Dorothy Koomson - Kad Sam Bila Nevidljiva

Balkandownload.org

DOROTHY KOOMSON

KAD SAM BILA NEVIDLJIVA Prevela s engleskog

Lia Paić

Zagreb, 2017.

Balkandownload.org

Naslov izvornika Dorothy Koomson When I Was Invisible

Copyright © Dorothy Koomson 2016 Copyright © za hrvatski prijevod Lia Paić i Znanje d. o. o., 2017. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovog izdanja ne smije se umnožavati ili javno reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

Balkandownload.org

Za

sve koji su mi pomogli stvoriti mjesto zvano »dom«.

Balkandownload.org

Hvala mojoj divnoj obitelji i prijateljima; Antu i Jamesu, izvanrednim agentima;

svim sjajnim ljudima kod mog izdavača, Cornerstonea (posebice Susan, Jenny G, Jen D, Emmi, Kate, Charlotte, Rose, Rebecci & Aslan); Emmi D,

Hayleyju i Sophie, mojoj fantastičnoj službi za odnose s javnošću.

Posebna zahvala ide onima koji su mi ljubazno pomagali dok sam istraživala za ovu knjigu.

I vama, M., E. & G., hvala vam što ste uvijek bili ono što jeste, volim vas. Kao uvijek, želim zahvaliti i vama, čitateljima, što ste kupili ovu knjigu.

Balkandownload.org

Uvod

London, 1988. »Djeco, danas nam se pridružuje nova djevojčica.« Svi su sjedili u redovima, u drvenim klupama, u plavim školskim kutama. Vjerojatno su gledali mene, ali ja sam gledala učiteljicu. Jedno joj je uho bilo veće od drugoga (pitala sam se zna li to), a kosa joj je bila toliko dugačka da je sezala do prsa. »Djeco, upoznajte Veronicu Harper.« Mnoga su se djeca zapanjila, a neka su i glasno rekla »Ma da!«. Tada sam pogledala drugu djecu. Zašto im je moje ime bilo toliko čudno? Poneka djeca okretala su se na svojim mjestima kako bi pogledala djevojčicu koja je zurila ravno u mene potpuno razrogačenih očiju. »Tako je«, rekla je nova učiteljica, »ovo je druga Veronica Harper koju imamo u razredu. Osim što se drugačije pišu. Naša Veronika Harper ima k umjesto c, nova Veronica Harper ima c umjesto k. Zar to nije zanimljivo?

Dva imena koja zvuče sasvim jednako, ali se drugačije pišu i dvije djevojčice koje imaju osam godina, jednako se zovu, ali izgledaju sasvim drugačije.« Nasmiješila sam se Veroniki Harper s k. Pomislila sam kako je najljepša djevojčica koju sam ikad vidjela. »Ma koliko bilo zanimljivo, ipak će vrlo brzo postati veoma zbunjujuće«, rekla je moja nova učiteljica. »Zovu li te ikako drugačije, Veronica s c?« Kimnula sam. »Zovu me Roni«, rekla sam vrlo mirno. »Sjajno. Veroniku s k zovu Nika, pa je to dakle riješeno. A sad, želiš li zauzeti svoje mjesto do Nike, mogli bismo započeti s nastavom.« Noge su mi se tresle dok sam išla prema drugoj Veronici Harper i svi su buljili u

Balkandownload.org

mene. »Nika, pretpostavljam da nećeš imati

ništa protiv toga da našu novu učenicu malo provedeš okolo?« rekla je učiteljica. Nika nije imala čak ni priliku išta reći ili kimnuti, a učiteljica je rekla: »Dobro, dobro.« Uspravila se i otišla pred ploču. »Drago mi je, Veronico Harper«, prošaptala je Nika kad sam sjela u slobodnu klupu do nje.

»I meni je drago, Veroniko Harper«, uzvratila sam šaptom. »Veronika i Veronica!« izgovorila je učiteljica i ne Okrenuvši se od ploče. Kao da je imala supersluh ili nešto takvo. »Nadam se da ne pričate. Ne bih vas željela morati razdvajati već prvog Roninog dana.« »Ne, gospođice«, rekla je Nika. »Ne, gospođice«, rekla sam ja. Ali to ionako nije bilo moguće. Sada nas nije bilo moguće razdvojiti jer ćemo nas dvije postati najbolje prijateljice.

Balkandownload.org

1.

Balkandownload.org

Nika

Birmingham, 2016. Ovdje sam satima.

Vjerojatno ne baš toliko dugo, ali doima se tako. Čini se kao da na ovoj neudobnoj plastičnoj klupi sjedim s glavom na koljenima, ruku obavijenih oko sebe, okružena zvukovima policijske postaje dovoljno dugo da se osjećam kao da mi život istječe. Ljudi dolaze i odlaze, na recepciji policajci iza neprobojnog stakla vode razgovore koji su taman toliko daleko da ih ne mogu razumjeti ili se u njih upetljati. Svaki put kad se vrata otvore počašćena sam udarom buke iz vanjskog svijeta, a on je, poput svega drugoga, podsjetnik da ovo vjerojatno ne bih trebala raditi.

Ako moram čekati na razgovor s nekim, možda je to znak da ovome nije suđeno. Možda se trebam odmotati, ustati i išetati odavde. Kliznuti natrag u vanjski svijet i ponovno nestati - postati bezličnom i nevidljivom, kao i svi ostali tamo vani.

Možda, zato što moram čekati - a sada stižu druge misli koje nisam imala prije nego što sam ušla ovamo, smještaju se u mojoj glavi poput golubova koji spavaju na krovu - trebam priznati koliko je ovo glupo. Možda si trebam reći grubu istinu o tome što će biti posljedice, kako će ovaj moj čin taknuti živote svih koje poznajem. Možda bih trebala prestati razmišljati oljudima pravdi poput i početimene. razmišljati o zbiljskom životu i o tome što se stvarno događa Glas je izviknuo moje ime.

Prekasno

je da sad pobjegneš , prekasno da se predomisliš, pomislim. Polagano, podižem glavu, spuštam noge, stavljam stopala na pod, moj pogled traži osobu koja je pozvala moje ime.

Balkandownload.org

Po ustajanju posrnem, ali se ulovim prije nego što padnem, smotam prste u dlanove, pokušavajući sakriti drhtanje. Nema bijega, nema povlačenja. Sad to moram obaviti. »Kako vam mogu pomoći?« pita policijski službenik. Jednostavna odjeća, nekakav detektiv kao što sam zatražila. Dolazi mi bliže, ali ne preblizu. Ne želi biti preblizu nekome poput mene. Unatoč njegovu blago zamorenom i nezainteresiranom izrazu lica, kad nastavi govoriti, zvuči neutralno i pristojno: »Dežurni je rekao da želite razgovarati s detektivom, ali ste se libili reći o čemu se točno radi?« Zakoračila sam bliže, pokušala smanjiti udaljenost među nama, tako da mogu govoriti a da me se ne čuje. Ovdje sada nema nikoga osim osobe iza pulta, ali ja ipak želim biti oprezna. Primiri se. Ne mogu to učiniti, shvaćam. Trebam, ali ne mogu. Ne mogu otvoriti usta i reći riječ. Lice detektiva brzo prelazi iz »blago zamorenog« ili »nezainteresiranog« »uzrujano«, a koleba se prema »ozlovoljenom«. Tratim mu vrijeme, a uto mu se ne sviđa. Dubok udisaj, udahnem da vidim mogu li otresti druge misli i ponovno steći sigurnost koja me dovela ovamo. »Ja... ja...« Glasme izdaje. Doista to

ne mogu učiniti. Nepozvan, glas, onaj koji sam prvi put čula prije manje od tjedan dana, prolijeće mi glavom, iznenadan i glasan i jasan kao i prvi put kad sam ga čula. Zažari mi svaku memorijsku stanicu u tijelu užasom i samo što opet ne tresnem rukama po ušima, pokušam ga ušutkati. Sada odlučna, ukrućujem šake, ojačavam svoj stav i gledam detektiva ravno u oči dok govorim: »Ja... ja moram prijaviti pokušaj ubojstva.«

Balkandownload.org

Nika

Birmingham, 2016. »Oprostite što ste čekali«, govori policijski službenik, detektiv Brennan. Podižem glavu sa stola. Sigurno sam zadrijemala. Dok sam sjedila u sobi za razgovore i čekala da se vrati, sve je bilo toliko tiho i nepomično, gotovo mirno, da sam odlučila malo odmoriti svoje umorne, crvene oči i zaklopila ih na svega nekoliko sekunda. Mora da je odmaranje očiju prešlo u drijemež. Ili - protežem leđa, osjećam trag na stražnjoj strani vrata, težinu očiju i udova - u san. Žestoko trepćem nekoliko puta, vlažim usnice i zurim u n jega, usredotočujem se na ono što će mi reći. Prije nego što je napustio sobu, govorila sam mu i govorila, odgovorila na nekoliko njegovih pitanja i zatim još malo pričala. Sa svakom sam se riječi osjećala lakšom, slobodnijom. Ponovno sam sve proživljavala, naravno, ali je to i oslobađalo. Kada je »otišao provjeriti nekoliko stvari«, mogla sam odahnuti. Moje se tijelo gotovo rastopilo na sjedalu.

Kad policijski službenik sjedne nasuprot meni, primijetim da je drugačiji. Otišao je odavde gotovo suosjećajno, blago obodren što sam voljna govoriti o nekome koga imaju na oku već mnogo, mnogo godina. Sada, kao da je po odlasku iz sobe promijenio mišljenje. Drži se nešto rezerviranije, plavetne oči mrvicu su hladnije, izraz lica nešto stroži. Nije bio pretjerano prijateljski ni prije - zašto bi bio? Nisam prosječan svjedok ali sam vidjela kako se smekšava dok mu govorim. Dok sam objašnjavala što se dogodilo, što sam vidjela, zašto sam odlučila doći ovamo, o kome zapravo obavještavam policiju, izgledao je nešto srdačnije. Sad toga više nema, zamijenjeno je hladnom ogradom nekoga tko ne voli da mu se laže.

Balkandownload.org

»Tko ste vi?« pita. Izravno, konkretno. »Mislim, tko ste stvarno? Jer vi niste Grace Carter.« Sjedam natrag na stolicu, piljim u stol koji nas razdvaja dok on nastavlja govoriti.

»Otišao sam provjeriti vašu priču i sve je onako kako kažete; svaki pojedini detalj, osim vašeg imena i tko ste. Zapravo, ništa se od toga ne pokazuje. Obavio sam nekoliko poziva i, da, ljudi vas znaju kao Grace Carter ili jednostavno >Ace<, ali ne mogu pronaći rodni list koji odgovara

vašoj dobi, vaši otisci prstiju nisu u sustavu i ni u jednom od naših računalnih sustava nema ničega o osobi vašeg opisa a da je povezano s imenom Grace Carter. Vama je, koliko, trideset pet, trideset šest? Pa ipak nema ni jedne kreditne kartice, bankovnog računa ili financijskog izvješća na vaše ime. Kladim se da bih, da zatražim da ispraznite džepove, možda našao gotovinu, ali ni jednu jedinu stvar s vašim imenom. Čak bih išao toliko daleko da kažem da vi zapravo ne postojite. Osim što očito postojite i vi ste svjedokinja vrlo ozbiljnog zločina koji je počinio vrlo opasan čovjek.« Prislanja laktove na stol, spaja ruke kao u očajničkoj molitvi, a zatim prisloni bradu na sklopljene ruke. Nakon nekoliko sekunda šutnje, kaže: »Pa tko ste vi? Uistinu?« Moje ime je Grace Carter. Bilo je duže od deset godina. Nemam bankovnog računa; nemam kreditne kartice, iskaznice za knjižnicu ili putovnice na svoje ime. Izbjegavam sve pri čemu moram koristiti identifikaciju, a kad dobijem posao, često je plaćen gotovinom. Ili je plaćen na prijateljev bankovni račun i on podigne novac kako bi mi ga dao. Moje ime jest Grace Carter. Nekoć sam se zvala nekako drugačije, nekoć sam dijelila ime s drugom djevojkom koja je bila moja najbolja prijateljica u školi i u baletnoj grupi, ali više ne. Ona više nije moja prijateljica i to ime više nije moje. Ja jesam Grace Carter.

Balkandownload.org

I nisam trebala doći na ovo mjesto i reći istinu. Govoriti istinu, činiti pravu stvar, to za mene nikada nije funkcioniralo. Nikada. A sada će ponovno poći krivim putem. Ali taj zvuk, taj neljudski zvuk koji je proizveo netko koga očajnički volim... Nisam to mogla pustiti. Vrijeme gmiže i ja prihvaćam da će detektiv čekati koliko god treba. On, konačno, ima sve vrijem e ovog svijeta. Ja ne. Jedva uspijevam držati oči otvorenima, a kamoli ovdje sjediti i čekati da on ponovno progovori. »Ima li moje ime ili tko ja možda jesam ili nisam ikakve veze s onim što sam vam rekla?« konačno pitam. Moram započeti razgovor i vidjeti kuda će nas odvesti.

»Ne, meni ne«, kaže on. »Kao što sam rekao, do sada je provjereno sve ono čemu ste prema vašem iskazu svjedočili i zbog osobe o kojoj govorimo sve to moram predati kolegama u organiziranom kriminalu. Nakon ovoga,

vjerojatno me više nećete vidjeti.« Sjedampaniku uspravnije prisiljavam oči daštosemi negovori. šire i neS odraze trenutačnu koja senaustolici, meni kovitla zbog onog njim je lako razgovarati - ne da je ljubazan ili nešto tako bl esavo, nego je s njim lako komunicirati.

Što da radim sljedeće? Da se dignem i pobjegnem? Da samo ustanem i odšećem odavde? Nije me uhapsio ili dao naslutiti da će me uhapsiti. Nisam učinila ništa za što zna, dakle, slobodna sam žena koja može doći i otići po volji.

Ili da mu kažem sve? Objasnim o svom imenu, o tome tko sam, tko sam bila, zašto sam morala za sobom svoje ime, Veronika Harper, i pretvoriti se u Grace Carter?ostaviti Progutala samprijašnje smijeh na tu ideju. Reći istinu? Cijelu? Gdje bih uopće započela? I gdje bih stala? Odlazak bez ijedne riječi vjerojatno je ovdje moj najsigurniji izbor.

Kad sam već pomislila da će me ostaviti da predem u tišini, on iznenada ponovno progovara. »Moji kolege, da se na trenutak ili dva zaletim, bit će

Balkandownload.org

vrlo zadovoljni što niste ono što kažete da jeste. Njima će to vjerojatno značiti da znate mnogo, mnogo više no što ste im u početku mislili reći. Ako je to slučaj, kad otkriju tko s te - a oni će otkriti tko ste vi zapravo - upotrijebit će to saznanje da vas prisile da se pojavite kao svjedokinja.« »Pokušavate li me preplašiti?« pitam ga. Tako sam, naposljetku, i završila ovdje: služili su se strahom kako bi bili sigurni da uvijek činim ono što oni hoće. Detektiv Brennan opusti ruke iz čvrste, goleme pesnice koju su stvarale pod njegovom bradom i nasloni se. Tračak srama zaigra mu u očima: »Ne, ne«, kaže odmahujući glavom. »Iskren sam s vama.« Sad želim iskrenost od vas, dodaje ne izgovorivši zapravo te riječi. Kimam, pogleda uprtog u stol.

»Nekoć ste sigurno bili vrlo uplašeni kad ste promijenili ime, kad ste se tako potpuno izdvojili iz društva«, izjavljuje. »Što se dogodilo? I možemo li vam pomoći u tome?« I dalje nepomično gledam u stol i u svoj music player koji sam izvadila iz džepa prije nego što sam krenula spavati. Mislila sam pustiti neku glazbu dok čekam, ali nisam dospjela dalje od toga da ga izvadim iz džepa. Zurim u njega, tanak je i crn, sa žicom slušalica nalik na rezanac omotanom oko njegova tijela i slušalicama poput točaka s kojima započinje i završava njegovo postojanje. S jedanaest godina imala sam maštariju. S dvanaest imala sam istu maštariju. S trinaest maštarija se nastavila. S četrnaest i petnaest maštarija je postala očajničkom, nužnom. Sa šesnaest i pol više nije Moju

. Sad mi bila nužna, ali sam»spas«. je još uvijek imala. Maštariju. maštariju se vrti kroz glavu: To je riječ koju sam uvijek koristila za opisivanje tih maštarija. Moje maštarije o spasu. Netko bi se obrušio, spasio me. Sve ono loše od prije izbrisala bi ta velika moćna krila i podigla me, njihala, voljela više. U svakoj sam maštariji spašena i sigurna. Polako podižem pogled prema policajcu nasuprot meni.

Balkandownload.org

On je tek malo stariji od mene u fizičkim, izbrojivim godinama, ali je možda stariji iznutra. Sigurno je vidio toliko toga radeći ovaj posao; vjerojatno je vidio svaki zločin koji je moguće počiniti. Vjerojatno je kroz radni vijek čuo svaku moguću ispriku za svaki zločin. Ništa što ja kažem neće ga šokirati ili uzrujati. Možda je on Taj. Možda je on spasitelj za kojim čeznem svih tih godina. On možeda slušati, sve čuti i tada mispasiti. može reći te tri riječi koje čeznem čuti i potvrditi je on Taj, on me može On će se pobrinuti da sve bude u redu.

Usredotočujem se na stol, ponovno na svoj player. »Moje ime je Grace Carter«, kažem. »I ovdje sam da prijavim pokušaj ubojstva. Razgovarat ću s kim god treba, ali to sam ja i zbog toga sam ovdje.« Spašavanja se nikad ne događaju ljudima poput mene. Konačno, spasiti možeš samo ljude za koje vidiš da su u nevolji. A ako si poput mene i svima si nevidljiv, osobito ljudima koji te mogu spasiti, tada uopće nemaš šanse, zar ne? Ramena detektiva Brennana spuštaju se, usta ispuštaju blagi uzdah razočaranja i nezadovoljstva dok odmahuje glavom. Pažljivo ustaje. »Neka bude po vašem«, kaže. »Moji već spomenuti kolege uskoro će doći razgovarati s vama.« Na vratima zastaje i okreće se prema meni. »Sretno, Grace Carter, tko god uistinu bila.« Dodatno spuštam glavu. Ne mogu mu dopustiti da vidi suze koje su mi navrle na oči, ne mogu odati da mi je sladunjav osjećaj prekrio grlo. Danas nema spasa, samo ljubaznost, briga. Tako su mi strani.

London, 1999. Stajala sam kraj kanti za smeće, skrivena koliko sam mogla biti od stražnje strane kazališta, i polako uživala u svojoj posljednjoj cigareti ikada. S tim

Balkandownload.org

sićušnim bijelim đavlima imala sa m kratak ali značajan odnos, uživala sam u svakom trenutku svake pojedine cigarete, ali sam si na premijeri prve profesionalne predstave u kojoj sam bila pomoćna scenska radnica obećala da ću prestati. Popušit ću posljednju cigaretu i više im se ne vraćam. Samoj sebi znala sam održati obećanje.

»Ah, supatnica izopćenica«, rekao je blagi glas. Moje srce, moje srce. Kao da ga je netko stisnuo, zaustavio mu kucanje

i odjednom mi je tijelo bilo razdražljivo, na oprezu, spremno za nevolju. Nisam mu odmah pogledala lice, prvo sam ga htjela procijeniti, da vidim čime ću se baviti. Nisam dizala glavu, nego sam ga ispitivala krajičkom oka. Visok, zgodan, pristao. Skupo odjeven, dotjeran. Podsjetio me na

nekoga, na slavnu osobu; vjerojatno je zbog te sličnosti besplatno jeo po restoranima, čak ako ga, poput mene, većina ljudi nije mogla smjestiti. Nije bio otvoreno prijeteći, nisam osjećala da sam u neposrednoj opasnosti, ali opasnost dolazi u svim oblicima veličinama, a ja sam to znala. Tako sam se okrenula prema njemu, ali mojioprez nije popuštao i utješila sam se da ću u pet brzih koraka opet biti na vratima pozornice, koja sam ostavila

odškrinutima kad sam izašla ovamo. Osmijeh mu je bio blag i neusiljen kad sam ga pogledala. »Jeste li vi u predstavi, nisam vas vidio?« Dok je govorio pomicao je ruke, nezapaljenu cigaretu stiskao je između kažiprsta i srednjeg prsta lijeve ruke. »Zacijelo bih vas bio zamijetio da jeste.« Nisam znala što reći na to pa sam mu se nasmiješila. »Pobjegla sam« kroz to od kuće nije prijerekao dvije ništa godine, kadlijepo. mi je Pipkali bilo sedamnaest, i nitko mi vrijeme tako su me u javnom pri jevozu, pozivali me u krevet prostim izrazima i riječima, često sam morala spavati sa stolicom zataknutom pod kvaku vrata moje spavaće sobe, jer je jedan od mojih sustanara volio noću »mjesečariti« po ženskim sobama, ali mi nitko nikada nije rekao išta lijepo.

Balkandownload.org

»Žao mi je, zvuči li to pomalo ljigavo?« upitao je. »Pretpostavljam da takve stvari slušate cijelo vrijeme.« »Ne, ustvari takve stvari ne čujem nikada. Jedna sam od pomoćnih scenskih radnica i ne bih trebala biti ovdje - trebala bih biti unutra i jurcati sa svima drugima - ali sam htjela na brzinu popušiti cigaretu.«

»Stvarno?« upitao je u čudu. Što sam ga više gledala više me podsjećao na tu slavnu osobu koje se nikako nisam mogla sjetiti.

Njegovo mi je ime bilo na vrhu jezika, po rubu pamćenja njihalo mi se po čemu je slavan, ali ništa od toga nije sjedalo na mjesto, dalo mi da ga potpuno prepoznam.

»To me doista čudi. Zaslužujete da vam se to govori svaki dan do kraja vašeg života. Vi ste vrlo, vrlo zamjetljjivi.« Nasmiješila sam se malo jače, zatim sam se suzdržala. Nisam ništa znala o njemu i mogao to govoriti oslabi mojsam. oprez. Čak i najljubazniji momci mogu je bitisve opasni. »Hvala«,dapromrmljala Trenutak

sam zurila u cigaretu: dvije su trećine izgorjele, ali sam sad morala prestati. Vratiti se unutra, vratiti se svom poslu koji mi je, kad sam ga dobila, bio ispunjenje sna.

»A sviđa mi se i to što ste potajni pušač«, rekao je podižući svoju cigaretu. »Svaki dan si obećam da više neću, ali čini se dasvaki dan nađem razlog da prekršim obećanje.« Još jedan smiješak, ovoga puta urotnički, kojim me pokušava uvesti u svoj svijet. »Moj menadžer i trener ubili bi me da znaju.« »Shvaćam«, rekla sam. »Ne govorite baš puno, je li« ustanovio je. »Ne, zapravo ne«, rekla sam. »Ja sam Todd«, rekao je. Pružio je ruku da se rukujemo.

Balkandownload.org

Oklijevala sam. Što točno znači ako prihvatim njegovu ruku? Obećajem li time sebi da ću ostati ovdje vani samo malo predugo i uplesti se malo previše s ovim čovjekom umjesto da jednostavno uđem i vratim se poslu? Govorim li time sebi da sam možda spremna za ovo i da možda mogu biti netko drugi, a ne Veronika bjegunica kojoj je sestra prosljeđivala poštu, ali obitelji ne govori čak ni sada, dvije godine poslije? »Ja sam Nika«, rekla sam. »Nika, kao Nikky ili Nicola?« upitao je.

s kojom nitko od

»Ne, skraćenica od Veronika, zapravo. Veronika s k.« »Mislim da vam Nikky bolje pristaje.« Nasmiješio mi se, tako slatko da sam pomislila da ću izgorjeti od zbunjenosti. »Odsada nadalje zvat ću vas samo Nikky. To jest ako mi dopustite da vas ponovno vidim?« »Želite me ponovno vidjeti?« upitala sam. Vjerojatno mi je lice bilo nisamnekoliko »Zašto?« namrgođeno. baš bilazadotjerana, imala šminke zašto bi dovraga bio Nisam zainteresiran mene nakon minutarazgovora?

Nasmijao se. »A zašto mislite? Želio bih vas izvesti. Kao na spoj?« »Oh«, rekla sam. Iz unutarnjeg džepa sakoa izvadio je malu bijelu karticu. »Ovo je broj mog agenta. Nazovite ga, recite mu tko ste i proslijedit će poruku.« Uzela sam karticu i ne pogledavši je. »Hajde, Nikky, riskiraj i nazovi me«, rekao je. Nakon posljednjih nekoliko godina, nakon svega, možda i trebam. Možda će mi ovaj čovjek pomoći promijeniti život. Pomoći da budem Nika kakva sam namjeravala biti. Naposljetku, primijetio me. Nakon godina i

godina što me većina ljudi nije vidjela, ovajme privlačan muškarac vidio i svidjela sam mu se. Nasmiješila sam se. »OK, nazvat ću vas.«

Balkandownload.org

Roni

London, 1988. U našem malom gradu jugoistočno od Londona otvorena je nova plesna škola. Nudili su besplatan semestar svoj mjesnoj djeci i tinejdžerima koje je zanimao ples i mamu nije trebalo puno nagovarati da me pusti. Zakasnila sam jer mama kao i uvijek nije žurila i na kraju se tata naljutio i rekao, »Hajde, Veronica, ja ću te odvesti«, i morali smo odjuriti do auta i gotovo sam morala utrčati u tu prostranu dvoranu sa zrcalima naokolo po svim

zidovima i s dugačkom drvenom štangom koja se protezala sredinom ozrcaljenih zidova.

Ondje je sjedilo mnogo djece, ali je lijepa učiteljica govorila pa se nisam mogla osvrtati uokolo da vidim ima li nekoga koga poznajem. Sjela sam i

slušala je. A nakon što sam čula njezin govor znala sam da ću biti plesačica. Bilo mi je osam godina i nakanila sam biti plesačica. Ne bilo kakva plesačica: baletna plesačica. Željela sam biti poput lijepe gospođe preda mnom. Jako su mi se sviđali njezin triko i pahuljasta suknjica, njezine hulahopke i cipele. Cipele su bile nešto najljepše što sam ikada vidjela. Bila je u crnom, ali su joj cipele bile ružičaste poput šećerne vate, sa sjajnim vrpcama koje su joj obavijale gležnjeve i penjale se gotovo do koljena. Rekla je da su to špice i da se nose za ispitešto ilićemo za plesanje u predstavama. Danas ih plesači je imala pokaže nositi odlučimo li postati baletne ce.na sebi da nam

Bit ću plesačica. Želim izgledati poput nje, pa ću pustiti dugu kosu i namotati je navrh glave u punđu i želim moći izvesti ono što nam je pokazala da ona može. Prije nekoliko minuta stajala je na prstima obje noge, a zatim na prstima jedne noge - en pointe, nazvala je to. Tada se zavrtjela dok se nije

Balkandownload.org

pretvorila u mutnu sliku, podižući

nogu sve više i više. Bila je čudesna. Čudesna. Želim biti takva. Bit ću takva. »Neki od vas postat će baletni plesači«, rekla je s osmijehom svima nama koji smo sjedili ispred nje. Mogli smo se vidjeti u zrcalima na zidu iza nje, vidjeli smo što je ona vidjela. »Neki od vas su posebni, a ja - mi ćemo«,

pokazala je na visokog muškarca koji je stajao uz glasovir i držao dugačak crni štap, »znati to u vama otkriti, pomoći vam da postanete plesači koji će plesati na pozornicama diljem svijeta i na filmu i televiziji. Neće svi postati profesionalni plesači i to je u redu, jer vam možemo pomoći plesati, njegovati i razvijati istinsku ljubav za ples. Možda nećete postati profesionalni plesač, ali ćete moći plesati mnogo, mnogo bolje od većine ljudi i što je najvažnije, voljet ćete to.« Nasmiješila nam se. Lice joj je bilo vedro i blistavo, izgledala je uzbuđeno što je tu u prostoriji s nama, što nam priča. »Trebate sada odlučiti želite li biti plesači. A kad odlučite nemojte nikome reći, nemojte dijeliti svoj san, nemojte razvodniti svoj san govoreći bilo i pustite da toreći. bude mala ono tajna. ćemokome, znati, jednostavno naravno, takoodlučite da nama ne trebate Alivaša je važno štoMi vi želite. A tada, pomoći ćemo vam da to postignete.« Ponovno nam se nasmiješila. Bit ću plesačica, pomislila sam u sebi. Ništa na ovome svijetu ne želim više nego biti plesačica. Gledala sam okolo da vidim mogu li shvatiti što drugi misle. Ak o je netko drugi odlučio isto što i ja, imat ću nekoga da to radim s njim. Tada sam ugledala nju. Istodobno smo se pogledale i imala je točno isti izraz kao iplesačica ja, sjedila je uspravno i ja kao i vidjela samBila da je ju tojedruga odluka da budeučinila jednako kao sretnom i mene. Veronika Nika. I dalje smo zurile jedna u drugu. Bilo je kao da smo stvorene da budemo najbolje prijateljice. Sjedile smo jedna do druge u školi, imale smo jednako ime i sad ćemo obadvije postati baletne plesačice. Najedanput mi se

nasmiješila i izgledala je tako sretnom što me vidi i što zna da ću i ja biti

Balkandownload.org

baletna plesačica kao ona. Uzvratila sam joj smiješak, jednako sretna kao i ona.

Balkandownload.org

Nika

Birmingham, 2016. gledajući mogu li ga dosegnuti rukama, kad se vrata ponovno otvaraju. Dva nova službenika ulaze u prostoriju. Imaju blokove za bilješke, imaju spise, imaju isti istasti izraz na licima: »Ne igrajte se s nama.« Svatko bi pomislio da sam kriminalka dovučena da mučenjem iz nje izvuku informacije, a ne netko tko je dobrovoljno došao s bitnim I dalje zurim u svoj player,

informacijama.

Kad je napuštao prostoriju, detektiv Brennan me, ja mislim, pokušavao upozoriti da će sve postati teže. Nije imao pojma, naravno, što ja znam o »teškom« i što obično dolazi s govorenjem istine. »Dobro, >gđice Carter<, čuli smo mnogo toga što ste rekli našem kolegi, hoćemo li ponovno krenuti ispočetka?« Policajac koji nije govorio ispruži ruku i pritisne gumb za snimanje na aparatu. Pogledam oba njihova lica, polako pomičući pogled s jednog na drugo. »Što želite znati?« pitam.

London, 1999. »Ne želim da odeš kući«, rekao je Todd. Posegnuo je za mnom na otvorenim ulaznim vratima i povukao me u zagrljaj. Todd nije nalikovao na slavnu osobu, on jest slavna osoba. Ne u smislu holivudskih megazvijezda, nego po tome koliko je zarađivao za igranje nogometa, po prekrasnom stanu s pomodnim napravama i nevjerojatnim pogledom na rijeku Temzu. I po tome što sam se usred noći morala šuljati iz

Balkandownload.org

njegova stana i iza ugla hvatati taksi da odem kući, ne bi mogao povezati njega i mene.

tako da nijedan fotograf

To sam činila četiri mjeseca. Ponekad, da ljude skrene s traga da možda hodam s njim a ne s nekim drugim megabogatim čovjekom iz zgrade, on bi izašao, a ja bih došla nakon predstave i ušla te sjedila u mraku tako da izgleda da je on još vani. On bi se vratio najmanje pola sata poslije, upalio

svjetla i proveli bismo zajedno vrijeme dok se ja u sitne sate ne bih potajno odšuljala. Nikad nismo uspjeli otići na pravi spoj, a ja zapravo nisam marila za to.

Todd je preobrazio moj život. Zbog njega sam kipjela od uzbuđenja. Cijelo mi je vrijeme govorio koliko me želi, koliko voli biti sa mnom; čak mi je dao mobitel tako da mi ne mora ostavljati poruke u kazalištu, u kafiću u kojem sam radila ili u kući koju sam dijelila s cimerima. Sad je govorio da ne želi da odem. Unutarnje uzbuđenje uskipjelo je toliko da sam teško disala. Nikad nisam pomislila da bi bilo moguće ovako osjećati. Kad bi me obavio rukama na trenutak bih ustuknula, urođena panika da mi je netko preblizu trajala bi nekoliko sekunda. Todd je bio nevjerojatan, a i on je mislio da sam ja nevjerojatna.

»Kako to misliš?« upitala sam ga kako to da ne želi da odem. Je li želio da ostanem cijelu noć? Zadržala sam dah, čekala da kaže kako ću jednog skorog dana smjeti ostati cijelu noć. Cijelu noć. Otkvačio mi je torbu s ramena, spustio je na pod kraj ulaznih vrata. Zatim je polako povukao moju kožnu jaknu - još jedan njegov poklon za koji su mi trebali tjedni da ga prihvatim - s mojih ramena. Primaknuo mi se bliže, nasmiješio mi se prije nego što me poljubio. »Mislim.« Utisnuo mi je još jedan poljubac na usnice. »Želim.« Poljubac. »Da ti.« Poljubac. »Ostaneš.« Dugi poljubac. »Zauvijek.« Zauvijek? Zaista me je želio zauvijek? Ne samo jednu noć - zauvijek. On, koji može imati bilo koga, pogledao me i mislio o zauvijek? »Stvarno to misliš?« upitala sam. Ono unutarnje kipljenje samo se pojačavalo. Ako je

Balkandownload.org

to stvarno mislio, bila bih s njim uvijek kad bih to željela. Bili bismo zajedno. Provodili bismo puno vremena zajedno, imali bismo zajednički

dom. Nema više potajnog šuljanja, nema više dijeljenja kupaonice s još četvero ljudi (Toddov je stan imao tri zahoda i dvije kupaonice) i nema više označavanja moje hrane u frižideru. Todd i ja mogli bismo zajedno ležati na kauču gledati -televiziju. Na. Kauču. Već bi ležanje na kauču biloi novina budući daLežati. sam prestala pušiti,Zajedno. ovih dana nemam mnogo razloga da napustim sobu. Kad se usudim ući u zajedničku dnevnu sobu, sjedim napeta, i po tijeku razgovora pokušavam shvatiti tko se s kim

porječkao zato što je u frižideru pomaknut nečiji jogurt ili zato što je netko već treći put toga tjedna ostavio dlake u tušu. Svega bih se toga oslobodila ako je Todd mislio što je rekao. Otkad sam ga srela, otkad smo započeli ovo među nama, nisam čeznula za domom, nijednom. Nisam poželjela ići kući,popraviti odnos s roditeljima, reći im da ću biti bolja, da ću cijeniti svaku žrtvu koju su učinili Povjeruju mi. Otkako sam srela Todda, sve za samo ako me saslušaju. sammene iščekivala s veseljem. Prošlost je lakše ostaviti iza sebe nego odjuriti i pobjeći iz nje. Katkada, kad sam bila s Toddom, nisam se uopće osjećala kao bjegunka.

»Dugo ti već želim reći da možeš zadržati taj ključ koji si dobila . Murray stalno govori da ne bih trebao žuriti u to s tobom, osobito zato što si mlađa od mene i nitko od novinara još ne zna za tebe, a uskoro dolazi vrijeme za transfer, tako da moram izbjegavati javnost izvan igrališta i istodobno biti doista izvrstan n a igralištu. Murray misli da mogu uspjeti u Premier ligi ako sve mudro odigram i da ne smijem pustiti da išta tome stane na put.« Moj se želudac malo preokrenuo - mislila sam da sam Toddovu agentu Murrayu draga. Svakako je bio uistinu drag prema meni svaki put kad bih s njim razgovarala na telefon.

Balkandownload.org

»A zatim, u sljedećem trenutku, kaže mi da te ne puštam, jer od sreće otkad si tu igram poput zloduha. Nitko me ne može taknuti kad igram, a to je zato što sam sretan s tobom.« Nisam razumjela. Je li mi govorio da ostanem ili ne? Bila bih sretna u

svakom slučaju, ali nisam znala koji je slučaj. Svoj san »Ležati. Na. Kauču.

Zajedno« radosno bih stavila na čekanje ako to znači da sam i dalje s njim. »Ne razumijem«, priznala sam. Željela sam da objasni, da mi izravno kaže što želi. Todd me vršcima prstiju uhvatio za bradu i malo mi podigao lice da ga pogledam. »Volim te, Nikky Harper. Molim te, useli se k meni.« Tko je Nikky? Pitala sam se. Tada sam se sjetila: ja, ja sam za Todda

Nikky. »Čak i ako to Murray ne odobrava?« upitala sam. »Murray će odobriti. Murray uvijek odobri ono što me čini sretnim.« Napeto zuriosuusamo mojezelene oči i bile, na trenutak samkadbila izgubljena u dubini njegovih,jekako kako lijepe su bile usredotočene na mene. »Što kažeš? Hoćeš li ostati zauvijek?« Još jedan sneni, seksi smiješak. »Zauvijek?« Moja su prsa nabujala od duboka udaha koji me ispunio. Tog sam trenutka bila tako puna. Moje srce, glava, sve moje bilo je puno Todda, puno čovjeka koji me volio i kojeg sam ja voljela. Nekoć su mi prsa bila paralizirana, nesposobna pustiti ljubav unutra ili van; nekoć su moja prsa jedva bila sposobna pustiti unutra ili van zrak.

Prije Todda moj se život činio jednoličnim, jednodimenzionalnim; boje blijede breskve koja je sve izbrisala i učinila nerazlučivim od svega drugog na svijetu. U ta četiri mjeseca koliko smo bili zajedno sve se promijenilo. Ponovno sam imala nekoga s kim mogu dijeliti stvari, razgovarati, tko je cijelo vrijeme želio biti sa mnom. Kad nismo bili zajedno zvao bi me i pitao kad ćemo biti zajedno. Cijelo mi je vrijeme govorio koliko voli biti sa mnom. Nikada u cijelom svom životu nisam dobivala toliko pažnje. Ni tko

Balkandownload.org

se nikada nije toliko zanimao za mene - nikada. Sviđalo mi se to. uskipjelosti i uzbuđenja bila je spoznaja da moje srce pripada Toddu.

Ispod

»Da«, rekla sam. »Da, ostat ću zauvijek.« Znala sam da sam tim riječima napravila korak bliže dijeljenju divnog, šarenog svijeta u kojem živimo.

Balkandownload.org

Nika

Birmingham, 2016. Stojim u podnožju kamenitih stuba koje vode u policijsku postaju i iz nje. S obiju strana ulaza parkirani su označeni i neoznačeni policijski automobili, a ispred mene je nizak betonski zid sa širok im otvorom za nogostup i ulazom i izlazom za automobile.

Na svom mjestu u podnožju stuba polagano odmotavam žice svog playera, pažljivo guram svaku malu slušalicu u odgovarajuće »D« i »L« uho.

Svilasta je, crna noć, nebo je posuto zvijezdama, kasnozimska / ranoproljetna svježina bocka zrak. Kad sam ušla u policijsku postaju mrak je pristizao, zacrnjujući nebo dok se primicao. Ovamo sam ušla iz bolnice, sa svakim sam korakom razmišljala o tome što činim, dajući si dopuštenje da ne uđem ako se do vremena kad stignem na odredište predomislim. To vrijeme hodanja bilo mi je potrebno za razmišljanje i svaki sam korak iskoristila da podsjetim samu sebe što bi to značilo za moj život, kamo bi to odvelo »Grace Carter«. Provela sam toliko sati u toj zgradi, govoreći i odgovarajući i slušajući, pa ponovno govoreći. Ponudili su mi kavu, ponudili su mi hranu, ponudili su vodu i sve sam to odbila. Jedino sam otišla na zahod da si uzmem kratak se kako biti Grace. sam predah na sebe i podsjetim govorilai usredotočim da sam počelasemrziti zvuk vlastita glasa, skutrila bih se Toliko od njegove intonacije i način izražavanja i ludog, zbrkanog naglaska. Rekla sam sve ono što sam znala i sada je na njima red da sve to provjere, da povežu točke, naprave poveznice na svim pravim mjestima. I da otkriju tko doista jesam,

naravno. Tko je bio prije Grace »Ace« Carter, pod čijim me imenom svi u Birminghamu poznaju.

Balkandownload.org

Sasvim usredotočeno, drljala sam po zaslonu playera, tražeći pravu pjesmu. Tu je, znam da je. Prsti mi brzo rade; mozak mi radi sporo jer

mentalno izvodi pjesme, očekuje prave akorde, točne riječi, upravo ono što mi je baš sad potrebno čuti. Evo je. »Paris Nights/New York Mornings«, Corrine Bailey Rae. Prst pritisne gumb za sviranje i počinje uvod. U ušima mi ona pjeva o doručku jeftinom restoranu, sa šminkom od prethodne večeri;u njezinu kroz omiljenom mozak mi pjevucka s mislima o: sanjanju prethodne večeri u Parizu, ovog jutra u New Yorku, sjećajući se

kako se zabavljala.

Njezin glas počinje ublažavati grubu oštrinu po sljednjih nekoliko sati. Čini se da su kolege detektiva Brennana povjerovali da sam Grace Carter. Nitko me nije ponovno pitao ništa o tome, iako su zasigurno znali da je rođena tek prije desetak godina, a ne trideset šest koliko je meni. Samo ih je zanimalo što ja imam za reći ili su me barem navodili da tako mislim. Nisam glupa. Kladim se da su mi dopuštali da se opustim, govorim, i nadali se da ću odati nešto o sebi dok im budem govorila sve što sam znala. Ništa se ne događa odmah, zbog čega stojim tu, sa slušalicama, slušam Corrine, dopuštam si vjerovati kako mogu biti žena o kojoj pjeva. Mogu odšetati prema Birmingham New Streetu, prema Bernie
cigaretu, imam dovoljno novca u džepu za kavu i dovoljno preostale snage da dođem do tamo. Mogu se odmoriti nekoliko sati prije nego što odgmižem kući. Sve vrijeme dok sam slušala i živjela svoju maštariju žene -iz-pjesme, promatrala sam policajca od ranije, detektiva Brennana, koji je buljio u mene s vozačkog sjedala svoga plavog Volva. Sjedi donekoga za koga pretpostavljam da je također policajac i oni me proučavaju otkako sam

Balkandownload.org

išetala kroz vrata postaje. Sada spušta vozački prozor i krevelji se dok naginje glavu i torzo.

Nisam smjesta izvadila slušalice, jer ne želim znati što govori. Uživam biti žena u pjesmi. Uživam biti u stanju da u tim dragocjenim sekundama sve zaboravim.

I dalje mi govori, a ja razabirem nekoliko riječi s njegovih usana: »Vožnja«. »Čekanje«. »Postupati«. Škiljim prema njemu. »Kući«. Je li rekao »kući «? Nevoljko vadim slušalice i čekam da ponovi. »Uđite, odvest ćemo vas kući«, govori detektiv Brennan. Odmahujem glavom. Vratit ću se sutra. Krenula sam u to, nema načina da se sada povučem; dakle nije neophodno da me vozi kući i uvjeri me koliko je važno da nastavim do kraja. »Do bro sam«, kažem. »Ne trebam prijevoz. Samo želim spavati. Vratit ću se sutra - rekla sam da hoću, i hoću.« Otvara vrata auta i izlazi. Zatim otvara stražnja vrata. »Inzistiramo«, kaže. »Dobro«, kažem tiho. »Naravno da inzistirate.«

London, 2000. Stigla sam kući u Toddov stan s

jedne od tehničkih proba u kazalištu u West Endu da bi me dočekala oskudna rasvjeta i svijeće koje trepere po različitim dijelovima sobe. Rolete su bile podignute, a zgrade uzduž suprotne obale rijeke svjetlucale su prema meni. Čulo se točenje i pjenušanje šampanjca u čaši prije nego što mi ju je pružio. Bio je to poznat romantični prizor, jedan od onih koje je Todd volio upriličiti kad bih ja malo duže ostala na poslu, ali je ovog puta bilo drugačije.

Balkandownload.org

Glazba nije bila uobičajena. Smjesta sam prepoznala iz kojeg je baleta. Lagana i nježna tekla je kroz sobu, poput divovske mašne obavijala prizor koji je postavio. Stajala sam nepomična na ulazu. Znala sam kako se trebam osjećati; znala sam da bih se trebala osmjehivati i prštati iznutra i čeznuti da se s njim ispružim na kauću, položim mu glavu na prsa, slušam dok mi o treniranju, o planovima za momčad. Trebala sam to osjećati, ali sam u sebi bila zbrkana. Skamenjena stravom. To je bio prizor iz jedne od noćnih mora koje mi se stalno vraćaju, i ne samo to, svakog će se trenutka Todd staviti u moju prošlost. Nije mu to namjera, čak ni ne zna da to čini, ali upravo će to učiniti čim me dotakne. Igle u mojim venama kopale su rupe u životu koji sam si sagradila izvan govori o svom danu,

Chiselwicka, grada u kojem sam odrasla.

»Sviđa ti se, mala?« upitao je Todd pružajući mi čašu starog šampanjca koji mi je natočio. U protekloj me godini podučio mnogo čemu o finijoj strani života, i sada sam znala prepoznati miris skupih stvari. Naši su se pr sti očešali dok sam uzimala svoju čašu. A igle u mojim venama, pod mojom kožom, zapalile su se. Nasmiješi se, rekla sam si. Nasmiješi se čovjeku kojeg voliš. »Jako mi se sviđa«, slagala sam. Pokušala sam ne lagati, ali da ga zaštitim, morala sam. »Puno ti hvala.« Prije nego što sam dvaput gutnula šampanjac ponovno mi ga je uzeo, osmjehujući mi se jednako šašavo i zaigrano kao kad sam ga prvi put srela. Ruke su mu bile posvuda na meni, svlačio mi je kaput, skidao majicu, otkopčavao hlače. Pustila sam ga da to radi, više je volio tako. Todd je volio imati potpunu kontrolu u ovakvim trenucima, a ja nisam znala kako mu reći da to apsolutno mrzim. Da je biti pod nečijom kontrolom, osobito u ovakvim trenucima, jedna od mojih noćnih mora. Glazba kao da je bujala, curila još dublje u moju kožu i raspirivala plamenove gorućih igala.

Balkandownload.org

Ne mogu to, pomislila sam dok me nježno gurao na kauč. Ne mogu to raditi, na tu glazbu, ne ovako. »Mrzim što radiš i dolaziš tako kasno«, rekao

je Todd dok je polako skidao odjeću. »Nedostaješ mi kad nisi ovdje.« Pokušala sam se usredotočiti na njega, biti u tom trenutku, ne primjećivati da se glazba pretvara u »Ples malih labudova« iz Labuđeg jezera. Obično sam voljela tu vrstu glazbe, prostrujala bi kroz mene, pokrenula mi tijelo kao da je napisana za mene, lebdjela kroz svaku stanicu u meni. Polako, polako, ova je vrsta glazbe prestala biti glazba slobode i

umjesto toga počela sam tražiti načine da se sklupčam u notama i sakrijem. »Želim da budeš tu cijelo vrijeme, da me čekaš«, rekao je Todd kad se najzad popeo na mene. »Umjesto da je obrnuto.« Volim ga, volim ga, volim ga, volim ga, volim ga, volim ga, volimga, volimgavolimgavolimgavolimga. Riječi su se stopile. Kao teleks traka namjere i poticaj da nastavim s ovim. Činila sam to, seksala se, ovako, toliko

puta tijekom prošlečinila godine. kad što nisam osobito u tomu to osobito željela, samČak to izato su me izrazuživala njegovog lica ii nisam bol u njegovim očima kad bih rekla ne previše uzrujavali. Volimgavolimgavolimgavolimgavolimga.

Sjećanja što ih je izvlačila glazba borila su se i pjenila, očajnički su mi nastojala izaći kroz grlo, ispljunuti se na otvoreno. Volimgavolimgavolimgavolimga. Volimgavolimgavolimga. Volimgavolimgavolimga. Volimgavolimgavolimgavolimgavolimga.

Započeo je živahan, veseo uvod u »Ples Šećerne vile« iz Orašara i više se nisam mogla Nisam mogla otići negdje drugdje pustiti da tijelo nastavi kaopretvarati. što je katkada znalo. »Stani«, čula sam kako iizgovaram. »Stani, molim te, stani.« »Ne odmah, mala«, promrmljao je Todd zatvorenih očiju i nastavio se gurati u mene, kretati se. »Ne odmah.« »Molim te, stani«, rekla sam ponovno, malo glasnije.

Balkandownload.org

»Pssst«, ušutkavao me je Todd, pokrivajući mi usta poljupcem. »Pssssssst.« I dalje se kretao, nije se žurio, bio je nježan, revno je pokušavao ne povrijediti me, ali ja sam htjela da prestane. U mojim je ušima glazba bila tako glasna, tako prisutna, zapalila je vatru na mojoj koži, spaljivala me od glave do pete.

»Todde«, rekla sam glasno, iako mi se grlo činilo stisn utim i zatvorenim. »Molim te! Želim da staneš. Želim da staneš.« Todd se podigao na ruke, udaljio se od mene. Imala sam zatvorene oči, a sad su bile otvorene i piljila sam u njega. Lice mu je bilo sasvim smeteno. Obično je tako izgledao kad bih rekla da nisam raspoložena i taj bi mi izgled

slomio srce. Osjećala bih se tako strašno krivom da bih se pretvarala da sam raspoložena, išla bih do kraja, tako da bi taj izraz nestao. »Žao mi je, žao mi je«, rekao je brzo. »Nisam shvatio da ozbiljno misliš. Žao mi je, tako mi je žao.« Sišao je s mene, sjeo i zurio u mene. »Volim te, nikada te pokušavajući ne bih htio povrijediti.« Bila sam mu u naručju, držao, ne se seksati sa mnom. »Mala, reci miali štoovog ti je. me Reciputa mi i sve ću popraviti.«

Ne možeš popraviti, gotovo sam prošaptala. »Samo ti moram nešto reći. Nešto o meni i zašto trebaš stati kad te to zamolim«, priznala sam. »Što to?« upitao je. Gledala sam ga sekundu ili dvije u oči, zatim sam morala skrenuti pogled. Nisam mogla gledati u njega i reći mu. Nisam mu mogla gledati lice dok na komadiće kidam predodžbe koje je imao o meni. Pogleda čvrsto uprta ukoliko staklenu stijenu preko puta, u noćni pogled na grad, rekla sam Toddu sam mogla. Nisam mu mogla ispričati cijelu priču, iz mene nije moglo ispasti ni pola nje, nego dio. Malo. Dovoljno. Todd je slušao i slušao, a na kraju priče se zahvalio što sam mu iskazala počast rekavši mu. Uvjeravao me da je

Balkandownload.org

shvatio svaku pojedinu riječ. I obećao da više nikada neće zanemariti moje želje.

Birmingham, 2016. »Ne trebate me izbaciti tik pred kućnim pragom«, kažem detektivu Brennanu sa stražnjeg sjedala dok se približavamo kući. Znam da imaju moju adresu, mogu se pojaviti u bilo koje doba dana, ali moram biti oprezna.

To što ovo činim ne znači da sam nepromišljena. »Nekoliko ulica dalje bilo bi dobro... Bilo gdje malo dalje, zapravo. Ostatak ću propješačiti.« Pogled detektiva Brennana nakratko poleti prema meni u retrovizorskom zrcalu i zatim usporava kao da namjerava stati. Ali ne staje. Vozi dalje, mučno sporo, ovaj put kao da se namjerno pokušava uvjeriti da

će me svatko tko je u to vrijeme na ulici vidjeti na stražnjem sjedalu policijskog auta. Počet će se pitati jesam li učinila nešto sasvim glupo i opasno, osobito nakon onog što se dogodilo prije manje od tjedan dana. Spustila sam pogled na krilo, pitajući se zašto je odlučio da stradam.

London, 2001. »Mala, samo moraš napraviti tu jednu stvar za mene.« Blijed i drhtav Todd je bio na koljenima preda mnom. Nakon noći provedenih vani kao što je bila protekla (otvorenje novog noćnog kluba), ispod Toddovih bi očiju bile mračne, upale sjene, koža bi mu bila prošarano bež, mjestimično ispunjena crvenilom, kosa bi mu stršala u zrak tamo gdje je stalno prstima prolazio kroz nju. Jutro nakon prethodne večeri bio bi mrzovoljan i prgav, razdražljiv i blijed i bilo bi dobro maknuti mu se s puta. Obično ne bi bilo šanse da na koljenima preda mnom traži pomoć.

Balkandownload.org

Bio je budan polovicu noći, koračao po dnevnoj sobi, držao me budnom treskajući naokolo, režeći na mene da se vratim na spavanje ako bih zapitala što ne valja. Cijelo je jutro bio na telefonu, s Murrayem, pretpostavljam, divlje se prebacujući s režanja na vikanje, pa plačući i preklinjući. Znala sam da ću izvući deblji kraj u tome svemu, da će u nekom trenutku zamahnu ti telefonom, a ja ću biti sljedeća meta njegovog

uzrujavanja. Sjedila sam na kutu novog kauča, čitala što sam mirnije mogla (kad je bio pod stresom čak bi mu i čitanje bilo preglasno i na kraju bi vikao na mene), čekajući svoj dio njegova bijesa. Iskreno, nisam očekivala da će pasti na koljena preda mnom, drhteći na rubu suza. Ovo sigurno ima veze s tim koliko brzo me Todd sinoć pokupio

iz kluba. Kao i uvijek na tim noćnim izlascima, Todd je »obrađivao prostoriju«, razgovarao sa svim važnimljudima - slavnim osobama i poslovnim ljudima - i pritom siktao na mene da radije nastavim piti nego da

tamo stojim ne govoreći ništa. U nekom bi trenutku, što je obično bilo kad sam bila previše pijana da radim išta drugo osim da sama sjedim u kutu, nestao kao obično, vratio bi se nešto kasnije s cigarom, smiješkom i nejasnim pogledom u očima. Prošle večeri, nije ga bilo manje od pet minuta prije nego što je došao grmeći kroz gomilu, doslovno me zgrabio sa sjedala i izvukao me van. Bila sam pijana, umorna, noge su me boljele od novih dizajnerskih cipela koje mi je kupio za taj izlazak, tako da zapravo

nisam ni razumjela što se događa. Obično kad bi se tako ponašao optužio bi me da flertujem s drugim muškarcem, ali nisam, bila sam sama, tetošila sam duplu vodku i kolu. Spotaknula sam se izlazeći iz kluba na tim cipelama, uhvatila ga za nadlakticu da vratim ravnotežu. Iznenadni bljesak fotoaparata na tren me zaprepastio i ponovno sam se spotaknula, zapalivši njegovu ćud - ruka mu je bolno stezala moju dok me vukao prema crnom automobilu u

kojem smo došli i doslovno me bacio na stražnje sjedalo. Cijelim putem kući osjećala sam mučninu. Ne samo od previše pića, nego i zato što sam znala da ću nastradati, jer sam previše pijana i jer sam ga raskrinkala pred kamerama. Ali ništa. Ušli smo, vrata su se za nama

Balkandownload.org

glasno zalupila, a nije čak ni pogledao u mom smjeru. Čekala sam pokraj vrata, čekajući da nešto kaže, da me podrugljivo ismije zbog onog što sam krivo učinila te noći, odluči u koju će sobu ući dok »raspravljamo« o noći. Međutim, jedva i pogledavši u mom smjeru stisnuo je nekoliko tipki na telefonu i krenuo u smjeru kupaonice. Stajala sam čekajući. Ovo je bilo novo. Zastrašujuće. Što iće učiniti? Ovaj ignorirati? me šutnjom? Čekala sam čekala i čekala dokput nije me postalo jasno da Kazniti se neće vratiti. Slušala sam njegov glas u kupaonici, bučan i divlji. Sigurno se

dogodilo nešto golemo, odlučila sam. Nešto toliko veliko o čemu nije htio govoriti preda mnom.

Sad mi je namjeravao reći što se dogodilo i kako mu mogu pomoći čineći to jednu stvar za njega. Držao mi je ruke, palcima nježno gladeći ruke pune žila. »Nikky, trebam te upravo sada, više nego ikad ikoga u životu«, rekao je. »Riječ je o tome, mala, da sam prošle noći napravio nešto stvarno glupo. Bilo je to jedan jedini put, ali mogao bih upropastiti sve. Mogli bismo izgubiti sve ovo.« Pomaknuo je glavu kako bi pogledom obuhvatio cijelu prostoriju. »Taman sam htio povući nekoliko lajni koke u klubu sinoć«, nastavio je, »ali kako je bilo otvorenje, bilo je mnogo reportera i fotografa. Prije nego Nisam se ni okrenuo, a netko me slikao kako je vadim

iz džepa. Mala, ne smiju me s tim uhvatiti.« »O, Bože, to je grozno«, rekla sam. Nisam imala pojma što želi da ja u vezi s tim učinim. »Mala, moraš reći da je to tvoja droga«,rekao je, zureći ravno u moje oči, pribadajući me za mjesto svojim molećivim zelenookim pogledom. »Znam da tražim ali ako to odigramo da samtoti to oduzeo, stavio umnogo, džep i zaboravio da je tamo,dobro, a kad možemo sam vadioreći upaljač, je ispalo van.« »Ali to nije bila moja droga«, rekla sam. »Znam, znam, i to nije fer, ali ako me otkriju... Greenbay Park Rangers ima klauzulu o doličnom ponašanju tako da mogu prekinuti moj ugovor bilo

Balkandownload.org

kada. Ako otkriju da sam pogriješio taj jedan put, to će biti moj kraj. Kraj svega za što sam tako naporno radio. Mogli bi zatražiti natrag sav svoj novac. Morali bismo se iseliti odavde, prodati auto, ne bi više bilo usluge prijevoza, kvalitetne cuge.« Krenula sam reći »Nije važno«, bit ćemo zajedno pa ne bi bilo važno da nemamo novaca i ja bih mogla dobiti posao da nam pomogne uzdržavati nas, ali sam se zaustavila. Ne bi se složio s time, ni za milijun godina.

Pošteno sam ga pogledala i vidjela patnju na njegovu licu. Bio je prestrašen. Uistinu prestrašen. Upoznala sam strah i ne bih ga nikome poželjela, a kamoli natovarila na ramena nekome koga tako duboko volim. »Ne bih rekla da će itko povjerovati u tu priču«, blago sam natuknula. »Gle, jednom kad saznaju da to nije bila moja droga, cijela će se stvar ispuhati i nitko to više neće ponovno spominjati. Sutra će te novine služiti za potpalu, časna riječ, mala. Bit će to u redu,nitko se neće sjećati da si jednom uzimala drogu u klubu. Osobito ako kažemo da ćeš ići na odvikavanje. Dat ćemo priličnu donaciju zakladi za odvikavanje od droge i tada će svi zaboraviti na tebe i koku.« Zvučalo je kao da će on zaboraviti o meni i koki - ali zaboraviti da je to laž, da ja zapravo nisam ni petljala s ikakvom drogom, nikada, a kamoli sinoć, kamoli toliko da je moj dečko treba od mene konfiscirati. Smiješna pomisao, kako bi to mogao zaboraviti? Volio me i znao je istinu, a i ja sam

znala istinu. Ništa neće promijeniti istinu. Ništa neće promijeniti stvarnost.

Birmingham, 2016. »Dajte nam minutu«, kaže detektiv Brennan svom kolegi. Bila je to čudna vožnja kući, gotovo kao da smo putovali sami jer naime nijedno od nas nije progovorilo ili uopće pokazalo da primjećuje drugoga. Drugi putnik čak ni ne pogleda u mom smjeru prije nego što će otkopčati svoj pojas, izaći iz auta i zatvoriti za sobom vrata. Odšetao je kratko niz ulicu pa se zaustavio,

Balkandownload.org

izvadio cigaretu i zapalio. Ispred moje kuće dangube neki momci. Mnogo su

mlađi od mene, ali su izašli iz tinejdžerske dobi. Ovaj dio grada gotovo nikad ne miruje; vrlo rijetko nema ni ljudi ni zvukova ni prometa. Noću upadljiva ulična rasvjeta stvara otoke oko kojih se ljudi skupljaju kako bi komunicirali jedni s drugima, zato što ne žele biti potpuno osvijetljeni. To

je dio cijenesobu kojuiplaćaš kad sživiš negdje gdje te baš i ne pitaju osobnu da bi ti iznajmili podijelili tobom kupaonicu. Momci mjerkaju policajca koji stoji u blizini lampe, polako puši i otvoreno ih gleda, pa odlučuju otići. Ne žele nevolju, ne žele biti na pravom mjestu u pravo vrijeme kako bi se uklopili u opis sumnjivaca zaslužnih za novi zločin. Njih par prepredenijih motaju se malo duže, zure u stražn ji dio auta da vide tko je unutra, tko je to postao druker, pa se izgube, vjerojatno usput

računajući koliko će dobiti za takvu informaciju. Prstima protrljam oči, čekam da me policajac pusti nazad u divljinu. Sjedi mirno na prednjem sjedalu, promatra me u retrovizoru. Pitam se vidi

li ili sam toliko sad kad jesad izvršio dužnost seme da doista nemam izbora negonevažna da svjedočim, kad svoju me odao svimi uvjerio mojim susjedima.

«Hoćete li mi reći tko ste vi zaista, Grace Carter?« pita on, ne dižući s mene pogled preko odraza u zrcalu.

Ne kažem ništa. Što očekuje da kažem? Da se uzdam u njegovu milost i kažem mu sve što je bilo prije? Detektiv Brennan uzdahne kad ne dobije odgovor. »Dobro, hoćete li nastaviti s ovim, >Grace Carter
Balkandownload.org

London, 2001. sam pomislila svaki put kad bih Možda bih trebala nazvati i tatu. se ugledala - kako jedvamamu stojim na To nogama, staklastih očiju, blago raskuštrana - na naslovnicama onih novina, onih časopisa, onih portala. Pomislila sam to svaki put kad bi iskrsnula još jedna fotografija unutrašnjosti moje torbe s bijelim zamotuljkom. (Čudno je bilo to što se zapravo ne sjećam da sam ijedanput ostavila torbu dovoljno dugo da bi je ljudi s kojima sam bila mogli slikati, niti se sjećam da sam u nju stavila sličan zamotuljak.) Pomislila sam to svaki put kad se pojavilo još slika Todda koji me gleda ljutito i uznemireno, kao da mu moja ovisnost uništava život i ugled. Možda bih trebala nazvati mamu i tatu. Možda bih ih trebala nazvati trebalo stare mi novine za ipotpalu, reći im da istinu. im da sedasve nije Reći bila namjera metocijela ovapretvoriti stvar - uu kojoj je moj velikodušni, ćudoredni dečko podrška dok ja osobne demone rješavam šmrčući bijeli prah u svakoj mogućoj prilici - iznenada učini zanimljivom. Da ću se iznenada naći u situaciji kad će ljudi koje nikada nisam srela biti anonimni izvori za tisak i tvrditi da su me vidjeli kako šmrčem drogu i svađam se zbog toga sa svojim velikodušnim, ćudorednim dečkom. Todd mi je, izgleda, toliko puta prijetio da će me ostaviti ako ne prestanem, a ja sam toliko puta obećala da hoću. Pitala sam se nakon svake od tih slika koje su se pojavile, sada obično sa sunčanim naočalama (Toddova ideja da me bolje bih lida trebala gospodinu gospođi kojomsakrije), objašnjavam nikadanapisati ne bih poruku dotaknula ilegalnu idrogu, da Harper nikada nisam taknula ilegalnu drogu i da ništa od svega toga nije istina. Ali nisam

mogla reći istinite činjenice, čak ni svojim roditeljima i braći jer, čak i kad Todd ne bi bio apsolutno bijesan na mene da sam nekome rekla i tako

povećala naše šanse da prava istina izbije na vidjelo, to ne bi nikako pomoglo. Ne bi ništa promijenilo. Oni mi nikada ne bi povjerovali.

Balkandownload.org

Stajala sam ispred novina i časopisa u dućanu na uglu, buljila u ženu koja je snimljena prije mnogo mjeseci - prije nego dok je droge i (navodno) burna veza nisu učinile zanimljivom - s bijelim gaćicama, upadljivima na

tamnosmeđoj koži nogu, izloženima svijetu. Taman je trebala izaći iz stražnjeg dijela auta koji je vozio vozač i promašila je stepenicu, noge su joj se na časakzadržati, razmaknule i netko tu fotografiju. Vjerojatno je nijenajkraći namjeravao ali sada je je većsnimio bila ozloglašena, a ovo je bio savršen primjer koliko je zapravo bila >ušlagirana< ta žena; bio je to primjer toga kako je ta žena vjerojatno pomućena drogom i jedva stoji na nogama većinu noćnih izlazaka i koliko pati njezin ćudoredni dečko. Možda bih trebala nazvati mamu i tatu, pomislila sam u sebi. Nisam čak ni dobro pročitala naslov koji prati fotografiju, samo sam vidjela tu ženu koja je izgledala onako kako bih ja izgledala da nisam prava ja kakva sam bila u svojoj glavi. Možda bih trebala nazvati mamu i tatu, reći im sve. A zapravo, kojeg smisla ima da ih nazovem? Nikada mi ne bi povjerovali.

Birmingham, 2016. »Znate li što ja mislim, >Grace Carter
Balkandownload.org

Moj se pogled pomiče s policajca vani na onoga koji sjedi ispred mene.

»Ja mislim, >Grace Carter<, da vas je prije mnogo vremena netko jako, jako povrijedio, ali vam to nitko nije povjerovao. Tako ste osjetili da je vaš jedini izbor da pobjegnete i postanete drugom osobom. I ja mislim da zbog toga sada riskirate vlastiti život da biste osjetili da je pravda zadovoljena i da će neki biti pilji kažnjeni za »To zločin kojištosuja mislim, počinili >Grace umjestoCarter<.« da se Ponovno u mene. je ono

izvuku.«

»Vi ne mislite da pravdu treba zadovoljiti? Prilično čudno za jednog policajca.« »Mislim da pravdu treba zadovoljiti, ali ne mislim da osoba koja je otišla u takvu nevjerojatnu krajnost kako bi sakrila svoj identitet treba sudjelovati u tome«, odgovara. »Pa, sad je prekasno za to, to sam učinila, i nastavit ću s tim.« »Razumijem da osjećate krivnju...« »Ne, ne razumijete«, srežem. »Nemate uopće pojma. Da imate, ne bismo ni vodili ovaj razgovor. Pustili biste me iz ovog auta i pustili da uđem i malo odspavam, tako da se sutra mogu vratiti u policijsku postaju i odgovoriti na sva ona pitan ja koja će vaši kolege možda imati.«

»Grace«, kaže mirno, kao da prvi put vjeruje da mi je to pravo ime. Ugađa mi, pretvara se tako da saslušam ono što mi ima reći i sad zbog toga Grace više ne osjećam kao svoje ime. Djeluje posve pogrešno, kao pulover opran na 90 stupnjeva - trebam se migoljiti i koprcati kako bih ga nekako

navukla na sebe. Mičem se u sjedalu, pokušavam postići da mi ime ponovno pristaje. »Grace«, ponavlja kako bi pridobio moju pažnju, »ne činite to.« »Zašto ne? Što imam za izgubiti? Upravo ste me provezli susjedstvom brzinom puža, uskoro će ionako svi znati što sam učinila. Zašto sad to ne bih provela do kraja?« »Je li ovo uistinu život koji ste vidjeli za sebe kad ste bili mali, Grace? Kad su vas zvali onako kako ste se prvobitno zvali, jeste li zamišljali ovakav

Balkandownload.org

život?« Pokazuje kroz prozor zgradu u kojoj živim. »Je li ovo mjesto gdje se vidite do kraja života? Je li to odjeća koju ćete nositi ostatak života? Je li ovo zaista život koji bi trebali voditi?« Naravno da je. Jasno da nije.

»Moj je život to što jest. I ide mi dobro.« Sad on šuti, na njemu je red da mozga o tome što sam rekla. Dovoljno poznajem ljudsko ponašanje, ljude poput njega, da mogu pretpostaviti da se pita što mora reći, koji gumb pritisnuti da se predomislim. Zuri u mene još malo, zuri i razmišlja, a tada počinje govoriti. Dok govori buka koja me dovela u policijsku postaju ponovno provaljuje i moram

skupiti snagu, čvrsto se držati da ne počnem vrištati kako bih je zaglušila. Pogrbljenih ramena, lica napetog od buke koja se ponavlja, slušam policajca. Slušam riječi, dokazivanje, mi štokoga će sepoznajem sljedeće dogoditinjegove i znam da je u njegovo pravu; ako nastavim s govori ovim, svatko bit će povrijeđen, oštećen, hospitaliziran ili još gore, samo da me ušutk aju. A na kraju svega toga, vjerojatno će isto napraviti meni. Drhtanje iznenada postaje još žešćim, možda to ne vidi nitko izvan mojega tijela, ali čini se da svi moji organi podrhtavaju zbog riječi koje je izgovorio, žica koje je pogodio.

»Sada je prekasno«, kažem policajcu kad prestane govoriti. »Počela sam s time i trebam to okončati.« »Ne, nije prekasno«, kaže. »Samo otiđite.« »Kako to mislite?« Spušta glas, kao da sada, kad je sve to skupa rekao, misli da će ga netko čuti i to će biti uništenje njega i njegove karijere, pa stoga i njegova života. »Dobrovoljno ću se javiti da dođem i pokupim vas sutra ujutro«, mrmlja. »Nemojte biti tu kad stignemo.«

Balkandownload.org

»A gdje bih trebala biti?« pitam zbunjeno. »Bilo gdje osim ovdje. Sumnjam da ćete do tada moći napustiti zemlju, ali napustite grad.« »Ali zar me neće vaše mnoštvo doći tražiti?« a jatajćukoji vjerojatno biti taj koji će vaszato morati najviše tražiti da ću»Da, ja biti vas je izgubio, ali upravo morate otići i zatobudući se ne smijete vratiti. Prerežite sve veze s ovim gradom i počnite ispočetka negdje drugdje.« »Ne mogu samo-« »Da, možete. Učinili ste to i prije. Učinite to ponovno sada.« »Ali, što-« »Ja ću se pobrinuti za sve to. Ja ću se pobrinuti za svakoga i za sve. Ali morate otići sada.« »Okej«, mrmljam, iako je to suprotno svemu u što vjerujem. »Okej, otići ću.« Bez ijedne druge riječi izlazi i zatim otvara moja vrata kao što to gospodin radi gospođi. Sjećam se vremena u svom životu kad su mi redovito otvarali vrata profesionalni, skupo odjeveni v ozači, svi su bili uglađeni, svi su bili plaćeni da ne vide ono što se događa na stražnjem sjedalu. Moja bi noga u visokoj peti iskoračila na crveni tepih, more fotoaparata bi škljocalo i bljeskalo, glasovi bi izvikivali moje ime, pokušavali prizvati moju pozornost. A ja bih ih sve ignorirala, pokušala ne obazirati se na ključajuću masu mučnine u sebi, mrzeći svaku sekundu takvog primjećivanja. Todd bi jednom rukom ščepao moju, dok bi drugom samozatajno mahao publici punoj obožavanja; on, Todd, uživao bi u svakoj milisekundi pod reflektorima, kad je bio u središtu pažnje. »Upamtite što sam rekao, >Grace Carter<», govori detektiv Brennan dok izlazim iz auta. »Vratit ćemo se da vas pokupimo u sutra ujutro u deset.

Balkandownload.org

Budite spremni.« Njegov glas, lice, cijelo ponašanje ponovno je postalo ponašanje hladnog, bezosjećajnog policajca koji me odmjeravao od glave do pete i gunđao u sebi kad sam mu rekla da želim prijaviti pokušaj ubojstva. Je li tako dobar glumac ili me zafrkava? Želi li da bježim tako da me može progoniti i biti siguran da ću platiti za zločin za koji misli da sam ga možda počinila? sam, krvnačin? mi se na trenutak usporava u venama, upravo izigrana na groznoIli razmetljiv Moj pogled krene prema čovjeku koji je na brzinu jednu za drugom popušio tri cigarete u vrijeme provedeno izvan auta i sa sobom je, prišavši, donio njihovu slatku nikotinsku izmaglicu. Ne bi ga bilo briga ni da nestanem s lica zemlje. Vraćam svoju pažnjudetektivu Brennana. Ne odaje ništa, samo zuri u mene upečatljiva pogleda i stisnutih, neumoljivih usnica.

»Da, policajče«, promrmljam, pa pretražim džepove da nađem ključ vanjskih ulaznih vrata. Moji prsti nalaze komad metala boje mjedi - ogolio i sam bez obruča za privjesak koji bi odao išta o meni - u mom desnom džepu. Udaljavam se od dvojice muškaraca i znam sljedeće: koji god bio motiv tog policajca, on me katapultirao na taj put. Put na kojem je sljedeća važna postaja ona gdje završavam svoj život kao Grace Carter i ponovno postajem

Veronika »Nika« Harper.

Balkandownload.org

Roni

Coventry, 2016. Najglasnije je noću, kad počinje Velika tišina. Tijekom dana smo tihe koliko možemo biti, a na Službi Božjoj i u obrednim molitvama Crkve, izbacim koliko mogu unutarnje buke, oblažući svaku riječ koju izgovorim zvukom kaosa koji živi u meni. Činim to da se pripremim za Veliku tišinu, sate između posljednjih i jutarnjih molitvi gdje nema razgovora, nema buke, nijednog nepotrebnog zvuka.

Kad Velika šutnja započne, buka u mojoj glavi postane nepodnošljivom. Glasovi, uspomene, glazba, riječi, tu su bljesci mog loše proživljenog života, vrište da ih se čuje, viču da ih se pusti van. Često moram rukama pritiskati uši, pokušavajući zaglušiti unutarnju galamu. Nije uvijek bilo tako. Kad sam došla ovamo, prvi put i sada drugi put, nije bilo tako. Običavala sam se upecati u tu tišinu, u glavi mi je bio mir, spokoj u srcu i neko sam vrijeme bila slobodna. Moja me zajednica prihvatila takvom kakva jesam u tom trenutku, nisu marili o onoj meni koja

je ušla kroz te kapije, prekrivena sramotom i krivnjom. Vidjeli su samo osobu koju su preimenovali u Grace, jer je ono što sam bila, što sam učinila bilo prije cijelog jednog života, prije ove druge osobe. Postala sam ova osoba i mogla sam uživati u gotovo tišini koju je to donijelo mom umu. Sada je Velika šutnja vrijeme kad sam najuplašenija. Kad je tišina posvuda oko mene, buka iznutra započne kao muk, polako se oblikuje, bubri i raste sve dok više ne mogu čuti, ne mogu misliti, čak ne mogu zadržati ni san.

Balkandownload.org

Sutra navečer bit će drugačije. Bit ću u drugačijem krevetu, u drugačijem gradu. Bit ću u drugačijem životu. I više se neću morati brinuti oko Velike tišine. Iznutra se ponovno komeša strah. Je li to ono što želiš? ponovno se pitam. Uistinu, je li to ono što želiš učiniti? Nije to ono što želim učiniti, to je ono što moram učiniti. Ne mogu više postajati dijelom Velike tišine - mirnoća ovdje prije me plaši no što me ispunjava životom. Ne mogu više živjeti s tim unutarnjim životom buke i kaosa, ne kad znam što bih oko toga mogla napraviti. Druge koje su otišle posljednjih godina, koje su istupile iz samostanskih zidova da se nikada ne vrate, željele su muža, djecu, život pod vlastitom kontrolom. Nema toga za mene. Ja moram otići zbog toga što sam najzad priznala da jesam poput Jude. Učinila sam nešto užasno i moram to ispraviti. Sutra ću prestati biti sestra Grace i ponovno ću postati Veronica »Roni« Harper.

Oče, oprosti mi, jedina je molitva koju noćas mogu zamisliti. Buka u mojoj glavi prevelika je da mislim išta drugo osim: Oče, oprosti mi.

Balkandownload.org

2.

Balkandownload.org

Roni

London, 2016. Kuća se čini tako malom. Nije, i nikad nisam osjećala da je takva kad sam živjela ovdje. Kad sam bila mala, ova je kuća izgledalaprostranom, bila je prostrana, jest prostrana. Ali pretpostavljam da je to kao kad pokušavaš obući odjeću iz djetinjstva - više ne odgovara jer si je prerastao. Ne kažem da sam prerasla kuću svojih roditelja. Nikada ne bih bila toliko nepristojna. »Spavaća soba nije baš ista kao kad si otišla«, kaže mama. I dalje je sva u osmjesima i živcima, nikada me ne gleda dovoljno dugo da bi nam se pogledi sreli. Tako se ponašala kad bi svećenik došao na čaj, tako bi se ponašala, slutim, kad bi Kraljica trebala navratiti na šalicu čaja. Htjela sam ispružiti ruke, položiti ih na njezina ramena i reći joj da se malo opusti, da se sjeti da sam to samo ja. Svaki

korak kroz kuću, na stubištu, ljušti sloj vremena, mijenja zidne tapete, tepih, namještaj, samo okruženje, slutim i gotovo da vidim kako je to običavalo biti, osjećam da kuća postaje kakva je bila nekoć kad sam živjela ovdje, kad je bila ono što sam zvala svojim domom. »Pa i nije više moja soba«, kažem blago. »Pa nije, samo sam te upozorila u slučaju da očekuješ da je sve onakvo kakvo je bilo. Nije.« »Hvala što si mi rekla«, na koncu kažem. Lijepo je od njih što su me primili, osobito tako brzo, i ne želim joj uznemiriti ravnotežu u nekoliko minuta otkako sam prošla kroz vrata. Stubište još škripi, tik prije i tik poslije zavoja, tepih - tamne, prigušene kraljevske plave boje - je drugačiji, što ne iznenađuje jer je prošli bio doslovno izlizan posljednji put kad sam silazila ovim stubama da me odvezu

Balkandownload.org

na stanicu. Gledam u sva vrata na vrhu stubišta prvog kata, sva su obojena sjajnom bijelom bojom, sva imaju mjedene kvake, sva su zatvorena, kao da su odlučila sačuvati svoje tajne skrivenima od i najmanjeg p ogleda

najležernijih radoznalih očiju. Moja je spavaća soba bila na kraju hodnika, tik do kupaonice. Iznenada mi je ponovno jedanaest godina. Tijelo mi je sitno, plosnatih grudi, glatka ravna trbuha. Noge su mi jake i čvrste, nožni prsti izvan baletnih cipelica kvrgavi i ružni, moje se ruke stalno žele pružati - u položaj, u kretnju želje da me netko uzdigne iz života u kojem živim.

»Preuredili smo«, kaže moja majka. Ovdje sam imala toliko natrpanih stvari: namještaja i odjeće, cipela i knjiga, šminke i nakita, blokova za bilješke i kemijskih olovaka. Stvari; nekad sam imala toliko stvari. Stavljam kofer - isti onaj crveni s kojim sam i otišla - na pod pokraj sebe i stojim nasred sobe koja je nekoć bila moja i je bio tamo, uza zid, jastuk oslonjen na drveni polako se okrećem. Krevet okvir tako da sam preko podnožja kreveta mogla zuriti kroz prozor u kuće umjesto da gledam i čekam tko će ući u moju sobu sa ili bez prethodnog kucanja. Ormar od tamna drva s mjedenim ručkicama u obliku cvijeta bio je pokraj vrata. Klimavi bijeli stol s neudobnim bijelim stolcem stajao je uz prozor, ispod golemog postera Mihaila Barišnjikova i Gregoryja Hinesa u Zimskim noćima. Na prozoru vidim dugačku plavu

baršunastu zavjesu povučenu na jednu stranu, dok se bijela mrežasta zavjesa, obješena na pola prozora, zakvačena sa svake strane okvira bijelo obojenom žicom na čavlima, blago pomiče na povjetarcu na ne baš hermetično zatvorenom prozoru.

Gornji dio prozora je otkriven, tako da jaka dnevna svjetlost ulazi u

sobu. Okrećem se svom krevetu od prije svih tih godina: ružičasti prekrivač s tamnije ružičastim mjestima i ne zaboravi odgovarajuće jastuke. Iznad kreveta, moj poster Sylvie Guillem gotovo u naravnoj veličini, zalijepljen najprije Blu-tackom, a zatim i zakucan preko svakog ugla i točno na sredini svake strane da se uvjerim da će ostati na mjestu, gdje ga mogu vidjeti iz

Balkandownload.org

svakog dijela sobe. Smiješak mi se ukazuje na licu dok gledam taj poster, kojeg više nema, naravno, ali za mene je zauvijek tamo. Ja sam trebala biti Sylvie. Ona je započela u Baletu pariške Opere s jedanaest godina - dakle tri godine nakon što sam ja počela plesati - ali ona je bila sve što sam ja htjela biti. Njeno držanje, njeno tijelo, gotovo savršena ravna linija koju je uspijevala postići en pointe. Plesat ću u Labuđem jezeru , postat ću slavna, tako slavna da će Sylvie doći i gledati me kako plešem. Došla bi k meni nakon izvedbe, raširila bi ruke, sa suzama u očima... »Sviđa li ti se?« pita mama i prene me nenamjerno iz jedanaestogodišnje mene. Baš sam luckasta djevojčica, bila sam luckasta djevojčica. Mašta i ludost, eto to sam bila. »Krasna je«, kažem majci o njezinim roza obojenim zidovima sa šarom na ružice oko sredine sobe i prozorima prekrivenim drap rimskim zavjesama, tepihu, okruglom ružičastom čupavom sagukrevet i komodi s ladicama ublijedo kutu ubež kojem je nekad bio ormar. Tamo je i metalni na rasklapanje (moguće posuđen ili vraćen s tavana), a prekrivač je prevelik za njegov sićušni okvir. »Vidi se da si uložila puno brige i pažnje da bi postala ovako umirujuća.« »Nismo bili sigurni koliko ćeš dugo ostati s nama«, kaže ona. »Ako je to dulje od nekoliko tjedana razmislili bismo da ti pribavimo pravi krevet umjesto ovoga. Iako je sasvim dobar za spavanje. Nitko tko je na njemu

spavao nije se požalio.« »Sigurna sam da je divan«, kažem sa smiješkom. Majka mi uzvraća ono što je vjerojatno zrcalna slika mog smiješka a da zapravo ne gleda u mene. I dalje je jako dobra u tome: upućuje mi pažnju bez ikakvog kontakta očima. »Dat ću ti nekoliko minuta da se smjestiš. Večera je u šest i pol. Ako ti to odgovara?« »Savršeno.«

Balkandownload.org

Mješavina smiješka i mrštenja leprša ponovno na maminu licu dok se nekoliko sekunda nesigurno vrzma oko vrata, desna joj se ruka kreće oko kvake, a lijeva nije sigurna što učiniti sa sobom - otvoriti vrata ili sklopiti ruke.

Pitaj je, samo je pitaj, vjerojatno govori samoj sebi. Jednostavno je pitaj koliko dugo ostaje. To je tvoja kuća, tvoj dom, tvoja soba za šivanje u

koju se ona uselila, pitaj je koliko ćeš se dugo morati ponašati najbolje što možeš i paziti na sve što govoriš. Otvara usta, a ja se pripremam. »Lijepo te vidjeti«, kaže. »I tebe«, kažem, a to i mislim. Lijepo ju je vidjeti nakon svih tih godina. Posljednji put kad sam je fizički vidjela bilo je kad sam dobila posebno razrješenje kako bih nazočila vjenčanju najstarijeg brata prije otprilike pet godina.

Kimne, namjesti smiješak na lice i odlazi, čvrsto zatvarajući vrata za sobom. Napetost mi napušta tijelo u teškom uzdahu dok ona izlazi i teško padam na krevet. Prijeteći zaškripi pod mojom težinom, obećava mi noć mučenja koju ne mogu ni zamisliti, ali zadovoljna sam što imam nešto polučvrsto ispod sebe. Trebala sam znati da neće pitati.To bi moglo uroditi strkom, a to ne bi bilo u redu. Da je prekinula tradiciju i upitala, >Veronica, zašto si napustila samostan i odlučila prestati biti redovnica?<

Morala bih joj reći: >U ovom trenutku, ne znam, mama, stvarno ne znam.< Ne bih dodala: >Mislim da to ima neke veze s otkrivanjem i popravljanjem stvari s drugom Veronikom Harper. <

Balkandownload.org

Nika

London, 2016. Cijelim putem ovamo, između pokušaja da zaspim u noćnom autobusu s naprtnjačom kao jastukom i kaputom kao pokrivačem, vrtjela sam u glavi ono što mi je policajac rekao dok me pokušavao uvjeriti da odem. Ne o mojem svjedočenju koje je opasno za sve koje poznajem, druge stvari koje je rekao: o životu koji bih trebala živjeti. To mi se vrtjelo po glavi otkako sam na brzaka spakirala naprtnjaču, malu platnenu vreću koju sam besplatno dobila na festivalu knjiga i ofucanu crnu navlaku za gitaru. Jesam li živjela život koji mi je bio namijenjen? Put kojim sam stigla do ovog dijela svog života jasan je, mogu se osvrnuti i vidjeti svako skretanje, svaki korak, svaku odluku koja je dovela dovde. Poput zamršenih antistres perlica po glavi su mi se motale misli o tome je li to put koji mi je bio namijenjen da njime krenem. Je li za mene postojala neka druga opcija? I jesam li predugo na ovom putu da nešto promijenim i ponovno živim svoj život?

London, 2002. Znam da su fotografi negdje u ovom restoranu, mislim već po ne znam koji put.

Nisam se mogla potpuno opustiti zbog toga: tu negdje netko čeka iza objektiva da zabrljam pa da može stisnuti gumb, jednim podmuklim klikom uloviti moje gaćice. Prestali su nas slijediti tek sada kad sam odbila izlaziti u klubove i vrlo često nisam napuštala stan osim ako je neophodno. Kad nije bilo ništa novog za uslikati doslovno sam bila jučerašnja vijest. Drugi su

Balkandownload.org

ljudi preuzimali naslovnice, drugi su ljudi imali više javnog prostora, razlaza i ponovnih izmirenja.

Pa ipak je okolo bilo još fotografa. Osjećala sam ih. Todd je još izlazio van, ali u javnosti nikada nije ni dotaknuo išta gore od alkohola. Svakih nekoliko tjedana, kad se htio primjereno opustiti, pozvao bi kući samo nekolicinu prijatelja u koje se mogao u potpunosti pouzdati. (Bili su pouzdani jer su mogli izgubiti puno kao i on, ako itko

sazna na što su spremni.) Provodili bi svoje vrijeme redajući eksanje skupog viskija, duboko uvlačenje pravih kubanskih cigara, ušmrkavanje bijelih lajni za bijelim lajnama. Nekad bi u mješavinu ubacili speed i imali bi izbezumljen pogled, postali razgovorljivi i opasni - njihali bi se po rubu balkona, isprobavali trikove s nožem, okušavali snagu obaranjem ruku i

često pravim hrvanjem ako bi izgubili. Zatim bi se u sitne sate srušili na sofe da bi smotali marihuanu i popušili obilne količine trave da se smire. Do kraja noći stan bi bio pun mirisa trave, cuge i znoja; kad bih ujutro izaš la iz spavaće sobe, sve bi zaudaralo pljesnivo i užeglo, a oni bi bili mrzovoljni, blijedi i neugodni. Mrzila sam te zabave. Nastranu droge i nekontrolirano pijenje, omalovažavanje koje su njegovi prijatelji pokazivali prema meni... stalno je izazivalo komešanje u mom želucu. Todd bi mislio da je zabavno kad bi mi

neki od njegovih prijatelja rukom prešao po stražnjici, ili bi mi drugi uštipnuo grudi, ili bi me »moljakao« da se spustim na koljena da me »riješi, na brzinu«. Mislio je da je urnebesno - a i kompliment - to što njegovi prijatelji postupaju sa mnom kao sa seksualnim objektom, zato što je to značilo da su mislili kako sam seksi. Todd je prošli tjedan imao jednu od tih zabava i da bi se iskupio (jedan od njegovih prijatelja otišao je predaleko s drpanjem) izveo me u ovaj krasni restoran na večeru. A ja se nisam mogla opustiti jer sam znala da je fotograf tu negdje.

Balkandownload.org

»Izgledaš nevjerojatno«, rekao mi je Todd. Restoran je imao smirenu glazbu, osvjetljenje koje oponaša svjetlost svijeća, crne kožne separee koji su pružali trenutnu privatnost, kristalne čaše, fino porculansko posuđe, teški srebrni pribor za jelo. Sve u vezi s ovim mjestom bilo je prvorazredno.

»Hvala«, odgovorila sam. Oborila sam pogled na svoje manikirane prste, metalik sive i usklađene s dugom srebrnom haljinom koju mi je Todd kupio za ovu zgodu. Iznutra sam bila usplahirena - ne na način na koji sam obično bila kad bih ga vidjela, razgovarala s njim. Ovo je bilo zbog fotografa, konobara i odlomaka našeg razgovora koje će prenijeti dalje, zbog potpunih stranaca koji me prepoznaju i osuđuju zbog onoga što nisam učinila. Brinula sam se čak i kod kuće. Da, brinula sam se manje, ali sam često imala navučene rolete, zatvarala pogled na rijeku i gradske siluete nebodera, u slučaju da netko koristi teleobjektiv kako bi me snimio. »Ne budi smiješna«, rekao je Todd kad sam priznala da to radim. »Nikog više nije briga što si uzimala drogu. Nisi ti toliko važna.« »Ja nisam uzimala drogu, Todde«, rekla sam. »Nikad nisam uzela drogu u svom životu. Dopustila sam da to kažeš ljudima da tebe zaštitim.« »Znaš što mislim«, rekao je prezirno. Vidio je bol na m om licu i privukao me u zagrljaj. »Žao mi je, mala, to što si učinila za mene bilo je izvanredno. Ali nemoj dopustiti da te to pretvori u jednog od onih paranoičnih fanatika koji sjede u aluminijskim šeširima jer misle da im ljudi mogu čitati misli. Ako će upotrijebiti teleobjektive da te promatraju, to će

biti samo kad sam ja ovdje. Značiš mi strašno mnogo, ali nikome drugome nije stalo. Jednostavno živi svoj život. Okej?« »Prošli smo teške trenutke u posljednje vrijeme«, rekao mi je Todd. Nagnuo se naprijed, spustio glas do šapata - očigledno paranoja nije bila samo moja. »Stvarno si bila uz mene i pomogla mi kad sam te najviše trebao.«

Balkandownload.org

Nasmiješila sam mu se, ali mi je pogled i dalje bio spušten, tako da bude teže snimiti me. Nisam htjela nositi sunčane naočale kad je to Todd prvi put spomenuo, ali sada sam se bez njih osjećala nagom i izloženom. I tako, samo sam napola slušala Todda, jer sam po tome kako je snizio glas znala da se brine da će informacija o nama nekako procuriti. »Ti si tako lijepa i odana i ne mogu zamisliti svoj život bez tebe.« Nisam ni ja mogla zamisliti svoj život bez njega. Nekih se dana činio kao cijeli moj svijet; nekih je dana bio jedina osoba koju sam vidjela u

stvarnom životu ako nekoliko dana nisam napuštala stan. Moj život nije trebao biti takav, znala sam to, ali bio je to dobar život i imala sam sjajnog dečka. Koliko još dvadesetdvogodišnjakinja živi u stanu koji gleda na rijeku Temzu i ima dečka koji joj kupuje stvari, izvodi je na razna mjesta i, što je najvažnije, zna neke od njenih najgroznijih tajni i svejedno je voli? Moj se život vrtio oko Todda i tu nije bilo ničeg lošeg. li? pitala sam svjesna da potegnuo se pomičedesnu i podigla sam glavu. sam Bila se. Todd je blago nogavicu hlačaOdlazimo prije nego što je kleknuo na to koljeno. Glazba se stišala, a skupina konobara pojavila se oko stola. Jedan je držao maglicom prekrivenu posudu za šampanjac s bocom šampanjca na ledu, drugi naramak ruža, a treći s bijelom krpom preko ruke očigledno se spremao natočiti. Pogledala sam svog dečka, a on je polako otvorio ruku i pokazao mi ružičastu baršunastu kutiju. Uzdahnula sam, ruke prinijela usnama i ponovno uzdahnula.

»Nikky Harper, hoćeš li se udati za mene?« rekao je. To nije bilo pravo udatibih zase njega. pitanje. Zaštozabinjega to uopće trebao pitati? kad Naravno dasreli, ću se bila bih se udala i prije tri godine smo se udalaBila za njega jučer, udala bih se za njega sutra. Bio je ljubav mog života. Toliko sam ga voljela - pomisao da je on osjećao isto, da je želio uvijek biti sa mnom, bila je čudesna. TAKO ČUDESNA. Došlo mi je da skočim u zrak i vrisnem! Da povičem svijetu da je on moj čovjek i da ga silno volim. Kimnula sam, prsti su mi još uvijek prekrivali usta.

Balkandownload.org

»Trebat će mi pravi odgovor«, rekao je smijući se. »Da! Naravno, da«, rekla sam. Skočila sam i bacila mu se u zagrljaj. Jedna od njegovih ruku ovila mi se oko struka, dok me držao blizu i sretno mi se smijao u kosu. Oko nas je buknuo zvuk drugih gostiju koji su pljeskali u znak odobravanja. A preko moje sreće, njegovog smijeha i glasno pljeskanja, još sam mogla čuti klik-klik-klik nečijeg snimanja.

Balkandownload.org

Roni

London, 2016. Kucanje na vratima spavaće sobe. Zurila sam u svoj kovčeg i pokušavala se sjetiti što sam to zapakirala. Zapravo i nemam toliko »stvari«, pa se tak o pitam što sam smotala unutra i zatim zatvorila poklopac, jer, iskreno, nemam blage veze. Ne želim samo otvoriti kovčeg, to bi bilo varanje. Time bih priznala da sam bila potpuno odsutna tijekom cijelog pakiranja, a suočavanje s tim bilo bi poput prihvaćanja poraza u borbi protiv buke u glavi. Time bih rekla samoj sebi da sam bila toliko zaposlena pokušavajući naći trenutke tišine da sam potpuno isključena iz stvarnosti. Nisam si rado priznavala takvo što. Mama je s druge strane vrata. Nosi srebrni pladanj šalicom i tanjurićem, vrčićem mlijeka, posudicom sa šećerom,s čajnikom, velikom kriškom biskvita Victoria i srebrnom vilicom za kolače koja počiva na tanjuru.

»Mislila sam da bi rado popila čaj«, kaže ona. »Hvala ti«, kažem i pokušavam joj uzeti pladanj. Ona me odgurne na stranu i ulazi u sobu i stavlja je na površinu koja je valjda inače njen šivaći stol. Nije stvarno mislila da bi mi prijao čaj - želi ponovno razgovarati sa mnom prije nego što se tata vrati s posla. Želi znati moje planove, koliko će me dugo morati podnositi.

Problem s mamom je što više od ičega na svijetu mrzi »frku«. Misli da

moramo podnositi svakakve stvari kako bismo zaustavili podizanje frke. Ne

znam s čim je zapravo povezan taj strah od »frke«, a ni što misli da bi se moglo dogoditi ako se neka i izazove, ali to je ono s čim smo moja braćaDamian (stariji pet godina), Brian (tri godine stariji) i ja odrasli: majka koja bi se isključila tu sekundu kad bi vidjela išta što bi moglo izazvati smutnju u njezinu svijetu.

Balkandownload.org

London, 1988. Tijekom ljetnihjepraznika sam imala osam godina, moje naš omiljeni ujak, ujak Warren, često svraćao kad i izvodio jednog ili obojicu braće. Nikada ne bi izveo mene, jer nije znao što bi s djevojčicom, s talno je govorio. Nije bilo važno, doista, obožavala sam ga. Kada god bih vidjela da dolazi putem kroz vrt poletjela bih na vrata, spremna da me uhvati i podigne i vrti okolo naokolo dok ne bih osjetila mučninu i vrtoglavicu. Kad ne bi izvodio dječake, sjedio bi i čitao mi, radio slagalice, mirno sjedio dok bih ga ja crtala i promatrao me dok se pretvaram da sam balerina.

Taj dan je bila onakva vrućina kada se sve čini mutnim i snenim. Ležala sam na podu dnevne sobe, čitala knjigu o slavnim balerinama i skočila kad sam na ulaznim vratima začula glasno lupan je. Kad ih je mama otvorila, Damian je ušao šepajući. »Što se dogodilo?« upitala je mama. Damian je nastavio kroz hodnik, prema stubištu gdje sam stajala, povlačeći desnu nogu po podu kao da više ne funkcionira. Ujak Warren je bio tik iza njega, pokušavao je gurati Damianov bicikl. Nije ga mogao gurati jako brzo, ipak, jer je okvir bio savijen i iskrivljen, kao da ga je netko vrlo velik (vjerojatno div) podigao i iskrivio u neki novi oblik. Zurila sam u okvir bicikla: golemi komadi crvene i plave boje bili su ostrugani, ispod je izbijao srebrni metal. Majka je otvorila usta u šoku, zatim

je rukom prekrila usta kad je vidjela stanje bicikla. »Što se dogodilo?« ponovno je upitala.

Ujak Warren uručio je mami bicikl i zasmijuljio se. »Naš dječak misli da je kaskader. Imao je malu nezgodu, zar ne, druže?« objasnio je. »Ne znam

Balkandownload.org

kako, ali se pokliznuo i pao, bicikl je završio pod njima, pa pod kotačima automobila.« Otišla sam do brata, uzela ga za ruku i pomogla mu odšepati do stubišta, tako da može sjesti. Mama je bila više preneražena stanjem bicikla nego Damianovim bolom. Desna nogavica njegovih traperica bila je gotovo razderana na koljenu i krv je kapala. Desni lakat i vrh ruke bili su mu također

izgrebani, obilježeni crnim tragovima, komadići šljunka još su stršali iz komada crvenog tamo gdje je završavala majica. »Ti si dobro, zar ne, druže?« ujak Warren ga je zazvao. Damian je kimnuo i nije progovorio. Izgledao je kao da je plakao, ali

mu je rečeno da stisne zube i da bude muškarac, kao što bi ujak Warren uvijek govorio kad bi jedan od moje braće pao. To bi govorio samo kad tate ne bi bilo blizu, primijetila sam. Imala sam samo osam godina, ali sam to primijetila. Kad je tata bio blizu, ujak Warren ne bi rekao ni polovicu onih

ponekad ne baš jako lijepih stvari koje je govorio. »Bit će on dobro«, rekao je ujak Warren majci. Ona se brinula zbog bicikla. Damiana nije čak ni pogledala - prstima je prelazila preko ogrebotina na okviru bicikla, usta su joj još bila otvorena od iznenađenja i šoka. Kad god bismo se povrijedili, mama bi tako reagirala - zurila bi i zurila u ono čime smo se povrijedili kao da je to njezino dijete, a ne jedno od nas. »Jesi li dobro?« mirno sam šapnula Damianu. Nisam ga htjela dovesti u nevolju s ujakom Warrenom.

Šmrcnuo je. »Stvarno boli«, uzvratio mi je šapatom. »Ne mogu stajati na nozi.« »Nije ništa slomljeno, zar ne, druže?« zazvao je ujak Warren. »Bit će on dobro. Samo ga očisti i odvedi gore, bit će dobro. Slaba korist od priče.« Pogledao je na sat golema brojčanika koji se mogao vidjeti stvarno izdaleka. »Oh, moram juriti. Mag-rat, vidimo se uskoro. Damiane, bio si stvarno

Balkandownload.org

hrabar, druže, stvarno se ponosim tobom. A ti Roni, moj mali dinamo, vidimo se uskoro.« Zurila sam u ujaka Warrena. Nisam mogla vjerovati da se to dogodilo, a on čak ne namjerava pričekati da vidi je li Damian u redu. Sve do tada bio mi je omiljeni ujak, ali u tom trenu nisam bila sigurna da ga uopće volim. Katkada je znao biti neugodan, ali bi uvijek nakon toga rekao da mu je žao, i ovo nije bila najljepša stvar koju je ikada napravio. Namjeravao je otići samo tako, a mami će trebati sto godina da shvati da je Damianu potrebna

pomoć i da vjerojatno mora doktoru, ako ne i u bolnicu. Tata još satima neće doći s posla. »Ali ujače Warrene«, rekla sam. »Zar ne možeš ostatijoš malo i pomoći s Damianom?« »Volio bih da mogu, dušo, ali stvarno moram odjuriti. Damo će biti dobro, zar ne? Tvoja će se mama pobrinuti za njega.« Pogledala sam mamu koja je još uvijek proučavala bicikl - od nje neće biti baš nikakve koristi. Kad su se vrata zatvorila za ujakom Warrenom, mama je oslonila bicikl na zid hodnika, buljeći u njega kao da je zbunjena i uzrujana. »Nikada ovo nećemo moći popraviti, morat ćemo nabaviti novi«, rekla je. »Pretpostavljam da će ti otac biti uzrujan.« »Mama, Damiana stvarno boli noga«, rekla sam. »Oh, jadni moj miš«, rekla je. »Kao što ti je ujak Warren rekao, bit će sve u redu. Samo prehodaj bol.« Nasmiješila nam se. »Mama, stvarno trebaš nešto učiniti«, rekla sam. Damian nije izgledao baš dobro: bio je blijed, a oči su mu bile kao da je odlutao jako daleko. Onda je spustio glavu na ruku i zaplakao. Isprva tiho, ali postajalo je sve glasnije i glasnije.

Čini se da je to protreslo mamu iz nekog čudnog raspoloženja u kojem je bila. »Da, da, imaš pravo, Veronica. Ne znam što mi je bilo. Hajde mu

Balkandownload.org

donesi druge hlače. Pa odi u kupaonicu i donesi nekoliko flastera i prvu pomoć.« Otrčala sam uza stube, otišla u sobu moje braće i uzela mu čiste hlače. Zatim sam otišla u kupaonicu i otvorila ormarić za zrcalom i izvadila prvu pomoć i cijelu rolu flastera. Uzela sam i škare, tako da mama može odrezati jedan iz role. Cijelo to vrijeme slušala

sam kako Damian plače, a mamu uopće nisam čula. Stajala sam na vrhu stubišta sa svim tim u rukama, spremna sići, ali sam odlučila ne učiniti to odmah. Umjesto toga otišla sam u roditeljsku spavaću sobu. Inače mi to nije bilo dopušteno, ali tamo su imali telefon. Nije mi bilo dopušteno koristiti ga, ali tata nas je podučio da zovemo 999 u hitnom slučaju. Ovo mi se činilo gotovo hitnim slučajem. Svaki se gumb oglasio kad sam ga pritisnula.

Dvadeset minuta kasnije tata je stigao kući. Mama je još uvijek pokušavala zaustaviti krvarenje iz Damianova koljena ne skinuvši mu hlače i dalje me slala uza stepenice da donesem ručnike i vatu i toplu vodu u zdjeli. Mama je bila uistinu iznenađena što ga vidi. Nisam joj rekla da sam ga nazvala, jer je ovo bila gotovo hitna situacija, a nije mi bilo dopušteno birati 999 osim ako je nešto stvarno hitno. »On je dobro, Geoffrey, stvarno jest«, rekla je mama dok je tata nježno umotavao moga brata i uputio se ravno prema otvorenim vratima.

»Nije dobro. Pogledaj ga, Margaret, jedva je pri svijesti. Možda ima potres mozga ili nešto. Da me Veronica nije nazvala ti bi pustila svoga sina da sjedi ovdje u bolovima do šest, dok ja ne bi došao s posla«, rekao je. »Iskreno, Geoffrey, stvarno ponekad dižeš frku», rekla je mama. »Ti i Veronica, oboje. Ovakve su mi se stvari događale cijelo vrijeme i bila sam dobro.« »Ovo se ne smije ponovno dogoditi, Margaret«, rekao je tata. Bi o je tako ljut da sam vidjela kako mu se svi mišići na licu naprežu jer pokušava ne vikati. »To se ne smije ponovno dogoditi. Čuješ li me?«

Balkandownload.org

Kad su se vrata za njim zalupila mama se okrenula meni i zavrtjela glavom. »Ispast će vrlo smiješno kad mu doktor kaže da je to samo malo

iščašenje. Djeca su u današnje vrijeme previše razmažena, sve je uvijek najgori scenarij. Bit će on u redu.« Kimnula sam mami, želeći da me tata povede sa sobom. »Hajde, Veronica, počnimo s večerom prije nego što se vrate i Brian dođe od svog prijatelja.« Damian je došao kući na štakama s teško potrganim ligamentom i pet šavova na jednoj od porezotina na koljenu. Mama se ispričala Damianu što nije shvatila koliko mu je loše i obećala je tati da će sljedeći put takvo što shvatiti ozbiljnije. Čak i dok mu je to obećavala, mogla sam vidjeti da nije razumjela oko čega je nastala frka i govorila je da joj je žao samo da tata ne bi izazvao više »frke« ljuteći se i dalje zbog toga na nju.

London, 2016. »Nadam se da ti se kolač sviđa«, kaže mama. Premješta posuđe s pladnja na stol kako bi izbjegla pogledati me dok započinje ovaj razgovor. Doista bih joj pomogla izvući se kad bih znala išta o tome što je sljedeće. Kad sam zatražila da me razriješe mojih zavjeta, mislila sam da će to potrajati mjesecima, kao s ostalim redovnicama, ali meni je to odobreno za nekoliko tjedana. Je li to bilo božansko posredovanje ili je nešto što je rekla

poglavarica samostana ubrzalo moje razrješenje? Nisam se imala vremena opširno time pozabaviti, a ni smisliti čvršći plan koji ne uključuje roditelje i Chiselwick. Ovo je bio plan; a što ću dalje pravi je misterij. »Sigurna sam da hoće. Volim biskvit Victoria«, kažem. »A sad, Veronica«, započinje mama. Klopoće šalicom i tanjurićem i brzo ih mora spustiti prije nego da nešto ne razbije. »Da, mama?«

Balkandownload.org

»Lijepo te vidjeti i sve to, ali...« Glas joj nestaje. »Da, mama?« Hoće li prekinuti cjeloživotnu naviku i započeti potencijalno težak razgovor koji bi mogao rezultirati ma i najmanjom naznakom neugodnosti?

»Ali nemoj zaboraviti da je večera u šest i pol«, izjavi mama. »Odlično«, kažem, razočarana njome.Mislila sam da to možeš, mama, stvarno sam mislila da možeš »Imamo i gosta na večeri«, dodaje. »Sigurna sam da ćeš biti vrlo sretna da ga vidiš.« »Je li to Brian ili Damian?« pitam. Kao i obično mama mi se smiješi bez kontakta očima. »Morat ćeš pričekati da vidiš. Nemoj da ti se čaj ohladi.« »Neću«, kažem joj. Zatvara vrata i znam tko će doći na večeru: ujak Warren. Mama neće reći Brianu i Damianu da sam se vratila i pozvati ih na večeru, jer ne želi riskirati da joj oni objasne da nisu dovoljno očajni da vide mene i nju. Jedina osoba, osim tate, koja nije u potpunosti oprala ruke od mame je ujak Warren.

Pa dobro, razmišljam u sebi, dok tražim nešto pozitivno u toj situac iji,

u najmanju ruku, ako on dođe večeras na večeru, to će zauvijek riješiti taj dio povratka u Chiselwick.

Balkandownload.org

Nika

London, 2016. Nisam bila sigurna da ću ponovno vidjeti ovo mjesto. Nisam mislila da ću se ikad vratiti u Chiselwick, kamoli u ovaj dio njega, kamoli na ovu cestu.

Odrasla sam otprilike na sredini ulice s kućama u nizu, među kojima mi se moja ističe po tome što sam sedamnaest godina provela ulazeći u nju i izlazeći iz nje. Vrata su iste boje - tamno crna - kao i kad sam ih zatvorila prije više od osamnaest godina, kad mi je bilo sedamnaest, ali je boja novija. Cijela je fasada nekoliko puta prebojavana, a prozori su izgledali nekako novi, kao da su u proteklom desetljeću osuvremenjeni.

Moj plan, na brzinu osmišljen kad sam prošle noći napustila ću se iznenada pojaviti, razgovarati s njima, biti krotka, biti skrušena, vidjeti možemo li pronaći kompromis. Vidjeti hoće li dati da ostanem kod njih nekoliko noći tako da ne moram spavati na ulici. Njihova je adresa uvijek bila moja kućna adresa, jer kad sam živjela s cimerima nikada nisam mogla biti sigurna da ću dobiti svu poštu. Kad sam se uselila Toddu, sestra mi je običavala spakirati poštu i proslijediti je na njegovu adresu, iako više nije živjela u kući. Moji roditelji uopće nisu sa mnom razgovarali, ali su očigledno skupljali svu moju poštu. Moja sestra, koja im je još čistila, poslala bi mi poštu s poručicom »kako si?«, ali ništa više. Pretpostavljala Birmingham, je da dovedem u red odnos sa svojim roditeljima. Ja

sam da je to zato što se nije htjela upletati u ono što se dogodilo. Nikad joj nisam objasnila razloge svog iseljavanja, a kako nikad nismo bile bliske unatoč tome što smo dijelile sobu - nisam osjećala potrebu da je natjeram da bira stranu. Osim toga, radije sam imala distanciran odnos s njom nego neki u kojem mi ona ne bi vjerovala kad bih joj rekla jednu od svojih tajna.

Balkandownload.org

Naša je obitelj imala čudnu dinamiku: Sasha i ja nikada nismo bile od onih koje dijele tajne ili daju podršku jedna drugoj, ali se činilo da uvijek ratujemo protiv pravila koja su nametnuli naši roditelji - ona je kao starija kći dobivala većinu njihove kontrole, a ja sam kao mlađa dobivala najbolje od njihove nezainteresiranosti, ako sam radila ono što su oni htjeli. Naš brat, Marlon, bio je zlatno postupao s najvećim

je s njima dijete: prvorođen, najvoljeniji, omalovažavanjem, ali činilo seonaj da koji ga zbog toga

obožavaju. Sada neću o tome razmišljati. Sišla sam s autobusa na Victoriji s planom: sredit ću stvari s roditeljima koliko god mogu da mi dopuste ostati, a onda ću naći posao, pa mjesto gdje ću živjeti. Sad kad to govorim, tek mi je sad dok stojim pred njihovim vratima palo na pamet da možda više ne žive ovdje. Jedan od njih ili oboje možda više nisu živi. Nisam bila u kontaktu s njima toliko mnogo godina i ne znam do kojih je bitnih ili mikroskopskih promjena došlo u kućanstvu Harperovih.

Razmišljala sam o njima tijekom godina, čak sam mislila poslati božićne čestitke, rođendanske čestitke, itd., ali nikad to nisam učinila. Nisam se nikad mogla prisiliti da ih pošaljem kad bi sve to bilo lažno - lažni osjećaji lažne žene koja je prije mnogo vremena prestala potpisivati svoje ime Veronika, ili čak Nika. Svaki put kad bih dobila poriv da stupim u kontakt s obitelji podsjetila bih se da sam Grace Carter, a Grace Carter nije imala prošlosti ni obitelji. To je bilo sve.

S druge strane, Veronika Harper podiže ruku i pritišće zvono da se ne bi predomislila i pobjegla pod zaštitnim oklopom Grace Carter. Smjesta se s druge strane vrata čuju zvuci kretanja, netko se diže, ženski glas koji ne zvuči poput majčina približava se i kroz šareno staklo vrata gledam primicanje siluete koja je previsoka i previtka da bi bila moja majka.

Oni više ne žive ovdje. Možda su oboje mrtvi pa ću se morati baviti i tom viješću. Stupim korak unatrag, spremna pobjeći da to ne čujem od stranca, ali nisam dovoljno brza, jer se vrata otvaraju.

Balkandownload.org

Žena koja otvara vrata mršti se, radnja izaziva duboke bore na njezinu čelu. Još malo se mršti, a tada joj se usta širom otvore i očisu joj najednom preplavljene suzama.

»Tko je to, Sasha?« izvikuje glas mojega tate odnekud iz kuće i zvuči jednako. Kroz otvoren hodnik na zidu vidim kićeno pozlaćeno zrcalo, smeđi, cvjetni tepih, kapute obješene kraj zrcala, cipele uredno poredane ispod kaputa. Vidim četverokut prozora u stražnjoj sobi koja gleda na stražnji vrt. To je soba u kojoj sam posljednji put razgovarala s njima, mjesto gdje sam ih natjerala da odaberu mene ili poricanje. Poricanje je pobijedilo.

Moja je sestra pokrila usta rukom, jako žmirkajući. »Sasha? Tko je to?« moj tata ponovno doziva. »Hm, hm, ma nitko, tata. Samo netko tko pokušava nešto prodati.« Odmahuje glavom prema meni, pritišće kažiprstom usne, diže ruku da ne progovorim.

»Što prodaju?« doziva tata. »Ništa, ništa, oslobodit ću ih se, OK? Ništa oko čega bi se trebao brinuti.« Iskoračuje iz kuće, dolazi ravno k meni. Njezine mršave ruke lijepo oblikovanih lakiranih noktiju na mom su licu, drže me kao da ne može vjerovati da sam stvarna. Suze joj se stvaraju u očima i privlači me blizu, grli me, iako nisam sigurna da mirišem baš ugodno nakon noći u autobusu. »Park«, šapće mi. »Za dvadeset minuta, u parku pokraj ljuljački. Vidimo se tamo, OK?« Kimnem.

Ponovno pokriva usta rukom, a lice joj se slama u početak plača. »Dvadeset minuta«, šapće. »Dvadeset minuta.« Kimnem ponovno i stojim čekajući da zatvori vrata prije nego što odem. Čini se, po ovoj reakciji, da su moji roditelji još uvijek odabrali poricanje.

Balkandownload.org

London, 2003. Približavao se mrak, a zrak se hladio, kao da temperatura i svjetlost čine društvo jedno drugome, drže se za ruke dok padaju i spuštaju se u noć. Sjedila sam na klupi u parku, u kožnoj jakni koju mi je kupio moj dečko kad smo prvi put počeli hodati, gledala u groblje nasuprot parku. Nadgrobno kamenje i kipovi, spomenici i spomen-ploče poprimali su različite oblike što sam dulje tamo sjedila, nepomična i cementirana. Moji su roditelji živjeli nedaleko odavde, vjerojatno oko milju udaljeni, u Chiselwicku. Podzemnom sam došla cijelim putem od Londona i došetala do ovog parka, a tada su moje noge odučile da im je dosta hodanja. Povratak u prošlost, kao što sam očekivala, nije uopće zabavan. Sjedila sam na toj klupi i otada se nisam pomaknula.

Htjela sam otići kući. Htjela sam vidjeti svoju obitelj, da me zagrle i kažu mi da me vole i da je sve što se ranije dogodilo zaboravljeno. Nismo trebali razgovarati o tome, osim ako ja to želim, a ako želim hoćemo, i oni će slušati, oni će čuti, oni će vjerovati. Htjela sam da me sigurno obujmi majčin zagrljaj, da me očeva ruka utješno potapša po ramenu i da mi kažu da ništa od toga nije bilo moja pogreška. S udaljenosti - čak i ovako nedaleke - mogla sam zamišljati roditelje koje sam željela umjesto da pamtim roditelje koje sam imala.

Roditelji su mi bili na umu samo zato što sam prije toga konačno vidjela Toddov pravi lik i on me prestrašio. Iskoračila sam iz tuša, letimično pogledom uhvatila modricu - točne veličine i oblika njegove ruke - oko mog lijevog bicepsa, boje su joj bile toliko tamne i užasne da je iskakala na mojoj koži, a ja sam stala i zurila. Zurila. I još malo zurila. Dok je ono što se dogodilo, ono što je učinio prije tri noći, nagrnulo u moje misli u krešendu glasnih kopita. U glavi mi je bila buka sjećanja i nisam je bila u stanju izbiti iz glave. I dok je sjećanje

Balkandownload.org

nastavilo svoje silovito putovanje kroz moju glavu, jedno od tih kopita zahvatilo je rub naočnjaka koje sam nosila i sasvim ih zbacio.

Nakon svega što sam mu rekla, svega kroz što smo prošli, Todd je... dlanovima sam prekrila oči. Oči su mi bile prekrivene, ali sam, neočekivano, bila u stanju vidjeti. Polako, polako, polako, činio mi je to godinama. Nikada to nije bilo tako jasno, međutim, ne kao te noći. Ali polako, polako, polako, s time što se nikad nije zaustavljao, kad sam željela da to učini, s donjim rubljem, ponižavajućim položajima, željom da snima fotografije, željom da nas drugi gledaju, činio je to godinama.Ja samo nikad nisam bila u stanju to priznati sve do ove noći kad sam rekla izravno ne. Polako, polako, polako potkopavao je moj otpor, uvjeravao me da nastavim kad to nisam htjela, nastavljao ispitivati zašto govorim ne dok se

ne bih prestala braniti »da to stvarno ne želim«, nastavio bi se seksati sa mnom bi polako dokazaopostao da ćuje »uživati u tomeda jednom počnemo«. Polako,kako polako, takvo čudovište sam tokad vidjela tek kad se konačno prestao pretvarati da uzima u obzir moje želje. Voljela sam ga. Zamijetio me, obratio je pozornost na mene i običavala sam vjerovati da želi ono što je za mene najbolje. Voli me i ja sam uvijek, uvijek, bila spremna ugoditi mu.

Ugledavši trag njegove ruke na sebi, sa sjećanjima koja su divlje galopirala mojom glavom, bila sam u stanju shvatiti tko je Todd. Morala sam priznati što je radio godinama, a tada su potekle suze. Nisam baš bila

plačljivica, pa sam se prenerazila kad su počele nadirati i padati mi iz očiju poput bujice. Nisam baš bila plačljivica i nisam plakala zbog sebe. Nisam jecala zbog boli, zbog mučnine koja mi je stolovala u trbuhu od te večeri prošle subote, zbog kože s modricama i bolnih mišića. Plakala sam zbog činjenice što sam ga toliko voljela. Toliko sam ga voljela. A sad kad sam vidjela njegov pravi lik, kakav je on zaista, nisam ga više smjela voljeti.

Balkandownload.org

Sabrala sam se, uspjela se odjenuti, ali kad se vratio s trčanja i kad sam ga vidjela ponovno sam se slomila, suze su ovog puta bile brže, svaki udah duboki uzdah tuge. Došao je ravno meni, uhvatio me u zagrljaj, umirivao, uljuljkivao me svojom ljubavi. »Oh, mala, molim te prestani plakati«, šaptao je. »Nisam shvatio koliko sam te uzrujao. Molim te prestani plakati, molim te.« Davao mi jeda obećanja, mi A da jasam jedina, cijelo me vrijeme moleći prestanemrekao plakati. samzai njega dalje plakala. Pokušala sam prestati: svaki udah sam zadržavala, svaki jecaj sam gutala, svaku suzu pokušavala zaustaviti, ali nije išlo. Nisam mogla stati. I dalje je govorio prave riječi, još umirivanja, još objašnjenja, još preklinjanja da ga razumijem. Još i još dok nije vrisnuo na mene »Prestani!«. Skočio je na noge, gotovo me gurnuvši, tako je očajnički želio otići od mene. »Zbog tebe se osjećam kao silovatelj «, zarežao je. »Žao mi je,«, zacviljela sam. »Samo prestani. Prestani me tjerati da se osjećam krivim.« »Ne činim to«, zadahtala sam. »Stvarno ne.« »Onda prestani plakati. Prestani plakati!« »Ne mogu«, zajecala sam. »Ne mogu.« Dlanovima sam prekrila oči, presavinula se, ali ništa, ništa ne bi zaustavilo suze.

»Idem se istuširati«, srdito je zarežao. »Ili ćeš prestati s tom glupošću dok se vratim ili nemoj da te nađem ovdje.« Svaka je riječ bila poput britve kroz svaki slog mač koji je rasjekao neki drugi dio menesredište i stvoriomojega goleme,bića, tihe suze. On doista nije razumio zašto jecam: plakala sam zato što je to učinio nisam se mogla pretvarati da to nije ono što je bilo - što je značilo da ga ne smijem voljeti. Ali jesam. Silno sam ga voljela.

Balkandownload.org

Kad sam čula prskanje tuša, ustala sam, zgrabila jaknu i napustila stan. A da nisam uistinu znala gdje ću otići. Odšetala sam do rijeke skrivajući se iza golemih sunčanih naočala dok su mi suze i dalje tekle niz lice. Ovo bi bila unosna fotografija koju bi svaki fotograf rado okinuo: ja kako izlazim

iz kuće u suzama, dokaz da još uvijek nije sve u redu u svijetu Todda i Nikky. Kod rijeke sam Sa se okrenula prema stanici hodala sam polako pognute glave. svakim korakom suze podzemne, su se usporavale, sa svakim odmakom od stana, dalje od Todda, na mene je silazio stvarni spokoj. Telefon mi je počeo zvoniti u džepu i znala sam da je to Todd. Gotovo da i nije bilo nikog drugog tko bi me zvao. Do vremena kad sam stigla do stanice podzemne telefon mi je zazvonio najmanje dvadeset puta: svaki put sam ga pustila da se preusmjeri na govornu poštu. Normalno, nastradala bih za neodgovaranje - pitao bi me i pitao i pitao što sam radila, zbog čega nisam mogla odgovoriti na telefon,

zašto ga omalovažavam ignorirajući ga, s kim sam bila, kako se zove, koliko se dugo jebem s njim... Išao bi sve dalje i dalje i dalje dok ja ne bih zadrhtala, pitajući se jesam li što učinila, jesam li se ponašala omalovažavajuće. U razdobljima između zvonjava, stajala sam pred ulazom u stanicu podzemne, izvadila sam telefon iz džepa i ugasila ga da uđem u podzemnu. Nisam ga ponovno uključila i stvarno me nije bilo briga za posljedice. Kad se moje putovanje kroz uspomene zaustavilo na ovoj klupi u parku, osjećala sam se posve mirnom. Posve mirnom, posve samom - obična

djevojka što sjedi na klupi i izgleda tužno jer se posvađala sa svojim zaručnikom. Zatvorila sam oči, pokušala prizvati pjesmu da zasvira u mojoj glavi i odvede me od svega ovoga. Počinje »It
Balkandownload.org

Čim su se za mnom zatvorila ulazna vrata bio je tamo, bila sam u njegovu zagrljaju, držao me tako blizu da sam jedva mogla disati. »Pa nisam mislio da odeš, ludice jedna«, rekao je. »Gdje si do vraga bila? Nisam mislio da stvarno odeš - mislio sam da će to zaustaviti plač. Nisam mislio da ćeš me tako doslovno shvatiti.

Kad sam išta takvo stvarno mislio? Zvao sam te. Bio sam strašno zabrinut. Gdje si jebemu bila?« Tada je zastao, monolog je završio, a ja sam se trebala nadovezati. »Naokolo«, rekla sam mirno. Htjela sam da se makne od mene, dalje od mene, ali nisam to mogla reći. Nisam imala nigdje drugdje otići, nisam imala roditelja kojima bih se mogla obratiti, pa se moram pomiriti s ovim, zar ne? On se sigurno neće promijeniti, nije kao da imam izbora.

Konačno me pustio, ali me umjesto toga uzeo za ruku i poveo do dnevne sobe i do kauča. »Mislio sam«, rekao je, »da bismotrebali odrediti datum vjenčanja.« Da se vjenčamo? Vjenčamo? Nakon posljednjih nekoliko dana, nakon ovoga danas, mislio je da je to dobra ideja?

»Nikky, u zadnje vrijeme bio sam prema tebi prava šupčina. Pod velikim sam pritiskom u klubu i ne nosim se baš dobro s tim. Ne bih se trebao iskaljivati na tebi, ali eto - činim to. Žao mi je. Stvarno, stvarno mi je žao. Promijenit ću se, za tebe. Volim te i želim se promijeniti. Ne želim da se ponovno osjećaš loše, zbog bilo čega. Promijenit ću se, a budem li se morao usredotočiti na vjenčanje to će stvarno biti od pomoći.« Osjetila sam da suze ponovno naviru. Ali ne one suze od prije - ovo su bile suze čistog, nepatvorenog olakšanja. Zatomila sam ih, ipak, zaustavila

da se ne izliju iz očiju pa da ih krivo shvati. To je bilo ono što sam htjela. Samo sam htjela da to prizna, da shvati što čini, da prizna da se iskaljuje na meni i onda da se pokuša promijeniti. Da se promijeni, ponovno postane onaj divan, savršeni muškarac kojeg sam srela prije mnogo godina, bili

Balkandownload.org

bismo u redu. Mogla bih se pretvarati da se ona noć nije dogodila, mogla bih ignorirati sve ono o čemu sam ranije razmišljala i mogli bismo ponovno biti sretni.

»Što kažeš?« upitao je Todd. »Mislim da bi bilo divno ako to možeš«, rekla sam tiho. Todd se protegnuo da pogladi uvojak moje kose na licu, a ja sam se lecnula. Sram je preletio njegovim licem, a u mojim grudima buknula je krivnja - davao je sve od sebe. »Mala, volim te«,rekao je nježno. »I žao mi

je zbog onoga što je bilo. Učinit ću apsolutno sve što mogu da ovo preokrenem i da se u čast novog početka možemo vjenčati.« »Okej«, odgovorila sam. »To bi bilo sjajno.« Povukao me sebi u krilo i posegnuo preko mene za svojim dnevnikom

koji je ležao otvoren na stoliću. »Trebat će mi mnogopomoći«, dodao je. »Morat ćeš mi reći nisam u jer redu, nemojstranice, samo tako prijeći preko toga.« Bio je rastresen dokkad je govorio, je listao tražeći, pretpostavljala sam, mjesec kad je slobodan. »I nemoj biti preoštra prema meni ako mi uvijek ne uspije.« Lista lista lista. »Pokušat ću se prestati tako stresirati.« Lista lista lista. »I bilo bi sjajno kad bi me mogla prestati tako često ljutiti.« Lista lista lista. »Bilo bi sjajno kad bi me mogla malo češće umiriti i dati mi do znanja kako dobro radim.« Lista lista lista. »Kako ti to zvuči?« Konačno je prestao listati i pogledao me. Zvučalo je kao da ću se ja jednako kao on, ako ne i više, truditi promijeniti. »Dobro. Zvuči dobro«, rekla sam. Što sam drugo trebala reći kad nisam imala kamo otići, a on je obećao da će se promijeniti? Todd se nagnuo da me poljubi, a ja sam se opet lecnula. Ovog se puta

činilo da nije primijetio, nije iskusio nikakvo poniženje ni žaljenje. Krenuo je dalje od onog što se dogodilo, pa sam mu pustila da me poljubi, znajući da se od mene očekuje da sada i ja krenem dalje.

Balkandownload.org

Roni

London, 2016. »Iskreno rečeno, Veronica, kad si otišla mislio sam da ćeš se vratiti do vikenda. Da ćeš moliti svoju sobu natrag i htjeti se vratiti školi«, otkriva mi otac. Nije moj tata čovjek od velikih osjećaja. Opisala bih ga kao šutljiva. Uzme si vremena da razmotri stvari, d a formulira kako se osjeća. Ipak znam da mu je drago što sam se vratila. Njegov način da mi to kaže je da me blago zadirkuje. Bilo mi je sedamnaest kad sam roditeljima rekla

da nakon srednje škole neću na fakultet, već ću umjesto toga započeti postupak zaređenja, dakle razgovarati s više različitih samostana i posjetiti ih, pripremiti se na kratki boravak i zatim konačno useliti u samostan. Oboje su bili zaprepašteni, dovoljno da mama stane sa šivanjem ali ne da me i uistinu pogleda i dovoljno da tata spusti novine i upita me što je dovelo do toga. »Knjiga?« rekla sam. I tišina koju je čitanje te knjige donijelo mom stalno bučnom umu. »Redovnica mi je dala knjigu i poželjela sam biti

redovnicom.« »Onda u redu«, rekao je tata. Mama se vratila šivanju. Tada je to za mene bila velika stvar. Mislila sam kako će imati

nešto za reći o mom priznanju da sam pronašla Boga; da je najbliže što sam došla u pronalaženju unutarnje tišine pomisao na to da sam bliže Bogu. Međutim to je bilo od reakcije mojih roditelja. Tako su izbjegavala uglavnom reagirali Tata bi to postavio nekoliko pitanja, mama bi me pogledatinau sve. oči, a zatim bi se sve vratilo u normalu. Bila sam posljednje od njihove djece još kod kuće: Brian i Damian pobjegli su na fakultet čim su bili dovoljno stari, rijetko ih se viđalo kod kuće - čak ni za Božić, Uskrs ili ljeti.

Balkandownload.org

Sada nas četvero sjedimo za stolom i čini se tijesno u blagovaonici. Tijesno nije dobra riječ - točnije bi bilo stisnuto, priljubljeno, gotovo kao da svi sjedimo jedan na drugomu.

»Tvoja je majka imala mnogo više vjere u tebe«, kaže ujak Warren o mom odlasku u samostan sto šezdeset kilometara udaljen od kuće. »Sigurno je vjerovala da si otišla zauvijek kad je proslavila priredivši zabavu za dvadeset najbližih prijatelja da ih počasti planovima za tvoju sobu.« Nakon što je onako otišao poslije Damianove nezgode počela sam primjećivati koliko je ujak Warren znao biti zločest. Većinu bi vremena bio dobar, ali bi zatim vidio malu naznaku ranjivosti i otvorio bi je podmuklom primjedbom. Međutim, ovaj put u njegovoj podlosti ima više od kapljice

iskrenosti. Najkraći pogled na ružičasto lice moje majke pokazuje da je rekao istinu - čim su mi ona i tata mahnuli kroz željeznu ogradu samostana u okolini Coventryja, vratila se kući i priredila zabavu u čast svoje slobode. »Doista ti zahvalna si priredila tu zabavu, mama«, kažem. »Hvala ti što sam dovoljno vjeruješšto u mene. Kad sam otišla prvi put, čak iako sam svih tih godina radila na tome da postanem redovnica, nisam bila

sigurna da je to ono što želim, ili da to mogu učiniti, ali sam na nekoj razini sigurno znala da neću imati mjesto na koje ću se vratiti i to mi je pomoglo da ostanem usredotočena.« Preko stola, činilo se da je ujaku neugodno zbog onoga što sam rekla, jer niti sam zagrizla njegov mamac niti sam briznula u plač. »Nadam se da to nisi doista pomislila, Veronica?« kaže tata. Čelo mu je namršteno, vilica mudom. se zaustavila na pola puta između usta i tanjura. »Uvijek ćeš ovdje imati Zar ne, Margaret?« »Hmm-hmm«, odgovara mama. Čudno je da me opet zovu Veronica. Bila sam sestra Grace preko osamnaest godina. A sada sam ovim ljudima ponovno Veronica. Kad se predstavljam novim ljudima automatski sebe zovem Grace.

Balkandownload.org

»Barem ne izgledaš kao redovnica«, kaže moj ujak. »Inače mi se diže kosa na glavi od onih velikih pingvinskih uniformi koje sve vi nosite.« Propustila sam večernju službu. Prvi put u sedamnaest godina, otkako sam kandidatkinja za zaređivanje, propustila sam večernjicu i nemirna sam. Jutros sam bila na svojoj posljednjoj misi, obavila sam zornicu, iako je to

značilo požuriti na vlak iz Coventryja, ali su mi nedostajali ispunjenost misli i srca divnim pjevanjem večernjice i ne osjećam se dobro. To je ono što me očekuje, znam. Preda mnom se proteže dug život bez reda, umirujućih otoka molitve, razmišljanja i bogoslužja u danu. Gotovo sam im zamjerala, tim obvezama koje sam morala ispuniti bez obzira na to što radim, bez obzira na to gdje sam, ali sada su mi nedostajale poput druge kože koja su mi bile. Nedostaju mi zbog trenutaka kad su me odnosili odavde i ostavljali me tamo. Pa ipak, ako sam iskrena prema sebi, prošle godine bilo je puno tjeskobe u mojim molitvama, stalna gnjavatorska potreba da slijedim drugi put.

»Što, moliš li ili nešto takvo?« pita ujak Warren. »Ne«, odgovaram. »Rekao sam da barem nisi odjevena u ruho ludih, divovskih pingvina.« »Nisam shvatila da to zahtijeva odgovor«, kažem. »Samo razgovaram«, kaže on, ponovno uznemiren manjkom uzrujavanja.

»Shvaćam.« »Pa torazgovorom.« ljudi rade, zar ne? Netko nešto kaže, druga osoba odgovori. To se naziva Nasmijem se svom tanjuru. »Često provodim velike dijelove svog dana u tišini i doista govorim tek ako apsolutno moram. Razgovor je često vrlo ograničen.«

Balkandownload.org

»Stvarno si to činila? Ozbiljno si živjela u tišini? Uvijek sam m islio da je to patka.« Mama i ujak Warren vrlo su različiti ljudi. Ona je otmjena i iz srednje klase i uvijek joj je stalo da ljudi znaju koliko je otmjena i iz srednje

klase i uglađena, a on je otmjen i iz srednje klase, ali uvijek glumi radničku klasu, ulogu dječaka iz East Enda koji je uspio u životu. »Da«, odgovaram. »Izludio bih od toga«, kaže. »Zar ne bi izludilo i tebe, Margaret?« »Moguće«, odgovara mama. »A što je s tobom, Geoffrey, zar ti ne bi poludio?« Ujak Warren pita, tražeći više podrške od onog slabićkog »moguće«. »Ne, zapravo mislim da ne bi. Mislim da je dostojno divljenja što je Veronica to mogla.« »Da, osobito budući da je kao dijete nikad nismo mogli ušutkati«, kaže ujak Warren. Veronica. Ja sam sada Veronica, ne Grace. Srednje ime one druge Veronike Harper bilo je Grace i jednom mi je rekla bude li ikada morala izaći na pozornicu kao plesačica koristit će Grace umjesto Veronika ili Nika, kako su je svi zvali, jer će je to učiniti drugačijom osobom. Ne bi bila sputana svim različitim očekivanjima koja su došla s danim joj, korištenim imenom. Kad me je moja prva predstojnica samostana nazvala Grace (zatražila je od mene da odaberem ime, ali sam htjela da ona, i stoga Bog, pronađe pravo ime za mene), znala sam da sam učinila pravu stvar. Bio je to znak odozgo da mi je namijenjeno da svoj život posvetim služenju drugima

zbog onoga što sam učinila Veroniki. Bio bi to dnevni podsjetnik zašto sam ovdje. Trebalo mi je da okajem ono što se dogodilo prije, učinim koliko god mogu da nadoknadim svoju izdaju.

»Rekao sam budući da te kao dijete nikad nismo mogli ušutkali«, ponavlja ujak Warren. Od mene se očekuje smijeh.

Balkandownload.org

»Znam što si rekao«, odgovaram. Iz njega isijava ljutnja i iako mi je pogled usredotočen na hranu ipak ga vidim kako najprije gleda majku njemu zdesna i zatim oca njemu slijeva,

iznenađen da se nijedno od njih ne smije. Oboje imaju naznake smiješka tobožnje zabavljenosti na usnama, ali se nitko od nas ne smije, niti iskapa anegdote o tome koliko sam znala pričati. Nitko od nas ih nema jer tako nije ni bilo.

»Bolje da je se pazite«, izjavljuje ujak Warren. »Začas će vas odvesti u crkvu ne budete li pazili. Jednom dnevno misa i jednom tjedno ispovijed,

upamtite što sam vam rekao.« »Ne bih to nikada učinila«, kažem. »Svatko mora naći vlastiti put do Boga ili vlastiti put bez Boga. Nikada ne bih nikoga prisiljavala da bira.« Moj lažni siromah od ujaka pogleda na sat, isti onaj razmetljivi, golemi zlatni Rolex koji je imao otkad sam bila dijete. »Uh! Tko je imao dvadeset minuta prije nego što se spomenuo Bog? Geoffrey? Margaret?« Ujak Warren zabaci glavu i nasmije se, njegova mršava ruka lupi po stolu - tres, tres, tres - kako bi naglasio koliko je smiješan. »Idem oprati suđe«, izjavljujem. »O, ne, ne«, kaže moja majka. »Doista mi ne smeta. Kad operem napravit ću vam čaj ili kavu.« »Sjajno, to je kao da imaš sluškinju«, upleće se ujak Warren. »Da, pretpostavljam da je«, odgovaram. Val razdraženosti buja do proporcija cunamija i mogao bi ga i progutati. Čak i kad mi se prestao sviđati, jedno vrijeme sam se brinula da mu udovoljim, paničarila bih ako bih ga na bilo koji način uzrujala. Više se ne osjećam tako. Možda zato što mi je trideset šest. Moguće i zbog vremena odsutnosti. A najvjerojatnije? Zbog opsjednutosti Veronikom. Stalno se

Balkandownload.org

sjećam prvog puta kad sam je vidjela i spoznaje da ćemo zauvijek biti najbolje prijateljice.

Balkandownload.org

Nika

London, 2016. Moja sestra trči kroz park prema mjestu gdje sjedim na klupi kraj ljuljački. U rukama ima kutiju koja poskakuje dok trči, ravna crna kosa šiba joj lice, a vjetar joj se zapliće u dugi crni kaput. Ustajem da je dočekam, a ona doslovno baca kutiju na klupu, pokraj moje naprtnjače i kutije za gitaru, i zaleti se u mene, grleći me. Polako obavijam ruke oko nje. Nisam od nje očekivala ovakvu dobrodošlicu. Nikada nismo bile bliske i nisam znala da joj nedostajem. »Nika, Nika«, kaže uz svaki jecaj, privlačeći me sve bliže i bliže sebi. »Nika, Nika, Nika. Mislila sam da si mrtva. Doista, doista sam mislila da si mrtva. jecaje koji ispunjavaju mali Mislila riječi raspadaju prostor sam...« izmeđuNjezine nas. seNjezina tuga... učini se golemom, čini se nepokolebljivom. Privija se uz mene dok plače, kao da je godinama čekala da se ovako oslobodi, godinama da prihvati da me možda nikada više neće vidjeti. A ja čak nisam ni znala. Nisam znala da bih ikome nedostajala da sam umrla.

London, 2004.

Sjedila sam uz mirnog čovjeka u skupom, dobro skrojenom odijelu, promatrala kako vlak ubrzava i juri u daljinu. Voljela sam to raditi u dane kad sam odlazila u kupovinu ili frizeru ili u teretanu udaljenu dvadeset

minuta. Voljela sam ići zaobilaznim putem te doći i sjesti ovamo uz rijeku,

Balkandownload.org

na poklopac ovog crnog automobila, promatrati vlakove kako dolaze i odlaze iz London Victorije.

»Što mislite da bih trebala učiniti, Frank?« upitala sam nakon što je sirena vlaka izblijedjela u daljini, a mi promatrali drugi vlak kako mili prema stanici.

Frank je bio moj vozač. Toddov posljednji veliki novi ugovor, koji je bio na toliko novaca da bi mi se zavrtjelo u glavi na samu pomisao, značio je da se može raskomotiti: nabaviti noviji, brži auto, više dizajnerske odjeće, otplatiti golemu komadinu hipoteke na stan. A također imati pri ruci vozača za mene kada god poželim nekuda otići. Željela sam naučiti voziti, rekla sam mu to, ali je Todd mislio da bi ovo za mene bilo bolje. Manje opasno, manje stresno. Vozač bi me mogao odvoziti na razna mjesta, čuvati me,

spriječiti fotografe da priđu preblizu. Nije da su mi fotografi više dodijavali. Nisu otkako smo najavili zaruke. Dodijavali su njemu, vje čito su objavljivali njegove fotografije kako čavrlja s raznim ženama, preli su priče tako da nikada nisu rekli da vara, ali su to dali naslutiti. To s vozačima bilo je baš dobro, jer sam upoznala te ljude: vrlo često dopuštali su da se vozim s njima sprijeda i čavrljali bismo o filmovima, glazbi i knjigama. Frank mi je bio omiljeni vozač. Najčešće me on vozio, a voljeli smo iste knjige i filmove, također je volio glazbu. Mnogo smo razgovarali o glazbi - ne samo o albumima i singlovima, top-listama i vrstama glazbe. Razgovarali smo o riječima, o načinu kako su utkane u niti

glazbe, načinu na koji su neke odabrane, ubačene tu, ispuštene tamo. Riječi i zvukovi bili su poput plesa, složili smo se, duet kojim treba pažljivo upravljati, koji sePriznao uvijekje, treba u sav vrtjetizbog i pokretati jednog s drugim. kad sam garšenom upitala,gibanju da je pjesma koje se

srami što ju je slušao stalno iznova bila »Pride (In the Name ofLove)« grupe U2.

»Zbog čega, gospođice Nikky?« upitao je. Bio je visok, mrzovolja n muškarac u četrdesetima. Obrijao je glavu, rekao je, kad je bio mlađi, jer je mislio da će tako izgledati opasno. Kako je postajao starijim i radio na

Balkandownload.org

pristojnijim poslovima, razmišljao je o tome da pusti kosu, ali si je izgledao čudnim kad god ju je pokušao pustiti, kao da je pokušavao sakriti tko je. »Ne zovem se Nikky«, priznala sam mu. »Žao mi je, gospođice, jesam li vas cijelo ovo vrijeme zvao pogrešnim imenom? Jako mi je žao.« Bio je vrlo pristojan, iako je bio zapakiran u tu osornu, trvdokornu, ćelavu ambalažu. »Ne, pretpostavljam da je to dio onoga što sam tražila. Vidite, kad sam upoznala Todda, rekla sam mu da mi je ime Nika, kao kratica za Veronika, ali je on odlučio da mu se više sviđa Nikky, pa me je zvao Nikky. Nikad ga nisam silila da me zov e mojim imenom, jer ga nisam željela povrijediti. I to se nikada nije promijenilo. Jer ga nikada ne želim povrijediti, ne pridajem

veliku važnost stvarima koje mene uznemire ili kad on povrijedi mene i sad smo tu gdje jesmo. Udajem se za četiri tjedna i ne znam što da radim. Ako se ne udam za njega, bit će povrijeđen. A ako se udam za njega...« Frank je šutio dok sam govorila, ali je slušao. Znala sam i da sluša riječi značile, kako su proplesale kroz ono što

- kako sam ih utkala zajedno, što su sam mu govorila o svom životu.

»Mislite li da bih se trebala udati za njega, Frank?« »S dužnim poštovanjem, gospođice Nika, ne znam ništa o vašem odnosu osim onoga što vidim kad vas oboje vozim u svom autu i onoga što ste mi upravo rekli.« »OK. Zaboravite ono što sam vam upravo rekla - iz onoga što ste vidjeli, mislite li da bih se trebala udati za njega?« »S dužnim poštovanjem, gospođice Nika, mislim da se ljudi trebaju vjenčati zbog ljubavi ili zbog novca, ali nikada da ne bi nekoga povrijedili, i nikada da bi se netko, pa čak ni oni sami, osjećao bolje.« Čula sam što je rekao ne izgovorivši konkretne riječi i čula sam kako je dvaput točno upotrijebio moje ime. Razgovor je bio poput pjesme: sve

Balkandownload.org

upotrijebljene riječi poigravale su oko onoga što sam htjela pitati, što je mislio da bih trebala učiniti, kako ću reći Toddu da se ne mogu udati za njega.

Ne mogu se udati za tebe. Kad sam to prihvatila u mojim prsima je iznenada procvalo olakšanje. Ne mogu se udati za tebe.

Todd se u posljednjih šest mjeseci nije promijenio, nije ponovno postao čovjek u kojeg sam se zaljubila, iako sam morala promisliti tri puta prije nego dok ne prozborim tako da ga ne uzrujam, premda bih mu svaki put kad

bih izašla iz kuće govorila gdje sam bila, s kim sam se našla i o čemu smo razgovarali. I uza sve to, i dalje je to radio. I dalje je to radio. Većinu smo se vremena pretvarali da to nije bogznašto, jer ja više nisam plakala pa nije trebao vrištati na mene da prestanem, jer se osjeća poput silovatelja. Todd je pokušao, znam da jest, ali nije uspio u tome. Bio je takav i ne bi bilo pošteno i dalje očekivati od njega da bude imalo drugačiji. Bio je to što je bio. Morala sam to prihvatiti i pronaći načina da mu objasnim da se moram maknuti. »Hvala na ugodnom razgovoru, Frank«, rekla sam mu dok mi je otvorio vrata da izađem. Uvijek smo se zaustavljali malo iza ugla i ja bih izlazila i ulazila na stražnje sjedalo, tako da bi mi pred stanom otvarao očekivana vrata. Nikada nisam htjela izazvati ikakvu nepriliku vozačima svojom neumjesnošću. »Nema na čemu, gospođice Nika. I upamtite, udajte se samo zbog ljubavi ili novca.« »Hoću.« Odnio je kartonske kutije s dugačkim ručkama od konopca, ispunjene s petero različitih potencijalnih vjenčanih cipela iz dva skupa dućana, do ulaznih vrata stana i stavio ih n a metalni podmetač. »Doviđenja, gospođice Nika«, rekao je. »I sretno, bez obzira što odlučili učiniti.«

Balkandownload.org

»Dakle, koji je?« pitao je Todd dok smo večerali. Kad sam došla, on je odjurio u trgovinu po nešto dodatnih namirnica i vratio se dok sam bila pod tušem. Otišla sam se tuširati da razmislim o onome što mi je Frank rekao. Prevrtala sam to po svojoj glavi kao da u ruci prevrćem novčić. Nakon tuširanja krenula sam ga tražiti, ali je bio u svom uredu, stavio je debelo podstavljene slušalice, slušao glazbu, pa sam se vratila u spavaću sobu, legla na krevet i zurila u strop. Prije nego Nisam ni shvatila da su prošli sati i u tom vremenu on je priredio jednu od svojih izvanrednih kreacija: raviole sa špinatom i ricottom s izvrsnim raguom od crvenog mesa. Upalio je blagu rasvjetu i otvorio bocu doista skupa crnog vina. Taj tjedan nije imao treninge pa je imao slobodnog

vremena, što je značilo da može kuhati, da možemo zajedno jesti i razgovarati.

»Koji je što?« upitala sam. »Razlog što si sa mnom? Udaješ se zbog ljubavi ili novca? Nije li ti to »Frank«> rekao?« upitao je, dodajući vozačevu imenu podrugljiv smijeh. »On je otpušten, usput, zato što je bio previše prisan. Već sam im rekao da te nakon današnjeg dana više ne može voziti, a još te nazivao Nika, kao d a te poznaje, i shvatio sam da je vjerojatno zaljubljen u tebe. A ja to ne mogu

trpjeti.« »Oprosti, ali ne razumijem.« Pomaknula sam glavu i prestala gledati hranu, otrgnula misli od onoga o čemu sam razmišljala, jer se činilo važnim obratiti punu pozornost Toddu i onome što govori. Čula sam to i sad sam to reproducirala, nisam mogla vjerovati što je rekao i trebala sam njegovo

razjašnjenje. »Kako to misliš, Frank je otpušten?« »A što ti misliš da otpušten znači?« »Ali zašto? I kako znaš...« Moj je glas na trenutak utihnuo, nisam bila sigurna trebam li pitati ono što sam namjeravala pitati: »Prisluškuješ aute u

Balkandownload.org

kojima se vozim?« Nitko to ne bi zaista činio, osim ako nije u TV seriji. Todd i ja nismo bili u TV seriji. Iako su dijelovi našeg života nekada bili nestvarni i bilo je čudno gledati sebe u časopisima, bilo je nadrealno gledati njega da igra za Englesku, ali nismo živjeli tu vrstu nestvarnog života. »Nisi se držala našeg dogovora, zar ne?« rekao je bezbrižno. Todd je bio toliko ležeran i nonšalantan da sam poželjela ustati i jednako ležerno prevrnuti njegov stakleni stol. Možda bi tako sve ovo shvatio malo ozbiljnije. »Što?« upitala sam. »Zatražio sam od tebe, praktički sam te molio da mi pomogneš. Da me ne ljutiš, da mi ne činiš stvari koje me uzrujavaju, da me uvjeriš da dobro postupam, a ti nisi učinila ništa od toga. Ustvari, nisi mi dala ništa osim dodatnih briga da ćeš me prevariti. Zbog toga, zbog toga što radiš, morao sam biti siguran što se dogada kad nisam s tobom. A iz onoga što sam čuo, s pravom sam zabrinut.«

»Ti si s pravom zabrinut? Ti? Nisu mene fotografirali s raznim ženama koje se svake noći vješaju po meni. S malim zajedljivim primjedbama »anonimnih izvora« da te žene imaju intimna saznanja o tvojim tetovažama i madežima. Ako itko ima razloga biti zabrinut to sam ja.« »Ne pokušavaj to svaliti na mene. Ti si ta koja vodi ugodne male razgovore s vozačima.« »Razgovaram s ljudima. To je ono što većina normalnih ljudi radi. Razgovaram s ljudima. A ti si nekoga otpustio zbog toga? Ti si bolestan. Ne mogu vjerovati da si me snimao. Tko to radi?« P restala sam govoriti i kretati

se. Polako, jedino što se još kretalo bile su moje oči, koje su letjele sobom, pokušavajući ih uočiti, pokušavajući vidjeti jesu li tu. »Jesi li ozvučio i ovo mjesto tako da me možeš slušati tijekom dana? I zbog toga uvijek slušaš to nešto sa slušalicama? Jesi li me snimao? Ti si bolestan.«

Balkandownload.org

»Bolesno je slušati tebe kako s drugim muškarcem razgovaraš o glazbi i ljubavnim pjesmama.« Drugim riječima, da - ozvučio je stan. »Nikad sa mnom ne razgovaraš tako.« Nisam mogla vjerovati svojim ušima. »Todde, nikada s tobom ne razgovaram tako, jer tebe razgovor sa mnom ne zanima. Pokušavam čavrljati s tobom, a ti to stalno odbijaš, ili mi kažeš da te davim. Uopće te ne zanimam. I ne želiš da imam prijatelje - neke od žena tvojih prijatelja pokušavaju biti srdačne, ali ti napraviš dramu svaki put kad razgovaram s njima ili se dogovaram za van, pa se ni ne trudim. Ne voliš da nazivam ljude, ljutito praskaš svaki put kad razgovaram na tele fon. Ne voliš da šaljem mailove - i cijelo vrijeme moraš provjeravati s kim se dopisujem i što pišem. Tako da, znaš što, da, kad imam priliku razgovarati s pravim ljudima, to i činim.« Odmahujem glavom prema njemu. »Ne mogu vjerovati da si uvjerio te ljude da te puste snimati me u autu.« »Uvjeravanje nije bilo potrebno. Vlasnik kompanije razumio je moju zabrinutost, s obzirom na tvoju narkomansku prošlost.« »JA NEMAM NARKOMANSKU PROŠLOST!« vrisnula sam na njega. Bila sam na nogama, cijelo mi je tijelo gorjelo od bijesa. »Ti uzimaš drogu, ti koristiš drogu, ja nikad u svom životu nisam uzela drogu!« Šok na njegovom licu bio je stvaran. Djelomično zato što nikada ranije nisam vikala na njega, a djelomično i zato što je on stvarno zaboravio da ja nikada nisam zaista uzimala drogu, da sam mu samo dopustila da kaže da jesam kako bih spasila njegov ugled i karijeru.

daj Razgovarajmo da zaboravimo osve ovo, smirimo se.« Pokazao je na stolac iza mene.»Čuj, »Sjedi. ovome racionalno.« »Nema ničeg racionalnog u tome što si napravio. Koliko god dugo o tome razgovarali, nikada neće biti racionalno.«

Balkandownload.org

»Ma daj, Nikky, samo trebam imati povjerenja u tebe. Sigurno to razumiješ. Bit će bolje kad budemo u braku. Osjećat ću se sigurnijim. Kad budeš propisno moja, bit ćemo u redu.« Todd je mislio da me posjeduje. Ili još bolje, mislio je da me djelomično posjeduje - a kad se udam za njega postupak stjecanja vlasništva bit će dovršen i ja ću preko čela imati žig »prodano«. »Neću se udati za tebe«, odgovorila sam. »Nema nikakve šanse da se udam za tebe.« Njegova ljutnja, koja je uvijek bila tu, vrela i rasla je ispod njegove mirne, šarmantne površine, eksplodirala je i mlatnuo je po tanjurima, čašama i priboru ispred sebe. »JEBENO HOĆEŠ!« riknuo je na mene. »Sve je isplanirano, svi su uzvanici odgovorili, važni ljudi dolaze na svadbu! Učinit

ćeš kako ti je rečeno!« Taj tren i njegova konačna provala imali su na mene čudan učinak. Umjesto da se uplašim ili da očajnički pokušavam domisliti se kako da ga

udobrovoljim dok se koprcam s isprikama da sebe uvjerim da nije tako mislio, ostala sam mirna. Bila sam mirna.

Zurila sam u ratoborni lik svojega zaručnika i nisam osjetila ništa osim čvrstog uvjerenja u ono što sljedeće trebam napraviti. Polako sam strgnula dijamantni prsten sa svog prsta, stavila ga na stol između nas. Sav njegov bijes i srdžba naglo su nestali i u šoku je zurio u prsten. Nije očekivao ovo, nije nimalo. »Nikky...« započeo je. »Ime mi je Nika ili Veronika. Nisu me zvali Nikky.« »Nikky ti bolje pristaje.« »Ali to nije moje ime. Zašto to ne možeš razumjeti? Zašto ga ne možeš koristiti? Rekla sam Franku svoje ime jednom i upotrijebio ga je. Sigurna

sam da ako bilo kome kažem svoje ime taj bi ga koristio. Zašto ti ne možeš?«

Balkandownload.org

»Je li sve ovo zbog toga? Frank? Ako ti on toliko znači, vratit ću mu njegov posao. Ali bolje mu je da bude zahvalan.« »Zahvalan što je dobio natrag posao koji uopće nije trebao izgubiti?« Rukama sam prešla preko glave, gladeći uvojke koje sam napravila prije tri dana. »Zar ne vidiš koliko to ludo zvuči?« »Gledaj, gledaj, možemo to riješiti. Možemo se vratiti na to da radimo na našoj vezi, malo se jače potruditi.« »Ne«, rekla sam. »Ne želim to. Ne više. Gotovo je, Todde.« Nasmijao se, zatim je zahihotao, zatim se glasno smijao. Nevjerica,

naravno. »Nije gotovo. Ne može biti. Neću pustiti dabude. Ne možemo prekinuti.« Nisam ništa rekla. Bila sam sigurna da za prekid veze treba samo jedna osoba, ali Todd to ne bi prihvatio. On bi se svađao i svađao oko bilo čega što sam znala, rekla, pokušao bi me uvućištou mi opravdavanje zašto želim prekinuti. ja sam po svemu onome je činio vezano za druge stvari Auglavnom za seks - ništa što kažem ne bi ga uvjerilo da imam pravo donositi vlastite odluke, uključujući i pravo da ovo okončam. »Ti, ti si ništa bez mene. To shvaćaš, zar ne?« rekao je. »Odjeća koju nosiš, cipele na tvojim nogama, nakit, šminka, frizura, sve to je moje. Bila si ništa i ja sam te učinio ovakvom. I još više od toga, tvoj telefon, tvoje računalo, novac na tvom bankovnom računu, kreditne kartice, sve je to moje. Sve moje. Bez mene ti si ništa.« »Znam«, odgovorila sam. »U pravu si.« »I zato moram otići. Možda ću bez tebe ponovno biti ja, ne ova osoba Nikky koju si ti stvorio«, dodala sam potiho.

»Vratit ćeš se«, rekao je dok sam kretala prema vratima. »Kad shvatiš kakav je život tamo vani u stvarnom svijetu, vratit ćeš se.«

Balkandownload.org

»Neću, znaš to«, rekla sam u svojoj glavi. I ne bih. Znala sam da se, bez obzira na to što se dogodi, neću se vratiti.

Balkandownload.org

Roni

London, 2016. »Ono prije sam se šalio«, obavještava me ujak Warren. Napravio je veliku stvar od dolaska iz blagovaonice u kuhinju i pomaganja oko pranja. Stoji s druge strane kuhinje, prekriženih ruku, naslonjen na hladnjak. Nekada mu je

ovo bila omiljena prostorija u kući. Često me vukao ovamo da mi pokaže ovo ili ono.

»Znam«, kažem. Pokazalo se da je lonac u kojem se kuhala riža komplicirano očistiti. Vjerojatno sam ga trebala namočiti, ali sam se sjećala koliko je mama mrzila vidjeti da se nešto namače u sudoperu: »Zbog toga kuhinja izgleda kao smetlište«, rekla bi. Moram to očistiti odmah. »Ako si znala, zašto se nisi nasmijala?« pita ujak Warren. »Trebalo ti je da se smijem?« pitam. »Ma daj, Roni, to je samo malo šale.« »Shvaćam.« »Doista mi ideš na živce s tim svetačkim držanjem«, zareži. Glas mu je tih, tako da ga roditelji ne mogu čuti, iako su u dnevnoj sobi s prednje strane kuće i on mi je iznenada, svjesna sam toga, mnogo bliže. »Žao mi je što to čujem.« »Ako se netko našali, smiješ se. To je pristojno učiniti. Mislio sam da ćeš od svih ljudi ti to znati.« »Ja?« »Da, redovnica.«

Balkandownload.org

Gumene rukavice dopiru mi do lakata i sigurna sam da više ometaju postupak uklanjanja naizgled stopljenih komadića riže s dna mamina lonca nego što pomažu. Riža je tvrda poput stijene i nalik na mrežu. Ispustim spužvu i umjesto toga grebem po riži, iako gumene rukavice i to znatno otežavaju. »Više nisam redovnica.« Skinem je dnu rukavicu i ponovno krenem na prostorije.

dio riže. Usredotočim se na to sve dok ne čujem da on izlazi iz

Kad ostanem sama, prestajem s mahnitim čišćenjem. »A nisam više ni tvoja sedmogodišnja obožavateljica«, dodam ispod glasa.

Balkandownload.org

Nika

London, 2016. »Oprosti za sve one špijunsko-pustolovne gluposti«, kaže Sasha. Ostarjela je u ovih otprilike osamnaest godina otkako sam je posljednji put vidjela. Lice joj se malo popunilo, ali su joj oči - krupne, smeđe i lijepe - podcrtane

manjkom sna. Čelo joj je prilično bez bora, a koža vlažno mekana i bez mrlja, zahvaljujući šminki koju je znalački primijenila, ali izgleda kao da je svaku sekundu svojih godina teško proživjela. Izgleda mlađe od mene, ipak, pretpostavljam, zato što nije živjela život tako pun događanja. »Mama i tata, dakle, i dalje misle da sam ja vražje dijete?« Moj me smijeh ušutka kao što i treba. Ako oni ne žele da ostanem ni najkraće, nitko neće, jer je danas nemoguće išta početi bez osobne iskaznice. Kao što nisam imala osobnu iskaznicu kao Grace, još sam je manje imala kao Veronika. »Ne, ne, uopće ne. Tvoj bivši«, objašnjava Sasha. »Moj bivši?« Vtnnie? Nisam imala s njim ništa duže od pet godina, a i tada me poznavao samo kao Grace ili »Ace«. Tada samse sjetila: drugog bivšeg, onog koji je započeo sve ovo. »Misliš na Todda?« »Aha, na njega. Gospodina Velevažnog.« »Kakve on ima veze s bilo čim?« »Ponekad navraća ovamo. Zapravo, treba doći u posjet jedan od ovih dana.« »Što?« pitam očajna. »Prekinuli smo prije više od deset godina. I on se još uvijek mota okolo?« Znala sam da me neće pustiti da odem. Znala sam to.

Balkandownload.org

»Ne, ne, nije baš tako. Složeno je. Nekoliko mjeseci nakon što su u novinama rekli da ste prekinuli i da si naprosto nestala, pojavio se kod mame i tate. Izazvao je golemu strku u ulici s tim svojim lijepim autom i ostalim. Ljudi su izlazili da ga pitaju za autogram i sve to. Mama me nazvala i otišla sam tamo s Ralphom i on je bio tamo, s tvojim stvarima, i rekao da si pobjegla i da jeali ek vrlo jerod nesebe razumije Rekao je daSve ih ještouvij želio upoznati, si tiuzrujan dala sve da ih zašto. držiš na distanci. je on

ikada pokušao učiniti jest pomoći ti, osobito s tvojim problemom s drogom. Mama i tata su to sve progutali kao da je čokoladno mlijeko. Ja i Ralph smo slično mislili, >Da, baš, Nika i droge, ne bih rekla.< Ali ti znaš kakvi su, slušaju onoga tko zvuči uvjerljivo, osobito nakon svega onog u novinama. U svakom slučaju, rekao im je da ga nazovu ako te vide tako da može doći i urazumiti te.« »Da, ali to je bilo prije deset godina.« »Da, započelo je prije deset godina, ali odnedavna je počeo dolaziti jednom mjesečno na nedjeljni ručak, a nekoliko mjeseci kasnije Ralph mi je rekao da je siguran da ga je vidio kako se zadržava preko puta mamine i tatine kuće, jednostavno promatra kuću. Sad kad smo se opet ovdje uselili, s vremena na vrijeme sigurna sam da ga opazim. Drukčiji auto, ali to je sigurno on. Zasigurno će nekoliko dana kasnije navratiti s bocom nečega skupog za taticu, kitom cvijeća za mamicu, i reći da je navratio tek da vidi kako su i da osjeća kako bi mu oni trebali biti roditelji umjesto njegovih.« Moja sestra odmahuje glavom, a crna joj kosa boje oniksa blista u noći. »Ozbiljno, u jednom sam trenutku pomislila da te ubio i samo pokušava otkriti koliko znamo, jer se cijelo vrijeme silno trudio ispasti dobrica. A kako od tebe nikada nisam čula gdje da ti prosljeđujem poštu... Stalno sam mislila... Pa zapravo najgore.«

Brzo sam rukama prešla preko glave, uzrujana, ozlovoljena, jako razljućena što me nakon toliko vremena i dalje ne pušta. »Stvarno sam mislila da je do sada odustao. Osobito s obzirom na to da je dvaput bio

oženjen i da je ponovno zaručen.« Je li to zato što sam pobjegla? Sa svima

Balkandownload.org

drugima imao je vrlo javne prekide, obilne količine nabacivanja blatom na obje strane, a nešto od toga slijepilo se u neugodne grudice. Nije nikada imao

priliku to učiniti sa mnom, pa me možda zbog toga ne može ostaviti na miru. Todd je više od ičega mrzio gubiti: ako mu daš priliku da bira između toga da nekoga pobijedi ili da bude zauvijek sretan, ne bi morao dvaput razmisliti,

u svakom trenu odabrao bi pobjeđivanje. »Ti znaš sve to o njemu?« upita ona. »Da, uvijek se trudim znati gdje je.«

»A gdje si ti bila cijelo ovo vrijeme?« pita ona. Zurim u stariju sestru i iznenada se osj ećam drevno u usporedbi s njom. Osjećam se poput prastarog bića koje može pružiti mnogo znanja i mudrosti učeniku koji se opire. Ona zapravo ne želi znati - želi čuti urednu, ugodnu priču o tome što sam radila i gdje sam živjela. »U Birminghamu, uglavnom«, kažem. »Pa kako to da ste se uselili mami i tati? Je li netko od njih bolestan?« »Ne, ne... Ralph je prije nekog vremena izgubio posao. Pokušavali smo se i dalje boriti, ali smo na kraju morali odustati od kuće i prijaviti bankrot. Tako smo se prije oko godinu dana svi preselili mami i tati. Velikodušno je od njih što su nam dopustili ostati toliko dugo, uistinu. Gotovo smo dovoljno uštedjeli da se uskoro ponovno možemo iseliti.« »To zvuči kao da je bilo jako teško. Stvarno mi je žao što to čujem.« »Bilo je teško: Ralph je bio jako potišten, gotovo sam ga izgubila... Ali, znaš, usponi i padovi.« »Kako to misliš, svi smo se vratili? Je li se vratio i Marlon?« »Ne, mislim... O moj Bože!« Sasha se uspravila na svom mjesni, pljesnula rukama. »Pa ti ni ne znaš, zar ne? Imam kćer! Ti si teta!« Riječ kao da je baš sve usporila, ljude, zrak, jedva da se išta kretalo. Ja sam teta. Propustila sam to da sam teta. »To je predivno!« zavrištala sam i bacila se na nju kao da mi je upravo rekla da je trudna. Izgleda da mi je

Balkandownload.org

upravo rekla - da je trudna, da je rodila i da je

određeni broj godina provela s njom. To je nekoliko komadića fantastične novosti skupljenih zajedno i isporučenih odjednom - to zavrjeđuje vrisak. »Koliko joj je?« »Šest i zove se Tracy-Dee. I ona je svjetlost mog života.« »Gdje je?« pitam. »Mama ju je izvela na neki obiteljski dan u knjižnici. Znaš kakva je mama - voli bebe i tek prohodalu dječicu, ionako se ne zna baviti ni sa kim starijim od osam. Luduje za Tracy-Dee.« Iz džepa jakne Sasha vadi mobitel i, kad pritisne nekoliko tipki, pruža mi ga sa slikom najdivnije male djevojčice koju sam ikad vidjela na zaslonu; kosa joj je u tri uredna odjeljka, svaki spleten i na kraju povezan žutim vrpcama koje imaju veliku petlju u obliku zečjih ušiju. Smije se u aparat, uz sjaj nestašluka u očima. »Prekrasna je, preslatka«, kažem. »Volim je, a nisam je ni upoznala.« »Ti nemaš...?« pita Sasha blago. »Ja? Bože, ne, ne.« Nakon kucaja tišine, nakon što me promatrala kako gledam njezinu kćer, ponovno progovara. Mirno, ovog puta odlučno, ponovno pita: »Gdje si bila, Nika?« »Rekla sam ti, u Birminghamu.« Obratila sam pozornost na kutiju koju je donijela sa sobom. Nije velika, ali je nespretna za nošenje. Smeđi je poklopac presavijen u križ koji osigurava traljavu sigurnost. »Što je u kutiji?« »Tvoja pisma i neke od stvari koje je tvoj bivši vratio. Unutra su ti putovnica, rodni list, kartica zdravstvenog osiguranja, mislim. Neki od starih

odrezaka od plaće. Nadam se da ne zamjeraš, ali čak i prije nego što smo se uselili uništavala sam sve doista stare bankovne izvode i te stvari, jer su se stvarno gomilali, a mama i tata ne bi ništa učinili s time. Uvijek možeš dobiti

Balkandownload.org

nove izvode iz banke. A mislim da si nedavno dobila i novu bankovnu karticu, koja bi trebala biti unutra, a i PIN, mislim.«

Bankovna kartica, PIN. To bi značilo da mogu podići novac sa svog starog bankovnog računa. Da, Todd ga je vjerojatno držao na oku, ali ako podignem sav novac u Londonu, mogla bih ga zatvoriti, otvoriti novi račun gdje god se preselim. Da, planirala sam ostati ovdje, ali ako se Todd mota naokolo, vjerojatno je najbolje da se držim podalje. Ali ovo je uže za spašavanje: imam legitimaciju. Da, u formi zastarjele putovnice, ali imam kartice, a ljudi rijetko provjeravaju kartice. Imam novac i nema potrebe da od roditelja tražim oprost niti razmatram opciju »spavanja na otvorenom«.

»Gdje si bila, Nika?« ponovno pita Sasha. Podiže ruku. »I nemoj reći >Birmingham<. Stvarno mislim, gdje si bila?« Odmahnem glavom prema njoj, pokušam pronaći išta smis leno u onim milijunima riječi. Kad ja to budem mogla razumjeti, moći ću objasniti i njoj. »Ne mogu govoriti o tome,dana ne sada«, priznajem. ako kažem da ću ti jednog pričati o tome?«»Hoćeš mi vjerovati na riječ »Pretpostavljam da ću morati, zar ne?« Pružila sam ruku i položila je na sestrino rame. Ganulo me što imam mogućnost dotaknuti je. Kad sam vidjela njenu reakciju na to što me vidi pitala sam se zašto nismo bile bliske i zašto joj nisam poslala razglednicu da joj dam do znanja da sam još živa. Je li to zbog svih onih tajni koje sam imala, onih koje sam dijelila s drugom Veronicom Harper, a nisam se usudila podijeliti s njom? Je li zato što se činila toliko sretnom dok smo odrastale da sam mislila da joj važna?kategoriju Ili je to bilo zato se što moramo se činilo da naši roditelji za svakog od nisam nas imaju u koju uklopiti: Zlatni Dečko (koji nije mogao učiniti išta loše); Dobra Djevojka (koja je ponekad činila što joj je rečeno) i Ona Druga (koja je rekla tajnu koju nisu htjeli čuti), a zbog t ih smo kategorija igrali svoje uloge i nikada nismo pokušali zauzeti mjesto onog drugoga. Dodirujući je sada, osjećajući da je stvarna i čovječna i netko na koga se vjerojatno mogu

Balkandownload.org

osloniti, želim se vratiti u prošlost. Natrag do točke u kojoj je ona osoba kojoj se obraćam, povjeravam, od koje tražim pomoć Voljela bih da sam shvatila tko je moja sestra bila ili mogla biti prije svih tih godina. »Sash, molim te nemoj se ljutiti što ti nisam rekla. To nije jednostavna priča u smislu da sam otišla tamo i napravila to i to i sad sam odlučila da se vratim... Reći ću ti sve dana,me, ali ne ne samo danas,policija ne ovog uvijek posrćem od bježanja odjednog života gdje većčasa.« i vrloJoš opasan kriminalac, pokušavaju uloviti. Moja sestra duboko uzdahne i gleda me. Ne dogada se često da me ljudi ispituju, ili me stvarno vide, i čudan je osjećaj da me netko proučava. »Sviđa mi se tvoja kosa«, kaže ubrzo. »I meni tvoja«, kažem joj. »Imaš li gdje prespavati?« »Ovog časa ne, ali pronaći ću nešto.« »Gledaj, možemo se vratiti i pričekati mamu i reći ću im da ne zovu tvog bivšeg. Sigurna sam da će ti dopustiti da ostaneš nekoliko noći.« »Znaš, hvala, ali bit ću dobro. Mislila sam da ih želim vidjeti, ali sada kad sam vidjela tebe, shvatila sam da i ne trebam. Ti si mi dovoljna. Vratit

ću se i vidjeti ih neki drugi put.« Lice joj je odjednom ljutito i ozbiljno. »Nećeš ponovno nestati, zar ne?« pita strogo.

Odmahnem glavom. »Ne, ne, neću. Vjerojatno neću ostati u Londonu, osobito sada kad znam da se Todd mota naokolo, ali ne pada mi na pamet

ponovno nestati. Ako ništa drugo, to ti mogu obećati.«

Ovaj put ću drugačije postupiti. Onaj policajac ubacio mi je u glavu zametak ideje o drugačijem životu. Učinit ću to. S identitetom u kartonskoj kutiji, počet ću iznova, kako spada. Neću ponovno nestati.

Balkandownload.org

London, 2004. Šoku je trebalo nešto vremena da popusti. Sjedila sam na klupi na željezničkoj stanici Victoria, svijet je hujio oko mene vratolomnom brzinom. Nisam znala kamo idem, nisam znala što radim. Doslovno nisam ništa imala s a sobom, jer je Todd bio u pravu. Sve je bilo njegovo. Kupio mi je gotovo sve. Nestala sam u ulozi koju mi je stvorio: postala sam Nikky. Zato što je bio dobar prema meni, zato što se nije činio tako lošim kao ono što se dogodilo prije, pustila sam mu da stvori od mene lik po svom izboru.

Šok je popuštao, tresla sam se i nisam znala što učiniti. Kad sam zadnji put pobjegla od kuće, imala sam sedamnaest i za sobom gotovo dvije godine planiranja kako da pobjegnem iz života kojim sam živjela. Imala sam naprtnjaču i stari crveni kovčeg koji sam našla na roditeljskom tavanu i konačno samLoot se spakirala dapronašla im se nikada ne sam vratim. Svaki sam dans prelistavala dok nisam kuću više u koju se mogla useliti novcem koji sam uštedjela. To je bilo prije samo sedam godina, ali se svijet sada činio drugačijim. Ja sam sada bila drugačija. Godinama nisam radila, jer je Toddu činjenica da me ne nađe kući kad se vrati izazivala preveliku tjeskobu. Trebat će mi posao tako da mogu zaraditi novac, da mogu naći mjesto za život. Trebalo mi je mjesto za život. Uporno sam gledala oko sebe, u ljude koji su žurili, svi su imali kamo poći, gdje biti. Mogla bih biti ona - žena u sivom kostimu, spuštene glave, s torbom na ramenu, krivudati u gomilu i iz nje, silno želeći negdje stići. Imala je cilj. Mogla bih biti on - čovjek koji sporo hoda, s velikim ruksakom na leđima, bez briga na licu, s kapuljačom na glavi, ne doima se kao da negdje treba žuriti, ali još uvijek ima gdje biti. Mogla bih biti ona djevojčica s kikama, koja kasa dok nastoji držati korak s odraslom osobom, ali se čudi zaposlenom svijetu oko sebe. Mogla sam biti oni: svi oni, bilo tko od

Balkandownload.org

njih, osim što su oni tamo bili s razlogom, prolazili su - a ja sam bila tamo jer nisam imala biti gdje drugdje. Mogla sam otići do Todda, pokupiti neke od stvari tamo, ali gotovo sve tamo pripadalo je njemu, on je to platio. Da se vratim, zadržao bi me.

Znala sam što upravo radi: nazvao je moj mobitel, samo da bi otkrio da zvoni i to na pokrajnjem stolu. Zatim je sjeo i pretraži vao telefon, tražeći nešto, bilo kakav trag koji bi dokazao da ga varam, da kontaktiram ljude a da prije toga nisam raščistila s njim. Tek kad nije pronašao ništa, baš ništa, stvarno se uspaničario. Vjerojatno je nazvao Murraya, počeo vikati o tome kako sam ga izdala, zabola mu nož u leđa i kako me moraju pronaći. »Murrayu, druže, ona zna razne stvari, stvari koje bi mogle naštetiti meni, pa i tebi. Moramo je naći«, vikao bi. Jer je znao što bi za njega moglo značiti ako ikome kažem istinu o onome što je radio. Sve što je šmrkao i pušio, stvari na koje se navukao. Znao je, također, da mi ne bi trebao dokaz. Tek natruha skandala, samo prave riječi u nekoliko ušiju i bio bi potopljen. Svi oni oglašivači i sponzori koji su mu platili golemi novac sada kad je u timu na vrhu Premier lige, koji u svim svojim ugovorima imaju klauzule o

doličnosti, napustili bi ga u tren oka. Bio je to on, shvatila sam. Od samog početka on je bio »anonimni izvor« koji je hranio tisak onim pričama o meni, koji im je davao fotke droge po

mojim torbicama, koji je započinjao javne svađe, tako da bi ispadalo da me grdi. Naravno da je to bio on. Nikada mi nije palo na pamet da bi to učinio, jer smo »bili zajedno u tome«, ali nitko se drugi ne bi time zamarao. A njemu je to pomoglo na mnogo raznih načina, ne samo da sve otkloni od Svaki njega, me drži i o njemu put kadnego sami da mislila da izoliranom, netko govoriparanoičnom o meni iza mojih leđa,ovisnom. čvršće bih se prilijepila uz njega, jer je to dokazivalo da nemam nikoga drugoga kome

mogu otići. Pronaći će me, pomislila sam u sebi. Dovoljno je bogat i fanatičan da to učini.

Balkandownload.org

Jedino što sam imala u džepovima bili su ključevi i novčanik. Nisam trebala otvoriti novčanik da znam da imam 100 funta gotovine, četiri kreditne i dvije gotovinske kartice - jednu za moj račun i jednu za račun koji je Todd otvorio za mene, onaj na koji je stavljao novac. Više je volio da koristim kreditne kartice, jer je tako mogao vidjeti na što trošim novac - s gotovinom bih mogla učiniti nešto što on ne može kontrolirati.

Uplašila sam se. Sve te stvari koje su dolazile u fokus, svi ti veliki i mali načini na koje me kontrolirao, maskirani u ljubav, obojeni u zabrinutost i skrb, sve su to bili načini da me učini bespomoćnom i ovisnom. Ne bih dospjela daleko s to malo gotovine u novčaniku. Kad bih koristila kreditne kartice, našao bi me. Kad bih koristila gotovinske kartice za svoje račune, našao bi me. Kad je naveo prijevoznika da snima moje razgovore Todd mi je prilično jasno pokazao da ima načina i odlučnosti pronaći nekoga tko je voljan zažmiriti ili napraviti nešto posve neetično, samo da dobije ono što želi. Oči su mi oštro motrile ljude koji su se motali po stanici, ljude kakva sam mogla biti u nekom drugom životu, ljude koji su imali svrhu i koji su imali gdje biti i shvatila sam da su svi oni stranci. A bila sam sigurnija sa

strancima nego na mjestu koje sam nazivala domom. Uvijek su nas učili da se bojimo stranaca: stranac je opasnost, osoba koja vreba u nekoj uličici, osoba koja planira tvoju smrt. A što je s ljudima koje poznaješ? Ljudi koji su me povrijedili uvijek su bili ljudi koji su me poznavali. Čak je i Todd bio dobar prema meni kad sam mu bila neznanka, kad ga nisam poznavala. I ljudi poput Franka, jadni Frank koji je u biti bio neznanac, koji je sada bez posla jer je bio ljubazan prema meni.

Morala sam išetati iz ovog života koji sam imala, gdje me, još jedanput, povrjeđivao netko koga sam poznavala. Pogledala sam po stanici, tražila sam bankomat. Ugledala sam ga, baš preko puta velike središnje dvorane, baš u blizini mjesta odakle vlakovi odlaze za zračnu luku Gatwick i za obalu. Todd me nekoliko puta poveo u Brighton: volio je odsjedati u velikim, otmjenim hotelima i izlaziti po klubovima. Grad je bio manji, ali tamo je

Balkandownload.org

bilo manje fotografa, više ljudi koji nas ne bi prepoznavali, i bi, pod uvjetom da je podijeli, zažmirili na jedno oko kad bi

više njih koji izvadio svoju

zalihu. Sviđao mi se Brighton i prošlo mi je kroz glavu da se uputim tamo, ali sada tamo nisam mogla otići. Previše je vjerojatno da bi me uočili i da bi me se sjetili. Ne, Brighton ne dolazi u obzir. Sad ću podići gotovinu. Sjedit ću i čekati do iza ponoći, zatim ću uzeti drugi dio gotovine do ograničenja s oba računa. Tada ću iskoristiti kreditne kartice da kupim neke stvari, riješiti ih se i zatim napustiti London. London bi bio previše nesiguran; vječito bih gledala preko ramena, uvijek bih se pitala kad ću naletjeti na nekoga tko je poznavao Todda ili mene, poznavao nas dok smo bili par. Neće dugo potrajati dok Todd ne odustane - nekoliko mjeseci bit će dovoljno. Shvatit ć e da neću reći nikome ništa, pronaći nekoga drugoga i svi će zaboraviti da sam ikada postojala. Dovoljna su tri mjeseca, bila sam sigurna u to.

Predala sam vozaču smeđi kožni ruksak, ispunjen s tri para traperica, pet pulovera, pet vesta, sedam grudnjaka, sedam pari gaćica, čarapama i drugim parom konversica. Sve sam te stvari uspjela pronaći u trgovinama oko stanice Victoria ranije tog jutra. Očigledno Toddu nije palo na pamet da dođe na stanicu. Valjda se vozio naokolo po kućama svojih prijatelja, moleći njihove žene da mu kažu jesu li me vidjele, jer smo se grozno posvađali i silno mu je žao. Najveći dio noći sam hodala po ulicama oko Victorije. Svaka je ulica bila jedinstvena po dojmu koji je ostavljala. Neke od mračnijih ulica nisu bile tako prijeteće kao svjetlije, neonom osvijetljene ulice; druge su bile samrtno tihe, a tišina kao da je skrivala tisuće opasnih tajna. Dok sam hodala odjednom sam ih počela uočavati: ljude koji su živjeli na ulicama, onakvi kakva sam bila i ja, koji nisu imali kamo poći. Sklupčali su se u prolazima, s prljavim vrećama za spavanje navučenim do brada, sa šeširima nabijenim preko ušiju, s naprtnjačama umjesto jastuka. Znala sam da su tisuće beskućnika tu negdje, ali ih nikada prije nisam vidjela toliko živo. Kao da

Balkandownload.org

su prije bili nevidljivi, ali sam ih sada vidjela. Jasno sam ih vidjela i znala sam da bih uskoro mogla postati poput njih.

Mrzila sam se zbog toga. Što nisam vidjela te ljude dok se iznenada nije pojavila mogućnost da i ja tako živim. Ali napustim li London, što sam u svakom slučaju morala učiniti, odem li u jeftiniji grad, možda bi mi novac mogao potrajati nešto duže dok ne nađem posao i možda bih mogla naći kuću u kojoj bih živjela s cimerima ili pak hostel u kojem se može ostati dulje vrijeme. Bilo što osim povratka Toddu. Bilo što osim još daljeg povratka mami i tati. Morala sam krenuti naprijed. Nisam se potrudila posljednji put osvrnuti kad sam se ukrcala u autobus. Što sam to imala vidjeti? Grad koji sam voljela, u koji sam vjerovala, koji me je dvaput izdao. London je bio moja istinska ljubav, bilo je u njemu toliko divnih stvari, ali na kraju, kad sam to analizirala, grad koji sam voljela izdao me. Dopustio je da me povrijede. I morala sam ga ostaviti za sobom. Možda ću, jednog dana, biti u stanju vratiti se i ostati ovdje. Možda ćemo se ponovo pronaći i biti sretni zajedno.

U međuvremenu, hodala sam uskim prolazom, pognute glave, ne obazirući se na druge putnike, dok nisam pronašla mjesto u blizini stražnjeg dijela autobusa, zavalila se u sjedalo do prozora. Bila sam u sporijem busu

pa sam tako imala priliku, nakon noći koju sam upravo provela hodajući naokolo, odspavati nekoliko sati. Prije nego što smo uopće krenuli, privukla sam koljena do grudi, navukla jaknu preko sebe i sklopila oči. Pomislila sam ponovno na jadnog Franka neposredno prije nego što sam utonula u san. Nadala sam se da će Todd napraviti pravu stvar za Franka da poveća njegovoj me pronađe. šansu (vjerojatno Željelamog sampovratka pomoćiako Franku, htjelakada, sam u ga branitiglavi) kod poslodavaca, vjerojatno im zaprijetiti otkrivanjem jer bi snimanje klijenata, postane li javno poznato, bilo loše za posao, ali nisam mogla. Ako ovo uspije, ako

uspijem potpuno pobjeći Toddu i životu koji sam živjela neću moći ponovno kontaktirati nikoga iz ovog života ili mog prethodnog života. Zapravo,

Balkandownload.org

morala sam ostaviti za sobom Niku Harper i postati netko posve novi do vremena kad stignem u Birmingham.

Balkandownload.org

Roni

London, 2016. Ponovno sam pred kovčegom, pokušavam pogoditi što je u njemu umjesto da ga jednostavno otvorim i otkrijem. Što ako sam malo zastranila tijekom zaboravljenog pakiranja? Što ako sam »posudila« golemo drveno raspelo bez tijela Kristova sa svoga zida? Što ako sam također odlučila prisvojiti crkvenu pjesmaricu ili dvije, tako da mogu slaviti i pjevati zornice,

večernjice, noćne molitve i druge dijelove službe Božje? Što ako sam zapakirala svoju halju? Pomalo sam u strahu da me stres odlaska, kombiniran s uznemirenošću zbog povratka u Chiselwick (i nepoznatog nekog na koga mogu naletjeti), pretvorio u kleptomanku koja želi zadržati

značajne dijelove samostanskoga života. Moj je kovčeg isti onaj golemi crveni koji sam uzela sa sobom kad sam prvi put otišla u samostan. Spremili su ga i vraćali mi ga tijekom godina za svako preseljenje, a bilo ih je nekoliko. Bio je daleko najveći među kovčezima koje su druge iskušenice donijele sa sobom i bila sam zabrinuta da će me predstojnica samostana i druge sestre koje su položile zavjete prezirno gledati, smatrati me previše privrženom zemaljskoj imovini da bi me shvatile ozbiljno, iako sam više puta ostala s njima kao kandidatkinja, kako bih otkrila je li samostanski život za mene. Nisu ni trepnule, osobito jer je kovčeg praktički bio prazan kad sam stigla. Sigurna sam da bi bile mislile drugačije da su znale da postoji i najmanja mogućnost da ću se odati krađi kad napustim sestrinstvo, i sakriti ukradeno u voluminoznim dubinama kovčega. Nisam ništa ukrala. Barem mislim da nisam. Uistinu se ne sjećam pakiranja. Sjećam se da sam si rekla da budem staložena, da ne plačem, da se ne predajem na milost i nemilost predstojnice moleći je da me primi natrag. Sjećam se potresa koji mi je izbio

Balkandownload.org

u prsima kad su me odvozili od svega što sam poznavala. Sad sam u tom samostanu živjela samo oko godinu dana, ali je to bio prvi samostan u koji sam otišla kad sam napustila dom. Odvezena sam ne samo iz svog fizičkog doma, nego i iz doma koji je bio moj način života. Jecala sam i jecala na stražnjem sjedalu, pokušavajući se grčevito držati onoga što mi je

poglavarica me zagrlila na odlasku. »Popijte piće za mene, sestro Grace.šapnula To bi biokad prikladan rastanak.«

Coventry, 2015. »Sestro Grace, baš vas je lijepo vidjeti.« Nasmiješila sam se predstojnici samostana. Bila sam po svijetu, tako se imala sam toliko različitih iskustava, mnogo ičinilo, mnogo trenutaka radosti, sve zahvaljujući njezinojsukoba, odluci mnogo iz 2000.strahova kad mi nije dopustila da ostanem tamo, kad me poslala da učim za nastavnicu. Bila sam joj zahvalna, iako sam u ono vrijeme, ako ću biti iskrena kao što sam bila na ispovijedi, osjećala neku ogorčenost što ona misli da zna što je za mene najbolje. Kad sam se prijavila da se vratim, ovog puta jer sam odlučila da sljedećih nekoliko godina želim živjeti u samostanu, izvan buke i kaosa vanjskog svijeta, drage me volje primila natrag. Njezin se ured nije promijenio za vrijeme moje odsutnosti; bio je ugodan i topao. Staro drvo, tamjan, i ono za što sam sada znala da je miris

utjehe i prihvaćanja. Po smiješku na njezinu licu razaznala sam da već zna zašto sam ovdje. »Predstojnice, mnogo sam razmišljala o Judi«, započela sam. »O njegovoj izdaji. Mislite li, mislim, vjerujete li uistinu, uz sve ono što ste vidjeli na svijetu, sve što ste pročitali u Bibliji i za što ste se molili, da je Juda izdao Isusa zbog novca i samo zbog novca?«

Balkandownload.org

»Vjerujete li vi to?« odgovorila je. Pod stolom, moja je lijeva noga počela cupkati. Nisam to činila godinama. Ipak, nisam znala što će poglavarica reći. Kako će primiti ovu novost. Još sam manje znala zašto sam razgovor započela ovako. Pokušaj iskrenosti? »Vjerujem da ponekad misliš da nešto radiš iz jednog razloga, ali duboko u sebi činiš to iz nekog drugog razloga. Mislim da ako nekoga koga voliš izdaš toliko fundamentalno u tome mora biti više od samog novca. Možda je to strah od onoga što se od tebe traži. Možda se Juda nije mogao prilagoditi onome što je Isus od njega tražio da bude, pa se, radije nego da iskoristi priliku da bude ta osoba i napravi tu osobnu žrtvu, umjesto toga okrenuo protiv našeg Gospodina.« »Želite li da vas razriješimo zavjeta, sestro Grace?« Želim li? Ušla sam ovamo s tom željom. Prešla sam puni krug, ponovno sam živjela ovdje s potpunom tišinom izvan svoje glave i to me podsjetilo na to odakle sam došla. Život kojimira sam živjela prijenešto dolazio mi je u posjet mirnim vremenima. U trenucima i molitve, me potezalo, vuklou da budem negdje drugdje. Sklopila bih oči i pokušala bih to dati od sebe. Tada bi se misli o Judi smirile. Pitala bih se o izdaji najvećeg od izdajnika. Zašto je to učinio? Juda. Njegovo je ime bilo sinonim za izdaju, za čin, za najrazorniju stvar koju netko može napraviti nekome koga voli. Ja sam Juda. Ja sam izdajnica. Te su misli i dalje izjedale moj um. Morala sam

to srediti. Poput tegljača prema ovom životu, bol i čežnja koji su me doveli na ovo mjesto gdje sam lovila tišinu, morala sam se vratiti. Možda zauvijek, možda na mjesec ili dva. Možda je to bilo to. Kako sam sjela, tako sam pomislila ću morati da sredim da stvari i onda otići bih sezauvijek, vratila. ali možda mi treba da odem nakratko, »Da, predstojnice, želim. Ali samo nakratko. Možda bih mogla dobiti neko vrijeme slobodno da razmislim o nekim stvarima i zatim se vratim?«

Balkandownload.org

Poglavarica mi se nasmiješila, onako kako je to uvijek činila, što je poručivalo da zna što mi je u srcu iako ja ne znam. »Sestro Grace, zatražit ću da vas otpuste za stalno.« »Nisam sigurna da želim biti otpuštena za stalno.« »Ja jesam. Iznenadili ste me. Mislila sam da nećete ostati, da nećete položiti doživotne zavjete. Radovala sam se kad jeste, ali sam bila iznenađena. Nitko se nije trudio više od vas, ali je vaš poziv uvijek bio vođen bijegom i vjerujem da ste sada dovoljno snažni da se suočite s onim od čega bježite, pa je dakle za vas vrijeme da odete.« »Nisam sigurna da želim otići.« »Spomenite se toga u molitvama. Kad budete malo duže molili o tome, vratite se. Moja su vam vrata uvijek otvorena.« »Jesam li vam protratila vrijeme, predstojnice?« »Ne, sestro Grace. Osjećam se blagoslovljenom što sam vas imala ovdje među nama. Imajte više vjere u sebe, sestro, i svoju sposobnost da uradite pravu stvar. Zahtjev ću napraviti za pet dana ako mi se ne javite dotad.«

London, 2016. Još uvijek razmišljam o kovčegu. Nadam se da ništa nisam ukrala. Naravno da nisam. Smiješna sam. Zašto bih išla protiv svega što jesam i počela krasti? Međutim, ne da mi se presvlačiti. Zapravo, želim se svaliti na škripavi krevet i spavati u odjeći, tako da nemam potrebe približiti se koferu. Može malo duže stajati tamo neotvoren. Pošto sam svaku čarapu svukla palcem suprotne noge, zanjišem noge s poda i legnem. Zatim ugasim svjetiljku na

Balkandownload.org

podu, uronim svoju bivšu spavaću sobu u mrak. Mjesečina baca sjenke hrastova drveta u roditeljskom stražnjem vrtu na zid. Prijeteće i divne istodobno. Kao i velik dio života.

Sklopim oči. Kad sam tek naučila moliti, ležala bih u krevetu i zatvorila oči. Razmišljala bih o svim stvarima koje sam željela reći Niki - o svim onim malim događanjima, izazovima i pobjedama u danu - i podijelila bih ih s Bogom. Pokušavala bih isprazniti nešto buke iznutra. To je bilo kao da pokušavate isprazniti more dječjom kanticom, ali ja bih se ipak trudila. Jednostavno bih razgovarala s Bogom kao da razgovaram s Nikom, i nadala

se da se Bog neće previše obazirati na to. Kad odgovorim na kucanje na vratima, ujak Warren proviri glavom i

nasmiješi mi se zatvorenim ustima. Smekšan je i sasvim drugačiji nego ranije.

»Bilo je lijepo ponovno te vidjeti, Veronica«, kaže ujak. »Samo sam ti htio reći laku noć. Uskoro idem.« »Laku noć«, odgovaram. »A što se onoga prije tiče«, dodaje prije nego što uspijev am zakoraknuti da zatvorim vrata. »Žao mi je, bio sam malo neumjestan.« Sigurno je vidio sumnjičavost na mom licu, jer dodaje: »U redu, da, bio sam jako neumjestan. Zaboravim, ponekad, da me nitko ne smatra zabavnim.« »Sigurna sam da te mnogo ljudi smatra zabavnim«, govorim. Pokušavam biti ljubazna. Ujak ima vrlo malo toga u životu. Tijekom večeri postalo je jasno da je njegov život učmao: nema ženu ili značajnu partnericu, nema djece i sam odlazi na odmor dva ili tri puta godišnje u Španjolsku. Ima prijatelje i večeras nas je zabavljao pričama o njima, ali kad se sve to

podvuče, zapravo, nema ništa. Ponovno mi se nasmiješi, iako mi je pogled prikovan iznad njegova lijevog ramena, što činim otkako je stigao u kuću. »Ti si dobra djevojka.«

Balkandownload.org

Kima. »Uvijek sam mislio da si dobra djevojka. Poput kćeri koju nikada nisam imao.« To je uvijek bio opći »problem« s ujakom Warrenom. Bio bi zao, jezik i stil pokazivali su otrovnu oštrinu, zatim bi se ispričao, bio bi drag. I bilo bi osobito teško zadržati se na onim prijašnjim stvarima protiv njega. Nakon bratove biciklističke nezgode, navratio je nekoliko dana kasnije s kožnatom nogometnom loptom i majicom na englesku repku kako bi rekao da mu je

žao zbog onoga što se dogodilo. Damianu se toliko svidjela ta lopta da je zaboravio koliko je boli pretrpio.

Uvijek se činilo pogrešnim ljutiti se na ujaka Warrena, ali se to čini još gorim sad kad sam naučila nešto o praštanju i kajanju. Osobito s obzirom na to da sam napustila svoj poziv kako bih pokušala pronaći Niku, pokušala popraviti ono što sam joj učinila prije toliko godina. Svatko zaslužuje drugu priliku. Barem se nadam da zaslužuje. »Laku noć«, kažem mu. »Laku noć, Roni«, kaže on. Zatvaram vrata za ujakom. Još jedno metalno ječanje ispunjava sobu kad cijela moja težina ponovno dođe u kontakt s krevetom. Buka u glavi popunjava se, kad sam već pomislila da će noćas biti mirnije bez obaveze Velike tišine. Zašto sam mislila da to mogu? Trebala bih znati za poniznost, pa zašto se onda čini kao da je ova ideja da pronađem Niku i sve popravim jedno od najvećih gombanja s taštinom koje sam ikada poduzela?

Balkandownload.org

3.

Balkandownload.org

Nika

Brighton, 2016. Drndala sam prstima po gitari, sjedila na klupi, gledala more, promatrala kako se sunce uspinje iz vode u nebo. Imam mjesto za boravak, ali iz razloga u koji ni sama nisam previše sigurna, željela sam ostati sjediti vani sa svojom

gitarom i promatrati rađanje dana. Nisam onoliko umorna koliko bih trebala biti, jer sam uhvatila pola sata sna tijekom putovanja autobusom iz London Victorije do Brightona. Prijavila sam se u B&B1, ali sam se onda zatekla kako hodam s gitarom i naprtnjačom, trebalo mi je da neko vrijeme budem vani. Kad sam sjela na ovu klupu, počela sam razmišljati o Toddu i kako sam se spetljala s njim. iscrpljena, is korištena i vraćena u onaj Kad su sva dio ta sjećanja bilasam neposjećivani uma, počela razmišljati o Veronici Harper. Roni. Bila je moja najbolja prijateljica još onda kad je najbolja prijateljica značila »cijeli moj život«. Naša praktički ista imena i ista ljubav prema baletu rano su nas ujedinili. Počela sam se ponovno vraćati toj ljubavi koju smo gajile jedna prema drugoj, prijateljstvu koje je odredilo moje djetinjstvo, a zatim se u mojoj glavi pojavio veliki znak STOP. Nije bilo potrebe ponovno se onamo vraćati. Što se dogodilo, dogodilo se. Doista moram prijeći preko toga. Morala sam prijeći preko toga. Neću nikada razumjeti zašto je učinila

to što je učinila, a neke je stvari najbolje ostaviti u prošlosti, tamo gdje su izvorno postojale. Kakve ih svrhe ima ponovno izvlačiti?

1

B&B je uobičajena skraćenica za Bed and Breakfast, a to je mali smještajni kapacitet koji nudi spavanje i doručak.

Balkandownload.org

Ponovno sam pomaknula prste preko zategnutih žica, dok mi je drveno tijelo gitare ležalo na krilu. Zvuk se razlegne i raspline u mojim ušima, žice su označile početak novoga dana. Mojega novog života u Brightonu. Pomaknula sam se, zar nisam? Iz svega toga. Sve ono što se ranije u mojoj je povijesti i ne trebam se ponovno na to vraćati.

dogodilo

Čak da me Roni i je željela pronaći, da je željela objasniti, što bi rekla što bi sredilo stvari? Uopće mi ništa ne pada na pamet. Ako ja ne mogu smisliti što bi nanovo ispisalo povijest i sredilo je, kako bi to ona mogla? Izabirem drugu žicu na gitari, promatram sunce kako otresa kapljice mora koje mu pokrivaju tijelo, a te kapljice pretvaraju se u naranču koja osvjetljava nebo. U Brightonu sam i ovaj novi dan za men e je početak novoga života. Ne trebam misliti na prošlost. Samo se trebam suočiti s onim ispred sebe,

pozabaviti se budućnošću.

Balkandownload.org

Roni

London, 2016. Pet je sati ujutro. Znam to zato što mi se oči otvaraju u pet ujutro gdje god bila. Tijelo mi ostaje mirnim dok um pipkajući istražuje ležaj. Prozor, golem

je i ima na sebi zastor. Sredinom zida kruži šara s ružama. Nedostaje moj veliki drveni križ. Tu je puno namještaja. Gdje sam to? pitam se.

Kod kuće, naravno, odgovaram. I sjetim se... sjetim se da više nisam kući, umjesto toga ja sam »kod kuće«. Povlačim prekrivač do ispod brade i mirno ležim, slušam, smirujem se, guram sebe prema vani kako bih ponovno postala dijelom strukture ove kuće. Ovo je moj dom. Ovo nije moj dom. Noć prije sam posljednji put ležala u svojoj ćeliji, obuhvaćajući pogledom svaki centimetar, onako jednostavan kakav je bio, i bio je dijelom mog doma i znala sam da će mi nedostajati. Pokušavala sam osjetiti svaki

dio: sjenke, oblike, miris, osjećaj. Pokušala sam ih zadržati, učiniti ih dijelom svojih sjećanja, tako da ne bih zaboravila. Iako je to bilo pogrešno: redovnica nema vlasništava, obvezana je zavjetom siromaštva i sve što ima treba dijeliti sa zajednicom.

Pitala sam se što bi ostale sestre rekle da znaju da je jedno od mojih posljednjih djela kao redovnice bilo pokušati ukrasti stalnu mentalnu sliku života koji sam živjela? Pet ujutro. Budna sam. Spremna započeti dan. Čujem posljednje odjeke zvona, blago gurkanje laktom da započnem dan. Zatvaram oči i vidim sebe. Vidim se u svojoj posljednjoj ćeliji, kako otvaram oči, zurim u strop, sjedam kako bih započela dan. Odmičem prekrivače, spuštam se na koljena i molim.

Balkandownload.org

Molim za dobar dan, da Bog blagoslovi moju obitelj, moje prijatelje, moje sestre (koje jesu položile zavjet i kandidatkinje). Iz svog kreveta u

roditeljskoj kući, gledam sebe kako se tuširam, odijevam, uzimam si vremena i pažnje da se uvjerim da je moj habit uredan i na mjestu; sve što činim je služba Božja i moram to učiniti kako treba, pažljivo. Sada je 6.40. Probdjela sam noć, obavljam prvu dnevnu službu, čitanja iz Biblije, odlomke iz psalama; preplavljuju me, ulaze u mene; donose mi mir, lagano me vode bliže tišini koju uvijek tražim. Redak iz psalma, danas me gane, izaziva da moje srce preskoči otkucaj. Danas ga razumijem. Nikada ga

ranije nisam razumjela. Čula sam mu površinu ranije, slušala i mislila da sam razumjela njegovo značenje. Danas, vidim kako se uklapa u moje iskustvo svijeta.

Sada je 7 sati. Stojim u privatnoj kapelici, pjevam zornicu (našu jutarnju molitvu) - glasovi mojih sestara svakog mi jutra dovode suze u oči. Čistoća i nevinost uzdižu se prema Gospodinu i ja se osjećam dijelom toga. Nije tišina, ali ja sam zahvalni, sretni dio toga. Sada je 8.15 i promatram se iz sadašnjosti dok slušam današnji izbor čitanja dok doručkujemo. Danas radim u kuhinji. Volim kuhati. Volim se izgubiti u tišini rada za moje sestre, pripravljajući hranu koja će popuniti njihove želuce i podići im raspoloženje. Sada je 5 poslije podne. Radila sam cijeli dan, a tišina koja mi je nametnuta sada me umara. Uvijek tražim tišinu, ali mi se danas čini teškom, čini mi se teretom, a ne dijelom mog poziva. Znam da moram moliti za to, kako bih pokušala otkriti zašto se borim. Promatram sebe kako naginjem glavu od srama, dok ulazim na večernjicu, svaki komadić naše latinske pjesme divan

Balkandownload.org

i dirljiv kao naše

rane mise na engleskom. Promatram se kako pjevam večernju molitvu i znam da sam tužna jer se borim. Sada je 7.30 navečer. Ne čitam knjigu, sudjelujem u slobodnom vremenu kao i obično. Buljim u stranice knjige, ne vidim ništa, osim nepoznatih črčkarija koje danas ne mogu razaznati. Tih nekoliko riječi koje uspijevam pročitati ponovno mi ispadaju iz glave, nesposobne pronaći uporište ili predah u glavi. U mojoj glavi postaje glasno. Zbog toga se mučim. Buka iznutra želi izići van. Sada je 8.30 navečer. Večeras sam malo pažljivija s večernjom molitvom. Vidim se kako izgovaram svaku riječ, guram buku van iz glave, pokušavajući njome obložiti svaku riječ koju pjevamo. Osjećam se bolje dok ulazim u Veliku tišinu za noć. Ne osjećam da ću se zapaliti, jer sam nešto malo od onoga u sebi pustila van i neću se mučiti da ostanem tiha i krajnje mirna do sutrašnjih misa. Vidim te, sestro Grace, mislim u sebi. Vidim te kako ležiš u krevetu, čitaš tu knjigu i ovaj put vidiš riječi. Vidim te, sestro Grace, čekaš spavanje u jedanaest, tako da možeš spavati do pet. Vidim te, sestro Grace. Vidim te i vidim da ono što je izvana nije ono što osjećaš iznutra.

U kućiimam mojiho roditelja, preokrenem se, ponovno zatvorim gasim vizije koje sestri Grace, osobi koja sam nekoć bila i oči, pokušavam biti Veronica Harper. Roni. Djevojka koja je toliko često bila mamurna od pića i droga, za koju je bio problem buđenje u osam ujutro, a kamoli u pet. Navlačim prekrivač preko glave, u svakom djeliću tijela osjećam metalno stenjanje preklopna kreveta. Sada mogu spavati do kad god hoću. Mogu raditi što god hoću, kad god hoću. Sinoć su mi nedostajale večernja misa i

Balkandownload.org

molitva. Kad sam ušla u svoju sobu, ujak Warren se, došavši na vrata, pobrinuo da se Velika tišina ne dogodi. Više nisam redovnica, niti sam sestra. Ja sam Veronica Harper i spavanje dokasna je ono što Veronica Harper čini.

Treba mi je još jedna minuta pretvaranja dok ne zbacim pokrivač, spustim se na koljena

i počnem moliti.

Balkandownload.org

4.

Balkandownload.org

Nika

Brighton, 2016. »Čini se da imate mnogo dugih praznina u svom CV -u, gospođice Harper«, diplomatski govori ispitivačka, gospođa Nasir. »Da, da, imam«, odgovaram. Razmišljala sam o objašnjenju, nečemu što bi pomoglo uljepšati zbrku mog životopisa. Bez visokoškolskog iskustva, razine A započete ali nedovršene, tri godine konobarenja i posao scenske radnice u londonskom kazalištu. A zatim šupljina između onda i sada kad sam bila Nikky Harper, zatim Grace Carter. Moj CV nije toliko nalik švicarskom siru koliko kraterima ispikanoj strani Mjeseca - velike rupe posvuda. Da, imala sam objašnjenje, dotjerano i spremno da joj ga predstavim uz pametne kićene izraze koji spretno odvraćaju s teme, ali ga se baš i ne mogu sjetiti. Ne kad sjedim pred stvarnom osobom i ne kad znam

da bi to zvučalo kao gomila besmislica. Bilo bi to, u svakom slučaju, laganje. Sa skrivanjem koje sam prakticirala kao Grace Carter još nekako mogu, morala sam, ali okorjelo laganje u suprotnosti je s mojom naravi.

»Možete li objasniti zašto?« pita gospođa Nasir. Mislim da je očekivala da ću skočiti na njenu izjavu, ali nisam. Umjesto odgovora uspravim se na stolici, povučem ramena i naguram iza lijevog uha pramen kose koji se izvukao. Od dredloksa do struka koje

godina, ošišala samkasnije, se na kratko, gotovo tri tjedna mali jeiznad šok kretati se a ne osjećati utješnu težinu pletenica upletenih u nisku punđu na stražnjoj strani glave, ili raspuštenih do polovine leđa da mi sakriju lice. (Brightonska frizerka nekoliko je puta zatražila da je uvjerim da znam što radim s ovim ekstremnim šišanjem i da se neću vratiti i progoniti je kad shvatim što sam od nje zatražila.) Ali to sam ja sada. Grace »Ace« Carter sam ovih nekoliko posljednjih ušiju,imala i izravnala kosu. Čak i sada,

Balkandownload.org

imala je duge rastafarijanske pletenice koje su narasle tijekom deset godina; Nika Harper ima kratku ravnu kosu i nosi četvrtaste naočale od

kornjačevine. Kad sam bila na očnom pregledu, optičarka mi nije željela dati nikakve naočale, jer je recept bio tako slab da je jedva bio vrijedan vremena da ga ispiše. Ostala sam uporna; naočale su savršen način da prekrijem lice, omogućile bi miSad da se i razlikovale me od svih različitih koja sam imala. su skrijem dio moga lica kad godbinapuštam stan.

imena

Polako guram naočale uz nos, kupujući vrijeme. Nika Harper treba pružiti mnoga objašnjenja, a nisam sigurna kako da to napravim. Ako policajcu nisam mogla reći ni pola toga, kako ću to reći ovoj ženi bezgrešna izgleda za čistim i urednim stolom, s besprijekornom šminkom i hidžabom jednake boje kao i njezino odijelo? Divno izgleda, blaga je i vodi Odjel ljudskih resursa u velikom hotelu - neće biti u stanju shvatiti što mi je donijelo posljednjih deset godina radnog života. Kao ni onih pet godina pri je toga kad sam bila s Toddom.

»Radi se o tome...« počinjem, a sram zbog toga, zbog onoga na što je nalikovao moj život, ključa u mom grlu, guši riječi i ja sam nijema, a iznenada i plačljiva. I preplašena. Nisam sigurna zašto, budući da je opasnost toliko milja daleko, a ja moram samo dobro obaviti ovaj razgovor

i možda dobiti posao pa mogu krenuti dalje. Ali iznenada, preplašena sam. Želim da netko dođe i drži me za ruku, pomogne mi proći kroz teške trenutke. Tada pomislim na drugu Veronicu. Ona me je uvi jek htjela držati za ruku i povezati nas tim dodirom.

»Shvaćam«, kaže gospođa Nasir kad se moja nijemost protegne preko prihvatljiva vremena za započinjanje rečenice, i njezino završavanje. Sjedi na prednjem rubu stolice, preplećeoklijevanje prste nad papirima na svom stolu. Teško uzdahne i fiksira me svojim krupnim, javorno smeđim očima. »Za što ste bili osuđeni i koliko ste dugo bili zatvoreni?« To je pomelo moju nijemost. »Molim, oprostite?« pitam.

Balkandownload.org

»Ovdje imamo bivših prekršitelja, ali je mudro biti poš ten oko tih stvari i jasno ih navesti u svom CV- u. Većina će vam ljudi dati priliku ako ste pošteni.« »Ne, ne«, kažem, odmahujući glavom. Gdje mi je kosa? Čudim se nekoliko sekunda prije nego što ponovno progovaram: »Nisam bila u zatvoru. Nikada nisam imala problema sa zakonom. Možete me provjeravati

koliko hoćete i nećete pronaći ništa. Ne, prolazila sam kroz teško razdoblje i morala sam raditi mnogo poslova plaćenih gotovinom, uglavnom čišćenja. Volim čišćenje, sređivanje. Učinkovita sam u tome; mogu sve napraviti propisno ali brzo. Diskretna sam, što pretpostavljam da je od koristi za hotel. Osim toga, mogu odraditi smjena koliko god trebate, pogotovo u nepopularne sate, jer sam nova u gradu i ne poznajem mnogo ljudi. No, dobro, zapravo ne poznajem nikoga .« Zaustavim se.

Gospođa Nasir me sluša blago zbunjena izraza - očigledno ne zna što će sa mnom: jesam li pomalo luda ili jednostavno čudna? Sada kad sam prestala govoriti, otvara usta da bi progovorila, a ja upadam sa: »Oprostite, mislila sam još dodati da brzo učim. Ako mi date pokusni rok od jedne smjene, nakon što me netko uputi u posao, dokazat ću vam da mogu obaviti posao i to dobro. Oprostite, oprostite što sam vas prekinula. Ali mislila sam da je dobro to spomenuti u slučaju da to na bilo koji način utječe na ono što ste mislili sljedeće reći ili na to hoćete li mi pružiti priliku ili ne.« Ovaj put ne progovara, ne miče se da bi progovorila; umjesto toga pogleda dolje na moj oskudan CV od jedne stranice. Ni najkreativnije

pisanje i prerađivanje ne bi doprinijelo tome da zvučim poželjno. Bila sam udvadeset napasti četiri da koristim font četrdeset osam da točaka naslove stranicu. odjeljaka, a točke za sveodostalo, tek toliko malozapopunim »Nika Harper«, promrmlja ona, zagledavši se čvrsto u moje i me velikim slovima na vrhu stranice. Napisala sam Veronika, ali sam joj rekla kad sam sjela da me zove Nika. To je vjerojatno bila pogreška, jer je toliko slično Nikky Harper i sad ona prekopava po svom sjećanju, pokušavajući se sjetiti gdje je već čula to ime. Pita se govorim li istinu da nisam bila u zatvoru i da

Balkandownload.org

nisam imala problema sa zakonom. Misli da čak i ako jesam bila iskrena po pitanju zatvora, možda je čula to ime iz nekog drugog razloga, ne dobrog, jer bi sve dobro što sam napravila sigurno bilo u mom CV-ju tankom kao maramica.

Ako želim taj posao, a želim, ne smijem riskirati da me dovede u vezu s tim drugim životom, tim drugim vremenom. »Gospođo Nasir?« kažem blago, odvlačeći je od riječi na stranici. »Ako ste možda razmatrali ponuditi mi posao, mogu početi odmah. Čak mogu odraditi pokusnu smjenu još ovog poslijepodneva, ako želite.« »Hmmm?« Podiže pogled prema meni. Mršti se. »Ne, ne, to neće biti potrebno. Pomalo sam u dilemi, gospođice Harper, da budem iskrena. Nije naša politika ponuditi mjesto u našem hotelu ljudima bez iskustva ili preporuka ili koji su radili - kao što ste vi priznali - za gotovinu.« Srce mi potone. Toliko o tome da treba biti iskren pa će ti ljudi pružiti priliku.

»Međutim, ako išta znam o poslovima za gotovinu, to je da ima mnogo ljudi koji stoje u redu za takav posao i ako nisi dovoljno marljiv možeš se pozdraviti s poslom. Što mi govori da ste dobra radnica. Vidite li gdje se lomim?« Kimnem. Čini se poštenom ženom, ne nekim tko je pretjerano predan tome da bude ljubazan ili da ljudima čini usluge, ali ni osobom koja odmah otpušta ljude. »Najbolje što mogu učiniti, da budem poštena i prema šefici održavanja koja vapi za dobrim kadrom za čišćenje i prema vama, da vam dam pokusni rok od jednog tjedna.« Nesvjesno zadržim dah. Konačno mi je pružena prilika. Još jedna, zapravo, ako uračunam i dovoljno novaca na mojem napola ugašenom računu u banci da negdje nađem privremeni smještaj i ošišam se kako spada

Balkandownload.org

i kupim pristojnu polovnu odjeću za razgovor i naočale. Ali ova je prilik a golema. Ova bi prilika sve mogla promijeniti.

»Podsjećam vas da je to samo pokusni rad. Ako šefica održavanja ne procijeni da ste na visini zadatka, nećete ostati zaposlena kod nas. Zvuči li vam to pošteno?« »Da«, kažem. Moram se obuzdati da ne posegnem preko stola i zgrabim joj ruke da ih snažno protresem, pa stavim ruke na naslone da se ne bih popela preko stola i bacila u njen zagrljaj. »Ne mogu vam ni opisati koliko pošteno to zvuči.« »Odlično. Ljubazno vas molim da pričekate nekoliko minuta ispred, nazvat ću šeficu održavanja da joj kažem da nas očekuje pa vam pokazati hotel i upoznati vas s njom. Budući da ste rekli da biste odmah mogli početi, možemo li se dogovoriti da počnete sutra ujutro u šest?« »Da, da, super. Ne mogu vam ni opisati koliko sam. .. Hvala vam. Jednostavno hvala vam.« »To vam je prilika da nam pokažete što možete, gospođice Harper. Molim da nas ne razočarate.« »Neću razočarati ni vas ni sebe«, kažem. Obećavam.

Balkandownload.org

Roni

London, 2016. Počinjem na samom početku. I da, ta misao potaknula je pjesmu iz tog filma da mi se zavrti u glavi. Pokušala sam je odgurnuti na stranu, ali tu je. »Veronika Harper.« Upisujem riječi na internetsku stranicu na računalu mojih roditelja, udaram enter i otvara se gomila stranica. Neke imaju fotografije, neke su poveznice na sjajne časopise i ženu koja svoje ime

izgovara na isti način na koji je izgovarala i Veronika. Danas sam trebala početi tražiti posao. Probudila sam se u pet ujutro kao i svakog jutra i kad su roditelji izašli iz kuće, sišla sam do njihova računala kako bih počela tražiti posao. Umjesto toga zanijela sam nekadašnjom najboljom prijateljicom.

se

u

potrazi

za

svojom

Sutra ću potražiti posao. Ovo je važnije. Moram saznati gdje je ona, što se događa s njom. Napustila je dom sa sedamnaest i, koliko ja znam, nikada se nije vratila.

London, 1989. Od trideset petero djece koja su došla na probne satove u Daneaux Dance Studios, prije godinu dana, preostalo nas je samo petnaest, a Nika i ja bile smo jedine koje su svaki tjedan dolazile na satove.

Ovaj je put gospodin Armand zatražio da ostanemo nakon sata. Svi su gledali u nas kao da smo učinile nešto loše, a Nika je izgledala prestrašena. I ja sam bila. Sjedile smo prekriženih nogu na podu pokraj zrcala dok su svi drugi kupili svoje torbe, kapute i cipele poslagane uza stražnji zid i čekali

Balkandownload.org

roditelje da dođu po njih. I dalje su nas svi promatrali, osjećali su sažaljenje prema nama, jer će nas vjerojatno zatražiti da napustimo baletnu školu i tada će to biti kraj našim snovima da budemo plesačice. Ti su snovi bili sve o čemu smo Nika i ja razgovarale u školi. Raspravljale bismo o različitim načinima kako se možeš prebaciti iz prvog položaja u treći a da ne prođeš kroz drugi. Razgovarale bismo o baletima u kojima bismo voljele plesati. Ponekad bi nas svi gledali na igralištu dok smo vježbale ono što smo naučile prethodnoga tjedna. Voljela sam gledati Niku kako pleše, bila je tako dobra u uspravnom držanju, izgledala je jednako profesionalno kao Madame Brigitte - kao da je rođena za ples. Nika mi je pak znala govoriti da kad me gleda kako plešem ne može disati jer misli da izgledam tako lijepo, da ja jesam Odette u Labuđem jezeru. Jednom kad smo bile same s našim učiteljima plesa, primila sam Niku za ruku i otkrila da je hladna i znojna. Bila je stvarno uplašena. Ja sam bila stvarno uplašena. Bilo je i drugih baletnih škola, naravno, ali mi smo voljele Monsieura Armanda i Madame Brigitte. Činilo se da on zna strašno puno o plesu - radio je s pregršt slavnih baletnih plesača ili premiers danseurs, kako ih je on zvao. Neki od njih plesali su po pozornicama diljem svijeta, a on je rekao da izbliza prati karijeru Sylvije Guillem i da će jednog dana svakome od nas koga zanima reći sve o njoj. Madame Brigitte je bila najljepša plesačica koju smo ikad vidjele. Bila je moja Sylvie iz stvarnog života (uz Niku) i željela sam na sve moguće načine bitipoput nje. Znala

sam da Nika osjeća isto. Pomisao da nam neće biti dopušteno da više dolazimo izazivala je mučninu. Znala sam da ću tamo i tada povratiti ako nas natjeraju na odlazak.

»Nemojte izgledati tako zabrinuto«, rekao je Monsieur Armand. Imao je jak francuski naglasak, iako je nekoliko godina živio u Londonu, rekla nam je njegova žena. »Da, vijest je dobra«, rekla je Madame Brigitte uz veliki osmijeh i uistinu ljubaznim glasom. Ona nije bila Francuskinja. »U vama dvjema vidjeli smo pravi talent i strast i motiv. Više nego kod ikoga tko je ikada bio

Balkandownload.org

u ovoj školi. I htjeli bismo proširiti poziv tako da vam obadvjema Monsieur Armand daje individualne lekcije ponedjeljkom navečer.« Hura, pomislila sam. Zadržavala sam dah i baš nisam mogla vjerovati što govori meni, nama. Mislili su da smo održale obećanje o kojem su pričali na prvom satu. Pogledala sam Niku i vidjela da i ona gleda mene. Htjela sam to, toliko sam to htjela.

»Prva tri mjeseca bit će besplatno«, rekao je Monsieur Armand. »Na taj ćemo način moći procijeniti jesu li pojedinačne lekcije od prave koristi za vas ili ne.« »Hoćemo li to biti samo nas dvije?« pitala je Nika. Bilo mi je drago što je pitala, jer ja nisam bila sigurna je li to značilo sate koje je on davao sam ili je to značilo zasebne sate za svaku. »Non, non, bit ćemo to ja i ti, Veronique, a zatim ja i druga Veronique.« Uvijek se znalo kojoj od nas govori jer je naša imena naglašavao na drugačije načine. »Koja bi god bila druga čekat ćevani da prva završi, tako nakon škole možete doći zajedno, a vaši roditelji moraju putovati samo jednom. Jednostavno, non? Vaši su roditelji vani, tako da ćemo razgovarati s njima i dati im formular koji moraju potpisati, ali smo najprije htjeli znati

jeste li zainteresirane?« »Da!« zbrzala sam. »Da!« zbrzala je i Nika istodobno. »Bon.« »To je Bit divno!« Zbogplesačica. smiješkaToMadame Brigitte još sam se šire osmjehnula. ću baletna će se uistinu dogoditi.

London, 2016.

Balkandownload.org

»Veronika Harper« ne daje nikakve rezultate koji bi mi bili korisni. Što da sljedeće utipkam? »Nika Harper« ili »Nikky Harper«? Pretpostavljam Nikky Harper, jer je to ime po kojem je najpoznatija. Često sam se pitala, kad sam je viđala na naslovnicama časopisa i u tračerskim rubrikama u novinama, zašto nije koristila Grace, kao što je uvijek planirala. »Nikky Harper«, utipkam. Pritisnem enter.

London, 1991. Htjela sam reći Niki. Znam da bi razumjela. Držala bi mi ruku i rekla da će sve biti u redu. Čekala sam pred baletnim studijem, jer je danas Nika bila druga, sjedila tamo želeći da se vrati. Nedostajala mi je kad nije bila sa mnom. Monsieur Armand je danas objema produžio sat. Trebala sam raditi domaću zadaću, ali se nisam mogla usredotočiti na nju, nisam mogla misliti

ni što. Osjećala se čudno svomutijelu. Monsieur je da na sam kruta i da sesam krećem poputuslona staklarni, ali samArmand se osjećrekao ala tako čudno. Htjela sam Niki pričati o tome. Mama je rekla tati da misli da su ono na što se žalim bolovi rasta, da moje tijelo raste mnogo brže nego što se ostatak mene može s tim nositi. Znala sam da nije to, ali nisam rekla mami, jer bi ona mislila da samo izazivam frku, a nije tako.

Vrata studija otvorila su se i Nika je izašla. Imala je čudan izraz na licu. Ponekad bi se Monsieur Armand ljutio na nas. Rekao bi da je nezadovoljan jer se ne koncentriramo, nismo onako dobre kao što je znao da možemo biti.

Nika i ja bismo kasnije uspoređivale bilješke, pitale jedna drugu je li komentirao piruete, držanje, doskoke. Katkad bi nam rekao iste stvari, katkad sasvim drugačije. Ponekad bi nas rasplakao i tješile bismo jedna drugu. Bio je to naporan rad, ali smo obje znale da je, ako želimo biti profesionalne plesačice, to nužno. Madame Brigitte nam je tako rekla. Nika je svejedno danas bila čudna. Izašla je ljuljuškajući u rukama svoje baletne papučice, brade spuštene na prsa. Sjela je na pod pokraj svoje školske torbe, privukla koljena do grudi i zurila u pod ispred sebe.

Balkandownload.org

»Veronique?« rekao je Monsieur Armand. »Zašto se ne vratiš nekoliko minuta prije nego što stignu tvoji roditelji?« »Da, gospodine«, rekla sam i skočila na noge. I dalje sam gledala Niku, ali ona me nije pogledala. Nije gledala ni u što osim u pod. Obično bi me pogledala kako bi mi dala do znanja kojeg je raspoloženja bio, da se pripremim za strogi ukor ili pregršt komplimenata. »Jesi li okej?« upitala sam Niku. »Dobro je«, odgovorio je Monsieur Armand umjesto nje. »Danas smo obradili novi materijal i novu podlogu i nije sigurna može li ona to. Znam da će biti dobra.« »Sinoć sam pitala mamu mogu li odustati od baleta«, rekla mi je Nika. »Ali ti voliš balet«, podsjetila sam je. »Da, da, volim«, rekla je tužno. »Ali ne želim to više raditi. Ionako nema veze, jer je mama rekla da ne smijem odustati. Rekla je da svi znaju da to radim i svi su zadivljeni time što samo još jedna osoba - ti - imaš

privatne sate, pa ne mogu sad prestati zbog hira.« »Stvarno bi htjela prestati s baletom?« upitala sam je. »Ti ne?« upitala je ona mene. Odmahnula sam glavom. Nikada nisam htjela prestati s baletom. Bila

je to moja jedina mogućnost bijega. Jedino vrijeme kad sam se osjećala dobro je kad sam plesala. Ne bih nikada mogla odustati od baleta, čak i kad bihbilo htjela. Tri tjedna kasnije, Monsieur Armand upoznao me s novim materijalom

i novim pokretima. Nisu bili tako teški, nisu bili tako loši. Ali sam razumjela zašto je htjela odustati od baleta.

Balkandownload.org

London, 2016. »Nikky Harper« daje više rezultata, ali ne jako puno. Ima nekoliko članaka iz tog vremena kad je bila svugdje, još nekoliko u kojima spominju Todda Chambersa, muškarca s kojim je bila, neki govore o njezinom problemu s drogama. Ali svi završavaju na isti način: ona je jednostavno nestala. Jednog je dana bila s njim, sljedećeg je nestala i nitko od tada nije čuo ništa o njoj. Sljedeće »Nika Harper«.

London, 1993. Monsieur Armand je prije početka sata zatražio pozornost svih nas. Uvijek je bio sav u crnom - dolčevita i uske hlače - i uvijek je nosio dugi crni štap s mjedenim vrškom. Nije mu trebao za hodanje, koristio ga je da te ispravi ako si bila u lošem položaju. Ponekad, ako si previše puta pogriješila, lupio bi njime po podu i vikao na tebe. Bilo je grozno kad je vikao. Zvuk toga prolazio bi ravno kroz tebe. Također sam se osjećala loše jer je bilo jasno da ne voli vikanje. Činilo se da ovih dana više viče na Niku, čula sam to dok sam sjedila vani tijekom individualnih sati.

»Dame, uskoro ćemo započeti s audicijama za našu božićnu predstavu. To je prva predstava koju smo ikada održali, ali osjećam da su mnoge od vas sposobne i dovoljno talentirane za audicije. Balet će biti naša verzija Orašara. Svi će imati ulogu, ali će vodeća uloga biti uloga Šećerne vile. Ona de deux. Duet. Već sam odlučio da će će imati najduži solo ples, a zatim pasSvima tu ulogu plesati jedna od Veroniquea. vam to kažem sada da ne budete razočarane. Vjerujem da ćete bez obzira na ulogu sve marljivo raditi.« Srce mi je zaigralo u grudima. Obožavala sam Orašara. Nakon Labuđeg jezera, bio mi je to apsolutno najdraži balet. Tata me prošle godine za Božić odveo u centar Londona da ga pogledam. Bilo je čarobno i

Balkandownload.org

obožavala sam Šećernu vilu. Od njezinog sola svi su ostali bez daha, a zatim je usred baleta doživjela burne ovacije. Željela sam ulogu. Više od ičega željela sam ulogu. I Nika bi je željela, znala sam to. Monsieur Armand je gledao u Niku, a Nika je zurila u pod.

»OK, dame, plešimo dalje. I upamtite, od sada nadalje, ja ću vas promatrati

i ocjenjivati. Svaki pokret koji napravite pomoći će mi da vam dodijelim ulogu. Plešite dalje, plešite dalje.« Nagnula sam se prema Niki. »Doista želim biti Šećerna vila«, šapnula sam joj.

»Nadam se da ćeš je dobiti«, šapnula mi je. »Zar je ti ne želiš?« upitala sam. »Ne«, rekla je. »Ne, ne želim.« »Da li on...?« upitala me Nika. Rekla je samo prve dvije riječi, ali sam znala koje će biti ostale dvije. Često smo znale što druga namjerava reći a da zapravo nismo sve izgovorile. Sad smo imale trinaest, a tako je bilo otkad smo s osam postale najbolje prijateljice.

»Ponekad«, priznala sam. »Ne svaki put. Pravim se da se to ne dogada, tako da ne moram odustati od plesanja.« Sjedile smo jedna do druge pred studijem, čekale smo da Monsieur Armand bude spreman za nas. Dodao nam je još jedan sat tjedno, kao pripremu za božićnu predstavu. Još nam uvijek nije rekao koja će biti Šećerna vila. Sve ostale imale su svoje uloge, mogle su ih vježbati kod kuće. Nika i ja smo obje morale učiti ulogu kao da je naša. Ona koja ne dobije ulogu bit će zamjena, što je značilo da u predstavi uopće neće plesati osim ako se ona druga razboli.

Balkandownload.org

Nika je uzdahnula. »Isto tako.« Pozorno me promatrala, nepomično me gledajući ravno u oči. Rekla je: »Ponekad prođu mjeseci između... i gotovo zaboravim, pa se usredotočim na plesanje.« Ipak, nije bilo tako loše kako je moglo biti. Znala sam da bi moglo biti mnogo, mnogo gore...

»Nisam znala radi li to i tebi. Kad sam te pitala želiš li odustati od plesanja rekla si ne, pa sam mislila da sam to samo ja«, rekla je Nika. »U vrijeme kad si pitala nije.« »Otišla sam neki dan do Madame Brigitte i rekla sam joj. Rekla sam joj da neću reći nikome i neću prestati s baletom ako ne žele da prestanem, ali želim da sve to prestane.« Nika je bila tako hrabra. Ja nikad ne bih rekla. Da me nije pitala ja nikad

ne bih rekla. »Što je rekla? Je li bila ljuta?« »Ne. Gotovo je zaplakala i rekla je da će razgovarati s njim i rekla je da će učiniti da to prestane.« Zadržala sam dah nekoliko sekunda; suze su mi ispunile oči. To će prestati, sada ćemo biti slobodne i sigurne. »Misliš li da će to sada prestati? Već od ovog sata?« Nikina se noga počele tresti kao da time pokušava zaustaviti samu sebe od jecanja, kao što sam vidjela da majke čine bebama da zaustave njihov plač. »Jučer je došao kod mene doma. Rekao je mojim roditeljima da je došlo do nesporazuma, da me samo dirao da mi pomogne pronaći pravi položaj.« Bilo mi je mučno zbog nje. Sjedio je u njezinoj kući i lagao. »Rekao je da je sve objasnio svojoj ženi kad je upitala i sad to objašnjava mojim roditeljima, tako da se ne moraju brinuti zbog stvari koje sam im rekla. I svi moji individualni sati sada su besplatni da se iskupi zbog

Balkandownload.org

nesporazuma. Prošle godine sam sve rekla mami i nije mi vjerovala. Sada mi nikada neće povjerovati, jer misle da je on divan.« Nika je prekrila lice rukama, polako prešla njima preko lica i gore preko kose koja je bila stisnuta u kitnjasti konjski rep. »Žao mi je, Roni. Znam da si željela biti Šećerna vila, ali mi je sinoć rekao da je uloga moja i izgledao je...« Glas joj se slomio, lice joj se zgužvalo kao da samo što neće zaplakati. Zatim se sabrala, ponovno postala jakom. »Žao mi je što nećeš biti Šećerna vila, Roni.« Posegnula sam za njezinom rukom. Nije mi bilo stalo. Bilo mi je stalo samo za to da sve bude OK za nas obje. Rekla je svojim roditeljima i oni joj nisu vjerovali. A sada joj ni Madame Brigitte nije vjerovala. »Nije me briga

za to. Žao mi je što ti nisu povjerovali«, dodala sam. »Nakon priredbe, ja više neću plesati. Ako ti kažeš svojim roditeljima, oni će reći mojim roditeljima i onda obje možemo prestati sa satima ili će nas on pustiti na miru«, rekla je. Kimnula sam. »Okej«, rekla sam. »Dogovoreno? Ti reci svojim roditeljima i onda možemo završiti s tim?« »Da, dogovoreno.« Vrata studija su se otvorila.

»Veronique i Veronique«, rekao je Monsieur Armand. »Pravi užitak. Veronique će biti Šećerna vila, a Vronique, ti ćeš biti njezina zamjena. rekao je. Sljedeći put,dođi.« ti ćešIspružio biti zvijezda, a ona će biti »Veronique, je svoju ruku prema njoj. zamjena«, Ustala je polagano i kretala se još polaganije prema studiju. Nije uzela njegovu ruku; nije ga pogledala. Gledala je ravno preda se dok je hodala u prostranu prostoriju

gdje su započeli svi naši snovi.

Balkandownload.org

prolazile, a s druge strane vrata vladala je tišina. Bez upozorenja, započela je glazba Šećerne vile. Glasno. Glasnije nego ikada prije; toliko glasno da su se dulje note izobličavale. Toliko glasno da je Minute su

izazvala buku u mojoj glavi.

Pritisnula sam uši dlanovima, pokušala zaustaviti buku u glavi, pokušala ugasiti glazbu iz studija. Nije uspjelo. Čula sam Nikinu bol s druge strane vrata.

London, 2016. »Grace Harper.« Posljednje ime koje pokušavam. Znala sam da neće biti lako pronaći je - nisam imala pojma kako uopće sada izgleda - tako da moram isprobati svaku kombinaciju koje se mogu sjetiti.

London, 1993. Bila je nevjerojatna. Čak ni Sylvie, najčudesnija balerina na svijetu ne bi mogla nadmašiti Niku. Svi su bili na nogama nakon njezine solo točke, upravo onako kao što sam vidjela u centru Londona. Nije napravila nijedan krivi pokret, tijelo joj je cijelo vrijeme bilo čvrsto i stabilno. Promatrala sam sa strane pozornice zadivljenim očima. Madame Brigitte joj je umjesto kratke baletne suknjice radije napravila ružičastu haljinicu prekrivenu šljokicama koja joj je sezala do bedara. Kosa joj je bila stegnuta otraga u

visoku punđu, s tijarom na vrhu. Madame Brigitte joj je naprašila obraze zlatnim i ružičastim šljokicama, a ona je stavila lažne trepavi ce. Kad je Nika bila na pozornici, bila je kraljica koja dočekuje djecu u zemlji slatkiša.

Balkandownload.org

Nika se smiješila cijelo vrijeme izvedbe, sjala je na kraju predstave, čak se nasmiješila kad su za lokalni tisak fotografirali nju i Monsieura Armanda. Vidjela sam da je negdje drugdje, da je načas ustuk nula kad je on stavio ruku oko nje. Dogovorile smo se. Nakon ovoga prestajemo. Reći ćemo našim roditeljima da više nećemo plesati. Reći ćemo im zašto. Tako smo obje probe - znale smo više da nas nakon posljednje uspjele proći dodatne izvedbe, u rokukroz od tri dana, više neće biti. Ništa od svega toga.

London, 2016. Prije nego što ugasim računalo, započnem još jednu pretragu: Veronica Harper i prosinac 1994. i Chiselwick.

Slika, koja izgleda kao jedna u nizu slika k oje

su skenirane iz nečijih novinskih isječaka, jedna je od prvih koja se pojavila. Tu sam. Stojim pokraj Monsieura Armanda, ruke su mi pune cvijeća, nosim svoj kostim bijelog labuda i prelijepu tijaru na glavi.Tekst pod slikom govori: »Odette/Odile, plesala Veronica Harper s mentorom, Armandom Daneauxom«. U pozadini vidim Niku. Stoji s ansamblom, smije se poput profesionalke, pretvara se.

Balkandownload.org

5.

Balkandownload.org

Nika

Brighton, 2016. U situacijama poput ove obično bih odmotala slušalice svog music playera, ugurala ih u uši i pronašla pjesmu koju ću slušati. Različite me pjesme znaju ponijeti, osjećam se sigurnom, skrivaju me u trenucima nesigurnosti i straha. Stan u kojem se nalazim velik je kao Toddov i smješten je na najvišem katu dobro poznate brightonske stambene zgrade koju dvije ceste dijele od obale i svi za nju znaju.

Kad budem imala posao, moći ću unajmiti mali jednosoban stan pet katova ispod ovog. Ovaj stan ima panoramski pogled na Brighton, pretpostavljam. Nije da ćemo imati priliku vidjeti ga. Vlasnik stana, Sebastian, prije tri dana mi je pokucao na vrata da me pozove na ovaj sastanak stanara i nije se zaustavljao dok nisam rekla da ću doći. Dnevni je boravak prostran - velik kao cijeli moj stan, a opremio ga je par koji očigledno ima mnogo novaca: debeli sagovi na svim podovima, skupe sjajne zidne tapete, tamni drveni namještaj starinskog izgleda. Postavili su dugački stol s grickalicama, crnim i bijelim vinom, sokom i mineralnom vodom. Odabrala sam crno vino i smjestila se uza stol, tako da mogu promatrati ljude kako dolaze i možda naći nekog za razgovor. Toliko dugo nisam pila

crno vino da sam zaboravila kakav mu je okus. Kad gurnem iz plastične vinske čašegledam koju sam pažljivo pola, iznenađena sam.posudi, Tako iznenađena u njega kako napunila stoji poputdokrvi u svojoj plastičnoj a zatim ponovno pogledam u bocu. Crno vino, čak i iz boce, čak i iz boce s pomodnom etiketom i otmjenim imenom, zamjetljivo ima okus octa. Da budem sigurna, otpijem još jedan gutljaj. Ispire mi usta, ostavlja ih čistima i suhima. Zapravo, ovo crno vino sličnije je octu od octa koji sam znala sipati po prženim krumpirićima.

Balkandownload.org

Bacila sam pogled na goste; stoje u malim skupinama, čavrljaju jedan s drugim mirnim tonovima; gotovo je sumorno. Čini se da svi oni poznaju jedan drugoga, svi su oni povezani jedan s drugim. Uznemirenost mi pokriva jezik i usta poput hrapavog osjećaja nakon vina. Moram to učiniti. Moram ostati ovdje i postati dijelom nečega. Moram se uvući u ovaj život ako se ili one koji se ne želim sakriti od pogleda. Ljudi primjećuju grupiraju, primjećuju i govore o ljudimaosamljenike koji ne žele sudjelovati u njihovoj zajednici. Ako dovoljno zaronite u skupinu drugih ljudi, oni vas većinom previde, ne primjećuju vas.

Ako će ovo upaliti, moram biti normalna, uključiti se taman dovoljno, pokušati ne privući pažnju na sebe ni pretjeranom srdačnošću ni pretjeranom nedruštvenošću. »Impresionirana sam«, kaže ženski glas meni zdesna. Nisam vidjela da se približava, nisam je uopće zamijetila, bila sam prezaposlena gledajući naokolo i pokušavajući se uklopiti dovoljno da bi mi se ljudi obratili. Okrenem se u njezinu smjeru i zamjećujem koliko je bila izdašna sa svojim parfemom i nespretna s bež podlogom i puderom boje breskve. Malo je viša od mene, konzervativno odjevena u tamno plavu s uknju i bijelu košulju; kosa joj poput plavih zavjesa visi s obje strane lica.

Nasmiješim joj se. I ona se naceri meni, očigledno očekujući da nešto kažem. »Oprostite, čime ili zbog čega ste impresionirani?« pitam. Naginje se prema meni, njezin parfem ispunjava prostor oko nas i spušta glas: »Impresionirana sam što to pijete.« Blago kimne glavom prema

čaši u mojoj ruci, dok na lice navlači grimasu. Naginje se bliže, snižava glas do samog šapta: »Astrid i Sebastian uvijek za ove sastanke kupuju najjeftinija vino koje nađu. Toliko su škrti da ne znam zašto se uopće trude. Svi uvijek ponude da donesu vlastito piće, ali oni uvijek inzistiraju na »cateringu« za svoje susjede. Nije me briga, ali trebate vidjeti količinu skupog kiseliša koji drže u svojoj »smočnici«. Gotovo kao da pretpostavljaju da mi ne cijenimo što velikodušno ovdje održavaju sastanke, pa nas kažnjavaju jeftinom ponudom. Sve to, očigledno, kako bi imali prednost

Balkandownload.org

domaćeg terena i kontrolirali sastanak.« Nasmije se, uzmakne i zatim napravi grimasu. »Bravo, zar to nije bio klasičan primjer ogorčenog otkrivanja previše detalja! Oprostite.« Sad mi pruža ruku, želeći da se rukujemo. »Ja sam Eliza«, kaže. »Molim vas zanemarite sve što sam upravo rekla, bio je to trenutak ludila. Činjenica što još uvijek stojite tu, razgovarate sa mnom i pijete vino govori mi da ste novi u zgradi?«

»Da, da, jesam«, kažem. Guram naočale uz nos i prihvaćam njezinu ruku. »Ja sam... ja sam Nika.« Gotovo sam zaboravila koje ime trebam koristiti. »Upravo sam se uselila u zgradu.« »Kupujete ili unajmljujete?« pita muškarac koji nam se upravo pridružio. Viši je od nas obje, na licu mu je ugodan osmijeh, a po tome kako je Eliza spremo ali nedvojbeno pomaknula svoje tijelo tako blago prema njemu kao da je grijalica na kojoj se želi zagrijati, nagađam da je visoki

čovjek i njezin. »Oprostite?« pitam ga. »Ne, ne, vi oprostite. Kako neuljudno od mene. Samo sam čuo da ste novi u zgradi i pitao sam se hoćete li se neko vrijeme zadržati, drugim riječima, jeste li kupili stan, ili ćete možda za pola godine otići jer unajmljujete. Onda sam shvatio da se to mene nimalo ne tiče, pa bih vjerojatno trebao zašutjeti. Ja sam Marshall, usput.« Shvaćam zašto je to dvoje zajedno. Pitam se vode li cijelo vrijeme razgovore u kojima poreknu sve što su govorili. To mora biti zamorno.

»Kao pojačala?« pitam čovjeka. »Koja možete pojačati sve do 2

?« »Hmmm, nisam to nikad čuo«, kaže bez šale. »Nikad.«

jedanaest

2

Izričaj iz popularne kulture skovan u filmu This Is Spinal Tap, gdje gitarist Nigel Tufnel ponosno demonstrira pojačalo čiji gumb ima skalu od nula do jedanaest, umjesto uobičajene od nule do deset.

Balkandownload.org

»Vi ozbiljno, iskreno, imate problema s time da vam se ime povezuje s najpoznatijom replikom u Spinal Tapu?« pitam ga. »Samo ako ljudi od mene očekuju da stvarno izvadim gitaru i sviram sve do jedanaestice«, odgovara. I ja shvatim. Nije se uvrijedio, šalio se. »Za mene osobno nije problem, ali hej, svi mi imamo svoja ograničenja.« Marshall zausti da će odgovoriti, ali Eliza pročišćava grlo, malim khm zvukom kojim nas podsjeća da je ona tu i da vozim po rubu, opasno blizu onom što bi se pogrešno moglo smatrati očijukanjem s njezinim muškarcem. »Ja sam Nika, skraćenica od Veronika«, kažem. Želim uvesti Elizu u razgovor, spriječiti je da pomisli da se zbog mene mora brinuti. »Koliko dugo ste vas dvoje zajedno?« Oboje su se odmah pogledali, šok im je protkao sasvim različita lica. Gledam pa oko drugo lice: nanije njegovom su oči proširene, na njezinom je blaga jedno grimasa usta - to šok. Pravi šokbile izrazi se trenutno, ovo je bilo više kao uvreda. »Mi ni... mi nismo zajedno«, ona muca, a u obraze joj navali rumenilo vidljivo čak i ispod teške šminke. Postiđena je jer je čak i strancu jasno što osjeća prema njemu. »Dugo se poznajemo«, dodaje on. »Još od naših samačkih dana, zapravo, i putevi nam se stalno križaju, pa smo tako završili radeći u istoj zgradi - za različite tvrtke, i živeći ovdje - u različitim stanovima.« On je postiđen, jer prema njoj uopće ne osjeća tako. Po tome što izgleda kao da se nada da će ga tlo progutati, sumnjam da je prema njoj ikada imao išta osim platonskih osjećaja. Jadna Eliza, pomislim. To sigurno boli. Viđati svakog dana predmet svoje ljubavi, i znati da nije zainteresiran, sigurno je posebna vrsta mučenja.

»Oprostite«, promrmljam i otpijem poveliki gutljaj vina kao kaznu. »Oprostite. Nisam... Samo sam pretpostavila... oprostite. Oprostite.«

Balkandownload.org

»Ne, ne«, kaže Eliza. »Ne ispričavajte se. U redu je, stvarno. Nije nam važno ako se ljudi tako zabune, zar ne Marshalle?« Smije se i blago mu spušta ruku na nadlakticu. Marshallov je smiješak nešto napetiji i on oprezno odmiče ruku od nje. Zapravo, on se oprezno odmiče od nje. Njegove crno-smeđe oči odaju malo boli. Ovo je puno gore od neuzvraćene ljubavi: u nekom mu je trenutku Eliza izjavila vječnu ljubav, a on je bio prisiljen obzirno je odbiti. Marshall iznenada napravi veliki korak od nje uz ispriku da ide po čašu soka. Ufff. I

više od jednom joj je morao reći da je ne doživljava na taj način. Iskapim cijelu čašu vina - kiselost me ušutka, kao da su mi usta i jezik upravo izribani. Mislim si: Bože, zaslužuješ upravo to. Sljedeći put promisli prije nego što progovoriš. »Dobra večer svima«, govori naš domaćin. »Smjestite se, molim vas, prionemo na sastanak i završimo ga čim prije, tako da se možemo

pa da

vratiti čavrljanju.« Ono što govori ima ravnim i određeni prizvuk. Njegovadruženju je sjajnai smeđa kosa počešljana sa savršeno razdjeljkom, osunčan je do te mjere da ima sjajan, bijeli osmijeh koji se vjerojatno vidi iz svemira. Vanjština je ugodna, ali je sarkastičnost njegovih riječi prijeteća, daje jedva primjetan nagovještaj da će sa svakim tko ga izazove u njegovu domu postupati - strogo. Shvatila sam što je Eliza mislila reći: sastana k jest u njihovu domu, ali doslovce nepitko vino, dobrodošlica koja je višeprijetnja nego gesta dobrosusjedskih odnosa - sve to upućuje na ozbiljno disfunkcionalnog muškarca čudnih pogleda na svijet. »I posljednja točka dnevnog reda, nije da je ovo neki formalni sastanak ili nešto takvo«, kaže Sebastian, smijući se šuplje, »točka je o >ljudima< koji se besposleno zadržavaju pred zgradom.« Dojmljivo uspijeva u običan govor umetnuti zračne navodnike a da i ne podigne previše prst.

Balkandownload.org

»Da budemo pošteni«, kaže Marshall s druge strane sobe, »otkad je otvoren onaj hostel nekoliko ulica dalje, ne zadržava se toliko ljudi kao ranije.« »Ne toliko, ne, ali ipak ne nula >ljudi<, hmmm, Marshalle?« kaže Sebastian. »Želimo broj ljudi koji se besposleno zadržavaju u blizini i ispred naše zgrade svesti na nulu, zar ne? Hmmm?« On nam to govori, ne pita nas. Zbog toga i dalje govori, prije nego što itko počini isti grijeh kao Marshall, to jest prekine ga ili bude malo previše »u pravu«. Nastavlja: »Istraživao sam načine koji čini se funkcioniraju da se te >ljude< premjesti mirno i bez sukoba i čini se da su neke od ekskluzivnijih zgrada u Londonu, zgrade koje nisu previše različite od naše, moram reći, stavile te preventivne mjere pred ulaze.« Na to Astrid, Sebastianova žena, dolazi na svoje. Izgleda nekako neodređeno, kao hostesa u igrama iz 70 -ih, odjednom je na nogama, dijeli nam listove papira sa slikom nečega što bi moglo biti sprava za mučenje iz 17. stoljeća: metalni šiljci, pravilno razmaknuti i zavareni u metalnu ploču koja strši na ulazu u zgradu. Soba se pretvara u neugodni muk dok ljudi napeto zure u papir koji im je uručen i pažljivo izbjegavaju kontakt očima s bilo kim oko sebe.

»Preventivne mjere?« pita Marshall ležerno. On je jedini, čini se, dovoljno hrabar da nešto kaže. »Jesu li to šiljci protiv beskućnika zbog kojih su se Londončani nedavno digli na noge?« »Kupujem novine od beskućnika«, iznenada izjavljuje Sebastian. Boja mu se penje u obraze, oči mu se šire, a tijelo mu postaje kruto, spremno braniti se od bilo kakvog i od svih napada. »Razumijem da je teško biti tamo vani po svakojakom vremenu, kad imaš problem s pićem ili drogom i nema nikakve nade da se s toga skineš, ali budimo pošteni, većina tih >ljudi< ne želi pomoć. Žele živjeti vani, gdje mogu piti gdje god žele, uzimati drogu kad god žele i to je u redu. Ja sam liberalan čovjek. Razumijem potrebu da budeš slobodan i živiš bez pravila. Ali zašto to moraju raditi na mojem pragu? Vašem pragu?« Drži svoj komad papira, maše uvjereno s njim. »Meni, na primjer, ne smeta da kažem stvari koje većina vas danas ne može

Balkandownload.org

reći zbog te proklete političke korektnosti. Nešto treba učiniti. A s obzirom na to da nam policija neće pomoći, moramo to napraviti sami. Ovo je samo ideja. Nešto za one koji se brinu za svoje domove, koji žele zaštititi i sačuvati ono što je naše, da razmotre i odvagnu protiv prava tih >ljudi< da budu slobodni i naših prava da živimo u lijepim zgradama.« »Stari, samo sam pitao jesu li to takozvani antibeskućnički šiljci. To je sve«, kaže Marshall. To nije sve, i on to zna. Svi mi to znamo, osim možda Sebastiana koji je spektakularno naškodio samome sebi. Marshallovo je pitanje pokazalo da je Sebastianova prva motivacija zadovoljiti svoju duboku mržnju prema skupini čiju ljudskost želi udaljiti od sebe navodnicima u zraku. Marshall je pokazao drugima u zgradi da, mogu biti zabrinuti zbog beskućnika koji se motaju u blizini njihove zgrade - kao što se beskućnici motaju oko većine zgrada, da budemo pošteni - i da su stanari dobrano u okviru svojih prava ako ih to ljuti i ako zovu policiju da vide što se može

učiniti, ali da složiti se sašiljcima protiv beskućnika znači debelo dovesti u pitanje njihovo suosjećanje i elementarnu ljudskost. »Gledajte, nitko ne treba ništa odlučiti ovog trena«, Sebastian brzo kaže. Pokolebao ga je nedostatak podrške za ono što je rekao - nitko ne kima, nitko nije zapljeskao onome što je rekao. Možda se slažu, ali njegova dreka ih je sve spriječila da pokažu i najmanji tračak slaganja. »Sve što tražim je da razmislite o tome i kažete mi što mislite. Kad donesemo odluku uvijek mogu doznati cijene, tek toliko da znate što ćemo možda, možda, potpisati.« Ponovno ogledavam po sobi, promatram izraze na licima ljudi koje sam

već ranije uočila. Kad sam ih sve obuhvatila, pitam se što bi oni mislili, što bi rekli da odmah ustanem i kažem: »Posljednjih deset godina svog života ja sam bila beskućnica.«

Balkandownload.org

Roni

London, 2016. Zaista bih trebala poći kući, ali ne mogu se pomaknuti. Čini se da je većina zbornica jednaka: rasklimani stolci, obično razmješteni u nekakvu kružnu formaciju što me uvijek podsjeti na grupnu terapiju. Zidovi su neutralni, oglasna ploča zatrpana pričvršćenim komadićima papira raznih veličina i boja, a nastavnici često koračaju naokolo i izgledaju kao da bi im dobro došla cigareta i piće. Kraj je dana, sjedim u stolcu pored hladnjaka i promatram dolaske i odlaske nastavnika koji spadaju ovamo, kojima je u osobnom interesu

sačuvati svoja radna mjesta, koji poznaju i vole djecu, koji su toliko uvučeni u tkivo škole da im se čitavi životi vrte oko nje. Sve se stišava, pa iako sam ja samo zamjena, još se ne moguprisiliti da napustim ovo mjesto. Podučavanje nikada nije bilo moja ideja, iako sam ga zavoljela jer mi je dodijeljena ta uloga.

Coventry, 2000. »Novakinjo Grace, odlučili smo da samostanski život nije za vas«, rekla mi je predstojnica samostana. »Dugo smo se vremena usrdno molili za to i došli smo do zaključka da će vaše vrijeme bolje poslužiti negdje drugdje. U nastavi. Upisat ćemo vas na fakultet u Liverpoolu koji ćete pohađati četiri godine, uz jednu godinu obuke za nastavnicu. Za vas postoji mjesto u samostanu Svjetlo Djevice Marije, koji je pridružen školi, pa ćete tako moći

raditi tamo. Bit će to mnogo posla, jer ćete također učiti za završne zavjete,

Balkandownload.org

ali znam da ćete biti u stanju izaći s tim na kraj. Naše sestre u Svjetlu Djevice Marije raduju se što će vam zaželjeti dobrodošlicu u svoju zajednicu.« Nisam ovo očekivala kad sam sjela u njezin ured. Očekivala sam da će mi reći da možda trebam provesti malo duže vremena na svojim dužnostima, da to nije utrka i da ne trebam biti u stalnoj žurbi. Umjesto toga, u biti su od mene zatražili da odem. »Ali predstojnice, ja volim ovakav život.« »Moguće da volite, novakinjo Grace. Mi vidimo, međutim, da se borite s tišinom samostanskog života.« Nisam bila sigurna što je mislila. Bog je bio u tišini. Ja sam oduvijek tražila tišinu, način da se smirim i zatim izbrišem buku u svojoj glavi. Znala sam u sebi, kad jednom pronađem prostirku tišine, buka koju je tamo stav ilo ono što se događalo otkako sam bila mlada, nestat će i ja ću pronaći Boga. Pridržavanje o šutnji i stalna molitva su oslobađajuća prilika da uživam u tišinipravila svog uma koja je došla krozbili praćenje stroge strukture samostanskog dana. Nisam očekivala bezvoljna područja mira koja sam iskusila kad su mi konačno dopustili da započnem obuku kao novakinja. Sad su mi to oduzeli. »Ja se ne borim s negovorenjem, predstojnice«, rekla sam. »Uopće ne.« Nasmiješila mi se, spokojna i uviđavna; redovito mi se osmjehivala, kao da može zaviriti duboko u moje srce i znati što uistinu mislim kada god progovorim. To je bilo uznemirujuće, kao da je imala moć koju joj je dao Bog da zna istinu o većini stvari. »Tišina nije jednostavno odsutnost govora. Tišina je također i vrijeme za smišljanje i razmišljanje i molitvu, da se osjetite bližom Bogu. Doživljavate li tako tišinu, novakinjo Grace? Ili je tišina za vas sredstvo bijega?« »Osjećam se bližom Bogu kad je tišina«, objasnila sam joj. »Osjećam Njega kad molim, kad radim, kad izvršavam svoje obveze. Ovo je život koji sam odabrala, to je život za mene.«

Balkandownload.org

»Samostanski život nije bijeg, novakinjo Grace. Zbog toga vjerujemo da se borite - niste ovdje samo zbog toga što je jednostavan život nešto čemu ste privrženi - vjerujemo da pokušavate pobjeći, sakriti se«, objasnila je. »Jeste posvećeni, vidimo koliko ste se posvetili Bogu, molitvama za svijet i bili biste izvrsna sestra, ali ne redovnica. Ne kad se skrivate.« »Nisam baš sigurna da ću biti dobra nastavnica«, odgovorila sam. »Nisam sigurna da sam za to stvorena.« »Pokoravanje, novakinjo Grace, jedno je od najvažnijih načela izbora da se život posveti Bogu. Rekla sam vam to nekoliko puta, zar nisam?« »Jeste, predstojnice.« »Novakinjama je vrlo teško razumjeti zašto zahtijevamo pokornost, ali nekako se čini da vi imate osobitih poteškoća u potpunosti je prihvatiti. Znate li zašto?« Zurilaodgovorima, sam u predstojnicu i pitala je li toilitrik NisamBila briljirala u točnim bilo na trik se pitanja napitanje. ona obična. sam nadarena za to da u takvim razgovorima potpuno promašim bit. Također sam posumnjala da je predstojnica, s obzirom na to da mi je rekla da zna da sam se dolaskom ovamo pokušavala sakriti, ispitivala moju posvećenost ovome životu. Znala je jednako kao i ja da nisam netko tko je jednostavno previše puta gledao Moje pjesme, moji snovi (nisam mogla podnijeti pjevanje u tom

filmu, na primjer, što je nekako poricalo cijelu njegovu bit), jer sam više od dvije godine naporno radila da bih bila prihvaćena. Bila sam posvećena, jesam željela biti ovdje i znala sam da ću dospjeti tamo s tišinom, da neću tražiti Boga u tišini - u nekom trenutku, otići ću k Njemu u tišini. »Iz straha«, priznala sam u odgovoru na njezino pitanje o mojim borbama s pokoravanjem. »Jednostavno se bojim vjerovati da je ono što mi je rečeno ono najbolje.«

Balkandownload.org

Predstojnica mi se široko nasmiješila. »Ovo je izvanredan trenutak samouvida i razmišljanja. Znate li zašto ste mogli to pokazati u ovom trenutku?« upitala je. »Zato što sam rekla prvu stvar koja mi je pala na pamet?« odgovorila sam. »Mislim, osim što sam načas pomislila na Mariju iz Moje pjesme, moji

snovi.« Predstojnica mi se ponovno nasmiješila, njezine su usne pokazale savršeno bijele zube. »Suprotno onome što možda vjerujete, ne žel im pokvariti prirodnu razigranost koju imate, novakinjo Grace, samo je usmjeriti. Pokornost u novakinji, u svima nama, stvar je povjerenja. Da bi

imao povjerenja moraš imati vjere. Ja imam vjere u vas da ćete pronaći pravi put na ovom koji je Bog odabrao za vas. Put mora blago skrenuti s onoga za koji ste mislili da ga slijedite, ali vjerujemo da je sljedeći dio puta pravi

za vas.« »Da budem nastavnica?« »Da budete nastavnica«, potvrdila je. Ali što ako ne znaš u što više trebaš vjerovati? Što ako tvoja sposobnost da imaš vjere, da pustiš i jednostavno budeš, ne funkcionira? Očekuje li se da ideš protiv svega što osjećaš kako bi se jednostavno pokorila i vjerovala da će se Božja volja ispuniti? »Da«, rekla je predstojnica. »Jesam li ja to izrekla naglas?« upitala sam. »Vaše lice jest«, reklaopustite je. »Imate vrlo izražajno lice -svi sreća što ne kockate. Novakinjo Grace, se. Radit ćete pogreške, mi radimo pogreške, ali to je stvar odrastanja. Hoćete li biti dobra sestra? Čvrsto vjerujem u to. Hoćete li moći nastaviti dok ne položite konačni zavjet za sedam godina? Nisam sigurna. Ali imam vjere da ćete biti najbolja što možete biti. Vi ste prirodna časna sestra, ako već ne redovnica i kroz to ćete nastavi ponuditi toliko mnogo. Slutim, također, da ćete uvijek pronaći

Balkandownload.org

načina da riješite svoj ponešto liberalan pristup pokornosti, a to ne mora biti negativna stvar.« »Da, predstojnice.« Nisam joj rekla, dok sam ustajala da odem, koliko se bojim napuštanja tišine života iza samostanskih zidova i ponovnog ulaska u svijet gdje je sve bučno, kaotično i podsjeća na ono odakle sam došla.

London, 2016. Bilo je čudno komunicirati s ljudima i biti odjeven poput svih drugih. Osjećala sam se neprikladno odjevenom, blago ranjivom. U vrijeme kad bih se odijevala kao časna sestra u suknju, bluzu i veo, to nikada nisam osjećala kao oklop, kao zaštitnu školjku koja je zaustavljala vanjski svijet od zadiranja u ono što jesam. vidjeli Zbog toga samraspelo se možda nevidljivo. Ljudi me nikad nisujavidjeli, su veo, i neisticala, više odali toga. Mnoge se časne odijevaju prilično ležerno, u današnje vrijeme, neke čak ni ne nose veo, ali ja sam uživala u anonimnosti vela, nenapadne odjeće, načina na koji bi ljudi gledali u mene i zatim pogledali kroz mene, jer nisam bila netko vrijedan spomena.

Muškarac koji se upravo svalio na stolac pored mog ima na sebi mornarsko plavi pulover s V-izrezom i logom na desnoj strani prsa. Crna mu je kosa zalizana unatrag, a hlače su mu od smeđeg kord-samta. Pretpostavljam da je sako od tvida sa zakrpama na laktovima ostavio u

ormariću. Većina se nastavnika odijeva elegantno i moglo bi ih se zamijeniti za uredske službenike, ali ovaj se čovjek retro odijevanjem protivi trendu. »Bok, ja sam Cliff«, kaže. Naginje se na svom sjedalu kako bi ispružio ruku.

»Drago mi je, Cliffe.« Protresem mu ruku. »Ja sam Veronica ili Roni, kako me većina ljudi zove.«

Balkandownload.org

»Kako vam se čini?« pita on. »Dobro je. Još sam samo nekoliko dana ovdje, ali dobro je. Sjajno, zapravo. Kolege su od pomoći, a djeca nisu bila previšenaporna. Što vi predajete?« »Ja sam voditelj aktiva matematičara i mentor desetog razreda.« »Voditelj aktiva matematičara? Razumijem. Zbog toga ste odjeveni kao nastavnik?« kažem mu. Da budem poštena prema njemu, ja se odijevam poput časne sestre - suknja, bluza i vesta na kopčanje - jer je to jedina odjeća koju imam. Iako više ne nosim veći križ preko odjeće, ne mogu se natjerati da ga skinem - bio je dio mene pola života, bila bih ogoljena i ranjiva bez njega.

Drago mi je kad mi se Cliff nasmiješi, pa shvaćam koliko je to neuljudno zvučalo. Koliko je bilo nalik na ujaka Warrena. »Žao mi je, žao mi je«, kažem. »Bilo je to zapravo prilično neuljudno i nepotrebno. Jednostavno sam primijetila da se ne odijevate poput većine ljudi ovdje.« »Ne, ne odijevam se. Ali sve je u redu«, kaže sa smiješkom. »Bila je to samo mala šala.« »Nikako mi se ne sviđa ta riječ.« »Stvarno? Zašto?« »Jednostavno je to način da se ljudi izvuku kad su bili neuljudni. A ja jesam bila neuljudna, premda vas čak ni ne poznajem. Žao mi je.« »Vi ste redovnica, zar ne?« »Nisam više redovnica«, kažem. Slutim da ću to govoriti još dugo vremena.

»Znači li to da možete pristati ako vas pozovem na piće?« Namrštim se. »Pozivate me van, na ono što mladi nazivaju spoj?« odgovaram.

Balkandownload.org

»Da«, kaže s veselim osmijehom i kratkim kimanjem glavom. »Kad god vam paše. Ali čim prije tim bolje, ako nećete dugo biti ovdje.« Nisu me pozvali na spoj... nikad, mislim. Kad sam odlučila postati redovnica, prestala sam piti, prestala sam se drogirati i prestala sam odlaziti u klubove. Zapravo, prestala sam s većinom toga kad sam odlučila, ali to je

bilo samo zato što Nika nije htjela razgovarati sa mnom i ja nisam imala s kim izlaziti. Pokušavala sam se ispričati, a ona bi se ponašala kao da me nema. Bez nje, činilo se da nisam u stanju sama to učiniti. Kad sam jednom pronašla svoj fokus, nisam zamjećivala dečke, muškarce ili išta od toga. Bila sam na svom putovanju i nisam htjela da mi išta drugo zavrti glavom, odvrati pažnju. »Hmmm, to bi bilo lijepo. Ipak vas moram upozoriti da ne pijem.« »To je u redu. Kad bi vam odgovaralo?« Ukazalo mi se mamino lice. Sinoć mi je samodopadno rekla da tata ne voli pastirsku pitu, a usnice su joj se stisnule od bijesa kad ju je krenuo jesti; do trena kad je zatražio repete usta su joj bila pra ktički udubljena.

»Večeras.« »Izvrsno. Ako mi date broj svog mobitela napisat ću vam vrijeme i mjesto.« »Nemam mobitel«, kažem. »Nije vam trebao u samostanu?« »Ne, druge su sestre imale mobitele, ali ja nisam osjetila potrebu. Vidjela sam pab na glavnoj ulici, The Forbidden Grapes, ili tako nekako?

Živim preko puta u Chiselwicku, pa bismo se tamo mogli naći u osam, tako da imam vremena otići kući i presvući se.« »Zvuči sjajno. U osam se sastajmo... S ovakvim smislom za rimu ne biste pomislili da sam nastavnik matematike, zar ne?«

Balkandownload.org

»Ne, ne, ne bih. Bolje je da krenem ako se želim vratiti na vrijeme. Vidimo se poslije, u osam.« »Da, vidimo se.«

Balkandownload.org

Nika

Birmingham, 2004. Pažljivo, umotala sam glatki komad sapuna u malu čistu vrećicu za sendvič i stavila ga natrag u zjapeću rupu velike čiste vrećice za sendvič na umivaoniku zahoda u birminghamskoj knjižnici. Sljedeće sam pažljivo umotala vlažno plavo rublje u drugu vrećicu za sendvič i stavila je pokraj sapuna. Nadajmo se da ću kasnije imati priliku osušiti rublje, da ne postane ljigavo i pljesnivo, ali za sada sam ga morala držati u plastičnoj vrećici tako da druge stvari u torbi ostanu čim suše. Osjetila sam se malo bolje sada kada sam imala priliku oprati zube i

umiti se, promijeniti donje rublje i općenito »osvježiti se« nakon još jedne noći provedene u lutanju ulicama. Kad sam izašla iz autobusa, slijedila sam gomilu koliko god sam mogla, pretpostavljajući da su se uputili prema središtu grada. Prešla sam kanal i stala promatrati kako vodeni tok nestaje u oba smjera. Slično vlakovima na stanici Victoria, voljela sam promatrati rijeke i kanale, mora i oceane. Voljela sam ideju da približavaju ljude i odnose ih daleko.

Nastavila sam dalje, brzo sam hodala kako bih pokušala uhvatiti korak s ljudima koji su izašli iz autobusa. Broj im se smanjivao, ljudi su se granali u različitim smjerovima, upućivali se negdje gdje su trebali biti, nalazili se s ljudima s kojima su se trebali naći, držali se plana koji su imali kad su ušli u autobus. Moj je plan bio napustiti London prije nego što me Todd pronađe i to je bilo to.

Kad sam prvi put pobjegla od kuće to sam planirala detaljno i znala sam kamo otići. Gotovo dvije godine štedjela sam vrlo uporno, štedjela svaki pojedini peni koji sam zaradila. Do škole sam hodala umjesto da kupim autobusnu kartu, prije škole sam dostavljala novine, vikendom sam radila

Balkandownload.org

mnoge smjene u kafićima, onih večeri kad nisam imala baletnu školu ili individualne satove radila sam u samoposluzi. Bila sam organizirana, usredotočena samo na bijeg. Ovaj put nisam imala plan, nisam imala pojma gdje sam. Izabrala sam Birmingham jer je bio veliki grad, a cijelo vrijeme koje sam bila s Toddom

nismo tamo otišli nijednom. Bili smo u Brightonu, Liverpoolu, Leedsu,

Manchesteru, Glasgowu, Aberdeenu, Yorku, boravili smo tamo i tamo izlazili s prijateljima. Ali Birmingham, kroz njega smo samo prolazili, tako da sam znala da tamo trebam otići. Bilo je manje vjerojatno da Todd ondje poznaje ljude i bilo je manje vjerojatno da ću naletjeti na nekoga tko poznaje ijedno od nas. Tome sam se u svakom slučaju nadala.

Kad sam se zatekla u središtu grada Birminghama i svi ljudi s autobusne stanice se raspršili, malo sam lunjala naokolo, pokušavajući spoznati područje, pokušavajući prostorno shvatiti prirodne karakteristike zemlje koje su ulice uske i nezgodne, koje su popločene kamenom, u kojima su lijepe stare zgrade koje se uzdižu u nebo poput nježnih divova, štiteći grad. Nisam imala pojma kuda idem, ali sam išla. Dok sam hodala, nebo je zamijenilo svoju plavu boju crnom kako se noć približavala i vidjela sam sve više i više ranije nevidljivih ljudi. U ulaznim vežama zgrada, u vežamatrgovina, pokraj bankomata, u parku ili u njegovoj blizini. Hodala sam i promatrala, znala sam da moram ostati budna, otkriti gdje je što, vidjeti kakav je grad prije nego se zateknem negdje gdje ću i ostati. Gdje su sve žene? upitala sam se više puta dok sam i dalje budno hodala centrom Birminghama. Zašto ne vidim nijednu ženu da spava na ulici? Je li za njih

previše opasno ovdje? Ili su radile ono što sam ja morala raditi: procjenjivale što je pogubnije - spavati na ulici ili spavati u krevetu s muškarcem za kojeg se smatra da ga voliš? Dio mene znao je da sam smiješna kad tako mislim o Toddu; konačno, nije mogao ništa učiniti. Pa ipak, veći dio mene bojao ga se. Bojao se onoga u što je mogao uvjeriti druge. Iz iskustva sam znala da ti čak ni najbliži ljudi ne bi nužno povjerovali kad bi zatražio pomoć, pa zašto bi mi onda vjerovala

Balkandownload.org

policija? I ozbiljno, što

ću reći da mi je učinio a zbog čega trebam njihovu zaštitu? Da mi je kupio odjeću koju je htio da nosim? Da je plaćao da me posvuda voze? Da me dao snimati? Da je kontrolirao koliko sam potrošila njegovog novca? Da mi je otežavao da dobijem posao ili imam prijatelje? Jedina stvar koju bi mogli ozbiljno shvatiti, a na njega bi mogla baci da se redovito sa mnommene. neovisno o tome li ja titološe ili ne.svjetlo Čak i je tada, znala sam daseksao bi okrivljavali Ne bi to oniželim jasno rekli, ali bi mi njihova pitanja rekla da okrivljuju mene, da me smatraju odgovornijom za ono što je učinio nego njega. Ne bi oni to izravno rekli, ali bilo bi pitanja: »Zašto niste otišli?« »Ako je bilo tako grozno, s novcem,

odjećom, skupim članstvom u teretani, uslugom automobila i boravkom u luksuznim hotelima, zašto niste samo otišli?« Kako objasniti ljudima koji se bave samo zakonitim i nezakonitim

stvarima, ljudima koji nemaju pojma kako je bilo živjeti s njim, da nisam znala kako otići? Da sam se bojala otići. Da me toliko uvjerio da je sve moja sebe i da da promijenim bi ga to spriječilo da sa mnom postupa ima kakonačina je postupao. U očima zakona, sve što je učinio bilo je da mi osigura lijep, lagan život i quid pro quo, trebao bi dobiti nešto zauzvrat - čak i ako je to »nešto« seks koji nisam željela, seks koji je lomio male dijelove moje duše svaki put kad je bio iznuđen. odgovornost, da sam i dalje mislila da

Tko bi to razumio?

I tko bi razumio ako kažem da sam posljednju godinu ili tako nekako u primozgu imala neugodan osjećaj, neoblikovan dojam da će me Todd ubiti. Ako ipak to kažem policiji - bilo kome - nasmijat će mi se u lice i reći mi da sam šašava. Ali po tome kolikoizvrnuti je naporno radio koje da moj učiniučiniti krajnjeu malim, po tome kako je uspio promjene je život on trebao promjene koje sam ja morala napraviti, po tome kako je bio u stanju

kontrolirati što sam učinila i koga sam vidjela, a da nikada nije vikao na mene ili me udario, mislila sam da će me uništiti prije nego što će dopustiti da ga ostavim. Taj osjećaj, da sam u opasnosti, smjestio mi se u primozgu poput zadovoljne mačke smještene na vuneni sag pokraj praskave

Balkandownload.org

vatre. Bio je tamo, uglavnom spavajući i uglavnom neometan, ali su vatru stalno potpirivale stvari koje je Todd radio, njegova tiha mala nasilja protiv mene i mačka bi se prenula, protegnula bi se i vrebala k ratko vrijeme kako bi me podsjetila koliko je moja situacija nesigurna.

Nakon pranja, sjedila sam u glavnom dijelu knjižnice pred računalom. Pokušavala sam pronaći skloništa za beskućnike, negdje gdje mogu prespavati noć pa da budem u stanju potražiti posao tijekom dana. Bila sam tako umorna, noge su mi bile bolne od beskonačnog hodanja. Nisam imala pojma gdje je išta, iako sam bila kupila vodič i od A-Z i posljednjih sam nekoliko sati toliko daleko hodala.

Knjižnica je bila topla, puna knjiga, zbog čega sam se iz nekog razloga osjećala sigurnom, a bio je tu i glazbeni odsjek gdje sam mogla otići poslušati glazbu, kad jednom ovo obavim. Nadala sam se da ću moći pronaći miran kut, možda uspjeti odspavati jedan sat.Nitko mi ovdje ne bi dodijavao. A zatim, naći sklonište za noć, tek da budem negdje gdje neću morati platiti. Novac koji sam imala neće potrajati jako dugo - morala sam biti vrlo, vrlo pažljiva s njim. Bilo je nekoliko skloništa, ali nigdje nije bilo posve jasno rečeno kako dođeš do njih, možeš li se samo pojaviti, jesu li zatvorena tijekom dana, imaju li tuševe. Trebao mi je tuš: pranje u prizemlju bilo je osvježavajuće, ali nedovoljno. Tijelo mi je vapilo za propisnim pranjem. Tko je mogao znati da sam trebala cijeniti svako tuširanje koje sam imala, osobito ono koje sam mogla programirati prema vlastitim temperaturnim zahtjevima, jer jednom neću znati kad će biti sljedeće tuširanje? U bilježnici koju sam kupila kad i

Budem li sapun, zubnu olovkunekoliko zabilježila spavala noćas,pastu čak ii samo sati,sam moćiadrese ću se skloništa. ustati rano ujutro, zgrabiti lokalne novine, prošetati po kioscima, vidjeti ima li slobodnih radnih mjesta, vidjeti postoji li način da si priuštim stanovanje s cimerima. Raspitala sam se u B&B-jevima: jedna bi noć pojela dobru komadinu mog novca. Ispod popisa skloništa u svojoj sam bilježnici popisala hostele za mlade. I ovdje je novac bio upitan, ali nije bilo tako skupo kao u B&B-

Balkandownload.org

jevima, i mogla bih se istuširati, reorganizirati. Možda naći kojeg prijatelja. Toddu je bilo stalo do toga da nemam prijatelja, pa mi je možda to potrebno. Bila sam oprezna s ljudima u prošlosti; možda bih im trebala početi vjerovati.

Kad sam završila s računalom ustala sam i otišla niz golemu, crvenim uputivši se prema jednoj od gornjih razina. Bila sam sigurna da ću na gornjem katu pronaći mjesto za sjedenje u miru. Prostor je bio toliko velik, nitko neće primijetiti da se malo motam sagom prekrivenu stazu pokraj pulta, naokolo.

»Draga, draga, vrijeme je za polazak.« Ženski glas koji me pokušavao probuditi bio je ljubazan, pjevan i s jakim birminghamskim naglaskom. Uspravila sam se, iznenada, svjesna da sam zaspala na javnom mjestu. Najprije sam provjerila torbu, uljuljkanu pod mojom rukom poput bebe.

Ništa nije bilo pomaknuto, pomislila sam. Moj je novac bio siguran. »Oprostite«, rekla sam joj. Ustala sam i odmah bila viša od nje. Bila je krhka, sitna žena - zahvaljujući crnom hidžabu koji je nosila izložen je bio samo oval njezina prijateljskog ali zabrinutog lica. »Oprostite«, ponovno sam rekla.

»Ne, u redu je, draga.« Rekla je. »Žao mi je što sam vas morala probuditi. Knjižnica se zatvara, dakle, morate poći.« »Hvala vam, oprostite.« Već se zatvara? Očigledno se nisam probudila nakon jednog sata kako sam planirala; sad je vjerojatno prekasno za

nalaženje hostela za mlade ili skloništa. »Imate li kuda otići?« upitala je. Glas joj je bio ljubazan, blag, kao da pokušava ne prestrašiti me. Zar je to tako očito? Beskućnica sam dva dana, samo jedan od njih u ovom gradu - zar se tako brzo vidi da nemam fiksno boravište? Ili me odalo spavanje u knjižnici? Ili sam... užasna li užasa, zaudarala? Jesu li dva dana

Balkandownload.org

bez tuša dokazivala da nemam kuda otići? Brzo sam stisnula ruke kako bih zatvorila pazuha.

»Hmmm, ja sam, da tako kažem, nova u gradu«, rekla sam pogledavši njenu pločicu s imenom: »Nikki B«, pisalo je. Ime odkojeg sam pobjegla. Prva osoba koja me primijetila, vidjela u Brightonu bila je Nikki, ali ona je bila stvarna.

»Znate, možda sam se zaletjela, ali nedaleko odavde ima nekoliko centara. Tamo možete otići tijekom dana, dobiti čaj ili kavu, nekoliko puta tjedno imaju toplu hranu i često možete sjesti ili spavati ako trebate. Također vam pomažu s CV-ima i u nalaženju posla ako želite. Možda ne trebate takvo mjesto, ali ako trebate, dolje ima nekoliko letaka koje možete pokupiti na izlazu.« dnevnih

Nasmiješila mi se, a ja sam joj se poželjela baciti u zagrljaj. Zaplakati i reći joj hvala, zajecati i reći joj da mi toliko znači činjenica što je progovorila sa mnom, štoponovno me zamijetila, uistinu vidjela sambih ljudsko Nestala sam s Toddom, sam morala nestati da kako bila biće. sigurna da sam pobjegla od njega, ali to se nije činilo takvom patnjom ako su me dragi ljudi vidjeli i razgovarali sa mnom.

»Hvala«, rekla sam mirno. »Međutim možete se vratiti ovamo kada god hoćete«, rekla je. »Knjižnica je za svakoga. Nitko vas neće izbaciti samo zato što ste ovdje.« »Hvala vam«, rekla sam joj ponovno. Zapravo promrmljala. Vjerojatno bih zaplakala da sam rekla išta drugo. »Nema na čemu. Kažem, dobro došli opet u bilo koje vrijeme.« Na vratima, a morala je upotrijebiti ključ za otvaranje da me pusti van, rekla mi je da mi želi sreću sa svime i da se nada da će me ponovno vidjeti. Zatim me upitala za ime.

»Moje ime?« odgovorila sam. »Grace. Grace Carter.«

Balkandownload.org

»Žao mi je, bez osobne iskaznice ne mogu vas pustiti da boravite ovdje«, rekla je gospođa za pultom posljednjeg hostela za mlade u kojem sam pokušala. »Ali nemam je«, molila sam je. »Sve sam izgubila.« Žena je imala loše napravljenu kovrčavu trajnu, a na licu joj je bio namješten stalan podrugljivi osmijeh. Zapravo, vjerojatno nije, ali činilo se da se mi se podrugljivo smije. Htjela sam si osigurati noć bez neprestanog hodanja. Stvarali su mi se žuljevi, čarape su mi trljale rubove nožnih prstiju. Samo sam htjela spavati preko noći. To bi koštalo nešto malo moga novca, ali nisam marila. Stvarna Nikki u knjižnici dala mi je nadu. Zbog razgovora s njom, zbog toga što me vidjela, shvatila sam da bih možda mogla pokušati činiti stvari normalnim putem, možda bi to upalilo. To je bilo fantaziranje, kako se ispostavilo, jer ovo je bilo već treće mjesto gdje su me odbili zato rekla što sam nisam papire da dokažem tko sam. »Platit ću unaprijed«, joj.imala »Ostaviti polog?« »Žao mi je, ne mogu. To nije vrijedno mog posla. Žao mi je.« Uzdahnula sam, cijelo moje tijelo iznenada je teško i umorno. Klonulo. Koristila sam tu riječ ranije, ali je nikada nisam valjano osjetila. Nikada do tada. »Samo želim noćas negdje spavati«, rekla sam si. Izrekla sam to glasno tako da mogu čuti zvuči li to komično ili toliko čudnovato da se ne bih trebala ni nadati da bi mi se želja mogla ispuniti. »Znam.« Cijelo ženino ponašanje malo se smekšalo. »Ipak vas ne mogu pustiti unutra bez osobnog dokumenta. Zar uistinu nemate

ništa? Čak ni karticu za bankomat?« Odmahnula sam glavom. Nisam imala ništa. Kreditne kartice, gotovinske kartice i ključ od Toddova stana bili su u mom skupom, dizajnerskom novčaniku, ostavljenom u onoj ludnici na londonskoj Victoriji prije nego što sam se ukrca la u autobus. Ipak, ovo je

Balkandownload.org

bio podsjetnik da ništa ne mogu dobiti bez osobne iskaznice. Otkrit ću da je teško išta učiniti bez prave potvrde da sam sada Grace Carter. Mnogo ljudi nije znalo moje pravo ime, Veronika Harper, ali nisam mogla biti sigurna tko me traži, koji će sve sustavi biti uzbunjeni pokušam li se poslužiti tim imenom. Bilo bi to samo na nekoliko mjeseci, dok Toddu

neću otkriti sve o njemu, dok ne pronađe nekog drugog da počne sve ispočetka, ali to će biti teških nekoliko mjeseci ne bi dosadilo i dok ne bi shvatio da ako mi treba osobna iskaznica.

»Gledajte, jedina stvar koju vam mogu predložiti je da se vratite kad dobijete valjanu osobnu? Dobro?« »Da, da, naravno«, rekla sam. »Naravno.« Bilo je krasno nazivati samu sebe Grace Carter, ali ako to nisam mogla

dokazati, to nije značilo ništa, zar ne? Ovdje nikada nije bilo tiho. Bilo je mračno, ne crno kao ugljen, ali dovoljno mračno za spavanje, dovoljno mračno da moraš čekati da ti se oči prilagode svaki put kad ih otvoriš, tako da možeš razabrati koji su oblici ljudski, a koji oblici nisu. Bio je mrak, ali ne tišina. Ljudi su kašljali, ljudi su gunđali, hrkali, pomicali se na škripavim krevetima, govorili u snu. Zrak je bio težak od disanja dvadesetak usnulih ljudi, sklupčanih ili ispružen ih na sklopivim krevetima razmaknutih međusobno manje od metra. Čovjek u ovo za beskućnike rado primio, rekaokoji mi me je daupisao te noći nemasklonište drugih žena, tako da menije nijeme mogao staviti blizu drugih ženskih. Tada sam već bila toliko umorna, iscrpljenost mi je toliko snažno prožimala svaki dio tijela da sam samo htjela hodati naokolo u sićušnim krugovima da zaustavim umor. »Ne smeta me«, rekla sam mu. Ono što sam mislila je, naravno, da ne marim. Nisam tamo bila zbog socijaliziranja, da nađem novu najbolju frendicu; tada sam samo

Balkandownload.org

trebala negdje sjesti za nekoliko sati.

i razmisliti, leći i spavati, da me ne ometaju i ne izbace

Ovo je utočište bilo u staroj zgradi, nedaleko mjesta gdje sam zastala gledati kanal. Izgledalo je kao nekadašnja vjerska zgrada s prostranim oslikanim prozorima, ali vanjski izgled uopće nije bio nalik crkvi. Obje strane zgrade bile su opkoljene drugim zgradama koje su se obnavljale, obje su bile prekrivene skelama i panoima za plakate što je bilo upadljivo poput aparatića na zubima tinejdžera.

Ovo mjesto nije bilo tako loše. Bilo je u redu, zapravo. Bilo je čisto, činilo se da nitko nikome ne dodijava, bilo je na zatvorenom i sigurno od hladnoće i dobila sam deku za pokriti se. Legla sam potpuno odjevena, s jaknom na sebi, s dekom preko toga, s mekanom kožom moje kvrgave, neravne naprtnjače pod glavom umjesto jastuka. Bila bih gotova da izgubim svoju naprtnjaču, pa sam je morala držati blizu. od sveg tog umora sada nisam sam ležalaOčigledno budna otvorenih očiju, osluškivala sammogla nikadazaspati. -sasvim-Sada zamiruću tišinu i pokušavala smisliti što da dalje radim. Sutra ću provjeriti ono što je knjižničarka Nikki rekla o dnevnim centrima. Sviđala mi se pomisao na ispijanje obilnih količina kave i traženjem posla. Nisam bila kvalificirana za mnogo toga: otkad sam otišla od kuće radila sam kao pomoćna scenska radnica u kazalištu i konobarila, a onda sam postala zloglasna djevojka muškarca koji je udarao loptu po terenu. Nije neki materijal za CV. Ipak sam mogla. Znala sam da mogu. Samo mi je trebala prilika. Samo

sam trebala sresti pravu osobu, čuti za pravi posao i imala bih priliku početi iznova. Trebala mi je prilika, znala sam to. Trebala mi je prilika da sve preokrenem. Zatvorila sam oči i držala ih zatvorenima. Zvukovi oko mene polako su se, poput niti na kolovratu, pretvarali u

melodiju, u kulisu koja je bila neobična ali čudno umirujuća pa sam se prepustila i utonula u san.

Balkandownload.org

žuljevita i tvrda - spustila čvrsto na moja usta, zatvarajući ulaz zraku. Oči su mi se odmah otvorile, pluća proširila kako bi pokušala uvući zrak, ali bilo je beskorisno. Druga ruka, koja je gurala deku ustranu, skidala mi je jaknu. Pa težina na meni, težina koja me prikliještila, pritišćući me na krevet. Nisam mogla vidjeti lice, ne u mraku, ne zbog načina Iznenada se ruka -

na koji gaćicama; me pritiskao, aliprsti, je druga ruka bila mojoj su odjeći, u trapericama, mojim grubi nazupčani noktiu grebli u mene. Borila sam se, ali ruka na mojim ustima, težina na tijelu, učinili su to nemogućim. Znala sam što će se dogoditi. Zvukovi sobe bili su isti kao i prije, sve normalno, svi zvukovi koje biste očekivali od toliko ljudi koji spavaju u istoj prostoriji,

a to će se dogoditi. Okružena sam tolikim ljudima, a to će mi se dogoditi. Njegovo disanje, glasno i teško, ispunilo mi je uši, a nitko ga drugi nije čuo, nitko drugi nije mogao čuti zvuk njega koji prstima provaljuje u mene, niti zvuk moje očajničke borbe, niti tihi zvuk mojeg »ne« povikanog u njegovu ruku.

»Silazi s nje, gade!« rekao je glas u mraku i osjetila sam da je težina zbačena s mene prije nego što sam čula da glasno pada na pod. Bila sam na nogama prije nego što je napadač mogao reagirati. Naglo sam podigla naprtnjaču, držala je uz tijelo kao zaštitu, zatim sam podigla jaknu, zgr abila i nju. Bilo je teško vidjeti u mraku; oblik muškarca koji je bio na meni zadržao se na podu, kvrgava, gotovo zavojita planina. Pomalo se zanjihao - možda se ozlijedio kad je pao, iako pad i nije bio s neke visine. Činilo se da ostali oko nas proizvode zvukove buđenja. »Hajde, bolje da nestanemo odavde«, rekao je čovjek koji me spasio. »Upravo sam ga udario u glavu. Kad malo dođe sebi, bit će ljut.« Nisam ni uspjela protestirati ili reagirati kako spada, zgrabio mi je ruku i počeo me izvoditi iz prostorije, krivudajući brzo oko kreveta. Ne osvrćući se, napustili smo zgradu i malo potrčali niz put dok nismo zašli za ugao i sklonili se s pogleda, bacajući se u tobožnje sklonište načinjeno od skela na susjednoj zgradi.

Balkandownload.org

Priljubili smo se uza zid, pokušavajući se prikriti u sjenkama u slučaju da čovjek krene za nama. Bilo je smiješno, doista, posebice zato što smo oboje glasno disali, tijela su nam se tresla umjesto da se stišaju i smire kako bismo se zaista stopili s mrakom. Kad se ništa nije dogodilo, nije bilo vike ni glasnih bijesnih koraka koji jure niz ulicu, prestali smo se držati zida i opustili se. Vjetar je što kovitlao oko gotovo nas, klopoćući tonska pratnja onome se upravo dogodilo.po Štoskelama, se upravosablasna gotovo dogodilo. Noge su mi popustile na samu pomisao o tome i bila sam na tlu, stiskala

sam torbu i jaknu, tresući se. »Htio me...« Čak nisam mogla ni izreći tu riječ. Nikada nisam mogla reći tu riječ. Svaki put kad sam vidjela tu riječ odvodila me na drugo mjesto, u drugo vrijeme, u drugi užas koji sam pokušavala zaboraviti. »Htio me...« Zašto? Zašto? Zagnjurila sam lice u jaknu i naprtnjaču, pravi užas cijele situacije sručio se na mene. »Žao mi je zbog toga, kompa.« Rekao je čovjek pokraj mene. »On je gad.« »Zašto mene?« pitala sam se glasno. Čovjek pokraj mene nije mi mogao dati odgovor, očigledno. Zapravo, nisam ga čak ni poznavala. Mogao je biti jednako loš kao i čovjek u skloništu; mogao je biti i gori. Možda su radili zajedno da žene izmame na osamu, daleko od svake mogućnosti pomoći. Brzo sam se uspravila, osovivši se na noge dok sam se odmicala od njega, provjeravajući cijelo vrijeme iza sebe u slučaju da netko namjerava skočiti na mene odostraga. Nisam poznavala ovo mjesto dovoljno dobro da bih znala kuda otrčati i pobjeći. Bih li bila dovoljno brza? Bi li moje umorne noge bile u stanju nositi me dovoljno brzo i dovoljno daleko?

»Ma ne, ne, ne radim s njim«, rekao je čovjek kad je vidio što radim. »Ne bih napravio ništa takvo. On je samo gad. Svaki put kad je žena tu on to pokušava. Pokušavali smo ga prognati, ali su rekli da oni tu ništa ne mogu, svi su dobrodošli i nitko ga nikada nije optužio. Svaki put se to tako događalo. Uvijek jedan od nas pazi na djevojke - noćas sam to bio ja.« Zurio je u mene svojim iskrenim licem. »Pasalo mi je opaliti ga čizmom u glavu.«

Balkandownload.org

Čovjek je bio samo neznatno viši od mene, žilave građe, mnogi slojevi odjeće visjeli su s njega. Izgledao je musavo; ne zamazano, tek pomalo prljavo, odjeće sive od gradskog života, cipela pohabanih i iznenađujuće čistih, ali požutjelih prstiju koji su virili iz rukavica bez prstiju. »Tek ste stigli?« upitao je. Nije pokušavao zatvoriti prazninu među nama, činilo se da zna da mi treba prostora. Svidjelo mi se to. To je ukazivalo na nešto malo obzirnosti i razumijevanja. »Valjda«, rekla sam. »Želite li da vas malo provedem okolo?« upitao je. »Usred je noći.« »Sve najbolje stvari događaju se usred noći«, rekao je. Zatim se zaustavio. »Znate što mislim, oprostite. To je bilo nepromišljeno.« Nije imao birminghamski naglasak, bilo je to više londonsko narječje, možda pomalo iizranjao narječjeizjužnog Londona. Bilo ga je teško smjestiti jer je i dalje uranjao i različitih područja Londona. »Niste vi krivi«, rekla sam. »Samo sam htjela negdje spavati. Jednu noć sna, to je sve.« »Teško je za djevojke na ulicama, neću vam lagati... Kako se zovete?« »Grace.« Ovaj put je bilo lakše- oslobodilo se s mog jezika kao da me ljudi tako zovu cijelog života. Grace, moje srednje ime. Carter, mamino djevojačko prezime. »Ja sam Reese. No dobro, tako ja zovem samog sebe, to nije moje pravo ime. Nitko ne zna moje pravo ime, čak ni ja, mislim. Toliko sam ga puta promijenio da odgovara svakoj situaciji. Sada sam već tri godine Reese. Vidio sam ga jednom na filmu. Svidjelo mi se, koristio sam ga .« Zaustavio se udahnuti. »Što sam ono govorio? Oh, da, za djevojke je teško vani na ulicama. Ova miješana noćna skloništa nisu tako sigurna, a nema skloništa samo za žene. Najbolji način da se malo odspava je da se sakrije. Nađe

Balkandownload.org

se neko skrovito mjesto i tu se spava. Tu su sve djevojke. Spavaju vani, ali

se noću skrivaju. To je najbolji način.« Morat ću to učiniti, to sam tada shvatila. Morat ću spavati na ulicama, na tlu, dok ne nađem načina da zaradim novac. Ljudi hodaju tim ulicama u prljavim cipelama. Psi se olakšavaju na ulici, mokre po zidovima. Ulice,

pločnici, tlo za koje sam uvijek mislila da je prljavo i odvratno, moja su jedina opcija - osim ako želim otići natrag Toddu ili vratiti se roditeljima. »Nije tako loše, znaš?« rekao je Reese. Vjerojatno je shvatio o čemu razmišljam. Da će nužda morati potući odvratnost. »Ovdje ima nekoliko pravih gadova, ali znaš, uglavnom pazimo jedni na druge kad možemo.« Kimnuo je prije nego što je podigao svoju nekoć zelenu vreću za spavanje na ramena. »Mogu te odvesti do kafića koji je otvoren dvadeset četiri sata ako želiš? Vlasnik je vrlo pouzdan, nema ništa protiv da mnogo dolazimo i odlazimo sve dok ne ismijavamo nikoga. Nema dilanja u prostorijama ili takvih sranja.«

»To zvuči dobro«, rekla sam. »Dođi onda, Grace«, rekao je. »A sutra, kad se normalci probude, saznat ću sve o dobivanju osobne. Slika iz vozačke bi trebala poslužiti.« »Kako to misliš?« »Vidjet ćeš, Grace, stara moja, vidjet ćeš.« Bila sam u krivu ranije kad sam mislila da nisam otišla u sklonište sprijateljiti se: te sam noći upoznala jednog od svojih najboljih prijatelja.

Balkandownload.org

Roni

London, 2016. Nisam sigurna kako se odjenuti za spoj. Nije da baš imam mnogo odjeće na biranje. Posjetila sam lokalni dobrotvorni dućan i pronašla si nekoliko ne baš staromodnih haljina, nešto ravnih, udobnih cipela. Morala sam, ipak, raspravljati sama sa sobom o njima. Nisam bila sigurna jesu li vrijedne

trošenja ograničenog novca, niti hoće li mi odgovarati. U tom mi je trenutku jako nedostajala mama. Majka koju imam nije majka iz moje mašte. Majka u mojoj glavi pošla bi sa mnom u kupovinu, rekla mi što mi dobro stoji, a što jednostavno trebam vratiti na vješalicu i brzo otići. Stojim ispred zrcala u hodniku, pažljivo se pregledavam. Izabrala sam sako s tankim prugama, jednu od svojih uobičajenih bluza i traperice. Nisam

sigurna izgledam li u trapericama kao redovnica ili ne. Lanac moga raspela vidljiv mi je oko vrata, ali je križ zapravo ispod gornjeg gumba bijele bluze. Jedini drugi nakit pozlaćeni je sat koji su mi roditelji dali za osamnaesti rođendan. Ostavila sam ga doma jer nam je u prvom samostanu u koji sam ušla bilo dopušteno samo najnužnije. Bio je jedna od prvih stvari koju

sam stavila kad sam došla kući. Ponovno zurim u sebe: moja smeđa kosa pomalo je dosadna, ali ne može se puno učiniti s frizurom kakva je moja. Nije bilo neophodno ošišati kosu na kratko, ali htjela sam da bude kratka i lako se održava. Pretpostavljam da bih je mogla pustiti da naraste. »Sad izlazim«, kažem mami koja sjedi u dnevnoj sobi s čipkom na krilu, na TV-u je jedan od njezinih kvizova. »Mislim da se neću vratiti prekasno. Pozdravi tatu.« Mama je otvoreno zaprepaštena: igla joj strši uspravno iz platna, naočale joj skliznu na vrh nosa. To je njezina verzija grebanja po ploči kad nepoznati uđu u pab. »Izlaziš? A što je s večerom?«

Balkandownload.org

»Vjerojatno ću pojesti nešto vani«, kažem. »Ne kuhaš večeras?« mama pita, jasno zgranuta. »Oprosti, nisam shvatila da to želiš od mene. Nisi bila baš oduševljena što kuham, pa nisam mislila da će ti biti stalo.« »Jednostavno, nisam bila najzadovoljnija neredom koji si ostavila za sobom.« Nisam voljela nazivati svoju majku lažljivicom, ali: »Lažljivica!« Perem dok kuham - urođeno mi je da provjerim da je do trena kad se sjeda za stol sve kao netaknuto, gotovo gdje god sam ikada živjela. »Pa, večeras barem nećeš morati čistiti za mnom«, nudim kompromis da olakšam njezino ogorčenje. »Doista, trebala si mi reći da nećeš učiniti ono na što si se obvezala. Ja bih se drugačije dogovorila. Nisam znala da su te u onom tvom samostanu naučili da ne poštuješ svoje obveze. Vrlo sam razočarana, da budem iskrena. Vrlo razočarana.« »Izgledaš lijepo, ljubavi«, kaže tata, dolazeći iza mene. Maknem se da ga propustim i promatram ga kako se smješta u dinamiku sobe. Njegova je stolica bliže prozoru od mamine i izgleda udobnije. »Hvala, tata.« »Ideš van?« »Da. Vidi, žao mi je što nisam napravila večeru. Nisam shvatila da će to izazvati toliko problema. Stvar je u tome da nemam broj telefona osobe s kojom se sastajem, tako da ne mogu nazvati i otkazati.«

»Otkazati? Ne budi smiješna. Nismo očekivali večeru, zar ne, Margaret?« kaže tata. Teško sjeda natraške, podiže svoje novine s naslonjača i otvara ih. »Samo bi bilo lijepo znati kad Veronica neće biti kući za večeru i neće kuhati kao što je planirano.«

Balkandownload.org

»Je li to tebe nešto udarilo po glavi?« Tata pita mamu. Drži novine od lica, koje je naborano od zbunjenosti. »Otkad je to bio plan da Veronica kuha? Bilo je lijepo od nje što to radi ovih prošlih nekoliko tjedana, ali ti si ta koja obično ne puštaš nikoga u kuhinju. Ako samo pokušam zakuhati vodu za paštu, ti me tjeraš van.« Tata ponovno protrese novine mrko pogledavši majku. »Hajde, Veronica, ugodnu večer.« »Hvala, tata. Hvala, mama«, kažem. Ne bih se trebala smijati, ali kad sam izašla iz kuće nisam si mogla pomoći a da se malo ne zahihoćem. »Je li to tebe nešto udarilo po glavi?« Od toga sam se poželjela smijati, smijati i smijati.

The Forbidden Grape je mračan pab, osvjetljenje je namješteno na

»intimno«. Shvatila sam svoju pogrešku u trenutku kad sam ušla. Cliff će svašta pomisliti, kažem si.

Može misliti štogod želi - to ne znači da će od mene išta dobiti,

odgovorim si.

komad hodanja od roditeljske kuće. Odabirem stol u blizini šanka, a zatim odlučim da bi separe otraga mogao biti bolji. Onda se pitam kakvu bi poruku to moglo odaslati. Ne želim da Cliff misli da je ovo išta više od pića ili dva. Nikada nisam bila na pravom spoju i, ako mu to postane očitim, što vjerojatno hoće, ne želim da to iskoristi. Ili da misli da će to iskoristiti. Naginjanje i ljubljenje bez mog pristanka svakako bi se shvatilo kao iskorištavanje. Mnogo je vjerojatnije, Uranila sam jer je pab dobar

dogoditiseuklima ipak, da će se toPrilično separeu. Izvučem se van za stol u blizini šanka. i trošan je; stolci bezi vratim naslonanatrag nisu mnogo bolji. Ovdje se osjećam izloženom, kao da pokušavam reći »PRIMIJETITE ME«. Pomičem se za stol u blizini zahoda, ali preblizu je zahodima i tu se svaki put kad se vrata otvore osjeti dašak osebujnog sredstva za čišćenje, a osim toga stol je prevelik za dvoje. Pomaknem se na drugu stranu šanka, blizu izlaza u pivski vrt. Dim iz pušačkog dijela dolazi natrag unutra.

Balkandownload.org

Krenem se opet premjestiti kad uočim Cliffa kako dolazi. Prilično je zgodan izvan škole. Nije mnogo viši od mene, a kosa mu je ljepša kad nije zalizana unatrag, ima naočale koje kao da su napravljene da naglase strukturu kostiju i više nije odjeven kao nastavnik: traperice, b ijela košulja i sako sa sitnim prugicama. Ne. Nije odjeven kao nastavnik - odjeven je kao ja. Ajme, kakva sramota!

»Bok«, kaže i malko pocrveni; očigledno je naša blizanačka odjevna pogreška postidjela i njega koliko i mene. »Bok.«, »Što ćete popiti?« pita. Kad sam bila mlada i izlazila po klubovima, kad ti netko kupi piće značilo je jedno i samo jedno. Svijet se sigurno promijenio od tada... iako ponekad i nisam tako sigurna. Ako mu dopustim da mi kupi

piće, moglo bi biti očekivanja... »Sok od naranče i sodu, molim. U istoj čaši«, kažem. »Imate li išta protiv ako ja uzmem pivo?« pita. »Ne? Osim ako očekujete da ga ja platim, što bi moglo lagano promijeniti moj odgovor.« Smije se nježno. »Mislim s obzirom...« Maše rukama kao da one trebaju govoriti za njega, ali ne govore, u svakom slučaju ne uspješno. »Ma znate, cijela ta...« »Cijela...?« »Cijela ta... B.O.Ž.J.A. stvar.« Prošapće to. Sigurna sam da ga Bog čuje koliko god tiho govorio, ali čini se dovoljno napetim pa mu to ne kažem. »Mislite li da će Bog zamjeriti ako popijete pivo? Jer meni su rekli da je Isus jednom pretvorio vodu u vino. Mislim, nisam bila tamo pa ne mogu

reći kakve je boje bilo vino ili, štoviše, je li bilo nešto poput Prosecca ili šampanjca, s obzirom na to da je prigoda bila vjenčanje, ali tako su mi rekli. Iz toga, nagađam da bi Bog mogao zanemariti pintu ili dvije.«

Balkandownload.org

»Vi ne pijete, pa je lako pretpostaviti da možda ne odobravate ako ja pijem.« »Ne pijem, jer sam provela većinu svojih tinejdžerskih godina rušeći se od pijanstva svaki put kad sam imala priliku. Mislim da više ne bih mogla piti čak i kad bih htjela.« Napetost koja je sputavala Cliffova ramena i zahvatila mu lice otapa se

i sada se čini spremnijim otići do šanka.

London, 1994. »Zašto nisi rekla svojim roditeljima, Roni? Rekla si da hoćeš.« Nika nije bila ljuta na mene, međutim bila je tužna. Bila je tužna jer da sam ja rekla mojim roditeljima kao što sam rekla da hoću, onda bi oni mogli reći njezinim rovali,i roditeljima možda bi joj oni povjerovali. Oni joj još uvijek nisu a bilo mi je izlo od pomisli da bi se to dogodilo i meni. Nika je bilavje hrabra jaka. Mogla je govoriti i reći istinu i nastavila je govoriti istinu čak i kad joj nitko nije vjerovao.

Sigurno joj je ubijalo dušu svaki put kad se to dogodilo, kad su je slali natrag njemu, a on joj je vjerojatno govorio ono na što je često podsjećao mene: »Nitko ti neće vjerovati ako kažeš, svi ćemisliti da si prljava mala lažljivica.« »Htjela sam«, rekla sam joj, »ali bila sam previše uplašena.« »Bila bih išla s tobom.« »Nemoj se ljutiti na mene«, rekla sam joj. »Molim te. Samo sam bila previše prestrašena.« »Rekla sam roditeljima da više neću ići na satove baleta. Rekli su mi da ako želim i dalje živjeti u njihovoj kući, moram raditi ono što su mi rekli da radim.«

Balkandownload.org

»Ne mislim da su tako i mislili, a ti?« »Moji roditelji uvijek misle ono što kažu.« Uzela sam njezinu ruku. »Želiš li izaći sa mnom u petak navečer?« upitala sam je. Nisam nikome rekla ništa o tome što radim vikendima. Bila je to moja mala tajna, moja prilika za bijeg.

Nika je trebala pobjeći, osloboditi buku i pronaći tišinu kao što sam i ja trebala; možda to pronađe na način na koji sam ja. »Kamo ideš?« »Vidjet ćeš. Samo reci svojim roditeljima da ćeš prespavati kod mene i onda ću ti pokazati noć koju nikada nećeš zaboraviti. Iskreno.«

London, 2016. Cliff i ja dosad uspijevamo prilično ugodno čavrljati. Što znači da mi se zasad sviđa koncept spojeva. Ako to uključuje ovakvo što, onda mi se spojevi jako sviđaju. »Jesu li vam poglavarice u samostanu zamjerale što imate tako šarenu prošlost?« pita Cliff. To pitanje bilo mu je na licu, u očima, klimalo se na rubu njegova jezika. Valjda je to njegov način polaganog napredovanja. »Nisam rekla da je moja prošlost šarena, rekla sam da sam znala dosta piti kad sam bila mlada.« »Nije im smetalo?« »U samostanu, mislite? Ne osobito. Nisam baš namjeravala to ponavljati u samostanskom okruženju, a osim toga, prije nego što uđeš moraš sve ispovjediti. Ispovijed je tajna, pa se tako ništa ne može ponovno spomenuti izvan nje i kad si izrekao Zdravo Marije i završio svoj čin pokajanja, možeš odšetati i iskupiti se za svoje grijehe.«

Balkandownload.org

»Jeste li uistinu vjerovali da to možete?« »Pitate li me kao bivšu redovnici ili kao ženu s kojom sjedite u pabu?« »Oboje.« »Zašto mi ne postavite pravo pitanje, a umirete da saznate odgovor na njega, Cliffe?« Spustivši glavu, Cliff se malo počeše po uhu, prođe rukom kroz kosu. »Nisam siguran na koje pitanje mislite.« »Neka bude po vašem. Ali neću odgovoriti osim ako me izravno ne pitate. Nećete me moći navući na to.« »Nije mi ni na kraj pameti. Kad bih znao o čemu govorite. Piće?« »Još jedan sok od naranče i sodu, molim.« »Svakako.«

London, 1994. »Molim te, nemoj to raditi. Molim te«, vikala je Nika na mene. »Neće dugo potrajati«, rekla sam hihoćući. Nika nije željela nositi toliko šminke kao ja, odbila je upotrijebiti istu tamnu olovku za oči ili moju debelu maskaru ili crveni ruž na svojim ustima. Na kraju, rekla sam joj da barem stavi malo sjajila za usne i nosi moje štikle jer nećemo ući ni u jedan klub u koji smo se uputile. Bile smo u klubu oko sat vremena kad mi je pristupio. Kupio mi je dva pića - jedno je bilo za Niku, ali ga je odbila popiti. Kvariteljica veselja. Bio je mnogo stariji i pomalo debeo u pasu, ali sviđala sam mu se, lupk ao me po

stražnjici i govorio kako seksi izgledam. Kad me upitao želim li poći vani tako da možemo biti sami, rekla sam da. On je to htio, a to je značilo da

Balkandownload.org

vjerojatno trebam. Nika je pitala kuda idem i samo sam otprilike pokazala prema izlazu. Moja je ruka nestala u njegovu debelom, mesnatom stisku i praktički me odvukao van. Nika je bila odmah iza nas. »Vraćamo se unutra«, čula sam je kako govori izbacivaču koji je zagunđao u odgovor. Mesnati se stisak stegnuo oko moje ruke i malo je zaboljelo dok me privlačio k sebi. Svojom slobodnom rukom me pljusnuo po stražnjici i gnječio, grubo. Vjerojatno dovoljno grubo da izazove modricu. Od toga sam se nasmijala. Kako ću to objasniti mami? I on se smijao, zatim me ponovno navlačio, niz ulicu, a zatim me gurao prema prolazu uz klub, ne jako daleko.

Nisam puno razmišljala, ali sam mislila da bi me mogao poljubiti, sada kada me pritisnuo o zid. Previše sam toga popila na brzinu, jedva sam stajala. To vjerojatno nije bila dobra zamisao. Njegove mesnate ruke, koje su bile znojne i pomalo hladne, iznenada su mi bile u suknji, njegovi su mi

prsti parali gaćice. Hej! Pomislila sam kad sam se ponovno zanjihala. Ovo zbilja, nije bila dobra ideja.

»Nemoj to raditi«, Nika me ponovno zazvala. Nika. Moja lijepa Nika. Okrenula sam glavu prema njezinu glasu i vidjela da me nije ostavila samu.

Stajala je tamo, čekala me, govorila da to ne činim. Bila je to uobičajena stvar petkom navečer. Nije značila ništa. Zarežao je na nju i, po izrazu njezina lica, znala sam da su joj njegove oči vjerojatno prijetile da zašuti. Da ode. »Nemoj, molim te. Jednostavno možemo kući busom.« Bila je tako hrabra. Tako jaka. Nije trebala piti, nisu joj trebale droge, nije trebala raditi ovo da zaustavi buku u svojoj glavi. Zarežao je na Niku, pokazujući joj sve zube i ona je zakoračila unatrag, iznenada prestrašena onim što bi mogao učiniti. Znala sam što će on učiniti. Uvijek je bilo isto, uvijek su činili isto. »Sve je okej«, rekla sam joj. Ali su

Balkandownload.org

moje riječi zvučale sasvim nejasno. »To ništa ne znači. Nikad ništa ne znači.« Njegove su se ruke oslobodile mojih gaćica, bedra su mu rastvarala moja, radio je nešto sebi, njegovi mesnati prsti udarali su u mene dok se kretao. Okrenula sam se da ponovno pogledam Niku, a ona je okrenula lice

na drugu stranu, očigledno nije htjela vidjeti što će se sljedeće dogoditi koliko će grubo ući u mene, koliko će se žestoko kretati. Guturalni gnnnrrrgnnnrrrr-gnnnrrr njegovog stenjanja miješao se s glazbom koja se čula iz kluba i ulijevala mi se u glavu.

Tišina. Bila je tišina. Tišina. Tišina. Tišina. Tišina. Tišina. »Baš si to tražila, zar ne?« Vid mi se usredotočio na njega. Tko je on? Zašto mi govori? Zašto mi govori te grozne riječi? Stajala sam mirno dok se on spremao, povlačio šlic i zakopčavao gumbe. Uvlačio je zrak kroz nosnice; činilo se da mu se gomoljasti crveni nos sjaji u mraku uličice. Male, svinjske oči bile su mu okrenute prema gore kao njegove usne u odbojan, odvratan zloban pogled.

»Nikad nisam vidio da djevojka to želi kao ti.« Njegov smijeh, zločest i pokvaren, pridružio se bucitoliko u mojoj uskomešanoj i zamućenoj glavi. »Dolaziš natrag unutra?« Odmahnula sam glavom.

»Pametno.« Napustio je prolaz i Niki uputio prost pogled. Nika je odvratila pogled dok sam navlačila gaćice, a zatim me čekala da joj se

Balkandownload.org

pridružim na pločniku. Ruke je obavila oko sebe zbog hladnoće, a na licu je imala onaj izraz. Imala ga je i onaj prvi put u baletnom studiju kad je Monsieur Armand rekao da će joj dati nove materijale i nove pokrete da ih isproba.

»Hajdemo kući«, rekla je. »Ne, ne, hoću još par pića«, rekla sam joj. »Roni, ne.« »Nika, da. Samo se želim zabaviti.« »Ovo nije izgledalo kao zabava«, rekla je. I nije bilo. Naravno da nije bilo. Ali na trenutak, bila je tišina. Učinila bih gotovo sve da dobijem malo više te tišine. Da pronađem vrijeme odsutnosti glasnoće koja me vječito izluđuje u mojoj glavi. »Ma hajde, Nika, vrati se unutra i popij piće. Sve je toliko mnogo bolje uz piće.« Nije se složila sa mnom, nije pila sa mnom, ali me nije, nikada, napustila.

London, 2016. »Je li okej ako te poljubim?« pita Cliff dok stojimo na pločniku. Proveli smo lijepu večer. Kad je saznao da neću odgovoriti na njegovo pitanje ako ga ne postavi, činilo se da se još više opustio. Nestao je sav pritisak i očekivanje da me pokuša navesti na pogrešku. »Bolje nemoj, ako ti ne smeta«, kažem mu. On je ugodan, vrlo dobro izgleda i nisam se ljubila milijun godina, čini mi se. Ali nisam sigurna da je on taj s kojim se sada želim ljubiti.

Balkandownload.org

»Je li to zato što nisam imao hrabrosti postaviti pitanje?« Razočaran je, ali ne previše. Svakako će preživjeti. »Ne, to je zato što sam te danas upoznala na pet minuta i sada tri sata. Ne želim ništa požurivati.« »Znači li to da bi možda mogla razmisliti o tome da se ponovno vidimo?« »Da, mogla bih. Hajde da razgovaramo o tome sutra u školi i potaknemo hrpu tračeva o tome jesi li uspio potorbati redovnicu.« Cliff se smije i ja se smijem. »Vidimo se sutra«, kažemo u istom trenu. Što nas podsjeti na činjenicu da nosimo istu odjeću. »Ovo više nemojmo spominjati«, kažem mu prije nego što se raziđemo. Kako se približavam vrhu glavne ulice, vrata vinskog bara se otvaraju i dvoje ljudi posrće van, hihoćući kao da su uzeli neke ekstra dobre droge. Polako prestaju hihotati, stoje uspravno i on je privlači sebi, pritišće svoje usne na njezine. Pokušavam ne zuriti u njih, ali teško je. Teško jer on ima tu negdje oko četrdeset pet, možda se čak približava pedesetoj, a ona oko šesnaest. Svakome tko želi znati očito je koliko je mlada. Iznenađena sam što su je pustili u bar, a pogotovo što su je poslužili. Moje su cipele starije od nje, a njezina je dob vrlo očita. Pokušavam ne zuriti, ali to je kao da se otvorio prozor u moju prošlost i stojim tamo, buljeći u svoju prošlost. Tako sam izgledala: dotjerana, ali očigledno još dijete, drpao me netko triput stariji od mene.

Mičem se od svog prozora u prošlost, posramljena koliko se često to odigravalo, bolesna od tuge zbog razloga zašto se to za mene odigralo na takav način. Napuštam verziju sebe iz 2016., na ulici, posramljena i ogorčena onim što sam nekada bila.

Balkandownload.org

Nika

Brighton, 2016. Eliza, Marshall i ja polako hodamo niz hodnik koji vodi iz Sebastianova i Astridina stana prema liftu.

Nakon što je Sebastian onako teatralno govorio o velikom prljavom beskućniku koji živi na našem pragu, svako dobro raspoloženje ili želja za socijaliziranjem u prostoriji kao da se ispuhala, poput polaganog ali moćnog curenja gume, i ostavila za sobom napetu, nervoznu atmosferu. Nekoliko se

ljudi uopće nije ispričalo i ustali su da izjure odatle čim je sastanak završio, gotovo su svi ostavili letke za sobom. Ostali su stajali u skupinama od četiri i pet, mirno razgovarali, zastajući da se nasmiješe Sebastianu i Astrid, dok su se prebacivali sve bliže i bliže vratima, kao da ih naoružani muškarci promatraju s puškarnica i bit će ustrijeljeni ako svi iznenada stanu bježati. Eliza, Marshall i ja vratili smo se do stola, nitko od nas nije htio ispasti neuljudan, osobito zato što je baš Marshall izazvao Sebastiana. Motali smo se naokolo, nismo razgovarali jedno s drugim, otpili malo octenog vina pa mahnuli na pozdrav na izlasku.

»Pa, ovo je otišlo u pomalo krivom smjeru za starog Sebbyja, nije li?« Eliza kaže mirno kako stižemo pred metalna vrata lifta. Ja sam pomalo smušena i osjećam vrtoglavicu od toplog mošusa njezina parfema i nakon uzbuđenja zbog kraja sastanka, mogla bih zateturati tamo gdje stojim. »Hmmm«, odgovaram. »A ti,«, Eliza kaže Marshallu. »Ti si stvarno pretjerao kad si ga išao tako uzrujavati.« »Ja sam pretjerao?« odgovara. »Jesi li sigurna?«

Balkandownload.org

»Pa, ne, ali ti znaš kakav on postane kad ga netko - obično ti - kritizira. Počet će izdavati proglase, jer je prošao kroz pravilnik i zabranit će nam stavljanje biljaka ispred stanova i držanje ljubimaca koji bi mogli pobjeći.« »Oh, u redu, znači trebao sam tamo sjediti i slušati ta sranja bez riječi?« Marshall prebacuje svoju pažnju na mene, spušta glas. »Što vi mislite? Mislite li da sam pretjerao, ili mislite da je netko trebao prozvati Sebastiana

zbog sranja koje je pompozno deklamirao?« »Je li to važno što ja mislim? Konačno, ja samo unajmljujem.«

»Svatko je važan, što se mene tiče«, kaže Marshall strastveno. Moj pogled kratko klizne na vrata iz kojih smo upravo izašli, a zatim na njega. »Zato sam morao nešto reći o tim šiljcima. Znate,to je samo korak od tvrdnje da beskućnici nisu ljudi, a ja to ne mogu. Ne, čak i ako to znači da će Sebastian uzvratiti tako da nas prisili da se riješimo ljubimaca, biljaka, prljavo bijele boje, nije me briga. Ne šuti se zbog nečega poput ovoga. To je neprihvatljivo.« »Pretpostavljam da si u pravu«, kaže Eliza, ublaženo. Marshallov raspaljeni pogled prebaci se natrag u mom smjeru nakon što je počivao na Elizi, izazivajući me da se ne složim. Držim ruke gore u znak odustajanja. »Ne gledajte u mene, samočekam lift do sedmog kata gdje idem u svoj unajmljeni stan baviti se sretnim mislima.« »Oprostite, ali ljudi poput njega silno me ljute.«. »Bez brige,«, kažem, »nisam uopće primijetila. Tako ste to dobro prikrili, do vikanja o tome izvan njegove kuće - stvarno mislim da nitko nije primijetio.« Marshall se smije, lice mu se na sekundu okreće od mene, a zatim se ponovno okreće meni da mi se naceri. I ja se nacerim njemu. Zvrk uzbuđenja okreće se u dnu mojih grudi i na vrhu mog želuca. On je zgodan. Ne lijep ili prekrasan, više zgodan. Dostojanstven. Sviđa mi se oblik njegova lica, manjak kose, što dopušta da vidite sve obrise njegove glave. Sviđa mi se

Balkandownload.org

toplina i dubina tamno smeđe boje njegove kože. On je tako zgodan na način koji već dugo nisam primijetila na muškarcu.

»Khm!« ubacuje se tiho Eliza. »Sedmi kat, rekli ste, zar ne, Nika?« Bocne donji gumb lifta.

»Hmmm, da, da«, kažem i spustim pogled s Marshalla. Odstupim korak od njega. Ne treba mi da napravim neprijatelja od žene koja zna gdje živim. Toga je bilo dovoljno u Birminghamu. Uz to, ne treba mi da budem između ovo dvoje ljudi, kakav god bio status njihove ne-veze.

»Mislim da ću odšetati dolje, zapravo«, kažem. »Protegnuti noge«, pokrećem se prije nego što itko također odluči hodati. »Vidimo se.« »O, dobro, vidimo se«, kaže Marshall. »Onda bok«, kaže Eliza, otresito. »Nika«, doziva Marshall kad zamičem iza ugla kičenog stubištu. »Da?« zastajem. Zaustavila sam se - vidljiva im je samo moja glava, a oni izgledaju poput divova iz ovog kuta.

»Drago mi je što smo se upoznali«, kaže on. Nasmiješim mu se, ne mogu si pomoći. »Nadam se da ću vas uskoro ponovno vidjeti.« Kimnem mu. Iza njega, Eliza zuri u mene kamena lica i izdana. Žao mi je, Eliza, mislim i sakrivam osmijeh, saginjem glavu i pretvaram se da nisam nevjerojatno polaskana idejom da bih se nekom tako zgodnom kao što je

Marshall mogla sviđati.

Balkandownload.org

6.

Balkandownload.org

Roni

London, 2016. »Blagoslovi me, oče, jer sam griješila. Prošlo je šest tjedana od moje posljednje ispovijedi.« Šest tjedana otkako sam to učinila i olakšala dušu razgovarajući sa svećenikom o onome što se odigrava u mojoj glavi. Putovala sam gotovo do dijagonalno suprotne strane Londona da pronađem ovu crkvu. Prostrana je i u središtu je velikog trga u Regency stilu, okružena travom i drvećem, zatim okružena i ograđena cestom, zatim polukrugom elegantnih kuća. Treba mi anonimnost da to učinim. Moj svećenik iz djetinjstva još služi u crkvi u blizini mjesta gdje žive moji roditelji i dobro sam ga upoznala tijekom godina razmišljanja i molitve koji su me vodili tome da postanem kandidatkinja. Ne želim da zna ono što namjeravam reći; ne želim ga razočarati zato što ne ostajem i dalje službeno služiti Gospodinu. »Kako ti mogu pomoći, dijete moje?« Čovjek s druge strane izrezbarene drvene rešetke, čiji obris razabirem ako podignem glavu i dovoljno se zabuljim, zvuči ugodno. Ima nagovještaj irskog naglaska, a riječi izgovara blago. U toj drvenoj kutiji, zatvorenih vrata i sa svijetom s druge strane, moj

se život čini tako jednostavnim. Moje se srce osjeća utišanim i odmorenim. Mirna sam, prsti tišine uklanjaju rubove moje uznemirenosti. To je ono što sam osjetila kad sam prvi put ušla u samostan u Coventryju. Buka i kaos svijeta ostali su zaključani vani - mogla sam se pretvarati da se isto događa i unutra.

»Jedna od stvari koje trebam ispovjediti, Oče, je koliko je dugo prošlo od moje posljednje ispovijedi. Zbunjena sam i postiđena.«

Balkandownload.org

»Zašto, dijete moje?« »Nedavno sam napustila svoj samostan«, kažem mu. »Osjećam se vrlo čudno s tim u vezi. Osjećam se loše, ali znam, nakon svega, da je bilo ispravno to učiniti. Isprva sam mislila da ću slijediti službe Božje koje sam imala dok sam bila redovnica i sestra, pa onda ponovno redovnica, ali to se

nije dogodilo. Postiđena sam. Tako malo vremena je prošlo, a ja sam već sve to zapustila.« Moj ispovjednik šuti, vjerojatno malo šokiran što mu je bivša redovnica priznala te stvari.

»Osjećaš li krizu vjere?« pita on. »Ne, Oče, mislim da ne.«

Coventry, 2000. »Novakinjo Grace, hoćeš li sa mnom prošetati po vrtovima?« upitala me novakinja Maria Mary. To je bio početak rekreacije i zvukom najispunjeniji

dio dana. Tijekom večere bilo je napetosti, šutnja između trenutaka govora nabijena nečim drugim osim uobičajenih misli koje smo donijele navečer za stol. Primijetila sam da se novakinja Maria Mary doima uz buđeno i stalno gleda u novakinju domaćicu, ali nisam se zadržala na tim mislima. Zadržavanje na tim mislima uvijek bi vodilo do misli za koje bi sestre s položenim zavjetima rekla da su tračerske. Tračanje je ružan čin koji potiče niskost duha u misli i djelu. »Naravno«, odgovorila sam. Nisam željela nagađati o čemu to ona želi raspravljati. Možda je samo htjela provjeriti kako napreduje grah koji smo zasadile nekoliko tjedana ranije. Novakinja Maria Mary i ja provele smo mnogo naše rekreacije zajedno i b ile smo prilično bliske, iako se bliskost među pojedincima općenito ne ohrabruje.

Balkandownload.org

Kad smo ušle u područje vrtova nalik labirintu, čiji visoki lisnati zidovi umiruju ali jednako tako i pomalo poklapaju (kao što se ponekad činilo za zidove samostana), novakinja Maria Mary se opustila. Cijelo njezino vladanje činilo se otvorenim i zgrabila me za ruku dok smo hodale.

»Odlazim«, rekla je ispod glasa. »Sutra. Novakinja domaćica rekla je da mi je dopušteno reći jednoj osobi, a ta osoba si ti.« »Ne razumijem.« I doista nisam. Od svih nas, novakinja Maria Mary bila je ta za koju sam znala da će izdržati do doživotnih zavjeta. Činila se tako prilagođenom ovom životu, posvećenom, sigurnom. Kada god bi mi se potkrale sumnje, pogledala bih u nju, pogledala njezin primjer i znala da ako

se ponašam poput nje, ne odustanem, mogu pronaći tišinu i Boga u toj tišini. »Kako možeš otići? Baš ti od svih nas?« »Ovo nije život za mene«, rekla je. Pokrila mi je ruku drugom rukom. »Mislila sam da jest, to je ono što sam oduvijek htjela otkako sam bila mala Imam dvadeset i jednu godinu, djevojčica. Ali nisam za ovaj život. kao ti, i shvatila sam dastvorena želim muža, želim dijete. Djecu. Mislim da bih Bogu mogla služiti puno bolje tako da postanem supruga i majka. Zar ti to nikada nisi željela, novakinjo Grace?«

Pitanje me zbunilo. Nikada nisam željela te stvari. Nikada mi nije palo na pamet da bi to bilo moguće. Svoje rane tinejdžerske godine provela sam kao divljakuša i nikada nisam mislila da ću se s nekim smiriti. Svoje kasnije tinejdžerske godine provela sam u potrazi za tišinom, a zatim u posvećenosti tome da postanem redovnica. Muž i djeca nisu mi nikada pali na pamet. »Ne, nisam«, rekla sam joj iskreno. Kimnula je i nasmiješila se. »Upravo zato, od svih nas, znam da si ti ta koja će položiti doživotne zavjete«, rekla je. »Nikadanisi željela ništa drugo. Ja sam uvijek bila u protuslovlju, ali je neko vrijeme nadvladalo to da budem

redovnica.« Koraknula je naprijed i zagrlila me. »Nedostajat ćeš mi.« Oslobodila me zagrljaja. »Nećeš smjeti govoriti o meni nakon sutra. Ako

Balkandownload.org

budeš, to će biti tračanje. Ali nadam se da ćeš me se sjećati? U svojim molitvama, ako već ne u svakodnevnom životu?« »Naravno da ću te se sjećati«, rekla sam joj. »Svakog dana, ne samo u mojim molitvama. Svakog dana.« Novakinja Maria Mary otišla je prije jutarnje mise sljedećeg dana. Mi preostale novakinje nismo razgovarale o njoj, ali smo se sve pogledavale, pitajući se koja će biti sljedeća. To neću biti ja, znala sam to. Ovdje sam kako bih pronašla tišinu. Jedini razlog zbog kojeg bih ikada otišla, znala sam, bilo bi zbog nje. Zbog Nike.

London, 2016. »Nisi napustila svoj samostan zbog krize vjere?« pita svećenik. »Čini se vrlo jednostavnim u mojoj glavi, Oče, ali kad to pokušam Nekoć sam ostavila na cjedilu prijateljicu, jako, jako ružno. Nisam si nikada baš oprostila, Oče.« »Jesi li već govorila o tome na ispovijedi?« objasniti, krene pomalo ukrivo.

Šutjela sam. »Mislim, jesi li dala ispovjedniku priliku da ti pomogne osloboditi se tog tereta?« »Želim reći da«, pažljivo odgovaram. »Želim reći da sam ispovjedila sve svoje grijehe tijekom godina i gotovo jesam, osim ovog jednog. Čini se

prevelikim da ga glasno kažem. Toliko sam ogorčena svaki put kad pomislim na to, Oče. Nisam to mogla izreći glasno.« »Zar nemaš vjere da će ti Gospodin oprostiti?« Uzdahnem i moram mu to priznati: »Nisam sigurna da želim oprost za to, Oče. Dok ne priznam njoj, prijateljici koju sam izdala, ne vidim kako si

Balkandownload.org

mogu dopustiti oprost. Bilo bi to kao oprost na

njen račun, ako shvaćate što

mislim.« »Da, shvaćam što misliš.« »No nije tako jednostavno. Ne znam kako da je pronađem. Mogla bi biti bilo gdje; mogla je i umrijeti a da ne znam. Želim otići kući njezinih roditelja i pitati njih, ali otišla je od kuće prije dvadeset godina, u tajnosti i sumnjam da su to izgladili. Mislim da sam osjećala da mi je previše udobno, da živim dobar život kao redovnica i da to ne zaslužujem. Nisam čak ni sigurna što ispovijedam, Oče.« »Ja jesam. Ispovijedaš to što si dvadeset godina kažnjavala dijete Božje za pogrešku koju je napravila kad je bila dijete. Zvučiš mlado, kao da si se dugo kažnjavala. Mogu ti dati pokoru, možeš se pokajati i mogu ti ponuditi odrješenje, ali nećeš mu vjerovati kad je riječ o tom činu. Ne govorim samo o činu zbog kojeg se osjećaš krivom, nego i o grijehu koji si počinila kažnjavajući se toliko dugo.« »Ne mogu se ne kažnjavati, Oče, dok je ne vidim i ispravim stvar.« »Znam.« »Pretpostavljam da sam vam sasvim potratila vrijeme.« »Nisi. Razgovarati i tražiti savjet kad si u nevolji nikada nije traćenje vremena.« »Hvala vam. Zapravo imam i nekoliko drugih stvari za ispovjediti, ipak. Osim toga što nisam tako dugo vremena išla na ispovijed i nisam poštivala dnevnebezobzirne sakramentemisli kaoošto sammajci.« mislila da hoću, imala sam i neke doista, doista svojoj Svećenik se pomalo nasmije - čujem ga kroz zid između nas. »Ispričaj mi«, kaže. I za to kratko vrijeme mogu se olakšati oko sve luđe situacije koja se kuha u kući mojih roditelja.

Balkandownload.org

7.

Balkandownload.org

Nika

Brighton, 2016. Žena u sobi 213 nešto skriva. Nisam sigurna što točno, ali znam da to čini, jer se stvari koje većina hotelskih gostiju, osobito onih poput nje, gotovo uvijek ima - četkica za zube, sapun za lice, šminka - nigdje ne vide. Također nedostaju različite naprave i oprema poslovnih ljudi koji dolaze s raznim punjačima koje je

uključila okolo po sobi. Sigurna sam da skriva sve te stvari od »čistačica«. Možda misli da ću koristiti njezinu četkicu za zube za pranje zahoda, možda misli da ću onih dvanaest minuta koje sam dodijeli la čišćenju njezine sobe sjesti i služiti se njenim iPadom ili laptopom za surfanje. Začudo, primijetila sam da ovaj tjedan svaki dan ostavlja malu plavo bijelu kutijicu za leće na hrapavoj staklenoj polici u kupaonici, pokraj bočice tekućine za čišćenje. Pitam se, kao što sam činila svih dana ovog tjedna, zašto je zabrinutija za svoje zube nego za oči. Da sam tip koji njezinu četkicu za zube koristi za zahod, zar ne bih vrlo vjerojatno usula izbjeljivač u kutijicu za leće? Svaki dan ostavi trag na bijeloj emajliranoj kadi, ostavi crvenkasto-smeđe stidne dlake u kadi tuša i svaki su dan ručnici ostavljeni u kadi tako da dobije svježe - očigledno ne brine o planetu. Izmislila sam priču o njoj, kao što izmišljam priče o svim gostima čije sobe čistim. Mislim da je korporacijska špijunka. Gledala sam neku večer program gdje su ljudi uhićivani zato što su korporacijski špijuni i prosuđujem da način na koji napušta sobu, skriva svoje najnužnije stvari, vjerojatno ne treba kontaktne leće, upućuje na to da je ona baš to. Ili nije. Možda je obična poslovna žena s dubokim nepovjerenjem prema čistačicama i hotelskom osoblju, koja zaboravlja sakriti kutijicu s kontaktnim lećama i svake noći obećava samoj sebi da će se sjetiti učiniti to

Balkandownload.org

prije nego što ode. Kad sam pošpricala kadu, spustila sam se na koljena da oribam tuš-kadu, uklonim svu pjenu od sapuna, stidne dlake i ostalo što se lijepi za otvor odvoda. Nakon toga, pošpricam i ulaštim tuš-kabinu. Očistim umivaonik, izbijelim zahod. Krpom prebrišem bijele pločice ciglas tog oblika.

U mojim ušima, dok čistim, Bobby Brown pjeva o svom prerogativu. Sretna sam. To je ono čudno u svemu ovome. Sretna sam što sam čistačica, što imam mali stan, živim u gradu gdje me poznaje vrlo malo ljudi. Sretna sam. Gotovo sam bila zaboravila

da je to osjećaj koji bi trebao

pratiti život.

Birmingham, 2004. Reese je imao pravo, ovo jest bilo bolje, sigurnije. Bio je tu smrad pokvarene

hrane koji se zadržao u zraku jer sam bila iza kanta na parkiralištu supermarketa, koje su ranije ispražnjene, a taj je smrad bio potkopan smradom stalno vlažne zemlje i iscurenog automobilskog ulja, ali bilo je bolje nego sklonište. Bila sam izvan pogleda, nitko nije znao da sam tu i mogla sam se prostrijeti umotana u svoju novokupljenu deku i zatvoriti se u svoju također novu vreću za spavanje, s naprtnjačom kao jastukom. Biti skrivena značilo je da se mogu pretvarati da sam ponovno u Toddovu stanu u Londonu, spavam raskriljenih zastora tako da vidim svjetla Londona, promatram putovanje zvijezda. Zato što sam ja to htjela, Todd je to uvijek odbijao. Bila sam slobodna od njega, pa sam to sada Mogla sam ležati i zaspati nakon promatranja zvijezda.

mogla činiti tako.

Ovo je jedna od onih vedrih večeri, nebo je tamne kraljevsko plave boje, zvijezde su sjajne pa se čini kao da mogu posegnuti za njima i uhvatiti ih u zraku, držati ih na dlanu. Voljela sam zvijezde, voljela sam kako sežu do početka vremena. Pogledala bih gore i vidjela cijeli put natrag do točke, do

Balkandownload.org

tog uboda svjetla gdje sam započela; gdje je za mene bila zapisana moja budućnost. Pogledala bih gore i vidjela ravno do kraja vremena, gdje je na

vječnoj vremenskoj crti života bilo označeno kako ću završiti. Promatrala sam zvijezde, svaka je od njih vjerojatno sadržavala odgovor na pitanje gdje sam počela i gdje ću završiti. Znala sam da moj kraj neće biti ovdje na ulici. Znala sam to. Nisam znala zašto, samo sam znala. Ovdje vani osjećala sam se sigurnijom, sigurnijom nego što sam bila cijelo ono vrijeme koje sam živjela s Toddom. Bilo je zastrašujuće kako su mi te spoznaje i dalje dolazile. Što sam dulje bila daleko od njega, imala sam više prostora, više sam uviđala kako sam se nelagodno osjećala s Toddom, čak i u prvim danima veze. Mislila sam da će me ljubav oboriti, sad sam vidjela da sam stalno bila u st anju krajnjeg opreza; nisam imala šanse uhvatiti zraka, pitati se je li veza s njim bilo ono što sam uistinu željela, budući da on zapravo nije koristio moje ime. Bio je neprestano tamo, ako ne u mojoj glavi, onda na telefonu, zatim u kući sa mnom. Da mi je dao priliku da razmislim, dao mi trenutak prostora, mnogo bih ga ranije bila vidjela onakvim kakav

jest. Bila bih vidjela smiješne stvari koje sam činila da bih bila s njim: još uvijek nisam mogla vjerovati da sam znala sjediti u mraku, ponekad i satima, čekajući ga da se vrati. (Sigurno je znao da me ima kad sam to radila, jer bilo je to besramno zahtijevati od nekoga.) Da sam, u ranim danima, imala priliku razmisliti, možda bih se grčevito držala svog posla, umjesto da odustanem od njega zato što smo tolike noći bili vani, pa mi je ustajanje

teško padalo. Mogla sam bila pronaći neki drugi posao umjesto da ga slušam kad mi je govorio da voli da sam tamo kad dođe kući i stalno me ispitivao o tome je li mi uistinu potrebno raditi kad će se on za mene financ ijski pobrinuti. Ovdje vani, bila sam slobodna; imala sam sav prostor ovog svijeta za

razmišljanje. Svoj sam šešir nabila jače na glavu, pokrivajući oči. Morat ću učiniti nešto s kosom. Nisam je imala prilike oprati otkako sam otišla i pretvarala se u kaos. Todd je platio toliko mnogo novaca da je dovedem u stanje koje je on smatrao savršenim, a meni se to nikada nije zapravo sviđalo. Pustila sam je rasti da zadovoljim njega, ravnala sam je svakih osam

Balkandownload.org

tjedana bez izuzetka. Jednom kad mi je prerasla ramena, htio je da

nakovrčam kosu tako da mi dotiče ramena. To je značilo odlaženje frizerki svaki tjedan da ona to učini i svaki put kad bih se vratila kući gledala bih u zrcalo i ne bih se prepoznala. Bila je to Toddova omiljena frizura; zatražio je od mene da samo probam a kad sam priznala da izgleda dobro ne kao se ja, ili izgledala, ali dobro - nekako nikad uspjela vratiti na kako ono sam kakoja sam ja željela. Doduše, dužanisam je frizura postala korisnom za skrivanje kad je započelo to s fotografima, ali to i dalje nije bila frizura koju bih ja izabrala. Osim činjenice da si nikad ne bih mogla

priuštiti njezino održavanje, to je bila moja prilika da promijenim sebe. Da odlučim o tome kako izgledam nakon godina što me kontrolirala Toddova ideja savršenosti. Sklopila sam oči, zvukovi noći, grada još u pokretu unatoč kasnom satu, nastavili su se oko mene. Bila sam blizu ljudi, ali također i sakrivena, prikrivena tako da bih mogla spavati.

Ja ovo mogu, rekla sam sebi. Mogu.

Ne bih bila izabrala živjeti na ulici, čak ni nakratko, ali to je bio najbolji izbor koji sam imala. Ako sam htjela čak i najmanju priliku da budem slobodna, ako sam sve odjeke prošlosti htjela ostaviti za sobom, morala sam to učiniti. Morala sam se pokrenuti naprijed, prevaliti ovaj mali dio svoje priče ispisan gore u zvijezdama i vidjeti što sadrži sljedeći dio.

Brighton, 2016. Na maloj crvenoj prostirci ispred mog stana boca je vina, sa sjajnom

crvenom vrpcom zavezanom oko grlića. Stanem na trenutak na kraju hodnika kad izlazim na stubište i ugledam je. Pogledam uokolo, provjeravajući promatra li me tko jer su je stavili tamo. Koliko vidim na stubištu nema nikoga; vrata lifta čvrsto su zatvorena, kao i vrata svih stanova. Nema nikoga. Samo ja i ova tajanstvena boca vina s vrpcom. To je

Balkandownload.org

nešto što bi Todd učinio, tu vrstu napuhane, javne romantične geste za koju nisam ni shvaćala da je zapravo kontrolirajuća i jeziva dok ga nisam napustila.

Jaknu sam navukla na sebe kao sloj zaštite, priljubila torbu malo bliže svom tijelu. Valjda nije Todd, zar ne? Moje se srce zaustavlja zatim se bolno

preokrene kako bi ponovno počelo lupati. Jesu li me drugi ljudi, ljudi iz Birminghama, pronašli? Je li ovo to što je? Nitko od njih ne zna moje pravo ime, ali što ako su to oni? Što ako su me našli i čekaju da me ubiju? Moji koraci kao da su odjednom odjekivali na blijedim mramornim

pločicama hodnika dok sam se približavala svojim ulaznim vratima. Da utišam trkaći um, mentalno prelazim kroz melodije na music playeru koji je moja glava. Potrebno mi je nešto s umirujućom melodijom, ali pozitivnim ritmom. Odjednom mi se u glavi vrti ritam pjesme »Ain
Balkandownload.org

»Došla sam vidjeti jeste li dobili moj poklon dobrodošlice«, kaže. Njezino lice dodaje: »Halo! A što misliš da ovdje radim?« »Boca je od vas?« pitam. »Da, naravno. A od koga ste mislili?« »Nemam pojma - nema poruke.« Cereće se i očigledno nema pojma koliko je taj smijeh usiljen, patvoren i uznemirujući. »Oprostite, sasvim sam zaboravila napisati poruku.« Zakorači prema meni, a ja ustuknem korak. Ne mogu si pomoći, to je reakcija koju imam prema njoj. Zastaje i mrgodi se malo na ono što sam učinila. Kao odgovor stavljam lijevu nogu iza sebe i odstupim u polukrugu, pa se tako čini da se ionako okrećem. »Mislila sam, no dobro, sve je bilo tako naglo prošli tjedan, mislila sam da možda trebate prijatelja ako ste se nedavno uselili. Marshall je predložio da se svi zajedno nađemo, ali ja sam vas željela prvo dolično pozdraviti. Tako to ide.« Eliza posegne za bocom i drži je kao da mi želi uručiti nagradu. »Dobro došli u našu zgradu, Nika Harper.« Nerado, uzimam bocu od nje. Za minutu se namjerava pozvati unutra,

služeći se njome kao isprikom da prekorači moj prag. »Hvala vam, to je stvarno lijepo od vas«, kažem. »Hajte, onda, izvadite čaše, vapim da ga okusim.« »Ah, zapravo, Eliza, doista sam umorna. Danas sam radila dvostruku smjenu i uistinu se radujem mirnoj večeri nakon dugog tuširanja.« »Potpuno vas razumijem«, kaže. »Neću dugo ostati.« »Ozbiljno, Eliza, sada baš i nisam neko društvo. Kako bi bilo da umjesto toga sutra navečer izađemo vani na piće?« »Oh, buuu, niste zabavni.« Nadureno prći svoje tanke ružičaste usnice koje čudno strše s njezina lica.

Balkandownload.org

»U pravu ste«, smijem se. »Sutra navečer, može? Sviđa mi se onaj bar na morskoj obali na putu za Brighton. Kako bi bilo da sutra odemo tamo,

oko osam? Možda nakon toga možemo nešto pojesti?« »Okej, onda, kvariteljice veselja«, sada se duri riječima. »Ali nema isprika - sutra, definitivno.« »Definitivno«, ponavljam. Zadovoljna se okreće da ode. »Zar ne želite svoju bocu?« nakratko je dozivam. »Ne, ne«, odgovara preko ramena. »Vi je zadržite- možemo je popiti kad se sutra vratimo iz izlaska.« S tim, ona se sretno šepiri prema stubištu i pjevuši sebi dok skakuće, snažan trag parfe ma ispunjava mirisom zrak iza nje.

Balkandownload.org

Nika

Brighton, 2016. Kuc, kuc, kuc! u petnaest do osam.

Unatoč bezizglednosti toga još sam se nadala da će u posljednji tren nazvati i otkazati. Dobro, zapravo, nadala sam da će otkazati tog jutra, a onda sam tijekom dana računala na čudo da će znati moj telefonski broj i nazvati me da otkaže. Oko sedam sati, kad nije bilo znaka otkazivanja, morala sam se zguliti sa sofe i otuširati se i spremiti. (Neviđeni luksuz da mogu ostaviti sapun i tonik za lice i ručnike u kupaonici za sljedeći put, znajući da ih nitko neće dirati, još nije izgubio sjaj.) Dok sam išla otvoriti i nataknula ih. Kad sam sama, ne nosim ih, ne vrata, trebampokupila ih; znamsam tko naočale sam, kako uistinu izgledam i savršeno dobro vidim. S bilo kim drugim, trebaju mi da sakrijem lice. Na sebi sam već imala kaput i, prije nego što otvorim vrata, navučem cipele. Pretpostavila sam da će uraniti da bi imala legitiman razlog - čekanje na mene da se spremim - da uđe u stan. Oprezna sam u pozivanju bilo koga u moj osobni prostor, to je sklonište koje je samo moje, prvi put sam imala nešto čiji nijedan aspekt ne moram dijeliti ni sa kim drugim i ne želim da to itko prerano naruši - osobito ne netko poput Elize, koja ima problema s poštivanjem tuđih granica i ikakvim obaziranjem na njihova »ne«. kažem joj otvorila ona stojipatamo, kaputom preko»Bok«, ruke, spremna da kad stupisam unutra. »Većvrata sam ispremna mi jesdrago da ste stigli malo ranije.« Potrebna joj je sekunda ili dvije da se oporavi i sakrije svoje

razočaranje. »Oh, dobro, sjajno«, odgovara. Pogled joj radoznalo prelijeće

Balkandownload.org

preko mog ramena prije nego što stupim preko praga i zatvorim za sobom vrata. Nije mogla vidjeti ništa, jer mi je vrlo malo toga izloženo pogledu. Vani je proljeće. Za nekoliko tjedana Satovi će se pomaknuti unaprijed i večeri će postati još svjetlijima, dani toplijima i manje zamornima za one koji većinu dana provode vani. »Kako ste proveli dan?« pitam je kad stignemo na pločnik ispred zgrade.

»Dobro«, progunđa. Još uvijek se duri. Durila se cijelim putem do prizemlja jer sam osujetila njezine planove da uđe u moj stan. Zahvalna sam što danas nije stavila toliko parfema. »A kakav je bio vaš dan?« dodaje nevoljko.

»Dobar. Zapravo, sjajan.« Sad imam sjajne dane. Sjajne dane kad se ne događa ništa osim uobičajenog, kad se ne trebam brinuti za to gdje ću spavati, hoću li jesti, hoću li naći nekoga od svojih prijatelja nepokretnog na tlu i morati nazvati hitnu pomoć. S vakog dana mislim na Reesea i druge, oni su tamo, vrzmaju mi se po glavi, ali ne moći poduzeti išta također neobično oslobađa. Kad sam bila tamo, znala sam da ne mogu napraviti ništa, ali sam uvijek pokušavala pronaći neki način. Bilo je to ludilo od kojeg se nisam mogla osloboditi: nemoćna da išta promijenim, spremna da promijenim sve.

Prema nama dolazi muškarac u dugačkom vunenom kaputu, toplom prsluku i sa šeširom navučenim tako da mu pokriva uši, a mene savladava očajnička bol koliko mi nedostaje Reese. Nedostaje mi tako jako, moja se da seu zaustavim pred tom nutrina osjeća i želim zadahtati, agonijom. Ali nezgnječenom činim to; nastavljam hodati, zurim tog čovjeka, pitajući se kakva je njegova priča, gdje je bio, kamo će ići.

»Dobro ste?« kažem mu kad nam se slučajno susretnu pogledi. Prazno zuri u mene, gleda iza sebe da vidi govorim li doista njemu, pa ponovno pogleda u mene kad mu iznenada sine da govorim. Vidim kako

Balkandownload.org

temeljito pretražuje svoj mozak da vidi poznaje li me od nekuda, jesam li ja žena iz njegova bivšeg života koja ga je prepoznala. »Da, da«, promrmlja. »Poznajete tog čovjeka?« šapće Eliza kad smo bile nekoliko koraka udaljene od njega.

»Ne«, kažem joj. »Samo sam bila ljubazna.« »Imaš viška sitnog, draga?« čovjek viče za nama u prije nego razmaku do Elizina ponovnog pregovaranja. Stanem i okrenem se. Dok gledam ravno u njega, odmahnem glavom. »Ne, žao mi je«, kažem. »Ali mogu otići u kafić super-marketa malo dalje i

kupiti vam kavu ili čaj?« On se smije, sivo bjelilo njegovih zuba probija zaprljanost lica. Još uvijek s drskim kešenjem odgovara, »Radije bih novac, da budem iskren.« »Sigurna sam da bi, ali to nije u ponudi«, uzvraćam mu. »Čaj, kava, vruća čokolada - to je sve za što mogu uskočiti.« »Hvala, ali ne treba.«

»Cool«, odgovaram. »Možda sljedeći put?« »Da, sljedeći put. Možda.« »Jeste li sigurni da ga ne poznajete?« pita Eliza dok nastavljamo put do bara / restorana u blizini centra Brightona.

»Da, sigurna sam.« »Ali, razgovarali ste s njim kao da ga poznajete«, kaže ona. »Razgovaram i s vama kao da vas poznajem«, odgovaram. »Da, valjda«, kaže. Ne dodajem da znam tko je od njih dvoje vjerojatno iskreniji u svojim namjerama prema meni.

Balkandownload.org

Birmingham, 2004. »Nema, dakle, šanse da ideš kući?« pita me Reese. smovečer: u Bernie
Reese je pročistio grlo, otpio kavu i pustio da neko vrijeme sjedimo u tišini. Osjetila sam da je ganut time što mi je sve to priznao; to što je učinio možda ga je ponovno pogodilo u onaj dio njega koji nije bio spreman suočiti se s tim što on jest. »Trenutno je sve dobro«, rekao je kad me pon ovno mogao pogledati. »Ne treba mi, ne nedostaje mi.« Popio je još gutljaj kave. »Neću ti lagati, iako, kompa, ne znam koliko dugo će to potrajati. Ali kad padnem, to je dug put nizbrdo i dug, dug put da ponovno isplivam. Pazi na mene, Ace, i ja ću paziti na tebe. Tako sam ostao siguran ovdje vani - upecaš se za nekoga tko pazi na tebe. Kad sam prvi put završio ovdje, jer je moj poočim svake večeri ubijao boga u meni, a moja bi mama okretala glavu na

Balkandownload.org

drugu stranu jer ju je držao na piću i cigaretama, imao sam ljude koji su pazili na mene. Neke dobre, neke loše, neke doista, doista loše.«

»Koliko godina imaš?« upitala sam. Htjela sam znati koliko je godina tu vani, je li došao na kratko i na kraju ostao ovdje. Je li to za njega, poput onoga što je uštrcavao u svoje tijelo, bio bijeg od svijeta u kojem je nekad živio. »Dvadeset sedam«, rekao je. »Dvadeset sedam?« Bio je samo tri godine stariji od mene. Govorio je poput osobe koja je barem deset godina starija od toga; a izgledao poput

nekoga još starijeg. »Da, nisam mnogo stariji od tebe, znam. Samo izgledam staro, a ovdje vani sam deset godina ili tako nekako, zaboravio sam koliko dugo, doista. Dugo vremena, Ace. Mislio sam te pitati, smeta li te ako te zovem Ace,

Grace?« Odmahnula sam glavom. Nije me smetalo, jer je pitao i vjerojatno to ne

bi radio da sam rekla da mi smeta. »Zovi me Ace ako ti se sviđa«, rekla sam. »Dakle, nema šanse da odeš kući?« Uvijek me to pitao. Obično bih odmahnula glavom i promijenila temu. Ali noćas mi je dao vozačku dozvolu s mojim novim licem i novim imenom na njoj i osjetila sam da mu dugujem nešto malo objašnjenja, osobito s obzirom na to da nije htio da mu je platim.

»Ne«, rekla sam. »Ne znam gdje je dom, što se mene tiče. Napustila sam oba moja posljednja dugoročna >doma< pod okriljem noći, da tako kažem. Doista se nemam kamo vratiti.« »Dakle, tko je to bio, tata, očuh ili ujak?« upitao je Reese. »Tko je bio što?« »Tko te sjebao? Većina djevojaka zbog toga završi ovdje - netko ih napastuje ili ih netko tuče. Ti ne izgledaš kao da te netko tukao, ti imaš neku drugu vrstu nervoze - pa tako nagađam da je ono drugo.«

Balkandownload.org

»Baš znaš biti pažljiv, zar ne?« »Da, ne, oprosti, kompa. To nije bilo baš u redu. K
uglavnom, znaš, ali kad me počeo pipkati, morao sam otići od tamo. Rezao sam se da izbacim bol. Onda sam se navukao na heroin i morao sam otići jer sam vidio što će se dogoditi: od heroina ponekad poludim. Nije da se samo obeznanim pa sve bude dobro; ponekad pobjesnim. Znao sam da ću jednog dana vjerojatno podivljati i na kraju izbosti gada, pa ostatak života provesti

u zatvoru. Ulica je bolja od zatvora, vjeruj mi.« »Moj tata ne bi nešto takvo učinio«, rekla sam. Zurila sam u svoju fotografiju, crno-bijelu i blago zamućenu tamo gdje je bila otisnuta na ružičastu plastiku s vodenim žigom vozačke dozvole. Odrezala sam kosu na dužinu brade, uvila je i namjeravala je pustiti da se pretvori u dredlokse. Lakše za održavanje, prirodno i, što je najvažnije, onako kako ja želim. »Nemam očuha. A jedva da sam ikada vidjela svoje ujake«, rekla sam Reeseu dok sam još uvijek zurila u svoju sliku na plastici. »Obiteljski prijatelj?« U glavi mi je počela svirati glazba »Ples Šećerne vile«. Ritam gore dolje, gore-dolje, gore-dolje, gore-dolje, kretnje dječje igračke koje je plesač morao oponašati, na takav način da moje tijelo nikada nije moglo zaboraviti taj ples. Drugi plesovi i rutine mogu izblijedjeti, a li svaki put kad čujem glazbu, bit ću ponovno tamo i sjetit ću se. »Pusti to sad, Reese? Samo pusti.« »Oprosti, kompa. Ponekad zaboravim kako je ljudima koji su gore prošli.« »Gdje si dobio dozvolu?« upitam ga. »Ne pitaj me ništa, neću ti lagati.« Nacerio se, otkrivajući sive zube, neke od njih otkrhnute, druge s mrljama smeđeg preko sivog. »Nije

Balkandownload.org

ukradena ili nešto takvo. I neće proći pravu kontrolu, ali će ti pomoći da uđeš u hostele, možda dobiješ posao.« »Molim te reci mi koliko ti dugujem za nju.« »Ne, ne, ja sam to sad platio. Ne želim tvoj novac. Osjećam se loše, vidiš, što nisam tog šupka zaustavio na vrijeme.« Nagnuo je glavu, buljio u čiste ruke krnjih noktiju, isušene kožice »Nisam obraćao pažnju. Trebao sam ga zaustaviti čim je krenuo. Oprosti, kompa.« »Nisi ti kriv«, rekla sam mu. Blago, da ga ne preplašim, jer je često bio nervozan, stavila sam ruke na njegove. »Nije nitko kriv osim njega. Spasio si me od... ma, znaš već. To ne znači da ti ne trebam platiti za ovo.« »Da, znači. Ali slušaj, Ace, ne uzimaj ništa od ikog drugog. Nije važno što se nudi ili kako je lijepo ponuđeno. Čak ni od mene, nakon ovog. Nikad, kompa, u redu? Obećaj mi.« rekla sam. onih tipova Nije koji uzimaju neštou a da »Obećajem«, to ne plate. Zato sam muNisam htjela bila platitod i za vozačku. mi se činilo redu ne platiti svoj dug. »Kompa, ozbiljan sam. Ima tu nekih loših ljudi, napravit će sve da te zakvače, zatim će ti ozbiljno naštetiti, kako bi postigli da im vratiš. Ne uzimaj ništa, nikada. Čak ni od mene, jer nakon ovoga, naša su dugovanja sređena. Ako ponovno upadnem u škripac, a ti si uzela nešto od mene, htjet ću to natrag. Kad sam na drogi, nemam prijatelja, ne dugujem nikome i hoću da mi se vrati svaki pojedini dug koji mi duguju. Kompa, kad sam u škripcu, učinit ću bilo što. A ima nekih loših, loših ljudi koji će također učiniti bilo što. Samo budi pažljiva, okej?«

»Da«, rekla sam.

Trebala sam mu reći da i on bude pažljiv. Ali nisam mislila da mora to čuti od mene. Ja sam bila nova cura na ulici, nisam imala pojma što je tamo vani. Nikakvog pojma.

Balkandownload.org

Brighton, 2016. Marshall, Marshall, Marshall. Eliza je otkad smo sjele bez prestanka

govorila o Marshallu. Mora da je negdje pošteno štucao. Na njezino inzistiranje došle smo ovamo, u pab na uglu Western Roada na putu za centar Brightona umjesto da prošetamo duž obale do mjesta koje sam jučer spomenula. Mislila sam na brzinsko piće, ali sad smo na četvrtom piću - koje sam ja platila - a ona ne pokazuje znakove kretanja i otkad sjedimo tu neprestano govori o Marshallu. Prije

nekog vremena prestala sam slušati, sad je jednostavno proučavam. Otprilike je mojih godina, možda malo starija ako je istih godina kao Marshall. Nervozna je, čašu pomiče uznemirenim malim pokretima, poravnava podložak za piće, pomiče podložak natrag, vrpolji se na sjedalu, to vrijeme govori o Marshallu prtlja po kosi, igra seposlu, nožicom čaše.razvodu, A cijelo sinu. i njegovu životu, braku, Osjećam da poznajem Marshalla, da iz ptičje perspektive gledam u njegov život, iako sam ga srela samo jednom. Pitala sam se kako je to biti predmetom nečije opsesije kad zapravo nisi ni spavao s njim? S Toddom sam barem spavala, živjela s njim, što je sigurno pothranjivalo njegovu opsjednutost. Elizino ponašanje je uznemirujuće. »Jeste li vi i Marshall imali nešto?« pitam je, samo da potvrdim ono što sam već nagađala o njima; to je oduvijek platonski odnos.

koja nije mirno cijelu večer, iznenada osim očijuEliza, koje se sužavaju dok sjedila me gleda. »Zašto pitate? Jestejelinepomična, zainteresirani za njega ili što?« »Samo sam znatiželjna. Poznajete ga otkad je oženjen, i prije toga, pa sam bila znatiželjna je li se vaša priča dogodila prije ili poslije toga?«

Balkandownload.org

»Sada nije zainteresiran za nove odnose«, kaže ona. »Bilo je vrijeme kad sam, ma znate, mislila... i pretpostavljala sam da on misli... ali izbor trenutka nikad nije bio dobar. Nikada nismo bili na istoj stranici u isto vrijeme pa se to kao nikada i nije dogodilo. No dobro, kažem nikada, a mislim da se nije dogodilo do sada. Nikad ne znaš što budućnost nosi.«

»Istina«, kažem joj. »On mi posebno znači«, kaže ona. Glas joj je stidljiv, oklijeva govoreći to, dok mi njezino ponašanje kaže da će ubiti svakoga tko stane između njih. »Ne bih željela da ga netko navlači za nos. Ne bih voljela da ga itko uzruja na bilo koji način.« Vrata paba se otvaraju i ulazi skupina ljudi, smiju se, šale, uživaju u brightonskom petku navečer. Petak i subota navečer bih su opasno vrijeme za one koji spavaju na otvorenom. Pijani ljudi u potrazi za tučnjavom odjednom bi nas vidjeli kao lake mete, huškali bi ljude na tuču, ponekad bi čak samo zato što su izgledaju to mogli - sretni, pišali na one koji prijatelji spavaju ukoji vežama. Ljudiu koji - su upravo došli opušteni; uživaju društvu jedan drugoga, nadajmo se ne od onih koji za počinju tučnjavu s onima za koje misle da su ispod njih. Zavidim ljudima koji su upravo ušli. Tako sam opušteno drugovala s Reeseom i još nekoliko njih. Pripadala sam im i imali smo trenutaka kad smo sjedili, pričali, smijali se, bili prijatelji. Vrijeme provedeno zajedno nije uvijek bilo tmurno i teško, koprcanje za novac kako bismo mogli jesti ili priuštiti si spavanje pod krovom. Ponekad smo bili baš poput ljudi koji su upravo ušli i ta vremena mi nedostaju. Nedostaju mi ti ljudi, nedostaje mi sposobnost da se uklopim. Sigurno sam bila da u kad sams pristala s Elizom, jer se sitan mene njoj luda ima nečega čime bihizaći se mogla povezati. Kad dio je prvi putponadao progovorila

sa mnom na sastanku činila se ugodnom. Mislila sam da je u njoj možda i nešto više od te ugodnosti, ali ne. Samo sam prepoznala loše ponašanje. Prepoznala sam one njene dijelove koji su me privlačili kod drugih i poželjela da to upali.

Balkandownload.org

»Marshall sigurno smatra vrlo utješnim to što je netko poput vas tu da se za njega brine«, kažem. Iskapim svoj sok od naranče. Kupovala sam pića cijelu večer - vino za nju, sok od naranče za sebe. Ustajem, navlačim kaput. »Moram ići«, kažem joj. »Što? Mislila sam da ćemo ostati vani neko vrijeme, nešto pojesti? Možda se vratiti k vama i ispiti onu bocu koju sam vam dala?« »Eliza, znate li što Marshall radi večeras?« pitam je. »Hm, petak je, a njegov sin ne dolazi ovaj vikend, pa je vjerojatno vani s prijateljima. Zašto to želite znati?« pita. »Samo provjeravam», kažem. Objesim torbu na rame. »Hvala na piću. Ne morate požuriti sa svojim pićem kako bi pošli sa mnom. Na izlasku ću reći Marshallu da ste ovdje. Sigurna sam da će biti oduševljen da vas vidi.« Zavrti se na sjedalu, odglumi iznenađenje kad ga ugleda za šankom, upravo je stigao skupinom Jadan Jadan, čovjek. Bez ijedne drugesa riječi njoj prijatelja. odlazim do njegačovjek. da mu dam jadan na znanje da

njegova »prijateljica« sjedi tamo u kutu. Ne trebam dodati da me ona dovela ovdje da bi ga uhodila na večernjem izlasku.

Birmingham, 2006. Knjižnica

je postala mojim omiljenim mjestom za pranje i odmor tijekom dana. Dnevni centar mi je trebao i bio od pomoći, ali u knjižnici sam se osjećala normalno. Svakog bih jutra nazvala tri agencije koje sam označila u jednoj od telefonskih govornica na stanici Birmingham New Street i posao. Ako nisam imala nikakvo čišćenje, otišla bih do knjižnice, otišla u zahode čim bi se otvorili i oprala se. Ljudi rijetko prvo dolaze u zahode knjižnice, pa sam imala nekoliko minuta privatnosti da se operem koliko god sam mogla, da se presvučeni. Zatim bih sjela i čitala novine i časopise, saznala što se događa u svijetu. saznala imaju li tog dana kakav

Balkandownload.org

Čitala bih lokalne novine, vidjela ima li kakvih poslova za mene, zatim bih si ugodila čitajući veliki dio knjige kojom sam se tih dana bavila. U podne bih ponovno nazvala agencije, saznala imam li posla. Ako sam imala,

ostala bih te noći u hostelu tako da se mogu istuširati i biti na poslu čista i na vrijeme. Ograničila sam koliko jedem, koliko trošim na hranu. Sendviči po sniženoj cijeni u supermarketu, voće na štandovima na tržnici, boce vode koje sam mogla napunitizgnječeno na fontanama.

Bio je to čudan život, ali ne čudniji od onog koji sam imala ranije ako o tome razmislim. Uz ovakav život barem nije bilo nikoga kome na kraju dana odgovaram. Ranije sam u kiosku vidjela naslovnicu novina s viješću kojoj sam se nadala: »TODD CHAMBERS SE ŽENI«. Prošle su dvije godine. Dvije godine trebale su mu da prebrodi svoje »slomljeno srce« i krene s nekim tko mu je postao vrlo dragom prijateljicom s obzirom na nestanak Nikky Harper iz njegova života. Pretpostavljam da mu je godina dana trebala da me prestane tražiti. Dao je nekoliko intervjua nikada ih nisam uspjela pročitati do kraja, jer bi me prodavač novina uvijek prije toga potjerao prije nego, ali je srž svega što je on tamo izrekao bila da smo imali probleme, sumnjao je da sam ponovno na drogama, htio me

poduprijeti, ali sam ja odbila svu pomoć. Bojao se i sumnjao da živim negdje u potleušici s nekim s kim se mogu drogirati. Jedna od priča čak je snažno aludirala na to da je jedan od razloga zašto sam prekinula s njim bio što sam pokušala i njega navući na drogu i nisam uspjela. Bio je to pucanj u prazno. Sada sam bila Grace Carter. Nisam čak ni znala tko je Nikky Harper, ne z aista. Žena koja pokazuje gaćice, s kosom koja joj neuredno pokriva lice, skako velikim crnim strankinja. Bilo je teško zamisliti je bilo biti

naočalama, bila vidjeti mi je u njezinoj koži,

svijet njezinim očima. Cijelo vrijeme, naravno, Todd je pripremao nekog drugog, nalazio

drugu ženu da ispuni prazninu koju sam ostavila u njegovu savršeno konstruiranom životu. Nisam mogla biti sigurna, naravno, da me prestao tražiti, ali ovaj mi je naslov dao nadu. Uništio je moj ugled, ženi se s nekom

Balkandownload.org

drugom. Možda bih se mogla vratiti u London i spasiti život kakav sam imala.

Često sam o tome mislila dok sam radila i uspijevala provoditi više noći po hostelima, daleko od ulice. Uspijevala sam uštedjeti više novca i imala sam ormarić s bravom na Birmingham New Streetu gdje sam spremala stvari i držala nešto novca smotanog ukutiju tampona koju sam ponovno zapečatila. Nastavim li ovako, uskoro bih mogla imati novaca da platim najmanje tri mjeseca života s cimerima. Ili čak negdje garsonijeru. Još samo malo i mogla bih Birmingham učiniti svojim domom. Sjedila sam u Bernie
nisam mogla s tim suočiti. Vijest o Toddu bila je ono što sam željela, bila je - ali ono na što sam čekala sam mislila da će se sam dogoditi mnogo ranijeJako me potresla. Mislila samiako na njega, zbog distance ga vidjela jasnije. sam ga voljela. Baš jako. Obično sam se osjećala praznom kad ga nije bilo, živom kad ga je bilo. Toliko dugo sam ga se grčevito držala, sada to shvaćam, jer sam bila uvjerena da znam tko on može biti i htjela sam natrag tu verziju njega. Bila sam sigurna da bi on, ako radim ono što on hoće, uvjerim ga da se može osloniti na mene, bio muškarac kojem ponovno mogu povjeriti svoje tajne.

Od trenutka kad je otvorio vrata kafića znala sam da je Reese bio u kupnji droge. Jedva je stajao, s kapuljačom na očima, sporih reakcija i pokreta. Posegnula sam u džep, izvadila slušalice i stavila ih u uši. Danas se nisam mogla baviti time. Nisam mogla slušati kako droga okužuje njegov glas, omotava svaku riječ koja napušta njegova usta u gadne, zlobne bodljike. Voljela sam Reesea - vjerojatno mi je spasio život onih prvih nekoliko noći i tjedana ovdje - ali kad bi postao ovakvim podsjećao me na najgore trenutke mojega života. U svojoj bih glavi čula »Ples Šećerne vile«

Balkandownload.org

i sve što bi došlo s njim bezglavo bi mi jurilo glavom. Voljela sam Reesea, ali bio je previše oštećen da bi mu pravila društvo u ovakvim vremenima. Kad sam ga srela prvi put, rekao mi je da kad zapadne u škripac nema prijatelja i mrzi svakoga. Nisam mu povjerovala do šest mjeseci kasnije kad je zapao u škripac i okomio se na mene. Govorio je najgroznije stvari, pokušavao iskamčiti novac od mene, pljuvao me što se brinem za njega. Kad je Reese pao u heroinsku rupu, znao je da će povratak biti dugačak i nitko mu ne može pomoći da se popne. »Ah, čekaš me, vidim, baš kao dobra mala djevojčica«, rekao je Reese, bazajući prema stolu. Gilly, žena koja je radila u dnevnom centru, stavljala bi mi na player pjesme iz kolekcije CD-a i nedavno mi je snimila nekoliko novih, ali do sada nisam imala vremena preslušati ih. Lupila sam tipku play, a Katrina i the Waves koji pjevaju o šetanju po suncu, oživjeli su mi u ušima. Ta me pjesma vratila u one dane kad bih išla u školu i iz nje i podmuklo bih

se šuljala kroz otvoren prozor na početku ljeta, riječi su mi izmamile smiješak na lice, a ritam mi je ispunjavao tijelo čistom radošću. Reese se skljokao u stolac nasuprot meni, a ja sam pomaknula prst na nazubljenu skalu music playera, pojačavajući glasnoću tako da ga ne mogu čuti. Nastavio je, ipak, blijedo mu je lice poprimalo odbojne oblike dok je

na mene prolijevao žuč iz sebe. Govorio je meni ono što je htio reći sebi, istiskujući van ono što je držao u sebi - kao što je običavao reći, razgovaranje sa mnom ponekad je bilo poput razgovaranja sa samim sobom. Nakon nekoliko sekunda, prestala sam gledati, zurila sam u svoju kavu jer mi nije trebalo da čujem njegove riječi ili vidim kako se oblikuju.

U trenucima između pjesama, čula sam njegov glas, pokušavala zanemariti riječi, moj je um jurio uloviti početne note pjesme koja bi utopila bol mog najboljeg prijatelja. Započela je pjesma »Addicted to Love«, na gitari Robert Palmer. Nabavit ću si gitaru, odlučila sam. Naći ću neki novac i kupiti gitaru i naučit ću svirati. Još jedna stvar koju ću morati nositi sa sobom, ali ću je vjerojatno držati u ormariću i naučit ću svirati.

Balkandownload.org

Zbog kretanja kraj našeg stola podigla sam pogled još uvijek spuštena lica. Čovjek kojeg sam već prije vidjela nekoliko puta, ovdje i po ulicama, kako izlazi iz pabova, kako se vozi pokraj nas u različitim skupim autima, sada je stajao pokraj našeg stola. Bio je ćelav, krupan, visok bijelac, koji se uzdizao iznad nas. Iznad Reesea. Glave još uvijek spuštene, promatrala sam razmjenu: kako ga se primjećuje, zurimišlja u njega sekunda, odmjerava Reesea ga, Reesea kako iznenada do tko jenekoliko on, Reesea kako odguruje stolac i ustaje na noge.

Čovjek koji je stajao uz nas nije bio poput drugih ljudi s kojima sam živjela na ulici. Sva njegova odjeća bila je dobre kvalitete, nova, redovito prana, vjerojatno ju je glačao netko drugi. Nije prana svaka dva tjedna u praonici ili proprana svakog tjedna u umivaoniku nekog od hostela u kojima sam odsjedala. Nosio je mnogo nakita, krupnih komada koji su bili tamo da

prenesu poruku. Kružila je glasina da u jedan od prednjih zuba ima ugrađen rubin da izgleda kao kapljica krvi, tako da bi ljudi znali da mu je ujed

goriiz od laveža. Ovajkoji je čovjek dobro jeo, dobro živio - to je bilo očigledno svakog pokreta je napravio. Pod paskom ovog čovjeka, moj mršavi, žilavi, zbunjeni prijatelj spustio je pogled i zatvorio usta. Reese mi se nasmiješio ividjela sam svu tugu, izdaju koja je uništila oba naša života, kako sjedi tamo na njegovim ramenima. Htjela sam posegnuti za njim i zagrliti ga, ali to sada nije htio. Htio je biti netko drugi, a taj netko je osoba kojoj nisam mogla pomoći ili voljeti je.

Reese je posrnuo van iz kafića a čovjek je zauzeo njegovo mjesto na sjedalu nasuprot meni. MojAko je prst oklijevao nadostavim biračemglazbu glasnoće, ali nijei ga dodirnuo da ga ugasi. ne sudjelujem, ukl jučenu glavu spuštenu, ovaj čovjek, Sudac, tako su ga zvali, ostavit će me na miru. Poput većine loših, loših ljudi na koje me prije nekoliko godina Reese upozorio, oni se nisu voljeli mučiti time da te uvuku u stado, htjeli su da ti sam dođeš k njima. Budem li ga ignorirala, otići će, vrlo jednostavno, dok ne nađe neki drugi put »unutra«. Primijetila sam da me već nekoliko puta

Balkandownload.org

primijetio, ali nije mi nikada pristupio. Drugi loši, loši ljudi približili su mi se ranije i ja se nisam obazirala na njih, baš kao što to mogu i sada. Poželjela sam, ponekad, samo ponekad, ono što je Reese imao: bijeg. Zbog toga on nije uvijek bio na heroinu: nije trebao cijelo vrijeme biti izvan toga, samo kad bi postalo previše i kad je trebao stisnuti gumb za bijeg. Ponekad sam

željela bijeg. Kad sam spavala vani i bilo je hladno i bilo je vlažno, uoči Božića, uoči Nove godine, uoči Valentinova, uoči rođendana Veronike Harper, tada bih željela bijeg. Ponekad, samo ponekad, kad bih gledala Reesea i koliko je udaljen od svakodnevne stvarnosti kad je drogiran, tada bih se pitala o tome. Često, vrlo, vrlo često, kad su prizori iz

prošlosti i nesanica bili izvan kontrole, poželjela bih biti poput Reesea; čeznula bih za tim da se odjavim iz svijeta i da se ne moram baviti stvarnošću. Čovjek preda mnom, bila sam prilično sigurna, ponudio bi mi bijeg na jedan ili drugi način ako ugasim svoju glazbu i angažiram se. Konačno sam ostavila Todda za sobom - činilo se da je konačno odustao od mene. To nije ništa promijenilo, zapravo. Bila sam i dalje ono što sam bila, osoba koja mu je na početku slijepo vjerovala. Žena koja je sad često odlazila spavati na neku odabranu skrivenu lokaciju gdje će joj smrad ispuniti nosnice. Prala sam se u javnim zahodima jer sam se više od ičega svaki dan morala oprati. Jela sam hranu kojoj je istjecao rok. Hodala sam posvuda. Često nisam mogla razgovarati s najboljim prijateljem jer je bio izvan sebe od droge. Bila sam osamljena. Osobito u dnevnom centru, kad bih vidjela ljude starije od mene i znala da je to moj a budućnost. Osobito kad bih vidjela žene poput mene kako hodaju ulicom, odjevene u normalnu odjeću, koje idu na svoje normalne poslove, spavaju u svojim normalnim

krevetima. Vidjela sam ih i željela sam nešto od toga, ili sam željela da ih ne primjećujem. Da ugasim glazbu i razgovaram s ovim čovjekom zvanim Sudac to bi sve promijenilo. Možda bih našla put bijega kao što ga je našao Reese. Možda bih pronašla svoju granicu i bila prisiljena vratiti se u London svom

Balkandownload.org

starom imenu. Ili, mogla bih nastaviti ovako.

Možda bi ovaj čovjek bio

razlogom da se moj život ponovno promijeni. Isključila sam music player, izvadila slušalice iz ušiju i gledala kako se cerenje širi Sučevim licem, dok rubin ugrađen u njegov zub, ta lažna mrlja krvi, svjetluca u sredini njegova osmijeha.

Brighton, 2016. »Vidi ti, zar to nije moja prijateljicabarista«, kaže momak od prije dok mu se približavam. »Čaj ili kava?« kažem mu. U rukama držim po jedno od toga u papirnatim šalicama. »Što ako želim oboje?« pita uz postrani osmijeh. »Možete dobiti oboje«, kažem. »Znači oboje, Prijateljice Barista.« Nasmije se, ali kašalj otjera smijeh. Prodrmao mu je tijelo, žestoko potresajući tanak oblik. Gotovo sam krenula da ga poduprem, a potreba da mu pomognem neodoljiva je. Želim ga pozvati gore u stan, ponuditi mu topli tuš, nešto vruće hrane, mjesto da prespava noć. Naravno da to želim. Reese bi me zbog toga odmah ispsovao na pasja kola. Podsjećao bi me da se brinem više za druge ljude nego za sebe, da je to što želim učiniti opasno. Ništa ne znam o ovom čovjeku - zašto bih ga pustila u svoj dom samo zato što me podsjeća na nekoga? »Imaš želju za smrću, je

li?.« Reese je zarežao na mene posljednji put kad sam ga vidjela. Ispsovao me na pasja kola, rekao da mu je dosta mene i da zbog te želje za smrću više ne želi biti u mojoj blizini. Pokušala sam se prepirati s njim, ali nisam imala temelja za to - bio je u pravu. Jesam imala želju za smrću. Godinama prije nego što sam napustila roditeljski dom imala sam želju za smrću, u biti sam željela okončati svoj

Balkandownload.org

život, ali ne umrijeti. To nije imalo smisla, ali to je u osnovi bilo ono što mi je Reese rekao: imala sam želju za smrću koja se razvijala polako, polako, polako i dovodila u opasnost sve one koje poznajem.

Dala sam čovjeku dvije šalice, pregrizla je zik da se zaustavim i ne ponudim mu još nešto. »Hvala, Prijateljice Barista«, kaže on. Brzo se okreće od mene i kreće u smjeru cesta koje vode prema obali. Hodala sam po tom kraju, i noću se beskućnici motaju tamo gdje su nekad bili lukovi a sada su dućani. Kreće se brzo, jer, znam, pokušat će ih prodati dok su još topli. Desetak puta sam vidjela da to Reese radi. Ovaj će ih momak prodati bilo kome tko ne vapi za fiksom. Fina kava ponekad bi Reeseu donijela 30 penija.

Ušla sam u stan, Reese mi je nedostajao, a i mrzila sam ga. Zašto je to morao nazvati tako ružno? Otkad mi je to rekao, razlozi za moju želju za smrću stalno mi dolaze noću, bude me noćnim morama, otimaju mi misli u neočekivanim trenucima. Imam nekoliko dana, osjećam se sretno zadovoljno; blagoslovljeno što imam takodobrih jednostavan život, zatim će svei ponovno nagrnuti. Zbog onoga što je Reese rekao, znam, uskoro, nešto će se dogoditi da riješim ono što skrivam iz svoje prošlosti.

Balkandownload.org

8.

Balkandownload.org

Roni

London, 2016. »Gospođice? Gospođice?« Dječak u stražnjem dijelu razreda poskakuje gore-dolje na svom mjestu, njegovi crveni uvojci skaču s njim svaki put kad dodirne stolicu.

Ovo je nekada bio moj razred. Podučavam u Chiselwick High School do nekoliko tjedana iza uskrsnih praznika i tu sam, u razredu koji je nekad bilo moj i Nikin. Treba mi dvadeset minuta hoda od kuće - obično su mi trebali sati, doslovno, kad sam bila dobi mojih učenika. Nika i ja tumarale bi

kući večerima kad nismo imale baletne vježbe, pronalazeći načina da putovanje kući obuhvati Topshop i Warehouse i WH Smith i Waterstone
dugačkih pletenica, sa školskim knjigama pritisnutim na prsa, i Roni, neznatno niža, duge smeđe kose počešljane u konjski rep, također s knjigama na prsima. Promatrala sam ih kako brbljaju, ponekad hihoću, uvijek se pretvaraju da njihov život izvan škole nije težak i kompliciran i pun užasavajućih tajna. Mnogo puta danas poželjela sam posegnuti za njima, za njom, za sobom, za nama i staviti ruke na njihova ramena i reći: »Vjerujem ti. Stalo mi je do tebe. Pomoći ću ti kako god mogu.«

Balkandownload.org

»Gospođice! Gospođice!« Prošlo je punih petnaest minuta. Znala sam točno što će pitati. Svaki razred koji sam jutros pokrivala imao je nekoga da me to pita. Tinejdžeri su jednako znatiželjni kao i odrasli, ali nisu tako stidljivi. Pogledala sam na raspored sjedenja koji sam imala ispred sebe. »Da, Jeremy, zar ne? Kako ti mogu pomoći?« Sad ima moju pažnju, stidljiv je da postavi pitanj e koje mu od prije nekoliko sekunda gori na vrhu jezika. Prostorijom po prvi put otkad su im rekli da ću im sljedećih nekoliko dana biti zamjena zavlada potpuni muk.

»Hmmm... gospođice...« Glas mu presušuje. Razočarana sam. Mislila sam da on, ovaj razred općenito, ima malo više petlje. Podsjećaju me na ljude u mom razredu u školi, ali možda samo zato što je ovo nekad bio moj razred. Sasvim su različiti ljudi, odrastaju u potpuno različitom svijetu.pisati »Hajde, Jeremy, reci što je bilo tako hitno da si me natjerao da prestanem po ploči.« Na to se potpuno sklupčao u sebe, sada prestrašen od govorenja. Možda misli da će ga Svemogući oboriti ako progovori. »Htio je znati jeste li bili redovnica«, pita drugi dječak, Reg. Jeremy se okreće i zuri u njega, strijeljajući ga pogledom »Ja sam to htio pitati«. »Da, Reg«, kažem. »Nekoć sam bila redovnica. A sada sam nastavnica na zamjeni.« »Ali, gospođice, gospođice?« Sad djevojčica počinje poskakivati na svom mjestu.

»Da, Erin«, odgovaram, znajući koje će biti njezino pitanje. To je uvijek drugo pitanje.

»Gospođice, ako ste vi bili redovnica, znači li to da ste zbilja stara djevica?«

Balkandownload.org

U razredu izbije hihotanje. Nevjerojatno mi je da bez obzira na dob ljudi - mladi, srednje dobi ili stari - kad misle na vas kao redovnicu njihovi umovi

odmah skrenu na seks. Unatoč svemu što uključuje postajanje redovnicom, svede se na to da želiš znati kako se seks uklapa u takav životni stil. Uklapa li se seks uopće u takav životni stil. To je ono što me čovjek u agenciji za e pitati koji me prije- ili svih tihmogao, tjedana upisao za rad To tako zapošljavanj očajnički htio ali nije nije s obzirom nazamjenski njegov posao. je ono što je Cliff htio pitati na našem prvom - i posljednjem - sastanku, ali nije imao hrabrosti kad je znao da o čekujem pitanje i ne bi me namamio da odgovorim na njega. Jesam li redovnica, i ako jesam, jesam li djevica? Voljela bih vidjeti Nikino lice svaki put kad me netko to pita.

»To znači, Erin, da ću moliti za vas večeras prije spavanja, reći Bogu pokoju dobru riječ za vas, da tako kažem.« Iznad gunđanja i ahhh-ova koje je pomisao da ću moliti za njih izmamila, glas otraga kaže: »Da, ali zašto bi On slušao vas?Niste li vi, recimo, omalovažili Njega napuštajući Ga?« Neznatno nervozno gunđanje podiže se iz prostorije, zajedno s nekoliko oštrih udaha zraka. Očima skeniram papir s rasporedom razreda, da vidim tko je izgovorio to što bi se moglo smatrati zapanjujuće pronicavom procjenom moje situacije. Gail. Nitko mi ranije, u posljednjih nekoliko tjedana podučavanja, nije rekao takvo što. Spustila se nisko u svom stolcu, prsti su joj prtljali s plavom kemijskom olovkom i nije podigla pogled s klupe povezane sa stolcem.

»Bog sluša svakoga, voli svakoga, bez obzira na to što su Mu učinili«, kažem. »Da, baš«, kaže podrugljivo, spuštene glave. Ljutnja izbija iz nje u svakom slovu tih dviju riječi. Ona želi svađu, nekoga s kim će se prepirati, nekoga koga će pobijediti. Bilo je vremena, čak i ne tako davno, kad bih se i ja tako osjećala: ljutnja bi kipjela unutr a i trebala bih nekoga da si dam

Balkandownload.org

oduška, nekoga na koga ću se iskaliti. Ipak, nikad se nisam iskaljivala na nastavnike. Nikada se ne bih usudila.

»Mislim da bismo se trebali vratiti onome čemu vas uistinu trebam podučiti«, kažem. »Ako želite raspravljati o postojanju i ponašanjima Boga, uvijek možete ostati nakon škole. To je opći poziv svima, naravno. Voljela bih raspravljati o Bogu sa svakim od vas tko je zainteresiran?« Kažem to da bi imalo učinak koji sam znala da će imati - svi oni spuštaju glave i ono što se događau njihovim knjigama nalaze mnogo zanimljivijim od mene.

»Pa, znate gdje sam ako se predomislite.« Naravno, jedina osoba koja je sad podigla glavu je Gail, otraga. Gleda u mene otvoreno zatim se iskesi. »Pobijedila sam«, govori. Dah mi zastaje

u grudima, kroz mene odjekuje šok prepoznavanja. Ona je djevojka koju sam vidjela na ulici onog tjedna kad sam izašla s Cliffom, omotanu oko muškarca dovoljno starog da joj bude otac; ona je šesnaestogodišnjakinja koja me podsjetila na onu mene kak va sam bila kad sam bila mlađa. I, poput mene kad sam se ponašala kao ona, ima četrnaest.

London, 1995. »Roni, hajde da jednostavno idemo, molim te.« Nika je bila napeta, kao i uvijek. Nikada se nije sasvim pridružila partijanju, uvijek bi dolazila sa mnom, ali nikada ne bi pila, nikada ništa probala, čak ni najmanji dim, pa čak i kad bi tu bio drugi muškarac koji je možda bio zainteresiran za nju, ne bi čak ni da se bijeg ljubi kao s njim, a kamoli nešto drugo. Običavala sam misliti dapomislila joj je potreban i meni ali nije. Ranije, sastale smo se na autobusnoj stanici gdje smo se svako jutro nalazile za školu. Pozvala sam je da izađe jer je u posljednje vrijeme bila tako tiha i nije htjela toliko izlaziti sa mnom. Ako nije išla ona nisam voljela

ići jer se više nisam osjećala sigurnom. Kad je ona bila tamo osjećala sam se sigurnijom.

Balkandownload.org

Stigla sam na autobusnu stanicu nakon nje. Sjedila je na jednome od

stolaca na preklapanje, zurila u pločnik, a ruke je obavila oko sebe. Nisam primjećivala koliko je hladno kad sam krenula; hladnoća mi je probijala kroz kožnatu jaknu, u zraku je bilo magle koja se činila kao sitna kišica i iznenada sam shvatila da je to bila loša ideja. »Stvarno mi je hladno«, rekla sam joj. »Ti si se htjela sastati ovdje da razgovaramo.« »Znam, ali zima mi je.« Crni automobil zatamnjenih stakala, koji sam vidjela da prolazi tri puta, stao je ispred autobusne stanice. Prednje staklo suvozača otvorilo se i vozač

se nagnuo, mašući mi. »Nemoj, Roni«, upozorila me Nika. »Četvrtak je navečer. Naprosto nemoj.« »Samo ću razgovarati s njim«, rekla sam joj. Izgledao je zgodan, mlađi od momaka s kojima bih završila na noćnom izlasku. Imao je doista lijepe plave oči, a plava mu je kosa bila lijepa i mekana. Rekao mi je da u svom stanu ima neke zaista dobre robe i da će to podijeliti s nama ako želimo. Imao je i nešto cuge. Osim toga, bila bi to prilika da se maknemo s hladnoće. Okrenula sam se prema Niki, domahnula joj. Odmahnula je glavom.

»Dođi, rekao je da ima neke stvarno dobre robe«, rekla sam joj, nije baš bila zainteresirana. Više od ičega htjela sam otići s hladnoće. »Ne, Roni. Ne.« Pošla bi sa mnom da ja idem; znala sam toliko o njoj. Ne bi me ostavila samu. Moja je ruka posegnula za ručicom stražnjih vrata a momak sprijeda nacerio se Niki. »Neće dugo potrajati«, rekla sam, već napola u autu, »i to je mnogo bolje od sjedenja ovdje vani na hladnoći.« Ustala je, izgledala je ljuto i frustrirano, ali je odmarširala do stražnjeg dijela auta i ušla za mnom.

Balkandownload.org

Bili smo ovdje u njegovu stanu duže od sat vremena i htjela je otići. »Roni, hajdemo«, ponovila je. »Samo se opusti, hoćeš? Uskoro ćemo ići«, odgovorila sam. Nika je sjedila na stolcu sama. Po sobi, trojica prijatelja Big T-ja, vozača, ležala su naokolo poput smeća ostavljenog na plaži, također pušeći. Big T kao da se podrugljivo smijao Niki, dok se dim iz džointa čvrsto stisnuta između palca i kažiprsta uvijao i nestajao. Džoint je pružio meni. Stavila sam ga između usana, ali prije nego što sam mogla udahnuti Nika je iznenada ustala. Ponovno sam ga izvadila iz usta. »Ja idem«, rekla je. »Neću više ovdje sjediti i gledati to sranje, idem. Ideš li ti?« Big T se iznenada uspravio. Zurio je u Niku, oči su mu bile okrutne i opasne. Minutu ranije izgledao je tako opušten, ali mu se izraz promijenio i najednom mi je bilo hladnije nego na autobusnoj stanici. Tri ostala muškarca, koji su ranije izgledali ukomirani, sada su svi podigli glave i nemilosrdno gledali u Niku. »Ja idem«, rekla je ona ponovno.

»Sjedi«, rekao je Big T. »Rekao sam da ću vas odvesti natrag i hoću. Vas dvije samo trebate zaraditi svoju vožnju kući, to je sve.« Prvi put sam je vidjela. Vjerojatno je tu bila i ranije, ali bila je tako nepostojana, tako brza da sam sigurno to ranije propustila - strava. Strava koju sam osjetila svaki put kad smo odlazile na satove baleta. Apsolutni strah koji bi sigurno srnuo kroz nju svaki put kad sam to radila. Zatim je otišao, jednako iznenada kao što se i pojavio.

Unatoč toj trenutačnoj panici Nika nije sjela. Zurila je pravo u Big T ja. »Ne. Ja ništa neću zaraditi, a ni ona. Mi idemo.« Svi muškarci su se uspravili, zurili u nju. Nisam mogla disati. Dovela sam nas u lošu situaciju, ovo je sve krenulo strašno krivo i bit ćemo vrlo gadno povrijeđene, vjerojatno čak i ubijene. »Imaš prilično velika usta za takvu klinkicu, ha?« rekao je Big T.

Balkandownload.org

»Mi idemo. Staviš li ijedan prst na mene ili na nju, odlazim na policiju. Obje imamo petnaest godina, samo da znate. Dakle, ako me želiš ušutkati, morat ćeš me ubiti. I tek toliko da znaš, na onoj autobusnoj stanici gdje smo bile postoji video nadzor, pa će tako policija imati snimke nas kako ulazimo u auto s tvojim registarskim tablicama ako uradite išta ijednoj od nas.« Big T pogledao je u svakog od svojih frendova, pokušavajući vidjeti

zna li neki od njih je li ona u pravu u vezi video nadzora, o tome može li im

policija išta pripisati. Svi su oni slegnuli ramenima, nisu bili sigurni jesmo li vrijedne rizika. Osjetila sam Big T-jevu ruku na svom ramenu i on me odgurnuo s kauča pod. »Samo odjebite odavde.« Bacio je jaknu na mene i napola mi je

na sletjela na glavu. »Ne bih ni htio išta s vama. Gadne ste. Obje ste baš gadne.« Skočila sam na noge i krenula odande. »Vjerojatno bih dobio infekciju da samo prođem kraj vas. Izlazite. Bježite, odjebite odavde, vi droljetine.« Otišlesam smo stanice u zastala tišini. Na pločnikusamo ispred kuće pokušala joj do rećiautobusne da mi je žao, ali nije da sasluša, je otišla. »Ja to više ne mogu«, rekla mi je kad smo zakoračile na osvijetljen prostor na autobusnoj stanici. Pogledala sam gore, provjerila naokolo - nije bilo video nadzora. Blefirala je Big T-ju i njegovim frendovima, vjerojatno nas je spasila od smrti ili prebijanja.

»Žao mi je zbog ovoga«, rekla sam. »Nisam znala da će se to dogoditi. Činio se zgodnim.« »NE, NIJE!« viknula je. »Izgledao je grozno. Svi su oni izgledali grozno. Svi oni jesu grozni. Znaš li ti koliko si puta to napravila? Koliko je

muškaraca bilo? Koliko sam puta morala gledali ili slušati?« Pokazala je prstom na svoju glavu. »Zvuci ostaju u mojoj glavi, ne mogu ih istjerati. Uza sve ostalo, to me izluđuje.« Koraknula je unatrag i duboko udahnula da se smiri. »Ja to višene mogu, Roni. Ne mogu. Idem na policiju zbog g. Daneauxa.«

Balkandownload.org

»Što? Ne!« »Zbog njega radiš to što radiš sa svim tim muškarcima: biti s užasn im muškarcima je sve za što misliš da si vrijedna«, rekla mi je. »A on je i razlog što više ništa ne osjećam osim gnušanja. Toliko mrzim sebe - svoje tijelo, kosu, kako izgledam u zrcalu. Mrzim sve sa mnom u vezi... Ne mogu to više podnijeti. Moram otići na policiju. Moram to zaustaviti. Ako odem na policiju, moji će mi roditelji morati vjerovati i oni će ga zaustaviti.« Nisam znala da mrzi sebe. Da se i ona osjeća kako sam se ja osjećala, jer ona nije radila stvari koje ja jesam, nije se činila tako slomljenom kao ja. Uvijek sam mislila da je ona jaka, da ne treba ništa i nikoga da se bolje osjeća. »Moraš poći sa mnom, Roni. Vjerovat će mi ako smo dvije«, rekla je. Ići na policiju bilo je posljednje što sam htjela učiniti. Htjela sam se pretvarati da je sve u redu. Znala sam da nije, ali ako nisam razmišljala o tome tada se nisam morala baviti time ili učiniti ono što je Nika htjela učiniti i otići na policiju. »Okej«, rekla sam. »Poći ću s tobom.«

Balkandownload.org

Nika

Brighton, 2016. Problem nedavanja telefonskog broja ljudima da su skloni navratiti.

koji žive u tvojoj zgradi jest

Kuc-kuc na ulaznim vratima rano u subotu navečer odvlači me od

sjedenja na kauču, zurenja u televizor. Nisam bila svjesna onoga što se prikazuje, zurila sam u zaslon, prstima prolazila kroz kosu i razmišljala gdje da sljedeće odem. Ne fizički,fizički, potpisala sam da ću u ovoj zgradi živjeti još osam mjeseci ili tako nekako, ali pokušavam shvatiti trebam li potražiti pomoć. Kad sam mjesece i godine provodila odlazeći u birminghamsku knjižnicu, čitala sam knjige o razlozima svoje želju za smrću. Čitala sam i čitala i čitala, razotkrivajući teorije, otkrivajući zaključivanja, identificirajući ponašanja. Teorija, međutim, nema ništa sa stvarnošću. Ako odlučim potražiti pomoć, najprije ću morati riješiti želim li provaliti u tu malu kutiju koja je moj um i prekapati po njoj. Možda bih mogla prihvatiti svoju prošlost tako da se mogu suočiti s budućnosti, ali kad god mislim na taj način, drugi dio mene podrugljivo mi se nasmije. Rugam se samoj sebi što uopće i razmatram tu ideju. Zašto bih se izložila svoj toj patnji? Zašto bih po svemu tome čeprkala kad sam prvi put nakon dugo vremena mirna? Sigurna sam, toplo mi je, ne trebam se brinuti zbog novca, imam vlastiti prostor.

Trebam paziti da me Sudac ne nađe, trebam se brinuti oko pokušaja da popravim svoj odnos s roditeljima. Ne trebam si stvarati više problema razmišljajući o iznošenju svoje prošlosti na vidjelo. Nabacujem naočale od kornjačevine i otvaram vrata. »Bok«, kaže Marshall sa smiješkom.

Balkandownload.org

kraha s Elizom neki tjedan, vrlo sam pazila pri dolaženju i odlaženju iz zgrade da izbjegnem njih dvoje. To je zbrka u koju ne trebam zakoračiti, pa zatim vući njezine ostatke kroz svoj život. Kad sam otišla do njega i rekla da odlazim, ali da Eliza sjedi s druge strane šanka, iznenađeno je zurio u mene. Upravo se htio nasmiješiti kad me ugledao, mislim, ali to je Od onog

otišlo sa spoznajom da je prisiljen provesti izlazak s Elizom. Najgore je to što mi je žao Elize. Meni je žao Elize - dobro bi joj došla neka pomoć, prijateljska, netko da je blago izvede s tog puta niz koji se očito već poduže njiše. Ali ja to ne mogu. Ne bi bilo pošteno prema njoj, jer bih ja to radila za sebe, da nahranim onaj dio sebe koji je ovisan o pomaganju drugima. Reese je rekao da me to pretvorilo u jebenu prijetnju. Vjerojatno je bio u pravu.

»Bok, Marshalle«, kažem hladnokrvno. »Nadao sam se da ću te uloviti ovaj tjedan, ali čini se da si se izvještila u dolascima i odlascima iz zgrade a da te se ne primijeti.« »To je jedna od mojih supermoći.« »A koje su druge?« pita s osmijehom. »Kako ti mogu pomoći, Marshalle?« kažem. Moje hladno držanje nije baš strogo uzevši neophodno, ali ne želim da me tako očara da zaboravim da ima ludu prijateljicu koja zbog njega nišani mene. Njegov osmijeh blijedi

i spušta glavu, posramljen. »Žao mi je zbog Elize. Može biti malo neobuzdana. Ima tu naviku da se fanatično pokušava sprijateljiti za svakom ženom za koju misli da bih mogao biti za nju zainteresiran.« »Ja ne mislim da se pokušava sprijateljiti s njima, sudeći po našem izlasku. Više kao da ih upozorava. Navodno sad nisi spreman za vezu.« »Isuse.« Rukama protrlja oči. »Teško je povjerovati, znam, ali ona je dobra osoba. Ima zlatno srce, ali zna biti naporna. Čini takve stvari i to me

Balkandownload.org

ljuti, ali kad dođem do točke da joj poželim reći da nestane, ne mogu. Čini se tako krhkom.« »Krhkom. Aha.« »U svakom slučaju, svrha moje posjete bila je da se ispričam i da pitam bi li voljela da jednom odemo na večeru?« »A što je s krhkom Elizom?« pitam. Vjerojatno nepotre bno podlo, ali tip je u teškom poricanju. »Što s njom?« »Zar nisi zabrinut kako bi mogla reagirati?« »Ne. Da. Ne znam. Možemo li ne razgovarati o tome?« »Dobro. Kad želiš ići na večeru?« »Što, doista ćeš izaći sa mnom?« pita. On je jedan od onih muškaraca koji očigledno nema zrcalo. Što se na njemu ne bi čovjeku svidjelo? Visok, zgodan, moralnog kompasa usmjerenog na dobru stranu - koju je spretno pokazao govoreći na sastanku. Doduše, ima rotvajlersku prijateljicu koja bi svakoga prije rastrgala nego ga pripustila bliže njemu, ali to ne poriče većinu dobrih stvari o njemu. »Većina žena koja je >proćaskala< s Elizom ne bi sa mnom ni popričala, a kamoli izašla. Obično dobijem priliku da se ispričam, a zatim stvari postanu neugodne dok se oboje pretvaramo da nismo naročito zainteresirani jedno za drugo.« »Volim živjeti opasno. Kad si slobodan?« »Sad?« kaže s nadom. »Pretpostavljam da se bojiš da ću se predomisliti«, kažem. »Otprilike.« »Sad može. Uđi dok ne ugasim telku i ostalo. Neće mi trebati dugo da se spremim.«

Balkandownload.org

Ulazi unutra, pogled mu smjesta ispituje prostor, traži znakove moje osobnosti, što volim, što je izloženo, gdje su smještene stvari. Bit će razočaran, budući da još nisam imala mentalnog mira da razmislim o tome što želim i gdje. A i nemam mnogo toga . Kauč pripada vlasniku stana, isto tako TV, isto tako stolić kavu. Zapravo, jedine stvari na ovom mjestu koje posjedujem su gitara, cipele kozmetika. I naravno, moj player. Razmišljala samodjeća, da kupim CD iplayer ili laptop, ali čini se da music oboj e koštaju mnogo novaca i oboje su stvari koje bi mi uistinu nedostajale da ih izgubim. Jedina nenužna stvar koju posjedujem je zapravo gitara.

Dok prolazi pokraj nje, Marshall prstima prijeđe po vratu gitare, podbočene na ulazu u prostor dnevne sobe. »Sviraš li?« pita dok se žica koju je odsvirao smiruje.

»Malo«, kažem. »Samouka sam, pa i dalje učim.« Iznenadna hladnoća prođe mi kroz tijelo: pustila sam ga u stan bez razmišljanja. Jednostavno sam gagapozvala razmišljanja. bilo tko, on jest bilo tko, a ja sam upravobez pozvala da uđe. Mogao je biti »Uvijek se divim ljudima koji znaju svirati.« Podiže ruke. »Vlasnik dviju lijevih, to sam ja. Očigledno ironično s obzirom na moje ime i Spinal Tap3, itd.« Ne kažem ništa, brzo idem prema televizoru i gasim ga. Planirala sam se presvući, obući traperice umjesto ovih kratkih hlača do koljena i drugi top umjesto ovog dvostrukog sloja majica, ali budući da sam ga pozvala bez razmišljanja, najbolje je da ga otpremim što je moguće brže. Zgrabim svoju vestu s kauča, navučem je, pa krenem prema hodniku, srce mi bubnja u ušima. Ne bojim se njega - nema ništa u njemu što je pokrenulo moj radar - bojim se sebe. Bojim se da još uvijek bez razmišljanja

3

Najglasniji engleski sastav, najpoznatiji po filmu »This Is Spinal Tap« iz 1984.

Balkandownload.org

radim stvari koje me dovode u opasnost. Guram noge u svoje istrošene bijele

konversice i navlačim jaknu. »Vidiš, spremna za čas«, kažem. »To je stvarno impresivno«, kaže s osmijehom. Ima lijep osmijeh, topao i iskren, baš poput njega. Izgleda lijepo, pa ipak ostavljam razmak među nama dok izlazi da mi da dovoljno prostora da zalupim vrata ako se

predomislim. Ne trebam to, naravno, on je savršeno ugodna osoba, idemo van na savršeno ugodnu ranu večeru. Ne trebam se brinuti zbog njega. Zbog sebe se trebam brinuti. Uistinu znam ponekad biti prijetnja.

Gloucester, 2006. »Jesi li sigurna da ništa ne trebaš, Ace?« pitao je Sudac. »To bi doista olakšalo Odmahnula glavom. Polako sam otvorila malukoktel torbu koju samstvari.« kupila novcem kojisam mi je dao Sudac, zajedno sa zlatnom haljinom koju sam imala na sebi i izvukla svoj music player. Odmotala sam slušalice s crnog playera. spremna ugurati svaku slušalicu u odgovarajuće uho.

»Jesi li sad sigurna?« nagovarao me Sudac. Tri žene što su s nama sjedile u skupom, gotovo novom novcatom automobilu, koje su, poput mene, bile odjevene u odjeću koju je on kupio i bile spremne za jednu od

njegovih zabava, slušale su ga kako razgovara sa mnom. Kad sam išla na te zabave, sa mnom je razgovarao mnogo više nego s njima na putu iz bilo koje ladanjske kuće koju je unajmio jer su ga one poznavale, on je poznavao njih, radile su kako im je bilo rečeno da rade jer je on bio njihov dobavljač novaca i droge. Ja sam bila samo za vožnju, da popunim broj i bila sam sigurna da me gledao kao izazov. Razgovor je uvijek bio isti: »Mogu ti posuditi nešto love, ako je to problem?« rekao bi. Glas mu je bio svileno gladak, vičan pronalaženju načina da te uljulja, smiri, da se osjećaš tako ležerno kako bi uvijek napravio ono što je on htio. Primijetila sam da bi mu ponekad, kad

Balkandownload.org

sam davala uvijek isti odgovor - »Ne, hvala, ali ne« - malo ružičaste boje ispuzalo na vrat, prsti bi mu se isprepletati, a izraz lica nakratko odao njegovu želju da mu budem blizu: bila sam izazov po tome što u šest mjeseci otkako ovo radim nisam ni jednom prihvatila njegovu ponudu

»nečega što stvari čini lakšima«. Sjedila sam na jednom od sjedala koja gledaju u smjeru suprotnom od

vožnje. Sudac je sjedio u sredini stražnjeg sjedala, široko raširenih nogu, tako da je plavuša s njegove lijeve strane morala sjediti nogu čvrsto pripijenih jedna o drugu, a crvenokosa s njegove desne strane spljoštila se o bočnu stranu auta, lice joj je bilo gotovo pritisnuto o prozor. Brineta pokraj mene sjedila je vrlo mirno, promatrala me krajičkom oka. Bila je previše prestrašena da pomakne glavu kako bi me pogle dala u slučaju da Sudac pogleda u nju a ona nije smjesta spremna odgovoriti mu pogledom.

»Zašto mi ne daš da ti dam pager ili mobitel?« rekao mi je. Njegov tamnomodri pogled zurio je ravno u mene dok je govorio. Znao je kako obeshrabriti ljude. Bio je stru čnjak za to. »Bilo bi mi mnogo lakše kontaktirati te kad znam da se sprema jedna od zabava. Ne volim ostavljanje poruka Bernieju - što ako ne dobiješ poruku i propustiš zabavu? Daj da ti nabavim barem pager.«

»Sve okej, dobro mi je i ovako«, rekla sam. Otkad je one večeri sjeo nasuprot meni u Bernie
njihovu cijenu od iznosa koji mi je plaćao na kraju večeri. Uvijek sam odbijala njegove ponude za drogu, mobitele, pagere, pa čak i za mjesto za spavanje. Znala sam da je dugovanje Sudcu za bilo što bio opasan položaj. Kad smo prvi put razgovarali, rekao mi je za svoje zabave. Bogati su muškarci plaćali mnogo novaca da dođu na Sudčeve tulume, upoznaju žene, provedu večer brbljajući s njima - Sudac je to volio nazivati »društvenim umrežavanjem«. Održavao je zabave za sklapanje poznanstava u stvarnom životu, objasnio bi svakome tko je mislio da plovi malo preblizu ruba zakona. Plaćali su ga za upoznavanja, da vidi jesu li ljudi na zabavama

Balkandownload.org

kompatibilni. Ako su neki od njih krenuli na gornji kat da se bolje upoznaju, to nije bilo njegovom krivnjom, jer su bili odrasli; ako su neki od njih odlučili da baš nisu tako kompatibilni čak i nakon što su se bolje upoznali, ni to također nije bio njegov problem. On je jednostavno organizirao zabave, baš kao što su to radile legalne agencije za posredovanje pri upoznavanju i nije mogao kontrolirati što zaradila ljudi rade. Pitao me bi li iprisustvovala zabavam a, po mogućnosti nešto gotovine, rekla sam da njegovim nisam za to. Budući da mu nisam dugovala, nije mogao inzistirati.

Tako mi je dopustio da radim ono što su žene poput mene, koje mu nisu dugovale, radile - da budem dijelom razrađenog alibija. Družile smo se, razgovarale s ljudima, nikada nismo odlazile na kat, tako da ako bi policija postavljala pitanja, mogle smo iskreno reći da nikada nismo bile plaćene za seks, nismo bile ljudi koji su pomogli Sudcu da zaradi novac na nemoralan

način. »Jesi li ikad probala uzeti nešto da se malo opustiš?« upitao me. Baš sam namjeravala prevrtjeti music player, potražiti nešto što bi uistinu otupilo moj um i osjetila i ulilo u njih umirujući eliksir, ali morala sam razgovarati s njim. Određenu količinu moje slobode je podnosio, ali imao je svojih granica, a ja sam to znala.

»Ne«, rekla sam mu. »Nikada nisam imala takvu potrebu ni sklonost.« »Trebala bi to isprobati«, rekao je. »Moglo bi ti se dopasti.« »Moglo bi«, priznala sam. To mu se svidjelo pa sam bila nagrađena osmijehom, uz bljesak rubina u zubu. Atmosfera u autu užarila se za nekoliko stupnjeva: druge žene htjele su iza svoje ekstravagantne šminke i pretjeranih frizura da to ne činim, da se ne uplećem tamo gdje su one. Pristala sam ići na te zabave jer su me plaćali. I njih su plaćali, ali one su imale i dug prema njemu, nisu se mogle nadati da će ikada otplatiti kamate na taj dug.

Balkandownload.org

»Znaš, muškarci koji dođu na moja zbližavanja često pitaju jesi li dostupna za spojeve, Ace«, rekao je Sudac. Hladna mučnina prošla mi je kroz želudac. Znala sam kamo to vodi. Trebala sam shvatiti da to dolazi. »Da?« izjavila sam glatko. »Da. Kad razmislim o tome, možda bismo Gini mogli dati slobodnu večer.« Pljesnuo je rukom po bedru crvenokose žene, uštipnuo je tako jako da sam joj vidjela bol u očima. »Možda bi trebala probati.« Nisam rekla ništa, zadržala sam pogled na podu automobila. Noge su mu bile goleme; cipele ulaštene do visoka sjaja, vezice savršeno svezane. »Znam da si rekla da nisi za to, ali moglo bi ti se dopasti. I ne znaš koliko dok ne probaš. Zapravo, inzistiram na tome da probaš, noćas. Možda otkriješ da je svijet upoznavanja zabavan.« Brineta pokraj mene, čije su se noge činile beskonačnima, koja se pikala između nožnih prstiju - vidjela sam da to radi na posljednjem tulumu - bila je napeta. Vjerojatno je svijala prste u cipelama vrlo visokih potpetica i pokušavala zaboraviti kako je to bilo prvi put.

»Možda«, rekla sam mu, još uvijek poniknuta pogleda. »A ti znaš, Ace, ako trebaš nešto malo da ti pomogne proći kroz to samo mi trebaš reći, ja ću ti pomoći«, rekao je. »Rado.Čak ću ti to pokloniti.« Bila sam glupa što sam mislila da se mogu boriti protiv Sudca, da mogu izaći na kraj s nekim poput njega, dobiti što mi treba i odlijepiti se. Žene poput mene ne mogu izigr ati muškarca poput njega ili izaći s njim na kraj. Cijelo to vrijeme popuštao mi je, bockajući naokolo da mi pronađe slabe točke kako bi vidio što može iskoristiti. Ako sam morala ovo raditi, onda možda od njega trebam i nešto drugo i bila bih još više upecana. Eto zašto nisam mogla uzeti nikakav novac za večeras. Da jesam, rekao bi da mu dugujem. Znala sam da je drugima platio više, tako da sam

Balkandownload.org

večeras mogla otići s trostrukim iznosom od onog što obično zaradim, ali ako uzmem i peni, dugovala bih mu - rekao bi mi da nisam bila dovoljno dobra, morala bih ponovno zarađivati da mu vratim novac koji mi je morao

dati. (Čula sam ga ranije da to govori.) Mislila sam da moram odraditi samo još tri ili četiri zabave i tada ću za beskućnike na dvije godine kad je moje ime došlo na vrh njihove liste čekanja. Samofinanciranje je značilo da se nisam morala upisati, tražiti olakšice, imati dovoljno novaca da samofinanciram sobu u hostelu

odgovarati na neugodna pitanja o imenu koje sam ostavila za sobom. Imala bih stalnu adresu, pristup telefonu u kući i, nadajmo se, mogla bih pronaći posao.

»Teardrops« u izvođenju Womack and Womack počela mi je svirati u glavi i kao da sam uzela drogu, Pritisnula sam play na music playeru.

moje se tijelo opustilo kako je melodija prelazila iz playera u mene. Roni bi

uvijek uskočila u moje sjećanje kad bih čula tu pjesmu. Pjesma koja je tumačila melodiju, riječi, glazbu koja ne zvuči jednako bez osobe u tvom životu, sve ju je to prizivalo u moje misli. Bile smo četrnaestogodišnjakinje, povezane još nečim osim istim imenom i ljubavi prema baletu i zajedno smo otišle u klub u centru Londona. To je bila jedna od pjesama koje su svirali. Zapamtila sam je jer smo na nekoliko minuta izašle van i to je bila pjesma koja je treštala vani na otvorenom ulazu kod smo preklinjale i preklinjale golemog skinheada izbacivača da nas pusti unutra po naše kapute. Bile smo vani samo deset minuta, ali u tih deset minuta otkrila sam što je druga Veronica radila kad joj je trebao bijeg.

Brighton, 2016. »Želiš li ići negdje drugdje?« pita mirno Marshall. Naginje se preko stola, drži jelovnik na prsima, i izgleda kao oličenje zabrinutosti.

Balkandownload.org

Ovaj je restoran lijep, nije previše otmjen, ali je udoban, sa separeima i stolovima, neobičnim dekorom, zanimljivim jelovnikom i prijateljskim konobarima. Osjećam se kao varalica, kao da svi vide da ne pripadam ovamo. Otkako sam napustila Todda nisam si nikada mogla priuštiti da jedem na ovakvu mjestu, iako nema Michelinovih zvjezdica. Normalno

postaje otmjenim kad si živio i nakon nekoliko godina otmjenost i nijekako neštosaumštojaseživjela; uklapam. Par zaposljednjih susjednim stolom lijepo je odjeven i miran i uklapa se. Boca vina stalno putuje

između njih, čekaju glavna jela i neprestano dodiruju jedno drugo preko stola - opušteni i sretni što su zajedno vani. Roditelji u separeu meni zdesna pripadaju ovamo: sjede svatko pored jednog djeteta, ohrabrujući mladu djecu da jedu, dok istodobno pokušavaju pojesti vlastito jelo i razgovarati kao odrasli ljudi. Ljudi koje vidim preko Marshallova ramena izgledaju kao stari prijatelji koji čavrljaju nad skupim pivama i pizzom -

očigledno su navikli na sjedenje na ovakvim mjestima. Ovi ljudi, ekipa koja rano večera, trebaju sjediti na ovakvim mjestima, oni pripadaju ovamo. Marshall pripada, pa tako i ja. Tako. I. Ja.

»Ne, ne, dobro je ovdje. Zapravo, ovdje je sjajno«, kažem mu. »Stvarno djeluješ kao da ti nije ugodno«, kaže on još uvijek stišana glasa. »Možemo otići negdje drugdje ako želiš.« »Nisam bila u restoranu prilično dugo«, kažem sa smiješkom. »Mislim da sam zaboravila kako da se tu ponašam.« Osjećam se neumjesno. Osjećam se kao da mi je iznad glave neonski natpis koji ističe da sam nekad bila beskućnica. Gledam dolje u jelovnik, vidim riječi za različite vrste jela. Otkucaji srcanami se pojačavaju, oko nas čini se vrlo gustim usredotočiti udisanje. Polako,zrak pažljivo, trebam izbaciti taj zraki moram van. se

Što ću naručiti? Kako ću naručiti? Hoće li mi se konobarica smijati ako uz svoje jelo naručim pogrešno vino? Hoće li pomisliti da sam čudna ako ne naručim predjelo? Ako naručim predjelo, hoće li gledati s visoka na mene jer sam naručila pogrešno glavno jelo? Hoće li svi oko mene slušati moje naručivanje i znati da ne pripadam, znati što sam nekoć bila, kako sam

Balkandownload.org

nekoć živjela, što sam radila da zaradim novac, jer ja tako očito, napadno ne pripadam ovdje?

Poskočim kad Marshallova ruka pokrije moju. »Jesi li dobro?« pita. Moje divlje oči nalaze njegove ljubazne smeđe oči. »Izgledaš jako prestrašeno. Stvarno možemo otići negdje drugdje ako želiš.« Ne želim da me ovo omete, ali ne mogu. Ne mogu sjediti ovdje i pretvarati se da se uklapam, da sam normalna osoba koja je živjela normalnim životom, što uključuje jedenje u restoranima. »Ustvari, bi li te smetalo da odemo?« kažem. »Ja, hm, mislim da ne mogu ostati ovdje.« »Naravno, naravno«, kaže i poziva konobaricu da mu da račun za vrč vode iz pipe i njegovu napola ispijenu čašu piva. ***

Vrećica prženih krumpirića, drvena žlica i previše soli i octa. To, to je ono što ja znam,preko što puta volim, ono s čime osjećam koje ugodno. zalogajnice izgorjelog starogsepristaništa stoji Izlazimo zapuštenoizi zlokobno spram tamnomodrog-sivog neba i hodamo polako prema semaforima kako bismo prešli na morsku stranu ulice.

Brightonska subotnja večer intenzivira se, gomile ljudi kreću se prema centru, prema barovima, restoranima, neonom osvijetljenim klubovima.

Imali smo sreće što smo dobili onaj stol u restoranu i loše se osjećam što smo od njega odustali. Pa ipak, nisam mogla ostati. Mislila sam da sam

spremna, da iznova mogu započeti svoj život kao da se ništa nije promijenilo. Razočarana sam u sebe samu, mislila sam da imam više hrabrosti, ali očito je da ne. Marshall to nije spomenuo, nije pitao što me to toliko uznemirilo, a ja nisam sigurna da bih to mogla objasniti. Bio je oduševljen kad sam predložila da prošetamo do mora i kupimo pržene krumpiriće. Gledajući duž obale, put se proteže dokle mogu vidjeti, a ulične svjetiljke na obje strane što dalje dopiru sve više izgledaju kao vilinska svjetla koja je objesio neki div dobra srca. Brighton je blistav, pun života, ljudi. Zatvaram oči i udišem, na trenutak se opuštam u mirisu Brightona,

Balkandownload.org

mirisu grada uz more. Običavala sam to ponekad činiti u Birminghamu. Kad bih išla prema Bernie
»Uzrujava li te Eliza?« pita Marshall. Polagano hodamo prema lukobranu, daleko od kuće. »Misliš li možda da s tim ipak ne možeš izaći na kraj?« »Definitivno nije Eliza«, kažem. »Više nisam naviknuta biti na lijepim mjestima, to je sve. Zapravo, nisam odjevena za to i stvarno sam se osjećala neumjesno. Kao da svi zure u mene.« »Ako zure u tebe to je zato što si lijepa«, kaže on. Prestajem hodati. Ne zvuči grozno ili usiljeno, kao da mi pokušava laskati ili očarati me - zvuči kao da to misli. Kao da misli da sam lijepa. Da me pogledao nekoliko puta i kroz glavu mu je ta misao prošla dovoljno puta da to glasno kaže. Moj ga ukočen pogled odjednom učini stidljivim: i on prestane hodati i vrlo uporno zuri u svoju vrećicu prženih krumpirića, bocka vilicom kao da provjerava čvrstoću krumpirića. Stojimo tamo nekoliko trenutaka, nijemi otoci u bučnim morima subotnje večeri u središtu grada. Zvukovi, ljudi, crnilo noći teku oko nas, skreću oko nas, tako da nas ni na koji način ne dotiču. »Pa dobro, ovo je ubilo razgovor«, konačno kaže, podižući oči da me pogleda. Kao odgovor, stanem na prste i pritisnem svoje usne na njegove.

Kratko, brzo, da vidim kako je to poljubiti nekoga. Poljubiti muškarca koji mi se sviđa, koji misli da sam lijepa. Nisam to nikada učinila - nikada nisam prva poljubila nekoga. Uvijek je netko ljubio mene, dodirivao mene, drugi

su odlučivali kako žele da se stvari odvijaju. Prije nego što je uspio reagirati, odstupila sam. »Htjela sam vidjeti mogu li to učiniti«, objasnila sam mu.

Balkandownload.org

»Ima tome poprilično otkako sam nekoga poljubila - htjela sam vidjeti mogu li to učiniti.« »Možeš me pokušati poljubiti kada god hoćeš«, kaže sa smijehom. Nasmiješim mu se. Taman sam to htjela ponovno učiniti, nagnuti se i poljubiti ga, ovaj put uživati i veseliti se osjećaju njegovih usnica pod mojima, kad mu je u unutarnjem džepu jakne zazvonio mobitel. Povukao se, potiho opsovavši. »Kao da ima alarm koji se uključi u njezinoj glavi kad god učinim nešto što ona ne bi htjela«, kaže. »Eliza. To je njezin zvuk zvona.« Prijeđe rukom preko čela, očigledno ozlojeđen i nezadovoljan. »Kladimse u što god hoćeš da je bila dolje i kucala na moja vrata. Kadnisam odgovorio, mora da je pokucala na susjedova vrata da čuje jesu li me vidjeli.« Telefon prestane zvoniti tijekom njegove provale gnjeva. Ljuto zabode vilicu u krumpiriće, a ona stoji uspravno poput praznog jarbola za zastavu, dok

slobodnom rukom poseže u džep i pronalazi telefon. »Sad zove. I ako se ne javim...« Zastaje, zatim kima glavom prema telefonu koji ponovno počinje vibrirati. »Nastavit će zvati dok se ne javim.« Odbija poziv. Manje od deset sekunda kasnije telefon ponovno zazvoni. Zuri u zaslon sekundu ili dvije, zatim pakosnim udarcem prsta odbija i taj poziv. Tada isključuje

telefon. »Mrzim isključivati telefon za slučaj da moja bivša treba stupiti sa mnom u kontakt zbog mog sina, ali me Eliza trenutačno izluđuje. Sve sam pokušao - ignorirati je, razgovarati s njom, blago je ostaviti na cjedilu - i neće me pustiti na miru. Ne znam što mogu učiniti osim otići na policiju. Ne znam što je njezin problem, ali dovodi me do ludila.« Ja znam što je Elizin problem, posumnjala sam kad sam ih prvi put to potvrdili. Znam srela, su boca vina i ali očajnička želja dada uđemuu moj stan reći. koji jeali njezin problem, nisam sigurna to mogu Prvo, neće to htjeti znati, drugo, ne bih se smjela upletati više nego što već jesam. Ali, možda sam se i mogla izvući da ništa ne kažem da ga nisam poljubila, da mu se nisam približila.

»Ja znam koji je njezin problem«, priznajem, »ali neće ti se svidjeti. Zapravo, neće ti se svidjeti ili nećeš povjerovati.«

Balkandownload.org

»Što, da je opsjednuta sa mnom do te mjere da me uhodi? Da, i sam sam to otkrio.« Ljut je, uzrujan i osjeća se nemoćnim. Poznati su mi ti osjećaji, kako ti polako podrivaju pouzdanje, prisile te da svoj svijet učiniš malim, bezbojnim i neprijetećim. Kad ti se kaže istina o situaciji u kojoj jesi pretpostavlja se da te to oslobađa, daje ti priliku da si prokrčiš neki novi način života na svijetu. se kaže istina takođerpreviše može zadržati prikovanim za Nažalost, istu točkukad u tipovijesti, može toteteučiniti preplašenim da išta učiniš, jer je iznenada tvoja egzistencija okužena nečim ružnim i zastrašujućim i nerazumljivim, I ponekad, ponekad istina može sve učiniti mnogo gorim nego što si mislio da je moguće. Bez obzira na to koliko je zastrašujuća, ipak, istinu u ovoj situaciji treba reći. »Ne«, kažem. »Elizin je problem to što je ovisnica o drogama.« Marshall mi se nasmije u lice, kaže mi da sam u krivu i zatim zuri u mene hladnim očima. Nisam trebala očekivati ništa manje od toga, doista. Tko želi povjerovati da je netko koga poznaje ovisan o drogama kad relativno normalno izgleda i uobičajeno se ponaša? Tko bi to povjerovao za prijatelja kad taj prijatelj i dalje ima posao, a najluđe što ste od njega doživjeli je kad

popije čašicu previše za Božić? Ne, mnogo je lakše upitati »Zašto bi rekla nešto tako ružno?« stranca koji ti je rekao istinu. »Zato što jest ovisnica o drogama. Ne bih to rekla da nije istina. Doduše, poznajem je vrlo kratko, ali to je ono što je. Zato je opsjednuta tobom: kladim se da si novac ti jedina osobajekoja nijestan prekinula njom,krasti vjerojatno joj Da, tu i tamo i posudiš i puštaš u svoj gdje jošs može od tebe. jest opsjednuta tobom, želi

zaštititi odnos koji imate jer si ti jedina osoba koja još uvijek pomaže financirati njezinu naviku.« »Ona ne krade od mene.«

Balkandownload.org

»Naravno da krade. Kladim se da ti stvari redovito nestaju iz stana, ali si uvjerio sebe da si ih zametnuo, ili si kažeš da si imao trideset umjesto četrdeset funta. Sigurna sam da su joj drugi prijatelji odavno prestali posuđivati novac kad ga nisu dobivali natrag, prestali su je pozivati k sebi kad su stvari počele nestajati. Ona je u svakom slučaju opsjednuta tobom, ali ti si također njezino uže za spašavanje pri razmišljanju da nema problem.« »Ona nije narkomanka.« »Da, jest. Poznavala sam hrpe korisnika droge i ovisnika o drogi i ovisnici su vrlo nalik Elizi iako nemaju dom i posao kao što ih ona ima.« »Znao bih da je ovisnica«, kaže mrko. »Volio bi misliti da bi«, kažem mu. »Gledaj, Marshalle...« Položim mu ruku na nadlakticu i progovorim blago, kao što bih se obratila bilo kome tko je upravo doživio veliki šok. Smjesta odstupi od mene, ne želi da ga dodirujem. »Gledaj, Marshalle«, ponovnokažem. Pokušavam zadržati glas jednako blagim kao i prije, ali me njegovo odbijanje mene i onoga što govorim nakon trenutka koji smo podijelili ubode poput žalca; to je poput strelice otrovnog vrha brzo zabodene u moj najnježniji, ranjiv dio. Čak i nakon svega, i dalje očajnički želim nekoga da mi otprve povjeruje. »Razumijem koliki šok je ovo moralo biti za tebe. Ne kažem da je ona loša osoba, ali njoj je potrebna pomoć, a nije vjerojatno da će dobiti ikakvu trajnu pomoć ako ne prizna da ima problem. A ja mislim da mora prijeći dug, dug put dok samo i prizna da ima problem.« Zdrobim svoju vrećicu krumpirića, izgubila sam apetit. »Idem kući. Vidimo se.« »Nika«, Marshall me pozove nakon niti dva metra. Okrenem se u mjestu, točno znam što će reći. »O čemu misliš da je ovisna?«

Balkandownload.org

Udahnem. »Ne mogu biti sigurna, ali zbog načina kako se ponaša i duboke paranoje, mislim da je ozbiljno ovisna o kokainu, puši skank - pa se natače parfemom da pokuša to zamaskirati - a moguće da uzima i speed.« Odmahne glavom. »Stvarno mislim da griješiš.« Kimnem mu i okrenem se da krenem kući. »Stvarno, stvarno mislim da griješiš«, ponovno dovikuje. Da, razmišljam dok hodam, to su također rekli moji roditelji, kad sam im prvi put rekla istinu o nečemu o čemu nisu htjeli čuti.

Birmingham, 2010. Sve je krenulo nabolje. Nakon te noći koju je organizirao Sudac, koja je bila bolna i sramotna i ponižavajuća, sve je krenulo mnogo bolje, godinama. Dobila sam pravi posao i radila sam smjene čisteći urede i bila sam sretna. Upoznala sam muškarca kad sam bila u pabu s prijateljima s posla i počeli smo se viđati. Bilo je gotovo kao da mi je vraćen dug za sve ono što se dogodilo ranije. Uselila sam se k njemu nakon tri mjeseca. Do vremena kad sam donijela naprtnjaču i gitaru u njegovu kuću i uselila se spavala sam u autu koji sam kupila. Prodala sam auto i štedjela novac za vrijeme kad mi bude potreban. Uselila sam se Vinnieju širom otvorenih očiju, imala sam vlastiti život, vlastiti novac, kontrolu nad svojim tijelom.

Nismo bili ljubavna priča stoljeća, Vinnie i ja, ali tjerali smo dalje. Ako smo izlazili bilo je to u lokalni pab, a naša restoranska hrana bila je hrana za van. Uglavnom smo zajedno gledali televiziju i mogla sam sjediti na kauču i gledati kišu kako lijeva, znajući da ne moram biti vani na njoj i tražiti zaklon. Svake sam noći mislila na Reesea, na sve druge tamo vani i izgovarala sam ono za što sam osjećala da je molitva za njih: nadala sam se

Balkandownload.org

da će biti okej, da će nekakoostati suhi, malo odspavati, probuditi se ujutro u boljem danu.

Vinnie me na kraju prevario. Jednog dana došla sam kući ranije zbog curenja plina ispred zgrade gdje sam radila i mirno sjela na sofu, slušala ga kako je ševi u spavaćoj sobi, zvučalo je kao da se mnogo više zabavlja s njom nego što je ikad sa mnom. Znala sam da bih trebala ili ući unutra i suočiti se s njim, vikati poput narikače, ili išetati visoko uzdignute glave i netaknutog dostojanstva, ali bila sam umorna. Jednostavno sam sjedila i

čekala da završe i osmjehnula se ženi kad je izašla uzeti čašu vode bez ičega na sebi osim postkoitalnog sjaja.

»Eto, probali smo, zar ne, Ace?« rekao je Vinnie nakon što je ispratio svoju posramljenu družicu. »Ma da, jesmo«, složila sam se. Nije bilo zlonamjernosti, ni ljutnje ili bola. Naš odnos nije nikada bio tako intenzivan ili tako angažiran, da oboje i to se budemo iskreni. početku smozato se što jakosam sviđali nekako gubilo pa Na nestalo. Možda znalajedno što ćedrugome se dogoditi kad prestanemo - bit ću ponovno na ulici. Morat ću ponovno predati molbu za dugotrajni hostel za beskućnike, kiša će padati po meni, a stvari ću premještati iz ormarića u ormarić u Brimingham New Streetu, češće ću susretati Reesea i ridati u sebi zbog onoga kroz što prolazi. Vjerojatno ću također vidjeti Sudca, koji još uvijek pati što ne uzimam njegov novac. Imao je dobro pamćenje i sve vrijeme ovoga svijeta da bude kivan na mene, znala sam to. Kad je bilo gotovo s Vinniejem znala sam gdje ću ponovno biti i prihvatila sam to. Bilo je to dobrih tri i pol godine. Bile su vrijedne toga. Sve te godine spavanja u krevetu, jedenja redovitih obroka, odlazaka zubaru, nisam morala

iznalaziti način da mi tamponi traju koliko god je to moguće jer nisam bila sigurna hoću li si moći priuštiti kupnju još jedne kutije. Imala sam dobar život s Vinniejem, nisam ga mogla mrziti da sam i pokušala.

Balkandownload.org

9.

Balkandownload.org

Roni

London, 2016. S traženjem Nike nisam stigla nigdje. Apsolutno nigdje. Pretražila sam internet koliko god je to moguće. Registrirala sam se u onim društvenim mrežama koje mi ranije nisu trebale, i nisu mi donijele rezultata. Čak je i birački popis još uvijek vodi kao da živi na roditeljskoj adresi ovdje u Chiselwicku. Proganja me misao da ih posjetim i pitam jesu li je vidjeli. Oni su bili glavni razlog njena odlaska. Oni, i ja i ono što sam učinila.

Počinjem misliti da bi trebalo nekakvo čudo da je pronađem. Bez reda samostanskog života, moja se nesanica dovlači natrag, buka u mojoj glavi polako raste. Sigurna sam da će se sve smiriti ako nađem Niku, možda bi čak postojala šansa da pronađem tišinu. Uskrsna je nedjelja i na jutarnjoj sam misi. Jučer, mama je rekla za večerom (koju sam ja priredila) da će ići sa mnom jer je propustila misu na Veliki petak. Znala sam da neće. Rekla je to kaoda misli da to očekujem od nje. Tata je spustio vilicu i dugo i uporno gledao u nju. Pretvarala se da ne zna da se tata pita je li dobila još jedan udarac po glavi i nastavio je jesti

polako i promišljeno. »Da te pričekam pa da idemo zajedno ili ćemo se naći tamo ako nećeš biti spremna?« pitala sam. »Bit ću spremna«, odgovorila je kiselo. »Sjajno. Bit će lijepo imati društvo. Nakon mise mogu otići i razgovarati s ocem Emanuelom. Bio mi je od koristi kad sam razmišljala o tome da postanem redovnica. Bit će lijepo ponovno ga vidjeti.« »Savršeno.« Ovog se jutra nisam uznemiraval a čekanjem do posljednjeg trenutka znala sam da neće doći. Mama se ponekad voli sukobiti sa mnom; nikada

Balkandownload.org

nisam sigurna zašto, ali voli. Crkva je na vrhu velikog brežuljka, zbog čega nisam htjela čekati mamu. Htjela sam doći mirna i spremna, a ne zapuhana i bez daha. Crkve su posljednjih godina pale u nemilost, zbog zauzetosti ljudi, zbog sekularnog života, zbog skandala koji se još pripisuju Crkvi, ali ja volim crkvene zgrade. Obožavam miris, atmosferu kojom prožima, stalno

kretanje prema tišini i spokojnosti. Otac Emanuel stoji na jednoj strani, smiješi se ružičasto i zlatno odjevenom zboru dok pjevaju. Njihovi glasovi ispunjavaju prostor; svaka

riječ latinske verzije »Ave Marije« savršeno je izgovorena. Zatvaram oči dok započinju drugi stih, razvijaju ga i nude ga pastvi, crkvi, svećeniku, Bogu.

Ponovno otvorenih očiju, kratko bacam pogled po crkvi, u potrazi za poznatim licima. Čak bi i Nika mogla biti ovdje. Moje oči traže malo upornije, skeniraju lica onih koji sjede u crkvenim klupama koje vidim

odavde. Možda sada izgleda drugačije. Vjerojatno će sada izgledati drugačije. Možda je ovdje, jest bila ovdje otkako sam stigla kući prije svih tih tjedana, a nisam je primijetila.

Pet klupa od početka, na meni suprotnoj strani crkve ugledam Gail Frost, svoju dragu pravednicu iz Chiselwick Higha. Cijelo vrijeme koje sam

do sada radila tamo nalazila je domišljate načine da mi spušta u vezi vjere i Boga i mog prijašnjeg, redovničkog života, a sve to tako mirno i uzdržano da se teško naljutiti na nju. Morala sam se podsjetiti da je strogo ukorim, da joj zaprijetim sankcijama, da je pošaljem ravnatelju svaki put kad prijeđe crtu između smiješnoga i uvredljivoga ili zločestoga. To je teško jer je ona tako simpatična. Sjedi pokraj žene koja je živa slika nje kao o drasle osobe. Gail je kameleon. Na večernjem je izlasku oskudno odjevena s povezanom, crnom, prirodnom kosom zalizanom u punđu na jednojstrani dok cilja na rafiniranost starijih od nje. U školi je lukavo odjevena u kompletnu odoru s nisko zavezanom kravatom i otvorenim gornjim gumbom, dok joj je kosa u

velikim, dječjim afro pletenicama s obojenim vrpcama na početku i kraju. U

Balkandownload.org

crkvi je nenapadna, gotovo tmurna u jednostavnoj mornarsko plavoj haljini,

a kosa joj je začešljana u niski konjski rep. Veliki su obruči za večernje izlaske, majušne naušnice za školu, biserne naušnice za crkvu. Buljim u nju predugo, naravno, i ona okreće glavu u mom smjeru kako bi otkrila izvor oštrog promatranja. Nudim joj osmijeh kao pozdrav, a u odgovor ona spretno prevrne očima i okrene se prema naprijed, ponovno se usredotoči na krasan, nezemaljski zvuk zbora.

London, 1997. Tražila sam tišinu. Buka u mojoj glavi bjesnjela je cijelo vrijeme, nisam nikada nalazila mir. Trebala mi je tišina, tako da bih na neko vrijeme mogla nestati iz osobe kakva sam trebala Prije petNeki mjeseci se nije u školi i širila se glasina da jebiti. nestala. su Nika (glupi) ljudipojavila govorili o otmici izvanzemaljaca. Drugi su rekli da je kidnapirana. Netko je rekao da ju je vidio kako s torbom i koferom hoda prema autobusnoj stanici koja vodi prema stanici podzemne željeznice West Chiselwick.

Slušala sam ih kako govore, nagađajući o tome kako je otišla, zašto je otišla, gdje je otišla, a znala sam zašto. Bilo je to zbog mene. Zbog onoga što sam joj učinila. Sve se promijenilo onog dana kad se Nika jednostavno nije pojavila u

školi: moje se spavanje, uvijek nepostojano i isprekidano, poput linija na ispucalom keramičkom tanjuru, sasvim raspalo i bilo je puno isprekidanih sati noćnom morom ispunjenog dremuckanja dok je galama u mojoj glavi postala gorom. Prestala sam sa satovima baleta. Tata je htio znati zašto, mama nije htjela uzrujavanje oko sitnica i oboje su mi rekli da se trebam vratiti nakon odmora. Kad je g. Daneaux svratio našoj kući - kao što je došao i u Nikinu - oni su pretjerali s pritiskom. Ponudio je besplatne satove,

Balkandownload.org

vodeću ulogu u svakoj predstavi, štogod hoću ako se predomislim. Rekao im je da nikada nije imao tako nadarene učenice kao što smo Nika i ja, i bio bi zločin za mene da odustanem. Sve sam to čula od njih, mnogo, mnogo puta, ali mi je Nikin nestanak dao hrabrost. I dalje sam govorila ne, čak i kad je mama prvi put uopće izgubila svoju hladnokrvnost i vikala je da upravo zbog ovakvih stvari izazivale nikada nije htjelai nisu djevojčicu. Djevojčice su izazivale uzrujavanje, su dramu prepoznavale dobru stvar kad im se nudi. Tada je istupio tata i rekao da je dosta, da više nikada sa mnom ne razgovara tako i da me, iako je razočaran, ne mogu natjerati ako

ne želim ići. da će nakon toga buka prestati. Da će, kad ga ne budem viđala svakog tjedna, nastupiti tišina i ja ću biti slobodna. Mislila sam

Tako sam očajnički željela da se Nika vrati. Osjećala sam se strašno bolesnom, vrlo stvarna bol u sredini želuca kad god bih pomislila na život bez nje. Ali to su bile djetinjaste želje, mašta mladenačke duše. Nisam je mogla dobiti natrag, ukratko, a istina je bila upisana velikim slovima u mojoj

glavi. Otišla je zbog mene i nije bilo ničega što sam mogla napraviti s tim u vezi. U parku, po kojem bismo katkada šetale na našoj zamršenoj ruti iz škole

kući, sjela sam na klupu. Nisam znala što učiniti. Ušutkala sam nju onime što sam učinila, a u osnovi sam ušutkala i samu sebe. Sad je otišla i u sebi sam, u onim majušnim pukotinama u mojoj glavi, znala da se nikada neće vratiti. Ispod sve one buke u mojoj glavi, bjesnila u grudima, šaptao je glas. Neprestano mi je govorio, obećavao mi je svakakvu bol. Počela sam hodati naokolo noću u- buka glavisatima bila je sjedim posebno u noćnim satima bih se zatekla parku,u kako najaka različitim klupama dok- inečesto bih kad stignem kući bila previše iscrpljena za išta osim spavanja.

Sjedila sam na toj posebnoj klupi, usred te posebne noći, u ruci sam držala bočicu maminih tableta za spavanje, a pokraj sebe sam imala bocu vina. Znala sam da ću na dnu tih boca naći tišinu. Bilo je toliko zbrke, toliko malo sna, ništa što bi to moglo zaustaviti. Nisam to htjela napraviti, ne

Balkandownload.org

uistinu, ali činilo se da je to jedini način da sve to - bol zbog nestanka Nike, agoniju zbog toga što sam napravila tu groznu stvar, konstantnu buku u mojoj glavi - zaustavim.

»Ne znam što učiniti«, te sam riječi izgovorila glasno. Odjeknule su mi u ušima. Plesale su mi oko srca. Nika je pronašla svoj izlaz, svoju tišinu, a ovo je vjerojatno

bio jedini način da ja pronađem svoj. Kud god išla, buka bi me slijedila, a to više nisam mogla podnijeti. »Izgledate tako izgubljeno«, rekla je. Bila je lijepa, koliko sam mogla vidjeti. Većim je dijelom bila prekrivena crnom odjećom, pruga bijeloga preko njezina čela. Nasmiješila mi se, a ja sam zurila u nju, pitajući se je li stvarna i zašto je tamo. »Obično ne zapodijevam razgovor s ljudima koji prvo ne progovore sa mnom. Ali vani sam pomagala nekim ljudima koji žive u parku, a vi ste izgledali izgubljeno i htjela sam pomoći.« Nisam bila izgubljena. Prvi put od svoje osme godine znala sam gdje

ću naći savršenu tišinu. »Kako bi bilo da se zamijenimo?« rekla je. Ispružila je ruku za bočicom u mojoj ruci; htjela ju je zamijeniti knjigom.

Ne. Odmahnula sam glavom. Nisam se htjela mijenjati. Htjela sam

tišinu. Htjela sam bijeg. Htjela sam van, ali nisam bila poput Nike, nisam mogla jednostavno otići kako bih pokušala započeti negdje drugdje. Ovako bi bilo kamo god da odem. Ovo je bio jedini način da to zaustavim. Ponovno nasmiješila. »Molim vas.bdjeti Hajde se zamijenimo.« Njezine tamnemi očisenikada nisu prestale mirno naddamojim licem. Bila je tako tiha, mirna, sigurna. Tišina. Ona je bila tišina. »Molim vas.« Dala sam tišinu, bočicu tableta, a ona mi je uručila knjigu. »Uvijek čitam ovo kad se osjećam kao vi.«

Balkandownload.org

»Vi se osjećate kao ja?« upitala sam je. Kako je mogla znati kako se ja osjećam? Zacijelo jedina osoba koja je imala ikakva pojma kako je to biti ja otišla je i ja je vjerojatno nikada više neću ponovno vidjeti. »Da, ponekad se i ja osjećam kao vi. Zbog toga čitam ovo. Svaka se riječ osjeća kao blagoslov. Budete li je čitali, razumjet ćete zašto sam htjela da napravite tu zamjenu. Ja ću zadržati ovo, a vi, molim vas, zadržite ovo.« Uz posljednji osmijeh, ustala je i odšetala u noć. Vidjela sam kako kreće prema skupini ljudi koji su izgledali beskućnici, koji su se motali oko ljuljački u parku, s bocama i cigaretama, i prema smradu ljudi koji žive na ulici. Stajala je i razgovarala s njima, smijala se i šalila kao da ih sve poznaje po imenu. Kad je otišla valjano sam pogledala knjigu, stranice su joj bile smeđe od godina, krajevi uvijeni zbog česta okretanja. Na ovitku su nedostajali komadići boje, tinta se r aspukla i ogulila. Dala mi je svoju tišinu, svoj bijeg. Promatrala sam knjigu, pitajući se što će njezine stranice sadržavati za mene. »Hoćeš li ti biti moja tišina?« pitala sam knjigu. Sad kad je uzela moj bijeg u obliku bočice, nisam imala izbora već da probam.

Pažljivo, otvorila sam knjigu. Bilo je tu previše riječi, slova premala. Čak i pod ovom uličnom rasvjetom, bilo je premračno za čitanje. Napregnula sam oči, pokušavajući ih razabrati, pokušavajući naći blagoslove. Nisam ih vidjela. Nisam razumjela što je mislila. Dala sam svoju tišinu za ovu knjigu koju nisam mogla odmah čitati. Morala sam ići kući. Je li bio njezin plan cijelo vrijeme? Da postigne da odem kući, da postigne datoponovno razmislim o onome što sam namjeravala učiniti?

Dva dana kasnije, kad sam konačno završila knjigu pronašla sam blagoslove o kojima je govorila i znala sam što moram učiniti: moram postati redovnica i vidjeti mogu li tišinu pronaći u Bogu.

Balkandownload.org

London, 2016. Nakon službe, stojim ispred crkve, čekam razgovor s ocem Emanuelom. Pozdravlja se sa svojom pastvom, rukuje se s njima i srdačno im govori. On je omiljeni svećenik, oduvijek je bio. Par koji čeka razgovor s njim izgleda poznato. Srce mi poskoči u grudima kad shvatim odakle ih poznajem: to su Nikini roditelji.

Oboje su odjeveni za svečanu misu, oboj e izgledaju kao ugledni roditelji koji bi odgojili tako blistavu i suosjećajnu osobu kao što je moja lijepa prijateljica. Sjećam ih se sa svih naših baletnih izvedaba, kako bi sjedili naprijed, blizu mojih roditelja, izgledali su tako ponosno i primali čestitke u Nikino ime. Cijelo vrijeme otkako znam da joj nisu povjerovali

kad im je rekla što joj radi g. Daneaux, da su slušali njega kad je rekao da je pretjerala i krivo shvatila njegove dodire, da je dan nakon što je došao u njezinu kuću, on... stavio »Ples Šećerne vile« stvarno, stvarno glasno tijekom sata koji je imao s Nikom.

Ali možda su se promijenili nakon svih tih godina. Možda je sada odrasla, ravnopravna s njima i ne očekuju vječito slijepu poslušnost, sporazumjeli su se s Nikom. Možda se, nakon š to je ostavila svog slavnog dečka nogometaša, vratila i sporazumjela s njima i sada živi u drugom dijelu zemlje, s novim - muževim - prezimenom, možda s nekoliko djece i zato je ne mogu pronaći. Možda je Nika sasvim dobro, a oni su baka i djed koji obožavaju unučad i ona me ne treba da nahrupim u njezin život i rujem po dijelovima njezine prošlosti. Razgovarat ću s njima. Ako su se sporazumjeli i znaju gdje je, onda to neće biti problem. Reći će mi da je sretna i neću je trebatikontaktirati. Hoću, ali neću imati potrebu. Ako su se sporazumjeli, neću se morati truditi da razgovaram s njima, podsjećajući ih na ono vrijeme, zamišljati tko joj je od njih dvoje rekao da će, ako i dalje želi živjeti u njihovoj kući, nastaviti sa satovima baleta i prestati se žaliti.

Balkandownload.org

Dlanovi su mi vlažni, ljepljivi na pomisao da razgovaram s njima. Ali moram, ako želim pronaći Niku. Dok čekam da završe razgovor s ocem Emanuelom, gledam okolo. Gail i njezina majka stoje malo dalje, Gailina majka iskazuje joj preveliku pažnju, popravlja joj ovratnik haljine, skida zamišljenu dlačicu iz njezine savršene kose. Voljela bih razgovarati s njima, dodvoriti se u njihov svijet, ali iz kojeg razloga? One me ne poznaju, a ja bih to učinila zato što me podsjeća na mene. Nakon nekoliko minuta, jedan od članova zbora, još uvijek u zborskoj odjeći, približi im se. Stavi ruku oko ramena Gailine majke i lagano

je poljubi u usta. Očigledno je to Gailin očuh, jer je privlačan, nešto stariji bijeli muškarac s mješavinom plave i sijede kose. Gail zakoluta očima na roditelje koji se ljube, a to kolutanje navede je da pogleda u mom smjeru.

Ponudim još jedan smiješak, još jednu priliku za povezivanje. Ovaj put gleda u mene, a tada polako, vrlo promišljeno okrene mi leđa. No dobro, pomislim, rekla si mi.

»Zdravo«, kažem uljudno drugim gospodinu i gospođi Harper kad stignu do kraja staze izvan crkvenog dvorišta. Bili smo daleko od glavne gužve polaznika crkvenih obreda uskrsne nedjelje, a od tamo gdje stojimo vidimo

cijeli Chiselwick i obližnje gradove. »Jeste li vi gospodin i gospođa Harper?« Zaustavljaju se i gledaju u mene, odmjeravaju me. Nikina se majka

blago mršti, kao da pokušava smjestiti moje lice u neku prošlu točku svog života. Nevjerojatno je elegantna: kosa joj jenesavršeno uređena pod crnim šeširom, a šminka tako pažljivo nanesena da biste ni pomislili da je ima. U crnom je kaputu koji izgleda skupo i ima dizajnersku torbicu. Pokraj nje,

Nikin otac također vrlo dobro izgleda. Čini se da me ne prepoznaje, jednostavno gleda u mene ugodnim, ispitivačkim izrazom na licu. »Da, jesmo«, kaže g. Harper.

Balkandownload.org

»Ne znam hoćete li me se sjetiti? Moje je ime Veronica Harper. Bila sam prijateljica vaše kćeri u školi.« Njihova dvostruka reakcija, drže se malo ukočenije, lica su im malo rezerviranija, nagovješćuje da nisu riješili odnose sa svojim najmlađim djetetom.

»Upravo sam se vratila u Chiselwick i vidjela vas i pomislila da vas upitam kako je Nika? Živi li još uvijek ovdje negdje?« Gospođa Harper guta slinu, blago ojađena onim što pitam. G. Harper se malo smekšao, ali ne previše. Nekoliko sekunda čini se da nijedno od njih neće progovoriti sa mnom i morat ćemo stajati ovdje pred ovim pogledom na naš rodni grad, ne razgovarajući o drugoj Veroniki Harper. »Ne, ne živi«, g. Harper najzad kaže. »Naša je kći prije mnogo godina odabrala otuđiti se od nas. Bila je vrlo nemirna mlada žena.« - da odabrala da Ne bih iznenađena štoprobleme. je to objašnjenje odustane od trebala njih, dabiti je ona ta koja ima Pitam se, daje nisam postala redovnica, kakva bi bila moja sudbina. Bih li otišla na fakultet, dobila posao,

dobila muža, rodila djecu? Ili bi moja priča završila one večeri u parku, s bočicom tableta i bocom vina? Pitam se što bi tada rekli? Bih li bila raskrinkana kao nemirna mlada žena, koja se svakog vikenda opij ala, seksala sa starijim muškarcima u hodnicima i autima, koja je slomila srca svojih roditelja oduzimajući vlastiti život? »Shvaćam«, kažem. »Žao mi je što to čujem.« Gospođa Harper odjednom posegne za svojim mužem da joj vrati ravnotežu, utješi je zagrljajem. Da nisam živjela sa svojom majkom, da nisam znala što su rekli Niki, vjerojatno bih bila potpuno zavedena ovim. Mislila bih da je Nika sebično dijete, da su oni roditelji puni ljubavi, i da mi je u životu bolje bez nje. »Dakle, niste se uopće čuli s njom? Ne otkako je otišla?«

Balkandownload.org

»Ne«, odgovara njezin otac tvrdo. »Kao što sam ti rekao, prije mnogo godina odabrala je otuđiti se od nas.« »Nije poslala čak ni razglednicu ili obavijest o promjeni adrese?« iskušavam sreću, znam to, ali neću ponovno razgovarati s njima. »Mislim, ne znate ni maglovito gdje bi mogla biti?« Gospođa Harper ispusti mali jecaj koji pobjegne iz stražnje strane njezina grla i bezobzirno pomislim kako je bolja glumica od moje majke.

Mama može izvesti veliku predstavu da je suosjećajna, angažirana majka kad god treba - ali Nikina mama bi lako pobijedila moju.

»Molim te, uzrujavaš moju ženu. Nismo čuli našu kćer gotovo dvadeset godina. Imaš li ikakva pojma koliko je to razorno za nas? Dali smo joj sve, sve najbolje mogućnosti u životu, a bacila nam ih je natrag u lice. Naša druga kćer, Sasha, bila je takav izvor potpore i potrošila je mnoge godine pokušavajući nadoknaditi ono što nam je Veronika učinila. I ona je shrvana njezinim ponašanjem. naš je dom prije nego što se Veronikino ponašanje Hvala otelo Bogu kontroli, alisin svinapustio smo povrijeđeni i oštećeni Veronikinim postupcima. A sad, molim te, htjeli bismo prestati razgovarati

o tome.« Spustila sam glavu. »Naravno«, mirno sam rekla. »Žao mi je.« Nika. Moja jadna, jadna prijateljica. Nisam shvaćala koliko su hladni. Da se cijela njezina obitelj okrenula protiv nje. Da kad je otišla u policijsku postaju nije imala što drugo izgubiti jer su svi u njezinoj obitelji vjerovali da je ona problem, da ona iz buhe pravi slona. »Neću vas više uznemiravati.«

Moja jadna Nika. čudoosoba da jeuono štosesam ja učinila bilaakap prelila čašu. Ja sam bilaNije jedina koju mogla pouzdati, ja...koja je Drugi gospodin i gospođa Harper otišli su i ja to ponovno osjećam: bujanje buke u mojoj glavi, porazna agonija spoznaje da sam doprinijela boli

osobe koju sam tako očajnički voljela. Moram je naći. Moram to ispraviti.

Balkandownload.org

Nika

Brighton, 2016. Nika, pokušavam te uloviti ali ti si ponovno angažirala onu svoju super-moć, a nisam htio kucati na vrata u slučaju da mi ih zalupiš u lice. Žao mi je zbog one večeri. Što ti nisam vjerovao. Suočio sam Elizu s time i imala si pravo. Zna već neko vrijeme da razvija problem s drogama koje uzima i želi pomoč. Stvarno je dobro što si upozorila na to. Hvala ti. Učinit ću sve što mogu da je poduprem u tome da dobije pravu pomoć, a ona će mi vratiti ono što je uzela. Ako ikada poželiš pokušati ponovno večerati sa mnom, javi mi. Ispod je moj broj. Živim na broju 207, ako ikada poželiš svratiti da ponovno isprobamo ono s ljubljenjem. :) Marshall

Znam svaku riječ Marshallove poruke, čitala sam je nekoliko puta dnevno otkad ju je prije dva dana gurnuo u moj poštanski sandučić. Danas, međutim, jako mi se vrti po glavi. Bila sam u napasti da mu pozvonim, pošaljem poruku. Stupim u kontakt. Do vremena kad sam na poslu došla na pola prvog kata, nisam pametnija što učiniti. Neobičan je osjećaj da ti se povjeruje nakon početne ljutnje, ali on ozbiljno poriče to u vezi Elize. Nisam sigurna koliko Eliza poriče to o sebi, a koliko je priznala u očajničkoj potrebi da kaže što god treba da zadrži Marshalla u svom životu. Guram kolica natovarena ručnicima, zamjenskim toaletnim potrepštinama, posteljinom i sredstvima za čiščenje niz hodnik prema sljedećoj sobi. Osoba u sobi 413 zaista je vrlo uredna i čista. Uspjela sam pospremiti cijelu sobu u deset minuta. Uvijek to radim, pokušavam ugrabiti

Balkandownload.org

dodatnu minutu ili dvije gdje mogu, tako da u doista prljavim sobama mogu

provesti malo više vremena. Ovi katovi imaju veće sobe, za pospremanje treba više vremena. Lijevi kotač na mojim kolicima ponekad zaškripi dok ih guram i u glavi si bilježim da dečkima za održavanje dam da ga pogledaju. Dok to razmišljam, kroz glavu mi prolazi Marshallova poruka poput trake koja se vrti na dnu televizijskog zaslona.

Suosjećam s njim. Nema pojma što mu se sprema. Eliza je naoko dobra osoba, ali učinit će loše stvari. Vjerojatno već jest učinila loših stvari, ali ima preobilje lošeg što će još progurati. Učinit će te stvari i bit će užasnuta što na kraju toga tamo više neće biti ljudi za nju. Što Marshall nije tamo za nju. U ovom trenu, on misli - uistinu vjeruje - da će joj time što joj pruža podršku i brine, ne proziva je što je krala od njega, pomoći; da će ona potražiti pomoć za svoj problem zato što joj je on oslonac. On misli da će time, bude li joj stijena, osoba kojoj se može obratiti i pripravna joj je pomoći kad se s tim otvoreno suoči, podržati njezinu borbu protiv »problema«. A u stvari, sve će to biti prijevara, sve će to biti laži, sve je bezvrijedno, jer ona ne »razvija problem«, ona je »ovisna«. Upravo sada, ona samo želi svoje droge, ona samo želi svoj život koji je u skladu s drogama, ona samo ne želi da je uhvate kako se ponaša poput šljama na Zemlji. Reese se ponekad ponašao poput šljama. Pravog, okorjelog šljama. Jedini način da mu ostanem prijateljica i dalje ga volim kao što sam ga voljela bio je da budem iskrena sa sobom o tome tko je on i što je spreman učiniti da nahrani svoju naviku. Jesam ga i voljela. Mogla sam ga voljeti jer sam gledala nisamuvidjela narkomana sam točno tkoi Vinnieja je on. Kad koji je kraoshvatila od mene kad godgasam ga pustila Vinniejevu kuću. Nisam vidjela čak ni čovjeka s kojim sam popila kavu nakon što je zaustavio nekoga tko me napao. Vidjela sam mladog dječaka koji je morao napustiti dom jer ga majka nije zaštitila. Nikada nisam vidjela njegove fotografije iz vremena prije nego što je započeo život kao Reese, ali sam ga u svojoj glavi zamišljala. Ispod naslaga prljavštine,

Balkandownload.org

iglom izbodene kože, prljave odjeće, sivo -smeđih zuba i često zadaha zapuštenosti, uvijek sam vidjela samo dječaka za kojeg je dom bio toliko loš da je morao pobjeći. Vidjela sam ga takvog, ali znala sam za što je sposoban. Reese i ja bili smo lo ši jedno za drugo, jer je mogao činiti strašne stvari, mogao me iskoristiti, verbalno zlorabiti a ja bih ga i dalje voljela, i dalje

iščekivala, i dalje bila njegova luka kad mu je trebao netko tko se pretvara da je njegov život normalan. Reeseu je nekada trebala gruba ljubav. Svaki put kad bi zapao u škripac heroina oboje smo znali da nije upao u njega, da je upuzao u to. Izabrao je da to čini. Da, bio je to izbor potaknut fizičkom i psihološkom tako jakom bolesnom potrebom da često nije mogao podnijeti bol koja je dolazila od života bez heroina koji mu kola venama, ali to je i dalje bio izbor. Moj izbor nije bio toliko fizički, bio je psihološki, emocionalan, instinktivan - morala sam tamo biti za njega. Morala sam mu pokazati da mu vjerujem jer nitko drugi nije. Oboje smo znali da je Reeseu ponekad potrebna gruba ljubav, Reese je znao da meni ponekad treba gruba ljubav, ali nijedno od nas nije bilo dovoljno hrabro da ju osvijesti.

Marshall ima sve to pred sobom: pogoršanja, obećanja, novac, emocionalno zvono kroz koje će ga vući dok se Eliza bude pretvarala sebi i njemu da se želi očistiti. I, ovisna kakva jesam, želim biti tu za njega. Pomoći mu dok joj pomaže. Da svoju naviku nahranim njegovom potrebom da pomogne prijateljici. Parkiram kolica ispred 415. ruku.

Vani ne visi znak »ne smetaj« pa podižem

Kuc, kuc! Čekam deset sekunda. Kuc, kuc! »Čišćenje!« dozivam. Čekam sljedećih deset sekunda. ***

Balkandownload.org

Ništa, nema odgovora. To ne znači uvijek da je osoba vani, iako - mogu duboko spavati, mogu biti pod tušem, mogu imati slušalice i ne čuti me... u prosjeku dnevno nasmrt prestrašim pet različitih ljudi. Mlatnem karticom zakvačenom za petlju na mojoj odori čistačice, polako otvorim vrata. Kad su vrata otvorena, uđem u sobu, ali stojim pokraj »Čišćenje!« Nema odgovora. Soba je zamračena, jer su zavjese navučene, ali ne čini se praznom. Svjetlo u kupaonici ugašeno je, nema kontura u krevetu, ali ovdje nisam sama. Ujff. U prosjeku, ovo se događa barem dvaput tjedno - netko će me »slučajno« počastiti predstavom frontalne golotinje. Vidjela sam puno previše nagih ljudi - muških i ženskih - otkako sam počela raditi ovdje, a vrata, ponovno kucam, ponovno izvikujem

nijedan od njih nije imao tijelo koje bi bilo vrijedno mojeg vremena.

Da odem ili da ostanem? Danas doista nisam za iznenadni ekshibicionizam. Oči mi jure naokolo slabo osvijetljenom sobom, pogledom

obuhvaćaju nered, ocjenjujući koliko će mi vremena trebati kad se kasnije vratim. Sako muškog odijela prebačen je preko naslona stolca pokraj prozora; na niskoj tapeciranoj klupi pokraj vrata stoji širom otvoren kofer, ali ne sadrži druge odjeće osim donjeg rublja, iz onog što sam mogla razabrati, pa pretpostavljam da ju je osoba objesila. Na podu do kreveta su hlače, jedna nogavica u drugoj, na vrhu hlača tijesne gaće, a pokraj njih bijela majica. Na stoliću uz krevet skupi sat, luksuzan srebrni upaljač, sitan novac i ključevi - automobilski i od kuće. Nije previše neuredno - možda ni kupaonica neće trebati previše čišćenja. Da odem ili da ostanem? Soba je neprirodno tiha čak i ako nisam sama. Da ostanem ili da odem? se svjetlo se iznenada upali tako i niotkuda iz kupaonice pojavi lik i Kupaonsko zastane, naslanjajući o dovratak, da musečitavo tijelo zauzima cijeli prolaz. Osoba je muškarac, mekani pas mu nadvisuju osunčana, mišićava Prsa. Gol je, naravno, razmeće se svojim tijelom kao da je svakoj osobi koja prođe licem Zemlje neophodno njegovo razgledavanje.

Balkandownload.org

Smjesta odvraćam pogled, ali znam da vjerojatno pogledom provjerava koliko sam zbunjena i divi se sebi u zrcalu u naravnoj veličini pokraj kojeg stojim.

»Oh, žao mi je«, kažem odvraćajući pogled. »Mislila sam da ste vani. Čišćenje. Vratit ću se kasnije.« Odstupim spremna zatvoriti vrata za sobom. »Ne, ne, nemojte pobjeći. Možete počistiti oko mene. Doista mi ne smeta.« Njegov glas. Njegov mi glas gmiže u uši, zatim mi se širi pamćenjem, budi svaku pojedinu noćnu moru, izazivajući neobuzdanu bujicu bljeskanja u glavi.

»Vra-vratit ću se«, uspijem. Glavu držim spuštenom, guram naočale na njihovo mjesto. »Oprostite.« Iskoračim iz sobe, zatvorim vrata. Ne mogu si dopustiti taj luksuz da se vratim u ravnotežu, se pokrenuti, u sljedeću sobu, sakriti se i nadati se da me nijemoram prepoznao, nadati se ući da neće otvoriti vrata, proviriti glavu i reći... »Nikky? Jesi li to ti?« Hodam dalje i krećem se dalje, jer ja nisam Nikky. Nikky je žena koju je stvorio u svojoj predodžbi. »Dobro, onda, Nika. Nika Harper, stani i razgovaraj sa mnom.« Čak i ne znam zašto, ali možda sam, duboko u sebi, ona dvadesetjednogodišnjakinja koja je činila sve što mi je rekao da činim. Možda sam uvijek znala da ću morati obaviti taj razgovor, ovo suočavanje i nema svrhe pokušavati to izbjeći i zbog toga sam zaustavila kolica s ponekad škripavim lijevim kotačem i prestala hodati. Ne mogu stalno bježati od dijelova svoje prošlosti. Jednog dana, nekako, morat ću se pozabaviti time.

Balkandownload.org

Okrenula sam se da se suočim s njim. Čini se da dio s kojim se sada moram pozabaviti uključuje Todda. »Gotovo te nisam prepoznao s tom kosom i naočalama«, kaže on. »Izgledaš doista drugačije.« »I ti«, odgovaram. Malo je posijedio oko sljepoočnica, sunce skupih praznika ostavilo je traga na njegovoj koži i on je stariji, naravno, ali u biti izgleda isto. Ali to nije ono što mislim kad to kažem. Obično sam ga se bojala - još i više nakon što sam ga napustila. U mojoj je glavi bio netko tko ulijeva strah, još i gore nego pomisao na spavanje na otvorenom. Možda me baš pomisao na ono na što me može natjerati, navesti me da s njim skujem urotu kako da loše postupa sa mnom, prije svega poslala tamo van i najviše me prestrašila. Pa ipak, dok stojim pred njim, odbljesci prošlosti koji su nekoliko trenutaka ranije došli divljajući kroz moju glavu, gazeći sve one dobre stvari u mom sjećanju kad s am shvatila tko je on, kao da ne dolaze od njega, muškarca koji se oslanjao na dovratak, tako da se ne razgolićuje po hodniku. Te su noćne more bile od nekoga mnogo opasnijeg. Nekoga šarmantnog i pristalog; nemilosrdnog i prepredenog. Ne čini se da je to on. On izgleda potpuno drugačije. »Zašto se ne vratiš u moju sobu da možemo razgovarati?« kaže ugodno. Odmahnem glavom. »Ne, radije bih ostala ovdje.« »Nisam te vidio deset godina i ti želiš razgovarati ovdje?« Mahne rukom po hodniku, koji je, za jedan hodnik, vrlo ugodan. Osvjetljenje je slabo, ali nije prljavo, sagovi su čisti, zidne tapete pomodne.

»Zašto ne?« pitam. »To je jednako dobro mjesto kao bilo koje drugo.« »Ma daj, Nikky, samo uđi na trenutak.« Zvuči veselo, kao muškarac koji se zafrkava sa svojom bivšom, poput čovjeka koji sve kontrolira i koji će se okrenuti na samom rubu kad bivša ne napravi ono što joj je rekao. »Ne, hvala«, izjavljujem. »Ionako ne mogu dugo razgovarati, moram se vratiti poslu.«

Balkandownload.org

»Da, posao«, ruga se. U nekom trenutku mog života to bi me ruganje zaboljelo. Izdržala bih, čekala na druge riječi koje bi prekrile rez tih riječi i učinile da se ponovno dobro osjećam. Upravo sada, razmeće se glupim smijuljenjem, a mene to uopće ne dira. »Čekaj«, kaže kad ne odgovorim. Nestao je na trenutak, zatim se ponovno pojavljuje umotan u bijeli jutarnji

ogrtač iz smo sobe. se »Ne mogu vjerovati si nisko kaže. »Nekada običavali smijati kako ljudima poputpotonula, čistačicaNikky«, u hotelima, koje satima moraju puzati na rukama i koljenima kako bi zaradile dovoljno

novaca za kutiju cigareta, sjećaš se?« Odmahnula sam glavom. »Ne, ne sjećam se, jer se ja nikada nisam smijala nekome tko mora raditi za život, Todde. Ja ne mislim o ljudima tako. Nikada nisam i nikada neću.« »Ma, daj, znaš što mislim.« »Ne znam, iskreno ne znam, jer sam ja uvijek imala poštovanja za ljude, bez obzira na topriuštiti što rade.tvoj Nijenačin teško, znaš, ne razmišljati da si bolji od nekoga tko si ne može života.« »Ti si se doista promijenila«, kaže tužno. »Jesam li?« odgovaram. »Ti nisi.« »Gledaj, ovo je smiješno, ovako ne možemo pristojno razgovarati. Daj da te večeras izvedem na večeru, možemo razgovarati i ponovno upoznati jedno drugo. Bi li ti se to dopalo?« Toliko sam zgranuta tim prijedlogom da se moram prisiliti da mi lice izgleda kao da je ispustio vrlo jak smrad. Još sam više zgranuta kad

ne shvatim da to i misli. »Mislim da ne. Hvala, ali ne.« »Kako mi možeš reći ne?« kaže. »Duguješ mi barem mali dio svog vremena, zar ne? Otišla si jednog dana nakon sitne smiješne razmirice. Morao sam se baviti posljedicama otkazivanja vjenčanja. Znaš li ti kako mi je to bilo? Bilo je tako ponižavajuće. Neki od mojih sponzora bili su spremni doći na vjenčanje, planirali su posebne proizvode za proslavu, a ti si mi sve

Balkandownload.org

to uprskala. Odonda sam morao ponovno izgraditi svoj život. Osim toga išao sam posjetiti tvoju obitelj. Kladim se da nisi znala za to, ha? Zato što si

sebična. Tvoji su roditelji rekli da si ih napustila na točno isti način kao što si napustila mene i da si oduvijek bila lakomisleno dijete. Branio sam te.

Rekao sam im da priče iz novina o tebi da koristiš drogu nisu istina i da sam se ja brinuo o tebi. Učinio sam sve to iako si me ostavila na cjedilu.« »Duguješ mi, Nikky, duguješ mi. Voljan sam poslušati što imaš za reći zašto si mi to učinila, ali ne ovako. Moramo sjesti i o svemu tome popričati. Trebaš razumjeti da se ne možemo pretvarati da se ništa od ovoga nije dogodilo, ali voljan sam pokušati.« Todd je dakako ovaj trenutak, ovaj razgovor, godinama u detalje

planirao u glavi. On zna što bih ja trebala reći i kada, što bi on trebao reći i kada, i kako bi se sve to razriješilo samo od sebe. Todd govori kao da se taj razgovor dogodio upravo onako kako je bio zamišljen u njegovoj glavi, iako ja nisam rekla ni riječi. »Je li Frank dobio natrag svoj posao?« »Frank? Tko je dovraga Frank?« Frank je čovjek zbog kojeg sam se još uvijek grizla, zbog kojeg sam se osjećala toliko krivom da sam često mislila o prekidanju svog egzila kako bih otišla i zamolila njegove poslodavce da ponovno razmisle, zbog kojeg sam se gotovo vratila Toddu kako bi im rekao da ga ponovno zaposle.

»Frank je vozač kojeg si otpustio zato što je bio dobar prema meni.« To očigledno nije dio scenarija koji ima u glavi. Gotovo vidljivo, tisuću misli j uri mu je kroz glavu i on kradomice zirka put kroz svoju povijest. To je očigledno radio još odonda, očigledno je uklanjao ljude s njihova položaja jer su previše dobri prema jednoj od njegovih žena ili zaručnica. Kladim se daje to učinio toliko puta da je istinski zaboravio tko je bio Frank.

»Zbogom, Todde«, kažem.

Balkandownload.org

»Ne odlazi od mene, Nikky. Ne možeš ponovno otići.« Soba 417 ima znak Ne smetaj, pa guram dalje, ignorirajući revanje muškarca iza sebe, i zaustavljam se pred sobom 419. »Nikky, vraćaj se ovamo. Sada. Vrati se ovamo. Nisam završio razgovor s tobom.« Kuc, kuc! Čekam deset sekunda.

»Čuješ li me, Nikky? Nikky! Nikky!« Kuc, kuc! »Čistačica!«

»NIKKY!« Provučem karticu, otvorim vrata i povučem unutra kolica sa sobom kad sam sigurna da je soba prazna. Obično to ne radim, ali morala sam ga zatvoriti vani. Mora prestati vikati. Ovo je fini hotel: posljednje što im treba je da neki muškarac stoji na hodniku vrišteći ime žene koja ne postoji.

Birmingham, 2015. »Mislila sam da bi ti pasala vruća čokolada?« rekla sam djevojci. Nekoliko dana ranije primijetila sam je da dolazi, ulazi u grad iz smjera autobusne stanice, odvojena od drugih ljudi koji su stigli, jer je bila umotana strahom nove djevojke koji je poput debele, vidljive deke. Primijetila sam je kako hoda i hoda one noći kad sam otišla naći se s Reeseom. Sada, sjedila je na uzdignutoj platformi ispred zatvorene prodavaonice cipela s torbom pored sebe i izgledom bespomoćnosti koji je zamijenio deku straha. Sigurno sam tako i ja izgledala kad sam prvi put stigla; to je svakako ono što

sam zapamtila da sam osjećala. Nudim joj papirnatu šalicu s pjenušavom vrućom čokoladom. Izgledala je premladom za kavu, vjerojatno bi se namrštila na čaj i nisam imala pojma

Balkandownload.org

gdje započeti s tim biljnim stvarima. Vruća čokolada činila se dobrim kompromisom.

»Ako ste socijalna radnica možete odjebati«, praktički je pljunula na mene blago napućenih usana i stisnutih očiju. »Nisam socijalna radnica«, rekla sam. »Policajka, štogod - ne zanima me.« »Nisam ni policajka, Ja sam...« A što sam ja? »Ja sam poput tebe. I ja sam beskućnica.« »Da, baš, tako izgledate.« Sjela sam pokraj nje, ne očistivši prije toga mjesto i ona se iznenadila, jer je nekoliko »normalnih« ljudi to učinilo. »Više ne spavam na ulici, ne, ali živim u kući za beskućnike.« Okrenula je tijelo, koje je izgledalo tako krhko, poput ptice nježnih krila, prema meni, znatiželjna lica. »Uistinu ste spavali na ulici?« »Da, a ako i ti to namjeravaš, reći ću ti što je dobar prijatelj rekao meni: trebaš se sakriti, spavati negdje sakrivena, tako ćeš se osjećati malo sigurnijom. Ali, spavaš li nekoliko noći vani na otvorenom, postoje ljudi koji će ti pomoći. Pribaviti ti mjesto u skloništu, pribaviti ti pomoć na koju imaš pravo.« »Samo bi me potjerali kući. Ne mogu ići kući.« »Ne bi, znaš. Možda samo...«

»Ne mogu ići kući!« zacviljela je. Nisam je slušala, a trebala sam. Ja sam započela ovaj razgovor - zašto sam se mučila razgovarati s njom ako je neću slušati? Nije bila spremna primiti pomoć od nekoga tko će je možda htjeti nagovoriti da ide kući. »Oprosti«, rekla sam. Otklopila sam svoje piće i otpila gutljaj. Kupiti vruću čokoladu bio je luksuz koji sam si rijetko priuštila. Njezina blago

Balkandownload.org

pretopla temperatura sijevnula mi je jezikom, ostavljajući privremenu obamrlost u njegovim brazdama. Djevojka je zakvačila uvojak masne kose iza uha, otkrivajući brojne akne sa strane lica. Vjerojatno je bila mlađa nego što sam mislila. Isprva, s udaljenosti, mislila sam da joj je šesnaest, ali sada, prije kao četrnaest. »Ja sam Grace. Kako se ti zoveš?« upitala sam. »Lori«, promrmljala je. Držala je vruću čokoladu, koristeći je da ugrije prste. »Ime mi je Lori.« »Drago mi je, Lori.« Kimnula je. »Uistinu ne mogu ići kući. Grozno je kod kuće. Ne mogu ići kući.« »Razumijem«, rekla sam. »Znaš, tijekom dana, postoje otvoreni centri gdje možeš dobiti nešto hrane i možeš sjediti u kutu i spavati. A po noći, kao što kažem, samo pokušaj skrivena. Knjižnica je dobro mjesto za posjećivanje. Običavala samostati pokušavati ostati u hostelu za mlade barem jednom tjedno tako da se mogu istuširati i oprati odjeću. Ali to je teško ako više nemaš novaca.« Zapravo me nije slušaja, zakvačila se za mjesto s kojeg je odlučila pobjeći radije nego da živi s tim nečim što se događa u kući. »Slušaj, ako se predomisliš oko pomoći, samo zamoli nekoliko beskućnika da predaju poruku Grace ili Ace, kako me oni zovu, i ja ću spavati s tobom vani da budeš manje preplašena.« »Zašto biste to učinili?« »Znam kako strašno to može biti. Ali kad za to bude vrijeme, kad si spremna, možeš dobiti dodatnu pomoć koja je tamo. U međuvremenu, ipak, doista je važno da se kloniš ljudi koji ti nude nešto.« »Kako to mislite?«

Balkandownload.org

»Mislim da ti, ako sam nepopustljiva s tim u vezi, nisam trebala dati vruću čokoladu, ali doista, ja častim. Ali namjeravaš li živjeti ovdje vani neko vrijeme, pokušaj nikome ništa ne dugovati. Nudit će ti se stvari poput pića ili droga i ti ćeš misliti da je osoba širokogrudna, ali će zapravo tražiti da vratiš dug. A ponekad ne samo u novcu.« Gledala me, promatrala me dok govorim, ali me zapravo nije slušala. Lori je još uvijek bila u šoku, vjerojatno. Teturajući i nesigurna od činjenice da je pobjegla od nečega što joj je ranije život činilo paklom. Neće me čuti ovog puta, ali ako joj drugi budu govorili i govorili i govorili i govorili,

možda će to čuti. Možda nećenapraviti iste pogreške koje je većina nas napravila putem. »Lori, uistinu mi je žao što si završila ovdje«, rekla sam joj. »Znam kako je grozno kad osjećaš da ne možeš ići kući.« Otpila sam još jedan gutljaj svoje vruće čokolade; ovog je puta bila prave temperature, njezina mliječna, čokoladna slatkoća lako mi je kliznula niz grlo. »Ako je to u redu, sjedit ću ovdje s tobom časak. A ako želiš razgovarati o nečemu - bilo čemu - učini to. Ostat ću koliko god želiš da ostanem.« Sjedile smo tamo većinu noći i nije mi rekla nijednu drugu riječ.

Brighton, 2016. Na kraju smjene, napola očekujem gospođu Nasir i nekog od snažnih hotelskih poslužitelja da me dočekaju, spremni da pretraže mene i kolica zbog nečega što sam navodno ukrala Toddu. Očekujem da on učini bilo što da me osramoti, da mii lekciju štozgradu sam drugi otišla od njega. ništa. Završavam smjenu napuštam bez put incidenata. StojimAliispred stražnjeg ulaza, pitajući se što da dalje radim. Nije bilo tako

strašno kao što sam uvijek mislila da će biti. Tijekom jedne uobičajene smjene, otkrila sam da je Zamišljeni Todd daleko strašniji od Stvarnog Todda. Možda moje sjećanje čini ljude strašnijima nego što jesu. Možda bih se upravo sada trebala ponovno suočiti. U svakom slučaju,

Balkandownload.org

nije da uvijek mogu otići ravno kući, jer unatoč tome što ga se ne bojim ne želim da me Todd prati i otkrije gdje živim. Tako je možda najsigurnije i najzdravije izaći odavde, okrenuti se od ovog puta prema obali i usmjeriti prema centru Brightona, popeti se na vlak i otići posjetiti roditelje.

Birmingham, 2015. Stigla sam u Bernie
bila. Imala je sa sobom svoju naprtnjaču, a izgledala je raščupano i umorno. Umor joj je poharao tijelo kako biste očekivali da vidite kod onih koje je život izmoždio. Kosa joj je bila začešljana otraga u konjski rep koji je izgledao masno, odjeća joj je bila prljava, kretala se poput osobe koja tjednima nije spavala. Sada je bila slaba, emocionalno i scrpljena, fizički dovoljno istrošena da radi ono što je radila sada - sjedi nasuprot Sudcu. Želudac mi se preokrenuo. Željela sam odmarširati do njihova stola i otrgnuti je od njega, podsjetiti na ono što sam joj bila rekla, što sam znala da su joj drugi ljudi rekli, da se ne smije uplesti s ljudima poput njega, niti s

njim. »Ne smiješ ništa uzeti od njega!« poželjela sam vrisnuti. »Moraš ostati daleko od njega koliko god možeš. Doma je nepodnošljivo, a Sudac će i ovo ovdje učiniti nepodnošljivim.« Pretvarajući se da ih nisam vidjela, otišla sam do šanka i naručila kavu, prije nego što sam sjela za stol za kojim uvijek sjedim, koji gleda na vrata, gurnula slušalice u uši i uključila glazbu na najglasnije, zaglušujući razgovor koji je vodio njom. Vidjela sam, ipak, - dodao kako je mali omot skoji je sakrila svojom rukom, onjejojrazgovor je laganozavršio potapšao ruku joj uz verbalno umirivanje, njezino energično kimanje, smiješak zahvalnosti.

Ne paničari, pomislih u sebi. Nije bilo prekasno. Da mogu razgovarati s njom, natjerati je da vidi da Sudac nije način da prođe kroz to, bilo bi okej. »Living on a Prayer« i dalje mi je sviralo u ušima i ja sam brojila sekunde do njegova izlaska.

Balkandownload.org

Sudac je ustao i pokrenuo se da ode, ali umjesto da je jednostavno

odšetao, želio je da i ja osjetim njegovu prisutnost. »Ace, lijepo te vidjeti«, rekao je, stojeći mi preblizu. Osjetila sam njegov losion poslije brijanja i lansirao me, kao u i uvijek, natrag u posljednju noć kad sam radila za njega. Te noći, kad sam odbila uzeti njegov novac i smotuljak nečega što bi stavio na vrh da mi pomogne nositi se s onim što se dogodilo ranije, mirno je bjesnio. Oči su mi bile spuštene i jednostavno sam ponavljala opet i ponovno da ne želim novac, ne bih se osjećala dobro da ga uzmem, zato što želim prestati s tim. Na koncu je prihvatio ono što sam govorila, a uz pogled koji mi je rekao da me želi pograbiti za grlo i slomiti mi vrat, otvorio je vrata automobila i pustio me van. Htio me ozlijediti ali nije mogao. Ljudi poput Sudca uspijevaju zadržati kontrolu tako što se čini da se

pridržavaju kodeksa ponašanja. Da sam uzela nešto od njega, bio bi dobrano u okviru svojih prava, rekao bi kodeks, da mi učini štogod mu se prohtije. A budući da nikad nisam, ako procuri riječ da ozljeđuje ljude koji mu ništaNikada ne duguju, će se okomiti na kad njega, će drugog dobavljača. ne biljudi bio siguran, također, će pronaći netko progovoriti policiji ne bi li ga se oslobodio. Sudac me pustio otići te noći, ali to nije bio kraj. Tijekom godina me ignorirao, a drugom bi mi prilikom prišao, kao sada, i rekao kako je lijepo vidjeti me.

Zadržala sam spušten pogled, ali sam ovog puta izvadila slušalice i promrmljala pozdrav, znala sam kojim će putem krenuti ovaj razgovor. »Kako ti ide, Ace?« »Dobro«, mirno sam odgovorila. I dalje sam zurila u svoje ruke, ispitujući linije kože, oblike bora na zglobovima, boju kratkih, tupastih noktiju. Nagnuo se blizu meni, tako blizu da mi je njegov miris ispunio osjetila; njegov dah blago mi se kretao kožom kad je progovorio mirno i odlučno. »Misliš li još na onaj put, Ace?«

promrmljao je. »Poševila su te šestorica muškaraca u jednoj noći. Rekli su mi sve o tebi, tvom tijelu, zvukovima koje si ispuštala kad su te povrijedili.

Balkandownload.org

Zvučalo je tako dobro, tako posebno. I to si na pravila besplatno.« Nagnuo se toliko blizu da su mi njegove usnice okrznule uho dok je govorio. »Nikad ne zaboravi da sam ti to ja učinio. Nikad ne zaboravi da ti to mogu napraviti ponovno kad god poželim.« Ponovno se uspravio, zadovoljan što osjeća da me pokolebao, zadovoljan što je izazvao moju reakciju. »Ace, poželiš li ikada ponovno doći na neku od mojih zabava, javi mi«, rekao je normalnim glasom. »Siguran sam da tamo ima mnogo ljudi koji bi voljeli ponovno partijati s tobom.« »Okej«, promumljala sam. »Dobra cura«, rekao je. »Ja bih svakako volio ponovno partijati s tobom, ako to nešto znači.« Uz posljednji smiješak Lori, zatim meni, otišao je.

Prekrila sam usta rukom, duboko udišući i izdišući da očistim nosnice od njegova mirisa, razbistrim um od njega, zaustavim bljeskove one noći koji su pristizali i odmatali se.

»Poznaješ li ga?« pitala je Lori preko kafića. »Sudca, poznaješ li ga?« Kimnula sam, još nisam bila u stanju govoriti. »Bio je doista dobar prema meni«, rekla je. »Bio je silno dobar. Zn am da si rekla da ne uzimam stvari od ljudi, ali on je bio silno dobar po svemu.

Čak je rekao da će mi pronaći mjesto za boravak ako budem željela prestati spavati vani.« »Lori«, započela sam i zatim se zapitala što da kažem. Bila je u njegovu ropstvu. Ne toliko što je pristala boraviti u nekoj od njegovih kuća, ali to ne bi dugo potrajalo. Ne jer ju je dovoljno zakvačio da učini bilo što što od nje

zatraži. »Lori, samo se pazi ljudi poput njega, u redu?« I ja sam morala biti pažljiva, da mu ona ne kaže to što sam joj rekla. Bilo bi posljedica da je čuo da ga kritiziram. »Nisu svi ono što izgledaju da jesu i nije dobra zamisao uzimati stvari od ljudi koje ne poznaješ. Ne znaš što će htjeti zauzvrat.«

Balkandownload.org

»Ali Sudac je silno dobar. Rekao je da se ne brinem oko stvari koje mi je dao, da je to sve dio postupka upoznavanja jedno drugoga.« »Lori, želim da odeš i razgovaraš, s ljudima koji ti mogu pomoći. Dovoljno si mlada da dobiješ svaku pomoć i neće te tjerati da ideš kući. Doista neće.« Zapucketala je jezikom, nosn ice

su joj zatreperile gnušanjem. Odmah je bila na nogama, posegnula je za naprtnjačom i vrećom za spavanje i bijesno izjurila iz kafića a da mi nije uputila ni pogled. Tko bi joj to mogao predbaciti?

Gurnula sam slušalice natrag u uši i vratila glazbu u g lavu. Trebala mi je da izbriše ta dva razgovora, od kojih mi ni jedan nije donio ništa dobra.

Balkandownload.org

Roni

London, 2016. »Bok. Ja sam Edna Hyde, ravnateljica Chiselwick High Schoola, želim ostaviti poruku za Veronicu Harper. Gospođo Harper, pitala sam se jeste li imali dovoljno vremena razmotriti moju ponudu da dođete raditi u našu školu za stalno? Djeca su izuzetno dobro reagirala na vas i mislili smo da se uklapate u školu na jedinstven način. Mi ćemo, naravno, porazgovarati s vama o ažuriranju vaše prakse, ali bila bih zahvalna ako biste molim vas to razmotrili. Radujem se da mi se javite.« Brišem poruku s telefona jer je ne želim razmotriti. U bilo koje drugo vrijeme, ja bih naravno razmotrila ponudu za posao u školi u kojoj volim podučavati i voljela bih redoviti prihod koji bi to donijelo, a koji bi mi pomogao iseliti se iz roditeljske kuće, ali još nisam pronašla Niku. Može zvučati smiješno, ali ne želim biti previše vezana dok ne steknem ideju gdje je ona, što ću učiniti kad je pronađem. Osjećam da je to »kada« a ne »ako«. Imam vjere u to, ako ni u što drugo. Aparat se oglašava signalom, prelazi na sljedeću poruku, također ostavljenu tog poslijepodneva. Mama i tata nisu kući, kuća je u mraku i ja stojim u hodniku, slušam poruke na sekretarici priključenoj na kućni telefon. Doista bih trebala nabaviti mobitel. Pa ipak, osjećam se mnogo slobodnijom bez njega. Nisam obavezna razgovarati s ljudima uvijek kad oni odaberu razgovarati sa mnom.

»Bok, ovo je Clifiov poziv za Veronicu. Nadam se da je ovo ispravan broj, jer sam ostavio nekoliko poruka a nisi mi se javila. Veronica, bilo bi lijepo ponovno izaći? No dobro, bilo bi meni. Mislio sam da smo se

zabavili? Gledaj, nazovi me u školu...« brišem Cliffovu poruku, kao što sam izbrisala i druge. Sviđa mi se, ali baš sada ne tražim ništa takvoga. Moram

Balkandownload.org

pronaći Niku. To je ukratko sve. Usmjerena sam jednom cilju, jer dok je ne nađem ne mogu raditi nikakve druge planove za svoj život. Napustila sam samostan da to napravim i to je ono što trebam napraviti. Ponovno imam problema sa spavanjem. Ovih dana sam budna duge sate

tijekom noći, a izlomljeni sati s isprekidanim noćnim morama previše su za savladavanje kad sam zarobljena u sobi i silno se trudim da okvir kreveta ne škripi pri svakom mom pokretu. Stekla sam naviku odlaženja autobusom do

središta Londona i pronalaženja kafića koji su dokasna otvoreni i u kojima sjedim i čitam. Sjedim u pekarnici koja je otvorena najveći dio noći, uz prozor, kad se vrata otvore sa zveketom i vidim je kako posrće unutra. Promatram je na bla gajni, jedva stoji i pokušava naručiti kavu i

pecivo za van. Lijevo rame njezina kaputa prekriveno prljavobijelim lažnim krznom, stalno joj pada s ramena, kao i poput špageta tanka naramenica crne haljine koju nosi ispod. Gail.

Nakon što je treći put pogledala preko ramena kroz staklena prednja vrata pekarnice konačno uspijevam uhvatiti pogledom njega, muškarca s kojim je. On je još jedan koji je barem tri puta stariji od nje, elegantan u sitno pepita dobro skrojenu odijelu i baloneru koji izgleda skupo. Ruke su mu

zavučene u džepove, ali znam da će mu na lijevoj ruci biti vjenčani prsten, u novčaniku obiteljskafotografija djece nasmijanih lica, vjerojatno ne mnogo mlađe od djevojke s kojom se noćas planira seksati na nekom mjestu. Zapravo i ne razmišljajući što ću sljedeće napraviti, pažljivo zatvaram knjigu svijetlo ružičasta ovitka i ustajem, napuštam - nakratko - svoju napola ispijenu kavu i netaknuto pecivo i upućujem se na blagajnu. »Gail, lijepo te vidjeti«, kažem joj. Ona se iznenadi, prestrašena je na trenutak kad shvati da sam to doista ja, zatim se vrati u normalu, natrag u onu drskost prema meni.

Balkandownload.org

»Što radite ovdje, gospođice?« pita. Njezine oči polete na mjesto gdje sam sjedila kao da provjerava da nijedan drugi nastavnik neće biti vani u kafiću u dva ujutro. »Nadoknađujem propušteno čitanje«, kažem joj podižući knjigu da je vidi.

Oči joj se rašire od iznenađenja dok čita naslov. Prije nego što uspije išta reći, pitam: »Tko je tvoj prijatelj koji te čeka vani?« »Hmmm...« Sliježe ramenima. »Samo neki tip.« »Voljela bih ga upoznati«, izjavim. Nisam kanila to reći; ne znam što sam kanila reći, ali ne to, mislim da ne. Ali tada, što sam namjeravala učiniti? Mogla sam ne obazirati se na to i pretvarati se da je nisam vidjela i pustiti je da nastavi s tim.

»Da, dobro«, podrugljivo kaže. »Zašto ne?« »Tko ste vi, moja majka?« »Ne, tek netko tko je zainteresiran. Za tebe, tvoj život, za >samo nekog tipa< s kojim provodiš vrijeme.« Ono što je upravo namjeravala reći prekinulo je kratko, glasno kucanje Samo Nekog Tipa koji nestrpljivo lupa po prozoru. Kad smo se okrenule

prema njemu, on podiže ruku agresivnim pokretom »što radiš? / nemoj da te čekam«. Trenutno se zabrinula, gleda me, preplašena, zatim napravi pokret »dolazim što brže mogu« kao odgovor. Nasmiješim mu se i mahnem mu rukom. Strijelja me dobro zatajenim režanjem. Vidjela sam takav pogled muškaracapoput njega toliko mnogo puta. Ne miješaj se, govori taj pogled, ne ako znaš što je za tebe dobro. Takvi su pogledi bili gotovo uvijek usmjereni na Niku kad me ne bi ostavila s bilo kojim muškarcem koji me grubo pipkao.

Balkandownload.org

Da sam znala što je dobro za mene, ne bih bila napustila samostan, ne bih izašla u ovo doba noći da sjedim i buljim u stranice svoje knjige i pitam se kad ću ponovno imati pravi noćni san. Da sam znala što je dobro za mene napustila bih svaku pomisao da pronađem Niku i nastavila bih svoj život. Da sam znala što je dobro za mene, možda sam mogla prihvatiti savjet svećenika sadbihredovito sluša moje u sjeverozapadnom Londonu i skoji jedila u onoj drvenoj kutiji,ispovijedi našla načina da ispričam sve o onome što sam učinila i zatim prihvatila odrješenje i krenula dalje. Zakoračim velikim koracima prema vratima i otvorim ih, brenčanje zvona na vratima dovodi vlasnika kafića natrag na šank. Uzeo je Gailin novac za narudžbu zatim nestao u područje pekare i odonda se više nije pojavio. Slutim da ju je zavlačio, pokušavajući je zadržati kako ne bi napravila ono što samo što nije napravila jer je tako mlada. Ako zanemariš odjeću i kosu, šminku i držanje, vidiš da je tako mlada. Muškarac se uspravi dok se približavam. Vadi ruke iz džepova i potvrđuje ono što sam mislila - vjenčani prsten, debeo i zlatan, koji ponosno pristaje na prstenjak lijeve ruke.

»Zdravo«, kažem mu. »Moje je ime sestra Grace. Upravo sam razgovarala s dragom Gail tamo unutra.« Mrgodi se na mene, nije siguran što da misli. Danas teško da sam odjevena poput redovnice, ali mu pogled zaluta na knjigu u mojoj ruci i nesiguran je.

»Jeste li znali da joj je četrnaest?« kažem onim što na zivam svojim odbojne »glasom smiješkom redovnice«. ton To mnogo koristim samo za osobito ljude; taj itih, miran, pokroviteljski je učinkovitiji s habitom, ali ime i knjiga u mojoj ruci trebaju dostajati za ovu devijantnu osobu.

»Četrnaest. A koliko je stara vaša kći?« pitam. Nagađanje je, naravno. Odjednom staje uspravnije, ruke mu se saviju preko grudi u zaštitnički, obrambeni pokret.

Balkandownload.org

»Ja-ja-ja-ja nemam kćeri«, kaže. Do kraja rečenice, kraja laži, prilično je uvjeren u ono što kaže. Tako uvjeren, zapravo, da to ponavlja: »Ja nemam kći.« Držim svoju Bibliju. Ružičasta je i nova. Kupila sam je neki dan kad sam posegnula za svojom uobičajenom Biblijom, jako korištenom i jako voljenom, i nisam mogla uspostaviti kontakt s njom, jer mi se kroz prste širila krivnja. Svaki put kad bih je dotaknula osjetila sam nešto, ali do tog trenutka nisam bila u stanju nazvati to i shvatila sam. Osjetila sam se krivom. Ta je Biblija bila dijelom mojeg života kad sam bila redovnica. Kao što redovito govorim ljudima, više nisam redovnica. Trebala sam si pribaviti novu koja će odgovarati mom novom životu. »Zakunite se na ovo da nemate kćer«, kažem mu. »Zakunite se na ovo da nemate kćer i ja ću vam vjerovati.«

Zuri u knjigu ružičasta ovitka, a oči su mu pune straha. je samo kažem mu.samo »Sigurna sam da netko čak ni ne»To vjeruju u sveknjiga«, to s Bogom. Dakle stavite ruku na ovupoput dobruvas knjigu i zakunite se da nemate kćer.« Kćer koja je vjerojatno iste dobi kao Gail, što je vjerojatno razlogom zašto si je pokupio, dodajem potiho. Nije me briga što bi netko mogao pomisliti, to što netko njegove dobi ide za nekim njezine dobi odvratno je i nastrano i ako ima kćer njezine dobi, tada je to još nastranije.

Nastrani »obični tip« preda mnom zuri u moju ružičastu Bibliju. Zvono na vratima zvekne i Gail izlazi. »Što se događa?« pita ona. Samodok Neki podigne pogled si knjige navidi nju.liTisuću proleprša mu licem je Tip obuhvaća pogledom pitam se ih ona,misli razumije li ih. On je stariji od mene, vjerojatno iz generacije u kojoj mnogi, mnogi ljudi nužno ne vjeruju u Boga ali ni aktivno nevjeruju. Mirno su ignorirali taj dio

života, nadajući se da će nestati, a u crkvu su odlazili samo za uobičajene svečanosti u životu, možda čak i za Božić. Pita se, na taj bi način sekularna osoba koja ima sjećanja na religiju koja je nekoć bila veliki dio

Balkandownload.org

njegova života, je li Gail vrijedna toga. Ako je to vrijedno poricanja postojanja kćeri, on dakle može ići ševiti nekoga tako mladog. »Ja ne moram, trpjeti ova sranja«, kaže. »Ne, vi doista, doista ne morate«, kažem. »Što ti je govorila?« pita Gail. »Upitala sam ga koliko mu godina ima kći,«, izjavljujem, »a on tvrdi da je nema. Pa sam zatražila da se zakune na Bibliju da nema kćer i taman je htio, mislim?« Okrećem se prema njemu, gurajući mu knjigu malo bliže. »Taman ste to htjeli, zar ne? Mislim, znajući da sam redovnica i sve to, htjeli ste se zakleti na moju Bibliju da nemate kćer.« »Ona čak više i nije redovnica«, kaže mu Gail. »Više ni niste redovnica«, podsjeća me. Mislim da je mislila uvjeriti njega, a učinila je suprotno. Oči mu bijesnu strahom. Strahom što sam nekoć bila redovnica, strahom da gaidu možda doistaškolu poznajem mu obiteljsku njegove kćeri u vjersku ili sami ihznam sve vidjela u crkvi. situaciju, jer »Ovamo«, kaže Gail mrzovoljno i obuhvaća njegovu ruku svojima. »Samo se zakuni.« Gura njegovu ruku prema mojoj Bibliji. »Nije važno, ništa nije važno. Samo se zakuni i možemo odavde.« Trgne svoju ruku i odstupi korak. »Pusti me«, ispljune. Odjednom je mnogo manje otmjen i privlačan, sad je mnogo više očigledno patetičan, kukavički pervertit što jasno jest. Gail se namršti na njega, lice joj je raščupana masa zbunjenosti. Ispod šminke, koji toga, pada iskusila s jednogtoliko ramena, i naivna djevojka.haljine, Vidjelakaputa je toliko toga,zbunjena ali još jeuvijek ima trenutaka poput ovog o koji će se spotaknuti, koji će je baciti natrag u svijet tinejdžerice, jedva nešto više od mlade djevojke. »Zašto se nećeš zakleti?« pita. »Ako nemaš kćeri zašto se nećeš zakleti?«

Balkandownload.org

»Odjebi to«, kaže on. Obrati se Gail: »Kladim se da bi bilo sranje, u svakom slučaju, ševiti te.« Najotrovniji ton čuva za mene, sav svoj prezir i mržnju, zapakirano zajedno i dobačeno meni s: »I ševiti tebe straga.« Iznenađena sam, ali sam i osjetila olakšanje što je uistinu otišao. Još sam više iznenađena što Gail s licem u rukama rida iz dna duše. ***

»Kako ste znali?« pita me Gail. »Kako ste znali da ima kći i da laže?« Objema rukama drži šalicu kave, pristojno je navukla kaput na svoja zgrbljena ramena i dok govori bulji u crnilo napitka.

»Kako sam znala da je muškarac koji je želio seks s četrnaestogodišnjom djevojkom vjerojatno lažljiva svinja? Ne znam, sreća, valjda?« »Mislio je da sam starija. Rekla sam mu da mi je devetnaest.« »Dobro, naravno da jesi, i misliš da je uistinu povjerovao u to? On je u srednjim četrdesetima, najmanje. I nosi vjenčani prsten. Dovoljno je star da zna da nemaš devetnaest, bez obzira na to što bi svima govorio kasnije. Dovoljno je star i ima dovoljno iskustva da zna da se djevojčice - a to si ti, oprosti - uvijek odijevaju tako da izgledaju starije. A ako je, nekim čudom nad čudima, on jedini četrdesetneštogodišnjak na svijetu koji ne zna da vjerojatno lažeš o svojim godinama, tada se kladim da se u svojim mislila nadao da si mlađa od devetnaest, tako da bi se provukao sa seksom s djevojčicom istih godina kao njegova kćer.« usta>seks
Balkandownload.org

smjestio na drugu stranu blagajne, baš u blizini izlaza, gdje bi mogao jurnuti kroz vrata i umiješati se ako bi stvar sa Samo Nekim Tipom postala neugodnom. Kad smo se vratile za stol za kojim sam sjedila, čini se da je kao čudom niotkuda stvorio maslac od kikirikija i banana pecivo i kavu, kimnuo mi je u znak odobravanja i promrmljao »Bravo« dok je to stavljao pred Ovaj put, jedokdjevojke ostavlja naše me gledaGail. - očigledno poputiznova Gail napunjene vidio našalice, ovomtužno mjestu mnogo, mnogo puta. Vjerojatno mu je drago što nije vani sa Samo Nekim Tipom koji bi joj radio tko zna što.

»Koliko često ovako izlaziš, Gail?« pitam je. Gail oslanja glavu na ruku i zuri u stol, sliježe ramenima. »Otkud da znam, bila sam jednom ili dvaput?« Dakle to će biti tri ili četiri puta, odmah pomislim. »Napiješ li se jako ili uzmeš drogu svaki put?« pitam. Sjećam se naslova o skandalima s drogom koji su uključivali Niku prije nego što je nestala iz časopisa i novina. Njezin dečko nogometaš snimljen je s kokainom koji joj je oduzeo i cijela je stvar eksplodirala. On je bio neporočan sportaš kojeg je ponizila njegova djevojka cugerica i

narkomanka. Ali zakleo se da će ostati uz nju kad ode na liječenje i dobije pomoć. Znala sam da to nije istina. Nika, Nikky, kakogod je zvali, nikada ne bi uzela droge. Čak i nakon svih tih godina, znala sam da bi Nika radije patila nego popustila nečemu poput droge. »Što je to vama? Zašto vas briga što ja radim?« Gail pita. »Nije meni ništa, pretpostavljam«, kažem joj. »Ali briga me što radiš, jer me, no dobro, podsjećaš na nekog. Pa čak i da me ne podsjećaš na nju, ti si zanimljiva osoba, Gail. Unatoč načinu na koji me stalno napadaš, doista mi se sviđaš.« Njezin pogled na trenutak zatreperi prema meni, pokušavajući ocijeniti, vjerojatno, koliko sam ozbiljna. »Mislite da sam zanimljiva?« promrmlja.

Balkandownload.org

»Da. Iskreno te smatram zanimljivom i uistinu mislim da si važna. Ne kao muškarci kakav je Samo Neki Tip koji se pretvaraju da su zainteresirani za tebe tako da se mogu s...« Nisam više redovnica, ali budući da me pitala smiju li redovnice reći »seks« zapela sam na toj riječi. Naravno da to možemo reći. Seks, seks, seks, seks, seks, seks, seks. Možemo je izreći koliko god puta želimo. štogod Ja sam sputana kad zvučim je to spomenula. »Tako da mogu činiti s tobom hoće.« sad Sada poput pretjerano stidljive žene, što mnogi misle da redovnice jesu, ali nismo. Pa i nisam više redovnica. Gailine se usne podignu u mali smiješak. »Vi ste stvarno čudni«, kaže. »Sjajno, hvala ti, to je najljepša stvar koju mi je netko rekao cijele noći.« »No dobro, jeste. Mislim«, pogleda oko nas, »gledajte gdje sjedite u tri ujutro. To je fakat čudno.« »Gdje tvoja majka misli da si?« pitam je. Nije odgovorila na pitanje o drogama, pa ću isprobati drugu liniju ispitivanja. »Otkud da znam. Kući, vjerojatno.« »Radi li ona noću?« pitam. »Ne, noću izlazi.« »Gdje?« »Otkud da znam. Ne govori mi. Sad je kao ona slobodna raditi što hoće jer sam dovoljno stara da me ostavi samu, a kad nisam bila dovoljno stara

imala je ugrađenog čuvara djeteta.« »Ne razumijem, žao mi je.« »Mog očuha.« »Dobro. On ostaje kući radije nego da izlazi s tvojom mamom?« »Običavao je, ali sad ponekad idu i zajedno van.«

Balkandownload.org

Znam što mi govori, iako ona ne shvaća ono što govori. »Slažeš li se sa svojim očuhom?« pitam. Promatram njezin odgovor. Ne odgovara izravno: razmišlja o tome, promatra mirnu površinu svog napitka. »Otkud da znam«, odgovara. »Pretpostavljam.«, Stanka. »Nije da bi se nešto promijenilo da se ne slažem s njim, zar ne? Dakle, snalazim se najbolje što znam.« »Kako to misliš?« I ranije sam izvlačila informacije iz ljudi, ali to je bilo kad su oni mislili da me moje odijevanje čini sličnom svećeniku i da je sve što kažem povjerljivo dok ne umrem. »On je dobar tip«, kaže. »Svi to kažu. Moj pravi otac, njega uopće nema, a to je zato što je bio pravi gad prema mojoj mami. Običavao ju je udarati i te stvari, doista je kontrolirao i nije je puštao van, cijelo je vrijeme vikao na mene i moju braću. Tada je mama srela mog očuha i, znate, uz njegovu podršku našla snage da ga napusti. I svi kažu koliko je dobar možemo živjeti doista kući i on ne udara mamu, pušta je da ide van kadgod želi,udaje joj otmjenoj gomilu novaca. Svi to govore cijelo vrijeme: >Posrećilo ti se s njim, Cecile. On je jedan od dobrih.<« momak. Ima dobar posao tako da

»A što ti misliš?« Slegne ramenima i dalje zuri u svo j govori, odvojena od one kojoj to govori.

napitak, udaljena od onoga što

»Sviđa li se tvojoj braći?« pitam. »Otkud da znam, je li? Jedva da ih ikada vidim.« »Dakle, ti i tvoj očuh ste najveći dio vremena sami u kući?« pitam. Idem li predaleko? Je li sprem na išta priznati? Pogled joj putuje sa šalice, preko mojeg tijela dok ne dosegne moje lice. Oči su joj blago stisnute, usne pomalo uvrnute prezirom. »Ako me imate što pitati, samo pitajte«, kaže. Upravo sada, upravo ove sekunde, nestala je

Balkandownload.org

ranjiva djevojčica koja je htjela popiti malo više i vjerojatno uzeti drogu i pustiti da je poševi pervertit, dok se pretvara da je sve to njezina zamisao. Na mjestu te djevojke defenzivna je četrnaestogodišnjakinja kojoj je na cijelom licu ispisano »kuja«. »Riječ je o tome, Gail, da ako te pitam, vrlo vjerojatno ćeš vikati na mene, ili me nazvati bolesnom i uvrnutom i više je nego vjerojatno da ćeš otići. A tada nećeš imati s kim razgovarati ili- još gore - otići ćeš odavde i pronaći nekog drugog da dovršiš ono što si ranije započela sa Samo Nekim Tipom. Dakle, ne, zapravo mislim da ti neću postaviti to pitanje.« Sjeda natrag na svoje sjedalo, odmahuje glavom prema meni. »Ne bi li vam Bog rekao da budete hrabri i ipak me pitate, bez obzira na to kakve su

posljedice?« Gail baš ima gadnu naviku da zagrižljivost učini još podmuklijom, neugodnijom. Umotana je u sloj od toliko mnogo bodljika da

bi bilo nemoguće doći joj blizu a da ne budeš povrijeđen na mnogo, mnogo načina. Ona doista jest mlada verzija mene. »Ne, Bog mi ne bi rekao da to učinim, ili da uopće išta učinim«, kažem joj mirno. »Bog zapravo uopće ne govori izravno meni. Mislila sam da to znaš? Pa čak i da mi je On izravno govorio, imam slobodnu volju tako da mogu činiti štogod želim, bez obzira na ono što mi je rekao. Svi mi imamo slobodnu volju.« Gailino se tvrdo lice uopće nije olabavilo. »Mislim, ti imaš slobodnu volju, Gail. Mogla si odabrati da mi kažeš koje pitanje si mislila da ću ti postaviti i mogla si odgovoriti na njega. To bi i pogled, popustiti izazovu bio izbor.«aliŽelim skrenut bacatvoj na mene, tako bi je izgubila. Mislila bi da sam slabakoji i danjen se nepogled mogu nositi s tim. Da je druga osoba ušla u njezin život, ponudila joj nešto samo da to ne bi izvršila. »Osjećam da je izbor važan za tebe, Gail. I ti možeš izabrati da mi kažeš ili možeš izabrati da mi ne kažeš. To će ovisiti o tebi. A ako izabereš da mi kažeš, ja ću ti vjerovati.«

Balkandownload.org

Nekoliko minuta sjedimo u tišini. Nijedna od nas neće popustiti tom kritičnom sklopu okolnosti, obje imamo previše obraza da bi se osramotile. »Ako vam išta kažem«, konačno kaže, još uvijek >s facom< na sebi, »morat ćete to sačuvati tajnom, zar ne? Ne bi vam bilo dopušteno reći ikome, zar ne?« »Bi, zapravo, jer više nisam redovnica. Čak i kad sam bila redovnica, nisam bila ovlaštena davati sakrament ispovijedi, tako da štogod bi mi rekli ne bi imalo svetost ispovjedaonice. Pa iako sam mogla, reći, nikada nisam. I nikada ne bih. Ako mi netko nešto kaže u povjerenju, čuvam to. Uvijek.« Sjajna sam u čuvanju tajni. Sramotno, shvatila sam da se ponosim time. Ponos je smrtni grijeh.

»U redu, reći ću vam«, kaže. Obori »facu« i zuri u stol, guta brzo ali tiho, očigledno se jača. Oči joj polete do mog lica. »Inećete nikome reći? Obećajete da ćete to čuvati kao tajnu ostatak vašeg života?« »Obećavam.« »Ovo mi je doista teško reći, znate?« kaže, lice joj je zamišljeno, a ruke isprepletene dok se igra noktima na palcu.

»Znam«, kažem blago. Gailine velike, smeđe, lijepo oblikovane oči ispune se suzama dok nastavlja skupljati snagu. Gotovo posegnem preko stola da je uhvatim za ruku i umirim, ali

odlučim protiv toga. Bilo kakav iznenadan pokret može je preplašiti i smesti. Nakon još dva gutljaja, gleda ravno u mene i vidim agoniju i teret u istodobno. »Kad sam imala oko devet ili deset godina«, kaže toliko tihim glasom da se moram nagnuti naprijed da je dobro čujem, »ja-ja rekla sam >jebati< u crkvi i čak mi nije bilo žao.« svakoj crti njezina lica. Izgleda toliko starije i toliko mlađe

Balkandownload.org

Njezino je cerenje blaženo, kratko »a jesam te« dizanje obrve precizno izvršeno. Sjedam natrag na svom sjedalu i dopuštam joj da uživa u tome što me prešla. Ovo je poznato kao pad nakon trenutka ponosa.

Balkandownload.org

Nika

Brighton, 2016. Naravno da nisam vidjela svoje roditelje.

Koga sam pokušavala prevariti s tim misaonim procesom? Bila sam oduševljena činjenicom da sam se suočila s Toddom i nisam popustila, pa sam tako mislila da mogu bilo što, pograbiti se s bilo kime. Došla sam ravno pred njihova vrata kada mi se stvarnost izlila na glavu. To su bili ljudi koji

su pustili svoju sedamnaestogodišnju kćer da ode umjesto da su, na trenutak, razmotrili je li to što im je rekla prije mnogo godina i otada im stalno govorila istina - da je osoba u koju imaju povjerenje povrjeđuje i ona želi od njih da ga zaustave. Nakon deset godina na ulici mogu se pograbiti sa svim Toddovima svijeta, ali s mojim roditeljima? Ljudima koje sam uvijek instinktivno

voljela bez obzira na to koliko me gadno povrijedili? Ne. Baš ne. Nikada neću biti dovoljno hrabra da to učinim. Gotovo sam otrčala natrag na autobusnu stanicu tako da mogu na podzemnu do Victorije i zatim vlakom natrag u Brighton. Sad sjedim ovdje u mraku s gitarom na krilu, blago prstima prebirem po žicama, dodirujem ih tako lagano da jedva da proizvode zvuk. Zurim u policu nad kaminom i odlučujem kupiti mali CD player koji će

stajati tamo, tako da u stanu mogu slušati glazbu. Pitam se što Reese radi upravo sada. Je li u transu? Treba li još uvijek redoviti medicinski tretman? Je li čist nakon boravka u bolnici? Mora li primiti još batina od Sudca jer ne zna gdje sam? Mislim na Lori. Je li ona sigurna nakon svega što se dogodilo, nakon onog na što sam je morala prisiliti da učini da ode od Sudca?

Balkandownload.org

Pitam se za Mamu Meachen, koja je došla na ulicu prije pet godina i koja je plakala i plakala za svojom djecom. Kad bih je vidjela kupila bih joj

kavu u Bernie
pojedinačnog prepričavanja sve biti drugačije i ona će objašnjavati kako je ponovno sa svojom djecom.

Mislim na Ludog Douga, koji je sam sebe tako nazivao još od fakulteta kad je bio izvrstan. Rekao je da je radio u Cityju, obavljao poslove od kojih

bi ti suze došle na oči dok jednog dana nije počeo čuti glasove i više ih nije mogao ušutkati alkoholom. Počeo je izostajati s posla, pokušavajući ušutkati glasove. Svi drugi su ga počeli zvati Ludi Doug, na podle, zlobne načine, dok se jednog jutra nije probudio i nije znao koji glas nije stvaran a koji je njegov vlastiti i otada više ništa nije bilo isto. Sviđale su mi se priče koje je Doug običavao pričati o pretjerano ambicioznim ljudima s kojima je radio i koliko su svi oni izgledali potpuno okorjeli.

Pitala sam se za Melvina, nadobudnog uličnog laktaša koji je pokušao ali čini se da se nije uspio

izigravati Huggy Beara iz Starksy and Hutch, osloboditi svog otmjenog etonskog naglaska.

koja bi ispričala drugačiju priču svakome koga je srela o životu koji je ranije imala na ulici i mogli ste biti sigurni da je svaka nova priča vjerojatnija od posljednje. Mislim na Aimee, s dva e bez y,

Mislim na Tessu koja je pobjegla iz zlostavljačke veze i kojoj su dijagnosticirali tjeskobu i depresiju - bolesti koje nitko ne vidi. Pokušavala

Balkandownload.org

je nastaviti, ali sve je to postalo previše, tablete nisu djelovale dovoljno brzo, lista čekanja za terapiju bila je tako duga i kad više nije bila u stanju raditi njezin gazda, nesposoban vidjeti njezino stanje, tako razorno za njezin život, iselio ju je. Van na ulicu, dalje od njegova pogleda, od njegova uma.

Razmišljam kako sam i ja bila jedna od njih. Uklapala sam se baš u taj svijet. Sviđalo mi se kad su me zvali Ace, kad su razgovar ali sa mnom jer

sam bila njihova prijateljica. Kad bismo sjeli i planirali preuzimanje svijeta,

ili što bismo učinili kad bi nas »normalci« prepoznali kao ljude. Mislim na sve one ljude koje sam srela tijekom godinam, koji su živjeli na ulici, koji su živjeli po skloništima, za koje se činilo da su se jednog dana pojavili, a već sljedećeg ih ne bi bilo, koji su svi bili dio tog svijeta kroz koji smo koračali, koji razdvaja i koji nas je učinio nevidljivima. Mislim na njih i želim ponovno biti s njima. Tamo sam se uklapala. Pripadala sam tamo. I sada ponekad osjećam da prtljam oko svega toga, da ću se sutra probuditi i da ću ponovno biti u svojoj sobi u hostelu, ili ću biti sa stražnje strane supermarketa i trebati ići u knjižnicu na pranje i zahod. Onaj me policajac upitao je li to bio život koji mi je bio namijenjen i mislila sam da nije, mislila sam da je ovo - spavanje u krevetu, jedenje u maloj kuhinji, dan raspoređen po satima i pravilima radnog života - bio život koji mi je namijenjen. A što ako to naposljetku nije tako? Što ako život koji mi je namijenjen nije ovdje, nego tamo, da budem Grace »Ace« Carter sa svim tim ljudima koje poznam i svim ljudima o čijim životima sam čula i s kojima se mogu povezati? Što ako je moj život zamišljen tako da ga živim kao nevidljiva?

Posežem preko gitare i podignem mobitel. U njemu imam programirana

dva broja - Sashin i hotelski. Možda je to što nemam veza, nikakvih stvarnih

veza prema ikome, dio problema što osjećam da ovaj život nije moj stvarni život. Možda je dio problema to što Nika Harper treba težiti vezama i stvoriti ih kolikogod može.

Balkandownload.org

Bok Marshalle. Zamišljaš li ponovni pokušaj onog ljubljenja? Nika

Pritišćem šalji prije nego što se predomislim, prije nego što uvjerim sebe da bih stvarno željela ponovno živjeti svoj život kao Grace Carter, zaboravljajući sve ljude koji bi bili u opasnosti ako se vratim tom životu. Svakako. 15 min? X Vjerojatnije 5. Kod tebe ili kod mene? M x Kod tebe. Vidimo se uskoro. N

Naravno, kod njega. Odlažem gitaru, pokupim ključeve, nataknem naočale. Mogla bih pokušati komunicirati, uspostaviti veze, ali nisam spremna pustiti ga sasvim unutra.

Birmingham, 2015. Reese me čekao ispred radnog mjesta, što je značilo da se dogodilo nešto dan je odlazio u ozbiljno. Sad jei već neko vrijeme bio je što potpuno dnevni centar istraživao mogućnosti možečist, daljesvaki raditi. Također je i mnogo bolje izgledao. Stekao je naviku boravljenja u stambenoj zajednici, tako da je imao pristup prostorijama za pranje, pa mu je odjeća bila čist a

duža razdoblja, lice čisto, čak je pustio kosu i očijukao s idejom da obrije bradu. Često mi je govorio dok me gledao ravno u oči da želi nešto učiniti sa svojim životom, možda smiriti se s nekim. Kad sam ga ugledala kako

Balkandownload.org

stoji preko ceste, sav napet, lice jedva da mu je prikrivalo stravu, znala sam da je ozbiljno.

»O kome je riječ?« upitala sam ga. Očekivala sam čuti o slučajnom predoziranju, uhićenju, o osobi koja je jednostavno odlučila da je dosta i prebrisala se. (Potajno sam se učvršćivala za dan kad će Reese odlučiti da se više ne namjerava probuditi kad ponovno upadne u škripac nakon velikog šuta.) »Oh. Bože«, odgovorila sam kad mi je rekao.«Oh, Bože, oh. Bože, oh, Bože!« ovo je vjerojatno bilo najgore. Zapravo sam zaboravila. U četiri kratka tjedna okrenula sam misli prema sebi i zaboravila sam. »Najbolje da me otpratiš.« Lori je sjedila na razderanom komadu kartona pod lukovima uz kanal. Ako se skrivala, to je bilo vrlo dobro mjesto za skrivanje, budući da su svi koji su živjeli na ulici u nekom trenutku došli ovamo, ali Reese ju je vjerojatno

odveo tamo da se osjeti sigurnom. Čvrstoća cigli i zaštitnička priroda lukova činila je mjesto sigurnim. Svjetlo se vidi s obiju strana, ali leđima si okrenut zidu, koristiš ga da se podbočiš, a tu je i nepomućen zvuk vode koja teče pokraj tebe. Običavala sam mnogo dolaziti ovamo, kad sam prvi put živjela vani. Nikada nisam tu spavala, jer je tu spavalo previše ljudi, ali voljela sam biti tu kad mi je trebalo da budem sama i osjećam se sigurnom.

»Žao mi je što te nisam slušala«, rekla je kad sam sjela do nje. »Žao mi je što sam mislila da znam sve i da će za mene biti drugačije.« »Reci mi što se dogodilo.« »On kaže da mu moram vratiti sve što mi je dao. Sve, s kamatama. Sudac. Mislila sam da to stvarno misli kad je rekao da će se brinuti za mene i sve je izgledalo toliko mnogo lakše. I bio je tako, tako dobar prema meni. Nisam mislila da će to učiniti. Ja samo želim otići kući. Ali ne mogu. Rekao je da ako mu do petka ne platim osam stotina funta, morat ću raditi za njega.

Balkandownload.org

Rekao je da će to biti samo na neko vrijeme i da će za mene odabrati zaista pristojne muškarce, ali ako ne dobije svojih osam stotina onda ću to

morati raditi.« Osam stotina. Sudac je gad. Znala sam to, oduvijek sam to znala, ali u trenutcima poput ovog bio je to neugodan podsjetnik koliko je točno zao.

Znao je da je malo starija od četrnaest ili petnaest, znao je da će joj to slomiti dušu i vjerojatno je potpuno uživao. Slomiti nekoga, učiniti ga svojim za uporabu najviše je volio, mislim. Zarađivati novac od toga jednostavno je povećavalo njegovo zadovoljstvo. Osam stotina funta. Želudac mi se preokrenuo zbog nje, istodobno mi

je bilo i vruće i hladno. Nije bilo načina da namakne ni polovicu toga. Bijeg jest bio opcija, ali to bi moralo biti smjesta ako ne želi da ju pronađe, a u svakom slučaju, past će žrtvom iste stvari u nekom drugom gradu. Lori je očajnički željela biti voljena i željena, željela je nekoga tko bi brinuo o njoj. Bilo je lako vidjeti da je Sudac zao čovjek, ali ako joj je život bio toliko težak da je pobjegla, da se toliko dugo držala podalje, tada će dok taj trenutak ne dođe previdjeti očigledne naznake da je on takav. Ako ostane ovdje i pokuša uvjeriti ga, on se ne bi brinuo oko toga da ju povrijedi jako gadno ne tako gadno da ne može »raditi«, ali dovoljno gadno da zna da je njegova. »Što ćemo učiniti?« upitao je Reese. Osim mene, Reese se općenito nije družio s novima. Bio je dobar prema njima, pazio je na njih ako je bio njegov red u skloništima, ali držao ih je uvijek daleko od sebe - svima poznat, prijatelj samo nekima. Više je to volio tako da se zaštiti od vremena kad bi zapao u škripac. Očigledno je u Lori vidio nešto srodno, jer je to učinio i svojim problemom.

»Pizda zna«, prošaptala sam. Nisam mogla misliti, panika i odbljesci prošlosti zaustavljali su mi um od stvaranja misli i zaustavljanja na onima koje se jesu pojavile. Nisam htjela da završi poput nekih drugih žena koje sam vidjela da rade za Sudca - ne samo zato što je njihova korisnost bila kratka vijeka, a normalci su rijetko primjećivali kad bi nestale za stalno. Nisam htjela ni da završi poput mene, a ja sam bila nešto poput uspješne

Balkandownload.org

priče o beskućnici, utoliko što sam preko deset godina bila »tu negdje« unutra i vani i još sam bila živa i neovisna o drog i. Upravo tada trebala mi je glazba. Trebala sam glazbu da mi svojim melodijama pomiluje um, umiri me i dovoljno me smiri da mogu misliti. Trebala sam misliti.

»Žao mi je, žao mi je«, Lori je cviljela pokraj mene. Neće uopće izdržati jako dugo. Reese je nosio šešir koji sam mu dala prošle godine za Božić. Još je uvijek imao svoj prethodni, ali bila sam sigurna da stavi na sebe plavi vuneni koji sam mu napravila kadgod se vidi sa mnom da me usreći. Sjetila sam se vozačke dozvole koju mi je pribavio prije toliko godina. Da mi Reese nije pomogao, bih li ja bila ova ja koja sam danas, ili bi me prije mnogo vremena Sudac, ili netko poput njega, potrošio i ispljunuo? »Što misliš koliko ljudi

možeš sakupiti da nam pomognu?« upitala sam Reesea. «Dvanaest, možda petnaest.« »To ne može biti nitko tko se drogira ovog trena«, rekla sam mu. Znao je da u to uključujem i njega. »Čist sam«, rekao je defenzivno. »A oni koji se definitivno ne drogiraju, onda možda deset.« »Dobro, okej. S nama je to dvanaest. Imamo četiri danada svaki od nas nabavi osamdeset funta. Nije važno kako. Jednostavno svatko treba nabaviti osamdeset. Kad im objasniš zašto je to, sigurna sam da će pomoći. Samo trebaju pribaviti osamdeset funta do četvrtka.« »Osamdeset?« upitao je Reese. Ali rekla je da on hoće osam stotina.« »Daa i nitko mu do sada nije vratio novac. Kladim se da će htjeti tisuću kad odemo k njemu i uručimo mu.« »Mi? Ja ne idem da mu to uručim, Ace, Jesi li luda? Pomoći ću, natjerat ću druge da pomognu, ali ne idem mu ni blizu.«

Balkandownload.org

»U redu, onda ću je ja odvesti«, rekla sam. Pojavilo mi se Sudčevo zlobno lice dok me podsjećao na ono što mi je napravio one noći, ali sam ga odgurnula u stranu, istresla ga na hrpu sa svim drugim užasnim uspomenama. »Sastat ćemo se ovdje u četvrtak navečer.« Okrenula sam se natrag prema Lori. »Do tada možešdoći stanovati k meni. Moraš se držati izvan vidokrugaAli pogleda, jertećedržati me izbaciti otkrije da boraviš ovdje, čak i nakratko. trebamo podaljeako oditko Sudca do petka.«

»Hvala«, rekla je između jecaja. »Hvala. Hvala. Hvala.« Sjedila sam na prozorskoj dasci, prozori su bili širom otvoreni, tako da sam mogla pušiti a da cijela soba ne smrdi na cigarete. Zbog toga sam mogla biti i izbačena. Nekada si mogao pušiti u svojoj sobi, ali više ne. Zapravo sam prestala prije više od petnaest godina. Ovih posljednjih četiri dana ponovno sam počela. Lori je spavala u mom krevetu, njezino blago hrkanje ispunjavalo je

sobu. Sutra ću se morati suočiti s Vragom. I nisam mogla spavati od razmišljanja o tome. Povukla sam dim, osjetila da buja onaj užas za koji se činilo da stalno živi u dnu mog želuca. Više od ičega željela sam da mogu utaknuti svoj music player u uši i svirati nešto što će me nakratko izvesti odavde. Ipak, nisam mogla, jer više nisam imala music player. Željela sam da mogu utaknuti music player u uši i imati nešto što će zaglušiti zvuk »Plesa Šećerne vile« koji se opet i ponovno vrti u mojoj glavi.

»Imaš moj novac, Malena?« upitao je Sudac. Pronašli smo ga u separeu u pabu na drugoj strani grada. »Posjedovao« je nekoliko pabova - tako da je mogao ušetati u bilo koje doba i ljudi bi se pokupili iz njegova separea, konobari bi mu donijeli uobičajenu narudžbu i svi su dovoljno dobro znali da se drže po strani. Dok joj je govorio, usredotočio je snagu svojih mornarskoplavih očiju na nju, njegov nefizički način zastrašivanja, tako je

Balkandownload.org

osiguravao da će se pokoriti svim njegovim zahtjevima. Također se pretvarao da nisam tamo, za sada.

»Da«, rekla je mirno. Pogledala je postrance u mene prije nego što je posegnula u unutarnji džep i izvadila bijelu omotnicu te je položila na stol ispred njega, pokraj šalice čaja. Pio je čaj, bijeli porculanski servis za čaj sve do otmjenog sita - bio je pred njim. Nije bio pilac. Svi su to znali. Sudac je uvijek htio imati kontrolu, zbog čega nikada nije uzeo drogu, nikada pio alkohol, a uvijek je na to pokušavao potaknuti druge ljude.

Ta omotnica koju je Lori položila pred njega nije bila samo puna novaca: bila je krcata svim onim što je skupina ljudi napravila kako bi pomogla mladoj djevojci; bila je natrpana svim našim snovima o različitom životu, našom prigodom da je spasimo iz života kakvim smo mi živjeli. Sudac je polako popio gutljaj čaja, spustio šalicu natrag na tanjurić. Nije podigao omotnicu ili je čak primijetio, ali je umjesto toga našao vremena da je pogleda, a zatim intenzivira svoje zurenje. Počela je drhtati dok je stupala korak natrag, pa smo ponovno bile jedna uz drugu, zajedno u ovome.

»Impresioniran sam. Svih osam stotina?« upitao je. »Da«, rekla je mirno. »Ah, Malena, žao mi je, uistinu jest, ali sad je to zapravo tisuća. Bio sam ljubazan, ali od tebe trebam tisuću, zbog neugodnosti i zato što sam bio tako strpljiv. Dakle«, gurnuo je omotnicu natrag preko stola u našem smjeru, »hvala, ali hvala ne, dok nemaš sve to.« »Je li to tisućica, dakle, i sav je dug sređen?« upitala sam suhih usta, nervozna, kolebljiva grla.

»Da, Malena«, rekao je Lori, dok je mene otvoreno ignorirao, »ako mi možeš pribaviti još dvije stotine funta u sljedećih nekoliko sati, dug je sređen.« Nasmijao joj se tužno, zatvorenih usta, skrivajući dragulj na prednjem zubu koji je izgledao poput kaplje krvi. Gurnuo je omotnicu do

Balkandownload.org

samog ruba stola. »Hajde, uzmi ovo, otiđi i lijep ti dan. Vrati mi se natrag ovamo sutra ujutro i počet ćeš otplaćivati svoj dug.« Znala sam da ću kad sljedeći put progovorim osuditi samu sebe. Dio mene bio je prestrašen zbog onog što će mi se dogoditi, ali najveći dio mene zapravo nije mario. Činila sam ovo, završit će se loše po mene, a ja sam iznašla načina da se nosim s time. »Sve to - cijela tisuća - u omotnici je. Prebroji i vidjet ćeš. Pribavila ti je tisuću.« Njegov mračan pogled prebacio se s Lori na omotnicu, zadržavši se na njoj. Gotovo sam vidjela kako u glavi broji do deset, poseže za njom, ide na dvadeset... stotinu, tisuću... bilo koji broj koji bi ga zaustavio od prolaženja kroz stol kao kraći put da me dohvati. »Dobro, nisi li ti taj pametni mali medij?« rekao je. Nisam rekla ništa, spustila prekrivenom crvenim sagom.

sam glavu, zadržala pogled na podu

»Pretpostavljam da je sve ovo tvoje maslo, Ace?« upitao je. »Lori je sama pribavila novac. To je sve njezin novac, ona je ta koja ti vraća.« To je moralo biti jasno da bi Lori dobila priliku. Nakon ovoga, imala je najviše dvadeset četiri sata da napravi ono što sam joj rekla da mora napraviti da pribavi novac: treba otići i zatražiti pomoć od socijalnih službi. Bila je dijete i moraju joj pomoći, takav je zakon. To je možda samo do njezine šesnaeste godine, ali te dvije godine mogu značiti razliku. Kad što smosu se učinili susreli prošle pod lukovima da sakupimo svi suo joj rekli da ga noći pribave. Svi su govorili jasno, novac, otvoreno, kriminalu koji su počinili, stvarima koje su žrtvovali, onome što su izdržali, posljedicama koje će iskusiti, dok su joj ga uručivali. Nećemo joj jednostavno dati taj novac: htjeli smo da zna kakav je život tamo vani, kroz što će prolaziti ako ostane. Morala je znati da to nije samo

Balkandownload.org

novac što joj ga dajemo, to je dar drugeprilike. Nešto što nitko od nas još nije imao.

Žrtvovala sam glazbu, založila sam svoj music player, znajući da će biti zapravo nemoguće dobiti ga natrag, jer sam morala dodati nešto novaca od onoga što sam stavila na stranu da nadopunim svoj udjel od osamdeset funta. Nije shvatila koliko sam izgubljena bez glazbe, da je to jedino čime uspijem

prebroditi najteža vremena, da je to za mene mjesto za skrivanje. Htjela sam joj to objasniti ali nisam mogla. Neke su stvari previše osobne da ih podijelim s bilo kime.

»Dobro za tebe, Malena. Pretpostavljam da si slobodna otići. Ali ako ti zatreba ikakva pomoć, bilo kada, dođi k meni. Moja će ti vrata uvijek biti otvorena.« Prvi put je pogledao u mene. »A ti, Ace... Dohvatit ću te vrlo skoro.« Kimnula sam. Znala sam da hoće. Tijekom godina, kad bi nam se putovi ukrižali, a on me nije zajedljivo bockao, uvijek bi mi uputio pogled koji je govorio da nije zaboravio. Imao je dugo pamćenje, nije volio ideju da sa mnom nije »pobijedio«. Nekoliko mi je puta prošlo glavom da sigurno postoje i drugi ljudi koji su ga odbili, koji su bili blizu ali su u posljednji tren odmaknuli. Pa ipak, nisam nikada srela nekoga od njih. Nije to bilo nešto s

čime se razmećeš, pretpostavljam. Nisam nikada rekla nikome za tu posljednju zabavu koju sam odradila, o tome da nisam uzela njegov novac tako da budem slobodna. Prkošenje Sudcu nije bilo nešto čime bi se itko razmetao, ako su htjeli ostati zdravi. Pomaganje nekome da umakne

Sudcu također nije bilo nešto što netko čini da bi ostao zdrav. Dan našeg susreta brzo se bližio, u to nije bilo sumnje.

Balkandownload.org

10.

Balkandownload.org

Nika

Bighton, 2016. Ljubiti Marshalla baš je zabavno. Ljubili smo se tjedan dana i to je jako zabavno. Ne mogu se sjetiti

nijedne prikladnije riječi. Zabavno je. S Vinniejem bilo je lijepo, ali nije bilo ovako. S Marshallom, toliko je zadovoljstva, toliko se uživa, toliko se osjeća. Eliza, koja je otišla na produženi uskrsni vikend posjetiti svoje roditelje i reći im sve (kako se čini) još je odsutna, pa se nismo zabrinjavali oko toga da će svratiti dok smo se neku večer ljub-ljub-ljubili. Večeras, nisam se čak ni zamarala da najprije odem u svoj stan ili presvučem sivu odoru čistačice. Radila sam dvostruku smjenu i sutra sam imala dan za izležavanje, pa je tako u mojoj glavi, u mojoj mašti, ovo bilo vrijeme da vidim mogu li stvari pomaknuti naprijed, ojačati vezu. Kuc-kuckuc na njegovim vratima i lakirana drvena vrata smjesta se rastvore a on me

povuče unutra. »Nedostajala si mi«, kaže mi s usnama na mojima. »Ne toliko koliko ti meni«, odgovaram. I zabava ponovno počinje. Ljubljenje, njegov jezik nježno mi izučava usta, moje ruke na njegovu licu, vučem prema sebi dok mi leđai nisu na klizi zidu,uaželju. on jePoljupci tik uz moje tijelo. Zabava ga se pretvara u zadovoljstvo polako mu postaju odlučniji i primiče se bliže, pritišće se malo jače o mene. Prstima posežem za njegovim remenom, otkvačim ga, a zatim mu otkopčavam gornji gumb hlača.

Balkandownload.org

Malo se povlači. »Jesi li sigurna za ovo, Nika?« pita. »Nema žurbe oko ovoga. Osobito s obzirom na to da te jedva poznajem i da ti jedva poznaješ mene.« »Pa to sve čini zabavnijim«, šapnem mu. »Možemo biti bilo tko.« »Samo ako si sigurna«, kaže. »O, da, jesam.« Odmakne se, uhvati me za ruku i povuče niz široki hodnik u stražnji dio stana. Prođemo kupaonicu, učvršćena otvorena vrata druge spavaće sobe, uređene kao soba malog dječaka - očigledno soba njegova sina. Idemo dalje dok nismo u njegovoj spavaćoj sobi. Zatvara vrata i tada smo jedno na drugome, spušta mi sako niz ramena, ja mu otkopčavam patentni zatvarač hlača, otkopčavam mu košulju, dok pod prstima ruke ne osjetim kratke kovrčave dlake na njegovim grudima. Padamo na krevet, pomičemo se prema gore, ne ljubimo se, djelomično razodijevamo jedno drugo, dok on ne posegne za stolićem pokraj kreveta, otvara ladicu i vadi kondom. U mraku sobe, vrelini trenutka, osjećam se dovoljno sigurnom da skinem naočale i ostavim ih na stoliću pokraj kreveta. Prsti su mu pod suknjom odore, svlači mi gaćice. Ponovno me ljubi, ovog puta dublje, čvršće, obećanje onoga što dolazi. Stenje uz moje usne dok odmotavam kondom na njemu. Zatim stanka, trenutak u mraku, kad zurimo jedno drugome u oči i ja ga uzimam, vodim ga u sebe, izazivajući oboje da zajeca. Sve otpada, sve ono što nosim sa sobom, za što sam se držala, sve pada i ja uživam u ovome. Tu sam. S nekim. U meni je i to je veličanstveno, s njim sam. Prisutna Zadovoljstvo venama. A ja sam tu dasam tomei ovdje svjedočim. Uvlači sam. se dublje u mene i mi to kola je vrlo ugodno, tisuće

iskrica neimenovana osjećaja penje se kroz svaku venu; pokrećem se prema njemu i njegov jecaj ispunja svaki dio mene radošću. Krećemo se zajedno, zajedno stenjemo, držimo jedno drugo, dok zajedno ne svršimo, zanos toga odjekuje sobom.

Balkandownload.org

Nismo progovorili otkako smo se razdvojili. Jedno smo uz drugo na njegovu krevetu, oboje previše ugašeni da bismo se pokrenuli, čini se. Tijelo mu je divno pokraj mene. Tu sam. Tako često,tijekom, ali osobito nakon, ja nisam tu, ja ne osjećam, ja pokušavam sastrugati svaki trag toga iz svoje glave. Ovdje sam s Marshallom i to je... dobro. Nemam riječi za to jer se to

u prošlosti nikada nije dogodilo. Ovo osjećam kao dobro, ovo jest dobro. Dobro je što je tijelo moje da s njim činim što me volja, dobro što sam osjetila zadovoljstvo od seksa. Dobro što sam se u tom činu prvi put osjetila jednakom, u započinjanju, u sudjelovanju i onome nakon. S Toddom nisam ni trebala biti tamo. Moje je tijelo za njega bilo da ga oblači u odjeću koju je kupio i da se s njim seksa kad je htio. A s Vinniejem, bilo je to nešto što sam činila jer smo bili u vezi. Vinnie mi je pokazao da seks nije nešto što izdržavaš ili mrziš. Nije bio odbojan i uvijek mi je

ukazivao poštovanje, ali ja sam i tada bila odsutna i vraćala se nakon toga i nije mi bila muka kao što mi je uvijek bila s Toddom. Ovo je prvi put da sam za vrijeme seksa bila u svom tijelu. Ovo je prvi put da sam shvatila da sa seksom mogu iskusiti zadovoljstvo.

»Jesi okej?« pita Marshall iznenada. Privlači me u zagrljaj, drži me blizu, ljubi me u čelo. Zvuči zabrinuto; njegov zagrljaj čini se mnogo ugodnijim od postkoitalne bliskosti. »Je li to bilo ono što si htjela?« »Da, naravno«, odgovaram. »Nadam se da nisi osjetila da si pod pritiskom ili nešto takvo«, kaže blago. »Nisam htio da misliš da to moramo raditi. Bio bih sretan čekati, osobito s obzirom na to da se ne poznajemo dobro.«

»Nisam se osjećala prisiljenom«, sad sam zbunjena. Ovo je prvi put u toliko mnogo godina da sam željela seks s nekim i prvi put ikada da sam bila dovoljno prisutna da uživam u tome. Zašto bi on mislio drugačije? »Bilo je to ono što sam htjela i doista, doista sam uživala u tome. Zar to nisi vidio?« »Ma dobro, jesam, ali ti plačeš.«

Balkandownload.org

Plačem? Dodirnem lice, dodirnem suze koje su mi pobjegle iz očiju, suze za koje nisam ni znala da su se prolile. Obrišem ih, ispružim ruku i pograbim naočale sa stolića pokraj kreveta i namjestim ih na mjesto da sakrijem još suza. »Žao mi je«, kažem mu. »Nije to zbog tebe, to je zbog mene i mog zbrkanog uma.« Sjednem, dovoljno sigurna da se suočim s njim lice mijeje izvanredno.« sakriveno. Malo sada kad mrštenje mumi je čelo dokimam zuri unaočale mene.i »Bilo Ispruži rukunaboralo i makne uvojak kose s čela, očigledno ne baš uvjeren. »Bila sam malo svladana. Nisam... nisam to radila vrlo dugo i, kao što kažem, zbrkana mi je glava.« Razmetljivo se nagnem naprijed i pristisnem svoje usne na njegove. »Žao mi je ako sam te izbezumila, sve je to bilo u redu.« »Samo se želim uvjeriti da je to ono što si htjela.«

»Pa, pretpostavljam da postoji način da ti dokažem da je to ono što želim.« »O, da?« Popnem se na njega i počnem otkopčavati odoru. »Mogli bismo to učiniti ponovno, ali s puno manje odjeće.« »Sviđa mi se ta ideja. Sviđa mi se jako.«

Birmingham, 2016. Protrljala sam bolnim prstima crvene, umorne oči kad sam napustila posao, lutala niz mirnu stranu ulice gdje sam upravo završila svoju smjenu čišćenja

i dalje prema jednoj od većih glavnih ulica prema kući.

Bila sam umorna, na rubu iscrpljenja, ali radila sam svaku smjenu koju sam mogla da namaknem dovoljno novaca da vratim svoj music player, koji

sam dobila natrag prošlog tjedna. Također sam trebala zaštedjeti kolikogod sam mogla kako bih stekla dovoljno da pokrijem najam i račune kad se

Balkandownload.org

dogodi neizbježno sa Sudcem i kad ću neko vrijeme biti izvan posla. Nisam mislila da će me ubiti, ali će me vrlo žestoko ozlijediti. To sam, najvećim dijelom, uobličila u svojoj glavi. Prihvatila to kao neizbježnu posljedicu što sam se uopće uplela s nekim poput njega. Razmišljala sam o bijegu, naravno, ali njegova je reputacija značila da će morati povrijediti nekog drugog umjesto mene. Ja sam ovo učinila. Ja ću

to morati primiti. Koliko sam znala, Lori je bila sigurna koliko je mogla biti.

Te smo mu noći dali njegov novac, ja sam uzela vreću za spavanje i nas smo obadvije spavala na ulici, ne sakrivene kao obično nego vani na otvorenom. Spavala sam s druge strane ceste, tako da sam je mogla vidjeti, ali ona je bila sama, a kad su dobrotvorni službenici koji su radili s najranjivijim

beskućnicima vidjeli koliko je mlada, približili su joj se. Vidjela sam ih i ranije, znala sam da su pravi, tako da kad je otišla s njima znala sam da je to najbolja prilika za pomoć koju će dobiti. Mahnula mi je dok su odlazili, a ja sam gledala kroz nju. Htjela sam mahati, htjela sam otrčati do nje, zagrliti je, reći joj da se nadam da ide prema nečem boljem, ali nisam mogla. Morala je znati da nema opcije da se vrati, da joj nećemo - ne možemo - pomoći još jednom. Ako se vrati, bit će sama

za sebe, dugovat će ljudima koji su joj dali novac, bit će u stvarnoj nevolji i neću joj moću pomoći. Nisam bila sigurna da ću biti u položaju pomoći bilo kome, a najmanje sebi.

Krenula sam glavnim putem, uputila se prema kući, dok sam grabila putem igra svjetla na suprotnim zgradama podsjetila me na drugu Veronicu.

Roni. Sve s njom u vezi bilo je živo u mojoj glavi: njezine crte lica, naše prijateljstvo, njezina izdaja, nemilosrdnost njezina nestanka... sve se to kretalo kroz mene u bujici, poput duha koji prolazi kroz čvrst predmet.

Zaustavila sam se, misao na nju ostavila me gotovo bez. Zašto sada ? Zašto tako silno? Je li umrla? Je li ovo njezino dolaženje meni prije nego što je otišla kamo god da odlaze mrtvi? Je li ovo upozorenje da nešto grozno samo što se nije dogodilo? Na klimavim sam nogama nastavila prema kući,

Balkandownload.org

sa svakim se korakom strah zbog toga što je taj trenutak s Roni značio širio mnome. Isprva nisam zamijetila auto. Kad sam ga zamijetila - crnog i blistavog sa zatamnjenim prozorima - mislila sam da je još jedan od automobila koji

sporo voze uz pločnik u potrazi za prostitutkom, zamijenivši me za djevojku koja radi. Malo je predugo držao korak sa mnom, što mi je reklo da ne traži prostitutku, a zatim kad je privukao moju pažnju, malo je požurio prije zaustavljanja. Stražnja su se vrata naglo i brzo otvorila, razjapila se poput usta nekog čudovišta, spremna proždrijeti me u jednom gutljaju. To je, dakle, bilo to. Zbog ovoga mi je Roni došla u glavu. Nije ona bila ta koja je trebala umrijeti - to sam bila ja. Tada će biti samo jedna Veronica Harper koja je odrasla u Chiselwicku, čiji je talent značio da može biti prava balerina, čiji je život zauvijek promijenjen njezinom ljubavlju za ples. Polako, otišla sam prema ustima, malo zastala da pogledam unutra. Sudčeva kaplja rubinske krvi bljesnula je prema meni dok se kesio. »Bok, Ace«, rekao je. »Hajd’mo se malo provozati.«

Brighton, 2016. Marshall me promatra dok se odijevam u mraku i ne govori ništa. Znam da me želi zamoliti da ostanem. Ali to bi bilo smiješno, kad imam vlastiti krevet, pet katova više i mi doista uopće ne znamo mnogo jedno o drugome. Kad sam imala sve na sebi, saginjem se preko kreveta i ljubim ga. On ne

kaže ništaizgleda kad setužan. povučem, a nipita ja. Pažljivo mi odmiče kosućus ostati, čela i ali na trenutak Ako me da ostanem, vjerojatno nadam se da neće. Nadam se da će pustiti da se ovo razvija prirodno, polako. Nadam se da ću i ja. Marshall podiže ruku da mahne, a zatim se prevrne, zatvori oči i pretvara se da spava. A ja pustim sebe iz stana, znajući da ću se sutra vratiti.

Balkandownload.org

Birmingham, 2016. Totova »Africa« svirala mi je u glavi, više puta, dok smo se vozili prema napuštenom industrijskom području. Ponovno su razvijali to područje - bilo je tako oskudno i pusto većinu vremena što sam živjela tamo, ali sad ga obnavljaju. Ljepota koja je uvijek bila tamo, koja je bila tako jasna i očita u središtu grada, ovdje iznova nastaje. Trebat će godine da se to završi, ali kad bude gotovo, izgledat će spektakularno. Pokušavala sam ne brinuti o tome što će Sudac napraviti, hoće li me ostaviti živom, hoće li to biti tako stravično da neću biti u stanju nositi se s time kasnije. Sudac ne bi postao onakav kakav je bio i ne bi kontrolirao ono

što je radio bez sposobnosti činjenja stvari o kojima većina ljudi ne bi ni sanjala. Nisam mogla predvidjeti što mi je spremio, što bi dodao mojem mučenju. Umjesto toga, u glavi sam sastavila pismo mojim roditeljima. Dragi mama i tata,

Pišem vam jer sam u razdoblju svog života kad vas vjerojatno više neću vidjeti. Želim reći da mi je žao što nikad više nismo razgovarali. Želim da se sve odvijalo drugačije. I želim... želim da ste mi povjerovali. Znam da je bilo teško čuti, ali želim... Ali, pretpostavljam da sada to nije bitno. Molim vas možete li Marlonu i Sashi reći da želim da sam imala priliku valjano ih upoznati. Dok sam mentalno pisala svoje oproštajno pismo, nešto što nitko nikada neće vidjeti, moje su se riječi pomiješale s riječima »Africe« koje su mi odzvanjale u ušima: The need to hurry, how difficult it would be to keep the true loves apart, the feel of rain44

Potreba da požurim, kako bi teško bilo zadržati prave ljubavi odvojenima, osjećaj kiše -

Balkandownload.org

Auto se zaustavio u ostatku stare tvornice koja je već dugo vremena bila

izvan uporabe. Krov je još bio gore, ali je bio isprekidan golemim komadinama neba; zidovi su se doimali čvrstima i jakima. Nitko me ovdje neće naći, naravno. Barem ne zadugo. Pomislila sam na Reesea. Nije svratio na kavu prošle noći, a ni noć prije i nitko ga nije vidio kad sam ga krenula tražiti. ga ponovno će otići sastati dohvatio se sa mnom kavu,neće a ja se nećuNeću pojaviti. I znat ćevidjeti. da me On Sudac vjerojatno i dazanitko naći moje tijelo. Otkopčala sam svoj pojas, kao što je i Sudac. Gotovo sam se nasmijala zbog uzaludnosti i krajnje čudnovatost učvršćivanja pojasa kad sam ušla u auto, a odvozi me da me ubije. Provjerila sam jesam li u dobroj kondiciji za ono čemu sam upravo trebala biti podvrgnuta.

Sudac je cijelu vožnju zurio u mene. Bili smo jedini ljudi u stražnjem dijelu auta i njegove me oči, taj zastrašujući plavi pogled, cijelo vrijeme nisu napuštale. Vjerojatno je očekivao da ću pokušati razgovarati o tome, moliti ga, možda. Nisam. Ne bih mu dala dodatno zadovoljstvo da ga preklinjem a da me on svejedno ozlijedi.

Sudčevi debeli prsti pažljivo su prešli preko lijeve obrve i izgledao je bolno dirnut, istinski tjeskoban što to mora učiniti. Uvijek mi se činio kao netko tko voli tihu kontrolu prijetnje nasiljem, moć koja nikada ne mora izvršiti prijetnju. »Nikad te nisam mogao shvatiti, Ace«, rekao je. »Na samom početku, primijetio sam te, ali nikada nisam mogao shvatiti tko si. Nisi bila korisnik,

nisi pila, činilo se da baš ništa jako ne želiš. Ne možeš se angažirati oko nekoga tko ništa ne želi«, rekao je. Varao se, naravno. Željela sam mnogo toga, ali to nisam mogla kupiti, nisam mogla s tim trgovati, nisam ih mogla imati. Htjela sam mnogo toga cijelo vrijeme, ali to mi nitko nije mogao dati.

Balkandownload.org

»Dio problema bio je da mogu reći da nisi dovoljno brinula za sebe.« Otvorio je vrata auta i izašao. Polako, i ja sam učinila isto, unatoč neizbježnosti ovoga, nisam željela žuriti prema tome. Kad sam izašla iz auta, vidjela sam njega:Reese. Okrenula sam se prema Sudcu, zatim natrag prema Reeseu. Moj je

prijatelj stajao nekoliko stopa dalje, opkoljen dvojicom muškaraca većima od njega, jačima od njega. Želudac mi je poskočio i smjesta sam znala čega se trebam bojati. Mislila sam da sam se ranije bojala, mislila sam da sam bila u strahu tijekom vožnje ovamo, ali sada sam bila prestravljena - zbog Reesea. Cijelo moje tijelo gorjelo je od strave.

Reeseov debeli vuneni džemper, njegov dugački zimski kaput i preko njega podstavljeni grijač tijela nisu mogli sakriti koliko je tanak i krhak. Kad sam ga prvi put susrela, izgledao je žilavo; tijekom proteklih nekoliko godina postao je samo mršav i opustošen svojom navikom, načinom života. Sada je bio čist, dvojice polagano je dobijaoizgledao na težini i izgledaoosjetljivo. normalno, ali u sendviču između muškaraca je slabašno, Kad se nije pojavio na kavi posljednje dvije večeri mislila sam da je ponovno zapao u škripac, nakon što je toliko dugo bio čist mislila sam da je popustio i da je opet tamo gdje je i počeo. »Znaš li kojeg sam dana znao da te imam, Ace?« rekao je Sudac. »Kad je ovaj ovdje došao k tebi u kafić, vikao i sve tako, a ti si samo sjedila i sve to primala. Svatko drugi rekao bi mu da odjebe, ali ne ti, sjedila si tamo i primala to jer ti je bilo stalo do njega. Briga za ljude je kvaliteta vrijedna divljenja. i glupa. sam znao da do te koga imam.ti Samo morao razgovaratiAli s tobom kad Tada si uzdrmana nekim je stalosam i u tren ćeš oka radit za mene.«

Reeseove oči bile su nepomične na meni, moje na njemu. »Žao mi je«, oblikovala sam usnama prema Reeseu.

Balkandownload.org

»Mislila si da si predobra da radiš za mene, zar ne, Ace?« nastavio je Sudac. »Osigurao sam da te pojebe šest muškarac u jednoj noći, da te nekoliko njih doista povrijede, a još uvijek te to nije promijenilo, jer si mislila da si bolja od toga. Pustio sam neka ide kako ide. A zatim si odvela

Lori, moju prelijepu Malenu. Znaš li koliko sam muškaraca postrojio za nju? Koliko mi djevičanske je netko tako mladSve mogao Klijenti plaćajucijeli goleme iznose za tipove. sampribaviti? to isplanirao, postavio taj temelj, a ti si se umiješala u to.«

»Žao mi je«, ponovno sam oblikovala usnama svom najboljem prijatelju.

»A tada sam shvatio: povrijedim li tebe nećeš naučiti lekciju da se držiš podalje od mojih poslova, zar ne, Ace? To može biti tek načas zadovoljavajuće, ali iz toga nećeš ništa naučiti, zar ne?« Podigao je cijelu ruku kako bi svoj debeli prst upro u Reesea. »Ali ocijenio sam da ako se pobrinem da on više nikada ne može jesti čvrstu hranu ili hodati bez šepanja i još nekoliko drugih stvari, to će osigurati da se više nikada ne igraš mojim stvarima.« Nasmijao se; zvuk je bio zupčast, imao je oštricu kojom je poput cirkulara rezao kroz mene. »Što misliš?« »Žao mi je«, rekla sam Sudcu. »Žao mi je, Sudče. Molim te ne čini to. Žao mi je. Jako, jako mi je žao. Učinit ću bilo što, bilo što. Želiš da radim za tebe? Učinit ću to, radit ću za tebe i nikadase neću žaliti. Ne moraš mi ni platiti, učinit ću štogod želiš, ali molim te ne čini to. Molim te. Molim te.« To je bilo ono što je htio. Ono što je Todd htio. Todd nije bio nikada sretniji no kad sam ga molila da me ponovno voli, govoreći žao mi je što sam te uzrujala, pokušavajući udobrovoljiti ga čineći bilo koju nerazumnu stvar koju je htio; sve mu je to pokazivalo da znam svoje mjesto i da ima apsolutnu kontrolu. To je ono što je Sudac htio, u osnovi. Da zna da ima

konačnu kontrolu, da nitko ne misli da može protiv njega. Ako moram to činiti - zaklinjati, poniziti se, spavati s kim god on želi - da spasim Reesea ja bih to učinila. Apsolutno bih.

Balkandownload.org

»Dobro je vidjeti da konačno znaš svoje mjesto, Ace«, rekao je Sudac. »Ali to dolazi malo prekasno. Ne mogu te pustiti da se izvučeš s tim. I drugi bi mogli misliti da i oni mogu tako.« Kimnuo mi je. »Vidiš li? Učinila si ovo. Ti. Ovo si ti učinila svom prijatelju, ovdje. Ne ja, ti.« »O molim te, o, molim te, o molim te«, očajnički sam zaklinjala. »O, mol-« Zvuk koji je došao od Reesea natjerao me da poklopim uši rukama, jer je proparao svaku nit u mom tijelu. I dalje je dolazio, zvuk, agonija,

pogled na ono što se događa. A iznad svega toga Sudčeve riječi: »Ti si to učinila. Ti. Ti. Ti. Ti.«

Balkandownload.org

Roni

London, 2016. Ima nečeg ugodnog i neugodnog u putovanjima podzemnom. Vraćam se s ispovijedi u sjeverozapadnoj londonskoj crkvi koju sam pomalo počela osjećati kao svoju župnu crkvu, a vlak je prepun kupaca na putu kući i partijanera na putu van. Između stanica, dok vlak juri od jedne stanice do druge, sklapam oči, pokušavam naći stanje duha u kojem buka i glasovi moje prošlosti neće stalno vikati na mene. Pokušavam naći neki privid tišine, pokušavam se sjetiti zašto je napuštanje samostana bila dobra ideja. Sjećam se koliko je zabavno bilo biti među časnim sestrama. Svaki je dan bio različit, nalazile bismo toliko mnogo stvari za smijeh i šalu. Na rekreaciji, sve bismo radile različite stvari, šivanje, pletenje, čitanje, crtanje, jednostavno brbljanje i bilo bi baš onako kako sam zamišljala da će internat biti. Bile smo sve zajedno, prijateljice, provodile smo vrijeme zajedno, upoznavale jedna drugu, brbljale o danu i o onome što se događa u vanjskom svijetu. One koje su zaista išle van - pomagale beskućnicima, ženskim skloništima, radile u bolnicama priključenima samostanima ili, poput mene, podučavale u samostanskim školama - ponekad bi dijelile svoje primjedbe s

našim časnim sestrama, ali morale smo paziti da sa sobom ne unosimo izvanjske terete i bijedu i ispraznost. Ako se nešto dogodilo što je pridonijelo našem razumijevanju Biblije ili molitve, ili je bilo ljudi za koje bismo voljele moliti, to bismo podijelile, ali ništa drugo.

U posljednje vrijeme, da, bilo je teže pronaći tišinu u samostanu, čak i u molitvi, a Velika tišina katkada je bila početak najtežeg dijela mog dana, ali jesam li trebala otići? Doista? Da, htjela sam naći Niku, zatomiti osjećaj u sebi da sam Juda, ali doista, što me to zaustavilo od jednostavnog otkrivanja svega na ispovijedi i

Balkandownload.org

kretanja dalje, kad sam već dobila odrješenje? Svećenik u crkvi u sjevernom Londonu rekao je to prvi put kad sam razgovarala s njim: cijelo vrijeme kažnjavam sebe. Je li doista bilo neophodno to raditi?

Vlak se zanjiše do bučnog zaustavljanja, trzne ljude naprijed, zatim natrag dok to čini. Vrata se otvaraju, najave ispune zrak, provala buke dok ljudi ulaze i izlaze iz vagona. Što smo bliže Chiselwicku, sve više ljudi izlazi i sve manje ljudi ulazi da zauzme svoja mjesta. Moj je vagon sada praktički prazan, nitko ne stoji, sama sam na ovoj klupi sa sjedalima i samo nekoliko ljudi zauzima sjedala nasuprot meni u odjeljku. Vrata se oglase zvučnim signalom i zatim čvrsto zatvore. Namjeravam sklopiti oči kad shvatim da

osoba nasuprot meni marljivo pokušavajući izbjeći da ga primijetim.

zuri

po

vagonu,

očigledno

»Pa dobro, ovo je nezgodno«, kažem mu. Naceri se prije nego što nevoljko pogleda u mom smjeru. »Kome? Meni, koji sam ostavio nekoliko poruka za tebe, ili tebi, koja nisi uzvratila

ni na jednu od njih?« »Nisam sigurna, zapravo«, kažem. Tko je znao da je London toliko mali da ćeš se stalno sudarati s istim ljudima? Pokupim svoju torbu i prijeđem prolaz između sjedala kako bih sjela do Cliffa. »Nagađam da nezgodno nekako obuhvaća nas oboje u tom scenariju.« Ponovno se smije. »Je li mi dopušteno pitati zašto nisi uzvratila moje pozive, osim onog očiglednog?« »Što je očigledno?« »Da ne želiš imati ništa sa mnom.« »A, ne nije to to.« »Želiš imati nešto sa mnom?« »Mislim da da.« »Ali nisi uzvratila nijedan moj poziv jer...?«

Balkandownload.org

»Iskreno, jer postoji nešto što moram učiniti i ne želim da me išta smućuje dok to pokušavan učiniti.« »Ahhh, razumijem... dakle ti si na misiji od Boga.« Oboje se smijemo. Privlačan je kad se smije - privlačan je i kad se ne smije. Čini se iskrenim. Tijekom godina vidjela sam toliko mnogo strana ljudi. Otkrivaju se na toliko mnogo različitih i naoko beznačajnih načina, a većinu vremena čak i ne shvaćaju da točine. Parkiraju li se dvostruko5? Pljuju li na ulici? Prekidaju li druge ljude? Kažu li hvala nekome tko ih pusti proći autom čak i ako ih druga osoba neće čuti? Svi mali pokazatelji duše neke osobe. Čini se da Cliff ima iskrenu dušu, do sada nije bilo sitnih izdajničkih tragova da nije ono što se čini da je. »Ne, ja nisam Blues Brother6, hvala ti, Cliffe.« »Hej, pa ti si učinila da to zazvuči poput onoga što je bilo.« »Pretpostavljam da jesam.« Vlak se kotrlja u stanicu, ovog puta sporije. Možda zato što su stanke između stanica duže što se krećemo dalje od središnjeg Londona, vozač ne osjeća potrebu da brzo povećava brzinu pa zatim koči kao da pokušava izbjeći sudar sa životinjom na tračnicama. »Kako je to bilo biti redovnica?« pita Cliff. »Jesi li morala sjediti i cijelo vrijeme pričati o Bogu?« »Ne, ne zapravo. Nismo mnogo razgovarali, mnogo smo vremena proveli u tišini, ali kad nismo bili u tišini jako smo se zabavljali. Mi smo

5

»Dvostruko parkiranje« znači ostavljanje ili parkiranje vozila na vanjskoj strani vozila koje je već zaustavljeno, stoji ili je parkirano uz rub.

6

The Blues Brothers američki je blues i soul sastav koji 1978. osnivaju komičari Dan Aykroyd i John Belushi u svom televizijskom nastupu Saturday Night Live

Balkandownload.org

samo

normalni ljudi, koji su eto posvetili svoje živote Bogu i obavljamo Njegov posao.« »To je baš to: rade li normalni ljudi to?« »Volim misliti da sam normalna«, kažem. »Sve redovnice i časne sestre koje sam ikada srela bile su normalne. Jednostavno nam je Bog u središte svega što radimo. Pokušavamo biti ljubazne, pokazati ljubav i ljepotu Boga drugima ako ih sretnemo, ali također i moliti da ljubav našeg Gospodina okruži i zaštiti ljude svijeta. Biti redovnica ili časna sestra nije poput posla, to je poziv, to je dio onoga što jesi. Na kraju dana to jednostavno ne isključiš, nikada ne prestaješ pokušavati stavljati Boga u središte svega onoga što radiš, kao što na kraju dana ne isključuješ to da si oženjen. Normalna si osoba kad si oženjen i normalna si osoba kad svoj život posvetiš Bogu.« »Pretpostavljam da imam problema sa strašnim stvarima koje ljudi rade u Božje ime«, odgovara Cliff. »I ja također«, priznajem. »I ja imam problema sa strahotama koje su odabrani predstavnici počinili u moje ime, tvoje ime i ime svih onih koji jesu i nisu glasali za njih.« Cliff me preleti okom kao da je impresioniran mnome, pogled mu se

zadržava na mojim usnama. Privlačim ga, ali čini se i da je prilično očaran i time tko sam ja kao osoba.

»Zašto si prestala biti redovnica?« pita i najzad povlači svoj pogled s mojih usana na oči. »Rekla sam ti, moram nešto učiniti, a nisam to mogla dok sam bila redovnica. Nisam to mogla činiti i staviti Boga u središte svega što činim. U središte većine toga, ali ne svega.« »To nije zato što su ti nedostajale neke stvari, pa, recimo, fizički kontakt?« Cliff se jako trudi ne gledati moja usta; mislim da se jako trudi nezamišljati kako bi to bilo ljubiti me.

Balkandownload.org

I ja nalazim teškim nerazmišljati o tome kako bi to bilo ljubiti se s njim. Ne mogu se sjetiti kad sam zadnji put poljubila nekoga ili netko poljubio mene. Tijekom mojeg divljeg razdoblja nije uopće bilo mnogo ljubljenja. Posljednja osoba koje se jasno sjećam da sam se ljubila s njom je Veliki T kad mi je bilo petnaest, neposredno prije nego što me Nika zatražila da s

njom na jer policiju. To je bilo prijeizlaziti. više odAdvadeset godina. Nakonrijetko toga, sve jeidem mutno, sam prestala toliko muškarci iz klubova su se htjeli ljubiti kad su shvatili da ne moraju. Kad bi razabrali po tome koliko sam pijana i popustljiva da je dovoljno da me jednostavno izdvoje kako bi dobili ono što žele, rijetko su se potrudili oko bilo čega osim onoga što im je davalo orgazam. »Katkada mi je nedostajao fizički kontakt«, kažem. Katkada bih bila voljela sklupčati se u nečijim rukama, da me grle, da se osjećam sigurnom i zaštićenom. Emocionalno sam se tako osjećala s Bogom, ali ne fizički. Ponekad mi je nedostajala tjelesnost seksa, bliskost koju donosi između dvoje ljudi. Ipak, samo ponekad. Većinom je seks bio kompliciran i šeprtljav

i uprljan onim što se istodobno još događalo, pa mi nije nedostajao, jednostavno mi je nedostajalo ono što on predstavlja, koliko me blizu nekad doveo tišini i koliko me daleko odveo od vrištanja u mojoj glavi. »Zapravo mi je nedostajalo da me netko grli.« »Dobro«, kaže Cliff. »Da te grle.« Zuri u moje oči, pogled mu je nepokolebljiv. »Ima li nešto što bi me htio pitati, Cliffe?« ispitujem. - sigurno je u blizini se lwicka, bi li se usudio. ulazipodzemne u sljedećudo stanicu WestPita Chise najbližeVlak stanice roditeljske kuće. Ipak, ne

želim skrenuti pogled da provjerim, da prekinem kontakt očima kad smo Cliff i ja došli do te točke. »Da«, odgovara, još uvijek zureći ravno u moje oči. »Pa pitaj.«

Balkandownload.org

»Smijem li te poljubiti?« Glas mu je jedva jači od šapata, iako smo sami u ovom dijelu kola. Ima još samo troje ljudi u udaljenom dijelu vagona. Praktički smo sami, a on i dalje šapće. Odmahnem glavom. »Ne dok ne postaviš pitanje koje mi želiš postaviti još od prvog puta kad smo se sreli«, odgovaram istim tihim glasom. Krajičkom oka uočavam stanicu na kojoj stajemo: West Chiselwick. »Ovo je moja stanica, Cliffe, žao mi je.« Pokupim torbu i ustanem. »Vidimo se.« Idem prema vratima, a on sjedi, osupnut što je osujećen u tako ključnom trenutku. »Nazvat ću te«, viče za mnom dok izlazim kroz vrata. Stojim na peronu dok zvučni signal objavljuje zatvaranje vrata. Podignem ruku i mašem. Dok mi maše napravi znak »nazovi me«. Neću ga nazvati. Želim, voljela bih, ali ne mogu. Ne dok neučinim ovo što trebam učiniti.

Balkandownload.org

Nika

Brighton, 2016. Najčešće uopće ne uspijemo doći do spavaće sobe. Jedva da prođem kroz Marshailova ulazna vrata i on je na meni, a ja sam sva na njemu: vučemo odjeću jedan drugome, ljubimo jedno drugome usne, vratove, lica, svaki komadić gole kože; dodirujemo jedno drugo, privlačimo jedno drugo bliže, on ulazi u mene, držim ga što bližemogu; svršavamo; a tada se smijemo što smo bili toliko potrebiti i kukavni i spremni na sve.

Ova je večer bila intenzivna: bio je glasan svršavajuć i licem uz moj vrat: morala sam čvrsto zatvoriti oči da zaustavimrastapanje u nekontrolirane suze dok valovi onoga što se činilo ekstazom prolaze mojim tijelom. Ponovno smo to učinili na sofi, ševeći se umjesto da mi kuha knedle koje se lagano prže kao što mi je obećao. Sad je kasno i na nas se spustio lijeni zagušljiv zrak. Sjedimo na sofi, ja u majici i gaćicama, on golih grudiju i raskopčanih traperica. Ovako sam se trebala osjećati s Toddom, ali nikad nisam. Kada god bismo se privinuli, uvijek je postojao osjećaj da je to lažno, usiljeno; uvijek sam bila na rubu, čekala trenutak kad će mi dati do znanja da sam ga uzrujala, da sam zdrobila jednu od ljuski jajeta po kojoj sam neprestano hodala i trebat ću provesti večer ispričavajući se i pokušavajući sve to popraviti.

»Ovo su baš dobri rezanci«, kažem Marshallu. »Moram se složiti s tobom da su zaista fini rezanci.« Bocnem ga palcem u goli bok i on se smije dok se izvija. »Ništa od skromnosti da te zadrži mirnim, jel<, gospodine Marshalle?« »Što? Zašto to poricati ako si u nečemu dobar?« »Valjda.«

Balkandownload.org

»Hajde dakle, gospođice Nika, doista trebamo barem pokušati upoznati jedno drugo. Ako jedino tako imamo nešto o čemu ćemo razgovarati između sesija.« »Vjerojatno si u pravu. Koliko si dugo rastavljen?« »Tri godine, četiri mjeseca i... hm... pet dana.« »Znaš precizno koliko vremena?« »Da. Nije zapravo moj izbor - nije me više voljela i željela je van. Dakle, preselio sam se ovamo iz Worthing Waya i jako smo se trudili da ne postanemo ogorčeni zbog rastave i sada smo kao prijatelji i gotovo smo

uvijek na istoj strani kad je riječ o odgoju našeg djeteta.« »Koliko je star tvoj sin?« »Devet. Gotovo devet. Nedostaje mi, jako. To je najteži dio u vezi razvoda; sa svim drugim se mogu nositi, ali nije lako biti daleko od njega.

Vidim ga svakog drugog vikenda, ponekad i tijekom tjedna ako on to želi, jer ima sve te posliješkolske aktivnosti koje ne mogu spriječiti. Nazove me kad želi doći. Ima svoju sobu ovdje i nekad dođe kako bi ostao nekoliko tjedana. Ali teško je. I, nemoj se uvrijediti, nikada nikoga ne uključujem u svoj odnos s njim. Mora biti dugotrajan prije nego što razmislim o upoznavanju njega s nekim.« »To je vrlo razborito«, kažem. »Ja, razborit. Bravo, mislio sam da to neću nikada čuti. Tvoj red: kad si imala posljednju značajnu vezu?« »Hm... posljednja osoba koju sam zvala dečkom i živjela s njom bila je

prije pet godina? Mislim? Da, prije pet godina. Sjajno, stalno zaboravljam koliko sam sada stara. Pet godina. Okej, sad ti: koji ti je omiljeni okus

šećernih dražeja?«

Balkandownload.org

»Ohooo, što je ovo, ispitivanje? To je vrlo osobno pitanje. Na to ću se morati kasnije vratiti. Tvoj red: zašto si se izbezumila u restoranu kad smo prvi put izašli?« Uzdišem. S Marshallom je lako biti iskren, ali koliko iskrenosti može primiti prije nego što se zapita je li biti povezan sa mnom zapravo dobra ideja? »Zato što često osjećam da se ne uklapam i ne pripadam lijepim mjestima. Uspaničila sam se te večeri da će svi vidjeti da sam varalica i da će mi se smijati, ili što je još gore, da će zatražiti od mene da odem. Znam, znam da je to iracionalno, ali ponekad si ne mogu pomoći.« »Ti nisi varalica, Nika.« »Zašto, hvala. Tvoj red: koja je pjesma zbog koje se najviše sramiš što je slušaš ponovno, ponovno i ponovno?« »Ne sramim se svojih glazbenih ukusa. U srcu sam reper, ali volim malo soula, malo Motowna7, vrlo malo rare groovea 8. Ništa zbog čega bih se trebao sramiti.« »Ne vjerujem ti. Svatko ima onu jednu pjesmu zbog koje se srami - koja je tvoja? Budi iskren.« »U redu, dobro, ne smiješ nikome reći ovo: Paul McCartneyeva »No More Lonely Nights«.« Nisam to očekivala. Glupo mu se nasmijuljim, gotovo ispljunuvši rezance dok sam to radila.

7

Motown je američka snimateljska tvrtka koju je utemeljio Berry Gordy Jr. kao Tamla Records 12. siječnja 1959., a registrirana je kao Motown Record Corporation 14.

8

Rare groove je soul ili jazz glazba čije je podrijetlo teško odrediti i relativno je nepoznata. Prvenstveno se povezuje s funkom, j azzom i popom, ali je povezan i s podžanrovima koji uključuju jazz, fusion, reggae, latinski jazz, soul, R&B i disco.

travnja 1960. u Detroitu, Michigan.

Balkandownload.org

»Hej, ma daj, nije pošteno. Ne smiješ to raditi. Ja sam bio iskren, rekla si mi da budem iskren.« Ponovno se nasmijuljim. »Postoji takvo nešto kao previše iskrenosti. I ne brini, neću nikada, ikada ikome reći za to.« »U redu, koja je tvoja?« »Imam ih mnogo. Nekoliko godina unatrag, nisam imala računalo ali sam imala music player i ta žena koju sam poznavala bi mi stavila glazbu na njega. Puno toga iz 1980-ih. I, razumno, znam da je većina njih prilično grozna, ali znaš, voljela sam svu tu glazbu. Osim te zbrke s »No More Lonely Nights« o kojoj si baš govorio... Dakle, ima mnoštvo stvari zbog kojih bih se trebala sramiti što sam ih slušala uvijek iznova, ali se ne sramim. Međutim, kad bih trebala odabrati jednu, to bi bila Totova »Africa«. Volim glazbu, nesmiljenost ritma, ali neki od tekstova... Kolikogod se jako trudila, ne mogu otkriti način kako su uspjeli uvaliti riječ »Serengeti«

u pjesmu. Jednostavno ne mogu. Dakle to je ta.« »Serengeti? Kao na široko otvorenom prostoru?« »Da, Serengeti. Mislim, gotovo mogu zanemariti kako pjesma sugerira da je Afrika zemlja, a ne kontinent, samo, ali cijeli Serengeti-» Kuc-kuc, cin-cin. Marshallova vilica zaustavlja se na svom putovanju do njegovih usta i

sretna dokolica u kojoj smo čavrljali počinje istjecati iz sobe, istjerana povratkom osobe o kojoj protekla tri tjedna uopće nismo razgovarali. Kad je protegnula svoje putovanje za tjedan, zatim još jedan, nagađala sam da je vjerojatno izgubila posao i da je kod roditelja od kojih pokušava tražiti novac, dok je Marshallu rekla da pokušava dobiti pomoć. (Nitko tako u posljednji trenutak ne može produžiti godišnji odmor toliko dugo, ali sam zadržala svoje mišljenje u slučaju da sam u krivu.)

Balkandownload.org

»Zaboravio sam da će se vratiti«, promrmlja. »Mislim, zove me nekoliko puta dnevno, ali ju nekako uspijem potisnuti. Mislio sam da imamo

barem još nekoliko dana.« Kuc-kuc, cin-cin.

»Nagađam da baš neće jako dobro prihvatiti kad otkrije za nas«, kažem mu.

»Ne, neće to baš prihvatiti jako dobro«, kaže. »Zvučala je tako sabrana na telefonu - što ako to uništi njezin oporavak? Stalno sam se pitao trebam li joj reći telefonom prije nego što se vrati. Sad sam uvjeren da sam trebao.« Kuc-kuc, cin-cin.

»Želiš li da se odem sakriti u spavaću sobu?« Marshall udahne, smiruje živce. »Ne. Otkrit će u nekom trenutku, ovo je jednako dobar trenutak kao i svaki drugi.« Spušta tanjur na stolić za kavu ispred nas, zatim polako ustaje, poput čovjeka koji se približava svom pogubljenju. Nakon što je napustio sobu, vraća se, naglo podiže majicu i oblači je, popravlja hlače. I ja spuštam tanjur. Pokupim kratke hlače i s mukom in navlačim. Brzo, navučem čarape, omotam šal oko vrata, navučem kardigan. Taman se spremam smjestiti natrag kad zamijetim da mi je grudnjak na podu i naglo ga podignem. U pozadini čujem otvaranje vrata, čujem Elizine pozdrave, toplinu Marshallova odgovora. Nemam vremena staviti ga na sebe; ako ga

sakrijem iza jastuka, vjerojatno će ga naći. Zurim u grudnjak od crne čipke kao da je tempirana bomba, zatim ga uguram u rukav kardigana, savijam

ruke preko grudiju da sakrijem izbočinu koju stvara i da sakrijem činjenicu da ne nosim tu stvar koja mi je sad u rukavu.

»Uđi, ostani na piću«, kaže glasno da me upozori. »Nika je ovdje, jedemo rezance za večeru. Nisam znao da ćeš se danas vratiti, inače bih ih napravio i za tebe.«

Balkandownload.org

»Bok«, kažem joj vedro, kad se pojave na vratima. »Marshall je spomenuo da si odsutna. Jesi li se lijepo provela?« Eliza zuri u mene. Ne progovara dugih trideset sekunda, jednostavno

zuri, vjerojatno prebire po tome kako je imala »razgovor« sa mnom i pita se zašto nije funkcionirao onako dobro kao s drugima. »Nika«, i zjavljuje. »Zabavno je vidjeti te ovdje.« Marshall prolazi prema kuhinjskom dijelu dnevne sobe, natače bijelo vino u veliku čašu za Elizu i donosi joj je. Ona sjeda u naslonjač nasuprot mjestu gdje sjedim na sofi, u jednoj ruci drži čašu vina, drugom rukom je čvrsto stegnula rukohvat stolca. Kad se smjestila na mjestu zuri u mene. »Jesi li dobro?« pita Marshall, lupkajući je po ramenu prije nego što se pomakne preko sobe. »Niku gledaš prilično čvrstim ubojitim pogledom.« »Da?« kaže i pogleda ga srdačno dok on dolazi sjesti na sofu. »Oprosti nisam mislila tako. Misli su mi negdje drugdje.« Nekoliko sekunda kasnije zeleni pogled ponovno je na meni.

Marshall pogleda u mene prije nego što kaže: »Zapravo, Nika...« »Je upravo odlazila.« Pomaknem se na rub svog mje sta i ustanem ne rastvarajući prekrižene ruke. »Upravo odlazim. Čini se da imate o mnogo toga razgovarati, a i ja imam nekih stvari za obaviti, pa se vidimo. Vidimo

se uskoro.« »Ostani«, Marshall usrdno moli. »Barem završi svoje rezance. Upravo si govorila koliko su dobri.« »Jesu dobri, ali stvarno trebam otići.« »Zbogom. Onda«, kaže Eliza. Ne mogu a da joj se ne nasmiješim: misli da me zurenje zastrašilo, da sam u svom životu bila tako zaštićena da će me nešto tako jednostavno kao njezin pogled otpremiti iz Marshallova života. Ne pada joj na pamet da ja to možda radim zbog Marshalla. On to ne vidi, ali tu je neka nova razina

Balkandownload.org

nestabilnosti što je čini nepredvidljivom i opasnom. Još ne mogu ocijeniti koliko je to opasno pa je bolje da se povučem dok ne budem spremna za nju. »Lijepo te vidjeti, Eliza, nadam se da ću te uskoro ponovno vidjeti.« »Ispratit ću te, Nika«, kaže Marshall. Kad sam u hodniku, vratima zakrivena od glavnine stana, prstima

pređem preko vrata i kimnem glavom prema njemu. Nemoj joj reći, ustima mu govorim.

Širi ruke. Zašto? Odmahnem glavom. Samo nemoj.

Ponovno širi ruke. Zašto? Mašem rukama i odmahujem glavom. Vjeruj mi, samo joj nemoj reći. Slegne ramenima. Okej. Pritisnem prste na usne, napunim ih poljupcem, zatim ruke pomaknem

na njega. On to isto učini meni. Sviđa mi se tako mnogo. Nije to samo seks i intenzitet, to je povezanost s njim. Zbog povezanosti s njim osjećam kao da sam povezana sa svijetom, da mogu razgovarati s ljudima i mogu pokušati prespavati cijelu noć. Povezanost mi pomaže vjerovati da na svijetu ima više dobroga nego lošega i da ću nekako pronaći svoj put kroz to. Prvi put u tako mnogo vremena oko mene plutaju više nego trenutačni, nepostojani oblačići nade. Imam načina da budem povezana sa svijetom; nadam se da ću, kroz ovo, moći ostati povezana.

Birmingham, 2016. »Mrziž li me?« pitam Reesea četiri dana nakon žto ga je Sudac ozlijedio. Dva od tih dana bio je u nesvijesti, sljedeća je dva dana polako izlazio iz

Balkandownload.org

nesvijesti. Imao je operaciju lijevog koljena, gotovo svaki prst trebalo je staviti u udlagu spremnu za gipsanje za nekoliko dana, a torzo mu je bio omotan zavojima da pomognu poduprijeti napukla rebra i povrijeđene unutarnje organe. Modrice na licu bile su minimalne - htjeli su ga ozlijediti, navesti ga na vrištanje, a to je činio više kad su mu povrjeđivali tijelo, ne toliko Bio ozbiljne, je sav iznere jer đen,imao vjerojatno će biti u bolnici neko vrijeme, su mu lice. ozljede a nije nikakvo prikladno mjesto za boravak izvan bolnice. Upitala sam ga mrzi li me, jer otkako sam danas stigla nije mi rekao ništa, apsolutno ništa. Malo sam govorila, ali je samo zurio u mene kao da ne zna tko sam, a nisam bila sigurna pretvara li se zbog slušanja drugih pacijenata ovdje ili istinski ne zna tko sam. Ili me, što je bilo najvjerojatnije, mrzi. Kao odgovor na moje pitanje, na trenutak je bijesno zurio u mene, dopustio

svom bijesu i gađenju da u sredini mojih grudi pronađu svoj cilj, zatim je polako okrenuo glavu, gledao je kroz prozor male bolničke sobe u jednako udaljenih jedan od kojoj je svaki bio. Tamo bilo još sedam drugog, je pojestrani imao stolić,kreveta, stolac za posjetitelje i dugi zeleni zastori. Ustala sam, navukla zastor oko kreveta, zatvarajući nas nakratko da možemo malo slobodnije razgovarati. Drugi su pacijenti bili usredotočeni na sebe, ne na nas, ali nisi mogao biti siguran tko sluša i što će saznati.

»Žao mi je«, rekla sam mu dok sam sjedala, privlačeći stolac bliže krevetu. To sam bila govorila otkako je stigao ovamo, prije i nakon

operacije. Iako je spavao, šaptala sam mu to, nadajući se da će se probiti do njegove svijesti i da će znati da sam tu i da ima nekoga kome se može vratiti. Nekoga kome je toliko žao zbog onoga što mu se dogodilo. »Jako mi je, jako žao. Nisam znala da će to učiniti.« »Nisi morala ići s njom«, rekao je mirno. »Mogla si je pustiti da ode i da mu sama da novac, tako ne bi nikada znao da smo uključeni.« »Nisam to mogla učiniti. Znaš to. Ne bi to nikada naprosto prihvatio. Svašta bi joj napričao, upecao je natrag. To ne bi mogao napraviti sa

Balkandownload.org

svjedokom koji bi svima rekao da nije održao svoju riječ. I ne misli da si ti ili bilo tko drugi umiješan. Samo ja.« »Samo ti?« rekao je i dalje gledajući u stranu. Obrijali su mu kosu kako bi stavili nekoliko šavova na stražnju stranu glave gdje su ga nekoliko puta udarili. »Pogledaj me, Ace. Pogledaj što mi je učinio jer si ti htjela pomoći luckastoj droljici koja neće slušati. Svi su joj rekli da od njega ne uzima drogu, ne samo ti. Svi su joj rekli i nije slušala. Ti joj pomogneš i vidi što se dogodi meni.« I on joj je htio pomoći da izađe iz toga, u njoj je vidio ono isto što je vidio u meni i htio je pomoći. I drugi su htjeli. Svi smo postali umiješani, jer smo pokušavali vratiti vrijeme, zaustaviti drugu osobu da postane mi i izbriše se iz »normalna« života. Zaboravio je da je očajničku želju da pomogne osjetio zato što je on trpio bol. Bio je povrijeđen. Njegov se svijet okrenuo naglavce. Bio je u pravu, također, povrijeđen je zbog mene, on je bio žrtva jer sam ja naljutila groznu osobu. Bio je poput vozača Franka koji je prije toliko godina izgubio posao. Kolateralna šteta. Frank i Reese, obojica su kolateralna šteta, žrtve izbora koje sam ja napravila. »Imaš želju za smrću, ha?« rekao je Reese mirno ali zlobno, riječi su mu bile pune otrova i ljutnje. »Sve ono što je govorio, bio je u pravu - ne brineš dovoljno za sebe da ne bi bila lakoumna. Zato on ozljeđuje nekog drugog, jer zbog toga brineš, zar ne? Cijelo to vrijeme koliko te poznajem, Ace, jedino si bila uzrujana ili pokazala strah kad je netko drugi bio u nevolji. Ti si jebeno opterećenje i prava opasnost svakome tko te poznaje

kad je uključen netko poput Sudca jer može pročitati ljude i takve situacije.« »To nije istina«, protestirala sam iako to vjerojatno jest istina. Imalo je neke veze s tupošću koja je okruživala moje osjećaje. Zvučalo je kao da će moju sposobnost da izbrišem osjećaje bilo čega vjerojatno platiti drugi ljudi. Pomičući se hitro ali obazrivo, pokušavajući ništa ne pomaknuti s mjesta ili napraviti kakvu dodatnu štetu, Reese se okrenuo natrag prema

Balkandownload.org

meni, njegovo je gađenje postalo dogorijevajući gnjev dok je zurio u mene. »Jebeno nije. Način na koji si ga molila, obećavajući mu bilo što, bi li ti to napravila da je ovo trebao napraviti tebi?« Ne. Odgovor je bio ne.

»Ja bih. Cijelu vožnja do tamo molio sam ga za svoj život, obećavajući svašta, ali kladim se da nisi rekla ni riječi dok nisi vidjela mene. Tada te nitko nije mogao ušutkati. Ne treba imati prijatelje kad si tako lakouman prema vlastitoj sigurnosti, Ace. Naprosto ne treba.« »Žao mi je«, rekla sam mu. »Otići ću. Ostavit ću te samoga. Žao mi je. To je sve što sam trebala reći, doista - žao mi je što sam te uvalila u ovo.« Ustala sam sa svoje stolice.

»Ne, ne, nemoj ići«, rekao je blago. »Sjedi. Ostani.« »Ne, u pravu si, ne bih trebala imati prijatelje kad sam takva kakva jesam.« »Oh, sjedi tu, ti glupa kravo. Znaš da ne mislim ni polovicu toga, samo to izgovaram, zar ne?« Bol mu je pogodila lice dok je pokušavao pokrenuti ruku da mi kaže da sjednem. »Sjedi. Duguješ mi, pa zato sjedi.« Učinila sam kako mi je rečeno. Sjetila sam se kako mi je te prve noći kad sam ga upoznala rekao da kad je u škripcu sakuplja svaki dug koji mu duguju. Nisam mu nikada ništa dugovala do sada. »Je li te doista natjerao da se poševiš sa šestoricom muškaraca u jednoj noći?« upitao je Reese. Njihove ruke, lica, njihova tijela, zvukovi koje su proizvodili, ono što su mi učinili sve je to žestoko navalilo na mene u uraganu slika, mililo mi je umom, puzalo tijelom. Smjesta sam postala ukočena i nepokretna, zaključana u toj noći. Zaboravila sam, većinu vremena; čak i kad je Sudac to spomenuo i pokušao me poniziti nikada nije imalo ovakav učinak. Ipak, osjećala sam se loše. Dugo se vremena nisam osjećala ovako loše, poražena,

Balkandownload.org

krhka. Moje uobičajene obrane pale su i nisam mogla zaustaviti ovaj posebni flešbek koji mi se odigravao u glavi, u tijelu.

Suza koja mi se stvorila u oku dok je Reese »izgovarao« prelila se i krenula mi niz lice. Podigla sam ruku da je obrišem, da sakrijem svoju bol pred Reeseom i čini se da je to prekinulo utjecaj koji je flešbek imao. sam odgurnuti tu noć, te radnje, u stražnji dio glave kamo su i spadali. »Bila su četvorica, zapravo. On misli šestorica, ali dvojica nisu htjela, voljeli su svoje žene, smatrali su sve to odvratnim, ali su ušli u posao s njim i to je bio uvjet. Samo smo sjedili i malo razgovarali, ali su me natjerali da obećam da neće reći njemu ilibilo kome.« Reese je blago zatresao glavom od nečega što sam pretpostavi la da je očaj. »Najprije, zašto si se uopće spetljala s njim? Mislio sam da znaš bolje od toga. Jesi znala bolje od toga.« Ponovno sam se mogla kretati, mogla

»Uhvatio mebeznadno kad sam bila uistinu loše.« Slegnula sam ramenima. »Sve je izgledalo tako neko vrijeme, Reese, i jednostavno se dogodilo da je sjeo nasuprot meni kad sam bila vjerojatno na najnižoj točki.« Pogled mog prijatelja više nije bio pun bijesa i povezao je točke onoga što je Sudac bio rekao s onim što sam ja rekla i spoznaja kad sam se uplela, koja je bila njegova uloga u tome, čini se da je projurila kroz mozak. Trebala sam progovoriti prije nego što se sjećanje ukorijeni i on počne kriviti sebe za nešto što nije bila njegova pogreška. »A voljela sam novac«, priznala sam. »Voljela sam moći spavati u hostelu ili u pansionu tjednima zaredom.« protrljala lice.normalno. »Odijevati se, popiti pića... neko sam seRukama vrijemesam osjećala gotovo Zbog toga senekoliko sada osjećam grozno, osjećala sam se grozno tada, čak i prije nego što sam morala pustiti tim muškarcima da me ševe. Znam da je grozno što sam se osjećala tako i sramim se, ali tako je bilo.« »Nema sramote u tome.«

Balkandownload.org

»Ne želim da me mrziš, Reese«, priznala sam. Mogu podnijeti mnogo toga, ali ne da me on mrzi. Zvučalo je mladenački i nezrelo, ali bio je moj najbolji prijatelj. Od Veronice, nisam imala mnogo prijatelja, ljudi na koje sam se mogla osloniti i s kojima sam mogla provesti vrijeme bez ikakvih

očekivanja. »Mislim da to nemogu podnijeti. Ti misliš da za sebe ništa ne osjećam, ali osjećam. Osjećala bihda se mi tako... znam, vjerojatno samoubilačkom višeizgubljenom, nisi prijatelj.«prestrašenom i, ne Reese je duboko udahnuo dok je gledao u mene, činilo se da me njegove oči mikroskopski proučavaju.

Što to on vidi? pitala sam se. Zurila bih u zrcalo i vidjela o či,

nos, usta, obraze, čelo, bradu, dugu kosu s uvojcima namotanim u punđu na stražnjoj strani glave. Ne bih vidjela način na koji su te crte posložene, mrlje koje koži dodaju dubinu i sjenu. Nikada nisam primijetila je li ta kombinacija lijepa ili zgodna ili čarobna ili obična. Zurila bih u zrcalo i ne bih vidjela ništa osim tih crta. »Što si željela biti kad si bila mala?« upitao je Reese. »Način da me umiriš, frende«, rekla sam. »Ja, za koju misliš da ništa ne osjeća, upravo sam istresla dušu, a ti mijenjaš temu.« »Ozbiljan sam: što si željela biti kad si bila mala?« »Baletna plesačica«, priznala sam. »Ne balerina u ružičastom, u trikoima i s tijarama i tim stvarima. Željela sam biti prava baletna plesačica, da uistinu zarađujem plešući. Nisam morala imati vodeće uloge cijelo vrijeme, nisam željela biti zvijezda ili nešto takvo, samo sam htjela biti plesačica. Ako bih postala zvijezdom, to bi bio šlag na izvanrednu tortu što sam u stanju plesati balet cijeli život.« »Zašto se to nije dogodilo? Zar nisi bila dovoljno dobra ili nešto?«

Balkandownload.org

»Bila sam dovoljno dobra. Očigledno sam bila prirodno nadarena. Ja i druga djevojka, bile smo predodređene za velike stvari. Ali morala sam prestati i tada sam napustila dom i zapravo više nikada plesala.« Ah, vidjela sam kako razmišlja. Ah. Kliknulo mu je na mjesto: čekao je duže od deset godina da otkrije tko i sada je mislio da zna. Pogledala sam svoje ruke. Tijekom godina sam ih uspijevala održavati relativno mekanima i u dobroj formi. Nema više tubica s kremom za ruke po 20 funta, ali bile su

u redu, poslužile bi. U cipelama, međutim, noge su mi bile ružne. Bile su ružne, s gotovo deformiranim, iskrivljenim palčevima i tvrdim, gotovo stalno žuljevitim tabanima zato što sam htjela biti baletna plesačica. Tako sam naporno vježbala, kaznila svoja stopala više od bilo kojeg drugog dijela tijela da bih to mogla. Čak i da sam mogla zaboraviti taj san, stopala mi to nikada ne bi dopustila.

»Misliš li da bi me uopće ikada upoznala da si postala baletna plesačica?« upitao je Reese. Hmmm. Kad ti udarac zada prijatelj, ovaj prijatelj, to je kao da te nešto teško i čvrsto udarilo u sredinu tijela. K tomu se dodaje još i više bola jer je protiv mene upotrijebio moju ispovijed o tome što sam običavala sanjati. »Da«, rekla sam. »Apsolutno da.« »Ne, kompa, ne bi. Ti to znaš. Kad ćeš prestati živjeti ovim životom i vratiti se tamo gdje bi trebala biti?« »Ovo je moj život, Reese. U slučaju da nisi shvatio, nije lako otići s ulice. I nemoj mi udijeliti neko od onih sranja »ako naporno radiš, držiš glavu postati cijenjenim ili onokad smeće na ulicidolje, jer simožeš tako odabrala«. Istina je članom da nisamdruštva« imala izbora sam »živiš otišla prije deset godina. Svatko je mogao misliti da jesam, da sam mogla otići vlastima, ali nitko me ne bi slušao. Dakle, znam da ti i mnogi drugi mislite da nisam poput vas i da nisam prava beskućnica, ali jesam. Bila sam to deset godina i vjerojatno ću to biti sljedećih deset godina, možda čak i dvadeset. To sam ja i život kojim živim. I zato te poznam i zato si ti moj prijatelj.«

Balkandownload.org

»Koje ti je pravo ime, Grace Carter? Ako smo tako veliki kompići, reci mi svoje pravo ime.« Bio je moj red da mu uputim pogled zgražanja dok sam sjedala natrag na svoj stolac. »Stalno zaboravljam, nisi ti kopile samo kad koristiš drogu, zar ne?« »Stvar je u tome, kompa, ti i ja, mi smo loši jedno za drugo. Mi držimo jedno drugo ovdje. Prilijepljeni. Trebao sam se predozirati prije mnogo vremena, to mi je bila sudbina. Ti si odavno trebala pronaći drugog Vinnieja i otići živjeti negdje drugdje. Ali držiš me ovdje, daješ mi razlog za život.

Ponekad ne želim biti ovdje, znaš? A ti to spriječiš. Zahvalan sam, nemoj me krivo shvatiti, ali nekih jutara kad pogledam i vidim taj škripac iz kojeg moram ispuzati, jednostavno ne mogu, ali moram, jer me pomisao na tebe koja sjediš tamo i čekaš me i zatim hodaš ulicama tražeći me... ne mogu

to pustiti.« »To je dobro. Dobro je da imaš razlog ustrajati. To je dobro.« »Pogledaj me, Ace. Ljudi s kojima dilam na dnevnoj osnovi učinili su mi ovo jer su mogli. Ovo je moj život. Ali ti ne bi trebalabiti ovdje. Kad si krenula s Vinniejem, to je trebala biti tvoja prilika da se makneš, ostaviš mene i sve druge za sobom. Ali nisi, jer imaš tu privrženost, jer brineš za mene više no što brineš za sebe... Na najljepši mogući način, Ace, trebaš odjebati i ostati daleko. Idi živi život koji ti je namijenjen.« »Ovo je moj život.« »I ti misliš da će se Sudac sada zaustaviti? Misliš da je to to i da je završio s tobom? Doista misliš da neće iskoristiti svakoga koga si ikada i pogledala da ti da još lekcija? Kad napada nas ostale da dospije do tebe, što mi trebamo učiniti?« »Bit će to dobro, jer ću otići na policiju.«

Balkandownload.org

Sklopio je oči, namrštio lice kao da pakosni prsti bola prebiru po završecima živaca. »Jebeni pakao. Ti ne znaš kad odustati, jel’? Drotovi. Jesi li poludjela?« »Ne, to je jedini način da ga zaustavim.« »Već sam im rekao da se ničega ne sjećam, da sam bio izvan sebe i da je to mogao biti bilo tko. Što, ti ćeš se vratiti i reći im drugačije?« »Samo ću im reći što sam vidjela, što se dogodilo.« »Otišla si prije nego što je došla hitna i ostavila svoj mobitel, tako da me mogu pronaći - otići ćeš i priznati sve sada? Čak i ako ti povjeruju, kakvo dobro misliš da će to učiniti?« »Nisam htjela otići, ti si me natjerao. Bila bih ostala i tada im sve rekla. I nije to samo ono što se tebi dogodilo, zar ne? Otišla sam na mnoge od njegovih »zabava«, razgovarala s ljudima, slušala ih kako razgovaraju. Svi poslu ti njegovise»kontakti« koji ništa voljeli višebile nego razgzaovarati hvalisati pred ženama, jer minisu nismo doista tamo njih - osve sami čula. Sve je to pohranjeno u mojoj glavi. Znam da je to bilo prije puno godina, ali on se neće promijeniti, on će i dalje raditi iste stvari, jer ga toliko dugo nisu uhvatili.« »Ace, pogledaj me. Pogledaj me.«

Učinila sam kako je zatražio, doista sam ga pogledala. Modrice, povezi, šteta koju je ostavio netko tko mi je htio održati lekciju. »Ovo ćeš biti ti, ili ćeš biti mrtva, ako dobije čak i nagovještaj da razgovaraš s drotovima. Ubit će i mene. Taj se momak ne zeza, to znaš. Odveo nas je usred nigdine jer je mislio da neću poživjeti dovoljno dugo da stigne hitna. Ljudi poput nas nisu mu važni. Odlazak drotovima neće učiniti ništa dobra već mnogo zla.« »Moram, Reese. Barem jednom loš momak mora biti kažnjen. Barem jednom.« »Svijet ne funkcionira tako, ne prema mojim i tvojim sklonostima.«

Balkandownload.org

»Mada, dobro, možda ovog puta hoće. Možda ovog puta dobijemo pravdu i loši momci će morati u zatvor.« Reese se namrštio na mene, gledao me kao da govorim nekim stranim jezikom. Možda i jesam, možda sam bila idealistička i glupa, nakon svega onoga što sam vidjela od svijeta, ali barem jednom se to moralo dogoditi. Barem sam jednom dugovala pravu stvar nekome tko je bio u krivu; barem

jednom će netko tko je kroz život prolazio ozljeđujući druge dobiti ono što mu spada umjesto da nastavlja kao da je zaštićen posebnim neprijemčivim premazom koji mu je omogućivao da se često, godinu za godinom, izvuče sa zločinima protiv drugih.

»Nema svrhe razgovarati s tobom. Ti ćeš naprosto napraviti to i jebeš posljedice. Vidi što je takav stav učinio meni, doista pogledaj, a zatim mi reci da je vrijedno postići »pravdu«, kao da »pravda« nije samo za one o kojima drugi ljudi doista brinu.« Nisam rekla ništa.

»Ako to učiniš, kompa, to je to, ti i ja smo gotovi. Neću te više vidjeti, razgovarati s tobom, vjerojatno ću otići i prvom prilikom koju dobijem predozirati se, jer neću imati nikoga da za njega živim, jer ćeš ti biti jebeno mrtva. Zapravo, da, nastavi, učini to. Daj nam oboma izlaz iz ovog svijeta.« Željela sam da mu mogu objasniti zašto to moram učiniti. »Reese, zaslužuješ imati nekoga tko se brine zbog toga što ti se dogodilo neki dan. I zbog onoga što ti se događalo svih tih prošlih godina što te dovelo na ulicu. Ti si ljudsko biće, ti si jednako važan kao bilo tko drugi koji je napadnut. - mnogo njih, zapravo - da brine o tome. Želim Zaslužuješ imatitkonekoga stvoriti nekoga brine što ti se dogodilo.« Amo-tamo, amo-tamo pomaknuo je glavu, a sa svakim su mu pogledom oči postajale hladnijima, udaljenijima, dok nije mogao gledati u stranca, mogao zuriti ni u što. »Vidimo se, Ace«, najzad je rekao. Pomaknuo se, kretnje su mu pune boli, dok se nije okrenuo od mene i mogao se pretvarati da nisam tamo.

Balkandownload.org

To je bilo to: gotovo. Bilo je još i prije nego što sam sjela, ako sam iskrena prema sebi. Vjerojatno otkako je htio da ga ostavim tamo u tom napuštenom skladištu. Mislila sam da se predomislio, ali ne, nedostatak zanimanja za mene samu očigledno je nekom u poput njega uvijek stvarao opterećenje. Bilo je opasno biti u mojoj blizini. Ako to ne prijavim policiji

možda bi vjerojatno razgovarao sa imnom, držao bi opskrbljuje me negdje blizu da me napada kad je podjoš utjecajem droge droga gorivom njegove pokvarene misli i razveže mu obično prijateljski jezik, ali više ne bi bilo isto. Ne bi se sastajao sa mnom na kavi u Bernie
»Volim te, Reese«, rekla sam. Morala sam to reći - to će vjerojatno biti posljednji put da će biti toliko blizu da razgovara sa mnom. Morao je znati da bez obzira na to što on mislio o onome što ću ja napraviti, to je gola, neuljepšana istina o situaciji. On jest bio važan; netko jest osjećao toliko za njega.

Htjela sam to čuti, očajnički sam željela znati da on osjeća isto, ali bih čekala do kraja vremena ako sam mislila da će Reese to reći, osobito sada kad sam odlučila to učiniti. »Vidimo se«, promrmljala sam njegovoj tišini, prije nego što sam započela svoje dugo putovanje u policijsku stanicu.

Balkandownload.org

11.

Balkandownload.org

Nika

Brighton, 2016 Impresionirana sam. Eliza je uspjela propustiti cijelih sedam dana prije nego što stiže na moj prag. Marshall i ja nismo se vidjeli od njezina povratka, jer ga je ona čekala da zajedno idu na posao, nekako je uspijevala otići s posla

točno u isto vrijeme kad i on i ostajala je cijelo večer razgovarati o svom oporavku - u osnovi čineći sve što može da nas drži udaljenima. »Mogu li ti reći riječ?« pita. »Naravno«, kažem, maksimalno se trudeći da budem ugodna. Eli za kreće naprijed da uđe i iznenađena je što je ne puštam. Umjesto toga, ja se ne povlačim. Neću je pustiti unutra, ona neće imati priliku ući. »Je li to duga riječ s puno slova?« Mršti se na mene, neimpresionirana mojom duhovitosti i nepuštanjem unutra.

»Ono što mislim je, hoće li ta riječ koju želiš reći potrajati dugo vremena? Ako hoće, možemo izaći u šetnju. Ako neće onda možemo razgovarati ovdje.« »Mislim da ne želiš razgovarati ovdje. Zidovi su prilično tanki, a ja sam sigurna da nećeš htjeti da itko čuje ono što ti imam reći. Mislim da bismo trebale ući.« »Šetnja, dakle«, odgovaram ne pomičući se. »Ili možemo otići u tvoj stan.« Njezino se lice usuče, zelene su oči oprezne, crte lica napete. Na svijetu nema dovoljno parfema i mirisa za sobe da pokriju smrad droge u njezinu

stanu. Može se izvući stvarajući kod ljudi dojam da je bila široke ruke što se

Balkandownload.org

parfema koji tog dana nosi tiče, ali nema načina da to sakrije na stvarima. A ako odem u njezin stan, onjušim ga, reći ću Marshallu, može biti sigurna u to. »Okej, hajdemo u šetnju.« »Susrest ćemo se vani«, kažem joj, zatim koraknem natrag i zatvorim vrata, pokupim telefon, ključeve, kaput, cipele. Vani nije hladno, barem mislim da nije, ali možda će mi trebati šetnja nakon Elizine »riječi« kako bih razbistrila glavu ili je se oslobodila.

Još je tamo, čuva stražu na mojim vratima. Ponovno se nasmiješim: zabavno je što misli da je se bojim, što misli da od svih stvari koje su mi se u životu dogodile ona spada bilo gdje blizu gornjih deset. Ranije sam razgovarala sa Sashom. Rekla mi je da je mami i tati rekla da me vidjela i da su prvo pitali zna li Todd. Prvo pitanje. Ne kako sam ja, gdje sam ja, hoću li

doći da ih vidim? Ne: prva misao Todd. Sasha se uskoro iseljava i ne može to dočekati: »Osjećam se tako nezahvalnom, ali ne želim da Tracy -Dee ikada pomisli da je ovakvo ponašanje normalno.«. Vani, vrelina obećanog ljeta diže se u zrak da nas pozdravi. Oko tjedan dana nakon što smo počeli spavati Marshall me upitao smeta li mi što nikada nismo ništa radili - samo smo se ševili, jeli, i tada bih ja odlazila natrag u svoj stan. »Smeta li ti što ne idemo van i što se ne gostimo i te stvari?« »Ne«, odgovorila sam. »Trebalo bi?«

»Većina ljudi to radi kad se viđaju«, rekao je. »Možda bismo to trebali raditi kad nam do jadi toliko mnogo seksa, tada?« odgovorila sam. »Dobar plan, ženo, dobar plan.« »Znam da ti i Marshall provodite mnogo vremena zajedno«, kaže Eliza da prekine moje misli. »Čim sam okrenula leđa ti si mu se približila.« »Kad sam te prvi put srela, činila si se tako ugodnom«, kažem joj. »Stvarno sam mislila da možemo biti prijateljice.«

Balkandownload.org

»Kad sam te prvi put srela, nisam mislila da si izdajnička kurva koja će njuškati oko mog druga onu sekundu kad okrenem leđa.« Bravo, ovo je stiglo niotkuda, mislim. S njom nema raspravljanja, nije

da ja to želim ili trebam. Ne doista. »Razumijem. Je li to ta riječ koju si htjela?« »Hoću da se držiš podalje od njega.« Njezin glas podrhtava od napetosti da zadrži kontrolu. »Drži se podalje od njega. Ne treba on nekog poput tebe da se mota oko njega.« »Nekog poput mene?« Prestaje hodati. »Bila sam na internetu pokušavajući saznati nešto o tebi. Ali znaš što je čudno? Nema ničega o tebi. Kao da ne postojiš.« Drhti dok govori; boja joj se diže uz vrat i širi se prema obrazima. Njezinu uzbuđenost, potrebu za nečim da ju smiri, gotovo je bolno gledati. Iz stražnjeg džepa vadi svoj pomodni telefon, sa zaslonom na dodir i sjajna tijela. Iznenađena sam da ga još nije prodala, iako je to vjerojatno samo

pitanje vremena. Osim ako tijekom nedavne posjete nije uspjela prevariti

roditelje za gotovinu. »Ali onda sam neki dan skrolala Facebookom i izađe ovo.« Pokazuje mi telefon. Gledam u sliku žene tridesetih godina. Ima duge tanke pletenice raspuštene oko lica, ali dovoljno je lica izloženo da joj se vide crte lica. Lične kosti koje su istaknute zbog načina kako se smije, smeđe oči izgledaju umorno i baš ne gledaju središte fotoaparata. Ispod blago zamagljene slike žene koju jedva prepoznajem pišu riječi. Čitam ih nekoliko puta prije nego što doista shvaćam o čemu govore. Jeste li vidjeli ovu ženu?

Grace »Ace« Carter je u tridesetima i nestala je iz sobe hostela za beskućnike u Birminghamu u siječnju 2016. Grace je ranjiva i

Balkandownload.org

misli se da pati od depresije te su njezina obitelj i prijatelji jako zabrinuti za nju. Ako vi ili itko drugi zna gdje bi mogla biti, kontaktirajte njezina ujaka na donji e-mail. Molim da ovo podijelite.

»Okej, vrlo Moj je tužno je nestala, moj ali nese znam kakve to veze ima sa mnom«, kažem. glas što ne podrhtava, izr az ne koleba. Ne odajem ništa. »To sam i ja najprije pomislila, ali onda sam valjano pogledala i pomislila, >Ona izgleda kao Nika.< A zatim sam pogledala malo pobliže i shvatila sam da to je Nika. To si ti. Odreži kosu, dodaj naočale i ova osoba Grace Carter ne samo da izgleda poput tebe, ona je ti.« Ako Eliza traži reakciju, ne dobiva je. Što bih trebala učiniti? Slomiti se i priznati sve ovoj ženi koja mi ne znači ništa osim zla? »Sve odgovara«, kaže ona. »Ta beskućnica zvana Grace Carter nestaje u siječnju, a nedugo zatim ti se pojavljuješ ovdje s novim imenom, novim izgledom i s ne baš nekom pričom u pozadini. Marshall ne zna puno o tvom porijeklu, ja ne znam, nitko koga sam pitala u zgradi ne zna. Dakle, što si ti radila, ukrala nečiji identitet i zatim preuzela njezin život?« To je Sudac, naravno. On me pokušava pronaći, pokušava me ušutkati. Pratila sam vijesti, ali uopće nije bilo ničega o njemu, da je uhapšen ili čak pod istragom. Pretpostavila sam da je policajac, detektiv Brennan, radio za Sudca kad me nagovorio da odem, da je sve ono što mi je rekao u autu kako

će Sudac otići kod svakog pojedinog od mojih prijatelja dok ne zašutim, kako ne trebam brinuti, jer će on - detektiv Brennan - preuzeti brigu o Reeseu dok je u bolnici i držati ga na oku kad bude otpušten, da su sve to bile laži da me zaustavi u svjedočenju protiv Sudca. Ali ovo na internetu, kad Sudac koristi ljudsku spremnost da pomognu drugima da me pokušaju naći, pretpostavljam da me ušutka, znači da je policajac možda bio iskren. A činjenica da me Sudac traži ne birajući sredstva sigurno znači da misli kako

Balkandownload.org

postoji stvarna mogućnost da bi zbog nečega mogao biti optužen. To također znači da je možda ubio Reesea da ga ušutka. »Gledaš previše televizije«, kažem Elizi. »Nećeš se izvući pokušavajući tvrditi da sam luda«, kaže. »To jesi ti.« »Ako to uistinu vjeruješ, onda bi trebala proslijediti kakvu god informaciju imaš policiji.« »Što?« Nije očekivala taj odgovor. »To je ono što bih ja učinila. Ne vjerujem svemu što pročitam na internetu. Ne znam tko to traži nekoga za koga se čini da je nestao, pa da sam stvarno mislila da netko čini zločin ili da je netko ranjiv i nestao je, a ja znam gdje je, ja bih javila policiji, tako da mogu odlučiti što treba učiniti. Ali to sam ja.« Elizine usne su se zgužvale poput upotrijebljenog papirnatog rupčića, nosnice su se širile poput bika koji se sprema napasti. »Drži se podalje od Marshalla. Drži se podalje od nas oboje«, kaže. »Primijetila sam te, Nika, kako se uvijek šuljaš okolo, nećeš pustiti nikoga u svoj stan, rezervirana si. »Dobro, prilično sam sigurna da nećeš htjeti da Marshall ovo vidi, pa drži se podalje od njega inače.« »Inače?« Kreće prema meni, ravno u lice. Iz ovakve blizine njezin je parfem svladavajući, ali uhvatim dašak onoga što pokušava sakriti - kanabis u najjačem obliku, marihuanu. Kad znaš kako miriše, nijedan je parfem ne može prikriti. »Inače ću mu pokazati ovo, a onda ćeš mu morati reći sve svoje male tajne ili gajaizgubiti.« Najprije nikada nije bio moj, trebam joj to naglasiti. Nije bitno koliko nekoga voliš, nikada ga ne posjeduješ. Možeš samo prisvojiti pravo da provodiš vrijeme s njim. Samo sam prisvajala pravo da provodim vrijeme s

Marshallom, jer je to bilo ono što je i on želio. Da, kad je ovo započelo

Balkandownload.org

mislila sam da će funkcionirati, bio je moja prva veza sa svijetom i kroz njega, kroz učenje da budem s njim, oformila bih svoje veze, sve više i više njih, dok ne bih bila pravilno zakvačena za život, za svijet. Ispada da sam samo prisvajala to vrijeme s njim. Nikada neće biti ništa stalnije od toga. Ne mogu stvarati veze sa svijetom. Ne kad sam to što jesam. Ne kad sam otvorila pismo koje mi je danas proslijedila sestra i otkrila da me još jednom prošlost progonila. Još jednom, podsjetili su me da nisam normalna, nisam poput svih drugih i nije mi dopušteno imati lijepe stvari poput ljubakanja s Marshallom. Slomljena sam i kolikogod se jako trudila,

kolikogod se pretvarala, ništa me neće dovesti u red. »Zna li Marshall da si izgubila posao, Eliza?« Za razliku od mene, Eliza nije jako dobra u prikrivanju trenutaka kad je

uhvaćena nespremna: u trenutku šoka oči joj se rašire, zatim joj strava zahvati lice i ustukne korak. Prekasno se sjeti da je ona trebala imati moć nad situacijom, ona je ovdje trebala imati kontrolu i ona se oporavlja, pretvara se da nisam pogodila još jednu od njenih tajna.

»Samo upamti što sam ti rekla. Drži se podalje ili ću pokazati Marshallu ovu sliku, u redu?« Njezin dramatičan odlazak bio je uzaludan. Nije me briga za Elizu. Upravo sada nije me briga ni za koga. Upravo sada, jedino o čemu brinem je kako da ponovno nestanem s lica Zemlje.

Balkandownload.org

Roni

London, 2016. Na krevetu mama mi je ostavila hrpu pošte i poruku napisanu na papiru kakav koristi za pisanje popisa za kupovinu: »Veronica. Ljubazno vrati mnogo poziva Cliffu. Neuljudno je neuzvraćati pozive, a ja ne volim razgovarati s njim. Srdačan pozdrav. Mama.« Jest neuljudno neuzvraćati Cliffove pozive. Ali pomalo sam zabrinuta da još nije shvatio poruku da se za sada neću držati tog elementa hodanja. Otvaram svoj platni listić, bankovno izvješće, druge komade neželjene pošte koji su me nekako uspjeli pronaći tek sada kad ponovno živim ovdje. sigurna sam Možda kontaktirati pošte da bi onibih beztrebala problema pronašlipošiljatelje Niku. Zadnjtea neželjene omotnica je veća- od normalne i na skupom papiru velike gustoće. Očigledno je neka pozivnica, ali je s poštanskim žigom Brightona. Nisam sigurna što bi to moglo biti, ili koga poznajem u Brightonu. Kad sam je otvorila morala sam je čitatinekoliko puta. Z gražanje mi se nekoliko puta probilo kroz tijelo, istiskujući sposobnost disanja. Zurim u riječi koje su zlatom utisnute u debeli žućkasto-bijeli karton u mojoj ruci.

Ovo bi se moglo nazvati božanskim posredovanjem. Ispunjenje očajničke, životno ograničavajuće potrebe da nađem Niku. Ali zar uistinu nema Ako jenačina? živa pojavit će semii bit ću uizstanju pronaći je. Ali zardrugog uistinunačina? nema drugog Pozivnica ispada obamrlih prstiju i sjedam natrag na krevet. Pomaknem se unatrag kolikogod mogu, u

najudaljeniji kut i privlačim koljena grudima dok zurim u pozivnicu. Uistinu, uistinu želim da ima drugog načina.

Balkandownload.org

Daneaux Dance Studios ljubazno poziva vas i gosta na našu

proslavu 40. obljetnice u subotu, 21. svibnja 2016.

u našim najnovijim Brighton Studios od 19.30 do kasna

preferira se odjeća za koktel Molimo da javite broj osoba koje dolaze na donju e-mail adresu

Radujemo se što ćemo s vama podijeliti dobru hranu, društvo i uspomene.

Balkandownload.org

12.

Balkandownload.org

Nika

Brighton, 2016. Na mjedenoj ploči na zidu pokraj crvenih vrata piše: Plesna škola Daneaux Osnovana 1975. Paris. London. Brighton

Natakođer srediniobilježena crvenih vrata golemi balona brojkom 40. je srebrni broj 40, iznad dva bijela

Iznutra se čuju zvukovi domjenka, žagor ljudi koji razgovaraju, zveketanje čaša, tiha glazba i česte provale smijeha. Stojim na strmim kamenim stubama koje vode do plesnog studija i zatvaram oči. Zamišljam tko je unutra. Sve djevojke od onda kad sam učila balet, kad sam htjela biti plesačica. Sve žene još odprije nego što sam se rodila. Sve žene i djevojke koje su došle nakon mene. Toliko mnogo njih, sve s različitim pričama, različitim životnim iskustvima, sve su ovdje da proslave život i vrijeme i dugotrajan uspjeh čovjeka koji me zlostavljao šest godina, gotovo osam, ako brojiš one dvije godine koje je prije potrošio na to da Roni i mene pripremi da budemo toliko oduševljenje njime da bismo prije ispitivale sebe no što ispitujemo ili progovorimo protiv njega.

Ne znam zašto sam došla ovamo. Kad sam otvorila pismo s brightonskim poštanskim žigom koje mi je Sasha proslijedila, nisam očekivala da ću vidjeti njegovo ime, vidjeti ime njegove žene, biti suočena

Balkandownload.org

s činjenicom da sada žive toliko blizu meni. Generičko pismo umetnuto s pozivnicom pozivalo me da dođem i obilježim još jednu značajnu obljetnicu u životu velikog čovjeka. Njegovaje plesna škola proizvela plesače koji su otišli na sigurne prestižne školarine u istaknutim plesnim školama diljem svijeta; osobno je podučavao žene koje su plesale za sve najbolje baletne trupe globusa. odgovoran za slobodu mlade djevojke koje su našle načinadiljem da se izraze krozI bio ples,jekoje su uživale koju im je davao ples.

Velik čovjek, toliki su ga poštovali. Nisam došla slaviti njega. Pretpostavljam da sam htjela doći i vidjeti hoće li se itko pojaviti. Nadala sam se dok sam hodala ovamo da će on i njegova žena, možda njegov sin, sjediti sami, morati razmisliti o svim stvarima koje je učinio i shvatiti da se sada nitko neće pretvarati, kad djevojke ne moraju ići jer ih njihovi roditelji prisiljavaju da idu, izraziti svoje nezadovoljstvo odlaskom, ostat će po strani. Neće nagrnuti na njegovo poslovno mjesto i kućnu adresu i s njim podijeliti piće, hranu, vrijeme i priče. Stigla sam i otkrila da nije sam. Okružen je l judima, zabava na svim katovima kuće čini se u punom jeku, razvija se s ljudima koji o njemu i njegovoj plesnoj školi misle sve najbolje. Nisam razumjela zašto su mi poslali pozivnicu na roditeljsku adresu. Zar je tako lako zaboravljeno da sam ja jedina progovorila, otišla na policiju,

pobjegla što sam prije mogla? Ili sam bila toliko nevažna, je li ono za što sam ga optužila bilo toliko smiješno svima, uključujući moje roditelje, da su mislili da sam to ismijala kao dječje neshvaćanje koje treba staviti na stranu sada kad sam odrasla i razumjela sam kako je to u svijetu? Ili, što je najvjerojatnije, jesu li poslali pozivnicu meni misleći da će stići drugoj Veronici?

Kad mi je bilo šesnaest i pol, prestalo je, on je prestao. Na policiji sam bila godinu ranije i ništa se nije promijenilo. Ako išta, postalo je gore. Ali tada, kad mi je bilo šesnaest i pol, to su postale lekcije o plesanju, podučavao

Balkandownload.org

me novim tehnikama umjesto da me govorenje.

više puta zaredom kažnjava za otvoreno

Jasno se sjećam dana kada je to prestalo. Čula sam promjenu u njegovu disanju i poznata strava saznanja što dolazi sljedeće počela je gmizati kroz mene jer je zvuk njegova disanja uvijek bio upozoravajući. Sljedeće što kaže bit će početak toga i pripremila sam se za to, da mi tijelo postane krutim od straha, da um pokuša sve izbrisati, kad se vrata studija iznenada s treskom otvore. Bila je to gospođa Daneaux. Činilo se da se osmjehuje od uha do uha, ali je ipak imala onaj hladni pogled u očima koji je rezervirala za mene otkako sam joj rekla što on radi a on ju je uvjerio da lažem. Otišao ju je pozdraviti, pokušao je natjerati da ode, ali ona je odbila prihvatiti. Odlučila je ostati i promatrati napredovanje jedne od njihovih zvjezdanih učenica. Nakon toga, redovito se pojavljivala nenajavljeno, što ga je zaustavilo u tome da me ponovno dira.

Tako posljednjih mjeseci života u Chiselwicku ponovno plesati bezsam straha koji mi ješest trbušnu šupljinu ispunjavao cementom i bezučila žuči koja se poput lave pjenila u mom grlu. Nisam nikad zapamtila kako je to bilo plesati iz ljubavi prema plesu i još mi je svakim dijelom tijela gmizalo gnušanje, a sjećanja na ono što se bilo dogodilo bila su poput opeklina u mojoj glavi, ali mogla sam plesati.

Znam, čak i sada, da sam ljudima rekla za to, pitali bi zašto sam se pomirila s tim kad sam imala petnaest, kad sam imala šesnaest, kad sam imala gotovo sedamnaest. Sigurno sam do tada bila starija i viša i jača. Mogla sam to zaustaviti da sam htjela. Znam da ljudi ne bi razumjeli da koje

vidjela, kad god bi došao bliže meni, kad god bi netko učinio nešto što bi pokrenulo sjećanje na njega, ponovno bih postala jedanaestogodišnjakinja - užasnuta što će netko koga obožavam učiniti nešto što je tako grozno; ponovno bih imala trinaest - ošamućena jer je ono što mi je učinio bilo tako mučno da sam cijelu noć provela povraćajući. Kad sam bila starija i naizgled u stanju zaustaviti ga da god dobi ja bila, kad god sam ga

Balkandownload.org

sam htjela, zapravo sam i dalje imala trinaest, podnosila sam taj trenutak

užasa, smrznuta od šoka. Kad mi je bilo šesnaest i pol sve je stalo, ali nikada nisam baš uspjela zaustaviti taj osjećaj mržnje same sebe zbog čega sam i htjela nestati. Nisam trebala doći na ovo mjesto, shvatila sam.Trebala sam ostati kod kuće i reći sebi da su ga svi napustili, umjesto što sam došla ovamo vidjeti da je stvarnost da nikoga nije briga za što je bio optužen, svi ga još uvijek smatraju velikim čovjekom. »Pitala sam se hoćeš li se pojaviti«, rekla je. Glas joj se uopće nije promijenio. Sjećam ga se jasno kao da sam ga čula još jučer. Stoji pokraj mene, čeka naš red na pozornici, viče mi u uho da je ovaj klub smeće i trebali bismo probati negdje drugdje, moleći meda razgovaram s njom i ponavljajući da joj je žao. Sjećam se jasno njezina glasa, iako se gotovo dvadeset godina naslagalo između nas. I neće uistinu biti važno kako ona izgleda, jer razlog zvuči jednako. reći dadodaje. sam se nadala da ćeš svratiti. Ti si jedini zašto sam»Trebala ja došlabih ovamo«, To je stvarni razlog zašto sam ja došla, naravno. Željela sam vidjeti onu drugu Veronicu Harper.

Balkandownload.org

Roni

Brighton, 2016. Gledala sam preko ulice još od šest sati, tako da sam vidjela tko dolazi na domjenak i ne bi mi promakla. Kako je vrijeme prolazilo a ona se nije

pojavljivala, počela sam misliti da i neće. Da će učiniti pametnu stvar i držati se podalje od onog dijela svoje prošlosti koji želi zaboraviti. Bilo bi to pametno i za mene, ali sam ipak shvatila da bude li se držala podalje, neće biti načina da je pronađem. Kad sam je vidjela kako se približava, dolazi do crvenih vrata i zaustavlja se, zureći u zgradu ispred sebe kao da odlučuje hoće li pozvoniti ili ne, bilo mi je gotovo zlo od očekivanja i bojazni. Imala je isti hod kao što je imala kad smo imale sedamnaest. Bila je iste visine, pa iako joj je kosa bila ravna i kratka i izgledala je kao da nosi naočale, smjesta sam znala da je to ona.

Približila sam se polako, srce mi je nabijalo u ušima, a disanje mi je postalo glasnim kao u maratonca.

»Pitala sam se hoćeš li se pojaviti«, kažem joj. Ne pomiče se, ali čula me, jer joj se cijelo tijelo ukočilo tamo gdje je stajala. »Trebala bih reći, nadala sam se da ćeš se pojaviti. Ti si jedini razlog zašto sam došla ovamo.« Uopće se ne pomiče. Stoji razjapljenih usta i pušta me da govorim. Kad završim ono što sam imala reći ona se i dalje ne pokreće niti progovara. »To zvuči kao da kriviš mene za jadan izbor koji si napravila večeras«, najzad kaže. »Nadam se da ne. Bio je to moj zaobilazan način da kažem da sam te očajnički željela vidjeti, pa ako je to značilo doći ovamo, tada je to bilo ono što sam morala učiniti.«

Balkandownload.org

Druga Veronika Harper, ona koja ima »k« umjesto »c«, polako se okreće da se suoči sa mnom. Zamišljala sam ovaj trenutak milijun puta u svojoj glavi. Vidjele bismo jedna drugu, oči bi nam se susrele i bacile bismo se u zagrljaj, sakrile lica u vratove i zaplakale. Isplakale bismo godine koje

smo bile razdvojene, isplakale naše odvojene živote i pronašle načina da se budemo prave prijateljica. Toliko sam puta opet Da ponovno svojojzdružimo. glavi iznova stvarala ovaj prizor da gotovo osjećam svoje ruke okou nje, njezine suze na svom vratu, svoje plačem isprekidane ispovijesti.

A ovako, najbolje što ijedna od nas može učiniti je ponuditi mali, neugodan osmijeh, pokušati ali neuspjeti uspostaviti kontakt očima, pomaknuti se sa stuba na pločnik i stajati blizu jedna drugoj, izgledati bespomoćno i nepripadajuće. »Čak i ne znam zašto sam ovdje«, priznaje. »Bio je to takav šok, pretpostavljam, dobiti poziv i otkriti da su ovdje... žive tako blizu mjestu gdje ja živim. Nikad mi nije ni palo na pamet da ih potražim, znaš? Taj dio mojega života je gotov, tako da nisam očekivala da će se ponovno javiti... A oni su u Brightonu. Život se za njih nastavlja kao i uvijek. Ne znam, možda sam došla pogledati ljudima u oči i vidjeti sjećaju li se.« Oh. Mislila sam da je možda ovdje da vidi mene. Mislila sam da se možda to istaknulo u njezinim razlozima zašto si je dopustila da je uvuku u tako bolan segment prošlosti. A ona živi ovdje u Brightonu. »Lijepo te vidjeti«, nudim. »Kao što sam rekla, došla sam samo da tebe vidim. Došla sam reći da mi je žao. To je razlog zašto sam te htjela naći. Godinama i godinama sam ti to željela reći. Žao mi je, jako žao.« U tišini nakon moje isprike, zurila sam joj u cipele, previše plašljiva da se valjano suočim s njom. Nosi bijele tenisice Converse koje su vidjele mnogo, mnogo bolje dane. Pitam se izbjegava li i ona, poput mene, baletne

cipelice poput pošasti. I sama pomisao na njihovo namještanje na noge preokreće mi svaki dio želuca. Pitam se je li isto tako i za nju. Jer, iako se ono kroz što smo prošle doimalo istim i ponekad izgledalo kao kopija

Balkandownload.org

iskustva one druge, bilo je različito. Svako se iskustvo ne može izbrisati ili umanjiti tako da nas se pomiješa zajedno da postanemo bezlične »preživjele osobe« jezovitih preverzija muškarca. Možda je, nakon svih tih godina, Nika

iznašla načina da ponovno pleše. Njezine bijele tenisice Converse imaju glazbene note ispisane crnim

markerom uzduž donjeg ruba. »Jesu li to note pjesme?« pitam. »Da«, odgovara. To potvrđuje: neće prihvatiti moju ispriku; vjerojatno će izbjeći razgovor o bilo čemu što bi mogao voditi do isprike. Kao dio moje zamisli da postoji način da se to izgladi, mislila sam da će biti lako. Ne lako, jednostavno. Mislila sam da ću biti u stanju reći riječi, doista misliti te riječi i sve će biti zaboravljeno. U svojoj oholosti, mislila sam da će opraštanje samo dovesti do nalaženja Nike, čina njezina viđenja, trenutka ponovnog spajanja, izgovaranja tih zlatnih riječi. Trebala sam se ispovjediti kad sam imala priliku, trebala sam sebi dopustiti odrješenje. Vjerovati da možeš postići oprost bez ikakve pomoći od Boga neumjereni je ponos. »Viđala sam te po novinama i časopisima«, nudim joj kao način da je navedem na razgovor. To će vjerojatno izazvati ogorčenje i ohrabriti je da se uključi. »To nikada nisam bila ja«, izjavljuje prilično jasno. »Bio je to netko tko je izgledao zamjetljivo slično meni i imao slično ime. Što je s tobom, što si ti radila?« »Ne bi mi povjerovala da ti kažem«, izgovorim. Od svih, ona je jedina koja vjerojatno neće, budući da je bila tamo, povjerovati u tu preobrazbu u meni.

»Dobro, okej«, njezin je odgovor prije nego što zatvori usta i zadrži spušten pogled. »Što, nećeš čak ni pitati?« uvrijeđena sam. Više iz taštine, potrebe da se ljudi zanimaju za mene kao što se ja zanimam za njih. Zapravo, ne, to je moja potreba da Nika bude zainteresirana za mene kao što sam ja za nju.

Balkandownload.org

»Ne, neću te čak ni pitati. Sigurna sam da imaš svoje razloge da mi ne kažeš i poštujem te razloge, čak i ako ih ne znam.« »Postala sam redovnica«, kažem. »Vidiš? Da mi nisi željela reći zašto se truditi izvlačiti to? A zatim me zafrkavaš. U čemu je stvar? Je li ti taj trenutak bockanja uistinu dao takav uzlet da je bio vrijedan toga?« »Ja nisam... ma znaš već što. Postala sam redovnica. Iskrena prema Bogu.« To je učinilo, to ju je navelo da me ponovno pogleda. »Ti si postala redovnica?« Nacerim joj se, iskoristim priliku da je pogledam u lice, primijetim njezine bore, njezine mrlje, oblikovanje njezina pogleda kroz naočale.

»Primila sam poziv i slijedila ga.« »Mislila sam da je tvoj poziv bio da budeš plesačica? Sve što smo obje ikada željele biti je plesačica. Zbog toga smo postale prijateljice. To je sve o čemu smo ikada razgovarale.« »Stvari se mijenjaju.«

Balkandownload.org

Nika

Brighton, 2016. Veronica Harper, redovnica. Pretpostavljam da su se dogodile i čudnije stvari. Ali redovnica? Nikada ne bih pogodila. Nedostajala mi je. Sramim se to priznati bilo kome, osobito samoj sebi. Ali nedostajala mi je Roni. Čak i kad nisam mogla razgovarati s njom, kad sam odbila uhvatiti je za ruku, bila mi je posebna. Naše prijateljstvo živjelo je u samoj srži onoga što sam bila. Bez Roni, vrlo dugo vremena, nisam se osjećala živom, stvarnom ili dijelom normalnog ž ivota. Zbog toga je tako jako boljelo, naravno. Zašto je jednostavno nisam mogla ne uzeti u obzir i biti razborita kao što sam bila u prošlosti. Roni je bila dijelom mene i kad me je ona ostavila na cjedilu izgubila sam taj dio u najbolnijem odvajanju koje sam ikada iskusila.

Balkandownload.org

Roni

Brighton, 2016. »Gdje ćeš odsjesti noćas?« pita me Nika. »Kako znaš da ne živim u Brightonu?« upitam. Nakostriješim se na neizravan zaključak kako je očigledno da baš nisam »brightonski cool«. Ova haljina koju nosim, možda nije oskudno ruho iz nedavne prošlosti, ali može proći na ispitu. Isto je s mojim kaputom. Mogla bih biti »brightonska« da sam htjela.

»Ti ne živiš u Brightonu«, kaže mi. »Htjela sam te pitati želiš li ostati u mom stanu, ali ako živiš u Brightonu, samo izvoli i idi kući. Djevojačku nadoknadu možemo imati i sutra.« »Ne živim u Brightonu, u pravu si. Voljela bih ostati ako se to još uvijek nudi?« »Da, naravno, zašto ne.« Ne razmišljam kad narušavam prazninu između nas i svijam ruku oko njezinih. Činim to jer je instinktivno. Volim osjećaj njezine kože uz moju. Njezina koža ima poseban kod, onaj koji samo ja mogu pročitati. Kad je dodirujem, preobražena sam. Sjetim se svih onih dobrih stvari vezanih uz nju. Želim se nagnuti i pritisnuti usne na njezine. Ne na seksualan način; bio bi to najbrži način se povežem s njom, da joj do znanja koliko mi je nedostajala, kolikodasam nepotpuna bila bez nje.dam Molila sam za nju svake noći otkad sam je posljednji put vidjela, čak i prije nego što sam odlučila postati redovnica tražila bih od Boga da je čuva, da je štiti od zla. Sada znam, nakon svih tih godina neviđanja ičega s njom u vezi nakon što je napustila svog čuvenog dečka, da je živa i dobro i želim je poljubiti.

Balkandownload.org

Želim izraziti na najtjelesniji mogući način da je volim. Ona je moj blizanac po imenu i moj odraz.

»Doista si mi nedostajala«, kažem. Pažljivo, bez drame ili otrova, izvuče ruku iz moje. Hladno mi je sada kad se ne dodirujemo. »Ti meni nisi nedostajala«, kaže. »Bravo, hvala.« »Nisi. Jednostavno sam i dalje nalazila druga zajebana ljudska bića da zauzmu tvoje mjesto.«

Balkandownload.org

13.

Balkandownload.org

Roni

Brighton, 2016. »Imam samo jedan poplun, jer nemam posjetitelja koji ostaju«, kaže. Šetnja do njezina stana bila je u tišini. Podsjeća me na vrijeme kad smo se vraćale na autobusnu stanicu iz kuće Velikog T i tiho razočaranje koje Nika kao da je nosila sa sobom. Dok smo hodale govor tijela joj se promijenio, ohladio.

Činilo se da žali zbog odluke da me tako brzo pripusti u svoj život, moguće zabrinuta da ću vjerovati kako je sve zaboravljeno. Ja sigurno ne vjerujem u to. Shvatila sam koliko je slabašna, beznačajna i nedostatna bila riječ »žao mi je« kad je ranije napustila moja usta. Uopće ne mislim da mi je oprošteno. »Upotrijebit ću svoj kaput, to je u redu.« »Ako želiš, možeš spavati u mom krevetu.« Mogu reći da je ovo jedan od prvih puta da je nekoga pustila ovamo. Stan je oskudno ukrašen. Ima stvari - sofa, televizor, naslonjač - u potpunosti opremljen kuhinjski dio dnevnog boravka, ali ništa osobno. Mogla je biti redovnica, njezina je okolina tako oskudna. Ima CD- ove naredane uzduž police nad kaminom, mnogo sjajno obojenih bodljika s obje strane prijenosnog CD playera i radija. Na proširenju na udaljenom kraju ognjišta

ima nekoliko naslaganih romana, većina starih i više puta čitanih. Na podu nema saga, zavjese izgledaju kao sastavni dio stana. Ima gitaru podbočenu uz naslonjač, novine odbačene na razdvaja kuhinju od dnevne sobe.

sofu, urednu hrpu pošte na šanku koji

Sve je uredno.

»Živiš poput redovnice«, kažem. »Zapravo kao da uopće ne živiš ovdje.«

Balkandownload.org

Nika protrlja oči rukama. »Uvijek možeš otići. Ako želiš biti uvredljiva i neuljudna sretno ću pokazati u smjeru vrata i možemo čekati sljedećih dvadeset godina da nadoknadimo propušteno, da?« »Ne. Oprosti. Oprosti. To je ispalo doista, doista krivo. Pomalo sam svladana viđenjem tebe. Gotovo viđenjem njih. Mogu li te zagrliti?« Odmahne glavom i napravi nedvojben korak od mene. »Ne, ne možeš.« Napravi još jedan korak natrag dok nije na ulazu u kuhinjsko područje. »Želiš li šalicu kave ili čaja? Imam mlijeka i šećera i svega tako da je mogu napraviti kako valja.« »Žao mi je«, kažem joj. »Već si to rekla. Gledaj, napravit ću šalicu kave. Vjerojatno će me držati budnom cijele noći, ali nije me briga.« Nika je nervozna, mislim. Kretnje su joj uznemirene, ne može biti mirna: dok čeka da kotlić zakuha, dok poravnava dvije šalice, nalijeva kavu u obje, vadi mlijeko, poskakuje, kreće se. Podsjeća me to na razgovor s poglavaricom samostana i na to kako moja noga nije prestajala poskakivati. Podsjeća me na to kako joj je noga poskakivala kad mi je rekla da je on došao njezinoj kući i zašarmirao njezine roditelje da je pošalju natrag k njemu. Čujem kratko, elektroničko zujanje i nekoliko sekunda kasnije poseže u stražnji džep i vadi telefon. Zuri u njega, očigledno čita poruku. Umjesto da odgovori, odbacuje telefon u stranu, odmahuje glavom kao u očaju. Dečko? Ljubavnik? Zaručnik? Muž? Koji ju još više zabrinuo i zbunio? Ključanje kotlića ispunjava sobu, a zatim para prosuklja iz kljuna i ona ga isključuje prije nego što se automatski ugasi. »Bila sam preplašena«, pokušam ponovno. Mislim na Judu, na ono što je on učinio, zašto je to učinio. Zašto mislim da je mogao učiniti to što je učinio. »Ne, to nije u redu. Bila sam prestrašena. Bila sam-« »Možemo li to ne činiti sada?« Nika prekida. Gotovo baca kotlić natrag na stalak. »Mislila sam da ću moći razgovarati stobom i slušati i sve to, ali

Balkandownload.org

tako«, Nika odbaci na stranu čajnu žličicu kojom je promiješala kavu. »Možeš spavati u mom krevetu, čak možemo odmah otići tamo i sjesti s kavama i brbljati o našim životima, ali hajde da se sada ne dotičemo tog drugog dijela. Ne noćas.« Kada? želim pitati. Ta istina pali rupu u mojoj duši, treba je pustiti van. ne mogu. Ne mogu. Jednostavno je

Kada? Kada će mi biti dopušteno da to učinim? »Nema dečka ili ičega na sceni?« pitam je. Njezina je spavaća soba jednako prazna i lišena bilo kakve ljubavi ili emocije kao i dnevna soba. Jest funkcionalna, poput moje ćelije u samostanu i mojih soba u različitim samostanima u kojima sam živjela. Ona odabire živjeti ovako. Pitam se zašto. Je li to ono što se događa kad si poput mene, kad si poput nje: lišiš se lijepih stvari, odbaciš sve okove »stvari«? Noćna je svjetiljka upaljena, a mi smo na suprotnim stranama kreveta, privučenih koljena sa šalicama kave u rukama. Nakratko pogleda u telefon koji je sada na stoliću pokraj kreveta. »Ne. Ništa takvoga.« Laže. Tako je očigledno da postoji netko, ali nije pogodan. »A što je s tobom?« »Da, dobro, običavala sam nositi vjenčani prsten, naravno, budući da sam bila Kristova nevjesta. Ne više, očigledno.« »Zašto si otišla?« »Ne želiš to znati.« »Što, jesi li uhvaćena kako ševiš nekog od svećenika?« »Ne! To je besramno!« »Pa zašto onda?« »Zbog tebe. Htjela sam popraviti stvari s tobom. Nisam znala kako ću to napraviti, ili gdje ću te pronaći, ali jesam znala da tone mogu učiniti i biti

Balkandownload.org

časna sestra ili redovnica. Bila sam redovnica u obuci, zatim sam postala časna sestra, a onda sam se vratila biti redovnicom. U svakom slučaju, nisam to mogla raditi ako sam htjela popraviti stvari.« Svjetlost iz bočne lampe ne dopire jako daleko, ali njezina nelagoda na pomisao da sam nešto učinila zbog nje, jasna je. Zuri dolje u dubinu svoje šalice, gladi uvojak kose iza uha. »Zašto si uopće postala redovnica?« pita me. Još uvijek zuri u šalicu ne bi li odvratila pažnju od žene koja sjedi u dnu njezina kreveta, ne bi li izbjegla gledati u mene.

»To je duga priča.« Vjerojatno ne želi znati kako se uklapa u to pa odlučujem izrezati taj dio. »Susrela sam redovnicu. Ne znam što je radila u parku kasno noću, ali bila je tamo.« »Što si ti radila u parku kasno noću?« Oklijevam. Hoće li me manje poštovati ako zna da sam lovila tišinu, bijeg od bjesnila u mojoj glavi? Vjerojatno. Još uvijek optužujem sebe zbog toga. Podučavali su me tijekom godina da imam samilosti, za sebe kao i za svakog drugog, ali to je jedna od stvari s kojom se borim. To i ono što sam učinila Niki. Iskrenost je dakle potrebna ako želim valjano ispričati priču. »Ukrala sam majčinu bočicu s tabletama za spavanje i imala sam bocu vina i htjela sam se ubiti. Sjedila sam u parku mozgajući o tome.« Čini se to tako davnim da su se ti osjećaji uskomešali u meni. Bila sam tako očajna. Potreba u meni da zaustavim buku, pronađem tišinu, bila je nešto što nikad prije nisam osjetila.« Činilo se da ne reagira na ono što sam rekla, osim trzaja koji nalikuje na upamćenu bol. Je Je likao i ona došla do uruba kao grubom što sam i ja? »Redovnica je li- iaona bilabila je tamo? odjevena redovnica odori, ogrtaču i velu, ne časna sestra - sjela pokraj mene i zatražila da trampim moju bočicu tableta za njezinu knjigu. Dva dana kasnije, kad sam završila čitati knjigu, poželjela sam postati redovnicom.« »Pročitala si Bibliju u dva dana? Impresivno.«

Balkandownload.org

»Nije mi dala Bibliju. Zapravo mi je dala Ubiti pticu rugalicu, rekla je da je svaka riječ blagoslov i da ju je čitala kadgod se osjećala kao ja.« »Ubiti pticu rugalicu te navelo da poželiš biti redovnica? Prokletstvo, nikad mi to nije palo na pamet dok sam je čitala! Nisam sigurna da je sad ponovno želim pročitati.« »Ne, nije to bila upravo ta knjiga. Dobro, bila je, ali nije bila. Bila je to snaga knjige. Bilo je nečega u njoj što se osjećalo tako stvarnim, kao da mogu biti bilo tko u toj knjizi, da mogu biti bilo tko tko sam ikada željela biti. A bilo je tako tiho u mojoj glavi dok sam je čitala. Bio je to onaj dio kad uglavnom ateistički lik u njoj kaže da je grijeh ubiti pticu rugalicu i shvatila sam što je redovnica mislila kad mi je, dajući mi knjigu, rekla da je svaka riječi blagoslov. Imala sam i drugu opciju, jer bih bila ubila pticu rugalicu da sam ubila sebe. Zatim sam pomislila na ženu koja mi je dala knjigu. Znala je što se događa u mojoj glavi, a to što je redovnica dalo joj je pouzdanje da razgovara sa mnom u tako gotovo beznadnom trenutku. Da mi je tu knjigu

dala neka obična osoba, rekla bih joj kuda da ide, mislim. Saslušala sam je zbog toga što ona jest, kako je bila odjevena. Željela sam istražiti kako je biti takav.

»Nije to bilo sasvim iznenada, ja sam oduvijek vjerovala u Boga, uvijek me zanimalo što je »tamo negdje«, a činilo se da jetoliko ljepote i mira u Bogu. Redovnica i knjiga podsjetili su me na to.« A to je bio još jedan način da lovim tišinu. Nakon čitanja knjige znala sam da će Bog i tišina pronaći mene. Također bih bila sposobna okajati ono što sam učinila Niki dok živim jednostavnim životom i lovim tišinu. »Sigurno je, dakle, čitati Ubiti pticu rugalicu? Neće me navesti da poželim prepustiti svoj život Bogu ili takvo što?« kaže Nika. Znam da je to rekla da prekine atmosferu ozbiljnosti i svečanosti koja je nastala u sobi, ali se ipak malo naljutim jer se čini da mi se blago ruga. »Upravo sam ti rekla neke od svojih najskrovitijih misli i motivacija za poduzimanje jednog od najvećih koraka u svom životu, a ti daješ sarkastične

Balkandownload.org

primjedbe o tome da si sposobna pročitati knjigu?« Zapravo, možda sam se i pomalo naljutila. To boli. Ipak to progovara moj ponos. Moj ego. Otkako sam napustila svoj život svetih redova primijetila sam kako je ponekad teško živjeti u poniznosti i s njom.

»Što još želiš da kažem?« Njezin je smijeh ljubazan i osvijetli joj lice. Ne izruguje mi se, pokušava izaći na kraj s onim što sam rekla. »Što sam trebala reći? Postavila sam ti pitanje i ti si odgovorila, tako funkcionira razgovor.« »Onda dobro, gospođice Razgovor, gdje si nestala kad si napustila onog muškarca s kojim si se trebala vjenčati? Todd, to mu je bilo ime, zar ne? U jednom si trenutku bila u svim časopisima, snimili su te kako ideš u vjenčane butike, a sljedećeg si nestala s lica Zemlje. Što se dogodilo?« Neću joj reći da sam običavala pratiti njezin trag, jer sam voljela promatrati njezin život bez upletanja - mogla bi to pogrešno shvatiti. Mogla bi misliti da na neki način uživam što izgleda da se ponaša kao što sam se ja ponašala nekoliko godina ranije.

Nasmijulji se, ali ne zlobno. Nasmijulji se kao da joj neću povjerovati ako mi kaže. »Nekoliko sam godina spavala na ulici. Kupila auto i neko vrijeme živjela u njemu. Susrela momka, živjela s njim oko tri i pol godine, vjerojatno oko tri godine duže nego što sam trebala, jer je bilo lijepo svake noći spavati unutra. Kad je to završilo ponovno sam počela spavati na otvorenom i u drugom autu i u različitim hostelima dok konačno nisam bila u stanju dobiti sobu u hostelu za beskućnike. Tada sam se preselila u Brighton i došla u ovaj stan nakon vrlo kratkog boravka u nečijoj kući.« Ponovno pogledam po sobi: sada razumijem gole površine, nedostatak »stvari«, funkcionalnost svega. Mnogo godina nije imala ništa i tu je naviku teško prekinuti. U kući mojih roditelja, u mojoj privremenoj sobi, ni ja nemam ništa što nije neophodno. Siromaštvo je bilo jedan od naših zavjeta i to je još jedna navika koju je teško prekinuti. »Bila si beskućnica?« pitam.

Balkandownload.org

»Bila sam beskućnica«, potvrđuje. Tijekom godina sam pomagala beskućnicima: radila u javnim kuhinjama, ponekad sam nosila kasnovečernje obroke tamo gdje smo odlazili dijeliti hranu i vruće napitke ljudima koji su spavali vani. Nekih godina, kad bi temperature padale osobito nisko, otvorili bismo predvorje

Čula sam toliko mnogo tužnih priča, toliko mnogo ljudi pretrpjelo je štetu i završili su sami i uplašeni, a nisu imali kamo otići. Mrzim misliti o Niki koja tako živi. Sigurno je bila u velikoj boli, sigurno je polovicu vremena bila prestrašena. Možda otuda potječe ta mučna oštrina. Ne mogu zamisliti da bi preživio vrlo dugo kao beskućnik kad daješ i kad si velikodušan kao što je ona bila. Svašta joj se moglo dogoditi i vjerojatno jest. Ono što sam vidjela... mlade djevojke koje zapadnu u prostituciju, muškarci koje je mentalna bolest odvela iz obiteljskih domova, žene koje su izgubile djecu nakon što su napustile veze u kojima su b ile zlostavljane, mlade žene s tjeskobom i mjesne crkve tako da ljudi mogu spavati unutra.

depresijom kojima ne uspijeva da im ta njihova tiha i skrivena stanja priznaju. Fizička, mentalna i emocionalna šteta koja je napala ljude koje sam srela bila je porazna i bilo ju je teško promatrati. Bez obzira na to koliko dugo sam to radila, koliko sam iskusnom postala u pomaganju beskućnicima, otišla bih natrag u svoju ćeliju i jecala zbog boli kojoj sam

svjedočila. Molila bih za mir za ljude s kojima sam bila. Zatražila bih od Gospodina da pazi na njih, da im olakša patnju. Molila bih i za nju: svake noći Nika je bila u mojim molitvama, a nisam imala pojma da je i ona jedna od ljudi bez doma zbog kojih sam plakala. Ona je bila tamo vani.

»Zašto plačeš?« pita me dok palčem i kažiprstom trlja oči. »Tako mi je žao, tako mi je žao«, kažem joj. Ne želim i dalje plakati pred njom. Ne želim da se sve ovo vrti oko mene. »Tako mi je žao. Tako mi je žao.« »Molim te prestani to govoriti. Nisi me ti učinila beskućnicom.«

Balkandownload.org

Obje znamo da to nije istina. Ako se vratimo istim putem, krenemo

unatrag vijugavim, kamenitim putem naših života, znam točku najznačajnijeg račvanja na tom putu. Gdje su se naši putovi razišli i gdje je ona vjerojatno započela na tom putu srevši Todda, napustivši ga, postavši beskućnicom. Provodeći godine i godine vani na hladnom, posve sama, radeći kojekakve stvari da Vjerojatno uzimala Vjerojatno se prostituirala. Sveseto provuče. zbog onoga što sam jajeučinila.

drogu.

Ne mogu prestati jecati i zato što se toliko tresem, prolijevam kavu po njezinu jedinom poplunu. Htjela sam sve popraviti, ali kako mogu? Kako mogu okajati ono što sam učinila kad je ovo posljedica mojih djela?

»Ufff! Prestani!« Ljutito, ona zavitla poplun, tresne svoju šalicu kave na stolić pokraj kreveta i sklizne iz krevet. »Prestani. Nisam te pustila ovamo zbog toga. Ne trebam i ne želim ništa od toga.« Nije uspjela napustiti sobu, što sam mislila da namjerava napraviti. Mislim da se odmiče zbrojiti, može staviti na svoje mjesto sve ono od štomene, mi jetako rekladai se svemože na što sam jedapodsjetila, poput slaganja odjeće u kofer, zatim s treskom zatvoriti poklopac i staviti taj kofer sjećanja daleko izvan dosega. Umjesto toga, promatram je kako odlazi do vrata, gdje se zaustavlja i nasloni glavu na njih. Polako lupa glavom o bijela mnogoslojna vrata. Nema zvuka pa tako znam da ne udara glavom jako, ali svejedno to čini. Bum, bum, bum, bum, dok joj noge ne popuste i ona je hrpa

na podu, lice joj je u rukama i ona jeca. Želim otići do nje i utješiti je tako da je zagrlim, ali sam sleđena vlastitim jecajima. A u svakom slučaju, zašto bi ona htjela da je tješim kad sam joj ionako ja to učinila?

Balkandownload.org

London, 1995. Policajac je zurio u nas kao u glupe, mušičave školske djevojčice kakve smo bile. Sjedile smo ispred njega u maloj, mračnoj sobi s magnetofonom na stolu između nas. Izgledao je ljutito: crven u licu, nos poput kvrgava, smiješno oblikovana krumpira i malih, beznačajnih plavih očiju. Bojala sam ga se, više sam se bojala njega nego onoga zbog čega smo ovdje. prestrašeno, tresla se, ali ona je još govorila, sve mu je pričala. Nije bilježio iako je ispred sebe imao komad papira i crnu Nika je izgledala

penkalu.

»Ti znaš što govoriš, zar ne?« upitao je policajac kad je prestala govoriti. Kimnula je.

bi upropastiti izmišljajući takvoga.« Glas mu je»Mogla bio strog, čak ljutit. čovjekov Treperila život sam iznutra, treslanešto se izvana. Vikat će na mene ako mu kažem istinu. »Ja to ne izmišljam«, rekla je Nika. »Ne izmišljam, doista ne.« »Slušaj me sad.« Policajac je lupio prstom po bilježnici ispred sebe. »Životi dobrih muškaraca uništeni su zbog smiješnih malih djevojčica poput tebe koje izmišljaju grozne laži poput ove. Hajde, što je pravi razlog zbog kojeg si ovdje? Što je on učinio? Je li te izbacio, rekao ti da nisi tako dobra balerina kao što si mislila, pa si tako skuhala ovaj mali plan da mu se vratiš?« »Ne, ne bih to učinila«, rekla je Nika. »On to radi i njoj, zar ne, Roni?« Njegove male, beznačajne oči odjednom su gledale kroz mene. On će vikati na mene, on će reći mojim roditeljima i onda će sve izaći na vidjelo. Oni će morati saznati o piću, o drogama, o nesigurnom seksu sa svim tim različitim, bezimenim muškarcima. Ako kažem istinu, svi će znati istinu o meni i svi će me mrziti. Svi će oni misliti da sam droca i nedostojna.

Balkandownload.org

»Onda?« Glas mu je bio hrapav, grub. Pogledala sam u Niku, držala je moju ruku, htjela je da to učinim, da kažem istinu. Već je bila rekla svojim roditeljima i oni joj nisu povjerovali. Rekla je da bi joj povjerovali ako uključi policiju. Povjerovali bi nam i tada bi sve to prestalo.

»Da li on >to čini i tebi
iz moje kad je prekinula našu vezu. Nisam je mogla pogledati, nisam vidjela što je govorilo njezino lice. »Roni?« upitala je očajnički. »Sve smo to izmislile«, rekla sam. »Roni, samo mu reci istinu. Bit će u redu ako mu kažeš istinu.« Ona nije znala za to drugo, pa kako je onda mogla znati da će sve biti u redu? Mislila je zato što je često bila tamo kad me neki momak ševio, ili kad sam pušila marihuanu ili šmrkala kokain ili sam padala pijana, da je znala sve. Nije znala ni pola toga. Prvi put otkako je Nika počela govoriti, policajac je izgledao sretan. Naslonio se natrag i odmahnuo glavom, cijelo se vrijeme prezirno smijuljio Niki. Tako će drugi ljudi gledati u mene ako saznaju: kao da sam prljava, kao da sam komad govna kojim će uprljati cipelu ako stanu u njega.

»Vi djevojke, sve ste iste. Ne možete prihvatiti malo zadirkivanja, od malih stvari napraviti nešto što nisu. Život dobra čovjeka mogao je večeras biti uništen.« »Ja ne lažem«, rekla je Nika mirno. »Sad čekajte ovdje, nazvat ću vaše roditelje. Mislim da trebaju znati što ste učinile.«

Balkandownload.org

»Molim vas ne zovite naše roditelje«, rekla sam očajna. Ne smiju znati za ovo. »Žao nam je, doista žao. Nećemo to ponovno učiniti.« »Ja ne lažem«, rekla je ponovno Nika. »I nije me briga ako nazovete moje roditelje, jer ne lažem.« »Molim vas, molim. Ne zovite naše roditelje. Stvarno nećemo to ponovno učiniti.« »Sretne ste što vam neću uzeti otiske prstiju i uhapsiti vas zbog traćenja policijskog vremena«, izjavio je policajac. »Sad odlazite odavde prije nego što se predomislim.« »Ja ne lažem«,rekla je Nika. »Zašto mi nitko neće vjerovati? Ja ne lažem.« »Odlazite odavde. Sada.«

»Žao mi je, Nika. Jednostavno mu nisam mogla reći istinu. Nisam mogla.« Zurila je u mene kao da nisam tamo. Pogled joj je postao staklast i

izgledala je kao da više nije ovdje. Tijelo joj je još bilo u ovom svijetu, ali štogod ju je sačinjavalo iznutra, Nika je nestala. Izgledala je onako kako sam se ja osjećala većinu vremena - moje tijelo je uvijek bilo tu, ali osoba koja sam bila iznutra uglavnom je bila negdje drugdje.

»Neće me zaustaviti. Oni misle da je tako divan i da čini puno za mene da se moj san ostvari. I još k tome besplatno.« Govorila je zraku. »Dok sam pod njihovim krovom moram činiti ono što mi kažu. Nemam kuda otići i nitko mi ne vjeruje. Moram otići s ovog mjesta. Moram otići.« »Žao mi je, Nika. Sigurna sam da će policajac otići i u svakom slučaju razgovarati s njim i on će mu reći da znaju. I sigurna sam da će prestati.« Nije progovorila sa mnom. Ni jednu riječ nakon toga. I dalje smo sjedile jedna do druge u školi dok nam nisu završili ispiti. Svaki sat baleta nakon

Balkandownload.org

toga sjedile bismo jedna do druge i ne bismo razgovarale. Ja bih držala njezinu ruku a ona bi se ponašala kao da nisam tamo. Jedva da je razgovarala s bilo kime - držala se podalje od drugih. Došla je u školu i obavila svoj posao. Otkrila sam da je imala dva posla (tri ako se računa raznošenje novina koje je obavljala kao prvu stvar ujutro), a ja sam je viđala dvaput tjedno na satovima - u znala razredu n a pojedinačnim da je je satovima. Jedva govorila, baleta a ja sam štoi zatim radi. Činila je sebe nevidljivom. Jer kad

napravila ono što je sljedeće napravila, kad je najzad otišla, htjela je da to nitko ne primijeti.

Balkandownload.org

Nika

Brighton, 2016. Nisam čak sigurna ni zašto plačem. Ja nisam plačljivica. Plakanje te nikuda ne vodi.

Naučila sam to u ranoj dobi, kad je mama običavala vikati na mene da prestanem biti beba.

Plakanje te nikuda ne vodi, znam to. Osim da ti se kaže da muškarca kojeg voliš tjeraš da se osjeća krivim kad si najzad uvidjela njegov pravi lik. Plakanje te nikuda ne vodi, znam to. Osim da pusti van nešto užasa koji živi u tebi. Nisam čak sigurna ni zašto plačem. Nisam trebala. Trebala sam izaći iz sobe, sabrati se, vratiti i reći joj da prestane ili da od e. Dati joj do znanja da je ona prva osoba koju sam dragovoljno pozvala u svoj dom - svoj dom - i ne treba mi da se ponaša tako. Sada, ja sam zdrobljena na podu, jecam, i ne znam hoću li ikada biti u stanju prestati.

Balkandownload.org

14.

Balkandownload.org

Roni

Brighton, 2016. »Town Called Malice« izlijeće iz Nikina prijenosnog CD playera. Na poplunu smo na podu njezine dnevne sobe, vrhovi glava nam se dodiruju, zurimo u strop. Trebala bih biti u crkvi. Nedjelja je i trebala bih biti u crkvi, ali nisam bila u stanju napustiti ovo mjesto. Mi ne možemo

fizički napustiti ovo mjesto. Javila je telefonom da je bolesna i ležale smo na ovom podu satima, slušale glazbu i tu i tamo razgovarale o omiljenom okusu šećernih dražeja i kad smo posljednji put pokušale izbrojati sve zvijezde na nebu.

Gotovo kao da se posljednja nije se ni dogodila. Kaokrevet da nismo sjedile i plakale u njezinoj spavaćoj sobi,noć zatim vratila u svoj i nas smo dvije ležale na suprotnim stranama, dok nismo zaspale. Gotovo, ali ne potpuno, jer ne razgovaramo ni o čemu što ima veze s našim životima prije sada. Pronašli smo temu, čime mislim sigurnu temu, za razgovor, ali ne drugu temu, pravu temu. Tu temu odbacujemo kao da je tigar koji će nas savladati i progutati.

»Koja je to pjesma čije si note napisala na svojim teniskama?« pitam je. To mi se čini sigurnim pitanjem, nigdje blizu tigra. sigurno, to je. Odjednom sjeda uspravno kao svijeća. Prevrnem se da pogledam što smjera i zatičem je kako zuri u nasuprotni zid. Ali nije -

Ne trebam joj vidjeti lice da znam da joj se vratio taj prazan pogled. Da znam

da je iznenada provjerila. »Idem na zahod«,kaže i ustaje i odlazi prije nego što mogu valjano odreagirati. Kuc-kuc! Dolazi s ulaznih vrata i nisam sigurna što učiniti. Odgovoriti? Pretvarati se da unutra nema nikoga? Prilično glasna glazba neće nam

Balkandownload.org

dopustiti da se izvučemo, mislim da ne. Možda su zbog toga navratili glazba je možda preglasna. Stišam je nekoliko stupnjeva i ponadam se da će otići. Kuc-kuc! Dolazi ponovno. Odlazim u hodnik, pogledam u smjeru kupaonice, čija su vrata čvrsto zatvorena, zatim na ulazna vrata. Moram

odgovoriti, zar ne? Zar ne? Što drugo mogu učiniti? Visok, dobro građen muškarac najljepše tamnosmeđe kože i golemih tamnih očiju stoji s druge strane vrata. Na trenutak je šokiran i trgne se prije nego što se njegovo prilično zgodno lice smiri u mrštenju. »Vi niste Nika.« »Ne, nisam. Ja sam druga Veronica Harper.« »Ne znam što to znači, žao mi je.« »Išla sam u školu s Nikom ili Veronikom s k, kako smo je zvali, a ja sam Veronica s c, kako su mene zvali. Imamo isto ime i prezime. Tako je

ona postala Nika, a ja sam bila Roni.« »To je bilo jasno kao mulj, da budem iskren. Oprostite, to je zvučalo grubo a nisam mislio tako. Mislim da me lako zbuniti. Je li Nika unutra?« »Da, u kupaonici je ovog trena. Biste li htjeli ući i pričekati?« »Nisam siguran da bih trebao. Nisam siguran da želi razgovarati sa mnom, uistinu.« »Zašto, što ste učinili?« »Nisam siguran.« »Jeste li vi njezin dečko?« »Ne, nije«, Nika kaže iza mene. Hladnoća u njezinu glasu kaže mi da sam učinila krivu stvar zadirkujući ga na način na koji jesam. Vrlo vjerojatno sam učinila krivu stvar već samim otvaranjem vrata kad to nije moj dom. »Bok, Marshalle«, kaže ona. »Što mogu učiniti za tebe?«

Balkandownload.org

Zuri u nju kao da je želi pograbiti i poljubiti, kao da je želi držati i nikada je ne pustiti. Pogledam dolje u svoje bose noge, jer se dubina osjećaja i želje između njih tako jedva sakriva da je praktički gola. Izložena je, doslovce dodirljiva.

»Želiš to učiniti ovdje, na vratima i pred svojom prijateljicom?« pita on. Polako udahne, izdahne još sporije. »Uđi«, kaže. »Sigurno?« »Da. Uđi.« Mi svi završimo u dnevnoj sobi i ja srnem pokupiti poplun i vratiti jastuke na sofu, dok skupljam šalice od kave koje smo također ostavile na podu. Vraćam šalice u kuhinju i pritajim se na nekoliko sekunda. Ne znam što učiniti. Da ostanem ovdje? Da odem u spavaću sobu i maknem se s puta? Da odem?

Očigledno mu je lagodno govoriti preda mnom, jer započinje: »Mislio sam da smo imali nešto dobro a onda si me otprašila i nisam te vidio preko tri tjedna, ne odgovaraš mi na poruke. Što se događa?« I njoj je očigledno lagodno govoriti preda mnom, jer odgovara: »To baš i nije bila mladenčka ljubav, zar ne? Oboje smo znali da neće potrajati.« »Ja to uopće nisam znao! Da, bilo je uglavnom fizički, ali sam iskreno mislio da je i više od toga.« Okrenula sam im leđa da se pokušam pretvarati da nisam tamo. Ovo je uvredljivo. Ne želim to slušati. U javnom prijevozu ljudi bi često razgovarali o tim stvarima dok sam sjedila upravo ispred njih, jer sam bila nevidljiva u

svom redovničkom habitu. Mislili su da ne slušam ili su vjerovali da ako i slušam sve što čujem bit će zadržano kao tajna dok ne umrem. Ovaj muškarac, Marshall, nema pojma da sam nekad bila redovnica i vodi ovaj iskren razgovor uz mene.

Balkandownload.org

»Marshalle, bio je to dobar seks, ali mislila sam da oboje znamo da je to samo to.« On se sjeti da sam tamo i pogleda u mom smjeru. Iako su im okrenuta moja leđa znam to jer Nika kaže: »Oh, ne obaziri se nanju. Ona je bila redovnica. Ili časna sestra. Ili redovnica. Oboje, mislim. Neće reći nikome o

čemu mi razgovaramo.« »Onda dobro. Nije bio dobar seks, bio je fantastičan seks. Uživala si u njemu, uživao sam u njemu - mnogo. I ne razumijem zašto si se povukla čak bez ikakva objašnjenja. Je li Eliza?« Tko je Eliza?

»Ne. No dobro, malo, zapravo. Servirala mi je još nekoliko trunaka ludosti, ali čak i bez nje, život mi je prekompliciran. Toliko se toga dogodilo da ja...« Nikin glas zadrhti i zatim stane. Znamšto želi reći, a to nije ono što će reći. »Ona misli da ne zaslužuje lijepe stvari, ili privlačne ljude, u vašem slučaju«, kažem. I dalje sam okrenuta leđima, pa tako nisamsigurna gledaju li u mene ili ne. »Nika misli da nema pravo na to da joj se događaju dobre stvari ili da bude u blizini dobrih ljudi.« »Ne trebaš govoriti za mene«, blago me podsjeća, vjerojatno sa smiješkom čvrsto navučenim preko skeptična lica. »Da, trebam«, kažem joj. »Trebaš nekoga da govori za tebe baš sada, jer se Marshall čini dobrim čovjekom i nemaš pravo otkantati ga da kazniš sebe. Da on nije dobar čovjek, ili da ti se više ne sviđa ili čak da ti se sviđao ali nisi htjela izlaziti s njim, sve bi to bili opravdani razlozi da prekineš, ali ne zato da sebi naneseš bol. Kad to radiš to je kao da si u podlakticu ubadaš goleme komade stakla da olakšaš bol, a zapravo samo sebi izazivaš još veću bol.« »A što bi ti znala o tome, kad si bila redovnica? I gdje redovnica nauči izraz poput »otkantati ga«?« kaže Nika.

Balkandownload.org

»Znam te stvari. I znam kako ljudi govore.« Uglavnom iz pro matranja veza drugih ljudi koje se razvijaju oko mene; često zato što katkada razmišljam što bih ja voljela od veze i odobravam to što bih napravila sve što mogu da je sabotiram, jer se ne bih osjećala vrijednom, i ne bih to zasluživala. Poput nenastavljanja priče s Cliffom, koji mi se zapravo prilično sviđao. Sve ono iz čega dolazim kaže mi da ne mogu imati lijepe stvari. »Dobro, ovo je nezgodno«, kaže Marshall tišini u sobi. »Doista nisam siguran što bih ja sada trebao učiniti.« »Možeš sjesti i možemo se kartati, ako želiš?« kaže Nika. »Ako želiš. Imam, hm, negdje špil karata i možemo pustiti neku glazbu. Mislim da negdje imam »No More Lonely Nights«.« »Hej !« uzvikuje Marshall. »Oprosti, samo se šalim. Možeš ostati i kartati se, ako želiš. Mislim ako želiš.« »Da, stvarno želim«, kaže Marshall. »A ti, Lice Redovnice, i ti možeš ostati. Sve dok ne govoriš za mene.« »Okej.« Nisam shvatila da moje ostajanje nije pretpostavljeno, ali to ne kažem. To se čini vrlo opravdanim kad joj toliko dugujem. »Hvala. Smijem li sad prestati gledati u zid?« »Ako želiš«, kaže Nika.

Nisam bila uu crkvi. pozdravlja Marshalla nadan. ulaznim vratima, ja danas nisam bila crkvi.Nika Nisam uopće molila cijeli Pomalo samaživčana,

nestaložena i neugodno mi je u vlastitoj koži. Kao da sam zaboravila oprati zube.

Pa ipak nisam željela otići. Ni na trenutak - izdržavala sam i izdržavala ne odlazeći na zahod, jer sam se bojala da će se ako napustim sobu atmosfera uništiti i sav onaj dobar osjećaj će ispariti, ostavljajući nas kao tri stranca

Balkandownload.org

koji se pretvaraju da imaju nešto zajedničko dok sjede i slušaju glazbu od prije gotovo tri desetljeća. Zapravo bih trebala otići kući. Sad kad je Marshall otišao, trebala bih otići i ostaviti Niku u miru. Ipak, ne želim to. Želim ostati. »Danas nisam bila u crkvi«, kažem joj nakon što mi je pripremila posljednju šalicu čaja. Netko bi to trebao znati, mislim. »Je li to dobro ili loše? Pita ona. »Ne znam, iskreno rečeno.« »Kao svećenica nadala bih se da si uvijek iskrena.« Je li to peckanje zbog onoga što sam učinila prije tolikih godina, ili me ismijava? »Jesam iskrena. Ne znam kako se trebam osjećati zbog neodlaska u crkvu u nedjelju prvi put u preko dvadeset godina.« »Sigurno je čudno.« »Uistinu čudno.« »Hvala ti za ono što si rekla Marshallu. Nisi se trebala miješati, ali hvala ti.« To prošapće, kao mlada djevojka koja u gluho doba noći dijeli tajne sa svojom sestrom. Ne želi da to itko čuje, čak ni ja. »Hoćeš li se ponovno viđati s njim?« pitam je. »Idem na posao u šest sati sutra ujutro. Ako želiš ostati, morat ćeš biti spremna otići oko pet i trideset. Mislim da to za tebe nije teško, jer si se sigurno godinama dizala u to vrijeme.« Dakle, smatrat ću ovo kao »Bavi se vlastitim poslom«, razmišljam dok se diže i napušta sobu. Barem imam još jednu noć, ipak, da pokušam reći da mi je žao i pokušam zacijeliti rupu koja polagano izjeda moju dušu.

Balkandownload.org

Roni

London, 2016. Četiri sam puta morala tražiti od Nike prije nego što će mi dati svoj broj telefona. Prva tri puta potpuno me ignorirala i nastavljala s onim što je radila, četvrti sam put stala pred nju dok je tovarila spakirani ručak i music player u džep svog kaputa i pitala sam je. Nakon što mi je udijelila dugačak, ukočen pogled, kao da ocjenjuje da li da kaže ne ili nipošto, zatim pomireno uzdahne, na pisala je broj na komadić papira i uručila mi ga i ne pogledavši u mom smjeru. Ono što smo imale jučer nestalo je, ponovno smo bile stranci. te nazvati?« upitala je kad smoustigli domi ceste gdje da su nam »Smijem se putovi lirazilazili - njezin daljesam prema hotelu kojem je rekla radi, moj lijevo i uz brijeg prema stanici. »Ako moraš«, odgovorila je. Nije gledala u mene i to je boljelo. Ponovno moj ponos, ili jednostavno moji osjećaji? Nadala sam se da smo blago razbili prepreku koju su vrijeme i moja izdaja podigli između nas, ali ne - povukla se od mene, možda čak i dalje nego prije. »Moram.« Nadala sam se da zvučim šaljivo kad sam to rekla. »Doista moram. Pronašla sam te ponovno; ne želim te izgubiti. Ne kad moram valjano reći da mi je žao.« Njezin je pogled tada pronašao moj i zurile smo jedna u drugu. Odjednom sam je vidjela onakvom kakva je bila onoga dana kad smo ugledale jedna drugu preko baletnog studija. Imala je pletenice s obje strane s ružičastim vrpcama na krajevima, a izgled je govorio da će biti baletna

plesačica, da je biti balerina jedino što je ikad željela biti. Bila je to najbolja prijateljica i srodna duša u tom pogledu, za mene. Za nju također, iz onoga

Balkandownload.org

što mi je govorila tijekom godina. Htjela sam je ponovno poljubiti. Da se povežem s njom bez riječi, baš kako smo običavale kad smo bile mlade. Nakon zurenja u mene još nekoliko sekunda tog jutra, odmahnula je glavom kao da je ogorčena na mene. »Zbogom, Roni.« »Samo da bude jasno, ti ne želiš natrag gaćice i grudnjak koje si mi posudila, zar ne?« Htjela sam je zadržati još malo duže. Ako je nisam mogla držati za ruku, nisam mogla zagrliti, nisam mogla poljubiti, htjela sam je

blizu sebe još samo malo duže. »Ne, uistinu ih ne želim natrag. Zbogom.« »Zbogom«, rekla sam. Razočaranje je prošlo kroz mene. Nisam to shvatila dok je nisam vidjela na stubama - Nika je bila tamo gdje je tišina. Bivanje s njom davalo mi je mir. Možda zato što je razumjela, bila je druga polovica mene, nedostajući dio koji je smirio bjesnilo u meni. Ako bih mogla pronaći načina da joj kažem da mi je žao, tada bi možda tišina bila tu cijelo vrijeme i mogla bih je pustiti da ode. Ona bi mogla odabrati da bude moja prijateljica ili ne i ja bih bila u stanju to prihvatiti.

Otišla je brzo, prije nego što sam mogla reći išta drugo da produljim naše zajedničko vrijeme i morala sam se nevoljko okrenuti prema kući. U trenutku kad sam prošla kroz vrata roditeljske kuće, gotovo su mi previše tiranska priroda boravka tamo i tajna povijest te kuće koji su se oborili na mene. Ne mogu disati kako treba; moram žmirnuti nekoliko puta jer se buka u mojoj glavi poprilično pojačala. Uz telefon je bilješka i olovka i već s ulaznih vrata vidim mamin pasivno agresivni rukopis koji se bacio na mene. Upotrijebila je crvenu tintu

i široko pisanje s nekoliko podcrtavanja, da napiše poruke koje su pokrivale cijelu prednju stranicu bilježnice. Približim joj se sa strepnjom. Kladim se da je Cliff ponovno zvao i da ju je izludio. U svoju obranu, uzvratila sam mu poziv(e) ali nije odgovorio kad sam zvala, pa sam ostavila poruku koja u

Balkandownload.org

osnovi kaže, da, okej, razumjela sam da je spreman postaviti mi ono pitanje, ali kako sam objasnila u ovom trenutku nisam za hodanje, ali bit ću u kontaktu u trenutku kad učinim ono što trebam učiniti. Nije moja pogreška

ako to nije razumio kao »prestani me zvati«. Podigla sam blok kad sam vidjela da ima četiri stranice poruka. Četiri stranice crvenom tintom, svaka sve agresivnije ispisana i podcrtana, a zatim na kraju uskličnici. Nisam znala da bi si netko zaista uzeo vremena da ispuni pola retka s !!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! !!!ima, ali tamo je bio, drugi aspekt moje mame s kojim sam se upoznala.

Preskočim na posljednju poruku da vidim kad je primila posljednju, budući da me nije bilo manje od četrdeset osam sati. Na dnu, napisala je velikim slovima i podcrtala šest puta: NABAVI SI MOBITEL!!!!!!!!!!!!!

U svakom slučaju sam to namjeravala. Sve sam razradila: nabavit ću si mobitel i koristit ću ga da prokrčim sebi veze s Nikom. Slat ću joj tekstualne poruke, zvat ću je jednom tjedno, polako ću graditi kontakt, tako da ponovno možemo biti prijateljice. Kad jednom ponovno budemo prijateljice, ispričat ću se. Objasnit ću sve, o tome zašto sam lagala policiji i nadam se da će razumjeti. Čak ne i oprostiti, samo razumjeti koliko mi je bilo žao. Koliko mi je žao. Koliko će mi uvijek biti žao. Okrenem natrag na prvu stranicu poruka, počinjem čitati. Sa svakom porukom čitam brže i brže, okrećem stranice što brže mogu dok ne stignem do posljednje poruke. Sve su to pozivi od jedne osobe. Strgnem kaput, bacim

ga dolje gdje stojim i preskačem dvije stube odjednom. Moram se istuširati, preodjenuti i izaći. Poruke su od gospođe Cerile Frost: Gail se pokušala ubiti.

Balkandownload.org

Nika

Brighton, 2016. Viđenje Roni izazvalo je brodolom u mojoj glavu. Više nego što sam mislila da je moguće. To što je htjela broj mog mobitela normalan je zahtjev nekoga s kim želiš ostati u kontaktu. Ali želim li ja ostati u kontaktu s njom? Ponekad mislim da je mrzim što je slagala policajcu. Ipak, nije bilo samo to. Bilo je sve, zapravo. Bila sam usisana u njezinu orbitu, morala izdržati ono što je radila. Zvukovi užasnih muškaraca iz različitih klubova i barova koji su je ševili nikada nisu nestali. Uvukli su mi se u ušne školjke, smjesta izmigoljivši u moje sjećanje. Ponovno bih proživljavala te zvukove, iskustva i bilo bi kao da su ti muškarci roktali u moje uho, ne njezino, a bila sam bespomoćna to. Noćima bih morala ležatijouš krevetu, slušati to stalno ispočetkazaustavio dok se sjećanje nije iscrpilo, a drugo, gore, požurilo zauzeti njegovo mjesto. A zato što sam je toliko voljela nisam mogla jednostavno otići i napustiti je. Ne dok nije slagala policijskom službeniku. Tijekom godina već je toliko mnogo puta odustala od okončanja boli, ali za mene je to prevršilo mjeru. Više nisam mogla podnijeti. Nije bilo načina da bude bolje nakon posjete policijskoj stanici. Stajala sam na pločniku, ona mi je govorila i shvatila sam da moram otići. Ako nisam htjela spavati na ulici morala sam biti usmjerena jednom cilju, štedjeti, napustiti dom - u osnovi prihvatiti ponudu mojih roditelja da mi dopuštaju prestati sa satovima kad prestanem živjeti pod njihovim krovom.

Mislila sam da sam spremna vidjeti Roni, da ću znati kako se nositi s njom bude li ravno preda mnom. Ali nisam mogla.

Nakon posla, napit ću se. Bit će to prvi put u više od deset godina, ali napit ću se i pustiti glazbu uistinu glasno. Prepustit ću se jednom i pokušati

Balkandownload.org

zagrepsti u vrijeme koje je bilo prije nego što život ponovno ne postane moja prošlost. Nakon posla, ponovno. I ovog ću puta ustrajati.

u Brightonu samo što započet ću ponovno,

Balkandownload.org

15.

Balkandownload.org

Roni

London, 2016. Kad si časna sestra ili redovnica ljudi te ne vide. Vide što imaš na sebi i vide što to simbolizira u njihovim glavama i sjećanjima, ali ne vide tebe, osobu. Još se uvijek pokušavam naviknuti na hodanje cestom i ljude koji mi se smiješe i muškarce koji me brzim pogledom odmjere od glave do pete da vide misle li da sam »vatrena«, kao što kažu djevojke koje podučavam. Također se još uvijek privikavam na hodanje kroz bolnicu, recimo, i na to da me ljudi ne primjećuju. Nema vela, nema velikog križa, nema jednostavne plave odore od suknje, bluze i kardigana, pa me tako ne

doživljavaju kao nekoga tko nudi duhovnu pomoć i utjehu u trenutku potrebe. Bez predmeta gdje drugdje, u bolnicis

kojima se obično uklopimposjetiteljica u pozadinu koja bilo sam samo još jedna posjećuje voljenu osobu koja baš nije dobro. Nalazim Gail u krevetu na dječjem odjelu bolnice u koju je primljena. Tamo su još četiri kreveta, dva nas uprotna zauzeta su i udobno je koliko to bolnički odjel može biti - zidovi obojeni drap bojom i slike životinja i poznatih TV likova sjajnih boja izrezane i zalijepljene po sobi. Zavjese oko kreveta su drap sa sitnim plavim cvjetovima i svaka mala krevetna udubina ima televizor koji visi nad krevetom i pojastučenu laganu stolicu. Sjedi u

krevetu, zuri u televizor, daljinac u ruci, ali čini se da ga ne koristi. Umjesto toga oči su joj raširene, širom otvorene, je okamenjena nečim što je upravo vidjela.

a tijelo kruto kao da

»Trebalo vam je vremena«, kaže kad me ugleda. Polagano, navlačim zavjesu oko nas i stojim pokraj njezina kreveta na suprotnoj strani od stolca.

»Bila sam u posjeti prijateljici u Brightonu«, rekla sam. »Tek sam sad dobila poruke i došla ravno ovamo. A usput, dobar dan i tebi.«

Balkandownload.org

»Imate prijateljicu? Sumnjam u to«, kaže. »Jesi li tražila da me vidiš jer sam ja jedina osoba koju s lagodom vrijeđaš?« pitam je. »Vjerojatno«, kaže ona. Tijelo joj se malo opustilo otkako sam uz njezin krevet, mišići koji su stršili, vjerojatno hiperbudni završetci živaca, svi su na trenutak izgledali blago umireni. Sramežljivo mi se nasmiješi ispod spuštenih kapaka. »Hvala što ste došli.« »Kako sam mogla izostati kad sam znala da će dobrodošlica biti tako topla?« kažem. »I to uopće nije problem. Željela bih da sam mogla doći ranije.« »Moja se mama izbezumila«, izjavi. »Svatko drugi to zove zov u pomoć.« »Je li bilo to?« Otvaram usta da pitam. U zadnji čas suspregnem jezik ona to treba meni tako će da je može priznati sebi. Moje pitanje je navesti da sepriznati preispita; navest da mi da odgovor za koji mislineće da ga želim čuti. Ako pričekam, mogla bi mi reći istinu. Katkada se pitam, nakon svega onoga što sada znam o životu, svega za što sam molila, bi li to bio zov u pomoć da sam prije toliko godina uzela mamine tablete za spavanje. Ili bi li to bilo ono što sam istinski željela? Sjećam se vrlo jasno, kao da je to nešto što sam iskusila tek prije nekoliko sekunda, agonije koja mi je bila u glavi. Svaka misao sastrugala je novu

liniju neublažene boli u duši. Da posegnem za tim, mogla bih osjetiti pulsirajuću bol koja je izbacivala svaku racionalnu misao iz moje glave. Kad sam bila tamo gdje je Gail znam da je to bilo hvatanje tišine i oslobađanje od unutarnje agonije. Uzimanje tableta možda uopće nije bio zov u pomoć.

»Nije to bio zov u pomoć«, kaže Gail. »Tko bi mi pomogao? Tko bi me uopće slušao, pogotovo pomogao mi? Bila sam tako umorna. Željela sam spavati, recimo, nešto kao tisuću puta zauvijek i probuditi se i otkriti da je sve ono što me činilo umornom nestalo. Razumijete li?«

Balkandownload.org

»Da, razumijem. Doista razumijem.« »Zar me nećete strogo ukoriti? Reći mi da sam bila sebična i da je to smrtni grijeh i sve te druge riječi jedne redovnice?« »Ja više nisam redovnica. A i da jesam... ne bih te mogla strogo ukoriti za nešto što sam i sama gotovo učinila.« »Gotovo ste se ubili? Zašto? Sjednem na krevet i gledam plavi vaflasti pokrivač koji joj je na krevetu, široki pojas presavijene bijele plahte. Podsjeća me to na v eo koji sam običavala nositi. »Moj je život bio bezvrijedan. Ne bih totrebala govoriti, jer uistinu vjerujem da je svaki život vrijedan i dragocjen, ali u to vrijeme, činilo se da je moj život bezvrijedan. U kući su mi se dešavale razne stvari, moji roditelji jedva da su me primjećivali, moja najbolja prijateljica nije sa mnom progovorila osamnaest mjeseci a zatim je pobjegla. Osjetila

sam se tako usamljenom.« »Zašto to niste učinili?« pita ona. »Ne bi mi povjerovala da ti kažem. Ali temeljni je razlog štonisam željela umrijeti. Željela sam živjeti i samo sam željela da sve ono grozno u mom životu nestane. Nije doista nestalo, ali sam uspjela usredotočiti svoju pažnju na novi cilj koji sam imala, a taj je da postanem redovnicom.« Gail podigne oči (ironično) prema nebesima i udalji se od mene poput oblaka koji je otpuhao iznenadan zapuh vjetra. Misli da je pokušavam obratiti, dovesti je u pastvu koju sam ja napustila, umjesto da joj jednostavno

prenosim dio svoje priče. »Trebaš nekome reći što ti on radi«, kažem joj. »Čak i ako ne misliš da je to tako loše jer nije otišlo dalje od trljanja o tebe, trebaš reći. On nema prava dodirivati te, govoriti ti razne stvari, pokazivati ti neprimjerene slike. Ništa od toga. Nema pravo činiti da se ovako osjećaš. Nije važ no tko je on,

on nema pravo činiti to.«

Balkandownload.org

Lice joj se iskrivljuje od boli i straha. »Što ako mi ona ne povjeruje?« kaže Gail kroz jecaj. Okrenula sam se naglavce, utrobe žestoko preokrenute uspomenom na osjećaj poput ovog. Jadna Gail. Sjećam se kako je to bi lo. Imati svuda po sebi miris druge osobe izmiješan s mirisom vlastita straha, biti stalno na rubu očekujući da se to dogodi, biti prestrašen da će te okrivljavati. druga osoba Mrzimrazloga što Gail prolazi kroz Mrzim to. U što trenutcima poputprolazi ovog, kroz sjetimsveseto. drugog za odlazak. Bio je tamo, a ja se nisam htjela suočiti s njim, nisam ga htjela podrobnije ispitati jer bi se ponovno ponašala poput Jude - bila bih izdala još jednu ljubav. U trenutcima kakav je ovaj, pitam zašto krhke, izgubljene

duše poput Gail moraju proći kroz ono što sam ja učinila, što je Nika učinila, ono što tisuće i milijuni čine. Slodobna volja je odgovor, naravno. Ljudi imaju slobodnu volju, a čini se da mi tu slobodnu volju često koristimo da ozlijedimo druge. Niku je gotovo slomilo što joj njezini roditelji nisu vjerovali, ali ono što ju jest slomilo, ipak, bilo je moje laganje policijskom službeniku i to što se uvjerila da joj ni on nije povjerovao. Pouzdavala se u mene, bila mi je stijena na toliko mnogo načina toliko mnogo godina, a kad me pozvala da se zauzmem za nju, ponijela sam se kao dvojica Isusovih najdražih apostola u noći prije raspeća: najprije sam postala Juda i izdala ju; zatim sam postala poput Petra i odbila je kad je zatražila da potvrdim istinitost onoga što je govorila. Izdala sam je; lagala sam o njoj. Napravila sam to slobodnom voljom. Moj slobodan izbor da se ponašam na taj način izravno je povrijedio drugoga. Imala sam svoje razloge, ali kako je vrijeme protjecalo, znam da ti razlozi nisu bili dovoljno dobri. Nikin

život, koji slobodne već jest volje. bio nalik moru, postao je živim paklom zbog moje Znamnajernoćnu mi je g. Daneaux rekao. »Ne mogu ti obećati da će ti vjerovati«, kažem Gail. Uzmem joj ruku. »Obećat ću ti da ću biti s tobom kolikogod budeš trebala da budem s tobom. Poduprijet ću te, govorit ću za tebe i s tobom. I pomoći ću ti da stalno govoriš dok ti netko ne povjeruje.«

Balkandownload.org

»Uistinu?« pita ona, zaustavljajući suze. »Da, bezuvjetno, da. A ako nisi spremna reći, ipak ću te podupri jeti. Ali Gail, mislim da bi trebala reći. Ako je to izbor između tvog života i vjerovanja da će šutnja zaštititi tvoju mamu, tvoj život i sigurnost svaki put su na prvom mjestu. Svaki put.« Zavjesa se iznenada naglo pomakla i bile smo suočene s dvije zbun jene osobe koje su izgledale i prilično ljutito: Gailinom majkom, koja je ovako izbliza doista starija verzija kćeri, i očuhom iz pjevačkog zbora koji se drži poput čovjeka koji je naviknut zapovijedati. »Tko ste vi?« pita Cecile Frost. »Što vi radite s mojom kćeri zatvorenih zavjesa?« Ustajem i puštam Gailinu ruku. Oči Gailine majke jurnu gdje su bile moje ruke, tada me brzo, kritički, ponovno provjerava. Misli da opasnost dolazi izvana, od pervertira koji vise po uličnim uglovima i pokušavaju oteti djecu s ulice. Ne shvaća da pervertiti također mogu živjeti u našem domu, spavati u našem krevetu, voditi ljubav s vašim tijelom, stajati pokraj vas u bolnici. »Rekla sam, tko ste vi?« »Moje je ime Veronica Harper, bila sam nastavnica na zamjeni u školi vaše kćeri. Dobili ste moj broj iz Gailine škole i nazvali me? Meni ste ostavljali poruke posljednjih nekoliko dana, govoreći da me Gail želi vidjeti?« »Ah, dobro, vi ste redovnica, da?«

»Ja više nisam redovnica«, gotovo kažem, ali ne kažem. Ima nekih stvari oko kojih se treba potruditi, ali ne ova i ne sada. »Tako je.« »Zašto je htjela da vas zovem? Mislim, tko ste vi mojoj kćeri?« Čovjek pokraj Gailine majke šiba pogledom između Gail i mene. Pokušava shvatiti što mi je Gail rekla i treba li početi ograničavati štetu ocrtavanjem njezina karaktera kao lošeg, nepouzdanog i koji izaziva

Balkandownload.org

glavu utuvljuje lažna sjećanja. Radi Gail ono što je gospodin Daneaux radio Niki. »Zbog mojeg prijašnjeg poziva, mislim da se Ga il osjetila kadrom povjeriti mi neke osobne stvari koje trenutno možda ne želi podijeliti.« Ostavljam Cecile da zaključi iz onoga što sam rekla da sam ograničena nevolje, dok istodobno daje naslutiti da joj netko u

apsolutnim pravilom povjerljivosti ispovjedaonice.

»Koje osobne stvari?« Cecileina pažnja odleti prema kćeri. Krene prema Gail, uzme joj ruku i spusti se na njezinu razinu. »Jesi li noseća?« pita kćer. »Je li sve to zbog toga? Jer nije me briga za to, ne bih mogla podnijeti

da te izgubim zbog toga.« »Nisam noseća«, prošapće Gail. »Oh, Gailice, što je onda? Jer tu mi ponestaje ideja, a nikome nisi rekla ni riječi u gotovo tri dana o tome zašto si to učinila. Mislim, jesi li ovoj ženi rekla zašto? Jer i ja to trebam znati. Štogod to bilo, i dalje ću te voljeti; ništa neće promijeniti koliko te volim. Ti i tvoja braća, vi ste najvažniji u mojem životu. Možeš mi reći bilo što, bilo što, mislila sam da to znaš. Bilo što, bilo kada.« »Ma daj, Cecile, daj curi prostora. Reći će ti kad to odluči«, kaže Gailin očuh. Panika. Ono što njegova žena kaže nije ono što on želi čuti, nije ono što on želi da Gail čuje. Kako bi i dalje dobro prolazio s onim što radi, treba mu da Gail povjeruje da je njezina majka poput moje majke, poput mojeg oca, poput Nikine majke, poput Nikina oca - neprivržena, nezainteresirana, vjerojatnije će povjerovati odraslom nego djetetu. Treba pokazati Gail da

nitko sama. neće vjerovati njoj, nikome nije toliko stalo do nje, da je izolirana i »Gospodine Frost, mislim da nakratko trebamo ostaviti Gail i njezinu majku same. Gail ne može biti lako pričati pred publikom. Kako bi bilo da nakratko odemo u hodnik tako da imaju priliku razgovarati?« A ja mogu odlučiti želim li biti uhapšena što sam te napala ili ne.

Balkandownload.org

»Ne, ne, ostat ću. Cecile i Gail objema je potrebno da sam tu.« »U redu je, mali, otiđi«, odgovara Cecile. »Mislim da je ova žena u pravu, natiskali smo se oko nje.Trebam razgovarati s njom jedan na jedan da

otkrijem što se događa. Sada je to važno. Možeš mi dati podršku kasnije, kao što uvijek činiš.« Mrko me pogleda, prijeteći zuri u Gail, pokušava joj reći da šuti. Gail zuri u mene i ne vidi poglede koje joj on upućuje. Nasmiješim joj se, blago kimnem glavom. Ovo bi joj neko vrijeme mogla biti jedina prilika da to učini. Govorila sam istinu - bit ću tamo s njom svaki korak puta bude li

željela da budem. Samo mora progovoriti. Ali to ne mogu učiniti za nju. A ako nije spremna, nije spremna i čekat ću dok ne bude. U hodniku, Gailin očuh korača gore -dolje, čovjek u kavezu koji pokušava izaći iz arene i vratiti se natrag gdje može kontrolirati koji su lavovi istine oslobođeni. »Ta Gail, ona je katkada pomalo drska«, kaže meni. »Mogao bih malo je zadaviti ono krozi natrag, što prolazi njezina majka.« Odmahuje glavom, još korača,zanaprijed naprijed i natrag, ispred mene. »Jedino što radi je da svojoj majci zadaje brige. Cijelo je vrijeme vani, pije, puši, uzima droge, vjerojatno. Siguran sam da uvijek trči naokolo s dečkima.« Zastaje kako bi ocijenio koliko dobro ide njegovo klevetanje karaktera, kupujem li ja to. Sve te stvari šokantne su za bilo koga, a osobito za redovnicu. Vjerojatno misli da ću se sad okrenuti protiv nje, nevjerovati ni riječi koja izlazi iz njezinih prljavih malih usta. U odgovor, ne kažem ništa. »Ja-ja-jamislim, da bih trebao biti uviđavniji prema njezinu odrastanju bezja lika oca,znam ali vjerujem da mladi ljudi trebaju disciplinu. Trebaju čvrste granice, nekoga tko će ih držati na dobrom moralnom putu. Zar ne mislite tako?« Počinje koračati upornije, brže, žešće kad ponovno ništa ne kažem. »Mislim da je dobro da ima nekoga poput vas, Božju ženu, da je vrati natrag na svrhovit put. Ja sam također aktivan član mjesne crkve. Mnogi su se ljudi

Balkandownload.org

posljednjih godina odvratili od crkve, ali ja mislim da je to značajan dio obiteljskog života. Gail baš nije tako revna u prisustvovanju s nama, ali mi

mislimo da je to važno. Možda možete pomoći i savjetovati je o važnosti imanja Boga u svom životu. To će joj pomoći da prestane lagati, piti i jurcati naokolo. Mislim da će joj doista pomoći to što ima vas.« Staje, mršti se na mene s odobravanjem.

Nisam sigurna zašto misli da sam na njegovoj strani ili zašto bi me mučilo njegovo odobravanje ili njegov nedostatak, ali on mi to daje na znanje svojim kimanjem i izrazom lica. Stojim vrlo mirno i gledam ga. On se smiono bori s mojom tišinom, nesigurnošću neznanja funkcionira li

njegova vježba snubljenja ili ne. Hoće li Gail biti u stanju učiniti to? Pitam se dok čovjek koji je stvorio pakao na Zemlji četrnaestogodišnjoj djevojčici korača amo-tamo ispred mene.

Očito što će onme radi: svakom riječi bocka i pokušava slabu točku, neštoje što pomaknuti od tamo gdjemejesam - neka naći nepoznata količina u ovoj dinamici - učvrstiti na njegovoj strani. Očajnički mu treba da ušutkam Gailinu majku i Gail kad istina počne curiti van. »Niste baš neka brbljavica, jel
Lice mu se zgužva u osmijeh pun razumijevanja. Smiruje se, ponovno procjenjuju ovu novu informaciju i smišlja novi način pristupa mojoj podršci. Sljedeće taktika: šarm. Ako netko ne govori mnogo, vjerojatnije je da će odgovoriti nekome mirnijem, tišem, samozatajnijem. Vjerojatnije ću mu biti podrška ako mi se dopadne, ako u njemu vidim elemente sebe. Prestaje koračati i prisloni se o suprotni zid, zrcaleći moj položaj - noge blago razmaknute, ruke miruju između sredine leđa i zida.

Balkandownload.org

U pravi čas: »Oprostite za ono prije«, mirno kaže. »Sve to uopće nije nalik na mene. Tako sam zabrinut za Gail i, naravno, što sve to čini njezinoj majci. To me čini pomalo suludim. Oprostite.« Slušam ga kako govori i pitam se što će doći nakon šarma, koju će taktiku sljedeće isprobati. Nažalost, nikada neću saznati: Gailina majka je mrlja dok pokraj mene juri prema svome mužu. On ima vremena samo da se malo odmakne od zida prije nego što ga ona tako jako udari da sam sigurna kako sam čula da su njezina ruka ili njegova vilica ili oboje, pukli. Tako sam iznenađena da ne mogu reagirati. Zatetura natrag prema zidu, zguri se dok zahvaća svoju čeljust, smetenost i šok na njegovu licu. Šokiran je jer je mislio da je dovoljno pripremio Gail da ne kaže, dovoljno pripremio njezinu majku da ne reagira, dovoljno usavršio svoj imidž da nitko ne povjeruje da je sposoban za to. Gailina majka ponovno kreće prema njemu, grabi ga za ramena i koljeno diže među njegove noge. Ovog puta reagiram: zgrabim je, držim je dok se on prevrće, drvo oboreno naglim oštrim udarcem gdje treba.

Ona sipa otrov, tijelo joj je sigurnog držanja za novi napad, a meni je teško uhvatiti se ukoštac s njom, zaustaviti je u nanošenju dodatne štete. »Ti gade«, sikće. Pretpostavljam da ne želi ometati i uznemiravati ostale mlade pacijente vičući na njega, iako ne znam kako uspijeva zvučno se obuzdati kad je borbena hrpa gnjeva. »Imaš sreće da ti ga ne odrežem. Nazvala sam policiju; dolaze. Samo sam te htjela premlatiti prije nego što stignu ovamo. Ti gade! Ona je moje dijete, ona je moje dijete. Bolje da te policija zatvori na dugo vremena, jer ako te ja ponovno dohvatim neću se zaustaviti

dok ne budeš mrtav. Čuješ li me?« »Ne, gospođo Frost«, kažem. Potrebna mi je sva snaga da je zadržim. Dio mene to, naravno, ne želi. Dio mene želi je pustiti, pustiti je na njega da mu da sve ono što zaslužuje. Ali Gail ne zaslužuje da joj mama bude u zatvoru ili čak da joj je oduzmu, bez obzira na koliko kratko. »Stanite. Vratite se Gail, molim vas. Ona je upravo sada važna. Doista, ona je ta zbog koje trebate brinuti. Vratite se njoj, molim vas. Molim vas.«.

Balkandownload.org

Čini se da to prodire do nje i ona se smiruje dovoljno da se silom otrgne od mene. »A vi«, zareži na mene. Približi mi se, licejoj se unosi u moje. Stisnem se natrag. »I vi sebe zovete Božjom ženom - ona je dijete. Ona. Je. Dijete. Trebali ste mi reći onu sekundu kad ste saznali.« »Pokušavala sam poduprijeti Gail, pustiti je da odluči što će učiniti.«

»Ona je dijete «, odgovara s prezirom. »Ne puštate djeci da donose takve odluke. Kažete nekome. Kažete meni, kažete policiji. Ne puštate je da se samo vraća u kuću gdje je pervertit zlostavlja. Mogla je umrijeti. Da ste nešto učinili, ovo se ne bi dogodilo. Mi sad ne bismo bili ovdje. Mogla je dobiti trajno oštećenje jetre zbog uzimanja onih tableta. Mogla je umrijeti, sve zato što ste vi bili prevelika kukavica da progovorite. Vi ste sramota kao ljudsko biće. Ne znam za kojeg to Boga mislite da radite, ali to nije moj.« Svaka riječ, svaki slog, svako slovo njezina prezira opravdano je i spuštam glavu posramljeno. Učinila sam krivo pokušavajući učiniti pravo. Trebala sam otići ravno Gailinoj majci, u školu ili na policiju. Trebala sam učiniti nešto. Ne učiniti ništa značilo je da je Gail bila natjerana na ovo. Njezina majka, koja je ponovno zarežala na mene, vraća se kćeri. Oko mene zure sestre i liječnici i dežurni i pacijenti. Čuli su svaku riječ i vjerojatno me također osuđuju. Znam da sam o Bog treba suditi, ali kako mogu neosuditi sebe u ovoj situaciji? Kako se mogu okrenuti Gospodinu i u Njemu naći opraštanje i razumijevanje? Ono što sam učinila - ništa neoprostivo je. BukaKad u mojoj glaviprekrijem iznenada rukama je tako glasna. je glasna. je otišla, uši, iakoJedva znammogu da je misliti buka u koliko mojoj glavi. Možda ako zaustavim još buke koja dolazi izvana, neće biti tako loše iznutra. Ali, ne, buka i dalje dolazi. Krenem brzo hodati prema izlazu, buka je toliko glasna da me zaslijepljuje i zaglušuje. Trebam tišinu. Trebam

pronaći tišinu. Trebam bilo što što će zaustaviti ovu buku i bol. Trebam Niku.

Balkandownload.org

16.

Balkandownload.org

Roni

Brighton, 2016. Nika ne otvara vrata. Zvonila sam joj i zvonila i zvonila, a ona neće otvoriti vrata. Sada sam očajna. O d trenutka kada sam napustila bolnicu imala sam taj osjećaj iznutra, očajnu, hitnu potrebu da razgovaram s njom. S vremenom je postalo samo gorim. U mojim je grudima uhvaćena u klopku vreća divljih, uznemirenih tajni koje ratuju jedna s drugom, boreći se da se oslobode. Trebam vidjeti Niku tako da mogu osloboditi sve to u svojim grudima.

A ona ne odgovara. Došla sam ovamo ravno iz bolnice i kasno je poslijepodne. Mislila sam da će do sada biti tu i da ću je moći vidjeti. Ponovno stišćem zvono, znajući da zvoni u praznom stanu. Ili zvoni u stanu gdje stanovnik sjedi na sofi, ne obazire se na očajnu, blago izbezumljenu ženu koja stoji na ulaznim vratima. Skrenem iz prostrane veže, pitajući se što da radim. Trebam li odšetati prema njezinu hotelu? Što ako kući krene drugim putem i promašim je? Imam sve te osjećaje, tu vreću ludih tajna u grudima, mnogo duže i daleko duže nego što mislim da mogu izdržati. Plavuša u kišnom ogrtaču približava se ulaznim vratima i u svom očaju krenem prema njoj. Smirujem se, ipak, ne želim izgledati previše nepredvidiva i nestabilna da bi razgovarala sa mnom.

»Oprostite, osmijeh.

poznajete li Niku?« pitam je. Čak mi uspijeva i normalan

»Da, zašto, tko ste vi?« pita ona. Želim odstupiti korak: nosi puno previše parfema - ako priđem preblizu i ja ću se okupati u njemu. Ima i puno previše šminke i na trenutak se pitam što to skriva.

Balkandownload.org

»Hmm, ja sam stara prijateljica. Već je neko vrijeme pokušavam naći ali kao da nije ovdje. Pitam se jeste li je vidjeli danas?« Čini se da je ovo pobudilo njezino zanimanje i ona se iz blagog prezira i razdraženosti pretvara u uši. »Stara prijateljica? Je li to u vezi Grace? Grace Carter?« Odmahnem glavom, »Tko je Grace Carter?« pitam, još zbunjenija. Buka u mojoj glavi pojačava se gotovo do razina da me ogluši iznutra prema vani. Nemam vremena za igrice i razgovor o Grace Carter, tkogod ona bila.

»Nitko, mislila sam... Nije važno«, kaže plava žena, razočarana, i tada ponovno nezainteresirana za mene. »Kažete da Nika nije unutra? Dobro, žao mi je, doista vam ne mogu pomoći.« »Mislila sam da će do sada već doći kući s posla, jer je izašla tako rano jutros...« »Žao mi je, ne mogu vam pomoći.« Žena gume ključ u bravu vanjskih vrata. Ako me pusti unutra, mogu čekati pred Nikinim vratima. Tada mi padne na pamet... naravno! Naravno! Marshall. Možda je s njim. »Poznajete li Marshalla?« pitam. Žena prestane otvarati vrata i okrene se meni. »Da, znam Marshalla«, odgovori, gledajući me sumnjičavo. »Znam većinu ljudi u zgradi.« »Znate li na kojem broju živi on?« »Da, ali zašto?« »Mislila sam da bi Nika mogla biti tamo.« »Zašto bi Nika bila u njegovu stanu?« »Jer je on njezin...« Eliza. Vjerojatno razgovaram s Elizom. Naravno da razgovaram s Elizom. Ni Nika ni Marshall nisu rekli ništa ponovno o njoj nakon što su je nakratko spomenuli tijekom svog početnog razgovora, ali

Balkandownload.org

znam bez sumnje da je to ona i da ne trebam reći ništa više, ne kad znam da je u stanju spustiti nekoliko kapi ludila na Niku i sprečavati njihovu vezu.

»On je njezin što?« pita ona. »Prijatelj? On je njezin prijatelj. Spomenula je neki dan da je njezin prijatelj.« »Dobro. I vi mislite da bi mogla biti u njegovu stanu jer je ona njegova prijateljica?« »Samo sam pomislila«, kažem. »Također je spominjala nekoga imena Eliza, poznajete li nju? Ona je još jedna njezina prijateljica. Ako mi možete reći gdje ona živi, možda je Nikatamo?« Promatra me s prezirom, zelene su joj oči tvrde i neuvjerene: moj pokušaj zataškavanja uopće ju nije prevario. »Ja sam Eliza. Ali očigledno ona nije u mom stanu s obzirom na to da sam ja ovdje vani.« Eliza me gleda si provjerimo?« visine. »Ali u pravu ste, mogla bi biti u Marshallovu stanu. Zašto ne odemo Ona ulijeva strah. U trenutcima kad je shvatila da samo što nisam rekla da je Marshall Nikin dečko, došlo je do preobrazbe, koja ju je pretvorila iz opreznog stranca u žestoko ljubomornu bivšu. Iako, ne mogu zamisliti Marshalla s njom. Čini se previše... postoji riječ za nju, tu mi je negdje u glavi, na vrhu jezika, koja opisuje mnogo aspekata nestabilnosti koje pokazuje, ali ne mogu reći što točno. Jednostavno ne izgleda kao Marshallov tip. Ali tko je bilo čiji tip? Da ste me poznavali u dobi između dvanaest i

šesnaest ne biste pomislili da sam Božji tip. Iako, Bog želi da mu se grešnici obrate, pa sam možda uvijek bila Božji tip, s amo to nisam shvaćala dok mi redovnica nije dala svoju knjigu. »Ne, to je okej, mislim da ću je samo ovdje pričekati.« »Dobra zamisao, popet ću se gore i sama provjeriti.« Lažni smiješak kojim me počastila prije nego što je stupila kroz ulazna vrata zloslutan je i nenapadno okrutan. Čini se da u svojoj glavi već komada Niku.

Balkandownload.org

Evo, zbog ovoga bih trebala imati MOBILNI TELEFON!!!!!!!!!!!!!!!!!

Mogla bih upozoriti Niku o pripravniku serijskog ubojice koji krči svoj put. A ova mi Eliza nije rekla u kojem stanu živi Marshall, tako da mu ne mogu pozvoniti i upozoriti ga na njezin dolazak. Zvučalo je, iz njihova razgovora neki dan, da se Marshall i Nika uglavnom seksaju. Što bi bilo prilično sigurna oklada su, akonasunjegova zajedno,vrata, vrlo vjerojatno sadadelicto, zabavljeni time. Ako Elizadapokuca a oni su inupravo flagrante ona je prinuđena otkriti to. Sumnjam da će kad se to dogodi Eliza potpuno-

»Mislila sam da si otišla kući?« kaže mi Nika. Bila sam toliko zauzeta uzrujavanjem nakon Elizina izlaska d a nisam gledala dolaženja i odlaženja na ulici.

»Jesam«, kažem. Moram se obuzdati da joj se ne bacim u zagrljaj. Toliko mi je lakše što je vidim. Sad će buka u mojoj glavi prestati i Eliza je neće pronaći u nekom stanju neodjevenosti u Marshallovu stanu i početi komadati ljude. »Vratila sam se. Moralasam te vidjeti. Trebam objasniti.« »Roni, ne večeras. Iscrpljena sam na svaki mogući način, ovo nije vrijeme za takav razgovor.« »Moram ti reći zašto. To nije isprika i ne želim da mi oprostiš ili čak da razumiješ, ali želim biti iskrena. Molim te. Nakon toga dat ću sve od sebe da te ostavim na miru. Bit će teško, ali pokušat ću.« Pitam se što vidi dok stoji vrlo mirno i promatra me iza svojih naočala. Pitam se vidi li me s pletenicama s ružičastim vrpcama na krajevima, s istim izrazom kakav je i njezin - netko tko je također odlučio da želi biti plesačica. Pitam gleda liprijateljicama, unatrag kroz vrijeme trenutkadušama. kad je postati se najboljim najbližimdosrodnim

znala da ćemo

Možda, vjerojatno, jer je najzad rekla: »Dobro. Sada sam preumorna za raspravljanje s tobom. Preumorna sam za bilo što. Ključevi zazvekeću dok kreće otključati ulazna vrata.

Balkandownload.org

»Oh, usput« mislim da sam te uvalila u nevolju s Elizom?« Računam da to trebam spomenuti sada, prije nego što počnemo razgovarati o drugim stvarima.

Nika preokrene očima. »Zašto, što si ti u- Zapravo, da budem iskrena, ne želim znati. Nije me briga. Pozabavit ću se njome kad budem morala. Samo uđi i reci mi to što mi želiš reći i tada možeš na posljednji vlak natrag u London.« Ne prisiljava me na vlak natrag za London. Sjedi i sluša i zatičem se kako joj govorim sve. Mislila sam joj reći dio svega i objasniti zašto sam učinila to što sam učinila, ali ne mogu se zaustaviti. Govorim i govorim i govorim. Čak joj kažem i za Gail, o tome što mi je rekla Gailina majka i kako sam znala da je to istina. Dok govorim, buka u mojoj glavi umanjuje se, prigušuje se, prigušuje i prigušuje sve dok je više ne čujem. Dok jedva da ima zvuka u mojoj glavi. Kad sam donijela odluku da postanem redovnica počela sam odlaziti na

tjedne ispovijedi. Običavala sam se zatvoriti u drvenoj kutiji i reći sve svećeniku crkve udaljene tri stanice vlakom. Nisam htjela razgovarati ni sa kim tko bi me mogao poznavati ili tko bi mogao prepoznati moj glas. Htjela

sam slobodu da govorim slobodno. Svećenik bi me slušao i odriješio. Kad bih napustila ispovjedaonicu, neko bi vrijeme buka u mojoj glavi nestala,

raspršena govorenjem istine. Imala bih tišinu za kojom sam čeznula. Tako sam znala da je prava stvar da postanem redovnica: tamo gdje je Bog,

mogla sam pronaći tišinu, Bog je bio u i sa tišinom. Taj učinak, umrtvljujući i čisteći kakav je bio, posljednjih je godina počeo iščezavati. Najžešće posljednjih mjeseci kad su misli o Judi počele prodirati u sve moje molitve i sve moje misli izvan molitvi. Tada sam

prihvatila da sam izdala Niku na način da opraštanje ne mogu zatražiti ni od koga osim od nje. Prihvatila sam, također, da sam izdala Boga time što ni u

Balkandownload.org

jednoj svojoj ispovijedi nisam bila iskrena o onome što sam učinila. sam izdajica, kukavica i ovo je bila moja prilika da to ispravim.

Bila

»Hoćeš li moliti sa mnom?« pitam ju kad sam završila govoriti. Ponovno sjedimo na njezinu krevetu, najtoplijem mjestu u stanu, čini se, osim ako sjedimo izravno pred upaljenom peći. Nika odmahuje glavom. »To nije za mene. Ali osjećaj se slobodnom učiniti to ako želiš.« Tada joj postavim još jedno pitanje, a ona zuri u mene. Zuri u mene i zuri u mene i zuri u mene. »Da«, najzad kaže. I ne kaže me nijednu drugu riječ cijelo veče.

Balkandownload.org

Nika

Brighton, 2016. Činim to za Reesea. Vjerojatno je zbog mene mrtav i trebam nešto dobro da izađem iz te želje za smrću za koju je rekao da je imam i koja ga je najvjerojatnije ubila.

Činim to također i zbog petnaestogodišnje djevojčice čija ju je najbolja prijateljica izdala kad ju je najviše trebala. Činim to za sebe, za Niku, djevojku kojoj nikada nitko ne bi povjerovao.

Balkandownload.org

17.

Balkandownload.org

Roni

London, 2016. »Što je ovo, dovela si još jednu redovnicu da nas pokuša sve preobratiti, zar ne?« Ujak Warren govori sa smijehom. Smijeh mojega ujaka - zapravo, njegov glas - danas me vrijeđa. Sjedi na sofi pokraj moje majke, nosi Tatine papuče, otvorena gornjeg gumba

košulje. Očigledno je protekle noći spavao ovdje. Zahvalna sam što nisam bila tu: pokušavao bi razgovarati sa mnom, vjerojatno bi napravio nekoliko onih svojih nesmiješnih dosjetaka i zatim očekivao od mene da prihvatim njegovu ispriku. A ja bih je i prihvatila. Teško je neprihvatiti kad ti netko kaže da mu je žao, a ti si gotovo uvježban da imaš razumijevanja za to. »Nika nije redovnica«, kažem mami i tati. »Nika? Kakvo je to ime? Zvuči istoč noeuropski. I bez uvrede, ljubavi, ali ti ne izgledaš istočnoeuropski«, kaže ujak mojoj prijateljici koja stoji pokraj vrata dnevne sobe.

Ne obazirem se na ujaka. Ne mogu si dopustiti da me razmišljanje o njegovoj prljavosti i učinku koji ima na mene odvra ti od glavne teme. Moram ovo učiniti. »Mama i tata, sjećate li se Nike? One druge Veronike Harper?« U dnevnoj sobišto piju sve je uvrlo civilizirano i gospodski, utjelovljenje onoga je čaj mojai kavu majkai htjela svom životu. Često mislim da je djecu imala samo zato što se to od nje, bijele žene iz srednje klase s uglednim suprugom koji je imao dobar posao i vozio lijep auto, očekivalo. Nikada se nije uistinu bavila ni sa kim od nas, ali do vremena kad je imala zadaću da me odgaja, postupila je kao da doslovno to obavlja reda radi, jer

se više nije mogla uzrujavati. Ja sam bila personificirana »zbrka« i za nju

Balkandownload.org

je to bilo iscrpljujuće. Zbog toga smo mi djeca obožavali ujaka - on se bavio nama, njemu nije smetala zbrka, nered, trud potreban da vrijeme provede s nama. Moj je ujak obraćao pažnju na nas, onakvu kakvu smo rijetko dobrovoljno primali od majke i zbog toga smo ga voljeli.

»Oh, da!« kaže mama. Ustaje i požuri iz sobe da donese još šalica, još tanjurića za kolače. Dok je odsutna tata odlaže svoje novine i ustaje. Pruža ruku da se toplo rukuje s Nikom.

»Sjećam te se, Veronika«, kaže. »Plesala si tako lijepo Šećernu vilu iz Orašara, jednog Božića. Isprva smo se nadali da će naša Veronica dobiti ulogu ali odradila si izvrstan posao. A Veronica je imala svoju priliku

sljedeće godine s ulogom u Labuđem jezeru. Bile ste fantastične.« »Hvala«, kaže Nika. Ne može izvući ruku od tate dovoljno brzo. Cijelo ga vrijeme oprezno promatra. Bila je oprezna i uznemirena, gotovo neprestano su joj slušalice music playera, bile instalirane u ušima, otkačila bi se dok glazba svira, otkako smo jutros napustile Brighton zbog dolaska ovamo. Ja sam cijelo ovo vrijeme lovila tišinu; Nika je koristila glazbu kao svoju drogu izbora. Znam da žudi za tim da upravo sada stavi sluša lice, da umakne ovome.

Kad se mama vratila s dvije šalice, Nika se rukuje s njom, također. Ujak Warren nije se pomaknuo sa svog sjedala, pa ako se Nika namjerava

rukovati s njim morat će otići do njega. Očigledno je da ne želi biti ovdje i da joj je samo ulaženje u dnevnu sobu dovoljna patnja; nema načina da se pomakne s mjesta na kojem stoji pokraj vrata, spremna, čini se, uteći. Sunčano je poslijepodne utorkabio u svibnju. Želimštose sam toga sjećati. Sjećati se tog osjećaja, kakav je svijet prije nego raspakirala te nadolazeće trenutke iskrenosti i istine. »Vrlo je lijepo od tebe što si nas posjetila, Veronika. Druga Veronika«, kaže mama sa smiješkom. »Uvijek sam smatrala vrlo neobičnim da dvoje ljudi mogu biti iz potpuno različitih obitelji a imati isto prezime i još k tome nazvati svoje kćeri isto.«

Balkandownload.org

Moram to učiniti sada, prije nego što se preplašim i pustim majku da klizne u ulogu savršene domaćice i postane mi noćnom morom pokušati navesti je da sluša. Okrenem se prema Niki, zatim ponovno prema svojoj obitelji. Željela bih da su moja braća ovdje. Nema više tajni, nema više laži. Želim da svi oni znaju. Vrijeme je. Drhteći, gotovo se žestoko tresući, ju onaonim ne prihvati, se učinila. okrenemI ispružim ruku prema Niki.skKad prema njoj. Stoji sleđena, amenjena što samoponovno što nisam dalje joj pružam ruku, jer mi treba da ovo učini sa mnom, treba mi da drži moju ruku tako da to mogu izreći glasno.

»Trebam te«, kažem joj u svojoj glavi. Zakorači naprijed i pruži mi ruku; naši se prsti isprepletu i ja sam hrabra. Imam odvažnosti. Stoji pokraj mene i u mojoj glavi gotovo je tišina. Ovo je prava stvar koju treba učiniti. »Prokleti pakao! Ne kanite nam reći da ste jedne od njih, zar ne?« kaže biti cijele Ujak da kako ste pomalo i htjetiTo dane sWarren. drugom »Uvijek ženom...jesam Dobro,mislio vi znate će vasčudne to okrenuti. nije-« »Mama i tata, kad mi je bilo petnaest otišla sam s Nikom na policiju.« Ujak se prestaje micati i govoriti, kao i moji roditelji. Očigledno ne znaju za ovo. »Naš nas je učitelj baleta napastovao od jedanaeste godine i postupno je postajalo sve gore dok s trinaest nije postalo loše kako je samo moglo biti. Nika je otišla na policiju...« Moram stati. Ne mogu to učiniti. Sjećam se praznine u njezinim očima dok smo stajale ispred stanice, načina na koji je nestala u prazninu, jer je znala da joj sada nitko neće povjerovati, a morala mu se vraćati opet i opet. »Nika je otišla na policiju, a ja... slagala sam i rekla da to nije istina. Morala sam lagati... jer je Ujak Warren napastovao mene

od moje osme godine i bojala sam se što će učiniti Brianu i Damianu ako budem morala ispričati policiji o tome.« U dnevnoj sobi mojih roditelja petero je ljudi reagiralo na različite načine na ono što sam rekla: Ja sam osjetila da su suze koje su bile na rubovima očiju počele teći; Nika se ne pomiče i sumnjam da ne diše; moj

Balkandownload.org

ujak blijedi i gleda od jednog roditelja do drugog da vidi tko će prvi reagirati; moj otac zuri u mene kao da sam se upravo pojavila pred njim u oblačiću dima; i moja majka... moja majka bijesno zuri u mene kao da sam je izdala govoreći ovu tajnu koja njoj nije bila tako tajna.

»Prestao je jer je mama ušla i vidjela ga... ušla je i vidjela ga prisiljavati...« Moram izreći tu riječ, moram reći tu odvratnu riječ da ju više ne umanjujem, da bude jasno kako je jezovito to bilo. »Mama je ušla... dok me ss-silovao u kuhinji kad me trebao čuvati nakon škole.« »Veronica!« Mama izdahne šokiranim glasom. »Vidjela sam te, mama. Vidjela sam te u odrazu kuhinjskog prozora. Vidjela sam te kako ulaziš u kuhinju s kupljenim stvarima i zatim ponovno izlaziš i vraćaš se proizvodeći mnogo buke tako da on zna da si tu.« Nikina je ruka čvrsto u mojoj, tako čvrsto da nas obje vjerojatno boli, jer se čini da su se sve kosti prstiju ukopale u moje. »Vidjela si što mi radi, kako me povrjeđuje radije ponovno nego da izašla.« vičeš na njega ili ga se oslobodiš ili pozoveš policiju, ti sii samo Vidjela sam njezin obris u kuhinjskom prozoru i pomislila da sam

spašena, da je ono što se događalo gotovo i ona sad zna; zaustavit će ga, oslobodit će ga se. Ali umjesto toga, odstupila je i gotovo zatvorila vrata iza sebe. Počela sam se gušiti i plakati, ne samo zato što me on povrjeđuje, nego zato što je moja mama vidjela što mi radi i otišla je. I nije se vratila. Minute između shvaćanja da se nikada neće vratiti i njezina glasnog lupanja prednjim vratima za kojim je uslijedilo njezino pretjerano glasno »Došla sam« bile su najduže koje sam ikada iskusila. Pustio me, prosiktao da navučem gaćice, sredim se, i da upamtim da ako ikada kažem ikome i riječ on će ubiti moju braću, a izgledat će kao nesreća. »Nisam mogla reći policijskim službenicima istinu, jer mi je uvijek govorio da će ubiti Briana i Damiana, a ja sam znala da hoće. Bio je uvijek ovdje i znala sam da će to učiniti kad ih izvedena biciklima i svi bi mislili

Balkandownload.org

da je bila nesreća, osim što bih ja znala istinu i bila bi moja pogreška što su mrtvi jer nisam šutjela.« Nakon toga dana kad je mama vidjela da me siluje, ujak me više nikad nije dotaknuo, ali je uvijek bio tu negdje, redovito me značajno gledao, stalno u lice. Nikad me više nije dotaknuo, ali prijetnja toga bila je uvijek tako jasna i prisutna kao dnevna svjetlost; spoznaja da je moja mama znala i nije učinila ništa samo da izbjegne zbrku također je uvijek bila tu.

Nakon toga dana, moja me majka nikada više nije pogledala u oči; ponašala se kao da sam nevidljiva. Otac je na nogama. »Je li to istina?« pita majku, glas mu podrhtava. Zbunjen je i ljutit i šokiran i preplašen, sve u isto vrijeme, svaki se osjećaj natječe s drugima da bude onaj koji je prvi izjurio van. »Nije bilo tako, Geoffrey.« Mama se trese i blijeda je, ruke joj se mahnito kreću dok pokušava objasniti, ali se nije pomaknula iz svog sjedala. »Rekao je da je to bilo samo taj jedan put, da se upetljao i da je bio zbunjen zbog onoga što osjeća prema njoj i da je otišlo predaleko. Rekla sam mu. Rekla sam mu da joj se više ne približava. Osigurala sam da je više ne dotakne. Puštala sam je van kolikogod je htjela, tako da može biti izvan kuće ako je on ovdje.« »PRESTANI GOVORITI, MARGARET! SMJESTA PRESTANI GOVORITI!« Tata viče na nju. Tata se okreće meni i širi ruke prema meni. Nika pušta moju ruku i ja odlazim k njemu. Zagrli me, drži me tako da sam blizu, zaštićena sam. »Jadna moja djevojčica«, šapće mi u kosu. »Jadna, jadna moja djevojčica. Tako je žao, trebao znati. Tako mi je jako, jako žao štomi nisam znao. Takosam mi znati. je jakoTrebao žao štosam te nisam zaštitio.« Buka u mojoj glavi nestala je. Vjerojatno ne zauvijek, ali konačno mogu misliti. Mogu misliti i mogu prestati misliti. Mogu biti. Mogu pronaći tišinu,

čak i u ovom najsitnijem trenutku vremena. Moj me otac ziba i umiruje i za sada je tišina.

Balkandownload.org

»I Nika, tako mi je žao i zbog toga kroz što si ti prošla«, kaže moj otac, puštajući me iz svog stiska kako bi i nju obuhvatio. Želi je utješiti, pokazati joj da joj vjeruje. Da je i ona važna. Okrenuli smo se tamo gdje je stajala, ali je otišla. Ujak je također otišao, vjerojatno bježeći dok još ima priliku. Ali Nika je ta do koje mi je stalo. Zaslužuje imati nekoga da je utješi, kaže joj da joj vjeruju, zagrli je i kaže joj da mu je žao. Ona to zaslužuje, više nego ja. Iščupam se iz dnevne sobe, kroz ulazna vrata i na cestu. Gledam uz i niz put, moje je oči divlje traže, ali nema joj ni traga. Nema samotnih likova koji odlaze u jednom ili drugom smjeru. Samo kuće i automobili. Nema ljudi. Nema Nike.

»NIKA!« zovem jer nije mogla otići toliko daleko. »Nika, vrati se. NIKA! MOLIM TE! Molim te, vrati se.« Stojim na ulici i vičem dovoljno dugo da se zastori počinju pomicati, ljudi primjećivati. Nastavljam vrištati, vikati da se vrati. Konačno, tata dolazi i stavlja mi ruke na ramena. »Otišla je, Veronica. Otišla je. Vrati se unutra. Vrati se i ispričaj mi sve.« »Ali nisam to mogla učiniti bez nje«, objašnjavam. »Njezini roditelji nikada joj nisu povjerovali i sad je otišla i ona misli da nitko ne brine za nju. To nije pošteno, tata.« »Znam, Veronica, znam.« Blago me vodi natrag u kuću i ponovno me uzima u ruke kako bi me pokušao bolje zagrliti.

Balkandownload.org

Nika

London, 2016. Čujem je kako izvikuje moje ime, kaže mi da se vratim. Ne mogu se vratiti. Kako mogu? Njezin otac joj je povjerovao. Nije me

trebala da budem tamo, trebala je samo izreći riječi i on joj je povjerovao. Nitko mi nikada nije povjerovao iz prve. Kako sam se mogla vratiti i gledati

je kako ima ono što sam ja trebala od samog početka? »NIKA!« čujem je kako vrišti. Ali ne pomičem se od tamo gdje sjedim iza parkiranog automobila. Neću se pomaknuti dok ne uđe i budem mogla otići s ovog mjesta, ovog grada i nikada se ne vratiti.

Balkandownload.org

18.

Balkandownload.org

Nika

Brighton, 2016. Želim se vratiti u svoj stan, upuzati u rupu i ponovno nestati. Dolazi mi da, na takav instinktivan, životinjski način, odbacim ovaj život i vratim se ponovno biti Grace Carter. To je opasno razmišljanje, nesigurno fantaziranje, ne samo za mene nego i za svakoga koga sam tada poznavala.

Umjesto toga, polako se vraćam s brightonske stanice, pognute glave u slučaju da vidim nekoga koga poznajem. Kad stignem kući, puštam se u zajedničko predvorje, zatim hodam uz tri niza stuba na drugi kat, hodam uzduž hodnika koji je jednak onome na mojemu katu i zaustavim se ispred 207. Marshall se još nije vratio s posla, ali potrebno mi je da ne budem sama. Treba mi da budem s nekim s kim se osjećam sigurnom i tko me poznaje kao nekog neoštećenog i neokaljanog životom. Morala sam isključiti telefon, jer je Roni non-stop zvala otkako sam nestala iz njezine kuće i prestala vikati za mnom na ulici Znam da će se pojaviti u nekom trenutku, možda čak i danas, pa mi je potrebno da baš sada ne budem tamo. Sjednem, privučem koljena do grudi, polako gurnem crnu slušalicu u svako uho. Pritisnem gumb za sviranje na music playeru. INXS-ova »Need You Tonight« počinje mi svirati u ušima i nasmiješim se sebi. Katkada se čini da moj music player zna kroz što prolazim i ubaci mi pjesmu u skladu s

time. Tu pjesmu nisam dugo čula. Položim čelo na koljena, sklupčam se u glazbu i dopustim sebi da se prepustim.

»Govoriti o obistinjenju sna«, kaže Marshall.

Balkandownload.org

Jedna od slušalica iskliznula mi je iz uha tako da me njegov glas budi. Podignem glavu - spavanje sjedeći urezalo je u moje mišiće mnoga iskrivljenja, pa je čak i najblaže pomicanje zapalilo nekoliko mojih centara boli. Ponovno zaboli kad spustim noge, da se okrenem suočiti s čovjekom koji mi je govorio. Njegovo se lice nabora tako srdačnim osmjehom da mi to oduzme dah. Nitko mi se nikada nije tako nasmiješio.

»Kako to misliš?« pitam ga. »Razmišljao sam o tebi cijeli dan i dođem doma a ti me tu čekaš. Nisam mislio da ću ikada dogurati tako daleko u tvom životu da sjediš tu i čekaš me.« Umjesto da odgovorim, izvadim drugu slušalicu, isključim poluzbor »I Swear« od Boyz II Mena i polako namotam žice oko music playera. »Ahh, još jedan od mojih čuvenih ubojica razgovora.« »Bio je to dug dan«, kažem mu. »Htjela sam te vidjeti, to je sve. Ako nije zgodno...?« »U kojem si trenutku došla do »nije zgodno« iz onoga što sam rekao?« šali se. »Želio sam te vidjeti, pitao se koliko dugo ću morati ostaviti vremena nakon provođenja toliko vrem ena s tobom i drugom Veronicom i sad si ovdje. Sve vrlo zgodno za mene.« »I nije ti to pomalo jezivo, budući da si dobio još nekoga tko se uvijek pojavljuje?« »Ne, uopće mi se tako ne čini.« »Doista nisam za... ma znaš. Nadala sam se da možda možemo pričati.« »To je cool. Potpuno cool. Imam nešto za ispričati u svakom slučaju.« Marshall spušta torbu svog prijenosnika i ustaje. Čim je potpuno uspravljen pruža svoje ruke prema meni. Moji prsti kliznu lagano, okretno, prisno među njegove dok me povlači prema gore. Razmišljam o držanju Ronine ruke dok je govorila svojim roditeljima apsolutnu istinu o svom životu. Što je bila, što

Balkandownload.org

je morala podnijeti, zašto je učinila neke stvari koje je učinila. Sjećam se boli zbog tako čvrstog stiska. Osjetila sam njezino uzmicanje dok je govorila i morala sam je čvrsto uhvatiti, držati je tamo tako da ne prestane govoriti.

Sjećam se trenutka olakšanja, kad je njezin tata raširio ruke prema njoj i ona krenula prema njemu. Ljubomorna sam. Zašto su njoj vjerovali a meni ne? Što radim? je to sa mnom da tu tajnu sramotu moram nositi sama, bez obzira na to što Marshall zadrži moje prste malo duže, kao da zna da samo što nisam pala. Ono što se dogodilo uništilo me, srušilo me kad sam mislila da više nema mnogo toga što mi to sada može učiniti. Razmišljam o Reeseovu škripcu i kako i ja imam svoj škripac, kako se njišem tako blizu ruba, trebam se držati vanjskog ruba i zaustaviti svoje klizanje. Ako se vratim na to da želim biti Grace Carter, neću se moći ponovno izvaditi iz toga. »Želiš li rezance?« pita Marshall. Još me uvijek drži za ruku, gleda me u oči - vjerojatno ne shvaća da me čuva od padanja natrag. »Daaa, mogla bih jesti rezance.« Da, mogu jesti rezance. I mogu se pretvarati da je za sada sve normalno.

»Eliza se vratila alkoholu«, govori mi dok u kuhinji sjecka povrće. Stojim točno pokraj njega (treba mi da budem blizu) dok poriluk prekriven prljavšinom valjam amo-tamo preko pulta, slušam kako njegov nož radi flep, flep, flep. Ima ritam koji je umirujući, gotovo uspavljujući. Svaki put kad se pokušam zakvač iti za njegov ritam, on prestaje rezati i započinje s novom biljkom. »Oh«, odogovaram. »Ne vjeruješ da je ikada bila trezvenjak, zar ne?« Odmahnem glavom. »Ne doista, ne.« Prestaje s onim što radi i stoji vrlo mirno, glava mu je nagnuta na jednu stranu dok zuri u napu od nehrđajućeg čelika. »Ni ja ako ćemo iskreno.«

Balkandownload.org

Flep, flep, flep počinje ponovno. »Bio sam prilično ohol kad sam si govorio

da joj mogu pomoći i da će jedan razgovor to obaviti. Došla je neki dan i ukrala novi tablet koji sam kupio sinu za rođendan. Ovog je vikenda trebao doći k meni da ostane preko tjedna i sad mu ne mogu dati rođendanski poklon jer ga je ona ukrala. Samo ga je uzela meni ispred nosa. Nisam mogao vjerovati. kako Poricala je to i poricala je pokušala okriviti tebe, nabacujući te ne poznam jakoi poricala. dobro aliČak te puštam u svoj stan. Tek kad sam joj zaprijetio da ću reći njezinim roditeljima i policiji priznala

je. Plakala i plakala, obećala da će mi platiti jer ga je prodala.« »Kad je to bilo?« »U nedjelju navečer. Došla je ovamo nakon što sam došao od tebe i do ponedjeljka navečer kad sam je suočio s time već ga je prodala. Zatim mi pokušava reći da ga je prodala jer je izgubila posao. Mislim, što do vraga...?« Marshall lupi nožem od nezadovoljstva. »Kako je uopće zn ala gdje da ga tako brzo proda? To ne možeš vjerovati.« Ponovno počinje rezati. »Ne mogu čak ni pomisliti na nju, a kamoli pogledati je. Cijeli sam dan imao isključen telefon. Zapravo sam mislio da će ona sjediti vani, ne ti.« »Je li ti rekla kad je izgubila posao?« »Ne, iako sam trebao pogoditi, jer posljednjih nekoliko puta kad je išla sa mnom na posao nikada nije imala propusnicu za ulazak u zgradu.

Pretpostavljam da je to sigurno bilo prije nego što je išla posjetiti roditelje. Moj život do sada nije bio takav. Ne znam kako se nositi sa svim tim.« »Teško je kad je netko do koga ti je stalo u takvom posebnom škripcu.« »Što me dovodi do toga da te pitam kako to znaš? Mislio sam pitati ranije ali nismo baš poznati po pričanju.« »Dobro, Marshalle, znam jer je jedna od apsolutnih ljubavi mog života - ne dečko ili išta takvo - prijatelj kojeg sam obožavala bio narkić. Zovem ga tako i to zvuči bez poštovanja i trebala bih reći ovisnik o heroinu, ali ako to učinim umanjujem to što jest. Ovako to zvuči kao da se nije ponašao na

Balkandownload.org

neke baš grozne načine da dođe do novca za svoju naviku.« Marshallovo flep, flep, flep ponovno zastane. Zurila sam u bijele pločice kuhinjskog poda dok sam govorila i sad pogledam i vidim kako zuri u mene. Na licu mu

je šok. Ne, ne šok, šok je samo prolazno izražen. Na licu mu je groza. »Ali voljela sam ga silno, znaš. Tako sam se nosila s time. Naučila sam zaustaviti dajemotkačila novac, jealivjerojatno nisam ganajgora mogla pomaganjeSam kadmi je jedošlo da ga munisam isključiti. rekaododatoga to što stvar koju sam mogla učiniti za njega. Nisam mogla, ne dok nisam morala.« Nisam ga mogla otkačiti. Reese je bio moja droga izbora. Ljudi koji me trebaju moja su droga izbora. To je ono što je s Marshallom drugačije: on me ne treba na isti način na koji me Roni uvijek trebala, na način na koji me Reese trebao, na način na koji me Lori trebala. Marshall spušta nož, kuhanje je zaboravljeno kad saznaje o meni više nego što je zamišljao. »Je li on sada okej?« pita. Muka od tog pitanja progrebe me i moram zatvoriti oči, usredotočiti se prije nego što mogu odgovoriti. »On je vjerojatno mrtav.« Kažem to glasno i to provali ponovno iz mene. »Nema načina da to zasigurno saznam, ali iz raznih razloga mislim da je otišao.«

»Isuse, to je grozno. Zar to ne možeš otkriti?« Odmahnem glavom. »Ne, ne mogu. Stvar je u tome, Marshalle, da sam ne tako davno bila beskućnica. Reese, moj prijatelj, je netko koga sam srela kad sam bila beskućnica i ne mogu kontaktirati nikoga iz tog života.« »Nisam imao pojma«, kaže Marshall. »Ti uvijek izgledaš tako hladnokrvna; mirna Mislim da to nervira Elizu»A - morala ne može pristupiti tebi kao što ijepribrana. drugim ženama...« Iznenada se lecne. si

sjediti tamo i slušati Sebastiana kako drži govore i govore o beskućnici ma i koliko su nepoželjni. Isuse, iznenađen sam da nisi ustala i prilijepila mu jednu. Ja sam htio, a čak i nisam bio »tamo vani«. Nisam imao pojma.« Privuče me u zagrljaj. Roni je ovako grlio njezin otac - čvrsto ju je držao kad joj je to trebalo. Marshall ljubi vrh moje glave, grli me još čvršće.

Balkandownload.org

»Ti znaš što ovo znači?« kaže Marshall, nakon što me neko vrijeme grlio.

»Ne, što?« »Sad smo definitivno više nego samo dobar seks.« »Ja sam mislila da je fantastičan seks?« kažem mu. »Nemoj ga degradirati.« »Samo provjeravam obraćaš li pažnju«, kaže. I ako je to moguće, pokušava me grliti još čvršće. U dva ujutro izvučem se iz Marshallova stana. Nisam još spremna ostati preko cijele noći. Zatražio je da ostanem, ali sam rekla da ću razmisliti o tome. Kad je zaspao razmislila sam dovoljno o tome i odlučila otići kući, dati sebi nešto prostora da proradim ono što se dogodilo u posljednjih dvanaest sad: Roni mi je konačno rekla sve i sada sam u potpunosti razumjela zašto je slagala policiji. Ronin otac povjerovao joj je bez pitanja i ona konačno dobiva podršku kakva joj je potrebna. A ja sam prvi put u svom životu vodila ljubav. Marshall i ja nismo se samo seksali, vodili smo ljubav, otkrili smo jedan drugome svoje ranjivosti, bili smo spori i dobro promišljeni; nikad nisam sebe osjetila u svom tijelu kao noćas. Osjetila sam svaki zagrljaj, svaki poljubac, svaki dodir, svaki uzdisaj, svaki jecaj, svaki pokret u sebi. Pomalo me uplašilo kako se lako prepustiti s Marshallom, jer me ništa od toga nije podsjećalo ni na što drugo. Sve s njim bilo je novo, puno poštovanja, izjednačeno i pretovareno zadovoljstvom. Zbog toga je htio da ostanem, mislim, htio je ponovno ujutro stvoriti tu bliskost i intimnost.

Trebam vrijeme odmaka za obradu. Da ispitam kako sam noćas na neko vrijeme mogla iskoračiti iz svoje prošlosti i biti s njim bez suzdržavanja. Te ograde i bojazni i strahovi i opomene vratit će se, znam to bez sumnje. Ali noćas bila sam oslobođena svega toga.

Balkandownload.org

Gotovo zavrištim na lik koji je sjedio u hodniku nasuprot Marshallovih ulaznih vrata. Stojim na Marhallovu otiraču dobrodošlice i zurim u nju, zapanjena da može učiniti takvu stvar i ne vidjeti kako je to suludo. Pilji u grudnjak koji proviruje iz svežnja odjeće i cipela u mojim rukama. »Nemoj reći da te nisam upozorila«, šapće ona. »Eliza, ovo je suludo.« »Nemoj reći da te nisam upozorila«, sikće. »Okej«, kažem sliježući ramenima. »Neću.« No dobro, doista, što drugo da kažem nekome tako nestabilnom poput nje?

Balkandownload.org

19.

Balkandownload.org

Roni

London, 2016. Razmišljala sam. Razmišljala i razmišljala i razmišljala. Nisam se molila. Jer se ne mogu moliti za ono o čemu sam razmišljala. Razmišljala sam o osveti g. Daneauxu. Ništa od toga ne izgleda pošteno, ništa ne izgleda ispravno. Moj je ujak nestao. Tata je rekao da misli da je pobjegao u Španjolsku, ali je odlučan da ga dostigne ako je to ono što ja želim. Ono što ja želim je osveta g. Daneauxu. Trebala bih se moliti za to, trebala bih prenijeti te misli na Gospodina

tako da me On može voditi, On mi može pokazati put. Ali za to sam previše i zbunjena Oba ljuta. Previše mnogo toga. Ljuta osjećaja teku sam krozljuta menezbog poput paralelnih rijeka;sam povremeno ćesam. se obale jedne rijeke potkopati i prodor će izazvati val za valom za valom tog osjećaja koji juri kroz mene, slabeći i otupljujući sve druge osjećaje i sve druge racionalne misli. Ljutnja je rijeka koja se najčešće izbije. Od svih, tata je ta osoba koja je preuzela glavni udarac najvećeg dijela moje ljutnje jer, pretpostavljam, mogu razgovarati s njime. On će slušati, on će me zagrliti, on će mi govoriti više puta koliko mu je žao. Prihvaća ono što sam mu rekla: da nije obraćao dovoljno pažnje mojoj braći i meni. Damian i Brian su sada obojica priznali koliko su bili prestrašeni Ujakom kada su bili sami s njim. Nikada Warrenom i otkrilišto su je čemu je izvrgavao ništa nalik onome činioihmeni, ali uvijek nešto što je bilo smišljeno da »ih učini žilavijima«, »da ih nauči kako da budu muškarci«. Mnogo su puta skrivali svoje rane jer su znali da mama ne bi učinila ništa, vjerojatnije bi ih strogo ukorila zbog izazivanja zbrke nego ih pokrpala ili izgrdila našeg ujaka. Tata se bori s činjenicom što je oženjenost osobom poput mame učinila njegovoj djeci. Znao je, priznao je, da je katkada podvojena prema

Balkandownload.org

nama i ponekad bi se umij ešao

da je zaustavi, ali nikada nije sanjao da će ovo biti rezultat to ga što je bio »radni« roditelj. Prije tri dana rekao je mami da se rastaje od nje i da će njezin neuspjeh da me zaštiti navesti na popisu nerazumnih ponašanja. Također je počeo tražiti novo mjesto za život jer ne može podnijeti pomisao da i dalje ostane u ovoj kući uza sve ono što se u njoj dogodilo.

Ljuta sam na mamu, naravno da jesam. Ali čini se da to nema mnogo smisla, jer sve, sve se tiče samo nje. U cijeloj ovoj stvari, ona je žrtva, po svemu sudeći. Kao što kaže: učinila je najbolje što je mogla u to vrijeme za sve nas i možemo li svi mi sada prestati raditi takvu zbrku oko toga? Stalno hoće znati što ću ja učiniti po pitanju g. Daneauxa, jer ako odem na policiju, vjerojatno će to biti u novinama, a ona ne može podnijeti da bude majka djevojke u novinama koja optužuje tako velepoštovana čovjeka za napastovanje djeteta. Što će ljudi misliti o njoj? Što će misliti o lijepoj, građanskoj obitelji kakva smo bili? Ako itko okrivi mog ujak a, ona se pretvara da ne razgovaraju, ona se pretvara da ne razumije što oni misle.

Ona se pretvara da je odsutna iz bitnog dijela mojega života, a čini se da se moja ljutnja odbija od štita koji je podigla oko sebe. Nika se ne javlja na telefon. Nemam snage otići do Brightona da je vidim, a iz činjenice da joj je telefon gotovo neprestano isključen znam da ipak nije zainteresirana za razgovor sa mnom. Učinila je što je obećala učiniti - doći sa mnom - a sada kada je to obećanje ispunila više nema obveza prema meni. Ne mogu je kriviti zbog toga. Sigurno je za nju bilo vrlo bolno vidjeti da mi otac odmah vjeruje, smjesta me grli. Nikada nije imala nekoga da je brani.

Zbog čega sam toliko ljuta na g. Daneauxa. Zbog čega razmišljam o osveti. On ju je povrijedio i izvukao se. On ju je povrijedio i ništa se neće dogoditi.

Barem, što se mog ujaka tiče, njegov život kakav je poznavao gotov je. Ne može se vratiti ovamo i nastaviti kao normalno. Živi s prijetnjom policije

Balkandownload.org

nad glavom i nikada neće znati kad će netko pokucati na vrata dolazeći da ga odvuče da se suoči sa svojim zlodjelima. Ujak Warren također izaziva da obale moje rijeke zbrke redovito poplave. Bio je dobar prema meni usred zlostavljanja. Kupovao bi mi stvari, davao bi mi novac, slušao bi kad bih govoril a. A tada bi mi radio te grozne

stvari i trpjela bih bol, bila bih preplašena, a zatim bih bila zbunjena jer nisam znala što osjećati. Napravio je toliki nered u mojoj glavi, uvjerio se da ga obožavam prije nego što je počeo raditi to što je uradio. Čak i tada, sve je započelo tako polako i pažljivo, polovicu vremena nisam bila sigurna je li to što on radi pogrešno. Zatim kad sam znala da je pogrešno, počela sam ga mrziti, ali sam ga još i dalje voljela. Često bi se nakon toga ispričavao, rekao da mu je žao i da nije mislio tako, a ja ne bih znala što učiniti. Gotovo sam rekla, toliko puta, ali pomisao na Damianov bicikl, krv koju sam pokušala očistiti s njegova koljena, blijedo lice dok je pokušavao izdržati bol, pojavili bi mi se u glavi i sjetila bih se da bi ujak Warren mogao povrijediti moju

braću i vjerojatno bi to učinio. Bila dalje sam tako zbunjena cijelo vrijeme,više ai sada sam često zbunjena. Što vrijeme odmiče manje sam zbunjena, ljuta, više ga mrzim. I više mrzim g. Daneauxa. Razmišljala sam o g. Daneauxu. I kako bih mu se voljela osvetiti.

Balkandownload.org

Nika

Brighton, 2016. »Nika, znam da ne želiš razgovarati sa mnom i tako mi je žao zbog svega. Moram srediti stvari. Nadam se da slušaš ovu poruku kad otkriješ što sam učinila i nadam se da razumiješ. Moram to učiniti. Nije pošteno da ne dobiješ pravdu i ne uspijevaš da ti ljudi vjeruju. Ako ovo učinim, znat će kakav je bio i povjerovat će ti. Moram to učiniti. Ja... ja te volim. Ti si najbolja prijateljica koju sam ikada imala. I tako mi je silno žao što sam te razočarala.« Ona to neće učiniti. Nitko to uistinu ne čini. Nitko normalan, u svakom slučaju. Razgovaramo o tome, razmišljamo o tome, govorimo si o tome, ali nikada to uistinu ne činimo. Pritisnem »1« na maloj tipkovnici telefona da ponovno čujem poruku koju je ostavila prije oko jednog sata.

Ima nečega... nečega u modulaciji njezina glasa, melodiji njezinih riječi. Da je ovo pjesma slušala bih kako su riječi posložene, kako teku s harmonijom glasa, što nedostaje, kao i što jest tamo. Ponovno govori u moje uho i ja je slušam. »1«, pritisnem. Što je to? Što je to što nedostaje? Nešto me navodi, zaustavlja u vjerovanju da ona to neće učiniti. Nešto nedostaje u ovom aranžmanu riječi i melodije, nešto bitno što me čini sve uzrujanijom kako minute prolaze. Ono što nedostaje je Bog. Svaki put. kad sam razgovarala s njom, spominjao se Bog, njezina vjera, njezino vjerovanje u višu silu. Može ona razmišljati o tome da to učini, ali Bog će je zadržati, njezina će je vjera spriječiti. Ona govori o pravdi, ali ne o pr aštanju. Ona će to učiniti. Roni će doista to učiniti.

Balkandownload.org

Nika

Brighton, 2016. »Pitaš li se ikada jesi li živjela život kakav ti je bio namijenjen?« pitam je. Na vrhu je kamenih stuba. U njih je urezana prljavština godina, vjerojatno bi im dobro došlo polijevanje s cijevi i čišćenje ribaćom četkom. Roni je okrenuta prema crvenim ulaznim vratima i izgleda spremna

pristisnuti zvono, započeti ovaj postupak. »Ne«, kaže. »Ne vjerujem ti«, odgovorim. »Hajde, reci mi, pitaš li se ikada jesi li živjela život kakav ti je bio namijenjen?« Uzdahne, sagne glavu. Kladim se da je nakrivila usne, sklopila oči, silno se trudi ne moliti za pravi odgovor. »Čak i da jesam, koja je razlika?« »Obično sam mislila da nisam. Običavala sam misliti da postoji život kojim sam trebala živjeti i kad sam prestala biti netko drugi, mogla sam ga povratiti, ponovno ga započeti, što mu drago. Stvar je u tome, ovo sam ja. Ovo je život koji mi je namijenjen da ga živim jednostavno zato što je to onaj koji sam živjela. Kad su mi ljudi govorili da biti beskućnica nije život za mene običavala sam se braniti i govorila da jest. Nikad to nisam povjerovala, ipak. I dalje sam mislila da kad bih mogla odvrtjeti nekoliko

godina bi neg biloo drugačije. Do vremena prije nego nego što što sam London,sve prije što sam srela Todda, prije sam napustila napustila Chiselwick, prije nego što sam otišla na policiju, prije nego što sam rekla roditeljima. Stalno nešto >prije<, a u čemu je bila stvar? Iskreno, živjela sam ovaj život. On je moj i samo moj. Ja sam to što jesam zbog svake pojedine stvari koja mi se dogodila. Ne mogu se pretvarati da sam cijelo vrijeme

Balkandownload.org

sretna, ne mogu se pretvarati da nisam razmišljala o njegovu okončanju više

nego samo jednom. Ali ja sam to što jesam. To sam ja. Ne treba mi pravda.« Tada se okreće da me pogleda. Bori se: želi briznuti u plač, ali bori se sama sa sobom. »Što ako ja želim pravdu? Moj je ujak nestao, vjerojatno otišao u Španjolsku, a ja hoću pravdu. Želim da ovaj čovjek plati. Ne samo za mene, nego i za tebe.« »Meni ne treba pravda«, ponovim. »Dobro, meni treba«, kaže tako puna odlučnosti da zaškripi zubima prije nego što se zavrti na mjestu i pritisne zvonce na vratima. »Nećeš biti u stanju to učiniti«, kažem joj. »Gledala si ujaka godinama i nisi to učinila - zbog čega misliš da ćeš biti u stanju to učiniti?« »Jer je to za tebe.« »Meni ne treba pravda.« »Ne razumiješ!« viče. »Bilo je to-« Prekinulo ju je otvaranje vrata. Visoka žena sofisticirana izgleda s druge strane besprijekorno je odjevena. Ona je klasična ljepota, uvijek je bila. Sjećam se prvog puta kad sam je vidjela, koliko sam mislila da je lijepa. Bila je uravnotežena, gotovo kraljevska i željela sam biti poput nje. Željela sam biti točno poput nje. Kosa joj je sada sjedinama prošarana punđa, na licu joj je nekoliko bora više, ali ona je u biti ona božica koju sam vidjela onog dana kao osmogodišnjakinja koja je odlučila da želi biti balerina. »Zdravo?« kaže, osmjehujući se prvo Roni pa meni. »Mogu ii vam pomoći?« Poduzmem korake što sam brže mogla, stavim ruku na Roni. »Ne, ne, pogrešna adresa«, kažem. »Oprostite što smo vam potratili vrijeme.« S naporom povučem Roni, pokušam je pokrenuti. »Zar vas ne poznajem?« kaže ona kad se Roni ne pomakne, neće se pomaknuti. Umjesto toga Roni zuri u ženu kao da je ona inkarnacija vraga.

Balkandownload.org

»Ne, ne«, brzo kažem. »Hajde, Roni, idemo.« »Roni?« Gospođa Daneaux kaže. »Čekajte trenutak... Roni?« Pogleda mene »Nika?« »Da«, odgovori Roni. »To smo mi. I došla sam dati nešto vašem mužu.« Ne znam tko je više iznenađen kad Roni nenadano srne mimo žene u vrlo skupom kašmirskom setu - gospođa Daneaux ili ja. Nisam znala da je Roni to imala u sebi. Maršira ravno u zgradu, oči joj divlje traže gdje bi mogao biti njezin plijen. »Draga, tko je to?« Njegov glas. Ponovno mi je jedanaest, užasnuta onim što je upravo učinio prvi put. Ponovno mi je trinaest, čujem klik dok stišće play na CD playeru i »Ples Šećerne vile« ispunjava prostoriju, a ja sam gotovo slomljena onim što sljedeće radi. Ponovno mi je petnaest, vidim njegovo lice dok mi govori da je policija došla razgovarati s njim i on će me kazniti što i dalje govorim ljudima našu tajnu. Udišem, udišem, udišem, udišem. Moje se srce osjeća kao da juri kroz vrijeme, pokušava prošlosti u sadašnju-budućnost. Treba mi da odem odavde, trebampobjeći se okrenuti i pobjeći. »Što se događa?« Gospođa Daneaux zahtijeva od Roni, koja trči uza stepenice, tamo odakle je došao glas. Umiri se, Nika, umiri se, govorim sebi. Moraš zaustaviti Roni. Zaboravi na njega - misli na nju i što će se dogoditi vama objema ako ona to učini. I ja srljam, ni blizu mirnoći. Ali moram je zaustaviti. Ja ne želim pravdu, ne želim ništa od ovoga. U dnevnoj sobi na vrhu kuće, Roni stoji uz jedaći stol. Po

izgledu stola, mirisu u sobi, baš su večerali, ispili vino, sad su na finom portu i sirnoj plati s raznim vrstama krekera i voću. Mogla sam pogoditi, da sam razmišljala o njima malo dulje no što je bilo n eophodno, da su bili ljudi koji bi večeru pretvorili u cjelovečernje prepuštanje užitcima. Ronina je ruka opasno blizu nožu za rezanje voća položenom na stol. Mali je, oštar i opasan. U sobi je još dvoje ljudi - muškarac i mlađi muškarac - i ja pokušavam ne gledati u

Balkandownload.org

njih. Umjesto toga se usredotočim na Roni, koja zuri u par pred dok se njezina ruka pomiče bliže nožu drvene ručke na stolu.

kaminom

»Tko ste vi ljudi?« Gospodin Daneaux kaže i muka svih godina ponovno prohuji kroz mene. Pokušavam se ne skameniti, ali borim se s pravom bitkom koju gubim s mojim prestravljenim mlađim jastvom. »Voljela bih da odete prije nego što pozovem policiju«, izjavljuje gospođa Daneaux, dolazeći iza nas. »Zovite policiju«, kaže Roni. »Doista mislim da bi trebali biti ovdje zbog ovoga.« Glas joj se promijenio. Zvuči nezainteresirano, zvuči hladno. Iskoračuje iz sebe tako da to može učiniti. Ostalih dvoje ljudi u prostoriji ne govore - vjerojatno su kao i ja usredotočeni na oružje koje je milimetrima udaljeno od ruke ove strankinje.

»Roni, molim te ne čini to«, govorim joj polako, mirno. Disanje joj je mirno ali nepredvidivo, što mi govori da baš nije spremna. Priprema se, a kad se njezino disanje, zvuk onoga što razmišlja, najzad uspori i normalizira, bit će potpuno odvojena. Najvjerojatnije će to tada napraviti. Tada će upotrijebiti taj nož na tog čovjeka i neće biti povratka ni za jednu od nas dvije.

»Stvar je u tome, Nika, što to moram učiniti«, kaže ona. »Doista ne moraš.« »Moram. Ti ne znaš kako sam se grozno osjećala svako g dana, svakog dana otkako sam slagala policajcu.« »Znam.kako I ja si sam osjetila. Obje smo prošle kroz to, sjećaš se, tako da razumijem se to osjećala.« »Ne, ne razumiješ. To nije bilo isto.« Okrene se prema meni, kratko, odmahne glavom s nečim što mislim da je žaljenje i ponovno se okrene svom plijenu. »Žao mi je, žao mi je.« Ponovno odmahne glavom, kao da pokušava istisnuti sjećanje, pokušava se osloboditi istine koju ne želi reći. »Nakon što

Balkandownload.org

si otišla na policiju i oni su došli »prijateljski« popričat i s njim, nikada me više nije dotaknuo.« Sada je moje disanje sporo i odmjereno, gotovo do točke da je smrtonosno. »Rekao je da sam pokazala veliku lojalnost, a ti... ti moraš biti kažnjena. Eto zašto si ti uvijek išla prva nakon što si rekla policiji. Kasnije bi mi govorio što ti je radio, dok sam morala plesati za njega.« Krajičkom oka vidim mlađeg muškarca, moguće njegova sina, podiže ruku do usta dok gleda starijeg muškarca. Pokraj mene gospođa Daneaux nastavlja proizvoditi neznatne, malene zvuke teškog disanja i mislim da plače, ali ne mogu misliti na nju, ne mogu misliti ni na koga drugog. Jedina osoba na koju sam istinski usredotočena je Roni. I ono što je upravo priznala. »To je bilo gotovo godinu prije nego što je to prestalo, jer je njegova žena stalno navraćala«, kažem joj. »Rekao je da zaslužuješ sve što ti je učinio. Zar niste?« Ispljune riječi prema njemu,»Žao disanje još malo Približava se onoj točki će to učiniti. mijoj je,seNika. Takousporilo. mi je žao. Ali ja sam bila ta kojakad je navela njegovu ženu na pojavljivanje. Znala sam da je poput moje majke, zabrinuta samo za sebe, pa sam napisala anonimno pismo u kojem sam rekla da je njezin suprug namjerava napustiti zbog svoje Orašar učenice.«

»To si bila ti?« kaže gospođa Daneaux. »Da, to sam bila ja. Morala sam nešto učiniti. Ono što mi je govorio da je činio Niki...« Roni prestaje vikati, uzrujavati se. Sad je nepomućena; nepomična, spremna. Spremna uzeti mu život i naplatiti ono što je učinio njoj, nama, vjerojatno bezbrojnim drugima. Usredotočujem se na njegova sina, samo nešto starijeg od nas - oči su mu širom otvorene, užasnute. Običavao je dolaziti na grupne satove, ali bi uvijek sjedio sa strane s knjigom i ni jedanput nam se nije pridružio. Nije zaslužio gledati što se događa.

Balkandownload.org

»Nisi ti kriva«, kažem Roni. »Ne treba tebe kriviti, ni za što od toga. Čak ni laganje policiji nije tvoja pogreška. I nije na tebi da tražiš pravdu. Samo otiđimo.« »Mora platiti za ono što je učinio«, odgovara ona. »Mora platiti. I kad jednom to napravim, moći ću spavati cijelu noć i prestat ću mrziti sebe i osjećat ću se normalno.« »Oh, Roni«, kažem peckajući dok krećem prema njoj. »Doista jesi kraljica fantaziranja, zar ne? To se neće dogoditi. Dogodit će se da ćeš se svakog dana do kraja svog života sjećati njegova lica, sjećat ćeš se dojma i vjerojatno više nikad nećeš opet spavati. Znaš to, zar ne? Duboko u sebi.« Dovoljno sam blizu da nam se tijela gotovo dodiruju. Osjećam toplinu njezinih ogoljelih ruku, iako joj je koža naježena. Pažljivo, prekrijem joj ruku svojom, omotam prste oko njezinih i polagano je odmičem od stola, od noža, daleko od toga da napravi jednu od najvećih pogrešaka svog života. Pokušavam gledati u njega, jer svaki kad ga sjećanja mi bljeskaju u glavi,neodražavaju se u mom tijelu.put Svaki putugledam kad čujem njegovu frekvenciju i kako odjekuje u svijetu, osjetim bol, iskusim strah, sjetim se kako je to htjeti prestati postojati.

Polako, pažljivo, vučem Roni natrag dok nije pokraj mene, pokraj vrata, spremna na odlazak. Ostalo troje ljudi u sobi izdahnu, ali najglasniji, najjasniji izdisaj koji čujem je njegov. Bio je prestravljen. Doista, propisno prestravljen.

Želim da se tako ponovno osjeća. Želim da zna kako je to kad se osjećaš ti se biti malim i slabim prestrašenim od onogaštoštotoćeznači sljedeće dogoditi. Želim da iskusi čak i ina najkraću sekundu uistinu prestravljen. Pogled mi je privukao nož. Ono što je mogao napraviti. Na tu jednu stvar koja je ikada učinila da osjeti kako je to biti žrtva.

Balkandownload.org

Roni

Brighton, 2016. Ona je brza, toliko brza da jedva registriram što se događa. Kreće se brzinom munje i nož joj je u ruci prije nego što mogu izreći stanite, ne činite to, doista nije vrijedno izgubiti svoju besmrtnu dušu za to. On nije vrijedan gubljenja vaše slobode i duše. Zamišljala sam da će trebati više snage no što je ona koristi, da će to biti teže učiniti nego što se čini. Njegovo je lice maska šoka, oči su mu dvojni signal boli, usta mali »o« iznenađenja prije nego što se skljoka, padne na pod u jednom potezu. ero nas koji smo stajatiAli iznenada skamenjeni; Četvnepokretni užasnuto onim štoostali je učinjeno. gospođasmo Daneaux dovoljnosvi se oporavlja da se prva pokrene: odbaci nož iz ruke. On glasno zaštropoće po ulaštenom drvenom podu. Pogled mi se pomakne s čovjeka na podu na nož za voće kojim je njegova žena upravo zamahnula. Koraknem natraške, povećavajući udaljenost između mene i oružja drvene ručke. Ne mogu vjerovati da sam i na trenutak pomislila da bih mogla učiniti ono što je ona upravo učinila. Ne mogu vjerovati da sam mislila da sam sposobna za to. »Što ste učinili?« kaže mirno Nika. Njezin šok prolazi poput mreže vena kroz svaki slog. »Što ste to učinili?«

Bez upozorenja gospođa Daneaux eksplodira. Lijepa, uravnotežena ljuštura žene kakva je bila, ona poput koje sam htjela biti, koja nosi kašmir i perle i kosu začešljanu najelegantnijim stilom, nestaje i njezino mjesto zauzima vrišteće čudovište. »A REKAO SI MI DA SU SVE TO LAŽI!« vrišti na muža. »Da im se nije sviđalo koliko vršiš pritisak na njih pa je ona sve to izmislila! Rekao si mi da će se, kad joj jednom ponudiš ulogu u

Balkandownload.org

Orašaru, povući i bit će jasno da je izmislila cijelu stvar da manipulira mnome, kontrolira tebe! A to nisu bile laži, činio si joj to! Njima! Činio si to i svima drugima koje s u te optužile!« Oči su joj divlje, tijelo krvoločno, sve s njom u vezi sada je razbješnjeno. U pozadini vidim njezina sina slika i prilika svog oca, mirno vadi

mobitel iz džepa i počinje birati broj. Pritisni, pritisni, pritisni kažiprstom desne ruke. »Hitnu molim. I policiju«, kaže spokojnim, ujednačenim tonom. Cijelo to vrijeme njegova majka i dalje vrišti. »Prisilio si me da se preselim ovamo iz Londona jer te nove djevojke nisu razumjele tvoje metode, one će lagati o tebi, također, a u ovom novom okruženju reputacija dobra čovjeka mogla bi biti uništena jednostavnim iskazima, rekao si! Napustila sam sve zbog tebe i sada otkrivam da je sve bila istina! Ti si zloupotrijebio te djevojke! Silovao si ih! A ja sam ti

vjerovala svaki put!« govori u telefon, kao da je u drugom svijetu, očijecakle dok što onomSinove u kojem užas se onoga sluša izbrisan čim mu stigne do ušiju kako bi mirno, staloženo nazvao hitnu, rekao im da mu je majka izbola oca. Da je njegova majka histerična. Ne, on nije u opasnosti. Da, htio bi policiju. Da, on zna dati umjetno disanje on će ga primijeniti čim spusti telefon ako mu bude potrebno, ali ne čini se da je njegov otac sada tako loše. Ne, on je dobro, doista jest, ne trebaju ostati na liniji dok ne stigne hitna. »Da, molim, požurite«, kaže da završi poziv.

Kad njegov sin prekine vezu, ne krene prema ocu, da ga utješi, da mu umjetno disanje, čak da ga prihvati. Stoji mirno, oči su mu još uvijek širom otvorene, lice mu je sada samrtnički blijed oval nasuprot gustoj crnoj kosi. Gleda Niku pa mene pa ponovno Niku.

Ne mogu pogledati Niku, jer ne znam kako da se suočim s njom nakon onoga što sam upravo iznijela na vidjelo. Ne mogu gledati predugo čovjeka koji krvari na podu ispred mene. On je čudno, sablasno tih, ali su mu oči otvorene, znoj se slijeva iz njega i drži ruku preko rane od noža, pa tako

Balkandownload.org

znam da nije mrtav. Svaki put kad nakratko pogledam u njegovu smjeru

vidim da su mu oči nefokusirane, kao da vidi nešto čega tamo nema. Slutim da znam u što gleda, što je to što vjerojatno vidi dok mu životna snaga otječe. Što je razlog zašto ne mogu gledati u njega predugo, jer znam što bih trebala učiniti: ponuditi utjehu. Trebala bih mu držati ruku, ponuditi mu redovnica jedinu koju mogu izvesti kao bivša biti muverziju utjeha Posljednje u njegovimpomasti možda posljednjim trenutcima. Ali toga nema u-

meni. Jednostavno to ne mogu učiniti. Iznenada, čini se da se sin sabrao, šok onoga što se dogodilo nestao je. Krene prema majci i očekujem da raširi ruke, da ju privuče sebi, da ju utješi i kaže joj, šapatom na koji imaju pravo, da razumije i da bi učinio isto da je to bio on. Umjesto toga, posegne oko svoje majke, naglo podigne ubruse sa stola i odjednom je na koljenima pokraj oca. Pažljivo odmakne očevu ruku, kratko pogleda ranu prije nego što preko nje stavi ubrus da zaustavi krv. Tako je nježan s njim, tako suosjećajan i zabrinut, da sam zastala kao ukopana. Gdje je moje čovjekoljublje, moje praštanje, moja samilost žene koja je nekoć cijeli svoj život posvetila Gospodinu? pitam se. Gdje mi je samilost ljudskog bića?

Evo zašto nikad ne bih mogla ostati u samostanu, podsjetim sebe. Nikada ne bih mogla imati toliko praštanja u svom srcu. A praštanje, iskreno praštanje je ta sposobnost da se pomakneš izvan osobne povrede i učiniš pravu stvar, čak i ako ti izravno ne donosi korist. Ovaj trenutak, svi trenutci koji su vodili do njega, pokazali su mi to.

»Trebaš živjeti«, kaže svom ocu hladnokrvno. »Trebaš živjeti da se suočiš s ovim. Ne zaslužuješ suočavanja što sigovoriti učinio.«i Zatim pogleda u majku, kojada jeumreš najzadbez prestala vikati si onim teatralno zuri u sina. »I nadam se da ima neko posebno mjesto u paklu za tebe da ne previdiš sve te godine.« Nakon njegovih smirenih, osuđujućih riječi, čini se da mu je pogled ponovno staklast dok zaustavlja bujicu krvi iz očeve rane i čeka s nama ostalima da stigne pomoć.

Balkandownload.org

Najprije stižu sirene, zatim teški, žurni koraci ljudi koji pokušavaju pomoći. Tu su vika i naredbe, kuća je isprekidano osvijetljena bljescima vozila s plavim svjetlima vani, mi smo pomaknuti na stranu, zatim odmaknuti; mnogo ljudi govori odjednom. Najzad pogledam Niku, pokušam

shvatiti što misli, osjeća, što želi da radimo od sada nadalje. Štogod ona želi ja ću štogod joj sada trebanadoknadim. ja ću joj to pribaviti. Cijeli moj život vrtjet će se okoučiniti, nje i kako da joj Ona gleda kroz mene, čini se da ne zamjećuje da sam tu. Čini se da ne zamjećuje da je itko tu. Pomakne se tamo gdje joj je rečeno, ali ne odgovara čak ni na najjednostavnija pitanja. Je li to to? Je li sada sve gotovo, ili je to tek početak?

Balkandownload.org

20.

Balkandownload.org

Nika

London, 2016. Kuća mojih roditelja je u kaosu kad stignem. Ulazna su vrata širom otvorena. Vani je parkiran bijeli kamion otvorenih bočnih vrata i djelomično je natovaren smeđim kartonskim kutijama. Kutije se redaju u hodniku, vode do stražnje sobe. Neke su kutije u dnu stubišta. Sve su zatvorene i spremne za utovar u kamion. Kladim se da Sasha i Ralph nisu imali pojma da imaju toliko stvari nagomilanih u

roditeljskoj kući. Odem do ulaznih vrata i uđem. Vjerojatno bih trebala pokucati - ja sam ipak stranac - alimoći bio krajeva. moj dom, na mi je čudno učinim. Ovo koje bih trebala doći kad da samtobeskućnica, najekraju Tomjesto je čudno kad si poznat kao »beskućnik«. Kad te tako zovu to znači da si naprosto bez krova nad svojom glavom. A što ako si bez svega drugog što čini dom: ljubavi, prihvaćanja, pažnje i brige? Osjećaja pripadanja? Nisi li i tada

beskućnik? Ono što sam imala s Toddom nije bio dom. Ono što sam imala na ulici bilo je sve to.

»Nika! O moj Bože!« kaže Sasha kad uđem u stražnju sobu. Zakorači oko stvari razbacanih na podu i dolazi meni, zagrli me. Još je uvijek pomalo potresno vidjeti koliko me moja sestra voli, koliko je zadovoljna da me vidi nakon toliko mnogo godina osjećaja da me nikad uopće nije zamjećivala. »Tako mi je drago da te vidim. Kako si znala da se

danas selimo?« »Nisam«, odgovorim, grleći je. Privijem se uz nju nekoliko trenutaka: vjerojatno me neće ponovno grliti kad čuje što moram reći. Vjerojatno me neće htjeti nigdje u blizini sebe kad čuje što govorim. Pa ipak to moram

Balkandownload.org

učiniti. Nije važno koga će povrijediti, moram to učiniti i okončati to. Roni je htjela doći sa mnom, ali ju je policija duže zadržala, jer su s njom razgovarali o njezinu ujaku. Osim toga, kako joj mogu ikada ponovno vjerovati? Lagala mi je. Čak i one noći u mojemu stanu u Brightonu, kad se ponašala kao da mi je rekla

sve, još je uvijek lagala, još je uvijek nešto tajila. Oboje mojih roditelja sjedilo je u stolcima u kojima su uvijek sjedili. Drago mi je, na neki način, što su u ovoj stražnjoj sobi, sobi za svakodnevnu

uporabu, koja je tik do kuhinje. Čak i prije nego što sam otišla izbjegavala sam prednju sobu, koja je uglavnom bila za otmjene posjetitelje. Uvijek povezujem tu sobu s onim danom kad je gospodin Daneaux došao uvjeriti moje roditelje da je to kako me dodiruje, stvari na koje me tjera da mu radim,

savršeno normalno, a ja sam to krivo shvatila. Svaki dio te sobe podsjeća me na njega kako ispija čaj, jede kekse i govori mojim roditeljima da imam glavnu ulogu u Orašaru. Prvi put me dokraja silovao upravo sljedećeg dana i rekao mi da mi može raditi štogod hoće, jer je sada znao da nitko nikada neće povjerovati ni jednoj riječi koju kažem. »Ralphe! Mali!« viče Sasha, većina zvuka putuje ravno u moje uši. »Mali! Nika je ovdje!« »Nika?« kaže Ralph. Čujem ga kako se kreće na gornjem katu, zatim oprezno bira gdje će stati u sobi i silazi sjurivši se niza stube. Brzo se kreće kroz predsoblje, dolazi k meni i zahvati me u zagrljaj. »Nika! Moj Bože, kako te divno vidjeti!« uzvikne. »Sash je bila presretna otkako si se javila. Presretna. A i ja sam, također, očigledno. Tracy-Dee ne može dočekati da te upozna. Sada je u školi, očigledno, ali kasnije, znaš?« Ne sjećam se da je Ralph ikada bio razgovorljiv. Ikada. Ili ikada tako sretan da sam u blizini. Pokušavam prevrtjeti po svom sjećanju kao što bih po svom music playeru, pokušavam odrediti vrijeme kad su se Sasha i Ralph toliko obazirali na mene. Ali Sasha jedva da je ikada bila u blizini. Bila je

Balkandownload.org

uglavnom pokušavala izbjeći bivanje u kući u okruženju u kakvom smo živjeli. »E pa ako ti ovo ne govori koliko smo uzbuđeni što te vidimo, ništa neće«, kaže Sasha. »U slučaju da si zaboravila, Ralph jedva da ikada toliko govori.« mnogo vani s Ralphom, jer je

Moji

roditelji nisu progovorili. Oni su vjerojatno u šoku, da budemo iskreni. Ja sam još uvijek u šoku što sam opet ovdje, što vidim ovo mjesto, vidim njih. Ništa se nije promijenilo za sve to vrijeme što sam bila odsutna. Ništa bitno, u svakom slučaju. Tepisi izgledaju novijima, ali su sličnog uzorka kao i stari, zidne tapete su novije, ali izgledaju isto kao i prije.

Namještaj je izlizan i star, ali me još uvijek podsjeća na namještaj koji su imali kad sam živjela ovdje, kad je ovo bilo »dom«. Oni izgledaju jednako. Moja je majka savršena, kao što je uvijek bila: ona je vrlo sigurna držanja, odjeća joj je uvijek netaknuta, šminka pažljivo na nju, kad sam je prvi nanesena. Mislim da mežena gospođa Daneaux put upoznala - lijepa koja se dobro podsjetila drži i uvijek dobro izgleda bez obzira na sve. Moje je otac smiren kao što je uvijek bio: svaki put kad bi došao kući s posla, zamijenio bi odijelo za komotne hlače i majicu dugih rukava. Pretpostavljam da je otac u mirovini s obzirom na to da je ovdje. Nisam pitala Sashu mnogo o njima; nisam imala srca.

»Shvaćate da je kamion tamo vani širom otvoren, zar ne?« kažem Sashi i Ralphu.

»Što?« kaže Ralph, pokuša u isto vrijeme pogledati Sashu i kroz vrata tamo gdje je parkiran kamion. »Sasha!«

»Ne okrivljuj mene, ti si taj koji puniš kamion«, uzvrati mu. »No dobro, nemoj samo stajati tu, hajdemo pogledati nedostaje li što. Glupan.« »Ti si glupan!« »Ne, ti si.«

Balkandownload.org

»Ne, ti si!« Prepiru se cijelim putem izlazeći iz kuće i ostave me samu s tihim, opreznim roditeljima.

»Veronika«, kaže prvi moj otac. »Bok, tata«, odgovorim. »Bok, mama.« Ona i dalje šuti, udaljena i rezervirana. Pretpostavljam da sam je jako povrijedila kad sam otišla. Morala je objašnjavati moju odsutnost na obiteljskim okupljanjima; morala je objašnjavati zašto sam posvuda po tiskanim medijima, čuvena po uzimanju droge i fotografiranim gaćicama, zašto se nazivam Nikky i ne činim ništa dobra sa svojim životom. Moj je otac smatrao lakim izdignuti se iznad svega toga, ne obazirati se na to - na kraju krajeva, imao je sina koji je bio važan i radio je u Cityju. Ne, kći je

majčina odgovornost. Majka joj je trebala pokazati što to znači biti žena, kako biti dobra u onome što radi, oblikovati pristojnost i dostojanstvo, doličnost i razum. Mlada je kći do sada već trebala biti udata i imati djecu. Ako to nije bila, za to je bila odgovorna majka. Moja majka. Sve što sam ikada učinila bilo je odraz njezinih majčinskih sposobnosti.

Sada to razumijem. Razumijem zašto nije mogla prihvatiti ono što sam govorila o gospodinu Daneauxu - to bi značilo da ona nije uspjela. Ako je ono što sam govorila istina, tada je ona odgojila kćer koja nije znala reći ne, odgojila je kurvu. Nije bilo bitno što me on silio; ona nije željela biti majka djevojčice čiju biulogu u opetovanim s ilovanjima čovjeka koji ju je podučavao balet ispitivao bilo tko - a bit će ih više od jednog. Sve te godine odlaženja u knjižnicu u Brightonu naučile su me mnogo toga. Čitala sam i ponovno čitala svaku knjigu koju sam našla o onome što se meni dogodilo, najprije kao djetetu, kao tinejdžerici, zatim kao ženi koja živi s muškarcem koji joj polako oduzima dušu. Pročitala sam različite teorije, razna razmišljanja, bezbrojna objašnjenja. Znam te teorije tako dobro i shvaćam zašto su ispravne i istinite i kako su se ponekad mogle uredno uklopiti u moj život i iskustvo poput

Balkandownload.org

ugodnog ovitka. Ali osim razmišljanja, intelektualnog razumijevanja, postoji i ovo: moji mi roditelji nisu vjerovali. Vjerovali su čovjeku koji je radio na tome da siluje njihovu kćer umjesto da slušaju tu istu kćer koju su odgojili da govori istinu. Bili su uvjereni da je to problem na koji se mogu ne obazirati. Moji mi roditelji nisu vjerovali.

Majka ponovno pogleda oca. »Kao što sam rekla, mislim da sve te stvari neće stati u jedan kamion. Ali, ah, što ja znam? Nitko me ne želi slušati ni o čemu.« Ovdje sam zbog moje mame, više nego zbog sebe. »Zašto si ovdje, Veronika?« pita moj otac. U pozadini čujem Sashine i Ralphove korake dok se približavaju. Dobro, dobro. Mogu im svima reći najedanput i onda svi mogu uzeti trenutak da probave novost i zatim odluče koliko sam osramotila obiteljsko ime - ponovno. »Ovdje sam jer vam trebam nešto reći«, kažem. Iznenada, gotovo žestoko, želim da je Roni ovdje, tako da mogu posegnuti i uhvatiti je za ruku, pronaći snagu u njezinoj fizičkoj nazočnosti da ovo učinim. »Ne znam sjećate li se one druge Veronice Harper? Dobro, prošle je večeri otišla u kuću našeg bivšeg učitelja baleta, gospodina Daneauxa, spremna da mu naškodi zbog s-s-« još uvijek ne mogu izreći riječ. Jedva mogu misliti na nju, a ne mogu je reći. »Htjela ga je ubiti zbog toga što je prije toliko godina zlostavljao nju i mene.« »Što?« kaže Sasha. Uđe u sobu, zuri u mene kroz dubok, zbunjeni nabor zaprepaštenog mrštenja. »O čemu ti to govoriš?« »Znam da mi niste vjerovali u ono vrijeme, ali nakon prošle noći njega sad istražuju za zločine povijesnog seksualnog zlostavljanja djece. Policija kaže da je on vjerojatno zlostavljao popriličan broj drugih djevojčica kao i mene i Veronicu, pa će to vjerojatno biti u svim novinama. Neće tiskati naša

Balkandownload.org

imena, ali sam vam htjela reći prije nego što se to dogodi, jer će tiskati njegovo ime. Imat ćete priliku da iznesete svoju priču ili da odlučite pretvarati se da se nejasno sjećate baletnog učitelja i ne sjećate se da se išta neugodno događalo s vašom kćeri. Kakogod. Mislila sam da zaslužujete

znati.« »O čemu ona priča?« kaže Sasha mojim roditeljima. Kad i dalje šute, ponovno se okrene meni. »O čemu ti to govoriš?« »Ne mogu to ponoviti, Sasha. Govorila sam i govor ila policiji o tome većinu noći i ne mogu to govoriti ponovno. Samo sam mislila da svi to trebate znati jer će postati javno i ja ću morati javno reći, vjerojatno ću morati ići na sud ako do toga dođe. A većina će ljudi znati da je živio i podučavao ovdje i da je uglavnom činio te stvari svojim najboljim učenicama, a ja sam bila jedna od njih.« Todd, također, htjela sam reći. Todd me godinama seksualno iskorištavao i silovao, alitonadogodi drugačiji, način. U svim čitanjima otkrila sam da ako ti se kaomirniji djetetu, osobito ako onim nisi rekao ili ti nitko nije povjerovao, vjerojatno je da ćeš ući u sličan odnos i kao odrastao. Vjerojatno ćeš završiti s drugom osobom koja će te isto tako zloupotrebljavati. To je upoznatost, naviknutost na nekoga tko gazi preko tvojih granica, naviknutost na to da uvijek radiš ono što drugi žele, nikad ne očekuješ da se s tobom dobro postupa, i uvijek si zahvalan kad se to dogodi.

Moja se sestra naglo okrene prema mojim roduteljima. »VI NIŠTA NISTE UČINILI?« zaurla na njih. Njezin je bijes toliko neočekivan da odstupim korak natrag. Nisam očekivala da će netko tako odgovoriti u moju korist.

Ralph mi stavi ruku na rame i ja se gotovo zaprepastim. »Žao mi je, Nika«, prošapće. »Nisam pojma imao. To ti se nije smjelo dogoditi.« Sasha mi pristupi, zgrabi me u zagrljaj i privije se uz mene. »Zašto nisi rekla meni, Nika? Zašto nisi rekla meni?«

Balkandownload.org

Nikada nismo bile tako bliske; nikada nismo bile doista onakve kako

ljudi govore da sestre trebaju biti. I u svakom slučaju, »Nisam mogla izaći na kraj s tim da mi ni ti ne vjeruješ. Mama i tata mi nisu vjerovali - nisam mogla podnijeti da dijelim sobu s tobom i da mi ne vjeruješ.« »To je tako strašno«, kaže ona. »Sad sve skupa ima smisla, zašto si samo nestala u sebe sve te godine. Bila sam tako obuzeta pokušavanjem da izbjegnem groznu atmosferu u kući da nisam čak ni primijetila. Nikada

nisam razumjela zašto si otišla i nisi čak ni pomislila da se vratiš. Zato sam ti i dalje slala pisma - htjela sam ostati u kontaktu s tobom, dati ti do znanja

da negdje imaš poveznicu. Nisam razumjela zašto nisi htjela govoriti, zašto... Ne mogu vjerovati da ništa nisu učinili.« Sasha mi vjeruje. Ralph mi vjeruje. Dvoje ljudi koje znam vjeruju mi

kad prvi put čuju ono što moram reći. Sasha me pusti i okrene se roditeljima. »Ne mogu vjerovati da sam a da ste živjela sve toštitili vrijeme i puštala brinete kćer. za Tracy-Dee, vi cijeloovdje vrijeme nekoga tko vas vamdajesesilovao Dobro, više ne. Ralphe«, kaže preko ramena, »spakiraj sve,svaku pojedinu stvar koju možeš, jer se ovamo više ne vraćamo. Nije me briga ako ćemo morati baciti stvari u kantu za smeće, ovo sve radimo u jednom potezu.«

Spusti ruku u moju. »Dođi, Nika, ostaješ s nama.« »Ne, ne, ja sam u redu. Ja živim i imam posao i sve u Brightonu«, kažem joj. Riječ sada izgleda magličasta, ništa se ne čini stvarnim ili opipljivim. Ja sam poput balona ispunjenog helijem - lagana i spremna udaljiti se. Ako

zatvorim se izodmah njezine ruke, odlebdjet ću. Sve je pomalo nadrealno,oči jer isupustim mi jednom povjerovali. »Ne, Nika. Odbijam te u ovome. Trebaš nekoga da se neko vrijeme brine o tebi. Ona ostaje s nama, zar ne, Ralphe?«

Balkandownload.org

»Da«, viče on iz hodnika. Brzo se kreće; pakiranje koje se obavljalo ležernim gotovo tromim korakom, po onome što sam primijetila kad sam ušla, sada se obavljalo gotovo mahnito. Sasha me izvodi iz kuće, stavlja me na prednje sjedalo kamiona, zatim se vraća u kuću pridružiti se mužu u mahnitom pakiranju. Mama nije progovorila sa mnom ni jednom, mislim dok sjedim na klupi kamiona privezana tamo kao da je Sasha privezala prenapuhani balon.

Čak i nakon svih tih godina, majčina sumnja o meni ne može se staviti na stranu. Ja nisam kćer kakvu je željela, ja nisam djevojka koju je željela odgajati. Pitam se bi li me voljela, više me voljela, da sam samo umuknula i stavila na stranu sve te godine. Ili je i moja majka također bila tamo? Sjećam se onog pogleda u njezinim očima ponekad, načina na koji bi zurila u mene kao da ne razumije što je to toliko važno. Kad nisam jela, kad bih sjedila i buljila u prazno, kad bih povraćala prije satova baleta, ponekad bih vidjela majku kako me gleda kao da od buhe radim slona. Svim se djevojkama to događa, činilo se da govori tim izrazom, zašto ti tome

pridaješ veliku važnost? Brzo, odlučno, izbrišem tu misao. Nitko tko je kroz to prošao ne bi pustio da i drugi kroz to prođe, zar ne? »Mi ćemo se brinuti za tebe«, govori mi Sasha dok se nešto kasnije penje u kamion. »Ostani koliko god dugo želiš, jer neko sljedeće vrijeme, sve će se vrtjeti oko tebe.«

Balkandownload.org

Roni

Brighton, 2016. Vjeruju nam. Vjeruju Veroniki Harper i Veronici Harper. Vjeruju što nam je učinio; otvorili su istragu o njemu i kontaktirat će sve njegove sadašnje i prijašnje učenice da vide hoće li itko od njih s njima razgovarati. Vjeruju nam.

A jedan od policijskih službenika čak se ispričao meni i Niki (odvojeno) što joj nije povjerovao toliko godina ranije. Ne znam što je Nika rekla, ili što je osjetila kad su joj to rekli, ali nadam se, nadam, nadam da joj pomaže to što joj ovog puta vjeruju. To ne može izbrisati prošlost, ali može učiniti budućnost malo boljom. Barem se nadam da može. Napustila je policijsku stanicu prije mene. Morala sam ostati duže da im kažem sve o ujaku. Žele otvoriti istragu i o njemu. Ne samo zbog onoga što je učinio meni, već i zbog zlodjela prema mojoj braći. Razgovarat će s Brianom i Damianom da vide što oni žele učiniti. Gospođa Daneaux će vjerojatno biti optužena za pokušaj ubojstva (bez predumišljaja); očekuje se da će se njezin suprug u potpunosti oporaviti od onoga što smo čuli i vidjeli protekle noći. Rekla sam policijskom službeniku koji me ispitivao da je to dobro, ali dio mene želi da je drugačije. Priznala sam to jer sam ispovijedala sve. Sve.

Najzad sam sve ispovjedila. Sve ono što je u meni izgovoreno je i još jedanput izgovoreno drugoj tko osobi. Ne nekome tkokajanja, će mi reći da me izmolim određeni broj Zdravomarija, će slušati moj čin tko će zatim odriješiti mojih grijeha, nego netko drugi. Otići ću na ispovijed, u određenom trenutku sve reći svećeniku, otkriti pravi sadržaj svoga srca, propust da ostavim po strani osvetljive misli, nepomirljive misli i

nemogućnost da utješim čovjeka koji je možda umirao. Da, možda više neću biti redovnica, ali kao što sam objasnila Cliffu, biti redovnic a dio je onoga

Balkandownload.org

što jesi, ne posao. Još se uvijek osjećam kao redovnica i znam da bih se trebala, najvećim dijelom, ponašati kao takva. Ali za sada, ono što se čini najvažnijim je da sam priznala. U isto sam vrijeme rasterećena i opterećena. Budući da sam ovdje u Brightonu, razmišljala sam o posjeti Nikinu stanu, pokušaju da je vidim tako da joj ponovno mogu reći da mi je žao. Ali to bi bilo za mene, ne za nju. Bio bi to jošjedan moj pokušaj da ona bude okej kad ima sva prava da to ne bude. Nadam se da je nazvala Marshalla, da

je sklupčana u njegovu naručju, da uživa u obožavanju koje on tako očigledno osjeća za nju. Nadam se da nije sama i da ima nekoga tko se brine za nju.

Nadam se da je to početak sljedeće faze njezina života. Sigurno je početak moje. Sjedim ovdje u predvorju policijske stanice i čekam da tata dođe po mene. Privučem koljena na prsa, položim glavu na koljena. Nadam se da mu neće trebati predugo.

Balkandownload.org

21.

Balkandownload.org

Nika

Brighton, 2016. Bila sam odsutna gotovo tri tjedna.

Sasha mi nije dopuštala da odem, a kad je ona to odlučila, otkrila sam da ne mogu otići jer to ne želim. Spavala sam u maloj ostavi u kojoj nije bilo ničega osim kreveta, okruglog saga na podu i lampe koja je stajala na podu pokraj kreveta. Mnogo sam spavala, često bih propustila cijele komade dana, jer bih se jednostavno

okrenula i ponovno spavala. Noću, često me mučila prošlost; tjeskoba bi dopuzala s mrakom, gmizala mi kroz glavu i držala me budnom napola formiranim sjećanjima i bljescima od kojih je tijelo podrhtavalo.

Moja velika sestra nazvala je na posao i rekla im. Samo tako. Trebala

sam biti ljuta na nju što najprije nije provjerila sa mnom što želim da oni znaju, ali mislila je da se ničega ne trebam sramiti, da nisam učinila ništa loše i ona će se boriti sa svakim tko se usudi ispitivati jesam li. Gospođa Nasir bila je puna razumijevanja, po svemu sudeći, i otklonila je Sashinu ljubaznu ponudu da ode raditi umjesto mene kako bi bila sigurna da ću zadržati posao. Često sam čula Sashu i Ralpha kako noću razgovaraju i znam da je krivila sebe što nije primijetila. Što je bila izvan kuće, što nismo bile dovoljno bliske da joj kažem. »Nije tvoja krivnja«, htjela sam joj reći. »Nije ničija krivnja do li njegova.« Također je otišla posjetiti Roninog tatu. Da mu kaže da Roni mora ostati postrani za sada i prestati me nazivati. »Bilo mi ga je tako žao«, objasnila je kasnije. »Većinu vremena samo smo sjedili tamo u tišini jer nismo znali što reći. On izgleda kao da ga je netko, dio po dio, premlatio. Čini se tako

Balkandownload.org

slomljenim, ali se pokušava održati na okupu zbog Roni.« »Kao i ja s tobom«, tiho je dodala. Marshallu sam poslala poruku u kojoj kažem da ću biti odsutna nekoliko tjedana i da ću mu se javiti kad se vratim. Što je sada. Sad sam se vratila. Vratila sam se na posao, imam planove da se sastanem s Marshallom, razgovaram s njim kako treba o svemu onome što je nedavno pročitao u novinama. Zna da sam znala gospodina Daneauxa i da me je priča sasvim potresla, ali ne zna do koje mjere.

Planiranje da kažem Marshallu, mislim, dovelo je do toga da p uno razmišljam o Toddu. Možda zato što je ono što sam mu rekla o zlostavljanju koristio da me povrijedi. U tome je nalazio neko bolesno zadovoljstvo, mislim, a ja sam bila na mjestu gdje je takvo postupanje sa mnom bilo jedino što sam znala. Pročitala sam sve o tome u knjižnici i mogu se osvrnuti i shvatiti to, ali tek sada to mogu osjetiti. Roni se bavila opijanjem i

uzimanjem droge i lakoumnim seksom sa starijim muškarcima kako bi sa sobom postupala na jedini način koji je znala. Todd je to radio za mene. Razmišljanje o Toddu uvijek vodi u razmišljanje o Roni. Toliko smo isprepletene, naše se priče uvijaju i svijaju jedna oko druge poput dvaju stabala koja rastu iz istoga korijena - čak i nakon godina odvojenosti, korijeni naših priča izmiješani su. Mi smo poput glazbe na notama: note za desnu ruku i note za lijevu ruku, sviraju se zajedno, obje su neophodne da pjesma bude potpuna.

Nisam je vidjela. Napravila je kako je Sasha zatražila i držala se podalje, što je najbolje za nas obje. To mi je dalo priliku da poželim razgovarati s njom. Da mi je cijelo vrijeme bila pred nosom, htjela bih da bude daleko. Trebam razgovarati s njom. Sad kad su nam povjerovali, sad kad su i drugi

ljudi istupili govoriti o gospodinu Daneauxu, naši su svjetovi različiti. Istupim iz ulaza za poslugu sa stražnje strane hotela, u široku pokrajnju ulicu koja se proteže uzduž stražnje strane hotela. Uvijek sam začuđena što tamo postoji široki prostor, kad je svugdje u ovom dijelu Brightona sve usko

Balkandownload.org

i blisko, kao zgrbljeno kako bi toplin u sačuvalo od jakih vjetrova koji se kotrljaju s mora. Tamo obično bude troje ili četvero članova hotelskog osoblja koji stoje i puše ili ispijaju šalice kave ili dobro tračaju nekog drugog tko radi u zgradi. Danas je prazno. Svjetlost blijedi i uskoro će se nebo

pretvoriti u svijetlo kositreno, signalizirajući početak večeri, a zatim noći. Roni. Misao na nju požuri kroz mene, kao što je svaki put svih tih prošlih mjeseci kad bi Sudac odlučio da želi povrat svojih sredstava. Moram stati - pomisao na nju tako je silna dok mi juri tijelom i glavom, snažan val koji me gotovo ruši. Roni. Duboko udahnem i zadržim dah. Kad osjetim da dolazi panika znam da se moram sjetiti disati. Disati. To je ono što su knjige godinama govorile da činim, disati. To smiruje paniku , umiruje um. Posegnem u džep da izvadim music player. Obično ne nosim slušalice dok hodam, ne osjećam se sigurnom ako ne čujem što se događa, ali nakon disanja pomaže mi glazba. Zvuk tučnjave s moje lijeve strane nije dovoljan da mi pažnju odvrati s odmotavanja slušalica. Trebam disati. Disati. Još tučnjave, zatim koraci, a zatim ruka oko mog vrata koja me gura natrag o zid.

»Bok, Ace«, Sudčev glas mi je uz uho, njegovo tijelo drži moje uza zid, ruka mu polako guši moj vrat. »Dugo se nismo vidjeli.« Zatvorim oči ali još čujem njegovo disanje, osjećam njegov miris koji mi ispunjava osjetila.

Više nemam želju za smrću. Reese bi bio ponosan na mene. Sada imam razlog za ne htjeti umrijeti. Sve te misli, sva ta osjećanjanestala su sada kad imam veze, kad imam dom, kad imam ljude koji mi vjeruju. »Zar ti nije drago što me vidiš, Ace?« šapće mi u uho. »Potrošio sam toliko vremena tražeći te. Znao sam da je samo pitanje vremena kad ćeš nekoga dovoljno naljutiti da te se domognem. Doista krasna mlada dama koja mi je dala mig s mojih društvenih medijskih postova. Rekla da imaš

Balkandownload.org

novu frizuru, nove naočale, novo ime. Čak mi je rekla i gdje radiš - zar to nije lijepo od nje?« Ruku pomiče gore-dolje, pokušavajući me natjerati da kimnem. »Da, je, Sudče«, govori za mene. Otvorim oči i skine mi naočale i baci ih na stranu tako da me, pretpostavljam, može gledati ravno u oči. Pitam se vidi li u mojih očima tu jednu misao: Ne želim umrijeti. Ne želim umrijeti i ne želim umrijeti ovako. »Pogriješio sam prije toliko godina«, kaže. »Trebao sam te ušutkati tamo i tada kad nisi učinila kako ti se reklo. Ali ti moraš paziti, zar ne? Ako oni na ulici pomisle da nisi fer, ne igraju po pravilima i završiš s mnogo nepotrebnih gubitaka i moraš raditi teže da nađeš zamjenu.« Pritišće usne bliže mom uhu, vjerojatno dobiva svoje uobičajeno uzbuđenje kad se lecnem. Voli taj trenutak kad se osoba trzne, pokaže mu da zna da on zapovijeda. »Bila je to moja pogreška. Ne radim ih mnogo, ali trebao sam ušutkati tebe prije svih tih mjeseci, ne tvog heroinskog kompića. Mislio sam da će te to držati na uzdi, da ću možda čak postići da dilaš i podvodiš za mene, a umjesto toga dalo mu je ideje. Ideje da me može srušiti.«Gura svoje tijelo još bliže meni. »Izgubio sam sve zbog tebe, Ace. Prethodno lojalni okrenuli su se protiv mene, zabrinuti samo za svoju kožu. Do sada sam se držao podalje dok te nisam pronašao. Neće biti vrijedno toga, srediti te, ali bit će to početak.« Nekoć sam bila Grace »Ace« Carter, nevidljiva i neopažena. Nikome ne bi bilo stalo da umrem sama u nekoj uličici, ubijena rukom svodnika koji dila droguHarper. i s kojim samsam se dovoljno nekoć davno spetljala. sada sam Veronika A bila glupaglupo da mislim da seIpak, ovo ne događa svim ljudima, vidljivima ili ne.

»Ne čini to, Sudče«, kažem. Netko će uskoro doći. Znam da hoće. Ovo je mjesto iza prometnog hotela, prečica do dijela Lanesa s morske obale. Netko će doći i zaustavit će ovo. Ako ga natjeram da govori dovoljno dugo netko će doći. »Nisam znala da će Reese otići na policiju«, kažem. »Iskreno

Balkandownload.org

nisam. Bio je potpuno protiv toga. Potpuno me prekinuo kad sam to

predložila. Nisam znala. Molim te, molim te ne čini to.« Što god to bilo. Jer nisam imala pojma. Bi li doista nešto učinio ovdje? Kad bilo tko može doći u bilo kojem trenutku? Odjednom mi se unio u lice, lice mu je toliko blizu mome da mu mogu

brojiti otvorene pore na koži. Izgleda umoran i očajan; lišen je sveg onog luksuza i on je poput ljudi koje je običavao hvatati kao plijen. »Ah, Ace, dobro te čuti da opet preklinješ. Mogao bih živjeti od toga da te slušam kako moliš i preklinješ.« Crveni dragi kamen ugrađen u prednji zub zasvijetli svaki put kad su mu usne razdvojene. Nema što izgubiti, to je očito. Netko tko nema što izgubiti učinit će bilo što. Ali netko će doći sada svakog časa. Netko će doći i izbaviti me iz ovoga. Mislila sam da sam odustala od ideje o spašavanju, ali nisam. Ne sada kad znam da ima ljudi koji će mi vjerovati, ima ljudi koji će se brinuti o meni, voljeti me. Želim biti izbavljena iz ovoga. Želim da netko dođe iza ugla, da izađe iz hotela i vidi ovo i pomogne mi. »Molim te? Molim te.« »Oh, Ace, to je upravo onako kako mi se sviđa.« Netko će me spasiti. Znam to. On iznenada odstupi i na trenutak mogu disati. Iskoristi udaljenost

između nas da zamahne šakom i zatim mi je zarine duboko u trbuh. Udarac me presavije i ja se uhvatim za mjesto gdje sam ga primila.

»Zbogom, Ace. Nikada me ne zaboravi, eh, mala?« Njegovi koraci odjure, nije trčao, jednostavno je brzo hodao, čovjek koji se žuri stići odavde tamo. Čovjek koji se čak i ne osvrne na ženu koju je upravo napao. Barem je bilo samo to, barem je odlučio da me udari i pusti otići. Možda i nije tako loš kao što sam mislila da jest. Možda je, kao s Toddom, Sudčeva stvarnost mnogo manja, mnogo slabija ne go što je mislio o sebi. Pokušam se uspraviti, ali sam previše bez daha od udarca, pa umjesto

Balkandownload.org

toga krenem naprijed. Otiđi Nika. Što se prije pokreneš, prije ćeš moći otići. Uspijeva mi jedan korak, prisilim se napraviti drugi, zatim stanem. Moram stati. Taj udarac... bio je tako jak. Bio je tako jak da jedva mogu disati. A

moja je ruka vlažna. Ljepljiva je i vlažna je. Skidam ruku s trbuha, zurim u nju: šok ljepljivog crvenila prekriva mi prste i dlan ruke. Moja se usta ispune pljuvačkom i okusom željeza boje krvi; vrtlog svjetlosti komeša mi se oko glave i zatim nestaje. Posrćem... teturam... padam...

Nitko neće doći, zar ne? Nitko me neće spasiti. To je to. Ovdje prestajem biti Veronika Harper, Nikky Harper, Grace »Ace« Carter, Nika Harper. Ovdje sve prestaje. Prestat ću biti nevidljiva, jer mislim da će me sada svi vidjeti. Svi će me vidjeti kad sam...

Balkandownload.org

Roni

London, 2016. Molim za Niku. Nekoć sam molila za nju svake noći kad nisam znala gdje je. Kad sam započela svoje putovanje da postanem redovnica, ona je bila u mojim molitvama. Kad sam postala redovnica, a zatim časna sestra pa zatim opet redovnica, Nika je obilježavala svaku moju molitvu. Nedostaje mi.

To što mi nedostaje je kao bol koju ne mogu ublažiti. Tako molim za nju, molim da bude dobro, gdje god bila, da zna koliko sam je voljela, koliko

je još uvijek volim. Svijet se ne čini istim bez nje u mom životu. Imala sam je takopriliku. kratkoIzgubila vrijeme,sam imanajbolju toliko toga što sam koju joj željela reći. imala. A sada neću imati prijateljicu sam ikada

Je li ovo život kakav sam očekivala da ću živjeti? Bez nje? Ne znam. Ne znam. Molim za nju, iako sam ljuta na Boga. To mogu reći sada, mogu to reći, jer znam da Njemu nije stalo ako ga podvrgavamo sumnji. Volim Ga i uvijek ću Ga voljeti. Jer me Bog voli, dao mi je slobodnu volju, dopušteno mi je da budem ljuta na Njega, da Ga ne razumijem, da Ga podvrgavam sumnji. Znam da će Njegov plan biti otkriven na vrijeme, ali u međuvremenu

sam ljuta i povrijeđena i još Ga volim svim svojim srcem. Moja ljutnja

prema tati nije nestala. Još uvijek osjećam njezine bljeskove, ali ne kao ranije. On još uvijek prihvaća, još pokušava upravljati putem naprijed kad mama odbija upustiti se u postupak razvoda. Ne samo to, ona je - po svemu sudeći - ponovno bila žrtva, jer je ono što je gospodin

Daneaux učinio bilo u svim novinama i sad ljudi ispituju njene majčinske sposobnosti s obzirom na to da nije imala pojma što on radi učenicama koje je kategorizirao kao posebne.

Balkandownload.org

Policija još uvijek lovi ujaka i nadam se da osjeća njihovo približavanje kao što sam ja običavala osjećati njegovo približavanje kad smo bili sami kod kuće; nadam se da se osjeća bolesno i bespomoćno i apsolutno prestrašeno. Čekam da mi se otkrije Božji plan za mene. U međuvremenu još uvijek radim na zamjeni u Chiselwick Highu i molim za Niku svaki put kad imam

priliku. Jer je to sve što mogu učiniti. Nikada neću zaboraviti prvi put kad sam vidjela Niku kad sam se preselila u njezinu školu. I zatim kad sam je ponovno vidjela u baletnom studiju, njezino lice među drugima koje govori točno ono što sam ja mislila; Želim biti baletna plesačica. Želim biti jedna od posebnih koja može ići do kraja.

Toliko mi nedostaje. A jedino mogu moliti za nju i nadati se da ću je jednog dana ponovno vidjeti.

Balkandownload.org

22.

Balkandownload.org

Roni

London, 2016. »Gospođice! Gospođice! Gospođice Harper!« U drugom sam svijetu i svoje ime čujem tek nakon nekoliko povika, pretpostavljam. Zaustavim se na pločniku ispred Chiselwick Higha. Kasno je i samo što nisam započela svoje putovanje kući. Ostajem ovdje dokasna da izbjegnem odlazak kući svojim roditeljima i ludilu u kući. Iselila bih se, ali ne želim ostaviti tatu. Traži mjesto za nas gdje ćemo živjeti i sinoć mi je rekao da misli da je možda nešto našao. Polako se okrenem prema izvoru vikanja i ugleda m Gail kako trči prema meni, namaše rukom pažnju. Iza pljusnula nje, ruku preklopljenih grudima i lica da kojezadobije mi govorimoju da bi me najradnije da može, Gailina je majka. Ona se ponaša baš onako kako sam uvijek zamišljala da se majke ponašaju n a vijest da je njihova kćer ili sin zlostavljan. Ne kako se ponaša moja majka. »Zdravo, Gail«, kažem. Tako sam sretna što je vidim. Ona i njezina obitelj odselili su se iz Chiselwicka nakon što je započela istraga protiv očuha, tako da je nisam vidjela prije ljetnih praznika ili sada nakon njih, kad sam podučavala ovdje. »Čekala sam vas«, kaže ona kad stigne pred mene. »Emma je rekla da ste se vratili raditi ovdje, ali ćete se vjerojatno uskoro preseliti? Željela sam vam zahvaliti.« »Zahvaliti meni? Iznevjerila sam te na prilično spektakularan način, Gail«, podsjetim je. Da dobijem potvrdu toga, pogledam preko njezina ramena i zauzvrat majka bijesno zuri u mene.

Balkandownload.org

Gail također pogleda preko ramena u svoju mrku, nepokolebanu majku. »To je ono što vam je mama rekla?« Slegne ramenima. »Pretpostavimo da je na neki način u pravu. Ali kad mi je trebao prijatelj, vi ste bili tamo za mene. Čak iako ste čudni i nastavnica. I neka vrsta redovnice. Nemam ja ništa protiv svega toga. Rekla sam mami da ste vi otišli na polic iju ili rekli njoj ja bih to zanijekala. I todabistebilo gore, ne bih bila u stanju rećisve istinu. Rekla sam joj učinili onojerštojojminikada je trebalo - slušali ste i povjerovali mi i rekli ste da ćete biti tamo za mene i ohrabrili ste me da kažem. Rekla sam mami sve to.«

»A ona me još uvijek mrzi, jel' da?« Gail slegne ramenima. »Da. Ona je tako nekako nepopustljiva.« »Izgledaš mnogo bolje, Gail, i jako mi je drago.« »Pretvaram se, gospođice. Ne cijelo vrijeme. Ponekad se osjećam u redu u vezi svega, ali kad ne... pretvaram se.« »Ne pretvaraj se previše, može? Tvoja mama treba znati kad se osjećaš loše tako da te može poduprijeti. Ne može otkloniti bol, ali ona te jako voli, može učiniti sve da bude tu za tebe.« Ne znam je li to što govorim u redu, ali zvuči kao dobar savjet i možda će pomoći Gail da se ne izolira i da njezinoj majci da priliku da joj pomogne.

»Bolje je da idem«, kaže. »Mama me pustila van samo zato što sam rekla da ću otići pustila me ona ili ne. Nije bila sretna kad sam rekla da želim vidjeti vas. Pomirit će se s tim.« Umjesto da odstupi korak učini korak naprijed. »Mogu li vas zagrliti?« pita. »Samo ako tvoja majka kaže da je to u redu«, kažem joj. Gail se okrene na petama. »MAMA!« zaurla. »Smijem li zagrliti gospođicu?« Zureći u mene cijelo vrijeme, majka polako kimne. Gail mi se baci u zagrljaj, gotovo mi oduzevši dah kad joj se tijelo poveže s mojim. »Hvala,

Balkandownload.org

gospođice«, kaže. Zatim je otišla, mašući mi, poskakujući natrag prema majci. Majka rukom obuhvati kćerina ramena i krene. Nasmiješim joj se, pokušam se povezati, pokušam pokazati da razumijem kako se osjeća. Prezirno me pogleda i ode. Ne krivim je, ne doista. Kako je mogu kriviti kad

se ponaša upravo onako kako sam svih tih godina htjela da se ponaša moja majka?

Balkandownload.org

šest mjeseci kasnije

Balkandownload.org

Nika

Hove, 2017. Trebala bih biti mrtva.

To je ukratko rečeno. Bila sam tamo najmanje deset minuta, rekli su. Deset minuta i ni jedna

osoba nije izašla popušiti cigaretu, popiti kavu, napustiti posao, presjeći put da stigne na drugu stranu Lanesa. Trebala bih biti mrtva.

I nitko uistinu ne zna zašto nisam. Izgubila sam mnogo krvi, njegovo je oružje zarezalo važan organ, moje zdravlje i nije najbolje nakon godina života osiromašenog životnim stilom. Pretpostavljam da znam zašto sam još uvijek ovdje, a zapravo ne mogu nikome reći za to. Pomislit će da sam luda. Ja mislim da sam luda, a bila sam tamo.

Faze su se izmjenjivale. Mrak bi se na trenutak raščistio, dajući mjesta sjajnoj bijeloj agoniji, zatim bi uslijedio bestežinski osjećaj nestajanja. Ono što me zadržalo usidrenom, privezanom za ovaj svijet, bile su riječi Totove »Africe« koje mi netko šapće u uho. Svaki put kad bih se uključila čula bih kako mi se šapću riječi, vrlo jasno i ja bih se uhvatila za taj »Serengeti« i za to kako se nije uklopio. Kako je to bila glupa riječ da je uvrstiš u pjesmu, kao što sam bila rekla Marshallu prije svih tih mjeseci. Mislim da me to zadržalo ovdje, ali to ne mogu nikome reći. Sada sam izliječena. Zašivena iznutra, zašivena izvana, rana je dobila krastu, ožiljak još uvijek zacjeljuje u kožu. Svi znaju da sam izliječena. A

Balkandownload.org

još uvijek boli. Nikome to ne kažem, ne želim da itko zna da još uvijek boli. Neprestano. Podsjetnik, pretpostavljam, kako sam blizu došla. Uhvatili su Keitha Iaina Junna, također poznatog kao Sudac, nekoliko dana nakon što me pokušao ubiti. Detektiv Brennan iz Birminghama objasnio je kako su ga konačno uhvatili, ali ja to nisam doista shvaćala. Meni je to bilo nešto drugo, u to vrijeme, a do vremena kad sam bila dovoljno svjesna da pitam, nisam se usudila, u slučaju da itko pomisli da se zadržavam na negativnom umjesto da se usredotočim na pozitivno. Vidjela sam Keitha Iaina Junna u novinama, odjednom je izgledao prilično jadno, a ja sam se još bojala. Sigurno nisam trebala, ali nisam mogla

nikome reći da sam se sada svega bojala. Sada kad sam znala koliko želim živjeti, koliko želim biti ovdje, sve me plašilo, jer me bilo što moglo povrijediti. Bilo je to dobro, na neki način, jer je to značilo da sam sad sposobna osjećati, brinuti za sebe. Došla sam do toga da sebe vidim kao nekoga važnog i vrijednog da bude voljen. I tako, Sudac, majstor kriminalac, diler i svodnik, odlučio je okončati svoj život u zatvoru nakon tri noći. Detektiv Brennan iz Birminghama vratio se posjetiti me i reći mi kako vjeruje da je Sudac imao pomoć pri tome, bio je duboko upetljan s nekim prilično neugodnim ljudima, ali nitko nije mogao ništa dokazati, pa se ništa nije moglo učiniti. Kad sam detektiva Brennana vidjela drugi put, srce mi je poskočilo jer sam pomislila da će mi reći nešto o Reeseu. Kad sam pitala, bilo mu je neugodno. Zatim je sve priznao. »Reese je htio da odete«, objasnio je. »Otišao sam ga posjetiti te noći kad ste došli u stanicu i rekao mi je ako vas uvjerim da zauvijek odete, da odete i živite životom koji vam je namijenjen, on će svjedočiti protiv Sudca, a imao je vojsku ljudi koji bi također svjedočili. Morali smo ga preselit; da ga zaštitimo - novo ime, novi život.« Odmah sam znala zašto je Reese to učinio: čist račun. Znao je da su me njegova djela izvorno gurnula da se uključim sa Sudcem i htio je na neki način to ispraviti. Policajac je

Balkandownload.org

dodao: »Pitao sam Reesea želi li da prenesem poruku ako vas ponovno vidim i on je rekao, >Reci joj: ja također.< Ne znam znate li što to znači? Ali budući da je u planu zaštite, nećete ga ponovno vidjeti.« Potajno sam u duši njegovala maštariju da ću u nekom trenutku ponovno pronaći Reesea, vidjet ćemo se i sve će biti u redu. Taj je san nestao. Reese, kakvog sam ga poznavala, bio je mrtav. Ali volio me.

sam i ja njega voljela. Čvrsto se držim toga.

Baš kao što

Moji su roditelji doputovali da me posjete u bolnici jer su to morali bilo je svugdje u novinama, nisu me mogli izbjeći i izbjeći objašnjavanje svojim prijateljima zašto su me se odrekli. Sjedili su na stolcima za

posjetitelje i ništa nisu rekli jedan sat, a zatim su ponovno otišli, kutija je zatvorena, ta dužnost ispunjena. Sasha je, s druge strane, bila sva za to da se preseli ovamo i brine za

mene, ali sam je uspjela uvjeriti da je trebaju muž i kćerka u Londonu i da samo ostane još malo sa mnom. Marshall me uzima za ruku i pomaže mi izaći iz auta. »Jesi li sigurna za ovo?« pita. Otkako sam izašla iz bolnice i prisilila Sashu da ode, on se brinuo za mene i naš je zaplet postao intenzivnijim. Provodili smo vrijeme zajedno, slušali glazbu i razgovarali i smijali se. Toliko smo se smijali da sam gotovo zaboravila kakav je život bio bez toliko smijeha. Povremeno smo se seksali i vodili ljubav. Zna sve o meni, jer je sve podrobno bilo u novinama. Bila sam im zahvalna. Nakon svih tih godina bježanja od pažnje javnosti, skrivanja lica i skrivanja moje istine, sad me nije briga za pozornost novina. Novine kažu ono s čime se ja moram mučiti da bih to rekla,

pomažu pronaći više ljudi čije je živote zacrtavao čovjek koji me podučavao balet, one govore Marshallu što se dogodilo tako da ja ne trebam. Sada zna gotovo sve o meni i ne postupa sa mnom ništa drugačije, još uvijek želi provesti većinu svog slobodnog vremena sa mnom. »Jesam li sigurna u ovo? Da. Ne. Ali moram to učiniti.«

Balkandownload.org

Mogu hodati, dobro sam, izliječena sam, ali boli. Mislim da znam kako zaustaviti da toliko boli.

Eliza je otišla. Njezin je stan prodan, imovina zapakirana i nestala je iz zgrade gotovo preko noći. Otišla je na odvikavanje, navodno, ali mislim da Marshall to govori sebi ne bi li se osjećao bolje što je nazvao njezine nazvala Sudca da mu kaže za mene, tako da bi zaštitila Marshalla. Bila je užasnuta što me to gotovo ubilo, ali bila je to kap koja je prelila čašu, po svemu sudeći. Marshallovo dno; roditelje i sve im rekao. Priznala je da je

trenutak kad je on usvojio grubu ljubav. Polagano, polagano, usporim se na vrhu kamenih stuba ispred ove zgrade u Hoveu, nedaleko od Brightona. Ne trebam se kretati tako oprezno, ali kao što sam rekla, boli. Doista boli. Ova je ulica tiha i mirna, ova se zgrada čini lijepom i mirnom. Plava su vrata zatvorena, tako da sjednem na

vrh stuba i čekam. »Zovi si spremna ići«,svoje kaže Marshall. PritisneKad usnice na moje, zatvori oči,me nakad trenutak otpočine čelo na mome. se odmakne, gleda me u oči i nasmiješi mi se, njegov drugi način da mi kaže koliko me obožava. »Ja... no dobro, znaš već.« Pokušava već neko vrijeme reći mi to, ali zna da ja nisam spremna čuti to glasno. Zasigurno nisam spremna reći to glasno. Ali ja volim i on voli, i mi oboje to znamo.

Nasmiješim mu se, nadam se da je i moje obožavanje njega očito. »I ja tebe.« Konačno škripa otvaranja ulaznih vrata i koraci osobe koja izlazi. Nisam je vidjela sedam mjeseci. Nisam mogla. Pokušavala je doći u bolnicu, pokušavala je doći u moj stan, zvala me i zvala. A ja nisam mogla. Jednostavno se nisam mogla baviti njome.

Balkandownload.org

Šest... sedam... osam i ona se spušta da sjedne pokraj mene. »Koliko dugo čekaš ovdje vani?« pita. »Dovoljno dugo. Nije da moram biti negdje drugdje.« »Mislila sam da te više nikada neću vidjeti«, kaže. »A ipak, preselila si se čak u Hove da budeš sigurna u to«, odgovorim. »Nema to veze s tobom, znaš. Sviđa mi se ovdje, osjećam kao da se uklapam. I tiho je ovdje. Najzad sam bila ustanju načas opaziti Božji plan za mene a ovo je njegov dio. Ovdje je tišina. I imam sjajan posao, radim u skloništu za beskućnike i imam nekakvog dečka u Londonu. Također češće viđam braću, jer sad kad sam ovdje s tatom, bez mame, oni mi redovito dolaze u goste.« Zatvorim oči. Razmišljam o svemu onom što joj želim reći. Razumjela bih da mi je rekla da je gospodin Daneaux više nije dotaknuo. Bilo je već dovoljno lošetrebala što se to dogodilo meni, nikada nisam željela da i ona prolazi kroz to. Nije lagati. »Koja je to pjesma zbog koje se najviše sramiš kad je slušaš ponovno, i ponovno, i ponovno?« pitam je. »Uf, ne moram uopće razmišljati o tome: Totova >Africa<. Glupa pjesma, koja zvuči kao da je Africa zemlja. A i uspjeli su uvaliti i >Serengeti< u nju. Ali volim je i mogla bih je neprestano slušati.« Nasmiješim se sebi. »Žao mi je, Nika«, izjavljuje. »Ne smiješ mi više nikada lagati«, kažem joj. »Neću. Apsolutno neću. I tako mi je jako, jako žao.« »Znam.« »Ne, ne«, kaže ona. »Nika, pogledaj me, molim te.«

Balkandownload.org

Olakšavajući si tako da ne uzdrmam središte svoje boli okrenem se prema njoj. Zuri u mene, plave oči su joj jasne, otvorene i neopterećene. Doima se slobodnijom. Rekla je da je pronašla svoju tišinu. Nisam znala da je to ono što lovi, ali pronašla je to i njezin teret se osipa. Taj dio mog putovanja tek započinje, ali imam ljude koji mi bezuvjetno vjeruju. Policijska je službenica koja se bavi istragom o Daneauxu poput bijesna psa - neprestano je na telefonu, obavještava me, uvjerava me da će napraviti sve što može da ga zatvori. Upućena sam na savjetovanje specijalistu, tako da mogu započeti procesuiranje onoga kroz što sam prošla. Nisam ni blizu Roni, ali stići ću tamo. Nisam se slomila kad sam prisiljena, svaki dan tijekom osam godina, s čovjekom koji me pripremao da ga obožavam a zatim zlostavljao.

biti Nisam puknula kad sam živjela s noćnom morom dečka koji je pokušao učiniti od mene svoju odjevenu seks lutku. Nisam se skršila kad sam provela više od deset godina bez doma. Nisam skončala kad sam ležala u prolazu polako krvareći na smrt. Ovdje sam na početku svog oporavka i doći ću do njega. Znam da hoću. Blago i pažljivo, kao da je prestravljena da ću se raspasti ako pritisne prečvrsto, Roni mi stavlja ruku na lice. »Žao mi je«, izjavljuje. Jednako pažljivo kako me dotaknula skidam njezinu ruku s lica i gurnem prste među njezine i držim joj ruku, kao što je uvijek željela da činim. »Vjeruj mi,« blago kažem, »znam.«

Balkandownload.org

Zvuči poput Dorothy Koomson... Dorothy Koomson autorica je jedanaest romana, uključujući That Girl From Nowhere, The Chocolate Run, Žena koju je volio prije mene i The Flavours of Love. Priče je počela smišljati s trinaest godina, kad ih je običavala dijeliti s prijateljicama iz katoličke škole koju je pohađala. Dorothyn prvi roman, The Cupid Effect, objavljen je 2003. (kad je

imala dosta više godina od trinaest). Njezina treća knjiga, Kći moje najbolje prijateljice, odabrana je za Richard & Jude Summer Reads za 2006., a

romani The Ice Cream Girls i Plaža od ružinih latica ušli su u uži izbor u kategoriji popularne fikcije British Book Awardsa za 2010. odnosno 2013.

Dorothyni su romani prevedeni na više od 30 jezika, a TV adaptacija koja se temelji na The Ice Cream Girls prvi je put prikazana na ITV-u 2013.

Nakon što je kratko živjela u Australiji, Dorothy sad živi u Brigthonu. No dobro, zapravo u Hoveu.

Dok je pisala Kad sam bila nevidljiva Dorothy je ponovno otkrila ljubav prema glazbi - osobito melodijama iz osamdesetih - i pitala je sve koje susreće »Koja je vama omiljena pjesma koje se sramite?« I, koja je vaša?

Za više podataka o Dorothy Koomson i njezinim romanima, uključujući i Kad sam bila nevidljiva (i kako biste odgovorili na to goruće pitanje), posjetite [email protected]

Balkandownload.org