BOJ NA GRAHOVU Feljton je rañen po knjizi Momira M. Markovića "Crnogorski rat"
Pogibija Jakova Dakovića Crnogorsko-turski rat 1852-1853. godine je, iako kratkotrajan, taktički i operativno nedovršen... U očekivanju koncentrisanog turskog napada na Crnu Goru, crnogorske snage su prve otpočele dejstva upadima pojedinačnih četa u Hercegovinu i oko Žabraka u Zeti. I dok su turski komandanti vršili koncentraciju trupa, oko Žabljaka Crnojevića je već bjesnila prava bitka. Crnogorci su zauzeli utvrñenje i bili su u stanju da ga zadrže da nije došlo do diplomatske intervencije, i na zahtjev Rusije Crnogorci su napustili Žabljak.
Turska armija, u jačini od 33.400 vojnika i oficira, napala je Crnu Goru u četiri kolone. Prvi odred od 17.400 vojnika i oficira, pod neposrednom komandom Omer-paše Latasa i skadarskog vezira Osman-paše, kretao se od Spuža ka Martinićima i Ostrogu. Drugi odred, u jačini od 7.000 vojnika, pod komandom Selim-bega barskog i Mustafa-paše, kretao se od Bara ka Crmnici. Treći odred, pod komandom Ismail-paše, u jačini od 5.000 vojnika i oficira, imao je zadatak da od Nikšića prodre niz Ostroški klanac i što prije uspostavi vezu sa glavninom turske vojske. Četvrti odred, od 4.000 vojnika i oficira, pod komandom Derviš-paše, divizijskog generala, kretao se ka Grahovu s ciljem da po ovladavanju Grahovom pokuša prodor ka Trešnjevu i dalje ka središtu Crne Gore. Omer-paša komandovao je operacijama iz Podgorice. Crnogorske snage u odbrani činili su borački sastavi četiri crnogorske nahije u jačini od oko 10.000 boraca. Glavnina, pod neposrednom komandom knjaza Danila, bila je koncentrisana prema Spužu i Podgorici. Na sektorima prema Crmnici na sporednom pravcu, snagama je komandovao ðorñije Petrović. A na sektoru prema Nikšiću, sa malim odredom Crnogoraca, uputio se vojvoda Mirko Petrović, dok su prema Grahovu ostajale samo snage vojvode Jakova Dakovića, oslonjene na pomoć koju su im nesebično pružali manji odredi iz Cuca. Pomoćne crnogorske snage u jačini od oko 10.000 ratnika činili su sastavi iz Bjelopavlića, Pipera, Kuča, Rovaca i Morače i imale su zadatak da dejstvuju u sastavu odreda na sporednim pravcima, a djelimično kao djelovi ubačeni u neprijateljsku pozadinu. Operacije su otpočele 29.12-9.1.1852-53. godine jednovremenim napadom turskih snaga na Crmnicu, Grahovo, Brda i Moraču. Prvog dana ratovanja žestoke borbe voñene su u Župi nikšićkoj, gdje se nalazio vojvoda Mirko Petrović sa odredom od oko 150 boraca, sastavljenom uglavnom iz Katunske nahije i Župe. Žestoke borbe voñene su i u Crmnici, gdje su u početku turske jedinice imale za protivnika samo nekoliko stotina Crmničana. Pružali su očajnički otpor. Čak su žene i djeca učestvovali u okršajima. Ubrzo im stižu pojačanja iz Katunske i Riječke nahije i ovaj dio fronta je stabilizovan, a Turci primorani da iz napada preñu u odbranu. Žestoke borbe voñene su i u Martinićima. Tu su, takoñe, turske snage zaustavljene, dok je na sektoru prema Grahovu došla do punog izražaja turska brojčana i materijalna nadmoć. Komandant odbrane Grahova Jakov Daković je zarobljen i ubijen. Do ovakvog razvoja dogañaja došlo je pošto Daković nije uvažio uputstva knjaza Danila o elastičnoj odbrani, već se sa svojim snagama ostao u utvrñenom položaju... Najznačajnija ratna dejstva izvoñena su na liniji Podgorica-Spuž–Ostroški klanac–Nikšić, gdje je, po zamisli turskog glavnokomandujućeg, po spajanju dviju turskih grupacija trebalo ovladati lijevom obalom Zete. Ovaj pravac
trebalo je da posluži kao operativna osnovica za izvoñenje glavnog udara po strategijskom pravcu Podgorica–Kokoti–Carev Laz-Rijeka Crnojevića. Dok su u dolini Zete voñeni žestoki bojevi, a naročito na Visočici 16.1. 1853, dotle su snage Ismail-paše iz Nikšića krenule jednim dijelom ka Planinici, a drugom ka Župskom manastiru. Tu su se sukobili sa županskim ustanicima i vojvodom Mirkom Petrovićem. Snage koje su se kretale ka Poviji zaustavljene su, dok se vojvoda Mirko Petrović poslije žestokog okršaja kod Župskog manastira, koji su Turci uspjeli da zapale, povukao sa svojim odjeljenjem u Ostroški klanac. Najzad su snage Ismail-paše uspjele da neutrališu i crnogorski otpor na liniji Kunak-Povija-Ostrog, zauzmu Donji manastir i primoraju vojvodu Mirka da se brani iz utvrde u Gornjem manastiru. U meñuvremenu, turske snage koje su nadirale iz pravca Spuža uspostavile su kontakt sa snagama Ismail-paše. http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=90160&datum=2007-03-05
Odbrana manastira Ostrog
Zaposijedanjem čitave lijeve obale Zete, Turci su odsjekli sjeverna crnogorska
plemena od glavnine. Time je i položaj branilaca Ostroga (52 Crnogorca, pod komandom vojvode Mirka Petrovića) postao gotovo beznadežan. Hrabro držanje branilaca, ući će u legendu kao primjer najvećih pregnuća u ovom ratu. Dok su Turci palili sela u dolini Zete, i stalnim bombardovanjem i jurišima pokušavali da slome otpor branilaca Ostroškog manastira, u Cerovu, na desnoj obali Zete prikupila se glavnina crnogorskih snaga. Desnim krilom oslanjale su se one crnogorske snage koje su držale položaje na najosjetljivijem dijelu fronta, na liniji Zagreda – Zagarač – Sañavac – Kokoti. Dvojici zatočnika iz Manastira pošlo je za rukom da se noću provuku kroz turski raspored snaga i obavijeste knjaza Danila u Cerovu. Knjaz je izdvojio odred od 300 probranih ratnika, pod komandom Pera Tomova Petrovića, koji je tokom noći 8- 20 januara neopaženo prišao turskim položajima, sa južne strane Ostroškog manastira i litice, i izvršio iznenadni juriš na turski borbeni raspored nanoseći im teške gubitke (oko 150 poginulih Turaka i deset Crnogoraca). Istovremeno, branioci manastira su izvršili proboj i spojili se sa odredom pera Petrovića, a zatim se svi zajedno brzo povukli. Poslije ostroške operacije nastupilo je zatišje na čitavom ratištu. Omer-paša je oklijevao da otpočne opšti napad na glavninu crnogorskih snaga i prodiranje u dubinu crnogorske slobodne teritorije. Sa viševjekovnim iskustvom iz crnogorsko-turskih ratova to oklijevanje se čini potpuno razumnim... Knjaz Danilo je očekivao da će Pariski mir povoljno riješiti crnogorske odnose sa Turskom. Evropska diplomatija, meñutim, razočarala je i ogorčila knjaza Danila i Crnogorce. Neposrednim angažovanjem u Beču i Parizu knjaz Danilo je uspio da skrene pažnju evropske diplomatije na Crnu Goru i postavi je kao problem u spletu istočne politike. Ali, po povratku sa evropske turneje sa još većom energijom sreñuje prilike u zemlji, i potpaljuje fitilje nacionalnooslobodilačkog bunta u susjednim krajevima, naročito u Hercegovini. Ustaničke snage u sjeverozapadnoj Crnoj Gori i Hercegovini, koje još od Omer-pašine 1852. godine ne odlažu oružje, sada dobijaju i njegovu javnu potporu. Niko više ne skriva da je centar takozvanog hercegovačkog ustanka na Cetinju... Neposredni povod za sukob bio je dugotrajni spor oko teritorije Grahova, oko kojeg su Crnogorci dugo krvarili, i na kojemu su jedanput doživjeli, iako ne velikih razmjera, gorak poraz. Porta je naredila napad i turska vojska je krenula iz Trebinja 17. aprila 1858. godine prema crnogorskoj granici i bez otpora zauzela Banjane. Iz Banjana su turske jedinice izbile na Grahovo 26. aprila. Knjaz Danilo naredio je da se Grahovo brani. D. Vuksan ("Grahovac", Zapisi, knjiga III. 1928. godine) piše: "Snage su bile nejednake. Turci su imali 6.000 redovne vojske, 2.000 bašibozuka i 500 konjanika, u svemu 8.500. Sva crnogorska vojska imala je 5.500 boraca. Turci
su imali 10 topova, a Crnogorci jedan. Turci su imali moderne puške kapsulače, a Crnogorci kremenjače. Turci su bili na padinama brda, a Crnogorci usred polja. Sprema crnogorske vojske bila je nikakvaČ sav tain sastojao se u komadu hleba u torbici, a za pojasom jedan ili dva fišeka, dok su Turci imali ogroman tain, velike rezerve municije, mnogobrojne šatore i svu drugu spremu, pa čak i vojničku kasu sa novcem. Vojskovoñe su bile podjednake: s jedne strane vojvoda Mirko, krvavi junak, vješt i oproban ratnik, a s druge strane Husein-paša, Kadri-paša i Feriz-paša, takoñe junaci i vješti vojskovoñe". Bitka je voñena tri dana 11., 12. i 13. maja, po novom kalendaru. Crnogorci su odnijeli sjajnu pobjedu koja će u istoriji postati sinonim crnogorskog junaštva. D. Vuksan piše: "Na samom Grahovu ostali su 4.392 lješa Turaka, a od Grahovca do Klobuka na prostoru od šest kilometara palo je 1.900 Turaka. Sam Kadri-paša poginuo je. Jadne ostatke Crnogorci nijesu progonili dalje od Klobuka, ali su ih odatle do Trebinja presretali ustaši i ako je vjerovati arhimandritu Janikiju Pamučini od silne turske vojske, koja je u početku brojala 8.500 ljudi, jedva ih je, kako on kaže, nekoliko stotina stiglo u Trebinje. Plijen je bio ogroman. Zarobljeno je osam topova, 20 barjaka, 6.000 pušaka, 200 šatora, 2.000 konja, 1.000 sanduka municije, 20 skupocjenih sabalja, mnoštvo handžara i ledenica... i crnogorski gubici bili su strašni, palo je što mrtvih što ranjenih 2.000 boraca". http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=90340&datum=2007-03-06
Odgovor na turski zulum Iz dva izvještaja koje je vrhovni zapovjednik crnogorskog oružja na Grahovcu uputio knjazu Danilu mogu se vidjeti žestina bitke, hrabrost crnogorskih boraca i starješina, osnovni manevri crnogorskih odreda. Ali, kako su rañeni na brzinu, ne daju potpunu panoramu i pregled bitke. Više ističu detalje kao "garda Vašeg Visočanstva napala je nožem konjicu", ili: da se meñu ranjenima nalazi "i hrabri zapovjednik garde Vašeg Visočanstva senator ðuro Kusovac, u čije ozdravljenje nema nade"... Najpotpuniji i najsažetiji prikaz bitke na Grahovcu dao je Delari, sekretar knjaza Danila, koji je "po njegovom nareñenju", uputio francuskom konzulu Ekaru u Skadar: "Turci su 4. maja stupili na moju teritoriju u okolini Grahova. Tu su ostali četiri dana a da ih, po mom nareñenju, nije smio niko napasti. Od Babljaka do Špila, od Špila do Vilusa, oni su se ulogorili i popalili kuće. Crnogorcima sam bio naredio da strpljivo podnose ove patnje, u nadi da će se Turci povući. Da ne bi došlo do sukoba, odlučio sam da ne šaljem odmah nikakvu vojsku u Grahovo. Jedan od mojih senatora, Petar Filipov, držao je sa odredom od 400 vojnika tvrñavu Humac i prolaze iz Grahovskog polja na crnogorsku teritoriju kod
Cuca. Vjerovatno ova naša neaktivnost i potpuno defanzivno držanje, koje su mi bile savjetovane sa toliko naklonosti, ohrabrile su Turke. Oni su podigli svoj logor na Grahovu i tu se utvrdili". Toliki obzir do tada bio je nezamisliv za Crnogorce. Turski komandant nije čak Petra Filipova udostojio odgovora, kad ga je ovaj upozorio da je povrijedio crnogorsku teritoriju. Tada je knjaz Danilo izdao zapovijest za pokret crnogorskih jedinica. Na Grahovo je 8. maja stigao odred od 4.000 boraca iz Katunske nahije pod komandom vojvode Krca Petrovića i vojvode Petra Stevanova Vukotića i vojvode Iva Rakova Radonjića. Katunski bataljoni su odmah zauzeli položaje prema Turcima. Dva dana kasnije, 10. maja, na Grahovo je prispio i glavni komandant crnogorskih snaga Mirko Petrović sa preko 1.000 ratnika iz Riječke nahije. Komandant turske vojske na Grahovu, Husein-paša, jedan od najistaknutijih komandanata u turskoj vojsci toga doba, stigao je na crnogorsko vojište ovjenčan slavom kao heroj odbrane Karsa od Rusa u Krimskom ratu (od 15. jula do 28. novembra 1855(. Turski glavnokomandujući zaposio je Grahovac, koji dominira Grahovskim poljem, i utvrdio položaje. Meñutim, unaprijed siguran u svoju pobjedu napravio je početničku i neoprostivu grešku. Propustio je da osigura odstupnicu prema Klobuku za slučaj neuspjeha, ili snabdijevanja, ako bitka potraje duže. Crnogorska komanda je uočila, prvog dana bitke, propust Husein-paše i sa jednim jakim odredom odsjekla tursku vojsku od zaleña i presjekla im put za povlačenje prema Hercegovini. Crnogorska vojska podijeljena u tri odreda, formirala je potkovicu oko turskog borbenog rasporeda. Desno krilo, pod komandom Petra Vukotića sačinjavao je odred od Čevljana, Zagarčana i Pješivaca. Na lijevom krilu, pod komandom Iva Radonjića, bili su Njeguši, Cuce, Bjelice i Donjokrajci. Centralnim odredom komandovao je Vojvoda Mirko, a u sastavu su bili Ćeklići, Ljubotinjani, Dobrljani i knjaževa garda. Prvi dan bitke odigrao se u širem rejonu Grahova. "Petar Stevanov bio je namjestio svoj odred pored jedne rječice, koja ga je jedino dijelila od Turaka. U jutru 11. maja borba je otpočela oko tog potočića, koji je bio potreban i jednoj i drugoj vojsci. Dok su Turci napali Petra Stevanova sprijeda, poslali su dva bataljona da ga opkole. Mirko je bio još na Grahovu kad je čuo pucanje topova i pušaka. Odmah je podigao svoju vojsku i stigao je oko devet sati na dogled turskog logora, ali još dosta udaljen, i to na suprotnoj strani od mjesta započete bitke, onñe gdje je prije toga bio vojvoda Ivo Radonjić, koji se na pucanj topa primaka neprijatelju. Videći da je Mirko stigao, Ivo Radonjić mu je podnio raport i obavijestio ga o
borbi, iznoseći mu kako ga je Petar Stevanov izvijestio da se on može držati, samo da mu se pošalje pomoć ili da se učini diverzija, kako sva turska vojska ne bi pala na njega. Gotovo u taj trenutak stiže jedan Crnogorac javljajući da je sve dobro, da su turski bataljoni odbijeni sa gubitkom od preko 300 ljudi. Ovaj uspjeh elektrizovao je vojsku, koja jednodušno zatraži nastupanje prema neprijatelju. http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=90496&datum=2007-03-07
Najkrvavije razbojište U izvještaju crnogorskog komandanta se kaže: "U utorak 29. aprila (11. maja) u sedam sati ujutro po oblačnom vremenu, otomanska pješadija napala je kolone našeg lijevog krila. U početku naše su se kolone lagano pomakle, zatim su otvorile živu puščanu vatru na Turke sve dok se nijesu latili svijih handžara i na njih jurišali... Videći to, desno krilo, isto tako jurnu handžarom u ruci. To isto uradi i centar, kojim je komandovao ðuro Kusovac. Ova kolona koju je sačinjavala garda Vašeg Visočanstva, napala je nožem konjicu. Malo zatim nastao je opšti metež, a dim od turske artiljerije i pušaka pade na bojno polje kao gusti sloj magle". Bitka je trajala čitav dan. Juruši i protivjuriši su se smjenjivali, a tutanj bitke, prema nekim svjedocima, čuo se do Kotora. A. Lainović u "Pobjedi na Grahovcu", izmeñu ostalog piše: "Primičući se noć, obje su neprijateljske vojske vatrenije jurišale i pozicije zauzimale bliže jedna drugoj... Boj je trajao cio dan, kiša je jako pljuštala, a vojnici vas dan niti su što jeli niti pili! Strašan je bio taj dan! Tek je mrkla noć boj prekinula ostavivši obje vojske u svojim pozicijama". Sjutradan je uspostavljeno primirje od četiri sata. Crnogorski komandant je izvršio "revi trupa", precizirao položaje i zadatke svojim jurišnicima, još čvršće zatvarajući put za Klobuk. Iz njegovog izvještaja se vidi da je na kraju prvog dana bitke bio siguran u pobjedu. I turskoj komandi bilo je jasno da će o konačnom ishodu bitke odlučivati isključivo junaštvo i nadmoć u borbi prsa u prsa. Stoga je Husein-paša pokušao sa povlačenjem raspoloživih snaga linijom za snabdijevanje – pravac Klobuk... Petar Stevanov sa svojim odredom nalazio se najbliže turskim položajima i kada su ga, u toku noći dovikivanjem, obavijestili Turci: "Da će knjažev sekretar" Delari, koji se našao u Husein-pašinom štabu kao parlamentarac, "uz pratnju vojske otputovati za Klobuk", Petar odgovori vičući da su ga obje vojske čule: "Neka se niko ne usudi poći za Klobuk". Isto tako je postupio i vojvoda Mirko. Stavio je u džep Delarijevu pismenu poruku i ne pogledavši je, sa komentarom da ne razumije francuski.
Turska komanda bila je svjesna da joj pri povlačenju predstoje oštre borbe, ali je računala na pomoć u opremi i na dva bataljona koji su im bili upućeni iz Klobuka, radi sigurnijeg povlačenja. U zoru 1-13. maja Husein-paša naredio je pokret ka Klobuku, do kojega sa Grahovca ima oko četiri sata marša. Pola sata kasnije, uslijedio je opšti juriš crnogorskih kolona. Turski bataljoni nijesu ni stigli da se razviju za borbu. A kada se u Mirotinjskim dolovima iz pravca Klobuka pojavio crnogorski odred koji je već bio razbio tursko pojačanje – u Turskoj vojsci nastao je haos. U izvještaju francuskog konzula u Skadru Ekara stoji: "Husein-paša lično se isticao, ali mu je bilo nemoguće da se probije i odbije grupe Crnogoraca koji su dotrčavali sa svih strana"... Nije pomogla ni lična Husein-pašina hrabrost, ni požrtvovanje njegovih oficira. "Ranjenom Kadri-paši neprijatelj je odrubio glavu. Tri od pet komandanata bataljona i tridesetak oficira doživjeli su istu sudbinu". Proslavljeni turski komandant bio je primoran da spašava goli život. "Protivniku je prepustio bojno polje, razbijenu vojsku, cjelokupnu opremu i naoružanje sa topovima i najviše obilježje časti – zastavu okićenu dekoracijom "Kras", visokim odlikovanjem uspostavljenim u njegovu čast povodom herojske odbrane Karsa od Rusa". Svi izvori se slažu da je Turski poraz na Grahovcu bio potpun, i da su na bojištu ostavili preko šest hiljada vojnika. Ali su i crnogorski gubici bili veliki. Od 5.500 hiljada učesnika bitke izbačeno je iz stroja dvije hiljade. Nikada u jednoj bici, u dva dana, nijesu Crnogorci prolili toliko krvi kao na Grahovcu. Razlog je taj što su se Crnogorci sudarili armijom naoružanom topovima i modernim puškama kapsulačama, koje su imale veću vatrenu moć, brže se punile i imale veći domet od crnogorskih kremenjača. Turska puška imala je bajonet sa kojim su se Crnogorci sreli u otvorenom okršaju: "nagrdila ih je bajuneta militarska"... Meñutim, knjaz Danilo nije dozvolio da, poslije sjajne bobjede, Crnogorci upadnu u Hercegovinu. ... "Vojska je htjela da produži osvajanje do Klobuka, Gacka, bogate i nezaštićene zemlje... Moje trupe, one sa istoka i od Drobnjaka, htjeli su isto i mogle umarširati u hrišćansku zemlju i bez metka osvojiti pola Hercegovine. Svoje nade polažem u carsku vladu i njenu blagonaklonu pažnju: poslije svega onoga što je ona uradila za mene i moju zemlju, moja je dužnost da se povinujem njenim željama i da ispunim njene savjete". http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=90691&datum=2007-03-08
(Kraj) Priredio Veselin LAZAREVIĆ Feljton u listu “Dan”, od 5. – 8. marta 2007.
