Alain Touraine - Postindustrijsko društvo

BIBLIOTEKA NOVI SVIJET

Urednici ADOLF DRAGIČEVIC ANTE MARUŠIĆ

ALAIN TOURAINE

POSTINDUSTRIJSKO DRUŠTVO

Predgovor

Naslovi originala ALAIN TOURAINE LA SOCIETE POST-INDUSTRIELLE © Editions DENOEL 1969, Pariš (Objavljena trećina knjige)

Predgovor

LETTRES A UNE ETUDIANTE POUR LA SOCIOLOGIE

Prevele BRANKA FULANOVIC SANJA TAMBURASEV

Nakon drugoga svjetskog rata, u vrijeme ekonomske stabilizacije kapitalizma i hladnog rata razvijali su brojni učenjaci — ekonomisti, politolozi i sociolozi — u Zapadnoj Evropi i u SAD koncepcije o suvremenom industrijski razvijenom kapitalizmu kao o harmoničnom i uravnoteženom društvu. Neprestani rast privrede, eksplozija znanosti, ekspanzija tehnologije stvorili su trajne uvjete za daljnji porast potrošnje i životnog standarda, uspostavljanje klasnog mira unutar zapadnih parlamentarnih građanskih demokracija. Svaka radikalna opozicija takvom poretku izgubila je realno tlo pod nogama i unaprijed je osuđena na neuspjeh. Razvojem i širenjem naučnih saznanja sužava se sfera utjecaja tradicionalnih ideologija. Provedena je autopsija ne samo liberalizma kao ideologije građanske klase, nego i socijalizma, a prije svega'niarksizma kao revolucionarne misli radničke klase. Radikalni pokreti i ideolozi, koji zahtijevaju bitni preobražaj društvenih odnosa, konačno silaze sa povijesne pozornice i ustupaju svoje mjesto menedžerima i tehnokratima, funkcionalnim elitama, koje preuzimaju odgovornost da stvore na novim osnovama demokratsko društvo bez građanskih ratova i bez crvenih zastava. Evolucija i reformizam postaju konstante stalnog uspona industrijskih zemalja, koje su kao uzor ostalom svijetu ušle u fazu blagostanja za sve građane, pune društvene zrelosti, odgovornosti i trajnog mira. Štrajkovi, pobune i ostali oblici nedemokratskog osporavanja izraz su nezrelosti nezadovoljnih ljudi u nerazvijenim sredinama. Sadašnjost industrijski najrazvijenijih budućnost je nerazvijenih i siromašnih. Eto, to su sažeto izražene osnovne teze ideologa suvremenog kapitalizma.

/ Dilema kapitalizam ili socijalizam nije više društveno aktualna za ove teoretičare. Prema njima socijalizam i nije negacija kapitalizma ni njegova prirodna alternativa. Razlike između razvijenog kapitalizma i razvijenog socijalizma nisu više bitne ni radikalne. Te su razlike sve manje što su ta društva razvijenija. Dva glavna drustveno-ekonomska sistema uzajamno se približavaju, konvergiraju s izgledima da se u budućnosti stope u jedno jedinstveno društvo. Ono što je zajedničko kapitalizmu i socijalizmu, to je industrijski karakter obaju društava. Kapitalizam i socijalizam su, prema R. Aronu, samo varijante industrijskog društva. Razvojem iste znanosti, iste tehnike i tehnologije razlike postaju sve manje, a sličnosti sve veće. Uspostavlja se nova podjela rada, a velike privredne organizacije s racionalnim ekonomskim proračunima stvaraju osnovu društva izobilja. To novo društvo različiti autori različito nazivaju. Evo nekih naziva poznatijih autora: D. Bell: postindustrijsko društvo A. Toffler: superindustrijsko društvo G. Lichtcheim: postburžujsko društvo R. Dahrendorf: postkapitalističko društvo Z. Brzezinsky: tehnotroničko društvo A. Touraine: programirano društvo.

II Američki ekonomist i sociolog Walt Rostow u djelu »Etape ekonomskog rasta«1 razvio je koncepciju industrijskog razvoja suvremenog svijeta nasuprot Marxovoj teoriji o ekonomsko-društvenim formacijama. Društvo prolazi kroz pet stadija svojega ekonomskog i tehnološkog razvoja. Do 17. stoljeća sva su društva bila »tradicionalna«. U stadij tradicionalnih društava Rostow je uključio prvobitnu zajednicu, robovlasništvo i feudalizam. Zatim dolazi drugi 1

1971.

6

Walt W.Rostow, The Stages of Economic Growth, Cambrige,

stadij: »stvaranje pretpostavki za uspon«. Tu nastaje prijelaz od poljoprivrede ka manufakturi. Naime, jedno područje u Zapadnoj Evropi ostvarilo je ekonomski polet na novim kapitalističkim osnovama. Treću etapu označavaju društva u »stadiju uspona«. Ekonomski rast postaje nužni uvjet daljnjeg razvoja. Postoji relativno visok udio investicija u nacionalnom dohotku. Četvrti stadij karakteriziraju »kretanja ka visoko razvijenom društvu«: Engleska oko 1850, SAD oko 1900. U toku nekoliko stoljeća ubrzanog napretka ovaj manji dio svijeta ostavio je daleko za sobom preostali dio stanovništva planete, koji je ostao da živi u siromaštvu i nerazvijenosti tradicionalnog svijeta. Pod utjecajem svjetskih ratova, tvrdi Rostow, još je jedan dio nerazvijenog svijeta ostvario vlastiti ekonomski razvoj. U posebnim okolnostima državnog vlasništva, centralnog plana i etatističke organizacije društva, ovaj se dio počeo približavati kapitalističkom industrijski najrazvijenijem dijelu svijeta. Taj drugi, socijalistički svijet nalazi se između trećeg i četvrtog stupnja i ubrzano napreduje prema stadiju u kojem se nalaze najrazvijenije kapitalističke zemlje na čelu sa Sjedinjenim Državama Amerike. Preostala polovica čovječanstva formira treći svijet, koji se, navodno, nije ni pokrenuo s polazne pozicije tradicionalnog siromašnog društva. Tako je Rostow konstruirao trodjelni svijet i zbog svojega jednostranog pristupa došao u sukob sa zakonima društvenog razvoja. Još u 19. vijeku smatralo se da postoje dva svijeta: svijet civiliziranih država, koji su sačinjavale zapadnoevropske zemlje, SAD i Japan, te »necivilizirani svijet«, kome su pripadali narodi kolonijalnih i polukolonijalnih zemalja. U 20. vijeku prevladalo je gledište kako se svijet povezuje u jedinstvenu cjelinu i da će nakon propasti kolonijalnih posjeda moći da se govori samo o jednom jedinstvenom svijetu, u kojem su svi narodi ravnopravni, a sve zemlje jednake. Međutim, ipak danas još uvijek nije tako. Što je posrijedi? U poslijeratnom periodu na Zapadu se javlja teza o postojanju dvaju svjetova: slobodni svijet i svijet komunizma. Na Istoku se također zastupa teza o dva svijeta: svijet socijalizma i svijet imperijalizma. Oko sredine pedesetih godina pojavila se teza o postojanju triju svjetova. U prvi su svijet ubrajane kapitalističke zemlje na osnovi tzv. historijskog prioriteta. U drugi 7

svijet su uvrštene socijalističke zemlje. Treći svijet — to su novooslobođene zemlje Azije i Afrike, te zemlje Latinske Amerike koje teže političkoj i ekonomskoj samostalnosti. Svaka od ovih teorija, uključujući i onu W. Rostowa, ima i ponešto istine u sebi, jer polaze od nekih političkih, ekonomskih ili društvenih razlika. Pa ipak, mora se ustrajati na stavu da danas postoji samo jedan svijet, sudbinski povezan svojim vitalnim interesima. Poznati marksist Paul Sweezy u studiji »Budućnost kapitalizma«2 oštro zamjera W. Rostowu i ostalima njemu bliskim teoretičarima, što za jedino mjerilo progresa uzimaju materijalno-ekonomski rast i što odvajaju razvijene zemlje od nerazvijenih. Sweezy je energično zastupao tezu da su razvoj na jednoj strani i nedovoljan razvoj na drugoj strani u uzajamnoj međuzavisnosti. Kapitalistički razvoj na jednom polu neizbježno ostavlja za sobom nedovoljan razvoj na drugom polu. Razvijeni kapitalizam nastajao je izrabljivanjem radničke klase, ali i porobljavanjem i pljačkanjem nerazvijenih zemalja. On je razorio stara društva na periferiji, koja su u različitim periodima historije predstavljala vrhove starih kultura u Aziji, Africi i Latinskoj Americi. Bogatstva što su izvezena iz periferije, tj. iz kolonija, postala su materijalna osnova snažnog uzleta kapitalizma, odnosno njegove akumulacije. W. Rostow je sveo socijalne, političke i kulturne dimenzije na kvantitativne ekonomske pokazatelje i dao im jednostrano značenje. Ekonomski rast je osnovna svrha, a potrošačko društvo glavni cilj svjetske povijesti. Između zapadnog i istočnog modela došlo je do velikog natjecanja za naklonost nerazvijenog trećeg svijeta. Tako su socijalistički svijet i treći svijet došli u situaciju da nemaju drugog ni boljeg izbora nego da se neprestano približavaju razvijenom kapitalizmu kao svojoj budućnosti. III U razradi teorije konvergencije istaknuto mjesto zauzima američki sociolog Daniel Bell. On je god. 1960. objavio knjigu pod naslovom »Kraj ideologije«.3 2 Paul Sweezy, Budućnost kapitalizma u knjizi Dijalektika oslobođe nja, Zagreb, Praxis, 1966. 3 D. Bell, The End oj Ideology, New York, 1967.

8

Svoju tezu o kraju ideologija, Bell svodi na liberalizam i socijalizam. One su postale neadekvatne, iscrpljene i malaksale. Za radikalnu inteligenciju one su izgubile svoju snagu uvjeravanja i svoju duhovnu vitalnost. Kao i ostali građanski antiideologi-sti, i Bell uspoređuje ideologiju s religijom, a intelektualce--ideologe sa svećenicima. Utjecajne ideologije iz 19. vijeka — liberalizam i socijalizam — mogu se natjecati sa svjetskim religijama, koje naglašavaju nužnost događanja i usađuju strast u svoje pristalice. Ali, ideolozi gube svoju društvenu ulogu na tlu Zapadne Evrope i Amerike, jer su se objektivne prilike radikalno izmijenile. Za ideologe je došlo vrijeme kraja. Oduševljenje i ideološka strast preselili su se na Istok, gdje postoji entuzijazam za utopijom. Nadalje, Bell uvjerava svoje čitaoce kako se u zapadnom kapitalističkom svijetu intelektualci slažu u osnovnim političkim pitanjima. Oni prihvaćaju državu blagostanja, decentralizaciju političke moći, politički pluralizam, sistem mješovite privatno-državne privrede. I u tom smislu vijek ideologija završen je. Koncept kraja ideologije polazi od teze kako je došlo vrijeme kraja radikalne kritike kapitalističkih društvenih odnosa. Međutim, kraj klasičnih ideologija ne smije, prema Bellovom mišljenju, biti u isto vrijeme i kraj utopije. Rasprava o utopiji može započeti tek kada ljudi postanu svjesni zamki ideologije. Suvremenom čovjeku u modernom društvu nije više potrebna ideološka kritika, ali mu je potrebna utopija, budući da ljudi moraju imati viziju vlastitih mogućnosti. Ljestve kojima se čovjek danas uspinje više ne mogu biti ljestve vjerovanja, već ljestve empirije. Utopija mora jasno naznačiti kamo čovjek želi ići, kako će tamo stići, koliko će taj pothvat stajati i tko će to platiti. Detaljnu razradu svojih pogleda na budućnost Bell je izložio u knjizi »Dolazak postindustrijskog društva«.4 Polazeći od Saint-Simona i Thorsteina Veblena, Bell tvrdi kako suvremena razvijena industrijska društva — kapitalistička i socijalistička — postupno prelaze u postindustrijsko društvo. Termin »postindustrijsko društvo« Bell je prvi put upotrijebio u svojim predavanjima god. 1950. u Salzburgu. Nakon drugoga svjetskog rata, rađa se u SAD novo društvo. Snažno jača društvena uloga znanosti i kognitivnih vrijednosti. 4

D. Bell, The Corning oj Post-lndustrial Society, London, 1974.

9

Brojne odluke postaju sve više tehničke, i to približava učenjake i tehničare političkoj sferi. Protivno očekivanjima samih tehnokrata, političke odluke ostaju osnovne. Stručno znanje podređuje se političkoj arbitraži, jer izbor vrijednosti ostaje monopol profesionalnih političara. Bellov koncept postindustrijskog društva pokušaj je generalizacije različitih činjenica i gledišta o socijalnoj strukturi. U ekonomskoj sferi nastaje proces prijelaza od proizvodnje materijalnih dobara na stvaranje raznovrsnih usluga. Sve značajniju društvenu ulogu imaju stručni kadrovi, osobito istraživači i učenjaci. U isto vrijeme poslovni ljudi gube na svom ugledu. Kapitalisti kao privatni vlasnici nestaju, a uloga menedžera u proizvodnji znatno se smanjuje. Umjesto stare tehnologije stvara se nova »intelektualna« tehnologija. Pod tim Bell razumije upotrebu elektronskih računala, informatiku i kibernetiku, primjenu matematičkih modela na društvene situacije, eksperimentiranje s ponašanjem građana. Od velikih privrednih kompanija središnje mjesto zauzimaju sada univerziteti i istraživački instituti. Oni daju potpuno novo obilježje suvremenoj socijalnoj sredini. Osnovni ograničavajući faktor nije više kapital, već su to znanstveni radnici. Umjesto strojeva i tehnike, akumulacije kapitala i maksimalizacije profita u prvi plan izbija stvaranje i širenje novog znanja, sustavni odgoj talenata i planiranje obrazovanja. Obrazovanje zauzima sve značajnije mjesto na račun stjecanja dobara i nasljeđivanja vlasništva. Kao društvena jedinica u prvi plan dolazi pojedinac koji potiskuje parcijalne društvene grupe, osobito političke stranke i obitelj. Sjeverna Amerika već se nalazi, prema Bellovoj procjeni, u prvoj fazi stvaranja novog društva. Ona je prva zemlja u povijesti u kojoj poljoprivredna i industrijska proizvodnja angažiraju manje od polovice aktivnog stanovništva. Broj intelektualaca raste i oni kao društvena grupa sve više dominiraju. Bitan je prijelaz s pozicija vlasništva i političke prinude na načela znanja kao osnove društvene moći. Dominantan položaj u društvu gube vlasnici i menedžeri u korist političke i tehnokrat-ske elite. Političari vladaju na osnovi monopola društvene moći, a tehnokrati zauzimaju sve istaknutije mjesto u društvu na bazi stručnog znanja i tehničke kompetencije. Teorijskim pogledima D. Bella o postindustrijskom društvu pripada pionirska uloga

10

kao novom obliku obrane kapitalizma nakon drugoga svjetskog rata. On je uveo u literaturu neke nove pojmove i branio kapitalizam na nov način. Njegov veliki napor u koncipiranju ne-kapitalističkog društva nije uspio i pored vrlo zanimljivih zapažanja i obilne građe koju je prikupio. U svojim osnovnim postavkama Bell ostaje unutar granica zapadnog građanskog svijeta. Bitni društveni odnosi eksploatacije nisu u praksi napušteni. Ostaje i neravnopravan položaj proizvođača, te je i za to novo društvo valjana radna teorija vrijednosti. Ostaje i podređen položaj građana. Prihvaća se uljepšano stanje industrijski najrazvijenijih kapitalističkih zemalja, ali bez negativnih pojava i posljedica koje to društvo nužno i svakodnevno rađa. Postindustrijsko društvo jest razvijenije društvo u privrednom i tehnološkom pogledu, ali ono nije bitno novo društvo u pogledu slobode i jednakosti ljudi. Uzalud je u takvom društvu proklamirati kraj ideološke borbe, kad ostaju klasne suprotnosti. Ono što antiideologisti mogu zbilja postići to nije kraj ideologije, već samo zamjena jedne idejne formule drugom. Oni učenjaci koji zagovaraju kraj ideoloških sukoba, zapravo su u visokom stupnju idejno opredijeljeni, i žele vidjeti stare odnose u novom ruhu. Oni se ne bore za radikalnu promjenu starih društvenih odnosa, već se samo bore protiv progresivnih ideja za svoje stare odnose. Smisao Bellovog koncepta jest da građani okrenu leđa neriješenim društvenim pitanjima i usmjere se na vlastite privatne probleme, tražeći zadovoljstvo u svojoj struci i mir u svom privatnom životu. Idejno neopredijeljeni uvijek su ipak nekako opredijeljeni ljudi, samo je pitanje za što se netko u konkretnoj situaciji opredjeljuje, protiv čega se opredjeljuje i koliko sve to ozbiljno čini. IV Francuski sociolog Alain Touraine razvio je svoju teoriju o transformaciji suvremenih društava. Razradio je ideju o programiranom društvu u kojem ne bi bilo oskudice ni siromaštva, zahvaljujući masovnoj potrošnji, društvu izobilja i snažnom razvoju nauke i tehnologije. Ono nije samo društvo budućnosti, već je u procesu stvaranja i oblikuje se pred očima A. Tourainea u

11

novi tip društva u razvijenim kapitalističkim i socijalističkim zemljama. Ono je bitno različito od klasičnih industrijskih društava, te se može nazvati postindustrijskim. S obzirom na vla-dajuću klasu, Touraine ga imenuje tehnokratskim. Ali, imajući u vidu ekonomsku organizaciju, metode planiranja i usmjeravanja postindustrijskog, odnosno tehnokratskog društva, on se opredeljuje za naziv »programirano društvo«. A. Touraine je pod utjecajem Marxove misaone tradicije, iako nije marksist. On je jedan od značajnih društvenih kritičara, što su nastali u okviru francuskog progresivnog i socijalističkog pokreta. On ima pretenzija da razradi postmarksovsku teoriju o postindustrijskom društvu. U prošlom vijeku pripadalo je središnje mjesto u društvenim analizama pojmu »industrijskog kapitalizma« i proletarijatu kao subjektu radikalnih izmjena. U suvremenom razvijenom svijetu mijenja se i društveni oblik i subjekt društvenih promjena. Nastaju nove tendencije razvoja i nove političke alternative. Treba odmah reći da Touraine smatra osnovne društvene odnose i dalje klasnim odnosima, a socijalne konflikte klasnim sukobima. Znači, on ne prihvaća tvrdnje brojnih teoretičara konvergencije o harmoniji postindustrijskog društva. Novi oblici dominacije izražavaju se u položaju centralizirane birokratske elite i u moćnoj tehnokratskoj eliti, što izaziva nove društvene sukobe i nove društvene otpore. Osnovna klasna suprotnost u industrijskom društvu jest suprotnost rada i kapitala. Odnosi su bili izrabljivački. U novom su društvu i nadalje klasni odnosi, ali je sukob između kapitalista i radnika institucionaliziran, odvojen je od politike i time je izgubio svoju eksplozivnu snagu. Kapitalistička klasa nije više osnovni pokretač ekonomskog razvoja, a radnički pokret nije više srž društvenih sukoba. Osnovne se bitke više ne vode u proizvodnoj sferi, nego u sferi potrošnje, znanja, kulture. Ekonomski problemi nisu više u središtu političkih konflikata, a osnovni akteri na političkoj areni nisu ni političke stranke ni klase buržuja ili proletera. Prema Touraineovom mišljenju, više nije riječ o ekonomskoj eksploataciji i borbi oko raspodjele dohotka, već o otuđenju). Iz industrijskog društva izrabljivanja ulazi se u društvo alijenacije. Nakon razdoblja strojeva dolazi era informatike. U industrijskom društvu značajnu su ulogu

12

igrali prirodni izvori, a u programiranom društvu tu ulogu imaju informacije. Tek obaviještenost omogućava odlučivanje. Alijenacija je »ovisna participacija«, tj. neimanje potpunih informacija, i zbog toga nemogućnost da se sudjeluje u sistemu odlučivanja. A. Touraine je oštro odvojio otuđenje od ekonomske eksploatacije. Otuđeni rad ostaje osnova svih ostalih oblika otuđenja u sferi političkoj, kulturnoj, duhovnoj. Iako Touraine mnogo piše o samoupravljanju, on ne prihvaća tezu da bi samostalno odlučivanje proizvođača o višku vlastitog rada bila čvrsta osnova za proces razotuđenja ne samo u ekonomskoj sferi već i u političkoj i kulturnoj. Za Tourainea je postindustrijsko društvo još uvijek klasno društvo, u kojem se vodi neprestana klasna borba. Zato on razrađuje koncept novog društva sa stanovišta socijalizma5 i zagovara postindustrijsku revoluciju. Problem revolucije slaba je strana njegova koncepta i gotovo je neupotrebljiv za samu raspravu. Ali, Touraine ne želi prilagođavati stare pojmove novim situacijama. On je uvjeren da današnje i sutrašnje borbe neće biti ponavljanje jučerašnjih. Zato pridaje posebnu pažnju sociološkim analizama oblikovanja povijesne akcije. Interesira ga kako ljudi stvaraju svoju povijest. Privlače ga akcije društvenih pokreta, osobito lijevih radikalnih pokreta u francuskom društvu. Sociolog A. Touraine veže pojavu novih društvenih sukoba s nastankom dvaju oblika sociologije: 1) sociologije odlučivanja, konzervativne orijentacije, koja proučava kontrolu ponašanja, adaptiranje i pomirenje, te 2) sociologiju suprotstavljanja, progresivne orijentacije, koja objašnjava društvenu ulogu i smisao novih socijalnih pokreta, što osporavaju pozicije i moć vladajuće klase. Novu vladajuću klasu čine tehnokracija i birokracija. Ulazak u postindustrijsko društvo bit će pobjeda tehnokratske elite, piše Touraine. Borba protiv nove vladajuće klase ima politički i klasni karakter. To je borba protiv otuđenja, manipulacije, prinudne integracije, protiv agresije, a za slobodu čovjeka, autono5 N. I. Kecmanović u knjizi »Ideologija i istina« (Beograd, Mladost, 1977). razvija koncept o četvoročlanoj podjeli teorija konvergencije: dvije građanske (konzervativna i kritička) i dvije marksističke (dogmatska i humanistička). Autor se opredjeljuje za marksistički humanistički koncept teorije konvergencije.

13

miju privatnog života, za inventivnost i imaginaciju, jednom riječju, za samoupravljanje. I obični su ljudi sposobni da sudjeluju slobodno i samostalno u odlučivanju o društvenim poslovima. Društveni pokreti osporavaju ekonomsku vlast koja se nalazi iznad poduzeća. Narodni otpor nalazi svoju najveću snagu izvan proizvodnih organizacija. Klasni sukobi postoje posvuda, a ne samo u proizvodnji. Radnici nisu postali ni konzervativni ni dio buržoazije. Oni su ostali vitalni dio svakoga progresivnog pokreta, ali nisu više u središtu zbivanja postindustrijske revolucije, kako piše Touraine. Suvremeni pokreti ne govore više o izrabljivanju ni o asocijacijama rada, već o zajedničkom življenju i načinu potrošnje, o zagađenosti okoline i urbanoj krizi. Sistemom dominacije obuhvaćene su sve značajnije informacije, međuljudski odnosi, obrazovanje, religija i dokolica. Otpor toj dominaciji pruža narodna klasa i tu je razlog i osnova glavnih konflikata u programiranom društvu. Time se osporava tehnokratski monopol u odlučivanju velikih privrednih i državnih organizacija. Znanje postaje značajan element strukture proizvodnih snaga, te se društveni pokret čvrsto situira na sveučilištu. Ono postaje značajno mjesto opozicije vladajućoj klasi, umjesto da samo prenosi znanje i socijalizira mlade. Univerzitet je tako postao novo mjesto sukoba, jer je društvena uloga nauke postala zajednički problem. Porastao je ugled učenjaka, a studenti razvijaju svoju samostalnu »studentsku svijest«. Bunt mladih se udružuje s istraživačkim naporima učenjaka. Sveučilište je istodobno u službi znanstvenog stvaralaštva i kritike politike. U prijašnjem su društvu imali glavnu ulogu kritičara kvalificirani radnici. U programiranom društvu tu ulogu imaju intelektualci, i to tehničari i stručnjaci, oni koji su tehnički i naučno kompetentni. Žarišta otpora su opozicione elite stručnjaka i tehničara u istraživačkim laboratiorijima, a ne kvalificirani radnici u poduzećima. Otpor pružaju ne samo radnici, već u prvom redu oni koji stvaraju, šire i primjenjuju racionalnu spoznaju, te studenti. Tehnokraciji se suprotstavlja svaki čovjek iz narodne klase: potrošač, vezan uz određen način života; stanovnik, vezan uz određen prostor i za obiteljske i prijateljske odnose; član zajednice koji brani ugrožene lokalne slobode i štiti kvalitetu života u gradu ili je zabrinut za razvoj svoje regije. 14

Touraine se bori za decentralizaciju odlučivanja. G>n smatra da bi u programiranom društvu centri odlučivanja na vrhu velikih organizacija morali nestati. Želi suzbiti ideju kako svaka društvena cjelina mora imati svoje središte. Zalaže se za decen-tralizirano društvo u kojem će biti uspostavljena demokratska koordinacija svih dijelova. Kako jača volja za razvojem u novom društvu, tako jača i potreba za demokracijom, za socijalističkom demokracijom. Promjenama se suprotstavljaju neznanje, rutina i tradicionalizam. Nekoć su osnovni elementi ekonomskog rasta bili privatni kapital i rad radnika. Danas privrednim razvojem upravlja racionalna organizacija, stručni autoritet i sustav modernih komunikacija. Programirano društvo neprestano se modernizira. Klase se rastaču, ali se šire klasni odnosi. Slabi kohezija tehno-kratske elite. Jača demokracija primjenom liberalnih planova razvoja. Programirano se društvo osposobilo da sustavno planira vlastitu preobrazbu, da razvija svoju kreativnost, omogućava protok informacija i uspostavlja nove komunikacije. Pojam organizacije i moći dolazi na središnje mjesto. Novi društveni pokreti govore o nepravednoj raspodjeli društvene moći, a društveni sukobi poprimaju svuda oblik političkih borbi između vladajuće tehnokracije i novog puka. Narodne se klase bune prvenstveno protiv otuđenja i manipulacije. Kraja toj borbi nema, jer Touraine želi ostati na analizi onoga što se događa pred njegovim očima. Touraineova koncepcija želi sačuvati čvrstu vezu s empirijskim realitetom, ali gubi kontakt s osnovnim povijesnim događanjem. Ona je ipak u svojoj biti samo demokratizirana i socijalizirana varijanta teorije konvergencije, one koncepcije koja ne dozvoljava buduće zbiljsko povijesno događanje. Riječ je o posthistorijskom svijetu koji se zatvara u sebe i u odnosu na mogući budući razvoj on je iscrpljen i završen. Dušan Žubrinić

o Q Q

55

H O PH

cn"i ovcrin-rinuiir

Programirano društvo i njegova sociologija

Pred našim očima nastaju društva novog tipa. Ta društva nazivamo postindustrijskim, kad ih želimo razlikovati od industrijskih društava koja su im prethodila i s kojima se još i danas brkaju, bilo da imaju kapitalistički ili socijalistički oblik. Nazivamo ih i tehnokratskim društvima, kad im želimo dati ime moći koja njima vlada. I najzad, programiranim društvima, kad ih pokušamo definirati prema prirodi načina proizvodnje i privrednog uređenja. Posljednji izraz čini mi se najupotrebljivijim, jer najdirektnije pokazuje prirodu rada i privredne djelatnosti. Svima tim terminima zajedničko je da društvo definiraju prema njegovoj historijskoj stvarnosti, ili, bolje rečeno, njegovoj historičnosti, odnosno, prema načinu na koji društvo utječe na samo sebe, jednom riječju, praksom. Koristimo se tim terminima na osnovi svoga izbora; također, govoreći o masovnim društvima, ili o društvima koja se brzo mijenjaju ili o onima u kojima stečeno iskustvo prevladava nad prenesenim, mi također pravimo izbor, jasan i drukčiji od uobičajenog. Nije riječ o tome da se ta dva izbora suprotstave jedan drugom kao ideološke pretpostavke, nego, bolje rečeno, o tome da se spozna kako oni ukazuju na različite društvene činjenice i probleme. Definirati neko društvo oblicima društvene organizacije znači postaviti društvene subjekte u određenu situaciju i promatrati njihove reakcije na tu situaciju. Oni će nam se činiti prilagođenim ili neprilagođenim, središnjim ili marginalnim, integriranim ili anomičnim. Njihova ponašanja definirat ćemo kao zapreke i otpore prema promjeni stanja, ili, naprotiv, kao elemente inovacije, odnosno strateškog proračuna. Analiza se tada prvenstveno odnosi na namjere i predodžbe sudionika, na interakcije, izmjene, utjecaje i pregovore, ukratko na društvenu igru. 2*

19

Ja sam izabrao drukčiji postupak: takav koji neposredno obuhvaća društvene i kulturne tendencije nekog društva, prirodu društvenih sukoba i moći kojima se te tendencije oblikuju, kao i ono što vladajuće snage suzbijaju i što, zbog toga, uzrokuje društvene pokrete. Predmet mojih analiza nije funkcioniranje društvenog sistema, nego oblikovanje povijesne akcije, način na koji ljudi prave svoju povijest. Uputno je, dakle, prikazati u uvodu najopćenitije tendencije programiranog društva, a zatim definirati vrstu sociološke analize za koju se čini da odgovara istraživanju društvenih odnosa i kolektivnih intervencija što ih ovdje promatramo.

Društvo o kojem je riječ Možda čudno zvuči da je najopćenitije obilježje programiranog društva to što ekonomske odluke i ekonomske borbe u njemu više nemaju autonomiju i središnje mjesto, kakvo su imale u prijašnjem tipu društva, tipu koji se definirao naporima za akumulaciju i istjecanje profita iz neposredno proizvodnog rada. Nije li paradoksalno tvrditi tako nešto u trenutku kad je cjelokupnost društva, više nego ikada, obilježena sredstvima i rezultatima ekonomskog rasta i kad se čini da je sposobnost razvoja i bogaćenja mjerilo koje prihvaćaju svi društveni i politički režimi? Uistinu, ne želi se reći da je postindustrijsko društvo ono koje, dosegnuvši određeni nivo produktivnosti i bogatstva, ne treba da se brine o proizvodnji i može postati društvo potrošnje i dokolice. Slična tvrdnja opovrgnuta je manje spornim činjenicama. Naš tip društva pokreće ekonomski rast više nego bilo koje drugo društvo. Partikularizmi privatnog života, lokalne zajednice, životne navike, sve je to razbijeno i uništeno sve većom geografskom i socijalnom pokretljivošću, širenjem reklame i propagande, kao i sudjelovanjem u politici širim nego ikada prije. No, to su upravo one činjenice koje nas navode da više ne stavljamo ekonomske mehanizme u središte društvenog organiziranja i akcije. Rast je više rezultat zbroja društvenih faktora nego same akumulacije kapitala. Najnovije činjenice pokazuju 20

da rast, više nego dosad, izravno ovisi o spoznaji, dakle o sposobnosti društva da stvara novo. Bilo da je riječ o ulozi naučnog i tehničkog istraživanja, o stručnom obrazovanju, o sposobnosti programiranja promjena i kontroliranja odnosa medu elementima, bilo o upravljanju organizacijama, to jest sistemima društvenih odnosa, ili o širenju povoljnih uvjeta za razvoj i kontinuiranu transformaciju svih faktora proizvodnje — sva područja društvenog života, obrazovanje, potrošnja i informiranje, sve više pripadaju onome što se nekada moglo nazvati proizvodnim snagama. Razumljivo je da nasuprot takvoj situaciji nastaju obrambene reakcije; one nisu potpuno drukčije od onih koje je poznavalo naše devetnaesto stoljeće, iako je industrijalizacija uzdrmala tradicije i nasljeđa. Lokalna društva, obrazovne sredine i oblici kulturnog izraza mogu se boriti protiv toga velikog preokreta i zahtijevati očuvanje vlastite autonomije. Ponekad optužuju za »tehnokratizam« one koji, kao što ja to sada radim, uporno ukazuju na utjecaj što ga privredni rast i društvene promjene imaju na sve aspekte društvenog i kulturnog života. Ali neka se ne zaboravi primjer kapitalističke industrijalizacije. Nisu li se protiv kapitalizma korisnije borili oni koji su organizirali otpor pretkapitalističkih sektora, nego oni koji su, pošto su se odredili u odnosu na kapitalizam, organizirali radnički pokret i lansirali socijalističku ideju? Naš je zadatak da upoznamo prirodu proizvodnje, vlasti i novih društvenih sukoba više nego da ustrajemo u otporu starim oblicima društvene organizacije i kulturne djelatnosti. Ekonomski rast određen je više političkim procesima nego privrednim mehanizmima koji se razvijaju gotovo potpuno izvan društvene kontrole. Bilo da se govori o planiranju, ili da se •promatra poduzeće kao sistem odlučivanja, pribjegavanje direktno sociološkoj analizi pokazuje sve općenitiju podudarnost uvjeta rasta i cjelokupnosti društvenog uređenja. Autonomija države u odnosu na centre ekonomskog odlučivanja svuda slabi, a često i nestaje. Najveće investicije izmiču mjerilima ekonomske rentabilnosti i više se određuju prema različitim zahtjevima rasta i moći nego prema samom profitu. Oblici društvene dominacije time su duboko promijenjeni. Može se i dalje govoriti o ekonomskoj eksploataciji, ali je ta činjenica 21

sve manje izdvojiva i gubi svoje objektivno značenje u definiranju svijesti o društvenim suprotnostima, koju mnogo bolje označuje pojam otuđenja, često kritiziran, ali danas korisniji nego ikada. Društvena dominacija, mnogo više nego prije, poprima tri značajna oblika: Prvi je društvena integracija, jer proizvodni aparat zahtijeva ponašanje u skladu s njegovim ciljevima, dakle, s njegovim sistemom moći. Društveni akteri prisiljeni su da sudjeluju ne samo u radu kao takvom, već i u potrošnji, a također i u izgrađivanju sistema organizacije i utjecaja, koji ih pokreću. Linije obrane, što ih podržavaju pojedina zanimanja ili veliki principi, profesionalna autonomija, ovakvo ili onakvo shvaćanje »ljudske prirode« ili kulturnih tradicija, umnožile su se sistemom proizvodnje u kojemu svatko zauzima jedno mjesto i preuzima mnoštvo uloga u cjelokupnosti hijerarhizirane i kontrolirane komunikacije što se brine za svoju unutarnju integraciju kao bitan uvjet djelotvornosti toga sistema. Drugi je oblik kulturna manipulacija, jer uvjeti rasta, kako je rečeno, ne nalaze se samo u području proizvodnje. Treba se jednako zauzimati za potrebe i gledišta, kao i za rad. Odgoj izmiče obitelji, čak i školi, koju smatramo zasebnom sredinom. On sve više prelazi na ono što je G. Friedmann nazvao paralelnom školom, gdje je djelovanje centralnih odašiljača mnogo direktnije. Napokon, ovo društvo strojeva, kojim dominiraju velike ekonomske i u isto vrijeme političke organizacije, više je nego ikada okrenuto prema moći, prema čisto političkoj kontroli, prema svojoj okolini i unutarnjem funkcioniranju. Zato je tako živa svijest o imperijalizmu tih strojeva. Nije korisno ove očito različite forme društvene dominacije svesti na novu etapu kapitalističke moći. To najprije zbog toga što se pojavljuju u posebnim, vrlo uvjerljivim oblicima u socijalističkim društvima. Male, ali napredne intelektualne grupe, kao što je »Socijalizam ili barbarizam«, dugo su odbacivale odviše ritualno i apsolutno razdvajanje kapitalističkog i socijalističkog društva, što su mnogi vrlo olako činili. Nipošto se ne tvrdi da ne postoji razlika između kapitalističkih i socijalističkih društava, nego je riječ o tome da iza dubokih

22 ■

razlika treba otkriti zajedničke probleme, koji nalažu da se sadašnje razlike među industrijaliziranim društvima definiraju novim terminima. Danas je svrsishodnije govoriti o otuđenju nego o eksploataciji, jer prvi pojam određuje društveni, a drugi ekonomski odnos. Otuđeni čovjek nije onaj čije su »prirodne« potrebe potisnute »dehumaniziranim« društvom, radom na tekućoj vrpci, životom u velikim gradovima ili masovnim medijima. Takvi izrazi pretpostavljaju moralno neodređenu filozofiju što iritira filozofe koji su, upotrebljavajući taj pojam, zahtijevali mnogo više nego Hegel. Otuđenje treba definirati riječima iz domene društvenih odnosa. Otuđeni je čovjek onaj koji prema kulturnim i društvenim orijentacijama svoga društva nema drugog odnosa do onoga što mu ga određuje vladajuća klasa koja čuva svoju prevlast. Otuđenje je dakle ograničavanje društvenog sukoba pomoću ovisne participacije. Pothvati otuđenog čovjeka imaju samo onda smisla kad ih promatramo kao suprotnost interesima onih koji ga otuđuju. Ponuditi radnicima sudjelovanje u organizaciji nekog poduzeća, a da donošenje ekonomskih odluka nije u njihovim rukama, dovodi do njihova otuđenja, ukoliko to sudjelovanje ne smatraju strateškom mjerom u sukobu s rukovodiocima poduzeća. Naše je društvo društvo otuđenja, ne zbog toga što ljude gura u bijedu, ili što postavlja policijske zabrane, već zbog toga što dovodi u zabludu, manipulira i uključuje u cjelinu. Društveni sukobi koji nastaju u ovom društvu nisu iste prirode kao oni u prethodnom društvu. Oni manje suprotstavljaju kapital radu nego aparat ekonomskog i političkog odlučivanja onima koji su se podredili ovisnoj participaciji. Ovdje bi se gotovo mogle upotrijebiti riječi sasvim drukčijeg nadahnuća i nasuprot bitnim postaviti periferni ili marginalni elementi. Često se događa da se ovim izrazima suprotstavljaju industrijalizirane nacije trećine čovječanstva. Prednost je tog vokabulara što podsjeća kako imperijalistička dominacija ne uzima nužno oblik ekonomske eksploatacije. Još je točnije ovdje govoriti o ovisnoj participaciji. Privreda nerazvijenih zemalja podliježe dugovima i prima pomoć koju su odredile vladajuće ekonomije. Takvo stanje može tlovesti do vojne intervencije da

23

sve manje izdvojiva i gubi svoje objektivno značenje u definiranju svijesti o društvenim suprotnostima, koju mnogo bolje označuje pojam otuđenja, često kritiziran, ali danas korisniji nego ikada. Društvena dominacija, mnogo više nego prije, poprima tri značajna oblika: Prvi je društvena integracija, jer proizvodni aparat zahtijeva ponašanje u skladu s njegovim ciljevima, dakle, s njegovim sistemom moći. Društveni akteri prisiljeni su da sudjeluju ne samo u radu kao takvom, već i u potrošnji, a također i u izgrađivanju sistema organizacije i utjecaja, koji ih pokreću. Linije obrane, što ih podržavaju pojedina zanimanja ili veliki principi, profesionalna autonomija, ovakvo ili onakvo shvaćanje »ljudske prirode« ili kulturnih tradicija, umnožile su se sistemom proizvodnje u kojemu svatko zauzima jedno mjesto i preuzima mnoštvo uloga u cjelokupnosti hijerarhizirane i kontrolirane komunikacije što se brine za svoju unutarnju integraciju kao bitan uvjet djelotvornosti toga sistema. Drugi je oblik kulturna manipulacija, jer uvjeti rasta, kako je rečeno, ne nalaze se samo u području proizvodnje. Treba se jednako zauzimati za potrebe i gledišta, kao i za rad. Odgoj izmiče obitelji, čak i školi, koju smatramo zasebnom sredinom. On sve više prelazi na ono što je G. Friedmann nazvao paralelnom školom, gdje je djelovanje centralnih odašiljača mnogo direktnije. Napokon, ovo društvo strojeva, kojim dominiraju velike ekonomske i u isto vrijeme političke organizacije, više je nego ikada okrenuto prema moći, prema čisto političkoj kontroli, prema svojoj okolini i unutarnjem funkcioniranju. Zato je tako živa svijest o imperijalizmu tih strojeva. Nije korisno ove očito različite forme društvene dominacije svesti na novu etapu kapitalističke moći. To najprije zbog toga što se pojavljuju u posebnim, vrlo uvjerljivim oblicima u socijalističkim društvima. Male, ali napredne intelektualne grupe, kao što je »Socijalizam ili barbarizam«, dugo su odbacivale odviše ritualno i apsolutno razdvajanje kapitalističkog i socijalističkog društva, što su mnogi vrlo olako činili. Nipošto se ne tvrdi da ne postoji razlika između kapitalističkih i socijalističkih društava, nego je riječ o tome da iza dubokih 22

razlika treba otkriti zajedničke probleme, koji nalažu da se sadašnje razlike među industrijaliziranim društvima definiraju novim terminima. Danas je svrsishodnije govoriti o otuđenju nego o eksploataciji, jer prvi pojam određuje društveni, a drugi ekonomski odnos. Otuđeni čovjek nije onaj čije su »prirodne« potrebe potisnute »dehumaniziranim« društvom, radom na tekućoj vrpci, životom u velikim gradovima ili masovnim medijima. Takvi izrazi pretpostavljaju moralno neodređenu filozofiju što iritira filozofe koji su, upotrebljavajući taj pojam, zahtijevali mnogo više nego Hegel. Otuđenje treba definirati riječima iz domene društvenih odnosa. Otuđeni je čovjek onaj koji prema kulturnim i društvenim orijentacijama svoga društva nema drugog odnosa do onoga što mu ga određuje vladajuća klasa koja čuva svoju prevlast. Otuđenje je dakle ograničavanje društvenog sukoba pomoću ovisne participacije. Pothvati otuđenog čovjeka imaju samo onda smisla kad ih promatramo kao suprotnost interesima onih koji ga otuđuju. Ponuditi radnicima sudjelovanje u organizaciji nekog poduzeća, a da donošenje ekonomskih odluka nije u njihovim rukama, dovodi do njihova otuđenja, ukoliko to sudjelovanje ne smatraju strateškom mjerom u sukobu s rukovodiocima poduzeća. Naše je društvo društvo otuđenja, ne zbog toga što ljude gura u bijedu, ili što postavlja policijske zabrane, već zbog toga što dovodi u zabludu, manipulira i uključuje u cjelinu. Društveni sukobi koji nastaju u ovom društvu nisu iste prirode kao oni u prethodnom društvu. Oni manje suprotstavljaju kapital radu nego aparat ekonomskog i političkog odlučivanja onima koji su se podredili ovisnoj participaciji. Ovdje bi se gotovo mogle upotrijebiti riječi sasvim drukčijeg nadahnuća i nasuprot bitnim postaviti periferni ili marginalni elementi. Često se događa da se ovim izrazima suprotstavljaju industrijalizirane nacije trećine čovječanstva. Prednost je tog vokabulara što podsjeća kako imperijalistička dominacija ne uzima nužno oblik ekonomske eksploatacije. Još je točnije ovdje govoriti o ovisnoj participaciji. Privreda nerazvijenih zemalja podliježe dugovima i prima pomoć koju su odredile vladajuće ekonomije. Takvo stanje može tlovesti do vojne intervencije da 23

bi se zadržala ovisnost, čak i kad se ne zasniva na obrani neposredno ekonomskih interesa. Sukob nastaje kada se to otuđenje svlada i kad se marginalni elementi prestanu smatrati takvima, kad postanu svjesni svoje ovisnosti i poduzmu akciju usmjerenu na sebe same, na vlastito samoodređenje, akciju koja može otići tako daleko da snizi nivo participacije u materijalnim dobrima, da bi se ukinula ovisnost. Sukob je u punoj snazi samo onda kada se volji za raskidom pridruži napor za neovisnim razvojem, čime se apelira na razvoj s kojim se ti elementi identificiraju, a protiv vladajućih snaga. Razotuđenje može biti samo spoznaja društvenog sukoba koji se uspostavlja između sudionika i kulturnih vrijednosti. To je ono što mladeži daje važnost. Ona nikako nije dobna klasa nepodobnija nego druge; ona je to manje, budući da u periodu brzih promjena zadaje najslabiji udarac, jer se ne koristi svojim kapacitetima. To je tako zato što je na području proizvodnje, kao i potrošnje, mladež privilegirana, što je naj-podređenija u ograničenoj participaciji i što je najsposobnija suprotstaviti se onima koji identificiraju svoje klasne interese s interesima razvoja. U nekom društvu koje se zasniva na neposredno proizvodnom radu kvalificirani radnik, relativno privilegiran (razlika u nadnici profesionalaca i nadničara bila je prije mnogo veća nego danas), upravo je onaj koji se najdirektnije suprotstavlja kapitalistu. Društvo koje se mijenja kategorija je najotvorenija i najsklo-nija promjenama što nastaju kao neposredan otpor tehnokraciji. Taj je otpor više društvena i kulturna nego ekonomska pobuna, jer danas, kao i jučer, društvene borbe mobiliziraju dvije vrste komplementarnog reagiranja masa. S jedne strane, to je poziv istomišljenicima na suprotstavljanje tome da ih vladajuća klasa prisvaja; s druge, otpor osobnog i kolektivnog iskustva bilo kakvim promjenama koje ne kontrolira društvo. Omladina ili druge društvene kategorije ulaze u borbu ujedno i zato što su usmjerene promjeni i zato što njihov »privatni život« stoji nasuprot bezličnoj pseudoracionalnosti, iza koje se zaklanjaju vladajuće snage.

24

U kapitalističkom industrijskom društvu taj otpor privatnog života bio je definiran unutar rada i oslanjao se na poziv i lokalni kolektiv; sada se, međutim, nasuprot moći integracije, manipulacije i agresije, koja se proteže na sva područja društvenog života, mobilizira kompletna ličnost. Otuda poziv imaginaciji protiv pseudoracionalnosti, seksualnosti protiv plačljive i konformističke umjetnosti, invenciji protiv nasljeđivanja zakona i tradicija. Društvo, dugo uljuljkivano materijalnim uspjehom, ne odbacuje tehnički progres i ekonomski rast, ali iz njegove potčinje-nosti vlasti koja sebe proglašava impersonalnom i racionalnom širi se ideja koja sama nije drugo do skup zahtjeva za promjenom i proizvodnjom. Nasuprot društvenoj nadmoći koja se identificira s rastom prihoda i uvažava društveno upravljanje samo kao sredstvo za prilagodbu potrebama toga rasta, shvaćenog kao prirodan a ne društveni proces, nastaje divlji revolt, koji uvijek prati borba za kreativnost, a protiv vlasti i prisile strojeva. Ovisnost postaje konflikt, a participacija osporavanje. Htio bih ovdje istaknuti jedan oblik tog revolta i navesti jednu misao o sveučilištu, koju je G. Aron već nazvao »nezgrapnom«. Zbog toga što nosioci društvenih sukoba nikada nisu bili samo neprivilegirani elementi, nego i oni koji su istodobno najpovezaniji s novim ciljevima društva i najpodređeniji u ovisnoj participaciji, sveučilište postaje danas povlašteno mjesto otpora tehnokraciji i vladajućim snagama koje su joj se priključile. Dokle god naučna spoznaja nije igrala bitnu ulogu u privrednom razvoju i nije bila značajna proizvodna snaga, sveučilište je bilo u prvom redu mjesto prenošenja znanja i zaštite društvenog reda, kao i kulturnog nasljeđa. Veliki porast broja sveučilišta ne možemo odvojiti od napretka naučne i tehničke spoznaje. Obrazovanje postaje sve značajniji kriterij u društvenoj hijerarhiji. Znanje se može sve manje uzimati kao nezainteresirano, čak i kad je velikim dijelom formalizirano. Stoga je znanost proizvodna snaga koju je politika uvela na sveučilište. Ali treba ići dalje. Sveučilište, gdje su se udružili istraživački pokret i revolt mladosti, jedina je velika organizacija koja, kao takva, može biti snaga što će osporiti političke i privredne aparate. Ako to nije, ono postaje, ma kakve bile namjere 25

nastavnika, instrument ovisnog participiranja i otuđenja. Oni koji žele da sveučilište daje, prije svega, stručno obrazovanje, s pravom se brinu o zaposlenju studenata nakon studija; ali vrlo često formiraju kadrove i specijaliste koji se aktiviraju, a da se ne osjećaju pozvanima da kritički analiziraju društvo koje ih zapošljava. Kritika, koja može imati jednostavne oblike, pitajući se o društvenoj primjeni tehnike i znanosti, mora se pitati o društvenim determinantama same znanosti, jer bi bilo naivno smatrati da se može izvan svakog društvenog okvira razviti čista nauka, vodeći računa samo o tome da bude iskorištena za potrebe života, a ne smrti. Sveučilišta su ušla u novu fazu postojanja. Njihova se društvena uloga potpuno izmijenila. Liberalno sveučilište pripada prošlosti: neizbježno se postavlja pitanje postaje li sveučilište mjesto integracije ili osporavanja. Svakako je izvjesno da prijeti velika opasnost otkrivanju novih spoznaja, u čemu se međutim i sastoji njihova specifična funkcija. Studentski revolt može izazvati dogmatizam koji je isto toliko opasan koliko i jedna konformistička integracija. Ništa ne bi bilo apsurdnije nego svesti izbor na raj ili pakao. Teškoće i složenost problema koji se postavljaju ne treba nikada prikriti neminovnošću nekog bitnog izbora. Ne bi trebalo iz ovih uvodnih razmišljanja izvući zaključak da se društvene borbe neće više voditi u poduzećima, nego da se prenose na sveučilišta. Kasnije će se pokazati zašto je na čisto povijesnom planu ta mogućnost isključena. Ali, ona to mora biti prije svega zbog zaključivanja koje smo dosad slijedili. Zato što sveučilište više nije institucija koja stoji izvan problema razvoja, na njemu se javljaju društveni konflikti općeg značenja. Kad bi ti sukobi postojali kao interni problemi sveučilišta, izgubili bi svoje bitno značenje. Sveučilište je povlašteno mjesto nastajanja novih društvenih borbi, jer su tu društvene stege manje snažne nego drugdje, jer organiziranju političkih borbi prethodi pokret ideja, i jer je društvena uloga nauke opći problem. Ali programirano društvo proživljavat će značajna razračunavanja samo onoliko koliko će se borba protiv ograničene participacije organizirati na svim područjima društvenog života. Proces generalizacije bit će vjerojatno spor, težak i u različitim zemljama 26

imat će različite oblike. Nije sigurno da će Francuska, usprkos izvanrednoj važnosti Majskog pokreta, biti jedna od zemalja koje će se u tom smislu angažirati najbrže. Sukobi i borba protiv ograničene participacije razvit će se u isto vrijeme i u velikim organizacijama, i u urbanom životu, i na području potrošnje.

Od jednoga k dragom društvu Kad se pojave novi problemi i novi društveni sukobi, uobičajeno je da se pokreti koji su još preslabo organizirani spontano oslanjaju na naslijeđene analize prethodne situacije i inzistiraju na kontinuitetu između velikih borbi prošlosti i onih u kojima sami sudjeluju. I nije li stoga teže nastojati raskinuti s prošlošću nego opirati se novonastalim okolnostima. To je utoliko teže što stanoviti kontinuitet praktično može postojati. Kao što se nova vladajuća klasa ne formira nužno raskidom s onom koja joj je prethodila, nego se često s njom povezuje, tako se isto događa da unutar jedne »elite«, brinući se o tome da se ne otvore rupe kroz koje bi mogle ući snage osporavanja, pobornici jednog društvenog pokreta utječu na nasljednike, daju im svoju volju za borbu i svoje ideološko obrazovanje. Taj kontinuitet naročito je snažan u Francuskoj. On se oslanja djelomice na slabu institucionalnost radnih sporova, na često čuvanje poslodavačkog autoritarizma, a prije svega na ulogu države u zemlji u kojoj su velika kapitalistička poduzeća relativno slaba. Moć golističke države, njezina dvostruka uloga kao katalizatora u stapanju starih i novih vladajućih klasa, čuvanje centraliziranog, hijerarhijskog, birokratskog i po mnogo čemu predindustrijskog tipa društva, učinili su da se različiti društveni sukobi lako povezuju u zajedničkom napadu protiv političkog režima. Glavna parola općeg štrajka od 13. svibnja 1968. rječita je: »Deset godina, to je dovoljno.« Prijelaz od studenskog revolta k radničkom pokretu, potaknut otporom protiv pritiska policije, učvrstila je borba protiv golizma. Upravo taj spoj dao je svibanjskim nemirima onaj značaj koji drugdje studenske pobune nisu imale.

27

Ne bi trebalo iz ove povijesne činjenice izvoditi zaključak da su novi društveni pokreti, koji izbijaju, produžetak ili pomlađivanje radničkog pokreta, koji je promišljen u vlastitim orijentacijama, ali ne u odgovoru političkoj vlasti. Ja sam u poglavlju posvećenom poduzeću pokušao analizirati stanje sindika-lizma. Recimo odmah da nije riječ o pribjegavanju temama koje su lišene značenja, kao što su kraj radničke klase ili kraj sindi-kalizma. Nemojmo se zadovoljiti olakim stavljanjem na stranu ozbiljnih pitanja. Pretpostavljam da nitko nije ozbiljno obranio ideju kako ulazimo u društvo u kojemu bi radnici, kratko rečeno, postali zanemarljiva kategorija. Ekonomski rast ovisi o razvoju industrije. Ideja o društvu čiste potrošnje, u kojem bi proizvodni sektor zauzimao najmanje mjesto, u kojemu problemi rada ne bi više nikoga interesirali i čiji bi namještenici najveći dio svoga vremena posvećivali dokolici — pripada sociološkoj fikciji. Pažljivi promatrači inzistirali su na činjenici da proširena i indivi-dualiziranija potrošnja čine okove rada još težim. Sindikalizam je mjestimično uzmaknuo, ali se može računati da će prodrijeti posvuda, kao što se to već dogodilo u Francuskoj, u tercijarnim djelatnostima. Šefovi poduzeća ne bi bili tako zaokupljeni problemima kadrova da nisu uznemireni videći kako revindikativno djelovanje i društvenopolitička kontestacija prodiru u sredinu koja se dosad smatrala konzervativnom. Nema razloga govoriti o nestajanju sindikalizma ili radničke klase. Svakako mislim da postoji suglasnost među svim sociolozima o nekim jednostavnim pitanjima. Onima koji u to sumnjaju više je do polemike nego do analize tekstova. Svaka zabluda, jedanput odbačena, trebalo bi da nas vrati istinskom problemu. Kad se govori o ulozi radničke klase, ne misli se na važnost jedne socioprofesionalne kategorije, mnogobrojne i neprivilegira-ne u društvenom životu. Radnički pokret nije udruženje najamnika ili skupina za profesionalnu zaštitu. Interes, koji se odnosi na probleme radničke klase i radničkog pokreta, smatra očevidnom činjenicu da u društvu, čija je osnovna ćelija kapitalističko poduzeće, radnički pokret, mobilizator borbe klasa i re-vindikacije, određuje glavni aspekt društvenih nesuglasica.

28

Radnički pokret ustaje protiv moći poslodavaca; radnička klasa nije profesionalna kategorija, nego snaga društvene borbe. Ne postavlja se pitanje iščezavaju li radnici i sindikalizam, nego je li pokret radničke klase, danas kao i jučer, u središtu aktivnosti, to jest u središtu društvenih bitaka. Ovako jasno pitanje zaslužuje jednostavan odgovor, uz neke nijanse i dodatke: u programiranom društvu radnička klasa nije više povijesni protagonist kojemu se daje prednost. Ne zbog toga što je radnički pokret oslabio ili što se podredio računici ove ili one političke partije; još manje zbog toga što ima loše pastire, već jednostavno zbog toga što djelovanje kapitalističke moći unutar poduzeća nije više glavni pokretač ekonomskog sistema, dakle, društvenih konflikata. Sigurno je da u zemlji kao što je Francuska, u kojoj se tehnokratsko društvo organizira, počevši od veoma živog kapitalističkog režima, borba protiv vlasti poslodavaca ostaje bitan činilac društvene krize. Ono sto je u početku rečeno o determinantama rasta i o prirodi vlasti u programiranom društvu pokazuje da ni poduzeće ni sindikat nisu centralne figure borbe za društvenu prevlast. Njihova je uloga uvijek značajna, ali se odigrava, to ćemo vidjeti malo kasnije, na pola puta rješavanja problema vlasti i problema organizacije proizvodnje, na prijelaznom nivou koji ćemo nazvati institucionalnim. Debata i borba donose svoja rješenja za nekoliko autoriteta. Institucionaliziranje sukoba može biti ostvareno manje ili više sporo i nekompletno. No odsad se ustanovljuje kao ireverzibilna činjenica. To nikako ne znači da naše društvo ide prema industrijskom miru; naprotiv. Ali riječ je o sukobima koji društvenu moć ne dovode neposredno u pitanje. Ni u Sjedinjenim Državama, ni u zemljama zapadne socijaldemokracije, pa ni u zemljama sovjetskog tipa, snaga radničke borbe ne dovodi se u pitanje. Samo u zemljama kao što su Italija i Francuska, u kojima društvo karakteriziraju neravnomjernost proizvodnje i otpor zastarjelih društvenih i kulturnih snaga, samo u tim zemljama radnički pokret čuva, u industrijskom svijetu, stanovitu revolucionarnu orijentaciju. Pažljivije ispitivanje činjenica pokazalo bi da je i tu sindikalizam vrlo daleko od toga da bude revolucionarna snaga ili čak društveni 29

pokret koji bi se aktivno angažirao u izravnoj borbi protiv vlasti. Snaga prosvjeda, nepodnosive društvene razlike, učestalo odbijanje države i poslodavaca da istinski pregovaraju, svjedoče o značenju i jačini radničkog djelovanja. Međutim, to nisu dovoljni razlozi da bi se u radničkoj klasi vidjela uloga glavnog sudionika u novim društvenim pokretima. Jedan od aspekata svibanjskog pokreta, koji su najvažniji za budućnost, jest taj da je on pokazao kako senzibilitet prema novim temama osporavanja nije bio najveći u velikim, najorganiziranijim dijelovima radničke klase. Nisu željezničari, lučki radnici i rudari najviše opterećeni čisto revindi-kativnim ciljevima. Najradikalniji pokreti i pokreti koji su unijeli najviše novoga pojavili su se upravo u slojevima koji su u ekonomskom pogledu najnapredniji — u znanstvenim uredima, ili među kadrovima koji su obavljali stručne, ali ne autoritativne poslove, i, naravno, na sveučilištu. Gotovo je očito da se nijedan važniji društveni i politički pokret neće moći razviti, ako u većem razmjeru ne prodre u radničku klasu koja čini najveći dio ovisnih radnika. No ta je tvrdnja odviše banalna da bi bila značajna. Ona potpuno zanemaruje ideju koja usmjeruje naša razmišljanja: upravo je u toku promjena pokretača problema, sukoba, pa stoga i sudionika koji posreduju u historijskom razvoju. Sutrašnje borbe neće biti ponavljanje ili modernizacija jučerašnjih. Prethistorija jednog novog društva Kad bi se ta misao i neka prethodna zapažanja pratili do kraja, možda bismo došli u iskušenje da kažemo kako su borbe, koje su u pravom smislu riječi društvene, na putu da budu zamijenjene kulturnim pobunama, i da se stoga danas društveni problemi i sukobi više situiraju na područje potrošnje nego na polje proizvodnje. Zar nije rečeno da je u svibnju osvojena riječ, kao što je prije dva stoljeća osvojena Bastillea ili Versailles simboli monarhističkog režima, i kao što se nekad željelo da se zauzmu poduzeća? Takvi mi se zaključci ipak ne čine u skladu s kretanjem koje je dosad pratila naša analiza. •

30

Novi društveni sukobi nisu izvan proizvodnog sistema nego u njegovom središtu. Oni se proširuju na nova područja društvenog života, ali samo zato što su informacije, obrazovanje ili potrošnja povezani uže nego prije u području proizvodnje. Ne treba, dakle, ni po koju cijenu odvajati društvene borbe od ekonomske i političke moći. Ako aktualni društveni pokreti najčešće napadaju kuJ*uru, razlog tome nije što se žele udaljiti od privrednih problema, već u tome što se u svojim počecima radije globalno suprotstavljaju jednoj društvenoj i kulturnoj cjelini, nego što se mogu direktno angažirati u otporu novim vladaju-ćim snagama. To je tako prije svega zato što se u sadašnjoj fazi oblikovanja programiranog društva, naročito u zemljama u kojima se nova vladajuća klasa još nije oslobodila utjecaja kapitalističke buržoazije, društveni pokret sudara s klasom koja se identificira sa svojim rastom i bogaćenjem. Neizbježno je da nasuprot utopiji vladajuće klase, koja se identificira s progresom, stoji kontrautopija koja potpuno odbacuje potrošačko društvo ili organizacione stege proizvodnje, odbacujući istodobno vlast starih i novih snaga, i ekonomskih i političkih. Debate u kulturi prethodnice su društvenih sukoba. One su to žešće što pokret koji ih vodi ima manju čisto političku snagu, to jest manju sposobnost kontrole političkog razvoja. Distanca između »izvanparlamentarne« opozicije i snaga koje su se smjestile unutar institucionalnog sistema sve do danas je prilično velika. Možda je ta distanca manja u Italiji nego drugdje, ali se ne čini manjom u Francuskoj nego u Njemačkoj, Poljskoj, Čeho-slovačkoj ili Japanu. Napor da se organizira politički protest još nigdje nije donio značajnijeg uspjeha. Prema manifestacijama novih društvenih pokreta treba imati stanovitu distancu, čak i onda kada su važni kao svibanjski pokret u Francuskoj. Moj cilj u ovoj knjizi nije da ga analiziram, još manje da predskazujem kako će se progresivno razviti u snažan politički pokret. Naprotiv, u iskušenju sam da mislim kako u povijesti društvenih pokreta vlada diskontinuitet akcije i organizacije. U početku radničkog pokreta miješale su se akcije narodnih buna, socijalističkih utopija i sindikata, tako da ne možemo ponovo

31

uspostaviti generalnu liniju razvoja, koja bi vodila do revolucionarne eksplozije ili do institucionaliziranja otpora. Politički se život ne može reducirati — utoliko bolje! — na sukob ljevičara s društvenim sistemom. Dakle, nema razloga misliti da će nam najranije pobune prvim udarcem dati preoblikovanu sliku jednog društvenog pokreta koji bi imao samo trajati u svom biću. Povijesnu analizu treba neprestano štititi od iskušenja koje tjera sociologa da događaj reducira na sistem. Zato je uputno proučavati opće karakteristike novih društvenih prilika, izvan događaja, ali u njegovu svjetlu, jer na njih utječe, ali njegovo očitovanje ne možemo svesti na slijed revolucionarnih dana.

Sociologija o kojoj je riječ

No, takva je sociološka analiza ograničena, jer definira društvo izrazima koji još ostaju nepoznati u djelovanju ekonomske preobrazbe. Što ekonomska djelatnost postaje više plod raznih politika nego ekonomskih mehanizama, konstituira se predmet sociologije i gubi se suprotnost između istraživanja ekonomskog razvoja i proučavanja društvenog poretka. Ne bez teškoća i ne bez antagonizama škola, koji nisu uvijek beskorisni. Iako danas tehnike ekonomske analize formaliziraju istraživanje rješenja i strategija, sve se manje može povezanost elemenata privrednog razvoja, kao i makroekonomsko istraživanje odvojiti od sociološke analize koja se, opet, ne može više zatvoriti u svijet lažno integriran institucijama i socijalizacijom nosilaca društvenog poretka. Rez između privrednih struktura i društvenih usmjerenja nadoknađen je proučavanjem povijesne akcije i mjera koje je društvo poduzimalo za vlastitu budućnost, putem kulturnih modela, klasnih nereda, sporova i traženja kompromisa s vlašću, te oblika uređenja i snaga koje teže promjeni.

Analiza novog društva pretpostavlja obnavljanje same analize. U ovom slučaju obnavljanje bi trebalo da bude dvostruko: a) Analiza društvenog razvoja i društvenih pokreta može i treba da bude direktno sociološka. U času kapitalističke industrijalizacije, to jest procesa nevjerojatne ekonomske preobrazbe lišene društvene kontrole, u kojem djeluju kapitalisti, doduše ne u politički praznom prostoru, ali bez političke kontrole, analiza se neizostavno račva u dva pravca. Jedan inzistira na poznavanju ekonomskih mehanizama kapitalizma, a drugi na spoznavanju »smisla povijesti«. Zato što društvom dominira privreda, umjesto da ono njome vlada, nema moguće sociološke analize; nju zamjenjuje praznina koja dijeli ekonomsku znanost predočaba i konstrukcija društvene misli što osvješćuje potrebu da se s one strane razdora, akumulacije i proletarizacije ponovo nađe jedinstvo društva, koje je u isti mah racionalno i komunitarno. Sociologija nije nastala neposredno iz onoga što se, s pravom ili ne, naziva industrijskom revolucijom; ona je suvremenik oživljavanja stanovite socijalne i političke kontrole društvenih prilika i posljedica kapitalističkog razvoja s kraja 19. stoljeća. Durkheim je najbolji primjer za to, kad nastoji definirati forme nove društvene solidarnosti izvan kapitalističkog booma.

b) Ta transformacija predmeta i smisla svog postojanja nalaže sociologiji da napusti zastarjelu sliku društva. Sociologija još vrlo često promatra društvo kao ličnost koja nadomješta ljudski subjekt u filozofskoj tradiciji. Temeljne potrebe društva samo su nova inkarnacija ljudske prirode i duha. Ponavlja se da su društveni tokovi interakcije što se reguliraju normama koje opet putem institucija propisuju društvene vrijednosti. Društvo je, dakle, utemeljeno u svome duhu; ono je svijest koja upravlja svojim postupcima, vlada odnosima s okolinom i osigurava sebi unutarnji red i ravnotežu. Društveni tokovi istodobno izražavaju vlastite težnje drukčijem hijerarhijskom uređenju, kao i spajanju vrijednosti i normi. Svaki element društvenog života možemo ocjenjivati po njegovoj djelotvornosti, to jest po sudjelovanju u integraciji i nadilaženju cjeline. Ta klasična sociologija danas je pobijena. Uvijek je imala protivnike, ali su često zapadali u ideologiju progresa, pokreta i konflikta, a da nisu imali pozitivnog udjela u sociološkoj analizi.

32

3 Postindustrijsko društvo

33

Kao što je već uobičajeno, najodlučnije kritike dolaze sa suprotne točke gledišta. Upravo pažljivo proučavanje uređenja i političkih sistema učinilo je da se razvije sociologija društvenog reda. Vraćajući klasičnu perspektivu, pokazala je da su pravila i norme često samo nestabilni i ograničeni ugovori koji rezultiraju formalnim ili neformalnim pregovorima između različitih društvenih interesa, uvažavajući istodobno slične i suprotne strategije. Nitko tko i najmanje poznaje zadatke sociologije ne može posumnjati u značenje i efikasnost takvog postupka koji je sociologiju principa zamijenio političkom sociologijom i sociologijom odlučivanja. Danas se treba definirati u odnosu na ovu novu sociologiju, a ne prema starom funkcionalizmu. Možemo je nazvati neolibe-ralnom sociologijom, jer analizira tokove kao racionalne težnje prema uspjehu, koje se slažu s procesima utjecaja i dogovaranja, a nisu usmjerene na vrijednosti, nego na ciljeve kojima ih tjera preobražaj okoline i konkurencija. Ta sociologija igra u novom društvu jednako važnu ulogu kao i klasična ekonomija u času kapitalističke industrijalizacije. I odgovara praksi i ideologiji novih vladajućih klasa. Doista, ta sociologija logično potvrđuje da je sračunato adaptiranje na promjenu kao sposobnost preuzimanja strateških inicijativa utoliko razvijenije ukoliko se više uzdiže prema sferi vladajućih. Izvrsioci su naprotiv osuđeni na veliku krutost, jer oni »sve stavljaju na jednu kartu«. Napor da se proširi sloboda manevra i razvoja radnih formi i društvenog uređenja ovdje postoji, ali će ta sloboda uvijek biti ograničena; jer, oni koji su najslobodniji, to jest čija je strategija najraznolikija, najefikasnije vode društvo. U ovom slučaju to su rukovodioci, tehnokrati, koji traže način da izvuku najbolji dio iz dane situacije, kojih se ne tiče uspostavljanje moralnog i političkog reda, koji su izvor krutosti, birokracije i otpora svakoj promjeni, ali zato vrlo efikasni, zastupajući ekonomski progres, kojega je glavni rezultat decentralizacija odluka i htijenja, temelj postupnog prilagođavanja. U takvoj sociološkoj viziji sve se događa kao da problemi moći i društvenih borbi pripadaju prošlosti. Ne govorimo više o moći, govorimo o utjecaju. Ne govorimo više o borbi klasa, 34

nego o mnogobrojnim napetostima koje ne treba odstraniti nego u granicama, u koje se mogu prenositi, treba njima upravljati. To ne znači vraćati se društvenim prosvjedima i intelektualnim konstrukcijama s početka 19. stoljeća, nego znači suprotstaviti se takvom racionalističkom pragmatizmu društvenih nemira i borbi za vlast. To jednostavno znači podsjetiti se da smjer ekonomskog rasta ne određuju igrači šaha, nego izuzetni društveni protagonisti koji učvršćuju interese i moć ne više jedne obitelji ili jednog privatnog kapitalista već aparata, uspostavljajući, pomoću instrumenata društvene kontrole kojom raspolažu, ovisnu participaciju članova društva, ne samo u cilju općeg rasta nego i razvoja kojim upravljaju aparati i zahtjevi njihove snage i moći. Tada se razvoj ne pojavljuje kao skup racionalnih odluka i rješenja arbitraže, nego kao ulog društvenih borbi kpjima dominiraju suprotstavljanje tehnokratskom novatorstvu i revolt utemeljen istodobno na kritici sistema i na obrani osobne i kolektivne kreativnosti, kreativnosti koja se ne svodi samo na ekonomsku efikasnost. Glavna je razlika između programiranog i kapitalistički industrijaliziranog društva u tome da se društveni sukob više ne definira unutar osnovnog privrednog sustava i da se ukupnost društvenih i kulturnih aktivnosti nalazi, više ili manje, direktno — nikada na jednostavan način — umiješana u taj konflikt. U današnjoj sociologiji prevladava intelektualna borba između sociologije odlučivanja i sociologije kontestacije. Ta dva postupka ne smiju se uzajamno negirati, jer u tom slučaju oba riskiraju da se zatvore u mirnu savjest i ponovljivost ideologije. Oni treba da se bore za objašnjenje činjenica. Njihovo glavno bojno polje nužno je politička sociologija, jer je ta riječ sama po sebi dvosmislena: znači ujedno vlast i odluku, društvene borbe i uređenje. Budući da se ekonomska analiza prije svega sastoji u proučavanju ekonomske politike, glavni je predmet sociologije proučavanje politika, to jest u isto vrijeme proučavanje društvenih kretanja i društvenih dogovora, odakle proizlazi stanovito institucionaliziranje sukoba. Za neko vrijeme sociologija je bila u iskušenju da samu sebe svede na promatranje mišljenja, kao da društvena aktivnost 35

nije drugo do skup izbora čiji su izrazi zasnovani na unaprijed određen način. Politička se aktivnost dakle ne razlikuje više od političke konzumacije: koju partiju ili kojeg političara kupiti? .. . jeste li, manje ili više, zadovoljni radom vlade? Ma koliko bilo korisno zabilježiti te izbore, nijedan ne priliči. Zadovoljavajući se time, ne zanemarujemo li pravi predmet sociologije: formiranje kolektivne akcije kojom potrošač postaje proizvođač, akter svoga društva i svoje kulture? Proučavanje uređenja i sistema odlučivanja već je vrlo efikasno preraslo ovo računovodstvo. No samo aktivno upletanje društvenih pokreta kao i ponovno pojavljivanje velikih političkih debata mogu sociologiji nametnuti povratak njezinim glavnim predmetima proučavanja: stvaranju povijesti, kontradikcijama ograničene participacije i zamišljanju budućnosti. Eseje koji sačinjavaju ovu knjigu treba čitati kao skup priloga proučavanju uloga, sukoba i pokreta pomoću kojih se ekonomski rast transformira u jedan tip društvenog razvoja suočavanjem djelomične participacije i kreativne kontestacije. Ožujak 1969.

36

Napomena* Tekstove ove knjige mogli bismo smatrati originalnim. Jedni to i jesu potpuno. Drugi se oslanjaju na već objavljene članke, ali, kako su bitno izmijenjeni, bilo je nužno promijeniti im naslov. Ipak, smatram potrebnim navesti izvorne članke koji su poslužili kao polazne točke za mnoga poglavlja ove knjige, i još jednom zahvalili izdavačima i direktorima časopisa ili zbornika koji su mi dopustili da se njima poslužim. Uvod: »Programirano društvo i njegova sociologija« ovdje se prvi put objavljuje. Prvo poglavlje je nova verzija članka »Stare i nove društvene klase«, koji se pojavio u zborniku »Perspektive suvremene sociologije«, izdanom u čast G. Gurvitcha pod uredništvom Georgesa Balandiera, Pariš, PUF 1968. Ovaj je tekst napisan 1965. Drugo poglavlje sastoji se od dva dijela. Prvi dosada nije izdavan. Drugi dio, koji se odnosi na analizu studentskih nemira, bio je izdan u »Obavijesti o društvenim znanostima«, Pariš, Internacionalni savjet društvenih znanosti, u travnju 1969. Ovaj je tekst napisan u prosincu 1968. Treće poglavlje sasvim je preinačena verzija članka »Poduzeće: racionalizacija i politika«, izdanog u specijalnom broju »Primijenje ekonomije«, izdavač Francois Perrou i Fran-? ois Bloch-Laine, Pariš, PUF 1959. Četvrto poglavlje ima polaznu točku u članku »Zakoni, rad, društvo«, i bio je objavljen u 1959. u posebnom broju »Esprita« posvećenom slobodnom vremenu. Post-scriptum nije objavljivan. Napokon bih ponovo zahvalio Francoisi Quarre koja je izabrala ove tekstove i sugerirala mi korisne izmjene, kao i Yvetti Duflo, Coletti Didier i Fanny Penzak koje su osigurale materijalno pripremanje ove knjige.

* U naš izbor uvršteni su: Uvod te Prvo i Četvrto poglavlje (prim.

37

Stare i nove društvene klase

I

Povijesna slika klasnog društva Pred našim očima nastaje novi tip društva — programirano društvo, ako ga definiramo sredstvima djelovanja; tehnokratsko, ako ga nazivamo imenom moći koja njime vlada. Pojam društvene klase bio je u društvenoj analizi i praksi preduboko povezan s kapitalističkim industrijskim društvom, a da ga ne bi duboko postavili u pitanje od trenutka kad se promatra društvo u kojem nastajanje spoznaje, moći proizvodnog, distribucijskog i informacionog aparata, povezanost ekonomskih i političkih odluka određuju ekonomsko i društveno ustrojstvo, koje se temeljito razlikuje od onoga iz 19. stoljeća. Treba li onda uskratiti ili dati centralno mjesto sukobu klasa u jednoj sociološkoj analizi? Mnoge je doveo u iskušenje jedan takav odgovor zbog jednostavne činjenice da su naslijeđena sredstva analize iz prethodnog perioda očito izgubila eksplikativnu vrijednost. Naša je namjera slijediti obratan put, afirmirati bitnu važnost prilika, sukoba i klasnih pokreta u programiranom društvu; no ona će biti ostvarena samo ako se, koliko je god moguće, potpuno oslobodimo povijesno zastarjelih predodžbi i pojmova i ako se zauzmemo za temeljno obnavljanje analize. Naravno, može se pokušati da se stari pomovi prilagode situacijama, ali je taj pokušaj odviše jalov, budući da ne vodi računa o društvenoj praksi. Želimo li zadržati upotrebu pojma društvene klase, potpuno se oslobodivši jednog osobitog iskustva i povijesne interpretacije, potrebno je, za početak, ne zasnovati definiciju nego kritizirati, analizirati temu društvenih klasa i klasnog društva, takvog kakvo se pojavilo, naročito u Evropi. Treba poći ne od novog stava, već od ispitivanja konkretnog načina prikazivanja društvene organizacije.

Ostavilo nam je izuzetnu povijesnu sliku 19. stoljeće, koju su mnogi nazvali klasnim društvom, no barem prividna jasnoća takvog stanja učinila je da je teško, i gotovo nemoguće, izolirati djelovanje izdvojenog elementa iz društvene strukture. Nastojmo dakle, prije svega, izolirati komponente čiji je splet dao globalnu sliku klasnog društva. 1. Postoje društvene sredine kulturno i društveno udaljene jedne od drugih. Ta je distanca vezana za polagano transformiranje društvenih nasljeđa. Iz generacije u generaciju prenosi se pojedina kultura unutar kolektivnih cjelina u kojima se institucionalni odnosi ne mogu odvojiti od osobnih odnosa. Takvo stanje nije neposredno vezano za odnose klasa. Ti odnosi ustanovljuju princip društvenog uređenja, istodobno apstraktan i općenit, budući da definira članove prema samoj njihovoj privrednoj djelatnosti i na nivou društva u globalu. Kulturna su nasljeđa naprotiv konkretna i osobna; to su sustavi reda koji određuju i uređuju ukupnost društvenih odnosa unutar jedne cjeline, čije su granice srodstvo, teritorij, tradicionalan obrt, dakle više »naslijeđene« nego »stečene« situacije. Čak se i tradicionalne vladajuće klase određuju, s ovog gledišta, najprije i više po nasljeđu nego po funkciji ili moći vladanja. Uloga nasljeđa utoliko je značajnija što je društvo na putu industrijalizacije uže vezano za predindustrijsko i ruralno društvo. Kao što su zamijetili svi promatrači zapadnih društava, od Tocquevillea do Lipseta, otpor tradicionalnog društva pojačava svijest o distancama, barijerama, simbolima društvene hijerarhije. U Francuskoj se radije govori o buržoaziji nego o poslodavcima, da bi se naglasila živa veza kapitalista i vladajućih predindustrijskih klasa, neprestana težnja stečenog bogatstva da se transformira u bogatstvo koje se predaje u nasljeđe, i industrijskog profita da se pretvara u rentu. Slika bogatog dokoličara koji živi od svojih posjeda, igrajući plemića, ostaje vrlo živa u ovoj zemlji, jednako kao i njezina suprotnost, slika spekulanta koji akumulira novac za sebe samog, izvan svake društvene funkcije koja bi bila institucionalno definirana. Francuska lite-

38

39

ratura 19. stoljeća poznaje bankara, spekulanta i posjednika; ona gotovo potpuno zanemaruje šefa, poslodavca, poduzeće. 2. Društvene napetosti akumulacije bile su, ako ne mnogo, a ono barem malo više institucionalizirane u zapadnoj Evropi nego u ostalim dijelovima svijeta, koji su kasnije ušli u industrijalizaciju. Otuda važnost proleterskih tema u ovoj oblasti. Masovne migracije unutar jednog tradicionalnog društva povukle su za sobom superpoziciju procesa društvene dezorganizacije i društvene reorganizacije. Karakteristično je da se, kad se govori o formaciji krupne mehanizirane industrije, misli prije svega na kvalificirane radnike i obrtnike, kojima je velika serijska proizvodnja uništila obrt, a ne na nekvalificirane gradske i seoske radnike, za koje je posao za strojem »specijalizacija«. Počeci industrijalizacije u Engleskoj, ili u Francuskoj, bili su predstavljani kao period bijede i društvene krize, što je ekonomski sporno, jer u cjelini nije bilo opadanja nivoa životnog standarda širih slojeva za vrijeme tog perioda, ali je zato sociološki točno, jer kulturno iskorjenjivanje i izravna potčinjenost pritiscima konkurencije i poslodavačkog autoritarizma nisu bili ublaženi ili nadomješteni gotovo nikakvom političkom intervencijom. Evropska radnička klasa bila je vrlo dugo lišena političkih i društvenih prava; njezine su se sindikalne organizacije veoma sporo razvijale, uz cijenu žrtve mnogobrojnih pobornika i nad-vladavanja najbrutalnijih oblika represije. Nepostojanje političke kontrole u industrijalizaciji dovelo je do superpozicije industrijskog i političkog sukoba, kako je upravo naznačeno kod Dahren-dorfa. 1 Takva liberalna politika i proletersko raspoloženje dali su radničkom pokretu eksplozivnu snagu u društvu podređenom zahtjevima kapitalističke akumulacije. Evropska industrijalizacija bila je u tom smislu izuzetna. Nigdje ekonomski preobražaji nisu praćeni tako slabom društvenom kontrolom i takvim nedostatkom političkog utjecaja gradskog industrijaliziranog radništva. Engleski radnici čekali su jedno stoljeća — sve do izbornih reformi 1884/85 — da većina njih dobije pravo glasa. Isto tako, u Evropi je bilo i najznačajnije razilaženje početaka masovne proizvodnje i masovne potroš-

nje. To dugo nesudjelovanje naroda u upravljanju i rezultatima privrednog rasta jedna je od značajnijih crta evropskog 19. stoljeća. 3. Ali industrijalizacijom nije samo vladalo nasljeđe prošlosti i pritisci sadašnjosti. Ona je također bila, kao što je danas, projekt budućnosti, društveni model. Samo nepostojanje društvene kontrole ekonomskog razvoja prinudilo je ovaj projekt da se izrazi u različitim globalnim oblicima, kao i, u isti mah, unutar konfliktnih interesnih grupa. Svijet poduzeća i svijet rada stavljeni su jedan nasuprot drugom stremeći svaki posebno sveukupnoj reorganizaciji društva. Jedna šira anketa o francuskoj radničkoj klasi2 omogućila nam je da suprotstavimo tako formiranu klasnu svijest proleterskoj svijesti. Proleterska je svijest prije svega osjećaj isključenja i eksploatacije; a klasna je svijest, naprotiv, istodobno obrana klasnih interesa s gledišta industrijskog društva, apel za racionalnost i progres, protiv iracionalnosti i suprotnosti kapitalističkog sistema. Isto tako, vjerojatno bi se mogla suprotstaviti jedna drugoj spekulantska, patronatska želja za bogaćenjem i klasna svijest liberalnog industrijalca, koji se poziva, jednako iskreno kao i radnički borci ili radnički doktrinarci, na društvo izobilja, u kojem ne bi bilo bijede i nepravde. Ako ovdje govorimo o klasnoj svijesti, to je zato da bismo dobro naznačili kako spor medu modelima razvoja nije sam po sebi manji ili reformističniji od napetosti koja postoji između kapitalista i proletera, ili protivnosti klasa i sredina u tradicionalnom društvu. S druge strane, upravo taj tip sukoba stvara najbolje uvjete za nastajanje društvenih pokreta koji dugo traju, koji su organizirani i usmjereni programom za društvenu transformaciju, te sposobni da nađu saveze u drugim profesionalnim sektorima društva. Nije velika pogreška, ako se s gledišta radnika ovaj tip društvenog pokreta izjednači sa socijalizmom i ako se u svim svojim doktrinarnim i praktičnim oblicima uzima kao opći model organiziranja i preobražaja društva. Ta tri elementa koja su upravo izdvojena nisu samo redana jedan za drugim; oni su se i kombinirali da bi dali povijesnu sliku klasnog društva. Ta slika zaista pokazuje društvo kao 2

A. Touraine: La conscience ouvrière, Paris 1966.

1

I. R. Dahrendorf: Class and Class Conflict in Industrial Socielies 1957, Londres, Routlledge et Kegan Paul, 1959.

40

■

41

suprotnost dviju temeljnih klasa s različitim interesima, angažiranim u igri na sve ili ništa, oko vlasti i bogatstva. Jedan od protivnika može rasti samo nauštrb drugoga. Dakle, nijedan od ovih triju elemenata koji sačinjavaju sliku klasnog društva nije sam dovoljan da bi se spoznala opća koncepcija društvenog konflikta. Već je rečeno da distanca između kulturnih nasljeđa vodi pluralističkoj, a ne dualističkoj viziji društva. Svaka grupa teži da se definira svojom kulturnom i profesionalnom osobenošću. Regionalne, religiozne i profesionalne razlike dugo su bile uzroci rascjepa seljačkog svijeta kao i svijeta radnika, pa čak i kategorije industrijalaca. Ova zadnja grupa često je osjetljivija na utjecaj obitelji ili financijskih grupa nego na utjecaje ekonomski dominantne klase. Isto tako, konfliktna vizija društvenih modela razvoja, iako nastoji dati prvenstvo koalicijama, utoliko sposobnijim da utječu na sistem političkog odlučivanja što su ti savezi širi, ne sadrži ni u kojem obliku ideju o raskidu između dvaju neprijateljskih i različitih blokova. Takvo viđenje određuje aktere pozivajući se na razvoj; u principu prihvaća da je njihova priroda promjenljiva, da pokretački elementi svake koalicije budu neprestano zamjenjivani drugima, da radnici samo djelomice mogu biti angažirani u društveno-političkom djelovanju. Sukob društvenih modela razvoja suprotstavlja snage i društvene politike više nego grupe ili društvena bića. Ideja o definiranim klasama kao potpunim i suprotnim povijesnim bićima proizlazi iz spoja »tradicionalnog« modela klasa, kao entiteta kulture, i »industrijskog« modela sukoba među interesnim grupama, spoja »konkretne« koncepcije klasa i »apstraktne« koncepcije sukoba klasa, što se realizira samo u uvjetima liberalne akumulacije i maksimalne napetosti između kapitalista i proletera. Ali ta napetost, promatrana izolirano, ne bi više mogla objasniti klasičnu sliku klasnog društva. Naprotiv, vodi usitnjavanju snaga u kriznoj situaciji u kojoj su se kapitalisti podijelili među sobom zbog konkurencije, dok se radnici, iščupani iz prvobitne sredine, svladani nesigurnošću i bijedom, mogu samo pokoriti, individualno se izvlačeći iz neprilika, ili se buniti u malim grupama i kratkim proplamsajima žestine. Ono što organizira djelovanje društvenih klasa jest, prvo, snaga kulturnog

42

nasljeđa, i, drugo, projekti transformatorskog djelovanja. Jednostavnije rečeno: sociološka tema društvenih klasa nema nikakva značenja ili interesa ako ne postoji određen stupanj klasne svijesti. Dakle, proletersko izrabljivanje može odrediti klasnu situaciju, ali je nesposobno objasniti formaciju jedne svijesti i klasno djelovanje, budući da svako društveno djelovanje uzima objektivnu poziciju, dakle definiciju određenog društvenog okvira kolektivne akcije. Ovdje ćemo u općim crtama dati glavni zaključak našeg istraživanja o radničkoj svijesti. Identifikacija društva s klasnim sukobom pretpostavlja spoj triju elemenata: unutarnjeg, profesionalnog i društvenog principa obrane sebe, svijesti o kontradikcijama između suprotstavljenih ekonomskih i društvenih interesa, pozivanja na opće interese industrijskog društva. Važno je naglasiti da je riječ o nestalnom spoju između elemenata koji sociološki nisu suvremeni. Taj se spoj dogodio jedanput u povijesti industrijalizacije, u vrijeme prvog vala industrijskog razvoja u zapadnoj Evropi, i u tom ograničenom okviru bio je uvijek samo djelomičan, kao što pokazuje nepostojanje jedinstva radničkog pokreta koji nikada nije uspio ujediniti radničku klasu u akciji revolucionarne orijentacije.

II Rastvaranje te slike Ono što sada treba proučavati jest razaranje te povijesne »klasične« slike klasnog društva i sudbine svakog od elemenata koji je sačinjavaju, a zatim što se događa kada ti elementi postanu neovisni i autonomni jedni prema drugima. 1. Životne navike zamijenile su razine života u masovnom društvu. Ta klasična tvrdnja vjerojatno zaslužuje da bude nijansirana; ona ipak vrlo jasno pokazuje nestanak starih kulturnih temelja društvenih klasa. Ovdje je važniju ulogu odigrala urbana evolucija nego transformacija rada; na žalost, stambene su nam sredine mnogo manje poznate nego profesionalne, usprkos važnosti rada koji je pokrenuo P. H. Chombart de Leuwe. Iz jedne ankete, vođene u tri naselja pariške regije, možemo izvući za43

ključke koji, iako ograničeni, daju naslutiti dva načina nadilaženja starog duha zajedništva ili četvrti. Na jednoj strani, pojedinci na putu društvenog i profesionalnog uspona, naročito ako su radnici, žele društveno homogenu, dakle, slojevitu postojbinu, što možemo nazvati »američkim« tipom stanovanja: obiteljsku nastambu tipa paviljona, aktivne odnose sa susjedstvom, čvrstu svijest o ekološkom slaganju. Na drugoj strani, pojedinci koji stagniraju, s izuzetkom obitelji u najnepovoljnijim uvjetima i zasebno boljestojećih činovnika, prihvaćaju mnogo lakše kolektivnu postojbinu, društveno manje diferenciranu, ali žele svesti na minimum odnose s okolinom i općenito svoju društvenost. Omasovljenje stanovanja povlači za sobom opadanje društvenih odnosa. U skupinama studentskih prebivališta nismo naišli na gotovo nikakav trag »omiljenog« tradicionalnog modela, jer je riječ istodobno o snažnoj društvenoj heterogenosti i velikoj društvenosti. Jedna američka anketa, ona koju je vodio M. Berger3, dopušta zaključak da se samo u izoliranim homogenim radničkim četvrtima sačuvala važnost odnosa s okolinom i nedvosmislena svijest o pripadnosti radničkoj sredini. No relativna važnost tog tipa posjeda čini se da je prilično u opadanju, jer je razvoj donio veliko nagomilavanje i umnožavanje sredstava transporta. Andrieux i Lignon4 dobro su pokazali kako je svijest da se bude radnik sve manje živa izvan tvornice u različitim sredinama potrošnje, makar to ostaje jako u poduzeću. Baš kad i ne bismo više slijedili zaključke K. Bednarika, koji više interpretiraju nego što analiziraju rezultate ankete, ne možemo odbaciti mnogobrojna proučavanja koja dokazuju da su mladi radnici mnogo manje svjesni od starijih da pripadaju posebnoj društvenoj sredini, naročito kad žive u velikim gradovima.5 Još je očigledniji rasap običaja seoskog života i smanjivanje kulturnih raskoraka između grada i sela. Činovnici su naprotiv 3

1960. 4

1960.

M. Berger Working-class suburb, Univerzity of California Press, A. Andrieu i J. Lingnon, L'ouvrier d'aujouraïhui, Paris, Rivière,

5 Usp. naročilo radove N. de Maupeona, Abboud, Les blouson blues, Paris 1968 i K. Bednarika Der junge Arbeiter heute, Stuttgart, Kiïpper 1953.

društvena kategorija čije proučavanje u samom početku pokazuje održavanje navika klasnog života. Ne da oni sačinjavaju homogenu društvenu i kulturnu sredinu, naprotiv. No čini se, ako se zasebno slijede analize M. Croziera6, da žive u podvojenosti: jedni oslanjajući se na radničku sredinu ili neki novi oblik narodne sredine, a drugi identificirajući se s buržoazijom. Međutim, ovi izrazi, i sami naslijeđeni iz prošlosti, loše opisuju društvene prilike činovnika, jer se svi promatrači slažu u tome da su oni najviše zaokupljeni društvenim nivoom. Ta briga nikako ne isključuje sliku kvalitativno različitih sredina, ali je otvoreno podređuje temama ovisnim o stratifikaciji i kulturi masa, to jest o hijerarhijskoj participaciji, napredujući u skokovima s masovnom potrošnjom. Nije korisno dugo inzistirati na dobro poznatim činjenicama. Najnovija ideja, koja dobro označuje važnost promjena iskrsnulih na početku stoljeća, jest da »siromaštvo« danas ne pogađa više društvenu klasu, nego zasebne kategorije: radnike starih industrijskih centara u propadanju, stare osobe, fizički ili mentalno prikraćene, nekvalificirane dvorkinje, etničke manjine, privremene strane radnike. Tema »siromaštva« ponovo pokriva širok skup društvenih problema: ona ne znači više, kao u 19. stoljeću, »radničko pitanje«. U tim uvjetima obrana radničke klase ne može više biti, i više nije, obrana »siromašnih«. Isto tako, buržoazija sve manje određuje nasljeđe, i ako su vanjski znaci bogatstva mnogih jednako čitljivi kao nekada, simbola pripadnosti višoj društvenoj klasi ima sve manje i sve su manje vidljivi. Taj otklon od sredine i navika tradicionalnog življenja samo je jedan aspekt opće društvene preobrazbe, formiranje industrijske civilizacije čiji se svaki pojedini element ne definira više svojom prošlošću ili vlastitim bićem, nego mjestom koje zauzima u sistemu promjena. Društvenu prirodu zamijenila je društvena akcija. 2. U tom smislu, pojam društvene klase od početka industrijalizacije neprestano gubi svoje značenje u korist pojma klasnih odnosa, koji se smatra središnjim elementom ekonomskog dina6

M. Crozier, Le phénomène bureaucratique, Paris, Ed. du Seuil,

1964.

44

45

mizma. Ali u toku liberalne industrijalizacije Zapada rastakanje tradicionalnih zajednica nije direktno dovelo do pojave interesnih grupa. Ono je najprije dovelo do stvaranja gomile lišene svakog partikularizma, ali i gotovo svake institucionalne mogućnosti da djeluje u procesu razvoja, gomile koja je definirana, svojim lišavanjem i eksploatacijom čija je žrtva, a ne svojim akcionim orijentacijama što su ih za nju ili izvan nje izrađivali ne uvijek revolucionarni politički rukovodioci. Ako je u prethodno vrijeme izlaz bio u starim zajednicama, danas je očigledan razvoj ono što će nadići takvo proletersko stanje. Sindikalna akcija i politička intervencija podjednako su pridonijele institucionalizirahu industrijskog konflikta. Možemo i moramo naznačiti ograničenja kojih ima, osobito u zemljama kao što su Francuska i Italija, u kojima postojanje sindikalnih organizacija pri poduzećima nije uvijek legalno. 7 Uza sve to, ta nas ograničenja ne smiju odvesti dotle da poričemo golemu važnost ostvarenih uspjeha. Ne želimo se vraćati na najpoznatije aspekte razvoja kolektivnih pregovaranja i na legalnu zaštitu plaćenih radnika, ali nam se čini nužnim inzistirati na dosljednosti tog razvoja. Ona je jasno naznačena u sociološkom jeziku sa sve većim značenjem koncepta organizacije. Primijenjen najprije na područje tehnike, naročito na nivou radnog mjesta, zatim proširen na administraciju, a potom na rukovođenje poduzećima i čak na nacionalni ili regionalni ekonomski sistem, taj je koncept dobivao i sve veće društveno značenje, pokazujući samostalnost jedne razine proizvodnje kao posrednika između tehničkog izvođenja i sistema odlučivanja. Rastao je broj problema vezanih za postojanje i funkcioniranje poduzeća, naročito najvećih, koje smatramo mrežama tehničkih i društvenih mogućnosti, upotrebljavajući ih da bismo postigli velik proizvodni učinak. Koncentracija ekonomske moći znatno je proširila autonomiju problema svojstvenih organizacijama. Ako toliko govorimo o birokraciji, to je zato što su se centri odlučivanja sve više udaljivali od izvršnih organa. Inženjer ili radnik, smješteni u jedno poduzeće ili u grupu koja sjedinjuje nekoliko desetaka ili nekoliko stotina tisuća radnika, vojnik jedne moderne armije, 7 U Francuskoj je to bilo samo za vrijeme štrajka u svibnju i lipnju 1968. godine.

46

funkcionar nacionalne ili internacionalne administracije, sve je osjetljiviji na mjesto koje zauzima u mreži komunikacija i na to koliko utječe na odluke koje ga se osobno tiču, čak možda naročito ako se te odluke ne odnose na »politički« sistem organizacije. Sindikati ili organi participacije namještenika u upravljanju poduzećem obrađuju sve veći broj problema u vezi s definicijom vrednovanja, sistemom nagrađivanja, organiziranjem napredovanja u službi, podjelom društvenih uspjeha, poboljšanjem uvjeta rada, reguliranjem zaposlenja itd. Svaki od tih problema može prouzrokovati industrijske sukobe, zahtijevati postupke revindikacije, pregovaranja i posredovanja, a za neke se od njih mislilo da teže stvaranju industrijske demokracije; njihova povijesna praksa jasno pokazuje da su se razvijali ne dovodeći ponovo u pitanje temelje ekonomske i političke moći u poduzeću i u društvu. Autonomija unutarnjih problema organizacije teži da velikim dijelom odvoji radne konflikte od društvenih pokreta s političkim finalom. Sindikalizam je, u svojoj praksi, sve autonomniji u odnosu na radnički pokret. Bilo bi pogrešno misliti kako ta autonomija društvenih problema organizacije znači da se u njoj ustanovljuje »industrijski mir« kao plod poboljšanja ljudskih odnosa i postupaka konzultiranja i pregovaranja. Naprotiv, te velike organizacije nužno su vrlo hijerarhizirane, kao što se u isto vrijeme, prema pronicljivom opažanju M. Croziera,8 članovi također velikih skupova sve manje određuju prema jednostavnoj situaciji i koherentnim interesima. Nesuglasnost pojedinih statuta konstantna je karakteristika velikih organizacija, kao i umnožavanje kanala utjecaja. Ne treba potcijeniti važnosti nijedne od tih dviju glavnih karakteristika velikih organizacija: njihovu hijerarhiju i složenost, što klasična literatura o organizaciji rada naziva, veoma jasnim izrazom, sistemom Une and stajj, koji je istodobno hijerarhijski i funkcionalan. Otuda dolazi da zaposleni u jednom poduzeću mogu imati vrlo jasnu svijest o sistemu autoriteta u kojem se nalaze i ujedno pružaju vrlo promjenljivu viziju — po funkciji — svoga 8

M. Crozier, Le phénomène bureaucratique, Paris, Ed. du Seuil, 1964.

47

poduzeća. Neki autori, kao A. Willener9, htjeli su u tome vidjeti stavljanje jedne do druge »funkcionalne« i »klasne« vizije društva. Takav zaključak čini se pretjeran. Raspoznavanje hijerarhijske distance, pa čak i opozicije između »onih gore« i »onih dolje«, zaista ne sadrži ideju sukoba klasa. Izvrsna studija Popitza 10 i njegovih suradnika, u Njemačkoj, pokazala je da, ukoliko je svijest o sukobima autoriteta dosta općenita među radnicima u crnoj metalurgiji, vrlo malo ima onih koji shvaćaju da društvom vlada sukob klasa. I kao što je moguće suprotstaviti bogate siromašnima ili moćne bijednima, a da se time ne prikazuje slika društva u pojmovima klasa — jer te protivnosti mogu biti mnogo veće nego njihova svijest o nivou, njihovo društveno predstavljanje jedne asocijalne slike svijeta koja proizlazi iz dviju suprotnosti bilo koje vrste — isto tako u prepoznavanju hijerarhije autoriteta ne treba vidjeti znak uviđanja klasnih suprotnosti. Suprotstaviti rukovodioce podređenima znači uvidjeti vlastiti položaj kao člana jedne organizacije, jednog posebnog grupiranja, a ne znači nužno dati analizu društva. O. Benoit i M. Maurice11 pokazali su da su tehničari u jednom velikom suvremenom poduzeću osjetljiviji od radnika na probleme vezane uz hijerarhiju i karijeru, ali mnogo manje pribjegavaju analizi klasnim izrazima o poduzeću i upravljanju njime. Zato ne možemo prihvatiti glavnu tvrdnju iz značajne knjige R. Dahrendorfa. Njegova analiza najprije slijedi put paralelan s našim. Vrlo jasno opisuje raspad slike društvenih klasa naslijeđenih iz 19. stoljeća i naročito marksističku koncepciju, ali misli da može, pojmovima svoje analize, definirati klase kao antagonistične grupe koje zauzimaju suprotne pozicije na ljestvici autoriteta u hijerarhijskim organizacijama (Herrschaftsver-bànde). Svuda gdje ima onih koji upravljaju i onih kojima se upravlja postoji sukob klasa. To znači zaboraviti razliku koja nam se čini bitnom između problema administracije i problema moći, dakle brkati situacije koje su duboko različite. 9 A. Willener, L'ouvrier et /''organisation, Sociologie du travail, 1962. br. 4. str. 332—348. 10 H. Popitz, H. P. Bahrdt, E. A. Jures, A. Kesting, Das Gesellschaftsbild des Arbeiters, Tubingen, Mohr, 1957. 11 O. Benoit i M. Maurice, Les relations entre direction et salariés, t. 2, Paris, I. S. S. T., 1960.

48

S jedne strane, postoje organizacije podređene potpuno izvanjskim centrima odlučivanja, što je slučaj s javnom upravom koja je podređena političkoj moći. U tom slučaju, sukob između pretpostavljenih i podređenih, ma koliko bio oštar, ostaje unutar posebne organizacije i ulazi u istraživanje funkcioniranja te organizacije ili modela autoriteta, a ne u proučavanje sistema moći. S druge strane, ima dobrovoljnih organizacija u kojima sigurno postoji sistem autoriteta, u kojima se mogu razviti konflikti između članova baze i oligarhije upravljača, ali te konflikte ne možemo brkati s klasnim sukobima; baza može govoriti o izdaji, ali ne može govoriti o eksploataciji ili alijenaciji. Postoji samo jedan slučaj u kojem se sve te situacije mogu izmiješati i gdje je svaki sukob u organizaciji odraz globalnog društvenog sukoba: to su totalitarna društva. No i u tom je slučaju vrlo moguće da se analiza provodi izrazima rukovodeće elite i prave političke moći, a ne klasnim terminima. Ne možemo govoriti o klasnom sukobu na osnovi same činjenice nejednakosti društvene participacije. Dakle, autoritet je u jednoj organizaciji isto tako nivo participacije kao kvalifikacija ili dohodak. Jasno je da rukovodioci kao bogati ili kvalificirani mogu zahtijevati bilo da prisvoje produkt kolektivnog rada, bilo, općenitije, da upravljaju kolektivom prema kriterijima i interesima svoje kategorije. Međutim, vizija klase postoji samo kad je presuda izrečena, kad postoji svijest ne samo o distanci nego još i o društvenom protivurječju. Dahrendorf razumno tvrdi da je problem klasa problem moći, ali brka moć i autoritet i tako dospijeva do općenite definicije klasa koja obuhvaća vrlo različite situacije, riskirajući time povratak na očigledno umjetnu koncepciju: suprotstavljanje onih koji daju naredbe i onih koji ih primaju. Odnosi učitelja i učenika, činovničkog kadra i radnika, vojnika i oficira, činovnika i rukovodioca biroa, bolesnika i direktora bolnice — jesu li svi ti odnosi iste prirode? Rado ćemo odgovoriti da zaista jesu — ali samo onoliko koliko postoje zajednički problemi na svim stupnjevanim organizacijama — kao i da nisu — ako se obaziru na probleme moći i društvene klase. U privatnom, industrijskom ili komercijalnom poduzeću ekonomska moć i interni autoritet često su izmiješani u rukama rukovodioca poduzeća. Nije li zasluga sociologije organizacije

4 Postindustrijsko društvo

49

da se neprestano trudila razdvojiti ta dva tipa problema, kao što je to činila i sama sociološka praksa diferencirajući ih sve više? Zasebno, nisu li kadrovi oni koji su imali autoritet, a da nisu sudjelovali u vlasti? 3. Ovdje se treba vratiti na već spomenutu temu koncentracije moći, koja stoji nasuprot autonomiji internih problema organizacije. Ne da bismo prihvatili sliku što je predlaže C. W. Mills12 o eliti vlasti koja djeluje kao konstituirana grupa braneći koherentno interese svih svojih članova, pa bili oni politikanti, privredni upravljači ili vojni šefovi. Sva opažanja demantiraju postojanje jedne tako ujedinjene elite, i u liberalnim i u totalitarnim režimima. Međutim, ne bi više bilo prihvatljivo reći da je društvo samo ukrštanje interesa pojedinačnih organizacija, ni tvrditi da više ne postoji svijet moći nego samo autoritet i njegov upliv na druge nosioce autoriteta. Da je pristup društvenoj moći sve otvoreniji, da država nije civilni bog koji lebdi iznad svijeta stvari i kreatura, danas je istina kao što je vjerojatno bila i jučer. Pa ipak postoji organizacija moći za koju se može reći da je moćnija i koherentnija nego ikada, da neposredno upravlja upotrebom sve većeg dijela nacionalnog proizvoda i to razmjerno s rastom značenja dugoročnih programa, bili oni ekonomski, naučni ili vojni. Ne treba li napustiti klasnodruštveni koncept i zamijeniti ga politieko-klasnim, ili, jednostavnije, obnovljenim suprotstavljanjem interesa države i interesa građana? Na žalost, takvi izrazi donose više konfuzije nego jasnoće. Država nije društveno autonomna cjelina; ona se više ne stapa sa sistemom političko-ekonomskog odlučivanja. Isto kao poduzeće, može se i ona promatrati kao organizacija. Obratno, politički se sistem ne brka, osim u totalitarnim društvima, s državnim aparatom. Dakle, ovdje je poželjnije promatrati političko-ekonomsku moć nego državu kao instituciju. Može li se reći da je ta moć, u jednom naprednom industrijskom društvu, klasna moć? Izvjesno je da u modernim društvima najbogatiji ili najmoćniji postižu značajne nadmoći, koje se blago optužuju kao 12

1959.

50

C. W. Mills, The Power Elite, New York, Oxford University Press,

sablažnjive, ali to ne može biti dovoljan odgovor na postavljeno pitanje. Mnogo je važnije naglasiti da napredna industrijska društva nisu više društva akumulacije već društva planiranja. Budućnost više nije osigurana u prvom redu privatnim investicijama, a to je tako zato što država osigurava i usmjeruje sve veći dio privrednih investicija, i zato što je dio društvenih investicija, posebno na području obrazovanja, znatno porastao. Danas najveća poduzeća nisu metalurške ili kemijske grupacije, nego svemirsko ili nuklearno istraživanje, ministarstvo narodne prosvjete ili njemu jednaka. Devetnaesto stoljeće bilo je osjetljivo na suprotstavljanje razmjenske i upotrebne vrijednosti. Danas je glavni problem suprotstavljanje razvoja i potrošnje. U času kad je jasnije nego ikada sagledano da podizanje nivoa života u budućnosti ovisi o sadašnjim investicijama, raskorak između mogućnosti i rezultata ekonomskog rasta osjetno se povećava. Zbog toga, efikasnost investicija ovisi sve više o složenoj politički strategiji i metodama administrativne organizacije. Jednom riječju, investicija nije više funkcija jednog sektora društva, točnije, jedne klase, nego cijelog društva. Politika više ne prati ekonomsku organizaciju, ona joj prethodi i zapovijeda. Napredak privrede pojavljuje se kao rezultat, kao najvidljiviji znak funkcioniranja društva, to jest njegove sposobnosti da upravlja napetostima koje se neizostavno pojavljuju iz opozicije investiranja i industrijske potrošnje. 4. Razdvajanje, koje je upravo nastalo između unutarnjih problema organizacija i onih problema koji su na nivou moći privrednog odlučivanja, treba shvatiti kao razdvajanje različitih tipova društvenih problema. Bilo bi pretjerano iz toga zaključivati da su prvi problemi poduzeća, a drugi problemi države. Podudara se s isto tako jednostavnom podjelom u društvima u kojima su aktivnosti poduzeća, kao i mogućnosti zaposlenja i nagrađivanja, usko usmjeravane državnim aparatom. Međutim, to je samo granica koja se praktički nikad ne doseže. Mnogo je važnije pribjeći razlikovanju između organizacije, administrativnog sistema i poduzeća, jedinstva privrednog odlučivanja. Sporovi u organizacijama oni su sporovi koji se tiču odnosa jednih prema drugima njihovih individualnih ili kolektivnih elemenata. 51

Naprotiv, ako se sindikat bori za povećanje nadnice, onda je riječ o akciji poduzeća. Što je industrijsko društvo liberalnije, to su značajniji pregovori i zahtjevi unutar poduzeća dok se po općem pravilu ti problemi stavljaju na širi plan u dirigiranim društvima. Bilo kako bilo, koliko je ekonomski sukob u poduzeću prestao biti izrazom klasne borbe, toliko se više dopušta da se on iskaže pravim ekonomskim izrazima, to jest sposobnošću pregovaranja grupa koje postoje na tržištu rada. Ono isto što ograničuje akcione mogućnosti protivnika, prisiljava ih na veći »realizam« i naročito omeđuje pregovaranje unutar općenitih ugovornih sporazuma ili propisa, koje je utvrdila država. Ta sve veća autonomija zahtjeva i borbi za nadnicu u odnosu na cjelokupnu politiku radničkog pokreta osobito jasno izražena u zemljama kao što je Švedska, gdje uz nacionalne ugovore između konfederacije poslodavaca i konfederacije radnika postoji i klizanje plaća (wage-drift) u poduzećima — opreka je, s jedne strane, tretiranju unutarnjih problema organizacije prema različitim institucionalnim shemama, a s druge strane formiranju široke nacionalne ekonomske politike koja nastoji kontrolirati ili modificirati kretanje nadnica kao i cijena. Borbe za plaću čine se utoliko življima što se manje integriraju u zajedničku politiku; zahtjevi postaju to praktičniji i vještiji što se više odvajaju od projekta preobrazbe društva. Tako razdvajanje organizacionih i klasnih sukoba prati razlikovanje između pragmatične obrane nadnica i akcije za preobrazbu društva. Riječ je, naravno, o analitičkoj podjeli; sindikalna strategija neprestano veže te različite tipove problema, ali zbog toga nije manje u porastu njihova autonomija koja se očituje postojanjem različitih načina tretmana svakoga od njih: sindikati u poduzeću, mješovite i paritetne savjetodavne službe, akcioni politički i općeekonomski organi akcije. III Nove klase, novi sukobi Nova vladajuća klasa ne može više biti skupina onih koji posjeduju odgovornost i profite na osnovi privatnog investiranja. 52

Ona može biti samo skup onih koji se identificiraju s kolektivnim investiranjem i koji ulaze u sukob s onima što zahtijevaju povećanje potrošnje, ili čiji privatni život pruža otpor promjeni. No takvo je formuliranje nedovoljno, jer ne uvodi temeljnu ideju »pervertiranja« investiranja. Investitori se, zaista, mogu identificirati s općim interesom, i veoma se logično može pokazati da je njihov uspjeh sam uvjet rasta nivoa života uopće, koji bi bio nemoguć s politikom »masnog zalogaja«. O vlada-jućoj klasi možemo govoriti danas, kao nekada, samo ako oni koji posjeduju ekonomsku moć upotrebljavaju tu moć, više ili manje, za ciljeve koji ne daju prednost zadovoljavanju društvenih potreba: drugim riječima, ako sistemi investiranja i proizvodnje postanu relativno neraspoznatljivi, apsorbirajući za vlastite interese značajan dio osnovnih sredstava ili ih upotrebljavajući za neekonomske ciljeve. Ta se neraspoznatljivost može pojaviti na svim nivoima ekonomskog sistema, na planu političkog odlučivanja, kao i na planu administrativnog uređenja ili tehničkog izvođenja. 1. Na nivou političkog odlučivanja ekonomska neracional-nost, kidanje para investiranje—potrošnja, uzima najčešće oblik politike sile, to jest u najjednostavnijem slučaju podređivanje društvene politike »imperativima« obrane, nauke ili ekonomske koncentracije. No ti se problemi ne mogu lokalizirati samo na nacionalni nivo. Studentska pobuna u Berkeleyu imala je, među svojim objavljenim razlozima, nezadovoljstvo studenata sveučilištem koje je sve više angažirano u čistom i primijenjenom istraživanju i malo se brine da služi studentima, koje bi uvažavalo kao naučne radnike a ne više kao ljude koji se tek imaju formirati. Isto tako, često se inzistiralo na problemima bolesnika koji neminovno postaje element sistema upravljenog radije na poboljšanje spoznaje i tretmana bolesti, nego na samog bolesnika. To nipošto ne znači da sve veća briga o znanstvenom investiranju sama po sebi stvara društvene suprotnosti, još manje znači da je ona društveno iracionalna, nego samo to da podrazumijeva rizik raskida između opreme i usluge. Tehnokratima možemo nazvati one koji olabavljuju odnos između tih dvaju pojmova u korist opremanja koje se, proždi53

ruci samo sebe, transformira u neracionalnu akumulaciju sile, stvarajući tako društvene sukobe. Da za sebe unaprijed uzimaju neumjeren dio kolektivnog proizvoda, relativno je malo značajno. Kapitalist investira samo pošto je već uzeo određeni dio iz svojih izvora za privatnu potrošnju, i taj predujam može biti velik. Pa kad bismo i odbacili vrlo naivnu sliku kapitalista koji se brine za čisti užitak — što čini nepojmljivim njegovu ulogu poduzetnika — jasno je da kapitalistički sistem prati često spektakularno bogastvo vlasnika kapitala i razmetanje izobiljem, bilo njih samih, bilo njihovih obitelji. Tehnokrat, naprotiv, ne živi u izobilju, pa čak ni kad mu njegove funkcije donose znatne prednosti. Galbraith je to zamijetio: slika bogatstva danas je mnogo češće vezana uz »vedete« nego upravljače. Čak kada participiraju u kapitalističkom profitu, kao direktori velikih poduzeća čije premije i razne druge prednosti znatno povećavaju plaću, oni se opiru razmetljivoj potrošnji. Njihova je ideologija u službi države, partije sile, ekonomije; njihova je etika bezličnost; njihova je akcija mnogo više manipulacija nego zapovijedanje. Tehnokrati nisu tehničari, nego rukovodioci koji pripadaju državnoj administraciji ili velikim poduzećima usko vezanim, samim svojim značajem, za centre političkog odlučivanja. Samo u tom značenju možemo govoriti o »eliti vlasti«, znajući da se sukobi mogu pojaviti između tehnokrata, kao što se pojavljuju u društvima kapitalističke akumulacije između raznih grupa buržoazije. Nikako ne treba dodati da tehnokrati vladaju cijelim političkim sistemom; takva tvrdnja bila bi jednako pretjerana kao i ona koja je državu u 19. stoljeću predstavljala kao čisti instrument kapitalizma, tvrdnja čiju su veliku nedostatnost pokazala Marxova historijska istraživanja, osobito u Francuskoj i Njemačkoj. Naziv »tehnokrat« ambivalentan je kao i naziv »kapitalist«: označuje ujedno poduzetnika i teoretičara. U Francuskoj, na primjer, postoji liberalna tehnokracija, koja je igrala bitnu ulogu u reorganizaciji i razvoju francuske ekonomije, nastojeći da francusko društvo uvidi važnost kolektivne potrošnje, koja je

54

istodobno društvena investicija, a sadrži i značajne elemente individualne potrošnje. Uskratili bismo sebi jednu ozbiljnu analizu našeg tipa društva, ako bismo u svim slučajevima izrazu »tehnokrat« dali pejorativnu konotaciju. I to i iz općih i iz posebnih razloga. Definirati klasnu suprotnost ne znači odvojiti dva skupa vrijednosti i interesa nepoznatih jedan drugome i ne pretpostavlja sistematično suprotstavljanje privatnog općem interesu, dominaciju slobodi. Moguće je da se u nekim ekstremnim slučajevima jedna klasa potpuno identificira sa svojim posebnim interesima ili borbom protiv druge i tako stekne stanovitu koheziju umjesto homogenosti koju nikad neće ostvariti. Ali, najčešće, svaka klasa igra nekoliko povijesnih uloga u isto vrijeme, progresivnu i konzervativnu, društveno transformatorsku i ulogu opiranja svakoj promjeni stanja. Osim toga, može se dogoditi, a to je slučaj u Francuskoj, da dezorganizacija političkog sistema, koincidirajući s očuvanjem javnih sloboda, daje tehnokratima, novoj klasi u usponu, istodobno ulogu ekonomskih inovatora i zaštitnika potrošnje, naročito kolektivne. Premda su u prednosti s obzirom na cjelokupnost mehanizama odlučivanja i potraživanja, imaju samo ograničenu moć i razvijaju ujedno ideologiju, što su je dobro formulirali tvorci IV plana, koja propovijeda ujedinjenje privrednog i društvenog napretka, riskirajući da se sukobe s dvostrukom opozicijom i da ne nađu načina za realiziranje tako utopijskog programa, to jest potcjenjuju sukob društvenih interesa. Ako se i odbaci jednostavna predodžba jedne grupacije, ujedinjene, autoritativne i zabrinute za vlastitu snagu, u korist raznolikijeg opisa, ipak ne treba umanjiti važnost pojma vlada-juće klase i kao instrumenta analize i kao konkretne društvene formacije. Dok je princip pripadnosti za stare vladajuće klase bilo vlasništvo, nova vladajuća klasa određuje se prije svega spoznajom, to jest nivoom obrazovanja. Pitanje, dakle, treba ovako postaviti: postoji li viši nivo obrazovanja koji ima osobine različite od onih nižih nivoa, čija tekovina sadrži sistem društvene selekcije, čija je moć simbol pripadanja višoj klasi? Što se više diže na ljestvici sistema formacije, to više postaje tehnička i specijalizirana, ali samo do određene razine. Iznad 55

toga, smjer se okreće i formacija se osniva na naročitoj akviziciji opće metode analize. Isto tako, niži su funkcionari malo specijaliziram, srednji su to sve više razmjerno s podizanjem nivoa, a visoki funkcionari imaju veliku horizontalnu mobilnost. Ali, formacija najvišeg nivoa nastoji izbjeći specijaliziranoj organizaciji profesora; široko je osigurana članovima elite čija ugledna formacija jamči uspjeh: visoki funkcionari igraju važnu ulogu u obrazovanju koje daje Nacionalna škola administracije. Formacija tako teži da se preobrazi u mehanizam podruštvljavanja u posebnoj sredini, da uzme simbolično obilježje što ga najčešće donosi ugled kakav imaju oni koji su pohađali neku školu ih studij. Ovdje je natječaj zamijenio ispit, pokazujući važnost natjecanja u odnosu prema funkciji prenošenja znanja. Tako nastaje nova aristokracija i svijest o raskidu između nje i srednjih redova hijerarhije. Od kadra do upravnog kadra, od civilnog administratora do direktora, ponekad također od istraživača do »poslodavca«, distanca se povećava, odajući se mnogobrojnim znacima, gdjekada i golemim razlikama u plaći. Između birokrata i tehnokrata očito postoji hijerarhijski kontinuitet, ali je malo slučajeva u kojima članovi jedne velike organizacije ne mogu prepoznati crvenu nit što dijeli jedne od drugih. Tehnokracija je također »meritokracija« koja kontrolira pristup u svoje redove provjeravajući diplome. Taj je fenomen možda naglašeniji u Francuskoj nego u drugim zemljama, jer je tehnokracija ovdje našla oslonac u tradicijama starog državnog aparata, koje su sačuvale važnost visokih škola i tijela. No ista se tendencija manifestira u svim velikim industrijaliziranim zemljama, računajući tu i Sjedinjene Države, gdje se mnoga velika sveučilišta gotovo mijenjaju u visoke škole u koje se dolazi konkursom. Kad se jedanput uđe u kategoriju onih koji upravljaju, otuda se više ne izlazi. Kako su tehnokrati samo dio sistema vlasti, mnogi među njima sigurno vide svoje pozicije uspinjanja i spuštanja ovisno o tome je li im neko državno tijelo sklono ili nije. Ali njihova je radna sigurnost velika, plaća im je osigurana, čak i onda kad su »privremeno u pričuvi«. Tako se oblikuje jedna sredina koja, očito, nije homogena, ali koja dobiva stano56

vitu svijest o sebi samoj, usvaja određene tipove ponašanja i ima kontrolu nad svojim obnavljanjem. Tehnokracija je određena sredina jer je opredjeljuje smjer velikih ekonomskih i političkih aparata koji usmjeravaju rast. Ona društvo shvaća samo kao skup društvenih mogućnosti koje će mobilizirati u svrhu toga rasta. Ona je dominantna klasa po tome što proglašava istovjetnost rasta i društvenog progresa, identificira jednim udarcem interes društva i velikih organizacija koje, iako goleme i bezlične, ipak jesu centri posebnih interesa. Tehnokratska ideologija može biti liberalna ili autoritarna, i te su varijacije sve važnije, ali ona uvijek negira društveni konflikt, čak i kada drage volje priznaje postojanje konkurentskih napetosti i strategija. Dakle, ti sukobi postoje i njihov je korijen u akumulaciji i koncentraciji moći odlučivanja i spoznaje. Tehnokratske se organizacije okružuju tajnama, čuvajući se informacija i javne debate. Nastoje razviti vlastitu snagu, nameću svojim članovima sve jaču društvenu integraciju, udešavajući putove proizvodnje i potrošnje, postaju agresivne. To su centri moći koji stvaraju nove oblike nejednakosti i povlastica. U svjetskim razmjerima rada govorimo o centralnim i perifernim nacijama, što zaista stavlja vladajuće nasuprot onima kojima se vlada. Isto tako, unutar jedne nacije povećava se razlika između centralnih i vodećih elemenata, smještenih u velikim organizacijama, i novog puka koji se pokorava promjenama, publicitetu, propagandi i rasulu prijašnjih društvenih okvira. Teže je definirati one čiji se interesi suprotstavljaju interesima tehnokrata. U tržišnom kapitalizmu to su plaćeni radnici koji na tržištu rada ovise o moći vlasnika kapitala i čine podređenu klasu. U programiranom društvu, kojim upravljaju aparati rasta, podređenu klasu više ne određuje odnos prema vlasništvu, nego ovisnost o mehanizmima dirigirane promjene, dakle o instrumentima društvene i kulturne integracije. To nije neposredno proizvodni rad i obrt koji se suprotstavljaju kapitalu, nego osobni i kolektivni identitet koji stoji nasuprot manipulaciji. Izraz nam se može činiti apstraktnim. On to zaista i jest u tom značenju da ga se ovdje čovjek više ne tiče u samoj konkretnoj, profesionalnoj ulozi. On ga se tiče kao radnik, ali također kao 57

potrošač ili kao stanovnik, jednom riječju, kao stranac pokoran sistemu odlučivanja, koji djeluje u ime zajednice. Otuda nekoć privrženost obrtu, a danas privrženost prostoru i vremenu. Nije radnik taj koji se brani; šire, on je član jedne zajednice, vezan za jedan način života, obiteljske i prijateljske odnose, za jednu kulturu. Bilo je vrijeme u kojem su poziv na historiju i geografiju uvele nove vladajuće klase, buržoazija koja je pobijedila, vjerujući u evoluciju i progres, odana stvaranju nacionalnih cjelina i velikih tokova razmjene. Danas se vladajuća klasa oslanja na ekonomiju, a ponekad na društvene znanosti koje joj nude kategorije što najbolje definiraju njezinu akciju razvoja i stvaranja programa. Povijest i zemljopis, vezanost za tradiciju i zemlju postali su način mišljenja i osjećanja onih koji se odupiru premještanju, ponekad slijepo, ponekad naprotiv zahtijevajući da industrija ide ljudima, a ne samo ljudi industriji, da zemlja bude uređena umjesto da se daje samo prednost velikim industrijskim koncentracijama. Regionalna svijest i obrana lokalnih sloboda glavni su temelj otpora tehnokra-ciji. Obrana grada, koju je ilustrirao H. Lefèbvre, igra analognu i sve važniju ulogu. Urbana sredina, mjesto podložno promjenama, teži da se rasprsne. Stambene se četvrti mijenjaju, stvarajući otvorene slojeve. Brz rast gradova vodi konstruiranju stambenih cjelina koje odgovaraju elementarnim potrebama stanovanja radne snage, lišene autonomnog života. Što brže društvo mijenja svoju okolicu i svoje materijalne uvjete, to se jače naslućuje značenje razaranja ekološke ravnoteže i uvjeta stanovanja. U isto vrijeme kad najpatološkiji oblici kapitalizma razaraju društveni prostor, prepuštajući ga igrama spekulacije, tehnokratska moć, zatvorena u svom planu rasta, opirući se pregovaranju i obavještavanju, razara sposobnost društva da izmijeni svoje načine života, da stvori novi svijet i iznađe nove oblike društvenih odnosa i kulturnih aktivnosti. Društvene borbe ne mogu više ostati ograničene na rad i poduzeće, jer je činjenica da je upliv ekonomske moći na društveni život mnogo općenitiji i da seže u sve sfere privatnog života i kolektivnih aktivnosti. 2. Na razini ekonomske organizacije, ono što je tamno i mutno naziva se birokracijom. Složeni sistemi tehničkih i ljud-

58

skih sredstava sami omogućuju napredak proizvodnje i produktivnosti. Ali svaki od tih sistema sredstava posjeduje stanovitu inerciju, koja nije samo rutina već nužnost osiguranja odnosa između dijelova cjeline. Svatko zna da, što je organizacija složenija, to veći dio novčanih sredstava treba odvojiti za rješavanje internih problema, kao što složeni stroj funkcionira samo neko vrijeme, a reguliranje, popravci i održavanje stvaraju veliku razliku između teorijske i realne proizvodnje, što ipak ne smeta da moderan stroj ima veći učinak nego što su imali stari strojevi. Ali unutarnji zahtjevi funkcioniranja mogu se preoblikovati u autonoman sistem pravila i odnosa. Na primjer, ako je prijeko potrebno postojanje hijerarhije funkcija, profesionalna aktivnost može se narušiti prevelikom brigom za karijeru, nekorisnim umnožavanjem znakova društvenog ranga ili tehnički neopravdanim produženjem hijerarhijske ljestvice. Industrijski svijet, kao i administrativni svijet, sveučilišni ili medicinski, poznaje probleme koje je N. H. Whyte Jr. nazvao problemima »čovjeka organizacije«, 13 a to su pomiješani konformizam i arivizam, ponekad također i briga za dobre »ljudske odnose« koje ometa donošenje teških odluka. Dahrendorf je, poslije Rennera, definirao birokrate kao »servisnu klasu« (Dienstklasse). No takva definicija nije, čini se, prilagođena novoj situaciji koju treba opisati. Bolje odgovara starom sistemu organizacije, državnom aparatu (Beamtentum prussien), funkcionarima autoriteta koji se plaše i rugaju Francuzima. Ta birokracija militarističkog tipa, jako hijerarhizirana, u kojoj se svatko definira po ovlaštenju autoriteta što ga je dobio, pripada bitno prošlosti, čak i onda kad se uspijeva održati. Svaka administrativna reforma donosi joj udarce, a pokazuje se osobito nedjelotvornom kad joj se postave proizvodni zadaci, što je slučaj u mnogim javnim službama. Inercija moderne birokracije ne dolazi iz njezine strogosti, nego iz njezine kompleksnosti i međuodnosa koji su izatkani između službi, ureda i poslova. Dok čvrsti poreci gube oblik sve do apsurda, silazeći na 13 W. H. Whyte Jr., The Organization Man, New York, Simone & Schuster, 1956.

59

hijerarhijskoj ljestvici, zapažamo beskrajne govorancije, koje jamče istodobno unapređivanje interesa partnera i slabljenje cjeline. Otpori više ne dolaze toliko zbog inercije baze koja nema inicijative, koliko zbog snage obrane od mnogostrukih nepristupač-nosti u svim dijelovima organizacije službe, klasnog uređenja, liga, koalicije, škola, što razaraju sistem, transformiran u olabav-ljeni agregat baronata i čuvanih lovišta. Takvi su birokrati, pristalice promjene i racionalnosti, bez ikakve sumnje čimbenici progresa, ali često i karijeristi, tašti i nepovjerljivi, obuzeti svojom istančanom strategijom i željom da utvrde svoju važnost, ne dajući obavještenja, podižući svoj prestiž na sve načine, braneći unutarnje zahtjeve organizacije protiv njezine izvanjske svrš-nosti. Iz Dahrendorfove analize treba zadržati jednu važnu ideju. Birokrati ne čine cijelu »novu srednju klasu«, čak ni skup posrednih nivoa u jednoj velikoj organizaciji. Nasuprot njima postoje sve veće mase službenika i tehničara, kojih su moć pregovaranja, autoritet i upliv slabi ili nikakvi. Ovdje ne mislimo na nove »proletere«, na činovnike podređene zadacima isto toliko ponavljanim, monotonim i prisilnim kao što su poslovi radnika na vrpci, nego prije na relativno više kategorije: tehničke agente, crtače, više činovnike, tehničke suradnike, koji ne sudjeluju u igri birokrata i koji su direktnije okrenuti vlastitim zaključcima nego radnici tradicionalnog tipa, te relativno zaštićeni relativnom slabošću svoga službenog položaja, i masovnom prisutnošću na dnu organizacijske sheme. To su oni službenici-tehničari koji čine glavno žarište otpora birokraciji, dok neizmjerna masa sastavljena od »klijenata« administracije čini samo nazovi-grupu, čiji se protesti teško ostvaruju. Ova analiza, čini nam se, bolje izvještava o primjetnom širenju, u Francuskoj, kolektivnih potraživanja u profesionalnim kategorijama srednjeg nivoa, nego vrlo općenite ideje o njihovim revolucionarnim mogućnostima. Tehničari ne zauzimaju mjesto stručnih radnika na čelu borbe klasa. Doista buđenje svijesti o jednoj novoj kategoriji u početku daje prednost doktrinama ili rječniku ekstremista dovodeći direktno u pitanje opće principe društvenog uređenja. Ali kolektivna akcija tehničara mnogo 60

je više od revindikacijia unutar organizacija, od protesta protiv birokracije, i također od obrane jednog nivoa i jedne karijere. Oblici tih revindikacija često su novi, a njihova je snaga utoliko veća što ekonomske prilike i nedostatak tehničara na tržištu daju toj kategoriji moć značajnog dogovaranja, no njezino nadahnuće nije revolucionarno. 3. Napokon, na razini tehničkog izvođenja najupadljivija je brzina promjena. Inženjeri, istraživački biroi i laboratoriji trude se da ubrzaju »zastarijevanje« tehnika u upotrebi. Pouzdanje u trajanje strojeva, postupaka i formulacija ne prestaje opadati. Teško je reći do kojeg se stupnja na takav način može stvoriti novi tip rasipanja. Mnogi su promatrači ipak iznenađeni što su zaključeni golemi izdaci za opremanje na primjer strojevima za računanje, a da se temeljito ne prouče vrijednosti operacije, već samo zato što je novi stroj simbol modernizacije. Sklonost stvarčicama nije rezervirana samo za pojedince; ona se proširila po poduzećima i upravama. Tehnicisti čine kategoriju koja ima malo mogućnosti da se transformira u društvenu klasu, zbog toga što su rasuti i naročito zbog toga što se ne mogu pohvaliti nekim uspjehom u svojoj neumjerenosti, ako su u isto vrijeme tehnokrati ili birokrati. Ne mogu dakle biti uključeni u nomenklaturu novih društvenih klasa. Tehnicizam se još bolje manifestira nesposobnošću da obuhvati skup problema što ih postavlja neka organizacija. Složenost društvenog sistema razbijena je obraćanjem propisima koji su često obredi. Već su odavno kritičari, naučno rečeno, organizacije rada pokazali greške kojima vode redukcija ljudskog rada na niz elementarnih pokreta i svođenje radničke psihologije na osiromašenu sliku homo oeconomicusa. Tvornice i administracije jednako poznaju krutost toga tehnicizma, protiv kojega se bune naročito kvalificirani izvođači. Ali jedna kategorija žrtava ima posebnu važnost. Zastarjelost tehnika ne ide bez zastarijevanja kvalifikacija. Tako nastaje kategorija sve mnogobrojnijih zastarjelih radnika s više od četrdeset ili četrdeset i pet godina, katkada, u područjima gdje tehnika brzo evoluira, čak s trideset ili trideset pet godina, novih poluisluženih, čiji je drugi dio aktivnog života 61

dugo propadanje, često prekidan nenadanom nezaposlenošću ili iznenadnim padom. »Stari«, kao i oni zastarjeli radnici umirovljenici, čine otvoreno sve više novi proletarijat, odbačen od napretka koji ga je iskoristio, kao što je nekoć činilo privatno vlasništvo. Mladi se opet mogu naći u analognoj situaciji — da njihova formacija ne odgovara tehničkim potrebama privrede, ili da je neupotrebljiva na tržištu rada koje joj je nesklono. Ono što se odviše olako naziva neadaptiranost nekih kategorija radnika prije je znak društvenog sistema u kojem oblikovanje i upotreba ljudi nisu organizirani tako da tehnički i privredni razvoj donese za sve maksimum profesionalnih i osobnih prednosti, i u kojem pojedinci nisu potpomognuti dovoljnim snagama društvenog posredovanja. 4. Svi su sukobi iste prirode. Suprotstavljaju upravljače, vođene željom da pojačaju proizvodnju, da se prilagode zahtjevima efikasnosti i da odgovore imperativima moći, i pojedince koji su manje radnici što brane svoje plaće a više osobe i grupe što žele zadržati značenje svoga osobnog života. Ono što zahtijevaju ti radnici-potrošači jest sigurnost, jedna predvidljiva budućnost koja se može organizirati, koja omogućuje da se prave planovi i da se računa na plodove prihvaćenih napora. Između tih dviju velikih klasa ili grupa klasa glavna suprotnost ne nastaje odatle što jedni posjeduju bogatstvo ili vlasništvo a drugi ne, nego odatle što su vladajuće klase sastavljene od onih koji upravljaju spoznajom, koji čuvaju informacije. Rad se sve manje definira kao osobni ulog, a sve više kao uloga u sistemu komunikacije, dakle društvenih odnosa. Upravljač je onaj koji djeluje na sisteme društvenih odnosa, u ime njihovih karakteristika i njihovih potreba; upravljač neprestano afirmira svoje postojanje ne kao član jedne organizacije, element proizvodnje ili osoba jedne države, nego kao autonomna cjelina, čija osobnost ne koincidira ni s jednom od njegovih uloga. Zato je tema alijenacije tako omiljena, opravdano po našem mišljenju. Izlazimo iz društva eksploatacije da bismo ušli u društvo alijenacije. To nisu unutarnje kontradikcije privrednog sistema, nego opća protivurječja između potreba društvenog sistema i potreba 62

osoba koje prevladavaju u našem tipu društva. To se može interpretirati moralnim izrazima, kao slab sociološki interes, jer ništa nije konfuznije od obrane individualizma protiv društvene mašinerije. Ali, lako je nadići tu interpretaciju. Ekonomski je progres sve više neposredno ovisan ne samo o kvantiteti rada i raspoloživom kapitalu nego o sposobnosti da stvara novo, da prihvaća promjene, da se koristi svim radnim kapacitetima, na što je Galbraith 14 jasno upozorio. Dakle, mehanička koncepcija društva sudara se, kao što se sudarao tejlorizam, s otporom pojedinaca i grupa — neprijatelja manipulacije, kočeći njihovu proizvodnju i pasivno se prilagođujući uređenju i odlukama u kojima ne sudjeluju. U sve više tercijarnom društvu, to jest u društvu u kojemu informacija igra isto tako važnu ulogu kao što su je igrali prirodni izvori u početku industrijalizacije, najozbiljniji je oblik rasipanja nepostojanje participacije u odlučivanju. Simptomatično je da su sva proučavanja pokazala kako je prvi uvjet odlučivanja informacija. Ali ta ima mnogo dublje posljedice nego što se često željelo vidjeti. Biti informiran ne znači samo znati što se događa, već poznavati razloge i metode odlučivanja, a ne samo citirati činjenice da bi se opravdalo odlučivanje. Zato sindikati ili odbori u poduzećima zahtijevaju da prouče bilancu i da se upoznaju s razvojem različitih kategorija dohotka. Informiranost je, uistinu, pristup odlučivanju. Važnost je toga problema naglašena teškoćama na koje nailazi njegovo rješenje. Ne samo zbog toga što se vlasnici informacija opiru difuziji i radije se zaklanjaju iza pseudoso-cioloških tvrdnji, kao što su to činili mnogi organizatori rada (najpoznatiji je slučaj Bedaux), nego i zbog toga što pristup informaciji pretpostavlja već jedan novi revindikativni stav, prihvaćanje ekonomske racionalnosti, neprihvaćanje prvobitne ideje da cijelim društvom vlada sukob privatnih interesa, obraćanje stručnjacima čiji su odnosi s odgovornima za akciju teški, itd. Traženje informacije izražava aktivnu društvenu politiku. Odsutnost informacije, dakle participacije u sistemima odlučivanja i organizacije, određuje alijenaciju. Alijenirani pojedinac ili grupa 14

J. K. Galbraith, The Affluent Society, N. York, Hanish Hamilton, 1958.

63

nisu samo oni koji su na margini, koji su podvrgnuti stegama ili lišeni utjecaja, nego oni koji gube identitet kao ličnost, koji su određeni samo ulogom što je imaju u sistemu razmjene i organizacije: potrošač kojega potiču reklama i kredit da žrtvuje svoju ekonomsku sigurnost kupovanju dobara čije se širenje opravdava više interesom proizvođača nego zadovoljenjem primarnih potreba; radnik podređen organizacionim sistemima čija globalna djelotvornost ne isključuje da imaju u najvišem stupnju plemenitu ljudsku vrijednost. Koliko sukob društvenih klasa zbog nejednakog vlasništva gubi od svoga značenja, lokalizira se i institucionalizira izgubivši tako svoju eksplozivnu snagu, toliko novi sukobi dovode u pitanje upravljanje cjelinom društva i pokreću obranu samoodređenja. 5. Upravo smo opisali glavne društvene sukobe programiranih društava. Ali iskustvo industrijskih kapitalističkih društava pokazalo je da kategorije koje su najpodređenije društvenoj dominaciji nisu nužno one koje najaktivnije vode bitku. Što su udaljenije od centara moći, to su više eksploatirane, i to je više njihova borba ograničena na obranu materijalnih uvjeta života, teško se uzdižući do ofenzivnog osporavanja. Njega nose ne samo grupe čija je sposobnost otpora veća — intelektualci ili kvalificirani radnici čiji je nivo života i obrazovanja viši i koji imaju čvršću poziciju na tržištu rada — nego i one koje neposred-nije sudjeluju u centralnim mehanizmima privrednog progresa. Borbu ne vode marginalni elementi, koji se jedino mogu na momente pobuniti ili se oslanjati na ofenzivne akcije, nego prije središnji elementi što suprotstavljaju vlasnicima moći sredstva proizvodnje kojima namjeravaju upravljati. Takva je bila uloga kvalificiranih radnika; takva je danas uloga onih koji imaju naučnu i tehničku nadležnost. Oni su usko vezani za aktivnost velikih organizacija, ali ih ne definira hijerarhijski autoritet koji čuvaju. Često čak raspolažu velikom autonomijom u odnosu na organizacije koje se koriste njihovim uslugama. Oni su pokretna snaga razvoja, jer je njihovo djelovanje određeno stvaranjem, širenjem i primjenjivanjem racionalne spoznaje, ali oni nisu tehnokrati, jer se njihovo djelovanje definira kao servis a ne kao proizvodnja.

64

Na najvišem nivou, na kojemu se nalaze tehnokrati, smjestili su se profesionalci, to jest članovi »profesija«, od kojih su dvije posebno važne u našim društvima: prosvjeta i zdravstvo. Profesori, istraživači i liječnici, koji nisu plaćeni direktori a većina njih ne pripada ni slobodnim profesijama, nalaze se u prilično složenoj situaciji. Njihovo djelovanje zahtijeva postojanje racionaliziranih organizacija, škola, sveučilišta, bolnica, istraživačkih laboratorija itd., a u isto je vrijeme usmjerena na održavanje ili utvrđivanje sposobnosti proizvodnje ljudi, a ne materijalne pro-zvodnje. Student ili bolesnik neposredni su potrošači znanja ili medicine. Postoje sigurno prijelazne zone u kojima se miješaju profesije i sredstva za proizvodnju, osobito u istraživačkim organizacijama, ali to nije dovoljno da umanji prirodnu razliku između upravljačkih kadrova i profesionalaca, između »inženjera« i »liječnika«. Profesionalci se mnogo manje određuju po svom hijerarhijskom autoritetu nego po znanstvenoj kompetenciji. Ovdje se ne može govoriti o društvenoj klasi, jer profesionalci nisu jedan od elemenata društvenog sukoba; oni čine kategoriju koja se ponekad priključuje tehnokratima a ponekad ih pobija. To je dvostruki položaj, koji im može dati superiornu prednost u nekoj drugoj kategoriji, a koji ih također može odvesti u dvostruko iracionalan korporativizam, što pojednako iritira tehnokrate i potrošače. Na manje visokom nivou, onom na koji smo smjestili birokrate, nalaze se eksperti. Oni se miješaju u funkcioniranje organizacija, a da im potpuno ne pripadaju, čak i ako ih ove plaćaju: inženjeri-savjetnici, knjigovođe, pravnici, psiholozi, liječnici medicine rada, instruktori i dizajneri čiji se broj naglo povećava, i još će brže rasti u toku narednih godina, neprestano podsjećajući organizacije u kojima djeluju, u njihovim vanjskim službama, da u isto vrijeme mogu smetati dobrom funkcioniranju tih organizacija, suprotstavljajući svoje opće principe empirijskoj složenosti spleta tehničkih i društvenih veza. Kao i profesionalci, mogu samo biti izvanjski pokretači poduzeća i organizacije, ali su češće primorani da se oslobode unutarnjih problema i poboljšaju svoje prilagođivanje cjelini društva, što je način da se utvrdi veza između investiranja i potrošnje.

5 Postindustrijsko društvo

65

Na razini tehničkog izvođenja, mnogo je teže stvoriti jezgre opozicije, elitu koja traži svoje pravo, iako to radno osoblje prirodno podnosi u svim oblicima svog života teror strojeva, njihovih upravljača i organizatora. Ipak, kvalificirani radnici, sve podređeniji stegama poduzeća, a naročito mladi radnici, koje poduzeća slabo iskorišćuju, i dalje igraju značajnu ulogu. Ali, iako su te kategorije bile u središtu društvenih bitaka, one su u njima samo sastavni dio, onako kao što direktor tvornice igra samo podređenu ulogu u skupu privrednih i političkih upravljača. Opći je princip naše analize da formiranje društvenih klasa i klasnog djelovanja ima više šansi u ekonomskim i društvenim sektorima, u kojima se protivurječje opskrbe i potrošnje i mutež, što ga stvara tehnokracija, mnogo neposrednije manifestiraju, to jest u velikim cjelinama u kojima su proizvodnja i privredno odlučivanje organizirani. Točnije, grupe koje osobito živo iskazuju otpor dominaciji tehnokrata, birokrata i tehnicista jesu one koje se, pridružene životu velikih organizacija, osjećaju i jesu odgovorne za usluge, što njihovu djelatnost stavljaju u neprestan dodir s potrošačima. Profesori, istraživači, studenti, ili urbanisti na jednoj razini a inženjeri ili tehničari u istraživačkim biroima, na drugoj, mogu podleći protivurječju koje nastaje iz njihove dvostruke prirode profesionalaca ili stručnjaka i ljudi društvenog reda ih tehnokrata u vlasti; ali oni se ponekad dižu iznad nje revindikativnim stavom. Sudjelujući u racionalnim i tehničkim vrijednostima koje se nameću industrijskim društvima, brane ujedno autonomiju svojih uvjeta rada i karijere, suprotstavljajući interne zahtjeve profesionalne grupe pritiscima sistema organizacije i odlučivanja. Kao što su u 19. stoljeću snažni pokreti za društvena prava nastali spajanjem otpora zanatskih radnika i svijesti o eksploataciji nekih kategorija nekvalificiranih radnika, tako ih isto danas i sutra možemo smatrati opozicionom elitom, koja treba da čini avangardu novih revindikativnih pokreta, mobilizirajući zajednice u propadanju one starije radnike koji su žrtve promjena, ili »korisnike« bolnica, stambene cjeline i općeg transporta. Treba li još, kako bi se stvorila jedna takva veza, da postoje dovoljna sredstva za mobilizaciju javnog mnijenja, sredstva koja 66

su zbog svoje važnosti općenito pod kontrolom upravljača ili poslovnih ljudi. Ne mogu se ovdje opisati etape jedne takve mobilizacije, ali treba, da bi se napravilo barem malo reda u loše sastavljenom rječniku, razlikovati neke tipove »društvenih snaga«. Društvene klase postavljaju se na nivo sistema vlasti. Interesne grupe nalaze se na nivou organizacija ili posebnih zajednica. Grupe za pritisak, smještene na nivou tehničke organizacije proizvodnje ili potrošnje, imaju još samo posredan odnos u političkoj igri. Ako prihvatimo takvu podjelu, možemo reći da »radničku klasu« sve više zamjenjuje savez interesnih grupa, dok možda grupe lokalne ili regionalne obrane, tradicionalni primjeri grupa za pritisak, mogu dobiti dimenziju klase. Naravno, jedna društvena klasa ili klasni pokret uvijek nastoje interpretirati svojim riječima i staviti pod svoj upliv interesne grupe i grupe za pritisak, koje su im srodne. Društvena politika još je složenije izražena činjenicom da su asocijiacije, kao instrumenti klase, interesne grupe ili grupe za pritisak, ostale dugo vezane za jednu koncepciju svoje uloge, pa i kad su igrale i druge uloge, ali mogu, i obratno, postati organ izražavanja novih društvenih snaga. Takva razlikovanja objašnjavaju posebnu ulogu studenata u stvaranju novih klasnih pokreta. Zbog toga što oni teško stvaraju interesnu grupu ili grupu za pritisak, što nisu stegnuti u okove velikih proizvodnih organizacija, što se angažiraju direktnije od drugih u klasnoj akciji protiv ekonomske i političke moći. Važnost spoznaje u procesu razvoja daje im ulogu koja više nije ona avangardna, često zaposjednuta od inteligencije. Oni su neposredno i osobno umiješani — barem dio njih — u nove odnose moći i dominacije. No ako je naša analiza naročito uvažavala cjelokupnost privrednog života, to je zato što studenti i sveučilišne sredine ne vode akciju novih društvenih sukoba, ma koliko da idu izvan problema nastalih iz krize i transformacije sveučilišta. Studenti nisu ni jednostavna avangarda, ni većina novog pokreta klasa. Sukobi i pokret na sveučilištu najlakše se razvijaju, pokazuju i izražavaju. Ali djelovanje studenata — to će se detaljnije vidjeti u narednom poglavlju — neće biti analizirano potpuno kao izraz novog društvenog po67

kreta. Drugim riječima, ne može se pokazati značenje studentskog djelovanja ako se ono ne postavi u cjelinu društvenih problema programiranog društva. Položaj studenata pokazuje da društvene pokrete nisu oživile samo elite koje zahtijevaju društvena prava. Radnički je pokret svu svoju snagu našao samo u sjedinjenju radničkih vrhova s nadničarima usko podređenim pritiscima tržišta rada i poduzeća. U programiranom društvu isto tako novi društveni pokreti mogu nastajati samo spajanjem revindikativnih društvenih elita, koje smo upravo označili, i kategorija koje najdirektnije trpe i koje su najmanje zaštićene, koje su rezultat dirigirane društvene promjene, one koje osjećaju da je njihov kolektivni identitet najugroženiji, što smo pokušali nekoliko redaka prije i kazati.

rv Nova industrijska društva 1. Pogodno je sažeti prethodne analize u obliku jedne shematske tablice: Vladajuće klase

Potčinjene klase

Ekstremni slučajevi otuđenja

Tehnokrati

Dirigirani

Birokrati Racionalizatori

Činovnici

Članovi zajednica u propadanju Tehničari Stari radnici

Izvođači

Neovisni

Stručnjaci Eksperti Obrtnici za usluge

Žarišta otpora protiv vlada jućih klasa Stručnjaci, najamnici i studenti Tehničari u istiaživačkim odjelima Radnici u održavanju

Ali, ne bi se pridavala tolika važnost klasnoj strukturi nekog društva da se razni nivoi dominacije i društvenog konflikta ponovo uvelike ne javljaju. 68

Ta opaska daje punu vrijednost pojmu tehno-birokracije, što ga je predložio G. Gurvitch15 i koji pokazuje vezu ne samo tehnokracije i birokracije, nego i tehnicizma. Postojanje velikih proizvodnih organizacija, koje mogu u isti mah biti više usmjerene prema moći nego prema napretku, više birokratizirane nego organizirane, više tehnicističke nego racionalizirane — jedan je od najznačajnijih društvenih problema razvijenih industrijskih društava. Taj je problem to ozbiljniji, a posljedice tehno-birokracije to teže, što je veće jedinstvo sistema političkog, ekonomskog i vojnog odlučivanja. Krajnji je oblik te društvene patologije totalitarizam, to jest potčinjenost cjelokupnog društva instrumentima ekonomskog razvoja i društvenog progresa, i posvećivanje svojih ciljeva vlastitoj moći. Totalitarizam je različit od despotizma koji je apsolutna moć državnog aparata; despotizam je uopće to više naglašen što je područje djelovanja države ograničenije i što se država manje pokazuje kao instrument razvoja i progresa, pozivajući se na druge principe legitimiteta, kao što je nacionalna obrana, zaštita interesa jedne grupe, naravno, pretpostavlja se više grupe, ili pravo nasljedstva. Totalitaran režim manje se manifestira nepoštenim pribavljanjem bogatstva nego apsolutnom kontrolom informacije u svim njezinim oblicima, sadržaja mass-medija u školskim programima i u doktrini omladinskih pokreta. 2. Protiv tih opasnosti, čije je mjesto u političkoj dominaciji a ne u privatnom profitu, bilo bi iluzorno pozvati se na otpor »radničke klase«, osim ako se ovom izrazu dade vrlo neodređeno značenje, dopuštajući da označi mnoštvo onih koji primaju naredbe, koji su podređeni propisima, žive od nadnice i slušaju ili gledaju programe što se emitiraju za njih. No, ta nova upotreba starog pojma ima mnogo više poteškoća nego prije. Posebno je pogrešno misliti da se suprotstavljanje novim oblicima dominacije mora prirodno javiti u istim društvenim klasama kao nekada, što činjenice, čini se, opovrgavaju. Isto je tako zastarjelo težiti definiranju društvenih armija stavljajući ih jedne nasuprot drugima. Što se više prelazi od 15 G. Gurvitch, Industrialisationet tehnocratie, éd. Paris, 1949, str. 179—194.

69

društva akumulacije na programirana društva, to više važnost odnosa moći prevladava suprotnost društvenih grupa. Iz toga proizlazi da društveni pokreti ne mogu biti »primarni«, bitno se osnivati na unutarnjem pokretu revindikacije prava i na ulozi »boraca« koji dolaze iz masa. Taj proces unutarnjeg formiranja ima neospornu ali ograničenu važnost. Razlika između direktnog iskazivanja jednog društvenog problema i njegove transformacije u društveni pokret ne prestaje rasti što ima za posljedicu i porast uloge masovnog informiranja i nastojanja opozicionih elita. 3. Treba jasno reći: proleterski položaj u društvu, koje se nalazi na putu bogaćenja i institucionaliziranja sukoba u radu, ne može više biti glavna tema društvenih sporova. Umjesto toga, kontrola informacija, autonomija lokalnih zajednica, sloboda i »deetatizacija« sveučilišnih institucija, prilagođivanje rada radnoj snazi, te istinska politika raspodjele dohotka, ciljevi su oko kojih se mogu organizirati, i organiziraju se društveni pokreti. Može se čak postaviti hipoteza da su najosjetljiviji društveni problemi oni u kojima se tehnokracija, potrošači i profesionalci nalaze najneposrednije licem u lice, to jest oni koji nose nauku, opće zdravlje i organizaciju društvenog prostora. Javno ih se mišljenje pribojava više nego problema rada, jer su ove već odavno objasnile i obradile sindikalne organizacije; ne čini se da je to javno mnijenje zato manje osjetljivo, naprotiv, jer danas ti problemi sadrže općost koje nema u problemima rada, raspršenim raznolikošću kolektivnih pregovora, a u isti mah neposrednu političku važnost, budući da izravno dovode u pitanje ne samo ekonomske mehanizme nego i sisteme društvenog odlučivanja. Ovdje se ne mogu razvijati prijedlozi, ali bi bilo prijeko potrebno da se makar ukratko izlože, jer se sociologija društvenih klasa razlikuje od proučavanja socijalnih slojeva uistinu samo utoliko ukoliko se one definiraju kao područje, ciljevi i sredstva moći jednog dijela društva nad r'rugim. Proučavanje kapitalizma dalo je važnost analizi društvenih klasa u društvima privatne akumulacije: žestina sukoba dala mu je svoju dramatičnu privlačnost. Danas je to proučavanje ekonomske i društvene opremljenosti, što pomaže da se predvidi nastajanje novih društvenih pokreta u društvima koja su isto-

70

dobno određena ekonomskim programom i sve većim zahtjevima privatne potrošnje. Iz takve perspektive može se dati puna važnost proučavanju promjena i posljedica koje će nastati. Opasno je govoriti o otporu svakoj promjeni: taj izraz poziva da se prihvati promjena kao neminovan progres, kojemu se neznanje, rutina i tradicionalizam mogu samo protiviti. Naprotiv, riječ je prije svega o tome da se zna u kojim uvjetima promjena postaje progres, kako radnici ili, šire, društveni sudionici mogu sudjelovati u društvenim promjenama i kako ih kontrolirati, kako se braniti protiv samovolje i zamijeniti takozvane potrebe racionalnosti tejlorskog tipa one best way otvorenom raspravom o ciljevima i mogućnostima razvoja. Glavni je predmet modernih društvenih pokreta mnogo veći od borbe protiv profita i kontrole promjena. Dakle, treba se čuvati dviju suprotnih grešaka. Prva je vjerovanje da je globalne društvene sukobe zamijenio velik broj napetosti ili osobnih sukoba, a druga zadovoljavanje jednim aggiornamentom analiza što bi odgovaralo liberalnom kapitalizmu. Te se suprotne greške prevladavaju samo naglašavanjem propadanja »realnih« klasa, konkretnih grupa određenih jednim tipom društvenih odnosa i kulture, te stvaranjem klasa koje su neposrednije definirane odnosom prema promjenama i moći da njima upravljaju. Klase kojima se vlada ne određuje više bijeda, nego potrošnja i obavljanje rada, dakle, ovisnost o oblicima organizacije i kulture što ih stvaraju grupe koje upravljaju. One više nisu isključene, nego uključene u cjelinu i iskorištene. Klasni pokret u našim društvima manifestira se istodobno direktnom političkom borbom i neprihvaćanjem otuđenja, dakle, revoltom protiv sistema integracije i manipulacije. A to je politička i kulturna akcija više nego ekonomska: tu je bit i razlika u odnosu na radnički pokret koji je nastao kao suprotnost liberalnom kapitalizmu. Takvi pokreti s mukom nastaju, ali uvijek govore više o vlasti nego o plaći, poslu ili vlasništvu. U prethodnim društvima narodni se pokreti uvijek pozivaju na zajedništvo i rad protiv upravljača koji čuvaju osobne

71

privilegije a nisu proizvođači. U programiranom društvu upravljači su, naprotiv, organizatori proizvodnje i manje brane osobne povlastice nego moć aparata. Akcija koja se vodi protiv njih nije više usredotočena na obranu jedne stvarne grupe, nego je u isti mah revolt protiv mnogolikog utjecaja i borba protiv moći. U kapitalističkom društvu socijalizam je bio volja da se osvoji vlast, kako bi se srušila moć kapitalista. Ali odvajanje vlasti i civilnog društva pripada prošlosti, otkako je izvršnu vlast zamijenila aktivna vlast, kako to naziva B. de Jouvenel. Narodni su pokreti, dakle, manje okrenuti prema čisto institucionalnom djelovanju i više se pozivaju na samoupravljanje, naime, na revolt protiv moćnih. No ne mogu steći trajnije značenje, osim ako to anarhističku zahtijevanje usko ne povezu s transformacionim programom privrednog upravljanja. To će povezivanje dugo trajati i teško će se uspostaviti. Otuda poteškoće sociološke analize: ako registrira putove i mišljenja koji su neposredno vidljivi, izlaže se opasnosti da bude slijepa za nove težnje; međutim, temeljito proučavanje društvenih pokreta u nastajanju, njihovih unutarnjih suprotnosti, njihova pravog djelovanja prije nego njihovih ideologija, može otkriti novu prirodu sukoba i društvenih pokreta u našem društvu. 4. Ne bi bilo dobro braniti značenje klasnih sukoba u programiranim društvenima, jer bi to reduciralo sve društvene probleme i sva kolektivna ponašanja. Odviše se često brkaju dva suda koja su ipak neovisna jedan od drugog. Prvi tvrdi da u društvenoj i političkoj dinamici središnju ulogu igraju klasni sukobi dok drugi ističe da bit društvenih ponašanja treba raščlaniti, u krajnjoj analizi, s obzirom na klase i klasne sukobe. Upravo taj drugi iskaz dao je pojmu klase njegovo političko značenje. Ali on svojevoljno osiromašuje sociološku analizu i čak, u sadašnjim okolnostima, iako nastaju nove klase i novi klasni sukobi, vodi paradoksalno slabljenju analize klasnih odnosa, budući da ih općenito otkriva posvuda, a konkretno nigdje. Ne može se sačuvati valjanost jedne analize društva kao sistema klasa, kao što mi to želimo, ako se istodobno tvrdi da klasni problemi čine samo posebnu kategoriju društvene stvarnosti koja je danas utoliko značajnija za razmatranje što javno 72

mnijenje teži da joj se ne poklanja dovoljna pažnja, ali čija očitovanja i posljedice nisu uvijek spektakularnije od onih drugih problema povezanih sa stvaranjem društvenih slojeva, ili s opasnošću od atomskog rata. Na nivou globalnog društva i posebnih organizacija postoje problemi koji nisu vezani za sistem društvenih klasa. To su oni o kojima govori Dahrendorf i koje Parsons, ponekad s nepravom okrivljen da je jedini osjetljiv na društveni sporazum i društvenu ravnotežu, vrlo jasno opisuje.16 Nejednake razine kvalifikacije, obrazovanja i autoriteta ne samo da povlače napetosti i sukobe, nego nastoje stvoriti sredine posebne kulture dajući njihovoj djeci različite izglede na početku života. Slika koju M. Crozier daje o velikim organizacijama ide dalje i može biti proširena na cjelokupno društvo, ponovo otkrivajući zaključke J. Meynauda i promatrača grupa za pritisak. Zaista, pratimo prijelcm hijerarhijskih ljestvica istodobno s umnožavanjem kategorija srednjeg nivoa i sve većom složenošću mogućnosti utjecaja. To povlači za sobom veću kolektivnu nesigurnost, često anarhičan razvoj konkurencije i dogovora među društvenim grupama, organizacijama i profesijama, sve veće teškoće prilagođivanja brzim promjenama, razvoju, što je Janowitz17 istaknuo kao posljedicu snažne socijalne pokretljivosti, društvenih i etničkih predrasuda. Značajna je činjenica da problemi nastali zbog diferencijacije, pokretljivosti i socijalne promjene sve manje mogu biti znakovi općenitijeg sukoba klasa. Oni su druge prirode. Stvaranje slojeva i društvene klase nisu samo dva pojma koje analiza treba da razlikuje; to su prije svega dvije različite cjeline realiteta i društvenih problema. Njihovo je razdvajanje jedan od glavnih razloga koji ujedno odvajaju klasne od političkih problema. Ne zato što klasni problemi nemaju politički izraz. Naprotiv, već smo to rekli, taj izraz je direktniji nego prije, što potvrđuje činjenica da se suprotnost klasa određuje direktnije u sklopu kontrole vlasti nego društveno-ekonomskog odlučivanja. 16 Naročito u svojim Essays in sociological Theory, Free Press, 1954, str. 328 i 333. 17 Janowitz, Some Conséquences of Social Mobility, Actes du IIIe Congrès de Sociologie, London 1956, III, str. 191—201.

73

Ali politički je sistem istodobno i sistem utjecaja i instrument odlučivanja, koji ima oblik strukture klasa i reflektira tu strukturu. Političke su stranke u isti mah koalicije koje teže da pribave većinu glasova, i intencije kolektivne političke akcije, koje se mogu analizirati u klasnim terminima. Dakle, naša se analiza smješta između Dahrendorfove, za koju su klase izraz nejednake podjele autoriteta u organizacijama i one koja nastajanje tehno-birokratskog režima, bilo da ga odobrava bilo osuđuje, smatra neotklonjivim i opasnim. Klasna struktura određuje se unutar ekonomske i društvene moći, a ne organizacije ili političkog režima. Upravo se zbog toga može reći kako se ta struktura dade proučavati u svim tipovima industrijskih društava, sasvim suprotno ideji da pred našim očima nastaje jedan opći tip industrijskog društva što ga određuje dominacija tehno-birokratske moći. Kapitalističko društvo može odrediti priroda snaga i grupa koje imaju pristup političkoj vlasti, stare dominantne klase, gradske mase, vojska, lokalni političari itd., ali istodobno nije opravdano tvrditi da je društvo, kojemu prijeti tehno-birokratizam, potpuno raščlanjivo samo s te točke gledišta. S jedne strane, uvjeti u kojima se zbiva akumulacija kapitala — u ime nacionalnih kapitalista, jedne nepoznate snage, nacionalističkih ili revolucionarnih političkih vođa i dalje duboko obilježavaju sva napredna industrijska društva; s druge, nerukovodeće kategorije imaju vrlo promjenljiv pristup vlasti, ali malokad nikakav. Osim toga, a to je još značajnije, postojanje tehnokratske moći ne isključuje politički razvoj, političko izražavanje društvenih zahtjeva više ili manje različitih i više ili manje obrađenih. Nije drukčije ni kad im rukovodeće snage ne priznaju ulogu razvoja samo da bi zaštitile institucionalni aparat. Onda prestaju djelovati kao društvena klasa da bi više bile rukovodeća politička grupa. Tehnokrati ne čuvaju samo svoju moć; postoji stanovita autonomija ciljeva razvoja u odnosu na društveno upravljanje rastom i promjenom. To upravo daje mjesto jednom društvenom pritisku u ime razvoja, ali koji time opovrgava upravljanje. Sukobi klasa, dakle, postoje samo utoliko ukoliko postoji politički razvoj. Ako njega svedemo na moć rukovodeće grupe, klasne sukobe zamjenjuje čisto politička borba. Djelo privrednog razvoja i volja za društvenom preobrazbom ulaze u 74

vrlo različite odnose prema uvjetima privredne i društvene promjene. Što više prepreka društvo treba da svlada kako bi se industrijaliziralo, to se više dva zahtjeva razvoja i demokracije čvrsto vežu »na vrhu«. Ekstremni slučaj nastaje kada revolucionarna vlada želi u isto vrijeme osigurati rast kao i nove oblike društvene participacije, najčešće uz cijenu snažnih ili diktatorskih političkih prisila. U ovom slučaju, vlast je istodobno vrlo tehnokratska i vrlo »narodna«, što se očituje podređivanjem svih elemenata društvene organizacije jakom i snažnom utjecaju jedne partije i jedne ideologije. Da takav sistem može odvesti u totalitarizam, na to smo već upozorili, ah takav tip režima ne može se nazvati tehnokratskim: duh partije i ideološka privrženost tu su jači principi nego služba tehničke i ideološke racionalnosti. Ova se tema neprestano pojavljuje u deklaracijama suvremenoga kineskog komunizma. Naprotiv, što se više neko društvo modernizira bez ozbiljnijih unutarnjih kriza i bez potreba da nadvladava otpor starih vladajućih klasa ili stranu dominaciju, to više slabi kohezija upravljačke elite, a demokracija jača liberalnim planovima. Rezultat je da su građani više podređeni ekonomskim pritiscima i kontrolama nego političkim obvezama. Funkcioniranje tih dvaju krajnjih tipova industrijaliziranih društava gotovo je potpuno različito, i nema razloga misliti da će takve razlike nestati, naročito ako se promatra sve veća privredna razlika između razvijenih i nerazvijenih društava. Dakle, samovoljno je definirati politički režim jedino većom ili manjom moći koju imaju tehnokratski upravljači. Klase kojima dominiraju nisu samo žrtve upravljača, a ovi opet nisu nikad čisti izraz vlastitih interesa proizvodnog aparata. Klasni sukob ne određuje spletke unutar društva, nego samo glavni spor što nastaje između volje za razvojem i potrebe za društvenom demokracijom, koje ne mogu biti ni jednako branjene od istih sudionika, ni potpuno suprotstavljene podjelom na čisto proizvodne upravljače i one kojima se upravlja a koji se brinu isključivo za potrošnju i izravnu participaciju. Može se dogoditi da se dvije glavne normativne orijentacije industrijskog društva miješaju na različite načine u svim društvenim kategorijama ili, naprotiv da dihotomija društva bude 75

odbačena. No ne postoji nikakva fatalnost koja bi davala prednost toj pojavi, niti ikakav opći tip industrijskog društva, liberalnijeg ili autoritativnijeg, koje bi po prirodi bilo sklonije stvaranju tehnokratskog režima. U granicama ove rasprave, koja se odnosila više na razvoj društvenih činjenica nego na definiciju jednog koncepta, nužno je iz toga izvući jedan opći zaključak, koji bi se odnosio na korisnost pojma društvene klase za poznavanje razvijenih industrijskih društava. A to je već jedna izrečena tvrdnja. Što se više razvija industrijska civilizacija, prisustvujemo rastakanju klasa kao socioloških »bića«18, kao društvenih sredina i kulturnih realnosti, i širenju klasnih odnosa kao principa analize društvenih sukoba. Koliko god progres nastaje akumulacijom u posebnom sektoru društva (vladina blagajna, grupa velikih zemljišnih posjednika, kapitalističko poduzeće), društvo je podijeljeno na veliku gomilu onih koji žive u ekonomiji životnog minimuma, koji raspolažu samo najnužnijim sredstvima za reprodukciju radne snage, i na ograničene kategorije onih koji prisvajaju raspoloživ višak što ga duguju tečevini, trgovini i profitu. Društvom vlada ta unutarnja suprotnost. Industrijalizacija, gotovo od početka, iz korijena transformira te prilike. Brzo povećanje raspoloživih resursa zamjenjuje akumulaciju investiranjem prije nego što se transformira u opremanje poduzeća, što je mnogo širi pojam koji obuhvaća sve oblike privređivanja i racionalne upotrebe ne samo onoga što se naziva faktorima proizvodnje nego također, sve više, sistema organizacije i odlučivanja koji ih stvaraju. Schumpeter je jedan od prvih, inzistirajući na ulozi poslodavca, definirao transformaciju kojoj su proučavanja ekonomske organizacije i ekonomskog planiranja dala sve šire značenje. Produktivnost, efikasnost, racionalnost politika po ljudskom obličju, uređivanje tla, organizacija komunikacija i sistema autoriteta u velikim organizacijama elementi su ekonomskog progresa u analizi danas korisniji nego tradicionalni »faktori proizvodnje«: kapital, rad i zemlja. Racionalna organizacija teh18 R. Aron, La classe comme représentation et comme volonté, Cahiers internationaux de Sociologie, XXXVIII, 1965, str. 11—29.

76

ničkog i ljudskog opremanja ono je što upravlja privrednim razvojem, a ne koncentracija raspoloživih viškova. U tim uvjetima pojava dviju temeljnih klasa, jedne reducirane na svoj opstanak i druge koja upravlja viškovima i stvara zasebne sredine — gubi važnost. U tom smislu može se tvrditi da je postojanje društvenih klasa, shvaćenih kao društvenih bića, od početka nespojivo s postojanjem industrijskog društva, kao što je to održavanje »prenesenih« situacija s nastajanjem društva koje se temelji na stjecanju i stvaranju (achievement). Znači li to da visokorazvijena industrijska društva nemaju više klasnu strukturu, nego samo sistem slojeva, kao i sve složeniji politički sistem, u koji s jednakim pravom ulaze grupe za pritisak i koalicije što se formiraju radi osvajanja centara odlučivanja? Mi upravo takav zaključak ne prihvaćamo kad govorimo o stvaranju novih društvenih klasa. Ekonomskim rastom i društvenom promjenom dominiraju manje-više ujedinjeni aparati odlučivanja i organizacije. Nasuprot tim aparatima nastaju istodobno otpori ili revolti, kao i želja za demokratskom kontrolom nad sredstvima i učincima razvoja i promjena. »Realne« klase nastaju razmjerno s razvojem društvene dominacije koja više nije koncentrirana i u kojoj su kategorije kojima se vlada dovoljno svjesne svojih interesa da brane kontramodel razvoja, umjesto da samo stavljaju društvene interese nasuprot ekonomskim pritiscima. Priroda tako konstituiranih grupa određuje različite tipove programiranih društava, i ma kolika bila ta različitost, ona se ugrađuje u cjelinu društvenih sukoba nastalih oko pravaca razvoja. Dakle, govoriti o društvenim klasama znači postaviti klasne probleme, pa zatim omeđiti grupe. To nije samo izraz evolucije koja je započela s prvim koracima industrijalizacije, i koja je isprva, čuvajući mehanizme kapitalističke akumulacije, više uvažavala sistem društvene akcije nego društvena bića. Tako analiza društvenih klasa više ne nudi opći okvir poznavanju industrijskih društava, već samo čini jedan njegov dio. To joj možda oduzima privlačnost, ali ne umanjuje njezinu važnost. Uz proučavanje društvenog sistema, stvaranja slojeva i odnosa među elementima, uz političke analize sukoba i pregovora između odvojenih cjelina, što ih čine opunomoćene društvene snage, treba da bude potvrđena i važnost poznavanja orijentacija, klasa i odnosa 77

vlasti u društvu, jednom riječju, njegova povijesnog iskustva, usmjerenog vrijednostima, kojima nijedan od njegovih dijelova nije isključivi čuvar, i koje se realiziraju samo u raspravama i protivurječnosti koje mu daju život. Klasna struktura razbijeno je ogledalo u kojemu društvo prepoznaje, jedinstveno i jasno, značenje svoga djelovanja. 5. Ovo dalekosežno proučavanje možemo barem prihvatiti kao korisnu reakciju na iluzije koje se održavaju oko tema izobilja i masovnog društva. Na početku francuske industrijalizacije Balzac je bio osjetljiv na mahnitanje novca, uzdrmanost društva, no trebalo je čekati 1848. godinu da bi se na svjetlu dana pojavili problemi industrijskog rada i proletarijata. Jesmo li, u novom društvu koje se pred našim očima organizira, u času identičnom onome u kojem je pisao Balzac? Zapadna je Evropa prije samo deset ili petnaest godina ušla u masovnu potrošnju — jednako zaslijepljena automobilima i televizijom, nezasitna u želji da uživa viši standard. Prirodno je da novi bogati Evropljanin, izišao iz rata i košmara krize, najprije vidi samo rast izobilja i da još ne uspijeva prepoznati i izraziti nove društvene probleme. No, treba li potpuno uzmaknuti pred čarima novih svjetala? Svakako da treba popustiti toj čaroliji i prestati s traženjem tragova problema i prošlih borbi; također bi trebalo sačuvati što svjetliju uspomenu na evropsku industrijalizaciju i radničke borbe, a ne obeščašćivati riječi što ih je povijest opteretila, pa svakom zgodom govoriti o radničkoj klasi, proletarijatu, bijedi i revoluciji - kao da se dosad ništa nije izmijenilo. Naročito se ne treba zadovoljiti novim liberalizmom koji poziva: pustite da se troši, pustite da se mijenja, kao da tragovi prošlosti samo zakrčuju put budućnosti, prekriven izobiljem, dobrim ljudskim odnosima i »potrošačkim silama«. Istodobno je i točno i netočno kad se sukobi više stavljaju u red potrošnje nego u red proizvodnje. Točno je utoliko što je ta vrlo raširena tvrdnja imala zaslugu za prekid sa starim načinima analize, naglasivši da poduzeće i privatna akumulacija nisu više središnji dio upravljanja novim industrijskim društvima, da su to sistemi političkoekonomskog odlučivanja mnogo više nego društvo profita i vlasništva. A netočno je utoliko što obrana po-

78

trošnje nije dovoljna da bi se moglo odrediti revindikativno djelovanje klasa kojima se upravlja. Krajnji oblici društvenih protivurječnosti mogu težiti snažnom skretanju investicija, autoritativnom ograničavanju privatne potrošnje u korist moći države ili velikih poduzeća, no djelovanje se tehnokrata lako opravdava na tom području ukazivanjem na to da porast produktivnosti uvijek za sobom povlači, prije ili kasnije, podizanje životnog standarda. Potrošnja može biti shvaćena kao element privrednog sistema ili kao izraz slobode pojedinaca ili grupa. Zato ono što treba staviti nasuprot produktivnosti nije potrošnja uopće, nego privatan život. Danas su obogaćeni građani isto tako izloženi opasnosti da budu potčinjeni potrebama jačanja proizvodne moći, da njima manipuliraju propaganda, reklama, financijski stimulansi. Ono Što mogu suprotstaviti takvim društvenim pritiscima nije jednostrana želja za što većim trošenjem, koja ih jednako vodi i prilagođivanju politici upravljača i pružanju otpora, nego njihova potreba da održe stanovito jedinstvo, stanovit stupanj predvi-dljivosti u osobnom životu, poslu pa i u cjelini ekonomskog i društvenog sistema. Omasovljenje i privatizacija, prema riječima E. Morina19, dva su glavna komplementarna i suprotna principa na kojima se zasnivaju dinamika i društveni sukobi visokoin-dustrijaliziranih društava. Iako je još prerano da bi se ustanovili i naznačili novi slojevi, te da bi se odredile i pretresle svjesno i strastveno mogućnosti novih društvenih borbi, nužno je pokušati odrediti novu društvenu strukturu, nove sukobe i nove društvene pokrete. Danas je na sociologu, kao što je nekoć bilo na ekonomistu, da napiše povijest sutrašnjice.20 19 20

E. Morin V esprit du temps, Paris, Grasset, 1926. Ovaj tekst napisan je 1965. godine.

79

Dokolica, društvena participacija i kulturne inovacije

i Iščezavanje tradicionalnih dokolica Ako dokolice definiramo kao aktivnosti izvan rada, onda smo primorani obuhvatiti tim imenom najveći dio kulturnih značajki jednog društva, religijski život, igre, politički život i sport. Tome se, samim sigurno, svatko opire, ali ne definirajući jasno razloge za to. Ti će razlozi biti jasniji ako se prisjetimo da je tema dokolice gotovo uvijek pridružena, u mišljenju sociologa, temi civilizacije mase, bilo da istraživači opisuju podložnost pojedinaca modernim sredstvima širenja poruka, mass-medijima, bilo da promatraju posljedice modernog razmrvljenog, strogo reguliranog rada, koji se ostvaruje u često vrlo velikim poduzećima, gotovo uvijek vođenim tako da se pojedinac u njima osjeća vezan samo svojom funkcionalnom pripadnošću. Te dvije teme čak su često spojene jedna s drugom: mehanizacija rada priprema mehanizaciju slobodnog vremena i ostavlja nas bez obrane pred ponavljanim udarcima propagande, shvaćene u najširem smislu. Ne raspravljajući ovdje o vrijednost i granicama te analize, treba se zaustaviti na njezinoj općoj orijentaciji: pojam dokolica pojavljuje se počevši od časa od kojega su članovi jednog društva podložni kulturnim temama, što više nisu vezane za organiziranu aktivnost konkretnih društveno-ekonomskih grupa, u kojem se prema tome te kulturne teme ne mogu više pojmiti ako se polazi od doživljenog profesionalnog i društvenog iskustva članova tih grupa. Zaista, često se sustežemo da masovne dokolice industrijske i urbane civilizacije usporedimo s folklorom ili kulturnim živo-

80

tom seoskih civilizacija i nedovoljno industrijaliziranih sredina. U oba posljednja slučaja sadržaj aktivnosti izvan rada može se povezati sa stručnim i društvenim životom. Vrlo često, na najjednostavniji način: sezonskim ili službenim praznicima, itd., ponekad indirektno, kad se neke slobodne aktivnosti smatraju kompenzacijom za mučan rad ili bijedu. Tu vezu gotovo uvijek prati ona koja ujedinjuje slobodne aktivnosti s cjelinom društvenog života kolektiva. Ta veza ima prije svega geografske razloge: seoski praznik ponovo sjedinjuje stanovnike toga sela, dakle, članove konkretne zajednice. Sajam u rudarskom kraju možda izražava provalu potreba koje su potisnuli rad i život u rudarskim naseobinama, no on je duboko srastao sa životom radničke zajednice. Ta dvostruka ukorijenjenost dokolica u doživljenom društvenom iskustvu nestaje u razvijenim industrijskim civilizacijama, jednako zbog razvoja komunikacionih tehnika kao i zbog nastajanja velikih gradova ili golemih urbaniziranih zona, u kojima se pojedinac neprestano, a naročito u dokolici, miješa s drugima što ne pripadaju istoj konkretnoj zajednici kao on: profesionalnim kategorijama ili stambenim cjelinama. Štoviše, velik dio kulturnih tema koje je naša civilizacija valorizirala nema više svoj korijen u profesionalnoj aktivnosti ljudi, već u proizvodima te aktivnosti. Ta je promjena povezana s najopćenitijim aspektom profesionalnog razvoja u poduzeću koje radi za široko tržište. Obavljanje individualnog rada podređeno je organizaciji proizvodnje. Pa kad bi se i moglo osigurati realno sudjelovanje radnika u odlukama koje usmjeravaju poduzeće, ostaje činjenica da u pogledu stručnosti vrlo mnogo radnika ili službenika ispunjava zadatke koji im bude samo vrlo slab osjećaj sudjelovanja u stvaranju finalog proizvoda. Sto se tehnike više usavršavaju, više se povećava razlika između individualnog radnog mjesta i proizvoda. Izgubivši svoju profesionalnu autonomiju, radnik gubi i jedan od principa kulturne autonomije. Rad ratara, rudara, valjača, donosi tim radnicima zadovoljstva i nezadovoljstva, ponos i muku, to jest, u pravom smislu riječi, profesionalno iskustvo koje izravno ili neizravno, prihvaćanjem ili neprihvaćanjem, obilježuje njihov život. Reguliran, razmrvljeni rad radnika ih činovnika u velikim mehaniziranim organizacijama nema više za njega, koji ga 6 Postindustrijsko društvo

81

obavlja, točno profesionalno značenje; radnik reagira na svoj posao s obzirom na ekonomske i društvene uvjete u kojima ga obavlja, s obzirom na plaću koju dobiva, društvene, hijerarhijske ili izjednačavajuće odnose u koje ga smješta i ritam kojim ga treba ostvarivati. Ugljen nema drugog značenja do onoga što mu ga daje rudarski radnik, zemlja ne znači ništa bez pluga. No značenje automobila ništa ne duguje radu stručnih radnika, i mi najčešće ne poznajemo ljude, strojeve, radionice u kojima su izrađena ta dobra što ih nastojimo steći i upotrebljavati u svom slobodnom vremenu i uopće u životu. Naša analiza polazi od tog opažanja. U toj perspektivi može biti zanimljivo suprotstaviti aktivne i pasivne dokolice u našem društvu; ti pojmovi imaju bar tu zaslugu da su izdvojili novost jednoga suvremenog problema: problema »pasivnosti« velikog broja aktivnosti u dokolici. Ali, krenuvši tim putom, ne zapadamo li u opasnost da dođe do netočnih i odviše pristranih zaključaka, ako na počektu zanemarimo značenje te »pasivnosti«, to jest prijelom — koji ne treba osuditi već ustanoviti — između profesionalne djelatnosti, što za većinu radnika ima sve uža autonomna značenja, i kulturnih tema društva u kojem oni žive? Pratimo slabljenje svih formi kulturnog izraza vezanih za jednu kategoriju ili posebnu društvenu grupu. Ništa nije jasnije od propadanja tradicionalne »radničke kulture«. Iskusni odgajatelji poput onih od Naroda i Kulture pridonijeli su da se ta predodžba o radničkoj literaturi i radničkoj kulturi zamijeni mnogo realističnijom i danas mnogo plodnijom idejom o participaciji radnika u cjelini kulture, što može uzeti oblik participacije u pokretu globalnog osporavanja. Ono što vrijedi za razinu »kulture«, vrijedi i za sve drugo: bilo da je riječ o materijalnoj ili nematerijalnoj kulturi, društve-no-ekonomske grupe teze tome da se sve više diferenciraju prema stupnju participacije u temama i produktima kulture, a ne više posjedovanjem subkulture, različite od ostalih. Ponovimo da je taj razvoj neodvoljiv od slabljenja tradicionalne veze kulture i konkretne društvene grupe. Društvene i kulturne uloge sve se više odjeljuju: susjed, kvalificirani radnik,

82

stanovnik iz oblasti Lorraine ne objašnjava više televizijskog gledaoca, čitatelja France-Soira, automobilista. Sudjelovanje u kulturnim vrijednostima našeg društva ne može se dakle više oslanjati, za masu kvalificiranih radnika, na ukorijenjenost u profesionalnom životu, ili u tradicionalnim društvenim ulogama, već na pristup potrošnji i proizvodnji sadržaja i produkata izrađenih na razini globalne aktivnosti i stanja društva. Da bismo učinili jasnijim značenje tog opažanja, možemo bez oklijevanja dodati: svaki napor da se razviju tradicionalne ukorijenjenosti može samo povećati razliku između čovjeka i kulture njegova društva, prema tome, samo povećava njegovu »pasivnost« s obzirom na masovnu dokolicu. To je naša polazna točka. Partikularizmi iščezavaju, i svaki napor da budu očuvani ili obnovljeni ostaje iluzoran. Treba napustiti defenzivan stav prema masovnoj kulturi, jer, vjerujući da branimo autonomiju društvenih grupa protiv upliva novih centara kulturnog utjecanja, samo utvrđujemo tradicionalne klasne barijere. No kad smo jedanput odbacili to nostalgično iskušenje prošlosti, kako odrediti aktivnosti u dokolici, kako utemeljiti njihovu slobodu nasuprot sve značajnijem utjecaju velikih državnih ili privatnih poduzeća, koji određuju sadržaj i oblik kulturnih poruka? Nije li najveća aktivnost također najpotpunija potčinje-nost načinima ponašanja koja se sve više stvaraju u vrhu društvene organizacije? II Participacija i kulturni uzmak Prije svega, čini se da tema kulturnog sudjelovanja odgovara na to pitanje. Nije li nedovoljna kulturna konzumacija sudbina onih koji se nalaze na dnu društvenih ljestvica? I ne bi li trebalo s J. Dumazedierom prije svega shvatiti važnost koju u životu izvan rada imaju čisto fizički odmor i elementarne, obiteljske, materijalne ili nematerijalne društvene obveze? Uveče nakon povratka iz radionice ili ureda, treba se odmoriti, odspavati ili se opustiti, otčepiti slivnik, nanovo napuniti kotao ili staviti djecu spavati. Tko bi mogao poreći da te obveze, 6*

83

iako samo djelomično zadovoljavaju neke potisnute potrebe radnog čovjeka, ipak pridonose da se sačuva fizička i psihička ravnoteža pojedinca? Ali »aktivna« kreativna vrijednost te polovične dokolice ograničena je, barem u tom smislu da ne utvrđuje gotovo nikakvu vezu između aktera i kulturnih vrijednosti njegova društva. Profesionalna kompenzacija — bavljenje sitnicama i drugi osobni hobiji — po svoj prilici nema važnosti koju joj neki pridaju. G. Friedmann dao je u vezi s tom temom vrlo nijansirana i uznemirujuća zapažanja: ne treba li već da rad ima stanovito profesionalno bogatstvo, kako bi radnik u životu izvan rada slobodno i aktivno tražio nadopune ili kompenzacije? Reducirani modeli, bavljenje tehničkim sitnicama najčešće su zaokupljenost mladih ljudi koji sudjeluju u jednom kvalificiranom profesionalnom životu i koji anticipiraju budućnost što je valoriziraju. Koliko ima zaposlenih koji nikad nisu stekli istinski zanat, niti dobili stručno obrazovanje, ni u školi ni na radnom mjestu, pa u slobodnim satima tragaju za surogatima profesionalnog života i zanata koje nemaju? Možemo samo uvažavati one koji slijede takav put, ako on svjedoči o želji za profesionalnim unapređenjem; no je li opravdano da se divimo i pokušajima koji nisu drugo do pogled okrenut prema izgubljenoj prošlosti, koji sprečavaju pojavu aktivnijeg i pozitivnijeg ponašanja? Nije li vraćanje zanatu isto toliko lažno kao i povratak na mjesto tužnog sjećanja? U jednom društvu proizvodnje i masovne potrošnje aktivnost ili pasivnost, čini se, ovise manje o odanosti jednoj društvene-]' grupi ili posebnim kulturnim aktivnostima nego o visini društvene participacije. Upravo tu tvrdnju treba sada ispitivati. No čitaoce valja obavijestiti da ona neće biti prihvaćena duže od ideje o aktivnim dokolicama koje smo upravo kritizirali. Jedan od glavnih interesa pažnje koja se odnosi na dokolice jest da obilježi granice i protivurječnosti pojma društvene participacije. Glavna je ideja analize, provedene u sklopu participacije ili kulturnog uzmaka, da danas, budući da su kulturne vrijednosti vezane za proizvode koji su rezultat kolektivnog rada i određene prirodom tehničke civilizacije i društvenim problemima

84

koje ona nameće, pasivnost znači samo psihološku transkripciju podređenosti ili ekonomske i društvene ovisnosti. Ponekad se čini, ako se čitaju neke knjige i neke novine, da većina radnika, činovnika, svih onih koji su potčinjeni masovnoj proizvodnji, a da nisu tehničari, žive u jednoj proli-feraciji tehnika dokolica, koje ih gnječe, uvjetuju i mijenjaju. Možemo li se ovdje prisjetiti suprotne teme: krajnje osamlje-nosti i slabo plaćenih radnika u odnosu na poruke tehničke civilizacije? Za vrijeme rada, budući da je sistem proizvodnje složeniji i integriraniji, mnogi radnici žive zatvoreni u primarne grupe; izvan rada, zato što mass-mediji prodiru u obiteljski život putem televizije, novina i revija, ne mijenja se dublje odnos prema kulturi. Umnožavanje programa ne transformira gledaoca u sudionika. Mass-mediji malo nastoje promijeniti držanja i ponašanja. Ankete su pokazale da je njihova efikasnost na tom području vrlo ograničena, kad njihovo djelovanje ne prihvaćaju grupe u kojima subjekt igra aktivnu ulogu i čiji je član snažno upleten u zbivanje. Takvu društvenu »pasivnost« povezujemo s onim što se naziva komercijalizacijom dokolica. Točnije rečeno, u općenitijim terminima, konzument najčešće ima vrlo slabu kontrolu nad proizvođačem. Jedina sankcija kojom raspolaže jest neprihvaćanje onoga što mu se nudi; no i to je odbijanje utoliko slabije što je stav konzumenta pasivniji, to jest, kad on, na primjer u slučaju kina, daje veću važnost jednostavnoj promjeni mjesta, koju znači ulazak u mračnu dvoranu, u određeno vrijeme, nego sadržaju filma. Ta distanca između konzumenta i producenta, česta podređenost potrošača ekonomskim, moralnim i političkim imperativima, u biti konzervativnim i mistifikatorskim, sadrži glavni problem civilizacije dokolica. Ali ova sadašnja razmišljanja ne mogu prodrijeti u svijet produkcije; zadovoljavaju se definicijom položaja konzumenta. S tog stanovišta, može se zastupati mišljenje da su društvene kategorije, koje najmanje sudjeluju u društveno-kulturnim vrijednostima, najpasivnije potčinjene masovnoj dokolici, ali su istodobno i najprivrzenije primarnim društvenim odnosima i kulturnoj izolaciji tradicionalnog ili novog tipa, inzistirajući na vezi tih dviju karakteristika.

85

Sigurno je da su mladi naraštaji izloženiji masovnoj dokolici nego odrasli. Ali ta tako upadljiva činjenica neodvojiva je od velikog društvenog fenomena: da mladi u našem društvu odrastaju kao autonomna društvena kategorija. Mladi radnici i činovnici, ukoliko se nisu angažirali u jednom pravom kvalificiranom zvanju, ne trebaju daljnje društveno i stručno obrazovanje. Izravno obavljaju poslove kojima će se baviti i preostali dio aktivnog života, često postižu prihod, dakle plaću, koju kasnije neće moći sačuvati. Ti mladi radnici pokazuju dvije bitne karakteristike: intenzivno izlaganje mass-medijima i razvoj krajnje snažne društvene neformalne organizacije. Ovdje možemo samo evocirati dobru knjigu W. F. Whytea: Street Corner Society, studiju društvenog i kulturnog života mladih ljudi, emigrantskih sinova, naročito Talijana koji žive u poznatom predgrađu Bostona. I dobra i loša literatura o grupama mladih pokazala je do koje je točke utvrđivanje prvobitnih društvenih veza — bilo da su u skladu sa zakonom ili u opoziciji prema njemu, što je malo važno — spojeno s niskim stupnjem angažmana tih mladih ljudi u društvu u kojem žive: marginalni, s obzirom na etničku pripadnost, i sve više s obzirom na profesionalnu perspektivu, oni napuštaju svaki napor za širom socijalizacijom, da bi se zadovoljili uskom socijalizacijom, ograničenom na prvobitne grupe kojih su oni dio. To društveno i kulturno uzmicanje često je predstavljeno kao »krivično«: mnogo je češće konzervativno. Razvoj predbrač-nih seksualnih odnosa — dating u Sjedinjenim Američkim Državama, pololeo u Latinskoj Americi — pokazuje tendenciju preuranjenog učvršćivanja afektivnih i seksualnih odnosa među mladima; njihovo se ponašanje sve više približava ponašanju odraslih: mladić od 17 godina govori o svojoj ženi. U srednjim klasama, djelomice zahvaljujući televiziji, tako sastavljen par — kakav god bio stupanj razvoja njegovih seksualnih odnosa — roditelji priznaju i prihvaćaju u obitelj. Masovna potrošnja mehaniziranog slobodnog vremena, daleko od toga da ima za posljedicu kidanje primarnih društvenih veza, već je praćena preranim razvojem takvih veza. Aktivno sudjelovanje u primarnim, prijateljskim, susjedskim i kvazi-familijarnim grupama samo je kompenzacija za slabu društvenu i kulturnu aktivnost. Pristup masovnoj dokolici isto86

dobno je izraz toga slabog sudjelovanja i želja za većim sudjelovanjem u vezi s okolnostima koje razbijaju taj zatvoreni svijet grupacije i obitelji. Pripadnost primarnim grupama i snažno strukturiranim zajednicama bila je uvjet kreativnog sudjelovanja u društvenim i kulturnim vrijednostima u društvu u kojemu je kultura bila sistem značenja vezanih uz izravno doživljeno profesionalno i društveno iskustvo; u masovnoj civilizaciji ona je samo izraz prinudnoga kulturnog uzmaka, slabog sudjelovanja u vrijednostima globalnog društva. Nameće se ista tvrdnja ako se promatraju šire razlike u ponašanju između društvenih klasa. U jednoj nedavnoj anketi bio sam zapanjen koliko radnici malo važnosti pridaju dokolici u svojim preokupacijama: obiteljski život prije svega, pa zatim rad, zauzimaju u odgovorima najviše mjesta. Istraživanje u Kansas-Cityju, koje je analizirao R. Havigtrust (u American Journal oj Sociology, 1957. i 1959), dovodi do istih zaključaka. Radnici se više pokazuju homecentered a manje community--centered nego srednja klasa. Američka je civilizacija civilizacija uglednih građana, bilo da su Babbitt ili Organization-Men; stvaranje društvenih slojeva, dakle, povlači za sobom razlike u sudjelovanju u aktivnostima »zajednice«, koje gotovo uvijek oživljavaju ugledni građani. Ti home-centered nisu nipošto radnici vezani uz jednu tradicionalnu kulturu na osnovi profesionalne; to su pojedinci koji nemaju financijskih sredstava, a još manje društvenih motivacija što guraju srednju klasu da se smjesti ispred društvene scene. Taj američki primjer sugerira jedno opažanje iz kojega ćemo za nekoliko trenutaka izvući zaključke: kulturno sudjelovanje čini se da je u ovom u isti mah otvorenom i konzervativnom društvu povezano s društveno-ekonomskom razinom. Sredstva mass-medija upravo uništavaju tradicionalnu povezanost. Oni koji su home-centered, dok njihov home ima radio, televiziju, gramofon, ilustrirane časopise, ocrtavaju društvenu hijerarhiju svoje zajednice uspostavljajući neposrednu vezu s realnošću i širim društvenim vrijednostima. Tako francuski rudar sa Sjevera, društveno i kulturno izoliran, uspostavlja, zahvaljujući svom televizoru, izravan kontakt s cijelim svijetom, s one strane 87

tradicionalnih oblika društvenog i kulturnog udjela gradske buržoazije. Ukratko, počevši od trenutka u kojem promatramo razvijenu industrijsku civilizaciju, kad su tradicionalni, profesionalni i društveni izvori kulture velikim dijelom uništeni, i u kojem se kulturna aktivnost definira kao razina sudjelovanja u središnjim vrijednostima, a ne više na nivou individualno stečenog iskustva — kao što je i rad određen tehničkom organizacijom, a ne više profesionalnim iskustvom radnika — privrženost kulturnim vrednotama, vezanim za poziv i primarne društvene grupe, nije više »aktivan« i kreativan stav, nego izraz slabog sudjelovanja u društvenim izvorima kulture. U takvim prilikama »pasivna« je potčinjenost mass-medijima osiromašen ali pozitivan oblik dodira s kulturnim vrijednostima. Nema izbora između povratka na kulturne teme i tradicionalne društvene pripadnosti, s jedne strane, a pasivne konzumacije massmedija s druge. To su dva usko povezana očitovanja nedovoljnog kulturnog razvoja, koji je i sam povezan s niskim stupnjem sudjelovanja masa u vrijednostima i proizvodima tehničke civilizacije i društvene demokracije. Treba dakle zamijeniti analizu koja polazi od pojedinca i psiholoških funkcija dokolice više sociološkom analizom koja se prije svega obazire na tip odnosa što u društvu, u društvenoj klasi i dobnoj kategoriji, postoji između pojedinaca i tema kulture karakterističnih za njihovo društvo u globalu. Sigurno je, to smo rekli, prijeko potrebno u početku odabrati aktivnosti dokolice i lučiti njihova različita djelovanja. No kad je ta uvodna radnja jednom obavljena, opasno je provoditi analizu pomoću pojmova koji samo otkrivaju individualnu psihologiju. S obzirom na to da je riječ o predmetu proučavanja koji je društveno i povijesno definiran jednako kao i dokolica, gotovo je neizbježno da upotrijebljeni psihološki pojmovi preuzmu na sebe društvene sudove i pretpostavke. Ne samo da je opravdano, nego je i nužno ispitivati djelovanje razmrvljenog rada na ponašanja u dokolici; no na tom problemu moraju sociolozi, psiholozi, psihijatri i psihoanalitičari korisno surađivati, kao što su pokazale analize E. Fromma ili G. Friedmanna. Ali to proučavanje psiholoških procesa ne treba brkati s definicijom prilika u kojima se razvijaju. Ne razdvajajući 88

oštro ta dva gledišta, izlažemo se opasnosti da zaključimo kako industrijska civilizacija uništava harmoniju, prethodnu ravnotežu. Ali, ako smo rekli da industrijalizacija uništava tradicionalne veze profesionalnog iskustva, društveno-profesionalne uloge i kulturne smjernice, nikako ne mislimo da su predindustrijska društva, ili društva na početku industrijalizacije, najpovoljnija za kulturnu inicijativu. Praktičnije rečeno, štetno je odviše isključivo povezivati masovno provođenje dokolice s razmrvljenim radom, iako se radnici, najizravnije potčinjeni tom tipu rada, nikako ne pojavljuju kao glavni konzumenti takve masovne dokolice. Polazeći samo od sociološke definicije promatranih prilika, možemo se u proučavanju ponašanja u takvim uvjetima koristiti pojmovima individualne ili čak socijalne psihologije. Izrazi aktivna i pasivna dokolica čine nam se, dakle, opasnima, to više što dovode do brkanja dviju razina analize, insinuirajući zapravo da se pasivno provođenje dokolice rađa iz suvremenih tehnika i tako se suprotstavlja aktivnoj, tradicionalnoj, individualnoj dokolici koja potajno uvodi mitsku sliku jedne harmonične i uravnotežene predindustrijske civilizacije. Treba ići još dalje. Ne povećava ili razvoj masovne kulture slobodu izbora podređujući proizvoditelje sve diferenciranijim ukusima publike, umjesto da bude instrumentom prijenosa kulturnih vrijednosti koje su mnogo uže povezane s društvenim poretkom? Isto tako, moglo bi se opravdano reći da su velike proizvodne organizacije, vrlo diferencirane i potčinjene sve bržim izmjenama, manje prisilne za svoje članove nego poduzeća starog tipa, u kojima vlada hijerarhijski i na svakom nivou vrlo zatvoren autoritet, što ograničuje utjecaj velikog broja članova. Industrijska društva, koja su manje odmakla u svom razvoju, autoritativnija su i birokratskija. U kulturnom poretku zahtjevi se mijenjaju, i nije li prirodno da stege proizvođača slabe? Ta su opažanja točna pod uvjetom da dodamo kako su ta sloboda inicijative i ta sposobnost utjecaja sve više nejednako raspodijeljene prema profesionalnom i društvenom nivou, tako da se krajnje povjerenje u masovnom društvu vraća spoznaji da inicijativa može biti samo u vrhu društva, dok srednji slojevi

89

slijede liniju oponašanja, a niži liniju uzmicanja ili pasivnog sudjelovanja u spektaklu što ga organiziraju društvene elite. To je u jednom drugom značenju ponovno usvajanje razlikovanja aktivne od pasivne dokolice, ili razlikovanja između elitne kulture i masovne kulture. Takva kulturna stratifikacija može biti nadoknađena snažnom društvenom mobilizacijom koja ublažuje posljedice nasljeđa. Ta kompenzacija postaje i sama sve više nedovoljna, jer se viši slojevi manje određuju vlasništvom ili novcem nego obrazovanjem i ulogom u upravljanju, dakle osobinama kulture, što također stvara kulturne barijere koje je teže svladati nego ekonomske zapreke. Naročito upravo masovna potrošnja dopušta da se mnogo više nego dosad širi način ponašnja i ukus koji jača utjecaj vladajuće klase i vodećih krugova. Ta dva niza opažanja nisu protuslovna. Masovno društvo pokazuje se, s jedne strane, kao hijerarhijsko i podređeno moći kulturne manipulacije koja je sve jača, a s druge, kao tip društvene organizacije u kojoj je sloboda kretanja i izbora pojedinaca sve značajnija, tako da se sve veći broj njegovih članova može sačuvati od nekih utjecaja i djelovati autonomno. No, ne znači li to da je participacija sve ovisnija, a uzmicanje sve jače, i da može čak dovesti do nastajanja novih načina života koji su tuđi masovnom društvu, do novih subkultura kojima bogato društvo ostavlja široke mogućnosti postojanja? Možda takve okolnosti obilježavaju riječ: dokolica. Kulturna su ponašanja određena istodobno propagandom i društvenim nivoom. Ali uloge, koje su u postojećim grupama sve specifičnije i ograničenije, ostavljaju mnogo vremena za zadovoljavanje vlastitih sklonosti, što dopušta stanovito povlačenje s obzirom na stege društvenog života. Što se više skraćuje radno vrijeme, više se proširuje društveno neusmjereno područje ponašanja. Prema razini obrazovanja i prihodu, dokolica se posvećuje opuštanju, ili prevladavanju društvenih i kulturnih pritisaka bijegom u prostor i vrijeme. Socijalna stratifikacija dokolice može se ovako rezimirati: najniže se nalaze oni koji imaju najmanji dohodak i koji ostaju zatvoreni u marginalnim zonama, u zonama raspadanja prijašnjih kulturnih sredina: radnici imigranti, koji su došli iz kulturno različitih zemalja i regija, radnici područja koja su u privrednom

90

opadanju, te starci i slabo plaćeni nadničari koji se trude da se zaštite čuvanjem obiteljskih veza. Iznad njih, znatan broj radnika, koji obavljaju radove, sudjeluje u masovnoj kulturi samo nabavom dobara i konzumacijom spektakla zaštićujući se povlačenjem u primarne grupe. Još više nalaze se oni čiji je rad određen funkcijom i rangom u jednoj organizaciji. Ta je kategorija najotvorenija utjecaju kulturnih poruka koje su očigledno hijerarhizirane. Unapređenje, pokretljivost, oponašanje viših kategorija za tu su klasu najhitniji ciljevi. Po svoj prilici, to je također kategorija koja se najradije služi kolektivnom aparaturom. Napokon, na vrhu su oni koji preuzimaju upravne i znanstvene zadatke i koji nemaju veliki »strah od zakona«, te njeguju neku vrstu aristokratskog života: nepristranu kulturu, smještanje van vremena i prostora i interes za istraživanje novih kulturnih izraza. Taj kratak pregled barem prikladno izražava ovo: masovna kultura ne znači ni izjednačivanje kulturne potrošnje, ni formiranje svijeta dokolice neovisnog o profesionalnoj djelatnosti. Aktivnosti potrošnje kao i upotreba dokolice sve su više društveno »obilježene«; uvođenje inovacija sve se više koncentrira na vrhu. Ta kulturna integracija nije neminovno prisilna. Ona je to samo ako politička vlast, snažno centralizirana i djelujući prema određenoj ideologiji, zapovijeda cjelinom kulturnog utjecanja. Kad nije takva situacija, ostaje sve većem broju pojedinaca mogućnost povlačenja, bijega, autonomnog izbora, štoviše, oblikovanja novih izbornih grupa, a to sačinjava bît onoga što se naziva dokolicom i što čini da se ispitivani pojedinci u bogatim društvima osjećaju, općenito, »slobodnima«. No, bitna je činjenica da su kulturne djelatnosti određene stupnjem društvene participacije i mjestom koje zauzimaju na društvenoj ljestvici. Tako smo se nsšli u vrlo klasičnoj perspektivi. Oni koji su na niskom profesionalnom, ekonomskom i društvenom stupnju potisnuti su u primarne grupe srodstva, susjedstva, rada, i gledaju na šire društvo kao na spektakl koji im se prikazuje u riječi i slici. Naprotiv, aktivnija dokolica odvija se razmjerno rastu društvenog participiranja, što se jednostavno pridružuje zaključku statističara: s porastom nivoa života raste, više nego

91

proporcionalno, i dio budžeta za izborne i osobne aktivnosti, koje su oslobođene elementarnih potreba opstanka. Pošto smo kritizirali iluziju povratka aktivnoj dokolici, ukorijenjenoj u jedno posebno društveno iskustvo, sada se treba, sa distance prema temi društvenog participiranja, pitati ne vodi li ono do zaključaka suprotnih onima koji mu se odviše velikodušno pripisuju. III Kulturne revindikacije Pošto smo odbacili iskušenje da se na novu situaciju odgovori nužno umjetnim jačanjem izravne veze između pojedinca, njegove društvene grupe i kulture, ili subkulture, specifične za neku društveno-profesionalnu situaciju, treba se sada pitati o novoj prirodi veze između pojedinaca i njihove kulture u razvijenim industrijskim društvima. Sve dosad susretali smo neodređene izraze kojima sada treba jasnije izdvojiti različita značenja. Kidanje veza između kulturnih aktivnosti i pripadanja konkretnim društvenim grupama može odvesti analizu u dva pravca. Prvo, može se reći da je »aktivna« dokolica vezana za viši stupanj društvene participacije, bilo da je taj stupanj određen višim dohotkom, bilo, naprotiv, raspoloživošću velikog dijela kolektivne kulturne opreme. Drugo, može se slijediti radikalniji put i približiti ideja da je kulturna djelatnost vezana za sve potpuniju »desocijalizaciju« kulture. Pokušat ćemo slijediti upravo ovaj drugi put, put koji će pokazati kako je prošireno društveno participiranje daleko od toga da daje prednost kulturnim inicijativama, već samo pojačava društvenu integraciju i stratifikaciju, dakle, kulturne nejednakosti i načine oponašanja. Treba početi od prirode kulturnih modela u našem društvu. Potvrđujući da nove kulturne vrijednosti nastaju prije na nivou produkata djelatnosti nego na nivou same djelatnosti, prisiljeni smo dodati da novi kulturni modeli više određuju prilike nego ponašanja. Znanost, tehnički progres, vladanje prostorom putem informacija, brzina ili rakete, uspjesi koje ostvaruju instrumenti, strojevi ili ljudsko tijelo, sve su to kulturne teme, organizirane

92

oko pojmova progresa, dominacije i kontrole prirodnih okolnosti, koje ne povlače za sobom bilo kakvo pravilo društvenog ponašanja. Mnogi su promatrači u tome sa žaljenjem vidjeli opadanje »moralnih vrijednosti«, izraz prometejske gordosti, faustovski delirij. Takve reakcije, oslobođene svoga ideološkog sadržaja, koji ovdje nije važan, imaju zaslugu kao i reakcije njihovih optimističnijih protivnika, što ističu amoralnu i asocijalnu prirodu novih kulturnih vrijednosti. Bez te konstatacije ne može se razumjeti sva važnost problema dokolice, jer ona sačinjava, barem prividno, skok izvan pravila koji vladaju moralnim i društvenim životom, ili, da se poslužimo izrazom koji radije prihvaćamo, bijeg od dužnosti ili oslobođenje od stega. To nam dopušta da kritiziramo jedan drugi izraz koji smo i sami upotrebljavali: masovna dokolica. Jer, ako su sredstva rasprostiranja kulture masovna, kulturno iskustvo i doticaj s kulturnim temama više su individualizirani nego prije, masa sudionika često je samo — i sve više — apstraktna masa filmskih i televizijskih gledalaca, koji su odvojeni jedan od drugoga zidovima svojih kuća ili tamom kinodvorana. Ipak primjer kinematografije pomaže da se nadiđe ta površna konstatacija, jer treba ujedno reći da film mora, kao što kaže S. Kracauer, po prirodi biti realističan, pokazivati bijedu, rat, ljubav i ljudsko lice kakvi jesu, bez maske i konvencije, i da postoji, prema osnovnoj tezi E. Morina, samo ukoliko potiče kod gledalaca mehanizam odbacivanja ili identifikacije. To povezivanje realnog svijeta i imaginarnog čovjeka, koje nigdje nije ostvareno bolje nego u kinematografskoj slici, lice heroja ili zvijezde u krupnom planu, ocrtava dvostruku prirodu mass-medija. Nasuprot amoralnosti tema stvaraju se u samim sudionicima svjesna i nesvjesna, uvijek nova i promjenljiva polazišta slobodne, osobne interpretacije kulturnih tema koje su više ciljevi nego modeli. U tom smislu treba razumjeti porast tehniciteta slobodnog vremena. Istina je da je tehnika sama jedna od najznačajnijih kulturnih vrijednosti u našem društvu. Ali tehnicitet igra širu ulogu budući da mijenja prirodu kontakta između pojedinca i velikog broja kulturnih vrijednosti.

93

Tehnicitet isključuje svako normativno približavanje, ukoliko ono tradicionalno sadrži neke propise ponašanja. Opasnost je u tome što čisto tehnička koncepcija, na primjer umjetnosti, zaboravlja smisao umjetničkog djela, ali je ta opasnost dovoljno kompenzirana revolucionarnom zaslugom ove »apstrakcije« koja svakome ostavlja slobodu da angažira svu svoju ličnost u aktivnosti ili u kulturnom druženju. Odsutnost »objektivnog« značenja u mnogim aspektima kulture dopušta svakom da ustanovi izravnu osobnu djelomice nepriopćivu vezu između sebe i elementa kulture. Uzmimo primjer plesa: jedan popularan ples, najčešće kolektivan ples, određuje svakome, moralno i društveno, ulogu. Ples ima temu koja određuje svakome položaj i osjećaj, osobito u oblicima ljubavnih relacija. Što više par postaje jedinstven akter, definicija se društvenih uloga ublažuje a udio osobne interpretacije povećava. Valcer ili tango ipak još nameću neke osjećaje sudionicima plesa. Naprotiv, ponekad spektakularna važnost tehnike u modernim plesovima doista ostavlja totalnu slobodu plesačima, ne samo na planu improvizacije (na kojem ples ponovo dostiže slobodu jam-sessionsa), već naročito na planu odnosa između partnera. Tehnicizam se dakle pojavljuje kao nužni uvjet oslobođenja od pravila i zakona; tehnika ne izražava osjećaje, ona ih oslobađa od društvenih i moralnih konvencija i uspostavlja jasnu, ali tajnu vezu među partnerima. Ovaj primjer, to svatko osjeća, ima značenje samo utoliko što evocira ljubav. Upravo danas postaje društveno općom velika tema koja dolazi iz Italije iz doba renesanse, iz francuskog 18. stoljeća i od Lawrencea — ljubav kao uživanje, to jest ljubav kao dokolica, oslobođena svojih društvenih stega i moralnih pravila. I tko bi još predbacivao onima, koji podsjećaju da se ljubav čini i da ima svoje tehnike, što je reduciraju na geste? Bezlicnost njezinih pravila samo je maska stidljivosti i tajne koja prikriva susret dvaju bića. To oslobađanje od pravila i modela društveno priznatih i nametnutih ponašanja istinsko je mjerilo postojanja dokolice. Uistinu, slobodno se vrijeme povećava nauštrb radnog vremena, i na planu jednog tjedna i na razini života. No još je značajniji razvoj slobodne djelatnosti, prijelaz od kulture ka dokolici i osobito od folklora ka dokolici. Ta je transformacija toliko temeljna da se izraz dokolica, koliko god bio koristan i otkrivalač-

94

ki čini ponekad nedovoljnim. Bilo bi poželjnije govoriti o usmjerenim nego o reguliranim ponašanjima. Oblici kulturnog života, najudaljeniji od dokolice u običnom značenju te riječi, izražavaju isti razvoj i sudjeluju u istoj kulturnoj transformaciji koja je karakteristična za naše doba. Dovoljno je posjetiti se na religiozan život: nije li njegov razvoj analogan razvoju plesa, koji smo maločas pokazali? Najelementarni]a analiza religioznih ponašanja razlikuje barem tri različita značenja. Najprije religiju koja se ovdje može nazvati tradicionalnom, a da se ne zaboravi velika netočnost te riječi, ovisno i potčinjeno ponašanje čovjeka u odnosu na istodobno prirodan i nadnaravan poredak kojemu se mora prilagoditi, religiju u kojoj obredi i dužnosti igraju središnju ulogu. Zatim, pripadnost crkvi ili jednoj sekti, to jest društvenoj organizaciji koja je čvrsto povezana s društvenim miljeom. Najjednostavnija takva veza jest podudaranje religiozne pripadnosti ili religioznih uloga s društvenom stratifikacijom: crnac koji dođe u Chicago penje se pomalo u hijerarhiji crkve, razmjerno bogaćenju i mijenjanju mjesta boravka iz sjevernog u južni dio crnačke četvrti. Ne može li se reći da u francuskom društvu dekristijanizacija, iscrpljenost ili rušenje kršćanskog društva reducira važnost dvaju prvih oblika religioznog života, te ako ne povećava, barem izolira važnost trećeg aspekta? Samo sugeriram da povijesna važnost »progresivnog« kršćanstva ne dolazi toliko otuda što ono pokušava transformirati ulogu i društvenu pripadnost katoličke — ili protestantske — crkve, nego otuda što je ono kritičko oružje, koje siječe tradicionalnu privezanost religioznog života i otvara put autonomnim religioznim ponašanjima. Kao ples i kao slikarstvo, religija postaje dokolica, to jest, usmjerena i ne propisana, osobna i potajna aktivnost: svećenik-radnik ne razlikuje se izvanjski od onih s kojima radi; njega ne štite javna pravila ponašanja; on samo daje svom životu drukčije značenje. Katolik i onaj koji to nije ne žive više u svijetu i društvima moralno različitima, oni samo proživljavaju drukčija iskustva. Stavljajući tako blizu dokolicu i religiju, naša namjera nije da identificiramo religiju s filmom ili kakvim drugim skupom, nego da se prepozna u svim aspektima kulture ista opća evolucija, koja rasvjetljava duboko značenje pojma dokolice: prijelaz

95

od društveno i moralno reguliranih ponašanja do slobodno usmjerenog djelovanja prema objektima i vrijednostima što za htijevaju od pojedinca toliko više što su više od njega odvojeni labirintom društvenih normi. , Takva transformacija kulturnih aktivnosti ipak se sukobljava s recipročnim težnjama. Možemo je interpretirati kao utvrđivanje društvene participacije i integracije. I to u dva glavna oblika. Prvo, borba protiv jakog utjecaja komercijalizirane potrošnje dovodi do kolektivnog organiziranja dokolice i razvoja kolektivnih okupljanja, pomoću kojih se ostvaruje društvena integracija. Drugo, masovna potrošnja vodi sve preciznijoj stratifikaciji zamjenjujući raznolikost životnih navika, hijerarhiju životnog standarda, hijerarhijom životnih razina i segregacijom potrošačkih sredina. Treba se zaustaviti za jedan čas na tim tendencijama koje su isto toliko oblici destrukcije dokolice. U prvom redu, moguće je prihvatiti našu kritiku »kulturnog uzmicanja«, ali produžujući je u pravcu drukčijem od našeg: može se reći, ako je točno, da su kulturne teme našeg društva manje nego prije vezane za profesionalnu djelatnost i posebno društveno iskustvo pojedinaca, a više uz proizvode i okolnosti nastale iz djelovanja zajednice; povezanost kulture i društva treba da stvara i podržava sama zajednica, a pojedince treba staviti u doticaj s kulturnim vrijednostima pomoću kolektivnih djela. Ako iščezava era kulturnih partikularizama, onda nastaje doba organizirane participacije svih u zajedničkoj kulturi. Toj kolektivističkoj poziciji suprotstavlja se sasvim prirodno liberalizam bogatih zemalja u kojima razvoj životnog standarda, širenje obrazovanja i sredstava informiranja teoretski svima omogućuje pristup svim materijalnim i duhovnim proizvodima kulture. Ta tako obična suprotnost ipak je lažna, jer hotimično brka kulturnu djelatnost s institucionalnim mogućnostima pojedinaca da kontaktiraju s produktima kulture. Naglašavajući individualizaciju kulturne djelatnosti samo smo dotakli prvi od tih problema. Dopušteno je braniti ideju socijalizacije kulturnih aktivnosti, da bi se samo kritizirala njihova komercijalizacija u društvu kao što je naše. Ali ta politička pozicija nema nikakvo pravo tvrditi da je pristup kulturnim dobrima neminovno povezan s jednom jakom društvenom integracijom, i da svi treba da prihvate određene modele ponašanja. 96

Takva pozicija, ako prihvatimo naše prethodne analize, znači nestanak osnovnog smisla aktivnosti dokolice, to jest slobode ponašanja pojedinca u njegovu sudjelovanju u nekim kulturnim ciljevima. Sovjetsko društvo smatra antidruštvenim i reakcionarnim svaki napor da se ostvari, velikodušno ili slabo, ta sloboda pojedinca prema vlastitoj kulturi i društvu. Otuda njegovo strogo pridržavanje moralnih i estetskih zapovijedi i odlučne uloge države u formuliranju moralnih, estetskih i intelektualnih sudova kojima se svi moraju podvrgnuti. Takvo negiranje dokolice, njezino reduciranje na kontrolirane mehanizme usvajanja društvenih i kulturnih normi prijetnja je koja postoji u svim nastojanjima da se definira i nametne jedan laički moral, socijalistički realizam, apsolutno poznavanje čovjeka i društva. Svaki napredak društvene demokracije u Francuskoj dovodi često do otvorenog sraza između dviju mogućnosti postojanja »kulture širokih slojeva«: odanost političkim sredstvima demokratizacije kulture svaki put se izlaže opasnosti da brkanjem cilja i sredstava dovede do kulturnog dogmatizma. Istodobno, razvoj dokolice ima za posljedicu naglu individualizaciju provođenja dokolice, koja, čini se, oslabljuje politički i društveni zamah, »buržoazira« se, i zahvaljujući tome može se postići pristup svim djelatnostima u dokolici i kulturi. Još će dugo ostati opterećeno sukobima nužno jedinstvo organizirane društvene akcije, istodobno bogato i teško svojom organizacijom i snagom svojih ciljeva, svojih utopija i svojih mitova, s individualnim uživanjem sfera koje su osvojene kolektivnom borbom. Prihvaćaju li nužno svi koji govore o demokratizaciji dokolice značenje ovog programa: nestanak suglasnosti između društvene organizacije i kulturnih vrijednosti, odumiranje — mnogo veće nego države — središnje uloge društvene nadležnosti u usmjeravanju kulturnih ponašanja? Okrenimo se sada na drugu stranu. Vodi li masovna kultura raslojavanju kulturnih ponašanja, ili, naprotiv, novim oblicima društvenog hijerarhiziranja? Razaranje posebnih životnih formi nikako ne povlači za sobom jednakost razina društvene participacije. Naprotiv, društvena se hijerarhija utoliko otvorenije određuje što više nije prikrivena mnogostnikošću načina življenja. Točnije, izjednačivanje 7 Postindustrijsko društvo

97

kulturnog tržišta čini ga sve ovisnijim o onima koji imaju najveći utjecaj ili kupovnu moć. Što više u nekom društvu raste društvena pokretljivost, više se povećava širenje kulturnih modela i koncentracija moći kulturnog utjecanja. Usporedo, društvena je stratifikacija obilježenija, a pojedinac se više određuje svojim nivoom. Dakle, ovisnost vlastitih kulturnih ponašanja, s obzirom na sud koji drugi donose, utoliko je veća. Kulturna inicijativa koncentrira se u samom vrhu. Tom rezimeu već obavljenih analiza uputno je dodati ovo značajno opažanje. Utvrđivanju društvene stratifikacije treba dodati sve veću težinu segregacije. Prije svega, materijalne: slojevi s dohotkom sve se jače diferenciraju u urbanom prostoru, ali naročito društveno, jer svaka grupa brani svoj nivo i odbacuje marginalne elemente koji se izlažu opasnosti da oslabe, budući da, na primjer, mnogo ispituju vrijednost nekretnina. Točnije, ako neka društvena grupa ne može više biti određena posebnim kulturnim sadržajem, utoliko se aktivnije nastoji izolirati od drugih grupa čija se praksa doduše sve manje razlikuje od njezine, ali koje nisu na istom društvenom nivou. Dok padaju tradicionalne barijere, podižu se druge. Opadanje diskriminacije uzrokuje porast segregacije. Klubovi prijateljstva, kretanja mladih, sindikati mogu se tako korisno upotrijebiti. No očito je da te društvene zapreke imaju otvoreno negativnu ulogu: one ne štite, kao nekoć barijere koje su podigle lokalne ili profesionalne zajednice, specifične aktivnosti tih zajednica, one samo teže izoliranju nekih društvenih kategorija u svome praktičkom djelovanju koje nije samo njihovo. Ne zaklanja se samo novac iza takvih barijera. Bečka socijaldemokracija organizirala se poslije prvoga svjetskog rata kao društvo u društvu; igrao se šah, karte, biljar u klubovima socijaldemokrata. Isto se tako komsomolci nastoje izolirati od ostalih. Dakle, utvrđuje se društvena stratifikacija u provođenju dokolice i ujedno raslojavanje same dokolice. Veću homogenost sadržaja djelatnosti prati zatvaranje u njihove društvene oblike. Ta opažanja izravno vode jednoj općenitijoj formulaciji. Prekid tradicionalnih veza između kulturnih djelatnosti i- posebnih društvenih zajednica otvara put za dva suprotna razvoja. Prvi tok stvara ono što se naziva masovnim društvom i masovnom

98

kulturom. Ova čini kulturne djelatnosti atributima funkcije i društvenog nivoa; čini ih potrošnim dobrom. I, kao što je na to zgodno upozorio B. de Jouvenel, ta demokracija masovne potrošnje osniva se na principu nejednakog izbora. Ne biraju isključivo bogati, oni samo kupuju češće nego drugi; oni raspolažu gotovo monopolom u stvaranju dobara i potrošačkih usluga, budući da na troškove života izdaju samo manji dio dohotka. Kulturna je djelatnost na jednoj strani podređena društvenoj stratifikaciji, a na drugoj oblicima organizacije rada. Društvena organizacija vremena i prostora, kada vodi segregaciji slojeva prema dohotku, povećava težinu društvene integracije. Velika poduzeća opet, naročito kad su smještena izvan metropole, formiraju hijerarhizirane društvene i kulturne sredine. Ovo masovno društvo pojačava utjecaj primarnih sredina podruštvljivanja, osobito obitelji. Kulturno opremanje domaćinstava, susjedski odnosi, dobrovoljna lokalna udruženja, učvršćuju društvene i kulturne razlike, odgajaju djecu u sredinama koje se veoma razlikuju. Ovdje se prepoznaju neke od najpoznatijih tema D. Riesmana. Nekorisno je ponavljati koliko bi bilo uzaludno takvom društvu, podijeljenom na slojeve, suprotstaviti nostalgični san o jednoj zajednici, zamišljati metropolu bogatu svim stimulacijama masovnog društva, ali u kojoj bi ujedno postojali oblici uopćene participacije kao u nekom predindustrijskom gradiću, ili čak u jednoj od onih popularnih četvrti koje osobito vole snobovi. Prisjetimo se još jednom da ta društvena integracija kulturnih djelatnosti može uzeti i druge oblike osim masovne potrošnje. Može biti ostvarena prije administrativnim sredstvima nego komercijalnim. Kolektivna opremanja što su ih komunističke zajednice značajno razvijale, u radničkim predgrađima, također su sredstva u službi razvijene integracije. Njihova je prednost u protivljenju snazi oponašanja, a slabost u zadržavanju konzumenata na osrednjem, nekreativnom stupnju. Društveno uokvirenje dokolice u zemljama sovjetskog tipa najčešće teži učvršćenju društvene mobilnosti, s naglaskom na naobrazbi, profesionalnom unapređenju i političkoj participaciji, te utemeljenju krajnjeg kulturnog konzervativizma — umnožavajući radije konzervatore kulture nego centre novih istraživanja. 99

Komercijalna i administrativna varijanta društvene integracije sigurno se jako razlikuju jedna od druge, ali im je zajedničko to da daju apsolutnu prednost integraciji i učvršćivanju društvene hijerarhije. Drugi je mogući smjer onaj koji »desocijalizira« kulturne djelatnosti, koji izravnije povezuje kulturni model, zasnovan na naučnoj i tehničkoj spoznaji — dakle radije na sistemima formalizacije nego na idejama i društvenim i moralnim sadržajima — sa zaštitom ili afirmacijom vlastitog postojanja. Zato što se naše društvo rukovodi znanjem i razvojem, zato što je ono tehnicističko, umjesto da njime upravlja slika čovjeka, društva i svijeta, pojedinac, određen svojom osobnošću, izvan svojih profesionalnih i društvenih uloga, u njemu izražava nove potrebe. Odgoj je sve manje određen kao podruštvljivanje, kao učenje društvenih uloga. On je, s jedne strane, učenje jezika, a s druge, otkrivanje i stvaranje osobnosti. Te su dvije orijentacije u neprestanoj napetosti, ali nisu kontradiktorne. Naprotiv. I to prije svega zbog toga što im je zajedničko da prelaze okvire organiziranja društvene hijerarhije: jedna odozgo, putem kulturnih modela, druga odozdo, putem autonomije osobnosti. Danas industrijsko društvo posjeduje kulturnu kreativnost onoliko koliko — protiv jakog utjecaja slojevite konzumacije — stvara veze između individualnosti i kulturnih modela, sve više oslobođenih svakog posebnog društvenog sadržaja. Kulturna djelatnost suprotstavlja se društvenom ustrojstvu. Znanost i individualnost povezuju se protiv integracije u velikim organizacijama i protiv stratifikacije u načinima života. Kultura se afirmira kao djelo »prirodnog stanja« u smislu S. Moscovicija1, to jest kao uređenje čovjekovih odnosa s njegovom materijalnom, fizičkom i biološkom sredinom. Dakle, treba odustati od površnog suprotstavljanja rada i dokolice i zamijeniti ga suprotstavljanjem kulture i društvene organizacije. U proizvodnom društvu i društvu masovne potrošnje ne može se provesti radikalno razdvajanje radnih djelatnosti od djelatnosti izvan rada. Snage koje dominiraju društvom ne djeluju više samo unutar poduzeća; ma kakve bile te snage, one 1

100

Essai sur l'historie humaine de la nature, Pariš, Flammarion, 1968.

proširuju svoj utjecaj na cjelokupan privredni i društveni život, na potrošnju kao organizaciju prostora, vremena i obrazovanja. Potrošnja, to je rečeno, isto onako kao profesionalna aktivnost određuje mjesto u društveno hijerarhijskom sistemu. Obratno, kreativna se djelatnost ne brkaš organizacijom rada. Istraživač nije činovnik. Naučnim istraživanjem ne upravlja poduzeće; jezik matematike nije govor birokracije. Isto tako, hijerarhijska se potrošnja ne brka s afirmacijom pojedinca. U drugom dijelu ovog izlaganja pokazali smo da »masovna kultura« ima dva suplementarna oblika: stratifikaciju na planu potrošnje i hijerarhiziranje formi osobne autonomije. Prividno nema suprotnosti između tih opažanja i novih tvrdnji koje smo upravo uveli, inzistirajući istodobno na važnosti apstraktnih kulturnih modela, kao i na značenju privatnog života u našem tipu društva. A ipak je suprotnost između tih dvaju stajališta duboka. U prvom slučaju, kulturna se ponašanja uključuju u društvenu stratifikaciju, u drugom je premašuju, i u pogledu kulturnih modela i u pogledu osobnih »potreba«. Zato je uloga mladeži, naročito studentske, toliko značajna kad zahtijeva svoja prava na planu kulture. Upravo ona čini grupu koja je najmanje uključena u društvenu organizaciju i stratifikaciju, grupu koja je, umjesto toga, privučena novim oblicima znanja i u isto vrijeme problemima privatnog života. Iako masovna kultura pomiruje i nadzire dva pola našega kulturnog sistema, podređujući ih okvirima društvenog uređenja, kulturni se zahtjevi pozivaju na kreativnost nasuprot participaciji i tako doživljuju konflikt između znanja i osobnog života, kao i suprotnost između kulturne inicijative i društvenog uređenja. Dosta se govorilo o omladini i njezinom sudjelovanju u masovnoj kulturi, tako te ovdje možemo podsjetiti — u obratnom značenju — da, kad odvajamo kulturnu djelatnost od društvene participacije, mislimo na položaj staraca. Njihova je marginalnost beznadna, ako se dopusti da se bude zatvoren vrlinama društvene participacije. Jer, njihov stupanj participacije nužno je nizak; ne bave se više profesionalnom djelatnošću, prihodi su im slabi, moć sudjelovanja u društvu s naglim kulturnim promjenama svedena je na minimum. Svaki osjeća da se problem ne rješava tako da se snatri o staračkim domovima, ženskim 101

samostanima ili klubovima umirovljenika. Život staraca može biti oživljen samo ako se starost — kao i mladost — raspoznaje kao pojedinačno iskustvo, kao vrijeme dokolice a ne društvene participacije, kao trenutak sjećanja i mašte, a ne kao čas uzmaka. Nije li svijest o tijelu, naročito u toj životnoj dobi, ono što najbolje ujedinjuje sudjelovanje u naučnoj spoznaji s osobnim iskustvom? Priznajem da su to odviše kratkotrajne indikacije, ali pokazuju opći smjer mišljenja, jer je našim društvima svojstveno da u redovima svojih članova imaju sve veći broj pojedinaca čija je društvena participacija mala: umirovljenika, bolesnika i svih hendikepiranih. Ako ih ocjenjujemo po tome koliko participiraju, onda su samo marginalni slučajevi, a upravo takvo rasuđivanje, pokriveno prešutnom suglasnošću većine, prihvaća ponovno uvođenje bijede u času u kojem uspjesi proizvodnje nastoje umanjiti njezinu važnost u svijetu rada. Privatizacija kulture, koju prizivamo, ipak može biti kreativna samo ako je povezana sa sudjelovanjem u kulturnim ciljevima koji određuju historičnost našeg društva: spoznajom, sistemima formalizacije, preobrazbom svijeta. Takvo sjedinjenje može se dogoditi samo susretom dvaju razvoja. S jedne strane, kulturni modeli, kulturni govori treba da budu jako rašireni, da su u središtu društva a ne na njegovu vrhu. U tom duhu treba postaviti probleme odgoja i grada. I u jednom i u drugom slučaju riječ je o desocijalizaciji zadanih kulturnih modela, o slabljenju udjela nasljeđa i »sadržaja«. Daleko od toga da se nastoji nanovo stvoriti uopćeno sudjelovanje u društveno-kulturnim »vrijednostima« — naprotiv, treba širiti tehničko-kulturne modele i vezati ih sa zahtjevima osobnosti. Umjetnost igra takvu ulogu već prema tome koliko udružuje formalizaciju i imaginaciju, koliko je »d&-humanizirana«, to jest desocijalizirana, koliko je govor i želja, a ne poruka i predstavljanje društva i osjećaja. Grad je mjesto razmjene i potrošnje. On može također biti umjetničko djelo. Ne mjesto u kojem su zatvorena umjetnička djela, nego jedinstvo umjetničkih građevina i poticaja mašte, prirodno a ne društveno mjesto, gdje su udruženi materija i uobličavanje. Takva predodžba grada suprotna je ideji o urbanoj zajednici što se često suprotstavlja gradovima čiji je rast bio povezan 102

s rastom industrijalizacije. Ona se ne zasniva na istraživanju integracije i društvene participacije već na komplementarnosti i odvajanju kulturnih emisionih centara od prostora osobnog života, koji zauzima rasuto prebivalište, gdje se »priroda« miješa s raspuštenim urbanim spletom. To svakako pretpostavlja značajan razvoj sredstava individualnog i kolektivnog transporta. Takva se tendencija opaža u većini metropola čiji se centri prazne, u kojima se stari kvartovi svakako raspadaju ili ih ponovo zauzima nova aristokracija spremna vrlo skupo platiti blizinu centrima kulturnog utjecanja i konzumiranja prošlosti. Najveći dio populacije razbacan je po sve udaljenijim predgrađima; odvajanje boravišta od mjesta rada postaje sve skuplji problem, no to je jedan od privrednih troškova nove organizacije prostora, kao što uređivanje zemljišta pretpostavlja značajne investicije u svim tipovima komunikacija. Ali, 5 druge strane, potrebno je da se isto tako izvan ove ostvarene koegzistencije očituju kulturni zahtjevi i kritika podruštvljivanja potrošnje. Dokolica, ako ne mora biti samo potrošačka, treba da bude i kritika u traženju svojih prava. Zato se toliko govori o kulturnom revoltu i o osporavanju masovnog društva i društvene integracije. Zato pokret, koji ih osporava, ujedinjuje znanstvenike, umjetnike i mlade protiv snaga društvene integracije i kulturne manipulacije. Zahtjev je prije svega uperen protiv svođenja osobnog života na želju da se troši, da se sviđa, da se uspije, koja se često diči obmanama o »osobnom izražavanju«. Komercijalizirani ero-tizam i moda često su dvosmislena područja u kojima su duboke kulturne inovacije, što često preobražavaju odnos prema tijelu, »prevrednovane« hijerarhiziranim svijetom potrošnje i novca. Ovaj primjer pokazuje kako nije riječ o tome da se masovna kultura i kulturna revindikacija suprotstave jedna drugoj kao dva potpuno odvojena svijeta, čime bi se ova posljednja svela na obranu tradicionalnih ili aristokratskih modela, nego o tome da se konfrontiraju dvije suprotne politike koje usmjeruju u različitim pravcima raspad prijašnjih kulturnih oblika. Ništa nije sažetije od globalne osude masovne kulture i njezinih sadržaja. To je suprotstavljanje ovom odbijanju kritičkog stava, koji kulturne inovacije oslobađa društvene kontrole što ih pritišće. Isto tako, ako je bilo u prošlom stoljeću stavova 103

koji su odbijali industrijalizaciju, samo kritika njezine društvene kontrole i, dakle, njezine upotrebe dovela je do nastajanja društvenih preokreta i društvenih preobražaja. Kulturna revindikacija uperena je paralelno protiv društvene primjene naučne spoznaje. Ako ne odbacuje tu vrstu spoznaje, da bi joj pretpostavila ideologiju ili afektivnost, zatvara se u sektaštvo. Ona je djelotvorna kada stavlja u pitanje spoj spoznaje i društvenog poretka, a prije svega brkanje intelektualne nadležnosti i moći odlučivanja u samom sveučilišnom životu. Kulturna je revindikacija kreativna samo ukoliko je »surova« i ukoliko ne postane instrument novih snaga društvene integracije. Kad se nasuprot mass-medijima stavlja visoka kultura koja se smatra liberalnom, onda se samo brani aristokratska koncepcija društva i utvrđuje hijerarhijski način potrošnje. Kad se slobodnom vremenu suprotstavlja organiziranje dokolice, samo se predlaže drukčiji — ali jednako težak, ili čak teži — oblik društvene integracije. Tehnike rasprostiranja kulture dopuštaju, barem razmjerno kontroli političkih i administrativnih autoriteta, izražavanje imaginacije i traženja prava ličnosti. Društveno^kulturno osporavanje zaštićuje protiv moći potrošnje. Odgoj i naučno obrazovanje čine da najveći broj sudjeluje u novim kulturnim modelima. Očito je da se oslobađanje pojedinca, politička aktivnost i naučno stvaranje ne udružuju bez krize i napetosti. Upravo taj savez suprotstavlja se prisilama velikih organizacija i slojevite potrošnje. Tako se određuju suprotnosti i sukobi koji njima ne odgovaraju, što se najčešće pokazuje. Mnogi su ponovo uzeli u različitim oblicima Bergsonov poziv za više duše. Međutim, našim društvima treba manje duše, manje morala i vrijednosti. Te velike riječi prikrivaju odviše lako utjecaj političke moći i vladajućih klasa. Našim društvima treba više tijela i više znanosti. Protiv prisile strojeva i svakog uslojavanja ona moraju ponovo otkriti zahtjev i kreativnost pojedinca istodobno s unutarnjim potrebama spoznaje i njezinim jezikom. Takav je zaključak manje ideološki nego što se čini. Lako je dodati da nijedno društvo ne može funkcionirati bez organizacije, bez stvaranja slojeva i mehanizma društvene integracije. Postaviti sociologu problem dokolice ne znači pozvati se na 104

čovjeka i njegovu spontanost protiv društva i njegovih stega, nego objelodaniti suprotnost između društvenog rada i njegovih instrumenata integracije, na jednoj strani, te snaga naučne invencije i osobnog obrazovanja, na drugoj. Dakle, treba skršiti lažno jedinstvo onoga što se naziva masovna potrošnja, umjesto da se smatra istinskom cjelinom, što jedni prihvaćaju a drugi odbacuju. Sociologija dokolice jest proučavanje sukoba između društvene integracije i kulturnog stvaranja.

105

u H

Q H

00

PH

4. lipanj

Povratak politici: nužan skok naprijed; kako provesti postinđustrijsku revoluciju Treba se vratiti politici. Gotovo smo zaboravili da ona postoji. Za vrijeme industrijske rekonstrukcije i razvoja, ljevica je bila paralizirana hladnim ratom, jazom koji je dijelio socijaliste i komuniste. U nedavnoj prošlosti, nakon trzavica 1968, francuska je privreda, sve više angažirana u međunarodnim razmjenama, doživjela nagli razvoj i bila kritizirana više moralno nego politički. Posvuda se govorilo samo o potrebama ili željama, o potrošnji ili kulturi, neki put ultralijevim tonom koji bi se, međutim, ubrzo preobrazio u komercijalne teme. Briljantne ideje, stroga kritika starih običaja, sve se to lijepo smjestilo u krilo ekonomske i političke vlasti, što se priznaje da je loše ali se na to ne može utjecati. Činilo se da sve izmiče analizi našeg društva. Više smo bili osjetljivi na žrtvu Chea Guevare nego na udio iskorištavanja zemalja trećeg svijeta u našem vlastitom blagostanju. Češće se govorilo o raspravama ili vizijama, nego o vlasti ili proizvodnji. Neki su išli čak tako daleko da su zahtijevali zaustavljanje privrednog rasta, kao što presiti proždrljivac gura od sebe pretrpane tanjure. Svijet iluzija, neodgovornosti, više odgovara igrama riječi nego društvenim borbama. Probudimo se. Ne zato da bismo zaboravili konfuzne noćne snove obasjane s tisuću baklji, već da bismo se potrudili shvatiti razvitak našeg društva. Jedino tako dobivaju smisao i važnost utopije i predviđanja iz nedavne prošlosti. Njihove će nas velike ideje sada voditi: poziv društvenim pokretima baze, spremnost da se napadne tehnokratsko upravljanje, bilo da je 109

povezano s kapitalizmom ili državnim socijalizmom, kritika oblika reprodukcije poretka i načina nastajanja društvene i ekonomske dominacije. No, ono što je izmaklo gotovo svim kritičkim vizijama jest povjerenje u budućnost, poziv na potrebne promjene. Želim te uvjeriti da je to potrebno, kao i to koliko je besmisleno govoriti o društvenim zahtjevima i borbama a da se ne povezuju s poteškoćama u stvaranju novog načina proizvodnje. Nalazim da je korisna marksistička kritika nejasnih rasprava o potrošačkom društvu ili o spontanosti, o krizi civilizacije ili o kulturnoj revoluciji Zapada. Istina je da smo upravo proživjeli razdoblje vanredne ekspanzije koja je unaprijedila unutrašnju potrošnju, to lakše što je bila ubrzana niskim cijenama nametnutim dobavljačima sirovina. Neka naša industrijalizirana društva padaju u iskušenje da budu zavedena hedonizmom »zrelog kapitalizma«, no ubrzo će zapasti u krizu. Vrijeme je da se vratimo bitnom: pojavi novih oblika proizvodnje i ekonomske dominacije, uključivanju novih područja društvenog života u područje klasnih borbi i još dublje u preobrazbu djelovanja društva na sebe samog i njegovu sliku o sebi. Nikada se nisam navikao na postavljanje problema kulture ili potrošnje u prvi plan, ili na pridavanje veće važnosti isključenju nego dominaciji. Nikada nisam zahtijevao da me smatraju marksistom, no osjećam se solidaran sa svakim postupkom koji stavlja proizvodnju u središte društvene stvarnosti. Dobro znam da me drugi razlozi, a ne intelektualni, navode da tako govorim. No, ma kolika bila moja želja da shvatim ljevičarske teme, ubrzo ću se vratiti na ono bitno, na probleme društva koje je umnožilo svoja sredstva proizvodnje, svoja ulaganja i otkrića i, prema tome, povećalo moć vlasti ili centralnih vlasti. Da, odatle treba početi. Ne od nejasnog oslobađanja stega, ne od povratka spontanosti, svetkovinama, zajednici, ravnoteži, već od velikog skoka naprijed koji je teško ostvariti, skoka prema novom tipu proizvodnje i organizacije, koji je također, i prije svega, novi oblik vlasti i društvenih borbi. Nekim će zemljama uspjeti da bez prijeloma provedu tu preobrazbu društva. Laka industrija emigrirat će pomalo u zemlje u razvoju, kao što su Brazil, Meksiko ili arapske zemlje, dok

110

će velike, već industrijalizirane zemlje, izašavši iz razdoblja mašinizma, ući u eru informatike. Napustivši svijet radnika i inženjera, ući će u svijet upravljača i pošiljaoca-primaoca. No, ako su Sjedinjene Države ili Njemačka već dosegle potrebno bogatstvo i stabilnost da bi se preobrazile bez prijeloma, može li se to reći i za ostale industrijske zemlje? Ostavljam po strani SSSR, u kojem vladaju zastarjeli društveni modeli, no koji posjeduju, s druge strane, izuzetnu sposobnost mobilizacije za naučni i tehnički razvoj. Zadržimo se na Zapadnoj Evropi: ako već ne može izgraditi svoje jedinstvo, nije li to zato što različite zemlje ulaze u post-industrijsku revoluciju pod okolnostima koje su gotovo isto toliko različite kao što je bilo u Engleskoj, Francuskoj ili Austriji u trenutku industrijske revolucije na početku 19. stoljeća? Italija je rastrgana između ekonomske modernizacije i svog kulturnog arhaizma: razapet između njih, politički se sistem raspada i korumpira. Engleska će se možda jednom i osloboditi tegoba svoga financijskog kapitalizma i defenzivnog uvrijerizma. Francusku je njena vlada mobilizirala da bi uspjela u industrijskom razvoju. No, ta autoritarna modernizacija našla je političku potporu u najarhaičnijim sektorima stanovništva, kao i u Italiji. Odatle proizlazi podržavanje ili jačanje privilegija, a nasuprot tome, održavanje goleme mase vrlo niskih najamnina; to je društveni i kulturni konzervativizam koji je sve bliži represivnom ponašanju. Odatle također i kratak dah tehno-birokratskog načina razvoja čije su pogreške u ulaganju i skupe i uočljive. Kako vjerovati da će takva zemlja uspjeti bez poteškoća u svojoj preobrazbi, a da će je provesti društvena i politička elita koja će se malo-pomalo mijenjati, no bez prijeloma i teških kriza? Uvjeren sam da će Francuska, a zbog mnogih drugih razloga i ostale zemlje Zapadne Evrope, staviti na kocku svoju budućnost u nekoliko narednih godina. Francuska se neće modernizirati bez potresa. Ona treba da se otrgne od starog iscrpljenog režima i da je narodne borbe odvedu prema modernizaciji. No, u toj pustolovini ona može izgubiti sve, može se raspasti i srušiti, kao što može i sve dobiti i silom se probiti do novog oblika društva, društva bogatih i moćnih nacija. Moja je briga — a želio bih da bude i tvoja — ovo: kako uspješno ostvariti skok naprijed, kakvu ulogu igrati u društvenom prije-

111

lomu i kako izgraditi novu ekonomiju? Kako izgraditi socijalističku demokraciju, tj. određenije, oblike slobode i opozicije koji bi odgovarali društvu u kojem vladaju snažni privatni i javni proizvodni aparati upravljanja i manipulacije? Stvaranje i upravljanje novim oblicima proizvodnje uvijek je djelo klase na vlasti. Čemu predlagati sliku društva kao zajednice, kad takva slika odgovara samo nerazvijenom, uravnoteženom društvu a to nema nikakve veze s našom sadašnjom situacijom međunarodne konkurencije, tehničkog napretka i težnje za poboljšanjem životnog standarda; jest, ulazak u postindustrijsko društvo bit će pobjeda vladajuće tehnokratske elite. No, to će istodobno značiti i provalu novih društvenih pokreta protiv novih gospodara kao što su bili i oni protiv starih. Nova buržoazija, novi sankiloti. Jednoga dana ćemo opširnije govoriti o tim novim antagonističkim klasama. Sada bih radije odmah prešao na ono bitno i govorio o dva problema koji određuju našu sadašnjost i našu budućnost. Kao prvo, kako će se te snage ujediniti da bi se dočepale vlasti? Zatim, kakve će međusobne odnose one uspostaviti? Čini se da je odgovor na prvo pitanje lako pronaći: modernizatori koji su na vlasti i pokreti narodnog osporavanja bit će, i jesu, bliski istodobno zbog zajedničkog otpora arhaizmu institucija i društvene i kulturne organizacije, i zbog nužnosti da odgovore na »izazov« koji im postavlja ostali dio svijeta, bilo da je riječ o konkurentnim zemljama ili o dobavljačima energije i sirovina. Francusku još uvijek pritišće arhaizam, a vladajuća desnica ga podržava, budući da političku podršku nalazi u redovima konzervativaca. Francuskom vlada novac; ne kažem samo kapitalizam, već nedopuštena dobit: koliko li se samo stambenog prostora kupuje da bi se utrošio novac, a istodobno je problem nezadovoljenih potreba opravdani razlog za uzbunu. Spekulacija, fiskalne makinacije, rente od stanarina, sve su to preobilni izvori nedopuštenih ili pretjeranih dobiti. Raskorak između bogatih i siromašnih golem je. Obilje nekolicine sablažnjava. Taj stari svijet novca, marginalan u odnosu na proizvodnju, vrijeđa najamnike koji dobivaju manji dio nacionalnog dohotka nego u mnogim industrijski razvijenim zemljama. Država podržava nejednakosti, sputana vla-

štitim principima i birokracijom. U posljednje vrijeme sa svih strana se napada školstvo, a neki izbori ulaganja društvenog sektora bili su katastrofalni. Imućni seljaci koji ne plaćaju porez, bogati trgovci koji se skrivaju iza nesreća svojih sugrađana u opustošenim zonama, funkcionari koji su presigurni u svoja pravila i principe, poslovni ljudi i bankari svih vrsta koji su posve ravnodušni prema procesu industrijalizacije: eto, to su truli potpornji svijeta iz kojeg se ne može roditi postindustrijsko društvo. Borba s prošlošću uključuje ujedno, i još dublje, borbu protiv nepravde, protiv paklenih ritmova kojima se radnike nagoni na veću produktivnost, protiv autoriteta malih šefova, protiv patronata božanskog prava i masovnog otpuštanja delegata i predstavnika sindikata, protiv neprirodnog održavanja niskih nadnica, protiv bijede radnika i rasizma koji pogađa doseljenike. Nije li to dovoljno da bi nastao golemi pokret koji bi istodobno bio i izraz nezadovoljstva i modernizacije? Ipak, trebalo bi htjeti organizirati takav pokret, umjesto da se zadovoljavamo jednostavnim suprotstavljanjem malih naspram velikih i da se prepustimo kratkoročnom i loše postavljenom izbornom sistemu, budući da će stare srednje klase biti, prirodno, protiv takve društvene preobrazbe koja neminovno pogađa njihove privilegije i prednosti. Desnica je pokušala stvoriti takvu koaliciju. Nije li to duh toga novog društva, za koje je inteligentni reformator, Jacques Delors, vezao svoje ime? No, kako da ne uočimo nemoć te struje koja ne bi ni vidjela kako joj snaga raste da nije bilo svibanjskog pokreta, i koja nije kadra prevladati koaliciju konzervativnih ili reakcionarnih snaga bez kojih se desnica ne može održati na vlasti? Desnica je upravljala modernizacijom dok je država bila njen glavni pokretač. Danas velika poduzeća sve više govore o industrijalizaciji, no treba im politička podrška koju nalaze u postdegolizmu koji samo šteti interesima industrijalizacije, budući da popušta pritiscima svoje arhaične klijentele. Možda će teški period koji nam predstoji ponovo vratiti snagu desnici. Vjerujem, za kratko vrijeme. Francuzi se prije svega boje nezaposlenosti i za nekoliko mjeseci će prihvatiti zamrzavanje životnog standarda zbog jake inflacije. No, ta strpljivost

112

8 Postindustrijsko društvo

H3

neće potrajati jednako dugo kao i poteškoće. Društvene nejednakosti samo će rasti i izazvati nova nezadovoljstva. Ne znam kakva će biti politička budućnost Francuske. Desnica je pobijedila. No, čini mi se da je pobjeda ljevice moguća i, prije svega, potrebna. U svakom slučaju, tu vidim perspektivu, jer jedino ljevica može ostvariti taj skok naprijed. Jedino još nije sasvim sigurno bi li ona to i mogla. U prvom redu potrebno je da ne popusti pred lagodnostima jednostavne preraspodjele i ideologijama koje koče. Zatim je nužno da znalački pomiri dvije vrste zadataka koji su u međusobnom sukobu. Razvoj uvijek počiva istodobno na napretku akumulacije i ulaganja i na pojačanoj društvenoj mobilizaciji. Revolucionarni režimi ih usko povezuju, no ta veza, koja doista osigurava razvoj, pretpostavlja apsolutnu vlast jedne partije, jednog vode, jednoga državnog aparata. Takva situacija i takvo rješenje pretpostavljaju da se društvena preobrazba treba povezati s temeljitim raspadom institucija: neuspjeh, rat, ekonomska kriza. Daleko smo još od takve povijesne situacije i ništa nije opasnije od sanjarenja o revoluciji u situaciji koja nije revolucionarna u pravom smislu te riječi. Pretpostavimo postojanje slobodnih institucija. To isključuje revolucionarno rješenje ali ne i njegovu suprotnost — upijanje snaga preobrazbe revindikacijama i defenzivnim borbama. U Francuskoj bi mnoge kategorije željele glasati za ljevicu, jer su nezadovoljne i osjećaju se zapostavljenima. Neka samo jedan lijevi pokret postavi sebi za glavni cilj zadovoljavanje tih kategorija, i blokada je ubrzo potpuna. Postoji samo jedno rješenje čiji oblici, međutim, mogu varirati: odvajanje snaga narodnog osporavanja od moderniza-torske elite, tj. socijalistička demokracija: naspram, uglavnom, javnog aparata upravljanja, društveni pokreti baze koji izazivaju promjenu velikih sektora društvenog i kulturnog života. Između njih reprezentativne institucije trebalo bi da budu što raznovrsnije i što više decentralizirane. Vjerujem u potrebu jedne »hladne« rukovodeće elite, tj. elite, koja neće biti ideološka, etatističkog aparata upravljanja, planiranja, koja će biti poticana uvjerenjem da treba srušiti staru buržoaziju i da nema napretka bez jakog povećanja društvene mobilizacije.

114

Nasuprot toj »hladnoj« rukovodećoj eliti jesu »vrući«, gorući društveni pokreti baze, koji nisu ni tranmisijski remen ni sirovine političkih snaga, nego društvene snage sposobne da preuzmu brigu u područjima društvenog života. Samoupravljanje je njihova lozinka, ako se želi priznati da ono ima smisla samo ako predstavlja novi oblik revindikacije i osporavanja, ako je snaga opće opozicije, a ne parola korporacijske ili malograđanske samouprave. Optužuju me da sam istodobno tehnokrat i ljevičar. Nisam ni jedno niti drugo, ali se žestoko zalažem da glavni činioci razvoja Francuske i sličnih zemalja budu i tehnokrati i ljevičari. Treba jednom za svagda odbaciti ideju o mobilizaciji naroda pod vodstvom ideološki orijentirane vlade. To može samo dovesti do terora, do nestajanja reprezentativnih institucija. Ništa nam ne nagovještava takvu krizu u Evropi koja bi bila dovoljno jaka da uzdrma te institucije. Odbaciti takvu ideju, znači ujedno shvatiti glavnu ulogu društvenih pokreta baze, narodne inicijative. To bi istodobno značilo proklamiranje ideje da država više ne treba upravljati društvom, već mu omogućiti ekonomski razvoj i stabilnost koju ono pretpostavlja. Zbog toga zapravo odvajam državu od političkog sistema, jer želim što veću ekspanziju političkih institucija na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini, u tvornicama, školama, gradovima, kao i na području opće politike. Čim narodni pokreti uspiju prevladati lakoće utopija, oni ruše povlastice i prepreke; rukovodeća država opet mora, sa svoje strane, shvatiti da je povećana društvena i kulturna mobilizacija uvjet prelaska na novu ekonomiju, i da on više počiva na svim oblicima komunikacije nego na samim proizvodnim tehnikama. No, kako smo još daleko od toga da postanemo svjesni svojih problema i mogućnosti! Ljevičarski subjektivizam razvija samozadovoljstvo; nasuprot tome, komunistička partija je vezana za neku preživjelu sliku društva i zauvijek u nelagodnom položaju zbog toga što nema apsolutnu vlast. No, čini mi se da se u političkim, administrativnim i sindikalnim sredinama osjeća potreba za ponovnim analizama, slobodnim i od dosadnih ponavljanja i od verbalnog terorizma. Treba da što prije razmislimo i progovorimo. Mi stanovnici slabih evropskih zemalja imat ćemo budućnost u povijesnom smislu samo ako se odvažimo na pohod prema demokratskom soS*

115

sijalizmu. Istočne zemlje često su pokazivale koji je to put, ali su se prepustile previše okrutoj dominaciji, i nacionalnoj i stranoj, a da bi mogle uznapredovati na putu koji im se nameće baš kao i nama. Na nama je, dakle, sada da se odvažimo na taj koraka kako bismo napredovali, da stvaramo kako bismo postali nešto drugo od podružnice američkog carstva, ovisne o njemu, kao što je Grčka ovisila o Rimu. Ne podnosim da me se zatvara u neku marginalnu ulogu, da budem lišen novih iskustava. Naš intelektualni život već je obilježen tom marginalnošću. On proizvodi rasprave o ..., umjesto da se bavi praksom.. . Otuda pojava sistema »zvijezda«, vladavina filozofa, prezir kojim se gleda na eksperimentalne znanosti, na društvene znanosti. Divim se, kao i svi ostali, velikim umovima ov-. zemlje kad pronađu praktičnu primjenu novih pronalazaka, kad znaju razotkriti skrivene oblike društvenog života, kao što to čine, u vrlo različitim područjima, Claude Lévi-Strauss ili Michel Foucault. No kako da ne vidim, oko tih prilično usamljenih pokušaja, nesreću takve intelektualne aktivnosti koja se ne osjeća ni priznatom ni pozvanom od društva, koja je izgubila nadu da je povezuju s napretkom? Možda moja srdžba i gorčina dolaze malo prekasno, i možda se moramo zadovoljiti time da budemo duhoviti što će se još neko vrijeme tražiti na stranim tržištima. No, to me ne tješi. Ako nemamo druge zadaće, bolje je emigrirati nego biti imitator ili tumač. Ali, ne vjerujem u fatalnost toga izbora. Polažem nadu u duhovne snage novoga vitalnog društva što će se osloboditi spona koje mu je postavio društveni konzervativizam. Želim raditi na buđenju svijesti o tome da su promjene, napredak i put u budućnost mogući. To je hitan posao, i treba ga obavljati u svim pravcima, jer francusko društvo bježi od sebe sama, previše se zadovoljava precioznošću, revolucionarnom retorikom ili defenzivnom osrednjošću. Već sada društvene i kulturne borbe navješćuju stvaranje nove slike društvenih odnosa i uvjeta razvoja. Zašto postojimo mi, sociolozi, ako ne da pomognemo tom društvu da djeluje, da gradi vlastitu povijest, umjesto da ga se odvlači u otuđenje, potlačenost i nesvjesnost?

116

29. lipanj

Prepreke razvoja; ideja o granici razvoja; postindustrijsko društvo Istina je, ponekad se obeshrabrim i mislim da nećemo uspjeti prijeći taj veliki put do postindustrijskog društva. Nedavno se diglo prilično prašine oko knjige koju je izdalo poduzeće Hermanna Kahna, a posvećena je Francuskoj. Tu je knjigu, čini mi se, francuska vlada čak naručila, iako je mogla naći više informacija i darovitosti u vlastitim obrazovnim službama. Knjiga polazi od jednostavne činjenice: Francuska je u zakašnjenju, pa je prema tome još uvijek zadržala kulturna obilježja industrijskog razdoblja. Škola i obitelj su stabilne. To je zemlja u kojoj se mnogo radi, gdje nove mladalačke bolesti kao droga i život u komunama još ne čine mnogo štete. Budući da ta zemlja sada ima solidnu industrijsku bazu, budući da je upravljanje znatno uznapredovalo i da ima kvalitetnu vrhovnu administraciju, nastavit će se razvijati brže od ostalih zemalja. Za petnaest godina Velika Britanija će biti bliža Grčkoj nego Francuskoj... pogledi se gube u praznini... tamo negdje potkraj stoljeća Francuska će doći na čelo zapadnog svijeta. Jedino Japan napreduje, i napredovat će brže, budući da način razmišljanja koji se primijenjuje na Francusku još više odgovara ovoj zemlji. Divljenje je vrijedna tradicionalna japanska kultura, ali je cinično iskorištava rukovodeća klasa da bi akumulirala i ulagala bez mnogo brige o uvjetima života, stanovanja, zagađivanja okoline, i koja se zadovoljava time da pušta plebejsku masu neka se zabavlja mehaničkim igračkama. Takvo razmišljanje, koje ne treba potpuno odbaciti, vrlo se lako može obrnuti. Francuska ili Japan, kažu, potaknuti svojom rukovodećom elitom i zauzdani tradicionalnom kulturom, 117

nastavit će napredovati, dok će anglosaksonske zemlje ući u eru kulturne zabave; no te iste činjenice navode nas da kažemo kako Francuska — iz opreza više ne govorim o Japanu — koja zapravo kasni, budući da je najprije morala nadoknaditi izgubljene godine od 1930. do 1945, ulazi u razdoblje aktivne industrijalizacije, ali sama ta činjenica ne garantira ujedno i ulazak u postindustrijsko društvo. Zar je slučajnost da sve što ima veze s komunikacijama, od telefona do ORTF-a i autoritarnih odnosa, loše funkcionira? Francuska još uvijek razmišlja u industrijskim terminima, u tonama, kilovatima. Ona uopće ne funkcionira kao postindustrijsko društvo koje upravlja humanotehničkim sistemima. Njeno uporno suprotstavljanje društvenim znanostima pokazatelj je koji zabrinjava. Neće se uvijek moći zadovoljavati petenističkim jezikom da bi se suprotstavio kolektivni napor pojedinačnoj zabavi. Od silne upotrebe takvih riječi postalo je nemoguće uočiti koje su to kulturne promjene što prodiru. Francuzi su još uvijek tako odgojeni da vjeruju kako im odluke i promjene padaju s neba, i da se od njih treba braniti kao od groma. Još uvijek se kleči pred autoritetima, uz spremnost da im se pokaže dugi nos čim okrenu leđa. Što se ostaloga tiče, »branimo se«. Odatle sva grubost takvog društva u kojem agresivnost ne ostavlja prostora ljubaznim gestama. Brzina kojom se sve mijenja učinila je da je funkcioniranje društva postalo posve apsurdno i iscrpljujuće za one koji u njemu djeluju, a nisu ni birokrati ni sitni pakosnici. Formulirat ću stoga ovu pretpostavku koja će biti posve oprečna onoj iz optimistične knjige: francuskom društvu prijeti raspad koji je doživjelo talijansko društvo. Japan može također doživjeti grubi šok, koji neće toliko značiti pobjedu ljevice, već raspad sistema. Čelično uže koje povezuje vagone društva s turbolokomotivom ekonomije, i koje se sve više napinje, odjednom može puknuti. No, treba prevladati prvu reakciju: razvoj uvijek znači ujedno i koncentraciju ulaganja i proširenje oblika društvene participacije, dva činioca koji su suprotni jedan drugome, koji se naprosto nikad ne spajaju, koji mogu slijediti jedan iza drugoga, kao što je bio slučaj u kapitalističkoj industrijalizaciji u Evropi 19. stoljeća, no oba su neophodna. Oni koji su dali optimističku viziju budućnosti Francuske, mislili su da je jedini pozitivni faktor razvoja postojanje ruko-

118

vodeće klase koja bi bila kompetentna, odlučna i ambiciozna, i koja bi nametnula povećanu stopu ulaganja. To je, bez sumnje, osnovni uvjet. No, pogrešno je vjerovati da bi se razvoj mogao dugo nastaviti bez ostvarenja ostalih uvjeta, bez proširene društvene participacije, što se ipak ne može svesti samo na povećanje razmjene, nego znači ponovno kolektivno prisvajanje sredstava i proizvoda razvoja, potez koji bi se uspješno borio protiv povlastica i nastojanja rukovodeće klase da se pretvori u vlada-juću oligarhiju koja bi više brinula o reprodukciji svojih povlastica nego o proizvodnji i inovacijama. Danas više nije potrebno kritizirati tehnokratsku iluziju. U prošlosti sam to često činio i bilo je to vraški potrebno, no sada smo prevladali tu etapu; šezdeset osma je prošla kroz nju. Često sam također napadao antitehnokratsku utopiju o životu u komunama. Treba odbaciti sve što iskrivljuje analizu razvoja. Kao Marxov sljedbenik borim se protiv tih kontradiktornih gledanja koja govore o raznim temama budućnosti. Ne vjerujem u neku prirodnu katastrofu, već prije u pojavu novih proizvodnih snaga. Ne pozivam se na vrijednosti koje je uništila iracionalnost: zahtijevam klasne borbe i prisvajanje, istodobno i razorno i kreativno, novih proizvodnih snaga od nove vladajuće klase. Više puta mogla si primijetiti kako odbijam da se opredijelim u odnosu na postojeće tokove misli, a naročito u odnosu na marksizam. To je istina. Takvo opredjeljivanje čini mi se izvanredno opasnim, a ujedno i natražnim. A naspram socioloških problema i naspram društvenih situacija, često osjećam da reagiram posve izvan svih doktrinarnih referenci, kao što je marksistička misao. Ne razumijem kako se čovjek može zadržati na utopističkoj misli, a da ne obrati pažnju na stvaranje novog oblika društvene prevlasti i novih načina proizvodnje. Ne osuđujem toliko utopističku misao: naprotiv. Živjela utopija koja nas pročišćava od ideologija, doktrina i retorike! No, vjerujem da sam sociolog ako se iz opreza opirem svaki put kad mi se govori o prirodnim granicama ili, još više, o osnovnim vrijednostima. Također sam posve neosjetljiv na mit o postanku. Ideja da smo izgubili Jedno, zajednicu, međuljudsku komunikaciju, prirodni sklad ili pučke svečanosti, u meni izaziva samo krajnju razdražljivost. Ništa manje ne volim ni onaj obratni evolucionizam, predodžbu o regresivnoj evoluciji, poput spenserijanizma koji je vladao u 19. 119

stoljeću. Posvuda vidim podjelu na gospodare i robove, od podjele na muškarce i žene do one na kapitaliste i proletere, ili one na oruđa i izvršitelje-potrošače. Smatram da je u našem društvu nova i izvanredno važna ideja o granicama razvoja koju su objavili i Rimski klub i Ivan Ilič. No, odakle ta važnost? Treba li reći kako je naš sistem proizvodnje zapao u krizu zato što je prešao vlastite granice? Podijeljeni rad, kažu, postaje manje djelotvoran, promet se guši i dolazi do zastoja, prirodna je ravnoteža poremećena i ugrožava biološki život i čovjeka i ostalih vrsta. Koliko li različitih načina rasuđivanja u nekoliko riječi, a ja ovdje ne mogu o njima raspravljati! Ono što je sigurno, što je osnovno, jest da nas raspoznavanje tih granica oslobađa bogolike slike čovjeka kao svemoćnog bića. Ne može se zakoračiti u postindustrijsko društvo a da se jednom zauvijek ne oslobodimo toga nejasnog religioznog poziva na stvaralačku bit čovjeka. Da čovjek preobražava svoju okolinu neosporna je činjenica koja odbacuje svaku pojednostavnjenu upotrebu nekog eko-sistema u kojem bi čovjek bio sastavni dio mreže međuodnosa kao kod ostalih vrsta, no ta kreativnost ne očituje neku meta-društvenu »dušu«, ona je ograničena i određena, ona je konstrukcija takvog sistema djelovanja koji nije sam sebi dovoljan, već ovisi o izvorima i odnosima s vanjskim svijetom. Evo i druge činjenice, jednako tako važne i neodvojive od prve. Treba bez pogovora odbaciti dvije prividno kontradiktorne pogreške: čovjek nije svemoćni stvaralac; priroda nije sistem koji određuje oblike ljudske djelatnosti. Čovjek i priroda samo su polubraća, božji bastardi. U tom času naučit ćemo upravljati sistemima koji imaju svoje granice, koji utječu na svoju okolinu, ali koji moraju održati izvjesnu ravnotežu s tom okolinom, i to tako da je ne unište. Govoriti o tome kako treba spasiti životinjsku i biljnu vrstu, odnosno lanac ekoloških odnosa koji ih povezuje, posve je opravdana činjenica; no, izvući iz toga zaključak kako to nameće društvu model ravnoteže, posve je pogrešno. Suvremeno ljudsko društvo treba samo savjesnije nego prije osiguravati dvije funkcije, upravljati svojim dvostrukim odnosom prema okolini: preobrazbom i kontrolom ravnoteže. 120

Prevladajmo, dakle, utopiju napretka. Prošavši kroz nju, oslobađamo se idealističkih vizija čovjeka-stvoritelja. No, samo da to ne prijeđe u neki oblik naturalizma. Priroda nije samo mjesto ljudske djelatnosti ili cjelina koje je i čovjek dio. Ona je također izvor koji kultura preobražava i njim se koristi. Ta dva odnosa međusobno su povezana. Treba braniti njihovu međuovisnost od dviju suprotnih jednostranih vizija prema kojima je ili priroda posve potčinjena čovjeku, ili čovjek prirodi. Čini mi se da su sociolozi zavedeni velikim napretkom etologije i povećanjem bioloških objašnjenja tamo gdje se činilo da je pobijedio »environnementalizam«, otkriće društvenih determinanti ponašanja. No, taj napredak spoznaje nikako ne opravdava odbacivanje sociološkog načina razmišljanja. Same biološke teorije imaju presudnu zaslugu da nam pokažu kako su društveni sistemi poseban tip sistema, da nisu izvan prirode, te da ih treba definirati u odnosu na ostale tipove sistema. No, odmah treba ponovo naći posebnu inspiraciju sociološke analize kako bismo shvatili društvene sisteme i njihovu autogenetsku sposobnost. Ništa nam ne nalaže da porušimo mostove koji vežu ljudski svijet sa životinjskim; naprotiv, njihovo ponovno uspostavljanje znači korisno rušenje mostova između čovjeka i Boga. Ali ono što ostaje kao bitno, ono što postaje sve bitnije, to je potreba analize društvene akcije, proizvodnje historičnosti, društvenih borbi, kako bi se tu akciju moglo kontrolirati, ugraditi je u institucije i organizacije. Dakle, umjesto da se zadržimo na razmišljanju o krizi starog sistema povijesne akcije, dakle o pojmu granice rasta, bolje je da preko toga prijeđemo i zauzmemo stajalište postindustrijskog društva. Opasnosti te anticipacije očite su. Osnovno je da je previše nesigurna. Nisam izbjegao toj opasnosti. Često mi se čini da sam poput današnjih komunista. Oni više ne govore o socijalizmu već o naprednoj demokraciji, Oklijevaju da napuste pozornicu i zadovoljavaju se razgovorima o prijelaznom periodu. Shvaćam takav stav. Kad smo bili u jeku industrijskog kapitalizma, sanjali smo o posthistorijskom društvu, o komunizmu koji će ponovo vratiti čovjeku njegovu bit. To su pogubne vizije svake sociološke analize. Danas, u trenutku kada izlazimo iz tog oblika društva, potrebne su nam društvene vizije, a ne vizije o raju ili paklu, i istog časa naša je mašta zauzdana. Treba je

121

pokušati osmjeliti, tj. odvojiti je što je više moguće od dosadašnjeg povijesnog iskustva kojim vlada industrijsko društvo i približiti je postindustrijskom društvu. Ono što je važno, osim nepreciznosti i pogrešnih prikaza, jest da već sada treba početi zamišljati to društvo. Jedni ga gledaju kao tehnološku organizaciju, drugi kao sistem vlasti. Jedina naša bezuvjetna obveza jest da odbacimo taj čisto društveni i čisto tehnološki pristup. Pokušajmo izdvojiti ono što je najvažnije. To je ono što sam ti često formulirao kao stvaranje društve-notehničkih sistema. Djelotvornost takvih sistema ovisi manje o njihovoj sposobnosti da se koriste prirodnim izvorima i da ih preobraze, a više o sposobnosti da omoguće protok informacija, da uspostave komunikaciju, da predvide i programiraju vlastitu preobrazbu, da razvijaju svoju kreativnost, da iskoriste ili pro-izvedu nova dostignuća. Ako neki usprkos svim činjenicama ustraju u uvjerenju da su društvene nauke puko beskorisno čavrljanje, očita je činjenica da se tehnologije izvedene iz društvenih znanosti vrlo brzo razvijaju. Ekonomska računica — bilo da je riječ o poduzeću ili o nacionalnom planiranju — najrazvijenija je od njih. No, neuspjeh tih velikih procedura što se nazivaju međuljudskim odnosima ne bi trebalo da prikrije činjenicu da društvene znanosti omogućuju više ili manje direktno stvaranje tehnologija integracije, koje se prema Ilicu mogu nazvati odgojem, kako bi se dobro odvojile od pojma poučavanja koji označava usvajanje znanja a ne načina ponašanja. Francuzi su se dugo vremena suprotstavljali odgoju. Školstvom je upravljalo ministarstvo obrazovanja koje daje država. To je omogućavalo jak utjecaj države, a preko nje i buržoaskog društva, na školstvo. Odgoj je bio prepušten porodici. To odvajanje nestaje slabljenjem nasljedstva i širenjem centraliziranog društvenog nadzora. Odgoj se posvuda širi; trebalo bi da on oslobodi od tereta zastarjelih tabua, naročito kad je riječ o seksualnom odgoju, za koji se vjeruje da se lako može osloboditi, i čini mi se da je to jedan važan oblik tehnokratske moći koja se uspostavlja. Područje društvenih nauka oživjelo je, budući da one snabdijevaju društvo modelima i kontramodelima. Novi konzer-vativci, kao i novi revolucionari, inspirirani su društvenim promjenama, dok ih se stari liberali boje. Moć kojom se tako koristi odgoj definira se kao politička moć, u suvremenom smislu 122

riječi. Nije riječ o moći kapitalističke klase koja izvlači korist iz rada; to je moć tehnokratske klase koja jača svoj aparat namećući svoje interese društvenim potrebama. Zato je bitno postaviti pojam organizacije na središnje mjesto koje je do sada zauzimao pojam poduzeća. Toj upravljačkoj moći, tehnokratskoj, defenzivno se suprotstavlja potreba, ugoda, a kontraofenzivno želja da se ponovo uspostave društveni odnosi srušeni preobrazbom svih društvenih aktivnosti u sredstva, u predmete vladajućih sistema. Ponovo navodim tu riječ — sve više središnju — »organizacija«. Zar ne vidimo kako malo-pomalo slabe čisto ekonomske ili čak strogo monetarne kategorije u prilog organizacionih? Državu je brinulo kako da ponovo podijeli sredstva; očito je da se ona danas treba pozabaviti kolektivnom opskrbom. Revindi-kativni pokreti protestirali su protiv povećanja stanarina, i svjedoci smo pojave gradskih briga. Zar nije to konkretni smisao tih kvalitativnih revindikacija o kojima se toliko govori u industriji? Zaštita nadnica stapa se sa željom da se uspostavi nadzor nad ekonomskim funkcioniranjem i ekonomskom organizacijom, ili nad odlukama poduzeća. I samim političkim životom manje vlada mišljenje ili interesi pojedinaca a više intervencija interesnih grupa, političkih organizacija. Tih nekoliko natuknica dovoljno mi pokazuje da se niz razmišljanja i koncepcija malo-pomalo organizira, da bi se oblikovao društveni tip koji bi bio isto toliko različit od industrijskog tipa koliko se posljednji razlikovao od trgovačkog ili agrarnog. Zato mi se čini nepotpunom slika koju sam dao o kulturnom modelu toga društva, tj. o njegovoj viziji kreativnosti. Inzistirao sam na ulozi znanosti i tehnologije, što je i ispravno ako se želi pokazati kako je kulturni model postao posve svje-tovan i više se ne poziva na neki metadruštveni svijet kao temu napretka, koji je prevladavao u 19. stoljeću; no to je istodobno i pogrešno ako se ostane kod prevladavajuće predodžbe nauke kao nauke o prirodi. U stvarnosti, slika kreativnosti može u postindustrijskom društvu biti samo sâma kreativnost, a to sam nazvao razvojem, terminom koji nije jednoznačan jer bi taj pojam u sociološkoj analizi morao imati drugo značenje, više vezano za proučavanje promjena. Pod kreativnošću razumijeva123

mo sposobnost društva da se preobrazi; njegova historićnost postaje historija, što označava kraj tradicionalne ideje o povijesti koja je društvene sisteme stavljala u slijed, u tiopolgiju ili u evoluciju. Malokad govorim o tvojim studijama, a znaš i zašto. Zato što ne-smisao nužno tjera iz njih svaki smisao, kao što loš novac tjera dobar. No, kad bi one mogle odgovarati nekom projektu umjesto da njima dominiraju defenzivna ponašanja, krize i raspadanja, njihov prvi zadatak imao bi biti da shvate to društvo koje se rađa. Želio bih da shvatite, i ti i oni koji su poput tebe, da odatle treba početi. Kad je netko sociolog, oslobađa se socio-centrizma samo tako da se okrene prema budućnosti, jer se ne može baciti ni u prošlost ni bilo kamo drugdje. Evo prvog razloga zašto treba prije svega proučavati postindustrijsko društvo. Drugi je, što se prvi put pojavljuje tip društva koji zahtijeva pravu sociološku teoriju. Možemo se baviti sociologijom bivših društvenih sistema, no nikada nismo na to primorani, dok je, s druge strane, sociologija jedini put kojim se može doći do postindustrijskog društva. I konačno, posljednji razlog za savjet koji ti dajem jest da ćeš to više željeti da se baviš sociologijom, da je stvaraš, što ćeš se više osjećati angažiranom u konkretnim odgovornostima, obaveznom da intelektualno, društveno i politički biraš položaje koji daleko nadilaze sadašnje stanje. Poznavanje budućnosti, stvaranje teorije i osobni angažman, neodvojivi su jedno od drugoga.

124

1. kolovoz

Sadašnja situacija; pitanje društvenog poretka; paralizirani društveni pokreti; kriza obrazovanja U Sjedinjenim Državama novi društveni pokreti razvijaju se vrlo snažno. Studentski pokret počinje u jesen 1964. na Berkeleyju; neprekidno je aktivan sve do jeseni 1970, a vrhunac te aktivnosti predstavlja zauzimanje Columbia Universityja 1968, te događaji u trenutku invazije na Kambodžu u proljeće 1970. Koliko li je to različito od francuskog pokreta čiji su i velika snaga i gotovo istodobni neuspjeh proizašli iz uske povezanosti s političkom i sveučilišnom krizom. Pokret je poprimio izuzetnu važnost, budući da je potresao čitavo francusko društvo; no, bio je nagrizan posljedicama krize, naročito slabošću sveučilišta, koja su bila jednako nemoćna da podrže takav društveni pokret kao i da se prilagode potrebama novih spoznaja i uređenja. Crnački pokret u Americi već je, sa svoje strane, imao dugu povijest, od reformističkih pokreta koji su postali sve radikalniji, do separatizma do kojeg je dovela sitna crnačka buržoazija i do raspada, istodobno revolucionarnog i utopističkog, Crnih pantera i sličnih pokreta. Treba li još spomenuti pokret za oslobođenje žena, osjetljivost na urbanu krizu, na zagađenost i uništavanje okoline, pokrete meksičkih Amerikanaca i Indijanaca? U Sjedinjenim Državama društvo je iz temelja uzdrmano. U Francuskoj, društveni su pokreti ugušeni krizom institucija, autoritarnom birokracijom koja nema ni karakteristike otvorenog despotizma ni socijaldemokracije, gluhim otporom ličnosti koje su formirane represivnim odgojem. Dugo sam — i predugo — oklijevao da dam svoj sud o državi u Francuskoj. Pad degolizma, koji nisam očekivao tako naglo, učinio je kraj mojim oklijevanjima. U Pompiduovo vrijeme, koje 125

je duhovno već bilo liberalno, tj. žrtvovalo je sve za jačanje centara kapitalističke vlasti, država, koja više nije imala obilježje planiranog nacionalizma, postala je korumpirana, obamrla je. Njena nemoć pred svim društvenim problemima postajala je sve uočljivijom, naročito od trenutka kada je vlada bila povjerena uglednom građaninu očito nedoraslom dužnosti koje se prihvatio. Moglo se govoriti o krizi; zapravo je bila riječ o smrti, smrti suverene države, istodobno arogantne i birokratske, no ponekad i modernizatorske i antiaristokratske. Francuskim društvom više ne vlada podvojenost na građansko društvo i državu, naslijeđena iz prošlog stoljeća ili prethodnih stoljeća. Nestaje principa i planiranja, a isto tako i pravila, tradicija i nacionalizma. Od tada se opozicija više ne treba okomiti na državu već najprije na vladajuću klasu, uključujući i državu koja je s njom sve više povezana. Budući da su liberali zamijenili degoliste, došlo je vrijeme socijalista, a ne komunista. To nije samo promjena tema i glavnih junaka; modificiran je i ton političkog života. Već petnaest godina živimo u Francuskoj, u preokrenutom svijetu u kojem ideologija zapovijeda politici, a ona opet ekonomiji. Osjećam da čitavim svojim obrazovanjem i iskustvom pripadam tom svijetu u kojem crkva i država, partija i revolucija pobuđuju najjače strasti, u kojem se osjeća da su svi ciljevi i zakoni uvijek izvan pojedinca i grupe, i u kojem se ljudi boje obrazovanja, komunikacije, rasprava ili pravila igre. No, veličina herojskih sukoba davno je već ustupila mjesto prljavoj borbi birokrata praznorječivih govornika. Veselim se nestajanju degolista, premda se ne znam podrugivati veličini u koju su neki vjerovali. Političke probleme treba sagledavati imajući u vidu društvene snage, kulturne inovacije i institucionalne metode. Već dugo živimo u svijetu jalovih raspravljanja koji više ne odgovara našoj praksi. Francusko društvo, politički uzburkano a društveno bezbojno i arhaično, troši svoju snagu na doktrinarne rasprave i na najgrublji »realizam«. To vrlo dobro pokazuje prevlast institucionalne i organizacijske krize nad klasnim borbama ili krizom sistema proizvodnje. Francuskom neprirodno dominiraju borbe između birokratske, konzervativne države, nesposobne za velike odluke i planove, i izuzetno jake i briljantne inteligencije u ko126

joj su, međutim, komentatori brojniji od kreatora, i koja ostaje vjerna elitizmu što održava ili čak produbljuje jaz između visoke kulture i žive nacionalne kulture. Takva je situacija u Francuskoj. Ona nije ekstremna, no čovjek je tu nezadovoljniji nego drugdje. To je društvo koje duboko stagnira, koje postaje sve više arhaično. U jednom je trenutku nova rukovodeća elita tehno-kratske države bila modernizatorska. Bili su to lijepi dani francuskog planiranja, koje su podsticali veliki umovi što nisu bili ni politički ni kulturno konzervativni. No, rukovodeća klasa koja je došla na vlast sve je više imala potrebu da se oslanja na arhaičnu sitnu buržoaziju, a protiv sporog napretka snaga opozicije. Prešli smo od de Gaullea na Pompidoua, od velikana na lakrdijaša, od Malrauxa na Druona. Strah koji ulijeva država još je uvijek tako velik da mu se ljevica ne usuđuje pogledati u lice. Nije li Michel Crozier najbolje analizirao francusku birokraciju? Kako bi bilo uzbudljivo moći hladnokrvno slijediti raspadanje degolističke države. Već odavno nemamo jednu državu već dvije. S jedne strane birokraciju koja cvate to bolje što više pregovara s uglednicima u nadležnim ministarstvima koja su više nalik na uprave kupaca; s druge, tehnokratsku državu koja se brine za ekonomsko upravljanje, koja bolje plaća svoje funkcionare nego ona prva, birokratska, i koja, zajedno s velikim poduzećima, tvori rukovodeću elitu unutar koje ljudi prilično lako napreduju. No, sve se više pojavljuje i treća država: ona, koja želi povratiti kontakt sa društvom, koja više ne želi planirati već štedjeti, koja ne želi nametnuti već podstaći osporavanje. Ono što je društveno nužno, ali toliko kontradiktorno s ostalim dijelovima državnog aparata, jest da pregovaranje postaje pot-činjeno najnestalnijim kretanjima mišljenja (umjerenih), a da se dobra volja preobražava u zbunjenost ili nemoć. Iza solidne fasade, uredbenih cjepidlačenja i oholosti visokih odličnika, uvukla se sumnja; sve se želi napraviti odjednom i ubrzo će se prefekti početi baviti stvaralačkim radom a rektori se prepustiti pop-muzici, ali sve to može dovesti samo do nesklada. Vjerujem da nova desnica, istodobno liberalna i tehnokrat-ska, posjeduje sposobnost da pročisti državu, da je uskladi sa svojom ulogom ekonomskog upravljača, primora je da zabora127

vi pikantni šarm suvereniteta i veličine. Čitavo društvo, a naročito »žive snage«, društveni pokreti koje podstiče nova rukovodeća klasa ili snage opozicije i narodne klase, bit će ojačano ako se napusti retorika i zablude o takvoj državi koja je već odavno prestala biti nosilac velikih planova nacije. U takvoj situaciji, u kojoj kriza superstruktura još uvijek prevladava nad sukobima i napetostima ekonomske i društvene baze, širi se doktrinarni duh koji može sagledati društvenu stvarnost i njene preobrazbe samo pomoću interpretativnih diskursa, koji su najprije bile ideologije, zatim se transformirale u doktrine, a konačno postale samo retorika. Ono što su najprije bili jezici društvenih pokreta, postali su diskursi, koje političke snage pokušavaju nametnuti društvu, i koji su sada samo racionalizacija unutrašnje krize društvenih kategorija lišenih praktične akcije. Jer, ne može se ni zamisliti da se kriza sveučilišta u Francuskoj i, šire, kriza odgoja, neizbježno raspadanje reprodukcije obrazovanja ne objasni truljenjem određene sredine, bilo da je riječ o reformatorskim pokušajima ili o revolucionarnim intelektualnim pokretima. Prezirao sam, 1968, ono što je mnoge oduševljavalo: seanse u Odeonu, čak i one na Sorbonni. Zar bi se francuska revolucija mogla svesti na diskusije u klubu Kordiljera da nije bilo seljačke pobune, Robespierreove politike, vojnika iz II. godine? Mislio sam tada, a mislim i danas, da je važnost svibnja 1968. bila drugdje, tamo gdje je na izgled bio najkraći i najmanje veličan uspjeh: u akciji CohnBendita u Nanterreu, u političkoj želji da se izađe iz sveučilišta i stvori masovni narodni pokret, u prisutnosti na barikadama, na plakatima koji su pozivali na borbu, mnogo više nego na posterima koji su isuviše često bili samodopadljivi. Studentski je pokret bio u zabludi, kad je smatrao da će svoju zastavu predati radničkoj klasi koja više nije bila revolucionarna. Između te političke zablude i verbalnog pretjerivanja nije bilo praktičnog izlaza za svibanjski pokret. No, ta očita politička nemoć ne treba zasjeniti golemu važnost toga pokreta koji je najavio rađanje novih društvenih pokreta. Ne suprotstavljam se smušenim ideolozima na sveučilištu zato što su arogantni, ograničeni, dosadni, već zato što su dio golemog aparata otpora starog društva prema svemu novom čemu su nužno izloženi.

128-

Evo nas kod bitnog: napredak ekonomije, preobrazba društvenih odnosa, samo postojanje međunarodnih događaja, sve je to pridonijelo sazrijevanju francuskog društva. Francuska i zajednica industrijaliziranih zemalja Zapadne Evrope ulaze u tako duboke promjene da će uskoro biti nemoguće prikrivati sukobe vezane uz njih. Istodobno, čini se da jenjava institucionalna kriza, jer se stvorio blok ljevice nasuprot bloku desnice. Prvi postaje čak čvršći i dinamičniji od drugog koji se temelji isključivo na strahu od prvoga. Na razini društvene organizacije efekti modernizacije osjećaju se u organizaciji poduzeća, bolnica i mnogim drugim sektorima proizvodnje. Obrazovne institucije: škola, obitelj, crkva, u krizi su, no ta kriza pomalo prelazi razinu lošeg prilagođavanja kojemu je Francuzi još uvijek prečesto vole pripisivati. Otkrivamo da nije riječ o krizi organizacije, čak ni o političkoj krizi, već o preobrazbi kulturnih orijentacija. U tim uvjetima, nije li došao čas kad će se ponovo pojaviti društveni pokreti zajedno s kulturnim inovacijama? Ne želim pretjerano hvaliti oprezno i proračunato ponašanje naspram pustolovnog ponašanja i jedostavnog bunta, ni primjenu spoznaje na ostvarenje onoga što je moguće naspram sile i vlasti; čini mi se da je upravo suprotno ono što je realno. Kad neki nastavnik odbija da primi generalnog inspektora, kad zahtijeva od svojih učenika da raspravljaju o nekom — uostalom, osrednjem — tekstu o seksualnosti, kad uspostavlja neobične odnose između sebe i učenika, ili kad neki liječnik izjavi da je obavljao pobačaje, treba se bez rezerve osloniti na taj skok iz teorije u praksu, na ponovno otkrivanje istinskih društvenih odnosa. Takva je bila i jest važnost rasprave o pobačaju, da bi se oslobodilo nesporazuma i dobrih namjera pokreta za planiranje obitelji: Više bih volio znati da su nastavnici i studenti stvorili neku divlju školu u kojoj bi pokušali upoznati radnike-doseljenike i njihovu djecu s vlastitom kulturom, s kulturom zemlje u kojoj žive, i odnosima koji postoje između te zemlje i Francuske, dakle sa smislom njihova položaja, radije nego da im se daje novi svežanj brošura u kojima se nešto zahtijeva, osporava, odbija i preobražava revolucionarne pokrete prošlosti u histerične rasprave, prije nego što se počnu ponašati posve konzervativno. Šarmantni mali crveni mandarini 9 Postindustrijsko društvo

129

koji su znali iskoristiti studentsku pobunu da bi promijenili čizme nekadašnjih gospodara, autoritarnih ali radinih i stvaralačkih, u kanoničke cipele, udobne za nošenje u toku dugih administrativnih sjednica, za vrijeme kojih se odbijanje postojećeg poretka stavlja u službu vlastitih sitnih ličnih privilegija i vlastite neodgovornosti. Sigurno misliš da pretjerujem. Slažem se. To ideološko truljenje značilo je prije svega neminovan pad svibanjskog pokreta. U jesen 1968. i u toku čitave školske godine 1968/69. prevladavale su najiracionalnije manifestacije krize i raspadanja. Zaboravimo taj strašan period. No, intelektualna kriza i naročito kriza obrazovanja, imaju mnogo dublje uzroke. Nastavnički svijet najčešće je kombinacija dviju funkcija: funkcije prenošenja društvenog i kulturnog poretka i funkcije prilagođavanja, tj. ne samo osposobljavanje za nove struke, već i za jačanje administrativnog aparata koji ima zadatak da upravlja društvom i njegovim promjenama. Ta dvojakost objašnjava kako je nastavničko iskustvo vrlo često iskustvo sve veće socijalne pokretljivosti, dok analiza pokazuje da društvene nejednakosti nisu smanjene. Ta kombinacija omogućava nastavnicima, koji su sve do nedavno bili malobrojna kategorija, da ih se smatra bilo konzervativcima, bilo progresistima, već prema tome uzima li se u obzir njihova uloga službenih bilježnika kulturnog nasljeđa ili činjenica da se nalaze na strani promjena i podizanja opće razine znanja u društvu. Sitni su odličnici često potčinjeni ali i često nezadovoljni i oslonjeni na državu kao instrument modernizacije i egalizacije. Borba protiv katoličkih škola pridonijela je da je u Francuskoj postala vidljivija »republikanska« uloga nastavnika i prikrila njihovu konzervativnu ulogu. Koegzistencija tih dviju suprotnih funkcija, koje je sve teže pomiriti, dovela je do progresivnog jačanja nastavničke retorike, zatvorene u nepovredivu autonomiju školskog svijeta. Ne vjerujem da su kulturna i društvena pravila, koja stvaraju tu autonomiju, samo maska za društvenu dominaciju. Prije vidim u tome obrambeni mehanizam protiv sve opasnijeg razdora. Studenti iz Nanterrea djelomično su pravilno ocijenili tu samostalnost, kad su nam zamjerali, nama nastavnicima, ne to da smo u službi vlasti, što bi mogli reći samo tupoglavci, već 130

da ih držimo u zabludama i apstrakcijama sveučilišnog liberalizma dok im je zapravo suđeno da dođu u službu velikih organizacija. To je značilo osvijetliti čitavu jednu stranu stvarnosti; a druga je strana ta, da ti studenti često dolaze iz buržoaskih krugova i da su često bliži gospodarima nego slugama, te ih, naprotiv, nastavnici podsjećaju na postojanje i zahtjeve manje povlaštenih društvenih kategorija. Danas je konzervativna uloga škole postala reakcionarnom funkcijom. Nije dovoljno reći, poput Baudelota i Estableta, kako postoje dvije različite struje u školstvu, jedna za široke narodne slojeve, a druga za buržoaziju. Kad bi bilo tako, kad bi uloge bile unaprijed podijeljene, nastavnici bi mogli imati mirnu savjest, kao što je i imaju oni na sveučilištu, i s pravom izjaviti kako su suočeni s nejednakošću i da je pokušavaju smanjiti. U stvarnosti, obrazovanje je postalo princip društvene hijerarhije u ovom meritokratskom društvu. Otuda proizlazi zahtjev za obrazovanjem usporedo sa zahtjevom za pravo glasa ili prava na rad. Taj zahjev, koji se sve više postaje opći, može potkopati stečene privilegije i društvenu nejednakost. Na školi je, dakle, da ponovo potakne taj zahtjev, da preuzme sve aktivniju ulogu u toj nejednakosti. Mnogi koji imaju samo stručno osnovno obrazovanje žele steći više srednje obrazovanje, kako kažu Baudelot i Establet. Reforma školskog sistema, a naročito stvaranje CES-a*, miješanje nastavnika osnovnog obrazovanja u takvim ustanovama s onima koji dolaze iz srednjeg, raspadanje starih kalupa selekcije vladajućih elita, koji su postali previše ograničeni za potrebe industrijaliziranog društva, sve to otvara nove mogućnosti, ne samo za sve veću pokretljivost mnoštva, što je očito, već i za izjednačavanje šansi. Što više slabi uloga obitelji i lokalne zajednice, to veća je odgovornost škole da provede aktivnu sve veću pokretljivost i sačuva socijalne nejednakosti do kojih je toliko stalo rukovodećoj klasi. Nastavnici treba da zadrže porast školovanja širokih narodnih slojeva. To je posao koji je mnogo teži u Francuskoj nego u Sjedinjenim Državama gdje se osnovne škole jako razlikuju s obzirom na društveni sastav pojedine gradske četvrti * CES (Collèges d'Enseignement Secondaire) — koledži srednjeg obrazovanja (prim. prev.). 9

*

131

ili grada. Ono što se naziva velikom krizom američkog srednjoškolskog obrazovanja moglo bi se točnije definirati kao mehanizam društvene selekcije. Bogati su toga pošteđeni, zahvaljujući novcu i boljoj društvenoj i kulturnoj sredini. Široki narodni slojevi, naročito Crnci, nakon vrlo lošeg općeg obrazovanja izgubili su većinu šansi da uđu u neki dobar koledž. U Francuskoj potreba obrazovanja nije ni izdaleka toliko opća, pa škola ne mora primijenjivati tako drastične mjere selekcije; a uz to, centralizirani sistem smanjuje razlike među pojedinim školama, što prisiljava nastavnike, više nego sâm sistem školovanja, da primjenjuju metode selekcije, zadržavajući u prvom planu zadatke za koje su djeca iz buržoaskih obitelji najbolje pripremljena, a izbjegavajući da povezu učenje s praksom i neposrednim potrebama. Prilikom nekoga roditeljskog sastanka na CES-u gdje predajem, direktor je izjavio: ako želite da vaša djeca kasnije krenu u politehničku školu .. .! Čak i kad službeno lice kaže roditeljima i djeci da je tehnička škola jednaka ostalim srednjim školama, a A sekcija C sekciji, nikoga ne mogu zavarati te laži, a naročito ne nastavnike. No, ono što se potpuno mijenja za nastavnike francuskog tipa jest to da ih država — koja ih je podržavala u sretnom združivanju društvenog konzervativizma i profesionalnog i političkog napretka — budući da im je država bila utočište u svijetu u kojem je građanskim društvom vladala nejednakost i tradicija — sada napušta. Ona ulazi u službu industrijskog društva; daje prednost rukovodiocima i ekonomskom kadru. Isto je tako manje-više osjetljiva na radničke probleme, te u takvoj privredi, u kojoj cijene brzo rastu, funkcionari i nastavnici vide kako se njihov relativni standard smanjuje. Opterećeni zadacima koji su sve represivniji, loše klasificirani u društvu gdje je produkcija prevagnula nad reprodukcijom, nastavnici gube na svim poljima: proizvođač ii : zamjera da su u zakašnjenju; ljevičari, da podržavaju poredak i ustaljenu nepravdu; njihova relativna pozicija srednje klase slabi. Kriza te struke jasno se očituje u njenoj feminizaciji, u društvu u kojem nejednakost šansi između muškaraca i žena ostaje veoma velika. Svijet nastavnika raspade se: neki se zatvaraju u ono što vjeruju da je njihova profesionalna čistoća i svake godine žale za sni132

žavanjem kriterija mature* ili profesure. To jasno pokazuje da se upuštaju u aktivnu borbu protiv demokratizacije, zadržavajući kriterije obrazovanja i ocjenjivanja na razini koja odgovara višem društvenom novačenju. Drugi, brojni naročito u srednjim školama, demoralizirani su, povlače se u sebe ili očajnički traže dodatne izvore zarade koji bi im omogućili da zadrže svoje mjesto među primjernim građanima. I, konačno, neki odbacuju svoju ulogu društvenog selektora i pozivaju na odgovornost sistem obrazovanja u cjelini, njegovu društvenu ulogu, pedagoške metode, administrativnu organizaciju. Ostali na sreću izmišljaju nove odnose između svojih đaka, znanja i njih samih. Nekadašnja mirna savjest nestala je. Ona je govorila: sigurno je da nejednakost postoji, ali ona potječe od obitelji i nastojat ćemo je ispraviti; mi smo elementi napretka u društvu u kojem vladaju običaji i tradicije. Te su dvije konstatacije postale pogrešne i zamijenjene su svojim suprotnostima: obrazovanje usporava umjesto da ubrzava prilagođavanje promjenama; ono aktivno sudjeluje u podržavanju društvenih nejednakosti. No, ono nije u središtu novih snaga i novih proizvodnih odnosa, budući da se definira upravo svojim marginalnim statusom. Odatle proizlazi da se u obrazovanju mnogo više osjećaju elementi krize nego elementi sukoba. Sindikati nastavnika napadaju državu a istodobno traže njenu zaštitu. Oni nisu odigrali neku važnu ulogu u analizi krize obrazovanja ili u pedagoškoj inovaciji. Taj defenzivan, nazadnjački stav jače je izražen u srednjem nego u osnovnom, u visokom jače nego u srednjem obrazovanju. Obrazovanje više ne može živjeti u zabludi da je faktor otvaranja i napretka u svijetu u kojem vladaju nasljeđe i tradicija. Ono će se ili malo-pomalo poistovjetiti s »praktičnim potrebama« i vladajućom ideologijom društva, ili će se zatvoriti u defenzivnu retoriku i tako izgubiti sposobnost komunikacije ideja, ili će, upravo suprotno — u društvu koje se mijenja — pozivati na kreativnost, a protiv društvenih i kulturnih barijera. Taj * Matura se u Francuskoj dijeli u više sekcija, ovisno o predmetima koji se polažu: sekcija A —■ filozofija, jezici i književnost; sekcija B — ekonomija i društvene nauke; sekcija C — matematika i fizika; sekcija D — matematika i prirodne nauke; sekcija E — matematika i tehničke nauke (prim. prev.).

133

svijet srednjih klasa i vrlina pokazuje sklonost prema ekstremn: a rješenjima: on ili potiskuje ili podstiče zahtjev za pokretljivošću, aktivnošću, odgovornošću. Želio bih da obrazovanje ne služi vladajućim društvenim i kulturnim kadrovima, već orijentaciji društva, naročito njegovoj svijesti, a da ujedno ukaže na društvene i političke odnose putem kojih se te sadašnje orijentacije ostvaruju. Obrazovanje ne treba utonuti u društveni život, tj. zapravo biti potčinjeno utjecaju uglednih građana. Ono treba služiti svijesti i kreativnosti i otkrivati stvarnost društvenog života, što pretpostavlja da posjeduje određenu samostalnost koja nije potisnuta u »školsku« retoriku i jalovi korporativizam već napreduje zahvaljujući inovaciji i kritici. Danas je postalo bespredmetno suprotstavljati adaptabilnu funkciju škole i njenu reproduktivnu funkciju. Ne zato što su i jedna i druga iščezle, već stoga što produktivna funkcija poprima sve veće i veće značenje nauštrb dviju spomenutih, i polazeći od te činjenice treba promatrati stvaranje suprotnih pozicija i sukoba. Oni koji smatraju da produktivna funkcija ima glavnu ulogu u školi polaze danas od triju jasno definiranih pozicija. Za jedne, školu treba staviti u službu društvene hijerarhije: ona treba što je moguće ranije intervenirati kako bi se regrutirala društvena elita i potisnuli zahtjevi demokratizacije. Druga grupa, koju sačinjavaju uglavnom komunisti, kritizira društvenu nejednakost u pogledu obrazovanja, ali suprotstavlja toj nepravednosti stvaralačku ulogu obrazovanja koje smatra proizvodnom snagom. To suprotstavljanje proizvodnih snaga i proizvodnih društvenih odnosa sviđa se mnogim nastavnicima kojima to omogućava mirnu savjest a da opet mogu napadati »društvo«. Treća je pozicija najradikalnija. Ona potvrđuje da ulazak škole u proizvodni aparat obilježava čitav njen sadržaj znakom klase. To je ispravna kritika posredničke uloge koja uspostavlja posve proizvoljnu granicu između poštovanja vrijednog sadržaja nastave i društvenih oblika odgoja koje treba osuditi. Istodobno je to i pretjerana pozicija koja bi mogla dovesti do postavljanja škole, više nego ikada, potpuno u službu, narpvno, ne grupa koje se bune, već same vlasti. Naprotiv, sama njena snaga treba pomoći u osvještavanju, u odvajanju svijesti od društvenog diskursa u kojem je zatočena. 134

To je gotovo posao bez kraja, ali ga treba obavljati bez predaha. Kritika pisanih djela nametnula je, zahvaljujući naročito Rolandu Barthèsu, proučavanje rukopisa i tekstova, obogaćeno doprinosom svih društvenih znanosti. Shvaćajući knjigu kao djelo a ne kao proizvod, nije li kritika napravila ono što će, nadamo se, i škola učiniti jednoga dana? Mislim ovdje naročito na nastavu povijesti koja nikako da se oslobodi socio-centrizma ili besmislenog memoriranja. No, nisu li povjesničari već uvelike sami pokrenuli kritiku protiv historicizma, ističući koje je jedinstvo perioda ili kronoloških momenata pogrešno, obraćajući se na sve društvene znanosti i odjeljujući od njih analizom ono što ideologija daje kao nužnu povezanost? Neka škola bude aktivna, ali pod uvjetom da njena aktivnost bude svjestan rad i da ne služi kao izlika raznim klupskim zabavama koje su društveno selektivnije od svih ostalih oblika obrazovanja. Neka se okrene prema van, ne zato da se poveže s uglednim građanima već da sve nauči prepoznavati savjestan i svjestan rad i društvene uvjete koji ga usmjeravaju ili kontroliraju. Obrazovanje treba podsticati kreativnost i njegova demokratizacija treba dakle biti suprotna podvrgavanju nekoj ideologiji, ma kakva bila. U obrazovanju je osnovni oblik demokracije traženje sredstava učenja, izražavanja i komuniciranja svakog djeteta promatranog kao pojedinca, njegovih odnosa s ostalim i njegova položaja u društvu. Kad pomislim na obrazovanje koje sam ja stekao, naročito ono gimnazijsko, moje je nezadovoljstvo danas jednako živo kao i onda: zašto mi se tako malo dopuštalo i zašto su se tako malo sa mnom bavili? Glavnu ulogu u školi ima program; »ispunjava« li se on ili ne ispunjava, mene je malo briga. U sjećanju mi je ostalo strašno kočenje svake moje aktivnosti. Uvijek mi se činilo nepodnošljivim sjediti u klupi ili na stolici iza niza stolova. Ne zahtijevam da poslužim kao zamjena za inicijative nastavnika, ali im poručujem iz sveg glasa: Sve dok nastavnici ne budu zahtijevali da ponajprije djeluju na samu nastavu, gnjit će u mješavini raspadanja i bunta, koji su jednako razorni. Kad će se konačno nastavnici pozabaviti školom, umjesto da silom nastoje održati svoj staleški položaj kako bi što bolje zaštitili svoju čast sitnih uglednika, do koje, uostalom, nikom 135

nije ni stalo? Sve je povezano, stvaranje novih sporova i novih društvenih pokreta, otvaranje područja rezerviranog za nastavu, razvoj društvenih znanosti. I to je ono što me navodi na pomisao koja za mene ima veliku važnost, jer je potkrijepljena s toliko iskustava, sretnih i nesretnih, zanosnih ili potištenih: treba izići iz stanja u kojem kriza sadašnjeg poretka nameće društvenim i političkim snagama da društvo ponovo postave na noge, da ponovo daju prednost razvoju novih društvenih i kulturnih usmjerenja, novih proizvodnih snaga, a istodobno i sukobima klasa određenih novim društvom, koji ga potpuno prožimaju. Mnogi nastavnici osjećaju istu nelagodu. Govori im se o administrativnim mjerama i stručnim interesima. Tako ih se sa svih strana zatvara u njihovu društvenu kategoriju, da bi je ili pretjerano hvalili ili kritizirali. No, tko se brine za praktičnu stranu nastave, za slobodu što je treba dati nastavniku koji želi uspostaviti neki odnos s grupom, između pojedinaca u grupi i ideja, aktivnosti, situacija? Kao što često biva, neki incidenti koje je većina ocijenila skandaloznim, jasno su otkrili pravac potrebnih promjena: trebalo bi da svaki nastavnik može djelovati odgovorno, slobodno koliko je moguće, kako bi doista uspostavio kontakt s razredom. Uključuje li ta sloboda rizik? Svakako, i smatram razboritim da se o tome razmišlja, ali besmislenim da to postane izgovor za šutnju punu kontradikcija. Omladina ne zavisi mnogo od naslijeđenih normi; svatko rado ističe tu nezavisnost. Zar nemaju i nastavnici pravo da se i sami oslobode stega reprodukcije i izolacije da bi i pratili i predvodili djecu i omladinu s kojom provode dio života? Kakve li beskrajne zbrke! Sve se više širi predodžba o neprikladnom i zastrašenom nastavniku. Predodžba koja odgovara onima koji žele razbiti svijet nastave u korist takozvanog tehničkog obrazovanja, tj. neposrednih potreba poduzeća. Kako ne vidjeti da tisuće i tisuće nastavnika očajavaju zbog toga što im propadaju napori, što neće postati veliki inovatori u društvu kojem su potrebni, ali u kojem se čini da se sve urotilo protiv njih s ciljem da ih se liši aktivnosti u službi stvaralaštva i oslobađanja? Budući da su novi društveni pokreti još uvijek loše organizirani i da nemaju vlast nad društvenim institucijama i organiza136

cijama, buntovnička misao bolje uočava isključenje nego sukob. Ona boravi izvan visokih gradskih zidina i poistovjećuje se sa svima onima koji su stranci i izgnanici. A to dovodi do brkanja revindikacija, loše prilagođenosti i moralističkih odbijanja. Trebalo bi da taj apsolutni protest uzbudi mirnu savjest onih koji žele obilje i napredak. Ali on pretpostavlja i prihvaća ograničenja i nepokretnost koji ne postoje. Društvo nije djelo neke svemoćne sile, sveobuhvatne i represivne, koja nameće određeni poredak i podržava prošlost. Društvo je uvjetovano proizvodnjom i klasnim odnosima. Škola ne pripada samo svijetu reprodukcije; ona pokazuje također aktivnost vladajuće klase. Unutar tih klasnih odnosa i kulturnih usmjerenja društva, školom upravlja politički sistem i, već prema tome o kojoj je zemlji riječ, može isto tako biti sredstvo u rukama srednjih kategorija koje su u društvenom usponu i manje--više direktno povezane s državom kao sredstvom obrane starih vladajućih kategorija i dotrajalog društvenog poretka. Konačno, nastavnici nisu samo konkretni izraz proizvodnog sistema i školske institucije. Oni najčešće imaju veliku autonomiju kretanja, što daje važnost njihovoj defenzivnoj retorici, ali i njihovim mogućim inicijativama. Nastavnik je istodobno i pokretačka snaga za stvaranje »kulturnog despotizma«, kako kaže P. Bour-dieu, i jedan od onih koji su u društvu najmanje direktno povezani s vlašću rukovodeće klase i države. Previše je suvremenih knjiga koje od nastavnika prave karikaturu u ime predodžbe društva zamišljenog kao represivni aparat i ideološko stvaralaštvo. Želio bih, naprotiv, ponovo podsjetiti na razilaženje koje postoji između pojedinih razina društvene stvarnosti, a naročito na to da je društvo sklop sistema aktivnosti; nijedan sudionik ne može se definirati izvana ulogom koja mu je dodijeljena. On sudjeluje, čak i kad je to vrlo indirektno, u samoproizvodnji društva i u njegovoj preobrazbi. On preobražava i opire se promjenama, protestira i podržava, proživljava krize, sukobe, proturječnosti. Nestrpljivo čekam da vidim kako se s isto toliko entuzijazma prihvaćaju često obeshrabrujući prikazi društva, zbog kojih i sama osporavanja postaju neshvatljiva. Ako je studente modelirao sistem za očuvanje privilegija, kako onda objasniti svibanjski pokret?

137

Sada smo već izvan trenutka krize, odbijanja i prikazivanja društva kao aparata kontrole i zatupljivanja. Renesansa ljevice i preobrazba društvenih revindikacija prisiljavaju nas da ponovo gledamo na društvo kao na teatar u kojem se neprekidno izmišljaju nove drame, gdje se glumac sam sebi otkriva kao posrednik, gdje su konvencije i pravila uzdrmani snagama napretka i snagama reakcije.

6. kolovoz

Kraj sveučilišta; skica za novu instituciju Ti bi željela da manje govorimo o politici a više o promjenama društva i sveučilišta na kojem studiraš i na koje si se već počela privikavati, nakon prve godine čuđenja, zbunjenosti i razočaranja. Želim li ti govoriti o sveučilištu? Manje će nam zamjerati naše kritike, što će one više biti usmjerene na nama udaljenija područja, i neće li me ponovo optužiti da pretjerujem? Tvoji prijatelji radije raspravljaju o studentskim pokretima u svijetu, no ta tema je već pomalo otrcana. Govorimo, dakle, o sveučilištu. Treba li ponovo preispitati historiju posljednjih godina? Ne vjerujem. Nikako ne kritiziram one koji već pet godina ulažu goleme napore da bi njihova institucija dobro radila. I tu i tamo rezultati su uglavnom dobri ili uglavnom loši. Većina dekana ima autoritet: savjeti funkcioniraju. Treba prestati raspravljati o temi koja nije toliko važna: uspoređivanju situacije prije i poslije 1968. Više me iznenađuje kontinuitet evolucije. Pravi problem, koji je bio postavljen pred sveučilišni sistem, postavila je preobrazba rukovodeće elite. Već je odavno jasno da podjela na malu elitu visokih škola i neizdiferenciranu masu fakulteta ne odgovara više potrebama rukovodećih klasa. Francusko društvo, takvo kakvo jest, ima više nego nekada potrebu za mnogo većim brojem stručnjaka koji bi radili u velikim organizacijama, naročito za ekonomskim rukovodiocima i liječnicima u bolnicama. Odatle napor da se određeni sektori sveučilišta stručno usmjere i da se uvede ono što se u Francuskoj čini glavnim ključem profesionalizacije: selekcija. U medicini je to javno uve138

139

deno; u ekonomiji se za sada zadovoljavaju pooštravanjem kriterija u matematici, što bi trebalo srušiti većinu onih koji nisu položili maturu C. Evo kakvi su danas selekcija i obrazovanje rukovodeće elite: Csekcija srednjih škola. Kandidati politehnićkih škola i njima slični čine samo dio rukovodeće elite; matura C gotovo je obavezna prepreka koju treba prijeći, ako se želi ući u elitu, i dobri profesori matematike stavljaju svoje poštenje i stručnu savjest u službu takve vrste selekcije s toliko žara, da ih se ponekad treba zamoliti da skidaju malo manje glava. Baron Guichard došao je na ideju da se iz sveučilišne kaljuže izdvoji i školovanje nastavnika. Naišao je na jak otpor, jer se postavilo pitanje tko bi onda bili polaznici filozofskog fakulteta, ako bi se sa njih isključilo buduće profesore. Gospodin Fontanet mnogo je vještije preuzeo tu ideju. Francuska vlada nema mnogo ideja u vezi s obrazovanjem, a kad bi ih i imala, odbili bi ih oni koji su je izabrali. Ona se, dakle, zadovoljava pravljenjem sitnih usluga rukovodećoj klasi, poboljšavajući uvjete selekcije »elite«. Što se ostaloga tiče, vladu ne uzbuđuje mnogo što više od polovice studenata filozofskog fakulteta ne dobiva diplomu, čak ni onu najskromniju. Uostalom, govori se da većina tih studenata ni nisu pravi studenti. Što da ti još kažem o promjenama uvedenim u život francuskog sveučilišta? Vjerujem da sam ti rekao ono osnovno, što i nije toliko važno, jer su uvedene promjene za sada još samo tapkanje u mraku, i vrlo ograničene. Trebalo je, međutim, gaziti po kaljuži da bi se došlo do jedinog pitanja koje zaslužuje dublje razmišljanje i ozbiljnu raspravu: nisu li sveučilišta danas preživjele ustanove koje zapadaju u neizlječivu krizu? Ne protestirajmo, ali nemojmo ni aplaudirati. Nije riječ ni o paradoksu, ni o bogohuljenju, već o dobro promišljenoj i odmjerenoj pretpostavci: jest, vjerujem da proživljavamo period kraja sveučilišta. Treba još razraditi takvu formulu i najprije se složiti u definiciji sveučilišta, kako bismo znali što je ono, što je nasmrt bolesno. Sveučilištem nazivamo onu ustanovu gdje su udruženi proizvodnja, prenošenje i stručna primjena znanja. Proizvodnja znanja neće još dugo vremena prestati imati sve veću i veću važnost: sigurno je također da se visoka stručna naobrazba, povezana s

140

tehnologijama za naučna područja, primjenjuje na sve više pojedinaca; isto je tako potrebno da se prenose spoznaje od jučer, ili iz daleke prošlosti. Želim samo reći da je malo vjerojatno da bi te tri funkcije i dalje mogle biti obavljane unutar iste organizacije, kao što je uglavnom sada. Čudim se da takva moja proročanstva izazivaju iznenađenje ili čak gnjev u Francuskoj, zemlji koja nikada nije ni imala prava sveučilišta, barem ne u posljednjih nekoliko stoljeća. Sveučilište se isključivo definiralo prema svojoj funkciji prenos-nika stečenih spoznaja. Pojavom svakog novog sistema u tim spoznajama trebalo je stvoriti i neka para- ili kontra sveučilišta što je, uglavnom, i uspijevalo, te zahvaljujući takvoj politici danas imamo uz sveučilišta i Collège de France koji datira od renesanse, Prirodopisni muzej, osnovan pojavom biologije, Visoku školu koja je željela uvesti znanstvena istraživanja po njemačkom modelu 19. stoljeća, Nacionalni centar za znanstvena istraživanja u našem stoljeću, da samo spomenem najvažnije. Što se tiče stručne naobrazbe, ona se uglavnom stjecala izvan sveučilišta, na visokim školama i na raznim školama za inženjere, u bolnicama za liječnike, a u učiteljskim školama za nastavnike. Trebalo bi, prema tome, da Francuzi prihvate moj sud s velikom mirnoćom, ako ne i s određenim zadovoljstvom: ne osjećaju li se oslobođeni tereta promašaja, budući da tim sveučilištima, koja nikada nisu uspjeh dobro organizirati, prijeti uskoro smrt? Takva čista savjest ipak bi bila pretjerana, jer otkako je naglo porastao broj studenata, Francuska se nalazi, kao i ostale zemlje, pred potrebom reorganiziranja sveučilišta, budući da je na njemu golema većina studenata a prema tome i nastavnika. Čak smo u Francuskoj svjedoci pojave stvaranja sveučilišnog sektora tamo gdje bi ga se najmanje očekivalo: u medicini. Malo-pomalo, od Débréovog zakona i osnivanja CHU-a*, istraživanja, predavanja i praktična nastava približili su se; postignuti napredak čini mi se značajnim i mislim da nadilazi opravdane kritike na nedavne mjere selekcije. Na području znanosti situacija je ponekad slična, iako nedostaci stručnog obrazovanja već sada dosežu vrlo visoku razinu. Na području starih filozofskih fakulteta, istraživa* CHU (Centres hospitaliers et universitaires) — Bolnički i sveučilišni centri (prim. prev.).

141

nje, nastava i stručno osposobljavanje najbolje su povezani u najtradicionalnijim i nazadnjački orijentiranim sektorima, kao što su klasični studiji. No, kad je riječ o ostalim književnim disciplinama, o društvenim znanostima u cjelini, dijelu prirodnih znanosti ili, iz drugih razloga, o studiju prava, nemoguće je govoriti o sveučilišnoj situaciji. Istraživanja se obavljaju na drugom mjestu. Ponekad je stručna naobrazba jedino važna, a ponekad je to, naprotiv, prenošenje tekstova i ideja naslijeđenih iz prošlosti. Nitko ne može biti iskreno zadovoljan takvom situacijom. I svi napori, koji se ulažu posljednjih dvadeset godina, idu u istom pravcu, guraju istu Sizifovu stijenu: stvoriti, stvoriti konačno prava sveučilišta, povezati istraživanje, nastavu i stručno osposobljavanje u samostalne cjeline koje bi imale vlastite organe odlučivanja, sposobne da nađu, u skladu s vanjskim i unutrašnjim potrebama, najbolji način da ujedine te tri komponente sveučilišnog života. Zaista se divim stvaraocima sveučilišta, onima koji su formirali njemačka sveučilišta, ponajprije onima iz Berlina, najvećim centrima intelektualnog stvaralaštva 19. stoljeća, divim se također velikim predsjednicima — na čelu s Eliotom — koji su stvorili najbolja američka sveučilišta potkraj prošlog stoljeća i dali im slavu koja ostaje nezasjenjena i stoljeće nakon djela tih osnivača ili obnovitelja. A želio bih izraziti i poštovanje onima koji, preuzevši, nakon mračnog prekida od gotovo pola stoljeća, napore reformatora iz 1880. u Francuskoj, pokušavaju sada konačno u ovoj zemlji stvoriti sveučilišta. No, njihov rad na nadoknađivanju izgubljenog, koji nas prisiljava da posljednjih nekoliko godina uz velike lomove uvodimo oblike organizacije koje su Nijemci ili Amerikanci izmislili prije više od stotinu godina, kasni za čitavo stoljeće i samo stavlja drvenu nogu na otvorenu ranu. Postojanje sveučilišta bilo je realno samo ako je počivalo na postojanju jednog para specifičnih uloga: student i nastavnik. Taj se par definira prije svega prenošenjem kulturnog nasljeđa i stručnih spoznaja. Istraživački rad je prava aktivnost samo za mali broj studenata. Sveučilište kao ustanova postoji samo utoliko ukoliko je prenošenje kulture njegova primarna funkcija. Prenošenje je znanja to djelotvornije što je aktivnije, potkrijepljeno reinterpretacijama i kritičkim analizama, jer nastavnik ne treba samo poučavati studenta da poštuje prošlost,

142

već da podržava i produžava određenu tradiciju, što ne isključuje skokove i invenciju. Osamljenost para nastavnik-učenik veća je kad su učenici budući profesori, kad je sveučilište tijelo čiji će učenici postati suradnici ili nastavnici. Prenošenje kulture i stručno obrazovanje povezuju se unutar iste klasne naobrazbe. Promijenimo rječnik da bi bolje izrazili tu ideju. Sveučilište je mjesto gdje se sastaju tri vrste zahtjeva: studenti zahtijevaju određeno obrazovanje, nastavnici zahtijevaju da nastave svoj rad i istaknu ga, društvena sredina zahtijeva specijalizirane stručnjake ili one koji posjeduju sposobnost analize i komunikativnosti. Prije velikog porasta broja pravih studenata, francuska su sveučilišta bila, uglavnom, stručne škole; pravo i medicina okupljali su pretežnu većinu studenata prije 1914, a filozofski fakultet i fakulteti prirodnih znanosti bih su škole za srednjoškolske profesore. Zahtjev za obrazovanje i ponuda znanja podudarali su se, dakle, prilično direktno, i društvena uloga sveučilišta bila je najprije stručno definirana. Sveučilište je također igralo prilično jednostavnu ulogu u socijalnoj pokretljivosti, osiguravajući bur-žoaskim sinovima mjesto u slobodnim profesijama, a otvarajući za djecu srednjeg staleža mjesta službenika, naročito nastavnika, također nižeg ranga. Sve to pripada prošlosti. Tri vrste zahtjeva koje su nekada konvergirale, sada divergiraju. Nastavnici jesu i žele biti, sve više istraživači, stvaraoci, umjesto da prenose znanje. Bježe od opće nastave na prvim godinama da bi se zatvorili u svoje seminare, laboratorije, terenski rad. Na početku šezdesetih godina mnogi američki profesori, znanstveno najpoznatiji, gotovo da više nisu ni predavali. U Francuskoj već odavno istraživači Nacionalnog centra za znanstvena istraživanja nemaju nikakvu ulogu u nastavi, a profesori velikih ustanova za visoko obrazovanje imaju tek neznatne obveze koje gotovo ne prelaze obveze mnogih nastavnika pariških sveučilišta. Zapravo, posvuda se kategorije sveučilišnih nastavnika dijele u dvije grupe. Mnogi UER-i* funkcioniraju kao gimnazije: čitaju se fotokopirana predavanja, radi se u razredima od nekoliko desetaka * UER (Unités d'enseignement et de recherche) — Nastavničke i istraživačke jedinice (prim. prev.).

143

učenika, zadaje se mnogo domaćih zadaća, a profesori se bave onim pitanjima koja ih prisiljavaju da iz godine u godinu mijenjaju područje svoga interesa. Ti profesori pripremaju predavanja, ispravljaju domaće zadaće, održavaju ispite i, sve češće, posvećuju mnogo sati osobnim razgovorima sa studentima. Administrativni poslovi ispunjavaju preostali dio njihova radnog vremena. Tu i tamo neki članak, neki kongres, neki manji zadatak, sve to s vremena na vrijeme unosi malo svježine u njihovu aktivnost koja inače nema mnogo veze s visoko specijaliziranim nastavnicima-istraživacima, koji su mnogo osjetljiviji na sud i mišljenje neke male međunarodne zajednice nego svog sveučilišta, koji se ne pridržavaju programa i ispita i koji, uostalom, imaju mnogo posla sa svojim istraživačkim radom i studentima koji pripremaju doktorat. Nije riječ samo o nijansama između tih dviju kategorija; razlike su tako velike da je postalo netočno uopće govoriti o visokom obrazovanju. Veća je razlika između nekoga malog koledža i neke od najboljih američkih Graduate Schools, nego između istog koledža i dobre srednje škole. U Francuskoj je veća razlika između profesora Collège de Francea i profesora koji priprema studente za diplomu u nekoj tradicionalnoj disciplini, nego između posljednjeg i nastavnika na gimnaziji. Povećana važnost istraživačkog rada nužno stvara jaz između profesora i studenata, jer se vrlo mali broj studenata kani posvetiti istraživačkom radu. Interesi jednih i drugih različiti su. Neki znanstvenik može biti izvrstan nastavnik; međutim malokad se događa da se prihvaća sve težih obveza nastave. Pogledajmo sada što je sa stručnom naobrazbom na sveučilištu. Industrijalizirane zemlje upisuju od 15 do 45 % svojih "mladih ljudi na ustanove sveučilišnog tipa, na kojima borave sve duže i duže. Nema jedinstvene stručne definicije za tako velik skup ljudi. Poznato nam je, također, kako sveučilišta odbijaju, iz društvenih a ne stručnih razloga, da se prihvate obrazovanja srednjeg kadra i tehničara, dok su upravo to kategorije koje pružaju prikladan izlaz i rješenje za broj sadašnjih studenata. Sveučilište je u tom pogledu jako defenzivno: ono je mehanizam za očuvanje buržoaskog staleža. Ponekad je riječ o pomaganju nekima da udu u taj stalež, a ponekad opet sveučilište štiti buržoasku djecu od društvenog pada, sprečava nji-

144

bovo propadanje, zadržavajući ih na nemanuelnim profesijama. Što će se više dozvoljavati takav defenzivni odnos to će više nestajati stručno jedinstvo sveučilišta. Francuska sveučilišta vape za odbijanjem takve diferencijacije i žele ostati grčevito vezana za stručne kategorije srednjoškolskog obrazovanja a koje mogu osigurati zaposlenje samo malom broju studenata. Naprotiv, u Sjedinjenim Državama već odavno postoji sveučilišni sistem koji je shvatio da se svi studenti ne mogu pripremati za ista radna mjesta. Činjenica da je ta diferencijacija usko povezana s društvenim raslojavanjem ne čini taj sistem ništa manje djelotvornim. Tako se izbjegava veliki nered koji vlada na francuskim sveučilištima, čija je osnovna funkcija da proizvode ljude bez diplome i vječne studente što mi se čini još manje demokratskim i mnogo apsurdnijim. No, treba poći dalje od tih prvih zapažanja. Znanje koje je korisno za neku struku i spoznaje do kojih dolazi istraživač vrlo se razlikuju. Društva imaju potrebu za ljudima koji se bave gradovima, upravljanjem poduzeća, prodajom proizvoda, problemom manjina, itd. No, nisam spreman prihvatiti ideju kako su te interdisciplinarne teme upravo one koje treba da usmjeravaju stvaranje novih spoznaja, i ostajem uvjeren da su sociologija ili ekonomija uistinu cjeline. Nisam zbog profesionalne deformacije izabrao primjer iz društvenih znanosti, već smatram da je za naše društvo prirodno da se sve više interesira za upravljanje tehničko-humanim cjelinama. U pravom industrijskom društvu nisu se tehnološke katerogije mnogo razlikovale u školi i u tvornici. Danas toliko govorimo o interdisciplinarnim radovima naprosto zato što se kategorije stvaranja novih spoznaja i njihove stručne praktične primjene sve više i više udaljavaju. Ta bi udaljenost bila još očitija, kad bi se ozbiljnije pozabavili društvenim problemima. Francuskoj nikada neće trebati 50.000 sociologa, ali je sigurno da hitno treba više od 50.000 socijalnih radnika, animatora, nastavnika, upravljača, koji imaju temeljitu sociološku naobrazbu zajedno s obrazovanjem iz ostalih područja, ali unutar određene vrste društvenih problema, problema obrazovanja, zdravstva, gradskog života, mirovine, rada, itd. Uporno se predaje povijest studentima za koje se pogrešno vjeruje da će postati nastavnici povijesti, što može biti točno samo za vrlo mali broj tih studenata, a samo zato jer se ne usu10 Postindustrijsko društvo

145

đuje shvatiti kolika je razlika između kategorija ponude i potražnje znanja. I konačno, studenti. Njihovi su problemi prilično često analizirani i njihove su borbe prilično vidljive, te je kriza sveučilišta s te strane lako uočljiva. Na Zapadu je sveučilišna aktivnost postala razdoblje života koje je iznad ovisnosti o obitelji, pa prema tome i ovisnosti o privređivanju, a najčešće i o novoj obiteljskoj grupi. Student ima velikih briga s obrazovanjem, koje istodobno proizlaze iz formiranja njegove ličnosti i iz sudjelovanja u društvenim i kulturnim promjenama koje uvelike premašuju njegovu ulogu studenta. Sve manje postoji neka sveučilišna sredina koja ne podliježe kritici, uključujući čak i kampuse u Sjedinjenim Državama koji su joj sve više izloženi (baš u trenutku kad u Francuskoj niču novi kampusi!), dok opet postoji studentska kultura koja djelomično pripada omladinskoj kulturi, čiju homogenost ipak ne treba preuveličavati. Uostalom, mogao bih ovdje ponovo izložiti svoju omiljenu tezu o kojoj smo tako često razgovarali: student, mladi stručnjak, dolazi sada u sukob s velikim organizacijama koje grade svoju moć upotrebljavajući u svoju korist njegovo znanje. Ekonomska i politička važnost tih dostignuća izaziva društvene borbe na sveučilištu. Sigurno si, baš kao i ja, svjesna neponovljive važnosti te politizacije. Ne poka-zujmo ono što samo slijepci ne vide. Što zaključiti? Jednostavno, da je sveučilište koje ulaže velike napore da održi svoje staro jedinstvo, suglasnost između kategorija istraživanja, nastave i stručne naobrazbe, osuđeno na smrt. Shvaćam da neki dekan može pošteno izjaviti kako njegovo sveučilište dobro radi i da se na njemu nikada nije toliko radilo. Može se dogoditi da baš te godine predavanja nisu nijednom bila prekinuta ili da izbori nisu izazvali nikakav incident. Zapravo, situacija nije ništa lošija nego prije, no što da se kaže ako Renault ili Citroën bace na otpad polovicu svoje proizvodnje automobila? Zar se ne shvaća da je sveučilište postalo besmislica za većinu studenata i da su mnogi profesori demoralizirani? Mir, kad i postoji, onakav je kakav vlada u močvarama. Pa ipak, situacija nije posvuda tako nepovoljna. Ako je Zapadna Evropa u krizi (u socijalističkim zemljama je raskorak

146

između istraživanja, nastave i stručne naobrazbe vrlo velik), anglosaksonski svijet, a naročito Sjedinjene Države, mnogo se bolje u tome snalazi. U toj su zemlji studentski pokreti bili mnogo rašireniji i dulje su trajali nego u Francuskoj, ali im se ona bolje oduprla i bolje je reagirala na krizu organizacije sveučilišta. Razlog američkog uspjeha već smo prije spomenuli: neprestano pojačano stvaranje sveučilišnog sistema na osnovi diferencijacije i hijerarhije. Zbog čega takav uspjeh, a takav promašaj, na primjer, u Francuskoj? U Sjedinjenim Državama je diferencijacija sveučilišnog sistema uvijek bila povezana s naporom čitave zajednice da se održi i neprestano obnavlja rukovodeća klasa. Neki od najboljih promatrača toga sistema, koji se mogu svrstati u umjerene liberale, pokazali su kako je osnivanje Junior collegea, skraćenoga visokog obrazovanja, imalo za glavni zadatak da odstrani masovnu potražnju obrazovanja koja bi mogla dovesti u opasnost istodobno i intelektualnu kvalitetu i društveni elitizam glavnih sveučilišta. Neka dobre duše ne protestiraju prebrzo. U Francuskoj se skriva lice čim se počne govoriti o društvenoj diskriminaciji; radije se ona provodi bez mnogo riječi, bolje je izvršiti pokolj u mraku nego klasificirati pri danjem svjetlu. Neka oni koji s visine kritiziraju američku segregaciju ne zaborave da je ona manje okrutna od diskriminacije na francuski način, koja ne zatvara vrata nekih ustanova, ali sprečava dobivanje diploma. Trenutno ne želim ni braniti ni napadati američko rješenje, već samo želim reći da osim rušenja na ispitima postoji i bliži izlaz: stvaranje izdiferenciranog i hijerarhijskog sveučilišnog sistema i da njegov uspjeh pretpostavlja usku povezanost sveučilišta i društvenog poretka. Rješenje koje je tehnički djelotvorno a društveno konzervativno. Postoji li neko drugo? Može li se izaći iz krize uz pomoć ljevice, a ne samo uz pomoć desnice? želio bih te uvjeriti i ujedno ti dokazati da ne govorim o smrti sveučilišta, neodgovorno proričući, već zato što se sadašnja situacija može i mora izmijeniti. Prije nego što me saslušaš, poslušaj što se unatrag pet godina u Francuskoj govori o sveučilištu, od nagle plime svibnja 1968. Čuješ li što? Ja ništa. Tko može iskreno povjerovati da se u tako burnom periodu mogla sagledati bit stvari, zamijenivši 10«

147

DUEL sa DEUG.* ili predavanja s jedinicama vrijednosti? Nedostatak razmišljanja o sveučilištu spektakularan je i upravo skandalozan. Skica koju ti želim pokazata nesavršena je, još nejasna, ali potreba za planovima, koji bi se mogli odmah primijeniti, često je podmukao način da se odbace veliki problemi pod izgovorom kako se ne mogu riješiti odmah i u svim detaljima. Elementi koje treba kombinirati da bi se dobilo korisno rješenje prividno su međusobno suprotni: s jedne strane, treba razdvojiti istraživački rad, nastavu i stručnu naobrazbu koji su do sada bili povezani, a s druge, ako već ne želimo konzervativnu formulu, treba se što prije riješiti hijerarhijske izdi-ferenciranosti ustanova. Razmotrimo prvi problem prije no što preispitamo drugi. Zamišljam neku cjelinu novoga tipa u kojoj proizvođači znanja, nastavnici-istraživači, slobodno kontroliraju svoje područje rada, ali nisu sposobni da upravljaju čitavom institucijom jer su samo jedan njen sastavni dio. Nazivam taj dio institutom, tj. mjestom gdje se proizvodi znanje, a koje je samoupravno. Uz institute postoje radionice osnovane radi korištenja znanja koja odgovaraju što je moguće direktnije kategorijama društvene aktivnosti, koje se, dakle, tiču velikih tehničkih i društvenih cjelina: grada, jezika, zdravstva, rada, itd. I konačno, nazivam školom kompleks aktivnosti, što ih zahtijevaju studenti, koje djelomično odgovaraju ponuđenim znanjima iz instituta ili ponudi radnih mjesta u radionicama, ali koje će istodobno obuhvaćati i političko ili umjetničko obrazovanje, stvaranje novih kulturnih djelatnosti, naučno obrazovanje, itd. Prirodno je da se potražnja tih triju potcjelina neće potpuno podudarati i isključeno je da se nađe neki jednoobrazni kriterij za vrednovanje studentskih aktivnosti. Dok istraživači upravljaju institutom, studenti upravljaju školom a vanjski društveni činioci (poduzeća, sindikati, općine, udruženja, vlada, stručne profesije, itd.) upravljaju radionicama. Trebalo bi, dakle, stvoriti sveučilišnu upravu čije bi zakonodavno tijelo predstavljalo te tri vrste jednakopravnih donosilaca odluka * DEUG (Diplôme d'études universitaires générales) — diploma općih sveučilišnih studija (prim. prev.).

148

i koje bi posjedovalo dovoljno jak izvršni organ koji bi mogao rješavati napetosti i sukobe. Može se dati i jedna varijanta ovoga plana, razlikujući tri koncentrične zone: institut kojim upravljaju istraživači, škola, mjesto gdje se prenosi znanje, pod zajedničkom upravom istraživača i studenata, te radionica, mjesto stručne naobrazbe, pod zajedničkom upravom istraživača, studenata i društvenih institucija koje su direktno zainteresirane. Studij bi se sastojao od skupa vrijednosnih jedinica, ako se želi zadržati taj termin, koje bi se obavljale bilo u institutu, bilo u školi, bilo u radionioi. To bi razdvajanje omogućilo i održanje određenog jedinstva: jer, studenti bi dobili obrazovanje kombinirajući u različitim omjerima tri tipa rada. U institutu bi sudjelovali u istraživačkom radu, a ne bi slušali opće predmete; u radionicama bi analizirali konkretne probleme u njihovom istinskom društvenom okviru; u školi bi dobivali »akademsko« znanje, a istodobno bi sudjelovali u aktivnostima koje bi sami organizirali. Uvjeren sam da te tri obrazovne cjeline nisu i ne treba da budu hijerarhijski uređene, već da se njihovom kombinacijom može stvoriti velika raznolikost profila, izbjegavajući pri tom stvaranje elitnih ustanova koje bi dominirale nad onima koje su više usmjerene na praktičnu primjenu znanja. Dodajem da svaki od tih sastavnih dijelova novog sveučilišta ne mora mu potpuno pripadati. Istraživači u institutima mogu provesti prilično vremena izvan sveučilišne sredine, kao što ni oni koji predaju u radionicama ne moraju činiti neko potpuno i stalno stručno tijelo. Konačno, da bi se potpuno provela preobrazba sveučilišta, potrebno je da se ona ne obraća više isključivo mladima srednje ili više klase. Trebalo bi da istodobno i mladi, kojima je uskraćena opća srednja škola, i odrasli ili stariji ljudi, u velikom broju pohađaju sveučilište; i s naklonošću ću gledati na to da su studenti tradicionalnog tipa bili prisiljeni posvetiti najmanje jednu godinu svoga školovanja radu izvan sveučilišta; naročito što se tiče teških i nekvalificiranih poslova koje ne bi trebalo da nitko obavlja čitav život. Sveučilište je ustanova kojom upravljaju profesori a ponekad djelomično i studenti, a pohađaju ga mladi ljudi. Zamišljam 149

mjesto koje se više ne bi obraćalo određenom dijelu stanovništva i kojim bi upravljalo neko samoupravno tijelo, a ne nastavničko vijeće. Ta izmijenjena slika sveučilišta odgovara takvom društvu u kojem je znanje proizvodna snaga, gdje se više ne može pretpostaviti da znanje vodi do stručne aktivnosti bez suočavanja s društvenim i političkim mogućnostima izbora. Dati odgovornost za organizaciju sveučilišta nastavnicima znači predati im otrovan dar, koji čak mije ni stvaran, jer oni nigdje nisu pravi gospodari u donošenju bitnih odluka. Zastupajući takve predodžbe, protivim se sadašnjim nastojanjima, ali ponavljam, da i mjere koje proistječu iz najbolje namjere u ovom času vode samo bacanju svih ljudskih izvora sveučilišta u bunar bez dna, u bunar besmisla sadašnje institucije. Profesori i studenti prisiljeni su da sve više potpuno žive u sveučilišnom svijetu koji je i geografski i kulturno sve udaljeniji od ostalog društva. Takva situacija može samo štetiti sposobnosti stvaralačkog rada istraživača i povećati nezadovoljstvo studenata zatvorenih u taj sve bolje i bolje organizirani besmisao. Pogledajmo uostalom i jedne i druge. Oni nastoje svaki na svoj način, kako da pobjegnu. Student više voli tehničku školu od ustanove tipa fakulteta, a kad i jest na njemu, vrlo je često odsutan. A nastavnici bježe u para-sveučilišne institucije, borave u inozemstvu, ili su i oni odsutni. Zašto se ne bismo nadali da će francusko društvo, kad se probudi iz svoga luj-filipovskog konzervativizma, izvući korist od svoga velikog zakašnjenja, iz abnormalne situacije, i svim snagama se baciti na stvaranje novog tipa sveučilišta? No, nemojmo se zavaravati da je dovoljno izmisliti novu sliku sveučilišta. To je samo jedan uvjet potrebnih promjena. Drugi bi vrlo rado govorili o mnogo praktičnijim problemima: dezorganizacija na sveučilištu je velika i treba biti ili potpuno nezainteresiran ili neiskren da bi se moglo zadovoljiti sadašnjim stanjem na principu »dok ide — ide«. Odbijati razmatranje stručnih studijskih rješenja aristokratski je odnos; a prihvaćati sve oblike obrazovanja i vrednovanja znanja odaje mnogo više staleški otpor nastavnika nego izbaviteljsku akciju. Ne podnosim da se katastrofalne posljedice sadašnje krize uzdižu na razinu humanističkih, demokratskih ili revolucionarnih principa.

150

No, kad bih dao najveću važnost tim problemima upravljanja, moj bi pesimizam bio još veći. Naime, ne vidim kako da se izvučemo iz sadašnje krize. Uostalom, to znači kako treba da tražimo razloge zanadanje. Zar ne živimo u doba naslijeđenog prenošenja znanja? Nije li, dakle, prirodno da se još ne može prenositi ono što nije dobro definirano? Živimo u doba inicijativa, kritičkih preispitivanja, pustolovina. Osim toga, ono što je danas novo postat će klasično i time lakše prenosivo. Kriza obrazovanja privremena je i ono što sada treba učiniti jest da razvijamo kapacitete istraživačkog rada i moderniziramo duhovni život, običaje i metode rada. Sveučilište se uništava i odozgo i odozdo, stvaraocima kulture i džepnim knjigama. Možda je preuranjeno tražiti njegovu reformu. Previše je moćno a premalo vitalno da bi bilo podobno za reformu. Pričekajmo da uđemo u mirnije vode. A čekajući, gubi što manje vremena na sveučilištu. Uči iz knjiga, u laboratorijima, u diskusijama, a naročito gledajući izvan kampusa. Jer, tamo je opasnost! Previše studenata toliko voli sveučilište da se zatvara u njega, ne može se od njega odvojiti, a naročito ako su iz obitelji višega društvenog ranga te očekuju od sveučilišta zaštitu od prijetećega društvenog pada, ili ako su pogođeni krizom i neminovnim i iscrpljujućim preispitivanjima. Došao je trenutak da se izložimo opasnosti.

151

13. kolovoz

Kritika ideje modernizacije; ono što nazivamo seksualnim oslobađanjem; želja i komunikacija, uzroci novih klasnih sukoba Najopasniji neprijatelj društvenih pokreta i društvene analize jest progresistični optimizam koji pozdravlja napredak modernizacije i daje prednost svemu što je novo a protiv zastarjelih ostataka prošlosti. To labavo stajalište neprekidno govori o oslobađanju, a istodobno se klanja pred moći današnjih gospodara. Ono ruši staru kuću u ime modernizacije, a služi ograničenim interesima trgovaca automobilima i benzinom ili razbojnicima stambene spekulacije. Ograđuje se od onoga što naziva predrasudama, a utapa se u malograđanskom konformizmu kojim vladaju propaganda i reklame. U Francuskoj smo dobro poznavali te socijaldemokrate širokog srca, zaštitnike ljudskih prava, napretka i svjetovnosti i koji su se, u ime tih općih i modernizatorskih ideala, upustili u rat protiv »muslimanskog fanatizma« ili protiv »vijetnamskih terorista«. Jako sam volio knjigu Edvarda Morina o selu u Bretanji. Tamo su nastavnici i mladež modernisti: oni se udaljuju od uskih granica tradicionalnog društva, ali ta lijepa modernost dovodi do preobrazbe sinova i kćeri poljoprivrednika u donje slojeve građanskog društva, poštanske službenike ili učitelje. Žene koje žale što njihova djeca ne mogu ostati na selu, ili župnici koji brane staru zajednicu inače su aktivni kad je riječ o podsticanju, ne emigracije, već transformacije sela, o novim ulaganjima i čak borbi protiv ekonomskih ili administrativnih snaga koje rade na raspadanju te bretonske zajednice. Jacques Berque i Frantz Fanon pokazali su i osjetili kako je u koloniziranom svijetu ono što je bilo najskrivenije, najdalje i najviše prezirano od kolonizatora bilo 152

ono što je podsticalo oslobodilačke snage, dok su »razvijeni sektori« uvijek žurili da protjeraju stare gospodare kako bi se domogli njihovih povlastica i iskoristili ih još potpunije i autoritarnije. Taj prelaz iz prošlosti u budućnost preko sadašnjosti ne može osjetiti sociolog koji je dobro ustoličen na svom položaju ili zaslijepljen povjerenjem u trijumfalni marš napretka. Treba neprekidno osjećati napetost koja vlada između sadašnjosti i para prošlost-budućnost; treba također osjetiti sve ono što ne prelazi iz jednog društva ili jedne kulture u drugu; sve što promjena uništava, patnje koje donosi i neprelazni jaz koji dijeli jedno društvo od drugog. Ne mogu govoriti o rođenju postindustrijskog društva samo zato što sam tamo, uglavnom, stranac. Promjene u svijetu u kojem živim dovoljno me uvlače u svoje probleme tako da postajem osjetljiv na jaz između svijeta iz kojeg dolazim i svijeta u koji ti kročiš, i da to više želim da mu nikada potpuno ne pripadnem. Taj međuprostor mi, vjerujem, pomaže da definiram to novo društvo drukčije nego izvana, kao da je ono razina produktivnosti, tip poduzeća, način potrošnje ili neka društvena hijerarhija. Današnje društvo nas odvraća od toga dvostrukog kretanja prema prošlosti i prema budućnosti. Ono se predstavlja kao velika organizacija u kojoj kružimo, proizvodimo, trošimo unutar toga zatvorenog sistema. To potpuno »civilizirano« društvo, sve gušća mreža pravila, zakona, zabrana, poticaja, izaziva u meni nepovjerenje. Želim živjeti u budućnosti, a ne u sadašnjosti, želim se osjećati odgovornim za promjene umjesto da se vrtim u krugu poput magarca koji vuče vodu iz bunara. Želim također pobjeći iz mreže društvene organizacije, uputiti se u neki necivilizirani svijet. Ne traže li toliki putnici i turisti pustolovine, ne zato da bi se vratili prirodi, već da nađu mjesto koje je društveno manje zgusnuto i manje organizirano za čovjeka pre-laznog perioda, barem onda kad ne jure ponovo za komercijaliziranom potrošnjom prostora i vremena? Volim puste plaže, duboke šume, ne zato da bih pobjegao od društvene akcije, već, naprotiv, da bih bio sposoban bolje razmišljati i samostalno djelovati i da bih se spasio od moći velikih organizacija-vampira.

153

U trenutku kad se sve jasnije nameće očiglednost društvenih promjena koje su u toku, spontana misao daje tom novom društvu privid reda. Obilje, ravnoteža, plan, integracija, prevladavanje suprotnosti, oslobađanje, toliko riječi obojenih bijelo ili crveno, koje najavljuju neki ujedinjeni svijet, raznolik i složen više nego bilo koji prije njega, ali oslobođen starih dualizama. Desnica, okrenuta prema budućnosti, poziva nas da budemo pragmatični, da se zabavljamo od danas na sutra, da mijenjamo svoja ulaganja, da osjećaje zamijenimo računicom kako bi društvo postalo ravno kao trg i kako bi lakoća komunikacije smanjila udaljenosti i iskoristila povlastice. A ljevica, koja je nosilac utopije, poziva nas da preuzmemo kolektivni nadzor nad strojem koji se poput otvorenog groba kotrlja u sigurnu propast, da ponovo uspostavimo ili održimo prirodne ravnoteže, da odstranimo vladajuće manjine gladne moći i profita, da ponovo stvorimo zajednicu. Svatko predlaže sliku nekoga plošnog društva, izvan povijesti. No, umjesto da postavimo te dvije utopije jednu kraj druge ili da ih pomiješamo, suprotstavimo ih onako kako one u stvarnosti i jesu: tehnokratska utopija s jedne strane a populistička s druge. Ono što društvu daje reljefnost čini ga da izgleda kao potisna i usisna crpka. Dvostruko kretanje koje nazivamo razvojem: akumulacija sredstava u rukama novatorske rukovodeće klase i narodni pokret koji bi imao preuzeti kolektivni nadzor nad ulaganjima i upravljanjem društva. Kad postoji akumulacija i borba za vlast, kad je društvo razapeto između svog funkcioniranja i onoga što nazivamo hi-storičnošću, odnosno njegovom sposobnošću da samo sebe proizvodi, kad je rastrgano između rukovodeće klase i naroda, tada ono ima povijest, ono je drama a ne stroj. Prezirem sve što predočava društvo kao zatvoreni sistem, bez povijesti. Ta je predodžba to ružnija što ulazimo u vrijeme gdje je sve povijest, odluka, projekt za budućnost kao i mobilizacija prošlosti. Taj plošni svijet u koji nas toliko kulturnih igara želi uvjeriti da ga prihvatimo jest, kao i svi ostali, prožet sukobima i suprotnostima putem kojih se mijenja i preobražava. Ne volim razmišljanja i dekadentne osjećaje koji se vrte u krugu umjesto da nastoje shvatiti novi svijet koji se rađa pred nama i u nama, i snage koje već djeluju da bi njim upravljale ili mu proturječile. 2e-

154

lio bih sada malo dublje zakoračiti u to novo društvo. Tema modernizacije opasna je jer nam ne dopušta da vidimo kako se napredak podjele rada i produktivnosti prelamaju klasnim odnosima, tako da se ne može odlučiti za ili protiv procesa modernizacije a da se u njemu raspozna ono što je narodna mobilizacija ili, naprotiv, ono što je proširenje vlasti koju ima rukovodeća klasa. To nam nameće sliku modernizacije kao oslobađanja: ne znači li to uspon buržoazije na vlast, koja ruši sprege korporacija i lance ropstva? To osigurava slobodu kretanja čovjeka, proizvoda, ideja. Ta ideologija premašuje nacionalne granice; sanjarimo o ujedinjenoj planeti, na kojoj bi brodovi i avioni, kino, televizija, telefon i teleks mogli plesti sve gušću i sve jednoličniju mrežu komunikacija i čak — zašto ne? — u sve širem smislu, raznolikosti kultura. Napredni liberali dominirajućih društava pokazuju najviše entuzijazma u obrani takve slike svijeta, čija je ideologija bila slavna u vrijeme Kennedyja, a to je i vrijeme iskrcavanja na Kubu, masovnog angažiranja Amerikanaca za rat u Vijetnamu, prodora interesa Sjeverne Amerike u Južnu. Sadašnje vladanje utopije čak nas navodi na sanjarenje o de-centraliziranom, dehijerarhiziranom društvu, koje bi samim tim bilo djelotvornije. Zar nam analiza sistema komunikacija ne pokazuje da što je sistem složeniji to se više mora prilagoditi neprekidnim promjenama i to više mora biti labavije integriran, budući da opća i birokratska pravila uvode krutost i disfunkcije? Opirem se takvim zamislima. Ne vjerujem da tehnike same po sebi nameću društvenu organizaciju. Ne zato što bi se svaka društvena organizacija mogla prilagoditi istoj tehničkoj »bazi«, već zato što je tehnička organizacija sve više direktno i društvena. Stavljanje u pogon tehničkih sredstava jest društveni čin, a ovisi o politici i klasnim odnosima. Zar ne znamo da je rad na tekućoj vrpci nastao u određenom trenutku radnog procesa i podjele aktivnog stanovništva? Ne očekujmo da će nove tehnike informatike osloboditi čovjeka. Shvatimo radije da tehnike istodobno mijenjaju i oblike vlasti i prirodu osporavanja. Takve promjene nisu prirodne. Prema prirodi i funkciji sadašnjih društvenih snaga, modernizacija se očituje povećanjem ili smanjenjem participacije.

155

Modernizacija ne smanjuje društvene razlike sama po sebi već zato što slabi meta-društvene upravljače društvenog poretka. Ona postavlja rukovodioce, ne više iznad društva, već u njegovo središte. Istog se trenutka širi ono što možemo nazvati segregacijom, dajući toj riječi njen najširi smisao. Svaki je element društvene organizacije u određenom odnosu prema centru, dakle smješten je na slojevitu ljestvicu; no, izvan te hijerarhijske diferencijacije svaki od tih elemenata sudjeluje u klasnim odnosima, odnosno istodobno u dominaciji i u isključivanju. Bilo koji element, smješten u sredinu slojevite ljestvice, ponaša se tako da odbacuje element koji je ispod njega, povećavajući tako međuprostor koji ih dijeli i približavajući se višem elementu, koji opet njega isključuje. Tako integracija kojom upravlja centar izgleda kao lanac isključivanja, obrana, prepreka. Kad bogovi vladaju ljudima, oni su međusobno povezani tisućama okomitih ili vodoravnih veza; kad bogovi siđu među ljude, sve komunikacije konvergiraju prema njima. To je smisao toga razvoja koji vodi od diskriminacije ka segregaciji. Modernizacija povlači za sobom i povećanje društvene dominacije. Moć rukovodeće klase širi se na sve veće sektore društvenog ponašanja. Prije nego što primijenim tu opću ideju na poseban slučaj, dodajem da ta promjena dovodi do sve potpunijeg raspršivanja društvenih klasa kao konkretnih jedinica, tj. kao pokretača društvene reprodukcije, u klasnim odnosima koji postaju sve manje osobni. Postaje sve teže pripisati te ideje, osjećaje i postupke nekoj određenoj klasi. Klasne kulture nestaju. t, No, cjelokupnost društvenih upravljanja i odnosa smještena je u klasne odnose i njima određena. Nepovjerenje prema ideologiji modernizacije može pomoći da bi se sudilo o promjenama koje su uvedene i objavljene u području ponašanja prividno jako udaljenom od klasnih odnosa, području seksualnosti. Ako rezimiramo rasprave koje se ne prestaju u posljednjih deset godina voditi oko kontracepcije, planiranja obitelji i prekida trudnoće u Francuskoj, i koje se još dulje vode u mnogim drugim zemljama, dobivamo najprije dojam da nastaje neki križarski rat modernizacije protiv tradicije. Ona je utjelovljena u karikaturu: katoličku crkvu koja govori jezikom što ga većina njenih vjernika slabo razumije, koja više koči usvajanje novih načina ponašanja nego što pred156

laže model drukčijeg ponašanja. Nije li ugodno znati kako su najkonzervativnije društvene kategorije ujedno i one koje se najviše opiru promjeni običaja? Ovdje međutim oklijevam: taj posljednji sud stavlja mi bubu u uho. Liberalizacija običaja nije zadatak narodnih kategorija već prije novih rukovodećih snaga, srednjih klasa u usponu. Činjenica je prilično banalna, iako ju je teško objasniti. Priznajmo za početak da što je čovjek bliže centru društva to više ima neku stratešku elastičnost, veću lakoću ophođenja, dakle sposobnost za inovacije i prilagođavanje višem rangu. No, možemo li se zadovoljiti takvom analizom? Očito ne možemo. To oslobađanje, kamo ono vodi? Ono što nas odmah iznenađuje u raspravama o toj temi jest njihova krajnja slabost. Zanima me samo slabost modernizatorskih argumenata, jer je ona druga i onako preglasna. Nalazim dva ključna argumenta. Prvi je oduševljavanje za oslobađanje radi oslobađanja, kao Svevišnjeg dobra, kao mogućnosti da se iskoristi sve što odgovara individualnim potrebama, kršeći opća i priznata pravila. Drugi je nada da će se istjerati đavo iz tijela. Ukinite zabrane i smisao grijeha i stvorit ćete sređenije i bolje prilagođene ličnosti. Ne regrutiraju li se pornografska publika i obožavatelji swingersa naročito iz imućne srednje klase i ne smanjuje li oslobađanje od seksualnih običaja zločine? Osobni procvat i društveni mir, evo dviju dobrobiti oslobađanja od običaja. Nisu li velike modernizatorske promjene slično opravdavane nekom vladajućom ideologijom? Radni čovjek morao bi imati mogućnosti da slobodno nastupa na tržištu rada i izabere posao koji najviše odgovara njegovoj nadarenosti i pozivu, i to slobodno kretanje osigurava ravnotežu i zdravlje društva, budući da radnik više nije prikovan za posao koji ga sputava i može ga promijeniti, umjesto da tone u mržnju i obeshrabrenje. Ne želim raspravljati o toj ideologiji. Radije se pitam ne skrivaju li se iza toga prividnog sporazuma suprotnosti i sukobi. Vodi me jedna početna sumnja: kako vjerovati da će posljedice takve promjene običaja biti također društveno neodređene? S jedne strane je pojedinac a s druge društveni poredak. Kako ne osjetiti da je jedna od funkcija takve interpretacije izbjegavanje svake društvene analize? Da bi se ostalo u tim nedorečenostima, 157

odbacuje se svaki sud o novim predloženim modelima ponašanja. Može li oslobađanje zaista dovesti do iščezavanja normi na tom području; kako daleko ste spremni ići, do grupnih seksualnih odnosa na javnom mjestu, do nekrofilije ili, stidljivije, do planiranja poroda u bračnoj zajednici, što je trenutačno dominantno? Imam pravo govoriti o ideologiji kad nije riječ o definiranju praktičnih metoda već o interpretiranju borbe s neprijateljem koji je sveden na besmisao. Moram se zapitati koje se to metode učvršćuju ili uvode tom previše nejasnom raspravom a da ne bi imala neki skriveni smisao. U Francuskoj se posljednjih godina pokazalo da je ideološka rasprava između tradicionalista i modernista iscrpljena, da se razbila u trenutku kad su u nju provalile, nasuprot kontroli ideoloških grupa, političke borbe koje su se željele nametnuti, ne za ili protiv slobode, već za ili protiv kršenja nekog zakona, norme, itd. Ta provala ne otkriva smisao rasprave, već bar slama ideološke obrane i odaje lažne činioce. Danas više nije najvidljivija suprotnost između tradicionalista i modernista, već što unutar njih djeluju činioci nove društvene kontrole i novi nezadovoljnici. S jedne strane poziv na oslobađanje pretvara se u poziv na nadležnosti: liječnici, zatim psiholozi i konačno sociolozi, zamjenjuju pravila tradicije ili predrasuda. Oni savjetuju, reformiraju, bdiju nad fizičkim i moralnim zdravljem svojih pacijenata, ili samo govore o rušenju prepreka. Eto kako su se ponovo stvorile suprotnosti normalnog i abnormalnog, zdravlja d bolesti, i kako novi autoriteti bdiju nad poštivanjem pravila. Oni u ime zdravlja govore što je dobro a što loše, te imaju moć da nešto osude ili isključe. To je mnogo jasnije nego ono apstraktno oslobađanje. Uništene su stare kulturne kontrole koje je imala obitelj ili religija, ali su ih zamijenile druge, kojima se seksualno ponašanje regulira u ime interesa društva. Čitavo područje ponašanja, koje je do sada bilo zatvoreno u sjenci privatnog života, sada postaje javno. Golema je razlika između ta dva sistema: prvi brani; drugi podstice; prvi upravlja ponašanjem tako da kažnjava; drugi samo pojačava i opravdava. U kojem se smislu vrši taj nadzor? On želi od sudionika napraviti potrošače. Zašto da konzumirate seks

158

samo u obliku bračnih odnosa? Uzmite ga u svim njegovim oblicima, masturbaciji, homoseksualnim odnosima, heteroseksualnim odnosima različitih vrsta, promjenom partnera, sve što vam je drago! Gdje je onda granica? Ona odvaja potrošnju od međuljudskih odnosa. Trošite, ali ne brinite o onom drugom, o paru, obitelji; nemojte se također brinuti o razlozima neuspjeha ili nesreće. Imajte sretan seksualan život koji od vas stvara spokojan element potrošačkog društva. Tehnokrati, liječnici, psiholozi i sociolozi bdiju nad vama i brinu se da ostanete unutar granica normalnoga. A na drugoj strani susrećemo umjesto najavljivane sreće, nesreću, trudnu ženu koja zatraži prekid trudnoće i dolazi u sukob sa zakonom i novcem. No, nije to pravi argument protiv »oslo-bađajućeg« tehnokratskog jezika. On odgovara: promijenimo zakone, učinimo ih sličnim onima koji već vladaju mnogim zemljama, i okrutnost opisane situacije nestat će velikim dijelom sama od sebe. Odgoj i kontracepcija učinit će ostalo. Ipak, otpor »socijalog problema« ostaje. Euforično djelovanje savjetnika nije nimalo djelotvornije od akcije vrbovatelja koji su tražili radnu snagu za tvornice. Pozivati na slobodu rada ili slobodu običaja ne sprečava da rad bude eksploatiran a seksualnost potčinjena interesima trgovine, s obzirom na uspostavljeni poredak. Bolesti koje se žele iskorijeniti proizvod su istog društva kojem savjetnici žele prilagoditi bolesnike. Odatle žestina kojom je Eldridge Cleaver zahtijevao svoje pravo na seksualnu provokaciju. Protiv takvih pritisaka stvaraju se zajednice koje odgovaraju proizvodnim zadrugama s početka industrijske ere. Rad je bio eksploatiran; oslobodio se kapitalističkog poretka i osnovao radničke zadruge, utopijske i marginalne, ali koje svjedoče o odbijanju kojem teško polazi za rukom da se organizira, a još teže da svrgne vlast gospodara. Isto se tako životne zajednice i, šire, atmosfera zajedništva koja potkrepljuje toliko utopijskih pokušaja, danas suprotstavljaju društveno neodređenoj želji za organiziranom i rukovođenom potrošnjom. No, ono što se predstavljalo kao organizacija proizvođača postalo je sudionik povijesti tek kad se preobrazilo u radnički pokret, govoreći u ime rada a protiv proleterske eksploatacije. Ono što sada slijedi jest stvaranje društvenog pokreta. On će postojati 159

samo ako ujedini dva elementa: borbu protiv društvenog nadzora u korist vlasti aparata i, s druge strane, stvaranje kulturnog modela što bi odgovarao društvu u nastajanju a koji nespretno možemo nazvati kreativnošću. Što znače te riječi koje nužno ostaju nejasne, jer imaju isključivo ulogu da označe stvaranje društvenih pokreta novog tipa? U društvu u kojem klasna prevlast više nije koncentrirana u povlaštenom području društvenog života, koje odgovara principu što podržava društveni poredak, ne treba više tražiti glavni društveni sukob u ovom ili onom sektoru društvenog života. Klasni sukob više se ne stvara oko religiozne pripadnosti, građanskog prava ili kulturnog, političkog ili ekonomskog rada. On je posvuda i prema tome treba ga definirati mnogo općenitijim pojmovima, onima kojima sociolog definira svoj poziv. S jedne je strane svijet pozitivizma, stvari, razina i središta; s druge je svijet društvenih odnosa oslobođenih svoje klasne asimetričnosti. Čovjek dolazi u iskušenje da »oslobađanju«, koje preobražava sve ljudske odnose u potrošnju i koje može ići sve do reakcionarnog cinizma P/ayèoy-filozofije, u kojoj žena-predmet služi karijeri proždrljivog tehnokrata, suprotstavi temu komunikacije, punu »ljudske topline«, zamišljene kao odnos pojedinca prema pojedincu. No taj prekratak put zabranjen je. Identitet nije svijest o samom sebi, bit ili duša; komunikacija nije identifikacija. Ona je zauzeto mjesto u društvenom odnosu, u parovima suprotnosti. Što je dublja, za sociologa kao i za psihologa, ona je utjecaj usmjerenja akcije na sredstva, odnosno ovdje na tijelo. Umjesto da dvije osobe budu licem u lice i komuniciraju shodno njihovoj zajedničkoj pripadnosti istoj kulturi ili društvenoj grupi, vidimo kako je komunikacija veza i razdor između planova i seksualnosti. Nikada susret nije istodobno potpun na obje razine. Uvijek se sličnost miješa s različitošću. To će reći da su obitelj i seksualnost uvijek barem djelomično razdvojene, umjesto da se biološka funkcija reprodukcije nađe »funkcionalno« izražena istom kulturom, institucijom, srodstvom, i da služi za održanje zajedništva, reprodukciju vrste i radne snage, nasljeđe vlasništva.

160

Društvo koje je određeno svojom produkcijom više nego reprodukcijom ne poznaje više sistem srodstva, poznaje samo raskorak između društvene grupe i seksualnih odnosa. Govoriti o ženi i ženskim problemima, kako god dobronamjerna bila ova rasprava, čini mi se posve reakcionarnim. To znači priznati da je seksualnost, umjesto da bude istodobno međusobni odnos i nagon, poistovjećena s tipom ličnosti, što opravdava opreku mučkarac-žena, tijelo-duša, dobro-zlo. Trebalo bi se sistematski boriti protiv svega što se odnosi na neku žensku prirodu ili bit. I naprosto zabraniti svaku segregaciju spolova. Da nismo tako često još uvijek vezani za zastarjeli način razmišljanja, shvatiti bismo lakše veliku važnost borbe koja je u toku. Šalimo se na račun »uniseks«-odijevanja i frizura; također se želi umanjiti važnost inioijativa protiv segregacije. Studenti iz Nanterrea imali su pravo kad su 1968. potisnuli razlike među spolovima načinom odijevanja. Jer, s druge strane, vidim izvanrednu kampanju za tu segregaciju. Frizerski saloni, kozmetički saloni, ženske revije, a shodno tome i muške revije, toliko oružja u službi toga sve većeg odvajanja spolova. Pokret za oslobođenje žena ima pravo kad osuđuje napredak muškog spola koji prati napredak trgovačke kulture. Dominacija muškaraca bila je dominacija akumulacije i prema tome produkcije nad reprodukcijom. Što se sistem proizvodnje brže mijenjao, to je sve više upijao društvena sredstva, što je smanjilo natalitet, izdvojenost obiteljskog budžeta, a povećalo broj žena na tržištu rada. No, to oslobađanje funkcije reprodukcije ne povlači nužno za sobom i oslobođenje žene. Naprotiv, što se stare društvene uloge više raspadaju, to se ona sve direktnije i potpunije pretvara u predmet i u simbol potrošnje, u trenutku kad bi se mogla osloboditi same sebe, odnosno prestati da bude oznaka roda koja se pripisuje svakoj ženki. To što je grudnjak predmet tako vidljivog reklamiranja nije zato što bi njegova proizvodnja bila izuzetno ekonomski važna, već zato što je neophodan reakcionarima da bi održali tu razlikovnu oznaku žene. Treba se boriti protiv tog poistovjećivanja biološke prirode s društvenom ili kulturnom značajkom. Ono što se ruši jest brkanje prirodnih i simboličkih kategorija, dakle mitova koji ih istodobno ujedinjuju i suprotstavljaju. Govorilo se o ljubavi, istodobno biološkoj snazi i osjećaju. 11 Postindustrijsko društvo

161

Evo kako se ta dva reda odvajaju. Govorimo o seksualnosti a na drugoj strani manje o osjećajima a više o druženju. Biti zajedno, raditi, zajedno se igrati, činiti grupu, grupu ravnopravnih članova ili jezgru obitelji, roditelje i djecu. Treba najprije shvatiti odvojenost ta dva reda. Seksualnost, onakva kakvu je danas imamo, nije reprodukcija, nije komunikacija, ona je želja, i to češće obostrana nego jednostrana. Žene koje su bile i još su uvijek podređene muškarcima, kao što je i privatni život podređen javnom, a reprodukcija produkciji, mogu se osloboditi zastarjele ovisnosti samo ako njihova seksualnost više ne ovisi o želji mužjaka. Govoriš o svom seksualnom životu ili s nelagodom ili s očitom nehajnošću, s poluodobravanjem homoseksualnih odnosa, a s potpunom naklonošću prema masturbaciji. Priznaješ da se seksualnost, naročito seksualnost današnje žene, treba potvrditi izvan odnosa s drugim spolom. Masturbacija najjednostavnije odgovara toj tvrdnji, i zato nije čudo što je u Francuskoj tako velik raskorak između ženske i muške masturbacije. Ženska homoseksualnost nužna je kao prekid ženske ovisnosti i prema tome kao priznavanje, od svih muškaraca i žena, seksualne nezavisnosti. Najvažnija ipak ostaje priroda heteroseksualnih odnosa. Zgražam se nad onim što, uglavnom, govore odgajatelji i savjetnici. Zahtijevaju od muškarca da uspostavi odnos sa ženom, da je zadovolji. Nije li, naprotiv, očito da žena treba sama da se zadovolji, ne da uživa već da gaji svoju želju i da heteroseksualni odnos uključuje vrstu masturbacije, a može sadržavati i homoseksualni odnos? Odatle proizlazi važnost tijela više nego spola koji je sveden na genitalni odnos. U tome je najdublja promjena sadašnjeg ponašanja: seksualnost više nije samo povezana sa seksualnim odnosom, ona se širi na čitavo tijelo, otvarajući cijelo tijelo seksualnom uzbuđenju, ali uzbuđenju koje nije vezano samo uz heteroseksualne odnose. Odatle sva važnost nagosti, ne nagosti malograđanskih klubova u kojima je ona jedan način da se istjera seksualnost u ime zdravlja, prirodnog života i ostalih budalaština. Već nagost puna seksualnosti, istodobno je i apolinijsko uživanje i dionizijska vragolija kao u Rite Renoir. 162

Seksualnost više nije društveni odnos, predavanje; ona više nije sredstvo da se od dvoje napravi jedno, da se dva bića sjedine u božanskom i društvenom jedinstvu ljubavi. Ona je za pojedinca ono što je historičnost za društvo. Ona je istodobno energija ili snaga i invencija ličnih postupaka. Pornografija, za koju konzervativne vlade imaju toliko razumijevanja, svodi seksualnost na novac, a kreaciju na potrošnju. Zar ne bismo, naprotiv, u seksualnosti mogli pronaći oslobođenje od društvenih uloga, od onoga na što nas društveni poredak sili da budemo ili činimo, oslobađanje naše sposobnosti odnosa s drugim koji bi bio, on ili ona, kadar da sam sebe stvara po cijenu odvajanja od svoga patvorenog bića? Seksualnost nas ne vodi do božanskog svijeta ljubavi; ona je odvajanje situacije i identiteta od mrtvog svijeta. Ni komunikacija, ni zadovoljstvo, već želja, tj. prevladavanje, odvajanje od podijeljenih uloga, ali i traženje takvog odnosa koji nikada ne bi potpuno iscrpio nemir, pustolovinu i otkrivanje. A zatim, s druge strane, postoje društvene razmjene, udruživanje koje je sudjelovanje u zajedničkom planu, prijateljski odnosi ili obrambene grupe. To je društvena veza koja je zavisna od seksualnosti i koja je isto toliko snažna. Danas su najraširenija grupiranja po dobi, drugovi, prijatelji ili pristaše iste ideje. No, jednako je važna i obiteljska grupa. Sto je srodstvo više nagrizano, obiteljski odnosi postaju jači. Čudim se da se tako malo govori o odnosu roditelja i djece, kad je psihologija tako lijepo pokazala taj odnos koji je do sada bio pokriven srodstvom. Primjećujem da su, društveno, mnogi ljudi poput mene: njihovi odnosi s djecom predstavljaju osnovni element njihove ličnosti. Bez tog odnosa često bih imao neugodan osjećaj da sa mnom manipuliraju organizacije kojima pripadam i koje od mene zahtijevaju mnogo više nego samo rad, vrijeme, osjećaje koji vjerojatno odgovaraju onome što nameće široki sistem srodstva. Moja rodbina, to je moje poduzeće; moja obitelj postala je moja anti-rodbina: skrovito mjesto gdje maska koja se sve više topi poprima druge oblike, ponekad i pada, gdje se ozbiljan čovjek igra, gdje direktor poduzeća postaje klaun — mjesto osjećaja. Zato je odnos prema djetetu tako bitan za odraslog čovjeka: on nam pruža, nama odraslima, izmučenim konvencijama i prisilama, sudjelovanje u mladosti i snagu da se

smijemo, da se igramo, da pravimo velike planove, da budemo nježni, da budemo sve ono što prelazi krug pravila i programa, jednom riječju najuzvišeniju vrlinu: plemenitost. Ono što želim svim snagama odbaciti jest predstavljanje društva kao »ja«, kao doma organiziranog oko svojih vrijednosti i pravila, s točno podijeljenim ulogama i djelotvornim mehanizmima nadzora. Pobjeda dobre buržoaske svijesti, koja je ujedno bila i pobjeda američkog imperijalizma obojenog dobrim namjerama i pragmatizmom 50-ih godina i početka 60-ih, nije preživjela strahote rata i kraj standardnog zlatnog tečaja. Ne mogu na društvo gledati drukčije nego kao na osnovnu napetost između same proizvodnje i sredstava koja ograničavaju ili određuju tu proizvodnju. Isto tako, umjesto da se prepustimo moralizmu, tom pozivu na jedinstvo, spajanje, trebalo bi potpuno odbaciti »ja« kao središte ličnosti. »Ja« jest za pojedinca ono što je društvena organizacija za društvo. U oba slučaja ono što je organizirano odbacuje na konzervativan način ono što je isključeno iz te organizacije: nepravilnost, nezakonitost, odstupanje, zločin za društvo, a ludost, bijeg ili razdor za pojedinca. Treba poći ne od uspostavljenog reda »ja«, već od historičnosti i njenog utjecaja na sredstva, tj. utjecaja na tijelo društvene akcije definirane istodobno stvaralaštvom i društvenim i političkim odnosima. Međuljudski odnos je stvaralački zato što nam kreativnost nije bogodana ih posljedica naše ljudske prirode. Svaki od nas je stvaralac, ne onim što jest, već svojom sposobnošću da uđe u određene odnose, da bude subjekt, umjesto da bude sveden na objekt u poretku kojim upravljaju rukovodeći aparati. Međuljudski odnos samo je povratak društva i čovjeka sebi samima, od uloga uspostavljenih organima društvenog nadzora, a to je historičnost. Možda je razlog koji me navodi da ti pišem i govorim s tobom ono što znam o tvom privatnom životu, ono što idioti nazivaju tvojim nedostatkom principa, a što je zapravo postojanje osobne povijesti. Ono što me začuđuje jednako kao i tebe jest sigurnost kojom se toliko ljudi postavlja u red »dobrog« ponašanja, bilo da je riječ o potrazi za velikom ljubavi ili spavanjem sa svim drugovima. Ti pokazuješ određenu sklonost drugar-stvu koja je karakteristična za većinu, ali meni je u tvojoj dobi bila strana, no ti posjeduješ i putenu snagu koju nikada 164

ne može posve zarobiti ni onaj koji ti govori o ljubavi, ni onaj koji s tobom vodi ljubav. A naročito čuvaš neki međuprostor, neku tajnu i sanjarenje koje će te uvijek štititi i od moraliziranja i od površnosti. Tako se stvara tvoja mnogostruka povijest koja se, nadam se, nikada neće ujediniti potpuno, jer komunikacija nije ni spajanje ni jednostavno prenošenje, već odvajanje i susretanje, istodobno i distanca i spoznaja. Jednako kao i ja prezireš onu lažnu slobodu koja govori o uživanju i neposrednosti, koja je potpuno prepuštanje utjecaju ideologije, propagande i reklama. Odrediti se jedino slobodom, znači prepustiti se svim manipulacijama; kakvog li reakcionarnog konzervativizma a koji se tako dobro uklapa u potrebe rukovodeće klase: integrirajmo se, trošimo, budimo konkretni, realisti, brinimo se za sadašnji trenutak i ono što je moguće! Treba se vratiti moralu. Možda me moj odgoj primorava da tako govorim. A što zatim? Želio bih da se svatko od nas osjeti odgovornim za stvaranje svijeta u kojem živi, dakle da zauzme kritički odnos naspram reda stvari i ljudi koji je nametnula vlast. Ne želim ni trošiti druge ni biti trošen od njih, već ispuniti svoju želju, projuriti kroz pustolovine, stvarati i svrgavati, pronaći susret koji je istodobno i slaganje i nesporazum. Seksualni život treba shvatiti kao i rad. On je mjesto proizvodnje, sukoba, otuđenja, oslobađanja. Ukida se razmak između privatnog i političkog života. Ono što je svojstveno postindustrijskom društvu i što je njegova najhitnija osobina, jest to da je u njemu društveni sukob sama historičnost, kretanje kojim se društvo stvara i mijenja. Treba se navikavati na takvu sliku koja nas ne smeta, kad je razmotrimo u konkretnijem obliku. Ubrzo će doći vrijeme kad više bit proizvodnje neće biti proizvodnja dobara, već ono što nazivamo uslugama, bolje rečeno, informacijama. Područje društvenih borbi sve više postaje područje informacija. Danas vlast obilježavaju tajnost i znanje. Države, velika poduzeća, stručne profesije, partije i vojske, akumuliraju informacije i drže ih u tajnosti. Ne vidimo li kako se u obrazovanju pokreti otpora suprotstavljaju i samoj ideji prenošenja spoznaja, kao da postoji neka riznica znanja čiji nam čuvari samo daju da pogledamo ili dotaknemo neke dragocjenosti? To je tehnokratska zamisao kojoj se suprotstavlja ideja komunikacije, prednosti nastavnog odnosa 165

smijemo, da se igramo, da pravimo velike planove, da budemo nježni, da budemo sve ono što prelazi krug pravila i programa, jednom riječju najuzvišeniju vrlinu: plemenitost. Ono što želim svim snagama odbaciti jest predstavljanje društva kao »ja«, kao doma organiziranog oko svojih vrijednosti i pravila, s točno podijeljenim ulogama i djelotvornim mehanizmima nadzora. Pobjeda dobre buržoaske svijesti, koja je ujedno bila i pobjeda američkog imperijalizma obojenog dobrim namjerama i pragmatizmom 50-ih godina i početka 60-ih, nije preživjela strahote rata i kraj standardnog zlatnog tečaja. Ne mogu na društvo gledati drukčije nego kao na osnovnu napetost između same proizvodnje i sredstava koja ograničavaju ili određuju tu proizvodnju. Isto tako, umjesto da se prepustimo moralizmu, tom pozivu na jedinstvo, spajanje, trebalo bi potpuno odbaciti »ja« kao središte ličnosti. »Ja« jest za pojedinca ono što je društvena organizacija za društvo. U oba slučaja ono što je organizirano odbacuje na konzervativan način ono što je isključeno iz te organizacije: nepravilnost, nezakonitost, odstupanje, zločin za društvo, a ludost, bijeg ili razdor za pojedinca. Treba poći ne od uspostavljenog reda »ja«, već od historičnosti i njenog utjecaja na sredstva, tj. utjecaja na tijelo društvene akcije definirane istodobno stvaralaštvom i društvenim i političkim odnosima. Međuljudski odnos je stvaralački zato što nam kreativnost nije bogodana ili posljedica naše ljudske prirode. Svaki od nas je stvaralac, ne onim što jest, već svojom sposobnošću da uđe u određene odnose, da bude subjekt, umjesto da bude sveden na objekt u poretku kojim upravljaju rukovodeći aparati. Međuljudski odnos samo je povratak društva i čovjeka sebi samima, od uloga uspostavljenih organima društvenog nadzora, a to je historičnost. Možda je razlog koji me navodi da ti pišem i govorim s tobom ono što znam o tvom privatnom životu, ono što idioti nazivaju tvojim nedostatkom principa, a što je zapravo postojanje osobne povijesti. Ono što me začuđuje jednako kao i tebe jest sigurnost kojom se toliko ljudi postavlja u red »dobrog« ponašanja, bilo da je riječ o potrazi za velikom ljubavi ili spavanjem sa svim drugovima. Ti pokazuješ određenu sklonost drugar-stvu koja je karakteristična za većinu, ali meni je u tvojoj dobi bila strana, no ti posjeduješ i putenu snagu koju nikada 164

ne može posve zarobiti ni onaj koji ti govori o ljubavi, ni onaj koji s tobom vodi ljubav. A naročito čuvaš neki međuprostor, neku tajnu i sanjarenje koje će te uvijek štititi i od moraliziranja i od površnosti. Tako se stvara tvoja mnogostruka povijest koja se, nadam se, nikada neće ujediniti potpuno, jer komunikacija nije nd spajanje ni jednostavno prenošenje, već odvajanje i susretanje, istodobno i distanca i spoznaja. Jednako kao i ja prezireš onu lažnu slobodu koja govori o uživanju i neposrednosti, koja je potpuno prepuštanje utjecaju ideologije, propagande i reklama. Odrediti se jedino slobodom, znači prepustiti se svim manipulacijama; kakvog li reakcionarnog konzervativizma a koji se tako dobro uklapa u potrebe rukovodeće klase: integrirajmo se, trošimo, budimo konkretni, realisti, brinimo se za sadašnji trenutak i ono što je moguće! Treba se vratiti moralu. Možda me moj odgoj primorava da tako govorim. A što zatim? Želio bih da se svatko od nas osjeti odgovornim za stvaranje svijeta u kojem živi, dakle da zauzme kritički odnos naspram reda stvari i ljudi koji je nametnula vlast. Ne želim ni trošiti druge ni biti trošen od njih, već ispuniti svoju želju, projuriti kroz pustolovine, stvarati i svrgavati, pronaći susret koji je istodobno i slaganje i nesporazum. Seksualni život treba shvatiti kao i rad. On je mjesto proizvodnje, sukoba, otuđenja, oslobađanja. Ukida se razmak između privatnog i političkog života. Ono što je svojstveno postindustrijskom društvu i što je njegova najhitnija osobina, jest to da je u njemu društveni sukob sama historičnost, kretanje kojim se društvo stvara i mijenja. Treba se navikavati na takvu sliku koja nas ne smeta, kad je razmotrimo u konkretnijem obliku. Ubrzo će doći vrijeme kad više bit proizvodnje neće biti proizvodnja dobara, već ono što nazivamo uslugama, bolje rečeno, informacijama. Područje društvenih borbi sve više postaje područje informacija. Danas vlast obilježavaju tajnost i znanje. Države, velika poduzeća, stručne profesije, partije i vojske, akumuliraju informacije i drže ih u tajnosti. Ne vidimo li kako se u obrazovanju pokreti otpora suprotstavljaju i samoj ideji prenošenja spoznaja, kao da postoji neka riznica znanja čiji nam čuvari samo daju da pogledamo ili dotaknemo neke dragocjenosti? To je tehnokratska zamisao kojoj se suprotstavlja ideja komunikacije, prednosti nastavnog odnosa 165

nad prenošenjem znanja. U svim područjima društvenog života uzrok je isti: sposobnost društva da samo sebe proizvodi, kreativnost, tema koja je neprestano prisutna u drugom planu prijašnjih kulturnih modela i koja se sada potpuno oslobađa. Kreativnost, koju drže u pritvoru svećenici društva, ili, naprotiv, istinitost društvenih odnosa? Red, hijerarhija, objekti, ili, naprotiv, kretanje, sloboda, komunikacija? U prošlosti su sukobi i njihovi uzroci bili u području društvenog života, te se analiza mogla direktno oslanjati na pojmove koji su se ticali tog i tog područja. Danas su sukobi i njihovi uzroci posvuda. Konkretni postupci također su raspršeni, odvojeni jedni od drugih, što nas prisiljava da ih povezujemo samo indirektno, analizom. Tako se i rodila sociologija. Prije se moglo politički govoriti o politici, ekonomski o ekonomiji, i to je bilo dovoljno. Danas treba svim tim jezicima vezanim uz jedan predmet dodati neki opći, apstraktniji jezik, udaljeniji od društvene prakse, a to je jezik sociologije. Zato će se sociologija čvrsto izgraditi tek kad u svim dijelovima društva budu probuđeni društveni pokreti, kad će biti moguće ujediniti iskustva i posebni smisao, i prema tome obuhvatiti čitavo društvo, ne kao skup funkcija ili jedan organizam, već kao sistem vlastite preobrazbe. Zato sociologija nužno zadire u područja u kojima se još ne osjeća »kod kuće«. Nema više odvajanja privatnog i javnog, sve postaje javno, predmet utjecaja, mjesto sukoba i društvenih pokreta. Razmišljanje o seksualnosti, o pokretu seksualnog oslobađanja, pomaže da se shvati, baš kao i proučavanje organizacija ili informacija, što je glavni sukob tog novog društva i što je njegov uzrok.

166

24. kolovoz

Rađanje društvenih pokreta; kraj odvajanja društvene revindikacije od političke akcije; promjena uloge intelektualaca; snaga divljih pokreta; eventualna pobjeda ljevice Ne vidiš li što je u izrazu »društveni pokreti« novo i neobično? Narodni ustanci uvijek su se smatrali nekim znakom sukoba ili suprotnosti, ali nesposobnim da imaju vlastiti smisao. Budući da su se društveni događaji uvijek stavljali u zavisnost od neke više kategorije događanja, društveni pokreti morali su biti potčinjeni nekoj akciji izvan njih samih a čiji pritisak bi ih uzdigao na neku meta-društvenu razinu. Konkretnije, društveni pokreti bili su samo popratni elementi krize starih rukovodećih klasa i uspona novih, a njihova je veličina proizlazila iz snage represije koja ih je neprekidno ugnjetavala. U našoj neposrednoj blizini rukovodioci nam još uvijek učeno tumače zakone ekonomije, dok se društveni pokreti, čini se, nikako ne mogu riješiti otpora prema promjenama ili ekonomske revindikacije sindikata, što je očito suprotno stvarnosti. Takva razmišljanja imaju i svoje opravdanje. Sve dok su društveni sistemi mogli da odrede svoju kreativnost, svoje djelovanje na sebe same, samo uspostavljanjem reda stvaralaštva iznad njih i njihova djelovanja, tako dugo bili su razdvojeni preprekom koja nije bila klasnog karaktera već mnogo više od toga: podjelom na crkveno i svjetovno, na produkciju i reprodukciju, na državu i građansko društvo, na karizmu i instrumentalnu racionalnost. Društveni pokreti bili su zatvoreni u neki podzemni svijet i mogli su izbiti na danje svjetlo samo ako ih je iskoristio neki prorok, država, ili partija. 167

Klasni odnosi nisu nestali, naprotiv. Njihovo polje djelovanja neprestano se širi, ali je nestala granica koja je dijelila donji i gornji svijet. Sada se stvaraju društveni pokreti koji više nisu nužno prožeti tom granicom između negiranja i potvrđivanja, između defenzive i ofenzive. Neprestano se smanjuje udaljenost između revindikacije i osporavanja koja usmjerava projekt nekoga drugog društva. U Francuskoj se ona održala naročito snažno, budući da je država u toj zemlji, naročito u posljednjih nekoliko desetljeća, prevladala nad društvom. Odatle politička i ideološka ovisnost društvenih pokreta, snažno inzistiranje na temi vlasti koju treba preuzeti, tj. države koje se treba dočepati, i bojazan u odnosu na akcije koje imaju za cilj promjenu samih društvenih odnosa. Budući da se vlast očituje prije svega u upravljanju velikim organizacijama, tj. sistemima koji su istodobno i tehnički i humani, danas, čak i u Francuskoj, osporavanje koje nalazimo kod onih koji su podvrgnuti vlasti upravljača, sada direktnije dovodi u pitanje i osnovne odnose te dominacije. Narodni pokret ne može više pozivati u pomoć neku višu instancu protiv svog neprijatelja. Zar nije socijalizam u praksi bio pozivanje na državu, a protiv gospodara? Danas je država taj gospodar ili je usko povezana s njim. Istodobno, klasni sukob više nije usmjeren na središnje područje društvenog života, kao što je građansko pravo ili proizvodnja. On je posvuda, jer sistem dominacije zahvaća i informacije, potrošnju, obrazovanje, međuljudske odnose, kao i »uzvišena« područja religije, politike ili ekonomije. Pogledajmo malo dalje. Društveni sukobi koje smo poznavali u toku čitavog stoljeća suprotstavljali su nacionalnu buržoaziju i nacionalni proletarijat, narod, unutar istog političkog jedinstva, jedinstva države — nacije. Politički poredak je tako bio iznad ekonomskog. Danas nam je teško priznati da je nacionalna država na zalasku. Snaga ekonomskih odluka prelazi državne granice, naročito s porastom uloge multinacionalnih kompanija. A sve to izaziva pojačano negodovanje društva. Ono prelazi granice poduzeća. Uzdiže se sve do ekonomske organizacije. Radnici nekog poduzeća osjećaju da ih u radu ometa strategija neke međunarodne firme. Neka regija osjeća se pogođenom

168

koncentracijom bogatstva u središtu evropskoga privrednog prostora. Nemojmo prebrzo zaključiti kako su problemi rada i zapošljavanja izgubili važnost u društvu izobilja, i da će se glavni sukobi u budućnosti događati na polju potrošnje. Ono što je u toj ideji točno mnogo je ograničenije od onoga što je u njoj pogrešno i što je čini neprihvatljivom. Nikako nismo na pragu društva u kojem više ne bi bilo problema porasta proizvodnje. Stanje duha u »bogatim« sektorima i sve više mladog stanovništva ne treba nas zavaravati. Upravo suprotno, ulazimo u razdoblje u kojem problemi porasta proizvodnje i ekonomske stabilnosti ponovo zauzimaju glavno mjesto. No, oni su se promijenili. Prije svega treba znati hoće li naša ekonomska i društvena organizacija, a ne samo proizvodni odnosi u poduzećima, povećati društvene nejednakosti ili će se one smanjiti uz intervenciju, ograničenu ili opću, narodnih snaga u donošenju političkih odluka. Problemi zaposlenosti pojedinih regija ili školstva, važni su utoliko ukoliko su odraz istoga općeg sukoba interesa. U takvim uvjetima, ranije uspostavljena podjela na čisto ekonomske ili čisto »društvene« narodne pokrete i njihovo političko i ideološko formiranje više nema smisla, odnosno zamijenjena je drukčijom podjelom koja luči društvene pokrete od političkih strategija što od njih zavise, iako posjeduju određenu samostalnost. Politika se zapravo kreće u vrlo složenoj povijesnoj situaciji a ne u čistom tipu društva. Kasnije ćemo se zapitati koji su to činioci, poprišta borbi i elementi novih društvenih pokreta. Za sada ostanimo kod bitnog. Potčinjavanje narodnih pokreta nekoj višoj akciji koja im daje smisao, bilo da je riječ o akciji rukovodeće elite ili revolucionarne partije, ne odgovara više sadašnjem povijesnom iskustvu i ne može više biti prihvaćena kao princip analize, što nadalje mijenja ulogu intelektualaca. Svećenici su se smjestili u najviše slojeve društva, uz prijestolja, da bi savjetovali ili opominjali vladara, ili ponekad kao vođe narodnih pokreta, ali i tada usko povezani s vlašću, jer su je željeli preuzeti. Izvan njegova točno povijesnog smisla, pojam inteligencije označava upravo tu ulogu intelektualca kao političkog posrednika. Ako se, međutim, ima u vidu da se pokreti »s dna« penju sve do samog vrha društva, uloga intelektualca nije više da bude skroman ili na-prasit posrednik između narodnog ustanka i političke akcije;

169

on gubi svoje povlastice i nalazi se ponovo pred posve intelektualnim zadacima, tj. analizom društva, njegovim usmjerenjima i sukobima. Intelektualac mora izabrati između političke akcije, koja više nije samo njegova, i sociološkog rada koji se nikako ne smije brkati s političkom akcijom, jer postaje ideološki, tj. bez učinka, i intelektualno i politički. Pogledajmo malo oko sebe. Zar nije najnovija pojava da posvuda, čak i iz mjesta prividno udaljenih od političke ili ekonomske vlasti, izbijaju osporavanja koja nadaleko prelaze re-vindikacije i reforme? Počevši od urbane krize, zagađenosti ili štete koja se nanosi okolini, načina potrošnje pod utjecajem interesa velikih poduzeća ili državeindustrijalca, do obrazovnih metoda ili intervencija poduzetih u seksualnom ponašanju, stvaraju se pokreti baze koji ne predstavljaju sirovinu političke akcije, već su direktno politički, iako se ne mogu zamijeniti sa samostalnom intervencijom partijskih strategija. Kako da ne uočimo važnost toga preokreta u društvenoj praksi? Društveni pokreti bili su potčinjeni političkoj i teoretskoj akciji; danas se čini da je politička, institucijska strategija potčinjena društvenim i kulturnim pokretima koji direktno dovode u pitanje akciju rukovodeće klase i njene političke oslonce. Ta promjena ne daje nikakvu posebnu ulogu studentima, no jedna je od njenih najzanimljivijih karakteristika pojava studentskih pokreta u industrijaliziranim zemljama. Dok su nekada studenti djelovali, prije svega, kao mladi kadar ili pristaše političkih partija, danas djeluju kao posebna društvena kategorija, jer je obrazovanje, sa svim svojim krizama, mjesto sukoba čiji je uzrok društveno iskorištavanje znanja. Nije li krajnje vrijeme da studenti shvate inovatorski smisao vlastitih postupaka, umjesto da razbijaju glave kako da pokažu svoju heterogenost, koja je opovrgnuta događajima što su uzbudili veliki broj društava u posljednjih deset godina? Nestajanje granice između narodnih pokreta i prave političke akcije poprima vrlo različite oblike, ovisno o društvenom tipu o kojem je riječ i njegovom načinu razvoja. U Sjedinjenim Državama više se nego ikada govori o osnovnoj demokraciji: sukobi mišljenja i društveni pokreti tamo se neprestano ispre-pliću. U Narodnoj Republici Kini kulturna je revolucija neodvojiva od Maove vlasti i frakcijskih borbi unutar rukovodeće 170

elite, ali, u oba slučaja, narodni pokreti mogu prožeti čitavo društvo, bez zaustavljanja na granici između infra- i superstrukture, građanskog društva i države, jer razvoj nekog društva, ma kakvo bilo, danas pretpostavlja mobilizaciju čitave zajednice u kojoj stara razlika između ekonomske baze i političke ili ideološke nadgradnje više nema smisla. I u Francuskoj danas treba izabrati: ili zadržati stari stil, u trenutku kad se sadržaj starih oblika društvene akcije prazni, ili dati prednost stvaranju novih društvenih pokreta i prihvatiti da je njihov stil drukčiji od starog i, prema tome, da sposobnosti djelotvorne mobilizacije na najvišoj razini imaju prednost pred doktrinarnim interpretacijama. Govorimo rječnikom što je moguće bližem našem povijesnom iskustvu. Oni koji vjeruju da je radnički pokret, oblikovan u svojoj lenjmističkoj tradiciji, glavni činilac naše povijesti i mnogo važniji od zbrkanih i periodičnih gibanja naše »sitne buržoazije«, uspavljuju se školskim igrama. Posljednji ću negirati pogrdne, izobličene i utopijske strane novih pokreta koji se stvaraju tu i tamo u našem društvu. No, prije nego što ih analiziram i prosudim, neka se preispita ovo pitanje: je li njihova sposobnost mobilizacije na najvišoj razini, tj. osporavanje sistema društvene prevlasti, slaba ili marginalna, ili je već sada jača od osporavanja rezervista iz jučerašnje revolucije? Može se misliti što se hoće o Piagetu i Lipovoj CFDT.* Je li njihova mobilizacija bila jača ili slabija od one CGT-a** kod Laroussea, mobilizacije željezničara, sindikata srednjoškolskog obrazovanja ili učitelja? Za studente je karakteristična sveučilišna kriza i oslobađanje od profesionalnog života u kojem provode sve više i više vremena. No, je li mobilizacija studenata i gimnazijalaca ili studenata koledža, toliko slabija ili manje ambiciozna od mobilizacije velikih bataljona radničkog pokreta? Tko može sa sigurnošću tvrditi da ti pokreti »odozdo«, revolucionarni ili ne, ali koji se više ne smatraju temeljem zgrade na čijem vrhu caruje neki političar, komunist ili socijaldemokrat, neće vlastitom po* CFDT (La Confédération Française Démocratique du Travail) — Francuska demokratska konfederacija rada (prim. prev.). ** CGT (La Confédération Générale du Travail) — Generalna konfederacija rada (prim. prev.).

171

kretljivošću prevladati strategije aparata i, naročito, najmoćnijeg među njima, aparata komunističke partije i masovnih organizacija koje on više ili manje direktno nadzire? Ne želim zastupati ljevičare protiv komunista. Kao prvo, zato što ljevičarske organizacije vrlo često pripadaju istim društvenim i kulturnim cjelinama kao i komunistička partija i više su »fundamentalistički«. kako su govorili protestanti, nego novatorski nastrojeni; osim toga, ne želim to učiniti ni zato što bih se tako odmah stavio na razinu organiziranih političkih snaga, dakle strategija — što za sada još ne želim učiniti. No, mislim da danas u Francuskoj, ili u sličnim zemljama, pod uvjetom da postoji politička demokracija, tj. da nijedna apsolutna vlast nema mogućnosti da savlada ljevičare, porast osporavanja, koji bi izazvao politički uspjeh ljevice, ne bi mogla kontrolirati ni jedna sadašnja politička partija. Je li to dobro ili zlo, nije na meni da sudim. Zahtijevam samo da prestanemo živjeti u konvencionalnoj slici našeg društva i da teoretičari posvete malo više pažnje društvenoj stvarnosti a manje vremena provedu sjedeći za stolom i diskutirajući o zakonima. Oni koji negiraju taj porast divljih pokreta spavaju tako dubokim dogmatskim snom da ih nema smisla ni buditi. Slušam, međutim, s mnogo pažnje primjedbu koju mi neprestano stavljaš: nije li ta moguća eksplozija kvazi-mehanička posljedica reakcionarnog konzervativizma sadašnjeg režima? Zapravo, mislim da jest, ali objašnjenje nije dovoljno iscrpno. Mogu li se radničke utopije prve polovice 19. stoljeća objasniti konzervativizmom ili nepokretljivošću raznih Pompi-doua, Guicharda ili Messmera toga vremena? Sigurno ne. Na tim utopijama počeo se stvarati radnički pokret koji će u toku čitavog perioda kapitalističke industrijalizacije biti narodni pokret par excellence. Zašto ne pridati istu važnost utopijskom komunizmu današnjice? On više ne govori o zajednicama rada, već o zajednicama življenja; više se ne suprotstavlja samo kapitalističkoj akumulaciji već i tehnokratskom upravljanju. No, kao i njegov prethodnik, treba na scenu povijesti dovesti nove glumce i nove drame. Prekasno je da se odbaci prezrivi epitet toj struji koja je već duboko prožela čitavo društvo. Zajednički program danas neće ništa bolje moći nadzirati nove društvene pokrete nego što su to mogli pristaše »reforme« iz 1848. s radničkim pokretom koji je prvi put izbio u lipnju te godine.

172

Još uvijek živimo u uvjerenju da je glavni problem ljevice hoće li komunistička partija operušati socijalističku perad. Pitanje je, zapravo, jedino na mjestu kad više ne postoji politička demokracija, a njegov odgovor dobro je poznat: perad se uvijek operuša, peče i jede. No, kad ljevica dođe na vlast, milom ili silom, u održanju političkih sloboda socijalistički će blok, sastavljen od reformista i ljevičara, preplaviti organizaciju, smjer odgovornosti i centralizam komunističke partije. To je lekcija trogodišnjeg Nacionalnog jedinstva Čilea. Zašto bi bilo drukčije u Francuskoj? Malo je vjerojatno da u sadašnjim uvjetima čisto politička rješenja zaokupljaju društveno osporavanje: ono poprima nove oblike dok se stari društveni pokret, radnički pokret, institucionalizira. Pokret koji je tek u povojima ne može nikada biti zaokupljen političkim reformama prije nego što bude izložen društvenim sukobima širokih razmjera. Takva situacija dobro je vidljiva u Sjedinjenim Državama gdje je napor da se povezu novi sporovi s demokratskom partijom doveo do velikog neuspjeha i dvostrukog razočarenja. Prevlast društvenih pokreta nad političkim strategijama temelji se i na sadašnjem trenutku i na trajnijim razlozima: na sadašnjem trenutku, budući da rađanje novog tipa društva, u rakama rukovodeće klase, izaziva najprije lomove, pobune, a zatim dobro organizirani društveni pokreti dobivaju političku organizaciju; na trajnijim razlozima, jer više ništa ne opravdava hijerarhijski prekid između društvenih pokreta zatvorenih u ovisnost i svakodnevni život, i političke akcije što se uzdiže, zahvaljujući spoznajama koje zadržava do zauzimanja vlasti. U francuskoj situaciji društveni pokreti i političke strategije će dakle nužno biti razdvojeni, kao i u početku stoljeća, i suprotno lenjinističkoj viziji za koju se pogrešno vjerovalo da ima univerzalnu vrijednost. To razdvajanje može dovesti do kaosa, kao što i potčinjava-nje društvenih pokreta jednoj partiji može dovesti do diktature. Treba razmišljati o tome kako da se izbjegne taj kaos, no to se može učiniti samo nakon što se shvati središnja činjenica: društveni pokreti postaju važne ličnosti društvene povijesti. Nekada su još naše misli i naša politička scena bile zaokupljene samo raspravama jakobinaca i liberala. Jedni su govorili o zauzimanju

173

vlasti, a drugi o dovođenju u red institucija, razbijanju centralizma da bi nas približili elastičnosti posuđenoj od anglosaksonskih društvenih uređenja. Ti i ja, različiti a opet tako slični, veselimo se gledajući kako će društveni sukobi ponovo uzeti glavnu riječ u raspravama o državi. Ponovo osjećam, kao i u doba knjiga žalbi ih na početku radničkog pokreta, golemi zamah naše zemlje, društvenih problema, posebnih ih općih, konkretnih ih teoretskih, koji će naglo uzburkati, i već lome, retorike i doktrine, aparate i institucije. Nisam nimalo populistički naivan u odnosu na tu renesansu društvenih pokreta. No, kad smo se već zabrinuli i preispitali rizik koji sadrži takav pokret, treba se vratiti onom osnovnom: osjetiti na vlastitoj koži vjetar koji se diže, u svojoj glavi ideje koje se traže, i čuti povike na ulici koji nas dozivaju.

174

28. kolovoz

Utopijska ravnoteža; ono što samoupravljanje jest i ono što nije; komunitarni pokreti Naše je društvo u pokretu i neizlječivo rastače bitak individuuma, grupa, kolektiva, svijet definicija, tradicija bitnosti. U tom kaosu neprestano jača defenzivni poziv na očuvanje kontinuiteta i ravnoteže. Od postanka industrijaliziranih društava, najžilavija je utopija ona koja propovijeda mogućnost savladavanja promjena bez gubljenja vlastitog identiteta. Povijest bi onda izgledala kao olujno more koje brod treba prijeći da bi se na kraju našao živ i zdrav u luci. Ta se utopija naročito razbukta u trenutku, kad ubrzano nastupa neka promjena koja dolazi, manje ili više, izvana, a donosi je stranci ih pad rukovodeće klase sastavljene na rubu stare društvene organizacije. Nejasnim i elementarnim parolama ona tada govori o održanju nacionalnog duha ili lokalnih tradicija. A, prije svega, uvjerava kako grupa koja je nosilac takvih ideja posjeduje organizaciju i tradiciju koje joj unaprijed osiguravaju ulazak u raj, izvan svih promjena, neuspjeha, krahova. Društvo ili vladajuća grupa ne poznaju tu utopiju kontinuiteta: kapitalizam je javno izrekao svoj prekid s prošlošću. No, narodne mase ili narodi, koji su kasno došli do industrijalizacije, izjavljuju odmah od početka kako ne treba prihvatiti taj dug i mučan put, da promjene treba provesti bez prijeloma, sačuvavši tako specifični karakter grupe koji je to bolje prepoznatljiv što bolje odolijeva stranom utjecaju. To je populizam. To je utopija, kažem, a ne društveni pokret. Nikada se promjene ne događaju kontinuirano, nikada razvojni put nije usklađen, nikada ono što je isto ne postaje nešto drugo. Svijet sutrašnjice ne stvaraju ljudi današnjice, jer društvo nije ni oruđe 175

ni igračka koju bi izumio neki stvaralac, a da bi pri tom mogao zamisliti i druge stvaraoce. Sudionici se mijenjaju kako se mijenjaju i njihovi uvjeti postojanja, njihovi društveni odnosi. Utopija koju možemo nazvati populističkom nemoćna je da odagna nužnost poslovice: ako sjeme ne proklije (biljka neće izrasti, op. prev.). Ona je međutim u mnogim slučajevima vrlo jaka. Što više izvor promjene dolazi izvana, kao u kolonizaciji, to više utopija zove u pomoć kulturnu baštinu i odbacuje promjenu zajedno sa stranom dominacijom. To je integralni populizam koji ubija trgovce, uništava strojeve, pretjeruje s tradicijom i podržava klimavu vlast starih oligarhija. Kad je čitava zajednica zahvaćena promjenom, utopija može postati marginalna i preživjeti samo u izjavama intelektualaca što se njima obraćaju narodu koji se ne može sâm mobilizirati, jer je istodobno potcinjen starim gospodarima i već ovisan o novim oblicima dominacije koji ga privlače nudeći mu veće plaće ili željene elemente gradskog života. Mesijanizam je krajnji oblik toga utopijskog populizma. On je istodobno obrambeni mehanizam protiv raspadanja zajednice koja je u krizi i kolektivna mobilizacija protiv još daleke budućnosti. Spasitelj je tu personifikacija borbe protiv neprijatelja i napora za oslobođenjem, a ne samo za ponovnim uspostavljanjem propale prošlosti. I konačno, progresivni je populizam onaj koji nastoji ponovo uspostaviti kontrolu nad transformiranom zajednicom, ali koja nije srušena principom promjena. Ponekad se ti različiti oblici populizma miješaju; mnogo češće se međusobno pobijaju. Njihova je povijest povijest razvoja, svuda gdje ga je uvela neka strana rukovodeća elita, tj. naročito u koloniziranim zemljama i u ekonomski ovisnim društvima. Te defenzivne ili kontraofenzivne reakcije prodiru danas više nego prije u Evropu, tako da je danas velik dio Zapadne Evrope, mjesta nastanka industrije, samo relativna periferna zona svjetskoga kapitalističkog sistema. Engleska, Italija ili Francuska posjeduju značajnu ekonomsku moć; nekoliko multinacionalnih kompanija nosi njihove boje, ali je izvor velikih promjena s druge strane Atlantika, gdje Sjedinjene Države ulaze bez okolišanja u postindustrijsko društvo, dok Francuska treba još dobro iskoristiti vrijednosti industrijalizacije, a Engleska presporo na-

176

preduje da bi njena modernizacije mogla imati ulogu pokretača. Jedino, čini se, Njemačka priprema promjene bez krize. Odatle pojava populizma u Evropi, koji smo dosada navikli nalaziti na drugim stranama svijeta. Pogreb de Gaullea ostat će jedan od najneobičnijih dana u povijesti Francuske. Ili još bolje, njegov dvostruki pogreb; kraljevi i predsjednici u Notre-Dame u kojoj vlada odsustvo smrti i koja je svjedok njegove povijesne uloge; uspomene na rat, skup starih boraca koji ponovo oživljavaju zajedničku borbu protiv Hitlera, počasti velikom državniku; ceremonija izvan vremena, prostora ili naroda. I vrlo daleka crkva i seosko groblje, kovčeg koji nose dječaci iz Colombeya, svjetina i osjećaji protivnika i pristaša. Ne Francuska, koja je bila u Notre-Dame, već se francuski narod oslobodio za trenutak svih teških bremenitih potreba promjena, modernizacije, razdiranja i borbi, da bi živio, u trenutku pogrebne svečanosti, zajedničkim životom. Živi i mrtvi oko istog su križa, koji je više križ domovine nego boga. Kratkotrajni trenuci, izuzetni Svisveti, sjedinjujući kult prošlosti s prepoznavanjem sadašnjosti koja je neprestano u pokretu, populistički san koji se ne može prenijeti ni u jedan politički pokret. A nekoliko sati kasnije, svi su se probudili i odagnali iz misli onoga koji je skinut s vlasti 1969, nakon što je svladan i bačen na zemlju svibanjskim pokretom. No, taj je izuzetni dan određeni znak. Već dvadeset godina nismo imali vremena da pogledamo na ispražnjena sela, na izmijenjeni žvot, a sada i sâm Pariz pretvoren u nova gradilišta. Francuska je zemlja koja je previše zaokupljena modernizacijom i bogaćenjem a da bi mogla čuti žalopojke nostalgije. Kako su se samo prevarili veliki umovi, kao Herbert Luthy, koji su vjerovali da je nužno objasniti kako vole Francusku, pokazujući njene arhaizme i zaostajanja koji su privlačili njihovu nekrofilsku strast. Ta zemlja, kao i Italija, krenula je putem ekonomskih promjena pod vodstvom obnovljene rukovodeće klase i elite. No, u trenutku kad se velika faza industrijalizacije privodi kraju, kad su otkrivene njene granice, kad je rukovodeća elita istrošena, postala malograđanska, izjedena sklandalima i mediokritetima, populizam se opet javlja, ponesen osjećajima pred smrću gospodara. Trenutak zbunjenosti, pun suprotnosti, koji treba shvatiti u

12 Postindustrijsko društvo

177

svoj njegovoj slabosti ali i snazi. Poslušajmo na čas kako se stvara povijest. Svijet koji se mijenja treba svjedoke koji se daju prožeti pokretom, koji se ne boje oklijevanja, suprotnosti, razdiranja, u kojima se neprestano smjenjuju toplo i hladno, strast i analiza. Nepodnošljivo je slušati one koji vjeruju da su jedina čvrsta točka u svijetu što se mijenja. Oni ne gube ravnotežu, već ostaju na obali i ubrzo više ne vide društvo koje se od njih udaljava; oduševljavaju se svojim govorima'kojima nitko ne protuslovi, jer više nema .nikoga tko bi ih slušao. Treba konačno prekinuti s ortodoksnim duhovima. Više volim pomahnitalu ideju, neprihvatljivu, ali koja pokazuje, makar i za trenutak, neku novu sliku, nepoznati nacrt nego tešku mudrost učitelja koji mudruju, dijele pravila, a ne osjećaju kako im aprilska šala visi na leđima. Treba, naravno, biti svjestan svih ograničenja analize i sve njene hladnoće. No neka to uvijek bude s ciljem da se uspostavi red u nesređenoj masi činjenica koje nas ranjavaju i guše, ali koje nas ujedno primoraju da se što brže snalazimo bez čekanja da se sve vrati u prijašnji red i postane programom nastave. Ne bih ti to govorio da ne osjećam kako u tebi postoje istodobno i defenzivan i doktrinarni stav i sluh za nove glasove koji se javljaju. Ti si kći svibnja, kći sunca, ah i kći mjeseca, pa čak i punih mjeseca. Sjećaš se, iz priča koje si čula, jer si tada bila još u gimnaziji, kraja svibnja. Neki su željeli organizirati političku snagu, revolucionarnu partiju. Cohn-Bendit pojavio se na Sorbonni posljednje noći u mjesecu, suzbio tu tedenciju koja je imala oživjeti Ligu komunista. Otada je Cohn-Bendit tek uspomena, Liga komunista se organizirala, ujedinila i okuplja pristaše, a ipak je Cohn-Bendit imao pravo i nasljeđe svibnja 1968. bilo bi neznatno da nije bilo toga boljševičkog fundamentalizma koji hrabro i beskorisno nastoji povratiti početnu snagu lenjinističkoj partiji. Prirodno je da se najprije upotrebljavaju stare mješine da bi se u njih ulilo novo vino. No, bilo bi potpuno pogrešno vjerovati da te političke grupacije, naročito trockisti, predstavljaju smisao događaja. Nikako ne smatram da je njihovo djelovanje zanemarivo ili besmisleno. No, važnost koja im se pridaje nije razmjerna njihovom pravom utjecaju. Zar je na početku 19. stoljeća trebalo vidjeti samo babuviste, karbonare ili 178

sensimonovce? Stvaranje proletarijata, preobrazba gradova, pobune siromašnih, prva radnička udruženja, pokreti koji su istodobno bili i republikanski i proleterski, sve je to bilo teško razabrati od doktrina, ali su oni najavljivali vrlo važnu povijest industrijskog kapitalizma i radničkog pokreta. Eto zašto danas ne treba samo vidjeti već najprije osjetiti prisutnost onoga što je divlje i strastveno, čuti krikove a ne govore i osjetiti se uvučen u pokret. Zbog toga sam i upotrijebio onu riječ, očito najneodređeniju koja postoji, populizam. Ona ne označava nikakvu doktrinu već kolektivnu reakciju na društvene promjene. Živimo u trenutku utopije, ali i u trenutku prvih napora da se ovlada promjenama koje su u toku i da se savlada nova dominirajuća klasa. Ta samoupravljačka utopija dobiva smisao s opadanjem uloge države kao »trećeg čovjeka« u klasnim odnosima. Patronažni profit i djelovanje sindikata uvelike su ovisili o državi. Danas su, naprotiv, klasni odnosi mnogo direktniji, a poduzeće se sve više oslanja na vlastite snage; radnici imaju bolji položaj u odnosu na poduzeće. Uloga države se mijenja. S jedne strane, ona postaje industrijalizator, tehnokrat, dakle direktni element rukovodeće klase; s druge, ona je politički sistem koji odobrava ili se protivi pregovaračkom tretmanu sukoba. U oba slučaja stara ovisnost ekonomskih činilaca o državi nestaje ili se mijenja. Ekonomska vlast nije bila samo u rukama poduzetnika; ona je mnogo više ovisila o sudjelovanju u državnom aparatu ili utjecaju koji je njega imala: bankari su pozajmljivali državi, trgovci su dobivali dozvole za uvoz po vrlo povoljnim uvjetima, industrijalci su primali narudžbe države, monopol ili subvencije, a kolonijalne kompanije djelovale su u sjeni nekog velikog prijevoznog poduzeća; sve nas te ekonomske akcije podsjećaju da se profit često stvarao zahvaljujući čisto političkoj podršci države. Bogatstvo je moglo dobro upotrijebiti tehniku ili se razviti boljom organizacijom; malokad je bilo odvojeno od mogućnosti iskorištavanja državnih privilegija. Razdoblje kolonijalnih kompanija čini nam se dalekim, ali proučavanja patronažnog sindi-kalizma pokazuju kako je u toku čitavoga poslijeratnog perioda njegova glavna uloga bila da djeluje na državu.

12"

179

Obratno, protiv dominaoije gospodara moglo se jedino pozivati u pomoć boga, što je praktički značilo državu. Ako su opće ekonomske prilike ili slabo poslovanje nekog poduzeća doveli do nezaposlenosti, od države se zahtijevala garancija za minimum pomoći. Svi reformatori zahtijevaju intervenciju države u privrednom životu; oni koji idu još dalje, zahtijevaju nacionaEzacdju, a socijalisti stavljaju upravljanje privrednim životom u ruke države. Ideja da sindikalizam treba samo ograničiti moć kapitalizma i da njegov pad može samo biti djelo partije koja se dočepala vlasti, pripada istom načinu razmišljanja i djelovanja. Država, izložena osudi ili mržnji, kao jamac privilegija bogatih istodobno je i sudac, branilac viših vrijednosti na koje se pozivamo protiv duha dobiti privatnog vlasništva. Nastojanja da se u tom kontekstu postigne samoupravljanje mogu se činiti samo kao mladenačke iluzije. Radnički pokret poznaje određenu anarhosindikalističku fazu. Čak se i vrlo umjerena Američka federacija rada na početku svoje povijesti suprotstavljala društvenim zakonima, dakle intervenciji države. No, ubrzo je postala mudra. Zašto odbijati državu u društvima gdje vlada politička demokracija i gdje se vrlo lako stvara većina koja će ograničiti moć gospodara privrede? U Francuskoj se sindikalizam javlja vrlo rano, još prije prvoga svjetskog rata, i imao je glavnu snagu u državnom sektoru. Danas, nakon pola stoljeća industrijalizacije, veliki bataljoni sindikalizma još uvijek su sačinjeni od poštara, nastavnika, rudara, namještenika u plinarama, elektranama ili vodovodima, a u automobilskoj industriji glavna je snaga sindikata u upravi Renaulta, jer ona pripada državnom sektoru. Otpori ideji samoupravljanja dolaze s druge strane. Velika većina ljevičara boji se danas više nego prije ekstremne ljevice, videći u akciji koja bi napravila kratak spoj medu političkim partijama najopasniji amaterizam. Danas se situacija izmijenila: osporavanje postaje otvoreno; ono napada društvenu dominaciju ne zahtijevajući intervencije političkog sistema, tako da privredni život i svi oblici društvene organizacije prestaju biti potčinjeni nekom meta-društvenom svijetu, na početku kojeg bi država imala ulogu obaveznog posrednika. Radnici govore o samoupravljanju u trenutku kad industrijalci govore o upravljanju. Sve dok ekonomski uspjeh 180

ovisi sve više o sposobnosti upravljanja organizacijama, o stvaranju i iskorištavanju tehničkog napretka, o programiranju niza dugoročnih operacija, dakle sve dok se privreda temelji uglavnom na vlastitim snagama i dok je profit od rata ili borbe manji od profita produktivnosti, osporavanje radnika može iâ do najvećih razmjera, sve do borbe protiv ekonomske vlasti. Tehnokrati i pristaše samoupravljanja govore istim jezikom, pripadaju istom društvu, društvu u kojem produkoija društva i proizvodno društvo predstavljaju isto, nakon razaranja svih metadruštvenih svjetova čiji zidovi još uvijek okružuju naše pejzaže i naš duh. No, tek što sam se prihvatio teme samoupravljanja i metamorfoze osporavanja, a već se moram ponovo zabrinuti zbog utopije identiteta. Kako ne vidjeti da u društvu koje je neprekidno u pokretu i u kojem se njegovo funkcioniranje i prije svega njegove privrede neprestano mijenja investicijama i inovacijama, ideja o samoupravljanju može biti ostvarena da bi se odbacila promjena i zadržao kolektivni identitet protiv promjena i njegovih neizbježnih kriza? Može se ići i dalje i s ironijom se čuditi kako je jedina aktivnost gdje je tradicionalno bila, djelomično ili potpuno, primijenjena ideja samoupravljanja, bilo sveučilište, kao mjesto reprodukcije znanja. Zašto ne bi samoupravljanje bilo novo ime za korporativizarn i rutinu? Gotovo svakodnevno vidimo kako rade sveučilišne institucije. Već te čujem kako odbijaš taj primjer, govoreći mi kako nije riječ o samoupravljanju nego o vladavini uglednih građana. To je posve pogrešno. Vidim kako radi Centar za znanstvena istraživanja na području za koje tvrdim da predstavnici samih istraživača imaju veću vlast od »šefova« koji su izabrani ili imenovani. Tamo primjećujem kako je upravljanje nekom aktivnošću od same profesije snažan činilac mirovanja. Ako uspoređujem tri glavna izvora socioloških istraživanja u Francuskoj, koje dobro poznajem, mogu reći, bez bojazni da će mi netko protusloviti, da je najkonzervativniji onaj kojim se najdemokratičnije upravlja i da je najmanje sposoban za smjele inicijative, dok oni koji ovise direktno o nekoliko ljudi intelektualno najviše riskiraju, najotvoreniji su prema inicijativama i politički su najliberalniji. Sjećam se, također, prve studije o industrijskoj sociologiji koju je trebalo da napravim još dok sam bio student: radnička 181

kooperativa koju sam proučavao bila je na rubu kraha; kooperanti su međusobno podijelili sitne privilegije nauštrb suradnika koji nisu imali udjela u odlučivanju ali su bili brojniji, i medu njima je bila većina visokoobrazovanog stručnog kadra. Konačno, jeste li uvjereni da Comédie-Française više unapređuje kazalište nego Jouvet, Dullin, Barrault ili Peter Brook? Svaki put možemo raspravljati o primjeru. Ipak, teško se osloboditi ideje koju oni nameću. Neka zajednica ne može direktno upravljati svojom preobrazbom. Ona nastoji da zadrži svoj identitet, da kontrolira okolinu, da daje jamstvo svojim članovima, a da se ne upušta u inovacije i napetosti koje one nameću. Tema samoupravljanja pridružuje se ovdje, i često vrlo eksplicitno, utopiji ravnoteže. Ona kaže: došao je trenutak da se uđe u svijet koji se više brine za svoj opstanak nego za napredak; sve dok društvo pravi od sebe prometejsku sliku osuđeno je na vladavinu gospodara igre, klasičnih kapitalista ili rukovodilaca kapitalizma ili državnog socijalizma. Danas je došao čas sreće i čas komunikacije među ljudima. Samoupravljanje možda nije pogodno za napredak; ono je instrument sreće. Nelagodno se osjećam pred takvom vrstom razgovora. Suosjećam s njim, ali ga odmah zatim odbacujem kao prejednostavan i previše u suprotnosti s društvenim borbama koje postoje u svijetu u kojem je još prerano govoriti o obilju, ravnoteži i sreći, gdje još uvijek glad hara Afrikom, na jugu Sahare, u Pakistanu i Bangladešu, Etiopiji, dok će se potkraj stoljeća možda raširiti, kao kronična bolest, na još veći teritorij. Riskirajući da me smatraju nepravednim, odbacujem tu utopiju koja me izbezumljuje. Vrlo dobro razumijem da se s Rimskim klubom razgovara o granicama industrijske ekonomije. Čak ako tehničari mogu raspravljati o nekim proračunima i pretpostavkama, svi znamo da povijest nije linearna i da postoje duboke promjene koje utječu na to da društvo prelazi iz jednog tipa u drugi. Cilj Rimskog kluba je, po mojem mišljenju, da pripremi rukovodeću klasu na veliku reorganizaciju investicija, dakle na razvoj postindustrijskog društva. Istodobno, on želi dati tim neminovnim promjenama posve »prirodnu« sliku, kako ne bi morao voditi računa o društvenim i političkim problemima, hoću reći, o društvenim i političkim pokretima. No, i sam Rimski klub potrudio 182

se da, prilikom sastanka 1973. kraj Pariza, snažno istakne kako nema nikakve veze sa zežistima, pristašama napretka jednakog nuli. Pustimo neka nekoliko stanovnika Kalifornije, najbogatijih građana na svijetu, koji žive od onoga što dobivaju od ostalog svijeta, na teritoriju s malom napučenošću, razmišlja o potrebi zaustavljanja napretka. To je možda najbolja obrana protiv izgladnjelog Trećeg svijeta koji najprije može zatražiti da ga se prestane pljačkati i da mu se dopusti da se izvuče iz bijede. Shvaćam, također, da su te teme prikupili i da ih obrađuju intelektualci koji su jako udaljeni od svijeta proizvodnje i kojima se čini da se spajaju suprotni ekstremi, čista reprodukcija i čista kreativnost. No, ne može se neka utopija uzeti kao princip društvenog pokreta; ona je ili jedan oblik njegova raspada ili njegov preteča. Ali, reći ćeš mi, na što ciljaš? Najprije kažeš kako osporavanje može i mora danas biti upravljeno protiv same društvene dominacije, a tek što se počne govoriti o samoupravljanju tvoje se primjedbe umnožavaju. To je točno. Prihvaćanje ili odbijanje koje spominješ, jednako su u meni prisutni. No, ti misliš da su kontradiktorni, s čime se ne slažem. Naprotiv, treba prihvatiti i pozitivni i negativni sud, koji sam najavio, kako bi se konačno mogao shvatiti smisao samoupravljanja kao teme suvremenih društvenih borbi. Ono što izaziva zbunjenost lako je lokalizirati. Neki društveni pokret, bilo da ga vodi narodna ili rukovodeća klasa, ima za cilj društvo koje je svedeno na sebe samo i oslobođeno neprijatelja. Samoupravljanje je slika koju danas društveni pokret ima o samom sebi; to nije stvarnost prakse u kojoj prevladava postojanje neprijatelja i borba protiv njega. Ako se nerviram zbog utopijskih zabluda ravnoteže i nove zajednice, to je stoga što je ta tema uvijek povezana s odbacivanjem klasnih sukoba. A oni su neodvojivo povezani s akumulacijom. Nije društvo ono koje akumulira i investira, već njegova rukovodeća klasa, dok se narodna klasa bori za kolektivnu reaproprijaciju investicija, proizvodnje i njenih plodova. Ne želim gledati u neku daleku i nejasnu budućnost. Konstatiram da je čitav svijet zaokupljen napretkom koji mijenja prirodu u najindustrijaliziranijim zemljama, ali koji neće ponovo donijeti ravnotežu. Nikada se društva nisu toliko odricala moguće potrošnje da bi investirala i u budućnosti povećala kvantitetu potrošačkih dobara. Prema tome, nika183

da klasni sukob nije bio veći. Ne poznajem ni jedno moderno društvo bez klasa i klasnih sukoba, iako znam neka u kojima je ta klasna borba gotovo potpuno potisnuta. Jedino shvaćam da postoji velika razlika medu društvima kojima isključivo vlada rukovodeća klasa, definirana načinom proizvodnje, i onima kojima upravlja rukovodeća elita koja osigurava prijelaz s jednog načina proizvodnje na drugi, zadržavajući pozicije rukovodeće klase, tj. odlučujući o oblikovanju i upotrebi investicija, distribucije i potrošnje proizvedenih dobara i usluga. Ne dozvoljavam sebi da ni na tren sanjarim o nekom besklasnom društvu, sve dok vidim kako se nastavlja voditi politika rasta, akumulacije znanstvenih i tehničkih dostignuća, vojnog rivalstva, itd. Nalazim logičnim da neki sanjaju o uravnoteženom društvu koje bi ujedno bilo i besklasno. Takvi možda misle već sada o onome što će nam donijeti budućnost. Ne isključujem tu pretpostavku. No, sociolog se njome ne može zadovoljiti, jer je ono što vidi posve drukčije: rast, investiranje, moć, klasni sukobi, privilegije, nasilje, rat. Nulti rast, ravnoteža, pobjeda ideologije uz pomoć orijentalnih religija, kako to zamišlja bogati Zapad, ne vrijede za sutra. A to nas ponovo vraća raspravi o samoupravljanju. Shvatimo li da je to tema osporavanja, a ne prevladavanja osporavanja, da je to borbena lozinka a ne utopija, moći ćemo ozbiljno razmišljati. O kakvom je novom osporavanju riječ? Ono što sadrži riječ »samoupravljanje« jest poziv na globalnu akciju. Nije riječ o tome da se zatraži politička vlast ili vlasništvo, iako je sve to nekako uključeno u najopćenitiju parolu samoupravljanja. Riječ je o tome da neka grupa ili kolektiv kontroliraju svoje postojanje. Nije U to logičan odgovor na ideju kojoj se neprestano vraćam: društvena prevlast se generalizira, raspršuje se u sva područja društvenog života, u trenutku kad se naše društvo više ne podvrgava nekom meta--društvenom poretku. Eto pravog smisla veličanstvene riječi: samoupravljanje. Dok neka opća, globalna i često totalitarna vlast nameće svoju dominaciju radniku ili građaninu, zarobljava ga u neku organizaciju kojom se upravlja odozgo, samoupravljanje poziva čitavog čovjeka, čitav život grupe, kolektiva, da utječe na organizaciju i na svaki sektor društvene aktivnosti. ■ 184

Izlazimo iz dugog perioda u kojem je društveni pokret par excellence bio radnički pokret, tj. pokret određen središnjom ulogom društvenih odnosa proizvodnje. Sada naspram prividno ili stvarno totalne vlasti, opozicija može biti samo globalna i mobilizirati samu zajednicu, samog individuuma, a ne samo neku njihovu ulogu. Zbog toga svi današnji veliki društveni pokreti pokreću određenu društvenu cjelinu, u njenoj konkretnoj sveobuhvatnosti, gotovo više zbog njenih prirodnih obilježja nego zbog njene aktivnosti. Točnije, u našim industrijaliziranim društvima velika snaga osporavanja jest obrana neke sadašnje zajednice, cjeline povijesno i geografski određene, grada, regije, nacionalnosti, obrana više ili manje upravljena bilo prema prošlosti bilo prema budućnosti. Čuo sam kako je neki stručnjak za sovjetske probleme rekao da, između raznih oblika opozicije koji se danas stvaraju u SSSR-u, liberalizam dijela znanstvene ili intelektualne elite ili religiozna akcija, nisu ono što najviše zaokuplja one koji su na vlasti: ono što ih muči, to je poziv, nacionalni ili populistički, na poseban oblik zajedništva i njegova prava. Ruski nacionalizam ili nacije potčinjene ruskom carstvu, to su neprijatelji Kremlja. A je li na Zapadu drukčije? Crnci, meksički Amerikanci, Indijanci, toliko nacija, ili bolje nacionalnosti, što se bune protiv integracije koju poduzima unifikatorski sistem u službi rukovodeće klase, aparata i organizacija. Ne želim prebrzo grupirati u samo jednu kategoriju sve takozvane regionalne ili nacionalne pokrete. No, to nas ipak ne treba odvratiti od važne tvrdnje: pokreti koji svjedoče o najjačoj sposobnosti mobilizacije i koji najdublje prožimaju društvo svojim osporavanjem, jesu pokreti koji se tiču neke prave zajednice ili grupe. Mnogo se govori u Francuskoj, naročito u CFDT-u, o kvalitativnim revindikacijama. Tema je dobro pogođena ali ostaje neodređena. Ponekad se kaže da na određenoj razini prihoda potrebe postaju raznolike kao i sama potrošnja. Mislim da je to pogrešno. Kad bi bilo tako, američki bi sindikalizam bio najosjetljiviji za kvalitativne revindikacije, a znamo da je usmjeren na kolektivno pregovaranje u kojem rasprave o nadnicama i njihovim dodacima zauzimaju središnje mjesto. Nije li smisao onoga što nazivamo kvalitativnim potrebama drugdje, u želji 185

neke društvene grupe da kontrolira ili upravlja svim oblicima svoga života, jer je danas sve povezano? Zaštita nadnica i zaposlenosti odmah dovodi do intervencije u lokalizaciji aktivnosti, u obrazovanju i stručnom osposobljavanju, u ulozi lokalnih vlasti. Bi li radnici Lipa naišli na toliko podrške i simpatija da njihova borba nije bila zajednička borba koja je imala u vidu sve aspekte života te zajednice? Ne poprima li i studentski pokret veću važnost zato što se mobilizira ta društvena grupa koja osjeća da je odgovorna za sve aspekte života svojih članova, sukobom oko odgoja i uloge znanja u društvu? Pokreti protiv zagađenosti, za očuvanje okoline, niču posvuda. Oni se razlikuju od starih pokreta u gradovima koji su bili obilježje trgovačkog kapitalizma, pokreta protiv privatnih vlasnika. Oni ne dobivaju najveću snagu u borbi protiv preobrazbe gradova pod vodstvom spekulacije. Grad je sâm taj koji reagira protiv onoga što ga uništava. Našim iBdusteijaliziranim društvom nužno vlada čitava mreža, koja se sve više steže, centara političko-ekonomskih odluka. Velika poduzeća povezana su s državom, kao u takozvanim socijalističkim zemljama, dok su multinacionalne kompanije i ekonomska politika država zamršenije povezane u kapitalističkim zemljama. U Francuskoj, kao i drugdje, glavna snaga otpora više ne može biti rad, već to mora biti lokalna zajednica, komuna ili sve što je s tim povezano. Pokret Lip nije bio štrajk već komuna. Vidal-Naquet je u vezi sa svibnjem 1968. govorio o studentskoj komuni, a tu su riječ već izmislili mislioci studentskog pokreta, Nijemci a naročito Berlinjani. Jugoslaveni su, čak i ako nisu stvorili najavljivani sistem samoupravljanja, barem shvatili da je komuna jedini mogući princip otpora, opozicije i osporavanja protiv ekonomsko-političkog aparata koji dominira cjelinom raznih oblika opće organizacije društva. Koje li poruge da se osporavanje povjeri političkim snagama koje žele doista upravljati državom! Jedina moguća opozicija državi i njenom društvenom i ekonomskom sistemu upravljanja može biti zajednica, dobrovoljno udruženje koje je ujedno i prava grupa. Ta ideja, međutim, izaziva dvije primjedbe. Prva kaže: ideja o komuni kao opoziciji nije nova; konačno, Pariška komuna datira još od početka pariške industrijalizacije. Nije li taj poziv 186

na komunu uobičajen za početak nekoga društvenog razdoblja u kojem se još brkaju utopija i stvarnost? Nakon toga treba doći direktniji, posebniji oblik suočavanja sa stvarnošću. Druga kaže: takvo prikazivanje današnjih borbi ne odgovara jednako svim tipovima društva. Ono podsjeća na grass roots democracy — osnovni tip demokracije — zapadne Amerike, dakle na otvoreno društvo. Naprotiv, što je veća intervencija države u ekonomskom životu, to je osporavanje više političko, prolazi kroz ujedinjene političke partije, okomljava se na samu državu a ne na lokalnu zajednicu koja, svakako, iščezava u masovnom društvu i u megalopolisu. Takve primjedbe ne treba odbaciti; treba ih uzeti u obzir radi preciziranja onog što je dosad rečeno previše općenito. Prva nas primjedba nagoni da odvojimo stare komunitarne ili urbane pokrete od onih o kojima sam govorio. Termin »samoupravljanje« dobro može poslužiti da pokažemo razlike ikoje ih dijele. Samoupravljanje ne govori u ime neke zajednice koja je postojala prije sukoba u kojem se ona sada nalazi. Ono ne brani stanovnike Besançona ili Crnce u Wattsu ili Oaklandu. Ono se bori protiv isključivosti, marginalizacije, segregacije. Oni koji se mobiliziraju odbijaju da se negativno konstituiraju u grupe, kao nerazvijene regije, kao nepovlaštene kategorije, potlačene manjine. Centralna vlast je ona koja uspostavlja i podstiče otpor onoga što se definira kao periferno. Isto bi tako Praško proljeće, da ga je podstakao češki nacionalizam koji se suprotstavio ruskoj dominaciji, predstavljalo u prvom redu nastojanje da se popularno i nacionalno izmisli oblik društvenog razvoja i odbaci etatistička birokracija. No, činjenica je da svaki društveni pokret ima dva lica: defenzivno, uzmak pred pojedinostima, i kontraofenzivno koje se bori za kolektivnu reaproprij ariju povijesne akcije. Radnički pokret je zaštita rada, kvalifikacija, zaposlenja; on je također socijalistički projekt. Danas je komunitarna revindikacija defenzivno lice pokreta čija je kontraofenziva usmjerena protiv tehnokratske moći a nikako na neku utopijsku lokalnu nezavisnost. Druga primjedba stavlja mnogo strože granice analizi koju sam izložio. Mislim da je točnija, ali što ona zapravo kaže? Da nova slika društvenih pokreta više odgovara tipu društava koja možemo nazvati liberalnim, odnosno društvima koja su najpot187

punije definirana svojom industrijalizacijom. Što više razmišljamo o društvima koja treba da se bore za prijelaz, za preobrazbu iz jednog tipa društva u drugo, to će više centralizirana politička akcija prevagnuti nad komunitarnom. To je točno. Gdje je najprije nastao sindikalni pokret? U Engleskoj, zemlji koja je bila kudikamo najindustrijaliziranija. Već je u Francuskoj pravi radnički pokret bio pomiješan s političkim, umjereno republikanskim ili nacionalnim pokretima. A ako pomislimo na Rusiju s kraja 19. stoljeća, lenjinizam nam očito pokazuje kako je tamo uloga političke partije bila bitnija od akcije sindikata. Djelovanje kineskog radničkog pokreta dvadesetih godina i pobjeda partije i njene narodne armije, označava ekstremnu točku preokreta do kojeg dolazi kad problemi razvoja i svrgavanja starog režima imaju prednost nad problemima funkcioniranja kapitalizma. Primjedbu koja je stavljena treba, dakle, drukčije izraziti: odgovara li ta analiza, provedena u vezi s društvenim pokretima, situaciji u toj i toj zemlji, a posebno u Francuskoj? Moje je mišljenje da su društveni sistemi Zapadne Evrope i Sjeverne Amerike dosegli takav stupanj bogatstva i vlasti nad narodima koji su danas zaokupljeni industrijalizacijom, a još više nad onima koji poznaju samo trgovačku privredu nadređenu lokalnim agrarnim privredama, da bi već morali razaznati sukobe koji odgovaraju njihovoj prirodi više nego njihovom načinu nastanka. Glavna vlast je već uspostavljena: to je prevlast velikih multinacionalnih ili nacionalnih kompanija; to je prije svega prevlast velikih organizacija proizvođača usluga čija važnost raste brže od važnosti bilo kojega ostalog dijela društva. Samoupravljanje se bori za novu vlast upravljanja privredom i društvom. Sada treba zaključiti. Samoupravljačko osporavanje suprotstavlja sve više centraliziranoj vlasti snagu otpora i želju za inicijativom prave zajednice, koja najčešće posjeduje i teritorijalnu osnovu. Ono se može očitovati u radu, ali ne može u njega biti zatvoreno, jer se mora oslanjati na vanjsku snagu da bi se borilo protiv sposobnosti integracije poduzeća. Moj zaključak može zbunjivati. No, nije li bliži praksi narodnih pokreta za koje samoupravljanje nije komunitarna utopija već snaga osporavanja koja podstiče na revindikativnu i revolucionarnu akciju? 188

2. rujan

Protiv antisociologije: preobrazba radničkog pokreta; diskontinuitet i kontinuitet između starih i novih društvenih pokreta Čini mi se da je toliko prirodnim govoriti o društvenim pokretima, i toliko sam uvjeren da taj pojam ispunjava prazninu koja je do sada bila tako jako iskrivljavana, da se još nisam ni potrudio da ti ga objasnim. Znam, međutim, da se još neizraženi otpori, često jedva svjesni, suprotstavljaju njegovoj upotrebi. A ti su otpori opravdani, jer govoriti o društvenim pokretima obvezuje i ne može se ubaciti u bilo koju analizu. Odstranimo načas tu riječ. Kako ćemo govoriti o radničkom pokretu, o seljačkim ustanoima, o mesijanizmima, populizmima, i o još mnogo ostalih organiziranih kolektivnih pokreta koji se ovako ili onako bore protiv društvene dominacije? Treba li govoriti o revindikacijama? Ta je riječ previše slaba, jer postavlja pitanje uvjeta aktivnosti ili raspodjele dobara, a ne same društvene vlasti. Pobuna, ustanak, buna, označavaju tek određene oblike sloma političkog sistema. Revolucija je istodobno i društveni pokret i opći krah institucija i društvenih organizacija, opći povijesni fenomen više nego pojam koji bi definirao osobitu vrstu ponašanja. Svim riječima koje sam spomenuo zajedničko je to da označavaju krizu sistema odlučivanja i vlasti. Odnose se na društveni poredak i izražavaju poremećaje, nemire, prijelome. Kako se zadovoljiti takvim rječnikom koji je rezultat spontane političke nauke što se poistovjećuje s institucijama, kako prihvatiti riječi što ih čujemo od suca koji sudi onima što su remetili javni red, a ne od sociologa koji želi proniknuti u prirodu društvenih odnosa i tako shvatiti smisao kolektivne akcije koja želi izmijeniti društvene odnose? 189

vrijeme i čudesne i prirodne. Drugi smisao toga postupka još me više užasava. Ako su vrste situacija i vrste ponašanja odvojeni, ako se ne želimo prepustiti životu u nekom apsurdnom svijetu, treba postojati neka sila koja bi spojila ta dva razdvojena svijeta, a to spajanje može samo biti djelo neke apsolutne volje u službi prirodne nužnosti koja nema veze s ljudskim djelovanjem. Recite kako su radnička svijest i kapitalistička situacija dva odvojena svijeta i morat ćete pozvati u pomoć neki deus ex machina da ih ujedini, neku svemoćnu partiju koja poznaje zakone društvene prirode i daje smisao pokretima što ga oni sami po sebi nemaju. Ta je društvena filozofija pijedestal diktatura a one zauzvrat takvim filozofima zabranjuju da djeluju i guše društvene pokrete, namećući takav poredak koji uništava reljef društvenih odnosa. Borim se protiv antisociologije, obraćajući se tebi koja si već ušla, gotovo se rodila, u svijetu kojem pripada i sociologija. Ipak, da bih bio jasniji, moram reći da oblici misli kojima se suprotstavljam nisu najprimitivniji, najudaljeniji od sociologije, iako bi trebalo da je tako. Smetaju me jer dopiru sve do vrata sociologije a da ne primjećuju njeno postojanje. Ne bi li trebalo da se ljutim na takva razmišljanja koja donose zlo sociologiji, koji su joj zakrčili put? Poznavao sam na francuskom sveučilištu i izvan njega mnogo ljudi koji su negirali postojanje sociologije, ili su na nju gledah s očitim prezirom. Istinu govoreći, nadao sam se da će me pero prilično brzo odvesti na tu stranu gdje sam bio siguran da ću probuditi stare ljutnje. No, na moje veliko čuđenje, više nemam nikakve želje da govorim o tim snagama otpora koje su ipak mnogo moćnije i zlokobnije od para-sociologije koju odbacujem. Djelomično je tome tako, jer ti otpori nisu intelektualni. No, ja sam predobar. Sociologija je bila pobijeđena. Trebalo bi da budem sposoban reći tko je to učinio i zašto? Pa dobro, ne znam i ta mi je tema dosadna. Imam potpuno mirnu stručnu savjest, čak iako sam često razočaran svojim radom. Mnogo češće sumnjam u samog sebe nego u sociologiju. Samo me još nešto drži. Ono što mi se čini suprotnim od sociologije, neprijateljem sociološke misli, to je analiza likova, to je roman. 192

Događa nam se svima da slušamo razgovore o društvenoj povijesti i aktualnoj politici. Oni se odnose na ličnosti kojima se događa nešto historijsko, čovjek se počinje pitati je h de Gaulle želio ili nije Evropu u kojoj bi Francuska dominirala, ih slaže li se Séguy s Marchaisom* ; na kraju dobrog ručka može se otići tako daleko da se razgovara o zakonima politike koji objašnjavaju genijalnost Napoleona, Maoa ili Roosevelta. Da budem iskren, jedva da i slušam takve razgovore i moja reakcija više ovisi o tome što mi je na tanjuru ili u čaši i što mi daje dobro ili loše raspoloženje. Ne mogu ozbiljno raspravljati o ljudima koji, međutim, najčešće i jesu ozbiljni. Tebi ili meni, kao i Marxu ih Durkheimu, jasno je da nije nikakav prigovor sociologiji što ne traži smisao akcije u svijesti njenog sudionika. Ne slušajmo te brbljarije, jer bismo samo gubili vrijeme i srdili se. Vratimo se ozbiljnim stvarima, znajući da treba isto tako izbjegavati svođenje društvenih činjenica na sudionike kao i pozivanje na situaciju definiranu izvan odnosa među sudionicima. Sada bolje shvaćaš važnost tog gotovo bezazlenog izraza: društveni pokreti. On nas prisiljava da proučavamo društvene sudionike, njihove odnose, njihove sukobe i razloge tih sukoba, umjesto da ih tumačimo s visine nekog meta-društvenog poretka ili totalitarne vlasti. Govoriti o društvenim pokretima znači stvoriti sociologiju i obraniti narode od bogova i vladara. Prođimo kroz vrata i zatvorimo ih iza sebe kako više ne bismo slušali blebetanje antisociologa. Možda si mishla da će nas zaslijepiti svjetlost i svjetlucanje oklopa pod suncem histo-ričnosti. A evo nas u polutami, usred prigušenih tutnjava i lomljave, ponekad bačeni na tlo nekom jakom eksplozijom koja je više nalik na potres nego na društvenu pobunu. Želio bih da čuješ i vidiš društvene pokrete koji će dovesti do stvaranja svijeta u kojem ćeš živjeti. Na početku ovog stoljeća rekao bih ti da promatraš velike borbe radnika protiv industrijskog kapitalizma koji je bio u punom zamahu. Nadam se da ćeš jednom i ti moći pokazati nekom mlađem od sebe neku tako patetičnu borbu divova. * Georges Séguy — Generalni sekretar CGT-a, Georges Marchais — Generalni sekretar Komunističke partije Francuske (prim. prev.). 13 Postindustrijsko društvo

193

Danas, u zoru novog društva, sve je još zbrkano. Zato i svi patimo zbog nerazmjera onoga što treba imenovati i jezika kojim raspolažemo. Taj nam je jezik ostao iz prošlog razdoblja. A kako da i bude drukčije? Govorimo jezikom radničkog pokreta i sovjetske revolucije, kao što su pred stotinu godina govorili jezikom francuske revolucije i kao što je ona upotrebljavala riječi Grakha ili Cicerona. Taj pomak rada doktrine na sve većem praznom prostoru koji razdvaja iskustvo i govora koji ga prenosi i usmjerava. U ovim svojim pismima neprestano ti govorim o tome što su to društveni pokreti koji se stvaraju. Od 1968. dobro znaš da je to istraživanje neprekidno u središtu moga rada. Danas sam poduzeo mnogo ozbiljniju, čak opasnu, zadaću, jer je otvorena mogućnost pogrešaka i nepravednosti. No, treba dobro povući granicu koja dijeli te nove pokrete, ma kako nejasni i slabi bili, od radničkog pokreta koji im je prethodio i čija snaga još uvijek zadivljava. Nastojat ću da ne govorim površno i pogotovo ne s omalovažavanjem, jer je društveni pokret, bilo da se upravo rađa ili naprotiv postaje naprosto sila političkog pritiska, po svojoj prirodi jedna od velikih ličnosti svjetske povijesti. Kažem to zato što odmah treba prijeći na ono bitno, da živimo na kraju radničkog pokreta u industrijaliziranim društvima. Nikako ne mislim da su radnici postali buržoazija, da su postali konzervativni. No, zar zaista ima smisla raspravljati o tako površnim i zbrkanim idejama? Nije riječ o tome da se sazna jesu li radnici — ta golema masa koja obuhvaća više od 40 % aktivnog stanovništva — više ili manje nezadovoljniji svojim statusom nego prije. Dodajem da se važnost sindikalne akcije povećava. No, pravi je problem u klasnoj akciji. Djelovanje i položaj radničke klase duboko su izmijenjeni, i to istodobno na više načina. Umjesto da izdvajamo ovaj ili onaj oblik tih promjena, treba izlučiti značenje cjeline. Radnička svijest uvijek odgovara dvostrukom položaju radnika: s jedne strane, on je radnik ili proizvođač, a s druge, nadničar ovisan o nekom poslodavcu. Uvijek se radnik buni protiv patronažnog upravljanja društvom u ime svoje uloge proizvođača. No, u procesu evolucije rada svjedoci smo obrata odnosa medu tim činiocima. Treba razlikovati tri sistema rada

194

koji slijede jedan iza drugoga: prvi i drugi nazvao sam stručnim i tehničkim sistemom; treći nazivam programiranim sistemom. — U prvom se radnik oslanja na svoj zanat i stručnu nezavisnost, a istodobno je direktno podređen tržištu rada. Ta dvostruka preokupacija: posao i zaposlenje, stavlja nas zapravo u trgovački kapitalizam više nego industrijski; a to je vrlo vidljivo ako s Bernardom Mottezom razmotrimo stare sisteme nagrađivanja, trgovanja, plaćanja po nagodbi, što nam je još i Germinal ostavio u sjećanju. Čvrsta točka te radničke svijesti jest privrženost zanatu; jer je on i društvena realnost, a ne samo stručna. On određuje odnose unutar radne grupe, tjelesne navike, često i način odijevanja, dakle važne elemente kulture. Naprotiv, briga oko zapošljavanja, ma kako gorka bila, doživljava se kao ovisnost o tržištu ili samovolji pojedinca, a ne neke društvene organizacije. —■ U tehničkom sistemu rada, sistemu masovne proizvodnje a naročito tekućih vrpci, sklapanja i rasklapanja, radnička se svijest više ne oslanja na neki zanat. Ona ili više ne posjeduje pozitivnu stručnu komponentu i svodi se na puku ekonomsku obranu, kao što je uglavnom za OS*, ili suprotstavlja kvalifikaciju organizaciji rada. Kvalifikacija je društveno manje vrijedna od zanata, ali je suprotstavljena pravoj mreži društvenih sprega određenih uplitanjem ekonomske vlasti u organizaciju rada. Ovdje se nalazimo u srcu industrijskog kapitalizma, jer je kapital umiješan u proizvodnju, mijenjajući organizaciju i proizvođenje, umjesto da se, kao i trgovački kapitalizam, ograniči na kontrolu snabdijevanja i trgovanja. To je, također, glavno mjesto klasne svijesti usredotočene na rad. — No, mi smo već ušli u programirani sistem rada, u carstvo velikih organizacija. Zanat i kvalifikacija tu su zamijenjeni stručnom ulogom, sve više određenom samom organizacijom. Radnik se manje osjeća suočen s organizacijom posla, a više s mnogo širom organizacijom proizvodnje koja određuje prirodu proizvođenja, kontrolu tržišta, opću strategiju lokalizacije tvornica, promjene proizvodnje, itd. Stručna obrana postaje sve * OS (Ouvriers Spécialisés) — specijalizirani radnici (prim. prev.).

13*

195

slabija, budući da je radni čovjek, bio radnik ili ne, uključen u poduzeće i više ne posjeduje stručnu samostalnost. Svatko teži za sigurnošću i karijerom, (kako bi se zaštitio od samovolje i promjene. Nasuprot tome, borba protiv organizacije i proizvodnje postaje društveno sve sadržajnija. Daleko smo od jednostavne obrane od nesigurnosti tržišta rada; svjedoci smo razvoja želje za demokratskom kontrolom čitavog sistema proizvodnje. Prelazeći s jednog sistema na drugi, prelazimo zapravo s akcije usmjerene na sudionika na akciju koja cilja na čitav ekonomski sistem, od priznavanja proizvodne uloge radnika na politiku ekonomskog razvoja. U prvom sistemu akcija je usmjerena na rad, u drugom na poduzeće, a u trećem na ekonomiju. Što se više približavamo posljednoj etapi, vidimo kako se razine rada i poduzeća osamostaljuju, a u isto vrijeme kad postaju potčinjeni ekonomskoj akciji. Također smo svjedoci napretka kolektivnog dogovaranja na razini poduzeća, što je osnovna snaga institucionalizacije radnih sukoba. Jednako je pogrešno iz toga zaključiti kako radnici više nisu zainteresirani za društvene sukobe, kao i vjerovati u očuvanje starih oblika radničke borbe. Zapravo, mjesto osnovnih sukoba pomiče se prema gore, što nam omogućuje da uočimo postojanje problema koji su ograničeni i o kojima se može dogovarati na razini organizacije rada u poduzeću. Ne vidimo li kako se druga strana uvjeta rada sve više čini kao relativno samostalna kategorija problema? Prešavši posttejlorsku fazu, u kojoj se patronažna vlast očituje prije svega u represivnoj organizaciji rada ne vodeći nikakva računa o ljudskom ponašanju, vidimo kako poduzeća uočavaju, barem u određenim ekonomskim uvjetima, mogućnost da dogovaranjem modificiraju podjelu dužnosti, ritam rada, oblike podjele rada, ulogu poslovođa. Može se reći da se o sve širim i raznovrsnijim područjima može danas dogovarati. Neki će iz toga zaključiti da se sukobi stišavaju. No, može se isto tako dati prednost drugoj strani razvoja i pokazati kako se prešlo od čiste obrane tržišta rada, naročito kočenja i nekih sindikalnih metoda koje su Englezi veoma razvili u prošlosti, na mnogo aktivnije zahtjeve protiv organizacije rada, paklenih ritmova, supereksploatacije radne snage, sve do dovo196

đenja u pitanje čitavog sistema ekonomske politike poduzeća i samog ekonomskog sistema. Ostavimo te pogrešne rasprave, budući da su te dvije linije razvoja neodvojive jedna od druge. Naprotiv, treba shvatiti da je kolektivni sudionik vezan za tu akciju izmijenio svoju prirodu. U prvom sistemu to je neka konkretna grupa: zanat, ceh. U drugom je cjelina uvučena u industrijsku organizaciju, što je vrlo blizu same radničke klase. U posljednjem je riječ o radnim ljudima, pojmu koji je mnogo širi i čak nedovoljan, jer treba uzeti u obzir cjelinu ekonomskih uloga: proizvođače, potrošače, stanovnike nekog grada ili područja. Revindikacija neprestano raste. Dok je bila unutar poduzeća, iz nje se rodio radnički pokret. Sada ona sve više napada ekonomsku vlast koja je iznad poduzeća, na razini »monopolnoga državnog kapitalizma«, tehnokratske povezanosti privatnih i društvenih sredstava upravljanja. Usporedo s tim, narodni otpor nalazi svoju najveću snagu izvan poduzeća ili, u najboljem slučaju, u obrani zajedništva koje se šire definira kao rad, a protiv promjena kojima se upravlja sa sve veće daljine. Novi društveni pokreti: teritorijalna obrana, obrana zajednice od upravljanja ekonomskim sistemom, nisu strani problemima i okolnostima rada. No, dok je nekada udio problema lokalnog života u radnim problemima bilo ono što je davalo prvospomenutim problemima veću važnost, danas projekcija općih problema na radno mjesto i radnu sredinu uključuje te probleme u povijesno važne pokrete. To je osnovna transformacija. Radnici će često biti sudionici novih društvenih pokreta; no, oni se više ne mogu nazvati radničkim pokretom. Ali bilo bi pogrešno vjerovati kako prisustvujemo jenjavanju klasnih sukoba; njihova se priroda mijenja; njihova žestina se ne smanjuje; oni čak još više dovode u pitanje cjelokupnost društvene dominacije. No, ne možemo poistovjetiti klasne borbe s čisto radničkom akcijom. U tom smislu, i samo u njemu, možemo reći da radnička klasa, klasa »produktivnih« radnika, sve više prestaje biti glavna ličnost društvenih borbi i da se radnički pokret, koji je bio i društveni pokret par excellence u društvima industrijskog kapitalizma, smanjuje razmjerno tome kako ulazimo u postindustrijski kapitalizam, i postaje društvena osnova političke strategije, dok 197

istodobno nastaju novi društveni pokreti. Taj razvoj prije svega pretpostavlja jačanje sindikalne sposobnosti dogovaranja. Što su sindikati jači, to više žarište osnovnog sukoba izlazi iz poduzeća. U Francuskoj je taj razvoj mnogo sporiji. Prodiranje sindikata u mala poduzeća je teško, otpuštanje delegata brojno. Patronažna vlast je često još uvijek apsolutna, bijedne nadnice svakodnevna pojava, loši materijalni uvjeti rada i grubost zapovijedanja posvuda rašireni. Cak smo svjedoci stvaranja mladih sindikata u nekim velikim poduzećima koje patronat plaća po najgorim uvjetima dvadesetih godina. Veličina radničke spremnosti na borbu još je uvijek daleko od svog vrhunca. Još će dugo trebati da novi sektori ekonomskog ili teritorijalnog života budu pobijeđeni sindikalnom akoijom, ne samo u zastarjelim tvornicama već i u trgovinama, bankama i osiguravajućim društvima gdje je brojna ženska mlada radna snaga. Međutim, treba još jednom naglasiti da se ne smiju brkati povijesni opis današnjega francuskog društva i stvaranje snaga koje vladaju ekonomskim i društvenim razvojem. Povijesno gledajući, Francuska je još uvijek u punom zamahu industrijalizacije: broj radnika, kojem su neki prerano nagovijestili opadanje, očito je porastao od prošle generacije. No, treba prerasti sadašnjost i vidjeti što nam donosi budućnost. Veliki radni sukobi čini mi se da gube svoju središnju ulogu u društvu. Činjenica da su štrajkovi u Sjedinjenim Državama dugi i okrutni nije dovoljna da bi se moglo reći kako svijest radničke klase usmjerava društveni život te zemlje. Pojavio se novi tip ekonomskog sistema: on ne suzbija klasne odnose ali ih mijenja. Patronažni profit uglavnom je ovisio o pritisku na nadnice i o uspjehu financijskih operacija. Danas tehnički napredak, sposobnost da ga se iskoristi, svi oblici upravljanja, mogućnost predviđanja i organiziranja, igraju dovoljno važnu ulogu u uspjehu ili neuspjehu poduzeća da bi se nametnuo pojam organizacije. Veliki je sukob dakle onaj u kojem je organizacioni aparat suprotstavljen ostalim područjima društvenog života u kojima djeluje, tj., općenito uzevši, potrošačima. 198

Radnik neke organizacije ima određene zahtjeve naspram nje i služi se pritiskom sindikata da bi mogao raspravljati o svojim uvjetima rada, no čini mi se da se manje opredjeljuje protiv nje u osnovnom klasnom sukobu dok je unutar nje, a više kad djeluje izvana. Vidim dobru sindikalnu organizaciju i mnogo revindikativnog duha u velikim suvremenim organizacijama, bilo industrijskim bilo nekim drugim; no, malokad vidim kako neki radnički pokret tu dovodi u pitanje društvenu prevlast aparata koja donekle štiti radnike tih velikih organizacija. U raznim oblicima vidimo gotovo posvuda kako sindikati interveniraju sve direktnije u životu poduzeća, da bi izborili sve bolja jamstva svojim radnicima, ograničili samovolju. No, postoji li neka neprelazna granica između tih napredaka industrijske demokracije i jačanja moći velikih organizacija? Nije li u njemačkoj industriji suodlučivanje bilo od početka, kako su to dobro rekli sociolozi povezani sa sindikatima, sredstvo modernizacije upravljanja, više »organizacijsko«? Tko vjeruje da će novi zakon o samoupravljanju, koji sigurno izbezumljuje klasične kapitaliste, oslabiti moć divovskih kemo- ili elektroindustrija? U jako drukčijem kontekstu, francuska administracija, naročito u obrazovanju, pokazuje nam suodlučivanje, što ovaj put jača birokraciju više nego tehnokraciju, koja se uključuje u aparat i ubrzo odolijeva novim društvenim pokretima. U kojem slučaju može sudjelovanje u upravljanju dovesti do otpora u ekonomskom sistemu? Možda jedino u slučaju Italije. Zato što je to toliko nesređena zemlja, rastrgana između privrede i fragmenata društva koji su uvučeni u najbržu industrijalizaciju i sistema arhaičnih, represivnih, raspadnutih aparata političke i ideološke kontrole, no koji se oslanjaju na sve snage koje su ugrožene koncentracijom ekonomske moći na sjeveru zemlje, tako da se sindikalne organizacije kao i rukovodioci Fiata ili IRI-a osjećaju zajednički odgovornim za pobjedu suvremene Italije nad autoritativnim prijetnjama raspadnutih sektora društva. Treba za trenutak zastati na talijanskom sindikalizmu koji je važniji za ovu raspravu od svoga francuskog susjeda. U Italiji je, nakon 1968, a naročito nakon vruće jeseni 1969, jedna radnička i sindikalna generaoija smijenila drugu; prvi put OS rukovodi akcijom. Revindikaoije postaju sve egalitarnije i sve više 199

dovode u pitanje ritam i uvjete rada. Isto nastojanje, samo manje snažno izraženo, očituje se i u Francuskoj. Eksploatacija je sve jače uperena protiv OS-ovaca; oni se opiru, reagiraju, nastoje kontrolirati svoje uvjete rada; njihova je akcija pojačana borbom protiv povećanja cijena. Je li riječ o društvenom pokretu? Ja kažem da nije. Jer, društveni pokret nije samo odgovor na dominaciju ili eksploataciju; on znači osporavanje načina upravljanja vlasništvom u ime prava na rad ili u ime nečega što direktno sudjeluje u kulturnom modelu nekog društva. Francuska je na pola puta između Italije i Njemačke. Odatle sva važnost samoupravljačke struje u poduzeću. Ni integracijsko suodlučivanje, ni politika nacionalnog razvoja, već napad na patronažnu vlast u kojoj se stari oblici radničkog pokreta i njegove nove forme miješaju i često upotpunjuju. No ta struja može jedino biti shvaćena kao manjinska suprotnost glavnoj sindikalnoj snazi CGT-a i komunističkoj partiji koja podstiče radničke i ostale borbe na osnovi svoje strategije za osvajanje političke vlasti. Komunistička je partija politički agresivna a društveno umjerena. Politički agresivna, jer se sukobljava s neprijateljski raspoloženom većinom, sa savezom krupnog kapitalizma, sa starim srednjim klasama i radnicima potčinjenim represivnoj ili paternalističkoj lokalnoj vlasti, ili konzervativnim uglednim građanima. Društveno umjerena, zato što ne vidim, barem ne u Francuskoj, da se poziva na osnovni klasni sukob. Naprotiv, primjećujem da je radnička akcija poslužila za pritisak da bi se postigle političke promjene a preko njih reforme, neka »napredna demokracija«. Pokret koji reagira na eksploataciju može stvoriti klasnu subjektivnost ili je ojačati; može također dovesti do napretka u dogovornom rješavanju sukoba. Ako uspoređujem OS unutar tvornice s kažnjenikom u zatvoru, mogu u oba slučaja lako zamisliti dva smjera pokreta opozicije: samosvijest sačinjenu od odbijanja i pobune; pritisak radi reformi. No, nitko neće reći da su kažnjenioi klasa, ni da su čak u srcu klasne borbe. Prema tome, ne može postojati ni društveni pokret kaž-njenika u strogom smislu te riječi. Nije riječ o prepirci oko prave riječi. Pokreti OS-a vrlo su važni, ali oni ne mogu biti jezgra klasne akcije. Zato tako jako ovise o općim ekonomskim i političkim uvjetima društva u kojima se nalaze. Radnički je

200

pokret u pravom smislu te riječi, naravno, također ovisio o nacionalnim uvjetima, ali se temeljio na klasnoj svijesti čija je struktura bila posvuda jednaka i povezana s uvjetima rada. Naprotiv, masovni pokreti OS-a to su jači što je prodor sindikata u poduzeća ograničeniji, znači što je organizirana radnička kontrola uvjeta rada slabija. Pobuna OS-a je odgovor na društvenu zaostalost koja je također vezana za uvjete ekonomskog razvoja, za neobizmarkizam koji likuje u Francuskoj i Italiji, suprotstavljajući motornu ulogu države krajnjem društvenom i kulturnom konzervativizmu. Intelektualno možemo bolje razumjeti tu pobunu, ako je analiziramo u smislu industrijskih odnosa, nego ako govorimo o klasnoj svijesti. To je pokret koji je i modernizatorski i defenzivan, ali koji ne može donijeti neki kontraprojekt društva. Govoreći tako ne želim umanjiti njegovu važnost; ona je značajna, ali ostajem pri tome da na toj strani ne treba tražiti rađanje društvenog pokreta koji će biti specifičan za tip društva u koje ulazimo i koji će imati istu važnost kao radnički pokret u industrijskom kapitalizmu, ili pokret za građanska prava u trgovačkom kapitalizmu. Nisu li ta zapažanja postala zastarjela nakon sadašnje obnove radničke borbe? U osnovi, nisu. Živa ekonomska aktivnost, jaka inflacija, posljedice nedavnih političkih kriza, veoma su povećale radničku spremnost za borbu. Povećanje nadnica, koje premašuje povećanje proizvodnje i produktivnost, česta je pojava, i to u mnogim zemljama. Uvjeti života radnika poboljšavaju se, a istodobno se za najteže i najslabije plaćene poslove iskorištava strani proletarijat, najčešće na granici djelovanja sindikata, a uvijek izvan političke akcije. Ta nam činjenica mnogo toga otkriva. Radnički pokret uvijek su podsticali kvalificirani radnici. Ne zato što su obrazovaniji, već stoga što su nosioci određene stručne odnosno radne samostalnosti. Direktnije su uključeni u sukob s kapitalom. Klasna svijest mora se oslanjati na kvalificirani rad, kreativni, kako bi se mogla oduprijeti kapitalističkom prisvajanju u ime napretka. Međutim, razvoj radničke akcije posljednjih je godina sve više povezan s dolaskom specijaliziranih radnika (OS-a; op. prev.), uglavnom u slabo ili nedovoljno industrijaliziranim regijama. Ti OS-ovci često su radnici prve generacije ih čak seljačkog porijekla. Nalazeći se u vrlo

201

nepovoljnoj materijalnoj situaciji, podložni više nego ostali nesigurnosti konjunkture, oni se to žešće bore što više znaju da su ih velika poduzeća dovela u takav položaj, izgradivši dio proizvodnje u njihovoj regiji kako bi mogla plaćati najniže nadnice. Intervencija nekvalificiranih žena u štrajkovima ima isti smisao: u nedostatku dovoljnog pritiska sindikata zbog patronažnog otpora, najslabije plaćene kategorije upuštaju se u borbu koja bi morala dovesti Francusku u sličnu situaciju u kojoj se nalazi Njemačka ili Sjedinjene Države, odnosno do veće homogenosti nadnica. U 1968, najspektakularniji štrajk u povijesti nije podstakao nikakav revolucionarni pokret u cjelini radničke klase, već je mudro pratio politički pritisak, dok su velike čete CGT-a bile najdiscipliniranije i najopreznije u odnosu na revolucionarne parole. Danas štrajkovi koje podstiču pokreti baze tu i tamo mogu biti siloviti i dovesti do zauzimanja tvornice ili čak otpuštanja inženjera. Ne vjerujem da se tu može govoriti o ponovnom širenju klasne borbe u klasičnom smislu. Klasna borba je drugdje ili ima drukčiji smisao. Dokaze za takvo uvjerenje nalazim u činjenici što klasne parole danas brane »fundamentalističke« grupe, koje žele vratiti revolucionarnu snagu i čistoću početaka, ali su prilično marginalne u odnosu na radničku klasu. Bilo da su im članovi studenti, studenti koji su postali radnici ili industrijski radnici, one se sukobljavaju s važnošću personalnih predstavnika u velikim poduzećima, za koje D. Mothć pokazuje da predstavljaju također dio lokalnog sistema odlučivanja i nacionalne strategije velikih sindikalnih organizacija. One zapravo brane radnički svijet; lijeve partije, nakon likvidacije degolizma, dobivaju većinu radničkih glasova i ne vidim kojim bi se pravom moglo komunističkoj partiji oduzeti pravo da se smatra partijom radničke klase. Govoriti o izdajstvu šefova prebrzoplet je i nepravedan način da se riješi problem koji zaslužuje više pažnje: radnička klasa nije izigrana; ona više nema povijesnu ulogu koja joj je pripadala, ona više ne može zahtijevati hegemoniju u društvenom pokretu. Što zahtijevaju radnici u poduzećima? Prije svega određeno jamstvo i sigurnost. Jamstvo protiv nezaposlenosti i otpuštanja, protiv samovolje, jamstvo novčanih sredstava, što nije u skladu

202

s nagrađivanjem prema radnom mjestu koje osuđuje starije ili lošije radnike da gledaju kako im se nadnica sve više smanjuje. Uopće ne vidim da se širi, čak primjećujem da opada a u nekim zemljama i potpuno nestaje, tvornica kao cilj radnika, kao revolucionarna želja za svrgavanjem ekonomske moći. Tim se idejama, čini se, suprotstavlja i odgovara tema nove radničke klase. Ne poznajem ni jednog sociologa ili sindikalnu organizaciju koja je prihvaća u njenom primitivnom obliku, a moji nedavni razgovori s prijateljem Sergeom Malletom, koji je bio najistaknutiji zagovornik te teze, uvjerili su me da ni on sâm nije robovao onome što je ponekad postalo prije parola nego prava analiza. Ipak, ideja koja je bila načeta nije za odbaciti. Ona nam donosi važne istine. U svom najjednostavnijem obliku ona govori kako su u razvijenim industrijama i tehnologijama ulogu kvalificiranih radnika preuzeli tehničari ili inženjeri. Ideja je, čini se, na mjestu i može doći u sukob samo s onima koji uspostavljaju metafizičku granicu između produktivaca i neproduktivaca ili manuelnih i nemanuelnih radnika. Međutim, u stvarnosti se ta teza malokad pokazuje točnom, ma bila malo uvredljiva, jer se tehničari pokazuju vrlo aktivnima, vrlo revindikativnima u pogledu internih problema organizacije, ali ni u kom slučaju poneseni klasnom sviješću. U zastarjelom tipu tvornice, kao što je rudnik ili gradilište, svijet radnika odvojen je od svijeta gospodara samo malim krugom činovnika, tehničara i inženjera. Te su se kategorije jako proširile i napreduju mnogo brže nego bilo koja druga velika društveno-stručna kategorija i pokazuju sklonost k reagiranju na svojoj relativnoj razini unutar organizacije a ne za interese klase. To nas navodi da tražimo drugi smisao pojma nove radničke klase. Vidimo kako se inženjeri, ili, bolje rečeno, stručnjaci i profesionalci, bune protiv vlasti aparata. To je naročito točno za velike organizacije trećeg tipa, u biroima za planiranje, istraživačkim centrima, na sveučilištima, u bolnicama, u industrijskim granama istraživanja i razvoja. Što znači taj pokret, ograničen ali stvaran, koji nema nikakve veze s nezadovoljstvom kadrova, koji je čak njegova suprotnost? Nezadovoljstvo inženjersko-tehničkog osoblja, još više 203

nego revindikacije tehničara, unutrašnja je bolest organizacija. Koncentracija vlasti odlučivanja i povećanje broja inženjera udaljilo ih je od vlasti. Osjećaj nesigurnosti i opadanja na društvenoj ljestvici povlači za sobom zahtjeve koje smo 1968. vidjeli kako ostaju na razini posebnosti, kategorijalnosti, i ničim ne potkrijepljuju pokret osporavanaja. Naprotiv, osporavanje stručnjaka dovodi u pitanje vlast. Ono je iste prirode kao i osporavanje radničke aristokracije koja je osnovala radnički pokret u vrijeme Prve intemacionale: ono želi da se preispita ono osnovno, ali je slabo, jer kategorija u kojoj se stvara uživa očite privilegije u odnosu na ostale radnike. No, zašto uopće govoriti o novoj radničkoj klasi u tom slučaju? Očito nije riječ o radnicima ni njima srodnim kategorijama. Taj pojam neumjesno nastoji održati kontinuitet tamo gdje je diskontinuitet jasno vidljiv. Jer, stručnjaci se ne suprotstavljaju kapitalu već organizaciji i njenom aparatu. Oni se opiru određenom društvenom iskorištavanju naučnih dostignuća. Krajnji oblik tog osporavanja jest otpor znanstvenika koji dovodi u pitanje i samu znanost. Moglo se primijetiti 1968. da je pokret naročito zahvatio stručnjake koji su po svom obrazovanju i iskustvu bili najbliži sveučilišnom svijetu. Važnost osporavanja za mene je to značajnija što u njemu sudjeluje dobar dio sociologa ili specijalista ostalih društvenih znanosti, ali ono ne pripada istom povijesnom razdoblju kao i radnički pokret. Treba li, dakle, zaključiti da je riječ o završetku radničkog pokreta? Da, ali slijedeći produženje njegove uloge. Radnički pokret je postao politička snaga od koje nastaju novi društveni pokreti, kao što je republikanski pokret politički preuzeo revolucionarne plebejske teme i postao snaga iz koje se politički rodio radnički pokret. Suprotstavljanje današnjih snaga osporavanja zajedničkom Programu slično je nepovjerenju radničkog pokreta u drajfusovce s kraja prošlog stoljeća. Neminovno je da danas žive bok uz bok oni koji misle na ono što je politički moguće i oni koji žele ono što se društveno može zahtijevati. Budući da je rušenje institucija i društvene i ekonomske organizacije danas malo vjerojatno, francuska ljevica mora naučiti da živi i djeluje između te političke snage i društvenog pokreta. Ono što situaciju čini mnogo složenijom jest to da komunistička partija, koja uglavnom upravlja transformacijom radnič-

204

kog pokreta u političku snagu, ostaje organizirana kao revolucionarna partija i daje analize ili podstiče borbenost koje više odgovaraju društvenom pokretu nego čisto političkoj snazi. Autoritarna organizacija i doktrinarni duh udruženi su u pridavanju velike važnosti taktičkim problemima, dok u drugom planu ostaje jaka u nekim područjima, naročito u metalurgiji, svijest radničke klase koja je mnogo manje izgubila na snazi nego na političkoj sposobnosti. Treba shvatiti povijesne mijene koje su u toku. CGT danas okuplja, kao i jučer, najsnažniju svijest radničke klase. Ona govori u ime rada a protiv kapitala i zalaže se za demokratski društveni i ekonomski razvoj. Te riječi nisu prazne. Komunistička partija jest i ostaje duboko radnička svojom povezanošću s produktivnim radom, društvenom integracijom i disciplinom. Postoji danas industrijska kultura vidljiva u Ruhru ili Lorraineu, i u sovjetskim ili američkim industrijskim centrima. No, ta se radnička svijest više ne može preobraziti u društveni pokret. U Francuskoj je akcija sindikata ponesena političkom strategijom koja više ne može dovesti u pitanje društvenu vlast. Suprotno tome, vidimo kako se pomalo posvuda javlja, a naročito u CFDT-u, akcija nove klase koja napada nove neprijatelje narodnih klasa, koja otkriva nova područja i nove uzroke društvenih borbi, a da svijest te nove klase o samoj sebi i sama njena definicija još nisu jasno oblikovane, tako da neka žestoka akcija izgleda kao da se temelji na loše definiranoj osnovi i bliža je heterogenim snagama revolucionarnog populizma nego homogenosti klase u pravom smislu te riječi. Ta razlika između dviju konfederacija — koja se ne temelji na opisu njihova djelovanja već na sudu o smislu njihove povijesne uloge — podsjeća da se društveni pokret ne stvara samo odozdo, polaganim porastom revindikacija ograničenih na opću politiku. Odmah od početka sve je prisutno, ali loše povezano: defenzivni zahtjevi, borba, ideje o društvu. Borbena snaga, često zadivljujući svijet, radničke klase koju okuplja CGT ne treba nas više obmanjivati. Ona ostaje živa u poduzećima; ali ne preobraža se više u akcije koje bi bile sposobne da usmjere čitavo društvo, dok nesređeni pokreti baznih grupa, loše usklađeni, najčešće povezani s CGT-om, zaokupljaju javno mnijenje i stvaraju društvenu povijest sutrašnjice. 205

Prividno ništa nova u aferi Lip: radnici brane svoja prava, izazivaju lokalnu i nacionalnu simpatiju, uzrokuju intervenciju posrednika. Pa ipak, taj letimičan opis je pogrešan i nesposoban da objasni snažan odjek toga iznimno dugog štrajka izvanredne snage! Ovdje nije važna priroda revindikacija; mnogo je važniji način djelovanja. Pokreti baze imali su materijalnih sredstava da se odupru, oslanjajući se na opću klimu nezadovoljstva koja nije samo radničke ili lokalne prirode. Koliki li je put trebalo prijeći od onda kad su masovni pokreti bili usko povezani s političkom strategijom! Nije sve novo u pokretu Lipa, ali on spektakularno pokazuje povratak na scenu narodnih društvenih pokreta koji su izmislili nove metode i izraze, potaknuti vodama baze obraćajući se narodu izvan granica aparata. Još je prerano da bi se uočila priroda novih društvenih pokreta. S jedne strane vidimo ostatke staroga radničkog pokreta sve više ovisnog o ograničenoj političkoj strategiji, u Velikoj Britaniji kao i u Francuskoj, a s druge, zbrkanu mješavinu utopija, populizama ali i novih tema i oblika akcije. Treba ipak uvažiti mutaciju, diskontinuitet razvoja jednog tipa društva u drugi. Za trenutak ću ograničiti tu tvrdnju podsjetivši na -povijesne elemente kontinuiteta u kolektivnom ponašanju. Prije svega treba osjetiti ono što je novo i ono što je različito. Nameće se jedna činjenica: vidimo kako pokreti baze lokalni, naročito u industriji, a i drugdje, direktno napadaju društvenu i ekonomsku politiku umjesto da samo postavljaju probleme poduzeća. Rad više nije mjesto koje najbolje određuje osporavanje; napadnuto je upravljanje, a u našem ekonomskom sistemu naročito centralizirano upravljanje, ono koje odgovara velikim nacionalnim i multinacionalnim grupacijama države. Akcija sindikata, tj. akcija u poduzećima, nosilac je radikalnog osporavanja samo ako pogađa, izvan poduzeća, opće oblike upravljanja društvom. Odatle ponovo vrlo jaka uloga ideologije, čak i revolucionarne inteligencije koja nalazi nova područja intervencije. Da bi postojala klasna borba, potrebno je da se neka narodna kategorija može suprotstaviti upravljanju rukovodeće klase u ime »snaga proizvodnje« koje predstavlja, kao i u ime

206

eksploatacije kojoj je podvrgnuta. Što je veća potčinjenost radnika organizaciji, to više nestaje stručna samostalnost, to je svijest prave radničke klase slabija, nakon što je dosegla vrhunac u radnika za strojem i održavanje strojeva u metalurgiji, koji su se odupirali patronažnoj organizaciji, oslanjajući se na svoju kvalifikaciju. Protiv organizacije proizvodnje, protiv integralnoga ekonomskog sistema čiji je simbol postalo postavljanje kablova informatike, na što se može osloniti poluga klasnog pokreta? Na samo zajedništvo, istodobno na radu i izvan njega, boreći se za kontinuitet svoga postojanja kontrolom promjena koje ga pogađaju. Samo će se povećati udaljenost između akcije koja se vodi u samom poduzeću, podsticana starom klasnom sviješću, ali politički ograničena strategijom zauzimanja vlasti, i pokreta baze, udaljenih od svakoga direktnog utjecaja na političko kretanje, kad prijeđu granice poduzeća i direktno uvedu u spor nove sukobe i nove društvene suprotnosti. Ne želim ići dalje. Jer, što se više upuštam u ispitivanje budućnosti koja se stvara pred našim očima, to raste opasnost od nesporazuma i raskoraka između moje analize i direktnog promatranja sadašnjih prilika. Zamjeraju mi da govorim o dalekom postindustrijskom društvu, umjesto da gledam na sadašnju situaciju u kojoj vlada industrijalizacija, sve veća masa radnika u industriji, logika industrijskog i financijskog kapitalizma. Nisi ti ona koja stavlja takve primjedbe. Vrlo dobro razumiješ kako čovjek ima pravo da stvara neku shemu i ispituje njene osobine umjesto da se zatvori u sadašnje prilike. No, s jedne strane mudraci, a s druge oni koji imaju političke odgovornosti —• ponekad su to i isti ljudi — žele govoriti samo o sadašnjem trenutku, jer govore u smislu odluka koje treba donijeti. Javno zahtijevam svoje pravo da odbijem teren koji mi se želi nametnuti. Vidim u tom pozivu na »konkretno«, na »istinsku situaciju«, defenzivni odnos koji se u nekih objašnjava nemogućnošću ili lijenošću da shvate velike preobrazbe u današnjem svijetu, a u drugih željom da se njihova analiza ne stavlja na višu razinu od one na kojoj žele djelovati, jer bi im to ukazalo na granice njihove akcije.

207

Čitav svijet se divi djelu velikih britanskih ekonomista, od Adama Smitha do Ricarda, a još više Marxu. Pitajte povjesničare kakav je bio stupanj industrijalizacije u Ujedinjenom Kraljevstvu 1820, ili u Francuskoj dvadeset godina kasnije. Zar nije trebalo 1848. govoriti samo o seljacima i trgovcima? Nije li ono što se dogodilo lipanjskih dana 1848. samo djelo nekoliko marginalnih pobunjenika i nije li samo marginalni događaj u povijesti toga perioda? Nismo li već odavno naviknuti na rasporak između kategorija sociologije i kategorija povijesti ili između načina proizvodnje i društvenog obrazovanja? Industrijski duh i organizacija pred našim se očima raspadaju na velike dijelove. Nije li čudno da analiza društvenih pokreta ostaje jedno od najkonzervativnijih područja društvene misli? U osnovi, to i nije čudno. Društveni pokreti nisu najsnažniji u zoru nekoga društvenog poretka već u njegovo podne. U toku čitavog perioda, koji može biti dug, na sceni vladaju predstavnici starih društvenih pokreta koji su samo sve više udaljeni od prakse a sve više odani svojoj ideologiji. Hoćemo li ići mnogo dalje tim putem nego što smo već otišli? Koliko će se još dugo današnji problemi sagledavati samo u svjetlu problema iz prošlosti? Nasuprot tome, oni koji se bore na dnu društvene ljestvice, više ili manje udruženi u sindikalne organizacije, osiguravaju, po cijenu velike zbrke i bolnih prevrata, jedini kontinuitet koji bi imao neki smisao: kontinuitet borbe a ne ideologije. Zbog toga je ponekad tako velika napetost između donjih slojeva i vrha sindikalnih organizacija, naročito tamo gdje nove probleme treba hitno rješavati i gdje je sindikalizam defenzivan, kao u nastavnika. Tradicionalne borbe, utopije, nove bitke, sve je to pomiješano u praksi boraca baze koja im iscrpljuju snage, što izaziva gotovo opće odbijanje ali ipak predstavlja, s kontinuitetom klasne akcije, šanse sociološke analize.

208

18. rujan

Kraj gradova; uređenje prostora; društvo i priroda; dokolica Nikada nisam vjerovao kako bi mogao poželjeti da napustim Pariz. Pa ipak, da francuski sveučilišni život nije tako apsurdno koncentriran u prijestolnici i da se neki novi, sličan centar može stvoriti negdje drugdje, kako bih sa zadovoljstvom otišao! Najprije želim odagnati ovaj osjećaj: ne potječe li moje nezadovoljstvo, ne zbog grada, već zbog sveučilišta? Kad bi to bilo neko živo mjesto, neka prava sredina, ne bi li moj osjećaj bio drukčiji? No, ti argumenti više ne vrijede. Prvi put u životu uvjeti u kojima radim već su nekoliko godina dobri i veoma sam povezan s institucijom koje sam član. Ipak je grad taj koji je bolestan. Daleko smo još od američkih prilika zbog kojih svi koji imaju novca bježe u predgrađa, dok centri propadaju i predstavljaju utočište za najsiromašnije slojeve koji tako povećavaju gustoću naseljenosti, seleći u stanove koje je napustila srednja klasa. No, malo-pomalo približavamo se sličnoj situaciji i uskoro će se moći reći: treba biti ili jako bogat ili jako siromašan da bi se stanovalo u Parizu. Sve se više optužuju dug put do radnog mjesta, zagađivanje, buka, a uskoro će se tu naći i kriminal i segregacija. No, svi ti društveni problemi ostaju loše definirani. Ako postoji urbana kriza, u čemu se ona sastoji? I kao prvo, je li to urbana kriza ili kriza ekonomskog sistema? Riječ je, zapravo, o urbanoj krizi, ili bolje, o krizi metropola. U trgovačkom svijetu grad je bio slobodno tržište rada nasuprot ovisnosti o lokalnom gospodaru, pokretljivost i razmjena nasuprot izolaciji i tradiciji, razonoda nasuprot dosadi, sloboda nasuprot stegama obitelji i lokalne zajednice. 14 Postindustrijsko društvo

209

Grad se dugo definirao kao suprotnost selu, kao civilizacija nasuprot »paganstvu«. On je bio središnja ličnost povijesti. Narodni društveni pokreti bili su plebejski, građanski. Vlada-juća klasa bili su posjednici i trgovci čije su kuće obilježavale grad. Već industrijalizacija donosi opadanje važnosti gradova: izolirani rudarski i metalurški centri, predgrađa izvan gradskih zidina, tvornice na obalama rijeka; industrija je mnogo toga sagradila ali njeno glavno mjesto više nije trg već tvornica oko koje niču radničke kuće. A sada, nova promjena. Što se više razvija društvo osnovano na komunikacijama i informacijama, to je manje razmjena dobara na tržištu glavna društvena funkcija. Geografska koncentracija nije više mjesto razmjene dobara i usluga. Automobil, televizija, teleks, telefon, kompjuterski terminali, omogućuju upravljanje na daljinu, i direktna razmjena i česti osobni kontakti više nisu neophodni. Kaže se, doduše, kako je društvo masâ potrošačko i da grupiranje velikog broja potrošača na ograničenom prostoru privlači proizvođače i stimulira prihvaćanje proizvoda i usluga. Taj argument nije bitan. Nitko ne negira korist od mjesta okupljanja, no svjedoci smo kako se posvuda stvaraju veliki trgovački centri izvan gradova, u trenutku kad velike robne kuće na Man-hattanu ili u centru Pariza imaju velikih poteškoća oko svog opstanka. Velika poduzeća mogu se također vrlo lako podići izvan centara; ono što je najkarakterističnije za visoko industrijalizirana društva može se naći izvan gradova i tamo se, uistinu, često i nalazi: istraživački centri i vojnonaučna postrojenja, sveučilišta, itd. Velika je snaga grada-metropole, kakvog poznajemo, to što je mjesto gdje borave stare vladajuće kategorije koje, postavši srednja klasa, brane svoje povlastice. Parizom upravljaju trgovoi koji ga tvrdoglavo nastoje ugušiti i odbijaju da shvate kako je njihov grad tek dio cjeline od koje oni predstavljaju manje od trećine. Bila je potrebna intervencija vladinog rukovodioca koji je imao velike kvalitete u vladi, da bi se konačno moglo govoriti o pariškoj regiji umjesto o hektarima centra koje brani bogata trgovina. Danas grad gubi ulogu instrumenta stvaranja rukovodeće klase, kao i instrumenta modernizacije. On postaje mjesto segregacije i raspadanja, reprodukcije ali ne i produkcije. On gubi kreativnost; sve više i više živi kao skup prisila. A one ne

210

potječu od rukovodeće klase. Više su djelo koalicije arhaičnih snaga koje se skrivaju iza vlasti i vuku je prema neprilagodljivosti. Gradski problemi dobivaju na važnosti što su gradovi više u krizi. Vrijeme je da napustimo ideju da je grad prostran i slobodan, jer je on zbijen i u se zatvoren. Ono što treba preispitati, što treba suzbiti, jest centar, ideja da neka cjelina mora imati centar. Što je drugo centar nego njegova materijalna prisutnost, prividno u središtu društva a uistinu iznad njega, u poretku kojem je društvo podvrgnuto? To je katedrala, vladina palača, burza i banka, bog, država ili financije. U postindustrijskom društvu ti prijelazni svjetovi više ne postoje i centar treba nestati. Što ipak postoji, uvjetovano je tim što društvom vlada snaga koja nikako nije moderna, već je naprotiv nasljednica prijašnjih dominirajućih klasa, apsolutistička država koja ujedno igra i tehnokratsku ulogu. Možda ćeš mi predbaciti da sam prije nekoliko dana branio potrebu države sposobne da preuzme na sebe dugoročne odluke od općeg interesa. Ta ideja nipošto nije kontradiktorna mojoj današnjoj kritici. Naučimo da razbijemo staru viziju o državi, da odbacimo sve što znači ukalupljivanje i centralizaciju, ali da istodobno shvatimo važnost sposobnosti upravljanja promjenama. Treba prekinuti administrativnu vezu između društva i države: treba nam decentralizirano društvo ali država koja planira. To je tim manje kontradiktorno što je francuski model pokazao da je administrativna centralizacija otežala, ako ne i onemogućila, planiranje prilagođeno potrebama naprednog industrijskog društva. Grad je sa svojim centrom postao mjesto dominacije a ne mjesto pristupačnih šansi ili inovacija. On je samo skup svega što je ovisno: ljudi kao potrošača ili besposličara, zastarjelih ekonomskih snaga i njihove klijentele, onih koji žive od redistribucije bogatih klasa. Jedini razborit postupak bio bi satrti grad, s time da bi se najprije trebalo potruditi i izmisliti obratnu prostornu organizaciju u kojoj više ne bi vladao par centar-periferija, već koordinacija pojedinih zona ili regija. Koji su osnovni elementi takve prostorne cjeline? Kao prvo, glavne aktivnosti koje čine da je svaka takva prostorna cjelina jedan pol razvoja. Ne mogu zamisliti da se može govoriti o jednoj regiji koja posjeduje

14*

211

informatiku, a o drugoj koja ima tvornicu limenki. Neka regija uistinu postoji samo ako stvaralački sudjeluje u privredi. Polazim od te činjenice, koja se tako često i tako spontano veže uz pojam centra, da bih je od njega potpuno odvojio. Drugi element jest niz aktivnosti, induciranih ili potaknutih tim primarnim aktivnostima, dakle niz aktivnosti koje su već po definiciji slabo koncentrirane. Idući od proizvodnje do potrošnje, nailazim na novi dinamički element: postojanje mjesta, čak čvorišta razmjene, informacija, kupovine, izraza, što ne pretpostavlja postojanje glavnog centra. Konačno, to bi bila stambena zajednica koja bi se to manje obraćala centru što bi bila ujednačenija ili jednostavno manje hijerarhijski uređena. Kombinacija tih četiriju faktora na maketama planiranja prostora ovisi o mnogo determinanti, a naročito o klasnim odnosima i stanju političkog sistema. No, podijelivši ovako elemente upotrebe prostora, odbacujem pojam centra misleći isključivo u terminima društva. Ono što zahtijevam, zajedno s mnogim svojim suvremenicima-građanima, jest mogućnost da se živi istodobno u više prostora koji su međusobno povezani ali i odvojeni. No, možemo birati samo između dvije situacije: ili superpo-zicija raznih prostora rada, stanovanja, trgovine itd., što nas zatvara u ograničenu zajednicu, ili potpuno raspadanje, što bi nas primoralo da provedemo sate i sate u sredstvima javnog transporta kojih ima premalo, ili na zakrčenim cestama. Ljudi iz predgrađa u cjelini su u mnogo boljem položaju nego sami građani, koji su žrtve zastarjele urbane organizacije što nužno propada i povlači za sobom urbanu krizu. To objašnjava pojavu da Parižani mnogo češće žele postati stanovnici periferije nego što ovi žele postati Parižanima. Koje prisile nameće takvo rješenje, to razdvajanje prostora? Kao prvo, njihovu koordinaciju, odnosno što je moguće bližu povezanost radnog mjesta, mjesta stanovanja i mjesta društvene razmjene i kulturnog stvaralaštva. A to pretpostavlja veliku pokretljivost ljudi, uključujući i potrebnu stručnu pokretljivost. Sumnjam da politika očuvanja vlasništva nad nekretninama ide u željenom pravcu. I konačno, postaje potrebno razviti sva sredstva komunikacije i informacija, kolektivna i individualna. Zbog toga oklijevam da se pridružim sada vrlo modernoj 212

kampanji protiv automobila. Boriti se protiv njih znači nužno se vratiti na građove-centre. Treba dati prednost javnom saobraćaju, s tim se slažem, ali neka to ne posluži kao izgovor da bi se ponovo vratila stara slika grada. Apsurdnost je automobila u prvom redu ta što je vezan uz posve neadekvatnu gradsku strukturu; ne vidim ništa loše u tome ako se kaže da je prirodnije grad prilagoditi automobilu nego obratno. Apsurdnost počinje tek kad se počnu prekopavati stari gradovi da bi se u njih smjestilo previše automobila i tako nastaje dvostruki promašaj. Srušite Notre-Dame da biste sagradili garažu sa osamnaest katova, i stvorit ćete samo dodatne gužve! Prilagoditi gradove novim potrebama ne znači da ih treba uništiti, već da treba izmijeniti organizaciju čitavog prostora, a naročito prostor izvan sadašnjih gradova. Na tom prostoru (koji u cjelini zauzima nekoliko hektara) trebalo bi nametnuti strogu zaštitu od automobila, jer neki povlašteni oblici razmjene moraju biti zaštićeni, a istodobno je lako upotrijebiti druga, manje primitivna sredstva komunikacije. Naprotiv, u širokoj gradskoj zoni treba razviti sva sredstva komunikacije. Važno je, ako želim naći pravi izraz, da se svatko može u istom tjednu služiti i vlastitim nogama, i biciklom, i gradskim saobraćajem i osobnim automobilom. A to pretpostavlja kombinaciju relativno odvojenih putova komunikacije; ideja je jednostavna i pridonijela bi uništavanju ideje o centru. Čemu sav taj moj oprez kad je danas privlačno pridružiti se grupi (kritičara automobila? Zato što mi se čini da su te kampanje loše zamišljene. Ako se kritizira neka privreda kako je postala rob velikih poduzeća dotle da više ne uzima u obzir cjelinu društvenih značenja neke vrste proizvoda, ja tome aplaudiram. Ako se želi postići organizacija prostora koja daje prednost drugim zahtjevima i drugim proizvodima, ja se potpuno slažem. No, kad vidim kako se rađa mutna ideja o mirnijem životu, o većem zajedništvu, to me razdražuje, jer neću nikada moći suditi o društvenim činjenicama na temelju moralnih normi i vrijednosti, a to je za mene uvijek bila definicija svakog razmišljanja koje se protivi pozitivnoj analizi društva i može biti trajno značajno samo kad je otvoreno konzervativno. Želio bih, naprotiv, umjesto da govorimo o raju, da analiziramo interese

213

koji dolaze u obzir, transformaciju rada, privrede i običaja, ukratko da zauzmemo mjesto u povijesti a ne iznad nje. Još jednom pozivam: dalje od proročanstava i utopija, čiju podršku pri otkrivanju novog svijeta u koji ulazimo nikako ne odbacujem; vrijeme je, krajnje je vrijeme, da se vratimo teorijskoj i praktičnoj spoznaji o društvu, o njegovim oblicima djelovanja na sebe sama, o usmjerenjima njegove kulture i organizacije, o klasnim odnosima, o ulozi države i odgoja, itd. Prestanimo nagovještavati zoru, kad se već približavamo podnevu. Ne mijenjajmo društvene probleme u tehničke ili moralne. Sutra već, tj. potkraj stoljeća, ljudima prijeti opasnost da budu sve više koncentrirani u golemu urbane zone, u megalopolise. Nije li onda krajnji čas da organiziramo tu stvarnost, umjesto da nastavljamo govoriti o gradovima, »toplini«, življenju? Upotreba prostora izražava društvene odnose. Nije li najvažnije naučiti da izgradnjom gradova izaberemo društvo? Želio bih da mogu živjeti izvan Pariza, jer se moj grad raspada, postaje divlji. Ne zahtijevam povratak u miran život, već preuređenje nacionalnog prostora. Želio bih istodobno živjeti u pejzažu i pokraj spomenika. Ono što mi najviše nedostaje u Los Angelosu, gdje živim, jest prisutnost povijesti, to jedinstvo povijesti i geografije na koje bi svi morali biti osjetljivi i koje je vezano za moje sretne studentske dane: predavanja iz geografije koje nam je držao Roger Dion. Francuska ima to jedinstvo pejzaža i spomenika; zašto onda nije moguće ujediniti te cjeline, koje je stvorila prošlost ili sadašnjost, s uređenjem prostora koje organizira i kontrolira budućnost? Izabrati društvo, znači mobilizirati prošlost za budućnost, pejzaž za neki projekt, iskoristiti sve izvore. Ono što želim postići svim tim primjedbama i izrazima nezadovoljstva jest da više ne možemo življeti u društvu koje se definiralo kao antiprirodno. Otkada gradovi više nisu grozdovi svjetla u tami već goleme zone iz kojih se više ne može izaći, koje uništavaju svoju okolinu, nalazimo se pred krajnjim mogućnostima izbora. Treba li izgraditi totalni i kontrolirani urbani okoliš pod kupolom Buckminstera Fullera? Treba li zaustaviti razvoj gradova da bi se spasila okolina? Ne treba li, umjesto da se predamo kultu grada ili kultu prirode, naučiti upravljati zamršenim položajem čovjeka u prirodi, u kojoj se 214

pojavljuje i kao njen dio i kao njen transformator? To nalaže potpuno nadilaženje opreke grad-selo i uređenje regionalnih područja sposobnih da se bore protiv vladajućeg centralizma. Trebalo bi, također, postići da grad ne bude samo sistem produkcije već i mjesto slobodnog vremena i prostora, mjesto maštanja? Zamjeram i samom sebi što sam previše zatvoren iu probleme društvene organizacije. Društvena vlast posvuda nameće svoje kategorije i pravila, u informacijama, potrošnji, obrazovanju i u proizvodnji. Ako zabranjuje revindikacije, upravlja političkim sistemom, poistovjećuje svoju ideologiju s kulturom, društvo pada pod utjecaj totalitarizma. No, mi ne živimo pod takvim režimom: ekonomska, politička i ideološka vlast ne prekrivaju jedna drugu i njihovo razilaženje, zajedno s nepostojanjem jedinstva u rukovodećoj eliti na svakoj toj razini, osigurava postojanje onoga što nazivamo vrlo ispravnom riječju: sloboda. Kad društvo nije svedeno na suprotnosti dan-noć, duž-nostzabrana, vidimo kako se rađa, izvan kraljevstva organizacija profita i vlasti, područje maštanja. Sociolozi su uvijek u nedoumici kad žele govoriti o dokolici. Kao da izbjegnemo tu riječ u društvu u kojem rad i nerad stoje jedan do drugoga umjesto da se miješaju? No, što da se radi kad čini se ne postoje druge definicije do negativne i kad to dovodi do brkanja obiteljskog života i sporta, kina i religije, dobrovoljnih udruženja i individualnog bavljenja svim i svačim! Edgar Marin ubrzo je shvatio tu zabludu i nazvao dokolicu njenim pravim imenom: maštanje. Društvo nam oblikuje aktivnosti i međusobne odnose u ime praktičnih ciljeva: ono se definira sposobnošću djelovanja na sebe sama, sposobnošću da bude (kreativno, da se mijenja. Ono, dakle, sve preciznije definira putove i sredstva kojima ti praktični ciljevi mogu biti postignuti. Nosioci vlasti tako postaju »realisti«, pragmatičari, organizatori koji se brinu za odluke, efikasnost, napredak. No, nas, koji nemamo vlast, ta sredstva zatvaraju u svoja pravila igre. Gubimo kontakt s onim što daje smisao našem društvu. Govori nam se o kreativnosti, a uči nas se da se podvrgavamo grupama ili tehnokratima. 215

Odatle potječe bujanje mašte koju više ne obuzdava jezik religije ili neke druge transcendentnosti. Potčinjenost teh-nokratskim pravilima nadomještamo direktnim sudjelovanjem u otvaranju i kreativnosti društva koje se mijenja. Maštanje postaje mjesto morala, budući da »aktivnim« životom upravljaju samo racionalizacija i njena pravila koja se nazivaju pozitivnima. Snovima kao i kinom i kazalištem, putovanjima kao i tjelesnim izražavanjem, postajemo stvaraoci, bježimo od određenja društvenog poretka, od stega navike i pokornosti. Sve što je nerad nije dokolica. Kad bih se usudio, zamijenio bih direktno tu riječ nekom drugom, jasnijom: moral. Maštanjem i njemu srodnim intelektualnim aktivnostima ponovo prisvajamo prostor i vrijeme, invenciju i odluku, snagu i rizik; tjelesno komuniciramo s ostalima, ponovo učimo što je krik, tuga i veselje, pristupačnost ili nježnost. Postajemo bogovi. Društveno i političko osporavanje sve će se više oslanjati na to maštanje i naći će svoju snagu u želji da izmisli neki moral. Boriti se za prava rada može danas biti jedan od najkonformni-jih programa, onaj koji najviše odgovara tehnokratima. Nasuprot tome, treba braniti kreativnost svakog pojedinca koju on nalazi u maštanju a protiv pravila organizacije vlasti.

ZA SOCIOLOGIJU

216

\

Deset ideja za jednu sociologiju

Spoznaja društva najprije je morala prevladati proučavanje principa ili faktora koji su izvan društvenog područja. Naučila je prepoznavati društvene situacije i analizirati ih; zatim je, udaljujući se od definicije svojih predmeta u vremenu i prostoru, nastojala izdvojiti funkoije ili mehanizme. Taj napredak vodi ka sve specijaliziranijim studijama i nitko ne sumnja u to da opću sociologiju, mješavinu komparativne povijesti i socijalne filozofije, treba zamijeniti istraživanjima na dobro omeđenim područjima koja nastoje iznijeti prijedloge »srednjeg dometa«. Ali, istodobno kako se mijenjaju istraživanja, sve se jasnije i jasnije pokazuje da ona mogu biti uspješno izvedena jedino ako pridonose izgradnji spoznaje društva koja mora biti što je moguće jednostavnija i suvislija. Inače ta istraživanja lebde u prostoru ili, bolje, prešutno nanovo uvode kobno pribjegavanje bitnostima ili ideologijama. Deset ideja koje ćemo izložiti nastoje objasniti prikaz društva i ujediniti pojedinačne analize koje se odnose na svaki od tih elemenata. One ne opisuju društvo: ne govore o ekonomiji, politici, religiji ili odgoju. One žele uspostaviti skup koncepata, sociološki jezik, a ne maketu društvene zbilje.

1. Sociologija je učenje o društvenim odnosima Društvena ponašanja treba objasniti društvenim odnosima u kojima se nalaze. Ne može ih se objasniti razumijevanjem značenja koje sudionik daje svom ponašanju. Niti uključivanjem u zamišljenu cjelinu koja je nosilac značenja, bilo da je riječi o: 1. konkretnoj cjelini: civilizaciji, epohi, naciji; 2. o kategoriji činjenica: tipu države ili grada, obitelji ili informacije; 3. o ne219

kom apstraktnom principu: ljudskoj prirodi, biti politike, osnovnim ljudskim potrebama, smislu povijesti. Svaki je društveni odnos praksa sudionika društvenog sistema; određen je ulogom koja je princip jedinstva toga sistema. Predmet sociologije nije ni skup objektivnih situacija ni subjektivnih raspoloženja, već društvenih odnosa koji omogućuju ostvarenje društvenih sistema, odnosno mehanizama koji oblikuju društvene prakse. 2. Proizvodnja, prilagođavanje i organizacija društva Društvo se rađa, prilagođuje i funkcionira. Ono je hijerarhija sistema. — Povijesnost društva je njegova sposobnost da svojom djelatnosti proizvodi svoja društvena i kulturna usmjerenja, i daje »smisao« svojim postupcima. — Političke institucije prilagođuju društvena pravila prema promjenama do kojih dolazi unutar i izvan političke zajednice. — Organizacije održavaju svoju unutrašnju i vanjsku ravnotežu s obzirom na njihove ciljeve i uz pomoć normi. — Povijesnost određuje uvjete političkog kretanja koje stvara pravila unutar kojih djeluju organizacije. Ali, institucije i organizacije su autonomne, budući da je njihova povijesna baza složena i jer na njihove odluke i funkcioniranje utječe mnoštvo društvenih snaga. 3. Povijesnost i društvene klase U svakom društvu, koje dio proizvoda povlači iz potrošnje i akumulira, vlada sukob klasa. Ne može postojati društvo bez klasa, osim kad se proizvodnja i potrošnja podudaraju neposredno i potpuno. Prirodu klasnih odnosa istodobno određuju način akumulacije i vrsta kulturnog modela, odnosno predodžbe koju stvara društvo o svojoj sposobnosti da djeluje na sebe sama. Klasni odnosi uklapaju se između usmjerenja vezanih za povijesnost i institucionalnih i organizacionih mehanizama.

220

Društvom ne upravljaju vrijednosti iz kojih bi neposredno nikle norme, već klasni sukob pripada stanju povijesnosti. 4. Sukob i dominacija Vladajuća klasa upravlja povijesnošću, ali je isto tako poistovjećuje sa svojim osobnim interesima. Narodna klasa brani se od te dominacije, ali se također poziva na povijesnost, osuđujući vladajuću klasu što je prisvaja. Klasni odnosi su istodobno otvoreni; puni sukoba između klasa koje se bore za upravljanje akcijom koju društvo vrši na samom sebi, i zatvoreni zbog dominacije vlasti koja se služi ideologijom i državnim aparatom da bi održala uspostavljeni red i dominaciju. 5. Sistem povijesne akcije Klasna dominacija upravlja političkim sistemom koji upravlja vršenjem vlasti u organizacijama. Paralelno, povijesnost upravlja političkim 'institucijama i kulturnom i društvenom organizacijom posredstvom sistema povijesne akcije. Taj je sistem skup modela koji usmjeravaju radne postupke: proizvodnju, organizaciju, raspodjelu i potrošnju; on je utjecaj, povijesnosti na sredstva kojima se koristi i koja mobilizira. Njegovi su elementi povezani suprotnostima. On nije duh neke civilizacije ili mjesto na općoj liniji razvoja. On je područje i ulog klasnih odnosa. 6. Društvo i država Država spaja područja povijesnosti (sistem povijesnog djelovanja i klasnih odnosa), institucionalni sistem i društvenu organizaciju u konkretnu zajednicu. Njena moć počiva istodobno na institucionalnoj zakonitosti i na sili. Ona upravlja odnosima s ostalim državama. Država je utoliko slabija što je pod neposrednijom kontrolom klase koja uistinu upravlja glavnom privrednom djelatno221

kom apstraktnom principu: ljudskoj prirodi, biti politike, osnovnim ljudskim potrebama, smislu povijesti. Svaki je društveni odnos praksa sudionika društvenog sistema; određen je ulogom koja je princip jedinstva toga sistema. Predmet sociologije nije ni skup objektivnih situacija ni subjektivnih raspoloženja, već društvenih odnosa koji omogućuju ostvarenje društvenih sistema, odnosno mehanizama koji oblikuju društvene prakse. 2. Proizvodnja, prilagođavanje i organizacija društva Društvo se rađa, prilagođuje i funkcionira. Ono je hijerarhija sistema. — Povijesnost društva je njegova sposobnost da svojom djelatnosti proizvodi svoja društvena i kulturna usmjerenja, i daje »smisao« svojim postupcima. — Političke institucije prilagođuju društvena pravila prema promjenama do kojih dolazi unutar i izvan političke zajednice. — Organizacije održavaju svoju unutrašnju i vanjsku ravnotežu s obzirom na njihove ciljeve i uz pomoć normi. — Povijesnost određuje uvjete političkog kretanja koje stvara pravila unutar kojih djeluju organizacije. Ali, institucije i organizacije su autonomne, budući da je njihova povijesna baza složena i jer na njihove odluke i funkcioniranje utječe mnoštvo društvenih snaga. 3. Povijesnost i društvene k!ase U svakom društvu, koje dio proizvoda povlači iz potrošnje i akumulira, vlada sukob klasa. Ne može postojati društvo bez klasa, osim kad se proizvodnja i potrošnja podudaraju neposredno i potpuno. Prirodu klasnih odnosa istodobno određuju način akumulacije i vrsta kulturnog modela, odnosno predodžbe koju stvara društvo o svojoj sposobnosti da djeluje na sebe sama. Klasni odnosi uklapaju se između usmjerenja vezanih za povijesnost i institucionalnih i organizacionih mehanizama.

220

Društvom ne upravljaju vrijednosti iz kojih bi neposredno nikle norme, već klasni sukob pripada stanju povijesnosti. 4. Sukob i dominacija Vladajuća klasa upravlja povijjesnošću, ali je isto tako poistovjećuje sa svojim osobnim interesima. Narodna klasa brani se od te dominacije, ali se također poziva na povijesnost, osuđujući vladajuću klasu što je prisvaja. Klasni odnosi su istodobno otvoreni; puni sukoba između klasa koje se bore za upravljanje akcijom koju društvo vrši na samom sebi, i zatvoreni zbog dominacije vlasti koja se služi ideologijom i državnim aparatom da bi održala uspostavljeni red i dominaciju. 5. Sistem povijesne akcije Klasna dominacija upravlja političkim sistemom koji upravlja vršenjem vlasti u organizacijama. Paralelno, povijesnost upravlja političkim institucijama i kulturnom i društvenom organizacijom posredstvom sistema povijesne akcije. Taj je sistem skup modela koji usmjeravaju radne postupke: proizvodnju, organizaciju, raspodjelu i potrošnju; on je utjecaj povijesnosti na sredstva kojima se koristi i koja mobilizira. Njegovi su elementi povezani suprotnostima. On nije duh neke civilizacije ili mjesto na općoj liniji razvoja. On je područje i ulog klasnih odnosa. 6. Društvo i država Država spaja područja povijesnosti (sistem povijesnog djelovanja i klasnih odnosa), institucionalni sistem i društvenu organizaciju u konkretnu zajednicu. Njena moć počiva istodobno na institucionalnoj zakonitosti i na sili. Ona upravlja odnosima s ostalim državama. Država je utoliko slabija što je pod neposrednijom kontrolom klase koja uistinu upravlja glavnom privrednom djelatno221

šću. Ona postaje autonomija, bilo da je faktor širenja društvene dominacije, bilo da je sredstvo intervencije društvenih snaga koje nisu uključene u politički sistem. Njena se uloga pokazuje utoliko značajnijom što neposrednije nastojimo analizirati društvenu promjenu. Društvena praksa nastoji postaviti državu u središte svog prikaza društva. Analiza društvenih sistema podređuje, naprotiv, tu analizu države analizi društva i kao prvo analizi njene povijesnosti i, prema tome, analizu borbi za državnu moć analizi društvenih pokreta. 7. Kolektivna ponašanja Kolektivna ponašanja proizlaze iz jednog ili više tipova od kojih svaki odgovara određenom sistemu društvenih odnosa. — Povoljne ili nepovoljne reakcije na norme ili funkcioniranje neke organizacije. One nastoje nanovo uspostaviti ravnotežu ili stvoriti novu. — Politički pritisci na sistem odlučivanja. — Društveni pokreti koji pokreću klasne odnose ulog kojih je kontrola povijesnosti. Klasna se ponašanja mogu razviti jedino ako se ujedine i ako prevladaju institucionalna i organizaciona ponašanja. Ta se društvena ponašanja mogu pridružiti bilo ponašanjima povijesnosti koja su za ili protiv mijenjanja povijesnosti i sistema povijesnog djelovanja, bilo strategijama agresije, konkurencije ili obrane u pogledu sudionika koji ne pripadaju nijednom od društvenih sistema u kojima sudjeluje sam sudionik. 8. Struktura i promjena Sinkronička analiza društva i dijakronička analiza promjene moraju se razlikovati. Razvoj i prevladavanje nekog tipa društva nisu upisani u njegovoj strukturi. Brkanje dviju vrsta analiza definira filozofiju povijesti. Ne može se govoriti o transformacijama socijetalnog tipa, već o prijelazu zajednice iz jednog područja povijesnosti u dru222

go, iz jednog oblika institucionalnog sistema u drugi ili jednog organizacijskog funkcioniranja u drugo. Razvoj je prijelaz društva iz jednog područja povijesnosti u drugo. On se nikad ne svodi na modernizaciju, na rast, i put koji slijedi ovisi o klasnim odnosima, o političkim mehanizmima, o organizacijskom funkcioniranju promatranog društva i o njegovim odnosima dominacije ili ovisnosti o drugim društvima. 9. Desnica, centar i ljevica sociologije Sociologija se stavlja u službu države i vladajućih klasa, kad prihvaća kategorije društvene politike, a da ne traži njene razloge postojanja, i kad društvo smatra skupom sredstava u službi prinoipa i vrijednosti. Kad daje središnju ili nezavisnu ulogu odlukama i upravljanju promjenom, ona je više vezana za modernizatorske i reformatorske tendencije. Kad objelodanjuje da je društvo proizvod vlastitog djelovanja; da stvara svoja usmjerenja i tako određuje svoju praksu klasnim sukobima, ona igra ulogu kritike ideologija i djela integracije i represije koja vrše vladajuća klasa i država. Ta kritička uloga, koja angažira sociologiju, omogućuje joj da obuhvati društvene odnose koje prikriva dominacija. Sociološka se analiza ne može nikada podudarati s raspravom o moći. 10. Rađanje sociologije Sociologija nije mogla postojati prije no što su se društva mogla smatrati proizvodom svoga djelovanja. Njen nastanak ukida podređenost društvenih činjenica ostalim vrstama analiza: religioznim, pravnim ili ekonomskim. Sociologija, objašnjenje društvenih sistema i odnosa, tako zamjenjuje interpretacije koje su prijašnja društva davala o svojoj organizaciji i razvoju. Njen je napredak vezan za spoznaju društava o njihovoj povijesnosti i njihovim društvenim odnosima. Ona je tako sredstvo inovacije i oslobođenja. 223

1. Onaj tko sudjeluje u društvenom životu nalazi se pred određenim oblicima društvene organizacije i intervencije. On radi u nekom uredu ili tvornici, poduzima mjere u javnim administracijama, šalje svoju djecu u škole, sluša i gleda TVprograme, koristi se ulicama ili metroom nekog grada itd. Otuda spontani pokret koji nastoji proučiti manje-više temeljito rad, državu, odgoj, masovne komunikacije, grad, istražiti prirodu ili zakone privrede, vlasti, kulture, informacija ili urbane ekologije. Sociologija slijedi obratni put: ona ukida specifičnost kategorija, činjenica uspostavljenih praksom i retorikama koje su izgradili upravljači svakog sektora društvene djelatnosti, jer ta specifičnost prikriva opće mehanizme društva. Isto tako, ona raščlanjuje povijesne cjeline i nikako ne upotrebljava pojmove kao što su grčka civilizacija, renesansni duh, engleski politički sistem ili američka ekonomija. Ona još jasnije odbacuje svaki sud o društvenoj situaciji koji počiva na usporedbi te situacije s nekom normom ili nekim »prirodnim« stanjem. Može biti opravdano suditi o nekoj društvenoj situaciji pozivanjem na neko normalno stanje, definirano u drukčijoj vrsti činjenica, na primjer biologiji, ali to se ne smije brkati sa sociološkom analizom. Reći da je rad na vrpci ili život u centrima nekoga velikog grada nehuman može ukazati na socijalni problem, ali ostavlja sasvim neodređenom prirodu toga problema. Moralizam je čak često obrana od sociološke analize koja neophodno dovodi u pitanje društvene odnose i posebice klasne odnose moći. 2. Treba jednako snažno odbaciti sociologije intencije. Miš ljenja se čine utoliko bolje formulirana što smo odlučnije unutar društvene organizacije i kad, dakle, obrćemo normalni red analize. Demokracija nije registriranje mišljenja unutar dru štvenih uređenja, političkih institucija i običaja koje se smatra usvojenim. Ona se temelji na sposobnosti najvećeg broja da djeluje na društvene odnose u kojima se doista nalazi, a ne

polazeći od skupa uzroka, kategorija i pravila za koje se smatra da su uspostavljeni izvan svake društvene intervencije. 3. Lako je ukinuti sooiologiju. Dovoljno je zatražiti objaš njenje odgovora sudionika u njihovoj situaciji, određenoj ter minima koji nisu društveni odnosi: položajem u vremenu ili prostoru, ekonomskom konjunkturom, stanjem tehnologije, reli gioznom pripadnošću, itd. U sociologiju se ulazi spoznavanjem kategorije činjenica koje ne mogu biti nazvane ni objektivnim ni subjektivnim i koje su društveni odnosi. Područja sociološke analize određena su različitim kategorijama društvenih odnosa: klasni odnos, politički utjecaji, organizacijske uloge, međudruštvene veze, glavne su kategorije društvenih odnosa. Povezivanje situacije i ponašanja pridonosi sociološkoj analizi samo utoliko što situacija i ponašanja mogu biti izraženi društvenim vezama. 4. Sociološka je patologija područje u kojem se taj princip analize najjače nameće. Neprestano se govori o skretanju ili marginahiosti, o ludilu ili zločinu, odnosno o nepokoravanju nekoj normi, običaju ili grupi. Treba, naprotiv, odrediti krizna ponašanja ukidanjem neke društvene veze i, dakle, raspadom društvenog sistema. Ponašanja mogu biti vezana za izoliranje sudionika ili nepovezanost normi i poticanja; ona mogu odgovarati nepostojanju utjecaja sudionika na odluke koje ga se tiču, na potiskivanje klasnih odnosa iza dominacije i otuđenja, ona mogu, na kraju, odgovarati kulturnim pomacima koji ukidaju vezu .između težnji i očekivanja. 5. Društveni se odnosi nikada ne sučeljavaju licem u lice osim u ratu. Nijedan se društveni događaj ne može potpuno objasniti razmjenama među sudionicima, strategijama ili namjerama svakog od njih. Sudionik je određen odnosom; posljednji se ne uspostavlja među sudionicima neovisnim o njemu. Analiza se društvenih odnosa, dakle, ne može odvojiti od analize društvenog sistema koji sadrži određeno jedinstvo: u organizaciji sudionici su određeni sistemom autoriteta ili stratifikacije i skupom normi. U političkom sistemu određuje ih njihova uloga u stvaranju neke odluke; na najvišem nivou, društvene su klase u sukobu zbog prisvajanja akcije koju društvo vrši na samom sebi, na smislu koji ono daje svojim praksama.

224

15 Postindustrijsko društvo

KOMENTARI Komentar prve ideje

225

Nemoguće je, dakle, odvojiti isisteme od sudionika. Učinimo li to riskiramo da se sociologija raspadne na proučavanje prirodnih zakona sistema i pozivanje na potrebe, volju i povijesno značenje sudionika. Postoji M još uvijek sociologija industrijskih društava, odvojimo li analizu kapitalizma od analize radničkog pokreta? Komentar druge ideje 1. Naučno objašnjenje uvijek se sastoji u uspostavljanju veza i uklanjanju svakog pribjegavanja bitima i namjerama. Kako poštivati taj princip, kad je predmet proučavanja socijalno ponašanje, odnosno ponašanje koje usmjeravaju ciljevi i norme? Odakle proizlazi »smisao« društvenih ponašanja? Kad se jednom ukine svako pribjegavanje finalizmu, bilo da on nosi ime božanske providnosti ili smisla povijesti, treba priznati da je društvo doista sistem odnosa među elementima, ali vrlo posebnog tipa. Društvo nije organizirano oko nekog koda i mehanizama za održavanje unutrašnje ili vanjske ravnoteže, ili bolje, taj tip sistema predstavlja tek jedan nivo fukcioniranja društva kojeg je autonomija to slabija što se više približavamo društvima koja posjeduju veliku sposobnost promjene. Ljudska društva imaju, zapravo, sposobnost mijenjanja svojih normi; iskustvo unutrašnje ili vanjske neravnoteže ne vodi uvijek intervenciji predodređenoj da promatrano ponašanje svede na očekivano ponašanje predviđeno normom, već može dovesti do izmjene norme, do učenja novih ponašanja. Sociološki jezik zove političkim ono što psihologija zove učenjem. Ali, izvan tog prilagođavanja, promjeni koja norme zamjenjuje ugovorima i transakcijama, ljudska su društva sposobna da stvore svoja usmjerenja, da budu normativna. Ona svoje prakse podređuju dobrovoljnoj intervenciji nad sobom, što ja nazivam njihovom povijesnošću. Ta se intervencija temelji na uvjetima koji su istodobno tehnički, ekonomski i kulturni. Društvo djeluje na sebe prvo zbog toga što se ne podudara sa sobom: ono ima simboličku sposobnost da spozna, odnosno organizira svoj odnos s okolinom s obzirom na svoj identitet.

226

Ljudsko društvo je zasigurno dio prirode, ali ono ne poriče taj poredak. Ono mijenja taj poredak polazeći od svog rada. Kao drugo, ta distanca prema samom sebi postaje uistinu akcija, jer dio proizvoda za potrošnju nije potrošen. On je akumuliran i investiran onako kako se upravlja ekonomskom organizacijom. Konačno, ta sposobnost djelovanja na sebe sama spoznajom i akumulacijom i sama je obuhvaćena, predmet je posebnog prikaza. Tako se javlja »smisao« koji nazivam kulturnim modelom: društvo djeluje na sebe s obzirom na predodžbu koju ima o toj stvaralačkoj sposobnosti: prema tome je M ona shvaćena kao naučna ili tehnička praksa ili, naprotiv, kao metasocijalna bit, društvenu praksu o tome informira model ekonomskog razvoja ili, naprotiv, model transcenden-cije. 2. Samoproizvodnja, prilagođavanje, organizacija tri su nivoa funkcioniranja društva. Međutim, oni su međusobno u hijerarhijskom poretku. Povijesnost utječe na praksu, sistem povijesne akcije nameće kulturni model, način mobiliziranja društvenih sredstava, princip svrstavanja u hijerarhiju, definiciju potreba, odnosno kategorije koje upravljaju područjima prakse što su određena radom: proizvodnju, organizaciju, raspodjelu i potrošnju. 3. Ali sistem povijesne akcije nije skup konkretnih društve nih cjelina, jednako kao što se način proizvodnje ne može po istovjetiti s nacionalnim društvom. Riječ je o apstraktnijoj cjeli ni. Zauzvrat, politički sistem neophodno odgovara konkretnoj zajednici, koja je omeđena granicama i unutar koje su donijete odluke primjena kojih može jedina zakonski pribjeći sili. Prila gođavanje društva promjeni je, dakle, tema analize koja se od nosi na složenu cjelinu, na pola puta između sociološkog tipa i povijesne jedinice. Organizacija je cjelina određena u vremenu i prostoru, bilo da je riječ o poduzeću, gradu ili nacionalnom društvu. Ona posjeduje norme i autoritativni aparat, ali djeluje jedino unutar političkog sistema i njegovih zakona, kao što politički sistem djeluje samo unutar sistema povijesne akcije. Organizacija je, dakle, mjesto gdje se hijerarhijski kombiniraju proizvodnja, prilagođavanje i upravljanje društvom. 15»

227

4. Hijerarhiju tih sistema ne smije se ni u kom slučaju brkati s hijerarhijom kategorija društvenih činjenica, kao da, na primjer, ekonomske činjenice upravljaju političkim činjenicama koje dominiraju ideologijama i kulturnom praksom. Samoproizvodnja društva nije ni ekonomska činjenica ni rezultat neke ideje ili namjere. Povijesnost nekog društva ne može se odvojiti od njegove djelatnosti, od onog što možemo nazvati proizvodnim snagama; ali ona isto tako daje smisao djelatnosti putem poznaje, akumulacije i prikaza stvaralaštva. Povijesnost je akcija. Jednako tako, društvena organizacija je istodobno tehnika i norma, moć i ravnoteža. Autonomija političkog sistema i društvene organizacije u odnosu na sistem povijesne akcije zavisi kao prvo od činjenice da ti sistemi ne odgovaraju istim stvarnim jedinicama. Ona predstavlja autonomiju čitave povijesne jedinice u odnosu na sooio-loški određenu cjelinu. 5. Sociologija analizira sve sisteme društvenih odnosa ko jima društvo djeluje na sebe. Nju se ne može poistovjetiti sa skupom društvenih nauka. Jer, to djelovanje utječe na prirodu materijalnim sredstvima. Povijesnost polazi od društvene dje latnosti i vraća se njoj, dajući joj smisao. Ona se odvaja od nje i nameće joj svoj utjecaj; ona je ne stvara. Spoznaja svih društava je, dakle, podijeljena između sociologije i antropolo gije koja je prirodna nauka društvenog života i obuhvaća si steme u kojima odlučuje smisao ponašanja.

Komentar treće ideje 1. Pojam društvenih klasa neophodan je u povijesnim učenjima; on nije sredstvo sociološke analize. Ta uloga pripada konceptu klasnih odnosa. Uvijek postoji velika kušnja da se povijest čita kao uspon trećeg staleža ili radničke klase koja tako postaje vrsta »prirodnog« bića, oslobađajući se prijevara i barijera koje su postavile vladajuće klase. Sudionik, bilo da je riječ o nekoj klasi ili sasvim drukčijoj kategoriji, može biti određen jedino s obzirom na svoje mjesto u društvenom odnosu, dakle tim kako društvo djeluje na sebe sama. 228

Klasni odnosi pokreću samoproizvodnju društva; klase su sukobljeni sudionici povijesnosti. Ali, svakodnevni jezik upotrebljava klase u smislu kategorija. Treba dakle razlikovati: — statute ili bolje društvenoprofesionalne kategorije određene njihovim [relativnim položajem u diferenciranoj i hijerar-hiziranoj društvenoj organizaciji; — interesne grupe, određene njihovim utjecajem u sistemu odlučivanja i šire u državi. Kad se govori o srednjim klasama, najčešće se naznačuju kategorije što se određuju na tom nivou, koje posjeduju određeni politički utjecaj. Organizirana zanimanja, administratori, neke kategorije proizvođača su u tom slučaju; — same društvene klase. Naravno, isti individuum ili ista grupa može istodobno pripadati društvenoprofesionalnoj kategoriji, interesnim grupama i klasi. Međutim, ti su položaji više ili manje važni s obzirom na promatranu grupu i situaciju. 2. Klasni odnosi ne mogu se odvojiti od povijesnosti, jer je klasna suprotnost faktor udaljenosti koju društvo uzima u odnosu na sebe sama i djelovanju na sebe sama. 3. Klasni odnosi su uvijek, kao prvo, određeni ekonomski. Viša klasa je ona koje upravlja akumulacijom, uzimajući od proizvoda za potrošnju, dakle od mase proizvođača. Bilo da ona sama ima neposrednu ulogu u proizvodnji ili da je određena prema svojim religioznim, vojnim ili državnim funkcijama, ona nije vladajuća klasa, ako ne upravlja akumulacijom, dakle i načinom proizvodnje. Ali, ta klasa preuzima na sebe cjelokupnu povijesnost i ne samo akumulaciju. Ona je, dakle, određena i kulturnim modelom i načinom spoznaje, koje nastoji prisvojiti, ali koji se nikad ne mogu svesti na njenu ideologiju. Uzaludno je suprostavljati ekonomske i društvenokulturne aspekte neke klase. Područje klasnih odnosa nije ni ekonomsko, ni političko, ni kulturno, ono je područje povijesnosti, dakle određenog djelovanja — koje je istodobno sadržano i u ekonomskoj djelatnosti i kulturno usmjereno — društva na sebe sama. Iz toga proizlazi da klase u sukobu pripadaju istom području povijesnosti. Podređena klasa nikada ne preuzima mjesto povlaštene 'klase. Ona nestaje ili ostaje na njenom rubu. Povijesne 229

klasne borbe ne rješavaju se promjenom dominacije, već promjenom povijesnosti. 4. Klasni odnosi tvore, dakle, dvostruku dijalektiku. Povi jesnost, oblikovanje smisla ponašanja, jest ono čemu viša klasa, ukoliko vlada, vodi društvo. Ali to nije društvo koje djeluje na sebe sama; društvo ne može istodobno biti isto i drugo, pro dukcija i reprodukcija sebe. Vladajuća klasa nije, dakle, uni verzalna svijest društva, već posebna grupa koja ima posebne interese, koja je određena dominacijom koju nameće cjelokup nom društvu. Kao vladajuća klasa, viša klasa poistovjećuje povijesnost sa svojim interesima, ostvaruje je, i prema tome mijenja proizvodnju u baštinu, inovatorsku akciju u stečene interese. Vladajuća klasa se tako nastoji stopiti u blok vladajućih interesa u kojima se udružuju stare i nove vladajuće klase i njihovi politički, ideološki i državni faktori. Narodnu klasu sačinjavaju svi oni koji ne upravljaju akumulacijom dijela proizvoda svoga rada i koji su tako podređeni kategorijama društvene prakse, načinima odlučivanja i neposrednoj dominaciji suprotne klase. Od te dominacije koja govori u ime povijesnosti, ali koja se vrši u ime posebnih interesa, narodna se klasa štiti tako da se usredotočuje na održavanje svojih posebnih oblika društvenog i kulturnog života. Povlači se u svoju sredinu, susjedstvo, srodstvo, jezik, pleme, starosnu dob itd., prema situacijama. Ali, ona osuđuje to privatno prisvajanje i bori se za ponovno kolektivno prisvajanje povijesnosti. Klasni odnosi i klasna akcija imaju dva lica. Utopija neke klase je njeno poistovjećivanje s povijesnošću. Ona svodi protivnika na to da bude tek nesmisao. Ideologija je svođenje povijesnosti na sudionike i, dakle, ugradnja sudionika u antipovijes-nost, u princip zla. Svako klasno djelovanje istodobno je odnos prema povijesnosti i protivniku. Utopija daje prednost prvome od tih odnosa; ideologija apsorbira prvi u drugi. 5. Potpuna veza koja spaja povijesnost i društvene klase dovodi do odbacivanja pojma vrijednosti, barem u smislu koji mu je najčešće davala sociološka analiza. Društvena vrijednost je princip odvajanja ponašanja, koja se smatraju dobrim, od onih, koja se smatraju lošim u danoj zajednici. Oni koji postavljaju pojam vrijednosti u središte analize potvrđuju, dakle, kontinui-

tet kretanja koje vodi, postupnim razdvajanjem, od kulturnih vrijednosti do društvenih normi, zatim do uloga, odnosno do ponašanja koja normalno očekuju od sudionika njegovi partneri. Taj kontinuitet mora biti odbačen. Kulturne orijentacije ne postaju norme uslijed razdvajanja; između orijentacija i normi postavljaju se klasni odnosi i to tako da norme označuju dominaciju neke klase, njenu institucionalnu hegemoniju ili njenu organizacionu moć, a istodobno i usmjerenje sistema povijesne akcije. O vrijednostima se govori samo kad se usvaja ideologija vladajuće klase koja svoje postojanje i svoje interese poistovjećuje s povijesnošću i, prema tome, s cjelokupnim društvom. 6. Klasni su odnosi koncept koji pripada sinkroničkoj analizi društva, spoznaji onog što obično nazivamo društvenom strukturom. Jednako tako povijesno promatranje ne ukazuje neposredno na postojanje neke više klase ili neke narodne klase, već prije na cjeline određene njihovom ulogom u procesu društvene promjene i posebice razvoja, tj. prijelaza iz jednog tipa društva u drugi. Nazovimo vladajućom elitom grupu koja vodi razvoj i okuplja one koji su njime privučeni. Te se kategorije nikad sasvim ne miješaju s klasama. Podudarnost je gotovo savršena kad neki tip društva nastaje nakon dotrajalosti tipa koji mu je prethodio. Razlika je, naprotiv, velika kad razvoj podrazumijeva rušenje prijašnjeg ekonomskog, društvenog i političkog poretka koji odolijeva promjeni. Međutim, vladajuća elita, koja može nastati oko frakcija stare vladajuće klase, države ili revolucionarne narodne partije preuzima tako ulogu vladajuće i nadmoćne klase u društvu koje stvara. Komentar četvrte ideje 1. Klasni odnosi imaju dva aspekta, budući da se svaka klasa istodobno suprotstavlja drugoj i usmjerava prema sistemu povijesne akcije. Što odvaja dvije ekstremne i previše jednostavne koncepcije: po prvoj, sistem je povijesne djelatnosti skup vrijednosti za kontrolu kojeg se bore protivničke društvene grupe, po drugoj, društvo je tek skup političkih i ideoloških sredstava koja osigu231

230

i

ravaju održavanje i reprodukciju klasne dominacije određene privatnim interesima ili ekonomskim mehanizmima. Prva primorava na ukidanje pojma klase i na razmišljanje o tome da postoji kulturno područje koje je određeno neovisno o odnosima među društvenim sudionicima i koje može biti objašnjeno jedino na svom vlastitom nivou, svojim mjestom u razvoju vrijednosti, u povijesti čovječanstva. Zbog toga je sociologija bila zatrpana evolucionističkdm shemama koje su opisivale prijelaz iz zajednice u društvo, iz mehaničke u organsku solidarnost, iz »folk«-kulture u urbane kulture, iz partikularizma u univerzalizam. Takve filozofije povijesti, koje su uvijek etnocentrične, samo su prepreka analizi. Obratno, ako se društvena dominacija i klasni odnosi definiraju nesodjalnim terminima, tj. bez intervencije usmjerenja akcije, primorani smo suprotstaviti privatni interes fundamentalnim potrebama čovjeka, ljudskoj prirodi koja tako potpuno izmiče sociološkoj analizi kao i postojanje Boga. Štoviše, zabranjuje se svaka komunikacija između proučavanja sistema, koji je određen bez pozivanja na ponašanje, i proučavanja ponašanja određenih pozivanjem na to prirodu. 2. Sistem klasnih odnosa upravlja ponašanjima klasnih sudionika, ali sam taj sistem mora biti određen kao sistem akcije. Klasni odnosi su konfliktualno (a ne kontradiktorno) ostvarivanje povijesnosti, akcije samoproizvodnje društva. Ali, te klasne odnose neprestano narušava vladajući poredak i sukob je neprestano potiskivan proturječnošću. Bi li se govorilo o vladajućoj ili nadmoćnoj klasi, kad bi klase bili protivnici koji se bore ravnopravno kao gladijator naoružan mrežom i trozubom i Mirmidonac*? Ne. Izbor oružja pripada nadmoćnoj klasi: ona ima tenkove i mitraljeze, svom protivniku ostavlja kamenice. Ne postoji nadmoćna klasa koja ne posjeduje određenu političku hegemoniju i organizacionu moć, tj. koja nema određenu sposobnost da odredi pravila igre, norme zajednice. Sukobi se utoliko ublažuju, ukoliko je antagonistički odnos zamijenjen suprotstavljanjem uključenog i isključenog. Kontradikcija je ob* Ahilov vojnik naoružan mačem i štitom. Mirmidonci su prema legendi postali od mravâ (myrmex = mrav) (prim. prev.).

232

znanjena: takvo ponašanje ugrožava društvo, neprihvatljivo je, mora biti suzbijeno, skandalozno je. — Prva je zadaća sociologije oduvijek bila i uvijek će biti otkrivanje toga »pozitivizma« socijalne vrste, odvajanja normal nog od patološkog, legalnog od ilegalnog. Sociologija nalazi, iza »tehničkih« ili »prirodnih« kategorija politike, društvene izbore i interese. Ona nikad ne prihvaća da neki sudionik govori u ime društva, a da nije odredio svoje odnose s ostalim sudioni cima. Međutim, kažemo li da je društvena praksa samo ideolo gija vladajuće klase, napuštamo teren sociologije i ulazimo u područje ideologije. Društvena praksa nije više govor jednog sudionika nego je govor vrijednosti. Kao prvo, stoga što je društvena praksa uvijek praksa povijesnog jedinstva koje nema sociološko jedinstvo. — Kao drugo, zato što miješa klasne odnose, političke i organizacijske veze koje se nikad ne poklapaju, osim kad su sve apsorbirane u totalitarnoj državi, a tada se više ne može govoriti o vladajućoj klasi. — Kao treće, zato što podređena klasa nije nikad ušutkana. Službeni govori, kraljevi historiografi mogu učiniti da se ne čuje njen glas. Ali, prva je zadaća sociologa, povjesničara, etnologa da čuju glas onih koji nemaju pristupa ka sredstvima informiranja. — Kao posljednje, a to je bitno, budući da klasni odnosi postoje samo kad postoji određeni ulog za koji se bore, budući da protivnici govore istim jezikom, oni pripadaju istom sistemu povijesne akcije. Liberalizam i socijalizam su klasni i, dakle, konfliktualni prikazi napretka, kulturnog modela, industrijalizacije. Država i nacija su suprotne slike kulturnog modela suvereniteta svojstvenog trgovačkim društvima. Čak i danas oni koji se pozivaju na potrošnju, i oni koji je odbacuju u ime neophodne kulturne revolucije, nadilaze u istom smislu kulturu industrijske ere i nalaze se u društvu u kojem je kultura postala područje društvene dominacije i mjesto osporavanja. 3. Klasni odnosi poprimaju različite oblike prema tome je ld izraženija upravljačka ili vladajuća uloga nadmoćne klase i prema tome je li se narodna klasa više brani ili osporava. Što više prevladava par upravljačka-osporavajuća, klasni se su233

kob više odnosi na povijesnost; što, naprotiv, više prevladava par vladajuća-obrambena, sukob više ulazi u složeniju borbu za ili protiv uspostavljenog poretka; reprodukcija toga poretka također je više u pitanju, a produkcija se društva raspada na zastupanje sudionika i upravljanje njima. Što se klasna borba neposrednije nalazi na nivou sistema povijesne akcije, utoliko se više čini »praktičnom«, ekonomskom, ali se isto tako više može svesti na pregovaranja. Osobito ako se javlja na razini klasnih determinanti institucionalnog sistema, čini se više političkom, ali se lako brka s ponašanjima interesnih grupa i političkih koalicija. Konačno, javlja li se samo na nivou društvene organizacije, ona reagira na javljanje svoje »pozitivnosti«, postavljajući se na plan ideologije. Međutim, može je se pobrkati s neprilagođe-nošću. Ti oblici klasne akcije koji se odražavaju u svijesti sudionika nikada ne odobravaju sociologu da vjeruje kako postoje ekonomski, politički i ideološki nivoi društva, odvojeni jedni od drugih. AM, klasni odnosi kao političke veze mogu se javiti neposredno ili samo kao jedan »konkretniji« nivo društvene stvarnosti. 4. Klasna ponašanja, kojih su povijesni pokreti najspecifičniji oblik, imaju dva koplementarna aspekta. S jedne strane, borba protiv protivničke klase i pozivanje na socijalna i kulturna usmjerenja koja su ulog te borbe. S druge, izgradnja ili neprihvaćanje društvenog poretka koji se ne predočava kao djelo jednoga klasnog sudionika, već kao skup prisila koje se nameću svim sudionicima i tako još potpunije primoravaju radnike na zavisnost i otuđenje. Prvi od ta dva oblika osporavanja nazivam društvenim pokretima, kritičkom akoijom drugi. Povijesni pokret ih ne može odijeliti. Kad bi djelovao u sasvim zatvorenoj situaciji, globalno bi se borio protiv klasne dominacije, institucionalnog kočenja, organizacijske krize, općeg arhaizma, i njegova bi akcija postala potpuno neodređena zbog odbijanja kojim se služi nova klasa ili nova vlađajuća elita. Da je, naprotiv, sukob potpuno otvoren, značilo bi da vlađajuća klasa nema nikakav utjecaj na društveni poredak, dakle sukob bi bio potpuno institucionaliziran. Takva situacija može

234

jedino odgovarati potpunom gubitku povijesnosti, društvu koje se brine za raspodjelu a ne za proizvodnju, društvu koje propada i raspada se. Društveni pokreti su važniji u vrlo homogenim društvima, odnosno u onima koja ulaze u sistem povijesne akcije rušeći prijašnje sisteme: kritičke akcije imaju, naprotiv, utoliko središnjiju ulogu ukoliko je društvo heterogenije, ukoliko vlast u njemu pripada bloku vladajućih klasa, nacionalnih ili stranih. Komentar pete ideje 1. Povijesnost nekog društva nije skup prikaza, »ideal«, već rad društva na njemu samom. Ona jako utječe na društvene prakse: kao prvo na institucije, tj. na mehanizme stvaranja odluka koje se smatraju zakonitim, zatim na organizacije, tj. na jedinice proizvodnje dobara ili usluga, određujući njihove ciljeve i norme, i kontrolirajući njihove razmjene s okolinom i njihove unutrašnje ravnoteže. Povijesnost postaje smisao praksi posredstvom sistema povijesne akcije. Tim sistemom vlada suprotstavljanje onog što usmjeruje i onog što je usmjereno. Čak i društvo koje posjeduje najveću sposobnost djelovanja na sebe sama nije tvorac. Ono pri tom nailazi na »prirodu«, dakle i na poredak koji se ne svodi na volju. Što kulturni model više odbacuje metasocijalnu sliku kreativnosti, to više je vezan za osnovne strukture zajednice, što se taj model više javlja kao djelovanje naučne spoznaje na praksu, više se veže i istodobno suprotstavlja otporu humanih i nehumanih sredstava: tehnologije, jezika, tijela i naročito mozga, okoline. Sistem povijesne akcije spaja također red i kretanje. Kulturni model mora se transformirati u princip stavljanja u društvenu hijerarhiju i u definiciju kulturnih potreba. Na kraju, on je istodobno društveni i kulturni, područje odnosa zajednice i njenih uvjeta djelovanja, i područje odnosa među članovima zajednice. Ta tri para suprotstavljanja — usmjerenje-resursi, kretanje-poredak, kultura-društvo — kombiniraju se da bi nastao sistem povijesne akcije čije napetosti izazivaju javljanje područja povijesne akcije i moć povijesnosti nad praksama koje joj istodobno izmiču.

235

2. Tako, bilo da promatramo društveno-kulturna usmjerenja ili klasne odnose, društvom ne vlada ni skup vrijednosti ni kontradicije, već njegovo djelovanje na sebe sama, razlika u od nosu na djelatnosti i utjecaj na praksu, klasni sukobi, a ne mobilizacija društvenih zajednica. Svakodnevni život i društvena dominacija nastoje nametnuti sliku društva bojim upravljaju principi i interesi, država ili oligarhija. Takav je, konačno, društveni poredak, »naturalizirana« slika društvene organizacije. Treba ukloniti to čudo i ponovo naći samoproizvodnju društva, njegovo nepodudaranje s njegovim funkcioniranjem, napetosti svojstvene sistemu povijesne akcije i dvostruku dijalektiku društvenih klasa. Sociološka analiza ne može nikada, kad premašuje bezazleni konformistički opis društvenog poretka, predstavljati sudionika ili društvenu činjenicu kao točku. I jedno i drugo mogu se jedino objasniti dvostrukim kretanjem: ograđivanje povijesnosti s obzirom na djelatnost i njeno vraćanje praksama koje usmjeruje. 3. Zamamno je misliti kako je neko sasvim »moderno« dru štvo sposobno da sruši metasocijame granice poretka, da spozna stvaranje kao svoju vlastitu sposobnost, da se promijeni i odredi svoju situaciju kao proizvod svoga djelovanja, da izmiče analizi koju smo upravo spomenuli, i kako njime više ne vlada napetost poretka i kretanja ni klasni sukobi. Ne postaje li ono organiza cija koja upravlja svojim odnosima s okolinom pragmatički, neprestano nastojeći svesti na minimum svoje troškove i optimalizirati svoje odluke s obzirom na mnoštvo utjecaja na nju? Taj prikaz ponovo preuzima liberalnu ideologiju proširujući je. Poput nje, on je instrument vladajuće klase mnogo više nego analiza društva. U trenutku stvaranja novog tipa društva normalno je da prvo budu formulirani, s »jedne strane, ideologija vladajuće klase, i, s druge, pobuna protiv kulture i društvenih odnosa koji su postali arhaični. I jedna i druga su rnodernizator-ske i »zaboravljaju« postojanje društvenih odnosa i klasnih napetosti koje se još ne naziru dovoljno jasno. Međutim, ništa nas ne smije navesti da zaboravimo kako svako društvo djeluje na sebe da bi se promijenilo i da je, dakle, samo po sebi podijeljeno. Razvoj, promjena društva ne ostvaruje se ni pragmatički ni »harmonično«. Povijest, kao oblikovanje ličnosti, uvijek je drama. Moć aparata, totalitarne 236

prijetnje, sukob nauke i moći, javljanje novih društvenih pokrei morali bi uvjeriti u neophodnost traženja novih oblika same proizvodnje društva. Ne treba se prepustiti ni lažno »realističkim« iluzijama slici društva kao političkom, društvenom i ekonomskom trž štu, ni nazadnoj utopiji o čovječanstvu koje se vraća u sva prebivalište ekoisistema i tamo ponovo promatra sveti re stvari. Komentar šeste ideje 1. Država kao da personificira društvo. Ona odlučuje, org£ nizira, uključuje i isključuje. Spoznaja društva također počinj sumnjom u suverenitet države i proučavanjem društvenih odne sa svih vrsta koji sačinjavaju društvo i u ikojima intervenir država. Država nije razina ili područje društva. Ona mijenj društvo u povijesnog činioca. Ona jednako tako ne može nikad biti svedena na sistem društvenih veza, posebice na politici sistem. Država postoji samo utoliko ukoliko svojim djelovanjei povezuje područje povijesnosti, institucije i organizaciju društv* Jedini odnosi koji u pravom smislu riječi određuju državn djelatnost jesu međudruštveni odnosi: država ratuje i vodi di plomaciju. Ona nije izraz nijednog društvenog odnosa. 2. Vladajuća klasa u homogenom društvu, tj. onom kojeg j prošlost potpuno uništena, mogla bi nametnuti svoju nadmo bez pribjegavanja državi. Ona bi propala, pogotovo ako je poli tički sistem dovoljno otvoren da omogući široku instituciona lizaoiju klasnih sukoba. Takav je liberalni san. Reći da j država instrument vladajuće klase je, dakle, izraz nejasan gotovo bez koristi. Država djeluje u području povijesnosti, i ti tako da doista nije suverena i da je podređena vladajućoj klasi Ali, ona je autonomna, budući da vladajuća klasa ne zauzim čitavu scenu. Prvo zato što je ta vladajuća klasa istodobna nadmoćna klasa, i kao takva vezana za nasljeđe prošlosti, dakle i za bivše vladajuće klase. Caristički despotizam nije instru ment buržoazije, već prije faktor obrane starih oblika društven» dominacije. Bivše vladajuće klase mogu recipročno postati eliti koje upravljaju društvenom promjenom: one još prepuštaji središnju ulogu državi. Zatim, zbog toga što država može bit 23'

faktor društvene intervencije, prelazeći granice političkog sistema, mobilizirajući narodne snage ili koristeći se njima. Djelovanje na državu utoliko je važnije za narodne pokrete što se oni više sukobljuju s društvenim poretkom koji je istodobno dovršen i u krizi. Narodni pokret tada nastoji preuzeti vlast od države, prije no promijeniti klasnu dominaciju. I što je revolucionarni pokret moćniji, to stvara jaču državu, čak sposobnu da svojim autoritetom smrvi skup sistema društvenih odnosa. Država je najslabija kad je vladajuća klasa hegemonijska; ona je jača što je više vezana bilo za bivše vladajuće klase, bilo za klase koje se suprotstavljaju. 3. Država u nekim društvima preuzima druge funkcije. U trgovačkim društvima ona je faktor kulturnog modela koji je suveren, vladar koji ureduje razmjene i raspodjelu i upravlja financijama. Neke industrijalizirane zemlje, kao Francuska, imaju puno teškoća da se otarase te svete metasocijalne države koja više ne odgovara industrijskom društvu. Upravo je u trgovačkim društvima, država, kao ujedinjavajući element, doživjela svoj trijumf, i upravo su u njoj pravnici bili najpovlašteniji u staležu obrazovanih. Ali se suveren ne može nikada potpuno poistovjetiti s državom. On je samo predstavnik svetosti države, a država je upravitelj. U industrijaliziranijim društvima, naprotiv, država postaje sve više i upravitelj organizacija, često industrijskih poduzeća, bolnica, gotovo posvuda istraživačkih centara, vojnonaučnih ustanova svuda gdje postoje. Država djeluje kao upravljačka klasa. Ali ako prevlada ta funkcija, država se pretvara u zaštitnika interesa tehnokracije. A ona je upravljačka klasa i nema oblik države. Država se ne može svesti na suverena u trgovačkim društvima ili na tehnokraciju u postindustrijskim društvima. Ona je u svim društvima skup veza uspostavljenih između sistema koji sačinjavaju društvo, dakle je važan činilac u promjeni društva. 4. Ništa nije dalje od društvenog pokreta nego država kao faktor društvene promjene i željenih veza. U različitim oblicima ta se suprotnost nalazi u svim tipovima društva. Državni stratezi žele da budu realisti; njihov je cilj da brane nacionalnu državu od ostalih država, da održe njene jedinstvo i cjelokupnost, što može voditi modernizaciji ili na-

238

protiv suprotstavljanju. Društveni pokret govori neposredno u ime neke klase i prema osjećajima društvenog tipa. Njegovo djelovanje ne određuju teritorijalna zajednica i njene među-društvene veze nego sistem historijske akcije i klasni odnosi. Ipak, narodni društveni pokreti i jaka država, iako se suprotstavljaju u sociološkoj analizi, zbližuju se u povijesnoj praksi. Društveni pokret koji bi postojao samo u »građanskom« društvu bilo bi moguće potpuno institucionalizirati; o sukobu bi se moglo pregovarati. Obratno, država nije nikada jača nego kad stvara novo društvo, dok se nova vladajuća klasa ne može stvoriti sama od sebe. Od francuske revolucije, ideja o naciji je ideja u kojoj se narodni pokret i država miješaju, suprotstavljaju joj se, ili je nasljeđuju. Vojnici revolucije postaju vojnici carstva, ostajući vojnici nacije. Komunistički pokreti postaju komunistička država, ali ne slabi želja za nezavisnošću i nacionalnim razvojem. Društveni pokreti, koje se bore za društvenu prevlast, idu uvijek za tim da pronađu jedinstvo zajednice, podudarnost revolucionarnog sudionika i zajednice. Oni ne mogu biti određeni jedino s obzirom na protivnika; treba da podignu zastavu oko koje će se okupiti narod. Revolucionarnom borcu je bliska pobjeda, ekspanzionizam i gordost narodne države. Od društvenog pokreta do države vremenska udaljenost je često kratka, ali je uvijek velika s društvenog stajališta; mnogo je revolucionara, boraca, intelektualaca progutano u ponoru koji ih dijeli. Ovdje više no drugdje sociologija mora odbaciti pozitivizam opisa i klasifikacije. Društveni pokret i država nisu dio kocki za slaganje. Oni su određeni jedino njihovim dvostrukim kretanjem uzajamnog privlačenja i odbijanja. Plima društvenog pokreta koja prekriva državu prije no što oseka ponovo ne otkrije stijene okružene olupinama. Kao i sama povi-jesnost, društveni pokret je istodobno kritika i usmjeravanje državne akcije. Komentar sedme ideje Postoje tri opće kategorije ponašanja. 1. Ponašanja povijesnosti određena su promjenom ili konzervativizmom. Ona smišljaju novi način spoznaje, nove oblike 239

akumulacije, novi kulturni model, ili, naprotiv, brane kulturno nasljeđe. Tako se ona postavljaju na razinu sistema povijesne akcije, otkrića novih oblika društvene mobilizacije i hijerarhi-zacije ili definicije kulturnih potreba. Ona su, u principu, neovisna o klasnim ponašanjima, ali se često brkaju s njima. Volja za moderniziranjem može biti povezana s ulaskom na scenu nove vladajuće klase ili, naprotiv, s borbom snaga koje se suprotstavljaju održavanju tradicionalističkoga društvenog poretka koji zadržava stare oblike klasne dominacije. Što je tritam promjena brži, ponovno dovođenje vlasti u pitanje postaje značajnije. Ono ne može nikada biti potpuno poistovjećeno s klasnom akcijom. Ne treba nazivati društvenim pokretrma sve društvene djelatnosti koje prate promjenu po-vijesnosti. 2. Intersocijalna ponašanja ne postoje samo u internacionalnim odnosima, već svugdje gdje su sudionici vezani samo odnosima snage i konkurencije, a da ne pripadaju istom društvenom skupu. Konkurencija među poduzećima ili štrajk imaju intersoeijalne aspekte, mogu biti analizirani kao strategija, mada takva analiza ne može obuhvatiti fundamentalne aspekte tih ponašanja koja se tiču klasnih odnosa. 3. Socijalna ponašanja u pravom smislu riječi određena su njihovim pripadanjem sistemu sudionika koji može biti sistem društvenih klasa, sistem političkih snaga ili sistem organizacijskih uloga. Društvene prakse proizlaze, prema svim mogućim kombinacijama, iz spoja tih triju tipova ponašanja. Organizaciona ponašanja određuju se odnosom prema normama ili autoritetu. Ona reagiraju pozitivno ili negativno na relativni položaj sudionika. Ona zapadaju u krizu, ako sistem normi postaje ano-mičan, arbitrarno manipuliran, ili se raspada u labavim transakcijama. Institucionalna ponašanja prihvaćaju ili odbacuju način razrade zakonskih odluka prema utjecaju koji sudionik ima ili misli da ima na tu razradu. Organizirana klasna ponašanja društveni su pokreti. Može postojati samo jedan društveni pokret vladajuće klase ili narodne klase u danom socàjetalnom tipu, ali taj se pokret gotovo

240

uvijek raspada, jer postiže svoj cilj samo organiziranim revindikacijaima i pritiskom na politički sistem. Društveni pokret koji bi potpuno i neposredno bio na nivou klasnih odnosa, bio bi samo klasna ideologija. On nastaje i traje samo ako sadrži revindikacije i pritiske, premašujući ih. Ne postoji radnički pokret bez revindiikacija koje se tiču plaća i radnih uvjeta i bez pritisaka da se sudjeluje u odlukama koje se odnose na radnike. 4. Društveni su pokreti najvažnija kolektivna ponašanja, gto su metasocijalne garancije društvenog poretka jače, više su spriječene da se očituju i mora ih se tražiti u protukulturi potčinjenih. Isto je i s kolooiziranim društvima. Oni su uvijek istodobno određeni odnosom prema protivniku i odnosom prema sistemu povijesne akcije. Njihov nivo plana je njihov stupanj integracije tih dvaju odnosa. U području poviijasnosti društveni pokreti ne mogu nikada biti potpuno institucionalizirani. Klasni sukob koji još nije, ili koji je prestao biti, središnji u povijesnoj jedinici, ne može ostvariti društveni pokret na višem nivou; on vodi ili utopiji pomiješanoj s reakcijama na društvene krize, ili institucionalnom pritisku, ili običnoj klasnoj subjektivnosti. Nijedna društvena kategorija nije privilegirani nosilac društvenih pokreta u povijesti. Društveni odnosi se ne mogu odvojiti od klasnih odnosa i usmjerenja sistema povijesne akcije. 5. Kao što postoje ponašanja u organizacijskoj krizi, po stoje i ponašanja koja se objašnjavaju prekidom ili poremećenjem mehanizama odlučivanja ili klasnih odnosa. U svakom slučaju, ponašanjima u krizi, koja mogu dovesti do ponašanja označenih kao patološka, vlada nepostojanje komunikacije s protivnikom ili konkurentom, gubitak društvene lokalizacije. Ona preobražavaju isključenje ili društvenu marginalizaciju u »psihološke« probleme, u povlačenje na ponašanja, koja naziva mo devijantnim, u osjećaj krivnje, u agresivnost, bez specifičnog objekta. U industrijskim društvima, u kojima su klase nepo sredno određene njihovim odnosima umjesto prema njihovim atributima kao stvarnih i stabilnih grupa, u kojima su odluke o pojedincu donesene na dugi rok i sredstvima o kojima se ne obavještava većina, ta razdorna ponašanja dobivaju sve veću važnost. Ona manifestiraju teškoću diskutiranja u tehno-biro-

16 Postindustrijsko društvo

241

kratskim sistemima i prepreke klasnoj akciji u društvu promjena i društvenih aparata. 6. Otuđenje je rezultat suprotnosti između ponašanja svojstvenih jednom sudioniku narodne klase i ponašanja koja su mu nametnuta društvenom dominacijom, suprotnosti između kon-fliktualnog i zavisnog sudjelovanja. Ta zavisnost može biti neposredna: pokoravanje institucionalnim ili organizacionim praksama koje prikrivaju odnose hegemonije ili moći. Komentar osme ideje 1. Ako društvo promatramo kao organizaciju kojom uprav lja zakonik normi, promjena se jedino može objasniti kao gomilanje devijacija koje su se zadržale i ojačale uslijed njihove bolje prilagođenosti okolini ili zahvaljujući nasilju. Kao poseb no, svi sudionici nisu prilagođeni tako da pridonose reprodukciji danog stanja društva; njihova individualnost, povijest njihova života, prilike mogu neke od njih dovesti do toga da budu uzrok nekog događaja i promijene društvenu organizaciju, što je utoliko lakše, ukoliko su sredstva društvene kontrole slabija i neujedinjena. Promjena je tada shvaćena kao vanjska; ona je zauzvrat, ograničena, budući da ništa ne može odrediti granice unutar kojih bi se promjena imala ograničiti. Politički se sistem mijenja naukovanjem, prilagođujući se izmjenama okoline i njenim unutrašnjim transformacijama, trudeći se da dovede do maksimalnog učinka svoju sposobnost integracije. Ta se promjena ne može smatrati ni vanjskom ni unutrašnjom; ona je ograničena, jer politički sistem djeluje unutar kulturnih usmjerenja i klasne dominacije koja se ne može bitno promijeniti mehanizmima prilagođavanja. Područje povijesnosti može poznavati unutrašnje promjene, na primjer ekonomski rast; ono može biti usmjereno ka promjeni ukoliko je sukob vladajuće klase i podređene klase jači od suprotnosti između bloka vladajućih klasa i narodne klase koja se brani, ali se ne može pretvoriti u nešto drugo. Povijest je na toj razini diskontinuirana. 2. Kako, dakle, objasniti razvoj, tj. prijelaz iz jednog polja povijesnosti u drugo? To je jedino moguće promatra li se

242

konkretno društvo, tj. učinci razilaženja koje neophodno postoji između različitih nivoa funkcioniranja. Treba usporediti tri glavna slučaja. U prvom, nove proizvodne snage, koje su stvorene na marginama društva ili uvedene iz inozemstva, sukobljuju se s blokadom institucionalnog sistema, krizom ili neslomljivošću društvene organizacije, s hegemonijom bivših vladajućih klasa, represivnim državnim aparatom. To su, dakle, kritičke akcije narodnih klasa ili elemenata vladajućih klasa u dogovoru s državom, koje ruše barijere što se opiru promjeni, povećavaju sposobnost investiranja ili narodne mobilizacije i proizvode voluntarističku promjenu. Povijesni pokreti na narodnoj osnovi mogu ovdje poprimiti oblik revolucionarnih transformacija. U drugom slučaju, koji odgovara homogenijim društvima u kojima je teret prijašnjih društvenih oblika slabiji, unutrašnja modernizacija povlači za sobom institucionalne reforme i kulturne inovacije, i to tako da prijelaz može biti bez prekida. Teško je, međutim, zamisliti da je takav proces ostvariv bez sukoba. Povijesni pokreti su u njemu direktno određeni klasnom borbom i njenim institucionalnim uvjetima. Treći se slučaj odnosi na zavisna ili kolonizirana društva. U njima dominira raspadanje vladajućih ekonomskih snaga i društvenih odnosa, dakle međusobna zavisnost modernog i tradicionalnog i slabost nacionalnog jedinstva. Društveni pokreti koji treba da udruže klasnu svijest, kulturnu modernizaciju i borbu za nacionalnu nezavisnost, teško se osnivaju i podvrgnuti su državnoj intervenciji koja može djelovati, bilo u korist jačanja vladajuće klase, bilo u korist veće integracije i nacionalne mobilizacije. 3. Ako društvo definiramo njegovim funkcioniranjem, bilo da je ono po uzoru na organizam ili stroj, nemoguće je objasniti nekontinuirane promjene koje ga karakteriziraju. Svaki društveni sistem, organizacija, institucija ili područje povijesnosti imaju određeno jedinstvo i, prema tome, ne mogu se mijenjati sasvim kontinuirano. Većina se društvenih činjenica može, izdvojeno, postaviti na liniju razvoja; možemo pratiti rast izvora energije, uzrast -regruta ili broj ljudi koji idu na misu. Ali, tako predstavljene, te činjenice više nisu sociološko objašnjenje. Ono postaje moguće tek ikad ponovo uvedemo »činjenice« u društvene sisteme. Uzaludno je raspravljati o budućnosti ekonomskog rasta. 16«

243

Mudro je (razmisliti o granicama industrijskog društva i oblicima javljanja postindustrijskog društva. Međutim, konstruirati globalne tipove koji neposredno odgovaraju povijesnim cjelinama znači zapasti u površnost komparativne povijesti. Konstruirajte takve tipove, bit ćete zatvoreni u njima. Promjena postaje neobjašnjiva. Može je se, naprotiv, objasniti čim se podsjetimo da se jedan tip ne mijenja, već da društvo prelazi iz jednog tipa u drugi, jer u njemu uvijek postoji razlika između društvene strukture i povijesne zbilje. 4. To razdvajanje sinkronične i dijakronične analize protivi se svijesti sudionika. Narodni pokreti žele drukčiju budućnost. Država želi stvoriti novo društvo i vladajuća klasa tvrdi da vodi društvo u obilje. U stvarnosti, društveni odnosi, društvena ponašanja i ideologije, određeni su danom razinom društvene zbilje, čineći zatvorenu cjelinu. Klasne borbe i ideologije dru štva umiru s njim. Iz jednog društva u drugo sve se obnavlja: kulturna usmjerenja, sistem spoznaja, mehanizam akumulacije, oblik organizacije rada, princip hijerarhizacije, definicija potre ba, sudionici; područje i ulog klasnih odnosa. Društvena misao nastoji što je dulje moguće ulijevati novo vino u stare mješine, ali taj je napor uvijek uzaludan, danas više no ikad, dok se promjene gomilaju u svim područjima i moraju dokazivati da se pred našim očima rađa novi socijetalni tip. 5. Razvoj, prijelaz iz jednog područja povijesnosti u drugo, daje istodobno i »negativne« faktore — slabljenje društvene, političke i kulturne kontrole starog poretka, i ekonomskog ili strateškog »otvaranja« društva prema novoj okolini — i »pozi tivne« faktore — stvaranje vladajuće elite, koja može biti stara ili nova društvena klasa ili politička snaga, i narodne mobiliza cije, tj. izraz očekivanja koja ne mogu biti zadovoljena u da nom društvenom poretku. Relativna važnost kombinacije tih faktora zavisi od svih oblika funkcioniranja društva. Ideja da se društva smjenjuju na istoj razvojnoj liniji i mogu, dakle, biti određena njihovim položajem na tradicionalno-modernoj osovini mora biti odbačena. To ne znači da treba odbaciti svaki smisao evolucionistič-kih predodžbi. Osnovna je greška tu, kao i drugdje, u tome da

244

se povijesna cjelina poistovjećuje s nivoom sociološke analize; što je osobina filozofija povijesti. Evolucionu liniju možemo odrediti, ako određene društvene pojave postavimo na ljestvicu. Opravdano je govoriti o manjoj ili većoj diferencijaciji, i povećanju proizvodnje ili dohotka po stanovniku, širenju društvene kontrole, političkog sudjelovanja ili komunikacija. Ali, to nam ne daje pravo ni da sve društvene pojave svedemo na taj tip, ni da smatramo kako revolucija nastaje radi težnje za diferencijacijom, produktivnošću, većim sudjelovanjem. Komentar devete ideje 1. Sociologija se nekada ne može poistovjetiti sa sudionikom ili čak smatrati da je ion nosilac smisla svoje akcije. Ona mora napustiti svako epsko prikazivanje povijesti, borbu svjetlosti protiv tame, i napredovanje društvenog razvoja ka završnoj točki. Nijedan povijesni sudionik ne odgovara potpuno i neposredno elementu analize. 2. Država i svi nosioci autoriteta nastoje uspostaviti takvo podudaranje između činjenice i norme. Oni nagrađuju i kaž njavaju, sastavljaju programe djelovanja i raspodjeljuju svakome prava i dužnosti. Što članovi nekoga društva više usvajaju takve kategorije, sociologija ima manje šansi da se razvije. Ona ne može živjeti u totalitarnoj državi. 3. Sociologija se ne nalazi nasuprot društvenoj stvarnosti koju treba opisati. Ona, kao prvo, promatra društvene prakse uspostavljene od kategorija koje istodobno zavise od kulturnog područja i društvenih odnosa. Ali, taj postupak postaje uistinu ideološki, čim ona pristane da čita ono što je objelodanjeno i da ignorira ono što je skriveno. Čitanje sociološkog »teksta« mora jedino pridonijeti kritičkoj analizi, koja pokazuje da tekst nema jedinstvenog autora, da je on skup planova različite sta rosti i porijekla, i svojim prividnim kontinuitetom skriva kul turne napetosti i društvene sukobe. Istina je da sociologija može
razlika između tih dvaju, na izgled suprotnih stavova, prilično je smanjena. Tema društvene stratifikacije može biti popraćena konformističkim ili osporavajućim konotacijama, ona zbog toga nije ništa manje fundamentalno konzervativna. Važno je znati osjeća li se sociolog vezanim za ovu ili onu političku snagu ili društvenu klasu. Konzervativnu sociologiju određuje tvrdnja da je društvena praksa koherentna i integrirana cjelina. 4. Toj tendenciji suprotstavlja se, kao prvo, liberalno miš ljenje. Ono daje prednost institucijama kao nivou analize, po sebno kad se čini da su one glavni faktor društvene promjene. Liberalna sociologija također je reformistička. Njena je velika zasluga, u društvima gdje su promjene brze, da se zanima za procese odlučivanja, za stvaranje politika. Nije li veliki intelek tualni napredak upitati se kako su donesene odluke koje obli kuju gradove, prije no razmišljati o urbanim funkcijama? Taj postupak kojega se najrazvijeniji oblik nalazi u političkoj socio logiji, ali koji je također iz dna obnovio sociologiju organizacija, neprihvatljivo tvrdi da institucija odlučuje prema zahtjevima koji dolaze iz društvene okoline i prema izbornim kriterijima koje sadrži: svođenje napetosti na minimum, traženje novih ravnoteža, društvene integracije, itd. To znači da društveni od nosi, kao usmjerenja sistema povijesne akcije, prodiru u poli tički sistem, određujući mu granice i, manje-više, opća usmje renja. Štoviše, takvo se zbližavanje nastoji poistovjetiti s onima koji odlučuju, jer oni imaju složenije strategije, više pregovaraju, imaju više informacija i sposobnosti komuniciranja. Često se ide dotle da se smatra kako upravljači koji posjeduju modele simuliranja i tehnološke, ekonomske, sociološke i političke spoznaje, stvaraju najrazrađeniji i najopravdaniji uvid u probleme i perspektive društva. Dovoljno je vjerovati u svijest koju imaju o svojim odgovornostima i u njihovu brigu za zajedničko dobro. Prva zadaća sociologa je, očigledno, da u to ne vjeruje, ne zbog nepovjerenja u upravljače, već zbog odbacivanja sasvim ideoloških izraza kao što su: svijest ili zajedničko dobro. 5. »Kritička« ili lijeva sociologija jest ona koja se najviše udaljuje od govora društva d ideologija da bi pojmila društvene odnose i, prema tome, da bi razbila jedinice proučavanja koje

pruža društvena praksa. Tko počinje inzistiranjem na osobitostima mađarske ili argentinske situacije okreće leđa kritičkoj sociologiji, jer daje prednost analizi sistema povijesne akcije d klasnih odnosa koje je nemoguće teritorijalno odrediti. Ona uvijek riskira da se suprotstavi ideologiji vladajuće klase, samo zato da se poistovjeti s protivničkom ideologijom, što je priprema da postane konzervativna onog dana kad neka klasa ili elita sruši svoje protivnike. Ali ona ipak mora svom snagom potiskivati ideologiju vladajuće klase i posebice napor koji ona čini da odnose dominacije prikrije iza »pozitivnih«, tehničkih, »prirodnih« kategorija. Sociologija je kritička lektira društvene prakse, ona ne opisuje izvršenje normi i uloga; ona analizira nastajanje praksi polazeći od kulturnih usmjerenja i društvenih odnosa. Tu sociologiju mogu stvoriti samo oni koji se snažno poistovjećuju s povijesnošću nekog društva, s njegovim velikim kulturnim usmjerenjima, i istodobno se suprotstavljaju njegovoj vladajućoj klasi i državnoj moći. Uloga sveučilišta imala bi biti ovakva: da je istodobno u službi naučnog stvaralaštva i političke kritike, umjesto da predaje nasljeđe i prilagođuje mlade. 6. Svaka se od tih »škola« izrađuje ne postavi li se pravilno prema ostalim, jednako kao što svaki nivo društvene zbilje mora biti priznat u svojoj hijerarhijskoj zavisnosti i u svojoj autonomiji. Kritička sociologija uništava samu sebe ne spozna li razliku koja dijeli klasne odnose, političke odluke i organizaciono funkcioniranje. Ona tada postaje suprotnost samoj sebi, ideologija u službi nove vladajuće elite i nove državne vlasti. Međutim, sociologiji nije potrebna dobro usmjerena eklektička kombinacija različitih škola. Samo sociologija akcije, koja može biti jedino kritička, može organizirati cjelinu sociološkog područja. Svoju glavnu ulogu, međutim, može ispuniti samo ako je kritika ostalih nivoa analize, odvajajući ono što je podređeno i ono što je autonomno i što uvijek upućuje na povijest. 7. Prva je zadaća sociologije da gleda ono što je skriveno, da kaže ono što je prešućeno, da pokaže slabu stranu nekog govora, razliku između riječi i djela. 8. Kritika sociologije mora se odnositi na nju samu. Intelektualac nije iznad društva. On stvara profesorsku i sve247

246

učilišnu retoriku, on je tvorac znanja. Kreće se između dva ponora: ili se, u ime pozitivizma, stavlja u službu uspostavljenog poretka, ili se, naprotiv, u strahu da ne bude uhvaćen u klopku društvenog poretka, zatvara u igru zrcala. Uvjeren da je tu slobodan, on je samo zatvoren u svijetu bez prisila i bez razvoja retorike i reprodukcije. Komentar desete ideje Sociologiju se ne čuje osim kad utihnu dva glasa koji nastoje nadjačati njen. 1. Kao prvo, glas vladajuće ideologije. Ako tu ideologiju propovijeda sama država, ako je vezana za vladajuću klasu, i to tako da je društvo jedinstveno ili djelo diskursa, sociologija je odstranjena, prognana, zanijekana. Analiza društva tada može biti samo komentar službene interpretacije. Što država neposrednije upravlja fukcioniranjem društva to teže dolazi do spoznaje o sebi koja se udaljuje od državne volje. U liberalnim društvima, tj. tamo gdje su klasna dominacija, politička uprava i organizaciona moć autonomnije jedne u odnosu na druge, sociologija se još sukobljuje s ostalim inter-pretativnim kategorijama. Neke »naturaliziraju« društveni poredak koji je određen samo svojom »modernošću« ili svojom »unutrašnjom« diferencijacijom; druge se pozivaju na biti da bi prikrile društvene odnose. Napredak sociologije u pravilu pretpostavlja istodobno krizu društvenog poretka i postojanje društvenih pokreta koji tutnje pod površinom institucija ili kategorija društvene prakse i prijete da eksplodiraju. Kad interpretacije koje daje društveni poredak više ne uspijevaju pojmiti društvena ponašanja koja se čine »divljim«, kad cenzori objavljuju izopačenost običaja i nečasnu ulogu intelektualaca, kad tvrde da nad civilizacijom lebdi smrtna opasnost i da se naše društvo odriče svojih fundamentalnih principa, sviće dan za sociologiju. Ona ne može biti ni razuvjereno promatranje, koje se oslanjalo na »zdrav razum«, slijed ljudskih borbi, ni sredstvo društvene integracije; pridružuje se svim naporima koji nanovo otkrivaju da je društvo djelo društvenih akcija i društvenih odnosa. Društvena misao

248

interpretira društvenu i kulturnu organizaciju i nastoji shvatiti državne namjere, sociologija raščlanjuje neki pozitivni diskurs, udaljuje se od javnog mišljenja i nastoji pronaći društvene odnose i njihove transformacije. 2. Tako dugo dok je misao o društvu zatvorena unutar kategorija društvene i kulturne prakse, ona se nastoji poistovjetiti s kulturnim modelom i metasocijalnim garancijama društvenog poretka, i postati društvenom sociologijom. Proučavanjem društvenog poretka, prirodnih zakona društvenog poretka, smisla povijesti, društvena misao uzdiže svijet stvaralaštva koji je odvojen od ljudskih akcija kojima upravlja. Ali, kako ne možemo govoriti o ljudima govoreći samo o bogovima, ona je rascijepljena kontradikcijom između principa koji upravlja društvom i ljudske prirode koja je iznad njega. U svom najnovijem obliku ta je kontradikcija bila doživljavana kao kontradikcija napretka, toga snažnog vjetra što se podigao na zemlji, i prirodnih fundamentalnih potreba kojima se čovjek opire pokretu koji je posljedica razvoja, duhu tvornice, profitu, otkrićima. Kontradikcija kojom socijalna filozofija nastoji prijeći preko povijesti ili se uzdići iznad nje, ono je što u svakom slučaju sociologiju čini nemogućom. Sociologija se može javiti jedino kad društvo otkrije: — da je završeno i da ne sudjeluje u metasocijalnom poretku; sociologija se javlja tek nakon smrti bogova i posebno posljednjeg među njima, Čovjeka; da je samo dio prirode i da nije mjesto susreta duše i tijela, milosti i grijeha, da, dakle, može biti objašnjeno kao sistem; da je bit društva njegova akcija, njegova sposobnost da daje usmjerenja vlastitoj praksi, da je njegova budućnost samo rezultat odluka u sadašnjosti, tj. područja povijesnosti — kulturnih usmjerenja i klasnih odnosa. 3. Međutim, pojava društava novog tipa ne uklanja rizike socijalne filozofije. Zatvorena interpretacija društvenog govora opasnija je no ikada, jer sposobnost djelovanja društva na sebe sama ne prestaje rasti, što može dovesti do stvaranja totalitarne države koja zabranjuje sociologiju u trenutku kad se ona razvija. Odbijanje da se društvo prizna kao mreža društvenih akcija i veza poprima nove oblike. Iznova se suprotstavlja metasocijal-

249

ni princip, rast i zamah zahtjeva, prirodi koja nameće svoj red ljudskim akcijama što mogu djelovati jedino unutar svoje sredine. Jedina je novost da je ovaj put vrag onaj koji stvara, a anđeo je priroda. Za vrijeme dok nas uspavljuje ta nova bajka, stvaraju se novi oblici dominacije i eksploatacije, moći i ideologije, a da nitko i ne sanja o tome da ih naznači. 4. Sadašnja je zadaća sociologije da društva dovede do spoznaje o njihovoj akciji. Ona u programiranom društvu zauzima središnje mjesto, poput ekonomije u industrijskom društvu ili političke filozofije u trgovačkim društvima.

Sistemi i sukobi

Uvod Kakva je uloga tehnologije? Ona se javlja ili kao autonomni svijet, skup prisila kojima se društvo, kao subjekt, prilagođuje, opire ili podliježe, ili je sama izraz osvajačke težnje i u tom slučaju upotreba i sam razvoj tehnologije samo su rezultat vrlo složenog skupa elemenata koji sudjeluju u oblikovanju te težnje, dakle politike. Tako se tehnološki napredak alternativno predstavlja bilo kao snaga, konstitutivni princip društvene zbilje, ali u tom slučaju više ne razumijemo raznolikost oblika društvene organizacije koji odgovaraju određenom stupnju tehnologije, bilo kao sve efikasniji instrument u službi društvenih namjera, i on tada više ne igra ulogu u društvenoj analizi, budući da ističe samo sredstva i ne može određivati odluke i, dakle, društvenu organizaciju. Takve alternative možemo jedino odbaciti. Istodobno treba odbaciti i pretpostavke koje ih stvaraju. Te se alternative zapravo javljaju samo zato što društvo promatramo kao cjelinu, mogli bismo reći kao sistem u funkcioniranju. Dolazimo do spoznaje da svako društvo istodobno posjeduje tehnike i vrijednosti i možemo jednako tako dešifrirati društvo, polazeći od tehnika da bismo došli do vrijednosti, kao i obratno. Ali, u oba slučaja sukobljavamo se s kontradikcijama: s jedne strane, zašto se vrijednosti mogu suprotstavljati tehnikama; zašto se razboritost suprotstavlja moći? I eto nas zatvorenih u suprotnosti duše i tijela. S druge strane, zašto tehnike odolijevaju vrijednostima; zašto neko društvo ne može raditi ono što hoće, zašto tehničke promjene imaju društvene posljedice dovoljno prinudne da se vrijednosti često čine kao ideologije?

250

_________«_m__M_g__g_| „!„- .................................-

251

■■■^■^^■■^■HB ........-.......-

-

■

-*-

Želimo li obuhvatiti društvo kao sistem, od početnog monizma nužno prelazimo na dualizam: tehnika određuje društvo, ali ono isto tako određuje tehniku.

1. Raznolikost i hijerarhija sistema Povijesnost Društva nisu određena svojim fukcioniranjem, već sposobnošću transformiranja. Njihov se ekonomski sistem ne određuje ravnotežom proizvodnje i potrošnje, već neravnotežom i oduzimanjem dijela proizvodnje potrošnji, za akumulaciji1 i investicije. Tehnologija je način funkcioniranja, ona je također sredstvo transformiranja funkcioniranja, i ta se razlika prestaje povećavati što su društva manje potrošačka, a više društva investiranja i razvoja, što opskrbna dobra i kapitalna dobra zauzimaju sve veći dio u sveukupnoj proizvodnji. Nazovimo povijesnošću taj rad na radu, tu akciju mijenjanja društva njime samim. Nemoguće je odrediti je tehnologijom tj. instrumentalizacijom. Riječ je doista o društvenoj akciji koju, dakle, mora odrediti njen smisao, usmjerenje, a istodobno i tehnike. To je stvaralaštvo određeno međuzavisnošću triju komponenata čiji redoslijed iznošenja nije važan. 1. Način akumulacije. To je onaj element koji je najlakše odrediti, jer je to moguće polazeći od analize ekonomske djelatnosti. Postoji napredak oblika akumulacije. Najprije dolazi akumulacija jednostavnih komponenti ekonomskih djelatnosti. Ekonomska jedinica akumulira zrna na svojim tavanima, ili radnu snagu u obliku djece, roditelja ili robova, ili zemlju i sredstva za rad. Zatim dolazi akumulacija sredstava za razmjenu, novca i plemenitih metala, tj. sredstava raspodjele. Nakon toga dolazi akumulacija kapitala organizacijom rada, kakva se ostvaruje u manufakturama, tvornicama i radionicama. Konačno, eko-

252

nomski najnaprednija društva akumuliraju stvaralačku sposobnost, naučnu spoznaju i tehnologiju. Tip akumulacije neposredno određuje tip klasnih odnosa, to je tema na koju ćemo se vratiti nešto kasnije. 2. Ta sposobnost akumulacije i, dakle, rada na radu u ljud skom je rodu, obdarenom sposobnošću simboliziranja, neodvojiva od shvaćanja, prikazivanja stvaralaštva. Kad je Tad na radu smanjen, kad je akumulacija ograničena na jednostavne elemen te ekonomske djelatnosti, kad je povijesnost nekoga društva sla ba, »stvaralaštvo« ne može biti shvaćeno kao »praktično« već samo kao »teorijsko«. Takvo društvo uspostavlja takvo stvara laštvo koje je metasooijalno a istodobno upravlja društvenim poretkom. Metasocijalne garancije društvenog poretka slabe s razvojem praktičnog stvaralaštva. Religiozni svijet postepeno prelazi u politički poredak, zatim u ekonomski, prije no što se nametne praktično shvaćanje stvaralaštva koje nazivamo razvojem. To shvaćanje stvaralaštva, koje nazivam kulturnim modelom, nije ni sistem vrijednosti ni ideologija. Ono ne uspostavlja kulturno područje, ne određuje dobra ili loša pona šanja, dakle društvene norme. U našem tipu društva, razvoj, dakle, nije određena situacija, tip funkcioniranja određen obiljem i brzinom razmjena, visoki stupanj podjele rada i razlikovanje društvenih uloga; to je kulturni model, skup ciljeva. Naše društvo nije ništa odredljivije od bilo kojeg društva, obdarenog povijesnošću, u smislu jednostavnog funkcioniranja. Ono se nije riješilo problema i sukoba vezanih za djelovanje na samom sebi. Zastupam li tu tvrdnju od samog početka, to je stoga da ukazem na ideju vodilju tog razmišljanja i da se odmah odijelim od svake funkcionalističke vizije, bilo da se ona javlja u svojim tradicionalnim oblicima, koji su još obilježeni finalizmom, ili u najmodernijim oblicima. 3. Konačno, akumulacija i kulturni model nisu odvojivi od spoznajnog modela, ili da preuzmemo izraz S. Moscovicija, »pri rodnog stanja« odnosno od kulturnog građenja odnosa čovjeka i materije. Ljudsko društvo je sposobno da stvori i upotrebljava simbolične sisteme koji se postavljaju između poticaja i odluka. Vjerojatno ne postoji nikakav prekid u tom području izme đu životinjskog i ljudskog svijeta; ali osobina je ljudskih 253

društava da je ta simbolična aktivnost mnogo razvijenija i vezana za djelatnost koja preobražava sredinu, bilo da je riječ o lovu, zemljoradnji ili industriji. Mehanistički postupak povezan je akumulacijom sredstava za razmjenu i, dakle, za moć političkog poretka, gradskog i državnog poretka, dok historistički postupak odgovara akumulaciji kapitala i »ekonomskom« kulturnom modelu. Akumulacija stvaralaštva i kulturni model razvoja nisu odvojivi od prirodnog stanja koje možemo nazvati sistemskim. Kultura koja sadrži u principu neograničenu sposobnost djelovanja na sebe samu može se promatrati i analizirati jedino međuzavisnošću njenih elemenata, dakle sistemom, umjesto da se u objašnjavanjima pribjegava bitima ili vitalnim snagama. Svojstva ljudskih društava određuju tri dimenzije povijesnosti: ona su sposobna da proizvedu svoj smisao. Iako su sistemska, skupovi međuzavisnih elementa, ona nisu određena kodom ili zahtjevima preživljenja i ravnoteže. Društveni sistemi nisu zatvoreni, već otvoreni, oni se ne reproduciraju već se prilagođuju, izmiču principu degradacije energije koja upravlja fizičkim sistemima, nadilaze uravnoteženo reguliranje živih sistema i posjeduju morfogenetičku sposobnost. Suprotnost između zatvorenosti sistema i snage transformiranja, pojmljene vitalistički, mora ustupiti mjesto sjedinjenoj viziji, viziji sistema u razvoju koji potiču pozitivni a ne više samo negativni feed-backovi. Ta je koncepcija još uvijek jako nejasna. Oni koji se trude da unaprijede opću teoriju sistema daju sve precizniji smisao tim mehanizmima koji premašuju reprodukciju i osiguravaju samoproizvodnju društva. Ali, misao također mora postepeno napredovati, polazeći od sociološke analize, uslijed čega riskiramo da društvo prikazemo kao potpuno otvoreno, tji. kao čisti proces promjene, uopćavaju-oi sliku tržišta i zaboravljajući sve ono što čini bogatstvo i grubost društvenog života. Ne treba govoriti o društvu općenito, već razlikovati različite nivoe funkcioniranja. Ne treba, iznad svega, nikada zaboraviti postojanje onog što možemo nazvati bilo načinima proizvodnje bilo sistemima povijesne akcije, i ponovo uvesti metasocijaini princip promjene, kretanja, u obliku društva — poslodavca poistovjećenog s vodećom elitom. 254

Mi smo, naprotiv, dovedeni do toga da društvo zamišljamo ]cao hijerarhiju sistema. Najviši sistem jest sistem povijesnosti, tj. preobražavanje sebe sama. On više nije shvaćen kao kretanje društva ka transcedentalnom poretku, onom boga, suverena ili čovjeka, već kao dijalektika angažmana ili prevladavanje prirode ili kulture. On je istodobno priznat kao društveni sistem koji je određen sukobom vodeće elite i onih kojima upravlja, narodne klase. Ta dijalektika povijesnosti upravlja drugim nivoima društvene zbilje koji tvore sisteme drukčije prirode: sistem političkog odlučivanja što je određen odnosima utjecaja između partnera koji sudjeluju u razradi odluka, primijenjenih na određenu društvenu jedinicu; sistem organizacionog funkcioniranja što je određen interakcijom elemenata kretanja koji su funkcija jedni drugih. Tim sistemima upravlja se odozgo nadolje, ali svaki od njih istodobno raspolaže određenom autonomijom. Ništa ne dopušta da ih se svede na jedinstvo, da se ravnoteža i kretanje, sukob i integriranje stope u opći dina-mizam; pristupajući transakcijama i naukovanju, bez strukturalnih ograničenja. Dakle, zbog toga što treba izbjeći svako pribjegavanje onome što izmiče analizi pomoću sistema, svako pozivanje na biti bilo da se one zovu bog ili promjena, čini mi se da društvo ne možemo promatrati kao čisti proces kumulativnih promjena. Potrudit ćemo se, dakle, da opišemo te različite sisteme polazeći od sistema organizacionog funkcioniranja, budući da je to, prema našoj početnoj hipotezi, sistem na kojem se također odražava djelovanje viših sistema. Organizacija Razmotrimo odmah postindustrijska društva, nazivajući tako društva koja su određena akumulacijom produktivnosti, kulturnim modelom razvoja i sistemskim modelom spoznaje, i koja se, dakle, razlikuju od industrijskih društava što ih karakterizira akumulacija kapitala, priznavanje ekonomskog poretka i histo-ricistički model spoznaje. Od industrijskih društava do postin-dustrijskih društava područje se organizacije proširuje. Potkraj devetnaestog stoljeća počinje se govoriti o organizaciji rada

255

i radionica, nakon toga u administracije poduzeća i ustanove različite vrste prodire ono što se ponekad naziva racionalizacijom. Nakon drugoga svjetskog rata, ona prodire u područje odlučivanja, s tim da prve primjere toga napretka nalazimo u primjeni operativnog istraživanja na vojne probleme, u Velikoj Britaniji i SAD. Taj napredak racionalizacije ukazuje na duboku promjenu oblika proizvodnje. Tradicionalni rad se može smatrati kao proizvodnja energije, bilo pomoću ljudskog motora, bilo strojevima koji se služe, neposredno ili posredno, prirodnim izvorom energije. Radnik dakle posjeduje ono što se nazivalo profesionalnom autonomijom, budući da kontrolira upotrebu svoje fizičke snage, spretnosti i zanimanja. On je u isto vrijeme neposredno potčinjen društvenoj dominaciji koja poprima manje ili više neposredni oblik iskorištavanja njegove radne snage. Marksistička je analiza vidljivo oslobodila prirodu toga odnosa. Poslodavac prisvaja, pod izlikom da kupuje radnikov rad, njegovu radnu snagu. Napredak mehanizacije ne mijenja temeljno taj odnos: duge radne dane smjenjuje »pakleni tempo« tvornica koje proizvode u velikim serijama, što mijenja oblik eksploatacije, ali ne mijenja samu prirodu rada. Jedva da možemo govoriti o postupnom razmrvljavanju profesionalnog rada koje dostiže svoj vrhunac, ne u klasičnim načinima proizvodnje, već u nekim automa-tiziranim radovima u kojima radnik igra ulogu »zakrpe za automatizaciju«, prema izrazu G. Friedmanna. Međutim, taj pravac razvoja, taj raspad starog sistema rada, malopomalo opet prikriva drugi razvoj koji vodi k tome da se proizvodnja shvaća kao tok informacija koje slijede određene komunikacione kanale. Pojam zanimanja zamijenjen je pojmom profesionalne uloge. Između utrošene energije i proizvedenog proizvoda više ne postoji izdvojiva veza; radno mjesto određeno je svojim položajem u mreži odnosa. Ono što se očituje u politici poduzeća jesu metode job évaluation, koje zamjenjuju nekadašnje ljestvice kvalifikacije, ili veza između nagrađivanja i općih kriterija funkcioniranja poduzeća prije nego prihoda, individualnog ili grupnog. Te promjene postupno obuhvaćaju sve vrste radova, posebice administrativne poslove.

256

Birokracija, kad na nju dođe red, lišena je svoje autonomije, svojih »tehnika« ili svog zanimanja, da bi je se odredilo njenim mjestom u poslovnom toku. Na vrhu je organizacije direktor shvaćen u svojoj profesionalnoj ulozi, određen, posebno nakon Barnarda, kao koordinator cjeline, prije nego kao onaj tko uvodi posebno moćan izvor energije. Taj razvoj povlaci za sobom dvije posljedice koje su primarne i koje se u prvi mah mogu činiti suprotnim. 1. Kao prvo, proizvodna cjelina koja čini komunikacionu mrežu postaje sve očiglednije sistem kojim se mora globalno upravljati i koji mora biti snabdjeven kontrolnim mehanizmima, omogućujući da svaka posebna proizvodnja ostane u granicama koje odgovaraju funkcioniranju i ravnoteži cjeline, jednako kao što se tok vozila na raskršću mora regulirati tako da bude koordiniran s cjelokupnim automobilskim prometom u gradskoj cjelini 4M potojelini. Što je ta koordinacija naprednija, svaka od cjelina riskira da poprimi određenu krutost; koordinacija, dakle, mora biti što je moguće šira i, kao posebno, mora promatrati razmjene ne samo unutar promatrane cjeline, već isto tako između nje i njene okoline. Prošlo je vrijeme kad je neko poduzeće najprije moglo proizvoditi i zatim prodavati; marketing je manje sredstvo za poznavanje tržišta nego način koordiniranja ponude i potražnje. Govori li se danas sve više o organizacijama to je stoga što se želi naznačiti da kakva god bila njihova ekonomska priroda, bilo da je riječ o poduzećima ili nije, te organizacije moraju funkcionirati kao sistemi i odgovarati općim zahtjevima unutrašnje i vanjske ravnoteže. Upravo zbog toga, pojam usklađenosti koji je u biologiju uveo Cannon, poprima sve šire polje primjene u području društvene organizacije. Društveni je sistem, kako ga shvaća T. Par-sons, organizacija koja je ujedno sposobna da se prilagodi okolini i da upravlja svojim unutrašnjim napetostima, dakle da održi svoju usklađenost. Što je organizacija podređenija promjenama nekih od svojih elemenata funkcioniranja ili svoje okoline, utoliko je međuzavisnost njenih dijelova veća, a učinci modifikacije nekoga elementa na cjelinu izraženiji. To vodi ka najpotpunije mogućem eliminiranju »profesionalnog« određivanja radnog mjesta i, dosljedno

IV Postinđustrijsko društvo

257

tome, smanjenju obrambene sposobnosti ili utjecaja članova organizacije. Istodobno, neophodno je odrediti funkcije ne prema fiksnom sadržaju ili prema nekim operacijama, već prema granicama promjena koje omogućuju dobro prilagođavanje, traženje ravnoteže u određenom prostoru. Vještina organizacije se prije svega sastoji u uspostavljanju što je moguće bolje veze između prirode poremećaja i mehanizama obnove ravnoteže. Obratno se događa u birokratskom sistemu u kojem lokalni poremećaj jednako štetno djeluje na cjelinu i na duboku promjenu, i to tako da se u odsutnosti svakog probiranja, najmanji problemi tretiraju, s isto toliko brige i od istih autoriteta, kao i najvažniji problemi. Integracija nekoga sistema nikako ne znači njegovu krutost, ali ni veću autonomiju njegovih elemenata. Usklađenost organizacije je, dakle, osobina otvorenog sistema, dok je birokracija zatvoreni sistem unutar kojega dolazi do entropijske degradacije energije, gubljenja raznolikosti, hlađenja marljivosti izazvane unutrašnjom inicijativom ili promjenom okoline. Vjerojatno ne postoji potpuno nebirokratska organizacija koja ne posjeduje određenu inerciju, ali bilo bi jako proizvoljno predočiti funkcioniranje organizacija kao brutalni susret inicijative i birokracije. Recimo radije da se ispod tri tipa sistema, kojih hijerarhijsku povezanost nastojimo odrediti, nalazi jedan drukčiji sistem koji je bliz fizičkim sistemima i koji se ne može brkati s organizacijom koja je otvorenija i sposobnija za uslađenost. 2. Funkcioniranje sistema podložno je odlukama koje određuju ciljeve. Ravnoteža se ne određuje neovisno od normi koje određuje kontrolni organ i polazeći od kojih funkcionira reguliranje feedbackom. Racionalizacija dovodi do prilagođa-vanja cjelokupne organizacije odlukama moći, a ne do stvaranja racionalne cjeline što je neovisna o bilo kojoj društvenoj volji i »jasna«. Budući da nestaje profesionalna autonomija, djelatnosti su sve uže i uže određene prirodom društvenih ciljeva koji su ostvarivi putem njih. Kako se ta zavisnost slaže s unutrašnjom ravnotežom sistema funkcioniranja? Može se reći da je uprava neke organizacije samo njen organizam kontrole i ravnoteže. Međutim, takav odgovor teško može zadovoljiti. On je nepomirljiv s našim početnim stavom, naime našim tipom društva dominira tip akumulacije koji se oslanja upravo na velike orga258

nizacije. Rast istodobno sadrži inovaciju i moć, a ne samo prilagođavanje. To primorava upravljače na neprestane pritiske na organizaciju da je dovedu u neravnotežu istodobno s obzirom na inicijative koje treba poduzeti i koje pretpostavljaju dugo odgađanje toga da se cjelokupna organizacija nađe na nivou promjena uvedenih u neki od njezinih dijelova, i s obzirom na akumulaciju moći što daje organizaciji, koja je ovdje sredstvo moći vladajuće klase, sposobnost da nametne svoje interese »okolini« kojom se može manipulirati pomoću propagande, reklame ih drugih tehnika. Obratno, organizaciju nije moguće prikazati kao apsolutno podatljivu cjelinu, kao rukavicu na ruci moći. Treba, dakle, prihvatiti to da organizacija nije ujedinjena cjelina, već spoj prilično organizirane ravnoteže i projekcije učinaka moći na organizacijski nivo. Društveni sistem je doista mreža uloga koji je organiziran tako da uloge i očekivanja od uloga međusobno odgovaraju, da sudionici govore istim jezikom. Ali, najklasičnija razmatranja sooiologije organizacija, i, kao prvo, priznavanje apstraktne organizacije obilno su pokazali da se zbilja, baš suprotno, ne svodi na to podudaranje uloga. Nitko ne igra igru do kraja. Bitne elemente svake organizacije ne možemo objasniti funkcioniranjem mreža funkcija ili komunikacija. Prekidi ne ovise samo o zadržavanju arhaizama ih o birokratskim krutostima. Oni ovise o prisvajanju moći, zato što je ona istodobno preuzimanje razvoja i privatno prisvajanje sredstava i proizvoda razvoja. Oni koji ne održavaju moć su, dakle, prisiljeni na defenzivna ponašanja (i druga, ofenzivna, o čemu ćemo govoriti kasnije) koja sežu od povlačenja do aktivnog otpora i koja nanovo ruše ravnotežu. Ne smije se brkati organizaciju koja je definirana kao jedinica proizvodnje i raspodjele dobara ili usluga, s nekim od njenih nivoa, nivoom organizacionog funkcioniranja. Međutim, razdvajanje različitih nivoa, posebno nivoa organizacije i nivoa moći, dovodi do toga da prihvaćamo postojanje sistema funkoioniranja koji je usmjeren prema svojoj ravnoteži i reguliran. Ovdje je još potrebno precizirati bitnu točku koja odudara od funkoionahstičke koncepcije. 17*

259

Ravnoteža elemenata cjeline i, dakle, raspored sudionika u organizaciji, odnosno na nivou organizacionog funkcioniranja potpuno je tehnička. Ona ni u kom slučaju ne implicira to da uloge budu društveno ostvarenje normi koje bi same bile specifikacije vrijednosti. Ravnoteža organizacije jest ravnoteža »prirodnog« a ne društvenog organizma. Oni koji još uvijek žele analizirati to funkcioniranje na osnovi ponašanja i usmjerenja, najčešće su prinuđeni ponovo uvesti temu homo oeconomicusa, što omogućuje da se homogeno odrede društvene razmjene i njihovi uvjeti ravnoteže. U malo drukčijoj viziji može se čisto ekonomsku pretpostavku, temu novčane naknade, zamijeniti drugim temama, kao što je zahtijevanje boljega organizacionog statusa ili veće sigurnosti. Takve su konstrukcije, svakako, opasnije no korisnije i iskustvo ih opovrgava. Društveno ponašanje ne može biti svedeno na ponašanje na tržištu, bez obzira kako je ono predstavljeno. Za ravnotežu cjeline nije neophodno da bude shvaćena kao ponašanje sudionika. Ona je čak jedino razumljiva, ako postoji jaka »depersonalizacija« sudionika, kad su uloge određene s obzirom na uvjete ravnoteže cjeline, a ne prema unutrašnjim normama. To očito ne znači da su sudionici uistinu depersonali-zirani, već da postoji razdvajanje, koje je u principu potpuno, između njihovih uloga i očekivanja. To je razdvajanje, na organizacionom nivou, društvena činjenica važna i uvelike nova. Svaki društveni sistem zapravo posjeduje određenu ravnotežu i mehanizme njenog održavanja. Osobitost je organizacija postindustrijskog društva da su ti mehanizmi osigurani spajanjem centra odlučivanja i aparata koji se može smatrati prirodnom cjelinom, kao organizam, dok se u prijašnjim društvima upravljanje služilo za to interioriziranim normama i vrijednostima. Što je povijesnost nekoga društva slabija, njegova je ravnoteža osiguranija takvim mehanizmima ikojih je ekstremni primjer — koji je posebice analizirao C. Lévi-Strauss — primjer zabrane incesta koja je uvjet održavanja drukčije zajednice, budući da nameće i organizira razmjenu žena. Isto tako, demografska ravnoteža stanovništva u duljem periodu, kako je analizira E. Le Roy-Ladurie, nije sasvim biološka pojava, već mobilizira sve vrste ponašanja, od religioznog vjerovanja do ekonomskog proračuna. Organizaciona ravnoteža u našem tipu društva postaje,

260

naprotiv, sve više i više tehnička, tj. njome se sve više i više upravlja, zahvaljujući zbirci i tretmanu znatnog broja informacija, njihovoj ultra-brzoj obradi i uspostavljanju ekonometričkog računa. Ponašanja elemenata neke organizacije funkcija su jedna drugih, ali taj termin ovdje može biti uzet u svoj matematičkoj koncepciji i ne implicira nikakvo pozivanje na funkcionalističke pretpostavke. Budimo određeniji. Analiza organizacije uvijek se odvija u tri perioda. Prvo, treba identificirati sistem i prema tome ono što je izvan, odnosno njegovu okolinu. Ta identifikacija često se čini kao da dolazi sama po sebi, jer stručnjaka za operativno istraživanje ili upravu sistemima poziva na konzultaciju centar odlučivanja koji plaća njegove usluge. Analiza se odmah provodi unutar nekog poduzeća, ministarstva, bolnice itd. Međutim, bitan je izbor jedinice koja se proučava, budući da sistem ne može biti određen neovisno o prihvaćanju u početku određenih ciljeva. Nije loše kao jedinicu analize uzeti bolnicu i pokušati izračunati optimum njenog funkcioniranja, ili uzeti zdravstveni sistem. Sa stanovišta bolnice, obuka studenata medicine, re-ciikliranje doktora praktičara, odnosi između bolesnika i njegove obitelji ili njegove društvene sredine teškoće su ili opterećenja; oni ne proizlaze iz njenog sistema ciljeva. Optimalno funkcioniranje vjerojatno povlači za sobom određenu zatvorenost bolničkog sistema. Promatramo li zdravstveni sistem u cjelini, možemo, naprotiv, ići dotle da damo mnogo važnosti nekim djelatnostima koje su s bolničkog stanovišta disfunkcionalne. Jednako tako, medicinsko istraživanje i bolnička njega predstavljaju dvije različite jedinice. Definicija sistema nije, dakle, proučavanje prirodne cjeline, već društvena i kulturna konstrukcija koja prikriva najosnovnije oblike povijesnosti, društveno-kulturna usmjerenja i odnose dominacije u društvu. Kao drugo, treba odrediti komponente sistema, elemente među kojima postoje određeni odnosi koje ćemo nastojati izračunati. Komponente također nisu prirodne datosti. Jedna je komponenta prepoznatljiva jedino, ako sačinjava centar utjecaja. Definicija komponenti sigurno je djelomično određena izborom cjeline. Ali, ona je također autonomna operacija. Uzmimo opet primjer bolnice: odnosi između službe njege i laboratorija ne

261

mogu biti jednaki, ukoliko odgovorni ljudi u laboratoriju imaju profesionalnu naobrazbu iz biologije koja se fakultetski razlikuje od medicinskog obrazovanja, ili ako se, naprotiv, obrazovanje kliničara i biologa izjednačuje. Uloga psihologa različita je prema tome smatra li se psihijatrija kao medicinska specijalnost ili kao posebna profesija čiji studij uključuje važan dio psihologije. Proučavanje je funkcioniranja sistema, odnosa između komponenata cjeline, dakle, dvostruko predodređeno. Ne može se govoriti o ravnoteži organizacije kao takve, već samo o ravnoteži prilagođavanja nekih grupa ciljevima moći. Funkcionalnost ponašanja nije njegov doprinos održavanju cjeline, formula koja se može primijeniti samo na stabilne situacije u kojima cilj reprodukcije prevladava nad ciljem promjene ili rasta. Ta je funkcionalnost samo optimalna integracija ciljeva određenom podjelom rada. Voluntarizam organizacije omogućuje da se organizacioni sistem odredi kao skup odnosa koji omogućuju veliku djelotvornost mreže instrumentalnih sredstava. Ravnoteža je samo međusobno prilagođavanje elemenata nekog sistema koji je sam određen ciljem. Operativna analiza zbog toga odbacuje svako pozivanje na apsolute tejlorovskog tipa, kao što su racionalizacija kao takva, one best way, redukcija troškova ili ravnoteža određena reprodukcijom sistema. Jednako je tako pogrešno smatrati da se ponašanja međusobno integriraju, zahvaljujući interiorizaciji normi, omogućujući da se uspostavi ravnoteža između uloga i očekivanja od uloga. Prije no što nastavimo treba, dakle, otkloniti zabune koje skriva riječ organizacija. Organizacija je, kao prvo, ona cjelina koja se razlikuje od ostalih i u interakciji je s okolinom o kojoj ovdje govorimo. Ali, ona je također mnogo šira cjelina, mi-krodruštvo u kojem organizacionim funkcioniranjem upravlja sistem odlučivanja koji je sam podređen klasnim odnosima i sistemu povijesne akcije. Upravljanje organizacijom dodirna je točka i točka spajanja viših sistema sa sistemom koji smo nazvali organizacionim funkcioniranjem. Zbog sasvim ideološkog izbora, često brkamo te različite nivoe analize dok bi, naprotiv, neprestano morali podsjećati na njihovu odvojenost i, prije svega, na hijerarhijske odnose. Koncept organizacije ne262

ophođan je, jer omogućuje da pojmimo te odnose i tu odvojenost koja je utoliko jasnija što se više približavamo postindustrijskom društvu. Odluka Organizacija ne može, s jedne strane, biti svedena na funkcionalnu mrežu odnosa, i s druge, na centar vlasti i sukobe koje za sobom donosi njeno postojanje. Čak nije dovoljno dodati da u centar treba postaviti, manje ili više čvrsto, posredni sistem u kojem se upravlja napetostima između ta dva nivoa. Trebalo bi priznati mnogo veću autonomiju onog što možemo nazvati političkim sistemom organizacije, tj. skupom mehanizama pomoću kojih se stvaraju odluke koje zatim služe kao ciljevi organizacionog funkcioniranja. Odluka se ne može brkati ni s moći ni s funkcioniranjem, barem u tipu društva koje ovdje proučavamo. Možemo govoriti o postojanju političkog sistema, kad promatramo mnoštvo sudionika koji posjeduju određeni stupanj utjecaja i nalaze se u granicama predodređenim kulturom i sistemom društvene dominacije, koji interveniraju u razradi odluka u području u kojem one postaju zakonske i primjenjive. Ako su poduzeća uistinu ovisna o tržišta, teško je zamisliti da mogu biti dio političkog sistema, budući da su međusobno vezana samo konkurentskim odnosima o kojima sudi tržište. Obratno, promatramo li organizaciju tipa administracije kojom upravljaju birokratska pravila i koja primjenjuje odluke donesene izvan nje, očito je da ona sama ne može pripadati političkom sistemu i da teško može posjedovati unutrašnji politički sistem. Upravo udaljujući se od ta dva krajnja tipa — od administracije i od čisto konkurentskog poduzeća, velike organizacije sve više i više postaju elementi političkog sistema, i unutar njih su se kao posljedica razvili politički sistemi. Ili jednostavnije, društva u kojima velike organizacije igraju centralnu ulogu ona su u kojima su te organizacije sistemi sudionika i nalaze se u sistemima sudionika, sistemima odlučivanja. Postoji termin koji rezimira tu situaciju: planiranje. Centar odlučivanja se ne određuje s obzirom na njegove odnose s tržištem, već prema njegovim odnosima s ostalim centrima odlučivanja, bilo da su oni javni ili privatni.

263

Nije li to, međutim, bitni oblik sistema ravnoteže koje smo analizirali na prethodnim stranicama? Ne ulaze li sudionici u odnose da bi zadržali ravnotežu? Ne. Sistem odlučivanja nije iste prirode kao organizacijski sistem. Odvajaju ih dvije bitne razlike. Kao prvo, ako možemo govoriti o odnosima organizacije i njene okoline, za sistem odlučivanja takav izraz više nema nikakvog smisla. Među sudionicima postoji skup odnosa koji čine političko područje. Ne može se reći da je sindikalno djelovanje dio okoline; ono je element njegova sistema odlučivanja. Sama država nije samo datost o kojoj poduzeće mora voditi računa. Država trguje u različitim oblicima s poduzećem ili svakim drugim tipom organizacije, javnim ili privatnim. Kao drugo, ravnoteža sistema ne ulazi u okvir ciljeva koje je donijela uprava. Odluka je proizvod igre utjecaja. Svaki sudionik, dakle, trguje s drugima, ali ne postoji nikakav princip integracije sudionika; svaki sudionik ostaje igrač koji stvara pogodbe, sklapa saveze, ulazi u rivalstva, ali ne može biti potpuno određen s obzirom na mjesto koje zauzima u mreži, barem kad sistem odluka ima istinsku autonomiju i nije samo prenosni remen društvene dominacije. Analiza tih sistema igrača također je drukčije prirode od analize organizacionih sistema. Interakcija strategija ne vodi ravnoteži, već transakcijama i posebnim rezultatima koje nazivamo odlukama i koje nikako ne čine cilj sposoban da kontrolira naknadne interakcije. Svaka odluka svjedoči, ne o ravnoteži medu utjecajima igrača jednih na druge, već o dogovoru uspostavljenom među strategijama koje su uvijek samo djelomično angažirane u pregovorima što su u toku. Analiza pregovora ili sukoba neophodno se odvija na nivou razmjene, uspostavljajući zone u kojima se različito kombiniraju mogućnosti dobitka ili gubitka. Takav sistem odlučivanja sve češće nalazimo čak i unutar organizacija. S jedne strane, mnogostrukost ciljeva i tehnika ili upotrijebljenih sredstava, neophodnost odluka za sve duži rok, s druge strane, kombiniraju se da bi razvili te sisteme unutrašnjih odluka, budući da svaka organizacija treba određenu stabilnost da bi osigurala svoju egzistenciju i razradila programe. Mnoge novije studije objelodanile su važnost transakcija u svakoj organizaciji i koliko je neprirodna predodžba o dobro 264

uređenom sistemu uloga. N. Gross koji je proučavao ulogu direktora škole i A. Strauss odnose među različitim kategorijama personala u bolnici pokazali su — uz općenitije ideje koje su, uz ostale, unaprijedili R. Turner ili W. Goode — da uloge nastaju kao izbori unutar »raznolikosti« grupa, i također kao rezultat transakcija. Međutim, sistem odluka nije samo mreža strategija. On postoji samo zato što je podređen dvama principima unifikacije. Prvo, on upravlja organizacionim jedinstvom i njegove su odluke primjenjive na dato područje; u tom smislu sistem internacionalnih odnosa ne možemo smatrati kao politički sistem, čak iako se u njemu odvijaju sukobi i pregovori. Odluke političkog sistema imaju institucionalnu snagu i, prema tome, podvrgnute su prisilama što ih stvara organizacioni sistem koji nameće »tehničke« argumente i uvodi nestrateške elemente u odluku. Zatim, sistem odlučivanja nikada nije suveren. On postoji u društvu, ne u političkoj jedinici, već u sistemu proizvodnih snaga i društvenih odnosa proizvodnje, ili, prema izrazu koji ja upotrebljavam, područja povijesnosti kojega je glavni element dan klasnim odnosima. Političke odluke se mogu uvrstiti u proces društvene promjene sposobne da promijeni taj okvir, a on istodobno uvijek upravlja njima. To je prisjećanje korisno, jer razvoj velikih organizacija i planiranje u svim oblicima može navesti na mišljenje da je društvo određeno u svojim usmjerenjima prema rezultatima političke igre. Poistovjećuje se, dakle, moć i utjecaj, odluka i dominacija, društvena struktura i proces promjene. Zapravo, sistem odlučivanja posjeduje istinsku autonomiju u odnosu na sistem povijesne akcije, nije li to samo zbog toga što također mora voditi računa o organizacionim prisilama, međutim sudionici su u njemu uvijek više no samo sudionici; njihova strategija, čak promatrana u cjelini, samo je dio njihovih ponašanja, jer o svemu nije moguće pregovarati i transakcije se provode, polazeći od interesa koji ne mogu biti sasvim određeni s obzirom na mjesto koje zauzimaju u sistemu odlučivanja. Prošla su vremena kad su upravljači nekog poduzeća bili u svom djelovanju ograničeni zbog moći akoionara ili njihovih predstavnika i Berle je, s pravom, već od tridesetih godina,

265

ukazivao da je poduzeće, prije svega, politička jedinica, ali, čak i ako slijedimo Galbraithovu analizu, poduzeće ima interese — svoj opstanak i svoj rast, dakle svoju moć — koji upravljaju funkcioniranjem njegova sistema sudionika, jednako kao što naprednim industrijskim društvom vlada njegov model razvoja i klasni sukobi koji se organiziraju oko njega. Ti viši interesi interveniraju neposredno i posredstvom ideologije sudionika koji ih predstavljaju u sistemima odlučivanja i remete ih, kao što smo vidjeli, tako da se ukrštavaju s organizacionom integracijom. Međutim, pozivanje na te prisile i ta ukrštavanja ne mora voditi ka potcjenjivanju važnosti i autonomije sistema političke odluke. Što je »mobilizacija«, u smislu koji su tom pojmu dali R. Deutsch i G. Germani, dalje napredovala, razmjene su aktivnije i sudionici se više transformiraju u centre odlučivanja i utjecaja. Često se loše interpretirao razvoj represivnih ili interesnih grupa. One se javljaju kao utjecaji koji iskrivljuju igru nazvanu demokratskom, poistovjećenu s parlamentarnim predstavništvom. Moramo, međutim, priznati da je njihova sve veća važnost mnogo više znak prijelaza od političkog tržišta na sistem društvenopolitičkog odlučivanja. Suprotstavljanje privatnih interesa i javnog područja malo-pomalo gubi svako značenje, utoliko više ako država više intervenira u ekonomskom i društvenom životu i prestaje se, dakle, pojavljivati kao područje principa, diskursa i zajedničkog dobra da bi, kao prvo, bila — ali ne i jedino — mjesto pregovora između društvenih snaga. Radnički sindikati prvi su slomih stari politički sistem, ali u svim naprednim industrijskim društvima vidimo, u naj različiti] im oblicima, umnogostručavanje političkih interesnih grupa: profesionalnih ili regionalnih, starosnih i etničkih grupa, itd. Ono što političari nazivaju politički mobiliziranom populacijom, nastoji prekriti veći dio stanovništva istodobno kako odnosi među interesnim grupama postaju složeniji. U devetnaestom je stoljeću prevladavalo društveno pitanje, tj. radnički problem, dakle pritisak na sistem političkog odlučivanja koji je potpuno ili djelomično vršen izvana na taj sistem. Ta situacija pripada prošlosti, bilo da su radnički interesi nepo-

266

sredno vezani za političku moć ili, naprotiv, sačinjavanju opozicionu društvenu snagu. Politički sistem se ne svodi na dihotomiju, broj sudionika povećava se istodobno s fleksibilnošću njihovih strategija, što nikako ne znači da se klasni sukob gubi u mreži političkih utjecaja. Historičnost i društvene klase Treba, zapravo, neprestano podsjećati na postojanje trećeg tipa sistema koji odgovara drukčijem nivou društvene zbilje i koji je talkođer -različit od dva prethodna, kao što se sistem funkcioniranja razlikuje od sistema političkog odlučivanja. Iznad dva prva sistema nije društvena volja, suverena svijest, traženje zajedničkog dobra, skup vrijednosti i normi koje određuju društveni i kulturni okvir unutar kojeg bi sve veća podjela rada, sve veća društvena podjela i segmentacija uvele neophodnost transakcija i, kao drugo, prisile organizacionih ravnoteža. Takva postavka na čudan način kombinira elemente uzete iz sasvim različitih društava. Jer, takvo jedinstvo usmjerenja susrećemo jedino kad je ono utjelovljeno u suverenu koji ih nameće političkom sistemu i svakoj društvenoj organizaciji, što može biti slučaj u tehnokraciji ili u apsolutističkoj državi, ali što se ne može zamisliti u društvu u 'kojem je model razvoja lišen podrške metasocijalnih garancija, u kojem je bog mrtav. Nijedno društvo koje posjeduje povijesnost ne može se odrediti pomoću sistema vrijednosti. Jedino naivni sociocen-trizam može navesti naše suvremenike da vjeruju kako žive u univerzalističkom društvu koje je suprotnost partikularizmu ekonomski manje naprednih društava. Svaka društvena cjelina s povijesnošću, svako društvo sposobno da se pokori kulturnom modelu, usmjeravano je sistemom povijesne akcije koji bismo mogli uglavnom odrediti kao sistem veza između reda i kretanja, usmjerenja, sredstava, principa kulturne akcije i principa društvene organizacije. Svakim društvom vlada veza i napetost njegovog bitka i prevladavanje njegova bitka, njegova kulturnog modela i »sredstava« kojima se koristi. Sistem povijesne akcije jest moć povijesnosti nad funkcioniranjem društva. Otuda njegove unutrašnje napetosti: 267

on je istodobno nadilaženje i utjelovljenje. On nameće usmjerenja koja najopćenitije određuju područje društvene prakse. Njegov prvi element je kulturni model, model kretanja kojem je pridružen princip hijerarhizacije koji to kretanje mijenja u društveni poredak. Tom podskupu usmjerenja pridružuje se i suprotstavlja podskup sredstava: s jedne strane, kulturni se model utjelovljuje u obliku mobilizacije koje je najpraktičniji oblik podjela rada, s druge, kulturni model i hijerarhizaoija podstiču potrebe koje se istodobno opiru njihovim usmjerenjima. Sistem povijesne akcije nijednog društva ne može biti sveden na raspodjelu sredstava, oblike organizacije i potrebe, čak i kad je riječ o društvima koja vrlo slabo djeluju na sebe sama. Obratno, ekonomski najnaprednija društva nikada nisu sasvim svoji gospodari, ona uvijek nailaze na »prirodni« otpor oblika organizacije i isto tako potreba. Zbog toga su sva društva rastrgana između suprotnih usmjerenja i njima ne upravlja neki centralni skup vrijednosti. Postindustrijsko društvo usmjereno je kulturnim modelom koji smo nazvali razvojem, ali isto tako i tipom potreba koje možemo nazvati uživanje ili traženje identiteta. Ovo nije mjesto da se razvije neka takva analiza, bit će, dakle, dovoljno pribjeći najopćenitijem jeziku i podsjetiti da je to društvo razvoja isto tako potrošačko društvo, da to društvo usmjerujemo ka promjeni i, dakle, nestajanju prenesenih statuta, da također stvara sistem hijerarhizacije i, dakle, društvene barijere novog tipa koje su zasnovane više na obrazovanju no na rođenju ili čak novcu. Takav se sistem ne može shvatiti kao igra odnosa između sudionika i njegove okoline, ni kao skup transakcija između onih koji sudjeluju u odlukama s određenim utjecajem na svoje partnere. To nije sistem sudionika, već usmjerenja, sistem određen mrežom suprotnosti između njegovih elemenata. Sistem povijesne akcije nije duh nekog društva, već drama koju ono igra samo sa sobom, time što sposobnost simboliziran ja omogućuje čovjeku da djeluje na samog sebe, da radi na svojem radu i na svojem biću. Takav sistem nije ni zatvoren kao fizički sistem, ni otvoren kao adoptivni sistem. On je istodobno zatvoren, budući da je 268

djelomična konfiguracija koje su granice određene kulturnim modelom, tipom akumulacije i modelom spoznaje, i otvoren, jer je dinamičan, jer ne sadrži nikakav princip ravnoteže, jer nikakav viši kontrolni organ ne ujedinjuje njegove elemente u sporazum, u skup vrijednosti. S druge strane i prije svega, taj sistem povijesne akcije, budući da je vezan za akumulaciju nije nikada odvojiv od klasnog sistema. Suprotnost između rada i rada na radu, između funkcioniranja proizvodno-potrošačkog sistema i akumulacije, izražava se suprotnošću društvenih klasa. Zajednica se ne može osloboditi sebe same i promijeniti se. Akumulacijom i kulturnim modelom, utjecajem društva na sebe sama nikada ne može upravljati čitavo društvo. Najpostojanija utopija je želja upravljati identitetom, i to tako da isto postane drugo a da ne prestane biti ono samo, kao što su, na primjer, željeli ruski populisti ili kao što žele savršeni pristaše »usklađenog razvoja«. Vraćanje društva samom sebi, njegova povi-jesnost nije pojmljiva bez odvajanja društva od njega samog, bez koncentrirane sposobnosti akumulacije. Viša je klasa faktor kulturnog modela i investiranja. Vodeća klasa zbog te pokretačke uloge, vladajuća klasa zbog toga što poistovjećuje svoja opća usmjerenja sa svojim privatnim interesima i uspostavlja svoju nadmoć nad cjelokupnim društvom. Nasuprot njoj, niža klasa je istodobno u obrani zato što brani svoje posebne interese od dominacije koja nastoji biti opća i u napadu, budući da se poziva na kulturni model, akumulaciju i spoznajni model protiv privatnih interesa vodeće klase. Skup tih odnosa tvori dvostruku dijalektiku društvenih klasa. Svaka od antagonističkih klasa suprotstavlja se drugoj, ali se istodobno poziva na sistem povijesne akcije, ulog društvenog sukoba. Te indikacije, koliko god su shematske, omogućuju da se spozna postojanje složenog sistema društvenih i kulturnih usmjerenja i klasnih odnosa koji će biti nazvani područjem povijesnosti. Postavimo li postojanje skupa vrijednosti, mogli bismo reći da nema odvajanja između vrste vrijednosti, politike i organizacije. Društvo bi bilo poput zajednice u kojoj bi se vrijednosti specificirale u norme, a norme u uloge. Ali, takav centralni princip usmjerenja kulture i društva ne postoji. Na vrhu nije vrhovna vlast, već sistem napetosti između elemenata sistema 269

povijesne akcije i sukoba međuklasa. To omogućuje da istodobno shvatimo utjecaj koji taj viši sistem ima na potčinjene sisteme i sposobnost posljednjih za uzvratnu akciju na višim nivoima. Ono što suprotstavlja područje povijesnosti ostalim nivoima društva jest da na tom nivou ne postoji nikakvo odvajanje između elemenata u interakciji i principa jedinstva sistema. Ravnoteža neke organizacije može se odrediti jedino s obzirom na ciljeve postavljene izvana. Jedinstvo sistema političkih odluka nije svedivo na sporazume među sudionicima, istodobno potječe od granica koje je u početku nametnuo sistem povijesnosti i postojanja političkog jedinstva unutar kojeg odluke moraju biti donesene i mogu biti primijenjene. Nasuprot tome, odnosi među društvenim klasama nemaju drugi princip jedinstva osim njih samih; to su otvoreni odnosi koji ne poznaju konkretne granice ni političkog područja ni organizacije. Odnosi između vlastelina i kmeta čine vlastelinsku društvo koje se ponekad pogrešno naziva feudalnim, jedinstvo koje ne možemo brkati s kraljevinom Engleskom ili Francuskom, koje su politička jedinstva, ili s funkcioniranjem državne privrede. Ništa, nikakva suverena volja ne održava ravnotežu među klasama. Nasuprot tome, odnosi među klasama nisu samo odnosi interakcije ili čak utjecaja. To su odnosi dominacije, dakle neravnoteže i oni ne mogu fluktuirati oko »normalnog« stanja. Klasni se sistem prije svega razlikuje od ostalih po tome što posjeduje unutrašnji dinamiza i, točnije, svoju prirodnu historiju. Zapravo, pojava upravljačke klase, koja je vezana za novi kulturni model, novi oblik akumulacije i novi spoznajni model, neophodno je određena, kao što je na to ukazao G. Lukâcs, prevlašću vodeće uloge te klase, koja se poistovjećuje s kulturnim modelom, a ne poistovjećuje se s cjelokupnim društvenim poretkom, kojim vladaju nekadašnje više klase, ili koji je u krizi i raspada se. Narodne se klase, kao povijesni sudionici, oblikuju polaganije, budući da je viša klasa u prednosti. Narodna klasa postaje svjesna sebe u drugoj fazi, zahvaljujući općoj hegemoniji novog sistema povijesne akcije, kao i novim proizvodnim odnosima. Konačno, u posljednoj fazi, upravljačka klasa postaje vladajuća klasa, prije svega zato što se razvijaju nove 270

proizvodne snage koje malo-pomalo vode ka kvalitativnoj promjeni sistema povijesne akcije. Postoji mladost, zrelost i starost društvenih klasa i sistema povijesne akcije. Međutim, taj prirodni razvoj ne može se poistovjetiti s cjelokupnom evolucijom društva, i proces društvene promjene ovisi o onome što se događa na ostalim nivoima društvene zbilje, na nivou sistema političkih odluka i na organizacionim nivou. Ovdje se ponovo susrećemo s temom na koju je ukazao L. Van Bertalanffy: sistem najvišeg nivoa pogoduje razvoju i evoluciji, što nikako ne vodi ka ponovnom uvođenju evolucionističke vizije, budući da je taj prirodni razvoj povijest sistema, a ne kontinuiranog razvoja nekih promjenjivih veličina. O evoluciji je, naprotiv, moguće govoriti na organizacijskom nivou. Akcija vlasti na tom nivou, koja određuje ciljeve, povlači za sobom promjene, povećanje produktivnosti; jednom riječju modernizaciju koja koliko god ju je moguće proučavati na višim nivoima, unutar klasnih odnosa i utjecaja, može također biti određena na nivou same organizacije u sklopu napretka — ih eventualno nazatka — podjele rada i preinake društvenih odnosa, na primjer, podjele uloga. Već je ukazano na to da je na prijelaznom nivou isto tako moguće poći od evolucije načina zastupanja interesa, ali tu su kontinuitet i diskontinuitet dublje pomiješani. Odnosi među sistemima Društvo se tako javlja kao hijerarhija sistema različite prirode, a ne kao globalni sistem koji posjeduje opći sistem reguliranja. Svaki sistem posjeduje određenu autonomiju i istodobno njim upravljaju viši sistemi i on za njih predstavlja ograničenje. Prikazana shema rezimira te ideje. Podsjetimo ukratko da je područje povijesnosti u zbilji projekcija dvostruke dijalektike društvenih klasa na sistem povijesne akcije i sistem usmjerenja. Politički je sistem autonoman, jer je određen političkom zajednicom, konkretnom društvenom jedinicom koja neposredno ne odgovara sistemu povijesnosti: društvena formacija nije način proizvodnje. Međutim, on je podređen povijesnosti, odnosno u isto vrijeme ograničenjima sistema povijesne akcije i načinu dominacije vodeće klase. 271

PRIRODA DRUŠTVENIH ODNOSA POVIJESNOST sistem klasnih odnosa

DOMINACIJA

£^-

PODRUČJE POVIJESNOSTI

sistem povijesne UTJECAJ

akcije

—z—ï i

utjecaj

±-

DIFERENCIJACIJA

inovacija institucionalni politički sistem

-------" ¥ revindikacija vlast određivanje

PRIRODA DRUŠTVENIH ODNOSA ' moderniziranje

Isto tako, organizacija — ili lokalno ili nacionalno društvo, promatrano kao organizacija — posjeduje određenu autonomiju koja je autonomija cjeline čiji su dijelovi međusobno zavisni, ali podređeni vlasti. Vlast je projekcija društvene dominacije na tu konkretnu jedinicu i upravlja odnosima autoriteta. Organizaoija je, također, podređena odlukama političkog sistema koje se također u organizaciji služe autoritetom. Tim kratkim indikacijama treba bar dodati bitnu temu, neophodnu da navede na razmišljanje o sukobima ili o društvenoj promjeni. Jer je shema, koju smo upravo razmatrali, zatvorena. Različiti nivoi djeluju jedan na drugi, tako da se čini kao da postoji globalna ravnoteža. Ta ravnoteža zapravo postoji, i svako društvo ima određeno jedinstvo, sačinjava sistem sistema, umjesto da je samo umjetno ocrtavanje krivulja koje opisuju evoluciju određenog broja indikatora ili promjenjivih veličina. Ali, ta je ravnoteža djelomična: funkcioniranje društva proizvodi također pojave koje mijenjaju društvo.

Zapravo, prijelaz iz sistema određenog nivoa u sistem nižeg nivoa, budući da je to prijelaz iz otvorenijeg u zatvoreniji sistem, iz klasnih odnosa u cjelinu, kao što je kapitalističko društvo ili vlastelinske (društvo, u odnose autoriteta u organizaciji, povlači za sobom, istodobno s političkom i organizacionom inkarnacijom povijesnosti, isključenje dijela sadržaja najviših nivoa. Politički sistem stvara zakonske odluke kojih je klasični primjer zakon. Zakon se donosi na tri načina s obzirom na klasne odnose. On ovisi o njima: revolucija može stvarati zakone, nju se ne može provesti putem zakona. Drugo, ona može imati ulogu reformi: neka sasvim politička konjunktura, igra političkih odnosa, može promijeniti oblik klasnih odnosa, njihovo područje, prirodu. I konačno, treće, zakon isključuje određeni broj ponašanja. On ograničuje ili zabranjuje neke oblike društvene dominacije; on zabranjuje, češće i irnperativnije, neke oblike suprotstavljanja vladajućoj klasi ili neka ponašanja koja nisu u skladu s usmjerenjima sistema povijesne akcije. Prijelaz iz povijenosti u politiku, promjena društvenokultumih usmjerenja i klasnih interesa u političke odluke, što je jedno od značenja institucionalizacije, ima kao nusprodukt stvaranje područja protuzakonitosti koje više ili manje pogađaju kaznene sankcije, ali koje se nikad ne ukida. Vodeća klasa kao i narodna klasa uvijek izlaze iz područja zakona ili potpisanih ugovora. Ta protuzakonita ponašanja su, dakle, istodobno devijantna ponašanja, ukoliko ih promatramo u odnosu na politički sistem, nadzakonska ponašanja, utoliko što ukidaju utjecaj povijesnosti na političku vlast, i konačno, novatorska ponašanja, budući da ne mogu potpuno ukinuti sistem povijesnosti koji je promatran i anticipiran na novom stanju povijesnosti. Isti mehanizmi interveniraju mnogo jasnije na organizacionom nivou. Vlast nije samo ono što kontrolira, upravlja i pokreće organizaciju. Ona ukida — da upotrijebimo termin antipsihijatrije — i guši ponašanja. Može se smatrati kao da ta ponašanja organizacija iskrivljuje: radnik koji je odsutan, koji griješi, koji prekida tok komunikacija organizacijski je prestupnik. Međutim, ponašanja tog tipa mogu također reagirati na sisteme višeg nivoa koji se

organizacioni sistem

272

18

Postindustrij sko društvo

273

moraju tome prilagoditi pomoću reformi. Konačno i, prije svega, ta neprilagođena ponašanja mogu postati snage promjene društva, njegova osporavanja, njegove društvene kontrole i moći. Radničko kočenje može, na primjer, podstaknuti rađanje ilegalne političke snage i može služiti kao osnova društvenog pokreta koji nije samo' izraz klasne borbe u danom društvu, već element stvaranja novog društva. Isto tako, trgovac ili tvorničar koji ne poštuje pravila staleške organizacije može postati faktor stvaranja kapitalizma. Sistem koji je stvorio skup posebnih sistema nije zatvoren, ne usvaja, ne kontrolira sva ponašanja koja proizvodi. On, također, stvara i ono što je zabranjeno koje se pretvara, bilo u skretanje, bilo u društvenu promjenu. Svako neprilagođeno i zabranjeno ponašanje istodobno je izvor devijacija, reformi i »divlje« promjene, tj. osporavanja. Svako društvo pokorava, a ono što je pokoreno može narasti do osporavanja klasnih odnosa i, dakle, do poziva na novo stanje povi ješnosti. Zahtjev za promjenom, koji je ujedno progresivan i regresivan, usmjeren je ka relativno neodređenoj budućnosti ili ponovo uspostavljenoj prošlosti. Paralelno, usmjerenja društva koja tvore njegov sistem povijesne akcije pretvaraju se u djelatnost koju kontrolira vlast. Ta vlast nastoji ojačati i, dakle, razviti djelatnost koja je hrani. Otuda napredak proizvodnih snaga koji je izražen pozitivnim terminima produktivnosti, podjele rada. Ne postoji nikakav sistem ravnoteže ili integracije između te vlasti i tih proizvodnih snaga. Posljednje kvantitativno napreduju, dok je vlast vezana za viši sistem, sistem društvenih klasa i povijesne akcije. Tako je društvo istodobno pod pritiskom odozgo — zbog odbacivanja represije — i odozdo — zbog napretka proizvodnih snaga. Ukoliko se te dvije sile sjedine različitim mehanizmima u kojima »intelektualci« igraju bitnu ulogu, dolazi do društvene mutacije bilo prekidom bilo evolucijom. Te su kratke indikacije društvene promjene ovdje dane samo zato da naznače razdvajanje sinkroničke i dijakroničke analize društva, kao i prednost koju treba dati'prvoj. A to nas dovodi do toga da se ne zadovoljavamo analizom koja poistovjećuje sistem i proces i predstavlja društvo kao neprekidno kretanje. Razmjene i transakcije ne tvore osnove

društva koje treba prilagoditi, budući da se one same nalaze unutar određenog tipa društva, spoznajnog modela, kulturnog modela, i tipa akumulacije. Možemo pokazati kako ponašanja sudionika istodobno proizlaze iz sinkroničkog i dijakroničkog, ili neprekidno vode računa o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Međutim, interes takvog proučavanja nikako ne dopušta da ostanemo na viziji društva kao društvenog tržišta, mjesta transakcija, prilagođavanja, neprekidnih promjena; treba, naprotiv, uvijek poći od strukturalnih okvira društva, koji određuju kulturno područje ili klasne odnose, da bismo razumjeli funkcioniranje konkretnih društvenih jedinica. U društvima u kojima otvaranje društvene organizacije i sistemi političkog predstavništva određuju postepenu evoluciju društva, a ne prekide, zapravo smo u iskušenju da potcijenimo ulogu strukturalnih okvira; u ostalim društvima, naprotiv, kriza društvene organizacije i blokada institucija podstiču na to da društvenu promjenu promatramo kao prijelaz iz društva, koje su potkopale njegove kontradikcije, u drugo društvo. I u jednom i drugom slučaju ozbiljno se iskrivljuje proučavanje društvene promjene. U prvom, otvoreno društvo ne poznaje svoje strukturalne granice; u drugom, zatvoreno društvo ne zna da je promjena također unutrašnji proizvod društva. Glavno je pitanje, koje se postavlja pri svakoj analizi društvene promjene: shvatiti kako promjena može istodobno biti kontinuitet i diskontinuitet; kako se budućnost stvara u sadašnjosti i kako je niječe. Prikazivanje društva kao centra odlučivanja neophodno pretpostavlja da je stanovište strukture nadređeno stanovištu procesa, da analiza promjene upravlja analizom funkcioniranja. Zbog toga što činim obratan izbor čini mi se neophodnim razbiti jedinstvo društvenog sistema. Jedino razlikovanje i hijerarhizacija različitih sistema u društvenoj cjelini omogućuju da ne budemo zatvorenici statičnosti na koju je osuđena funkoionalistička analiza, i da se društvo još više ne svodi na njegovo kretanje. Ne javlja li se jedinstvo sistema doista kad se postavimo na stajalište onoga koji odlučuje, odnosno vlasti? Ona je, zapravo, dodirna točka viših sistema, sistema povijesne akcije i političkih odluka o organizaciji. Kulturno područje, klasni odnosi,

274 4

političke transakcije su za »gazdu« — individualnog ili kolektivnog — prisile. Okolina predstavlja drukčiji tip prisila. I jedne i druge su različitih tipova, budući da prve u sebi nose neravnotežu, a druge nameću ravnotežu. Odatle dvostruko lice gazde. On je istodobno novator, menedžer, on akumulira sredstva, on upravlja nestabilnim ravnotežama s okolinom. Ako, dakle, zauzmemo njegovo stanovište, cjelokupno funkcioniranje organizacije pričinja se kao veza strateškog predviđanja i operativnog prilagođavanja. Stručnjaci za organizaciju ustrajno inzistiraju na tim dvjema, tijesno povezanim, ali različitim ulogama uprave. Tako se s toga gledišta skup viših nivoa analize može svesti, promatrajući jedino konkretne organizacione jedinice, na neentropijske impulse, jednostavnije na dinamizam organizacije. Tada je lako misliti kako se sve odigrava na nivou traženja najefikasnijih sredstava da se dosegnu ciljevi koji su određeni manje-više psihološki: inicijativa, želja za profitom ili moći, ili bilo kako drukčije, ali uvijek kao evolutivna snaga koja djeluje pomoću serije interakcija između organizacije i okoline. Uz takav se prikaz mogu shvatiti provedene operacije, ali ne i dokučiti njihov smisao. Jer, nije istina da situacija može biti potpuno opisana interakcijom između sudionika i njegove okoline. Ukoliko poduzeće ili drukčiji tip organizacije upotrebljava svoju moć, ono što nazivamo njegovom okolinom također je društveno područje koje se određuje i uspostavlja njegovom moći. Pojam okoline izobličava se čim ga ispitujemo: to je tržište; to je također sistem odlučivanja, to je isto tako područje dominacije. U trenutku, dakle, kad smo uvjereni da određujemo neku interakciju, eliminiramo činjenice utjecaja i dominacije, što je isto toliko proizvoljno kao kad bismo dali isključivu prednost jednom od ostalih nivoa analize, kao kad bismo, na primjer, smatrali da neka centralna volja zapovjednički upravlja društvom, a da se ništa ne opire njenom planu. Proučavanje je velikih organizacija i te kako ukazalo na nedovoljnost analize koja je potpuno unutar interakcije s okolinom. Jer veliko poduzeće određuje tržište isto toliko koliko je ono određeno njime, i njegova je politika razrađena nizom

276

pregovora i dogovora koji mu omogućuju da programira svoju budućnost. Paradoksalno je, dakle, predstavljati društvo kao tržište razmjene, dok dominacija velikih ustanova onemogućuje liberalni prikaz društva. Prije no što primijenimo te pojmove na proučavanje društvenih sukoba u ekonomski najrazvijenijim društvima, neophodna je još jedna posljednja napomena. Osobitost je društava, koja možemo provizorno nazvati postindustrijskim, da što jasnije razlikuju različite društvene sisteme i mehanizme koje smo upravo spomenuli. Ako je kulturni model tipa logos prije nego tipa praxis, ako je njegov sadržaj religija više no nauka i razvoj, politički sistem i organizacije malo se razlikuju od povijesnosti; ona se gotovo javlja kao sistem odlučivanja i kao organizacija kad je riječ o tehnokratskom društvu. Zbog toga je nekadašnja sociologija tako često upotrebljavala pojam institucije i zbog toga ga danas više ne možemo prihvatiti. Jer, pod institucijama su se razumijevale organizacije osnovane ili uređene zakonom i kojih je uloga da imaju zakonsku i valoriziranu društvenu funkciju. Religiozne ili školske institucije su se tako javljale kao ostvarenje kulturnih vrijednosti. Armija također, ukoliko se samo društvo smatralo svetim. Ovdje treba prihvatiti ideju društvene evolucije koja nastoji razlikovati te nivoe, i prema tome srušiti ono što nazivamo institucijama. Mnoga današnja osporavanja nisu društveni pokreti već prije napadi na institucije starog tipa. Ta riječ danas mora biti upotrijebljena u znatno užem značenju, koje više odgovara političkom rječniku, da bismo označili ustanove koje donose zakonske odluke. Zbog toga ja govorim, bez razlike, o političkom ih institucionalnom sistemu što može smetati one koji,, po navici, ostaju vezani za pojam institucije što ga upotrebljava funkcionalistička sociologija. Ali, istodobno autonomizacija političkog sistema i organizacija popraćena je razvojem utjecaja i moći koje ispoljavaju upravijiačke snage što potpunije manipuliraju organizacijama, što su postale tehnički aparati, a ne društvenokulturni sistemi, zajednice. Napredak stručnosti usko je vezan za širenje društvene kontrole i centraliziranog aparata prilagođivanja kojeg su glavni elementi odgoj i propaganda. Jedino društvo na visokom tehničkom nivou može biti totalitarno. Apsolutna moć faraona 277

veoma je ograničena rodbinskim sistemom, obredima i društvenom organizacijom selâ, dok neosoban cilj ekonomskog razvoja povlači za sobom dublju manipulaciju ponašanja, društvenih odnosa i oblika osobnosti.

2. Unifikacijske utopije Pojam sistema odavno zauzima važno mjesto u izgradnji sociološke analize. Moramo jedino priznati da je napredak na tom području bio mnogo sporiji nego u većini ostalih. Stariji spoznajni modeli duže se održavaju u sociologiji, jer ona proučava ponašanja koja su normativno usmjerena, prema Webe-rovoj definiciji, budući da svaki napor da se razluči vlastiti predmet sociologije, tj. društveni odnosi, nailazi na otpor sub-jektivističke analize koja se istodobno očituje kao ideografsko traženje namjena i kao pribjegavanje različitim hipostazama subjektivnosti, Providnosti ili ljudske prirode. Je li sociologija, također, u svojoj kratkoj povijesti vidjela gotovo simultani razvoj mehanicističkog spoznajnog modela koji je jedan od najvažnijih izraza biheviorizma, historicistički spoznajni model koji je trijumfirao sa spenserovskim evolucionizmom i koji nanovo nalazimo kod Parsonsa, dok se paralelno stvarala analiza unutar sistema čije su najvažnije etape, u suprotnim oblicima, označila djela Marxa, i zatim Durkheima i njegovog funkcio-nalističkog potomstva. Ali koliko god je pozitivno da se sociologija smješta u spoznajni model njenog doba, isto toliko se treba oduprije tendenciji koja društvo nastoji prikazati po uzoru na prirodu pojave što su u središtu naučne izgradnje. Takav redukcionizar vodi jedino slomu društvene nauke i izaziva nasilni povratak subjektivizma. Zbog toga je trijumf povijesnosti, nakon Comtea i u najrazličitijim oblicima, popraćen novim transcendentalizmom po kojem povijesna evolucija vodi postpovijesti koja se ne može odrediti bez pribjegavanja koncepciji Čovjeka što iznova uvodi bit i izvrće smisao naučne analize. Danas se događa isto, utoliko što se društvo promatra kao sistem, umjesto da se spozna, kao

278

što smo ini pokušali učiniti, hijerarhija sistema različite prirode. Svaka izgradnja »naturalističkog« modela čovjeka ili društva predstavlja, kao prvo, napad na idealističko tumačenje; ona potiskuje biti kojima pribjegava sociologija podudarna sa spoznajom proživljenog. Ona je, dakle, glavni instrument napretka sociologije. Ali, koliko je važno poštivati dirkemovsko zlatno pravilo — društveno se objašnjava jedino društvenim — i, dakle, odrediti neku društvenu činjenicu s obzirom na odnose u koje ulazi, a ne prema svijesti sudionika, isto tako neophodna spoznaja vlastitih osobina ljudskih sistema može biti popraćena, i popraćena je uistinu, dezintegracijom sociološke analize koja je podijeljena između pribjegavanja racionalnom objašnjenju danom po uzoru na objašnjenje koje odgovara ostalim tipovima prirodnih sistema, i pozivanja na ostatke koji potajno ponovo uvode biti ili iraoionalistioke pojmove što su više-manje vitalistički. Taj slom sociološke analize nije mana koja bi se mogla ispraviti s više intelektualne snage. On je vezan za samu prirodu povijesnosti, i u isto vrijeme za prirodu sistema povijesne akcije i društvenih klasa. Područjem kulturnog iskustva, koje je sagradila povijesnost, danas vlada napetost između kulturnog modela usmjerenog ka razvoju i obrane identiteta. Socijalna analiza također se uvijek kreće između ta dva pola, između voluntarističkog optimizma razvoja racionalnosti i zabrinutosti ili tjeskobe koje izražavaju otpor pojedinaca i grupa ne napretku, već društvenoj dominaciji koja prisvaja taj napredak. Upravljačka je klasa »modernistička« i poput buržoazije, koja se uspinje u doba Voltairea tili enciklopedista, ona je racionalistička. U isto vrijeme, ona svojim privatnim interesima može dati pečat racionalnosti i univerzalnosti jedino ponovo uvodeći sliku čovjeka, »unutrašnjeg života«, koji je štiti od »barbara«. Narodna je klasa također defenzivno vezana za bitak, kao i za identitet grupe i ličnosti, za kraljevstvo ekspresivnog i imaginarnog; međutim, ona se također poziva na nauku i njen materijalizam da bi strgla ideološke maske dominacije upravljačke klase. Naturalističke utopije danas drukčije povezuju ta kulturna i društvena usmjerenja; međutim, one su u biti nadasve bliske upravljačkoj klasi, budući da istodobno uzdižu racionalnost njezinih operacija i stvaralačku ulogu upra-

279

vitelja organizacije u odlučivanju. Te su utopije u pravilu posljedica svođenja društvene cjeline na jedan od njenih nivoa. Druge, razrađenije, nastoje ujediniti sve nivoe u širu jedinicu. Sve te redukcionističke operacije popraćene su ponovnim uvođenjem eksplikativnih principa koji su izvan rekonstruiranih sistema. Htio bih to pokazati promatrajući sukcesivno različite tipove utopija svojstvenih postindustrijskom društvu. Organizacijska utopija Najviše utopijska jest slika koja predstavlja društvo kao čisto tehnički aparat sposoban da ponovo uspostavi svoju ravnotežu, da bi se prilagodio svim promjenama u bilo kojem od njegovih dijelova. Tada možemo zamisliti društvo bez vlasti u kojem svaki individuum ili svaka grupa može djelovati u skladu sa svojim potrebama, željama. Obrada informacija može prikupiti sve te zahtjeve i izračunati njihove moguće kombinacije, i to tako da izračuna optimalno funkcioniranje cjeline. Apsolutistička vladavina bila je popraćena slabom informacijom i postizala je veoma slab učinak društvenog stroja. Trijumf kompjutera je također trijumf demokracije, pošto se nalazi na samom nivou sredstava, on više ne mora biti podređen posebnoj volji pa može ostvarivati složenije i promjenjivije kombinacije i svakome ponuditi mnogo širu lepezu izbora. Što su sredstva racionalnija, postaje beskorisnije postaviti fiksni sistem ciljeva. Nije M velika moderna organizacija određena promjenom i ne ptkriva li ona sve više i više da ne postoji one best way, već, naprotiv, velik broj putova da se stigne do istog odredišta? Štoviše, ne treba li odredište, koje želimo doseći, biti određeno maksimumom slobode, inicijative i zadovoljstva za svaki od elemenata cjeline? Što postoji više informacija o tržištu, svaki je sudionik sposobniji da odredi vlastite ciljeve. Decentralizacija može malo-pomalo doći do svoje krajnje granice, da bi završila u pozitivnoj anarhiji, povećavajući nivo komunikacija u sistemu, tj. količinu obrađenih informacija, dakle djelatnost i kreativnost cjeline. Takva je, na primjer, slika koju o kibernetičkom gradu daje N. Schôffer.

280

Takva utopija prikriva općenitiji osjećaj da se, shvatimo li društvo potpuno kao sistem razmjena i ravnoteža, konačno oslobađamo stega akumulacije, dakle moći. To je ono što definira potrošačko društvo usmjereno prema svojoj ravnoteži, a ne prema svom razvoju. Takvo društvo može sve više zamijeniti autoritativnu prisilu u ime investiranja, neprekidnim napretkom mogućnosti akcije i izražavanja svakog pojedinca, budući da su sredstva tehnološke akcije društva stavljena u službu sreće, a nisu više u službi stvaralačke destrukcije ili destruktivnog stvaralaštva kao što je bila industrija. Ta utopija nastavlja se na utopiju devetnaestog stoljeća. Industrijski napredak i obilje omogućit će da se vladanje ljudima zamijeni upravljanjem stvarima. Jedini cilj društva bit će da proširi stvaralaštvo i da koordonira inovacije i želje, umjesto da nameće kazne i da pribjegava koncentraciji sposobnosti investiranja i inicijative koja stvara apsolutnu moć i samo je primitivni oblik organizacije promjene. Ono što najbolje odgovara takvoj utopiji jest suprotna utopija koja je isto toliko mračna koliko je prethodna vedra. Nije li taj slobodni procvat svakog pojedinca apsolutna integracija sviju u službi ne više možda nekog gospodara, već samog sistema koji se pretvorio u totalitarnu organizaciju? Totalitarni režimi uvijek su zapravo isticali svoju sposobnost da omoguće aktivno sudjelovanje svakog pojedinca, ali se pri tom osiguravajući da ta slobodna inicijativa bude predodređena krajnjim prilagođivanjem i eliminacijom loših građana ili kriminalaca. Taj naturalistički model društva uvijek prate krajnji voluntarizam i uspostavljanje apsolutne vlasti. Snovi koji su pratili ideju neophodne decentralizacije odluka u velikim organizacijama ne mogu se održati jer organizacije podsjećaju da decentralizacija implicira hijerarhizaciju i integraciju veću no ikad. Moć aparata ne može iščeznuti sama od sebe, može je se napasti ili osporiti u ime samoupravljanja; ona se ne mijenja prirodno, u ime povećane djelotvornosti, u samoupravljanje. Još jednostavnije, apsurdno je vjerovati da je naše društvo došlo do maksimuma mogućeg djelovanja na sebe sama. Ono jedva počinje djelovati na žive sisteme; otkriva da će moći djelovati na čovjeka i društvene sisteme. To neodređeno pojačavanje njegove sposobnosti djelovanja na sebe sama povlaci za sobom jačanje 281

moći i njenih aparata, potičući pri tom nove oblike osporavanja. Funkcioniranje organizacija ne izaziva »tehnički« ni totalitarizam ni anarhiju. Planistička utopija Ona upućuje na utopiju obratnu od prethodne. Tu se društvo više ne promatra kao sistem u ravnoteži, već naprotiv kao poslušan instrument u službi volje. Najbolje moguće društvo jest ono koje svoja djelotvorna sredstva stavlja u službu efikasnosti, učinka, odnosno razvoja, rasta. Svaka velika javna ili privatna organizacija mora planirati svoje odluke, programirati strategije. Ona može biti gospodar svoje budućnosti, odnosno što je moguće više utjecati na svoju budućnost u ime svojih vrijednosti. Te vrijednosti ne mogu, međutim, biti čisto etički izbori koji bi tada mogli biti mnogobrojni. Društvo koje raspolaže fleksibilnim sredstvima i koje je usmjereno ka višestrukim promjenjivim i kontradiktornim ciljevima ne bi, dakle, bilo jedinstveno i bilo bi poput televizijskog poduzeća u kojem bi se svatko simultano služio raspoloživim kanalima da emitira vlastiti program, što bi imalo smisla jedino kad bi svaki sudionik, sam po sebi, bio zatvoreni krug predajnik-prijemnik, robinzonada nove vrste. Da bi se izbjegla kakofonija treba, dakle, omogućiti da vrijednosti nekoga društvenog sistema sačinjavaju, barem u bitnom, homogenu cjelinu zajamčenu širokim sudjelovanjem. Funkcionalistička pretpostavka koja se najlošije primjenjuje na različita promjenjiva društva s razvijenom tehnikom u kojima postoje modema sredstva uprave. Oni koji inzistiraju na središnjoj ulozi planiranja ponekad su autoritativni, ponekad liberalni, prema tome dopuštaju li veću ili manju autonomiju političkih institucija unutar načina društvene dominacije. Ta dominacija, međutim, postoji. Ona se može mijenjati isto kao što vladajuća klasa može malo-pomalo mijenjati prirodu pod utjecajem organizacionih i institucionalnih 282

promjena, ali ne postoji društvo investiranja bez vodeće klase, premda velike razlike mogu razdvojiti vladajuće klase različitih društava. Njihova dominacija nije samo nametnuta, ona se oslanja na sredstva društvene kontrole i prilagođavanje, ojačana otuđenjem koje širi zavisno sudjelovanje i potkopava osporavanje. Reći da neko društvo izabire svoju budućnost znači reći da ono daje prednost izborima koji su prilagođeni interesima vodeće klase, otvorene ili zatvorene, manje ili više podređene institucionalnim prisilama. Ta klasa određuje, istodobno u ime općeg napretka i svojih vlastitih interesa, fundamentalne izbore. Republikom nikad ne upravljaju učenjaci i oni su, još više nego ostali građani, podijeljeni između svoje uloge tehničkih činovnika vodeće klase i svoga osporavanja vlasti u ime spoznajnog i kulturnog modela koje ta vlast prisvaja. »Politička« utopija Brkanje tih dviju utopija daje veći interes trećoj slici društva koje je zasluga da bar prevladava suprotnost drugih dviju. Ta slika svodi društvo na njegov politički sistem. Ona, s jedne strane, ukazuje na to da je organizacija utoliko manje unificirana i piramidalna, ukoliko obrađuje veći broj informacija i ukoliko se mora prilagoditi okolini koja se lakše mijenja. Protivno zapravo vrlo netočnoj slici, ona ističe da je svaka velika organizacija agregat posebnih centara odlučivanja i utjecaja, a njen se relativni položaj tako neprestano mijenja da je uzaludno uspostaviti organizacijske sheme, trajne pravce upravljanja, unutrašnje određenje funkcija, kao što je htio veberovski model birokracije. Umjesto da organizacija bude primjena odluka donesenih izvan nje, kao u administraciji, postaje nemoguće razlikovati organizaciju i sistem odlučivanja. Prema toj »političkoj« sociologiji, u društvu koje je određeno svojom promjenom više nema mjesta za apsolutno, posebice u obliku principa i vrijednosti. Društvo danas nije usmjereno ka idealnom modelu, ka drugom svijetu, već ka budućnosti, ka svojoj vlastitoj promjeni koja se jedino može odrediti neprestanim promjenama sistema odlučivanja i utjecaja različitih sudionika. 283

Načini obrade informacija omogućuju da se odrede varijante, ali i da se sruše iluzije apsolutne racionalnosti i poveća strateška sposobnost većeg broja sudionika. Velika je zasluga te koncepcije da ističe autonomiju sistema odlučivanja u ekonomski najsloženijim društvima i, posebice, prirodu procesa planiranja. Pribjegavanje ekonometrič-nim tehnikama i konstrukciji modela ekonomske politike nije odvojivo od razvoja pregovora, konzultacija, transakcija. Čak i unutar neke velike organizacije, kao što je istakao Galbraith, slika gazde, koji kao posljednja instanca donosi najvažnije odluke, velikim je dijelom pogrešna. Odluka se stvara u seriji pregovora i odražava stanje sistema utjecaja koji nije ni otporan ni postojan. Ali, već smo rekli, promatramo li samo područje odlučivanja, zaboravljamo da je ono velikim dijelom ograničeno i predodređeno višim interesima. I sam Galbraith podsjeća upravo na granice procesa odlučivanja, ističući da su oni koji donose odluke sudionici tehno-strukture koja ima vlastite zahtjeve: vlast i rast, odnosno moć, ono što određuje novi način društvene dominacije. Ta se dominacija također očituje u obliku moći u organizacijama, moći koja se izražava autoritetom koji se nikako ne gubi u igri utjecaja. Upravo suprotno, veličina utjecaja, strateške mogućnosti svakog sudionika prije svega su određene njegovim autoritetom, dakle njegovim sudjelovanjem u vlasti. Konačno, igra onih koji odlučuju također je ograničena okovima organizacione ravnoteže koja neprestano nastoji umanjiti utjecaj onih koji se, radeći na izvršenju zadatka, neprestano suprotstavljaju zahtjevima cjeline i neophodnosti da sudjeluju u zajedničkom poslu. Nijedno područje sociološkog istraživanja nije u novije vrijeme upoznalo djelatnost koja bi se mogla usporediti s proučavanjem odluka. To je sreća, budući da su sve šira područja društvenog života predmet odluka i da se pribjegavanje ravnotežama tržišta sve manje prihvaća kao politički princip. Proširivanje programa istraživanja i naoružanja, urbanog planiranja, neophodnost organizacije nastave da bi se odgovorilo na potrebe za novim kvalifikacijama i novim formacijama, umnogostručava organe odlučivanja, i jedan od najočitijih atributa postindustrij284

skog društva jest da je ono »društvo odbora«. Najznačajnija proučavanja pokazala su pravu autonomiju tih sistema odlučivanja i koliko je bilo opasno a priori brkati virtuelnu moć vodeće klase i njen istinski utjecaj na donošenje neke posebne odluke. Međutim, još je pogrešnije vjerovati da su izbori koje čini društvo rezultat potpuno otvorenih društvenih pregovora i odluka. Bitno je da se o većini važnih izbora ne diskutira i čak, uglavnom, ne odlučuje. Može li se reći da se o današnjem izgledu New Yorica ili Los Angelesa odlučivalo? Da se o mjestu koje u našim društvima imaju automobili, da se o prirodi odnosa između nastave i proučavanja, da se čak o nekim ratovima odlučivalo, da su rezultat uspoređivanja i transakcija? Snaga vodeće klase nije u tome što ona nameće odluke, već u tome što njeni interesi predodređuju ili izbjegavaju odluke, činjenica da se vodeća klasa više ne skriva iza tržišta i da je instalirana u velikim organizacijama to ni u čemu ne mijenja. Utoliko što vodeća klasa analizira, računa i diskutira. Utoliko što vladajuća klasa, njena svijest i njena ideologija oblikuju organizaciju društva. To ne sprečava da politički sistemi često imaju istinsku autonomiju, već što je više riječ o vodećoj klasi u usponu, institucionalizacija je izbora sukoba slabija i odluke manje stvaraju povijest. Tehnokratska utopija Tri slike društva, koje smo upravo naveli, tako su djelomične da su interesantnije za povijest ideja nego za spoznaju društvene prakse. Sudionik može doista usmjeriti funkcioniranje društva, jedino ako priznaje postojanje i autonomiju nivoa moje analize. Drugim riječima, neka društvena klasa, glavni društveni sudionik, uvijek predlaže određeni tip integriranja tih različitih nivoa. Upravo tu Galbraithova analiza dolazi do punog izražaja, jer tako jasno ukazuje na ideologiju velikih organizacija da se možemo upitati ne poistovjećuje li se ona s njom. Industrijski sistem o kojem ona govori istodobno se definira kao skup

285

usmjerenja, kao tip političkog procesa i sistem funkcioniranja, koji su apsolutno koegzistentni i uzajamno se pojačavaju. Cilj sistema je njegov vlastiti razvoj, i to je također cilj svake velike organizacije koja se smatra industrijskim mikrosistemom. Funkcija je političkih pregovora da postignu dogovore koji ostvaruju predvidljivost neophodnu za programiranje, a ravnoteža organizacije samo je uvjet njenog opstanka, njene sposobnosti da se prilagodi promjenama okoline. Industrijski sistem je poput lađe koja održava ravnotežu na uzburkanom moru, usklađuje rad posade i nastoji najbrže i najjeftinije nastaviti put. Takva je tehnokratska vizija i njen središnji pojam jest pojam organizacije. Rezultat te riječi je otkrivalački. On je određen izjednačavanjem njegova aktivnog i pasivnog značenja: organizacija je ujedno organizam i poduzeće, volja i ravnoteža. A njen simbol je kompjuter koji odgovara na zadatke, koristi programe, otkriva strukturu cjeline. Jedinstvo sistema je konkretno jedinstvo, jedinstvo funkcioniranja. Društvo mora biti po uzoru na veliko poduzeće, vođeno poput General Motorsa, decentralizirano, osjetljivo na promjene potražnje. Njegova je politika razrađena, zahvaljujući istodobno prešutnim ili otvorenim dogovorima među oligopolima, zahvaljujući pregovorima sa sindikatima koji moraju omogućiti da se predvidi, na relativno dugi period, cijena radne snage, i zahvaljujući vezama s državom koja na vrlo dugi rok preuzima na sebe neke investicije, rentabilnost kojih je ili jednaka nuli ili vrlo riskantna. U posljednjoj analizi, funkcioniranje se industrijskog sistema uvrštava u određeni sistem vrijednosti, izraz kojega nepostojanost dozvoljava sve interpretacije, a koji, međutim, ima određeni smisao: moderno društvo javlja se usmjereno sistemom vrijednosti, utoliko što je njegov sistem političkog odlučivanja snažno kontroliran načinom društvene dominacije unutar državnih institucija. Ta kontrola i, dakle, ta integracija mogu poprimiti najrazli-čitije oblike koji odgovaraju onome što nazivamo političkim režimima: liberalni, kad je politički sistem otvoren, različit od sistema društvene dominacije i sposoban da reagira na njega; autoritaran, kad je društveni sistem skučen, slabo diferenciran, institucionaliziran i neposredno podređen aparatu društvene dominacije. 286

Koliko god bile goleme razlike koje razdvajaju njihove političke režime, sva društva, koja podržavaju jasnu podređenost političkog sistema zajedničkoj društvenoj dominaciji, shvaćaju društvo kao neku organizaciju, tj. istodobno kao jedinstveni sistem čiji međusobno zavisni elementi zahtijevaju traženje ravnoteže, i kao primjenu društvene volje. Neupravljači neprestano nastoje suprotstaviti tom modelu protumodel, protuutopiju koja je također jednostavna, mada drukčije. Kad vodeća klasa povezuje svoju viziju društva s idejom o organizaciji, čini to zbog akumulacije u velikim organizacijama, što je upravo definicija tehnokracije. Sredstva koja su potrebna za investiranje, tehnološki i ekonomski razvoj, uglavnom su osigurana bilo samofinanciranjem, bilo javnim kreditima, naročito u vrhunskim područjima, onima u kojima nastojanje da se postigne vojna i ekonomska moć najneposrednije upravlja akumulacijom. Naprotiv, oni koji su podređeni tim aparatima, istodobno u svojim proizvođačkim i potrošačkim ulogama, nastoje rekonstruirati sliku društva koje se temelji na društvenoj volji, volji za ponovnim prisvajanjem sredstava i proizvoda rasta, i koja se uvijek manje-više približava prvom tipu poduzeća koje smo opisali: društvu u ravnoteži, usklađenom organizmu, društvu braće koje zamjenjuje društvo očeva i sinova, prema riječima Normana Browna, i koje možemo isto tako dobro opisati kao anarhično društvo i potpuno ujedinjena i gotovo totalitarna nova Gemeinschaft. Ovdje bi trebalo, prije no što istražimo prirodu revindikacija i društvenih sukoba u industrijskom društvu, točnije odrediti što su centri moći koje nazivamo velikim organizacijama, i posebno se upitati ne odgovaraju li razne elementarne utopije, koje smo naznačili, različitim tipovima organizacija. Možemo samo prikazati nekoliko jednostavnih ideja koje zaslužuju mnogo dublje istraživanje. Priznajmo, kao prvo, da je prihvatljivo općenito govoriti o velikim organizacijama. Svaki glavni tip društva, dakle svaki tip kulturnog modela i vodeće klase, posjeduje poseban tip vlada-jućeg i upravnog aparata. Crkva ili šira organizaoija koja se temelji na religioznim i društvenim vrijednostima, upravni je aparat društava u kojima je kulturni model najmanje »praktičan«. Na Zapadu, katolička je crkva predstavljala veliku organi287

zaoiju koja je istodobno centralizirana i promjenjiva, sa svojim istraživačkim biroima, proizvodnim službama, svojim metodama prilagođavanja. Trgovački je svijet, također svijet stvaranja države kao glavne organizacije, imao armiju i državni aparat. Industrijsko društvo, u svom dominantnom obliku, kapitalizmu, ima kao glavne aparate banku i City. U postitndustrij-skom društvu ulogu su preuzele velike organizacije za proizvodnju dobara i davanje usluga koje su istodobno komunikacione mreže, centri odlučivanja i baze dominacije. Međutim, unutar te opće kategorije postoje velike razlike. Neke su organizacije usredotočene na vrijednosti, na volutantaristačku sliku čovjeka i društva. To je posebno slučaj partija na vlasti, kad su one nosioci plana stvaranja novog društva i kad duboko prodiru u funkcioniranje i koordinaciju različitih sektora društvenog života. Druge su, prije svega, trgovačke organizacije. To su također one čija je dominacija najviše »politička« i koje se potčinjenima najviše pričinjaju kao prave države. Ta velika komercijalna poduzeća mogu imati visoke tehnološke jezgre; one često imaju industrijske i postindustrijske funkcije, ali su, prije svega, središta financijske i komercijalne dominacije. Tom tipu pripadaju lanci velikih robnih kuća, ali isto tako i konglomerati i čak petrolejska poduzeća, bez obzira na pravu relativnu vrijednost njihovih trgovačkih i financijskih djelatnosti. One su privilegirani nosioci prve od elementarnih utopija koje smo naznačili. To su one organizacije koje su najviše faktori nadmoćne klase, i to kao vladajuće više no kao vodeće. Tako je utopija nekoga sasvim tehničkog aparata — koji se prilagođuje tržištu, potražnjama tržišta, vodi računa o potrebama, prati promjene potrošnje — najneposrednije vezana za rad na manipuliranju potražnjom. Trgovci se dvostruko protive industrijalcima i tehnokratima, prvo, zato što oni nisu tehnološki inovatori i jer, zapravo, zavise od tržišta više no što ih stvaraju izmišljanjem novih proizvoda, i zato što su najneposrednije zainteresirani da se održi društveni poredak koji im omogućuje da organiziraju tržište prema raspoloživim zalihama, dakle, reprodukciji društvenih nejednakosti. Velike industrijske organizacije upravljaju cjelokupnom proizvodnjom koja, prije svega, počiva na upotrebi produktivne 288

radne snage, metodama organizacije rada koje povećavaju produktivnost. Njih, u prvom redu, određuje njihova strategija, one su centri odlučivanja koji nastoje postići relativno stabilne dogovore s ostalim poduzećima, sa sindikatima, s javnim vlastima. Konačno, velike postindustrijske organizacije, one rast kojih, prije svega, zavisi od sposobnosti tehnološkog stvaralaštva i upravljanja složenim sistemima komunikacije, istodobno su »introvertne« i neposrednije vezane za državu, tj. centralni aparat koji upravlja sistemom proizvodnje. One su privilegirani nosioci druge od utopija koje smo naznačili, ali isto tako, budući da su u srcu postindustrijskog sistema, i tehnokratske ideologije koja je totalnija. Tako unutar vodeće klase, koju su stvorile velike organizacije, susrećemo značajne razlike koje su istodobno određene politikom poduzeća i prirodom opozicije koju izaziva njihova dominacija. Promatramo li samo njihovo unutrašnje funkcioniranje, i posebice kako upotrebljavaju moderna sredstva obrade informacije, možemo reći da velike »trgovačke« organizacije, prije svega, vode brigu o modelima ravnoteže. Određene s obzirom na okolinu, one isto tako imaju upravu koja je centraliziranija, centralni organizam kojeg je zadatak da održava ravnoteže između poduzeća i tržišta. Naprotiv, postindustrijske organizacije u pravom smislu riječi najbliže su modelu tehnostrukture. Integracija, opstanak i rast organizacije krajnji su ciljevi i moć tih organizacija manje je moć šefa orkestra nego moć same organizacije, što omogućuje da se istodobno zahtijeva veća integracija i veća decentralizacija. Za njih se može reći, manje no za bilo koje ostale organizacije, da su black boxes. Njih najviše zanimaju mehanizmi preobrazbe iz inputa u output. Ne postoje jasno zacrtane granice između tih različitih tipova i mnogo velikih poduzeća sudjeluje u više njih. Njihove logike nisu ništa ništa manje različite, što se očituje u raznovrsnim obli-oima njihova utjecaja na društvo i različite načine upravljanja. 19 Postindustrijsko društvo

289

Društveni odnosi i sukobi u postindustrijskom društvu

Profesionalne revindikacije U društvu u kojem dominiraju velike organizacije treba, kao prvo, promatrati prirodu društvenih revindikacija, odnosno zahtjeve koji se javljaju na nivou same društvene organizacije. Moglo bi se činiti logičnim postupiti obratno i prvo postaviti pitanje društvenih klasa i temeljnih sukoba koji nastaju radi kontrole sistema povijesne akcije, za ili protiv društvene dominacije. Hijerarhija društvenih sistema nas, zapravo, navodi da priznamo kako upravo ti sukobi upravljaju revindikacijama ili pritiscima koji se javljaju na nivou organizacije ili političkog sistema. Ali, zanima li nas, prije svega, nastajanje društvenih sukoba i pokreta, onda je isto tako prihvatljivo, i čak korisnije, započeti analizu odozdo, slijedeći pri tom povijesnu zbilju koju je moguće promatrati. Narodna klasa, doista, ne proizlazi potpuno opremljena iz bedra novog sistema povijesne akcije. Viša klasa je u svom oblikovanju u prednosti pred narodnom klasom, budući da je posljednja velikim dijelom u obrani i jer je podvrgnuta otuđenju, odnosno zavisnom sudjelovanju, što je dovodi do toga da se prikloni ulozi koju joj određuje i kojoj je uči vodeća klasa. Jednostavnije rečeno, društveni pokret narodne klase uvijek je manje-više izvrgnut napetostima koje vladaju između novih revindikacija i ideologije ili jezika koji proizlaze iz interpretacija prijašnjeg društva. Ako, dakle, ponašanjima narodne klase pristupimo polazeći od njenih najorganiziranijih i ideološki najrazrađenijih izraza, jako bismo riskirali da ispustimo novi plijen za sjenku stare akcije. Činjenica koja se nameće u promatranju, kad proučavamo ponašanje u velikim organizacijama i koja izražavaju njihovu 290

prirodu, onakvu kakva je bila analizirana u prethodnom poglavlju, jest razdvajanje organizacione uloge i osobnih revindikacija. Rad radnika i a fortiori prijašnji oblici rada, bili su, barem do uvođenja organizacije rada, istodobno profesionalno i društveno iskustvo, baza prave profesionalne kulture. Radnička koncentracija u company tawns, gradovima, kvartovima ili predgrađima koja su društveno prilično homogena, slabost perspektiva društvene pokretljivosti u nekoj industriji u kojoj su radnici činili golemu većinu zaposlenih i u kojoj je promjena društvenog položaja najčešće predstavljala stjecanje vlasništva, teret siromaštva ili bijede, nedostatak potrošačkih dobara koja su industrijalizirana i pristupačna velikom broju, pojačavali su tu osamljenost koju je R. Hoggart posebno lijepo opisao u The Uses oj Literacy (London, 1957), knjizi prevedenoj na francuski pod naslovom La Culture du pauvre (Kultura siromaha), (izd. Minuit). Revindikacija se najprije izražava obranom elementarnih uvjeta opstanka, a kasnije zahtijevanjem autonomije. Obranom radne i životne grupe od dominacije tržišta rada, odnosno kapitalističke moći, i autoriteta koji prebacuje direktno na proizvodnju teret eksploatacije i profita. Radnička revindikacija također poprima dva glavna oblika, koji se različito isprepleću, a možemo ih simbolički prikazati, u francuskom slučaju, imenima Louisa Blanca i Proudhona. Prvi zahtijeva, prije svega, pravo na rad, intervenciju države protiv kapitalističkog sistema koji povlači za sobom krize i nezaposlenost, drugi odbacuje vlasništvo u ime rada i poziva na samoorganizaciju rada sposobnu da stvori civilizaciju rada. Širenje organizacije rada, koje počinje potkraj devetnaestog stoljeća, pojava proizvodnje na tekućoj vrpci, umnožavanje specijaliziranih radnika (semi-skilled) određenih njihovim mjestom u koordiniranom i autoritativno vođenom slijedu zadataka, ukida taj tip radničkog posla. Zahtijevanje autonomije sve se teže održava u obliku neformalne organizacije i ustupa mjesto »ekonomističkim« revindikacijama koje su opisali mnogobrojni autori. Radnik koji taj nekvalificirani rad podnosi kao prisilu, zahtijeva novčanu nadoknadu. Rad na vrpci u modernoj vele-industriji često omogućava da se postigne veća plaća koja se 19«

291

doživljava kao nedovoljna i nepravedna nadoknada za znatno jaču eksploataciju. Istodobno, radnička je revindikacija usmjerena protiv organizacije rada, i posebno protiv ritma rada, dakle protiv kapitalističke dominacije koja se i dalje zasniva na eksploataciji neposredne proizvođačke radne snage. To je prijelazna situacija od tvornice u veliku organizaciju. Već se revindikacija usmjeruje ka vanjskoj strani rada, potrošnji, odvajajući se od obrane iščezle profesionalne autonomije; međutim, ona je još uvijek u isto vrijeme usmjerena protiv moći koja se neposredno očituje na nivou profesionalne djelatnosti, radnog mjesta i organizacije radionica. Ja sam drugdje (La Conscience ouvrière, Radnička svijest, Paris, izd. Seuil, 1966) pokazao da u toj situaciji radnička svijest dostiže vrhunac, ne u onih specijaliziranih radnika često svedenih na ekonomizam, već u kvalificiranih radnika, posebno u sektorima opreme i održavanja, koji sudjeluju u toj borbi protiv kapitalističke racionalizacije rada, oslanjajući se pri tom na radničku autonomiju koja, za njih, nije iščezla. Moderna velika organizacija tip je proizvodnje u kojoj se energija sve više zamjenjuje informacijom, u kojoj produktivnost sve više ovisi o sposobnosti da se proizvedu, prošire, kontroliraju informacije. Veza između rada i proizvodnje postaje sve posrednija. Istodobno, tradicionalna razlika između radnika i činovnika postaje sve nejasnija. Stvara se široka kategorija koju možemo nazvati kategorijom izvršitelja. Profesionalna se djelatnost sve više definira kao mjesto koje se zauzima u komunikacionoj mreži. Ta destrukcija starih oblika zanimanja, funkcija, radnih grupa povlači za sobom razdvajanje revindikacija. One se više ne oblikuju za obranu rada i radnika, već s jedne strane za potrošnju, s druge za obranu ličnog statusa, i sve više za garancije karijere ili čak profesionalizacije. Većina radničkih revindikaoija koje danas možemo pratiti, na primjer u Francuskoj, jasno je organizirana oko ovih dviju tema, kad premašuju obične zahtjeve koji se tiču plaća: s jedne strane, revindikacije zahtijevaju smanjenje života provedenog na radu, redukciju tjednog trajanja rada, sniženje granice odlaska u mirovinu, itd.; s druge, radnici se bore protiv poistovjećivanja čovjeka s njegovim radom, zahtijevaju posebno, ili ukidanje job évaluation, ili zadržavanje plaće u slučaju pre-

292

mještanja na posao niže kotizacije, čak je jasno izražena ideja da specijalizirani radnik mora postići karijeru, uspinjati se u kategoriji s povećanjem njegovih godina službe, umjesto da se zbog godina nađe na slabije plaćenom radnom mjestu. Ta su usmjerenja još mnogo izraženija u djelatnostima koje su udaljenije od sasvim industrijskog rada: tehničari, činovnici, istraživači, bolničari ili liječnici, nastavnici, svi oni koji pripadaju modernim organizacijama proizvodnje, širenja i primjene spoznaje, funkcionalno sudjeluju u komunikacionoj mreži i istodobno zahtijevaju osobni status, karijeru koja osigurava njihovu obranu protiv moći organizacije. U velikoj organizaciji rad je djelatnost koja implicira integraciju u skup uloga a ne više pripadanje radnim grupama, ekipama. Profesionalne komunikacije koriste se načinima govora koji su sve različitiji od onih međuličnih odnosa. Ta je funkcio-nalistička integracija, dakle, popraćena povlačenjem. Kraj radnog dana označava prekid koji još više naglašava udaljenost radnog mjesta i mjesta stanovanja. Sve je manje četvrti u kojima su život proveden na radu i život van radnog mjesta spojeni, i dnevne migracije ostavljaju pustim područja u kojima su koncentrirani veliki centri tehno-birokratske proizvodnje. To razdvajanje je snažno istaknuo Goldthorpe, Lockwood i njihovi suradnici, koji su proučavali radnike modernih industrija i relativno malih plaća u Engleskoj. Znatno prije, u drukčijoj anketi, Andrieux i Lignon, koji su proučavali današnjeg radnika, inzistirali su na sve većoj razdvojenosti radnikove uloge proizvođača i uloge potrošača. To ne izaziva nikakvu razliku u odnosu na organizacionu situaciju, već, ponovimo, razdvajanje funkcionalne integracije, revindikacije karijere i zahtjeva koji se odnose samo na plaću i koji su izazvani brigom o načinu životu izvan rada. Ono što namještenici neke velike organizacije zahtijevaju od nje — na nivou koji se, podsjetimo, nikako ne može izjednačiti s njihovom cjelokupnom društvenom situacijom — mnogo je manje autonomija nego garancije. Tradicionalna tema radničke kontrole koja je usredotočena na profesionalni rad, ekipu, radionicu, dakle ekonomiju i specifičnosti sfere proizvođača, jedino može malo-pomalo nestati. Vidjet ćemo da se ona ponovo javlja, drugdje, u drukčijem 293

obliku, ali nije pojmljiva na nivou na kojem je postojala u prošlosti. Stari oblici udruživanja više ne privlače one koji rade u složenim organizacijama iz kojih je profesionalna autonomija iščezla. Međutim, na tom je nivou čak i traženje garancija revindikacija, protivna funkcionalnoj integraciji, koja nastoji zaštiti pojedinca ili kategoriju od profesionalnih promjena, od neprekidnih prilagođivanja promjenama unutrašnjeg ili vanjskog porijekla. I sindikati posvećuju važan dio svoje djelatnosti obrani tih garancija, što može ići do mješovitog upravljanja uvjetima zaposlenja i rada. Ali, ništa nam ne dopušta da mislimo kako u modernim velikim organizacijama postoji princip stvaranja društvenog pokreta na nivou samoga profesionalnog iskustva. Budući da svijet rada više nije zajednica već mreža funkcionalnih veza, koju možemo smatrati organizmom što održava svoju ravnotežu na nivou neprestanih promjena, radnik više nije određen, u osobnim i kolektivnim zahtjevima, u radu, kao radnik, već nasuprot radu kao potrošač ili kao profesionalac. Ta dva usmjerenja revindikacije nisu bez međusobnih odnosa, ali se ne ujedinjuju da bi klasu radnika suprotstavile klasi poslodavaca. Ona se ujedinjuju samo na vrlo instrumentalnom nivou, nivou obrane plaće; njeno se povećanje zahtijeva u ime preobrazbe potreba ili u ime oblikovanja karijere koja radnicima daje predvidivu i bolju budućnost. Takve revindikacije mogu biti snažne, mogu voditi ka kolektivnim akcijama koje su čvrsto organizirane ili čak prilično nestrpljive da obuhvate sindikalne organizacije, ne čini se da one u sebi nose korijene klasne svijesti. Industrijsko društvo nas je naviklo da sukob oko plaća promatramo kao indikator radničkog pokreta. Danas, naprotiv, revindikacija za veću plaću može doseći silu i čak krajnje nasilje, a da pri tom ne možemo sigurno zaključiti da ona ukazuje na klasnu svijest, odnosno svijest općeg sukoba koji suprotstavlja radnike gospodarima proizvodnje i koji dovodi u pitanje temeljne izbore društva. Što se radnik više poistovjećuje sa svojim radom, svojom ulogom u proizvodnji, više je integriran u organizaciju, što ga može dovesti do toga da kritizira relativno mjesto koje u njoj zauzima, da nastoji proširiti svoje prednosti i smanjiti svoje 294

obveze, ali što ga udaljuje od klasne svijesti, jer ona uvijek pretpostavlja priznavanje društvenih interesa koji su po prirodi različiti i suprotni, kao što su interesi gospodara i roba, kmeta i vlastelina, radnika i gazde. Činovnik, tehničar, bolničar imaju da brane mnogo revindikacija, ali oni pripadaju organizaciji, sistemu profesionalnih uloga, umjesto da predstavljaju rad koji je kupio kapital na tržištu rada kakvo je poduzeće. postindustrijski sistem

Prijelaz iz stare situacije u novu nije uvijek oštro odijeljen. Mnogi su radnici zaposleni u velikim organizacijama koje su također klasična poduzeća u kojima rast, prije svega, ovisi o eksploataciji radne snage, dominaciji kapitala nad radom. I ovdje treba podsjetiti na shemu kojom sam jednom prilikom rezimirao evoluciju industrijskog rada. Umjesto da ukažemo na slijed faza ili etapa u toj industrijski evoluciji, moramo pretpostaviti postojanje dvaju sistem sistema rada, i između njih prijelaznu fazu koja kontradiktorno sudjeluje u oba sistema. Dok su mnogi promatrači nastojati odrediti pravu prirodu rada radnika specijaliziranih u veleindustriji, ova je shema podsjetila da taj rad ima dva lica, budući da je oblik rušenja starog sistema i etapa stvaranja novog. Rad radnika u modernoj veleindustriji zauzima središnju fazu, označenu sa B evolucije koja vodi iz starog u novi sistem rada. Prethodna faza je ona u kojoj je stari režim nadmoćan, a slijedeća faza je ona u kojoj pobjeđuje novi sistem. Bilo bi, dakle, pogrešno usredotočiti analizu na tip rada koji nema vlastito jedinstvo. Kad se želi govoriti o postindustrij-skom sistemu, prvenstveno treba promatrati organizacije u kojima proizvodnja najjasnije obrađuje informacije i u kojima ]e radnik najmanje izvor energije, radna sposobnost. Teško je

295

/

ne uvidjeti u tim organizacijama opadanje, odnosno nestajanje svijesti radnika čije se revindikacije neposredno odnose na radna prava koja se protive moći kapitala. Prigovorit će se da uvijek postoji velika razlika između profesionalnih revindikaoija, koje se odnose na povećanje plaća i uvjete rada, i društvenog sukoba koji je nastao zbog osporavanja vodeće moći i poziva na društveni protumodel. Ta razlika, međutim, ne objašnjava sve. U industrijskom sistemu proizvodnje mnogo je prepreka ometalo stvaranje klasne svijesti usmjerene prema akciji. Ali, prikaz radničkog položaja, koji su dali sami radnici, bio je jasan — čak i tamo gdje je kolektivna akcija bila slaba ili nemoćna — u priznavanju sukoba, zasnovanog na eksploataciji. U naprednijim je privredama mogućnost za djelovanje radnika veća, budući da su sindikati moćniji i mogu se osloniti na određene legalne obrane, jer su sami radnici bolje obaviješteni i imaju ekonomsku sposobnost otpora. Razlika je između svijesti i akcije, dakle, vjerojatno slabija no što je bila. Društveni su se sukobi, međutim, premjestili, budući da se priroda društvene dominacije promijenila. Ekonomski rast i realni porast plaća više nam ne dopuštaju da mislimo kako su plaće ostale na nivou opstanka i prebrojimo li domaćinstva koja žive u uvjetima krajnjeg siromaštva vidimo da radnici i činovnici velikih organizacija ne čine njihov glavni dio. Namještenici velikih organizacija sudjeluju u moći svojih poslodavaca i ponekad pridonose inflaciji čije su žrtve ostale kategorije. Neki komentatori idu dotle da vrlo jako proširuju Lenjinov sud o radničkoj aristokraciji i žele pokazati da skup velikih organizacija, uračunavši i namještenike, izvlači korist iz novih oblika eksploatacije na štetu podjarmljenih zemalja, i širokih područja samih vladajucih društava. Kolika god da je istinska važnost te činjenice, bitno je da profit ili moć velikih organizacija ne isključuju brzi porast životnog nivoa njihovih namještenika. Zbog toga su sindikati, koji žele voditi akciju osporavanja, prirodno dovedeni ne samo do toga da pridaju sve više važnosti kvalitativnim revindikaoijama namještenika, koje se tiču njihova rada, već, prije svega, da se sve neposred-nije brinu za opće probleme društvene organizacije: gradski 296

život, javna oprema, obrazovanje, društvo problemi su u kojima se najjasnije očituje dominacija vodeće klase u društvu. Revindikacije koje se tiču samo plaća vode do opće kritike društva samo u područjima koja su u krizi, ali krize se također često mogu smatrati rezultatom nedovoljnog razvoja i izrazom novih kontradikcija. Revindikacije koje se tiču plaća zapravo su mnogo žešće u naprednim nego u zaostalim područjima i ne pridonose smanjenju nejednakosti. Ne oklijevam reći da analiza, koja i dalje pridaje izuzetnu ulogu radničkoj klasi u analizi društvenih situacija i novih društvenih sukoba, kasni u odnosu na zbilju koju možemo promatrati u društvima naprednih industrijskih zemalja. Nitko ne tvrdi da prisustvujemo nestajanju radničke klase kao što u mnogim društvima prisustvujemo nestajanju seoske klase. Ali, većina diskusija o toj temi pati od dvostruke neodređenosti. Prvo, moguće je uvidjeti postojanje radničkog stanovništva, društvenoprofesionalne kategorije koja daleko premašuje trećinu aktivnog stanovništva, a da se pri tom u radnicima ne želi vidjeti pol dominantnih društvenih sukoba. Prije jednog stoljeća, seljaci su činili većinu aktivnog stanovništva Zapadne Evrope, no ekonomijom te regije već je vladao kapitalistički razvoj i, dakle, »radničko pitanje« koje se također vrlo značajno nazivalo »društvenim pitanjem«, da bi se potvrdila njegova središnja važnost. Nijedan povijesni zakon ne želi da radnici budu uvijek i svugdje glavni sudionici povijesti; postojale su i druge kategorije prije njih; zašto one ne bi postojale i poslije njih? Drugo, i jednostavnije, naše profesionalne i društvene klasifikacije najčešće kasne za društvenom zbiljom. Razlika između radnika i činovnika sve je nejasnija. No, prije svega, važnost koja se pridaje radničkoj klasi potječe djelomično od nesretne razlike koja se pravi između prvog, drugog i trećeg sektora. Ekonomska proučavanja dobro su pokazala slabost tih kategorija, što dovodi do reakcije protiv važnosti dane trećem sektoru, neobičnoj ropotarnici, i prema tome do toga da industrijski sektor zadržava središnju ulogu u proizvodnji. Iz svega što je prethodilo možemo lako zaključiti da nikako ne želim reći kako radnička klasa gubi svoju važnost u korist trgovaca, ili trgovačkih činovnika ili sličnih kategorija. Dobar dio trećeg

297

sektora pripada trgovačkom načinu proizvodnje, a ostatak industrijskom načinu proizvodnje. Želimo li govoriti o trećem sektoru, pod tim treba razumjeti skup organizacija čija je glavna proizvodna snaga obrada informacije i čiji su profit ili snaga vezani za sposobnost planiranja i za utjecaj na društveni zahtjev. Ovdje ne izvodim zaključak da radni ljudi tih organizacija, bilo da su radnici, činovnici, tehničari svih profesija, čine društvenoprofesionalnu kategoriju koja je dovedena do toga da igra središnju ulogu u društvenim sukobima, već da su sukobi određeni prirodom dominacije tih novih oblika vlasti. Jer, društveni sukobi ne nastaju uvijek u proizvodnom aparatu, mada su uvijek određeni prirodom ekonomske moći. Izvor tih glavnih društvenih sukoba više nije samo u položaju u kojem se nalazi rad. Revindikacije koje se tiču plaća nisu zbog toga oslabljene; one čak mogu biti ojačane, ali više nisu glavna polazna točka globalnog osporavanja. Podsjetimo, međutim, još jednom da se te tvrdnje odnose samo na razvojne tendencije društva, na osobine postindustrij-skog društva koje nastaje, i da bi bilo apsurdno smatrati da one idu za tim da opišu sadašnje stanje kapitalističkih društava, naročito kad je riječ o društvima kao što su Francuska ili Italija. Te bitne ograde ćemo ponoviti nešto kasnije; trebalo ih je istaknuti već sada da bi se izbjegli nepotrebni nesporazumi. Sindikalizam Revindikacije najčešće zastupaju i preuzimaju na sebe sindikati. Ta tvrdnja nije tako očigledna kao što se čini. Često smo napominjali da je razvoj velikih organizacija i, dakle, razvoj namještenika koji u njemu sudjeluju u sve većem broju popraćen relativnim ili apsolutnim padom sindikalnog sudjelovanja. Američke brojke naročito su rječite, budući da je u toj zemlji sindikalizaoija namještenika vrlo slaba. Možemo, dakle, zamisliti postindustrijsko društvo u kojem bi sindikalizam, koji se, uglavnom, poistovjećuje s radničkom klasom, zauzimao sve slabije mjesto, dok bi se profesionalna udruženja razvijala ograničena na revindikacije koje smo odredili, brinući se istodobno 298

o porastu plaća i razvoju karijere, ali ne i o temeljitijoj intervenciji u upravljanju društvom. Takve tendencije zasigurno postoje, ali se čine mnogo manje važnim od suprotne tendencije što teži ka razvoju profesionalnih organizacija koje interveniraju na nivou odluka što ih donose velike organizacije i industrijski sistem u cjelini. Organizacija razrađuje politike na dugi rok; njoj je dakle potrebnija predvidljivost još više nego stabilnost. Moglo bi se misliti da visoke tehničke djelatnosti mogu biti relativno ravno-dušnije na probleme koje postavljaju radni ljudi nego industrije radne snage. To je rezoniranje, međutim, dvostruko pogrešno. S jedne strane, doista ponašanje namještenika postaje, u biti, sve važnije, budući da prekid rada imobàlizira tehnički aparat proizvodnje koji je sve skuplji; s druge, mnoge najmodernije organizacije su poduzeća radne snage: to je slučaj velikih javnih ili privatnih administracija, laboratorija i istraživačkih centara bolnica i sveučilišta. Svakako, revindikacije plaća imaju znatne posljedice i mogu poremetiti planove organizacije. Zbog toga važnost sindikalnih organizacija sve više raste tamo gdje postoji autonomni sistem odlučivanja na nivou organizacije. Njihova je intervencija izmijenjena, i to posebno u dva područja. Prvo, one nastoje predvidjeti povećanje plaća i poboljšanje radnih uvjeta s obzirom na povećanje proizvodnje ili profita. Istodobno nastoje djelovati na najvišem mogućem nivou ekonomskih grupa, multinacionalnih udruženja, nacionalnog jedinstva, što im daje sve veću političku važnost. Sindikati ne mogu imati sasvim obrambeni položaj, oni preuzimaju »odgovornosti«, i čak ako u pravilu odbijaju određenu politiku prihoda, za koju im se čini da koči plaće, brinu se za ekonomska proučavanja, opredjeljuju se s obzirom na rizik od inflacije, interveniraju u razradi ekonomskih politika i planiranja. Drugo, sindikati izražavaju i organiziraju zahtjeve koji se sve više tiču mjesta radnika u društvu, a ne samo u organizaciji; oni ih zastupaju pred organizacijom i posebno se bore protiv utjecaja koji ona ima na život radnika van rada. Oni mogu, također, preuzeti političku ulogu, u klasičnom značenju riječi, kao delegati koji sudjeluju u razradi zakona i istodobno brane od njih geografski ili profesionalni sektor.

299

Položaj je sindikalne akcije, promatrane na tom »političkom« nivou, također dvosmislen. Sindikat ne možemo promatrati kao element organizacijskog sistema odlučivanja, kao da predstavlja neku službu ili dio poduzeća. Međutim, on je također element funkcioniranja proizvodnog sistema. Zahtjev koji se tiče plaća može biti faktor inflacije i tada je podvrgnut snažnim pritiscima od poduzeća i države; on također može podići proizvodnju povećanjem unutrašnje potražnje. Sindikalna akcija nije, dakle, ni unutar ni izvan funkcionirainja toga sistema; ona je važan element igre ekonomskih institucija. Sva ta razmatranja određuju, na pola puta između sindikalizma integracije i sindikalizma opozicije, ono što se naziva sindikalizmom kontrole. Čim ta analiza obuhvaća samo jedan nivo sindikalne akcije, moramo to opet precizirati. Sve veća autonomija nivoa funkcioniranja društva objašnjava da revindikacije, onakve kako smo ih definirali na organizacijskom nivou, mogu biti slabije kontrolirane sindikalnom politikom, da profesionalne grupe mogu provoditi lokalne akcije manje-više autonomno. S druge strane, vidjet ćemo da sindikalna akcija sudjeluje u društvenim pokretima koji su prilično neposredno na nivou klasnih odnosa. Ali, sve veća važnost velikih organizacija daje, prvo, sve veće značenje sindikalizmu kao političkom faktoru, tj. kao sudioniku u sistemu odlučivanja koji posjeduje određeni utjecaj. Dopustimo li da u društvu koje se stvara pred našim očima, društvenu dominaciju imaju veliki aparati proizvodnje, raspodjele i potrošnje, nemoguće je unutar tih velikih organizacija smjestiti temeljne društvene sukobe. Takva je situacija sasvim drukčija od situacije u industrijskom društvu, u kojem je glavna suprotnost između kapitala i rada, dakle u poduzeću, na radnom mjestu. To konfliktno sudjelovanje sindikata u odlučivanju uvijek je u opasnosti da se degradira u integraciju. Od teme ekonomske demokracije do teme demokratizacije ekonomije u Weimarskoj Republici, pa do teme produktivnosti koja je pedesetih godina privukla belgijske sindikate i neke manjinske sektore francuskog ili talijanskog sindikalizma, vidljiv je napredak integracije. Protiv te tendencije je, međutim, reagiralo održavanje, mada oslabljeno, starih ciljeva radničkog pokreta. Teme suodlučivanja u

300

Njemačkoj i nacionalizacija u Francuskoj, koliko god su nejasne samim radnicima, a možda baš zbog toga, i dalje se opiru integraciji, pripremajući istodobno put promjeni ponašanja i zahtijevanju konfliktnog sudjelovanja novog tipa. Jer, politički utjecaj sindikata može biti djelotvoran jedino kad idu mnogo dalje od sindikalizma čiji se ciljevi tiču samo plaća, kad brane ekonomske i društvene ciljeve koji predstavljaju pritisak na interese poslodavaca i pokreću proces društvene evolucije. Porast realnih plaća uvjetovan je tehnološkim napretkom kao sredstvom poslodavaca da održe raspodjelu društvenog dohotka koja im odgovara. C. Furtado je vrlo jasno formulirao taj mehanizam. »Sve se, dakle, događa kao da su klasni antagonizam u sistemu u kojem je vlasništvo proizvodnih dobara u rukama male manjine — antagonizam koji se očituje u borbi za raspodjelu dohotka — i također kontrola i usmjerenje te manjine, omogućili održavanje stopa štednje i investiranja, što jamči nepromjenjivost funkcionalne raspodjele društvenog dohotka, omogućujući ipak da se zadovolje temeljne revindikacije povećanja životnog nivoa najamne klase« (SAD i nerazvijenost Latinske Amerike, 1970, str. 18—19). Sindikalna akcija podstiče ekonomiju na spirali rasta. Ona nije uključena u poslodavačko upravljanje, već je nezavisna od njega, tvoreći istodobno s njime opći mehanizam razvoja. Takva je priroda institucionalizacije sukoba, dok je birokratizacija sindikalne akcije, naprotiv, samo sekundarni aspekt, ili bolje pad koji prati prijelaz od društvenog pokreta ka interesnoj grupi. Prema tome, prisustvujemo preokretu odnosa između sindikalne akcije i političke akcije, uzimajući posljednju u njenom uobičajenom značenju. Bilo kakve da su razlike među industrijskim zemljama, na koje je nedavno ukazao A. Pizzorno, politička se akcija u industrijskom društvu javlja kao globalnija, dok je sindikalna akcija specifičnija, neposredni izraz klasnog pokreta. Ako je politički sistem otvoren i sposoban da uvede ekonomske i društvene reforme, politička se akcija usmjerava ka širokim koalicijama kadrim da osvoje parlamentarnu većinu. Ako su političke institucije, naprotiv, blokirane, radnička politička akcija premašuje sindikalizam, dajući mu snagu revolucionarne organizacije i analize.

301

Danas se sindikalizam sve više uvrštava u sistem političkih odluka, dok se stvaraju društveni pokreti koji su, kao na početku radničkog pokreta, izvan institucija i revindikacija, i funkcija im je, prije svega, da izazivaju nove klasne sukobe. U tom smislu treba govoriti o institucionalizaciji industrijskih sukoba koja je to brža što je ekonomija naprednija. Pričinja li se često da sindikati u mnogim područjima zamjenjuju političke partije, to istodobno znači da nivo intervencije sindikata raste, da oni nisu samo revindikativni, već da predstavljaju cjelokupni program upravljanja ili mijenjanja ekonomije i društvene organizacije i, s druge strane, da je ta intervencija sve više u granicama političke igre, i ne može je se, dakle, smatrati neposrednom snagom osporavanja društvene dominacije. Vidjet ćemo kasnije da postoje prijelazne situacije u kojima sindikalizam može biti saveznik ih čak nosilac novih društvenih pokreta, ali te složenije situacije možemo shvatiti jedino ako prihvatimo aktualne granice sindikalne akcije. Još jasnije, kažimo da ne postoji nijedan razlog da mislimo kako je radnička klasa glavni povijesni činilac pokreta osporavanja u društvu koje nastaje. Usporedba se nameće sasvim prirodno. Razdoblje trgovačkog kapitalizma prouzrokovalo je društvene pokrete na urbanoj bazi, od Ciompa i bojadisara do sankilota i čak do dobrog dijela komunara. Obrtnici, sitni trgovci, tvornički radnioi dizali su se protiv veletrgovaca, vlasnika, zajmodavaca itd. S razvojem kapitalističke veleindustrije u devetnaestom stoljeću, ti su pokreti malo-pomalo oslabili i dezorganizirali se, i u Francuskoj na primjer, od lipnja 1848. do Komune, zatim do revolucionarnog sindikalizma i osnivanja Komunističke partije, rasla je uistinu važnost radničkog pokreta. Paralelno, kategorije koje prestaju biti nosioci društvenog pokreta postaju značajni sudionici političkog sistema, i radikalizam ili socijaldemokracija u Francuskoj često su im davati politički izraz. Nije li i danas tako? Sindikalizam prestaje biti glavni faktor društvenih pokreta, ali postaje zauzvrat važan element sistema političkog odlučivanja čije sjedište više nije parlament, već prije skup dogovora i pregovora kojima se određuje ekonomska i društvena politika.

302

Takva evolucija izaziva nekoliko suprotnih »fundamentalističkih« struja koje mogu igrati važnu ulogu pridruže li se novim društvenim pokretima, naročito u prijelaznim situacijama o kojima ćemo još govoriti. Njihova nam djelatnost ne smije, međutim, dopustiti da zaboravimo opću liniju evolucije koja je jasnije uočljiva u društvima u kojima velike organizacije i najmoderniji oblici ekonomije igraju odlučnu ulogu, kao u SAD, SR Njemačkoj ili Japanu. Takve struje žele dovesti radnički pokret do njegova revolucionarnog militantizma. One često poprimaju ideološki oblik, ali im je zbilja značajnija. Radnik podvrgnut klasičnim oblicima eksploatacije rada posjeduje konfliktualnu svijest koja više ne potječe iz protivljenja društva, već iz osjećaja nepriviligirano-sti, potčinjenosti uvjetima rada koji su sve više zastarjeli, dok se razvijaju organizacije drukčijeg tipa u kojima briga oko ritma i »racionalizacije« neposredno produktivnog rada igra neznat-niju ulogu. Ta klasna subjektivnost uz osjećaj relativno snažne oskudice ne vodi stvaranju masovnih društvenih pokreta, koje organizira klasna svijest, već pobunama koje mogu imati velike posljedice za brže nestajanje najbrutalnijih oblika dominacije industrijskog kapitalizma, a koji se očituju kao siloviti pritisci radničke klase što se, čini se, protivi tendenciji institucionalizacije industrijskih sukoba, naročito kad su spojeni s neposrednim revindikacijama plaća. Sindikalna se akcija, naprotiv, nastoji sve potpunije kontrolirati. Često se s tim u vezi spominjao prijelaz od »ekspresivnih« na »instrumentalne« štrajkove. Bitna funkcija štrajkova bila je da razviju, u situaciji otvorenog sukoba, klasnu svijest, svijest o klasnim odnosima i eksploataciji. Noviji štrajkovi u modernim velikim poduzećima nemaju to značenje. No oni mogu, zauzvrat, imati vrlo svjesno i dobrovoljno političke implikacije i posljedice; to je samo obična opaska koja nas ne smije navesti da zaključimo kako prethodne analize ukazuju na gubitak značenja sindikalne akcije. Takav bi zaključak bio sasvim pogrešan. Prije bi trebalo govoriti o pomaku sindikalnog pokreta i porastu njegova utjecaja, barem u velikom broju slučajeva. Taj utjecaj 303

daje sve veću ulogu sindikalnim rukovodiocama, koji su gotovo uvijek vrlo dugo na čelu svojih organizacija, i koji znaju razraditi strategije, voditi pregovore, upravljati štrajkovima. Ali, sindikalna sredina više ne pokreće onako snažno strasti koje karakteriziraju društveni pokret. Anketa otprije nekoliko godina o mladima u Francuskoj pokazala je da je za mlade ljude te zemlje normalno da sudjeluju u sindikalnom životu ili da barem budu članovi sindikata, a da im se ta pripadnost ne čini kao angažman. Ta se sindikalna akcija najčešće oslanja na svijest, često živu, o klasnim antagonizmima svojstvenim industrijskom društvu u njegovom kapitalističkom obliku. Taj je osjećaj, međutim, manje dubok u organizacijama koje su najbliže postindustrijskom društvu. Ali, ta svijest ima razloga da bude dublja. Važna uloga sindikalizma u novim organizacijama je, dakle, da se bori za eliminaciju starih oblika dominacije koji se očituju u prirodi autoriteta i ljudskih odnosa, u apsolutizmu za koji nema razloga da postoji u novim oblicima proizvodnje, već potječe iz društvenog i kulturnog nasljeđa. Transformacija velikih proizvodnih centara ne povlači mehanički za sobom paralelnu transformaciju oblika organizacije rada i autoriteta. Sindikati moraju voditi duge bitke da bi njihov utjecaj prodro na najelementarniji nivo, onaj koji se najneposrednije tiče radnika u njegovu svakodnevnom životu. Obrana i osporavanje Gdje u postindustrijskom društvu, izvan organizacijske revindikacije i »političke« presije, postoji osporavanje društvene dominacije? Teško je odgovoriti na to pitanje, najprije zato što se taj tip društva samo pojavljuje, i jer je uobičajeno da se narodna klasa oblikuje sporije nego elita na vlasti. Teško, također, i zbog trajnijeg razloga. Novi način društvene dominacije globalniji je zato što je društvo, koje je usmjereno ka svom razvoju, potpunije angažirano u društvenoj promjeni, i jer velike organizacije više ne upravljaju samo područjem proizvodnje, već i područjem potrošnje. Aparat društvene dominacije utječe na sve oblike

304

društvenog života, tako da se otpori, koji mu se suprotstavljaju, javljaju u različitim sektorima društva i mnogo im je teže da se ujedine nego što je to bilo u prijašnjim društvima u kojima je mjesto dominacije bilo određenije. Usprkos tim teškoćama, možemo poduzeti analizu koja će se oslanjati, u slučaju tog društva kao i bilo kojega drugog, na ideju da svaki narodni društveni pokret ima dva lica, kao što smo već naveli. S jedne strane, defenzivna akcija, koja se oslanja na sve što može odoliti utjecaju vodeće klase; s druge, osporavanje. S pravom se govori o masovnom društvu. Krug društvene kontrole sve se brže širi na čitavo društvo, smanjujući područje u kojem vladaju »elementarne strukture«. Pravila i norme dani su i onome što se prije smatralo privatnim životom, lokalnim životom, obitelji ili zajednicom. Pravila se sve više interiorizi-raju; ona više ne označuju granice izvan kojih počinje zabranjeno, već željene ciljeve prema kojima sudionik mora napredovati, usprkos mnoštvu neujednačenih poruka i nepostojanju oznaka na putu. Ono što nazivamo proizvodnjom sve je manje odvojivo od obrazovanja, informacije, zdravstva, komunikacija svih vrsta. Ideja da postoji centralna jezgra društvenog života, ekonomsko mjesto produktivnog rada, više nema smisla u društvu koje je sve više potpuno mobilizirano svojom promjenom i rastom. Otud duboke i još uvijek slabo poznate transformacije društvene dominacije i instrumenata društvene kontrole. U prošlom stoljeću obuka je bila sredstvo da se industrijski ili administrativni aparat snabdije upotrebljivim radnicima. Danas je obuka postala odgoj, ona obuhvaća školu, postaje integracija u grupe, zajednicu, i postaje tako, ne »modernizirana«, već neposrednije podređena vladajućim interesima. Društvene nauke počinju intervenirati u tom radu oblikovanja i prilagođavanja i, prema tome, otkrivati svoju političku ulogu. To širenje društvene kontrole ostvaruje se unutar liberalne ideologije koje je nosilac nova vodeća klasa. Kao što je pobjednička buržoazija zastupala temu političke slobode protiv svega što se protivilo kretanju kapitala, ljudi i ideja, danas tehno-kratska elita poziva na njeno stvaranje i u seksualnom životu i u profesionalnom životu, da bi tako proširila svoj utjecaj. 20 Postindustrijsko društvo

305

Brzina i dubina tih promjena ometa pojavu društvenih pokreta, jednako kao što su na početku industrijskog razdoblja iskorjenjenje i proletarizacija ometali stvaranje radničkog pokreta. Modernizacija, dominacija, širenje društvenih kontrola javljaju se međusobno isprepreteni, zahvaljujući trijumfu tehno-kratske utopije koja poistovjećuje novi sistem povijesne akoije s vlašću vodeće klase. Otud odbacivanja, odstupanja, prekidi, smušenost društvenog pokreta koji se rađa, i otpor društvenoj kontroli, nejasan osjećaj »uhvaćenosti u zamku«, i još nerazra-đeno odbijanje »da se igra igra«. Na pola puta između utopija ravnoteže, koje se protive promjeni, i novih društvenih pokreta, koji su još u sazrijevanju, scenom dominira nihilističko odbijanje, ili bolje, ono predstavlja najaktivniji otpor širokom pokretu sudjelovanja u koji vodeća klasa uvlači cijelo društvo. 1. U društvu koje je u razvoju, vodeća klasa usmjerava društvenu promjenu prema svojim interesima. Otpor prema njenoj moći oslanja se, dakle, na ono što se opire društvenoj promjeni. Svaki društveni pokret temelji se na onom što je dano, na društvenom biću, a protiv uprave kojom rukovodi njegov protivnik. Danas, međutim, shvaćanje promjena i sposobnost velikih organizacija da manipuliraju potražnjom, da usmjere »potrebe«, čine da snage otpora mogu biti samo apsolutne, odnosno gotovo nedruštvene. Vlastelinu se opire seoska zajednica, poslodavcu se odupire rad, aparatu društvene dominacije opire se još elementarnije biološko biće, »prirodna situacija«, ah pojmljeni kao snaga društvene opozicije. Gdje se danas osporavanje javlja s najviše žestine? U etničkim ili nacionalnim grupama, u dobnim ili spolnim kategorijama. Svugdje nailazimo na određeni biološki supstrat. Najbogatija društva opširno se optužuju da uništavaju prirodnu okolinu, da troše više kisika no što ga stvaraju, i u velikim gradovima umor, biosooiološka činjenica, postaje tema osporavanja. Povratak ka onome što je S. Moscovici nazvao prirodnim pitanjem može biti pomjeranje ka utopiji ravnoteže, utočište pred sve bržim i dubljim promjenama. Vrlo borbena, ili, naprotiv, ublažena utopija, u obnovljenom obliku, poziva na welfare State, što se, međutim, uvijek svodi na to da izaziva nove klasne sukobe. No, to dobiva puno značenje uvidimo li u tome zahtjev krajnjeg otpora vlasti koja riskira da sama sebe 306

uništi, ukoliko je uvjerena da je neograničena. Poziv na prirodu sadrži snagu osporavanja koju teme okoline ili kvalitete života neće uspjeti odstraniti. Protestiranje čovjeka-tijela protiv duše koja se otkriva kao oholost moći. Usmjerenoj društvenoj promjeni suprotstavlja se obrana identiteta, i kad je svakodnevni život odbačen, jer je manipuliran, pojedinac ili grupa traže utočište u imaginarnom, u ekspresivnosti, drogi, ludilu, u onome što izmiče — barem djelomično — društvenim pritiscima. Vodeće društvene snage nazivaju »društvenim problemom« onaj krug društvenog života koji se otima vladajućim normama i koji je, dakle, skandalozan. Društveni je problem virtuelno mjesto društvenog pokreta, jer ponašanja koja se u njemu javljaju ne mogu, sama po sebi, ići dalje od povlačenja, odbijanja, i pretvaraju se u krivnju ili agresivnost. To je mjesto praznina, tišina koju »normalni« ljudi tumače kao nedostatak, margi-nalnost ili devijaciju, ali koje je također neformulirana optužba, neoblikovani sukob, budući da se princip obrane ne spaja s principom protuobrane. Smisao društvenog problema može se pojaviti jedino, ako se razotkrije dominacija nad društvom, kad su koherentnost i bezličnost sistema vrijednosti demaskirane, kad je društveni problem spoznat kao rezultat represije ili otuđenja. U društvu u kojem je dominacija virtuelno potpuna, nije potrebno postaviti pitanje koja posebna grupa, koja društvena uloga može biti nosilac opozicije. Opozicija, ili bar odbijanje dominacije javlja se sa svih strana i zahvaća odasvud ponašanja većine nas. Nasuprot golemoj masi tehnokratskog aparata, po-dvostručavaju se osporavanja, agresije, odbijanja. Oni su, međutim, utoliko jači, ukoliko se utjelovljuju u zajednici. Aparat dominacije nastoji smanjiti te opozicije na dva načina, integracijom i represijom. Osniva zavode za rehabilitaciju i računa, prije svega, na veliku integracijsku moć aparata i sredstava propagande, reklame ili u drugom redu psihosocioloskog tretmana onih koji su otišli stranputicom u ime programa određenih da poboljšaju »ljudske odnose«. A društvene nauke nemaju pravo postupati kao da nisu ušle u područje korisnog i, dakle, političke odgovornosti. S druge strane, on umnožava mjesta osamljenosti, »rezervate« u kojima se pod nadzorom ču20*

307

vaju potčinjeni narodi, etničke manjine, »marginalci«, delinkventi, luđaci. Posljednji, međutim, uvijek izmaknu, putuju, lutaju, sklanjaju se u planine. U iskušenju smo da povjerujemo kako u »potrošačkim društvima«, u kojima se manipulira potrebama, može doći do osporavanja jedino u području rada i proizvodnje, a mišljenja naslijeđena od prošlog stoljeća pridonose,naravno, tome uvjerenju. Kako se zadovoljiti tom idejom? Prvo, manipulacija i integracija još su neposrednije u velikim organizacijama nego izvan njih. Ta ideja posebno zaboravlja ili potcjenjuje činjenicu da se svaki društveni pokret mora oslanjati na ono što se protivi vladajućem aparatu. To je bilo ono protivljenje rada kapitalu: danas je to protivljenje identiteta promjeni. Karakteristično je da se društveni problemi javljaju vezaniji za grad nego za tvornicu. I ta je opaska dvosmislena. Jer grad je privilegirano mjesto problema i društvenih pokreta, ne u postindustrijskom već i u predindustrijskom, trgovačkom društvu. Danas se grad ne smije smatrati kao mjesto proizvodnje i razmjene, već čak kao oblik društvene organizacije i H. Lefebvre je s pravom istakao promjenu koja kroz industrijsku epohu od grada kao mjesta dovodi do gradskog društva. Gradsko je društvo krug kojim vlada koncentracija aparata i njihova sposobnost da manipuliraju svakodnevnim životom. Ako je kapitalističko poduzeće mjesto eksploatacije, urbano je društvo mjesto otuđenja, svođenja stanovništva na funkcije, potrebe i odnose koji su određeni interesima vladajuće tehnokracije. Ali, ti obrambeni pokreti posjeduju jedino snagu negacije i odbijanja, čim žele poprimiti pozitivni sadržaj, reorganizirati grupe, zajednice, društva, gube svaku snagu, postaju samo marginalni ili se čak integriraju u ono čemu su željeli izbjeći. Isto tako, oni koji su se oslanjali jedino na rad kao snagu suprotstavljanja kapitalizmu, mogli su se samo povući u koope-rative ili radne zajednice bez važnosti za razvoj industrijskog društva. Ponekad se, dakle, danas reformiraju i obrambene zajednice, postojanje kojih svjedoči o snazi otpora i koje su također mjesto gdje se smišljaju kulturne promjene, važnost kojih je, međutim, zanemariva. 308

Često neke od tih zajednica uspijevaju pregovarati s centralnom vlašću, odnosno priznaje im se određena autonomija i utjecaj. Ponekad, konačno, odbijanje postaje užitak i potrošnja. Pozivanje na prirodu postaje traženje ravnoteže i taj je mit najneviniji, budući da zaboravlja probleme moći. 2. Povlačenju i odbijanju suprotstavljaju se akcije unutar aparata akumulacije a protiv njegove dominacije. U nekim zemljama, a posebno u Francuskoj, takav se smisao mogao dati akciji određenog broja kadrova, tehničara i radnika protiv poslodavačke vlasti. Tezu o novoj radničkoji klasi naročito je zastupao S. Mallet, a činjenica da su u svibnju-lipnju 1968. revindikaoije najdalje otišle u tehnološki najnaprednijim poduzećima, čini mi se, potvrđuje tu tezu. U velikim organizacijama, kao što je tvrdio Galbraith, tehnološki napredak, bitni faktor razvoja, nije, međutim, najvažniji cilj. Veliko poduzeće, kakvo god bilo, nije sluga tehnologije; ono je prisvaja da bi na njoj izgradilo svoju snagu. Nije važno znati je li ta snaga promjena kapitalističkog profita ih je drukčije prirode. Važno je da poduzeće ima privatne ciljeve i nije naprosto faktor racionalizacije i modernizacije. Ali, svi članovi organizacije nisu birokrati. Neki su tehno-lozi. Kako su kvalificirani radnici također bili određeni svojim zanimanjem a ne naprosto podređenošću poslodavačkoj vlasti, te tehnologe definira njihova tehnologija kao i njihovo pripadanje tehnostrukturi. Mogu, dakle, da se pozovu na princip eksteritori-jalnosti da bi osporili prisvajanje tehnologije i informaciju od tehnostrukture. Oni, dakle, ulaze u borbu za kolektivnu kontrolu informacije, poput novinara koji se organiziraju da bi obranili prava redakcije protiv moći novca. Ali, pošto je tehnostruktura par excellence sredstvo moderne dominacije, njihova borba poprima opće značenje. Zelja za radničkim upravljanjem dugo se svodila na nivo radnog mjesta, ekipe ili radionice. Tek danas, budući da poduzeće više nije podređeno tržištu, već tržište podređuje sebi, jer nikakav ne-licni red ne lebdi iznad centara odlučivanja industrijskog sistema, borba protiv privatnog prisvajanja sredstava rasta može se uzdići na nivo velike organizacije i samoga industrijskog sistema.

309

Treba, međutim, odrediti granice takvih proučavanja. Prvo, pokret kojega su nosioci tehničari i profesionalci nije opći i čak je prilično ograničen. Detaljne ankete o štrajkovima u svibnju-lipnju 1978. u Francuskoj pokazale su da među kadrovima s višom stručnom spremom, koji su sudjelovali u štrajku, velika većina, osjetivši se prikliještenom između poslodavaca i radničkih snaga, radije se zamislila nad vlastitim interesima i ujedinila se čak izvan tvornica. Lako je uvidjeti da se »nelagodnost« koju osjećaju ti kadrovi može u biti analizirati bez pribjegavanja ideji klasnih sukoba. Koncentracija centara odlučivanja i brojčano povećanje kadrova s višom stručnom spremom udaljuje većinu njih od odluka i dovodi ih u neugodnu situaciju. U mnogim primjerima, koji su navedeni kao ilustracija teze o novoj radničkoj klasi, također vidimo da je riječ o poduzećima u krizi u kojima staro rukovodstvo, nesposobno da se suoči s organizacijskim i financijskim problemima izazvanim brzim tehnološkim i privrednim rastom poduzeća, upada u nesavladive teškoće. Tada dolazi do reakcija koje su analogne reakcijama nekih američkih inženjera za vrijeme velike krize: poziv na tehnologiju protiv financiranja. Postavi li se novo, modernije rukovodstvo i solidnije kapitalističke financijske baze efikasno pomognu tehnološki razvoj — pokret osporavanja gubi snagu i prestaje privlačiti pažnju. Općenitije, teško je shvatiti da se velik broj viših kadrova ili profesionalaca, koji su čvršće nego ostali uključeni u tehno-strukturu i njene odluke, može definirati nasuprot njoj prije nego u njoj. Svi su ti prigovori vrlo važni i čini se da je zanimanje za novu radničku klasu sasvim nestalo u današnje doba, kad žestoke radničke revindikaoije u mnogim evropskim zemljama više iznose na vidjelo nekvalificirane radnike nego personal visokoga tehničkog nivoa. One, međutim, više vode označavanju granica ideji nego njenom odbacivanju. U svibnju-lipnju 1968. jedna je kategorija vrlo daleko podsticala revindikacije o samoupravljanju. Riječ je o mladim kadrovima, koji su najčešće na dužnostima udaljenim od proizvodnje u pravom smislu riječi, i koji su bili osjetljivi na utjecaj studenata kojima su ih približili dob i odgoj.

310

Suprotstavljanje velikim organizacijama snažnije se izrazilo na sveučilištima, među onima koji sve više znaju da su se posvetili tehnokratskim poslovima, ali su još u sasvim drukčijoj sredini, sveučilišnoj, i koji su također osjetljivi na to biosoci-jalno odbijanje omladine o kojem smo već govorili. Anti'tehnokratska elita ne može sama tvoriti društveni pokret. Viši kadrovi i profesionalci najčešće se brinu da obrane svoj nivo, autoritet, odnosno privilegije. Ali, u istraživačkim centrima, bolnicama, sveučilištima postoji znatan broj stručnjaka koji odbijaju da izjednače spoznaju s njenom društvenom primjenom. Njihova je uloga važna, jer obrambenim pokretima oduzimaju povlačenje, doprinose pokretanju protunapada i, dakle, stvaraju protunacrt društva. Oni tu ulogu ispunjavaju samo ukoliko se mogu pozvati na znanje, nauku i tehniku protiv aparata. Ne možemo ih brkati s novom radničkom klasom koju prije predstavljaju tehničari, budući da se oni više ne suprotstavljaju rukovodstvu u ime proizvodne snage u poduzeću, u ime proizvodnog rada, već u ione spoznaje koja u biti nije rezultat aparata proizvodnje, već prije posebnih organizacija kojih su pravila funkcioniranja sasvim drukčija. Ti profesionalni anti-aparati se, dakle, mogu javiti kao marginalni. Podsjetimo se, međutim, da su pioniri radničkog pokreta često, također, bih »marginalni«; oni su malokad bili u velikim tvornicama ali su bili vrlo bliski proleterskoj sredini koja je njihovom osporavanju davala podršku neprihvaćanjem i revoltom. Jednako kao što odbijanje potrošačkog društva ne daje samo po sebi društveni pokret, ne može ga stvoriti ni samo osporavanje stručnjaka i profesionalaca. Da bi nastao društveni pokret, dva se elementa suprotstavljanja tehnostrukturi moraju spojiti. Do toga spajanja već je došlo na sveučilištima i posljedice su se osjetile u mnogim velikim organizacijama, vrhunskim poduzećima, istraživačkim centrima, bolnicama itd. Društveni pokret ne može potpuno nastati u velikim organizacijama. One su centri odlučivanja i u njima se, dakle, mogu sukobiti »politički« pritisci. Društveni pokret može jedino nastati na nivou proizvodnog sistema, aparata društvene dominacije. Zbog toga se u kapitalističkim zemljama u kojima postoji taj aparat dominacije, koji se prostire na velik dio svijeta ne311

Samoupravljanje je istodobno povezano s planiranjem j upravljeno protiv njega. Samoupravljanje organizacija možemo zamisliti jedino u okviru demokratskog planiranja. To je »afirmativni« oblik samoupravljanja. Ali, istodobno samoupravljanje mora biti otporna snaga neke zajednice moći aparata. Društvo mora upravljati javnim obrazovanjem, opirući se sveučilišnim aparatima, upravljati javnim zdravstvom opirući se bolničkim aparatima, upravljati gradskim prometom suprotstavljajući se moći automobila, itd. Suprotstaviti samoupravljanje rastu pomodna je diskusija. Pravi je problem upravljati vezama između dva smisla samoupravljanja koji su neophodno udruženi i uvijek suprotni: demokratskog planiranja i komunarske revindikacije. Društveni pokret uvijek u sebi nosi novu moć, ali je aktivan samo kad se suprotstavlja (rukovodećoj vlasti. Tema je samoupravljanja, dakle, uvijek podređena temi osporavanja. Njeno pravo značenje jedino se može sastojati u tome da pripremi preobrazbu sistema odlučivanja u organizacijama, da otvori vrata protuvlasti. Pošto u postindustrijskim društvima dominacija može biti sve totalnija, društveni pokreti nastoje postati snage neprestanog osporavanja, ponekad uništene, ponekad pod kontrolom, ponekad sposobne da uzdrmaju vladajući poredak. Samoupravljanje se tako javlja kao temeljno nova revindika-cija i utoliko življa ukoliko je centralizatorska tradicija jača i uloga države u privrednoj upravi direktnija. Ono razmatra mnogostrukost načina društvenog vlasništva, koje je poželjno i moguće dobiti natrag, zbog neprilagođenosti centralnog upravljanja modernoj privredi, barem kad se želi potvrditi i razviti individualne i kolektivne slobode. Ono, dakle, prije svega znači da društveni zahtjevi ne moraju biti podređeni aparatu privrednog upravljanja, da napredak stvaralaštva, izraza, kao i jednakost šansi i ukidanje posljedica marginalizacije i neprivilegiranosti, koju je stvorila koncentracija vlasti, moraju biti društveni ciljevi u skladu s kojima se mora organizirati privreda. Riječ je, dakle, o tvrdnji, koja je fundamentalna za svaki društveni pokret suprotstavljanja, da društvo mora kontrolirati svoju privredu, a ne obratno. Bilo je vrijeme kad su masovni društveni pokreti suprotstavljali ekonomsku i društvenu dominaciju sasvim institucionalnoj demokraciji koja je postala obrambena linija buržoazije. Ta je razlika dobro ocrtavala prijelaz iz trgovačkog

u kapitalističko društvo. Prirodno je da danas, u novom tipu društva, dolazi do novog preobrata i da se odbacuju granice i moguća korupcija ekonomske demokracije, koja može stvoriti manje-više totalitarni poMtičko-ekonomski aparat, a zahtijeva se kulturna i, dakle, politička sloboda sposobna da uništi utjecaj velikih organizacija na društvenu potražnju i organizaciju. Tipovi revinđikativnih situacija Kolektivna ponašanja suprotstavljanja koja, sukobljujući se s moći u organizacijama, pokreću sukobe, uvijek spajaju različite oblike intervencije koje smo upravo naznačili. Osporavanje koje se potpuno odnosi na način društvene dominacije, a da ne prolazi kroz više nivoe sistema odlučivanja i organizacijskog funkcioniranja, samo je ideološko suprotstavljanje. Njegova je uloga, sasvim sigurno, značajna i pokreće intelektualce, ali sama po sebi ne može otpočeti društveni pokret, jer ne poznaje profesionalnu situaciju i snagu kolektivnog utjecaja radnika. Obratno, čisto organizacijske revindikacije, koliko god su žestoke, samo mogu biti posebne ili voditi prije krizi no sukobu. Kako nastaju ta spajanja? Jednostavnije, pokušajmo uspostaviti tipologiju situacija koje uzimaju u obzir stanje zajednice promatrane na tri nivoa. Zadržat ćemo se na tri varijable ili kategorije varijabli koje ćemo prikazati u krajnje pojednostavnjenom obliku. Prvo, organizacija je manje-više čuvar kulturnog modela razvoja. Ona je manje-više, tehnološki gledano, novator. Bolnica, istraživački centar, »vrhunska« tvornica jesu novatori, mnogo više nego klasična tvornica, jer osiguravaju masovnu proizvodnju dobara ili službi koje se polagano preobražavaju ili malo pribjegavaju novim izumima. Drugo, organizacija posjeduje sistem odlučivanja ili se uključuje u sistem odlučivanja, utoliko više institucionaliziran ukoliko su programi djelatnosti više rezultat odluka koje je donio određeni broj utjecajnih sudionika. Najzad, situacija sudionika u organizaciji je manje-više stabilna ili nestabilna. Stabilna je kad je stupanj profesionalizacije visok i kontinuitet profesionalnog iskustva velik; nestabilna je 315

314

ako je riječ o nekvalificiranoj radnoj snazi, prikupljenoj radi njene neposredne sposobnosti da bude rentabilna, ako je u bržoj kulturnoj promjeni, ako je izvrgnuta nesigurnosti slučajne konjunkture. Spojimo li te tri dihotomije dobit ćemo tipologiju koja nam omogućava da svrstamo različite oblike kolektivnih ponašanja radnika ovisnih o organizacijama. Institucionalizacija + stabilna organizacijska situacija

Institucionalizacija — organizacijska situacija stabilna

nestabilna Stvaralaštvo institucionalizacija sukoba + 1 Stvaralaštvo karijeriza-cija

profesio nalna revinđikacija 2 konflik-tualno

nestabilna

revoluciosamoupravno narno osporavanje osporavanje 3 4

korporativna obrana 7

revolt-povlačenje 8

sudjelovanje 6

Ta tabela sadrži ideju da se osporavanje ne javlja najjače ni u situaciji u kojoj se gomilaju elementi sudjelovanja u vodećoj ulozi velikih organizacija, ni u situaciji u kojoj organizacija ne funkcionira aktivno ni na jednom od tri nivoa, nivou povi-jesnosti, nivou sistema odlučivanja i na nivou organizacije u užem smislu. Ona se javlja kad postoji centralni sukob što pretpostavlja postojanje centra dominacije. To ne znači da do prekida ne može doći drugdje ili pod djelovanjem drugih snaga, već samo da društveni pokret nastaje jedino u takvoj situaciji i kad institucionalna blokada i kriza ih nestabilnost na nivou organizacijskog funkcioniranja stvaraju probleme, revindikaoije i pritiske ikoje ponovo preuzima na sebe na vrlo širokom nivou društveni pokret. Stanemo li na to sljeme, vidimo da ono dijeli dvije padine. S jedne su strane situacije u kojima xevindikacije ne mogu naći opći smisao. To je slučaj tipa 8, ali isto tako tipa 7 i 6. S druge se strane stvara opozicija koja ima opći smisao, ali osnovu koja se tretira manje-više adekvatno nižim nivoima. To je ono što se događa u tipu 1 i čak u tipu 2. Tip 5 jest tip integracije koja je uistinu ispunjena napetostima, ali koja je najdalje od nastajanja društvenog pokreta.

Društveni pokret je uvijek između slučaja 3 i 4. Ako proizvodna uloga organizacije služi jedino da se pojača moć i njen aparat zbog nepostanja institucionalizacije sukoba i organizacijske stabilnosti, radnici mogu samo težiti da unište tu moć. Ako, naprotiv, postoji određena organizacijska stabilnost, u kojoj su radnici čvrsto određeni proizvodnom snagom koju daju, društveni pokret može poprimiti samoupravniji oblik. Nedostatak je te analize da se ograničava na organizacije, ali bi se očito mogla prenijeti na općenitiji plan, plan lokalnog ili nacionalnog društva shvaćenog kao organizacija. Rezerve i zaključci 1. Te bi analize mogle biti pogrešno shvaćene. Nije li, posebno, očigledno da ulogu koju pridajem radničkom sindikatu opovrgava, čini se, nedavno iskustvo zemalja kao što su Francuska ili Italija koje su doživljele, jedna u svibnju-lipnju 1968. najveći štrajk u svojoj povijesti, druga u jesen 1968, i kasnije, veliku radničku pobunu, i koje su obje svjedoci pojave sindikata kao pokretnih snaga najvećega mogućeg političkog i društvenog pokreta? Prirodno je zapravo da radnički pokret, koji je dugo slab i podijeljen u društvima koja su na putu brze industrijske preobrazbe, i naročito u vrijeme hladnog rata, igra središnju ulogu u borbi protiv privredne zaostalosti, dominantnu ulogu bivših vodećih klasa, zakašnjenja u institucionalizaciji industrijskih sukoba. Još više, ti radnički pokreti crpu svoju snagu i borbenost iz činjenice da je radnička klasa podnijela glavni dio nacionalnog napora privrednog razvoja, dok su ostale kategorije, zahvaljujući svojim političkim potporama, izvukle goleme koristi iz privrednog rasta, štiteći svoje privilegije ili upuštajući se u neobuzdane spekulacije. Prirodno je, također, da su novi društveni pokreti pod zaštitom radničkog pokreta, njegovih revindi-kacija i ideologije, u Italiji još više nego u Francuskoj. Sindikalne snage u tim dvjema zemljama osnovni su činitelj preobrazbe i jačanja političke i društvene opozicije i mogu postati čvrsta veza novih narodnih frontova.

316

317

Veza između starih i novih problema može biti još intenzivnija. Porast industrijalizacije navodi radnike u migraciji da se sukobe s cjelokupnim industrijskim društvom, kapitalističkom prevlašću koja se očituje ne samo u radu, već i u gradu u samoj migraciji koja je znak akumulacije koncentrirane u nekoliko dominantnih centara. Ta globalnost sukoba u situaciji kad je sindikalno pregovaranje slabo, kao što je bilo u Francuskoj i u Italiji 60-ih godina, stvara povoljan teren za akcije borbenih grupa koje obnavljaju radničko djelovanje. Snaga radničkog pokreta dolazi od toga što je pokretač privrednog razvoja još uvijek klasična velekapitalistička tvornica više nego velika organizacija. Automobil, sa svojom tvorničkom proizvodnjom izrade i montaže na tekućoj vrpci, za to je primjer par excellence. To je, dakle, 'klasična industrija ikoja se još temelji na neposrednoj upotrebi mnogobrojne proizvodne radne snage, podređene radnom ritmu, represivnom 'autoritetu, uvijek istom i nekvalificiranom radu. Relativna zaostalost tih zemalja, dolazak novih valova emigranata u industriju i velike gradske centre nedvojbeno objašnjava snagu radničkog pokreta u Francuskoj i Italiji. Potrebno je, prije svega, razlikovati dva tipa problema: s jedne strane, probleme koji obuhvaćaju klasne odnose i društveni pokret, jedine o kojima smo ovdje govorili, i s druge, modalitete društvene promjene, odnosno stanje u kojem funkcioniraju institucije i društvene organizacije, i, prije svega, državu čija se akcija prostire na tri nivoa društvene zbilje. Što se tiče Francuske, država, nakon što je bila glavni instrument privrednog razvoja, gubi tu ulogu, djelomično zbog toga što se stvara grupa koja rukovodi velikim kapitalističkim tvornicama i koja je sposobna i želi preuzeti inicijativu, a djelomično zbog njene nesposobnosti da se sama promijeni. Država je, dakle, ujedno autoritarni i forrnalistički potomak nekadašnje monarhističke vlasti, instrument vladajućih klasa, bar toliko starih koliko i novih i, dakle, garancija društvenih nejednakosti, konačno, mjesto birokratske degradacije određenih društvenih snaga koje su nekada bile »progresističke«, posebno sindikalizma funkcionara. Ne želimo ovdje ući u analize strane našoj temi, već samo naznačiti prirodnu razliku koja postoji između institucionalne krize i klasnog sukoba. Njihova inter318

akcija upravlja procesom društvene promjene, ali ne smijemo brkati nemire zbog zaostalosti institucija, modela autoriteta, procedure odlučivanja sa sukobima koji dovode u pitanje samu društvenu dominaciju. Društvena kriza daje vrlo snažnu »političku« sposobnost novim društvenim pokretima u Francuskoj i Italiji čak i kad ih stanje društva sprečava da steknu značajnu vlastitu moć. Odatle prednost političkih nemira pred društvenim pokretima u užem smislu. Ove nas napomene, ako ništa drugo, podsjećaju da se posebni problemi koje ovdje razmatramo, koliko god bili važni, nikada ne mogu izjednačiti s cjelokupnim procesom društvene promjene. Dokaz je tome da radnički pokret u Francuskoj ili Italiji, usprkos obliku političke konjunkture koji smo upravo naveli, ne izmiče, čini mi se, općoj tendenciji institucionaliziranja sukoba. Štrajkovi i radnička akcija u cjelini teže, prije svega, za tim da unaprijede sposobnost sindikalnih revindikacija i pregovora. Poduzeća koja se od njih štite represijom, paternalizmom, etatističkim reguliranjem ili konzervatizmom, moraju popustiti, prihvatiti sindikalnu moć. Zamah revindikacije koja se tiče nadnice mora ići za tim da rukovodiocima veleindustrije dâ visoke plaće kakve su već u naprednijim industrijskim društvima. Sindikalni pokret može, nadasve, biti nosilac novih osporavanja, veže li se za pokrete kojih je najaktivniji činitelj radnička i studentska omladina. Ali, te činjenice, kojih je važnost u svakom slučaju znatna i možda politički odlučna, nikako ne dokazuju da ne prisustvujemo preobrazbi prirode društvenih pokreta i istodobno načina proizvodnje. U gotovo čitavom 19. stoljeću, a možda i kasnije, francuski radnički pokret prihvaćao je jezik i oblike djelovanja koje je stvorila francuska revolucija. Čak i danas, u društvima koja su u prijelaznom periodu, novi društveni pokreti koji su još slabo izgrađeni, rascijepljeni između još slabo ujedinjenih usmjerenja, stječu svoje jedinstvo i svijest upotrebljavajući jezik, analize i oblike djelovanja koje je stvorio radnički pokret. Međutim, ne postoji pravo jedinstvo između proteklog povijesnog iskustva i onog koje se stvara pred našim očima. Čak i onda kad se novi društveni pokreti javljaju u tvornicama, oni

319

razlog svoga postojanja ne nalaze u radničkoj klasnoj svijesti. Autonomija nivoa društvene zbilje, povijesnosti, sistema političkog odlučivanja, organizacijskog funkcioniranja, može, i u principu mora, sa sobom donijeti relativnu autonomiju — ali i hije-rarhizaciju — revindikacije koje se suprotstavljaju organizacijama, političku opoziciju u centrima odlučivanja i društveni pokret koji je direktno usmjeren protiv društvene dominacije. Opozicioni pokreti u industrijskom društvu spajali su dva nivoa djelovanja: političku partiju i sindikat. Nove opozicione snage treba, čini se, da spajaju tri nivoa interveniranja: revindi-kaciju za potrošnju, težnju za političkim utjecajem u industrijskom sistemu i osporavanje. Trebalo bi se zamisliti nad društvenim uvjetima koji nastoje ujediniti ili, naprotiv, razdvojiti ta tri nivoa. Kad je privredni sistem u krizi i igra političkih institucija, u organizacijama kao što je država, blokirana, postoji, vjerojatno, više šansi da dođe do spajanja i da ono dovede do revolucionarne snage. Danas u većini zemalja naprednog kapitalizma, naprotiv, čini se, prevladava razdvajanje koje objašnjava moć divljeg osporavanja u zemlji kao što je Amerika, u kojoj su problemi dominacije važniji, dok su institucionalni problemi i funkcioniranje privredne organiziranosti na nivou na kojem krize i blokada, u današnje vrijeme, nisu prvenstveno važne. U Francuskoj i Italiji situacija je prilično povoljna za spajanje, makar djelomično, pa u tim zemljama ne vidimo razliku između starih i novih društvenih pokreta kakva je uočljiva u SAD i Japanu. Sindikalni je pritisak još prilično nadahnut usmjerenjima radničkog pokreta da bi neposrednije doveo u pitanje društvenu dominaciju u kojoj su, pod okriljem države, stare i nove vodeće snage vrlo usko povezane. 2. Ta analiza društvenih sukoba nastoji istodobno biti tradicionalna i nova. Tradicionalna je jer zadržava fundamentalnu ulogu klasnih sukoba. Ti će sukobi nestati tek kad nestane akumulacija i kad krajniji cilj naših društava bude ravnoteža, a ne više razvoj, moć suverena ili kult transcendentnog boga. Takva je situacija možda na pomolu: stabilna populacija, ravnoteža razmjena s ostalim elementima zemaljskog ekosistema, bit će možda krajnji ciljevi

društva obilja koje će ugrožavati gušenje, degradacija ili eksplozija. Ali, možemo, naprotiv, misliti da era razvoja tek počinje. Od posljednje gladne godine u Zapadnoj Evropi dijeli nas tek nekoliko decenija. Kolera je harala u Parizu prije jednog stoljeća. Uvjereni smo da smo na vrhuncu djelovanja na našu materijalnu okolinu, ali još uvijek djelujemo samo malo na područje života i još manje na ličnost i na ljudske zajednice. I kako se može sanjati o ravnoteži, kad razlika između četvrtine svijeta bogatih i triju četvrtina siromašnih naglo raste? Kad društvo nikada nije trošilo manji dio svog proizvoda nego što to danas čine industrijska društva, kad troškovi naučnih i vojnih investicija rastu brže nego sav ostali privredni sektor? Naša potrošačka društva jesu društva investiranja; predstoji im traženje ravnoteže; sve su angažiranija u potrazi za stvaralaštvom. Porast velikih aparata proizvodnje i raspodjele, državnih aparata ili pokreta narodne mobilizacije povećava sposobnost djelovanja društva na sebe sama i istodobno moć centara akumulacije i odlučivanja koji čine vodeću klasu. Kako u tim uvjetima prikazati društvo kao sistem vrijednosti koji regulira usklađenost sistema društvenih odnosa, osiguravajući ravnotežu između institucionalizacije normi i prilagođa-vanja sudionika? Prva je činjenica rast. Društvo, međutim, više nije sistem u rastu nego sistem u ravnoteži. Ono je raspored sistema rasta, sistema funkcioniranja održavanog u ravnoteži i prijelaznog nivoa, nivoa političkog sistema koji osigurava prijelaz iz jednog sistema u drugi. Rast se ne može odvojiti od neravnoteže, dakle od akumulacije i dominacije. Oni koji predstavljaju društvo kao organizaciju koju usmjerava sistem vrijednosti, kolektivni »plan« kojim bi rukovodili mandatori, zaboravljaju, namjerno ili nenamjerno, da je taj plan uvijek ulog sukoba koji suprotstavlja vodeću klasu narodnoj klasi; i da ni jednoj ni drugoj nije potrebno da budu prave grupacije ili ujedinjene političke snage da bi bile glavni sudionici povijesnosti nekoga društva. Smatra li ta analiza, međutim, da je tradicionalna zbog toga što ne prihvaća sliku društva koje traži fundamentalne ravno-

320

21 Postindustrijsko društvo

321

teže nego i dalje glavno mjesto pridaje problemima proizvodnje i klasnih odnosa, ona je također nova, kao što su novi sadašnji način akumulacije, kulturni model i spoznajni model u privredno najrazvijenim društvima. Postkidustrijsko društvo akumulira znanje odnosno stvaralaštvo mnogo više nego bilo koje drugo društvo; ono nije usmjereno ni prema kultu bogova ni prema kultu suverena ili ekonomskih zakona, već prema kultu razvoja; ono gradi svoje iskustvo unutar sistema, ne više vitalnih snaga, mehaničkih veza ili simboličkog sudjelovanja. Njegovi se problemi i sudionici mijenjaju i «koliko je u toj novoj društvenoj konfiguraciji neophodno pronaći elemente i čak strukturu svakog društva koje posjeduje povijesnost, utoliko treba spoznati da su njen sadržaj, organizacija i sukob novi. Treba, također, istražiti kako se razdvajanje različitih nivoa mijenja istodobno iz jednog tipa društva u drugi a prema tipu društvene promjene, i to tako da centralne sukobe određuje prema utjecajima na sistem odlučivanja i revindikacije zastupljene organizacijama.

onog koje definira određeni element prema mjestu koje zauzima u sistemu. Zapravo, ako analiza može pokazati ili postaviti nove probleme, društvena ponašanja i, posebno, centralni društveni sukobi, ukazat će nam na neophodnost konstruiranja sistema društvenih odnosa, umjesto da opisujemo neki sasvim instrumentalni društveni svijet što bi bio tek aparatura u službi vlasti koja se poistovjećuje s prirodnim kretanjem stvari. Rasvjetljava li sociologija društvenu i političku akciju, ta akcija također nju rasvjetljava.

Ta želja za očuvanjem već stare linije sociološke analize, i njenim istodobnim obnavljanjem sadržaja i čak najosnovnijih tvrdnji, postavlja sociologiju u nezgodan položaj između snaga društvenog protesta, od kojih jedne podsjećaju na središnju ulogu rada i klasnih odnosa, ostajući, međutim, zatvorene u kulturnim usmjerenjima s početka industrijalizacije, dok su druge osjetljivije na nove teme, ali brkaju cjelokupnu krizu promjene s centralnim mehanizmima ikoje više ne zamjećuju. Možda je uloga sociologa da pomogne u prevladavanju takve suprotnosti, pomažući postindustrijskim društvima — kad u njima žive — da otkriju ulog klasa u sukobu i nove oblike vlasti. Proučavanje društvenih i kulturnih promjena ne može se osloniti na evoluciju, kao da je promjena kontinuirana, već se mora temeljiti na principu diskontinuiteta postojanja konstituiranih društvenih cjelina. Budući da se novo društvo tek stvara, u iskušenju smo da slijedimo obratni postupak koji se čini jednostavnijim, da vjerujemo u potpuno kumulativne procese, zacrtamo ulazne ili silazne krivulje pokazatelja promjene. Slijedimo li taj put, udaljujemo se od osnovnog postupka našeg iskustva,

322

2i«

323

Društveni identitet i društveni pokreti

Između neba i pakla Sociologija je protiv Ja. Svijest koju o sebi ima individualni ili kolektivni sudionik ne odaje smisao njegove situacije, opravdanje njegova ponašanja. Durkheim je, u svojoj studiji o samoubistvu i u svojim metodološkim napisima, pokazao da proučavanje predodžbi mora odbaciti svako pribjegavanje subjektivnosti želi li društvene činjenice tretirati kao stvari. Marx je, još prije, učinio isti preobrat (kritizirajući kategorije ekonomske misli, dakle svijest ekonomskih sudionika, uklanjajući ideološke maske i tražeći zakonitosti funkcioniranja ekonomskog sistema. Još je blistavija Freudova demonstracija. Tko bi se nakon njega usudio smatrati Ja kao organizatorski princip iskustva koji nad neredom osjeta uspostavlja red svijesti? Nepovjerenje sociologa danas je veće no ikad: društveni identitet samo je interiorizacija vrijednosti, a njih se ne može odvojiti od vladajuće ideologije društva. Fizički radnik, mladić ûi starac, pripadnik etničke manjine ili podjarmljena društva mogu se osjetiti marginalnim, spoznati da zauzimaju nizak položaj na ljestvici primanja, profesionalnih nivoa, odgoja, utjecaja itd. Što li je ta svijest, ako ne priznavanje uspostavljenog poretka, odnosa dominacije, moći ili ugnjetavanja. Taj se poredak može prikazati pomoću stratifikacijskih ljestvica, jedino ako je sadržan u aparatu društvene kontrole koji mu daje obilježje institucionalnih pravila. Metode prilagođavanja nadopunjuju rad institucija; one uče radnika da se prilagodi društvu, da nađe svoje mjesto u njemu, da shvati njegova pravila igre da bi ih što bolje iskoristio. Određena teologija srednjeg vijeka svakog je učila njegovoj građanskoj dužnosti i funkciji u društevnom tijelu. Ona je tako igrala ulogu što je vrlo bliska ulozi 324

koju danas često preuzimaju društvene nauke koje su, prema Jacquesu Lacanu, postale ortopedske tehnike. Glavni je predmet sociologije, naprotiv, da kritizira iluzije o identitetu, priznajući, kao prvo, nepostojanje identiteta, pa čak i svijesti u društvenim ponašanjima. što je sudionik određeniji svojim praksama i društvenim odnosima, opsjednutiji je sviješću o oskudici i zavisnosti, nepostojanju komunikacije, samovolji i moći. Identitet je nametnut izvana. On mi ne kaže tko sam i kakav je smisao onoga što činim, već tko moram biti i kakva se ponašanja od mene očekuju pod prijetnjom kazne. Identitet može biti samo zavisna, heteronomna, otuđujuća potčinjenost određenoj vlasti. U društvu polaganih preobrazbi, sudionik je bio određen svojom pripadnošću zajednicama i svojim društvenim ulogama, dok je istodobno svijest o identitetu potkopavalo neprestano podsjećanje na proturječnost, u obliku, na primjer, kršćanskih ideja o padu, grijehu i iskupljenju. U društvu brzih preobrazbi, kao što je naše, u kojem društveno nasljeđe sve brže gubi važnost, u društvu koje je određeno svojom budućnošću više nego prošlošću, svojom preobrazbom više no svojim pravilima, društveni identitet sve više gubi svoj sadržaj. Umjetnost je mnogo prije sociologije pokazala ono što je Weber nazvao razočaranjem modernog svijeta. Ona nije prestala ^rušiti svijest o identitetu klasičnog doba, zaklanjati pogled, odbacivati osobe i karaktere, iluziju i kontinuitet u vremenu i prostoru. Postala je »apstraktna« i uđaljuje se od »čovječnosti«. Traženje identiteta može jedino iščeznuti pred kontrolom promjene; misao se više ne treba obraćati čovjekovoj biti, već oblicima njegova djelovanja. Ne treba, međutim, prebrzo razmatrati posebne crte našeg društva. Umjesto da se pođe od individualnog ili kolektivnog Ja, u početku treba spoznaji suprotnost između djelovanja kojim društvo stvara vlastito područje praksi, oslobađajući se svoje reprodukcije, i otpora sredstava koje to djelovanje mobilizira, ali koja posjeduju svoje organizacijske zakone. Svako je društvo, od trenutka kad akumulira i investira, kad je angažirano u djelu svoje vlastite preobrazbe, kad posjeduje ono što nazivam 325

određenom povijesnošću, istodobno poneseno određenim usmjerenjima i podređeno »prirodnim« prisilama. S jedne strane, društvo doista stvara sliku o svom stvaralaštvu koja ovisi o njegovoj sposobnosti mijenjanja. Kad je ta sposobnost slaba, stvaralaštvo može biti shvaćeno samo apstraktno, kao ideja ili metasooijalni princip koji često nazivamo bogom ili suverenom; kad je ta sposobnost snažna, stvaralaštvo je shvaćeno kako treba; naziva ga se napretkom, naukom, razvojem. Ali, društvo je također upotreba sredstava koja posjeduju, poput svakog elementa prirode, svoje zakone funkcioniranja. U društvima koja se polagano mijenjaju, društvenom i kulturnom organizacijom dominiraju strukture razmjene koje danas možemo otkriti, zahvaljujući antropologiji. U modernim društvima društvenu organizaciju opet preuzimaju na sebe modeli razvoja, ali ono također nailazi na otpor ekosistema kojega je ljudsko društvo sastavni dio, nesvjesnog, seksualnosti i imaginarnog. Tako je svako društvo određeno napetošću između svog djelovanja, nadilaženja sebe i zakona prirodnog postojanja. Svako je društvo poput timpana katedrale: smješteno između veličanstva boga i jezika pakla. Danas kao i jučer, društvena svijest nastoji izbjeći toj dijalektici djelovanja, povlačeći se u jedinstvo i identitet integriranog iskustva. Povijesnost se, s jedne strane, smatra kao svjetlosni pol, kao ono što oblikuje i pokreće »sirovine«. Model teokratskog društva i vladavinu razuma danas zamjenjuje slika naučnog društva koje čini ograničene i racionalne izbore da bi optimaliziralo svoje prednosti i izgradilo najbolji mogući svijet. Traženje identiteta je, dakle, traženje otvorene i složene strategije, postupnog prilagođavanja promjeni. Liberalna i optimistička vizija: sudionik je određen svojim šansama za napredak, za poboljšanje svojih prednosti, raznolikošću svojih izbora. Svijet bez sjene, kuća od stakla u kojoj proračuni i igre, koje donosi primjena napretka nauke, zamjenuju reprodukciju starih sistema razmjene. S druge je strane, eksplozija izraza, mašte i poezije koja nastoji eliminirati suprotstavljeni društveni model ponovnim stva-

326

ranjem prvobitnih zajednica, povratkom na prirodne ravnoteže ili oslobađanje želje. Ne poistovjećujmo te dvije slike društva s posebnim sudionicima, još manje sa suprotstavljenim društvenim klasama. Njihova povezanost i njihovo suprotstavljanje činjenice su našeg društva u cjelini, oni definiraju njegovo kulturno područje, teme koje svi sudionici spajaju u svojim akoijama. Sudionik koji bi se potpuno poistovjetio s jednim ili drugim više neće biti odrediv prema svome mjestu u društvu. Bio igrač, bio sanjar, bio bi tek društvena apstrakcija, izvan proizvodnih odnosa, političke igre i društvene organizacije. Društveni identitet može biti samo akcija koja spaja dvije strane društvene djelatnosti, kulturni model i zakone »ljudske prirode«. Sukob Ovdje smo daleko od svijesti o identitetu, od slike o čovjeku i od morala. Tako daleko od morala kao što je religija: tako daleko od društvenog prilagođavanja kao što je analitičko istraživanje. Umjesto da pođemo od uspostavljenog reda, od njegovih vrijednosti i normi, od njegove definicije statusa i uloga, pošli smo od dijalektike povijesne akcije, od njenog početka koji se suprotstavlja integraciji društvenog reda. Ne da bismo 'odustali od traženja Ja, svijesti o društvenom identitetu, već naprotiv da bismo razumjeli njegov postanak i granice. Stvaranje društvenog identiteta moguće je jedino ako se ono sudioniku ne čini kao nelični sistem, već kao ljudsko djelo, kao projekcija društvenih odnosa kojima društvo oblikuje upliv povijesnosti na društvene prakse. Sudionici, dakle, ne žive u društvu koje je integrirano putem vrijednosti. Činjenica da se društvo ne podudara sa svojom organizacijom, a istodobno djeluju ciklus proizvodnje i potrošnje i napor štednje, akumulacije i investiranja, direktno znači da takvo društvo u cjelini ne stvara kulturni model, već ga ujedno ostvaruje, kao i akumulaciju, vodeća klasa čija je priroda određena prirodom kulturnog modela i akumulacije. Ta vodeća 327

klasa pridobiva društvo za svoj model razvoja, poistovjećuje također svoje posebne interese s tim kulturnim modelom i nastoji kontrolirati cjelokupno djelovanje društva, dakle upotrijebiti u svoju korist društvena sredstva. U našem društvu, vodeća 'klasa koja upravlja golemim proizvodnim i potrošačkim aparatom — javnim ili privatnim — manipulira maštom pomoću potrošnje koja istodobno odgovara na »potrebe« i usmjerena je. Ta vodeća klasa nije, ne može biti, direktno svjesna svoga društvenog identiteta. Ona je u vlastitim očima istodobno sluga zahtjeva publike i mogućnosti koje pruža nauka. Ona je instrument napretka proizvodnje i potrošnje koje naprosto odgovaraju potrebama. U posljednjih dvadeset godina, dok opozicioni pokreti još nisu postojali ili se nisu mogli manifestirati, u naprednim industrijskim društvima dominirala je ideologija o neosobnosti vodećih klasa. Uvijek je bila riječ o društvenim tendencijama i oblicima promjene: rastu, modernizaciji, diferencijaciji, istraživanju, investiranju, i jedini problemi društva u obilju bili su, činilo se, inflacija, žarišta stagnacije ili otpori pred promjenom. Vodeća klasa može steći svijest o sebi jedino kao odgovor na narodno osporavanje. To se danas događa u SAD, u Japanu i u Zapadnoj Evropi: privrednopolitički vođe smatraju da ih se tiče gradska kriza, zagađenost, pobune onih koje se rado naziva manjinama. Narodne klase mogu, naprotiv, steći svijest o svom identitetu ne zahvaljujući onom što posjeduju, već onom čega su lišene, budući da se ne mogu identificirati s prirodnim kretanjem društva iz kojeg su isključene zbog dominacija vladajuće klase. Oni koji ne upravljaju privrednim i društvenim razvojem odgovaraju na dominaciju braneći istodobno svoj društveni i kulturni, individualni i kolektivni bitak, i zahtijevajući da cjelokupna zajednica kontrolira proces promjene. Društveni napor koji spaja poziv za prevladavanje takve situacije i obranu stečenog oslanja se na prošlost da bi usmjerio budućnost. Vladari svojim potčinjenima uvijek kažu da se moraju modernizirati, živjeti ukorak s vremenom. Kad bi posljednji to učinili, izgubili bi svoj identitet i otuđili se u pravom smislu riječi. Biti otuđen znači podnositi proturječnost između

328

zavisnog sudjelovanja u skladu s interesima vodeće klase i nezavisnog i, dakle, osporavajućeg sudjelovanja. Svijest o identitetu nije nikad svijest o sadašnjosti, ona je izum povijesti, mobilizacija danih sredstava, onoga što previše često volimo nazvati tradicionalnom kulturom, da bi se preuzela kontrola nad budućnosti. Ništa nije tako važno kao ta dijalektika prošlosti i budućnosti, kao taj oikoak koji ujedinjuje tradiciju i inovaciju putem pobune, sukoba i očekivanja. Radnik-obrtnik otpočeo je bitku za kontrolu industrijalizacije, upravo braneći svoje zanimanje i posao. Nacionalne borbe za nezavisnost i razvoj javile su se, kao što su istakli Fanon i Berque, upravo oslanjajući se na kulturne i društvene utvrde najmanje zaražene kapitalizmom. Taj je pritisak tako jak da se veza između prošlosti i budućnosti često prekida. Međutim, svaki put kad dolazi do prekida, svako od suprotnih usmjerenja koje bi trebalo, već uslijed svoje jednostavnosti, omogućiti laku svijest o identitetu, vodi ka raspadu identiteta. Povlačenje u zajednicu vodi u marginalnost i unutrašnje razdore: povjerenje u budućnosti vodi ka reformističkoj integraciji. Identitet se ne crađa samo iz svijesti o proturječnostima, već i iz zahtijevanja kontrole društvene promjene. Svijesti radničke klase pridonio je radnički pokret: borba protiv kapitalizma, ali neodvojiva od obrane zanimanja, posla, s jedne strane, i želje za privrednim i društvenim napretkom s druge. Izvan društvene borbe postoji samo otuđenje i njegova I iluzija o identitetu. Traženje identiteta nije refleksivno ponašanje, otkrivanje f društvenih koordinata, statusa i preuzetih uloga; ono je rađanje društvenog pokreta. Novi društveni sukobi Ta bitna veza identiteta i sukoba, to rađanje identiteta u sukobu, nisu osobina samo našeg društva, već svih društava koja posjeduju povijesnost, u kojima, dakle, postoje odnosi dominacije. Koje, dakle, posebne oblike poprimaju društveni sukob i povijesni sudionici u našem tipu društva? Kad je preobrazba društva polagana, kad je akumulacija ograničena, kad je kulturni model više apstraktan nego kon329

kretan, vladajuća klasa, s jedne strane, upravlja ostvarivanjem više društvene sfere koja je relativno ograničena i specifična, i s druge, uspostavlja svoju prevlast nad društvenom organizacijom koja nije ostvarenje modela razvoja već je, naprotiv, »tradicionalna«. U društvu, na primjer, vlada politički ili religiozni poredak, dok je istodobno život na selu, kojim dominiraju zemljovlasnici i seljaci, organiziran relativno autonomno. Rodbinske veze, običaji i mitovi, odgoj djece, čine društvenu i kulturnu cjelinu koja traje, kojom vodeća klasa očigledno vlada, ali je njeni izbori i intervencije ne određuju. Klase su, dakle, zbiljske, institucionalizirane zajednice i društvo je podijeljeno na dva dijela, dualizam rada i dokolice, gospodara i roba. Taj dualizam postepeno nestaje. Viša klasa više ne vlada u posebnoj sferi, bilo da je religiozna, politička ili ekonomska; ona rukovodi sve globalnijim procesom društvenih preobrazbi. Od perioda liberalnog kapitalizma pa do danas prisustvujemo sve bržem iščezavanju autonomije rada. Industrijska je sociologija dobro analizirala taj prijelaz od sistema rada koji se temelji na dualizmu rada i kapitala, u kojem kapital dominira nad radom, ostavljajući mu međutim njegovu profesionalnu autonomiju, na novi, mnogo potpuniji sistem koji određuje pojam organizacije. Kapital je sve vezaniji za menedžerstvo od početka industrijske revolucije, ali posebno od početka ovog stoljeća, kad se sve brže smjenjuju metode organizacije rada koje, nakon što su uzdrmale oblike manuelne djelatnosti i organizaciju radionica, danas mijenjaju sistem komunikacije i obrade informacije i, konačno, mehanizme odlučivanja. Usporedno s tim, faktori privrednog rasta sve su brojniji i malopomalo proizlaze iz svih područja društvenog života. Danas ih više ne možemo svesti na kapital i rad, dakle na sasvim ekonomske veličine. Uloga istraživanja, tehničkog napretka velikih organizacija, daje sve veću važnost obrazovanju, odgoju, mobilnosti činitelja, sposobnosti odlučivanja i programiranja, ponašanjima u odnosu na potrošnju ili štednju, determinantama odnosa štednje i investiranja, itd. Društvena dominacija utjecala je jasno i imperativno na ograničeni dio društvenog iskustva. Odgoj je, također, nametao 330

prisile i zabrane, ali se još više sastojao u priznavanju društvenih struktura i kulturnih izraza svojstvenih nekoj posebnoj zajednici. Društvena je dominacija danas postala istodobno šira i raspli-nutija kao što je i odgoj manje prisilan, ali nastoji promijeniti cjelokupno ponašanje koje se tiče ciljeva i oblika društvene promjene. Društvo u obilju prvo je društvo koje je kadro provesti opću akciju da bi se preobrazilo. Ono nikako nije potrošačko društvo, mada troši znatno više nego prijašnje društvo; ono je, naprotiv, društvo investiranja, budući da je dio proizvodnje, koji je uzet potrošnji u korist akumulacije i investiranja, veći no u poljoprivrednom ili trgovačkom društvu. Skok iz društava oskudice u društva obilja donosi sa sobom promjenu odnosa dominacije. Uloga vlasništva smanjuje se dotle da slabi materijalno razdvajanje ciklusa potrošnja-proizvodnja i mehanizama akumulacije. Djelovanje na okolinu, utjecaj na \ cjelokupni društveni život, postaje središnje mjesto društvenih odnosa i sukoba. Društvena dominacija poprima, posebno, tri oblika. Na prvom je mjestu sve veći pritisak velikih organizacija na njihove članove da ih uključe u poduzeće. Nije riječ o tome da je hijerarhija stroža i odnosi autoriteta grublji; istina je upravo suprotna. Međutim, zbog toga što su te organizacije složeni komunikacioni sistem moraju djelovati ne samo na kvantitetu postignutog rada, već i na ponašanja prema poduzeću, na društvene odnose. Treba uvesti disciplinu u poduzeće. Potrebno je imati »kućni duh«. Drugo, ta dominacija premašuje područje proizvodnje i proteže se i na područja informacije i potrošnje, putem massnmedija ili agitpropa. Sve veća uloga država, njihove moći i njihovih strateških mogućnosti na kraju jača imperijalizam, želju da svjetski centri moći dominiraju nad nerazvijenim područjima i područjima uključenim u zonu utjecaja. Te su tri teme danas prisutne u svim velikim društvenim pokretima koje ne određuju samo ekonomski sukobi, već još više njihovo suprotstavljanje društvenoj, kulturnoj i političkoj dominaciji. Kad tu dominaciju centralizira i usmjeruje politička organizacija, ona može postati totalitarna. Međutim, bila to ili ne bila, stupanj društvene mobilizacije, područje djelovanja društva na sebe ne prestaju napredovati i kvantitativna se pro-

331

mjena ovdje već vrlo jasno pretvara u kvalitativnu promjenu, i zahvaljujući tome smatramo naše društvo po prirodi drukčijim od društva iz početka industrijalizacije. U privredno slabije razvijenim društvima glavnim se činilo to da se uzima predujam od dijela sredstava u svrhe koje nisu privredne, već prije religiozne ili političke, Od početka industrijskih promjena i znatno jasnije u našem stoljeću, ekonomska akcija vladajuće klase vrlo očito prati razaranje komunalnih struktura i čak prirodne okoline. Od stvaranja black contryja i industrijskog i gradskog proletarijata u Engleskoj u 19. stoljeću sposobnost djelovanja društva na sebe nije prestala rasti što je istodobno proširilo i promijenilo područje društvenih borbi. Revindikaciju više nije dovoljno definirati kao borbu protiv nezaposlenosti, niskih plaća, neracionalnosti ekonomskog sistema koji obilježavaju krize, prevlast financijskog kapitala ili obiteljsko vlasništvo. U ekonomski najrazvijenijim društvima ona se šire odnosi na sistem društvene organizacije, istodobno protiv akumulacije moći putem aparata i protiv sve većeg manipuliranja svim područjima društvene akcije. Ali bilo da je revindikacija samo defenzivna ili istodobno i ofenzivna, ona napada način odlučivanja i upravljanje, ponašanje društvenih sudionika, prije no »ekonomske zakone«. Društvene bitke su više političke no ekonomske i direktno napadaju upravljanje. Ta se promjena primjećuje već kad radnički pokret zadržava ulogu društvenog pokreta, ali se nastoji promijeniti, kao u Italiji ili u Francuskoj. Tema samoupravljanja bila je u središtu štrajka u svibnju i lipnju 1968. u najmodernijim područjima privredne djelatnosti. Na sveučilištima studenti još očitije odbacuju autoritarni sistem koji ih postavlja pred znanje kao pred uspostavljeni red, prije nego pred znanje kao stvaralačko djelovanje. Drugi bitni oblik tih promjena, koji je usko vezan za prethodni, jest preokret odnosa između većine i manjine. Vladajuće su klase oduvijek bile ograničene elite koje kontroliraju i ograničuju regrutiranje u svoje redove, suprotstavljajući se masi. I to tako da su se najvažniji narodni pokreti uvijek pozivali na narod, naciju, većinu protiv elita i povlastica. Socijalistički 332

pokreti ustrajno su napadali pedesetak ili dvjesto obitelji koje upravljajo ovom ili onom zemljom, i Mandevilleove i Saint-Simonove apologije su dobro izrazile taj poziv radnicima protiv vodeće manjine besposličara i spekulanata. Danas se mora priznati, u produžetku Galbraithovih analiza, da upravo same organizacije, a ne samo mala vodeća elita čine vodeće snage. Ono što je rečeno o sve većoj sposobnosti našega društva da na sebe neposredno djeluje, ima kao posljedicu integriranje u upravljanje sve većeg dijela stanovništva, istodobno u području proizvodnje i potrošnje. Sve veći dio personala u velikim organizacijama, kao što su odgojitelji ili naprosto potrošači, sudjeluje u privrednom rastu i društvenoj promjeni. Stari demokratski poziv masi i većini samo je poziv za integriranje u cjelinu onima koji zavisno sudjeluju u društvu obilja. Prije nedavnih tehničkih i ekonomskih promjena u visoko razvijenim društvima, opozicione su snage bile istodobno određene svojim većinskim karakterom i jedinstvom definicije (najamnici radnici potčinjeni kapitalistima ili podređeni vladarima). Danas se te snage očituju kao skup manjina koje se bore protiv moći dominacije u najrazličitijim područjima društva. Ta je heterogenost utoliko veća što se opozicione snage pred usmjerenom promjenom oslanjaju na društvena i kulturna svojstva koja nisu neposredno vezana za proizvodnu ulogu: starost, spol, rasa, vjera, itd. Istina je da se to rasulo kompenzira sve širim karakterom društvene dominacije, dotle da se akoija tih manjina može usmjeriti protiv sistema dominacije, i s druge je strane mnogo više lišena društvenih i kulturnih osobitosti od akcije nekadašnjih »narodnih masa«. Usprkos tome, društvene borbe i, prema tome, svijest o društvenom identitetu danas se čine općenitije i raspršenije, fragmentarnije nego u prethodnom razdoblju. Pogrešno je, međutim, tvrditi, kao što čini Brzezinski, da današnji društveni pokreti mobiliziraju samo neorganizirane mase koje afektivno i nadasve senzibilno reagiraju na poziv harizmatskih vođa. Mobilizacija je važna samo kad pokreće istinske grupe čije članove povezuje zajedničko društveno iskustvo, kao što su kampusi, geta, velike tvornice koji su poprišta ustanka, žarišta osvještenja. Pokreti nisu posljedica 333

neorganiziranosti nastale uslijed sve bržih promjena, već izraz sukoba u kojima se grupe bune protiv konkretnih nevolja dominacije. Svaka opoziciona grupa nastoji, naročito na početku svoje borbe, reagirati na dominaciju i utjecaj masovnog društva zatvarajući se u obranu svoje specifičnosti. Međutim, kao što smo rekli, takvo ponašanje vodi jedino samouništenju, budući da je društveni razvoj već uvelike razorio autonomiju društvenih i kulturnih osobitosti. U situaciji prekida vidimo da je uz tu tvrdnju o kolektivnom iskustvu ispoljena i jaka agresivnost prema vladajućem poretku. Jednako su se tako, na početku radničkog pokreta, jedni uz druge razvili zajednički i zadružni pokušaji, nakon Owena i sensimonovaca, i nasilna akcija koje su sudionici narodni ustanci i revolucionarni štrajkovi. Danas možemo vidjeti isti dualizam akcije sa sveučilištima: nasilna akcija Zengakurena, pokreta od 22. ožujka ili SDS i pokušaj osnivanje zajednice. Dva su tipa akcije uvijek manje--više povezana; istinski društveni pokret javlja se ukoliko je ta veza čvrsta. Ali, on također može zabrazditi i izgubiti se u samouništujućim ponašanjima, kao što je sabotaža na sveučilištima ili u tvornicama. To su znakovi neuspjeha pokreta kojeg je uzvratno djelovanje da širi otuđena ponašanja, odnosno zavisna sudjelovanja u vladajućem poretku. Ponašanja suprotstavljanja nikada se ne javljaju kao neposredna potvrda identiteta. Ona su rastrgana između defenzive i protuofenzive. Ona su, također, uvijek podijeljena između otuđene mase i protuelite. S jedne strane postoji revindikativna elita koju sačinjavaju kvalificirani radnici koji brane svoje zanimanje, posao, tradiciju, ali koji isto tako igraju dovoljno važnu ulogu u proizvodnom sistemu da bi se mogli pozvati na kulturni model protiv kapitalističkih vođa. S druge su strane neprivilegi-rani koji su izloženi proletarizaciji i mogu jedino braniti svoju plaću i prekinuti sa sistemom na koji mogu vrlo malo utjecati. Radnička je aristokracija istodobno bila pokretač radničkog pokreta i osnova reformizma. Neprivilegirani su radničkom pokretu dali svoju snagu, ali nisu odigrali odlučnu ulogu u njegovoj organizaciji i političkom i ideološkom razvoju.

334

Radnički identitet nije, dakle, jednostavna datost: njega jedino čine povezanost i napetost dvaju lica radničkog pokreta. Ta povijesna napomena omogućava nam da pristupimo pitanju koje se danas postavlja: gdje se i kako može javiti slična veza između revindikativne elite i neprivilegiranih; gdje se može razviti društveni pokret, zahvaljujući kojem se stvara svijest o društvenom identitetu koja je uvijek rastrgana ili napeta? Promatranje suvremenih činjenica pokazuje, čini se, da je sveučilište barem jedno od privilegiranih mjesta gdje se javlja takav društveni pokret. Ono je mjesto revindikativne elite, jer su nauka i tehnika danas glavne proizvodne snage, budući da je sveučilište velika organizacija koja više nije na rubu privredne organizacije i političkih izbora otkad je nauka izvor brzog tehnološkog napretka. Te se teme najprije ne javljaju u deklaracijama studentskih pokreta, već u Bulletin oj atomic Scientist, ili općenitije, u naučnim krugovima koji nisu mogli hiniti da ne znaju za političke, privredne i vojne posljedice svojih otkrića. Japan je bio posebno osjetljiv na tu temu, budući da se upravo u toj zemlji najveći broj diplomiranih zapošljava u velikim tvornicama. Sve zemlje posjeduju taj senzibilitet u području društvenih nauka koje još uvijek imaju vrlo slabu naučnu okosnicu, budući da su one vezanije no ikad za intervenciju i često služe kao instrument društvene dominacije i sredstvo vladajuće ideologije. Te se revindikativne elite ne formiraju jedino na sveučilištima, već sve više u velikim proizvodnim organizacijama, tamo gdje postoji znatan broj profesionalaca i stručnjaka koji posjeduju više sposobnosti nego autoriteta, i koji zato imaju profesionalnu autonomiju koja ih odvaja od kadrova, od birokrata koje više određuje njihovo mjesto u autoritativnoj hijerarhiji. Upravo ta revindikativna elita pokreće novi društveni pokret. Ali, ona je, kao i nekadašnja radnička aristokracija, krhka i izložena bilo staleškoj obrani, moralističkim iluzijama ili jednostavnije pritiscima osobnog uspjeha i karijere. Gdje su, međutim, neprivilegirani na sveučilištu? Očigledno je da velika većina studenata nije neprivilegirana i da je čak teško, s obzirom na njihovu vrlo privremenu situaciju i ekonom335

sku zavisnost, smjestiti ih na ljestvicu primanja ili bilo kakvu stratifikacijsku ljestvicu. AM u nekim zemljama, kao u Francuskoj, raskorak između brzog rasta broja studenata i polagane promjene organizacije studija stvorio je ozbiljan problem zaposlenja, budući da velik broj studenata stječe diplome koje odgovaraju potrebama nastavnog sistema (ali su daleko od potreba obnove nastavničkog tijela) a ne odgovaraju ostalim tipovima potražnje. Međutim, tu već zadiremo u drukčiji tip analize i dovodimo u pitanje prije ulogu sveučilišne organizacije nego mjesto studenata u proizvodnom sistemu. Želimo li govoriti o omladini općenito, bilo bi paradoksalno gledati u njoj neprivilegiranu kategoriju. Društvo koje se brzo mijenja, valorizira omladinu nauštrb iskustva. Neprivilegirani su u našem društvu sigurno više među starima nego među mladima. Ta situacija priječi da na sveučilištu vidimo uvjete dovoljne za stvaranje društvenog pokreta. Revindikativna elita, koja je u njemu, mora iz njega izaći da bi susrela neprivilegirane kategorije sposobne da društvenom pokretu daju jaku i aktivnu osjetljivost na društvene proturječnosti. U visokoindustrijaliziranim zemljama, kao što su Italija ili Francuska, studenti se, prije svega, pozivaju na radničku klasu koja je, unatoč napretku pregovora i društvenih zakona, u tvornici još uvijek podvrgnuta autokratskoj dominaciji i njene sindikalne organizacije još oživljuje revolucionarna misao. Zapravo, veza između te revolucionarne volje, koju su pokrenuli studenti, i sindikalnog pritiska da se poslodavci natjeraju na uzmak i postignu istinski pregovori, objašnjava u tim zemljama prijelaz od studentskih gibanja ka snažnim štrajkovima, poput onih u svibnju-lipnju 1968. u Francuskoj ili vruće jeseni u Italiji. U Italiji je pokret pojačala nasilna reakcija radničkog stanovništva seljačkog porijekla koje je zadržalo agresivnost već pokazanu u Torinu u vrijeme ordine nuovo, sutradan nakon prvoga svjetskog rata. U sadašnjem trenutku radnički pokret nije sam po sebi revolucionaran. U radničkoj klasi, međutim, postoje revolucionarni fermenti: brza društvena promjena je, zapravo, povezana s dominacijom velikih poduzeća koja su od Torina načinila 336

company-town, u kojem se zadržavaju arhaični oblici političke i kulturne dominacije. Val ekonomskih promjena nailazi na prepreke društvenog poretka koji jača ulogu crkve u Italiji a države u Francuskoj. U obje zemlje mladi radnici vrlo aktivno sudjeluju u društvenim borbama, dijelom zato što su moderniziraniji i ujedno zato što su osjetljiviji na profesionalne prepreke s kojima se sukobljuju. U SAD su te prepreke niže i moć države ili crkve na društveni život nema istu važnost. Pa ipak, u toj su zemlji pokreti neprivilegiranih važniji, nasilniji, nezavisniji nego u evropskim zemljama. Jer, dok se evropska društva temelje na aparatima dominacije, Amerikom vladaju vrijednosti, moral društva izgrađenog na čistoj savjesti pionira, puritanaca, uglednika. Budući da je masovno društvo u toj zemlji došlo do najvišeg stupnja razvoja, izraženija je proturječnost između moralnih i društvenih vrijednosti, »poštenih građana« i navale »barbara« koji su otrgnuti od svoga tradicionalnoga kolektivnog identiteta, uvučeni u promjenu, i istodobno odbačeni od vladajućeg društva. Ti neprivilegirani, posebno Crnci, u pravilu ne djeluju kao narod ili nacija, već, naprotiv, kao oni čiji je identitet još samo svijest o odbacivanju njihova značenja i nasilju kojim im se suprostavlja vladajuće društvo. Oni su proleteri, ne u direktno ekonomskom smislu, već zato što su istodobno privučeni i odbačeni, izrabljivani i nepriznati. Svakako, glavni je problem osnivanja društvenog pokreta * povezivanje revindikativne elite i proletarijata. Gotovo sve suprotstavlja te dvije kategorije čiji se interesi, unutar sadašnjega društvenog poretka, često sukobljuju. Do njihova povezivanja može, dakle, jedino doći pod učinkom određenih pritisaka, ekonomske, političke i vojne krize. U našem društvu, koje se uslijed dvadesetogodišnjeg ekonomskog rasta i društvenih promjena već na to naviklo, takve ujedinjujuće snage društvenog pokreta teško su mogle postojati u najfavoriziranijim zemljama, unatoč tome što je radnički položaj u Evropi često vrlo težak ekonomski i društveno. Rat u Vijetnamu, smrtni udarac koji je američkom trijumfalizmu zadao taj narod i partija, izazvao je niz kritičkih reakcija protiv 22 Postindustrijsko društvo

337

vladajućeg sistema. Taj je rat malo-pomalo uzdrmao konformističku identifikaciju s društvom i vrijednostima. Američko društvo i neizravno analogna društva u Zapadnoj Evropi našla su se pred vlastitom slikom, koja im je došla izvana, i koja je proturječila nacionalnoj ideologiji. Govor koji je društvo držalo o sebi za nekoliko se godina pokazao naivnim ili mistifikatorskim. Svaki društveni pokret pretpostavlja da se više ne igra igra, da se ta igra odbacuje kao prevara, da se ljude više ne želi definirati prema mjestu koje zauzimaju u sistemu, da ih se postavlja izvan tog sistema i protiv njega. Da individuum ili grupa postanu povijesni sudionici svoga društva, treba najprije da prestanu prihvaćati identitet koji im daje društveni sistem. On se rađa samo u historijskoj akciji i novom identitetu, odbacujući svoje statute i svoje uloge. Politička svijest Angažman u društvenim borbama stvara svijest o društvenom identitetu. Ali ta svijest nije ni jednostavna ni integrirana. Svaki od protivnika istodobno djeluje u nekoliko smjerova: vodeća je klasa i novatorska i reakcionarna; klasa kojom se vlada istodobno je konzervativna i progresivna. Ona je također podložna, čak i u svojoj podsvijesti, otuđenju, tj. zavisnom sudjelovanju, onakvom kakvim ga određuje vladajuća klasa. Posljedna bježi od svijesti o sebi, poistovjećujući se s napretkom, racionalizacijom i općim interesom. Jednostavna, »svjesna i organizirana« društvena identifikacija se, dakle, ne može javiti na nivou klasnih odnosa. Dijalektika društvenih odnosa očituje se u rascjepu svijesti. Do prijelaza ka »pozitivnoj« svijesti može doći jedino kad se sudionika određuje s obzirom na princip jedinstva, izraz moći, državu. Društveni sukob postaje vidljiviji, položaj i priroda protivnika lako se raspoznaju, kad su u borbi za političku vlast. Treba glasati za bijelo ili crveno; izabrati jednu stranu barikade, podržati ovu ili onu partiju u sudskoj raspravi. Sposobnost usmjeravanja dijela ili cjelokupnog života zajednice, ukratko odnos prema moći koji čvrsto određuje identi338

tet povijesnih sudionika, jest konkretni ulog. Analiza se, međutim, ne može temeljiti na tome. Sudjelovanje u političkoj igri u bilo kojem obliku, povlači za sobom koliko stvaranje društvenog identiteta toliko i njegov raspad. Kad je riječ o sudjelovanju u političkim institucijama, društveni sudionici nastoje se integrirati u političke skupine koje su određene međusobnim odnosom, koliko god se iznutra razlikuju, da bi postale čvršće. Jedan krajnji primjer dovoljan je da se prisjetimo ovih dobro poznatih zapažanja: malo je zemalja u prošlosti dostiglo već stupanj integracije društvenih snaga u sistem političkog predstavništva osim Urugvaja: onaj tko nije bio blanco bio je Colorado, i vrlo je malo bilo udruženja, klubova, sindikata koji se nisu mogli odmah identificirati s jednom ili drugom strankom. U isto vrijeme svatko je postao tako prilagođen da je izborni zakon, priznajući službeno takvu situaciju, pozivao glasače da glasaju za ovu ili onu »lemu«, a zatim su dijeljeni glasovi koje je dobila čitava stranka. Tako se suprotnost među strankama, koja se odnosila na seosko i gradsko društvo, toliko komplicirala da politički identitet više nije imao jasan sadržaj, više nije omogućavao da se predvide društvena ponašanja članova ili birača ove ili one stranke. Treba li u oprečnoj situaciji nesudjelovanja u političkim institucijama revolucionarnih pokreta koji se suprotstavljaju pravilima igre, a ne samo u razvijanju stranke — vidjeti povoljan uvjet za kristalizaciju političkog i društvenog identiteta? U jednom smislu da, i sigurno je jasnije biti tupamaro nego Colorado, da opet uzmemo urugvajski primjer, budući da raskid s institucionalnim sistemom izaziva, uslijed represije i zatvaranja, svijest o identitetu. Međutim, s jedne strane tu razvijenu svijest o identitetu dostiže po definiciji samo mali broj, čak i ako ima veliku sposobnost širenja i utjecaja; s druge, i posebno, antiinstitucionalna politička akcija, zatvorena u svom samopotvrđivanju, podvrgnuta je pritiscima izoliranja i represije, teškoći da stvori principijelnu strategiju, neprestanoj napetosti između čistoće ciljeva i efikasnosti sredstava. Nju neprestano slabe borbe među protivničkim frakcijama i organizacijama, doktrinarne herezije i organizacijski rascjepi, i to tako da, ukoliko je svijest o pripadanju nekoj grupaciji vrlo živa, sadržaj pripadanja je daleko od toga 339 22*

da bude jasan, budući da se protivničke grupacije pozivaju na iste principe i slične ciljeve, što gotovo da dovodi do upućivanja na samu organizaciju prije no na društveni položaj, kao u boljševika koji se ne pouzdaju u masovne organizacije, ukoliko ih neposredno ne kontroliraju. Tako je društveni identitet istodobno ugrožen zbog sudjelovanja u akciji protiv države, njime dakle vladaju promjenjiva strategija i taktika, i zbog prihvaćanja funkcije koja je određena prema njegovom mjestu u sistemu političkog predstavništva. Politička akcija ne kristalizira društvenu svijest. Ona je mijenja. Društveni pokret često u svom političkom postojanju prolazi kroz tri sukcesivne faze: fazu antiinstitucionalnog raskida, fazu političkog suočavanja, fazu institucionalnog utjecaja. Najveću usklađenost društvenog i političkog identiteta nalazimo u središnjoj fazi, onoj u kojoj neka društvena snaga istodobno djeluje izvan i unutar političkog sistema. Tako je bilo u trenutku velikog razvoja radničkih stranaka u Zapadnoj Evropi na početku 20. stoljeća. Ali kakav oblik političke svijesti imaju danas društvene snage? Jedne su na putu integriranja u političku igru, druge u punom jeku antiinstitucionalnog raskida. Nijedan društveni pokret nije u centru političke scene. Radnički je pokret u većini naprednih industrijskih društava prestao stvarati svijest o političkom identitetu. Političke stranke nisu homogene društvene formacije i razlika između sindikalizma i čisto političke akcije danas je značajna, čak d u zemljama u kojima je na vlasti socijalistička stranka. Pitanje se više ne postavlja u komunističkim režimima, u kojima ne postoji nikakav radnički pokret nezavisan od aparata na vlasti. Jedino u Francuskoj i Italiji, kao što smo već napomenuli, radnički je pokret sačuvao političko značenje. S druge strane, dolazi do raskida između sistema političkog odlučivanja i antiinstitucionalnog zamaha društvenih pokreta koji su u nastanku. U zapadnom svijetu postoji izvanparlamentarna opozicija, u komunističkim se zemljama također javlja protest protiv vladajućeg aparata. Ta je akcija istodobno utopistička i snažna. Utopistička, jer — budući da ne može utjecati na institucije i političke odluke — jedino što može jest sadašnjem stanju društva suprotstaviti neko moguće i željeno stanje, koje je odmah shvaćeno kao kompletni model društva, i postavljeno ne kao xe340

zultat rasprava i pregovora, već kao neposredno i potpuno ostvarenje ciljeva pokreta. Te se utopije mogu nazvati nezajedničkim. Nisu to radne zajednice poput onih o kojima se maštalo ili koje se osnivalo u 19. stoljeću, i prije ih možemo shvatiti kao produžetak Fourierovih ideja i njegovih psihosocioloških utopija. Te se »prirodne« zajednice, čini se, potpuno suprotstavljaju borbenim zajednicama koje određuje suprotstavljanje vanjskom svijetu i mobilizacija svih energija u obrani kolektivne, nacionalne ili nazoviinaoionalne nezavisnosti. Ali, ta se dva tipa zapravo međusobno ne suprotstavljaju i lako prelazimo od Rousseaua ka Saint-Justu. Društveni pokret koji se rađa u vrijeme izvaninstitucionalne opozicije ne može se, međutim, zatvoriti u utopiju i nasilje. Utopističku jezgru uvijek okružuje kolobar saveza. Tako su radnički pokret u Francuskoj na početku vodile sekte utopističkog socijalizma. Još potkraj 19. stoljeća nailazimo na slični dualizam između anarhosindikalizma s jedne strane, i »posibilizma« u svim njegovim varijantama, što dovodi do oslanjanja na političke snage koje se čine povoljnim ili barem liberalnim, premda su im strani pravi ciljevi radničkog pokreta. Danas su borbene manjine ponekad također otvorene »frontovskoj« politici savezništva s progresivnim političkim strankama, kao što smo to vidjeli u SAD, u vrijeme E. Me. Carthya i Kennedijeve kampanje, ili u vrijeme kampanje za moratorij vijetnamskog rata. Odnosi među tim različitim oblicima akcije, prije svega, ovise o stanju političkog sistema. Ako je on krut, ako razmatrani problemi i politički sudionici koji ih vode samo izražavaju unutrašnje stanje društva, razlika između utopije i »frontova« mogla bi biti vrlo velika. Utoliko veća, ukoliko su ponuđeni politički izbori skučeniji i manje umjesni. Ako je politički sistem otvoreniji, kao u mnogim zapadnim zemljama, društveni pokret može, naprotiv, imati neposredniji politički izraz. Ali, ukoliko je još uvijek slabo izgrađen, odbacuje ga se na periferiju, izvan vrlo prostranih granica političke igre. Što je politički režim liberalniji, društveni pokreti više pribjegavaju nasilju. Između radničkog pokreta koji se preobražava u institucionalnu snagu i novih pokreta koji još nisu stekli ujedinjujuću 341

klasnu svijest, politički je sistem istodobno aktivan i gotovo bez veze s društvenim pokretima: u njima vlada obrana lokalnih interesa s jedne strane, i uloga centralizirane, ekonomske i vojne vlasti s druge. U mnogim zemljama on je istodobno iznad i izvan polja društvenih sukoba. Društveni identitet i organizacija Vidjeli smo da društveni identitet može proisteći jedino iz angažiranja u sukobima koji se javljaju zbog kontrole općih usmjerenja društva. Svijest sudionika može, međutim, na tom nivou jedino oživiti otvorenu i oštru dijalektiku podvojenosti između obrane i napada, između prošlosti i budućnosti. Tu svijest o društvenom identitetu kristalizira obraćanje političkom sistemu i državnoj vlasti. Ali, taj identitet još nije jednostavna afirmacija, samopotvrđivanje. On je još razapet između komplementarnih ali suprotnih ponašanja. Treba, dakle, učiniti korak dalje i postaviti se u same društvene organizacije, u grad, tvornicu, školu, ured, tamo gdje je izražena vlast i autoritet, oblici upravljanja, sredstva kažnjavanja, ne bi li se plan sudionika još potpunije kristalizirao i poprimio oblik afirmacije ili negacije. Organizacija mobilizira društvena sredstva, ona je činitelj društvene promjene. Ona preživljuje, razvija se jedino ako donosi tehnički napredak, bolju podjelu rada, efikasniji komunikacijski sistem, itd. To je njena praktična, tehnička strana. Ali njom se također upravlja, rukovodi prema određenim principima i prisilama koji su njene norme i čija je uloga da osiguraju druš&'enu i kulturnu integraciju. Ta dva oblika neke organizacije međusobno su zavisna ali i suprotstavljena. Sveučilište je, na primjer, politički aktivno, budući da stvara i širi nova znanja. Ono je u tom smislu otvoreno, fleksibilno, kompetitivno. Ono, međutim, istodobno daje obrazovanje, prilagođava studente koncepciji kulture koja je vezana za vlast u društvu. Može se dogoditi da ta dva oblika budu usko povezana, posebice kad je vladajuća klasa u usponu. Može se također dogoditi da praktična funkcija prevlada nad ideološkom, naročito 342

kad su organizacije podvrgnute vrlo oštrim tehničkim ili ekonomskim prisilama. U ostalim slučajevima, ideološka funkcija, naprotiv, prevladava nad praktičnom i pokazuje moć nekadašnjih klasa ili, što je prilično drukčije, grupa koje su usmjerenije ka društvenoj integraciji nego ka promjeni. Kolektivna ponašanja poprimaju različite oblike prema tome kako organizacija obavlja svoju praktičnu i ideološku funkciju. Izložimo ukratko te razlike u tabeli: Praktična funkcija

+ Ideološka + funkcija

—

osporavanje

odbacivanje

utilitarizam

raspad

Suprotstavljanje organizaciji koja istodobno ispunjava i praktičnu i ideološku funkciju vodi ka osporavanju, afirmaciji činioca kao sudionika u društvenoj promjeni suočenog sa sistemom društvene i kulturne kontrole. U toj situaciji nastaju »pozitivni« društveni pokreti. Paralelno, pristup ideološkoj ulozi organizacije, kao njenoj praktičnoj ulozi, određuje identitet vodeće klase. Ako se, naprotiv, praktična funkcija ne obavlja djelomično ili potpuno, sudionik više ne očekuje da mu organizacija osigura društvenu participaciju. Ako sveučilište ne stvara nova znanja, ili ne poučava tehniku, ako industrija ne osigurava punu zaposlenost, ako urbanizacija prethodi industrijalizaciji, dolazi kao reakcija do odbacivanja koja su direktno usmjerena protiv vladajućeg sistema vrijednosti koji optužuju zbog neefikasnosti. Privredna djelatnost se više ne javlja kao odizavanje nasljeđa, koncentracija bogatstva ili spekulacija; sveučilište je proglašeno kulom od slonovače namijenjenom intelektualnom komforu profesorske elite; grad je još samo mjesto proletarizacije. Snaga društvenog pokreta može se, dakle, jedino temeljiti na njegovoj negativnosti. To suprotstavljanje dvaju tipova kolektivnih ponašanja odražava se u njihovom organizacijskom obliku. U prvom slučaju je riječ o masovnom pokretu koji se oslanja na spontanost 343

svojih članova koje veže zajedničko sudjelovanje u području djelatnosti i revindikacije. U drugom slučaju, marginalnost ili isključenje izazivaju razilaženje članova koji se međusobno natječu da bi iskoristili nedovoljne mogućnosti koje nudi sistem. Pokret tada ovisi o djelatnosti čvrsto utemeljenih avangardi boljševičkog tipa. Druga dva slučaja možemo prikazati brže. Kombinacija slabe praktične i jake ideološke funkcije odgovara »otvorenom« društvu, koje je vrlo kompetitivno, čak brutalno, ali u kojem ideološke kristalizacije igraju malu ulogu. Društvo se javlja kao tržište na kojem svatko nastoji zaraditi, što je cijena za pragmatičke ponašanje koje je očito surovo, ali uvijek usmjereno ka vrlo konkretnim ciljevima. I, konačno, slučaj raspada odgovara položaju onih, koji nisu uključeni u društvenu praksu, pravih ili potencijalnih radnika, dok je to društvo, uslijed svojih promjena, u stanju anomije. To je slučaj koji opisuje pojam marginalnosti. Nijedna nacionalna situacija, čak ni u posebnom području djelatnosti, ne odgovara u cjelini jednom od ta dva slučaja. Proučavanje njihovih kombinacija objašnjava, međutim, njihove posebne oblike. Tako se u Francuskoj na sveučilištu mogu istodobno promatrati pojave raspada, odbacivanja i osporavanja. Svibanjski pokret označava moć osporavanja nad odbacivanjem i raspadom. Osporavanje se, međutim, vrlo brzo, već u jesen, dezorganizira, i zahvaljujući tome dobiva na važnosti pokret odbacivanja koji vode ideološke sekte, relativno izolirane u području koje je u punom raspadu. Američka su sveučilišta, naprotiv, upoznala dug pokret osporavanja koji se oslobodio empiričkog militarizma i koji su istodobno podupirala i opterećivala ponašanja raspada, ali koji je ostavio neznatnu važnost reakcijama odbijanja s obzirom na čvrstoću sveučilišnog aparata i njegovog praktičkog dinamizma. Ali zato američko društvo nailazi na žive reakcije odbaoivanja u ostalim područjima. Jer, ono je istodobno masovno društvo u kojem je stupanj mobilizacije, u značenju koje tom terminu daje K. Deutsch, viši no drugdje, i društvo koje se temelji na vrijednostima integriranih zajednica i koje izdvajanjem odbacuje out-groups. Penetracija Crnaca u industrijsku i gradsku privredu 344

Sjevera, popraćena nezaposlenošću, nekvalificiranošću i stambenim izdavanjem čini tu situaciju još eksplozivnijom. Tako prelazeći s prvog nivoa analize, nivoa opće povijesne situacije, na promatranje konkretnih okvira društvenog života, ne prelazimo iz dijalektike u identitet, već prije u neposredno suočavanje afirmacije i negacije. Svaki je društveni pokret uvijek istodobno pozivanje na prava koja daju sudjelovanje u promjeni, i svijest o lišavanju i isključenju iz vlasti. On istodobno govori u ime rada i u ime izrabljivanja. Budući da vladajući poredak govori jedino o integraoiji, sudjelovanju i kolektivnom napretku, normalno je da se opozicioni pokreti javljaju najprije iz odbijanja i još više iz optuživanja, izrabljivanja i otuđenja. Istina je da zapravo ne ostaju pri tome i da ne mogu postojati ako sebi ne priključe »pozitivne« revindikacije, koje nisu nikada odvojive od visoke svijesti o ne-identitetu. U najjačim društvima izobilja, vladajuća mirna savjest, »lažni« identitet šutljive većine pucaju od vapaja zbog nepostojanja identiteta. Raskid će tek polagano dovesti do suočavanja, ali on ga priprema kao što će suočavanje, kad na njega dođe red, dovesti do promjene ili pregovora. Identitet i promjena Gotovo sve što je upravo rečeno moglo bi se shvatiti kao pitanje koje se svugdje postavlja: kakva je uloga omladine? Jer, u društvu koje određuju njegova promjena i budućnost više no njegovo nasljeđe, omladina je u središtu društvenih rasprava. Dok su stari osamljeni, i najčešće zaboravljeni, često svedeni na bijedu i nemoć, mladi su istodobno oni koji su privilegirani i koji zahtijevaju. Treba poći upravo od tog dualizma situacije. Nije li ta prijelazna kategorija ona u kojoj se danas svijest o identitetu može najbolje formirati? Nije dovoljno reći da je omladina u anomičnoj situaciji, da je odvojena od obitelji i škole i da boravi sve duže u sveučilišnoj sredini koja odugovlači trenutak preuzimanja uloge odraslih. Takvoj analizi ne nedostaje korisnost: ona može objasniti krizu prilagođavanja, ali ne može, po svojoj prirodi, 345

objasniti rađanje kolektivnih usmjerenja. Ona ukazuje na nesmi-sao, a ne na novi smisao situacija i ponašanja. Zapravo, ako se može govoriti o omladinskom pokretu, to je stoga što su se u toj društvenoj kategoriji izmiješali i ponekad međusobno ojačali nekoliko tipova reakcija. Prvo inovacija, odbacivanje starih načina razmišljanja i osjećaja, privlačnost novih govora potrošnje i komunikacije. Te se inovacije posebno razvijaju u favoriziranoj omladini, onoj koja je zaštićena od bijede i prisila surovog rada, sveučilišnoj omladini i omladini u velikim gradovima. Bilo bi, međutim, pogrešno vidjeti u tome jedino ponašanje privilegiranih, jer ta omladina nosi sa sobom ponašanje i kulturne izraze koji su sastavni dio kulturnog područja cjelokupnog društva. Ona suprotstavlja ono što Kahn naziva »sensate« kulturnom stoicizmu generacija usmjerenih ka radu, štednji, propisu. Nakon toga dolazi osporavanje, jer sveučilišnu omladinu sve više čine profesionalci koji su prisiljeni raditi za aparate. Među njima se dižu oni koji osporavaju prisvajanje znanja od društvene i političke moći. Konačno, kriza generacije suočene s tradicionalnim načinom odgoja u svijetu u pokretu, raspadanje zajednica i običaja, otvorenost prostora stvaraju raspoloživost bez presedana, javljanje kulturnih sinkretizama kao u Rimskom Carstvu, traganje za novim zajednicama. To opće nezadovoljstvo mladih manje je izraženo u zemljama u kojima je autoritet utjelovljen u državi ili crkvi, u birokraciji ili školi, nego tamo gdje je »moralniji« i gdje su ustrajniji pozivi na kulturu vrijednosti i odgovorne lične izbore. Pomiješani se elementi malo-pomalo razdvajaju. Društvena kritika postaje borba koja nameće zakone za organizirano djelovanje i ukazuje na težinu pritiska; kulturna inovacija ima dovoljno uspjeha da je potrošačko društvo lako »preuzme«. Ponašanja povlačenja i bijega, izdvojena od ostalih, ne izmiču degradaciji u skretanju na stranputicu. Došli smo, čini mi se, do trenutka kad se bogatstvo početaka mora ili izgubiti ili promijeniti, kad svaki od elemenata koji sudjeluju u nemiru mladih riskira da izgubi snagu izdvoji li se. Inovacija lako postaje način života nove aristokracije ili širokog 346

café-society; društveni revolt se može svesti na nasilje; kriza se može izgubiti u bijegu. Ti se elementi mogu, međutim, također kombinirati; samoobrana se može povezati s borbom protiv protivnika i slikom novoga društva. Tada se rađa društveni pokret. On nije neophodno integriran, svjestan i organiziran, ali je kadar postati činiteljem društvenih sukoba i preobrazbi. Takav pokret može, međutim, nastati jedino ako prijeđe omladinske granice. On se javlja kad se kulturno povlačenje i društveni revolt međusobno povezu i postaju jači zahvaljujući toj vezi. Kulturno povlačenje vodi obrani zajednice koja dovodi u pitanje politički sistem odgovoran za društvenu organizaciju. Tako, prema putu uobičajnom u SAD, pozivanje na zajednicu postaje obrana okoline i suprotstavljanje moći velikih aparata. Polazeći od druge krajnosti, društvena se pobuna upravlja protiv najopćijih političkih odluka, prije svega protiv imperijalizma, i vraća se odatle kritici pojedinih institucija i kulturnoj mobilizaciji. Taj se dvostruki pokret ne razlikuje od onog u kojem je stvoren radnički pokret, polazeći istodobno od objave kriza i nezaposlenosti i obrane zanimanja i profesionalne zajednice. Preobrazilo se područje društvenih odnosa i sukoba. Njih više ne možemo odrediti prema položaju rada i strogo određenim proizvodnim ulogama. Oni su se širih kako se širila mobilizacija društvenih sredstava društva s brzo razvijenom sposobnošću djelovanja na sebe sama. To vodi ka pravom preokretu frontova borbe. Proletarijat je govorio u ime rada protiv nerada vodećih klasa ili protiv nasljeđa društvenih nejednakosti. Za vrijeme velikog perioda rasta nakon rata, vodeća klasa neprestano govori o zahtjevima rasta, proizvodnje, tehničke ih privredne racionalizacije. A opozicioni pokreti, kao prvo, pozivaju na obranu života protiv rada, spremni da idu dalje od tih prvih revindikacija objavljajući proturječja i zločine sistema. Samo tijelo postalo je ulogom društvenih borbi. Budući da više nije simbolično, da više ne pokazuje istinsku zajednicu, ono može biti tek znakom privrednog nivoa, blistava slika koja podstiče kupnju; ono može također biti nosilac onog što izmiče moći, međulične komunikacije i užitka. Dvojnost tijela, dvojako lice omladine,

347

suprotstavljanje potrošnje i uživanja ne mogu angažirati skup društvenih i kulturnih pozicija. Danas, pred tom poremećenom slikom društvenih borbi može se činiti teškim pronaći njihov opći smisao. Ali još smo vrlo blizu vremenu, nakon velikih potresa u Barkeleyju, Tokiju, Berlinu i Nantereu, kad se činilo da oni, koji su isticali neprestanu potrebu da se čovječanstvo zamisli nad društvenim sukobima i pokretima, govore uprazno ili popuštaju anarhiji. Danas je također nemoguće vidjeti u novim društvenim problemima naprosto produžetak problema prethodnog perioda koliko i prihvatiti ideju da promjene, koje su u toku, prate jedino pritisci, razilaženja i krize. Te promjene nisu nosioci prirodnog smisla nezainteresiranog za političku djelatnost. One su ulog društvenih borbi koje, budući danas još u djetinjstvu, nisu dosegle integraciju koju će im dati zrelo doba. Treba ih, međutim, spoznati već sada, dok su ulozi također vrlo jasni i angažmani vrlo dramatični, prije no što skretanja utjecaja, organizirane akcije i pregovori ne nametnu strasti revolta. Identitet i odgovornost Obnova društvenih pokreta, dovođenje u pitanje kulturnog modela industrijskog društva, preobrazbe vodeće klase, kao i strukturalne promjene kombiniraju se da bi stvorile novi tip društva definiranog ujedno kao tehnički i društveni sistem, usmjeren ne prema principima ili snagama, već prema rezultatu društvenih odnosa i političkih mehanizama. Tradicionalno razlikovanje između plana događanja, plana vodećih klasa i političke moći, i plana društvenih i kulturnih struktura; plana lokalnih zajednica i rodbinskog sistema, metoda obrađivanja zemlje i religioznih sistema —sve se više zamjenjuje pripajanjem najvećeg broja potrošnji i masovnoj proizvodnji, odnosno njima upravlja centralna vlast koja neposredno rukovodi područjem društvene djelatnosti putem sve šireg sudjelovanja u političkim mehanizmima, izloženosti promjenama koje doživljava ili izaziva. Umjesto para dominacija (metasocijalne vrste) i kulturni identitet, uspostavlja se par: sistem i sukob. Sudionika više ne 348

određuje njegovo mjesto i funkcije u zajednici, već napetosti, sukobi, kulturne preobrazbe i društveni sukobi koje vodi, ali i njegov revolt protiv dominacije koja se sve više širi i skriva iza privida racionalnosti i »prirodnosti«. Ako je društveni sudionik takav, ne udaljuje li se sociologija s puta koji bi trebalo da slijedi, kad ga svodi na njegov status i ulogu? Umjesto uspoređivanja držanja i ponašanja ekonomski vrlo bogatih i manje bogatih, kadrova i radnika (operacija koja ne prestaje biti površna, jer se ponekad smatra korisnim govoriti o društvenim klasama, govoreći o njoj) treba najprije odvojiti sudionika, obuhvatiti društvene odnose, dakle sisteme usmjeravanja, adaptiranja i organiziranja društva, i na nivou sudionika pronaći napetosti i sukobe svojstvene sistemu koji se ne zadovoljava svojom reprodukcijom, već se mijenja i kadar je stvoriti vlastito područje iskustva i svoje izborne principe. To otkidanje od pozitivizma utoliko je teže što pozitivizam neprestano mijenja oblik. Ako smo u nedoumici promatrati društvo kao utjelovljenje vrijednosti i prirodnih potreba, nećemo li doći u napast da u društvenom poretku vidimo ostvarenje vla-dajuće ideologije? Kako, međutim, ne vidjeti da se, osim razlika među njihovim političkim usmjerenjima, te dvije formulacije ne mogu uistinu razlikovati, i jedna i druga dovode do iščezavanja predmeta sociologije: razumjeti određenje društvene organizacije i društvenih promjena na osnovi djelovanja društva na sebe samo i klasnih sukoba u kojima se to djelovanje oblikuje? Ono što sociologiji danas najviše treba jest da iznova odredi svoj predmet. Ne svoje ideje, već predmet koji konstituira sociološku sliku društvenog sudionika. Ovo razmišljanje o identitetu preliminarni je korak, neophodan u traženju novih oblika djelatnosti sociologije.

349

Indeks

Administracija 47, 263 Akumulacija 20, 32, 40, 54, 114, 161, 252—4, 258, 269—70, 287, 321—2, 327, 329 Alijenacija, v. Otuđenje. Analiza 38, 236, 261, 276, 279 Andriesu, A. 44 Antagonizam 301 Antropologija 326 Aristokracija 6, 204, 334—5, 346 Aron, R. 6, 25 Autonomija 83, 256, 258, 263, 272, 285, 291, 294, 300, 309, 320, 330, 334 Balandier, G. 37 Balzac, O. 78 Barthès, R. 135 Bednarik, K. 44 Bell, D. 6, 8—11 Benoit, O. 48 Berger, M. 44 Berque, J. 152, 329 Birokracija 13, 46, 56, 58—60, 66, 127, 257—8, 263, 301 Blanc, L. 291 Bogatstvo 31, 39, 84, 111, 179 Brown, N. 287 Brzezinski, Z. 6, 333 Buržoazija 39, 45, 88, 127, 314 Centralizacija 211 Che Guevara 109 Chombart de Leuwe, P. H. 43 Cleaver, E. 159 Cohn-Bendit 128, 178 Crozier, M. 45, 47, 73, 127

Činovnik 44—5, 60, 81, 86, 203, 295 Čovjek 120—1, 160, 164, 184, 196. 246, 278—9, 292 Dahrendorf, I. R. 40, 48, 59, 60, 73, 74 Decentralizacija 15, 280, 286 De Gaulue, Ch. 193 De Jouvenel, B. 72, 99 Delors, J. 113 Demokracija 5, 15, 98, 112, 114, 135, 170, 173, 187, 199, 224, 314 Demokratizacija 97, 133, 135 Desnica 154 Deutsch K. 266, 344 Didier, C. 37 Dokolica 80—2, 84, 86—95, 97—9, 103—4, 215—16 Dominacija 69, 110, 161, 211, 221, 232, 245, 256, 288, 297, 302, 304 do 307, 311—15, 320, 324, 328 do 339 Društveni pokret 167—9, 171—4, 183—190, 193—4, 197, 200, 205 do 208, 235, 243, 303—5, 308, 313 do 319, 331, 334—8, 340, 343, 345, 347—8 Društvo 33, 39, 41, 63, 73, 75—6, 90, 99, 100, 104—5, 112, 120, 138, 161, 175, 194, 215, 220, 223, 227 do 228, 237, 242, 244, 248, 252—7, 271, 274, 279, 282, 286—7, 349 Država 21, 27, 30, 50, 79, 112, 115, 122—3, 126—7, 132, 179, 180, 186 —7, 201, 211, 221, 233, 237, 244, 288, 313, 318, 331, 337 Državni kapitalizam 197, 313 Duflo, Y. 37

351

Dug 33 Dumazider, J. 83 Durkheim, E. 32, 278, 324 Ekonomski rast 20—1, 25, 33, 35—6, 69, 77, 109, 243, 337 Eksploatacija 21, 23, 43, 62, 159, 207, 296, 308 Elita 50, 54, 68, 90, 114—15, 127, 139— 40, 169, 177, 185, 231, 234, 244, 254 —5, 305, 311, 332—7 Evolucija 43, 271—2, 278, 301, 303, 322 Fanon, F. 152, 329 Foucault, M. 116 Fourier, Ch. 341 Freud, S. 324 Friedman, G. 22, 84, 88, 256 Fromm, E. 88 Furtado, C. 301 Galbraith, J. K. 54, 63, 266, 284 do 285, 309, 333 Germani, G. 266 Goode, W. 265 Grad 58, 102, 148, 186, 209 —15, 308 Granice razvoja 120 Gross, N. 265 Grupe 67, 83, 98, 175 Guichard, B. 140 Gurvitch, G. 37, 69 Havigtrust, R. 87 Hegel, G. W. H. 23 Hoggart, R. 291 Ideologija 9, 57, 114, 126, 135, 156, 206, 233—6, 244, 248, 251, 266, 305, 328, 349 Imperijalizam 7, 22, 312 Industrija 10, 281, 343 Industrijalizacija 21, 32, 40—3, 46, 76, 78—9, 118, 177, 187—8, 208, 210, 318, 332 Industrijska revolucija 32, 111 Industrijsko društvo 6, 12, 23, 24,

352

45, 51—2, 68—9, 77, 81, 88, 100, 110, 132, 241, 243—4, 255, 266, 287, 294, 300 Integracija 22, 25—6, 57, 96, 99, 100, 103, 105, 107, 316, 342, 345 Internacionalizam 312 Investicije 21, 51, 52—4, 76—9, 182, 269, 283, 321, 330 Izrabljivanje, v. Eksploatacija. Kahn, H. 117, 346 Kapital 12, 15, 23, 57, 330 Kapitalist 24, 54 Kapitalizam 5, 6, 7, 12, 22, 57—8, 70, 74, 110, 179, 197, 302, 313, 329—30 Kecmanović, N. I. 13 Klase 5, 15, 38—9, 42, 45, 48—9, 55, 60, 62, 67, 71, 73, 75, 77, 167, 184, 221, 228—9, 231—2, 255, 269, 279, 289, 328, 330 Klasna borba 119, 168, 184, 197, 202, 206, 220, 233—4, 241, 243 do 244, 266, 270, 274, 302, 306, 310, 320 Klasno društvo 39, 43 Kolektivno dogovaranje 196 Komuna 186 —7 Komunizam 121 Konflikt 42, 46—7 Kontrola 40—1, 293, 305—6 Konvergencija 8 Kracauer, S. 93 Kritika 26, 247, 346—7 Kriza 126, 128—30, 132, 146, 151, 167, 189, 191, 241, 248, 310, 318 do 319, 345—6 Kršćanstvo 95 Kultura 31, 80—4, 88—103, 231, 233, 235, 253—4, 267—9, 277, 312—13, 342 Lacan, J. 325 Lavrence, D. H. 94 Lefèbvre, H. 58, 308 Lenjinizam 188 Le RoyLadurie 260

Lévi-Strauss, C. 116, 260 Liberalizam 5, 9, 78, 96, 185, 233 Lichtcheim, G. 6 Lingnon, J. 44 Luthy, H. 177 Ljevica 154, 172—3, 180, 204 Mallet, S. 203, 309 Manipulacija 22, 25, 57 Marchais, G. 193 Marketing 257 Marksizam 5 Marx, K, 6, 12, 119, 208, 278, 324 Mass-medij 87—8, 93, 104, 331 Maurice, M. 48 Mehanizacija 256 Menedžerstvo 330 Meynaud, J. 73 Migracija 40 Mills, C. W. 50 Moć 22, 29, 31, 34, 38, 49, 50, 57, 59, 122 —3, 156, 247, 259, 265—7, 276, 281, 284—9, 292—3, 296 do 298, 307, 313 —16, 324, 333, 346 Modernizacija 152, 155—6, 243, 306 Morvin, E. 79, 93, 152, 215, 306 Mosoovici, S. 253 Mothé, D. 202 Mottez, B. 195 Nacija 233 Nacionalizacija 301 Nacionalizam 185 Nasljeđe 39, 42 Novac 78, 98 Obilje 11, 244, 331 Obitelj 44, 160, 163 Obrazovanje 20, 25, 26, 31, 104, 130—5, 151, 208, 305, 314 Odgoj 100, 104, 122, 305, 330—1 Odlučivanje 15, 34—5, 53, 70, 189, 265—6, 276, 283, 289, 315 Odluka 23, 81, 190, 263—5, 272, 284

Organizacija 15, 22, 25, 46—50, 57 do 59, 95, 123, 156, 169, 199, 202, 207, 227, 236, 255—65, 267, 272, 276, 280, 282 —7, 292—3, 296, 299, 304, 315—17, 327, 333, 343 Otuđenje 13, 22—3, 26, 62, 242 Owen, R. 334 Parsons, T. 278 Participacija 23—7, 35—6, 54, 63, 84, 90—1, 96, 97, 101, 103, 119, 155, 343 Partija 29, 36, 115, 126, 172, 188, 200, 205, 320, 340 Penzak, F, 37 Perrou, F. 37 Pizzorno, A. 301 Plaća 52, 62, 294, 296 Planiranje 127, 265, 282, 317 Podjela rada 274 Poduzeće 26, 29, 46, 49, 51, 66, 79, 81, 83, 113, 123, 186, 196, 197, 202, 207, 210, 256—7, 265, 276, 295, 300, 309, 331 Politika 51, 109, 126, 251, 256 Pomoć 23 Popitz, H. 48 Populizam 175—6, 206 Poslodavac 29, 30, 254 Postindustrijsko društvo 6, 9, 10 do 11, 118, 123, 153, 165, 182, 207, 211, 244, 263, 268, 277, 280, 285, 295, 298, 304, 312, 322 Potrošačko društvo 31, 210, 281, 308, 321, 346 Potrošnja 5, 11, 27—8, 31, 53, 78, 84, 86, 90—1, 96, 98, 101, 159, 292, 304, 348 Praksa 233 Predindustrijsko društvo 89 Priroda 120— 1 Privilegija 24, 72 Privreda 32, 51 Produktivnost 59, 274, 289 Profit 20—1, 52, 181, 198 Programirano društvo 11— 13, 15, 19—20, 29, 31, 38, 57, 68, 70, 72, 250, 255, 314

353

Proizvodne snage 25, 119, 243, 271, 274, 335 Proizvodni rad 20, 24, 57 Proizvodnja 31, 59, 84, 120, 252, 256, 295, 304, 322, 348 Proletarijat 12, 337, 347 Proudhon, P.-J. 291 Quarré, F. 37 Racionalizacija 256, 258 Rad 12, 15, 23, 25, 62, 80—1, 84, 88 —9, 159, 196, 206, 256, 269, 291, 292, 294, 308, 330 Radnička aristokracija, v. Aristokracija. Radnička klasa 5, 28, 29, 40—1, 45, 111, 128, 194, 203, 204—5, 297, 309—11, 336 Radnička kontrola, v. Kontrola. Radnički pokret 28—9, 31, 68, 171 do 173,179—80, 185—8,194,197, 201, 204, 302—3, 306, 313, 317 do 319, 329, 334, 336, 340—1, 347 Radnik 23—4, 42, 58, 60, 66, 81, 84, 86—7, 90, 157, 180, 195—9, 256, 291, 293, 303, 324 Ravnoteža 264, 272, 286, 289, 306, 321, 327 Razotuđenje 13, 24 Reforma 40 Religija 9, 95 Renoir, R. 162 Revindikacija 206, 241, 291—5, 297 —9, 302, 309—10, 314, 319 do 320, 332, 334—7, 344 Revolucija 13, 110, 126, 128, 170, 189, 203, 245 Ricardo, D. 208 Rimski klub 182 Rostow, W. 6, 7, 8 Rukovodilac 49, 54 Samoupravljanje 13, 14, 115, 179, 180—4, 187—8, 199, 313—14 Schôffer, N. 280 Schumpeter, J. 76 Seksualnost 160—6, 326 Séquy, G. 193

354

Sigurnost 62 Sindikalizam 29, 180, 298—304 Sindikat 29, 31, 46—7, 52, 70, 133, 198—9, 201, 206, 266, 294, 296, 298—304, 317, 320 Siromaštvo 11, 45 Sistem 257—8, 260—3, 266, 273, 278, 284—6, 290, 301, 339, 347 Sloboda 11, 55, 112 Slobodno vrijeme, v. Dokolica. Smith, A. 208 Socijalizam 5—9, 22, 72, 110, 116 Sociologija 13, 32—5, 49, 105, 124, 166, 190, 192, 219, 220, 223, 224 —8, 232—3, 244—50, 277, 283, 313, 323—5, 330, 349 Stratifikacija 96, 98 Strauss, A. 265 Stručnjak 204 Studenti 66—8, 101, 170 Sukob 52, 57—8, 62—5, 78—9, 114, 129, 166, 174, 229, 287, 296, 297, 312, 317—18, 322, 327, 329, 332, 347 Suodlučivanje 199 Suprotnost 12, 22—3, 55, 79, 269 Sveučilište 14, 25—6, 128, 139—50, 247, 332, 334—5, 342—4 Svijest 41, 43—6, 58, 116, 194—5, 198, 201, 292, 294, 295, 303—4, 320, 324—9, 333, 342, 345 Sweezy, P. 8

Touraine, A. 6, 11—13, 15 Turner, R. 265 Upravljači 62, 72 Upravljanje 127, 148, 180—1, 199, 206, 261, 263, 265, 279, 309, 333 Utopija 31, 119, 121, 155, 172, 175 do 176, 179, 206, 230, 279—83, 285, 287—8, 306, 313, 341 Van Bertalanffy, L. 271 Veblen, T. 9 Vladajuća klasa 23—4, 31, 52—8, 173, 179, 183, 230, 233, 235—6, 242, 244, 285, 305—6, 318, 328, 330, 332, 342

Vlasništvo 7, 184, 331 Vlast 29, 35, 50, 54, 91, 127, 179, 184, 188—9, 204, 215, 245, 271 do 274, 281, 314, 322, 345, 348 Voltaire, F. M. 279 Weber, M. 325 Whyte, N. H. 59 Whyte, W. F. 86 Willener, A. 48 Zajednica 182, 269 Znanost 25—6, 32, 92, 123 Znanje 14, 25 Životni standard 5, 96

Školstvo 113, 122, 131, 137 Štednja 330 Štrajk 46, 202—3, 310, 317, 319 Tehnicitet 61, 66, 93—4 Tehnički progres 25, 92, 198 Tehnika 26, 93— 4, 155, 252 Tehno-birokracija 69, 74 Tehnokracija 13, 14, 24, 53—7, 66, 115, 123, 181, 216, 313 Tehnologija 123, 251—2, 309 Tehnostruktura 309 Tocqueville V, A. C. de 39 Toffler, A. 6 Totalitarizam 69

355

Sadržaj

Predgovor....................................................................................................

5

POSTINDUSTRIJSKO DRUŠTVO................................................... Programirano društvo i njegova sociologija...................................... Stare i nove društvene klase....................................................................... Dokolica, društvena participacija i kulturne inovacije ...

17 19 38 80

PISMA STUDENTICI........................................................................... 4. lipanj..................................................................................................... 29. lipanj..................................................................................................... 1. kolovoz............................................................................................... 6. kolovoz ........................................................................................... 13. kolovoz................................................................................................. 24. kolovoz................................................................................................. 28. kolovoz................................................................................................. 2. rujan.................................................................................................... 18. rujan......................................................................................................

107 109 117 125 139 152 167 175 189 209

ZA SOCIOLOGIJU............................................................................... Deset ideja za jednu sociologiju................................................................. Sistemi i sukobi.......................................................................................... Društveni odnosi i sukobi u postindustrijskom društvu . . . Društveni identitet i društveni pokreti....................................................

217 219 251 290 324

Biblioteka NOVI SVIJET Alain Touraine POSTINDUSTRIJSKO DRUŠTVO Izdavač CGP DELO OOUR GLOBUS, Izdavačka djelatnost ZAGREB Za izdavača Tomislav Pušek Oprema Cveta Stepančič Lektor Drago Dujmić Korektor Drago Dujmić Tisak ČGP DELO, Ljubljana, 1980.