika.  Na jedan trenutak Ben je sjedio potpuno ukočen. Tada je zaurlao. Urlik je slijedio za urlikom, glas mu se podizao tako da mu je jedva preostalo vremena da udahne. U tom se glasu osjećalo više od zaprepaštenja, bio je to užas; strava; bol, obnevidjela i nijema; tek zvuk, i Lusterove oči koje su se na

tren izvrnule do bjeloočnica. - Za Boga miloga - rekao je. - uti! Za Boga miloga! - Opet se okrenuo i ošinuo Queenie prutom. Prut se slomio i bacio ga je, i dok se Benov glas podizao prema svom nevjerojatnom crescendu, Luster je prihvatio krajeve uzda i nagnuo se naprijed, u istom trenutku kad se Jason zaletio preko trga i skočio na stepenicu. Hrptom je ruke odbacio Lustera u stranu i zgrabio uzde i povukao Queenie nekoliko puta da je usmjeri, zatim skratio uzde i ošinuo je po bedrima. Udarao ju je neprestano dok je nije natjerao u nespretni galop, okružen pritom Benovim promuklim bolnim urlikom, i skrenuo desno od spomenika. Tada je šakom tresnuo Lustera po glavi. - Kako ti je palo na pamet da ga vodiš na lijevo? - rekao je. Onda se nagnuo natrag i udario Bena, slomivši mu pritom stabljiku cvijeta. - Zaveži! - rekao je. - Zaveži! - Trgnuvši uzde zaustavio je Queenie i skočio iz kočije. - Tornjaj se sad kući s njim, jesi li me čuo. Ako još jednom iziđeš s njim kroz ona vrata, ubit ću te! - Razumijem, gospodine! - rekao je Luster. Uhvatio je uzde i jednim krajem ošinuo Queenie. Ajdemo! Ajdemo, čuješ! Benjy, za Boga miloga! Benov je glas rikao i rikao. Queenie se opet pokrenula, kopita su joj opet počela ravnomjerno kloparati, i odjednom je Ben utihnuo. Luster se hitro osvrnuo preko ramena, zatim nastavio voziti. Slomljeni se cvijet objesio preko Benove šake, a oči su mu opet bile prazne i modre i smirene dok su vijenci na zgradama i pročelja opet glatko promicali s lijeva na desno, stup i stablo, prozor i vrata i natpis, svojim ustaljenim redom.  New York, N. Y. Listopad 1928.

KAD LEŽAH NA SAMRTI Roman

 Za Hala Smitha

 Naslov izvornika AS I LAY DYING Vintage Book, New York 1990 Copyright 1930 by William Faulkner. Copyright renewed 1958  by William Faulkner  Ovaj prijevod je objavljen u dogovoru s Random House, Inc. S engleskoga prevela MAJA ZANINOVIĆ

DARL Jewel i ja uspinjemo se s polja, hodajući stazom jedan iza drugog. Iako sam ja pet metara ispred njega, svatko tko nas gleda iz spremišta za pamuk može vidjeti Jewelov otrcan i izlomljen slamni šešir za čitavu glavu iznad moga. Staza se pruža ravna kao visak, uglačana nogama i zapečena poput cigle srpanjskim suncem, između zelenih redova okopanog pamuka do spremišta za pamuk u sredini polja, gdje zakreće i obilazi oko spremišta pod četiri zaobljena prava kuta i ide dalje preko polja, utabana tako nogama u crtu neoštrih rubova. Spremište je od neotesanih brvana, između kojih je odavno ispalo punilo. Četverouglasto, s urušenim krovom na jednu vodu, stoji nagnuto na suncu u svojoj praznoj i titravo vreloj oronulosti, sa  po jednim širokim prozorom na dva suprotna zida koji se otvaraju na prilaze stazi. Kad smo stigli do spremišta, ja skrećem i idem stazom koja obilazi zgradu. Jewel, pet metara iza mene, gledajući ravno naprijed, zakorači kroz prozor u jednom jedinom koraku. Još uvijek zureći ravno preda se,  blijedih očiju nalik na dva komadića drva umetnutih u njegovo drveno lice, prelazi preko poda u četiri koraka, ukočenim dostojanstvom drvenog Indijanca ispred prodavaonice cigara, odjevenog u zakrpljene radničke hlače s opršnjakom i obdarenog životom od pasa nadolje, te zakorači jednim edinim korakom kroz prozor na suprotnom zidu i ponovo na stazu, baš kad ja obilazim oko ugla. Jedan za drugim i u razmaku od metar i pol i s Jewelom sada ispred mene, uspinjemo se stazom  prema podnožju strmine. Tullova kola stoje pokraj izvora, privezana za ogradu, s uzdama omotanim oko motke uz sjedalo za kočijaša. U kolima su dva stolca. Jewel zastaje kod izvora, uzima izdubljenu tikvicu obješenu o granu vrbe i pije. Prolazim pokraj njega i uspinjem se stazom, a do mene počinje dopirati zvuk Cashove  pile. Dok sam stigao do vrha, prestao je piliti. Stojeći među iverjem, spaja dvije daske. Između osjenčanih dijelova, daske su žute kao zlato, kao mekano zlato, pokazujući na stranama u glatkim valovima tragove oštrice bradve: dobar je tesar, Cash. Stavlja dvije daske na kozliće, spojene rubovima u četvrtinu dovršenog lijesa. Klekne i prižmirivši ispituje rubove, zatim ih spušta na zemlju i uzima bradvu. Dobar tesar. Addie Bundren nije mogla poželjeti bolji lijes u kojem će ležati. Pružit će joj pouzdanje i udobnost. Produžujem prema kući, praćen zvukom Tak. Tak. Tak. udaraca bradve.

CORA

I tako tako sam prištedjela jaja i jučer j učer sam ispekla ispekla kolače. Baš su dobro ispali. is pali. Jako su nam nam potrebne te te naše kokoši. Dobre su nesilice, ono malo njih koliko nam je ostalo nakon oposuma i sličnog. I zmija, ljeti. Zmija će zatrt’ kokošinjac brže od bilo čega. I tako, nakon što su stajale mnogo više nego što je gospodin Tull mislio i nakon što sam obećala da će razliku nadoknadit’ veći broj jaja, moram sad  pazit’ više nego nego ikad, jer smo ih uzeli na moj moj nagovor. nagovor. Mogli Mogli smo smo uzet’ uzet’ neke jeftinije jeftinije piliće, pil iće, ali al i ja sam s am dala svoju riječ, kako mi je gospođica Lawington rekla kad me je savjetovala neka uzmem dobru vrstu, jer gospodin Tull i sam priznaje da se dobra pasmina krava ili svinja na kraju uvijek isplati. Tako, kad smo ih toliko izgubili, nismo si više mogli priuštit’ trošit’ jaja na nas, jer nisam mogla dopustit’ da me gospodin Tull kori kad smo ih uzeli na moj nagovor. I tako, kad mi je gospođica Lawington rekla za kolače, pomislih da ih ja mogu ispeć’ i zaradit’ u jedan put dovoljno da  povećam čistu vrijednost vrij ednost jata j ata za protuvrij protuvrijednost ednost od dvije kok kokoši. oši. I da me, ako svaki put prištedim pri štedim edno jaje, čak ni jaja neće ništa stajat’. A one su tog tjedna tako dobro nosile da nisam samo  prištedjela  priš tedjela dovoljno jaja s kojima ću ispeć’ kolače, povrh onog što smo smo se obvezali prodat’, neg negoo sam ih prištedjela dovoljno da me ni brašno, ni šećer, ni drvo za štednjak neće ništa stajat’. I jučer  sam ih pekla, pažljivije nego ikad u životu i baš su dobro ispali. Ali kad smo jutros došli u grad, gospođica Lawington mi je rekla da se gospođa predomislila i da naposljetku neće imat’ goste. - Svejedno je trebala uzet’ te kolače - kaže Kate. - Pa - kažem ja - računam da joj sad uopće nisu od potrebe. - Trebala ih je uzet’ - kaže Kate. - Ali te se bogate gradske gospoje mogu predomislit’. Sirotinja ne može. Bogatstvo ne znači ništa pred licem Gospoda, jer On može proniknut’ u dušu. - Možda ih mogu  prodat’ u subotu subotu na proštenju proštenju - kažem kažem ja. Zbilja su dobro ispali. ispal i. - Ne možeš za njih dobit’ dva dolara po komadu – kaže Kate. - Pa, i tako me nisu ništa stajali - kažem ja. Skupila sam ih i trampila tucet za šećer i brašno. Zbilja se ne može reć’ da su me kolači išta stajali, jer gospodin Tull i sam shvaća da su jaja koja sam sačuvala bila povrh i preko onog što smo se obvezali prodat’, pa je to bilo kao da smo ta jaja našli ili kao da su nam bila poklonjena. - Trebala je uzet’ te kolače kad ti je zamalo dala riječ - kaže Kate. Gospod može proniknut’ u dušu. Ako je Njegova volja da neki ljudi drugačije shvaćaju poštenje od drugih, nije moje da dvojim o  Njegovoj volji. - Računam Računam da joj više v iše nisu trebal trebalii - kažem kažem.. A baš su dobro ispali i spali.. Poplun joj je navučen do brade, makar je vruće, samo su joj ruke i lice vani. Poduprta je o jastuk,  podignu  podignute glave, glave, tako da može može vidjet’ kroz prozor, prozor, a čujemo čujemo ga svaki svaki put kad kad uzm uzme bradvu ili pilu. Da smo gluhe, gotovo bismo mogle motrit’ njeno lice i čut’ njega, vidjet’ njega. Lice joj je propalo, tako da joj se kosti ocrtavaju u bijelim linijama odmah ispod kože. Oči su joj kao dvije svijeće kad ih gledaš kako kako se guše u čašicama željeznih željeznih svijećnjak svij ećnjaka. a. Ali vjekovječno i neprolazn neprola znoo spasenje spa senje i milost ilos t ne silazi na nju. - Ispali su zbilja dobro - kažem. - Ali ne onako kako ih je Addie znala ispeć’. - Po jastučnici se vidi kako ta cura pere i glača, ako ju je uopće ikad izglačala. Možda će joj to otvorit’ oči, što ovdje leži na milosti i njezi četvorice muškaraca i jedne divljakuše. - Nema u ovom kraju nijedne žene koja  bi se u tom mogla mogla mjerit’ jeri t’ s Addie Bu Bundren ndren - kažem. ažem. - Nećemo Nećemo se pravo ni snać’, s nać’, a ona će ustat’ na noge i opet počet’ peć’ kolače, a onda mi svoje uopće više nećemo moć’ prodat’. - Njezino tijelo  pod poplunom poplunom ne nadiže poplun više od kakvog štapa, a šuškanje šuškanje komu komušina u madracu madracu jedino je po

čemu možeš znat’ znat’ da diše. diš e. ak joj se ni kosa kosa na obrazu ne miče, iče , iako joj ta djevojka djevo jka stoji iznad glav glavee i hladi je lepezom. Dok je gledamo, ona, ne zastavši, premjesti lepezu u drugu ruku. - Je li spava? - šapne Kate. - Samo gleda Casha tamo dolje - kaže djevojka. Čujemo zvuk pile u dasci. Zvuči poput hrkanja. Eula se okrene na sanduku i pogleda kroz prozor. Ogrlica joj stvarno lijepo pristaje uz taj crveni šešir. Ne bi se reklo da je stajala samo dvadeset i pet centi. - Trebala je uzet’ one kolače - kaže Kate. Meni bi novac zbilja dobro došao. Ali ne mogu reć’ da su me išta stajali, osim truda. Mogu mu reć’ kako svatko može promašit’, ali ne može se svatko iz toga izvuć’ bez gubitka, mogu mu reć’. Ne može svatko izjest’ svoje greške, mogu mu reć’.  Netko  Netko dolazi kroz hodn hodnik. ik. To To je Darl. Ne gleda unut unutra ra dok prolazi kraj vrata. Eula Eula ga promatra promatra dok  ide dalje prema stražnjem dijelu kuće i ponovo nestaje iz vida. Ruka joj se podiže i lagano dodiruje  perle ok o ko vrata, zatim zatim kosu. kosu. Kad otkrije otkrije da je gledam, gledam, pogled joj se isprazn is prazni.i.

DARL Ćaća i Vernon sjede na stražnjem trijemu. Ćaća trese burmut s poklopca burmutice u donju usnicu, držeći usnicu nategnutu palcem i kažiprstom. Osvrću se kad prelazim preko trijema, te uranjam tikvicu u vjedro s vodom i pijem. - Gdje je Jewel? - pita ćaća. Još dok sam bio mali naučio sam koliko je voda ukusnija kad malo odleži u vjedru od cedrovine. Toplo-hladna, s blagim okusom nalik na miris vrelog srpanjskog vjetra u krošnjama cedrova. Mora odležati najmanje šest sati i treba je piti iz tikvice. Vodu nikad ne treba  piti iz posude od kovine. kovine. A noću je još bolja. Znao sam ležati na slamarici u hodniku, čekajući dok ne bih čuo da su svi zaspali, tako da mogu ustati i otići otraga do vjedra. Bila bi crna, crna poput treseta, mirna površina vode okrugli otvor u ništavilo, gdje bih, prije nego što bih je razbudio zaimačom, možda ugledao ednu ili dvije zvijezde u vjedru i možda zvijezdu ili dvije u zaimači, prije nego što bih se napio. Onda sam postao veći, stariji. Tada bih čekao da svi pozaspu, kako bih mogao ležati sa zadignutom košuljom, košuljom, slušajući ih i h kako kako spavaju, osjećajući osj ećajući sebe bez dodirivanja, dodiri vanja, osjećajući osj ećajući svježu tišinu kako mi mi zapahnjuje udove i pitajući se da li Cash tamo u mraku radi to isto, i možda je to radio već dvije godine godine prije pri je nego što što sam ja to mogao mogao želje željeti ti ili raditi. Ćaćina su stopala jako široka i iskrenuta prema van, prsti su mu zgrčeni i svinuti i iskrivljeni, a na malom prstu obje noge uopće nema nokta, od napornog rada u djetinjstvu, po kiši i u grubim, kod kuće napravljenim cokulama. Pokraj stolca stoje njegove cokule. Izgledaju kao da su istesane tupom sjekirom iz komada sirovog željeza. Vernon je bio u gradu. Nikad ga nisam vidio da ide u grad u radnom kombinezonu. Ne da mu žena, kažu. Ona je, nekoć, podučavala u školi. Pljusnem talog iz zaimače na zemlju i obrišem usta rukavom. Kiša će pasti prije jutra. Možda i  prije  prij e mraka. mraka. - Dolje kod staje staje - kažem. kažem. - Upreže Upreže zapregu zapregu.. Luduje tamo dolje s onim konjem. Proći će kroz staju, ući u pašnjak. Konja neće biti na vidiku: on e gore među mladim borovima, u hladovini. Jewel zazviždi, jednom i oštro. Konj zafrkće, onda ga

Jewel spazi, u jednom blještavom trenutku kako se ljeska među plavičastim sjenkama. Jewel ponovo zvizne; konj se odazove, silazeći niz kosinu ukočenih nogu, strižući naćuljenim ušima, kolutajući svojim svoji m nejednak nejednakim im očima očima i zaustavi zaustavi se, se , dvadesetak dvades etak metara metara dalje, dal je, bočno, b očno, motreći motreći Jewel J ewelaa preko pr eko pleća, nestašan i na oprezu. - Dođi ovamo, gospodine - kaže Jewel. On se pokrene. Od pokreta mu zaigra šarena dlaka, koža se nabora, mišići trepere poput plamenih jezika. Tresući grivom i visoko dignuvši rep, kolutajući očima,  propne se i pojuri još jednom u kratak trk i ponovo stane, stane, uk ukopanih opanih nog noguu, motreći Jewela. Jewe la. Jewel Jewe l  polako ide prema prema njemu, jemu, ruku ruku opuštenih opuštenih uz bedra. be dra. Osim Jewelovih Jew elovih nog nogu, u, izgledaju kao dvije figu figure izrezbarene za sliku nekakvog divljeg prizora na suncu. Kad ga Jewel već gotovo može dodirnuti, konj se uspravi na stražnje noge i obori se na Jewela. Potom je Jewel obuhvaćen ljeskavim spletom kopita kao nekakvom pričinom krila; između njih, ispod uspravljenih konjskih grudi, on se kreće munjevitom gipkošću zmije. Na trenutak, prije nego što mu ruke istegne trzaj, on vidi čitavo svoje tijelo odvojeno od tla, vodoravno, gibljivo kao u zmije kad napada, dok ne napipa konjske nozdrve i ponovo dotakne zemlju. A onda stoje ukočeni, bez pokreta, zastrašujući, konj u uzmaku na ukrućenim, drhtavim nogama, spuštene glave; Jewel, ukopan u zemlju  petama,  petama, začepivši jednom rukom rukom kon konju ju nozdrve, drugom drugom ga tapše po vratu nebrojenim kratkim ratkim  pokretima  pokretima i miluje, miluje, psujući psujući ga prostačkom prostačkom žestinom žestinom.. Stoje tako u ukočenom, strašnom hijatu, konj drhće i hropće. Zatim ga Jewel uzjaši. Uzlijeće gore u prignutom zaskoku poput udarca bičem, tijelo mu se u zraku oblikuje prema konju. Još trenutak, konj stoji raširenih nogu, spuštene glave, a onda jurne u propanj. Spuštaju se niz brijeg u skokovima koji lome kičmu, Jewel, priljubljen poput pijavice, visoko na hrptu, do ograde gdje konj, propinjući se,  ponovo stane. stane. - Dobro - kaže Jewel - sad možeš prestat’, ako ti je bilo dosta. U staji, Jewel u trku sklizne s konja prije nego što se konj zaustavi. Konj uđe u pregradu, Jewel za njim. Ne osvrćući se, konj se ritne prema njemu, tresnuvši kopitom o zid uz prasak nalik na hitac iz  pištolja.  pištolja . Jewel Jew el ga udari udari nog nogom om u trbuh; trbuh; kon konjj izvije i zvije vrat vr at unazad, unazad, iskeženih iskeženih zu zubi; Jewel Jew el ga udari udari šakom u lice i sklizne do jasala, te se popne na njih. Držeći se za ljesu, spušta glavu i pilji preko ograde  pregradaka i kroz vrata staje. Putelja Puteljakk je pust; pust; odavde čak ne čuje Casha kak kakoo pili. pili . On posegne posegne rukom gore i užurbano vuče naramke sijena i gura ih u jasle. - Jedi - kaže. - Miči to prokleto sijeno iz vida dok za to imaš prilike, kopile zloćudno. Dragi kučkin sine - kaže.

JEWEL To je zato što on stoji tamo vani, točno ispod prozora, udarajuć’ tim čekićem i pileć’ taj prokleti kovčeg. Tu gdje ga ona mora vidjet’. Gdje je svaki dah koji udahne pun njegovog kuckanja i pilenja, gdje ga može vidjet’ kako kaže Vidiš. Vidiš kakav dobar kovčeg pravim za tebe. Rekao sam mu neka ode negdje drugdje. Rekao sam Za Boga miloga, zar je ti želiš vidjet’ u tome. To je kao ono kad je  bio mali i ona reče r eče kako bi pokušala pokušala uz uzgajat’ gajat’ cvijeće cvije će kad bi imala imala gn gnojiva, ojiva, a on je na to uzeo uzeo posudu za pečenje kruha i donio je natrag iz staje punu stajskog gnoja. I sad one druge sjede tu poput lešinara. Čekaju, hlade se lepezama. Jer, rekao sam, Kad ti ne bi

neprekidno pilio i zabijao čavle tako da čovjek ne može čak ni spavat’, a njezine ruke leže na  poplunu  poplunu kao dva korijena iskopana iskopana iz zemlje zemlje koje poku pokušavaš šavaš oprat’ i ne možeš ih očistit’. Vidim lepezu i ruku Dewey Dell. Rekoh, kad biste je bar pustili na miru. Pilite i kuckate i stalno joj tjerate zrak iznad lica tako brzo da ga, kad si umoran, ne možeš disat’, i ta prokleta bradva stalno pjeva Jedan udarac manje. Jedan udarac manje. Jedan udarac manje dok svatko tko prođe putem neće morat zastat’ i pogledat’ ga i reć’ kakav je on sjajan tesar. Da je barem bilo mene kad je Cash pao s te crkve i da je barem bilo mene kad je ćaća pao u krevet zbog onog tovara drva što se srušio na njega, ne bi se sad događalo da svako kopile iz okruga dolazi zurit’ u nju jer ako ima Boga čemu dovraga On služi. Bili bismo samo ja i ona na visokom brdu i ja bih valjao kamenje niz brdo u njihova lica, grabio ih i bacao nizbrdo, lica i zube i sve, bogamu, sve dok ona ne bi imala mir i ne bi bilo te  proklete bradve koja pjeva Jedan udarac udarac manje. manje. Jedan udarac udarac manje manje i mogli mogli bism bi smoo imat’ imat’ mira.

DARL Gledamo ga kako dolazi iza ugla i penje se stubama. Ne gleda nas. - Jesi spreman? - kaže. - Ako si ti upregao kola - kažem ja. Kažem - Čekaj. - On stane, gleda ćaću. Vernon otpljune, ne  pokrenu  pokrenuvši se. Pljuje s dostojanstvenom dostojanstvenom i sporom preciznošću u prašinu praši nu ispod trijema trijema izbušenu izbušenu  pljuvačkom.  pljuvačkom. Ćaća polako trlj trljaa ruke ruke o koljena. Gleda Gleda nekud nekud preko preko grebena grebena strmine, strmine, neku nekudd preko polja. Jewel Jewe l ga trenutak trenutak promatra, promatra, onda odlazi do vjedra i ponovo se napije. apij e. - Meni je isto toliko mrsko ne moć’ se odlučit, baš ko i svakom drugom - kaže ćaća. - To To su tri dolara dolar a - kažem kažem ja. Košulja na ćaćinoj ćaći noj grbi grbi više v iše je izblijedjel i zblijedjelaa od drug d rugih ih dijelova. dijel ova. Nema Nema mrlja od znoja na njegovoj košulji. Nikad nisam vidio mrlju od znoja na njegovoj košulji. Jednom se razbolio od rada na suncu kad je imao dvadeset i dvije godine i sad govori ljudima da će umrijeti, ako se ikad oznoji. Pretpostavljam da on doista u to vjeruje. - Ali ako ona ona ne potraje dok se ne vratite - kaže. kaže. - Bit će razočaran ra zočarana. a. Vernon otpljune u prašinu. Ali kiša će sigurno pasti prije jutra. - Ona je računala na to - kaže ćaća. - Ona će htjet’ da odmah krenemo. Znam ja nju. Obećao sam oj da će zaprega bit’ ovdje i spremna, i ona računa na to. - Trebat’ će nam onda ta tri dolara, sigurno - kažem ja. On gleda zamišljeno u daljinu, trlja dlanove o koljena. Otkako je izgubio zube, svaki put kad sagne glavu, usta mu padnu, sporo ponavljajući  pokret. S onim čekinjam čekinjamaa na donjem dijelu dije lu lica izgleda izgleda kao kakav stari pas. - Morao bi se brzo odlučit’, odl učit’, tako da stignem stignemoo tamo i natovarimo natovar imo kola prij pr ijee mraka - kažem kažem mu. mu. - Mama Mama nije toliko bolesna - kaže Jewel. Jewel . - Zaveži, Darl. - Tako je - kaže Vernon. - Danas više sliči na sebe nego cijeli prošli tjedan. Dok se ti i Jewel vratite, ona će već sjedit’ u krevetu. - Ti bi to trebao znat’ - kaže Jewel. - Dovoljno si je često dolazio gledat’. Ti ili tvoji. - Vernon ga  pogleda. Jewelove Jewel ove su oči poput blijeda blij eda drveta u onom njegovom njegovom rum rumenom licu. On je za glavu viši vi ši od svih nas, uvijek je bio. Govorio sam im da ga je mama zbog toga više šibala i više mazila od nas. Jer je u kući kući više vi še stršio. strši o. Zato Zato ga je nazvala nazvala Jewel J ewel,, {1} rekao sam im. - Šuti, Jewel - kaže ćaća, ali kao da jedva sluša što se govori. Pilji preko polja, trljajući koljena.

- Mogao bi posudit’ na zajam Vernonova kola, a mi bismo vas poslije dostigli - kažem ja. - Ako nas ona ne bude čekala. - Ah, zaveži, dovraga, tu tvoju glupu jezičinu - kaže Jewel. - Ona će htjet’ ić’ u našim - kaže ćaća. Trlja koljena. - Nikom ovo nije mrskije neg’ meni. - Zato što leži tamo, što gleda Casha kako teše taj prokleti... - kaže Jewel. On to govori osorno, žestoko, ali ne izgovara tu riječ. Poput dječarca u mraku, koji sam sebe hrabri, pa odjednom zašuti, užasnut vlastitom galamom. - Ona je to htjela, kao što hoće ić’ u našim vlastitim kolima - kaže ćaća. - Spokojnije će počivat’ kad zna da je dobro napravljen i zatvoren. Ona je svoje stvari uvijek voljela držat’ za sebe. Ti to dobro znaš. - Onda joj pusti nek bude tako - kaže Jewel. - Ali kako dovraga možeš očekivat’ da ona... - On gleda ćaći u zatiljak, a oči su mu poput svijetlih drvenih očiju. - Sigurno - kaže Vernon - izdržat će dok ne bude dovršen. Izdržat će dok sve ne bude spremno, dok  sama ne ocjeni da je pravi trenutak. A s ovakvim cestama kakve su sad, začas ćete je prevest’ do grada. - Sprema se kiša - kaže ćaća. - Ja baš nemam sreće. Nikad je nisam imao. - On trlja ruke o koljena. - Taj prokleti doktor, može doć’ bilo kad. Nisam ga mogao ranije obavijestit’. Ako dođe sutra i kaže joj da se bliži čas, ona neće čekat’. Znam ja nju, bila tu kola ili ne, ona neće čekat’. Onda će se uzrujat’, a ja ju ne bih htio uzrujat’ ni za što na svijetu. Bit će nestrpljiva, s tim obiteljskim grobom u Jeffersonu i onima njezina roda koji je tamo čekaju. Dao sam joj riječ da ćemo ju ja i dečki  prebacit’  prebaci t’ tamo tamo toliko brzo brzo koliko koliko mazg mazgee budu mogle hodat’, hodat’, da može može počivat’ u miru. miru. - Protrlja ruk r ukee o koljena. - Nikad nikom nije bilo mrskije oklijevat’. - Kad samo ne bi svi tako vraški žurili da je tamo otpreme - reče Jewel onim svojim oštrim, srditim glasom. - I taj Cash, po čitav dan pod njezinim prozorom, udara i pili po tom... - To je bila njena želja - kaže ćaća. - Ti nemaš nimalo ljubavi, ni nježnosti za nju. Nikad je nisi imao. Mi ne želimo nikom ništa bit’ dužni - kaže - ja i ona. Nikad to dosad nismo bili i ona će mirnije  počivat’ kad zn znaa da joj je njena njena vlastita krv ispilil ispi lilaa daske i zakucala zakucala čavle. On Onaa je uvijek voljela volje la sama počistit’ poči stit’ za za sobom. s obom. - To su tri dolara - kažem ja. - Hoćeš da idemo ili ne? - Ćaća protrlja koljena. - Vratit ćemo se sutra, sutra, pod večer. več er. - Pa... - kaže ćaća. Gleda preko polja, raščupane kose, žvačući polako burmut bezubim desnima. - Dođi - kaže Jewel. Silazi niz stepenice. Vernon nacilja i otpljune u prašinu. - Pazite, do zalaza sunca - kaže ćaća. - Neću da ona čeka. Jewel kratko pogleda preko ramena, zatim produži oko kuće. Ja ulazim u predsoblje, čujem glasove prije nego što sam stigao do vrata. Kako naša kuća leži malo nagnuta na kosini, vjetrić stalno  piri kroz predsoblj pr edsoblje, e, ukoso prema prema gore. Pero bačeno blizu ulaznih ulaznih vrata vra ta podignut podignut će se i kliziti kliziti uz strop ukoso prema natrag, dok ne dospije u struju koja skreće prema dolje, uz stražnja vrata: tako je i s glasovima. Kad uđeš u predsoblje, oni zvuče kao da dolaze iz zraka oko tvoje glave.

CORA

Bilo je to nešto najdirljivije što sam ikad vidjela. Kao da je znao da je neće više vidjet’, da ga Anse Bundren tjera od samrtne postelje njegove majke, da ju nikad više ne vidi na ovome svijetu. Uvijek sam govorila da je Darl drugačiji od ovih ostalih. Uvijek sam govorila da od svih njih jedino on ima majčinu narav, jedino u njemu ima nešto urođene nježnosti. Ne onaj Jewel, s kojim se toliko namučila dok ga je rađala i kog je tetošila i mazila, a on se stalno žestio ili durio, smišljajuć’ nepodopštine kojima će je uzrujavat’, tako da mi je toliko put došlo da ga išibam. Nije on došao i oprostio se s majkom. Ne bi on propustio priliku zaradit’ ta tri ekstra dolara, makar i po cijenu majčinog oproštajnog cjelova. Bundren od glave do pete, nit’ koga voli, nit’ mu je do bilo čega stalo, osim kako će doć’ do nečeg uz što manje truda. Gospodin Tull kaže da ih je Darl molio neka  pričekaju. Rekao je da ih je Darl gotovo na koljenima preklinjao neka ga ne sile da je ostavi u ovom njezinom stanju. Ali ništa nije pomoglo, Anse i Jewel moraju zaradit’ ta tri dolara. Nitko tko poznaje Ansea ne bi drugo ni očekivao, ali kad pomislim da taj dječak, taj Jewel, tako proda sve one godine samoodricanja i načisto osobite sklonosti - mene nisu mogli prevarit’: gospodin Tull kaže da je gospođa Bundren najmanje voljela Jewela od sve svoje djece, ali ja sam znala da to nije istina. Znala sam da mu je ona posebno sklona, onom istom svojstvu u njemu koje je njoj dalo snage podnosit’ Ansea Bundrena, premda je gospodin Tull rekao da ga je trebala otrovat’ - da on zbog tri dolara odriče umirućoj majci priliku za oproštajni cjelov. Eto, u zadnja tri tjedna dolazila sam ovamo kad god sam mogla, dolazila sam ponekad i kad nije trebalo, zanemarivši vlastitu obitelj i dužnosti kako bi netko bio s njom u njezinim posljednjim trenucima, kako se ne bi morala sama suočit’ sa Strašnom nepoznanicom, bez ijednog poznatog lica koje će joj ulit’ hrabrosti. Ne mislim da zbog tog zaslužujem priznanje: očekivat’ ću da to isto učine za mene. Ali, Bogu hvala, bit će to lica mog voljenog roda i poroda, moja krv i meso, jer me je Bog  blagoslovio boljim mužem i djecom nego što ih ima većina žena, iako sam ponekad s njima prolazila velike kušnje. Ona je živjela životom osamljene žene, osamljene u svom ponosu, pokušavajući navest’ ljude da  povjeruju kako to nije tako, skrivajući činjenicu da su je oni samo podnosili, jer nije se ni ohladila u lijesu, a već su je išli teglit’ pedeset i šest kilometara odavde da je tamo ukopaju, sprdajući se s Božjom voljom. Odričući joj pravo da leži u istoj zemlji s tim Bundrenima. - Ali ona je htjela otić’ - rekao je gospodin Tull. - To je bila njezina želja ležat’ među svojima. - Zašto onda nije otišla živa? - rekla sam. - Nitko je od njih ne bi zaustavljao, sad kad je i onaj mali gotovo dovoljno star da bude sebičan i srca kamenog kao svi ostali. - To je bila njezina želja - rekao je gospodin Tull. - Čuo sam kako je Anse to rekao. - A ti mu, naravno, vjeruješ - rekla sam. - To je baš tebi slično. Pričaj ti to nekom drugom. - Vjerujem mu ono od čeg’ se ne može nadat’ nikakvoj koristi ako mi to ne kaže - rekao je gospodin Tull. - Pričaj ti to nekom drugom - rekla sam. - Ženi je mjesto uz muža i djecu, živoj ili mrtvoj. Bil’ ti od mene očekivao da ostavim tebe i djevojke kad meni dođe vrijeme i zaželim se vratit’ u Alabamu koju sam napustila od svoje volje kako bih s tobom dijelila dobro i zlo, do smrti i poslije? - Pa, nisu svi ljudi isti - odgovorio mi je. I nadam se da nisu. Trudila sam se živjet’ kako valja pred Bogom i ljudima, zbog časti i potpore svom kršćanskom mužu i zbog ljubavi i štovanja svoje kršćanske djece. Tako da kad umrem svjesna svoje dužnosti i nagrade budem okružena licima punim ljubavi i ponesem sa sobom kao nagradu oproštajni cjelov svakog od mojih dragih. A ne kao Addie Bundren, koja umire sama, skrivajući svoj

 ponos i srce prepuklo od tuge. Sretna što odlazi. Ležeći tamo, glave poduprte jastukom, kako  bi mogla vidjet’ Casha dok pravi lijes, vjerojatno ga mora nadzirat’ kako ne bi škrtario s daskama, i uz one druge muške koji se samo brinu imaju li vremena zaradit’ još tri dolara prije nego počne padat’ kiša i rijeka nabuja toliko da je više neće moći prijeć’. Vjerojatno, da nisu odlučili preuzet’ taj  posljednji tovar, utovarili bi je u kola na poplunu i prvo prešli rijeku, pa tek onda stali i dali joj vremena da umre, onakvom kršćanskom smrću kakvom bi joj već dopustili umrijet’. Osim Darla. To je bilo nešto najdirljivije što sam ikad vidjela. Katkad privremeno izgubim vjeru u ljude; obuzmu me sumnje. Ali Gospod mi svaki put vrati vjeru i otkrije mi Svoju dobrostivu ljubav  prema stvorenjima Svojim. Ne Jewel, ne onaj kog je ona uvijek tako pazila, ne on. Njega su zanimala ona tri dodatna dolara. Nego Darl, onaj za kog ljudi kažu da je čudan, lijen, danguba ništa bolja od Ansea, dok je Cash dobar tesar i uvijek započinje više neg’ što stigne dovršit’, i Jewel koji uvijek radi nešto što će mu donijet’ štogod novaca ili će se zbog tog o njemu pričat’, i ta polugola cura koja stalno stoji iznad Addie s lepezom, tako da svaki put kad čovjek pokuša s njom razgovarat’ i malo je obodrit’, ona se odmah žuri umjesto nje odgovorit’, kao da nastoji spriječit’ da joj bilo tko uopće priđe blizu. Darl je bio taj. On je došao do vrata i stajao je tamo, gledajući svoju umiruću majku. Samo ju je gledao, a ja sam ponovo osjetila dobrostivu ljubav Božju i Njegovo milosrđe. Vidjela sam da se s Jewelom samo pretvarala, a da je razumijevanje i ona prava ljubav postojala zapravo između nje i Darla. On ju je samo gledao, nije čak ušao dublje u sobu gdje bi ga ona mogla vidjet’ i uzrujat’ se, znajući da ga Anse tjera od kuće i da je nikad više neće vidjet’. Ništa nije rekao, samo ju je gledao. - Što hoćeš, Darl? - pitala je Dewey Dell, ne prestajući mahat’ lepezom, javivši se odmah, zadržavajući čak i njega podalje od majke. Nije joj odgovorio. Samo je stajao i gledao u umiruću majku, srca toliko puna da ništa nije mogao reć’.

DEWEY DELL Prvi put, ja i Lafe brali smo pamuk niz jedan red. Ćaća se ne usudi oznojit’jer bi se na smrt razbolio, pa tako misli svako ‘ko dođe, dolazi nam pomoć’. A Jewela nije nizašto briga, on nam nije rod u brizi, nije brižan rod. A Cash voli pilit’ dugačke vruće žute sumorne dane u daske i čavlima ih sastavljat’ u nešto. A ćaća misli to je zato što se susjedi uvijek tako odnose jedan prema drugom jer  on je uvijek bio previše zaokupljen time kako će pustit’ susjede da rade za njega da bi otkrio što se događa. A nisam mislila da će to otkrit’ Darl, koji uvečer sjedi za stolom a oči mu blude nekud dalje od hrane i svjetiljke, pune zemlje iskopane iz njegove lubanje i šupljina ispunjenih daljinom preko granica zemlje. Brali smo niz taj red, šuma je bila sve bliže i bliže i skrovita sjenka, brali smo prema skrovitoj sjenci s mojom vrećom i Lafeovom vrećom. Jer rekla sam hoću li ili neću kad je vreća još bila dopola puna, jer rekla sam, ako vreća bude puna kad dođemo do šume, onda to neću bit’ja. Rekla sam, ako mi nije suđeno da to učinim vreća neće bit’ puna i ja ću krenut’ uz sljedeći red ali ako vreća  bude puna, onda ja tu ništa ne mogu. Bit će da je tako moralo bit’ i ja tu ništa ne mogu. I brali smo dalje prema skrovitoj sjenci i naše bi se oči stapale dok bi se njegove ruke i moje ruke dodirivale i ja ništa nisam rekla. Rekla sam: - Što to radiš? - a on je rekao: - Berem u tvoju vreću. - I tako je vreća bila puna kad smo stigli do kraja reda i ja tu ništa nisam mogla.

I tako se to zbilo jer ja tu ništa nisam mogla. Zbilo se tada, a onda sam vidjela Darla i on je znao. Rekao mi je da zna bez riječi kao što mi je bez riječi rekao da će mama umrijet’ i ja sam znala da on zna, jer da mi je riječima rekao da zna, ne bih vjerovala da je bio tamo i vidio nas. Ali on je rekao da zna, a ja sam rekla: - Hoćeš reć’ ćaći ili ćeš ga ubit’? - bez riječi sam to rekla, a on je rekao: - Zašto? - bez riječi. I zato mogu govorit’ s njim sa znanjem i s mržnjom, jer on zna. On stoji u vratima, gleda u nju. - Što hoćeš, Darl? - kažem. - Ona će umrijet’ - kaže on. A stari lešinar Tull dolazi gledat’ kako ona umire, ali ja ih mogu zavarat’. - Kad će umrijet’? - kažem. - Prije nego se mi vratimo - kaže on. - Zašto onda vodiš Jewela? - kažem. - Hoću da mi pomogne tovarit’ - kaže on.

TULL Anse stalno trlja koljena. Njegove su radničke hlače izblijedile; na jednom koljenu je zakrpa od serža, izrezana iz para nedjeljnih hlača, sjajna od izlizanosti. - Nikom to nije mrskije nego meni kaže. - Čovjek kadikad mora unaprijed pogađat’ što će bit’ - kažem ja. - Ali sve u svemu, kako god ispadne, neće bit’ veliko zlo. - Ona će htjet’ da se smjesta krene - kaže on. - Dovoljno je daleko do Jeffersona po najboljem vremenu. - Ali ceste su sad dobre - kažem ja. Ali će noćas padat’ kiša. A njegovi se ukapaju u New Hopeu, ni pet kilometara odavde. Samo, to je baš njemu slično, oženit’ se ženom rođenom na dobar dan vožnje odavde i dočekat’ da ona umre prije njega. On gleda u daljinu preko polja i trlja koljena. - Nikom to nije toliko mrsko - kaže. - Vratit će se oni na vrijeme - kažem ja. - Ja se ne bih brinuo. - To su tri dolara - kaže on. - Može bit’ da se uopće neće trebat’ žurit’ natrag - kažem ja. - Nadam se da neće. - Ona odlazi - kaže on. - Odlučila je umrijet’. - Težak je ovo život za žene, istina je. Neke žene. Sjećam se, moja je mamica živjela sedamdeset i još koju. Radila je svaki dan, po kiši i po suncu; ni ednog dana nije ležala bolesna otkako je rodila posljednjeg momčića, sve dok se jednog dana nije nekako kao osvrnula oko sebe i potom otišla i uzela onu spavaćicu ukrašenu čipkom koju je imala četrdeset i pet godina i nikad je nije izvadila iz škrinje, obukla je, legla na krevet, navukla pokrivače do brade i sklopila oči. - Morat ćete se brinut’ za ćaću kako god znate - rekla je. - Ja sam umorna. Anse trlja dlanove o koljena. - Bog daje - kaže. Čujemo Casha kako udara čekićem i pili iza ugla. To je istina. Nikad nije izrečena veća istina. - Bog daje - kažem. Onaj se dečko uspinje uz brijeg. Nosi ribu gotovo toliko dugačku koliki je on. Zavitla je na zemlju

i progunđa: - Ha - pa otpljune preko ramena poput odrasla muškarca. Vraški blizu njegove dužine. - Što je to? - kažem - Riba svinja? Gdje si je ulovio? - Dolje kod mosta - kaže dječak. On je okrene, trbuh joj je oblijepljen prašinom tamo gdje je mokra, oko prekriveno zemljom, izbočeno ispod blata. - Nećeš je valjda tako tu ostavit’? - kaže Anse. - Hoću je pokazat’ mami - kaže Vardaman. Pogleda prema vratima. Čujemo glasove što ih donosi struja propuha. I Casha, kako kuca i zakiva daske. - Unutra ima nekog - kaže dječak. - Samo moja obitelj - kažem ja. - I njima će bit’ drago vidjet’ ribu. On ništa ne govori, gleda u vrata. Zatim pogleda dolje u ribu koja leži u prašini. Obrne je nogom i nožnim palcem gura izbočeno oko, pritišće ga. Anse gleda preko polja. Vardaman pogleda u Ansovo lice, potom u vrata. Okrene se, pođe prema uglu kuće, kad ga Anse zazove ne okrećući glavu. - Očisti tu ribu - kaže. Vardaman stane. - Zašto je ne može očistit’ Dewey Dell? -pita. - Ti očisti tu ribu - kaže Anse. - O, ćaća - kaže Vardaman. - Ti je očisti - kaže Anse. Ne osvrće se. Vardaman se vrati i podigne ribu sa zemlje. Riba mu sklizne iz ruku, prljajući ga blatom, i opet pljusne na zemlju, valjajući se iznova u prašini, razjapljenih usta, iskolačenih očiju, skrivajući se u prašini kao da se srami što je mrtva, kao da se žuri ponovo sakrit’. Vardaman je psuje. Psuje ribu poput kakva odrasla muškarca, stojeći raskrečenih nogu iznad nje. Anse se ne osvrće. Vardaman ponovo podigne ribu. Obilazi ugao kuće noseći je u naručju poput naramka drva, ona mu visi s obje strane, glava i rep. Vraški je blizu toliko velika kao on. Anseova zapešća izviruju iz rukava: čitavog ga svog života nisam vidio u košulji koja bi izgledala kao da je njegova. Sve su izgledale kao da mu je Jewel dao svoje stare. Ipak, ne Jewel. On je dugoruk, iako je mršav. Osim što nema tragova znoja. Po tome se odmah vidi da nisu bile ničije do Anseove, bez greške. Oči mu izgledaju poput ugaslih žeravki usađenih u lice dok gleda preko polja. Kad je sjena dotakla stepenice trijema on reče: - Pet sati. Baš kad sam ustao, Cora dođe do vrata i kaže kako je vrijeme da krenemo kući. Anse posegne za cipelama. - Nemojte, gospodine Bundrene - kaže mu Cora - nemojte ustajat’. - On navlači cipele, nabijajući noge u njih, nezgrapno kao i sve što radi, kao da se čitavo vrijeme nada da to zapravo nije u stanju napravit’ pa se može prestat’ trudit’ oko toga. Dok idemo prema predsoblju, čujemo kako lupaju o pod kao da su od željeza. On prilazi vratima sobe gdje je ona, žmirkajući, kao da gleda nekud naprijed, prije nego što vidi, kao da se nada da će je zateć’ kako sjedi, možda u stolcu ili možda kako mete, i gleda u sobu onako iznenađeno kao svaki put kad pogleda unutra i nađe je još uvijek u krevetu i uz nju Dewey Dell kako je još uvijek hladi lepezom. 0 - Pa, mislim da je bolje da krenemo - kaže Cora. – Moram još nahranit’ kokoši. - A sprema se i kiša. Ovakvi oblaci ne lažu, a pamuku treba svaki dan sunca koji Bog pošalje. To će mu bit još jedna  briga. Cash još teše daske. - Ako ima išta što mi možemo učinit’ - kaže Cora. - Anse će nam javit’ - kažem ja. Anse nas ne gleda. Obzire se uokolo, žmirkajući, na taj svoj iznenađeni način, kao da ga je iznurila ta stalna iznenađenost pa je sad još iznenađen i time. Kad bi Cash barem tako brižljivo radio na

mojoj staji. - Rekao sam Anseu kako vjerojatno neće bit’ nikakve potrebe - kažem. - Barem se tako nadam. - Ona je to naumila - kaže on. - Računam da će nas sigurno ostavit’. - Sve nas to čeka - kaže Cora. - Nek’ vam Bog dade utjehe. - Što se tiče onog kukuruza - kažem ja. Ponovo mu kažem kako ću mu pomoć’ nađe li se u škripcu, s njom tako bolesnom i svim tim. Kao i većina ljudi ovdje, već sam mu toliko puta pomogao da se sad ne mogu povuć’. - Mislio sam se danas prihvatit’ tog posla - kaže on. - Izgleda, nisam u stanju donijet’ nikakvu odluku. - Možda će ona potrajat’ dok ne završite s okopavanjem - kažem ja. - Ako Bog tako hoće - kaže on. - Nek’ vam Bog pruži utjehe - kaže Cora. Da barem Cash tako brižljivo radi na mojoj staji. On diže pogled kad prolazimo kraj njega. Računam da neću stić’ do vas ovog tjedna - kaže. - Nema hitnje - kažem ja. - Dođi kad stigneš. Ušli smo u kola. Cora položi kutiju s kolačima u krilo. Sprema se na kišu, to je sigurno. - Ne znam što će on - kaže Cora. - Jednostavno ne znam. - Jadni Anse - kažem. - Gonila ga je da radi trideset i koliko godina. Pretpostavljam da se umorila. - A ja mislim da će ga ganjat’ još trideset godina - kaže Kate. - Ili ako neće ona, naći će on neku drugu, još prije berbe pamuka. - Pretpostavljam da se Cash i Darl sad mogu oženit’ - kaže Eula. - Taj jadni dečko - kaže Cora. - Jadan mali dječarac. - A što je s Jewelom? - kaže Kate. - Može i on - kaže Eula. - Hmm - kaže Kate. - Računam da hoće. Tako mi se čini. Računam da ima dosta cura u ovom kraju koje ne žele vidjet’ Jewela vezanog. Pa, ne trebaju se brinut’. - Zaboga, Kate! - kaže Cora. Kola zaklepeću. - Jadan mali dječarac - kaže Cora. Sprema se kiša ove noći. O, da. Klepetanje kola znači da već jako dugo nema kiše, za Birdsell. Ali to će se popravit’. Zasigurno hoće. - Trebala je uzet’ te kolače kad je rekla da hoće - kaže Kate.

ANSE Prokleta ta cesta. A još se sprema kiša. Mogu ovdje stajat’ i već je vidim, kao da sam vidovit, kako se spušta iza njih poput kakva zida, spušta se između njih i obećanja koje sam joj dao. Činim sve što mogu, u tolikoj mjeri koliko se mogu usredotočit’ na bilo što, ali ti vražji dečki. Leži tamo, ravno do mojih vrata, gdje je svaka zla sreća koja se tuda skita mora nać’. Rekao sam Addie kad je cesta došla amo kako nije nikakva sreća živjet’ na cesti, a ona mi je, baš ko prava žena,

rekla: - Ustani, onda, i seli se. - Ali ja sam joj rekao da nema od toga sreće, zato što je Gospod  postavio ceste za putovanje: zato ih je polegao vodoravno na zemlju. Kad On želi da se nešto stalno kreće, onda to napravi u duljinu, kao cestu ili konja ili kola, a kad hoće da nešto ostane na mjestu, onda to napravi u visinu, kao stablo ili čovjeka. I tako, On nikad nije želio da ljudi žive na cesti, jer  što dolazi prvo, kažem ja, kuća ili cesta? Jesi li ikad vidjela da je On postavio cestu pokraj neke kuće? kažem ja. Nisi nikad, kažem ja, jer su uvijek ljudi ti koji nemaju mira dok ne sagrade kuću tamo gdje im svatko tko prolazi kolima može pljunut’ na prag, pa to stalno izaziva nemir u obitelji i želju da se ode negdje drugdje, dok je Njegova namjera bila da ostanu na mjestu, kao stablo ili stabljika kukuruza. Jer da je On htio da se čovjek stalno kreće i nekamo putuje, zar ga ne bi postavio uzdužno, na trbuh, kao zmiju? Logično je da bi tako postupio. Tu su je napravili, gdje je svaka nesreća što vreba može nać’ i doć’ ravno meni na vrata, i još mi,  povrh svega, naplaćuju dažbine. Tjeraju me da plaćam za to što je Cash zamislio da bude tesar, a da cesta nije došla ovamo, nikad mu to ne bi palo na pamet; za njegov pad s crkve i to što šest mjeseci nije ni prstom mrdnuo, a ja i Addie smo rintali kao robovi, premda ima i ovdje na pretek toga što bi mogao napravit’ s pilom, ako baš mora pilit’. I Darl, također. Nagovaraju me da ga pustim, prokleti bili. Ne radi se o tom da se ja bojim posla; uvijek sam hranio sebe i svoje i brinuo se da imamo krov nad glavom: radi se o tom da bi me oni htjeli ostavit’ bez dovoljno radnika samo zato što se on drži za sebe, samo zato što su mu oči uvijek   pune daljine. Ja im kažem, on je u početku bio u redu, s tim očima punim daljine, jer sva se zemlja unaokolo pružala tada u visinu; tek kad je došla cesta i prebacila zemlju oko nas u vodoravan  položaj, a njegove su oči još uvijek bile pune daljine, tek tada su mi se počeli grozit’ nek’ ga pustim,  pokušavajući mi zakonom oduzet’ jednog radnika. Tjeraju me da plaćam za tu cestu. Ona bi bila zdrava i čila ko svaka druga žena, da nema te ceste. Samo je ležala, odmarala se u svom vlastitom krevetu, ne tražeć’ ni od koga ništa - Jesi li bolesna, Addie? - pitao sam je. - Nisam bolesna - rekla mi je. - Samo ti leži i odmaraj se - rekao sam. - Znao sam ja da nisi bolesna. Samo si umorna. Leži i odmori se. - Nisam bolesna - rekla je. - Ustat ću. - Mirno leži i odmori se - rekao sam joj. - Samo si umorna. Sutra možeš ustat’. - I ležala je tamo, zdrava i čila ko svaka druga žena, samo da nije bilo te ceste. - Nisam poslao po vas - rekao sam. - Vi ste mi svjedok da nisam poslao po vas. - Znam da nisi - odgovorio mi je Peabody. - Preuzimam to na sebe. Gdje je ona? - Prilegla je - rekao sam. - Samo je malo umorna, ali će - Izađi, Anse - rekao mi je. - Idi na trijem i sjedi tamo neko vrijeme. I sad moram plaćat’ za to; ja koji nemam nijednog zuba u glavi i koji sam se nadao da ću uspjet’ odvojit’ toliko da si dam sredit’ zube, kako bih mogao jest’ kako Bog zapovijeda, a ona zdrava i čila ko svaka druga žena u ovom kraju, sve do tog dana. Moram platit’ za to što mi trebaju ta tri dolara. Moram platit’ za put kojim dečki moraju otić’ odavde da ih zarade. A sad vidim, baš kao da sam vidovit, kako se kiša spušta među nas, kako mi se primiče tom cestom kao da sam proklet, kao da na cijeloj zemlji nema druge kuće na koju bi padala. Čuo sam ljude kako proklinju svoju zlu sreću i s pravom, jer bili su grešnici. Ali ne kažem da je na

meni prokletstvo, jer nisam učinio nikakvo zlo zbog kojeg bi me prokleli. Ja nisam baš pobožan, rekao bih. Ali srce je moje spokojno: to znam. Napravio sam neke stvari, ali ni bolje ni gore od onih koji se pretvaraju da nisu griješili, i znam da će se Gospodar neba i zemlje pobrinut’ za mene kao što se brine za svakog vrapca koji padne. Ali čini mi se okrutno da se čovjeku u nevolji može tako narugat’ jedna cesta. Vardaman dolazi iza ugla kuće, krvav do koljena kao da je klao svinju, a ona je riba najvjerojatnije raskomadana sjekirom ili bačena negdje, kako bi meni mogao lagat’ da su je pojeli  psi. Pa, pretpostavljam da nemam pravo očekivat’ od njega da bude bolji od svoje odrasle braće. On  prilazi, promatrajući kuću, šutke, i sjeda na stepenice. - Uf - kaže - načisto sam se umorio. - Idi, operi te ruke - kažem mu. No, ni jedna se žena ne bi bila mogla trudit’ više od Addie da ih dovede u red, mladiće i dječake: to joj se mora priznat’. - Bila je puna krvi i utrobe kao svinja - kaže on. Ali čini se kao da jednostavno nemam volje ni za što, a usto mi još ovo vrijeme siše snagu. - Ćaća - kaže on - je li mama još više bolesna? - Idi, operi te ruke - kažem. Ali kao da jednostavno ne mogu u to unijet’ nimalo snage i volje.

DARL Išao je u grad ovog tjedna: potiljak mu je kratko ošišan, s bijelom crtom između kose i opaljenog vrata, poput bijelog zgloba. - Jewel - kažem. Odmotavajući se unazad, užlijebljena između dva para uzbibanih ušiju mazgi, cesta nestaje ispod kola kao da je vrpca, a prednja osovina kao da je kalem. - Znaš da će ona umrijet’, Jewel? Potrebno je dvoje ljudi da te naprave, a umireš sam. Takav će biti kraj svijeta. Kažem Dewey Dell: - Ti hoćeš da ona umre, kako bi ti mogla otić’ u grad, je li tako? - Nije htjela reći ono što smo oboje znali. - Nećeš to reć’ zato jer ako to kažeš, čak i samoj sebi, znat ćeš da je to istina. Ali ti i sad znaš da je to istina. Mogu ti reć’ gotovo u dan kad si shvatila da je to istina. Zašto to nećeš reć’, čak ni samoj sebi? - Neće to reći. Samo ponavlja: ‘Oćeš reć’ ćaći? ‘Oćeš ga ubit’?  Ne možeš povjerovat’ da je to istina, zato što ne možeš vjerovat’ da Dewey Dell, Dewey Dell Bundren, može zadesit’ takva nesreća, je li tako? Sunce, jedan sat prije zapada, lebdi kao krvavo jaje iznad kreste olujnih oblaka; svjetlo je  poprimilo bakrenu boju: oku zloslutna, nosu sumporovita, miriše na munje. Kad dođe Peabody, morat će upotrijebiti uže. Dobio je trbušinu od toga što jede hladna variva. Užetom će ga vući uz puteljak,  poput balona, kroz zrak što miriše na sumpor. - Jewel - kažem - znaš da će Addie Bundren umrijet’? Addie Bundren će umrijet’?

PEABODY Kad me je Anse napokon pozvao sam od sebe, rekao sam: - Napokon ju je iznurio. - I bogme sam

dobro rekao, pa isprva nisam htio otići, jer bih možda mogao nešto učiniti i morao bih je vratiti natrag, Boga mu. Mislio sam, možda se na nebu drže iste glupe etike kao na medicinskom fakultetu i da je to možda opet Vernon Tull slao po mene, da dođem tamo u zadnji čas, kao što Vernon uvijek sve radi, nastojeći izvući najviše što može za Anseov novac kao što inače nastoji izvući za svoj. No, kad e dan dovoljno poodmakao da vidim kakvo se vrijeme sprema, znao sam da me nije mogao pozvati nitko drugi nego Anse. Znao sam da se samo nekom zlosretniku može dogoditi da mu ustreba liječnik   pred oluju. I znao sam, ako se Anse napokon sam sjetio da treba liječnika, onda je već prekasno. Kad sam stigao do izvora i sišao s kola privezati zapregu, sunce se spustilo iza nakupine crnih oblaka što je podsjećala na planinski lanac bez podnožja, na hrpu troske bačene tamo, i nije bilo ni daška vjetra. Čuo sam Casha kako pili na kilometar i pol prije nego što sam tamo stigao. Anse stoji na vrhu strmine iznad staze. - Gdje je konj? - pitam. - Jewel se pokupio i otišao - kaže on. - Nitko ga drugi ne može uhvatit’. Mislim da ćete se morat’ sami uspet’. - Ja da se penjem gore, s mojih sto kila? - kažem ja. - Da se penjem uz taj prokleti zid? - On stoji tamo uz jedno stablo. Kakva šteta što je Gospod napravio pogrešku i stablima dao korijenje, a Anseima Bundrenima, koje je stvorio, stopala i noge. Da ih je samo zamijenio, ne bi se nikad trebalo  bojati da će ova zemlja ostati jednog dana bez stabala. - Što sad zamišljaš da ću učiniti? - kažem. Ostati ovdje dolje i čekati da me vjetar otpuše preko granica okruga kad se digne oluja? - Čak bi mi i s konjem trebalo petnaest minuta da prejašim preko pašnjaka do vrha grebena i stignem do kuće. Staza izgleda kao kakva grbava grana pribodena vjetrom za strminu. Anse dvanaest godina nije bio u gradu. A s obzirom da je on sin svoje majke, kako li se ona uopće popela gore da ga porodi. - Vardaman je išao uzet’ konop - kaže on.  Nakon nekog vremena pojavi se Vardaman s užetom za plug. On daje jedan kraj Anseu i silazi niz stazu, odmotavajući uže. - Čvrsto ga drži - kažem. - Već sam upisao ovaj posjet u svoje knjige, prema tome zaračunat ću ti ga, stigao gore ili ne stigao. - Držim ga - kaže Anse. - Možete se počet’ penjat’.  Neka sam proklet ako shvaćam zašto još ovo radim. Čovjek od sedamdeset godina i od sto i nešto kila, pušta da ga vuku užetom gore-dolje po nekakvoj prokletoj planini. Valjda zato što moram doseći  pedeset tisuća dolara nenaplaćenih računa u svojim knjigama prije nego što odem u mirovinu. - Koga vraga misli ta tvoja žena - kažem - da se išla razboljeti na vrh vražje planine? - Zbilja mi je žao - kaže on. Pustio je uže, samo ga je ispustio na zemlju i krenuo prema kući. Ovdje gore još uvijek ima malo danjeg svjetla boje sumpornih žigica. Daske izgledaju kao trake sumpora. Cash se ne osvrće. Vernon Tull kaže da on svaku dasku donosi do prozora da je ona pogleda i kaže da je u redu. Dječak nas prestiže. Anse se osvrće prema njemu. - Gdje je konop? - kaže. - Tamo gdje si ga ti ostavio - kažem ja. - Ali pusti sad uže. Moram se nekako spustiti niz tu strminu. Ne kanim čekati da me oluja uhvati ovdje gore. Vraški bi me daleko otpuhala, kad bi me dohvatila. Djevojka stoji uz krevet, hladi je lepezom. Kad ulazimo, ona okreće glavu i pogleda nas. Ona je već mrtva svih ovih deset dana. Pretpostavljam da je to što je tako dugo bila dio Ansea ono zbog čega ne može napraviti čak ni tu promjenu, ukoliko bi to uopće bila promjena. Sjećam se kako sam u

mladosti vjerovao da je smrt fizička pojava; sada znam da je to puka funkcija duha - i to duha onih koji su pretrpjeli gubitak. Nihilisti kažu da je to kraj; fundamentalisti da je početak; a u stvarnosti nije više od selidbe nekog stanara ili obitelji iz stana ili grada. Ona nas gleda. Čini se kao da joj se miču samo oči. Kao da nas dodiruju, ne vidom ili razumom, nego kao kad te dotakne mlaz iz šmrka, mlaz koji je u trenutku udara do te mjere odijeljen od otvora cijevi kao da nikad i nije bio tamo. Uopće ne gleda Ansea. Gleda mene, zatim dječaka. Njezino tijelo ispod popluna doimlje se poput svežnja trulih štapova. - Onda, gospođice Addie - kažem. Djevojka ne prestaje mahati lepezom. - Kako si, sestro? kažem. Njezina ispijena glava leži na jastuku, gledajući u dječaka. - Lijepo si vrijeme odabrala da me dovučeš ovamo i podigneš oluju. - Onda pošaljem van Ansea i dječaka. Ona gleda dječaka kako izlazi iz sobe. Ništa se na njoj nije pomaknulo, osim očiju. On i Anse su na trijemu kad izlazim iz sobe, dječak sjedi na stubama, Anse stoji pokraj drvenog stupa, čak se ne naslanja na njega, ruke mu vise, kosa zabačena i sljepljena kao u mokrog pijevca. On okreće glavu, žmirkajući prema meni. - Zašto me nisi ranije pozvao? - pitam. - Naprosto, bilo je sad ovo, sad ono - kaže on. - Htjeli smo završit’ s kukuruzom, ja i dečki, a Dewey Dell se lijepo brine o njoj i susjedi navraćaju i nude pomoć i slično, pa sam mislio... - Dovraga i novac - kažem. - Jesi li ikad čuo da nekoga ganjam dok ne može platiti? - Nije meni žao novca - kaže on. - Samo sam mislio... Ona odlazi, zar ne? - Onaj mali deran sjedi na najgornjoj stubi i izgleda manji nego ikad u ovom svjetlu boje sumpora. To je nevolja s ovom zemljom: svaka stvar, vrijeme, sve, predugo traje. Kao naše rijeke, naše njive: tamne, spore, silovite; uobličavaju i stvaraju ljudski život prema svom neumoljivom i tromom obličju. - Znao sam - kaže Anse. - Svako malo pogledam da se nisam prevario. Zabila si je to u glavu. - I to joj je bila vraški dobra odluka - kažem. - S tim malenim... - On sjedi na najgornjoj stubi, malen, nepomičan u izblijedjelom kombinezonu. Kad sam izišao van, on je pogledao mene, pa Ansea. Ali sad je prestao gledati u nas. Samo sjedi tamo. - Jeste li joj već rekli? - pita Anse. - A zašto? - kažem ja. - Za koga vraga? - Znat će ona to i sama. Ja sam znao da će ona sve znat’ čim vas vidi, kao da vidi napisano. I da oj nećete trebat’ reć’. Zabila si je to... Iza nas djevojka kaže: - Ćaća. - Ja je pogledam, pogledam njezino lice. - Bolje je da požuriš - kažem. Kad ulazimo u sobu, ona gleda u vrata. Zagleda se u mene. Oči su joj poput svjetiljaka kad se rasplamsaju trenutak prije nego što nestane petroleja. - Ona hoće da izađete - kaže djevojka. - Nemoj, Addie - kaže Anse - kad je došao čak iz Jeffersona da ti pomogne? - Ona me gleda: osjećam njezine oči. Kao da me gura očima. Već sam to ranije vidio u nekih žena. Vidio sam kako tjeraju iz sobe one koji su im došli ispunjeni suosjećanjem i sućuti, nudeći im stvarnu pomoć, a drže se neke beskorisne životinje kojoj nikad nisu značile više od tegleće marve. To je ono što se naziva ljubavlju koja nadilazi shvaćanje: taj ponos, ta bjesomučna želja da se sakrije kukavna golotinja koju donosimo ovamo s nama, koju nosimo s nama u operacijske dvorane, nosimo je tvrdoglavo i  bjesomučno ponovo s nama pod zemlju. Izlazim iz sobe. Tamo ispred trijema, Cashova pila neumorno hroplje kroz dasku. Trenutak kasnije, ona zazove njegovo ime, strogim i jakim glasom.

- Cash - kaže ona - hej, Cash!

DARL Ćaća stoji kraj kreveta. Vardaman viri iza njegove noge, s onom svojom okruglom glavom i oči su mu razrogačene, a usta se počinju otvarati. Ona gleda ćaću; sav život koji se gasi kao da se slio u njezine oči, žestok, nenadoknadiv. - Ona traži Jewela - kaže Dewey Dell. - Pa, Addie - kaže ćaća - on i Darl odoše prevest’ još jedan tovar. Mislili su da ima vremena. Da ćeš ih ti čekat’, a ta tri dolara i to... - On se prigne, položi svoju ruku na njezinu. Još neko vrijeme ona ga gleda pogledom u kojem nema prijekora, u kojem nema ničega, kao da joj jedino oči osluškuju neopoziv prekid njegova glasa. Onda se pridigne, ona koja se nije pomakla deset dana. Dewey Dell se naginje nad nju, pokušava je pritisnuti natrag na jastuke. - Mama - kaže: - Mama. Ona gleda kroz prozor, u Casha ustrajno nagnutog nad dasku u zamirućem svjetlu, dok predano radi do mraka i u mraku, kao da potezi pile osvjetljavaju vlastito kretanje, prouzročeno daskom i pilom. - Hej, Cash - poviče, glas joj je strog, snažan i neoslabljen. - Hej, Cash! On diže pogled prema ispijenom licu uokvirenom prozorom u sumraku. U toj se slici sastavlja sveukupno vrijeme od dana njegova djetinjstva. On ispušta pilu i podiže dasku da je ona vidi, gledajući prozor u kojem se lice nije pomaklo. Dovlači drugu dasku u odgovarajući položaj i namješta ih jednu uz drugu, pod konačnim nagibom, pokazujući rukom na ostale još na zemlji, oblikujući pantomimskim pokretima prazne ruke dovršeni lijes. Još neko vrijeme ona gleda dolje u njega iz te, vremenski slojevite slike u okviru prozora, ne pokazujući ni prijekor, ni odobravanje. Zatim lice nestaje. Ona se zavali na uzglavlje i okreće glavu, ne dobacivši ćaći čak ni letimičan pogled. Gleda Vardamana; njezine oči, život u njima, naglo nabuja; dva plamena proplamsaju u jednom produženom trenutku. Potom se ugase, kao da se netko nagnuo i puhnuo u njih. - Mama - kaže Dewey Dell: - Mama! - Naginjući se nad krevet, malo podignutih ruku, a lepeza je oš uvijek u pokretu kao što je to već deset dana, počinje naricati. Glas joj je jak, mlad, treperav i čist, zanesen vlastitom bojom i zvučnošću, a lepeza se još uvijek ujednačeno kreće gore-dolje,  bibajući nepotrebni zrak. Zatim se baca preko koljena Addie Bundren, grčevito je hvatajući, tresući e žestokom snagom mladosti prije nego što će se odjednom prostrijeti preko pregršta suhih kostiju koje je Addie Bundren ostavila za sobom, uzdrmavši čitav krevet u čegrtavo šuškanje komušine u slamarici, raširenih ruku, a lepeza u jednoj ruci još uvijek, posljednjim izdisajima, udara o poplun. Vardaman viri iza ćaćine noge, usta su mu razjapljena i sva se boja s njegova lica slila u usta, kao da je na neki način zario u sebe vlastite zube, sišući. Zatim se polako počinje povlačiti od kreveta, razrogačenih očiju, dok mu se blijedo lice gubi u sumraku poput komada papira prilijepljenog na zid koji se urušava i tako izlazi kroz vrata. Ćaća se naginje nad krevet u polumraku, njegov grbavi obris poprima onaj sovi nalik izraz narogušene, zlovoljne ogorčenosti, unutar koje se skriva mudrost, odveć duboka ili odveć troma da bi se razvila u jasnu misao.

- Dovraga i ti dečki - kaže.  Jewel, kažem. Nad glavom dan protiče jednoličan i siv, skrivajući sunce rojem sivih kopalja. azge se malo puše u kiši, poprskane žutim blatom, desna se, skližući, drži ruba ceste iznad jarka. agnuta drva mutnožuto žare, natopljena kišom i teška kao olovo, nagnuta pod oštrim kutom u arku iznad slomljenog kotača; oko polomljenih žbica i oko Jewelovih gležanja vrtloži se žuti otočić ni vode, ni zemlje, zavojito se spuštajući niz brijeg zajedno sa žutom cestom, ni od zemlje, ni od vode, rastačući se u tekuću tamnozelenu masu ni zemlje, ni neba. Jewel, kažem. Cash dolazi do vrata, noseći pilu. Ćaća stoji kraj kreveta, pogrbljen, obješenih ruku. On okreće glavu, njegov jadan profil, brada mu polako pada dok premeće duhan među desnima. - Otišla je - kaže Cash. - Otišla i ostavila nas - kaže ćaća. Cash ga ne gleda. - Hoćeš li skoro dovršit’? - pita ćaća. Cash ne odgovara. Ulazi, noseći pilu. - Računam da ti je bolje da se primiš posla - kaže ćaća. - Morat ćeš se snać’ kako znaš, sad kad su dečki otišli. - Cash gleda dolje u njeno lice. Uopće ne sluša ćaću. Ne  prilazi krevetu. Zastane nasred sobe, pilu drži uz nogu, oznojenih mišica lagano naprašenih  pilovinom, smirena lica. - Ako se nađeš u škripcu, možda kogod sutra dođe amo i pomogne ti kaže ćaća. - Možda Vernon. - Cash ne sluša. On gleda dolje u njezino smireno, ukočeno lice što se gubi u sumraku kao da je tama prethodnica konačne zemlje, sve dok se napokon ne učini da lice lebdi iznad tijela, odvojeno, lako poput odraza uvelog lista. - Ima dovoljno kršćana koji će ti pomoć’ - kaže ćaća. Cash ga ne sluša. Nakon nekog vremena, okreće se ne gledajući oca i izlazi iz sobe. Zatim se  ponovo začuje hroptavi zvuk pile. - Oni će nam pomoć’ u našoj žalosti - kaže ćaća. Zvuk pile je postojan, pouzdan, neužurban, i giba zamiruće svjetlo tako da se čini kako se njezino lice sa svakim potezom pomalo budi u izraz osluškivanja i očekivanja, kao da ona broji poteze pile. Ćaća gleda dolje u to lice, u rasutu crnu kosu Dewey Dell, njezine raširene ruke, grčevito stisnutu lepezu što sad nepokretno leži na poplunu koji se gubi u sve gušćem mraku. - Mislim da bi trebala  poć’ pripravit’ večeru - kaže. Dewey Dell se ne miče. - Ajde, diži se i pristavi večeru - kaže ćaća. - Moramo održat’ snagu. Sigurno je doktor Peabody  pošteno ogladnio, prešao je toliki put. A i Cash će morat’ brzo nešto pojest’ i vratit’ se na posao kako  bi na vrijeme bio gotov. Dewey Dell ustaje, s mukom se podiže na noge. Gleda dolje u to lice. Ono sad leži na jastuku  poput nejasna brončana odljeva, samo su još ruke zadržale neki privid života: skvrčenu, kvrgavu nepokretnost; nekakav izraz istodobne nemoći i napetosti iz kojeg se još nije izgubio umor, iscrpljenost, napor, kao da te ruke čak i sad sumnjaju u stvarnost odmora, nadzirući žuljevitom i škrtom budnošću taj prekid za koji znaju da ne može potrajati. Dewey Dell se prigiba i izvlači poplun ispod njih, te ga navlači preko njih do brade, ravnajući ga, navlačeći ga kako bi ga izravnala. Potom, ne gledajući ćaću, obiđe oko kreveta i iziđe iz sobe. Otići će tamo van gdje je Peabody, gdje može stajati u sumraku i gledati mu u leđa s takvim izrazom, da će on, osjetivši njen pogled i okrenuvši se, reći: Ja ne bih tugovao zbog nje, znaš. Bila e stara i k tome, bolesna. Trpjela je više nego što smo znali. Ne bi se više oporavila. Vardaman je već velik, a ti si tu da se o svima njima brineš. Ja bih pokušao ne dopustiti da me svlada tuga. olje pođi i pripravi nešto za večeru. Ne mora biti puno toga. Ali trebat  će im nešto dati jesti, a ona će ga gledati i njene će oči govoriti Vi biste mi mogli toliko pomoć’ kad  biste htjeli. Kad biste

 samo znali. Ja sam ja a vi ste vi i ja to znam a vi ne znate i mogli biste mi puno pomoć’ kad biste  samo htjeli kad biste samo htjeli onda bih vam sve mogla reći i onda niko ne bi morao za to znati osim vas i mene i Darla Ćaća stoji nad krevetom, obješenih ruku, grbav, nepomičan. Podiže ruku do glave, trlja kosu, osluškujući pilu. Prilazi bliže i otare ruku, dlan i nadlanicu, o bedro i položi je na njeno lice i potom na izbočinu popluna gdje su njezine ruke. Gladi poplun kao što je vidio da radi Dewey Dell,  pokušavajući ga poravnati do ispod brade, ali ga umjesto toga poremeti. Pokušava ga ponovo zagladiti, nespretno, ruka mu je nezgrapna poput kandže, ravnajući nabore koje je napravio i koji se i dalje pojavljuju ispod njegove ruke takvom perverznom sveprisutnošću da na kraju odustaje, ruka mu  pada uz bok i ponovo se tare, dlanom i nadlanicom, o bedro. U sobu dopire ujednačeni, hroptavi zvuk pile. Ćaća diše, tiho i hripavo, premećući duhan bezubim desnima. - Nek’ se vrši Božja volja kaže. - Sad si mogu nabavit’ zube.  Jewelu šešir mlitavo visi na vratu, usmjeravajući vodu na promočenu vreću svezanu oko ramena dok stojeći u jarku do gležanja u vodi, služeći se daskom koja stalno klizi ustranu i jednom trulom kladom kao potpornjem, pokušava odignuti osovinu. Jewel, kažem, ona je mrtva, Jewel. Addie undren je mrtva

VARDAMAN Onda počnem trčat’. Trčim prema stražnjem dijelu kuće i dođem do ruba trijema i stanem. Onda  počnem plakat’. Osjećam gdje je riba ležala u prašini. Sad je izrezana u komade ne-ribe, ne-krv je na mojim rukama i kombinezonu. To onda nije bilo tako. To se onda nije dogodilo. A sad je ona izmakla toliko daleko da je ne mogu dostić’. Stabla izgledaju kao kokoši kad se za vrućih dana narogušena perja kupaju u prohladnoj prašini. Ako skočim s trijema, bit ću gdje je bila riba, a ona je sad sva izrezana u ne-ribu. Čujem krevet i njeno lice i njih i osjećam kako se pod trese dok on hoda po njem taj što je došao i to učinio. Taj što e došao i to učinio kad je njoj bilo sasvim dobro ali je on došao i to učinio. - Taj debeli kučkin sin. Skočim s trijema, trčim. Krov staje diže se visoko nada mnom u sumraku. Ako skočim mogu  proletjet’ kroz njega poput one ružičaste gospođe u cirkusu, ravno u topli vonj, neću morat’ čekat’ dok  do njega dođem. Ruke mi grabe grmlje; pod nogama mi se kotrlja kamenje i osipa zemlja. Onda ponovo mogu disat’, u toplom vonju. Ulazim u pregradu, pokušavajući ga dotaknut’, i tad ću moć’ plakat’ tad ću moć’ iz sebe izbljuvat’ plač. Čim se prestane ritat’, mogu i onda mogu plakat’,  plač može iz mene. - On ju je ubio. On ju je ubio. Život u njemu drhtavo promiče ispod kože, ispod moje ruke, promiče kroz mrlje od suza, vonj mi se diže u nos gdje mučnina počinje plakat’, rigajući plač i onda mogu disat’, bljujući to iz sebe. To što izlazi iz mene vrlo je bučno. Osjećam vonj života koji mi struji ispod prstiju, penje mi se uz ruke i onda mogu izać’ iz pregrade.  Ne mogu ga nać’. U mraku, pipam u prašini, po zidovima, ne mogu ga nać’. Plakanje stvara mnogo

 buke. Volio bih da ne stvara toliku buku. Onda ga nađem u spremištu za kola, u prašini, i trčim preko zemljišta i na cestu, štap mi poskakuje na ramenu. Oni me gledaju dok im prilazim u trku, počinju se otimat’, oči im kolutaju, frkću, trzaju glavama uzde kojima su privezani za ogradu. Udaram. Čujem kako štap udara; vidim kako ih udara po glavama, po remenju na grudima, katkad ih sasvim promaši jer se propinju i uzmiču, ali meni je baš drago. - Ubili ste moju mamu! Štap se prelomi, oni se propinju i frkću, kopita glasno praskaju o zemlju; glasno jer će kiša i zrak  e prazan za kišu. Ali još je dovoljno dug. Trčim amo-tamo dok se oni propinju i trzaju privezane uzde, udarajući po njima. - Ubili ste je! Udaram po njima, udaram, oni zakrenu u dugački skok, kola se nakrenu na dva kotača i ostanu nepomična kao da su prikovana za zemlju i konji nepomični kao da su stražnjim nogama zakovani u središtu nekakve ploče što se vrti. Trčim kroz prašinu. Ne vidim, trčeći kroz prašinu što se uskovitlala, gdje su nestala kola nakrenuta na dva kotača. Udaram, štap udara o zemlju, odskoči, udara u prašinu i onda opet u zrak, a prašina se kovitla niz cestu brže nego da je u njoj kakav automobil. I onda mogu plakat’, gledajući štap. Polomio mi se sve do šake, nije duži od trijeske za peć, a bio je dugačak štap. Bacam ga i mogu plakat’. To sad više ne stvara toliku buku. Krava stoji u vratima staje i preživa. Kad me vidi kako dolazim, muče, usta su joj puna  prožvakane trave, jezik joj visi. - Neću te pomust’. Ništa neću napravit’ za njih. Čujem je kako se okreće dok prolazim. Kad se okrenem, ona je odmah iza mene sa svojim blagim, vrućim, snažnim dahom. - Jesam ti rek’o da neću? Ona me gurka, otpuhujući. Ječi duboko, zatvorenih usta. Trgnem ruku, psujući je kao što to Jewel čini. - Gubi se, ajde. Spuštam ruku do zemlje i potrčim prema njoj. Ona odskoči i pobjegne pa stane, gleda me. Muče. Ode do puteljka i tamo stoji, gledajući uz puteljak prema kući. U staji je mračno, vonja, toplo je, tiho. Mogu tiho plakat’, promatrajući vrh brijega. Cash izlazi na brijeg, šepajući nogom na koju je pao s crkve. Gleda dolje prema izvoru, potom uz cestu pa natrag, prema staji. Ukočeno silazi puteljkom i gleda u otkinute uzde na ogradi i u prašinu na cesti i dalje uz cestu, kamo je otišao oblak prašine. - Nadam se da su dosad već prošli Tullovu kuću. Zbilja se to nadam. Cash se okrene i pođe uz puteljak, šepajući. - Proklet bio. Pokazao sam mu. Proklet bio.  Ne plačem sada. Ništa ne radim. Dewey Dell izlazi na brdo i zove me. Vardaman. Ja ništa ne radim. Tiho sjedim. Ti, Vardaman. Sad mogu tiho plakat’, mogu osjetit’ i čut’ svoje suze. - Onda to nije bilo. Onda se to nije dogodilo. Ležala je baš tamo na zemlji. A ona je sad ide kuhat’.

Mračno je. ujem drvo, tišinu: to poznajem. Ali nikog živog, čak ni njega. Kao da ga je mrak  razriješio njegove cjelovitosti, pretvorio ga u nepovezane, rasute komponente - hrzanje i udaranje kopitima; vonj tijela koje se hladi i dlake natopljene amonijakom; iluzija koordinirane cjeline, sastavljene od mrljama prošarane kože i jakih kostiju, unutar koje se nalazi, samostalno i tajno i  prisno, jedno  jest   različito od mojeg. Vidim kako se raspada - noge, kolutajuće oko, šarene mrlje  poput hladna plamena - i kako pluta kroz mrak u nejasnoj rastočenosti; sve dijelovi cjeline a opet ni edno ni drugo; sve bilo jedno bilo drugo a opet ni jedno od toga. Mogu vidjet’ sluh kako se svija  prema njemu, milujući, oblikujući njegov čvrsti oblik - zglob nad kopitom, bok, rame i glavu; vonj i zvuk. Ne bojim se. - Skuhat će je i pojest. Skuhat i pojest.

DEWEY DELL On bi mi mogao tako puno pomoć’, samo kad bi htio. Mogao bi sve riješit’. Čini se kao da je sad za mene sve na svijetu u koritu punom crijeva, tako da se pitaš kako unutra može bit’ mjesta za bilo što drugo jako važno. On je veliko korito puno crijeva a ja sam malo korito puno crijeva i ako u velikom koritu crijeva nema mjesta za nešto drugo važno, kako onda može bit’ mjesta u malom koritu crijeva. Ali ja znam da je to tamo jer je Bog dao ženama znak da znaju kad se dogodilo neko zlo. To je zato što sam sama. Kad bih ga samo mogla osjetit’, bilo bi drukčije, jer ne bih bila sama. Ali kad ne bih bila sama, svi bi to znali. A on bi mi toliko mogao pomoć’ i onda ne bih bila sama. Onda  bih mogla biti skroz u redu sama. Pustila bih ga da stane između mene i Lafea, kao što je Darl stao između mene i Lafea, i tako je Lafe također sam. On je Lafe a ja sam Dewey Dell, i kad je majka umrla morala sam prijeć’ preko i izvan sebe i Lafea i Darla kako bih tugovala, jer on bi mi tako puno mogao pomoć’ a on to ne zna. On to čak ni ne zna. Sa stražnjeg trijema ne mogu vidjet’ staju. A onda do mene dopre zvuk Cashove pile iz tog smjera. To je kao pas izvan kuće, koji trči amo-tamo oko kuće do svakih vrata na koja dođeš, čeka da ga  pustiš unutra. Rekao mi je Ja se brinem više od tebe a ja sam mu rekla Ti ne znaš što je briga zato se a ne mogu brinut’. Pokušavam, ali ne mogu mislit’ dovoljno dugo da bih se brinula. Palim kuhinjsku svjetiljku. Riba, isječena u komade neravnih rubova, tiho krvari u tavi. Brzo je stavljam u ormarić, osluškujem zvukove iz predvorja, čujem. Trebalo joj je deset dana da umre; možda još ne zna da se to već dogodilo. Možda ne želi otić’ dok Cash. Ili možda dok Jewel. Uzimam  posudu s povrćem iz ormarića i posudu s kruhom iz hladnog štednjaka, i stanem, gledajuć’ u vrata. - Gdje je Vardaman? - pita Cash. U svjetlu svjetiljke njegove pilovinom zaprašene ruke doimlju se  poput pijeska. - Ne znam. Nisam ga vidjela. - Peabodyjeva zaprega je pobjegla. Pokušaj nać’ Vardamana. Konj će se njemu dat’ da ga uhvati. - Dobro. Reci im nek’ dođu večerat’.  Ne mogu vidjet’ staju. Rekla sam, ja ne znam kako bih se brinula, ne znam kako bih plakala. Pokušala sam, ali ne mogu. Nakon nekog vremena, zvuk pile stiže do mene oko kuće, puzi mračan po

tlu u sumraku. Zatim ga ugledam, kako se miče gore-dolje iznad daske. - Dođi na večeru - kažem. - Reci njemu. - On bi sve mogao riješit’. A ne zna to. On je svoja utroba a ja svoja. A ja sam i Lafeova utroba. Tako je. Ne vidim zašto nije ostao u gradu. Mi smo seljaci, nismo fini kao ljudi iz grada. Ne vidim zašto nije. Tada ugledam krov staje. Krava stoji u podnožju  puteljka i muče. Kad sam se okrenula, Casha više nije bilo. Unosim mlaćenicu u kuću. Ćaća i Cash sjede za stolom. - Gdje je ona velika riba što ju je Bud ulovio, sestro? - kaže on. Stavljam posudu s mlijekom na stol. - Nisam je imala vremena spravit’. - Golo lišće od repe bogme je mršavo jelo za ovako krupna čovjeka kao što sam ja - kaže on. Cash ede. Oko glave ima utisnut obruč gdje mu se kosa znojila ispod ruba šešira. Na košulji se vide mrlje od znoja. Nije oprao šake ni ruke. - Trebala si nać’ vremena - kaže ćaća. - Gdje je Vardaman? Idem prema vratima. - Ne mogu ga nać’. - Ajde, sestro - kaže on - ne brini se zbog ribe. Neće se pokvarit’, pretpostavljam. Dođi i sjedni, - Ne brinem se ja zbog nje - kažem. - Idem pomust’ kravu dok ne počne padat’ kiša. Ćaća stavlja sebi jelo na tanjur i gurne zdjelu dalje. Ali ne jede. Šake su mu napola stisnute s obje strane tanjura, glava malo prignuta, neuredna kosa strši u svjetlosti svjetiljke. Izgleda kao vol odmah nakon što ga udari malj pa nije više živ a još ne zna da je mrtav. Ali Cash jede, a i on također. - Bolje pojedi nešto - kaže on. Gleda ćaću. - Kao Cash i ja. Trebat će ti. - Aj, tako je - kaže ćaća. Uspravlja se, kao vol koji je klečao na pojilu a ti ga potjeraš. - Ona mi ne  bi zamjerila. Kad me više ne vide iz kuće, ubrzam korak. Krava muče u podnožju strmine. Gurka me njuškom, otpuhuje, puše mi svoj dah u blagim, vrelim zapusima kroz haljinu u moju vrelu nagost, ječeći. Moraš malo pričekat’. Onda ću se pobrinut’ za tebe. - Ona ide za mnom u staju gdje spuštam kablicu na zemlju. Ona puše u kablicu, ječi. - Rekla sam ti. Jednostavno, sad moraš čekat’. Imam toliko toga za obavit’ da ne mogu stić’. - Staja je mračna. Dok prolazim, on udari kopitom o zid, samo ednom. Idem dalje. Slomljena daska je poput svijetle daske koja strši. Onda ugledam kosinu, osjetim kako mi zrak opet struji preko lica, tromo, blijed, s manje mraka i vidljivo prazan, skupine  borova izgledaju kao mrlje na strmoj padini, tajanstvene i vrebajuće. Obris krave u otvoru vrata gura njuškom obris kablice, ječi. Onda prolazim pokraj pregrade. Gotovo sam je prošla. Dugo osluškujem da mi to kaže prije nego što može izreć’ tu riječ i onaj dio mene koji sluša boji se da neće bit’ vremena da je izgovori. Osjećam kako se moje tijelo, kosti i mišići počinju razdvajat’ i otvarat’ nad samoćom, a prelazak u nesamoću je strašan. Lafe. Lafe. - Lafe. - Lafe. Lafe. Naginjem se malo naprijed, jedna noga iskoračena u mrtvom hodu. Osjećam tminu kako srlja mimo mojih grudi, mimo krave; počinjem srljati na tminu ali me krava zaustavi i tmina srlja dalje na blagi zapuh njenog ječećeg daha, ispunjena mirisom drveta i tišinom. - Vardaman. Hej, Vardaman. On izlazi iz pregrade. - Šuljaš se, gade mali! Šuljaš se! On se ne brani; posljednja struja tmine odlijeće uz fijuk. - Što je? Nisam ništa napravio.

- uljaš se, gade mali! - Moje ga ruke tresu, svom snagom. Možda ih ne bi mogla zaustavit’. Nisam znala da one mogu tako snažno trest’. Tresu nas oboje, tresući. - Nisam ja - kaže on. - Nisam ih ni pipnuo. Moje ga ruke prestanu trest’, ali ga još uvijek držim. - Što radiš ovdje? Zašto se nisi javio kad sam te zvala? - Ništa ne radim. - Ajde odmah kući večerat’. Otima se. Ja ga držim. - Prestani već jednom. Pusti me na miru. - Što si radio ovdje dolje? Nisi došao mene uhodit’? -Nisam. Nisam. Prestani već jednom. Nisam uopće znao da si ovdje. Pusti me na miru. Držim ga, naginjem se da mu vidim lice, opipavam ga očima. On je na rubu plača. - Ajde sad. Dala sam večeru i doći ću čim pomuzem kravu. Bolje požuri dok on nije sve pojeo. Nadam se da će zaprega pobjeć’ ravno natrag u Jefferson. - On ju je ubio - kaže on. Počne plakat’. - Šuti. - Ona mu ništa nije napravila a on je došao i ubio je. - Šuti. - On se otimlje. Ja ga držim. - Šuti. - On ju je ubio. - Krava nam dolazi iza leđa, tuli. Ponovo ga tresem. - Da si odmah prestao. Ovog časa. Razbolit ćeš se i onda nećeš moć’ u grad. Ajde sad u kuću večerat’. - Neću večerat’. Neću u grad. - Onda ćemo te ostavit’ ovdje. Ako ne budeš dobar, ostavit ćemo te. Ajde sad, dok ti ona stara travožderska kaca crijeva nije sve pojela. - On pođe, nestajući polako na uzbrdici. Vrh brijega, stabla, krov kuće ocrtavaju se prema nebu. Krava me gurka njuškom, žalosno tuleć’. - Ti ćeš ednostavno morat’ čekat’. To što ti imaš u sebi nije ništa prema onom što ja imam u sebi, makar si i ti žensko. - Ona ide za mnom, tuli. Onda mi mrtvi, vrući, blijedi zrak ponovo zapahne lice. On bi to lako mogao sredit’, samo da hoće. A to čak ni ne zna. Mogao bi mi sve riješit’ kad bi samo to znao. Krava mi puše u bokove i leđa, dah joj je topao, blag, izmučen, tuleći. Nebo je naleglo na padinu, na tajanstvene borove. Iza brijega bljeskanje rasvijetli nebo i umine. Mrtvi zrak obuhvaća mrtvu zemlju u mrtvom mraku, dalje nego što pogled obuhvaća mrtvu zemlju. Leži na meni, mrtav i topao, dodirujući me golu ispod haljine. Rekla sam Ti ne znaš što je briga. Ja ne znam što je to. Ne znam  brinem li se ili ne. Mogu li se ili ne mogu brinut’. Ne znam mogu li ili ne mogu plakat’. Ne znam esam li pokušala plakat’ ili nisam. Osjećam se poput vlažnog sjemena podivljalog u vreloj slijepoj zemlji.

VARDAMAN , Kad ga dovrše stavit će je u njega i onda to dugo nisam mogao reć’. Vidio sam tminu kako se  podigla i u vrtlogu udaljila i rekao sam - Hoćeš li je zakovat’ u njega, Cash? Cash? Cash? - Ja sam

tako ostao zatvoren u sanduku za kukuruz nova su vrata bila previše teška za mene zatvorila su se i nisam mogao disat’ jer je štakor potrošio sav zrak. Rekao sam - Hoćeš je zakovat’ unutra, Cash? Zakovat’? Zakovat’? Ćaća hoda okolo. Njegova sjena hoda okolo, preko Casha koji se diže i spušta iznad pile, uz tu vražju dasku. Dewey Dell je rekla da ćemo kupit’ banana. Vlak je iza stakla, crven na tračnicama. Kad se kreće tračnice bljeskaju na mahove. Ćaća je rekao da su brašno i šećer i kava tako skupi. Zato što sam ja sa sela zato što dječaci u gradu. Bicikli. Zašto su brašno i šećer i kava tako skupi kad je on seoski dječak. - Ne bi rađe banane mjesto toga? - Banana više nema, pojedene su. Nema ih. Kad je krenuo tračnice su opet bljesnule. - Zašto ja nisam gradski dječak, ćaća? - rekao sam. Mene je napravio Bog. Ja nisam Bogu rekao da me napravi na selu. Ako On može napravit’ vlak, zašto ne može sve njih napravit’ u gradu zbog brašna i šećera i kave. - Ne bi rađe banane? On hoda okolo. Njegova sjena hoda okolo. To nije bila ona. Bio sam tamo, gledao. Vidio sam. Mislio sam da je ona, ali nije bila. Ona je otišla nekud kad je ona druga legla u njen krevet i navukla poplun do brade. Otišla je nekud. Jel otišla daleko, do grada? - Otišla je dalje od grada. - Da li svi oni zečevi i oposumi idu dalje od grada? - Bog je napravio zečeve i oposume. On je napravio vlak. Zašto On mora za njih napravit’ jedno drukčije mjesto kamo će otić’ ako je ona baš kao zec. Ćaća hoda okolo. Njegova sjena hoda. Pila zvuči kao da je zaspala. I tako ako Cash zakuje lijes, ona nije zec. I tako ako ona nije zec ja nisam mogao disat’ u sanduku za kukuruz i Cash će ga zakovat’. I tako ako mu ona to dopusti to nije ona. Ja znam. Ja sam bio tamo. Vidio sam kad to više nije bila ona. Vidio sam. A oni misle da je i Cash će to zakovat’. To nije bila ona jer je to ležalo tamo prijeko u prašini. I sad je to izrezano na komade. Ja sam to izrezao. Sad leži u kuhinji u krvavoj tavi, čeka da ga skuhaju i pojedu. Onda to nije bilo a ona je bila, a sad to jest a ona nije bila. I sutra će to skuhat i pojest i ona će bit’ on i ćaća i Cash i Dewey Dell i u lijesu neće bit’ ničeg i tako ona može disat’. To je ležalo tamo prijeko na zemlji. Mogu dovest’ Vernona. On je bio tu i vidio je to, i kad budemo nas obojica to će bit’ i onda to neće bit’.

TULL Bila je već skoro ponoć i počela je padat’ kiša kad nas je probudio. Noć je bila zloslutna, s olujom u zraku; noć kad čovjek očekuje da bi se svašta moglo dogodit’ prije nego dospije nahranit’ stoku i vratit’ se u kuću i pojeli smo večeru i legli u krevet s kišom koja je počela padat’, a kad se  pojavila Peabodyjeva zaprega, sva u pjeni, s pokidanom ormom koja se vukla po zemlji i oglavom među nogama dešnjaka, Cora reče: - Addie Bundren. Napokon je umrla. - Peabody je mogao bit’ u bilo kojoj od tucet kuća ovdje u blizini - kažem ja. - Osim toga, kako znaš da je to njegova zaprega? - Pa zar nije? - kaže ona. - Ajde sad, zapregni kola. - Zašto? - kažem ja. - Ako je umrla, ne možemo ništa učinit’ prije jutra. A još se sprema i oluja. - To je moja dužnost - kaže ona. - Upregni konje.

Ali nisam je htio poslušat’. - Pretpostavljam da bi poslali po nas da smo im od potrebe. Ti čak ni ne znaš je li već umrla. - Pa, zar ti ne znaš da je to Peabodyjeva zaprega? Tvrdiš li možda da nije? No, onda. - Ali ja nisam htio ić’. Kad te ljudi trebaju, najbolje je pričekat’ dok pošalju po tebe, tako sam ja mislio. - To e moja kršćanska dužnost - kaže Cora. - Zar ti hoćeš stat’ između mene i moje kršćanske dužnosti? - Možeš sutra ostat’ cijeli dan, ako hoćeš - kažem ja. Tako, kad me je Cora probudila, kiša je već počela padat’. Kad sam već išao prema vratima sa svjetiljkom i ona je bacala svjetlo na staklo tako da je mogao vidjet’ da dolazim, kucanje se nastavilo. Nije bilo glasno, ali ustrajno, kao da je zaspao kucajuć’, ali uopće nisam primijetio kako je nisko na vratima to mjesto s kojeg dolazi kucanje dok nisam otvorio vrata i prvo ništa nisam vidio. Podigao sam svjetiljku, a kiša je svjetlucala kroz nju i Cora je iza mene, u predsoblju, pitala: - Tko je to, Vernone? - ali ja nisam isprva vidio baš nikog, sve dok  nisam pogledao dolje i iza vrata, spustivši svetiljku. Izgledao je kao pokislo štene, u onom kombinezonu, bez šešira, zaprskan do koljena nakon što je  prešao šest i pol kilometara po blatu. - Dakle, nek’ me vrag odnese - kažem. - Tko je to, Vernone? - kaže Cora. On me pogleda, oči su mu okrugle i crne u sredini kao kad noću svjetiljkom osvijetliš sovu. Sjećate se one ribe - kaže mi. - Uđi u kuću - kažem ja. - Što je? Je li mama... - Vernone - kaže Cora. On stoji malo kao iza vrata, u mraku. Kišu je vjetar nosio na svjetiljku, cvrčala je na staklu i bojao sam se da bi moglo svaki čas puknut’. - Bili ste tamo - kaže on. - Vidjeli ste je. Onda Cora dođe do vrata. - Ulazi odmah unutra s te kiše - kaže i povuče ga unutra, a on gleda mene. Izgleda baš kao pokislo štene. - Rekla sam ti - kaže Cora. - Rekla sam ti da se to dogodilo. Idi i zapregni konje. - Ali nije rekao... - kažem ja. On me gleda, voda kaplje s njega na pod. - Upropastit će mi tepih - kaže Cora. - Ti idi po konje dok ga ja odvedem u kuhinju. Ali on se opirao a voda se i dalje cijedila s njega i gledao je u mene onim svojim očima. - Bili ste tamo. Vidjeli ste je da tamo leži. Cash ju misli zakovat’ unutra, a to je ležalo tamo na zemlji. Vidjeli ste. Vidjeli ste trag u prašini. Kiša je počela padat’ tek kad sam ja već krenuo amo. Tako se još možemo na vrijeme vratit’.  Nek’ me vrag odnese ako nisam osjetio jezu, mada još nisam znao. Ali Cora je znala. - Zapregni te konje što brže možeš - kaže mi. - Vidiš da nije pri sebi od žalosti i brige. Odnio me vrag ako se nisam naježio. S vremena na vrijeme čovjek počne razmišljat’. O tolikom adu i patnjama na ovom svijetu; kako nesreća može udarit’ bilo gdje, poput munje. Pretpostavljam da e čovjeku potrebna velika vjera u Boga da ga čuva, premda ponekad mislim da je Cora mrvicu  previše oprezna, kao da bi htjela izgurat’ druge ljude i progurat’ se bliže od ikog drugog. Ali opet, kad se ovako nešto dogodi, pomislim kako ona ima pravo i kako treba stalno tome težit’ i  pretpostavljam da trebam zahvalit’ Bogu što imam ženu koja se uvijek trudi bit’ pobožnom i činit’ dobro, kako mi to ona govori.

S vremena na vrijeme čovjeka obuzmu takve misli. Premda, ne često. to je dobro. Jer Gospodin e čovjeku namijenio da radi i da ne troši previše vremena na razmišljanje, jer je njegov mozak poput kakva stroja: ne podnosi puno naprezanja. Najbolje je kad čitav radi jednoliko, obavljajući svoju dnevnu količinu posla i kad se ni jedan njegov dio ne rabi više nego što je nužno. Rekao sam već i  ponavljam, to je jedina nevolja s Darlom: on je jednostavno previše nasamo i previše razmišlja. Cora ima pravo kad kaže kako njemu samo treba žena koja će ga spravit’ u red. I kad mislim o tom, pomislim ako muškarcu ništa ne može pomoć’ osim ženidbe, onda bogme za muškarce nema puno nade. Ali pretpostavljam da je Cora u pravu kad kaže kako je razlog zbog kojeg e Gospod morao stvorit’ ženu taj što muškarac ne zna što je za njega dobro ni kad mu je to pod nosom. Kad sam se vratio do kuće sa zapregom, oni su bili u kuhinji. Ona je obukla haljinu preko spavaćice, omotala šal oko glave i u ruci je držala kišobran i svoju Bibliju omotanu u gumirano platno, a on je sjedio na preokrenutom škafu na pocinčanoj ploči štednjaka kamo ga je  posjela, a voda iz promočene odjeće kapala je na pod. - Ne mogu iz njega izvuć’ ništa osim nešto o nekakvoj ribi - kaže mi Cora. - Božji je sud na njima. Vidim Božju ruku na tom dečku kao kaznu i opomenu Anseu Bundrenu. - Kiša je počela tek kad sam otišao - kaže on. - Već sam bio otišao. Bio sam na putu. A to je bilo tamo u prašini. Vi ste to vidjeli. Cash ju hoće zakovat’, ali vi ste to vidjeli. Kad smo stigli tamo kiša je pljuštala, a on je sjedio na sjedalu između nas, umotan u Corin šal.  Ništa više nije rekao, samo je sjedio tamo a Cora mu je držala kišobran iznad glave. S vremena na vrijeme Cora bi prestala pjevat’ dovoljno dugo da kaže - To je Božji sud nad Anseom Bundrenom.  Neka mu to ukaže na put grijeha kojim ide. - Zatim bi opet zapjevala, a on je sjedio između nas, nagnut malo naprijed kao da mazge ne mogu ić’ dovoljno brzo, toliko brzo koliko bi on htio. - Ležalo je točno tamo - kaže - ali kiša je počela nakon što sam se spremio i krenuo. Znači, mogu otić’ otvorit’ prozore, jer ju Cash još nije zakovao. Davno je prošla ponoć kad smo zabili zadnji čavao i noć je već gotovo prelazila u sivilo  praskozorja kad sam se vratio kući, ispregnuo mazge i vratio se u krevet, pokraj Corine noćne kapice na drugom jastuku. I neka sam proklet ako mi se još i tad nije činilo da čujem Coru kako pjeva i osjećam dječaka kako se naginje između nas kao da brza ispred mula, i kao da još uvijek vidim Casha kako se miče naprijed-natrag za pilom i Ansea kako stoji tamo poput strašila, kao da je vol koji stoji do koljena u vodi na pojilu, a netko je naišao i izvrnuo baru, a on to još nije primijetio. Već se zamalo bližilo svanuće kad smo zabili posljednji čavao i odvukli lijes u kuću gdje je ona ležala na krevetu uz otvoreni prozor i kiša je ponovo padala po njoj. Dvaput je to učinio, a tako je bio smrtno pospan da Cora kaže kako mu je lice izgledalo kao jedna od ovih ovdje božičnih maski koje su neko vrijeme ležale u zemlji zakopane pa su onda otkopane, sve dok ju nismo stavili u lijes i zakovali ga tako da više nije mogao prema njoj otvarat’ prozor. A ujutro su ga našli kako u košulji spava na podu poput oborenog junca, a poklopac lijesa izbušen rupama i Cashovo novo svrdlo slomljeno u posljednjoj rupi. Kad su skinuli poklopac vidjeli su da je dvije rupe prosvrdlao ravno u njeno lice. Ako je to Božja kazna, onda to nije pravo. Jer Gospod ima važnijeg posla od toga. Sigurno ima. Jer jedini je teret što ga je Anse Bundren morao nosit’ bio on sam. I kad ljudi govore o njemu s  prijezirom, ja si mislim kako on nije baš toliki slabić jer inače ne bi sebe mogao podnosit’ toliko dugo.

 Nije to pravo. Neka me vrag odnese ako jest. Jer ni to što je On rekao Pustite k meni malene još uvijek ne znači da je to pravo. Cora je rekla: - Rodila sam ti ono što mi je Gospod poslao. Suočila sam se s tim bez bojazni i straha jer je moja vjera u Gospodina bila jaka, ona me podupirala i krijepila. Ako nemaš sina, to je zato što je Bog u svojoj mudrosti drugačije odredio. A moj život jest i oduvijek je bio otvorena knjiga svakom muškarcu i ženi među Njegovim stvorovima jer ja se uzdam u svoga Boga i svoju nagradu. Pretpostavljam da je ona u pravu. Pretpostavljam ako je ikad igdje postojao neki muškarac ili žena kojima bi On mogao sve predat’ u ruke i bez brige otić’, onda je to Cora. I pretpostavljam da bi ona dosta tog promijenila, bez obzira na to kako je On upravljao svijetom. I pretpostavljam da bi te  promjene bile za naše dobro. U najmanju ruku, morale bi nam se sviđat’. U najmanju ruku, mogli  bismo se, kad je već tako, pravit’ kao da nam se sviđaju.

DARL Petrolejska svjetiljka stoji na panju. Hrđava, masna, s napuklim cilindrom zacrnjenim na jednoj strani prema vrhu slojem čađi, svjetiljka baca slabašan i mutan odsjaj na kozliće i daske i okolno tlo.  Na tamnom tlu iverje sliči na mrlje nježne blijede boje nasumce razbacane po crnom platnu. Daske sliče na dugačke glatke trake otrgnute od plošne tmine i okrenute na naličje. Cash naporno radi oko kozlića, ide amo-tamo, podiže i stavlja daske uz tresak koji dugo odjekuje u nepokretnom zraku kao da ih podiže i baca na dno nekog nevidljivog bunara, zvukovi prestaju ali ne odlaze, kao da ih svaki pokret može iznova izbaciti iz okolnog zraka u ponovljene odjeke. On opet  pili, laktovi mu polako promiču kroz odsjaj svjetiljke, tanka nit vatre treperi na oštrici pile, gubi se i iznova pojavljuje pri vrhu i dnu svakog poteza u neprekinutom produženju, tako da se čini kao da je  pila dugačka dva metra, kao da ulazi i izlazi iz ćaćine jadne i besciljne siluete. - Dodaj mi tu dasku kaže Cash. - Ne; onu drugu. - On spušta pilu i prilazi i podiže dasku koju želi, pomevši ćaću ustranu dugačkim, zanjihanim bljeskom daske koju drži po sredini. Zrak vonja na sumpor. Njihove se sjene oblikuju na njegovoj neopipljivoj plohi kao na zidu, kao da se, poput zvuka, nisu udaljile daleko od njih, nego su se samo na trenutak zgusnule, neposredno uz njih i oklijevajući. Cash dalje radi, napola okrenut prema slabom svjetlu, jedno bedro i mišica tanka  poput štapa napeti su pružajući mu uporište, lice mu je nagnuto u svjetlost u zanesenoj, dinamičnoj nepomičnosti iznad neumornog lakta. Pri dnu neba munje povremeno uspavano proplamsaju; na njihovu svjetlu ocrtavaju se stabla, nepomična, narogušena do posljednje grančice, naduta, nabrekla, kao da su bremenita. Počinje padati kiša. Prve oštre, rijetke, brze kapi hitaju kroz lišće i padaju na zemlju uz dugačak  uzdah, kao da uzdišu od olakšanja nakon nepodnošljive neizvjesnosti. Krupne su poput sačme, tople kao da su ispaljene iz puške; prolijeću preko svjetiljke uz zlokobno šištanje. Ćaća podiže lice, donja usnica mu je opuštena, vlažni crni rub duhana za žvakanje zalijepljen je uz dno golih desni; iza zapanjenog mlohavog lica razmišlja, kao odnekud izvan vremena, o toj krajnjoj uvredi. Cash  pogleda jednom u nebo, zatim u svjetiljku. Pila nije posustala, treperavo ljeskanje njezine oštrice nalik na kretanje klipa nastavlja se bez prekida. - Donesi nešto da pokrijemo svjetiljku - kaže. Ćaća odlazi prema kući. Kiša se iznenada spusti, bez grmljavine, bez ikakvog upozorenja; on

utrčava na trijem na korak ispred pljuska, a Cash je u trenutku mokar do kože. Ipak, kretanje pile nije se pokolebalo, kao da ona i ruka djeluju u smirenom uvjerenju kako je kiša tek puka halucinacija. Potom on odloži pilu i odlazi i prigiba se nad svjetiljkom, zaklanjajući je tijelom, njegova mršava i koštunjava leđa ističu se ispod mokre košulje kao da ga je netko iznenada okrenuo na naličje, zajedno s košuljom. Ćaća se vraća. Na sebi ima Jewelovu kabanicu i u ruci nosi kabanicu Dewey Dell. Čučeći nad svjetiljkom, Cash poseže rukom iza leđa, dohvati četiri štapa i zabode ih u zemlju pa uzme Dewey Dellinu kabanicu od ćaće i rasprostre je preko štapova, napravivši tako krov iznad svjetiljke. Ćaća ga promatra. - Ne znam što ćeš ti - kaže. - Darl je svoju kabanicu odnio sa sobom. - Bit ću mokar - kaže Cash. Ponovo uzima pilu; ona se ponovo kreće naprijed-natrag, u dasku i iz daske, onom neužurbanom hladnokrvnošću kakvom se klip kreće u ulju; mokar, mršav, neumoran, vitkog, sitnog tijela kao u kakva dječaka ili starca. Ćaća ga promatra, trepćući, niz lice mu se slijeva kiša; ponovo diže pogled prema nebu s tim izrazom nijeme i potištene uvrijeđenosti ali i potvrđene slutnje, kao da ništa drugo nije ni očekivao; s vremena na vrijeme se trgne, pokrene, mršav i pokisao, uzima neku dasku ili alatku i potom ih ponovo odloži. Tu je sad Vernon Tull i Cash na sebi ima kabanicu gospođe Tull, a on i Vernon tragaju za pilom. Nakon nekog vremena nađu je u ćaćinoj ruci. - Zašto ne odeš u kuću i skloniš se s kiše? - kaže Cash. Ćaća ga gleda, s lica mu se polako cijede kapljice kiše. Čini se kao da se na lice što ga je istesao nekakav okrutni karikaturist slila nekakva čudovišna burleska svekolike ucviljenosti. - Pođi ti unutra - kaže Cash. - Ovo možemo dovršit’ ja i Vernon. Ćaća ih gleda. Rukavi Jewelove kabanice su mu prekratki. Kiša mu lije niz lice, polako poput hladnog glicerina. - Nije mi krivo što zbog nje kisnem - kaže. Ponovo se pokrene i stane premještati daske, podižući ih i opet brižljivo spuštajući, kao da su od stakla. Odlazi do svjetiljke i zateže razastrtu kabanicu dok je ne sruši pa Cash dođe i iznova je namjesti. - Idi ti u kuću - kaže Cash. On vodi ćaću do kuće i vraća se s kabanicom, složi je i stavi pod zaklon iznad svjetiljke. Vernon nije prekinuo s radom. Podigne glavu, još uvijek pileći. - To si odmah trebao napravit’ - kaže. - Znao si da se sprema kiša. - Nije dobro da kisne zbog one njegove groznice - kaže Cash. Gleda dasku. - Da - kaže Vernon. - On bi ionako došao. Cash pozorno pilji u dasku. O njen dugački bočni rub neprekidno se rasprskavaju kišne kapi,  bezbrojne, neujednačene. - Napravit ću kose rubove - kaže. - To će ti uzet’ više vremena - kaže Vernon. Cash postavi dasku na rub; Vernon ga još trenutak  gleda, a onda mu doda blanju. Vernon pridržava dasku dok Cash blanjom obrađuje rub mučnom i minucioznom brižljivošću zlatara. Gospođa Tull dolazi do ruba trijema i doziva Vernona. - Koliko vam još treba da završite? kaže. Vernon ne diže glavu. - Ne dugo. Još malo. Ona gleda Casha prignutog nad dasku, gleda kako mu pojačani, nemirni odsjaj svjetiljke klizi  preko kabanice dok se miče. - Ti pođi dolje i skini nekoliko dasaka sa staje pa dovršite to i sklonite se s kiše - kaže. - Obojica ćete se prehladit’. - Vernon se ne miče. - Vernone - kaže ona. - Nećemo još dugo - kaže on. - Još malo pa smo gotovi. - Gospođa Tull ih neko vrijeme promatra. Zatim se vrati u kuću.

- Ako budemo u stisci, mogli bismo uzet’ nekoliko onih daski - kaže Vernon. - Ja ću ti pomoć’ stavit’ nove. Cash prestane blanjati i kroz polustisnute kapke odmjerava rub daske, brišući ga dlanom. - Dodaj mi sljedeću - kaže.  Nekako pred zoru kiša prestaje padati. Ali još se nije razdanilo kad Cash zakuca posljednji čavao i ukočeno se uspravi i gleda dolje u dovršeni lijes, dok ostali gledaju njega. U svjetlu svjetiljke njegovo je lice smireno, zamišljeno; odlučnom, završnom i pribranom gestom polako trlja ruke o  bedra pokrivena kabanicom. Potom njih četvorica - Cash i ćaća i Vernon i Peabody - podižu lijes na ramena i kreću prema kući. Lagan je, ali se oni sporo kreću; prazan, ali ga brižljivo nose; beživotan, ali oni se kreću dobacujući jedan drugome prigušenim glasom riječi upozorenja, govoreći o njemu kao da sad, dovršen, drijema oživljen u lakom polusnu, čekajući da se probudi. Njihove noge nezgrapno trupkaju po tamnom podu kao da dugo nisu hodali po podovima od dasaka. Spuštaju ga pokraj kreveta. Peabody tiho kaže: - Ajmo nešto prigristi. Gotovo se razdanilo. Gdje e Cash? On se vratio do kozlića, ponovo prignut u slabašnom svjetlu svjetiljke dok skuplja svoj alat, briše ga brižljivo krpom i slaže u sandučić s kožnom trakom za nošenje preko ramena. Potom uzima sandučić, svjetiljku i kabanicu i vraća se prema kući, uspinjući se uz stube dok mu se nejasna silueta ocrtava prema blijedom nebu na istoku. U nepoznatoj sobi moraš se potpuno isprazniti kako bi zaspao. A prije nego se isprazniš za spavanje, što si. A kad si ispražnjen za spavanje, nisi. I kad si ispunjen snom, nikad nisi bio. Ja ne znam što sam. Ne znam jesam li ili nisam. Jewel zna da jest, jer on ne zna da ne zna je li ili nije. On se ne može isprazniti za spavanje jer on nije ono što jest i jest ono što nije. Iza zida neosvijetljenog svjetiljkom čujem kišu kako oblikuje kola koja su naša, a tovar koji više nije onih koji su ga  posjekli i raspilili, niti je još onih koji su ga kupili i koji nije ni naš, iako leži na kolima koja su naša, er ga samo vjetar i kiša oblikuju samo za Jewela i mene, koji ne spavamo. A kako je san nije, a kiša i vjetar su bio, tovar nije. Međutim, kola  jesu,  jer kad kola budu bio, Addie Bundren neće biti. A Jewel est,  dakle Addie Bundren mora biti. A onda i ja moram biti, inače se ne bih mogao isprazniti za spavanje u nepoznatoj sobi. A ako se još nisam ispraznio, ja sam  jest. Koliko sam puta ležao pod kišom koja udara po nepoznatom krovu, misleći na svoj dom.

CASH  Napravio sam kose rubove. 1. Veća je površina i čavli mogu bolje držat’. 2. Na svakom je spoju dvaput šira površina dodira. 3. Voda će bit’ prisiljena prodirat’ unutra iskosa. Voda se lakše kreće gore dolje ili poprečke pod ravnim kutom. 4. Ljudi u kući stoje uspravno dvije trećine vremena. Zato se spojevi i zglobovi rade odozgor na dolje. Jer pritisak djeluje odozgor na dolje. 5. Na krevetu, u kojem ljudi uvijek leže, zglobovi i spojevi rade se bočno, jer i pritisak djeluje

 bočno. 6. Osim. 7. Tijelo nije četverouglasto kao prag. 8. Životinjski magnetizam. 9. Životinjski magnetizam mrtvog tijela mijenja pravac pritiska i on djeluje iskosa. Zato se spojevi i zglobovi na lijesovima rade nakoso. 10. Na nekom starom grobu možeš vidjet’ da zemlja tone ukoso. 11. Dok u nekoj prirodnoj rupi u zemlji tlo tone u sredini jer pritisak djeluje odozgor prema dolje. 12. Zato sam ga napravio s kosim rubovima. 13. Sad je to solidno napravljen posao.

VARDAMAN Moja je majka riba.

TULL Bilo je deset sati kad sam se vratio s Peabodyjevom zapregom privezanom otraga za kola. Već su dovukli njegova laka kola s mjesta na kojem ih je Quick našao prevrnuta iznad jarka oko kilometar i  pol od izvora. Maknuli su ih s ceste i ostavili kod izvora, a tamo je već bilo oko dvanaestak kola. Quick je bio taj koji ih je našao. Rekao je da je rijeka narasla i da još raste. Rekao je kako još nikad nije vidio da je prekrila tako visoku oznaku vodostaja na potpornjima mosta. - Taj most neće izdržat’ tako veliku vodu - rekao sam. - Je l’ to netko rekao Anseu? - Ja sam mu rekao - reče Quick. - On kaže da misli da su dečki čuli i istovarili i da se sad već vraćaju. On kaže da još stignu utovarit’ i prijeć’ rijeku. - Bolje bi mu bilo da ne čeka i da je pokopa u New Hopeu - reče Armstid. - To je stari most. Ja ne  bih iskušavao sreću s njime. - On je čvrsto odlučio vozit’ je u Jefferson - reče Quick. - Onda bi bilo bolje da krene što prije - reče Armstid. Anse nas dočekuje na vratima. Obrijao se, ali nije to dobro obavio. Na bradi ima dugačku  posjekotinu, a obukao je nedjeljne hlače i bijelu košulju bez ovratnika, zakopčanu do grla. Košulja mu je nategnuta preko grbe, pa se grba čini većom nego ikad, što je i inače slučaj s bijelim košuljama, a i lice mu je drugačije. Sad gleda ljude u oči, dostojanstveno, lice mu je tragično i pribrano, rukuje se s nama kad se uspinjemo na trijem i stružemo cipele da ih očistimo od blata, pomalo ukočeni u nedjeljnom ruhu, naše nedjeljno ruho šuška, ne gledajući Ansea u lice dok se pozdravlja s nama. - Bog dao, Bog uzeo - kažemo mi. - Bog dao, Bog uzeo.

Dječak nije tamo. Peabody je ispričao kako je došao u kuhinju i rasplakao se, objesio se o Coru i grebao ju kad je vidio da pripravlja onu ribu, i kako ga je Dewey Dell odvela dolje u staju. - Moji su konji dobro? - pita Peabody. - Dobro su - kažem mu. - Jutros sam ih nahranio. I s kolima je izgleda sve u redu. Ništa nije slomljeno. - Ne zato što to netko nije želio - kaže on. - Dao bih pet centi da saznam gdje je bio taj dječak kad su se konji otrgnuli. - Ako je nešto slomljeno, ja ću to popravit’ - kažem ja. Žene prolaze preko trijema i ulaze u kuću. Čujemo ih kako razgovaraju i hlade se lepezama. Lepeze šušte ššš,ššš,ššš, a one pričaju, njihovo pričanje zvuči poput zujanja pčela u vjedru za vodu. Muškarci ostaju na trijemu, izmjene poneku riječ, ne gledajući jedan drugoga. - Bog, Vernon - kažu. - Bog, Tull. - Izgleda da će još padat’. - Fakat, tako izgleda. - Tako je. Još će padat’. - Brzo je došla. - A odlazi sporo. Uvijek je tako. Odlazim iza kuće. Cash puni rupe koje je mali izbušio u poklopcu. Nožem teše čepove za rupe, edan po jedan, drvo je vlažno i teško se reže. Mogao bi izrezat’ limenku i pokrit’ rupe, nitko ne bi  primijetio razliku. U svakom slučaju, nitko mu to ne bi zamjerio. Vidio sam ga kako je tako utrošio čitav sat tešući jedan klin kao da obrađuje staklo, a mogao je posegnut’ rukom oko sebe, pokupit’ tucet šiba, zabit’ ih u spojeve i zadovoljit’ se time. Kad smo završili, vratio sam se pred kuću. Ljudi su se malo udaljili od kuće, sjedili su na krajevima dasaka i na kozlićima, tamo gdje smo ga noćas dovršavali, neki su sjedili, a neki čučali. Whitfield još nije došao. Pogledaju me, pitajući me očima. - Pri kraju je - kažem. - Spreman je zakucat’ čavle. Dok oni ustaju, Anse dolazi do vrata i gleda nas, a mi se vraćamo na trijem. Ponovo stružemo cipele od blata, brižljivo, čekajući jedan drugog tko će ući prvi, gurajući se malo na vratima. Anse stoji s unutrašnje strane vrata, dostojanstveno, pribrano. Poziva nas rukom da uđemo i vodi nas u sobu. Položili su je u lijes obrnuto. Cash ga je napravio u obliku stojećeg sata, ovako sa svakim spojem i rubom ukošenim i uglačanim blanjom, tako da je bio nepropustan poput bubnja i uredan poput košarice za šivanje, a postavili su je nogama prema uzglavlju kako joj se ne bi zgužvala haljina. To e bila njezina vjenčana haljina i imala je zvonoliku suknju pa su je položili nogama prema uzglavlju kako bi joj mogli raširit’ haljinu i napravili su joj koprenu od mreže za komarce kako se ne bi vidjele rupe od svrdla na licu. Kad izlazimo iz kuće, stiže Whitfield. Ulazi mokar i blatan do pojasa. - Neka Bog podari utjehe ovoj kući - kaže. - Kasnim jer je voda odnijela most. Spustio sam se do starog gaza i natjerao konja da prepliva prijeko, sam Bog me je čuvao. Neka se Njegova milost spusti na ovu kuću. Vraćamo se kozlićima i krajevima dasaka pa sjedimo ili čučimo.

- Znao sam da će ga odnijet’ - kaže Armstid. - Dugo je stajao, taj most - kaže Quick. - Misliš, Bog ga je držao - kaže stric Billy. - Ne znam da ga je itko dotakao čekićem u zadnjih dvadeset pet godina. - Koliko je dugo stajao, striče Billy? - pita Quick. - Sagrađen je ... čekaj da vidim ... To je bilo 1888. godine - kaže stric Billy. - Sjećam se toga zato što je Peabody prvi prešao preko njega putem do moje kuće kad se rodio Jody. - Da sam ga otada prešao svaki put kad ti je žena rađala, Billy, već bi odavno popustio - kaže Peabody. Smijemo se, odjednom glasno, zatim odjednom ponovo ušutimo. Pogledavamo pomalo iskosa edan drugoga. - Puno ih je prešlo preko njega koji neće više prelazit’ nikakve mostove - kaže Houston. - Bogme, fakat - kaže Littlejohn. - Točno tako. - Još ga jedna neće prijeć’, to je sigurno - kaže Armstid. - Trebalo bi im dva do tri dana da je  prevezu kolima do grada. Ovako će im trebat’ čitav tjedan da je odvezu u Jefferson i da se vrate. - Zašto je Anse uopće zabio sebi u glavu vozit’ je u Jefferson? - kaže Houston. - Obećao joj je - kažem ja. - Ona je to htjela. Ona je otamo rodom. Jako joj je bilo stalo do tog. - I Anseu je jako stalo do tog - kaže Quick. - Aha - kaže stric Billy. - To je njemu slično, pustio je da mu sve u životu ide kako hoće, a sad je zabio u glavu nešto što će svima koji ga poznaju donijet’ najveće nevolje. - Pa, samo bi je Bog sada mogao prenijeti preko ove rijeke - kaže Peabody. - Anse to neće uspjeti. - A ja mislim da će On to učinit’ - kaže Quick. - On već dugo pomaže Anseu. - Bogme, fakat - kaže Littlejohn. - Previše dugo da bi sad prestao - kaže Armstid. - Pretpostavljam da je s Njim isto kao sa svima nama – kaže stric Billy. - Toliko dugo to radi i sad više ne može prestat’. Cash iziđe iz kuće. Obukao je čistu košulju; kosa mu je mokra i glatko začešljana na čelo, glatka i crna kao da ju je naslikao na glavi. On ukočeno čučne među nas, mi ga gledamo. - Osjećaš ovo vrijeme, zar ne? - kaže Armstid. Cash šuti. - Slomljena kost uvijek osjeća promjenu vremena - kaže Littlejohn. - Čovjek sa slomljenom kosti unaprijed zna da će bit’ nevrijeme. - Sreća je da se Cash izvukao samo sa slomljenom nogom - kaže Armstid. - Mogao je cijeli život ostat’ prikovan za krevet. S koje si visine pao, Cash? - Oko osam metara i šezdeset dva i pol centimetra - odgovori Cash. Ja se premjestim do njega. - Čovjek se bome lako može poskliznut’ na mokrim daskama. - kaže Quick. - Baš šteta - kažem ja. - Ali ti tu ništa nisi mogao. - To su te vražje ženske - kaže on. - Napravio sam ga da joj odgovara. Napravio sam ga po njezinoj mjeri i težini.

 Ako su potrebne mokre daske da bi ljudi padali, onda mi izgleda da će bit’ mnogo padanja dok  ne prođe ova kiša. - Ti tu ništa nisi mogao - kažem ja.  Ne smeta mene što ljudi padaju. Brinem se zbog pamuka i kukuruza.  Ni Peabody nema ništa protiv da ljudi padaju. Jel tako, doktore? To je fakat. Otplavit će ga načisto iz zemlje. Izgleda da se s ljetinom uvijek nešto dogodi.  Normalno. Zato nešto i vrijedi. Da se ništa ne događa i da svi imaju dobru žetvu, misliš da bi vrijedilo sijat’?  Pa, nek’ me nosi vrag ako mi se sviđa gledat’ kako voda nosi moj trud, trud zbog kojeg sam rolio toliko znoja.  Živa istina. Čovjeku ne bi bilo krivo gledat’ kako mu voda nosi trud kad bi sam mogao puštat’  kišu. Tko je taj čovjek koji to može? Tko ga je ikad vidio?  Aj. Gospodin je učinio da ono raste. Do Njega je hoće l’ ga otplavit’ ako Ga je tako volja. - Ti tu ništa nisi mogao - kažem ja. - To su te vražje ženske - kaže on. U kući žene počnu pjevat’. Čujemo kako počinje prvi stih i postupno buja kako im glasovi postaju sigurniji, te ustajemo i primičemo se vratima, skidajući šešire i bacajući duhan koji smo žvakali. Ne ulazimo unutra. Zastajemo kod stepenica, zbijeni jedan uz drugog, držeći šešire u opuštenim rukama ispred sebe ili iza leđa, stojimo s jednom nogom isturenom i oborenih glava, gledajući ustranu, dolje, na šešire u našim rukama i u zemlju, ili tu i tamo prema nebu ili jedan drugom u ozbiljno, pribrano lice. Pjesma završava; glasovi podrhtavaju spuštajući se prema punom i zamirućem završnom tonu. Whitfield počinje. Njegov je glas veći od njega. Kao da nisu jedno. Čini se kao da je on jedno, a njegov glas drugo, kao da su jašući na dva konja, jedan uz drugog, pregazili rijeku i dolaze u kuću, edan uprskan blatom, a drugi se nije ni smočio, pobjedonosan i tužan. Netko u kući počne plakat’. To zvuči kao da su joj oči i glas okrenuti prema unutra, osluškujući; pomičemo se, prebacujemo težinu na drugu nogu, pogledi nam se susreću i prave se kao da se nisu dotakli. Whitfield napokon prestaje. Žene ponovo pjevaju. U gustom zraku čini se kao da im glasovi dolaze iz zraka, protječući dalje zajedno u tužnim, utješnim napjevima. Kad uminu, čini se kao da nisu otišli. Čini se kao da su samo nestali u zrak i kad se pokrenemo, ponovo ćemo ih oslobodit’ iz zraka oko sebe, tužne i utješne. Onda one završe i mi stavljamo šešire na glavu, ukočenim pokretima, kao da nikad dosad nismo nosili šešire.  Na putu kući Cora još uvijek pjeva. »Idem ususret svom Bogu i svojoj nagradi«, pjeva, sjedeći na kolima, ogrnuta šalom preko ramena i s otvorenim kišobranom iznad glave, iako ne pada kiša. - Ona je dobila svoju - kažem ja. - Ma kamo da je otišla, dobila je svoju nagradu jer se oslobodila Ansea Bundrena. - Ležala je tri dana tamo u tom lijesu, čekajući na Darla i Jewela da se vrate sve do kuće i uzmu novi kotač  i opet se vrate tamo gdje su kola ležala u jarku. Uzmi moju zapregu, nse, rekao sam. Čekat ćemo našu, odgovorio je. Ona bi tako željela. Ona je uvijek htjela da sve bude kako treba.

Vratili su se trećeg dana i utovarili je u kola i krenuli i već  je bilo prekasno. Morat  ćete ić’  okolo, sve do Samsonovog mosta. Trebat  će vam čitav dan do tamo. A onda će vam ostat’  oš šezdeset četiri kilometra do Jeffersona. Uzmi moju zapregu, Anse. Čekat ćemo našu. Ona bi tako htjela. Prešli smo oko kilometar i pol od kuće kad smo ga vidjeli kako sjedi na rubu lokve. Koliko ja znam, u toj lokvi nema ribe od pamtivijeka. Okrenuo se da nas pogleda, oči su mu bile okrugle i spokojne, lice prljavo, štap udice ležao mu je preko koljena. Cora je još uvijek pjevala. O;bra.da Bo:de,n - Danas nije dobar dan za pecanje - rekao sam mu. - Dođi s nama kući pa ćemo ja i ti sutra rano ujutro otić’ na rijeku i upecat’ neku ribu. - Ovdje unutra je jedna - rekao je. - Dewey Dell ju je vidjela. - Dođi s nama. Rijeka je najbolje mjesto za pecanje. - Ovdje je - rekao je. - Dewey Dell ju je vidjela. »Idem ususret svom Bogu i svojoj nagradi«, pjevala je Cora.

DARL - To što je mrtvo nije tvoj konj, Jewel - kažem. On sjedi uspravno na sjedalu, nagnut malo naprijed, ukočenih leđa. Obod šešira, promočen kišom, odvojio se na dva mjesta od kalote i visi mu  preko ukočenog lica pa tako, kad spusti glavu, gleda kroz njega kao kroz vizir kacige, gledajući dugo  preko doline tamo gdje se staja naslanja o strminu, uobličavajući nevidljivog konja. - Vidiš ih? kažem. Visoko iznad kuće, prema uskovitlanom tmurnom nebu, oni kruže u sve užim krugovima. Odavde ne izgledaju veći od mrljica, neumoljivi, strpljivi, zloslutni. - Ali nije tvoj konj, to što je mrtvo. - Prokleta ti duša bila - kaže on. - Prokleta ti duša bila. Ne mogu voljeti svoju majku jer ja nemam majke. Jewelova je majka konj.  Nepomični, veliki lešinari lebde kružeći visoko gore, a oblaci stvaraju iluziju kao da lete unatrag.  Nepomičan, ukočenih leđa, ukočena lica, on uobličava konja u ukočenom stavu, pognute šije,  poput jastreba kad se obrušava na plijen svinutih krila. Oni nas čekaju, spremni da prenesu lijes, čekaju njega. On ulazi u pregradak i čeka da se konj ritne prema njemu, kako bi kliznuo kraj njega i  popeo se na jasle i tamo zastao, piljeći preko ograda drugih pregradaka prema pustoj stazi prije nego što posegne u sjenik. - Prokleta mu duša bila. Prokleta mu duša bila.

CASH - Jedan kraj preteže. Ako ga hoćete nosit’ i vozit’ tako da ne sklizne, morat ćemo...

- Digni ga. Prokleta ti duša bila, digni ga. - Kažem vam, nećete ga moć’ nosit’ i vozit’ ako ne... - Diži! Diži, vrag ti odnio tu tvrdoglavu dušu, diži!  Neće moć’ držat’ ravnotežu. Ako ga hoće nosit’ i vozit’ da ne sklizne, morat će...

DARL Stoji pogrbljen nad njim među nama, dvije od osam ruku. Krv mu u valovima navire u lice i  povlači se iz njega. Među njima, njegova put izgleda zelenkasto, otprilike poput glatke, guste,  blijedozelene boje poluprobavljene trave u kravljoj gubici kad krava preživa; lice mu je naduveno,  bijesno, podignuta gornja usnica otkriva mu zube. - Diži! - kaže. - Diži, vrag odnio tvoju tvrdoglavu dušu! On se upne, podižući čitavu jednu stranu tako naglo da smo svi priskočili da uhvatimo lijes i izravnamo ga prije nego što ga potpuno prevrne. Lijes se opire na trenutak, kao da ima svoju volju, kao da se njezino poput pruta mršavo tijelo u njemu, premda mrtvo, grčevito drži neke vrste čednosti, kao da je bila pokušala sakriti uprljanu haljinu, srameći se što nije mogla spriječiti svoje tijelo da je uprlja. Onda se lijes oslobodi, podižući se iznenada kao da je ispijenost njezina tijela podarila dodatnu lakoću daskama ili kao da ona, vidjevši kako haljina samo što nije strgnuta s nje, žuri iznenada za njom u strastvenom obratu koji se podruguje vlastitoj želji i potrebi. Jewelovo lice  potpuno pozeleni i čujem kako mu dah šišti kroz zube.  Nosimo lijes niz hodnik, noge nam grubo i nezgrapno udaraju o pod, krećemo se kratkim koracima, stružući nogama, i izlazimo kroz vrata. - Držite ga sad malo - kaže ćaća i pušta lijes. Okreće se da zatvori i zaključa vrata, ali Jewel neće čekati. - Idemo - kaže tim glasom kao da se guši. - Idemo. Oprezno ga spuštamo niza stube. Pomičemo se, održavajući ga u ravnoteži kao da nosimo nešto  beskrajno dragocjeno, lica okrenutih ustranu, dišemo kroz zube kako bismo mogli držati stisnute nosnice. Silazimo stazom, prema padini. - Bolje je da pričekamo - kaže Cash. - Kažem vam da sad nije u ravnoteži. Trebat će nam još jedan na tom brijegu. - Onda pusti - kaže Jewel. On ne želi stati. Cash počinje zaostajati, šepajući užurbano da održi korak, dašćući; zatim ostaje iza nas i Jewel sad nosi sam čitav prednji kraj, tako da lijes, nagnut kako staza postaje strmija, počinje izmicati iz mojih ruku i klizi niz zrak poput sanjki na nevidljivom snijegu, glatko prazneći atmosferu u kojoj još uvijek ostaje osjećaj njegova oblika. - Jewel, čekaj - kažem. Ali on ne želi čekati. Sad već gotovo trči i Cash ostaje iza nas. Meni se čini kao da kraj koji sad nosim sam nema nikakve težine, kao da plovi poput slamke nošene  bjesomučnom plimom Jewelova očajanja. Više ga ni ne dotičem kad ga Jewel, okrenuvši se i  podignuvši ga uz zamah, pušta da mu preleti preko glave, te ga zaustavi i ubaci u kola jednim  pokretom i osvrne se prema meni, lica preplavljenog bijesom i očajanjem. - Proklet bio dovijeka. Proklet bio dovijeka.

VARDAMAN Idemo u grad. Dewey Dell kaže da ga neće prodat’jer pripada sv. Nikoli i on ga je odnio sa sobom do idućeg Božića. Onda će opet bit’ iza stakla, sjajeći se od čekanja. Ćaća i Cash silaze niz strminu, ali Jewel polazi prema staji. - Jewel - kaže ćaća. Jewel ne zastaje. - Kamo ćeš? - kaže ćaća. Ali Jewel ne zastaje. - Ostavi tog konja ovdje - kaže ćaća. Jewel stane i  pogleda ćaću. Jewelove su oči poput špekula. - Ostavi tog konja ovdje - kaže ćaća. - Svi ćemo poć’ u kolima s mamom, kako je ona željela. Ali moja je majka riba. Vernon ju je vidio. On je bio tamo. - Jewelova majka je konj - rekao je Darl. - Onda moja može bit’ riba, jel tako, Darl? - rekao sam. Jewel je moj brat. - Onda će i moja morat’ bit’ konj - rekao sam. - Zašto? - rekao je Darl. - Ako je ćaća tvoj ćaća, zašto tvoja mama mora biti konj samo zato što je Jewelova mama konj? - Zašto mora bit’? - rekao sam. - Zašto mora bit’, Darl? Darl je moj brat. - Što je onda tvoja mama, Darl? - rekao sam. - Ja nemam nikakvu mamu - rekao je Darl. - Jer da je imam, to je bilo. A ako je bilo, ne može biti est. Jel može? - Ne može - rekao sam. - Onda ja nisam - rekao je Darl. - Jesam li? - Nisi - rekao sam. Ja jesam. Darl je moj brat. - Ali ti  jesi, Darl - rekao sam. - Ja to znam - rekao je Darl. - Zato nisam  jest. Jeste   je previše njih za jednu ženu da bi ih oždrebila. Cash nosi svoju kutiju s alatom. Ćaća ga pogleda. - Ostat ću kod Tulla na povratku - kaže Cash. Da mu popravim onaj krov na staji. - Nemaš poštovanja - kaže ćaća. - Namjerno vrijeđaš nju i mene. - Hoćeš da se vrati čak ovamo i da pješice nosi alat do Tulla? - kaže Darl. Ćaća pogleda Darla, usta mu žvaču. Ćaća se sad svaki dan brije jer je moja mama riba. - Nije to u redu - kaže ćaća. Dewey Dell nosi zavežljaj u rukama. Nosi i košaru s našom večerom. - Što je to? - kaže ćaća. - Kolači gospođe Tull - kaže Dewey Dell, penjući se u kola. - Zamolila me da ih odnesem u grad. - Nije to u redu - kaže ćaća. - Nemate poštovanja prema mrtvima.

Bit će tamo. Bit će tamo kad bude Božić, rekla je, sjajeći se na tračnicama. Kaže da ga on neće  prodat’ nikim dječacima u gradu.

DARL On ide prema staji, ulazi u dvorište, ukočenih leđa. Dewey Dell nosi košaru preko jedne ruke, u drugoj ruci nosi nešto četverouglasto, umotano u novine. Lice joj je smireno i sumorno, oči su joj zamišljene i budne; u njima vidim Peabodyjeva leđa kao dva okrugla graška u dva naprstka: možda su u Peabodyjevim leđima dva onakva crva koja ti se  potajno i neprekidno probijaju kroz tijelo i iziđu na drugoj strani, a ti se naglo budiš iz sna ili iz  polubudnog stanja s izrazom iznenađenja, napetosti i zabrinutosti. Ona spušta košaru u kola i penje se, ističe joj se dugačka noga ispod haljine koja se napela: ta poluga koja pokreće svijet; jedan krak onog šestara koji mjeri dužinu i širinu života. Ona sjeda na sjedalo pokraj Vardamana i odlaže zamotuljak  na krilo. Onda on ulazi u staju. Nije se osvrnuo. - Nije to u redu - kaže ćaća. - Mogao bi barem toliko učinit’ za nju. - Kreni - kaže Cash. - Pusti ga nek’ ostane ako hoće. Ovdje mu se ništa neće dogodit’. Možda ode gore do Tullovih i ostane s njima. - Stići će nas - kažem ja. - Poći će prečacem i čekat će nas kod Tullovog prilaza. - Bogme bi bio uzjahao onog konja - kaže ćaća. - da ga nisam zaustavio. Tog prokletog, divljeg  pjegavog stvora, goreg od divlje mačke. Namjerno bi izvrgao ruglu nju i mene. Kola krenu; uši mazgi počinju se gibati gore-dolje. Iza nas, iznad kuće, nepomični u visokim i lebdećim krugovima, oni se smanjuju i nestaju.

ANSE Rekao sam mu nek’ ne vodi tog konja iz poštovanja prema svojoj mrtvoj mami, jer ne bi bilo  pravo da on đipa kraj nas na toj svojoj vražjoj beštiji ko iz cirkusa, a ona je željela da budemo s njom u kolima svi koji su potekli od njezine krvi i mesa, ali jedva smo prošli Tullov prilaz kad se Darl počne smijat’. Sjedi tamo otraga s Cashom na daski, mrtva mu mama leži pod nogama u lijesu, a on se smije. A rekao sam mu, ni sam ne znam koliko puta, kako takve stvari navode ljude da pričaju o njemu. Kažem mu, ja ipak vodim računa o tom što ljudi pričaju o mojoj krvi i mesu, čak i ako je tebi to svejedno, čak i ako sam podigao takvo svojeglavo krdo sinova, a kad se ti ponašaš tako da ljudi mogu o tebi reć’ takve stvari, to se odražava na tvoju mamu, kažem, ne na mene: ja sam muško i a to mogu podnijet’; to pogađa ženske u tvojoj obitelji, tvoju mamu i sestru do kojih bi ti trebalo bit’ stalo, i okrenem se i pogledam otraga u njega, a on sjedi tamo i smije se. - Ne očekujem od tebe nikakvo poštovanje prema meni - kažem. - Ali tvoja se vlastita mama još nije ni ohladila u lijesu.

- Tamo - kaže Cash, trznuvši glavom prema prilaznom putu. Konj je još udaljen dobar komad puta,  približava se u galopu, ali ne trebaju mi reć’ tko je to. Samo sam pogledao otraga u Darla, koji sjedi tamo i smije se. - Ja sam napravio sve što sam mogao - kažem. - Trudio sam se da bude onako kako bi ona željela. Bog će me odriješit’ krivnje i oprostit’ ponašanje onih koje mi je On poslao. - A Darl sjedi na daski ravno iznad nje, tamo gdje ona leži i smije se.

DARL On se brzo primiče putom, ali smo mi već tristo metara dalje od mjesta gdje se put sastaje s cestom kad on skreće na cestu, blato pršti pod hitrim udarcima kopita. Potom uspori malo, vitak i uspravan u sedlu dok konj kaska kroz blato sitnim koracima. Tull je u svom dvorištu. Gleda nas, podiže ruku. Mi idemo dalje, kola škripe, blato šušti pod kotačima. Vernon još stoji tamo. Gleda Jewela kako prolazi, konj se kreće laganim kasom, visoko dižući noge, tristo metara iza nas. Mi vozimo dalje, kretanje kola tako je uspavljujuće, tako slično snu da ne uključuje napredovanje, kao da se između nas i grada smanjuje vrijeme, a ne prostor. Cesta skreće pod pravim kutevima, tragovi kotača od prošle nedjelje sad su izravnani: gladak, crvenom šljakom posut put zavija među borove; bijela ploča s izblijedjelim slovima: New Hope Church. 5 km. Približava nam se poput nepomične ruke podignute iznad duboke pustoši oceana; iza nje crveni put leži poput žbice kotača kojem je kolo Addie Bundren. Promiče pokraj nas, prazan, neizrovan, bijela ploča okreće od nas svoju izblijedjelu i spokojnu tvrdnju. Cash šutke gleda niz crveni put, glava mu se okreće dok prolazimo kraj ploče poput glave sove, lice mu je pribrano. Ćaća gleda ravno naprijed, pogrbljen. Dewey Dell također gleda put, potom se osvrće prema meni, u očima joj je budan i odričući pogled, nema u njima onog pitanja koje je neko vrijeme tinjalo u Cashovim očima. Ploča promakne mimo kola; neizrovan put još je ispred nas. Onda Dewey Dell okrene glavu. Kola nastavljaju kretanje uz škripu. Cash otpljune preko kotača. - Za koji dan počet će zaudarat’ - kaže. - Mogao bi to reć’ Jewelu - kažem. On je sad nepomičan, sjedi na konju na raskrižju, uspravno, gleda nas, ništa manje ukočen od  ploče koja diže svoju izblijedjelu rekapitulaciju nasuprot njemu. - Ne leži dovoljno stabilno za dugu vožnju - kaže Cash. - Reci mu i to - kažem. Kola nastavljaju kretanje uz škripu. Kilometar i pol dalje niz cestu on nas prestiže, konj je, izvijene šije, pritegnut uzdom u brzi korak. On sjedi u sedlu lako, sigurno, uspravno, ukočena lica, razlijepljeni mu je šešir razmetljivo nakrivljen. Hitro nas pretječe, ne gledajući nas, konj trči, kopita šištavo grabe u blatu. Komad blata, odbačen kopitom, pada na lijes. Cash se naginje naprijed i vadi alatku iz svog sandučića, te oprezno skida blato. Kad cesta prelazi preko Whiteleafa, vrbe se naginju dovoljno blizu, on otkine ednu granu i trlja mrlju mokrim lišćem.

ANSE  Nemilostiv je ovo kraj za čovjeka; nemilostiv. Dvanaest kilometara znoja isprano iz njegova tijela na zemlju Gospodnju, tamo gdje mu je sam Gospodin rekao da ga prolije. Nigdje na ovom grješnom svijetu ne može jedan čestit, radišan čovjek štogod privrijedit’. Zarađuju oni što drže dućane u gradovima, koji se ne moraju znojit’, nego žive od onih što se znoje. A ne čovjek koji teško radi, seljak. Ponekad se pitam zašto i dalje hoćemo to radit’. To je zato što nas čeka nagrada tamo gore, kamo oni ne mogu ponijet’ svoje aute i slično. Svi će ljudi tamo bit’jednaki i Gospodin će uzet’ od njih to što imaju i dat’ onima koji nemaju. Ali na to treba dugo čekat’, sve mi se čini. Loše je što čovjek mora zaslužit’ nagradu za svoja  pravedna djela izlažuć’ sprdnji sebe i svoje mrtve. Vozili smo se čitav taj dan i stigli do Samsonovog dućana u sumrak, ali voda je odnijela i taj most. Ne pamte da su ikad vidjeli rijeku tako visoku, a kiša oš nije prestala. Ima nekih starih ljudi koji nikad nisu vidjeli, nit’ su čuli da itko pamti tako visoku vodu. Mene je Gospodin odabrao, jer koga On voli, toga i kažnjava. Ali vrag me odnio ako On ne bira nekakve čudne načine da to pokaže, kako se čini. Ali sad mogu nabavit’ zube. To će mi bit’ utjeha. Bome hoće.

SAMSON Bilo je to baš prije zalaska sunca. Sjedili smo na trijemu kad su cestom naišla kola s njih petero unutra i još jednim na konju iza kola. Jedan je od njih podigao ruku na pozdrav, ali htjeli su proć’ mimo dućana bez zaustavljanja. - Tko je to? - kaže MacCallum: ne mogu mu se sjetit’ imena: Rafeov blizanac; taj je to rekao. - To je Bundren, kuća mu je tamo dolje, iza New Hopea - kaže Quick. - Ono je jedan od Snopesovih konja, onaj što ga Jewel jaši. - Nisam znao da još ima neki od tih konja - kaže MacCallum. - Mislio sam da ste ih se vi tamo dolje napokon svih uspjeli riješit’. - Pokušaj uhvatit’ ovog - kaže Quick. Kola su nastavljala put. - Kladim se da mu ga nije dao stari Lon - kažem ja. - Nije - kaže Quick. - Kupio ga je od mog tate. - Kola su nastavljala put. - Oni sto posto nisu čuli za most - kaže on. - Što uopće rade ovdje? - kaže MacCallum. - Valjda je odlučio praznovat’ otkako je pokopao ženu - kaže Quick. - Pretpostavljam da idu ovim  putem u grad sad kad je i Tullov most odnijela voda. Pitam se jesu li čuli za most. - Ako su ovuda krenuli u grad, morat’ će letjet’ - kažem ja. - Ne mislim da postoji još neki most odavde do ušća Ishatawe. Imali su nešto u kolima. Ali Quick je pred tri dana bio na pogrebu i nama se prirodno ništa nije činilo čudno, osim da su vraški zakasnili s tim putom i da nisu čuli za most. - Bolje ih zazovi - kaže

MacCallum. Prokletstvo, ma na vrh jezika mi je njegovo ime. I tako ih Quick zazove i oni se ustave i on ode do kola i reče im. Vratio se s njima. - Idu u Jefferson - kaže. - Otišao je i onaj most kod Tullove kuće. - Kao da mi to nismo znali, a lice mu je bilo nekako čudno, oko nosnica, ali oni su samo sjedili tamo, Bundren i djevojka i dječak na sjedalu, a Cash i onaj drugi, onaj o kojem ljudi svašta govore, na daski u stražnjem dijelu kola, i još onaj na onom šarenom konju. No, pretpostavljam da su se oni dotad već  privikli na to, jer kad sam rekao Cashu da će morat’ ponovo proć’ pokraj New Hopea i što bi trebali učinit’, on samo reče, - Mislim da možemo doć’ do grada. Ja se ne volim puno miješat’. Ja kažem, neka svatko vodi svoj dućan onako kako mu odgovara. Ali nakon što sam razgovarao s Rachel o tom kako nisu imali propisnog čovjeka koji bi ju sredio i kako e srpanj i to, vratio sam se dolje do staje i pokušao o tom razgovarat’ s Bundrenom. - Obećao sam joj - kaže on. - Ona si je to bila zabila u glavu. Primijetio sam kako će lijenčina, netko kome se inače mrsko pokrenut’, tvrdoglavo ustrajat’ u kretanju kad jednom krene, kao da mu samo kretanje nije toliko mrsko, koliko polazak i zaustavljanje. I kao da je nekako ponosan ako se pojavi nešto zbog čega to kretanje ili mirovanje izgleda teško. Sjedio je tamo na kolima, pogrbljen, žmirkajući, slušajući nas kako govorimo kakvom se brzinom srušio most i kako je visoka bila voda i odnio me vrag ako se nije držao kao da je ponosan zbog tog, kao da je on sam natjerao rijeku da naraste. - Kažeš viša je nego što si je ti ikad dosad vidio? - kaže. -, Neka se vrši volja Božja - kaže. Pretpostavljam da ni sutra ujutro neće bit’ mnogo niža - kaže. - Bolje da ostanete ovdje noćas - kažem ja - pa sutra ujutro rano krenete za New Hope. - Samo mi e bilo žao onih mršavih mazgi. Rekao sam Rachel, kažem joj: - Pa, zar bi ti bilo draže da sam ih otjerao po mraku, na dvanaest kilometara od kuće? Što sam drugo mogao - kažem. - Ostat će samo ednu noć i držat će to u staji, a sigurno će krenut’ čim se razdani. - I tako kažem. - Ostanite noćas ovdje, a sutra rano ujutro možete se vratit’ u New Hope. Ja imam dovoljno alata i dečki se mogu prihvatit’ posla odmah nakon večere pa mogu iskopat’ i pripremit’ raku ako hoće - a onda spazih djevojku kako me gleda. Da su joj oči bile pištolji, ne bih sad ovo govorio. Krep’o dabogda, ako me nije streljala tim očima. I tako kad sam sišao dolje do staje i zatekao ih tamo, a ona e govorila, tako da uopće nije primijetila kad sam došao. - Obećao si joj - kaže ona. - Nije htjela otić’ dok joj nisi obećao. Mislila je da se može pouzdat’ u tebe. Ako ne održiš riječ, stići će te kletva. - Nitko ne može reć’ da ja ne kanim održat’ riječ - kaže Bundren. - Moje je srce otvorena knjiga. - Briga mene što je tvoje srce - kaže ona. Govorila je brzo i nekako kao šaptala. - Obećao si joj. Moraš to izvršit’. Moraš... - Onda je vidjela mene i ušutjela, stojeći tamo. Da su te oči bile pištolji, ne bih sad ovo govorio. I tako, kad sam s njim govorio o tom, on mi kaže, - Obećao sam joj. Ona si je to zabila u glavu. - Ali, čini mi se da bi ona više voljela da joj je mama pokopana negdje blizu, tako da može... - Obećao sam to Addie - kaže on. - Ona si je to zabila u glavu. I tako sam im rekao neka uvezu kola u staju, jer je opet izgledalo na kišu, te da je večera zamalo gotova. Samo, oni nisu htjeli ulazit’ u kuću. - Zahvaljujem - kaže Bundren. - Ne bismo htjeli smetat’. Imamo nešto malo u košari. Bit će

dovoljno. - Pa - kažem mu ja - kad već ti imaš toliko obzira prema svom ženskinju, imam ga i ja. A kad ljudi ovdje stanu u vrijeme obroka i neće doć’ za stol, moja žena to smatra za uvredu. I tako je djevojka otišla u kuhinju pomoći Rachel. A onda je Jewel došao k meni. - Naravno - kažem mu. - Uzmi sa sjenika koliko ti treba. Nahrani ga kad budeš hranio mazge. - Ja bih vam radije platio za njega - kaže on. - A zašto? - kažem ja. - Ne bih nikom uskratio hranu za konja. - Ja bih vam radije platio - kaže on; učinilo mi se da je rekao dodatno. - Dodatno za što? - kažem ja. - Zar on ne jede sijeno i kukuruz? - Dodatnu hranu - kaže on. - Ja mu dajem malo više i ne želim bit’ nikom dužan. - Od mene ne možeš kupit’ krmivo, dečko - kažem mu. - A ako on može pojest’ sve što je na sjeniku, ujutro ću ti pomoć’ natovarit’ staju na kola. - On nikad nikom nije bio dužan - kaže mi on. - Radije bih vam platio za to. A da se mene pita što bih radije, vi uopće ne bi bili ovdje, htio sam mu reć’. Ali samo kažem. Onda mu je krajnje vrijeme da počne. Od mene ne možeš kupit’ krmu. Kad je Rachel iznijela večeru, ona i djevojka odu i namjeste nekoliko ležaja. Ali nitko od njih nije htio spavat’ u kući. - Ona je već dovoljno dugo mrtva da više ne mari za takve gluposti - kažem ja. Ja, naime, nemam ništa manje poštovanja prema mrtvima od bilo kojeg drugog čovjeka, ali moraš  poštivat’ i samog mrtvaca, a kad neka žena leži mrtva u lijesu već četiri dana, najbolje ćeš joj iskazat’  poštovanje ako je ukopaš u zemlju što brže možeš. Ali nisu htjeli pristat’. - Ne bi bilo pravo - kaže Bundren. - Naravno, ako dečki hoće spavat’ u krevetu, onda ću,  pretpostavljam, ja sjedit’ uz nju. Neće mi bit’ teško to učinit’ za nju. I tako, kad sam ponovo otišao dolje, čučali su tamo oko kola, svi do jednog. - Pusti barem onog malog da dođe u kuću i naspava se - kažem. - A bilo bi bolje da i ti dođeš - kažem djevojci. Nisam se mislio miješat’. A sasvim sigurno joj ništa nisam napravio, koliko znam. - On je već zaspao - kaže Bundren. Stavili su ga spavat’ u jasle u jednom praznom pregratku. - Dobro, dođi onda ti - kažem njoj. Ali mi ona ni na to ništa ne odgovori. Samo su čučali tamo. Jedva si ih mogao vidjet’. - A vi, dečki? - kažem. - Sutra vas čeka naporan dan. - Nakon nekog vremena Cash odgovori. - Zahvaljujem se. Već ćemo se nekako snać’. - Ne želimo bit’ dužni - kaže Bundren. - Lijepa hvala. I tako sam ih ostavio da tamo čuče. Pretpostavljam da su se oni već bili privikli na to nakon četiri dana. Ali Rachel nije. - To je sramota - kaže ona. - Sramota. - Što je drugo mogao? - kažem. - Dao joj je riječ. - Tko govori o njemu? - kaže ona. - Koga briga za njega? - kaže, plačući. - Samo želim da ti i on i svi muškarci na svijetu koji nas muče dok smo žive i rugaju nam se kad umremo, navlačeći nas goredolje po čitavom kraju... - Ajde, ajde - kažem. - Uzrujana si. - Ne diraj me! - kaže ona. - Da me nisi taknuo!

ovjek nikad nije načisto s njima. ivim s istom ženom petnaest godina i vrag me odnio, ako mogu reć’ da je poznajem. Zamišljao sam svakakve stvari koje se mogu među nas ispriječit’, ali proklet bio ako mi je ikad palo na pamet da bi to mogao bit’ netko tko je mrtav četiri dana i još k tome jedna žena. Ali one sebi otežavaju život, jer ga neće prihvatit’ onako kako dolazi, kao što to čini muškarac. I tako sam ležao tamo, slušajući kišu koja je počela padat’, misleći na njih tamo dolje, kako čuče oko kola dok kiša udara po krovu, i misleći na Rachel kako tamo plače, sve dok mi se nakon nekog vremena nije počelo pričinjat’ da ju čujem kako plače, iako je već usnula, i da osjećam smrad, iako sam znao da ga ne mogu osjećat’. Nisam čak ni tada mogao odredit’ osjećam li ga ili ne osjećam, ili e to samo zato što znam da je to ono što je. I tako ujutro nisam ni otišao dolje. Čuo sam ih kako uprežu kola i onda, kad sam znao da već moraju otprilike bit’ spremni za polazak, izišao sam pred kuću i pošao niz cestu do mosta, sve dok  nisam čuo kola kako izlaze iz dvorišta i kreću natrag prema New Hopeu. A onda, kad sam se vratio u kuću, Rachel je skočila na mene što nisam bio tu da ih natjeram da dođu unutra na doručak. Ne možeš  bit’ načisto s njima. Baš kad zaključiš da misle jedno, neka me vrag odnese ako nisi prisiljen  promijenit’ mišljenje i još po svoj prilici podnijet’ da te ispsuju na pasja kola što si mislio da one to misle. Ali još uvijek mi se pričinjalo da mogu osjetit’ smrad. I tako sam onda zaključio da ga zapravo ne osjećam, nego da je to samo zato što znam da je ta stvar bila tamo, kako se to već čovjeku zna katkad dogodit’ da se prevari. Ali kad sam otišao u staju, shvatio sam da nije tako. Kad sam ušao u prednji  prostor, vidio sam nešto. Nekako je kao čučalo tamo kad sam ušao i prvo sam pomislio da je jedan od njih ostao, a onda sam vidio što je to. To je bio lešinar. Gledao je naokolo i vidio me i  pošao prema izlazu, raširenih nogu, nekako kao zgrčenih krila, gledajući me prvo preko jednog, pa  preko drugog ramena, kao kakav ćelavi starac. Kad je izišao van, počeo je mahat’ krilima. Morao je dugo mahat’ krilima da se uopće uspije dignut’ u zrak, tako je zrak bio gust i težak i pun kiše. Ako su baš naumili poć’ u Jefferson, pretpostavljam da su mogli krenut’ zaobilaznim putom preko Mount Vernona, kao što je Mac Callum napravio. On će otprilike prekosutra stić’ kući, jašući na konju. Onda bi im još ostalo samo tridesetak kilometara do grada. Ali možda mu je činjenica da je i ovaj most otišao prosvijetlila pamet. Taj MacCallum. On povremeno trguje sa mnom već dvanaest godina. Znam ga otkad smo bili dječaci; znam mu ime isto tako dobro kao i svoje vlastito. Ali odnio me vrag ako sam u stanju reć’ kako se zove.

DEWEY DELL Ploča je na vidiku. Sad je otkrenuta od nas i gleda na put, jer ona može čekat’. New Hope. 5 km.  pisat će na njoj. New Hope. 5 km. New Hope. 5 km. A onda će počet’ put, krivudajući među drvećem, pust od čekanja, govoreći New Hope pet kilometara. Čula sam da je moja majka mrtva. Voljela bih da sam imala vremena pustit’ je da umre. Voljela bih da sam imala vremena poželjet’ da sam ga imala. To je zato što u divlju i oskvrnutu zemlju prerano  prerano prerano. Nije da ja nisam htjela ili da neću htjet’, nego je to prerano prerano prerano Sad počinje govorit’. New Hope pet kilometara. New Hope pet kilometara. To je ono što misle

kad kažu krilo vremena: bol i očajanje rastegnutih kostiju, čvrsti pojas u kojem leži oskvrnuta utroba događaja  Cashova se glava polako okreće dok se približavamo, njegovo blijedo prazno tužno  pribrano i upitno lice prati taj crveni i pusti zavoj; pokraj stražnjeg kotača Jewel jaše konja, pogleda uprtog ravno preda se. Krajobraz nestaje iz Darlovih očiju; one se vrtoglavo skupljaju u točkice. Počinju od mojih nogu i  penju mi se uz tijelo do lica, a onda nema više moje haljine: sjedim gola na sjedalu iznad neužurbanih mazgi, iznad njihova mučnog napora.  Recimo da mu kažem neka skrene. Poslušat će me. Zar ne znaš  da će me poslušat’? Jednom sam se probudila s crnom prazninom koja je sukljala ispod mene. Ništa nisam vidjela. Ugledala sam Vardamana kako ustaje, odlazi do prozora i zabada nož u ribu, krv je šiknula, šišteći poput pare, ali ja je nisam mogla vidjet’.  Poslušat će me. Uvijek me posluša. Mogu a nagovorit’ na bilo što. Znaš da mogu. Recimo da mu kažem Skreni ovdje.  To je bilo kad sam tog  puta umrla.  Recimo da mu kažem. Otići ćemo u New Hope. Nećemo morat’ ić’ u grad.  Ustala sam i izvukla nož iz ribe, iz koje je navirala krv još uvijek šišteći i ubila sam Darla. U vrijeme kad sam još spavala s Vardamanom ružno sam sanjala jednom sam mislila da sam se robudila ali ništa nisam vidjela i ništa nisam osjećala nisam osjećala krevet ispod sebe i nisam se mogla sjetit’ što sam nisam se mogla sjetit’ svog imena nisam se čak mogla sjetit’ da sam djevojčica nisam se čak mogla sjetit’ Ja nit’ sam se mogla sjetit’ da se ja želim probudit’ nit’ sam  se mogla sjetit’ što je suprotno buđenju tako da bih mogla to učinit’ znala sam da nešto prolazi ali nisam se čak mogla sjetit’ vremena onda sam odjednom znala da nešto jest  to je bio vjetar koji je uhao po meni bilo je kao da se vjetar digao i otpuhao me natrag s tog mjesta gdje je bilo to da nisam postojala otpuhavši sobu i usnulog Vardamana i sve njih natrag ispod mene i pušući dalje oput komada hladne svile koja se prevlači preko mojih golih nogu Puše hladan vjetar iz borova, tužan jednoličan zvuk. New Hope. Bilo je 5 kilometara. Bilo je 5 kilometara. Vjerujem u Boga vjerujem u Boga. - Zašto nismo otišli u New Hope, ćaća? - kaže Vardaman. - Gospodin Samson je rekao da idemo, ali već smo prošli skretanje. Darl kaže: - Vidi, Jewel. - Ali on ne gleda u mene. Gleda u nebo. Lešinar je tako nepomičan kao da je prikovan za nebo. Skrećemo na Tullov prilaz. Prolazimo pokraj staje i idemo dalje, kotači šušte u blatu, prolazimo  pokraj zelenih redova pamuka u divljoj zemlji i Vernona malenog preko polja iza pluga. On diže ruku na pozdrav dok prolazimo i dugo stoji tamo, gledajući za nama. - Jewel, vidi - kaže Darl. Jewel sjedi na svom konju kao da su i on i konj od drva, gleda ravno  preda se. Vjerujem u Boga, Bože. Bože, vjerujem u Boga.

TULL Kad su prošli, ispregnuo sam mazgu, smotao lance orme i krenuo za njima. Sjedili su u kolima na kraju nasipa. Anse je sjedio tamo, gledajući most kako je utonuo u rijeku tako da su se vidjela samo dva kraja. Gledao je u to kao da je čitavo vrijeme vjerovao da mu ljudi lažu kad govore kako mosta

više nema, ali i kao da se čitavo vrijeme nadao da je to stvarno istina. Izgledao je nekako zadovoljno zaprepašten, sjedeći u kolima u svojim nedjeljnim hlačama, žvačući bezubim ustima. Izgledao je, što a znam, kao neistimaren konj u svečanom ruhu. Dječak je gledao utonulu sredinu mosta, gdje je voda naplavila balvane i slično, a nagnuti su krajevi podrhtavali kao da će se svakog trenutka čitav most srušit’, gledao je u to široko otvorenih očiju, kao da je u cirkusu. I cura isto tako. Kad sam im prišao, okrenula je glavu prema meni, oči su oj zaplamsale i otvrdnule kao da sam je htio dirat’. Zatim je opet pogledala Ansea i onda se ponovo okrenula rijeci.  Narasla je gotovo do nasutih prilaza mostu s obje strane, pokrivala je zemlju osim jezička na kojem smo se nalazili i koji je vodio do mosta i zatim dolje u vodu, i da čovjek nije znao kako su cesta i most ranije izgledali, ne bi mogao reć’ gdje završava rijeka, a gdje počinje obala. Sve se  pomiješalo u uskovitlano žutilo i nasip nije bio širi, reklo bi se, od tupe strane noža i mi na njemu, sjedeći u kolima i na konju i na mazgi. Darl je gledao u mene, a onda se Cash okrenuo i pogledao me onim svojim pogledom kao kad je one noći računao u sebi hoće li daske odgovarat’ za nju, kao da ih mjeri u sebi i ne pita te što ti misliš i čak ne pokazuje da te sluša ako si ipak nešto rekao, ali je i te kako slušao. Jewel se nije ni  pomaknuo. Sjedio je tamo na konju, naginjući se malo prema naprijed, s istim izrazom na licu kao kad su on i Darl jučer prošli pokraj kuće, vraćajući se po nju. - Kad bi samo bio iznad vode, mogli bismo se prevest’ prijeko - reče Anse. - Mogli bismo se lijepo prevest’ preko njega. Katkad bi voda odgurnula neki trupac preko nanosa i on bi plutao, valjajući se i okrećući se, i mogli smo ga pratit’ pogledom kako plovi do mjesta gdje je nekoć bio gaz. Usporio bi i ispriječio se u vrtlogu, stršeći načas iz vode i po tome si mogao naslutit’ da je tu nekoć bio gaz. - Ali to ništa ne znači - kažem ja. - Mogao bi biti nanos živog pijeska koji se tamo stvorio. Gledamo trupac. Onda cura opet pogleda u mene. - Gospodin Whitfield je pregazio rijeku - kaže. - On ju je prešao na konju - kažem. - I prije tri dana. Otad je narasla metar i pol. - Kad bi samo most bio iznad vode - kaže Anse. Trupac poskoči i otplovi niz rijeku. Voda je puna naplavina i pjene i čuje se kako huči. - Ali je utonuo - kaže Anse. Cash kaže: - Kad bi čovjek oprezno hodao, mogao bi prijeć’ preko dasaka i greda. - Ali ne bi mogao ništa prenijet’ - kažem ja. - Osim toga, vjerojatno će se sve srušit’, čim stupiš nogom na tu podrtinu. Što ti misliš, Darl? On me gleda. Ništa ne govori; samo me gleda tim svojim čudnim očima zbog kojih ljudi svašta govore. Ja uvijek kažem, nije stvar toliko u tome što je napravio ili rekao ili bilo što drugo koliko način na koji te gleda. Kao da je, nekako, ušao u tebe. Kao da nekako gledaš sebe i svoje postupke njegovim očima. Onda osjetim kako me ta cura gleda kao da sam je krenuo dirat’. Govori nešto Anseu. - ... gospodin Whitfield ... - kaže. - Dao sam joj časnu riječ pred licem Gospodnjim - kaže Anse. - Mislim da se ne treba brinut’. Ali još uvijek nije potjerao mazge. Sjedimo tamo iznad vode. Još jedan trupac poskoči preko  brane i zaplovi niz vodu; gledamo ga kako se zaustavlja i za trenutak polako njiše na mjestu gdje je

 bio gaz. Onda otplovi dalje. - Mogla bi noćas počet’ opadat’ - kažem. - Mogli biste pričekat’ još jedan dan. Onda se Jewel okrene postrance na konju. Sve dosad nije se pomaknuo, a sad se okrene i pogleda me. Lice mu je nekako zeleno, onda pocrveni pa opet pozeleni. - K vragu, vrati se svom prokletom oranju - kaže. - Tko te je, dovraga, zvao da dođeš amo za nama? - Nisam mislio ništa loše - kažem. - Začepi, Jewel - kaže Cash. Jewel se opet zagleda u vodu, , lice mu je srdito, čas crveno pa zeleno pa opet crveno. – Dakle - kaže Cash nakon nekog vremena - što hoćeš da napravimo? Anse ne odgovara. Sjedi pogrbljen, žvačući bezubim ustima. - Kad bi samo bio iznad vode, mogli bismo se prevest’ prijeko - kaže. - Idemo - kaže Jewel i podbode konja. - Čekaj - kaže Cash. On gleda u most. Mi gledamo u njega, svi osim Ansea i cure. Oni gledaju u vodu. - Najbolje je da Dewey Dell i Vardaman i ćaća prijeđu pješice preko mosta - kaže Cash. - Vernon im može pomoć’ - kaže Jewel. - A mi možemo zapregnut’ njegovu mazgu ispred naših. - Nećete moju mazgu vodit’ u tu vodu - kažem. Jewel me pogleda. Oči su mu poput komada razbijenog tanjura. - Platit ću ti za tu tvoju prokletu mazgu. Kupit ću je od tebe sad, na licu mjesta. - Moja mazga neće ić’ u tu vodu - kažem. - Jewel će zapregnut’ svog konja - kaže Darl. - Zašto ti ne ćeš riskirat’ svoju mazgu, Vernone? - Začepi, Darl - kaže Cash. - Začepite obojica, i ti i Jewel. - Moja mazga neće ić’ u tu vodu - kažem ja.

DARL On sjedi na konju, srdito zureći u Vernona, njegovo usko lice obliveno je rumenilom do blijedih ukočenih očiju i iznad njih. Onog ljeta kad mu je bilo petnaest godina, uhvatila ga je bolest spavanja. Jednog jutra kad sam otišao nahraniti mazge krave su još uvijek bile privezane u staji i onda sam čuo ćaću kako se vraća u kuću i kako ga zove. Kad smo se vratili u kuću na doručak, prošao je pokraj nas s kablicama za mlijeko, posrćući kao da je pijan i muzao je krave kad smo mi već uprezali mazge pa smo otišli u polje bez njega. Bili smo tamo oko jedan sat i on se još nije pojavio. Kad je Dewey Dell došla s ručkom, ćaća ju je poslao natrag da potraži Jewela. Našli su ga kod krava, u staji, kako sjedi na tronošcu i spava.  Nakon toga, ćaća je svakog jutra ulazio u sobu i budio ga. Zaspao bi za stolom kod večere ili bi, čim bi završio s večerom, odlazio u krevet, a kad bih ja došao u krevet, ležao bi tamo kao mrtvac. Pa ipak bi ga ćaća morao ujutro buditi. Ustao bi, ali jedva bi bio napola budan: otrpio bi bez riječi ćaćine prodike i gunđanje, uzeo bi kablice za mlijeko i otišao u staju, i jednom sam ga našao kako spava na kravi, kablica je bila na mjestu i dopola puna, a njegove ruke do doručja u mlijeku i glava oslonjena o kravlju slabinu.  Nakon toga je Dewey Dell morala preuzeti mužnju. On se još uvijek dizao kad bi ga ćaća probudio

i obavljao bi ono što smo mu rekli da napravi na taj nekakav ošamućeni način. inilo se kao da se silno trudi da to obavi; kao da je isto toliko zbunjen kao i svi ostali. - Jesi li bolestan? - pitala ga je mama. - Ne osjećaš se dobro? - Ne - odgovorio je Jewel. - Dobro se osjećam. - Naprosto je lijen, iskušava moje strpljenje - rekao je ćaća, a Jewel je stajao tamo i ko bog stojećki spavao. - Je li tako? - rekao je ćaća, probudivši ga ponovo da mu odgovori. - Ne - odgovorio je Jewel. - Svući se i ostani danas u kući - rekla je mama. - Kad nas čeka čitav donji komad koji treba okopat’? - rekao je ćaća. - Ako nisi bolestan, što ti je onda? - Ništa - rekao je Jewel. - Dobro mi je. - Dobro ti je? - rekao je ćaća. - Spavaš na nogama dok ti ovo govorim. - Ne - rekao je Jewel. - Dobro mi je. - Ja hoću da on danas ostane kod kuće - rekla je mama. - Trebat ću ga - rekao je ćaća. - Jedva ćemo to obavit’ i ako svi prionemo. - Morat ćeš napravit’ koliko možeš s Cashom i Darlom - rekla je mama. - Ja hoću da on danas ostane kod kuće. Ali on nije htio na to pristati. - Dobro mi je - rekao je, krenuvši s nama. Ali nije mu bilo dobro. Svatko je to mogao vidjeli. Mršavio je i ja sam ga vidio kako je kopajući zaspao; gledao sam kako se motika kreće sve sporije i sporije, sa sve manjim i manjim zamahom, sve dok nije stala, a on ostao naslonjen na nju u jarkom treperenju sunca. Mama je htjela otići doktoru, ali ćaća nije htio trošiti novac ako nije prijeko potrebno, a Jewel je doista izgledao u redu, osim te njegove mršavosti i sklonosti da u bilo kojem trenutku utone u san. Jeo e s priličnim tekom, osim što bi zaspao nad tanjurom, s komadom kruha na pola puta do usta i dok bi mu vilice još uvijek žvakale. Ali kleo se da mu je dobro. Mama je natjerala Dewey Dell da umjesto njega muze krave, platila joj je nekako, a za ostale  poslove po kući koje je Jewel obavljao prije večere našla je nekakav način da ih prebaci na Dewey Dell i Vardamana. Ili bi ih sama obavila kad ćaća nije bio tu. Pripravljala mu je posebna jela i skrivala ih za njega. I tada sam možda prvi put otkrio da Addie Bundren može skrivati nešto što je napravila, ona koja nas je pokušavala učiti kako je prevara takvo zlo da u svijetu gdje ona postoji ništa drugo ne može biti jako loše ili jako važno, čak ni siromaštvo. A katkad, kad bih pošao u krevet, našao bih je kako sjedi u mraku uz Jewela, tamo gdje je spavao. I znao sam da mrzi samu sebe zbog te  prevare i da mrzi Jewela zbog toga što ga mora toliko voljeti da mora varati. Jedne noći mama se razboljela i kad sam otišao u staju upregnuti mazge da se odvezem do Tullovih, nisam mogao naći fenjer. Sjetio sam se da sam ga ranije uvečer vidio obješena na čavlu, ali sad, u ponoć, nije bio tamo. Tako sam upregnuo mazge u mraku i odvezao se i vratio se s gospođom Tull malo poslije svanuća. I fenjer je bio tamo, visio je na čavlu kako sam bio zapamtio, ali gdje ga ranije nisam našao. I onda jednog jutra, dok je Dewey Dell muzla krave malo prije izlaska sunca, Jewel je ušao u staju sa stražnje strane, kroz rupu u stražnjem zidu, s fenjerom u rukama. Ispričao sam to Cashu i Cash i ja pogledali smo jedan drugoga. - Tjera se - reče Cash.

- Da - rekoh. - Ali što će mu fenjer? I baš svake noći. Nije čudo da mršavi. Hoćeš li mu nešto reći? - Ne bi ništa koristilo - reče Cash. - Ništa mu neće koristit’ ni ovo što sad radi. - Znam. Ali morat će to sam naučit’. Daj mu vremena da shvati kako se to neće potrošit’, kako će toga bit’ i sutra, još i više, i sve će bit’ u redu. Mislim da ne treba nikom ništa govorit’. - Slažem se - rekoh. - Rekao sam Dewey Dell da ništa ne govori. Barem ne mami, u svakom slučaju. - Ne. Ne mami.  Nakon toga mislio sam kako je to zbilja komično: kako se pravi zbunjen i voljan obavljati dužnosti, a umire od pospanosti i mršav je kao štap, i pritom misli kako je silno lukav. Pitao sam se tko je djevojka. Prebirao sam u pameti sve za koje sam znao da bi mogle biti, ali ni za jednu nisam mogao sa sigurnošću reći da je to ta. - Nije to nikakva djevojka - rekao je Cash. - To je neka udana žena negdje. Ne bi ni jedna mlada djevojka imala toliko smjelosti i izdržljivosti. To je baš ono što mi se ne sviđa. - Zašto? - rekao sam. - Takva bi za njega bila manje opasna od neke djevojke. Razumnija je. On me pogleda, oči mu petljaju, petlja riječima dok pokušava izreći ono što mi hoće reći. - Na ovom svijetu nisu uvijek bezopasne stvari one koje čovjek... - Hoćeš reći, bezopasne stvari nisu uvijek najbolje? - Aha; najbolje - kaže on, ponovo zamuckujući. - Nisu najbolje stvari, one koje su dobre za njega... Za mladog dečka. Čovjeku je nekako mrsko vidjet’ ga... da se valja u tuđem kalu... - To je ono što je  pokušavao reći. Kad je nešto novo i čvrsto i svijetlo, trebalo bi postojati nešto malo bolje od puke sigurnosti, budući da su upravo bezopasne stvari one koje ljudi tako dugo rade da su se izlizale na rubovima i nema u njima ničega što bi čovjeku dopuštalo da kaže, To nitko nikad dosad nije radio i nitko to ne može ponoviti. I tako ga nismo odali, čak ni kad se nakon nekog vremena počelo događati da se odjednom pojavi u polju pokraj nas i prione na posao, a da nije imao vremena otići kući i pretvarati se kako je čitavu noć proveo u krevetu. Rekao bi mami da nije došao na doručak zato što nije bio gladan ili da je pojeo komad kruha dok je uprezao mazge. Ali smo Cash i ja znali da tih noći uopće nije bio kod kuće i da je izišao iz šume kad smo mi stigli u polje. Ali nismo ga odali. Ljeto je tad već bilo na izmaku; znali smo da će, kad noći postanu svježe, njoj biti dosta, ako njemu i ne bude. Ali kad je stigla jesen i kad su noći počele bivati sve duže, jedina je razlika bila u tome što bi on uvijek bio u krevetu kad bi ga ćaća došao buditi, uspijevajući ga na posljetku dovesti do onog  prvotnog stanja polublesavosti kao kad je sve to počelo, zapravo je bilo gore nego kad je ostajao vani cijelu noć. - Bogme je ženska izdržljiva - rekao sam Cashu. - Prije sam joj se divio, ali sad prema njoj osjećam pravo poštovanje. - Nije ženska - rekao je. - Ti znaš - rekao sam. Ali me on samo gledao. - Pa što je onda? - To je ono što namjeravam otkrit’ - rekao mi je. - Slobodno se šuljaj za njim po šumi čitavu noć ako to želiš - rekao sam mu. - Ja neću.

- Ja se ne šuljam za njim - rekao je. - Ne radim to da bih ga uhodio. I tako nekoliko noći kasnije čuo sam Jewela kako ustaje i iskrada se kroz prozor, a onda sam čuo Casha kako je ustao i pošao za njim. Kad sam ujutro došao u staju, Cash je već bio tamo, mazge su  bile nahranjene i pomagao je Dewey Dell musti krave. I kad sam ga vidio, znao sam da zna što je. Povremeno bih ga ulovio kako gleda u Jewela nekakvim čudnim pogledom, kao da mu je to što je otkrio kamo Jewel odlazi i što radi napokon dalo razloga da se stvarno zamisli. Ali to nije  bio zabrinut pogled; bio je to onakav pogled kakav bih zapazio u njega kad bih ga zatekao kako obavlja neke od Jewelovih poslova po kući, onih poslova za koje je ćaća još uvijek mislio da ih Jewel obavlja, a za koje je mama mislila da ih obavlja Dewey Dell. I tako mu ništa nisam rekao, vjerujući da će mi sam reći kad to do kraja probavi u sebi. Međutim, nije mi rekao. Jednog jutra - tad je već bio studeni, pet mjeseci nakon što je sve to počelo - Jewel nije bio u svom krevetu i nije nam se pridružio u polju. Tada je mama prvi put saznala nešto o onom što se događa. Poslala je Vardamana do nas dolje da sazna gdje je Jewel i nakon nekog vremena sišla je i sama u polje. Bilo je to kao da smo, sve dok se prevara odvijala tiho i jednolično, svi dopuštali sebi da budemo prevareni, podupirući je nesvjesno ili iz kukavičluka, budući da su svi ljudi kukavice i  prirodno im je draža bilo kakva laž jer ugodnije izgleda. Ali sad se činilo kao da smo svi - i to nekakvim telepatskim dogovorom o priznavanju straha - odbacili čitavu stvar sa sebe poput  pokrivača u krevetu i svi sjedimo uspravno u svojoj golotinji, zureći jedan u drugoga i govoreći - Sad e na redu istina. On nije došao kući. Nešto mu se dogodilo. Dopustili smo da mu se nešto dogodi. A onda smo ga ugledali. Primicao se uz jarak, a onda je skrenuo ravno preko polja, jašući na konju. Griva i rep vijorili su kao da mrljavu šaru njegove dlake prevode u pokret: doimao se kao da aše na velikom vatrenom kolu, bez sedla, s užetom umjesto uzde, gologlav. Bio je to jedan od  potomaka onih teksaških ponija koje je Flem Snopes doveo ovamo prije dvadeset pet godina i  prodavao ih na dražbi za dva dolara, a nitko nikad nije uspio uhvatiti konja kojeg je kupio, osim starog Lona Quicka, koji je još uvijek imao nekoliko grla od te pasmine, jer se nikako nije mogao od njih odvojiti. Dojurio je do nas u galopu i stao, zabivši pete konju u rebra, a on je poigravao i vrtio se kao da oblik njegove grive i repa i mrlje na dlaci nemaju nikakve veze s konjem od krvi i mesa ispod kože, dok je Jewel sjedio na njemu, gledajući nas. - Odakle ti taj konj? - upita ćaća. - Kupio sam ga - reče Jewel. - Od gospodina Quicka. - Kupio si ga? - reče ćaća. - Čime? Jesi ga kupio na moju riječ? - To su bili moji novci - reče Jewel. - Zaradio sam ih. Ti se ne moraš za to brinut’. - Jewel - reče mama. - Jewel. - Sve je u redu - reče Cash. - Zaradio je taj novac. Očistio je onih četrdeset rali nove zemlje koju e Quick proljetos iskrčio. Sam je to napravio, radio je noću uz fenjer. Ja sam ga vidio. Prema tome, računam da taj konj ne staje nikog ništa, osim Jewela. Mislim da se ne trebamo brinut’. - Jewel - reče mama. - Jewel... - Zatim reče: - Odmah da si otišao kući spavati. - Još ne - odgovori Jewel. - Nemam vremena. Moram zaradit’ za sedlo i uzde. Gospodin Quick  kaže on... - Jewel - reče mama, gledajući ga. - Ja ću dati... ja ću dati... dati... - Onda je počela plakati. Ridala je, ne skrivajući lice, stojeći tamo u svom izblijedjelom kućnom ogrtaču, gledajući ga, a on je,

sjedeći na konju, gledao dolje u nju, lice mu je postupno dobivalo sve hladniji izraz i izgledalo je kao da mu je pomalo mučno, sve dok brzo nije skrenuo pogled ustranu, a Cash joj je prišao i dotaknuo je. - Vrati se u kuću - rekao je Cash. - Ovdje u dolini previše je vlažno za tebe. Hajde, idi sad. - Ona e tada pokrila lice rukama i nakon nekog vremena krenula, spotičući se malo preko brazda. Ali  prilično se brzo uspravila i nastavila hodati. Nije se osvrtala. Kad je stigla do jarka, zastala je i zazvala Vardamana. On je gledao konja, trčkarajući uz njega gore-dolje kao da pleše. - Pusti mene da jašim, Jewel - rekao je. - Pusti mene da jašim, Jewel. Jewel ga je pogledao, onda je opet okrenuo glavu, smirujući konja pritegnutim uzdama. Ćaća ga je gledao, bezubo žvačući usnice. - Tako dakle, kupio si konja - reče. - Otišao si tamo iza mojih leđa i kupio konja. Ništa me nisi  pitao; znaš kako teško sastavljamo kraj s krajem, a ipak si kupio konja da ga ja hranim. Lišavao si rođenu obitelj svoga rada i njime kupio konja. Jewel pogleda ćaću, oči su mu bile blijeđe no ikad. - On nikad neće pojest’ ni zalogaja tvoje krme - reče. - Ni zalogaja. Prije ću ga ubit’. Nemoj to nikad mislit’. Nikad. - Pusti mene da jašim, Jewel - reče Vardaman. - Pusti mene da jašim, Jewel. - Zvučao je poput cvrčka u travi, onog malenog. - Pusti mene da jašim, Jewel. Te večeri zatekao sam mamu kako sjedi uz krevet na kojem je on spavao, u mraku. Gorko je  plakala, možda zato što je morala tako tiho plakati; a možda zato što se zbog tih suza osjećala isto kao i zbog onog varanja, mrzila je sebe što to radi, mrzila je njega zato što to mora raditi. A onda sam shvatio da znam. Znao sam to isto tako jasno tog dana kao što sam onog dana znao za Dewey Dell.

TULL I tako su napokon naveli Ansea da kaže što hoće i on i cura i dječak siđu s kola. Ali čak i kad smo već bili na mostu, Anse se stalno osvrtao, kao da je mislio da će možda, sad kad je jednom sišao s kola, sve nekako odletjet’ u zrak i on će se ponovo nać’ dolje u polju, a ona će ležat’ gore u kući, čekajući da umre i sve će opet počet’ ispočetka. - Trebao si ih pustit’ da uzmu tvoju mazgu - kaže, a most se trese i ljulja pod nama, tonući u zapjenjenu vodu kao da je utonuo skroz do druge strane zemlje, a drugi se kraj izdiže iz vode kao da to uopće nije isti most i kao da oni koji bi izašli iz vode na tu stranu moraju doć’ sa samog dna zemlje. Ali još je uvijek bio čitav; mogao si to vidjet’ po tome što uopće nije izgledalo da se ljulja drugi kraj kad se ovaj kraj ljuljao: samo su se stabla i obala na drugoj strani njihali polako amo-tamo  poput klatna na kakvom velikom satu. A oni trupci su strugali i udarali o potonuli dio mosta i koso se uspravljali jednim krajem pa onda sasvim iskakali iz vode i valjali se dalje prema gazu i čekanju, vrteći se, skliski, pokriveni pjenom. - Kakve bi koristi bilo od toga? - kažem. - Ako tvoje mazge ne mogu nać’ gaz i dovuć’ kola  prijeko, kakva bi korist bila od tri ili čak deset mazgi? - Ne tražim to od tebe - kaže on. - Uvijek ću se nekako snać’ za sebe i svoje. Ne tražim od tebe da riskiraš svoju mazgu. To nije tvoj mrtvac; ne zamjeram ti. - Oni bi se trebali vratit’ natrag i pričekat’ do sutra - kažem ja. Voda je bila hladna. Gusta, poput

smrvljenog leda. Samo što je nekako bila kao živa. Jedan dio tebe znao je da je to samo voda, ono isto što već odavno teče ispod ovog istog mosta, a ipak, kad bi ti trupci bljunuli iz nje, ne bi te to iznenadilo, kao da su oni dio vode, dio čekanja i prijetnje.  Nekako tek kad smo već bili prijeko, kad smo ponovo izišli iz vode i imali tvrdo tlo pod nogama, kao da sam se tek tada iznenadio. Nekako kao da nisam očekivao da će most izać’ na drugu obalu, opet na nešto tako pitomo kao što je tvrdo tlo, po kojem smo gazili prije ove nepogode i dobro ga  poznavali. Kao da to nisam mogao biti ja, jer ja ne bih bio toliko glup da se upuštam u ovo što sam upravo napravio. I kad sam pogledao iza sebe i vidio drugu obalu i kad sam vidio svoju mazgu kako stoji tamo gdje sam bio i shvatio da se nekako moram opet tamo vratit’, znao sam da je to nemoguće, jer jednostavno nisam mogao zamislit’ da bi me bilo što ikad moglo nagnat’ da makar  samo još jednom prijeđem preko tog mosta. A opet, bio sam tu, a taj koji bi sebe mogao prisilit’ da ga  prijeđe dvaput nisam mogao bit’ ja, čak ni kad bi mu Cora naredila da ga prijeđe. To je bio taj dječak. Rekao sam mu: - Evo; bolje će bit’ da mene uhvatiš za ruku - i on je pričekao i držao se za mene. Neka me vrag odnese ako to nije ispalo kao da se vratio i on poveo mene; kao da e govorio Ništa ti se neće dogodit’. Kao da mi je pričao o nekom divnom mjestu za koje on zna, gdje Božić dolazi dvaput, kao i Praznik zahvalnosti, i traje čitavu zimu i proljeće i ljeto, i ako samo ostanem s njim, ne moram se ni ja ničeg bojat’. Kad sam pogledao prijeko svoju mazgu, bilo mi je kao da je ta mazga jedan od onih dalekozora pa mogu gledat’ u nju kako tamo stoji i vidjet’ široka polja i svoju kuću sagrađenu znojem prolivenim na njima, kao da to tako ide, što više znoja, to šira polja; što više znoja, to čvršća kuća, jer za Coru je  potrebna čvrsta kuća da je drži poput ćupa s mlijekom u izvoru: moraš imat’ čvrsti ćup ili ćeš trebat’ aki izvor, tako ako imaš veliki izvor, onda tek imaš razloga imat’ čvrste, dobro napravljene ćupove, er je to tvoje mlijeko, kiselo ili ne, jer ti je draže imat’ mlijeko koje se hoće skiselit’ nego mlijeko koje neće, jer si muškarac. A on me drži za ruku, ruka mu je topla i puna povjerenja, tako da sam mu htio reć’: Pogledaj. Vidiš onu mazgu tamo prijeko? Ona nema zašto bit’ ovdje, zato i nije prešla, budući da je samo mazga. Jer  čovjek ponekad vidi da su djeca razumnija od njega. Ali im to ne želi priznat’, sve dok im ne naraste  brada. A kad im naraste brada, previše su zaposleni jer ne znaju hoće li se ikad uspjet’ vratit’ u vrijeme kad su bili razumni prije nego što su odlakavili, zato ti onda ne smeta priznat’ ljudima koji se  brinu zbog iste stvari koja nije vrijedna brige da si takav kakav si. A onda smo bili prijeko i stajali smo tamo, gledajući Casha kako okreće kola. Gledali smo ih kako se vraćaju cestom do mjesta gdje put skreće ispod nasipa. Nakon nekog vremena kola su nestala iz vida. - Bolje je da siđemo do gaza i pripremimo se da im pomognemo - kažem. - Dao sam joj riječ - kaže Anse. - Za mene je to svetinja. Znam da mi ti to zamjeraš, ali ona će te  blagoslivljat’ na nebu. - No, prvo moraju svladat prepreke na kopnu, prije nego što se upuste u borbu s vodom - rekoh. Dođi. - To bi značilo prekršit’ riječ - reče on. - Ne valja prekršit’ riječ, nema u tom sreće. Stajao je tamo, pogrbljen, žalostan, gledajući praznu cestu iza mosta koji se ljuljao i svijao. A i ta cura također, s košarom na jednoj ruci i tim paketićem ispod druge ruke. Jednostavno, ide ženska u grad. Zabila si je to u glavu i bog. Spremni su ić’ kroz vatru, zemlju, vodu, sve samo zato da bi pojeli vrećicu banana. - Trebali ste prekinut’ put na jedan dan - rekoh. - Sigurno bi opala malo do jutra.

Može bit’ noćas ne bi pala kiša. A više od ovog ne može narast’. - Dao sam riječ - kaže mi on. - Ona računa na to.

DARL Ispred nas teče mutna tamna struja. Govori nam svojim neprekidnim i tisućstrukim žuborom, žuta oj je površina čudovišno namreškana kratkotrajnim vrtlozima što na trenutak putuju površinom, nečujni, nestalni i kao slutnja nekog dubljeg značenja, kao da se odmah ispod površine nešto golemo i živo prenulo na trenutak iz lakog drijemeža u lijenu budnost i zatim ponovo zadrijemalo. Voda klokoće i žubori između žbica kotača i oko koljena mazgi, žuta, posuta naplavljenim smećem i debelim komadima prljave pjene kao da se oznojila, zapjenila, poput konja tjeranog bičem. Protječe kroz šipražje uz žalostiv, zamišljen zvuk; podlokana trska i mladice naginju se u njoj kao u zapusima  bure, njišući se bez odraza kao da vise na nevidljivim žicama s grana iznad sebe. Iznad nezaustavljive površine stoje tako - stabla, trska, povijuše - bez korijena, odrezani od zemlje, sablasni iznad prizora neizmjerne a ipak omeđene pustoši ispunjene glasom beskorisne i tužne vode. Cash i ja sjedimo u kolima; Jewel sjedi na konju pokraj desnog zadnjeg kotača. Konj drhti, oko mu koluta divlje i svijetlo-plavo na toj dugačkoj ružičastoj glavi, disanje mu je hroptavo kao da stenje. Jewel sjedi na njemu uspravan, postojan, pogledavajući mirnim, čvrstim i hitrim pogledima sad na ednu, sad na drugu stranu, lice mu je smireno, donekle blijedo, oprezno. Cashovo je lice također  ozbiljno i pribrano; on i ja gledamo jedan drugog dugim ispitljivim pogledima, pogledima kojima edan drugom neometano zaranjamo kroz oči, do onog krajnje skrovitog mjesta gdje Cash i Darl na trenutak čuče očigledno i neskriveno obuzeti iskonskim užasom i zlim slutnjama, oprezni i šutljivi i  bez srama. Kad progovorimo, glasovi su nam mirni, bezizražajni. - Mislim da smo još na cesti, dobro je. - Tull je posjekao dva velika hrasta. Čuo sam pričat’ kako su ljudi nekoć, za velike vode, hrastovim trupcima označavali gaz. - Valjda je to napravio prije dvije godine kad je ovdje sjekao šumu. Mislim da nije ni pomislio da će se itko ikad više koristit’ ovim gazom. - Vjerojatno. Da, sigurno je to tada napravio. Tada je ovuda posjekao svu silu stabala. Time je otplatio onu hipoteku, tako kažu. - Da. Da, moglo bi bit’ tako. Rek’o bih da je mogao to napravit’. - Sasvim sigurno. Većina ljudi koji ovuda sjeku šumu trebaju prokleto dobro imanje da si mogu  priuštit’ pilanu. Ili možda dućan. Ali računam da je Vernon to mogao izvest’. - I ja. On je sila od čovjeka. - Aj. Sila je Vernon. Da, mora bit’ da je još tu. Nikad ne bi uspio odovud izvuć’ trupce da nije očistio tu staru cestu. Mislim da smo još na njoj. - On oprezno gleda oko sebe, gleda položaj stabala, naginjući se čas ovamo, čas onamo, osvrćući se da procijeni položaj nevidljive ceste, nejasno naznačen gore, u zraku, položajem okresanih i posječenih stabala, kao da je i cesta, podlokana vodom i otrgnuta od zemlje, otplovila uvis, kako bi tim svojim sablasnim tragom ostavila spomen na još dublju pustoš od ove nad kojom mi sad sjedimo, razgovarajući mimo o nekadašnjoj sigurnosti i

davnim beznačajnim stvarima. Jewel pogleda njega, zatim mene, onda mu se lice ponovo zatvori u ono šutljivo, uporno istraživanje okolnog prizora, dok mu konj tiho i ujednačeno drhće među koljenima. - On bi mogao polako krenut’ ispred nas i ispitat’ put - kažem. - Da - kaže Cash, ne gledajući me. Vidim mu lice iz profila dok gleda naprijed, tamo gdje je Jewel  prešao ispred nas. - Ne može promašit’ rijeku - kažem. - Mora je vidjet’ na pedeset metara ispred sebe. Cash me ne gleda, lice mu je okrenuto u profil. - Da sam ovo slutio, mogao sam doć’ ovamo prošli tjedan i izvidit’ teren. - Onda je most još stajao - kažem. On me ne gleda. - Whitfield je prešao preko njega na konju. Jewel opet gleda u nas, na licu mu je ozbiljan, oprezan i suzdržan izraz. Glas mu je tih. - Što hoćete da napravim? - Trebao sam doć’ ovamo prošli tjedan i izvidit’ teren - kaže Cash. - Nismo mogli znat’ - kažem ja. - Nikako to nismo mogli znat’. - Ja idem naprijed - kaže Jewel. - Vi onda možete doć’ za mnom tamo gdje sam ja. - On potjera konja. Konj uzmiče, spuštene glave; on se naginje konju niz vrat, govori mu, pomičući ga naprijed gotovo fizički, konj oprezno, uz pljuskanje, spušta kopita u vodu, drhti, hropće. On ga umiruje, mrmlja mu. - Hajde - kaže. - Neću dopustit’ da ti se nešto desi. Hajde, daj. - Jewel - kaže Cash. Jewel se ne osvrće. Tjera konja dalje. - On zna plivat’ - kažem. - Kad bi samo dao konju vremena, a opet.... - Kad se rodio, bio je slabačak. Mama bi noću sjedila uz svjetiljku, držeći ga u krilu, na jastuku. Mi bismo se probudili i zatekli je tako. Nije se čulo ni glaska od njih. - Onaj je jastuk bio duži od njega - kaže Cash. On se lagano naginje prema naprijed. - Trebao sam doć’ amo prošli tjedan i izvidit’ teren. Trebao sam to napravit’. - Tako je - kažem. - Ni glava, ni noge nisu mu dopirali do kraja jastuka. Nisi mogao znat’ - kažem. - Trebao sam to napravit’ - kaže on. Podiže uzde. Mazge krenu, Jewelovim tragom; kotači žubore kroz vodu. On pogleda iza sebe i dolje u Addie. - Ne leži dovoljno stabilno. -kaže.  Napokon se stabla rastvore; prema otvorenoj rijeci Jewel sjedi na konju; konj je napola okrenut, sad već do trbuha u vodi. Na drugoj obali vidimo Vernona i ćaću i Vardamana i Dewey Dell. Vernon nam maše, pokazuje nam da odemo niže niz rijeku. - Previsoko smo - kaže Cash. Vernon i viče, ali od hučanja vode ne možemo razumjeti što nam govori. Rijeka sad teče jednolična i duboka, glatka, kao da stoji, dok nije naišla jedna klada, vrteći se sporo u struji. - Gledaj je - kaže Cash. Gledamo je i vidimo kako usporava i ostaje na trenutak u mjestu, dok struja iza nje raste u snažni val koji načas potopi kladu, a onda ona ponovo iskoči i nastavi se valjati niz rijeku. - Tamo je - kažem. - Aha - kaže Cash. - Tamo je. - Ponovo pogledamo Vernona. On sad maše rukama gore-dolje. Spuštamo se niže niz rijeku, polako i oprezno, stalno motreći Vernona. On spusti ruke. - To je ovdje kaže Cash. - Pa, k vragu, hajdmo onda prijeko - kaže Jewel. On potjera konja. - Čekaj - kaže Cash. Jewel se ponovo zaustavi.

- Pa, bogamu... - kaže. Cash gleda u vodu, potom opet u Addie. - Ne leži stabilno - kaže. - Onda se vrati do tog prokletog mosta i prijeđi pješice - kaže Jewel. - I ti i Darl. Pustite mene na kola. Cash ne obraća pozornost na njega. - Ne leži stabilno - kaže. - Tako je. Morat’ ćemo pazit’ na njega. - Vraga ćemo pazit’ - kaže Jewel. - Silazi s tih kola i pusti mene da ih vozim. Bogamu, ako se ti  bojiš prevest’ kola prijeko... - Oči su mu blijede poput dva izblijedjela iverka. Cash ga gleda. - Prevest ćemo ga prijeko - kaže. - Reći ću ti što ćeš ti napravit’. Odjaši natrag i prijeđi pješice  preko mosta, pođi do mjesta gdje trebamo izać’ i pričekaj nas tamo s užetom. Vernon će povest’ konja svojoj kući i brinut’ se za njega dok se ne vratimo. - Idi dovraga - kaže Jewel. - Uzet ćeš uže i poći niz obalu i pripremit ćeš se da nam ga dobaciš - nastavi Cash. - Trojica ne mogu učinit’ više od dvojice - jedan vozi, drugi pridržava lijes. - Proklet bio - kaže Jewel. - Nek’ Jewel uzme kraj užeta i krene preko rijeke malo uzvodno od nas i priteže uže - kažem ja. Pristaješ na to, Jewel? Jewel se oštro zagleda u mene. Onda brzo pogleda Casha, pa opet mene, oči su mu budne i oštre. Meni je svejedno. Samo nek’ nešto napravimo. Ako ćemo ovako sjedit’ skrštenih ruku...  , - Hajde da tako napravimo, Cash - kažem. - Pa, morat ćemo tako, pretpostavljam - kaže Cash. Sama rijeka nije šira od sto metara, a dokle dopire pogled jedino se ćaća i Vernon i Vardaman i Dewey Dell izdvajaju iz jedinstvene monotonije pustoši nagnute tom silinom malo zdesna ulijevo, kao da smo stigli do mjesta gdje se kretanje opustošenog svijeta ubrzava pred konačnim ponorom. Pa ipak, izgledaju nekako maleni. Kao da je ovaj prostor između nas vrijeme: nešto neopozivo. Kao da vrijeme više ne teče ravno ispred nas u pravcu koji se skraćuje, nego sad teče usporedno između nas poput uzice savijene u petlju, tako da je udaljenost podvostručujuće produženje niti a ne razmak  između dvije točke. Mazge stoje, prednje su im noge već malo niže, tako da im je stražnji dio  povišen. I u njihovom se disanju sada čuje duboki, hroptavi prizvuk; osvrnuvši se jednom, njihov  pogled prelazi preko nas s nekakvim divljim, tužnim, dubokim i očajničkim izrazom u očima, kao da su one u mutnoj vodi već vidjele obrise propasti, ali nam to ne mogu reći, a mi to ne možemo vidjeti. Cash se okreće prema stražnjem dijelu kola. Osloni se dlanovima o Addie i zanjiše je malo. Lice mu je mirno, sumorno, zamišljeno, zabrinuto. Onda podigne svoju kutiju s alatom i ugura je naprijed ispod sjedala; potom zajedno guramo Addie naprijed i zaglavimo je između kutije s alatom i  platforme kola. Onda me Cash pogleda. - Ne - kažem. - Mislim da ću ostat’. Možda ćemo obojica bit’ potrebni. Iz kutije za alat Cash izvadi smotano uže i dvaput omota jedan kraj oko držača sjedala i, ne vezavši ga, pruži ga meni. Drugi kraj dobaci Jewelu, koji ga omota oko unkaša. On mora prisiliti konja da uđe u maticu. Konj ulazi visoko dižući noge, izvijajući vrat, kopajući kopitima i otimljući se. Jewel sjedi u sedlu pomaknut malo prema naprijed, koljena su mu malo uzdignuta; ponovo njegov hitar budan miran pogled prelazi preko nas i dalje. Uvodi konja u rijeku, umirujući ga tihim mrmljanjem. Konj se posklizne, utone do sedla, podiže se na noge, a bujica

zapljuskuje Jewelova bedra. - Pazi - kaže Cash. - Sad sam na gazu - kaže Jewel. - Možete sad krenut’. Cash grabi uzde i uvodi mazge oprezno i vješto u rijeku. Osjetio sam kako nas je zahvatila struja i po tome sam znao da smo na gazu, jer smo samo po tom klizećem dodiru mogli vidjeti da se uopće krećemo. Ono što je nekoć bilo ravna površina, sad  e niz uvalica i brežuljaka što se uzdižu i padaju oko nas, gurajući nas, dražeći nas lakim, lijenim dodirima u trenucima varljive sigurnosti čvrstog tla pod nogama. Cash se osvrnuo prema meni i u tom sam trenutku shvatio da smo gotovi. Ali nisam shvatio zbog  čega nam je potrebno uže, sve dok nisam ugledao kladu. Izronila je iz vode i stajala na trenutak uspravno iznad te nabujale i uzburkane pustoši poput Krista. Iskoči i pusti da te struja odnese dolje iza zavoja, rekao mi e Cash, Izvući ćeš se. Ne, odgovorio sam, jednako ću se smočiti, tako ili ovako Klada se pojavljuje iznenada između dva vala kao da je odjednom izletjela s dna rijeke. S vrha joj visi dugačka nakupina pjene poput brade starca ili jarca. Kad je Cash progovorio, znao sam da ju je on čitavo vrijeme promatrao, tu kladu i Jewela na tri metra ispred nas. - Pusti uže - rekao mi je Cash. Drugom je rukom posegnuo dolje i strgnuo ona dva navoja s držača sjedala. - Požuri, Jewel - rekao e; - možda nas uspiješ izvuć’ prije klade. Jewel viče na konja; opet se čini kao da ga fizički podiže između koljena. On je sad točno na sredini gaza i konj je našao nekakvo uporište jer je jurnuo naprijed, sjajeći mokar napola izvan vode,  probijajući se kroz struju u nizu zaleta. Kreće se nevjerojatno brzo; po tome Jewel napokon shvati da e uže slobodno, jer vidim ga kako priteže uzde, glave okrenute prema nama, dok se klada propinje između nas u tromom zamahu, ploveći prema mazgama. One je također vide; na trenutak se i one crno sjaje izvan vode. Onda ona koja je nizvodno nestaje pod vodom i povlači drugu za sobom; kola zakreću poprečno, stoje izdignuta na grebenu gaza kad klada udara o njih, nadižući ih uvis i na stranu. Cash je napola okrenut, jednom rukom drži napete uzde koje na drugom kraju nestaju u vodi, a drugom rukom, ispruženom iza leđa pridržava Addie pritisnutu uz visoku stranu kola. - Skači - tiho mi kaže. - Drži se dalje od mazgi i ne pokušavaj se opirat’ struji. Pusti se i ona će te odnijet’ u zavoj. - Dođi i ti - kažem. Vernon i Vardaman trče po obali, ćaća i Dewey Dell stoje i gledaju nas, Dewey Dell s onom njezinom košarom i paketom u rukama. Jewel pokušava primorati konja da se vrati u rijeku. Pojavljuje se glava jedne mazge, raskolačenih očiju; gleda na trenutak natrag prema nama, glasajući se gotovo ljudskim glasom. Zatim glava opet nestaje. - Jewel, natrag - viče Cash. - Natrag, Jewel. - Još jedan trenutak vidim ga kako se pridržava za nagnuta kola, ruka mu pridržava Addie i kutiju s alatom; vidim bradatu glavu uzdignute klade kako  ponovo udara, a iza nje Jewela kako je dignuo konja na stražnje noge, izvio uzdama glavu ustranu i udara po njoj stisnutom šakom. Skačem s kola na nizvodnu stranu. Između dva grebena vala još ednom ugledam mazge. Valjajući se, pojavljuju se na površini jedna za drugom, potpuno preokrenute, ukočenih, ispruženih nogu kao u trenutku kad su izgubile dodir sa zemljom.

VARDAMAN

Cash je pokušao ali ona je ispala i Darl je skočio i otišao pod vodu nestao je pod vodom i Cash je vikao neka je uhvati i ja sam vikao trčao i vikao a Dewey Dell je vikala na mene Vardaman hej vardaman hej vardaman i Vernon je protrčao kraj mene jer ju je vidio kako je izišla na površinu i opet uronila i Darl ju još nije ulovio On je izronio da vidi i ja mu vičem uhvati je Darl uhvati je a on se nije vratio jer je ona previše teška morao ju je nastavit’ lovit’ i ja vičem uhvati je darl uhvati je darl jer u vodi ona može plivat’  brže od čovjeka i Darl ju mora zgrabit’ ali sam znao da ju on može ulovit’ jer on najbolje zna kako treba zgrabit’ makar mu mazge smetaju one su opet izronile voda ih valja noge su im ukočene voda ih  prevrće sad su im leđa gore i Darl mora opet zaronit’jer ona u vodi može plivat brže od svakog muškarca ili žene i protrčao sam kraj Vernona a on neće uć’ u vodu i pomoć’ Darlu neće je ić’ hvatat’ s Darlom on zna ali neće pomoć’. Mazge su izronile opet zaronile noge su im ukočene njihove ukočene noge sporo se valjaju i onda opet Darl i ja vičem uhvati je darl uhvati je usmjeri je prema obali darl a Vernon neće pomoć’ i onda se Darl provuče mimo mazgi tamo gdje je mogao držao ju je pod vodom i plivao prema obali plivao e polako jer u vodi ona se borila ostat’ pod vodom ali je Darl snažan i približava se polako i tako sam znao da ju je ulovio jer je išao polako i utrčao sam u vodu da mu pomognem i nisam mogao prestat’ vikat’jer je Darl jak i čvrsto ju je držao pod vodom makar se borila nije ju pustio vidio me je i držao ju je i sad je sve u redu sad je sve u redu sve je u redu Onda on izlazi iz vode. Izlazi polako i dugo prije nego su izašle njegove ruke ali on je mora imati mora i tako mogu izdržat’. Onda njegove ruke izlaze iz vode i čitav je iznad vode. Ne mogu restat’. Nemam vremena pokušat’ prestat’. Pokušat ću kad stignem ali njegove ruke izlaze iz vode razne voda se s praznih ruku slijeva prazna’  - Gdje je mama, Darl? - pitam. - Uopće ju nisi ulovio. Znao si da je riba i pustio si je da pobjegne. Uopće ju nisi ulovio. Darl. Darl. Darl. - Počeo sam trčat’ obalom, gledajući mazge kako opet tromo izranjaju i onda ponovo tonu.

TULL Kad sam ispričao Cori kako je Darl iskočio iz kola i ostavio Casha koji je ostao sjedit’ i pokušao ih spasit’ i kako su se kola prevrnula i kako se Jewel koji je već gotovo izišao na obalu borio s konjem da ga vrati tamo kamo konj nije bio toliko lud da se vrati, ona reče: - I ti si jedan od onih koji kažu da je Darl čudan, da nije bistar, a on je jedini imao dovoljno pameti da skoči s tih kola. Vidim da je Anse bio previše pametan da bi uopće bio u kolima. - On ne bi ništa mogao učinit’, da je bio tamo - rekoh. - Dobro su krenuli i uspjeli bi da nije bilo one klade. - Klada, koješta - reče Cora. - To je bio prst Božji. - Kako onda možeš reć’ da je to bila ludost? - kažem joj ja. - Nitko ne može izbjeć’ prst Božji. Bilo bi bogohuljenje pokušat’ tako nešto. - Zašto su onda išli izazivat’ Boga? - reče Cora. - To mi reci. - Anse nije - rekao sam. - Ali mu ti baš to zamjeraš.

- Njegovo je mjesto bilo tamo - rekla je Cora. - Da je muško, bio bi tamo, a ne bi tjerao sinove da naprave ono što se on ne usuđuje. - Nije mi jasno što ti zapravo hoćeš - rekao sam. - Prvo kažeš da su se usudili izazvat’ prst Božji, a onda napadaš Ansea što nije bio s njima. - Onda ona opet počne pjevat’, poslujući oko korita za  pranje rublja, s onim izrazom koji ona ima na licu kad pjeva, kao da je digla ruke od ljudi i njihovih ludosti i, ostavivši ih za sobom, krenula pjevajući ravno prema nebu. Kola su dugo visjela nakrenuta, dok se voda nakupljala iza njih gurajući ih s gaza, a Cash se sve više naginjao pokušavajući zadržat’ lijes da ne sklizne dolje i do kraja prevrne kola. Ubrzo nakon što su se kola toliko nakrenula da ih je struja lako mogla dokrajčit’, klada je nastavila put. Zaobišla je kola i zaplovila niz rijeku poput vješta plivača. Činilo se kao da je bila poslana obavit’ posao i kad ga je obavila, krenula je dalje. Kad su se mazge napokon otrgnule, na trenutak se činilo kao da bi Cash možda ipak mogao izravnat’ kola. Činilo se kao da se on i kola uopće ne miču i samo se Jewel borio s konjem, tjerajući ga natrag prema kolima. Onda je onaj dječak protrčao kraj mene, trčao je i dozivao Darla, a cura ga e pokušavala uhvatit’ i onda sam vidio mazge kako tromo izlaze na površinu, raskrečenih, ukočenih nogu kao da se tako, izvrnute na leđa, još uvijek opiru i kako valjajući se ponovo nestaju pod vodom. Onda su se kola okrenula i onda se sve to, kola i Jewel i konj, pomiješalo u jedno. Cash se izgubio iz vida, još uvijek pridržavajući lijes, a onda više ništa nisam mogao razaznat’ od konjskog skakanja i  prskanja. Mislio sam da je Cash tada odustao i da pliva kako bi spasio živu glavu i derao sam se na Jewela neka se vrati, a onda su odjednom on i konj također potonuli i pomislio sam da će se svi utopit’. Znao sam da je bujica i konja odvukla s gaza, a s tim divljim konjem koji se utaplja i tim kolima i lijesom koji sad nosi bujica, bit će prilično gadno i stajao sam tamo, do koljena u vodi, urlajući na Ansea iza sebe: - Vidiš sad što si napravio? Vidiš sad što si napravio? Konj je ponovo izronio. Plivao je prema obali, zabacujući glavom, a onda sam ugledao jednog od njih kako se drži za sedlo na nizvodnoj strani, stoga sam počeo trčat’ niz obalu ne bih li spazio Casha er on ne zna plivat’, urlajući na Jewela gdje je Cash kao kakva prokleta budala, ništa bolji od onog dječaka koji je niže dolje još uvijek vikao na Darla. I tako sam ušao dublje u vodu, toliko da sam još uvijek imao nekakvo uporište u mulju, kad ugledah Jewela. Bio je do pasa u vodi, tako sam barem znao da je na gazu, nagnut jako na uzvodnu stranu, a onda ugledam uže i onda vidim kako se voda nakuplja tamo gdje on drži kola da ih voda ne odnese, odmah ispod gaza. I tako se Cash držao za konja kad je konj, s mukom nalazeći uporište i  pljuskajući, izlazio na obalu, hripljući i stenjući baš kao kakav čovjek. Kad sam došao do njega, upravo je ritanjem odbacio Casha koji se držao za sedlo. Lice mu se na sekundu okrenulo prema nebu dok je klizio natrag u vodu. Bilo je sivo, zatvorenih očiju i preko cijelog se lica pružao dugački trag mulja. Onda se pustio i okrenuo se u vodi. Izgledao je baš kao kakav smotuljak stare odjeće koji voda nosi na obalu i ponovo odvlači. Izgledao je kao da leži tamo u vodi, licem prema dolje, njišući se lagano na valovima, kao da gleda nešto dolje, na dnu. Mogli smo gledat’ nategnuto uže kako reže vodu i osjetit’ težinu kola koja su se nekako, kao da im se neće, lijeno zanosila i trzala u vodi, a to uže se oštro usjeklo u vodu poput kakve željezne šipke. Mogli smo čut’ vodu kako šišti na njemu kao da je užareno. Kao da je to ravna željezna šipka zarivena u dno a mi se držimo za njen kraj, a kola se lijeno njišu gore-dolje, nekako kao da nas gurkaju i podbadaju, kao da su nas zaobišla i došla nam iza leđa, nekako lijeno, kao da su se kolebala i onda odlučila kako ipak radije ne bi. Prošao je jedan krmak, nadut kao balon: jedan od onih šarenih

krmaka Lona Quicka. Udario je o napeto uže kao da je to doista bila željezna šipka i odbio se i otplovio dalje, a mi smo gledali to uže kako pod kutom ulazi u vodu. Gledali smo ga.

DARL Cash leži na zemlji ispružen na leđima, glava mu je podignuta na smotani komad odjeće. Oči su mu zatvorene, lice sivo, kosa slijepljena u glatki potez preko čela poput poteza povučenog kistom. Lice mu se doimlje kao da je malo upalo, koža se objesila s koštanih rubova očnih duplji, nosa, vilica, kao da je voda omekšala čvrstinu koja je kožu držala napetom; zubi su mu, usađeni u blijede desni, malo razdvojeni, kao da se bezglasno smije. Leži mršav kao prut u mokroj odjeći, pokraj glave je mala lokvica bljuvotine i jedan mu se končić sline cijedi iz ugla usta i niz obraz, tamo gdje nije mogao dovoljno brzo i dovoljno duboko nagnuti glavu, sve dok se Dewey Dell ne prigne i ne obriše ga rubom svoje haljine. Prilazi Jewel. On ima blanju. - Vernon je upravo našao kutomjer - kaže. Gleda dolje u Casha, s njega se također cijedi voda. - Još nije progovorio? - Imao je pilu i čekić i tesarsku špagu i metar - kažem. - To znam. Jewel položi kutomjer na zemlju. Ćaća ga gleda. - Nije ih moglo daleko odnijet’ - kaže ćaća. - Sve e zajedno ispalo. Je li ikad nekog pratila takva nesreća. Jewel ne gleda ćaću. - Bolje zovi Vardamana natrag ovamo - kaže. Gleda Casha. Onda se okreće i odlazi. - Natjerajte ga da progovori čim bude mogao - kaže nam - kako bi nam mogao reć’ što je još  bilo u kutiji. Vraćamo se rijeci. Kola smo izvukli van i kotače zakočili (brižljivo: svi smo pomagali; činilo se kao da se u tom jadnom, dobro poznatom, nepokretnom obrisu kola nekako zadržala, prikrivena a ipak  neposredno bliska, ona žestina koja je ubila mazge koje su ih vukle još prije nepunih sat vremena) iznad ruba nabujale rijeke. U kolima leži lijes, dugačke blijede daske potamnjele su malo od vode ali oš se žute, kao zlato ispod vode, ako se izuzmu dvije dugačke blatne pruge. Prolazimo kraj kola i silazimo do obale. Jedan kraj užeta privezan je za stablo. Uz rub matice, do koljena u vodi, stoji Vardaman, nagnut malo prema naprijed i napeto zuri u Vernona. Prestao je vikati i mokar je do pazuha. Vernon je na drugom kraju užeta, stoji u vodi do ramena, okrenuo je glavu i gleda u Vardamana. - Još više natrag kaže. - Idi natrag do stabla i drži mi uže da ne sklizne. Vardaman se povlači natraške uz uže do stabla, hodajući naslijepo, očiju uperenih u Vernona. Kad mi dolazimo do obale, pogleda nas jednom, oči su mu široko rastvorene i pomalo odsutne. Zatim se  ponovo zagleda u Vernona u tom stavu napete budnosti. - Našao sam i čekić - kaže Vernon. - Čini mi se da smo već trebali pronać’ tu tesarsku špagu. Ona  bi trebala plivat’. - I otplivala je - kaže Jewel. - Nećemo je nać’. Ali trebali bismo nać’ pilu. - I ja mislim - kaže Vernon. Zagleda se u vodu. - A i tu špagu. Što je još imao? - Još nije progovorio - kaže Jewel, ulazeći u vodu. Osvrne se preko ramena prema meni. - Ti idi tamo i potakni ga da progovori - kaže mi.

- aća je tamo - kažem ja. Ulazim za Jewelom u vodu, držeći se za uže. Osjećam ga u ruci kao da e živo, neznatno svijeno u izdužen i rezonantan luk. Vernon me gleda. - Bilo bi bolje da odeš - kaže. - Bilo bi bolje da si tamo. - Hajdmo vidit’ što još možemo nać’ prije nego voda sve odnese niže dolje - kažem. Držimo se za uže, voda se mreška i struji oko naših ramena. Ali ispod te lažne blagosti, tromo nas  potiskuje stvarna snaga struje. Nisam mislio da voda može biti tako hladna u srpnju. Kao da nas nekakve ruke mijese i bodu do samih kostiju. Vernon još uvijek gleda natrag prema obali. - Misliš da će nas sve izdržat’? - kaže. Mi također pogledamo otraga, slijedeći pogledom krutu šipku užeta od mjesta gdje izlazi iz vode do stabla i uz njega pomalo zgurenog Vardamana koji nas gleda. - Samo da moja mazga ne ode kući - kaže Vernon. - Hajde - kaže Jewel. - Daj da to obavimo i izvučemo se odavde. Zaranjamo naizmjence, držeći se za uže, grabeći jedan drugog dok hladni zid vode usisava mulj s kosog dna prema natrag i uzvodno ispod naših nogu i mi lebdimo tako, pipajući po hladnom dnu rijeke. Tu čak ni mulj nije miran. Ledeno deranje struje uz dno stvara dojam kao da se zemlja ispod nas također kreće. Dodirujemo i opipavamo jedan drugom ispružene ruke, spuštajući se oprezno niz uže; ili, naizmjence uspravljeni, promatramo vodu kako se vrtloži i komeša tamo gdje se jedan od druge dvojice bori sa strujom ispod površine. Ćaća je sišao na obalu i promatra nas. Vernon izranja, voda se slijeva s njega, lice mu se skupilo u napućena, uspuhana usta. Usnice su mu plavkaste, poput kruga stare gume. Našao je metar. - To će ga razveselit’ - kažem. - Sasvim je nov. Tek ga je prošlog mjeseca kupio putem kataloga. - Kad bismo samo točno znali što još treba tražit’ - kaže Vernon, gledajući preko ramena i potom se okrećući licem prema mjestu gdje je Jewel nestao pod vodu. - Zar on nije zaronio prije mene?  pita Vernon. - Ne znam - odgovaram. - Mislim da je. Da. Da, zaronio je prije. Gledamo mutnu namreškanu površinu koja struji mimo nas u lijenim vrtlozima. - Daj mu znak užetom - kaže mi Vernon. - On je na tvom kraju užeta - kažem ja. - Na mom kraju užeta nema nikog - kaže on. - Privuci uže k sebi - kažem. Ali on je to već učinio, držeći kraj užeta iznad vode; a onda ugledamo Jewela. On je deset metara dalje; izranja otpuhujući vodu i gleda nas, zabacujući trzajem glave svoju dugu kosu, onda gleda prema obali; vidimo kako puni pluća zrakom. - Jewel - kaže Vernon, ne kaže to glasno, ali glas mu odjekuje pun i jasan preko vode, odlučan a ipak taktičan. - Bit će ovdje negdje. Bolje dođi ovamo. Jewel ponovo zaroni. Stojimo tamo, nagnuti kako bismo se oduprli struji, gledajući vodu na mjestu gdje je on nestao, držeći mlitavo uže između nas poput dvojice ljudi koji drže kraj vatrogasnog šmrka, čekajući da poteče voda. Odjednom, Dewey Dell je u vodi iza nas. - Natjerajte ga da se vrati - kaže nam. - Jewel! - viče. On ponovo izranja, zabacuje kosu s očiju. Sad pliva prema obali, struja ga zakreće bočno i nosi nizvodno. - Hej, Jewel! - kaže Dewey Dell. Mi stojimo držeći uže i vidimo ga kako je došao do obale i kako se izvlači van. Kad je izišao iz vode, prigiba se i podiže nešto sa zemlje. Vraća se obalom prema nama. Našao je tesarsku špagu. Kad je došao do mjesta nasuprot nama, stane i počne gledati okolo kao da nešto traži. Ćaća ide niz obalu. Ide ponovo

 pogledati mazge, tamo gdje njihovi napuhani trupovi plutaju i blago se taru jedan o drugog u mirnoj vodi unutar riječnog zavoja. - Što si učinio s čekićem, Vernone? - pita Jewel. - Dao sam ga njemu - kaže Vernon, trznuvši glavom prema Vardamanu. Vardaman gleda za ćaćom. Zatim pogleda Jewela. - Zajedno s kutomjerom. - Vernon promatra Jewela. Kreće prema obali,  prolazeći pokraj Dewey Dell i mene. - Ti izlazi iz vode - kažem. Ona ništa ne odgovara, gleda Jewela i Vernona. - Gdje je čekić? - kaže Jewel. Vardaman potrči uz obalu i donese ga. - On je teži od pile - kaže Vernon. Jewel vezuje kraj tesarske špage za dršku čekića. - Čekić ima više drveta - kaže Jewel. On i Vernon stoje sučelice jedan drugom i gledaju u Jewelove ruke. - I plosnatiji je - kaže Vernon. - Šanse su gotovo tri naprama jedan da bi mogao plivat’. Pokušaj s  blanjom. Jewel pogleda Vernona. Vernon je također visok; dugačak i mršav, stoje tako oči u oči u  pripijenoj, mokroj odjeći. Lon Quick je mogao pogledati čak i oblačno nebo i reći koliko je sati, a da ne pogriješi više od deset minuta. Mislim na velikog Lona, ne na malog. - Zašto ne izađeš iz vode? - kažem. - Ona neće plivat’ kao pila - kaže Jewel. - Plivat će sličnije pili od čekića - kaže Vernon. - Hoćeš se kladit’ - kaže Jewel. - Neću se kladit’ - kaže Vernon. Stoje tamo i gledaju Jewelove nepomične ruke. - K vragu - kaže Jewel. - Daj onda blanju. I tako uzmu blanju i vežu je za tesarsku špagu i ponovo ulaze u vodu. Ćaća se vraća uz obalu. Zastaje i neko vrijeme nas promatra, pogrbljen, tužan, kao umirući bik ili neka velika stara ptica. Vernon i Jewel vraćaju se u vodu, naginjući se kako bi se oduprli struji. - Makni nam se s puta kaže Jewel Dewey Dell. - Izlazi iz vode. Ona se načas pribije uz mene kako bi oni mogli proći, Jewel drži blanju visoko kao da je od stakla, plava se uzica vuče za njim, prebačena preko ramena. Prođu pokraj nas i zaustave se, te se stanu tiho prepirati na kojem su se točno mjestu kola prevrnula. - Darl bi to morao znat’ - kaže Vernon. Obojica pogledaju u mene. - Ja to ne znam - kažem. - Nisam tako dugo ostao u kolima. - K vragu - kaže Jewel. Krenu dalje, oprezno, naginjući se u struju, istražujući nogama dno gaza. - Držiš se za uže? - pita Vernon. Jewel ne odgovara. Osvrće se prema obali, proračunava pravac, zatim opet prema vodi. Baca blanju ispred sebe, propuštajući uzicu kroz prste, na prstima ostaje plavi trag tamo gdje je uzica prešla preko njih. Kad se uzica zaustavila, on je ponovo predaje Vernonu. - Bolje sad pusti mene - kaže Vernon. Jewel opet ništa ne odgovara; gledamo ga kako uranja pod  površinu. - Jewel - zacvili Dewey Dell.

- Tu nije tako duboko - kaže Vernon. Ne gleda natrag. Gleda vodu tamo gdje je Jewel zaronio. Kad Jewel izroni, u ruci mu je pila. Kad prolazimo kraj kola, ćaća stoji uz lijes i trlja šakom lišća one dvije blatne mrlje. Jewelov konj doimlje se prema šikari poput šarena pokrivača izvješena da se osuši. Cash se nije ni pomaknuo. Stojimo nad njim, držeći blanju, pilu, čekić, kutomjer, metar i tesarsku špagu, a Dewey Dell čučne i pridigne mu glavu. - Cash - kaže; - Cash. On otvori oči i ozbiljno zuri gore u naša obrnuta lica. - Je li ikad ikog pratila takva nesreća - kaže ćaća. - Gledaj, Cash - kažemo mu, držeći alat tako da ga on može vidjeti; - što si još imao u sandučiću? On pokušava govoriti, okreće glavu, sklapa oči. - Cash - kažemo; - Cash. Povraća, zato je okretao glavu. Dewey Dell mu briše usta mokrim rubom svoje haljine; nakon toga može govoriti. - Komplet oštrica za pilu - kaže Jewel. - Nove su, kupio ih je kad je kupio ovaj sklopivi metar. On se odmiče, okreće se i odlazi. Vernon gleda gore za njim, još uvijek čučeći. Onda se uspravi i krene za Jewelom prema rijeci. - Je li ikad ikog pratila takva nesreća - kaže ćaća. On strši visoko iznad nas dok mi čučimo; izgleda poput kipa što ga je nekakav pijani karikaturist nevješto istesao od tvrda drva. - Ovo je teška kušnja - kaže. - Ali ne zamjeram joj zbog tog. Nitko ne može reć’ da joj to zamjeram. - Dewey Dell je  ponovo položila Cashovu glavu na složeni kaput, okrećući je malo ustranu, dalje od izbljuvka. Pokraj njega leži njegov alat. - Moglo bi se reć’ da je imao sreću što je slomio istu nogu koju je slomio kad e pao s one crkve - kaže ćaća. - Ali ja joj ništa ne zamjeram. Jewel i Vernon ponovo su ušli u rijeku. Odavde se čini kao da uopće ne režu tijelima površinu vode; čini se kao da ih je obojicu prerezala jednim udarcem: dva torza koja se pomiču po površini krećući se beskrajno malim i apsurdno brižljivim pokretima. Rijeka izgleda mirna, poput strojeva koje si dugo gledao i slušao. Kao da se zgrušanost koja si ti rastopila u tisućstruke izvorne pokrete, kao da su vid i sluh u sebi samima oslijepili i oglušili; bijes se u sebi utišao od ustajalosti. Na Dewey Dell, koja čuči, mokra haljina oblikuje za mrtve oči trojice slijepaca te apsurdne obline sisavaca koje su obzori i udoline ove zemlje.

CASH  Nije stabilno ležao. Rekao sam im, ako hoće da bude stabilan dok ga nose i voze, morat će

CORA Razgovarale smo jednog dana. Ona nikad nije bila zbilja pobožna, čak ni nakon onog ljeta kad se Brat Whitfield na molitvenom skupu hrvao s njezinim duhom, kad ju je izdvojio i borio se s taštinom

u njezinom smrtnom srcu, a ja sam joj puno puta govorila. - Bog ti je dao djecu da ti budu utjeha u teškoj muci tvoje ljudske sudbine i kao zalog Svoje patnje i ljubavi, jer si ih u ljubavi začela i nosila. - Govorila sam joj to jer je ona Božju ljubav i svoju dužnost prema Njemu shvaćala previše ednostavno, kao nešto što je samo po sebi razumljivo, a Njemu se ne sviđa takvo držanje. Rekla sam oj - On nam je podario sposobnost da uzdižemo svoje glasove hvaleći Ga neprekidno - jer rekla sam veća je radost na nebu zbog jednog grešnika nego zbog stotine onih koji nikad nisu zgriješili. A ona mi je rekla - Moj je svakodnevni život priznanje i okajavanje moga grijeha - a ja sam rekla - Tko si ti da možeš reć’ što je grijeh a što nije? Na Bogu je da sudi; naše je da glasno hvalimo Njegovo milosrđe i Njegovo sveto ime pred ostalim smrtnicima, našim bližnjima - jer samo On vidi što je u našim srcima i samo zato što život neke žene izgleda pravedan u ljudskim očima, ona ne može znat’ da e njezino srce bez grijeha ako ne otvori srce Gospodinu i ne primi Njegovu milost. Rekla sam joj Samo zato što si bila vjerna žena svome mužu, to još nije znak da si u srcu bez grijeha, i samo zato što ti je život težak, to još nije znak da te je Gospodin odriješio grijeha Svojom milošću. - A ona je rekla - Ja znam što sam zgriješila. Znam da sam zavrijedila kaznu. Ne žalim se zbog nje. - A ja sam joj rekla - To iz tebe govori taština kad se usuđuješ mjesto Njega sudit’ o grijehu i spasenju. Nama je na ovom svijetu suđeno patit’ i uzdizat’ svoj glas u slavu Onog koji sudi naše grijehe i nudi nam put spasenja kroz kušnje i patnje u vijeke vjekova amen. I to nakon što je Brat Whitfield, bogobojazan čovjek, ako je ikad takav udahnuo Božji dah, molio za tebe i borio se kao što se nitko drugi nikad ne  bi mogao osim njega. Balk,a.ndown,load Jer ne možemo mi sudit’ o svojim grijesima ili znat’ što je grijeh u Božjim očima. Ona je imala mukotrpan život, ali takav je život svake žene. No, kad bi je čuli kako govori, pomislili biste da ona o grijehu i spasenju zna više od samog Gospodina Boga, više od onih koji su se hrvali i borili s grijehom u ovom grješnom svijetu. A jedini je grijeh što ga je ona ikad počinila bio u tom što je  previše voljela Jewela koji nju nikad nije volio i koji joj je već po tome bio kazna, više od Darla, kojeg je sam Bog obilježio, a mi ga smrtnici smatrali čudnim, i koji ju je stvarno volio. Rekla sam joj - U tome je tvoj grijeh. I tvoja kazna. Jewel je tvoja kazna. Ali gdje je tvoje spasenje? A život je ionako prekratak - rekla sam. - da bismo u njemu stigli zaslužit’ vječnu milost. A Bog ne voli ohole.  Njegovo je da sudi i odmjerava, a ne tvoje. - Znam - rekla je. - Ja... - Zastala je, a ja sam rekla: - Što znaš? - Ništa - rekla je. - On je moj križ i on će bit’ moje spasenje. On će me spasit’ od vode i od vatre. Čak i ako se već budem rastala s dušom, on će me spasit’. - Kako znaš, kad Mu nisi otvorila srce i uzdignula svoj glas Njemu u hvalu? - rekla sam joj. A onda sam shvatila da ona nije mislila Boga. Shvatila sam da je u oholosti srca svoga hulila na Boga. I odmah sam se tamo bacila na koljena. Preklinjala sam je da klekne i otvori svoje srce i izbaci iz njega vražju napast taštine i preda se Božjoj milosti. Ali nije htjela. Samo je sjedila tamo, izgubljena u svojoj taštini i oholosti koja joj je zatvorila srce za Boga i postavila na Njegovo mjesto tog sebičnog smrtnog dječaka. Molila sam se za nju na koljenima. Molila sam se za tu jadnu zaslijepljenu ženu kao što se nikad nisam molila za sebe i za svoje.

ADDIE

Popodne kad bi škola završila i kad bi i posljednje dijete otišlo sa svojim prljavim slinavim nosićem, umjesto da odem kući, sišla bih niz brijeg do izvora, gdje sam mogla šutjeti i mrziti ih. U to  bi vrijeme tamo bilo mimo, voda je žuboreći navirala iz zemlje i otjecala i mir je bio u krošnjama obasjanim kosim zrakama sunca i u vonju vlažnog i natrulog lišća i svježe zemlje; osobito u rano  proljeće, jer bi tada bilo najgore. Mogla sam se samo sjećati kako je moj otac znao govoriti da živimo zato kako bismo se pripremili da dugo budemo mrtvi. I kad sam ih morala gledati iz dana u dan, svako od njih s njegovim ili njezinim potajnim i sebičnim mislima, i krvlju tuđom krvi svih ostalih i tuđom mojoj krvi, i misliti kako se čini da je to jedini način kako se ja mogu pripremiti da dugo budem mrtva, mrzila bih svoga oca što me je ikad začeo. Veselila sam se trenucima kad bi pogriješili, jer sam ih onda mogla išibati. Svaki udarac šibe osjećala bih na svojoj koži; kad bi im koža natekla i pukla, krv koja bi  potekla bila je moja krv i sa svakim udarcem šibe pomislila bih: Sad znaš da postojim! Sad sam  postala nešto u tvom tajnom i sebičnom životu, ja koja sam tvoju krv obilježila svojom za vijeke vjekova. I tako sam uzela Ansea. Vidjela sam ga ranije tri ili četiri puta kako prolazi pokraj škole i saznala kako se zbog toga vozi šest i pol kilometra dužim putem. Primijetila sam tada kako se već počinje  pogrbljeno držati - visok i mlad muškarac - tako da je, sjedeći u tim kolima, već izgledao kao kakva velika ptica zgrbljena na hladnoći. Provezao bi se pokraj školske zgrade, uz sporu škripu kola,  polako okrećući glavu prema vratima škole kad bi kola odmakla, sve dok ne bi skrenuo u zavoj i nestao iz vida. Jednog sam dana izašla na vrata i stajala sam tamo dok je prolazio. Kad me je ugledao, brzo je skrenuo pogled i nije se više osvrnuo.  Najgore je bilo u rano proljeće. Ponekad sam mislila da to neću moći podnijeti, ležeći noću u krevetu dok su divlje guske letjele na sjever i njihovi krici dopirali do mene iz divlje tame daleki, visoki i divlji, a danju mi se činilo da neću moći dočekati da i posljednji od njih ode kako bih mogla otići do izvora. I tako, kad sam tog dana podigla glavu i ugledala Ansea kako stoji tamo u svom  blagdanskom odijelu, okrećući šešir u rukama, rekla sam: - Ako imaš kakvog ženskog roda, zašto te, zaboga, one ne natjeraju da se ošišaš? - Nemam nikakvog ženskog roda - odgovorio mi je. A onda odjednom reče, a oči mu se usmjere na mene poput dva psa u tuđem dvorištu: - Upravo sam vas zbog tog došao vidjeti. - I zašto te ne natjeraju da se ravno držiš - rekla sam. - Nemaš ženskog roda? Ali imaš kuću. Rekli su mi da imaš kuću i lijepo imanje. I da tamo živiš sam, da se sam o sebi brineš, je li tako? - Samo me je gledao, vrteći šešir u rukama. - Novu kuću - rekoh. - Misliš se ženiti? A on opet reče, gledajući me ravno u oči: - Upravo sam vas zbog tog došao vidjeti. Kasnije mi je rekao. - Nemam nikakve rodbine. Tako da se zbog tog ne moraš brinut’. Pretpostavljam da ti to ne možeš reć’. - Ne mogu. Ja imam rodbinu. U Jeffersonu. Lice mu se malo sneveselilo. - Pa, imam mali posjed. Štedljiv sam; ljudi me znaju kao poštenog čovjeka. Znam kakvi su ljudi iz grada, ali možda ako porazgovaraju sa mnom... - Možda će te saslušati - rekoh. - Ali neće ti biti lako s njima razgovarati. - Pozorno mi je motrio lice. - Oni su na groblju. - Ali tvoji živi rođaci - odvrati on. - Oni će bit’ drugačiji. - Misliš? - rekoh. - Ne znam. Nikad nisam imala nikakve druge osim mrtvih.

I tako sam uzela Ansea. A kad sam shvatila da nosim Casha, shvatila sam da je život strašan i da je to odgovor na njega. Spoznala sam da riječi ničem ne služe; da riječi nikad ne odgovaraju čak ni onom što pokušavaju izraziti. Kad se rodio, shvatila sam da je majčinstvo izmislio netko kome je  bila potrebna riječ za to, jer onome tko ima djecu svejedno je postoji li za to riječ ili ne. Shvatila sam da je strah izmislio netko tko strah nikad nije osjetio, a ponos netko tko nikad nije imao ponosa. Shvatila sam da to nije bilo zato što su oni imali prljave noseve, nego zato što smo se morali služiti edni drugima putem riječi poput pauka što vise s grede držeći se ustima za nit, njišu se i vrte i nikad se ne dotaknu, i da je samo kroz udarce šibe moja i njihova krv mogla poteći zajedničkim mlazom. Shvatila sam da to nije bilo zato što je moja samoća morala biti svakog dana iznova skrnavljena, nego zato što je nikad nitko nije oskvrnuo sve dok Cash nije došao. Čak ni Anse, noću. On je također imao jednu riječ. Ljubav, tako je to zvao. Ali ja sam odavno navikla na riječi. Znala sam da je ta riječ ista kao i ostale: samo oblik koji treba popuniti prazninu; i da kad dođe pravi trenutak, neće ti trebati riječ za to, kao ni za ponos ili strah. Cash je nije trebao reći meni, ni ja njemu, i ja bih rekla, Neka se Anse služi tom riječi, ako želi. I tako je bilo Anse ili ljubav; ljubav ili Anse: svejedno. Mislila sam to čak i dok bih u mraku ležala uz njega, a Cash bi spavao u kolijevci, meni na dohvat ruke. Mislila sam, kad bi se on probudio i zaplakao, nahranila bih i njega svojim mlijekom. Anse ili ljubav: svejedno. Moja je samoća bila oskvrnuta i zatim ponovo zacijeljena skrnavljenjem: vrijeme, Anse, ljubav, što vam drago, izvan kruga. Onda sam otkrila da nosim Darla. Isprva nisam htjela vjerovati. Onda sam vjerovala da ću ubiti Ansea. Činilo mi se kao da me je prevario, skriven iza riječi kao iza paravana od papira i onda mi kroz nju zabio nož u leđa. Ali onda sam shvatila da su me prevarile riječi starije od Ansea ili ljubavi, i da je ista riječ prevarila i Ansea, te da će moja osveta biti to što on nikad neće znati da mu se osvećujem. I kad se Darl rodio, molila sam Ansea neka mi obeća da će me odvesti natrag u Jefferson kad umrem, jer sam znala da je otac imao pravo, premda on nije mogao znati da ima pravo kao što ni a nisam mogla znati da griješim. - Makar što - rekao je Anse - ti i ja nismo još ni izbliza završili s tesanjem, tek su dvojica.  Nije znao da je tog časa bio mrtav. Katkad bih ležala uz njega u mraku, osluškujući zemlju koja je sad bila dio moje krvi i mesa, i mislila bih: Anse. Zašto Anse. Zašto si ti Anse. Mislila bih o njegovu imenu sve dok tu riječ ne bih nakon nekog vremena vidjela kao oblik, kao posudu, i gledala bih ga kako se rastapa i teče u nju poput hladne melase što teče iz tame u posudu, sve dok ćup ne bi stajao  pun i nepokretan: značajan oblik potpuno beživotan poput praznog okvira vrata; a onda bih otkrila da sam zaboravila ime tog ćupa. Mislila bih: Oblik moga tijela, tamo gdje sam nekoć bila djevica, ima oblik i nisam mogla u mislima uobličiti  Anse, nisam se mogla sjetiti  Anse. Nije se radilo o tome da ja ne mogu o sebi misliti kao o nekom tko više nije djevica, jer sad sam bila troje. I kad bih pomislila Cash i  Darl   na taj način sve dok njihova imena ne bi umrla i stvrdnuta se u oblik i zatim izblijedjela u ništa, rekla bih, U redu. Nije važno. Nije važno kako ih zovu. I tako kad bi mi Cora Tull rekla da nisam prava majka, mislila bih kako riječi odlaze ravno gore u tankoj crti, brze i bezazlene, a kako se djela strašno vuku po zemlji, držeći se tla, tako da se nakon stanovitog vremena te dvije crte previše udalje jedna od druge da bi ih jedna ista osoba mogla opkoračiti; i da su grijeh i ljubav i strah samo zvuci koje ljudi koji nikad nisu griješili, ni ljubili, ni strahovali, rabe za ono što nikad nisu osjetili i ne mogu osjetiti dok ne zaborave riječi. Kao Cora, koja čak ne zna ni kuhati.

Ona bi mi govorila što dugujem svojoj djeci i Anseu i Bogu. Dala sam Anseu djecu. Ja ih nisam tražila. Nisam od njega tražila čak ni ono što mi je mogao dati: ne-Ansea. Bila je to moja dužnost  prema njemu, da ne tražim to od njega, i ja sam ispunila tu dužnost. Ja ću biti ja; pustit ću njega da  bude oblik i odjek svoje riječi. To je bilo više od onog što je on tražio, jer on nije mogao tražiti to i  biti Anse, upotrebljavajući sebe tako s jednom riječi. A onda je umro. On nije znao da je mrtav. Ležala bih uz njega u mraku, osluškujući mračnu zemlju kako govori o Božjoj ljubavi i Njegovoj ljepoti i Njegovu grijehu; osluškujući mračnu bezglasnost u kojoj su riječi djela, i one druge riječi koje nisu djela, koje su samo praznine u ljudskim manjkavostima, kako dopiru odozgo poput krikova gusaka iz divlje tame u onim nekadašnjim strašnim noćima, petljajući oko djela poput siročića kojima su pokazali dva lica u gomili i rekli im, To je vaš otac, vaša majka. Vjerovala sam da sam to našla. Vjerovala sam da je razlog dužnost prema živima, prema strašnoj krvi, gorkoj crvenoj bujici što ključa kroz zemlju. Mislila bih o grijehu kao što bih mislila o odjeći koju smo oboje nosili pred svijetom, kao o oprezu nužnom zato što je on bio on, a ja sam bila ja; tom grijehu utoliko potpunijem i strašnijem jer je sredstvo određeno od Boga koji je stvorio grijeh, da  posveti grijeh koji je On stvorio. Dok sam čekala na njega u šumi, čekajući ga prije nego što bi me vidio, zamišljala bih ga odjevenog u grijeh. Zamišljala bih ga kako i on mene zamišlja odjevenu u grijeh, on je bio ljepši jer je halja koju je zamijenio grijehom bila posvećena. Mislila bih o grijehu kao o odjeći koju ćemo skinuti kako bismo oblikovali i ukrotili strašnu krv prema izgubljenom odjeku mrtve riječi visoko u zraku. Onda bih ponovo legla s Anseom - nisam mu lagala: samo sam ga odbila,  baš kao što sam odbila Casha i Darla od sise kad je prošlo vrijeme dojenja - osluškujući mračnu zemlju kako govori svojim bezglasnim govorom.  Ništa nisam skrivala. Nikoga nisam pokušala varati. Bilo bi mi svejedno. Samo sam poduzela mjere opreza koje je on smatrao potrebnima zbog sebe, nisam to činila zbog svoje sigurnosti, nego ednostavno na isti način kao što sam pred licem svijeta nosila odjeću. I onda, kad bi mi Cora govorila, mislila bih kako uzvišene mrtve riječi, čini se, s vremenom izgube čak i značenje svog mrtvog zvuka. A onda je tome došao kraj. Kraj u smislu da je on otišao i ja sam znala da ga, premda ću ga  ponovo vidjeti, nikad više neću vidjeti kako hitro i potajno dolazi k meni kroz šumu odjeven u grijeh kao u ljubavno ruho koje već razgrće i nosi ustranu brzina kojom mi potajno prilazi. Ali za mene nije bio kraj. Hoću reći, nije bio kraj u smislu početka i svršetka, jer za mene tada ništa nije imalo početka ni svršetka. Čak sam i Ansea još uvijek obuzdavala, ne kao da ga privremeno držim podalje od sebe, nego kao da nikad nije ni bilo drugačije. Moja su djeca proistekla samo od mene, od ove divlje krvi što ključa uz tlo, od mene i svega što živi; od nikoga i od svih. Onda sam otkrila da nosim Jewela. Kad sam se trgnula kako bih se sjetila to otkriti, već je bio u meni više od dva mjeseca. Moj je otac rekao kako živimo zato da bismo se pripremili ostati mrtvi. Napokon sam shvatila što e time htio reći i shvatila sam da on ni sam nije mogao znati što time hoće reći, jer muškarac ne može ništa znati o čišćenju kuće nakon toga. I tako sam očistila kuću. Kad sam rađala Jewela - ležala sam pokraj svjetiljke, pridižući glavu vlastitim rukama, gledajući ga kako preklapa i spaja šavovima kožu prije nego je dijete počelo disati - divlja je krv otekla i njezin je šum prestao. Nakon toga je  postojalo samo mlijeko, toplo i smireno, i ja ležim smirena u sporoj tišini, pripremajući se da očistim svoju kuću.

Dala sam Anseu Dewey Dell da poništi Jewela. Onda sam mu dala Vardamana da zamijeni dijete koje sam mu ukrala. I  , tako on sad ima troje djece koja su njegova, a ne moja. I nakon toga sam se mogla pripremiti da umrem. Jednog sam dana razgovarala s Corom. Ona je molila za mene jer je vjerovala da sam slijepa za grijeh, htjela je da i ja kleknem i molim, jer ljudima za koje je grijeh samo pitanje riječi, za njih se i spasenje sastoji samo od riječi.

WHITFIELD Kad mi rekoše da ona umire, cijelu tu noć provedoh hrvajući se s Nečastivim i pobijedih silu nečistu. Otvoriše mi se oči za neizmjernu veličinu moga grijeha; napokon ugledah pravo svjetlo,  padoh na koljena i ispovjedih se Bogu, moleći ga neka me uputi što da činim i On me uputi. - Ustani reče. - Pođi u tu kuću u koju si unio živu laž, među te ljude pred kojima si okaljao Moju Riječ; ispovjedi glasno svoj grijeh. Na njima je, na tom prevarenom suprugu da ti oprosti, a ne na Meni. - I a pođoh. Kad čuh da je Tullov most odnijela voda, rekoh: - Hvala ti, o Gospode, o Moćni Vladaru svega svijeta; - jer po tim teškoćama koje ću trebati svladati vidjeh da me On nije napustio; da će trenutak kad me milostivo primi natrag u Svoj sveti mir i ljubav biti zbog toga još slađi. - Samo ne dopusti da poginem prije nego što isprosim oproštenje tog čovjeka čije sam povjerenje iznevjerio molio sam. - Ne dopusti da dođem prekasno; ne dopusti da priča o mom i njenom prijestupu poteče s njezinih usnica, umjesto s mojih. Ona se tada bila zaklela da to nikad neće reći, ali strašno je gledati u oči vječnosti: nisam li se i ja hrvao bedro o bedro s Nečastivim? ne dopusti da nosim na duši još i grijeh njezine prekršene zakletve. Ne dopusti da se vode Tvoje Moćne Srdžbe sklope nada mnom dok  ne očistim dušu od grijeha u nazočnosti onih kojima sam naudio.  Njegova me je ruka sigurno nosila iznad povodnja i otklanjala od mene opasnosti nabujalih voda. Moj se konj prestrašio, a i meni je srce klonulo kad vidjeh trupce i stabla istrgnuta iz korijena kako ure prema meni i shvatih koliko sam malen. Ali mi duša nije klonula: svaki put iznova vidjeh kako mijenjaju smjer trenutak prije konačnog uništenja i podigoh glas da nadglasam huku potopa: - Slava  budi Tebi, o Moćni Gospodaru i Kralju. Ovo je znak da ću očistiti svoju dušu i doći ponovo pod okrilje Tvoje vječne ljubavi. Znao sam tada da mi je oprošteno. Poplava, opasnost, ostadoše za mnom i dok sam jahao dalje opet po čvrstome tlu i približavao se pozornici svoje getsemanske kušnje, smišljao sam riječi koje ću izreći. Ući ću u kuću; zaustavit ću je prije nego što progovori; reći ću njenom suprugu: - Anse, zgriješio sam. Čini sa mnom što hoćeš. Činilo se kao da je to već izvršeno. Osjećao sam se u duši slobodnijim, spokojnijim nego što sam se već godinama osjećao; kao da se već u mene ponovo uselio trajni mir dok sam jašio dalje. Vidio sam Njegovu ruku slijeva i zdesna; u srcu sam čuo Njegov glas: - Hrabro naprijed. Ja sam s tobom. A onda stigoh do Tullove kuće. Njegova najmlađa kći istrči iz kuće i zazove me dok sam prolazio. Reče mi da je ona već umrla. Zgriješio sam, o Gospodine. Ti znaš koliko se kajem i znaš da sam duhom bio voljan. Ali Bog je milosrdan; On će prihvatiti volju kao čin, On koji zna da sam Anseu govorio riječi svoje ispovijedi dok sam ih smišljao, premda on nije bio tamo. Bog je taj, koji je u Svojoj beskrajnoj mudrosti

zadržao riječi na njezinim umirućim usnicama dok je ležala okružena onima koji su je voljeli i koji su oj vjerovali; moje je zadržala muka s vodom koju sam prebrodio poduprt snagom Njegove ruke. Slava Tebi u Tvojoj dobrostivoj i svemogućoj ljubavi; O, slava Ti. Uđoh u kuću žalosti, skromno prebivalište u kojem ležaše još jedan grješan smrtni stvor dok duša njezina stajaše pred strašnim i neopozivim sudom, mir pepelu njezinu. - Milost Božja bila vazda na kući ovoj - rekoh.

DARL  Na konju je  odjahao do Armstida i vratio se na konju,  vodeći Armstidove mazge. Upregnuli smo ih i položili Casha povrh Addie. Kad smo ga polegli opet je povraćao, ali je ovog puta na vrijeme okrenuo glavu nad dno kola. - Dobio je još i udarac u želudac - rekao je Vernon. - Možda ga je konj ritnuo i u želudac - rekao sam. - Jel te ritnuo u želudac, Cash? Pokušao je nešto reći. Dewey Dell mu je ponovo obrisala usta. - Što kaže? - upita Vernon. - Što hoćeš, Cash? - pitala je Dewey Dell. Nagnula se nad njega. - Njegov alat - rekla je. Vernon  pokupi alat i stavi ga u kola. Dewey Dell pridigne Cashu glavu kako bi ga mogao vidjeti. Krenuli smo, Dewey Dell i ja sjeli smo uz Casha kako bismo ga pridržavali, a on je na konju jahao ispred  kola. Vernon je neko vrijeme stajao i gledao za nama. Onda se okrenuo i pošao natrag prema mostu. Hodao je sitnim koracima, otresajući mokre rukave košulje kao da se netom smočio. On je sjedio na konju ispred ulaza u dvorište.  Armstid je čekao na ulazu. Zaustavili smo se i on e sjašio pa smo spustili Casha iz kola i ponijeli ga u kuću, gdje je gospođa Armstid već pripremila krevet. Ostavili smo nju i Dewey Dell da ga svuku. Mi smo pošli za ćaćom vani do kola. On se popeo odostrag u kola i ušao je s njima u dvorište, a mi smo pješice išli za kolima. Močenje je pomoglo, jer je Armstid rekao. - Izvolite gore, u kuću. To možete ostaviti ovdje. - On je došao za nama, vodeći konja, te stao uz kola, s uzdama u ruci. - Hvala ti - rekao je ćaća. - Smjestit ćemo se u onu šupu dolje. Znam da smo vam na smetnju. - Izvolite u kuću - reče Armstid. On je opet na licu imao onaj drveni izraz; onaj prkosan, osoran, ajapuren ukočen izraz kao da su mu lice i oči dvije boje drveta, ali pogrešno raspoređene: blijedo e ono što treba biti tamno, a tamno ono što treba biti blijedo. Košulja mu se počela sušiti, ali se oš uvijek lijepila za njega kad bi se pomaknuo. - Ona bi to cijenila - rekao je ćaća. Ispregnuli smo mazge i odgurali kola natraške u šupu. Jedna je strana šupe bila otvorena. - Tu ćete bit’ zaštićeni od kiše - rekao je Armstid. - Ali ako biste radije... U dnu šupe bilo je nekoliko hrđavih ploča krovnog lima. Uzeli smo dvije ploče i prislonili ih pred otvorenu stranu šupe. - Izvolite u kuću - reče Armstid.

- Hvala ti - reče ćaća. - Bio bih ti uistinu zahvalan ako njima daš nešto da prigrizu. - Jasno - odgovori Armstid. - Lula će pripravit’ večeru čim se pobrine za Casha. - On je opet  otišao do konja i skidao je s njega sedlo, a vlažna mu se košulja lijepila za tijelo pri  svakom pokretu. Ćaća nije htio ulaziti u kuću. - Dođi jesti - rekao je Armstid. - Večera je zamalo gotova. - Meni se ništa ne jede - reče ćaća. - Zahvaljujem ti se. - Dođi unutra, osuši se i pojedi nešto - reče Armstid. - Tu je na sigurnom, ništa se neće dogoditi. - Samo zbog nje - reče ćaća. - Samo njoj za volju jedem. Ostao sam bez mazgi, bez ičega. Ali ona će svakom od vas bit’ zahvalna. - Jasno - reče Armstid. - Dođite lijepo svi u kuću i osušite se. Ali nakon što je Armstid dao ćaći da nešto popije, ćaća se osjećao bolje, a kad smo otišli u kuću da vidimo kako je Cash on nije došao s nama. Kad sam se osvrnuo vidio sam ga kako vodi konja u  staju  već je pričao o tome kako treba nabaviti novu zapregu i do večere ju je već tako reći kupio. On e tamo dolje u staji, gipko se provlači uz šareni propinjući kovitlac u pregradu s njime. Penje se na jasle i vuče sijeno sa sjenika i izlazi iz pregrade i traži i nalazi češagiju. Onda se vraća i hitro klizne pokraj jednog jedinog snažnog udarca kopita i prilazi konju tamo gdje ga ne može dohvatiti. Počinje ga četkati, držeći se unutrašnje strane udarnog kruga kopita, gipko oput kakvog akrobata, psujući konja ispod glasa opscenim izrazima nježnosti. Konj zabacuje lavu, iskeženih zubi; oči mu kolutaju u sumraku poput staklenih kugli na sjajnom baršunu kad ga on udari po glavi obratnom stranom češagije.

ARMSTID  No nakon što sam mu dao još jedan gutljaj whiskyja i kad je večera bila zamalo pripravljena, on e već od nekoga kupio zapregu, na kredu. Tad je već mjerkao i birao, govorio kako mu se ne sviđa ovaj par i kako ne bi dao svoj novac za nešto čega je vlasnik taj i taj, čak ni za kokošinjac. - Mogao bi otići do Snopesa - rekao sam mu. - On ima tri ili četiri para. Možda bi ti jedan od njih odgovarao. On je onda počeo žvakati onim svojim bezubim ustima, gledajući me kao da ja imam jedini par  mazgi u čitavom kraju i neću mu ih prodati, dok je meni bilo jasno kako se oni najvjerojatnije nikad neće izvući iz mog dvorišta ako ih ne izvuče moja zaprega. Samo ne znam što će s mazgama, ako ih dobiju. Littlejohn mi je rekao da je rijeka odnijela nasip u dolini Haley u dužini od tri kilometra i da se do Jeffersona može doći jedino zaobilaznim putem preko Mottsona. Ali to je bio Anseov problem. - S njim je teško trgovat’ - reče, žvačući bezubo. Ali kad sam mu dao još jedan gutljaj nakon večere, malo se razvedrio. Namjeravao se vratiti u šupu i bdjeti uz nju. Možda je mislio, ako samo ostane tamo dolje, spreman za pokret, možda će mu sveti Nikola donijeti par mazgi. - Ali  pretpostavljam da ga mogu nagovorit’ - reče. - Svaki će čovjek pomoć’ svom bližnjem u nevolji, ako u njemu ima barem kap kršćanske krvi. - Naravno, ja ću ti rado posuditi svoje - rekoh, znajući koliko on vjeruje da je to razlog. - Hvala ti - reče on. - Ona će se htjet’ vozit’ s našima. - kaže, znajući koliko ja vjerujem da je to razlog. Poslije večere Jewel je odjahao prijeko do Zavoja po Peabodyja. Čuo sam da bi trebao danas biti tamo kod Varnera. Vratio se oko ponoći. Peabody je otišao negdje dolje iza Invernessa, ali je s njim došao stric Billy, sa svojom torbom konjskog liječnika. Kako on kaže, čovjek se, sve u svemu, ne razlikuje baš mnogo od konja ili mazge, osim što mazga ili konj imaju malo više pameti. - Što si to sad izveo, dječače? - kaže, gledajući Casha. - Dajte mi madrac, stolac i čašu whiskyja - kaže.  Natjerao je Casha da popije whisky, onda je Ansea istjerao iz sobe. - Sreća što je to ista noga koju e slomio prošlog ljeta - kaže Anse snuždeno, žvačući bezubim ustima i trepćući. - I to je već nešto. Položili smo presavijeni madrac Cashu preko nogu i na njega stavili stolac, pa smo ja i Jewel sjeli na stolac, cura je držala svjetiljku, a stric Billy je strpao u usta malo duhana za žvakanje i dao se na  posao. Cash se neko vrijeme prilično žestoko borio dok se nije onesvijestio. Potom je mirno ležao, a na licu su mu stajale krupne graške znoja koje kao da su se počele kotrljati i onda se zaustavile da ga  pričekaju. Kad je došao k svijesti, stric Billy je već bio pokupio svoje stvari i otišao. Stalno je pokušavao nešto reći dok se cura nije prignula i obrisala mu usta. - Njegov alat - rekla je. - Ja sam ga donio - reče Darl. - Kod mene je. On opet pokuša nešto reći; ona se nagne nad njega. - Hoće ga vidjet’ - reče. I tako Darl odnese alat u sobu da ga on može vidjeti. Gurnuli su ga pod krevet, tako da Cash može pružiti ruku i dotaknuti alatke kad mu bude bolje. Ujutro je Anse uzeo onog konja i odjahao do Zavoja da razgovara sa Snopesom. On i Jewel stajali su neko vrijeme u dvorištu i razgovarali, a onda se Anse popeo na konja i odjahao. Mislim da je to bilo prvi put što je Jewel pustio da netko drugi jaše tog konja i sve

dok se Anse nije vratio, uznemireno se vrtio oko kuće gledajući cestu kao da bi najradije potrčao za Anseom i uzeo mu konja.  Negdje oko devet sati već je postalo prilično vruće. Tada sam ugledao prvog lešinara. Zato što je  bio u vodi, pretpostavljam. U svakom slučaju, bio je već uvelike dan kad sam ih vidio. Srećom,  povjetarac je nosio miris od kuće, tako da su se pojavili tek kad je jutro već bilo poodmaklo. Ali čim sam ih vidio, učinilo mi se da osjećam vonj na kilometar i pol daleko, u polju, od samog pogleda na njih, a oni su kružili i kružili tako da je čitav okrug mogao vidjeti što je u mojoj šupi. Bio sam još dobrih osam stotina metara od kuće kad sam čuo onog dečka kako kriči. Pomislio sam da je možda upao u bunar ili tako nešto pa sam požurio i trčeći ušao u dvorište.  Najmanje ih je tucet sjedilo na krovu šupe, a onaj dečko je ganjao još jednog po dvorištu kao da je tukac, a on je poletio tek toliko da mu umakne i tromo mašući krilima spustio se opet na krov šupe u kojoj ga je bio našao kako sjedi na lijesu. Tad je već bilo svojski zagrijalo i povjetarac je prestao ili  promijenio smjer ili što ja znam, pa sam krenuo po Jewela, ali je u to Lula izašla pred kuću. - Moraš nešto učinit’ - rekla je. - Ovo je zločin. - To upravo i kanim - rekao sam. - To je zločin - rekla je ona. - Trebao bi odgovarat’ pred zakonom što ovako s njom postupa. - On se trudi da je pokopa kako najbolje umije - odgovorio sam joj. I tako sam našao Jewela i  pitao ga ne bi li uzeo jednu od mazgi i odjahao do Zavoja da vidi što je s Anseom. Ništa mi nije odgovorio. Samo me je gledao onim svojim blijedim očima i stišćući zube tako da mu je vilica  pobijelila poput kosti, a onda se okrenuo i počeo zvati Darla. - Što misliš učinit’? - pitao sam ga.  Nije mi odgovorio. Darl je izišao iz kuće. - Dođi - rekao mu je Jewel. - Što namjeravaš učinit’? - pitao je Darl. - Maknut ću kola - odgovori mu Jewel preko ramena. - Nemoj biti glup - rekao sam. - Nisam time ništa mislio. Vi tu ništa ne možete. - I Darl je oklijevao, ali Jewela ništa nije moglo smiriti. - Začepi tu svoju prokletu gubicu - kaže on. - Negdje mora stajat’ - reče mu Darl. - Krenut ćemo čim se ćaća vrati. - Nećeš mi pomoć’? - kaže Jewel, a one njegove blijede oči nekako kao da urlaju i čitavo mu se lice trese kao u groznici. - Ne - reče Darl. - Neću. Pričekaj dok se vrati ćaća. I tako sam stajao u vratima i gledao ga kako gura i vuče ta kola. Tlo je pod nadstrešnicom bilo koso i u jednom trenutku pomislio sam da će izbiti stražnji zid šupe. Onda je zazvonilo zvono za ručak. Zazvao sam ga, ali se on nije osvrnuo. - Dođi na ručak - rekao sam. - Pozovi tog dječaka. - Ali nije mi odgovorio, pa sam otišao ručati. Cura je otišla dolje po dječaka, ali se vratila bez njega.  Negdje u pola ručka, opet smo ga čuli kako kriči, tjerajući onog lešinara od kola. - To je zločin - reče Lula. - Zločin. - On čini sve što može - rekoh. - Sa Snopesom ne možeš obavit’ posao u trideset minuta. Sjedit će cijelo popodne u hladovini i cjenkati se. - Čini? - kaže ona. - Čini? On je već previše učinio.

I pretpostavljam da jest. Nesreća je samo što će njegovo odustajanje ubrzo natjerati nas da nešto učinimo. On ne može kupiti mazge ni od koga, a pogotovo ne od Snopesa, ako nema nešto što će dati u zalog, nešto za što još nije znao hoće li mu primiti kao zalog. I tako, kad sam se vratio u polje,  pogledao sam svoje mazge i već sam se s njima oprostio na neko vrijeme. A kad sam se te večeri vratio kući, nakon što je sunce čitav dan sjalo na onu šupu, nisam baš bio siguran da ću požaliti što sam mu ih posudio. Dojahao je baš kad sam izišao na trijem gdje su svi oni čekali. Izgledao je nekako čudno: nekako oš turobnije nego obično, a u isti mah nekako ponosno. Kao da je napravio nešto što je smatrao lukavim potezom, ali sad više nije sasvim siguran kako će drugi na to gledati. - Nabavio sam zapregu - rekao je. - Kupio si zapregu od Snopesa? - upitao sam. - Pa, pretpostavljam da Snopes nije jedini u ovom kraju koji se zna pogađat’ - odgovorio je. - Jasno - rekao sam. On je gledao Jewela, tim nekakvim čudnim pogledom, ali Jewel je već sišao s trijema i išao je prema konju. Da vidi što mu je Anse napravio, pretpostavljam. - Jewel - reče Anse. Jewel se osvrne. - Dođi ovamo - reče Anse. Jewel se vrati nekoliko koraka i  ponovo stane. , - Što hoćeš? - upita. - Znači, dobio si mazge od Snopesa - rekoh. - Pretpostavljam da će ih on noćas poslat’ ovamo? Morate ujutro rano krenut’, s obzirom da morate preko Mottsona. On tada promijeni taj izraz koji je neko vrijeme imao. Opet je poprimio onaj paćenički izraz kakav e uvijek imao, žvačući bezubim ustima. - Ja činim ono što mogu - reče. - Bog mi je svjedok, nema na ovom svijetu čovjeka koji je pretrpio tolike kušnje i poruge koliko sam ih ja pretrpio. - Čovjek koji je upravo nadigrao Snopesa u trgovanju trebao bi se prilično dobro osjećati - rekoh. - Što si mu dao, Anse?  Nije gledao u mene. - Dao sam mu u zalog svoju pokretnu imovinu, kultivator i sijačicu odgovorio mi je. - Ali to ne vrijedi ni četrdeset dolara. Koliko daleko misliš stić’ sa zapregom vrijednom četrdeset dolara? Svi su ga sad gledali, šutke i ustrajno. Jewel na mjestu gdje je stao, vrativši se pola puta, čekajući da ode do konja. - Dao sam druge stvari - reče Anse. Opet je počeo mijesiti ustima, stojeći tamo kao da čeka da ga netko udari i kao da je već odlučio da se neće braniti. - Koje druge stvari? - pitao je Darl. - K vragu - rekao sam. - Uzmi moje mazge. Možeš mi ih vratit’. Ja ću se već nekako snaći. - Znači zato si sinoć pretraživao Cashovu odjeću - reče Darl. Rekao je to kao da te riječi čita iz novina. Kao da mu je sasvim svejedno. Jewel se sad vratio, stajao je tamo, gledajući Ansea tim svojim staklenim očima. - Cash je tim novcem mislio kupiti od Suratta onu spravu što govori reče Darl. Anse je stajao tamo, žvačući u prazno. Jewel ga je gledao. Još ni jednom nije trepnuo. - Ali to je samo osam dolara više - nastavi Darl, tim glasom kao da samo sluša vlastite riječi, ali ga se one ništa ne tiču. - To još uvijek nije dosta za mazge.

Anse pogleda Jewela, nakratko, samo kao klizne očima na tu stranu, a onda opet obori pogled. Sam Bog zna je li se ikad iko toliko napatio - reče. Oni još uvijek ništa ne govore. Samo ga gledaju, čekaju, a on klizi očima prema njihovim stopalima i uz noge, ali ne ide dalje od toga. - I konja - reče. - Kojeg konja? - pitao je Jewel. Anse je samo stajao tamo. Odnio me vrag, ako čovjek nije kadar  natjerati sinove na posluh, treba ih otjerati od kuće, ma kako bili veliki. A ako to nije kadar, odnio me vrag ako onda ne bi sam trebao otići. Odnio me vrag ako ja to ne bih napravio. - Hoćeš reć’ da si  pokušao trampit’ moga konja? - kaže Jewel. Anse stoji tamo, mlitavo opuštenih ruku. - Već petnaest godina nemam jednog zuba u glavi - kaže. Bog mi je svjedok. On zna da petnaest godina nisam jeo jela koja je On namijenio čovjeku za jest kako bi održao snagu i štedio sam novčić ovdje, novčić tamo, kako moja obitelj ne bi trpjela zbog tog, kako bi sebi kupio zube da mogu jest’ hranu koju Bog zapovijeda. Dao sam taj novac. Mislio sam, ako se ja mogu odreć’ jela, moji sinovi se mogu odreć’ jahanja. Tako sam mislio, Bog mi je svjedok. Jewel stoji s rukama na bokovima, gledajući u Ansea. Onda skrene pogled. Gleda u daljinu, preko  polja, lice mu je mimo, kao od kamena, kao da netko drugi govori o nečijem tuđem konju, a on čak i ne sluša. Onda polako otpljune i reče - Dovraga - i okrene se i ode do ulaza i odveže konja i uzjaše ga. Konj je već kasao kad je Jewel uskočio u sedlo i čim mu se našao na leđima, pojurili su niz cestu kao da ih ganja policija. Tako su nam nestali iz vida, njih dvojica kao neka vrsta šarenog vihora. - No, dobro - kažem mu. - Uzmi moje mazge - rekoh. Ali on nije htio ni čuti. I čak nisu htjeli više ni ostati, a onaj je dječak čitav dan tjerao lešinare po suncu dok zamalo nije postao isto toliko lud kao i svi ostali. - Ostavite barem Casha ovdje - rekao sam im. Ali nisu ga htjeli ostaviti Napravili su od popluna ležaj za njega na lijesu i položili ga na njega i stavili njegov alat uz njega, a onda smo upregli moje mazge i odvukli kola otprilike kilometar i pol niz cestu. - Ako ćemo te ovdje smetat’ - kaže mi Anse - samo reci. - Jasno - rekoh. - Ovdje će biti dobro. I sigurno. Sad dođite sa mnom i večerajte. - Zahvaljujem ti - reče Anse. - Imamo nešto malo u košari. Bit će dovoljno. - Odakle vam to? - pitao sam. - Ponijeli smo od kuće. - Ali to će sad već biti staro - rekoh. - Dođite pojesti nešto toplo. Ali nisu htjeli. - Mislim da će bit’ dovoljno. - I tako sam ih ostavio tamo da čuče oko male vatre, čekajući sam Bog zna što. Vratio sam se kući. Stalno sam mislio na njih tamo i na onog momka kako je odjurio na tom konju. I kako je to posljednji put što su ga vidjeli. I odnio me vrag ako sam mu to mogao zamjeriti. Ne zato što nije htio dati konja, nego što se odvojio od takve proklete budale kao što je Anse. Odnosno, tako sam tada mislio. Jer, tako mi svega, ako u takvim ljudima kao što je Anse nema nešto što čovjeka tjera da im pomogne, čak i onda kad zna da će se već sljedećeg trenutka zbog toga lupati po glavi. Jer, otprilike jedan sat nakon doručka sljedećeg jutra pojavi se Eustace Grimm koji radi na Snopesovom imanju s dvije mazge, tražeći Ansea. - Mislio sam da se on i Anse nisu pogodili - rekoh. - Jasno da jesu - reče Eustace. - Oni su samo htjeli tog konja. K’o što rekoh gospodinu Snopesu, daje ove mazge za pe’set dolara, a da je samo njegov stric Flem zadrž’o one teksaške konje kad ih je im’o, Anse nikad ne bi...

- Konja? - pitao sam. - Anseov mali je uzeo tog konja i izgubio se sinoć odavde, vjerojatno je već na pola puta do Teksasa, a Anse... - Nisam znao ko ga je doveo - reče Eustace. - Nisam vidio nikog. Samo sam jutros naš’o konja u staji kad sam poš’o nahranit’ mazge i rek’o sam gospodinu Snopesu, a on mi reče da vodim mazge amo.  No, sad ga sigurno nikad više neće vidjeti. Pretpostavljam da će za Božić možda dobiti od njega razglednicu iz Teksasa. A da to nije napravio Jewel, pretpostavljam da bih mu pomogao ja; toliko mu ipak dugujem. Odnio me vrag ako Anse nekako ne začara čovjeka. Odnio me vrag ako on nije neki čudan svat.

VARDAMAN Sad ih je sedam, u malim visokim crnim krugovima. - Gledaj, Darl - kažem: - vidiš? On pogleda gore. Promatramo ih u malim visokim crnim krugovima nekretanja. - Jučer su bila samo četiri - kažem. Bilo ih je više od četiri na šupi. - Znaš što bih ja napravio kad bi on opet pokušao sletjet’ na kola? - kažem. - Što bi napravio? - pita Darl. - Ne bih ga pustio sletit’ na nju - kaže. - Ne bih ga pustio sletit’ ni na Casha. Cash je bolestan. Bolestan je na lijesu. Ali moja majka je riba. - Moramo kupit’ kakav lijek u Mottsonu - kaže ćaća. - Mislim da ćemo jednostavno morat’. - Kako ti je, Cash? - pita Darl. - Nije strašno - kaže Cash. - Hoćeš da ju još malo više podignemo? - pita Darl. Cash ima slomljenu nogu. Imao je dvije slomljene noge. Leži na lijesu s pokrivačem smotanim ispod glave i komadom drveta ispod koljena. - Pretpostavljam da smo ga trebali ostavit’ kod Armstida - kaže ćaća. Ja nemam slomljenu nogu i ćaća nema i Darl nema i - Samo mi smeta truckanje - kaže Cash.  Nekako kao da malo zastruže kraj o kraj kad kola bubnu. Nije strašno. - Jewel  je otišao. On i njegov konj otišli su jednog dana u vrijeme večere - To je zato što ona ne bi htjela da budemo nekom nešto dužni - kaže ćaća. - Bog vidi, ja se trudim više nego što se iko ikad trudio -  Je li to zato, Darl, što je Jewelova majka konj? kažem. - Možda mogu malo jače zategnut’ uže - kaže Darl.  Zato smo Jewel i ja bili u šupi i ona je bila u kolima jer konj živi u staji i ja sam morao stalno tjerat’ lešinara od  - Ako ti se da - kaže Cash. I Dewey Dell nema slomljenu nogu i ja nemam. Cash je moj brat. Zaustavljamo se. Kad Darl popusti uže, Cash se ponovo počne znojiti. Vide mu se zubi. - Boli? - pita Darl.

- Mislim da je bolje da ga vratiš - kaže Cash. Darl vraća uže natrag, zatežući iz sve snage. Cashu se opet vide zubi. - Boli? - pita Darl. - Nije strašno - kaže Cash. - Hoćeš da ćaća sporije vozi? - pita Darl. - Ne - kaže Cash. - Nema vremena za otezanje. Nije strašno. - Morat ćemo kupit’ kakav lijek u Mottsonu - kaže ćaća. - Mislim da ćemo morat’. - Reci mu da krene - kaže Cash. Krećemo dalje. Dewey Dell se nagne natrag i obriše Cashu lice. Cash je moj brat.  Ali Jewelova majka je konj. Moja majka je riba. Darl kaže da ću je možda vidjet’  kad opet dođemo do vode, a Dewey Dell je rekla, Ona je u lijesu, kako je mogla izać’? Izašla je van kroz rupe koje sam ja izbušio, u vodu rekao sam, i kad opet dođemo do vode, vidjet  ću je. Moja majka nije u lijesu. Moja majka ne zaudara tako. Moja majka je riba - Ti će kolači lijepo izgledat’ kad stignemo u Jefferson - kaže Darl. Dewey Dell ne okreće glavu prema njemu. - Bolje ih pokušaj prodat’ u Mottsonu - kaže Darl. - Kad ćemo stić’ u Mottson, Darl? - pitam. - Sutra - kaže Darl. - Ako se ove mazge ne raspadnu. Snopes ih je izgleda hranio piljevinom. - Zašto ih je Snopes hranio piljevinom, Darl? - pitam. - Gledaj - kaže Darl. - Vidiš? Sad ih je devet, visoko u malim visokim crnim krugovima. Kad smo stigli u podnožje brda ćaća zaustavi kola i Darl, Dewey Dell i ja silazimo. Cash ne može hodat’jer ima slomljenu nogu. - Hajde, mazge - kaže ćaća. Mazge se uspinju s naporom; kola škripe. Darl, Dewey Dell i ja hodamo iza kola, uzbrdo. Kad smo se popeli na vrh brda, ćaća ustavlja mazge i mi se vraćamo u kola. Sad ih je deset, visoko u malim visokim crnim krugovima na nebu.

MOSELEY Slučajno sam podigao pogled i ugledao je pred izlogom kako gleda unutra. Nije stajala blizu staklu i ni u što posebno nije gledala; samo je stajala tamo glave okrenute ovamo i očiju uprtih ravno u mene i nekako kao praznog pogleda, kao da čeka na nekakav znak. Kad sam ponovo pogledao, išla e prema vratima. Trenutak je kao petljala oko vanjskih vrata s mrežom protiv komaraca, kako to oni obično rade, i ušla unutra. Imala je slamnati šeširić krutog oboda nataknut na vrh glave i nosila je nekakav paketić, omotan u novinski papir: pomislio sam da ima četvrt dolara ili najviše dolar i da će, nakon što prvo malo razgleda naokolo, kupiti možda kakav jeftin češalj ili bočicu crnačke toaletne vode, pa sam je ostavio na miru minutu ili tako nekako, osim što sam zapazio da je ljepušna na nekakav  prkosan, nezgrapan način i da izgleda daleko bolje u svojoj pamučnoj haljini i čistog, nenašminkanog

lica, nego što će izgledati nakon što kupi bilo što za što se konačno odluči. Ili mi kaže što želi. Znao sam da se odlučila još prije nego što je ušla. Ali morate im dati vremena. Zato sam nastavio s onim što sam radio, računajući da ću pustiti Alberta neka je posluži kad joj je on već prišao pokraj spremnika s osvježavajućim pićima, ali Albert se vratio do mene. - Ta žena - reče. - Pogledajte vi što ona hoće. - A što hoće? - rekao sam. - Ne znam. Ne mogu iz nje izvuć’ ni riječi. Bolje je vi poslužite. I tako sam obišao oko tezge. Vidio sam da je bosa, stajala je punim tabanom na podu i opušteno, kao da je na to navikla. Zurila je u mene, držeći onaj zamotuljak: vidio sam da ima valjda najcrnje oči koje sam ikad vidio i da mi je nepoznata. Nisam se mogao sjetiti da sam je ikad dosad vidio u Mottsonu. - Mogu li vam nešto pomoći? - pitao sam. Ona još uvijek ništa nije govorila. Zurila je u mene ne trepćući. Onda je pogledala iza sebe na ljude oko spremnika s pićima. Zatim se mimo mene zagledala prema stražnjem dijelu dućana. - Želite pogledati neke stvari za toaletu? - pitao sam. - Ili želite neki lijek? - Tako je - rekla je. Brzo se opet osvrnula na ljude oko tezge s pićima. Tako sam pomislio da ju je možda mama ili netko drugi poslao po neku od ovih ženskih gluposti pa ju je sram pitati. Znao sam da ne bi mogla imati takav ten da ona sama to upotrebljava, pogotovo jer je jedva imala dovoljno godina da uopće zna čemu to služi. Žalosno je kako se žene truju tim stvarima. Ali čovjek to mora imati na skladištu u ovoj zemlji ili može odmah zatvoriti dućan. - Oh - rekao sam. - Što vi upotrebljavate? Imamo... - Opet me je pogledala, gotovo kao da kaže tiše - i zatim se opet zagledala prema stražnjem dijelu trgovine. - Rađe bi išla tamo - rekla je. - U redu - rekao sam. Morate im ugađati. Tako uštedite na vremenu. Pošao sam za njom prema stražnjem dijelu. Stavila je ruku na pregradu. - Tamo nema ništa osim ormarića s lijekovima - rekao sam. - Što vi zapravo želite? - Zastala je i pogledala me. Činilo se kao da je podigla nekakav pokrov s lica, s očiju. Najviše su me iznenadile njezine oči: nekako nijeme i pune nade i turobno pripravne na razočaranje, sve u isti mah. Ali cura je bila u nekoj nevolji; to mi je odmah bilo jasno. - Što te muči? - pitao sam. - Reci mi što želiš. Imam dosta posla. - Nisam je mislio požurivati, ali čovjek  ednostavno nema toliko vremena kao ti seljaci tamo u brdima. - To su ženske stvari - rekla je. - Oh - rekao sam. - Samo to? - Pomislio sam da je možda mlađa nego što izgleda i da je prvi put dobila pa se malo uplašila ili joj je jedna bila malo obilnija kako to zna biti u mladih žena. - Gdje ti e mama? - pitao sam. - Zar nemaš mamu? - Ona je tamo vani u kolima - rekla je. - Zašto prvo s njom ne razgovaraš prije nego uzmeš kakav lijek - pitao sam. - Svaka bi te žena uputila o tom. - Ona me pogledala i ja sam ponovo pogledao nju i upitao: - Koliko imaš godina? - Sedamnaest - rekla je. - Oh - rekao sam. - Mislio sam da si možda... - Uporno me je motrila. No, ženama se po očima ionako nikad ne može reći koliko imaju godina i uvijek te gledaju kao da sve na svijetu znaju. - Je li ti  previše redovita ili nije dovoljno redovita? Prestala me je gledati ali se nije pomakla. - Da - reče - Rekla bih da je to. Da.

- Dakle, što? - pitao sam. - Zar ne znaš? - Sve je to zločin i sramota, ali na kraju krajeva, kupit će to od nekog drugoga. Stajala je tamo, ne gledajući u mene. - Hoćeš nešto da to prestane? - pitao sam. - Jel to hoćeš? - Ne - rekla je. - To je to. Već je prestalo. - Pa, što... - Malo je oborila glavu, lice joj je bilo suzdržano, kako to one imaju običaj kad razgovaraju s muškarcem, tako da čovjek nikad ne zna gdje će udariti sljedeća munja. - Ti nisi udana, e li tako? - rekao sam. - Nisam. - Oh - rekao sam. - I koliko je prošlo otkako je to prestalo? oko pet mjeseci, možda? - Nije prošlo više od dva - rekla je. - Pa, ja nemam u dućanu ništa što bi ti htjela kupiti - rekao ’sam - osim ako hoćeš dudu. I ja bih ti savjetovao da to kupiš i odeš doma i kažeš to svom ćaći, ako ga imaš, pa da on natjera tog nekog da kupi dozvolu za vjenčanje. Je li to sve što si htjela? Ali ona je samo stajala tamo, ne gledajući u mene. - Imam novaca, mogu vam platit’ - rekla je. - Je li to tvoj novac ili se on barem toliko muški ponio da ti da nešto novaca? - On mi je dao. Deset dolara. Rekao je da će to bit’ dosta. - Tisuću dolara ne bi ti bilo dovoljno u mom dućanu, nit bi ti bilo dovoljno deset centi - rekao sam. - Poslušaj moj savjet, idi kući i reci ćaći ili braći ako ih imaš ili prvom muškarcu kojeg sretneš na cesti. Ali ona se nije micala. - Lafe je rekao da mogu to dobit’ u drogeriji. Rekao mi je da vam kažem da a i on nećemo nikad nikom reć’ da ste nam to prodali. - A ja bih volio da je tvoj ljubljeni Lafe sam došao po to; to bih volio. Ne znam: možda bih onda imao malo poštovanja prema njemu. Možeš se vratiti i reći mu da sam to rekao - ako dosad već nije na pol puta do Teksasa, u što ne sumnjam. Ja, ugledan apotekar, koji u ovom gradu vodim trgovinu, tu sam podigao djecu i redovito pohađam crkvu već pedeset i šest godina. Imam volju sam otići i reći tvojima, samo da znam tko su. Ona me sad pogledala, oči i lice opet su joj nekako bez izraza kao kad sam je prvi put vidio kroz izlog. - Ja nisam znala - reče. - On mi je rekao da mogu nešto nabavit’ u drogeriji. Rekao mi je da mi možda neće htjet’ prodat’ ali ako imam deset dolara i ako im kažem da nikad nikom neću reć’... - Nije ti to rekao za ovu drogeriju - rekao sam. - Ako jest ili ako je spomenuo moje ime, tražit ću da mi to dokaže. Tražit ću ga da mi to ponovi ili ću ga tužiti sudu i tražit ću za njega najveću moguću kaznu, tako mu reci. - Ali možda neka druga drogerija hoće prodat’ - reče ona. - Onda ja to ne želim znati. Što se mene tiče, to je... - Onda sam je pogledao. Težak je život tih žena; ponekad neki muškarac... ako uopće može biti ikakve isprike za grijeh, a ne može je biti. Uostalom, život nije zamišljen da ljudima bude lako: ne bi imali nikakva razloga da budu dobri i umru. - Gledaj - rekao sam joj. - Izbij si takve misli iz glave. Bog ti je dao to što imaš, premda se  poslužio vragom da to postigne; pusti ga da On to uzme od tebe ako je Njegova volja da to učini. Ti se lijepo vrati Lafeu i uzmite tih deset dolara i platite time vjenčanje. - Lafe je rekao da mogu nabavit’ nešto u drogeriji - reče ona.

- Onda idi i nabavi - rekoh. - Ovdje to nećeš dobiti. Ona je na to izašla, noseći onaj zamotuljak, čulo se kako joj bose noge stružu po podu. Opet je  petljala s vratima i izašla. Vidio sam je kroz staklo kako ide niz ulicu. Albert mi je ispričao ostalo. Rekao mi je da su kola stajala ispred Grummetove željezarije i dok  su žene bježale prema gornjem i donjem kraju ulice s rupčićima na nosevima, gomila muškaraca i dječaka manje osjetljivih noseva stajala je oko kola slušajući šerifa kako se prepire s tim čovjekom. On je bio nekakav visok, mršav čovjek, sjedio je na kolima i govorio kako je to javna ulica i kako on misli da ima isto toliko prava biti tu kao i bilo tko drugi, a šerif ga je uvjeravao kako će morati otići; ljudi to ne mogu podnositi. To je bilo mrtvo već osam dana, rekao je Albert. Došli su iz nekog zabitog mjesta u Yoknapatawpha okrugu i pokušavali su s tim doći do Jeffersona. Mora da je sve skupa izgledalo kao kad komad smrdljivog sira upadne u mravinjak, u tim rasklimanim kolima, za koja je Albert rekao kako su se ljudi bojali da će se raspasti prije nego što dospiju izići iz grada, s tim lijesom koji su sami sklepali i jednim drugim momkom sa slomljenom nogom koji je ležao na poplunu prostrtom preko lijesa, te s ocem i jednim dječakom na kočijaškom sjedalu dok ih je šeri  pokušavao natjerati da odu iz grada. - Ovo je javna ulica - kaže taj čovjek. - Mislim da možemo stat’ štogod kupit’, baš kao bilo tko drugi. Imamo novca da to platimo i nema nik’og zakona koji kaže da čovjek ne može potrošit’ svoj novac tamo gdje hoće. Stali su kupiti nešto cementa. Drugi je sin bio u dućanu, pokušavajući nagovoriti Grummeta da otvori vreću i proda im cementa za deset centi i naposljetku je Grummet otvorio vreću samo da ga se riješi. Htjeli su tim cementom nekako učvrstiti slomljenu nogu onog momka. - Zaboga, ubit ćete ga - rekao im je šerif. - Dovest ćete ga do toga da izgubi nogu. Vozite ga doktoru i zakopajte tu stvar što brže možete. Zar ne znate da možete u zatvor zbog ugrožavanja zdravlja građana? - Činimo sve što možemo - odgovorio je otac. Zatim je ispričao dugačku priču o tome kako su morali čekati da se kola vrate i kako je voda odnijela most i kako su išli trinaest kilometara do drugog mosta ali ni njega više nije bilo, pa su se vratili i preplivali preko gaza i mazge su se utopile i kako su nabavili druge mazge i otkrili da je voda otplavila cestu, pa su morali zaobilaziti čak preko Mottsona, a onda se vratio onaj s cementom i rekao im da začepe. - Otić’ ćemo odavde za koji trenutak - rekao je taj momak šerifu. - Nismo nikom htjeli smetat’ - rekao je otac. - Vodite tog momka doktoru - rekao je šerif onom s cementom. - Ja mislim da je on dobro - odgovorio mu je momak. - Nemojte misliti da smo mi tvrda srca - rekao je šerif. - Ali valjda i sami vidite kako je. - Naravno - rekao je momak. - Otić’ ćemo čim se vrati Dewey Dell. Ona je otišla isporučit’ jedan  paket. I tako su stajali tamo, a ljudi su se odmaknuli od kola s rupcima na licu, dok ubrzo nije stigla ona djevojka s tim zamotuljkom omotanim novinama. - Dođi - rekao je onaj s cementom - izgubili smo previše vremena. - I tako su se ukrcali u kola i otišli. A kad sam otišao na večeru, još uvijek mi se činilo da osjećam zadah. A sutradan sam sreo šerifa i počeo njuškati zrak i rekao, - Osjećaš da nešto smrdi?

- Pretpostavljam da su sad već’u Jeffersonu - reče on. - Ili u zatvoru. No, hvala ti Bože, to nije naš zatvor. - Bogme, da - reče šerif.

DARL - Evo jedne kuće - kaže ćaća. Zaustavlja mazge i sjedi, gledajući kuću. - Mogli bismo tamo prijeko uzet’ nešto vode. - U redu - kažem. - Dewey Dell, morat ćeš od njih posudit’ vedro. - Bog mi je svjedok - kaže ćaća. - Nikom ne želim bit’ dužan, Bog mi je svjedok. - Ako vidiš neku poveću konzervu, možeš nju donijet’ - kažem. Dewey Dell siđe s kola, noseći zamotuljak. - Bilo ti je teže prodat’ te kolače u Mottsonu nego što si mislila - kažem joj. Kako se naši životi raspliću u ne-vjetar, ne-zvuk, umorne geste u umornoj rekapitulaciji: odjeke davnih prinuda neruke na ne-žicama: u sumrak upadamo u mahnitanje, mrtve geste lutaka. Cash je slomio nogu i sad iz njega curi piljevina. Iskrvarit će Cash. - Ne bih htio nikom bit’ dužan - kaže ćaća. - Bog mi je svjedok. - Onda se ti pomokri - kažem mu. - Možemo upotrijebit’ Cashov šešir. Kad se Dewey Dell vraća, s njom dolazi taj čovjek. Onda on zastaje, a ona ide dalje i on stoji tamo i nakon nekog vremena vraća se natrag prema kući i stoji na trijemu, promatra nas. - Bolje će bit’ da ga ne pokušavamo spuštat’ s kola - kaže ćaća. - Možemo to napravit’ ovdje. - Hoćeš da te spustimo na zemlju, Cash? - pitam. - Zar nećemo sutra bit’ u Jeffersonu? - kaže on. On nas promatra, pogled mu je upitan, napet i tužan. - Mogu još toliko izdržat’. - Bit će ti lakše - kaže ćaća. - To će spriječit’ ta dva kraja da stružu jedan o drugi. - Mogu toliko izdržat’ - kaže Cash. - Zadržat ćemo se. - Sad smo već kupili cement - kaže ćaća. - Mogao bih toliko izdržat’ - kaže Cash. - To je samo još jedan dan. Ne boli toliko da bi bilo vrijedno spomena. – Gleda u nas ispitujućim pogledom, očiju široko rastvorenih na mršavom, sivom licu. - On se tako steže - kaže. - Sad smo ga već kupili - kaže ćaća. Miješam cement u konzervi, polako miješajući vodu u guste blijedozelene spirale. Donosim konzervu do kola gdje ju Cash može vidjeti. On leži na leđima, njegov se mršavi profil ocrtava prema nebu, asketski i zamišljen. - Da li ti ovo izgleda otprilike kako treba? - pitam ga. - Ne smiješ stavit’ previše vode, neće se stisnut’ kako treba - kaže on. - Jel ovo previše? - Ako možda možeš nać’ malo pijeska - kaže on. - To je samo još jedan dan - kaže. - Uopće me ne  boli. Vardaman odlazi natrag do mjesta gdje smo prešli rukavac i vraća se s pijeskom. Polako ga sipa u

guste spirale u konzervi. Opet odlazim do kola. - Jel sad izgleda kako treba? - Da - kaže Cash. - Mogao sam toliko izdržat’. Uopće me ne boli. Olabavljujemo udlage i polako mu lijevamo cement preko noge. - Pazite na lijes - kaže Cash. - Nemojte prolit’ po njemu ako možete. - Aha - kažem. Dewey Dell otkine komad papira od svog zamotuljka i briše s poklopca lijesa cement koji kaplje s Cashove noge. - Kako ti se čini? - Dobro je - kaže on. - Hladno. Dobro je. - Kad bi ti bar pomoglo - kaže ćaća. - Molim te za oproštaj. Nisam to mogao predvidjet’, kao ni ti. - Dobro je - kaže Cash. Kad bismo se mogli jednostavno rasplesti u vrijeme. To bi bilo lijepo. Bilo bi lijepo kad bismo se mogli jednostavno rasplesti u vrijeme. Ponovo namještamo udlage, uzice, stežemo ih čvrsto, gusta, blijedozelena masa cementa navire sporo između vezova, a Cash nas šutke promatra tim zamišljenim, upitnim pogledom. - To će je držat’ - kažem. - Aha - kaže Cash. - Zahvaljujem. Onda se svi okrenemo u kolima i promatramo njega. On dolazi cestom iza nas, ukočenih leđa, ukočena lica, miče se samo od bokova nadole. Prilazi bez riječi, blijedih ukočenih očiju na visoko uzdignutom mrgodnom licu i penje se u kola. - Ovdje se cesta uspinje - kaže ćaća. - Mislim da ćete svi morat’ sić’ i hodat’.

VARDAMAN Darl i Jewel i Dewey Dell i ja hodamo uzbrdo za kolima. Jewel se vratio. Došao je cestom i  popeo se u kola. Hodao je. Jewel više nema konja. Jewel je moj brat. Cash je moj brat. Cash ima slomljenu nogu. Popravili smo Cashovu nogu tako da ga ne boli. Cash je moj brat. I Jewel je moj  brat, ali on nema slomljenu nogu. Sad ih je pet, visoko u malim visokim crnim krugovima. - Gdje su oni preko noći, Darl? - pitam. - Kad mi stanemo preko noći u nekoj šupi, gdje oni noće? Brijeg se penje prema nebu. Onda se sunce ukaže iza brijega i mazge i kola i ćaća kreću se u suncu. Ne možeš ih gledat’, dok se sporo kreću u suncu. U Jeffersonu on stoji crven na tračnicama iza stakla. Tračnice se sjaje i idu okolo naokolo. Tako kaže Dewey Dell.  Noćas ću vidjet’ gdje oni noće dok smo mi u staji.

DARL

- Jewel - kažem - čiji si ti sin? Povjetarac se podigao iz pravca staje, pa smo je stavili pod jabuku, gdje mjesečina šara sjenkama grana dugačke kose daske iza kojih ona povremeno govori u tihim žuborećim naletima tajnog i mrmoravog klokotanja. Poveo sam Vardamana da to posluša. Kad smo se približili, mačka skoči s lijesa i pobjegne u mrak uz bljesak srebrne kandže i srebrna oka. - Tvoja je majka bila konj, ali tko ti je otac, Jewel? - Prokleti lažljivi kučkin sine. - Ne zovi me tako - kažem. - Prokleti lažljivi kučkin sine. - Ne zovi me tako, Jewel. - U jakoj mjesečini njegove oči izgledaju kao dvije točke od bijela  papira zalijepljene na visoku malu nogometnu loptu. Poslije večere Cash se počeo malo znojiti. - Postaje malo vruć - rekao je. - To je zato što ga je sunce grijalo cijeli dan, pretpostavljam. - Hoćeš da na to izlijemo malo vode? - pitamo. - Možda će ti to olakšat’. - Bio bih vam zahvalan - kaže Cash. - To je zato što je bilo na suncu, pretpostavljam. Trebao sam mislit’ na to i pokrit’ to mjesto. - Mi smo trebali mislit’ na to - rekli smo mu. - Ti to nisi mogao slutit’. - Uopće nisam primijetio da se ugrijalo - reče Cash. - Trebao sam pripazit’. I tako smo polili vode preko cementa. Njegova noga i stopalo ispod cementa izgledali su kao kuhani. - Je li sad bolje? - pitali smo. - Hvala vam - reče Cash. - Sad je dobro. Dewey Dell mu briše lice rubom haljine. - Pokušaj malo odspavat’ - kažemo mu. - Hoću - kaže Cash. - Zbilja sam vam zahvalan. Sad je dobro.  Jewel, kažem, Tko je tvoj otac, Jewel?  Proklet bio. Proklet bio.

VARDAMAN Ona je bila pod jabukom i Darl i ja idemo kroz mjesečinu, a mačka skoči i pobjegne i onda smo je čuli unutra iza daski. - Čuješ? - kaže Darl. - Prisloni uho. Ja prislonim uho i čujem je. Samo ne mogu razabrat’ što govori. - Što kaže, Darl? - kažem. - S kim to razgovara? - S Bogom - kaže Darl. - Priziva ga da joj pomogne. - Što ona hoće da Bog učini? - pitam. - Hoće da je On sakrije od ljudskih pogleda - kaže Darl.

- Zašto se ona hoće sakrit’ od ljudskih pogleda, Darl? - Kako bi mogla preminut’ - kaže Darl. - A zašto ona želi preminut’, Darl? - Slušaj - kaže Darl. Čujemo je. Čujemo je kako se okreće na bok. - Slušaj - kaže Darl. - Okrenula se - kažem. - Gleda me kroz drvo. - Da - kaže Darl. - Kako ona može vidjet’ kroz drvo, Darl? - Dođi - kaže Darl. - Moramo je pustit’ na miru. Dođi. - Ne može tuda vidjet’ van jer su rupe na poklopcu - kažem. - Kako može vidjet’, Darl? - Idemo vidjet’ kako je Cashu - kaže Darl.  A ja sam vidio nešto što mi je Dewey Dell rekla nek nikom ne govorim Cashu nije dobro u nogi. Danas popodne smo mu popravili nogu, ali opet mu je loše u njoj dok  leži u krevetu. Mi mu polijevamo nogu vodom i onda mu je dobro. - Dobro mi je - kaže Cash. - Hvala vam. - Pokušaj malo spavat’ - kažemo mu. - Dobro mi je - kaže Cash. - Hvala vam.  A ja sam vidio nešto što mi je Dewey Dell rekla nek nikom ne govorim. To nema veze s ćaćom i nema veze s Cashom i nema veze s Jewelom i nema veze s Dewey Dell i nema veze sa mnom Dewey Dell i ja spavat ćemo na slamarici. Slamarica je na stražnjem trijemu odakle vidimo staju i mjesec obasjava pola slamarice pa ćemo ležat’ dopola u bijelom i dopola u crnom, s mjesečinom na nogama. A onda ću vidjet’ gdje su oni po noći dok smo mi u staji. Mi noćas nismo u staji ali ja vidim staju i tako ću otkrit’ gdje su oni po noći. Ležimo na slamarici, s nogama na mjesečini. - Vidi - kažem - noge mi izgledaju crne. I tvoje noge izgledaju crne. - Spavaj - kaže Dewey Dell. Do Jeffersona je još dobar komad puta. - Dewey Dell. - Što. - Sad nije Božić, kako će onda bit’ tamo? Ide okolo naokolo po sjajnim tračnicama. Onda tračnice idu sjajeći se okolo naokolo. - Hoće li što bit’ tamo? - Onaj vlak. U izlogu. - Spavaj sad. Sutra ćeš vidjet’ je li tamo. Možda sveti Nikola neće znat’ da su oni dječaci iz grada. - Dewey Dell. - Spavaj. On neće dat’ da ga dobije neko od gradskih dječaka. Stajao je u izlogu, crven na tračnicama, sjajnim tračnicama koje idu okolo naokolo. Srce me je  boljelo kako je bio lijep. A onda sam vidio ćaću i Jewela i Darla i dečka gospodina

Gillespieja. Noge dečka gospodina Gillespieja vire ispod njegove noćne košulje. Kad je ušao u mjesečinu, vide mu se dlake na nogama. Oni idu oko kuće prema jabuci. - Što će sad napravit’, Dewey Dell? Otišli su oko kuće prema jabuci. - Osjećam njezin vonj - kažem. - Da li ga i ti osjećaš? - Tiho - kaže Dewey Dell. - Vjetar je promijenio smjer. Spavaj. I tako ću uskoro saznat’ gdje oni borave preko noći. Oni dolaze oko kuće, prelaze dvorište obasjano mjesečinom, nose je na ramenima. Nose je dolje do staje, mjesec sja na nju, tiho i ravnodušno. Onda se vraćaju i ponovo ulaze u kuću. Dok su bili na mjesečini, noge dečka gospodina Gillespieja bile su dlakave. A onda sam pričekao i rekao Dewey Dell? i onda sam pričekao i onda sam išao vidjet’ gdje su oni preko noći i vidio sam nešto što mi je Dewey Dell rekla nek nikom ne govorim.

DARL Čini se kao da je iznikao iz mraka u tamnom otvoru vrata, vitak poput trkaćeg konja onako, u donjem rublju, u prvom odsjaju plamena. Skače na zemlju s izrazom bijesne nevjerice na licu. Vidio me je, premda čak nije okrenuo glavu ni oči u kojima pliva vatra poput dvije male baklje. - Dođi kaže, grabeći dugim skokovima prema staji. Još jedan trenutak trči posrebren mjesečinom, a onda se ocrta poput kakva plošnog lika izrezanog od lima prema nagloj i bezglasnoj eksploziji kad čitavo potkrovlje staje odjednom bukne plamenom kao da je bilo puno baruta. Prednji zid, stožasto pročelje s kvadratnim otvorom ulaza presječenim samo pravokutnim zdepastim oblikom lijesa na drvenim kozlićima poput kakva kubističkog kukca, oštro se ocrtava u svjetlu požara. Iza mene iz kuće izlaze ćaća pa Gillespie i Mack i Dewey Dell i Vardaman. On zastaje kraj lijesa, naginje se, pogleda u mene, lice mu je srdito. Iznad naših glava požar tutnji  poput groma; zapahne nas hladan propuh; unutra još uopće nije vruće i pregršt pljeve odjednom se  podiže i struja zraka ga hitro usisava i nosi preko pregradaka staje gdje njišti jedan konj. - Brzo kažem; - konji. On još trenutak srdito bulji u mene, zatim u krov iznad glave, a onda skoči prema pregratku u kojem njišti konj. Konj se baca i udara kopitima, zvuk praskanja kopita gubi se u tutnjanju vatre. Vatra zvuči poput kakva beskonačnog vlaka koji prelazi preko nekakvog beskrajnog drvenog mosta. Gillespie i Mack protrče kraj mene u noćnim košuljama do koljena, vičući, glasovi su im slabi i  piskavi i besmisleni, te u isti mah izbezumljeni i tužni: - .....Krava.....Pregradak.....- Gillespiejeva noćna košulja leti ispred njega nošena strujom zraka, napuhnuta oko njegovih dlakavih bedara. Vrata pregratka su se zalupila. Jewel ih gura stražnjicom i pojavljuje se, leđa svijenih u napeti luk, mišići mu se ocrtavaju ispod potkošulje dok vuče konja iz pregratka, držeći ga za glavu. U odsjaju  plamena konjske se oči kolutaju ispunjene mekom, brzom, divljom, mliječnoljeskavom vatrom; mišići mu se grče i podrhtavaju dok zamahuje glavom, odižući Jewela s poda. On ga nastavlja vući, polako, uz strašan napor; ponovo mi preko ramena dobacuje samo jedan srdit pogled, bijesan i kratak. Čak i kad su izašli iz staje, konj se i dalje otimlje i rita prema ulazu, sve dok Gillespie ne prođe pokraj

mene, potpuno gol, njegova noćna košulja omotana je mazgi oko glave, i udarcima ne istjera izluđenog konja kroz vrata. Jewel se vraća, trčeći; ponovo pogleda dolje u lijes. Ali ide dalje. - Gdje je krava? - viče,  prolazeći kraj mene. Ja idem za njim. U pregratku, Mack se bori s drugom mazgom. Kad je okrenula glavu, u odsjaju požara vidim kako se i njoj divlje kolutaju oči, ali nije puštala glasa od sebe. Samo e stajala tamo, motreći Macka preko ramena, zamahujući stražnjim nogama prema njemu svaki put kad bi joj se približio. On se osvrće prema nama, njegova su usta i oči tri okrugle rupe u licu na kojem pjegice izgledaju kao engleski grašak na tanjuru. Glas mu je tanak, kreštav, dalek. - Ništa ne mogu.... - Čini se kao da mu je zvuk otrgnut s usnica i odbačen nekud daleko uvis, tako da njegove riječi dopiru do nas iz goleme daljine iscrpljenosti. Jewel klizne mimo nas; mazga se hitro okrene i ritne, ali se on već provukao do glave. Nagnem se Macku na uho: - Košulja. Oko glave. Mack zuri u mene. Zatim strgne košulju sa sebe i baca je mazgi preko glave, ona odmah postaje  poslušna. Jewel urla na njega: - Krava? Krava? - Otraga - viče Mack. - Zadnji pregradak. Krava nas gleda dok ulazimo. Povukla se u kut, glava joj je spuštena, još preživa, iako ubrzano. Ali se ne miče. Jewel je zastao, gledajući gore i odjednom promatramo kako čitav pod sjenika nestaje. Jednostavno se pretvara u plamen; po nama se osipa rijetka kiša varnica. On se osvrće oko sebe. Gurnut pod jasle stoji tronožac za mužu. On ga dohvata i zamahuje njime prema daskama stražnjeg zida. Lomi jednu dasku, zatim drugu, treću; trgamo rukama preostale dijelove dasaka. Dok  smo nagnuti kraj otvora, nešto se odostrag zalijeće prema nama. To je krava; uz jedan jedini zviždavi uzdah ona jurne među nas i kroz otvor u požarom rasvijetljenu noć, uspravljenog i ukočenog repa što sliči na metlu okrenutu uvis i prikucanu za donji dio njenih leđa. Jewel krene natrag u staju. - Hej - kažem; - Jewel! - Hvatam ga; on mi odbacuje ruku. - Budalo kažem - ne vidiš da tuda više ne možeš proći? - Prolaz uz pregratke sliči na reflektor pretvoren u kišu. - Dođi - kažem - idemo okolo, ovuda. Kad smo prošli kroz otvor, on počne trčati. - Jewel - kažem, trčeći. On hitro zamakne za ugao. Kad a stižem do ugla, on je već zamalo stigao do sljedećeg, ocrtavajući se u trku prema jarko rasvijetljenoj pozadini poput one figure izrezane od lima. Ćaća i Gillespie i Mack stoje malo dalje,  promatrajući staju, ružičastu prema tmini gdje je trenutno sjaj požara nadjačao svjetlost mjeseca. Uhvatite ga! - vičem. - Zaustavite ga! Kad stižem pred staju, on se bori s Gillespiejem; jedan vitak u donjem rublju, drugi potpuno gol. Sliče na likove s kakva grčkog friza, izdvojeni iz stvarnosti crvenim odsjajem požara. Prije nego što uspijevam stići do njih, on je oborio Gillespieja na zemlju, okrenuo se i otrčao natrag u staju. Zvuk požara postao je sada gotovo smiren, kao što se bilo smirilo hučanje nabujale rijeke. Promatramo kroz proscenij vrata koji postupno guta vatra kako Jewel pognut trči do stražnjeg dijela lijesa i naginje se nad njega. Za trenutak pogleda gore i van prema nama kroz kišu zapaljenog sijena kao kroz zastor od plamtećih perli i ja vidim kako mu se usta oblikuju dok viče moje ime. - Jewel! - viče Dewey Dell; - Jewel! - Čini mi se kao da sad čujem njezin glas nakupljen kroz zadnjih pet minuta i čujem je kako struže nogama i bori se, dok je ćaća i Mack zadržavaju, vriskajući - Jewel! Jewel! - Ali on više ne gleda prema nama. Vidimo kako mu se ramena napinju dok sam uspravlja lijes i pušta ga da sklizne s kozlića. Uspravljen, lijes izgleda nevjerojatno dugačak, zakriva ga: ne bih vjerovao da bi Addie Bundren trebalo toliko prostora da se udobno ispruži u njemu; još

trenutak lijes ostaje uspravan dok kiša varnica pada po njemu i odbija se u rasutim jatima kao da se od dodira stvaraju nove vamice. A onda se lijes ruši prema naprijed, postupno dobivajući zamah, i otkriva Jewela i vamice što također i po njemu padaju u jatima što se umnažaju, tako da se doimlje obavijen prozirnim oblakom vatre. Ne zaustavljajući se, lijes se prevrne i ponovo uspravlja, zatim se  polako strovali naprijed kroz zastor varnica. Ovog puta Jewel jaše na njemu, držeći se čvrsto za njega, sve dok lijes ne tresne o zemlju i odbaci ga naprijed i dalje od vatre, a Mack jurne u slabi vonj oprženog mesa i udara dlanom po sve širim grimizno obrubljenim rupama što se rascvjetavaju na njegovoj potkošulji poput cvjetova.

VARDAMAN  Kad sam išao vidjet’ gdje su oni preko noći, vidio sam nešto  Rekli su: - Gdje je Darl? Kamo je otišao? Odnijeli su je natrag pod jabuku. Staja je još uvijek bila crvena, ali to sad nije bila staja. Srušila se, a crveno je poletjelo u zrak u uskovitlanim oblacima. Staja je odletjela u zrak u vrtlogu malih crvenih komadića, prema nebu i zvijezdama, tako da su zvijezde uzmaknule. A onda je Cash još uvijek bio budan. Okretao je glavu s jedne strane na drugu, lica mokrog od znoja. - Hoćeš još vode po njoj, Cash? - pitala je Dewey Dell. Cashu je pocrnjela noga i stopalo. Držali smo svjetiljku i gledali u Cashovu nogu i stopalo tamo gdje je bilo crno. - Noga ti izgleda kao noga kakvog crnje, Cash. - rekao sam. - Mislim da ćemo mu to morat razbit’ - rekao je ćaća. - Koga vrapca ste mu to stavljali - rekao je gospodin Gillespie. - Mislio sam da će je to učvrstit’ - rekao je ćaća. - Samo sam mu htio pomoć’. Donijeli su komad željezne šipke i čekić. Dewey Dell je držala svjetiljku. Morali su jako udarat’. A onda je Cash zaspao. - On sad spava - rekao sam. - Ne može ga boljet’ dok spava. Samo se raspucalo. Nije otpalo. - Skinut će mu i kožu - rekao je gospodin Gillespie. - Kog vrapca ste mu to stavljali. Nitko se od vas nije sjetio prvo namazat’ nogu mašću? - Samo sam mu htio pomoć’ - rekao je ćaća. - Darl mu je to stavio. - Gdje je Darl? - pitali su. - Zar nitko od vas nije bio toliko pametan da se toga sjeti? - rekao je gospodin Gillespie. - Mislio  bih da će se barem on toga sjetit’. Jewel je ležao na trbuhu. Leđa su mu bila crvena. Dewey Dell mu je na njih stavila lijek. Lijek je napravila od maslaca i čađe, da izvuče vatru. Onda su mu leđa bila crna. - Jel te boli, Jewel? - pitao sam ga. - Leđa ti izgledaju kao leđa nekog crnje, Jewel - rekao sam.

Cashova noga i stopalo izgledaju kao da su od nekog crnje. Onda su mu to otrgnuli s noge. Cashova je noga počela krvarit’. - Ti idi i lezi - rekla mi je Dewey Dell. - Trebao si već spavat’. - Gdje je Darl? - pitali su. On je tamo vani pod jabukom, s njom, leži na njoj. Tamo je kako se mačka ne bi vratila. Rekao sam. - Nećeš dat’ mački da joj dođe blizu, Darl? Mjesečina je i njega išarala mrljama svjetla i sjene. Na njoj su te šare ležale mirno, ali su se na Darlu bibale gore-dolje. - Ne trebaš plakat’ - rekao sam mu. - Jewel ju je spasio. Ne trebaš plakat’, Darl. Staja je još uvijek crvena. Bila je još crvenija od ovog. A onda je poletjela u vrtlog, tjerajući zvijezde da uzmiču bježeći a nisu padale. Srce me je zaboljelo od toga kao od vlaka.  Kad sam išao vidjet’ gdje su oni preko noći, vidio sam nešto ali Dewey Dell kaže da to nikom ne  smijem reć’ 

DARL Već neko vrijeme prolazimo mimo oglasnih ploča: drogerija, trgovina s odjećom, ljekarija, automehaničara i kavana, a miljokazi pokazuju sve manje brojke, sve se napadnije umnožavaju: 4 km, 3 km. S vrha brda, kad smo se ponovo popeli u kola, vidimo dim, nizak i ravan, naizgled nepokretan u to mlitavo poslijepodne. - Jel to kud idemo, Darl? - kaže Vardaman. - Jel to Jefferson? - I on je smršavio; poput naših, lice mu ima napet, odsutan i izmučen izraz. - Da - kažem. On diže glavu i gleda u nebo. Visoko prema nebu oni lebde u koncentričnim krugovima, poput dima, ne pokazujući pod vanjskim prividom oblika i cilja nikakvu naznaku kretanja, unaprijed ili unazad. Ponovo se penjemo u kola gdje Cash leži na lijesu, s nazubljenim komadima razlomljenog cementa oko noge. Jadne mazge klonulo klopoću i zveckaju niz brijeg. - Morat ćemo ga odvest’ doktoru - kaže ćaća. - Pretpostavljam da nam nema druge. - Kroz Jewelovu košulju na leđima, tamo gdje ga se tkanina dotiče, probijaju crne, masne mrlje. Život se rodio u dolinama. Na brda su ga odnijeli davno prošli strahovi, davno prošle požude, davno prošla očajavanja. Zato moraš pješačiti uzbrdo da bi se mogao spustiti u kolima. Dewey Dell sjedi na prednjem sjedalu, u krilu joj je onaj paketić umotan u novine. Kad smo stigli u podnožje brda gdje se cesta izravnava između gustih zidova od stabala, ona se počne šutke ogledavati naokolo, gledajući s jedne strane ceste na drugu. Naposljetku reče, - Ja moram stat’. Ćaća je pogleda, njegov jadni profil odaje zlovoljno predviđanje i srditost. Ne ustavlja mazge. Zbog čega? - Moram u grmlje - kaže Dewey Dell. Ćaća ne ustavlja mazge. - Ne možeš čekat’ dok dođemo u grad? Sad nema više od kilometra i pol. - Stani - kaže Dewey Dell. - Moram u grmlje.

aća zaustavi kola nasred ceste i mi gledamo Dewey Dell kako silazi, noseći svoj zamotuljak. Ne osvrće se. - Zašto ne ostaviš kolače ovdje? - kažem. - Mi ćemo ti ih pazit’. Ona nastavlja silaziti, ne gledajući prema nama. - Kako bi znala gdje treba otić’ ako bi čekala da dođemo u grad? - kaže Vardaman. - Gdje bi to išla napravit’ u gradu, Dewey Dell? Ona pokupi zamotuljak s kola, okrene se i nestane među stablima i grmljem. - Nemoj ostat’ duže nego što moraš - kaže ćaća. - Nemamo vremena za gubljenje. - Ona ne odgovara. Nakon nekog vremena, čak je više i ne čujemo. - Trebali smo napravit’ kako su nam rekli Armstid i Gillespie i javit’ unaprijed da se grob iskopa i pripremi - kaže. - Zašto nisi? - kažem. - Mogao si telefonirat’. - Zašto? - kaže Jewel. - K vragu, koji od nas nije u stanju iskopat’ rupu u zemlji? Iza brda dolazi neki automobil. Uspori i počne trubiti. Vozi uz rub ceste u maloj brzini, vanjski su mu kotači u jarku, prolazi nas i ide dalje. Vardaman ga gleda dok se ne izgubi s vida. - Koliko je još daleko, Darl? , - Nije daleko - kažem. - Trebali smo tako napravit’ - kaže ćaća. - Samo, nisam htio bit’ dužan nikom, osim onima koji su njena krv. - K vragu, koji od nas nije u stanju iskopat’ prokletu rupu u zemlji? - kaže Jewel. - Nije pristojno tako govorit’ o njezinom grobu - kaže ćaća. - Vi ne znate kako je to. Vi je nikad niste pravo voljeli, nitko od vas. - Jewel ne odgovori. Sjedi pomalo ukočeno, nastojeći izbjeći da mu košulja dodiruje leđa. Lice mu je crveno, brada prkosno uzdignuta. Dewey Dell se vraća. Gledamo je kako izlazi iz grmlja, noseći onaj zamotuljak i kako se uspinje u kola. Sad na sebi ima svoju nedjeljnu haljinu, ogrlicu, cipele i čarape. - Mislim da sam ti rekao da tu odjeću ostaviš kod kuće - kaže ćaća. Ona ne odgovara, ne gleda nas. Odloži zamotuljak na kola i popne se. Kola krenu. - Koliko još ima brda, Darl? - pita Vardaman. - Samo još jedno - kažem. - Sljedeće se uspinje ravno u grad. Ovo je brdo crveni pijesak, obrubljeno na obje strane crnačkim kolibama; ispred nas protežu se  prema nebu brojne telefonske žice, a sat na zgradi suda uzdiže se visoko među krošnjama stabala. Kotači tiho šušte u pijesku, kao da sama zemlja želi utišati naš ulazak. Silazimo na mjestu gdje  počinje uzbrdica. Hodamo iza kola, kotači šušte, prolazimo pokraj koliba gdje se na vratima iznenada pojavljuju lica iskolačenih očiju. Čujemo iznenađene glasove, uzvike. Jewel se ogledavao s jedne strane na drugu; sad gleda ravno naprijed i ja vidim kako mu uši postaju još tamnije crvene od bijesa. Tri Crnca hodaju uz cestu ispred nas; oko tri metra ispred njih hoda jedan bijelac. Kad prolazimo pokraj Crnaca, njihove se glave naglo okreću s onim izrazom zaprepaštenja i nagonskog zgražanja. Gospode Bože - kaže jedan - što to imaju u tim kolima? Jewel se naglo okrene. - Kučkini sinovi - kaže. Kad to kaže nalazi se u ravnini s onim bijelcem koji je zastao. Čini se da se Jewelu na trenutak zamračilo pred očima, jer se okrenuo prema tom  bijelcu.

- Darl! - zazove Cash iz kola. Grabim Jewela. Bijelac je ustuknuo malo, lica još uvijek obješena od iznenađenja, a onda mu se vilice stegnu, stišće zube. Jewel se naginje nad njim, mišići oko brade su, mu pobijelili, - Što si rekao? - kaže. - Hej - kažem. - Ne misli on ništa loše, gospodine. Jewel - kažem. Kad ga dodirnem, on zamahne šakom na čovjeka. Grabim ga za ruku; borimo se. Jewel uopće ne gleda u mene. Pokušava osloboditi ruku. Kad ponovo pogledam onog čovjeka, on u ruci ima otvoreni nož. - Stanite, gospodine - kažem; - ja ga držim. Jewel - kažem. - Misli zato što je prokleti gradski fićfirić - kaže Jewel, zadihano, pokušavajući se otrgnuti od mene. - Kučkin sin - kaže. Čovjek se pokrene. Počinje se šuljati oko mene, motreći Jewela, nož drži nisko uz bok. - Neće mene nitko tako zvati - kaže. Ćaća je sišao s kola, Dewey Dell drži Jewela, odguruje ga. Ja ga puštam i okrećem se onom čovjeku. - Čekajte - kažem. - On ništa ne misli time. Bolestan je; sinoć je u požaru dobio opekline, nije pri sebi. - Ne tiče me se - kaže čovjek. - Neće meni nitko reći da sam kučkin sin. - On je mislio da ste vi njemu nešto rekli - kažem. - Uopće mu ništa nisam rekao. Nikad ga dosad nisam vidio. - Za Boga - kaže ćaća. - Za Boga. - Znam - kažem. - Nije on ništa mislio. Povući će to što je rekao. - Hajde onda, nek’ povuče. - Vi maknite nož pa će povući. Čovjek me gleda. Gleda Jewela. Jewel je sad miran. - Maknite nož - kažem. Čovjek sklopi nož. - Za Boga - kaže ćaća. - Za Boga. - Jewel, reci mu da nisi ništa mislio - kažem. - Mislio sam da je nešto rekao - kaže Jewel. - Samo zato što je... - Šuti - kažem. - Reci mu da nisi tako mislio. - Nisam tako mislio - kaže Jewel. - I bolje da nije - kaže onaj čovjek. - Reći mi da sam... - Mislite da vam se on to boji reć’? - kažem. Čovjek me pogleda. - To nisam rekao - kaže. - Nemoj to ni mislit’ - kaže Jewel. - Začepi - kažem. - Dođi. Vozi, ćaća. Kola krenu. Onaj čovjek stoji i promatra nas. Jewel se ne osvrće. - Jewel bi ga prebio - kaže Vardaman. Približavamo se vrhu uzbrdice, preko koje vodi ulica, gdje automobili voze amo-tamo; mazge vuku kola uz kosinu, na vrh i na ulicu. Ćaća ih zaustavlja. Ulica vodi dalje naprijed, do mjesta gdje se

otvara trg i gdje spomenik stoji ispred zgrade suda. Ponovo ulazimo u kola dok se glave oko nas okreću s onim izrazom koji poznajemo; ulazimo svi osim Jewela. On ne ulazi u kola, premda su kola opet krenula. - Ulazi, Jewel - kažem. - Dođi. Idemo odavde. - Ali on ne ulazi. Umjesto toga, stavlja nogu na glavčinu stražnjeg kotača, uhvativši jednom rukom motku koja podupire uzdužnu stranu kola i dok se glavčina glatko okreće pod njegovim stopalom, privuče drugu nogu te čuči tamo, zureći ravno naprijed, nepokretan, mršav, ukočenih leđa, kao da je istesan tako, u čučnju, iz komada suhog drveta.

CASH Drugo nismo mogli. Mogli smo ili poslat’ njega u Jackson ili pustit’ da nas Gillespie tuži, jer on je nekako znao da je Darl podmetnuo vatru. Ne znam kako je to znao, ali znao je. Vardaman ga je vidio kako to radi, ali on se kune da nikom nije rekao, samo Dewey Dell i da mu je ona rekla da to nikom ne govori. Ali Gillespie je znao. Ali on bi to posumnjao prije ili kasnije. Mogao je to otkrit’ one noći, ednostavno gledajući kako se Darl ponaša. I tako ćaća reče - Reko bih da nam nema druge - a Jewel reče, - Hoćeš ga sad sredit’? - Sredit’? - upita ćaća. - Uhvatit’ ga i vezat’ - reče Jewel. - Dovraga, hoćeš čekat’ da ti zapali prokleta kola i mazge? Ali nije bilo nikakve potrebe za to. - Nema nikakve potrebe za to - rekoh. - Možemo pričekat’ dok  ona ne bude pod zemljom. - Ako će neki momak ostatak svog života provest’ u zatvoru treba mu  pustit’ da doživi onoliko zadovoljstva koliko može, prije nego ode tamo. - Pretpostavljam da bi trebao bit’ tamo s nama - kaže ćaća. - Sam Bog zna kakva je to kušnja za mene. Čini se da nesreći nema kraja kad jednom počne. Katkad nisam baš siguran jel itko ima pravo reć’ kad je neki čovjek lud, a kad nije. Katkad mislim da nitko od nas nije načisto lud i nitko od nas nije načisto pri zdravoj pameti, sve dok mi ostali ne  počnemo o njemu tako govorit’. Izgleda, nije toliko važno što netko napravi, nego kako većina ljudi gleda na njega kad to napravi. Jer Jewel je previše nemilostiv prema njemu. Dakako, Jewel je morao dat’ svog konja da bismo je mogli dopremit’ ovako blizu grada i u stanovitom smislu Darl je pokušao zapalit’ vrijednost tog konja. Ali meni je više nego jednom prošla kroz glavu misao, prije nego što smo prešli rijeku i  poslije, kako bi bio pravi Božji blagoslov kad bi je On uzeo iz naših ruku i uklonio je na nekakav čist način i činilo mi se da se Jewel na neki način suprotstavlja Bogu kad se onako trudio da je izvuče iz rijeke i onda, kad je Darl vidio da izgleda kao da će netko od nas morat’ nešto učinit’, gotovo mogu vjerovat’ da je pravo učinio, na neki način. Ali mislim da ništa ne opravdava podmetanje vatre pod nečiju staju i ugrožavanje njegove stoke i uništavanje njegove imovine. Po tome se, ja mislim, vidi da e netko lud. Po tome se vidi da on ne može gledat’ na stvari onako kako na njih gledaju drugi ljudi. I mislim da se s njim ništa drugo ne može učinit’ nego ono za što većina ljudi kaže da je pravo. Ali, na neki način, šteta što je tako. Ljudi su izgleda odbacili stari dobri nauk koji kaže da čavle uvijek treba do kraja zabit’ i rubove dobro obradit’ kao da radiš za sebe i za vlastitu udobnost. Čini se kao da neki ljudi imaju glatke, lijepe daske da od njih grade sudske zgrade, a drugi imaju samo

neotesana brvna prikladna za gradnju kokošinjca. Ali bolje je sagradit’ čvrst kokošinjac, nego traljavu zgradu suda, a kad je i jedno i drugo sagrađeno loše ili sagrađeno dobro, čovjek se nema zašto osjećat bolje ili lošije, ni zato što je radio dobro, ni zato što je radio traljavo. I tako smo pošli ulicom prema trgu, a on reče: - Bolje je da prvo odvezemo Casha doktoru. Možemo ga ostavit’ tamo i poslije se vratit’ po njega. - To je to. To je zato što smo se ja i on rodili nablizu jedan iza drugog, a prošlo je skoro deset godina prije nego su počeli stizat’ Jewel i Dewey Dell i Vardaman. Osjećam da su mi i oni rod, jasno, ali ne znam. I to što sam najstariji i što sam već razmišljao o onom što je on napravio: ne znam. Ćaća se zagledao u mene, pa u njega, žvačući bezubim ustima. - Samo vozi - rekoh. - Prvo ćemo to obavit’. - Ona bi željela da svi budemo tamo - kaže ćaća. - Hajdmo prvo odvest’ Casha doktoru - reče Darl. - Ona će pričekat’. Čeka već devet dana. - Ne znate vi kako je to - kaže ćaća. - Netko s kim si bio mlad i ti si ostario u njoj, a ona je ostarila u tebi, i videć’ kako dolazi starost to je bio netko koga si mogao čut’ da kaže nije važno i znat’ da je to istina izvan ovog surovog svijeta i svih žalosti i kušnji koje čovjek prolazi. Vi to ne znate. - Morat ćemo još i kopat’ - rekoh. - Armstid i Gillespie su ti lijepo rekli da javiš ljudima nek’ iskopaju raku - reče Darl. - Zar ti, Cash, ne bi htio odmah ići Peabodyju? - Vozite dalje - rekoh. - Sad mi je sasvim dobro. Najbolje se držat’ reda kad se nešto radi. - Da je bar iskopana raka - kaže ćaća. - A još smo zaboravili uzet’ našu lopatu. - Tako je - reče Darl. - Ja ću otić’ u željezariju. Morat ćemo je kupit’. - To će koštat’ novaca - kaže ćaća. - Žao ti je toliko potrošit’ na nju? - kaže Darl. - Idi i kupi lopatu - reče Jewel. - Čekaj. Daj meni novac. Ali ćaća nije zaustavio kola. - Računam da možemo negdje nabavit’ lopatu - reče. - Računam da ovdje ima kršćanskih duša. - I tako Darl ostane sjedit’ i vozimo dalje, a Jewel čuči na stražnjoj strani kola i zuri Darlu u potiljak. Izgledao je kao jedan od onih buldoga, onih pasa koji uopće ne laju, dok  e tako čučao tamo uz uže napeto preko stražnjeg otvora, motrio plijen i čekao kad će na njega skočit’. Sjedio je tako čitavo vrijeme dok smo stajali pred kućom gospođe Bundren, iz koje se čula muzika, motrio je Darlov potiljak onim svojim tvrdim blijedim očima. U kući je svirala muzika. To je bio jedan od onih grafofona. Zvučalo je kao pravo, kao da sviraju muzikanti. - Hoćeš da odemo Peabodyju? - reče Darl. - Oni mogu ovdje čekat’ i reć’ ćaći, a ja ću te odvest’ Peabodyju i vratit’ se po njih. - Ne - rekoh. Bolje da prvo nju stavimo pod zemlju, sad kad smo već tako blizu i samo čekamo da ćaća posudi lopatu. On je vozio ulicom dok nismo čuli muziku. - Možda ovdje imaju kakvu - reče. Zaustavio je kola pred kućom gospođe Bundren. Kao da je znao. Ponekad mislim, kad bi bar radin čovjek mogao naslutit’ rad tako dobro kao što lijenčina može naslutit ljenčarenje. I tako, zaustavio je kola tamo kao da je znao, ispred te male nove kuće gdje je svirala muzika. Čekali smo tamo, slušali. Možda sam se mogao cjenkat’ sa Surattom da spusti cijenu onom svom na pet dolara. Ugodna je to stvar, muzika. - Možda ovdje imaju kakvu - kaže ćaća.

- Hoćeš da ide Jewel - kaže Darl. - ili misliš da je bolje da idem ja? - Mislim da je bolje da idem ja - kaže ćaća. On siđe s kola i ode puteljkom pa oko kuće do stražnjeg ulaza. Muzika prestane, pa opet započne. - Dobit će je, vidjet ćeš - reče Darl. - Aha - rekoh. On je to rekao kao da zna, kao da može vidjet’ kroz zidove i znat’ što će se dogodit’ u sljedećih deset minuta. Samo, trajalo je duže od deset minuta. Muzika je prestala i prilično dugo nije opet počela svirat’, dok su ona i ćaća razgovarali iza kuće. Mi smo čekali u kolima. - Daj da te odvezem natrag do Peabodyja - reče Darl. - Ne - rekoh. - Prvo ćemo nju stavit’ u zemlju. - Ako se on ikad vrati - reče Darl. Počeo je psovat’. Počeo je silazit’ s kola. - Idem - reče. Onda smo vidjeli ćaću kako se vraća. Dolazio je oko kuće, s dvije lopate. Stavio ih je u kola i  popeo se i krenuli smo dalje. Muzika nije ponovo počela svirat’. Ćaća je gledao natrag prema kući. Malo je kao podigao ruku i vidio sam kako se zastor malko odmiče ustranu i njeno lice na prozoru. Ali najčudnija od svega bila je Dewey Dell. To me iznenadilo. Jasno mi je čitavo vrijeme zašto ljudi za njega govore da je čudan, ali baš zato se nitko nije na njega mogao uvrijedit’. Činilo se kao da je on izvan toga, baš kao i ti, i srdit’ se zbog tog bilo bi kao da se srdiš na lokvu koja te poprskala kad si stao u nju. Osim toga, oduvijek mi se nekako činilo da između njega i Dewey Dell postoje nekakve tajne. Da sam mogao reć’ kako ona nekog od nas voli više od drugih, rekao bih da je to Darl. Ali kad smo zatrpali raku i pokrili grob i izvezli se kroz vrata groblja i skrenuli na put gdje su ti ljudi čekali, kad su oni izašli i krenuli prema njemu i on se trgnuo unazad, Dewey Dell je bila ta koja e skočila na njega, čak i prije nego što ga je Jewel uspio dohvatit’. I tada mi se učinilo da znam kako e Gillespie znao o tom kako se zapalila njegova staja.  Ni riječi nije rekla, nije ga čak ni pogledala, ali kad su mu ti ljudi rekli što hoće i kad su prišli da ga vode i on se trgnuo unazad, skočila je na njega kao divlja mačka, tako da ga je jedan od tih momaka morao pustit’ da nju zadrži, a ona ga je grebla i napadala poput divlje mačke, dok su drugi momak i ćaća i Jewel bacili Darla na zemlju i držali ga dolje, oborenog na leđa, a on je gledao u mene. - Mislio sam da bi mi ti rekao - reče. - Nikad nisam mislio da mi ti ne bi rekao. - Darl - rekoh. Ali on se ponovo počeo borit’, on i Jewel i onaj momak, a drugi je držao Dewey Dell i Vardaman je vikao, a Jewel je govorio, - Ubijte ga. Ubijte tog kučkinog sina.  Nije bilo dobro tako. To nije bilo dobro. Ne možeš pobjeć’ od loše napravljenog posla. Ne možeš. Pokušao sam mu to reć’, ali on je samo rekao: - Mislio sam da bi mi ti rekao. Ne kažem da ja - rekao e, a onda se počeo smijat’. Onaj drugi momak odvukao je Jewela od njega i on je sjedio tamo na zemlji i smijao se. Pokušao sam mu reć’. Da sam se barem mogao pomaknut’, sjest’ makar. Ali pokušao sam mu reć’ i on se prestao smijat’ i pogledao je gore u mene. - Ti želiš da idem? - rekao je. - Bit će bolje za tebe - rekao sam. - Tamo će bit’ mimo, nitko te neće gnjavit’ i slično. Bit će bolje za tebe, Darl - rekao sam.

- Bolje - rekao je. Opet se počeo smijat’. - Bolje - rekao je. Jedva je to mogao izgovorit’ od smijeha. Sjedio je na zemlji, a mi smo ga gledali, i smijao se i smijao. Nije bilo dobro. Nije bilo dobro tako. Proklet bio ako ja tu mogu vidjet nešto čemu se možeš smijat’. Jer jednostavno nema toga čime možeš opravdat’ namjerno uništavanje onog što je neki čovjek sagradio vlastitim znojem i u to spremio plod svoga znoja. Ali nisam baš siguran da itko ima pravo reć’ tko je lud a tko nije. Čini se kao da je u svakom čovjeku neki stvor koji je izvan zdravog razuma ili ludila i koji promatra razumne i lude postupke tog čovjeka s jednakim užasom i jednakim zaprepaštenjem.

PEABODY Rekoh - Pretpostavljam da bi čovjek kad se nađe u škripcu mogao pustiti Billa Varnera da ga  pokrpa kao kakvu prokletu mazgu, ali vrag me odnio ako čovjek koji dopusti Anseu Bundrenu da ga liječi sirovim cementom nema više rezervnih nogu od mene. - Oni su mi samo mislili malo olakšat’ - reče on. - Mislili, vraga - rekoh. - I koga je vraga Armstid mislio kad im je dopustio da te ponovo stave na ta kola? - Počelo se jako osjećat’ - reče on. - Nismo imali vremena čekat’. - Samo sam ga pogledao.  Ništa me nije smetalo - reče. - Nemoj mi tu ležati i uvjeravati me da si se šest dana vozio sa slomljenom nogom na kolima bez opruga i da te ništa nije smetalo. - Nije me jako smetalo - reče on. - Hoćeš reći, nije jako smetalo Ansea - rekoh. - Kao što ga nije smetalo oboriti onog jadnika na zemlju nasred javne ceste i pustiti da mu stave lisice kao kakvom prokletom ubojici. Ništa mi nemoj govoriti. I nemoj mi reći da te neće smetati što ćeš izgubiti metar i nešto kože dok ti skinemo taj cement. I nemoj mi reći da te neće smetati što ćeš ostatak života morati šepati naokolo na jednoj kraćoj nozi - ako uopće budeš mogao hodati. Beton - rekoh. - Svemogući Bože, zašto te Anse nije odnio do najbliže pilane i gurnuo ti nogu pod pilu? To bi je sigurno izliječilo. A onda ste vi mogli gurnuti pod pilu njegovu glavu i izliječiti cijelu obitelj... Gdje je, uostalom, Anse? Što je sad smislio? - Vraća one lopate koje je posudio - reče on. - Točno - rekoh. - Naravno, morao je posuditi lopatu da zakopa ženu. Kad već nije mogao posuditi rupu u zemlji. Šteta što niste i njega strpali unutra... Boli li ovo? - Nije vrijedno spomena - reče on, a kapljice znoja krupne poput špekula cijedile su mu se niz lice i lice mu je imalo boju otprilike kao bugačica. - Naravno da nije - rekoh. - Negdje idućeg ljeta moći ćeš lijepo šepati naokolo na toj nozi. Onda te to neće smetati, neće biti vrijedno spomena... Ako si uopće imao nešto što se može zvati srećom, moglo bi se reći da si imao sreće što je to ista noga koju si ranije slomio - rekoh. - To kaže i ćaća - reče on.

MacGOWAN Slučajno sam bio iza ormarića s lijekovima, točio sam si malo preljeva od čokolade, kad se Jody vrati i kaže. - Čuj, Skeet, tamo naprijed je jedna ženska koja traži doktora i kad sam pitao Kakvog doktora tražite, rekla je da traži doktora koji ovdje radi i kad sam joj rekao Ovdje ne radi nikakav doktor, samo je stajala tamo i gledala na ovu stranu, prema stražnjem dijelu. - Kakva je to ženska? - kažem. - Reci joj da ode gore Alfordu. - Seljanka - kaže Jody. - Pošalji je u sud - kažem - Reci joj da su svi doktori otišli u Memphis na Skupštinu brijača. - U redu - kaže on, odlazeći. - Prilično dobro izgleda za curu sa sela - kaže. - Čekaj - kažem mu. On pričeka i ja odem i provirim kroz pukotinu. Ali stajala je okrenuta leđima svjetlu i nisam mogao razaznati ništa drugo osim da ima dobre noge. - Je li mlada, što ti se čini? kažem. - Izgleda prilično dobar komad ženske, za curu sa sela - kaže on. - Drži ovo - kažem, pružajući mu čokoladu. Skinuo sam pregaču i otišao tamo. Izgledala je  prilično dobro. Jedna od onih crnookih koje izgledaju kao da bi te lako mogle ubosti nožem ako ih  prevariš. Izgledala je prilično dobro. U dućanu nije bilo nikoga osim nas; bilo je vrijeme ručka. - Izvolite, što ste trebali? - kažem. - Jeste vi doktor? - kaže ona. - Dakako - kažem. Ona prestane gledati u mene i stane se nekako ogledavati naokolo. - Možemo otić’ tamo natrag? - kaže. Bilo je tek podne i četvrt, ali sam otišao i rekao Jodyju neka malo kao pripazi i zafućka ako se stari pojavi, premda se on nikad nije vraćao prije jedan. - Bolje se ostavi toga - kaže Jody. - Stari će te izbaciti krmom naprijed dok ne trepneš. - On se nikad ne vraća prije jedan - kažem. - Vidio si da je otišao u poštu. Ti samo pripazi i fućni mi ako ga vidiš. - Što ćeš napraviti? - kaže on. - Ti samo gledaj ide li stari. Pričat ću ti kasnije. - Nećeš mene pustiti da uzmem repete? - kaže on. - Što ti, dovraga, misliš da je ovo? - kažem: - Rasplodna farma? Ti samo pazi da ne naiđe stari. Ja idem s njom pretresti neka pitanja. I tako sam otišao otraga. Zastao sam pred zrcalom i zagladio kosu, zatim sam otišao iza ormarića za lijekove, gdje je ona čekala. Našao sam je kako gleda u ormarić s lijekovima, a onda pogleda u mene. - Onda, gospođo - kažem ja; - kakve imate tegobe? - One ženske stvari - kaže ona, pažljivo me motreći. - Imam novaca - kaže. - Ah - kažem ja. - Imate ženske stvari ili želite dobiti ženske stvari? Ako je tako, došli ste pravom doktoru. - Ti seljaci. Pola njih ne zna što hoće, a ostatak ne zna reći to što hoće. Sat je pokazivao

 podne i dvadeset. - Ne - kaže ona. - Ne, koje? - kažem ja. - Nisam dobila - kaže ona. - To je to. - Gleda me. - Imam novaca - kaže. Postalo mi je jasno o čemu ona govori. - Oh - kažem. - Imaš nešto u trbuhu što bi željela da nemaš. - Ona me gleda. - Htjela bi imati malo više ili malo manje, ha? - Imam novaca - kaže ona. - On je rekao da mogu za to nešto dobit’ u drogeriji. - Tko je to rekao? - kažem. - On - kaže ona, gledajući me. - Ne želiš reći ime - kažem ja. - Onaj koji ti je stavio taj žir u trbuh? On ti je to rekao? - Ona šuti.  Nisi udana, jel tako? - kažem. Nisam vidio nikakav prsten. Ali oni tamo po svoj prilici nisu još ni čuli da ljudi kod vjenčanja rabe prstenje. - Imam novaca - kaže ona. Pokazuje mi ga, zavezanog u rupčić: novčanicu od deset dolara. - Bogami, imaš - kažem. - On ti je to dao? - Da - kaže ona. - Koji? - kažem. Ona me gleda. - Koji ti je od njih to dao? - Nema nego jedan - kaže. Gleda me. - Daj, molim te - kažem. Ona šuti. Nezgoda je s podrumom što ima samo jedan izlaz, a taj vodi natrag u dućan po unutrašnjim stubama. Sat pokazuje dvadeset pet minuta do jedan. - Takva zgodna cura kao što si ti - kažem. Ona me gleda. Počne ponovo zavezivati novac u rupčić. - Ispričaj me na trenutak - kažem. Obiđem ormarić s lijekovima. - Jesi čuo za onog momka koji je iščašio uho? - kažem. - Nakon toga nije više čuo ni sam sebe kad bi se podrignuo. - Bolje ti je da je otpremiš odatle prije nego što stari dođe - kaže Jody. - Ako budeš stajao tamo naprijed, gdje te on plaća da stojiš, neće uhvatiti nikog osim mene kažem. On krene, polako, prema prednjem dijelu. - Što joj radiš, Skeet? - kaže. - Ne mogu ti reći - kažem ja. - Ne bi bilo etično. Idi tamo i stražari. - Čuj, Skeet - kaže on. - Ah, nestani - kažem. - Ne radim ništa, samo pišem recept. - On ti možda neće ništa zbog te ženske tamo otraga, ali ako otkrije da si petljao oko tog ormarića za lijekove, tresnut će te nogom u krmu da ćeš se skotrljati niz te stepenice ravno do podruma. - Mene su udarali nogom u krmu veći gadovi od njega - kažem. - Idi sad tamo i pazi da ne naiđe. I tako se vratim natrag. Sat pokazuje petnaest minuta do jedan. Ona vezuje novac u rupčić. - Vi niste doktor - kaže. - Naravno da jesam - kažem. Ona me promatra. - Izgledam ti previše mlad ili sam previše zgodan? - kažem. - Imali smo nekoć ovdje hrpu starih klimavih doktora - kažem. - Jefferson je nekoć bio za njih neka vrsta doktorskog staračkog doma. Ali posao je počeo opadati i ljudi su stalno bili zdravi,

sve dok jednog dana nisu otkrili da se žene jednostavno nisu htjele razboljeti. Onda su otjerali sve te stare doktore i pozvali nas mlade i zgodne koji će se sviđati ženama i onda su žene opet  počele pobolijevati i posao se popravio. To rade svuda u cijeloj zemlji. Nisi čula za to? Možda zato što ti nikad nije trebao doktor. - Treba mi sad - kaže ona. - I došla si pravome - kažem joj ja. - Već sam ti to rekao. - Imate nešto za to? - kaže ona. - Imam novaca. - Pa sad - kažem ja - naravno, doktor mora svašta naučiti dok uči praviti smotke kalomela {2}, ne može to izbjeći. Ali što se tiče tvojih tegoba, nisam baš siguran. - On mi je rekao da mogu nešto dobit’. Rekao mi je da to mogu dobit’ u drogeriji. - Je l’ ti rekao kako se to zove? - kažem. - Najbolje je da odeš k njemu i pitaš ga. Ona prestane gledati u mene i počne kao motati onaj rupčić po rukama. - Nešto moram napravit’ kaže. - Koliko ti je stalo do tog da nešto poduzmeš? - kažem. Ona me pogleda. - Naravno, doktor nauči svakakve stvari za koje ljudi ne misle da ih on zna. Ali ne smije reći sve što zna. To je protuzakonito. Jody se javi iz prednjeg dijela dućana. - Skeet. - Ispričaj me trenutak - kažem. Odem u prednji dio. - Vidiš ga? - kažem. - Još nisi gotov? - kaže on. - Možda bi bilo bolje da ti dođeš ovamo i paziš, a mene pustiš da obavim te konzultacije. - A možda ti sneseš jaje - kažem. Vratim se natrag. Ona me gleda. - Ti, naravno, shvaćaš da bi mene mogli strpati u zatvor ako učinim to što želiš - kažem. - Izgubio bih dozvolu i onda bih morao ići raditi. Shvaćaš to? - Imam samo deset dolara - kaže ona. - Ostatak bih mogla donijet’ drugi mjesec, možda. - Pih - kažem ja - deset dolara? Vidiš, ja ne mogu odrediti cijenu svom znanju i vještini. Ali to sigurno nije nekakav bijedni, tričavi desetak. Ona me gleda. Uopće ne trepće. - Onda, što hoćeš? Sat pokazuje četiri minute do jedan. I tako odlučim da će biti bolje da je otpravim. - Pogađaj tri  puta, a onda ću te otpratiti do izlaza - kažem. Ona uopće ne trepće. - Moram nešto učinit’ - kaže. Osvrne se iza sebe i oko sebe, zatim pogleda  prema prednjem dijelu dućana. - Prvo mi dajte ljekariju - kaže. - Hoćeš reći, spremna si to uzeti odmah sada? - kažem. - Ovdje? - Prvo mi dajte ljekariju - kaže ona. I tako uzmem menzuru i okrenem se kao leđima prema njoj i uzmem bocu koja je izgledala u redu, er bi čovjek koji ostavlja otrov da se povlači naokolo u neoznačenoj boci svakako zaslužio da ga se strpa u zatvor. Vonjalo je na terpentin. Ulio sam malo toga u čašu i dao joj. Ona pomiriše, gledajući me preko čaše. - Smrdi po terpentinu - kaže. - Aha - kažem. - To je tek početak terapije. Vrati se noćas u deset sati pa ću ti dati ostatak lijeka i obaviti operaciju. - Operaciju? - kaže ona.

- Neće te boljeti. To si već iskušala. ula si za ono klin se klinom, i to? Ona me gleda. - Hoće li djelovat’? - kaže. - Jasno da hoće. Ako se vratiš i dobiješ što ti treba. I tako ona popije to što je bilo u čaši ne trepnuvši okom i iziđe. Ja odem u prednji dio dućana. - Jesi li dobio? - pita Jody. - Što to? - kažem. - Daj, molim te - kaže on. - Ne boj se, neću ti je pokušati preoteti. - Ah, nju misliš - kažem. - Samo je tražila nekakvu tričavu ljekariju. Ima gadan proljev i bilo ju je sram reći to pred nepoznatim muškarcem. Ovo je bila moja noć, u svakom slučaju, zato sam pomogao starom gadu da prebroji utržak i donio sam mu šešir i ispratio ga iz dućana u pola devet. Otišao sam s njim do ugla i gledao za njim dok nije  prošao ispod dvije ulične svjetiljke i izgubio mi se iz vida. Onda sam se vratio u dućan i čekao do  pola deset pa sam utrnuo svjetla u prednjem dijelu i zaključao vrata, a ostavio sam samo jedno svjetlo straga, zatim sam otišao otraga i usuo talk u šest kapsula i malo kao počistio podrum i onda sam bio sasvim spreman. Došla je točno u deset, prije nego što je sat prestao otkucavati. Otvorio sam joj vrata i ona je ušla  brzim koracima. Pogledao sam kroz vrata, ali nije bilo nikog osim nekog dječaka u kombinezonu koji e sjedio na rubu pločnika. - Trebaš nešto? - pitao sam ga. Ništa nije odgovorio, samo me je gledao. Zaključao sam vrata i ugasio svjetlo i otišao otraga. Ona je čekala. Sad me nije gledala. - Gdje je to? - rekla je. Pružio sam joj kutiju s kapsulama. Držala je kutiju u ruci, gledajući u kapsule. - Sigurni ste da će to djelovat’? - upita. - Siguran sam - kažem joj. - Kad dobiješ ostatak terapije. - Gdje ću je dobit’? - pita me ona. - Dolje u podrumu - kažem joj ja.

VARDAMAN Sad je šire i svjetlije, ali dućani su mračni jer su svi otišli kući. Dućani su mračni, ali svjetla  prolaze preko izloga kad mi prolazimo. Svjetla su u stablima oko zgrade suda. Ona noće u krošnjama, ali zgrada suda je mračna. Sat na njoj gleda na četiri strane, jer on nije mračan. Ni mjesec nije mračan. Nije jako mračan. Darl je otišao u Jackson je moj brat Darl je moj brat. Samo to je prijeko, na onu stranu, sjaji se na tračnicama. - Hajdmo onuda, Dewey Dell - kažem. - Zašto? - kaže Dewey Dell. Tračnice se sjaje i idu oko cijelog izloga, on crven na tračnicama. Ali ona je rekla da ga on neće prodat’ dječacima iz grada. - Ali bit će tamo za Božić - kaže Dewey Dell. Morat ćeš pričekat’ do tada, on ga o Božiću opet donese.  Darl je otišao u Jackson. Puno ljudi nije otišlo u Jackson. Darl je moj brat. Moj brat ide u ackson

Dok hodamo svjetla idu okolo, noće na stablima. Na sve strane isto. Idu oko zgrade suda i onda ih ne možeš vidjet’. Ali ih možeš vidjet’ u crnim izlozima na drugoj strani. Svi su otišli kući spavat’ osim mene i Dewey Dell.  Ide vlakom u Jackson. Moj brat  U dućanu gori svjetlo, duboko unutra. U izlogu su dvije velike čaše napitka sa soda vodom, crvena i zelena. Dva čovjeka ih ne bi mogla popit’. Ne bi mogle dvije mazge. Ne bi mogle dvije krave.  Darl   Neki čovjek izlazi na vrata. Gleda u Dewey Dell. - Ti čekaj ovdje vani - kaže Dewey Dell. - Zašto ne mogu uć’ unutra? - kažem. - Hoću i ja ić’ unutra. - Ti čekaj ovdje vani - kaže ona. - U redu - kažem. Dewey Dell ode unutra.  Darl je moj brat. Darl je poludio Pločnik je tvrđi nego kad sjediš na zemlji. On stoji u otvorenim vratima. Gleda me. - Trebaš nešto? - kaže. Glava mu je zalizana. Jewelova je glava ponekad zalizana. Cashova glava nije zalizana.  Darl ode u Jackson moj brat Darl   Na ulici je pojeo bananu.  Ne bi rađe banane? rekla je  Dewey Dell. Čekaj do Božića. Onda će bit’ tamo. Onda ga možeš vidjet’. Tako ćemo jest’ banane.  Pojest ćemo punu vrećicu, ja i Dewey Dell.  On zaključa vrata. Dewey Dell je unutra. Onda svjetlo namigne i ugasi se. Otišao je u Jackson. Poludio je i otišao u Jackson. Puno ljudi nije poludilo. Ćaća i Cash i Jewel  i Dewey Dell i ja, mi nismo poludili. Mi uopće nismo poludili. A nismo ni otišli u Jackson. Darl  Dugo već čujem kravu, klip-klop ulicom. Onda dolazi na trg. Prelazi preko trga, spuštene glave klip-klop Muče. Nije bilo ničeg na trgu prije nego što je muknula, ali nije bio prazan. Sad je prazan nakon što je muknula. Krava ide dalje, klip-klop. Muče.  Moj je brat Darl. On je otišao u Jackson, vlakom. ije išao u vlak poludjet’. Poludio je u našim kolima. Darl  Ona je već dugo unutra. I krava je otišla. Ona je unutra duže nego što je krava bila tu. Ali ne toliko dugo kao praznina.  Darl je moj brat. Moj brat Darl  Dewey Dell izlazi. Gleda me. - Hajdmo sad okolo onim putem - kažem. Ona me gleda. - Neće djelovat’ - kaže. - Taj kučkin sin. - Što neće djelovat’, Dewey Dell? - Jednostavno znam da neće - kaže ona. Ne gleda ni u šta. - Jednostavno znam. - Idemo onim putem - kažem. - Moramo se vratit’ u hotel. Kasno je. Moramo se ušuljat’ unutra. - Ne možemo ipak proć’ onuda i pogledat’? - Ne bi rađe jeo banane? Ne bi to rađe? - U redu. -  Moj brat je poludio i otišao u Jackson. Duži je put do Jacksona nego do ludila - Neće djelovat’ - kaže Dewey Dell. - Jednostavno znam da neće.

- Što neće djelovat’? - kažem.  Morao se ukrcat na vlak da ode u Jackson. Ja nikad nisam bio u vlaku, ali Darl je bio. Darl. Darl je moj brat. Darl. Darl 

DARL Darl je otišao u Jackson. Odveli su ga u vlak, smijao se, niz dugački vagon, smijao se, glave su se okretale kao glave sova dok je prolazio. - Čemu se smiješ? - rekao sam. - Da da da da da. Dva su ga čovjeka vodila u vlak. Nosili su pretijesne kapute, nadignute straga iznad desnog  bočnog džepa. Vratovi su im bili izbrijani do kose kao da su njihovi nedavni i istodobni brijači imali tesarsku špagu poput Cashove. - Smiješ li se to pištoljima? - rekao sam. - Zašto se smiješ? - rekao sam. - Zar zato što ti je mrzak zvuk smijanja? Sastavili su dva sjedala kako bi Darl mogao sjediti uz prozor i smijati se. Jedan je od dvojice sjeo kraj njega, a drugi na sjedalo nasuprot njima, vozeći se natraške. Jedan se od njih morao voziti natraške jer državni novac ima lice prema svakom naličju i naličje prema svakom licu, a oni se voze za državni novac koji predstavlja incest. Novčić od pet centi ima ženu na jednoj strani i bivola na drugoj; dva lica i ni jedno naličje. Ne znam što to predstavlja. Darl je imao jedan mali kaleidoskop koji je nabavio kad je ratovao u Francuskoj. U njemu je bila jedna žena i jedna svinja s dvije stražnjice i bez lica. Znam što to predstavlja. - Smiješ li se tome, Darl? - Da da da da da da Kola stoje na trgu, zapregnuta, mazge nepomične, uzde omotane oko opruge sjedala, stražnji dio kola okrenut je prema zgradi suda. Nimalo se ne razlikuje od stotine drugih kola tamo; Jewel stoji  pokraj njih i gleda niz ulicu poput bilo kojeg drugog čovjeka u gradu tog dana, pa ipak ima u tome nešto drukčije, nešto posebno. Ima u tome onog jasno prepoznatljivog ozračja konačnog i neposredno  predstojećeg odlaska koje imaju vlakovi, možda zbog činjenice da Dewey Dell i Vardaman gore na sjedalu i Cash na ležaju u kolima jedu banane iz papirne vrećice. - Smiješ li se tome, Darl? Darl je naš brat, naš brat Darl. Naš brat Darl u kavezu u Jacksonu gdje, s prljavim rukama mlitavo  položenim u tihe razmake između rešetki, gleda van s pjenom na ustima. - Da da da da da da da da.

DEWEY DELL Kad je vidio novac rekla sam: - To nije moj novac, ne pripada meni. - A čiji je onda? - To je novac Core Tull. Gospođe Tull. To sam dobila za kolače. - Deset dolara za dva kolača? - Ne diraj to. To nije moje. - Nisi ni imala te kolače. To je laž. U tom si paketu imala nedjeljnu odjeću.

- Da ga nisi dirnuo! Ako ga uzmeš onda si lopov. - Moja vlastita kći optužuje me da sam lopov. Moja vlastita kći. - Ćaća. Ćaća. - Ja sam vas hranio i brinuo se da imate krov nad glavom. Dajem vam svoju ljubav i skrb, pa ipak  me moja vlastita kći, kći moje pokojne žene, naziva lopovom nad grobom svoje majke. - To nije moje, kažem ti. Sam Bog zna, da je moje, pustila bih te da ga uzmeš. - Gdje si dobila deset dolara? - Ćaća. Ćaća. - Nećeš mi reć’. Zar si do njih došla na takav sramotan način da se ne usuđuješ reć’? - To nije moje, kažem ti. Ne možeš razumjet’ da nije moje? - Kao da ih ja ne bih vratio. Ali ona svom vlastitom ocu kaže da je lopov. - Ne mogu, kažem ti. Kažem ti da to nije moj novac. Sam Bog zna da bih ti ga dala. - Ne bih ga uzeo. Moja rođena kći koja je sedamnaest godina jela moj kruh neće mi posudit’ deset dolara. - Nisu moji, ne mogu. - A čiji su onda? - To sam dobila. Da za to nešto kupim. - Što da kupiš? - Ćaća. Ćaća. - Samo ćeš mi posudit’. Bog mi je svjedok, mrsko mi je da mi rođena djeca predbacuju. Ali ja njima dajem sve što je moje, bez škrtarenja. S veseljem im dajem i ne škrtarim. A oni sad meni uskraćuju. Addie. Sreća je tvoja da si umrla, Addie. - Ćaća. Ćaća. - Sam Bog zna da je tako. Uzeo je novac i izašao van.

CASH I tako, kad smo stali tamo da posudimo lopate, čuli smo kako u kući svira grafofon i tako kad smo završili s lopatama, ćaća kaže: - Pretpostavljam da ih sad trebam vratit’. I tako smo se vratili natrag do te kuće. - Bolje da odvezemo Casha Peabodyju - reče Jewel. - Začas ću bit’ gotov - reče ćaća. Siđe s kola. Sad nije svirala muzika. - Nek’ ide Vardaman - reče Jewel. - On će to obavit’ upola brže od tebe. Ili čekaj, pusti mene... - Mislim da je bolje da ja to obavim - kaže ćaća. - S obzirom na to da sam ih ja posudio. I tako smo sjedili u kolima, ali muzika sad nije svirala. Pretpostavljam da je dobro da nikad nismo imali jedan od tih grafofona. Pretpostavljam da uopće ne bih stigao napravit’ nikakav posao, samo bih ga slušao. Ne znam može li čovjek sebi priuštit’ nešto ljepše od malo muzike. Čini mi se, kad uvečer dođe umoran kući, ništa ga ne može tako opustit’ kao da pusti svirat’ malo muzike dok se

odmara. Vidio sam takve koji se zatvore kao putna torba, imaju ručku i sve, tako da ih čovjek može  ponijet’ kamo ga volja. - Što misliš, što radi? - kaže Jewel. - Ja sam dosad mogao prenijet’ te lopate amo i tamo deset  puta. - Pusti, moraš mu dat’ malo vremena - rekoh. - Zapamti da on nije tako žustar kao ti. - Zašto onda nije mene pustio da ih vratim? Moramo sredit’ tvoju nogu tako da sutra možemo krenut’ kući. - Imamo još puno vremena - rekoh. - Pitam se koliko te mašine koštaju na rate. - Rate čega? - reče Jewel. - Što ti imaš čime bi ga kupio? - Ne možeš znat’ - rekoh. - Mogao bih kupit’ onog od Suratta za pet dolara, mislim. I tako se ćaća vratio i otišli smo Peabodyju. Dok smo bili tamo, ćaća reče da se ide obrijat’ u  brijačnicu. I tako nam je te večeri rekao da ima nekog posla koji mora obavit’, gledao je nekako kao ustranu dok je to rekao, a kosa mu je bila mokra i glatko začešljana i mirisala je po parfemu, ali ja sam rekao pustite ga na miru; ne bih ni ja imao ništa protiv da još malo čujem one muzike. I tako je idućeg jutra opet otišao, onda se vratio i rekao nam da upregnemo kola i budemo spremni za polazak i da će nas on presrest’, a kad su ostali otišli, rekao je, - Pretpostavljam da ti više nemaš novaca. - Peabody mi je dao samo toliko da platim hotel - odgovorio sam. - Ništa nam drugo nit’ ne treba, el tako? - Ne - reče ćaća. - Ne. Ništa nam ne treba. - Stajao je tamo, ne gledajuć’ u me. - Ako misliš da bismo nešto morali kupit’, pretpostavljam da bi možda Peabody - rekoh. -Ne - reče on. - Ništa drugo ne treba. Čekajte me na uglu. I tako je Jewel doveo mazge i došao po mene i onda su mi napravili ležaj u kolima i odvezli smo se preko trga do ugla gdje je ćaća rekao i čekali smo tamo u kolima, a Dewey Dell i Vardaman su jeli  banane, kad smo ih vidjeli kako dolaze s donjeg kraja ulice. Ćaća je hodao s onim u isti mah izazovnim i posramljenim izrazom kakav je obično imao kad bi kanio napravit’ nešto što je znao da se mami neće svidjet’, nosio je putnu torbu u rukama, a Jewel upita, - Tko je to? A onda smo vidjeli da nije zbog te torbe izgledao nekako drugačije; lice mu je bilo drugačije i Jewel reče: - Nabavio je zube. Fakat. Zbog njih je izgledao tridesetak centimetara viši, nekako je kao hodao uzdignute glave,  posramljeno i ponosno u isti mah, a onda smo vidjeli nju iza njega, kako nosi drugu torbu - pomalo kao patkasto građenu ženu, svu nalickanu, s onim kao izbuljenim očima tvrda pogleda kao da svakog živog izaziva neka se samo usudi nešto reć’. I sjedili smo tako tamo i gledali ih, Dewey Dell i Vardaman s poluotvorenim ustima i napola pojedenim bananama u rukama, a ona je izvirivala iza ćaće, gledajući nas kao da nas izaziva da nešto kažemo. A onda sam vidio da je torba koju ona nosi edan od onih malih grafofona. I fakat je to bio, sav sklopljen i lijep k’o slika i svaki put kad stigne  poštom nova ploča naručena iz kataloga, a mi budemo sjedit’ u kući, zimi, i slušat’, ja ću mislit’ kakva šteta što Darl ne može bit’ tamo da i on uživa. Ali ovako je bolje za njega. Ovaj svijet nije njegov svijet; ovaj život nije njegov život. - Ovo je Cash i Jewel i Vardaman i Dewey Dell - kaže ćaća, malo kao posramljeno i u isti mah

 ponosno, s tim svojim zubima i svime, premda se ne usudi pogledat’ u nas. - Upoznajte se s gospođom Bundren - kaže.

GOVOR WILLIAMA FAULKNERA ODRŽAN PRI DODJELI NOBELOVE NAGRADE 1950.

 Nobel Lecture 1950 © The Nobel Foundation 1951 S engleskoga prevela MAJA ZANINOVIĆ

Stockholm, 10. prosinca 1950 .{3} Osjećam da ova nagrada nije dodijeljena meni kao čovjeku, nego mom djelu - djelu stvaranom čitavog jednog života u mukama i znoju ljudskog duha, ne zbog slave i ponajmanje zbog zarade, nego da bih iz materijala ljudskoga duha stvorio nešto što dotad nije postojalo. Stoga je ova nagrada meni samo dana na čuvanje. Neće biti teško naći namjenu novčanom dijelu nagrade, primjerenu njegovoj izvornoj svrsi i značenju. Međutim, želio bih to isto učiniti s priznanjem, koristeći se ovim trenutkom kao vrhuncem s kojeg će moje riječi možda doprijeti do mladih muškaraca i žena koji su se već  posvetili istim mukama i trudu, među kojima se već nalazi onaj koji će jednog dana stajati ovdje, gdje a sada stojim.  Naša je tragedija danas opći i posvemašnji fizički strah koji sad već tako dugo izdržavamo da ga čak možemo podnositi. Nema više problema duha. Postoji samo pitanje: kad će me raznijeti bomba? Zbog toga je mladi pisac, muškarac ili žena, koji danas piše, zaboravio probleme ljudskog srca u sukobu sa samim sobom, jedine koji mogu pisanje učiniti vrijednim jer je to jedino o čemu vrijedi  pisati, jedino što je vrijedno muka i znoja. Mora ih ponovo naučiti. Mora sam sebe podučiti kako je najnečasnije od svega biti uplašen; i  podučivši se tome, zauvijek zaboraviti strah, ne ostavljajući u svojoj radionici mjesta za bilo što drugo osim starih zbiljnosti i istina srca, starih univerzalnih istina, bez kojih je svaka priča prolazne vrijednosti i osuđena na propast - o ljubavi i časti i milosrđu i ponosu i sućuti i žrtvovanju. Dok tako ne učini, sav mu je trud uzaludan. On ne piše o ljubavi, nego o požudi, o porazima u kojima nitko ne gubi ništa što je iole vrijedno, o pobjedama bez nade i, najgore od svega, bez milosrđa i sućuti.  Njegovi jadi nikoga ne pogađaju, ne ostavljaju ožiljke. On ne piše o srcu, nego o žlijezdama. Sve dok iznova ne nauči te stvari, pisat će kao da je stajao i gledao propast ljudskog roda. Ja odbijam prihvatiti propast ljudskog roda. Lako je reći da je čovjek besmrtan jednostavno zato što će izdržati: pa i kad zvono Sudnjeg dana posljednji put udari i zamre s posljednje bezvrijedne stijene što lišena vremena visi u posljednjim crvenim i umirućim zracima večernjeg sunca, još uvijek će  preostati jedan zvuk: zvuk njegova slaba neumorna glasa koji još uvijek govori. Ne želim to  prihvatiti. Ja vjerujem da čovjek neće samo izdržati: on će nadvladati. On nije besmrtan zato što edini od svih stvorenja ima neumoran glas, nego zato što ima dušu, duh koji je sposoban suosjećati, žrtvovati se i izdržati. Pjesnikova je, spisateljeva, dužnost pisati o tim stvarima. Njegova e privilegija pomoći čovjeku da izdrži tako što će mu uzdizati srce, podsjećati ga na hrabrost i čast i nadu i ponos i suosjećanje i milosrđe i žrtvu, sve ono što je dalo sjaj njegovoj prošlosti. Pjesnikov glas ne mora biti tek puki zapis o čovjeku, on mu može biti jedan od potpornja, jedan od stupova koji će mu pomoći izdržati i nadvladati.

WILLIAM FAULKNER  Dva se Faulknera neprestano prepleću u djelima kritičara i očima (čak i najšireg) čitateljstva. Prvi e pisac »američkog Juga«, dakle kroničar regije i njezine povijesti, a drugi genijalni modernistički eksperimentator, mnogo bliži Jamesu Joyceu nego što su to kritičari još uvijek spremni priznati. U popularnoj imaginaciji, američki se Jug vrlo često poistovjećuje s elegantnim neoklasicističkim  palačama južnjačkih robovlasnika, tradicionalnom engleskom kavalirštinom i lepršavim krinolinama filma Zameo ih vjetar. Faulknerov je Jug, međutim, u mnogočemu neki posve drugi Jug. Za razliku od sjevernih država američkog Juga - Karoline ili Virginije, koje su bile naseljene još u 17. stoljeću i gdje je živjela plantažerska »aristokracija« - ili južnih država uz Meksički zaljev gdje se veza s Europom održavala preko lučkih gradova kakav je npr. egzotični New Orleans, Faulknerov je Mississippi bio »mlada« savezna država, pripojena »Uniji« tj. Sjedinjenim Američkim Državama tek  1817. godine. U to je doba samo južna trećina države bila naseljena bijelcima. Trebalo je pedesetak  godina da se s preostalog teritorija istisnu Indijanci i da se cijela savezna država naseli novim stanovništvom, uglavnom siromašnim svijetom koji je krenuo onamo trbuhom za kruhom. Takav je siromašni došljak bio i Faulknerov pradjed »stari pukovnik« William Clark Falkner, uzor za lik   pukovnika Johna Sartorisa koji je u njegovim romanima simbol legendarnog starog Juga. Unatoč Faulknerovim povremenim »aristokratskim« pretenzijama, podrijetlo njegove obitelji dakle ne seže daleko u prošlost, a njezin je ugled ostvaren u provincijalnoj sredini i regiji koja je bila pretežno neplantažerska, zaostala i siromašna. Četiri su’generacije Falknera vezane uz gradiće sjevernog Mississippija: New Albany (gdje je Faulkner rođen 25. rujna 1897), Ripley (gdje je proveo rano djetinjstvo) i napokon Oxford, kamo se Faulkner doselio s roditeljima 1902. kad mu je bilo pet godina, gdje je proživio djetinjstvo i mladost, oženio se i kupio kuću u koju se uvijek vraćao, i gdje e i umro. Godine 1902. Oxford je brojio 1800 duša, a njegov kotar, Lafayette (Faulkner je insistirao na izgovoru »lafejet« s naglaskom na drugom slogu), imao je 22 000 stanovnika, od kojih su gotovo  polovica bili crnci. Stanovništvo je uglavnom živjelo od uzgajanja pamuka. Na glavnom trgu stajala e zgrada suda sa spomenikom Vojniku Konfederacije (uz takav je spomenik, kočijaš Benjyja smio  provesti uvijek samo u jednom smjeru). Narod, koji bi subotom nagmuo u mjesto iz okolnih sela, za ograđuje sudnice vezivao konje i kola. Od ljudi - crnih i bijelih - koji bi se skupljali u sjenci stabala na trgu ili u zimsko doba sjedili oko peći očeva ureda, koje je sretao u lovu ili u polju i družio se s njima cijelog života, slušao je kadence lokalnog govora, promatrao i pamtio razgovore i anegdote, često protkane specifičnim humorom i tematikom narodne pripovijetke. Usprkos svim njegovim kasnijim modernističkim uzletima, Faulkner je bio i ostao nenadmašen kroničar svog kraja,

kao što je James Joyce u svom modernističkom remek-djelu, Uliksu,  ostao ujedno i najpomniji kroničar Dublina »malih« ljudi. Od svih velikih anglo-američkih modernista, Faulkner je bio i ostao najveći provincijalac, a to mu je bila i vrlina i mana. Kao gimnazijalac, Faulkner nije pokazivao nikakvog zanimanja za školu, ali je mnogo čitao, knjige koje bi mu donosio prijatelj i lokalni »mentor« u mladosti Phil Stone, ali i sve drugo što mu je dolazilo pod ruku: svjetske klasike i francuske simboliste, Balzaca i popularne, često trećerazredne užnjačke romane. Ne završivši srednju školu, pred kraj Prvoga svjetskog rata prijavio se u britansko zrakoplovstvo (za američku je avijaciju bio suviše niska rasta!). U srpnju 1918. započeo je obuku u pilotskoj školi u Torontu u Kanadi. U prijavi za vojsku prvi je put službeno upotrijebio novu ortografiju svog prezimena i ispustio srednji inicijal. Nije više bio William C. (Cuthbert) Falkner  nego - William Faulkner. Primirje ujesen 1918. prisililo ga je da se vrati u Oxford ne okusivši ratnih letova ni okršaja. Od legendarne američke trojke, koja je obilježila američku i svjetsku prozu dvadesetih i tridesetih godina našeg stoljeća, frustraciju zbog »preranog« primirja doživio je i Scott Fitzgerald, koji se također prijavio kao dobrovoljac, ali nije dospio otići preko mora. Rat u Europi okusio je samo Ernest Hemingway: priča nam je poznata iz romana  Zbogom oružje. Faulknerovo desetljeće nakon Prvoga svjetskog rata, između njegove dvadesete i tridesete godine, nije dalo naslutiti sazrijevanje jednog od velikana modeme književnosti. Faulkner je naoko gotovo vegetirao. Vratio se kući u Oxford. Kao ratni veteran mogao se i bez mature upisati na sveučilište i kratko je vrijeme »studirao« jezike. Nakon faze pilotskog dandyizma, često je hodao okolo nedotjeran i pripit. Na stanu i hrani kod roditelja, igrao je tenis i golf, i povremeno radio kao soboslikar za džeparac. (Piti je počeo zarana, i s vremenom postao teški alkoholičar, poput njegovih suvremenika Hemingwaya i Fitzgeralda!). Kraće je vrijeme boravio u New Yorku. Zatim je dvije-tri godine vodio malu lokalnu poštu u Oxfordu. Odlazio je u Memphis, grad notoran po svom noćnom životu. Ljeto i  proljeće 1925. proveo je u New Orleansu, koji je atmosferom i slobodnim načinom života bio  potpuna suprotnost svemu što obično držimo tradicionalno američkim. Družio se s piscima i umjetnicima, počeo pisati za novine i, premda vrlo siromašan, kao mladić iz »dobre obitelji«  posjećivao i elegantnije građanske krugove. Odmah nakon povratka iz vojske počeo je pisati, pretežno poeziju, i crtati. Prvo što je ikad objavio bio je crtež u sveučilišnom godišnjaku Ole Miss  za 1916/17. Sveučilišni list The ississippian  tiskao mu je prvu pjesmu i prvu novelu 1919. Sve je to, međutim, bilo osrednje, epigonski, u duhu davno prohujalog  fin de sièclea.  Faulknerova je poezija bila dio njegova naukovanja, mješavina klasičnih, romantičnih i francuskih simbolističkih utjecaja, nešto što je trebalo  preboljeti poput ospica. Njegovo prvo tiskano djelo bila je knjiga loših pjesama  Mramorni faun (1924) u kojoj je čak i sam naslov bio »posuđen« (od Nathaniela Hawthomea). Nakon nekih kraćih  proza, uslijedio je 1926. prvi Faulknerov roman, Vojnikova plaća  (Soldier’s Pay). I to je bio  početnički rad, Faulknerov prilog temi »izgubljene generacije«, također »posuđenoj«, kojoj se  poslije uglavnom više nije vraćao. Uslijedio je Faulknerov možda najlošiji roman,  Mosquitoes (1927). Uskoro zatim, pojavljuje se prva znakovita najava da je još neotkriveni genij našao svoje pravo fikcionalno podneblje. Krajem 1927. godine Faulkner je izdavaču predao rukopis svog trećeg romana s naslovom  Zastave u prašini  (Flags in the Dust). Ni taj roman, međutim, nije oduševio ni njegova agenta i prijatelja Bena Wassona, ni urednike. Bio je, držali su s pravom, previše razvučen i neorganiziran. Razočarani Faulkner digao je ruke od rukopisa  Zastava, koji je objavljen - pod novim naslovom, Sartoris, pošto ga je Wasson sam drastično skratio - tek početkom 1929, iste godine kad i

uka i bijes  (The Sound and the Fury). Nekraćeni rukopis s originalnim naslovom tiskan je mnogo kasnije, desetak godina poslije piščeve smrti. Premda Sartoris  u mnogočemu još uvijek nije onaj pravi veliki Faulkner, on predstavlja prekretnicu. Sa Sartorisom i  Zastavama u prašini započinje izgradnja cijelog jednog povijesnog i geografskog fikcionalnog univerzuma na sliku i  priliku Faulknerova Mississippija, njegova zavičajnog kotara Lafayette, koji sad dobija indijansko ime i postaje, kako ga je Faulkner sam nazvao, njegov »apokrifni kotar« Voknapatawpha (izg. Joknapatafa) dok se Ripley, New Albany i Oxford stapaju u također »apokrifni« Jefferson. Faulkner je Yoknapatawphu zamislio posve precizno, poput najpedantnijeg realista (tako je, na ednoj razini, i Joyce opisao Dublin): ona se prostire na području od 2400 četvornih milja i ima oko  petnaest tisuća stanovnika: oko šest tisuća bijelaca i devet tisuća crnaca. Pedantni proučavatelji Faulknerova djela u njemu su izbrojili oko dvije tisuće likova koje Faulkner u svojih dvadesetak romana i više od 70 novela poimence spominje. Faulkner je sam rukom nacrtao zemljovid tog područja i na njoj napisao: »William Faulkner, jedini vlasnik i posjednik«. Na tom su zemljovidu ucrtani Zavoj starog Francuza, gdje je u Svetištu (Sanctuary) gangster Popeye ubio Tawmmija, i gdje u romanu Zaselak   (The Hamlet) Flem Snopes počinje svoj bezdušni kapitalistički uspon; ucrtano je i Sutpenovo imanje iz romana  Abšalome, sine moj!; lovište Majora de Spaina, gdje Ike McCaslin i njegov učitelj mješanac Sam Fathers u romanu Siđi, Mojsije   (Go Down, Moses) gledaju kako zauvijek nestaje mitska divljina; tu je i »Compsonova milja«, buduće središte Jeffersona, koje je prvi Jason Compson dobio od indijanskog poglavice Ikkemottubbea u zamjenu za kobilu; tu je, na kraju, i željeznica koju je izgradio stari John Sartoris (dok je pravu željeznicu u tom kraju gradio Faulknerov  pradjed, »Stari Pukovnik« William Falkner). Povijest Faulknerove mitske pokrajine počinje 1800, dok u njoj još vladaju Indijanci. Među  pionirima koji će osnovati vodeće obitelji, tu su Thomas Sutpen (protagonist  Abšaloma) koji dolazi onamo 1833. godine i John Sartoris koji dolazi 1837, a uz njih obitelji Stevens (advokat Gavin Stevens javlja se u nekoliko romana i novela), Compson ( Buka i bijes  je priča o toj obitelji, a Quentin je pripovjedač  Abšaloma), te obitelji Drake i Benbow. Osim što su protagonisti Sartorisa,  braća Horace i Narcissa Benbow imaju veliku ulogu i u Svetištu,  gdje je glavna junakinja Temple Drake). Ovdje žive i seljačke obitelji, među kojima su npr. Bundrenovi (Kad ležah na samrti - As I Lay Dying), te imućni farmeri poput McCaslinovih, na čijem imanju živi cijela razgranata loza obojenih slugu i težaka koji su potekli od njihova zajedničkog pradjeda, a među njima se ponosom i svojevoljom ističe stari crnac Lucas Beauchamp. (Svi oni zajedno protagonisti su romana/zbirke novela Siđi, Mojsije.)  Od crnačkih likova posebno mjesto valja dati staroj sluškinji Dilsey u  Buci i bijesu, koja je s vremenom stekla gotovo mitski status u Faulknerovu opusu. Tu je i »bijeli ološ« koji se uspinje na društvenoj ljestvici, npr. mnogočlani i nesavladivi klan Snopes čija se najezda opisuje u romanu Zaselak. U Faulknerovim romanima često nailazimo na grafičke prikaze obiteljskih stabala, u njima važnu ulogu imaju rođački odnosi, javni i tajni, nerijetko zasnovani na incestu i miješanju rasa. Jedna od ključnih figura mitskog segmenta Faulknerove priče jest stari Sam Fathers, sin indijanskog poglavice i majke crnkinje, koji bdije nad mladim Isaacom McCaslinom i njegovom inicijacijom u rituale lova i  poštivanja divljine u slavnoj noveli  Medvjed   (The Bear), uključenoj u »roman« Siđi, Mojsije. U  bezbroj pojedinosti, Faulknerova je Yoknapatawpha izrasla iz njegova osobnog iskustva koje je nesumnjivo pridonijelo vizualnom i uopće osjetilnom bogatstvu opisa prirode, lokalne atmosfere,  prizora iz svakodnevnog života. Tu su prašnjave ceste u ljetnoj žegi, berači pamuka s platnenim torbama preko ramena, muškarci u lovu na divljač; seoski dućani prepuni karakterističnih mirisa i

 potanko opisanog poljoprivrednog alata, orme, užadi; konji, lovački psi i mazge, pokrajinske krčme i  prenoćišta, građanski domovi i odnosi u obiteljima. Posebna je vrijednost jezik tih romana, a napose  prenošenje rječnika i intonacije lokalnog govora, bjelačkog i (jedinstvenog i neprevodivog) crnačkog idioma, dakle američkog kolokvijalnog fikcionalnog koiné,  koji je prvi »izmislio« Mark Twain u romanu  Doživljaji Huckleberryja Finna,  genijalnom nezaobilaznom temelju modernog američkog realizma. Yoknapatawpha je uronjena u povijest. U njoj je središnji događaj građanski rat između Saveza sjevernih država i Konfederacije južnih država. Rat je trajao od 1861. do 1865, i bio je neobično krvav i okrutan. Sjever je pobijedio, a poraženi Jug bio je uništen, sažgan, ponižen, s privrednom a često i društvenom strukturom uništenom do temelja, dok su se rijeke oslobođenih crnaca prelijevale u gradove sjevera i zapada. Romani o Yoknapatawphi, međutim, nisu povijesni romani. U Faulknerovoj viziji, katastrofalan američki Građanski rat postaje metaforom. Rat je kamen kušnje za unaštvo i osjećaj narodnog, gotovo nacionalnog zajedništva u nesreći i patnji, koja jest povijesna, ali se onda majstorskim, često kontradiktornim i neuhvatljivim emocionalnim i simboličkim  preobrazbama, širi i obuhvaća sveukupnost modeme ljudske sudbine, Malrauxove »condition humaine«. U stvaranju svog fikcionalnog svijeta, Faulkner polazi od realizma i često krajnjeg naturalizma, ali su oni uvijek uklopljeni u modernistički okvir. Faulknerov je osjećaj povijesti dubok,  bitan za njegovu definiciju čovjeka. On je međutim vrlo ambivalentan, često kontradiktoran, i što je vrlo važno, gotovo nikad nije prikazan kroz mannovske ili sartreovske intelektualne učene rasprave, nego kroz situacije, ljude i njihove odnose koji su prožeti modernističkim pesimizmom, a često  pretvoreni u univerzalne simboličke ili mitske funkcije. Sam je Faulkner jednom rekao da Jug za njega nema neko posebno značenje. On ga slučajno poznaje, ali život u njemu ne razlikuje se od dmgih života: »život je pojava, ali u njemu se ne događa ništa novo, uvijek isti grozničavi  steeplechase  u susret ništavilu. Umjetnost«, naglašava Faulkner, »jednostavnija je nego što ljudi misle, jer stvari o kojima čovjek može pisati ima vrlo malo. Sve što je potresno u povijesti čovjeka vječno je, i sve je to već odavno napisano ...« U Faulknerovom svijetu, na djelu su plodovi nekih povijesnih situacija i odnosa koji su možda bili nametnuti ili neminovni, ali su ipak grešni. Američki su doseljenici na primjer istjerali, istrijebili Indijance i prisvojili njihovu zemlju. Zatim su stoljećima iskorištavali ljude crne rase i stvorili rasističko društvo. Kao građanin, Faulkner je pomalo starinski i patrijarhalno gledao na cmačko  pitanje. Neizmjerno je volio i poštivao svoju crnu dadilju Mammie Callie koja je bila član obitelji, koju je pokopao na obiteljskoj parceli i podigao joj nadgrobni spomenik. U  Buci i bijesu  stvorio je zasluženo slavan portret crne služavke Dilsey, koja ostaje jednim od njegovih najvećih, najkršćanskijih i najhumanijih likova. U svojim je djelima nesumnjivo evoluirao od Sartorisa, gdje su crni sluge prikazani kao nepouzdana i neodgovorna djeca, do Uljeza u prašinu (Intruder in the Dust, 1948), gdje se Gavin Stevens strastveno odupire rasnoj diskriminaciji. U svom znamenitom monologu o rasnoj jednakosti Gavin, poput Faulknera, ipak misli da ispunjenje tog sna nije moguće u bliskoj budućnosti. U jesen 1928, sa zgotovljenim rukopisom  Buke i bijesa  u torbi, Faulkner je krenuo u New York. U  početku ni jedan izdavač nije prepoznao genijalnost tog remek-djela. Faulkner je te jeseni snubio izdavače, progonjen dugovima, lumpao i pio. U New Yorku, njegov se krug prijatelja sastojao od

užnjačkih provincijalaca, poput njega pomalo izgubljenih u velikom gradu. Pred Božić Faulkner se vratio u Oxford i započeo novi roman, Svetište  (1931), senzacionalnu priču o mladoj djevojci iz dobrog društva i o impotentnom gangsteru Popeyju koji je siluje kukuruznim klipom, a poslije drži zatvorenu u bordelu. Izdavač se prestrašio kad je primio rukopis: »Bože moj, to ne mogu tiskati«, napisao mu je. »Obojica bismo završili u zatvoru.« Faulkner je bio demoraliziran, uvjeren da nikad neće uspjeti kao pisac. Bile su mu 32 godine. Siromašan i nepriznat, oženio se Estellom Oldham, svojom mladenačkom ljubavi, sad razvedenom ženom s dvoje djece. Obitelj se nastanila u Oxfordu u iznajmljenom stanu, a Faulkner se zaposlio kao nadzornik noćne smjene u ložionici male električne centrale Mississippijskog sveučilišta. Sartoris je tiskan početkom 1929. Njegov je naslov prezime jeffersonske patricijske obitelji koja e dijelom zamišljena prema (idealiziranom i demoniziranom) predlošku obitelji Falkner. Radnja je smještena u vrijeme poslije Prvoga svjetskog rata u kojem pogiba jedan od unuka blizanaca »starog Bayarda« Sartorisa, a drugi se iz njega vraća kao ukleti predstavnik »izgubljene generacije«,  progonjen južnjačkim prokletstvom. U njegovu odnosu prema ženi Narcissi, kao i u njezinoj nenormalnoj vezanosti za brata Horacea, nailazimo i na freudovsku elaboraciju naturalističke teme obiteljske degeneracije (Glembajevi!), kao i na nedorečenu ali jasnu Faulknerovu naznaku o urođenoj »pokvarenosti« ili bar ambivalentnosti ženske prirode: Narcissa naime ljubomorno čuva (valjda zato što je uzbuđuju!) seksualno nedolična pisma stanovitog Byrona Snopesa, bankovnog činovnika iz obitelji »bijelog ološa«, koji preuzima prevlast u svijetu Yoknapatawphe i predstavlja oličenje duhovne bijede i materijalne pohlepe nove klase i modernoga doba. Sa  Zastavama i Sartorisom rođen je, u svoj svojoj nedosljednosti i nedorečenosti, fikcionalni svijet Faulknerove Yoknapatawphe, posljednji od velikih povijesno/mitskih romanesknih svjetova realizma, što ga je Faulkner obojio i svim bojama svjetskih modemizama. Iza tog bogatog i raznolikog, ali još uvijek  tentativnog dvojnog kamena temeljca, uslijedio je dugačak niz romana i knjiga pripovijesti od kojih je velik dio smješten u Yoknapatawphu. Roman Buka i bijes  tiskan je 7. listopada 1929. godine. Mnogi su kritičari bili oduševljeni, ali se roman slabo prodavao. Faulknerov biograf Blotner navodi da se prvo izdanje tiskalo u (za SAD neopisivo maloj) nakladi od 1789 primjeraka. Te je jeseni Faulkner već bjesomučno i nadahnuto  pisao  Dok ležah na samrti i rukopis navodno završio za 47 dana. U to je vrijeme Faulkner kupio veliku i lijepu, ali vrlo ruševnu kuću, udaljenu svega jednu milju od Oxforda. Kuću je nazvao Rowan Oak, navodno prema vrsti čarobnog hrasta o kojem je čitao u Frazerovoj Zlatnoj grani.  Danas je Rowan Oak Faulknerov muzej, svetište u koje hodočaste tisuće i tisuće poklonika njegova djela. Slika te kuće u kolonijalnom stilu, s njezinim elegantnim trijemom obrubljenim bijelim stupovima, danas je u Americi poznata jednako kao i Lincolnov spomenik u Washingtonu ili Guggenheimov muzej u New Yorku. Godine 1931. napokon je tiskano Svetište  i uskoro postalo  succès de scandale  prvoga reda. Faulkner je govorio da je to tekst napisan na brzinu, samo radi novca, i to je navelo mnoge da ga čitaju kao senzaciju i zato previde njegove umjetničke kvalitete. Južnjački su domoljubi bili posebno ogorčeni i optužili Faulknera da je tom pričom iz bordela u Memphisu, gdje se mlada djevojka iz visokog društva odaje perverznim užicima, oskvmuo čast Južnjaka. U želji da pokaže kako nasilje tog romana (u kojem ima i linčovanja) Faulkner nije isisao iz prsta, njegov biograf Joseph Blotner  sugestivno rezimira neke događaje koji su se zbili dok je nastajao roman: »U novoj 1929. godini nije  bilo ništa manje nasilja nego u staroj... bilo je devet linčovanja, od toga tri u državi Mississippi. Prvih dana nove godine, jedan je crni robijaš na farmi tamnice Parchman ubio čuvara i prisilio

kćerku ubijenog da s njim pješači trideset i tri sata. Poslije ga je grupa ljudi privezala za gomilu drva, polila mu odjeću benzinom i zapalila ga.« (str. 601). U dva mjeseca prodano je sedam tisuća primjeraka Svetišta, ali ni to nije riješilo Faulknerovu katastrofalnu financijsku situaciju. Premda je žudio za uspjehom, Faulkner nije dobro podnosio njegove popratne pojave: novinare, intervjue, primanja. Jedno je bilo sigurno: bježao je od »tamničkih hodnika književnih razgovora« (Faulkner citiran u Blotner, 756) skrivajući se iza čaše viskija, pričama o konjima i mazgama, ili iza tvrdoglave, neprijazne šutnje. Nije uopće bio neki majstor u komuniciranju. Zbog neprestanih novčanih teškoća, 1932. prihvatio je ponudu MetroGoldwyn Mayera da u Hollywoodu radi kao scenarist za honorar od 500 dolara na tjedan. Ugovor je od njega tražio da »piše originalne sadržaje i dijaloge, adaptacije i preradbe«. U početku nije volio boraviti u Kaliforniji. O Los Angelesu je jednom rekao, »za sto godina, arheolozi koji ovdje budu vršili iskapanja neće naći ništa...« (Blotner 776). Ali honorari su bili visoki, Paramount mu je otkupio  prava za film Svetište za šest tisuća dolara, i to mu je omogućilo da napokon živi pristojno. Čak je sebi dopustio luksuz privatnog aviona i mnogo je letio. Letenje je bila njegova neispunjena mladenačka strast. Izliječio ju je tek nakon tragične pogibije najmlađeg brata Deana, koji se srušio upravljajući Faulknerovim avionom 1935. godine. Godine 1932. objavljenje roman Svjetlo u kolovozu (Light in August), a 1933. rodila mu se kćerka Jill. Faulkner se nakon očeve smrti brinuo za majku i novčano pomagao braći. Kupio je još zemlje da  poveća teren oko Rowan Oaka. I dalje je neprestano bio bez novca. Njegova su pisma iz tridesetih godina najčešće naslovljena agentima, urednicima i izdavačima, i u njima je gotovo uvijek riječ o novcu, dugovima, predujmovima. Kad mu je bilo 37 godina napisao je u pismu: »Ne mogu, neću dalje ovako. Vjerujem da u meni još ima dovoljno dobre literature i da zaslužujem da u razumnim granicama budem pošteđen sitnih materijalnih briga i obveza, i da ne moram zbog njih svake dvije godine ostavljati pisanje i raditi za film«. Godine 1935. počinje intenzivno raditi na konačnom rukopisu  Abšaloma, ali krajem godine opet  polazi na rad u Hollywood, ne dovršivši roman.  Abšalom je napokon objavljen 1936. godine. Te se godine Faulkner vraća u Los Angeles, sa ženom i kćerkom, i ostaje ondje oko godinu dana. Vraća se u Oxford i ostaje kod kuće više od četiri godine. Kupuje imanje izvan grada, na njemu uzgaja nešto kukuruza i stočne hrane, neko vrijeme uzgaja i mazge. Farmom u početku upravlja njegov brat John, zatim uzima upravitelja. Volio je zemlju, prirodu i konje, ali poljodjelstvo mu je bilo i ostalo hobi, nešto što mu je tih godina bilo potrebno za stvaranje imagea ladanjskog gospara, koji slučajno  piše i knjige. Faulkneru su uvijek bile potrebne dimne zavjese, igre skrivača, nove uloge, iza kojih je ljubomorno skrivao svoju osobnu i književničku intimu. Biografi ipak misle da mu je to »farmersko« iskustvo pomoglo u pisanju njegova dva naredna remek-djela,  Zaselak  1940. i Siđi, Mojsije 1942. Četrdesetih godina, Faulkner ponovno u redovitim razmacima boravi i radi u Hollywoodu: 1942.  pet mjeseci, 1943. sedam, 1944. deset, a 1945. oko tri mjeseca. To je bilo doba njegove veze s Metom Carpenter, sekretaricom znamenitog režisera Howarda Hawksa. Ni u Oxfordu ni u Hollywoodu, Faulkner se - za razliku od Joycea, Eliota, Pounda ili V. Woolf - nije kretao u književnim i intelektualnim krugovima usprkos svom dubokom i profesionalnom literarnom angažmanu, niti je drugovao sa jet-setom, poput Fitzgeralda i posebno Hemingwaya. Premda poznat i priznat među znalcima kao pisac, kao osoba dugo je ostao na marginama - minijaturni provincijski gospodin s lulom, Južnjak u holivudskim studijima, pomalo tajnovit, možda i neugledan, čudak. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata počelo je Faulknerovo dopisivanje s Malcolmom Cowleyjem,

književnim kritičarom i publicistom koji je 1946. izdao izbor iz njegovih djela u jednom svesku u znamenitom nizu džepnih izdanja Viking Portable Series.  U to su doba svi Faulknerovi romani (osim Svetišta) bili odavno rasprodani. Pisac, koji će pet godina poslije dobiti Nobelovu nagradu, gotovo nije postojao na američkom tržištu. U Francuskoj, gdje je Faulkner od ranih tridesetih bio na velikoj cijeni, nije bilo tako. Cowley 1945. Faulkneru prenosi razgovor s »novim francuskim dramatičarom« koji se zove Jean Paul Sartre: »O vama je rekao, ‘Pour les jeunes en France Faulkner c’est un dieu’. (Za mlade u Francuskoj, Faulkner je bog.) Kotrljajte to sad malo preko jezika.« (cit. u Blotner 1187). Debeli svezak džepnog Faulknera sa svojih 600 stranica, uz ponovljeno izdanje  Buke i bijesa, označio je prekretnicu u životu Faulknera kao umjetnika i javne osobe. U pismu objavljenom u knjizi Faulknerove prepiske s Cowleyjem, pod naslovom Spis Faulkner-Cowley  (The FaulknerCowley File), Cowley piše Faulkneru 22. VII. 1944. (Faulkneru je tada bilo 47 godina): »Želite li čuti izvještaj s newyorškog tržišta...? Služi Vam na čast, ali je loš za Vaš novčanik. Prvo, među izdavačima, ime Vam ne vrijedi ni pišljiva boba. Svi su uvjereni da se Vaše knjige uopće ne bi  prodavale, kakva šteta, kažu kao da im je drago ... Drugorazredni kritički umovi svojim su nerazumijevanjem i te kako pridonijeli tome da se Vaše knjige ne prodaju... Ali ako umjesto s izdavačima i njihovim mezimcima kritičarima o djelu Williama Faulknera govorite s piscima, priča e posve drugačija; tamo nećete čuti gotovo ništa osim divljenja, a što su pisci bolji, to je i divljenje obično veće. Conrad Aiken Vas, na primjer, stavlja na vrh cijele hrpe...« (Cowley, 9-10) U razdoblju poslije Drugoga svjetskog rata, Faulkner je napokon okusio slavu. Godine 1948. izabran je za člana Američke akademije umjetnosti; 1950. dodijeljena mu je Nobelova nagrada. Godine 1951. objavio je  Rekvijem za opaticu  (Requiem for a Nun), knjigu sastavljenu od dramskih i proznih dijelova. Tu je knjigu na francuskom za kazalište adaptirao Albert Camus. Godine 1954. tiskan je vrlo opsežan roman,  Bajka (A Fable), vrlo ambiciozna alegorija o žrtvi i ratu, koji je ugledni Robert Penn Warren nazvao »divovskim neuspjehom«. Ironijom književne sudbine, upravo je za taj roman Faulkner dobio dvije najprestižnije aneričke književne nagrade - Nacionalnu i Pulitzerovu. Toliko je vremena kritičarima trebalo da prihvate taj teški i često nepristupačni opus! Faulkner kao da je sad odjednom odlučio izaći iz svoje ljušture i prihvatiti počasti i javna  priznanja. Sve je više boravio izvan Oxforda i putovao u Europu, Južnu Ameriku, Japan - nekoliko  puta pod službenim pokroviteljstvom State Departmenta. Kasnih pedesetih objavljena su preostala dva dijela »trilogije« o obitelji Snopes: Grad   (The Town, 1957) i  Palača (The Mansion, 1959). U dva je navrata boravio kao gost-pisac na Virginijskom sveučilištu u Charlottesvilleu gdje je sa svojom obitelji živjela njegova kćerka Jill. Tamo je kupio kuću gdje je posljednjih godina života često boravio. Posljednji Faulknerov roman,  Lupeži  (The Reivers) humoristična i elegična priča o inicijaciji dječaka Chicka Mallisona, objavljen je u lipnju 1962. Mjesec dana kasnije, 6. srpnja, Faulkner je umro u Oxfordu od srčanog udara. Iz Faulknerovih razgovora sa studentima na Virginijskom sveučilištu 1957/58. godine nastala je kasnije slavna knjiga  Faulkner na sveučilištu (Faulkner in the University, 1966). U kasnijim je godinama dao veći broj često pretiskavanih intervjua i održao nekoliko govora, od kojih se najčešće citira zahvala na svečanosti dodjele Nobelove nagrade. Afirmativno moralizatorsko/racionalni ton tih diskurzivnih tekstova iz njegova kasnijeg razdoblja nije karakterističan za njegov fikcionalni opus, a  posebno je u raskoraku s njegovim najvećim djelima, koja su nastala između 1928. i 1942. godine. Od romana to su pored  Buke i bijesa  još  Kad ležah na samrti, Svetište, Svjetlost u kolovozu,

bšalome, sine moji, te Zaselak  i Siđi, Mojsije. U svojim pričama i romanima iz Yoknapatawphe, Faulkner je napisao novu, krvavu i nesretnu, melodramatsku i ironičnu, svakodnevnu i simboličku povijest jedne uklete zemlje, domovine tragičnih gubitnika, u kojoj idioti postaju posvećeni vidovnjaci (kao u romanima Dostojevskog), nepismene crne sluškinje tragične junakinje, a gospodske kćeri kurve, gdje se linčuju nedužni, zbog incesta ubijaju rođena braća, kolje britvom i dave djeca u kolijevci; odlazi se u obredni lov na mitskog medvjeda, ali se divljački lovi i kastrira odbjeglog ubojicu bez prava na priziv i obranu, a pretciratnici vraćaju se i oskvmjuju postelje potomaka. U isto vrijeme, sirotinja preživljava, rađa djecu, čuči pred seoskim dućanom i prepričava šale i tračeve, ore i kopa, mete dvorište u kojem je glina utabana generacijama bosih nogu, pjeva uz štednjak, moli se Bogu. Nekadašnja elita najčešće  propada i prepušta mjesto novim poduzetnicima, potomcima kuferaša sa Sjevera ili domaćeg »bijelog ološa« (za te »nove« ljude, Faulknerovo pero pokazuje samo prezir i podsmijeh). Dok čitamo o nevjerojatnim, stravičnim ili groteskno prikazanim događajima i ljudima, koji su tako često karikature, lakrdijaši, fanatici, luđaci ili zločinci, pitamo se odakle Faulkneru takva košmama imaginacija? On je sam napisao prijatelju: »pogodili ste da je moj stil rezultat samoće... Naslijeđeno regionalno ili geografsko prokletstvo učinilo ga je još kompliciranijim. Mogli biste reći da se radi o užnjačkoj retorici koja je izrasla iz samoće, o govomištvu iz samoće...«. Jedan drugi američki Južnjak, Edgar Allan Poe, napisao je stotinjak godina ranije da užas u njegovim pričama ne potječe iz  Njemačke (kolijevke romantične književnosti strave i užasa), nego iz duše. Tu je tvrdnju Robert Penn Warren primijenio na Faulknera i rekao da nasilje i strast u njegovim djelima ne potječu s Juga, nego iz duše. Faulknerova najveća ranija tragična djela u sebi nose nešto biblijsko, retorički  predimenzionirano, fatalističko, na mahove upravo histerično i neprihvatljivo izvan njihova književnog konteksta. Čitatelj je suočen s dugim nizom nerješivih pitanja: Zašto je, na primjer, obitelj Compson u  Buci i bijesu osuđena na propast? Koji je pravi razlog tragičnog sukoba između Joea Christmasa i Joanne Bundren u Svjetlu u kolovozu? Koje značenje ima sudbina svećenika Gaila Hightowera u istom romanu? Zašto se Isaac McCaslin odriče svog nasljedstva u romanu Siđi, Mojsije ? Zašto Quentin Compson drhti dok govori o sudbini Thomasa Sutpena? Kakvo to  prokletstvo živi u središtu Faulknerove tragične slike svijeta? Odgovor na ta pitanja možda je najjasnije i najbogatije razrađen u romanu Svjetlost u kolovozu, gdje Faulkner panoramskom širinom slika tri aspekta »južnjačkog« (za razliku od istočnog) grijeha rasizam, vjerski fanatizam i historicizam. Bez obzira na sumnje u mogućnost sretnog izmirenja rasa, Faulkner je rasnu mržnju prikazao kao strašno zlo, uvijek je vezujući za tamnu i bolesnu stranu seksualnosti. Najsnažniju osudu rasizma Faulkner je dao stvarajući lik Joea Christmasa u Svjetlosti u kolovozu. Joe ne zna tko mu je bio otac i, premda izgleda poput bijelca, odrasta u sumnji da ima crne krvi, pa jer je podsvjesno rasist, mrzi i razara samoga sebe. U tragičnoj Christmasovoj priči nailazimo na osudu još jednog »povijesnog« grijeha Amerike: strogosti i fanatizma puritanske tradicije koju on uopćeno naziva kalvinizmom.  Nepopustljiv vjerski odgoj još je jedan od razloga Christmasove propasti: u revoltu protiv fanatičnog očuha, on bježi od njega, a onda ga u samoobrani ubija. Tako započinje još jedno mitsko američko  putovanje: bijeg izopćenika pred rukom (ne)pravde, ali za razliku od legendarnog junaka westema, na kraju njegova puta nema oprosta ni iskupljenja. Uz Joea Christmasa, tragičnom trolistu romana

 pripada i Joanna Burden, dobrotvorka i zaštitnica obespravljenih crnaca, žena koju je južnjačka sredina odbacila jer su njezini preci došli sa Sjevera poslije građanskog rata, doduše s plemenitim namjerama da pomognu poraženima, ali su, miješajući se nepozvani u njihovu sudbinu, za domoroce  bili i ostali uljezi... Njezina ljubavna veza s Joeom dolazi prekasno da bi je spasila od perverzne seksualnosti i vjerskog fanatizma. Na kraju, u fanatizmu svog odmetništva, zapravo također u samoobrani, Joe Joannu zakolje britvom, kao što njega, uhvativši ga u bijegu, ubija (i kastrira) fanatični branitelj bjelačke supremacije ... U tom se romanu vjerskom i rasnom fanatizmu pridružuje i fanatična (bolesna) opsjednutost poviješću koja je, u slučaju velečasnog Hightowera, također  smrtonosna. Hightower ne umije komunicirati s vjernicima, ne može zadovoljiti (čak ni voljeti) ženu. U tom romanu mogli bismo reći da je na djelu patološka strana povijesti. Njegovi su protagonisti otrovani ustajalim vodama poraza i provincijalnosti iz kojih se širi zaraza. Slično je i u  Abšalomu, gdje Quentin Compson pokušava rekonstruirati priču o usponu i padu »kuće Sutpen«. U toj priči ima spolnog miješanja rasa i incesta, nasilja (Sutpenove kćeri gledaju kako se on hrve sa svojim divljim  polugolim crnim robovima) i bespomoćne sterilnosti (patuljasta stara gospođica Rosa, nakazno debela Sutpenova žena Ellen). Glavna je motivacija radnje Quentinova potreba da sebi objasni  povijest nasilja koje je njegova sudbina, a to ga nasilje opsjeda i razara i, ako mislimo i na  Buku i bijes, tjera ga u smrt. U recentnom Vodiču kroz Faulknerovo djelo, Cambridge Companion to Faulkner,  kritičar Richard Moreland iznosi teze iz svoje poznate knjige  Faulkner and Modernism   (Faulkner i modernizam). Prvo, da se u Faulknerovu djelu implicitno kritizira cijela američka kultura kao čudovišna,  paradoksalna i zla. Drugo, da Faulkneru žestina njegovih osjećaja ne dopušta da »govori iz samog srca ili savjesti te iste kulture, koja mu se počela činiti perverznom i pokvarenom, nego iz nekog duboko nesretnog progonstva...«. Moreland zaključuje: (to je) »jedno od mogućih tumačenja naoko grotesknih ispada i nezgrapnosti koje nalazimo i u Faulknerovu stilu. Taj je stil dramatizacija opetovanih neuspjeha glasova razuma i prirode, koji nastoje potisnuti, ili bar gramatički zauzdati, neumoljive strahote, tvrdoglave nedoumice, beskonačna okolišanja. Neki tu kritiku kulture koja se javlja u Sjedinjenim Državama i Zapadnoj Europi  početkom dvadesetog stoljeća pripisuju općem razočaranju idejama Progresa, nakon što su i »najciviliziranije« nacije svijeta sudjelovale u općem i možda nepotrebnom pokolju Prvoga svjetskog rata. Drugi upozoravaju na osjećaje ugroženosti muških povlastica, kolonijalne moći, vjerskih sustava i pretpostavki o kulturnom konsenzusu; ili, govoreći specifično o Faulkneru kao bijelom Južnjaku, ukazuju na (južnjačku) povijest poraza, siromaštva, i razočaranja.« (Weinstein, 20-21) Slične argumente iznijela sam u radu Vampir Povijesti: Joyce, Faulkner i Krleža  gdje posebno naglašavam povijesnu srodnost ta tri pisca: sva su trojica potekla iz zemalja (ili regija) smještenih na marginama zapadnoga svijeta, koje su stoljećima bile u nečijoj ekonomskoj ili političkoj vlasti i u kojima su tinjale snažne frustracije uzrokovane bijedom, osjećajem provincijalnosti i zaostalosti vlastite sredine. U sva tri pisca međutim nailazimo i na veliku ljubav prema zemlji i narodu, koja se  paradoksalno miješa s mržnjom ili nečim što se, u ironično iskrenutoj samoobrani, ideološki iskazuje kao mržnja, a stilski izražava naturalističkim ili ekspresionističkim šokom, grotesknom hiperbolom i hermetičkom ili višeznačnom naracijom. Sve su se te čudesne osobine u svoj punoći objavile u  Buci i bijesu. Bujica Faulknerova genija, dotad skrovita i neuhvatljiva poput rijeke ponornice, sad se silovito probila na površinu. Bio je to nezaustavljiv prolom stvaralačke snage, čudesan bogodani preokret, otkrivenje, vertigo ljepote i

užasa - porođenje djetića-romanopisca u »srcu Juga« (the deep South) od, kako je navodno Faulkner  sam negdje rekao u šali, »majke crnkinje i oca aligatora«. Od par hljebova i nešto ribica doteklo je duhovne hrane za cijele naraštaje čitatelja, uključujući i našu.  Buka i bijes, uz Svjetlost u kolovozu i  Abšalome, sine moj!,  pripada Faulknerovoj velikoj tragičnoj trijadi koja obilježava njegovo prvo stvaralačko razdoblje. O nastanku  Buke i bijesa Faulkner je poslije često govorio, a najčešće je spominjao dva polazišta: sliku djevojčice  blatom uprljanih gaćica koja zaviruje u prijeteći svijet odraslih, gdje se obavljaju pripreme za  pogreb; i patos dječje nevinosti koju predstavlja Benjy: »...bila su tri dječaka i jedna djevojčica, i djevojčica je jedina imala hrabrosti da se popne na ono drvo i pogleda kroz zabranjeni prozor da  bi vidjela što se događa... Bila je to vrlo potresna slika koju je simbolizirao blatni donji dio njezinih gaćica...I simbolizam blatnih gaćica preobrazio se u izgubljenu Caddy, što je jednog brata dovelo do samoubojstva, dok je drugi brat prisvojio novac koji je slala djetetu, kćerci. Mislio sam da će to biti novela, nešto što će stati na dvije stranice, tisuću riječi. Ispalo je drugačije...« (Meriwether, str. 3132) Premda je Faulkner isprva poricao da je Uliksa pročitao prije nego što je napisao  Buku i bijes,  taj e roman nezamisliv bez Joycea. (Da je Uliksa posjedovao, pa valjda bar dijelom i pročitao ranije, znamo po primjerku tog romana nađenog u Faulknerovoj biblioteci u Oxfordu, s posvetom Phila Stonea negdje s početka dvadesetih godina.) Kao što u Uliksu Joyce konstruira tri potpuno različite struje svijesti (Stephena Daedalusa, Leopolda Blooma i njegove nevjerne Penelope, Molly), tako i Faulkner prva tri (od ukupno četiri) dijela svog romana prikazuje kao unutarnje monologe tri brata Compsona. Prvi dio pripada idiotu Benjyju i datiran je na Veliku subotu, 7. travnja 1928, njegov 33. rođendan. Drugi dio je unutarnji monolog inteligentnog i suicidalnog Quentina, studenta na Harvardu, 2. lipnja 1910, na dan njegova samoubojstva. Treći dio pripada sardoničnom i nemilosrdnom Jasonu, a datiran e dan prije Benjyja, na Veliki petak, 6. travnja 1928. I Faulknerovi su monolozi međusobno krajnje različiti, kao i Joyceovi. Ono što međutim otkrivamo čak i najpovršnijim čitanjem, njihova je nesumnjiva originalnost u koncepciji i stilu i unatoč očitoj srodnosti, pomanjkanje svake ovisnosti o Joyceu. Zamislite samo unutarnji monolog (mnogi će reći »struju svijesti«) gluhonijemog idiota! Tu naizgled neizvedivu zadaću Faulkner je riješio dvostrukim salomonskim rezom, prerezavši prvo  privid svakog pokušaja realističkog imitiranja struje svijesti idiota, i drugo izgradivši model posve ednostavnog preslikavanja običnih svakodnevnih radnji i prizora iz sadašnjosti i sjećanja, koje bi moglo imati recimo jedno dijete. Benjy posve objektivno »fotografira« prizore i doslovno »snima« dijaloge koji su zato sadržajno i stilski potpuno transparentni i »objektivni«, ali krajnje subjektivni u izboru koji je isključivo vezan za obožavanu i izgubljenu sestru Caddy. Unatoč transparentnosti, Benjyjev je monolog teško razumjeti zato što nas izravno uvodi među ljude koje (još) ne poznajemo i događaje koje ne razaznajemo, jer nema pripovjedača da nas pripremi na ono što slijedi, a poslije toga prokomentira ono što je prošlo. Ljubav prema Caddy opsesivno motivira i Quentinov monolog u kojem sestra - zbog svog  promiskuiteta - predstavlja iznevjereni ideal južnjačke časti, ali i mračni predmet (incestuozne?) žudnje. Poetski zgusnut i retorički zahuktan, Quentinov je monolog stilski čista suprotnost Benjyjevu, ali mu je tematski blizak jer su oba brata opsjednuta gubitkom sestre. I Jason je opsjednut uspomenom na Caddy, ali on je motiviran mržnjom. Njegov je odjeljak romana originalni spoj melodrame, šokantne okrutnosti i krajnje kolokvijalnog stila. U prva tri dijela romana, sadašnjost i prošlost

neprestano se vrtoglavo isprepleću, dok četvrti dio, ispričan tradicionalno, u trećem licu, ostaje u sadašnjosti i zaključuje radnju. Znamo da je Quentin skočio u rijeku, da je Caddy, odbačena od muža, rodila prije braka začeto dijete, djevojčicu Quentin. Znamo još da je (tašta, hladna i glupa) majka, ucijenivši oca, kćerku zauvijek udaljila od kuće, i da se otac propio i umro. Također napokon prvi put vidimo  preživjele protagoniste priče i oronulu kuću, srušene gospodarske zgrade, ogoljele zidove i rasklimanu obiteljsku kočiju. Iz takve sredine mlada Quentin bježi zauvijek s nekim cirkuskim artistom ...  Nasuprot toj tragičnoj crti, Faulknerov opus slijedi i humorističku, možda manje izrazitu i ponešto zatamnjenu krivulju koja nas vodi od  Kad ležah na samrti do  Zaselka i  Lupeža,  i usput za sobom  povlači lijep broj novela i cjelina u romanima (Mule in the Yard, Was, Spotted Horses, Old Mari), kao i bezbroj anegdota i ulomaka. Jedna od teza koju sam iznijela u svojoj knjizi  Modernističke subverzije: Joyce i Faulkner   jest neprestano paradoksalno kretanje pripovjedačkih tokova Faulknera (i Joycea) između dva potpuno suprotstavljena narativno/stilska kompleksa. Jedan je doživljajni, uživljava nas u radnju i identificira s likovima; u Faulkneru on je uglavnom tragičan i vrlo se često oslanja na udarnu modernističku tehniku unutarnjeg monologa. Pisac stvara modele struje svijesti koji u procesu sjećanja slijede načelo asocijacije, i poništava kronološki pojam vremena zato što svijest proizvoljno boravi na više vremenskih razina, ukidajući razliku između prošlosti i sadašnjosti. U takvim romanima, iznad svega u Buci i bijesu i Abšalomu, pisac se oslanja i na metaforički, simbolički, pjesnički postupak. Drugi je kompleks udaljavanja, najčešće kroz ironični humoristički ili groteskni odmak, ali i kroz »kritičku svijest o razlici« koju generira parodija, odnosno kako kritičari danas vole reći hipertekstualnost. Hipertekstualnost je ironijska svijest o literamosti teksta, koja vodi npr. do  poigravanja s književnim postupcima i stilovima, miješanja tradicionalno nespojivih stilova unutar  ednog djela, pedantne ironijske rekonstrukcije neke književne tehnike ili figure - dakle do postupaka koji nam kazuju da pred sobom imamo Knjigu, a ne sam Život. Dva romana tiskana u ovom svesku, premda bliska po vremenu nastajanja, razlikuju se, i zapravo ilustriraju dvije opozicije koje smo istaknuli u ovom predgovoru. U prvoj opoziciji, Faulkner kao visoki stilističar, retoričar, pjesnik, i egzaltirani bard suprotstavljen je pučkom,  prizemnom pripovjedaču koji anegdote, šale i priče crpi iz regionalnih, često crnačkih tradicija usmene književnosti, kao i iz kolokvijalnog bogatstva lokalnog govora. U drugoj se opoziciji sublimni tragičar susreće s tamnim humoristom koji ima poseban afinitet za hiperbolu i grotesku.  Buka i bijes gotovo je paradigmatska ilustracija prvog člana obje opozicije, dok se manje poznato djelo, prvi put  prevedeno u nas, Kad ležah na samrti,  savršeno uklapa u drugi.  Kad ležah na samrti   jedno je od Faulknerovih remek-djela. Njegovi su junaci članovi obitelji siromašnih bijelih farmera, Bundrenovi, koji s najrazličitijim osjećajima doživljuju smrt majke Addie, a zatim je tvrdoglavo, i nerazumno, doslovno kroz vatru i kroz vodu, u lijesu prevoze na daleko groblje u Jeffersonu, zato što je to bila njezina posljednja želja. Roman je pisan tehnikom struje svijesti, s petnaest različitih pripovjedačkih motrilišta koja su podijeljena na šezdesetak  odjeljaka. Odjeljci se izmjenjuju, a dužina im varira od jedne rečenice do nekoliko stranica. Radnja romana je ekstravagantna i sumanuta, ali prožeta silnom ljudskom toplinom. Naslov potječe iz edanaeste knjige Odiseje u kojoj duh Agamemnonov govori Odiseju kako mu, kad je ležao na samrti, žene psećih očiju nisu htjele zaklopiti kapke dok se spuštao u Had. Rukopis tog romana Faulkner je

završio u 47 dana. Pomno čitanje otkrit će nam, dakako, da nema potpunog reza između jedne i druge tendencije: U  prvom romanu nailazimo na humor, kao i na »niski« stil (npr. stil cijelog Jasonovog monologa), dok u drugom nailazimo i na izrazito tragične i poetske tonove (Addin monolog, Darlovi monolozi, pa i Vardamanova tvrdnja »Moja je majka riba«.). Usprkos tome, prvi će roman ostati do savršenstva oblikovana poetska vizija okajavanja »južnjačkog« grijeha i univerzalni prikaz propadanja obitelji u kojoj nema ljubavi. Drugi, jednako eksperimentalan i genijalan roman, priča je o seljačkoj obitelji, koja je tonom i motivima bliža prašini i balegi Faulknerova rodnog tla. Faulknerov je fikcionalni svijet sazdan od samih suprotnosti. U toj prozi, razapetoj između krajnosti mitske i povijesne vizije s jedne strane i tvrdoglave omeđenosti granicama provincijske i  provincijalne svakodnevice s druge, između tragedije i (crne) komedije, nije uvijek lako prepoznati novost i razliku Faulknerove modemosti. Ona je međutim nedvojbeno prisutna i presudna za razvoj američke književnosti našeg stoljeća. SONJA BAŠIĆ

Bilješke {1}

Jewel - dragulj - op. Prev. {2} Kalomel - živin klorid, bijeli prašak bez ukusa, nekoć upotrebljavan kao sredstvo protiv crijevnih glista - op. Prev. {3} Faulkner je dobio Nobelovu nagradu za 1949. godinu, ali mu je uručena 1950. (op. ur.)