Preveo sa ruskog i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ ALEKSANDAR II ROMANOV: MUČENIČKA SMRT CARA SPASITELJA
Ova knjiga je objavljena u Sankt Peterburgu 1912. godine povodom jubileja dinastije Romanovih. Ovih nekoliko nastavaka je samo mali dio objavljene knjige „RUSIJA POD SKIPTAROM ROMANOVIH od 1613–1913. godine“. Briga Rusije i njenih careva za slovenske narode u Evropi je bila izražena, mada ima i drugih mišljenja i navedeni istorijski fakti to potvrđuju, koji su naglašeni u ovom feljtonu.
Pokušaj Petra velikog da oslobodi Hrišćane Spasavanje hrišćanske Gruzije od muslimanskog iscrpljujućeg ropstva je bio tek početak velikog posla, koji je sudbina namijenila Rusiji. Mi smo već vidjeli da su takvu pomoć, zaštitu i oslobađanje odavno očekivali hrišćanski narodi, koji su se mučili pod turskom vlašću. A takvih naroda je bilo dosta. Ogromna turska imperija se prostirala na dva kontinenta: i u Evropi i u Aziji. Domovina Turaka je Azija, njihovi posjedi u Evropi su oteti silom oružja, a lično Turci, u tim zemljama, uvijek su činili samo mali dio stanovništva. U samom Konstantinopolju i južnije od njega većina stanovnika bili su Grci: Konstantinopolj (Carigrad) je i bio nekada glavni grad velikog grčkog carstva, otkuda su Rusi i primili hrišćansku vjeru. Sjeverno od Konstantinopolja pa do Dunava, Balkansko poluostrvo je bilo naseljeno narodima slovenskog porijekla: Bugarima (u istočnom dijelu), i Srbima (u zapadnom dijelu). Sjevernije, u donjem toku Dunava, prostirale su se takozvane Dunavske kneževine – Moldavija i Vlaška, koje su naseljavali Rumuni. Ovaj narod je postao miješanjem najstarijih ovdašnjih žitelja Dačana i Rimljana i donekle Slovena. U rumunskom jeziku ima mnogo slovenskih riječi. Grci, Bugari, Srbi i Rumuni – svi su oni ispovijedali pravoslavnu vjeru. Život hrišćana pod turskom vlašću je bio krajnje nepodnošljiv. Turci su svoje hrišćanske podanike nazivali rajom i prema njima se odnosili sa velikim prezrenjem. Turski zakoni im nijesu pružali nikakvu zaštitu, a povrh veoma velikih državnih dažbina hrišćani su podvrgavani čestim mučenjima i nasilju od strane turskih vojnika, činovnika i gazda. Za neizmirene poreze, ili običan prestup, a ponekad sasvim bez ikakve krivice, prodavali su ih kao robove, kao što su nekada radili Tatari u Rusiji. Lijepe djevojke su nasilno preobraćali u muslimansku vjeru i odvodili u svoje hareme, a dječake otimali od roditelja, vaspitavali ih u muslimanskom duhu i od takvih poturčenih hrišćana stvarali specijalnu vojsku, koji su se zvali janičari i bili čuveni po svojoj hrabrosti. Rumuni su, za razliku od drugih pokorenih hrišćana, živjeli pod posebnim turskim zakonima i imali posebne kneževe – „gospodare“. Ali te „gospodare“, u zadnje vrijeme, postavljali su Turci, koje su birali među bogatim Grcima, koji su im bili odani i život naroda pod njihovom vlašću nije bio bolji, nego Srba i Bugara pod vlašću turskih paša. Prekomjerni porezi doveli su narod do potpunog siromaštva. Moldavija i Vlaška, koje su bile čuvene ranije po obilju žita i stoke, sasvim su osiromašile. Hrabriji i ratoborniji hrišćani, ne želeći da trpe turski zulum, ostavljali su svoje porodice, odmetali se u planine i formirali hajdučke čete i otuda vršili prepade, otimali bogate muslimane, tražeći za njih veliki otkup i tako se svetili Turcima za ugnjetavanje. Ti hajduci nijesu nikada vrijeđali ili otimali hrišćane i zato ih narod nije smatrao razbojnicima, već herojima i borcima za domovinu i vjeru. U trajanju od 300 godina Turci nijesu mogli da uguše ovakvu vrstu pobune, pa je tihi rat stalno tinjao na
Balkanskom poluostrvu. Ponekad je i potlačeno stanovništvo podizalo ustanak, ali su takve ustanke Turci obično veoma surovo ugušivali. U takvoj tužnoj i mračnoj situaciji jedino je nada pomagala porobljenim hrišćanima: nada da će im pomoći i da će ih zaštititi Rusi – braća po vjeri. Još od vremena, kada je vladao Ivan Grozni, Bugari, Srbi i Grci su se molili u svojim crkvama za zdravlje ruskih careva i sa nestrpljenjem čekali da se pojavi ruska vojska na Dunavu, da bi podigli ustanak i oslobodili se nasilja. Zna se da su često stizale molbe za pomoć, preko njihovih ambasadora, na presto prvih careva iz porodice Romanovih. Ali je Rusija tada bila dosta slaba za borbu sa osiljenom Turskom. Petar Veliki je prvi pokušao da se odazove na molbe i pozive porobljenih hrišćana. Njegov pohod na Tursku 1711. godine upravo je bio namijenjen podizanju ustanka protiv Turaka i oslobađanju iz ropstva potlačenih hrišćana. „Gospodari“ Moldavije i Vlaške, Kantemir i Brankovan, tajno su pregovarali i obećali mu da će preći na njegovu stranu. Prvo pojavljivanje ruske vojske na obalama Dunava izazvalo je pravu radost među slovenskim plemenima na Balkanskom poluostrvu. Mala srpska kneževina Crna Gora, koja nikada nije priznavala tursku vlast, hrabro se digla na ustanak protiv Turaka. Srbi i Bugari su željno iščekivali ishod rata, a monasi su upisivali u svoje ljetopise smjerne molitve: „Pomozi Bože, našem Caru“! Na nesreću, Petrov rat je bio neuspješan. Kantemir je održao svoje obećanje, ali Brankovan je izdao i predao Turcima sva dokumenta, koja su bila pripremljena za Ruse. Ta neočekivana prevara zajedno sa ostalim teškim okolnostima dovela je Petra u očajnu poziciju i Rusija je sama platila neuspjeh u ratu, tako što je izgubila Azov. Od tada, izdajnik Brankovan nije imao drugog nadimka u narodu, osim Juda. No ovog puta stvar je bila izgubljena. Kantemir i njegovi pomagači u ustanku protiv Turaka otselili su se u Rusiju, a položaj hrišćana u Turskoj ostao je nepromijenjen. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=475329&datum=2015-02-08 Težak položaj Srba pod Turcima U to vrijeme u sudbinu balkanskih Slovena umiješala se i Austrija. Poslije uspješnog rata, ona je otela od Turaka cijelu Srbiju, koja je i ostala pod njenom vlašću 20 godina (1718–1738). No život Srba pod austrijsko-njemačkom vlašću nije bio ni malo bolji, nego pod Turcima. Austrijanci, rimokatolici, tako su se revnosno trudili da nametnu Srbima svoju latinsku vjeru i svoj njemački jezik, a ponašali su se tako bahato i bezdušno, da su izazvali prema sebi samo mržnju i ogorčenje. Pod austrijskom vlašću, još od davnina, bilo je nekoliko drugih slovenskih plemena – Česi, Slovaci (među kojima su u IX vijeku, poslije Hristovog rođenja, živjeli i radili Sveci – braća Ćirilo i Metodije, slovenski prvoučitelji), Slovenci, Hrvati, dio Srba, i svi su oni živjeli teško, i svi su oni, izuzev Srba, morali da prime rimokatoličku vjeru, iako je u narodu ostala želja da se vrate svojoj staroj pravoslavnoj vjeri. Još dok je vladao Aleksej Mihailović, jedan hrvatski naučnik (Jurij Križanić), bježeći iz Austrije u Rusiju, pisao je u svojoj knjizi, da su Njemci za Slovene gori neprijatelj od Turaka, i maštao je da će Rusija da objedini sve Slovene u jedno carstvo i tako ih oslobodi od turskog i njemačkog ropstva. I Srbi su, našavši se u cjelosti kao narod 1718. godine pod vlašću Austrije, ubrzo osjetili čemer i gorčinu novog ropstva i bili su na kraju srećni kada ih je Austrija vratila ponovo Turcima. „Bolji je Turčin sa sabljom, nego Njemac sa peruškom“ – govorili su oni. Sva nada hrišćana pod Turcima bila okrenuta, kao i ranije, prema pravoslavnoj Rusiji – prema „djedu Ivanu“, kako su Bugari nazivali Rusiju. Srbi, Bugari i Rumuni su se masovno preseljavali u Rusiju. Petar Veliki je već mogao da formira od takvih doseljenika nekoliko konjičkih pukova – srpski, vlaški i moldavski. Za vrijeme vladavine Jelisavete Petrovne, njima su se pridružili istovremeno sa gruzijskim, još i bu-
garski i makedonski pukovi (Makedonija je naseljena Slovenima, koji su bili bliski Bugarima i Srbima). Iz svih krajeva pravoslavnog svijeta izbjeglice su se sakupljale u Rusiju, tražeći utočište i želeći da služe i budu pokorni „djedu Ivanu“, dok on ne smogne snage da im oslobodi domovine i ognjišta. Djeca i unuci tih doseljenika već su gledali na Rusiju, kao na svoju pravu domovinu, i srcem i tijelom se spajali sa njima srodnim ruskim narodom. Među herojima Otadžbinskog rata posebno mjesto zauzima general Miloradović, rodom od porusenih Srba, koji su se preselili u Rusiju. Neke oblasti u Južnoj Rusiji (u današnjoj Jekaterinoslavskoj i Hersonskoj guberniji) su tako gusto bile naseljene njima, da su čak dobile naziv „Nova Srbija“. Ruski vladari, poslije neuspješnog pokušaja Petra Velikog, nijesu prestali da se brinu o zaštiti i oslobađanju istovjernika, kao i naroda koji su nam po srodstvu bili veoma bliski. Najbliže ruskim granicama bile su Moldavija i Vlaška. Naravno, prvo je došlo na red njihovo oslobađanje. Već je carica Ana, po završetku rata sa Turcima, tražila nezavisnost za Dunavske kneževine, ali tada zbog izdaje saveznika – Austrijanaca, Rusija nije mogla da sprovede svoju volju. Taj isti zahtjev je ponovila Ekaterina Velika poslije prve pobjede nad Turcima. Miješanjem drugih država prisililo je caricu da svoje zahtjeve donekle ublaži. Moldavija i Vlaška nijesu dobile punu nezavisnost, ali ipak, čuveni Kandijski mir 1774. godine donio im je značajno olakšanje. Turci su se obavezali da kneževinama ne uvode nove poreze, da ih za dvije godine oslobode od dažbina, a Rusija je dobila pravo da prati izvršenje ovog obećanja, zbog čega su u Moldaviju i Vlašku bili poslani Rusi sa posebnim ovlašćenjima. Ekaterina Velika je nanijela težak udarac Turcima, i zbog toga se uskomešalo svo pravoslavlje u Turskoj. „Djed Ivan“ je pokazao svoju snagu, zato Turska nije više bila strašna i jaka. 1804. Srbi su, izgubivši strpljenje zbog uvreda i pljačkanja od strane Turaka, podigli krvavi ustanak „za krst časni i slobodu zlatnu“. Ustanak je predvodio hrabri Srbin Karađorđe, djed srpskog kralja Petra. Njihov zanos je bio tako veliki, da Turci nekoliko godina nijesu mogli da izađu na kraj sa ustancima malobrojnog i slabo naoružanog naroda. Vođe ustanka, su naravno, očekivale podršku od Rusije. U isto vrijeme i Rumuni su se obratili sa žalbom caru Aleksandru, jer su Turci htjeli samovoljno da smijene njihove „gospodare“. Car Aleksandar, imajući već po dogovoru od 1774. godine, zakonsko pravo da uzima u zaštitu Dunavske kneževine, počeo je rat sa Turcima. Ruska vojska se ponovo pojavila na obalama Dunava i njihovo pojavljivanje, kao i uvijek, izazvalo je veliko komešanje među pravoslavcima. Mnogo se Rumuna, Srba i Bugara borilo u redovima ruske vojske. Ruske jedinice stigle su i u Srbiju da potpomognu tamošnje ustanike. Nažalost, Otadžbinski rat koji se primicao, zahtijevao je da se sve snage bace na zaštitu same Rusije, i opet nijesu stvorene mogućnosti da se stvar dovede do karaja. Ali ipak, mir koji je zaključen u Bukureštu 1812. godine, donio je dosta pogodnosti i bio je častan. Srbija je dobila samoupravu i od tada sami su sebe birali vladare, donosili za sebe svoje zakone, samo je turska vojska ostala u njihovim tvrđavama i sakupljala danak, koji je išao sultanu. Dunavske kneževine opet nijesu uspjele da dobiju punu samostalnost, ali je velika oblast u Moldaviji – Besarabija pripala Rusiji. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=475483&datum=2015-02-09 Rat za oslobođenje balkanskih Slovena
Užasne godine odlučujuće borbe Rusije protiv Napoleona (1812–1814) bile su teške i za balkanske Slovene. Propast ili poraz Rusije značio bi i za njih uništenje i gašenje svake nade za svjetliju budućnost. Turska, vidjevši da se Rusija nalazi u teškom položaju, nije ni pomišljala da ispunjava dogovoreno iz 1812.
godine i nastavila je da gazduje po starom u Srbiji. Srbi, koji su se već bili navikli na slobodu, podigli su novi ustanak. Turci su žestoko navaljivali na njih sa svih strana, i ovog puta Srbima je bilo mnogo loše. Ali u to vrijeme završio se rat sa Napoleonom u Evropi. Rusija, proslavivši se nečuvenom pobjedom nad ujedinjenim snagama cijele Evrope, našla se ponovo na visini svoje moći, a stroga izjava cara Aleksandra natjerala je Turke da se sjete dogovora iz 1812. godine. Na rat sa Rusijom u to vrijeme nijesu smjeli ni da pomisle. Turska vojska se povukla iz Srbije, a Srbima je čak dato pravo da ne biraju vladara privremeno, već prestolonaslednika. Na kneževski presto bio je izabran jednoglasno Miloš Obrenović, koji je u to vrijeme rukovodio ustankom. Za Srbiju su došli novi dani. Ponovo su podignuta zvona na crkvene zvonike, koja su skinuli Turci prije 400 godina, i svečana zvonjava crkvenih zvona obavijestila je narod po cijeloj zemlji Srbiji da je stigla sloboda i zora boljeg života. Ali, u sastav srpske kneževine ušao je samo jedan dio Srba, drugi, veći njihov dio ostao je pod vlašću Turske i dijelom pod Austrijom. Provodeći zamišljene velike promjene u unutrašnjoj politici, car Aleksandar II je vratio Rusiji i u spoljnoj politici onaj položaj koji je ona imala među evropskim zemljama prije Krimskog rata. Zna se da je još 1863. godine Rusija osjećala sebe toliko jakom, da je hrabro odbila zahtjev koji su joj naložile evropske države, da prestane sa podsticanjem na pobunu naroda u Poljskoj. Car Aleksandar II 1871. godine, u toku rata Francuske sa Pruskom, obavijestio je države, koje su potpisale Pariski sporazum 1865. godine, da Rusija skida sa sebe odgovornost, koju je prihvatila poslije Krimskog rata, da nema svoju ratnu flotu na Crnom moru i odmah kreće sa izgradnjom ratnih brodova. Međutim, naša Crnomorska ratna flota nije uspjela da završi gradnju, a već je na Balkanskom poluostrvu došlo do novih sukoba Slovena sa Turcima, u koje se umiješala i Rusija. Prvi su se pobunili Srbi u oblastima, koje su ostale još pod turskom vlašću, oni su težili da se otcijepe od Turske i pripoje kneževinama u Srbiji i Crnoj Gori. Preko ljeta 1875. godine buknuo je ustanak u Bosni i Hercegovini, koje su bile naseljene Srbima. Najveći povod za izbijanje ustanka bili su nepodnošljivi pritisci koje je vršila turska vlast. Počeli su krvavi sukobi između Srba i Turaka. Turci su pokrenuli svoje jedinice radi ugušivanja pobune Srba. Po nesrećnoj Bosni i Hercegovini potekla je rijeka slovenske krvi. Car Aleksandar II, iz sažaljenja prema sunarodnicima, obratio se turskom sultanu sa zahtjevom da prekine pokolj i da im olakša položaj. Nažalost, zapadne države nijesu podržale velikodušni poduhvat Ruskog imperatora, već naprotiv, sa svojim savjetima u Konstantinopolju podržali su obijest Turaka. Srbija i Crna Gora su se digle na oružje i ušle u rat sa Turcima za oslobađanje svojih sunarodnika – Bosanaca i Hercegovaca. Nemiri su počeli i u Bugarskoj. Turci su sa vojskom napali Srbiju i Crnu Goru, a na drugoj strani ugušivali pobunu Bugara sa bezdušnom surovošću, vršeći pokolj u cijelim selima i gradovima, ne štedeći ni žene, ni djecu. Samo u Filipopoljskom okrugu bilo je poklano više od 12 hiljada ljudi. U Rusiji je sudbina braće Slovena, koji su nam bliski po vjeri i jeziku, izazvala veliko sažaljenje kod svih staleža. Hiljade ruskih dobrovoljaca javilo se u srpsku vojsku i komadant svih oružanih snaga u Srbiji postao je ruski general Černjajev. Takođe i novčana pomoć pristizala je u većini iz cijele Rusije, kao podrška ratu: u crkvama su sakupljani dobrovoljni prilozi za borce. Rusiju je obuzelo jedno uzvišeno osjećanje – moraju se osloboditi svoja porobljena braća. U to vrijeme ogromna turska sila obrušila se na Srpsku kneževinu. Bez obzira na podršku hrabrih i plemenitih ruskih dobrovoljaca, nevelika srpska vojska nije mogla da izdrži strahovit napad i Turcima je bio otvoren put prema srpskoj prestonici – Beogradu. Car Aleksandar II nije dozvolio uništenje male Srbije. Naš ambasador u Konstantinopolju, grof Ignjatjev je predao sultanu 19. oktobra 1876. godine carev zahtjev da Turska mora da prekine vojna dejstva protiv Srba, u suprotnom Rusija će ući u rat. Turska se pokorila zahtjevu, a turske jedinice, koje su ugrožavale
Srbiju, bile su zaustavljene. Poslije toga došlo je do pregovora između Rusije i drugih država sa Turskom o garanciji statusa i položaja pravoslavnih Slovena na Balkanu. Ti su pregovori trajali cijelu jesen i zimu. www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=475641&datum=2015-02-10
Bitka za Plevnu
Veliki knez Nikolaj Nikolajević U aktivnostima zapadnoevropskih država nije bilo iskrenosti i odgovarajuće pouzdanosti za podršku pravednim ruskim zahtjevima, na osnovu čega su Turci i nastavljali da ispoljavaju svoju obijest. U Rusiji je raslo sažaljenje prema nesrećnim Srbima i Bugarima. Car je preživljavao ta ista osjećanja kao i njegov narod. Vidjevši da pregovori sa Turcima ne obećavaju ništa dobro, on je odlučio da silom oružja oslobodi balkanske Slovene i 12. aprila 1877. godine objavi rat Turcima. Ruska vojska je ušla preko granice Rumunije i uputila se prema Dunavu. Rumunski knez, isto kao i srpski, bio je potčinjen Turskoj. Želeći konačno da se oslobodi ovoga ropstva, Rumunija se priključila Rusiji. Rat je za Rusiju bio težak. Države, koje su bile neprijateljski raspoložene prema nama, snabdjele su Turke takvim puškama i topovima koji su bili daleko bolji od naoružanja naše armije. Preći preko granice na tursku teritoriju, bilo je otežano zbog prelaska preko široke rijeke Dunava, koju je štitila kopnena armija, kao i ogromni specijalizovani ratni brodovi. Protiv takvih brodova upustili su se u borbu naši heroji – mornari, koji su na malim parnim brodićima organizovali napade na neprijatelja, pri čemu su, uz pomoć mina, uspjeli da dignu u vazduh nekoliko turskih brodova. To je izazvalo ogroman strah kod Turaka, a njihove akcije sa brodićima postale su za njih nerješive, a Rusi su u međuvremenu izabrali mjesto za prelaz i sa vojskom prešli Dunav. Mjesto za prelaz je bilo obezbijeđeno i vojne jedinice su prešle preko granice u Tursku.
Glavnokomandujući u ovom ratu bio je veliki knez Nikolaj Nikolajevič (rođeni brat cara Aleksandra II). Jednom od jedinica uspješno je komandovao prestolonaslednik carević Aleksandar Aleksandrović, kasnije prozvan car Aleksandar III. Car je lično doputovao da posjeti armiju. On je htio da motiviše vojnike svojim prisustvom, da ih ohrabri i podijeli sa njima teškoće koje donosi rat. Punih sedam mjeseci, u najteže vrijeme rata, car je stalno bio prisutan među vojnicima na frontu. Zbog velike zabrinutosti i iscrpljenosti i živeći vojničkim životom, njegovo zdravlje je počelo da se pogoršava. Ni molbe doktora nijesu ga mogle natjerati da se vrati, dok lično ne vidi konačan uspjeh na našoj strani. Svakog dana je car, bez obzira na loše zdravstveno stanje, obilazio vojnu bolnicu i srdačno razgovarao sa bolesnicima i ranjenicima, želeći da ih utješi. Na svakom koraku Bugari su sa velikim oduševljenjem pozdravljali velikodušnog cara, koji je imao nadimak Spasitelj, a takav nadimak mu je dao ruski narod. Sa ushićenjem su sretali cara i njegovi vojnici i saveznici – Rumuni. Turci su pružali veoma snažan otpor. Nekoliko puta su morali da dovode pojačanje iz Rusije. Preko Dunava je bila prebačena i carska garda, koja se pročula slavom u mnogim bitkama i marševima. Posebno teške borbe bile su oko grada Plevne, zatim njegova opsada i zauzimanje. Ogromna turska vojska pod komandom Osman-paše, jednim od najboljih turskih komandanata, štitila je utvrđenu Plevnu hrabro i odlučno i mi smo morali ovdje da koncentrišemo velike snage i u trajanju od četiri i po mjeseca da vodimo tešku opsadu po planu generala inženjerije Totlebena, koji se proslavio prilikom odbrane Sevastopolja. U isto vrijeme sa juga su nadirale druge turske snage. Njih je trebalo zaustaviti do tada, dok nam Plevna ne padne u ruke. Turska armija, nastupajući sa juga, morala je da pređe planinski greben u planinama Balkana. Rusi su zaposjeli glavni prevoj – Šipku, preko kojega su morali preći Turci. Komandant jedinica, koje su čuvale prevoj, general Radecki bio je spreman prije da pogine, nego da preda važan položaj, koji mu je povjeren na čuvanje. Sa nepokolebljivom mirnoćom i velikom hladnokrvnošću, ne povlačeći se sa zaleđenih planinskih visova, zavejanih snijegom, gledajući strahote i borbu, koja se nije nijednog trenutka prekidala sa mnogobrojnijim neprijateljem, Radecki je svakog dana raportirao glavnokomandujućem: „Na Šipki je sve u redu“! Bez obzira na nenormalne uslove, na umor, jer nije imao ko da ih zamijeni, na neprekidnu silinu napada i velikog broja promrzlih boraca, ruska jedinica je odbila sve napade, nanijevši strašne gubitke neprijatelju. 28. novembra, poslije krvave i neopisivo hrabre bitke, grad Plevna se predao: više od 40 hiljada Turaka je zarobljeno. Veliku pobjedu je radosno proslavila cijela Rusija i sav slovenski narod. U borbi sa Turrcima posebno se istakao među vojnim komandantima Mihail Dmitrijevič Skobeljev. On je pokazao neobičnu hrabrost i izvanredne vojničke sposobnosti, koje su mu donijele ogromnu slavu i među svojima i kod neprijatelja. Svi vojnici su dobro znali njegovo ime i njegovu momačku i neustrašivu figuru – uvijek na bijelom konju, preko ljeta u bijeloj vojničkoj bluzi, zato su ga vojnici i zvali „bijeli general”. Njegova začuđujuća sposobnost komuniciranja sa vojnicima, brzina snalaženja na bojnom polju i žestina snage napada podsjećali su na velikog Suvorova. O Skobeljevu, kao i o Suvorovu, vojnici su spjevali ushićene i zanosne pjesme o njegovoj hrabrosti, koje su otišle u legendu. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=475741&datum=2015-02-11
Pokušaj ubistva cara Aleksandra drugog
Aleksandar drugi Poslije zauzimanja Plevne, bez obzira na nepodnošljivu hladnoću, naša vojska je odmah krenula prema jugu, Skobeljev je zašao iza leđa turskoj armiji, koja je brojala 25 hiljada vojnika, i koja je opkoljavala Radeckog na Šipki, i napao na nju istovremeno sa Radeckim, porazio je cijelu armiju i zarobio. Odmah poslije toga Gurko je krenuo prema Filipopolju, gdje je potukao poslednju tursku armiju. U isto vrijeme Skobeljev je silovito krenuo dalje ka jugu, prema gradu Jedrene. Na tom putu sve turske jedinice su se predavale bez borbe „bijelom generalu“, ne smijući ni da pomisle na suprotstavljanje. 8. januara 1878.godine, grad Jedrene je bio zauzet. Po zauzimanju Jedrena Skobeljev je odmah krenuo dalje: 17. januara on je već bio na ulazu u Konstantinopolj. Približavanje ruskih jedinica dovelo je sultana i njegove savjetnike u bezizlazan položaj i on je pristao na sve tražene uslove, koje je prethodno predvidio Sanstefanski sporazum. Rat je bio završen. Evropske države su se ponovo zauzele za pobijeđenu Tursku, nastojeći da Rusija ublaži zahtjeve, koje je prethodno istakla prije zaključivanja mira, iako je sama Turska već dala saglasnost na njih. Rusija je morala da popusti, jer bi izazvala rat sa Savezom evropskih država, kao i 1854. godine. Engleska je već prijetila ratom i dovela jaku flotu u Mramorno more, njenim primjerom je trebala da krene i Austrija, koju bi podržavala Njemačka. Ali ipak, dobijeni rat je donio dosta koristi i Rusiji lično i pravoslavnim narodima na Balkanu, zbog kojih je Rusija ušla u rat. Srbija i Rumunija priznate su kao nezavisne kneževine i, osim toga, Srbija je naknadno dobila
nekoliko okruga, koji su do tada bili pod turskom vlašću, a Rumuniji je pripojena oblast Dobrudže, koja se nalazila na desnoj obali u donjem toku Dunava. Kasnije su kneževi Srbije i Rumunije dobili zvanja kraljeva. Crna Gora je uvećana dobijanjem novih teritorija, od kojih je za njih bilo veoma važno dobijanje primorskog grada Bara. Bugari, koji su živjeli na sjeveru Balkanskih planina, dobili su slobodu i oni su ostvarili posebnu kneževinu. Iako se ona obavezala da prizna vrhovnu vlast Turske, ta potčinjenost je bila prividna. Bugari su dobili pravo da biraju kneza, da imaju svoju vojsku i da donose svoje zakone. Sve dobre careve namjere, kada su u pitanju Sloveni na Balkanu, nijesu uspjele da se ostvare. Ali i to što je urađeno za njih, bilo je veoma važno. Balkanski Sloveni istinski cijene i poštuju cara Aleksandra Nikolajeviča i zahvalni su mu za učinjeno. U Sofiji, glavnom gradu Bugarske, podignut mu je veličanstven spomenik, takođe su ovjekovječene uspomene na njega na svim onim mjestima, gdje je on za vrijeme rata bivao. Sloveni pažljivo čuvaju i iskreno poštuju sva ta mjesta, gdje je prolivena ruska krv za njih, na bratskim grobljima izgrađeni su hramovi, kapele i podignuti spomenici. Narod je mnogo volio cara Aleksandra Nikolajeviča za njegova dobra i velika djela, i ruski čovjek je bio uvjeren, da što duže bude slavno vladao Rusijom, više će biti dobra i sreće za Domovinu. Ali tako nije mislila šačica unutrašnjih neprijatelja. Ne shvatajući da se blagostanje u narodu i poboljšanje životnih uslova postiže dugim, upornim, a što je najbitnije , mirnim radom niza generacija, ova grupa bezumnih zločinaca je uobražavala da može odjednom da stvori nekakav raj na zemlji, ako se ostvare njihove zamisli, koje su pozajmili od zapadnih takozvanih socijalista i anarhista. Te zamisli nijesu bile ostvarene ni u Evropi, niti igdje u svijetu. Ruski revolucionari, sledbenici evropskih bezumnika, širili su po Rusiji te neostvarljive ideje, pritom ne birajući sredstva da bi ostvarili cilj, zaboravljajući da nasilje i nesreća nikada ne donose dobro. Ti ruski revolucionari, čiji su vođe i podstrekači, u većini zbog bezbjednosti, živjeli u inostranstvu, početkom 60-ih godina počeli uporno da šire svoje učenje u Rusiji. Ali, oni su našli pristalice samo među dijelom labilne i neozbiljne omladine, koja nije znala šta su prava znanja. Narod, koji se tek oslobodio kmetstva i potčinjenosti, nije htio da čuje za primamljive priče, koje su im nudili u proklamacijama. Da bi lakše stekli povjerenje, revolucionari su se često oblačili u odjeću seljaka i radnika i takvi – kao vukovi u ovčjoj koži – propovijedali svoje lažno učenje. Oni su se trudili da izazovu bunt i sve vrste nemira, pretpostavljajući, da će se na taj način pojaviti nezadovoljstvo, koje će im biti od dobre pomoći da prodru u narod sa njihovim učenjem. U većini slučajeva narod je to posmatrao mirno i buntovnike je prijavljivao vlasti. Ruskim revolucionarima malo su pomogli i pobunjenički pukovi. Vidjevši, da nemaju nekih uspjeha u svojim aktivnostima, revolucionari su odlučili da pojačaju svoje napade i zločine, i usmjere ih prema svetoj ličnosti – caru, Božjem pomazaniku. 4. aprila 1866. godine, kada je car poslije šetnje sjeo u kočiju kod Ljetnje bašte, nekakav Karakozov pucao je u njega, ali je seljak Osip Komisarov iz Kostrome, koji je bio blizu njega, uspio da udari po ruci zlikovca i metak je promašio cara. Saznavši o spasenju voljenog cara, narod ga je
sa oduševljenjem pozdravljao. To je bio prvi atentat na cara Aleksandra Nikolajeviča. Revolucionari su odlučili da takvim atentatima zastraše narod i Vladu. Naredne godine na cara je izvršio atentat Poljak Berezovski za vrijeme njegovog boravka u Parizu. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=475913&datum=2015-02-12 Eksplozija u Zimskom dvorcu
Aleksandar II Romanov Mnogo godina je Bog čuvao svog pomazanika. Buntovnici su opet počeli da uznemiravaju omladinu, šireći svoje proklamacije. Poslije rusko-turskog rata ponovo su počeli atentati, ali je svaki bio neuspješan. Revolucionari su pokušali da dignu u vazduh carski voz nedaleko od Moskve. 1880. godine oni su uspjeli da izazovu eksploziju u Zimskom dvorcu ispod carske trpezarije, kuda je morala da prođe carska porodica za nekoliko minuta. Od eksplozije je poginulo 10 nižih činovnika njegove tjelesne garde iz Finskog puka, koji je toga dana bio raspoređen na stražu. Više od 50 vojnika je bilo ranjeno, a mnogi od njih veoma teško. Eksplozija je bila strašna, ali niko nije postradao od carske porodice. Car je riješio da koncentriše vlast i da borbu sa buntovnicima povjeri opunomoćeniku. Bila je formirana posebna vrhovna dobro organizovana komisija, na čelu koje je bio postavljen grof Loris–Melikov, koji se istakao za vrijeme poslednjeg rata sa Turcima u Aziji i u poslovima suzbijanja kuge, koja se pojavila u Astrahanskoj guberniji. On je dobio široka ovlašćenja. Loris–Melikov je imao u planu da borbu sa revolucionarima počne, prije svega, koristeći njihovu savjest i osjećajnost. Kao odgovor na to, revolucionari su organizovali aten-
tat na njega samog. Ali, on se ipak nadao da će da smiri situaciju bez upotrebe surovih mjera. Neko vrijeme nije bilo atentata, Loris–Melikov je smatrao da je došlo vrijeme da se pristupi preuređenju državne uprave, koje je priželjkivao jedan dio obrazovanog društva i za koje su se zauzimale i tražile od cara neke lokalne plemićko-buržoaske samouprave (zemstva). Ove reforme su bile usmjerene ka izbornom sistemu i na taj način izaberu ljude, koji će učestvovati u izradi novih zakona. Čak je i od cara dobio saglasnost. Mnogi su bili ubijeđeni da su revolucionari prestali sa svojim zlodjelima. Ali to je bilo pogrešno. Oni su se pritajili da bi tako lakše ubili svoju žrtvu, a predložene reforme nijesu odgovarale njihovim željama i zamislima. Zlikovci su pripremili novi atentat u nedjelju prve sedmice Velikog posta, 1. marta 1881. godine, u vremenu kada se car vraćao u Zimski dvorac sa hipodroma u Mihajlovskom. Car se nije odmah uputio kući sa hipodroma, već je prvo svratio u Mihajlovski dvorac i otuda, tek u 14 časova i 15 minuta izašao na kej Jekaterniskog kanala. Trojica zločinaca sa ručnim razornim bombama rasporedili su se pored puta, kuda je trebala da prođe carska kočija. Jedan od njih je bacio razornu napravu pod kočiju, ali je od ove eksplozije car ostao nepovrijeđen. On je izašao iz kočije i prišao zlikovcu, kojega je narod uhvatio. Na uzbudljiva pitanja onih koji su bili oko cara, on je odgovorio: „Hvala Bogu, ja sam iznio živu glavu, ali eno tamo...” i pri tome pokazivao na ranjene, koji su ležali na kaldrmi. Tog trenutka primakao se drugi zločinac i bacio pod noge caru svoju bombu i odjeknula je još strašnija eksplozija. Kada se dim podigao, oni koji su preživjeli, vidjeli su cara kako leži sa smrskanim nogama, obliven krvlju. Car je tiho izustio: „Hladno mi je, hladno mi je”! Velikom knezu Mihailu Nikolajeviču, koji je dotrčao, car je jedva došapnuo: „Brže... u dvorac... tamo ću da umrem”. To su bile poslednje riječi velikog mučenika. Umirući, bez svijesti car je bio donesen u dvorac, i u 15 časova i 15 minuta njegovo je srce prestalo da kuca. Car – spasitelj je postao car – mučenik. Užasna vijest je kao grom pogodila cijelu Rusiju, poginuo je od zločinačke ruke njen najvoljeniji čovjek, koji joj je donio najviše dobra. Veličanstveni lik cara-spasitelja i cara-mučenika ostaće u sjećanju ruskog naroda za sva vremena. Na tom mjestu gdje je bio smrtno ranjen car Aleksandar II sada se uzdiže hram Hristovog Vaskrsenja, koji je sagrađen voljom cijelog naroda. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=476117&datum=2015-02-13 KRAJ
