Časopis FHN
UNIVERZITET “DŽEMAL BIJEDIĆ” U MOSTARU FAKULTET HUMANISTIČKIH NAUKA
ČASOPIS FAKULTETA HUMANISTIČKIH NAUKA 8/2013
Mostar, 2013. 3
Časopis FHN
904 : 726.8(497.6) Mr. Almir MARIĆ
ANTIČKI SEPULKRALNI SPOMENICI S PODRUČJA BOSNE I HERCEGOVINE, VELJKO PAŠKVALIN, ANUBiH, SARAJEVO, 2012. Centar za balkanološka istraživanja pri Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine je 2012. godine objavio dva kapitalna djela iz oblasti duhovne kulture prethistorijskog perioda, te antičke arheologije i historije starog vijeka. Radi se o posljednjem djelu akademika Alojza Benca, Religijske predstave prastanovnika jugoslovenskih zemalja, te djelu koje će biti prikazano u ovom tekstu, autora Veljka Paškvalina, Antički sepulkralni spomenici s područja Bosne i Hercegovine. Veljko Paškvalin rođen je 1926. u Betini na otoku Murteru kod Šibenika. Nakon gimnazije studirao je 6 semestara filozofiju i teologiju u Đakovu, te arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je diplomirao 1954. Od te godine, pa sve do kraja radnog vijeka 1992. radio je u Zemaljskom muzeju u Sarajevu kao kustos za antičku i kasnoantičku arheologiju. Učestvovao je na brojnim naučnim skupovima iz oblasti arheologije. Povodom obilježavanja 100. godišnjice Zemaljskog muzeja u Sarajevu učestvovao je u pripremi trotomnog Arheološkog leksikona Bosne i Hercegovine, za koji je priredio više od 350 leksikografskih priloga, a njegova bibliografija broji oko 500 naslova. 2003. godine u Sarajevu je u izdanju Vrhbosanske katoličke bogoslovije objavljena njegova knjiga Kršćanstvo kasne antike u zaleđu Salone i Narone. Umro je u Sarajevu 1. 8. 2008. Djelo koje je pred nama predstavlja objavljenu doktorsku disertaciju pod nazivom Sepulkralni spomenici rimskog doba s područja Bosne i Hercegovine, koju je Paškvalin obranio 1983. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu pod mentorstvom pokojnog hrvatskog akademika Duje RendićaMiočevića. Paškvalin je sakupio skoro sve nadgrobne spomenike koji su do 1982. bili poznati na prostoru naše zemlje. 53
Mr. Almir MARIĆ: Antički sepulkralni spomenici...
Monografija se sastoji od Predgovora, koji je napisao akademik Nenad Cambi, urednik knjige uz Blagoja Govedaricu, Uvoda, Pregleda izučavanja sepulkralnih spomenika, zatim poglavlja koje govori o elementima za datiranje sepulkralnih spomenika. Glavni dio knjige obuhvata poglavlja IV–X koja su urađena po ustaljenoj shemi. Svakoj kategoriji sepulkralnih spomenika posvećeno je po jedno poglavlje, koje se sastoji od podnaslova identičnih u čitavom djelu. Prvo je prikazan katalog, zatim je urađena analiza likovnog i dekorativnog sadržaja, obrađena onomastika spomenika s natpisima, data geneza, hronologija i na kraju rasprostranjenost, koja je prikazana na topografskim kartama što slijede nakon svakog poglavlja. Na kraju svakog poglavlja date su i slike svih spomenika koji su prethodno obrađeni. Nakon posljednjeg poglavlja o sepulkralnim spomenicima arhitekture slijede opća razmatranja, zaključak, bibliografija, skraćenice i registar toponima. Glavni dio knjige (od IV poglavlja) počinje analizom sepulkralnih spomenika kategorije titula, kamenim pločama četvrtastog oblika s uokvirenim natpisom, a ponekad sa dekorativnom ukrasnom bordurom koja uokviruje natpis. Autor uočava da u tipološkom pogledu među titulima postoje 3 varijante. Jednu predstavljaju tituli okomitog, drugi vodoravnog položaja, dok su treći steleoidnog karaktera. U pogledu hronologije titula zaključuje da se kao sepulkralni spomenik javlja vrlo rano, već u prvim decenijama I stoljeća p. n. e. Iduće poglavlje govori o stelama, najzastupljenijem tipu sepulkralnih spomenika u Bosni i Hercegovini. Ova kategorija nadgrobnih spomenika služila je u kultu mrtvih oko 4 stoljeća, od gušenja Velikog ilirskog ustanka 9. g. n. e. do pojave kršćanstva na ovim prostorima. U tom periodu stela je kao spomenik doživjela i određene promjene, pa Paškvalin u ovom poglavlju prikazuje iz kojih dijelova Rimskog carstva dolaze tipovi stela, kako se dalje razvijaju, da li se oblikom i likovnim sadržajem značajnije mijenjaju ili u našim krajevima dolazi do stvaranja vlastitih tipova stela. Shodno činjenici da su stele najbrojniji tip sepulkralnih spomenika, u ovom djelu im je posvećen i najveći prostor. Zbog toga je vjerovatno došlo i do odstupanja u redoslijedu obrade spomenika prema podnaslovima jer se u ovom poglavlju daje i opći pregled izučavanja tipologije stela i njihove obrade i prikazuje se povijest izučavanja stela na području Bosne i Hercegovine. Nakon toga se dolazi do tipološke klasifikacije stela koju je autor uradio rukovodeći se principom da tip spomenika uopće, pa, prema 54
Časopis FHN
tome, i stele, pravi njegova vanjska forma koja je neodvojiva od strukturalnih elemenata i likovnog sadržaja. Prema Paškvalinu, stele možemo podijeliti u 8 tipova (od A do H) i u nekoliko varijanti. Analiza likovnog i dekorativnog sadržaja pokazala je da likovni prikazi koje sepulkralna provincijalna rimska umjetnost često prikazuje na stelama jesu portreti pokojnika. Posebno se ističe portret veterana G. Licinija na steli iz Hardomilja i fragmentarni portret djevojčice na steli sa Humca kod Ljubuškog. Onomastika sepulkralnih spomenika kategorije stela ukazuje na to da su nakon konačnog rimskog pokoravanja Ilira 9. g. n. e. prvi naseljenici ovih prostora bili isluženi rimski vojnici, porijeklom iz Male Azije, južne Makedonije te Italici. Zanimljivo je da se na stelama susreće manje romaniziranih ilirskih imena, za što autor traži razloge u sporijem dodjeljivanju rimskog građanskog prava domaćem stanovništvu. Nastanak stela kao nadgrobnih spomenika Paškvalin povezuje sa eshatologijom, vjerom čovjeka u zagrobni život. Već od samog postanka, stela u obliku edikule simbolizira hram ili vječnu kuću pokojnika. Nestajanjem arhitektonskog tipa stele u formi edikule dolazi do oblikovanja novih formi s novim likovnim sadržajem, a dobijaju se elementi novih tipova stela. Na formiranje tih tipova posebno je utjecala kultura različitog etničkog sastava, orijentalnog, panonskog, tračkog, odnosno nosilaca duhovne kulture koja se na sepulkralnim spomenicima poistovjećuje s kultnim ili religijskim vjerovanjima. Grobne are nisu raširene na prostoru Bosne i Hercegovine, pa se navodi samo sepulkralni žrtvenik iz Dretelja, nedaleko od antičke Narone, kao usamljeni primjer. Zasebnu kategoriju sepulkralnih spomenika predstavljaju cipusi. Za njih nema odgovarajućeg naziva, pa se zato služimo latinskim nazivom cippus ili prijevodom njemačkog naziva grab ara, odnosno Grabältar – (nad)grobni žrtvenik. Od ostalih tipova nadgrobnih spomenika razlikuju se po obliku, a posebno po ikonografskom sadržaju. Na prostoru BiH susreću se i pojedini dijelovi sepulkralnih spomenika koji su po formi slični cipusima, pa se nazivaju cipusima s posebnim završetkom. Prema obliku, cipuse klasificiramo u 3 tipa: jedan u obliku kocke, drugi u formi pilastra – stupa, a treći s piramidalnim završetkom. Kamene urne također predstavljaju posebnu kategoriju sepulkralnih spomenika, za razliku od kamenih cilindričnih, keramičkih i staklenih urni. 55
Mr. Almir MARIĆ: Antički sepulkralni spomenici...
Ove urne odlikuje četvrtasti oblik te oblik sanduka pravougaone forme ili malog sarkofaga, a u pogledu sahranjivanja pripadaju ritusu incineracije. Što se tiče teritorijalne rasprostranjenosti, jedna grupa urni pripada sjeverozapadnom području Bosne, a druga krajevima jugozapadne Bosne. Među urnama s područja sjeverozapadne Bosne, tačnije, među japodskim urnama, mogu se utvrditi 3 tipa urne s ispustima i prikazom edikule, pročelja hrama ili mauzoleja, urne s plitkim ispustima i edikulom i urne bez ispusta i plitkih anta. Na području jugozapadne Bosne, tj. na području Delmata, postoje 2 osnovna tipa: urna tipa sanduka, četvrtastog oblika, i drugi tip, pravougaonog oblika. Deveto poglavlje posvećeno je sarkofazima, koji se susreću u manjem broju u odnosu na druge sepulkralne spomenike u unutrašnjosti rimske provincije Dalmacije. Paškvalin u ovom djelu pravi strukturalnu, likovnu i epigrafsku analizu sarkofaga kojom pokušava rasvijetliti njihovu pojavu na prostoru današnje Bosne i Hercegovine. Sarkofage, s obzirom na period u kojem se javljaju, dijeli na poganske i sarkofage koji pripadaju kršćanstvu, jer se razlikuju po tipološkim i strukturalnim karakteristikama. Poslije tipološke analize poganskih ili pretkršćanskih sarkofaga klasificirao ih je na: a) arhitektonski b) sarkofag bez arhitektonskog raščlanjivanja c) panonski i d) salonitanski tip. Glavni dio knjige završava se prikazom sepulkralnih spomenika arhitekture u Bosni i Hercegovini. Oni po veličini i obliku pripadaju arhitektonskim dijelovima pročelja mauzoleja ili monumentalnim grobnicama. Uz ulomke koji govore o pretkršćanskoj antičkoj sepulkralnoj arhitekturi, autor spominje i starokršćanske sepulkralne spomenike arhitekture, koji se uglavnom javljaju u kasnoantičkim grobnicama na svod, mauzolejima i memorijama. Teritorijalna rasprostranjenost ovih objekata ukazuje da ulaze u noričko-panonski kulturni krug. Ako se govori o porijeklu likovnih motiva na tim spomenicima, onda ih Paškvalin povezuje s antičkim Orijentom i kultovima koji dolaze iz tog područja. Među sačuvanim fragmentima sepulkralne arhitekture nema pouzdanih tragova domaće, ilirske umjetnosti, ali autor pretpostavlja da su izrađeni u domaćim radionicama lokalnog značaja. Posljednje poglavlje (XI) donosi autorova opća razmatranja. Na početku ovog dijela bavi se procesom romanizacije, čiji se tok nakon definitivne rimske okupacije može najbolje pratiti upravo preko sepulkralnih spomenika. Natpisi s nagrobnih spomenika posebno su bitni u proučavanju 56
Časopis FHN
procesa romanizacije provincije Dalmacije i južnih dijelova provincije Panonije, koje su se nalazile na području današnje Bosne i Hercegovine jer nam na osnovu pregleda gentilnih imena daju jasniju sliku o romanizaciji u ovim krajevima. Poslije romanizacije Paškvalin uopćeno razmatra pitanje kultne pripadnosti pokojnika jer se na sepulkralnim spomenicima određenim atributima ispoljavala njihova religijska pripadnost. Na osnovu tih kultnih atributa ili simbola moguće je saznati u koja su božanstva pokojnici vjerovali i kome su se klanjali. Nakon toga slijedi opći dio o autohtonim spomenicima i ilirskoj duhovnoj tradiciji na sepulkralnim spomenicima. Naime, u pojedinim kategorijama sepulkralnih spomenika očituju se neke tipološke i likovne karakteristike koje upućuju na autohtonu duhovnu ilirsku tradiciju, vezanu za eshatološki problem. Autohtona duhovna i kulturna tradicija najviše se očitovala kod Japoda na sepulkralnim spomenicima stela i urna, te u daleko manjoj koncentraciji u krajevima Delmata. Autor se na kraju, u općim razmatranjima, dotakao i načina sahranjivanja. Na području BiH u doba rimske vladavine poznajemo 7 tipova nadgrobnih spomenika. Neki od tih tipova služe za obred spaljivanja, tj. incineracije (stele, cipusi, urne i ara ossuaria), a druge za obred inhumacije (sarkofazi, mauzoleji i zidane grobnice). Ovi ritusi predstavljaju dva načina sahranjivanja pokojnika koji se neprestano smjenjuju u vremenu i prostoru u svim krajevima svijeta. Paškvalin opća razmatranja završava pregledom klesarskih radionica, koje, u najvećem broju, nije moguće pouzdano locirati. Najstarije radionice u hronološkom pogledu datiraju se u I stoljeće i vežu se za vojni logor na Humcu i najstariju tradiciju grčkih klesara u Naroni. Paškvalin je svoju doktorsku disertaciju, koju je objavio Centar za balkanološka ispitivanja, odbranio prije skoro 30 godina. Međutim, taj period nije nimalo umanjio aktuelnost ovog djela, koje predstavlja sintezu nadgrobnih spomenika antičkog perioda Bosne i Hercegovine, uz obradu njihove tipologije, oblika, hronologije, ikonografije itd. Djelo koncipirano na ovakav način predstavlja osnovu za sve istraživače antičke historije i arheologije Bosne i Hercegovine i ubuduće će biti nezaobilazna literatura za sve koji se ozbiljno bave ovim periodom.
57
