A. S. Byatt Zaposjedanje: romansa za Isobel Armstrong
Kad pisac svoje djelo nazove Romansom, suvišno je i napominjati da on time ţeli prisvojiti stanovitu širinu, i u smislu strukture i u smislu građe, na koju, drţao bi, nema prava pisac Romana. Pretpostavlja se da ovaj potonji oblik kompozicije teţi vrlo pomnoj vjernosti, ne samo u odnosu prema mogućemu, već i u odnosu prema vjerojatnom i uobičajenom toku ljudskog iskustva. Onaj prvi oblik - premda sebe, kao umjetničko djelo, mora rigidno podvrgavati zakonima, i premda neoprostivo griješi odstupi li od istine ljudskog srca - ima stanovito pravo da tu istinu predoči pod uvjetima koji uvelike ovise o piščevu vlastitom izboru ili kreaciji. (...) Ova pripovijest spada pod definiciju Romantičnoga zbog svojega nastojanja da spoji prošlo vrijeme sa samom sadašnjošću koja nam časomice izmiče. Nathaniel Hawthorne, Predgovor Kući sa sedam zabata
Kad gdjekad mjehur pretanahne opne U času bi prsnut - kad zamalo se Kroz svijet izmišljen ukaţe svijet stvarni, Što vidiš? Stari svijet posve urušen? I shvatiš da u društvu si iskrenih, I mladih, lijepih - strastvenih, pametnih Na poloţaju - ako ti je do tog: Gle, zovu te, prisvajaju da s njima U Glibnosti sudjeluješ - ne, sa mnom, Jer ja sam ih zaposjeo -... I sveg tog moţda bude, svega bit će Uz koju sitnu laţ: pa što, Glib laţe! I pjesnik pjeva o Troji što nije, O Grcima što nikad nisu bili, O zbivanjima što ne mogu biti!... No čemu pjesnik? Uzmi proznog pisca – Zdrav razum temelj njegovog je posla, No i on mora uteći se laţi. Kad pišu, oba zakone i slike Prikazuju po volji i potrebi,
Što tare se, izostave; što sjeda, Zaposjednu. Isto i Povijest Svijeta, Od Doba guštera, drevne Indije, Do Napoleona, kako te volja. Sve kako pisac ţeli. Zato plaćaš Pisaru, zato laskaš: jer oţivje Suh kamen, plamen prometnu u maglu I prošlost pretvori u tvoje sada. Pa onda pitanja: "Gdje hvataš tu nit Što labirintom vodi? Otkud tkanje Od zraka, ni iz čega? Zar na takav Bi klimav temelj stavit ovu priču, Biografsku, fabularnu?" Odnosno: "Koliko laţi treba da sačiniš Što nama nudiš ko čistu istinu?" Robert Browning, Gospodin Glib, 'Medij' (fragmenti)2
1. Te stvari tu su. Vrt i stablo, zmija Uz korijenje, pod voćem svem od zlata, I ţena gdje od krošnje pada sjena, Tekućica i vrelo, bujna trava. Tu jesu, tu bijahu. I u gaju Gdje drevni svijet se rubi, Hesperide Na vječnoj grani zlatno voće paze, A Ladon, alem-zmaj, kostriješi krijestu I oštri kandţe, zube, sve od srebra, I cijelu vječnost sve drijema i čeka Da Heraklo mu herojski a spretno
Pokrade blago, izvlasti ga, svlada. Randolph Henry Ash, Prozerpinin vrt (fragment), 1861.
Knjiga je bila debela i crna i prašna. Korice joj bijahu izvijene i pucketave; s njom su svojedobno loše postupali. Nije imala hrpta, odnosno, on je kroz listove izbijao kao glomazna zaloga. Nekoliko puta bijaše omotana prljavom bijelom vrpcom, svezanom u urednu mašnu. Knjiţničar ju je uručio Rolandu Michellu, koji je sjedio i čekao je u Ĉitaonici Londonske knjiţnice. Ekshumiraše je iz Zaključanog sefa br. 5, gdje je obično stajala između Prijapovih psina i Ljubavi po grčki. Bijaše deset ujutro, jednoga dana u rujnu 1986. Roland je najviše volio malen stol za jednoga čitača, iza kvadratičnoga stuba, s kojega je ipak pucao jasan pogled na sat nad kaminom. Zdesna mu je bio visok, osunčan prozor, s pogledom na visoke zelene krošnje na Trgu Sv. Jamesa. Londonska knjiţnica bijaše Rolandovo omiljeno mjesto. Bila je otrcana ali prosvijećena, ţiva od povijesti, a opet napučena ţivućim pjesnicima i intelektualcima, zatekao bi ih čitač kako čuče na rešetkastim metalnim podovima etaţa, ili se veselo prepiru na odmorištu. Ovamo je zalazio Carlyle, ovdje se kroz police s knjigama probijala George Eliot. Roland je motrio njezine crne svilene suknje, njezine baršunaste šlepove, kako metu zbijeni medu Crkvenim Očima, i slušao njezin čvrst, zvonak korak po metalu medu njemačkim pjesnicima. Ovamo je dolazio Randolph Henry Ash, skladišteći u svoj rastezljivi um i svoju memoriju nezapaţene sitnice iz Povijesti i Topografije, sretne abecedne stjecaje Znanosti i Zbirki raznog štiva - Sanacija, Sluge, Sljepoća, Smrt, Snovi, Sotona i sablasti. U njegovo vrijeme, radovi o evoluciji kataloški su spadali pod Predadamskog čovjeka. Roland je tek nedavno bio otkrio da Londonska knjiţnica posjeduje Ashev vlastiti primjerak Vicovih Principi di una Scienza Nuova. Asheve knjige bijahu, na ţalost, razbacane po Evropi i Americi. Premoćno najopseţnija pojedinačna zbirka bila je, naravno, ona u Zbirci Stant, na Sveučilištu Robert Dale Owen u New Mexicu, gdje je Mortimer Cropper radio na monumentalnom izdanju Sabrane prepiske Randolpha Henryja Asha. To danas nije bio problem, knjige su putovale eterom poput svjetlosti ili zvuka. No, u Ashevu vlastitom Vicu moţda je ipak bilo marginalija koje su promaknule čak i neumornom Cropperu. I Roland je tragao za izvorima Asheva Prozerpinina vrta. I bio mu je uţitak čitati rečenice koje je čitao Ash, koje su njegovi prsti dodirivali, gledale njegove oči. Smjesta bijaše jasno da knjigu vrlo dugo nitko nije dirao, moţda čak od trenutka kad su je pohranili. Knjiţničar je dohvatio kariranu krpu i obrisao prašinu, crnu, gustu, ljepljivu viktorijansku prašinu, prašinu sačinjenu od čestica dima i magle što se nakupila prije Akata o čistom zraku. Roland je razvezao ovoje. Knjiga se naglo rasklopila, kao kutija, bljunuvši list za listom izblijedjela papira, plavoga, oker, sivoga, prekrivenoga hrđastim rukopisom, smeđim zagrebotinama čeličnoga pera. Roland, u šoku od uzbuđenja, prepozna rukopis. Bijahu to izgleda bilješke o Vicu, ispisane na poleđini pisama i računa za knjige. Knjiţničar primijeti da ih, čini se, nitko prije nije ni dotaknuo. Rubovi su im, izvirivši iz stranica, bili čađavo crni, kao obrubi na obavijestima o smrti. Točno su se podudarali sa svojim trenutnim poloţajem, rub stranice i rub mrlje.
Roland upita bi li on smio proučiti te zabilješke. Predstavio se; bio je honorarni asistent-istraţivač kod profesora Blackaddera, koji je od 1951. radio na izdanju Ashevih Sabranih djela. Knjiţničar je na prstima otišao do telefona: dok ga nije bilo, mrtvi su listovi i dalje šuškali i micali se, oţivjeli u činu oslobođenja. Ash ih je onamo stavio. Knjiţničar se vratio i rekao da, to je posve u redu, ali da pazi da ne poremeti poredak umetnutih fragmenata dok ih ne popisu i ne opišu. Knjiţničaru će biti drago ako mu gospodin Michell priopći dođe li do kakvih značajnih otkrića. Do deset i trideset s tim je bilo gotovo. Sljedećih pola sata Roland je radio nasumce, kretao se Vicom naprijed-natrag, napola tragajući za Prozerpinom, napola čitajući Asheve bilješke, što nije bilo lako, jer su bile pisane na različitim jezicima, Ashevim rukopisom za glose, umanjenim do sićušnih, gotovo tiskanih slova, gotovo neusporedivim s istim tim ali dareţljivijim rukopisom njegovih pjesama ili pisama. U jedanaest je, činilo mu se, našao relevantan ulomak u Vicu. Vico je tragao za povijesnim činjenicama u poetskim metaforama mitova i legendi; sklapanje toga dvoga bijaše njegova "nova znanost". Njegova je Prozerpina bila ţito, izvorište trgovanja i zajednice. Prozerpinu Randolpha Henryja Asha smatrali su viktorijanskim odrazom vjerske sumnje, promišljanjem mita o uskrsnuću. Lord Leighton naslikao ju je mahnitu i uzlebdjelu, zlatnu figuru u tunelu tame. Blackadder je drţao da je Randolphu Henryju Ashu ona predstavljala otjelovljenje same povijesti u njezinim ranim, mitskim danima. (Ash je također napisao pjesmu o Gibbonu i jednu o Bedi Ĉasnom, povjesničarima posve raznorodnima. Blackadder je napisao članak o R. H. Ashu i relativnosti historiografije.) Roland je uspoređivao Ashev tekst s prijevodom, a dijelove je prepisivao na indeksne kartice. Imao je dvije kutije kartica, crvenu poput rajčice i ţestoku Usno zelenu, s elastičnim plastičnim oprugama što su praskale u tišini knjiţnice. Ţitno klasje zvali su zlatnim jabukama, bijaše to valjda prvo zlato u svijetu koji još nije poznavao zlato kao metal... Stoga zlatna jabuka, koju je Heraklo prvi donio ili pokupio iz Hesperije, vjerojatno bijaše ţito; a galski Heraklo, s trakama toga zlata što mu izlaze na usta, klasjem ljude vezuje: to će se poslije razotkriti kao mit polja. Tako je Heraklo ostao Boţanstvo kojemu prinose tragači za blagom, čiji bog bijaše Dis (istovjetan s Plutonom) koji Prozerpinu (drugo ime za Cereru ili ţito) odnese u podzemlje kakvo pjesnici opisuju, a oni kaţu da mu prvo ime bijaše Stiks, drugo zemlja mrtvih, treće dubina brazde. (...) Upravo je od te zlatne jabuke Vergilije, kao dobar poznavatelj herojske davnine, načinio zlatni luk s kojim Eneja silazi u Inferno ili Podzemlje. "U tami zlatoputa", Prozerpina Randolpha Henryja Asha bijaše također "ţitozlatna". I "zlatnim lancem vezana", mogli su to biti i nakit ili okovi. Roland je uredno ispisivao referencije na druga mjesta, pod rubrikama ţito, jabuke, okov, blago. Na onoj stranici Vica gdje se nalazio taj ulomak presavijen bijaše račun za svijeće, na čijoj je poleđini Ash napisao: "Pojedinac se pojavljuje načas, pridruţuje se zajednici misli, mijenja je i umire; no vrsta, koja ne umire, ubire plodove njegova efemernog postojanja." Roland je i to prepisao i napravio novu karticu, upitnik samome sebi: "Pitanje})? Je li to citat ili sam Ash? Je li Prozerpina Vrsta? Tipično za 19.st. Ili je pojedinac? Kad je te papire stavio ovamo? Prije ili poslije Podrijetla vrsta. Ionako neizvjesno - moţda se zanimao za Razvoj općenito. (...)"
To je bilo u jedanaest i petnaest. Sat je otkucavao, čestice prašine plesale u suncu, Roland je razmišljao o zamornoj i zavodljivoj beskonačnosti potrage za znanjem. Sjedio je ovdje, vraćao u ţivot lektiru jednoga mrtvaca, tempirao istraţivanje prema knjiţničkom satu i naznakama stezanja u ţelucu. (U Londonskoj je knjiţnici kava zabranjena.) Sve će to novonađeno blago morati pokazati Blackadderu, ovaj će se i oduševiti i oneraspoloţiti, ali će mu biti drago što je pod ključem u Sefu 5 i što, kao toliko toga, nije tajanstveno nestalo u smjeru Sveučilišta Robert Dale Owen u Harmony Cityju. Oklijevao je kazati Blackadderu. Uţivao je u isključivome posjedu toga znanja. Prozerpina bijaše između stranica 288 i 289. Pod tristotom stranicom leţala su, presavijena, dva čitava lista pisaćeg papira. Roland ih paţljivo razmota. Oba bijahu pisma, pisana Ashevim ţivahnim rukopisom, oba sa zaglavljem s njegovom adresom u Ulici Great Russell i s datumom 21. lipnja. Bez godine. Oba su počinjala s "Draga gospođo", oba nepotpisana. Jedno je bilo znatno kraće od drugoga. Draga gospođo, Od našega izuzetnog razgovora ne mislim ni o čemu drugome. Rijetko mi je dano kao pjesniku, moţda je rijetko dano ljudskim bićima uopće, naići na takvu neposrednu sućut, takav duh i oštroumnost, zajedno. Pišem sa snaţnim osjećajem nuţnosti da nastavimo naš razgovor, bez predumišljaja, pod dojmom da se i Vas jednako dojmio naš zaista izuzetan, s molbom da Vas posjetim, ako smijem, moţda jedan dan sljedećeg tjedna. Osjećam, pouzdano znam, da to ne moţe biti plod ludosti ili nesporazuma, da Vi i ja moramo ponovo razgovarati. Znam da vrlo slabo izlazite u društvo, istoga sam bio to sretniji što Vas je dragi Crabb uspio izmamiti k sebi na doručak Kad samo pomislim da smo usred ţamora studentskih pošalica i kroza silne Crabbove majstorske anegdote, uključujući i onu 0 Poprsju, uspjeli toliko toga vaţnoga reći, jednostavno jedno drugome. Zacijelo ne osjećam samo ja Drugo je kazivalo sljedeće: Draga gospođo, Od našega ugodnog i neočekivanog razgovora razmišljam o malo čemu drugome. Postoji li ikakav način da ga nastavimo, privatnije i opuštenije? Znam da vrlo slabo izlazite u društvo, i stoga sam bio to sretniji što Vas je dragi Crabb uspio izmamiti k sebi na doručak. Koliko samo dugujem njegovu postojanom zdravlju, kad se u osamdeset i drugoj godini osjeća kadrim i voljnim pozivati k sebi pjesnike i studente i profesore matematike i političke mislioce, u takav rani sat, te pripovijedati anegdotu 0 Poprsju sa sebi svojstvenim ţarom, a da pritom ne otegne previše poslugu prepečenca s putrom. Zar ne dijelite moje čuđenje što smo se smjesta tako dobro razumjeli? jer se jesmo neuobičajeno dobro razumjeli, zar ne? Ilije to moţda proizvod preuzbuđena mozga sredovječna i ponešto podcijenjena pjesnika, kad shvati da mu prezrena, da mu skrivena, da mu zaplotnjački očita značenja, koja nije ni smatrao značenjima, budući se činilo da ih nitko nije kadar razumjeti, ipak imaju jednog bistrog i zainteresiranog čitatelja i suca? Ono sto ste kazali o monologu Alexandera Selkirka, smisao što ste ga razabrali u lutanju moga Johna Bunyana, Vaše shvaćanje strasti Inez de Castro. ..jezovito resurrecta... no dosta moga egoističnog mrštenja, i mrštenja mojih personae,
koje nisu, kako ste s pravom primijetili, moje maske. Ne bih htio da pomislite kako ne prepoznajem izvrsnost Vašeg vlastitog osjetljivog sluha i još osjetljivijeg ukusa. Uvjerenja sam da se morate latiti velike Vilinske Teme - Vi ćete od nje načiniti nešto vrlo začudno i originalno. S tim u vezi, pitam se je li Vam na pamet pala Vicova povijest primitivnih rasa - njegova ideja da su drevni bogovi i kasniji heroji personifikacije sudbina i teţnji naroda što se kao figure izdiţu iz zajedničke svijesti? Nešto bi se ovdje dalo povezati s legendarnim porijeklom Vaše vile u stvarnim dvorcima i zbiljskoj poljodjelačkoj reformi - što je, modernome umu, jedan od najneobičnijih aspekata njezine priče. No, evo me opet istrčavam; zacijelo ste već odlučili kako najbolje prikazati tu temu, Vi, tako mudri i učeni u svojoj povučenosti. Ne mogu ne oćutjeti, premda se moţda radi o iluziji koju je izazvala slatka droga razumijevanja, da i Vi na stanovit način dijelite moju nestrpljivost da bi nam nastavak razgovora oboma koristio da se moramo sresti. Ne mogu ne vjerujem teško mi je povjerovati da griješim u dojmu da je naš susret i Vama bio zanimljiv, te da, koliko god cijenili svoju osamu. Znam da ste na malo i neformalno primanje došli samo kako biste odali počast dragome Crabbu jer je pomagao Vašem vrlom Ocu i cijenio njegov rad u vrijeme kad mu je to mnogo značilo. Ali ste ipak izišli, pa se nadam da Vas je moguće navesti da mir svojih dana narušite Siguran sam da shvaćate
Rolanda su ova pisma isprva duboko šokirala, a onda uzbudila, kao stručnjaka. Njegov se um automatski zaposlio datiranjem i smještanjem toga neostvarenog dijaloga s neidentificiranom ţenom. Na pismima nije bilo godine, no ona nuţno slijede objavljivanje Ashevih dramskih pjesama, Bogova, ljudi i heroja, iz 1856., koje se, nasuprot Ashevim nadama i, moţda, očekivanjima, nisu svidjele kritičarima; njegove su stihove proglasili neproničnima, njegov ukus izopačenim a njegove likove neuravnoteţenima i nevjerojatnima. Jedna su od tih pjesama bile "Samotničke misli Alexandera Selkirka", meditacija mornara-brodolomca na njegovu otoku. Bio je to slučaj i s "Kotlokrpinom molitvom", navodnom Bunyanovom zatvorskom meditacijom na temu Boţje milosti, te s nesuspregnutom i bizarnom izjavom ljubavi Pedra Portugalskog, godine 1356., upućenom balzamiranome lešu umorene mu supruge, Inez de Castro, što se tokom njegovih putovanja uza nj njihao, smeđe koţe i skeletan, okrunjen čipkom i zlatnom tijarom, okićen dijamantnim i bisernim niskama, s prstenjem fantastično nataknutim na kosti prstiju. Ash je volio likove na rubu ili onkraj ludila, koji su sisteme vjerovanja i opstanka slagali od fragmenata njima dostupnih iskustava. Bilo bi moguće, razmišljao je Roland, datirati to jutarnje primanje, vjerojatno se radi o jednome od kasnijih pokušaja Crabba Robinsona da studentima novoga Londonskog sveučilišta omogući stimulativan razgovor. Rukopisi Crabba Robinsona bijahu pohranjeni u Knjiţnici doktora Williamsa, na Trgu Gordon, koja je izvorno bila zamišljena kao studentski dom i koju je Robinson potpomagao kao mjesto gdje su i studenti laici mogli iskusiti koleški ţivot na sveučilištu. U Robinsonovu dnevniku vjerojatno će, sigurno će lako provjeriti kojom je to zgodom Ash doručkovao na Trgu Russell, na broju 30, s profesorom matematike,
političkim misliocem (Bagehot?) i povučenom damom koja je poznavala, pisala ili se spremala pisati poeziju. Nije imao pojma tko bi ona mogla biti. Christina Rossetti? Teško, razmišljao je. Teško da bi se gospođica Rossetti sloţila s Ashevom teologijom ili njegovom psihologijom seksualnosti. Niti je mogao locirati Vilinsku Temu, a to je u njemu iznova probudilo osjećaj koliko mu je golemo neznanje, kao siva magla u kojoj su plutali ili se nazirali sporadični odsjevi opipljivih stvari, rijetki bljeskovi kupola ili sjene krovova u tami. Je li se prepiska nastavila? Ako jest, gdje je, kakve bi sve dragocjene informacije mogla otkriti o Ashevim "prezrenim, skrivenim, zaplotnjački očitim značenjima"? Struka će moţda morati preispitati mnogo toga što drţi izvjesnim. S druge strane, je li prepiska ikad zapravo i počela? Ili je Ash naposljetku zapeo u vlastitoj nesposobnosti da iskaţe osjećaj prijeke nuţde? Rolanda je ganula i šokirala prije svega ta nuţnost. Mislio je da dobro poznaje Asha, onoliko koliko se moţe poznavati čovjek čiji se čitav ţivot doimao sadrţanim u njegovu umu, koji je četrdeset godina ţivio mirnim i primjernim bračnim ţivotom, čija je prepiska bila uistinu golema, ali suzdrţana, pristojna i ne pretjerano ţivahna. Rolandu se to kod Randolpha Henryja Asha sviđalo. Uzbuđivala ga je ţestoka ţivotnost i prodorna širina aluzija u njegovu djelu, te mu je potajice, osobno, bilo drago što je sve to postigao u jednome tako smirenom, tako nepomućenom privatnom ţivotu. Ponovo je pročitao pisma. Je li otposlao konačnu verziju? Ili je poticaj zatrt, ili zamro? Rolanda je i samoga obuzeo čudan i neuobičajen poriv. Odjednom mu je bilo posve nezamislivo poloţiti te ţive riječi natrag u tristotu stranicu Vica i vratiti ih u Sef br. 5. Pogledao je oko sebe; nitko nije gledao; neprimjetno je gurnuo pisma među stranice svoga primjerka oxfordskog Izabranog Asha, bez kojega nikamo nije išao. Potom se vratio bilješkama iz Vica, metodično je prenosio ono najzanimljivije na kartice, dok se niza stepenice nije spustio zvuk zvona, koji je označio kraj rada. Bio je zaboravio na ručak. Dok je izlazio, sa svojim zelenim i rajčičastim kutijama, naslaganima na Izabranog Asha, prijateljski su mu kimnuli iza stola za izdavanje knjiga. Već su ga znali. Uokolo su bile opomene o oštećenju svezaka, o krađi, s kojom sebe nikako nije mogao povezati. Napustio je zgradu kao i obično, pod rukom noseći pohabanu i pretrpanu aktovku. Na Piccadillvju je ušao u autobus br. 14, te se popeo na kat, stišćući plijen. Između Piccadillvja i Putneva, gdje je ţivio u suterenu jedne ruševne viktorijanske kuće, prošao je kroz već uobičajena stanja sanjivosti, mučnog, trzomičnog buđenja i sve izrazitije zlovolje zbog Val.
2. Čovjek je povijest svoga daha i svojih misli, činova, atoma i rana, ljubavi, ravnodušja i nesklonosti; također i povijest svoje rase i nacije, tla koje je hranilo njega i njegove pretke, kamenja i pijesaka poznatih mu mjesta, davno utihnulih bitaka i previranja savjesti, povijest djevojačkih osmijeha i polaganog govora starica, povijest slučajnosti i postupnog djelovanja neumoljivog zakona, povijest svega toga i još nešto, jedan jedini plamen koji se u svemu pokorava zakonima same Vatre, a opet se iz trenutka u trenutak pali i gasne, te se ne da oživjeti nikad više, u čitavoj pustoši vremena koje će doći.
Tako govoraše Randolph Henry Ash, otprilike 1840., dok je pisao Ragnarók, poemu u dvanaest knjiga, koju su jedni protumačili kao kristijanizaciju nordijskog mita a drugi odbacili zbog ateizma i bezboţna očaja. Randolphu Ashu bilo je vaţno što čovjek jest, premda je i bez nepotrebne gnjavaţe mogao ispisati to poopćeno skladište od rečenice rabeći druge termine, fraze i ritmove a da na kraju poluči istu tu prihvatljivo neodređenu metaforu. Ili je bar tako razmišljao Roland, obučen za poststrukturalističku dekonstrukciju subjekta. Da ga je tko pitao što je Roland Micheli, odgovor bi nuţno bio posve drugačiji. On je 1986. imao dvadeset i devet godina, diplomu londonskog Koledţa princa Alberta (1978) i doktorat istoga sveučilišta (1985). Naslov njegove doktorske disertacije bio je Povijest, povjesničari i poezija? Analiza prezentacije povijesnih "dokaza " u pjesmama Randolpha Henryja Asha. Napisao ju je pod mentorskim vodstvom Jamesa Blackaddera, i to ga je iskustvo obeshrabrilo. Blackadder je sam bio obeshrabren i volio je obeshrabrivati druge. (Bio je također i rigorozan znanstvenik.) Roland je sada honorarno radio u Blackadderovu Pogonu za proizvodnju Asha, kako su ga zvali (zašto ne Ašram? govorila je Val), s bazom u Britanskom muzeju, kojemu je Asheva ţena, Ellen, nakon muţeve smrti darovala rukopise brojnih njegovih pjesama. Pogon za proizvodnju Asha financirao se iz skromne subvencije Londonskog sveučilišta i mnogo bogatije subvencije Fundacije Newsome iz Albuquerquea, dobrotvornog trusta čiji je upravitelj bio Mortimer Cropper. Zato se moţda stjecao dojam da Blackadder i Cropper po pitanju Asha skladno surađuju. Krivo. Blackadder je Croppera sumnjičio za primisli u vezi s rukopisima koji jesu bili pohranjeni u Britanskoj knjiţnici, ali nisu bili u njezinu vlasništvu, i vjerovao je da očitom dareţljivošću i susretijivošću Cropper pokušava zadobiti povjerenje i naklonost vlasnika. Blackadder, inače Škot, smatrao je da britanski tekstovi trebaju ostati u Britaniji, da ih proučavaju Britanci. Moţda je čudno što opis Rolanda Michella počinje ekskursom u sloţene odnose Blackaddera, Croppera i Asha, ali je upravo u tim relacijama Roland o sebi najčešće razmišljao. Kad o sebi nije razmišljao u relaciji spram Val. Uvijek bi stizao prekasno, tako se doţivljavao. Zakasnio je na stvari koje su se još osjećale u zraku, netom nestale, na sve to previranje i vedrinu i lutanja i mladost šezdesetih, to ekstatično svanuće onoga što će se njemu i njegovim vršnjacima pretvoriti u prilično besciljan dan. U vrijeme psihodelije bio je učenik u turobnom tekstilnoindustrijskom gradu u Lancashireu, do kojega nisu dopirali ni liverpoolski zvuk, ni londonski meteţ. Otac mu je bio niţi činovnik u Vijeću grofovije. Majka mu je bila razočarana profesorica knjiţevnosti. Sebe je doţivljavao kao formular, za posao, diplomu, ţivot, no kad bi o majci razmišljao, nije išlo bez pridjeva. Bila je razočarana. U sebe, u njegova oca, u njega. Gnjev njezina razočaranja bijaše instrument njegova obrazovanja, koje se odvijalo u stalnoj trci od zgrade do zgrade triju škola prenagljeno spojenih u jedinstvenu srednju školu, Aneurin Bevan, u čijem sastavu bijahu Stara srednja škola humanističkog smjera Glasdale, Srednja škola Tome Becketa i Srednja tehnička škola suknarskog ceha. Majka se napila piva, "otišla u školu" i prebacila ga s obrade metala na latinski, s društva na francuski; plaćala mu je instrukcije iz matematike dţeparcem što bi ga zaradio raznoseći novine, jer ga je ona slala da raznosi novine. I tako je stekao staromodno klasično obrazovanje, s rupama na mjestima gdje
bi nastavnik dobio otkaz ili bi zavladao kaos u razredu. Uvijek bi ostvario ono što se od njega očekivalo, četiri petice na maturi, najbolji među diplomcima, doktorat. Sad je zapravo bio nezaposlen, jedva je zarađivao za ţivot od honorarnog rada sa studentima, crnčenja za Blackaddera i nešto pranja suda po restoranima. U šezdesetima otvorenih mogućnosti napredovao bi brzo i bez napora, ali sada je u sebi gledao gubitnika, i smatrao je da za to snosi nekakvu neodređenu odgovornost. Bio je čvrst muškarac izrazitih i jasnih crta lica, s mnogo vrlo meke crne kose i zamišljenim tamnosmeđim očima. Odavao je stanovit oprez, no to bi se, kad je bio opušten ili sretan, rijetko doduše tih mučnih dana, pretvaralo u osmijeh vedre otvorenosti i uţitka, koji je kod mnogih ţena budio osjećaj topline i još nečega. On tih osjećaja najčešće nije bio svjestan, jer nije drţao do toga što drugi ljudi misle o njemu, to je na njemu također bilo privlačno. Val ga je zvala Krt, što mu se nije sviđalo. Nikad joj to nije rekao. Ţivio je s Val, koju je upoznao na brucoškoj čajanci u Studentskom centru kad mu je bilo osamnaest godina. Sad mu se činilo, premda je taj dojam proizvelo moţda tek mitsko poravnavanje njegova sjećanja, da je Val bila prva osoba s kojom je kao student prozborio, u smislu, naravno, nesluţbenoga druţenja. Svidio mu se, sjećao se, njezin izgled, i pogled, mek, smeđ i nesiguran. Stajala je sama, drţeći šalicu čaja, nije gledala oko sebe, već prilično uporno kroz prozor, kao da ne očekuje da će joj tko prići niti to ţeli. Širila je oko sebe nekakav mir, izostanak razdora, zato joj je prišao. Nakon toga se više nikad nisu razdvojili. Upisivali su iste kolegije i pristupali istim društvima; zajedno su sjedili na seminarima i zajedno išli u Nacionalnu kinoteku; zajedno su spavali i na drugoj se godini zajedno uselili u jednosoban stan. Ţivjeli su skromno na zobenim pahuljicama i leći i grahu i jogurtu; ponekad bi popili pivo, polako, da potraje; dijelili su troškove za knjige; oboje su u potpunosti ovisili o stipendijama, koje u Londonu nisu značile mnogo, a kojima nisu mogli pribrojiti zaradu od poslova preko ljeta, jer je istih s naftnom krizom nestalo. Val je, Roland je u to bio uvjeren, pridonijela njegovu odličnom uspjehu na fakultetu. (Zajedno s njegovom majkom i Randolphom Henryjem Ashem.) Ona je to jednostavno očekivala od njega, uvijek ga je tjerala da kaţe što misli, poticala bi argumentaciju, stalno je brinula radi li, rade li, dovoljno. Jedva da su se uopće svađali, a i kad jesu, bilo je to gotovo uvijek jer bi Roland izrazio zabrinutost zbog njezine zatvorenosti pred svijetom kao takvim, njezina odbijanja da u seminaru, a kasnije čak i njemu, kaţe svoje mišljenje. Ispočetka je, sjećao se, imala mnogo pritajenih stavova, iznosila bi mu ih, stidljivo stidljivo, zaodijevajući ih u poziv ili mamac. Bilo je pjesama koje je voljela. Jednom je, sjedeći naga u njegovoj podstanarskoj izbi, recitirala Roberta Gravesa: U polusnu volim te reče, Pred osvit, u mraku, Tek šapnu iznenada: Dok Zemlja tjera travu, cvijeće, Još u snu, tek se trţnu, maknu, A snijeg pada, A snijeg stalno pada. Glas joj bijaše provincijalan pa dotjeran, između Londona i Liverpoola, čulo se. Kad je Roland nakon toga progovorio, stavila mu je ruku na usta, što je bilo u redu, jer ionako nije znao što bi rekao. Poslije, primijetio je Roland, kad je on zaredao s uspjesima, Val je počela sve manje govoriti, a kad bi se prepirala, sve češće mu je iznosila njegove vlastite ideje, ponekad s naličja, ali u biti njegove. Ĉak je i seminarski rad napisala na temu "Muško trbuhozborenje: ţene Randolpha Henryja Asha". Rolandu to nije bilo po volji. Kad joj je predloţio da izabere nešto svoje i potrudi se da je zamijete, da progovori, predbacila mu je da joj se "ruga". Kad ju je pitao što misli pod tim "ruga",
uzvratila mu je, kao i uvijek kad bi se svađali, šutnjom. Kako je i Rolandu šutnja bila jedini oblik agresije, trajalo bi to danima, ili, jednom strašnom prilikom kad je Roland direktno kritizirao "Muško trbuhozborenje", tjednima. A onda bi bremenita šutnja mutirala u pomirljive jednosloţne riječi, i potom natrag u njihovu miroljubivu koegzistenciju. Kad su krenuli završni ispiti, Rolandov je uspjeh bio kontinuiran i očekivan. Valini seminarski radovi bili su bljedunjavi i minimalistički, ispisani krupnim samouvjerenim rukopisom, s dobro izloţenom argumentacijom. Ispitivači su "Muško trbuhozborenje" ocijenili kao dobar rad, ali su ga primili s rezervom kao vjerojatan Rolandov autorski doprinos, što je bilo dvostruko nepravedno, budući da ga je on odbio ma i pogledati, te se nije slagao sa središnjom pretpostavkom, a ta je bila da Randolph Henry Ash nije ni volio ni razumio ţene, da su mu pripovjedačice zapravo konstrukti njegova vlastitog straha i agresije, da čak ni pjesnički ciklus Ask Embli nije djelo ljubavi već narcizma, u kojemu se pjesnik obraća vlastitoj Animi. (Ni jedan biografski kritičar nikad nije uspio identificirati Emblu.) Val je pokupila vrlo lošu ocjenu. Roland je pretpostavljao da je to i očekivala, ali se onda jezovito pokazalo da nije. Uslijedile su suze, cjelonoćne, jecanje, cvileţ, i prva provala bijesa. Val ga je napustila prvi put nakon što su počeli zajedno stanovati, i nakratko je otišla "kući". "Kući" je značilo u Croydon, gdje je ţivjela s razvedenom majkom u općinskom stanu, na socijali, podebljanoj s vremena na vrijeme neredovitim alimentacijskim uplatama njezina oca, koji je bio u trgovačkoj mornarici, i kojega njih dvije nisu vidjele od Valine pete godine. Za trajanja njihove veze Val ga ni jedanput nije pozvala u posjet majci, premda ju je Roland dvaput vodio u Glasdale, gdje bi Val njegovu ocu pomagala prati suđe, a majčino bi podrugljivo obezvređivanje njihova stila ţivota stoički otrpjela, uz komentar, "Ne brini, Krte. Sve sam to već vidjela. Samo što moja pije. Da u našoj kuhinji zapališ šibicu, gromoglasno bi eksplodirala." Kad je Val otišla, Roland je, u šoku nalik na vjersko preobraćenje, shvatio da ne ţeli dalje tako ţivjeti. Širio se po krevetu i protezao opuštene udove, otvarao je prozore, odlazio bi sam u Galeriju Tate i promatrao rasplinuli plavi i zlatni zrak Turne-rova zamka Norham. Spremio je fazana za svoga suparnika u odsječkom nadmetanju, Fergusa Wolffa, bijaše to uzbudljivo i civilizirano, premda je fazan bio tvrd i pun sačme. Kovao je planove, ne prave planove, prije vizije samotničkoga rada i slobodne budnosti, stvari koje nikad nije imao. Tjedan dana poslije Val se vratila, uplakana i potresena, i izjavila da kani napokon zarađivati za ţivot, te da će upisati stenografski tečaj. "Barem me ti hoćeš", rekla je Rolandu, mokrog i blistavog lica. "Ne znam zašto me hoćeš, ja toga nisam vrijedna, ali me hoćeš." "Naravno da te hoću", rekao je Roland. "Naravno." Kad mu je istekla stipendija, ţivjeli su od Valine zarade, a on je dovršavao doktorat. Nabavila je IBM-ov mehanički pisaći stroj, pa je navečer kod kuće tipkala akademske stvari, a danju je radila različite dobro plaćene honorarne poslove. Radila je za londonske poslovne krugove i u sveučilišnim bolnicama, u špediterskim firmama i umjetničkim galerijama. Opirala se pritisku specijalizacije. O poslu nije ţeljela govoriti, niti bi ga spominjala bez pridjeva "fizički". "Moram obaviti još samo par fizičkih poslova prije nego odem u krevet" ili, bizarnije, "Skoro me pogazilo kad sam jutros krenula fizički". Glas joj je poprimio Rolandu poznatu, podrugljivu notu, i on se po tko zna koji put zapitao kakva mu je majka bila prije razočaranja, a to su u njezinu slučaju
bili njegov otac i djelomice on sam. Pisaći ga je stroj noću mučio, bučeći u neotrpivo nepravilnom ritmu. Sad su postojale dvije Val. Jedna je nijemo sjedila kod kuće u starim trapericama i dugim neravnim košuljama od krepa, poprskanima mračnim crnim i purpurnim cvijećem. Ta je imala vrlo ravnu i mrtvu smeđu kosu, što je visjela oko blijedoga lica, kao iz podzemne. Samo ponekad, ta bi imala i grimizne nokte, zaostale na njoj od one druge Val, u uskoj crnoj suknji i crnome sakou s podstavljenim ramenima, preko ruţičaste svilene košulje, pomno našminkane ruţičastim i smeđim sjenilom, s rumenilom na jagodicama i usnama boje šljive. Ta korotno jarka fizička Val nosila je visoke potpetice i crnu beretku. Imala je prekrasne gleţnjeve, koji se ispod kućnih traperica ne bi vidjeli. Kosu bi smotala u prihvatljivu paţ-frizuru, a ponekad bi je povezala crnom vrpcom. Parfem bi ipak preskakala. Nije bila rađena da privuče. Roland je napola ţelio da jest, da je neki bankar iz trgovačke banke izvede na večeru, ili da je kakav sumnjivi advokat odvede u Playboyev klub. Mrzio se zbog tih poniţavajućih fantazija, i, shvatljivo, bilo ga je strah da bi ona u njih mogla posumnjati. Da dobije posao, bilo bi lakše potaknuti kakvu promjenu. Javljao se na natječaje i redovito bi ga odbijali. Kad je natječaj raspisao njegov vlastiti odsjek, stiglo je šesto prijava. Rolanda su pozvali na razgovor, iz pristojnosti, zaključio je, no posao je dobio Fergus Wolff, čiji je dotadašnji rad bio manje konzistentan, koji je znao biti i briljantan i banalan, ali nikad dosadan i korektan, kojega su predavači voljeli, koje bi on očaravao ili dovodio do očaja, ondje gdje je najstrastvenija emocija što ju je Roland uspijevao polučiti bila solidna pohvala. Osim toga, Fergus se bavio pravim područjem, a to je bila knjiţevna teorija. Val je taj događaj rasrdio više nego Rolanda, a njezina ga je srdţba pogodila koliko i vlastiti neuspjeh, jer je Fergusa volio i ţelio ga je moći i dalje voljeti. Val je i Fergusu prisila jednu od svojih poštapalica, usto nespretnu i netočnu. "Ta pretenciozna blonda seks-bomba", govorila bi za njega. "Taj pretenciozni seksi komad." Voljela je rabiti seksističke zvukove i riječi kao da se igra bumerangom. Rolandu je zbog toga bilo neugodno, jer je Fergus bio iznad takve terminologije; bio je, istina, blond, i, istina, imao je velikoga uspjeha kad je o seksu bila riječ, i to je bilo to. Više nije dolazio na večere, a Roland se plašio da Fergus misli da se to on, Roland, uvrijedio. Kad je te večeri stigao kući, dalo se nanjušiti da je Val loše volje. Podrum je odisao reskom toplinom prţenog luka, znači, kuhala je nešto komplicirano. U fazama apatije, kad nije bila posebno raspoloţena, otvorila bi konzervu ili skuhala jaja, ili bi u najboljem slučaju začinila avokado. Kad je bila ili jako vesela ili jako ljuta, kuhala bi. Kad je ušao, stajala je za sudoperom i rezala tikvice i patlidţane, nije dizala glavu, pa je pretpostavio da je loše volje. Tiho je spustio torbu. Podrumska im je soba bila nalik na spilju, oličili su je u aprikot i bijelo, da bude veselija; od namještaja tu bijahu dvosjed, dva vrlo stara naslonjača sa zaobljenim naslonima za ruke i glavu, plišana, prašna, u boji šljive, rabljeni uredski stol od bojene hrastovine, za kojim je radio Roland, i noviji stol od lakirane bukovine, na kojemu je stajao pisaći stroj. Stajali su jedan nasuprot drugome prislonjeni uz duge zidove, svaki sa svojom lampom, Rolandova bijaše crna, Valina ruţičasta. Straga su uza zid stajale police za knjige, načinjene od cigala i dasaka, povijene pod teretom klasičnih tekstova, većina bijahu zajedničko vlasništvo, neki u duplikatu. Povješali su i raznih póstera: poster Britanskog muzeja za Kur'an, zakučast i geometrijski, poster za Turnerovu izloţbu, iz Tatea.
Roland je posjedovao tri slike Randolpha Henryja Asha. Fotografija posmrtne maske, središnjega eksponata Zbirke Stant u Harmony Cityju, stajala mu je na stolu. Nije se znalo kako je nastala ta gola iskiparena glava široka čela, jer je postojala također i fotografija zauvijek usnuloga pjesnika, još s časnom staračkom bradom. Tko ga je obrijao, kada? Rolandu to nije bilo jasno, a Mortimer Cropper isto je pitanje postavio u svojoj biografiji, Veliki trbuhozborac, no bez odgovora. Druga su dva portreta bile fotografske kopije, načinjene po narudţbi, dvaju Ashevih portreta iz Nacionalne galerije. Njih je Val protjerala u mrak hodnika. Ne ţeli da zuri u nju, kazala je, ţeli malo ţivota za sebe, a ne da ga mora dijeliti s Randolphom Ashem. U mračnom se hodniku slike nisu vidjele. Jednu je bio naslikao Manet, a drugu George Frederic Watts. Manetova je nastala za slikareva boravka u Engleskoj, 1867., i u nekim je stvarima nalikovala na njegov portret Zole. Prikazivala je Asha, kojega je slikar još prije upoznao u Parizu, za stolom, u tri-četvrt profilu, na stolici od izrezbarena mahagonija. Iza njega je bio nekakav triptih s papratastim lišćem, što je slijeva i zdesna zatvaralo voden prostor u kojemu su među riječnom travom blistale roskaste i srebrne ribe. Pjesnika se tako smještalo među korijenje šume ili guštika dok, kako je isticao Mortimer Cropper, gledatelj ne bi shvatio da pozadinu zapravo čini jedan od onih pregrađenih Wardovih staklenika u kojima su viktorijanci uzgajali biljke u kontroliranom okolišu ili su u njima uređivali samodostatne akvarije, radi proučavanja fiziologije riba i biljaka. Manetov Ash bio je mračan, moćan, s duboko usađenim očima ispod snaţnih obrva, s jakom bradom i pogledom samouvjerena čovjeka koji se, siguran u sebe, zabavlja. Doimao se opreznim i inteligentnim, i nepoţurivim. Pred njim su na stolu leţali različiti predmeti, profinjena, majstorska mrtva priroda kao kontrast moćnoj glavi i podvojenom prirodnom raslinju. Bijaše tu i hrpa grubih geoloških uzoraka, uključujući dva gotovo sferična kamena, nalik pomalo na topovska zrna, jedan crn a drugi sumporasto ţut, nešto amonita i trilobita, velika kristalna kugla, tintarnica od zelena stakla, jasno ocrtan kostur mačke, hrpa knjiga, među njima, vidjelo se, Divina Commedia i Faust, te pješčani sat u drvenom okviru. Od toga su tintarnica, kristalna kugla, pješčana ura, dvije navedene knjige i još dvije, a s mukom su ustanovili da se radi o Quijoteu i Lyellovoj Geologiji, sada bile u Zbirci Stant, gdje su jednu sobu, s Wardovim staklenicima i ostalim predmetima, uredili kao prostor Manetove slike. Zbirka je također sadrţavala stolicu, i sam stol. Wattsov portret bio je mutniji i blaţi. Ta slika iz 1876. prikazivala je starijeg i eteričnijeg pjesnika, glava mu se, kao i inače na Wattsovim portretima, dizala iz nejasnog tamnog stupa tijela ususret bestjelesnoj svjetlosti. Negdašnja pozadina bješe potamnjela. Na izvornom portretu ona se nejasno nazirala kao nekakva stjenovita divljina; na ovoj fotografskoj reprodukciji svelo se to na zgusnuća i svjetlace na crnom. Na ovoj su se slici isticale oči, velike i sjajne, i brada, rijeka srebrnih i ţućkastih, bijelih 1 sivoplavih kanala i rašlji nalik na da Vincijeve turbulencije, i to kao izvor svjetlosti. Zračile su, čak i na fotografiji. Roland je promatrao Randolpha Asha, koji je uvijek ostavljao dojam posvemašnje samosadrţanosti, sabranosti. Raspoloţen pogled što ga je uhvatio Manet poprimio je sada gotovo zafrkantski ton, kao da izaziva: "I tako ti misliš da me poznaješ?" A prijeka nuţda nezavršenih pisama nabila je gusto tamno tijelo novom energijom, kao da je ipak kadro za silovit pokret. Poznati se Ash malko pomaknuo, i Roland osjeti trnce uzbuđenja, vlastitoga. Stanovitu spremnost. Stanovit strah.
Na drugome kraju sobe prozor se otvarao prema malom dvorištu, s vrtom, u koji su vodile stepenice, a vidio se kroz rešetke gornje trećine njihova prozora. Kad su ga došli pogledati, pisalo je stan s vrtom, i tom su ih prilikom jedini put pozvali u vrt, da bi im poslije kazali da nemaju pravo ulaska. Nisu im čak dopuštali da u svome mračnom prostoru drţe lončanice, zbog razloga što ih je neodređeno, ali bezuvjetno iznijela gazdarica, osamdesetogodišnja gospođa Irving, koja je nastavala tri gornja kata u smrdljivoj cibetnoj plijesni, među nebrojenim mačkama, i koja je vrt drţala u stanju blistavom, bujnom i urednom, u kontrastu prema vlastitoj škrtoj i derutnoj dnevnoj sobi. Namamila ih je u stan kao stara vještica, govorila bi Val, u vrtu im je umilno pričala o tišini toga mjesta, svakome je poklonila po jednu malenu, zlatnu, krznastu marelicu sa stabla iz brajde uz krivudav zid od opeke. Vrt je bio dug, uzak, sjenovit, s osunčanim otocima trave, okruţen niskom ţivicom od šimšira, zrak je vonjao po ruţama, zagasitim damaškima, gustima boje slonovače, lepršavim ruţičastima, rubovi su teţili zakočiti fantastične isprugane i istočkane ljiljane, kovrčave, brončane i zlatne, smjele i vrele i raskošne. I zabranjene. No, to u početku nisu znali, dok je gospoda Irving umiljatim promuklim glasom opširno opisivala visoki zid od opeke još iz doba građanskoga rata, što u to vrijeme bijaše međa posjeda generala Fairfaxa. Ran-dolph Henry Ash napisao je pjesmu u formi fiktivne ispovijesti Kopača u Putneyu.3 Ĉak je dolazio amo promatrati rijeku za oseke, tako je pisalo u Dnevniku Ellen Ash, ponijeli su za objed pitu od piletine s peršinom. Ta činjenica, te veza Marvellova mecene, Fairfaxa, s postojanjem ozidanog vrta s voćem i cvijećem, bili su dovoljni da Rolanda i Val namame u vrtni stan, sa zabranjenim pogledom. U proljeće je njihov prozor obasjavao odozgo ţuti sjaj gustog nasada jarkih sunovrata. Vitice petolisne puzavice spuznule bi sve do prozorskog okvira, pa bi sitnim kruţnim izbojima nastavljale rasti staklom, golemom brzinom bilja.4 Zamasi neobuzdana jasmina iz prebogata grma tik uz kuću pali bi im gdjekad po rešetkama, slatkoga mirisa, dok ne bi došla gospođa Irving i ponovo ih povezala, odjevena u vrtlarsku uniformu što se sastojala od gumenih čizama i pregače preko iznošena i otrcana kostima od tvida koji je nosila kad ih je namamila u stan. Roland se jedanput ponudio da joj u vrtu pomaţe, a da zauzvrat ondje ponekad smije sjesti. Rekla mu je da on o tome nema pojma, da su svi mladi isti, bezobzirni i destruktivni i da ona, gospođa Irving, cijeni svoju privatnost. "Ĉovjek bi pomislio", rekla je Val, "da onda vrtu i mačke škode." Bilo je to prije nego što su zapazili vlaţne mrlje na stropu vlastite kuhinje i kupaonice, koje su na dodir nepogrešivo vonjale po mačjoj mokraći. I mačkama je pristup bio zabranjen, bijahu zatočene u stanu. Roland je razmišljao da potraţe što drugo, ali je oklijevao s prijedlogom, jer nije on zarađivao za ţivot, i jer nije ţelio potegnuti nešto tako presudno u vezi sa sobom i s Val. Val je pred njega stavila mariniranu janjetinu sa ţara, varivo i vrući kruh s maslinama. On reče, "Da odem po bocu vina?" a Val odgovori, neljubazno i točno, "Toga si se trebao ranije sjetiti; sad će se sve ohladiti." Jeli su za stolom za kartanje, rasklopili bi ga, i poslije opet sklopili. "Danas sam otkrio nešto nevjerojatno", reče. "Oh?" "Bio sam u Londonskoj knjiţnici. Imaju Asheva Vica. Njegov primjerak. Drţe ga u sefu. Traţio sam da ga izvade i totalno je pucao po šavovima od Ashevih bilješki, sve su zgurane unutra, na poleđinama računa i sličnih stvari. I devedeset posto sam
siguran da ih nitko nikad nije vidio, od časa kad ih je on tamo stavio, jer su im rubovi bili crni, a crte su se poklapale..." "Zbilja zanimljivo." Ravnodušno. "To će moţda promijeniti sam okvir istraţivanja. Moglo bi. Pustili su me da ih pročitam, nisu ih uzeli. Siguran sam da nitko nije ni znao da je sve to ondje." "Vjerojatno nije." "Morat ću kazati Blackadderu. On će htjeti vidjeti koliko je to vaţno, provjeriti da Cropper već nije zašao..." "Da, vjerojatno će htjeti." Bila je loše volje. "Ţao mi je, Val, oprosti što ti dosađujem. Ali mi se to čini kao nešto zbilja uzbudljivo." "Ovisi o tome što te uzbuđuje. Svi mi imamo svoje različite male uţitke. Barem se meni tako čini." "Mogao bih o tome pisati. Ĉlanak. Značajno otkriće. Da lakše nađem posao." "Posla nema." Onda doda, "A i kad bi ga bilo, dobio bi ga Fergus Wolff." Tipična Val: promatrao ju je kako se časno trudi da zakoči tu zadnju primjedbu. "Ako zaista misliš da je to što ja radim tako nevaţno..." "Radiš ono što te uzbuđuje", rekla je Val. "Kao i svi drugi, ako su te sreće, ako postoji nešto što ih uzbuđuje. Ti imaš tu svoju opsesiju tim mrtvim frajerom. Koji je bio opsjednut mrtvacima. To je okej, ali nije baš svima ne znam kako stalo do toga. Ja vidim neke stvari, iz svoje izmaknute fizikanerske perspektive. Prošli tjedan, kad sam bila u onoj firmi za izvoz keramike, našla sam fotografije pod fasciklom u šefovom stolu. Stvari koje rade malim dečkima. S lancima i krpama u ustima i - gadarije - Ovaj tjedan, dok sam učinkovito, naravno, slagala kartone onome liječniku, slučajno sam naišla na jednog šesnaestogodišnjaka kojemu su lani odrezali nogu - sad mu nabavljaju protezu, to traje mjesecima, nevjerojatno su spori - a sad je počelo, i to je izvjesno, i u drugoj nozi, on to ne zna, ali ja znam, znam mnogo toga. Ništa se od toga ne uklapa, sve je to besmisleno. Jedan je frajer otišao u Amsterdam kupovati dijamante, pomagala sam njegovoj tajnici da mu rezervira kartu, prvi razred, i limuzinu, sve po špagi, i dok je šetao uz kanal, diveći se pročeljima kuća, netko ga je ubo u leđa, sredio mu bubreg, gangrena, i sad je mrtav. Tek tako. Takvi se ljudi koriste mojim fizikanerskim uslugama, danas jesu, sutra nisu. Davno je pisao Randolph Henry Ash. Oprosti ako me nije briga što je zapisao u svoga Vica." "Oh, Val, to su strašne stvari, ti nikad ne govoriš -" "Oh, sve je to jako interesantno, to moje fizikanersko virenje kroz ključanicu, svakako. Samo što nema smisla i nikamo me ne vodi. Vjerojatno ti zavidim na tome što sklapaš sliku svijeta staroga Asha. Samo, kamo to tebe vodi, stari moj Krte? Što je tvoja slika svijeta? I kako ćeš ikada smoći sredstava da nas izbaviš od nakapina mačje pišaline i međusobnog disanja za ovratnik?" Nešto ju je uznemirilo, razborito je zaključio Roland. Nešto što je dovelo do toga da nekoliko puta upotrijebi riječ "uzbuditi", a što za nju nije bilo karakteristično. Moţda ju je netko bio zgrabio. Ili je nije bio zgrabio. Ne, to je bilo prezira vrijedno. Nju su uzbuđivali bijes i obijest, to je znao. Previše je toga znao o Val, na vlastitu štetu. Prišao joj je i pomilovao joj zatiljak, ona je frknula i ukočila se, a onda se opustila. Nakon nekog su vremena prešli u krevet.
Nije joj rekao, i nije joj mogao reći, za svoju tajnu krađu. Kasnije te noći opet je pogledao pisma, u kupaonici. "Draga gospođo, Od našeg izuzetnog razgovora ne mislim ni o čemu drugome." "Od našeg ugodnog i neočekivanog razgovora razmišljam o malo čemu drugome." Gorljiva, nedovršena. Šokantna. Rolanda nikad nije pretjerano zanimalo iščeznulo tijelo Rolanda Henryja Asha; nije tratio dane u njegovoj kući u Ulici Russell, niti bi dugo sjedio ondje gdje je on sjedio, na kamenim vrtnim klupama; to je bilo više u Cropperovu stilu. Umjesto toga, Rolandu se sviđao uvid u gibanje Asheva uma, kojemu se prikradao kroz obrte i okrete njegove sintakse, a ova bi ga zauzvrat zaskočila i ocrtala se oštro i jasno u kakvu neočekivanu epitetu. No ta su ga neuručena pisma uznemirila, čak fizički, jer su bila tek počeci. Nije zamišljao Randolpha Henryja Asha, njegovo pero u hitroj kretnji papirom, ali mu jesu pale na um jagodice odavna mrtvih prstiju što su drţale i savijale te dopola ispisane listove, prije nego što su ih sačuvale u knjizi, umjesto da ih bace. Kome? Mora to saznati, mora pokušati.
3. Po tom mračnom mjestu Gmaz Nidhogg plazi mrkih, blatnih ljuski I glođe korijen golemoga Stabla, Taj labirint mu i gnijezdo i hrana Randolph Henry Ash, Ragnarók III
Sutradan ujutro Roland je biciklom pošao u Bloomsbury, krenuo je vrlo rano, dok je Val još išminkavala svoje radno lice. Kretao se, stalno u opasnim propletajima, kroza smrdljiv prometni crv preko Putneyskog mosta, pet milja, uz Obalu, preko Trga parlamenta. Na svome starom fakultetu nije imao svoju sobu, ali se uz prešutni pristanak jednim uredom koristio, za tih nekoliko honorarnih sati predavanja. Tu je, u praznoj tišini, raspakirao biciklističku košaru i pošao do čajne kuhinje gdje su uz odurne ubruse pored sudopera umrljanog čajem nasilu usadili masivnu fotokopirku. Dok se stroj zagrijavao, u mutnoj svjetlosti i uz buku ventilatora, izvadio je svoja dva pisma i ponovo ih pročitao. Tad ih je raširio licem nadolje, da ih očita kao da čita budućnost iz kristalne kugle, na crnom staklu pod kojim su plutali i prolazili snopovi zelenog svjetla. Stroj naposljetku ispljunu vrele spektrograme tih rukopisa, vonjali su po kemikalijama, crno orubljeni zamišljenim praznim prostorom ondje gdje su izvornici bili obrubljeni stoljetnom prašinom. Bio je pošten: zabiljeţio je koliko duguje za fotokopiranje u odsječki notes na plohi za cijeđenje posuđa. Roland Micheli, 2 lista, 10 penija. Bio je nepošten. Sad je imao pristojnu kopiju i mogao je, da nitko ne primijeti, pisma vratiti u Vica iz Londonske knjiţnice. Ali nije ţelio. Osjećao je da su njegova. Uvijek je donekle prezirao ljude očarane stvarima koje su pipali velikani: Balzacovim kićenim štapom, flaţoletom Roberta Louisa Stevensona, crnim čipkanim ogrtačem što ga je nekoć nosila George Eliot. Mortimer Cropper iz navike je iz nutarnjeg, satnog dţepića vadio veliku zlatnu uru Randolpha Henryja Asha, i svoje bi vrijeme mjerio Ashevim mjeračem. Rolandove su fotokopije bile čišće i jasnije od
izblijedjelih bakrasto-zlatnih zapisa na izvornicima; i stvarno, fotokopirna tinta bila je crna, svjeţa i blistava, vjerojatno su nedavno bili zamijenili toner u stroju. No on je ţelio izvornike. Kad se otvorila Knjiţnica doktora Williamsa, predstavio se i zamolio na uvid rukopis monumentalnog Dnevnika Crabba Robinsona. I prije je ovamo dolazio, ali se svejedno morao pozvati na Blackaddera, da ih podsjeti, premda nije kanio pokazati Blackadderu što je našao, barem ne još, ne dok ne zadovolji vlastitu znatiţelju i ne vrati papire. Počeo je čitati s 1856. godinom, tad je Ash objavio Bogove, ljude i heroje, koje je neumorni Crabb Robinson pročitao i prokomentirao. 4. lipnja Pročitao nekoliko dramskih pjesama iz nove knjige Randolpha Asha. Za oko su mi posebno zapele one tri čiji su zamišljeni govornici Augustin iz Hipona, saksonski redovnik iz devetog stoljeća, Gotteschalk, te "Susjed Povodljivac" iz Puta kršćanina.5 Također i izvanredna evokacija Franza Mesmera i mladoga Mozarta dok zajedno koncertiraju na glasharmonici, na dvoru Nadvojvode Bečkog, sve vrvi zvukovima i čudnim melodijama, izvrsno zamišljeno i otjelovljeno. Taj je Gotteschalk, Lutherov preteča, pa čak i time što se odrekao svećeničkog Zavjeta, napose zbog svoje nepomirljive predestinacijske vizije, vjerojatno figura kasnijih, suvremenih evangelika, a Susjed Povodljivac moţebitna je satira na takve kakav sam i sam, one koji ne vjeruju da se kršćanstvo sastoji od idolatrijske prisutnosti Boţanstva u česti kruha, ili od pet točaka metafizičke vjere. Tipično, Povodljivcu, koji mu je, pretpostavljam, bliţi, Ash naoko pristupa s više zlovolje negoli čudovišnome redovniku u čijim je buncanjima stanovite istinske sublimnosti. Teško je reći gdje je u svemu tome Randolph Henry Ash. Dojma sam da od njega, na ţalost, nikada neće postati obljubljen pjesnik. Njegova je evokacija Crne šume u "Gotteschalku" vrlo rafinirana, ali koliko je čitatelja, da bi se do nje probili, spremno na pokoru teološkim sporenjima? On mota i prepleće melodije u takvome nasilju nad rimom, u takvome guštiku osebujnih i neutemeljenih analogija da im je smisao teško dokučiti. Kad čitam Asha, na pamet mi pada mladi Coleridge, i njegova strastvena recitacija epigrama o Donneu: Pa s Donneom, čija flegmatična muza Zaračem bode sred ljubavnog uzla. Taj je ulomak i otprije bio poznat znalcima Asheva djela, i često su ga citirali. Rolandu se sviđao Crabb Robinson, čovjek nepokolebljive dobrohotnosti, intelektualne znatiţelje, uţitka u knjiţevnosti i učenosti, a opet posve samokritičan. "Rano sam shvatio da nemam knjiţevnog dara koji bi mi među engleskim piscima priskrbio mjesto koje sam priţeljkivao, ali sam drţao da sam u prilici stjecati znanje druţeći se s mnogim istaknutim ljudima svoga vremena, i da bih dobro učinio budem li zapisivao svoje razgovore s njima." Sve ih je poznavao, čitave dvije generacije, Wordswortha, Coleridgea, De Quinceya, Lamba; gospođu de Staël, Goethea, Schillera; Carlylea, G. H. Lewesa, Tennysona, Clougha, Bagehota. Roland je pročitao 1857. i načeo 1858. U veljači te godine Robinson je zapisao: Da mi je ovo posljednji čas (a kod jednog osamdesetogodišnjaka on ne moţe biti daleko) zahvalio bih Bogu što mi je dopustio posvjedočiti tolikoj izvrsnosti danoj pojedincima. Kad je riječ o ţeni, njezinu herojsku veličinu prepoznao sam u gospođi Siddons; ţenske čari u gospodi Jordan i gospođici Mars; ushićen sam slušao sanjive
monologe Coleridgea - "tog starca rječita"; putovao sam s Wordsworthom, našim najvećim lirsko-filozofskim pjesnikom; uţivao u duhu i patosu Charlesa Lamba; u njegovu sam domu razgovarao, slobodno, s Goet-heom, tim posve nedvojbeno najvećim genijem svoga doba i svoje zemlje. On dug priznaje samo Shakespeareu, Spinozi i Linnaeusu, kao što se Wordsworth, kad je odlučio postati pjesnikom, plašio jedino suparništva Chaucerova, Spenserova, Shakespeareova i Miltonova. U lipnju, Roland je našao ono što je traţio. Moj je prijem za doručkom zaista dobro prošao, barem što se razgovora tiče. Došli su mi Bagehot, Ash, gospođa Jameson, profesor Spear, gospođica LaMotte i njezina prijateljica, gospođica Glover, potonja ponešto mučaljiva. Ash nikad prije nije susreo gospođicu LaMotte, koja je, istini za volju, ovaj put iznimno u društvo izišla meni za radost i zbog svojega dragog oca, čije su Mitologije engleskim čitateljima predstavljene dijelom i mojom zaslugom. Razvila se ţiva diskusija o poeziji, posebice o Danteovu nenadmašnom geniju, ali i o Shakespeareovu geniju, u njegovu pjesništvu, posebice o razigranosti njegova ranog djela, koje Ash osobito cijeni. Gospođica LaMotte zborila je silovitije no što sam očekivao: neočekivano je zgodna kad tako ţivne. Raspravljali smo također i o takozvanim "spiritualnim" manifestacijama, o kojima mi je s takvim osjećajem pisala lady Byron. Spomenusmo se i izjave gospode Stowe, da je razgovarala s duhom Charlotte Bronté. U jednoj od svojih rijetkih primjedbi gospođica Glover je usrdno pripomenula kako vjeruje da se takve stvari mogu dogoditi, i da se događaju. Ash je kazao da će povjerovati tek provjerenu dokazu, eksperimentu, koji mu se u skoroj budućnosti ne čini izvjesnim. Bagehot je primijetio da Ashev prikaz Mesmerove vjere u spiritualne utjecaje pokazuje da ga znanstveni pozitivizam ograničuje u manjoj mjeri no što to sad tvrdi. Ash je uzvratio da povijesna imaginacija zahtijeva svojevrsnu pjesničku vjeru u mentalni univerzum likova, i da je ta vjera kod njega toliko jaka da je u opasnosti da posve ostane bez vlastitih uvjerenja. Svi su ţeljeli čuti što gospođica LaMotte misli o duhovima koji se javljaju kucanjem; ona je odbila iznijeti mišljenje, odgovorivši tek osmijehom, kao Monna Lisa. Roland je prepisao taj ulomak i nastavio čitati, no gospođica LaMotte se dalje nije spominjala, premda je Ash prilično često bio gost i domaćin. Robinson je uvaţavao gospođu Ash kao vrsnu domaćicu, izrazio bi ţaljenje što nikad nije postala Majkom, jer je bila kao stvorena za to. Nije pribiljeţio da bi gospođica LaMotte ili gospođica Glover temeljito poznavale Ashevo pjesništvo. Moţda se razgovor, "ugodan i neočekivan", ili opet "izniman", zbio drugdje ili drugom prigodom. Prijepis u Rolandov ponešto stisnut rukopis očudio je zapise Crabba Robinsona, izgubili su na uvjerljivosti, nisu više tako homogeno činili jedan ţivot. Roland je znao da je gotovo nuţno nekako iskvario taj tekst, pa makar neadekvatnom transkripcijom, bila je to statistička činjenica. Postdiplomanti Mortimera Croppera prepisivali bi ulomke - obično iz Randolpha Henryja Asha - a potom bi prepisivali vlastite prijepise, pretipkavali ih, i tada u njima traţili pogreške nesmiljenim uredničkim okom. Nema teksta bez pogreške, govorio je Cropper. Ustrajavao je s tom poniţavajućom vjeţbom, čak i u vrijeme svedostupnog fotokopiranja. Kod Blackaddera nije bilo takve profesionalne metodičnosti, premda je i on uočavao i ispravljao čitave koloplete pogrešaka, usput redovito niţući jetke komentare o sve niţem standardu engleskog obrazovanja. U njegovo vrijeme, govorio bi, studenti su
temeljito poznavali pravopis, te su poeziju i Bibliju učili naizust. Ĉudan izraz, "naizust", dodao bi, kao da se pohrana poezije događa u samome tijelu. " 'Srcem osjetit', štono reče Wordsworth", govorio bi Blackadder. Ipak, a u skladu s najboljim engleskim tradicijama, nije zato smatrao da bi opremanje neukih studenata oruđem koje im je manjkalo ulazilo moţda u njegov djelokrug. Neka se sami propetljaju kroz maglu prezira i neodobravanja. Roland je u potrazi za Blackadderom otišao u Britanski muzej. Nije još bio odlučio što će mu reći, pa je neko vrijeme u Ĉitaonici razmišljao o svojoj poziciji, pod visokom kupolom koja je, i tako visoka, očito sadrţavala premalo kisika za sve marljive čitače, pa su leţali sanjivi poput zamirućeg plamena pod staklenim zvonom Humphreya Davyja dok se trošilo sredstvo njihova opstanka. Bilo je poslijepodne - jutro je potrošio na Crabba Robinsona - i već su bili zauzeti svi prostrani, visoki stolovi pokriveni mekoplavom koţom kao duţ ţbica velikoga kotača što se širio od nadzornikova stola, uokvirenoga Katalogom, pa se morao zadovoljiti jednim od malenih ravnih trokutastih krajeva na segmentima kasnije ubačenima među ţbice. Ti su umeci bili stolovi-duhovi, sekundarni stolovi, mucavi stolovi, DD GG OO. Našao je mjesto na kraju stola AA (za Asha), blizu vrata. U prvom ushitu zbog pristupa tome nutarnjem krugu učenosti uspoređivao ga je s Danteovim rajem, gdje su sveci i patrijarsi i djevice sjedili uredno rangirani u kruţnim formacijama, golema ruţa, istodobno listovi golema sveska, nekoć raspršeni univerzumom a sada skupljeni u jedno. Pozlaćena slova na mekoplavoj koţi bijahu dodatni poticaj srednjovjekovnim maštarijama. U tome je slučaju pogon za proizvodnju Asha, smješten u crijevima zgrade, bio Pakao. Iz Ĉitaonice se moglo dolje, ţeljeznim prečkama, i van, kroz visoki zaključani portal, u neosunčanu egipatsku nekropolu, među slijepe zabuljene faraone, zgurene pisare, minorne sfinge i prazne sarkofage. Pogon za proizvodnju Asha bio je vreo prostor pun metalnih ormara i staklenih ćelija ispunjenih bukom pisaćih strojeva, sumorno osvijetljen neonskim cijevima. Mikro-čitači u tome su sumraku blistali zelenim sjajem. Ponekad je vonjalo po sumporu, kad bi pregorjele foto-kopirke. A čulo se i tjeskobno zavijanje i neobično kričanje. Ĉitav donji dio Britanskog muzeja smrdi po mačkama. Ta se stvorenja probijaju kroz rešetke i ventilaciju, provlače se, ljudi ih tjeraju i ponekad potajice hrane. Blackadder je sjedio usred prividnoga kaosa, no zapravo reda svoga velikog izdanja, i prosijavao nanos ceduljica u udolinu između litica od iscufanih kartica i različitih pretrpanih fascikala. Iza njega je lepršala njegova tajnica, blijeda Paola, duge bezbojne kose svezane gumicom, s velikim naočalama, kao kakav moljac, s jagodicama prstiju nalik na prašnjave sive jastučiće. U unutrašnjoj prostoriji, iza pregrade s pisaćim strojem, malu spilju montiranu od ormarića za arhiviranje nastavala je dr. Beatrice Nest, gotovo zazidana kutijama u kojima pohranjeni bijahu dnevnik i prepiska Ellen Ash. Blackadder je imao pedeset i četiri godine, i Asha je počeo uređivati iz inata. Bio je potomak dviju generacija škotskih učitelja. Njegov bi djed navečer, uz kamin, recitirao poeziju: Marmiona, Childea Harolda, Ragnarok. Otac ga je poslao u koledţ Downing, na Cambridgeu, da studira kod F. R. Leavisa. Leavis je Blackadderu učinio ono što je inače činio ozbiljnim studentima: ukazao mu je na strašnu, veličanstvenu vaţnost i
nuţnost engleske knjiţevnosti i istodobno ga lišio svake vjere u vlastitu sposobnost da joj pridonese ili je promijeni. Mladi bi Blackadder napisao pjesmu, pa bi zamislio komentar doktora Leavisa i onda je spalio. Razvio je esejistički stil obiljeţen spartanskom jezgrovitošću, okolišanjem i neprozirnošću. Sudbinu mu je odlučio seminar o datiranju. Soba u koledţu bila je prekrcana, sjedilo se po podu i na naslonima za ruke. Mršavi i viţljasti predavač, u košulji bez kravate, stajao je na prozorskoj dasci i povlačio prozorsko krilo ne bi li ušlo što svjeţeg zraka, hladnog cambridgeskog svjetla. Seminarski materijal sadrţavao je trubadursku liriku, dio teksta jakobinske drame u stihu, nekoliko satiričkih kupleta, meditaciju o vulkanskom blatu u blankversu i ljubavni sonet. Blackadder, djedov učenik, smjesta je uočio da je autor svih tih pjesama Randolph Henry Ash, da su to primjeri njegova trbuhozborstva, njegova pregolemog raspona. Sam je stajao pred izborom: iznijeti svoje znanje, ili dopustiti da se seminar razvije, da Leavis prvo navede nesretne studente na krive identifikacije, a onda demonstrira vlastitu analitičku briljantnost lučeći falsificirano od autentičnoga, viktorijansko otuđenje od glasa istinskog osjećaja. Blackadder se odlučio za šutnju, a Asha dolično raskrinkaše i proglasiše manjkavim. Blackadder je imao osjećaj da je nekako izdao Randolpha Henryja Asha, premda se prije radilo o izdaji sebe, svoga djeda, ili moţda doktora Leavisa. To je kompenzirao. Napisao je doktorat na temu Svjesni argument i nesvjesna pristranost: izvor tenzije u dramskim pjesmama Randolpha Henryja Asha. Postao je stručnjak za Asha u vrijeme kad je Ash bio potpuno demode. Još 1959. su ga nagovorili da uredi Sabrane pjesme i dramske komade, uz blagoslov tadašnjeg lorda Asha, postarijeg metodističkog plemenitaša, potomka dalekoga rođaka samoga Asha i zakonitoga nasljednika neprodanih rukopisa. U tome dobu nevinosti Izdanje je smatrao dovršivim poslom iz kojega će proisteći druge stvari. U istraţivačkome je poslu imao asistente čiji je broj varirao, i koje je, kao Noa gavrane i golubice, odašiljao po knjiţnicama ovoga svijeta, a oni bi stiskali obrojčene ceduljice, nalik na garderobne brojeve ili bonove za ručak, na svakome upit, polustih mogućeg citata, još neistraţeno vlastito ime. Glavčina kotača rimske dvokolice, locirana u Gibbonovim fusnotama. "Opasna snita mudračeva dinja", iz Descartesova sna. Asha je sve zanimalo. Arapska astronomija i afrički prometni sustavi, anđeli i hrastove šiške, hidraulika i giljotina, druidi i grande armée, katari i tiskarski naučnici, ektoplazma i solarna mitologija, posljednji obroci zaleđenih mastodonata i istinska narav mane. Fusnote su preplavljivale i gutale tekst. Bile su nezgrapne i ruţne, ali nuţne, smatrao je Blackadder, a nicale su poput Hidrinih glava, dva upita na mjestu jednoga odgovora. U svome mračnom prostoru često je razmišljao o tome da čovjek naposljetku postaje svoj posao. Kakav bi danas bio da je radio, recimo, kao drţavni sluţbenik na mjestu referenta za financije u stambenom sektoru, ili policajac, zadubljen u čestice kose i koţe i otiske prstiju? (Bijaše to vrlo ashevska spekulacija.) Kakvo bi to znanje bilo skupljeno radi znanja kao takvog, odnosno radi Jamesa Blackaddera, bez ikakve veze s onim što je pokupio, probavio i iza sebe ostavio Randolph Henry Ash? Bilo je trenutaka kad bi si Blackadder dopustio jasan uvid u činjenicu da će svoj radni vijek, to jest svoj svjesni misleći ţivot, okončati na tome zadatku, da su sve njegove misli bile i bit će tuđe misli, da je sav njegov rad, rad drugoga čovjeka. A onda bi pomislio da to moţda i nije toliko vaţno. Ipak ga je, i nakon svih tih godina, Ash još fascinirao. Bila je to ugodna podređenost, ako već jest bio podređenik. Bio je mišljenja
da Mortimer Cropper sebe smatra Ashevim vlasnikom i gospodarom, no da on, Blackadder, bolje zna gdje je kome mjesto. Jednom je na televiziji vidio prirodoznanca analognoga sebi. Taj je čovjek hodao s torbom i skupljao sovin izmet, poslije bi ga označavao i rastavljao pincetom, ispirao bi ga u staklenim laboratorijskim posudama, u različitim tekućim čistilima, redao bi i premještao ostatke sovinih obroka i fragmente komprimiranih paketića kostiju, zubi i krzna, i onda bi ponovo sastavljao mrtvu rovku ili sljepica koji su bjeţali, ugibali i prolazili kroz sovina crijeva. Ta mu je slika godila i smjesta mu je palo na pamet da o njoj napiše pjesmu. A onda je otkrio da ga je Ash preduhitrio. Bijaše opisao arheologa: Od krhotina drevne bitke sklapa Od vrška noţa i smrskanih kosti. Kapelan tako umije razabrat Smrt miša ili sljepica iz suhih Ostataka što ispušta sova, Ta bijela smrt uzlebdjela i meka, Kljun krvav, spušten kriv u vratno perje... Nakon toga Blackadder više nije bio siguran da li je televizijskog prirodoznanca primijetio zbog zasićenosti Ashem, ili mu je um ipak radio nezavisno. Roland se promolio iz tunela od polica i našao se u Blackadderovu kraljevstvu ledenoga svjetla. Paola mu se nasmiješila a Blackadder se namrštio. Blackadder je bio pepeljast čovjek, sive puti i čelično sijede kose, odulje, jer se ponosio što je još tako gusta. Njegova odjeća, sako od tvida, samtene hlače, bila je dolična, iznošena i prašna, kao i sve ostalo tu dolje. Kad bi se nasmijao, osmijeh bi mu bio dobar, ironičan, no to se iznimno rijetko događalo. Roland reče, "Mislim da sam nešto otkrio." "Vjerojatno nešto već otkriveno dvadeset puta. O čemu se radi?" "Ĉitao sam njegova Vica, sve je još puno rukopisnih bilješki, toliko ih je da puca po šavovima, između svake stranice. U Londonskoj knjiţnici." "Cropper ga je vjerojatno već prošao. Ĉačkalicom." "Mislim da nije. Zbilja mislim da nije. Sva je prašina zasjela u crne ivice, seţe do rubova papira. Nitko je dugo, dugo nije dirao. Nikad, kako mi se čini. Malo sam čitao. "Upotrebljivo?" "Oh, jako. Iznimno." U ţelji da prikrije uzbuđenje, Blackadder poče klamati papire. "Moram pogledati", reče. "Bolje da to sam pogledam. Skočit ću onamo. Ništa nisi micao?" "Oh, ne. Oh, ne. To jest, mnogo je papira jednostavno izletjelo kad se knjiga otvorila, ali mislim da smo ih vratili natrag gdje su bili." "Ne razumijem. Mislio sam da je Cropper sve pokrio. Bolje da o tome ne pričaš, nigdje, shvaćaš, ili će sve odletjeti preko Atlantika, Londonska knjiţnica će kupiti nove tepihe i instalirati automat za kavu, a Cropper će nam poslati još jedan ljubazni faks u kojem uz osmijeh izraţava ţaljenje i nudi pomoć, te pristup Zbirci Stant i asistenciju oko mikrofilmova. Nikome o tome nisi govorio?" "Samo knjiţničaru." "Idem tamo. Imperativ patriotizma pred novcem. Neka zavrnu pipu."
"Ne bi valjda..." "Kad Cropper pokaţe čekovnu knjiţicu, nikome ne vjerujem, ni vlastitim očima." Blackadder je navlačio kaput, pohabani krombi. Roland je posve odustao od ionako nerealistične zamisli da s Blackadderom porazgovara o ukradenim pismima. Ipak je priupitao, "Moţete li mi što reći o jednom autorskom opusu? LaMotte?" "Isidore LaMotte. Mythologies, 1832. Mythologies indigenes de la Bretagne et de la Grande Bretagne. I Mythologies françaises. Veliki učeni kompendij folklora i legendi. Strukturiran kao tada pomodna potraga za 'Ključem svih mitologija', ali i kao potraga za bretonskim nacionalnim identitetom i kulturom. Ash ih je izvjesno čitao, ali se ne sjećam da ih je igdje pobliţe iskoristio..." "A gospođica LaMotte?" "Oh, kći. Koja je pisala religioznu poeziju, je li tako? Mračna knjiţica naslovljena Posljednje stvari. I priče za djecu. Priče za studeni. Stvari se noću miču i sudaraju. I ep koji je, kaţu, nečitljiv." "Mislim da su se za nju zainteresirale feministice", kaza Paola. "Pa naravno", reče Blackadder. "Uopće nemaju vremena za Randolpha Henryja Asha. Stalo im je jedino do Ellenina beskonačnog dnevnika, kad ga naša prijateljica ondje konačno uzmogne iznijeti na svjetlo dana. Smatraju da ju je Randolph Ash susprezao u pisanju, i da joj je tanjio maštu. Mislim da će to teško dokazati, ako ih dokaz uopće zanima, u što nisam siguran. One znaju što će naći i prije nego što to nadu. Imaju jedino činjenicu da je stalno odmarala na sofi, što u to vrijeme nije bilo nimalo neobično za gospodu njena poloţaja. Ellen Ash je dosadna, to je njihov problem, i njihov i Beatricin. Ţalosno, ali nije ni malo nalik na Jane Carlyle. Sirotu Beatrice potaknula je ţelja da pokaţe koliko se Ellen Ash odricala, sve radi muţa, pa je petljala s referencijama na svaki recept za dţem od ogrozda i svaki izlet u Broadstairs punih dvadeset i pet godina, ako to uopće moţeš zamisliti, da bi se jednoga dana probudila i shvatila da nikome više nije do poţrtvovnosti i samoodricanja, već do dokaza da je Ellen kiptjela od bijesa i pobune i bola i nepresušnog talenta. Sirota Beatrice. Jedan jedini članak, i tanahna knjiţica neironično naslovljena Pomagačice, nije baš u stilu današnjeg feminizma. Antologijica, iz 1950-ih, s mudrim, duhovitim i njeţnim izjavama suputnica velikana. D. Wordsworth, J. Carlyle, E. Tennyson, Ellen Ash. A Ţenski se studiji ne mogu domoći toga materijala, da ga objave, dok god je njegova oficijelna urednica dobra stara Bea. Ni ne zna što ju je snašlo." Roland nije bio raspoloţen za još jednu u nizu Blackadderovih tirada o tome koliko Beatrice Nest oteţe s dnevnikom Ellen Ash. Kad god bi se potegnuo razgovor o Beatrice, Blackadderov bi glas poprimio stanovitu notu, neskladnu, kao da reţi, Rolanda bi redovito podsjetila na laveţ lovačkih pasa. (Nikad doduše nije čuo laveţ lovačkih pasa, osim na televiziji.) Pri pomisli na Croppera, s druge strane, licem bi mu zaigrao podmukao i konspirativan izraz. Roland se Blackadderu nije ponudio da zajedno odu u Londonsku knjiţnicu. Otišao je po kavu. Nakon toga moţe u potragu za gospođicom LaMotte, koja je sada poprimila nekakav identitet, i to po Katalogu, gdje se i inače traţe mrtve duše. Izronio je među egipatske orijaše i među dvjema golemim kamenim nogama ugledao nešto hitro i bijelo i zlatno, ispalo je da se radi o Fergusu WolfFu, koji je i sam išao po kavu. Fergus je bio vrlo visok, imao je kosu boje mjedi dulju gore, ali kratko podšišanu na zatiljku, u stilu tridesetih iz vizure osamdesetih, ponad teškog blistavo bijelog
dţempera i komotnih crnih hlača, kao da se bavi japanskim borilačkim vještinama. Osmjehnuo se Rolandu, zadovoljnim, lakomim osmijehom, svijetloplavih očiju i dugih usta jezivo punih snaţnih bijelih zubi. Bio je stariji od Rolanda, dijete šezdesetih koje je u jednome času napustilo faks, odlučilo se za slobodu i parišku revoluciju, koje se poboţno klanjalo Barthesu i Foucaultu, da bi se potom vratilo i zatravilo Koledţ princa Alberta. Bio je uglavnom ugodan, premda bi gotovo svi, kad bi ga upoznali, nejasno osjetili da im od njega prijeti moguća, neodređena opasnost. Rolandu se Fergus sviđao, jer mu se činilo da se on sviđa Fergusu. Fergus je radio na dekonstrukciji Balzacova teksta Chef-d'Oeuvre Inconnu. Rolanda više nije čudilo što Odsjek za anglistiku financira proučavanje francuskih tekstova. Danas drugo kao da ni ne postoji; osim toga, Roland nije ţelio da ga smatraju provincijalnim. Francuski mu je bio dobar, i opet zahvaljujući majčinim strastvenim intervencijama u njegovo obrazovanje. Fergus se protegnuo na klupi u kantini i rekao da je pravi izazov dekonstrukcija nečega što je na prvi pogled već samo sebe dekonstruiralo, budući da je u knjizi riječ o slici za koju se ispostavlja da nije ništa doli kaotična masa poteza kistom. Roland ga je pristojno slušao, a onda ga je upitao, "Znaš li išta o nekoj gospođici LaMotte koja je 1850-ih ili tu negdje pisala priče za djecu i religioznu poeziju?" Fergus se na to dosta dugo smijao, a potom je šturo odgovorio, "Pa trebao bih znati." "Tko je ona?" "Christabel LaMotte. Kći Isidorea, mitografa. Posljednje stvari. Priče za studeni. Ep, Vila Meluzina. Nešto vrlo bizarno. Znaš priču o Meluzini? Vila koja se udala za smrtnika ne bi li stekla dušu, a s njim je imala dogovor da je subotom ne smije potajice gledati, i on se toga godinama pridrţavao, imali su šestoricu sinova, a svaki je imao neku čudnu manu - višak ušiju, goleme kljove, izbočine na obrazima, tri oka, takve stvari. Jedan se zvao Geoffroy a la Grande Dent, a jedan Jezivi. Gradila je dvorce u Poitouu, prave, još su ondje. On je na kraju, naravno, pogledao kroz ključanicu - ili je, prema jednoj verziji, na čeličnim vratima vrškom mača izbušio rupu - i spazio je kako se zabavlja u velikoj mramornoj kadi. A od struka naniţe bila je riba ili zmija, Rabelais kaţe 'andouille', kao neka golema kobasica, simbolika je evidentna, koja je mišićavim repom mlatila po vodi. I on ništa nije rekao niti je ona što učinila sve dok se Geoffroyu, opakome sinu, nije zamjerio brat mu Fromont, koji se skrio u samostanu, i kad nije htio izići, Geoffroy je navukao šiblja i sve spalio, skupa s Fromontom i redovnicima. Kad je za to čuo, Raimondin (onaj vitez s početka, odnosno muţ), rekao joj je, 'Za sve si to ti kriva, tako mi i treba kad sam se oţenio uţasnom zmijurinom'. Ona ga je na to izgrdila i pretvorila se u zmaja, pa je poletjela oko grudobrana i uz jezovite jauke počela rušiti kamenje. Ah da, prije toga mu je strogo i izričito naloţila da svakako ubije Jezivoga, koji će im inače svima doći glave, što je on, naravno, i učinio. A ona se još ukazuje grofovima od Lusignana i predskazuje im smrt - kao neka Dame Blanche, ili Fata Bianca." "Naravno, postoji sva sila mitoloških i psihoanalitičkih tumačenja, i analiza simbola. Christabel LaMotte tu je dugu i zakučastu poemu o Meluzini napisala 1860-ih, a objavljena je početkom 1870-ih. Ĉudan tekst - neobuzdana tragedija i romansa, sve vrvi simbolima, kao nekakav somnabulan svijet pun neobičnih beštija i skrivenih značenja i zbilja pomaknute seksualnosti ili senzualnosti. Feministkinje su lude za tom poemom. Kaţu da je ona izraz nemoćne ţenske ţudnje. Nije se osobito čitala dok je one nisu
otkrile - poznavala ju je Virginia Woolf, navodi je kao sliku esencijalne androginije stvaralačkog uma - ali nove feministkinje Meluzinu u kadi smatraju simbolom samodovoljne ţenske seksualnosti koja nema potrebe za bijednim muškarcem. Meni se sviđa, jer uznemiruje. Stalno mijenja fokus. Od vrlo iscrpnog opisa ljuskastog repa do kozmičkih sukoba." "To mi je od velike koristi. Moram pročitati." "Zašto te zanima?" "Naišao sam na referenciju kod Randolpha Asha. Kod Randol-pha Asha se prije ili kasnije sve spominje. Zašto se smiješ?" "Ja sam i nehotice postao stručnjakom za Christabel LaMotte. Dvije osobe na ovome svijetu znaju sve što se uopće moţe znati o Christabel LaMotte. Jedna je profesorica Leonora Stern, iz Tallahasseeja. A druga je doktorica Maud Bailey, sa Sveučilišta u Lincolnu. Obje sam ih upoznao na onoj pariškoj konferenciji o seksualnosti i tekstualnosti. Moţda se sjećaš. Mislim da ne vole muškarce. Svejedno sam imao kratku vezu sa strahobalnom Maud. U Parizu a onda ovdje." Zastao je i sam se sebi namrštio. Otvorio je usta kao da ţeli nešto dodati, a onda ih je zatvorio. Nakon nekog vremena rekao je, "Ona - Maud - vodi Centar za ţenske resurse u Lincolnu. Imaju dosta Christabelinih neobjavljenih rukopisa. Ako traţiš nešto vrlo specifično, to ti je prava adresa." "Moţda i hoću. Hvala. A ona, kakva je? Hoće li me pojesti?" "Toliko je hladna, da se muškarcima od nje ledi krv u ţilama", rekao je Fergus sa snaţnim osjećajem onkraj analize.
4. Uz Trnovit guštik Uvis se Kula suče Tu Sjenice nema Niti Golub guče Vjetar zviţdi mrko Kroz Krš i Kam Na crnom oknu Vidi joj bijel dlan Prljavoga Starca Ĉuje drhtav glas Matovilko, spusti Kosu niz jaz Blistave Niti Krenu put tla Iz zlatne Krune Zlat briţnu slap Crne kandţe grabe Ne gube čas Kakva Bol svrdla Kroz svaku vlas!
Grbavčev uspon On motri nijem Plače od jada, Sam sebi plijen Christabel LaMotte
Roland je u Lincoln stigao iznerviran, jer je morao putovati vlakom. Autobus bi bio jeftiniji, premda bi put dulje trajao, no doktorica Bailey mu je poslala razglednicu s odsječnom porukom da bi njoj bilo najzgodnije kad bi stigao podnevnim vlakom; fakultet je malo izvan grada, tako će biti najbolje. U vlaku je, međutim, mogao pokrpati rupe i doznati još štogod o Christabel LaMotte. Iz koleške knjiţnice posudio je dvije knjige. Jedna je bila vrlo damska i tanušna, iz 1947. godine, pod naslovom Bijele plahte, prema jednoj Christabelinoj lirskoj pjesmi. Druga bijaše debeo zbornik feminističkih eseja, uglavnom američkih, objavljen 1977.: Sama po sebi, LaMotte i strategije izmicanja. Veronica Honiton bila je korisna zbog biografskih podataka. Christabelini djed i baka, Jean-Baptiste i Emilie LaMotte, pobjegli su u Englesku za vrijeme Terora 1793. i ondje ostali, odlučivši ne vraćati se nakon Bonaparteova sloma. Isidore, rođen 1801., studirao je na Cambridgeu i razmišljao o pjesničkoj karijeri, a onda je postao ozbiljan povjesničar i mitograf pod snaţnim utjecajem njemačkih istraţivača narodnih priča i podrijetla biblijske pripovijesti, no s nepokolebljivom vjerom u svoju, mističnu bretonsku tradiciju kršćanstva. Njegova majka, Emilie, bila je starija sestra Raoula de Kercoza, republikanskog i antiklerikalnog povjesničara, također zaljubljenika u folklor, koji je zadrţao obiteljsko imanje Kernemet. Godine 1828. Isidore je oţenio gospođicu Arabel Gumpert, kćer Ruperta Gumperta, kanonika sv. Pavla, čija je postojana vjera snaţno utjecala na Christabel kao djevojčicu, te se pokazala njezinim čvrstim osloncem. U braku su izrodili dvije kćeri, Sophie, 1830. godine, koja se kasnije udala za sir Georgea Baileyja, vlasnika Seal Closea, posjeda smještena na breţuljcima Lincolnshirea, te Christabel, 1825., koja je ţivjela s roditeljima do 1853. godine, kad joj je neudana tetka, Antoinette de Kercoz, ostavila maleno nasljedstvo, što joj je omogućilo da zasnuje vlastito kućanstvo u Richmondu, u Surreyu, s mladom prijateljicom koju je upoznala na Ruskinovu predavanju. Gospođica Blanche Glover dijelila je s Christabel umjetničke ambicije; slikala je velika ulja na platnu, od kojih ni jedno nije sačuvano, a usto je i autorica zanatski vještih i zakučastih drvoreza koji su posluţili kao ilustracija Christabelinim krasnim, premda pomalo tjeskobnim Pričama za nevinu dječicu i Pričama za studeni, te Molitvama, zbirci religiozne lirike. Vjeruje se da je upravo gospođica Glover potaknula Christabel da napiše Vilu Meluzinu, grandioznu i opskurnu epsku poemu koja iznova pripovijeda staru priču o bajkovitoj ţenozmiji. Procijepi Vile Meluzine pucaju od plemenite rude; u vrijeme predrafaelita neki su je kritičari iznimno cijenili, pa tako i Swinburne, kaţe da je to "pritajena, mišićava zmija od pripovijesti, s više ţestine i otrova nego je inače slučaj kad se u pisanju okuša ţensko pero, ali bez pripovjednoga potiska; prije je riječ o zmiji kakva je kod Coleridgea bila figurom Imaginacije, s
vlastitim repom u ustima". Danas je pala u zasluţen zaborav. Christabelina reputacija, skromna ali zajamčena, počiva na suzdrţanoj i tankoćutnoj lirici, proizvodu istančana senzibiliteta, ponešto sjetna temperamenta i ugroţena ali nepokolebljiva kršćanstva. Gospođica Glover nesretno se utopila u Temzi 1861. godine. Njezina je smrt očito potresla Christabel, jer se naposljetku vratila obitelji i ţivjela sa sestrom Sophie do kraja svoga mirnog i povučenog ţivota. Svojevoljno se sve više i više povlačila u šutnju, i nema dokaza da se nakon Meluzine nastavila baviti pjesništvom. Umrla je 1890. u dobi od šezdeset i pet godina. Veronica Honiton u svojim se komentarima na Christabelinu poeziju draţesno fokusirala na njezin "domaćički misticizam", pa ga je tako usporedila s Georgeom Herbertom i njegovim slavljenjem sluškinje koja "mete sobu kao za zakone Tvoje". Ja volim stvari čiste Škrobljen štikan vez Što se radi točno Besprijekorno jest Već očistismo kuću Gost će svaki čas I vidjet će nam plahte Bijele kao mraz I svit će ih i sloţit Uspokojit nas. Trideset godina poslije feministice su Christabel LaMotte opisivale kao bijesnu i mahnitu. Pisale su o "Arijadninoj pretrgnutoj niti: umjetnosti kao odbačenu tkanju u pjesmama Christabel LaMotte". Ili o "Meluzini i demonskoj dvojnici: dobroj majci, lošoj zmiji". "Pitomom gnjevu: ambivalentnoj pitomosti Christabel LaMotte". "Bijelim rukavicama: Blanche Glover: prigušenoj lezbijskoj seksualnosti kod LaMotte".6 Bio je tu i esej same Maud Bailey, "Meluzina, graditeljica gradova: subverzivna ţenska kozmogonija". Roland je znao da bi se prvo trebao latiti toga teksta, ali su ga kočile njegova impresivna duţina i gustoća. Počeo je čitati "Arijadninu pretrgnutu nit", gdje se detaljno secirala jedna od Christabelinih, očito mnogobrojnih, pjesama o kukcima. Stvor sav osut i u grču S mukom vuče van Prstom si gadnim čudesne niti Ovojnik tkan Za zlosretna zujala, fini rad Rosna geometrija za svjetlohvat. Nije se mogao koncentrirati. Pored njega su promicale ravnice središnje Engleske, tvornica keksa, tvrtka za izradu metalnih kutija, polja, ţivice, jarci, sve zgodno, ali nipošto iznimno. Nasuprot naslovnici knjige gospođice Honiton stajala je prva Christabelina slika što ju je ikad vidio, smećkasta fotografija, jedna od onih ranih, pod koprenom pucketave prozirne zaštitne stranice. Na sebi je imala komotnu pelerinu, na trokut, i šeširić, iznutra orubljen čipkom, što se pod bradom vezivao širokom vrpcom. Odjeća joj je upadala u oči više od nje same; ona se u nju pretapala, glave malko naherene, kao da se čudi ili se moţda teţi postaviti "pticoliko". Imala je blijedu nakovrčanu kosu, ponad sljepoočnica, a iza rastvorenih su joj se usana nazirali krupni, ravni zubi. Slika nije odavala nikoga posebno; tipska viktorijanska gospoda, u ovome slučaju povučena pjesnikinja. Isprva nije prepoznao Maud Bailey, a kako se sam ničim nije isticao, stajali su na izlazu dok nisu ostali gotovo sami, posljednjih dvoje ondje. A nju je bilo teško promašiti, pa i
ne prepoznati. Bila je visoka, dovoljno visoka da Fergusa WolfFa gleda ravno u oči, mnogo viša od Rolanda. Odjevena neobično skladno za jednu sveučilišnu profesoricu, pomislio je Roland, odbaciv-ši pritom neke druge opise njezine zelene i bijele izduljenosti, duge tunike, zelene poput crnogorice, preko suknje iste boje, bijele svilene bluze pod tunikom i dugih, mekih, bijelih čarapa u sjajnim dugim zelenim cipelama. Kroz čarape se kao kroz koprenu razlijevala ruţičasto zlatna boja koţe, zamalo. Kosa joj se nije vidjela, nju je nisko nad čelom čvrsto povezala u turban od svile oslikane bojama paunova perja. Obrve i trepavice joj bijahu svijetle, toliko je primijetio. Put joj je bila čista, mliječna, usne nenamazane, crte izrazite, lice uglavnom smireno. Nije se smiješila. Kimnula mu je i pokušala mu primiti torbu, no on je to odbio. Vozila je besprijekorno blistavu zelenu bubu. "Zaintrigiralo me vaše pitanje", rekla mu je na polasku. "Drago mi je što ste se potrudili doći. Nadam se da će vam se trud isplatiti." Glas joj je bio patricijski, govorila je namjerno malo nerazgovjetno, sa stanovitom zaglađenom otmjenošću. Mirisala je po nečemu oštrom i papratastom. Rolandu se njezin glas nije sviđao. "Moţda sam na krivom tragu. Zapravo je sve to skupa gotovo ništa." "Vidjet ćemo." Lincolnsko Sveučilište sastojalo se od bijelo opločenih tornjeva, a bijele su se izmjenjivale s pločicama ljubičastim i pločicama narančastim i pločicama gdjegdje otrovno zelenima. Jak ih je vjetar, kazala je doktorica Bailey, znao otpuhati, pa su predstavljale opasnost za pješake. A često je jako puhalo. Sveučilište bijaše u močvarnoj ravnici, poloţeno kao kakva šahovska ploča, iskupljeno trudom maštovita vrtlara koji je načinio labirint jezeraca i kanala što su nepravilno tekli kroz pravokutnu parcelu i oko nje. Sad bijahu zatrpani otpalim lišćem, kroz koje su šareni šarani gurali tupa blistava usta. Sveučilište je datiralo iz doba najvećeg obilja i ekspanzije, no sada je djelovalo pomalo derutno i neodrţavano, s nacerenim poţbukanim napuklinama po otmjenoj bijeloj pravokutnoj oplati. Vjetar je mrsio svilene resice prebogata pokrivala za glavu doktorice Bailey. Razbarušio je i Rolandovo crno krzno. Zabio je ruke u dţepove i koračao malo iza nje. Kao da osim njih nikoga nije bilo, premda je bio semestar. Upitao je doktoricu Bailey gdje su studenti, a ona mu odgovori da je danas, srijedom, nenastavni dan, rezerviran za sport i učenje. "Svi nestanu. Ne znamo kamo. Kao nekom čarolijom. Neki su u knjiţnici. Većina nije. Ne znam kamo odlaze." Vjetar je mreškao tamnu vodu; od narančastih listova njezina je površina bila nazubljena i kaljava. Ţivjela je na vrhu Tennysonova tornja - "Bilo je ili to ili Djevica Marian", dometnula je s blagim prezirom dok su otvarali staklena vrata Tornja. "Gradski vijećnik čija nas je fondacija financirala ţelio je sve imenovati po likovima iz Sherwoodske šume. Ovdje su Odsjek za anglistiku i Tajništvo Umjetnosti i Odsjek za povijest umjetnosti i također Ţenski studiji. Ne i naš Centar za resurse. On je u Knjiţnici. Odvest ću vas. Jeste li za kavu?" Penjali su se paternosterom što je pravilno zastajkivao pored inače pustih podesta. Rolanda su uzrujavali ti liftovi bez vrata; ona je ušla točno na vrijeme i pošla uvis prije
nego što se usudio krenuti za njom, pa se morao verati na postolje na kojemu je već stajala u trenutku kad se zaletio i skočio, gotovo prekasno. Nije komentirala. Zidovi paternostera bili su optočeni zrcalima, pod brončanim svjetlom; zabljesnula ga je od zida do zida, njezina vrela slika. Izišla je i opet točno; on se spotaknuo i na tome pragu, dok se pod pod njim dizao. Soba joj je s jedne strane imala staklenu stijenu, dok su druge zidove od poda do stropa pokrivale knjige. Bile su sloţene racionalno, tematski, po abecedi, bez prašine; to potonje bio je jedini znak domaćičkoga u tome strogom prostoru. Ukras u toj sobi bila je sama Maud Bailey, koja se vrlo graciozno spustila na jedno koljeno kako bi uključila kuhalo u struju i iz ormarića izvadila dvije plavo-bijele japanske šalice. "Sjednite", rekla je odrješito, i pokazala prema niskoj svijetlo-plavoj tapeciranoj stolici gdje su bez sumnje sjedili studenti čekajući da im vrati seminarske radove. Pruţila mu je neskafe boje oraha. Nije skidala turban. "A sada, kako vam mogu pomoći?" reče, sjedajući i sama, iza stola, kao barijere. Roland je razmatrao vlastite strategije izmicanja. Prije susreta s njom, neodređeno je zamišljao da bi joj moţda mogao pokazati fotokopije ukradenih pisama. Sada je znao da ne moţe. Njezinom je glasu nedostajalo topline. Reče, "Radim na Randolphu Henryju Ashu. Kao što sam vam napisao. Upravo sam saznao da se moţda dopisivao s Christabel LaMotte. Ne znam znate li vi išta o takvoj prepisci? Upoznali se jesu." "Kad?" Pruţi joj kopiju svoga transkripta Dnevnika Crabba Robinsona. "To se moţda spominje u dnevniku Blanche Glover. Imamo jedan njezin dnevnik u Centru za resurse. Pokriva taj period - počela ga je pisati kad su preselile u Richmond. Materijali u posjedu našega Arhiva zapravo su ono što je poslije Christabeline smrti ostalo u njezinu stolu - njezina je ţelja bila da ih pošalju jednoj od njezinih nećakinja, May Bailey, 'u nadi da će moţda razviti interes za poeziju'." "I je li?" "Koliko znam, nije. Udala se za rođaka i odselila u Norfolk i rodila desetero djece, te je upravljala velikim domaćinstvom. Ja potičem od nje - ona mi je praprabaka, što znači da sam Chri-stabelina praprapranećakinja. Kad sam došla ovamo, nagovorila sam oca da nam dopusti da njezine papire pohranimo u Arhiv. Toga nema mnogo, ali je vaţno. Rukopisi Priča, mnogo nedatirane lirike na kojekakvim papirićima, i, naravno, sve revizije Meluzine, koju je preradila barem osam puta, uvijek je nešto mijenjala. I spomenar s citatima, i nekoliko pisama njezinih prijatelja, i taj jedan dnevnik Blanche Glover, što pokriva samo tri godine. Ne znam je li toga bilo još - nitko, na ţalost, o tome nije skrbio - a ništa više nije iskrsnulo." "A LaMotte. Je li ona vodila dnevnik?" "Koliko znamo, nije. Gotovo sigurno nije. Pisala je jednoj od svojih nećakinja i savjetovala joj neka ne piše dnevnik. Zgodno pismo. 'Moţeš li urediti svoje Misli i preoblikovati ih u Umjetnost, dobro: moţeš li ţivjeti s obavezama i osjećajima Svakodnevice, dobro. No, ne upuštaj se i ne navikavaj na morbidno Samopreispitivanje. Nema nepriličnijega od toga za ţenu koja teţi raditi dobro i ţivjeti korisno. Za ovo drugo će se Gospod pobrinuti - bit će prilike. Prvo je stvar Volje.'" "Nisam baš siguran u to." "Ali je zanimljivo kao nazor. To je već kasno -1886. Umjetnost kao volja. Nije baš tipično, za ţenu. Ni za koga, moţda."
"Imate li njezina pisma?" "Ne mnogo. Nekoliko obiteljskih - savjeti nalik na ovaj, recepti za pečenje kruha i pravljenje vina, zamjerke. Postoje i druga, nekoliko njih iz Richmondskog razdoblja, jedno ili dva iz Bretanje; ondje je, moţda znate, imala rođake. Nije, čini se, imala bliskih prijatelja, izuzme li se gospođica Glover, a s njom se nije morala dopisivati, jer su ţivjele u zajedničkom domaćinstvu. Pisma nisu izdana - Leonora Stern pokušava nešto skupiti, ali je toga malo. Pretpostavljam da bi nešto mogao imati sir George Bailey u Seal Courtu, ali on nikome ne dopušta nikakav uvid. Leonori je prijetio sačmaricom. Mislila sam da bi bilo bolje kad bi ona tamo otišla - ona je iz Tallahasseeja, kao što sigurno znate - nego ja, zbog cijeloga historijata svađa i parničenja između Baileyja iz Seal Courta i norfolške grane. No Leonorin pristup polučio je krajnje nepovoljne rezultate. Krajnje nepovoljne. Da. Hm. A kako je vama palo na pamet da se Randolph Henry Ash zanimao za LaMotte?" "U jednoj njegovoj knjizi našao sam nedovršen nacrt pisma nepoznatoj ţeni. Pomislio sam da bi to mogla biti ona. Spominje Crabba Robinsona. Kaţe da ona razumije njegove pjesme." "To mi ne zvuči vjerojatno. Mislim da se njoj ne bi svidjele njegove pjesme. Sva ta kozmička maskulinost. Ona pakosna antifeministička pjesma o mediju, kako se ono zvala, Mumija opsjednuta? Sva ta izvještačena omama. Sve što ona nije bila." Roland je s nekakvim beznađem promatrao blijeda zajedljiva usta. Poţelje da nije ni došao. Neprijateljstvo prema Ashu obuhvaćalo je nekako i njega samoga, barem u njegovim očima. Maud Bailey nastavi: "Provjerila sam svoj kartični indeks - radim na knjizi o Meluzininašla sam samo jednu referenciju na Asha. U pisamcu Williamu Rossettiju - izvornik u Tallahasseeju - o pjesmi koju joj je objavio. 'Ovih tmurnih dana u studenome najviše naličim na onu bijednu Priliku iz Fantazije RHA, zazidanu u jezivome In-Pace, stišanu na silu, u ţudnji za odrješenjem. Treba Muške Hrabrosti za uţitak u podizanju Tamnica za Nevinu dječicu, u Mašti, i Ţenske Strpljivosti da ih se izdrţi u trijeznoj stvarnosti.'" "To je referencija na Ashevu Zatočenu čarobnicu?“ "Naravno." Nestrpljivo. "Kad je to napisala?" "1869. Mislim. Da. Ţivopisno, ali ne od prevelike koristi." "Zvuči neprijateljski, u najmanju ruku." "Točno." Roland je otpio kave. Maud Bailey vratila je karticu natrag na njezino mjesto u indeksu. Zagledavši se u kutiju, reče, "Vjerojatno poznajete Fergusa Wolffa, mislim da je na vašem koledţu." "Oh, da. Upravo mi je Fergus i predloţio da vas pitam za LaMotte." Stanka. Prsti su se brzo kretali, uvodeći reda. "Poznajem Fergusa. Upoznala sam ga na konferenciji, u Parizu." "Rekao mi je", reče Roland, neodređeno, čekajući da kakvim znakom ona oda svijest o tome što je sve i kako Fergus mogao reći. Stisnula je usne i ustala. "Odvest ću vas u Centar za resurse." Lincolnška Knjiţnica se posve razlikovala od Pogona za proizvodnju Asha. Bijaše to skeletna konstrukcija, u staklenoj kutiji, sa sjajnim vratima što su se otvarala prema
cjevastim staklenim zidovima, slično kutiji s igračkama ili golemoj slagalici. A unutra zvonke metalne police i pusteni tepisi za nečujan korak, pepita crveni i ţuti, u skladu s bojom liftova i rukohvata. Ljeti je tu vjerojatno bilo svijetlo i uţareno, ali se u vlaţnu jesen nebo sivo poput škriljevca poloţilo kao još jedna kutija nasuprot umnoţenim oknima, na kojima su se zrcalili nizovi malih okruglih svjetala, slično vilinskim svjetlašcima Zvončiće u Nigdjezemskoj. Ţenski Arhiv bio je smješten u golemome akvariju. Maud Bailey je Rolanda posjela na cjevast stolac za blijedim hrastovim stolom, kao neposlušno dijete u vrtiću, te je pred njega stavila različite kutije. Meluzina I. Meluzina II. Meluzina III i IV. Meluzina nedatirana. Bretonske pjesme. Religiozne pjesme. Lirika - razno. Blanche. Iz te mu je kutije pokazala odulju debelu zelenu knjigu, pomalo nalik na one računovodstvene, s koricama u sumornom mramorastom uzorku: Dnevnik našega doma i ţivota U našoj kući u Richmondu Blanche Glover Otpočet na dan našega useljenja 1. svibnja • majski dan 1858. Roland ju je primio s duţnim poštovanjem. Za njega ona nije imala onu magnetsku privlačnost dvaju pisama, presavijenih u njegovu dţepu, ali jest mamila i budila znatiţelju. Brinula ga je povratna karta koju je morao iskoristiti isti dan. Brinule su ga granice Maudine strpljivosti. Dnevnik je bio ispisan uzbuđenim i lijepim rukopisom, u kratkim potezima. Prelijetao ga je očima. Sagovi, zastori, uţici odmora, "Danas smo na plaću primile kuharicu, Katicu za sve", novi recept za pirjanu rabarbaru, slika malenoga Hermesa i njegove majke, i da, doručak kod Crabba Robinsona. "Evo ga." "Dobro. Sad ću vas ostaviti. Vratit ću se po vas kad se Knjiţnica bude zatvarala. Imate par sati." "Hvala vam." Bile smo na doručku kod g. Robinsona, ugodna ali dosadnjikava starijeg gospodina, koji nam je ispričao zamršenu priču o Wielandovoj bisti što ju je spasio od nezasluţena zaborava, na silno oduševljenje Goethea i ostalih knjiţevnih velikana. Nije bilo riječi ni o čemu zanimljivom, to pogotovo vrijedi za mene, u sjeni, premda sama hoću da je tako. Nazočni bijahu gđa Jameson, gospodin Bagehot, pjesnik Ash, bez gospode Ash, kojoj nije bilo dobro, te neki mlađi ljudi s londonskog Sveučilišta. Princezi su se s pravom veoma divili. Mnogo je toga pametnog rekla gospodinu Ashu, čija mi se poezija nikako ne sviđa, premda je ona tvrdila da se njoj silno sviđa, što mu je, prirodno, laskalo. Po mome mišljenju, nedostaje mu lirske protočnosti i intenziteta Alfreda Tennysona, a dvojim i o njegovoj ozbiljnosti. Njegova pjesma o Mesmeru velika mi je zagonetka, budući da uopće nisam sigurna kakvo je njegovo mišljenje o Animalnom Magnetizmu, ruga li mu se ili se za nj zalaţe, a tako je i s ostatkom njegova djela, pa se čitatelj nerijetko mora zapitati nije li sve to skupa zapravo mnogo priče ni o čemu. Ja sam sa svoje strane istrpjela dug referat o traktarijancima od strane
gorljivog mladog liberalnog sveučilištarca. Zapanjilo bi ga moje stvarno Mišljenje o tim stvarima, ali sam odlučila ne upuštati se u takvu bliskost, šutjela sam, i smješkala se i usrdno kimala glavom, zadrţavši svoje Misli za sebe. Ipak, bilo mi je gotovo drago kad je gospodin Robinson društvu odlučio nadugačko prepričati svoja putovanja po Italiji, s Wordsworthom, koji se na svakome koraku ţelio vratiti kući, i kojega se samo uz najteţe muke moglo nagovoriti da pogleda oko sebe. I meni se išlo kući, i bilo mi je drago kad smo za sobom zatvorile svoja mila ulazna vrata, te sjele zajedno u tišini našega malenog salona. Dom je divna stvar, premda nisam smogla hrabrosti da to kaţem gospodinu Robinsonu, ako se posve izvjesno radi o vlastitom domu, što naša kućica jest. Kad razmišljam o svojoj prošlosti - o svemu što sam realno mogla očekivati od ostatka svoga ţivota, znači dopuštenje da se smjestim na krajnjem rubu nečijeg salonskog tepiha, u sluškinjskom Potkrovlju, i točka, zahvalna sam za svaku, meni neopisivo dragu sitnicu. Ručale smo kasno, hladnu piletinu i salatu koju nam je pripremila Liza, poslijepodne smo prošetale Parkom, radile, a navečer smo pojele zdjelicu vrućeg mlijeka i bijelog kruha, posuto šećerom, baš kao što je to moţda činio sam Wordsworth. Zajedno smo svirale i pjevale, i nakratko naglas čitale iz Vilinske kraljice. Naši se dani prepleću u jednostavne uţitke svakodnevice, koje nikad ne bismo smjeli uzimati zdravo za gotovo, i u sublimnije uţitke Umjetnosti i Misli, koje sada moţemo kušati kad nam se prohtije, a da nam to nitko ne brani niti nas zbog toga kritizira. Richmond je svakako Beulah, kazah Princezi, koja je odvratila da se u tome slučaju moţemo samo nadati da nam ni jedna zla Vila neće pozavidjeti na našem sretnom usudu. Nakon toga tri i pol tjedna ništa, osim priprostih obroka, šetnji i lektire, glazbe i Blanchinih nacrta za slike. A tada je Roland naišao na rečenicu koja je mogla značiti nešto ili ništa. Ništa ako se pomno ne zagledaš. Razmišljam da se prihvatim, u ulju, teme iz Maloryja, moţda djevice Nimue i njezina zatočenja Merlina, ili usamljene Djeve od Astolata. Mozak mi je prepun nejasnih slika, no bez jasne vizije one jedne nuţne stvari. Cio sam tjedan u richmondskom parku crtala hrastove - linije su mi redom prelake za gustu čvrstinu njihova opsega. Što nas tjera da uljepšavamo ono što bi trebalo prikazivati Brutalnu Moć? Za Nimue ili Elaine bi mi trebao model, a od Princeze ne mogu zahtijevati toliko vremena, premda se nadam da vrijeme utrošeno u "Christabel pred sir Leolineom" ne smatra čistim gubitkom. Slikam tako tanko, kao da mi je rad neosvijetljen vitraj čija iluminacija i oţivljenje traţe poplavu svjetlosti sprijeda i straga, a sprijeda i straga ne postoje. Oh, da mi je Sile. Objesila je "Christabel" u svoju spavaću sobu gdje hvata jutarnje sunce, pa se jasno vide moje nesavršenosti. Uzvrtjela se zbog dugog pisma koje je danas primila, koje mi nije pokazala, već se na nj nasmiješila, i zgrabila ga i smotala i maknula. Ama baš ništa, osim Rolandove vlastite potrebe i interesa, nije dalo naslutiti da je to dugo pismo moţda ono njegovo pismo. Moglo je to biti bilo koje pismo. Je li ih bilo još? Tri tjedna poslije naišao je na još jednu znakovitu/beznačajnu rečenicu. Liza i ja se primismo ţelea od dunja i jabuka; kuhinja je sva u velovima i vrpcama od rascurenoga ţele-muslina, domišljato smo ga pričvrstile o noge preokrenutih stolica, poput paučine. Liza si je opekla jezik, kušajući ţelira li se ili ne, jer je proţdrljiva pa mora kušati, ili je moţda prerevna u ţelji da nam ugodi. (Liza jest lakoma. Sigurna sam da noću jede
kruha i voća. Za doručkom zatičem svjeţe, kose rezove koje sama nisam ostavila na hljebu u posudi.) Princeza nam ove godine nije pomagala. Dovršavala je svoje Knjiţevno Pismo, da ga što prije pošalje, premda je to zanijekala, kazavši da joj se ţuri završiti Stakleni lijes za knjigu priča. Sada kao da manje piše pjesme. Ili ih barem meni ne pokazuje, uvečer, kao što smo to prije činile. Sve to dopisivanje šteti njezinom istinskom talentu. Njoj zapravo ne treba epistolarno laskanje. Ona zna koliko vrijedi. Kad bih to barem za sebe mogla reći. Dva tjedna poslije: Pisma, pisma, pisma. Ne za mene. Ja ih ne smijem vidjeti ni za njih znati. Ali ja nisam slijepi krt iz bajke, Gospođo moja, niti dobro obučena dvorkinja koja okrene glavu i ne vidi što je se, kaţu joj, ne tiče. Ne trebaš ih ţurno spremati u svoju košaru sa šićem niti trčati na kat i skrivati ih pod rupčiće. Ja nisam Uhoda, ni špijun, ni Guvernanta. Guvernanta posve sigurno nisam. Od te si me sudbine izbavila, i nećeš nikada, ni jednog jedinog ma i najkraćeg trena, posumnjati u moju nezahvalnost i nesebičnost. Dva tjedna poslije: I tako sada imamo Vrebača. Taj stvor švrlja i njuška po našemu utočištu, ispipava prozorske kapke i puše i dašće s ove strane vrata. U davna su vremena nad dovratak stavljali bobice jarebike7 i potkovu, da otjeraju vilenjake. Sad ću ih i ja gore pribiti, da pokaţem, da spriječim prolaz, ako mogu. Pas Tray je zbog vrebača nemiran. Kad čuje Lovca, kostriješi mu se dlaka na plećima, kao kod vuka. Uprazno škrguće zubima. Kako je samo maleno, kako veoma sigurno, ugroţeno boravište. Kako se velikima doimaju brave, kako bi grozni bili provala i raskol. Dva tjedna poslije: Gdje je iskrenost našeg razgovora? Gdje su male, neizrecive stvari koje smo običavale dijeliti tiho i u skladu? To je virkalo namjestilo oko na urez ili pukotinu u našemu zidu i bestidno gviri. Ona se smije i kaţe da on nema zlih namjera, i da nije kadar vidjeti one bitne stvari koje znamo i čuvamo, i tako to jest, tako mora biti, tako mora biti zauvijek. Ali je zabavlja kad ga čuje kako trči i dašće oko naših čvrstih zidova, misli da će on zauvijek ostati pitom, kakav je sada. Ne mogu ustvrditi da znam više od nje, ne znam ništa, nikad nisam mnogo znala, ali me je strah za nju. Pitala sam je koliko je napisala u posljednje vrijeme, a ona se nasmijala, i kazala da jako puno uči, jako puno, i kad sve nauči imat će novih stvari o kojima će pisati i govoriti. I poljubila me, i rekla mi je moja draga Blanche, i kazala mi kako ja znam da je ona dobra, i vrlo snaţna, i da nije budalasta. Ja sam odvratila da smo svi budalasti, baš svi, i da nam svima treba boţanska snaga, da nam pomogne kad smo slabi. Ona je rekla da još nikad nije tako snaţno osjećala njezinu prisutnost, njezinu neposrednost, kao u posljednje vrijeme. Popela sam se u svoju spavaonicu i sva očajna molila kako to nisam činila otkad sam molila da odem iz kuće gospođe Teape, u strepnji da će mi molitve ostati neuslišane. Plamen svijeće je, zbog propuha, stropom bacao goleme sjenke nalik na lakome prste. Takve bih nemirne, grabeţljive linije svjetla i sjene mogla staviti oko Nimue i Merlina.
Došla je k meni dok sam ondje klečala i pridigla me, i rekla mi da se nikad ne smijemo posvađati i da mi ama baš nikada neće dati povoda za sumnju, i da ne smijem uopće pomišljati da bi ona to bila kadra učiniti. Znam da je mislila to što je rekla. Uzrujala se; i suza je bilo. Smirile smo se i dugo ostale zajedno, na naš poseban način. Sutradan: Vuk je Otišao s Vrata. Pas Tray opet vlada svojim ognjištem. Počela sam raditi na Elaine iz Astolata, koja mi se neočekivano učinila najboljim izborom. Tu je rukopis prestajao, zapravo je prestajala knjiga, naglo, nije se čak poklapala ni s krajem godine. Roland se pitao je li bilo još dnevnika. Malenim je papirićima označio nadnevke od kojih se sastojala njegova krhka pripovijest ili nepripovijest. Nije bilo dokaza koji bi povezali Vrebača s pismopiscem, ili pismopisca s Randolphom Henryjem Ashem, no on je svejedno čvrsto vjerovao da su ta trojica zapravo jedna te ista osoba. Ako je tako, ne bi li to Blanche tako i rekla? Morat će pitati Maud Bailey za Vrebača, a opet, kako da to učini a da se na neki način ne razotkrije - da ne razotkrije vlastiti interes u cijeloj priči? I to se razotkrije pred tim strogim i oholim pogledom? Maud Bailey uto promoli glavu kroz vrata. "Knjiţnica se zatvara. Jeste li što našli?" "Mislim da jesam. Moţda je sve to samo moja konstrukcija. „O nekim se stvarima moram raspitati, moram pitati vas. Je li dopušteno fotokopirati rukopis? Nisam naprosto imao vremena prepisati što sam našao. Ja -" "Profitabilno, dakle, poslijepodne." Hladno. A onda, kao da mu čini ustupak, "Ĉak uzbudljivo." "Ne bih znao. Ma cijela je ta potraga uzaludna." "Ako vam mogu pomoći", reče Maud, spakiravši prethodno Blanchin rukopis u kutiju. "Bit će mi drago. Hajdemo na kavu. Tu u bloku gdje su Ţenski studiji imamo i nastavničku kafeteriju." "Ja smijem unutra?" "Naravno", reče ledenim glasom. Sjeli su za nizak stol u kutu, ispod postera za fakultetske jaslice, a nasuprot posterima za Savjetovalište za trudnice ("Ţena ima pravo odlučivati o svome tijelu. Nama su ţene na prvom mjestu") i Feministički vodvilj ("Dođite vidjeti Ĉarobnice, Vampove, Kaline kćeri i Fate Morgane. Sledit ćemo vam krv u ţilama i nasmijati Mračnu stranu vašeg lica Ţenskim Oštroumljem i Opačinom"). Gotovo nikoga nije bilo: skupina ţena u trapericama smijala se u suprotnome kutu, a dvije su se djevojke uz prozor zadubile u ozbiljan razgovor, primaknuvši jedna drugoj nazubljene ruţičaste glave. S obzirom na kontekst, preelegantna Maud Bailey doimala se još osebujnijom. Bila je uistinu nedodirljiva. Roland je u njoj razabrao neumoljiv osjećaj za korektnost, ili pravičnost, moglo joj se, dakle, vjerovati, ali će mu upravo zato navjerojatnije zamjeriti zbog krađe pisama. Unatoč svemu, kao kakav očajnik, odlučio je riskirati i pokazati joj fotokopije, morao je saznati o Christabel LaMotte, a tjeralo ga je nešto što nije bio on sam. Nije mu bilo drago, nagnuo se naprijed u pseu-dointimnoj maniri i prozborio ispod glasa. "Znate Vrebača zbog kojega se Blanche Glover onako uzrujala? Zna li se išta o njemu? Vuk na vratima?"
"Ništa pouzdano. Mislim da ga je Leonora Stern identificirala, ali samo okvirno, kao mladoga gospodina Thomasa Hearsta iz Richmonda, često im je dolazio, muzicirali su zajedno, on na oboi. Obje su bile vrsne pijanistice. Sačuvana su dva-tri pisma što ih je Christabel uputila Hearstu - u jednome mu je čak poslala nekoliko pjesama, a on ga je na našu sreću sačuvao. Oţenio se 1860., nekom drugom ţenom, i poslije se ne spominje. Blanche je ono o vrebanju moţda izmislila. Imala je bujnu maštu." "I bila je ljubomorna." "Naravno." "A knjiţevna pisma koja spominje? Zna li se od koga su? I jesu li u kakvoj vezi s 'vrebačem'?" "Koliko ja znam, nisu. Primala je hrpe takvih pisama, od Coventryja Patmorea, na primjer, koji s divljenjem ističe njezinu 'slatku nekićenost' i 'plemenitu povučenost'. Mnogi su joj pisali. Mogao je to biti bilo tko. Vi mislite da je R. H. Ash?" "Ne. Samo - mislim da bih vam nešto trebao pokazati." Izvadio je fotokopije svojih dvaju pisama. Dok ih je rasklapala, on reče, "Moram vam objasniti. Našao sam ih. Nikome ih nisam pokazao. Nitko ne zna da uopće postoje." Ĉitala je. "Zašto?" "Ne znam. Zadrţao sam ih za sebe. Ne znam zašto." Pročitala ih je. "Pa", reče, "Datumi se slaţu. Mogli biste cijelu priču sloţiti. Bez čvrstih dokaza. To bi promijenilo mnoge stvari. Sam fokus čitanja LaMotteina djela. Ĉak i analizu Meluzine. Te Vilinske Teme. To je intrigantno." "Nije li? Promijenilo bi i fokus na Asha. Pisma su mu inače zapravo dosadna, korektna i zapravo neosobna - ovo je posve drugačije." "Gdje su izvornici?" Roland je oklijevao. Trebala mu je pomoć. Trebalo mu je da kaţe. "Uzeo sam ih", reče. "Našao sam ih u jednoj knjizi i uzeo. Nisam razmišljao, samo sam ih uzeo." "Zašto?" Strogo, ali sada mnogo ţivlje. "Zašto ste?" "Jer su bila ţiva. Zračila su prijekom potrebom - imao sam osjećaj da moram nešto učiniti. Impulzivno. Munjevito. Kanio sam ih vratiti. Hoću. Sljedeći tjedan. Samo još nisam. Ne smatram ih svojima, ne, to ne. Ali isto tako nisu ni Cropperova, ni Blackadderova, niti pripadaju lordu Ashu. Privatna su, ili se meni tako čini. Premda nije neko objašnjenje." "Nije. Ali su, potencijalno, ozbiljan akademski plijen. Za vas." "Pa, istina, ţelio bih na njima raditi", naivno je počeo Roland, i prekasno shvatio uvredu. "Ĉekajte malo - uopće nije bilo tako, nije tako bilo. Bilo je to nešto osobno. Vi to ionako ne biste shvatili. Ja sam staromodan, bavim se tekstom, nisam biograf - ne bavim se takvim - ne radi se tu o profitu - sljedeći tjedan ću ih vratiti - ţelio sam da ostanu tajna. Osobna. I da na njima radim." Pocrvenjela je. Crvena je krv okaljala slonovaču. "Ispričavam se. Ne znam zašto; bila je to sasvim razumljiva pretpostavka i ne mogu ni zamisliti da bi se netko usudio tek tako ukrasti dva rukopisa - ja ne bih imala petlje. Ali shvaćam da vi na to gledate drugačije. Zbilja." "Samo sam ţelio saznati što je dalje bilo." "Ne mogu vam dopustiti da fotokopirate Blanchin dnevnik - hrbat ne bi izdrţao - ali ga moţete prepisati. I nastaviti s potragom po drugim kutijama. Tko zna što ćete sve
naći. Još nitko nije tragao za Randolphom Henryjem Ashem. Hoćete da vam rezerviram sobu za noćas?" Roland je razmišljao. Soba je zvučala beskrajno privlačno; mirno mjesto gdje bi mogao spavati bez Val, i razmišljati o Ashu, i biti sam sa sobom po svome. Soba bi ga koštala novca koji nije imao. A bila je tu i dnevna povratna. "Imam dnevnu povratnu kartu." "Moţemo je zamijeniti." "Radije ne bih. Ja sam postdiplomant bez posla. Nemam novca." Sad je pocrvenjela kao vino. "To mi nije palo na pamet. Bolje da se vratimo meni u stan. Imam krevet viška. Sad kad ste ovdje, to je još uvijek bolje nego da poslije kupujete još jednu kartu - skuhat ću nam večeru - a sutra moţete pogledati ostatak Arhiva. Nikakav problem." Promatrao je sjajni crni trag izblijedjelog smeđeg rukopisa. Reče, "U redu." Maud je ţivjela u prizemlju dţordţijanske kuće od crvene opeke, na periferiji Lincolna. Imala je dvije velike sobe, te kuhinju i kupaonicu preuređene od prijašnjeg labirinta manjih sluţinskih prostorija; njezina ulazna vrata nekoć su bila ulaz za dostavu. Kuća je bila u vlasništvu Sveučilišta; na gornjim su katovima također bili sveučilišni stanovi. Kuhinja popločena kamenim pločicama gledala je na dvorište popločeno crvenom opekom, i razne zimzelene lončanice. Njezina dnevna soba nije nalikovala dnevnoj sobi znanstvenice koja se bavi viktorijanskom knjiţevnošću. Bila je blistavo bijela, zidovi, svjetiljke i stol; tepih je bio zagasito bijel, berberski. Predmeti u toj sobi bijahu jarko raznobojni, boje paunovog repa, grimizni, suncokretno ţuti, zagasito ruţičasti, ništa blijedo i pastelno. U nišama pored kamina stajala je zbirka staklenih predmeta osvijetljena reflektorkama, boce, tikvice, pritiskivači za papir. Roland se osjeti potpuno budnim i deplasiranim, kao da je u galeriji ili liječničkoj čekaonici. Maud je spremala večeru, odbivši njegovu ponudu da joj pomogne, a Roland je nazvao stan u Putnevu, gdje mu se nitko nije javljao. Maud ude s pićem i reče, "Hoćete pogledati Priče za nevinu dječicu? Imam prvo izdanje." Knjiga bijaše uvezana u pohabanu zelenu koţu, a naslov je vukao na goticu. Roland je sjedio na Maudinoj golemoj bijeloj sofi i listao. Bila jednom jedna Kraljica, za koju se s pravom moglo pretpostaviti da ima sve za čim joj srce ţudi, no ona je poţeljela neobičnu nijemu pticu iz priče jednoga putnika, što ţivljaše u snjeţnim planinama, što se samo jedanput gnijezdila i podizala zlatne i srebrne ptiće, što je samo jedanput pjevala, da bi potom okopnjela kao snijeg u ravnici... Bijaše jednom jedan siromašan postolar koji je imao tri krasna kršna sina i dvije lijepe kćeri i treću koja nije bila ni za što, kojoj su ispadali tanjuri i mrsilo se tkanje, kojoj se sirilo mlijeko, koja nije znala tući maslac ni naloţiti vatru a da sobu ne zadimi, beskorisnu, beznadnu, zasanjanu kćer, kćer kojoj bi majka govorila da bi je trebalo prognati u divljinu, da se ondje pokuša izboriti za ţivot, ne bi li tako naučila cijeniti savjet i temeljitost. Neobičnu kćer to ispuni ţudnjom da bar malo zađe u divlju šumu, gdje nema tanjura i šića, ali gdje moţda treba onoga što jest u njezinoj moći... Gledao je drvoreze, na naslovnici je pisalo "Ilustracije B. G.". Zabrađen ţenski lik, s uzlebdjelom pregačom i golemim klompama, stoji na čistini okruţenoj mračnim borovima, prekriţene im igličaste ruke načičkane bijelim očima. Drugi lik, umotan u
nešto mreţasto sa zvončićima, omreţenim pestima lupa o vrata kolibe, dok mu se s gornjih prozora hrpimice cere izobličena lica. Pred kućicom, okruţenom istim onim crnim stablima, leţi velik vuk, leda mu oslonjena o obijeljene stube, mišićava mu duljina zavija iza zida u zmajskome stisku, dlake mu urezane u simetriji s perolikim urezima stabala. Maud Bailey preda nj je stavila račiće iz konzerve, omlet i zelenu salatu, Bleu de Bresse i zdjelu kiselih jabuka. Razgovarali su o Pričama za nevinu dječicu, Maud je rekla da su to uglavnom prilično jezive priče prema Grimmu i Tiecku, s fokusom na ţivotinje i neposluh. Zajedno su prošli kroz onu o ţeni koja je kazala da bi dala sve za dijete, bilo kakvo, čak i za jeţa, pa je tako rodila čudovište, napola jeţa, napola dječaka. Bianche je nacrtala jeţodijete na visokoj viktorijanskoj stolici, za viktorijanskim stolom; iza njega tamne plohe stakla na kredencu, pred njim strši ogromna ruka i prstom upire u zdjelicu s hranom. Lice mu tupo i krznato i skupljeno, kao da će svaki čas zaplakati. Bodlje mu oko ruţne glave kao nazubljene zrake aureole, pa se ukriţ spuštaju niz bezvrata ramena, u neskladu s uškrobljenim čipkastim ovratnikom. Na zdepastim mu rukama tupe kandţice. Roland upita Maud za postojeća tumačenja. Maud odgovori da se, prema Leonori Stern, tu radi o prikazu straha viktorijanske ţene, zapravo straha svake ţene, da će roditi čudovište. Kao i u Frankensteinu Mary Shelley, što je i sam bio plod njezinih porođajnih muka i uţasa rađanja. "Slaţete se s time?" "To je stara priča, ima je i Grimm, jeţ sjedi na crnom pijetlu na visokome stablu i svira gajde i vara ljude. Mislim da se Christabel da razumjeti iz načina na koji je napisala svoju verziju. Mislim da jednostavno nije voljela djecu - kao vjerojatno mnoge onodobne neudane tete." "Bianche s jeţom suosjeća." "Mislite?" Maud je pomno promatrala sličicu. "Da, u pravu ste. Christabel ga ne ţali. On na kraju postane vrlo vješt svinjar - tovi svinje ţirom - pa sve završi grandioznim klanjem, pečenkama i hrskavom koţicom. Današnjoj je djeci to teško probaviti, njima je ţao gadarenske svinje. A Christabel to prikazuje kao prirodnu silu. Jeţ voli pobjedu, i to u neravnopravnim uvjetima. Na kraju osvoji kraljevu kćer, koja noću mora spaliti njegovu jeţju koţu, što i učini, kako bi naposljetku zagrlila prekrasnog Kraljevića, čađavoga i osmuđenog. Christabel kaţe: 'Ako je kad i zaţalio zbog gubitka bodljastog oklopa i viţljasta divljeg duha, o tome naša povijest ne kazuje, jer nakon sretnoga kraja ne smijemo dalje.'" "To mi se sviđa." "I meni." "Jeste li se njome počeli baviti zbog obiteljske veze?" "Moţda. Mislim da nisam. Znala sam jednu njezinu pjesmicu, dok sam bila vrlo malena, tako je počelo. Znate, Baileyjevi i nisu nešto ponosni na Christabel. Ne zanose se knjiţevnošću. Ja sam crna ovca. Moja mi je norfolška baka govorila da od previše obrazovanja djevojka postaje loša supruga. A opet Baileyjevi iz Norfolka ne govore s Baileyjevima iz Lincolnshirea. Oni iz Lin-colnshirea izgubili su sve sinove u Prvom svjetskom ratu, osim jednoga invalida, i znatno su osiromašili, dok su Baileyjevi iz Norfolka uspjeli sačuvati mnogo novca. Sophie LaMotte se udala za Baileyja iz Lincolnshirea. Tako da nisam odrastala s idejom o pjesniku u obitelji, u svojti, naravno.
Vaţnost se pridavala dvama pobjednicima Derbyja i ujaku koji se u rekordnom vremenu popeo na Eiger." "Koja je to pjesmica bila?" "Ona o Sibili iz Kume. Iz knjiţice što sam je jednom dobila za Boţić, Duhovi i ostala čudna stvorenja. Pokazat ću vam." Ĉitao je Tko si? Suha i svita Na polici Visoko zbita U pletenci. Tko bila si? Zlatbog me zavede Piskutav mu pjev Vreo me izjede U hrapav zijev. Što vidiš? Vidjeh pod svemirom Zrak, oblak, daţd Vidjeh nad Cezarom Mrtvački plašt. U što se ufaš? Prava je ljubav laţ i laska Ugasne put Mami nas k sebi prašna daska Ţelim si smrt. "Vrlo tuţna pjesma." "Mlade djevojke jesu tuţne. Tako im se sviđa; tako su snaţnije. Sibila je u svojoj posudi bila na sigurnome, nitko je nije mogao taknuti, ţeljela je umrijeti. Nisam znala tko je Sibila. Samo mi se sviđao ritam. A onda, kad sam počela raditi na pragovima, vratila sam se pjesmi, i Christabel. Napisala sam rad o imaginaciji prostora kod viktorijanki. Marginalke i liminalna poezija. O agorafobiji i klaustrofobiji i paradoksalnoj ţudnji za neograničenim prostorom, divljim vrištinama, slobodnim tlom, paralelno sa ţudnjom za zatvaranjem u što tješnje, manje i neprobojnije prostore - kao na primjer samozatočenje u slučaju Emily Dickinson. I Sibilina posuda." "Kao Asheva čarobnica i njezin In-Pace." "To nije isto. On je kaţnjava zbog njezine ljepote i onoga što smatra njezinom zloćom." "Ne, ne kaţnjava je. On piše o ljudima, kakva je i ona sama, koji smatraju da bi je trebalo kazniti zbog njezine zloće i ljepote. Ona se slaţe s tim mišljenjem. On se ne slaţe. On ga prepušta našoj inteligenciji." Na Maudinu se licu pojavi izraz neslaganja, ali reče samo, "A vi? Zašto vi radite na Ashu?" "Sviđao se mojoj majci. Studirala je engleski. Odrastao sam s njegovom vizijom sir Waltera Ralegha, i s njegovom pjesmom o Agincourtu, i s Ojfom na nasipu. I s Ragnarokom.'" Oklijevao je. "To je preţivjelo, nakon što su me naučili i ispitali sve ostalo."
Maud se tada nasmiješila. "Točno tako. Upravo tako. Ono što je uspjelo preţivjeti naše obrazovanje." Priredila mu je postelju na visokom bijelom divanu u dnevnoj sobi - ne hrpu vreća za spavanje i pokrivača, već pravu postelju, s čistim plahtama i jastucima u smaragdno zelenim pamučnim jastučnicama. I s bijelom štep-dekom, što ju je izvukla iz skrivene donje ladice. Našla mu je novu četkicu za zube u nedirnutoj ambalaţi, te rekla, "Šteta zbog sir Georgea. Što je tako čangrizav. Tko zna što sve ima? Jeste li ikad vidjeli Seal Court? Najornamentalnija viktorijanska neogotika, s tornjićima i šiljastim lukovima, duboko u udolini. Mogli bismo se odvesti. Ako imate vremena. Vrlo me rijetko obuzme znatiţelja o Christabelinu ţivotu - čudno je to - čak mi se pomalo gade stvari koje je moţda dodirnula, ili mjesta gdje je bila vaţan je jezik, zar ne, to je ono o čemu je razmišljala -" "Točno -" "Nikad nisam previše razmišljala o Blanchinu Vrebaču, o takvim stvarima - činilo mi se da nije vaţno tko je on, već samo njezin dojam kako se nešto događa - ali vi ste nešto pokrenuli. "Pogledajte", reče on. Iz torbe je izvadio omotnicu. "Ponio sam ih. Što bih drugo, uostalom, s njima napravio? Izblijedjela su, ali..." Od našeg iznimnog razgovora ne mislim ni o čemu drugome... Osjećam, pouzdano znam, da to ne moţe biti plod ludosti ili nesporazuma, da Vi i ja moramo ponovo razgovarati "Shvaćam", reče ona. "Ţiva su." "Nezavršena." "Ne. To su počeci. Biste li voljeli vidjeti gdje je ţivjela? Da, i umrla?" Sjetio se mačje pišaline, sobe bez pogleda. "Zašto ne? Kad sam već ovdje." "Idite prvi u kupaonu. Molim vas." "Hvala. Na svemu. Laku noć." Kupaonicom se kretao oprezno, to nije bilo mjesto za sjedenje i čitanje ili leţanje i namakanje, već mjesto ledeno, zeleno i stakleno, blistavo od čistoće, s golemim začepljenim tamnozelenim bocama na debelim vodenasto zelenim staklenim policama, s podom opločenim staklenim pločicama čije su zbijene i iluzorne dubine mamile pogled, sa zaljeskanim tuš-zastorom nalik na stakleni vodopad, i odgovarajućom prozorskom roletom, gdje su se i opet ljeskala vodenasta svjetla. Maudini veliki zeleni reljefasti ručnici bijahu uredno sloţeni na rešetkastom radijatoru. Nigdje ni truna pudera, ni mrljice od sapuna. Dok je prao zube, u sivkastozelenom si je umivaoniku gledao lice. Sjeti se svoje kupaonice, pune starog rublja, otvorenih kutijica sa sjenilom za oči, povješanih košulja i čarapa, ljepljivih bočica s regeneratorom i tuba pjene za brijanje. Poslije je ondje stajala Maud i okretala svoje dugo tijelo pod vrelim siktajima tuša. Glavom su joj prolazile slike golemog, nespremljenog, umrljanog i zguţvanog kreveta, s plahtama nakupljenima u mjestimične breţuljčiće, nalik na površinu snijega od bjelanaca. Kad god bi pomislila na Fergusa Wolffa, ugledala bi to bojište. Kad bi joj se prohtjelo, mogla je prizvati i neoprane šalice od kave, hlače ostavljene gdje ih je svukao, prasne hrpe papira s prstenastim tragovima vinskih čaša, tepih pun pepela i prašine, vonj čarapa i druge vonjeve. Freud je bio u pravu, pomisli Maud, ţustro si
trljajući bijele noge, ţudnja je tek naličje odvratnosti. Pariška konferencija na kojoj je upoznala Fergusa bavila se pitanjima roda i autonomnog teksta. Ona je imala rad o pragovima, a on je iznio autoritativan referat pod naslovom "Potentni kastrat: falogocentrična struktura Balzacovih hermafroditskih junak(inj)a". Tok teze bio mu je feministički. No naboj njegove prezentacije bio je nekako podrugljiv i subverzivan. Koketirao je sa samoparodijom. Očekivao je da će mu Maud sama doći u krevet. "Znaš, nas smo dvoje ovdje najinteligentniji. Ti si nešto najljepše što sam ikad vidio ili sanjao. Ţelim te, trebam te, zar ne osjećaš tu neodoljivost." Zašto bi to bilo neodoljivo, Maud nije znala, ne racionalno. Ali imao je pravo. A onda su počele svađe. Maud je zadrhtala. Navukla je spavaćicu, dugih rukava, praktičnu, i iz kape za tuširanje pustila svu svoju ţutu kosu. Grubo ju je četkala, da padne, i u zrcalu promatrala savršeno pravilne crte svog lica. Kad se lijepa ţena vidi u zrcalu, kaţe Simone Weil, ona zna, "To sam ja". Ruţna ţena jednako pouzdano zna "To nisam ja". Maud je znala da ta uredna podjela prepojednostavljuje stvari. Ta maska lutke koju je gledala s njom nije imala nikakve, ama baš nikakve veze. Feministkinje su to slutile, i jedanput su, kad se na sastanku javila za riječ, zazviţdale i zamijaukale, misleći da je njezina velebna kruna zavodljivi marketinški proizvod iz nehumano testirane bočice. Kad je tek počela predavati, nosila ju je gotovo izbrijanu, kao ranjivu strnjiku na najeţenom bijelom skalpu. Fergus je također naslutio njezin strah od lutkaste maske, i s njim se razračunao na sebi svojstven način, draţeći je da pusti kosu, citirajući joj Yeatsa s irskim naglaskom. Nikad neće mladić neki, U očaj dok ga baca Boje meda bedem meki Što pada ti niz rame, Voljet te zbog tebe same, A ne tvoj ţuti pramen.8 "Sram te bilo što u to vjeruješ", rekao joj je Fergus, "i to ti, inače tako mudra i pametna, draga moja." "Ja u to ne vjerujem", kazala je Maud, "niti me je briga." I tako ju je draţio da je pusti, i ona ju je pustila, od obrve do uha do zatiljka do ramena. Veza je trajala koliko i puštanje kose, gotovo u dlaku; kad su prekinuli, po njenoj je kraljeţnici lupkala duga pletenica. Sad je zbog ponosa ne bi odrezala, nije ţeljela ničim obiljeţiti taj događaj, ali ju je zato nosila stalno pod nekakvim pokrivalom, pospremljenu. S obzirom na visinu Maudina velikog divana, Roland se osjećao kao da pluta. Soba je jedva primjetno vonjala po vinu i cimetu. Leţao je u svome smaragdno bijelom gnijezdu pod zasjenjenim svjetlom teške mjedene svjetiljke, zelene izvana, beţ iznutra. Po glavi mu se motala besana spavačica, spavačica sva u modricama, nemirna u nagomilanim perinama, Prava Princeza, koju smeta ušuškano zrno graška. Blanche Glover je Christabel zvala Princezom. I Maud Bailey bijaše tankokoţna Princeza. On je kao uljez ušao u njihove ţenske utvrde. Kao Randolph Henry Ash. Otvorio je Priče za nevinu dječicu i počeo čitati:
Stakleni lijes Bio jednom jedan krojačić, dobar i nenapadan čovjek, eto, hodio je šumom, moţda u potrazi za poslom, jer su u to doba ljudi nadaleko putovali kako bi zaradili za goli ţivot, a potraţnja za uslugama vrsna obrtnika, kakav je bio naš junak, bila je slabija od potraţnje za brzo sašivenim i jeftinim krparijama što bi loše pristajale i brzo se derale. Vjerovao je da samo treba naići na nekoga kome će njegova vještina zatrebati - bio je neizlječiv optimist, pa je taj sretni susret zamišljao na svakome uglu, premda je vjerojatnost toga susreta to više kopnjela sad kad je zalazio sve dublje među tamno i gusto drveće, gdje je čak i mjesečina bila raskoljena na tupe iglice plavkasta svjetla na mahovini, pa se ništa nije vidjelo. Ipak, naišao je na kućicu, kao da je njega čekala, na čistini u udolini, razveseliše ga trake ţute svjetlosti što su se nazirale između i ispod prozorskih kapaka. Hrabro je zakucao na vrata, na što se začuše škripa i komešanje, i vrata se otvoriše za tanušnu pukotinu, a iza njih stajaše čovječuljak lica sivog poput pepela u zoru, s dugom vunastom bradom iste boje. "Ja sam putnik, šumski izgubljenik", reče krojačić, "i vrstan obrtnik, traţim posla, ako ga ima." "Meni ne trebaju vrsni obrtnici", reče sivi čovječuljak. "I strah me lopova. Ne smiješ ući." "Da sam lopov, ušao bih na silu, ili bih se ušuljao", reče krojačić. "Ja sam pošten krojač i treba mi pomoć." Iza čovječuljka je stajao velik sivi pas, visok koliko i on, crvenih očiju i vrela daha. Ta je zvijer isprva tiho reţala, prijeteći, no sad se utišao, polako zamahnuvši repom, pa sivi čovječuljak kaza, "Otto misli da si pošten. Moţeš prenoćiti ako to večeras pošteno odradiš, pomogneš li mi oko kuhanja i pranja i svega što već treba obaviti u mome priprostom domu." I tako krojačić ude u kuću, a bijaše to vrlo neobično kućanstvo. Na stolici za ljuljanje sjedili su pjetlić ţivih boja i njegova posve bijela druţica. Bliţe ognjištu stajaše crnobijela koza, s čvornatim roţićima i očima nalik na ţuto staklo, dok je ispred ognjišta leţala vrlo krupna mačka, šarena mačka s prugama umreţenima u figure nalik na labirint, koja je krojačića motrila očima nalik na hladne zelene dragulje, s crnim prorezima za zjenice. A iza stola za blagovanje stajaše krotka, zagasito smeđa krava, čiji je dah bio mliječan, njuška topla i vlaţna, a oči meke, smeđe i goleme. "Dobar dan", reče krojačić toj druţini, jer je drţao do lijepog ponašanja, a stvorenja su ga promatrala kao da ga inteligentno procjenjuju. "U kuhinji ćeš naći jela i pića", reče sivi čovječuljak. "Skuhaj nam dobru večeru, pa ćemo zajedno objedovati." I tako se krojačić lati posla i umijesi izvrsnu pitu, od brašna i mesa i luka što ih je ondje našao, a gornju koru ukrasi lijepo oblikovanim lišćem i cvijećem od tijesta, jer bijaše on umješan obrtnik, i onda kad se nije radilo o njegovu zanatu. A dok se pita pekla, okrenu se i obazre, kravi i kozi donese sijena, pijetlu i kokoši zlatnog kukuruza, mački mlijeka, a velikom sivom psu kostiju i mesa što mu preostaše od kuhanja. I dok su krojač i sivi čovječuljak jeli pitu, čiji je topli vonj proţeo cijelu kućicu, čovječuljak reče, "Otto ima pravo, ti si dobar i pošten čovjek, i skrbiš o svakome stvoru u ovoj kući, nikoga nisi zaboravio, niti si što propustio učiniti. Nagradit ću te za tvoju ljubaznost. Što bi od ovoga ţelio?"
I pred krojača stavi tri stvari. Prva bijaše malen novčanik od meke koţe, što je pri spuštanju zazveckao. Druga bijaše lonac, crn izvana, blistav i usjajen iznutra, čvrst i prostran. A treća bijaše staklen ključić, ispuhan u fantastičan i krhak oblik što se prelijevao u duginim bojama. I krojač pogleda ţivotinje što su ga promatrale, ne bi li mu dale savjet, no one mu samo dobrohotno uzvratiše pogled. Pa pomisli u sebi, znam ja o takvim darovima stanovnika šume. Moţda je ono prvo novčanik što ga ne moţeš isprazniti, a drugo lonac koji te obdari čestitim objedom svaki put kad to zaiskaš na pravi način. Ali nikad ne vidjeh niti čuh za staklen ključ, niti mi na pamet pada čemu bi mogao posluţiti; nema brave u kojoj se ne bi slomio. No, on poţelje upravo stakleni ključić, jer je bio vješt obrtnik, i znao je kakvo je majstorstvo trebalo da se ispuše to tijelo i svi ti krhki jezičci, poţelje ga baš zato što nije imao pojma što je, ni čemu bi sluţio, a znatiţelja ima veliku moć u ljudskom ţivotu. I tako on čovječuljku reče, "Uzet ću lijepi stakleni ključ." A čovječuljak mu odgovori, "Nisi birao mudro, već Ocfvaţno. Ključ je ključ pustolovine, ako za njom ţudiš." "Zašto ne?" odvrati krojač. "Kad već u ovoj divljini nikome ne treba moje umijeće, i kad već nisam mudro izabrao" Tada mu ţivotinje priđoše bliţe, s toplim mliječnim dahom što je slatko vonjao po ljetu i sijenu, i toplim neljudskim pogledom, i pas se opruzi i svoju tešku glavu poloţi na krojačeve noge, a prugasta mačka mu sjede na naslon za ruke. "Moraš otići iz ove kuće", reče sivi čovječuljak, "i zahvati Zapadni vjetar, pa mu, kad dođe, pokaţi svoj ključ, i pusti ga da te odvede kamo ţeli, ne boj se i ne opiri. Ako se s njime posvađaš ili ga kreneš zapitkivati, bacit će te u trnje, i jao tebi dok se jz njega ne iskobeljaš. Ako te primi, spustit će te u pustopoljinu, na velik granitni kamen, to su vrata tvoje pustolovine, premda će ti se učiniti da ondje uglavljena i nepomična stoje od početka svijeta. Na taj kamen moraš poloţiti pero iz repa moga pjetlića, on će ti ga rado dati, a vrata će ti se otvoriti. Moraš se spustiti bez straha i oklijevanja, i spuštati se sve niţe i niţe, drţi ključ pred sobom, i on će ti put osvijetliti. A potom ćeš stići do kamena predvorja, gdje ćeš naći dvoja vrata što vode u razračvane prolaze, onamo ne smiješ, te niska zastrta vrata što vode dalje u dubinu. Zastor ne smiješ taknuti rukom, već na njega poloţi mliječno bijelo pero što će ti ga kokoš dati, i nevidljive će ga ruke nečujno raskriliti, i onkraj zastora ćeš ugledati otvorena vrata, tad smiješ kročiti u sobu gdje ćeš naći što ćeš naći." "Pa, naprijed onda u pustolovinu," reče krojačić, "premda se uţasno bojim mračnih podzemnih mjesta, gdje nema danjeg svjetla, a svod je tako gust i teţak." I tako mu pijetao i kokoš dopustiše da od njih uzme blistavo i svjetlucavo smaragdno i crno pero i pero meko i bijelo poput vrhnja, i on ih sve pozdravi i stupi na čistinu, i diţe ključ, pa zazva Zapadni vjetar. I bijaše to krasan i posve strahovit osjećaj, kad duge zračne ruke Zapadnog vjetra posegnuše kroz drveće i zgrabi ga? dok od njegova prolaska zatreperi i zašumje i zadrhta sve lišće, i dok pred kućom zaplesa svaka travka, i dignu se prašina, poletjevši kao kakav maleni zemljoskok. Drveće ga je hvatalo granatim prstima dok se kroz njega uspinjao, nošen naletima vjetra, da bi potom oćutio kako ga je dugi Vjetar prigrlio na zašumorena nevidljiva prsa, cvileći i vitlajući nebom. Poloţio je glavu na zračni jastuk, nije vrištao niti se opirao, a oko njega je mreţu pleo zauzdahnut poj Zapadnog vjetra, pun sitne kišice i zabljeskana sunca, hitrih oblaka i razbjeţane svjetlosti zvijezda.
Kako je to sivi čovječuljak i predvidio, Vjetar ga je spustio na golem siv granitni kamen, uleknut i izgreben i gol. Ĉuo je vjetar kako na odlasku šumori i zavija, pa se sagnuo i na kamen poloţio pijetlovo pero, i spazio kako se uz muklo stenjanje i mrvljenje golemi kamen zavrtio u zrak pa kroz tlo, kao da je na kakvu klinu ili osovini, zavaljavši vrijes i prašinu kao kakvu gustu morsku vodu, razotkrivši mračan, mokar i hladan prolaz pod korijenjem vrijeska i čvornatim korijenom borovice. I on ude, prilično smjelo, misleći sve vrijeme o teţini kamena i treseta i zemlje nad sobom, a zrak je ondje bio vlaţan i hladan i tlo mu je pod nogama bilo mokro i raskvašeno. Sjeti se ključića pa ga hrabro dignu preda se, i ključić zasja slabim iskričavim svjetlom što je, blijedo i srebrnkasto, osvjetljavalo korak po korak puta. Tako stiţe do predvorja, gdje ugleda troja vrata, a ispod pragova onoga para velikih vrata blistalo je toplo i zamamno svjetlo, dok treća bijahu zaklonjena pljesnjivim koţnim zastorom. Tu je koţu dotaknuo, očešao ju je tek vrškom mekog kokošjeg pera, i ona se razmaknu u krutim naborima kao krilo šišmiša, a onkraj mračnih vratašaca ukaza se prolaz u malenu rupu, kroz koju će, činilo mu se, moći provući tek ramena. Tada se uistinu uplašio, jer mu njegov maleni sivi prijatelj nije rekao ni riječi o tome uskom malenom mjestu, pa se pobojao da neće izvući ţive glave, gurne li je u prolaz. Pa baci pogled unatrag i shvati da je prolaz kojim je došao tek jedan od niza prolaza, svi naborani i crvasti i zakapani i zapetljani od korijenja, pa pomisli da mu natrag ionako nema puta, i da se mora progurati i vidjeti što ga čeka. Skupio je svu hrabrost i gurnuo glavu i ramena kroz razjapljene čeljusti toga dverca, no ipak je zatvorio oči, pa se izvijao i okretao i nakon nekoga se vremena uspio progurati u ogromnu kamenu komoru, blistala je od vlastite prigušene svjetlosti pod kojom je njegov svijetleći ključić potamnio. Pravo je čudo, pomisli, što se staklo nije otkrhnulo u toj tijesnoj borbi, a bijaše prozirno i krhko kao i prije. Pa pogleda uokolo i spazi tri stvari. Prva bijaše hrpa staklenih bočica i čuturica, sve odreda pokrivene prašinom i paučinom. Druga bijaše staklena kupola veličine čovjeka, nešto viša od našega junaka. A treća bijaše blistav staklen lijes, poloţen na raskošan baršunast pokrov, na pozlaćenom postolju. I svi su ti predmeti isijavali prigušenu svjetlost, nalik na slab sjaj bisera u dubokoj vodi, nalik na fosforescentnu svjetlost što se noću sama od sebe miče površinom juţnih mora, ili svijetli oko ribljih jata kad se pribliţe površini našeg vlastitog mračnog, Engleskog kanala, mliječno bijela svjetlost ponad srebrnih streličastih riba. Eto, pomisli, moja je pustolovina jedno od toga, ili sve te stvari. Promotrio je raznobojne boce, crvene i zelene i plave i mutno ţućkaste, kao topaz, u kojima bijaše čuperaka i nekakvih spirina, u jednoj trag dima, u drugoj nekakva zabibana alkoholna tekućina. Sve bijahu začepljene i zapečaćene, a on iz opreza nije ţelio dirati pečate dok dobro ne vidi gdje je i što mu je činiti. Prišao je kupoli, koju morate zamisliti kao čarobne kaveze kakve ste viđali u svojoj dnevnoj sobi, pod kojima ţive svakovrsne ptičice ţivih boja, stvarne kao što je stvaran ţivot na granama, ili jata tajanstvenih moljaca i leptira. Ili moţda znate one kristalne kugle i u njima malene kućice, kad kuglu protresete, zasvjetluca mećava? U toj je kupoli bio cijeli dvorac u krasnom parku, pun drveća i terasa i vrtova, ribnjaka i ruţa penjačica, i šarenih zastava što su mlitavo visjele s mnogobrojnih tornjića. Bijaše to veličajno i krasno mjesto, s bezbroj prozora i spiralnih stubišta i travnjakom i ljuljačkom na drvetu i svime što biste poţeljeli u prostranu i poţeljnu boravištu, samo što sve to bijaše nepokretno i tako sićušno da su se samo kroz povećalo nazirali
zakučasti drvorezi i kojekakvi dodaci. Kako krojačić, kao što vam već rekoh, bijaše prije svega vrstan obrtnik, zadivljeno je zurio u taj prekrasni model, ne mogavši ni zamisliti kakvim su ga to preciznim oruđem i instrumentima izdjeljali i izrezbarili. Malko je očistio prašinu, da ga bolje promotri, a onda krenu prema staklenom lijesu. Kad brzac naiđe na malen slap, zabrzana voda postane staklenasto glatka, a duge tanke niti vodene trave nosi u prekinutome brzanju, i ove se u struji ispruţe i zadršću? Jeste li to ikad primijetili? Upravo je tako pod površinom debeloga stakla leţala masa dugih zlatnih niti, ispunivši šupljinu kutije svojim navojima i napletima, pa se krojačiću isprva učinilo da je naišao na kutiju punu zlatne prede, za zlatno tkanje. A onda je medu pramenjem ugledao lice, lice ljepše no što je mogao sanjati ili zamisliti, nepokretno bijelo lice, s dugim zlatnim trepavicama na blijedim obrazima, i savršenim blijedim ustima. Njezina je zlatna kosa leţala oko nje kao plašt, no ondje gdje su joj vlasi prelazile preko lica njezino ih je disanje pomicalo, pa je krojač znao da je ţiva. I znao je - tako to uvijek biva - da se istinska pustolovina sastoji u oslobađanju te spavačice, koja će mu potom postati zahvalnom nevjestom. Ipak, ona bijaše tako prelijepa i mirna da mu je bilo napol mrsko dirati je. Pitao se kako je uopće dospjela ovamo, i koliko je već dugo tu, i kakav joj je glas, i tisuću drugih smiješnih stvari, dok je ona disala i komešala zlatne vlasi. A onda, na boku njezine glatke kutije, koja inače nije imala nikakva vidljiva utora ni pukotine, već je bila cijela kao ledeno zeleno jaje, uoči sićušnu ključanicu. I znao je da je to ključanica za njegov čudesni lomni ključ, pa ga, uzdahnuvši, stavi unutra, čekajući da vidi što će se zbiti. I ključić kliznu u ključanicu i ondje se rastali u stakleno tijelo lijesa, pa je na trenutak površina i opet bila savršeno glatka i zatvorena. A onda se, vrlo uredno i uz neobičan zvonolik zvuk, lijes raspa u niz dugih sigastih krhotina što bi zazvonile i iščeznule čim bi dodirnule tlo. I spavačica otvori oči, modre poput cvijeta pavenke, ili ljetnoga neba, i krojačić se, znajući da mu to valja učiniti, nagnu i poljubi je u savršen obraz. "Vjerojatno si ti taj," reče mlada ţena, "vjerojatno si ti taj kojega čekam, koji će me osloboditi čarolije. Vjerojatno si ti taj Princ." "Ah, ne," reče naš junak, "tu se varaš. Ja sam vrstan obrtnik, ništa više - ali ni manje, krojač, u potrazi za poslom, za ove moje dvije ruke, za poštenim poslom, da se prehranim." Tada se mlada ţena vedro nasmija, glas joj sve zvonkiji nakon valjda godina i godina nijemosti, pa cijeli taj čudni podrum odjeknu njezinim smijehom, a komadići stakla zazvoniše kao raspuknula zvona. "Ako me izbaviš iz ovoga mračnog mjesta, imat ćeš dovoljno, a i ponad toga, za cijeli ţivot", reče ona. "Vidiš li taj prekrasni dvorac zatočen u staklu?" "Naravno, i divim se umijeću kojim ga načiniše." "Nije to djelo nikakva rezbara ni minijaturista, već crne magije, jer to nekoć bješe dvorac u kojem sam ţivjela, i te okolne šume i livade bijahu moje, tu sam slobodno lutala, s voljenim bratom, dok jedne noći nije došao crni čarobnjak, traţeći zaklon od nevremena. Moraš, naime, znati da sam imala brata blizanca, bio je lijep kao sunčan dan, i njeţan poput laneta, i dobar kao svjeţ kruh s maslacem, u čijem sam društvu toliko uţivala, kao i on u mome, da smo se jedno drugome zakleli da se nećemo udavati niti ţeniti, već ćemo zauvijek mirno ţivjeti u dvorcu, i loviti, i povazdan se zabavljati. No, tada je pokucao taj stranac, za strašne oluje, nasmijan, dok mu je kiša
lijevala s mokroga šešira i ogrtača, i moj ga je brat smjesta pozvao da uđe, i ponudio mu mesa i vina, i prenoćište, i s njim je pjevao, i kartao, i s njim je sjeo pored vatre, upustivši se u razgovor o svijetu i o pustolovinama. Kako mi se to nije svidjelo, a i malo me raţalostilo što mi brat toliko uţiva u tuđem društvu, rano sam pošla u krevet, pa sam, leţeći, slušala kako Zapadni vjetar zavija oko tornjića, no naposljetku sam pala u nemiran san. Probudila me čudna, neobično lijepa glazba, što je dopirala odasvud, kao kakvo brujanje. Pridignuh se u krevetu, ţeleći vidjeti što je to i što znači, i spazih kako se polako otvaraju vrata moje sobe, i u nju dugim koracima zakoraknu stranac, sada suh, s kovrčavom crnom kosom i opasnim osmijehom. Htjedoh se pomaknuti, ali nisam mogla, bijaše to kao da mi je jedan obruč stegnuo tijelo, a drugi stisnuo lice. On mi reče da mi ne kani nanijeti zlo, već je čarobnjak, koji je oko mene učarao glazbu, i da me ţeli uzeti za ţenu i ţivjeti u mome dvorcu, sa mnom i s mojim bratom, u miru, zauvijek. A ja mu rekoh - jer mi je dopustio da mu odgovorim - da ne ţudim za brakom, već ţelim ţivjeti neudana i sretna sa svojim dragim bratom i ni s kim drugim. On tada odgovori da tako ne moţe, da će me imati htjela ja to ili ne, i da se moj brat s tim sloţio. Zaposjedanje To ćemo tek vidjeti, rekoh ja, a on mi, dok su nevidljivi instrumenti i dalje gudili i brujali i zvonili cijelom sobom, bestidno odvrati, "Ti ćeš moţda vidjeti, ali nećeš zucnuti ni riječi, ni o ovome ni o drugim stvarima što su se ovdje dogodile, jer sam te ušutkao kao da sam ti jezik odrezao." "Sutradan sam pokušala upozoriti brata, no dogodilo se kako je crni čarobnjak predskazao. Ĉim bih otvorila usta da o tome prozborim, bilo bi mi kao da mi je netko usne zašio, velikim šavovima kroz meso, a jezik bi mi se u ustima ukočio. A opet, mogla sam zatraţiti sol, i razgovarati o nevremenu, tako da brat, na moju veliku ţalost, nije ništa slutio, već se veselo zaputio u lov sa svojim novim prijateljem, ostavivši me kod kuće da sjedim uz ognjište, u nijemoj muci zbog svega što bi se moglo dogoditi. Sjedila sam tako cijeli dan, a kasno poslijepodne, kad su se travnjacima već pruţale duge sjene, a posljednje zrake sunca bijahu hladne poput mjedi, znala sam pouzdano da se nešto strašno dogodilo, pa sam istrčala iz dvorca prema mračnoj šumi. A iz mračne se šume promolio crni čovjek, jednom rukom vodeći svoga konja, a drugom visokog sivog lovačkog psa, s najtuţnijim licem što sam ga ikad vidjela na ţivome biću. Rekao mi je da mi je brat nenadano otputovao, i da se dugo neće vraćati, ne zna se dokad, i da je i mene i dvorac ostavio u skrb njemu, crnom čarobnjaku. Rekao mi je to veselo, kao da nije ni vaţno vjerujem li mu li ne. Kazah mu da se ne kanim pokoriti takvoj nepravdi, i bilo mi je drago što mi je glas čvrst i samouvjeren, jer sam se plašila da će mi se usne i opet nijemo zašiti. Dok sam govorila, iz očiju mi na sivo tlo krenuše kapati krupne suze, sve krupnije i krupnije, i sve ih je više i više bilo. I nekako sam znala, mislim, da je moj brat ta ţivotinja, to krotko, bespomoćno biće. I tada se razgnjevih, i rekoh mu da više nikad neće kročiti u moju kuću, niti mi prići blizu, ako se mene što pita. I on mi reče da sam dobro primijetila, da on ne moţe ništa bez moga dobrovoljnog pristanka, oko kojega će se potruditi, ako mu dopustim. I ja mu rekoh da se to nikad neće dogoditi, i da se ne nada uzalud. Na to se on razljuti, pa mi zaprijeti da će me ušutkati zauvijek, ako mu ne dopustim. Kazah mu da bez svoga dragog brata ne marim gdje sam, niti mi je do razgovora. Tada mi on reče da ću vidjeti je li to baš tako nakon stotinu godina u staklenom lijesu. Pa načini nekoliko koraka, i dvorac se
stisnu i smanji, kao što ga sad vidiš, a nakon još par koraka obloţi ga staklom, vidiš. Moju poslugu, sluge i sluškinje što dotrčaše, zatoči u staklene boce, a mene naposljetku zatvori u staklen lijes u kojem si me našao. A sada, ako me ţeliš, poţurimo odavde dok se čarobnjak nije vratio, jer se s vremena na vrijeme vraća, da provjeri hoću li mu popustiti." "Naravno da te hoću", reče krojačić, "jer ti si moje obećano čudo, oslobodih te svojim iščezlim staklenim ključem, i već te jako volim. Premda mi nije jasno zašto bi ti htjela mene, samo zato što sam otvorio stakleni lijes, a kad se, i ako, vratiš onamo kamo pripadaš, u svoj dom, na svoju zemlju, svojim slugama, pretpostavljam da ćeš poţeljeti još jedanput slobodno razmotriti taj problem i, poţeliš li, ostati sama i neudana. Što se mene tiče, meni dostaje što sam vidio nevjerojatnu zlatnu mreţu tvoje kose, i što sam svojim usnama dotaknuo najbjelji i najnjeţniji obraz." A vi se, dragi moji i najneviniji čitatelji, zapitajte je li tako zborio zato što je bio plemenit ili zato što je bio prepreden, budući da je gospa toliko drţala do udaje po vlastitom izboru, i budući da nije bilo čovjeka kojega dvorac i vrtovi, premda toga trena usporedivi s pribadačama i sitnim vezom i naprscima, svojom veličajnošću i ljepotom ne bi namamili da ondje poţeli provesti cio ţivot. Prekrasna je gospa na to pocrvenjela, topla i roskasta boja briţnu bijelim obrazima, ču je kako mrmlja da je kletva takva kakva jest, da je poljubac nakon uspješna otključavanja staklenoga lijesa obećanje, što je s poljupcima i inače slučaj, neovisno o volji ili nevoljkosti. Dok su tako raspravljali, pristojno, o moralnim finesama zanimljive situacije u kojoj su se zatekli, začu se prodoran zvuk, i melodiozan zuj, i gospa se jako uznemiri, te reče da to dolazi crni čarobnjak. Našeg junaka na to obuzeše strah i očaj, jer mu njegov maleni sivi mentor nije dao nikakve upute u slučaju da se takvo što dogodi. Ipak, pomisli, moram učiniti sve što je u mojoj moći da zaštitim gospu, kojoj toliko dugujem, i koju bih svakako izbavio iz sna i tišine. Nije imao oruţja, tek škare i oštre igle, ali mu pade na pamet da bi se mogao posluţiti srčom razbijenog sarkofaga. Stoga uze najdulju i najoštriju krhotinu, omotavši joj balčak svojom koţnom pregačom, te stade čekati. Na pragu se pojavi crni čarobnjak, umotan u uzvrtloţen crn ogrtač, s okrutnim osmijehom, i krojačić zadrhta i podiţe krhotinu, u strahu da će mu se protivnik od udarca zaštititi čarolijom, ili će mu ruku ukočiti i prije nego što ga pogodi. No, čarobnjak je mirno kročio prema njima, a kad im je prišao, pruţi ruku u ţelji da dodirne gospu, na što naš junak svom snagom zamahnu prema njegovu srcu, i staklena krhotina zasiječe duboko, i čarobnjak pade na tlo. I gle čuda, naočigled se skvrči i usahnu, i pretvori se u šačicu sive prašine i staklenog praha. Gospa na to malko zajeca, i reče krojaču da ju je već dvaput spasio, i da je sada svakako zasluţio njezinu ruku. Pa pljesnu rukama, i odjednom svi suknuše uvis, on, ona, kuća, staklene čuturice, hrpica prašine, te se zatekoše vani, na hladnoći, na obronku, gdje stajaše sivi čovječuljak s psom Ottom. A vi ste, oštroumni moji čitatelji, već primijetili i shvatili da je Otto zapravo pas u kojega se pretvorio mladi brat gospe iz lijesa. I tako mu se ona baci oko sivog dlakavog vrata, roneći sjajne suze. A kad se njezine suze pomiješaše sa slanim suzama što su klizile niz lice gorostasne ţivotinje, kletve nesta, i on se pred njom uspravi, zlatokos mladić u lovačkom odijelu. I njih se dvoje zagrliše, i grliše se dugo, srdaca srećom ispunjenih. Krojačić i sivi čovječuljak u međuvremenu su dvama perima, pijetlovim i kokošjim, pogladili staklenu kupolu pod kojom bijaše dvorac, na što uz čudnu buku i komešanje uskrsnu dvorac kakav je valjda oduvijek bio, s
otmjenim stubištima i bezbrojnim vratima. Tada krojačić i sivi čovječuljak otvoriše boce i čuturice, i iz njihovih grlića ishujiše dim i tekućina, pretvorivši se u muškarce i ţene, u peharnika i lugara, kuharicu i sobaricu, i svi se strašno zapanjiše gdje su. Tada gospa ispriča svome bratu kako ju je krojačić izbavio iza sna, i kako je ubio crnoga čarobnjaka, i zasluţio njezinu ruku. A mladić reče da je krojač prema njemu bio dobar, i da bi trebao s njima dvoma zauvijek sretno ţivjeti u dvorcu. Tako je i bilo, i zaista su zauvijek sretno ţivjeli. Mladić i njegova sestra išli bi loviti po divljim šumama, dok bi krojačić, koji nije imao takvih interesa, ostajao uz ognjište, a navečer bi se zajedno zabavljali. Samo mu je jedno nedostajalo. Majstor nije ništa bez svoga umijeća. I stoga je zapovjedio da mu donesu najfinije svile i svjetlucava konca, pa je iz uţitka radio ono čime je nekad zarađivao za goli ţivot.
5. Dok tešku zemlju prevrće i kreće (A zrak mu mozgom pisti gdje od gladi Iz droba stiţe) orač moţda spazi Da tlo se biba, pa izbije demon Sav kvrgav, a zlatozjen, i smeđoust Obeća - ne san gramzivih i hlepnih – Već ćup zlata, da kupi si ćup jela, Tek o tom orač sanja. Moţda jednom Boţuljak drevni i njoj uza skute Probrza dlakav i u vrelom lugu Trag ostavi, il još od zipke šapće "Bez straha me zibaj, čuvaj, ljubi. Mi drevni bozi darivamo svoje." Od takvih drobnih demona da strepe? R. H. Ash, Zatočena čarobnica (fragment) Breţuljkasti krajobraz Lincolnshirea pravo je malo iznenađenje. U jednoj je od tih tijesnih prepletenih dolina odrastao Tennyson. Od njih je stvorio ţitna polja besmrtnog Camelota. Uz rijeku polje s obje strane, Sve pustog ječma, raţi rane, Dol zastire, kod neba stane. Roland je smjesta uočio da je fraza o susretu polja s nebom opis iznenađujuće precizan, nipošto neodređen. Vozili bi se nizinom, pa uzbrdo zavojitom cestom, pa van iz doline. Doline su duboke i uske, neke su šumovite, neke travnate, neke poorane. Vijenci im se oštro ocrtavaju na nebu, uvijek goli. Ostatak te velike, snovite grofovije čine močvare i ritovi i jednolična obrađena ravnica. Ta blago zavaljana brda kao da su se nabrala od same zemljine površine, što zapravo nije slučaj; ona su dio razuđene zaravni. Sela su zakopana u dolinama, na krajevima slijepih lijevaka. Zeleni je auto marljivo prometovao cestom duţ vijenca ispresijecana drugim cestama i stazama, kao da je grana kakvoga četinara. Rolandu su, kao gradskome djetetu, u oči upadale boje: tamna poorana zemlja, s bijelom kredom u brazdama; kositre-no nebo, s oblacima
bijelima poput krede. Maud bi primijetila mjesta zgodna za jahanje, nepopravljene brklje, gadno oštećene ţivice, tragove što su ih na njima ostavili zupci strojeva. "Dolje lijevo", reče mu. "Seal Court. U udolini." Ne posve cjelovit sag od krošanja, i tek se nazire grudobran s kruništem, okrugao tornjić, još jedan zavoj, pa nekakva branič-kula, moţda. "Privatan posjed, naravno. Moţemo sići u selo. Gdje je Christabel pokopana. Na groblju svete Etheldrede. Selo se zove Croysant le Wold; uglavnom je nenaseljeno - u podnoţju ovih brda razbacano je mnogo takvih sela, od nekih su ostali samo majur i crkva. Mislim da se crkva u Croysantu više ne koristi. Christabel je smatrala da ime sela dolazi od Croyance, dakle vjere, i od Saint, svetosti - no to je tek primjer netočnog etimološkog nagađanja tipičnoga za devetnaesto stoljeće. Kaţu da zapravo dolazi od Croissant, dakle od polumjeseca, jer dolje zavijaju rijeka i dolina. Voljela je svetu Etheldredu, Djevicu-kraljicu, premda se dvaput udavala - poslije je postala nadstojnica samostana u Elyju, utemeljila je znamenit rod, pa su je pokopali uz svetačke počasti -" Rolanda sveta Etheldreda nije zanimala. Maud je ujutro i opet djelovala nadmoćno i nepristupačno. Spustili su se serpentinama i u dolini skrenuli prema crkvi, što je stajala u ozidanom groblju, masivna, s četverobridnim tornjem. Ispred ulaza bio je parkiran slupan karavan; Maud je stala nešto dalje, pa su zajedno ušetali. Tlo je bilo mokro. Pocrnjeli listovi bukve, što je rasla blizu ulaza, zatrpali su stazu kroz neveliko groblje, obraslo vlaţnom, sivo-smeđom travom. Razborita Maud, u kišnom ogrtaču i gumenim čizmama, i, naravno, s turbanom, dugim je koracima pregazila trijem i prišla vratima od kovana ţeljeza, sa zasunom i lokotom. Voda je nosila svjetlucav zelen talog i kapala iz ţlijeba na kamen, ostavljajući za sobom zavojitu mrlju. "Baileyjeve pokapaju u crkvi", reče Maud. "No, Christabelin je grob vani, uz rub, na kiši i vjetru, po njezinoj ţelji. Ovamo." Posrtali su preko humaka i busenja. Oprezno su gazili uskim stazicama između mrtvih. Kameni je zid ondje dopirao čovjeku do ramena, a iz podnoţja mu je izbijala bršljanastolisna lanika. Christabelin se nadgrobni kamen blago naginjao. Bio je od lokalnog vapnenca, ne od mramora, pa ga je vrijeme nagrizalo. Netko je, prilično davno, bio očistio slova. Ovdje leţe zemaljski ostaci Christabel Madeleine LaMotte Starije kćeri Isidorea LaMottea Povjesničara I njegove ljubljene ţene Arabel LaMotte Jedine sestre Sophie, lady Bailey Supruge sir Georgea Baileyja od Seal Courta Croysant le Wold Rođena 3. siječnja 1825. Pokopana 8. oţujka 7890. Da se uspokojim Nakon svega Gdje oblaci s vjetrom struje Preko brijega Gdje sto gladnih usta trave Jesti čeka Pljusak daţda, rose sjenu Ako Bog da, otopljenu Studen snijega.
Netko je, i opet prilično davno, pokosio travu s groba, uokvirenoga niskim i nagrizenim kamenim rubom, što su ga razjeli pirevina i bodljikavi pipci kupine. Na travnatom humku leţali su sablasni ostaci velika, zapravo raskošna buketa, povezana ţicom, što je sada hrđala među čupavim glavicama mrtvih krizantema i karanfila, skeletnim listovima davno izblijedjelih ruţa. Te je fragmente na okupu drţala zelena satenska vrpca, prljava od zemlje i vode; na nju je bila prikvačena kartica, s blijedim natipkanim tekstom: Za Christabel Od ţena iz Tallahasseeja ®;. Koje te istinski štuju Kojima je sjećanje na tebe zimzeleno Koje nastavljaju gdje si stala "Kamen što isklesah traje." Meluzina, XII, 325 "Leonora je dolazila ovamo", reče Maud. "Ljetos. Kad joj je sir George zaprijetio sačmaricom." "Moţda je ona oplijevila korov", reče Roland, ozebao od vlage i melankolije. "Leonoru bi stanje ovoga groblja šokiralo", reče Maud. "Njoj to nije romantično. Meni se čini da tako treba biti. Polagani povratak prirodi i zaborav." "Je li to Christabelina pjesma?" "Jedan njezin pitomiji rad. Vidite, nije potpisana. Na nadgrobnom se kamenu spominje profesija njezina oca, ali o njezinoj profesiji nema ni riječi." Roland se na tren osjeti krivim zbog muške tiranije. Blago reče, "Ali se u sjećanje ureze upravo pjesma. Prilično je mračna." "Kao da se trava zapravo njome hrani." "A tako je, čini se, i bilo." Pogledaše travu. Leţala je mokra, u busenima što su se raspadali. "Prošetajmo uzbrdo", reče Maud. "S vrha se u daljini vidi Seal Court. Vjerojatno je ovuda često prolazila, redovito je išla u crkvu." Iza crkve se uzorano polje dizalo sve dok tlo nije povuklo jasno odrezanu obzorovu crtu. Na vrhu se, kao silueta nasuprot sivome nebu, nazirala figura koja je Rolanda isprva podsjetila na Mo-oreova monarha, s krunom, na prijestolju. No uto figura pognu glavu i poče se ţestoko naprezati, s rukama nadolje, i Roland uhvati srebrn bljesak, te shvati da se radi o osobi u invalidskim kolicima, moţda u nevolji. "Vidi!" upozori Maud. Maud dignu pogled. "Moţda je u neprilici." "Netko je s njom, inače ne bi ni došla do gore", razborito reče Maud. "Moţda", reče Roland, no ipak se poče uspinjati, onako razbarušen, premda mu se blato hvatalo za gradske cipele. Imao je kondicije, moţda zbog bicikla, unatoč ugljičnom monoksidu i olovu s londonskih cesta. U invalidskim je kolicima sjedila ţena sa zelenim filcanim šeširom duboka klobuka i široka oboda što joj je zaklanjao lice, i svilenim šalom s kašmirskim uzorkom uz ovratnik lakog vunenog kaputa nalik pelerini. Kolica bijahu skliznula sa središnje
staze duţ vijenca brda i sad stajahu nagnuta, samo što se ne strmoglave niz strmu, kamenitu padinu. Ruke u koţnim rukavicama pritezale su goleme prstenove. Koţne čizmice, divno meke i ulaštene, opušteno su počivale na pokretnom postolju. Roland je straga pod kotačem spazio golem kremen zaglavljen u blatu, koji je onemogućavao svaki pokušaj da se kolica pomaknu ili vrate gdje su bila. "Mogu li vam pomoći?" "Oh", dug, uzbuđen uzdah. "Oh, hvala vam. Ĉ-čini mi se da sam z-zaglibila." Glas bijaše nesiguran, star, patricijski. "K-kakva g-gnjavaţa. Tako tako b-b-b-b-bespomoćna. Ako biste -" "To je zbog kamena. Pod kotačem. Pričekajte. Samo malo." Morao je kleknuti na blatnjav puteljak, uništio je hlače, što ga podsjeti na traume s dječjeg igrališta; stezao je, vukao, balansirao. "Jesu li kolica stabilna?" upitao je. "Imam dojam da ću vas izvrnuti." "K-konstrukcija jest s-stabilna. I zakočila sam." Roland je polako uviđao koliko je trenutni poloţaj zapravo opasan. Jedan pogrešan pokret, i ona će se izvrnuti. Zario je ruke u blato i pipkao. Našao je ne baš prikladnu grančicu i počeo strugati. Drugi je kremen iskoristio kao primitivnu polugu i naposljetku se sam izvrnuo, drţeći objema rukama uzrok nevolje, te zaprljavši i straţnji dio hlača. "Evo ga", reče. "Kao kod zubara. Izvadio sam ga." "Puno vam hvala." "Bili ste u gadnoj situaciji, znate. Vjerojatno ste skliznuli preko kamena, a on se onda izbočio i ispriječio kao zubac, kao zaporni kotač, vidite." Primijetio je da se ţena trese. "Ne, pričekajte, idemo prvo vratiti kolica na puteljak. Oprostite što su mi ruke blatnjave." Kad ju je konačno izgurao natrag, okrenuo je i postavio kolica na tvrdu stazu, bio je bez daha. S kotača je curilo blato. Tada mu se okrenula licem. Bilo je krupno i mjesečasto, pjegasto od smeđih kruţića, znakova starosti, zadebljalo od svitaka i dţepova mekoga tkiva pod bradom. Oči su, velike i blijedosmeđe, plivale u suzama. Ispod ravne sijede kose, počešljane unatrag, uz rubove šešira, slijevale su se krupne kapi znoja. "Hvala vam", reče. "Dovela sam se u vrlo nerazborit poloţaj. Zamalo sam se prevrnula. Vratolomno, rekao bi moj muţ. T--trebala s-sam ostati na ravnome. Srdi me moja nemoć." "Naravno", reče Roland. "To je normalno. Zapravo nije bilo tako strašno. Netko bi već naišao." "Na svu sreću, naišli ste vi. U šetnji ste?" "U posjetu. S prijateljicom." Gdje je Maud? "Krasan zrak. Tako se daleko vidi." "Zato sam i došla ovamo. Sa mnom bi trebao biti i pas, ali on uvijek odluta. Muţ mi više voli čeprkati po šumi. Kamo ste se zaputili?" "Ne znam. Zna moja prijateljica. Da pođem s vama komad puta?" "Ne osjećam se baš najbolje. R-ruke mi se tresu. Ako biste bili tako dobri da pođete sa mnom do - podnoţja staze, niz brijeg, moj muţ -" Zaposjedanje "Naravno, naravno." Sad se i Maud popela. Bila je uredna i čista u svome Burberryju i gumenim čizmama.
"Izgurali smo kolica", reče joj Roland. "Bila su se zaglavila, na kamen. Samo ću prošetati s gospodom nizbrdo - ondje joj je muţ - malko je u šoku -" "Naravno", reče Maud. Krenuli su niz stazu, sve troje, Roland je gurao kolica. S ove strane brda posjed bijaše obrastao gustom šumom. Roland je kroz drveće opet ugledao, ovaj put bez ţurbe, tornjić, grudobran s kruništem, bijel naspram tmurnoga neba. "Seal Court", rekao je Maud. "Da." "Romantično", poče. "Vlaţno i mračno", reče gospoda u kolicima. "Izgradnja je vjerojatna stajala pravo bogatstvo", reče Maud. "I odrţavanje isto", reče gospoda u kolicima. Šake u koţnim rukavicama još su podrhtavale u krilu, ali se glas smirivao. "To sigurno", reče Roland. "Zanimaju vas stare kuće?" "Zapravo ne", reče Roland. "Ţeljeli smo vidjeti baš ovu." "Zašto?" Maud ga čizmom osinu po gleţnju. On priguši uzvik od boli. Iz šume iziđe vrlo prljav labrador. "Ah, Much", reče gospođa. "Tu si. Ti beskorisni medo. Beskorisni jedan medo. Gdje ti je gazda? Traţi jazavce?" Pas spusti svijetli trbuh u blato i zamahnu repom. "Recite mi, kako se zovete?" reče gospoda u kolicima. Maud brzo reče, "Ovo je doktor Michell. S Londonskog sveučilišta. Ja predajem na Lincolnskom sveučilištu. Zovem se Bailey. Maud Bailey." "I ja se prezivam Bailey. Joan Bailey. Ţivim u Seal Courtu. Jeste li nam u rodu?" "Ja sam od norfolških Baileyja. Daleka rođakinja. Nismo u bliskom rodu. Obitelji nisu ostale u vezi -" Maud je zvučala hladno i prigušeno. "Zanimljivo. Ah, evo i Georgea. George, dragi, doţivjela sam pustolovinu, ali me je vitez spasio. Zapela sam na vrhu Eagle's Piecea, kotač mi se zaglavio na golem kamen, i već sam mislila da ću se strmoglaviti, kakvo poniţenje. A tada je naišao gospodin Michell, evo ga ovdje, i ova mlada ţena, koja se preziva Bailey." "Rekao sam ti da se drţiš sredine." Sir George je bio sitan i skvašen i čekinjast. Imao je zaţnirane koţne čizme s ulaštenim zaobljenim sarama, nalik na štitnike za potkoljenice. Imao je lovačku jaknu s mnogo dţepova, smeđu, i plosnatu smeđu kapu od tvida. Reţao je. Roland ga je promatrao kao kakvu karikaturu, rudimentarno se nakostriješivši od klasne netrpeljivosti. Takvi su ljudi, u njegovu i Valinu svijetu, bili gotovo nestvarni, premda su još nastavali Zemlju. I Maud ga je shvaćala kao tip; u njezinu slučaju on je predstavljao sputanost i dosadu bezbrojnih ladanjskih vikenda njezina djetinjstva, što su se svodili na lov, pješačenje i razgovor o sportu. A to je odbijala i izbjegavala. Nije nosio pušku. Voda mu je smočila ramena, blistala mu je na čizmama, nakupljala se u kapima na krznastim rebrima čarapa između hlača i čizama. Promatrao si je ţenu. "Nikad nisi zadovoljna, zar ne?" reče. "Odguram te uz brijeg, ali ti onda ne bi dalje sigurno stazom, a ne. Sve u redu?" "Malo me streslo. Gospodin Michell stigao je u pravi čas." "Ali ne moţeš uvijek na to računati." Pristupio je Rolandu i pruţio mu ruku. "Puno vam hvala. Ja sam Bailey. Ovaj glupi pas bi trebao stalno biti uz Joan, ali neće taj, on
više voli odlunjati na svoju ruku, po borovici. A sigurno mislite da sam i ja trebao ostati gore, ha?" Roland je uz skanjivanje prihvatio ispruţenu ruku, koraknuvši unatrag. "I trebao sam. I trebao sam. Ja sam sebična stara budala. Ali ima jazavaca, Joanie. Premda o tome ne bih trebao govoriti, samo ću dozvati uljeze, ove iz zaštite ţivotinja, što će sirote beštije izbezumiti. A i japanska borovica se odlično drţi, da, to će te isto zanimati. Fino se oporavila." Prišao je Maud. "'Dan. Ja sam Bailey." "Zna", reče mu ţena. "I ona je Bailey, rekla sam ti, od norfolških Baileyja." "Zbilja? Ovamo i ne zalaze često. Rjeđi su od jazavaca. Što vas nosi k nama?" "Ja radim u Lincolnu." "Zbilja? Zaista?" Nije pitao gdje točno. Pomno je promatrao svoju suprugu. "Je li ti hladno, Joan? Nemaš baš neku boju. Morala bi u kuću." "Rado bih p-pozvala gospodina Michella i gđicu Bailey na č-čaj, ako im je po volji. Gospodin Micheli se mora oprati. Zanima ih Seal Court." "Seal Court nije zanimljiv", reče sir George. "Nije otvoren za javne posjete, znate. Derutan je. Dijelom je to i moja krivica. Manjak sredstava. Došlo nam je do grla." "Njima to neće smetati. Oni su mladi." Krupno lice lady Bailey poprimilo je odlučan izraz. "Rado bih ih pozvala. Red je." Maudino lice buknu. Roland shvati što se zbiva. Ţeljela je ponosito zanijekati da je zanima ulazak u Seal Court; ţeljela je ući, zbog Christabel, zbog toga što su izbacili Leonoru Stern, tako je nagađao; nagađao je također da se srami što smjesta nije rekla što je u vezi sa Seal Courtom zanima. "Rado bih se malo oprao", reče. "Ako vam ne smeta." Vozili su se jedni iza drugih dok nisu stigli iza velike zgrade, mokrom pošljunčanom prilaznom cestom kroz koju je prorastao korov; parkirali su u konjušnici, gdje je Roland pomogao sir Georgeu spustiti kolica i lady Bailey. Kratki se dan mračio; masivna se straţnja vrata otvoriše, pod gotičkim lukom nad kojim se svijala ruţa, sada bez lišća. Iznad su se, pusti i tamni, nizali prozori uokvireni gotičkim klesarijama. Vrata su produljili gdje je nekad bila stuba, da se omogući ulazak kolicima. Kretali su se mračnim kamenim hodnicima, pored različitih spremišta i stubišta, da bi naposljetku ušli u negdašnju blagovaonicu za sluţinčad, površno i djelomično preuređenu za moderno stanovanje. Na jednome kraju te sumračne sobe bijaše otvoreni kamin, u kojemu je u naslagama bijelog pepela još tinjalo nekoliko golemih cjepanica; s obje strane kamina stajahu vrlo masivni, rezbareni i tapecirani naslonjači, presvučeni baršunom tamne, ugljenaste boje, s uzorkom tamnopurpurnih cvjetova, nalik na nekakav glamurozni fin-de-secle hladoleţ. Pod bijaše pokriven velikim crvenim i bijelim pločicama od vinila, utisnutima i naguranima prema rubovima, ispod, znači, još bijahu kamene ploče. Pod prozorom stajaše velik stol, masivnih nogu, djelomično pokriven nepromočivim stolnjakom s naznakama kariranog uzorka. Na drugoj strani sobe, ondje gdje se, kasnije će se vidjeti, išlo u kuhinju i druge sluţinske prostorije, bijaše malen električni kamin s dvije grijalice. Bijaše ondje još nekoliko pomalo pohabanih stolica, te prava zbirka izvanredno blistavih i bujnih lončanica, u pocakljenim posudama za cvijeće.
Maud uznemiri svjetlo koje je sir George upalio - standardno slabu svjetiljku pored kamina i tek nešto jaču svjetiljku napravljenu od kineske vaze, na stolu. Na zidovima, obiljeljenima običnim krečom, visjele su raznorazne slike konja, pasa i jazavaca, ulja, akvareli, retuširane fotografije, kričave uokvirene reprodukcije. Pored kamina je stajala golema košara, očito Muchova postelja, obloţena krutom tamnoplavom dekom punom dlaka. Cijeli dijelovi sobe zjapili su naprosto prazni. Sir George je navukao zastore i mahnuo Rolandu i Maud da sjednu pored kamina, u baršunaste naslonjače. Tada je odgurao ţenu. Roland nije smogao snage da ga upita moţe li mu pomoći. Očekivao je da će ih dočekati posluţitelj ili kakav sluga pokoran, u najmanju ruku dvorkinja ili druţbenica, i uvesti ih u prostoriju što sva blista od srebra i svilenih tepiha. Maud, naviknutu na slabo grijanje i pohabanost, još je malo nervirao stupanj nelagode zbog slabe rasvjete. Spustila je ruku i pozvala Mucha, koji je prišao i prislonio drhtavo i prljavo tijelo o njezine noge, između nje i vatre što je zamirala. Sir George se vratio i u vatru ubacio još cjepanica, što su zacvrčale i zapjevale. "Joan kuha čaj. Ovdje, bojim se, nema velike lagode i komfora. Naravno, stanujemo samo u prizemlju. Kuhinju sam preuredio za Joan. Da joj bude lakše. Vrata i rampe. Sve što se moglo. Znam da nije puno. Kad su gradili ovu kuću, računali su na čopor slugu. Nas dvoje staraca - mi smo ovdje kao duhovi. Ali šumu odrţavam. I Joanin vrt. Imamo, znate, i viktorijanski vodeni vrt. Njega jako voli." "Ĉitala sam o njemu", oprezno reče Maud. "Ma nemojte? Drţite do obitelji i tradicije, ha?" "Pomalo. Neke me stvari u vezi s obitelji posebno zanimaju." "Što vam onda dođe Tommy Bailey? Kakav konj, njegov Hans Andersen, to je bio konj, odvaţan i s karakterom." "On mi je bio praujak. A ja sam jahala jednog malo manje uspješnog potomka Hansa Andersena. Tvrdoglavu beštiju koja je zbilja znala skočiti, kao mačka, ali mu se ne bi uvijek dalo, a volio je i zbaciti. Zvao se Kopenhagen." Razgovarali su o konjima i nešto malo o norfolškim Baileyjima. Roland je promatrao kako Maud proizvodi zvukove koji joj, osjetio je, dolaze sami od sebe, osjetivši također da ih nikad ne bi proizvela u zgradi Ţenskih studija. Iz kuhinje se začu zvono. "To je čaj. Idem po njega. I po Joan." Ĉaj je stigao u prekrasnom čajnom servisu Spode, sa srebrnom dozom za šećer i tanjurom punim prepečenca s maslacem i marmeladom ili medom, na velikom melaminskom pladnju koji je, primijetio je Roland, bio posebno izrađen da pristaje u ţlijeb na naslonima za ruke invalidskih kolica. Ĉaj je rastočila lady Bailey. Sir George je Maud gnjavio pitanjima o mrtvoj rodbini, mrtvim konjima i stanju drveća na norfolškom posjedu. Joan Bailey reče Rolandu, "Sve je ove šume, znate, zasadio Georgeov šukundjed. Dijelom zbog građe, dijelom zato što je volio drveće. Sadio je sve redom. Što rjeđe drvo, to veći izazov. Sad to George odrţava. Da bi uopće preţivjelo. Nije sve crnogorica, zapravo se miješa s bjelogoricom, neka su od tih rijetkih stabala jako stara. U ovome je dijelu svijeta sve manje šuma. I ţivica. Izgubili smo jutra i jutra šume zbog intenzivnog uzgoja ţitarica. George je stalno u pokretu, sve ne bi li zaštitio svoja stabla. Kao kakav stari zlodušić. Ali netko mora imati osjećaj za povijest, povijest svega toga." "Znate li", reče sir George, "da je do osamnaestog stoljeća glavna gospodarska djelatnost u ovome dijelu svijeta bilo kuničarstvo? Zemlja nije bila ni za što drugo, tlo
pjeskovito, sve puno borovice. Kakvo su krasno srebrno krzno imali; rabili su ga za izradu šešira u Londonu i gore na sjeveru. Zimi bi ih tovili, ljeti bi se sami snalazili, susjedi bi se bunili, ali je kunića svejedno bilo sve više. Gdjegdje su i ovce istisnuli. Toga više nema, mnogih stvari više nema. Sad su pojeftinili uzgoj ovaca, i ţitarica, pa su kunići izumrli. Sada se to isto događa s drvećem." Rolandu nije padao na pamet ni jedan inteligentan komentar na kuniće, ali je Maud uzvratila statistikom o kunićnjacima u močvarnim predjelima i opisom kunićareve kule na imanju norfolških Baileyja. Sir George je dotočio čaja. Lady Bailey reče, "A što vi radite u Londonu, gospodine Micheli?" "Ja sam asistent na istraţivačkom projektu, pri sveučilištu. Nešto malo predajem. Radim na izdanju Randolpha Henryja Asha." "Jednu smo njegovu pjesmu učili u školi", reče sir George. "Nikad nisam bio previše za poeziju, ali ta mi se svidjela. 'Lovac'. Znate tu pjesmu? O momku iz kamenoga doba koji postavlja zamke i oštri kremenje i razgovara s psom i njuši mijenja li se vrijeme. U toj pjesmi zbilja osjetiš opasnost. Svejedno, čudno je to, cijeli se ţivot baviti nečijim stihovanjem. I mi smo u ovoj kući jednom imali nekakvu pjesnikinju. O njoj sigurno nemate osobito mišljenje. Grozne sentimentalne pjesmice o Bogu i Smrti i rosi i vilama. Za povratiti." "Christabel LaMotte", reče Maud. "Tako je. Ĉudna beštija. U posljednje nam vrijeme svakakvi dolaze i raspituju se imamo li njezinih stvari. A ja ih otpravim. Mi se drţimo za sebe, Joan i ja. Ljetos se iznebuha pojavila grozna gnjavatorica, Amerikanka, rekla nam je da se vjerojatno jako ponosimo što ovdje imamo ostavštinu te stare. Sva nalarfana i napirlitana, baš je bila mustra. Lijepo je zamolim, a ona ne odlazi. Morao sam na nju puškom. Htjela je u Joanin zimski vrt, na klupicu. Da se tako prisjeti Christabel. Moţeš misliti. Ali pravi pjesnik, kao vaš Randolph Henry Ash, to je nešto drugo, čovjeku bi bilo drago da mu je takav netko u familiji. Kad pogledaš, i stari lord Tennyson je bio sentimentalan, premda je napisao neke čisto zgodne stvari o ovdašnjem dijalektu. Ipak, nije ni sluga Mabel Peacock. Nitko nije tako pogodio govor ljudi iz Lincolnshirea. Sjajna priča o jeţu. 'Da pripaše de pripasat treba'. Ili ovo. 'Pa iz ševara nako ševelja i šušljeta i povazdan pijucka.' E to je prava povijest, riječi koje danomice izumiru, sve ih manje ljudi zna i uči, svi samo gledaju Dallas i Dinastiju i slušaju prangijanje Beatlesa." "Gospodin Micheli i gospođica Bailey sad misle da si grozno star i ukočen, George. Oni vole dobru poeziju." "Ali ne vole Christabel LaMotte." "Oh, ali ja je volim", reče Maud. "Upravo je Christabel opisala zimski vrt u Seal Courtu. U jednom pismu. Kroz taj sam ga opis i vidjela, sve u njemu, različite zimzelene biljke, i crvene bobice i svibu i zaklonjenu klupu i srebrnkaste ribe u jezercu... I kroz led su se vidjele, ukočene -" "Imali smo staroga mačka, on ih je vadio -" "Pa smo nabavili nove -" "Rado bih pogledala zimski vrt. Pišem knjigu o Christabel LaMotte." "Ah", reče lady Bailey. "Biografiju. Zanimljivo." "Ne vidim", reče sir George, "da tu ima čega za biografiju. Ona ništa nije radila. Samo je ţivjela gore u istočnom krilu i drvila po vilama. Nije to bio neki ţivot.'"
"Zapravo nije biografija. Već kritička studija. Ali me ona svejedno zanima. Išli smo na njezin grob." Rekla je krivu stvar. Lice sir Georgea se smrači. Obrve mu se, a bile su boje pijeska, skupiše i spustiše prema ljubičastom nosu. "Ta grozna ţenska koja je ovamo dolazila toliko bezobrazna da je mene krenula tiranizirati - meni je išla dijeliti lekcije - o stanju toga groba. Kaţe, šokantno u kakvom je stanju. Nacionalni spomenik. Ali ne njezin nacionalni spomenik, to sam joj i rekao, i neka ne zabada nos gdje joj nije mjesto. A onda je htjela pozajmiti škare za ţivicu. E tada sam izvukao pušku. Pa je otišla i kupila škare u Lincolnu i sutradan se vratila i kleknula i sve uredila. Vikar ju je vidio. Dođe jedanput mjesečno, znate, i drţi večernju u crkvi. Došla je i u crkvu i odslušala sluţbu u zadnjoj klupi. Donijela je i golem buket. Prenemaganje." "Vidjeli smo -" "Nemoj vikati na gospođicu Bailey, George", reče mu ţena. "Nije ona kriva. I što ako je interesira Christabel? Mislim zapravo da bi ovim mladim ljudima trebao pokazati Christabelinu sobu. Ako je ţele pogledati. Sve je to zaključano, znate, gospodine Michell, već generacijama. Ne znam u kakvom je stanju, ali mislim da su neke njezine stvari još ondje. Od svjetskih ratova obitelj se koristila sve manjim brojem prostorija, svaki naraštaj sve manje - Christabelina je soba u istočnom krilu, koje se ne koristi još od 1918., osim kao ropotarnica. Mi smo ovdje u vrlo malenome dijelu zgrade, i to samo u prizemlju, zbog moje invalidnosti. Trudimo se oko osnovnog odrţavanja. Krov je u redu, a imamo i stolara koji se brine o podovima. Ali tu sobu, koliko se sjećam, nitko nije dirao od kako sam ovamo došla kao nevjesta, 1929. Tada smo ţivjeli u cijelom ovom središnjem dijelu. No istočno je krilo bilo - ne baš zabranjena zona - ali se nije koristilo." "Nećete puno vidjeti", reče sir George. "Trebat će vam baterija. U tom dijelu kuće nema struje. Samo u hodnicima u prizemlju." Roland osjeti čudno bockanje oko hrpta. Kroz klesani je prozor promatrao mokre grane zimzelena, tamnije od mraka. I mutno svjetlo na šljunčanom prilazu. "Bilo bi krasno zaviriti -" "Bili bismo vam vrlo zahvalni." "Pa onda," reče sir George, "zašto ne? Kad je već sve u familiji. Pođite za mnom." Uzeo je jaku modernu svjetiljku i okrenuo se svojoj ţeni. "Donijet ćemo ti sve blago koje nađemo, draga. Ako nas budeš čekala." Hodali su i hodali, prvo popločenim hodnicima pod sumornom električnom rasvjetom, a potom prašnjavim tepisima, po mračnim zatvorenim mjestima, pa kamenim stubištem, a onda još više, zavojitim drvenim stubama, u oblaku tamne prašine. Maud i Roland nisu se gledali, niti su razgovarali. Vratašca su bila pokrivena teškom oplatom, s masivnim zasunom. Ušli su za sir Georgeom, koji je golemim čunjastim svjetlom šarao po pretrpanom mračnom kruţnom prostoru, osvijetlio bi čas polukruţnu prozorsku nišu, čas svod isklesaren u izbrazdane lukove i pseudosrednjovjekovne listove bršljana, filcast od prašine, čas sklopivi krevet oko kojega su još visjeli zastori, još mutno crveni pod pokrovom čestica prašine, čas fantastično izrezbaren crn drveni stol, prekriven čislastim zrncima i spiralnim rezbarijama, i grozdovima i narovima i ljiljanima, čas nešto što je moglo biti oniţi stolac ili klecalo, hrpe odjeće, stari kovčeg, dvije kutije za šešire, a onda neočekivan niz malenih zabuljenih bijelih lica, jedno, dva, tri, oslonjenih o jastuk. Rolandu od lakoga
šoka zasta dah; Maud reče, "Oh, lutke'" - a sir George vrati svjetiljku s pustoga zrcala prepletena pozlaćenim ruţama i usmjeri ga na tri krute figure u poluleţećem poloţaju pod prašnjavim pokrivačem, u pravom, premda minijaturnom krevetu na četiri stupa. Imale su porculanska lica i ručice od jareće koţe. Jedna je imala finu zlatnu svilenu kosu, izblijedjelu i sivu od prašine. Druga je imala nekakvu nabranu bijelu noćnu kapicu, od grubljeg bijelog pamuka, orubljenu čipkom. Treća je imala crnu kosu, počešljanu straga u kruţnu punđu. Sve su zurile staklenim plavim očima što su blistale, unatoč prašini. "Napisala je niz pjesama o lutkama", reče Maud, pomalo jezovitim šapatom. "Naoko su bile za djecu, kao i Priče za nevinu dječicu. Ali zapravo nisu." Roland vrati pogled na stol u mraku. U sobi nije osjećao prisutnost mrtve pjesnikinje, ali je nejasno i snaţno slutio da svaki od tih spremnika - stol, kovčezi, kutije za šešire sadrţi moţda blago nalik na izblijedjela pisma u njegovu unutrašnjem dţepu. Neki trag, neka črčkarija, nekakav odgovor. Samo što je to bila glupost, jer ne bi ni bio ovdje, bio bi ondje gdje ga je Randolph Henry Ash ostavio, ako ga je ikad i napisala. "Znate li moţda", reče Roland, okrenuvši se prema sir Geor-geu, "je li ovdje bilo kakvih papira? Je li išta ostalo u stolu? Išta njezino?" "Pa valjda su to, kad je umrla, raščistili", reče sir George. "Moţemo li barem pogledati?" reče Roland, s fantazijom o moţebitnoj skrivenoj ladici, no onda se s nelagodom prisjeti listi za vešeraj u Northangerskojopatiji.9 Sir George susretljivo osvijetli stol, vrativši lišća u mrak njihov svagdašnji. Roland dignu poklopac praznoga stola. Straga bijahu prazni pretinci kao kakve arkade, izrezucakni i izrezbareni, i dvije prazne ladičice. Osjeti da ne moţe dalje, kuckati po skeletu, da ga ne moţe razvlačiti. Osjeti da ne moţe zamoliti da mu otključaju kovčeg. Osjećao se kao njuškalo, kao da ga uprazno tjera neki nasilan osjećaj znatiţelje - ne pohlepa, ne znatiţelja, već bazičnija i od seksa, ţudnja za znanjem. Iznenada ga obuze ljutnja prema Maud, koja je stajala posve nepomično, u mraku, ne maknuvši ni malim prstom da mu pomogne, ne potaknuvši, što je lako mogla, s obzirom na emocionalnu prednost, dalju potragu za skrivenim blagom i mrtvim kovčeţićima nabijenima sentimentom. Sir George reče, "A što točno mislite da biste mogli naći?" Roland nije imao odgovora. Tada, iza njega, jasno i hladno, Maud zausti kao kakvu bajalicu. Lutka čuva Tajnu Bolje neg tko Drag Nijema Sućut njezina Pouzdan je znak. Drug moţe izdat, Proći zna strast Lutkina Šutnja Nadţivjet će nas. Hoće li nas reći Usne, vosak, štit? Mnogo joj povjerismo, Mnogo će skrit. Ta ne sklapa oči. Motri ko duh
Ljubavi naše Trag mrtav, suh Njoj nedostupan Zauvijek, gluh. Lutka zla ne zna. Zlo naš je jad, Nas koje stud čeka, Nas - vrelih sad. V ječnosti se ruga Njen leden sklad. Sir George zanjiše svjetlo natrag prema lutkama i krevetiću. "Jako dobro", reče. "Imate odlično pamćenje. Ja nikad ništa nisam mogao naučiti napamet. Osim Kiplinga, točno, i onih zabavnih lincolnških sitnica. A o čemu se tu zapravo radi?" "Ovdje mi to zvuči kao naputak u potrazi za blagom", reče Maud, još s nekom napregnutom bistrinom. "Kao da lutka nešto skriva." "Što bi mogla skrivati?" upita sir George. "Bilo što", reče Roland, iznenada ga poţeljevši odmamiti s traga. "Uspomenu." Osjetio je da Maud kalkulira. "Nečija su djeca zacijelo dirala te lutke", reče njihov vlasnik razborito, "od 1890." Maud kleknu u prašinu. "Smijem li?" Usmjeri svjetlo prema njoj; ukaza se, lica pognutoga u sjenu, kao da ga je tako voštanoga naslikao Latour. Posegnu u krevetić i iščupa plavokosu lutku za struk; imala je haljinu od ruţičaste svile, s pupoljčićima oko vratnog izreza i sitnom bisernom dugmadi. Uruči to stvorenje Rolandu, koji je prihvati kao da prima mače, smjestivši je u naručje kao u kolijevku, a potom joj primetnu onu s noćnom kapicom, u sitno plisiranoj i štikanoj bijeloj opravici, i onu tamnokosu, strogu u tamnim paunastim bojama. Leţale su mu u naručju, malenih teških glava, malenih mlitavih udova, prilično jezivo, pomalo sablasno. Maud izvadi jastuk, raskri prekrivač, sloţi ustranu tri fina vunena pokrivača i iskukičan šal, a tada dignu jedan pa drugi pernati madrac, i slamaricu. Posegnu rukom ispod svega toga, u drvenu kutiju, odignu drvenu ploču okovanu šarkama i izvadi zamotak, umotan u fino bijelo platno, omotan vrpcom, jedanput i dvaput i triput i opet, kao mumija. Zavlada tišina. Maud je stajala, nepomično. Roland zakoraknu prema njoj. Znao je, znao je što je ondje zamotano. "Vjerojatno odjeća za lutke", reče Maud. "Pogledajte", reče sir George. "Vi kao da ste znali gdje ćete je naći. Kladim se da mudro slutite što je unutra. Otvorite." Skladnim blijedim osvijetljenim prstima Maud se primi starih čvorova što, osjeti, bijahu pokriveni tankim slojem pečatnoga voska. "Treba li vam noţić?" upita je sir George. "Ne bismo smjeli - rezati -" reče Maud. Roland joj je silno ţelio pomoći. Raspletala je. Vrpce popustiše, a slojevi se platna rasklopiše. Unutra bijahu dva zaveţljaja, umotana u navoštenu svilu i zavezana crnom vrpcom. Maud povuče vrpcu. Stara svila zaškripi i skliznu. I tako se ukazaše, otvorena pisma, dva sveţnja, uredna kao sloţeni rupčići. Roland naposljetku pristupi. Maud podignu gornja pisma iz obaju sveţnjeva.
Gospođica Christabel LaMotte, Betanija, Araratski put, Richmond, Surrey. Smeđ, paukolik, odlučan, poznat, rukopis. I, mnogo sitnije, ljubičastije, cijenjeni gospodin Randolph Henry Ash, Trg Russell 29, London. Roland reče, "Znači, ipak ga je poslao." Maud reče, "Tu su obje strane. Tu je sve. Bilo je tu sve vrijeme..." Sir George reče, "A što ste vi to tu točno našli? I kako ste znali da je u krevetiću za lutke?" Visokim i jasnim glasom, Maud odgovori, "Nisam znala. Samo sam se, stojeći ondje, sjetila pjesme, i tada mi je sinulo. Puka sreća." Roland reče, "Pretpostavljali smo da je moţda došlo do prepiske. Ja sam našao - u Londonu - dio pisma. Pa sam došao doktorici Bailey. To je sve. To bi moglo biti" - htio je reći "strašno", ali se prikočio -"prilično vaţno". To bi moglo iz korijena promijeniti izučavanje knjiţevnosti, zamalo je rekao, ali se opet prikočio, jer mu se nekako instinktivno nametnula lukava rezerviranost. "To je jako vaţno za polje istraţivanja unutar kojega oboje radimo, za naše projekte. Nije se znalo da su se poznavali." "Hm", reče sir George. "Dajte meni te smotke. Hvala. Mislim da bismo se sada trebali vratiti dolje i pokazati ih Joan. Da vidimo ima li tu čega ili nema. Osim ako ne ţelite ostati ovdje dok ne pootvarate i sve ostalo?" Svojom je svjetiljkom kruţio zidovima, osvijetlivši naherenu reprodukciju Prozerpine lorda Leightona, i uzorak veziva u unakrsnom bodu, neproničan od prašine. "Ne još", reče Maud. "Ne ovaj čas", reče Roland. "Moţda se više nikad ne vratite", reče sir George, očito više prijeteći nego u šali, iza svoga koplja od svjetlosti, zamičući kroz vrata. I tako krenuše natrag, sir George je stiskao pisma, Maud otvorenu kukuljicu od lana i svile, a Roland tri lutke, zbog nekakve nejasne pomisli da bi ostaviti ih u mraku bilo okrutno. Lady Bailey se jako uzbudila. Sjedili su svi zajedno ispred kamina. Sir George je pisma spustio supruzi u krilo, a ona ih je neprestance prevrtala, praćena lakomim pogledima dvoje znanstvenika. Roland je ispričao poluistinu o svome djelomičnom pismu, ne kazavši ni kad ni gdje ga je našao. "I, je li to bilo ljubavno pismo?" upitala je lady Bailey, nevino i izravno, a Roland je rekao, "Oh, ne" i potom dodao, "ali je bilo uzbudljivo, znate, kao da se radi o nečemu vaţnom. Bio je to nacrt prvoga pisma. Bilo je dovoljno vaţno da me natjera da dođem ovamo kako bih se kod doktorice Bailey raspitao o Christabel LaMotte." Ţelio je pitati i iznova pitati. Datum, zaboga, u Ashevu pismu s vrha hrpe, podudara li se, zašto su sva skupa, koliko je trajalo - što mu je odgovorila, što je bilo s Blanche i Vrebačem... "I onda, što bi sada s tim trebalo učiniti?" reče polako sir George, namjerno presvečano. "Po vašem mišljenju, mladiću? I vašemu, gospođice Bailey?" "Netko bi ih trebao pročitati -" reče Maud. "Oh -" "A vi, naravno, smatrate da biste to trebali biti vi", reče sir George. "Ja - mi - bismo to rado, da, vrlo. Naravno." "A bez sumnje bi i ona Amerikanka." "Naravno da bi. Da zna da su ovdje." "Hoćete li joj reći?" Promatrao je kako Maud oklijeva, a vatra mu se ljeskala u prodornim i pronicljivim plavim očima. "Vjerojatno neću. Barem ne još." "Vi biste voljeli prvi zaviriti?"
Maudino lice buknu. "Naravno. Svatko bi. U mojoj - u našoj situaciji..." "Zašto ih ne bi pročitali, George?" upita Joan Bailey, izvlačeći prvo pismo iz omotnice, usput ga pogledavši, neproţdrljivo, jedva znatiţeljno. "Prvo, ja vjerujem da mrtve treba ostaviti na miru. Zašto dizati skandal oko naše ridikulozne vilinske pjesnikinje? Sirotica stara, pustite je da dolično počiva u miru." "Mi nismo u potrazi ni za kakvim skandalom", reče Roland. "Pretpostavljam da tu ni nema ničeg skandaloznog. Samo se nadam - da joj je govorio što misli o poeziji - i povijesti - i takvim stvarima. Bio je to jedan od njegovih najplodnijih perioda - inače mu pisma nisu bogzna što - prepristojna su - u pismu je kazao da ga ona razumije ja ja - shvatio sam - on je rekao -" "Drugo, Joanie, što mi uopće znamo o ovo dvoje? Kako znamo da upravo njima treba dopustiti uvid u ove - dokumente? Za tu hrpu treba barem dva dana čitanja. A ja je ne dam iz svojih ruku, je li tako?" "Mogli bi oni doći ovamo", reče lady Bailey. "Nešto preko dva dana", reče Maud. "Vidiš", reče sir George. "Lady Bailey", reče Roland. "Ja sam vidio prvi nacrt za prvo pismo. Je li to to prvo pismo? Što piše?" Stavila je naočale za čitanje, okrugle, na svoje veliko ljubazno lice. Ĉitala je naglas: Draga gospođice LaMotte, Razgovor s Vama za doručkom kod dragoga Crabba pričinio mi je veliko zadovoljstvo. Vaša su moć zapaţanja i Vaša mudrost odudarali od studentskih šala i brbljarija, nadmašivši čak i pripovijest našega domaćina o pronalasku Wielandove biste. Smijem li se nadati da ste i Vi uţivali u našemu razgovoru - i zamoliti za dopuštenje da Vas posjetim? Znam da ţivite vrlo povučeno, no kanim i sam biti takav - ţelio bih tek pretresti Dantea i Shakespearea i Wordswortha i Coleridgea i Goethea i Scbillera i Webstera i Forda i sir Thomasa Brownea et hoc genus omne, ne preskačući, naravno, Christabel LaMotte i ambiciozni Vilinski projekt. Odgovorite mi, molim Vas. Mislim da znate kakvo bi mi zadovoljstvo pričinio Vaš potvrdan odgovor. S osobitim štovanjem, Vaš Randolph Henry Ash "A odgovor?" reče Roland "Odgovor? Oprostite - jako sam radoznao - pitao sam se je li uopće odgovorila, i, ako jest, što je rekla." Lady Bailey izvuče gornje pismo iz drugoga smotka, gotovo ga draţeći, kao kad glumica na televiziji objavljuje dobitnicu nagrade za najbolju glumicu.
Dragi gospodine Ash, ne, zaista - ne Draţim Vas - time bih samo ponizila i Vas i sebe - ili biste se takvim mislima sami ponizili. Ţivim povučeno, u društvu same sebe - tako je najbolje - ne kao Princeza u neprohodnoj šumi, nipošto, više kao vrlo debeo i samozadovoljan Pauk usred vlastite svjetlucave Mreţe, dopustite li mi tu ponešto odbojnu Poredbu.
Ponajvećma suosjećam s Arahnom, čestitom obrtnicom, koja tka savršene mustre, ali zna neočekivano napasti, često prekasno uočivši razliku između uljeza ili nepoznata posjetitelja, moţda. Uistinu, mucava sam sugovornica, nemam draţi, a kad je riječ o duhu koji ste u meni moţda zamijetili kad smo se upoznali, to ste bit će vidjeli tek odbljeske i odsjaje Vaše vlastite oštroumnosti što se odbila o neravnu površinu mrtvoga Mjeseca, ja sam stvorenje svoga Pera, gospodine Ash, moje je Pero najbolji dio mene, pa prilaţem Pjesmu, ne bih li Vam pokazala koliko sam Vam sklona. Recite, zar ne biste radije Pjesmu, ma kako nesavršenu, nego plitice sendviča s krastavcima, ma kako jednolikih, fino rezanih i fino posoljenih? Znate da biste, i ja bih. Pauk iz pjesme, međutim, nisam svilenkasta ja, već moja znatno Barbarskija i poslovnija sestra. Ne moţete se nego diviti njihovoj spretnoj ustrajnosti? Kad bi barem Pjesme navirale prirodno poput Svilene Niti. Pišem Besmislice, no ako Vam bude stalo pa mi opet napišete pismo, dobit ćete trijezan esej o Vječnome Ne, ili o Schleiermacherovu Velu Iluzija, ili o Rajskom Mlijeku, ili Kako vam Drago.10 Donekle Vam pokorna, Christabel LaMotte Lady Bailey je čitala polako i zastajkujući; krivo je izgovarala riječi; spotaknula se o hoc genus omne i o Arahnu. Kao da se zaleđeno staklo ispriječilo između njih, Rolanda i Maud, i prave strukture proze i osjećaja Asha i LaMotte. Sir George je čitanjem bio prezadovoljan. Pogledao je na sat. "Imamo taman toliko vremena da učinimo ono što ja obično radim s Dickom Francisom: pogledaš kraj, pa više nema neizvjesnosti. A tada ćemo, rekao bih, sve skloniti, dok ja ne razmotrim svoj poloţaj. Dok se ne raspitam. Da. I posavjetujem se. Ionako morate krenuti, zar ne?" Nije to bilo pitanje. Umilno je pogledao suprugu. "Hajde, Joanie. Pročitaj nam kraj." Zurila je u tekstove. Pa kaza, "Izgleda da je traţila da joj vrati pisma. Njegovo je odgovor na to." Dragi Randolphe, sve se uistinu primiče kraju. I menije drago, da, drago mi je od svega srca. I ti si posve siguran, zar ne? Još samo jedna stvar - voljela bih dobiti natrag svoja pisma - sva svoja pisma, bez iznimke - ne zato što ne vjerujem tvojoj časti, već zato što su moja, sada, jer više nisu tvoja. Razumiješ me, znam, barem s tim u vezi. Christabel
Draga moja, šaljem ti pisma, kako si traţila. Sva su tu. Dva sam spalio, a moţda bi još koje - sigurno bi - trebalo pospremiti na isti način. No, dok god su u mojim rukama, nemam snage uništiti više nijedno, ništa što si napisala. To su pisma čudesne pjesnikinje, istina je to što prosijava postojano kroza same nepostojane i proturječne osjećaje s kojima ih gledam, gdje se tiču mene, odnosno, utoliko koliko jesu moja. Koja to za pola sata više neće biti, jer sam ih umotao i spremio da ih tebi uruče, da s njima činiš što ţeliš. Mislim
da bi ih trebala spaliti, a opet, da je Abelard uništio Eloizinu čudesnu, vjernu riječ, da je mučala portugalska opatica, koliko bismo samo siromašniji bili, i zakinuti za koliko mudrosti? Mislim da ćeš ih uništiti; ti si nemilosrdna ţena; razmjere tvoje nemilosrdnosti tek ću upoznati, zasad ih jedva nazirem. Unatoč tome, ako ti kao prijatelj i u čemu mogu pomoći, sad ili poslije, nadam se da ćeš mi se obratiti bez oklijevanja. Neću zaboraviti ništa što se dogodilo. Nisam sklon zaboravu. (Pitanje praštanja smo riješili, nas dvoje, je li tako?) Budi sigurna da ću u tvrdome vosku svoga sjećanja tvrdoglavo pohraniti baš svaku riječ, napisanu ili izgovorenu, i sve ostalo. Svaku sitnicu, pazi, sve. Ako ih spališ, ona će i dalje ţivjeti u mojemu sjećanju, dok god ţivim, kao naknadni trag ispaljene rakete na mreţnici oka. Ne mogu vjerovati da bi ih spalila. Ne mogu vjerovati da ne bi. Znam da mi nećeš reći što si naumila učiniti, i stoga moram prestati pisati, premda i ne htijući svejedno iščekujem tvoj uvijek neočekivan odgovor, uvijek iz prošlosti, šok, promjenu, najčešće uţitak. Nadao sam se da ćemo ostati prijatelji. Razbor mi govori da si odlučila strogo, ali ispravno, a opet ţalim za svojom dobrom prijateljicom. Ako te ikad snađe nevolja - no to sam već rekao, i ti to znaš. Podi s mirom. I dobro piši. Donekle ti pokoran, R. H. A.
"Pogriješili ste u vezi sa skandalom", sir George reče Rolandu, glasom u kojemu su se fino prepletale optuţba i satisfakcija. Roland osjeti kako i u njemu raste golema nesnošljivost, unatoč poslovičnoj mu i osviještenoj blagosti, nesnošljivost u kojoj su se zbrajali jad izazvan slušanjem kako slabašni glas lady Bailey promuckuje prozu Randolpha Henryja Asha, koja mu je sad u glavi pjevala, rekonstituirana, i frustracija, jer je htio a nije mogao zgrabiti i istraţiti te presavijene papirnate tempirane bombe. "Ni nećemo znati dok ih ne pročitamo, je li tako?" odvratio je stisnuta grla, toliko se suzdrţavao. "Ali to bi moglo biti isto što i pustiti lisicu u kokošinjac." "Nije to baš tako. Ona su vaţna za knjiţevnost -" U Maudinoj su se glavi komešale usporedbe, ali ih je redom odbacivala, sve su se doimale prepodjarivačkima. Kao da nađeš - ljubavna pisma Jane Austen? "Znate, kad čitate sabrana pisma nekoga pisca - kad čitate njegovu biografiju - uvijek imate osjećaj da nešto nedostaje, nešto čemu biografi nemaju pristup, ono pravo, ključna stvar, stvar do koje je pjesniku zbilja bilo stalo. Uvijek se ispriječe uništena pisma. Obično upravo pisma. Upravo bi ova pisma mogla biti to nešto, za Christabelin ţivot. On - Ash - očito je smatrao da jesu. Tako barem kaţe." "Pa to je uzbudljivo", reče Joan Bailey, "Zaista uzbudljivo." "Moram se posavjetovati", reče uporni i sumnjičavi sir George. "Naravno da ćeš se posavjetovati, dragi", reče mu supruga. "Ali imaj na umu da je upravo gospođica Bailey, zahvaljujući svojoj pameti, našla tvoje blago. I gospodin Michell." "Ako, u jednom trenutku, gospodine - ako mi - ako nama - odlučite odobriti pristup prepisci - mi Vam moţemo reći što je unutra - kakvo je njezino značenje za proučavanje knjiţevnosti
- je li ih moguće objaviti. Već sam vidjela dovoljno da znam da se moj rad na Christabel nuţno i ozbiljno mijenja, u svjetlu onoga čime u tim pismima raspolaţete ne bih ţeljela dalje raditi bez njih - a to sigurno vrijedi i za rad doktora Michella na Ashu, sasvim sigurno." "Oh, da", reče Roland. "To bi moglo promijeniti sam smjer moga rada." Sir George je gledao jedno, pa drugo. "Moţda ste u pravu. Vjerojatno ste u pravu. Ali jeste li upravo vi najbolji ljudi - da im se povjeri čitanje?" "Kad jednom svi saznaju za ova pisma," reče Roland, "svi će vam doći na vrata. Svi." Maud, koja se upravo toga bojala, osinu ga ledenim pogledom. No, kao što je Roland i predvidio, sir Georgea je previše uzrujala pomisao na hodočašća raznih Leonora Stern da bi osvijestio potencijale Croppera i Blackaddera. "To tako neće ići -" "Mi bismo vam ih mogli katalogizirati. 1 opisati. Prepisati - s vašim dopuštenjem neka od njih -" "Usporite malo. Uzet ću to u obzir. To je sve što vam mogu reći. Pošteno je pošteno." "Molim vas", reče Maud, "barem nas obavijestite što ste zaključili." "Leonora -" "Ako kaţete njoj, kao da ste napol rekli Cropperu i Blackadderu - a oni, pretpostavljam, imaju mnogo više utjecaja od nje." "Da, to ima smisla. Nadajmo se da će se obratiti Lincolnskom sveučilištu, i da će ga poslati meni." "Slabo mi je od znatiţelje." "Nadajmo se da će uskoro odlučiti što kani." Ali još će mnogo vremena proći prije nego što se išta čuje u vezi s pismima ili sir Georgeom. "Naravno da ćemo vas obavijestiti", reče Joan Bailey. "Naravno da hoćemo." Njezine spretne ruke slagale su suhe listove u krilo, redeći ih i poravnavajući. Vozeći se natrag u tami, Roland i Maud su izmjenjivali kratke, odsječne, krnje rečenice, dok im je mašta radila punom parom, drugdje. "Oboje smo se poveli za istim instinktom. Da im umanjimo vrijednost." Maud. "Sigurno vrijede pravo bogatstvo." Roland. "Da za njih zna Mortimer Cropper -" "Sutra bi bila u Harmony Cityju." "A sir George bi bio mnogo bogatiji. Mogao bi sanirati tu kuću." "Koliko bogatiji, nemam pojma. Uopće se ne razumijem u novac. Moţda bismo trebali reći Blackadderu. Moţda bi trebala biti u Britanskoj knjiţnici. Pa jesu nekakva nacionalna baština." "To su ljubavna pisma." "Po svemu sudeći." "Moţda će netko sir Georgeu i savjetovati da se obrati Blackadderu. Ili Cropperu." "Samo da to ne bude Cropper. Ne još." "Ako ga posavjetuju da se obrati Sveučilištu, moţda ga naprosto upute meni." "Ako ga posavjetuju da ode u Sotheby's, pisma će nestati, u Ameriku ili drugamo, ili će ih, bude li sreće, dobiti Blackadder. Ne znam zašto mislim da bi to bilo tako grozno. Ne znam zašto sam tako posesivan, kad je riječ o toj prokletinji. Pa nisu moja." "Zato što smo ih mi našli. I zato - zato što su privatna."
"Ali mi ne ţelimo da ih on jednostavno spremi u kredenc?" "Kako bismo to uopće mogli poţeljeti, sad kad znamo da postoje?" "Mislite li da bismo se mogli dogovoriti - sklopiti nekakav pakt? Ako jedno od nas nade još koje, da će to reći samo onome drugome, i nikom više? Budući da se podjednako tiču oboje pjesnika - i da se upetljalo toliko drugih interesa..."
6. Da, ukus mu bijaše strast. Zato je Obilazio građanske salone, Sobičke mračne, još slane od suza Patricijskih, il slijedio bi Ţida Sveg dotjeranog, sjajnog, nasmiješenog, Kroz mahagonij mebl, pored stola Prekrivenog za Sabat u indigo, U kestenjasto, na pamučne pruge Iz masivnih bi ladica s tri brave, Iz vrećica od orijentalne svile, Po redu sloţene pa izloţene, II njeţno razvezane pa otkrite, Pokazali mu, moţda, sve po komad Ko ametist se od davnine plave Iz Damaska pločice ocakljene, Njih dvadeset ko rajski dvor svjetluca, Sjaj ţiv ko sjaj na paunovu vratu. Tek tada zadovoljna mu je duša, Polizav med, oţivjela opet. Za mrtvih noći, svjestan sebe ţivog, On suhim zlatom plaća za taj pogled... Randolph Henry Ash, Veliki sakupljač
Kupaonica je bila dug, uzak pravokutnik, uz maksimalno iskorišten prostor, boje ušećerenih badema. Ormarići bijahu intenzivno ruţičasti, s primjesom zagasitih, sivih tonova. Podne su pločice bile sivkasto ljubičaste. S buketićima sablasnih bijelih ljiljana talijanski dizajn - na nekim pločicama, ne na svima. Te su se pločice pruţale zidovima, do pola visine, gdje su se spajale sa šarenim tapetama od polivinila kojima su ţivahno gmizali pipavičaste kuglice, hobotnice, morski puţevi, uistinu jarko purpurni i ruţičasti. To su tonirali keramički elementi, mat ruţičasti, drţač za toalet papir, drţač za vatice, čaša za četkicu za zube na podlošku nalik na one goleme afričke ukrase za usne, školjkasta doza u kojoj su netaknuti stajali jajoliki purpurni i ruţičasti sapuni. Na obrisanim polivinilskim pločama zaslona za tuširanje vidjela se ruţičasta zora s roskastim lukovičastim kumulusima. Ĉupavi kupaonski tepih, odozdo gumiran, bio je boje lavande, kao i čupavi polumjesec točno po mjeri noge zahodske školjke, i kao čupava tapecirana navlaka na poklopcu. Na svemu je tome, vrebajući hoće li što čuti i uţurbano se koncentrirajući, ukočeno sjedio profesor Mortimer P. Cropper. Bilo je tri sata ujutro. Razmještao je debeo smotak papira, crnu gumiranu bateriju i nekakvu tvrdu rogoţinastu crnu kutiju, taman toliku da mu stane na koljeno a ne udari o zid. Nije to bio njegov milje. Donekle je uţivao u pikantnosti neskladnoga i zabranjenoga. Nosio je dug, crn, svilen ogrtač, s grimiznim suvratcima, preko crne svilene pidţame, grimizno obrubljene, s monogramom na prsnom dţepiću. Papuče mu, od baršuna crnoga poput krtice, bijahu ukrašene ţenskom glavom u zlatovezu, okruţenom zrakama ili rasutom kosom. Napravili su mu ih u Londonu, po mjeri. Ta je figura inače bila kip na trijemu Muzeja Harmonia, najstarije zgrade Sveučilišta Dale Owen, nazvanoga prema drevnoj aleksandrijskoj akademiji, toj "nastambi muza". Prikazivala je Mnemozinu, Majku Muza, premda bi je danas rijetki prepoznali ako im se ne prišapne, a oni površnijega obrazovanja obično bi pomislili da se radi o Meduzi. Pojavljivala se, ne prerazmetljivo, i na zaglavlju pisama profesora Croppera. Nije je doduše bilo na njegovu pečatnjaku, impozantnom oniksu s otiskom krilatoga konja, koji je nekad pripadao Randolphu Henryju Ashu, a sada je počivao na ruţičastom umivaoniku u kojemu je Cropper netom oprao ruke. Lice mu u zrcalu bijaše otmjeno i pravilno, srebrna mu kosa pomno i strogo podšišana, okviri naočala za čitanje pozlaćeni, usta naškubljena, ali onako kako to čine Amerikanci, ne stisnuta kao u Engleza, već pripravna za otvorenije vokale i manje progutanih glasova. Tijelo mu bijaše dugo, krto i u formi; imao je američke bokove, prikladne za lijep remen i blijedu sjenu revolverskog opasača. Povukao je uzicu i kupaonska je grijalica zazujala, prvo polako, pa brţe. Pritisnuo je prekidač na svojoj crnoj kutiji, koja je također malko zazujala i nakratko zablistala. Uključio je baterijsku svjetiljku i namjestio je na umivaonik, da vidi što radi. Ugasio je svjetlo, rukujući prekidačima i preklopima kao netko vičan poslu u tamnoj komori. Iz omotnice je palcem i kaţiprstom paţljivo izvukao pismo. Staro pismo, čije je nabore vješto izglačao prije nego što ga je uloţio u kutiju, pa spustio i učvrstio poklopac, i uključio stroj. Bio je silno privrţen toj svojoj crnoj kutiji, spravi što ju je izumio i usavršio tijekom 1950-ih, i koju je sada oklijevao odbaciti u korist novijih ili ušminkanijih strojeva, jer ga je desetljećima vjerno sluţila. Vješto bi izmamio da ga pozovu ma i u najnevjerojatnije kuće gdje se moţda mogao naći kakav ostatak Ashevih ruku djela; potom bi zaključio
da je nuţno pribiljeţiti, privatno, za sebe, što je ondje našao, za slučaj da vlasnik naposljetku počne oklijevati s prodajom, ili čak s dopuštenjem da se načine kopije, što se jedanput ili dvaput i dogodilo, na veliku štetu znanosti. Bilo je slučajeva kad su njegove slike iz potaje bile jedino svjedočanstvo, u svjetskim okvirima, o dokumentima što su netragom nestali. Smatrao je da ovdje to neće biti slučaj; razborito je pretpostavljao da će se gospođa Daisy Wapshott odreći naslijeđenoga blaga svoga pokojnog supruga čim sazna koliki bi ček za njega mogla dobiti - bio je mišljenja da će kod nje savršeno proći i skromnija cifra. No svašta se znalo događati, i ako se uzjoguni, neće mu se pruţiti druga prilika. A već sutra će biti natrag u svome udobnom hotelu na Piccadillyju. Pisma nisu bila bogznašto. Bijahu upućena svekrvi Daisy Wapshott, koja se valjda zvala Sophia, i koja je, po svemu sudeći, bila kumče Randolpha Henryja Asha. Poslije moţe provjeriti o kome se radi. Za gospođu Wapshott mu je rekao znanac, ljubopitljiv knjiţar, koji je vodio lokalne draţbe i Croppera izvještavao o svemu zanimljivome. Gospođa Wapshott pisma nije donijela na prodaju; pomagala je oko čaja, ali je gospodinu Biggsu natuknula o nekim "bakinim pismima s drvećem, od onoga pjesnika". A gospodin Biggs je to spomenuo Cropperu, u post scriptumu. Na što je Cropper šest mjeseci vabio gospođu Wapshott, isprva ju je izokola ispitivao, da bi je naposljetku obavijestio da će "slučajno prolaziti...". A nije bilo baš tako. S Piccadillyja je krenuo prema predgrađima Prestona namjerno i izričito. I sad je bio tu, među čupavim tepisima, s četiri poručice. Draga Sophia, hvala ti za pismo i izvrsne crteţe patki i pataka. Kako sam star, a nemam djece ni unuka, oprosti mi što ti pišem kako bih pisao svakom dragom prijatelju kad mi pokloni nešto lijepo, što kanim sačuvati. Krasno si zamijetila sve one detalje na nespretnom pačetu, dok marljivo ruje po mulju i korijenju s dna jezerca. Sam nisam tako dobar crtač, ali smatram da se na poklon uzvraća poklonom, pa ti šaljem nespretnu verziju svoga imenjaka, moćan Jasen. To je stablo obično a opet čarobno - ne čarobno poput jarebike, već zato što su naši nordijski praoci jednom davno vjerovali da upravo on drţi svijet na okupu, s korijenjem u podzemlju i krošnjom što dodiruje Nebesa. Dobar je za koplja, a i za penjanje. Pupoljci su mu crni, kako je to primijetio i lord Tennyson. Nadam se da mi nećeš zamjeriti što te zovem Sophia a ne Sophy. Sophia znači mudrost, nebesku mudrost što je unosila red u stvari prije nego što su Adam i Eva budalasto zgriješili u vrtu. Kad odrasteš, ti ćeš nesumnjivo biti veoma mudra - ali sada je vrijeme za igru, i za veselje s patkama tvoj postariji oboţavatelj Randolph Henry Ash
Taj je emotivni izljev bio raritetan. Prema Cropperovim saznanjima, bilo je to jedino pismo što ga je napisao djetetu. Uopće, Ash je slovio za čovjeka koji s djecom nije imao strpljenja. (Poznato je da je bio netrpeljiv prema nećacima i nećakinjama svoje supruge, pa su ih pomno drţali podalje od njega.) No to podrazumijeva diskretan pomak. Cropper je fotografirao i ostala pisma, s crteţima Platane, Cedra i Oraha, a onda je
prislonio uho na vrata kupaonice, da čuje miču li se gospoda Wapshott ili njezin mali debeli terijer. Zapravo, već trenutak nakon toga uvjerio se da oboje hrču, doduše u različitim tonalitetima. Na vršcima prstiju zaputio se natrag preko odmorišta, zaškripavši jedanput po linoleumu, u sobu za goste nalik na učipkanu kutiju, gdje je, na staklenu ploču toaletnog stola, bubreţasta oblika, prekrivenu dvama stolnjacima, jednim od tamnocrvenog satena i drugim mreţastim, bijelim, prethodno odloţio dţepni sat Randolpha Asha, u srcoliku posudu ukrašenu gardenijama. Ujutro je doručkovao s Daisy Wapshott, opuštenom prsatom gospodom u haljini od krepdešina i ruţičastoj vesti od angore, koja mu je, unatoč njegovim prosvjedima, posluţila tanjur prekrcan šunkom i jajima, gljivama i rajčicom, kobasicama i zapečenim grahom. Jeo je trokutaste prepečence i marmeladu iz zdjelice od brušenog kristala s ugrađenim poklopcem i ţličicom u obliku školjke. Pio je jak čaj iz srebrnog čajnika ispod pokrovca izvezenog tako da nalikuje na ugnijeţđenu kvočku. Ĉaj mu se gadio. Inače je pio crnu kavu. Pohvalio je gospođi Wapshott njezin čaj. S prozora njegove elegantne kuće pogled je pucao na uređen vrt, a iza njega na pelin-grmlje i borovicu s visoravni, i na planine što su se iz pustinje dizale u jasno nebo. Ovdje je gledao na uzak pojas travnjaka, uz koji se protezala plastična ograda što ga je dijelila od istih takvih pojasa u susjedstvu. "Noćas sam izvrsno spavao", rekao je gospodi Wapshott. "Iznimno sam vam zahvalan." "Drago mi je što vas zanimaju pisma moga Rodneyja, profesore. Naslijedio ih je od svoje mame. Koja je, ako mu je vjerovati, bila iz bogate familije, ali se loše udala. Nikad me nije upoznao sa svojima. Oţenio me u ratu. Upoznali smo se dok je on radio ko vatrogasac. Ja sam ondak bila dvorkinja, profesore, a on je bio pravi gospodin, o da. Ali mu zapravo nikad nije bilo do nekog posla. Drţali smo dućan - s pozamanterijom da Vam pravo kaţem, ja sam radila, a on se smješkao mušterijama, i to ko da ga je sram. Nikad mi nije točno rekao otkud mu pisma. Dala mu ih je njegova mama kazala mu je, moţda je on tip za knjiţevnost, a to su pisma slavnog pjesnika. Pokazao ih je i ţupniku, ali mu je ovaj rekao da tu nema bogzna šta. Kaţem vam to ko da su moja, profesore. Nema tu bogzna šta, zapravo su to samo pisma curici o drveću." "U Harmony Cityju," reče Mortimer Cropper, "u tamošnjoj sveučilišnoj Zbirci Stant, ja imam najveću i najprobraniju zbirku prepiske Randolpha Henryja Asha, u svjetskim okvirima. Cilj mi je saznati po mogućnosti sve što je radio - i o svima koji su mu nešto značili - svaki njegov ma i najbeznačajniji interes. Ta vaša pisamca, gospođo Wapshott, sama za sebe moţda i nisu nešto. No, šire gledano, ona daju sjaj, ona su detalj što doprinosi cjelovitosti, ona nam pomaţu da toga čovjeka što obuhvatnije vratimo u ţivot. Nadam se da ćete ih povjeriti Zbirci Stant, gospođo Wapshott. Tako ćemo ih zauvijek sačuvati u najboljim uvjetima i pročišćenom zraku, na kontroliranoj temperaturi, uz ograničen pristup, bit će dostupna samo znanstvenicima iz toga polja, s propusnicama." "Moj je muţ ţelio da ih naslijedi Katy. Naša kći. Za slučaj da ona bude tip za knjiţevnost. Noćili ste u njezinoj sobi, profesore. Ima već jako dugo da je otišla - ima sina i kćer - ali eto ja drţim njezinu sobu kakva je bila, da se vrati, ako joj prisjedne. Ona to itekako cijeni. Prije djece radila je kao nastavnica. Predavala je engleski. Ĉesto bi pitala za bakina pisma s drvećem. Tako ih zovemo. Bakina pisma s drvećem. Ni u
snu vam ih ne bi dala a da je barem ne pitam. Moglo bi se reći da su zapravo njezina meni su samo povjerena, znate što Vam hoću reći." "Razumljivo da je ţelite pitati. I recite da ćemo vam, naravno, ponuditi povoljnu cijenu za te dokumente. To biste trebali spomenuti kad s njom budete razgovarali. Mi raspolaţemo vrlo velikim sredstvima, gospođo Wapshott." "Vrlo velikim sredstvima", ponovila je, odsutno. Znao je da ona smatra kako bi pitati za cijenu koju je spreman ponuditi bio znak lošeg odgoja, to mu je odgovaralo, to mu je davalo manevarskog prostora, a istodobno je kalkulirao s tim da i najsmjeliji snovi o bogatstvu njezine skromne lakomosti teško doseţu cifru koju bi drage volje ponudio na otvorenom trţištu. U takvim je slučajevima rijetko griješio. Obično je mogao predvidjeti, do u dolar, koliko smatra da moţe traţiti kakav seoski kapelan ili školski knjiţničar, i prije i nakon konzultacija sa stručnjakom. "Moram o tome razmisliti", reče ona, uznemirena, ali već uhvaćena u mreţu. "Moram vidjeti što bi bilo najbolje." "Bez ţurbe", umirivao ju je, dok je dovršavao prepečenac i brisao ruke o damastni ubrus. "Samo jedna stvar - ako vam se još tko obrati u vezi s ovim dokumentima, nadam se da ćete biti ljubazni, pa zapamtiti da sam ja prvi pokazao zanimanje. Mi iz akademskih krugova izlazimo jedni drugima u susret, ali neki od nas vole raditi kolegama iza leda. Volio bih biti siguran da s ovim pisamcima nećete učiniti ništa a da se prije toga ne posavjetujete sa mnom. Ako mi to moţete obećati. Uvjeravam vas također da bi to bilo i u vašem interesu." "Ni u snu. Mislim, da vam se ne bih javila. Ako itko pokuša. Ali nema šanse, nitko nikad nije, sve ove godine, do vašeg dolaska, profesore." Kad je sjeo u auto ispred pročelja kućice i odvezao se, susjedi su izvirili kroz prozore. Vozio je dug, crn Mercedes, kakav obično voze uglednici u zemljama iza Ţeljezne zavjese, brz pogrebni auto. Znao je da u Engleskoj takvo što drţe pretjerivanjem, zato je nosio sako od tvida. Nije ga bilo briga. Auto je bio krasan i snaţan, a on je drţao i do svoje razmetljive strane. Dok je klizio niz autocestu, razmišljao je o sljedećim odredištima. Prvo draţba u Sothebyju, i album potpisa s jednim Ashevim katrenom, i njegovim potpisom. Mora također provesti nekoliko dana u Britanskom muzeju. Lice mu se zgrči od nelagode pri pomisli na Jamesa Blackaddera. Također mora - na što je također gledao prije s nelagodom negoli s uţitkom - odvesti Beatrice na ručak. Da mora izdvojiti svoju najveću ţivotnu frustraciju, bilo bi to Beatricino leno, njezino napol isključivo pravo na Dnevnik Ellen Ash. Da su on i njegov tim znanstvenih asistenata imali primjeren pristup tome djelu, većina bi toga dosad već bila u tisku, anotirana, popraćena kazalima, spremna za dalje istraţivanje i ilustraciju njegovih teza. No Beatrice u svojoj engleskoj zatvorenosti i svome diletantizmu, barem iz njegove perspektive, samo je sjedila i šuškala papirima i preispitivala značenja i činjenice, uopće bez ikakvoga pomaka, a opet se doimala sasvim zadovoljnom, kao ona ovca u Alicis onu stranu ogledala. Ispisao je čitavu biljeţnicu upitima koje je valjalo provjeriti, kad bude mogao, kad ga pripusti. Imao je takvu biljeţnicu svaki put kad bi prelazio Atlantik. Ĉvrsto je vjerovao - a bilo je to uvjerenje koje nijedanput nije intelektualno preispitao, niti ga doţivljavao drugačije nego kao osjetilnu uskratu, kao spoznaju da mu nedostaje nešto ključno za ugodu - da je spisima Ellen Ash mjesto u Zbirci Stant.
S vremena na vrijeme Mortimer Cropper poigravao se mišlju da napiše autobiografiju. Razmatrao je također mogućnost da napiše povijest svoje obitelji. Povijest, pisanje, utječu nakon nekoga vremena na čovjekovu svijest o samome sebi, pa je Mortimer Cropper, postojano dokumentirajući svaku, ma i najmanju stavku u ţivotu Randolpha Henryja Asha, njegove izlaske i povratke, njegove pozive na večere, njegove izlete i šetnje, njegovo pretjerano suosjećanje sa slugama, njegovu osornost prema ulizicama, katkad, u svojim najboljim trenucima, moţda prirodno osjećao da je njegov vlastiti identitet nestvaran, iscijeđen u temu o kojoj je pisao, u predmet izvještaja. Bio je čovjek od utjecaja. Imao je moć: moć poloţaja, moć osujećenja, moć čekovne knjiţice, moć Thotha i, kao kakav Merkur, moć pristupa arkanumu Zbirke Stant. Njegovao je svoje tijelo, svoga vanjskoga čovjeka, s pedanterijom kakvu bi posvetio i unutarnjem sebi, da je znao tko je, da to nešto ne bijaše prekriveno gustim velom. O tome je razmišljao samo povremeno, kad je, kao sada, bio u kapsuli glatke crne samoće, u pokretu. moja mladost Shvatio sam što ţelim postati u vrlo ranoj fazi svoga razvoja, i to u Kabinetu s vrijednostima, u mome dragom roditeljskom domu u Chixaugi, u New Mexicu nedaleko od prekrasne lokacije gdje se nalazi Sveučilište Robert Dale Owen. U Everblestu, našoj obiteljskoj kući, nalaze se mnoge krasne i neobične stvari koje su skupili moj djed i pradjed, redom su to najvrsniji muzejski primjerci, premda su se u skupljanju vodili samo njihovom raritetnošću, ili njihovom povezanošću s nekom velikom povijesnom figurom. Imali smo krasan stalak za note od mahagonija, izrađen za samoga Jeffersona, prema njegovim vlastitim domišljatim uputama u vezi s mehanikom šarki i nagiba. Imali smo bistu (Wielanda), što je nekoć pripadala genijalnom dijaristu i druţbeniku mnogih velikana, Crabbu Robinsonu: zahvaljujući svome pronicljivom oku, Robinson ju je spasio od zaborava. Imali smo i teodolit kojim se sluţio Swedenborg, i crkvenu pjesmaricu Charlesa Wesleyja, kao i domišljato dizajniranu novu motiku kojom se koristio Robert Owen netom nakon prispijeća u Novu Harmoniju. Imali smo sat s kukavicom, koji je Lafayette poklonio Benjami-nu Franklinu, i štap Honoréa de Balzaca, optočen draguljima, pretjerano, doduše, i kičasto. Moj je djed tu razmetljivost skorosteka običavao uspoređivati s istinskom dostojanstvenošću i jednostavnošću Owenove motike. Budući da motika bijaše savršeno očuvana, donekle je neizvjesno je li doista sluţila svojoj svrsi, kako je to djed pretpostavljao, no njegov mu sentiment svejedno sluţi na čast. Imali smo također mnoge objets de vertu, uključujući vrsne zbirke porculana iz Seyresa, pâte tendre, venecijanskog stakla i orijentalne keramike. Većinu je tih predmeta - evropske stvari sakupio moj djed, strpljivi istraţivač nezamijećenih sitnica, putnik četirima kontinentima, koji bi se uvijek s novim blagom vraćao u blistavu bijelu kuću sučelice platou. Sam je načinio nacrt za visoke ustakljene vitrine u Kabinetu vrijednosti, skladan spoj jednostavnosti ranog, praktičnog namještaja idealističnih naseljenika od kojih je potekao, i grube ali snaţne hispaničke zanatske izvedbe ljudi medu kojima se skrasio. Moga oca, koji je periodički patio od onoga što se danas naziva kliničkom depresijom a što ga je spriječilo da se aktivnije bavi kakvom profesijom, premda je na Harvardu uz najveće pohvale diplomirao bogoslovlje - zabavljalo bi kad bi mi dopustio proučavati to blago, čijom se katalogizacijom bavio u periodima lucidnosti, ponešto neuspješno, jer nikad nije uspio odrediti kriterij prema kojemu bi ga razvrstao. (Kronološki se
nameće kao najjednostavniji, s obzirom na datum proizvodnje ili ulaska u zbirku, ali očev um nije naginjao jednostavnosti.) "Evo, Morty, dijete moje," rekao bi on, "evo Povijesti koja ti stane u ruku." Posebno me se dojmila zbirka nacrta za portrete i potpisanih fotografija istaknutih figura devetnaestog stoljeća - crteţa Richmonda i Wattsa, fotografija Julije Margaret Cameron - uglavnom su ih poklanjali mojoj baki, Priscilli Penn Cropper, ili bi ih ona naručivala. Ti uistinu vrsni portreti – bez premca, po mome mišljenju, kao jedinstvena zbirka, u odnosu na sve ostale svjetske zbirke sada tvore jezgru sekcije portreta u Zbirci Stant Sveučilišta Robert Dale Owen, čiji sam, čast mi je reći, ravnatelj. U to su mi doba, kao djetetu, oni pravili društvo, domišljao sam im ţiva lica i namještao im ljubazan osmijeh. Očaravalo me grubo Carlyleovo lice, očaravala me njeţnost Elizabeth Gaskell, obuzimalo me strahopoštovanje pred teškom, ozbiljnom zamišljenošću George Eliot, ali bi mi srce poskočilo u susretu sa svetačkom nesvjetovnošću Emersona. Bio sam osjetljivo dijete, učio sam uglavnom kod kuće, prvo s guvernantom, mojom dragom Ninny, a poslije s učiteljem, čovjekom s Harvarda, kojega su ocu preporučili kao pjesnika kojemu će namještenje posluţiti kao baza za pisanje remekdjela. Zvao se Hollingdale, Arthur Hollingdale; nedugo po dolasku ustvrdio je da je u meni prepoznao znatan knjiţevni dar, pa me poticao da krenem u tome smjeru. Pokušavao me zainteresirati za modernu knjiţevnost - sjećam se, silno je volio Ezru Pounda - ali moj ukus i moje preferencije bijahu već formirani, moja strast bijaše prošlost. Koliko znam, gospodin Hollingdale nikad nije napisao svoje remekdjelo. Nije mu se sviđala naša pustinjska osamljenost, počeo je, onako pjesnički, piti tekilu, i naposljetku je, na opće zadovoljstvo, otišao. U posjedu obitelji bijaše i pismo - vrlo vaţno pismo - koje je mojoj prabaki, Priscilli Penn Cropper, rođenoj Penn, uputio Randolph Henry Ash. Prabaka je bila krajnje osebujna, da ne kaţem ekscentrična osoba, rođena u Maineu, kći predanih abolicionista, koji su primali odbjegle robove i aktivno pridonosili groznici novih ideja i ţivotnih stilova karakterističnih za ondašnju Novu Englesku. Bila je gorljiva zagovornica ţenske emancipacije, te je, kao i većina tih odvaţnih boraca za ljudska prava, aktivno sudjelovala i u drugim pokretima. Ĉvrsto je vjerovala u liječenje mesmerizmom, tvrdeći da je njoj uvelike pomoglo, a bila je uključena i u onodobne spiritističke eksperimente, što bijahu razbujali po Sjedinjenim Drţavama nakon što su sestre Fox prvi put začule "kucanje"; čest joj je gost bio Andrew Wilson, vizionar, autor Univercoeluma, ili Ključa svemira, koji je u njezinoj kući (u New Yorku) prizivao duhove Swedenborga, Descartesa i Bacona. Trebao bih moţda dodati da, premda ona sama nije porekla srodstvo s pennsylvanijskim Pennovima, moja istraţivanja nisu dokazala nikakvu čvršću vezu. U svjetlu njezine inventivnosti i svestranosti, u povijesti je, moţda nepravedno, ostala zapisana kao tvorac Oporavnog praška Priscille Penn, novoizumljena lijeka koji, duboko vjerujem, nikoga nije ubio, ali je moţda, pa makar kao placebo, spasio barem neke od tisuća i tisuća ţivota koje je moja pramajka pripisala sebi u zaslugu. Maštovitim marketingom Pri-scilla je na Prašku zgrnula bogatstvo, a od Priscillina bogatstva su potom izgradili Kuću Everblest. Everblest nepripremljena posjetitelja zna šokirati, jer se radi o točnoj replici paladijske palače iz Mississippija, koju je u Građanskom ratu izgubio moj šukundjed, Mortimer D. Cropper. U ta je teška vremena njegov sin, Sharman M. Cropper, odjahao na sjever, trbuhom za kruhom, a ondje ga je, prema obiteljskoj predaji, moja prabaka opčinila na jednome skupu na otvorenome, svojim govorom o fourierovskim načelima Harmonije
i sudskim progonima slobodne ljubavi i uţitka. Da li iz uvjerenja ili oportunizma, ne znam, no pridruţio se sljedbi i 1868. došao u New Mexico, gdje je jedna od tih skupina pokušala utemeljiti falansteru. Neki su od njih i ranije radili na utemeljenju odvjetaka uzornih zajednica i pravokutnih sela kakve su neuspješno gradili Robert Owen i njegov sin, Robert Dale Owen, autor Sporne granice između ovoga i onoga svijeta. Projekt falanstere, premda ne tako zahtjevan kao Owenova sela, propao je zbog nedosegnute brojke od 1620 stanovnika, koji bi predstavljali sve moguće varijante svih mogućih strasti obaju spolova, ali i stoga što među zainteresiranima nije bilo nikoga tko bi se razumio u poljodjelstvo ili znao što o ţivotu u pustinji. Moj pradjed, juţnjački gospodin, poduzetan na jedan osebujan način, čekao je povoljan trenutak, pa je prabaki predloţio da iznova izgrade izgubljeni raj njegove mladosti u skladu s racionalnim i harmoničnim načelima kakva je zastupala - tako da svoju sreću utemelje na ostvarivim uţicima obiteljskog ţivota (sa slugama, ali, naravno, bez robova), bez čeţnje za ushitom grupne ljubavi što je izmaknula nadzoru i pokazala se leglom razdora. Tako su prihod od Oporavnog praška uloţili u gradnju krasne kuće u kojoj još ţivimo ja i moja majka, a moj se pradjed okrenuo kolekcionarstvu. Priscilla Penn Cropper ostavila je iza sebe mnogo portreta; po svemu sudeći, bila je osoba znatne ljepote i prebujnih draţi. Tokom 1860-ih i 1870-ih njezina je kuća bila baza za spiritistička istraţivanja, u koje je, sa sebi poslovičnim entuzijazmom, pokušala uključiti misleće ljude iz cijeloga civiliziranog svijeta. Vjerojatno je jedan takav njezin pokušaj i potaknuo Radolpha Henryja Asha da joj napiše pismo, koje me zbog nekog tajanstvenog razloga do te mjere uzbudilo da mi je odredilo ţivotni interes. Unatoč usrdnoj istrazi, nikad nisam otkrio pismo koje je ona njemu vjerojatno napisala, i zapravo ţivim u strahu da ga je uništio. Ne znam zašto me najviše taknula ta a ne neka druga od silnih dragocjenosti u našem posjedu. Ĉudesni su putovi Gospodnji - moţe biti da je negativan odgovor Randolpha Henryja Asha na upit moje pramajke potaknuo u meni ţelju da mu pokaţem da smo ga vrijedni, i kao gosta, i kao sugovornika. U svakome slučaju, kad mi je otac prvi put pokazao te rukom ispisane stranice, umotane u tanak papir, da vidi jesam li ih u stanju dešifrirati, uzbudio sam se kao Keatsov kršni Cortez, nijem na vrhu darienskom. A kad sam pismo dodirnuo, osjetio sam, kako reče Tennyson, dodir mrtvih iz prošlosti: svoj sam ţivot proţivio s "tim zelenim mrtvim lišćem/plemenitim pismom mrtvih". Naš Kabinet s dragocjenostima ima krasnu malu kupolu čija je polukugla izvedena u prozorima od običnoga stakla, ne bojenoga, a ti se prozori uz pomoć ručice mogu djelomice ili potpuno zasjeniti. Toga je dana moj otac, atipično, otvorio ne samo kapke, već i zelena sjenila koja kao kakav filter propuštaju meko, bezopasno svjetlo, pa je soba bila puna sunčevih zraka. U toj se osunčanoj tišini začela klica iz koje je niknula Zbirka Stant, taj dragulj Muzeja Harmonia Sveučilišta Robert Dale Owen, što ga je suutemeljio moj časni predak, Sharman Cropper, a čijem je utemeljenju barem donekle plodonosno pridonio Oporavni prašak. Donosim ovdje prabakino pismo u cijelosti. Ono se sada, kako je i red, nalazi u Svesku IX. moga izdanja Sabranih pisama (br. 1207, str. 883), a jedan se njegov ulomak citira u fusnoti uz Mumiju opsjednutu, spiritističku pjesmu Randolpha Henryja Asha, u izdanju njegovih Sabranih djela, koja izlaze postojano, ali na ţalost sporo, ili se barem tako entuzijastima čini, pod uređivačkom paskom Jamesa Blackaddera s londonskog Sveučilišta. Ne bih se sloţio s profesorom Blackadderom, koji je moju prabaku
prepoznao u jezovito lakovjernoj fiktivnoj gospodi Eckleburg iz te pjesme. Previše je preizrazitih razlika, a što sam detaljno opisao u svome članku na tu temu, "Slučaj pogrešne identifikacije" {PMLA, LXXI, Zima 1959., str. 174-80), na koji upućujem zainteresirane. Draga gospodo Cropper, hvala Vam za opis Vašega iskustva s planchette. Pravilno ste pretpostavili da će me barem donekle zanimati ama baš sve iz pera Samuela Tajlora Coleridgea. Ipak, otvoreno ću Vam priznati kako se upravo gnušam pri pomisli da bi taj svijetli duh, bolno napustivši ovaj naš iscrpljujući i mučni zemaljski ţivot, sada suţanjski dizao stolove od mahagonija, ili, djelomice otjelovljen, lebdio salonima osvijetljenima vatrom iz kamina, ili pak rabio svoju oslobođenu Inteligenciju za takve bolesne i idiotske črčkanje, kakve ste mi poslali. Ne bi li sada trebao na miru jesti slatke rose med i rajsko mlijeko piti?n Gospođo, ne šalim se. Već sam nazočio naporima da se pokaţe vrsta očitovanja 0 kojima govorite - nihil humanum a me alienum puto, moglo bi se reći, trebalo bi to vrijediti za sve u mome zvanju - i drţim da je najvjerojatnije objašnjenje za to kombinacija bezočne prevare i svojevrsne grupne histerije, neki mijazam, odnosno isparina duhovne tjeskobe i grozničava uzbuđenja, što je okuţila naše uljuđeno društvo i zadraškala konverzaciju na čajankama. Spekulativniji temperament moţda će uzrok tog mijazma pronaći u sve izraţenijem materijalizmu našega društva, te u temeljitom preispitivanju - prirodnom i neizbjeţnom, s obzirom na trenutno stanje našega intelektualnog Razvoja - naših povijesnih vjerskih pripovijesti. Doista, u tome je polju sve neizvjesno, a povjesničar i znanstvenik svejednako zadiru u našu priprostu vjeru. Pa čak i ako krajnji ishod naših gorljivih propitivanja bude osnaţenje te vjere, on se, naravno, neće steći lako, ni u naše vrijeme, moţda. Niti znači da je Nadrilijek, spravljen ne bi li zadovoljio odvratnu javnu glad za izvjesnostima i pouzdanostima, zato ljekovit ili pouzdano utemeljen. I Povjesničar i Znanstvenik, moglo bi se reći, krčme na mrtvima. Cuvier je pokojnome Megatheriumu namro tijelo i kretnje i sklonosti, a ţive su uši gospode Micheleta i Renana, gospodina Carljlea i braće Grimm, čule beskrvne krikove iščezlih, i podarile im glas. I ja sam, uz pomoć mašte, učinio ponešto u tome smislu, trbuhozborio sam, posudivši svoj glas i pomiješavši svoj ţivot s glasovima iz prošlosti i ţivotima čije uskrsnuće u našemu ţivi kao opomena, kao primjer, budući da je ţivot prošlosti koja u nama ustrajava stvar svakoga mislećega muškarca i ţene. Ali se načini razlikuju, kao što vjerojatno dobro znate, neki su pokušani i prokušani, drugi su bremeniti opasnošću i razočaranjem. Ono što smo pročitali, 0 čemu smo razmišljali i što smo intelektualno shvatili jest naše, gospođo, da s time ţivimo i na tome radimo. Ma i cjeloţivotno izučavanje neće nam priskrbiti pristup doli fragmentu prošlosti naših vlastitih predaka, da ne spominjemo eone prije negoli je naša rasa uopće stvorena. No, taj fragment moramo temeljito zaposjesti i predati ga budućnosti. Hoc opus, hic labor est. Nema lakoga načina da se to učini, sklon sam tvrditi, nema prečice: sa svojim smo pokušajima nalik Bunyanovu Neznanju koje je krenulo stazom prema Paklu na samome ulazu u Grad Nebeski. Razmislite o tome što činite, gospođo, kad se izravno pokušavate obratiti njima, dragim i strašnim mrtvima. Kakvu su Vam to, u svoj toj pustoši vremena, mudrost
priopćili? Da je Baka ostavila novi broš u djedovu satu, ili da neka pradavna Tetka i onkraj groba zamjera što su u obiteljskoj Grobnici na njezin lijes poloţili lijes dječji. Ili, kao što Vas svečano uvjerava Vaš S. T.C., da u Onostranome "vječno blaţenstvo čeka onih koji ga zasluţuju, a onih drugih rok popravni". (Coleridge, koji za ţivota ni jedanput nije krivo deklinirao zamjenicu, na sedam jezika.) Za takve priopćaje, gospodo, ne treba nam duh iz groba. Slaţem se s Vama da moţda postoje nesmireni duhovi, zemaljski mjehurići, isparine, bića zraka, koji katkad presijeku uobičajene staze naših razmišljanja, zaokupljeni vlastitim nevidljivim misijama. Ima dokaza da se uz neka jezovita mjesta, u mentalnome obliku, vezuje svojevrsno tjeskobno sjećanje. Stoji da je na nebu i zemlji više stvari negoli i u snu naše filozofije. No, njih ćemo, vjerujem, pronaći ne uz pomoć kucanja ili grebanja ili opipljivih dodira ili gospodina Homea koji diţe ukočene ruke i lebdi oko lustera, niti uz pomoćškrabotina s Vaše planchette, već dugim i strpljivim promišljanjem sloţenih djela mrtvih umova i ţivih organizama, mudrošću koja gleda unaprijed i unatrag kroz mikroskop i spektroskop, a ne propitkuje duhove i sablasti opsjednute ovostranim. Poznavao sam jednu dobru dušu i čist um, posve neopterećen takvim upletajima, a da to nije dovelo ni do čega dobroga, već je loše svršilo. Napisah Vam tako dugo pismo, jer ne bih ţelio da pomislite kako Vaše ljubazno mišljenje o meni shvaćam olako ili u duhu neobzirna i ratoborna omalovaţavanja, rekli bi neki. Moja su uvjerenja duboko i čvrsto ukorijenjena - a imam i stanovito odgovarajuće iskustvo, koje me priječi da Vašu poruku - Vašu produhovljenu poruku primim s ma kakvim zanimanjem ili zadovoljstvom. No, uvelike štujem i pozdravljam, naravno, Vas, i Vašu nesebičnu potragu za istinom. Vaša borba za Vaš Spol plemenita je i mora uspjeti, prije ili kasnije. Nadam se da ću ubuduće o tome više čuti, Najiskrenije Vaš, Randolph Henry Ash
Prijepis ovoga pisma u Cropperovim je autobiografskim crticama uvijek zauzimao istaknuto mjesto, a nedugo potom uslijedio bi pad u banalne uspomene iz djetinjstva ili u puko studiozno pobrajanje njegovih kasnijih veza s Randolphom Henryjem Ashem - pa bi ga gdjekad okrznula misao da poslije toga prvoga dodira s naelektriziranim šuštanjem papira i energičnim crnim tintanim petljama kao da više nije ni postojao, ne kao takav. Bijaše to kao da je sve njegove nedovršene pripovijesti motivirala ţudnja da njima dosegne i u njih uključi pismo, čitanje pisma, točku prepoznavanja, da bi potom izgubile potisak i napetost i s drhtajem se prekinule. Bez valjana razloga tome bi često dodao rečenicu o prepletanju toga ranoga sjećanja s davnim obiteljskim vonjem vrsnoga potpurija koji je njegova baka donijela u pustinju, vonja ruţinih latica i osvjeţavajućih eteričnih ulja, sandalovine i mošusa. Bijaše također svjestan, no bez ikakve ţelje da tu svijest preispita, veze između te nevoljkosti, ili nemoći, da nastavi s pisanjem, i svojevrsne zabrane pisanja o majci, s kojom je dijelio svoj dom u Americi, i kojoj je, kad bi bio u inozemstvu, svakodnevno pisao duga i njeţna pisma. Svi u ţivotu neke stvari znamo na taj časovit, blagotvorno aluzivan način, ali ih namjerno propuštamo preispitati. Gospođa Cropper čučala je u pustinji i silila pustinju da pupa i cvjeta, sluţeći se snagom volje i novca. U snovima je profesor Cropper redovito gubio osjećaj mjere, pa mu se majka priviđala u veličini
prostranog ulaznog hola, ili bi, golema i stroga, opkoraknula pašnjak. Od njega je mnogo očekivala; on je nije iznevjerio, ali se svejedno plašio neuspjeha. Razmjerno zadovoljan, stigao je u Hotel Barrett's, koji je izabrao dijelom zbog komfora, no ponajvećma zato što su nekad davno u njemu odsjedali američki pisci u posjetu Ashu. Ondje ga je dočekala hrpa pisama, pa tako i majčino pismo, te Blackadderova poruka da zbog Cropperovih otkrića o islandskom krajobrazu ne kani mijenjati postojeću bilješku o pjesmi Ask Embli III. Bijaše tu i katalog iz Christieja; iz viktorijanske se ponude izdvajala spremnica za igle, nekoć navodno vlasništvo Ellen Ash, te prsten, nekoć u posjedu obudovjele Amerikanke s prebivalištem u Veneciji, s nekoliko navodno Ashevih vlasi u šupljoj kristalnoj komorici. U posjedu Zbirke Stant već bijaše nekoliko konsekutivnih ostriţaka te veličajne grive, mrkih ali izblijedjelih, potom prosijedih, te napokon posmrtnih, srebrnih, sada najsjajnijih, i najtrajnijih. U draţbu će se moţda uključiti Ashev muzej, smješten u Ashevoj kući u Bloomsburyju, a sasvim sigurno i sam Cropper; u svakom slučaju, i spremnica za igle i uvojak kose završit će u heksagonalnoj ustakljenoj prostoriji nalik na hram, u samome središtu Zbirke Stant, gdje su se nakupljali ostaci Asha i njegove ţene, obitelji i znanaca, u mrtvome zraku pomno regulirane vlage i topline. Cropper je sjedio uz skakutav plamen na visokom koţnom stolcu, u baru; čitao je pisma, nakratko obuzet vizijom svoga bijelog hrama obasjanoga pustinjskim suncem, hrama koji je obasezao hladovite atrije, visoka stubišta i kao staklenu košnicu punu nijemih ćelija, prosvijetljenih individualnih radnih prostora i cijelih katova međusobno povezanih spremišta i radnih soba, s blistavim zlatnim opnama, tim okvirima za koplja i stupove od svjetlosti po kojima su se, ukukuljičeni u pozlaćenim kapsulama, znanstvenici penjali i spuštali, u svrhovitoj tišini. Kad obavi kupovinu, pomislio je, izvest će Beatrice Nest na ručak. Vjerojatno će se vidjeti i s Blackadderom. I očekivao je da će Blackadder otpisati njegova islandska zapaţanja. Blackadder godinama valjda nije kročio izvan Britanije, osim što je sudjelovao na međunarodnim skupovima o viktorijanskoj poeziji, a sve su se one odrţavale u identičnim seminarskim sobama kojima bi stizao automobilom iz uvijek istih hotela. Cropper je, s druge strane, vrlo rano počeo putovati tragom Randolpha Asha - ne po redu, već kad bi mu se i kako ukazala prilika, pa je prvu ekspediciju poduzeo u vrištine i priobalje sjevernog Yorkshirea, gdje je godine 1859. Ash uţivao u samotničkim šetnjama, u kombinaciji s amaterskim biologiziranjem. Cropper je njegovu rutu ponovio 1949., potraţio je i istraţio krčme i geološke formacije, rimske ceste i biserne potoke, odsjeo je u Zaljevu Robina Hooda, pio je odvratno mlako tamno pivo, jeo je nejestive gulaše od ovčje vratine i dinstanih iznutrica, od čega mu se ţeludac dizao. Poslije toga, slijedio je Asha u Amsterdam i Haag, obišao je ista mjesta po Islandu, kontemplirao o gejzirima, uzavrelim krugovima vrelog mulja i dvjema pjesmama nadahnu-tima islandskom knjiţevnošću, Ragnaroku, epu o viktorijanskoj skepsi i očaju, te o ciklusu pjesama Ask Embli, tajanstvenoj ljubavnoj lirici, objavljen 1872. no nastaloj izvjesno mnogo ranije, moţda čak u vrijeme dok je udvarao Ellen Best, kćeri kanonika u Calverleyju, koju je volio petnaest godina prije no što su ona i njezina obitelj pristali na brak, sklopljen godine 1848. U svakome slučaju, tipično za Blackaddera i njegov puţev korak, sada je zaobišao Cropperova islandska zapaţanja iz šezdesetih. Cropper je 1969. objavio Ashevu biografiju - Veliki trbuhozborac - naslov je preuzeo iz Asheva izazovnog monologa utemeljena na samo-razotkrivanju ili pak
autoironiji. Prije biografije, ponovio je sva Asheva vaţnija putovanja, posjetio je Veneciju, Napulj, Alpe, Schwarzwald i obalu Bretanje. Među posljednjim pothvatima isticala se rekonstrukcija svadbenog putovanja Randolpha i Ellen Ash, na koje su pošli ljeti 1848. Prešli su La Manche po olujnom nevremenu, poštanskim brodom, i kočijom nastavili do Pariza (Cropper automobilom), a od Pariza do Lyona su išli vlakom, da bi se potom brodom spustili niz Ronu do Aix-en-Provence. Pratila ih je furiozna kiša. Cropper, domišljat kakav već jest, uredio si je put teretnim brodom, krcatim drvnom građom što je vonjala po ulju i smoli, no vrijeme ga je posluţilo, jarko sunce na ţutoj vodi, sunce koje mu je prţilo duge, ţilave podlaktice. U Aixu se smjestio u istom hotelu kao nekoć Ashevi, te je ponovio sve njihove izlete; kulminacija bijaše njegov posjet Fontaine de Vaucluse, gdje je Petrarca u samoći proveo šesnaest godina, u kontemplaciji idealne ljubavi prema Lauri de Sade. Profit od toga putovanja jasno se razabirao iz Cropperova biografskog opisa Vrela. I tako su jednog vedrog lipanjskog dana 1848. pjesnik i njegova mladenka prošetali sjenovitom obalom prema spilji koja zakriva izvor rijeke Sorgue, mjesto toliko veličanstveno i sublimno da će zadovoljiti i najromantičnijeg putnika, a njegovoj impresivnosti zacijelo pridonosi i uspomena na velikog udvornog ljubavnika Petrarcu, koji je ondje iskusio kako ljubavno posvećenje tako i uţas saznanja da mu je ljubljenu ubila kuga. Nekoć tvrda riječna obala danas se od previše posjetitelja rasklizala, a putnik sa sjevera mora se probijati do svoga cilja kroz gomile turista, štektavih francuskih pasa, gegave djece i prodavača šećerne vune; nude mu ruţne suvenire i masovno proizvedene "obrtničke" artikle. Rijeku su pripitomili hranama i kanalima, premda vodič kaţe da se još zna dići i poplaviti cijelu spilju i okolno zemljište. Knjiţevnome hodočasniku valja ipak ustrajati: nagradit će ga prizor zelene vode i mrka kamena što se po prirodi stvari mogao tek neznatno promijeniti od vremena kad su ga ugledali naši putnici. Unutar spilje voda se diţe vrlo hitro, jer se napaja iz prilično snaţne ponornice, te kišnicom što se skuplja i slijeva na vaucluškoj visoravni i na kamenim obroncima Mont Ventouxa, Petrarcine Vjetrovite gore, kako ju je u pismu opisao Ran-dolph. Prizor te veličanstvene struje vjerojatno ga je podsjetio na Coleridgeovu svetu rijeku,12 a moţda i na Zdenac muza, s obzirom na vezu s Petrarcom, pjesnikom kojega je veoma volio i čiji su soneti Lauri, smatra se, utjecali na pjesme Embli. Ispred spilje, orubljene smokvama i čudovišnim korijenjem, nekoliko se bijelih stijena diţe iz brze struje, a ova se cijedi u čupu uzbibane zelene trave, kao da su je naslikali Millais ili Holman Hunt. Ellen je istaknula ljepotu tih "chiare, fresche e dolci acque". Randolph je, šarmantne li geste, podigao svoju mladenku, prenio je preko vode, te je, kao kakvu kraljevsku sirenu ili vodenu boţicu, posjeo na bijelu stijenu nalik na prijestolje, usred struje. Moţemo je samo zamisliti kako sjedi ondje, čedno se smiješeći pod šeširićem, drţeći si suknje da se ne smoče, dok Randolph promatra nju u svome posjedu, tako nenalik na Petrarcinu gospu, nju koju je oboţavao izdaleka, unatoč preprekama i poteškoćama, gotovo jednako dugo, šesnaest godina, koliko su trajali boravak i beznadeţan ţar drevnoga pjesnika na tome istom mjestu. Za razliku od svojih suvremenika, prije svega profesora Gabrielea Rossettija, oca istoimenog pjesnika, Ash je smatrao da su Petrarcina Laura i Danteova Beatrice, te Fiametta, Selvaggia i ostale figure platonske, udvorne ljubavi, bile stvarne ţene, čestite ali puteno obljubljene prije smrti, a ne alegorije talijanske politike, ili crkvene
vladavine, pa čak ni duša svojih stvaratelja. Petrarca je Lauru de Sade ugledao u Avignonu 1327. i u nju se smjesta zaljubio, te ju je ustrajno volio, unatoč njezinoj vjernosti Hugu de Sadeu. U pismu Ruskinu Ash je ogorčeno primijetio da se pjesnička imaginacija i narav ljubavi krivo tumače pretpostavi li se da ih je moguće apstrahirati u alegoriju, i da ne mogu uistinu proisteći iz "ljudske topline individualne, otjelovljene duše, u svoj njezinoj čistoći i moralnoj ţivotnosti". Njegova poezija, dodao je, počinje i završava "takvim utjelovljenim istinama, takvim neponovljenim, jedinstvenim ţivotima". U svjetlu toga suosjećanja s Petrarcinom ljubavlju, ne čudi što je tako predano udovoljavao onome što bismo mogli nazvati kršćanskim skrupulama ili hirovima Ellen Best i njezina oca. Na početku njihova poznanstva, Ellen je bila ozbiljna i poboţna mlada djevojka, krhke i profinjene ljepote, ako je vjerovati njezinoj obitelji i samome Ashu. Kako sam pokazao, kanonikov strah da Ash nije kadar uzdrţavati suprugu nije bio bez temelja, a potpirivala ga je Ellenina nepatvorena vjerska tjeskoba u vezi sa sumnjivom orijentacijom Ragnaroka. Pisma iz vremena njihova udvaranja - kojih je sačuvano sramno malo, a čemu je bez sumnje revno pripomogla Ellenina sestra Patience, nakon njezine smrti - daju nam naslutiti da ona s njim nije koketirala, te da se za njega, unatoč svemu, nije duboko vezala. U času kad je prihvatila Randolphovu prosidbu, međutim, njezin je poloţaj bio teţak, jer su se njezine mlade sestre, Patience i Faith, već bile dobro i sretno udale, a ona je ostala usidjelica. Sve nas to navodi da preispitamo osjećaje strastveno zaljubljenoga pjesnika, sada u dobi od trideset i četiri godine, prema nevinoj mladenki, koja više nije mlada djevojka, već zrela tridesetšestogodišnja tetka, posvećena nećacima i nećakinjama. Je li i on bio nevin kao ona? Kako je izdrţao, sumnjičavo se pitamo iz perspektive dvadesetog stoljeća, uskratu što mu je nametnulo to dugo čekanje? Dobro je poznato da su se, radi olakšanja, mnogi ugledni viktorijanci u svojoj dvojnosti okretali vulgarnim stvorenjima iz viktorijanskoga polusvijeta, cerekavim, nafrakanim zavodnicama, koje su bučile i nasrtale po Piccadilly Circusu, propalim šveljama, cvjećaricama i Posrnulim Ţenama, koje su umirale pod mostovima, prosile kod Mayhewa ili bi ih, ako su imale sreće, spašavali Angela Burdett-Coutts i Charles Dickens. Asheva poezija, s obzirom na viktorijanski kontekst, pokazuje upoznatost sa seksualnim navadama i sa senzualnošću kao takvom. Njegovi renesansni vlastelini uvjerljivo su puteni, njegov je Rubens dobar poznavalac jedrog ljudskog oblika, pripovjedač u pjesmama Embli i zbiljski je i idealni ljubavnik. Je li takav čovjek mogao ostati sretan s čisto platonskom ţudnjom? Da li je ukočena, donekle ocvala profinjenost Ellen Best skrivala neočekivano strastven odgovor? Moţda jest. Nema dokaza ni o kakvim Randolphovim ranim grijesima, o kasnijima pogotovo - koliko se da razabrati, uvijek je bio preux chevalier. Što su vidjeli jedno u drugome, to dvoje, sami i sobom zaokupljeni, u času kad joj je poloţio ruke oko laka struka i prenio je do njezina kamenog prijestolja? Je li to bilo poslije noći uţitka? U pismu svojima, Ellen je napisala da je njezin muţ "iznimno obziran po svim pitanjima", što moţemo protumačiti kako nas je volja. Postoji još jedno objašnjenje, kojemu se osobno priklanjam. Ono se temelji na dvjema moćnim i danas podjednako nepopularnim silama, idealizaciji Udvornih Pjesnika, koje smo se dotaknuli, i teoriji sublimacije o kojoj je potanko pisao Sigmund Freud. Kratko i jasno, Randolph Henry Ash je tokom godina udvaranja napisao:
23369 redaka poezije, od toga ep u dvanaest pjevanja, 35 dramskih monologa, koji pokrivaju Povijest od njezinih najmutnijih početaka do modernoga teološkog i geološkog prijepora, 125 lirskih pjesama i tri drame u stihovima, Cromwella, Bartolomejsku noć i Kasandru, neuspješno postavljenu u Drury Laneu. Predano je radio, do duboko u noć. Bio je sretan, jer je svoju Ellen smatrao zdencem čistoće, vizijom djevojačke ljupkosti, koja diše zrak neusporedivo čišći od onoga krvavih i kuţnih prizora iz njegove mašte, onoga neuredne postelje Borgija ili "sumpornoga blata ohlađene zemlje" u Ragnaroku. Ni jedan osjet koji mu se javio nije umanjio čovjeka u njemu, u kreposnu iščekivanju, u aktivnoj samoći. Radit će i nju će osvojiti, a tako se i dogodilo. Ako kasnije pjesme, kao na primjer "Zapečaćen zdenac" ili "Naslikana gospa", s motivom ljepote zauvijek zaustavljene na platnu, ali ljepote koja blijedi s lica - ako te kasnije pjesme i daju naslutiti da je Randolph poslije zbrajao cijenu svoga dugog ljubavnog šegrtovanja, to svejedno ne obezvređuje moju analizu. Niti nam te pjesme pomaţu rasvijetliti osjećaje netom vjenčanoga para toga sunčanog dana pred mračnom spiljom vrela u Vaucluse. Mortimer Cropper popeo se u svoj udobni apartman i iznova pročitao fotografirana pisma. Telefonirao je Beatrice Nest. Glas joj je bio vunast i zadebljao; skanjivala se, kao i obično, iznijela je niz neuvjerljivih poluprigovora, da bi potom, kao i obično, pristala. Naučio je da laskanjem gospođici Nest neće postići ništa, ali da nametanjem osjećaja krivnje hoće. "Imam dva-tri vrlo precizna upita na koja samo vi moţete odgovoriti... Sačuvao sam to specijalno za vas... svako drugo vrijeme bilo bi mi krajnje nezgodno, premda ću se, naravno, prilagoditi vama... draga moja Beatrice, ako ne moţete doći, morat ću nešto smisliti, ne bih vas ţelio inkomodirati kad ste u takvome poslu..." Dugo je trajalo. A da za to nije bilo potrebe, jer se sve okončalo kako je i pretpostavljao. Otvorio je zaključanu aktovku, spremio pisma Randolpha Asha njegovu kumčetu, odnosno ukradene fotografije, te izvadio one druge fotografije, a imao je veliku i raznovrsnu kolekciju - ako se uopće moţe govoriti o raznovrsnosti, s obzirom na put ili ton boje ili kut snimanja ili detalj, zapravo tako jednostavne radnje, tako jednostavne zaokupljenosti. Znao je i on za sublimaciju. Mučenik trpi Bilo gdje Na Trgu, u crkvi Sred pustinje. No naš je usud, Naš usud pak, Istrpjet svoj Vijek kroz Polumrak. Christabel LaMotte Ako je tko i razmišljao o Beatrice Nest - a nisu mnogi, i nisu često - bilo je to zbog njezina izgleda, a ne zbog njezina unutrašnjeg ţivota. Bila je nedvojbeno krupna i čvrsta, ali unatoč tome amorfna, ţena ušir i obilato mesnata, nepokretnih i sve većih
bokova, masivnih grudi, nad kojima se širilo lice vesela oblika, okrunjeno šeširom od angore, odnosno gustim povjesmom od kovrčave bijele kose, upletene i zgurane u pundu iz koje su se vukli neuhvaćeni uvojci, odlutavši napokon svaki svojim putem. Kad bi se o njoj zamislili, tih nekoliko ljudi koji su je poznavali - Cropper, Blackadder, Roland, Lord Ash - njezin bi identitet najčešće obogatili kakvom metaforom. Već smo naveli da ju je Cropper uspoređivao s Carrollovom nepomičnom bijelom ovcom. Kad je bio loše volje, Blackaddera je podsjećala na jednoga od onih napuhanih bijelih pauka, izblijedjelih od mraka, koji se iz središta jazbine polako vuku nitima svoje zamke. Feministicama, koje bi gdjekad navratile radi uvida u Dnevnik, bijaše nalik na nekakvu hobotnicu-čuvaricu, morskoga Fafnira, tromog i sklupčanog oko svoga blaga, koji, da bi se skrio, ispušta nepronične zastore od tinte ili vodenasta dima. Nekoć bijaše onih koji su je poznavali - prije svih, a moţda i jedini, bio je to profesor Bengt Bengtsson. Beatrice je bila studentica profesora Bengtssona u Londonu od 1938. do 1941. godine, u teškim vremenima kad su mladići odlazili u vojsku, u doba bombardiranja i nestašice hrane. Neke su ţene tada iskusile neočekivanu frivolnost i slobodu. Beatrice je iskusila profesora Bengtssona. On je vladao Odsjekom za anglistiku Koledţa princa Alberta. Velika mu ljubav bijahu Edde i drevna nordijska mitologija. Beatrice se u to udubila. Proučavala je filologiju, anglosaksonsku, rune, srednjovjekovni latinski. Ĉitala je Masefielda i Christinu Rossetti i de la Marea. Bengtsson joj je preporučio Ragnarók - Randolph Henry Ash bio je za ono doba ozbiljan znanstvenik, a smatrali su ga i pretečom moderne poezije. Bengtsson je bio visok, štrkljav, bradat; imao je prodorne oči i više ţivahnosti i energije no što je dostajalo za podučavanje mladih gospođica finesama nordijskih korijena. Tu energiju, međutim, nije preusmjerio na duše, a nekmoli na tijela, rečenih mladih gospođica, već ju je svakodnevno rasipao u baru Arundel Arms, u društvu svojih kolega. Ujutro bi bio blijed kao krpa, a oči bi mu se ispod slamaste plave kose krijesile. Poslijepodne bi bio sav crven u licu, pleo mu se jezik, i u svome je zagušljivom uredu vonjao po pivu. Beatrice je pročitala Ragnarók i Aska Embli. Diplomirala je među najboljima i zaljubila se u Randolpha Henryja Asha. Nekoć takve ljubavi nisu bile neuobičajene. "Postoje pjesnici", napisala je Beatrice u diplomskom ispitu, "čije pjesme kao da niti hvale niti kude neku daleku gospu, već se bave nepatvorenim razgovorom muškarca i ţene. Takav je John Donne, premda mu se zna dogoditi da u stanovitom raspoloţenju okleveće cio ţenski rod. Takav je mogao biti Meredith, da ga je sreća posluţila. Pokušaj da se ovako časomice prisjetimo drugih 'ljubavnih' pjesnika koji su računali na reciprocitet pronicljivosti to djelatnije ukazuje na nadmoć Randolpha Henryja Asha, čije pjesme o Asku i Embli pokazuju svaku fazu komunikacije - intimnosti, otpora i neuspjeha, ali čitatelja uvijek uspijevaju uvjeriti u zbiljsku misleću i ćućeću prisutnost nje kojoj se obraća." Beatrice je mrzila pisati. Jedina riječ kojom se ponosila u tome korektnom i dosadnom ekspozeu bila je "razgovor", a izabrala ju je nasuprot standardnijem "dijalogu". Beatrice bi u ono vrijeme sve bila dala za takav razgovor. Ĉitanje tih pjesama, nejasno je razabirala, pruţilo joj je bolan i moţda nedopušten uvid u kombinaciju civilizirane konverzacije i sirove strasti kakvu zacijelo svi ţele, ali koju kao da nitko - a promatrala je svoj maleni svijet, svoje ozbiljne roditelje, metodiste, gospodu Bengtsson, koja je upravljala Ţenskim sveučilišnim klubom za organizaciju čajanki, svoje kolegice, u agoniji zbog poziva na ples ili partiju whista - koju kao da nitko nije imao.
Nas dvoje svijet svoj tvorimo iznova Imenima, jer znamo svoje riječi. Dok drugi dijele leden jezik slova, Mi govorimo, stablo, izvor, voda, I motrimo u zraku vatru, sunce, Što naše je, i tuđe, ali ovdje I sada naše sunce samo naše... Ash joj je govorio i ona ga je čula. Nije ni očekivala da će takve stvari čuti od koga drugoga, niti joj se to ikad dogodilo. Rekla je profesoru Bengtssonu da ţeli pisati doktorsku disertaciju o zbirci Ask Embli. On je s tim u vezi jako dvojio. Radilo se o skliskom tlu, svojevrsnom ţivom blatu, slično Shakespeareovim sonetima. Kakav to Doprinos Znanju ona kani dati, i kako to moţe znati? On je bio mišljenja da je jedini siguran doktorat urediti Izdanje, a u tom slučaju on nikako ne bi preporučio Randolpha Henryja Asha. Njegov je prijatelj, međutim, znao lorda Asha, a ovaj je dokumente iz Asheve zaostavštine deponirao u Britanskom muzeju. Znalo se da je Ellen Ash vodila dnevnik. Evo, redakcija toga dnevnika bila bi prikladan pothvat nešto nedvojbeno novo, umjereno korisno, izvedivo i vezano uz Asha. Kad to završi, gospođica Nest bit će u izvrsnom poloţaju da krene dalje... Tako je i bilo. Gospođica Nest nevoljko se smjestila pred kutije pune papira - pisma, liste za vešeraj, račune, dnevničke sveske i druge, tanje knjiţice s privatnijim i neredovitijim zapisima. Ĉemu se nadala? Stanovitoj intimnosti s autorom pjesama, s tim istančanim umom i strastvenom naravi. Večeras mi je Randolph čitao Danteove sonete iz Vite nuove. Uistinu su krasni. Randolph je istaknuo nepatvorenu mušku energiju i jedrinu Danteova talijanskog, i duhovnu snagu njegova shvaćanja ljubavi. Mislim da se nikad nećemo zasititi pjesama toga genija. Kad su bili pod istim krovom, Randolph je svojoj ţeni svakodnevno čitao naglas. Mlada Beatrice Nest zbilja se trudila predočiti si dramski učinak tih čitanja, ali joj neprecizan pridjevski ushit Ellen Ash tu nije bio od pomoći. U njezinim je reakcijama bilo draţesti i zataškavajućeg uţitka iz duţnosti, koji se Beatrici isprva nisu svidjeli, ali koje je kasnije, kad se zadubila u predmet, počela uzimati zdravo za gotovo. Dotad je već otkrila i druge, nespokojnije tonove njezina glasa. Ne mogu nahvaliti Randolphovu ustrajnu dobrotu i obzirnost u vezi s mojom malaksalošću i mojim nedostacima. To, ili nešto slično tome, ponavljalo se u tekstu redovito poput zvonjave crkvenih zvona. Kao i inače kad se tko dulje bavi nekim poslom, bilo temom ili čovjekom, Beatrice je prvo iskusila period jasnoga zapaţanja i nepristrana osobnog mišljenja, kad joj se Ellen Ash ukazala kao dosadna i preopširna. A onda se uplela, počela je s Ellen dijeliti duge dane klonulosti u zamračenoj sobi, brinuti s njom zbog plijesni na davno uvelim damaškim ruţama i zbog skepse potištenih kapelana. Taj joj je ţivot postao vaţan; defenzivno je reagirala kad je Blackadder natuknuo da Ellen moţda i nije bila najprikladnija supruga muškarcu koji se tako strastveno zanimao za sve moguće oblike ţivota. Osvijestila je misterij privatnosti što ga je Ellen, pa da, skrivala, i pored sveg svoga krasnorječja na svakodnevne teme. Nije tu bilo doktorata. Tu su nešto eventualno mogle otkriti feministkinje, ili lingvisti zaokupljeni istraţivanjem eufemizama i implikatura. No, gospođicu Nest naučili su da traga za Ironijom i Utjecajima, a tu toga nije bilo. Profesor Bengtsson predloţio joj je da usporedi supruţinske kvalitete Ellen Ash, Jane Carlyle, lady Tennyson i gospode Humphry Ward. Morate objavljivati, gospođice Nest, rekao je profesor Bengtsson, krijeseći se leden i odrješit, u jutarnjoj fazi. Ne mogu
vas zaposliti, gospođice Nest, bez dokaza o vašoj sposobnosti, rekao je profesor Bengtsson, pa je gospođica Nest za dvije godine napisala knjiţicu Pomagačice, o svakodnevici ţivotnih druţica genija. Profesor Bengtsson joj je ponudio asistenturu. To ju je nadasve ushitilo i prestravilo - uglavnom više ushitilo nego prestravilo. Sa studentima je raspravljala o povijesnom razvoju soneta, o naravi lirike, o evoluciji prikaza ţene, zapravo većinom sa studenticama: u pedesetima su nosile zvonaste suknje i previše ruţa za usne, u šezdesetima minice i dugu odjeću od indijskog pamuka, u sedamdesetima su vonjale po dječjim losi-onima, po Blue Grass, marihuani, mošusu, po nepatvorenom feminističkom znoju, crnouste pod masom predrafaelitske kose. Bili su to lijepi dani. O ruţnim danima, koji su uslijedili prije odlaska u prijevremenu mirovinu, nije voljela ni razmišljati. Više nije ni prelazila prag svoga starog koledţa. (Profesor Bengtsson* otišao je u mirovinu 1970. godine, a umro je 1978.) Privatni joj je ţivot bio sveden na minimum. Godine 1986. ţivjela je, tada već odavno, u malenoj kućici u Mortlakeu. Onamo je nekoć znala pozivati studente u goste, rjeđe doduše kad je zapazila da u odsječkoj politici igra sve manju ulogu, nakon što je Bengtssona naslijedio Blackadder. Od 1972. joj više nitko nije dolazio. Prije toga bijaše zabava uz kavu, kolače, bocu slatkog bijelog vina, i diskusiju. Djevojke iz pedesetih i šezdesetih doţivljavale su je kao majčinsku figuru. Za kasnije je generacije bila lezbijka, čak, ideološki gledano, potisnuta i nerealizirana lezbijka. A njezinim je razmišljanjima o vlastitoj seksualnosti zapravo posve dominirala svijest o golemoj, neprihvatljivoj masi njezinih grudi. U mladosti ih je pljoštila ne noseći steznike, pod haljinama nalik na tunike i potkošuljama, puštala ih je da slobodno razvijaju vlastite mišiće, tako su liječnici savjetovali, zbog čega su se naposljetku nepovratno istegnule i objesile. Druga bi se ţena njima razmetala i ponosno se prsila, pokazivala bi u izrezu njihov veličanstven oblik. Beatrice Nest ih je omatala u razvučen, bapski grudnjak, a preko njih je rastezala ručno pletene dţempere ukrašene nizovima suzolikih rupica, koje bi se na njoj rastvarale u zjevove i izbočine. Noću bi u krevetu osjećala kako joj padaju postrance niz rebra i široki torzo. U pregratku s Ellen Ash njifaova bi ţiva teţina, onako topla i vunasta, češala o rub stola. Imala je viziju sebe kao groteskne otekline, čedno je spuštala svoj i izbjegavala tuđe poglede. Tim je teškim oblinama naposljetku zaradila majčinsku reputaciju, ishitren stereotip, pa su u istom, dobroćudnom ključu krenuli tumačiti njezino okruglo lice i rumene obraze. Kad je ušla u neke godine, nekoć dobroćudne karakteristike počeše, opet proizvoljno, tumačiti kao nešto prijeteće i represivno. Iznenadile su je stanovite promjene u ponašanju njezinih kolega i studenata. A onda ih je prihvatila. Istoga dana kad joj je Mortimer Cropper zakazao ručak, posjetio ju je Roland Michell. "Smetam li vam, Beatrice?" Beatrice se automatski nasmiješi. "Ne, ne baš. Samo sam nešto razmišljala." "Naišao sam na nešto - mislio sam, moţda biste mi mogli pomoći. Znate li moţda spominje li Ellen Ash igdje išta u vezi s Christabel LaMotte?" "Ničega se ne sjećam." Beatrice je sjedila, smiješeći se, kao da s njezinim neprisjećanjem cijela priča završava. "Mislim da ne, ne." "Moţe li se to kako provjeriti?" "Mogla bih zaviriti u svoj kartični indeks." "Bio bih vam zahvalan."
"Što točno traţimo?" Roland osjeti već poznatu ţelju da gurne, ubode ili preplaši Beatrice, koja je sjedila spomenički nepomično, uvijek s istim konfuznim smiješkom na licu. "Zapravo bilo što. Naišao sam na neke tragove da je Asha zanimala LaMotte. Samo me zanimalo." "Mogla bih zaviriti u svoj kartični indeks. Za ručak mi dolazi profesor Cropper." "Koliko ovaj put ostaje?" "Ne znam. Nije rekao. Rekao je da će prvo u Christie's." "Mogu li ja zaviriti u vaše kartice, Beatrice?" "Oh, ne znam, sve mi je u neredu, znate, Rolande, ja imam vlastiti sistem kad vadim bilješke, bolje da ja to pogledam, ja ću lakše pročitati vlastite hijeroglife." Stavila je naočale za čitanje, koje su dotad visjele preko njezine neprilike na lancu od pozlaćenih kuglica. Sad uopće nije mogla razabrati Rolanda, što joj je zapravo godilo, jer je sve muške članove svoga bivšeg odsjeka smatrala progoniteljima, nesvjesna činjenice da je Rolandov poloţaj ondje nesiguran, i da bi ga se teško moglo ubrojiti medu punokrvne odsječke muţjake. Počela je micati stvari sa stola, tešku pletenu torbu s drvenim ručkama, nekoliko neotvorenih, već posivjelih paketa s knjigama. Imala je cijelu palisadu od kutija s karticama, zadebljalih od prašine i izguljenih od vremena, kroz koje je neprestance šuškala, mrmljajući sebi u bradu. "Ne, ta je kronološka, ne, ta je samo o njezinoj lektiri, ne, ta je o kućanstvu. Gdje li je sada središnja kutija? Morate shvatiti da je nisam dovršila za sve biljeţnice. Indeksirala sam nešto, ali ne sve, toliko je toga, morala sam sve to razdijeliti kronološki i po naslovima, tu je, evo, obitelj Calverley, tu neće biti ništa... evo, tu bi moglo biti... Ništa pod LaMotte. Ne, čekajte malo. Ovdje. Upućuje na drugo mjesto u tekstu. Treba nam kutija s lektirom. Uglavnom teološke stvari. Ĉini se" - izvukla je poţutjelu karticu s magarećim ušima, na kojoj se tinta razlila po raščehanoj površini - "čini se da je 1872. čitala Vilu Meluzinu.'" Vratila je karticu u kutiju, zavalila se u stolicu i zagledala se u Rolanda s istim onim ugodnim, smućenim osmijehom. Ro-land je ćutio da biljeţnice vrve nepribiljeţenim opaţanjima o Christabel LaMotte, što su izmaknule mreţi Beatricina kazala. Ustrajno nastavi, "Što kaţete na to da moţda ja pogledam što je rekla? Moţda je nešto" - odbaci "vaţno" - "moţda bi mi bilo interesantno. Nikad nisam čitao Meluzinu. Sada je, izgleda, opet u modi." "Ja sam pokušala, jedanput, dvaput, davno. Strašno je razvučena i nepronična. Gotska priča, znate, viktorijanska gotska priča, pomalo morbidna, na nekim mjestima, za jednu damu..." "Beatrice - da li bih mogao samo baciti pogled na to što kaţe gospoda Ash?" "Pogledat ću." Beatrice usta od stola. Zavuče glavu u metalni mrak unutrašnjosti svoga zelenosmeđeg kartotečnog ormara, gdje su leţali godišnji svesci Dnevnika. Roland je promatrao njezina golema bedra pod tvidom s uzorkom riblje kosti. "Rekla sam 1872.?" zazva Beatrice iz ječeće kutije. Nevoljko izvadi svezak, uvezan u koţu, s rubovima stranica ukrašenima mramornim uzorkom u grimiznoj i ljubičastoj. Poče listati, drţeći tekst uspravno, između sebe i Rolanda. "Evo", reče naposljetku. "Studeni 1872. Ovdje počinje." Poče čitati naglas. "Danas sam počela čitati Vilu Meluzinu, koju sam si kupila kod Hatcharda u ponedjeljak. Što ću u njoj naći? Dosad sam pročitala odug uvod, malko prerazmetljiv. Tada sam prešla na
viteza Raimondina i njegov susret s blistavom gospom kod Fontaine de Soif, i to mi se više svidjelo. Gospođica LaMotte nedvojbeno je nadarena za jezu." "Beatrice -" "Jeste li to - ?" "Beatrice, je li ikako moguće da to sam pročitam, da si mogu izvaditi bilješke?" "Ne smijete ga iznositi iz ureda." "Moţda bih se mogao stisnuti uz rub vašega stola. Bi li vam to strašno smetalo?" "Pa, valjda ne bi, ne", reče Beatrice. "Moţete uzeti onu stolicu ondje, dajte da maknem tu gomilu knjiga -" "Pustite, ja ću -" "I moţete sjesti nasuprot meni, samo da raskrčim taj dio stola -" "To ću ja. Hvala vam." Upravo su se bavili krčevinom kad se na vratima pojavio Mortimer Cropper; od njegove uglađene elegancije sve se doimalo još ofucanijim. "Gospođice Nest. Drago mi je što vas opet vidim. Nadam se da nisam uranio. Mogu se vratiti..." Beatrice se usplahiri. Hrpa papira se nagnu i rasu po podu. "O, Boţe. Baš sam se spremala, profesore, zaista, baš sam se spremala, samo što se gospodin Michell raspitivao... htio je vidjeti..." Cropper s vješalice skinu bezoblični baloner gospođice Nest i pridrţa joj ga. "Drago mi je što vas vidim, Michell. Napredujete? Što ste to htjeli vidjeti?" Njegovo pravilno lice obuze čista znatiţelja. "Samo provjeravam Ashevo tumačenje nekih pjesama." "Ah, da. Kojih pjesama?" "Roland se raspitivao o Christabel LaMotte. Nisam se ničega mogla sjetiti... ali se ispostavilo da postoji minorna referencija... moţete sjesti ovdje dok sam ja na ručku s profesorom Croppe-rom, Rolande, ako ne budete micali stvari s moga stola, i ako mi obećate da ništa nećete iznositi..." "Treba vam pomoć, gospođice Nest. Vaš je posao preopseţan." "Oh, ne. Puno bolje radim kad sam sama. Ne bih znala što bih s pomoćnicima." "Christabel LaMotte", reče Cropper, pa se zamisli. "U Zbirci Stant imamo jednu njezinu fotografiju. Vrlo je blijeda. Ne znam je li to zbog njezina albinizma, ili zbog defekta pri izradi fotografije. Vjerojatno ovo potonje. Mislite da se Ash za nju zanimao?" "Samo vrlo površno. Samo provjeravam. Rutinska provjera." Kad je Cropper izveo svoju štićenicu, Roland se smjestio uz rub stola i krenuo listati dnevnik supruge Randolpha Asha. Još čitam Meluzinu. Impresivan pothvat. Dospjela sam do Knjige VI Meluzine. Njezina teţnja za kozmičkim refleksijama kao da se kosi s njezinom bajkovitom naravi. Još čitam Meluzinu. Kakva umješnost, kakvo samouvjereno domišljanje. Unatoč tome što je cio ţivot provela u ovoj zemlji, svjetonazor gospođice LaMotte u svojoj je srţi francuski. Premda ovoj krasnoj i smjeloj pjesmi nema zamjerke, posebice kad je riječ o ćudoređu. A onda, nekoliko stranica poslije, neočekivana i nekarakteristična provala. Danas sam odloţila Meluzinu, dovršivši, dršćući, to čudesno djelo. Što o njemu kazati? Uistinu je osebujno, premda će šira javnost moţda teško uočiti njegovu genijalnost, jer
ne podilazi vulgarnim slabostima mašte, i jer vrline što ih zagovara u nekim stvarima nisu bliske onome što se očekuje, barem od slabijega spola. Nema tu sentimentalnih nesvjestica, plahe čistoće, damskoga draškanja čitateljeve osjećajnosti, i to u mekim rukavicama, već su na djelu ţiva imaginacija, sila i snaga. Kako da ga opišem? Nalik je na ogromnu, zakučasto istkanu tapiseriju u mračnoj kamenoj sali, na kojoj svakovrsne ptice i zvijeri i vilenjaci i demoni progmizuju kroz guštike od bodljikava drveća i rijetke rascvjetale proplanke. U tami se ističu otmjene zlatne dionice, sunčeva svjetlost i svjetlost zvijezda, iskrenje dragulja, ljudske kose i zmijskih ljuščica. Vatra proplamsava, vrela blistaju na suncu. Svi su elementi stalno u pokretu, vatra guta, voda teče, zrak ţiv, a zemlja se okreće... Podsjetilo me na tapiserije s prizorima iz lova, iz Posjednikove priće13 ili iz Vilinske kraljice, gdje promatrač začuđeno gleda kako mu tkana vizija oţivljuje pred očima, pa ispod prikazanih mačeva sijevne prava krv, a vjetar zašumori kroz prikazana stabla. A što reći o prizoru kad muţ, muškarac manjkave vjere, izdubi rupicu i gleda kako mu se sirenska supruga igra u bačvi s vodom? Da me tko pitao, savjetovala bih da se taj prizor prepusti imaginaciji, kao što je Coleridge izostavio Geraldine - "za san prizor, ne za riječ". Gospođica LaMotte, međutim, ne štedi na riječima, premda su joj opisi moţda malo presnaţni za neke ţeluce, pogotovo ţeluce engleskih djevojaka, kojima su draţe milovidne vile. Vila Meluzina lijepa je i strašna i tragična, i, naposljetku, nečovječna.
7. Sav ţilav mišić čudovišnog repa U alem pjenu biser vodu tuče, U koprenu gdje kapi ko od srebra Ĉas svjetlost lome, čas ih zrak proguta Muţ vidje njenu lijepu bijelu koţu I čipku plavih vena ko po snijegu... No zabranjen mu pogled na krasotu: Peraje bljesak skliznule pod vodu... Moţda me najviše čudi što je zmija ili riba lijepa. Roland je posve odustao od ručka kako bi prepisao taj odlomak, uglavnom zato što ga je ţelio dati Maud Bailey - nju će sigurno oduševiti ovaj ţenski viktorijanski ushit nad tekstom kojemu se i sama divi - ali i zato što je osjećao da je neumjeren ushit, kakav je kod Asheve supruge izazvala ţena koju je već smatrao Ashevom ljubavnicom, moţda neočekivan. Kad ga je prepisao, dokono je listao dalje. Moja nedavna lektira zbog nekog me je razloga navela da se prisjetim sebe kao mlade djevojke, kad sam čitala romance i sebe doţivljavala istodobno i kao predmet oboţavanja svih vitezova - nezamijećena Ginevra - i kao autoricu Priče. Ţeljela sam biti i Pjesnik i Pjesma, a sada nisam ni jedno ni drugo, već gospodarica vrlo malena domaćinstva, u kojemu su jedan postariji pjesnik (ustaljenih, prijaznih i obzirnih navada, nipošto nisu povod kakvu nemiru), ja, i sluţinčad kojom se da upravljati. Iz dana u dan gledam kako Patience i Faith umara svakodnevna skrb za djecu, a one
svejedno blistaju od plime ljubavi i nesebične brige za svoje potomke. Sad su i bake i majke, koje vole i zauzvrat su voljene. I sama odnedavna upoznajem nekakvu zagmizanu, podmuklu ţivost (nakon svih tih nepodnošljivih godina migrene i ţivčane iscrpljenosti). I zbilja, budim se s osjećajem ţustrine, i sve gledam čime bih se zabavila. U šezdesetoj se prisjećam ţivih ambicija mlade djevojke iz kanonikove kuće, kao da se radi o nekome drugome, gledam je u mašti, pleše u izmišljenoj haljini od muslina, ili joj ruku ljubi gospodin u čamcu. Mislim da sam se dotakla nečega napisavši da htjedoh biti i Pjesnik i Pjesma. Moţda je to ţelja svih čitateljica, za razliku od čitatelja, koji ţele biti pjesnici i heroji, ali u ovo naše mirno vrijeme pisanje pjesama drţe moţebit dostatnim junačkim djelom. Nitko ne ţeli muškarca Pjesmu. Ona mlada djevojka u haljini od muslina bijaše pjesma; rođak Ned napisao je ruţan sonet o kreposnoj ljupkosti njezina lica i intuitivnoj dobroti njezina koraka. No, kad sada gledam - moţda bih bolje prošla da sam ustrajala u teţnji da postanem Pjesnik? Nikad ne bih pisala tako dobro kao Randolph, no, s druge strane, to nitko ne moţe niti bi mogao, pa to onda moţda i nije trebalo smatrati preprekom. Da sam mu oteţala ţivot, moţda bi pisao manje, ili sputa-nije. Ne mogu si pripisati ulogu primalje genija, ali, ako već nisam pripomogla, barem nisam odmogla, što bi mnoge ţene učinile. Mala je to zasluga, preveliko je to ne-djelo da na njemu temeljim cio svoj ţivot. Da ovo pročita Randolph, smijehom bi me odvrnuo od takva bolesna preispitivanja, rekao bi mi da nikad nije prekasno, zbio bi svoju golemu imaginaciju u prostor moga sićušnog dotoka energije, malen poput puţeve kućice, i kazao mi što mi je činiti. Ali on ovo neće vidjeti, a ja ću se pobrinuti - da budem malko više - evo, sad sam se rasplakala, kao što bi to učinila ona djevojka. Dosta. Roland se išuljao iz Pogona za proizvodnju Asha i otišao kući prije nego se Cropper i Blackadder stignu vratiti s ručka i postaviti mu nezgodna pitanja. Ljutio se na sebe, jer je Cropperu otvorio put da naleti na Christabel. Tome oštrom detektivskom umu ništa nije promicalo. U suterenu u Putneyju bilo je tiho, a zbog mačjeg smrada u svijetu osjeta prepletao mu se sa suterenom Britanskog muzeja. Stizala je mračna zima, a na zidovima su se već pojavile tamne mrlje i nekakav usporen oblik gmizava ţivota. Bilo ga je teško zagrijati. Nije bilo centralnoga grijanja, pa su Roland i Val uz plinsku peć imali i petrolejske pećice; vonj benzina miješao se s vonjem mačaka i blage plijesni. Bijaše to hladan benzinski smrad, ne smrad izgaranja, nije vonjalo po kuhanju, po zagorjelom luku ili toplom curryju. Val je valjda vani. Nisu si mogli priuštiti da peć u hodniku gori dok je nema. Roland ne skinu kaput, već ode po šibicu. Stijenj se nalazio iza rasklimanih vratašaca od dimnjaka što su visjela na šarkama, napravljenima od neke prozirne roţnate tvari; tu se dim zapekao i ostavio mrlje. Roland okrenu ključ, izvuče maleni stijenj i zapali ga uz prigušen bum; brzo zatvori vratašca, kroz koja se nazirao postojan plav i izvrnut polumjesec plamena. Bilo je nečega pradavnog i magičnog u vezi s tom bojom, jasnom plavom, s naznakama zelene i gustom od purpura. U hodniku je stajala hrpica pisama. Dva za Val, jedno koje je sama adresirala. Tri za njega: podsjetnik za knjigu iz knjiţnice, dopisnica s potvrdom da su zaprimili članak koji je poslao znanstvenom časopisu i pismo adresirano nepoznatim rukopisom. Dragi doktore Michell,
nadam se da naše nejavljanje niste protumačili kao neuljudnost, ili što još gore. Moj se muţ raspitivao, kao što je i rekao. Obratio se našem odvjetniku, ţupniku, te našoj dragoj prijateljici Jane Anstey, inače umirovljenoj zamjenici upravitelja kotarske knjiţnice. Nitko mu od njih nije mogao ništa pouzdano reći. Gospođica Anstey vrlo je pohvalno govorila o radu doktorice Bailey i o arhivu o kojem se brine. Mišljenja je da bi bilo posve primjereno dopustiti doktorici Bailey da pročita naše nađeno blago i prva da svoje mišljenje - posebno ima li se u vidu da ga je ona otkrila. Pišem i Vama, jer ste tome nazočili, i jer ste rekli da se bavite Randolphom Henryjem Ashem. Biste li voljeli doći i pogledati papire s doktoricom Bailey, ili biste, ako Vam to oduzima previše vremena, moţda predloţili nekoga tko bi došao umjesto Vas? Shvaćam da je Vama teţe, jer ste u Londonu, nego doktorici Bailey, koja ţivi tako blizu Croysant le Wolda. Nudim Vam smještaj na nekoliko dana - premda ni to nije bez mana, jer smo, sjećate se, ograničeni na prizemlje, a u staroj je kući zimi strašno hladno. Što mislite? Što Vam se čini, koliko će Vam trebati da procijenite naše otkriće? Tjedan dana? Imamo goste preko Boţića, ali smo sami za Novu godinu, ako bi Vam odgovaralo da se tada zaputite u pustopoljine Lincolnshirea. Još jedanput, hvala Vam što ste mi nesebično i vješto priskočili u pomoć na onom sljemenu. Javite mi što mislite da nam je činiti. Sa štovanjem, Joan Bailey
Rolanda u isti mah obuze nekoliko osjećaja. Onaj prvotni zanos - kao neka vizija zaveţljaja mrtvih pisama što su naglo oţivjela, kao da se pomaknuo velik, topao orao. Ljutnja, jer je Maud Bailey, po svemu sudeći, zauzela primat u nečemu što je počelo njegovim otkrićem ukradenog pisma. Tjeskoba zbog praktičnih stvari i kalkulacija kako prihvatiti taj polupoziv a da time ne oda koliko je siromašan i, logikom stvari, zanemariv, pa mu se ne moţe povjeriti čitanje pisama. Strah od Val. Strah od Maud Bailey. Zabrinutost zbog Croppera i Blackaddera, čak i zbog Beatrice Nest. Pitao se zašto je točno lady Bailey pomislila ili predloţila da on predloţi koga drugoga, da umjesto njega pročita pisma - iz šale, lakoumlja, ili zato što sluti njegovu nesigurnost? Koliko je uopće iskrena njezina zahvalnost? Je li Maud poţeljela da zajedno čitaju pisma? Iznad sebe, na razini ulice, ugleda uglasti eleron grimiznog Porschea, čija je razmetljiva peraja više-manje slijedila liniju gornje stranice njegova prozorskog okvira. Pojavi se par vrlo mekih, čistih, blistavih crnih cipela, a potom besprijekorno izglačane lake tamnosive vunene nogavice na tanke svijetle pruge, potom krasno krojen donji dio sakoa, čiji je crni porub otkrivao skrletnu svilenu podstavu, a raskopčan prsni dio ravan, mišićav trbuh pod košuljom na tanahne crvene i bijele pruge. Uslijediše Valine noge, u blijedoplavim čarapama i saksonsko plavim cipelama, pod mekim rubom haljine od krepa boje senfa, s uzorkom sno-likog plavog cvijeća. Ĉetiri su stopala kretala, pa bi se vraćala, muška su navaljivala prema suterenskim stubama, ţenska su odolijevala i izmicala. Roland otvori vrata i kroči prema stubama, potaknut onim što ga je i inače poticalo, čistom znatiţeljom da vidi gornju polovicu.
Prsa i ramena odgovarala su očekivanjima; kravata od protkane crvene i crne svile. Ovalno lice. Naočale s okvirima od kornjačevine pod stiliziranom frizurom iz 1920-ih, vrlo kratkom straga i sa strane, oduljom sprijeda, crnokos. "Zdravo", reče Roland. "Oh", reče Val. "Mislila sam da si u Muzeju. Ovo je Euan Maclntyre." Euan Maclntyre se nagnu i mrko ispruţi ruku, nadolje. Bijaše u njemu nečega moćnog, kao Pluton s Perzefonom na pragu podzemlja. "Dovezao sam Val kući. Nije joj dobro. Trebala bi prileći." Glas mu je bio zvonak i jasan, bez škotskog naglaska, gust od nečega što bi Roland netočno opisao kao karamel, glas šljivast, glas koji je čitavo djetinjstvo učio oponašati, s prezirom, sovolik, potkresan, otegnut, rezovit, glas od kojega mu se zbog klasnoga neprijateljstva dizalo nepostojeće vratno perje. Očito je čekao poziv da ude, s lakoćom koja bi nekoć u romanima bila znak istinskog gospodstva, no koja je Rolandu, a vjerojatno i Val, bila tek znak neprimjerene radoznalosti i vlastitoga srama. Val polako i malodušno krenu prema Rolandu. "Dobro sam. Hvala što si me dovezao." "Samo reci." Okrenu se prema Rolandu. "Vidimo se." "Da", reče Roland neodređeno, i povuče se pred Valinim silaskom. Porsche odjuri. "Sviđam mu se." "Odakle je on iskrsnuo?" "Tipkala sam za njega. Posljednje volje i testamente. Ugovore. Mišljenja o ovome i onome. On je odvjetnik. Bloss, Bloom, Tompett i Maclntyre. Ugledan je, nije zagriţljiv, vrlo je uspješan. Po uredu mu sve vrvi fotografijama konja. I sam je, kaţe, vlasnik četvrtine jednoga. Pozvao me u Newmarket." "Što si mu rekla?" "Je li te uopće briga što sam mu rekla?" "Godilo bi ti da provedeš dan na svjeţem zraku", reče Roland i poţali. "Ĉuješ li ti što govoriš. Godilo bi ti. Kakav odvratan pokroviteljski stav." "Pa, nemam te prava kočiti, Val." "Rekla sam mu da se to tebi ne bi svidjelo." "Oh, Val -" "Trebala sam mu reći da tebe baš boli briga. Trebala sam otići." "Ne vidim zašto nisi." "Oh, pa ako ne vidiš -" "Što nam se to dogodilo?" "Previše ograničenja, premalo novca, previše tjeskobe a mi premladi. Ţeliš me se riješiti." "Znaš da to nije istina. Znaš. Volim te, Val. Samo što te ne izvodim." "I ja tebe volim. Oprosti što sam tako nervozna i sumnjičava." Ĉekala je. Zagrlio ju je. Bijaše to proračunat, voljni napor, ne ţudnja. Iz te su situacije postojala dva izlaza, svađa ili seks, a ovo drugo je vodilo, poslije, večeri i mirnom večernjem radu i, u konačnici, objavi lincolnshirskog projekta. "Vrijeme je za jelo", reče Val nevoljko. Roland pogleda na sat.
"Ne, nije. Ionako ne moramo udovoljavati nikome osim sebi. Sjećaš se, prije smo se ponašali spontano. Baš te briga za sat. Barem s vremena na vrijeme trebamo misliti prvo na sebe." Svukli su se i prilijepili jedno uz drugo radi hladne utjehe. Rolandu se isprva činilo da ipak neće moći. Za neke stvari samo voljni napor nije dovoljan. Naposljetku ga uzbudi pomisao-na toplo perje onoga orla iz pisma. Val reče, "Zapravo ne ţelim nikoga osim tebe", i zamalo mu se opet spusti. Tada uključi sliku, ţenu u knjiţnici, ţenu ne golu već itekako odjevenu, omotanu šuškavom svilom i podsuknjama, s prstima poloţenima preko mjesta gdje čvrsti crni svileni korzet dodiruje naviruće suknje, ţenu čije je lice ljupko i tuţno, i kojoj ukočen šešir uokviruje guste uvojke. Ellen Ash, prema Richmondovu crteţu, reprodukcija u Cropperovu Velikom trbuhozborcu. Sve Richmondice imaju ista usta, čvrsta i fina i velika i ozbiljna, različita a opet vezana na neki idealan tip. Mentalna slika te ţene, napola fantazije, napola fotogravure, poluči učinak. Utješiše se. Poslije će smisliti kako spomenuti Lincoln a da ne kaţe kamo točno ide i zašto.
8. Snijeg pada već Noć i dan tmast Nad vrata bijel kreč Bijeli mraz Unutra Biće Perje – Glas Svjetlook sviće Leden stas Predlaţe - Slast. C. LaMotte
Sjedili su sučelice nad zaveţljajima u knjiţnici. Bilo je strašno hladno; Rolandu se činilo da se nikad više neće zgrijati, i čeznutljivo je razmišljao o odjevnim predmetima koje nikad nije imao prilike nositi: o pletenim rukavicama, dugim gaćama, potkapama. Maud je krenula rano i stigla, revna i napeta, prije nego što su završili s doručkom, zabundana u sako od tvida i aranski vuneni dţemper, sa svijetlom kosom, sinoć otkrivenom na večeri u ledenoj blagovaonici Baileyjevih, koju je sada ponovo progutao zauzlani zelen svileni šal. Knjiţnica bijaše kamena i impozantna, s guštikom lisnih klesarija na kupolastu stropu i golemim kamenim kaminom, praznim i očišćenim, s grbom Baileyjevih, masivnom kulom i šumicom, na okviru. Gotički prozori gledali su na mrazovit travnjak; dijelom su bili od obična stakla u olovnim okvirima, a dijelom od bogata kelmscottskog vitraja; ti su u centralnim medaljonima prikazivali izgradnju zlatne branič-kule na zelenom breţuljku, pa onda branič-kulu ojačanu i nakićenu
zastavama, u koju je, u samome centru, ulazila procesija vitezova i gospi na konjima. Duţ gornje stranice prozora širila se bujna ruţa, po kojoj bijaše i bijelih i crvenih cvjetova i krvavo crvenih plodova. Sa strane je maha uzela loza, s golemim purpurnim grozdovima na pozlaćenim peteljkama, medu zakovrčanim izbojcima i raskriljenim lišćem, prošaranim ţiljem. Knjige u koţnom uvezu, iza stakala, bijahu uredno sloţene; očito ih nitko nije micao i dirao. U sredini stajaše stol, okoţene plohe, teţak, prljav od tinte i izgreban, s dvjema stolicama koţnih presvlaka. Koţa nekoć bijaše crvena, no sada je bila smeđa i drobiva, i ostavljala je hrđaste tragove na odjeći onih koji bi na nju sjeli. Nasred stola stajaše tintarnica, s praznom srebrnom podlogom za pero, bez sjaja, i za-sušenim crnim praškom u zelenkastim staklenim posudicama. Joan Bailey, kruţeći kolicima oko stola, stavila je na nj zaveţ"Nadam se da će vam biti ugodno. Samo recite ako vam još što treba. Naloţila bih vam vatru, ali dimnjaci nisu čišćeni već generacijama - ugušili biste se od dima, ili bismo zapalili cijelu kuću. Je li vam ovako dovoljno toplo?" Maud je ţivo uvjeri da im je toplo. U bjelokosnim joj se obrazima nazirala slaba naznaka boje. Kao da je tek hladnoća budila u njoj pravi ţivot, kao da je tek u hladnoći bila na svome. "Tada vas puštam na miru. Jako me zanima kako će vam ići. U jedanaest ću skuhati kavu, pa ću vam je donijeti." Dok je Maud predlagala što i kako dalje, među njima zavlada mrzlost. Odlučila je da bi svako trebalo pročitati pisma svoga pjesnika, i da bi kartične bilješke trebali uskladiti sa sistemom koji je već rabila u Centru za resurse. Roland je tome prigovorio, dijelom zato što je osjećao da mu se nešto nameće, a dijelom zato što je imao viziju, koja, uviđao je, bijaše smiješna i romantična, da će njih dvoje zajedno pognuti glave nad rukopisima, slijediti priču i podijeliti, valjda, osjećaj. Prigovorio je da će tako izgubiti svaki osjećaj pripovjednog razvoja, a Maud mu je robusno odvratila da ţive u vremenu koje cijeni pripovjednu neizvjesnost, da bi referencije trebali uspoređivati kasnije, i da ionako nemaju vremena, a nju prvenstveno zanima Christabel LaMotte. Roland se sloţio, jer je vremensko ograničenje zaista bilo presudno. I tako su neko vrijeme šutke radili; tišinu je narušila samo lady Bailey, donijevši termosicu s kavom, i neobično pitanje. "Recite mi", reče Roland, "je li Blanche nosila naočale?" "Ne znam." "Ovdje se spominju svjetlucave plohe njezina pogleda. Siguran sam da kaţe plohe u mnoţini." "Moţda je nosila naočale, a moţda ju je uspoređivao s vretencem ili nekim drugim kukcem. Viktorijanci su bili opsjednuti kukcima." "Kako je zbilja izgledala, Blanche?" "Nitko pouzdano ne zna. Ja uvijek imam dojam bljedoće, ali to je zbog imena." Roland je isprva radio koncentrirano i sa zanimanjem, tako je i inače čitao Randolpha Asha. To je zanimanje podrazumijevalo prisnost i predvidljivost; znao je kako radi um toga drugog čovjeka, pročitao je sve što je ovaj nekoć čitao, intimno je poznavao karakterističan ritam njegove sintakse i intonacije. Mogao je u mislima zakoraknuti unaprijed i osluhnuti ritam još nepročitanoga, kao da je on sam pisac, a mozgom bi mu zvonili sablasni ritmovi još nenapisanoga.
No, kod ove je lektire nakon nekoga vremena - nedugo nakon početka - uobičajen uţitak u prepoznavanju i predviđanju počeo popuštati pred sve jačim stresom. Prije svega zato što je i pisac pisama bio pod stresom, posve ga bijaše zbunio predmet, odnosno adresat njegova interesa. To se biće opiralo njegovim klasifikacijama. Traţio je pojašnjenje, a odgovor mu se, čini se, nudio u zagonetkama. Kako mu je drugi dio prepiske bio izvan dohvata, Roland nije znao čak ni o kojim se to zagonetkama radi, pa je sve češće pogledavao prema zagonetnoj ţeni s druge strane stola, koja je, nijema, predana, namrštena i iritantno odlučna, vodila precizne i uredne bilješke na cijeloj lepezici kartica, a potom bi ih spajala srebrnim spajalicama i klamericama. Roland shvati da su pisma pripovjedni oblik koji ne pretpostavlja ishod, ni razrješenje. Njegovo doba bijaše doba prevlasti narativnih teorija. Pisma ne pričaju priču, jer, iz retka u redak, ne znaju kamo idu. Da je Maud bila manje hladna i odbojna, to bi joj rekao - kao uopće interesantnu stvar - no ona nije dizala oči niti mu uzvraćala pogled. Pisma, naposljetku, isključuju ne samo čitatelja kao suautora, ili predviđača, ili nagađača, već isključuju čitatelja kao čitatelja; ona se, radi li se o pravim pismima, pišu jednome čitatelju. Rolandu još nešto pade na um; ostala pisma Randolpha Henryja Asha nisu bila takva. Bijahu uglađena, obzirna, često duhovita, ponekad mudra - ali pisana posve bez toga nepotiskivog interesa za primatelja, pa bio to njegov izdavač, njegovi knjiţevni saveznici ili suparnici, ili - u sačuvanim porukama - njegova ţena. Koja je mnogo toga uništila. Zapisala je: Moţe li itko podnijeti pomisao na nezajaţljive ruke po Dickensovu radnom stolu u potrazi za privatnim papirima, za tim zapisima o privatnim osjećajima koji su bili njegovi i samo njegovi - nenamijenjeni javnoj potrošnji - a svejedno svi oni koji ne ţele iznova i zaista pomno čitati njegove sjajne knjige, sada preţvakavaju njegov takozvani Ţivot u pismima. Istina, s nelagodom je razmišljao Roland, ova pisma, ova ţiva strastvena pisma, nije pisao za njegovu lektiru - kao Ragnarok, ili Mumiju opsjednutu, ili pjesmu o Lazaru. Pisao ih je Christabel LaMotte.
... Vaša inteligencija, Vaša čudesna oštroumnost - pa zato Vama mogu pisati kako pišem kad sam sam, kad pišem istinski, za sve i ni za koga - i ono se nešto u meni što se nikad nije obratilo privatnoj osobi s Vama osjeća doma. Kaţem "doma" - kakva nevjerojatna ludost - a Vi uţivate sileći me da se osjećam izrazito unheimlich, kako to kaţu Nijemci, najmanje od svega doma, već uvijek na rubu, uvijek u strahu od promašaja, uvijek sigurnoga jedino u nemogućnost procjene Vaše sljedeće prodorne misli ili usputne, jetke duhovitosti. No, pjesnicima ionako nije do doma - zar ne? - oni nisu bića ognjišta i ušuškanih pasa, već vriština i rastrčanih krvosljednika. A sada mi recite - mislite li da je ono što sam upravo napisao istina ili laţ? Znate, moţda je poezija kao takva tek krik uopćene ljubavi, ljubavi prema ovome ili onome, prema univerzumu - koji se mora voljeti u svojoj partikularnosti, ne uopće, već zbog univerzalnoga ţivota u svakoj sićušnoj pojedinačnosti. Uvijek sam mislio da se radi o kriku nezadovoljene ljubavi - draga – što je moţda točno –jer je zadovoljenje moţe preplaviti i ubiti. Poznajem mnogo pjesnika koji pišu isključivo kad su u uzvišenome stanju koje uspoređuju sa zaljubljenošću, premda u potrazi za nepotrošenom
metaforom ili novim, prodornim viđenjem stvari po sebi ne tvrde nuţno da su zaljubljeni, iskajući ljubav kakve nedirnute djevice ili prpošne mlade ţene. Da Vam pravo kaţem, uvijek sam vjerovao da sam kadar dijagnosticirati to stanje zaljubljenosti, što ga inače drţe tako posebnim, kao nadahnuto nečim, nekim crnim očima ili ravnodušnima, plavima, nečim, odredivim ljupkim poloţajem tijela ili duha, nečim, dvadesetdvogodišnjom poviješću jedne ţene, od, recimo, 1821. do 1844. - uvijek sam vjerovao da je ta zaljubljenost nešto najapstraktnije pod krinkom partikularnosti kako ljubavnika tako i predmeta njegove ljubavi. I Pjesnika, koji ih oboje pretpostavlja i proţima. Rekao bih - ne, kazujem Vama - prijateljstvo je rjeđe, posebnije, individualnije i u svakome smislu trajnije od takve Ljubavi. Bez toga uzbuđenja oni ne mogu proizvesti svoj Lirski Stih, pa ga traţe na svaki dostupan način - s apsolutnom iskrenošću - no Pjesme ne pišu mladoj dami, mlada dama tu je zbog Pjesama. Vidite kolac na koji sam se nabio - Pa opet ponavljam - jer Vas ne srdi moja kritika muškoga oboţavanja ţenskoga ideala - ili Pjesničke dvoličnosti- Vije motrite očima Pjesnika - iskosa i mudro -pišem Vam kako pišem kad sam sam, s onim u sebi - kako da to drugačije kaţem? Vi ćete znati, mislim da znate - s onim što čini, što je Stvoritelj. I još nešto: mislim da moje pjesme ne izviru iz Lirskog Impulsa - već iz nečega nemirnog i raznoumnog i pristranog i promatračkog i analitičnog i radoznalog, draga, nečega što je prije nalik na um proznoga majstora Balzaca, kojega znate i razumijete, budući ste Francuskinja, zato ste - blaţeno - manje od engleskih plemenitaška opterećeni kreposnim zabranama. Ono što me čini Pjesnikom, a ne romanopiscem -jest pjevanje samoga Jezika. Jer razlika između pjesnika i romanopisaca i jest u tome - da prvi pišu zbog ţivota jezika - a potonji radi poboljšanja svijeta. A Vi pišete kako biste običnim smrtnicima razotkrili neki neobičan i nenaslućen drugi svijet, zar ne? Gradiš, obrnut u odnosu na Par-is, kule u vodi a ne u zraku, potopljene ruţe i uzletjele ribe i ostale paradoksalne elementarnosti - vidite - upoznao sam Vas napipat ću put u Vašu misao - kao ruka kroz rukavicu - kradem Vam metaforu i okrutno je mučim. Ali ako ţelite - neka Vam rukavice ostanu čiste, sloţene i namirisane - ako ţelite - samo mi pišite, pišite mi, volim gledati poskoke, izmicaje i nagle trzaje Vašega crnila... Roland pogleda svoju partnericu ili protivnicu. Radila je zavidno brzo i samosvjesno. Ĉelom su joj se lepezasto nabirale fine bore od mrštenja. Vitraji su je učinkovito očudili. Podijelili su je u jarke i hladne vatre. Dok je radila, jedan joj se obraz micao kroz mlaku groţđano ljubičaste. Po čelu su joj cvjetale zlatna i zelena. Crvena ruţe i crvena šipka kaljale su joj blijedi vrat i bradu i usta. Kapci joj bijahu purpurne sjene. Zelena svila njezina šala svjetlucala je šiljastim purpurnim grebenima. Prašina je plesala kao sjenovita aureola uokolo njezine zabibane glave, crne čestice u slamasto zlatnoj, nevidljiva kruta tvar rasuta u sitne rupice kroz plohu guste boje. On progovori, a ona se okrenu kroz dugu, blijedom joj se koţom prepletahu različita svjetla. "Oprostite što prekidam - zanimalo me - znate li što o Gradu Isu? I.S. I.S?" Otresla se koncentracije kao što bi pas otresao vodu.
"To je bretonska legenda. Zbog svoje je opačine potonuo u more. Njime je vladala kraljica Dahud, čarobnica, kći kralja Gradlonda. Prema nekim su verzijama ţene u tome gradu bile prozirne. Christabel je o tome napisala pjesmu." "Mogu pogledati?" "Na brzinu. Treba mi ta knjiga." Gurnula ju je preko stola. Tallahaseejske pjesnikinje. Christabel LaMotte: izabrana narativna i lirska poezija, ur. Leonora Stern. Sapfina naklada, Boston. Na purpurnim je koricama stajao bijeli crteţ dviju srednjovjekovnih gospi, nagnutih u zagrljaj preko kvadratična zdenca. Obje su imale pokrivenu glavu, teške pojaseve i pletenice. Bacio je pogled na Potopljeni grad. Leonora Stern napisala je kratak predgovor. U ovoj pjesmi, kao i u "Uspravnome kamenju", LaMotte crpi iz sebi matične bretonske mitologije, koju je upoznala još kao dijete. Tema je od posebnog značenja za ţensku knjiţevnost, jer zapravo odraţava kulturni sukob između dva civilizacijska tipa, indoevropskog i patrijarhalnog, oličenoga u Gradlondu, i primitivnijeg, instinktivnijeg, zemaljskog paganizma njegove kćeri, čarobnice Dahud, koja ostaje potopljena i nakon što joj se otac oslobodi iskočivši na suho tlo Quimpera. Ţenski svijet podvodnoga grada naličje je svijeta tehnologije i industrije kojim dominiraju muškarci, Pariza ili Parisa, kako ga zovu Bretonci. Oni kaţu da će Is isplivati na površinu kad Pariz potone zbog svojih grijeha. Zanimljiv je LaMottein stav prema takozvanim Dahudinim zločinima. Njezin otac, Isidore LaMotte, u svojim Bretonskim mitovima i legendama izrijekom govori o Dahudinim "perverzijama", premda ih ne specificira. Ne čini to ni LaMotte... Roland je na brzinu preletio preko teksta. Krv u obraz tako briţnu Tek gospama u Gradu Isu Pod koţom im kola, struji Razlivena sva se ruj I vidi se ko pod staklom Kapilare svake zaklon Prepletene arterije Od oka do usta, šije Ta koţa ko paučina Nit srebrna, nit rubina. Prozirnost im je sudbina Kob i kletva od davnina: Da svako ih oko skine Zbog njihove opačine. Pa ipak se gorde, kite, Svisoka i uznosite... Duboko je Is pod vodom Treperi ko pod kontrasvodom A zvonik u zelen-mraku Dosegnut bi zrak i zraku Odozgo mu tek slika stiţe
Lik zrcalan, stoţast, bliţe. A između klize skuše Ko ptice kad lebde, kruţe, On zrcalnog sebe gleda U zrcalnom gaju speta, Jer ovdje je svega dvoje I stabla se dvaput broje Zrcali se sama voda No konačna, neprohodna, Ko svijet da je, krov i kamen, U staklenu škrinju stavljen A prozirna čeljad kleta Nijeme geste odgoneta... Pod opnom od vode pleše Ko njihovom koţom stiješnjen Taj svijet ţenske strasti, jada Sad s osekom tone, pada, Sad s plimom sve crven buja Kad struja ga razleluja Gdje stijenja je, algi, osti, Gdje krhkih je bijelih kosti. I tako su radili, u utrci s vremenom, promrzli i uzbuđeni, dok ih lady Bailey nije pozvala na objed. Kad je te prve večeri Maud vozila kući, vrijeme se već počelo kvariti. Navlačili su se tamni oblaci; kroz drveće je promatrala pun mjesec koji se, zbog neke čarolije u sve gušćem zraku, doimao istodobno dalekim i nekako kondenziranim, predmet okrugao i malen i mutan. Provezla se kroz perivoj što ga je uglavnom zasadio onaj raniji sir George, muţ Christabeline sestre Sophie i strastveni zaljubljenik u drveće, u drveće iz svih udaljenih dijelova svijeta, u perzijsku šljivu, turski hrast, himalajski bor, kavkaski orah i judino drvo. On je, kao i drugi iz njegove generacije, vrijeme shvaćao ekspanzivno - bio je naslijedio stogodišnje hrastove i bukve i zasadio čitave poteze šume, jahaćih staza i guštika koje, znao je, sam nikad neće vidjeti. Golema izbrazdana stabla nijemo su promicala pored zelenog autića u nadirućoj tami, dizala su se, čudovišna, iznenada, pod nestalnom bijelom zrakom prednjih svjetala. U cijeloj je šumi zapraskala hladnoća, stisnulo se tkivo, stegnuo se škrip, Maud ga je osjetila u toplim udovima vlastitoga tijela kad je izišla u dvorište, a hladnoća joj se zaletjela u zgrčen vrat i zategnula nešto što je poetično zvala dubinom duše. Ovim je putovima prolazila Christabel, svojeglava i gonjena moţda vlastitim duhom, tjerajući konjsku dvokolicu na sluţbu Velečasnog Mossmana. Christabel se pokazala napornim cjelodnevnim društvom. Na takve prijetnje Maud je reagirala još učinkovitijom organizacijom. Saznaj, kategoriziraj, zaklamaj. Ovdje, vani, bilo je drugačije. Uz nju se koturala zamišljena kočija, s putnicom pod velom. Masivna su stabla stremila uvis. Nekakav praiskonski zveket pratio ih je dok su jedno za drugim nestajala u mraku. Bijahu stara, bijahu siva i zelena i tvrda. Maudin pravi pastoralni interes bijahu ţene, ne stabla. Njezina percepcija tih prastarih bića podrazumijevala je
generacijsku svijest o neminovnosti njihova sušenja i umiranja, zbog infuzije kiselih kiša, zbog nevidljivog zagađenja u naletima vjetra. Odjednom je zaposjednu vizija zlatno-zelenih stabala, zaplesanih u proljetnoj svjetlosti, prije stotinu godina, gipkih, savitljivih, uskomešanih mladica. Ova zagustjela šuma, zuj njezina metalnoga auta, njezina napasna znatiţelja u vezi s tim nekim Christabelinim ţivotom, sve se to pretvori u sablasti što su se hranile ţivom mladošću prošloga vremena, što su na njoj preţivljavale. Među stablima tlo bijaše crno od blistavih, teških i vlaţnih nakupina mrtvog lišća; pred njom, isto se crno lišće širilo u mrlje na neravnoj površini asfalta. Neki joj stvor izjuri pred auto; oči mu hemisfere u kojima se prelomi crven plamen, zablistaše, a onda nestaše. Ona naglo skrenu, i zamalo udari u masivan hrastov panj. Na prednjem staklu se nakratko materijaliziraše - što ? - mokre kapi ili pahulje. Maud je bila unutra, a ono vani bijaše ţivo i odijeljeno. Stan je, nedvoznačno čist i svijetao, proizveo u njoj dojam neobično srdačne dobrodošlice, s izuzetkom dvaju pisama, zaglavljenih u ustima poštanskog sandučića. Njih je oslobodila i krenula uokolo navlačiti zavjese i paliti silna svjetla. I pisma su bila prijeteća. Jedno bijaše plavo, a drugo smeđe, kakva inače šalju trgovci, a kakvima su zbog novouvedene štednje sva sveučilišta zamijenila fine bijele ukrašene kuverte. Plavo je bilo od Leonore Stern. Na drugome je pisalo Koledţ princa Alberta; da Roland nije bio ovdje, mislila bi da je od njega. Nije bila prema njemu pretjerano ljubazna. Naprotiv, šefovala je. Cijela ju je ta stvar nervirala. Zašto ništa ne moţe obaviti lako i graciozno osim kad radi sama, unutar ovih ovdje zidova i zastora, unutar svoje sigurne svijetle komore? Maud osjeti da je ova defenzivna Christabel uznemiruje i redefinira. Evo Zagonetke, gospodine, drevne Zagonetke, lake Zagonetke - gotovo da i nije vrijedna Vaše misli - krhke Zagonetke, u bijelome i Zlatu sa ţivotom u sredini. Imate mek, zlatan jastuk, no paradoksalno, njegov sjaj moţete zamisliti samo čvrsto zatvorenih očiju - pogledajte ga osjećajem, pustite da Vam klizne kroz prste uma. A taj je zlatan jastuk zatvoren u vlastitoj kristalnoj škrinjici, škrinjici što propušta svjetlost, beskonačnoj uokrug jer nema oštrih rubova, nema izbočina, tek varljiva mliječna mjesečasta jasnost. A sve umotano u svilu, finu poput pahuljice čkaljeva cvijeta, izdrţljivu poput čelika, a svila je unutar alabastra, kao kakve Urne, samo bez napisa, jer u njoj još nema Pepela - i nema ukrasa na vrhu, i nema uklesanih kimavih makova, niti još uopće ima poklopca koji moţete podići i zaviriti, jer je sve glatko i zapečaćeno. Moţda osvane dan kad ćete smjeti nekaţnjeno podići poklopac - odnosno, kad će se poklopac iznutra otvoriti - jer tako moţda nastupi ţivot - dočim ćete ovako - otkriti samo Smrtnost i Stegnuće. Odgovor je, gospodine, Jaje, što ste, jasno, odmah znali, Jaje, savršeno O, ţiv Kamen, bez vrata i prozora, čiji ţivot drijema dok se ne Probudi - ili dok ne shvati da ima Krila, pa ih raširi - ovdje to nije slučaj - oh, ne Jaje mi je odgovor. Što je Zagonetka? Ja sam sama sebi Zagonetka. Oh, gospodine, nedopustiv je Vaš ljubazni pokušaj da mi olakšate ili ukradete samoću. Nas ţene uče da se toga bojimo - oh, strašna kulo, oh, guštici oko kule - bez druţevna Gnijezda - tek tamnica. No, o tome su nam lagali, znate, kao i o tolikim drugim stvarima. Tamnica se moţda grozi i prijeti - ali nas dobro čuva - unutar njezinih zidina sigurne smo onkraj vaših
predodţbi o tome, vas koji slobodni lutate cijelim svijetom. Niti bih Vam takvu predodţbu preporučila - ali mi vjerujte kad Vam kaţem - bez podmukloga prigovora moja je Samoća moje Blago, najdragocjenije što ga imam. Nerado izlazim. Da mi otvorite vratašca, ne bih iskočila i pobjegla - ali, oh, kad zapjevam u zlatnoj krletki Razbiti Jaje Vas je nedostojno, nije to muška Zabava. Razmislite uostalom što bi Vam u šaci ostalo da svom svojom Divovskom snagom razbijete tvrd kamen. Nešto sluzavo, hladno i neopisivo odvratno. Maud je oklijevala s Leonorinim pismom, ostavljalo je dojam arogancije, optuţbe. Pa je umjesto toga otvorila smeđe, to je bilo još gore, pisao joj je Fergus Wolff, s kojim nije bila u kontaktu više od godinu dana. Od nekih rukopisa čovjeku se stegne ţeludac i nakon godinu dana, nakon pet, nakon dvadeset i pet godina. Fergusov je rukopis, poput većine muških rukopisa, bio nečitljiv, ali je imao karakteristične vitičice. Maud osjeti kako joj se okreće ţeludac, pred očima joj se opet ukaza slika razdrta kreveta. Pođe rukom prema kosi. Draga Maud, nezaboravljena, s nadom u uzajamnost, da. Što je nova u tvome vlaţnom Lincolnshireu? Hvata li te od močvara melankolija? Kako Christabel? Hoće li ti biti drago ako ti kaţem da sam za yorsku konferenciju o metafori odlučio prijaviti referat 0 Christabel? Kanim ga nasloviti "Vladarka zamka: što se tvrdi u utvrdi?" Kako ti se čini? Imam li tvoju dozvolu? Smijem li se čak ponadati ulasku u tvoj arhiv? Pozabavio bih se proturječnim i konfliktnim metaforama vezanima uz Meluzinine fortifikacije. Ima jedan dobar tekst Jacquesa Le Goffa, "Melusine Defricheuse"; novi povjesničari nju tumače kao duh tla ili lokalnu boţicu vezanu uz foison, odnosno kao minornu Cereru. S druge strane, moţe se usvojiti i lacanovska slika zamka - Lacan kaţe, "formaciju ega u snovima simboliziraju utvrda ili stadion [ima li kod Christabel stadiona?] - okruţeni baruštinama ili nakupinama šute - dijeleći ga u dva nasuprotna polja osporavanja gdje se subjekt muči u potrazi za uzvišenom, udaljenom unutrašnjošću zamka čiji oblik na vrlo začudan način simbolizira id". Mogao bih to zakomplicirati s nekoliko realnijih i imaginarnijih zamaka - i pozivanjem, s ljubavlju i poštovanjem, na tvoj poticajni rad o limenu i liminalnosti. Što misliš? Moţe li proći? Hoće li me menade rastrgati? Nadahnulo me dijelom uzbuđenje zbog projekta, a dijelom informacija mojih špijuna da ti i Roland Michell (moj dosadan ali častan vršnjak) nešto zajedno otkrivate. Moj glavni špijun - mlada ţena koju ne veseli razvoj događaja - kaţe mi da u potrazi za vezama zajedno dočekujete Novu godinu. Mene, naravno, izjeda znatiţelja. Moţda zbilja dođem i zavirim u tvoj arhiv. Baš me zanima kako te se dojmio mladi Michell. Nemoj ga pojesti, draga Maud. On nije tvoja klasa. Akademski, to jest, nije, što si moţda već otkrila. No ti i ja bismo mogli vrlo ugodno popričati o kulama ponad i ispod vode, zmijskim repovima i letećim ribama. Jesi li čitala što Lacan piše o letećim ribama i opsjednutosti mjehurom? Znaš, ponekad mi nedostaješ. Nisi prema meni bila do kraja draga i poštena. Nisam ni ja prema tebi, reći ćeš - ali kada to uopće jesmo? Tako si stroga prema muškim nedostacima. Daj mi, molim te, zeleno svjetlo za moj opsadni referat. Voli te, uvijek, Fergus
Draga Maud, čudi me što mi se ne javljaš ima moţda već dva mjeseca - nadam se da si dobro, i da tvoje nejavljanje znači samo to da ti posao ide od ruke i posve te zaokuplja. Brine me kad se ne javljaš- znam da u posljednje vrijeme nisi sretna - s golemom ljubavlju mislim na tebe i tvoj posao Kad sam ti prošli put pisala, spomenula sam da ću moţda napisati nešto o vodi i mlijeku i amnionskoj tekućini u Meluzini - zašto se voda uvijek gleda kroz prizmu ţenskoga? - raspravljale smo o tome - ţelim napisati velik tekst o undinama i germanskim vodenim vilama i meluzinama - prijetećim ţenama - što misliš? Mogla bih to protegnuti na Potopljeni grad - S posebnim osvrtom na ne-genitalne figure ţenske spolnosti - moramo se odmaknuti i od pičke i od falusa - utopljenice u gradu moţda predstavljaju totalitet ţenskoga tijela kao erogene zone, ako okolnu tekućinu promotrimo kao nediferencirani erotizam, a to se moţda moţe povezati s erotskim totalitetom ţene/zmaja što komeša vodu u velikoj mramornoj kadi, ili u njoj potapa vlastitu osobu, kako tofino kaţe La M. Što misliš, Maud? Jesi raspoloţena 1988. odrţati referat na australskom sastanku Sapfina društva? Planirala sam da cijelu sekciju posvetimo studiju ţenske erotike u pjesništvu devetnaestog stoljeća, te strategijama i subverzijama preko kojih se prikazivala ili razotkrivala. Ti bi mogla proširiti svoju analizu liminalnosti i rastakanja granica. Ili bi ti bilo draţe podrobnije istraţiti LaMotteinu lezbijsku seksualnost kao autorizacijsku silu njezina rada. (Prihvaćam da je zbog inhibicija bila očekivano neizravna i tajnovita - ali ti svejedno podcjenjuješ snagu s kojom unatoč tome zaobilazno progovaraj Ĉesto se sjetim ono malo vremena što smo ga ljetos provele zajedno. Prisjećam se naših dugih skitnji udolinama i kasnih sati u knjiţnici, i kuglica pravog američkog sladoleda pred tvojim kaminom. Tako si njeţna i obzirna - uz tebe, u tvojoj krhkoj okolini, stalno sam se osjećala poput razbijačke, kao da stalno rušim paravančiće i pregrade što si ih podigla oko svoje engleske privatnosti - a svejedno nisi sretna, je li tako, Maud? U tvome ţivotu zjapi praznina. Godilo bi ti da dođeš ovamo i iskusiš burni tempo i stres američkih ţenskih studija. Mogu ti naći mjesto kadgod zaţeliš, nikakav problem. Razmisli 0 tome. U međuvremenu, otiđi Joj na grob umjesto mene - podšišaj travu, ako ti se bude dalo i ako budeš imala vremena - poludjela sam vidjevši kako su je zapustili. Poloţi još cvijeća u moje ime - neka se trava napije - njezino me počivalište neopisivo dirnulo. Da je barem mogla naslutiti da je u budućnosti čeka zasluţena ljubav A volim i tebe, od srca - i ovaj put čekam da mi odgovoriš. Tvoja, Leonora
To je pismo i nametalo i otklanjalo moralnu dilemu: kada reći Leonori za otkriće, i koliko bi to bilo mudro i pošteno? Ne bi joj se naročito svidjelo. Nije voljela Randolpha Henryja Asha. Ali još bi joj se manje svidjelo da ne sazna, ako kani nastaviti sa samosvjesnim tekstovima o Christabelinoj seksualnosti. Smatrala bi to izdajom sebe i sestrinstva.
A što se Fergusa tiče. A što se Fergusa tiče. Maud nije imala dovoljno iskustva da u njegovu pismu prepozna navadu, uobičajenu kod bivših ljubavnika, da malko poteţe briţno rasječene niti paučine ili lutkarske konce, što su je nekoć uz njega vezivali. Uzrujao ju je prijavom referata o opsadi, a nije shvaćala do koje je mjere tu prijavu ad hoc iskonstruirao, samo da bi je uzrujao. Uzrujala ju je također njegova zakučasta opaska o Lacanu i letećim ribama i opsjednutosti mjehurom. Odlučila je locirati citat metodičnošću se branila od tjeskobe - pa ga je i pronašla. Sjećam se sna jednoga svoga pacijenta, čiji su agresivni nagoni uzimali oblik opsesivnih fantazija; u snu se vidio kako vozi auto, u društvu ţene s kojom je odrţavao prilično kompliciranu vezu, a progoni ih leteća riba, koţe tako prozirne da joj se duţ tijela vidi horizontalno poloţena tekućina, anatomski iznimno jasna slika opsjednutosti mjehurom... Opet joj se pred očima ukaza slika razdrta kreveta, nalik na ustajao snijeg od bjelanaca, nalik na prljav snijeg. Imala je dojam da je Fergus Wolff pomalo ljubomoran na Rolanda Michella. Lukavo joj ga je, premda preočito, opisao kao nekoga tko nije njezina klasa. Ako i primijeti preočitost njegova postupka, atribut će joj se svejedno urezati u pamćenje. A ona je znala da Roland nije njezina klasa. Trebala je biti milostivija. On bijaše njeţno i neprijeteće biće. Krotko, pomisli pospano, gaseći svjetlo. Krotko. Kad je sutradan vozila prema Seal Courtu, udoline su se bijeljele od snijega. Nije padalo, premda je nebo bilo bremenito od snijega, onako ravnomjerno kositrenasto, spuštalo se, teško, na prozračne bijele bregove što su mu se dizali u susret, tako da se i ovdje svijet doimao naopakim, tamna voda ponad ukolobarena oblaka. Sva stabla sir Georgea fantastično okitiše led i volani. Prepustila se trenutnom porivu i parkirala odmah ispred konjušnica, odlučivši prošetati zimskim vrtom; izgradili su ga za Sophie Bailey, a Christabel LaMotte jako ga je voljela. Vidjet će ga kako ga je trebalo vidjeti, i pohraniti sjećanje, da ga podijeli s Leonorom. Pucketalo joj je pod nogama dok je gazila uza zid povrtnjaka, pa duţ drvoreda tise, urešena snijegom, prema mjestu gdje je gusto, prepleteno zimzeleno bilje - boţikovina, rododendron, lovorvišnja - zatvaralo svojevrstan trolist u čijem srcu bijaše jezerce, u kojemu je Christabel promatrala zlatne i srebrne ribe okovane ledom, useljene onamo kako bi bljeskovima boje razbile polumrak -prosuknuli dusi mjesta, zapisala je Christabel. Bijaše ondje i kamena klupa, sa zaobljenim jastukom od snijega koji nije dirala. Tišina bijaše potpuna. Opet je počinjao snijeg. Maud pognu glavu, svjesna što čini, i pomisli na Christabel, na istome tome mjestu, Christabel zagledanu u zamrznutu plohu mračnoga sjaja pod nanesenim tragovima snijega. U ribnjaku se riba par Ţut, srebrn igra, iskri ţar Iza njih zelen, sivost, gar Sve bljeska ljeti riblji jar A kada stegnu mrak i stud Par riba drijema, prav i krut I bulji, srebrn, crven, ţut Pod velom leda svjetla slut Gle paradoksa: plamen led
I smrt i ţivot, ţudeć' spet A nemoćan za uzdah, kret Dok traje mraza stisak blijed Ima li riba? Maud se zguri na rubu jezerca, poloţivši aktovku u snijeg pokraj sebe, pa elegantnom rukom u rukavici pomete snijeg s leda. Led je bio neravan i mjehurićast i nečist. Ništa se ispod nije vidjelo. Kruţnim ga je pokretima laštila, da bi naposljetku ugledala sablasno ţensko lice, svoje vlastito, blijedo na metalnoj, tamnoj plohi, treperavo, izbrazdano nalik na mjesec pod skušastim oblacima. Ima li riba? Nagnu se. Uto se nad bjelinu nadvi crna figura, njezin dlan joj dotaknu ruku uz jak prasak, neočekivan električni udar. Bijaše to krotki Roland. Maud vrisnu. Pa vrisnu još jedanput, i bijesno se osovi na noge. Zurili su jedno u drugo. "Oprostite "Vi meni oprostite -" "Učinilo mi se da ćete pasti "Nisam znala da je još netko ovdje." "Uplašio sam vas." "Sad vam je zbog mene neugodno -" "Sve u redu -" "Sve u redu -" "Krenuo sam za vašim tragovima." "Htjela sam pogledati zimski vrt." "Lady Bailey se uplašila da vam se nije što dogodilo." "Snijeg nije toliko dubok." "Još pada." "Hoćemo unutra?" "Nisam vas kanio uznemiriti." "Sve u redu." "Ima li riba?" "Vide se samo odrazi i nepravilnosti."
Uslijedilo je mučaljivo vrijeme rada. Marljivo su poginjali glave - kasnije će se otkriti što su čitali - i gotovo mrzovoljno dizali pogled. Snijeg je padao. I padao. Bijela tratina narasla je do prozora knjiţnice. Lady Bailey nijemo se ukotrljala s kavom u sobu proţetu nekakvom sivom jasnoćom i ukočenu od studeni. Za ručak dobiše kobasice i krumpir-pire i pire od mrkve s puno maslaca i papra. Jeli su oko rasplamsalih cjepanica, na koljenima, leđima okrenuti škriljastim prozorima s bijelim mrljama. Sir George reče, "Ne biste li trebali natrag u Lincoln, gospođice B.? Sigurno nemate lance za snijeg. Englezi ih obično nemaju. Pomislio bi čovjek da Englezi nisu vidjeli snijega, kako se ponašaju kad zapada." "Mislim da bi doktorica Bailey trebala ovdje prenoćiti, George", reče njegova ţena. "Mislim da je rizično da i pokuša po ovakvome vremenu krčiti put kroz udoline. Moţemo joj namjestiti krevet u staroj Mildredinoj dječjoj sobi. Mogu joj posuditi nešto od svojih stvari. Mislim da bismo smjesta trebali namjestiti krevet i staviti termofore. Što vi kaţete, doktorice Bailey?"
Maud reče da ne moţe ostati, a lady Bailey reče da mora, pa Maud reče da nije trebala ni kretati, a lady Bailey reče da svašta, pa Maud reče da im je na smetnju, a sir George reče da sad što je tu je, ali ima Joanie pravo, pa će on otići na kat i namjestiti Mildredin krevet. Roland se ponudio da pomogne, no Maud reče ne dolazi u obzir, pa su se sir George i Maud popeli na kat potraţiti plahte, dok je lady Bailey punila čajnik. Roland joj je bio drag, i oslovljavala ga je imenom, dok je Maud još titulirala kao doktoricu Bailey. Izišla je iz kuhinje i pogledala ga, a na licu su joj se od vatre to jače isticali smeđi bakrenjaci. "Nadam se da vam je to po volji. Nadam se da vam je drago što ostaje ovdje. Nadam se da se niste porječkali, ili..." "Porječkali?" "Vi i vaša mlada prijateljica. Djevojka. Odnosno." "Oh, ne. To jest, nismo se porječkali, a ona nije -" "Nije?" "Moja - djevojka. Jedva je poznajem. Bilo je to - to je - čisto profesionalno. Zbog Asha i LaMotte. Ja imam djevojku u Londonu. Zove se Val." Lady Bailey nije pokazala nikakvo zanimanje za Val. "Krasna je to djevojka, doktorica Bailey. Suzdrţana ili plaha, moţda oboje. Moja je majka takve ljude zvala mrzlim smrtnicima. Bila je rodom iz Yorkshirea, moja majka. Nije bila plemkinja. Nije bila dama." Roland joj se osmjehnuo. "Imala sam istu guvernantu kao i Georgeove rođakinje. Bila sam im druţbenica. Dok su one bile u internatu, jahala sam njihove ponije, da ostanu u formi. Rosemary i Marigold Bailey. Iste vaša Maud. Tako sam upoznala Georgea, i on me odlučio oţeniti. Kad nešto hoće, George to i dobije, vidite i sami. Tako sam se i ja zagrijala za lov. I u trideset i petoj završila pod konjem, pod ţivicom, i sad sam kako sam." "Da. Romantično. I strašno. Ţao mi je." "Nije tako loše. George je čudesan. Dodajte mi one termofore. Hvala vam." Napunila ih je sigurnom rukom. Sve je bilo zamišljeno da njoj bude lakše: čajnik, drţač, prostor gdje je kočila i blokirala kolica. "Ţelim da vam oboma bude ugodno. Georgea je tako sram što ţivimo kako ţivimo štedimo i zakidamo - kuća i zemlja, novac, samo da se spriječi zapuštanje i propadanje. Ne voli kad ljudi dođu i vide kako je. A ja volim porazgovarati s ljudima. Drago mi je kad vas vidim zadubljene u posao. Nadam se da vam je od koristi. Ne pričate puno o tome. Nadam se samo da se ne smrzavate na tome propuhu, u toj sobetini..." "Malko. Ali meni se sviđa, krasna je to soba... A vrijedilo bi truda i da je dvaput hladnije nego što jest. Zasad još ne moţemo govoriti o poslu. Poslije. Nikad neću zaboraviti ta pisma u toj krasnoj sobi..." Maudina spavaonica - stara Mildredina dječja soba - bijaše na suprotnom kraju duga hodnika gdje bijahu Rolandova sobica za goste i veličanstvena gotička kupaonica. Nitko nije objašnjavao tko Mildred jest ili tko je bila; njezinu su sobu resili prelijepo isklesan kamin i duboko uvučeni prozori u istom stilu. Bijaše ondje i visok drveni krevet s masivnim, bockavim madracem s ispunom od konjske dlake; Roland je ušao s naramkom vrućih termofora i to ga opet podsjeti na Pravu Princezu i zrno graška. Sir George se ukazao s onim bakrenim tanjurom s debelim praš-nikom električne vatre, i
usmjerio ga prema krevetu. U zaključanim ormarima skrivali su se pokrivači i hrpa dječjega posuda i igračaka iz 1930-ih, podmetači od navoštenog platna sa slikom Starog Kralja Colea, noćna svjetiljka s leptirom, teška zdjela sa slikom londonskog Towera i izblijedjelog straţara. Drugi je ormar skrivao knjiţnicu, uglavnom djela Charlotte M. Yonge i Angele Brazil. Sir George, sav smeten, uđe po drugi put, sad noseći roskastu vunenu spavaćicu i prilično raskošan, paunasto plav kimono na kojemu su, u srebrnoj i zlatnoj, bili izvezeni kineski zmaj i jato leptira. "Moja se supruga nada da će vam u ovome biti ugodno. A nosim i novu četkicu za zube." "Vrlo ste ljubazni. Tako mi je neugodno", reče Maud. "Drugi put bolje prvo promislite", reče sir George. Pa ih veselo pozva prema prozoru. "A opet, pogledajte. Pogledajte stabla, i tu teţinu po udolini." Padalo je ustrajno, bez prekida, kroz nepomičan zrak, bijaše nijemo i sveobuhvatno; po bregovima iščeznuše bridovi i orisi sljemena, a stabla oteţaše od pelerina i pokrova što su, jasni i obli, prigušeno blistali. Sve kao da će progutati kuću u uleknini, sve dublje. Urne su se na tratini krunile bjelinom i polako tonule, u sve dublje i dublje slojeve, ili se barem tako činilo. "Ni sutra nećete moći van", reče. "Ne bez ralice, koju općina moţda pošalje ako napada toliko da im se ralica isplati. Samo da mi ne ponestane hrane za pse." Poslijepodne su čitali predano, lektira ih je iznenadila. Večerali su s Baileyjima, uz kuhinjsku vatru, bakalar iz zamrzivača s pomfritom i prilično dobar kolač s pekmezom. Prije večere su se bez velike diskusije dogovorili zasad otkloniti pitanja u vezi s pismima. "Pa, što vam se čini, vrijede li što ili ne vrijede?" upitao je sir George. Roland je odgovorio da za vrijednost ne zna, ali da su pisma svakako prilično zanimljiva. Lady Bailey promijenila je temu, pa je s Maud i muţem započela razgovor o lovu, pustivši Rolanda da ga zaokupe verbalne sablasti i zvuk ţlice. Rano su se povukli na kat i ostavili domaćine da caruju prizemljem, ondje je sada barem gdjegdje bilo toplo, za razliku od golemog stubišta i dugoga hodnika, gdje su spavali. Studeni se zrak spuštao niz kamene stube poput svilenkasta snijega. Pod hodnika bijaše pokriven pločicama boje paunova repa i bronce, sa stiliziranim uzorkom ljiljana i narova; konture im omekšaše od debele, blijede prašine. Po njima su se pruţali dugi, navorani, končani tepisi - "prostirke?" prozbori Rolandov um, zaopsjednut riječima, koji se s prostirkom susreo u pjesmama R. H. Asha, gdje se netko - svećenik u bijegu - šuljao "po prostirkama i kamenom podu", ali ga je gospodarica kuće presrela. Ove staze bijahu ţućkaste i izblijedjele; na mjestima gdje je s njih nedavno skliznula noga pokupile su prašnjavi veo s uglačane površine pločica. Na vrhu stubišta Maud se odlučno okrenula i formalno mu kimnula glavom. "Pa, onda, laku noć", reče. Stisnula je lijepe usne. Roland je neodređeno nagađao da će moţda, ili da bi trebali, razmotriti kako dalje, usporediti bilješke i otkrića, sad kad su zajedno. Gotovo da im je to bila akademska duţnost, premda je zapravo bio iscrpljen od emocija i hladnoće. Maud je u naručju drţala fascikle, stezala ih je uza se kao prsni oklop. U pogledu joj opazi automatski oprez, to ga uvrijedi. "Laku noć, onda", reče i on, pa se okrenu prema svome kraju hodnika. Ĉuo ju je kako mu iza leđa odmiče u tamu. Hodnik je bio loše osvijetljen, vjerojatno zbog neispravnih plinskih instalacija, ali i zbog dviju bijednih ţarulja od šezdeset vata pod jeftinim metalnim sjenilima. U tome
trenu shvati da se s njom trebao dogovoriti za kupaonicu. Pristojno bi bilo pustiti nju prvu. U hodniku je bilo toliko hladno da mu je pomisao na hodanje amo-tamo, u pidţami - ili na stajanje, u hodniku - bila iznimno odbojna. Odluči joj dati dobrih tričetvrt sata - dovoljno za svako ţensko pranje u tome poluledu. U međuvremenu će čitati Randolpha Henryja Asha. Neće čitati svoje bilješke o pismima, već borbu Thora i Ledenih Divova iz Ragnaroka. Soba mu je bila jezivo hladna. Napravio si je gnijezdo od perina i koperdeka prekrivenih napadnim plavim ruţama, pa je u njega sjeo i čekao. Kad je tiho zagazio u hodnik, pomisli kako je lukav bio. Kameni luk teških vrata sa zasunom bijaše u mraku. Nije se čulo nikakvo pljuskanje ni puštanje vode. Tada ga obuze sumnja je li kupaonica doista prazna - koji bi zvuk probio tu masivnu hrastovinu? Nije ţelio zabučiti zaključanim vratima i dovesti u neugodan poloţaj i nju i sebe. Pa je jednim koljenom kleknuo na onu prostirku i prislonio oko uz golemu ključanicu što je uto zasvjetlucala i nelagodno se izmaknula kad su se vrata zanjihala unatrag, a on u hladnome zraku namirisao vlagu, svjeţinu, paru. Zamalo je pala preko njega; ispruţila je ruku radi ravnoteţe, njemu na rame, a njemu ruka poletje uvis i zgrabi je za uski kuk pod svilom kimona. I tada se dogodilo, ono što je Randolph Henry Ash zvao srhom galvanizma, nenadan udar kakvim ispod svoje stijene murina dočeka nepripremljene istraţivače podmorja. Roland se nekako osovi, nakratko zgrabi svilu pa je pusti kao da bode. Ruke su joj bile ruţičaste i malko vlaţne; vlaţni su bili i vrhovi blijede kose. Pustila ju je, primijetio je, kosu, da se prospe po vratu i po ramenima, da joj se razmaše licem, vjerojatno srditim, krotko je pretpostavio, da bi potom, kad ju je pogledao, vidio da se preplašila. Je li samo emitirala električni udar, pitao se, ili ga je i sama osjetila? Tijelo mu je pouzdano znalo da ga je osjetila. Tijelu nije vjerovao. "Gledao sam ima li svjetla. Da vam ne smetam ako ste unutra." "Shvaćam." Navlaţen je bio i plavi svileni ovratnik. U tome polusvjetlu sve bijaše nalik na vodenu struju, svi ti svileni ţljebovi usukani oko njezina tijela iz okrutnoga čvrstog čvora u koji je svezala vrpcu oko pasa. Ispod svilenoga su se poruba nazirali prost namreškan porub ruţičaste vune i oštra stopala u papučama. "Ĉekala sam neko vrijeme da se prvo vi posluţite kupaonicom", reče mu, pomirljivo. "I ja isto." "Ništa strašno", reče. "Ništa." Ispruţi vlaţnu ruku. On je primi i osjeti studen, osjeti kako nešto jenjava. "Onda, laku noć", reče ona. "Laku noć." Uđe u kupaonicu. Iza njega je niz nemirne tepihe u blijedim drhtajima iščezavao dugi kineski zmaj, na akvamarinskoj pozadini, a nad zmajem je hladno blistala blijeda kosa. U kupaonici su uz umivaonik prianjale male mlake pare, sitni tragovi vode, a na prostirci je njezinu prisutnost odavao dug, mokar otisak stopala. Kupaonica bijaše špiljasta, usađena nekako ispod strehe, čije je zakošenje ispod nje tvorilo kao nekakav bunker; tu je na hrpi stajalo kakvih tridesetak-četrdeset vrčeva i lavora iz prošlosti, istočkanih grimiznim ruţinim pupovima, nakićenih girlandama kozje krvi, poprskanih velikim kitama kokotića i floksa. Kada, monumentalna i duboka, stajala je nasred prostorije, podignuta na čaporaste lavlje šape, kao mramorast sarkofag, okrunjen golemim mjedenim pipama. Bijaše prestudeno za svaku pomisao o točenju vode;
uostalom, morao bi čekati cijelu vječnost da se napuni. Roland bijaše uvjeren da se u to ne bi upustila čak ni pedantna Maud; ako je suditi prema mokrim stopama na plutenoj kupaonskoj prostirci, temeljito se oprala u umivaoniku. Umivaonik i zahod, i sam poloţen na prijestolje u mračnome kutu prostorije, bijahu specifično engleski, floralni; očaraše Rolanda, jer ih njegovo dotadašnje iskustvo nije obasezalo. Oba bijahu ocakljena i preplavljena razuzdanim obiljem engleskoga cvijeća, čiji su se prepleteni i bujni grozdovi i jarke mrljice doimali posve nasumičnima i prirodnima, bez uočljiva uzorka koji bi se ponavljao. Dok je punio umivaonik, pod magličastom površinom motrio je šipke, ljutić, makove i zvončiće, obalu naopako, nalik na obalu Titanijinu, ako to već ne bijaše obala gusta iz Dar-wina. Zahod bijaše nešto stroţi od umivaonika - rjeđe girlande i raštrkane rukoveti slijevahu se niz kaskade preko papratnih linija vilinkose. Daska bijaše četvrtasta, od majestetičnog mahagonija. Pomisli da bi svetogrdno bilo upotrijebiti nešto tako lijepo u njegovu pravu svrhu. Pretpostavljao je da je Maud već viđala takvu opremu, da nju nije kočila njezina krasota. Oprao se, brzo, i na trzaje, ponad migajućih glava maka i plavih različa-ka, a na prozorskom je vitraju led popucao i ponovo se stegnuo. Nad umivaonikom stajaše pozlaćeno ogledalo; zamišljao je kako Maud u njemu provjerava svoje savršenstvo; njegova kosmata tmuša biljeţila je u zrcalu tek sjenu. Saţalio se nad Maud. Ĉvrsto se drţao pretpostavke da ona, za razliku od njega, nije ni mogla uočiti romansu kupaonice. Kad se vratio u sobu, pogledao je kroz prozor u noć. Jučerašnja mrka stabla što su opasavala kuću bijahu sada meka i blistavo bijela; pred njegovim prozorom pahulje su, najedanput vidljive, padale u kvadrat svjetlosti. Trebalo je navući zastore zbog hladnoće, ali on nije mogao do te mjere isključiti čudnovatost izvanjskoga. Ugasio je svjetlo i promatrao opće zasivljenje - mnoge sive, srebrna, kositrenasta, olovna - u mjesečini što se najedanput objavila, u kojoj je snijeg padao gušće, ţivlje i polaganije. Odjenuo je dţemper i čarape i popeo se u uski krevet, pa se sklupčao, kao i prošle noći. Snijeg je padao. Probudio se u gluho doba noći iz sna iznimnoga nasilja i ljepote, koji je, dijelom, izvirao iz njegova iskonskog, dječjeg straha da će nešto izroniti iz zahoda i napasti ga. U snu se bespomoćno petljao i mrsio u kao nekome beskonačnom zauzlanom uţetu od jarke tkanine i tekuće vode, ukrašenome vijencima i girlandama i porazbacanim izbojcima svakovrsnog cvijeća, pravog i umjetnog, izvezenog i naslikanog, ispod kojega je nešto grabilo i izmicalo, klizalo i posezalo. Kad bi ga krenuo dotaknuti, ne bi ga bilo; kad bi htio podići ruku ili nogu, ono bi ga zakočilo, ščepalo bi ga i oko njega se ovilo. Imao je mikroskopsko oko velikih sanjača; mogao je dugo promatrati različak, ili proučavati divlju ruţu, izgubio bi svaki osjećaj za oblik baveći se prepletima vilinkose. U snu je to nešto vonjalo po vlazi a opet mu je vonj bio bogat i topao, miris sijena i meda i obećanja ljeta. Nešto se propinjalo, htjelo je van; dok se on u snu kretao podom sobe, za njim se vukao sve zakučastiji šlep toga nečega, sve sporiji a opet zakomešan, sve dulji, sve nabraniji. Um mu reče, "Mokro za iţmikat'", majčinim glasom, prijekornim a opet u brizi za to nešto, pa primijeti da je "ţmikat'" valjda igra riječi; kao da to nešto suče ruke već zasuknute od borbe s velovima. Um mu zausti stih - "A snijeg pada, a snijeg stalno pada" - i cijela mu se duša ojadi što se nije sjećao zašto je taj stih toliko vaţan, a čuo ga je, gdje? kada? Prag
Starica pozdravi viteza na odlasku, prilično pristojno, premda preko volje, te ga otpravi prema granici, rekavši mu da se hrabro drţi staze, te da ne skreće ni udesno ni ulijevo, iako ga stvorenja mogu zvati i zavodljivo pozivati, iako mu se čudesna svjetla gdjekad moţda ukazu, jer ipak je riječ o začaranoj zemlji. Moţe mu se dogoditi da ugleda livade ili zdence, ali se mora drţati kamene staze, reče ona, očito bez prevelike vjere u njegovu odrješitost. Vitez, međutim, reče da ţeli stići na mjesto o kojemu mu je otac pripovijedao, i da ţeli biti pouzdan i iskren po svim pitanjima; zato se starica ne treba bojati. "Što se toga tiče", reče baba, "meni je posve svejedno hoće li ti prste oglodati bjelovile ili će ti se za male noţne prste otimati sluzavi zlodušići iz mrkotora. Predugo ţivljah da bih sad nešto marila kako će okončati ova ili ona pustolovna potraga: mojim su starim očima čiste bijele kosti jednako lijepe kao i uglancan prinčić u panciru. Ako stigneš, stigneš, ako ne stigneš, ugledat ću na vrištini bjelovila pucketavu vatru." "Svejedno ti hvala na tvojoj ljubaznosti", ceremonijalno reče vitez, a ona odvrati, "Tako se to fino kaţe. A sad se gubi, dok te nisam ispsovala." Kako mu nije bilo do njezine zajedljivosti, podbo je ostrugama svoga dobrog ata i uz topot izjahao na kamenu stazu. Cio dan su mu se mrsili računi. Vrištinom i pustopoljinom kriţahu se stazice, prasne i vijugave, medu vrijeskom i paprati i čvrstim korijenjem borovičice. Nije bilo jednoga puta, već ih bijaše mnogo, svi poprijeko, nalik na pukotine u raspucalu vrču, a on bi slijedio prvo jedan, pa drugi, birajući uvijek najravniji i najkamenitiji, da bi se pod vrelim suncem svaki put iznova zatekao na istom onakvom kriţanju s kakvoga je krenuo. Nakon nekoga vremena odluči krenuti tako da mu sunce uvijek bude za leđima - to je barem bilo dosljedno - premda valja napomenuti da je u trenutku odluke, dragi čitatelji, imao tek najmaglovitiju predodţbu o tome gdje mu je sunce bilo na početku. Ĉesto je to tako u ţivotu. Sređeni i dosljedni postajemo prekasno, na klimavim temeljima, a moţda i u krivome smjeru. Tako se slučilo i sa sirotim vitezom, jer se u sumrak i opet našao na mjestu s kojega je krenuo. Nije pritom vidio ni bjelovile ni zlodušiće iz mrkotora, iako se na krajevima ravnih pjeskovitih staza, koje je izbjegavao, čula pjesma, i u daljini se nazirahu stvorenja što bi namah iskočila i rastepla se u moru paprati i trave u vrištini. Učini mu se da prepoznaje usukano trnovito drveće, moţda ga i jest prepoznao; stajalo je ondje u trokutu, kao i u zoru, ali babinoj kolibici ne bijaše ni traga. Sunce naglo zađe za rub ravnice; malko podbode konja da krenu naprijed, u nadi da je pogriješio, i u tom času ugleda pred sobom široku, kamenom popločenu stazu, koju, koliko se sjećao, dotad nije vidio, premda ju je bilo teško promašiti, blago rečeno, čak i u polumraku. Na kraju staze stajala je zgrada, ili tvorevina, s golemim dovratnicima i teškom kamenom krovnom pločom i praznim kamenom. A iza toga, sve gušći mrak. Iz toga mraka istupiše prema njemu tri prekrasne gospe, hodeći ponosito između kamenja, svaka noseći pred sobom svilen jastuk, a na njemu kockast kovčeţić. On se nemalo začudi što ih prije nije primijetio, bez obzira na sumrak, a bio je na oprezu, i sam je sebi rekao, "Moţda to kostolomne bjelovile, koje starica onako usput spomenu, moţda me dolaze svrnuti s puta, dok nestaje svjetla svijeta." U svakome slučaju, bijahu one bića noći, jer svaka je hodeći isijavala zaljeskanu izmaglicu od milovidne caklaste i kolebljive svjetlosti.
Prva dođe u zlatnome sjaju, kročeći u zlatnim papučicama, u haljini bogatoj i krutoj od zlatne tkanine i svakovrsnog svilenog veza. I jastuk što ga je nosila bijaše od zlatnoga tkanja, a škrinjica s gravurama u zlatu i sama blistaše kao zalazeće sunce. Druga se iskrila srebrnkasto kao mjesečina, a obuvena joj stopala bijahu nalik na mjesečinaste krhotine, po srebrnkastoj su joj haljini posvud blistali polumjeseci i jasni krugovi srebrna svjetla, sva okupana hladnim no izrazitim sjajem, što je nadasve krasno padao na uglačanu površinu srebrnoga kovčeţića koji je nosila na srebrnoj tkanini, čije su niti bile nalik na igle čistog bijelog svjetla. Treća u usporedbi s njima bijaše neugledna; sjaj joj bijaše prigušen, nalik na ulašten pa nošen oklop, nalik na donju stranu visokih oblaka što zakrivaju pravo svjetlo, a ono im polovičnim sjajem podlijeva čelično sivilo. Haljinom su joj tromo titrala svjetla nalik na mirnu površinu vode pod zvijezdama, ali u sjeni velikih krošanja, stopala joj bijahu obuvena u mek baršun, a kosa, za razliku od prvih dviju, uhvaćena s leđa pod gustu koprenu. Prve se dvije nasmiješiše vitezu kad iz kamenih sjena stupi u blistave krugove titrave svjetlosti. Samo je treća spustila pogled, čedno, i on vidje da su joj usne blijede, a očni kapci teški i tamni poput dima, prošarani ljubičastim ţilicama, da su joj trepavice na beskrvnim obrazima nalik na perjaničaste tragove moljca. Prozboriše uto jednim glasom u tri tona, jasnom trubom, piskutavom oboom, tihom zašaptanom flautom. "Ne moţeš dalje ovim putem", rekoše mu, "jer ovo je sam kraj svih stvari, ovdje, a onkraj je druga zemlja. Ali, ako hoćeš, moţeš izabrati jednu od nas da te vodi, pa krenuti dalje. Ili se, ako hoćeš, moţeš okrenuti, neobeščašćen, pa opet ravnicom." No on ih pristojno zamoli da mu još što kaţu, jer nije došao dovde da se sada vraća. Štoviše, otac mu je povjerio zadatak, ali o njemu još ne moţe govoriti. "Znamo mi o čemu se radi", rekoše tri djeve. "Dugo te već čekamo." "No, kako ću znati", upita ih vitez, vrlo odvaţno, ali s najponiznijim štovanjem, "da vi niste one bjelovile o kojima s toliko straha i počasti govore u selima kroz koja sam prolazio?" One se nato nasmijaše, piskutavo, tiho, jasno i šaptavo, pa rekoše da čisto sumnjaju da je počasti u tim govorima; u svakom slučaju, prost puk na bjelovile gleda s praznovjerjem i nevjericom, pa tome moţda ne bi trebao previše vjerovati. "Što se nas tiče", rekoše, "takve smo kakve smo, o nama sudi na temelju onoga što sam vidiš, kakve jesmo, ili što bismo tebi mogle značiti, kao što bi to trebali činiti svi smioni ljudi s jasnom vizijom." On nato reče, "Pokušat ću", nesvjestan da je odlučio krenuti dalje i prije negoli je zaustio, kao da kroza nj govori tuđi glas. "Sada izaberi," rekoše mu, "ali biraj mudro, jer biraš između krajnjega uţitka i krajnjega čemera." Tada prođoše ispred njega, jedna po jedna, svaka u svome malenom kavezu od svjetla, kao da su svijeće što uokrug bacaju zrake svjetlosti kroz stijenke fenjera. Svaka bi u prolazu zapjevala, praćena zujem i slatkim hujem nevidljivih glazbala. A posljednje zrake krvavoga sunca ocrtaše poloţeno sivo kamenje na sivome nebu. Prvo priđe zlatna gospa, ponositim korakom, na glavi joj kraljevska kruna od zlata, filigranska kula od iskričava sunčeva sjaja i blistavih ţica ponad kovrčavih zlatnih uvojaka bremenitih blagom kao samo zlatno runo. Smjelo ispruţi zlatnu kutijicu, iz
koje izbiše zrake što ga nakratko zaslijepiše, pa je morao spustiti pogled na sivu vrištinu. I zapjeva: Moja zemlja Moje klasje Moj tron zlatan Gdje ćeš zasjest. Lezi k meni, Strtoj cvatom, Kraljuj kulom Zemljozlatom. Da je ispruţio ruke, mogao ih je na tom hladnom sjaju ugrijati, na svoj toj vatri i blistavilu što je iz nje izbijalo dok je prolazila. I pomisli kako ona nudi sreću, ali ipak reče, "Odlučit ću kad ih sve pogledam." Tada priđe srebrna gospa; njojzi je na čelu blijedo gorio bijel polumjesec. Bijaše oko nje svjetlucava ovojnica od srebrne koprene što odrţavaše dojam zaljeskana gibanja, kao da je hodajuće vrelo, ili rascvjetao voćnjak na mjesečini, što je danju moţda rumen i mami pčele, ali se noću, sav bijel, otvara studeni, tajnome svjetlu koje ga blagoslivlja bez uvenuća i bez zrenja. Moja noć je, Tajno mjesto, Ljubavničke Strasti gnijezdo, Srebrn cjelov Purpur tmasti Dođi, zgrabi Ushit strasti. I on pomisli, ova znade tajnu moje duše, i poţelje ţudno ispruţiti ruke, jer je zbog nje zamislio zatvoren prozor u visokoj kuli, i zaklonjenu postelju sa zastorima, gdje bješe najviše njega. Ona mu je, nema sumnje, nudila samoga sebe, kao što mu je ona druga nudila osunčanu zemlju. I on se okrenu od zlatne gospe prema srebrnoj, no zaustavi ga oprez, ili znatiţelja, jer sjeti se da mu je još vidjeti što nudi posljednja, u usporedbi sa svojim dvjema slatkim sestrama. A ta priđe gotovo puzeći, ni plešući ni grabeći, već se krećući neprimjetno poput sjenke u njegovu vidnom polju, u mirnome krugu prigušena svjetla. Odjeća joj nije iskrila ni blistala već je visjela u dugim, blijedim naborima, naţlijebljena kao isklesan mramor, s dubokim ljubičastim sjenama, otkud također isijavaše prigušeno svjetlo. Lice joj bijaše zasjenjeno, jer nije gledala njega, već olovan kovčeţić bez sjaja, posve blijed, naizgled bez šarke ili ključanice, što se pred njom u jastuk uţlijebio. Na čelu joj dijadem od bijelih makova, na stopalima nečujne svilene papučice nalik na paučinu, glazba joj posebita, nekakav nezemaljski zviţduk, ni veseo, ni tuţan, već zaziv zazivan. I pjevala je:
Nit za vatrom Nit u puti Nit za djelom Srce ţudi. Priđi zadnjoj, Biraj pravu, Jer ja imam Spokoj-Travu. I tada se vitezu istinski stisnu srce, jer je njegov otac poţelio da kući donese upravo Spokoj-Travu, ne bi li mu tako, na jedini mogući način, prekratio muke. No, vitezovo se srce malko pobuni, jer mu bijaše mrsko napustiti bogatu vedrinu zlatne gospe, ili ljupku bistrinu srebrne, radi ove poluvidljive treće i njezinih nijemih, spuštenih, ugaslih očiju. Ali vi znate, a i ja znam, zar ne, draga djeco, da on uvijek mora izabrati tu posljednju, i olovni kovčeţić, jer nam tako kazuje mudrost sviju bajki, kad se bira, uvijek se bira posljednja sestra. Ipak, zaţalimo od srca, barem na časak, za srebrnim uţicima koji bi vitezu bili draţi, i za cvjetnom osunčanom zemljom, koja se meni osobno, potajice, više sviđa, a tada pristojno proslijedimo kako moramo, dok on uzima treću za meku joj ruku, jer mu tako nalaţu sudbina i očeva volja, i kazuje, napol sanjareći, "S tobom polazim." A jednoga ćemo dana to napisati drugačije, da nije pošao, da je ostao, ili je pak izabrao one svjetlonosne, ili je opet izjahao u vrištine kako bi ondje ţivio slobodan od sudbine, ako je to uopće moguće. Ali sada morate shvatiti da je ispalo onako kako je moralo ispasti, je li tako? Takva je u pričama moć nuţnosti. I eto, ona njeţno prihvati ponuđenu ruku, a dodir njezinih hladnih prstiju bijaše nalik na poljubac moljca, ili na hladnu posteljinu nakon iscrpljujućeg posla, pa mu se okrenu licem i podignu te svoje kapke i pogleda ga i u tome času on joj ugleda oči. Što da vam kaţem o tim očima, osim da ih je pogledao i u njima se izgubio i više nije vidio ni vrištinu, ni ona druga dva blistava stvora što su se vrtjela u svjetlosnim kavezima, ni svoga vjernog ata, koji ga je u mukama, od sedla izranjen, slijedio do kraja poznatoga svijeta? Ma da ih i pokušam opisati - ali ne, ne mogu - a opet moram, jer vam ja pripovijedam, pa sam vam duţna sve potanko ispričati, jel da? Pa onda zamislite dva jezera u ponoć, izvana ničim obasjana, već negdje duboko iznutra, nekakvo treperenje, nekakvo obećanje, jasno kroz crnomodru dubinu i dubinu i dubinu. A onda zamislite, kad bi se malko okrenula, crninu ne plavičastu, kakva je crnina crnih šljiva, već smećkastu, vrelastu crninu panterine koţe, nepomičnu, u iščekivanju, obasjanu mjesečinom. "S tobom polazim", reče vitez, još jedanput, a ona mu, nagnuvši glavu kao smjerno, ispod glasa odvrati, "Onda hajde." I povede ga, ponad i ispod kamenoga praga, i njegov konj zarza na uzbunu, ali ga vitez ne ču. I premda kamenje usred vrištine bijaše naoko obično, a i vriština se naoko sterala unedogled kao i prije, on shvati da tome nije tako, jer se iza dovratnika spuštala duga zavojita staza, između obala miomirisnoga cvijeća kakvo nikad prije nije vidio ni sanjao, cvijeća što ga zasu mekim prahom iz golemih grla, obasjano svjetlošću ni dana
ni noći, ni sunca ni mjeseca, ni jare ni sjene, već stalnim, nepromjenjivim svjetlom toga kraljevstva... Christabel LaMotte
10. Prepiska Draga gospođice LaMotte, ne znam je li me Vaše pismo ohrabrilo ili obeshrabrilo. Središnja je stvar u njemu ono "ako Vam bude stalo pa mi opet napišete pismo", jer me tom dozvolom više ohrabrujete no što me - a što moram poštivati - obeshrabrujete svojom ţeljom da Vas ne posjećujem. I šaljete pjesmu, s mudrom primjedbom da pjesme vrijede više od svih sendviča s krastavcima na ovome svijetu. Doista vrijede - Vaše pogotovo - ali Vi moţete zamisliti izopačenu pjesničku imaginaciju, s njezinom ţudnjom da se hrani zamišljenim sendvičima s krastavcima, koje si, budući da ih se izvjesno ne moţe pojesti, predočava kao nekakvu englesku manu s neba - oh, savršenih li zelenih krugova - oh,ine li natruhe soli - oh, svjeţeg li blijedog maslaca - i nadasve, oh, mekih li bijelih mrva i zlatne korice svjeţega kruha - i tako, kao i uopće u ţivotu, nepobjediva mašta idealizira ono što se, trijezno govoreći, u obuzdanoj proţdrljivosti trenutka moţe zgrabiti i progutati. No, Vi znate da ću se rado odreći sendviča, i snovitih i trijezno proţvakanih, u korist Vaše krasne pjesme - koja, kako kaţete, sadrţi notu divljaštva primjerenu navadama pravih pauka, kako ih odnedavna opisuju. Ţelite li protegnuti svoju metaforu zatočenja ili zavođenja na Umjetnost? Pročitao sam još nekoliko Vaših pjesama o Ţivotu Kukaca, i zadivila me njihova kombinacija jarkih boja i krhkosti tih krilatih - ili puzajućih - stvorova s elementima griţenja i nagloga posezanja i proţdiranja, vidljivih pod mikroskopom. Samo bi se hrabar pjesnik latio točna opisa Pčelinje Matice - ili Ose - ili Mrava - kako ih danas poznajemo - jer se stoljećima pretpostavljalo da su ti centri oboţavanja unutar zajednice Muški Vladari - nekako mi se čini da Vi ne dijelite odvratnost prema takvim oblicima ţivota, tipičnu za Vaš Spol - ili, čini mi se, općenitiju odvratnost Razmišljam i o vlastitom projektu, vlastitoj poemi o ţivotu insekata. Ne o lirskoj pjesmi, kakve su Vaše, većo dramskom monologu kakve sam već napisao o Mesmeru i Alexanderu Selkirku i Susjedu Povodljivcu - ne znam jeste li čitali te pjesme, rado ću Vam ih poslati, ako niste. Shvatio sam da mi je ugodno u društvu drugih zamišljenih svijesti - dok ih vraćam u ţivot, dok im vraćam ţivotnost, svim tim iščezlim ljudima iz drugih vremena, kosu, zube, nokte, zdjelice za kašu, klupe, vinske mješine, crkvu, hram, sinagogu i neprekidni tkalački rad čudesnoga mozga u lubanji - djelajući mu obrasce, onaj najosobitiji osjećaj za viđeno, naučeno i vjerovano. Vaţno mi je što ti moji drugi ţivoti obaseţu mnoga stoljeća i onoliko mjesta koliko ih moţe dosegnuti moja ograničena imaginacija. Ja sam, naposljetku, tek gospodin iz devetnaestoga stoljeća, utezima potegnut točno u sredinu zadimljena Londona - a njegova je posebnost ţelja da sazna koliko se toga proteţe udalj od njegova motrišta, do njegova iščeznuća - prije i uokolo i poslije - pritom sve vrijeme on jest tko jest, sa
svojim zaliscima i svojim policama gdje su Platon i Feuerbach, sveti Augustin i John Stuart Mili. Pišem tako, a da Vam ne priopćih temu svoje pjesme o kukcima: to je kratka i čudesna - i zapravo tragična - ţivotna povijest Swammerdama, koji je u Holandiji otkrio optičko staklo, čime nam razotkri beskrajna prostranstva i neprekidno previranje beskonačno sitnoga, baš kao što je veliki Galileo okrenuo svoju optičku cijev prema veličanstvenome gibanju planeta i, još dalje, prema nijemim sferama beskonačno golemoga. Znate li tu priču? Smijem li Vam poslati svoju verziju kad je domislim? Ako bude čemu? (Znam da hoće, jer je prepuna sićušnih partikularnosti, činjenica i predmeta čije je promatranje svojstveno ţivosti ljudskoga uma - priupitat ćete - moga uma ili njegovoga? -aja zapravo ne znam. On je izumio čudesne majušne instrumente za virenje i zadiranje u srţ ţivota kukaca, izrađene od fine slonovače, budući je manje destruktivna i škodljiva od gruboga metala - izradio je liliputanske igle, prije nego što je Liliput izmišljen - vilinske igle. A ja imam samo riječi - i mrtve lupine tuđih riječi ali izvest ću ja to - ne morate mi vjerovati, ali vidjet ćete.) Opet - kaţete, mogao bih napisati esej o Vječnome Ne - ili o Schleiermacherovu Velu Iluzija ili o Rajskom Mlijeku - ili o čemu već. Kakvo obilje - što bih izabrao? Mislim da ne bih pristao na Vječno Ne, ali se i dalje nadam hladnim zelenim krugovima na kraju priče - uz Rajsko Mlijeko i malo čaja -a od Vas ţelim ne iluziju već istinu. Stoga mi moţda reknete nešto više o svome Vilinskom Projektu - ako time ne bih ugrozio Vaše promišljanje - Ponekad pomaţe govoriti - ili pisati, a ponekad je to posve ništavno - razumjet ću ako biste radije ne nastavili naš razgovor. Ali se nadam pismu, kao odgovoru na sve moje nesuvislosti i besmislice - koje, nadam se, nisu uvrijedile onu koju se nadam bolje upoznati. Najiskrenije Vaš R. H. Ash
Dragi gospodine Ash, sram me pomisliti da je ono što ste u meni, shvatljivo, protumačili kao plahost - ili čak otresitost - kod Vas polučilo tako velikodušnu i iskričavu mješavinu informacija i duhovitosti. Hvala Vam. Kad bi me sve osobe kojima sam uskratila puku povrtnu okrepu pogostile takvom intelektualnom hranom, vječno bih i tvrdokorno prikraćivala sendviče - no većinu molitelja zadovolji jedno jedino odbijanje - Što je zapravo i dobro, jer ţivimo vrlo povučeno, nas dvije usamljene dame, i vodimo skromno kućanstvo imamo svoj draţesni i ustaljeni dnevni ritam, i svoju neveliku, ograničenu neovisnost jer se ničim ne ističe - uz svoju ćete to istančanost zamijetiti - zborim trijezno, za promjenu - niti izlazimo niti primamo posjetitelje - nas se dvoje sretosmo jer je Crabb Robinson bio prijatelj moga dragog oca - a opet, čiji on to prijatelj nije bio? Nisam mogla odbiti zahtjev u to ime - a opet mi bi krivo - jer ne zalazim u društvo - dama previše prosvjeduje, reći ćete - ali je ganuše Vaše kruţne zelene vizije smiraja, pa nakratko poţelje biti kadra za dostatniji odgovor. No, to bismo poţalili, bismo, bismo ne samo ja, veći Vi. Uvelike sam polaskana Vašim pohvalnim mišljenjem o mome pjesmuljku. Nisam sigurna kako Vam odgovoriti na pitanje o zatočenju ili zavođenju kao svojstvima Umjetnosti - svojstvima Arahnina umijeća, moţda - i, sukladno tome, svojstvima tek
krhkih ili zaljeskanih ţenskih proizvoda - dakle nipošto Vaših velikih djela. Doista me šokiralo što ste uopće pretpostavili da moţda ne znam Vašu Pjesmu o Mesmeru - ili onu o Selkirku na njegovu groznom otoku, licem u lice s nemilosrdnim suncem i očito nezainteresiranim Tvorcem - ili onu o Susjedu Povodljivcu i njegovoj vjerskojokretnosti i oportunizmu. Trebala sam malko Slagati - i kazati da ih ne znam pa bih ih tako dobila od samoga Autora - ali valja se drţati istine - i u sitnicama i u velikim stvarima - a ovo nije sitnica. Znajte dakle da imamo sve Vaše knjige, u zastrašujućem nizu duţ cijele police - u ovoj kućici, baš kao i drugdje diljem svijeta, često ih otvaramo i o njima raspravljamo. Također morate znati - a moţda i ne morate - kako da Vam to kaţem, Vama kojega tek odnedavna poznajem - a opet, ako to Vama ne kaţem, kome bih - no, upravo sam napisala da se valja drţati istine, a to je tako vaţna istina - dakle, morate znati, jer moram skupiti hrabrost - da je Vaša velika pjesma Ragnarok dovela do, da, do najgore krize moje priproste religioznosti koju sam ikad iskusila, ih sam mislila da ću iskusiti. Doista, u toj pjesmi nigdje niste napali Kršćanstvo - koje, u skladu s Pjesničkom Primjerenošću, ni ne spominjete - štoviše, u svojoj poeziji ni ne progovarate vlastitim glasom, niti iz vlastitoga srca, izravno. (jasno je da preispitujete - tvorac Povodljivca, Lazara i heretika Pelagija mudar je poput guje svaki put kad zbori o delikatnom i dalekoseţnom preispitivanju i sondiranju Temeljnih Vjerovanja, koja u naše vrijeme proučavaju tako ustrajno i grčevito. Vi poznajete "stranputice i zavijutke" Kritičke Filozofije, kako to Vaš Augustin kaţe za Vašega Pelagija -a na njega sam slaba, jer nije li i on, kao i ja dijelom, Breton, i nije li grešnicima i grešnicama poţelio više plemenitosti i slobode?...) Strašno sam se udaljila od Ragnaroka i njegova poganskog Sudnjeg Dana i njegova poganskog tumačenja misterija Uskrsnuća, i Novoga Raja i Nove Zemlje. Učinilo mi se da kaţete, "Ljudi stalno pričaju takve Priče - a one se ni po čemu ne razlikuju osim, gdjegdje, po naglasku". Ili čak, "Ljudi govore ono što Ţele da se zbude ili da se moţe zbiti, ne ono što je boţanski i transcendentno određeno da Mora Biti i Jest". Imam dojam da ste Sveto pismo preobrazili u tek još jednu Ĉudesnu Priču - svojim jezikom, snagom svoje mašte. Zbunih se, neću dalje, oprostite mi ako Vam se ono što kaţem čini nerazumljivim. Posumnjah i prihvatih Sumnju s kojom mi je otad ţivjeti. Dosta o tome. Nisam htjela pisati o svemu tome. Sumnjate li uopće da ću s oduševljenjem primiti Vašega Swammerdama - ako ga, kad ga dovršite, budete i dalje ţeljeli prepisati i poslati amo. - Ne mogu Vam obećati inteligentnu kritiku - ali Vama to ni ne treba - no, budite sigurni u osjetljivo i Promišljeno čitanje. Iznimno me zainteresiralo ono što rekoste o njegovu otkriću mikroskopa - i njegovim bjelokosnim iglama za proučavanje sitnijih Oblika Ţivota. Mi smo u ovoj kući i same ponešto radile s mikroskopima i lećama - ali Nam je kao ţenama mrsko ma i jedno biće lišiti ţivota - Ovdje nećete naći pobodenih i kloroformiranih zbirki - tek nekoliko preokrenutih Staklenki i u njima privremene goste - velikog Kućnog pauka – i Moljca u kukuljici- proţdrljiva mnogonogog Crva kojega nismo uspjele identificirati, Opsjednutoga Demonom Nemira - ili mrţnjom prema Staklenkastim panoptikonima. Šaljem Vam još dvije pjesme. One su dio serije o Psihi-u modernom obliku - ta sirota Sumnjačica - koja je Nebesku ljubav zamijenila za zmiju. Nisam Vam odgovorila na pitanje o Vilinskoj Pjesmi. Duboko sam polaskana - i duboko uznemirena - što je pamtite - jer sam o tome govorila - ili se pravila da
govorim - usput, kao o zgodnoj Razbibrizi - ili zgodnome istraţivanju - kad ne bude drugoga posla - Dok zapravo - razmišljala sam da napišem ep - ili, ako već ne ep, a ono Sagu ili Lai ili veliku mitsku Poemu - a opet, kako uopće bijedna zadihana ţena, bez trajne moći,potpomognuta tek Lunarnim Znanjem, moţe takvu ambiciju priznati autoru jednoga Ragnaroka? No, za divno čudo, sigurna sam da se Vama po tome pitanju moţe vjerovati - da mi se nećete rugati - niti ćete moju vilu u njezinu vrelu potopiti Hladnom Vodom. Dosta. Prilaţem Pjesme. Imam ih još mnogo na temu metamorfoze -jedan od problema našega doba - svih Doba, koliko znamo. Dragi gospodine - oprostite što zbog uzbuđenja ovako oteţem - i pošaljite mi, kad Vam bude zgoda, ako ţelite, svoga Swammerdama, pouke radi. Iskreno Vam ţelim sve najbolje, C. LaMotte [U prilog] Preobrazba Dal Letač će Svilen stati, Još zguţvan, sjetiv se na čas -Početka - mekoće, grča -Da li Nas U našem ljudskom Sjaju hvata Pomisao, Sjet Na onu Mrvu Mesa, Blata, Početak naš, naš Slijed? A Stvoritelj ih strahotno i oštro gleda oba,
Draga gospođice LaMotte, kako ste naposljetku velikodušni što mi otpisujete tako brzo i tako potpuno. Nadam se da nisam prenaglio s odgovorom - nipošto Vam ne bih htio dodijavati, u nevrijeme no, toliko ste toga zanimljivoga rekli da bih volio zabiljeţiti svoje misli dok su još bistre i svjeţe. Vaše su pjesme krasne i izvorne - da smo jedno uz drugo, usudio bih se nagađati o dubljim dosezima zagonetne alegorije u Psihi - nisam dovoljno hrabar ili drzak da to stavim crno na bijelo. Počinjete tako krotko, s potištenim kraljevnama i korisnim stvorenjima - a završavate upravo suprotno, s moralnim oprostom - od čega? tu je poteškoća - od monarhije - ili Ljubavi Ĉovjekove – ili Erosa nasuprot Agapi - ili Venerine zloće?Je li socijalna privrţenost mravinjaka uistinu stvar bolja od ljubavi muškarca i ţene? O tome pak Vi sudite - pjesma je Vaša i dobra - a ljudska povijest biljeţi dovoljno obezglavljenih kula spaljenih zbog hira strasti - i bijednih duša zarobljenih u brakovima bez ljubavi što ih nametnuše roditeljska volja i diktat obiteljske loze - i prijatelja koji se međusobno poubijaše - Eros je zločesto i prevrtljivo maleno boţanstvo - a ja se svojom pričom, sve uokrug, dovedoh zapravo do Vašega motrišta, gospođice LaMotte, a da još ne znam što ono jest. Sad kad sam Vašim pjesmama dao prednost koju zasluţuju, moram Vam reći da me raţalostilo što je moja pjesma u Vama prouzročila sumnju. Postojana vjera - istinska uronjenost u molitvu - krasna je i prava stvar - ipak, danas nam je valja tumačiti -ada nas pritom ne uznemire meandriranja i preispitivanja ograničenoga mozga R. H. Asha,
niti drugih suvremenih izučavatelja. Ragnarok napisah posve časno u vrijeme kad sam nisam preispitivao biblijske izvjesnosti - ni vjeru što sam je naslijedio od svojih otaca, a oni od svojih. Neki je pročitaše drugačije - među tim čitateljima bijaše i dama koja mi je poslije postala suprugom - mene je u tom času zbunilo i šokiralo što moju Pjesmu uopće mogu protumačiti kao nekakvo nevjerništvo - jer sam je zamislio prije kao ponovljenu potvrdu Univerzalne Istine o ţivućoj prisutnosti Sveoca (bez obzira na Ime) i nade u Uskrsnuće, u svakome obliku, bez obzira na to o kojoj se prijetećoj strahoti radilo. Kad Odin, prerušen u Lutalicu, Gangradera, u mojoj Pjesmi pita Diva Wafthrudnira koju je to riječ Bogootac šapnuo na uho svome mrtvom sinu Balduru, na njegovoj posmrtnoj lomači - mlad kakav sam bio - najpoboţnije - mislio sam da je ta riječ - Uskrsnuće. A on, taj mladi pjesnik, koji jest i nije ja, nije vidio ništa prijeporno u pretpostavci da je mrtvi nordijski Bog Svjetlosti moguća On koji Daje Oblik, Ţivot, Doba, Dok skvrčeni su gdje prestaje Vrijeme, U jednome Grobnica i Sjeme. Psiha U drevnoj bi priči priskočio - Stvor Kad Ĉovjeka skrši strah, očaj, jad. Svijet nekoć Jedinstven nama je i sad Tek kaotičan Nesklad. Zdrug radilica jedan dan Je Psihi zmja čitav brijeg Razdijelio po vrstam sveg Zloj Veneri pomrsiv plan. Ublaţiše ljudsku Tlaku Suosjećanjem, radom. Ko Druţba se suočile Sa Venerom Zluradom -Mrav probra - i razvrsta Zob, ječam, kukolj, raţ Da Psiha moţe - nevična Amorovu uţit draţ. Nisu - Ljudska Naklonost Ni Cjelov Uznosit Mjera naše Vrijednosti Njen Zalog njena Bit Mrav ne radi za Gazdu Već za se i svoj rod, Koliko iskaju taj čas Mravinjak, jaja, plod U zajednici govore Svak jednak - svak svoj kralj Ko Boţje misli - svi u zbor Zanijekav vanjski - sjaj. prefiguracija - ili figura - mrtvoga Sina Boga Oca Kršćanstva. No, kako ste i sami primijetili, to je dvostran stroj, oruţje za sječu s dvije oštrice, kadje o figuraciji riječ reći da je Istina Priče u značenju, da Priča tek simbolizira vječnu istinu, korak je na putu prema paritetu svih priča... A postojanje jedne iste Istine u svim Religijama moćan je argument i u korist i nasuprot vrhovnoj Istinitosti Jedne. A sada - moram nešto priznati. Napisao sam i uništio raniji odgovor na Vaše pismo u kojemu sam Vas - ne neiskreno - pozvao da se čvrsto drţite svoje vjere - da se ne upetljavate u "stranputice i zavijutke" Kritičke Filozofije - napisavši, što moţda i nije besmisleno, da se ţenski um, intuitivniji i čišći i nezaokupljen toliko torzijama i stresom kao um pukoga muţjaka - moţe čvrsto drţati istina koje mi, muškarci, znamo pogubiti zbog previše preispitivanja, previše te mehaničke uzaludnosti; "Ĉovjek se moţe pravednički drţati istine kao što moţe pravednički drţati Grad, a da ga svejedno prisile na predaju " - mudro je to rekao sir Thomas Browne -aja ne ţelim biti taj koji će od Vas traţiti ključeve toga grada, neosnovano na nj polaţući pravo. No, pomislih - a bio sam u pravu, nisam li? - da Vam ne bi bilo drago kad biste bili izuzeti iz prijepora temeljem poziva na Vašu nadmoćnu Intuiciju i moga vlastitog bijega s poprišta?
Ne znam zašto - ni kako - no svim srcem znam da jest tako - i zato pred Vama ne mogu vrdati, i, što je još gore, ne mogu pristojno zaobići raspravu o tako vaţnim stvarima. Pa ste vjerojatno primijetili - Vi, tako oštroumni i inteligentni - da u ovome pismu nigdje ne tvrdim da se drţim priprostih ili nevinih nazora mladoga Pjesnika koji je napisao Ragnarök. A ako Vam kaţem kojih se to nazora drţim - što ćete o meni misliti? Hoćete li mi i dalje priopćavati svoje misli? Ne znam - znam samo da sam pod nekakvim pritiskom iskrenosti. Nisam postao nikakav Ateist, pa ni pozitivist, barem ne još, ne u smjeru ekstremne religiozne pozicije onih koji Ĉovječanstvo shvaćaju kao religiju - jer, premda ţelim dobro svojim bliţnjima, te ih smatram beskrajno zanimljivima, još je stvari na Nebu i Zemlji, osim onih stvorenih radi njihove, odnosno naše, blagodati. Religijski impuls moţda je potreba za povjerenjem - ili otvorenost za čudo - a moje je vjerske osjećaje uvijek više nadahnjivalo ovo drugo. Teško mi se mijenjati bez Tvorca - što više vidimo i razumijemo, to je više začudnosti u ovoj neobično isprepletenoj Gomili stvari - a koja opet nije neuređena. No, brzam. A ne mogu, ne smijem Vas opterećivati potpunom ispoviješću o onome što je ionako tek vrlo konfuzan, zapravo krnj skup ideja, opaţanja, poluistina, korisnih fikcija, kojemu teţim ali koji nisam zaposjeo. U stvari - moja draga gospođice LaMotte - ţivimo u starome svijetu - umornome svijetu - svijetu koji je nastavio skladištiti spekulacije i zapaţanja dok istine moţda shvatljive u jasno Svanuće ljudskoga jutra - shvatljive mladome Plotinu ili ekstatičnome Ivanu na Patmosu - sada ne zamagli palimpsest preko palimpsesta, kao gusto trnovito raslinje što zastire jasnu viziju - kao što zmiju, prije nego probrizne s novom, gipkoblistavom koţom, zaslijepi skoren stari svlak - ili, mogli bismo reći, kao što ljupke obrise vjere izniknule iz stremećih zvonika drevnih bogomolja i opatija otrcaše i vrijeme i prljavština, što ih njeţnom koprenom pokriše čađav prirast naših industrijskih gradova, naše bogatstvo, sama naša otkrića, naš Napredak. A opet, ne mogu vjerovati, budući da nisam manihejac, da On, Tvorac, ako postoji, nas i naš svijet nije napravio upravo onime što jesmo. On nas je stvorio radoznalima, zar ne? - on nas je stvorio zapitanima - i Pisac Postanka s pravom je locirao izvor sveg našeg misterija u tu pohlepu za znanjem, koja nas je usto ponajvećma poticala - u stanovitome smislu na dobro. Na dobro i zlo. A i jednoga i drugoga imamo više, kako mi se čini, no što ih imadoše primitivni nam praroditelji. Moje veliko pitanje, međutim, jest da li Se On to povukao iz naše vizije kako bismo marljivošću vlastitih sazrelih umova iznašli Njegove Puteve - nama sada tako daleke ili smo zbog grijeha, ili zbog nekoga nuţnog zadebljanja koţe uoči nove preobrazbe dosegnuli stupanj koji pretpostavlja svijest 0 vlastitome neznanju i udaljenosti - te da li je ta nuţnost bolest ili zdravlje? Bio sam u Ragnaroku - gdje Odin, Svemogući, počinje lutati Međuzemljem sveden na Postavljača pitanja - nuţno uništen, zajedno sa svim svojim djelima, na posljednjem bojnom polju potkraj posljednje strašne Zime - to sam pitanje napipavao - i ne znajući A tu je onda i pitanje kakvu to Istinu prenosi čudesna priča, kako je s pravom nazvaste - no, uvelike pregazih granice Vašega strpljenja - moţda sam Vam posvema dodijao moţda sam se bezočno nametnuo Vašoj ţustroj i tankoćutnoj paţnji - A nisam Vam odgovorio na primjedbu 0 Vašemu Epu. Pa - ako Vam je još stalo do moga mišljenja jer zašto bi Vam bilo? Pa Vi ste Pjesnikinja i naposljetku nuţno drţite samo do svoga mišljenja - zašto ne Ep? Zašto ne mitska drama u dvanaest knjiga? Ne vidim
prirodnoga razloga zašto ţena ne bi napisala takvu pjesmu jednako dobro kao i muškarac - ako se na to odluči. Zvuči li Vam to osorno? To je zato jer me ţalosti što Vi - s Vašim darom - uopće pretpostavljate da Vam za taj Projekt treba nekakva isprika Itekako sam svjestan, doduše, da Ispriku zahtijeva moj ton, u cijelome mom pismu, koje neću još jedanput pročitati, jer nemam snage za još jedan pokušaj. I tako Vam stiţe ugrubo, nepričešćeno, nekaljeno - a ja ću čekati - pomiren sa sudbinom, no strepeći da vidim drţite li mogućim ma kakav odgovor Vaš, R.H.Ash
Dragi gospodine Ash, ako sam Šutjela - predugo - oprostite mi. U stvari, razmišljala sam, ali ne bih li već što bih - Odgovorila - jer mi ukazaste čast - zamalo napisah, bolnu čast - no, to nije tako to nije tako - te mi povjeriste iskreno svoje nazore. Ja nisam gospođica iz kakva evangeličkog romana, da se, otmjeno mahnitajući, na svaki iskaz pravedničke sumnje zaletim u - uzvišeno - pobijanje ili opovrgnuće - a djelomice se i slaţem s Vama - u naše vrijeme, u ovome svijetu, u našim ţivotima, Sumnja, sumnja je endemska pojava. Ne kanim Osporavati Vašu viziju naše povijesne Situacije - daleko smo od Izvora Svjetlosti - a poznajemo Stvari - što tvore Priprostu Vjeru - koju je teško zadrţati, teško dosegnuti, s kojom se teško uhvatiti u koštac. Mnogo pišete - o Tvorcu - kojega ne zovete Ocem - osim u nordijskoj usporedbi. No, o istinitoj priči o Sinu govorite začudno malo - a upravo je to u Središtu naše ţive vjere Ţivot i Smrt Bogočovjeka, našega istinskog Prijatelja i Spasitelja, uzora prema kojemu se ravnamo, i naše nade, u njegovu Uskrsnuću iz Mrtvih, u budući ţivot sviju nas, bez čega bi bjelodana jalova nepravda našega zemaljskog bivanja bila tek neizdrţiva sprdnja. Sad ja pišem - kao kakav Propovjednik - što mi, Ţene, nismo - tako nam je Suđeno - tako priliči - pa Vam ponavljam ono o čemu ste vjerojatno i sami - u svojoj mudrosti - već bezbroj puta razmišljali. A opet - bismo li bili u stanju zamisliti taj Uzvišeni Uzor, tu Krajnju Ţrtvu - da tome nije tako? Mogla bih navoditi primjere i proturječiti Vam - Dokaz je uostalom Vaša vlastita pjesma o Lazaru - jednoga mi dana morate protumačiti misterij njezina zagonetnog naslova. Déja-Vu ili Vid Drugi - da, doista. Moja prijateljica - moja druţbenica i ja odnedavna se zanimamo za psihičke fenomene slušale smo neka mjesna predavanja o neobičnim Stanjima Svijesti - i Duhovnim manifestacijama - odvaţile smo se pače na seansu koju je vodila gospođa Lees gospođa Lees, naime, vjeruje da je fenomen Déja-Vu - tokom kojega onaj koji ga doţivljava vjeruje da je trenutno iskustvo tek Ponavljanje nečega što je već, moţda nerijetko, iskusio - Dokaz nekakve cirkularnosti neljudskoga vremena - Drugoga, Susjednog Svijeta u kojemu stvari, nemjenjive i nepropadljive, vječno jesu. I da su posvjedočeni Fenomeni Drugoga Pogleda – dar predviđanja, ili predskazivanja ili prorokovanja - tek Uron u taj vječno svjeţ Kontinuum. Stoga - iz te perspektive Vaša pjesma kao da navodi na pomisao da je mrtvi Lazar ušao u Vječnost pa iz nje izišao "S Vremena na Vrijeme ", u toj pjesmi kako napisaste - ako Vas dobro razumijem - i da sada vidi Vrijeme - iz perspektive Vječnosti. Ta Vas je figura dostojna - a sad kad Vas
bolje poznajem - njegova uskrsnula vizija čudesne Prirode Sićušnih Detalja Ţivota Kozje Ţuto isprugano Oko - kruh na pladnju, s Ribama okrljuštenima prije pečenja sve je to Vama srţ ţivota - i samo se Vašem zbunjenom pripovjedaču pogled ţivomrtvoga čovjeka čini Indiferentnim -jer on zapravo vidi vrijednost u svemu - u Svemu - Prije susreta s gospođom Lees - Vid Drugi sam shvaćala općenitije - kao Prefiguraciju toga Drugoga Došašća Kristova koje iščekujemo - zrnca pijeska prosijana i prebrojena, kao i svaka vlas na našim glavama, u oku mrtvoga čovjeka U Vašoj pjesmi ne progovara Sin Boţji. No, Rimski Pisar koji priču pripovijeda - on, popisivač stanovništva, sabirač minornih činjenica - zar 1 njega nije zatravio, unatoč njegovim sklonostima - unatoč njegovim Prozaičnim činovničkim mentalnim navadama - učinak prisutnosti Ĉovjeka na tu malenu zajednicu vjernika - vedrih i spremnih za Njega Umrijeti - i podjednako spremnih na ţivot u bijedi i neimaštini "tebi je svejedno", on zbunjen piše - ali nas to ne buni - jer im je On otvorio Vrata Vječnosti, pa onkraj spaziše svjetlo - što obasjava hljebove i ribe - nije li tako? Ili sam Prepriprosta? Je li On - tako voljen, tako odsutan, tako okrutno mrtav - tek Ĉovjek? Vrlo ste dramatično prikazali Ljubav prema Njemu - Potrebu da mu se Ugodi-Njemu sada Odsutnome - među ţenama Lazarova domaćinstva - Marta poslenica i Marija vizionarka, obje, svaka na svoj način, svjesne značenja Njegove negdašnje Prisutnosti Marta u svjetlu obiteljske doličnosti - Mariji On je Izgubljeno Svjetlo - a Lazar vidi samo, što on to vidi - časomice - Oh, kakva zagonetka. Evo, završavam svoj nespretan, šegrtski obris Vašeg majstorskog monologa - jesam li opisala ţivotnost Ţive Istine - ili puku dramatizaciju - vjere - Potrebe? Hoćete li mi reći što ste mislili? Jeste li poput Apostola, sve stvari svim ljudima? Kamo - kamo sam se dovela? Recite mi da-On-za Vas – Ţivi
Pa, moja draga gospođice Lamotte, uza stup me privezaste i svoje moram izdrţati premda inače nisam na Macbetha nalik. Prvo sam s olakšanjem dočekao Vaše pismo, shvativši da me niste otpisali, a onda sam ga, pomnije promislivši, neko vrijeme vagao, gledajući ga sa svih strana, za slučaj da mi moţda ipak prijetite paklenim Sumporom i Pepelom. A kad sam ga konačno otvorio, zateče me takva širina duha, takva ustrajna vjera i tako suptilno tumačenje onoga što napisah - ne mislim pritom samo na svoje neodlučno pismo, veći na pjesmu o Lazaru. Znate kako je to, jer ste i sami pjesnikinja - čovjek piše takvu i takvu pripovijest, i usput razmišlja - ovo je zgodno - ovaj koncept modificira ono - neće li to svima biti preočito? - pregust namaz Očitoga - gotovo mu se gade prejasna značenja - a tada je se dohvati javnost, pa je proglasi presrčano priprostom i previsokoparno nerazumljivom, sve odjednom - jasno je pritom jedino to da se sve ono što se nadao priopćiti izgubilo u neproničnoj magluštini - i da polako gubi ţivot - kako u njegovu umu, tako i umu njegovih čitatelja. A tada se pojaviste Vi - sa ţarom naoko lake i spontane mudrosti - i uskrisiste sve to skupa - čak i svojim sumnjičavim pitanjima na kraju - je li to On učinio - je li Lazar
preţivio - je li On, Bogočovjek, uistinu uskrisio mrtve prije negoli je Sam pobijedio Smrt - ili je sve to, kako kaţe Feuerbach, tek proizvod ljudske Ţudnje što se otjelovljuje u Pripovijesti -? Traţite - kaţite mi-On-za Vas - Ţivi Ţivi -da- ali Kako? Kako? Da li uistinu vjerujem da je taj Ĉovjek stupio u kosturnicu gdje se Lazar već raspadao, te ga prizvao da se digne i prohoda? Da li uistinu vjerujem da su sve to puki izmaštaji nada i snova i zbrčkana folklora, što ih neuki nakitiše za lakovjerne? Ţivimo u vremenu znanstvene povijesti - prosijavamo dokaze - znamo ponešto o izvještajima očevidaca i koliko im je mudro vjerovati –a o onome što je taj ţivi-mrtvac (govorim o Lazaru, ne o njegovu Spasitelju) vidio, ili izvijestio ili pomislio, ili svoju ljubeću obitelj uvjerio da leţi onkraj strahotne međe - ni riječi. Pa ako izmislim izvještaj očevica - izvještaj vjerojatan, uvjerljiv - oţivljujem li svojom fikcijom istinu - ili svojom grozničavom maštom podajem istini nalikost kolosalnoj Laţi? Ĉinim li što su činili i oni, evanđelisti, kad su rekonstruirali događaje Priče u vremenu što je uslijedilo? Ili činim što čine laţni proroci i napuhujem simulakrume? Jesam li Vrač - kao Macbethove vještice - koji do bijeloga usijanja miješa istinu i laţi? Ili sam tek jako minoran prepisivačić proročke Biblije - pa kazujem istinu kako je sam vidim, uz pomoć fikcije koju priznajem kao svoju, kao što je Prospero priznao Kalibana - nigdje ne tvrdim da je moj siroti, sirovi, zadrti rimski cenzor drugo doli moj, doli glinena usta moga zviţduka. To nije odgovor, reći ćete nakrivivši glavu, oštro me motreći, nalik na kakvu mudru pticu, drţeći me za vrdalo. Znate li -jedini ţivot u koji sam siguran jest ţivot Imaginacije. Što god da je apsolutna Istina - ili Neistina - toga drevnoga ţivota-u--smrti - Pjesništvo toga čovjeka moţe oţivjeti onoliko koliko traje vjera koju mu podarite Vi ili tko drugi. Ne tvrdim da sam Ţivotodajan kao On- s Lazarom - već moţda kao Elizej - koji leţe na mrtvo tijelo - i udahnu mu ţivot - Ili kao Pjesnik Evanđelja - jer, pored svega, bijaše Pjesnik - Pjesnik, pa bio usto ili ne bio povjesničar i znanstvenik. Napipaste li što mislim? Kad pišem, znam. Pamtite li onu čudesnu izreku mladoga Keatsa - nisam siguran ni u što osim u svetost oćuta Srca i u istinu Imaginacije Opet, ne kazujem - Ljepota je Istina, Istina Ljepota, ništa slično, sofistično.15 Kazujem da bez Stvoriteljeve imaginacije za nas ništa ni ne moţe ţivjeti - ni ţivo, ni mrtvo, ni nekoć ţivo, a sada mrtvo, ni u iščekivanju uskrsnuća Oh, pokušah Vam reći svoju istinu - a ispisao sam tek dosadne jezične igre o pjesništvu. Ali Vi znate - uistinu vjerujem da Vi znate Recite mi da znate da - i da nije laka - niti je lako otpisiva -postoji istina Imaginacije.
Dragi gospodine Ash, MacBeth bijaše Vrač - nije li ga od ţene nerođen dokrajčio – oštrim mačem - mislite da ga dobri kralj Jakov - sa svojom poboţnom Demonologijom - ne bi dao na Lomaču?
No, danas moţete spokojno sjediti i braniti se - ah, ali ja sam samo pjesnik - ako zagovaram da Istinu primamo samo kroza Ţivot - ili Ţivotnost - Laţi - u tome nema zla - jer oboje posisasmo s majčinim mlijekom - Nerastopivo - tako je to s ljudima On reče - Ja sam Istina i Ţivot - što s tim, gospodine? Bijaše li to izjava otprilike? Ili Poetski nagovještaj? No - bijaše li? Vječnošću - odzvanja -JA JESAM Ne da Vam ne bih priznala - sad silazim s mjesta s kojega zagovaram, sa svoje nedosezive propovjedaonice - da postoje vaše vrsne Istine. Tko to tko sudi ne zna - da su Learova agonija - i bol Gloucesterova – istinski - premda ti ljudi nikada ne ţivljaše ili nikad ne ţivljaše tako - reći ćete da su oni na neki način zapravo ţivjeli - i da im je on -W.S.- mudrac vrač prorok - iznova premoćno udahnuo Ţivot-do te mjere da nijedan Glumac - ne moţe unutar njih glumiti, većih nuţno ostavlja nama, ne bismo li ih svojim izučavanjem otjelotvorili. No što je Pjesnik i mogao biti u to doba Divova, doba također rečenoga kralja Jakova i njegove Demonologije - i ne samo njegove Demonologije - već i njegove narudţbe Riječi Boţje na engleskome - tada tako sročene za budućnost da joj svaka riječ odzvanja vjerom i istinom - a još ih se nataloţilo, vjere barem - tokom stoljeća - do našega bezvjerja - Što je pjesnik tada bio - vidovnjak, demon, prirodna sila, Riječ- nije ono što jest danas, u vrijeme materijalnoga zgusnuća - Moţe biti da je Vaša revna rekonstitucija - nalik na restauraciju starih Fresaka novom bojom - naš put prema Istini - nezamjetno krpanje. Biste li pristali na tu usporedbu? Bijasmo na još jednome predavanju o nedavnim Duhovnim Manifestacijama, što ga odrţa vrlo ugledan Kveker - otpočevši s nagnućem prema vjeri u ţivot Duha - no bez vulgarne ţudnje za šokom i poremetnjom. Premda je i sam Englez Engleze je opisao na način ne sasvim stran stilu pjesnika Asha. Prošli smo - reče taj dobri čovjek - dvostruki proces Otvrdnuća. Trgovina - i protestantsko odreknuće od duhovnih odnosa uzajamno su doveli do nutarnjega okamenjenja i okoštenja. Prostački smo materijalistični - i ne zadovoljava nas ništa osim materijalnih dokaza - kako ih zovemo - duhovnih činjenica - pa se duhovi udostojiše i obratiše nam se na taj sirov način kucanjem - i šuškanjem - i melodičnim brujanjem - nekoć nam to nije trebalo - dok Vjera u nama bijaše ţiva i svijetla Rekao je također da su Englezi posebno otvrdnuli zbog gušće atmosfere, u Americi je ona električnija i magnetičnija - pa su Amerikanci zamjetno nervozniji i razdraţljiviji od nas - imaju više smisla za društvena pitanja - imaju više vjere u napredak Ljudske Prirode - a njihovi su Umovi, kao i njihove Institucije - naglo potjerali kao bilje u tropskim dţunglama - te su, posljedično, otvoreniji iprijemčiviji. Otud upravo ondje sestre Fox i prve poruke kucanjem - pa Otkrovenja Andrewa Jacksona Davisa i njegov Univercoelum; oni odgojiše genij D. D. Homea. Dok naši "telurski uvjeti" (sviđa mi se ta fraza, a Vama?) manje pogoduju prijenosu spiritualnih dojmova. Ne znam što mislite o tim stvarima - kojima se cijelo Društvo toliko bavi - da je eto sada uzburkalo čak i mirni mrtvi rukav naše richmondske obale - ? Ovo pismo nije dostojan odgovor na Vaše inspirativne primjedbe o Keatsu i pjesničkoj istini, niti na Vaše samorazotkrivanje, kao pjesnika-vrača. Nije napisano u Bijelom Usijanju - kao druga - no ispričavam se time što mi nije dobro - što nam nije dobro - *" moju dragu prijateljicu i mene malko uhvatiše slaba ognjica i posljedična potištenost. Današnji sam dan provela u zamračenoj Sobi - i već mi je bolje -ali sam još slaba.
U takvim prilikama um lako spopadnu fantazije. Već sam bila napol odlučila zamoliti ubuduće bez takvih pisama - pustite na miru mene i moju priprostu vjeru - izostavite me iz Bujice svoga intelekta i moći pisma - ili sam Izgubljena Duša - Gospodine ugroziste mi Autonomiju za koju sam se toliko borila. Zapravo, evo, Zaobilazno i Neizravno - to zamolih - prikazujući samu stvar kao hipotetsku oznaku onoga što bih mogla reći. A da li bih mogla moliti- ili molim -puštam da velikodušno prosudite sami.
Draga gospođice LaMotte, ne branite mi da Vam opet pišem. Hvala Vam. Ĉak me ni ne korite prejako zbog dvosmislenih vrdanja i petljanja po otajnim moćima. I za to Vam hvala. Pa dosta zasad - tih nemilih tema. Jako me raţalostilo što ste bolesni. Neprihvatljiva mi je pomisao da su na Vas mogli tako neugodno djelovati ovo blago Proljetno vrijeme - ili moja pisma, tako dobrohotna, premda nepozvana - pa mi ne preostaje drugo doli da posumnjam na retoriku Vašeg nadahnutog Kvekera - u čijim telurskim uvjetima magnetičke inercije, u čijim primjedbama o Otvrdnuću - uţivam više nego što mislite. Neka on prizove silu koja će "izravnat'guste zaobline zemlje". Kakva majstorska nelogičnost, optuţiti Doba Materijalizma i potom zazvati posve materijalnu spiritualnost - zar ne? Nisam znao da izlazite tako spremno i tako često. Zapravo sam Vas zamišljao iza barikade Vaših lijepih ulaznih vrata - zamišljam ih, nisam naime zadovoljan ako ne rabim maštu, onako natkrita sjenicom od ruţa i pavitine. Što biste rekli kad bih iskazao snaţnu ţelju da i sam čujem Vašeg razboritog Kvekera? Sendviče s krastavcima moţete mi zabraniti, ali ne i duhovnu okrepu. Ne - ne brinite - ne bih to učinio - ne bih riskirao naše prijateljstvo Što se tiče kuckanja i kucanja - dosada me nisu previše zanimali. Nisam, kao neki, iz vjerskih razloga ili zbog skepse, uvjeren da tu ničega nema - one vrste ničega što proizlazi iz ljudske slabosti i lakovjerja i snaţne ţudnje za vjerom u Ijubeću prisutnost onih koje izgubismo i koji nam veoma nedostaju, što smo vjerojatno svi osjetili. Vjerujem Paracelsusu kad kaţe da postoje niţi duhovi osuđeni da nastavaju stanovite predjele zraka, koji neprestance lutaju zemljom i koje gdjekad, rijetko, moţemo čuti ili vidjeti, za povoljna vjetra ili mijene svjetla. (Vjerujem također da je Sljeparija moguće i vjerojatno objašnjenje za mnogo toga. Skloniji sam vjeri u prestiţne vještine D. D. Homea no u premoćna spiritualna ukazanja o kojima govori.) Pada mi na um - kad već govorim o Paracelsusu - da je u njegovim knjigama Vaša Vila Meluzina upravo takav jedan Duh - znate taj odlomak? Vjerojatno znate - ali ga prepisujem jer je od interesa - i jer Vas ţelim pitati je li to profil Vašega zanimanja za Vilu - ili Vas zanima njezina dobrohotnija sklonost gradnji dvoraca - kako ste, sjećam se, rekli? Meluzine su kćeri kraljeva, očajne zbog njihovih grijeha. Sotona ih je odnio i pretvorio ih u sablasti, u zle duhove, u jezovite prikaze i uţasna čudovišta. Smatra se da ţive bez razumne duše u fantastičnome tijelu, da se hrane samim elementima, te da će na Sudnji dan s njima i uminuti, ukoliko se ne udaju za čovjeka. U tome slučaju, zbog te zajednice, mogu umrijeti prirodnom smrću, kao što u braku mogu ţivjeti prirodnim ţivotom. Vjeruje se da takvim sablastima obiluju pustinje, šume, ruševine i grobovi, prazni podrumi, morske obale...
A sada mi, molim Vas, recite, kako napreduje Vaš rad? Sebično sam - na Vaš velikodušni nagovor - podrobno pisao o svome Ragnaróku i svome Déja Vu - no o Meluzini - unatoč nekim naznakama da niste o njoj neskloni pisati - ništa. A upravo je ona izazvala ovu prepisku. Mislim da se sjećam svake, ma i najmanje riječi našega jedinog razgovora - pamtim Vam lice - malko ustranu - ali odlučno - pamtim ţar s kojim ste govorili - o Ţivotu jezika - sjećate li se te fraze? Otpočeo sam tako običnopristojno - a onda Vi rekoste - da kanite napisati poemu o Meluzini - svojim ste me pogledom blago draţili da tome projektu prigovorim - kao da sam to htio ili mogao - pa upitah - hoće li Vam poema biti u spenserovskim strofama ili u blankyersu ili u kojem drugom metru - no Vi odjednom prozboriste - o snazi stiha i Ţivotu Jezika - i posve zaboraviste na plahu i apologetsku pozu, izgledaste, oprostite mi, veličanstveno - trenutak je to što ga neću lako zaboraviti dok mi je ove sile - Eto - ufam se da ćete mi u pismu reći da ste se Vi i, naravno, gospođica Glover - oporavili, te da ste opet kadre podnositi svjetlo ovoga vedrog Proljeća. Manje se ufam čuti da opet kanite na predavanja 0 Ĉudesnome -jer ne vjerujem u njihovo blagotvorje - ali ako Vas mogu viđati Kvekeri i stolokreti - moţda se i ja smijem nadati, jednoga dana - novoj raspravi o rimi - pa i bez tanko narezanih zelenih planisfera -
Dragi gospodine Ash, pišem Vam iz nesretne Kuće - i moram biti kratka - jer njegujem Bolesnicu - moja uboga Blanche - upravo je razdire strašna glavobolja - i mučnina - posve je klonula - te nije kadra baviti se poslom koji joj ţivot znači. Kadi na velikoj slici Merlina i Vivien onaj čas kad Vivien trijumfalno zapoja Ĉini kojima ga svlada i začara u vječni san. Polaţemo velike nade u taj rad-pun je prikrivenih sugestija i snaţnih detalja - no ona je prebolesna i ne moţe dalje. Ni sama nisam mnogo bolje - ali spravljam uvarke, i vidim da djeluju - i vlaţne obloge - i činim što mogu. Ostali ukućani - sluškinja Jane, moj psić Tray i kanarinac Monsignor Dorato, nisu od pomoći. Jane je nespretna njegovateljica - premda se trudi - a Pas Tray samo se posvud valja i posvud njuška - ne suosjeća - već nam predbacuje što ga ne vodimo u park, i što mu ne bacamo štapove - Pa ovo pismo neće biti dugo. Tako mi Dobro čini - što mi pišete o Meluzini - kao da je to gotova stvar - samo je treba napisati. Reći ću Vam kako je projekt otpočeo - poodavno, u maglama vremena - dok bijah dijete, u krilu dragoga mi oca -a on je kompilirao svoju Mythologie Française zadaća o kojoj sam tek nagađala i neodređeno slutila - nisam znala što bi to moglo biti, njegov magnum opus, kako ga je u šali zvao - ali sam znala da imam Tatu koji Priče priča bolje od drugih Tata - i Mame - i dadilje - bolje no što to moţete i zamisliti. Pričao bi mi- kad bi ga uhvatio napad pripovijedanja - kao da je sam Stari Mornar {moj rani i ljubljeni znanac, preko Njega) - a onda opet kao da sam mu suradnica u istome polju, znanstvenica kao i on, uman erudit - a rabio bi tri ili četiri jezika -jer je razmišljao na francuskome - i engleskome - i latinskome - i, naravno, na bretonskome. (Nije volio razmišljati na njemačkome, a reći ću Vam i zašto, premda je to mogao i činio kad je trebalo.) Pripovijedao mi je priču o Melusine - svaki put iznova - jer je, govorio bi, upitno samo postojanje francuske mitologije - no, ako se o njoj uopće moţe govoriti - Vila Melusine nedvojbeno spada među njezine dragulje i najviše domete - Moj se dragi otac ufao učiniti za francuski narod ono što su braća Grimm učinila za Nijemce -
ispričati istinitu pretpovijest rase kako o njoj svjedoče narodne priče i legende - otkriti naše najdrevnije misli na isti način na koji je Baron Cuvier sastavio Megaterija od nekoliko znakovitih kostiju i hipotetskih spona - i od vlastite Domišljatosti i moći Zaključivanja. No, dok Njemačka i Skandinavija imaju te bogate mitove i legende iz kojih ste iscrpli svoj Ragnarök - mi, Francuzi, imamo šačicu lokalnih demona i razboritih pripovijesti o seoskom lukavstvu - i Bre-tonsku Gradu, koja je i Britanska - i Druide, koje je moj dragi Roditelj visoko cijenio - i menhire i Dolmene - ali nemamo patuljaka i vilenjaka - njih imaju čak i Englezi - Imamo Dames Blanches - Fate Bianche - prevodim - bjelovile - među koje je moj otac ubrajao i Meluzinu, zbog nekih njezinih aspekata -jer izgleda - bijaše glasnica Smrti - Da ste barem poznavali moga oca. Razgovor s njim bi Vas oduševio. Nije bilo toga što on nije znao - u svome polju - a ništa što je znao nije mu bilo Mrtvo Znanje - već sve ţivo i blistavo i veoma vaţno za naš ţivot - Lice mu uvijek bješe tako tuţno - mršavo, izborano, uvijek blijedo. Mislila sam da ga ţalosti manjkava francuska mitologija - sklapanje onoga što je kazivao - ali je, mislim, bio ţalostan zbog svoga progonstva - zbog neimanja rodnoga doma - on koji se prije svega bavio - upravo Larima i Penatima domaćeg Ognjišta. Moju sestru Sophie to nije zanimalo. Njoj su se sviđale stvari kakve se ţenama inače sviđaju - lijepe stvarce - ne bijaše čitateljica - srdilo ju je što ţivimo povučeno - a to je srdilo i moju majku - koja je smatrala da su svi Francuzi galantni - Svjetski Ljudi - meni se barem čini da je tako mislila -jer se nisu slagali. Odbrzah za perom - zadnje sam tri noći slabo spavala -pomislit ćete da su mi misli nesređene - otkud mi uopće pomisao da biste umjesto epa o Meluzini radije moju ţivotnu povijest? No, to je dvoje tako isprepleteno - a ja Vam Vjerujem - Nosio je - prvo samo za čitanje - a potom stalno male okrugle naočale s čeličnim okvirima. Tih se Hladnih Krugova sjećam - kao najprijateljskije, najugodnije i najutješnije zamislive pojave - njegove oči iza njih bijahu Oči podvodne - ţalosne, velike, pune zakrite dobrohotnosti. Ţeljela sam mu postati Pomoćnicom - pa sam ga zato nagovorila da me uči grčki i latinski, francuski i bretonski, i njemački - što je rado činio - ne zato - već zato što se ponosio brzinom i ekonomičnošću moga učenja Dosta o mome Tati. Odnedavna mi jako nedostaje - vjerojatno zato što odgađam svoj ep - i zbog - Poznat mi je, naravno, Vaš citat iz Paracelsusa. A, poslovično oštroumno, uočiste da me zanimaju i druga viđenja vile Mélusine - ona ima dva vida - Neprirodno Ĉudovište - i gorda, ljubeća, spretna ţena. Da, neprikladna je to riječ - ali mi druge ne dostaju - sve čega se latila radila je dobro - palače joj izgrađene pod kutom, kamen valjano poloţen, polja joj puna zdrava ţita –prema jednoj legendi što je moj otac bijaše otkrio u Poitou je donijela Grah -pravi bijeli grah - što pokazuje da ţivljaše još i u sedamnaestom stoljeću - jer Grah, dokazao je, prije toga nisu sijali. Ne čini li Vam se ne bijaše samo Demonica - već i neka vrst ţetvene boţice -francuska Cerera, moţda, ili, vratim li se Vašoj mitologiji, lady Holda - ili Freja Proljeća - ili Iduna Zlatnih Jabuka? Istina, njezino Potomstvo bijaše obiljeţeno čudovišnim. Ne samo Geoffroy a la Grande Dent - ili Veprokljovi - već i ostali, što postaše kraljevi na Cipru i u Armeniji - imadoše uši nalik na uho vrča - ili nejednake oči- A Djetešce Jezovito, trooko, čiju je smrt zatraţila od Raimondina, u trenutku svoje preobrazbe - kako njega protumačiti? Ako se toga poduhvatim, pisala bih - pomalo iz perspektive - same Meluzine. Ne, kao Vi, u Prvome Licu - kao da nastavam njezinu koţu - već gledajući je kao nesretno
Stvorenje - Snage i Slabosti - u stalnome Strahu od povratka redovima Zraka bezvječna - no zauvijek-dokinuta - Zrak Zovu me. Ne mogu više pisati. Moram se poţuriti i ovo zapečatiti - ovu, bojim se, Cmizdravu Poslanicu - Gunđanje Rekonvalescenta - opet me zovu - moram zaključiti. Vjerujte, najiskrenije Vaša
Draga gospođice LaMotte, nadam se da je u Vašem kućanstvu sada sve u redu, i da ste nastavili s radom - na Merlinu i Vivien - na sve fascinantnijoj Meluzini. Što se mene tiče - gotovo sam dovršio pjesmu o Styammerdamu - imam ugrubo skiciranu verziju cjeline - znam što ulazi a što sam, nikad s toliko ţala, zauvijek isključio - a kad u red dovedem mnoštvo nesavršenosti- Vama ću uputiti prvi dorađen primjerak. Opčinio me i dirnuo kratak portret Vašega oca - čijoj sam se silnoj učenosti oduvijek divio i čije radove često i svaki put iznova čitam. Moţe li pjesnik imati boljega oca? Vaš me spomen Staroga Mornara okuraţio - je li Vam to on nadjenuo ime, prema junakinji Coleridgeove nedovršene pjesme? Nisam Vam imao prilike kazati - premda to kazujem svima koje upoznam, redovito kao što dragi Crabb redovito pripovijeda o pronalasku Wielandove biste - da sam jednoć upoznao Coleridgea, odvedoše me u Highgate - dok bijah vrlo mlad i zelen -pa imadoh prilike čuti Anđeoski - (i blago samouvaţen) glas, nije prestajao govoriti - o postojanju anđela i o dugovječnosti tise, o obustavi Ţivota Zimi (preplećući banalnost i istinsko dubokoumlje), i o predosjećajima, o Duţnostima (ne i Pravima) Ĉovjeka, o Napoleonovim špijunima, za petama mu, u Italiji, kad se vraćao s Malte - o Snovima Istine i Snovima Laţi. I još o koječemu. Ništa o Christabel. Bijah tako mlad i zelen, strašno me izjedalo što u tu briljantnu monološku bujicu ne uključih vlastiti glas - da se čuje da umijem misliti, u takvome društvu - da me zapaze. Ne znam što sam kanio reći, da i jesam prozborio. Vrlo vjerojatno nešto utaman, nešto besmisleno - učeno bih propitao njegovu doktrinu o Trojstvu, ili bih sirovo poţelio da mi kaţe kako bi Christabel završila. Ne podnosim ne znati kraj priče. Pročitat ću i najtrivijalnije stvari - kad jedanput počnem - iz puke grozničave lakomosti da progutam kraj - sladak ili trpak - i da svršim s onim što nisam trebao ni počinjati. Jeste li i Vi takvi? Ili ste probirljivija čitateljica? Ostavljate li se neunosnoga? Imate li kakav povlašten uvid u mogući konac Priče o Christabel velikoga Samuela Tajlora Coleridgea? - koja tako draţi, jer joj je, kao svim najboljim pričama, nemoguće predvidjeti rasplet - a rasplesti se mora - premda zauvijek mimo našeg znanja - njezina je tajna usnula s njezinim otromjelim i nedosljednim autorom - koji ne mari za našu razdraţenu nepriliku - Dijelom shvaćam Vaše tumačenje Meluzine - no oklijevam iznijeti svoje misli, jer se moţda pokaţu izoblikom Vašega razmišljanja - bilo tako što će Vas uzrujati moja neosjetljivost - ili, još gore, tako što bih zamaglio jasne tragove Vaših ideja. Dojma sam da kazujete kako je u mitu o Meluzini posebno čudesno što je on i divalj i čudan i sablastan i demonski - a opet istodobno trijezan kao zemaljske priče - one najbolje -jesu trijezne - opisuju ţivot u kućanstvu i društveno uređenje, gospodarenje i majčinsku ljubav prema djeci.
No - osmjelit ću se, a ufam se da se na me nećete gnjevno obrušiti ako griješim - u daru koji pokazaste u svome dosadašnjem djelu primjećujem da vladate obama ovim proturječnim elementima - da je ta Priča kao smišljena za Vas, štoviše, da upravo Vas čeka - da je ispripovijedate. I u Vašim pričama o čudesnome i u Vašoj izvrsnoj lirici - pokazaste oštro oko i uho za činjenicu i za detalj - za domaću rubeninu, za fine rabote finoga šića - za radnje poput Muţnje -pas Vama običan čovjek u svijetu domaćih detalja uoči rajsko otkrovenje A opet, Vama to ne dostaje... Vaš svijet progone bezglasna obličja... i nemirne Strasti... i mali treperavi Strahovi... zloslutniji od svih konvencionalnih Šišmiša i Vještica s metlama. Kao da - imate moć prikazati čvrstu lusignansku utvrdu - nalik na onu u ţivotima vlastelina, dama i seljaka, jarkih boja, u Knjizi Sati - a opet umijete prikazati - i Glasove iz Zraka - Lelek - Pjev Sirena - Neljudsku Bol što odjekuje godinama Što ćete sada misliti o meni? Kazah Vam - ni o čemu ne mogu razmišljati a da to ne zamislim, a da to ne oblikujem u oku i uhu svoga uma. Pa tako, rekoh, imam najoštriju mentalnu sliku Vašega neviđenog Ulaza, obrasloga Pavitinom - onom krasnom tamnoplavo ljubičastom - i ruţama penjačicama. Također jasno vidim Vaš salon - s dva spokojna Ljudska bića zabavljena poslom - neću reći vezom, već moţda čitanjem naglas, nekoga Shakespeareova djela ili sir Thomasa Maloryja - i Monsignora Dorata, svega u perju boje limuna, podfiligranskom kupolom - i Vašega psića - koje je pasmine? da mi je do pogađanja, rekao bih moţda španijel kralja Charlesa - da, sad ga vidim, ţalosno jasno, s jednim čokoladnim i jednim bijelim uhom i rasperjanim repom - a on moţda uopće nije takav - već je malen gonič- mliječno bijelo stvorenjce kakve su Wyattove dame drţale u tajanstvenim loţnicama. Ne mogu si predočiti Jane - no moţda mi dođe. Progoni me pak izoštrena njušna sablast Vaših uvaraka - premda se kolebam između sporiša i lipe i malinova lista, koji je moja draga majka smatrala najučinkovitijim za klonulost i glavobolju. Nemam, međutim, pravo protezati svoj zamišljajući pogled s bezazlenih stolica i zastora - nemam prava protezati svoju nesretnu znatiţelju na Vaš rad, Vaše pisanje. Optuţit ćete me da pokušavam umjesto Vas napisati Me luţinu, ali tomu nije tako radi se samo o nesretnom nagnuću da u svome mozgu pokušavam zorno predočiti kako biste Vi to učinili - a preda mnom se otvaraju uistinu uzbudljive mogućnosti nalik na vidike što se pruţaju po stazama u suncem prošaranim sjenama tajanstvene šume Broceliande - razmišljam - da, tako će to ona - da, tako će projekt načeti. A opet znam da je Vaš rad ništa do istinski izvoran - moje su spekulacije čista drskost. Što reći? Nikad prije nisam bio u napasti raspravljati o zamrsnuću vlastitoga rada - ili njegova - s drugim pjesnikom - uvijek sam radio osamljen i samodostatan - ali s Vama sam smjesta osjetio, prave stvari ili ništa - nema sredine. Pa Vam govorim - odnosno, ne govorim, pišem Vam, pišem pisan govor - neobična mješavina raznovrsja - govorim Vam kito što bih govorio svima onima što mi ponajvećma opsjedaju misli - Shakesveareu, Thomasu Broivneu, Johnu Donneu, Johnu Keatsu - i shvaćam da Vama, koji ste ţivi, neoprostivo posuđujem svoj glas, kao što ga obično posuđujem mrtvima - Što je kao da kaţem - gle autora Monologa - nespretno pokušava izgraditi Dijalog - a preseţe preko obiju polovica. Oprostite mi. Sad, da ovo jest istinski dijalog - ali to je posvema kako Vi hoćete.
Dragi gospodine Ash, jeste li uistinu Odvagnuli - što od mene traţite? Ne Gracilnu Prilagodbu moje Muze u skladu s Vašim nukanjem - jer tome bi se opirala do Smrti Besmrtnosti - što je nema tek Rasap u Zraku. Vi, naime, Zatrpaste moju skromnu radišnost - sručiste Pelion na Ossu Misli i mašte - i ako ja zbilja sjednem ne bih li odgovorila na sve to kako bi na sve to trebalo odgovoriti - ode jutro - i što će onda biti sa spravljanjem slatke graševine ili s Vilom Meluzinom? Ali nemojte mi zato prestati pisati - kad Vas zakinem na vilinskim kolačima - ili Vam odgovorim krnje i oskudno - i kad otegnem - ne uzalud - još jedan dan, zbog Meluzine - sve se to nekako da zajedno zakrpati. Kaţete, ne moţete si predočiti Jane. Pa - toliko ću Vam reći - voli Slatko - jako voli slatko. Izvan je njezine moći odoljeti hrpici mliječnih ţeleića - ili ukusnim puslicama ili keksima s konjakom - u Smočnici - pa otkrhne beznačajan komadić ovdje - odvoji Ţlicu čega ondje, 1 ostavi trag svojega sladokustva. Tako i ja s pisanjem pisama. Neću pisati, kaţem, dok ne zgotovim ovo - ili ne započnem ono - no glavom mi već prolazi odgovor na ovo ono ili ono drugo - pa si kaţem - ako se riješim samo ovoga argumenta (ako okusim i niz grlo pustim samo taj slatki zalogaj), moj će um opet biti samo moj, neuznemiren - Ne, takvi su sofizmi neprimjereni. Samo sam tvrdila - nisam Stvorenje Vaše misli, niti mi prijeti opasnost da ću to postati - u tome smo smislu oboje na sigurnome. Što se tiče stolica i zastora - slobodno zamišljajte - mislite što Vam volja - a ja ću Vam s vremena na vrijeme poslati kakav Ključić- ne bih li Vas što temeljitije smela. Neću Vam reći ništa u vezi s pavitinom i ruţama - ali imamo krasan Glog - sad upravo prepleten i oteţao od ruţičasta i ţućkastobijela cvata i bogat onim bademastim vonjem - tako slatkim - preslatkim - da glava boli od njega. Neću Vam kazati gdje to Drvo jest - niti koliko je staro i veliko - pa ćete ga zamišljati ne kakvo jest - Rajsko i Opasno - znate da se Maj ne unosi u kuću. Sad se moram disciplinirati- i razbjeţale misli vratiti Vašim vaţnim pitanjima - inače će nas, oboje, progutati tričave maštarije i uzaludna nagađanja. ZbiIja sam vidjela S. T. C.-a. Bijah još dijete - njegova mi punašna Ruka počivaše na zlatnim kovrčama - njegov Glas reče nešto o njihovoj lanenastoj blijedosti - reče - ili sam ja u međuvremenu taj glas domislila -jer i ja, kao i Vi, moram zamišljati, ne mogu pustiti stvari na miru - mislim da je rekao "Krasno je to ime i, vjerujem, neće biti ime zloguko". Eto, na to se svodi moj Ključ za kraj njegove Christabel -junakinja je na patnju osuđena - pretpostavljivo - pa je to teţe, ako ne i Nemoguće, pretpostaviti da je poslije toga Sreća čeka. A sad moram posve promijeniti svoj uobičajeni Ton. Sad moram pisati strogo, ne smijem se razlijetati, ne smijem Vam odvlačiti paţnju leprša-njem laţnog srebra i gospodičkim treperenjem. Smiješno, pretvarate se da Vas je strah, ili Vas je moţda zaista strah, da bi mi moglo biti išta do nadasve ugodno ono što mi govorite o Meluzini i mojim spisateljskim moćima - o onome što bih mogla. Pročitaste mi misli ili mi razjasniste moja nagnuća - ne nametljivo - već s istinskim uvidom. Ona je uistinu - moja Meluzina - upravo takva mješavina uređenoga i ljudskoga, i neprirodnoga i Divljega - kakvu spominjete - graditeljica ognjišta i razorni Demon. (I ţensko, što ne komentirate.)
Nisam znala da čitate tako djetinjaste stvari kao što su Priče za studeni. Bijahu to, prije svega, priče moga Oca - pripovijedao bi ih - isključivo - u tim mračnim mjesecima kamo i spadaju. Običavao je govoriti da oni sakupljači ili istraţivači koji ljeti idu u Bretanju - kad se more gdjekad osmjehne, i kad se magla digne s granita, pa graniti samo što ne zablistaju - moţda nikad ne nadu ono što traţe. Prave se priče pričaju samo za mračnih večeri-nakon Toussaint, Svih Svetih. A najgore bijahu Novembarske Priče - o sablastima, o demonima, o kobnome znamenju, o Princu Zračnih Moći. I o Ankouu - tjerao je jezovita kola - vozilo je škripalo, cviljelo i drobilo, za mračnih noći bi ga za leđima čuo svatko na pustoj vrištini - pretovareno, valjda, zaklackanim mrtvačkim kostima. A Vozar bijaše Kostočovjek - pod golemim šeširom nazirahu mu se samo prazne očne Duplje - on, morate znati, ne bijaše Smrt, već njezin Sluga - dolazio bi s Kosom - čija se oštrica ne okreće prema nutarnjoj strani, za košnju, već prema van - zašto? (Ĉujem očev glas, noć mračna, pita me - zašto? A ako Vam ponešto preizravno odgovorim - zašto - to je zato što se dani dulje, drozd vani pjeva li pjeva u mome zapjenjenom svibnju - a one su stvari Izvan Vremena.) Ako se u studenome još budemo dopisivali - a zašto bismo? i zašto ne bismo? - mogu priču razviti - i hoću - kako bi to učinio moj otac. Poslije studenoga na red bi došle blaţe priče o Rođenju Našega Gospodina - sjetit će te bretonskoga vjerovanja da Ţivotinje na sveti dan progovore u Stajama i Pregradama - no ljudima su riječi tih mudrih i nevinih stvorenja nedostupne - pod cijenu Smrtne muke Sad pazite što kaţem - svoj interes za ono što pišem više ne smijete opisati kao moguće Upletanje. Dojma sam, gospodine Ash, da, uza sve svoje znanje o velikome svijetu, koji ne pohodim, niste svjesni uobičajenoga odgovora na proizvode Ţenskoga Pera pogotovo hipotetske proizvode, o kakvima je ovdje riječ. Najbolje čemu se moţemo nadati jest- oh, to je izvrsno - za jednu ţenu. Onda, tu su Teme koje ne smijemo - stvari koje moţda ne znamo. Ne prigovaram, moraju postojati - i postoje - esencijalne razlike između muškoga Dosega i Snage i ograničenja naše svijesti i našega zahvata. No, jednako nepokolebljivo drţim da su trenutno sva razgraničenja pogrešno postavljena Mi nismo puke sluškinje kreposnih misli - puki kaleţi Ĉistoće - mi mislimo i osjećamo, da, i čitamo - što Vas kao da ne sablaţnjuje, kod nas, kod mene, premda sam pred mnogima skrivala razmjere svoga - indirektnog - znanja 0 ljudskoj hirovitosti. Dakle ako postoji razlog što u ovoj prepisci ustrajavam - tada je to upravo Vaš zanemar zbiljski ili hinjen - pretpostavki o ţenskim sposobnostima. Menije to - kao čvrst Grm, ukorijenjen, za koji se hvata padač u ponor - ovdje se drţim - tu mi je uporište Ispričat ću Vam priču - ne, neću, o tome se ne razmišlja - a opet hoću, da Vam pokaţem koliko Vam - vjerujem. Poslala sam nekoliko kraćih pjesama - sveščić- drhtavo probran - velikome Pjesniku neka ostane bezimen, ne mogu mu napisati ime - s pitanjem -Jesu li To Pjesme? Imam li - Glas? Odgovorio mi je udvorno i brzo - da su to lijepe stvarce - ne doduše prepravilne - i ne nuţno usklađene s primjerenim smislom za decorum - ipak, on će me obodriti, umjereno - pjesme će me u ţivotu dostatno zaokupiti dok mi ne pristignu - točno navodim - "slađe i bremenitije odgovornosti". I da me takav sud navede da njih poţelim - gospodine Ash - kako? Vi ste me razumjeli - Ţivot Jezika. Vi me razumijete u mome je ţivotu Troje - samo ih je Troje naslutilo - da je potreba za biljeţenjem riječi što vidim - ali i riječi, uglavnom riječi - riječi su sav moj ţivot, sav moj ţivot - ta je
potreba kao potreba Pauka koji pred sobom nosi golemo Breme Svile što ga mora tkati - svila mu je ţivot, dom, sigurnost - i hrana i piće - pa ako mu tko mreţu napadne ili skine, da, moţe tek sveudilj tkati, tkati iznova, iznova snovati - reći ćete, strpljiv je - i jest - zna biti i Nemilosrdan - takav je po Prirodi - tako Mora - ili će od Suviška umrijeti - razumijete li me? Sada više ne mogu pisati. Srce mi je prepuno - previše sam rekla - ako ponovno pogledam ove listove, izgubit ću hrabrost - pa kreću neispravljeni, kakvi jesu, njihove su nesavršenosti njihova stvar - Bog Vas čuvao i blagoslovio. Christabel LaMotte
Moja draga prijateljice, smijem se zvati Vašim prijateljem, zar ne? Budući da moje istinske misli ova dva-tri mjeseca borave najviše u Vašem društvu, a ja sam, zapravo, ondje gdje su mi misli čak i ako je to, slično svibnju, presudiste, tek prisutnost na pragu. Pišem Vam u ţurbi ne odgovaram na Vaše posljednje velikodušno pismo - već Vam ţelim priopćiti viziju, prije no što joj izblijedi čudnovatost. Odgovor morate dobiti i dobit ćete ga - ali Vam prvo ovo moram ispričati, prije nego me hrabrost izda. Jeste li radoznali? Nadam se da jeste. Prvo moram priznati da mi se vizija dogodila dok sam jahao u richmondskom parku. Zašto bih to morao priznavati? Zar jedan pjesnik i gospodin ne smije izjahati s prijateljima gdje god ga volja? Prijatelji me pozvaše da se s njima u parku razgibam, a ja osjetih neodređenu nelagodu, kao da su šumoviti nasadi i zeleni prostori parka opasani neizrečenim činima zabrane - kao Vaša Kućica - kao što to vitezovima bijaše Shalott - kao što su to u pričama začarane šume, s oštrim, trnovitim ţivicama. Sad, u pričama, znate, sve se zabrane postavljaju ne bi li se kršile, moraju se kršiti - upravo kao što je to slučaj i s Vašom Meluzinom, i strašnom zlosrećom nepokornoga viteza. Moţda ni ne bih došao u park na jahanje da u njemu nije jasno zasjalo i zaiskrilo ono iza ograde i zasuna. Premda moram dodati, kao pravi gospodin iz devetnaestoga stoljeća, kako osjetih da nemam pravo vrludati pored ruţa i pavitine, i pjenasta majskoga drveta, a to sam lako i usput mogao - pločnici su svima dopuštena mjesta. Neću mijenjati izmaštanu sjenicu od ruţa za zbilju dok me Vi ne pozovete da udem što se moţda nikad neće dogoditi. I tako -jahao sam unutar ograđenog parka - i razmišljao o onima što ţive tik uz njegove ţeljezne dveri - i snatrio kako mi moţda na svakome zavoju iz vidokruga izmiče polupoznat šal ili šešir, kao neka Vaša bjelovila -1 malko me rasrdila pomisao na dobroga kvekerskog gospodina čiji tromi telurski uvjeti ulijevaju više povjerenja, te su stoga kreposniji od pjesničke moralnosti R. H. Asha Dakle, kao svi dobri vitezovi u svim dobrim pričama - jahao sam uz ostale ali malko izdvojen, utonuo u misli. Kretao sam se stazom obraslom u travu u, već pretpostavljate, čarobnoj tišini. Drugdje u parku Proljeće već bijaše obavilo svoj posao uznemirismo obitelj zečeva u mladoj paprati, što se dizala u ţilavim uvijenim listovima, nalik na novoizlegle zmije, na pola puta između rasperjanosti i zaljušćenja bijaše ondje i sva sila crnih gavrana, marljivih i kočopernih, nabadali su uokolo i u raznovrsno korijenje zabadali trokutaste, plavkasto crne kljunove. I ševe su lijetale, a pauci puštali svjetlucave geometrijske Zamke, leptiri drhtali, vretenca nalik na plave
strelice ubrzaše, usporiše, a vjetruša posve lako zajaha zračnu struju, pogleda uprta u blistavu zemlju. I tako - sam zađoh - duboko, pa još dublje u nijemi Prolaz na Putu - ne znajući gdje sam a opet neuznemiren, nezabrinut ni za svoje su-druge, ni zbog blizine - stanovitih prijatelja. Stabla bijahu bukova, a pupoljci, tek što izbiše, nemilice blistavi, kao i novo, preporođeno svjetlo na njima - alemasto, na mahove - no, dubine bijahu mračne, nijema crkvena Lađa. I ne pjevahu ptice, ili ih barem ja nisam čuo, niti je kuckao djetlić, niti su drozdovi zviţdali i skakutali. Osluškivah sve izrazitiju Tišinu - a moj je konj meko gazio po bukovu ţiru - mokrome, poslije kiše - ne pucketavome, tek navlaţenom, ne mokrome do prsnuća. I osjetih, ništa neobično, barem meni, da izlazim iz vremena, da se put, uzak i prošaran tamom, ispred i iza mene bez otpora širi, i da sam onaj koji sam bio i onaj koji ću postati - sve odjednom, sve u jednome - i nastavih dalje ravnodušno, jer je bilo svejedno dolazim li ili odlazim, ili mirujem. Takvi trenuci meni su, eto, poezija. Nemojte me krivo shvatiti - ne mislim djevojački "poetični" - već izvor pogonske sile redaka - A kad kaţem redaka, mislim, naravno, na stihove, ali i na linije ţivota što teku kroza nas, bez obzira - od Ishoda do Kraja. Ah, kako da Vam to kaţem? I kome bih, osim Vama, uopće mogao početi opisivati nešto tako neopisivo - stvari tako neprozirno neopipljive? Zamislite apstraktan crteţ kakav bi Vam narisao učitelj crtanja, da Vam ispravi perspektivu - lepezu ili tunel pun linija što se suzuju ne u sljepilo, ne u Ništinu, već prema točki Nestajanja, u Vječnost. A tada te Linije zamislite otjelovljene u mekim jarkim listovima i blijedome svjetlu i modrini što se nad njim giba - i visokim deblima s mekom sivom koţom u povlačenju - i samim brazdama u tlu - takav jedinstven tepih takvih smeđih i čađavo crnih i boje tresetaste briljantarno ţute i pepeljaste - sve odjelite i sve ujedno - sve vode a opet miruju... Ne umijem reći... Mislim da ionako znate... U daljini mi se ukazala Mlaka. Leţala mi je na putu - smeđa mlaka - mrke boje, neizvjesne dubine - s odrazom krošnji na mirnoj tamnoj površini. Pogledah je i svrnuh pogled, a kad opet pogledah, spazih u njoj Stvorenje. Pretpostavljam da se taj Stvor stvorio ondje uz pomoć kakve čarolije niţega reda, jer ga prije toga izvjesno nije bilo, a teško da bijaše dohodao, jer površina i dalje bijaše mirna i neuzbibana. Bijaše to malen gonič, mliječno bijel, fino zašiljene glavice i pametnih crnih očiju. Leţao je - ili, bolje reći, spustio se - bio na sfingu nalik, couchant - napol u vodi, napol ponad nje, pa mu je ramena i stegna lickala i dijelila fina crta površine vode, a udovi su mu, pod površinom, blistali kroz struju jantara i zeleni. Lake prednje noge bijaše ispruţio, a fini rep bijaše svio oko sebe. Bijaše nepomičan, kao da je od mramora, i to ne na tren, već podugo. Oko vrata je nosio nisku okruglih srebrnih zvona na srebrnom lančiću - ne minijaturnih zvončića, već velikih zvona, nalik na jaja galeba, ili čak na jaja biserkina. Moj konj i ja zaustavismo se i zagledasmo. A stvor nam, još nepomičan, uzvrati pogled, opušteno i samouvjereno, kao da nam zapovijeda. Nekoliko mi trenutaka uopće nije bilo jasno je li to što gledam zbilja, ili halucinacija, ili što? Je li došao iz drugoga vremena? Leţao je ondje tako nevjerojatan, polupotoljen, pravi Canis aquaticus, vodenduh u izronu, ili polupotopljen duh zemaljski. Ni po cijenu ţivota nisam mogao krenuti na njega ili ga potjerati s puta, da se makne, da nestane. Ja zagledan, zagledan on. Bijaše mi nalik na opipljivu Pjesmu, i tada
pomislih na Vas, na Vašega psića i Vaša nezemaljska stvorenja na zemlji. Na pamet mi pade i nekoliko pjesama sir Thomasa Wyatta - uglavnom lovačke, no one gdje su bića Lova stanovnici Dvorskih Odaja. Noli me tangere, kao da je s visoka govorila ţivotinja i, zaista, niti bih mogao niti jesam nasrnuo na njega, već se, što sam bolje znao, vratih u vrijeme i dnevnu svjetlost i ritam svakodnevnih razgovora. Sada to, eto, ispisujem - moţe Vam se učiniti nevaţnim - Vama i svakome tko bi pročitao ovaj opis. A opet jest bilo. Bio je to znak. Pomislih na Elizabetu koja je kao mlada i sama lovila u tome parku s istim takvim malenim goničima - Djevica-Lovkinja - neumoljiva Artemida - te mi se pričini da sam u njegovoj bjelini prepoznao njezino jarosno lice, i jelena u bijegu. (Oni dobro uhranjeni, pokraj kojih sam prolazio, mirno su pasli travu, ili me promatrahu nalik na kipove, njušeći zrak za mnom.) Jeste li znali da bi Divlji Lovac običavao gdjekad ostaviti znalački začarana psića na ognjištu, na posjedu kroz koji bi projahao; ostao bi ondje godinu dana i hranio se hranom s gospodarstva, dok se lovci ne vrate? Neću više o tome pisati. Već se pokazah budalastim i posve Vam po-vjerih svoje dostojanstvo - s istim onim povjerenjem što ga Vi iskazaste meni u svome zadnjem pismu, koje se ne da zaboraviti, i na koje ću, kao što to na početku kazah, odgovoriti. Podarite mi svoje viđenje moje pričine Swammerdama još valja malo dotjerati. On bijaše zakučast um i izgubljena duša - kao toliki velikani, prezren i odbačen - njegove ţivotne prilike gotovo posve podudarne s uzvišenim interesima - ne, s opsesijama - njegove naravi. Pomislite, draga moja prijateljice, na raznolikost ljudskoga duha, njegovu beskrajnu proteţnost i njegovu sklonost preoblikama - koji istodobno nastava zagušljiv holandski Kabinet Rijetkosti - i secira mikroskopsko srce - i razmatra fantastična voden-goniča u najblistavijem engleskom Ušću i zraku - i tumara Galilejom, razmišlja, s Renanom, o ljiljanima s tih polja, i u svojoj mašti neoprostivo zadire u tajne neviđene sobe gdje nad papirima poginjete glavu - i svome se radu osmjehujete - jer ste se dosad već otisnuli u Meluzinu i vitez stiţe na sastanak kod Vrela Ţeđi -
Dragi moj Prijatelju, kad Vam se već Tako obraćam - činim to Posljednji i ujedno Prvi put. Sjurismo se niz Padinu - barem se ja Sjurih - ondje gdje smo se mogli spustiti opreznije - ili čak Ne Uopće. Ukazaše mi na opasnosti od našega neprekinutog razgovora. Plašim se da mi, kad to kaţem, nedostaje obzirnosti-zbilja ne vidim primjerena izlaza - Vama ništa ne zamjeram - a ni sebi - osim indiskretnu ispovijed - a i tad, 0 čemu - da sam voljela svoga oca, i da se spremam napisati ep? No, svijet neće blagonaklono gledati na takvu prepisku - ţene koja, poput mene, s još jednom dijeli svoju samoću - i muškarca - čak i ako je taj muškarac velik i mudar pjesnik - Ima onih koji mare što bi mogao reći svijet - i njihove supruge. Ima onih koje vrijeđa tuđe loše mišljenje. Napomenuše mi, posve točno, da - ljubim li ljubomorno svoju slobodu da ţivim kako ţivim - i vodim vlastite poslove - i radim svoj posao moram biti posebno oprezna i ostati dostatno ugledna u očima svijeta i supruga - ne bih li izbjegla loša mišljenja - i, posljedično, sitničava ograničenja slobode kretanja.
Ne poričem, ni u čemu, Vašu obzirnost - niti Vašu prosudbu - niti Vašu dobru vjeru. Ne mislite li da bi nam bilo bolje - kad bismo se prestali dopisivati? S najljepšim ţeljama, uvijek, Christabel LaMotte
Moja draga Prijateljice, vaše me je pismo zaprepastilo - što ste, naravno, morali predvidjeti, s obzirom na posvemašnji kontrast u odnosu na prethodno, i na dobru vjeru i povjerenje što su (činilo mi se) među nama rasli i vladali. Zapitah se - čime sam Vas to tako uznemirio a odgovorila si da sam dolaskom u Richmond prestupio granicu privatnosti što je zacrtaste, i to ne samo dolaskom, već i pisanjem o onome što sam vidio. Mogao bih od Vas traţiti da to shvatite kao hirovit i pretjeran opis zanimljiva fenomena - premda on to nije - kad bih uistinu, razmislivši, smatrao da je to uzrok cijele stvari. No, on to nije odnosno, ako i jest bio, on to, s obzirom na ton Vašega pisma, više nije. Priznajem, isprva se nisam samo začudio, već sam se i rasrdio što tako pišete. Ali, previše toga bijaše na kocki - uključujući obzirnost i sposobnost rasuđivanja i dobru vjeru što mi ih ljubazno pripisujete - da bih Vam gnjevno otpisao. Stoga sam dugo i pomno razmišljao o našoj prepisci, i o Vašem poloţaju, kako ste ga opisali - ţene koja "ljubomorno ljubi svoju slobodu da ţivi kako ţivi". Ne preseţem prema Vašoj slobodi, poţeljeh odgovoriti - upravo suprotno, naime, ja štujem i cijenim i divim se toj slobodi i njezinu proizvodu, Vašem radu, Vašim riječima, Vašoj mreţi od jezika. Iz vlastitoga iskustva znam koliko nesreće ţenama nosi manjak slobode - tu nepoţeljnost, bolnost, jalovost svagdašnjih ograničenja što im se nameću. Najiskrenije sam Vas smatrao izvrsnim pjesnikom i svojim prijateljem. No - oprostite mi zbog ovoga nuţnog propusta po pitanjima obzirnosti - Vaše pismo naš odnos zapravo jasno i glasno određuje kao odnos muškarca i ţene. Sad, dok god toga nije bilo, mogli smo, zauvijek, nastaviti naprosto razgovarati - s naznakama bezazlene kavalirštine, udvornoga divljenja, moţda - no ponajvećma s posve izvjesno nezabranjenom ţudnjom da govorimo o umjetnosti, ili umijeću, kojim se oboje bavimo. Mišljah da je to sloboda na koju polaţete pravo. Što Vas potaknu da se tako povučete iza palisade od nazubljenih konvencija? Moţe li se išta spasiti? Dvije bih stvari primijetio. Prvo, Vi nipošto ne kaţete da čvrsto odlučiste kako se više ne smijemo dopisivati. Pišete upitno - štoviše, uklanjajući se mome mišljenju, što je ili puko ţensko samopodcjenjivanje (vrlo mal a propos?), ili pravi odraz Vašega duševnog raspoloţenja - stanovite nesigurnosti da se ova stvar svršila. Ne - draga moja gospođice LaMotte -ja (na temelju dokaza koje ste mi podastrli) ne mislim da bi nam bolje bilo da se prestanemo dopisivati. Meni ne bi bilo bolje - ja bih malne beskrajno izgubio, i to bez ikakve utješne moralne izvjesnosti da sam učinio dobro ili plemenito djelo, odrekavši se prepiske što mi je pruţala silan uţitak - i slobodu - a nikoga nije povrijedila. Niti mislim da bi to Vama bilo bolje - ipak, nemam potpun uvid u Vaše prilike - da me se uvjeriti. Rekoh, primijetio bih dvije stvari. To bi prva. Druga je, što pišete - preseţem li - kao da Vam pismo dijelom diktiraju nazori neke druge osobe ili osoba. Kazujem to s krajnjim
oprezom - ipak, vrlo je očito - iz Vaših redaka progovara neki drugi glas - slutim li pravo? Sad, mogao bi to biti glas nekoga tko polaţe mnogo veće pravo na Vašu paţnju i privrţenost od mene - no, Vi biste morali biti itekako sigurni da ta osoba vidi jasno, i da joj pogled ne zamagliše neki drugi motivi. Ne nalazim tona kojim bih Vam pisao a da ne vuče prema silničkome ili pak tugaljivome. Ne znam - toliko ste mi brzo postali sastavnim dijelom ţivota - kako ću bez Vas. Svejedno bih Vam volio poslati Swammerdama. Smijem li barem to? Vama na zapovijed, Randolph Ash
Moj dragi Prijatelju, kako da Vam odgovorim? Bijah otresita i nemilostiva - zbog straha od Slabosti i Neodlučnosti, i zato što sam glas - glas koji bi htio biti miran i malen - ţalobno plačuć iz Vihora - ne mogu Vam to čestito opisati. Dugujem Vam Objašnjenje - a opet Ne Smijem - a opet moram - inače sam kriva i zbog strašne Nezahvalnosti i zbog neznatnijih grijeha. Ipak, gospodine, to Uistinu nije dovoljno. Dragocjena - pisma - previše su i premalo - a nadasve su i prije svega, rekla bih, kompromitantna. Kakva hladna, jadovita riječ. To je Njegova riječ - riječ Svijeta - a i njezina, te kreposnice, njegove Supruge. Ali ta riječ podrazumijeva slobodu. Opširnije ću - o slobodi i nepravdi. Nepravda je - što traţim svoju slobodu - od Vas - koji je posvema štujete. Plemenitu stvar kazaste o slobodi - kako da joj okrenem leđa... Kao Dokaz evo kratke Povijesti. Povijesti bezimenih, tričavih, neupamćenih djela. Ove naše betanijske kućice - namjerno je tako krstismo. Vama, opet, i u Vašoj čudesnoj Pjesmi - Betanija je mjesto gdje gospodar pozva svoga mrtvog prijatelja da uskrsne iznimno i prije vremena. No, nama, Ţenama, to bijaše mjesto gdje niti sluţismo, niti nas sluţahu - sirotu Martu preoptereti toliko sluţenja - pa bijaše oštra prema svojoj sestri Mariji, koja je pred Njim sjedila i Njegovu Riječ slušala, izabravši onu jednu nuţnu stvar. Ja sam, opet, slično Georgeu Herbertu, sklona vjerovati da "Tko mete sobu kao za Tvoj zakon -i to i rad svoj krijepi". Smislismo projekt - draga moja Druţbenica i ja - da si načinimo Betaniju, gdje će se sve raditi u Duhu Ljubavi i Njegovih Zakona. Upoznasmo se, valja Vam znati, na jednome od čudesnih predavanja gospodina Ruskina, na temu uzvišenosti obrta i individualnog rada. Nas Dvije - poţeljesmo ţivjeti Ţivot Uma - i praviti dobre stvari. Razmisli-smo i zaključismo da si, stavimo li na hrpu svotice što ih posjedovasmo - i što ih moţemo zaraditi davanjem poduka u crtanju - ili prodajom Bajki ili čak Pjesama - moţda moţemo organizirati ţivot u kojemu će rabota biti u vezi s Umjetnošću - sveta, kako to vjeruje gospodin Ruskin - zajednička, bez Gospodara (izuzmemo li Njega Koji je Gospodin Svega i Koji bi u pravoj Betaniji). Morasmo se Odreći. Ne ţivota koji nas je dotad sadrţavao - tlake Kćerinske Odanosti svjetovnoj majci - ili otmjena guvernantskog Ropstva - to ne bijaše nikakav gubitak - od toga radosno pobjegosmo i nepokolebljivo dočekasmo suprotstavljanja. No, valjalo nam se odreći izvanjskoga Svijeta - i uobičajenih Ţenskih Nadanja (a s njima i uobičajenih Ţenskih Strahova) u zamjenu za - Umjetnost, ako to smijem reći - svakodnevnu
duţnost rada na umijeću – od finih zastora do Mističnih Slika, od kolača sa šećernim ruţicama do Epa o Meluzini. Bijaše to Pakt Zapečaćen - o njemu više neću reći ni riječi. Izabrasmo takav ţivot - u kojemu, morate mi vjerovati, bijah čudesno sretna - i nisam bila sama. (A Pisma koja napisasmo meni su Ovisnost, ţelim Vas pitati-jeste li ikad vidjeli kako gospodin Ruskin demonstrira Umijeće Prirode prikazom prošarana Kamena u čaši vode? Boje mu tako blistave, poput dragulja, pero i kist mu tako tanki, i tako je precizan njegov opis zašto moramo vidjeti što je zbilja ondje - ali ne smijem dalje valja nam prekinuti -) Izabrah Put - dragi Prijatelju - moram ga se drţati. Usporedite me, ako Vas je volja, s Gospom od Shalotta - Kraće Pameti - koja ne bira Gutljaj vanjskoga Zraka i studenu plovidbu rijekom put Smrti - već ustrajan pogled na jarke boje svoje Mreţe - mašivši se radišnoga čunka - kako bi načinila - nešto - i pokrila i Kapke i Špijunku Reći ćete, niste Vi tu nikakva prijetnja. Pobijat ćete - razloţno. Ima stvari koje si nismo rekli osim - Jedne - što je tako oštro - Odrediste. Poznajem svoju Unutarnju Sebe - tu je Prijetnja. Budite strpljivi. Budite velikodušni. Oprostite Svojoj prijateljici Christabel LaMotte
Draga moja Prijateljice, ova posljednja pisma nalik su na Noine Gavrane - hitaju ponad pustih voda, preko nabujale Temze, ovih tmurnih dana - a natrag niti nose niti vraćaju ma i najmanji znak ţivota. Polagao sam velike nade u ovo zadnje što ga poslah, sa Swammerdamom čija se tinta netom osušila. Mislio sam, sigurno ćete vidjeti da ste ga na neki način prizvali da bi bez Vaših istančanih primjedbi, bez Vašega nerazlučiva osjećaja za sićušne, nehumane egzistencije, od njega postao mnogo grublji lik, bez jasna stava 0 suhim kostima. Dosad nijednu Pjesmu ne napisah, ni u primisli, posebno jednomu Ĉitatelju samo sebi, ili nekome poluzamišljenome Alter Egu. Vi, međutim, to niste - to je Vaša razlika, Vaša dragost kojoj se obraćam, opčinjen, zaintrigiran. A sada moju taštinu - i nešto više - moj osjećaj za Ljudsko Prijateljstvo - vrijeđa što Vi ne moţete - besmisleno je, naime, reći da se ne usuđujete - potvrditi primitak moje pjesme. Ako sam Vas uvrijedio opisavši Vaše zadnje, davno pismo kao proturječno (a jest takvo) ili plaho (a jest takvo), tada mi oprostite. Umjesno je i pitanje zašto tako ustrajno nastavljam pisati osobi koja je ustvrdila da ne moţe podrţati prijateljstvo (za koje je također ustvrdila da joj je vrijedno) i koja odlučno nastavlja šutjeti, i odbijati. Ljubavnik bi, na primjer, mogao časno prihvatiti conge toga tipa - ali miroljubiv, usto cijenjen prijatelj? Da ikad šaptom - ili slovom ili črčkarijom - ma i najneznantnije navijestih ma kakvu nečasnu paţnju - nikakvoga "da je drugačije, ah, u tome slučaju..." nikakvoga "Vaše blistave oči, znam, iskaju moţda..." - ne - sve bijaše izravno, iz iskrenih razmišljanja, bliţih mome esencijalnom sebstvu od svake takve kavalirštine - i to ne moţete podrţati? I zašto onda ustrajavam? Ni sam ne znam. Radi budućih Swammerdama, moţda -jer vidim da sam Vas i nesvjesno počeo gledati - ne rugajte mi se - kao svojevrsnu Muzu. Bi li Gospa od Shalotta mogla napisati Meluzinu u svojoj Kuli s opkopom i zasunima?
Ali, reći ćete, Vi ste prezauzeti pisanjem same poezije da bi Vam bilo do posla Muze. Imao sam dojam da se to dvoje ne spori - štoviše, da ih je moguće pojmiti u odnosu nadopunjavanja. Vi ste, međutim, nepopustljivi. Neka Vas ne zavara moja podrugljivost. To kao da mi jedino dolazi. Nadat ću se, unatoč bezizglednosti - da je ovo pismo Golubica koja će se, ufam se, vratiti s Maslinovom Granom. Ako se ne vrati, prestat ću Vam dodijavati. Uvijek Vas, najiskrenije, R. H. Ash
Više ne znam što je u vezi s Prvim Korakom bilo pravo a što krivo - prekinuti prepisku - Ako je bilo radi očuvanja - harmonije, u domu - ona je sada vrlo temeljito raštimana, drečava brenči. Oh, prijatelju dragi - tako sam gnjevna - pred utonulim mi očima čudno i plameno sijeva - Ne usuđujem se više pisati. Nisam sigurna da će ma kakva dalja Vaša poruka stići do mene - nedirnuta - ili uopće Vaša je Pjesma izgubljena. I da li da odustanem - tako? Ja, koja sam se za svoju Autonomiju borila protiv Obitelji i Društva? Ne, neću. Uz svjestan rizik da se doimam - Nedosljednom, Proturječnom, neodlučnom i ţenom - pozivam Vas -jeste li u mogućnosti prošetati richmondskim parkom - kad, recimo - kad ste zauzeti - svaki dan sljedeća tri dana oko jedanaest ujutro. Pozvat ćete se na ruţno Vrijeme. Ovih nekoliko zadnjih dana bijaše jezovito. Vodostaj je tako visok - sa svakom jačom plimom Temza raste i plavi obalu i zid keja - i preko toga, ta surova voda - pa se smije i zapljuskuje kamene nogostupe uz obalu - navire u vrtove, kroz vratašca i drvene ograde - već zavojito plazi - pa proţuboruje - smeđa i snaţna - nosi sa sobom rep od takvih stvari krpene otpatke, perje, namočenu odjeću, male mrtve stvorove - sve to povrh maćuhica i Nezaboravka - pa stremi prema ranom vrtnom sljezu. No, ja ću doći. Izići ću s Psom Trayom - barem će mi on biti od srca zahvalan - u teškim čizmama, naoruţana kišobranom - ući ću u park kroz ulaz kod Richmond Hilla - i ondje ću šetati - ako odlučite doći. Dugujem Vam Ispriku, i ţelim to učiniti oči u oči. Pruţam Vam Maslinovu grančicu. Primate li je? Ah, izgubljena pjesma Vaša iskrena prijateljica
Moja draga prijateljice, nadam se da ste sretno stigli kući. Motrio sam vas dok vas ne izgubih iz vida - dvije odlučne noţice u čizmama i četiri sive, s pandţama, grabe dugim korakom, hodeći diţete malene zdence, ne osvrnuvši se, nijedanput. Barem se Vi ne osvrnuste - no Pas Tray je jedanput ili dvaput okrenuo sivu glavu, nadam se ţalostivo. Kako ste me mogli tako svjesno obmanuti? Ja sam pogledom usrdno traţio kakva španijela kralja Charlesa, ili malenog oštrog goniča bijelog kao mlijeko - a Vas napol zakloni i gotovo natkrili golem siv i vitak stvor iz kakve irske bajke ili sjevernjačke sage o lovu na vukove. Što ste mipustopašno još krivo prikazali? Moja predodţba o Vašoj Betaniji sada se iz dana u dan mijenja - miču se strehe, prozori se smiju i dulje, ţivice nadiru pa se povlače - sve je u stalnoj preobliči i prilagodbi - ničega postojanog. Ah, ali Vam
vidjeh lice, pa makar časomice, pod kapajućim obodom šeširića i sjenovitim lukom onoga golemog i nadasve svrhovitog kišobrana. I drţah Vas za ruku- na početku i kraju - počivala je u mojoj, s povjerenjem, nadam se i vjerujem. Kakva šetnja, po kakvome vjetru, nezaboravna. Sudar kišobranskih ţbica dok se naginjasmo, u razgovoru, i njihovi beznadni prepletaji; zračni nasrtaji što nam odnesoše riječi; prolijeće razdrto zeleno lišće, a na sljemenu brda jelen grabi i grabi nasuprot zavaljanoj, rastućoj masi olovnih oblaka. Zašto to govorim Vama, kad ste to sa mnom vidjeli? Da podijelimo i riječi, kao što podijelismo prasak i nenadani mir, kad je vjetar nakratko posustao. Bio je to uvelike Vaš svijet, taj svijet kojim smo šetali, Vaše vodeno carstvo, s poplavljenim livadama, kao u Isu gradu, i stablima što iz korijenja rastu i dolje i gore - i oblacima što se ravnodušno vrtloţe i u zračnim i u vodenim krošnjama Što još reći? Ponovno Vam prepisujem Swammerdama - zakučast posao, jer neprestance otkrivam sitne nedostatke, od kojih neke ispravljam a neki me naprosto muče. Dobit ćete ga sljedeći tjedan. Sljedeći ćemo tjedan opet u šetnju, zar ne, sad kad Vam je posve jasno da nisam ljudoţder, već tek blag i malko osjetljiv gospodin? Je li i Vama - kao i meni - bilo neobično, a opet vrlo prirodno, što smo tako srameţljivi jedno s drugim, kad se na papiru tako dobro poznajemo? Osjećam se kao da Vas znam oduvijek, a svejedno nastojim iznaći pristojne fraze i konvencionalne upite zagonetniji ste osobno (i inače je valjda tako) nego u tinti i jezičnim simbolima. (Moţda smo svi takvi. Ne znam.) Sada ću prestati s pisanjem. Ovo, kako zatraţiste, adresirah na richmondski Poste Restante. Nije mi baš po volji ovaj muteţ - ne sviđa mi se nepoštena rabota pripisiva takvome koraku - to me sputava. Ni Vama, s Vašom hitrom moralnom prosudbom i Vašim gordim smislom za vlastitu moralnu autonomiju, to izvjesno ne pada lako. Zar ne moţemo smisliti što bolje? Hoće li ta potreba minuti? U Vašim sam rukama, ali nemam mira. Obavijestite me, ako moţete, jeste li primili ovo prvo pismo na čekanju. Obavijestite me kako ste, i da se uskoro moţemo opet naći. Pozdrav Psu Traju -
Dragi gospodine Ash, nije mi prvi put što započinjem ovo pismo. Ne znam ni kako bih počela, ni kako bih nastavila. Došlo je do nekih Okolnosti - ne, više ni pisati ne znam, jer kako se do okolnosti moţe doći, i kakav je uopće taj stvor što - dolazi? Dragi gospodine - Vaša pisma nisu do mene ni stigla - s Razlogom. Ni Vaša Gavranita pisma - ni, na moju pak neprocjenjivu štetu - Vaša Pjesma. Strah me - zapravo znam, tek što ne vidjeh vlastitim očima - da bijahu Ugrabljena. Danas slučajno - malko poţurih u susret poštaru. Zamalo dođe do papirnata - Sukoba. Posegnuh. Na moju sramotu - na našu sramotu -mi- posegnusmo. Molim Vas - preklinjem Vas - rekoh Vam Istinu - ne kudite. Bijaše to u zaštitu moje časti - pa i ako ne dijelim posvema shvaćanje Ĉasti što potaknu gorljiv oprez - moram na tome biti zahvalna, moram, jesam. No spasti na Krađu Oh, gospodine, razdiru me proturječni osjećaji. Kako rekoh, zahvalna sam. Ali sam, shvatljivo, vrlo srdita zbog takve prevare - ljutita i u Vaše ime -jer premda sam i sama
mogla biti mišljenja da je najbolje - na ta pisma ne odgovarati - nitko se drugi nije imao pravo u to miješati - bez obzira na motiv. Ne mogu ih naći. Ĉujem da su poderana. I Swammerdam s njima. Kako ću to oprostiti? A opet - kako da ne oprostim? Ova je kuća - nekoć tako sretna - sada kuća leleka i jecaja i Crne Glavobolje nalik na Bolan Oblak - Pas Tray potišten - Monsignor Do-rato umuknuo - a ja -ja sam se ushodala -ja se pitam kome se obratiti - i razmišljam o Vama, Prijatelju, nehotičnom razlogu tolikoga Jada Znam, sve je to nesporazum.
Moj dragi prijatelju, Vaše je pismo stiglo bez neprilika. Vaša je riječ - muteţ - ostavila dojam. Razmislit ću prepreka je kao Zvrkova i Koprena - razmislit ću - u nadi da će se od toga izroditi što više od - glavobolje. Neću tako brzo zaboraviti naš blistav hod mokrim tlom. Niti ma i jednu Riječ što je izgovoriste - ni najudvornije Ništa - ali ni trenutke ugrabljene za Iskren i Pravedan razgovor o Narednom Ţivotu. Nadam se da Vas se da uvjeriti da su seanse gospode Lees vrijedne Vaše ozbiljne paţnje. Takva su neopisiva Utjeha - teško ţalujućima. Prošli je tjedan neka gospoda Tompkins drţala svoje mrtvo dijete u krilu dulje od deset minuta - teško točno koliko je i bilo, reče, i upravo njegove skvrčene prste na rukama i nogama - kako bi majčina ljubav mogla pogriješiti? I Otac je mogao dodirnuti meke kovrče toga nakratko povraćena bića. A bi i časomična nezemaljska svjetlost - i naznaka slatkoga miomirisa. Vrlo je točno to što kaţete, da utjelovljena - gotovo napisah konfrontacija konverzacija - remeti Pismo. Ne znam - što pisati. Pero mi oklijeva. Zatravio me Vaš glas - u zbilji - Prisutnošću - što god to značilo. Hoćemo li se opet vidjeti? Hoće li nam to donijeti dobro ili zlo? Pas Tray - koji Vas pozdravlja - zna da će nam činiti dobro - a ja ništa ne znam - pa neka bude u utorak - ako ne dođete, zavirit ću u Poste Restante, gdje stojim uz ţene pomoraca, i mondena Stvorenja, i mrkoga Trgovca čije se lice olujno namršti kada njemu ništa ne stigne. Ţudim za Swammerdamom. Vaša iskrena prijateljica
Moja draga, zamalo počeh pisati otprilike ovako - "mogu li se ikako ispričati?" i tako dalje "trenutak ludosti" - a tada pomislih da bih mogao zaobići čitav događaj, poricati da Magnet strelovito teţi prema Magnetu, i to poricati tako ustrajno da laţ postane nekom vrstom spasonosne fikcije, što sadrţi neku vrst istine. No, Zakoni Prirode zasluţuju da ih se štuje kao svaki drugi zakon, a postoje ljudski zakoni jaki kao magnetsko polje ţeljeza i magnetita - ako skrenem u laganje, tebi kojoj nikad nisam lagao - izgubljen sam. Vidjet ću te - kakva si bila tren prije ludosti - dok ne umrem. Meni okrenuto, tvoje sitno lice, blijedo i iskreno - i tvoju ispruţenu ruku - u raskvašenu suncu, medu golemim stablima. 1 mogao sam te uzeti za ruku - ili te ne uzeti - zar ne? Ili jedno ili
drugo? No sada, samo jedno. Nikad prije ne osjetih takvu koncentraciju svega mojeg Bića - na jedan predmet, na jednom mjestu, u jedan čas - blaţenu vječnost trenutačnosti što kao da trajaše zauvijek. Osjetih da me zoveš, premda ti je glas govorio nešto drugo, nešto o duginu spektru - no ti si me cijela, sva me tvoja dubina zazvala i ja ti moradoh odgovoriti - i to ne riječima - na taj nijemi poziv. Sad, je li to samo moje ludilo? S tobom sam u zagrljaju (dršćem kad se toga sjetim, da o tome pišem) bio siguran da nije. Sada, odvojen od tebe, ne znam što misliš ili osjećaš. A moram govoriti. Moram ti reći o čemu razmišljam. Neoprostivi zagrljaj nije bio tek iznenadan impuls - nije to bilo trenutno uzbuđenje - već bijaše proizišao iz onoga što je u meni najdublje, i, mislim, najbolje. Moram ti reći - sve od onoga prvog susreta, znao sam da si mi suđena, iako sam gdjekad moţda to znanje pred sobom prikrivao. Svake sam ti noći sanjao lice, a danju bih hodao ulicama dok bi mi nijemim mozgom pjevali ritmovi tvoga pisma. Nazvah te svojom Muzom, a to i jesi, ili bi mogla biti, glasnica iz nekog uţurbanog prostora duha gdje bez prestanka pjeva suštinska poezija. Mogao bih te, još točnije, nazvati - svojom Ljubavlju - evo, izrekoh -jer te posve nedvojbeno volim, i to na svaki način na koji čovjek moţe voljeti, i posvema strastveno. Ljubav je to za koju u ovome svijetu nema mjesta - ljubav za koju mi moj oslabjeli razbor kazuje da nam, nijednome ni drugome, niti moţe niti hoće donijeti dobra, ljubav od koje sam se lukavo pokušavao skriti, ne bih li od nje tebe zaštitio, svom svojom dovitljivošću. (Osim posvemašnjom nijemošću, s pravom ćeš reći, no to bijaše izvan moje moći.) Mi smo razumna bića iz devetnaestoga stoljeća, mogli bismo coup de foudre ostaviti tkačima Romansi - ali imam pouzdan dokaz da znaš o čemu govorim, i da si, barem časomice (onoga beskrajnog časka), potvrdila da je ono što tvrdim istinito. A sada ti pišem s pitanjem, što ćemo? Kako da ovo bude kraj, kad je po samoj svojoj naravi ovo početak? Dobro znam da će se ovo pismo mimoići s tvojim, u kojemu ćeš, mudro i s pravom, reći da se više ne smijemo sastati, ni vidjeti - da moramo okončati čak i s pismima, tim prostorom slobode. A zaplet koji nas drţi, konvencije koje nas vezuju, kazuju da ja, kao gospodin, moram popustiti pred tim zahtjevom, barem neko vrijeme, s nadom da će Usud, ili spletkar koji motri što radimo, naloţiti neki naredni susret, nekakvo slučajno, ponovljeno otvorenje... No, Draga moja, ja to ne mogu. To je suprotno prirodi - ne mojoj osobno, već samoj Gospodi Prirodi - koja mi se jutros u tebi i kroza te smije, pa je sve u svjetlosti tebe, tebe, tebe - od šumarka na mome stolu preko trunaka prašine u snopu sunčeve svjetlosti što dopire kroz prozor, do riječi na stranici preda mnom (John Donne). Sretan sam - sretan kao nikad prije - ja, koji bih ti trebao pisati u ne znam kakvoj agoniji uma ispunjena krivnjom i uţasnutim ustuknućem. Vidim ti podrugljiva ustašca i iznova čitam tvoje riječ nalik na zagonetke, O Mravima i Paucima - i smiješim se, kad pomislim da si sve vrijeme ondje, oprezna i uravnoteţena - i još nešto, što znam, htjela ti to ili ne... Što ţelim? upitat ćeš precizno a opet ironično, kako ti već znaš-svodeći moja svečana uvjeravanja na precizne prijedloge. Ne znam - kako bih znao? Samo se prepuštam tvojoj milosti, da me nećeš odrezati, da me nećeš oskudno otpremiti jednim jedinim izgladnjelim poljupcem, ne još, ne sada. Zar ne bismo mogli naći kakvo neveliko mjesto, na neko vrijeme - gdje bismo u čudu shvatili da smo se našli?
Sjećaš li se - ne, naravno da se sjećaš - kad ugledasmo Dugu, na sljemenu našega brda, pod našim stablima - gdje svjetlo proze kapi vode u natopljenu zraku - i Pljusak presta -a mi- mi smo stajali pod njezinim lukom, kao da je cijela Zemlja naša, prema novome Savezu -I od jedne do druge udaljene dugine stope jedna jedina svijetla, spojena krivulja, premda se mijenja kako nam se vidik pomiče. Kakva izvijena Poslanica, da leţi i moţda zauvijek skuplja prašinu u Poste Restante. S vremena ću na vrijeme prošetati Parkom, i čekati, pod istim tim Stablima - te se nadam da ćeš mi oprostiti - a i više Tvoj R.H.A.
Oh, gospodine - stvari svjetlucaju i izmiču, zaista se svode na blistaj i iskre i proplamsaje. Cijelu ovu dugu večer sjedim uz vatru - na svome pouzdanom stolcu okrećem vrele obraze prema Izdisajima plamena i urušene, rujne tvari, popuštaju plamenom zahvaćena ugljevlja u smjeru - kamo sebe vodim - u smjeru beţivotna praha - gospodine. A tada - ondje -gdje se Duga isticaše u mrklome zraku ponad svijeta što se utapao ona Stabla ne pogodi nikakva Munja, niti se scuri u zemlju niz njihove Drvene Udove a opet liznu plamen, plamen obujmi, plamen opetlja ţile - sagori i posve šatra Gdje grom sprţi Drvo crno mre Saţga do Srţi Kost, kosu, sve Naši se Praroditelji, vjerujem, skrivahu pod takvim snaţnim, obujmljujućim stablima ali ih vidje Oko - što neoprezno pojede znanje, njima smrtonosno Ako voda i opet ne potopi svijet - zna se kako ćemo mi propasti - rečeno nam je I Vi - u Ragnaroku - usporediste Wordsworthove brzace potapana svijeta - s -jezicima Surtrova plamena što zalapta obalama - Sve zemlje i popi joj tvrdu koru - Pa je ispljunu, rastaljeno zlato, po crvenim nebesima A potom - kiša - Luga - Jasen Drvo Svijeta i Jasen smrti Daţd Prah bio si, u Prah se pretvaraš - Vidim čitave rojeve meteora - nalik na zlatne strijele pred očima što mi se mrače - naviještaju Glavobolju - no prije crnoga - i zaţarenoga -još imam nešto svijetloga prostora, da kaţem - ah što? ne mogu Vam dopustiti da me saţgate. Ne mogu. Sagorjela bih -ne s uređenim mirom moga ovdašnjeg voljenog ognjišta - S njegovim sićušnim ponorima uţitka, njegovim privremenim alemastim staklenicima, s palisadama i predbreţjima16 -ne- sagorjet ću - kao Slamka za Suha Dana - nalet vjetra - titraj zraka - vonj vatre - pramen dima - i nešto inog bijelog praha što zadrţi štapićast oblik na jedan jedini beskrajno kratak trenutak, a potom je raspršeno trunje - oh ne ne mogu Vidite, gospodine, uopće ne spominjem Ĉast, ni Moral - premda su to ozbiljne stvari idem u Srţ pa je velika rasprava o tim stvarima izlišna. Srţ je moja samoća, moja samoća koja je ugroţena, koju ugroţavate, bez koje sam ništa - pa kako onda meni mogu zboriti čast, ili moral? Ĉitam Vam misli, dragi moj gospodine Ash. Sad ćete zagovarati kontrolirano i pomno ograničeno izgaranje - loţište s ogradom i formalnim granicama i mjedenim šiljcima ne progredietur ultra A ja kaţem - Vaš je jarki salamander Plamenzmaj. I doći će do - Poţara -
Migreni prethodi trenutak ludila. On se otegnuo od ţarenja na čistini - do ovoga trenutka - i sad je prozborio. Običan čovjek ne moţe stajati u vatri a da ga ona ne saţga. Nije da nisam sanjala o hodu u peći - kao Šadrah, Mešah i Abed-nego Ali mi, današnja Razumna Bića, ne raspolaţemo čudotvornom Pasi-jom drevnih vjernika Upoznah - Bijelo Usijanje - i moram otkloniti njegovo dalje kušanje. Glavobolja samo što nije. Pola mi je glave - tek tikva puna boli Jane će ovo poslati, pa neka krene. Ne zamjerite zbog pogrešaka. I ne zamjerite meni. Christabel
Draga moja, kako da protumačim tvoju epistolu - zamalo napisah pistolu - koja se, kako predvidjeh, mimoišla s mojom - no koja, a što se ne usudih predvidjeti, ne niječe, hladno, već s velikim ţarom postavlja zagonetku, da preuzmem tvoju metaforu? Istinska si pjesnikinja - kad se uzrujaš, ili naljutiš, ili posebno zainteresiraš za nešto svoje ideje izraţavaš metaforama. I što da ja učinim sa svim tim iskrenjem? Reći ću tiLomaču iz koje ćeš ti, moj Feniks, uzletjeti preporođena i nepromijenjena - još blistavije zlatna, još bistrijega oka - semper eadem. I je li to učinak Ljubavi - da nam, jednome i drugome, kao kakvu očitovanu emanaciju, suprostavi neko mitsko, čudovišno i neljudsko sebstvo? Pa tako tebi dođe lako i prirodno da pišeš kao kakvo Biće plamene, zaţarene peći, nekakav salamander od ognjišta preobraţen u zračnoga Plamenzmaja, a mene lako i prirodno vidiš istodobno u oba mitska značenja moga podatnoga imena - Drvo-Svijeta saţgano u papirolik ostatak samoga sebe. Ti se - kao i ja - u toj sili osjećaš elementarno. Sve se stvoreno ondje oko nas uskomešalo - zemlja, zrak, vatra, voda, i ondje, sjeti se, preklinjem te, bijasmo topli i čovječni i na sigurnome, obujmljeni stablima, u vlastitome zagrljaju, pod nebeskim lukom. Najvaţnije što ti moram razjasniti jest sljedeće. Ne prijetim tvojoj samoći. Kako bih to uopće mogao? Otkud mi pravo? Nije li upravo tvoja blaţena ţudnja za samoćom pretpostavka onoga što bi u suprotnome nekoga uistinu povrijedilo? Sloţimo li se s time - zar ne bismo mogli, unutar nekih granica - nakratko, moţda, vjerojatno - premda je spoznaja vječnosti sebe sama Priroda Ljubavi - te, također, u omeđenu prostoru - zar ne bismo mogli ukrasti što - gotovo napisah neznatne, ali to nikada biti neće - što goleme sreće? Ionako ćemo ţalovati i poţaliti - a ja ću prvi radije poţaliti zbog zbilje nego zbog njezina fantazma, zbog spoznaje nego zbog nade, zbog djela nego zbog oklijevanja, zbog istinskoga ţivota nego zbog pukih blijedih mogućnosti. A svom ovom kazuistikom teţim reći samo jedno, najdraţa moja, vrati se u Park, dopusti mi da ti opet dodirnem ruku, da opet prošetamo zajedno u doličnoj oluji. Vjerojatno će kucnuti čas kad će to biti nemoguće, zbog mnogo valjanih razloga ali znaš, i osjećaš, kao što i ja znam i osjećam, da taj trenutak nemogućnosti još nije, i nije sada? Oklijevam odvojiti pero od papira i presaviti ovo pismo -jer dok god ti pišem, imam iluziju da smo u kontaktu, da smo posvećeni. Jesi li znala, kad već govoriš o nama kao o zmajevima, te o zapaljenju i neumjerenu izgaranju - da je kineski zmaj, na
mandarinskome Lung - stvor ne vatre, već isključivo vode? Pa tako i srodnik tvoje tajanastvene Meluzine u mramornoj kadi? Drugim riječima, ima moţda i hladnokrvnijih zmajeva, čiji su uţici umjereniji. On se, plav i zavojit, javlja na kineskome posudu, sa škropajućom grivom, a slijede ga, prije sam ih drţao plamičcima, sada znam da je riječ o kovrčama vode. Kakva prozna stranica, da poput bombe leţi u Poste Restante. U ova dva dana postadoh nestrpljivim Anarhistom. Ĉekat ću pod stablima - iz dana u dan, u tvoje vrijeme - pogledom ću traţiti ţenu nalik na uspravan i postojan plamen i sivoga goniča što se uza zemlju valja poput dima Znam da ćeš doći. Sve vrijeme je, što sam znao, bilo. Meni to nije normalno stanje stvari, niti sam ga takvoga ikada iskao - ali sam pošten' čovjek, i prepoznajem to što jest, kad jest... Pa ćeš doći. (Ne stroga već tiha, znajući-) TvojR.H.A.
Dragi gospodine, pregorda sam - da bih rekla znala sam, nisam smjela doći - a opet sam došla. Priznajem sve što činim - ta uzdrhtala šetnja bijaše jedan takav Ĉin - od Araratskog puta do Humka Iskušenja - dok je Pas Tray kruţio i reţao - on Vas ne voli, gospodine - i kraj bi te rečenice mogao glasiti - "a ni ja ", kao i vjerojatnije, "što god ja osjećala ". Bijaste li sretni što sam došla? Bijasmo li bogoliki, kako obećaste? Dva usrdna šetača, revno gazeći prašinu. Primijetiste li - na stranu sada Električne Sile i Galvanički Impulsi kako smo, zajedno, srameţljivi? Bez papira, puki znanci. Provodimo vrijeme - a Kozmičko Vrijeme na dodir naših prstiju nakratko stane - tko smo? tko? - ne biste li radije slobodu bijeloga lista? Je li, avaj, prekasno? Je li svršeno s našom praiskonskom nevinošću? Ne - vani sam - izvan svoje Kule i van Pameti. Nekoliko kratkih sati imam ovu svoju kućicu za sebe - utorak poslijepodne - oko jedan - bi li Vam bilo stalo izvidjeti dosadnu istinu Odaja što ih izmaštaste - čijih? Hoćete li doći na Ĉaj? Ah, ţalim za mnogim stvarima. Mnogima. A ima stvari što se moraju reći - sada uskoro - i naći će svoj trenutak. Gospodine, danas sam ţalosna - ţalosna i potištena - ţalosna što pođosmo u šetnju, a opet ţalosna što još ne šetamo. I to je sve što Vam mogu napisati, jer me Muza napustila - kao što bi uz podsmijeh mogla napustiti sve ţene koje se poigravaju s Njom - a onda - s Ljubavlju Vaša Christabel
Draga moja, Sada te uistinu mogu zamišljati - u tvome nevelikom Salonu - iza rascvjetalih šaličica dok Monsignor Dorato čisti perje i trilira, ne, kako sam pretpostavljao, u firentinskoj palači, već u pravome Taj Mahalu od ţarkih mjedenih ţica. A ponad kamina, Christabel pred sir Leolineom - ti sama nalik na kip, u raznobojnu svjetlu što drečavo šiba oko tebe i podjednako ukočena Psa Traya. Koji nas je obilazio, revno njuškajući, dok mu se šija kostriješila kao bodlje dikobraza, a meka se siva usna re-ţeći borala zbilja me, kako kaţeš, on ne voli, i jedanput je ili dvaput, zazveckavši šalicom i
tanjurićem, zaprijetio sabranoj paţnji koju posvetih izvrsnom kolaču sa sjemenkama. A umjesto trijema s kojega se cvijeće obrušava - iščezava sve to puko naklapanje i maštarija - guste, visoke Ruţe nalik na trnovite straţare. Mislim da me tvoja kuća ne voli, i da nisam trebao dolaziti. A stoji, do temelja, kako kaţeš, da i ja imam kuću, koju nismo opisivali, ni ne spomenusmo je. I da imam ţenu. Traţila si da o njoj što kaţem, a ja sam ostao bez riječi. Ne znam kako si to protumačila - imaš apsolutno pravo na to pitanje - a ja ti svejedno nisam mogao odgovoriti. (Premda sam znao da me pitati moraš.) Imam ţenu, i volim je. Ne kao što volim tebe. Sjedim, evo, pola sata, pošto napisah te gole rečeničice, i ne mogu dalje. Postoje dobri razlozi - o njima ne mogu raspravljati, ali su dobri, čak i ako nisu apsolutno adekvatno dobri - zašto moja ljubav prema tebi nju ne bi nuţno povrijedila. Svjestan sam da to vjerojatno zvuči mutavo i sakato. To su prije mene, vrlo vjerojatno, već rekli mnogi muškarci, ţenskari - ne znam - neiskusan sam u tim stvarima, nisam mislio da ću ikad pisati ovakvo pismo. Vidim da više ne mogu govoriti, tvrdim samo da vjerujem u istinitost onoga što kazah, te se nadam da te neću izgubiti zbog te nuţne sirovosti. Svakom daljom raspravom o tome vrlo bih izvjesno izdao nju. Isto bih osjetio da se ikad postavi pitanje rasprave o tebi - bez obzira na to o kome se radilo. Tišti me čak i implicitna usporedba - to vjerojatno i sama osjećaš. Što je tvoje, tvoje je - što je naše - ako je išta naše - naše je. Molim te, uništi ovo pismo - što god činila ili si učinila s ostalima -jer je ono samo po sebi upravo izdaja o kojoj govorim. Nadam se da te Muza nije napustila - ni nakratko, ni na koliko ti treba za okrepu uz čaj. Pišem lirsku pjesmu - krajnje nepomirljivu - o Plamenzmajevima i kineskim Lungovima - učaranje, moglo bi se reći. Ima veze s tobom - tako je sa svime što ovih dana radim, ili promišljam, ili dišem, ili vidim - ali nije tebi upućena - te će pjesme tek doći. Ako mi na ovo nekićeno pismo stigne kakav odgovor - znat ću da si uistinu velikodušna, i da je naš nevelik prostor naš - naš nakratko - dok se ne obznani trenutak nemogućnosti TvojR. H.A.
Dragi moj gospodine, Vaša Vam nekićenost i suzdrţanost mogu samo sluţiti na Ĉast - ako se ovdje o tome uopće moţe govoriti - u ovoj Pandorinoj kutiji - što je otvorismo - ili u mokroj Prirodi u koju kročismo. Vidim da više ne mogu pisati - zbilja me, zbilja Boli Glava - i situacija u ovoj Kući - o kojoj neću pričati, zbog nečega čije motive, nadam se, i sama štujem ukratko, nije dobro. Moţete li u četvrtak doći u park. Ima nekih stvari o kojima bih radije govorila. Vazda, C.
Draga moja, moj je Feniks trenutnojadovita, čak pokisla ptica - zbori neuobičajeno skromno i krotko - gdjekad čak smjerno. Neće ići tako - tako ne moţe - odreći ću se svega, kad ti kaţem, sve sreće svoga srca - ako ćeš tada ţivnuti i zaplamsati, kao prije. Učinio bih sve što je
u mojoj moći da u svojoj sferi iskriš kao prije - odrekao bih se čak i prava koje s toliko inzistiranja polaţem na tebe. Zato mi reci - ne da si, već zašto si tuţna, i to iskreno, a ja na sebe preuzimam zlo ispraviti, ako je u mojoj moći. Otpisi mi kad uzmogneš, i dođi opet u utorak. Uvijek, R. H. A.
Najdraţi gospodine, vjerujte da ne znam zašto sam tuţna. Ne - znam - zato što me uzmete iz mene i onda me vratite - umanjenu - ja sam vlaţno oko - i dirnute ruke - i usne sam - vrlo prisutan izgladnjeo - fragment ţene - koja sama zapravo ne ţudi - a opet ţudi previše -ah - ovo boli - A Vi kaţete - tako ste ljubazni - "Volim te. Volim te." - vjerujem Vam - no, tko je ona - tko je "ti"? Je li ona - lijepa svijetla kosa i - što god već ţudi - nekoć bijah nešto drugo - nešto bolje i samo - bijah samodovoljna - a sada lutam - marljivo tragam u stalnoj mijeni. Ne bih moţda bila toliko nezadovoljna da mi je svakodnevni Ţivot sretan, no on se pretvorio u krhko tkivo tišine što je prekida prijekor oštar poput igle. Gordo ne spuštam pogleda - i pravim se da ne znam ondje gdje najdublje proniknuh - gdje me proniknuše - ali to košta - nije lako - nije dobro. Ĉitam Vašega Johna Donnea. Al mi ljubavlju pročišćenom tako Da sam i pojmit ne moţemo što je, Trpimo s mišlju uzajamnom lako Da oči, usne, ruke se razdvoje.17 Krasnoga li izraza - "S mišlju uzajamnom". Vjerujete li Vi da je moguće naći takvo sigurno sidrište - u strašnoj oluji? A sada u svome rječniku imam novu riječ, veoma mrsku, koja me zarobila - ide "A kad bi-" "A kad bi-" A kad bismo imali vremena i prostora da budemo zajedno - kako si dopustismo ţeljeti - tada bismo zajedno bili slobodni - dok smo sada - zatočeni?
Draga moja, prava izvedba slobode jest kretanje - lukavo i mudro i ljupko - unutar granica - ne traţeći da se sazna što je onkraj a ne da se dodirnuti i okusiti. No, ljudi smo - a ljudski je ţeljeti znati što se, po svaku cijenu, znati moţe. A lakše je razdvojiti usne ruke i oči kad su nam malko poznatije, pa više nipošto nisu predmet istraţivanja, zov nepoznatoga. "A kad bismo" imali tjedan - ili dva - što bismo samo sve s tim učinili? A moţda i hoćemo. Snalaţljivi smo i inteligentni ljudi. Nizašto te na svijetu ne bih umanjio. Znam da je u ovakvim okolnostima prosvjed uobičajen - "Volim te takvu kakva jesi" - "Volim samu tvoju bit" - pa i ono što ti, najdraţa, neizravno tumačiš kao značenje "tvoje biti"- usne ruke i oči. Ali, ti pouzdano znaš- mi znamo - da nije tako - najdraţa, volim tvoju dušu i s njom tvoju poeziju gramatiku i sintaksu tvoje hitre misli dok zastajkuje i ubrzava - dakle, podjednako esencijalnu tebe kao što je Kleopatrin skok, esencijalno njezino, ushitilo Antonija - to esencijalnije, jer dok sve usne ruke i oči donekle nalikuju jedne drugima {premda su tvoje čarobne a i magnetične) - tvoja misao odjevena u tvoje riječi jedinstveno je tvoja, s tobom se rodila, nestat će ako ti nestaneš-
Putovanje o kojemu sam govorio još je neizvjesno. Tugwellse posvema zadubio u posao kod kuće - i premda smo projekt davno dogovorili, čim se proljepša vrijeme civilizirano ponašanje danas zahtijeva inteligentno zanimanje za majušne oblike ţivota i čudovišno postojane oblike planeta - stvari sada zapinju. A i ja, koji bijah posvema oduševljen - sada zapinjem - zapet -jer kako bih se, svojevoljno, otputio tako daleko od Richmonda? Do utorka onda P. S. Swammerdam samo što nije još jedanput gotov.
Najdraţi gospodine, Moja se neodlučna Muza vratila. Šaljem Vam (nedorađen) Njezin diktat. Šumovit brijeg Dršće Mu uz prsa Licem Mu - lijeg Mišićja se trza Vreo osmijeh Sljeme bi optočit Svaki se slijeg Sad - grči i koči On sav ţeţe Jače steţe U kamenju, pijesku Ko kost u tijesku Od boli - tlo - vrisne Opet - pisne On ganut grabi-
Najdraţa moja, pišem u ţurbi - plašim se tvoga odgovora - ne znam bih li krenuo ili ne - ostat ću, radi tebe - ukoliko se ta neznatna mogućnost o kojoj si govorila ne pokaţe pravom prilikom. A opet, je li to uopće moguće? Kako bi uopće, na zadovoljavajući način, objasnila takav korak? 1 kako da se ja, unatoč tome, ne nadam? Ne ţelim tvome ţivotu nanijeti nepopravljivu štetu. Još mi je ostalo dovoljno razbora da te zamolim - unatoč mojim ţudnjama, mojim na-danjima, mojoj istinskoj ljubavi da promisliš o prije i o poslije. Ako se moţe domišljato urediti da nakon toga ţiviš kako te volja - onda dobro - ako se moţe - nije to nešto o čemu se piše. Bit ću u Crkvi sutra u podne. Volim te sad i zauvijek.
Dragi gospodine,
svršeno je. Učinjeno. Progromozborih - i rekoh - tako će biti - i bez pitanja sada - ili ikada - a ovoj se apsolutnoj Tvrdnji - kao kod svakoga Tiranina - krotko pokoriše. Ovo ne moţe naškoditi više nego što je već naškodilo - ne Vašom voljom - donekle mojom -jer bijah (i jesam) gnjevna.
11. Swammerdam Daj bliţe, Brate, molim te, a strah me Da gnjavim. Neću dugo. Hvala, Brate, Što sjediš sa mnom, hvala ti unaprijed, Jer izdaju me oči, glas i mozak, U goloj, bijeloj ćelijici ovoj, Pod bačvastim svodom, jajetu nalik Iznutra. Noćas se leţem. U kakav To jasan, prazan spokoj, zna tek ona, Germana svih sidriteljica sveta, Da, tebe mi posla, Bogu se moli Za moju dušu što ovu je ljusku Tek časkom zaposjela, a On je Na dlanu sjajnom kao Dijete drţi I instrumentom Milosti probode Da kroz tu rupicu vječnosti Svjetlo Svoj put progrize i nade što traţi, Što usisat valja, tek začet talog, Još embrijskog Anđela mokrih krila. Ne ostavljam mnogo. Imadoh jednoć II mišljah tako, premda drugi nisu. Tri tisuć ptica, gmazova i inog Što mrtve svojim Umijećem oţivjeh,
Rasporih, uđoh, ubrizgah, izloţih Po redu, sve po Bibliji Prirode, Na uvid njene tajne i lukavstvo. Zaboravi. Zapisi - ja te molim Da rukopise i pisaljke dajem Francuzu Thevenotu, drugu bez premca, Filozofu, jer ko filozof cijeni Otkrića nekoć smionoga uma. On dobit bi i mikroskope, vijke, I bakren škripac čvrstih ruku, zvah ga Homunculus, jer drţao je leće Od ljudskih ruku mirnije - trun gaze, Kap sukrvice - hlepnoj ljudskoj zjeni, Što drznula se proniknut u tajne, U onkraj svojih granica i moći. Njih više nemam. Prodani da kupim Ĉest hljeba, mlijeko, a ni njih ne mogu. Pa mrem u dugu. On će mi oprostit. Jer drug mi je. Zapisi to. Sad piši Na ime Antoinette de Bourignon (Kad očajavah, ona prizva Ljubav Boţansku, onkraj vremena i kraja) Da s vjerom u nju i u Njega gledam Taj goli zid i napuštam svijet stvari I krećem u Ne-stvarnost, nju mi ona U Njemačkoj, kad zaiskah je, dade. A sad potpiši, Swammerdam, u dobi Od četrdeset i tri ljeta, datum Mart tisuć šesto osamdeset teče. Ĉas krajnji mu je. Krajnje mu je vrijeme On nazrije Vječnost, zato mu je mrijeti. I ţivot ljudski razvija se s mjerom, Ko mravlje jaje ličinku kad hrani, Iz ličinke da postane mrav radnik, II čudovišna matica, il muţjak, Trut krilat, svaki svoju mjeru znade. Ja nisam krupan, sitna mi je ljuska, I stručnjak sam za malost, za sitnice, Za neznatno i previđeno, detalj, Za čudnovato, efemerno, rubno. I sviđa mi se, Brate, tvoja izba, Sva bijela, okno, voda, tvoja ruka Što bolesnome prinosi mi ibrik. Sad dosta mi je. Hvala. Gdje se rodih Bijaše isto tijesno, al ne golo Ko ovdje, već ko kunićnjak pun tajni,
Sve blistavo, sve prašno, čudno, rijetko. Što prvo vidjeh? Vitrina i škrinja Da zipci mjesta nema, boca, tegli, Sve začepljeno, pomno, pa je svile, Pa perja, kosti, kamenja i tikvi, Po stolicama, stolovima, hrpe. U zdjeli blista pregršt adulara, A kameni je skarabeji drţe, Boţuljci strani oslikanih zjena Na policama sitnooki ţmirnu. Sirena pliva i mahnito struţe Po staklenome zidu svoje boce, Hermetički zapečaćenog stana, I kosa struji po uveloj glavi, I sahne suha dojka, rep savijen, Tek zub se bijeli. Baziliska jaje Također spazih, bjelokosnu kuglu, Na rimskome se peharu Ijuljuška. Tik pored mačja mumija se gnijezdi, Još cijela ovijena tamnim platnom, U pijesku sušena, no kao i ja U povojima, mumija i dijete. A ti ćeš sada uvit moju ljusku U ponjavu, zaklopiv oči mrtve Što iscrpi ih zurenje u sitneţ, U trunke ţive tvari, oči sjajne I nevine pred svim tim iskušenjem, Tim plijenom što ga širom naše kugle Namaknuše nam holandski mornari U Amsterdamu kad spustiše sidro, Pa opet kreću iz kiše i magle Put bakarnoga sunca ţeţe zemlja, Put zelenih i vječnih ledenjaka, Put vrelih, tajnih, zaparenih mjesta Gdje prašume su ekvatorijalne, Gdje sunce je visoko ponad krošnji, Pa ljudi ondje ni ne vide sunca, Tek usput kopljast bljesak što prosiječe Rez srebrn u toj mračnoj zelenoći. Ko malen dječak hjedoh sastaviti Katalog sveg tog blaga, sve poredat Po ljudskoj mjeri, kako čovjek rabi Te stvari, ili što mu one znače. Na primjer, htjedoh razlučiti mitsko Od medicinskog, ili talismane (Ko praznovjerje) naspram minerala -
Jer ruţičasti kremen strt sa ţivom Je lijek za zimicu i malariju. Za ţiva bića vrijedio bi drugi Vid taksonomski: sa kukcima kukci, Sa pticom ptica, a zasebno jaja, Od monstruoznoga globusa noja Do zmijskog lanca mekoljusnih jaja, Sve premjereno šestilom, na taftu, I nasađeno u drvene čaše. Mom ocu, ljekarniku, bješe drago Što ima tako nadobudna sina, I već mi je planirao budućnost. U svojoj glavi vidio me tako Ko dobrotvora i ugledna muţa, No smjernoga pred Bogom, pravednika. Kad shvatio je da ja neću postat Advokat, što je htio, kaza liječnik: "Jer liječi tijelo, a i dušu blaţi." Poboţnost pak sa svjetovnim se spaja: "On uvijek ima hljeba, mesa, vina, Jer s ove strane groba uvijek netko Je bolestan i liječniku se klanja." Nagnuća moja bjehu druge vrste. Zbog skrupuloznog uma? II zbog čini Što baciše na mene sustanari U sobi gdje ko malo dijete spavah? Ja bijah dojma da anatomija Ne počinje u srcu ili ruci Već u primitivnijem nekom tkivu U sitnom biću što puţe il leti, Taj ključ ţivota jest u bijelom crvu Što slijepo jede strano, ljudsko meso, A njega jede perad što i samu Će slasno pojest opet neki čovjek I tako krug zatvorit. Mišljah tada Da Ţivot Jedno jest i da početak Je anatomskog dolje, u začetku, Što bliţe plodnoj vatri Majke Zemlje. Da l' zato, il mi Dušu zaposjednu U onoj mračnoj izbi crni pauk, Ko ljudska šaka velik, pipljiv demon U svoju mrku dlaku sav zapleten, II ugljen-crni ljiljci iz Afrike, Kroz krila probodeni i raspeti, Za naš uţitak? Bjehu čudnovati A opet oblik - ko i ja - ţivota (No, naravno, ja usto imam dušu)
U srodstvu sa mnom, tako barem mišljah, Jer sve ko da od iste tvari nasta, Ţumanca zlatnog, staklastog bjelanca, Od mitskog Jaja iz Egipta drevnog Što crna Noć je snijela u Prazninu, Pa izleţe se pernat Eros svjetla I Kaos oplodi, i tu se zače Sav ţivot Zemlje, sve što njom se kreće. Tu istinu nam naznačiše moţda Otajstva orfička i zagonetke. Nakanih saznat porijeklo ţivota, I mišljah da ne zgriješih. Pa Bog stvori Mi oči, ruke, dade mi vještinu Da sklopim bakrenoga pomagača, Da postojano drţi moje leće Nad ţivim česticama, kad naučih Prepoznat ih, a potom uvećavat Sve više i sve manje. Naposljetku Uočih plan za planom, niz u nizu, I među njima vrtoglave veze, Isprepletene, uređene, strašne. Secirah tako vodencvijeta oko, Komarca roţnicu bih namjestio Da kroz nju vidim zvonik nove crkve, Sav naopak, umnoţen, vrh igle Pa puta sto, tek anđela što nema. I moljca krilo ljuskasto ko oklop, I oštre kuke na noţici muhe U ovom našem svijetu nov svijet gledah Ĉudesa svijet, istinit, čudovišan, Što vrvi od neslutiva ţivota. Da imam leće, u čaši bi vode Što sad je drţiš vidio ne bistru Prozirnost - čistu vodu - tako misliš, Već vrveće i nadiruće horde Ţivotinjica bičastoga repa Ko rep kod zmaja; gone ih čuperci, Spirale, kao kitove u moru. A leća ti je kao oštra sablja. Umnoţava nam svijet ili ga dijeli U jednom, kao ovdje, vidiš mnoštvo, Segmentiranu naizgled glatkoću, Kanjone, kratere u koţi gospe II grube ljuske njene sjajne kose. Što više mi se otkrivalo Mnoštva Sve više ţudjeh za otkrićem Jednog -
Te Prve Tvari, praoblika svega U Prirodi što oblik stalno mijenja. Njen Zakon nađoh gdje se oblik niţe, Kod mrava, buba, pčela i leptira. Uočih prvo pravilnost razvoja. Iz jaja bubri ličinka, pa sahne, Jer drugi se organi u njoj šire Dok ona spava. Budna kad se strese, Svlak pukne bljunuv izguţvanu svilu, Što dršće pa se skruti, hvata zraka, Razmota se i blista, smeđa, plava, Ko paun-perje okasta, ko tigar, S tragom šuplje lubanje mrtvaca. U kristalnome krugu moji palci Bijahu nalik na slonove noge, Pa kao kirurg izradih si alat Skalpele, sablje, hvataljke i kuke Ne čelične, od fine bjelokosti, Toliko tanke iglice i igle Da golim okom vidjeti ih nije, Dok kroza leću ne postanu koplja. Tim pipkao bih sam ţivot tih bića I izvor tog ţivota, gdje se mnoţe. Ne očekivah takve zajednice. Gle Kralja košnice il mravinjaka U centru uzoraka što ih tkaju, Pa nose, tegle, ţure, hrane, grade I čuvaju svoj svijet, čuvajuć vršno Vrhunac hijerarhije svog društva Gle biće to na optičkome disku, Ogoli samo sjedište rađanja, Organe gdje nov ţivot jest i raste, Gdje formira se jaje. Nije to Kralj Već Majka gorostasna tijela; uza nj Se manje sestre veru, sluţe, brinu Za njeno potomstvo, u njenim trudovima, Njoj nektar nose, i ţivot će prinijet Da njezin spase, ona je Kraljica, Nuţno, neupitno Središte Legla. Ja - ove oči - prvi gledah Jajnik, I nacrtah ga prvi. Sad se gubim, No ovim umom spoznah Preobrazbu I njezin zakon zapisah za ljude. Ne priznaše mi. Ni u Kući, moji – Ko prosjaka me baciše na cestu – Ni struka, Medicina. Kad zbog
Bijede Prodavah zbirku leća i dokaza, Eksperimente, Kupcima ni traga. Nit Liječnik nit Filozof htjede uzet, Da preţive, za budućnost, vizije Te elegantne, moje slike, skice, Ţivota prikaz i Istine svijeta. I tako počeh prosit i moljakat, Ostatke kruha, mlijeka, mrvu mesa Sveg crvljivog, u svakom crvu muha Što začetu je motrih. Galilej svojom optičkom je cijevi, Sto godina je tome, našu kuglu Pomaknuo iz centra poimanja, Izlučiv kruţno gibanje planeta I sunca, u onkraju beskonačnog, Niz sfera gdje je uzvrtjela Zemlja, Sva zelen, pustinje i bijele gore, Sva nepronična podmorja i vode, Tek trun u uskuhalom loncu zvijezda. Osudiše ga zato na lomaču. No mudrac, štujuć Boga, ljubeć ţivot, Sustegnuo je vlastito otkriće I predao ga teološkoj braći Da prouče ga uz druga otajstva. No jedna stvar je izmjestiti Ljude Iz centra ukupnosti stvari. Drugo, Međutim, udar je na samog Boga, Što stvori ljude, stvori nam intelekt, Silovito i čudesno i strašno, I stvori silnu ţudnju za spoznajom, Nas istodobno smrtnih i konačnih, U Tajni Njega da otpočinemo U mekom, tamnom prostoru beskraja, Kad mozak umre kao moj što klonu Uroniv u sekciju Efemernog. Oblike shvatih zaplesanih česti I godine posvetih mušicama Što ţive jedan dan i mru bez noći. Galilej, pitam se, dal znade straha Kad vidje sjajne globuse u tami Ko ja kad leće otkriše mi prizor – Ne ledene ljepote Beskrajnoga – Već zarojene uzvrvjele česti Ko česti oklopljenog baziliska, Što ne vide se, no u svom su redu – Da, zapravo - u svom su djelokrugu –
Ne usudim se reći - mikrokozmi Ko Ĉovjek što je, jadnik, čiji ponos Ne podnosi da iskuša ga Beskraj Ni krajnje sitnog, ni samog najvećeg? [Desant cetera.]
12. Što je Kuća? Ĉvrst i prav zid Kad Bura brije topal sklon Tu nijemi ćemo pogled skrit I nestati - za zastorom No srce pakleni je stroj A mozak pisti skrit u pliš I puca zid u nespokoj I prozor prsne - sve u kriţ Christabel LaMotte
Stajali su na pločniku i promatrali slova uklesana ponad trijema: betanija. Bijaše sunčan travanjski dan. Bilo im je neugodno zajedno, stajali su podalje jedno od drugoga. Kuća je bila u besprijekornome stanju, trokatnica, s prozorima na dizanje. Na izrezbarenim drvenim prstenima, na mjedenim karnišama, visjeli su zastori s lijepim cvjetnim uzorkom. Iza prozora do ulaza stajala je paprat, gospina kosa, u velikome Mintonovu loncu za cvijeće. Na ulaznim vratima, obojenima zagasitom nijansom delftsko modre, visio je zavojit mjeden zvekir u obliku dupina. Bilo je propupalih ruţa i, dolje niţe, čitavo more nezaboravka. Katove su razdvajali frizovi od opeke s uzorkom suncokreta. Svaka je opeka odisala svjeţinom; svaku bijahu proljuštili i dubinski isprali let lampom i tlačnom prskalicom, pa se kuća pruţala razotkrita ispod svoje prvotne koţe. "Dobro obnovljeno", reče Maud. "Malo te stepe. Simulakrum." "Kao kopije sfinge od fiberglasa." "Točno tako. Eno, unutra se nazire vrlo viktorijanski kamin. Ne znam je li original ili krpeţ od ostataka nečega što su porušili." Promatrali su Betanijino lijepo ili slijepo lice. "Morala je biti čadavija. I izgledati starije. Kad je bila mlada." "Postmoderni citat -" Sada je tu bio i trijem, kojim su se penjali prvi izdanci vrlo nove pavitine, trijem s novim bijelim drvenim lukovima, minijaturna sjenica. Odavde bijaše izronila, ţurnim korakom, u uskomešanim čvrstim crnim suknjama, čvrsto stisnutih usnica, ruku stisnutih oko mreţaste torbice, očiju raširenih od straha, nade, raspomamljena, kakva? Je li joj on sišao ususret od Crkve svetoga Matthiasa, s
cilindrom i gerokom? Je li ona druga virila kroz naočale s tankim okvirom, s prozora na katu, dok joj se pogled mutio? "Nikad me nisu posebno zanimala mjesta - ili stvari - vezive uz -" "Ni mene. Bavim se proučavanjem teksta. Zapravo mi je ţao zbog modernoga feminističkog stava prema privatnome ţivotu." "Ako teţite neumoljivoj analitičnosti," reče Roland, "zar ne morate?" "S psihoanalizom se moţe raditi bez upletanja osobnoga -" reče Maud. Roland joj nije proturječio. On je bio predloţio da dođu u Richmond, da vide što će dalje, no sad kad su bili ondje, prizor kućice uistinu ih je uznemirio. Predloţio je da odu u crkvu, na kraju ulice, golemo viktorijansko zdanje, u kojemu bijahu moderne ostakljene galerije i miran kafić. Crkva je nudila obilje dječjih aktivnosti, napirlitane i gizdave klaunove, vile i balerine, štafelaje, škripu na violini i pištave blok-flaute. Smjestiše se u kafiću, u nostalgičnoj krpici vitrajnoga svjetla. Sir George im se nije javio otkad su mu, u siječnju, poslali pismo, gorljivo mu zahvalivši. Maud je taj semestar imala naporna predavanja. Roland se javljao na oglase za posao - u Hong Kongu, u Barceloni, u Amsterdamu. Nije u to polagao prevelike nade - jedanput je vidio kopiju standardne preporuke, kakve mu je Blackadder inače pisao, vukla se po Pogonu za proizvodnju Asha, u kojoj je hvalio njegovu marljivost i temeljitost i oprez, i u svjetlu koje se Roland doimao posve nezanimljivim. Sloţili su se, Roland i Maud, da nikome ništa ne govore, i da ništa ne čine dok im se ne javi sir George, ili dok se njih dvoje ponovo ne vide. Roland joj je, toga posljednjeg ledenog lincolnškog dana, rekao da je Christabel, izgleda, moţda razmatrala mogućnost da se pridruţi Randolphu u njegovu prirodopisnom pohodu na Sjeverni Yorkshire, u lipnju 1859. Njemu se to činilo očiglednim; nije uzeo u obzir Maudino posvemašnje nepoznavanje Ashevih putovanja. Podrobno ga je opisao. Ash je otputovao na mjesec dana, putovao je sam, obilazio je obalu i grebene, proučavao je geologiju i morsku floru i faunu. Trebao je otputovati s Francisom Tugwellom, svećenikom, autorom Vlasulja na britanskoj obali, no gospodin Tugwell nije mogao na put zbog bolesti. Kritičari su, kako je Roland izvijestio Maud, s tim mjesecom bavljenja znanošću povezivali tematski zaokret u Ashevoj poeziji, od povijesti prema prirodopisu. Sam Roland nije bio sklon tome objašnjenju. Bijaše to u skladu s općenitijim intelektualnim gibanjima toga vremena. Godine 1859. objavljeno je Podrijetlo vrsta. Ashev prijatelj Michelet, veliki povjesničar, u to se vrijeme okrenuo proučavanju prirode, te je napisao četiri knjige, o četirima elementima - La Mer (voda), La Montagne (zemlja), L 'Oiseau (zrak) i L Insecte (vatra, budući da su kukci ţivjeli u vrelim, niţim slojevima). Asheve "prirodopisne" pjesme bijahu nalik na to, ili na Turnerove kasne, velike slike elementarnoga svjetla. Tokom toga putovanja Ash je pisao ţeni gotovo svakodnevno, praktički svaki dan. Pisma bijahu tiskana u Cropperovu izdanju; Maud i Roland na sastanak su ponijeli fotokopije. Najdraţa Ellen, ja i moje staklenke s uzorcima, u visokoj košari, stigosmo čitavi u Zaljev Robina Hooda - premda itekako natučeni i prljavi zbog trešnje vlaka i neprekidne kiše čađe i ţivoga iskrenja iz lokomotive, posebice u tunelima. Ţeljeznička linija Pickering-Grosmont prolazi kroz newtondaleski klanac - raspuklinu što je nastala u ledenom dobu -gdje u
romantičnoj pustoši vriština sama lokomotiva, zbog strmoga uspona, stvara veličanstvenu vulkansku erupcija Podsjetilo me to na Miltonova Sotonu, dok si krilima utire crnu stazu kroz asfaltne pare Kaosa - i na Ljellov temeljit, iscrpan a opet nadahnut rad o dizanju brda i usijecanju dolina djelovanjem leda. Ĉuo sam velike pozviţdače, njihov oštar, samotan zov, i vidjeh, učinilo mi se, orla, premda to vjerojatno ne bijaše orao - u svakome slučaju, grabeţIjivca kako lebdi i pluta nevidljivim elementom. Ĉudnovate ovce uskih prsa dadoše se u trk, da je kamenje letjelo, a vunena im se ovojnica vila zrakom poput obalne trave pod morskom vodom spora i teška - Zure s litica - htjedoh napisati neljudski - no to se podrazumijeva djeluju gotovo demonski i neprijateljski, za domaće ţivotinje. Zanimalo bi te vidjeti im oči –ţute s crnom prugom zjenice - vodoravnom, ne okomitom - zato se i doimaju neobičnima. Vlak je moderni nasljednik učinkovite ţeljeznice s konjskom vučom, a zamislio gaje i napravio sam George Stephenson. Gotovo da bi mi to doličnije vozilo bilo draţe od uzbrektaloga plamenzmaja što mi uništi putnu košulju (ne, neću je slati kući; kaţu mi da moja gazdarica, gospoda Cammish, vrsno pere i štirka). Sve se ovdje doima pretpovijesnim - formacije stijena, dizanje i valjanje prostranoga mora, ljudi s ribarskim čamcima (mještani ih zovu barkama), što se, čini mi se, ne razlikuju mnogo od primitivnih ali okretnih malenih plovila ranih vikinških zavojevača. Ovdje na obali Germanskoga mora onkraj njegove sivozelene pustoši osjećam prisutnost tih Sjevernih Zemalja - veoma različitih od bliskih, civiliziranih francuskih polja preko La Manchea - Ĉak je i zrak nekako i drevan i svjeţ - svjeţ od soli i vrijeska i nekakve apsolutne britke čistoće, nalik na okus ovdašnje vode, što slađahno ţubori kroz šupljikav vapnenac, i prene te više od vina - nakon otekle Temze. Pomislit ćeš, međutim, da ni malo ne ţalim za svojom toplom kućom i knjiţnicom i kućnim ogrtačem i radnim stolom, i za društvom svoje drage ţene. Postojano mislim na tebe i postojano te ljubim - što znaš i sama. Jesi li dobro? Jesi li se u stanju kretati i čitati bez glavobolje? Piši mi o svemu što radiš. Pisat ću ti još, pa ćeš vidjeti da sam postao marljiv anatom jednostavnih oblika ţivota - zvanje u kojemu trenutno nalazim više zadovoljstva nego u biljeţenju ljudskih konvulzija. 15. lipnja Duge večeri provodim revno čitajući Ljella, nakon što završim sa seciranjem, čime se nastojim baviti dok je dobra svjetla, između povratka iz šetnje i večere. Više ne rabim visoke staklenke za uzorke, već niz običnih ţutih posuda za pitu, rasprostrtih po svim raspoloţivim površinama moje blagovaonice, u kojima su Eolis pellucida, Doris billomellata, Aplysia/ nekoliko skupina polipa - Tubulariidae, Plumulariidae, Sertulariidae - krasni mali Aeolides i nekoliko zadruga mješčićnica. Ellen, uistinu je teško oduprijeti se zamišljaju da je ta savršeno ljupka i čudesno djelatna stvorenja zamislila i načinila neka Inteligencija - a opet je teško ne povjerovati premoćnim dokazima Razvojne Teorije, o promjenama do kojih u svim stvarima, tokom nezamislivo duga Vremena, dovodi postupno djelovanje svakodnevnih uzroka. Iskreno mi reci, jesi li bila dovoljno snaţna, i zdrava, da odeš na predavanje profesora Huxleya, 0 "Postojanim Tipovima u ţivotinjskome carstvu"? On vjerojatno, kao i
Darwin, smatra da različite samosvojne vrste na zemlji nisu rezultat opetovanih činova Stvaranja - već prije postupne modifikacije postojećih vrsta. Jesi li uspjela što zabiljeţiti? Tvome bi ushićenome muţu-amateru to bilo od neprocjenjive vrijednostibarem da mu znatiţelju utoli. Danas sam sišao niz hridine kod Scarborougha, da vidim strašni Rt Flamborough, gdje tolike snađe jezovita smrt, u vodenim maticama i snaţnim strujama - gotovo da ih se čuje i vidi gdje se smijuckaju pod pljuskom visokih valova, čak i za lijepa, vedra dana, danas, na primjer. Hridine su bijele poput krede, a prirodne su ih sile izrezale i isklesale i izbrusile u čudnovate oblike - u kojima praznovjerni moţda prepoznaju Boţanske kipove ili drevne okamenjene gorostase. Jedan strši u more - diţe se kao nemoćan ili pak prijeteći batrljak - nalik na ovit ud što ga je nagrizla neka bijela guba. Tu su i dvije Hridi što ih zovu Kralj i Kraljica - drţi se još samo ta potonja. Lyell kazuje da se cijela ova obala postupno raspada, i spominje trošenje Flamborougha, što ga razara slana vodena prašina, a taj proces potpomaţu, niţe niz obalu, mnogobrojne vrulje što izviru iz glinenih naslaga. Pada mi na pamet - ako slana i slatka voda mogu tako strpljivo - i u takvoj neumoljivoj i slijepoj sprezi uzroka i posljedice - odrediti oblik tim bijelim mramornim spiljama i crkvama i neljudskim Figurama iski-parenima dlijetom, ili oblikovanima pritiskom vodenih ţila što naviru u proljeće i dube fine ţlijebove, kapljicama i djelovanjem sile teţe Ako ta mineralna sila moţe stvoriti oblike kakvi su stalaktiti i stalagmiti - moţda usni kanali ili srčane klijetke - tisućljećima - također reagiraju na smjer i tlak? Kako nešto rođeno, a postupno oblikovano tom spregom uzroka, moţe taj oblik prenijeti svome potomstvu - prenijeti tip - premda kao pojedinac moţda propadne? To se, ako se ne varam, ne zna. Odreţem li grančicu - iz nje mi moţe narasti cijelo drvo korijen i krošnja i sve, iz toga - kako to? Kako cjepika zna oblikovati korijen i granu? Draga, naša je generacija faustovska - ţelimo znati što moţda nismo kadri znati, jer nismo tako (ako smo uopće) zamišljeni. Lyell spominje također mnoga ovdašnja obalna sela što ih je progutala voda - kao na primjer Auburn, Hartburn i Hyde, te Aldbrough, koji se preselio u unutrašnjost. Nisam uspio naći nikakve mitove ni legende u vezi s tim melankoličnim iščezlim zajednicama - kakvih, čini mi se, ima u Bretanji, na primjer - no ribari su na pješčanim nanosima usred mora znali nalaziti ostatke kuća i crkava... Ako, međutim, i nema potopljena grada Isa da me noću muči zovom podvodnih zvona, našao sam si domaćega, engleskog vilenjaka, Hoba, koji stanuje u Buţi, zovu je, naravno, Hobova Buţa. Taj dobri Hob liječi hripavac (u ovome dijelu svijeta poznatiji kao magareći kašalj). Hobova Buţa je spilja u stijeni nedaleko od sela Kettlenessa - što je godine 1829., jedne mračne prosinačke noći, u jednome komadu glatko odskliznulo u more. Još ćeš pomisliti da mi prijeti utapljanje, ili barem poplava mora i pijeska. Val mi je otrgnuo mreţu što je nemarno pustih uza se dok sam pipao po dubokom mirnom mjestu kod Filey Brigga u potrazi za jogunastim Polipom - ja ostah neokrznut, izuzme li se nekoliko časnih ogrebotina od luparovih pločica i malenih dagnji. Vraćam ti se za dva tjedna - sa svim svojim mrtvim čudima iz dubine "Mortimer Cropper tvrdi da je rekonstruirao svaki njegov korak na tome putovanju", rekao je Roland. "'Od duge šetnje prema Pickeringu, uz rimsku cestu, Pjesnik je vjerojatno zaradio ţuljeve, što se i meni dogodilo, premda je njegovo oštro oko
vjerojatno zapazilo više toga što ga je moglo razvedriti i zainteresirati, nego sam to mogao ja, u ovo novo vrijeme..."' "Nije mu palo na um da je Ash moţda imao društvo?" "Nije. Bi li vama, kad čitate ta pisma?" "Ne bi. Doimaju se točno kao pisma osamljena muţa na putovanju, koji se za dokonih večeri javlja ţeni. Osim što se da zapaziti da nikad ne kaţe 'Da si barem tu', pa čak ni 'Da barem moţeš vidjeti' - to je sve što bi iz njih mogao iščitati netko upućen u analizu teksta. I osim očigledne referencije na potopljeni Is, no znamo da je za to već znao. Razmislite - da ste onako uzbuđeni kao što je to bio pisac Christabelinih pisama - biste li mogli sjesti svaku večer i pisati svojoj supruzi - pred Christabel, u tome slučaju? Biste li mogli proizvoditi takve - putopise?" "Kad bih smatrao da moram - radi nje - Ellen - mogao bih." "To bi zahtijevalo prilično jezovitu samokontrolu i prijetvornost. A ta se pisma doimaju tako smirenima -" "Ali se vidi, zar ne, da je - s vremena na vrijeme - umiruju -" "Premda bismo to mi učitali, ako već pretpostavljamo -" "A Christabel? Zna li se što se s njom događalo u lipnju 1859.?" "U Arhivu o tome nema ničega. Ničega do Bianchine smrti, 1860. Mislite da je -" "Što se zapravo dogodilo s Bianche?" "Utopila se. Skočila je s mosta, u Putneyju - u namočenoj odjeći i s velikim okruglim kamenjem u dţepovima. Za svaki slučaj. Postoje zapisi o njezinu oduševljenju junačkim pokušajem Mary Wollstonecraft da se ubije skokom s toga istog mosta. Očito je uzela u obzir da Wollstonecraft nije potonula, jer joj je odjeća plutala." "Maud - zna li se zašto?“ "Zapravo ne. Ostavila je poruku u kojoj kaţe da ne moţe poplaćati dugove i da je 'suvišna osoba', 'nepotrebna' ovome svijetu. U banci nije imala ni prebijene pare. Mrtvozornik je dijagnosticirao prolaznu ţensku duševnu uneravnoteţenost. Naveo je da su, 'Ţene poznate po snaţnim i iracionalnim promjenama temperamenta.'" "I jesu. Feministkinje se na to pozivaju kad je riječ o prometnim nezgodama i ispitima " "Nemojmo sad o tome. Shvaćam što ţelite reći. Stvar je u tome što stručnjaci mahom pretpostavljaju da je Christabel bila ondje - dala je izjavu i rekla da 'u tome času nije bila kod kuće' - uvijek sam mislila da bi to značilo dan ili najviše tjedan-dva -" "U koje se to doba godine dogodilo?" "U lipnju 1860. Ĉitavu godinu prije toga nemamo ništa o Christabel - odnosno, ništa osim lincolnshirskih pisama. I, pretpostavljamo, nekih fragmenata Meluzine, te nekoliko bajki koje je poslala u časopis Home Notes, uključujući jednu - čekajte malo o Hobu koji liječi hripavac. No, time se ništa ne dokazuje.'" "Moţda joj je on ispričao tu priču." "Mogla ju je i drugdje pročitati. Mislite da jest?" "Ne. Mislite li Vi da je pošla u Yorkshire?" "Da. Ali, moţe li se to dokazati? Ili pobiti?" "Moţemo pokušati s Elleninim dnevnikom. Biste li se Vi mogli obratiti Beatrice Nest? A da joj ne kaţete zašto, i da to ne povezete sa mnom?" "Tu ne bi smjelo biti većih poteškoća."
U kafić doskakuta demonska druţina dječje dobi, u bijelim plahtama, modrozelenih lica, glasno traţeći još soka, soka, soka. Pored njih je plesalo dijete u trikou, s ratničkim bojama, više no jasno ocrtana tijela, divlji putto. "Što bi na ovo rekla Christabel?" Roland upita Maud, a ona odvrati: "Izmislila je dovoljno zlodušića. Dobro je znala što smo. Nije se previše obazirala na doličnost." "Sirota Blanche." "Bila je ovdje - u ovoj crkvi - prije nego što je odlučila skočiti. Poznavala je ţupnika. 'Podnosi me kao što podnosi i ostale neudane dame s umišljenim boljeticama. Crkva mu je puna ţena, kojima ondje valja mučati, koje mu smiju vesti jastučiće ali se ne smiju drznuti i ponuditi mu svetu sliku -'" "Sirota Blanche." "Halo?" "Trebala bih Rolanda Michella." "Nije tu. Ne znam gdje je." "Mogu li mu ostaviti poruku?" "Ako ga vidim, reći ću mu. Nije da ga baš stalno viđam. Nije da on baš stalno čita poruke. Tko ga treba?" "Ja sam Maud Bailey. Samo sam mu htjela poručiti da ću sutra biti u Britanskoj knjiţnici. Kod doktorice Nest." "Maud Bailey." "Da. Htjela sam, ako je moguće, prvo s njim razgovarati - ako netko - stvar je prilično delikatna - htjela sam samo da on zna - tako da se moţe organizirati. Jeste li još ondje?" "Maud Bailey." "Tako sam rekla. Halo? Ĉujemo se? Tko nas je prekinuo? Kvragu." "Val?" "Da?" "Nešto nije u redu?" "Ne. Ništa posebno." "Drţiš se kao da nešto ne štima." "Zbilja? Kako se ja to drţim? Za promjenu barem primijetiš da se uopće nekako drţim." "Cijelu večer nisi rekla ni riječi." "To je tako normalno." "Točno. Ali ima načina i načina kad netko ne govori -" "Pusti to. Ne isplati se time razbijati glavu." "U redu. Pustit ću." "Sutra ću dokasno ostati vani. To će ti pasati." "Mogu do kasno raditi u Muzeju. Nema problema." "Eto, baš ti paše. Imaš poruku. Ljudi misle da ja ne radim ništa osim tajničkih poslova, eto, biljeţim poruke." "Poruku?" "Vrlo de haut en bas. Tvoja prijateljica Maud Bailey. Sutra će biti u Muzeju. Ne sjećam se detalja." "Što si joj rekla?" "Sad sam te uzrujala. Nisam joj ništa rekla. Spustila sam slušalicu." "Oh, Val."
"Oh, Val, oh, Val, oh, Val. Samo mi to znaš reći. Idem u krevet. Sutra imam naporan dan. Velika utaja poreza, uzbudljivo, zar ne?" "Je li Maud rekla da bih trebao... ili ne bih... je li spominjala Beatrice Nest?" "Rekla sam ti da se ne sjećam. Mislim da nije. Zamisli ti to, Maud Bailey u Londonu..." Da mu je deranje bilo u naravi, da se mogao uvjerljivo izderati Ne budi smiješna, stvari se moţda nikad ne bi razvile u ovome smjeru. Da je u stanu bilo više kreveta, mogao se okoristiti svojom prirodnom obranom, povlačenjem u sebe i neobraćanjem paţnje. Sada se uglavnom budio sav ukočen od povlačenja prema rubu madraca. "Nije to što misliš." "Ništa ja ne mislim. Nije moje da mislim. Meni se ništa ne govori. Ni u čemu ne sudjelujem, i zato ništa ne mislim. Ja sam tu suvišna. Nema veze." A ako je ovo na neki jezovit način ne-Val, gdje Val jest, izgubljena, preobraţena, neizvjesna, što bi sad on trebao učiniti, što uopće moţe? Koliko je on uopće odgovoran za ovu izgubljenu Val? Maud i Beatrice loše su krenule, dijelom jer se jedna drugoj nisu fizički svidjele, Beatrice nalik na bezobličnu štrenu vune, a Maud uspravna i oštra i ţustra. Maud bijaše sastavila svojevrstan upitnik o viktorijanskim suprugama, s tematskim natuknicama, te si je polagano otvarala put prema pitanju koje ju je zapravo zanimalo, o naravi razloga koji su Ellen naveli na pisanje. "Jako me zanima jesu li supruge takozvanih velikana -" "On, po mome mišljenju, jest bio velikan -" "Da. Jesu li im supruge bile zadovoljne spokojnim uţivanjem u muţevoj slavi, ili su osjećale da su u povoljnijim okolnostima 1 same nešto mogle postići. Tolike su vodile dnevnik, nerijetko se radi o vrlo kvalitetnim djelima, pisanima potajice. Pogledajte samo sjajnu prozu Dorothy Wordsworth - da je pomislila da moţe biti i spisateljica - a ne samo sestra - što je sve mogla napisati? Ţelim vas zapravo pitati - zašto je Ellen pisala dnevnik? Da ugodi muţu?" "Oh, ne." "Je li mu ga pokazivala?" "Oh, ne. Mislim da nije. Nikad to ne spominje." "Što mislite, je li ga, u nekome obliku, kanila objaviti?" "To je već teţe pitanje. Mislim da je znala da bi ga mogli čitati. Nekoliko puta jetko komentira navade suvremenih biografa - prekapanje Dickensova stola i prije nego što su ga pošteno i pokopali, takve stvari - uobičajeni viktorijanski komentari. Znala je da je on velik pjesnik, morala je znati da će ga, ako ga ne spali, naći - lešinari - prije ili kasnije. A nije ga spalila. Mnoga pisma je, znate, spalila. Mortimer Cropper smatra da su ih spalile Patience i Faith, ali ja mislim da je to učinila sama Ellen. A neka su s njom sahranjena." "Što mislite, doktorice Nest, zašto je pisala dnevnik? Da bi imala s kime razgovarati? Radi preispitivanja savjesti? Iz osjećaja duţnosti? Zašto?" "Imam o tome svoju teoriju. Malo je, mislim, pretjerana." "Koja je vaša teorija?" "Mislim da ga je pisala da zbuni. Da. Da zbuni." Promatrale su se. Maud reče, "Da zbuni koga? Njegove biografe?"
"Da zbuni." Maud je čekala. Beatrice je, bespomoćna, iskreno opisivala svoje iskustvo: "Kad sam se time tek počela baviti, mislila sam, kakva krasna i dosadna ţena. A onda sam osjetila da iza sve te solidnosti stvari prolijeću i svjetlucaju - oh, ja to zamišljam kao nekakvu oplatu. A onda sam počela razmišljati - navela me - da zamislim te zalepršane svjetlucave stvari - ali da su zapravo i one trome i dosadne kao i sve drugo. Ĉinilo mi se da ja to sve izmišljam, to da bi ona bila kadra reći što zanimljivo - kako da vam to kaţem - intrigantno - tu i tamo - ali da to ona rezolutno odbija. Sve bi to mogla biti profesionalna deformacija, zar ne, kad čovjek ureduje za tisak dosadan dnevnik? Zamišljati da me autorica namjerno ţeli zbuniti?" Maud je zbunjeno promatrala Beatrice. Zamijetila je obris čvrstih remenica pod premekanom špricanom vunom na Beatricinu masivnom poprsju. Prevladavala je pepeljastoplava. Krajnje ranjiva. Beatrice spusti glas. "Vjerojatno mislite da vam ne pokazujem bogznašto, s obzirom na sve te godine što sam ih provela radeći na ovim papirima. Dvadeset i pet godina, točnije, a idu sve brţe. Sve sam svjesnija te - te sporosti - otkako se za nju sve više zanimaju - stručnjaci poput vas - ljudi s različitim pretpostavkama o Ellen Ash i njezinu djelu. A ja sam samo nekako suosjećala s - s tom njezinom ulogom pomoćnice - te sam se, iskreno priznajem, doktorice Bailey, istinski divila njemu, Randolphu Ashu. Ali oni su mi rekli da bi bolje bilo - da se pozabavim tim poslom što se takorekuć prikladno nametao - mome spolu - mome, je li, kapacitetu, prema njihovoj procjeni. U ono vrijeme, doktorice Bailey, dobra bi feministkinja inzistirala na dopuštenju da se bavi pjesmama kakve su Ask Embli." "Dopuštenju?" "Oh. Shvaćam. Da. Da radi na pjesmama kakve su Ask Embli." Oklijevala je. Potom: "Ne moţete ni zamisliti, gospođice Bailey, kako je onda bilo. Bile smo isključene, upućene na njih. Kad sam počinjala - zapravo, sve do konca 1960-ih - ţene nisu imale pristup u središnju profesorsku zbornicu na Koledţu princa Alberta. Imale smo vlastitu, omanju i onako draţesnu. Odluke su se donosile u pubu - sve vaţne odluke kamo nas nisu pozivali i kamo nismo ni ţeljele ići. Mrzim dim i vonj piva. Ali me zbog toga ne bi smjeli isključivati iz diskusija o odsječkoj politici. Bile smo zahvalne za posao. Mislile smo da smo u lošem poloţaju jer smo mlade i - barem neke, ja ne privlačne, ali je kasnije, kako smo starjele, postajalo još gore. Duboko vjerujem da u takvim situacijama, doktorice Bailey, ţena u jednome trenutku postane vještica samim starenjem - tako je to u povijesti - pa krene lov na vještice Pomislit ćete da sam luda. Pokušavam se ispričati za dvadeset-petogodišnje kašnjenje osobnim razlozima - Vi biste još prije dvadeset godina imali gotovo izdanje. Stoji također da nisam bila sigurna da je to što radim u redu. Da bi se njoj svidjelo to što radim." Maud osjeti snaţnu i neočekivanu navalu suosjećanja. "Zar ne moţete odustati? I raditi svoje?" "Osjećam odgovornost. Prema sebi, svim tim godinama. Prema njoj." "Mogu li pogledati dnevnik? Posebno me zanima 1859. Pročitala sam njegova pisma. Iz Yorkshirea. Je li otišla na Huxleyevo predavanje?" Je li to bilo prenapadno? Očito nije. Beatrice je polako ustala i iz sivoga metalnog ormarića izvadila svezak. Na tren ga je obrambeno stiskala.
"Dolazila je neka profesorica Stern. Iz Tallahasseeja. Ţeljela je saznati - znati - istraţiti seksualne odnose Ellen Ash - s njim - ili s kim drugim. Rekla sam joj da u dnevniku nema takvih stvari. Ona je rekla da toga mora biti - u metaforama - u onome što je izostavljeno. Nas nisu učili znanstvenom radu primarno na onome što je izostavljeno, doktorice Bailey. Nesumnjivo me smatrate naivnom." "Ne. Ponekad mi se naivnom čini Leonora Stern. Ne, to je kriva riječ. Jednocrtnom i fanatičnom. A moţda je bila u pravu. Moţda je ono što vas zbunjuje zapravo sistematsko ispuštanje Beatrice je razmišljala. "To sigurno. Nešto je ispušteno. Ne vidim zašto bi se odmah pretpostavljalo da su to - te stvari." Taj neznatan tvrdoglav i zaţaren prkos opet je pogodio u ţicu Maudina suosjećanja, i ona primaknu stolicu i zagleda se u umorno navorano lice. Sjeti se Leonorine nesmiljenosti, Fergusove pokvarene razigranosti, ukupnoga duha i rabote znanosti o knjiţevnosti u dvadesetom stoljeću, kreveta nalik na prljav snijeg od bjelanca. "Slaţem se s vama, doktorice Nest. Zapravo se u stvari slaţem. Sav naš znanstveni rad - sva naša razmišljanja - preispitujemo sve, osim središnjega mjesta seksualnosti Feminizam na ţalost teško moţe izbjeći privilegiranje tih stvari. Ponekad poţelim da sam se i sama posvetila geologiji." Beatrice Nest se nasmiješi i pruţi joj dnevnik.
Dnevnik Ellen Ash 4. lipnja 1859. Kuća nijema zvoni bez moga dragog Randolpha. Puna san planova, hoću sve dotjerati, da njemu bude udobno, trebalo bi to obaviti dok ga nema. Valja skinuti zastore u radnoj sobi i u njegovoj garderobi, te ih na štriku temeljito istući. Pitam se koliko je mudro latiti se pranja gornjih. Onaj par u salonu što ga pokušah oprati više nije kakav je bio, niti se sjaji, niti dobro pada. Reći ću Berthi da ih dobro istuče i iščetka i vidi što se da napraviti. Bertha se odnedavna ponešto ulijenila; tromo se javlja na pozive, a poslove ostavlja nedovršene (na srebrnim svijećnjacima, na primjer, ostalo je neulaštenih pojaseva pod rubom, a na R.-ovim noćnim košuljama još manjka dugmadi). Pitam se je li što kod Berthe pošlo po zlu. Nakon kolebljivosti i nemara - i da, naprasitosti i nasilnosti - karakterističnih za njezine prethodnice, nadala sam se da će Bertha trajno biti nalik na ptičicu, marljiva i gotovo nevidljiva, kakva je isprva bila, s velikim uspjehom. Je li nesretna, ili je slaboga zdravlja? Oboje me plaši, ne ţelim o tome ni razmišljati. Sutra ću je pitati, izravno. Iznenadila bi se da zna koliko mi za to treba hrabrosti, i to različitih hrabrosti (jer remetim i svoj i njezin uhodan raspored). Fali mi majčina karakterna snaga. Fale mi mnoge stvari u kojima je moja draga majka bila vješta i prirodno obdarena. Kad mi nema dragoga, nadasve mi nedostaju sati što ih uvečer provodimo tiho si čitajući. Razmišljala sam da li da nastavim s našim proučavanjem Petrarce gdje je on stao, ali sam odlučila da neću; previše se toga gubi kad on svojim prekrasnim glasom ne oţivi strast drevnoga Talijana. Pročitah par poglavlja Lvellovih Načela geologije, kako bih s njime podijelila oduševljenje Lvellovim učenjem, te me kao i njega opčinila intelektualna teţina Lvellove vizije i sledila njegova ideja o eonima izvanljudskoga
vremena, koliko jest nastajala zemljina kora - koja se, ako mu je vjerovati, još postojano stvara. A gdje se skri ono što prispje ljubeći naš prah? kako to elegantno priupita Pjesnik? Za razliku od velečasnog Baulka, nemam dojam da se to tek zamijećeno stanje drevnih stvari bitno sukobljuje s našom uvrijeţenom vjerom. Moţda sam nemaštovita, ili mi je vjera preinstinktivna ili preintuitivna. Ako ispada da je Pripovijest o Noinu Potopu krasna pjesnička umotvorina, da li bih ja, supruga velikoga pjesnika, stoga trebala prestati obraćati pozornost na njezinu poruku o sveopćemu kaţnjavanju grijeha? Drugačija bi to prijetnja bila kad bi umotvorinama stali smatrati egzemplarni Ţivot i misterij radosne Smrti toga najvećega i jedinoga istinski dobroga Ĉovjeka. A opet, ţivjeti u vremenu koje je svojim preispitivanjima stvorilo takvu klimu... naposljetku, Herbert Baulk izvjesno ima razloga za zabrinutost. Kaţe mi da svoj intelekt ne bih trebala trapiti pitanjima što ih moja intuicija (koju opisuje kao ţenstvenu, kreposnu, čistu i tako dalje) prepoznaje kao isprazna. Kaţe mi da ja znam da moj Iskupitelj ţivi, te nestrpljivo iščekuje da se sloţim s njegovom tvrdnjom, kao da ga moje slaganje zauzvrat osnaţuje. Pa, slaţem se. Zaista se slaţem. Uistinu znam da moj Iskupitelj ţivi. No u zemaljskome bih ţivotu cijenila kad bi Herbert Baulk dolično razriješio svoje intelektualne dvojbe, kako bi nam se molitve ispunile čestitom hvalom i krepkom vjerom u budnu Providnost, a ne, kao sada, neproničnim gonetanjem. Kasno je da ovako pišem. Ne bih dokasna radila, da nisam sama - izuzmu li se sluge u kući. Zaklopit ću ove korice i krenuti na počinak, ne bih li se osnaţila za bitku sa zastorima i razgovor s Berthom. 6. lipnja Danas mi je stiglo pismo od Patience, moli da prenoći ovdje sa svojim potomstvom kad bude putovala u Etretat, provesti ljeto na obali. Moram je ugostiti - i zapravo će mi biti više nego drago s njom razmijeniti mišljenja i novosti o mnogim dragim ljudima što su nam, na ţalost, daleko. Ipak, nije baš trenutak za posjete sad kad raspremismo pola posoblja i započesmo a ne dovršismo temeljitu inventuru i pranje porculana, kad su nam jedni naslonjači pod navlakama a druge krpa vrijedni gospodin Beale. U naslonjaču u Randolphovoj radnoj sobi (velikom, koţnom, zelenom), između naslona za ruke i dubokoga jastuka, našao je dvije gvineje, zametnut račun za svijeće što bijaše povodom onakve prepirke, i perobris, poklon gospođa iz Crkve sv. Swithina (nezamislivo mi je što su i pomislile da bi tko mogao sav taj fini rad zaprljati mrljama od tinte). Spustismo luster, a svaki se kristal paţljivo čisti i polira. I u taj manje-više udešen nered trebaju sada uletjeti Enid, George, Arthur i Dora, podjednako opasni, kad je o kristalnim suzama riječ, i kad pretjerano paze, i kad se pustopašno razigraju. A opet, naravno da će doći. Tako sam i otpisala. Da luster vratim ili otpremim? Večeravam u svojoj radnoj sobi, gustu juhu i krišku kruha. 7. lipnja Pismo od Randolpha. Dobro je, a i istraţivanje mu dobro ide. Imat ćemo o čemu razgovarati kad se vrati. Boli me grlo, i imam strašne napade kihanja - moţda od sve te prašine što se diţe, dok se čisti - pa sam poslijepodne navukla zastore i povukla se na kauč, gdje zadrijemah, ali samo na mahove, slabo. Sutra se moram trgnuti i dočekati Patience. Bertha je u staroj dječjoj sobi namjestila krevete za djecu. Još je nisam
priupitala je li moţda bolesna - u svakome slučaju, mrzovoljnija je i tromija nego prošli tjedan. 9. lipnja Dobro da nema Glave ove kuće, jer se u zadnja dvadeset i četiri sata pretvorila u pravi Pandemonij. George i Arthur su jaka dječica, valja zbog toga biti vazda zahvalan, a mile su djevojčice - dok se odmaraju - vrlo ljupke, imaju njeţnu i svijetlu put i krupne bistre oči. Patience ih zove svojim anđelima - što i jesu, jesu, no Pandemonij nastavahu pali anđeli, a sve je četvero mojih nećaka i nećakinja iznimno sklono padanju, i to na najnezgodnijim mjestima, pritom povlače stolnjake, rasipaju stručke cvijeća, te, u Georgiejevu slučaju, kako sam se i bojala, ciljaju na porculansku posudu u kojoj su kristalne suze s lustera, što tada zveče poput šljunka pod vodom. Patienceina dadilja nije baš od discipline, premda joj nema premca u stalnome ljubljenju i maţenju. Patience se dobrohotno smješka i kaţe, vidi se da Grace zbilja voli dragu dječicu, u što uopće ne sumnjam. Rekoh Patience da sjajno izgleda, što nije posve točno, ali se nadam da će mi Bog oprostiti neznatnu i bezazlenu laţ. Malo me iznenadiše promjene na njoj - kosa joj je izgubila sjaj, milo joj se i umorno lice izboralo, stas joj više nije onako pravilan, što ju je nekoć toliko veselilo. Ĉesto govori da je zdravo i veselo, ali se također ţali na isprekidan dah, kriţobolju, stalne zubobolje i glavobolje, te ostale podmukle boljetice što je uporno - i, kaţe, sve više - more od zadnjih babinja. Kaţe da je Barnabas uistinu najobzirniji suprug što ga ţena moţe zamisliti, u danoj situaciji. Jako je zabavljen svojim teološkim radovima - uopće se ne slaţe s uvjerenjima Herberta Baulka - te se, kaţe mi Patience, u skoroj budućnosti nada mjestu kanonika. 10. lipnja Patience i ja imale smo dosta vremena za privatan razgovor, i za večerom, i kad je kerubinsko jato odletjelo u Regent's Park na svjeţ zrak. Gorkoslatkim smo se riječima prisjećale davnih dana uz katedralu, trka voćnjakom i sanjarija o sazrijevanju. Gotovo smo djevojački pripovijedale o starim lepezama i čarapama i boli što su nam je za trajanja dugih propovijedi nanosili nesnosni šeširići, i o mukama koje je morala pretrpjeti draga mama, rodivši petnaestero djece, od kojih preţivješe samo četiri djevojčice. Patience je sa sebi svojstvenom pronicljivošću smjesta primijetila da Berthu nešto muči, te je oštroumno naslutila što bi to moglo biti. Rekoh da s Berthom moram razgovarati, te da sam zapravo čekala povoljan trenutak. Patience je napomenula da bi predugo čekanje moglo samo nauditi, i Berthi, i kućanstvu. Patience je čvrsto uvjerena da je neprekinuta prisutnost grijeha zarazna. Rekoh joj kako ja imam osjećaj da nam je naloţeno ljubiti grešnika, a Patience otpovrnu da to ne uključuje zajednički ţivot s vidljivim dokazom grijeha, i to nekaţnjenim. Prisjetismo se mamine nepopustljivosti u takvim prilikama, te njezina mišljenja da joj je duţnost da sama kazni zabludjele djevojke. Posebno se sjećam jedne, sirote Thyrze Collitt, koja je vrišteći bjeţala iz sobe u sobu, dok je mama za njom jurila kao vihor i mlatila. Nikad neću zaboraviti to vrištanje. Nikad neću tući svoje sluge, niti bi to učinila Patience, ma što rekla, premda kaţe da Barnabas vjeruje kako je to, nakon razborite procjene, u nekim situacijama
korisno. Ne vjerujem da bi moj dragi Randolph ikada i u primisli digao ruku - ili što drugo - na mladeţ kod nas u sluţbi. Moram Berthu zamoliti da nas napusti prije njegova povratka; to mi je duţnost. 12. lipnja Moj mi dragi muţ opširno piše; dobro je, a istraţivanje mu napreduje. Sve sam svoje opise dana ispunjenih poslom pospremila u pismo i poslala mu ga, pa nemam ni vremena ni volje da ovdje pribiljeţim išta osim onoga čime njega nije gnjaviti. Dvije su kristalne suze napuknule - jedna velika, iz središnje krune, i jedna manja s rubnog kruga. Što mi je činiti? Uvjerena sam - ne, to je nepravično - sklona sam posumnjati da su ih skršili Arthur i Géorgie, slučajno lupivši o zdjelu s kristalom. Dragome R.-u o toj raboti ništa nisam rekla; ţelim ga iznenaditi kućom koja iznova sja i blista. Moţda bih mogla zamijeniti naprsle visuljke - no to jamačno ne bi bilo gotovo na vrijeme, a i prilično bi stajalo. Nije mi draga pomisao da to ondje visi s tim vidljivim naprslinama i pukotinama. Govorila sam s Berthom. Ono je što sam i mislila, i što je Patience rekla. Odbija reći tko je za to odgovoran - ali je gorljivo tvrdila, u pravoj provali jecanja, da se od njega nikako ne moţe traţiti da se za nju pobrine, ni ţenidbom, ni na drugi način. Nije se kajala, ali nije ni prkosila, i samo me stalno iznova pitala "Što da radim?" na što nemam pravoga odgovora. "Sve to samo ide dalje, htjela ja to ili ne", rekla je, neočekivano. Rekoh joj da bih trebala pisati njezinoj majci, a ona me pre-klinjaše da to ne činim "Srce bi joj prepuknulo, i zauvijek bi mi zamjerila", reče. Kamo će sad? Moţe li uopće zasnovati dom? Što bih ja, kao milosrdna kršćanka, za nju trebala učiniti? Ne ţelim tim stvarima opterećivati Randolpha dok radi, a opet nemam ovlasti učiniti što za Berthu bez njegova pristanka. A valja misliti i na grozan problem Berthine zamjene, uza strahovanje od pijanstva, krade, štete i moralne iskvarenosti, što ide uz takve odabire. Neke gospode koje poznajem traţe sluge izdaleka, u provinciji - koknijevska prepredenost nešto je čime teško vladam i čemu mi je teško suprotstaviti se na odgovarajući način. Patience kaţe da je sluţinskome sloju, budući da su neobrazovani, nezahvalnost prirođena. U ovakvim prilikama - kad ih valja pogledati u oči, ispitivati ih i presuditi im - sve se više čudim što umjesto toga ne osjećaju mrţnju. Sigurna sam da neki od njih osjećaju upravo to, mrţnju. A ne vidim kako istinskome kršćaninu svijet gospodara i slugu moţe biti "prirodan" - On je prilazio i zadnjima, i moţda najrevnije upravo zadnjima - bijednicima, sirotinji - materijalnoj i duhovnoj. Da je Randolph ovdje, mogla bih to s njime raspraviti. Moţda je i bolje što ga nema - to spada u sferu moga utjecaja i odgovornosti.
lipanj Jutros su Patience i njezino potomstvo otputovali za Dover, sve sami osmijesi i mahanje rupčićima. Nadam se da su mirno prešli kanal. Nadam se da ponajvećma uţivaju u morskim uţicima. Stiglo je još jedno Randolphovo pismo, baš kad je društvo odlazilo, proţeto (pismo, naime) morskim zrakom i povjetarcem i drugim prekrasnim slobodnim silama. London je vruć i teţak, poput mjedi - čini mi se da bi moglo biti
oluje. Neprirodno je mirno i sparno. Odlučila sam da ću se s Herbertom Baulkom posavjetovati o Berthi. Osjetih da mi nadolazi glavobolja, i da me uznemiriše iznenadna ponovna tišina i pustoš u kući. Povukoh se u svoju sobu i odspavah dva sata, probudivši se donekle osvjeţena, premda s naznakama glavobolje.
lipanj Dolazio je Herbert Baulk i ostao na čaju i razgovoru. Predloţih mu partiju šaha pomislih, naime, da bi ga to moglo odvratiti od presilovite deklamacije o vlastitim sumnjama i uvjerenjima, a i zato što volim te minijaturne bitke. Sa zadovoljstvom mi je rekao da igram odlično za jednu damu - zadovoljila sam se time, jer sam premoćno pobijedila. Pitala sam ga za Berthu. Rekao mi je za instituciju koja se vrlo dobro brine za ţene u njezinu poloţaju, nudi im postelju i poslije, ako je ikako moguće, ponovo kakav koristan posao. Kazao mi je da će se raspitati mogu li je primiti - osmjelila sam se i obavezala - obavezala, to jest, svoga dragoga Randolpha - na doprinos njezinu uzdrţavanju do babinja, ako će to pripomoći da joj daju postelju. Rekli su mu da spavaonice blistaju od čistoće, zahvaljujući trudu samih štićenica, i da je hrana priprosta ali krepka, te da je, i opet, kuhaju same te ţene.
lipanj Loše sam spavala, pa sam zato usnula čudan, nepotpun san u kojemu igram šah s Herbertom Baulkom, koji je odredio da se moja kraljica smije micati za samo jedno polje, kao njegov kralj. Znala sam da je to nepravedno, ali u ludosti sna nisam uspijevala shvatiti da to ima veze s postojanjem mojega kralja, što je, crven i ovelik, zasjeo u straţnji red, kao da je izbačen iz stroja. Točno sam vidjela poteze koje je trebala napraviti, nalik na pogreške u kakvu zapetljanu uzorku u pletivu ili u čipki - ali se ona samo nezgrapno vukla naprijed i natrag, svaki put za jedno polje. Gospodin Baulk mi je (uvijek onako u snu) spokojno govorio, "Vidite, rekao sam vam da ne moţete pobijediti", i ja shvatih da je to točno, ali me to nerazumno uzrujalo, i nadasve se poţeljeh slobodno kretati svojom kraljicom po dijagonalama. Kad malo razmislim, baš je čudno što u šahu ţensko smije kročiti posvud, i to velikim koracima - u ţivotu je puno drugačije. Poslijepodne je opet dolazio gospodin Baulk, pa je rječito i nadugačko govorio kako je zlo kad se novozavjetnim čudima prevara pripisuje kao motivacija, posebno u slučaju Lazarova uskrsnuća. Rekao mi je da se uspješno raspituje o Berthinu smještaju. Još joj to nisam rekla, da joj moţda uzalud ne pobudim nadu. Svoje duţnosti obavlja prilično sporo i bezvoljno, otečenih očiju.
lipanj Iznenađenje! Stigao je paketić, i u njemu darak od moga ljubljenog Randolpha, s pjesmom, samo za mene. Bio je u Whitbyju, ribarskome mjestu, gdje su, piše, mještani veoma razvili umijeće poliranja i graviranja ahata, naplavljena na obalu, od kojega izrađuju korisne stvari, kao dugmad, ali i ukrasne predmete i nakit. Šalje mi predivan
broš - s ugraviranim vijencem od vorkshirskih ruţa - cjelovitih, s prepletenim trnovitim grančicama i lišćem - artističan je i čudesno istininalik. Crnji je od čađi, a opet, kako ga god okreneš, iskri od svjetla i neke samosvojne gnjevne energije - ahat ima svojstvo da, kad ga istrljaš, privlači laka tijela, slično ţivotinjskom magnetizmu. Radi se o obliku lignita, piše R., kojega je očito očarala ta tvar, organski kamen, poput ugljena, naravno. Imam neke perle od ahata, a mnoge sam, naravno, vidjela, ali ni jedan prije ne bijaše tako intenzivno taman niti tako izrazito sjajan. Prepisujem ovdje njegovu pjesmu, jer mi je vrednija od samoga ljupkog dara. Unatoč svemu Naš je zajednički ţivot tako sretan, čak i razdvojenost doprinosi našem međusobnom povjerenju i dubokoj privrţenosti. Drag mi paradoks, pa ti mrk ahat S bijelim vorkshirskim ruţama šaljem, Krhke no vječne, kamen lik daha, Ţivot u smrti što traje dalje. Ko što crna smrt drevnog drva grije Ugaslim svjetlom ognjišta danas, Nek naša nam ljubav i starima sije Iz sklona tvog srca, postojana.
lipanj Nipošto dobar dan. Rekla sam Berthi da mora otići, i da će joj, ako na to pristane, Herbert Baulk urediti smještaj u Magdalen-skom domu. Na to nije prozborila ni riječi, samo me gledala i gledala, teško dišući, sva ljubičasta, kao da ne shvaća što joj govorim. Ponovila sam da je gospodin Baulk bio vrlo ljubazan, i da stvarno ima sreće, ali su se i dalje čuli samo duboki uzdasi i dahtanje, nekako posve ispunivši moj nevelik salon. Pustih je da ide, rekavši joj da očekujem odgovor kad porazmisli o mojoj ponudi; trebala sam dodati da očekujem da će otići do kraja sljedećega tjedna, ali nisam mogla. Što je čeka? Stigla je cijela hrpa pisama kakva sve češće primamo - s pjesmama ili dijelovima pjesama, s prešanim cvijećem za njegovu Bibliju ili Shakespearea, s molbama za autogram, s preporukama (neprimjerenima) u vezi s njegovom lektirom, te sa skrušenim ili gdjekad odsječnim zahtjevima da pročita njemu moţebit zanimljiv Ep ili traktat ili čak roman, kako to vide autori istih, i moţebit im pomogne svojom preporukom. Odgovaram na ta pisma s primjerenom blagošću, s dobrim ţeljama, govoreći da je prezauzet - što je zapravo istina. Kako samo mogu očekivati da će ih postojano "traviti i oduševljavati svojim zakučastim idejama", kako to jedan reče, ako mu ne ostave vremena za čitanje i promišljanje? Medu tim pismima bijaše i jedno s molbom za razgovor sa mnom osobno, u vezi s nečim, pisalo je, meni veoma vaţnim. Ni to nije neobično - mnogi se, posebno mlade ţene - meni obraćaju, ne bi li se pribliţile mome dragom. Pristojno odgovorih da osobno ne primam nepoznate, jer je takvih molbi i previše, te da mi, ima li mi što pobliţe reći, pošiljateljica toga pisma natukne o čemu se radi. Vidjet ćemo što će s tim biti, nešto umjesno ili, vjerojatnije, nešto mahnito i neodređeno.
lipanj Još gori dan. Uhvatila me glavobolja, i cijeli sam dan u polusnu leţala u zamračenoj spavaćoj sobi. Mnogo je tjelesnih oćuta što se ne daju opisati, ali se smjesta prepoznaju, kao što se miris svjeţe ispečena hljeba ili laštila za metal ne daju opisati i tako prenijeti
nekome tko ih nikad prije nije oćutio. Na isti način prvotna omaglica ili klonuće izbacuju tijelo iz stroja i najavljuju glavobolju. Začudno je nemoguće - u tome stanju zamisliti da će ono ikad minuti - pa se Strpljenje što ga iziskuje trpljenje toga stanja doima posvemašnjim i beskonačnim. Predvečer je malo popustilo. Još jedno pismo od tajanstvene i usplahirene dame. Kaţe, pitanje ţivota i smrti. Obrazovana je i, premda histerična, nije mahnito histerična. Odloţila sam pismo, bila sam prepotištena za odluku što bih s njim. Glavobolja čovjeka uvede u čudan sumračan smrtolik svijet u kojemu pitanja ţivota i smrti gube na vaţnosti.
lipanj Još gore. Dolazio je doktor Plimlott i prepisao mi laudanum, što mi je donijelo olakšanje, donekle. Poslijepodne se na vratima začulo lupanje, a sluđena je Bertha pripustila neobičnu gospodu koja je zahtijevala susret sa mnom. U tome času nisam leţala, pijuckala sam juhu. Rekla sam joj da moţe doći opet kad se oporavim, a ona je tu odgodu prihvatila prijeko i nervozno. Uzela sam još laudanuma i vratila se u svoju mračnu sobu. Ni jedan knjiţevnik nije dostatno nahvalio Blaţenstvo sna. Coleridge je pisao o boli sna, a Macbeth govori o snu od kojega se odustaje - ali ne i o blaţenstvu kad popusti stisak nad ovim svijetom u smjeru toploga i nepokretnoga ulaska u drugi. Obgrljena zastorima, zatočena u toplinu pokrivača, kao da -
lipanj Napola loš, a napola, ispostavilo se, dobar i vedar dan, moglo bi se reći, obnovljen. Ĉišćenje namještaja uspješno se nastavilo i za moje uspavane odsutnosti, pa se i to naslonjači, stolnjaci, lampe, zasloni - doima obnovljenim. Dolazila mi je moja nasrtljiva posjetiteljica, pa smo porazgovarate. Ta se stvar, nadam se, sada valjda svršila i posve raščistila.
lipanj Pjesnik nije Boţansko biće s anđeoskom vizijom. Randolph je uvijek poricao taj opis. Radije se koristi Wordsworthovom frazom, "čovjek koji govori ljudima", a raznolikost i hirovitost ljudske prirode, usudila bih se reći, poznaje bolje od Words-wortha, Wordsworth više gleda u nutrinu. Dolazio je Herbert Baulk i vrlo je ljubazno razgovarao s Berthom, koja mu, kao ni meni, ništa nije rekla, samo se ukipila, crvena u licu. Igrali smo šah. Ja sam pobijedila.
srpanj Jutros vidjesmo da se Bertha noćas iskrala, sa svim svojim stvarima a i s nešto Jennynih, kaţe ova, uključujući platnenu torbu i vuneni šal. Ĉini se da nije uzela ništa što spada u posjed ove kuće, premda je sva srebrnina vani, sloţena nadohvat ruke po ladicama i ormarićima. Moţda je šal zabunom uzela, ili se Jenny zabunila.
Kamo je mogla otići? Što bi bilo najbolje učiniti? Da pišem njezinoj Majci? Ima razloga i za i protiv - nije ţeljela da Majka sazna za njezino stanje, ali se sada moţda upravo ondje sklonila. Dadoh Jenny jedan svoj šal i jednu našu putnu torbu. To ju je jako obradovalo. Moţda je Bertha pošla čovjeku koji [odlomak iskriţan, nečitljivo] Trebamo li je traţiti? Teško da se okrenula ulici, u tom stanju. Ako je nađemo, valja li nam kaţnjavati? To ne kanim. Ogriješila sam se o nju. Loše sam se ponijela. Herbert Baulk nema takta. To sam, međutim, znala i prije nego što sam odlučila tako postupiti. Trebala sam
srpanj Opet loš dan. Cio sam dan provela u postelji s razmaknutim zastorima, jer me hvata praznovjeran strah od tolikoga boravka u kući s navučenim zastorima. Kroz zavaljanu je maglu sjalo tupo sunce. Uvečer ga je zamijenio manji i tuplji mjesec na tintastu nebu. Cio sam dan nepokretno leţala, u jednome poloţaju. Bijah si našla utočište u bezbolnosti i obamrlosti, a svaki mi pomak i okret bijahu prava agonija. Koliko samo dana provedemo mirno leţeći, čekajući da prođe, da moţemo zaspati. Leţala sam oduzeta kao što je moţda leţala Snjeguljica, u staklenome lijesu, ţiva no obamrla, dišući no nepokretna. Vani, gdje je ţivo, ljudi trpe vrućinu i hladnoću i kolebanja zraka. Kad se on vrati, moram biti ţivahna i poletna. Mora tako.
Maud reče, "Dobro je pisala. Isprva nisam shvaćala što mislite pod zbunjivanjem. Sad, čini mi se, shvaćam. Na temelju toga dijela dnevnika - ne mogu stvoriti posve jasnu sliku o tome kakva je bila. Niti sviđa li mi se. Pripovijeda o stvarima. O zanimljivim stvarima. Ali one ne tvore cjelovitu sliku." "Tko to uopće čini?" upita Beatrice. "Što se dogodilo s Berthom?" "Ne zna se. Ništa ne kaţe. Ĉak ni to da li ju je traţila." "Berthi je vjerojatno strašno bilo. Ona - Ellen - kao da ne vidi..." "Mislite?" "Oh, ne znam. Precizno je opisuje. Jadna Bertha." "Prah i pepeo", reče Beatrice, iznebuha. "Odavna. I dijete, ako ga je rodila." "Svejedno deprimira. Ne znati." "Profesor Cropper pronašao je ahatni broš. Isti onaj. Sad je u Zbirci Stant. Na modrozelenom svilenom moareu, kaţe. Vidjela sam na fotografiji." Maud prešutje broš. "Znate li što o histeričnoj autorici onoga pisma? Ili je i ona, kao i Bertha, netragom nestala?" "Nju više ne spominje. Uopće." "Je li čuvala svoja pisma?" "Ne sva. Većinu jest. U sveţnjevima, u kutijama od cipela. Imam ih. Uglavnom pisma oboţavatelja, njemu, kao što i sama kaţe." "Moţemo li pogledati?"
"Ako vas zanima. Ja sam ih sve pregledala, jedanput, dvaput. Bavila sam se mišlju da napišem članak o viktorijanskim predšasnicima, da tako kaţem, klubova oboţavatelja. No, kad sam se prihvatila posla, učinilo mi se to ponešto nezdravim." "Zbilja smijem pogledati?" Beatrice se tupo zabulji u Maudino revno bjelokosno lice, i nešto u njemu odgonetnu, ne najpreciznije. "Valjda, zašto ne..." promrmlja, nepokretna. "Ne vidim zašto ne?" Kutija od cipela, sva raspucala od suhoće i povezana vrpcom, bijaše izrađena od tvrdog crnog kartona. Beatrice ju je, sveudilj uzdišući, razvezala, a ondje su, u urednim sveţnjevima, leţala pisma, jedna na drugima. Prođoše kroz datume, otvarahu omotnice, molbe za dobrotvorne priloge, ponude za tajničku pripomoć, pisane izljeve strastvenoga udivljenja, pisane za Randolpha i poslane Ellen. Beatrice provjeri datum i izvuče pismo uzrujano ali pisano rukom umjetnice, s naznakama gotice. Eto ga.
Draga gospodo Ash, oprostite mi, molim Vas, što prisvajam Vaše dragocjeno vrijeme i Vašu paţnju. Plemenita sam roda, no Vama sam ovoga časa potpuna neznanka, ali Vam moram priopćiti nešto što nas se obiju itekako tiče, a u mome je slučaju ni više ni manje no pitanje ţivota i smrti. Vjerujte mi da Vam govorim samo i isključivo istinu. Oh, kako da zadobijem Vaše povjerenje? Morate mi vjerovati. Smijem li prisvojiti Vaše vrijeme i posjetiti Vas? Neću dugo - ali Vam to moram reći - bit ćete mi zahvalni - ili nećete - nije vaţno - morate znati U svako me doba dana moţete naći na adresi u zaglavlju. Vjerujte mi, oh, vjerujte mi da to činim kao Vaša prijateljica. Najiskrenije Vaša, Blanche Glover
Maud poklopi lice i spusti pogled ne bi li prikrila krijesenje lovca. Glasom hineći ravnodušnost, reče, "Izgleda da je to to. Ima li još koje? Ĉini mi se da je ovo ono drugo pismo koje spominje. Je li i prvo tu negdje?" Beatrice je prekapala. "Ne. Ništa više. Osim - ako i ovo nije isti rukopis. Papir je, čini se, isti. Nema ni zaglavlja ni potpisa." Niste smjeli zadrţati moj Dokaz, Ako i nije moj, nije ni Vaš. Preklinjem Vas da pomno promislite i da o meni imate bolje mišljenje. Znam što ste o meni mogli pomisliti. Krivo sam se izrazila. Već ćete uvidjeti, međutim, da sam zborila istinu, u prijekoj potrebi. Maud je sjedila, drţeći taj list papira, bolno napeta od neodlučnosti. Kakav je to dokaz Ellen zadrţala? Dokaz čega? Tajne prepiske ili puta na obalu Yorkshirea s usamljenim pjesnikom sklonim biologiji? Što je Ellen shvatila ili osjetila? Je li joj Blanche uručila ukradeni rukopis Swammerdama? Kako da fotokopira upravo te dokumente a da time ne uzbuni Beatrice i, preko Beatrice, izvjesno, Croppera i Blackaddera? U njoj je poput čekića kljucala neutaţiva volja, a u formulaciji prepredenoga zahtjeva prekinuo ju je
Beatricin mukli glas. "Ne znam što ste naumili, doktorice Bailey. Ne znam ţelim li uopće znati. Došli ste ovamo traţeći nešto, i to ste našli." "Da", prošapta Maud. Dugim joj je rukama pokazala da ne govori, pokazavši prema pregradnim zidovima iza kojih su vrebali Blackadder i Pogon za proizvodnju Asha. Lice Beatrice Nest bijaše spokojno, radoznalo ali strpljivo. "Nije to samo moja tajna", šištala je Maud. "Inače ne bih radila ispod ţita. Ja - još ne znam što sam našla. Obećavam da ću vama prvoj reći kad to saznam. Mislim da znam što joj je Blanche Glover rekla. Barem pribliţno, dvije-tri mogućnosti." "Je li to bilo nešto vaţno?" upita sijedi glas, bez naznake tiče li se "vaţnost" znanosti, strasti ili kozmičkih stvari. "Ne znam. To bi moglo promijeniti naše viđenje - njegova djela, mislim, donekle." "Što ţelite od mene?" "Fotokopije tih dvaju pisama. I, ako je moguće, fotokopiju Dnevnika, između tih datuma. Da ne zna profesor Cropper. Ni profesor Blackadder. Zasad. Sami smo to otkrili -" Beatrice Nest kao da se zamislila, podbočivši rukama lice. "To - što vas tako uzbuđuje - to neće - neće je izloţiti ruglu - ni - krivoj procjeni? Jako mi je stalo da se nju ne - izloţi je valjda prava riječ - izloţi." "Nije to neposredno s njom u vezi." "Što nije nuţno neko jamstvo." Izluđujuća šutnja. "Valjda u vas mogu imati povjerenja. Valjda mogu." Maud je ţustro izišla kroz Blackadderov ured, gdje joj Paula mlitavo mahnu rukom; profesora nije bilo. U izvanjskoj se tami, međutim, u mraku hodnika zabijeli poznati aranski dţemper, zablista poznata zlatna kosa. "Kakvo iznenađenje", reče Fergus Wolff. "Kakvo iznenađenje, ha?" Maud se povuče i dostojanstveno se maknu u stranu. "Pričekaj časak." "Ţuri mi se." "Kamo? U Meluzinine petlje i labirinte? Ili u susret Rolandu Michellu?" "Ni jedno ni drugo." "Onda ostani." "Ne mogu." Zakoraknu. On joj prepriječi put. Zakoraknu na drugu stranu. Evo ga opet. Ispruţi snaţnu ruku i obujmi joj zglob kao lisičina. Ukaza joj se slika bjelanjkastog kreveta. "Ne budi takva, Maud. Htio bih s tobom razgovarati. Jezivo me muče znatiţelja i ljubomora, u podjednakim omjerima. Ne mogu vjerovati da si se spetljala s milim, niškoristi Rolandom, a ne znam zašto bi inače obilazila Krematorij." "Krematorij?" "Pogon za proizvodnju Asha." Dok je govorio, povlačio ju je za ruku i primicao k sebi njezino tijelo i njezinu torbu, što izazva poznat elektricitet. "Maud, moram s tobom razgovarati. Hajde, vodim te na fini ručak. Samo ćemo razgovarati. Ti si najinteligentnija ţena koju znam. Znaš, strašno mi nedostaješ, moram ti i to reći." "Ne mogu. Imam posla. Ferguse, pusti me." "Barem mi reci što se zbiva, hajde. Bit ću grozno diskretan ako mi kaţeš." "Nemam ti što reći."
"A ako mi ne kaţeš, sam ću otkriti, i to ću otkriće smatrati svojim vlasništvom, Maud." "Pusti mi ruku." Iza njih se pojavi krupna, mrka tamnoputa ţena u tamnoj uniformi. "Molim, pogledajte što piše. Obavezna tišina u hodnicima s knjigama." Maud oslobodi ruku i krenu dugim koracima. Fergus za njom uzviknu, "Upozorio sam te", te pode, vidjelo se, prema Pogonu za proizvodnju Asha, u pratnji crne čuvarice što je zveckala ključevima. Dva dana poslije Roland i Maud našli su se u Oodlesu, vegetarijanskom restoranu na kraju Ulice Museum. Maud je donijela sabrane fotokopije što ih joj je dala Beatrice. Prije toga je još jedanput prošla kroz iscrpljujuće iskustvo nazivanja Rolanda, ne bi li dogovorila sastanak; osim toga, mučilo ju je ushićeno pismo Leonore Stern, koja je dobila stipendiju Fondacije Tarrant za boravak u Engleskoj, te joj je u ushitu napisala: "Idući ću semestar biti s tobom.'" Stajali su u redu i kupili lazanje sa špinatom, smlačene u mikrovalnoj pećnici; potom potraţiše utočište u podzemnome dijelu restorana, u nadi da će se ondje skloniti od znatiţeljnih pogleda. Roland je čitao Ellenin dnevnik i Blanchina pisma. Maud ga je promatrala, a onda reče, "Što vam se čini?" "Mislim da je izvjesno jedino to da joj je Blanche nešto rekla. Pokazala joj ukradena pisma, vjerojatno. Ţelio bih vjerovati da je Blanche to učinila, jer je Christabel s Ashem pošla u Yorkshire. Sve se krasno slaţe. Ali to nije dokaz." "Ne vidim kako bismo to mogli dokazati." "Imao sam neke sumanute ideje. Kanio sam proći kroz pjesme - njegove i njezine - iz toga vremena - da vidim otkrivaju li što. Mislio sam, ako krenem istim putem kojim je on putovao po Yorkshireu - pod pretpostavkom da je i ona moţda bila ondje - i drţim se pjesama - moţda će me to nekamo odvesti. Već smo otkrili jednu korelaciju, nezamislivu nekome tko za takvom vezom nije tragao. Randolph Ash ţeni je pisao o Hobu koji liječi hripavac, a Christabel je o njemu napisala priču. Onda, Ash svoj interes za potopljena yorkshirska sela povezuje i s Gradom Isom i s Lyellom. Događa se da se svijesti dvoje ljudi skopčaju -" "Točno." "Moţda otkrijemo kumulativan niz sličnih koincidencija." "To bi u svakome slučaju bilo zanimljivo." "Ĉak sam razvio teoriju o vodi i vrelima. Rekao sam vam da Asheva poezija poslije i860, razvija taj interes za elemente - vodu i kamen i zemlju i zrak. Miješa gejzire iz Lyella s nordijskom mitologijom i zdencima iz grčke mitologije. I s yorkshirskim slapovima. Pa me zainteresiralo Vrelo ţeđi iz Meluzine." "U kojem smislu?" "Pa, ima li kakvih odjeka? Ovo je iz Aska Embli. Moţda ima veze i s vrelom iz Pjesme nad pjesmama. Slušajte: 'Vaucluse nas napoji gdje sjever-sila Bez prestanka jari tih, bistar izvor, Razjariv i nas same. I zar vrela Što ţeđ nam utaţiše presahnut će?'" Maud reče, "Dajte još jedanput." Roland ponovi. Maud reče, "Jeste li se ikad od uzbuđenja cijeli najeţili? Ja se upravo jesam. Niz kraljeţnicu i uz korijen kose. Sad vi poslušajte ovo. To Raimondin govori Meluzini kad mu kaţu da ona zna da ju je gledao u njezinoj mramornoj kadi, i da je prekršio zabranu:
'Urečeno ti, Melusine, prekrših. Zar nema spasa? Zar rastanak slijedi? Zar ţara nam lug blijedi i zar vrela Što ţeđ nam utaţiše presahnut će?'" Roland reče, "Zar ţara nam lug blijedi." "Ognjište je protočni motiv Meluzine. Gradila je kuće i dvorce; ognjište je dom." "Tko je to prvi napisao? On ili ona? Postoje neki problemi u vezi s datiranjem Aska Embli - na dobrom smo putu da i njih riješimo. Zvuči mi kao klasičan knjiţevni ključ. Ona je bila mudra i sklona nagovještajima. Sjetite se samo onih lutaka." "Stručnjaci za knjiţevnost sami su po sebi detektivi", reče Maud. "Znate onu teoriju da je klasična detektivska priča nastala zajedno s klasičnim romanom o preljubu - svi su htjeli znati tko je otac, što je porijeklo, što se krije iza tajne?" "To bismo morali", reče Roland oprezno, "napraviti zajedno. Ja poznajem njegovo djelo, a vi poznajete njezino. Kad bismo oboje otišli u Yorkshire -" "To je ludost, sve to. Trebali bismo reći Cropperu i Blackad-deru i, svakako, Leonori, i objediniti resurse." "To ţelite?" "Ne. Ţelim - ţelim ih - slijediti. Ovo me, osjećam, obuzelo. Ţelim saznati što se dogodilo, i ţelim da to upravo ja otkrijem. Mislila sam da ste poludjeli, kad ste ono došli u Lincoln s komadićem ukradenoga pisma. Sad se i ja tako osjećam. Nije to profesionalna lakomost. To je nešto primitivnije." "Pripovjedna znatiţelja -" "Dijelom. Moţete li si srediti terensko istraţivanje, na par dana, u Whitsuntideu?" "Moţda bude problema. Stvari mi kod kuće baš ne štimaju. Što ste vjerojatno primijetili. Kad bismo vi i ja - otišli gore - bilo bi prigovora. Krivo bi se shvatilo." "Znam, shvaćam. Fergus WolfFmisli. On misli. On navodno smatra - da smo vi i ja..." "Uţasno." "Priprijetio mi je u Knjiţnici da će otkriti što smjeramo. Moramo ga se paziti." Roland je razmatrao Maudinu nelagodu, ali je nije pitao kakvi je osjećaju vezuju uz Fergusa Wolffa. Bilo je jasno da su siloviti. Niti je on kanio razgovarati o Val. "Ljudi koji odlaze na zbilja preljubničke vikende uspješno smišljaju izlike", reče. "Stvore dimnu zavjesu. Ĉujem da se to stalno zbiva. Ne vidim zašto i mi ne bismo nešto smislili. Više me brine novac." "Treba vam samo skromna istraţivačka stipendija, da pogledate nešto nedaleko od Yorkshirea, ali ne preblizu -" "Ash je jednom prilikom istraţivao u knjiţnici vorške katedrale -" "Takvo što."
13.
Tri Asa krenuše s poljane - Ide Gdje sastaju se Bozi i vijećaju, Još vedra čela, bez bremena grijeha, Još zvonka glasa, bez zla ovog svijeta.
Sve tkano još od sunca i od lune, Na zlatnom stablu zlatne su jabuke, Zid zlatan oko njih. U tome vrtu As drijema zavaljen u samo vrijeme. U taj vrt kročiše, sav svjeţ i zračan, Pokriven mladom travom, porilukom, Zelenima od proljeća, od soka, Još neskršenima, nepogaţenim. Na obalu se spustiše gdje sol se U valu ruši na tek zdrobljen pijesak, Bez zvuka i bez zapjenjene krijeste, Jer ondje ne bi čovjekova uma Da imenuje, kuje usporedbe. Bijahu sami u vječitoj mijeni, I uvijek novi, nesvjesni vremena U kojem ljudi mjere slijed i protok. Tri Asa bjehu Borovi sinovi, On zakla diva Ymira, u srdţbi, I pretvori mu leš u elemente, Od tijela, znoja, kostiju i kose Tlo, more, bregovi i krošnje, stabla, Od sivog mozga oblaci na nebu. Bijahu oni Odin, Bogootac, I brat mu, Honir, još ga zvahu Bistri, Neprenagljeni, Mudri, i brat treći, Bog ognjišta, Loki. Oganj Lokijev Svijet prvo grijaše, dok nezajaţljiv Ne planu onkraj ognjišta i doma, Pretvoriv svijet i nebo u pepeo. Dva nesvjesna oblika, naplavine, Na obalu se svijeta nasukaše, Val mrtve liţe ih i diţe, spušta. Bez korijena oblici leţe, klade, Od jasena i johe, gole, ali Ne moţda posve mrtve, već čahureć Puls ţivoga u samom srcu debla Gdje prvi god se širi u krugove. Ne god što biljeţi ga mlado stablo, Već prošlost nerazlučiva od sada Što začinje se u vremenu samom Ko prvi krug u vodi novog vrela. U plavom stoji novo, mlado sunce, Tek dva je kruga okruţilo, a još I danas kruţi, postojano liječe, Dok zemlju hlade oblaci i noći, Kurs vazda isti drţi vazda isto
Dok zadnja Vatra sve ih ne proguta. Sveotac oćuti u suncu sebe, Pa reče: bi li ţivjet ova trupla? I spazi puls ţivota srţi biljke. A Mudri Honir nastavi: da mogu Osluhnut, gledat, ćutjet, kretati se, Prozborile bi oku zrake sunca, Iz vrta voće hranilo bi ţivot, A krasni svijet bi - spoznat - bio voljen I obnovljen u njihovu ţivotu, Po prvi puta prekrasan, jer spoznat. Na kraju prozbori i mrki Loki, Bog skrite vatre: "Ja im dajem vrelu I rujnu krv, da oţivi im lica, Da u njima se krene kolo strasti, I spoji ih ko ţeljezo što vazda Magnetu ţeli bliţe. Krv im dajem – Toplinu ljudsku, ruj od ljudske vatre, Neprekinutu struju ţive iskre Što očuvana bozima je nalik, A prekinuta tek smrtna ruina, Smrt zauvijek, jer oni su smrtnici." I tako nasmijani Bozi stvore Od mrtvog panja muškarca i ţenu I nazvaše ih Ask i Embla, prema Porijeklu im od jasena i johe. Dah Odinov udahnuo im dušu, Moć pokreta i um im dade Honir, A Loki, mrk i brz, im splete vene I kapilare, tekućice krvi, I raspiri im iskru ţive vatre Ko kovač mijehom kad raspiri plamen. Bol spoznaje, grozničava i oštra, Raspirila je u kladama ţivot, Pohrlila je novim prolazima, Zagrmjela kroz mozak i kroz klijetke, Membranama u ušima i nosu, I naposljetku otvori im oči. Te prve ljude zaprepasti svjetlo. Trak nov i vlaţan, svjetlo prvih dana, Po pijesku srebrnom i zlatnom pada, Pozlatilo je krijestu svakog vala Dok nabire se, kovrča i ravna. Što ţivljaše od pulsa biljnog soka, Osjetljivo bijaše na dah vjetra, I grubom korom ili finom opnom
Već oćutje mrak, svjetlo, toplinu – Sad okom gleda val sanjiva svjetla Što prelijeva se mokrim zlatom sunca, Od duge vrelo s naznakama jara I strujama svjetlucave prašine. Sve to su vidjeli i ne vidjeli, A onda ugledaše si obličja, Plod spretnosti bogova, boţanstvena, Put bijela, plave sjene plavih vena, Upletenih u zlatno, ruţičasto, U biser - svijetlo, prvo, nedirnuto. Ta četiri oka tamna od vreline, Od Lica jarke gospe nebesnice, Sad uhvatiše pogled jedno drugog I krunu zlatne svjetlucave kose. Kad prvi Ĉovjek sretnu Emblin pogled, Njen kao lapis, njegov kao čelik, U obraze im zakrvljeni Loki Vrelinu naplavi. On tada vidje Da ona na njeg nalik je i nije, A ona vidjev njegov osmijeh sebe I tako nasmiješeni gledahu se, A bozi njih, s osmijehom, svoje djelo, Početak prepoznanja i sućuti. Ask iskorači na ţal još bez traga, Njoj dirnu ruku, pa se uhvatiše. Bez riječi hodahu gdje val se lomi, U ušima im grmljavina mora. Za leđima im, na glatkome pijesku, Niz tamnih tragova već punih soli, Na svijetu prvi trag, trag od ţivota, I ljubavi, i nade, i nestanka. Randolph Henry Ash, Ragnarök II, I et seq.
Hotel Hoff Lunn Spout postojao je i 1859. godine, premda ga Ash u pismima ne spominje. On bijaše odsjeo u sada srušenom Cliffu, u Scarboroughu, a bio je na stanu i u Fileyju. Maud je hotel našla u Vodiču dobre hrane, gdje su ga preporučali zbog "beskompromisno svjeţih jela od ribe, te neumorne i dobre, premda nenasmiješene, posluge". Bio je također jeftin, a Maud je brinula zbog Rolanda. Bijaše smješten na rubu vrištine, uz cestu od Zaljeva Robina Hooda prema Whitbyju. Bio je dug, nizak, sagrađen od onoga sivog kamena koji je ljudima sa sjevera eto činjeničan, dok se juţnjacima, sviknutima na toplinu opeke, te poneki kut i krivulju, moţe učiniti znakom neprijaznosti. Imao je krov od škriljevca i jedan red bijelo obojenih prozora. Bijaše smješten na parkiralištu, uglavnom praznome potezu asfalta.
Gospođa Gaskell, koja je Whitby posjetila 1859., radeći na Sylvijinim ljubavnicima, primijetila je da su na sjeveru neskloni vrtlarenju, te da nitko ne sadi cvijeće čak ni uza zapadne ili juţne zidove grubih kamenih kuća. U proljeće suhe kamene zidove nakratko oboji aubrecija, no u većini slučajeva, u mjestima kakvo je Hoff Lunn Spout, još prevladava ta odsutnost biljnoga svijeta. Maud je Rolanda iz Lincolna na sjever povezla u zelenom autiću; stigli su baš na večeru. Hotel je vodila golema ali pristala vikingica, koja ih je nehajno promatrala dok su stubištem, između krčme i restorana, vukli pakete s knjigama. Restoran su nedavno preuredili kao labirint visokih, zadimljenih pregradaka od tamno močenoga drva. Roland i Maud sastali su se ondje i naručili naoko lagan obrok: domaću povrtnu juhu, lista s račićima i profiterole. Ta im je jela, ukusna i nadasve obilata, posluţila mlađa vikingica, ozbiljna i nabijena, juha bijaše zapravo gust sloţenac od korijenja i mahunarki, riba golem sendvič od dvaju fileta veličine tanjura s dobrih četvrt kile kozica u tome masivnom preklopu, profiteroli veličine teniskih loptica, preliveni jezerom topljene gorke čokolade. Maud i Roland ne jedanput se glasno začudiše tome gigantizmu; od pravoga ih je razgovora hvatala nervoza. Skiciraše oficijelan plan rada. Imali su na raspolaganju pet dana. Prva su dva dana odlučili obići mjesta na obali Filey, Flamborough, Zaljev Robina Hooda, Whitby. Potom će krenuti tragom Ashevih putovanja unutrašnjošću, uz rijeke i slapove. A jedan će dan ostaviti ako što iskrsne. Rolandova je soba imala kos krov i grube tapete na plave cvjetiće. Pod bijaše škripav i neravan; vrata stara, s kvakom, zasunom i monumentalnom ključanicom. Krevet bijaše visok, sa zaglavljem od tamno močena drva. Roland se osvrnu po tome nevelikom prostoru privatnosti i osjeti se na trenutak potpuno slobodnim. Bio je sam. Moţda je sve to i bilo radi ovoga, da si nađe mjesto gdje moţe biti sam? Ako mu samoću i uznemiriše sjećanja na posljednji put kad je spavao blizu Maud Bailey, na njihov naelektriziran susret na vratima čudesne kupaonice sir Georgea, na električni udar, Ashev "srh galvanizma" što ga razmijeniše, teško da si je to priznao. Zid između njihovih dviju soba bijaše puka pregrada od letvica i štuke, pa je izbliza čuo tajanstvena kretanja i prisjetio se na čas iščeznuća duge zmije njezina zmajevitog kimona u Lincolnshireu. Ali to se nije dogodilo u stvarnome svijetu, reče si. Nije? Uvukao se u krevet i krenuo upoznavati Christabel LaMotte. Maud mu je pozajmila knjigu Leonore Stern, Motiv i matrica u pjesmama Christabel LaMotte. Prelistavao je po naslovima poglavlja: "Od Venerina brijega do jalove vrištine"; "Ţenski krajobrazi i divlje vode, neprokidive površine"; "Od Vrela ţeđi do pokoţja mora armoričkog": I koje to površine zemlje mi kao ţene odlučismo slaviti, mi, koje u falocentričnim tekstovima iskrsavamo obično kao ulaziva rupa, zamamna ili odvratna, okruţena ili raščupano obrubljena - nečim? Vidimo da su spisateljice i slikarice stvorile vlastite, znakovito evazivne krajobraze, čije karakteristike zavaravaju prodoran pogled ili mu izmiču, taktilne krajobraze koji ne privilegiraju dominantan pogled. Junakinja uţiva u svijetu praznom i ujedno nenametljivom, odlikuju ga brdašca i blagi usponi, čuperci grmlja i lako uzdignuti stjenoviti dijelovi što zakrivaju padine i strmine, skrivene klance, ne jednu već mnoštvo skrivenih rupa i otvora iz kojih izviru ţivodajne vode, i u njih utječu. Takve su izvanjske slike što utjelovljuju nutarnje vizije Crvena ponorja George Eliot, Berry i neprohodne zavojite staze kod George Sand, kanjoni Wille Cather, ţenski pogled na obline Majke Zemlje, i ţenski uţitak u njima. Cixous je
zamijetila da tokom autoerotičnoga ili istospolnoga orgazmičkog uţitka mnoge ţene imaju vizije spilja i vrela. Radi se o krajobrazu dodira i dvostrukoga dodira, jer, kako je to pokazala Irigaray, sve naše najdublje "vizije" izviru iz naše samostimulacije, dodirom i poljupcem naših dviju donjih usana, našega dvostrukoga spola. Ţene su uočile da knjiţevne junakinje najintenzivnije uţitke obično dozive kad su same na tim skrovitim mjestima, gdje ih nitko ne vidi. Osobno sam mišljenja da toj nasladi valja pribrojiti uţitak u valovima dok zapljuskuju obalu, budući da se njihov pravilan lom iskonski suodnosi sa serijom uzdrhtalih naslada što tvore ţenski orgazam. Valja nam razmotriti figure morskoga i slanovodnoga ţenskoga vala nenačinjene, kao što je to bio slučaj s Venerom Anadiomenom, od sasušene sperme rasute po dubinama u trenutku kad je Krona edipski uškopio njegov sin. Takav uţitak u bezobličnom a opet pravilnom slijedu voda, u amorfnoj a opet strukturiranoj seriji valova uz obalu, esencijalno je prisutan u djelu Virginije Woolf i u samoj strukturi njezinih rečenica, njezina iskaza. Divljenja je vrijedna instinktivna obzirnost i tankoćutnost suputnica Charlotte Brontë, koje su se odmaknule u stranu kad se Bronte u Fileyju prvi put suočila sa snagom mora, te su je spokojno čekale dok, uzdrhtala i pocrvenjela, suznih očiju, nije smogla snage i opet im se pridruţila u šetnji. Junakinje LaMotteinih tekstova tipična su vodena bića. Dahud, matrijarhalna Ĉarobnica-Kraljica, vlada skrivenim kraljevstvom pod nedirnutim vodama Armoričkoga zaljeva. U prvotnome i blagotvornome stanju Vila Meluzina je vodeno biće. Poput Pressine, svoje magične majke, i ona će budućeg muţa prvi put sresti kod Fontaine de Soif, što moţemo prevesti i kao Vrelo ţeđi, i kao Vrelo koje ţed taţi. Premda se ovo drugo doima "logičnim", u ţenskome svijetu, u-obličenome nelogičnim, kroz strukture osjećaja i intuicije, nazire se smisao Presušena vrela, Vrela Ţeđi, kao nepristupačnoga, prvotnog značenja. Što nam o Fontaine de Soif kazuje sama LaMotte? Njezina se pjesma uvelike temelji na proznoj romanci redovnika Jeana d'Arrasa, koji nam kazuje da Vrelo "izvire na šumovitu proplanku, nadsvođenu golemim stijenama, ponad krasne livade u dolini, iza velika lovišta". Meluzininu majku primijetiše dok je pored toga vrela divno pjevala, "skladnije no je ikad pjevala kakva sirena, vila, nimfa". Iz muškoga očišta one su, dakle, zavodnice, potpomognute zavodljivim moćima Prirode. LaMotteino je vrelo, nasuprot tome, skrovito i nepristupačno; vitez i njegov konj, izgubljeni, moraju se spuštati i probijati ne bi li prišli njemu i "glasu zvonkom" vile Meluzine što "pjeva samom sebi", ali "prestaje" čim čovjek ili ţivotinja pomaknu ma i kamen pri vlaţnome spustu. LaMotteini su opisi lišća i paprati detaljni i precizni kao u predrafaelita - "okrugao kamen" pokriva "krzno" od "mahovine", "bilja", "metvice" i "vilinkose". Vrelo ne "izvire" već "buja, kulja, struji" u "bistar i zaklonjen bazen", u kojemu je "kamen okrugao i gladak" usred studene vode i "mjehurića". Sve se navedeno da protumačiti kao simbol ţenskoga jezika, koji je dijelom potisnut, dijelom samopriopćajan, nijem pred muškim uljezom, nesposoban progovoriti. Muški zdenac šiklja i izvire. Meluzinino je vrelo ţenski vlaţno, ono se ne diţe, samosvjesno, već curi iz svoga jezerca, kao odslik ţenskih lučenja neupisanih u jezik u svakodnevnoj uporabi (langue, jezik) - sputuma, sluzi, mlijeka i tjelesnih tekućina ţena nijemih od isušenosti. Meluzina, koja pjeva sama sebi na rubu toga mističnoga vrela, moćno je i veoma vaţno biće, koje zna početak i kraj stvari - te je, kao voden-zmija, kako rekoh, potpuno biće,
kadra za samostalnu tvorbu ţivota i značenja, bez pomoći izvana. Talijanska znanstvenica Silvia Veggetti Finzi drţi da je Meluzinino "čudovišno" tijelo u tome smislu proizvod ţenske autoerotične fantazije o rađanju bez kopulacije, a riječ je o ţenskoj ţudnji, tvrdi ona, o kojoj mitologija slabo govori. "Najčešća je u mitovima o postanku, kao izraz kaosa koji prethodi kozmičkome redu i opravdava ga. Takvi su asirsko-babilonski mit o Tiamat, ili mit o Tireziji, koji je svjedočio primordijalnoj reprodukciji zmija i mjerio višak vrijednosti (plus-valore) ţenske ţudnje i miteme [mitemi] vegetativnoga ciklusa salate." Roland je, kratko uzdahnuvši, odloţio Leonoru Stern. Zamišljao je kraj koji im je valjalo istraţiti, prekriven usisnim tjelesnim otvorima i zakovrčanom ljudskom dlakom. Ta mu se vizija nije svidjela, a opet ga je privlačila, njega, dijete svoga vremena, bijaše nekako zajamčeno značajna, kako to ne moţe biti geološko ispitivanje oolita. Seksualnost bijaše nalik na debelo mutno staklo; gledano kroza nj, sve je poprimalo neku istu zamućenu nijansu. Nezamislivo mu bijaše jezerce s vodom i kamenjem. Odluči zaspati. Plahte su bile bijele i moţda malko uškrobljene; zamišljao je da vonjaju po svjeţem zraku, čak po morskoj soli. Povukao se u njihovu čistu bjelinu, micao je nogama kao škarama, poput plivača, prepuštao im se, plutajući. Opustiše mu se na to nenaviknuti mišići. Zaspa. S druge strane pregrade od letvica i štuke Maud je s praskom zaklopila Velikoga trbuhozborca. Prosudila je da i ta, poput mnogih drugih biografija, govori o svome predmetu koliko i o svome autoru, a u društvu Mortimera Croppera nije uţivala. Zato joj se u Cropperovo verziji nije baš svidio ni Randolph Henry Ash. A dijelom ju je još tištilo i to što je Christabel LaMotte pokleknula pred Ashevim nagovorima ili poticajima, što mu već drago. Draţa joj bijaše njezina prvotna vizija ponosite i osobite neovisnosti, kao uostalom i samoj Christabel, barem se tako slutilo iz njezinih pisama. Još se nije bila ozbiljno prihvatila čitanja Ashevih pjesama, i oklijevala se u to upustiti. S druge strane, Cropper je iscrpno opisivao put u Yorkshire: Vedroga lipanjskog jutra 1859. godine kupačice u Fileyju moţda su uočile usamljenu figuru kako dugim koracima grabi samotnom i ravnom pješčanom obalom prema Briggu, s priborom za novi hobi: mreţicom, plitkom, ravnom košarom, čekićem za geološka istraţivanja, dlijetom, noţem za ostrige, noţem za papir, apotekarskim fijolama i širim bočicama i raznovrsnim zloslutnim ţicama različite duljine, za probadanje i sondiranje. Bijaše osmislio i osobitu kutiju za uzorke, načinjenu tako da ne propušta čak ni kad bi je slao poštom, elegantan lakirani metalni spremnik uz koji je prianjala unutrašnja staklena posuda, gdje bi hermetički zatvorio majušna bića u njihovu prirodnu okruţju. Naravno, nosio je također čvrst jasenov štap, od kojega se nije odvajao i koji je, kako već spomenuh, bio dijelom njegove osobne mitologije, opipljivo metaforičko protegnuće njegova sebstva. (Veoma mi je ţao što nisam uspio dobaviti autentičan primjerak toga drva Wotanova za Zbirku Stant.) Znali su ga i otprije po sličnim pothvatima, kad bi u sumrak tim štapom mutio vodu zaostalu u stijenju, nalik na sakupljača pijavica, ne bi li proučio fosforesciranje što ga izazivlju ta sićušna bića, noctilucae, ili takozvane svjetleće meduze. Ako je, kao mnogi slični njemu, izazivao podsmijeh tom svojom kompulzivnom migracijom na morsku obalu, kao kakav frivolni obalni Bijeli vitez, s čizmama ovješenima oko vrata, o vezice, ne zaboravimo da njegov pomodni entuzijazam, kao ni
entuzijazam mnogih sličnih njemu, ne bijaše bezazlen. Kritičar Edmund Gosse, veliki pionir moderne biografije i autobiografije, bijaše sin tragično zastranjela prirodoslovca Philipa Gosseja, čiji je Priručnik morske zoologije bio sine qua non takvih sabirnih ekspedicija. A Edmund Gosse sebe je drţao ţivim svjedokom nasilja nad nevinim rajem, pokolja ravnoga genocidu. Kaţe nam: Prsten krasnoga ţivota ocrtan oko naših obala bijaše veoma tanak i krhak. Sva je ova stoljeća preţivio samo zahvaljujući čovjekovu ravnodušju i njegovu blaţenome neznanju. Svi ti stjenoviti bazeni orubljeni koraljima, s vodom prozirnom malne kao zrak ponad nje, prebogati krasnim, njeţnim oblicima ţivota - njih više nema, njih obeščastiše, isprazniše, i vulgariziraše. Njima je prošla vojska "sakupljača", i poharala svaki njihov kutak. Vilinski je raj oskvrnut, tanani proizvod višestoljetne prirodne selekcije zgazila je gruba šapa dobronamjerne i dokone znatiţelje. Tako je, neizuzet iz nepromišljenosti običnih smrtnika, naš pjesnik u potrazi za, kako sam reče, "počecima ţivota i naravi stvaranja", nehotice svojim teškim gumiranim čizmama, svojim skalpelom i bočicama smrti morio stvorenja koja je drţao krasnima, i obalu mora, čiju je netaknutu ljepotu i sam nagrdio. Za boravka na vjetrovitome sjeveru, dakle, Randolph bi ujutro skupljao uzorke, koje bi mu susretljiva vlasnica pansiona potom smještala u različite kalupe za pite i u "druge porculanske posude", raspoređene po njegovu salonu. Ţeni je napisao da je i dobro što ga ne moţe vidjeti dok objeduje medu tim umjetnim kamenim bazenčićima, i dok poslijepodne među njima radi s mikroskopom, jer njezina urednost ne bi podnijela taj "potentni kaos". Posebno se posvetio izučavanju vlasulja - na toj su obali mnogi njezini oblici vrlo česti - no time je, kako sam kaţe, tek sudjelovao u kolektivnoj maniji što bijaše obuzela Britance, koji su po svojim doličnim salonima diljem zemlje drţali sićušna stvorenjca u raznovrsnim staklenim spremnicima i akvarijima, a te su se mutne boje pretapale u prasne nijanse prepariranih ptica ili nabodenih kukaca pod staklenim kupolicama. Mudrijaši i ledične učiteljice, svećenici u salonskim kaputima i onodobni marljivi radnici, svi su oni sijali smrt kako bi potom secirali, razdvajali i rasijecali, strugali i probadali ţilava i njeţna tkiva, pokušavajući, na sve moguće načine, doprijeti do neuhvatljive tvari samoga Ţivota. Antivivisekcijska propaganda bijaše ţestoka i raširena, i Randolph je toga bio svjestan; svjestan je bio također da su ga zbog njegova oduševljenja operacijama skalpelom i mikroskopom mogli optuţiti za okrutnost. Kao svaki pjesnik, bijaše odlučan i preosjetljiv; izvodio je raznovrsne no vrlo specifične eksperimente ne bi li dokazao da se grčenje, kao pretpostavljiv odgovor na bol, kod različitih primitivnih organizama zapravo događa nakon smrti - dugo nakon što bi odsecirao ţivotinjino srce i probavni sustav. Zaključio je da primitivni organizmi ne osjećaju ništa što bismo mi nazvali boli, te da su pištanja i stezanja automatske reakcije. Moţda bi i nastavio da nije došao do toga zaključka, no spremno je ustuknuo i ustvrdio da znanje i znanost pred čovjeka postavljaju "nemile zahtjeve". Posebno je izučavao reproduktivni sustav izabranih ţivotnih oblika. I prije se zanimao za te stvari - autor Swammerdama bio je itekako svjestan vaţnosti otkrića jajašaca i u ljudskome i u svijetu insekata. Na njega je posebno utjecao rad velikoga anatoma
Richarda Owena o partenogenezi, ili reprodukciji ţivih bića staničnom diobom, a ne spolnim općenjem. Sam je izvodio precizne eksperimente na različitim hidrama i mnogočetinašima, izazivao je pupanje novih glava i segmenata iz istoga straţnjeg dijela. Posebno ga je zanimalo kako su to krasne meduze, odnosno prozirni morski klobuci, po svemu sudeći zapravo neoplođeni pupovi nekih polipa. Hidrama je revno rezao lovke, a polipe je derao na komadiće, i svaki bi se od njih razvio u novo stvorenje. Taj ga je fenomen fascinirao, jer ga je smatrao znakom kontinuiteta i međuovisnosti sveg ţivota, koji će moţda izmijeniti ili dokinuti pojam individualne smrti, i stati na kraj tome velikom strahu kojemu, kako je slabjelo i blijedjelo izvjesno obećanje Raja, bijahu grozovito izloţeni i on i njegovi suvremenici. U to je vrijeme njegov prijatelj Michelet radio na La Mer, djelu objavljenome 1860. U njemu je taj povjesničar, također u moru, pokušavao iznaći mogućnost vječnoga ţivota koji bi nadišao smrt. Opisuje svoja iskustva, kad je velikome kemičaru, a potom velikome fiziologu, pokazao vrč pun, kako reče, "morske sluzi... toga ţitkoga, bjelkastoga elementa". Kemičar mu je odvratio da je to zapravo sam ţivot. Fiziolog mu je opisao cijelu mikrokozmičku dramu: O sastavu vode znamo jednako malo kao i o sastavu krvi. Kod morske sluzi najlakše je uočiti da je ona istodobno i kraj i početak. Je li ona proizvod nepobrojivih ostataka smrti, prepuštenih ţivotu? To je neupitan zakon; ipak, u tome morskome svijetu brzoga usisavanja većina je bića zapravo usisana dok su još ţiva; ona se ne protegnu u stanje smrti, kao na kopnu, gdje je uništenje polaganije. No ţivot se, i ne dosegnuvši posvemašnji raspad, bez prestanka mitari i linja, odbacuje sav suvišak. Taj otpad, što bismo ga mogli nazvati svakodnevnom i djelomičnom smrću, ispunja morski svijet ţelatinoznim obiljem od kojega istoga časa profitira novostvoren ţivot. U toj se otopini nalazi uljasto preobilje tih skupnih izlučevina, još ţivahnih čestica, još ţivih tekućina, koje nemaju vremena umrijeti. Ništa se od toga ne vraća u neţivo stanje već brzo ulazi u nov organizam. To je najvjerojatnija hipoteza; odbacimo li je, suočit ćemo se s velikim poteškoćama. Ne čudi što je u to vrijeme Ash upravo tome čovjeku napisao kako je "shvatio skriveno značenje Platonova učenja da je svijet jedna velika ţivotinja". A kako bi svu tu grozničavu aktivnost protumačila rigorozna suvremena psihoanalitička kritika? Kojoj to potrebi u psihi pojedinca odgovara mahnita opsjednutost seciranjem i "plodonosnim" promatranjem? Osobno sam mišljenja da je u tome periodu Randolph, kao i njegovo stoljeće, dospio, grubo rečeno, u "krizu srednjih godina". On, veliki psiholog, veliki pjesnički izučavatelj ţivota pojedinaca i njihovih identiteta, shvatio je da pred sobom više nema ničeg do slabljenja i propadanja, da se njegov pojedinačni ţivot neće nastaviti u potomstvu, da ljudi prskaju poput mjehurića. Poput mnogih se od pojedinačnoga suosjećanja s mrtvima ili umirućima okrenuo univerzalnijemu suosjećanju sa Ţivotom, Prirodom i Svemirom. Bijaše to svojevrstan preporod romantizma - propupao, takoreći, iz staroga panja romantizma - no isprepleten s novim, mehanicističkim analizama i novim optimizmom, ne u vezi s dušom pojedinca, već u vezi s vječnom boţanskom harmonijom univerzuma. Slično Tennysonu, Ash je shvatio da je Priroda stvor krvavih zubi i pandţi. Reagirao je buđenjem interesa za funkcije odrţavanja ţivota a u vezi s probavnim funkcijama svih oblika, od amebe do kita.
Maud je iz svega toga naslutila nešto jezovito u Cropperovoj mašti. Njegova verzija kontrahagiografije bijaše osobito opaka: u toj ţudnji da sreţe svoj subjekt na pravu mjeru. Prepusti se ugodnome razmišljanju o općenitijoj dvosmislenosti riječi "subjekt" u ovome slučaju. Je li Cropper, metodama istraţivanja i načinom razmišljanja, nad Ashem izvršio subjekciju? Ĉija se tu subjektivnost proučavala? Tko je tu bio subjekt rečenica u tekstu, i kako su se Cropper i Ash uklapali u Lacanovo zapaţanje da se gramatički subjekt iskaza razlikuje od subjekta, od "ja", kao objekta o kojemu iskaz govori? Jesu li ta razmišljanja originalna, pitala se Maud, pa gotovo nuţno zaključi da nisu, da su sva moguća razmišljanja o literarnoj subjektivnosti u posljednje vrijeme revno proučena. Drugdje je u istoj glavi Cropper, gotovo nuţno, citirao iz Mobyja Dicka. Još je dublji smisao priče o Narcisu, koji se bacio u zdenac i utopio kad nije mogao da dosegne i pomiluje prekrasno lice što se u vodi odraţavalo. Ali svi mi gledamo to isto lice u svim rijekama i morima. To je slika nedokučivog priviđenja ţivota; i to je ključ svemu.18 Narcizam, nestabilno sebstvo, rascijepljeni ego, razmišljala je Maud, tko sam ja? Matrica za mrmor tekstova i kodova? Bijaše to i ugodna i neugodna ideja, taj zahtjev da sebe promišlja kao isprekidanu i parcijalnu. Postavi se i nezgodno pitanje tijela. Koţa, dah, oči, kosa, njihova povijest, a nje je, čini se, bilo. Stajala je pred prozorom bez zastora i četkala kosu, promatrala je pun mjesec, uhvativši nekoliko udaljenih naleta Sjevernoga mora. Tad pode u krevet i, istim škarolikim pokretom kao i Roland u susjednoj sobi, zapliva pod bijele plahte. Prvi dan im je zamalo pokvarila semiotika. Zelenim su se au-tićem odvezli u Flamborough, slijedili su svoga predšasnika i vodiča, Mortimera Crooppera, u njegovu crnom Mercedesu, i njegova predšasnika, Randolpha Asha, te hipotetičnoga duha, Christabel LaMotte. Njihovim su tragovima odšetali do Filey Bogga, ne znajući više pouzdano što traţe, no s osjećajem da bi puka zabava bila nedopustiva. Skladno su hodali u paru, premda to nisu zamijetili; koraci im oboma bijahu dugi i energični. Cropper je napisao: Randolph bi satima promatrao bazenčiće po stijenju, plitke i duboke, sjeverno od Brigga. Viđali su ga kako u njima svojom jasenovinom miješa fosforescentnu tvar, i vrijedno je skuplja u kablice, noseći je kući kako bi ondje izučavao mikroskopski sitne ţivotinjice, primjerice noctilucae i svjetleće medusae, "što se prostim okom ne razlikuju od mjehurića pjene", no zapravo su, pogleda li ih se pomnije, "kuglaste ţive ţelatinozne mase s pokretnim repovima". I ovdje je skupljao svoje vlasulje (actiniae), te se kupao u Carskoj kupelji - velikom, kruţnom, zelenkastom uleknuću u kojemu se zabavljao sam legendarni rimski imperator. S obzirom na svoju vazda ţivu historičku maštu, Randolph je vjerojatno uţivao u toj izravnoj vezi s davnom regionalnom prošlošću. Roland pronađe moruzgvu boje tamne, umjehurene krvi, u naboru pod boginjavim grebenom ponad sloja grubog blistavog pijeska, ruţičastog i zlatnog i plavkastog i crnog. Djelovala je jednostavno i drevno, no vrlo novo i blistavo. Gizdala se silovitom krunom od uskomešanih i svrhovitih lovki, što su mutile i prosijavale vodu. Bijaše
crvena kao karneol, kao taman i crvenkast jantar. Stapkom se ili bazom ili stopalom uhvatila za kamen, ustrajno nepomična. Maud je sjedila na grebenu ponad Rolandova bazenčića, podvijenih nogu, rasklopivši na koljenima Velikoga trbuhozborca. Citirala je Croppera, koji je citirao Asha: "Zamislite rukavicu koju zrak širi u savršen cilindar, bez palca, no s prstima uokrug, u dva ili u tri reda, oko vrha cilindra, dok je pri dnu zatvara glatka koţna ploha. Ako sada pritisnemo posred toga diska što leţi u krugu što ga zatvaraju prsti, i na taj način prisilimo elastičnu koţu da se iznutra nabere i oblikuje u cilindru svojevrsnu vrećicu, stvorit ćemo usta i ţeludac..." "Zanimljiva usporedba", reče Roland. "Rukavice su kod LaMotte uvijek znak povučenosti i doličnosti. Prikrivaju. I, naravno, Blanche Glover." "Ash ima pjesmu 'Rukavica'. O srednjovjekovnoj gospi koja je vitezu dala svoju rukavicu, da je nosi kao njezin znak. Bijaše 'k'o mlijeko bijela s biserjem sitnim'." "Cropper ovdje kaţe da je Ash pogrešno pretpostavio da su jajnici kod Actinia u prstima rukavice..." "Kao dječak nisam shvaćao gdje je to vitez nosio rukavicu. Zapravo još ne shvaćam." "Cropper raspreda kako je Ash promišljao vlastito ime. To je zanimljivo. Christabel je sigurno razmišljala o prezimenu Glover. Iz toga je proizišlo nekoliko izvrsnih ali nelagodnih pjesama." "Ash u Ragnaróku ima ulomak o periodu kad se bog Thor skrivao u golemoj spilji, a ispalo je da se radi o malome prstu rukavice jednoga diva. Bio je to div koji ga je na prevaru naveo da pokuša progutati more." "Ili Henry James, kad govori o Balzacu, pa kaţe da je u stvorene svijesti umigoljio kao prsti u rukavicu." "To je falusna slika." "Naravno. Kao valjda i sve ostale, na ovaj ili onaj način. Nisu baš Blanche Glover." "Actinia se povlači. Ne sviđa joj se što je gurkam." Actinia je bila nalik na gumast pupak, iz kojega su stršala dva-tri mesnata brka, u procesu povlačenja. I potom se izvrgla u tamnokrvavu, mesnatu hrpu, uokolo prignječene rupe. "Pročitao sam esej Leonore Stern, 'Venerin brijeg i jalova vriština'." Maud je traţila pridjev kojim bi taj rad opisala; odbacila je "oštrouman" i odlučila se za "vrlo dubokouman". "Naravno da je dubokouman. Svejedno. Dodijao mi je." "To se i htjelo." "Ne, ne zato, ne zato što sam muško. Za to." "Imate li ponekad osjećaj da nam naše metafore izjedaju svijet? Mislim, naravno da se sve vezuje i prevezuje - stalno - knjiţevnost se valjda i proučava - knjiţevnost i proučavam - jer su mi sve te veze istodobno beskrajno uzbudljive a onda opet, na neki način, opasno moćne - kao da imamo ključ za istinsku narav stvari? Mislim, sve te rukavice, malo prije, profesionalno smo se poigrali kopčanja - srednjovjekovne rukavice, rukavice diva, Blanche Glover, Balzacove rukavice, vlasuljini jajnici - i sve se, kao proključao pekmez, svelo na - ljudsku seksualnost. Baš kao što Leonora Stern svu zemlju čita kao ţensko tijelo - i jezik - sav jezik. A svu vegetaciju kao stidne dlake."
Maud se oporo nasmija. Roland reče, "A opet, zapravo, što je, što je ta otajna moć kojom raspolaţemo, kad sve promatramo kao ljudsku seksualnost? Radi se zapravo o nemoći.'" "Impotencija", reče Maud, nagnuvši se, sa zanimanjem. "Izbjegavao sam tu riječ, jer upravo u tome nije stvar. Toliko toga znamo. A sve što smo iznašli svodi se na primitivnu simpatetsku magiju. Djetinjastu polimorfnu perverziju. Sve je u vezi s nama, pa smo tako u sebi zatočeni - ne vidimo stvari. I sve slikamo tom metaforom -" "Jako ste ljuti na Leonoru." "Ona je odlična. Ali ja ne ţelim gledati njezinim očima. Nije tu riječ o njezinu rodu i mome rodu. Jednostavno ne ţelim." Maud razmisli. Reče, "U svakome dobu mora biti neporecivih istina - pa ţeljelo ih se pobiti ili ne ţeljelo, ostale one i poslije istinite ili ne. Mi ţivimo u istini Freudovih otkrića. Svidjelo nam se to ili ne. Koliko god smo ih modificirali. Zapravo nemamo slobodu pretpostavke - primisli - da je on moţda pogriješio po pitanju ljudske naravi. U detaljima, sigurno - ali ne cjelovito gledajući -" Roland je poţeli zapitati: sviđa li se tebi? Valjda joj se sviđa, pomisli: ipak je radila u polju psihoanalize, taj rad o liminalnosti i rubnim bićima. Umjesto toga reče, "Zanimljivo je to, ako zamisliš svijet iz njihove vizure. Što je Ash vidio moţda upravo s ove litice. Zanimale su ga vlasulje. Podrijetlo ţivota. A i zašto smo uopće ovdje." "Cijenili su se. Prije su znali da ih je Bog cijenio. Potom su počeli misliti da Boga ni nema, samo slijepe sile. Pa su sami sebe cijenili, voljeli su se i skrbili su o svojoj prirodi -" "A mi to ne činimo?" "U jednome je trenutku, u povijesti, njihovo samovrednovanje zamijenio - predmet zabrinutosti. Jezivo pojednostavljenje. Za početak, izostaje osjećaj krivnje. I sad i onda." Zaklopio je Velikog trbuhozborca i nagnuo se preko litice na kojoj se bila sklupčala, pa joj je pruţio ruku. "Idemo dalje?" "Kamo? Što traţimo?" "Trebali bismo početi tragati za činjenicama, ne samo za pjesničkim slikama. Predlaţem Whitby, gdje je kupio broš od ahata."
Najdraţa Ellen, mnogo sam zanimljivih stvari našao u Whitbyju, bogatom ribarskom selu na ušću rijeke Esk - mjesto je na padini, a dolje se zbija u ţivopisne uličice i dvorišta i cijele nizove kamenih stuba prema vodi - mjesto terasasto, s čijih gornjih slojeva pogled puca, ponad nemirne sfere jarbola i zadimljenih dimnjaka, svuda uokolo, na grad, luku, ruševnu opatiju i Germansko more. Prošlost je posvud, od grobova u tresetištima i navodnih Jama smrti drevnih Brita do rimske okupacije i prvih dana pokrštavanja pod Svetom Hildom - mjesto se tada zvalo Streonshalh, a ono što danas obično zovemo Whitbyjskim koncilom, iz godine 664., bio je, naravno, Koncil u Streonshalhu. Zamislih se medu zakliktalim galebovima u ruševinama opatije i ugledah starije, mračnije stvari - tresetišne grobne humke ili houes, i hramove, moţda druidske, uključujući Bridestones, niz stupova kod Sleightsa,
za koje drţe da su jedna strana prilaza kamenome krugu, nalik na Stonehenge. Neki detalji mogu u mašti nenadano uskrisiti taj davno nestali svijet. Nailazak, na primjer, tu, u blizini, na srcoliku naušnicu od ahata u dodiru s čeljusti kostura; i mnoštvo krupnih kuglica od ahata, nađenih uz stanara sličnoga humka, koji je u grob bio poloţen s koljenima privučenima do brade. Sviđa mise mitska priča koja objašnjava to uzdignuto kamenje, jer pretpostavlja ţivotnost drevnih bogova i u razmjerno modernim vremenima. Whitby ima vlastitoga mjesnog diva - nekoga strahotnog Wadea, koji je sa svojom ţenom, Bell, običavao bacati stijenje po vrištinama. Wade i Bell bijahu kao Hrimthurse ili kao vila Meluzina, graditelji asgardskog zida i zamaka nezahvalnim ljudima - pripisuju im izgradnju Rimske ceste kroz vrištim prema Ijupkome gradiću Pickeringu - prave ceste, izgrađene od kamena na podlozi od šljunka ili pješčaničkog otpada, iz vrištine. Kanim prošetati tom cestom, mještani je zovu Wadeov nogostup, ili Nogostup, a vjeruje se daju je Wade izgradio svojoj ţeni Bell, koja je na vrištinama drţala divovsku kravu, i išla je musti. Rebro toga čudovišnog preţivača izloţiše u zamku Mulgrave, no zapravo se radi o čeljusti kita. Grobni humci ili houes u vrištini pregršti su stijenja što ih vrijedna Bell nosi u pregači, a trake pregače katkad puknu. Charlton je uvjerenja daje Wade samo drugo ime drevnoga boga Wodena. Thora su u saksonsko doba zacijelo štovali u selu Thordisa, smještenome na izvoru potoka Eastrowa. I tako ljudska mašta miješa mnoge sastojke u nove cjeline, te ih prilagođuje trenutnim preokupacijama - na način fundamentalno pjesnički- ovdje su to Kit izamak Pickering i stari Bog Groma i grobovi drevnih britskih i saksonskih poglavica i vojnička pohlepa osvajačkih rimskih armija, sve to preoblikovano u mjesnoga diva i njegovu gospu - dok se kamenje rimske ceste koristi za podizanje suhozida, na štetu arheologije i naših ovaca - ili kad golemu gromadu s vrištine kod Sleightsa, što je baci Bellino divovsko dijete, svu ulubljenu od Bellina ţeljeznoga prsnog koša - razmrviše radi popravka ceste - kojom sam i sam došao. Pogledao sam i mjesnu proizvodnju ahata, koja cvjeta, te nudi rad visoke zanatske razine. Šaljem ti uzorak - i popratni pjesmuljak - s mnogo ljubavi, kao uvijek. Znam koliko voliš vješto izrađene stvarce; ovdašnje bi te manufakture istinski oduševile, uglavnom - ukrase prave od različitih stvari - drevni amoniti uskrisuju izbrušeni u broševe. Zainteresirao sam se također za preobliku fosilnih ostataka u elegantne predmete - cijela ispolirana stolna ploča izloţbeni je prostor nezamislivo starih puţolikih stvari, ili papratastih listova primitivnih cikasa, nalik na isprešanu bujad i cvijeće što ti nastava molitvenik. Ako uopće postoji moj predmet, draga moja Ellen, mislim to kao knjiţevnik, tada je to ţivot u ustrajnoj preobliči odavna mrtvih ali ne i nestalih stvari. Volio bih napisati nešto tako savršene izrade da, slično tima u kamen utisnutim bićima, i samo ostane predmetom pomnoga razmišljanja, nakon toliko vremena. Premda ćutim da naše istrajavanje na ovoj zemlji neće biti ravno njihovome. I ahat je, znaš, jednoć bio ţiv. "Neki učenjaci pretpostavljaju da je riječ o otvrdnuću petroleja ili bitumenu - no, danas je općeprihvaćen stav da mu je podrijetlo drvnato nalazišta su mu u stlačenim masama, dugima i uskima - vanjska površina, redovito obiljeţena longitudinalnim strijama, nalik nagradu drveta, i poprečnom frakturom, konhoidalnom, smolasta sjaja, pokazuje godišnji rast u komprimiranim elipsama." Ovaj opis citiram prema doktoru Youngu, premda sam u radionicama i sam vidio takve grube kvrge ahata, da, i drţao ih u rukama, i premda me neopisivo ganuše
tragovi vremena u njihovim elipsama - vrijeme rasta minulo davno, davno, neizrecivo davno. U nekim je slučajevima pomiješan sa suviškom kremenaste tvari - kad reţe ruţicu, ili zmiju, ili par ruku, majstor zna u materijalu neočekivano naići na crtu ili brazdu kremena ili zemlje kremenjače, pa mora odustati. Gledao sam te majstore dok rade - visoko cijene specijalizaciju - rezač će broš poslati nekome drugome, specijaliziranome za urezivanje uzoraka - ili se ahat spaja sa zlatom ili bjelokošću ili rezbarijama u kosti. Svi su ti novi uvidi i otkrića, naravno, draga, potaknuli pjesničke izboje u svakome smjeru. (Kaţem izboji kako tu riječ rabi Vaughan, "Sjaj izboja svevječnosti", gdje ta riječ istodobno upućuje na svjetlo za-iskrenja i izlet strijele, i na rast sjemena svjetlosti pošalji mi, molim te, moj Silex scintillans,yer mnogo razmišljam 0 njegovoj poeziji i toj kamenoj metafori otkad sam ovdje počeo raditi sa stijenjem. Kad ti stigne broš, protrljaj ga i promotri kako mu elektricitet privlači pramen kose ili papirić - ima u sebi vlastit magnetičan ţivot - pa su ga oduvijek rabili u činima i bijeloj magiji i drevnome ljekarništvu. Nedisciplinirano sam zastranio - um mi je na sto strana - ţelio bih napisati pjesmu 0 modernome otkriću okremenjenih grančica u drevnim arteškim bunarima, kako ih je opisao Lyell.) I napiši mi kako si - kako zdravlje, kućanstvo, lektira Voli te tvoj muţ Randolph
Maud i Roland šetali su pristaništem u Whitbyju, gore-dolje uskim ulicama što su se iz njega širile. Ondje gdje je Randolph Ash zamijetio uposlenost i napredak, njih dvoje zamijetiše tek znakove besciljnosti i nezaposlenosti. U pristaništu bijaše svega nekoliko čamaca, a i ti su se doimali spremljenima i usidrenima, utihnulih motora, skupljenih jedara. Još se dao nanjušiti dim od ugljena, no njima je to značilo druge stvari. Izlozi dućana bijahu stari i vrlo romantični. Cimer na ribarnici bijaše ukrašen razjapljenom čeljusti morskog psa i bodljikavim čudovištima; slastičar je imao sve one stare staklenke i grube hrpe šarenih šećernih kocaka i kugli i kuglica. Nekoliko se draguljara specijaliziralo za ahat. Zaustaviše se pred jednom takvom radnjom: hobbs i bell, dobavljači ukrasa od ahata. Bijaše uska i visoka; prozor je nalikovao na uspravljenu kutiju, po čijim stranicama, uţe za uzetom, bijahu povješana blistava i crna zrna, neka sa zanjihanim medaljonima, neka s izbrušenim plohama, neka staklasto obla. Izlog je nalikovao na morsku škrinju punu blaga, nošenu valovima, prašnjava hrpa broševa, narukvica, prstenja na ispucalim baršunastim podlogama, čajnih ţličica, noţeva za papir, tintarnica i različitih mrtvih školjki bez sjaja. Pravi Sjever, razmišljao je Roland, crn kao ugljen, tvrd, obrt ne nuţno milovidan, sjaj pod prašinom. "Pitam se", reče Maud, "bi li bilo zgodno kupiti štogod za Leonoru. Ona voli neobičan nakit." "Gle onaj broš ondje - s nezaboravkom po rubu i spojenim rukama - i napisom prijateljstvo." "To bi joj se svidjelo -" Na vratima kutijastoga dućana pojavi se vrlo sitna ţenica. Preko pripijena crnog dţempera nosila je prostranu pregaču prekrivenu purpurnim i sivim cvjetićima. Imala je sitno, tvrdo, smedeputo lice pod bijelom kosom stisnutom u punđu. Oči joj bijahu
vikinški plave, a usta, kad ih je otvorila, sadrţavahu svega tri zuba. Bijaše naborana ali zdrava, nalik na staru jabuku, a pregača joj bijaše čista, premda su joj se čarape na gleţnjevima nabirale preko zimskih cipela s crnim vezicama. "Dojdi, dušo, i pogledaj. Ima toga još unutra. Sve dobar ahat, odavde. Nema ti kod mene imitacija. Boljeg neš naći." Unutar pulta bijaše umetnut još jedan stakleni sarkofag, u koji bijahu nabili još đerdana i igala i teških narukvica. "Lako ću ti povadit sve što ti se svidi." "Ovaj je interesantan." "Ovaj" bijaše ovalan medaljon s neodredivom klasičnom figurom, urezanom u punome stasu, što se naginjala nad preobilnu urnu. "To je viktorijanski korotni medaljon. Vjerojatno iz radionice Thomasa Andrewsa. Rezo je ahat za kraljicu. Bila su to zlatna vremena za Whitby, kad je kraljičin muţ umro. E da, onda su njegovali uspomenu na mrtve. A danas, daleko od očiju, daleko od srca." Maud spusti medaljon. Zatraţi broš sa spojenim rukama i prijateljstvom, koji joj starica izvadi iz izloga. Roland je proučavao karticu broševa i prstenja načinjenih, činilo se, od prepletenih i tkanih svilenih niti, neki bijahu orubljeni ahatom, neki prošarani biserjem. "Ovi su lijepi. Ahat i svila i biseri." "Ma nije svila, gospodine. To je kosa. To je druga vrsta korotnoga broša, s kosom. Vidite, ovi imaju in memoriam oko ruba. Rezali bi je na odru. Moglo bi se reć da su je tako odrţavali na ţivotu." Roland je kroz staklo zurio u prepletene vlasi fine blijede kose. "Svašta su oni od nje pravili, vrlo spretno. Gle - ovo je lanac za sat ispleten od nečijih dugih uvojaka. I narukvica s krasnom kopčom, ko srce, vrlo fin rad, od tamne kose." Roland primi stvarcu, laku i beţivotnu, izuzme li se zlatna kopča. "Ide li vam ovo?" "Oh, znaju i' kupit. Ljudi i' skupljaju, znate. Svašta ljudi skupljaju, s vremenom. Leptire. Krute kragne. Ĉak i moje stare pegle, a imala sam i' sve do šezdesetih, onda mi je moja Edith na silu kupila onu na struju, došo mi je jedan čovjek i raspitivo se. A kol'ko je tu rada ušlo, u tu narukvicu, dečko moj, kolko truda. I pravo zlato, osamnajstkaratno, što je u ono vrijeme koštalo, kad su imali tambak i slične stvari." Maud zamoli da joj na pult izvadi niz broševa. "Vidi se da vi znate šta je dobro. A imam tu nešto izgravirano čega više nema - jezik cvijeća, dečko moj - pavit i kleka i maćuhica - što će reć Duhovna ljepota i Trajna naklonost i 'stalno mislim na te'. To biste mladoj dami trebali kupit. A ne staru kosu." Roland je nešto smjerno promrmljao. Starica se nagnu naprijed na svome visokom stolcu i ispruţi ruku prema Maudinu zelenom šalu. "E, ovo je komad kakav je teško nać - ovo meni izgleda ko ono najbolje šta su radili u firmi Baxtergate Isaaca Greenberga - i onda su to slali kraljicama i princezama po cijeloj Evropi. Rado bi' ga izbliza pogledala, gospojo, ako biste -" Maud podignu ruke, ne znajući bi li otkvačila broš ili skinula cio turban. Naposljetku, atipično nespretno, učini oboje, spusti šal na pult, potom skinu kopču s briţno posloţenih nabora i pruţi starici tu masivnu crnu čvornatu stvar, a ova otkaska kako bi je prinijela prašnome prozorskom svjetlu.
Roland pogleda Maud. Glavom joj je, stalno uokrug, vijugala blijeda, blijeda kosa u finim pletenicama, začudno bijela u toj svjetlosti što je izbjeljivala predmete i hvatala samo bljeskove i svjetlucanja. Doimala se gotovo šokantno nagom, nalik na razodjevene lutke iz izloga, pomisli isprva, a onda, kad mu se okrenula oholim licem i kad je primijetio promjenu, naprosto krhkom, čak ranjivom. Poţeli olabaviti stisak i raspustiti kosu. Toliko je stegnuta i nemilosrdno sapeta bila, da na koţi vlastite lubanje osjeti svojevrsnu simpatetsku bol. Oboje posegnuše prema sljepoočnicama, on kao njezino zrcalo. Starica se vrati i poloţi Maudin broš na pult, pa uključi prasnu malenu stolnu lampu, da rastjera tamu. "Nikad ne vidjeh ništa na ovo nalik - akoprem je to, računam, očito rad Isaaca Greenberga - na Velikoj izloţbi bi jedan njegov rad s koraljima i dragim kamenjem, ali nikad ne vidjeh sirenu i koralj - i to s tijem ogledalcem. Otkud vam to, gospojo?" "Pa recimo, obiteljsko naslijede. Našla sam ga u obiteljskoj škrinjici za šiće kad sam bila još posve mala - imali smo golemu kutiju za šiće punu starih kopči i dugmadi i različitih okrajaka - a i on ondje. Da, nikome se nije sviđao. Mojoj je to majci bio običan viktorijanski kič, tako bi ona rekla.Jest viktorijanski, zar ne? Uzela sam ga jer me podsjećao na Malu sirenu." Okrenu se Rolandu. "A kasnije na Vilu Meluzinu, naravno." "O da, jest viktorijanski. Rekla bi' od prije 1861. - kad je kraljičin muţ umro - prije toga su i' radili razigranije - akoprem je uvijek bilo više čemernijeh. Gle ti taj zanat u toj valovitoj kosi i ţivosti tijeh perajica. Šta su onda sve radili. Danas niko tako ne radi, nigdje. Prošlo i zaboravljeno." Roland nikad prije nije izbliza promotrio Maudin broš; zbilja, prikazivao je malenu sirenu posjednutu na greben, s blistavim ramenima povijenima prema površini, čime čedno zaobiđoše svaku nuţnost za urezom nevelikih grudi. Kosa joj je zmijuljila niz leđa, niz greben je zmijuljio rep. Sve su to zajedno zatvarale kao nekakve grančice, da bi mu se sada, kroz staričin pogled, ukazao razgranat koralj. Prozbori, "Naslijedili ste i neke Christabeline knjige..." "Znam. Prije mi to nije padalo na um. Mislim, taj je broš oduvijek bio ondje. Nikad mi nije palo na pamet pitati otkud nam. U ovoj je radnji - drugačije. Među svim tim drugim predmetima. Bila je to - bila je to moja šala." "Moţda je to bila njegova šala." "Ĉak i ako jest", reče Maud, furiozno razmišljajući, "čak i ako jest, to ne dokazuje da je i ona bila ovdje. To samo dokazuje da je istodobno kupio broševe dvjema ţenama..." "Ne dokazuje čak ni to. Mogla si ga je sama kupiti." "Ako je uopće bila ovdje." "Ili već ondje gdje su ih prodavali." "Ĉuvajte si to", dometnu starica. "To je rijetkost, kaţem vam, bogme jest." Okrenu se Rolandu. "A da uzmete ovaj s jezikom cvijeća, gospodine? Išo bi u paru s malom sirenom." "Uzet ću broš s prijateljstvom", brzo će Maud. "Leonori." Roland ţarko poţelje posjedovati nešto, bilo što, od te neobične čađave tvari koju je Ash dirao i o kojoj je pisao. Zapravo nije ţelio kićeni komad s cvijećem, niti je znao kome bi ga poklonio - to definitivno nije bio Valin stil, ni jedan njezin stil, ni onaj prošli, ni sadašnji. U zelenoj staklenoj kugli na pultu nađe kup slobodnih, nenanizanih
zrna i okrhaka koje je starica prodavala za 75 penija po komadu, pa si izabra hrpicu, oblih, plošnih i elipsastih, jedan heksagon, satenski jastučić visokoga sjaja. "Tespih, za mene", reče. "Sklon sam brizi." "Primijetila sam."
14. Da, pravo kaţu, ţene se mijenjaju, No ti si u toj mijeni postojana – Ko ravna struja slapa, vazda jedna Od izvora do zagrljaja ušća, I vazda nova i vazda u toku Ta mirijada ustrujenih kapi. I volim te jer ti si ona sila Što oblik mijenja, tjera i sadrţi. Randolph Henry Ash, Ask Embli, XIII
Najdraţa Ellen, danas sam reţim seciranja i mikroskopiranja prekinuo dugom šetnjom od vira do vira, ili od struje do struje, duţ Doline Goathland ili Godeland - nije li divno kako se jezik ovdje vidi u nastajanju, u alternativnim imenima, obama prihvaćenima, za iste stvari. Ta im imena nadjenuše drevni Vikinzi - ove krajeve naseliše Danci, prigrlivši kršćanstvo, dok su barbarskiji norveški pogani upadali iz Irske i sa sjevera - ali ih poraziše kod Brunaburha. Od 250 godina njihova ratarenja i ratovanja ostalo je ovdje malo tragova - tek imena i riječi, koje, kako je to primijetio W. Wordsworth, nestaju i propadaju. Gle! Sve stvari Ko san iščeznu, odstupe od smjera; Uz obale se drugi jezik budi; Tek moţda kakva Struja začemera, II Brijeg se prijeti, imenima starim, Gdje nema starih zakona i ljudi! Dva potočića tvore Mirk Esk, Eller i Wheeldale, a spoj im je kod mjesta zvanoga Potoklije - duţ tih Potoka krasnih je virova - Thomasine, Vodenarka, Vodenice -potom Nelly Ayre iMalyanovo Ţdrijelo – nadasve impresivan tridesetmetarski slap u šumsku guduru. Posebno je lijep bio efekt svjetla i sjene, zbog različitih nijansi zelene visećih krošanja i različitih dubina jezeraca, ali i zbog uţurbanih oblaka što nose mrak, svjetlo, pa opet mrak. Popeh se na vrištine Glaisdalea i Wheeldalea - gdje ti potoci izviru iz struja što se raţuboruju između vrijeska i kamena. Kontrast između hladnoga prošaranog svijeta nevelikih kotlina – i sjenovitih spilja i jezeraca kamo struje srljaju i hrle dok ih tišina ne proguta - i otvorenih prostora gdje kao da mračnim miljama nije
ni zvuka ni pokreta, s iznimkom iznenadnog prodornog ptičjeg leleka - ili cvrkuta - taj je kontrast tako apsolutan a opet tako prirodan - dok voda teče iz jednoga svijeta u drugi - čovjek bi pomislio da ovdje, na ovom divljem sjeveru, bijaše ako ne Raj a ono prvobitna zemlja - stijenje, kamenje, drveće, zrak, voda - sve tako masivno i naizgled nepromjenjivo - a opet se mijenja i teče i brza u trci svjetlosti i nemirnih pelerina sjene, što naizmjence otkrivaju i skrivaju njezine obrise, što ih osvijetle pa slijepe. Ovdje se, draga Ellen, a ne u tustim dolinama juga, ćuti bliskost s onim najdrevnijim ljudima od čije su krvi i kosti naša krv i kosti i u kojima još ţivimo - Briti i Danci, Vikinzi i Rimljani -1 stvarima neusporedivo drevnijima - stvorenjima što nastavahu još uţarenu zemlju - istraţujući 1821. spilju u Kirkdaleu doktor Buckland je otkrio jazbinu hijena, s kostima tigra, medvjeda, vuka, najvjerojatnije i lava i drugih mesoţdera, slona, nosoroga, konja, bika i triju vrsta jelena, te mnogih ptica i glodavaca, što su ih hijene pojele. Zrak ne mogu ni opisati. Nenalik je na zrak igdje drugdje. Naš jezik nije smišljen za razlikovanje zrakova; u stalnom je riziku od besmislene liričnosti ili nepreciznih metafora -pao njemu neću pisati kao O vinu ili O kristalu, premda mi oboje pada na um. Udisao sam zrak Mont Blanca - studen svijetao čist zrak što se Ijušti s dalekih ledenjaka i posjeduje čistoću toga snijega, uz naslut borove smole i sijena s planinskih pašnjaka. Zrak rijedak, rekao bi Shakespeare, zrak iščezavanja i pročišćenja što ih naša osjetila ne mogu dosegnuti. Ovaj yorkshirski zrak, zrak s vrištine, nema te glatke studeni - sav je ţiv, u pokretu, poput voda što se vrištinom probijaju, kao što se vriština kroz njih probija. To je zrak vidljiv - vidiš ga u riječnome koritu i u linijama ponad torza gologa kamena - vidiš ga dok se diţe u zapjenjenim vrelima i, za vrućine, dršće nad vrištinom. A tek njegov miris - oštar, nezaboravan - razrahljena čista kiša i srh drevnoga dima od drva - i hladna čistoća vode potoka - i nešto njemu navlastito fino i istančano - oh, ne umijem opisati ovaj zrak, on širigranice čovječjega uma, u glavi, zaista, i namire mu osjetila povrh njegovih, njemu nepoznata, dok neprispije na ove pašnjake i visove... Roland i Maud sutradan su nešto više uţivali u šetnji, uz potoke prema virovima. Izišli su iz Goathlanda i razgledali ţile i svjetlucave isprekidane rukavce Malyanova ţdrijela; probijali su se duţ riječnih korita ponad brze tresetaste vode, pa presjekli vrištinu, pa se opet spustili na obalu. Medu stijenjem su nailazili na čarobne poteze tratine, za čije su se odrţavanje ustrajno brinule ovce na paši, poteze orubljene uspravnim kamenjem i tajanstvenim bokorima točkastih purpurnih naprstaka. Oko njih su zujali neobični prozirni kukci; pučinama bi prolazili ronci; u jednome komadu močvare uznemiriše čitave skupine novoproblistalih mladih ţaba, koje poskakivahu u vodenim zavjesicama, njima oko nogu. Za ručkom, na travnatoj čistini blizu vira Nelly Ayre, razmatrali su postignuto. Roland je pred spavanje čitao Meluzinu, sada siguran da je Christabel bila u Yorkshireu. "To je moralo biti ovdje. Što ljudi uopće misle, gdje bi bilo? Puna je mjesnih izraza, škarpi i vriska i snasti. Zrak je ovdašnji. Kao u njegovome pismu. Govori o zraku nalik na ljetnu ţdrebad na vrištini. To je yorkshirska uzrečica." "Računam, ako i jest, nitko to prije nije primijetio, jer se za tim nije ni tragalo. Odnosno - njezine su krajolike uvijek smatrali zapravo bretonskima, jer spominje Poitou, no pod jakim utjecajem lokalnoga romantičkog kolorita - sestara Bronté, Scotta, Wordswortha. Ili simboličkima."
"Što vi mislite, je li bila ovdje?" "Oh, da. Sigurna sam. Ali nemam neoborivih dokaza. Hob. Yorkshirski izrazi. Moj broš moţda. Ne shvaćam, međutim, kako je on mogao napisati sva ona pisma svojoj ţeni - čudi me -" "Moţda je volio i svoju ţenu. Izričito kaţe, 'kad se vratim'. Uvijek se kanio vratiti. I vratio se - to znamo. Ako je Christabel i bila ovdje, to nije podrazumijevalo bijeg -" "Kad bismo barem znali što jest podrazumijevalo -" "Bila je to njihova stvar. Privatna. Kaţem to premda imam osjećaj da Meluzina jako nalikuje na neke Asheve pjesme – Ostale nipošto. Ali Meluzina često zvuči kao da ju je on napisao. Meni. Ne tema. Stil." "Ne ţelim tako razmišljati. Ali znam što mislite." Do vira Thomason stiţe se strmom stazom od Potoklija, seoca u naboru brdskih vriština. Tako su mu i prišli, nisu se spustili iz vrištine, ţeljeli su mu pristupiti kod tišine pod slapom. Vrijeme je bilo vrlo ţivahno i nemirno; golemi bijeli oblaci plovili su modrim nebom, ponad šume i suhozida. Na površini jednoga zida Roland zamijeti niz blistavih srebrnih pločica, a ispostavi se da su to otvori jazbina zemnih paukova, koji izjuriše van, jarosno mašući i seţući rukama i čeljustima, čim slamka dirnu ma i nit njihove tvorevine. Staza se prema viru strmo spuštala, pa su se morali drţati za kamene gromade. Voda je padala u prirodnu kruţnu kamenu kavernu, niz strmine, gdje su se različite mladice borile za preţivljavanje; bilo je mračno i vonjalo po hladnoći, po korovu i mahovini. Roland je neko vrijeme promatrao zelenkastozlatasto-bijel nahrup slapa, a tada pogled usmjeri prema vanjskim rubovima uzbibane i nemirne tišine. Dok je tako gledao, pojavi se sunce i dirnu tišinu, pokazavši i zrcalni odsjaj s površine, i različito mrtvo i ţivo lišće i bilje što se ispod nje gibalo, kao da je uhvaćeno u mreţu debelih vezova prošarana svjetla. Zamijeti neobičnu prirodnu pojavu. U nutrini spilje, i na stranicama gromada njezina ţdrijela, nešto nalik plamenovima bijele svjetlosti suknulo je i sezalo uvis. Gdjegod bi svjetlo odbijeno od vode pogodilo neravan kamen, gdjegod bi se pruţila raspuklina, poprečna ili okomita, ta bi se ista jarkost izlila i zatitrala, blijedost umjesto sjene, tvoreći svojevrsnu optičku strukturu nepostojećih vatri i, u njoj, neuhvatljive mreţe i tkanja. Neko je vrijeme spokojno promatrao, čučeći na kamenu, dok ne izgubi osjećaj vremena i prostora i vlastitoga točnog poloţaja, i ne ugleda fantomske plamenove kao centar svijesti. U promatranju ga je prekinula Maud, prišla mu je i sjela pored njega. "Što vas je zaokupilo?" "Svjetlost. Vatra. Pogledajte efekt svjetlosti. Pogledajte kako se svijetli sav strop spilje." Maud reče, "Vidjela je to. Sigurna sam da je to vidjela. Pogledajte početak Meluzine." Tri elementa, nastaje četvrti. Po zraku posvud preplelo se sunce (Kroz svite mlade jasene što rastu Iz šake treseta u propuklini), Mozaik tvori na caklini vode: Gdje voda se ko zmijska krljušt biba, Pod vodom struji postojano svjetlo, Ko jara da se karičice tale Iz ţičane košulje; gore voda
I svjetlost, svud po zidu sive spilje, Po svodu, plešu kao plamen poskok, Zvonici ţivi, gmiţu, puţu, drhte, Jezičine od svjetla granit liţu Gdje raspukline lome se i steţu, Lom svaki, oštar, krt i grub, razjeden Je mjesto gdje se lome druge niti I uzdrhtali stošci bijele vatre, Ta vatra niti grije niti peče, I ne hrani se opipljivom tvari, Već hladnim kamenjem što se ne troši, Nit samo troši, tek sa svjetlom stvara Nov zdenac hladne vatre, njenu silu, U jednoj vodi vodopad i izvor, Silina tuda, posuđena... "Bila je s njim ovdje", reče Maud. "Ĉak ni to nije dokaz. Ne bih to vidio da se sunce nije probilo kad jest. Ali jest dokaz, meni." "Ĉitala sam njegovu poeziju. Ask Embli. Dobra je. Nije govorio sebi. Govorio je njoj Embli - Christabel ili - Ljubavna poezija uglavnom govori sebi. Sviđaju mi se te pjesme." "Drago mi je što vam se sviđa nešto s njim u vezi." "Pokušavala sam ga zamisliti. Njih. Vjerojatno su bili - u ekstremnom stanju. Sinoć sam razmišljala - o onome što ste rekli o našoj generaciji i seksu. Nama je on svugdje. Kako kaţete. Jako smo upućeni. Znamo i mnogo drugih stvari, također - da nema jedinstvenoga ega - da nas tvore međusobno sukobljeni sistemi u interakciji - a valjda u to i vjerujemo? Znamo da smo u pogonu ţudnje, ali je ne moţemo vidjeti kako su je oni vidjeli, zar ne? Nikad ne govorimo Ljubav, zar ne - znamo da je to suspektan ideološki konstrukt - posebno Romantična Ljubav - pa se moramo svojski potruditi kako bismo kroz imaginaciju saznali kako su to oni bivali, ovdje, s vjerom u te stvari u Ljubav - u sebe - u vaţnost svojih djela -" "Znam. Znate što kaţe Christabel. 'Onkraj skučene izvjesnosti - Tajna'. Imam osjećaj da smo i to dotukli -1 ţudnju, što je tako pomno razmatramo mislim da sve to silno raz-motrenje ima prilično neţeljen učinak na ţudnju." "Slaţem se." "Ponekad osjećam", reče Roland, pazeći, "da je najbolje biti bez ţelje. Kad promotrim sebe -" "Ako imate sebe -" "Svoj ţivot, kakav jest - ono što zaista ţelim - jest ništa nemati. Ĉist, prazan krevet. Imam tu sliku čistoga, praznog kreveta u čistoj, praznoj sobi, gdje se ništa ne traţi niti se treba traţiti. Ima to veze s - mojim privatnim okolnostima. Ali je i općenitije. Barem mislim." "Znam što mislite. Ne, to je preslabašno. Podudarnost je mnogo jača. I ja o tome razmišljam, kad sam sama. Kako bi dobro bilo nemati ništa. Kako bi dobro bilo ne ţudjeti ni za čim. I ista ta slika. Prazan krevet u praznoj sobi. Bijeli."
"Bijeli." "Točno tako." "Neobično." "Moţda smo simptomatični za cijelu skupinu premorenih znanstvenika i teoretičara. Ili je to nešto naše." "Ĉudno - zbilja čudno - da smo trebali doći ovamo, s određenom svrhom, i sjesti ovdje, i otkriti - to - međusobno." Vraćali su se, druţevno šuteći, slušali su ptice i gibanje vremena u vodi i drveću. Za večerom su češljali Meluzinu u potrazi za yorkshirskim izrazima. Roland reče, "Na karti ima jedno mjesto, zove se Boggle Hole. Zgodna riječ - mislio sam - mogli bismo si uzeti dan bez njih, izići iz njihove priče, pogledati nešto za sebe. Boggle Holea nema ni u Cropperu ni u Ashevim pismima - Onako, da se ne upetljavamo?" "Zašto ne? Vrijeme se proljepšava. Vruće je." "Nije vaţno. Ţelim samo pogledati nešto, sa zanimanjem, bez značenjskih slojeva. Nešto novo." Rekoše, nešto novo. I dobiše za to savršen dan. Dan modroga i zlatnoga lijepog vremena iz primitivnih očekivanja svačijega djetinjstva, kad novo, kratkotrajno pamćenje sebi kazuje da to jest što jest, pa je stoga bilo, i stoga će biti. Dobar dan za novo mjesto. Ponesoše priprost obrok. Svjeţ crni hljeb, bijeli sir, wensleydale, grimizne rotkve, ţut maslac, skrletne rajčice, okrugle svijetlo zelene jabuke, granny smiths, i bocu mineralne vode. Ne ponesoše knjiga. Boggle Hole je draga uvučena pod hridine, gdje se potok niz pijesak ulijeva u more, iz smjera stare vodenice pretvorene u hostel. Spustiše se niz rascvjetane prolaze. Visoke ţivice bijahu gusto obrasle divljom ruţom, uglavnom svijetlo ruţičastom, gdjegdje bijelom, sa zlatnoţutim središtima prašnjavima od ţutoga peluda. Te su se ruţe gusto i zakučasto prepletale s bujnom divljom kozjom krvi, čije bi pjenasto cvijeće odlutalo pa se utkalo u ruţičastu i zlatnu. Ni jedno ni drugo nikad ne vidješe niti pomirisaše takvo preobilje divljega cvijeća na tako malome prostoru. Topli je zrak nosio cvjetne mirise u velikim zapusima i intenzivnim zalelujanim pokrovima. I jedno i drugo očekivahu najviše dva-tri cvijetka, kasni moderni sljednici guštika kakve je gledao Shakespeare i slikao Morris. No, ovdje bijaše obilje, bijaše raslinstvo, bijahu obale blistavoga mirisnog ţivota. Pod hridinama nema prave plaţe. Tek potez pijeska, a tada sloj za slojem mokroga kamena i grebenja s vodom što se pruţa prema moru. Ti su grebeni jarkih boja: ruţičast kamen, pod vodom srebrnkast pijesak, silovita zelena mahovinasta trava, pa teški bokori ruţoprstih trava između obala maslinastih i ţutih algi. Sami su grebeni sivi i ljuskasti. Roland i Maud primijetiše da je glatko kamenje u podnoţju ispresijecano i izradirano fosilnim spiralama i perjanicama. Ondje je natpis: "Molimo vas da ne oštećujete grebene; poštujte našu baštinu i sačuvajte je za dobrobit sviju nas." U Whitbyju prodaju amonite i belemnite. Unatoč tome, mladić s vrećom i čekićem marljivo je klesario po površini stijene, iz koje su posvud stršali spiralni i obrubljeni kruţni oblici. Posebnost te plaţe jest obilje velikog oblog kamenja što leţi uokolo nalik na ostatke poslije bombardiranja, kozmičkoga ili gigantskoga. To kamenje nije iste boje ni veličine; neko je blistavo crno, neko sumporasto ţuto, ili boje staroga krumpira, zelenkasto voskovito, pjeskasto, bijelo ili poprskano nekakvim roskastim kvarcom.
Maud i Roland hodali su pognutih glava, i govorili, "Gle ovo, gle ovo, gle ovo", pomno bi ih razlikovali, kamen od kamena, na tren, no tada bi ih puštali da se opet slegnu u uopćeniji uzorak ili nasumičan raspored, a te bi zamijenili novi. Kad zastadoše i na stijeni rasprostriješe hranu, vidik im se proširio i obuhvatio više toga. Roland se izu; stopala mu na pijesku bijahu bijela kao predmeti izronjeni iz slijepoga mraka. Maud je na kamenu sjedila u trapericama i košulji kratkih rukava. Ruke joj bijahu zlatne i bijele; bijela koţa, svjetlucave malje. Rastočila je Perrier iz zelene boce, s deklaracijom čistoga vrela, Eau de Source; mjehurići su treptali u kartonskim čašama. Plima bijaše minula; more bijaše daleko. Kucnu čas za osoban razgovor. Oboje to osjetiše; oboje su to htjeli, oboje sputani. "Hoće li vam biti ţao vratiti se?" Maud. "A vama?" "Ovaj je kruh jako dobar." Potom, "Imam dojam da će nam oboma biti ţao." "Moramo odlučiti što - i da li - kazati Blackadderu i Cropperu." "I Leonori. Samo što nije stigla. Strah me Leonore. Ona čovjeka pomete pukom snagom svoga entuzijazma." Roland je s mukom zamišljao Leonoru. Nekako je znao da je krupna, pa ju je sada neočekivano zamislio kao kakvu klasičnu boginju u halji, koja za ruku vuče pedantnu Maud. Dvije ţene, u bijegu. Leonorini tekstovi navodili su ga da zamisli i više od toga. Dvije ţene... Pogleda Maud, odjelito, u trapericama i bijeloj košulji na suncu. Još je nosila šal - ne više svileni turban, već namreškan pamučni šal, bijelo-zelen i kariran, svezan pod kosom u dnu vrata. "Morat ćete odlučiti što ćete joj reći." "Oh, odlučila sam. Ništa. Barem dok vi i ja ne dopremo do nekakva - kraja - ili odluke. Neće biti lako. Ona je - ona je - in-vazivna. Ekspert za intimnost. Otima mi prostor. Ja nisam dobra u tim stvarima. Već smo o tome razgovarali. Otprilike." "Moţda će sir George nešto učiniti." "Moţda." "Ne znam što ću kad se vratim. Znate da nemam pravoga posla - tek predavanja, honorarno, i rad na ediciji, na akord. Ovisim o Blackadderu. Koji mi piše bezlična pisma preporuke, pa ispadam još bezličniji. A to mu ne mogu kazati. Zato mi to teţe pada i opet tako. A tu je i Val." Maud nije gledala njega već jabuku, koju je oštrim noţem rezala u ploške tanke poput papira, svaku s pripadnim polumjesecom svijetlozelene kore, s papirnato bijelim hrskavim mesom, s blistavim tamnim košticama. "Nisam znala za Val." "Nikad o njoj ne govorim. I bolje je tako. Osjećam da ne bi trebalo. Ţivim s njom otkako sam krenuo na fakultet. Ona zarađuje za kruh naš svagdašnji. Ovo si putovanje vjerojatno dijelom plaćam njezinim novcem. Ona ne voli svoj posao - honorarčenje i tome slično - ali ga radi. Puno joj dugujem." "Shvaćam." "Samo što ne štima. Bez pravoga razloga. Već zbog - zbog - te moje vizije bijeloga kreveta -" Maud sloţi lepezicu ploški jabuke na papirnati tanjur i pruţi mu ga. "Znam. Ja sam imala vezu s Fergusom. Vjerojatno ste čuli."
"Da." "Vjerojatno vam je on rekao. Bilo mi je teško, s Fergusom. Izmučili smo se. Mrzim to, mrzim buku, draţenje. Sjetila sam se nečega, razmišljajući o onome što ste rekli - o vlasuljama i rukavicama i Leonori na Venerinu brijegu. Da. Sjećam se, Fergus mi je naširoko docirao o Penisneidu. On je od onih koji u prepirci povise glas - čim otvoriš usta, on kaţe nešto drugo, pametnije, glasnije. U šest ujutro bi mi citirao Freuda. Analiza konačna i beskonačna. Rano se dizao. Skakao bi po stanu - posve gol citirajući Freuda, govoreći da 'u analitičkome radu čovjeka ponajvećma obuzima sumnja da govori u vjetar kad pokuša nagovoriti ţenu da se okani svoje ţelje za penisom' - mislim da on - Freud - tu nije u pravu - svejedno - bilo je nečega esencijalno smiješnoga u toj ludoj vici - prije doručka - sve bi mu se vidjelo - nisam mogla raditi. Tako je to bilo. Bila sam - bila sam kao premlaćena. Bez pravoga razloga." Roland pogleda Maud, da vidi smije li se nasmijati, i vidje da se smješka, osmijeh zbunjen, usiljen, ali osmijeh. Nasmija se. I Maud se nasmija. On reče, "Naporno je to. Kad sve podrazumijeva smišljen politički stav. Ĉak i kad je zanimljivo." "Celibat kao nova volupté. Nova ugoda." "Ako jest tako, tada biste se u tome trebali opustiti. Recite - zašto uvijek pokrivate kosu?" Na tren mu se učini da ju je uvrijedio, ali je ona samo spustila pogled, a tada mu odgovori sa stanovitom akademskom preciznošću. "I to ima veze s Fergusom. S Fergusom i s bojom. Prije mi je bila vrlo kratka - kao ostriţena. Krive je boje, znate, nitko ne vjeruje da je prirodna. Jednom su me na konferenciji izviţdali, jer je kao bojim da bih se svidjela muškarcima. A tada je Fergus rekao da je ta izbrijanost uzmak, ustupak, da sama sebe svodim na lubanju, tako je rekao. Da bih je trebala naprosto imati. Pa sam je pustila. No sad kad je duga, sad je sklanjam." "Ne biste trebali. Trebali biste je pustiti." "Zašto to kaţete?" "Ako je ljudi ne vide, tada o njoj to više razmišljaju, pitaju se kakva je, pa njome privlačite paţnju. A i zato, zato što..." "Shvaćam." Ĉekao je. Maud razveza turban. Dijelovi pletenica nalikovali su na isprugane i uglačane ovalne kamenove, ţute poput rosopasa, ţute kao slama, srebrnkasto ţute, lakaste od prikraćena ţivota. Rolanda to dirnu - ne ţudnjom kao takvom, već nejasnom emocijom koja je dijelom bila i sućut, zbog neumoljiva sapinjanja što ga pretrpje sva ta masa da bi postigla uređen uzorak. Kad zatvori oči i zaţmiri, njezina se glava na fonu okruni čvornatim rogovljem. "Ţivot je tako kratak", reče Roland. "Ima pravo disati." I zaista, suosjećao je s kosom, tim zarobljenim stvorom. Maud izvuče dvije-tri ukosnice i masa kliznu a tada se spusti, još u pletenicama, uneravnoteţena na njezinu vratu. "Ĉudan si ti čovjek." "Ne udvaram ti. Znaš to. Samo sam je jednom ţelio vidjeti puštenu. Znam da znaš da ti govorim istinu." "Da, znam. Zato i jest čudno."
Počela je polako raspletati, krutim prstima, duge, guste pletenice. Roland ju je pomno promatrao. Naposljetku joj je šest masivnih strukova, dvaput po tri, uredno i mirno leglo na ramena. A tada spusti glavu i mahnu s jedne na drugu stranu, i teška kosa poleti, i u nju nahrupi zrak. Povijena dugog vrata, tresla je glavom sve brţe, i Roland vidje hrupljenje svjetlosti i svjetlucanje po zavrtloţenoj masi, a Maud iznutra ugleda uzbibano more zlatnih linija, valove, pa zatvori oči i vidje skrletnu krv. Roland osjeti kao da se nešto u njemu razvezalo, nešto što ga je sputavalo. Reče, "Tako je bolje." Maud skloni kosu i pogleda ga, malko zaţarena. "Da. Tako je bolje."
Ljubav, onda, jel' Srh galvanizma Ili Pepeo vrel Iz organizma Zemlje što plamti, Vri u nutrini? Što smo, automati U' serafini? Randolph Henry Ash
Muškarac i ţena sjedili su jedno nasuprot drugome u odjeljku vlaka. Ostavljali su dojam neupadljive doličnosti; oboje su na koljenima rastvorili knjige, i vraćali bi im se kad god bi im to dopustilo gibanje vagona. I zaista, on se u svome kutu lijeno opruţio, prekriţivši gleţnjeve, znak opuštenosti. Njojzi su oči čedno počivale na knjizi, uglavnom, premda bi katkad podignula šiljastu bradu i pozorno promotrila mijenu krajobraza. Kakav promatrač moţda bi se neko vrijeme pitao putuju li zajedno ili svako za sebe, jer su im se pogledi rijetko sretali, a i kad jesu, ostajali bi suzdrţani i bezizraţajni. Takav bi promatrač tek nakon znatnoga vremena moţda zaključio da gospodin prema dami osjeća divljenje ili zamjetan interes. Kad bi ona najpozornije čitala ili promatrala časovite slike polja i stoke, njegov bi pogled na njoj počivao, pogled zamišljen ili tek znatiţeljan, teško je reći. On bijaše zgodan muškarac, valovite, vrlo tamne smeđe kose, gotovo crne, no s crvenkastosmeđim odsjajem na kovrčama, i sjajne brade, nešto smeđije, boje divljega kestena. Ĉelo mu bijaše široko, organ intelekta lijepo razvijen, premda bijaše podjednako obdaren izbočinama sućuti i suosjećanja. Obrve mu bijahu crne, malko grube i neukroćene, a ispod njih vrlo krupne tamne oči promatrahu svijet dosta postojano, neustrašivo ali pomalo suzdrţano. Nos mu bijaše ravan, a usta čvrsta i mirna - lice samo-spoznato, pomislio bi netko, jasnih svjetonazora. Njegova knjiga bijahu Načela geologije sir Charlesa Lyella, a čitao ju je, kad bi je se prihvatio, brzo i koncentrirano. Odjeća mu bijaše elegantna, no nerazmetljiva. Hipotetski promatrač moţda ne bi bio kadar razlučiti vodi li predmet njegova promatranja aktivan ili kontemplativan ţivot: djelovao je kao netko tko često odlučuje, no svejednako je sklon "dugome i pomnom promišljanju".
Dama je bila odjevena elegantno, premda ne najpomodnije; nosila je prugastu sivu haljinu od muslina, a preko nje indijski šal s turskom mustrom, s uzorcima mornarskoplavim i boje paunova repa na golubinje sivoj pozadini; imala je siv svilen šeširić, ispod čijega je ruba izvirivalo nekoliko bijelih svilenih pupoljaka. Bila je vrlo svijetla, bljedoputa, ne prevelikih očiju neobične zelene boje koja se prema svjetlu mijenjala. Ne bijaše baš lijepa - lice joj bijaše predugo i zato nesavršeno, a ne bijaše ni posve mlado, premda su ga resili pravilnost i otmjeno izvijena usta, nevična pupoljastome pućenju. Nekome zahtjevna ukusa njezini bi zubi bili malko preveliki, ali bijahu snaţni i bijeli. Bijaše teško razaznati je li udana ili usidjelica, a i odrediti joj status. Radoznalome oku sve je na njoj odavalo urednost i ukus, bez natruha ekstravagancije, ali i bez naznaka štednje i oskudice. Bijele glase rukavice bijahu meke, neiznošene. Sitna joj stopala, što bi gdjekad izvirila kad bi gibanje vlaka pomaknulo golemo zvono njezine suknje, bijahu u sjajnim, smaragdno zelenim koţnim čizmicama na vezanje. Ako je i bila svjesna interesa svoga suputnika, to nije pokazivala, osim moţda time što ga je studiozno izbjegavala pogledati, no i to je mogao biti tek pokazatelj dolične pristojnosti. I zaista, tek nakon što su dobro odmaknuli od Yorka moglo se razriješiti pitanje njihove veze, jer se gospodin nagnuo naprijed i upitao je, vrlo iskreno, je li joj ugodno, i je li umorna. Tada već nije bilo drugih putnika, jer je većina bila presjela ili su izišli u Yorku, a nitko nije išao dalje od Maltona i Pickeringa, pa su bili sami u odjeljku. U tome ga je času pogledala u oči i rekla ne, uopće nije umorna; na trenutak razmisli, pa dometnu pedantno da, čini se, nije u stanju koje bi dopuštalo umor. Na to se jedno drugome nasmiješiše, a on se nagnu naprijed i primi neveliku ruku u rukavici, što je mirno leţala a onda stisnula njegovu. Moraju hitno raspraviti neke stvari, reče, prije nego što stignu, stvari za čije razjašnjavanje neće imati mira ni vremena, u ţurbi i guţvi dolaska, stvari donekle nespretne, no i to, on se nada, uz malo volje mogu riješiti. Taj je govor planirao od trenutka kad su krenuli s King's Crossa. Nije mogao ni zamisliti kako će ga izloţiti, niti kakva će biti njezina reakcija. Ona mu reče da ga pozorno sluša. Nevelika ruka u njegovoj promeškolji se i stisnu. On je stegnu. "Zajedno putujemo", reče. "Odlučili smo - ti si odlučila - poći. Ono što ne znam jest ţeliš li - bi li htjela - odsjesti i planirati svoj boravak ovdje odvojeno od mene - ili bi - ili bi - ţeljela putovati kao moja ţena. Golem je to korak - Pretpostavlja svakovrsne neprilike, rizike i - neugodu. Rezervirao sam sobe u Scarboroughu gdje ima mjesta - i za ţenu. Ili mogu rezervirati druge sobe - pod laţnim imenom. Ili se moţda ne ţeliš odlučiti na taj korak - moţda ţeliš odsjesti drugdje, odvojeno i dolično. Oprosti zbog ove izravnosti. Istinski se trudim otkriti što ţeliš. Krenuli smo u takvoj egzaltaciji - da smo barem mogli normalno odlučivati - ali vidiš i sama kako je." "Ţelim biti s tobom", reče ona. "Golem je to korak što sam ga poduzela. Ali ako je poduzet, poduzet je. Rado ću se zvati tvojom ţenom, gdje god ti ţeliš, sve ovo vrijeme. Mislila sam da sam - da smo - to već odlučili." Govorila je brzo i jasno; no ruke su se u toplim rukavicama vrtjele u njegovima. Još tiho i bez strasti, kako su dosad govorili, on reče, "Ostavljaš me bez daha. To je velikodušnost -" "To je nuţnost."
"Ali ti nisi ţalosna, nisi u dvojbi, nisi -" "Tome tu nema mjesta. To je nuţnost. Znaš i sam." Okrenula je glavu i zagledala se van, kroz struju finoga pepela, u usporena polja. "Naravno da se bojim. Ali to kao da nije zaista vaţno. Kao da ni jedan bivši obzir - ni jedna stara briga - nisu vaţni. Nisu trice i kučine, ali kao da jesu." "Ne smiješ zbog ovoga poţaliti, draga." "A ti ne smiješ govoriti besmislice. Naravno da ću poţaliti. I ti ćeš, zar ne? No, ni to sada nije vaţno." Neko su vrijeme šutjeli. Tada on reče, pomno birajući riječi, "Ako pođeš sa mnom kao moja ţena - nadam se da ćeš prihvatiti ovaj prsten. To je obiteljski prsten - bio je majčin. Obična zlatna burma, s urezanim tratinčicama." "I ja sam ponijela prsten. Bio je pratetin, Sophie de Kercoz. Ima zelen kamen - vidi ţad - priprost kamen, s urezanim S." "Radije ne bi moj prsten?" "Nisam to rekla. Pruţala sam ti dokaz predumišljaja i odluke. Rado ću nositi tvoj prsten." Zgulio je bijelu rukavičicu i gurnuo svoj prsten preko njezinoga, sa zelenim kamenom, pa se dva prstena spojiše. Premda preprostran, pristajao joj je. Ţelio joj je reći - ovim te prstenom vjenčavam, svojim te tijelom oboţavam - no te dobre i istinite riječi bijahu dvostruko izdajničke, dvjema ţenama. U zraku je visjela njihova neizgovorena prisutnost. Zgrabio je malu ruku i prinio je usnama. A tada se naslonio i zamišljeno prevrtao rukavicu, izvlačeći meke koţne dţepove, jedan po jedan, ravnajući im fine nabore. Cijelim ga je putem od Londona silovito bunila njezina zbiljska prisutnost u nedostupnom kutu njemu nasuprot. Mjesecima ga je opsjedala maštarija o njoj. Bijaše daleka i odsječena, princeza u tornju, i sav rad svoje imaginacije bijaše saţeo u prizivanje nje u prisutnost, sve nje, svome umu i osjetilima, njezina oštroumlja i tajnovitosti, njezine bjeline, toga sastavnog dijela njezina magnetizma, i zelenoga pogleda tih prodornih ili nepristupačnih očiju. Njezina je prisutnost bila nezamisliva, ili, bolje reći, samo zamisliva. Pa opet evo je, i on se posveti razmatranju čime to nalikuje a čime se razlikuje od ţene koju je sanjao, i za kojom je u snu posezao, i za koju bi se borio. Kao mladića ga se veoma dojmila priča o Wordswort.hu i njegovoj samotnoj gorštakinji; pjesnik je čuo čaroban pjev, od njega je upio točno onoliko koliko mu je trebalo za vlastiti besmrtan stih, te je odbio dalje slušati. Otkrio je da je on sam drugačiji. On bijaše pjesnik gladan informacija, činjenica, detalja. Ništa mu nije bilo pretrivijalno; ništa neznatno; da je mogao, kartografi-rao bi svaki namreškaj na muljevitoj obali za oseke kao dokaz nevidljivoga rada plime i vjetra. Tako i njegova ljubav prema toj ţeni, koju je znao intimno i koju uopće nije znao, bijaše gladna informacija. Učio ju je. Proučavao je blijede petlje kose na sljepoočnicama. Ĉinilo mu se da njihova glatka srebrnozlatna boja ima u sebi primjesu zelene, ne bakreno zelene propadanja, već blijede zelene mladica, vegetacije, upletene u kosu nalik na srebrnkastu koru mladoga drveća, ili zelene sjene u zelenim viticama mlade trave. A oči joj bijahu zelene, kao staklo, kao malahit, mutno zelene poput nemirne morske vode bremenite pijeskom. Trepavice su ponad njih bile srebrne, no dovoljno guste da ih se vidi. Lice ne bijaše dobrostivo. Na licu ne bijaše dobrostivosti. Bilo je pravilno, ali
ne i fino - prije čvrstih kostiju, s istaknutim sljepoočnicama i visokim jagodicama što bi bacale jaku sjenu, sjenu plavičastu, ne zelenu, premda ju je on u mašti redovito takvom bojio. Ako i jest volio lice, koje ne bijaše milo, bilo je to zbog njegove bistrine i prodornosti i oštroumlja. Vidio je, ili je mislio da vidi, te njezine vrline skrivene ili prekrivene konvencionalnijim izraţajima - hinjenom čednošću, ekonomičnim strpljenjem, prezirom pod maskom smirenosti. U najgorem izdanju - oh, prozirao ju je, unatoč opsjednutosti njome - u najgorem bi izdanju spustila i skrenula pogled te se smjerno nasmiješila, i taj osmijeh bijaše malne pa mehaničko smijuljenje, jer bijaše neiskren, bijaše konvencija, bijaše njezina časomična grčevita potvrda tuđih očekivanja. Smjesta je, činilo mu se, uočio njezinu suštinu, za doručkom kod Crabba Robinsona, dok je slušala mušku raspravu, a sebe drţala za neprimijećena promatrača. Da vide oštrinu i jarost i apsolutizam, da, apsolutizam toga lica, većina bi muškaraca, sudio je, ustuknula. Bila bi osuđena na ljubav bojaţljivih slabića, koji bi se potajice nadali njezinoj kazni i zapovijedi, ili glupana, koji bi njezin fini ledeni uzmak tumačili kao znak stanovite ţenske čistoće, što su je, u ono doba, svi priţeljkivali, barem toboţe. No, on je istoga časa znao da je ona za njega, da je s njim povezana, kakva jest ili moţe biti, ili bi, slobodna, mogla. Konačište je drţala gospoda Cammish, visoka ţena smeđa, široka i namrštena lica tipična za vikinge s tapiserije iz Bayeuxa, koji su sa svojih dugih brodova također naselili ovu obalu. Ona i njezina kći nošahu svu prtljagu - kutije sa šeširima, kositrene kovčege, kutije za uzorke, mreţe i pisaće stolove - valjalo im se diviti zbog pukoga opsega toga pothvata. Kad ih ostaviše u solidno namještenoj sobi, da svuku odjeću u kojoj su putovali, zanijemjeli su, stajali su i gledali se. On ispruţi ruke, i ona mu priđe u zagrljaj, govoreći, međutim, "Ne sad, još ne." "Ne sad, još ne", reče on pomirljivo, i osjeti da se malko opustila. Odvede je prema prozoru, s kojega se pruţao lijep pogled, preko grebena, na duge poteze pijeska i sinjega mora. "Vidiš", reče, "Germansko more. Kao čelik pun ţivota." "Ĉesto sam razmišljala da otputujem na obalu Bretanje, što mi je u neku ruku dom." "To more nikad nisam vidio." "Veoma je nestalno. Jedan dan modro i čisto, a već sutradan burno i tamno i nabujalo od pijeska, i sve promoči." "Moram - moramo - i tamo otputovati." "Ah, pst. Dosta je ovo. Moţda i više od toga." Imali su vlastitu blagovaonicu, u kojoj je gospoda Cammish posluţila obilat obrok, što bi dostajao za dvanaestero ljudi, na tanjurima s kobaltno plavim rubom, poškropljenima tustim ruţičastim pupoljcima. Bijaše tu zdjela s masnom juhom, i oslića na lešo i krumpira, i kotleta i graška, i kuglica od aru-korijena i voćne pite prelivene šećernim sirupom. Christabel LaMotte viljuškom je prebirala po hrani. Gđa Cammish reče Ashu da mu je gospoda mršuljava, i da joj očito fali morskoga zraka i krepke hrane. Kad opet ostadoše sami, Christabel reče, "Uzalud. Jedemo kao ptičice, nas dvije, doma." Gledao ju je kako se prisjeća svoga doma, časomice zatečen, a onda neusiljeno reče, "Ne smiješ se plašiti gazdarica. Premda je u pravu. Moraš se nauţivati morskoga zraka."
Promatrao ju je. Primijeti da nije poprimila ponašanje supruge. Ništa mu nije dodavala. Nije mu se intimno naginjala, nije udovoljavala. Kad je mislila da je ne gleda, promatrala ga je oštrim pogledom, ali ne briţno, niti naklono, ne još, niti, još, s nezajaţljivom znatiţeljom koju u sebi nije mogao potisnuti. Promatrala ga je kako promatra ptica prikovana za podlogu, kakav pernat stvor jarkih boja iz prašume, kakav zlatook jastreb sa sjevernoga gorja, što gordo podnosi prsten oko noge, što istrpljuje prisutnost čovjeka s još neukroćenom bahatošću, šušurnuvši gdjekad perjem ne bi li pokazao samopoštovanje, ali i određenu nelagodu. Tako je i ona dizala rukave, tako se drţala sjedeći. On će sve to promijeniti. Mogao je sve to promijeniti, bio je u to prilično siguran. Znao ju je, barem je vjerovao da je poznaje. Naučit će je da ona nije njegov posjed, pokazat će joj da je slobodna, vidjet će je kad razmahne krilima. Reče, "Imam ideju za pjesmu o nuţnosti. Što si u vlaku spomenula. U ţivotu tako rijetko osjetimo da je ono što činimo u tome smislu nuţno - sapeto nuţnošću - valjda je smrt takva. Ako nam je dana svijest o njezinu dolasku, moramo znati da smo sada cjeloviti nije li tako, draga - bez daljih nespretnih predomišljanja, bez mogućnosti lijenoga poricanja. Kao kugle niz gladak nagib." "Bez mogućnosti povratka. Ili kao vojska u napadu, zapravo bi mogla odstupiti, ali to je sada onkraj vjerojatnoga, jer se dovela do vrhunca posebnosti svrhe -" "U svakom času moţeš odstupiti, ako -" "Rekla sam ti. Ne mogu." Šetali su uz more. Promatrao je tragove njihovih stopala, svoje u ravnoj liniji, uza sam rub vode, njezine vijugave poput zmije, u susretu s njegovima, odlutale, opet u susretu. Nije ga primila pod ruku, premda ga je jedanput-dvaput, kad bi se dodirnuli, uzela za ruku, pa bi neko vrijeme uza nj brzo koračala. Oboje su hodali vrlo brzo. "Dobro se slaţemo, u hodu", reče joj. "Hod nam se slaţe." "To sam i pretpostavljala." "I ja. U nekim se stvarima jako dobro znamo." "A u nekima ni malo." "To se da ispraviti." "Ne sasvim", reče ona, opet se odmaknuvši. Galeb kliknu. Bijaše poznoga sunca, na zalasku. Vjetar je mreškao more, gdjegdje sivo, gdjedje zeleno. Koračao je mirno, u navlastitoj električnoj oluji. "Ima li ovdje morskoga čovjeka?" upita ga. "Tuljana? Mislim da nema. Gore sjevernije, da. I mnogo legendi, o tuljanicama, tuljanţenama, na priobalju Northumber-landa, i u Škotskoj. Ţene iz mora, što dolaze nakratko, i onda moraju poći." "Nikad nisam vidjela tuljane." "Ja sam ih vidio s onu stranu ovoga mora - kad sam putovao Skandinavijom. Imaju ljudske oči, vrlo vlaţne i inteligentne, i glatka, okrugla tijela." "Divlji su, ali dobrostivi." "U moru se kreću kao goleme gipke ribe. Na tlu moraju gmi-zati i tegliti se, kao da su obogaljeni." "Napisala sam priču o tuljanu i ţeni. Zanimaju me metamorfoze." Nije joj mogao reći, ti me nećeš napustiti, kao tuljan-ţena. Jer je mogla i morala. "Metamorfozama", reče on, "u zagonetkama, pokazujemo da znamo da smo dio ţivotinjskoga svijeta."
"Ti vjeruješ da nema bitne razlike između nas i tuljana?" "To ne znam. Sličnosti su ogromne. Kosti šaka i stopala, čak i nezgrapne peraje. Kosti lubanje i kraljeţnice. Svi počinjemo kao ribe." "A naše besmrtne duše?" "Ima stvorenja čiju je inteligenciju teško razlikovati od onoga što mi nazivamo dušom." "Svoju si, mislim, izgubio, zbog nebrige i podcjenjivanja." "Prihvaćam ukor." "Nisam te korila." Vrijeme se primicalo. Vratiše se u Greben i sjedoše u svoju blagovaonicu, kamo im donesoše pladanj s čajem. On nali čaj. Sjedila je i gledala ga. Bio je nalik na slijepca što se kreće nepoznatom prekrcanom sobom; osjećao je prisutnost polunaslućenih rizika. Postojala su pravila ponašanja na medenom mjesecu, koja su se prenosila s oca na sina, s prijatelja na prijatelja. Kad se toga prisjetio, odlučnost mu popusti, kao onda s prstenom i obećanjem braka. Ovo ne bijaše medeni mjesec, premda, kao i on, bijaše nepronično doličan. "Hoćeš li ti prva na kat, draga?" reče, a vlastiti mu glas, nakon cijeloga dugog i napornog dana studiozne bezbriţnosti i prijaznosti, zazvuči nemilosrdno. Stajala je, gledajući ga, napeta ali podrugljiva, pa se nasmiješi. "Ako ti tako ţeliš", reče mu, ne pokorno, nipošto pokorno, već kao da se zabavlja. Uze svijeću i ode. On si nali još čaja - sve bi dao za konjak, ali je to kod gospođe Cammish bilo nezamislivo, a on ga se nije sjetio spakirati. Zato zapali dug tanak cigarillo. Razmišljao je o svojim nadanjima i očekivanjima, i nemanju jezika za njih, uglavnom. Raspolagao je eufemizmima, raspolagao je grubostima muške kamaraderije, raspolagao je knjigama. Ushodao se pored oštre i zadimljene vatre od morskoga ugljevlja i sjetio se Shakespeareova Troila: Što će onda biti Kad ovlaţeno nepce okuša u zbilji Ljubavi triput pročišćeni nektar?19 Sjeti se Honoréa de Balzaca, od kojega je naučio tolike stvari, neke krive, neke naprosto prefrancuske da bi mu bile od koristi u svijetu u kojem je još ţivio. Ţena na katu bijaše dijelom Francuskinja, i čitateljica. Moţda otud to njezino neustručavanje, ta njezina začudna izravnost. Balzacov je cinizam, međutim, uvijek bio romantičan - takva hlepnja, takav uţitak. "Le dégout, c'est voir juste. Apres la possession, l'amour voit juste chez les hommes." Zašto bi to bilo tako? Zašto bi odvratnost bila pronicljivija od ţudnje? Te stvari imaju svoj ritam. Sjeti se, kad je bio dječak, još dosta malen, tek, premda jedva, svjestan da će nuţno postati muškarac - sjeti se kako je čitao Rodericka Randoma, englesku knjigu, punu ustrajna i iskrena gađenja nad stanjem čovjeka i njegovim slabostima, no bez Balzacova finoga seciranja mentaliteta. Kraj bijaše sretan. Na kraju, pisac je junaka ostavio na pragu spavaće sobe, da bi ga tada, kao svojevrstan post scriptunt, pustio unutra. A Ona - zaboravio je kako se zvala, neka Celia ili Sophia, nekakvo bezlično utjelovljenje tjelesnog i duhovnog savršenstva, ili, točnije, muške mašte - Ona se pojavila u svilenoj noćnoj košulji kroz koju su udovi prosijavali, pa ju je svukla preko glave i okrenula se prema junaku i čitatelju, prepustivši im naslut ostatka. Taj trenutak bijaše njegov kamen kušnje. Kao dječak nije znao što je to noćna košulja, nije ni sad, a u najboljem je slučaju mogao netočno zamisliti ruţičaste udove itd. itd. itd. Ali ga je potreslo. Ushodao se. Uostalom, kako je ona, gore, vidjela njega, kojega je čekala? Uskoračao se.
Stubište bijaše vrlo strmo, drveno i ulašteno, pokriveno zagasito crvenim sagom. Gospoda Cammish pazila je na odrţavanje. Drvo je vonjalo po pčelinjem vosku, a mjedeni su utezi za tepihe blistali. Tapete u spavaćoj sobi prikazivale su brajde čudovišnih ruţa na pozadini zelenoj poput kupusa. Bijahu ondje toaletni stolić, ormar, niša odvojena zastorom, naslonjač s tapeciranim naslonima za ruke i istokarenim nogama, te golem mjedeni krevet s kraljevski naslaganim perinama, kao da im valja razdvojiti kraljevnu od zrna graška. Na svemu je tome sjedila ona, u iščekivanju, pod krutim bijelim iskačkanim prekrivačem i poplunom od raznobojnih krpica, privukavši ih visoko uz grudi i zureći preko ruba. Tu ne bijaše "noćne košulje", već bijela spavaći-ca od finoga batista, s visokim ovratnikom, koja je oko vrata i ruku bila pokrivena sitnim naborima i kopčicama i čipkastim rubovima, a kopčala se nizom sićušne platnene dugmadi. Lice joj je bilo bijelo i oštro i malko blistavo od svjetlosti svijeća, kao kost. Ni traga ruţičastoj. I kosa. Tako fina, tako blijeda, toliko kose, nakovrčane od upletanja u oprugaste uvojke, u cik-caku, što poput oblaka pokrivaše vrat i ramena, pa blista pod svijećom metalična, uhvativši, gle, i opet, naznaku zelenila, od odsjaja s velikoga ocakljenog lonca s bujnom sabljolisnom paprati. Nijemo ga je promatrala. Nije raširila po sobi ţenske stvari, niti je njima pokrila raspoloţive površine, što bi mnoge ţene učinile. Na jednoj je stolici leţao drhtav sklopljen kavez, krinolina, s čeličnim obručima i remenjem. Pod njom, zelene čizmice. Ni traga četki za kosu, bočicama. S uzdahom je spustio svijeću i ţustro se razodjenuo, podalje od njezine svjetlosti, u sjeni. Motrila ga je. Kad podiţe pogled, uhvati je kako ga gleda. Mogla se okrenuti, ali nije. Kad je uze u zagrljaj, ona, ne on, upita, "Je li te strah?" "Više ne, ni malo", odgovori. "Moja tuljan-ţeno, moja bijela gospo, Christabel." Bijaše to prva od tih čudnih dugih noći. Uzvraćala mu je strašću silovitom kakva je bila i njegova strast, i strašću znalca, jer bi svoj uţitak zahtijevala, otvarala mu se, zgrabila bi ga, uz kratke ţivotinjske krikove. Milovala ga je po kosi i ljubila mu obnevidjele oči, ali nije išla dalje od toga u pokušaju da udovolji njemu, muţjaku - niti mu je udovoljila, svih tih noći. Bijaše to kao grliti Proteja, jednom je pomislio, kao da mu, tekuća, klizi kroz seţuće prste, kao da je valjanje mora što oko njega raste. Koliko je samo muškaraca pomislilo tu istu stvar, rekao si je, na koliko samo mjesta, u koliko klima, u koliko soba i koliba i spilja, i svi sebe zamisliše kao plivače u slanome moru, u sve višim valovima, svi zamisliše - ne, spoznaše - vlastitu jedinstvenost. Ovamo, ovamo, ovamo, tuklo mu je u moţdanima, stremio je sav njegov ţivot, sve je stremilo ovome činu, na ovome mjestu, ovoj ţeni, bijeloj u mraku, ovoj nemirnoj i skliskoj nijemosti, ovome zadahtanom kraju. "Ne bori se protiv mene", rekao joj je u jednome času, a ona mu gorljivo odvrati "Moram", i on pomisli, "Dosta je riječi", i obuzda je, pa ju je milovao dok nije kriknula. Tada opet zausti. "Vidiš da te znam", a ona bez daha odgovori, "Da, priznajem. Znaš me." Mnogo kasnije mu se u polusnu učinilo da čuje more, što se otud i moglo čuti, a tada shvati da ona pored njega tiho plače. Zagrli je, i ona mu se licem zabi u vrat, malko nespretno, ne obisnuvši se, već u slijepome pokušaju da se oslobodi. "Što je? Draga?" "Ah, kako ćemo to podnijeti?" "Podnijeti što?"
"Ovo. Tako nakratko. Kako samo moţemo ovo vrijeme tratiti spavajući?" "Moţemo zajedno šutjeti i pretvarati se - jer ovo je tek početak - da imamo sve vrijeme ovoga svijeta." "No svakoga ćemo dana imati sve manje. A potom nam više neće ostati ništa." "I ti bi zato radije da nemamo ni to?" "Ne. Ovo je kamo sam oduvijek smjerala. Od početka svoga vremena. I kad odem odavde, ovo će biti sredina, kamo je sve teklo, prije, i otkud će sve teći. No sada, ljubavi moja, mi smo ovdje, ovdje smo, a ta druga vremena teku drugdje." "Poetična doktrina, ali nelagodna." "Znaš, kao i ja što znam, da dobra poezija nije nuţno ugodna. Daj da te zagrlim, ovo je naša noć, tek prva, i zato najbliţe beskraju." Na svome ramenu osjeti njezino mokro i tvrdo lice, i zamisli ţivu lubanju, ţivu kost, hranjenu nitima i finim cjevčicama plave krvi i nedostupnih misli, što su tekle njezinim skrivenim šupljinama. "Sa mnom si sigurna." "Uopće nisam sigurna, s tobom. Ali ne ţelim biti nigdje drugdje." Dok se ujutro prao, na bedrima je spazio tragove krvi. Krajnje stvari, pomisli, nije znala, a ovo bijaše drevni dokaz. Stajao je sa spuţvom u ruci i domišljao je. Takva fina vještina, takva upućenost u ţudnju, a opet djevica. Bilo je i drugih mogućnosti, od kojih mu ona najočitija bijaše malko odvratna, a onda opet, kad odluči o njoj promisliti, i zanimljiva. Nije je mogao pitati. Da joj pokaţe da je razmišljao, pa čak i da je znatiţeljan, izgubio bi je. Istoga časa. Znao je to i bez razmišljanja. Bijaše to nalik na Meluzininu zabranu, a on, za razliku od zlosretnoga Raimondina, nije morao, zbog pripovijesti, pokazati nerazboritu znatiţelju. Ţelio je znati sve što moţe - čak i to - ali je znao da nije mudro biti radoznao, kako si reče, u vezi sa stvarima čijoj se spoznaji nije smio nadati. Vjerojatno je skrila i rječitu spavaćicu, u prtljagu, jer je više nikad nije vidio. Bijahu to dobri dani. Pomagala mu je u pripremi uzoraka, i ustrajno se verala po stijenju u potrazi za istima. Pjevala je poput sirena Goetheovih i Homerovih po stijenju Filey Brigga, gdje more bijaše otplavilo gospodu Peabody i njezine. Ustrajno je marširala vrištinom, bez krinoline i polovice podsuknji, dok joj je vjetar mrsio blijedu kosu. Pozorno je sjedila uz vatru od treseta i motrila staricu što je pekla mlade štuke na gradelama; malo je govorila s nepoznatima, on se raspitivao, njemu su davali povjerljive obavijesti, on ih je upoznavao. Nakon što se jednom pola sata zadrţao u razgovoru s mještaninom, raspitujući se o ugaru, spaljenoj vrištini i rezanju treseta, ona mu reče, "Ti si, Randolphe Ashu, zaljubljen u sav ljudski rod." "U tebe. A onda i u sva bića što na tebe imalo sliče. Što znači, u sva bića, jer smo svi dio nekoga boţanskog organizma, vjerujem u to, s navlastitim dahom, koji ovdje malko ţivi, ondje malko umre, ali je vječan. A ti si očitovanje njegova skrovitog savršenstva. Ti si ţivot stvari." "Oh, ne. Ja sam mrzla smrtnica, kako jučer reče gospoda Cam-mish, kad se ogrnuh šalom. Ti si ţivot stvari. Stojiš i upijaš ih. Svojim pogledom izvlačiš sjaj iz dosadnih i suhoparnih. Pa ih traţiš da ostanu, a kad ne ostanu, tebi je i njihov odlazak svejednako zanimljiv. To volim kod tebe. A i bojim ga se. Meni trebaju mir i ništavilo. Kad bih se zadrţala u tvojoj vreloj svjetlosti, imam dojam da bih zatreperila i nestala."
Kad je sve bilo gotovo, kad im je vrijeme isteklo, ponajviše se sjećao dana što ga provedoše u mjestu zvanome Boggle Hole, kamo bijahu otišli jer im se svidjelo to ime. Oduševiše je beskompromisne sjevernjačke riječi, pa ih sakupljahu kao kamenje, ili bodljikava morska bića. Ugglebarnby. Jugger Howe. Howl Moor. U svoje je tekice biljeţila ţenska imena jezeraca ili uspravljenih kamenova po vrištinama. Tusta Betty, Kamena Nan, Robinjica Ciss. "Valja ispričati strašnu priču o Robinjici Ciss", kazala je, "i zaraditi dvije-tri blistave gvineje." I to bijaše dobar dan, s vremenom modrim i zlatnim, dan koji ga navede na usporedbu s osvitom stvaranja svijeta. Bijahu došetali ljetnim pašnjacima, pa nizbrdo uskim stazicama kroz visoke ţivice masivne od divlje ruţe, nerazdruţivo prepletene sa svijetloţutom kozjom krvi, tapiserija iz rajskoga vrta, reče ona, i vonj tako prozračan i sladak, da podsjeća na Swedenborgove rajske dvore gdje cvijeće imaše jezik, a boje i mirisi odgovarahu govornim oblicima. Sišli su stazicom od Mlina, u zatvorenu dragu, gdje zavonja jetkost soli, svjeţ vjetar sa sjevernih mora osoljen i pun nemirnih ribljih obličja i plutajuće trave, u bijegu prema ledu sjevera. Bijaše plima, pa se morahu probijati posve uza stijenje, ispod grebenitoga svoda. Promatrao ju je kako se uza nj hitro i sigurno kreće. Ruke joj bijahu raširene ponad glave, sitni snaţni prsti sezahu u šupljine i propukline, sićušne joj noge u čizmicama pipahu u potrazi za sigurnim putem preko skliskih ploča. Kamen bijaše naročit škriljevac, nalik na broncu za lijevanje topova, ljuskav i isprugan, mutan, bez sjaja, osim na mjestima gdje je odozgo kapala i cur-kala voda, noseći crvenkaste tragove zemlje. Sivi slojevi bijahu puni pravilnih namreškaja kolonija amonita što leţahu trajno u navoju, kameni oblici ţivota, ţivotni oblici okamenjeni. Njezina svijetla, blijeda glava s ukrug sloţenim pletenicama kao da je te oblike ponavljala. Njezina siva haljina, sa suknjama u koje se zavlačio vjetar, gotovo se pretapala sa sivom kamena. Posvud je duţ tih finih raslojenih litica, kroz sve je te raskrhane i zakučaste pukotine srljalo na stotine uţurbanih paučastih ţivih bića, intenzivne svijetlocrvene boje. Jarkost se crvene to jače isticala zbog plavičastoga tona sive kamena. Bijahu nalik na tanak curak krvi; bijahu nalik na mreţu nestalnih plamenova. Vidje joj bijele ruke kao zvijezde na sivome kamenu i vidje kako kroz njih i oko njih srljaju crvena stvorenja. I nadasve, vidje joj struk, točno ondje gdje se suţavao, gdje su se širile suknje. Sjeti se njezine nagosti, kakvu je poznavao, i svojih ruku oko te uskosti. Istoga ga časa podsjeti na klepsidru, u kojoj se drţi vrijeme, koje se u nju ulovilo kao curak pijeska, kamena, trunaka ţivota, stvari koje bijahu ţive i to će biti. Sadrţavala je njegovo vrijeme, sadrţavala je njegovu prošlost i njegovu budućnost, sada zdruţene u jednome grču, tako jarosno i tako njeţno, u tome malešnome obujmu. Sjeti se neobična lingvističkoga fakta - na talijanskome je vita i struk, i ţivot - vjerojatno, mislio je, od pupka, mjesta gdje otpočinjemo ţivjeti za sebe, s tom pupkovinom koju Bog, kako je to vjerovao siroti Philip Gosse, po svemu sudeći stvori Adamu kao svojevrstan mitski znak vječnoga postojanja prošlosti i budućnosti u svakoj sadašnjosti. Sjeti se i Vile Meluzine, ţene jusqu'au nombril, sino alla vita, usque ad umbilicum, do struka. To je moj centar, pomisli, tu, ovdje, ovoga trena, u njoj, u toj uskosti, gdje svršava moja ţudnja. Na toj obali ima svakovrsnoga okruglog kamenja, crnoga bazalta, raznobojnih granita, pješčenjaka i kvarca. To ju je oduševilo, pa je izletničku košaru napunila teškim gnijezdom od toga kamenja, nalik na topovske kugle, čađavo crnoga, sumporasto zlatnoga, sivoga poput krede, što bi pod vodom pokazalo čiste ruţičaste
svjetlopropusne šare. "Ponijet ću ih kući", rekla je, "i rabiti ih kao potpornje za vrata i pritiskivače za listove moje velike poeme, velike barem u smislu silnoga papira." "Onda ću ti ih ja dotad nositi." "Mogu i sama nositi svoje breme. Moram." "Ne dok sam ja tu." "Ni ti, ni ja nećemo biti tu još dugo." "Nemojmo razmišljati o vremenu." "Dosegnuli smo faustovsko stanje smetenosti. Svakome časku kazujemo 'Verweile doch, du bist so schön ', i ako istoga časa nismo prokleti, zvijezde se i dalje kreću, vrijeme teče, sat otkucava. Ali nam je dana mogućnost da zaţalimo za svakom minutom koja prolazi." "To će nas iscrpiti." "'No zar nije dobro u takvome stanju okončati? Ĉovjek i umrijeti moţe ni od čega doli od ekstremnoga zamora stalnim ponavljanjem istih stvari.'"20 "Ne moţeš mi dosaditi, ti - ni ovo -" "Zasićenje je u ljudskoj prirodi. Na svu sreću. Daj da skujemo urotu s nuţnošću. Da se s njome poigramo. 'Pa ako sunce zbog nas neće stati, Mi jarit ćemo ga i potjerati.'"21 "Takve pjesnike volim", reče ona. "Premda više volim Georgea Herberta. Ili Randolpha Henryja Asha."
16. Vila Meluzina PROEMIJ I što bijaše Vila Meluzina? Uz branič-kulu noću, kaţu ljudi, Crn zrak se mreška gdje se širi tijel Dug crv leteći mišićava repa I koţnih krila sve lepeće, srlja, Mrk kao čada, s oblacima crnim, I svaki puta jezovito vrisne Da vjetar saţme krik boli, gubitka, I uguši ga u vlastitom kriku.
Kad umire gospodar Lusignana Stvor ukaţe se čudan, kaţu ljudi, Pol mrka zmija, pol crna kraljica U koroti, pod velom. Prekriţe se I pomire s Nebeskim Kraljem gore I ona bolno vrisne i iščezne, Jer ne moţe ni čuti Ime što je Iz Raja sad i uvijek protjerano. U branič-kuli, pričala dojilja, Dječaci spavali bi zagrljeni
Zbog studeni u srcu, udovima, A usred noći tanahna bi ruka Raskrilila baldahin, makla djecu I posisala mlijeko s prsa majke, Što u snu oni činiše, a mlijeko U ustima se usnulima slatko Sa slanom suzom u tišini miješa, Pa smiješe se na toplom, plaču sami, A budni sna se straše, za snom ţude. I s dadiljinom pričom čvrsnu, rastu. Misterij nam je tik uz utočište. Osluškujemo ga kad urla vjetar, Vir začne gdje je duboko i mračno, Vir začne kao dijete kad zvrk vrti, A onda ga od dokonosti pusti, Posustane. Po sivom zidu gle mu Trag zubi, tragove gdje nas grize. Pod mrtvim biljem palucne ko zmija I spleće smrt i ţivot u korijenu, U tkanju debla i čipki grančice I listova što dišu i njišu se I blistaju, pa propadnu i padnu. Ţivotom sijeku Neljudske nam Sile. Pod morskim ledom toplo mlijeko kita, U pogledima električna struja, Na polovima, magnetske poruke Iz naših Bića, kroza njih i onkraj. Puţ stišće stopalo; val nagomila Zdrug pijeska, ljušturica školjki, kamen Na račjim oklopima, vapnenac i Pješčenjak, i od toga oblikuje Sprud golem kao golem dinosaur, A onda opet u prah ga raznese. Pročitah drevnu kroniku (što piše Je Ivan od Arrasa, da pouči I zabavi svog vladara): "Kralj David Kazivaše da sud je Boţji nalik Na obuhvatan, bezdan vir, gdje duša U prostoru bez temelja se vrti. Taj vir preplavljuje nam um i zato Je onkraj spoznaje." Redovnik Ivan Zaključuje da ljudskoj duši valja Zaboravit na um gdje um je kratak. Redovnik zbori: razuman će čovjek Razumjeti kad Aristotel kaţe
Da svijet sadrţi nevidljiva bića I vidljiva, svakoga svojevrsno. Pa svetog Pavla navodi kad tvrdi Da prva su Nevidljiva svjedoci Gospodinove moći stvaralačke Gdje ne moţe dosegnut ljudski razum, Tek gdjekad ih na vidjelo iznesu Mudraca Knjige kao putokaze. A zrakom, govori Redovnik, lete Stvorenja, Stvari, Bića ljudskom oku Nevidljiva, no svejednako moćna U svome zračnom svijetu što naš siječe, I kao takva, kaţe, jesu vile. Bijahu nekoć, kaţe Paracelsus, Ni prokleti ni blaţeni Anđeli, Tek vječno nošeni između Zemlje I zatvorenih zlatnih vrata Raja... Ko zračni dusi ne zasluţiv spasa, A opet bez ustrajnih zlih namjera, Tek naprosto nestalni, hiroviti. Ko polovi što zemlju sijeku, tako I Zakon Neba na Boţju zapovijed Njom vrti ili (druga metafora) U fine čvrste mreţe spreţe mora I ključajuću masu, da mu tvarno Ne isklizne, a um ne iskorači, Tek moţda prema Beznađu, u Uţas, Oblike puke iluzije Tko nam To dolazi u san i crpi ţudnju, I odvraća nas od pipljivog, tvarnog? Sestrice Jeze? Nebeske kraljice U izgonu, svedene tek na sanju? Od Rajskih Dveri svi Anđeli Boţji Marširaju sa zlatnim kacigama, Gospodstva, Sile, Vlasti, Poglavarstva I Prijestolja, svi spremno Milost sluţe I Zakone, svi brzi kao misli Što ţudnju veţu s djelom. Tko su onda Te sneruke što blude, čije ţudnje U trenu sijevnu preko jaza Zraka, No koje zbog uţitka u uţasu U jaz se spuste od tamnih oblaka Do neba od opala? Ĉije ruke Ne tresu teške lance uzročnosti
U temeljima zemlje, mora, leda I vatre, krvi, mesa i vremena? Kad Eros s Psihom leţe, jalne sestre Predskazaše da Psihom, samo čekaj, Zavladat će zmijurina nam znana. Kad Psiha sagriješi i uze svijeću I voskom kanu po ljudskom obliku Što savršeno utjelovi ljubav, On srdit usta i zauvijek ode. No ako Moć si uzme ţenski oblik, Tad Moć je kaţnjena. Svi zaziru od Meduze grozne i njezine kose. Tko ţali Scilu u spilji kostiju Dok repom mlati, dok nad sudbom cvili, Sad s psećom njuškom, a bijaše lijepa, Bog mora ju je volio, zbog tajne, Tu tamnu kćer Hekatinu prekrasnu? Oplakuje li tko Hidrine glave? Sirena pjeva, no vrli muškarac Začepit će na svome brodu uši Pred njenom boli, jer kog ona voli Smrt vreba: ţudnja krasna kad se pjeva, Kad ljubi smrtnika je smrtonosna. I Sfinga, mačjeg lika, smješkala se U pustinji, sa svojom Zagonetkom, Dok ljudi nisu znali da ključ Tajne Jest Ĉovjek sam, ne Tajna, Misterija. Kad to shvatiše, krv su joj prolili Zbog bahaćenja, zbog Strašnog obličja. Prepoznav Sebe, Ĉovjek Moć preuze Nad Onom Koja Pita, nekoć kobi, Sad ţrtvom i Robinjom. A što bijaše Vila Meluzina? U rodu s groznim potomstvom Ehidne, Tim ljuskavim ţderačima, tim skotom? II rod joj bjehu mila, draţa, hitra Stvorenja mraka što u suton briţnu, Obećaju nam u snu darak, tajnu Drijade, bjelovile, vilenjaci Ko bljeskovi na vodi, u oblaku. Ta čudovišta na nebu, u moru Uslišit bi nam ţelje, a ne prijete, Već nestaju sa zorom, s otreţnjenjem, Sve vukuć kletvu navlastite ţudnje
Za ljudskom dušom, ognjištem i domom. Da ispričam vam priču o toj Vili? U svojoj pjesmi da se latim kobi II zemlje sjena onkraj izvjesnosti? Usuđujem li se? Imam li snage? Pomozi, Mnemozino veličajna, Ti, drevna kćeri Zemlje i Nebesa, Ti, majko muza koje nastavaju Ne cvjetnu goru ili bistru struju, Već mračnu, tijesnu spilju od lubanje – O, Pamćenje, ti drţiš nit što spaja Moj um, tu, danas, i umove davne, I mračni san Porijekla naše rase, Kad vidljivo s nevidljivim ko jedno Počivaše u miru. Ti što jesi Početak govora, prosvijetli mene Dok putujem od ognjišta gdje pričam U mrak izvana i natrag u snove, U kršćanskome miru, u postelji. KNJIGA PRVA Sav blatnjav, vitez jaše vrištinama. Za leđima mu strah, pred očima zjap. Obliven krvlju, pognut i bezvoljan, Konj posrče pod mlitavim jahačem, Olabavljenih uzda, znojnog vrata. Dan zamire, na vrištini se bude Oblici sablasni što vrijesak jedu, Svud meki jezici, svud vragolani, U ušću vode, pa u propuklini, U tmi gdje to se dvoje slijepo spaja. Pod nogama im vriština se stere, Bez uporišta, staze ili znaka, Tek neizmjerna pustoš bezoblična, Grmolika i svejednaka, mračna, Tek tu i tamo tragovi ovaca. Divljina vrištine i Sunce-majka Su kao osmijeh i smrknuto lice. Kad Sunca nema, hasura se vrijeska Od različitih nijansi purpura U polumraku neprijazno stere, Grub mrki kaput, nehajno prebačen Po tresetu i kremenu i brusu, Do grebena i do kud oko seţe. Kad sunce bljesne, hiljadu se svjetla
Rasplamsa cvijetcima i mladicama I ondje gdje se sjaji bijeli kamen, U čipki na dnu jantarastih lokvi Od zacakljene kiše. U tom smiješku Sva vriština se kupa i veseli. A nakon kiše ţiva para sukne I vrtloţi se ponad ţivog vrijeska U strujama se sudara ko more. II, kao ţdrebad, govore pastiri, II kao guske kad u letu kliznu Po zraku i po vodi, pa ih sraze. U vrištini sve isto i razlučno. On jaše dalje i ne diţe oka, Sav malodušan nakon prvog gnjeva, Kad pobjeţe iz lova na veprove Od smrti njemu nadomak, od smrti Avmerijeve, slučajne i slijepe. Avmeri, njegov gospodar i rođak, Drag, vazda smion i vazda prijazan, Obraniti se htio, ali zalud. Pred očima mu koprena od krvi, Pa pulsira i tuče kao mozak, Do očaja i smrti ničeg nema. Kod dviju stijena konj mu zakoraknu Na usku stazu kroza propuklinu Kroz koju vjetar brije, sve obraslo Borovnicom, borovicom i klekom, Iz stijena ćurka mutna voda, smeđa Od treseta, od fine čađe crna, Od drevnog ugara. Pod kopitima Kamenčići se drobe, pa odskoče, Stropoštaju se u studeni potok, A staza mota sve niţe i dublje. Koliko spust se otegnuo, ne zna, Tek mrtav umoran i krvav začu Ko iz daljine jeku vodopada, U zaostatku, iz neke prošlosti, Zvuk vjetrom šiban što srlja i šuška, I zapjenjen se ko u pjesmi gubi. A tada razabra u glasu vode Još čudniju i mekšu melodiju, Poj srebrn, cijelom duljinom prepleten S brzacem, s uskom, uţurbanom strujom Što s njom se spreţe da jednu nit zvuka Prepetlja s kamenovima i srebrom. Sve dublje jaše i paţljivo sluša,
A oko njega prolaz sve je tješnji Dok naglo ne ukaza se čistina. Još zuji mu u ušima, još slijep je, A pred njim i pred konjem misterija. U brijegu ko da izubla se izba, A ondje bistar i zaklonjen bazen Pod stijenom čijim rubom, kao usnom, Od zraka bijela survava se voda, Ko struja od igala il od stakla, Sve biba se pa dolje meko slije, Pletenica od srebra i od bijelog Oblika postojana cijelim spustom Zbog vlastite teţine i zbog zraka Što zapleo se u njezino srazje, Pa sad se tvrd i blijed i modar širi, Ko led mahovinom po dnu bazena. Iz vode tu se nisko diţe kamen Okrugao i gladak, usred trave, Nju giblju i komešaju u tami Mjehurići iz vrela i iz vrulja, Oţivjelo sve buja, kulja, struji. Taj kamen je pokriven ţivim krznom Mahovine, metvice, vilinkose, Što namaču si korijenje i krune I cijede miris u studenu vodu. Odozgor ruši se i visi bilje, Pa s petoprstom i s vodenim pupkom Tka dolje ţivi tepih tamno zelen, S figurama od zlata, ametista. Na stijeni sjedi zapjevana gospa. Glas tih i zvonak pjeva samom sebi, Glas zlatan, tanak, neprekinut teče, Bez potrebe da udahne, da misli, Ko vodopad, bez kraja i bez muke, I iznenadan kao brizgaj vrulje, Sad tu, sad tamo kroz spirale trave. Ko bijele ruţe što u sumrak zrače Iznutra nekim svojim blijedim sjajem I ona zrači prigušenu svjetlost Ko svjetlost što se iz biserja širi Po toj divljini gdje sjedi i pjeva. Na gospi tkanje od najbjelje svile, Dah svaki ga komeša i uzvitla, I zelen pas, ko smaragd ili trava. Po vodi plavovenom nogom šara Što lomi se na bijelu ribu nalik
Kad zagledaš se kroza prizmu vode. U vodi srebrn lančić oko gleţnja Svjetluca gdje je alema i perli, Svjetluca kao lanac oko vrata, Svjetlucav konop labav, neprocjenjiv, S opalima, safirima, smaragdom. Od hladnog zlata svjetlija joj kosa, A cijelom masom cakle se svjetlaci, U polumraku krijese kao iskre Fosforescentne na blijedoj pučini. Dok pjeva, kosu pomno češlja češljem Od zlata i od fine bjelokosti Što svaki svijetli, rosopasni pramen Preplete s glasom struje, glasom pjesme I s toplim glasom vlastitoga šapta. I njega sveg obuze čeţnja za njom, Da dirne kosu, da dosegne prsten, Pokriven krvlju i sav skoren od nje, Tu gipkost, blistavost, tu zanjihanost, No njeno lice brani. Lice njeno Bijaše kraljevsko i isklesano, Ne znatiţeljno, bahato, već mirno I samodovoljno u svojoj pjesmi. Kad pogleda je u oči, pjev presta, A s pjesmom utihnu i svaki ţamor. Ne bruji više ni lišće ni voda, Tek njih se dvoje u tišini gleda, Bez pitanja, bez odgovora, nijemo, Bez osmijeha, bez mrštenja, bez znaka U zjeni, kapkom, obrvom il usnom. Tek pogled dug što proguta mu dušu I obuze ga beznadeţnom ţudnjom Gdje prestaje krug očaja i sumnje, I sve što on do toga trena bješe, Sva proturječja, strahovi i boli, Uţici, grijesi, hirovi i tlake, Sve posve nesta, do kraja izgori U postojanom pogledu do srţi Tog blijedog Stvora u toj nijemoj spilji. Tad pomaknu se nešto i on spazi Psa lovačkoga nalik na mrk oblak, Sa zlatnim očima i gustom dlakom, A njuška mu plemenita sva drhti Da spazi kret u nepokretnom zraku, Dok budno motri iza svoje gospe. Tad Raimondin se sjeti svoga lova,
Svog zločina i, poslije, svog bijega, I pokloni se, onako u sedlu, I zamoli da napije se vode Iz njenog vrela, jer ne moţe dalje Od ţedi i sav slab od putovanja. "Zovem se Raimondin, od Lusignana, I ne znam kamo idem, što ću biti, No usrdno vas molim da mi date Da otpočinem i utaţim ţeđu." A ona odgovori, "Raimondine, Ja znadem tko ste i što ćete biti, Što učiniste i gdje spas vas čeka, I kojom ćete stazom do bogatstva. I zato vam sad ovaj pehar pruţam, Kup bistre, svjeţe vode iz mog vrela, A zovu ga La Fontaine de la Soif, Da, Vrelo Ţedi. Ispijte do kraja." On sjaha, uze kup iz njene ruke I pi iz njega dugo i duboko, Opijen sjajem njezinih očiju. Utaţivši si krajnju, smrtnu ţeđu, Upijao je sjaj njenoga oka Ko vrijesak kad se zrakom sunca hrani I onda zraku zauzvrat isija. Sad njezin bješe i sve bi joj dao, Sve, dušu, tijelo, sebe bez ostatka. Sad toga svjesna, Vila se nasmiješi.
James Blackadder sastavljao je bilješku. Radio je na Mumiji opsjednutoj (1863.). Sluţio se olovkom; nikad se nije priučio suvremenijim metodama; Paola će njegov rukopis prebaciti na svjetlucavi zaslon računala. Zrak je vonjao po metalu, prašini i nagorjeloj plastici. R. H. Ash nazočio je barem dvjema seansama u kući poznatoga medija, gospođe Helle Lees, koja se rano specijalizirala za materijalizaciju, posebice preminule djece, te za dodir ruke pokojnika. Gospodu Lees nitko nije prokazao kao prevaran-ticu, te je još smatraju pionirkom u tome polju suvremenoga spiritizma. (Vidi F. Podmore, Moderni spiritizam, 1902., sv. 2, str. 134-9.) Premda nema mjesta dvojbi da je pjesnik na seanse odlazio u duhu racionalnoga preispitivanja, prije negoli s predispozicijom da vjeruje u viđeno, aktivnosti medija opisuje s izrazitim strahom i odvratnošću, a ne naprosto s prezirom prema opsjenarstvu. Također implicite uspoređuje njezine aktivnosti - laţno ili fiktivno uskrsavanje preminulih - s vlastitom pjesničkom aktivnošću. Vidi (donekle melodramatičan i maštovit) prikaz tih susreta u Cropper, Veliki trbuhozborac, str. 3404. Vidi također osebujnu feminističku kritiku Asheva izbora naslova u članku doktorice Roanne Wicker, u Ĉasopisu za vračare, oţujak 1983. Doktorica Wicker prigovara Ashu da se naslovom koristi kako bi oštroj kritici podvrgnuo "intuitivne
ţenske" činove svoje govornice, Sybille Silt (očita referencija na Hellu Lees). Mumija opsjednuta, naravno, citat je iz "Ljubavne alkemije" Johna Donnea. "U ţene um ne traţi, kad je mudra,/ Tek puka je Mumija, opsjednuta." Blackadder sve to pregleda, a onda prekriţi pridjev "osebujan" ispred "feminističke kritike". Razmišljao je i o tome da izbaci "donekle melodramatičan i maštovit" ispred Cropperova prikaza seansi. Ti su suvišni pridjevi bili tragovi njegovih nazora, i stoga nepotrebni. Kontemplirao je i o posvemašnjem izbacivanju referencija na Croppera i doktoricu Wicker. Tako bi završilo mnogo njegova rukopisa. On bi tekst pobiljeţio, oneosobio, i potom izbrisao. Dugo bi vagao brisati ili ne. Obično bi brisao. Bjeličasta mu figura promaknu oko stola. Bio je to Fergus Wolff, koji nepozvan sjede na rub stola i, nepozvan, spusti pogled na Blackadderovo djelo. Blackadder rukom pokri papir. "Trebali biste na sunce. Krasno je vrijeme, gore." "Ne sumnjam. No, Oxford University Press ne haje za vrijeme. Mogu li vam kako pomoći?" "Traţim Rolanda Michella." "Na dopustu je. Traţio je tjedan dana. Kad bolje razmislim, ne pamtim da je ikad prije traţio slobodno." "Je li rekao kamo ide?" "Ne. Sjever, mislim da je rekao. Bio je vrlo neodređen." "Je li poveo i Val?" "Valjda je." "Je li ga njegovo otkriće kamo odvelo?" "Otkriće?" "Za Boţić se bio sav zblesio. Bio je otkrio nekakvo tajanstveno pismo, mislim da je tako pričao. Moţda griješim." "Ne sjećam se ničega sličnog. Osim ako ne mislite na one bilješke u Vicu. Ondje, na ţalost, nema ničega značajnog. Obične bilješke." "Ovo je bilo osobne prirode. Nešto u vezi s Christabel La-Motte. Bio je vrlo uzbuđen. Poslao sam ga u Lincoln, k Maud Bailey." "Feministkinje ne vole Asha." "A poslije su nju vidjeli ovdje. Maud Bailey." "Ovako napamet ne znam ni za što u vezi s LaMotte." "Prilično sam siguran da Roland zna. A moţda je bio mućak. U suprotnome bi vam rekao." "Vjerojatno bi." "Točno." Val je jela kukuruzne pahuljice. Kod kuće je rijetko jela što drugo. Bile su dijetalne, i ukusne, opustile bi je, a onda bi se za dan-dva pretvarale u vatu. Vani, straga, ruţe se bijahu obrušile niza stube, a rubovi se ţarili od tigrastih ljiljana i ljetnih ivančica. U Londonu je bilo vruće: Val je ţeljela biti bilo gdje, samo ne tu, u prašini i mačjoj pišalini. Zazvoni na vratima. Dignula je pogled, u očekivanju moţda Euana Maclntyrea, i poziva na večeru, no ugleda Fergusa Wolffa. "Bog, dušo. Je li Roland doma?" "Nije. Na putu je."
"Šteta. Mogu ući? Kamo je otišao?" "Nekamo u Lancashire ili u Yorkshire ili u Cumbriju. Black-adder ga je poslao da pogleda neku knjigu. Bio je prilično neodređen." "Imaš kakav broj telefona? Moram se čuti s njim, prilično je hitno." "Rekao mi je da će mi ga ostaviti. Bila sam vani kad je otišao. Ali nije. Odnosno, ako jest, nisam ga našla. A nije nazivao. Trebao bi se vratiti u srijedu." "Shvaćam." Fergus sjede na staru sofu i pogleda nepravilna jezerca i poluotoke od mrlja na stropu. "Nije ti, dušo, malo čudno što ti se nije javljao?" "Nisam baš bila najljubaznija prema njemu." "Shvaćam." "Ne znam, Ferguse, što ti to shvaćaš. Uviješ shvatiš malko više nego što se moţe. Što je?" "Samo sam se pitao - ne znaš moţda gdje je Maud Bailey?" "Shvaćam", reče Val. Nastupi tišina. Tada Val upita, "Znaš li ti gdje je?" "Nisam siguran. Događa se nešto što ne shvaćam. Još, to jest. Ali ću uskoro shvatiti." "Zvala ga je ovamo, jedanput ili dvaput. Nisam baš bila pristojna." "Šteta. Tako bih volio znati što se događa." "Moţda ima veze s Randolphom Henryjem." "Ima. To sigurno. Premda moţda ima veze i s Maud. Ona je moćna ţena." "Bili su negdje za Boţić, na nečemu su radili." "Bio je kod nje u Lincolnu." "Recimo. Oboje su nekamo otišli, pogledati neki rukopis. Istinu govoreći, dosadile su mi sve te njegove fusnote i stvari i sva ta neuručena pisma svih tih mrtvaca o propuštenim vlakovima i potpori Zakonu o autorskim pravima i svemu tome. Tko bi ţelio provesti ţivot u podrumu Britanskoga muzeja? Smrdi kao i gore u stanu gospode Jarvis, po mačjoj pišalini. Tko bi ţelio provesti ţivot u mačjoj pišalini, čitajući stare jelovnike?" "Nitko. Ali bi ga ţeljeli provesti u krasnim hotelima po međunarodnim skupovima. Nisi ga moţda pitala što su to čitali?" "Nije mi govorio. Zna da me to ne zanima." "Znači, ne znaš kamo su točno išli?" "Imala sam nekakav telefonski broj. Za krizne slučajeve. Ako izbije poţar u stanu. Ili ako ne mogu platiti račun za plin. Kao da bi u tome slučaju on nešto mogao učiniti. Naravno. Neki od nas zarađuju kod poduzetnika, a neki ne." "Moglo bi u svemu tome biti i love. Dušo, jesi moţda sačuvala taj telefonski broj?" Val iziđe u hodnik, gdje je telefon stajao u ravnini poda, balansirajući na hrpi papira starih brojeva Times Literary Supplementa, starih računa za knjige, kartica s brojevima taksija, brošura o sniţenjima za omo daz kodak murex, crkvenih pozivnica i pozivnica od ICA-e. Stjecao se dojam da se u tome dobro snalazi, jer je za tili čas okrenula račun od dostave iz indijskoga restorana s dna hrpe i našla broj. Bez imena. Samo "Roland u Lincolnu", Valinim rukopisom. "Moţda je to Maudin broj." "Ne. Nije. Njezin znam. Daš mi to?" "Zašto ne? Što ćeš s tim?"
"Ne znam. Samo ţelim znati što se događa. Shvaćaš?" "Maud moţda." "Moţda. Imam nekih svojih interesa u vezi s Maud. Ţelim da bude sretna." "Moţda je sretna s Rolandom?" "Nemoguće. On uopće nije njen tip. On ne grize, točno?" "Ne bih znala. Sa mnom nije sretan." "Ni ti s njim, po svemu sudeći. Idemo van na večeru, da ga zaboraviš." "Zašto ne?" "Zašto ne?" "Halo, Bailey ovdje." "Bailey?" "Je li to doktor Heath?" "Ne, nije. Ja sam prijatelj Rolanda Michella. Radio je... zimus. .. Pitam se znate li gdje..." "Nemam pojma." "Hoće li se vraćati?" "Teško. Ne. Neće. Moţete li se moţda skinuti s linije? Očekujem liječnika." "Oprostite što smetam. Je li tu moţda doktorica Bailey? Doktorica Maud Bailey?" "Ne. Nije. Niti planiram kakav susret. Samo nas pustite na miru. Dovidenja." "Ali su bili zadovoljni obavljenim poslom?" "Vilinska pjesnikinja. Mislim da jesu. Takav su dojam ostavili. Nisam o tome razmišljao. Nemojte me gnjaviti. Imam puno posla. Ţena mi je bolesna. Zbilja bolesna. Molim vas, skinite mi se s linije." "Mislite Christabel LaMotte, ta vilinska pjesnikinja?" "Ne znam što vi hoćete, ali ja hoću da mi se maknete s linije, smjesta. Ako ne prekinete, ja ću - ja ću - shvatite, ţena mi je bolesna, pokušavam nazvati liječnika, vi, prokleti glupane. Zbogom.'" "Smijem opet nazvati?" "Nema svrhe. Zbogom." "Zbogom." Mortimer Cropper ručao je u L'Escargotu s Hildebrandom Ashem, najstarijim sinom Thomasa, baruna Asha, inače izravnoga potomka onoga rođaka Randolpha Asha koji je plemstvo stekao pod Gladstoneom. Lord Ash, metodist, bijaše vrlo star i nemoćan. Bio je pristojan prema Cropperu, ali ništa više od toga. Više mu se sviđao Blackadder, kod kojega su mu godile smrknutost i škotska oporost. A bio je i nacionalist, pa je Asheve spise u svome posjedu pohranio u Britanskoj knjiţnici. Hildebrandu je moglo biti četrdesetak godina, bio je proćelav, riđast, priglup i razdragan. Diplomirao je engleski na Oxfordu, jedva, i otad je, nezapaţen, radio za turističke kompanije, vrtne priloge i različite fondove vezane uz baštinu. Cropper ga je povremeno izvodio, i tako je otkrio da ovaj ima skrivene glumačke ambicije. Koncipirali su poluprojekt, polusanjariju o velikoj turneji po američkim sveučilištima, na kojoj bi Hildebrand izlagao Asheve memorabilije, čitao iz njegova djela i prikazivao dijapozitive, te predavao o društvenoj pozadini Engleske Asheva doba. Ovom mu je prilikom Hildebrand povjerio da nema novca, i da mu zbilja treba nov izvor financija. Cropper ga je upitao za zdravlje lorda Asha, i saznao da je lord vrlo slabo. Raspravljali su o mogućim odredištima i honorarima. Jeli su magret de canard, iverka i svjeţe mlade
mrkvice. Kako je ručak odmicao, Cropper je blijedio, a Hildebrand se rumenio. Hildebrand je zamišljao smjernu i ushićenu američku publiku, a Cropper nove ustakljene police pune blaga dostupna samo njegovome smjernom pogledu: Kraljičino Pismo Pjesniku, Prijenosni Pisaći Stol, tintom umrljanu biljeţnicu s nacrtom Aska Embli, ona još bijaše kod obitelji, izloţena u blagovaonici njihove kuće u Ledburyju. Otprativši Hildebranda Asha do taksija, Cropper je prošetao ulicama Sohoa, bacajući nehajne poglede prema prozorima i osvijetljenim ulazima. Peepshow. Poziranje. Traţimo mlade djevojke. Seks non-stop uţivo. Popnite se i zabavite. Ozbiljna poduka. Njegov je interes bio uzak, određen i donekle specijalistički. Lutao je, ta fina crna figura, od prozora do prozora, njušeći zaostale aveti dobre hrane i vina. Zasta na tren i promotri zasjenjen bljesak usukanog bijelog mesa, izloţenoga u znak da je unutra moţda ipak ono što ţeli - nikakva slika, a i zasjenjena slikom posve drugačijom, ţivahnijom, prsatijom, no on je ţivio u svijetu slutnji i treperavih indikacija, to mu je dostajalo. Svejedno, pomisli, neće ući, ide kući... "Profesore Cropperu" - začu iza leda. "Ah", reče Cropper. "Fergus Wolff. Sjećate me se? Prišao sam vam nakon vašega izlaganja o identitetu pripovjedača u Ashevu Chidiocku Tichbourneu. Briljantan primjer dedukcije. Naravno da je to bio krvnik. Sjećate se?" "Dakako. S velikim zadovoljstvom. Upravo sam ručao sa sinom kurentnoga lorda Asha, nadam se da će nam na Sveučilištu Robert Dale Owen odrţati predavanje o Ashevim rukopisima u posjedu obitelji. A Chidiock Tichbourne je u Britanskoj knjiţnici. Naravno." "Naravno. Idete onamo? Mogu i ja s vama?" "Bit će mi veoma drago." "Volio bih saznati više o odnosu Asha i Christabel LaMotte." "LaMotte? Ah, da. Meluzina. Ujesen 1979. imali smo feministički prosvjed sa zahtjevom da se ta poema predaje u okviru moga kolegija o poeziji devetnaestoga stoljeća, umjesto Kraljevih idila, ili Rangnaröka. To smo, koliko se sjećam, uvaţili. Onda su to preuzeli Ţenski studiji, pa su mene pustili da opet radim Ragnarök. No teško da je to kakva veza. Koliko ja znam, nema tu nikakvoga odnosa." "Mislio sam da su otkrili pisma." "Sumnjam. Nikad nisam čuo ni za kakav odnos. A opet, ima nešto o Christabel LaMotte. Ima nešto." "Roland Michell je nešto otkrio." Cropper naglo zasta na nogostupu Grčke ulice, zbog čega, također naglo, moradoše zastati i dva Kineza. "Nešto?" "Ne znam točno što. Ne još. On misli da je vaţno." "A James Blackadder?" "Mislim da on ne zna." "Zainteresirali ste me, doktore Wolff." "Tome sam se i nadao." "Jeste li za kavu?"
l8.
Par rukavica Sniva san Prsti uz prste Dlan uz dlan Tanak bijel pokrov Prema van Iznutra se ruke Ko ţiv kreč Sablasne bude Prag bi prijeć Prsti se zgrabe Drţe riječ. C. LaMotte
Maud je sjedila u Centru za resurse, na stolici zelenoj kao jabuka, za narančastim stolom. Pretraţivala je indeks koji je sadrţavao ono malo što su imale o samoubojstvu Blanche Glover. Novinski izvještaj, transkript istrage, kopija poruke nađene pod granitnim pritiskivačem, na stolu u Betaniji, na Araratskom putu. Bijaše tu još i nekoliko pisama bivšoj učenici, kćeri parlamentarnoga zastupnika sklonoga ţenskoj ideji. Maud je proučavala te oskudne ostatke ne bi li ušla u trag zagonetki što se događalo s Christabel LaMotte između putovanja u Yorkshire i istrage. Tako je malo toga ostalo od Blanche. Na znanje svima zainteresiranima: Što činim, činim pri zdravoj pameti, bez obzira na kasnije prosudbe sa mnom u vezi, i to nakon duga i pomna promišljanja. Moji su razlozi jednostavni i lako ih je formulirati. Prvo, siromaštvo. Više si ne mogu kupovati boje, a posljednjih sam mjeseci jedva što prodala. Ostavljam za sobom četiri zaista lijepa platna s cvijećem, umotana, u salonu, upravo onakva kakva su se nekoć sviđala gospodinu Cressjju, s Richmond Hilla, pa se nadam da bi za njih mogao ponuditi dovoljno da mi se time pokrije pokop, ako se to pokaţe izvedivim. Moja je izričita ţelja da se ta stavka ne stavi na račun gospođice lamotte, te se nadam da će mi gospodin Cressy izići u susret, inače ne znam što ću. Drugo, i moţda prije za pokudu, ponos. Ne mogu se ponovo poniziti i ući u tud dom kao guvernanta. Takav je ţivot pakao zemaljski, čak i kad je obitelj prijazna, i ja ću se prije odreći ţivota nego robovati. Niti ću se prepustiti Milosrđu gospođice lamotte, koja ima vlastitih obaveza. Treće, propast ideala. Pokušala sam, isprva s gospođicom Lamotte, a također i sama u ovoj kućici, ţivjeti u skladu s uvjerenjem da neovisne neudane ţene mogu imati koristan i posve ispunjen ţivot, zajedno, ne traţeći pomoć izvana, ni od muškaraca. Vjerovale smo da je moguće ţivjeti skromno, dobrohotno, filozofski, umjetnički, te u skladu s Prirodom i međusobno. To se, na ţalost, pokazalo netočnim. Ili se svijet preţestoko suprotstavio našem pokusu (vjerujem da jest), ili nas dvije bijasmo nedovoljno odlučne i domišljate (vjerujem da i tu ima istine, vrijedi za obje, u
određenim periodima). Valja se nadati da će naši prvi euforični dani ekonomske neovisnosti, i djelo koje za sobom ostavljamo, potaknuti druge snaţne duhove da tom stazom nastave, da pokušaju i uspiju. Neovisne ţene moraju od sebe više očekivati, jer će i muškarci i druge, konvencionalne, udomljene ţene od njih očekivati isključivo neuspjeh, i neuspjehu će se nadati. Malo ostavljam za sobom, a to malo svoga posjeda ţelim ostaviti kako slijedi. S obzirom na okolnosti, ovo nije pravno valjan dokument, ali se nadam da će ga njegov čitatelj ili čitatelji štovati kao da jest. Svoju odjeću ostavljam našoj sluškinji, Jane Summers, neka uzme što ţeli, a s ostalim neka čini što je volja. Ovom je prilikom molim da mi oprosti zbog sitne prevare. Jedva sam je uspjela sklonuti da me napusti - i to unatoč posvemašnjoj nemogućnosti da je plaćam - hineći nezadovoljstvo njezinim radom, što ga nipošto nisam osjećala. Već sam bila donijela odluku o činu koji sada provodim, i nisam ţeljela da ona bude izravno odgovorna za njegove posljedice. Jedino sam se zato tako ponijela. Himba mi ne leţi. Kuća zapravo nije moja Vlasnicajoj je gospođica Lamotte. Imovina i namještaj što ih zajedno kupismo od svoje ušteđevine pripadaju prije njoj, kao bogatijoj partnerici, nego meni, i stoga ţelim da ona njima raspolaţe. Ţeljela bih da moj Shakespeare, Keats i Pjesnička djela lorda Tennysona pripadnu gospođici Elizi Daunton, ako će joj biti od kakve koristi ti pohabani i isluţeni svesci. Ĉesto smo ih zajedno čitale. Nakita imam malo, i to bezvrijednoga, osim kriţa sa sićušnim školjkama, koji ću večeras nositi. Ostale drangulije neka uzme Jane, ako joj se sviđaju, osim broša od ahata s dvjema rukama prepletenima u znak Prijateljstva, koji mi je poklonila gospođica Lamotte, i koji joj ţelim vratiti. To je sve što imam, osim svoga djela, koje, čvrsto vjerujem, jest vrijedno, premda ovaj čas nije na cijeni. U kući je trenutno dvadeset i sedam slika, dovršenih, i mnogo skica i crteţa. Od tih velikih djela, dva su vlasništvo gospođice lamotte. Tosu "Christabel pred sir Leolineom" i "Merlin i Vivien ". Voljela bih da ta djela zadrţi, u nadi da će ih poţeljeti objesiti u svojoj radnoj sobi, kao nekoć, u znak sjećanja na sretnija vremena. Ako joj to bude prebolno, nalaţem joj da te slike ne da od sebe, ni kao poklon, ni u prodaju, već da se ubuduće za njih brine kako bih to ja činila. Te su mi najbolje, ona to dobro zna. Ništa ne traje vječno, ali dobra umjetnost neko vrijeme istrajava, a ja bih voljela da me shvate još nerođeni. Napokon, tko bi me drugi shvatio? Sudbinu ostalih svojih djela prepuštam također gospođici lamotte, koja ima umjetničku savjest Voljela bih da, ako je moguće, ostanu na okupu, dok se ne stvori stanovit ukus i ne prevagne duh prosudbe otvoren procjeni njihove prave vrijednosti. Ja, međutim, gubim uskoro svako pravo na njih, i one moraju, krhke i nijeme, same naprijed. Još samo malo i nepovratno ću napustiti ovu kuću, gdje bijasmo tako sretne. Kanim se povesti za autoricom Obrane ţenskih prava,22 ali i učim iz njezinoga primjera, pa ću si prvo u dţepove ogrtača ušiti ono veliko vulkansko kamenje što ga je gospođica Lamotte raširila po pisaćem stolu, u nadi da ću tako postići brzinu i učinkovitost. Ne vjerujem da je Smrt kraj svega. Ĉuli smo o mnogim čudima na spiritističkim sastancima kod gospode Lees, a bijasmo i očevici bezbolnoga opstanka pokojnika, na onome, boljem svijetu. Ta me vjera snaţi i krijepi moju misao da će Stvoritelj sve vidjeti i sve oprostiti, i da će odsele bolje crpiti moju - veliku a ovdje neţeljenu i neiskorištenu - sposobnost za ljubav i kreativni Rad. I zaista, ovdje mi dadoše do znanja da sam
suvišna. Ondje ću znati i znat će me. U posljednje vrijeme, kad gvirimo u sumračnoj svjetlosti kroz gust Veo što nas razdvaja od umrlih i pokojnih, vjerujem moţda u govor i praštanje. A sada, neka se Gospodin smiluje mojoj i svim našim dušama. Blanche Glover, usidjelica Maud zadrhta, svaki put bi zadrhtala čitajući taj dokument. O čemu je Christabel razmišljala kad ga je čitala? Gdje je bila Christabel, i zašto je bila otišla, i gdje je bio Randolph Ash, između srpnja 1859. i ljeta 1860. godine? Roland je rekao da ne postoje zapisi o Ashevu izbivanju iz doma. Tokom 1860. ništa nije objavio, a i pisama je napisao tek malen broj - i njih je, kao i inače, otposlao iz Bloomsburyja. Stručnjaci za LaMotte nikad nisu na zadovoljavajući način objasnili njezinu evidentnu odsutnost u vrijeme Blanchine smrti, te su računali s pretpostavkom da se njih dvije bijahu posvađale. Ta je svađa sada djelovala posve drugačije, pomisli Maud, no svejedno se ništa nije razbistrilo. Uze isječak iz novina. Noću, 26. srpnja, po jakome vjetru i kiši, još je jedna nesretna mlada ţena izabrala jezovitu smrt u nabujalim vodama Temze. Tijelo ne nađoše sve do 28. srpnja, kad ga je rijeka za oseke izbacila na šljunkovitu obalu malo ispod mosta u Putnevju. Ne sumnja se na zločin. Nekoliko je krupnih okruglih kamenova bilo briţno ušiveno u dţepove na skromnoj ali otmjenoj odjeći nesretnice. Pokojnica je identificirana kao gospođica Blanche Glover. Ţivjela je sama, u kući koju je nekoć dijelila s pjesnikinjom, gospođicom Christabel LaMotte, čije je trenutačno prebivalište nepoznato, a prema izjavi nedavno otpuštene dvorkinje, Jane Summers, već se neko vrijeme ne zna gdje je. Policija traţi informacije o trenutnom prebivalištu gospođice LaMotte. U Araratskom putu nađoše poruku, kao dostatan dokaz o samoubilačkoj nakani nesretne gospođice Glover. Policija je našla Christabel, radi istrage. Gdje? Iza pregrade se začuše uţurbani koraci. Zagrmje glas. "Iznenađenje!" Maud se napola diţe sa stolice, ali je obgrliše tople, krupne ruke, mošusan parfem, meke, razvaljane grudi. "Draga, draga Maud. Mislila sam si, gdje li ću je naći, pa si rekoh, bit će na poslu, gdje bi ta pobogu bila, pa sam došla pravac ovamo, i evo te, baš kako sam mislila. Sam te iznenadila? Onako, pošteno iznenadila?" "Leonora, pusti me, ne mogu disati. Naravno da si me iznenadila. Nekako sam osjetila da dolaziš, preko Atlantika, kao topla fronta -" "Kakva retorička figura. Volim tvoj stil." "Ali nisam mislila da si nas već dosegnula. Barem ne već danas. Jako mi je drago." "Moţeš me primiti na dan-dva? Mogu spavati na radnome stolu u arhivu? Uvijek zaboravim kako je ovdje skučeno. Ili omalovaţavaju Ţenske studije, ili je to puka engleska sveučilišna škrtost? Ljubavi, ti znaš francuski? Moram ti nešto pokazati." Premda se Maud uvijek plašila Leonorina dolaska, svejedno joj je uvijek bilo iznimno drago vidjeti je, barem isprva. Ekspanzivna prisutnost njezine prijateljice preplavila je nevelik Centar za resurse. Leonora bijaše veličanstveno krupna, u svim smjerovima. S tim se u skladu i odijevala, pa je nosila dugu suknju i dugu, komotnu jaknu nalik na košulju, s uzorkom rasprsnulih narančastih i zlatnih sunaca ili cvjetova. Koţa joj bijaše maslinasta, i dotjerano sjajna, imala je impozantan nos, puna usta, s naznakom Afrike u usnama, i masivnu, gustu, crnu, valovitu kosu, do ramena, svu ţivu od prirodnih
ulja - kosu koja se u ruci ne razleti, već skupi i oteţa. Nosila je nekoliko barbarskih, evidentno skupih ogrlica od grumenova jantara i različitih jajastih oblika. Oko glave je povezala svilenu ţutu maramu, napola u znak sjećanja na indijanske trake iz njezine hipijevske prošlosti s kraja šezdesetih. Potjecala je iz Baton Rougea, a preci joj, navodno, bijahu dijelom kreoli, a dijelom izvorni američki Indijanci. Djevojački se preţivala Champion, prezime francusko kreolsko, tako je govorila. Stern se preţivala po prvome muţu, Nathanielu Sternu, docentu na Princetonu, koji bijaše zadovoljan svojom pedantnom izvedbom Nove kritike, ali je doţivio totalan neuspjeh u borbi za opstanak s Leonorom, u krvoločnim ideološkim bitkama strukturalizma, poststrukturalizma, marksizma, dekonstrukcije i feminizma. U krivi mu je čas izišla knjiţica o skladu i neskladu u Bostonjankama. Leonora je s ostalim feministkinjama napala njegovo pristajanje uz Jamesovu nelagodu po pitanjima "sentimenta spola" u Bostonu i860, godine, te je s hipijevskim pjesnikom Saulom Druckerom otišla ţivjeti u komuni, u New Mexico. Nathaniel Stern, nervozan, blijed, ukočen čovječuljak, kojega je Maud upoznala na konferenciji u Ottawi, pokušao je potkupiti feministkinje lativši se pisanja biografije Margaret Fuller Ossoli. Dvadeset godina poslije još je na tome radio, na opće nezadovoljstvo, posebno feministkinja. Leonora ga je uvijek zvala "jado", ali je zadrţala njegovo prezime, jer se pojavilo na koricama njezina prvog velikog djela, Nigdje kao doma, studiji figura kućenja u ţenskoj pripovjednoj prozi devetnaestoga stoljeća, što ju je napisala prije svoje militantne srednje i kasnije lacanovske faze. Saul Drucker bijaše otac Leonorina sina, Dannyja, kojemu je sada bilo sedamnaest godina. Prema Leonorinoj priči, Saul je imao kovrčavu ridu bradu i pravo riđe krzno, cijelim torzom, niz pupak, do spolovila. Bilo je to sve što je Maud znala o vanjštini Saula Druckera, čija je poezija obilovala jebanjem i sranjem i drekom i svršavanjem, i koji je, po svemu sudeći, bio dovoljno krupan da gdjekad premlati Leonoru, što nije moglo biti lako. U svojoj je slavnoj poemi, Milenarijskom dogmizaju, opisao uskrsnuće ljudi i zmija u Dolini smrti, pod utjecajem Blakea, Whitmana i Ezekijela i, ako je Leonori vjerovati, puno previše lošeg LSD-a. "Ne bi li tu trebalo stajati 'milenijski'?" jednom ju je priupitala Maud, a Leonora je odgovorila, "Ne ako se da razvući, draţesno si promašila poantu, cjepidlako jedna." Druckera je zvala "mrcina". Ostavila ga je zbog profesorice antropologije, Indijke, koja ju je poučila o jogi, vegetarijanstvu, višekratnim orgazmima, dok se ne onesvijestiš, doslovce, te je ispunila sućutnim gnjevom kontra Satija i štovanja lingama. Saul Drucker sada je radio na rancu u Montani - "konje ne mlati", govorila bi Leonora -as njim je bio i Danny. Bio se ponovo oţenio, a njegova je nova ţena, govorila bi Leonora, jako pazila na Dannyja. Poslije profesorice uslijedile su Marge, Brigitta, Pocahontas i Martina. "Jako ih volim", govorila bi Leonora, u nastavku, "ali me hvata paranoja od kućenja, ne bih podnijela trajno gnijeţđenje u jastucima, na svijetu je puno previše i drugih čarobnih stvorenja..." "Što to radiš?" sada je pitala Maud. "Ĉitam oproštajno pismo Blanche Glover." "Zašto?" "Pitam se gdje je bila Christabel kad je Blanche skočila s mosta." "Ako znaš francuski, moţda ti mogu pomoći. Dobila sam pismo od Ariane Le Minier, iz Nantesa. Pokazat ću ti." Uze pisamce. "Blanche, sirotica, kakav gnjev, kakav ponos, kakva konfuzija. Jesu ikad našli koju sliku? Bilo bi to fascinantno. Dokumentirani lezbijski feministički radovi."
"Nikad ništa nisu našli. Pretpostavljam da ih je Christabel zadrţala, sve. Ili ih je od jada spalila, naprosto se ne zna." "Moţda ih je sve odnijela u onaj toboţnji dvorac, kod onoga starog vraga sa sačmaricom. Došlo mi je da ga probodem škarama, svinja jedna. Vjerojatno pljesnive u onoj rupetini gore." Maud nije ţeljela raspravljati o sir Georgeu, premda je Leonora bila na dobrom i preciznom tragu. Reče, "Kako ti, Leonora, zamišljaš te slike? Misliš da su bile dobre?" "Strašno bih voljela da jesu. Imala je tu neku posvećenost. Bila je sigurna da valjaju. Zamišljam ih onako blijedima i napetima, znaš, putenima a opet blijedima, s krasnim vrbolikim bićima uzdignutih grudi i prebujne predrafaelitske kose. Ali, ako su bile zbilja originalne, tada ih ionako ne moţemo zamisliti, dok ih ne nađemo." "Naslikala je jednu pod imenom 'Duh-vijenac i svijetle dušje ruke na seansi kod Helle Lees'." "To ne sluti na dobro. Ali su joj ruke moţda dobre poput Durerovih, moţda je vijenac nalik na Fantin-Latoura. I to, naravno, na njezin način. Ne derivativno." "To zbilja misliš?" "Ne, ali ne smijemo odmah sumnjati. Pa posestrima nam je." "U pravu si." Te su večeri sjedile u Maudinu stanu, a Maud je Leonori prevodila pismo doktorice Le Minier, dok je ova govorila, "Dobro sam skuţila bit, ali je moj francuski rudimentaran. Šta ti je englesko obrazovanje." Maud je, ne misleći, sjela na svoje omiljeno mjesto, uz rub bijele sofe, pod visokom svjetiljkom, a Leonora se uvalila odmah do nje, pruţivši ruku naslonom iza Maudinih leda, i dirajući bedrom Maudino bedro pri svakome pokretu. Maud osjeti napetost i ugroţenost, pa se jedanput ili dvaput gotovo digla, ali ju je zakočio strog i beskoristan engleski dobar odgoj. Bila je svjesna da Leonora točno zna kako se ona osjeća, i da je to zabavlja. Pismo bijaše moguća škrinjica s blagom. Sada već hineći vještije od Blanche Glover, Maud ga je pročitala monotonim glasom, kao da je riječ o rutinskom stručnom istraţivanju. "Draga profesorice Stern, bavim se proučavanjem ţenskoga pisma, ovdje, na Sveučilištu u Nan-tesu. Impresionirali su me Vaši radovi o strukturama značenja kod pjesnikinja, nadasve kod Christabel LaMotte, koja me zanima već zato što je napola iz Bretanje, te u stvaranju svoga ţenskog svijeta uvelike crpi iz vlastite bretonske baštine mitova i legendi. Moram reći da posebno primjerenima i inspirativnima smatram Vaše opaske o seksualizaciji pejzaţnih elemenata u Vili Meluzini. Ĉula sam da istraţujete gradu za njezinu feminističku biografiju, a ja sam našla nešto što će Vas moţda zanimati. Trenutno radim na Sabine de Kercoz autorici čije djelo gotovo da i nije tiskano, tokom 1860-ih objavila je nekoliko pjesama, od toga par soneta posvećenih George Sand, koju nikad nije upoznala, premda je strastveno oboţavala njezin ţivotni stil i ideale. Ima i četiri neobjavljena romana, Oriane, Auréliju, Les Tourments de Genevieve / La Deuxieme Dahud, a nadam se da ću ovaj posljednji u
bliskoj budućnosti urediti i izdati. Temelji se na istoj onoj legendi 0 potopljenome gradu Isu, kao i prekrasna istoimena LaMotteina poema. Vjerojatno znate da je gđica de Kercoz po očevoj baki bila u rodu s Christabel LaMotte. Međutim, ne znate moţda da je 1859. LaMotte izgleda posjetila svoje rođake u Fouesnantu. Izvor mi je arhivirano pismo što ga je Sabine de Kercoz uputila svojoj rođakinji Solange - nije urednički obrađeno i vjerujem da ga nitko nije ni proučio otkad gaje na Sveučilištu pohranio njezin nasljednik (Sabine je postala gospođa de Kergarouet, ţivjela je u Pomiču, a umrla je 1870., u porodu). Prilazem transkript pisma, a ako Vas zanima, rado ću, naravno, podijeliti s Vama sve dalje informacije koje budem pribavila. Mes Hommages." "Oprosti zbog nezgrapna prijevoda, Leonora. A sad Sabine de Kercoz.
Ma chere petite cousine, Naše je duge i dosadne dane razvedrio ovdje neočekivan - barem meni neočekivan dolazak daleke rođakinje, gospođice LaMotte, koja ţivi u Engleskoj, kćeri Isidorea LaMottea, sakupljača Francuskih Mitova kao takvih, te bretonskih priča i narodnih vjerovanja. Zamislite samo moje uzbuđenje - ispostavilo se da je ta nova rođakinja pjesnikinja, koja je mnogo toga objavila, na ţalost na engleskome, te je u toj zemlji visoko cijene. Trenutno nije dobro, te se drţi postelje, budući da je iz Engleske doputovala po strašnoj oluji, a zbog olujnog je vjetra dvadeset i četiri sata morala čekati da uđe u lučki zabran kod St Maloa. A potom su ceste zbog nabujale vode i jakoga vjetra sve vrijeme bile gotovo neprohodne. U njezinoj se sobi loţi, a ona vjerojatno nije ni svjesna kakva je to posebna čast, u ovome spartanskom kućanstvu. Jako mi se sviđa, koliko sam je uopće vidjela. Sitna je i mršuljava, ima izrazito bijelo lice (moţda zbog mora), i povelike bijele zube. Prve je večeri sjela večerati s nama, a prozborila je svega nekoliko riječi. Sjedila sam pored nje i šapnula joj da mi je ţelja postati pjesnikinjom. Ona mi reče, 'Nije to neka sreća, ma fille'. I « rekoh, upravo suprotno, samo kad pišem, osjećam se potpuno ţivom. Ona reče, 'Ako je tako, na ţalost ili na sreću, neće Vas razuvjeriti ništa što bih Vam ja mogla reći.' Te je noći vjetar toliko zavijao, te zavijao, jednim te istim cvilećim tonom, bez prestanka, da smo dušom i tijelom, do boli, poţeljeli da se barem na čas utiša, što se dogodilo tek u ranu zoru, kad me nakon - tohu-bohu -fiju-briju - probudilo nenadano smirivanje vjetra, nasuprot uobičajenome buđenju, zbog zvuka. Ujutro sam imala dojam da moja nova rođakinja nije uopće spavala, a otac je inzistirao da se vrati u postelju i popije uvarak od malinova lista. Zaboravih spomenuti da je dovela i velikoga vučjaka, koji se, ako sam dobro čula, zove 'Pas Tray'. Sirota se ţivotinja za oluje također strašno napatila, i sada odbija izići ispod stolića u loţnici gospođice LaMotte, gdje leţi sa šapama na ušima. Rođakinja kaţe da će ga, kad se vrijeme proljepša, pustiti da se istrči šumama Broceliande, što mu je prirodno stanište..." "Zvuči kao nešto vrijedno kopanja", reče Leonora, kad je Maud završila. "Više-manje sam shvatila da se o tome radi. Moţda odem u Nantes - gdje je točno Nantes? - i pogledam što sve ondje drţi doktorica Le Minier. Osim što ne znam starofrancuski.
Dušo, morat ćeš sa mnom. Idemo se provesti. LaMotte i plodovi mora i Broceliande, šta kaţeš?" "Kaţem da bi to u nekakvoj budućnosti bilo krasno, ali trenutno moram završiti referat za yorsku konferenciju o metaforama, a grozno sam zapela." "Kaţi. Dvije glave više znaju. Koja metafora?" Maud je bila očajna. Premda je nakratko uspjela odmamiti Leonoru od Christabel, uvalila se u raspravu o izlaganju što se jedva tek oblikovalo u njezinim mislima, pa ga je zapravo trebalo ostaviti da još mjesec dana klija samo u mraku. "Još nisam točno odredila. Radi se o Meluzini i Meduzi i Freu-dovoj koncepciji Meduzine glave kao kastracijske fantazije, zastrašujuće, a ne ţudene ţenske seksualnosti." "Ah", reče Leonora, "Moram ti ispričati o pismu koje mi je poslala jedna Njemica, o Goetheovom Faustu, gdje odsječene Hidrine glave plaze pozornicom i za nešto se izdaju - odnedavna se bavim Goetheom - ewig weibliche, Majke, i slično, vještice, sfinge..." Leonora se razvezala. Uvijek bi ostajala bez daha, ali nikad ne bi bila dosadna. Maud osjeti sigurnost kad je razgovor skrenuo s Bretanje na Goethea, s Goethea na seksualnost uopće, s općenitosti na partikularnosti, a s partikularnosti na Leonorina dva muţa, koja bi Leonora obično ţalila, vrlo rijetko slavila, u ostrašćenom recitativu. Maud bi uvijek mislila da nema toga što ona već ne zna o hirovima i pasijama, tajnim ţudnjama i nesmotrenim promašajima, vonjevima i neobičnim glasanjima i verbalnim, te sjemenim ejakulacijama jade i mrcine. To bi se uvijek pokazalo netočnim. Leonora bijaše kao kakva Kleopatra verbalnosti, budila je apetit upravo ondje gdje bijaše najzasitnija, u beskonačnoj povjerljivoj ispovijesti o krevetnome oratoriju. "A ti", odjednom će Leonora. "Što je s tvojim ljubavnim ţivotom? Nešto si mi šutljiva večeras." "Nisi mi dala prilike." "Priznajem. Kad ja krenem mljeti. Ali tebi to odgovara, kad je riječ o tvojoj seksualnosti, sva si zakopčana. Povrijedio te taj gad, Fergus WolfF, ali se nisi smjela tako dokinuti, tako mu puštaš. Trebala bi iskušati nove aktivnosti. Nove slatke male stvari." "Misliš ţene. Ovoga časa iskušavam celibat. I sviđa mi se. Jedina su nesreća s tim u vezi ljudi koji te hoće obratiti na svoje. Trebala bi i ti pokušati." "Oh, jesam, jesenas, mjesec dana. Isprva je bilo sjajno. Bila sam se baš zaljubila u sebe, a onda mi je palo na um da sam se nezdravo vezala na sebe, i da se moram ostaviti. Pa sam si našla Mary-Lou. Uzbudljivije je kad drugu osobu dovedeš do orgazma - i velikodušnije, Maud." "Evo, hoćeš me obratiti. Pusti me, Leonora. Dobro mi je ovako." "Kako hoćeš", reče Leonora pomirljivo. Pa doda, "Pokušala sam te nazvati prije leta. Nitko nije znao gdje si. U Odsjeku su mi rekli da si otišla autom, s nekim muškarcem." "Tko? Tko ti je to rekao?" "Neću cinkati. Nadam se samo da si se dobro provela." Maud posta nalik na svoju imenjakinju, ledeno pravilna, prelijepo prazna.« Studeno reče, "Jesam, hvala", te se stisnutih usana i bijela zagleda u daljinu. "Shvaćam", reče Leonora. "Zabranjen prolaz. Drago mi je što imaš nekoga." "Nemam."
"Okej. Nemaš." Leonora se dugo tuširala u Maudinoj kupaonici, ostavila ju je pokrivenu lokvicama vode, nezatvorenim bočicama i različitim oštrim mirisima nepoznatih melema i masti. Maud je zatvorila bočice, obrisala lokve, otuširala se medu zastorima što su vonjali po Opiumu ili Poisonu, i baš je legla u svoj hladni krevet kad se na vratima pojavila Leonora, naga, izuzme li se oskudan i razvezan grimizan svileni penjoar. "Pusa za laku noć", reče Leonora. "Ne mogu." "Moţeš. Nije teško." Leonora ude u krevet i privi Maud na grudi. Maud se borila da oslobodi nos. Slobodnim rukama naletje na Leonorin veličanstven trbuh i teške grudi. Nije je mogla odgurnuti, bilo bi to jednako loše kao da je popustila. Na svoju sramotu, briţnu u plač. "Što ti je, Maud?" "Rekla sam ti. Odustala sam od seksa. Odustala. Rekla sam ti." "Mogu te opustiti." "Valjda vidiš da činiš upravo suprotno. Leonora, vrati se u krevet. Molim te." Leonora se zaglasa, rrr-uf, kao velik pas ili medvjed, pa se napokon, uz smijeh, otkotrlja dalje. "Sutra je novi dan", reče Leonora. "Lijepo sanjaj, princezo." Maud preplavi nekakav očaj. Leonorin je volumen počivao na sofi u dnevnoj sobi, između nje i njezinih knjiga. Osjeti u udovima nekakvu oštru bol, od napetosti i sapetosti, što je podsjeti na strašne posljednje dane s Fergusom Wolffom. Poţelje čuti vlastiti glas, dok kazuje nešto smisleno i obično. Razmišljala je s kim bi voljela govoriti, i na um joj pade Roland Michell, taj suzaljubljenik u usamljeničke bijele krevete. Nije gledala na sat - bilo je kasno, ali ne prekasno, ne za ljude iz toga kruga. Pustit će da zvoni, samo nekoliko puta, a onda će, ako se ne javi, brzo spustiti slušalicu, da, ako ga ozbiljno iţivcira, nikad ne sazna tko je zvao. Lati se telefona pored kreveta i krenu birati londonski broj. Reći će mu što? Ne o Sabine de Kercoz, samo da mu mora nešto reći. Da nije sama. Zvoni dvaput, triput, četiri puta. Netko diţe slušalicu. Nijem slušač s druge strane. "Roland?" "Spava. Imate li vi pojma koliko je sati?" "Oprostite. Zovem iz inozemstva." "Maud Bailey, je li tako?" Maud je šutjela. "Je li tako, tako je, Maud Bailey? Pustite nas na miru." Maud je nijemo drţala slušalicu, slušajući ljutiti glas. Na vratima ugleda Leonoru, svu od blistavih crnih kovrča i crvene svile. "Došla sam se ispričati i pitati te imaš li što za glavu?" Maud spusti slušalicu. "Nemoj da te ja prekidam." "Nema se tu što prekidati." Maud je sutradan nazvala Blackaddera, što se pokazalo taktičkom pogreškom. "Profesor Blackadder?" "Da." "Ovdje Maud Bailey, iz lincolnskih Ţenskih studija, iz Centra za resurse." "Ah da." "Pokušavam stupiti u kontakt s Rolandom Michellom, prilično je hitno."
"Ne znam zašto se onda obraćate meni, doktorice Bailey. Ovih ga dana uopće ne viđam." "Mislila sam da je on -" "Nema ga u zadnje vrijeme. Otkako se vratio, lošega je zdravlja. Barem tako mislim, jer ga ne viđam." "Ţao mi je." "Ne vidim zašto bi vam bilo ţao. Niste valjda vi odgovorni za njegovu - boljeticu?" "Moţda mu, ako ga vidite, moţete reći da sam ga zvala?" "Hoću, ako ga vidim. Imate li još kakvu poruku?" "Moţete li ga zamoliti da me nazove?" "U vezi s čim, doktorice Bailey?" "Recite mu da je ovdje profesorica Stern, iz Tallahasseeja." "Ako se sjetim i ako ga vidim, reći ću mu." "Hvala."
Dok su u Lincolnu izlazile iz dućana, Maud i Leonoru gotovo je pregazio velik automobil, u vrlo brzom i nečujnom rikvercu. Teglile su krasno izrađene konjiće za igru, baršunastih glava na masivnim drţalima, s valovitim svilenkastim grivama i zločestim izvezenim očima. Leonora ih je htjela za raznu svoju kumčad, rekavši da djeluju engleski i čarobno. Kad kroz dimnoplavo staklo ugleda dvije ţene u dugim suknjama i s pokrivenim glavama, vozača u rikvercu podsjetiše na štovateljice kakva bizarnog kulta, okićene totemskim zvijerima. Prezirno im je i ekonomično mahnuo prema ţlijebu uz pločnik. Leonora podignu svoga konjića i, zvoneći praporcima, viknu da je papak, guzica i manijak. Izoliran od njezinih kletvi, dovršio je manevar, zasmetavši dječjim kolicima, baki, dvama biciklistima, dostavljaču i Cortini, koja je iza njega morala u rikverc cijelom širinom ulice. Leonora zapiše broj tablica, ank 666. Ni Maud ni Leonora nisu poznavale Mortimera Croppera. Kretali su se u različitim sferama moći - druge konferencije, druge knjiţnice. Maud stoga ne osjeti ni traga prijetnje ili bojazni kad je Mercedes otklizio kroz uske stare uličice gdje mu nije bilo mjesto. Da je Cropper znao da je jedna od tih kultnih figura Maud Bailey, ne bi stajao; bez posebnoga je interesa zamijetio Leonorin američki naglasak. Nešto drugo bijaše cilj njegove potrage. Nije prošlo dugo a Mercedes je naletio na kola sa sijenom, na vijugavoj poljskoj cestici blizu Bag-Enderbyja. Nije popuštao, pa su kola sa sijenom morala opasno u stranu, u ţivicu. Prozor mu je i dalje bio zatvoren, a aseptični koţni interijer klimatiziran. Pristup prilaznoj cesti za Seal Court bio je nakićen upozorenjima - starima, zelenkastima, i novima, crvenih slova na bijeloj podlozi. privatan posjed zabranjeno. zabranjen prolaz. oštar pas. zaštićen posjed. moguće nesreće vaša odgovornost. Cropper uđe. Iz iskustva je znao da su velike riječi na cimerima supstitut za zamku, a ne indikacija iste. Provezao se kroz drvored bukava i ušao u dvorište, gdje je stao s uključenim motorom, da razmisli o sljedećem potezu. Na kuhinjskom se prozoru promolio sir George sa sačmaricom, i progvirio, a potom se ukazao na vratima. Cropper se u autu uspravi. "Izgubili ste se?"
Cropper spusti siv prozor i umjesto filmske scenografije blistave poput čelika ugleda trošan kamen. Iskusnim je okom snimio stanje. Erozija kruništa bedema. Vrata nakrivo. Zarasle konjuš-nice. "Sir George Bailey?" "A-ha. Mogu li vam kako pomoći?" Cropper se promoli iz auta i ugasi motor. "Smijem li vam pokazati svoju posjetnicu? Profesor Mortimer Cropper, Zbirka Stant, sa Sveučilišta Robert Dale Owen, u Harmony Cityju, New Mexico." "Krivo." "Oh, teško. Dolazim izdaleka, i to samo kako bih vas zamolio za kratak razgovor." "Imam posla. Ţena mi je bolesna. Što hoćete?" Cropper mu krene prilaziti, kaneći ga zamoliti da uđe; sir George malko podiţe pušku. Cropper zasta u dvorištu. Nosio je komotnu, elegantnu crnu jaknu, od vune i svile, preko antracitno sivih flanelskih hlača i ţućkasto bijele svilene košulje. Bijaše mršav, bijaše ţilav; neznatno je nalikovao na filmski prikaz ljudi iz Virginije, što okretni poput mačaka stoje u koralu, spremni na skok u svakome smjeru, ili na potezanje pištolja. "Ja sam, a mislim da to mogu slobodno reći, vodeći svjetski stručnjak za Randolpha Henryja Asha. Iz nekih sam izvora doznao da ste vi moţda u posjedu nekih njegovih dokumenata - pisama moţda, moţda kakvih skica -" "Izvora?" "Načuo. Te se stvari uvijek pročuju, prije ili kasnije. Ja, vidite, sir George, predstavljam - vodim - najveću svjetsku zbirku rukopisa Randolpha Henryja Asha -" "Gledajte, profesore, mene to ne zanima. Ne znam ništa o tom vašem Ashu i ne kanim sada počinjati -" "Moji izvori -" "I ne volim kad engleske stvari pokupuju stranci." "Kakav dokument, moţda, u vezi s vašom presvijetlom rodicom, Christabel LaMotte?" "Ne presvijetlom. Niti je u mome rodoslovlju. Dvaput netočno. Odlazite." "Ako bih samo mogao na trenutak ući, da o tome porazgovaramo - eto, struke radi, da saznam što moţda imate ili nemate -" "U ovoj kući neću više nikakve stručnjake. Neću nikakva zabadanja. Imam posla." "Ne poričete, dakle, da imate nešto -" "Ništa ja ne kaţem. To se vas ne tiče. Mičite mi se sa zemlje. Jadna vilinska poetesica. Pustite je na miru." Sir George smjelo zagazi, korak-dva. Cropper elegantno diţe elegantne ruke; remen od krokodilske koţe skliznu mu niz krte bokove gotovo poput opasača. "Ne pucajte. Idem. Nikad ne gnjavim istinski nesklone. Ipak, dopustite mi da vam nešto kaţem. Moţete li uopće pretpostaviti koliko vrijedi takav rukopis - ako postoji?" "Vrijedi?" "U novcu. U novcu, sir George." Zastoj. "Primjera radi, jedno su Ashevo pismo - puko uricanje pozira-nja za portret - u Sothebyju nedavno prodali za 500 funti. Meni, naravno. Volimo se, gotovo preiskreno, hvastati činjenicom da od svoga sveučilišnoga budţeta za knjiţnički fond ne dobivamo packe već čekovne knjiţice. Sad, ako imate više od jednoga pisma - ili pjesme -" "Da?"
"Recimo dvanaest dugih pisama - ili dvadeset kraćih, bez nekoga sadrţaja - bilo bi to finih stotinu tisuća, a moţda i više. Stotinu tisuća, u funtama. A vidi se da vaš krasni dom valja itekako odrţavati." "Pisma vilinske pjesnikinje?" "Randolpha Henryja Asha." Crveno čelo sir Georgea naboralo se od razmišljanja. "A vi biste, ako budu vaša, ta pisma odnijeli -" "I čuvao bih ih u Harmony Cityju i dao na uvid svim znanstvenicima, svih naroda. Bila bi ondje uza svoje sudruge u savršenim uvjetima - tlak zraka, vlaga, svjetlost - naši su konzervacijski i izloţbeni uvjeti najbolji na svijetu." "Moje je mišljenje da bi engleske stvari trebale ostati u Engleskoj." "Shvatljivo. Sentiment vrijedan divljenja. No, danas, u doba mikrofilma i fotokopiranja - je li to relevantno?"
Sir George je dvaput-triput grčevito zamahnuo sačmaricom, moţda zbog misaonog napora. Pomno motreći sir Georgea, Cropper je, pomalo glupavo, i dalje stajao s rukama u vis, te se smiješio, mračno i prepredeno, neustrašen, ali oprezan. "Sir George, ako mi vi kaţete da je posve neutemeljena moja pretpostavka o vašemu otkriću nekih novih značajnih rukopisa - rukopisa uopće - jedna vaša riječ i smjesta odlazim. Iako se nadam da ćete uzeti moju posjetnicu - moţda bi se pomnijim pregledom kakvih starih pisama Christabel LaMotte - starih dnevnika, ili računa našlo i štogod od Asha. Ako iole dvojite o naravi ma i jednoga rukopisa, vrlo ću vam ga rado procijeniti - nepristrano - i u smislu autorstva, i financijski." "Ne znam." Sir George se povukao u naprasit vlastelinski idiotizam; Cropper je prozreo njegov kalkulantski pogled, i toga je trena s izvjesnošću znao da tu nečega ima, i da je to nešto sir Georgeu nadohvat. "Smijem li vam dodati posjetnicu a da me ne raznesete?" "A smijete. A smijete, da. Ali pazite, ne kaţem vam da će od toga što biti, ne kaţem..." "Ništa mi ne kaţete. Vi ste nepristrani. Savršeno vas razumijem." U povratku je Mercedes kroz Lincoln prokliznuo brţe nego prvi put. Cropper je razmotrio i potom odbacio zamisao o posjetu Maud Bailey, ne u ovoj fazi. Razmišljao je o Christabel LaMotte. Negdje je u Zbirci Stant - koje se, kad bi mu krenulo, sjećao s ljubavlju i gotovo fotografskom preciznošću - bilo nešto u vezi s Christabel LaMotte. Što ono? Maud je obilazila štandove na lincolnškoj trţnici. Na nju je svom silinom naletio sir George, neočekivano u odijelu, tijesnome, zelenkasto smeđem. Ispruţio je ruku i uhvatio je za rukav. "Znate li", glasno je viknuo, "mlada damo, znate li vi koliko koštaju invalidska kolica na električni pogon? Ili dizalo, moţda da to procijenite?" "Ne", reče Maud. "Moţda biste se trebali raspitati. Upravo sam bio kod odvjetnika, ima o vama loše mišljenje, doktorice Bailey, loše mišljenje." "Ne znam što -"
"Nemojte se vi meni izmotavati. Stotinu tisuća, moţda i više, tako mi je rekao, onaj lukavac, kauboj, u mečki. A vi to niste ni spomenuli, a ne, u vašim bi se studenim ustima i maslac sledio, nego." "Mislite, pisma..." "Norfolške Baileyje nikad nije bilo briga za Seal Court. Stari ga je sir George izgradio njima u inat, pa sad, po mome mišljenju, jedva čekaju da se sruši, što će se uskoro i dogoditi. Ali da se niste sjetili električnih kolica, mlada damo?" Zavrtjelo joj se u glavi. Kauboj u mečki, zašto ne tko iz Fonda, što će biti sa pismima, gdje je sad Leonora, u blaţenome neznanju, luta medu štandovima i bira si tanjuriće? "Ispričavam se. Nisam znala koliko vrijede. Naravno, znala sam da imaju određenu vrijednost. Mislila sam da bi trebala ostati gdje jesu. Gdje ih je Christabel ostavila -" "Moja je Joan ţiva. A ona je mrtva." "Naravno. Razumijem vas." "Naravno, razumijem vas", oponašao ju je. "Ne, ne razumijete. Moj odvjetnik smatra da se vi time kanite okoristiti - u smislu karijere, to jest, pa i preprodajom. Računajući na moju neupućenost, dakle?" "Griješite." "Ne bih baš rekao." Između štanda s cvijećem mračnoga mirisa i stendera s koţnim jaknama urešenima mrtvačkim glavama ukaza se Leonora. "Šta te netko gnjavi, dušo?" upita. A tada vrisnu, "Pa to je onaj divljak iz šume, s puškom." "Vi", reče sir George, sav purpuran. Gnječio je i sukao Maudin rukav. "Sve sami Amerikanci, samo niču. I sve to zajedno radite." "Što to?" upita Leonora. "Vi to govorite o ratu? O međunarodnom incidentu? Je li on to tebi prijeti, Maud?" Ustremila se na sir Georgea i nadnijela se nad njega, velikodušno se razmahavši od gnjeva. Maud se dičila svojom razboritošću u stresnim situacijama, pa je sada pokušavala razlučiti boji li se više bijesa sir Georgea ili Leonorina nepravovremena otkrića sakrivenih pisama. Priklonila se argumentu da je sir George ionako izgubljena bitka, dok bi Leonora, osjeti li se izdanom ili povrijeđenom, mogla biti strahotna. To joj doduše nije pomoglo da smisli što reći. Leonora je dugim snaţnim rukama zgrabila sir Georgea za ţilavu šačicu. "Pusti moju prijateljicu ili zovem policiju." "Nećete vi na policiju, ja ću. Neovlašten pristup tuđem posjedu. Lopovi. Lešinari jedni." "Misli harpije, ali je neobrazovan." "Leonora, molim te." "Ĉekam da mi objasnite, gospođice Bailey." "Ne sada i ne ovdje, molim vas." "O kakvom on to objašnjavanju, Maud?" "Ništa bitno. Valjda vidite da sada nije pravi trenutak za to, sir George?" "Vidim, vidim. Miči ruke s mene, ti, prosta ţenetino, gubi se. Nadam se samo da mi više nikada nećete na oči, ni jedna, ni druga." Sir George se, ţacnut, okrenu i razmaknu grupicu što se bila okupila, pa odbrza.
Leonora reče, "Maud, kakvo on to objašnjenje ţeli?" "Poslije ću ti ispričati." "Bogami hoćeš. Jako me zanima." Maud je bila na rubu očaja. Poţelje da je bilo gdje, samo ne tu i sada. Sjeti se Yorkshirea, bijele svjetlosti kod Vira Thomasine, sumporastoga stijenja i ispupčenih amonita u Boggle Holeu. Ĉuvarica, lica crna i mrka, zveckajući je mahnula blijedoj Paoli. "Telefon", rekla je. "Za priređivače Asha." Paola je krenula za zvukom ključeva i masivnim bokovima pod jaknom, niz tunele pokrivene tepisima, prema telefonu u portirnici čiju su upotrebu u kriznim situacijama u Pogonu za proizvodnju Asha dopuštali kao znak posebne milosti. "Paola Fonseca." "Jeste li vi urednica Sabranih pjesama Randolpha Henrjja Asha?" "Pomoćnica urednika." "Rekli su mi da razgovaram s profesorom Blackadderom. Zovem se Byng. Odvjetnik. Zovem u ime klijenta koji se ţeli raspitati o - ovaj - o trţišnoj vrijednosti određenih određenih - potencijalnih rukopisa." "Potencijalnih, gospodine Byng?" "Moj klijent nije specificirao. Sigurni ste da ne mogu razgovarati s profesorom Blackadderom osobno?" "Pozvat ću ga. Nije blizu. Pričekajte." Blackadder je govorio s Byngom. Vratio se u Pogon za proizvodnju Asha blijed i otresit, u stanju iznimne razdraţenosti i uzbuđenja. "Neki glupan traţi procjenu nepoznatoga broja Ashevih pisama nepoznatoj ţeni. Pitam, koliko ih je, pet, petnaest ili dvadeset. Byng kaţe, on ne zna, ali mu je rečeno otprilike pedeset, i da tako kaţe. Dugih, kaţe, ne najave zubaru i zahvalnice. Odbija reći tko mu je klijent. Ja mu kaţem da kako mogu na neviđeno procijeniti nešto tako vaţno. Uvijek sam mrzio tu frazu, a vi, Paola, na neviđeno, gotovo pa tautologija, a znači ne vidjevši, eto, zar ne? I tako gospodin Byng kaţe da se, čini se, već ukazala ponuda, otprilike stotinu tisuća. Ponuda iz Engleske, pitam ja, ne, kaţe Byng, ne nuţno. U svakome slučaju, onaj gad Cropper već je bio ondje. Ja pitam, smije li se znati otkud zovete, kaţe, Ured Tuck Lane, Lincoln. Ja kaţem, smiju li se vidjeti te vraţje stvari, a Byng kaţe da mu klijent ne voli kad ga gnjave, da je vrlo naprasit. I što da čovjek na to kaţe? Imam dojam da bi mi dopustili da privirim, da sam ponudio kakvu velikodušnu procjenu. A ako to učinim, nikad nećemo namaknuti sredstva da takvu ponudu podupremo, ne ako se umiješao onaj gad Cropper sa svojom bezdanom čekovnom knjiţicom, a Byngov se klijent već raspituje o novcu a ne o vrijednosti u stručnom smislu. Kaţem vam, Paola, sve je to u nekoj vezi s čudnim drţanjem Rolanda Michella i s njegovim posjetima doktorici Bailey iz Lincolna. Što li to smjera mlađahni Roland? Gdje je on uopće? Ĉekajte samo dok ja s njim popričam..." "Roland?" "Ne. Tko je to. Je li to Maud Bailey?" "Ovdje Paola Fonseca. Ne zvučim ni blizu kao Maud Bailey. Val, moram se čuti s Rolandom, hitno je." "To me ne čudi, više ni ne ide u knjiţnicu, sjedi ovdje i piše..."
"Je li sada tu?" "Ti i Maud Bailey, uvijek u hitnji." "Što je sad to s Maud Bailey?" "Dahće u slušalicu." "Val, je li tu? U hodniku sam, ne mogu dugo, znaš kako je s tim glupim telefonima -" "Pozvat ću ti ga." "Rolande, Paola je. U velikoj si nevolji. Blackader je sav bijesan i jarostan. Traţi te." "Nije se pretrgnuo. Ja sam ovdje. Radim na članku." "Ne razumiješ. Slušaj - ne znam znači li ti ovo išta. Zvao ga je neki Byng, i traţio procjenu zbirke od pedesetak Ashevih pisama nekoj ţeni." "Kojoj ţeni?" "Byng nije kazao. Blackadder misli da zna. Misli da i ti znaš. Misli da mu nešto kuhaš iza leda. Kaţe da si ga izdao - Rolande, čuješ me?" "Da. Razmišljam. Paola, jako je lijepo od tebe što si me nazvala. Ne znam zašto se uopće trudiš, ali je svejedno lijepo od tebe." "Mrzim galamu, zato." "Galamu?" "A-ha. Ako dođeš, vikat će. I vikati i vikati i vikati. Od toga mi bude zlo, doslovce. Mrzim viku. Osim toga si mi drag." "Lijepo od tebe. I ja mrzim viku. Mrzim Croppera. Mrzim Pogon. Volio bih da sam bilo gdje, samo ne ovdje, volio bih da mogu nestati odavde." "Stipendija u Aucklandu ili Erevanu." "Prije duboka rupa. Reci mu da ne znaš gdje sam. I hvala ti." "Val kao da se ljuti." "Endemska pojava. I to je jedan od razloga zašto mrzim viku. Uglavnom sam ja kriv." "Vraća se čuvarica. Idem. Ĉuvaj se." "Hvala ti na svemu." Roland je izišao. Posve ga obuzeše očaj i bespomoćnost. Bilo mu je još gore kad poče sam sebi govoriti da bi svaki inteligentan čovjek predvidio takav razvoj događaja. Emocionalno se bio posve uvjerio da će pisma ostati njegova privatna tajna, dok je sam ne razglasi, dok ne sazna kraj priče, dok - dok ne sazna što bi Randolph Ash ţelio. Val ga je pitala kamo će, nije joj odgovorio. Hodao je glavnom ulicom u Putnevju, traţeći neuništenu telefonsku govornicu. Ušao je u indijski dućan i opskrbio se telefonskom karticom i hrpom kovanica. Prešao je preko mosta u Putnevju i zašao u Fullham, gdje je našao telefon na kartice, očito u funkciji, jer je ispred njega bio dug red. Dvoje ljudi, crnac i bjelkinja, potrošiše po cijelu karticu. Druga je bjelkinja na telefonu izvela neki kompliciran trik s automobilskim ključevima i upustila se u beskonačan razgovor. Roland i njegovi surednici počeše se pogledavati i kruţiti oko govornice poput hijena, prijeteći pogledima, a onda lupajući kao usput dlanovima po staklu. Kad je, ne gledajući ni lijevo ni desno, ţena konačno izjurila, ostali Rolandovi predrednici bili su uljudno brzi. Nije bio nesretan u redu. Nitko nije znao gdje je. Dobio je vezu. "Maud?" "Trenutno ne moţe do telefona. Ţelite li joj ostaviti poruku?" "Ne. Nije vaţno U govornici sam. Kad se vraća?" "Nije vani. Kupa se."
"Prilično je hitno. Iza mene je red." "Maud. Zovem je. Moţete li, molim vas, pričekati, dok -Maud." Kad će zakucati po staklu? "Evo je. Tko zove?" "Nije vaţno. Kad već dolazi." Zamišljao je Maud, mokru, u bijelom ručniku. Tko je ta Amerikanka? Vjerojatno Leonora. Je li joj Maud što rekla. Moţe li mu išta reći, pred Leonorom...? "Halo? Maud Bailey ovdje." "Maud. Napokon. Maud. Roland ovdje. U govornici sam. Grozne se stvari -" "Točno. Moramo razgovarati. Leonora, nećeš se ljutiti ako telefon odnesem u spavaću sobu? Ovaj je poziv, pa, privatan." Prekid. Opet veza. "Rolande, dolazio je Mortimer Cropper." "Odvjetnik je nazvao Blackaddera." "Sir George mi je priredio strašnu scenu tu u Lincolnu. O električnim invalidskim kolicima. Treba mu novca." "Bio je to njegov odvjetnik. Jako se ljuti?" "Bijesan. Pogotovo kad je vidio Leonoru." "Jesi li joj rekla?" "Ne. Ali neću moći dalje, a da nešto ne nasluti. Svaki je dan sve gore." "Svašta će misliti o nama. Cropper, Blackadder, Leonora." "Ĉuj me - kad već spominješ Leonoru - otkrila je što se dalje zbilo. Christabel je otišla obitelji u Bretanju. Neka je njezina rođakinja pisala poeziju. To je sad kod jedne francuske kritičarke, pisala je Leonori. Bila je ondje neko vrijeme. Moţda pokriva vrijeme samoubojstva. Nitko nije znao gdje je." "Kad barem nitko ne bi znao gdje sam ja. Doslovce sam pobjegao pred Blackadderovim glasnicima." "Nazivala sam te. Ne znam je li ti rekla. Nije zvučala kao da hoće. Više ne znam što pokušavamo, ili smo pokušavali učiniti. Kako smo uopće mogli pomisliti da se to da sakriti od C.-a i B.-a?" "I od Leonore. Nismo - kad jednom saznamo sve što se moţe znati. Samo nam je trebalo vremena. To je naša Potraga." "Ma znam. Ali oni to tako ne gledaju." "Da barem mogu nestati." "Stalno to govoriš. I ja isto. Dovoljno mi je što moram kohabitirati s Leonorom, i bez sir Georgea i svega toga -" "Zbilja?" Uhvatio se u sladostrasnoj likvidaciji vizije Leonore, koju nikada nije vidio, dok razmata bijeli ručnik. Maud spusti glas. "Stalno razmišljam o našem razgovoru, o praznim krevetima, na Viru." "I ja. I o bijeloj svjetlosti na kamenu. I o suncu u Boggle Ho-leu." "Ondje smo znali gdje smo. Trebali bismo jednostavno nestati. Kao Christabel." "Misliš, otići u Bretanju?" "Ne nuţno. U najmanju ruku. Na koncu konca. Zašto ne?" "Nemam novca." "Imam ja. I auto. I znam francuski." "I ja znam." "Ne bi znali gdje smo."
"Ĉak ni Leonora?" "Ne ako joj slaţem. Misli da potajice imam ljubavnika. Sklona je romantici. Bila bi to grozna laţ, otići tako s njezinim podatkom i izdati je." "Zna li ona Croppera i Blackaddera?" "Ne osobno. Ni tebe ne zna. Ne zna ti čak ni ime." "Moţda joj Val kaţe." "Izmamit ću je iz ovoga stana. Sredit ću da je nekamo pozovu. Onda, ako Val i nazove, nitko se neće javljati." "Ja nemam dara za spletke, Maud." "Ni ja." "Ne mogu smisliti povratak kući. Ako Blackadder... Ako Val..." "Moraš. Moraš otići kući i posvađati se, i potajice uzeti pasoš, i papire, i jednostavno se preseliti. U neki od onih hotelčića u Bloomsburvju." "Preblizu Britanskog muzeja." "Onda Victoria. Ja cu se pobrinuti za Leonoru i doći tamo. Otprije znam jedan..."
19.
Gdje vjetar urla, suče val O mora zid, o kulu, ţal A ahat-crna krijesta reţe Tu Dahud s ljubavnikom lijeţe Sva svilen-bijela, noć i dan, U zastrt, tih i zaprt stan. No na ulici buci puk, Komeša se, pa sve u krug, 0 nijeme dveri, čelik čvrst, Kroz kišu bije narod pust. U zagrljaju smeten, spet On ipak sluti zlo i jed Još priljubljen uz bijelu put Dok srce probija kroz grud On čuje kako buči puk I srditoga mora huk. "Priđi oknu", ona reče, "Vidi more kuda kreće, Da li tamni, valja, siječe?" "Ko staklo se zeleni val, Pod ahat-nebom dere ţal Ĉas baca snast u vir, čas zrak Ko potopljen i krilat znak." "Tad grlit ću te, ljubit još – Vrel cjelov oštar kao noţ
Će potisnuti puka glas I mrmor taj i mukli bas Što dopire kroz voden-jaz." Opijen, pusti joj na tren Kad začu val nezatomljen 0 kule prag, pa viknu: "Ĉas Je, gospo, diţ se." Britak glas Ga njezin prenu: "Prvo val Se mora dići i provalit. Oknu teci, pa mi reci, Kud i kako more kreće, Da li tamni, valja, siječe?" "Val sablasno je, gospo, blijed, A svod prekriva koloplet Od morske pjene. Ĉujem krik, Pod vodom nesta očajnik." "Daj stisni mi se uza struk, 1 briga nas što vapije puk. Začarat ću val u muk." On opet se nujan diţe, "Ĉas je, more valja, stiţe." "Priđi oknu, pa prozbori Dokud more doromori, Da li tamni, koga pori?" "Gospo, val mu crn i bije, kano smradan katran vrije, Pa se diţe, širi ralje, Bezbroj ţdrijela, crne gvalje, Ozubljene trakom pjene, Ĉudovišno raščinjene, Sad jedna, sad zjape dvije, Gospo, neba vidjet nije. Gdje grad bi i sahat-kula Voda srlja uskrsnula, Vrh zvonika sve se miješa I sve bijesno se komeša Zvuk napetog lanca reţe I kula se s vodam spreţe Što cere se, tuku, groze. Diţ se, gospo, davimo se." Christabel LaMotte, Grad Is Bijahu zatvoreni u kabini Princa od Bretanje. Bijaše noć: čuo se ustrajan bruj motora, a onkraj i uokolo teško, masivno hrupljenje mora. Oboje bijahu klonuli od prevelika uzbuđenja. Prvo su stajali na palubi i promatrali blještava, a onda sve bljeđa svjetla
Portsmoutha. Stajali su razdvojeni, ne dirajući se, premda su prije toga, u Londonu, ispunjeni nejasnim emocijama, jedno drugome poletjeli u zagrljaj. Sada su sjedili jedno uz drugo, na donjemu leţaju, i iz čaša za pranje zubi pili vodu i viski iz bescarinske zone. "Mi smo ludi", reče Roland. "Naravno. I pokvareni. I besramno smo slagali Leonori. I gore od toga - iza leđa sam joj ukrala adresu Ariane Le Minier. Pokvarena sam koliko i Cropper i Blackadder. Svi su znanstvenici donekle ludi. Svaka je opsesija opasna. Ova je malko izmaknula kontroli. A opet, kakvo blaţenstvo jer udišem morski zrak i jer sljedećih nekoliko tjedana ne moram dijeliti stan s Leonorom. Bijaše čudno slušati kako Maud Bailey sva raspomamljena govori o ludilu i blaţenstvu. "Mislim da sam upravo izgubio sve što sam ikad imao i do čega mi je bilo stalo. To nešto posla u Pogonu. Val. Što znači i stan, jer je to njezin stan, ona ga plaća. Trebao bih biti uţasnut. I vjerojatno hoću. Ali ovoga trena osjećam - totalnu bistrinu misli - i samosvojnost, ako znaš što mislim. Valjda mi je zbog mora tako dobro. Bilo bi mi glupo da sam u Londonu tek tako propao u zemlju." Nisu se doticali. Sjedili su blizu jedno drugome, prijateljski, ne dirajući se. "Ĉudno", reče Maud, "da smo ludi jedno za drugim, nitko ne bi mislio da smo poludjeli." "Val misli da jesmo. Ĉak je rekla da je to zdravije od opsesije Randolphom Ashem." "Leonora misli da sam odjurila zbog ljubavnikova telefonskog poziva." Roland pomisli, sva ta bezglava bistrina i jest zato što nismo ludi jedno za drugim. Reče, "Ovi su leţajevi čisti, uski i bijeli." "Točno. Draţe ti je gore ili dolje?" "Svejedno mi je. A tebi?" "Ja ću gore." Nasmijala se. "Leonora bi rekla da to ima veze s Lilit." "Zašto Lilit?" "Lilit je odbijala prihvatiti podređen poloţaj. Pa ju je Adam otjerao, i onda je lutala arapskim pustinjama i mrakom onkraja. Ona je Meluzinin avatar." "Ne vidim zašto bi to bilo vaţno, gore ili dolje", reče Roland stameno, savršeno svjestan apsurdnoga raspona ovoga komentara, od mitografije, preko seksualnih preferencija, do zaposjedanja još sklopljenih leţajeva. Bio je sretan. Sve bijaše besmisleno i skladno. Otvori tuš. "Ţeliš se istuširati? Slana je." "Da. Tuširanje morskom vodom, pod vodom. U ovoj kabini jesmo pod vodom? Ti prvi." Voda je siktala i bockala i smirivala. Vani je ta ista voda tekla mrakom, rasječena tijelom golemoga broda, i onkraj, kao podloga hrupljenju i ravnoteţi neviđena ţivota, jatima pliskavica i raspjevanih ugroţenih dupina, nemirnim strelovitim masama skuša i pišmolja, uzbibanim kupolama meduza, fosforescentnom sjemenu sleđa što ga je Michelet, sklon brkanju rodova i funkcija, zvao morem mlijeka, la mer de lait. Roland je smireno leţao na svome donjem leţaju i razmišljao o čudesnoj Melvilleovoj rečenici o brzim jatima - čega ono? - pod jastukom. Slušao je kako brzaci iz tuša zvone i lome se o Maudino nevidljivo tijelo, koje je zamišljao njeţno i neodređeno, neuţurbano i neprecizno, bijelo poput mlijeka, uzvrtjelo u mlazovima i sve gušćoj pari. Dok se
penjala uz ljestve, gledao joj je gleţnjeve, lijepe i bijele, u bijelome pamuku i vonju mokre kose i pudera što je mirisao po paprati. Osjećao je golemo zadovoljstvo što je ondje odloţen, nevidljiv i nedostupan, ali ondje. "Naspavaj se", reče, "laku noć", i on joj na isti način odgovori. Ipak, dugo nije zaspao, samo je otvorenih očiju leţao u tami, bludno osluškujući šuškanja i škriputanja, uzdahe i okretaje, dok se nad njim gibala. Maud je nazvala Ariane Le Minier, koja se upravo spremala na jug, na praznike, ali je pristala na kratak susret. Mirno su se, po lijepome vremenu, odvezli u Nantes, na sastanak i ručak u začudnome restoranu, čiji je blistav i misteriozan interijer bio sav pokriven turskim pločicama, sa stupovima i alemastim vitrajima. Ariane Le Minier bijaše mlada, srdačna i odlučna, tamnocrne kose odrezane u geometrijski pravilan oblik, oštro ponad hrpta, ravno preko čela. Ţene se jedna drugoj svidješe; obje su znanosti pristupale sa strastvenom preciznošću, a raspravljale su o liminalnosti i Meluzininoj čudovišnoj formi kao "polju tranzicije", u Winnicottovu smislu imaginarnoj konstrukciji koja ţenu oslobađa od rodne identifikacije. Roland je malo govorio. Bio mu je to prvi francuski obrok u Francuskoj, pa ga obuze precizna osjetilnost, osjet plodova mora, osjet svjeţega kruha, osjet umaka čija je suptilnost pozivala na analizu i analizi se opirala. Maud je imala osjetljiv zadatak. Trebao joj je pristup spisima Sabine de Kercoz a da pritom ne objasni ni zašto, ni kako se u to uklapa Leonorina odsutnost. Isprva se činilo da će ga Arianin planirani odlazak dodatno oteţati. Spisi bijahu pod ključem i bez nje su zapravo bili nedostupni. "Da sam znala da dolazite..." "Ni sami nismo znali. Onda nam je iskrsnulo ovo kratko putovanje. Kanili smo proputovati Bretanju i posjetiti obiteljsku kuću LaMotteovih -" "Nema se na ţalost što vidjeti. Spaljena je u Prvom svjetskom ratu. Ali pogledajte Finistere i zaljev Audierne - pod kojim, kaţu, leţi Is - i Baie des Trépassés - Zaljev mrtvih -" "Jeste li otkrili još što u vezi s LaMotteinim boravkom ovdje ujesen 1859.?" "Ah. Imam za vas iznenađenje. Nakon pisma profesorici Stern, nešto sam otkrila pronašla sam journal intime koji je vodila Sabine de Kercoz, i koji gotovo u cijelosti pokriva LaMottein posjet. Mislim da je Sabine tim dnevnikom oponašala George Sand - i da ga je zato pisala na francuskom, a ne na bretonskom, što bi bilo prirodnije." "Ne mogu vam ni reći koliko bih ga voljela vidjeti -" "Imam za vas još jedno iznenađenje. Fotokopirala sam vam ga. Da ga pokaţete profesorici Stern, a i zato što visoko cijenim vaš rad o Meluzini. Osim toga, ja odlazim, a arhiv je zatvoren. Fotokopirni stroj velik je demokratski izum. A mi bismo trebale dijeliti informacije, zar ne - to je feminističko načelo, suradnja. Mislim da će vas sadrţaj toga dnevnika uvelike iznenaditi. Nadam se da ćemo, kad ga pročitate, imati prilike za diskusiju o njegovim implikacijama. Više vam neću ništa reći. Iznenađenja ne treba kvariti." Maud zbunjeno iskaza i zahvalnost i iznenađenje. U mislima joj se oštro ocrta što će Leonora reći. Ali to nadoštriše znatiţelja i hlepnja za pričom. Sutradan se provezoše Bretanjom do kraja svijeta, Finistere. Prošli su kroz šume Paimpont i Brocéliande, i stigli do osamljena i mirna zaljeva Fouesnant, gdje su našli hotel kod le Cap Coz, hotel u kojemu su se miješali trošna surovost sjevera i nešto snovitije i mekše i juţnije, koji je imao palmu i terasu i pogled niz gotovo mediteranski borik, prema zaljevu s krugom od pijeska i modrozelenome moru. Ondje su naredna
tri dana čitali Sabinin dnevnik. Poslije će biti riječi o čemu su razmišljali. Evo što su čitali. Sabine Lucrece Charlotte de Kercoz. Journal Intime. Započet na imanju De Kernemet, 13. listopada 1859. Praznina ovih bijelih stranica ispunja me ţudnjom i strahom. Ovdje mogu pisati što god ţelim, i kako da onda odlučim gdje početi? U ovoj ću knjizi sebe pretvoriti u istinsku spisateljicu; ovdje ću izučiti zanat, i ovdje ću biljeţiti svaki svoj zanimljiv doţivljaj ili otkriće. Biljeţnicu izmolih od svoga dragoga oca, Raoula de Kercoza, koji ovakve tvrdo uvezane sveske rabi za bilješke o folkloru i znanstvena opaţanja. S ovom spisateljskom zadaćom počinjem na prijedlog svoje rođakinje, pjesnikinje, Christabel LaMotte, koja je rekla nešto što me se snaţno dojmilo. "Pisac postaje pravim piscem samo upotrebom svoga umijeća, i stalnim eksperimentiranjem s jezikom, kao što velik umjetnik radi s glinom ili temperom dok mu medij ne postane druga priroda, pa ga oblikuje kako to sam ţeli." Kad sam joj rekla da ţarko ţelim pisati, ali mi u svakodnevnome ţivotu nedostaje zanimljivih stvari, događaja i strasti, o kojima bih mogla pisati poeziju i prozu, rekla je također da je od esencijalne vaţnosti disciplinirano biljeţenje svega što u ţivotu zamijetim, čak i kad mi se to čini običnim i trivijalnim. To je dnevno biljeţenje, rekla je, vrijedno zbog dviju stvari. Tako će mi stil postati podatniji a opaţanja izoštrenija, u pripremi za onaj čas - što se u ţivotu uvijek zbude - kad nešto značajno vrisne - tako je rekla, "vrisne" - da se kaţe. Tako ću također uvidjeti da ništa nije nezanimljivo samo po sebi, sve je po sebi zanimljivo. Pogledajte, rekla mi je, očima stranca, mojim očima, svoj vlastiti voćnjak okupan kišom, svoju vlastitu jezovitu obalu, pa ćete vidjeti koliko je u njima čemera i čarolije, ali i raznih, krasnih boja. Pogledajte u svojoj kuhinji stare lonce i priproste, čvrste tanjure očima novoga Vermeera, i sklad koji će im namrijeti nešto sunca i sjene. Pisac to ne moţe, ali pogledajte samo što pisac sve moţe - uz pretpostavku, naravno, dostatnoga umijeća. Ispisala sam evo stranicu, a njezina su jedina vrijednost savjeti rođakinje Christabel. Tako i treba - ona mi je trenutno najvaţnija osoba u ţivotu, štoviše, ona mi je svijetli primjer, jer je ţena, a ujedno je i priznata i prilično poznata spisateljica, i stoga nam je svima vođa i nada. Nisam sigurna koliko u toj ulozi uţiva - čini mi se zapravo da vrlo malo znam o njezinim intimnim mislima i osjećajima. Prema meni se odnosi krajnje njeţno, kao guvernanta prema zamornoj učenici, ponesenoj ushitom i nemirom, i krajnje neukoj po pitanjima ţivota. Ako i nalikuje na guvernantu, onda posve sigurno nalikuje na romantičnu Jane Eyre, ispod trijezne vanjštine tako je snaţna, tako strastvena, tako pronicljiva. Ove su me zadnje dvije rečenice navele da razmislim o svome problemu. Pišem li ja ovo kako bi to Christabel vidjela, kao svojevrstan devoir- knjiţevnu vjeţbu - moţda čak kao svojevrsno intimno pismo, samo za njezinu lektiru, u trenucima kontemplacije i povlačenja? Ili pišem privatno, sebi, u pokušaju da sa sobom budem potpuno iskrena, samo istine radi? Znam da bi se njoj više svidjelo ovo drugo. Zato ću ovu teku zaključati - barem isprva i pisati samo za svoje i oči Vrhunaravnoga Bića (boţanstva moga oca, kad već ne vjeruje u drevnijega Luga, Dagdu, Taranisa. Christabel snaţno, ali tipično engleski, vjeruje u Isusa, što mi je donekle neshvatljivo; niti mi je jasno je li katolkinja ili protestantkinja.)
Lekcija. Rad napisan samo jednome čovjeku, samome piscu, gubi na ţivotnosti, ali zauzvrat dobiva na slobodi, i, na moje veliko iznenađenje, na odraslosti. Gubi na ţudnji, i ţenskoj i dječjoj, u korist draţi. Ovaj ću rad početi opisom Kernemeta kakav je danas, ovoga časa, u četiri sata poslijepodne, mračno, maglovito, jesensko. U ovoj sam kući provela cio svoj kratki ţivot - premda ga ponekad doţivljavam kao dug i razvučen. Christabel kaţe da nije očekivala takvu ljepotu i jednostavnost. Ne, neću govoriti što kaţe Christabel, biljeţit ću što sama vidim u običnosti koju od dosade jedva primijetim. Kuća nam je od granita, kao i većina kuća ovdje na obali, duga je i niska, s visokim šiljastim krovom od škriljevca i drvenim zabatnim ukrasima. Smještena je u dvorištu opasanome visokim zidom, ne samo radi zavjetrine, već i radi zaštite od svega ostalog. Ovdje se sve gradi kako bi izdrţalo nalete vjetra i kiše s Atlantika. Škriljevac je najčešće sjajan od vlage. Volim ga i ljeti, kad blista od vrućine. Naši su prozori duboko uvučeni, s visokim lukovima, nalik na prozore po crkvama. U kući imamo svega četiri velike sobe, dvije na katu, dvije u prizemlju, svaka s po dvama uvučenim prozorima, na dva zida, da po svakome vremenu imamo svjetla. Vani je i tornjić, s grličnjakom, gore, a dolje je pseća kućica. Ipak, Pas Tray i očev brak, Mirza, ţive s nama. Iza kuće, zaštićen od oceana, voćnjak je gdje sam se igrala kao dijete; tada mi se činio beskrajno prostranim, a sada je skučen. I on je opasan suhozidom u kojemu je i golemoga morskog kamenja, suhozid, kaţu teţaci, "potroši" vjetar, sila mu se rasprši u bezbrojnim rupama i pukotinama. Za oluje, kad vjetar navali u tome smjeru, cio zid zapjeva kamenu pjesmu, kao šljunčana plaţa. Cijela je ova zemlja puna pjesme vjetra. Kad zapuše, ljudi se ukopaju i kao da se pjesmom vjetru pridruţe, muškarci jošte dubljim basom, ţene jošte piskutavije. (Ovo nije loše sročeno. I sad kad to napisah, ispunja me nekovrsna estetska ljubav prema mojim zemljacima i našemu vjetru. Da sam pjesnikinja, nastavila bih i napisala pjesmu o njegovu naricanju. A da sam autorica romana, mogla bih u nastavku reći da su zbog te monotone pjesme za zimskih dana ljudi zapravo napol ludi od ţelje za tišinom, nalik na čovjeka koji ţeda u pustinji. Psalmi su puni hvalospjeva hladovitome i stjenovitom skloništu od vreline sunca. Mi ovdje ţeđamo za dvije-tri kapi suhe, svijetle tišine.) U ovaj čas troje nas nijemih sjedi u trima sobama i piše. Moja rođakinja i ja smo u sobama na katu - ona je u negdašnjoj majčinoj sobi, koju otac nije htio za me (niti sam je, istini za volju, ja htjela). Iz tih gornjih soba pogled puca preko polja na rub grebena i nemirnu morsku površinu. To jest, za ruţna se vremena miče i diţe. Za lijepa vremena kao da se miče tek svjetlost. Je li tako? Moram provjeriti. Opet nešto zanimljivo. Moj si je otac uzeo jednu od soba u prizemlju, koja mu je i knjiţnica i spavaonica. Tri su zida njegove sobe pokrivena knjigama, a on se neprestance ţali na poguban učinak vlaţnog morskog zraka na papir i uvez. Dok sam bila djevojčica, duţnost mi, medu inim, bijaše da koţne korice poliram zaštitnom smjesom koju je on izmislio, smjesom pčelinjeg voska i bog-bi-znao čega još - gumiarabike? smrdljivke? Nisam vezla, već sam to radila. Znam zakrpati košulju, to sam morala naučiti, iz nuţde, dobro šivam običnu rubeninu - ali nisam vična nikakvim finijim ţenskim vještinama. Sjećam se slatkoga vonja pčelinjega voska onako kako se maţene gospođice sjećaju ruţine vodice i mirisa ljubičice. Ruke mi od njega bijahu glatke i sjajne. U to smo vrijeme ţivjeli
raskošno, nas dvoje, u zajedničkoj sobi, uz dobro naloţen kamin, te uz nekakvu kaljevu peć. Očev je krevet u starome bretonskom stilu, nalik na škrinju, na velik kredenc, sa stubama i rebrastim vratima. Majčin je krevet imao teške izvezene zastore od baršuna, s gajtanima. Prije dva mjeseca otac me zamolio da ga očistim; nije rekao zašto; pala mi je na um luda zamisao da me kani udati, i da si majčinu sobu uredujem za bračnu loţnicu. Kad smo skinuli zastore, oteščale od prašine, Gode se ozbiljno razboljela nakon što ih je u dvorištu isprašila, u pluća joj se nataloţila paučina i prljavština cijeloga jednog ţivota (mojega). No isprašeni su se sveli ni na što, sva je njihova tvarnost nestala s inkrustacijom, pa se posvud ukazaše krupne poderotine i čupavi dronjci. Tada otac reče, "Dolazi ti rođakinja iz Engleske, i valja odnekud nabaviti novu krevetninu." Cio sam dan jahala do Quimperlea, gdje zamolih gospodu de Kerleon, koja mi dade garnituru upotrebljive crvene rubenine, koja joj, reče, još neko vrijeme neće trebati. Orubljena je ljiljanima i divljom ruţom, što se rođakinji jako svidjelo. Ti su bretonski škrinjasti kreveti, te drvene komore u sobama, navodno nastale kao zaštita od vukova. U ovome dijelu svijeta još ima vukova što kruţe visovima i pustopoljinama, ili pak lutaju šumama Paimpont i Broceliande. Kaţu da su te zvijeri prije znale ulaziti u kuće, te krasti i odvlačiti usnulu dječicu iz kolijevki uz ognjište. Kako bi zaštitili potomke, seljaci i zemljoposjednici zatvarali bi ih u škrinjaste krevete i navlačili zasun na vrata, i tek bi onda odlazili u polje. Gode kaţe da ih to štiti i od odlutalih svinja koje ne mare što jedu, te od proţdrljivih kokošiju koje slobodno ulaze u seljačke kuće, a ne paze što deru i kljucaju, oko, uho, ručicu, noţicu. Dok sam bila mala, Gode me znala prestraviti takvim jezovitim pričama. Danonoćno sam se bojala vukova, i vukodlaka, premda ne znam da sam ikad vidjela vuka, a nije izvjesno ni da sam ga čula, iako bi Gode za zimskih noći na zvuk zavijanja digla prst i rekla, "Vukovi prilaze; gladni su." Moj otac kaţe da u ovome maglovitome kraju nejasna granica dijeli mit, legendu i činjenice, kao kakav kamen luk između ovoga i onoga svijeta, ili prije kao niz uzbibanih koprena ili pletenih mreţa između dviju soba. Vukovi prilaze, ali ima ljudi zlih poput vukova, i ima vračara koje vjeruju u vlastitu moć nad takvim silama, a tu je i teţačka vjera u vukove, i u potrebu da se dijete čvrstim vratima odijeli od sve te opasnosti. U mome djetinjstvu strah od vukova bijaše tek nešto veći od straha da će me zatvoriti u mrak, u tu kutiju što je gdjekad podsjećala na usjek ili istak u obiteljskoj grobnici, a ne samo na utočište (na pustinjakovu spilju kad sam, u igri, glumila sir Lancelota, prije nego što shvatih da sam tek ţena i da se moram zadovoljiti ulogom Elaine aux Mains Blanches, koja je samo patila i prigovarala i onda umrla). U tome krevetu bijaše tako mračno da sam plakala za svjetlom, a kad bih bila prebolesna ili preţalosna, smotala bih se u lopticu, kao hrčak ili usnula gusjenica, i leţala mirno kao mrtva, ili čas prije poroda, ili u međuvremenu između jeseni i proljeća (hrčak) ili gmizanja i leta (ličinka). Sada sam proizvodila metafore. Christabel kaţe kako Aristotel kaţe da je dobra metafora znak istinskog genija. Ovo se piskaranje prilično protegnulo, od formalnoga početka vremenski unatrag, prema unutra, mojim vlastitim počecima u zatvorenu krevetu, u sobi unutar imanja opasanoga zaštitnim zidom. Još mnogo toga moram naučiti o organizaciji svog pisma. Dok sam pisala o očevu krevetu, ţeljela sam u nastavku opisati i majčin, iz čega bi slijedilo razmatranje ili digresija na temu zatvorenih kreveta i graničnoga prostora između činjenica i
imaginacije. Nisam u tome posvema uspjela - u tome je slijedu nespretnih jazova i petlji, nalik na prevelike rupe u suhozidu. Ali sam nešto napravila, i to nešto zanimljivo, rukotvorinu koju mogu popraviti, prepraviti ili odbaciti kao šegrtsku vjeţbu. Što dalje? Moja povijest. Udvarači? Nemam ih, nikoga ne viđam, ne samo što mi se još nitko nije svidio niti sam koga odbila, već dosad ne bijah ni s kim koga bih uopće mogla zamisliti u toj ulozi. Otac smatra da će se sve to riješiti samo od sebe nekim pitomim i neizbjeţnim procesom "kad za to dođe vrijeme", a to je vrijeme, misli on, još daleko - ja mislim da je već gotovo prošlo i nestalo. Dvadeset mi je godina. Neću o tome. Ne mogu si obuzdati misli, a Christabel kaţe da ovaj dnevnik moram isprazniti od "dosadnih tlapnji i ekstatičnih uzdaha banalnih djevojaka s banalnim osjećajima". Očito, opisala sam kuću, dijelom, ali ne i ljude. Sutra ću opisati ljude. Radnja je, a ne lik, u srţi tragedije, kaţe Aristotel. Otac i rođakinja sinoć su za večerom raspravljali o Aristotelu; otac je ţivnuo kao rijetko kada. Ja sam mišljenja da je neaktivnost u srţi tragedije, barem kad je riječ o mnogim današnjim ţenama, ali se tu poludosjetku nisam usudila iznijeti jer su raspravljali na grčkome, koji je Christabel naučila od svoga oca, ali ga ja ne znam. Kad se sjetim srednjovjekovnih princeza na čelu kućanstava u vrijeme kriţarskih ratova, ili glavarica na čelu velikih opatija, ili svete Tereze, kao djevojčice, u pohodu na zlo, kako kaţe Jacques kod George Sand, mišljenja sam da nas je danas obuzela nekakva mekoputnost. Balzac kaţe da su svojim novim zvanjima i poslovima gradski muškarci pretvorili ţene u lijepe i sporedne igračke, sve onako svilenkaste, namirisane i zaokupljene budoarskim spletkama i fantazijama. Voljela bih promotriti svilenu pahuljicu i iskusiti atmosferu budoara - ali ne ţelim biti uvjetno i pasivno biće, nigdje. Ţelim ţivjeti i voljeti i pisati. Je li to previše? Je li i ova izjava tlapnja?
Ĉetvrtak, 14. listopada Rekla sam da ću danas opisati likove. Vidim da me strah, i to je prava riječ, opisa oca. Tu je oduvijek, on jedini. Moja majka nije moja majka već njegova priča, koju kao dijete nisam mogla odijeliti od istine, premda je upravo on uvijek uporno zahtijevao da ne govorim nego istinu. Moja je majka rodom bila s juga, rodila se u Albiju. "Nije sunca imala", govorio bi. Imam jasnu viziju njezine samrtne postelje. Zatraţila je da me donesu, tako mi je rekao, bila je luda od brige što će sa mnom biti, u ovome surovom kraju, bez majčinske skrbi. Plakala je i plakala, već nasmrt izmorena, da joj donesu dijete, a kad su me donijeli, uspokojila se, okrenula mi se bijelim licem, kaţe, spokojna. Kaţe da joj je obećao da će mi biti i otac i majka, oboje, a ona mu je rekla da bi se trebao opet oţeniti, no on je odgovorio ne, nikad, on spada medu one koji samo jedanput ljube. Pokušao mi je biti i otac i majka, oboje, ali je, siroti dobričina, nenadaren za praktičan ţivot - jest blag i obziran, nije u tome stvar. Stvar je u tome da ne zna praktično odlučivati, što bi ţena znala. I da ne zna čega se bojim. I za čim ţudim. Ali me kao malo dijete beskrajno njeţno drţao u zagrljaju, to pamtim, ljubio me i tješio, i čitao mi priče. Vidim da sam sklona srljanju u svim smjerovima istovremeno, i da će mi, kao knjiţevnici, to biti jedna od slabosti.
Bojim se opisa svoga oca, jer je naša spona prešutna i prihvaćena. Noću ga u kući čujem kako diše, odmah bih znala da zapne ili stane. Mislim da bih znala da mu se što dogodi, čak i kad bi bio jako daleko. A on bi, znam, znao da sam ja bolesna ili u pogibli. Doima se vrlo zamišljenim, vrlo zaokupljenim svojim poslom, ali ima šesto čulo, unutrašnje uho, koje mene čuje. Kad sam bila maleno djetešce, privezao bi me uza svoj pisaći stol širokom lanenom vrpcom, nalik na dugo uţe, a ja bih zadovoljno trčala njegovom i velikom sobom. Ima knjigu u kojoj je stari amblem Duše i Krista, gdje se Duša slobodno kreće kućom privezana o sličnu lanenu vrpcu; to mu je, kaţe, dalo ideju. U međuvremenu sam pročitala Silasa Marnera, priču o starome neţenji koji na isti način privezuje nahoče o tkalački stan. Njegov gnjev i njegovu ljubav osjećam kao njeţno povlačenje te zakočne lanene vrpce, kad me obuzmu prebuntovne misli, ili kad prebrzo jašem. O njemu ne ţelim pisati preobjek-tivno. Volim ga kao što volim zrak i kamen ognjišta, zvuk mora i stablo jabuke što ga vjetar svija u voćnjaku. Opisi lica Balzacovih likova uvijek su nalik na slike nizozemskih majstora. Puţničast nos, znak putenosti, bjeloočnica prošarana crvenim ţilicama, kvrgavo čelo. Ja tako ne mogu opisivati očeve oči, ni kosu, ni pogrbljenost. Preblizak mi je. Drţi li čovjek knjigu preblizu licu uz slabu svijeću, slova će mu se zamagliti. Isto mi je s ocem. Iz najranijeg djetinjstva sjećam se njegova oca, mislioca, republikanca. Ĉelično sijeda kosa bijaše mu duga, kao i inače kod bretonskih vlastelina u to vrijeme, a češljićem bi je dizao. Imao je lijepo oblikovanu bradu, sjedu od kose. I visoke koţne rukavice, koje bi nosio u posjete, na vjenčanja i pogrebe. Pučani su ga zvali Benoit, premda bijaše baron de Kercoz, kao što moga oca sada zovu Raoul. Pitaju ga za savjet u vezi sa stvarima o kojima ne znaju puno, i stvarima o kojima ništa ne znaju. Pomalo smo nalik na pčele u košnici; stvari će krenuti po zlu ako im se ne kaţe ili ih se ne pita. Kad je Christabel došla k nama, osjećaji mi bijahu konfuzni, nalik na valove za jake plime, kad jedni još naviru, a drugi se povlače. Nikad prije zapravo nisam imala prijateljicu kojoj bih se povjerila - za to su mi prestari i presmjerni čak i moja dojilja, te sluge, premda ih jako volim, pogotovo Gode. Pa planuh nadom. No, isto tako, stoji da nikad prije nisam dijelila oca ili dom s drugom ţenom, pa sam se plašila da mi se to neće svidjeti, plašila sam se zapretenih upletica i prigovora ili barem nelagode. Moţda se još plašim. Kako bih opisala Christabel? Sada mi je - a ovdje je već točno mjesec dana - mnogo drugačija nego kad je stigla. Prvo ću pokušati oţivjeti taj prvi dojam. Ne pišem da bi to ona pročitala. Došla je na krilima oluje. (Je li ovo preromantično? Iz toga se ne da naslutiti sav onaj zamah vjetra i vode što nam se toga strašnog tjedna obrušio na kuću. Kad bi tko pokušao otvoriti prozorski kapak ili kročiti na dvor, naletio bi na vjetar kao na kakvo neumoljivo nasrtljivo i rušilačko Biće.) U dvor je stigla kad već bijaše pao mrak. Kotači bi na mahove zabrusili po kaldrmi. Kočija je - čak i unutar dvorišnoga zida - zastajkivala i zanosila se. Konji bijahu pognuli glave, a s pokrova im se slijevalo blato i morska sol. Otac je istrčao noseći roquelaure i nepromočivu ceradu: vjetar mu je iz ruke gotovo istrgnuo vrata kočije. Drţao ih je, dok Yann ne spusti stube, kad u mrak kliznu siv duh, golema zvijer, dlakava i nijema, što u tami ocrtavaše nekakvo blijedo mjesto. A iza te vrlo krupne zvijeri, vrlo sitna ţena, s kapuljačom i ogrtačem i uzaludnim kišobranom, sva crna. Kad je sišla niza stepenice,
spotaknula se i pala, ocu u zagrljaj. Na bretonskom je rekla, "Utočište". Otac ju je drţao u zagrljaju i - sklopljenih očiju - poljubio je u mokro lice, i rekao, "Ovdje vam je dom, i tako će biti dok god to budete ţeljeli." Stajala sam na vratima, i borila se s olujom, da ostanem na nogama, dok su mi se suknjama širile mrlje od kišnice. A uza me se priljubila golema zvijer, dršćući i kaljajući me to više svojim mokrim krznom. Otac ju je pronio, pored mene, i spustio je u vlastiti naslonjač, gdje je počinula, napola u nesvjestici. Prišla sam joj i predstavila se kao rođakinja Sabine, te sam joj poţeljela dobrodošlicu: kao da me uopće nije vidjela. Poslije su joj otac i Yann pomogli uza stube, a nakon toga smo je vidjeli tek sutradan na večeri. Ne mogu reći da mi se isprva svidjela. Ako i jest, to je barem dijelom zato što ni ja kao da se nisam svidjela njoj. Za sebe drţim da sam srdačna osoba - vjerujem da bih osjetila ljubav i privrţenost prema svakome tko bi meni pokazao imalo ljudske topline i srdačnosti. Ipak, premda je oca gotovo oboţavala, prema meni se odnosila - kako bih to rekla? - prilično hladno. Taj je prvi put sišla na večeru u tamnoj vunenoj haljini, na sive i crne kare, s vrlo lijepim gustim šalom s resama, tamno zelenim, s crnim rubom. Nije elegantna, već se promišljeno uređuje i pomno odijeva, oko vrata na svilenoj vrpci nosi kriţ od ahata, a ima i otmjene zelene čizmice. Nosi čipkanu kapicu. Ne znam koliko joj je godina. Moţda trideset i pet. Kosa joj je neobične boje, srebrnkasto blonda, gotovo metalična sjaja, pomalo nalik na zimski maslac od mlijeka što ga daju krave hranjene sijenom koje nije vidjelo sunca, izbijeljeno zlato. Ĉešlja je - a ne pristaje joj - u malene nakupine kovrčica ponad ušiju. Lišće joj je bijelo i usiljeno. Nikad nisam vidjela nikoga tako bijeloga kao što je te večeri bila ona (ni sad nije mnogo bolje). Bijele joj, ili blago bjelokosne, bijahu čak i nutarnja krivulja nosnice i škrte usničice. Oči su joj neobične, blijedo zelene; napola ih skriva. I usta stišće - tankousta je - pa se začudiš kad ih otvori i pokaţe krupne, očito snaţne, vrlo pravilne zube, izrazito bjelokosne. Imali smo kuhanu kokoš - otac je naloţio da juhu sačuvaju, da joj vrati snagu. Jeli smo za stolom u velikoj sobi - otac i ja obično u njegovoj sobi pojedemo sira, i zdjelicu kruha i mlijeka. Otac nam je pripovijedao o Isidoreu LaMotteu i njegovoj velikoj zbirci priča i legendi. Tada rođakinji reče da cijeni da je i ona spisateljica. "Slava", kazao je, "vrlo sporo putuje od Velike Britanije do Finistere. Morate nam oprostiti što rijetko viđamo nove knjige." "Pišem poeziju", odvrati ona, prinijevši ustima rupčić i malko se namrštivši. Pa kaza, "Marljiva sam i, nadam se, vješta. Slavna, mislim, nisam, barem ne toliko da i vi za mene čujete." "Rođakinjo Christabel, ţarko ţelim postati spisateljica. Oduvijek sam to htjela -" Ona na engleskom reče "Mnogi ţele, ali nitko ili pak rijetki uspijevaju", a potom, na francuskome, "To i nije neka preporuka za smiren, zadovoljan ţivot." "Nisam tako ni mislila", rekoh, pecnuta. Otac reče, "Sabine je, kao i vi, odrasla u neobičnome svijetu gdje su koţa i papir jednako vaţni i svakodnevni kao kruh i sir." "Da sam dobra vila", odvrati Christabel, "poţeljela bih joj ljepotu - što ima - i nadarenost za uţitak u svakodnevici." "Htjeli biste da sam Marta, a ne Marija", uzviknuh s ponešto ţara.
"Nisam to rekla", reče ona. "Kriva opreka. Tijelo i duša ne daju se razdvojiti." Opet prinese rupčić usnama i namršti se kao da sam joj rekla što uvredljivo. "Koliko ja znam", reče, "koliko ja znam." Nedugo potom se ispričala i otišla u svoju sobu, gdje joj Gode bijaše naloţila vatru.
Nedjelja Raznolikih je uţitaka u pisanju. Uţitak u jeziku promišljanja različit je od uţitka u jeziku pripovijedanja. Ovo je pripovijest o tome kako sam donekle stekla povjerenje u svoju rođakinju. Nevrijeme je, ne jenjavajući, trajalo još tri-četiri dana. Nakon one prve večere više nije silazila, već bi ostajala u svojoj sobi i sjedila u dubokoj prozorskoj niši nadsvođenoj lukom usječenim u granit, zagledana ni u što posebno, u raskvašen voćnjak, u zid od šljunka nerazlučiv od zida magle, po kojemu je također zaobljenih oblika, nalik na maglene kamenčiće. Gode je pričala da jede premalo, kao bolesna ptica. Odlazila bih joj u sobu kad god bih se usudila, a da ne ispadnem nametljiva, da vidim moţemo li joj kako udovoljiti. Pokušala sam je uvesti u napast filetiranim listom, pa mrvicom goveđe hladetine, u vinu, no ona bi pojela jedva koju ţličicu. Gdjekad bih ponovno navratila za sat ili dva, a ona se ne bi ni pomaknula, pa bih pomislila da sam se vratila nepristojno prerano, ili se pak njezin osjećaj za vrijeme razlikuje od mojega. Jednom mi je rekla, "Znam da sam vam na veliku smetnju, ma cousine. Nezahvalna sam i bolesna i uskogrudna. Samo me pustite ovako i mislite o drugim stvarima." "Ţelim da ovdje budete sretni i zadovoljni", odvratih. A ona reče, "Ne umijem biti zadovoljna, Bog me time baš i nije obdario." Vrijeđalo me što se rođakinja, unatoč tome što ovo kućanstvo ja vodim od svoje desete godine, za svaku sitnicu obraća ocu, i što njemu zahvaljuje za brigu i gostoprimstvo za koje je on, i uza svu svoju dobrohotnost, nesposoban. I veliki je pas odbijao jesti. Leţao bi joj u sobi, ispruţio bi se njuškom uz vrata, tek bi dvaput na dan ukočeno ustao, da ga pustimo van. I njemu bih nosila poslastice, a on bi ih odbijao. Isprva me pasivno i bez ohrabrenja gledala kako mu se obraćam. Bila sam uporna. Jednoga mi dana reče, "Uzalud. Ljut je na mene što sam ga odvela od kuće, gdje je bio sretan, i priuštila mu strah i mučninu na onome brodu. Ima pravo, no nisam znala da se pas moţe toliko ljutiti. Za pse drţe da su skloni budalasto, čak kršćanski praštati bićima koja su im kao 'vlasnici'. Meni se pak čini da hoće uginuti, ne bi li mi napakostio što sam ga izdomila." "Ma ne. Okrutni ste kad tako govorite. Pas nije zloban, već nesretan." "Ja sam zlobna. Mučim sebe i druge. I dobroga Psa Trava, koji nikad nikome nije naudio." Rekoh joj, "Odvest ću ga u voćnjak, kad siđe." "Mislim da neće sići." "A ako ipak siđe?" "Znat ću da ste svojim strpljenjem i blagošću doprli do moga dobroga psa, kad već do mene niste. Ipak, on kao da je od onih pasa što su vjerni samo jednome čovjeku, ne bih ga inače vodila. Nedavno sam ga bila nakratko ostavila, i nije htio jesti dok god se nisam vratila."
Ustrajala sam, i on je postupno sve spremnije polazio, prošetao bi dvorištem, oko staja, voćnjakom, udomaćio se u hodniku, napustio je straţarsko mjesto pred njezinim vratima, a mene bi pozdravljao gurkajem velike njuške. Jednoga je dana pojeo dvije zdjelice pileće juhe što mu je gazdarica nije htjela, a zatim je od zadovoljstva mahnuo velikim repom. Kad je to vidjela, prilično je oštro kazala, "Vidim da sam i u njegovu slučaju krivo procijenila vjernost do isključivosti. Trebala sam ga ostaviti gdje je bio. Sve čarobne čistine šume Brocéliande si-rotome psu Travu ne vrijede koliko jedan dobar trk richmondskim parkom. A mogao je i biti na utjehu -" Tu zasta. Pretvarala sam se da ne primjećujem, jer očito bijaše u nevolji, a ne bijaše joj do povjerljiva razgovora. Rekoh, "Kad se proljepša, mogle bismo prošetati kroz Brocéliande. Moţemo na izlet do gustiša kod Pointe du Raz i do Baie des Trépassés." "Tko zna gdje ćemo biti kad se proljepša?" "Kanite li nas tada napustiti?" "Kamo bih?" To ne bijaše odgovor, obje smo toga bile itekako svjesne.
Petak Gode je rekla, "Za deset će dana ojačati." Ja kazah, "Gode, jesi li joj davala uvarak od trava?" jer Gode je vještica, to svi znamo. A Gode reče, "Ponudila sam. Ali nije htjela." Kazah, "Reći ću joj da su tvoji napici blagotvorni, ništa više." A Gode reče, "Prekasno. Bit će joj dobro od srijede sedam dana." To sam u šali ispripovijedala Christabel, ali ona ne reče ni riječi, a tada me upita za djelokrug Godeinih čini. Rekla sam joj, bradavice i kolike i neplodnost i ţenske bolesti, kašalj, te nenamjerno trovanje. Zna Gode namjestiti ud i poroditi, izravnati leš i povratiti utopljenika. To ovdje svi naučimo. Christabel zapita, "I nikad ne ubije koga liječi?" Odvratih, "Ne, koliko ja znam, vrlo je savjesna i vrlo mudra, ili je sretne ruke. Ţivot bih joj povjerila." Christabel će na to, "Svoj ţivot, kakvo povjerenje." "Svaki ţivot", rekoh. Straši me. Vidim što hoće reći, i toga me strah. Jačala je, kako je to Gode i predvidjela, i kad smo početkom studenoga imali tri-četiri vedra dana, što se na ovoj nestalnoj i promjenjivoj obali zna dogoditi, izvezla sam nju i Psa Trava do mora, u zaljev kod Fouesnanta. Mislila sam da će moţda potrčati sa mnom plaţom, ili se, unatoč vjetru, popeti na stijenu. No ona je samo stajala uz obalu, ruku uvučenih u rukave, da se zgriju, čizama potonulih u mokar pijesak, slušajući velike obalne valove i kreštanje galebova, posve, posve mirna. Kad sam joj prišla, oči joj bijahu sklopljene, a sa svakim bi joj se valom čelo malko namrštilo. Palo mi je na um, nestvarno, da joj udaraju o lubanju, i da ona zbog nekog svoga razloga taj zvuk trpi. Pa sam se opet odmaknula - nikad još nisam srela nikoga tko bi normalan izraz prijateljstva primio kao smrtonosnu nametljivost.
Utorak Još sam bila odlučna u nakani da porazgovaramo o pisanju. Ĉekala sam dok mi se jednoga dana nije učinila opuštenom i raspoloţenom; ponudila se da mi pomogne
krpati plahte, u čemu je mnogo vještija od mene - uistinu zna s iglom. Tada rekoh, "Rođakinjo Christabel, ja zaista ţarko ţelim postati spisateljica." "Ako je tako, i ako ste daroviti, stvari će se razvijati po svome što god vam ja rekla." "Znate da to ne moţe biti istina. Oprostite mi, rođakinjo, no to je tako sentimentalno. Mnogo me toga moţe omesti. Osama. Nedostatak sućuti. Nedostatna samosvijest. Vaš prezir." "Moj prezir?" "Vi me unaprijed podcjenjujete kao glupačicu, koja ni sama ne zna što ţeli. Vi ne vidite mene, već svoju predodţbu mene." "A vi ste me nakanili prosvijetliti. Resi vas barem jedna značajka romanopisca, Sabine, ustrajno podrivate površne iluzije. I to vedro i ljubazno. Prihvaćam ispravak. Pa onda, recite mi što pišete? Pišete, je li tako? Djelokrug je to gdje je ţudnja bez činjenja razoran fantom." "Pišem što mogu. Ne što bih voljela pisati, već što znam. Voljela bih napisati povijest ţenskih osjećaja. Moderne ţene. No, što ja o tome znam, unutar ovih granitnih zidova negdje između Merlinova trnovita zatvora i Doba Razuma? Pa pišem o onome što najbolje poznajem, o stvarima čudnovatima i fantastičnima, iz očevih priča. Zapisala sam, primjerice, legendu o Isu." Rekla je da bi rado pročitala moju priču o Isu. Rekla je da je na engleskom napisala pjesmu o istoj temi. Rekoh joj da slabo znam engleski, tek ponešto, i da bi mi bilo drago kad bi me ona poučila. Ona reče, "Pokušat ću, naravno. Nisam dobra učiteljica, nisam strpljiva. Ali ću pokušati." Reče, "Otkako sam stigla ovamo, ništa nisam pokušavala napisati, jer ne znam na kojem bih jeziku razmišljala. Nalik sam na Vilu Melusine, na sirene i druge morske djevice, polu-Francuskinja, polu-Engleskinja, a iza tih dvaju jezika bretonski 1 keltski. Sve mijenja oblik, pa i moje misli. Moja je ţelja za pisanjem potekla od moga oca, koji bijaše nalik na vašega. Ipak, jezik na kojemu pišem - moj materinji jezik, doslovce - nije njegov jezik, već majčin. A majka mi nije produhovljena, njezin jezik jezik je kućnih tričarija i ţenske mode. Usto sam engleski jezik obiluje zaprečicama, i omeđenim predmetima, i cjepidlačenjem, i usputnom činjeničnošću, i zapaţanjima. To mi je prvi jezik. Otac bi govorio da svakome ljudskom biću treba domorodnijezik. Povukao se, pa je sam mnom, dok sam bila posve mala, govorio samo na engleskome, pripovijedao mi je engleske priče i pjevao mi engleske pjesmice. Francuski sam naučila kasnije, od njega, i bretonski." Bijaše to prva stvar koju mi je povjerila, i to spisateljska. U tome času manje sam razmišljala o onome što mi je rekla o jeziku, koliko o činjenici da joj je majka ţiva, jer kazaše, "nije produhovljena". Bila je u gadnoj nevolji, to se vidjelo, a opet se nije obratila majci, već nama - mome ocu, to jest, jer njezina odluka sa mnom očito nije imala nikakve veze. Subota Pročitala je moju priču o kralju Gradlonu, kraljevni Dahud, konju Morvaku i moru. Uzela ju je 14. listopada uvečer i vratila je dva dana kasnije, ušla mi je u sobu i, malko se osmjehnuvši, otresito mi je tutnula u ruke. Rekla je, "Evo vam priče. Nisam je ocijenila, ali sam si uzela slobodu i na zasebnome listu napisala nekoliko bilješki."
Kako opisati sreću što me netko ozbiljno shvaća? Kad je uzela priču, na licu joj se vidjelo da očekuje sentimentalne omaglice i melodramtične uzdahe. Znala sam da je u krivu, ali je njezina samosvijest nadvladala moju. Znala sam da su zamjerke izvjesne, ovakve ili onakve. A opet sam znala da napisah što napisah, da ono ima svoj raison d'etre. I tako sam iščekivala njezinu neupitnu snishodljivost, premda sam, s druge strane, znala da joj nema mjesta. Trgnula sam joj papir iz ruku. Prošla kroz bilješke. Bijahu praktične, bijahu inteligentne, svjesne mojih nakana. Nakana mi bijaše da neobuzdanu Dahud pretvorim u svojevrsno utjelovljenje naše ţudnje za slobodom, za autonomijom, za navlastitom nam strašću, koju ţene imaju, a koje muškarci kao da se plaše. Dahud je čarobnica koju voli Ocean, a zbog njezine neumjerenosti Ocean potopi, odnosno proţdre Grad Is. U jednoj očevoj mitološkoj studiji urednik kaţe, "U legendi o Gradu Isu osjeti se, kao nalet vihora, jeza drevnih poganskih kultova i jeza putene strasti što se u ţenama razularila. A ovim dvjema jezama pribraja se i treća, Oceanova, kojemu je u toj drami dodijeljena uloga Nemeze i sudbine. U ovoj se neobičnoj legendi sve do burnoga i jezovitoga kraja miješaju poganstvo, ţena i more, te tri ljudske ţudnje i ta tri golema ljudska straha." Otac opet kaţe da je ime Dahud, ili Dahut, u drevna vremena označavalo "dobru čarobnicu". Kaţe da se vjerojatno radilo o poganskoj svećenici, kao u islandskim sagama, ili o djevičanskoj druidskoj svećenici vezivoj uz Ile de Sein. Kaţe čak da je Is moţda rudimentarno prisjećanje na drugi svijet, gdje su ţene drţale vlast, prije dolaska ratnika i svećenika, svijet nalik na Raj Avalona, na Plutajuće Otoke, ili na gelski Sid, Zemlju Mrtvih. Zašto bi ţenska ţudnja i put ulijevale takav strah? Koji to autor moţe reći da su to strahovi muškarca, a pritom misliti na cio ljudski rod? Pretvara nas u vještice, izopćenice, sorcieres, čudovišta... Prepisat ću neke Christabeline formulacije koje su mi se posebno svidjele. Pošteno bi bilo prepisati i njezinu kritiku banalnosti, pretjerivanja i nezgrapnosti - no ovo mi se usjeklo u pamćenje. Neki komentari Christabel LaMotte o priči Dahud La Bonne Sorciere Sabine de Kercoz. "Instinktivno ili svjesno, našli ste načina, a da to ne bude ni alegorija nifaux-naif, da ovoj jezovitoj pripovijesti pridate značenje i originalan oblik univerzalnosti. Vaša Dahud istodobno je individualno ljudsko biće i simbolična istina. Drugi pisci u toj priči mogu vidjeti druge istine. (Ja, primjerice.) Ali vi niste uskogrudni, i to ne isključujete. Sve drevne priče, rođakinjo moja, podnose pripovijedanje svaki put iznova i drugačije. Nuţno je na ţivotu odrţati i izbrusiti temeljne jednostavne čiste oblike pripovijesti - u ovome slučaju, gnjevno More, jezovit skok konja, Dahudin pad niz sapi, potonuće itd. itd. No opet dodati nešto svoje, piščevo, zbog čega se sve te stvari doimaju novima, još neviđenima, a da ih se ne prisvoji za privatne ili osobne ciljeve. Što ste i učinili." Petak Stvari su se nakon čitanja popravile. Ne stignem sve to potanko ispripovijedati, a svejedno smo nadomak sadašnjosti. Rekla sam rođakinji kakvo sam olakšanje doţivjela, jer je moj rad, kao moj rad, pročitao netko tko ga umije procijeniti. Ona je rekla da to pisci općenito rijetko dozive, i da se u to ne treba ufati niti pouzdavati. Upitala sam je da li je ona imala dobra čitatelja, a ona se malko namrštila, i potom
otresito odgovorila, "Dvoje. Što je više negoli nam se nadati. Jedan, pjesnik - bolji pjesnik -" Utihnula je. Ne bijaše se rasrdila, ali više nije htjela govoriti. Mislim da i muškarci i ţene osjete kad im neznanci krivo procijene doseg, ili, u slučaju pozitivne procjene njihova djela, da primijete promjenu tona, drugačiji jezik, obuhvatnu promjenu stava. Ipak, posebice to vrijedi za ţene, za koje se, kaţe Christabel, uglavnom drţi da ne znaju dobro pisati, da nisu vjerojatne dionice toga posla, a kad uspiju i nešto ostvare, da su podmeći ili čudovišta.
28. listopada Ona je nalik na bretonsko vrijeme. Kad se smiješi i oštroumno šali, ne moţeš je drugačije ni zamisliti - kao što se ovdašnja obala razgali na suncu, a u zaklonjenim dragama kod Beg-Meila rastu okrugli borovi, pa čak i datulje, kao naznaka sunčanijega juga, gdje nikad nisam bila. A zrak bude tako mek i njeţan da, kao seljak u Ezopovoj basni, skineš teški kaput, ili čak oklop. Mnogo joj je bolje, kao što je Gode i predvidjela. Ona i Pas Tray odlaze u duge šetnje, a i sa mnom idu, kad me pozove, ili kad prihvati moj poziv. Uporno zahtijeva da je uključimo u svakodnevni ţivot kućanstva, pa najintimnije razgovaramo upravo u kuhinji, ili krpajući pored vatre. Ĉesto razgovaramo o značenju mitova i legendi. Jako bi voljela vidjeti naše Uspravno kamenje, što je daleko niz greben - obećala sam da ćemo poći onamo. Rekla sam joj da seoske djevojke, odjevene u bijelo, još plešu oko menhira slaveći prvi svibnja - kreću se u dva kruga, jedan u smjeru kazaljke na satu, drugi njemu nasuprot, a onu koja uspori ili se umori pa padne, ili se nekako drugačije takne kamena, druge nemilosrdno pljuskaju i tuku, obruše se na nju kao kad jato galebova napadne uljeza, ili vlastitoga izroda. Otac kaţe da je taj ritual ostatak pradavnoga ţrtvovanja, druidskoga moţda, da je posrnula djevojka svojevrstan ţrtveni jarac. Kaţe da je Kamen muški simbol, falus; i da mu ţene iz sela za mračnih noći priđu, pa ga obujme, ili ga trljaju određenim pripravama (Gode zna ali Otac i ja ne znamo), da im da snaţne sinove ili čuva muţeve, da se vrate. Moj je djed govorio da je zvonik na crkvi i sam tek takav pradavni kamen, u metamorfičnom obliku - stup od škriljevca, govorio bi, umjesto od granita, ništa više - a ţene se pod njim šćućure kao bijele kvočke, onako kako su ranije pred kamenom plesale. Nije mi se svidjelo kad je to rekao, pa sam oklijevala govoriti o tome pred Christabel, s obzirom da je zacijelo nekakva kršćanka. Ali sam joj rekla, jer njezin je um neustrašiv, a ona se nasmijala, i rekla, istina, Crkva je uspješno preuzela i upila, i donekle prevladala, stara poganska boţanstva. Sada se zna da su mnogi mali mjesni sveci genii loci, Moći što su nastavale neki izvor ili drvo. Također je rekla, "Pa je djevojka koja se u plesu saplete isto tako i Posrnula ţena, a druge je kamenuju." "Ne kamenom", rekoh ja, "više ne, samo je tuku rukama i nogama." "Ima i okrutnijih udaraca", na to će ona. Petak Ĉudno je to što ona kao da nema nikakva ţivota osim ovoga ovdje. Kao da je iz one oluje išetala nalik na kakvu tuljan-ţenu ili voden-vilu, ćurkom cureći, u potrazi za
utočištem. Ne piše pisma, niti pita je li njoj što stiglo. Znam - nisam glupa - da joj se nešto moralo dogoditi, valjda nešto strašno, pa je pobjegla. O tome je ništa ne pitam, jer je više nego očito da to ne ţeli. No katkad je i nehotice rasrdim. Upitala sam je, primjerice, kakvo je to čudnovato ime, Pas Tray, a ona mi je počela govoriti da je to ime šala prema stihu iz Shakespeareova Kralja Leara - "Gle, svi, i najmanji psi - Tray, Blanche i Ljupka, laju na mene!"24 Rekla je, "Nekoć je ţivio u kući u kojoj ţivljaše i Blanche, a mene su u šali zvali Ljupka -" a potom je okrenula lice i umuknula, kao da se guši. A onda kaza, "U dječjoj pjesmici o majci Hubbard, u nekim verzijama, Pas koji naiđe na prazan kredenc zove se upravo Pas Tray. Moţda je uistinu nazvan prema psu te starice, osuđenome na razočaranje."
1. studenoga Toussaint Danas otpočinje pripovijedanje. Posvud u Bretanji pripovijedanje počinje na Toussaint, Svisvete, u Crnome mjesecu. Traje kroz prosinac, Najcrnji mjesec, sve do boţične priče. Pripovjedača je posvud. U našemu se selu ljudi okupljaju oko Bertrandove postolarske ili Yannickove kovačke klupe. Donesu si posla i ugodno se zgriju jedni uz druge - ili uz vatru u kovačnici - i osluškuju vjesnike iz gustoga mraka onkraj debelih zidova, neobjašnjivo pucketanje drva, ili lepet krila, ili, u najgorem slučaju, osovine Ankouovih rasklimanih kola. Otac mi već po navici pripovijeda priče, svake noći tokom dvaju Crnih mjeseci. Očevo slušateljstvo nije brojno kao kod Bertranda ili Yannicka, niti otac, istini za volju, pripovijeda dramatično kao oni, više je učenjački uljudan, kakav je i inače, pedantan, pa cjepidlači - nema tu demonskih i vukodlačkih Bam! i Bufl A opet mi je tokom svih tih godina usadio apsolutnu vjeru u mitska i legendarna bića. Priču o Fontaine Baratoun, Vilinskome vrelu, u začaranoj šumi Broceliande, počinje učenim registrom svih mogućih inačica njezina imena. Znam ih napamet, kao litaniju: Breselianda, Bercillant, Brucellier, Berthelieu, Berceliande, Brecheliant, Brecelieu, Brecilieu, Broceliande. Sve ga čujem kako govori, precizno i tajnovito, "Mjestu se ime mijenja kako mu se mijenjaju granice i pravci mračnih staza i šumovitih prolaza - ne da se to uhvatiti i zarobiti, isto kao što se uhvatiti i zarobiti ne daju ni njegovi nevidljivi stanovnici i čarobna svojstva, već je stalno tu, a sva ta imena znak su tek jednoga njegova vremena ili aspekta..." Svake zime pripovijeda o Merlinu i Vivien, uvijek istu priču, uvijek drugačije. Christabel kaţe da je i njoj njezin otac zimi pripovijedao. Kao da bi se rado s nama druţila pred ognjištem. O čemu će ona pripovijedati? Jedanput smo imali gosta koji je ispripovijedao beţivotnu priču, dotjeranu političku alegoriju o Louisu Napoleonu kao ljudoţderu i Francuskoj, njegovoj ţrtvi, bijaše to kao da je tko u mreţi izvukao jato mlitave uginule ribe raz-labavljene krljušti, nitko nije znao kud bi pogledao, ni kako bi se osmjehnuo. No ona je mudra i napola Bretonka. "Ispričati bih štošta mogla", rekla mi je na engleskom, kad sam je upitala bi li i ona pripovijedala (znam da je to izHam-leta, kad duh govori, baš u skladu s prilikom).25
Gode nam se uvijek pridruţi i pripovijeda o godišnjem krčme-nju između ovoga i onoga svijeta, onkraj praga, što ga na Svisve-te moţeš prijeći u oba smjera, pa ţivi odlaze onamo, a Odonud nam, u naš kratki dan, stiţu uhode, i predstraţe, i vjesnici. Toussaint, kasno uvečer Otac je pripovijedao priču o Merlinu i Vivien. Ta su dva lika svake godine drugačija. Merlin je uvijek star i mudar, i svjestan svoje kobi. Vivien je uvijek lijepa, i nestalna i opasna. Kraj je uvijek isti. I srţ priče - dolazak čarobnjaka na drevno Vilinsko Vrelo, zazivanje vile, ljubovanje pod glogom, zavođenje starca ne bi li joj odao čini kojima će oko njega podići masivnu kulu što je samo on moţe vidjeti i dodirnuti. No moj otac u tome okviru ima mnogo priča. Gdjekad su vila i čarobnjak istinski ljubavnici, čija je zbilja tek ta isanjana soba, koju će ona, uz njegovu pomoć, pretvoriti u vječni kamen od zraka. Gdjekad je on star i umoran i ţeljan rasterećenja, a ona ga, demonica, muči. Katkad je riječ o nadmudrivanju, gdje je sva ona pusto strastveno oponašanje, demonska volja za nadmoći, a on sav nemoćan od nevjerojatne mudrosti. Noćas ne bijaše ni tako oronuo, ni tako pametan - bijaše skrušen i uljudan, svjestan da mu je kucnuo čas, spreman za uţitak u vječnome klonu-ću, ili snu, ili kontemplaciji. Majstorski opis Vilinskoga vrela, hladnih, mračnih, proključalih krugova. I cvijeća posutoga po ljubavničkoj postelji - otac bijaše široke ruke s izmaštanim jaglacima i zvončićima; ptice mu pjevahu po mračnoj tisi i boţikovini, što me podsjetilo na djetinjstvo koje proţivjeh u pričama, pa sam jasno vidjela i cvijeće i vrela i skrivene staze i moćne figure, prezrevši - ne, nego u mislima zapustivši - ţivot zbiljskih stvari, kuću, voćnjak, Gode. Kad je završio, ona oštro i piskutavo reče, "Vi ste, Bratiću Raoule, i sami čarobnjak, od mraka činite svjetla i mirise, i ishlapjele strasti." On odgovori, "Pokazujem što sve umijem, kao stari čarobnjak pred mladom vilom." Ona mu reče, "Vi niste stari." Reče, "Sjećam se da je i moj otac pripovijedao tu priču." "Svačija je to priča." "A što znači?" Tada sam se na nju naljutila, jer za Crnih noći ne govorimo o značenju, ne na pedantni način devetnaestoga stoljeća, naprosto pripovijedamo i slušamo i vjerujemo. Mislila sam da joj neće odgovoriti, no on je prilično uljudno i obzirno rekao, "Mišljenja sam da je to jedna od mnogih priča što govore o strahu od Ţene. O muškome strahu od podlijeganja strastima, moţda - o snu razbora zaposjednuta - kako da to kaţem - ţudnjom intuicije, mašte. No još je starija - njezina je pomirlji-vost znak štovanja starih boţica zemlje, izmještenih dolaskom kršćanstva. Kao što Dahut bijaše Dobra čarobnica prije nego što je počela uništavati, tako i Vivien bijaše mjesno boţanstvo izvora i potoka - koje još štujemo, nevelikim hramovima tko bi znao kojoj Gospi -" "Ja sam je oduvijek drugačije tumačila." "Kako, rođakinjo Christabel?" "Kao priču o ţenskome povođenju za muškom moći - nije ona ţeljela njega, već njegove čini - dok nije otkrila da tim činima moţe samo njega zarobiti - i što će joj onda sva njezina umijeća?" "To je iskrivljeno čitanje." "Imam sliku -" reče, "koja prikazuje trenutak trijumfa - tako - moţda jest iskrivljeno."
Rekoh, "Ne valja za Svisvete previše tumačiti." "Razboru valja usnuti", dometnu Christabel. "Priče prethode tumačenju", rekoh. "Već sam rekla, razboru valja usnuti", opet će ona. Ne vjerujem svim tim tumačenjima. Ona umanjuju. Vivien je blistavija od ideje Ţene, a ideja Merlina opire se alegorizaciji u mušku mudrost. On je Merlin. 2. studenoga Gode je danas pripovijedala o Baie des Trépassés. Obećala sam Christabel da ćemo za lijepoga vremena onamo na jednodnevni izlet. Kaţe, dirnulo ju je ime. Nije to Zaljev umrlih, prije zaljev onih koji su prešli prepreku što ovaj svijet dijeli od onoga. Otac kaţe da ime moţda nema nikakve veze s onim svijetom, već ga tome naizgled širokome i vedrome ţalu dadoše jer bi more ondje izbacilo olupine nakon brodoloma o strašne grebene kod Pointe du Raz i Pointe du Van. No kaţe također da su zaljev oduvijek drţali za kriţište dvaju svjetova - kao i Vergilijev lug Zlatne Grane, ili putovanje pod Brijeg Tama Lina. Odavde su u drevna keltska vremena slali mrtve na posljednje putovanje, na Ile de Sein, gdje bi ih dočekala druidska svećenica (muškarcima prilaz otoku nije bio dopušten). I ondje bi, prema nekim legendama, našli put u Zemaljski Raj, zemlju zlatnih jabuka usred vjetra i oluje i mrkih oštrica vode. Ne umijem zapisati kako to Gode pripovijeda. Otac bi je gdjekad poticao da mu priča priče, pa bi ih pokušavao zapisati riječ po riječ, zadrţavajući govorni ritam, ništa ne bi dodavao ni uzimao. No uza svu vjernost njezine su riječi na stranici beţivotne. Jedanput mi je nakon takvoga pokusa rekao da sada shvaća zašto su drevni druidi vjerovali da je govorena riječ dah ţivota, i da je zapis stanovita smrt. Isprva sam ovaj dnevnik zamislila kao najbolji način da se drţim Christabelina savjeta i da precizno biljeţim što čujem, ali je sama ta nakana na neki čudan način lišila ţivota moje slušanje i Godeino pripovijedanje, pa sam odustala, iz pristojnosti i još nečega. (Premda je sam interes ţivotan, mora se moći pisati.) I tako. Moram nešto reći, što nema veze s Godeinom pričom, iako sam tada. Počni ispočetka. Piši to kao priču, piši da napišeš mudro li sam zadrţala ovaj dnevnik samo za sebe. Jer sada mogu pisati kako bih uopće otkrila što sam to vidjela. I pretvoriti nekakvu bol u nekakav interes, nekakvu znatiţelju, kojom ću se spasiti. Godeine priče, više i od očevih, ovise o tami izvana i bliskosti pripovjedača i slušatelja unutra. Naša je velika soba danju prepušta i pregola, pa je u njoj intimnost nemoguća. No noću je tokom Crnoga mjeseca drugačije. U velikome ognjištu gore klade - s početka večeri pucketaju u plamenu, crne gdje se nije uhvatila vatra - ali kasnije siju od skrletne i zlatne ţeravice u debeloj toploj postelji od sivoga luga pod razgorenim drvom. A visoki koţni nasloni stolica tvore kao nekakav zid nasuprot hladnome preostatku sobe, dok nam svjetlost vatre zlati lica i rumeni bijele ovratnike i manţete. Tih večeri nema petrolejki - radimo uz svjetlost vatre, ono posla što se moţe uz takve nemirne sjenke, pletemo, paramo, plisiramo. Gode zna donijeti i kolač što ga mijesi, ili zdjelu pečenoga kestenja, da ga oljuštimo. No kad pripovijeda, zna dići ruke, i zabaciti glavu, i zatresti šalom, pa duge poderane sjenke prosijeku stropom prema tami s one strane sobe, ili su to pak golema lica razjapljenih usta i čudovišnih brada i nosova naša lica, plamenom preobličena u vještice i sablasti. A Godeine se pripovijesti svime time i poigravaju, s plamenom i ţivim sjenkama i tracima svjetlosti i tame - ona
okuplja njihov pokret kako bi to valjda činio voditelj orkestra. (Nikad nisam slušala orkestar. Slušala sam u Kermessi svirku na bit će paru damskih harfa, na frulici i na bubnjevima, ali sve te uzvišene zvukove o kojima čitam u najboljem slučaju zamišljam uz pomoć crkvenih orgulja.) Otac je sjedio u svome velikom naslonjaču, uz vatru, s crvenkastim svjetlom po prosijedoj bradi, a Christabel tik uza nj, niţe, u mraku, ruku zabavljenih pletenjem. Dok Gode i ja bijasmo na suprotnoj strani kruga. Gode reče: "Bio jednom mlad mornar, koji nemaše ništa do kuraţe i vedra oka - oka pače jako vedra - i snage što mu je bogovi dadoše, a ona mu dostajaše. Ni jednoj curi u selu ne bijaše neka prilika, jer, drţahu, bijaše ne samo siromah, već i nagle ćudi, ali bi ga mlade cure rado zagledale dok bi prolazio, jašta, a najvoljele su ga gledati dok pleše, duge mu i preduge noge i okretno stopalo i usne nasmijane. A najvoljela ga je gledati jedna cura, mlinareva kći, šesna i gorda i stasita, sa suknjom na tri tamne vrpce od baršuna, koja mu nipošto ne bi dala na znanje da se u njega zagledala, ali ga je iskosa, da on ne opazi, blistavim okom promatrala. A i mnoge druge. Tako je to. Neke gledaju, a neki se dok ih sam davao ne izludi muče ne bi li ih s divljenjem pogledali, tako je to Duh Sveti odredio, pravo ili krivo, i tu se ništa učiniti ne da. Dolazio bi i odlazio, momak taj, jer su ga vukla duga putovanja, s kitovima bi brodio do kraja svijeta, pa u dubinu gdje more ključa, i plivaju dolje goleme ribe kao potopljeni otoci i pjevaju sirene, sa zrcalima i zelenom krljušti i kosom valovitom, ako je pričama vjerovati. Najbrţe se peo uz jarbol i najbolje je ciljao harpunom, ali zaradio nije, jer bi sva zarada pripala kapetanu, pa bi tako dolazio i odlazio. A kad bi došao, sjeo bi na trg i pripovijedao što je sve vidio, i svi bi ga slušali. A došla bi i mlinareva kći, sva oprana i dotjerana i ponosita, i on je vidje kako ga po strani sluša, pa joj reče da će joj s istoka donijeti svilenu vrpcu, ako hoće. Pa opet ode, i dobi vrpcu od kćeri trgovca svilom, u jednoj od onih zemalja gdje su ţene zlatopute, kose nalik na crnu svilu, no i njima bje milo gledati ga gdje pleše, duge mu i preduge noge i okretno stopalo i usne nasmijane. I on reče trgovčevoj kćeri da će se vratiti, pa donese vrpcu, sve onako umotanu u namirisan papir, i na prvome je seoskom plesu dade mlinarovoj kćeri i reče, 'Evo ti vrpce.' A njoj srce zalupa u njedrima, jašta, no pribra se, pa ga hladno upita koliko mu je duţna. Bijaše to krasna vrpca, svi-len-vrpca duginih boja, kakvu u ovom kraju još nikad nitko vidio nije. No on se rasrdi što mu tako vrijeđa dar, pa joj reče da mora platiti ono što je stajala osobu od koje ju je dobio. A ona ga upita, 'Što je stajala?' A on reče, 'Besane noći dok se ne vratim.' A ona reče, 'Previsoka je to cijena.' A on reče, 'Takva je kakva jest, i sad je plati.' I ona mu plati, jašta, jer vidio je on što se s njom događa, a kad je čovjeku ponos povrijeđen, taj uzima sve što moţe, pa i on uze, jer ga je gledala kako pleše, a bijaše sva zbunjena i smetena, i dušom i tijelom, od njegova plesa i ponosa. I on reče, ako opet ode, i negdje u svijetu nađe kakvu budućnost, hoće li ga čekati dok se vrati i od oca je isprosi.
A ona reče, 'Onda ću se načekati, ako te budem čekala, kad tebe u svakoj luci čeka ţena, a na svakome molu na svakome povjetarcu vrpca leprša.' A on reče, 'Ĉekat ćeš me.' No ona ne kaza ni da ni ne, ni čekat ću ni neću. A on reče, 'Proklete si, ţeno, ćudi, ali ja ću se vratiti, i onda ćeš vidjeti.' I nakon nekoga vremena ljudi primijetiše da joj je ljepota usahnula, da joj je korak oteščao, da glave ne diţe, da je posve usporila. I ona uze čekati u luci i brodove dočekivati, i, ako-prem ni za koga pitala nije, svi su dobro znali zašto je ondje i koga čeka. Ali nikome ništa govorila nije. Samo su je viđali gore kod Gospine kapelice, u molitvi, valjda, akoprem je nitko nije da moli čuo. I još vremena prođe, još brodova dođe i pođe, i brodoloma bijaše, i mornara što se utopiše, no njegovome brodu ni traga ni glasa, kad se mlinaru učini da je čuo kako sova huče, ili mačka u štaglju mijauče, no kad proviri nigdje nikoga, samo krvi po slami. Pa pozva kćer i ona dođe, blijeda kao smrt, trljajući oči, kao iza sna, i on joj kaza, 'Vidi krvi po slami', a ona će, 'Blagodarim, ne budi me više iz čvrstoga sna da mi kaţeš da je pas u štaglju ubio štakora, ili je mačka miša pojela.' I svi vidješe da je problijedjela, no drţala se uspravno, sa svijećom u ruci, pa se vratiše u kuću. I tada se brod vrati, probi obzor i uplovi u luku, i momak skoči na obalu, da vidi čeka li ga, a nje nema. Po cijelome ju je svijetu u mislima gledao, jasno kao dan, kako ga tu čeka, ponosna i šesna oka, sa šarenom vrpcom što je vjetar nosi, i srce mu se stisnu, jašta, što došla nije. Ali nije za nju pitao, samo se smijao i cure ljubio i uzbrdo kući poţurio. A onda ugleda mršavo i blijedo čeljade kako se polagano i zastajukujuć vuče gdje zidovi sjenu bacaju. Isprva je nije prepoznao. I ona htjede tako pored njega proplaziti, jer se tako bijaše promijenila. On joj reče, 'Nisi došla.' A ona reče, 'Nisam mogla.' A on reče, 'A na ulicu si izišla.' A ona reče, 'Nisam što sam bila.' A on reče, 'Što bi mene briga bilo? Ali došla nisi.' A ona reče, 'Ako tebe nije briga, mene jest. Mnogo je vremena prošlo. Bilo je što je bilo. Moram poći.' I ona ode. A on te večeri plesaše sa Jeanne, kovačevom kćeri, koja imaše krasne bijele zube i punašne ručice ko dva tusta pupoljka. A sutradan krenu traţiti mlinarevu kćer i nade je u kapelici na brdu. Pa joj reče, 'Siđi sa mnom.' A ona reče, 'Ĉuješ li noţice, gole noţice zaplesane?' A on reče, 'Ne, čujem more na obali, i zrak što kroza suhu travu struji, i vjetrokaz što zbog vjetra škripi.' A ona reče, 'Svu su mi noć u glavi plesale, ovamo-onamo, nisam mogla zaspati.' A on će, 'Siđi sa mnom.' A ona će, 'Zar ne čuješ plesača?' I tako to trajaše, tjedan ili mjesec dana, dva mjeseca moţda, plesao bi sa Jeanne, a onda bi se penjao u kapelicu, a mlinareva bi mu kći svejednako isto govorila, i on se
naposljetku umorio, hoće to kod ţustrih i zgodnih momaka, pa joj reče, 'Ĉekao sam, a ti mene nisi, sad idemo, čekati te više neću.' A ona će, 'Kako ću poći kad ti ne čuješ zaplesanog stvora?' A on reče, 'Onda ostani tu sa svojim stvorom, ako ti je draţi od mene.' No ona ne reče ni riječi, samo je slušala more i zrak i vjetrokaz, i on je ostavi. Pa oţeni Jeanne, kovačevu kćer, kako se samo na piru plesalo, gajdaš je svirao, jašta, bubnjevi su se tresli i orili, a on pocup-kivaše, duge mu i preduge noge i okretno stopalo i usne nasmijane, Jeanne sva rumena od okreta i kolopleta, dok se vani vjetar dizao, a oblaci zvijezde progutaše. No u postelju odoše dobre volje, napiti od jabukovače, pa pred vjetrom zakračunaše vrata, i u perju se toplom povaljaše. A mlinareva kći iziđe na ulicu bosonoga, u košulji, ustrča se, pruţajući ruke kao da odlutalu kokoš tjera, pa viče 'Ĉekaj malo, čekaj malo.' I neki kaţu da vidješe golo djetešce kako pred njom skače i plesucka, amo-tamo, pa prstićima sve nešto pokazuje, kose nalik na lopticu ţute vatre. A drugi kaţu da na cesti ničega ne bijaše do štogod uskovitlane prašine, u koju se uloviše koja dlaka i grančica. A mlinarov šegrt reče da se u sjeniku već tjednima čulo tapkanje i šljapkanje golih noţica. A stare mu ţene i bistra a dokona mladeţ rekoše da je to miševe čuo. No on im odvrati da se u ţivotu naslušao miševa, pa valjda zna što jest miš, a što nije, a i inače su ga razboritim drţali. I tako je mlinareva kći potrčala za rasplesanim stvorom, ulicom, pa na trg, pa uzbrdo prema kapelici, raskrvarivši noge kroz kupine, no svejednako pruţajući ruke i zazivajući, 'Ĉekaj me, čekaj.' A stvor je plesao, sve u daljinu, pun ţivota, jašta, blistao je i uvijao se i vrtio i noţicama lupao, o šljunak, o ledinu, a ona se borila s vjetrom u suknjama i mrakom u očima. I tako je preko grebena kročila, sve zazivajuć 'Ĉekaj, čekaj', i pala i ubila se o stijenje oštro kao igle, i nađoše je za oseke, natučenu i polomljenu, muka ju je, jašta, pogledati bilo. No kad je on na ulicu izišao i vidio je, uze je za ruku i reče, 'To je zato što ti vjerovao nisam, niti sam ti vjerovao za rasple-sanog stvora. Ali sada ga čujem jasno da jasnije ne mogu.' I jadna Jeanne od toga časa s njim više nemaše veselja. A na Svisvete se trznuv u postelji probudio i začuo ručice što pljeskahu i noţice što plesahu, sve naokolo kreveta, i piskutave glasiće što ga zazivahu na jezicima koje nikad čuo nije, akoprem je po širokome svijetu brodio. Pa je zbacio pokrivače i van izvirio, a ondje bijaše malen stvor, gol, plav od hladnoće no crven od jare, tako mu se učini, kao riba iz mora i cvijet iz polja, vatrenom mu glavicom mahnu pa otplesa, i on ga krenu slijediti. I slijedio ga je tako sve do Baie de Trépassés, bijaše vedra noć, samo se preko zaljeva koprena od magle spustila. A s pučine dolaţahu valovi, u nizu, sve jedan za drugim, i on ugleda Mrtve što im na krijestama jahahu, iz onoga svijeta stizahu, sivi i mršavi, bespomoćno pruţajući ruke, nemirni, zazivajući piskutavo. A zaplesani je stvor sve dalje toptao i mahao, pa on priđe brodici s pramcem okrenutim prema pučini, i kad stupi na brodicu, osjeti da je puna zbijenih a nemirnih obličja što nevidljiva preko ruba kuljaju. Toliko je, kaţe, Mrtvih bilo, u brodici i na krijestama valova, da ga je od toga mnoštva jeza proţela. Akoprem bijahu bestjelesni, pa je kroz njih mogao ruku provući, bijahu se oko njega zbili, jezovito kričeć po valovima, a toliko ih je, toliko bilo, kao da brod ne slijedi jato galebova, već su i nebo i more od perja, svako pero duša jedna, tako, kaţe, bijaše.
I on rasplesanome djetešcu reče, 'Da te stavim u ovu brodicu?' A stvor mu nijem ne odgovori. A on reče, 'Gle dokud sam došao, i strah me posve obuzeo, ali ako ću tako njojzi stići, idem.' A stvorić mu kaza, 'Ĉekaj.' I on pomisli na nju, u svem tom mnoštvu na pučini, na njezino mršavo blijedo lišće i grudi usahle i usta izgladnjela, pa, kao ona, i on zazva, 'Ĉekaj', a njezin mu glas kao jeka odvrati, 'Ĉekaj.' Pa rukama zakomeša zrak prepun stvorova, a vještim nogama krčiše put po brodici, kroz mrtvački prah po palubi, ali sve bijaše teško, i nepomično, a valovi sve jedan za drugim pored njega prolaţahu. Tada je, kaţe, pokušao skočiti, ali nije mogao. I tako je do zore stajao i ćutio ih kako dolaze i odlaze, hrupe i nestaju, i slušao ih kako zazivaju, a stvorić mu je govorio, 'Ĉekaj.' A sutradan se u zoru vrati u selo, slomljen čovjek. Pa bi sjedio na trgu sa starcima, on u cvijetu svoje muškosti, i usta mu se otromboljiše, lice mu izmršavje, a najčešće ne bi ni govorio, osim 'Ĉuje se, čuje' ili pak 'Ĉekam', samo to dvoje. A prije dvije-tri ili desetak godina diţe glavu i reče, 'Zar ne čujete stvorića što pleše?' Oni mu odgovoriše da ne čuju, no on uđe i svečano napravi krevet, i pozva susjede, a Jeanne mu dade ključ njegove mornarske škrinje, pa se ispruţi, sav mršav i ispijen, kakav je već bio, i reče, 'Na kraju sam ja najduţe čekao, ali ga čujem kako topće, stvorić je nestrpljiv, akoprem sam ja stvarno strpljiv bio.' A u ponoć reče, 'Gle, pa ti si tu', i umrije. A soba zamirisa jabukovim cvatom i zrelim jabukama, sve zajedno, Jeanne kaza. I Jeanne se udade za mesara i rodi mu četiri sina i dvije kćeri, sve odreda jaki, ali plesati ne znaju." Ne, nisam to ispripovijedala kao Gode. Ispustila sam njezina glasovna ponavljanja i umetnula svoju notu, literarnu notu koju sam pokušavala izbjeći, stanovitu ljupkost i fatalnost po kojima se Undine La Mottea Fouquea razlikuje od bajki braće Grimm. Moram napisati što sam vidjela, i još gore, ako mognem, što sam pomislila. Kako je Gode razvijala priču, primijetih da Christabel sve brţe plete, pognuvši nad pletivo blistavu glavu. A onda je nakon nekoga vremena odloţila pletivo, a dlanove poloţila na prsa i na glavu, kao da joj je vruće ili nema zraka. Tada primijetih da otac primi tu uznemirenu ručicu i zadrţa je u svome dlanu. (A nije ni tako malena; to je lirizam; snaţna je to ruka, razdraţljiva ali kadra.) I ona mu pusti da je drţi. A kad je priča završila, on se sagnu i poljubi je u kosu. A ona dignu drugu ruku i stisnu njegovu. Nalikovali smo na pravu obitelj, pored ognjišta. Uvijek sam mislila da mi je otac star, baš star. A da je "rođakinja" Christabel mlada ţena bliţa mojoj dobi, prijateljica, pouzdanica, uzor. No ona je zapravo mnogo starija od mene, čak i ako je po dobi bliţa meni nego njemu. A on nije star. Rekla mu je da nije sijed, da nije star kao Merlin. To tako ne ţelim. Ţeljela sam da bude tu, da mi bude prijateljica, da mi bude druţbenica. Ne da me zamijeni. Ne da mi zamijeni majku.
To su dvoje različite stvari. Nisam teţila zauzeti majčino mjesto, no moje je mjesto kakvo već jest jer nje nema. I ne ţelim da se tko drugi brine o mome ocu, da tko drugi prvi čuje o čemu on razmišlja i što je otkrio. Ili da krade njegove poljupce, napiši to, to sam osjetila, da krade njegove poljupce. Kad krenusmo u postelju, ne ponudih mu zagrljaj. A kad je ispruţio ruke, brzo mu priđoh i odmaknuh se, kruto, po duţnosti. Nisam ga pogledala, nisam vidjela kako je to primio. Otrčah gore u svoju sobu i zatvorih vrata. Moram se paziti neprilična drţanja. Nemam mu prava zamjerati urođenu ljubaznost, niti se plašiti događaja koje bih, u njegovim očima, trebala pozdraviti, s obzirom na to koliko sam se ţalila na dosadu našega ovdašnjeg ţivota. Noćni tat, ţelim viknuti, noćni tat. Bolje da dalje ne pišem. Studeni Ovih dana otac često uţiva u njezinu društvu. Sjećam se kad mi je bilo drago što je s njim počela razgovarati, jer neće otići, mišljah tada, i kuća će nam ţivnuti. Pita ga prava pitanja, bolja od mojih pitanja, prije, jer je njezin interes svjeţiji od moga, i jer mu nudi nove informacije, drugačija čitanja, svoje čitanje i čitanje svoga oca. Dok sve moje ideje - osim onih koje jesu moje, i koje ga ne zanimaju, jer bi ih smatrao trivijalnima i ţenskima i nezahvalnima - sve moje ideje koje bi njega zanimale zapravo su njegove. A odnedavna, i prije njezina odlaska, nisam se za to previše ni zanimala, za vječitu maglu i kišu i gnjevno More i druide i dolmene i ostale drevne čini. Ţeljela sam saznati štogod o Parizu, prošetati pariškim ulicama u hlačama i čizmama i otmjenom ţaketu, kao gospođica Sand, slobodna, a ne biti u ovoj samovitoj sumaglici. Pa sam ga tako moţda iznevjerila, misleći na sebe i misleći - dijelom - kako je on mene iznevjerio, jer nije shvaćao da mi treba i drugih stvari. Prema njoj se odnosi s takvim poštovanjem, kad njoj govori, glas mu oţivi. Danas joj je kazao da mu jako godi njezino zanimanje za njegove ideje. Tim riječima. "Jako mi godi vaše zanimanje za tu zakučastu građu." Za uţinom su danas govorili o kriţištima ovoga i drugoga svijeta. On je kazao, često to govori, da je u Bretanji, u našemu kraju - la Cornouaille, l'Armorique - preţivjelo drevno keltsko vjerovanje da je smrt tek korak - prolaz - između dviju faza ljudskoga postojanja. Da postoji mnogo faza, i da je ovaj ţivot tek jedna od njih, i da mnogo svjetova supostoji, jedni uokolo drugih, pa se ovdje-ondje isprepletu. Pa tako u neizvjesnim prostorima - u mrkloj noći, ili u snu, ili u zastoru od finih kapi gdje se tvrda zemlja susreće s protočnim Morem, a ona je inače sama po sebi uvijek prag smrti ljudima koji je opetovano prelaze - glasnici znaju lebdjeti između dvaju stanja. Naprimjer Godein rasplesani stvorić. Ili sove ili oni leptiri što ih dopušu slana atlantska prostranstva. Kazao je da je druidsku religiju, kako je on shvaća, obiljeţio misticizam centra - nije bilo linearnoga vremena, vremena prije i poslije - već nepokretan centar - i Sretna zemlja Sid - njihovi je kameni prolazi oponašaju, ili su joj smjerokaz. Dok je kršćanstvu ovaj ţivot sve, kao što je nama ţivot mjesto iskušenja, uz, naravno, Raj i Pakao, apsolutne. No u Bretanji čovjek padne u bunar i zatekne se u vječnome ljetu zemlje jabuka. Ili udicom zakvači zvonik neke strane potopljene crkve. "Ili prođe kroz grobna vrata u Avalon", reče ona.
Još je rekla, "Pitam se nije li trenutačno zanimanje za svijet duhova znak da su Kelti imali pravo u vezi s tim stvarima. Swedenborg je, naime, ušao u svijet duhova i, kaţe, vidio sukcesivna stanja bića, sva pročišćena, svako s navlastitim domom i hramom i knjiţnicom. Što je odnedavna mnoge potaknulo da tragaju za očitovanim porukama iz upitna svijeta onkraj vela što ovaj svijet razdvaja od onoga. I sama sam svjedočila nekolicini neobjašnjivih detalja. Nevidljive ruke nose blistavo bijele, nadzemaljski lijepe duhovske vijence. Sitne ručice bolno iskucavaju poruke, a takva im je komunikacija, s obzirom na njihovu sadašnju pročišćenost, beskrajno nespretna, no ustrajavaju, zbog ljubavi prema onima što ih ovdje ostaviše. Nevidljive ruke sviraju harmoniku postavljenu pod mrtvački pokrov od baršuna, da nitko do nje ne moţe. Svjetla u pokretu." Ja kazah, "Ne vjerujem da ti salonski trikovi imaju ikakve veze s religijom. Ili s tim nečim što mi ovdje čujemo u našim vrelima i potocima." Moja ţestina kao da ju je iznenadila. "To je zato što pogrešno pretpostavljate da je duhovima, kao i vama, sirovost mrska. Duh se moţe obratiti seljanki kakva je Gode, jer je to slikovito, nju s jedne strane okruţuju romantični grebeni, s druge vrištine i primjereno primitivne kolibe, a kuću joj oplakuje zbiljski gusti smrtni mrak. Ali ako ima duhova, ne vidim zašto ih nema ili ne bi bilo posvud. Moţete, doduše, reći da im glasove vjerojatno priguše tvrdi zidovi od opeke i debeli plišani zastori i dolične presvlake na naslonjačima. Ali spas potrebuje i laštilac mahagonija i prodavač kod trgovca tekstilom - i oni jednako ţude za potvrdom zagrobnoga ţivota - kao i pjesnik ili seljak, ako hoćete. Dok su, i ne razmišljajući, bili u svojoj vjeri sigurni - dok Crkva u njihovoj sredini bijaše čvrsta i prisutna, Duh je najčešće poslušno sjedio iza oltara, a Duša se - uglavnom - drţala groblja i blizine nadgrobnih spomenika. Ali sada se boje da moţda neće uskrsnuti, da im se lijesovi moţda neće otvoriti, da su raj i pakao tek izblijedjele mazarije na par starih crkvenih zidova, s anđelima od voska na jezovitome podvozju - pa pitaju, što jest ondje? A ako muškarac u sjajnim čizmama, sa satom na zlatnome lancu, ili ţena u svili i korzetu od usiju, s podizačem krinoline kad lokvice prelazi - ako ti dosadni bogatuni ţele čuti duhove kako ih čuje Gode, zašto ne? Pa Evanđelje se obraća svima, a ako postojimo u sukcesivnim stanjima, materijalisti među nama probudit će se zacijelo i u ovome svijetu i u onome poslije. Swedenborg ih je vidio kako znojem izbacuju gnjev i nevjericu nalik na nakupine svjetlucavih ličinki." "Prebrzi ste da bih se s vama prepirala", rekoh prilično mrzovoljno, "no u tatinim sam časopisima čitala o podrhtavanju stolova i kuckajima duhova, i meni sve to nalikuje na trikove za lakovjerne." "Ĉitali ste prikaze skeptika", ona reče, sva razjarena. "Tome se najlakše rugati." "Ĉitala sam prikaze vjernika", odvratih nepokolebljivo. "I prepoznah lakovjerje." "Rođakinjo Sabine, zašto se srdite?" upita me. "Zato što vas nikad prije nisam čula da govorite gluposti", rekoh, što bijaše istina, premda nipošto i razlog moje srditosti. "Salonskim se trikovima mogu prizvati pravi demoni", zamišljeno će otac. Studeni Sebe sam uvijek drţala privrţenim bićem. Ţalila sam se da mi nedostaje ljudi koje bih voljela, kojima bih se divila. Smatram da govorim istinu kad kaţem da dosad nisam
iskusila mrţnju. Mrţnja mi je mrska, kao da dolazi odnekud izvan mene i obuzima me, nalik na kakvu ptičurinu što je u me zakačila povijen kljun, nalik na kakvu gladnu beštiju vrela krzna i bijesnih očiju što gledaju kroz moje oči, a ona bolja ja, usluţna i draţesno nasmiješena, ostaje bespomoćna. Uporno se borim, a to kao da nitko ne vidi. Sjede za stolom i razmjenjuju metafizičke teorije, a ja s njima sjedim kao vještica nestabilna oblika, nadimam se od gnjeva i plasnem od stida, no oni ništa ne vide. I nju gledam drugim očima. Mrzim njezinu glatku blijedu glavu i zelenkaste oči i blistave zelene noge pod suknjama, kao da je guja, psiče ispotiha kao lonac nad vatrom, spremna za napad čim je ugriješ, velikodušnošću. Ima velike zube, kao babajaga ili onaj vuk iz engleske priče što se pretvarao da je baka. Kad ga traţi da mu što učini, daje joj moje poslove, pa još stavi soli na ranu i kaţe, "Sabini to prepisivanje bijaše tegotno, lijepo je kad to rade druge a jednako vješte oči i ruke." Kad pored nje prolazi, pomiluje ju po glavi, onu spiralu na vratu. Ujest će ga. Hoće, hoće. Dok ovo pišem, znam da je besmisleno. A kad pišem ono, znam da nije. Studeni Danas se otputih na dugu šetnju duţ grebena. Ne bijaše dan za šetnju, s velikim, gustim krpama magle i vodene prašine, i prilično jakim vjetrom. Povela sam Psa Trava. Nisam je pitala smijem li. Svidjela mi se pomisao da će me sada posvud slijediti, premda ona kaţe da je to pas koji voli samo jednu osobu, samo jedanput. On me voli, sigurna sam, a i slične smo ćudi, jer je beštija suzdrţana i ţalostiva, kroz nevrijeme se probija odlučno, ne igra se ni ne smiješi, kao neki drugi psi. Njegova je ljubav tuţno nuđenje povjerenja. Pošla je za mnom. To se nikad prije nije dogodilo. Koliko sam se puta prije nadala da će poći sa mnom ili za mnom, a ona nikad ne bi, osim kad bih je moljakala ili je nagovarala da to učini za vlastito dobro. No, kad krenem u šetnju ne bih li je izbjegla, evo nje za mnom, sve ţuri a prikriva da ţuri, u dugoj pelerini s kapuljačom, i sa smiješnim, uzaludnim kišobranom što na vjetru lepeće i škripi. To je u ljudskoj prirodi, čovjek će sav sretan potrčati za tobom kad ga više ne voliš i ne ţeliš. Staza je to koja prolazi pored svih spomenika - Dolmena, srušenoga menhira, male Gospine kapelice, gdje je na granitnome stolu njezina slika od granita, od sličnoga kamena, vjerojatno su je od njega i načinili. Kad me pristigla, reče, "Rođakinjo Sabine, mogu li s vama?" "Kako hoćete", rekoh, poloţivši ruku na psa, "Ako ţelite, naravno." Nakon nekoga vremena ona reče, "Bojim se da vas nisam kako uvrijedila?" "Niste, ne, ni najmanje." "Svi ste ovdje tako ljubazni prema meni, uistinu osjećam da sam ovdje našla utočište, dom, recimo, ovdje, u zemlji svoga oca." "Mome ocu i meni to je drago." "Osjećam da vama nije drago. Imam oštar jezik i nazubljenu vanjštinu. Ako sam što rekla "Niste." "Ali sam narušila vaš mir? A opet, isprva mi se činilo da s tim mirom niste posvema zadovoljni." Ne mogoh prozboriti. Poţurih, a pas je grabio za mnom. "Sve što taknem", kaza, "pokvarim."
"Što se toga tiče, ne bih znala, jer mi ništa niste rekli." Sada je ona neko vrijeme šutjela. Sve sam brţe koračala; to je moj kraj, mlada sam i snaţna; ne bijaše joj lako drţati sa mnom korak. "Ne umijem kazivati", reče naposljetku. Ne tugaljivo, ne bi ona tako, već oštro, gotovo nestrpljivo. "Ne umijem se povjeravati. Nisam takva. Stvari drţim za sebe, tako preţivljavam, samo tako." Ali to nije istina, poţeljeh reći, premda nisam. Prema mome se ocu ne drţiš kao prema meni. "Moţda nemate povjerenja u ţene", kazah. "To je vaše pravo." "Imala sam povjerenja u ţene -" poče, ali ne završi. A potom, "To se u zlo izrodilo. Veliko zlo." Zvučala je zlosutno, kao kakva sibila. Zabrzah. Nakon nekoga je vremena uzdahnula i rekla da je probada sa strane, da će se vratiti. Upitah je treba li joj pratnja. Upitala sam je to tako da me zbog ponosa morala odbiti, i odbila me. Psu sam rukom pokazala da ostane, i on me poslušao. Promatrala sam je kako mi okreće leda, s rukom na slabinama, glave zbog vjetra pognute, i gotovo se muči. Mlada sam, pomislih, a trebala sam dodati "i zločesta", premda nisam. Promatrala sam je pri odlasku i nasmiješila se. Dio mene dao bi valjda sve na svijetu da se stvari vrate na staro, da ona ne bude jadna i melodramatična, ali sam se samo nasmiješila i nastavila hodati, jer barem sam ja mlada i snaţna. [Bilješka Ariane Le Minier] Ovdje nekoliko stranica nedostaje, a ono što jest napisano površno je i ponavlja se. Ostatak mjeseca nisam fotokopirala, do Badnjaka. Moţete pogledate tu gradu, ako ţelite.
Badnja večer, 1859. Svi smo pošli u crkvu na Ponoćku. Otac i ja uvijek idemo. Djed u crkvu nije išao; bio je republikanac i ateist. Nisam sigurna da bi se ţupniku svidjeli očevi vjerski nazori, da o tome govore, a ne govore. Ipak, on snaţno vjeruje u kontinuitet ţivota ove zajednice, Bretonaca, što uključuje Boţić i sva njegova značenja, stara i nova. Ona kaţe da pripada Anglikanskoj crkvi, u Engleskoj, no da je ovdje vjera njezinih otaca katolička, u bretonskom obliku. Mislim da bi ţupnika osupnuli i njezini stavovi, ali kao da je rado vidi u svojoj crkvi, i poštiva njezinu izdvojenost. Tokom adventa je počela češće ići u crkvu. Stoji na hladnoći, promatra kipove na Kalvariji, grube figure s mukom isklesane iz nepodatnoga granita. Na našoj je sveti Josip, vodi magarca na putu za Betlehem (naša je crkva svetom Josipu posvećena). Otac je pripovijedao kako u našemu kraju ţivotinje na Badnjak drţe govor, kad se sav svijet pomiri u slavu Stvoriteljevu u prvotnoj nevinosti, kao što bijaše u vrijeme prvoga Adama. Ona kaţe da je puritanac Milton, nasuprot tome, trenutak Rođenja prikazao kao smrt Prirode odnosno, da se pozvao na staru predaju prema kojoj su grčki putnici te noći čuli da hramovi jecaju, Plač'te, Plač'te, mrtav je veliki bog Pan. Ništa ne rekoh. Promatrala sam ga dok joj svojim ogrtačem pokriva ramena i vodi je do našega mjesta u crkvi,
naprijed, što protumačih, Bog neka mi je na pomoći, kao prefiguraciju našega budućeg ţivota. Uvijek je krasno kad se upale svijeće, u znak novoga svijeta, nove godine, novoga ţivota. Naša masivna crkvica nije nenalik na spilju u kakvima se često prikazuje Isusovo rođenje. Ljudi klecahu i moljahu, ribari i pastiri. I ja sam klečala, i trudila se svoje konfuzne misli okrenuti na dobru volju i milosrđe, i na svoj se način moliti. Molila sam, kao što uvijek molim, da ljudi shvate duh u kojemu moj otac slavi te svečanosti, univerzalne, po njegovu mišljenju - njemu je Boţić zimski solsticij, okretanje Zemlje svjetlosti. Ţupnik ga se boji. Zna da bi trebao prosvjedovati, a ne usudi se. Primijetih da ona ne kleči, a potom se ipak spušta, prilično oprezno, kao da joj je loše. Kad opet sjedosmo, nakon što upališe svijeće, okrenuh se da vidim je li joj dobro, i shvatih. Naslanjala se na leđa, skraja klupe, glave naslonjene na stup, čvrsto stisnutih očiju i usta, stisnutih umorno, ali nestrpljivo. Bijaše u sjeni, progutaše je crkvene sjenke, ali primijetih da je blijeda. Pod prsima bijaše stisnula šake, i zbog nečega u trzaju tijela, zbog nekoga drevnog truda da se tim rukama zaštiti, shvatih što skriva i što sam ja, prava ţena sa sela i gospodarica imanja, odavno trebala shvatiti. Toliko sam već ţena vidjela da tako drţe ruke, ne mogu pogriješiti. Kad se tako nagnula, vidjelo se koliko je omašna. Zaista nam je došla u potrazi za utočištem. Mnogo se toga, moţda i sve, razjasnilo. Gode zna. Ona je oštroumna i mudra kad je o tim stvarima riječ. I otac zna, barem tako mislim, već neko vrijeme, moţda je znao i prije negoli je došla. Osjeća se samilosno i zaštitnički, sad shvaćam; učitavala sam osjećaje koji postojahu samo u mojoj zaţagrenoj mašti. Što da kaţem ili činim?
31. prosinca Vidim da joj se ništa neću usuditi kazati. Poslijepodne sam joj ušla u sobu noseći joj na dar štapić od karamela i knjigu koju posudih prije nego što sam se naljutila. Kazala sam joj, "Ţao mi je što sam bila tako osorna, rođakinjo. Krivo sam protumačila neke stvari." "Točno", odvrati ona, i sama pomalo osorno. "Drago mi je što ste uvidjeli da se radilo o nesporazumu." "Oh, sada znam što je", rekoh. "Voljela bih vam dobro činiti. Pomagati vam." "Sada, dakle, znate što je?" reče polagano. "Znate što je. Da li to ikad znamo o drugome čovjeku? No, recite mi onda, rođakinjo Sabine, što vi to mislite, što je sa mnom?" Pa se u me zagledala onim svojim bijelim licem i blijedim očima, izazivajući me da joj odgovorim. Da jesam, da to jesam izgovorila, što bi mi mogla reći ili učiniti? Znam da jest tako. A svejedno sam zamucala, nisam znala što mislim, povjeravah da sam je ojadila, a onda, kako me i dalje motrila, zaplakah. "Sa mnom je dosta dobro", reče. "Odrasla sam ţena, a vi ste mlada djevojka, nose vas mladenačka mašta i nestalnost. Ja se znam brinuti za se. Ne ţelim da mi vi pomaţete, Sabine. Ali mi je drago da se više onako ne gnjevite. Duhu gnjev škodi, znam to po sebi."
Osjetih da ona sve zna, sve čega sam se plašila, sve za što sam je sumnjičila i zamjerala joj. I da mi je odlučila ne oprostiti. Našto sam se opet razgnjevila, zauzvrat, pa sam izišla sveudilj jecajući. Jer kaţe da joj pomoć ne treba, a treba joj, već ju je zatraţila, zato i jest ovdje. Što će biti s njom? S nama? S djetetom? Da li da govorim s ocem? Još imam osjećaj da je ona nalik na Ezopovu promrzlu zmiju. Retorička figura moţe čovjeku zaokupiti maštu i kad se istroši. A ako jest tako, koja je od nas dvije zmija? No tako me hladno gledala. Pitam se nije li malo skrenula pameću. [kraj siječnja] Danas sam odlučila govoriti s ocem o stanju rođakinje Chris-tabel. Jedanput-dvaput mi je to već palo na um, ali me uvijek nešto spriječilo. Moţda strah da će me i on prekoriti. No između nas se ispriječila šutnja. Zato sam pričekala da ona ode u crkvu sad svatko vičan vidi u kakvom je stanju. Presitna je stasa da prikrije. Prišla sam ocu i brzo prozborila, da se ne okanem, "Voljela bih s vama razgovarati o Christabel." "Sa ţaljenjem sam primijetio da joj nisi onako privrţena kao prije." "Što se toga tiče, mislim da njoj nije do moje privrţenosti. Pogrešno sam protumačila. Mišljah da vam postaje toliko bliska da ja - da za me više neće biti mjesta." "To je krajnje nepravedno. I prema njoj i prema meni." "Sada to znam, jer sam shvatila, oče, shvatila sam u kakvom je stanju, to je neupitno. Bijah slijepa, ali sam sada progledala." Okrenuo se prema prozoru i rekao, "Mislim da o tome ne bismo trebali govoriti." "Mislite, smatrate da ja ne bih trebala." "Mislim da mi ne bismo trebali." "Ali što će biti s njom? I s djetetom? Hoće li ostati ovdje? Ja sam gospodarica ove kuće, ţelim znati, moram znati. I ţelim pomoći, oče, ţelim Christabel pomoći." "Šutnja joj, čini se, najviše pomaţe." Zvučao je zbunjeno. Rekoh, "Pa, ako vi znate što kani, meni je to dosta, neću više prozboriti ni riječi. Ţelim samo biti od pomoći." "Ah, draga moja", on reče, "Ni ja ne znam što kani. I ja sam, kao i ti, u posvemašnjem neznanju. Ponudih joj dom kad ga je zatraţila - 'neko vrijeme', to bijaše sve što je u pismu rekla. Ali mi nije dopustila da govorim o - uzroku te potrebe. Zapravo me Gode prosvijetlila, vrlo rano. Moţda će se njoj obratiti, kad kucne čas. Rod nam je - i ponudismo joj utočište." "Mora progovoriti o svojoj nevolji", kazah. "Pokušavao sam", reče. "Okrene na nešto drugo. Kao da i samoj sebi ţeli zanijekati u kakvom je stanju." Veljača Primijetila sam da mi ovaj dnevnik više ne pričinjava zadovoljstvo. Ima neko vrijeme da mi više nije ni spisateljska vjeţba ni zapis o mome svijetu, tek pripovijest o ljubomori i zbunjenosti i ogorčenju. Primijetila sam da me zapisivanje takvih stvari od njih ne očisti, samo ih to punije oţivi, kao što lutke oţive kad ih vještica uobliči od toploga voska, a onda ih probode. Nisam počela ovaj dnevnik kao ispovijest o uhođenju tuđe intimne boli. A i strah me da bi ga tkogod mogao slučajno pročitati i pogrešno shvatiti. Zbog svega ću ga toga, a i radi duhovne discipline, zasad ostaviti.
Travanj Svjedočim nečemu tako čudnome, tako čudnome, da o tome moram pisati, premda sam rekla da neću, ne bih li to lakše razumjela. Rođakinja mi je sada tako krupna, tako zrela, tako teška, vjerojatno će uskoro, a opet ne dopušta ni riječi o svome stanju i budućnosti. I sve nas ovdje drţi kao začarane, jer se nitko ne usuđuje pozvati je na to, niti to otvoriti, da razgovaramo o tome što je svima naočigled a opet skrito. Otac kaţe da ju je nekoliko puta pokušavao navesti da o tome progovori, uvijek neuspješno. Ţeli joj reći da je dijete dobrodošlo; da nam je ono, kao i ona, rod, bez obzira na porijeklo, i da ćemo ga paziti i pobrinuti se za njegov odgoj, da mu ništa ne uzmanjka. Ali kaţe da ne moţe zaustiti, zbog dvaju razloga. Prvo, jer ga ona obeshrabri, onim svojim očima i svojim drţanjem apsolutno mu brani načeti tu temu, pa ne moţe, premda zna da mu je to moralna duţnost. Drugo, jer se ozbiljno boji da je luda. Da je nekako kobno rascijepljena na dvoje, i da ne dopušta svojoj savjesti i svojoj javnoj sebi spoznaju što će joj se dogoditi. I premda osjeća da se morala pripremiti, svejedno se boji da bi tome mogao pogrešno pristupiti i da bi je šok mogao dovesti do posvemašnjega otuđenja, očaja i mahnitosti, i moţda ih oboje ubiti. Obasipa je sitnim ljubaznostima, a ona ih sve ljupko prihvaća, kao kakva princeza, kao da je to ide, te mu govori o Morgani le Fay, Plotinu, Abelardu i Pelagiju, kao da mu udvorno vraća uslugu. Um joj je bistriji no ikad prije. Oštroumna je i duhovita i britka kao britva. Siroti otac osjeća, i ja isto, kako i sam ludi kad ga ljubaznost i negdašnji uţitak navedu na te zakučaste rasprave i kritike i deklamacije, a trebalo bi govoriti o opipljivome tijelu i praktičnim poslovima. Rekla sam mu, nije ona toliko u mraku, jer je čvrstim šavom, briţno i inteligentno popustila odjeću, oko struka, pod pazuhom. On kaţe da je to vjerojatno Godeino djelo, pa odlučismo da, ne smognemo li hrabrosti i okrutnosti da o tome upitamo Christabel, saznamo barem što Gode zna, da li joj je moţda ukazala čast i, sva je prilika, njoj se povjerila. No Gode reče, ne, šiće nije njezino, a gospođica bi uvijek, kad bi Gode ponudila pomoć, razgovor okretala na drugo, kao da je krivo razumjela. "Pije moje uvarke, ali kao iz obzira, da mi udovolji", kaţe Gode. Gode kaţe da je već viđala takve slučajeve, ţene koje su odlučno odbijale shvatiti u kakvom su stanju a opet su pitomo i poslušno legle u postelju, kao junice u staji. A i one druge, reče, smrknuto, koje se slomiše od borbe, pa ubiše jedno ili oboje, mater i dijete. Gode smatra da to moţemo njoj prepustiti - ona će po izvjesnim znakovima znati da je kucnuo čas, i davat će rođakinji napitke za smirenje, a onda će je već na kraju privesti k svijesti. Mislim da Gode zna procijeniti većinu muškaraca i ţena, barem onda kad se ponašaju nagonski poput ţivotinja, ali nipošto i moju rođakinju Christabel. Pomišljala sam da joj napišem pismo, u kojemu bih izloţila što znamo i čega se bojimo, jer moţda čita lakše nego što govori, a mogla bi nasamo razmisliti o tim obzirnim riječima. No ne znam kako bih takvo pismo uobličila, niti kako bi se ona ponijela. Utorak Odnedavna je prema meni sve vrijeme vrlo ljubazna, na svoj način, raspravlja o ovome i onome, traţi me da joj pokaţem što pišem, veze mi, potajice, malen tok za škare, lijepu stvarcu s paunom u plavoj i zelenoj svili, sve same oči. Ali je ne mogu voljeti kao prije, jer nije otvorena, jer usteţe bitno, jer me zbog svoga ponosa ili svoje mahnitosti tjera da ţivim u laţi.
Danas smo se mogle zadrţati u voćnjaku, pod procvalom trešnjom, u razgovoru o poeziji, a ona je naoko nehajno otresala latice što su joj padale po nabrekloj suknji. Govorila je o Meluzini i prirodi epike. Ţeli napisati Vilinski ep, kaţe, utemeljen ne u povijesnoj istini, već u istini pjesništva i imaginacije - nalik na Spenserovu Vilinsku kraljicu, ili Ariosta, gdje je duša slobodna od ograničenja što ih nameću povijest i činjenice. Kaţe da je romansa prava forma za ţene. Kaţe da je romansa ona zemlja gdje ţene mogu slobodno izraziti svoju pravu prirodu, kao na Ile de Sein ili u Sidu, akoprem ne na ovome svijetu. U romansi se, kaţe, mire dvije ţenske prirode. Upitala sam je koje, a ona je odvratila da muškarci ţene vide kao dvojna bića, kao zavodnice i demone ili nevine anđele. "Jesu li sve ţene dvojne?" upitah. "Nisam to rekla", reče ona. "Rekla sam da muškarci ţene vide u dvojnosti. Tko bi znao što je Meluzina bila za sebe, kad je nitko nije gledao?" Govorila je o ribljemu repu i upitala me znam li Anderseno-vu priču o maloj sireni, koja je dala da joj rascijepe rep ne bi li se tako svidjela princu, te je zanijemjela, a on je svejedno nije poţelio. "Riblji rep bijaše njezina sloboda", rekla je. "Noge su je boljele kao da hoda po noţevima." Kazala sam joj da, otkako pročitah tu priču, imam noćne more u kojima hodam po noţevima, i to joj se svidjelo. I tako je pričala, o Meluzininoj boli i boli male sirene; o vlastitoj skorašnjoj boli, ništa. Toliko sam bistra da znam prepoznati retoričku figuru ili parabolu, barem se nadam, i shvaćam da bi se moglo pomisliti da mi je, na sebi svojstven način, zagonetkom, govorila o bolima ţenstva. Sve što mogu reći jest da u tome času nisam imala takav dojam. Ne, glas joj je iskrio, snaţno kao igla dok šije, i ostavlja iza sebe lijep uzorak. A pod haljinom primijetih, kunem se, kako se ono miče, što ne bijaše ona, i što ona uza svu svoju bistrinu ne primijeti.
30. travnja Ne mogu spavati. Uzet ću, dakle, njezin dar i pisati, zapisati što je učinila. Dva smo je dana traţili. Jučer ujutro izišla je prošetati do crkve, što posljednjih tjedana i inače često čini. Ispostavilo se da su i seljani primijetili kako, kaţu, stoji dugo i prati povijest Djevičina ţivota i smrti uokolo postolja Kalvarije, i na nju se naginje da uhvati zraka, te prstima prati figurice "kao kakva sljepica", kaţu jedni, drugi kaţu, "kao rezbar". A u crkvi bi satima molila, i šutke sjedila, koliko znamo, svi mi, mi i narod, glave pokrivene crnim rupcem, s rukama stisnutima u krilu. Kaţu da je i jučer tako ušla. Nitko je nije vidio da izlazi, ali je morala izići. Do večere je nismo ni traţili. Tada Gode kroči u očevu sobu i kaza, "Trebalo bi, gospodine, upregnuti konje u kola, jer se mladica nije vratila, a samo što nije." I sve nas obuzeše strašne slike, da nam je rođakinja u trudovima pala u kakav jarak, u polju, moţda u štaglju. Pa izvezo-smo konja i kola, i provozasmo se uzduţ i poprijeko, između suhozida, zavirujući u jame i samotne kolibice, povremeno zazivajući, ne često, jer smo se stidjeli, zbog samih sebe, jer je izgubismo, zbog nje, jer je odlutala u takvome stanju. Bilo je strašno, svima, znam, meni izvjesno. Svaki mi je pedalj bio bolan - mislim da je neizvjesnost moţda bolnija od svakoga drugog osjećaja, jer te i tjera i razočarava i koči, pa smo išli sve dalje, a sve nas je više kidalo i gušilo. Svaka
veća tamna mrlja - svaki grm borovice o koji se uhvatila kakva krpa, svako crvo-točno deblo - izazivahu u nama jezovit strah i nadu. Popesmo se do Gospine kapelice i zavirismo kroz dolmensko ţdrijelo, ali ništa ne spazismo. I tako smo išli dok se nije smračilo, kad otac reče, "Ne daj Boţe da je pala s grebena." "Moţda je kod koga iz sela", kazah. "Rekli bi mi", reče otac. "Poslali bi koga po mene." Tada odlučismo pretraţiti obalu - napravismo goleme baklje, kao kad se čamci nasuču na obalu a treba pokupiti preţivjele, i olupine. Yannick sloţi malen kriješ, a otac i ja optrčasmo dragu za dragom, zazivajući i mašući bakljama. Jednom sam začula kao neki vrisak, ali bijaše to samo galebovo gnijezdo, uznemirismo ih. Hodali smo tako po mjesečini, gladni i bez predaha, do iza ponoći, a tada otac reče da nam je poći kući, moţda je tko što javio dok nas nije bilo. Nije, nikako, kazah, poslali bi po nas, a otac kaza, nema se tko brinuti za bolesnu ţenu i još nas traţiti. I tako krenusmo kući, napola se ufajući, ali ondje zatekosmo samo Gode, koja je iz dima izgatala da se do sutra ništa neće znati. Danas uzbunismo susjede. Otac je pognuo šiju i pokucao na svaka vrata, raspitujući se je li tko što čuo - nitko ništa, premda se ispostavilo da je ujutro bila u crkvi. Seljaci iziđoše i još jedanput pretraţiše polja i putove. Otac je pošao u posjet ţupniku. Ne voli ići ţupniku, on je neobrazovan, pa i njemu i ocu bude neugodno, jer znaju da bi ţupnik trebao poreći očeve vjerske nazore, koje nuţno drţi nevjerničkima. A poricati se ne usudi - izgubio bi, pa bi izgubio ugled medu susjedima, da se sazna da se porječkao s gospodinom de Kercozom, pa makar i radi njegove besmrtne duše. Ţupnik je rekao, "Siguran sam da se dobri Bog za nju pobrinuo." Otac mu odvrati, "Ali, oče, jeste li je vidjeli?" Ţupnik reče, "Vidjeh je jutros u crkvi." Otac drţi da ţupnik moţda zna gdje je. Jer se nije ponudio i pridruţio potrazi, što bi, da nije znao, zacijelo učinio. A opet, ţupnik je debeo i sav usaljen, i glup i nemaštovit, pa je moţda naprosto pretpostavio da mladi i poletni tragači primjerno obaviše posao. Rekoh, "Kako bi ţupnik znao?" A otac odvrati, "Moţda ga je zamolila da joj pomogne." Ne mogu zamisliti da bi itko od ţupnika traţio pomoć, posebice u takvome stanju. Buljook je i debeloust, i ţivi za svoj trbuh. No otac reče, "On navraća u samostan svete Ane, na cesti za Quimperle, gdje je biskup odredio da se brinu o ubo-garkama i posrnulim ţenama." "Ne moţe je tamo poslati", rekoh. "Ţalosno je ondje." Onamo bijahu odveli Malle, prijateljicu Yannickove sestre, da se porodi, kad je roditelji izbaciše, a nitko ne potvrdi očinstvo, jer, kaţu, nitko nije bio siguran čije je. Malle je tvrdila da su je, netom se porodila, opatice štipale i tjerale na pokoru, da riba prljave podove i tegli svakakav kal. Kazala je da je dijete umrlo. Ona je pošla u sluţbu u Quimper, sluţila je kod ţene trgovca sapunom i svijećama; ova ju je nemilice tukla, pa je. mlada umrla. "Moţda je Christabel htjela tamo", reče otac. "Zašto bi to htjela?" "Zašto bi učinila išta što je učinila? I gdje bi bila, sve smo pretraţili? A more nikoga nije izbacilo." Rekoh da bismo se onda barem mogli raspitati kod opatica. Otac će se sutra odvesti do samostana.
Muka mi je pri srcu. Strah me za nju, ali se i ljutim, a ţao mi je oca, dobra čovjeka što ga trape jad, briga i sramota. Jer nam je sada svima jasno da je pobjegla od utočišta koje joj ponudismo, ako joj se nije zgodila kakva nesreća. Ili ljudi misle da je izbacismo, što je također sramota, i što nikad ne bismo učinili. A moţda leţi mrtva u kakvoj spilji, ili na obali kakve draţice kamo se ne moţemo uzverati. Sutra ću opet u potragu. Ne mogu spavati. 1. svibnja Otac se danas odvezao do samostana i natrag. Nadstojnica ga je, kaţe, ponudila vinom i kazala mu da taj tjedan u samostan ne dovedoše nikakvu Christabel ili koga tko bi odgovarao njezinu opisu. Rekla je da će za tu ţenu moliti. Otac je zamolio da ga obavijeste ako slučajno dođe. "Što se toga tiče", reče opatica, "ovisi što će sama ţena reći, kad potraţi utočište." "Ţelio bih da joj kaţete da njoj, njoj i njezinu djetetu, nudimo dom i skrb dok god joj treba", kazao je otac. A opatica: "Ona to sigurno zna i sama, gdje god bila. Moţda u svojoj nevolji ne moţe k vama. Moţda zbog sramote, moţda zbog drugih stvari." Otac je opatici pokušavao govoriti o Christabelinoj mahnito ustrajnoj šutnji, no ona je valjda postala osorna i nestrpljiva, pa ga je otpravila. Nije mu se svidjela opatica; uţivala je, kaţe, u svojoj nadmoći. Vrlo je ojađen i potišten. 8. svibnja Vratila se. Bijasmo za stolom, otac i ja, i, onako ţalostivi, opet smo pretresali gdje bismo je mogli traţiti, i je li moţda otišla onim dvama kolima ili krčmarovom kočijom što su toga kobnog dana prošla kroza selo, kad začusmo kotače u dvorištu. I prije nego ustasmo, eto nje na vratima. Taj drugi put da sam je tako vidjela - sablast u pol bijela dana - bijaše mi čudnije i jezovitije negoli kad je prvi put došla za olujne noći. Mršava je i ispijena, a haljinu je pokupila velikim, teškim, koţnim remenom. Bijela je kao kreč, a kosti kao da joj pojedoše sve meso, sva je u bridovima i kvrgama, kao da joj kostur hoće van. I kosu je odsjekla. To jest, nema više uvojčića i kovrčica - kao da ima kapu od blijedih šiljaka bez sjaja, kao stara slama. I oči su joj blijede i mrtvo zure duboko iz duplji. Otac joj je pritrčao i htjede je njeţno zagrliti, kad ona ispruţi koščatu ruku i odgurnu ga. Reče, "Hvala vam, dobro sam. Stala sam na noge." I tako je, krajnje paţljivo i, rekla bih, gordo puzeći, beskrajno polagano, ali uznosito, prišla kaminu i sjela. Otac joj je ponudio da je odnesemo na kat, ali je ona odbila, i ponovila, "Dobro sam, hvala." No prihvatila je čašu vina i malo kruha i mlijeka, i gotovo ih je proţdrljivo pojela i popila. A mi smo otvorenih usta sjedili oko nje, jedva čekajući da je pitamo stotinu stvari, ali ona reče, "Preklinjem vas da me ne pitate. Nemam vas prava moliti za usluge. Ogriješila sam se o vašu ljubaznost, vidite i sami, premda drugačije nisam mogla. Neću još dugo. Molim vas, ništa me ne pitajte." Kako opisati što osjećamo? Ona brani svaki normalan osjećaj, svaku uvrijeţenu ljudsku toplinu i komunikaciju. Misli li, odnosno, boji li se ili očekuje da će ovdje umrijeti, kad kaţe da neće još dugo? Je li poludjela, ili je vrlo lukava i samozatajna, pa provodi u djelo naum što ga se drţala otkako je došla ovamo? Hoće li ostati ili otići?
Gdje je dijete? Svi smo bolesni od znatiţelje, koju je lukavo, ili iz očaja, okrenula protiv nas, pa je prikazuje kao nekakav grijeh, ne dopuštajući nam normalnu brigu i pitanje. Je li ţivo ili mrtvo? Dječak ili djevojčica? Što kani učiniti? Pisat ću o tome ovdje, jer me sram, a opet, zanimljivo, u prirodi je čovjekovoj da ne moţe voljeti uz takvu zatvorenost. Nekako mi se jezovito smili kad je takvu gledam, ispijena lica i ostriţene kose, i zamišljam njezinu bol. Ali je ne mogu zamisliti kako treba, jer mi to brani, a njezinom se zabranom moja briga neočekivano preobraća u nekakav gnjev. 9. svibnja Gode kaţe, skineš li bolesnome djetetu košulju i poloţiš je na površinu feuteun ar hazellou, vilinskoga vrela, vidjet ćeš hoće li dijete krepko odrastati ili će, slabašno, umrijeti. Ako vjetar ispuni rukave, a trup se košulje napuhne i zaplovi, dijete će preţivjeti i napredovati. No ako košulja omlitavi i promoči, pa potone, dijete će umrijeti. Otac je rekao, "Kako nemamo ni djeteta ni košulje, nema nam velike koristi od toga čaranja." Mjesecima nije šivala nikakve košuljice, samo ljupke tokove za pera i meni za škarice, i plahte je krpala. Uglavnom se drţi sobe. Gode kaţe da nema vrućicu, niti joj je gore, ali je vrlo slaba. Noćas sam ruţno sanjala. Stajasmo uz veliku mlaku, vrlo mrku, površina joj bijaše nalik na ahat, sjajna i kvrgava. Okruţivaše nas debela ţivica od boţikovine - kad sam bila djevojčica, znali smo ubrati list, pa ovlaš nabosti prst, trn do trna, cijelim rubom, "II m'aime, il ne m'aime pas." I Christabel sam to naučila, ona kaţe da je boţikovina za takvu igru pogađanja bolja od tratinčica, koje rabe u Engleskoj, pa trgaju laticu po laticu. U svome sam se snu boţikovine plašila. Bojala sam je se kako se čovjek automatski uplaši ujeda zmije, kad čuje da nešto šuška u šipraţju. U snu nekoliko nas ţena stajasmo uz vodu - kao i inače u snovima, nemoguće mi je odrediti koliko nas je bilo - osjećala sam da me par njih tiska s leda. Gode je puštala nekakav smotak - u jednome času bijaše sav povijen i umotan, nalik na slike Mojsija skrivenoga u trstiku. A onda bi se opet prometnuo u krutu noćnu košuljicu, naplisiranu, što bi otplovila nasred mlake - nije se mreškala - no tada se prazni rukavi uskomešaše i vinuše u zrak, ne bi li se izdigli ponad guste vode, što ih je sporo gutala, više nalik na blato ili ţelatinu nego na vodu, više nalik na tekući kamen, a sve se vrijeme ta stvar sukala i rukama - regbi - mahala, jasno, ruku nije imala. Jasno je o čemu se tu radi. No zbog snoviđenja drugačije osjećam sam oblik događaja. Sada, kad se pitam što je s djetetom, vidim crnu mlaku od opsidijana i prpošnu bijelu košuljicu kako tone. 10.svibnja Danas je ocu stiglo pismo od gospodina Micheleta, a u privitku bijaše i pismo za Christabel. Uzela ga je vrlo sabrano, kao da ga očekuje, no kada ga je dobro promotrila, dah joj je zastao, i neotvoreno ga je odloţila. Otac kaţe da mu gospodin Michelet piše da joj to šalje prijatelj, u nadi da je gospođica LaMotte moţda kod nas, jer ne zna gdje je. Moli da mu pismo vratimo, ako je tu nema, pa stoga ne bude uručeno. Cio ga dan nije otvorila. Ne znam kad je, je li uopće.
Bilješka Ariane Le Minier, za Maud Bailey. Draga profesorice Bailey, ovdje dnevnik završava, a i biljeţnica je gotovo ispisana. Moguće je da ga je Sabine de K. nastavila u drugome svesku; u svakom slučaju, te druge sveske nismo našli. Odlučila sam ne odati vam sadrţaj, jer sam vam, moţda pomalo djetinjasto, ţeljela priuštiti pripovjedni šok i uţitak što sam ih i sama doţivjela kad sam ga otkrila. Kad se vratim iz Cévennesa, svakako ćemo razmijeniti dojmove, vi, ja i profesorica Stern. Imala sam dojam, posve izvjestan, da stručnjaci drţe da je LaMotte ţivjela povučeno, u sretnoj lezbijskoj vezi s Blanche Glover. Znate li išta o ljubavnicima ili ljubavniku, mogućemu ocu djeteta? Nameće se pitanje -je li Blanchino samoubojstvo povezano s događajima o kojima pripovijeda ovaj tekst? Moţda me moţete prosvijetliti? Moram vam reći da sam i sama pokušala otkriti je li dijete preţivjelo. Prvo sam, naravno, otišla u samostan svete Anne, te se uvjerila da u njihovim prilično oskudnim knjigama nema ni traga nikakvoj LaMotte. (U dvadesetima je mnogo toga počistila revna nadstojnica, drţeći da su ih prašnjavi papiri nepotrebno zakrčili, a nemaju veze s bezvremenim poslanjem sestrinstva.) još sumnjam na ţupnika, moţda zato što drugih sumnjivaca nema, i teško mi je povjerovati da se dijete rodilo u kakvome štaglju, te je ondje umoreno. Vjerojatno ipak nije preţivjelo. Prilaţem nekoliko pjesama i fragmenata na engleskom koje sam pronašla medu Sabininim stvarima. Nemam pristupa nijednome uzorku LaMotteina rukopisa, ali pretpostavljam da su pjesme njezine, i da su potvrda zlosretnoga raspleta? Sabinina priča nakon tih događaja dijelom je sretna, dijelom nesretna. Objavila je tri romana, o kojima sam pisala, daleko je najzanimljiviji La Deuxieme Dahud, prikazuje svojevoljnu i strastvenu junakinju, agresivnu hipnotičnu figuru, koja se ruga konvencionalnim ţenskim vrlinama. Utapa se u brodolomu, razorivši nekoliko domova, noseći dijete čiji je otac moţda njezin popustljivi muţ 1 moţda byronski ljubavnik koji se s njom utopi. Vrijednost je romana bretonska mitologija kao podloga za razvijanje teme i konstrukciju imaginarnoga reda. Udala se 1863. godine, nakon duge borbe s ocem da joj dopusti susrete s potencijalnim udvaračima. Stariji gospodin de Kergarouet, za kojega se udala, bio je trom i melankoličan, te se za nju opsesivno vezao, a umro je, kaţu, od ţalosti godinu dana nakon što je, u trećem porodu, umrla ona. Rodila mu je dvije kćeri, no nijedna nije doţivjela djevojaštvo. Nadam se da vam je bilo zanimljivo, i da ćemo kasnije imati vremena i prilike usporediti otkrića. Naposljetku, ţeljela bih vam reći da iznimno cijenim vaš rad 0 limi-nalnosti, htjela sam vam to kazati još za onoga kratkog susreta. Mislim da će vas dnevnik sirote Sabine zanimati i iz te perspektive. Kako 1 sama kaţe, Bretanja je bremenita mitološkim kriţištima i pragovima. Mes amities, Ariane Le Minier Stranica s krpicama poezije. Šalje Ariane Le Minier, prima Maud Bailey.
Gospin plod - njen je – Bol Kriţ oslon mu i znak, Skupa su mu obol -Kriţ, Kamen, oţiljak. Malj izbi njezin lik Iz drevne Stijene - Sna I isklesa joj ţig, Plač zvijezda u krug slan Hrid pozna Bol i Trud – Bol Njegov što bi njen – Ĉu, puca Lomna Put – Zna, On joj - Izmiče Trunak taj se Nijemo stvori Zaposjedanje Nesta i ne Progovori Tek teţak Udah Jedan, dva, tri – Pa laţ pusta Od Vječnosti Lazur - Nesta Grimiz vena Trun nas zdesi Nijem ko stijena Proliveno Mlijeko Sad opjevat će stih, Trag propale Hrane Bijel, Nepravilan, tih. Kupom rujnog vina Bi nazdravio svak – Zdravica je - moja – Mlak, bijeli izmuzak. A sad gle paradoks Već napola suh trag Bijel se Zemlji vraća Ko nevinosti znak Što ćuti na sijeno Na Kravlju sap i dah Na ljubav nenalik
Na nespokoj - moj - plah Curi nam po stolu I kaplje na Pod Iskapava čujno Našeg tijela plod Utaman nas plave Krv i mlijeko, slad Gladna usta hlepe Nas guta nepovrat Nit taţi nit krijepi Tek topi uzalud Ta se bijelost lijepi Na preispranu put Prem sveudilj ribam Prem ispirem - trag Od prolitog mlijeka Kiseo Zrak.
20. Na okna kriţ bijel Pritišćem dlan Je li to onkraj T voj Obris vran? Oni što nas progone, Šešir nose il plašt? Il su nagost mramora, Led ledeni – Znaš? Progoni nas na njih sjet, Na zgloba kret lak
Automatski - voljen – Cjelivan, drag Sad su gdje tale se Meso i kost Ujedno - speti Draţ i Milost Nemoj samotno Kročit' kroz stud Smjelo ću gola S tobom na put Pa prstom oštrim Ostruzi skroz Meso mi sraslo Vlaţno uz kost Jedeš me toplu – Dišem tvoju stud Bijela nam usta Sljubljena - tu Christabel LaMotte
Mortimeru Cropperu inače bi bilo svejedno koliko će trajati iscrpljivanje sir Georgea. Naposljetku bi dospio kamo je htio, sjedio bi u ruševnom kvazi-dvorcu, slušao tiho jecanje invalidne supruge (koju nije upoznao, ali ju je ţivo zamišljao; imao je ţivu maštu; pomno kontroliranu, naravno, bijaše to sam temelj njegova umijeća). A noću bi prevrtao ţuđena pisma, jedno po jedno, ispipavao bi naslute i tajne, povlačeći ih preko svijetloga fotografskog oka svoje crne kutije. No sada zbog Jamesa Blackaddera nije bilo vremena za strpljenje i finese. Mora do tih papira. Doslovce ga je probadalo, kao da je izgladnio. Odrţao je izlaganje pod naslovom "Biografsko umijeće", u otmjenoj crkvi, u centru, gdje je vikar drţao do posjećenosti, a to je postizao eklektično, gitarama, duhovnim izlječenjima, antirasističkim prosvjedima, bdijenjima za mir i strastvenim raspravama o devi i ušici igle, i o seksualnosti u sjeni side. Vikara je upoznao na biskupskoj čajanci i uvjerio ga da suvremeni čovjek duhovno ţeđa za biografijom baš kao i za seksom ili političkim djelovanjem. Pogledajte samo kako se to prodaje, salijetao je, pogledajte koliko je to stupaca u nedjeljnim izdanjima, ljudi ţele znati kako su drugi ţivjeli, to im pomaţe da ţive, sve je to ljudski. Oblik religije, kazao je vikar. Oblik štovanja predaka, rekao je Cropper. Ili čak više od toga. Pa što su Evanđelja nego niz različitih pokušaja u sferi biografije? Shvatio je da bi već zakazano predavanje mogao iskoristiti. Promišljeno je razaslao pisma raznim akademskim ustanovama, i sklonima i nesklonima. Nazvao je tisak i rekao da će objaviti veliko otkriće. Zaintrigirao je direktore nekih novih američkih banaka i financijskih ustanova koje su se u Londonu širile. Pozvao je sir Georgea, koji nije odgovorio, i njegovog pravnog zastupnika, Tobvja Bynga, koji je rekao da bi to bilo vrlo zanimljivo. Pozvao je Beatrice Nest, i rezervirao joj mjesto u prvome redu.
Pozvao je Blackaddera, ne zato što je mislio da bi ovaj došao, već da bi uţivao maštajući kako će se Blackadder uzrujati kad uopće primi pozivnicu. Pozvao je američkog veleposlanika. Pozvao je radio i televiziju. Cropper je volio predavati. Nije bio od onih iz stare škole, koji bi prikovali publiku hipnotičkim pogledom i melodioznim glasom. Bijaše predavač novih tehnologija, čarobnjak bijeloga zaslona i svjetlosnih zraka, zvučnih efekata i povećanja. Ispunio je crkvu projektorima i prozirnim kavezima natuknica koje su mu pomagale da, kao predsjednik Reagan, s prividnom prirodnošću orkestrira krajnje sloţenu prezentaciju. Predavanje je u crkvenoj tami pratila serija blistavih slika na po dvama ekranima. Golema ulja, portreti, uvećane minijature blistave poput dragoga kamenja, rane fotografije bradatih mudraca medu polomljenim lukovima gotičkih katedrala, supostavljene s vizijama prostora i svjetlosti Sveučilišta Robert Dale Owen, iskričavim sjajem staklene piramide u kojoj se nalazila Zbirka Stant, svjetlucavim kutijicama u kojima su čuvali prepletene uvojke Randolphove i Ellenine kose, Ellenin jastučić s izvezenim limunima, ahatni broš s yorskim ruţama na jastučiću od zelena baršuna. Gdjekad bi se preko tih svijetlih predmeta naoko slučajno ubacila nemirna sjena Cropperove orlovske glave, kao silueta. Jedanput bi se, kad bi se to dogodilo, nasmijao, ispričao i pomno reţirano rekao, napola ozbiljno, a evo vidite i biografa, sastavni dio slike, nemirnu sjenu, što je ne bismo smjeli zaboraviti medu stvarima kojima se bavi. Upravo je u Ashevo doba taj naslut historičara postao uvaţen, pa čak i esencijalan predmet intelektualne paţnje. Historičar je nerazlučiv od svoje povijesti, kao što je pjesnik nerazlučiv od pjesme, a zasjenjeni biograf od ţivota svoga predmeta... U tome je trenutku Cropper opet, nakratko, osvijetlio sebe. Govorio je smišljeno jednostavno. "Naravno, svi se nadamo i istodobno pribojavamo da će neko veliko otkriće potvrditi, ili pobiti, ili barem revidirati naše ţivotno djelo. Izgubljeni Shakespeareov komad. Nestali Eshilovi radovi. Tako su nedavno na nekome tavanu u škrinji našli zbirku pisama što ih je Wordsworth pisao svojoj ţeni. Prije su stručnjaci tvrdili da je Wordsworthu sestra bila jedina njegova strast. Ţenu su mu sa sigurnošću opisivali kao dosadnu i nevaţnu. A ono, godinama nakon vjenčanja, ta pisma otkrivaju obostranu seksualnu strast. Valja iznova napisati povijest. I stručnjaci je skromno i s uţitkom iznova pišu. Moram objaviti da se upravo dogodilo nešto jednako značajno u polju kojim se, čast mi je reći, ja bavim, a to je Randolph Henry Ash. Otkrivena su pisma koja je razmjenjivao s pjesnikinjom Christabel LaMotte, a što će naelektrizirati - što će unaprijediti - oba ta polja. Ne mogu podastrijeti navode iz tih pisama - zasad sam ih vidio tek nekoliko. Mogu samo izraziti nadu da će biti dostupna stručnjacima iz cijeloga svijeta, jer je otvoren pristup tim pismima u interesu međunarodnoga sporazumijevanja, slobodnoga protoka ideja i intelektualnoga vlasništva." Finale Cropperova predavanja bijaše plod njegove strasti. Istini za volju, bio je zavolio blistave projekcije stečenih predmeta, gotovo jednako kao predmete same. Kad bi pomislio na Ashevu burmuticu, nije pomišljao na njezinu teţinu u svojoj ruci, na hladni metal zgrijan toplinom njegova suhog dlana, već sada i na emajlirani poklopac uvećan na ekranu. Ash nikad nije vidio takve pozlaćene rajske ptice, takvo jedro groţđe, tako tamno crvene ruţe, premda sve te boje u njegovo vrijeme bijahu ţivlje.
Nikad nije vidio sjaj na bisernome rubu kad bi ga dotaknula svjetlost Cropperova projektora. Na kraju predavanja Cropper bi prikazao hologram toga predmeta, koji bi crkvom zalebdio poput predmeta u čudesnoj levitaciji. "Pogledajte", rekao bi, "muzej budućnosti. Rusi svoje muzeje već krcaju ne skulpturama ili keramikom, niti kopijama od gipsa ili fiberglasa, već ovakvim svjetlosnim konstrukcijama. Sve moţe biti posvud, naša kultura moţe biti, i jest, svjetska. Izvorne predmete valja čuvati gdje je zrak najpogodniji, gdje im dah ne moţe nauditi, kako su znatiţeljnici oštetili spiljske crteţe u Lascauxu. Uz nove tehnologije puko je posjedovanje ostataka prošlih vremena nevaţno. Vaţno je jedino da oni kojima je povjerena briga za te krhke i sve bijede stvari posjeduju potrebnu vještinu - i resurse - da im ţivot produţe u beskraj, a da njihove prikaze, svjeţe, ţive, pa čak, vidite, ţivlje nego, je li, u prirodi, pošalju u svijet." Na kraju predavanja Cropper bi izvadio Ashevu veliku zlatnu uru i provjerio savršenu minutaţu: ovaj put 50 minuta, 22 sekunde. Napustio je naivni, mladenački običaj da se javno hvali urom, uz pošalicu o kontinuitetu svoga i Asheva vremena. Premda su naime uru kupili sredstvima iz njegova fonda, na temelju njegovih vlastitih argumenata mogao je tko primijetiti da uru valja pohraniti na sigurno, u ormarić u Stantu. Nekoć se bavio mišlju da nju, u ruci svojoj, ruci njezina vlasnika, supostavi s njezinim hologramom. No uvidio je da su njegovi siloviti osjećaji prema Ashevoj uri osobni, i da ih ne treba brkati s javnim govorom. Vjerovao je naime da je uru naslijedio, da mu je bila namijenjena, da ima i čuva nešto od R. H. Asha. Uza srce mu je kucala. Da je barem bio pjesnik. Stavio ju je na rub propovjedaonice, da odmjeri trajanje odgovora na pitanja, i ona je veselo otkucavala, dok je tisak posezao za Nepoznanicama iz seksualnoga ţivota uglednih viktorijanaca. U međuvremenu je slijedio maglovito prisjećanje na spomen Christabel LaMotte u dokumentaciji svoje prabake, Priscille Penn Cropper. Nazvao je Harmony City i naloţio pretraţivanje njezine prepiske, rutinski pohranjene u računalni arhiv. Što je sutradan, faksom, polučilo sljedeće pismo: Draga gospođo Cropper, drago mi je što se ljubazno za mene zanimate - onkraj sve te divlje pustoši - uskliktahh galebova i polomljena Leda - atlantskoga. Zapravo je čudesno - što Vi - u svojoj ugodnoj, Vreloj pustinji - uopće znate za moje tričave muke, jednako čudesno kao kad Telegraf naloţi Hapšenje, ili prodaju Ljudi 1 Dobara – s jednoga na drugi Kraj Kontinenta. No ţivimo u doba Promjena - tako mi kaţu. Gospođica Judge, čiji je profinjen Um sviknut na Nalete Nevidljivih Sila, sinoć je intuitivno spoznala da će se raskinuti Veo Puti i Tijela - više neće biti Oklijevanja niti tihoga kucanja na Vrata - već će Zemljom, s nama povezani, hoditi Kerubini, Ţiva Bića. A ona to vidi kako vidi Ĉinjenicu - mjesečinu i svjetlost vatre u tihoj si sobi - mačku - sve iskre električne i Zrake nakostriješenih dlaka - kako iz Vrta dolaze. Kaţete - kaţu Vam - da imam određenih Moći - kao Medij. To nikako ne stoji. Niti vidim niti čujem mnogo toga što ushićuje i ugodno - Iscrpljuje - osjetljivi Motor gospođe Lees. Vidjela sam Ĉuda što ih Ona čini. Ĉula sam Zazujene Instrumente onako kroza Zrak raspršene - čas tu, čas tamo, a posvud svejednako. Vidjela sam prelijepe ruke od Duha, i osjetila ih kako griju ruke moje, te mi se u stisku tope, ili Isparavaju. Vidjela sam gospođu Lees Zvijezdama Okrunjenu, kao kakva Perzefona,
svjetlost u Tami. Vidjela sam i kad se komad sapuna od Ljubica zavrtio i vinuo u zrak ponad nas, nalik na bijesnu Pticu, i čula sam njegov čudnovati Bruj. No sama nisam Vješta - nije to Vještina - nisam Privlačna, nisam Magnet iščezlim bićima - ne dolaze mi - gospođa Lees kaţe da hoće, i ja Vjerujem. Imam, čini se, moć Viđenja. Vidim Bića - Ţiva i Neţiva - ili Zakučaste Prizore - iskušala sam Kristalnu Kuglu, te Lokvicu Tinte u Posudi - gdje vidjeh sljedeće: Švelju, licem ustranu, veliku Zlatnu Ribicu, na kojoj se razaznavaše svaka krljušt, pozlaćen sat što ga prvi put Tvarnoga ugledah - tjedan dana kasnije, i više - na polici gospođe Nassaua starijeg - zagušljiva Hrpa - Perja. Te stvari otpočinju - kao točke Svjetlosti - uoblačuju se i zgušnjavaju - pa se prikazuju kao da su tvarne. Pitate me 0 Vjeri. Ne znam. Prepoznatu istinsku Vjeru kad na nju naiđem - kao George Herbert, koji se svakoga dana obraćao Bogu - koreći ga zbog surovosti, valjda, kao onda kad kaţe: I prahu da si jezik dao, Da te zazove, A ti taj zaziv ne čuješ! No u pjesmi "'Vjera'" ipak progovara - o Grobu - i onkraju - s velikom sigurnošću: Što ako tijelo prah postane? Kad vjera se uza nj lijepi i sto puta Trun svaki izvagne, premjeri, pa stane Da opet ga u meso sputa. Što mislite, s kakvim nam to tijelima, s kakvom korporealnošću, dolaze ti što nam se tiskaju pred prozorima i potvaruju nam se u gustome zraku?Jesu li to tijela Uskrsnuća? Očituju lise, kako vjeruje Olivia Judge, u privremenome povlačenju i Tvari i Kinetičke Sile iz nesvladivoga medija? Što zahvaćamo kad nam se - ponovo - pruţi neopisiva Milost - Zahvaćanja? Orijent i ţito besmrtno,16 gospodo Cropper, neistrulivo - ili simulakrum Slabe nam Puti? Prah se sa nas svakodnevno stresa, dok hodamo, prah nas, pa zakratko ţivi u uzduhu, dok ga ne Zgazimo - pometemo - Dijelove Sebe Samih - a hoće li se sve to - trunje i zerice - povezati? Oh, iz dana u dan umiremo - a ondje -je li sve skupljeno i sračunato, vrate li se lupini sjaj i cvat? Cvijet pun - pun Mirisa - na našemu Stolu - mokar, poškropljen - od ovoga svijeta - ili onoga? No i on, kao i sve drugo, vene i mre. Imam Vijenac - sad je posmeđio - od bijelih raţinih pupoljaka - hoće li - ondje - opet procvjetati? A hoću vas i ovo pitati, ako ste mudri, zašto oni koji nam dolaze iz, iz onoga svijeta - ti prolaznici, te Prikaze, ti Voljenici - zašto su svi Odreda tako Vedri, kad nam se obrate?Jer, uče nas o postojanju vječnoga razvoja - stupnjevita osavršenjenja - nema tu odjednom Blaţenstva. Zašto nam nije čuti Glasove Pravedničkog Gnjeva? Skrivili smo Im, Izdali - u svoju korist - ne bi li nas trebali koriti i Strašni biti? Kakva ih to sputanost Puti ili priličnost, pitam ja Vas, gospodo Cropper, tako odreda Zaslađuje? Zar u našemu ţalosnome Vremenu nema nesputana Bijesa, ljudskoga ili boţanskoga? Što se mene tiče, čudnovato ţedam čuti - ne jamstva Mira i Posvećenja već Istinski Ljudski Glas -rana- i čemera - i Boli - da ga mogu podijeliti - akoje moguće - kako sam ga trebala podijeliti - kako sam Sve trebala podijeliti-s onima koje sam voljela - za svoga zemaljskoga Ţivota - Evo ne prestajem - besmisleno moţda. Ţudim. Neću vam reći za čim, jer nipošto nikome neću reći - dok - ne budem imala - Srţ toga. Trun, gospodo Cropper, ţivoga praha, u mojoj ruci. Mrva. Dosadpo-reknuta...
U mislima vaša, C. LaMotte
Prema Cropperovoj procjeni, to je pismo ukazivalo na izrazite simptome umne poremećenosti. Na trenutak se okanuo interpretacije. Od pisma ga probode nepatvoren lovački uţitak. Bio je na tragu. Upravo je u kući gospođice Olivije Judge, na seansi gospođe Lees, Randolph Henry Ash izveo "podvig u Gazi", kako ga je nazvao u svome pismu Ruskinu, a to se, nakon što je Cropper u Velikom trbuhozborcu tako naslovio jedno poglavlje, u stručnim krugovima uvrijeţilo kao ime te epizode. Pismo Ruskinu bijaše zapravo jedina Asheva referencija na tu epizodu, iz koje je, pretpostavlja se, potekla pjesma Mumija opsjednuta. Cropper uze svoj primjerak Velikog truhozborca i pogleda to mjesto: Smatram da si ne biste smjeli dopustiti da vas preplave ti demoni i zlodusi što se poigravaju našim najsvetijim nadama i strahovima, najčešće tek u ţelji da unesetefrisson u svakodnevicu, ili da postanete takoreći kompozitor, dirigent i orkestrator ranjivih strasti očajnika i tugujućih. Ne poričem da se u takvim prilikama moţda očituju stvari ljudske i neljudske - znaju ti prepredeni zlodušići prohodati i pokucati i zaljuljati tintar-nice - znaju muškarci i ţene prohalucinirati u tami, zna se to dobro na primjeru bolesnika i ranjenika. Svi smo mi, dragi moj prijatelju, neizmjerno skloni prevarama ţudnje, čuti što čuti ţelimo, vidjeti ono što vlastitome oku i uhu bez prestanka tvorimo kao nestalo i iščeznulo - gotovo da nema čovjeka koji to nije osjetio time se lako poigrati, jer je krajnje prenapeto i nepostojano. Prošli sam tjedan bio na seansi, gdje me omrznuše, čak na me zasiktaše, te me ogrebaše - kad potegnuh uzlebdjeli vijenac što me po čelu pokapao, i shvatih da sam zgrabio medija za ruku - izvjesnu gospodu Hellu Lees, koja je, izvan transa, prilično smrknuta matrona, nalik na one iz staroga Rima, s blijedim licem i tamnim sjenama ispod blistavih tamnjikavih očiju - ali kako se samo zasuče i zaurla i uzmaše kad je duhovi opsjednu, što uvelike pripomogne da se povuče nevelik broj opreznih prstiju i ruku što su za stolom stiskali prste i ruke njezine. Sjedili smo u mraku - kroz zastore mjesečina, u kaminu istinjava vatra - i svjedočili uglavnom poznatim stvarima, iznad ruba stola iskrsnuše valjda ruke (preko zglobova zastrte nekakvim dugačkim muslinom), s druge strane, iz visine padaše stakleničko cvijeće, pomače se i zašuška naslonjač u kutu, a po gleţnjevima i koljenima nas dodirnu nešto od krvi i mesa, i izvjesno toplo. I, moţete zamisliti, vjetar u kosi, te uzlebdjela fosforna svjetla. Ĉvrsto sam uvjeren da svima nama manipulira - neću reći obični varalica - već netko tko od toga ţivi. I tako podignuh ruke i zamahnuh i povukoh, kadli se obruši kuća od karata, barem iz moje perspektive, stuštiše se na pod uz lomljavu mašice i ţarači i muklo tresnuše knjige i noge od stola i uštimane ţice na skrivenim harmonikama i zaklopota jezičac stolnoga zvonca - sve, ne dvojim, spojeno o osobu gospođe Lees liliputanskom mreţičicom od nevidljivih niti. Otad me mnogo psuju, zbog moga podviga u Gazi, čak me pozivaju na odgovornost jer kao mentalno uništih duhovnu tvar i osjetljive duše. Kao golem slon u staklani, u svoj toj uzlebdjeloj gazi i zacilikanim cimba-lima i prigušenim mirisima. No i da jest tako, da jesu prizvah duhove umrlih kakva korist od toga? Je li nam suđeno da vrijeme tratimo sjedeći i buljeći u sam rub sjenke? Mnogo se govori o iskustvima Sophije Cotterell, kaţu da je četvrt sata u krilu drţala svoje mrtvo dijete, a ono je ručicama diralo oca po obrazima. Ako je to varka,
što se poigrava majčinom mukom, riječ je tada o istinskoj opačini. Ali ako nije - i ako meki sjedaj u krilo nije ni zlodušić ni izmaštaj - zar se zbog toga svejedno ne tresemo od, recimo, bolesna neukusa, kad vidimo to mahnito prebivanje u mraku...? U svakome slučaju, ovdje se radilo o varci... Cropper je ţurno razmišljao. Što ako je LaMotte, koja je po svemu sudeći pohodila kuću Olivije Judge, također nazočila podvigu u Gazi? Tu je seansu opisala i gospođa Lees u Prolazu sjena, svojim memoarima. Gospođa Lees je, običaj je tako nalagao, štitila identitet svojih klijenata i osobnu narav poruka koje su primali. Seansi je nazočilo dvanaestero ljudi, troje ih se povuklo u posebnu sobicu, po posebne poruke, kako ih je naputio duh kroz gospođu Lees. Iz prepiske Priscille Cropper jasno se vidjelo da je Olivia Judge, aktivna zagovarateljica mnogih inicijativa, u svojoj kući u Twickenhamu u to vrijeme bila ugostila skupinu tragateljica za prosvjećenjem. Priscilla Cropper redovno se dopisivala s gospođom Judge, a ova joj je slala redovite izvještaje o čudima posredstvom gospode Lees, te o razvoju drugih inicijativa i sastanaka, u cilju duhovnoga ozdravljenja i fourierovskoga nauka, emancipacije ţena i zabrane ţestokih pića. Skupinu iz Twickenhama zvali su Vestalska svjetla, što je Cropper drţao neformalnim imenom od milja kojim su se sluţile same članice. Moţda se Christabel LaMotte bila pridruţila Vestalinskim svjetlima. Cropper je brzao kroz LaMotteinu biografiju, no kočilo ga je što nema pristup lincolnskoj dokumentaciji i što ne umije dočitati lacanovske zagonetke u koje su feministice zaodijevale svoja promišljanja. U toj fazi još nije bio svjestan prazne godine u LaMotteinoj biografiji, niti je imao pravi uvid u okolnosti smrti Blanche Glover. Pošao je u Londonsku knjiţnicu, na čijem je vrhu krasna polica sa spiritističkim spisima, i zatraţio Prolaz sjena, ali je ovaj bio posuđen. Pokušao je u Britanskoj knjiţnici, no taj je primjerak, kazivala je pristojna bilješka, uništilo neprijateljsko djelovanje. Poslao je u Harmony City po mikrofilm, i čekao. James Blackadder oprezno se probijao kroz Prolaz sjena iz Londonske knjiţnice, bez Cropperova ţara. I on je ispočetka krenuo u posvemašnjemu neznanju o putovanjima Christabel LaMotte, ali i bez Cropperove pouzdane informacije o vezi LaMotte i Helle Lees, godine 1861. On je, međutim, na gospođu Lees naišao ranije, u pismu kojim ga je sir George pokušao zainteresirati, te je sada bio zaokupljen ponovnim pomnim iščitavanjem dostupnih Ashevih radova i biografije, vezivih uz ključne mjesece 1859. Pročitao je članak o Actiniae, ili moruzgvama, a da ga to nije prosvijetlilo, te je primijetio da o Ashu početkom i860, manjka informacija. Ponovo je pročitao Mumiju opsjednutu, koju je oduvijek drţao anomalnom, zbog njezine mrţnje prema junakinji i ţenama općenito. Sada se pitao je li dotad neobjašnjiv izljev gorčine bio u vezi s pjesnikovim osjećajima prema Christabel LaMotte. Ili, naravno, prema supruzi. Prolaz sjena bijaše jarko ljubičast, s pozlaćenim listićima i ispupčenom figurom na koricama, pozlaćenom golubicom s vijencem u kljunu na izlazu iz mračnoga prostora u obliku ključanice. Iznutra je, zalijepljena o naslovnicu, u okviru od lukova nalik na Puginove, stajala ovalna fotografija medija. Prikazivala je ţenu u tamnoj suknji, za stolom, s rukama prekrivenima prstenjem, poloţenima u krilo, dok su joj niz prsa padali lanci s ahatnim perlama i teški korotni medaljon. Kosa joj je, crna i sjajna, visjela
oko lica, nos orlovski, velika usta. Oči joj, pod gustim crnim obrvama, bijahu duboko usađene i, kako je kazao Ash, zasjenjene. Bijaše to moćno lice, izrazitih crta, a mesnato. Blackadder je prelistavao predgovor. Gospođa Lees rodom bijaše iz Yorkshirea, iz obitelji sklone kvekerima, a zarana je "viđevala" sive strance, jedanput na kvekerskom sastanku, gdje je i prije viđevala niti i oblake pratajnoga svjetla u protoku oko glava i ramena starješina. Kad je kao dvanaestogodišnjakinja s majkom zalazila u sirotinjsku bolnicu, primijetila bi ponad bolesnika guste oblake golubinje sive ili plavkaste svjetlosti, te je mogla točno predvidjeti tko će umrijeti, a tko se oporaviti. Za jednoga je sastanka pala u trans i odrţala govor na hebrejskome, jeziku koji uopće nije znala. Dizala bi vjetar u zatvorenim prostorijama, i imala vizije mrtve bake zasjele uz rub njezina kreveta, pa se smiješi i pjeva. Uslijediše kuckanje, pomicanje stolova i pisane poruke na pločicama, te karijera osobnoga medija. Sa Spiritualnim govorom imala je stanovitog uspjeha i na javnim nastupima, zaposjednuta svojim duhovnim vodičima, najčešće indijanskom djevojčicom zvanom Cherry (od milja za Cherokee) i mrtvim profesorom kemije iz Škotske, izvjesnim Williamom Mortonom, koji se bijaše teško namučio krčeći put kroz ruševine spiritualne nevjerice, dok nije spoznao svoju pravu prirodu i misiju - da pomaţe još otjelovljenim smrtnicima i podučava ih. Neki su od tih Govora, o primjerice "Spiritizmu i materijalizmu", "Fizičkim manifestacijama i spektralnom svjetlu", ili pak "Stanju na pragu", bili u dodatku memoarskog sveska. Ti su govori, bez obzira na to o čemu se radilo, redom bili nekako isti - moţda i to bijaše učinak transa - redom u vezi s "tom protoplazmom ljudskoga govora s okusom blagoga kozmičkog osjećaja" koju je Podmore detektirao u stilu "mrtve razine" i sentimentima drugih nadahnutih govornika. Ashev Podvig u Gazi izazvao je kod nje neuobičajenu provalu neutaţiva gnjeva. Gdjekad čujete tvrdoglava čovjeka koji kaţe, "Duhovi se u mojoj prisutnosti pokazati ne mogu." Moguće - izvjesno, štoviše! No time se ne treba hvastati. Ako tomu i jest tako, gotovo da se o sramoti radi. Ĉinjenica da ljudsko biće moţe podnijeti element takve uvjerenosti, skepsu tako silnu da prevlada utjecaj obestjelovljena uma, takvome pojedincu nipošto ne sluţi na čast. Kad uvjeren um uđe u krug seanse e da bi spiritizam istraţio, to je kao kad bi tko u mračnu izbu fotografsku pustio neţeljen trak svjetlosti; ili kao kad bi tko iz zemlje iščeprkao sjeme, da vidi klija li; ili svako tome nalik nasilno upletanje u prirodne procese. Uvjeren um tako pita, "Zašto se duhovi ne pokazuju i po dnevnome svjetlu, kao i u mraku?" Profesor Morton kaţe da i sami vidimo koliko je prirodnih procesa ovisno o izmjenama svjetla i tame. Bez sunčeve svjetlosti lišće biljke ne proizvodi "kisik", a profesor Draper nedavno je pokazao da se relativna snaga različitih zraka u raspadu ugljika kreće spektrom ovako: ţuta, zelena, narančasta, crvena, plava, modra, ljubičasta. Duhovi, opet, ustrajno daju do znanja da se njihova materi-jalnost najbolje očituje u zrakama svjetlosti na dijelu spektra gdje su plava i modra i ljubičasta. Da seansu moţemo osvijetliti ljubičastom zrakom iz prizme, čudesa bismo vidjeli. Otkrila sam da mala količina modre svjetlosti iz debele staklene plohe ponad svjetiljke našim duhovnim prijateljima pruţa čudesnu mogućnost da nas obdare materijalnim stvarima, ili da nakratko sami proizvedu zračne oblike, od supstancije medija i od plinova i krutih tvari u prostoriji. U jarkome svjetlu nemaju učinka, što se u prošlosti
stoljećima znalo, na temelju pokusa. Zar se duhovi ne ukazuju u sumrak, i zar se keltske rase s glasnicima smrti ne sastaju, kako kaţu, u Crnome mjesecu? No uvjeren um često unosi sa sobom oblak pratajne vatre, ljut i odbojan crven ili ţut plamen, a primijetiti ga moţe medij i svaka osjetljiva osoba. Ili takva osoba svojevrsnu hladnoću isijava - nalik na studene zrake iz prstiju snjegovića - koja kroza zrak probija i priječi da se nakupi aura, ili tvar duhovna. Takvu studenu prisutnost osjetim u plućima kao kakav udarac, i prije negoli je toga svjesna površina koţe. Tu svaki egzoosmotički čin prestaje, a posljedica je toga da više nema atmosfere iz koje bi duh ukazanje proizveo. Moţda je najstrašniji primjer učinka takve prisutnosti na delikatnu radnju općenja s duhovima šteta što je prouzroči sebično ponašanje pjesnika Randolpha Asha na seansi koju sam vodila u kući gospođice Olivije Judge, u vrijeme kad se pod njezinim krovom okupljala skupina čudesno osjetljivih ţena, Vestalska svjetla, radi sustavnoga uvida u spiritualnu Istinu. Gospođica Judge ima krasnu kuću, Tisindvor, u Twickenha-mu, blizu rijeke, gdje se mnogo čudesnih stvari iznjedrilo, mnogo skupova ţivih i preminulih, mnogo znakova i nadasve utješnih zvukova i iskaza. Na njezinu se travnjaku zna zaigrati ono praiskonsko vode, ili ga se u sumrak čuje gdje se smije na njezinu prozoru. Posjećuju je ugledni muškarci i ţene: lord Lytton, gospodin Trollope, lord i lady Cotterell, gospođica Christabel LaMotte, doktor Carpenter, gospođa de Morgan, gospođa Nassaua Starijeg. Toga nas je dana zaokupio niz iznimno prosvjetljujućih razgovora s duhovima, našim prijateljima i vodičima, što nam blagoizvolješe zajamčiti mnoga čuda. Najaviše mi, lord Lytton, čini mi se, da gospodin Ash ţarko ţeli nazočiti seansi. Kad krenuh oklijevati - jer je skladnome krugu poremetnja nerijetko na štetu - rekoše mi da je gospodin Ash nedavno gubitak pretrpio, i da mu uvelike trebaju duhovna okrepa i utjeha. Premda sam i dalje dvojila, usrdne molbe prevagnuše i ja pristadoh. Gospodin Ash sa svoje je strane zahtijevao da nitko unaprijed ne zna da on dolazi, ni zašto, da, kako reče, ne naruši prirodnost kruga. S tim sam se zahtjevom sloţila. Bez pretjerivanja kaţem da me pri ulasku gospodina Asha u salon gospođice Judge po licu ošinula hladnoća skepse, a u grlu me zagušila nekakva magluština. Gospođica Judge upitala me jesam li dobro, a ja otpovrnuh da osjećam nadolazeću stud. Gospodin Ash se sa mnom nervozno rukovao, a njegov mi je naelektriziran dodir razotkrio paradoks - pod tvrdim ledom sumnje plamtjela je neobično jaka duhovna sila i osjetljivost. Pošalio se sa mnom, "Dakle, vi to zazivate duhove iz bezdanih dubina?" Otpovrnuh mu, "Ne biste mi se smjeli rugati. Ja nemam moći zazivanja duhova. Ja sam im oruđe; oni kroza me govore, ili šute, kako im je volja, ne kako je volja moja." On će na to, "I meni govore, kroz medij jezika." Nervozno se ogledao oko sebe, ali se nije obratio ostatku skupa, koji je uključivao sedam dama i četiri gospodina, te mene. Kao i na svim prijašnjim okupljanjima, bijahu ondje sve Vestalke svjetla, to jest, gospođica Judge, gospođica Neve, gospođica LaMotte i gospoda Furry. Kao i inače, posjedasmo oko stola u polumraku. Gospodin Ash nije sjedio uza me, već zdesna gospodinu pored mene - kao i inače, svi se uhvatismo za ruke. Još sam osjećala studeno breme u grlu i plućima, pa sam stalno kašljala, toliko da me gospođica Judge upitala jesam li se razboljela. Rekoh joj da sam pripravna pokušati, da vidimo hoće li nam prijatelji prozboriti, ali me strah da zbog nepovoljne atmosfere neće htjeti. Nakon
nekoga vremena osjetih kako mi uz noge plazi jezovita stud, a tijelo mi se stade silovito tresti. Premda transu često prethodi trenutak mučnine ili vrtoglavosti, transu u koji sam tada pala prethodilo je drhtanje nalik na skoru smrt, a gospodin Ritter, meni zdesna, pripomenuo je da su mi ruke, sirotoj, hladne kao kamen. Događaja s te seanse više se svjesno ne sjećam, ali je gospođica Judge hvatala bilješke, pa ih prenosim u tome obliku: Gospođa Lees sva se tresla, a čudan je i promukao glas vrisnuo, "Ne sili me." Upitasmo je li to Cherry, no reče nam "Ne, ne, ona doći neće". Opet upitasmo tko je, pa nam kaza "Nitkotac", jezovito se nasmijavši.27 Gospođica Neve reče da se to s nama vjerojatno poigravaju nerazvijeni duhovi. Uto se začu silovito pucketanje i lupanje, a nas nekoliko osjeti kako nam dušje ruke zadiţu suknje i diraju nas po koljenima. Gospođa Furry upita je li to prisutna Adeline, malena joj kći. Jezovit glas zavika, "Djeteta nema." Pa nadoda, "Ne turaj nos gdje mu mjesto nije" i još takvih besmislica. Usred smijeha se sa stola pored gospode Lees prohitnu kroza sobu golema knjiga. Gospođica Neve kaza da je u sobi moţda neprijateljska prisutnost. Jedna od nazočnih gospoda, koja nikad prije nije pokazivala nikakva dara za medija, poče jecati i smijati se, pa vrisnu na njemačkom, "Ich bin der Geist der stets verneint." Glas progovori kroz gospodu Lees, kaza, "Stijenja se sjeti." Netko od prisutnih viknu, "Gdje si?" a umjesto odgovora svi začusmo čudesno jasan zvuk vode i valova. Zapitah je li to s nama određen duh koji ţeli razgovarati s nekim od prisutnih. Odgovor dođe kroz gospođu Lees, da, tu je s nama duh koji se s teškom mukom obznanjuje, ali bi mogao prozboriti ako se onaj, tko se pozvanim osjeti, s medijem povuče dublje u sobu. Dok je tako govorila, čudesno umiljat glas prozbori, "Nosim darove pomirenja", a bijela se ruka ukaza uzlebdjela ponad stola, u njoj čudesan bijeli vijenac, još svjeţ od rose, okrunjen srebrnkastim svjetlom. Medij polagano ustade i krenu dalje u sobu, a dvije gospođe, obje uvelike ganute, do suza, ustaše za njom, kad gospodin Ash zavika, "Oh, nećeš mi pobjeći", pa posegnu u zrak, i viknu "Dajte svjetlo! Svjetlo!" Medij se nasmrt onesvijesti, a još se jedna gospođa sruši na stolicu, i kasnije, kad upalismo svjetla, vidjesmo da je bez svijesti. Gospodin Ash je medija stiskao za ruku kojom je, ustvrdi, i nosila vijenac, premda je izvan pameti kako se to moglo dogoditi, s obzirom na to gdje je vijenac pao, a gdje su se nalazili medij i "gospodin". Tako dođe do guţve, pa i znatne pogibli, a sve zbog nepromišljenoga i zatornoga ponašanja gospodina Asha. Što poremeti dvije osjetljive strukture - moju i onu druge gospođe, koja je doţivljavala svoj prvi trans u tim očajnim okolnostima. A pjesnik kao da uopće nije slutio kakvo zlo moţe nanijeti obestjelovljenu umu što se, junački i uz kritički napor, pokušava materijalizirati u novome i eksperimentalnome obliku. Gospođica Judge mene pamti kako blijeda i studena lica leţim i muklo ječim. Pjesnik je u međuvremenu svojoj ludosti pridodao pustivši mi ruku i pohitavši onoj drugoj gospođi, te je zgrabivši za ramena, unatoč tome što su ga ostale Vestalke svjetla uporno uvjeravale da je opasno uznemiravati ili trzati osobu u takvome transu. On je, kaţu mi, nekontrolirano i mahnito vikao, "Gdje je dijete? Reci mi što učiniše s djetetom?" Tada sam mislila da se to gospodin Ash raspituje o duhu svoga umrloga djeteta, ali mi kaţu da nije to, jer je gospodin Ash bezdjetan. U tome trenu glas prozbori kroz moje usne i kaza, "Ĉije bijaše kamenje?"
Ona druga gospoda uto jako problijedi i jako joj pozlije, bijaše sva u tremom, isprekidana daha i slaba pulsa. Gospođica Judge je gospodina Asha zamolila da ode, no on je to odbio, rekavši da ţeli odgovor, i da ga se "zavarava". U tome sam času došla k sebi i ugledala ga; djelovao je posve grozno i neobuzdano, po čelu mu iskočiše ţile, a lice mu bijaše gromovito. Svuda se oko njega vidjela vatrena masa zagasito crvene svjetlosti nalik na moruzgvu, uskiptjele od negativne energije. U tome mi se času pričinio kao kakav demon, pa slabašno zamolih da ga otpute. Dvije su Vestalke svjetla istodobno iznosile besvjesno tijelo naše prijateljice. Ta se gospoda nije povratila puna dva dana, zbog čega se naše društvo silno uzrujalo, a kad se osvijestila, bijaše kao nijema, te nije imala volje ni jesti ni piti, od silnoga šoka što su ga na njezinoj krhoj građi ostavila strašna zbivanja. Gospodin Ash bez obzira je na to uzeo govoriti, činjenično, nekolicini, da je na seansi otkrio "prevaru", a sebe je stavljao u poloţaj nepristrana promatrača. Daleko je on bio od toga, vrlo daleko, a to će, nadam se, posvjedočiti i moj i izvještaj gospođice Judge. Kad je poslije napisao ono svoje lukavo pjesničko podmetanje, Mumiju opsjednutu, javnost ga je slavila kao pobornika razuma, suprotivu prevarantima. Blago onima što ih zbog istine progone - tako nam je valjda govoriti - ali nema teţega udarca od pakosti ispotiha, što je, sigurna sam, plod nemoći razočaranih, jer je gospodin Ash posvema ostavljao dojam tragača što ga iznevjeri vlastiti pozitivizam, pa ga sada pati svaka moţebitna poruka. Ni da bi pomislio na bol moj i one druge ispaćene gospođe! Blackadder je pisao svim javnim tijelima kojih se mogao sjetiti, a koja bi moţda imala interesa za prepisku Asha i LaMotte. Lobirao je u Odboru za nadzor izvoza umjetničkih djela, te se bio najavio na razgovor s ministrom za umjetnost, što se izrodilo u razmjenu mišljenja s ratobornim i ne baš uljudnim drţavnim sluţbenikom koji mu je kazao da je ministar u potpunosti upoznat s vaţnošću otkrića, ali ne smatra da ono opravdava upletanje u Zakone Trţišta. Moţda bi se mogla doznačiti kakva svotica iz Fonda za nacionalnu baštinu. Mišljenja su da bi profesor Blackadder moţda mogao pokušati tu svotu uvećati uz pomoć privatnih sponzora ili javne akcije. Ako je ostanak tih starih pisama u zemlji uistinu od nacionalnoga interesa, kao da je govorio taj mladić, s osmijehom lisca, pa ovlaš zareţavši, tada će se Zakoni Trţišta pobrinuti da se ti dokumenti u zemlji zadrţe i bez interventne drţavne potpore. Dok je pratio Blackaddera prema dizalu, kroz hodnike što su, kao zaboravljena škola, blago vonjali po prokulicama i spuţvama za ploču, dodao je da je Randolpha Asha morao raditi za maturu, i da ga nije mogao uhvatiti ni za glavu ni za rep. "Baš su znali mljeti, jeF da, ti viktorijanski pjesnici, sami su sebe doţivljavali tako jezivo ozbiljno", rekao je pritisnuvši dugme na dizalu, ne bi li ga prizvao iz dubine. Dok je dizalo uz škripu pristizalo, Blackadder reče, "Pa nije ni to najgora stvar na svijetu, doţivljavati se ozbiljno." "Puni sebe, jel da?" odvrati mladić, leţerno i neosjetljivo, i zatvori profesora u sanduk. Udubljen u Mumiju opsjednutu i sjećanja Helle Lees, Blackadder je Zakone Trţišta doţivljavao kao nevidljive oluje i pratajne struje mahnite i nepredvidljive poput onih što ih je Ash omeo Podvigom u Gazi. Slutio je također da Mortimer Cropper ima izravan pristup neusporedivo utjecajnijim Zakonima Trţišta nego on, u krajnjim dubinama Muzeja. Ĉuo je za Cropperovo propovjedničko predavanje, kad ih je zazivao. Upravo je sumorno razmatrao što mu je sada činiti kad ga je nazvala Shushila
Patel, televizijska novinarka, koja je u drugim, analitičkim vijestima, kasno navečer, gdjekad imala petominutne priloge o umjetnosti. Gđici Patel Cropper se zamjerio kao predstavnik kapitalističkog i kulturnog imperijalizma. Raspitala se, pa su joj rekli da kao stručnjaka u emisiji treba ugostiti Jamesa Blackaddera. Blackaddera je isprva diskretno ali snaţno uzbudila pomisao na to da bi mu moć televizije mogla pomoći u borbi za njegovu stvar. Nije pripadao među medijski eksponirane pripadnike akademske zajednice; objavljivao je samo u znanstvenim časopisima, nikad nije bio na radiju. Napravio je kamaru biljeţaka, kao da priprema izlaganje za kakvu konferenciju, o Ashu, o LaMotte, o nacionalnoj baštini, o utjecaju što će ga otkriće pisama imati na pogrešna tumačenja iznesena u Velikom trbuhozborcu. Nije mu palo na um pitati hoće li nazočiti i Cropper osobno; emisiju je zamišljao otprilike kao instant predavanje. Kako se bliţila, poče ga hvatati ledena strava. Gledao je televiziju i primijetio kako novinari oštro i lajavo prekidaju političare, kirurge, planere i policajce. U znoju se budio iz mora u kojima je morao opet pristupiti završnom ispitu, bez najave, i to s novim radovima o postkolonijalnoj knjiţevnosti i strategijama ne-interpretacije na tragu Derride, ili bi ga mitraljirali brzim pitanjima, što bi Randolph Ash rekao na smanjenje budţeta za socijalu, brixtonske pobune i ozonske rupe. Poslali su po njega auto, Mercedes s vozačem s finim naglaskom koji se valjda brinuo da bi Blackadder balonerom mogao zaflekati čista sjedala. To Blackaddera nije pripremilo za zečinjak prljavih kabinica i uskomešanih djevojaka u kojemu se po dolasku zatekao. Smeteno je sjedio na ovalnom plišastom kauču iz sredine pedesetih, buljeći u spremnik za vodu i stišćući svoj primjerak standardnog oxfordskog Asha. Dadoše mu bljutav čaj u plastičnoj šalici i rekoše da pričeka gđicu Patel, koja je napokon stigla, noseći ţuti blok s klipsom, te sjela pored njega. Bijaše prekrasna, pravilnoga lica, crne kose smotane u kompliciran čvor, vrata urešena finom čipkastom ogrlicom od tirkiza i srebra. Nosila je paunasto plavi sari na srebrne cvjetove, i mirisala po nečemu blago egzotičnom - cimetu, sandalovini? Nasmiješila se Blackadderu i on se zbog toga nakratko osjeti potpuno dobrodošlim i ţeljenim. A onda se lati posla, dohvati blok i reče, "Pa, zašto je Randolph Henry Ash tako vaţan?" Blackadderu se ukaza zbrkana vizija njegova ţivotnog djela, lijep stih ovdje, ondje slijed kakve filozofske dosjetke, naslućen obris prepletenih misli mnogih ljudi, ništa što bi glatko skliznulo u riječi. Reče, "On je proniknuo u gubitak vjere u devetnaestom stoljeću. Pisao je o povijesti - shvaćao je povijest - razabrao je učinak novih ideja o razvoju na ljudsko shvaćanje vremena. On je središnja figura u engleskoj pjesničkoj tradiciji. Ne moţete razumjeti dvadeseto stoljeće ako ne razumijete njega." Gospođica Patel doimala se pristojno zbunjenom. Reče, "Znate, ja za njega do ovoga priloga nisam ni čula. Jest da sam na faksu slušala jedan knjiţevni kolegij, ali o modernoj američkoj knjiţevnosti i postkolonijalnoj engleskoj. Zato mi kaţite zašto bi nam Randolph Henry Ash još bio vaţan?" "Ako nam je uopće vaţna povijest -" "Engleska povijest -" "Ne engleska. Pisao je on i o ţidovskoj povijesti, i o rimskoj, i talijanskoj, i njemačkoj, i o pretpovijesti, i - naravno, o engleskoj -" Zašto se danas Englezi moraju stalno ispričavati?
"Teţio je shvatiti kako pojedinci u određenome trenutku ocrtavaju svoj ţivot - od toga u što vjeruju do lonaca i tava -" "Individualizam. Dobro. I zašto bismo ţeljeli da ta prepiska ostane u zemlji?" "Jer moţda baci svjetlo na njegove ideje - vidio sam nekoliko pisama - piše o priči o Lazaru - Lazar ga je posebno zanimao - i o prirodoznanstvu, o razvoju organizama -" "Lazar", ponovi gospođica Patel, tupo. Blackadder malko izbezumljeno krenu pogledom po slabo osvijetljenoj kabini boje zobene kašice. Hvatala ga je klaustrofobija. Bio je posve neprikladan za prostorečeničnu obranu Asha. Nije se bio kadar toliko odvojiti od Asha da bi shvatio što se to o njemu ne zna. Gospođicu Patel kao da je hvatalo malodušje. Reče, "Imamo vremena za tri pitanja i još jedno nabrzaka, za kraj. A da vas pitam o društvenom značaju Randolpha Henryja Asha, danas?" Blackadder uhvati samoga sebe kako govori, "Pomno je razmišljao i nije brzao sa zaključcima. Vjerovao je u vaţnost znanja -" "Oprostite, ne razumijem -" Otvoriše se vrata. Vedar ţenski glas kaza, "Dovela sam vam i drugoga gosta. Na pravom sam mjestu, jel da, posljednji prilog za Fokusi Ovo je profesorica Leonora Stern." Leonora je blistala, onako barbarski, u skrletnoj svilenoj košulji i hlačama, blago orijentalno, blago peruanski, s rubovima istkanima u duginim bojama. Crna joj se kosa valovito spuštala niz ramena, a po zglavcima i ušima i naglašenim grudima visjela su joj zlatna sunca i zvijezde. Sjala je u tome nevelikom prostoru pored spremnika za vodu i otpuštala cvjetan mošusni miris. "Pretpostavljam da znate profesoricu Stern", reče gospođica Patel. "Ona je stručnjak za Christabel LaMotte." "Odsjela sam kod Maud Bailey", reče Leonora. "Zvali su nju, ali sam se ja javila na telefon, zato. Drago mi je što se upoznajemo, profesore. Moramo o nekim stvarima razgovarati." "Pitala sam profesora Blackaddera o značaju Randolpha Asha", reče gospođica Patel. "Pitala bih vas istu stvar za Christabel LaMotte." "Samo dajte", reče Leonora, sva raspoloţena. Blackadder je s mješavinom sofisticirane odvratnosti, tehničkoga udivljenja i čiste prestravljenosti promatrao kako Leonora gradi minijaturni model Christabel. Velika a zanemarena pjesnikinja, sitna ţena oštra oka i oštra pera, duboka i hrabra analiza ţenske seksualnosti, lezbijske seksualnosti, vaţnosti trivijalnoga. .. "Dobro", reče gospođica Patel. "Odlično, veliko otkriće, je li tako? A na kraju ću vas pitati zašto je to otkriće značajno - nemojte mi sada odgovarati. Vrijeme je za šminku, za minutu. Vidimo se za oko pola sata u studiju." Nasamo s Leonorom, Blackadder se prepao. Leonora se strovalila pored njega, tako da su im se bedra dodirivala, te mu bez pitanja uzela Asha. "A bolje da to sad pročitam. Nikad mi se baš nije sviđao Randolph Henry. Premuški. Preopširno. Dosadno -" "Ne." "Očito. Vidjet ćete, kad se za ovo sazna, mnogima će od nas prisjesti što smo govorili. Ja bih na vašem mjestu, profesore, ovu knjigu odloţila. Hmda. Imamo, koliko, tri
minute, da gladnoj javnosti obznanimo vaţnost cijele priče, i to bez vizualnih materijala. Ne, svoga gospodina Asha morate prikazat kao najseksi komada u ovome gradu. Morate ih ulovit za jaja, profesore. Da proplaču od muke. Razmislite što ţelite reći i to recite, bez obzira na to što od vas hoće čuti ono lijepo biće. Ako me kuţite -" "Oh da. Ku-kuţim vas." "Jednu jedinu stvar koju u tome vremenu stignete kazati, a na vama je, profesore, što će to biti." "Shvaćam. Hmn. Jedna stvar -" "Nešto seksi, profesore." U šminkeraju su Blackadder i Leonora leţali jedno pored drugoga. Blackadder se prepustio jastučićima za pudranje i kistovima, i razmišljao o rukama ukopnika, motreći kako mu fina siva paučina oko očiju nestaje pod finim nanosima kremastog pudera Max Factor. Leonora je zabačene glave sveudilj govorila, i njemu i djevojci. "Volim puno boje tu, uz rub kapka - samo dajte, meni to stoji, imam krupno lice i jake boje, ja to mogu podnijet - već sam vam rekla, profesore, vi i ja moramo ozbiljno razgovarati. Mislim da i vas i mene jako zanima gdje je Maud Bailey, nije li tako? Tako je super, moţda malo te gromovite tamno roze tu pod obrve - i dajte mi krvoločno crveni ruţ, zapravo ga imam u torbi, danas čovjek mora paziti s kim dijeli tjelesne tekućine, naravno, na najpristojniji način - već sam vam rekla, profesore, ili moţda nisam, mislim da znam kamo je ta mlada ţena nestala -as njom i vaš novak - ja sam joj utrla put - imate moţda onoga metaličnog sjajila da malo pospete tu, i ovdje, mila, volim kad sinem ekranom, da se vidi da je i znanost glamurozna... Sada sam krvoločna zvijer, profesore, ali budite bez brige, niste mi vi ţrtva. Stalo mi je da ih drmnem zbog Christabel, i sredim onoga gada Mortimera Croppera, koji nije pustio Christabel u svoj kolegij, a mojoj je dragoj prijateljici prijetio tuţbom zbog klevete, da ne povjeruješ. Zbog svega ovoga sad će i on barem donekle ispasti kreten, jel da?" "Zapravo i neće. Takve se stvari događaju." "E pa onda morate vi reći da će on zbog toga ispasti kreten, jelda, ako vam je do tih papira?" Shushila je sjedila između gostiju i smješkala se. Blackadder je motrio kamere; osjećao se kao kakav zaprašen konobar. Prašno siv između tih dviju paunica, prašan od pudera - mogao se nanjušiti - pod vrelim svjetlom. Trenutak pred emitiranje oduljio se poput vječnosti, a onda odjednom, kao u sprintu, svi su govorili vrlo brzo i onda su, opet odjednom, zamuknuli. Tek se maglovito prisjećao što su rekli. Dvije ţene, poput razmetljivih papiga, o ţenskoj seksualnosti i njezinim simbolima, zbog potiskivanja, Vili Meluzini i ţeni kao prijetnji, o LaMotte i ljubavi neiskaziva imena, Leonora preneraţena pri pomisli da je Christabel moţda ljubila muškarca. Pa njegov glas: "Randolph Henry Ash spada među velike ljubavne pjesnike našega jezika. Ask Embli spada među velike pjesme na temu istinske seksualne strasti. Nitko nikad nije otkrio kome su zapravo pisane te pjesme. Po mome mišljenju teze što ih iznosi standardna biografija doimaju se smiješnima i neuvjerljivima. Sada znamo o kome se radi - otkrili smo Ashevu Crnu gospu. Radi se o otkriću o kakvome sanja svaki znanstvenik. Pisma moraju ostati u našoj zemlji - ona su dio naše nacionalne priče." Pa Shushila: "Vi se s time ne biste sloţili, profesorice Stern? Kao Amerikanka?"
Pa Leonora: "Mislim da bi pisma trebalo čuvati u Britanskoj knjiţnici. Svi moţemo imati mikrofilmove i fotokopije, problemi su zapravo sentimentalne prirode. A meni bi bilo drago da se Christabel iskaţe čast u njezinoj postojbini, te da profesor Blackadder, koji je ovdje s nama, a radi se o najvećem ţivućem stručnjaku za Asha, bude nadleţan za prepisku. Ja vam, Shushila, nisam gramzljiva - ţelim samo priliku da napišem najbolji članak o tim pismima, kad budu dostupna. Drago mi je što je prošlo vrijeme kulturnog imperijalizma..." Leonora ga je poslije primila za ruku. "Vodim vas na piće", rekla je. "Vidim da vam treba. A treba i meni. Odlični ste bili, profesore, iznad očekivanja." "Pod vašim utjecajem", reče Blackadder. "Ono što sam kazao strašna je travestija. Ispričavam se, doktorice Stern. Nisam kanio reći da me vaš utjecaj naveo na travestiju, već da je vaš utjecaj bio toliki da sam uopće mogao artikulirati -" "Znam što mislite. Kladim se da kao Škot volite viski." Završiše u mračnom baru što je vonjao po pivu, gdje je Leonora blistala kao boţično drvce. "A sad da vam kaţem gdje je Maud Bailey..."
21. Mumija opsjednuta Gle, Geraldine, tu vatru, plamen kamen Kad raširim si po baršunu prste – Daj priđi bliţe, da pronikneš tajnu Hijeroglifa u prstenju mome. Gle sjaj dragulja na puti ko mlijeko – Smaragdi, dijete, beril, hrizoprasi – Dar dama i gospode što ga cijenim, Ne cijenu dara, već otajstven oćut, Nijem, tankoćutan govor Majke Zemlje. I tvoje ruke meke su i bijele. Kad prst ti taknem, električna iskra Na koţi skoči - osjetiš? U redu. Sad gledaj kako kamen lomi svjetlo I pazi hoće li ti što objavit, Tajanstven ustreptao Lik, u sjaju Aktinijskog zračenja? Ili moţda Prepletene grančice gdje Bog sakri Svoj Voćnjak Ţudnje, onkraj zemaljskoga? Što vidiš? Paučinu svjetla? To za Početak. Uskoro ćeš nazrijet oblik Blagoslovljene slike Svijeta Duha. U našem umu svjetla nas pokreću, Inteligencije su čiju silu Mi ne shvaćamo, ko što ne shvaćamo Porijeklo trajnog sjaja tog safira, Ni zašto Feniksovo vratno perje
U Arabiji blista kao duga, Dok ovdje je, u blaţoj klimi, sivo, II blista bijelo, u polarnom krugu. U Boţjem Vrtu tako zbori stijenje, No ovdje gonetamo samo nijemost, II vječne forme ovostranog svjetla. Sad uzmi kuglu, Geraldine, kristalnu. Uperi u nju pogled. Lijevo, gore I desno, dolje, vidiš, obrću se, Duboko leţi svjetlucava izba Ko svijet pod vodom s izvrnutim ognjem, U malom soba ova, naopako. Gle, opazit ćeš kako sve se miče Pod velom duha, njegove vizije, Što ovdje nije, ali jest na pragu. Moj obraz, obrnut, u rozom perju, Aktiniji sam nalik, vlasuljici Što oko sebe širi zračan oblak, Aureolu nepronične sile A poslije ćeš, obećajem, prozrijet U drugom svjetlu i druge oblike. Doplutat će ti, vidjet ćeš. Strpljenja. Hirovita je sila, hirovita Ta iskra fosforasta koja kresne U Mediju, i uţga sve po redu Kanale vezne, oslobodiv prilaz Za Duh, za Prijatelje. Pa utrne. Poučit ću te, zato jesi ovdje. Početak bješe dobar, svi se slaţu. U nedjelju si posve ušla u trans. Onesviještenu te na njedra primih, Dok duh za duhom hrli na te usne, Prozborit čisto i utješno. Neki, Doduše, hule tvoju nevinost, jer U budnom stanju nikad ne bi mogla To misliti i kazat. Njih ispsovah I otjerah, no u sebi sam čula, Ko zvonku pjesmu, glasove duhova: Da ti si njihov pehar od kristala, Da, svepropusna posuda od jare, Gdje i ja trebam taţit svoju mudrost Kad iscrpi se i kad onemoća. Sad sa mnom ćeš predvoditi seanse, Izabrah tebe, slatka suradnice, Da pomaţeš mi. Jednom, tko će znati, I sama moţda budeš Proročica.
Znaš dame koje dolaze večeras. Barunica na prvom mjestu. Mopsa Oplakuje, on Elizejem skače. U cvjetnom polju Onkraja sad laje I uţiva, i isti je ko prije. Gospodin Holm je sudac, s njim pripazi, Demoni skepse tu se čvrsto drţe I uspavani spremno diţu glavu Na svaki neprizvani zvuk il prizor. Sve ufam se u grofičicu Claregrove U duhovnome smislu, pa naravno Izgubila je ljetos dijete, sina Jedinca, bebu od dvije godine, Na putovanju podleglo groznici. Ĉemera majka, prepuklo joj srce. Piskutav mu je glasić, isprekidan Tratinčice u vječne lance spaja A ona bolno, neutješno jeca I posvud nosi pramen plave kose, Na odru ga je odrezala s čela Gdje mramorno je lišće pokrivao. Tek ţudi taknut malenu mu ruku, Poljubit ga u obraz, znat da on jest, Da ne ote ga neprozirni Kaos. To kaţem ti - to kaţem ti jer - dobro, To kazujem jer moram ti objasnit Da mi, u razgovoru s Duhovima, Dorađujemo nepouzdan signal Što gdjekad pristigne iz onostranog. Dorađujemo - kako da to kaţem? – Umijeće svoje manifestiramo Za vidjelo te njihove Istine. I oni znaju zacimati Zvono, I Svjetlo zna zaplesati, i Ruke Iz raja dirnuti u smrtno meso. II prinose nam - miris, vino, vijence, Još ţivog Hlapa iz morske Dubine. A onda Sila presahne, zanijemi. Kad tako prazno sve me tijelo boli, Svedeno na prišt nemuštoga mesa – A ojađeni Molitelji ištu, U nevjerici, koroti i brizi – Poučiše me Duhovi što činit, Da pomognem, što domislit, pokazat, Nadomjestiti kako mogu tajnu I utješiti čemerne, podvaliv
Neuljuđenim skepticima dokaz. Rukavice i tanke bijele niti U pokretu ko odrezane šake; O niti s lustera se spušta vijenac, Ko anđeo. Što jedan Medij smisli, Dva stoput će dogradit, dušo moja. Figura ti je vilovita, moţda Kroz one paravane prolelujaš? Tim njeţnim prstima bi mogla draškat Sumnjičave muškarce po koljenu II krinolinu šušnut, ili bradu, Uz dašak, dušo, finoga parfema. Što kaţeš? Mrske su ti laţi? Već si Zaboravila tko si, tko si bila, Ljepuškasta bez posla sluškinjica? Izbaciše te jer milo si sina 1 nasljednika gledala, sirota. Tko tada ti je pomogao, pitam, Nad glavom krov ti dao, koru hljeba? Dar u tebi nenaslućen razotkrih, Duševnost ti preusmjerih da sluţi Duhovnosti i svjetovnoj potrebi. Što, zahvalna si mi? U redu. Neka Zahvalnost onda i Vjerom urodi! Te sitne varke stvar su Umjetnosti U različitim njenim vidovima, Što svaka ţena zna protrativ ţudnju, Vještinu, vrijeme na lutke od voska, Dok muţ plemenit Kerubine kleše U mramoru. II jarko cvijeće veze Na prostom jastuku što nikad neće Ukrasit dvor il gradsku galeriju. Taj duhovni teatar, kaţeš, laţ je. Ja opet mislim da je to vještina, II Umjetnost, da, istinosna Priča, Ko slične priče u samoj Bibliji. Razmotri ovo. I Umjetnost ima Svoj Medij - kamen, temperu, akvarel. Kroz medij boje Lik će se ukazat, Ideal Majke Boţje (prem mu model Bijaše moţda sumnjiva morala, Djevojčura, jer takve ţene jesu). Kroz jezik kao medij auktora Ideal traje, pa nam Beatrice Još govori, prem Dante mrtav leţi.
Kroz medij ove bijedne puti tako Kad povratim, kad oznojim se, stenjem, Kad kriknem kao zvijer - onima ovdje Objavljuju se uzvišene duše. Kroz isto ovo meso ištu mene Da kresnem fosfor, uzlove upletem, Sa saga u zrak dignem teški stolac. Od zraka dusi načine si halje, Od zraka i od tvari moga daha Što osjetiš ga dok ti ljubim čelo – No ako jedne noći dusi odu – Nas dvije lako ćemo iste kretnje Ponovit lakim dodirom i dahom, Put oslobodiv tjelesnoga vela... Razumiješ? Jedanput duh će svojim dahom svirnut U flautu. No drugi put će mene I tebe navesti da svojim tijelom Zvuk njegov prenosimo; ista nota I isti uzdah slatkog ţalovanja I slatke nade u skori sastanak – Znam, ljekarnik i sudac to ne misle, No umjetnost je naša istinosna, U korist, mila, istine duhova, I to kako nas oni poučiše. Gle nevjerice u prekrasnom oku I naslut suza. Ne gledaj me tako. De, ispij čašu mirisnoga vina – Umiri se - saberi - dođi amo I pomno mi se zagledaj u oči, Udahnimo ko jedna. Dobro. Tako. Kad prvi put hipnotizirah tebe, Ta tvoja mi se rosna mlada duša Ko suncu cvijet otvorila, i smjesta Sam znala da si posebita, Duša Prijemljiva za moju moć, podatna. U oči sad me gledaj gdje se krijesi, Gle, ljubav dobre ţene, premda I drugih stvari dusi razotkriše. Bez straha se prepusti utjecaju. Sad usni, smiri puls. Pridrţavam te, Opusti se. Za tvoje dobro, draga, Bez milosti je ova moja ljubav. Zar ne znaš da smo mi, Ţene, nemoćne U hladnom svijetu kojim vlada Razum,
Gdje sve je predmetno, gdje sve se mjeri? U tom smo svijetu posjed, ukras, cvijeće Bez korijena, u vazi, odrezano, Što traje jedan dan i klone. Ovdje, U tajnoj sobi s prigušenim svjetlom, Gdje kresne iskra, gdje su svi oblici Neodređeni, svi zvukovi dvojni, Sve mekanim se zastorima skriva, Tu mi imamo moć, tu nama zbori Nevidljiva, intuitivna Sila Kroz ţenske ţivce, ko galvanske niti, Što prenose i tumače, u snopu, Tajnovitu i nijemu njenu Volju. To naš je negativan svijet; Nečujno, Nevidljivo i Bezgranično ovdje Kroz nas i nama zbore - mi čujemo, Mi primamo uzbudljivu silinu. U obrnuti svijet, Geraldine, udi, Gdje sila struji uvis, ko u kugli, Gdje lijevo s desnim mijenja se i gubi, Gdje natrag ide sat, a ţena sjedi Na tronu, s vijencem od mirisnih ruţa, Sa sardoniksnom, dijamantnom krunom, Adular, biser, rubin, tu gdje mi smo I Kraljice i moćne svećenice, Vladarice dokud nam seţe Volja. Mag uvijek vara. Mi činimo isto Što činio je Vrhovni Svećenik Privodiv masu vjeri predstavama, Ĉarolijama, vatrometom, da se Simboli rajskog sjaja utisnu u Tup pogled neosjetljiv na naš govor. Umirila se jesi. Sad je dobro. Opipavam ti plave vene, u te Moć moja struji. Ćutiš da te blaţi. Mir, sad si mirna. Posve, posve mirna. Ti moja Robinja? Što? Nisi, zlato. Obuzdaj malo ton i izbor riječi, Jer tako propast ćeš u novoj Sferi. Ti učenica si i druga moja, Sibila moţda nova, tko bi znao, No sada moraš bit dolična, draga, Ugodit gospođama, i sa taktom Muškarcu, grubijanu čaj posluţit, Uz osmijeh pomno slušat prazne priče,
Da saznamo što za seansu treba. Gle, gazu sakrih tu, a ovdje cvijeće Večeras za seansu, da se spusti, Rukavice, da zrak se uskomeša. Za grofičina sina ću te trebat. Mahnita ţudeć da mu ruku stisne. Kad zamračimo sobu moţda... da se Prikradeš - ovako - tu lakat - tako – I dirneš je po licu. Prsti su ti Osjetljivi i njeţni. Što si rekla? Povrijedit će je varka? Ne, nikako. Osnaţit će joj Vjeru, to je dobro, Jer nju i drţi volja da vjeruje, I zato su i naše varke dobre. Tu imam pramen kose - sluškinjine – Plav kao kosa njezinoga sina. U pravom času samo ga ispusti – Razumiješ me - njoj u krilo - moţda Na skršene joj prste - kao melem – Nju usrećit će, nas dvije ogrijat Toplina njene sreće i nagrade. Trenutak nade njojzi. Ne, izvjesnost. A nama darak... Caetera desant
22. Val je stajala na tribini u Newmarketu i promatrala praznu stazu, naprezala je sluh da uhvati zvuk kopita, gledala kako se nevelik kup prašine i pravilno lelujanje pretvaraju u struju blistavoga mišićja i svjetlucave svile, i onda prođu u hipu, riđan, sivac, dorat, riđan, toliko čekanja na tako kratak čas munjevita ţivota. I onda popuštanje napetosti, oznojene ţivotinje raširenih nozdrva, ljudi si čestitaju ili slijeţu ramenima. "Tko je pobijedio?" upita Euana Maclntyrea. "Bilo je tako brzo, nisam vidjela." Premda je viknula kad i svi drugi. "Mi smo", reče Euan. "On je, Eho. Sjajan je bio." Val se Euanu obisnu oko vrata. "Proslavit ćemo", reče Euan. "Dvadeset pet prema jedan, nije loše, znali smo da će dobro proći." "Na njega sam se i kladila", reče Val. "Da pobijedi. Nešto sam novca stavila i na Bijele Noći, zbog imena, ali sam se na njega kladila da pobijedi." "Vidiš", reče Euan. "Vidiš da sam te razvedrio. Nema do kocke i malo ţivota." "Nisi mi rekao da je tako krasno", kaza Val. Bijaše to dobar dan, engleski dan, blijedo sunčan, s krpama magle na rubovima vidokruga, ondje uz nevidljiv rub staze, gdje se skupljaju konji.
Val je konjske utrke zamišljala nalik na kladionice iz djetinjstva, što su bazdjele po pivu i opušcima i, barem se njoj tako činilo, po piljevini i muškoj mokraći. A ono ovdje trava i čist zrak i osjećaj razdraganosti, i krasna zaplesana bića. "Ne znam jesu li i ostali ovdje", reče Euan. "Hoćeš da pogledamo?" Euan je bio član sindikata, dva pravnika, dva burzovna mešetara, svi s udjelom u vlasništvu Eha. Probili su se do pobjedničkoga boksa, gdje je konj stajao i drhtao pod pokrivačem, svijetao riđan s bijelim potkoljenicama, s crnim prugama od znoja, što se u pari dizao i miješao s maglom. Divan miris, pomisli Val, mirisao je po sijenu i zdravlju i naporu koji bijaše - opušten, koji bijaše slobodan, prirodan. Udisala je njegov vonj, a on nabra nozdrve i zabaci glavu. Euan je razgovarao s dţokejom i trenerom. Vratio se do Val u društvu još jednoga mladića, i predstavio ga kao Tobyja Bynga, jednoga od partnera. Toby Byng bio je mršaviji od Euana, pjegava lica i rijetke kovrčave svijetle kose, što mu je dopirala jedva preko uha. Ćela mu bijaše nalik na ruţičastu tonzuru. Nosio je jahaće hlače od kepera i uz njih elegantan prsluk, bljesak dendijevskog pauna ispod ladanjske jakne od tvida. Osmijeh mu bijaše njeţan, blago nesuvisao od zadovoljstva, zbog konja. "Vodim te na večeru", rekao je Euanu. "Ne, ja tebe vodim. Ili bismo barem mogli otvoriti šampanjac, sada, jer večeras imam druge planove." Utroje su odšetali, dobro raspoloţeni, i kupili šampanjac, i dimljeni losos, i salatu od jastoga. Val pomisli da nikad nije radila ništa iz čistoga uţitka, otkad zna za sebe, ako se izuzme kino, ili večer u pubu. Pogleda svoj program. "Imena konja su dosjetke. Bijele Noći, po Dostojevskome, ili iz Carrollove Alice." "Načitani smo mi", reče Euan. "Što god oni tvoji mislili. Pogledaj samo Eha. Otac mu je bio James Škot, a majka Bušilica - mislim da je zamisao bila da bušilice odjekuju, a Henry James, Amerikanac, napisao je valjda priču ili tako nešto, pod naslovom Eho. Ime konja mora sadrţavati aluziju na imena obaju roditelja." "Pa to je poezija", reče Val, vidno ponesena šampanjcem i osjećajem neodređene zlatne dobrohotnosti. "Val se zanima za knjiţevnost", reče Euan Tobyju, očito u pokušaju da smisli kako bi predstavio Val, a da pritom izostavi Rolanda. "A ja eto postajem knjiţevni odvjetnik", reče Toby. "Što uopće nije moje područje, da vam odmah kaţem. Upetljao sam se u zbilja surovu svađu o netom otkrivenoj prepisci dvoje mrtvih pjesnika. Amerikanci su mome klijentu ponudili golemu svotu za rukopis. Ali su se onda uključili Englezi, i sada pokušavaju cijelu stvar proglasiti nacionalnim interesom, i zaustaviti izvoz. I mrze jedni druge. Oba su mi bila u uredu. Englez kaţe da će to promijeniti profil znanosti u međunarodnim razmjerima. A svaki dobije na uvid samo jedno pismo - moj je klijent stari luđak, ne da zbirku iz svojih šapa... A sada su se uključili i mediji. Već su me zvali televizijski novinari i tračerski kolumnisti. Profesor Englez ide na sastanak ministru za kulturu." "Ljubavna pisma?" upita Euan. "O da. Zapetljana ljubavna pisma. U ono su vrijeme puno pisali." "Koji pjesnici?"
"Randolph Henry Ash, njega smo radili u školi, nikad ga nisam kuţio, i neka ţena za koju nikad nisam čuo. Christabel LaMotte." "U Lincolnshireu." "O da. Ja ţivim u Lincolnu. Znaš za to?" "Doktorica Maud Bailey?" "Je, da. Svi s njom hoće razgovarati. A ona je nestala. Sigurno na praznike. Ljetne ferije. Znanstvenici putuju. Našla ih je -" "Ja sam prije ţivjela sa stručnjakom za Asha", reče Val, i zasta, posve smetena automatizmom svoga perfekta. Euan poloţi svoju na njezinu ruku i dotoci joj šampanjca. Pa reče, "Ako se radi o pismima, onda je tu i zapetljano pitanje vlasništva i autorskih prava." "Profesor Blackadder pozvao je lorda Asha. On valjda ima autorska prava na većinu Ashevih rukopisa. Ali Amerikanac - profesor Cropper - ima u svojoj knjiţnici rukopise gotovo sviju pisama - pa je i njegov zahtjev opravdan. Baileyjevi opet valjda posjeduju same rukopise. A Maud Bailey ih je otkrila. Christabel je bila stara usidjelica, umrla je u sobi gdje su našli pisma - a našli su ih skrivena u krevetiću za lutke, tako nešto - Naš se klijent silno naljutio što mu nisu rekli - što mu Maud B. nije rekla - koliko vrijede -" "Moţda nije znala." "Moţda. Bilo bi im drago, svima, da se vrati." "Mislim da neće", reče Val gledajući Euana. "Mislim da ima razlog što se ne vraća." "Svakakvih tu ima razloga", reče Euan. Rolandov nenadani nestanak Val nikad nije pripisivala ničemu doli njegovoj ţelji da bude s Maud Bailey. U trenutku bijesa bila je nazvala Maudin stan, da bi joj dubok glas s američkim naglaskom rekao da je Maud otputovala. Kad je upitala kamo, glas joj je podsmješljivo a opet ogorčeno kazao, "To mi nije blagoizvoljela reći." Val se poţalila Euanu, a on joj je rekao, "Ali ti ga ne ţeliš, zar ne, to je gotovo?" Val je viknula, "Kako ti to znaš?" a Euan je odvratio, "Jer te već tjednima promatram i procjenjujem dokaze, to mi je posao." I tako je evo sada odsjela s Euanom u kući pored konjušnica. U hladnjikav sumrak obilazili su dvorište, tako pometeno, tako uredno, a preko vrata konjušnice zurile su duge krupnooke glave i graciozno se naginjale po jabuke, mekih nabranih usana i bezopasnih krupnih biljojednih zubi. Bijaše to kuća gdje za doručak na srebrnom pladnju sluţe bubrege, slaninu, gljive i kedgeree. Spavaća je soba bila dizajnerska, puna ţućkasto-bijelog i ruţičastog satena što se pjenio oko masivnog starog namještaja. Val i Euan vodili su ljubav u kaverni roskaste svjetlosti s pogledom, kroz otvoren prozor, na tamne sjene i zatomljen noćni vonj pravih ruţa. Val promotri izduţenu golotinju Euana Maclntyrea. Nalikovao je na konja, u negativu. Sav mu je središnji dio tijela bio blijed - u rasponu od svijetloţutoga do vrlo bijeloga. Ali mu udovi bijahu smeđi, gdje Ehovi bijahu bijeli. I imao je isto takvo lice. Val se nasmija. '"O, dragi, nek te jabukama hrane'", reče. "Što?"
"Pjesma. Robert Graves. Na njega se palim." "Daj onda." Natjerao ju je da dvaput ponovi, a onda je sam odrecitirao: "Korakni stazom što dijeli dva mraka – Iskri se, blista, uska kao raka." "To mi se sviđa", reče Euan Maclntyre. "Nisam mislila -" "Nisi mislila da japiji vole poeziju. Ne budi priprosta i ne podcjenjuj, draga Val." "Oprosti. Ne znam - štoviše - ni zašto ti se ja sviđam." "Pa slaţemo se, zar ne? U krevetu?" "O da -" "To se osjeti. A i htio sam te vidjeti nasmijanu. Mučila si to lijepo lice da postigneš izraz trajnoga razočaranja, još malo i bilo bi prekasno." "Puko milosrđe." Glasom kao u Putneyju, napola. "Ne budi smiješna." Istina, uvijek je volio popravljati stvari. Potrgani modeli, odlutali mačići, polomljeni zmajevi. "Gle, Euan, ja ti ne znam biti sretna, tebe ću zaribati." "To je moja stvar. Odnosno, i moja. 'O, draga, nek te jabukama hrane.'"
23. Do prodora, ili propuknuća, dođe u Baie des Trépassés. Bijaše to jedan od onih dana kad se Bretanja osmjehuje. Stajali su među pješčanim dinama i promatrali spokojno plaţenje širokih valova s Atlantika. More je u sivozelenu boju sebe upletalo jantarasta i pjeskasta svjetla. Zrak bijaše topao kao mlijeko, vonjao je po soli, i toplome pijesku, i dalekim oštrim listovima, po vrijesku ili boru ili borovici. "Bi li i bez svoga imena bilo tako magično, ili sablasno?" upitala je Maud. "Doima se spokojnim i sunčanim." "Da poznaješ struje, moţda bi ti bilo opasno. Da si mornar." "U Guide Vert kaţu da ime potječe od 'boe an aon' (baie du ruisseau) iskrivljenoga u 'boe an anaon' (baie des âmes en peine). Kaţu da se grad Is tradicionalno smješta u te močvare kod riječnoga ušća. Trépassés, prijestupni, preminuli, minuli. Na imena se hvata značenje. Zbog imena smo i došli." Roland joj dodirnu ruku, i ona ga primi. Stajali su u naboru pješčanoga spruda. Onkraj susjednoga brijega od pijeska začuše glasan transatlantski krik, dubok i neobičan: "To mora da je Ile de Sein, baš ondje, uvijek sam maštala o tome mjestu, da ću ga vidjeti, gdje ţivljahu devet strašnih djevica, zvali su ih Seine ili Séne ili Sene, po otoku, koji je Sein, kakva fantastično sugestivna i višeznačna riječ, navodi na boţansku narav ţenskoga tijela, jer Francuzi, znaš, kaţu sein i za grudi i za maternicu, ţenske spolne organe, a otud znači i ribarska mreţa, koja hvata ribu, i nabreklo jedro, koje hvata vjetar, te su ţene upravljale olujama, i u svoje mreţe hvatale mornare, kao sirene, i podigle su pogrebni hram za preminule druide - valjda neki dolmen, i opet ţenski oblik, a dok su ga gradile vrijedila je sva sila tabua o nedodirivanju zemlje,
nedopuštanju da kamen padne na zemlju, zbog straha da će ih sunce ili zemlja onečistiti, ili da će one njih onečistiti, baš kao imela, koju ne smiješ brati ako dodiruješ zemlju. Ĉesto su drţali da je Dahud, kraljica Isa, kći jedne od tih čarobnica, i da je, postavši Kraljica potopljenog grada, postala Marie-Morgane, nekakva sirena ili morska djevica koja je vukla muškarce u smrt, drţe da je ona matrijarhatski trag, kao i Sene na usplutalome otoku. Jesi čitao Christabelin Potopljeni grad?" "Nisam", reče muški glas. "Propust koji moram ispraviti." "Leonora", reče Maud. "I Blackadder", reče Roland. Vidješe ih kako prilaze moru. Leonora je raspustila kosu, a morski ju je povjetarac, izvan zaklona od spruda, dizao u tamnim zmijolikim prstenovima. Nosila je ljetnu tuniku od vrlo finoga pamuka, vir sitnih nabora, skrletnu sa srebrnim mjesecima, što ju je ponad njezinih bujnih prsa drţala široka srebrna traka, ogoljevši ramena tamnozlatna od neengleskog sunca. Krupna i lijepo oblikovana stopala bijahu joj gola, a nokti na nogama nalakirani skrletnim i srebrnim lakom, naizmjence. Dok je prilazila, vjetar joj je komešao nabore. Podigla je ruke, ljupko zazvonivši zbijenim narukvicama. Iza nje je dolazio James Blackadder, u teškim cipelama i tamnoj parki preko zguţvanih tamnih hlača. "A tamo prijeko je Nantucket, i meke zelene grudi Novoga svijeta." "Teško da je Fitzgerald na umu imao druidske svećenice." "Ali mu je Raj zemaljski bila ţena." "A onda ga je razočarala." "Naravno." Maud reče, "Vjerojatno su se našli i zaključili gdje smo." Roland reče, "Ako su ovamo stigli, morali su se naći s Ariane." Maud reče, "I pročitati dnevnik. Ako je Leonora bila nakanila naći Ariane, onda ju je i našla. A Blackadder, pretpostavljam, zna francuski." "Vjerojatno su strašno ljuti na nas. Prevarili smo ih, iskoristili prednost, sigurno tako misle." "Misliš da bismo se trebali s njima suočiti? Ili da se oni suoče s nama?" "Što ti misliš?" Maud ispruţi obje ruke, a on ih primi. Reče, "Mislim da bismo trebali, i mislim da ne moţemo. Mislim da bismo trebali poći. Smjesta." "Kamo?" "Natrag. Valjda." "Neotčarani?" "Zar smo začarani? U jednome času ionako se moramo vratiti razboru." "Ne još", on će brzo. "Ne, još ne." Bez riječi su se odvezli natrag u hotel. Dok su skretali na parkiralište, s njega je odlazio velik crni Mercedes. Zbog zasjenjenih prozora Maud nije znala je li je Cropper u prolazu spazio za volanom ili nije. U svakome slučaju, Mercedes nije usporio, već je iščeznuo u smjeru iz kojega su dolazili. Vlasnica hotela im reče: "Traţio vas je jedan gospodin Amerikanac. Rekao je da će ovdje večerati." "Pa ništa nismo učinili", reče Roland na engleskom.
"To nitko ni ne kaţe. On od nas hoće kupiti informaciju, ili saznati znamo li više od njega. On ţeli pisma. Ţeli imati priču -" "Teško da ga u tome mi moţemo spriječiti." "Ali mu moţemo ne pomoći. Ako sad odmah odemo. Misliš da je razgovarao s Ariane?" "Moţda je pratio Leonoru. I Blackaddera." "Ma neka si to izvuku. Neka si nadu kraj priče. Osjećam da to nije u redu, osjećam da ja - osjećam da ja ovoga časa - ne ţelim znati. Moţda kasnije." "Moţemo kući, smjesta. Spakirati se i kući." "Moramo." Tri su tjedna bili u Bretanji. U trenutku prenagljenoga bijega pretpostavljali su da će ostati koliko si ukradu, smjerno, u sveučilišnoj knjiţnici u Nantesu. Umjesto toga, kako je knjiţnica bila zatvorena, a Ariane LeMinier nije bilo, zatekoše se na praznicima, zajedno, drugi put toga ljeta. Imali su odvojene sobe - s bijelim krevetima, naravno - ali je u njihovu lutanju nedvojbeno bilo nečega od braka ili medenoga mjeseca. Oboje su zbog toga bili duboko zbunjeni i podvojeni. Netko nalik na Fergusa Wolffa tu bi situaciju znao okrenuti sebi u korist, te bi uzeo zdravo za gotovo, zapravo kao stvar duţnosti, da je iskoristi. No s Fergusom Maud više nikad nikamo ne bi išla, drage volje. A s Rolandom se zaputila, i više nego dragovoljno. Bili su zajedno u bijegu, izrazito svjesni neobičnih konotacija svoga čina. Govorili su mirno, u svojevrsnoj parodiji drevnoga bračnoga sklada nekih "nas" i nekoga "mi". "Hoćemo u Pont-Ayen?" upitalo bi spokojno jedno, a drugo bi reklo, "Mogli bismo potraţiti raspelo po kojemu je Gauguin naslikao 'Ţutoga Krista'." Nisu, međutim, raspravljali o svojoj uporabi te zamjenice, premda su o tome oboje razmišljali. Ash je negdje u zaključanim pismima spomenuo da mrtve ljubavnike kanda tjera ili opsjeda zaplet kobi. Roland je, dijelom s preciznim postmodernističkim uţitkom, a dijelom s ponešto zbiljske praznovjerne strave, pomišljao da Maud i njega tjera neki zaplet kobi što, barem kao mogućnost, kao da nije bio njihov, već zaplet kobi drugih. Pokušavao je razviti tu pretpostavku. Pitao se, profesionalno, ne postoji li element praznovjerne strave u svakoj autoreferencijalnoj, sebezaokupljenoj postmodernističkoj igri u zrcalu ili fabularnoj spirali što priznaje da je izmaknula kontroli? Što priznaje da se veze mnoţe naoko slučajno, naoko u odgovoru na nekakav neumoljiv organizacijski princip, koji bi, naravno, kao dobar postmodernistički princip, zahtijevao aleatornost ili polivalenciju "slobode", ali strukturno, ali regu-lativno, ali tjerajući prema kakvome to? - kraju. Suvislost i zaključenje temeljne su ljudske ţudnje, ali trenutno nisu u modi. Ali su uvijek zastrašujuće a opet zavodljivo poţeljne. Upravo "zaljubljivanje" iz nasumičnoga zapletaja u suvisao zaplet iščešljava privide ovoga svijeta, i osobne povijesti ljubavnika. Rolanda je mučila pomisao da je točno moţda upravo suprotno. Da bi, za-tekavši se u zapletu, mogli pretpostaviti da im je sada ponašati se kao da se radi o takvome zapletu. A to bi značilo kompromirati nekakvo poštenje s kojim su krenuli. I tako nastaviše, gotovo isključivo, razgovarati o problemima mrtvih. U Pont-Avenu su jeli palačinke od heljdina brašna, pili su sok od jabuke iz zgodnih keramičkih vrčeva, postavljali su teška pitanja. Što se dogodilo s djetetom?
Kako je i zašto, u kakvome znanju ili neznanju, Blanche napuštena? Kako su se Ash i LaMotte rastali? Je li Ash uopće znao za dijete? Pismo kojim je Christabel vratio njezina pisma bilo je bez datuma. Kad ga je poslao? Jesu li i poslije kontaktirali? Duga veza, nagli prekid? Maud se utišala i rastuţila zbog pjesama što ih je Ariane bila priloţila. Iz druge je iščitala da je dijete bilo mrtvorođeno, a pjesmu o "prolivenom mlijeku" kao dokaz strahovite krivnje, Christabeline, zbog sudbine djeteta, ma kakva ona bila. "Mlijeko boli", rekla je. "Ţenu boli kad ima mlijeka, a ne moţe dojiti." I ona je analizirala parodiranje zapleta, u vezi s Christabel. "U to je vrijeme puno pisala o Goetheovu Faustu. To je provodni motiv u evropskoj knjiţevnosti toga vremena, neduţno čedomorstvo. Gretchen, Hetty Sorrel, Wordsworthova Martha u 'Trnu'. Očajne ţene s mrtvom novorođenčadi." "Zapravo ne znamo je li umrlo." "Muči me, ako mu nije bilo suđeno da umre, zašto je pobjegla? Tamo je otišla u potrazi za utočištem. Zašto nije ostala na sigurnome?" "Nije htjela da itko sazna što se dogodilo." "Postoji drevni tabu koji brani gledanje poroda. Rane verzije mita o Meluzini nemaju kupku, već porod." "Provodni motivi. Opet." Razgovarali su također i o budućnosti projekta, odnosno istraţivanja, ne znajući kamo bi sad. Logično je bilo vratiti se u Nantes, time su pravdali zastajkivanja. Maud je rekla da je početkom 1860-ih Christabel ţivjela kod prijatelja u Londonu - nije znala za vezu s Vestalinskim svjetlima. Roland se sjetio usputne referencije na Pointe du Raz kod Asha - "tristis usque ad mortem", rekao je Ash - ali to nije bilo jamstvo da je ovamo dolazio. Rolanda je, osim budućnosti projekta, brinula i vlastita budućnost. Da si je dopustio da razmišlja, bio bi se uspaničio, no zbog snenih dana, biserne svjetlosti naizmjence s vrelom modrinom, i još nečega, mogao je razmišljanje odgađati. Nije mu se dobro pisalo. Samo je tako napustio Blackaddera. Isto je učinio i s Val, a njezino je nepraštanje, prema njegovu mišljenju, bilo srazmjerno njezinoj upućenosti na njega morat će se vratiti na ribanje, a kako će onda otići, i kamo, od čega će ţivjeti? Stvari su se među njima svejedno promijenile. Bili su djeca vremena i kulture nepovjerljivih spram ljubavi, "zaljubljenosti", romantične ljubavi, romanse in toto, što su ipak i zauzvrat obilato proizvodili jezik seksa, jezičnu seksualnost, analizu, sekciju, dekonstrukciju, prokazivanje. Bijahu upućeni, teorijski: znali su o falokraciji i penisneidu, interpunkciji, punkciji i penetraciji, o polimorfnoj i polisemičnoj perverziji, oralnosti, dobrim i lošim prsima, klitoralnoj erekciji, ustrajnoj slici mjehura, tekućinama, krutim tvarima, metaforama istih, sistemima ţudnje i gubitka, početnoj djetinjoj potrebi i potiskivanju i transgresiji, ikonografiji cerviksa i figurama Tijela što se skuplja i širi, u ţudnji, napadu, činu, strahu. Utekoše se šutnji. Dodirivali su se bez riječi i bez slijeda. Dlan na dlanu, odjevena ruka, oslonjena o ruku drugoga. Gleţanj preko gleţnja, dok sjede na plaţi, nepomaknut. Jedne su noći zaspali, jedno pored drugoga, u Maudinu krevetu, gdje su podijelili čašu calvadosa. Spavao je smotavši joj se iza leđa, tamni zarez na fonu njezine elegantne, svijetle fraze.
Nisu o tome govorili, već nijemo uglaviše još jednu sličnu noć. Oboma im je bilo vaţno da dodir ne proslijedi prema bilo kakvoj ţestini ili hotimičnu zagrljaju. Osjećali su da im taj dostojanstveni spokoj nepriznata doticanja nekako vraća osjećaj zasebnoga ţivota u zasebnoj koţi. Govor, onakav govor kakav su poznavali, to bi raščinio. Kad bi ih magla s mora iznenada zatvorila u bezizlaznu mliječno bijelu kukuljicu, cijeli bi dan lijeno leţali, zajedno, iza teških bijelih čipkanih zastora, u bijelome krevetu, nijemi, nepokretni. Ni jedno ni drugo nije znalo što ni koliko to onome drugome znači. Ni jedno se ni drugo nije usuđivalo pitati. Roland je u teoriji naučio sebe promatrati kao presjecište nekoliko međusobno labavo povezanih sistema. Naučili su ga da je njegovo viđenje samoga "sebe" iluzija, koju valja zamijeniti diskontinuiranim pogonom i električnom mreţom komunikacije različitih ţudnji, ideoloških uvjerenja i reakcija, jezičnih oblika i hormona i feromona. To mu se uglavnom sviđalo. Nije mu bilo ni do kakve napete romantičarske samosvijesti. Niti mu je bilo do saznavanja tko je Maud u svojoj biti. Ali se gotovo sve vrijeme pitao kamo bi mogao odvesti njihov nijemi međusobni uţitak, nečemu ili ničemu, hoće li nestati kako je i nastao, ili će se promijeniti, moţe li se promijeniti? Prisjećao se kraljevne na staklenome brijegu, Maudina blago snishodljiva pogleda kad su se prvi put sreli. U stvarnome svijetu - to jest, jer svjetovi nisu nadredivi, u svijetu društva u koji se oboje moraju vratiti iz ovih bijelih noći i sunčanih dana - njih su dvoje jedva imali kakve veze. Maud je bila prekrasna ţena na kakvu nije mogao polagati prava. Imala je siguran posao i međunarodni ugled. Štoviše, u nekome mračnom i zastarjelom engleskom klasnom sustavu, u koji nije vjerovao, premda je osjećao njegov neproničan stisak i učinak, Maud je bila aristo-kratkinja, a on gradska niţa srednja klasa, ponegdje je prolazio bolje nego što bi prošla Maud, ponegdje lošije, ali gotovo nigdje sumjerljivo. Sve to bijaše zaplet romanse. Bio je u romansi, popularnoj i visokoj romansi istodobno; romansa bijaše jedan od sustava što je njime upravljao, kao što očekivanja romanse upravljaju gotovo svima u zapadnome svijetu, ovako ili onako, nasreću ili naopako. Vjerovao je da romansa mora ustuknuti pred socrealizmom, čak i ako estetska orijentacija njegova doba tome nije sklona. U svakome slučaju, s dolaskom Blackaddera i Leonore i Croppera ona se iz Potrage, dobroga romantičnoga oblika, pretvorila u podjednako legitimne Lov i Utrku. Za svoga se boravka naviknuo na blijed, ohlađen, malko slatkast puding po imenu îles Flottantes, bijel otok pjene što je plutao u vrhnjasto ţutome jezercu kreme od jaja i vanilije, kroz koji se provlačila tek sjena slatkoće, ništa više. Dok su se uţurbano pakirali i kretali autom prema La Mancheu, pomislio je koliko će samo za tim ţaliti, kako će mu okus u pamćenju izblijedjeti i nestati. Kad se navečer s Leonorom vratio u hotel, Blackadder je spazio Mercedes. Bio je napet. Ariane Leonori bijaše dala fotokopiju Sabinina dnevnika, on joj ga je pokušao prevesti, prilično uspješno. Isprva ga je povukla puka silina njezine prisutnosti, i njezino inzistiranje da su im Roland i Maud zajedno pobjegli, ne bi li ih akademski preduhitrili. Kad su se domogli dnevnika, predloţio joj je da se vrate i naruče dobar prijevod, te da nastave s istragom. Ispitavši Ariane o Rolandu i Maud, Leonora se zabrinula da ovi "nešto mute", pa ih valja pratiti preko Finistere. Da je vrijeme bilo
loše, Blackadder bi još i ustrajao na povratku u svoju jazbinu, svome alatu, pisaćemu stroju, telefonu. No sunce je zamamno sjalo, a on je pojeo par dobrih ručkova, pa je kazao, kad je već tu, mogao bi pogledati Kernemet i okolicu. Leonora je vozila. Vozila je poletno i munjevito, ali neugodno. Sjedio je pored nje i pitao se kako se samo dao nagovoriti. Auto, unajmljeni renault, odisao je njezinim parfemom. Bijaše to parfem od mošusa i sandalovine i nečega reskoga što je na Blackaddera ostavljalo proturječan dojam. Bio je dojma da se od njega guši. Dublje je osjećao nešto drugo, obećanje mraka, gustoće, puti. Par je puta spustio pogled na gola prostranstva Leonorinih ramena i na opasane grudi. Izbliza su joj se vidjele fine bore po zagasitozlatnoj koţi posvud, ne od starosti već od mješavine ranijih omekšanja i ogrubjelosti, od sunca. To ga je ganulo. "Ne razumijem Maud", govorila je Leonora. "Ne shvaćam zašto je pobjegla a da meni ništa nije rekla, to pismo, na kraju krajeva, jest moje, ako ćemo o vlasništvu, ja sam mislila da se to medu prijateljima ne računa, a nas dvije jesmo bile prijateljice, stavljale smo ideje na kup i zajedno pisale referate, i tako dalje. Moţda je taj tvoj Roland Michell mačo koji voli komandirati. Nema mi to smisla." "Nije. Nije silovit. To mu i jest mana." "Valjda je ljubav." "Ali kako protumačiti Ariane Le Minier?" "Točno. Kakvo otkriće. Ne samo lezbijka već i posrnula ţena i nevjenčana majka. Svaki stereotip. Ovo je, pretpostavljam, hotel. Gdje su odsjeli. Moţda su se vratili." Kad poče skretati na hotelsko parkiralište, put joj prepriječi Mercedes u nespretnome rikvercu prema rampi. "Odjebi", reče Leonora. "Odjebi, kretenu." "Oh, Boţe", reče Blackadder. "To je Cropper." "E pa morat će odjebat. Zapriječio je ulaz", reče samouvjereno Leonora i nekoliko puta ţestoko zatrubi. Mercedes je kretao naprijed i natrag u seriji preciznih uštimavanja ne bi li se uglavio na parkirno mjesto jedva dovoljne veličine. Leonora je spustila prozor i viknula, "Slušaj, ti, majmune. Ne mogu čekati cijelu noć. Začas ću proći. Stani malo, moţeš?" Mercedes se kretao naprijed-natrag. Leonora zade u ulaz. Mercedes se prepriječi. "Za ime Boţje, miči se s ulaza, idiote", vikala je Leonora. Mercedes se malko povukao, i dodatno se ukosio. Leonora snaţno pritisnu gas. Blackadder začu zvonak udarac, pa jeku, i osjeti trzaj niz kraljeţnicu. Leonora opet opsova i prebaci renault u rikverc. Začu se i osjeti kidanje metala. Zakva-čenih odbojnika dva se auta zaglaviše kao dva bika prepletenih rogova. Leonora je i dalje išla u rikverc. Blackadder nervozno reče, "Ne, stani." Mercedes naglo presta gnjevno presti. Spusti se zatamnjeni prozor, i Cropper promoli glavu. Reče, "Arretez s'il vous plaît. Nous nous abîmons. Veuillez croire que je n'ai jamais recontré de pires façons sur les routes françaises. Une telle manque de politesse -" Leonora širokim pokretom otvori vrata i isturi golu nogu. "Mi fino govorimo američki", reče, "ti, svinjo bahata. Sjećam se ja tebe iz Lincolna. U Lincolnu si me zamalo pregazio." "Bok, Mort", reče Blackadder.
"Ah", reče Cropper. "James. Oštetili ste mi auto." "Ja sam ga oštetila", reče Leonora. "Zbog vašeg bezobrazluka i neuključenih ţmigavaca." "Mortimeru, ovo je profesorica Stern", reče Blackadder. "Iz Tallahasseeja. Urednica Christabel LaMotte." "U potrazi za Bailey i Michellom." "Točno." "Napustili su hotel. Prije tri sata. Nitko ne zna što su tu radili. Niti kamo su otišli." Blackadder reče, "Ako podmetneš leda pod svoj odbojnik, a ja sjednem na naš, moţda ih cimanjem i dizanjem razdvojimo." "Nikad više neće biti kao prije", reče Cropper. "I vi ste ovdje odsjeli?" upita Leonora. "Mogli bismo otići na piće i razmotriti situaciju. Ne znam što na ovome autu pokriva osiguranje." Večera je bila neugodna. Cropper bijaše neraspoloţen, kakvoga ga Blackadder nije viđao, ili zbog štete na autu, ili zbog Rolando-va i Maudina nestanka, ili zbog Leonorine prisutnosti. Naručio je obilato, veliku platu plodova mora za početak, brdo školjki i krakova i kamenitih račjih oklopa opkoljenih algama, na metalnome podlošku, a onda golemoga kosmelja ili araignée, na lešo, vreo i gnjevan skrlet, s ljuskavim kvrgama i uklopljenim krije-stama, s mnoštvom klimavih udova. Za tu ga gozbu opskrbiše arsenalom pribora, nalik na kakvo srednjovjekovno mučilište, kliještima i hvatačima, ostanima i spiralnim raţnjićima. Blackader je suzdrţano jeo oslića. Leonora je jela hlapa i pričala o Kernemetu. "Tuţno je to, ništa nije ostalo, samo temelji i zid od voćnjaka. I menhir, ali kuće uopće nema. Profesore Cropper, znate li vi što se dogodilo s LaMotte kad je došla ovamo?" "Ne. Imam u vlasništvu, u Americi, neka pisma u kojima se opisuje gdje je sve bila 1861. Ali ne u vrijeme o kojemu vi govorite, krajem 1860. No saznat ću." Zamahnuo je drobilicom za kliješta i zmijojezičastim pijukom. Na njegovu je tanjuru hrpa otpadaka nadvisivala izvornu hrpu stvorenja, od kojih ne osta ni jedne slatke mrvice. "Kanim se domoći tih pisama, budem li mogao", reče. "I kanim naći preostala." "Preostala?" "Što se zbilo s djetetom. Što su od nas sakrili. Kanim saznati." "Moţda ostane zauvijek zakopano", reče Blackadder, pa dignu čašu prema jarosnome no melankoličnom licu s druge strane stola. "Smijem li nazdraviti? Randolphu Henryju Ashu i Christabel LaMotte. Počivali u miru." Cropper također diţe čašu. "Pijem u to ime. Ali ću saznati." Rastali su se u podnoţju stuba. Cropper se nakloni Leonori i Black-adderu i ode. Leonora poloţi dlan na Blackadderovu ruku. "Malo me od njega hvata jeza, tako je gorljiv, i sve to shvaća osobno. Kao da su baš njega išli prevariti. Njega osobno." "Vjerojatno i jesu. Među inima. I Shakespeare ga je predvidio, kad je zapisao onu kletvu." "Drago mi je što sam izmaknula onoj njegovoj pogrebničkoj grdosiji. Hoćeš k meni? Sva sam ţalosna, mogli bismo se tješiti. Postajem sentimentalna od mora i sunca."
"To je lijepo od tebe, ali ne bih, hvala. Zahvalan sam ti, i dirnut sam, i drago mi je što si me dovela ovamo - i vjerojatno ću poţaliti - ali bolje ne. Ja nisam -" poţelio je reći "tome dorastao" ili "dorastao tebi" ili naprosto "te snage", no sve mu je to zvučalo pomalo uvredljivo. "Sve u redu. Nema smisla zakomplicirati dobar poslovni odnos, jel' tako?" Poljubila ga je za laku noć, prilično silovito, i odmarširala. Sutradan su se mirno vozili sporednom cestom, odlučivši skrenuti nakratko i pogledati kapelicu s Gauguinovim drvenim Kristom, kad iza sebe začuše nešto čudno i strašno. Kao kašalj, u pravilnome ritmu, praćen hripljivim struganjem. Kao ispaćena zvijer, ili kola kojima škripi nepodešen kotač. Bijaše to Mercedes ulubljena branika i, evidentno, oštećena remena za ventilaciju, koji ih je na sljedećem raskriţju škripeći pretekao. Premda je rana bola oči, vozač i opet bijaše nevidljiv. "Jezivo", reče Leonora. "Sablasno." "Cropper je Ankou", reče Blackadder, s neočekivanom duhovitošću. "Naravno da jest", odvrati Leonora. "To smo i prije trebali znati." "Ali tako neće dostići Michella i Bailey." "Nećemo ni mi." "Taj lov zapravo moţda i nema puno smisla. Mogli bismo na izlet." "Idemo."
24. Maud je sjedila za radnim stolom u Lincolnu i vadila koristan citat iz Freuda, za referat o metafori: Samo kad je osoba posve zaljubljena, središnja se kvota libida prenosi na objekt pa objekt donekle zauzima mjesto ega. Zapisala je: "Naravno, ego, id i super-ego, zapravo i sam libido, metaforičke su hipostaze onoga što valja vidjeti kao". Precrtala je "vidjeti" i napisala "što se moţe osjetiti kao". I jedno i drugo bile su metafore. Napisala je: "što se moţe objasniti kao događaj u neizdiferenciranom korpusu iskustva". I korpus je metafora. Dvaput je napisala "iskustvo", to je bilo ruţno. I "događaj" bi moţda bila metafora. Bila je posve svjesna Rolanda, koji je sjedio iza nje, na podu, u bijelom bademantilu, oslonjen o bijelu sofu na kojoj je spavao kad ju je prvi put posjetio, i na kojoj je sada spavao. U mislima mu je prstima pratila meke crne kovrče, gdje su počinjale, nad čelom. I mjesto gdje se mrštio, između očiju. Slutio je da je ostao bez posla; ona je slutila tu slutnju. Osjećao se kao da vreba. Ako on ode iz sobe, bit će prazno i sivo.
Ako on ne ode iz sobe, kako da se usredotoči? Bijaše listopad. Počeo joj je semestar. On se nije vratio Blackad-deru. Nije se vraćao u svoj stan, osim jedanput, nakon što opetovanim telefonskim pozivima nije dopirao do Val, da provjeri je li mrtva. Ondje je stajala velika obavijest, oslonjena o prazne boce od mlijeka: otišla na nekoliko dana. Zapisivao je riječi u liste. Zapisivao je u liste riječi koje su se opirale slaganju u rečenice knjiţevne kritike ili teorije. Hvatala ga je nada - točnije, naslut skorosti - da će pisati pjesme, ali zasad nije dospijevao dalje od lista. No one bijahu neodoljive i strašno vaţne. Nije znao shvaća li - vidi li- Maud tu vaţnost, ili ih smatra smiješnima. Bio je posve svjestan Maud. Ĉudo je njezinu slutnju da on sluti da je ostao bez posla, i da vreba. Pisao je: krv, glina, terakota, karanfil. Pisao je: plav, plameni grm, raspršen. Uz to je pribiljeţio, "raspršen kao kod Donnea, 'krajnje, jar-kost raspršiv', nema veze s lećama".28 Pisao je: vlasulja, koralj, ugljen, kosa, malje, nokat, krzno, sova, ţelatina od ribljih mjehura, skarabej. Otpisao je drven, vrh, spojku i ostale dvosmislene riječi, i mrlju i prazninu, premda su mu i one pale (još jedna riječ o kojoj je dvojio) na um. Nije bio siguran ni o mjestu glagola u tome primitivnom jeziku. Pasti, pao, pali, padoše, padahu. Strijela, deblo (ne grana, ni korijen), listolik, voda, svod. Vokabulari se kriţaju u petljama i krugovima. Određuju nas crte koje odlučujemo prijeći ili prihvatiti kao granicu. Rekao je, "Izići ću, da moţeš razmišljati." "Ne treba." "Bolje da. Da nešto kupim?" "Ne. Obavljeno." "Mogu naći posao, u baru ili bolnici ili tako nešto." "Daj si vremena da razmisliš." "Nema još puno vremena." "Stvoriš si vrijeme." "Kao da vrebam." "Znam. Neće uvijek tako." "Ne znam." Zazvoni telefon. "Je li to doktorica Bailey?" "Da." "Je li tu Roland Michell?" "Za tebe." "Tko?" "Mlad muškarac, obrazovan. S kim, molim vas, razgovaram?" "Ne poznajete me. Zovem se Euan Maclntyre. Odvjetnik. Ţelio bih s vama razgovarati - ne s Rolandom - odnosno vrlo rado i s Rolandom, i njemu moram štošta kazati. Ali nešto vrlo zanimljivo moram priopćiti vama." Maud pokri slušalicu i priopći to Rolandu. "Što kaţete na večeru u Bijelom jelenu večeras u, recimo, pola osam? Vas oboje."
"Moţda bolje", reče Roland. "Hvala lijepo", reče Maud. "Bit će nam drago." "Za drago nisam siguran", reče Roland. Te su večeri s nelagodom kročili u Bijeloga jelena. Bijaše to prvi put da se u javnosti pojavljuju kao par, ako su to uopće bili. Maud je bila u plavome boje zvončića, pomno usidrene kose što se svjetlucala. Roland ju je promatrao s ljubavlju i u očaju. Ništa na svijetu nije imao osim Maud - ni doma, ni posla, ni budućnosti - a upravo ga zbog tih negativa Maud ne moţe još dugo ozbiljno shvaćati niti ţeljeti pored sebe. Ĉekalo ih je troje ljudi. Euan Maclntyre u odijelu boje antracita i zlatnoj košulji; Val, blistava u sjajasto-sivome odijelu preko tamnoljubičaste košulje, i treća osoba, sva u tvidu i pahuljama kose uokolo ćele, koju je Euan predstavio kao "Toby Byng. Suvlasnik, sa mnom, jedne konjske noge. I on je odvjetnik." "Znam", reče Maud. "Odvjetnik sir Georgea." "Nije zato tu, ili ne baš zato." Roland je zurio u elegantnu Val, u sjaju zbilja skupe i dobro skrojene odjeće, i, još vaţnije i evidentnije, u blještećem samo-uţitku seksualne sreće. I kosa joj bijaše drugačija - kratka, meka, uzdignuta kad bi zamahnula glavom, da bi se potom vratila u savršeno stanje. Sva bijaše u prigušeno ljubičastoj i špricano-svileno golubinjoj, sva lijepa i izbalansirana, čarape, cipele s petom, ojačanih ramena, našminkanih usta. Rekao je, ne misleći, "Val, ti djeluješ sretno." "Donijela sam odluku da to mogu." "Traţio sam te. Zvao i zvao. Da vidim jesi li dobro." "Nisi trebao. Mislila sam, ako ti moţeš nestati, mogu i ja. Pa sam nestala." "Drago mi je zbog toga." "Udajem se za Euana." "Drago mi je zbog toga." "Nadam se ne sasvim drago." "Naravno da ne. Ali ti djeluješ -" "I ti. Jesi sretan?" "U jednu ruku. U drugu sam koma." "Stanarina je plaćena do početka listopada. To je ovaj tjedan." "Ne ta koma. Barem -" "Euanu je nešto palo na um, u vezi s pravom komom, u vezi s Randolphom i Chistabel." Sjedili su u kutu, za stolom s ruţičastim stolnjakom i krutim ruţičastim ubrusima, u velikoj blagovaonici, s blještavim kristalnim lusterima i zidovima obloţenima drvenim letvicama. Na stolu bijaše kitica jesenskog cvijeća: prljavoruţičasti zvjezdani, blijedoljubičaste krizanteme, nekoliko frezija. Euan je naručio šampanjac, a odlučiše se za dimljeni losos, fazana s prilogom, stilton i nabujak od limuna. Rolandu je fazan bio preţilav. Umak od kruha podsjetio ga je na boţičnu kuhinju njegove majke. Tipično engleski, razgovarali su o vremenu, a za stolom se donekle osjećala seksualna tenzija, također tipično engleski. Rolandu bijaše jasno da Val procjenjuje Maud kao lijepu i hladnu; jasno je vidio da Maud proučava Val, i prosuđuje njega s njom u vezi, ali nije mogao ni nazrijeti do kakvoga je suda došla. Bilo mu je jasno da se obje otvaraju Euanovoj prijaznosti i raspoloţenosti. Euan ih je sve nasmijavao i Val je blistala od sreće i ponosa, a Maud se opustila i nasmiješila. Pili su dobar burgundac, i slobodnije
se nasmijali. Ispostavilo se da Maud i Toby Byng imaju zajedničke prijatelje iz djetinjstva. Euan i Maud su razgovarali o lovu. Roland se osjeti izdvojenim, promatrač. Upita Tobyja Bynga kako je Joan Bailey, i sazna da je dugo bila u bolnici, ali je sada vani. "Mortimer Cropper uvjerio je sir Georgea da će svota od prodaje pisama - ako ih naime proda njemu - omogućiti rekonstrukciju Seal Courta i nabavu najnovije tehnologije za lady Bailey." "Neka se barem netko okoristi", reče Roland. Euan se nagnu preko stola. "O tome smo i ţeljeli razgovarati. Korist kome?" Okrenu se prema Maud. "Tko je vlasnik autorskih prava na pjesme i priče Christabel LaMotte?" "Mi. Moja obitelj. Barem mislimo. Svi su papiri pohranjeni u Centru za resurse ţenskih studija u Lincolnu, gdje radim. Odnosno, rukopisi Meluzine, Grada Isa, dvije knjige bajki i dosta zasebne lirike. Uopće nemamo puno pisama - na aukciji kod Sothebyja smo kupile dnevnik Blanche Glover - gotovo potajice, nitko nje uviđao koliko je to vaţno. U ţenskim studijima još nema tako puno novca. Naravno, kad se djela jednom tiskaju, autorska prava istječu nakon pedeset godina, kao i sve drugo." "Je li vam palo na um da biste vi mogli biti vlasnica autorskih prava na Christabelinu polovicu prepiske?" "Jest, ali mi se to ne čini izvjesnim. Mislim da nije ostavila testament ili što slično. Dogodilo se tako da je - kad je Christabel 1890. umrla, njezina sestra Sophia cijeli paket poslala svojoj kćeri, May, mojoj praprabaki - moglo joj je tada biti oko trideset, moj je pradjed rođen 1880., a May se udala 1878. Bilo je i neprilika - tadašnji sir George bio je protiv braka među prvim bratićima, a ovaj brak jest bio takav. Ni obitelji se nisu slagale. Pa je Sophia paket poslala s popratnim pismom - ne sjećam se točno, ali nešto kao 'Draga moja May, moram ti prenijeti vrlo ţalosnu vijest, a ta je da je sinoć, vrlo nenadano, umrla moja najdraţa sestra, Christabel. Ĉesto je govorila da ţeli da tebi ostanu njezine pjesme i rukopisi, ti si mi jedina kći, a ona je čvrsto vjerovala da je vaţno da se nasljeđuje po ţenskoj liniji. Pa ti eto šaljem što sam našla - ne znam kolika mu je cijena ili trajna vrijednost – ali se nadam da ćeš ga čuvati, jer je ona sama vjerovala, a i drugi su mi mjerodavni rekli, da je bolja pjesnikinja nego što joj se obično priznaje.' Rekla je da bi joj njezina nazočnost na sprovodu bila velika utjeha, ako moţe doći - ali da ona (Sophia) zna da se moja pra-prabaka namučila pri porodu posljednjeg djeteta i da ima puno posla. Nema dokaza da je došla. Stvari je zadrţala, ali nema dokaza da se za njih zanimala." "Ĉekalo je vas", reče Euan. "Valjda. Da. Ali što se vlasništva tiče - moţda se čak ispostavi da ono što ja imam pripada zapravo sir Georgeu, ako je Christabel umrla bez oporuke... Teško da će mi Cropper i njegovi priznati neko moralno pravo." Euan reče, "To se, više-manje, i meni čini. Prisilio sam Val da mi kaţe što ona zna -" "Ne puno", reče Val. "Dovoljno, o Cropperu i njegovima. Pa je meni moj prijatelj Toby proprčkao po dokumentaciji svoje firme. Neugodno mu je - jer zastupa obitelj sir Georgea. No on je mi smo - našli smo nešto što, mišljenja smo, vi trebate vidjeti - mi ćemo - vi ćete, ali se nadam da ćete se sloţiti da vas ja zastupam - morat ćemo vrlo paţljivo razmotriti kako dalje. U svakome slučaju, moje je profesionalno mišljenje da nema dvojbe čija su
pisma. Donio sam fotokopiju. Blagoslovljen bio stroj za fotokopiranje. Ovjerio sam potpis u vašim ţenskim studijima, vas nije bilo. Što kaţete?" Maud uze fotokopiju. Diktirano mojoj sestri, Sophiji Bailey, 1. svibnja 1890. godine, budući da sama od slabosti ne mogu čisto pisati. Ţelim da Sophia dobije moj novac, moj namještaj i porculan. Ako je ţiva Jane Summers iz Richmonda, neka dobije nešto meni u spomen, i 60 funti. Sve moje knjige i spisi, i moja autorska prava, idu Maiji Thomasini Bailey, u nadi da će s vremenom razviti interes za poeziju. Potpisala Christabel LaMotte, u nazočnosti Lucy Tuck, dvorkinje, i Williama Marchmonta, vrtlara. Euan reče, "Bilo je presavijeno u hrpi Sophijinih računa. Iz ovoga jasno slijedi da je Sophia našla Jane Summers i platila joj njezino. I zadrţala cedulju. Računam da je smatrala da je tako obavila sve što treba - izvršila sestrinu volju - i da je papir naprosto sklonila." Maud reče, "Znači li to da su pisma moja?" "Autorska prava na neobjavljena pisma u posjedu su njihova autora. Sama pisma, fizički, vlasništvo su primatelja. Ako ih on ne vrati, a ova su vraćena." "Mislite, njezina su pisma njemu vraćena?" "Točno. Ĉini mi se - odnosno, Toby kaţe - da imaju njegovo pismo gdje kaţe da vraća pisma u njezin posjed." "Znači - ako ste u pravu - sva su pisma u mome vlasništvu, a moja su i autorska prava na njezina pisma." "Točno. Još tu ima rupa. I moţe se osporiti. Sir George bi je mogao osporavati, i vjerojatno trebao. Taj dokument nije prava oporuka, nije oficijelno ubiljeţena, masa je tu petlji i caka, za pobijanje. No moje je mišljenje da biste mogli dokazati svoje pravo na cijelu zbirku, njegovu i njezinu. Problem je kako dalje s tim, a da zaštitimo Tobyjeve interese, čija je pozicija u ovoj stvari etički krajnje upitna. Bi li ovaj dokument ikad ugledao svjetlo dana bez njegove intervencije?" Toby reče, "Ako sir George bude osporavao vaše pravo, svu biste zaradu mogli potrošiti na pravne usluge -" "Kao u Sumornoj kuc'i", reče Val. "Točno", reče Euan. "Moţda bi se htio nagoditi. Sad nam treba način da ovo iskrsne bez Tobyjeva voljnoga posredovanja - mislim da ću morati smisliti priču, da ispadne da sam ga preveslao - mogao bih ga kao navesti da mi pokaţe neke spise, kao ja nešto traţim - i onda ga iznenadim -" "Kao gusar", Val će, s oboţavanjem. "Ako se odlučite da vas ja zastupam -" "Nećete puno zaraditi", reče Maud. "Ako su spisi moji, idu u Ţenski centar za resurse." "Jasno. Nije mi do novca. Već zbog napetosti, znatiţelje, znate? Premda mislim da biste trebali razmotriti mogućnost da morate u prodaju - ne Cropperu, već Britanskoj knjiţnici ili drugdje gdje vam je prihvatljivo - da biste sir Georgea isplatili." Roland reče, "Lady Bailey nam je bila dobra. Trebaju joj kolica." Maud reče, "Centar za resurse od njegovoga osnutka sramotno financiraju -" "Kad bi svi ti papiri bili u Britanskoj knjiţnici, imali biste mikrofilmove i novac i invalidska kolica -" Maud ga ratoborno pogleda. "Kad bi ti papiri bili u Centru za resurse, privukli bi financijere -"
"Maud -" "George Bailey bio je prema meni krajnje neljubazan - i prema Leonori -" "Voli svoju ţenu", reče Roland. "I svoju šumu." "Istina", reče Toby Byng. "Mislim", reče Val, "da se ne bismo trebali svađati oko stvari koje još nemamo odnosno nemate. Mislim da bismo trebali ići korak po korak. Mislim da bismo trebali nazdraviti Euanu, koji je sve to smislio, i razmisliti o sljedećem koraku." "Imam još par ideja", reče Euan. "Ali ih treba domisliti i istraţiti." "Misliš da sam gramziva", reče Maud kad su stigli kući. "Ne, ne mislim. Kako bih uopće mogao?" "Osjećam da me osuđuješ." "Posve pogrešno. Otkud mi pravo?" "To znači da me osuđuješ. Misliš da bih trebala otpremiti Euana?" "To ti moraš odlučiti." "Rolande." "Ja s tim nemam gotovo ništa." To i jest bio problem. Osjećao se kao marginalac. Marginalan u odnosu na njezinu obitelj, njezin feminizam, njezinu socijalnu opuštenost sa sebi jednakima. Bio je izvan svih tih silnih krugova. Počeo je s tom - kako bi je nazvao - s tom istragom - i sve je izgubio - a njoj je izručio građu uz pomoć koje ona moţe neizmjerno poboljšati svoj poloţaj - posao, budućnost, Christabel, novac... mrzio je ići na večere koje sam ne bi mogao podmiriti. Mrzio je ţivjeti na njezin račun. Maud reče, "Ne moţemo se sada svađati - nakon svega što smo Krenuo je zaustiti da se ne svađaju, kad zazvoni telefon. Glas bijaše ţenski, drhtav i vrlo uzbuđen. "Trebala bih doktoricu Bailey." "Ja sam." "Da. Pa. Da. Oh Boţe. Dugo sam razmišljala da li da vas zovem ili ne - mislit ćete da sam luda, ili naprosto pokvarena - ili bahata - ne znam - samo ste mi vi padali na um a cijelu sam večer sjedila i razmišljala o tome i tek sad shvaćam da je prekasno za telefon, valjda sam izgubila svaki pojam o vremenu, moţda da vas sutra nazovem, tako bi bilo bolje, ali bi moţda bilo prekasno, mislim, ne moţda baš sutra, ali uskoro, ako sam u pravu - znate, ostavili ste dojam da skrbite, vidite, kao da vas je zaista briga -" "Molim vas - tko je to?" "Oh Boţe, da. Ja nikad prva ne zovem. Uţasavam se telefona. Beatrice Nest. U ime Ellen Ash. Ne, ne baš u ime - osim što imam osjećaj - imam osjećaj - da u njezino ime -" "Doktorice Nest, što se dogodilo?" "Oprostite. Dajte mi da se smirim i saberem. Pokušavala sam vas i prije nazvati, doktorice Bailey, ali mi se nitko nije javljao. Nisam zapravo očekivala da ćete se i sada javiti, zato sam tako zbunjena i smetena. Da." "Shvaćam." "Radi se o Mortimeru Cropperu. Bio je kod mene - ne ovdje, naravno, sad sam kod kuće, u Mortlakeu, već u mojoj sobi u Muzeju, nekoliko je puta bio ondje, i pomno je proučavao određene dijelove dnevnika -" "Posjet Blanche Glover?"
"Ne, ne, sprovod Randolpha Asha. A danas je doveo mladoga Hildebranda Asha - da, nije više ni mlad, već je star, i debeo, bez sumnje, ali, naravno, mlađi je od lorda Asha moţda ne znate, Hildebrand Ash će naslijediti lorda Asha ako umre, kad umre, a nije dobro, kaţe mi James Blackadder, u svakome slučaju uopće ne odgovara na pisma - ni ja ne pišem često, nema neke potrebe, ali i kad napišem, ne odgovori -" "Doktorice Nest -" "Znam. Jeste sigurni da ne biste radije da vas sutra nazovem?" "Ne. Mislim, da. Sigurna sam. Izjeda me znatiţelja." "Načula sam o čemu razgovaraju. Mislili su da me nema - u sobi. Doktorice Bailey, apsolutno sam sigurna da profesor Cropper kani dirati - raskopati - Asheve. Grob u Hodershallu. On i Hildebrand Ash, zajedno. Ţeli saznati što je u škrinjici." "Kakvoj škrinjici?" reče Maud. Nadugačko, naširoko i bez daha, Beatrice Nest objasni kakva škrinjica. "Godinama već priča da je treba iskopati. Lord Ash to nije htio odobriti, a ionako treba ovlast od biskupa da se dira grobnica, znate, no on kaţe da Hildebrand Ash polaţe moralno pravo na škrinjicu i da on sam ima - pravo - jer je on - on - toliko učinio za Randolpha Asha - on kaţe on - čula sam ga kad je rekao - 'Zašto ne bismo kao lopovi, kad su ukrali Impresiju: izlazak sunca, zašto je ne bismo uzeli i smislili uvjerljivu izliku, što god poslije našli?' - čula sam ga -" "Jeste li razgovarali s profesorom Blackadderom?" "Ne." "Ne mislite da biste trebali?" "On mene ne voli. Ne voli nikoga, ali mene posebno. Moţda pomisli da sam luda, ili da samja kriva što je Mortimer Cropper smislio taj grozni plan - i Croppera mrzi mislim da me ne bi saslušao. Dosta mi je više tih sitnih poniţenja. Vi ste sa mnom govorili uviđavno, vi ste Ellen Ash razumjeli, vi ćete shvatiti da ovome zbog nje moramo stati na kraj." Pa nastavi: "Govorila bih s Rolandom Michellom, ali on je nestao. Što vi mislite, što mi je činiti? Što se moţe učiniti?" "Roland je ovdje, doktorice Nest. Moţda da dođemo u London. Zapravo ne moţemo zvati policiju -" "Što bismo im uopće rekli?" "Točno tako. Poznajete li vikara crkve gdje je grob?" "Gospodin Drax. Ne voli profesore. Ni studente. A čini mi se ni Randolpha Asha." "Kao da su jako razdraţljivi svi koji s ovim imaju neke veze." "A sam je Ash bio tako plemenit", reče doktorica Nest, ne osporivši prethodni sud. "Nadajmo se da će otpraviti Mortimera Croppera. A da ga posjetimo?" "Ne znam. Ne znam što mi je činiti." "Dajte mi vremena da se posavjetujem. Sutra ću vas nazvati." "Molim vas - doktorice Bailey - poţurite." Maud se uzbudila. Rekla je Rolandu da moraju u London, i predloţila da se s Euanom Maclntyreom savjetuju oko mogućih Cropperovih radnji i njihova osujećenja. Roland je rekao da je plan dobar, i jest bio dobar, donekle, premda je zbog njega još intenzivnije osjećao neopipljivu izopćenost. Noću bi leţao budan, sam u bijelom krevetu, i brinuo. Nestalo je nečega što se tajilo. On i Maud osjećali su da je "istraţivanje" nuţno drţati u tajnosti, i dok bijaše tajno, dijelili su tu tajnu i jedno
drugo. Sad, kad je sve izišlo na vidjelo, u njegovim se očima nekako umanjilo, i zbog Euanove i Tobyjeve nervozne znatiţelje, i zbog Cropperove, i zbog Blackadderove proključale ţudnje i gnjeva. Euanov šarm i oduševljenje izbrisali su ogorčenje i mrzovolju s Valina lica, i ne samo to, nekako je i Maud sama postajala vedrija i odvaţnija. Umišljao je da s Euanom i Tobyjem govori slobodnije nego s njim. Umišljao je da Val uţiva u tome što preuzima potragu. Prisjećao se svoga prvoga dojma o Maud - naredbodavne, arogantne, kritične. Nekoć je bila Fergusova. Te su se njihove nijeme igre izrodile iz slučaja, iz kratke, umjetno stvorene osamljenosti, iz potaje. Na otvorenome ne bi preţivjeli. Nije čak znao ni da li to ţeli. Tragao je za vlastitom prvom mišlju, i sebi je govorio da je prije Maud imao Randolpha Asha i njegove riječi, a sad su mu i to, to nadasve, promijenili i oduzeli. Maud o tome nije rekao ni riječi, a ona kao da ništa nije primijetila. Sutradan su se konzultirali s Euanom; i on se uzbudio. Svi će u London, rekao je, na razgovor s gospođicom Nest, na ratno vijećanje. Moţda bi mogli pratiti Croppera i uhvatiti ga in flagranti. U zakonu je postojala fina razlika ovisno o tome radi li se o remećenju pokopa na grobištu ili groblju. Hodershall bi valjda bio anglikanska ukopna lokacija opisiva kao grobište. On i Val će Porscheom, pa će se ondje naći s Rolandom i Maud. A da odu u njegovu gajbu i odande nazovu doktoricu Nest? Ima stan u Barbicanu, ima mjesta. Toby mora ostati i paziti na dokumentaciju, i na interese sir Georgea. Maud reče, "Ja bih mogla prenoćiti kod tete Lettice. Stara gospođa, ţivi na Trgu Cadogan. Bi li sa mnom?" "Mislim da ću prespavati u stanu u Putneyju." "Da idem s tobom?" "Ne." Nije to bilo mjesto za nju, s onim kričavim ofucanim zastorima i mačjim smradom. Premazano sjećanjima na njegov ţivot s Val, i na tezu. Nije ondje ţelio Maud. "Moram o nekim stvarima razmisliti. O budućnosti. Što ću raditi. O stanu, kako ću platiti stanarinu, hoću li je platiti. Treba mi jedna noć nasamo." Maud reče, "Nešto nije u redu?" "Moram razmisliti 0 svome ţivotu" "Oprosti. Ali mogao bi k mojoj teti -" "Ne brini. Ţelio bih biti sam, tu jednu noć."
25. Dnevnik Ellen Ash 25. studenoga 1889. Pišem ovo za Njegovim stolom, u dva ujutro. Ne mogu spavati, a on u lijesu sniva svoj posljednji san, posve spokojan, pokoj mu duši. Sjedim medu njegovim stvarima - sada mojima, ili ničijima - i razmišljam kako njegov ţivot, njegova prisutnost to neţivo napušta sporije nego njega, nekoć ţivoga a sada, ne mogu to napisati, nisam ni trebala počinjati. Moj dragi, sjedim ovdje i pišem, kome nego tebi? Bolje mi je ovdje medu
tvojim stvarima - pero nerado riše "tvoj", "tebi", nema ovdje nikoga, a opet, još je pribivanja. Nedovršeno pismo. Mikroskop, stakalca, knjiga s oznakom, i - oh, moj dragi nerazrezani listovi. Strah me sna, strah me, Randolphe, snova što bi mogli doći, i zato ovdje sjedim i pišem. Dok je leţao ondje, kazao je, "Spali što se ne smije vidjeti", a ja sam mu rekla, "Da", obećala sam. U takvim časovima čovjeka kao da obuzme neka jezovita energija, da stvari obaviš brzo, prije nego što činiti postane nemoguće. Mrzio je tu novonastalu vulgarnost suvremene biografije, to kako su ras-kopali Dickensov stol u potrazi za tričavim dokumentima, ili Forsterove odvratne nasrtaje na bol i tajne Carlvleovih. Ĉesto bi mi govorio, spali što nam je ţivo zajedno sa ţivotom našega sjećanja, da nitko o tome dokono ne raspreda i ne laţe. Sjećam se koliko me se dojmila Harriet Martineau, kad u autobiografiji kaţe da je tiskanje privatnih pisama zapravo izdaja kao kad bi tko intiman razgovor dvoje prijatelja prepričavao za zimskih noći, s nogama na ogradi od kamina. Naloţila sam ovdje vatru, i neke stvari spalila. I još ću. Neće ga kljuvati lešinari. Ima stvari koje spaliti ne mogu. Niti, čini mi se, opet pogledati. Ima ovdje stvari koje nisu moje, koje ne mogu ja spaljivati. A tu su i mila nam pisma, svih onih luckastih godina razdvojenosti. Što mi je činiti? Ne mogu ih ostaviti, da ih sa mnom pokopaju. Mogao bi me tko iznevjeriti. Te ću stvari poloţiti da sada uz njega počivaju, da mene dočekaju. Neka ih zemlja uzme. Mortimer Cropper: Veliki trbuhozborac 1964, Poglavlje 26, "Po grčevitoj ognjici Ţivota", str. 449 i dalje. Na brzinu sastaviše komisiju da se procijeni moţe li se velikana pokopati u Westminsterskoj opatiji. Lord Leighton se sastao s dekanom, no ovaj je, ispostavilo se, donekle dvojio u vezi s religioznim uvjerenjima Randolpha Asha. Pjesnikova udovica, koja mu je tokom te zadnje bolesti besano i privrţeno bdjela uz postelju, napisala je i dekanu i lordu Leightonu da je njezina ţelja, a nesumnjivo bi bila i ţelja njezina supruga, da ga pokopaju na povučenome seoskome groblju kod Crkve sv. Tome u Hodershallu, na rubu Sjevernoga humlja, gdje kao vikar sluţi suprug njezine sestre Faith, i gdje će i sama, nada se, počinuti. Tako se velik broj viđenih osoba i onih iz knjiţevnih krugova zaputio kroz nizinske staze zasute lišćem, jednoga vlaţnog dana, tipično engleskoga, u studenome, dok su konjska kopita u blato zakapala ţuto lišće, a crveno sunce bijaše nisko na obzoru.29 Lijes su nosili Leighton, Hallam Tennyson, sir Rowland Michaels i slikar Robert Brunant.30 Kad lijes, pokriven golemim bijelim vijencima, spustiše u zemlju, Ellen na nj poloţi škrinjicu s "našim pismima i uspomenama", "predragima da ih spalim, predragocjenima da ih ikad izloţim oku javnosti".31 Tada oţalošćeni raku ispuniše cvijećem, te se raziđoše, prepustivši posljednji tuţni čin lopatama grobara, koji i lijes od ebanovine i krhke cvjetove prekriše lokalnom mješavinom krede, kremena i gline.32 Mladi Edmund Meredith, Ellenin nećak, s ruba je rake ponio kiticu ljubica, koje je pomno sprešao i čuvao medu listovima svoga Shakespearea.33 U mjesecima koji su uslijedili Ellen Ash uredila je da se podigne jednostavan crn nadgrobni spomenik, s urezanim jasenom kojemu se šire i krošnja i korijenje, kakav je sam Randolph Henry Ash znao iz zabave docrtati uz svoj potpis na pismima.34 Ispod
toga uklesaše Ashev prijevod epitafa Rafaelu iz pera kardinala Bemba, uklesana oko Rafaelova groba u Panteonu, a koji se javlja u Ashevoj pjesmi "Sveto i profano", o slici iz vatikanske sobe. Tu leţi onaj pred čijim djelom Zadrhta sama Majka sveg svijeta, A sada strah je, pred mrtvim mu tijelom, Da sama je mrtva, oduzeta.35 Ispod toga piše: Ovaj spomenik Randolphu Henryju Ashu, velikome pjesniku i vjernome i paţljivome muţu, podiţe Ellen Christiana Ash, njegova ucviljena udovica i supruga više od 40 godina, u nadi da "po kratku snu budni za vječni smo svijet",36 gdje rastanaka više biti neće. Kasnije je kritičare zabavljao bathosi7 usporedbe ovoga plodnog viktorijanskog pjesnika s velikim Rafaelom, pa su mu se i podsmjehivali, premda početkom ovoga stoljeća ne bijahu skloni ni jednome ni drugome. Još je moţda čudnije što se u ono vrijeme nigdje ne biljeţi negodovanje, jer na spomeniku nema ni spomena kršćanstva, kao što nigdje nema ni naznake mogućega poklona pred taktom kojim je Ellen to izbjegla. Svojim je izborom citata, njegovom pjesmom i Rafaelom i Bembom, svoga muţa povezala s cijelom tom višeznačnom renesansnom tradicijom, primjer koje jest kruţni Panteon, kršćanska crkva izvorno u obliku klasičnoga hrama. Iz toga ne proizlazi da je ona nuţno o tome razmišljala, premda moţda jesu udvoje raspravljali o tim stvarima. Ne moţemo izbjeći spekulacije o sadrţaju škrinjice pokopane s Randolphom Ashem, a koja je, kaţu, ostala nedirnuta kad su četiri godine poslije pored njega spustili lijes njegove udovice.38 Kao i drugi iz njezine generacije, i Ellen Ash bijaše prekreposna i preosjetljiva kad se radilo o tiskanju osobnih dokumenata. Ĉesto se tvrdi, napose to čini sama Ellen,39 da je te skrupule dijelio i Randolph. Naša je sreća što u posljednjoj volji nije ostavio nikakve komentare u tome smislu, to veća što je udovica njegove navodne naputke slijedila nepotpuno i nemetodično. Ne znamo kakve smo neprocjenjive dokaze izgubili, ali smo na ovim stranicama vidjeli kakvo nam je silno bogatstvo ostalo. Ipak, mora nam biti ţao što oni koji 1896. na-rušiše njegov spokoj nisu ni koliko otvorili skrivenu škrinjicu, da je pregledaju i za buduća pokoljenja popisu njezin sadrţaj. Odluke da se unište ili skriju biljeţi primjerna ţivota donose se u ognjici ţivota, ili, još češće, u stisku neposrednoga posmrtnog očajanja, i nemaju mnogo veze s odmjerenom prosudbom i ţeljom za potpunim i nepomućenim znanjem, koje te nemire slijede. Ĉak je i Rossetti poţalio što je svoje pjesme pokopao s nesretnom si suprugom, pa je morao ekshumacijom poniziti i sebe i nju. Ĉesto se sjetim što je Freud rekao o odnosu naših primitivnih predaka prema mrtvima, predočivima dvojako, kao duhovi i demoni, ili pak kao poštovani praoci: "Ĉinjenica da se demoni uvijek smatraju duhovima nedavno umrlih najbolji je pokazatelj utjecaja ţalovanja na porijeklo vjerovanja u demone. Zalovanje ima vrlo specifičnu psihičku zadaću: njegova je funkcija da pamćenje preţivjelih odvoji od umrloga. Kad se to postigne, bol se smanjuje, a onda i griţnja savjesti i samoprijekor, a naposljetku i strah od demona. A sami duhovi, koji su isprva izazivali strah kao
demoni, sada mogu očekivati prijateljskiji odnos; štuje ih se kao pretke, te im se obraća za pomoć."40 Slijedom naše ţelje da uočimo skriveno, ne stoji li tada teza da su oni, čije ih je neodobravanje pretvorilo u demone najbliţima i najmilijima, sada naši ljubljeni preci, čije ostatke otvoreno štujemo? 27. studenoga 1889. Starica je tiho koračala mračnim hodnicima, uspela se uza stube, zastajkujući nesigurno na odmorištima. Gledano straga - a sada ćemo je jasno ugledati - straga i u sjeni mogla je biti bilo koje dobi. Nosila je kućni ogrtač od baršuna i meke vezene papuče. Drţala se uspravno, kosti joj nisu škripale, premda joj tijelo nipošto ne bijaše mesnato. Kosa joj je visjela u dugoj blijedoj pletenici između lopatica; u svjetlu svijeće, mogla je biti boje najbljeđega zlata, premda bijaše bijela poput vrhnja, pa prema svijetlo smeđoj. Osluškivala je kuću. Njezina sestra Patience spavala je u najboljoj gostinskoj sobi, a negdje je na drugome katu spavao i George, njezin nećak, sada ambiciozan mladi odvjetnik. U svojoj je spavaćoj sobi, prekriţenih ruku, sklopljenih očiju, spokojno leţao Randolph Henry Ash, meke bijele kose orubljene prošivenim satenom, glave poloţene na jastuk od vezene svile. Shvativši da ne moţe zaspati, pošla je k njemu, otvorila je njegova vrata, tiho, i stala, spustivši pogled, prihvaćajući promjenu. Odmah poslije smrti, izgledao je kao i prije, blaţen i smiren nakon borbe, u počinku. Sad kad je preminuo, ne bijaše više nikoga, tek sve isklesaniji i sve koštaniji simulakrum, sve ţuća koţa zategnuta preko vršaka kostiju, upalih očiju, naglašenih čeljusti. Promatrala je tu promjenu, promrmljala molitvu u pokrivač od tišine, i predmetu na krevetu rekla, "Gdje si?" Kao inače noću, cijela je kuća vonjala po utrnulom ugljenu, hladnim kaminima, starom dimu. Pošla je u vlastiti sobičak za pisanje pisama, gdje joj pisaći stol bijaše zatrpan izrazima sućuti, na koje je valjalo odgovoriti, i već pregledanim popisom pozvanih na sutrašnji sprovod. Iz ladice je izvadila dnevnik, i još par papira, neodlučno je pogledala hrpu i opet izišla, osluškujući spavanje i smrt. Uspela se još kat više, sasvim gore, gdje bijaše Randolphova radna soba, druge je drţala podalje od nje, i sebe samu, bijaše to njezina ţivotna zadaća. Zastori bijahu razgrnuti. Ulazila je svjetlost plinske svjetiljke, i svjetlost punoga mjeseca, usplutala i srebrna. Bijaše ondje i duh vonja njegova duhana. Hrpe knjiga na stolu, otprije te posljednje bolesti. Još se u sobi ćutio osjećaj njega u poslu. Sjela je za njegov pisaći stol, stavila je preda se svijeću, osjetila se ne bolje, bilo bi to krivo, već manje samotno, kao da je ono što je ovdje još pribivalo, što god to bilo, manje ispijeno i jezivo od onoga što je dolje snivalo, ili leţalo nepokretno kao kamen. U dţepu kućnoga ogrtača drţala je njegov sat i neke papire koje je odozdo ponijela. Izvadila ga je i pogledala. Tri. Tri zadnjega jutra koje će provesti u kući. Pogledom je prešla preko polica za knjige sa staklenim vratima, s kojih joj se mutno vraćao uvišestručen odraz svijeće. Otvorila bi koju ladicu stola, u kojima bijahu hrpe papira, njegov rukopis, ili tuđi; kako ona da prosudi i odluči o sudbini svega toga?
Duţ jednoga zida pruţala se njegova botanička i zoološka zbirka. Mikroskopi u drvenim kutijama, sa šarkama i kukicama. Stakalca, crteţi, uzorci. Wardovi staklenici sa zapečaćenim svjetovima biljnoga ţivota, zamagljeni od vlastita daha, morski akvarij s finom oplatom, s travama, i vlasuljama i zvjezdačama, pored kojega je M. Manet naslikao pjesnika medu njegovom paprati, s naznakom moţda svijeta pradavne biljne močvare ili priobalja. Sve to mora van. Posavjetovat će se s njegovim prijateljima iz Prirodoslovnog muzeja, gdje da to smjesti. Moţda bi sve to trebalo pokloniti prikladnoj obrazovnoj ustanovi - Radničkom klubu, nekoj školi. Imao je, sjećala se, specijalnu hermetičnu kutiju za uzorke, ostakljenu, s izolacijom. Našla ju je na njezinu mjestu; bio je uredan i drţao se navika. Bit će savršena za to što kani. Morala je donijeti odluku, a sutra će biti prekasno. Bijaše čovjek koji se nikad nije bio ozbiljno razbolio, do te zadnje bolesti. A i ta se otegnula; zadnja tri mjeseca nije mogao iz kreveta, oboje su znali što ih čeka, premda nisu znali kad, ni kojom brzinom. Tih su mjeseci oboje ţivjeli u toj jednoj sobi, u njegovoj spavaonici. Svakoga mu je časa bila nadohvat, prozračivala je ili mu namještala jastuk, naposljetku ga je hranila, čitala mu je kad mu je preteškom postala i najtanja knjiţica. Imala je dojam da nijemo ćuti njegove potrebe i neugode. I bol, u nekome je smislu dijelila i njegovu bol. Nijemo je sjedila uza nj, drţeći mu bijelu papirnastu ruku, i ćutila kako mu iz dana u dan kopni ţivot. Ne i pamet. Isprva su ga u jednom grozničavom periodu zbog nečega opsjele pjesme Johna Donnea, recitirao bi ih stropu, glasom zvučnim i krasnim, otpuhujući s usta pramenove brade. Kad se ne bi mogao sjetiti kojeg stiha, zvao bi, "Ellen, Ellen, brzo, izgubio sam se", a ona bi morala kopati i traţiti. "Što bih ja bez tebe, draga moja? Evo nas na kraju, posve zajedno. Velika si mi utjeha. Sretni smo bili." "Bili smo sretni", rekla bi ona, a tako i jest bilo. Bili su sretni čak i tada, kako su i uvijek bili sretni, sjedeći jedno uz drugo, bez puno riječi, motreći iste stvari, zajedno. Ušla bi u sobu i začula glas: Ljubav ku mutno ljubovnici znadu Sublunarni (što čula su im duša) Ne moţe podnijet rastanke, jer kradu Sve ono što joj postojanje pruţa.41 Umirao je sa stilom. Gledala ga je kako to čini, kako se bori s bolovima, mučninom, strahom, ne bi li joj što rekao čega će se poslije sjetiti, s toplinom, i gordo. Neke bi stvari rekao namjerno kao kraj. "Sad vidim zašto je Svvammerdam ţudio za spokojnim mrakom." Ili, "Pokušavao sam pisati pravedno, da vidim što mogu ovdje gdje sam." Ili, njoj, "Ĉetrdeset i jedna godina bez gnjeva. Malo se muţeva i ţena time moţe podičiti." Zapisivala bi te stvari, ne zbog njih samih, premda jest bilo dobro sročeno, već da je podsjete na njegovo lice njojzi okrenuto, na pametne oči ispod oznojenih i nabranih obrva, na nejak stisak nekoć snaţnih prstiju. "Sjećaš li se - draga - kad si sjedila - kao vodenvila na onoj stijeni - na onoj stijeni u travi kod - ime sam zaboravio - nemoj mi reći - kod pjesnikova vrela – vrela - Fontaine de Vaucluse. Na suncu si sjedila." "Bilo me strah. Svi oni brzaci." "Nisi bila - kao da te strah." Naposljetku, nakon svega, najviše su dijelili tišinu. "Sve je to bilo pitanje negovorenja", rekla mu je naglas, u radnoj sobi, gdje više nije mogla očekivati da joj odgovori, ni gnjevno, ni s razumijevanjem.
Poredala je predmete oko kojih joj se valjalo odlučiti. Sveţanj pisama, povezan izblijedjelom ljubičastom vrpcom. Narukvicu od kose, svoje i njegove, što ju je plela posljednjih mjeseci, a koju je kanila s njim pokopati. Njegov sat. Nedovršeno pismo, bez nadnevka, njegov rukopis, što ga je još ranije našla u njegovu stolu. Pismo njoj, slova nalik na pauke. Zapečaćena omotnica. Malko zadrhtavši, uzela je pismo naslovljeno na sebe, koje je stiglo prije mjesec dana. Draga gospodo Ash, Mislim da Vam moje ime nije strano - da znate za mene - ne mogu ni zamisliti da ne znate - no ispričavam se ako Vas je moje pismo posvema iznenadilo. Ispričavam se u svakome slučaju, jer Vam smetam u ovakvome času. Ĉujem da je gospodin Ash bolestan. Kaţu tako u novinama, i ne kriju da je ozbiljno. Iz pouzdanih sam izvora saznala da moţda neće još dugo poţivjeti, premda se naravno i opet ispričavam ako griješim, moţda griješim, nadam se da griješim. Napisah neke stvari koje bi, ţelja mije, nakon svega, trebao znati. Nemalo dvojim koliko je mudro istupati tako u ovome času - pišem li radi vlastitoga oprosta ili njemu ne znam. U ovoj sam stvari u Vašim rukama. Moram imati vjere u Vaš sud, Vašu velikodušnost, Vašu dobrohotnost. Sada smo obje stare, a barem je moj plamen ugasnuo, odavno. Ništa o Vama ne znam, a razlog je tomu najbolji mogući, jer mi se nikad ništa nije reklo. Napisah neke stvari, da ih samo on pročita - vidim, ne mogu reći koje to stvari - /' zapečatih pismo. Ako ga ţelite pročitati, u Vašim je rukama, premda ţivim u nadi da će ga, ako je moguće, on pročitati, i odlučiti. A ako ga ne moţe ili neće pročitati... oh, gospođo Ash, i opet sam u Vašim rukama, radite s mojim zalogom što drţite uputnim, to je Vaše pravo. Veliko sam zlo nanijela, premda ga nisam Vama namijenila, Bog mi je svjedok, te se nadam da ga Vama nisam ni nanijela, ili da barem ne bijaše nepopravljivo. Bit ću Vam zahvalna ako mi otpišete - u oprostu - smilovanju - gnjevu, ako treba hoćete li - dotle? Ţivim u Kuli kao kakva stara Vještica, i pišem stihove nikome po volji. Kao Boga Vas molim, imajte srca i kaţite mi što će s njim biti. U Vašim sam rukama. Vaša, Christabel LaMotte
I tako je posljednji mjesec njegova ţivota nosala ta dva pisma, svoje i ono zapečaćeno, u dţepu, kao noţ. Ulazeći u njegovu sobu, izlazeći iz nje, unutra i vani, sve to zajedničko vrijeme. Donijela mu je kitice što ih bijaše sloţila. Zimski jasmin, boţićne ruţe, ljubice iz staklenika. "Helleborus niger. Zašto su zelene latice tako tajanstvene - Ellen? Sjećaš li se - kad smo čitali Goethea - preobrazbe biljaka - sve u jedno - list - latice -" "One godine kad si pisao o Lazaru."
"Ah, Lazar. Etiam si mortuusfuerit... Misliš li - u najdubljem dnu duše - da mi i dalje poslije?" Pognula je glavu traţeći istinu. "Obećano nam je - ljudi su čudesni, jedinstveni - ne moţemo se izgubiti - tek tako. Ne znam, Randolphe, ne znam." "Ako ničega nema - neću - osjetiti studen. Ali me poloţi na zrak, moja draga - ne ţelim - da me zatvore u Opatiju. Van u zemlju, na zrak. Da?" "Ne plači, Ellen. Tu nema pomoći. Nisam - ništa učinio, znaš. Ţivljah -" Kad mu nije bila u sobi, smišljala je pisma: "Ne mogu mu dati Vaše pismo, spokojan je i gotovo sretan, kako da ga u ovome času uznemirim?" "Znajte da sam oduvijek znala za vašu - Koja bi to riječ bila? Vezu, odnos, ljubav?" "Znajte da mi je muţ davno rekao, iskreno i otvoreno, o svojim osjećajima prema Vama, i da ste tu stvar dogovorno okončali kao nešto prošlo i razriješeno." Previše "znajte". Bolje tako. "Hvala Vam na potvrdi da ništa o meni ne znate. Mogla bih Vam istinu reći i uzvratiti da ni ja 0 Vama ništa bitno ne znam - tek par golih činjenica - i to da Vas je moj muţ volio, da mi je rekao da Vas je volio." Starica starici. Koja sebe opisuje kao Vješticu u Kuli. "Kako to od mene moţete traţiti, kako moţete narušiti to malo vremena što s njime imam, taj naš ţivot, sitne njeţnosti i nijeme veze, kako moţete ugroziti moje posljednje dane, jer i meni su posljednji, on je moja sreća, koju ću uskoro izgubiti zauvijek, zar Vam to nije jasno, ne mogu mu dati Vaše pismo." Ništa nije napisala. Sjedila je pokraj njega i prepletala im kosu, pričvrstivši je na traku od crne svile. Na vratu joj broš što joj ga bijaše poslao iz Whitbyja, bijele ruţe urezane u crn ahat. Bijele, ili bjelkaste, vlasi na crnoj pozadini. "Narukvica od svijetle kose - oko kosti. Kad mi opet otvore grob - ha, Ellen? Uvijek - ta pjesma - tu pjesmu smatram - našom, tvojom i mojom - da." Toga mu je dana bilo loše. Na trenutke je bio svjestan, a onda bi odlutao, misli bi mu odlutale - kamo? "Ĉudno je to - sa snom. Odeš - posvud. Polja. Vrtovi. Drugi svjetovi. Moţeš biti - u posve drugom stanju - dok spavaš." "Da, dragi. Zapravo ne znamo mnogo o svome ţivotu. O onome što znamo." "Polja, ljeto - vidio sam je - samo - dok bi trepnuo. Trebao sam se - o njoj brinuti. Ali kako? Samo bih je - povrijedio -" "Što to radiš?" "Pravim narukvicu. Od naše kose." "U mome satu. Njezina kosa. Reci joj." "Što da joj kaţem?" "Zaboravljam." Oči mu se sklopiše. Kosa u satu. Vrlo dug, vrlo fin pleten lanac od vrlo blijede zlatne kose. Drţala ga je na stolu pred sobom. Uredno povezan blijedo-plavom pamučnom vrpcom. "Znajte da sam oduvijek znala, da mi je muţ davno rekao, iskreno i otvoreno, o svojim osjećajima prema Vama..."
Da tako i napiše, bila bi to istina, ni više ni manje, ali ne bi zvučalo istinito, ne bi prenijelo istinu kako jest bilo, nijemost kazivanja, nijemosti što su rasle prije i poslije, uvijek tišina. Sjedili su pored kamina u knjiţnici, ujesen 1859. Na stolu krizanteme, i bakrenasto lišće bukve i neka paprat u čudnoj mijeni, ţućkastosmeđe pa grimizno pa zlatno. Bijaše to u vrijeme njegovih staklenih vivarija, u vrijeme ličinki svilenih buba, što ih je trebalo drţati na toplome, pa bijahu u toj najtoplijoj sobi, neugledne ţućkaste bubice, s tustim grubim kukuljičicama na golim granama, izučavao je preobrazbu. Ona je prepisivala Swammerdama, a on se bijaše ushodao, gledajući je u poslu, razmišljajući. "Stani časak, Ellen. Moram ti nešto kazati." Sjećala se plime vlastitih osjećaja. Kao svila u grlu, kao čavli u venama, ţelja da joj ne kaţe, da ne čuje. "Ne moraš -" "Moram. Uvijek smo jedno prema drugome bili iskreni, to, Ellen, ako ništa drugo. Ti si moja draga, draga ţena, i ja te volim." "Ali", reče ona. "Takav govor uvijek vodi prema nekome ali." "Zadnjih sam moţda godinu dana bio zaljubljen u drugu ţenu. Bijaše to kao nekakva mahnitost. Opsjednutost, kao da su me demoni opsjeli. Isprva samo preko pisama - a onda - u Yorkshireu - nisam bio sam." "Znam." Nastupila je tišina. Ponovi, "Znam." Upitao je, "Otkad?" sada pokunjen. "Odnedavna. Ni po čemu što si ti rekao ili učinio. Rekli su mi. Imala sam posjet. Moram ti dati nešto tvoje." U stoliću bijaše sakrila prvoga Swammerdama, i sada ga je izvadila, u omotnici, naslovljenoj na gospođicu LaMotte, Betanija, Araratski put, Richmond. Reče mu, "U ovoj je verziji dio o Zemaljskome Jajetu, čini mi se, bolji od ovoga ovdje." Opet muk. "Da ti nisam kazao - o tome - o gospođici LaMotte - bi li mi to dala?" "Ne znam. Vjerojatno ne bih. Kako bih? No kazao si mi." "To ti je dala gospođica Glover?" "Dvaput mi je pisala, i dolazila je." "Ellen, nije ti rekla ništa što te povrijedilo?" Uboga, mahnita ţena, bijela u licu, u urednim iznošenim čizmicama, ushodala se, u svim onim suknjama što su ih onda sve nosile, steţući pa šireći golubinje sive ručice. Imala je vrlo svijetle plave oči, staklasto plave, iza naočala s okvirima od čelika. I crvenkastu kosu, i nekoliko narančastih polja pjega na licu kao od krede. "Bile smo tako sretne, gospodo Ash, jedna drugoj bijasmo sve, bijasmo nevine." "Ja ne mogu ništa u vezi s vašom srećom." "I vaša je sreća uništena, laţna je, kad vam kaţem." "Molim vas, idite iz moje kuće." "Mogli biste mi pomoći, da hoćete." "Molim vas, idite iz moje kuće." "Malo je toga kazala. Bila je zlobna i izbezumljena. Dala mi je pjesmu - kao dokaz - i traţila da je vratim. Rekla sam joj da je sram moţe biti što krade."
"Ellen, ne znam što bih ti rekao. Ne kanim više viđati - gospođicu LaMotte. Sloţili smo se da - da je ovo ljetos kraj - da je kraj. Ĉak i da nije tako - ona je nestala, otišla je -" Ĉula je bol, opazila ju je, ništa nije rekla. "Ne mogu to objasniti, Ellen, ali ti mogu reći -" "Dosta. Dosta. Više to nećemo spominjati." "Vjerojatno si ljutita - ojađena -" "Ne znam. Nisam ljutita. Ne ţelim više znati. Nemojmo više o tome. Randolphe - to nije medu nama.'" Je li dobro učinila, ili zlo? Postupila je po svojoj naravi, a to je značilo posvemašnju uronjenost u neznanje, negovorenje, izbjegavanje, sama je sebi tako govorila, u časovima osornosti. Nikad mu nije čitala poštu. Odnosno, nikad mu nije kopala po papirima iz znatiţelje, ni iz puke znatiţelje, ni s ciljem, nikad mu poštu nije čak ni dijelila i razvrstavala. Odgovarala je na pisma u njegovo ime, pisma čitatelja, oboţavatelja, prevoditelja, zaljubljenih ţena koje ga nikad nisu upoznale. Jednom se, tokom tog posljednjega mjeseca, popela gore, s dvama pismima u dţepu, otvorenim i neotvorenim, i prokopala mu stol. To ju je ispunilo praznovjernim, tjelesnim strahom. Danju mu radionica bijaše osvijetljena hladnom svjetlošću, kroz krovni prozor, kroz koji se sada, noću, vidjelo nekoliko zvijezda i hitar oblak dima, ali je toga dana sve bilo vedro, plavo i prazno. Toliko papirića s pjesmama. Toliko hrpica otrgotina s listova papira. Potisnu misao da će sve to postati njezina odgovornost. Sada još nije. Još nije. Kad je našla nedovršeno pismo, bijaše kao da ju je nešto vodilo. Bijaše gurnuto u dno ladice pune računa i pozivnica, potraga bi trebala trajati satima, a ne nekoliko minuta, koliko je njoj trebalo. Moja draga, svake ti godine pišem, oko Svih Svetih, jer moram, premda znam - htjedoh reći, premda znam da mi nećeš odgovoriti, premda to ne znam pouzdano; moram se nadati; moţda se sjetiš, moţda zaboraviš, svejedno, dovoljno mi je da mi moţeš pisati, da me malko prosvijetliš, da me olakšaš za dio crnoga bremena što me pritiska. Otvoreno traţim da mi oprostiš neke stvari za koje sam kriv, po vlastitoj savjesti, i za koje me kriviš, svojom šutnjom, tvrdokornom šutnjom. Traţim oprost za prenagljenost, kad dosrljah u Kernemet, pod pretpostavkom da si moţda ondje, a da te prije toga nisam pitao za dopuštenje. A nadasve traţim tvoj oprost za svu onu prijetvornost kad sam se po povratku, ulagivao gospođi Lees ne bih li stekao njezino povjerenje, ikad te onako strašno iznenadih. Znaš i sama da si me odonda kaznila, i da me kaţnjavaš svakodnevno. Jesi li, međutim, razmotrila u dovoljnoj mjeri moje duševno stanje koje me na to natjeralo? Ćutim također da me kriviš, vidim to po tvome ponašanju, za to što sam te uopće volio, kao da moja ljubav bijaše čin brutalne prisile, kao da sam bezdušni napasnik iz kakve tričave Roman-se, od kojega si morala pobjeći, poharačena i okaljana. No ako uistinu preispitaš svoja sjećanja - ako to uistinu moţeš- znaš da ne bijaše tako - sjeti se što smo zajedno radili i zapitaj se, gdje to bijaše grubosti, gdje prisile, gdje, Christabel, manjka ljubavi i poštovanja prema tebi, i kao ţeni i kao intelektualnom biću? Mislim da smo se oboje sloţili da nakon toga ljeta ne moţemo
časno dalje kao ljubavnici - no je li to razlog da se naglo spusti mračni zastor, ne, zavjesa nalik na čeličnu ploču, prekonoć? Volio sam te potpuno, onda; sada neću reći, volim te, jer to bi zaista bila romansa, i stvar nadanja, u najboljemu slučaju - a oboje smo dobri psiholozi - ljubav se gasi, znaš, kao svijeća u staklenci, ako je ne hraniš zrakom, da diše, ako je namjerno izgladnjuješ i gušiš. Pa ipak, Da samo hoćeš, prepuštenu smrti Oţivjet bi je mogla, uskrsnuti.42 A moţda govorim tako samo zbog uţitka u prikladnome citatu. To bi ti izmamilo osmijeh. Ah, Christabel, Christabel, silom izvlačim ove oprezne rečenice, moleći te da ih uzmeš u obzir, i da se sjetiš da smo si mogli čuti misli, smjesta, časovito, da nismo morali kazivati do kraja - Nešto moram znati, znaš što. Kad kaţem "moram znati", to zvuči kao zapovijed. Ali u tvojim sam rukama, i moram te zamoliti, reci mi. Što se dogodilo s mojim djetetom?Je li ţivo? Kako da te, u neznanju, pitam? Kako da te, u neznanju, ne pitam? Dugo sam razgovarao sa Sabine, tvojom rođakinjom, koja mi je rekla što je cio Kernemet znao - samo da si - s neizvjesnim ishodom Znaš da sam onamo, u Bretanju, pošao zbog ljubavi, i brige, i zebnje, radi tebe, tvoga zdravlja - pošao sam hoteći se za tebe skrbiti, da bude dobro koliko se moţe - Zašto si mi okrenula leđa? Zbog ponosa, zbog straha, zbog neovisnosti, zbog iznenadne mrţnje, zbog nepravedne nejednakosti muške i ţenske kobi? A opet, zavređuje trun milosti muškarac koji zna tek da ima ili je imao dijete. Kako da to kaţem? Što god se s djetetom dogodilo, kaţem unaprijed, što god bilo, razumjet ću, samo da saznam, najgore sam već zamislio i prevalio - ako tako mogu reći - Vidiš, ne mogu to napisati, pa ti ne mogu ova pisma ni poslati, na kraju tek pišem druga, neizravnija, površnija, na koja ne odgovaraš, draga moja demonice, mučiteljice moja... Zabranjeno mi je. Kako da zaboravim onu strašnu rečenicu sa sablasne spiritističke seanse? "Pretvorio si me u ubojicu", tako reče, mene kriveći, i ne moţe se opozvati; svakoga je dana čujem. "Djeteta nema" doprije kroz usta one lude ţene, u silnome stenjanju, u kakvoj to mješavini lukavstva, nevoljnoga uzvika, istinske telepatije, kako da ja to znam? Kazujem tebi, Christabel - tebi, koja nikad nećeš pročitati ovo pismo, ni tolika druga, jer je prešlo granicu moguće komunikacije - kazujem tebi s koliko sam odvratnosti, i jeze, i odgovornosti, i grčevitih tragova ljubavi što me stezala oko srca sebe pretvorio u ubojicu u najboljoj Sada je paţljivo uzela pismo za rub, kao da je kakvo omamljeno biće koje bode, osa ili škorpion. Naloţila je vatru u Randolphovu kaminu u potkrovlju, tek toliko, i spalila pismo, okrećući ga ţaračem dok se nije pretvorilo u crne pahuljice. Uzela je zapečaćeno pismo i prinijela ga, misleći i njega dodati, ali je pustila da plamen utrne. Bijaše posve sigurna da ni on ni ona ne bi ţeljeli da njegovo pismo ostane; niti bi to ţeljela Christabel LaMotte, sa svojim nijemim optuţbama - za što? Bolje o tome ne misliti. Naloţila je vatru, tek toliko, da se zgrije, od drva i nešto ugljena, i zgurila se nad njom u spavaćici, čekajući da plamen uhvati i počne grijati. Svoj sam ţivot, pomisli, izgradila uokolo laţi, kao kuću za laţ.
Uvijek je vjerovala, tvrdo, uporno, da njezina izbjegavanja, njezine pribliţnosti, svu tu šaradu, kako joj se znalo učiniti, obuzdava i neutralizira, ako ih već ne opravdava, njezin nepopustljiv zahtjev da bude iskrena sama sa sobom. I Randolph je u tome sudjelovao. Nije imala pojma o njegovoj slici njihova ţivota. Nisu o tome govorili. Ali ako ne bi znala istinu, ili se s njome ne bi povremeno suočila, imala je osjećaj da stoji na ploči od škriljevca koja se miče, i klizi u neku jamu. Bila je dojma da o njezinu viđenju neizrečenih istina najbolje govori krasan ulomak iz Načela geologije sir Georgea Lyella, koji je jedne večeri Randolphu pročitala, premda je njega uzbudio ulomak što mu je neposredno prethodio, o plutonskoj metamorfozi geoloških formacija. Zapisala ga je. Upravo dakle posvemašnja različitost kristalnih formacija, kakve su granit, hornblenda-škriljevac, i tako dalje, u odnosu na sve ostale tvari čije nam je porijeklo poznato, daje nam za pravo da ih tumačimo kao posljedice uzroka sada djelatnih u podzemnim područjima. One ne spadaju u red kojega više nema; one nisu spomenici pretpovijesnoga doba, na kojima zapisani stoje zastarjeli znakovi za riječi i fraze mrtvoga jezika; već nas uče o onome dijelu ţivoga jezika prirode koji ne moţemo naučiti u našoj svakodnevnoj komunikaciji s onim što se događa na naseljenoj površini. Svidjela joj se slika tih tvrdih, kristalnih stvari, stvorenih u krajnjoj vrelini ispod "naseljene površine" zemlje, što ne bijahu pretpovijesni spomenici, već "dio ţivoga jezika prirode". Nisam ja od onih običnih ili histeričnih, što same sebe zavaravaju, govorila si je, uglavnom. Ja vjerujem u vatru i kristal, ne pretvaram se da je "naseljena površina" sve, pa tako nisam razaračica niti prognanica u izvanjsku tamu. Nekoliko plamenova liznu uvis. Sjeti se svoga medenog mjeseca, prisjećala bi ga se s vremena na vrijeme, namjerno. Nije ga se sjećala riječima. Nisu mu riječi bile pridruţene, to i jest bio dio uţasa. Nikad o tome nikome nije govorila, čak ni Randolphu, njemu pogotovo. Sjećala ga se u slikama. Prozor, na jug, obrastao lozom i puzavicama, dok blijedi vrelo ljetno sunce. Spavaćica izvezena za te noći, od bijeloga batista, sva posuta ljubavnim masnicama i ruţama i nezaboravkom, bijelo na bijelome. Mršava bijela ţivotinja, ona, dršće. Sloţena stvar, golo muško, kovrčave malje i sjajno mokro, volujsko i dupinoliko istodobno, premoćnoga, zvjerinjeg vonja. Krupna ruka, pruţena prijazno, ne jedanput, već mnogo puta, pljusnuta, odgurnuta, pljusnuta. Stvor u bijegu, čučnuo i zgurio se u kutu sobe, cvokotavih zubi, vena pritegnutih grčevima, plitka i nemirna daha. Ona. Plemenit pristanak na predah, čaše zlatnog vina, par dana edenskih izleta, nasmijana ţena u blijedomodrim suknjama od popelina, posađena na stijenu, zgodan muškarac sa zaliscima, diţe je, citira Petrarcu. Pokušaj. Ruka neodgurnuta. Tetive čelične, zubi bole, od stiskanja, od stiskanja. Prilazak, zaključan ulaz, panika, cmizdrava borba. Ne jedanput, već opet i opet i opet.
Kad je počeo shvaćati da mu nikakva njeţnost i nikakvo strpljenje nisu niti će mu ikada biti od koristi? Nije mu se voljela sjećati lica, tih dana, ali se sjećala, zbog istine, zbunjenoga čela, njeţnoga ispitivačkog pogleda, plemenitosti toga pogleda, optuţenoga za brutalnost, odbačenoga u bliskosti. Gorljivost, strašna ljubav kojom mu se umilila, njegovo suz-drţanje, tisuću mu je sitnih ugoda učinila, kolača i poslastica. Postala mu je robinja. Drhteći na svaku riječ. / njezinu je ljubav prihvatio. Zato ga je voljela. Volio ju je. Okrenu Christabelino pismo. Zaurla. "Što ću ja bez tebe?" Stavi si ruku na usta. Ako udu, nema više vremena za razmišljanje. I njima je lagala, svojim sestrama, prešutno je lagala, srameţljivim izjavama da su posve sretni, da eto nisu imali sreće s djecom... U jednome mu je smislu ta druga ţena bila prava supruga. Majka, makar nakratko, njegova djeteta, valjda. Na kraju nije ni ţeljela saznati što u tom pismu piše. I to je bilo bolje naprosto izbjeći. Ne znati, ne reći, ne mučiti se nepotrebno, a tako bi bilo, da ga pogleda, što god pisalo, dobro ili loše. Uze crnu lakiranu kutiju za uzorke, s nauljenim svilenim dţepom u staklenoj oplati, i u nju stavi pismo. Stavi i narukvicu od kose - ovdje su se, u poznoj dobi, prepletali - i unutar narukvice savi debelu i dugu nit - ništa do nit - plave pletenice iz njegova sata. Stavi i povezane sveţnjeve njihovih ljubavnih pisama. Mladu dvadesetčetverogodišnju djevojku nisu smjeli tjerati da čeka na udaju do trideset i šeste, kad posve ocvate. Sjećala se, još u ţupnome dvoru jednom je sebe vidjela nagu u psihi. Moglo joj je biti osamnaest, jedva. Sitne, visoko poloţene dojke, s toplim smeđim krugovima. Koţa kao bjelokost i duga kosa poput svile. Kraljevna. Najdraţa Ellen, stalno mi je na umu - kako bi drugačije i bilo, kad mi je ţarka ţelja da me posve opsjedne samo misao na tebe - stalno mi je na umu cjelovita slika tebe, sjediš u bijeloj haljini među roskastim šalicama za čaj, s pustim onim vrtnim cvijećem, sljezom, dragoljićima, kokotićima, što iza tebe plamte u grimizu i modrini i kraljevskome purpuru, tek da istaknu tvoju ljupku bjelinu. A danas si mi se tako ljubazno nasmiješila, ispod bijeloga šešira s posve blijedim ruţičastim trakama. Pamtim svaku kitu vrpčica, pamtim svaki meki nabor, zapravo je šteta što nisam slikar, već samo nadobudan pjesnik inače bi vidjela da se sjećam ma i najsitnijega detalja. Kao što ću se sjećati - do smrti, njihove, avaj, ne svoje, ne još stoljećima, jer mi vrlo dug ţivot treba da te volim i ljubim, a cio takav ţivot još mi valja proţivjeti, avaj, proleptično, ne bih li na nj dočekao pravo - čuvat ću, kaţem, uspomenu na to cvijeće što mi ga dade, preda mnom je dok ti pišem, u vrlo jinoj plavoj staklenoj vazi. Najdraţe su mi bijele ruţe -još se nisu otvorile - imam još desetljeća njihova vremena, i barem je danima i moje to dulje, dok traje taj posve nestrpljiv uţitak u njima. Niti im je boja obična, znaš, premda se tako čini. U njimaje snijega, i vrhnja, i bjelokosti, sve odjelito. A u srcu su još zelene - od novosti, od nade, od te fine hladne biljne krvi koja
će malko briznuti, kad se otvore. (Znaš li da su stari slikari, da bi punoći koţe dodali bjelokostan sjaj, slikali na zelenoj podlozi - radi se 0 optičkom paradoksu, čudnome i krasnom.) Pridiţem ih licu, pa im se divim. Blago mirišu, na obećanje obilja. Turam u njih nos, znatiţeljan - ne da ih ozlijedim ili pak poremetim divne im zavijutke - strpljiv sam ja danomice će mi se pomalo otvarati -jednoga ću dana licem zaroniti u svu njihovu bijelu toplinu - Jesi li se kao dijete ikada onako igrala s velikim pupoljcima opijumskog maka - mi jesmo - razavili bismo časku i gusto naslagane svilenkaste suknje, jednu po jednu - onako zguţvane - pa bi ubogo lepršavo skrletno biće klonulo i uvenulo - takvu bi silu valjalo prepustiti Prirodi i njezinu vrelom suncu, ono bi ih brzo otvorilo. Danas sročih preko 70 stihova, pod dojmom tvoga naloga da radim i okanem se svega što mi odvraća paţnju. Pišem o lomači Balderovoj - i ţalovanju ţene mu, Nanne - io Hermodurovu hrabrome ali zaludnom putovanju u Podzemlje, da ga boţica Hel oslobodi - draga Ellen, sve je to tako silno zanimljivo, prikaz ljudskoga uma dok zamišlja i izmišlja ljudsku priču ne bi li njome objasnio velike i krasne i strašne limitirajuće fakte - postojanja - osvit i iščeznuće zlatnoga Sunca, cvjetanje (Nanna) u Proljeće-pa se Zimi smeţura - neposluh mraka (boţica Thock odbija ţalovati za Balderom, jer joj, kaţe, nije od koristi, ni ţiv, ni mrtav). I zar to nije tema dostojna velike moderne poezije kao što je nekoć bila predmetom mitskih umovanja naših predaka? Prem bih radije sjedio u izvjesnome vrtu - u izvjesnome ţupnom dvoru - u zelenilu i bijelim ruţama - s izvjesnom - definitivno izvjesnom - mladom damom ozbiljna lica što ga onda naglo osunča osmijeh Ellen nije dalje čitala. Mogu s njim. Pa će je dočekati. Pomišljala je da stavi i ahatni broš što joj ga bijaše poslao iz Whitbyja, ali se predomislila. Nosit će ga uz vrat, kad budu išli u Hodershall. Dodala je u kamin još uglja i drva, fino se rasplamsalo, pa sjede uza nj proizvesti pomno uređenu, pomno protisnutu (metafora je to vezana uz ţeliranje) istinu svoga dnevnika. Kasnije će odlučiti što s tim. Bijaše to i mamac da se okupe lešinari i grabeţnici, i obrana od njih. I zašto su onda pisma tako paţljivo zatvorena, u navoštenoj ovojnici? Hoće li ih moći pročitati, tamo kamo idu, i on i ona? Taj posljednji dom nije nikakav dom, zašto ih ne ostavi otvorena, stvorovima što ruju kroz ilovaču, crvima i glistama, stvorovima što ţvaču nevidljivim ustima, da ih pročiste i unište? Ţeljela bih da nekako traju, reče sama sebi. Poluvječnost. A što ako ih pljačkaši grobova iskopaju? Onda će njoj biti po zasluzi, kad mene više ne bude da to gledam. Jednoga ću se dana, pomislila je, ne sada, još ne, latiti pera i njoj otpisati, i kazati joj, kazati joj, što? Kazati joj da je mirno umro. Kazati joj? A iz kristalnih formacija, granita, hornblende-škriljevca, mračno je isijavala misao da pisati neće, da će joj se protejsko pismo u glavi oblikovati i preoblikovati, da će onda
moţda biti prekasno, prekasno za pristojnost, apsolutno prekasno. Druga će ţena moţda umrijeti, obje bijahu stare i to im bijaše odredište. Ujutro će navući crne rukavice i uzeti crnu škrinjicu, i granu onih bijelih stakleničkih ruţa bez mirisa, puna ih je kuća, i krenuti na njegovo posljednje putovanje. U vašim sam rukama.
26. Kad zagonetke već su neizbjeţne, Daj da ti zagonetku, draga, kaţem. Na jedno mjesto svaki Pjesnik dođe. II traţi ga, il na njega nabasa, II prvo se bori s čudovištima, Il stazu nade u snu dubokome, II u labirintu, u mitu, ili U smrtnom strahu, ţudnji za ţivotom, II izgubljen dok luta Arkadijom... Te stvari tu su. Vrt i stablo, zmija Uz korijenje, pod voćem svem od zlata, I ţena gdje od krošnje pada sjena, Tekućica i vrelo, bujna trava. Tu jesu, tu bijahu. I u gaju Gdje drevni svijet se rubi, Hesperide Na vječnoj grani zlatno voće paze, A Ladon, alem-zmaj, kostriješi krijestu I oštri kandţe, zube, sve od srebra, I cijelu vječnost sve drijema i čeka Da Heraklo mu herojski a spretno Pokrade blago, izvlasti ga, svlada. Drugačije, u sjevernome ledu, U pustoši prenazubljenih siga, Visoko gdje je zaklon ko od stakla,
Daleko od demona mraza, magle, Vrt Freyin leţi zelen i ozidan, Od bujnog lišća i od voća blista, Tu Asi jedu jabuke, još tople, Plod vječne mladosti i vječne snage. Tu blizu izniknu i Jasen Svijeta Iz tame, s korijenjem u strašnoj spilji Gdje gmiţe Nidhogg, račvasta jezika, I grize korijen samoga ţivota. Tu vode je i livada, tu skupa U Urdi prošlost i budućnost teku, Svih boja i bez boje, posve bistre II zlosutno se vrtloţe i pletu. Ta mjesta, jesu 1' sjene jednog Mjesta? Ta stabla jednog Stabla? A zvijer mitska, Je 1' stvor iz spilje čovječjega uma, II doba kada, nogu ko stabala, Planetom strašni kročio je gušter, Preskačući prethistorijski potok Gdje ljudska noga ne kroči? Je l' on Gospodar kojeg izvlastismo? II naš je um obasegao njega Da sebe imenujemo, svoj mozak, Svoj gnjev i ponos, volju za ţivotom? To mjesto imenova prvi čovjek. On skova riječi: vrt i stablo, ţena, Zmaj, zmija, trava, zlato i jabuke. Imena skova, skova poeziju. Stvar bi što on je nazva i načini. Pa od imena skova metaforu II istinu, il vidnost te istine, Iz zlatnih jabuka prokulja uto Riječ, struja riječi, srebrn-voda, ljuske Jezovite i zmijolike zvijeri, List jarkozelen na krivulji grane, Zmijolikoj toj grani što je nalik Na ljubak pokret oble ţenske ruke, Zmijolike joj ruke kad se svije. Od tamnog granja šuma plete zaslon Za zelen travu, za otajno mjesto, Gdje zlatne kugle voća, kao sunca, U zasjenjenim spiljama od lišća Sjaj bacaju da svaki lik je jasan, A sve zmijoliko i prepleteno, Sve dio jednog cijelog, kaza čovjek Što dođe poslije i uoči veze
U skupu sjajnih stvari, spazi pokret (Ukradi, zgrabi, otmi i zakolji) I onda priča o blistavom Stablu. Mi gledamo i stvaramo ga, draga, Naseljavamo umotvorinama, Drijadom, meluzinom ili vilom, Zmaj plamen riga i prosipa iskre, Proizvodimo komešanje, tajnu, Glad, čemer, ushit, nesreću i boli. Oduzimamo, potom pribrajamo, Pa pomnoţimo ptice, lišće, krošnje – Na granu rajske posadimo ptice, Zakrvavimo potok, gdje je bistro, Gdje svud po dnu su biserje, dragulji, Safiri, zelen smaragd, koje umah Odnese struja i ostavi pijesak, U pijesku vidiš tek tragove struje, Ko od početka samoga vremena. I gledam Stablo zadebljale kore I čvornat korijen, svu tu grubu masu. A ti ga vidiš ko stup, ravan, srebrn, Umjesto kore koţu, njeţne ruke. To mjesto je u srijedi labirinta, Gdje ljudi mru zalutali, u trnju. To mjesto je u pustinji, gdje ljudi Mru ţedni, prem vide ga, jer su prošli Sto priviđenja što se rasplinuše Ko led na vrelom suncu, ili pjena Kad nestane na obali, u pijesku. Sve to je istina i ništa. Tu jest, Gdje ime mu je, ali nije. I jest. Randolph Henry Ash, Prozerpinin vrt (fragment)
Dok je silazio ulaznim stubištem, prema Rolandu se preko rukohvata nagnu krupna ţena. "Nema ti tu više nikoga, dušo." "Ja tu ţivim." "A jel? A gdje si bio kad su je odnijeli, dva je dana leţala pred vratima u takvim bolovima da ni cičat nije mogla? Kad sam primijetila boce od mlijeka, ja sam morala zvat socijalno. Odveli su je u Kraljice Mary." "Bio sam kod prijatelja u Lincolnu. Mislite na gospodu Irving?" "Je. Šlogiralo je i kuk je slomila. Valjda ti nisu struju isključili. I to znaju napravit." "Ovaj sam se čas vratio -" započe Roland, a onda ga obuze londonski oprez, i primisao o mogućim provalnicima. "Vratio sam se dok ne nađem drugi stan", reče promišljeno.
"Paz na mačke." "Mačke?" "Kad su došli po nju, sve su redom počele pljuvat i psikat, a onda su pobjegle na ulicu. Pravi su daveţ, prave se tu pred zgradom, kopaju po kantama za smeće. Zvala sam šinteraj da dođu i uspavaju ih. Ispitat će, kaţu. A ima ih ko buha kad deku istreseš. Deset, više." "Oh Boţe." "A smrde." Što je i osjetio. Bijaše to stari, sada to intenzivniji, vonj zlovolje i neuspjeha. Unutra, kao i uvijek, bijaše mrak. Uključio je svjetlo u hodniku, koje je radilo, i shvatio da stoji na hrpi neotvorenih pisama, na svoje ime, uglavnom vlaţnih i zakinutih. Pokupio ih je i krenuo kroza stan, paleći svjetla. Bijaše rana večer; suterenski prozori bijahu boje tamnoplave pavenke. Vani je jedna od mačaka mijaukala, a druga je, malko dalje, kratko zajauknula. Reče naglas, "Slušaj tišinu." Tišina mu se gusto skupljala oko glasa, pa se na kraju zapita je li uopće progovorio. U hodniku ga, na svjetlu, zaskoči Manetov portret. Glava s gustom sjenom, lice u ciljanim mislima, pogleda uprta van, onkraj njega, pribrano i znatiţeljno zauvijek. Svjetlo u Rolandovu hodniku hvatalo je naslikanu svjetlost fotografije u gustome sjaju kristalne kugle. Bacalo je naslute i tragove odbljesnuta svjetla po krupnoj paprati i vodenastoj dubini mora iza glave, u staklu. Manet se morao izbliza zagledati u svjetlost od kojega bijaše ţivot tih odavna mrtvih očiju. Nasuprot je iz crnkasto osjenjene baze bakroreza G. F. Wattsa iskrsavao srebrnkosi Ash, s nabranom prazninom tek naslućenog geroka, zagledan, profetski moţda, ali prekrasno izvan svake sumnje, ţestoko i budno, kao kakav drevni jastreb, u puno i puteno biće preko puta. Bijaše to, vidjelo se, isti čovjek, a opet posve različit, godinama, vizijama daleko. A opet isti. Roland ih je nekoć smatrao dijelovima sebe. Shvaćao je koliko mu to jesu bili tek sada, kad ih je gledao kao posve daleke i odjelite, nema toga ugla, nema te kosti, nema te bijele mrlje svjetlosti da mu je shvatljiva, da s njim ima veze. Uključi peć u hodniku i plinski kamin u dnevnoj sobi, i sjede na krevet pročitati pisma. Jedno je bilo od Blackaddera, njega je smjesta stavio na dno hrpe. Bilo je računa, i razglednica od prijatelja na odmoru. A, pokazalo se, i odgovora na njegovu zadnju seriju rutinskih prijava na oglase za posao. Imala su strane marke. Hong Kong, Amsterdam, Barcelona. Dragi doktore Michell, drago mi je što Vam mogu priopćiti da nam je Odbor za anglistiku Vas preporučio za radno mjesto predavača engleske knjiţevnosti na Sveučilištu u Hong Kongu. Inicijalno, riječ je zaposlenju na dvije godine, ali slijedi ponovna procjena... Plaća je... Iskreno se nadam da Vam je naša ponuda prihvatljiva. Ţelio bih Vam usto reći da me se iznimno dojmio "Stih po stih ", Vaš rad o R. H. Ashu, koji ste poslali uz prijavu. Nadam se da će nam se pruţiti prilika da o njemu porazgovaramo.
Cijenili bismo što brţi odgovor, zbog vrlo kvalitetnih konkurenata za ovo mjesto. Pokušali smo Vas nazvati, ali se nitko nije javljao.
Dragi doktore Michell, drago nam je što Vam moţemo priopćiti da smo pozitivno riješili Vašu prijavu na radno mjesto asistenta-predavača na Slobodnom sveučilištu u Amsterdamu. Na posao biste trebali stupiti u listopadu 1988. godine; podrazumijeva se da ćete nizozemski naučiti u sljedeće dvije godine, premda ćete većinu nastave drţati na engleskome. Molimo Vas da nam odmah odgovorite. Profesor de Groot zamolio me da Vam prenesem njegovu visoku ocjenu Vašega rada, "Stih po stih", o rječniku R. H. Asha...
Dragi doktore Michell, veliko mi je zadovoljstvo priopćiti Vam da smo pozitivno riješili Vašu prijavu na radno mjesto predavača na Autonomnom sveučilištu u Barceloni, a na posao koji Vam nudimo trebali biste stupiti u siječnju 1988. Posebno nam je stalo ojačati kolegije o devetnaestom stoljeću, a Vaš je rad 0 R. H. Ashu polučio same komplimente... Naviknut na sveprodoran osjećaj promašaja, Roland nije bio spreman za navalu krvi od uspjeha. Disao je drugačije. Otrcana sobica nakratko mu se u pogledu sabra i smjesti na drugu udaljenost, kao predmet interesa, ne više tamnica u kojoj se gušio. Ponovo pročita pisma. Svijet se otvorio. Zamišljao je avione i kabinu na brodu od Harwicha do Hooka, spavaća kola od Gare d'Austerlitz do Madrida. Zamišljao je kanale i Rembrandta, mediteranske naranče, Gaudija i Picassa, dţunke i nebodere, bljesak skrivene Kine i sunce na Pacifiku. Prisjetio se rada "Stih po stih" u golemoj provali prvotnoga uzbuđenja, kao onda kad ga je tek skicirao. Rasplinu se kao dim ojađeno samopotcjenjivanje što ga je u njemu budila Maudina teorijska samosvijest i pronicljivost. Tri su ga profesora posebno pohvalila. Zbilja stoji da ti treba da te drugi vide da bi se uvjerio u vlastito postojanje. U onome što je napisao ništa se nije promijenilo, a promijenilo se sve. Brzo, dok je još imao hrabrosti, otvori Blackadderovo pismo.
Dragi Rolande, malo me brine što mise već dulje vrijeme ne javljaš. Nadam se da ćeš mi u jednome času biti kadar ispričati 0 prepisci između Asha i LaMotte. Moţda će te zanimati i koje smo korake poduzeli da je sačuvamo za "Naciju". A moţda neće; ne razumijem posve tvoje postupke u ovoj stvari. Ne pišem ti, međutim, zato, a niti zbog tvoje neopravdane odsutnosti iz Britanske knjiţnice, već zbog neodgodivih telefonskih poziva profesora de Groota iz Amsterdama, profesora Liua iz Hong Konga i profesora Valverdea iz Barcelone, svi ti revno nude posao. Bilo bi mi ţao da te prilike propustiš. Obećao sam im da ćeš im se javiti čim se vratiš, i da si slobodan. Ali moram znati što kaniš, da bih ti mogao štititi interese. Nadam se da nije bolest u pitanju. Tvoj
James Blackadder
Nakon časovite peckave iritacije, odvrtjevši cijelu tu poruku na Blackadderovome krajnje sarkastičnome škotskom, Roland shvati da je pismo zapravo vjerojatno jako velikodušno - ljubaznije u svakome slučaju nego što je zasluţio. Osim ako se iza toga ne krije machiavellijanski plan, da prvo obnovi kontakt, a onda ga izmrcvari? To mu se nije činilo izglednim; prijeteći i demonski silnik iz podruma Britanskog muzeja u ovome novom svjetlu kao da barem dijelom bijaše plod njegove vlastite podjarmljene mašte. Zadubljen u svoje stvari, Blackadder nije pokazivao volju da pomaţe drugima. Roland ga se sada mogao riješiti - a on tu slobodu nije priječio, već joj je aktivno pripomagao. Roland o svemu ponovo promisli. Zašto je pobjegao? Dijelom zbog Maud - otkriće je bilo napola njezino, ni jedno ga od njih dvoje nije moglo podijeliti s drugima, a da se međusobno ne izdaju. Odluči ne misliti o Maud. Ne još, ne ovdje, ne u ovome kontekstu. Nemirno se ushodao po stanu. Palo mu je na um da nazove Maud i kaţe joj za pisma, no onda se predomislio. Trebalo mu je samoće, da razmisli. Tada mu za uho zape čudan zvuk u stanu - nekakvo piljenje i grebanje, kao da netko pokušava ući. Prestalo je, a onda opet počelo. Roland je slušao. Grebanje je pratio čudan isprekidan jecaj. Nakon časovita straha, shvatio je da to mačke grebu po otiraču pred njegovim vratima. U vrtu se začu punokrvan mačji urlik, a potom i odgovor, tamo negdje. Dokono se pitao koliko ih je i kuda će sad. Razmišljao je o Randolphu Henryju Ashu. Pribliţivši ih Ashevu ţivotu, potraga za pismima udaljila ga je od Asha. U dobu svoje nevinosti Roland nije bio lovac, već čitač, osjećao je nadmoć nad Mortimerom Cropperom, i svojevrsnu jednakost s Ashem, odnosno nekakvu vezu s Ashem, koji je pisao za njega, inteligentnoga čitatelja, da se potrudi. Pisma Ash nije pisao ni Rolandu ni komu drugome već Christabel LaMotte. Rolandov plijen pretvorio se tako u stanovit gubitak. Izvadi nacrte pisama iz fascikla na svome stolu, s oznakom Bilješke o Eneidi VI, gdje ih je skrivao, i ponovo ih pročita. Od našega iznimnoga razgovora ne mislim ni o čemu drugome. Od našega ugodnog i neočekivanog razgovora razmišljam o maločemu drugome. Sjeti se dana kad ti listovi izletješe iz Asheva Vica. Sjeti se da je tragao za Vicovom Prozerpinom. Sjeti se da je čitao Asheve Zlatne jabuke i traţio vezu između Vicove Prozerpine i Asheve, u toj pjesmi. Uze Asha s police, sjede za stol, i poče čitati. Pisac za čitatelja moţe stvoriti, ili barem iznova proizvesti, prvotne uţitke jedenja, ili pijenja, ili gledanja, ili seksa. Romani nuţno uključuju taj tour-de-force, zelene mrlje po zlatnome omletu aux fines herbes, dok se topi u bezobličnost nalik na maslac i ćuti na ljeto, ili bijelo ljudsko bedro, čvrsto i toplo, zaobljeno unatrag da se vidi vrela duplja, dvije-tri kovrčave dlake, naslut seksa. Rijetko ulaze u analizu podjednako intenzivnoga uţitka u čitanju. Razlozi su tome očiti, najočitiji je regresivna narav uţitka, mise-en-abime štoviše, kad riječi ukazuju na moć i slast riječi, i tako ad infinitum, pa tako sama mašta iskusi nešto suho i papirnato, narcistično a opet neugodno udaljeno, bez neposredne seksualne vlaţnosti ili mirisnoga granatnog sjaja dobra burgundca. S druge strane, naravi poput Rolandove najviše se uzbude i uzvrtoglave kad im je lektira silovita a postojano ţiva. (Nevjerojatna riječ, "vrtoglavo", usput budi rečeno, ukazuje i na ţestoku osjetilnu uzbunu i na vlastitu suprotnost,
uţitak mozga nasuprot utrobi - premda jedno za sobom povlači drugo, dobro to znamo, oboma, kad su u pogonu.) Razmislite o tome, razmislio je i Roland, dok je moţda dvanaesti, moţda čak dvadeseti put čitao Prozerpinin vrt, pjesmu koju je "znao", jer već bijaše iskusio sve njezine riječi, po redu, ali i u neredu, po sjećanju, selektivnim citatima, i kad je citirao krivo - i jer bijaše kadar predvidjeti, gdjekad čak i odrecitirati, riječi koje slijede, ili se bliţe iz daljine, mjesto gdje će mu um zastati, kao ptičja kandţa na grani. Razmislite o tome da je pisac pisao u osami, i da je čitatelj sam čitao, da su bili sami zajedno. Istina, pisac je mogao biti sam i sa Spenserovim zlatnim jabukama u Vilinskoj kraljici, u Prozerpininu vrtu, gdje jarko blistaju u svem onom pepelu i ugarju, moţda je unutrašnjim okom, svojom očnom jabučicom, gledao zlatno voće Primavere, moţda je vidio Izgubljeni raj, u vrtu gdje Eva podsjećaše na Pomonu i Prozer-pinu. Bio je sam dok je pisao i nije u tome času bio sam, svi su ti glasovi pjevali, iste riječi, zlatne jabuke, različite riječi na različitim mjestima, irski zamak, neviđena koliba, gipki zidovi i okrugle sive slijepe oči. Ima čitanja - istoga teksta - koja su dolična, čitanja koja kartografiraju i seciraju, čitanja koja osluškuju šuštaj nečutog zvuka, koja broje sive zamjeničice, iz uţitka, ili radi pouke, i neko vrijeme ne čuju ni zlato ni jabuke. Ima osobnih čitanja, koja poseţu za osobnim značenjima, prepun sam ljubavi, ili zgraţanja, ili straha, traţim u tekstu ljubav, ili zgraţanje, ili strah. Ima - vjerujte - i neosobnih čitanja - kad unutrašnje oko prati kretanje redaka, a unutrašnje ih uho sluša dok pjevaju li pjevaju. Tu i tamo bude čitanja od kojih se čovjeku dlake na hrptu, nepostojeće krzno, dignu i zadrhte, kad svaka riječ peče i sija jako i jasno i neizmjerno i točno, kao uţareno kamenje, kao točke zvijezda u mraku - čitanja kad spoznaja da ćemo znati tekst drugačije ili bolje ili dovoljnije preduhitri svaku sposobnost da kaţemo što to ili kako znamo. U tim čitanjima za osjećajem da nam se tekst doima posve novim, dotad neviđenim, slijedi gotovo smjesta osjećaj da je tu oduvijek, da mi, čitatelji, znamo da je oduvijek tu, i da smo ga oduvijek znali takvoga kakav jest, premda smo sada svoje znanje prvi put prepoznali i posve osvijestili. Roland je čitao, odnosno iznova čitao Zlatne jabuke, kao da su riječi ţiva bića ili uţareno kamenje. Ugleda drvo, voće, vrelo, ţenu, travu, zmiju, jednu no oblikom različitu. Ĉu Ashev glas, njegov glas izvjesno, glas nedvojbeno njegov, i ču kako se jezik kreće, kako tka navlastite uzorke, onkraj dosega ijednoga pojedinca, pisca ili čitatelja. Ĉu Vicove riječi da prvi ljudi bijahu pjesnici i da prve riječi bijahu imena, no i stvari, i ču vlastite tuđe, nuţno besmislene liste, sastavljene u Lincolnu, i vidje što su. Uvidje također da Christabel bijaše Muza i Prozerpina i da ne bijaše, i to mu se učini tako zanimljivim i prikladnim, kad mu je svanulo, da se glasno nasmijao. Ash ga je potaknuo na tu potragu i sada je našao ključ s kojim je krenuo, i sve se odrinu, pismo, pisma, Vico, jabuke, lista. "U vrtu jaukaše, glasa sve glasnijeg, jaukaše gladni i očajni." Malena reprodukcija fotografije posmrtne maske Randolpha Asha na njegovu stolu bijaše dvosmislena. Mogao si je protumačiti ovako i onako; kao da promatraš šupalj kalup, kao da su plohe obraza i čela, praznih očiju i širokih obrva iskiparene i povanjštene. Ti si iznutra - iza tih sklopljenih očiju kao glumac, pod maskom: vani si, promatraš ako već ne konačnost, a ono barem okončanje. Ilustracija nasuprot naslovne stranice njegove knjige bijaše fotografija Asha na odru, bujne bijele kose, izmorena
izraza lica uhvaćena u trenutku prijelaza između privida ţivota i nastupa smrti. I ti mrtvaci, i Manetov oprezni, inteligentni senzualist i Wattsov prorok, svi bijahu jedno premda bijahu također i Manet i Watts - i riječi bijahu jedno, drvo, ţena, voda, trava, zmija i zlatne jabuke. Te je aspekte uvijek smatrao dijelom sebe, Rolanda Michella, s njima je ţivio. Sjeti se kad je s Maud razgovarao o suvremenim teorijama nekoherentnog sebstva, saz-danoga od međusobno sukobljenih sistema vjerovanja, ţudnji, jezika i molekula. Sve je to bio Ash i ništa od toga on nije bio, a opet je Asha znao, kad ga već nije obasezao. Dotaknu pisma koja je Ash doticao, nad kojima se gibala Asheva ruka, nesigurna i gorljiva, dok mijenja i odbacuje vlastite riječi. Pogleda još usplamtjele tragove pjesme. Ash mu je kazao - ne njemu kao takvome, nema tu povlaštene komunikacije, premda se eto on ondje zatekao, u tome času, i to shvatio - da su liste vaţne, riječi koje imenuju stvari, jezik poezije. Učili su ga da je jezik esencijalno neadekvatan, da nikad ne moţe izreći što tu jest, da govori samo sebe. Razmišljao je o posmrtnoj maski. Mogao je i nije mogao kazati da su maska i čovjek mrtvi. Dogodilo mu se da su mu načini na koje je to mogao iskazati postali zanimljiviji od ideje da ne moţe. Osjeti strašnu glad. Pošavši uzeti limenku kukuruza šećerca, opet začu mačke kako cvile, grebu mu po vratima. Nađe hrpu konzervi sardina - on i Val ţivjeli su skromno, bijaše im to glavna zaliha. Otvori jednu i istrese je u tanjurić, spusti je pred ulaz u stan i otvori vrata. U njega se zagledaše lica, meka, crna, trokutasta lica, zlatooka, lica s ozbiljnim brkovima, tigrasta, mače sivo poput dima i krupan narančasti muţjak. Spusti tanjurić i zazva ih, čuo je, tako ih je starica zvala. Načas su oklijevali, glava ustranu, a on je motrio kako im se nozdrve šire i njuše ulje u zraku. A onda pored njega projuriše spuštenih trbuha, i hrane nesta, dvije glave što grabe i gutaju pohlepno, bitka nogu i ţilavih tijela, odulji se cvileţ gubitnika. Otvori još konzervi, i spusti niz tanjurića. Meke šape sjuriše se niz dvorišno stubište, igličasti bijeli zubi zaderaše riblje meso, zadovoljeno krzno ovijalo mu se i prelo oko članaka, i oslobađalo električne iskrice. Promatrao ih je. Petnaest mačaka. Gledale su ga, bistrim staklastim zelenim očima, ţutosmedim očima, očima ţutim i jaritarastim, zjenica suţenih u proreze od svjetlosti u njegovu hodniku. Nema, pomisli, razloga da ne iziđe u vrt. Krenuo je kroz podrum, u pratnji nekoliko tihotapnih zvijeri, i potegnuo zabranjene zasune zapečene od zrnate hrde. S vrata je morao maknuti hrpe papira. (Val je govorila da samo prizivaju poţar.) Središnja je brava bila tipa yale, pa ju je okrenuo i pridrţao otvorena vrata. Ude noćni zrak, hladan i vlaţan i po zemlji, a mačke krenuše s njim i izjuriše. Uspeo se kamenim stubama, pa oko zida, onkraj uskih granica njegova obzora, pa zasta u uskome vrtu, pod stablima. Listopad bijaše vlaţan; tratinu je prekrivalo vlaţno lišće, premda neka stabla bijahu još zelena. Dizala su isprepletene ruke, crne na fonu ruţičaste izmaglice uličnoga svjetla što se nije miješalo s crnim onkrajem već se steralo preko njega. Dok nije smio u vrt, zamišljao ga je kao prostrano mjesto ţivoga lišća i prave zemlje. Sad kad je bio vani, doimao se manjim, ali svejedno tajanstvenim, zbog zemlje u kojoj su stvari rasle. Jasno se vidio špalir bresaka uz crvene opeke zmijolikoga zida, negdašnja meda putneyjskog imanja generala Fairfaxa. Pride i dotaknu zid, pečene cigle čvrsto poloţene
onda, i još čvrste. Andrew Marvell bio je Fairfaxov tajnik i u Fairfaxovim je vrtovima pisao pjesme. Roland nije točno znao zašto je tako sretan. Zbog pisama, zbog Asheve pjesme, zbog budućnosti što se otvorila, naprosto zbog samoće, silno potrebne, ponekad, a koje mu je u posljednje vrijeme nedostajalo? Pošao je stazom, s unutrašnje strane zida, prema dnu, gdje je nekoliko voćaka zaklanjalo pogled na ostatak vrta. Svrnuo je pogled, preko tratine, na sumornu zgradu. Mačke su ga slijedile. Zmijolika bi im se tijela utkala pa istkala iz sjenki stabala po travi, čas blistava na svjetlu, čas baršunasto crna u tami. Oči bi im zabljesnule isprekidano, na mahove, šuplje crvenkaste kugle s plavičastom iskrom u sredini, zelencrtne krivulje na tamnoj pozadini, bijesnu i nestanu. Tako mu je drago bilo što ih vidi, zastao je i samo se smješkao. Razmišljao je o godinama njihova vlaţnog smrada, o spilji koja je kapala, u kojoj je ţivio, i sada, na odlasku - jer jest odlazio, to je bilo izvjesno - osjeti da su mu naprosto drage. Sutra će morati smisliti nešto i udesiti da opstanu. Večeras je počeo misliti o riječima, riječi su navirale iz nekakvoga izvora u njemu, liste riječi svrstanih u pjesme, "Posmrtna maska", "Fairfaxov zid", "Mnogo mačaka". Mogao je osluhnuti, ili oćutjeti, ili čak nazrijeti uzorke glasa koji još nije poznavao, ali svoga. Te pjesme nisu pomno opaţale, niti su još magijski zazivale, nisu još ni promišljale smrt i ţivot, premda je svega toga u njima bilo. Doda još jednu, "Prepletaj", shvativši da hoće i moţe govoriti o načinima na koje se oblici stvaraju i proizvode. Sutra će kupiti novu biljeţnicu i zapisati ih. Večeras će zapisati koliko treba, mnemoniku. Imao je vremena da osjeti čudnovatost onoga prije i onoga poslije; prije sat vremena pjesama nije bilo, a sada su nadolazile kao kiša i bile su stvarne.
27. Zna uhvatit nas nezajaţljiv poriv Da izjedemo ţivot; nezasitno Još hoćemo, prem još jede to mira I vremena što nam je preostalo. Kraj opsjeda nas kao glad. Moramo Saznati što se dogodilo, oblik Cjeline, nit slijedimo jaču, tanju, Tek vidljivu il drsko učvorenu U primitivnom tkanju. Put pipamo Kroz veze, ne moţemo ne hvatati Te krasne jarke lance znatiţelje, Te okove. I tako nas sve vuče – "A onda, onda, onda, onda, onda... " Figuri prema kraja, dovršetka, I nuţni su nam noţ, strijela il omča, II zagrljaj, il zaručnički prsten, Znak pobjednika, samrtnički hropac, Prem nuţno znamo da je sve to isto,
Kraj, konac, finis, trzaj dovršenja, Svih drugih trzaja kraj i nas samih. Da l' ţudimo za prekidom gibanja Ţivota što je napet, radoznao, II drobom punim slatke izvjesnosti, Prem u tom sitom, izvjesnom blaţenstvu Mi prestajemo ko kad muţjak ose Udvarajući predahne od leta. Randolph Henry Ash
Nevjerojatno, vijećanje u Mortlakeu odrţalo se u veseloj, urotničkoj atmosferi. Odrţaše ga u kući Beatrice Nest, na njezin poziv. (Za Mortlake su se odlučili, konspirativno, jer bijaše izvan Cropperova dometa.) Beatrice je priredila pitu od vrhnja i luka, zelenu salatu i čokoladnu kremu, jednom je tako ugostila svoje postdiplomante. Pita i krema izgledale su slasno, pa Beatrice bijaše sretna. Usredotočena na središnji problem, prijetnju koju je predstavljao Mortimer Cropper, nije se obazirala na napetost što je strujala medu gostima, na prešućene stvari, na stvari što su ih govorili namjesto prešućenoga. Maud je stigla prva, ostavljala je dojam ozbiljnosti i fokusiranosti, oko glave je omotala zeleni šal od svile i pričvrstila ga ahatnom sirenom. Stajala je u kutu i promatrala fotografiju Randolpha Henryja Asha u srebrnome okviru, postavljenu gdje bi stajale slike oca ili ljubavnika, na nevelikom Beatricinom sekreteru. Nije to bila fotografija pokojnoga sijedoga mudraca, već iz mladih dana, guste tamne kose, s gotovo piratskim izrazom lica. Maud je automatski poče analizirati semiotički; masivne srebrne arabeske okvira, izbor slike, činjenica da prikazivani evidentno hvata pogled promatrača, taj još oštar predfotografski pogled devetnaestoga stoljeća. Ĉinjenica da se radi o fotografiji pjesnika, a ne njegove ţene. Za njom stigoše Val i Euan Maclntyre. Beatrice to grupiranje nije posve shvaćala. Znala je gdjekad sresti Val, mrzovoljno bi zurila s ruba radne skupine u Pogonu za proizvodnju Asha. Primijetila je da sada blista, malko drsko, ali zbog koncentracije usko na struku to nije ni pokušavala objasniti. Euan joj je čestitao na prisebnosti, jer je, načuvši Cropperove namjere, njih o njima izvijestila, te je izjavio da je sve to vrlo uzbudljivo, što je, u kombinaciji s uspjehom pite i kreme, pridonijelo da se Beatrice, isprva izbezumljena i potištena, to više oraspoloţi. Nakon Val i Euana stigao je Roland, koji s Maud nije progovorio, ali se s Val upustio u dug razgovor o prehrani horde divljih mačaka i zvanju azila za ţivotinje. Beatrice nije zamijetila šutnju između Rolanda i Maud, niti je, naravno, bila svjesna da Roland nikome ništa ne govori o Hong Kongu, Barceloni i Amsterdamu. Sama Beatrice telefonirala je Blackadderu i onako usput mu rekla da je kontaktirala s doktoricom Bailey i Rolandom Michellom, te da bi oni ţeljeli prodiskutirati prepisku između Asha i LaMotte i nešto što je profesor Cropper rekao, a ona načula. Kad je otvorila vrata tome posljednjem članu skupine, on joj je, kao da mu je neugodno ali se istodobno zabavlja, predstavio profesoricu Leonoru Stern. Leonora je bila u punome sjaju, u purpurnoj vunenoj pelerini s kapuljačom obrubljenom crnom svilenom
pletenicom, preko kao neke skrletne ruske tunike, od teške svile, i, dolje, širokih crnih kineskih hlače. Leonora joj reče, "Nadam se da mi ne zamjerate što sam i ja došla. Obećavam da nikoga neću gnjaviti, ali me uza sve to veţe i vlastiti profesionalni interes." Beatrice osjeti kako njezino okruglo lice ne uspijeva proizvesti osmijeh dobrodošlice. Leonora reče, "Oh, molim vas. Neću ni pisnuti. Unaprijed se zaklinjem da ne kanim drpiti nikakav rukopis, ni milom ni silom. Te vraţje stvari ţelim samo pročitati." Blackadder reče, "Mislim da bi nam profesorica Stern mogla biti od neprocjenjive pomoći." Beatrice širom otvori vrata, pa se uskim stubištem uspeše u malen salon na prvome katu. Beatrice je naravno primijetila stanovitu kompliciranu nijemost kad je Blackadder kimnuo Rolandu, ali je posve propustila uzeti u obzir izostanak informacije ili optuţbe u dugom i dramatičnom zagrljaju Leonore i Maud. Sjedili su uza zidove sobe, u naslonjačima ili na kuhinjskim stolcima, s tanjurima u krilu. Raspravu je otvorio Euan Maclntyre, kazavši da smatra nuţnim objasniti vlastitu prisutnost, u svojstvu Maudina pravnog savjetnika, a ona je, po njegovu mišljenju, nedvojbena nasljednica vlasništva LaMotteinih pisama, a gotovo izvjesno i rukopisa Ashevih pisama, premda ne i autorskih prava na njih, koja uţivaju nasljednici Randolpha Asha. "Pisma su - kao fizički entitet - vlasništvo primatelja, ali autorsko pravo ostaje pošiljateljevo. U slučaju ovih pisama, jasno je da je Christabel LaMotte zahtijevala povrat svojih pisama u svoje vlasništvo, i da je Randolph Ash na to voljno pristao. Roland i Maud su vidjeli cijelu prepisku i kaţu da to nedvojbeno stoji. Imam valjan dokaz - posljednju volju Christabel LaMotte, s potpisom i svjedocima, gdje sve svoje rukopise ostavlja Maiji Thomasine Bailey, Maudinoj prapraprabaki. Pravno bi nasljednik, pretpostavljam, bio Maudin otac, još je ţiv, ali je rukopise što ih je njegova pretkinja tom oporukom naslijedila već darovao Maud, a ona ih je pohranila u Ţenskom centru za resurse u Lincolnu. Maud ga još nije obavijestila o mome otkriću, ali misli da ga ne zanima, kako tisak kaţe, velikodušna novčana nagrada što ju je profesor Cropper ponudio sir Georgeu Baileyju, a koji sebe smatra vlasnikom pisama. Maud sa svoje strane misli da joj otac najvjerojatnije ne bi u prodaju Fondaciji Stant, s obzirom na njezin interes da dokumente zadrţi u zemlji. Moţda bih trebao dodati, ako koga zanima zakon o autorskim pravima, da je vlasništvo nad autorskim pravima zaštićeno od trenutka tiskanja za autorova ţivota plus pedeset godina, ili, u slučaju posthumnog publiciranja, pedeset godina od datuma tiskanja. Ova je prepiska neobjavljena, pa tako autorska prava ostaju u vlasništvu nasljednika izvornih autora pisama. Već sam rekao, rukopisi pripadaju primateljima, autorska prava pošiljateljima pisama. Nisu nam poznate ţelje lorda Asha, ali, sudeći prema onome što nam je rekla doktorica Nest, čini se da je Cropper naveo Hildebranda Asha da mu obeća i pisma i autorska prava." Blackadder reče, "On je iritantan čovjek i beskrupulozan manipulator, ali je njegovo izdanje temeljito i pomno istraţeno, i, po meni, ne dopustiti tiskanje ovih pisama u standardnome izdanju bio bi bezobrazluk. Ako pisma ostanu u zemlji, teoretski mu je valjda moguće zabraniti pristup, kao što je teoretski moguće da Hildebrand Ash svima ostalima uskrati dozvolu za tiskanje, što bi nas dovelo u slijepu ulicu. A tu je i sam lord Ash. Moţda dopusti ranije, britansko izdanje, koje bi zaštitilo autorska prava, a onda
ih pusti Cropperu. Predviđate li dugotrajne zakonske sporove sa sir Georgeom Baileyjem, gospodine Maclntyre?" "S obzirom na njegovu svadljivost, i zapravo de facto posjedovanje pisama, da, predviđam." "Lord Ash je jako bolestan." "Ĉuo sam." "Pitao bih vas, doktorice Bailey - ako vi stupite u posjed rukopisa cjelokupne prepiske što s njima kanite učiniti?" "Mislim da je još prerano govoriti gdje s njima, a nekako me toga i strah, praznovjerno - pisma nisu moja, a moţda nikad neće ni biti. Ako budu - ako jesu - ţeljela bih da ostanu u zemlji. Naravno, voljela bih da LaMotteina pisma ostanu u Ţenskom centru za resurse - što nije najsigurnije, ali su ostale njezine stvari - iz moje familije - već ondje. S druge strane, ne bih to ţeljela - pročitala sam ih, i imam osjećaj - pisma bi trebala ostati zajedno. Spadaju zajedno. Ne samo zato što ih zbog smisla treba čitati u slijedu - ona su - ona si pripadaju." Ĉasomice je pogledala Rolanda, to rekavši, a onda odvrati pogled i zagleda se u fotografiju Asha, onkraj njega, između njega i Val. "Ako ih prodate Britanskoj knjiţnici", reče Blackadder, "vaš bi Centar za resurse i opet profitirao." Leonora reče, "Profitirat će ako u Centar budu dolazili stručnjaci iz cijeloga svijeta." Roland reče, "Ja bih volio da lady Bailey dobije nova, električna invalidska kolica." Odjednom ga svi pogledaše. "Bila nam je dobra. A bolesna je." Maud pocrvenje do korijena kose. "I ja sam se toga sjetila", reče, malko ljutito. "Ako pisma jesu moja - ako ih pola ili sve prodam Britanskoj knjiţnici - mogli bismo kupiti invalidska kolica." "Vjerojatno bi ti ih bacio u glavu", reče Roland. "Ti bi htio da mu dam rukopise?" "Ne. Samo da smislimo kako -" Blackadder je promatrao razvoj svađe dvoje izvornih istraţivača. "Volio bih znati", reče, "kako ste se uopće namjerili na prepisku." Svi pogledaše Maud, a ona Rolanda. Nastupio je trenutak istine. A i trenutak izvlaštenja, ili egzorcizma, moţda je to prava riječ. "Ĉitao sam Vica", reče, "Ashev primjerak Micheletova prijevoda Vica. U Londonskoj knjiţnici. I ti su papiri bljunuli van. Računi za listovni papir, bilješke na latinskom, pisma, pozivnice. To sam, naravno, rekao profesoru Blackadderu. Ali mu nisam rekao da sam našao - našao sam dva nacrta za pismo nekoj ţeni - nije pisalo kome - ali bilo je to nakon njegova doručka kod Crabba Robinsona - pa sam počeo istraţivati - i otkrio Chri-stabel LaMotte. Pa sam otišao na razgovor s Maud, koju mi je preporučio - oh, da, Fergus Wolff - nisam znao za obiteljske veze, ništa - a ona mi je pokazala dnevnik Blanche Glover - i tada smo se počeli pitati nema li čega u Seal Courtu - pošli smo onamo baciti pogled, ništa više - pa smo upoznali lady Bailey - pokazali su nam Christabelinu kulu - a Maud se sjetila pjesme o lutki čuvarici tajne, pa je pretraţila lutkin krevet - još je ondje bio, u njezinoj sobi - i tamo - tamo su bila, pisma - skrivena u šupljini ispod madraca..."
"A lady Bailey je prigrlila Rolanda, spasio joj je ţivot, to vam nije kazao, pa nam je rekla da moţemo opet doći i pogledati pisma, da ih posavjetujemo - pa smo otišli za Boţić -" "Prvo smo ih pročitali i napravili bilješke -" "A Roland je došao do zaključka da je 1859. LaMotte moţda pošla s Ashem u Yorkshire na zoološku ekspediciju -" "Pa smo krenuli onamo i našli - mnogo tekstovnih dokaza, kod oboje pjesnika, da su moţda ondje bili zajedno - yorske fraze i pejzaţi u Meluzini - isti stihovi kod oboje pjesnika - smatramo da je ona sigurno bila ondje -" "A onda smo otkrili da je one godine, o kojoj se ništa nije znalo, prije samoubojstva Blanche Glover, LaMotte bila u Bre-tanji -" "Ah, da, baš ste otkrili", reče Leonora. Maud reče, "Jako sam pogriješila, Leonora. Uzela sam pismo koje je tebi poslala Ariane Le Minier i otputovala, a tebi nisam rekla - jer tajna nije bila samo moja, već i Asheva i Rolandova - barem je tada to tako izgledalo. U svakom slučaju, doktorica Le Minier dala nam je kopiju dnevnika Sabine de Kercoz, pa se ispostavilo da se ondje rodilo dijete - ali mu se izgubio trag -" "A tada se došli vi, i profesor Cropper, a mi smo se vratili kući", kratko reče Roland. "A Euan se kao kakvom čarolijom pojavio s oporukom -" "Poznajem odvjetnika sir Georgea, dijelimo konja", reče Euan, posve zbunivši Beatrice. "Jasno je, čini se", reče Blackadder, "da se Mumija opsjednuta odnosi na vezu LaMotte i Helle Lees, i da je LaMotte nazočila zloglasnoj seansi koju je Ash prekinuo, a Ash je, nagađam, mislio da tokom seanse LaMotte pokušava govoriti s mrtvim djetetom, što ga je, ako dijete jest bilo njegovo, moglo silno razgnjeviti." "A ja znam", reče Leonora, "jer mi dobra prijateljica i sestra, feministkinja, radi u uredu Zbirke Stant, da je Cropper traţio da mu faksiraju pisma na temu strašne krivnje, koja je LaMotte pisala njegovoj šukunbaki, spiritistkinji, socijalistkinji, feministkinji i mesmeristkinji, Priscilli Penn Cropper." "Što nas", reče Blackadder, "stavlja pred dva, ili čak tri konačna pitanja. Prvo: što se dogodilo s djetetom, bilo ţivim ili mrtvim? Drugo: što to pokušava otkriti Cropper? Na temelju kojih informacija? I treće: što se dogodilo s izvornim pismima?" Svi opet pogledaše Rolanda. On izvadi novčanik i razmota pisma iz pretinca gdje ih je čuvao. Reče, "Uzeo sam ih. Ne znam zašto. Nikad ih nisam kanio -zadrţati, zauvijek. Ne znam što me opsjelo, da to učinim - bilo je tako lako, a ja sam ih otkrio - mislim, nitko ih nije ni dotaknuo otkako ih je on odloţio u Vica, da obiljeţi stranicu, ili zašto već jest. Moram ih vratiti. Ĉija su?" Euan reče, "Ako su knjigu darovali ili oporučno ostavili Londonskoj knjiţnici, onda su vjerojatno njihova. Autorska prava pripadaju lordu Ashu." Blackadder reče, "Ako ih daš meni, jamčim ti da će biti vraćena u Knjiţnicu bez suvišnih pitanja, barem što se tebe tiče." Roland usta i prijeđe sobu, te pisma predade Blackadderu, a ovaj posve očito nije mogao odoljeti a da ih ne pročita smjesta, na licu mjesta, da, prepoznavši rukopis, ne obrne papir s ljubavlju, posesivno.
"Bio si vrlo dovitljiv", trpko reče Rolandu. "Tako je ispalo." "Izgleda." "Sve je dobro što se dobro svrši", reče Euan. "Ovo kao da je kraj shakespearske komedije - koji se ono frajer na kraju spusti ljuljačkom u Kako vam drago}" "Himen", reče Blackadder, slabašno se osmjehnuvši. "Ili kao razotkrivanje na kraju detektivske priče. Uvijek sam htio biti kao Albert Campion. Još se nismo dotaknuli zločinca. Predlaţem da nam doktorica Nest kaţe što je to čula." "Pa", reče Beatrice, "došli su provjeriti kraj Ellenina dnevnika, odnosno, ne sam kraj, već njezin opis njegova kraja, i spomen one škrinjice koja je profesora Croppera oduvijek tako privlačila, one koju su netaknutu vidjeli kad su samu Ellen ukapali, znate na koju mislim. A ja sam baš išla u toalet - taj dan nikoga nije bilo, profesore Blackadder, u vašem dijelu ureda nikoga uopće nije bilo - a vi znate da to uopće nije blizu, do toaleta i natrag - pa kad sam se vratila, oni me nisu očekivali, i tako sam čula profesora Croppera - ne od riječi do riječi, ali dobro pamtim što se govori, i strašno me šokiralo - rekao je, 'Nitko par godina ništa ne bi morao znati, bila bi to naša tajna, a onda kad naslijedite, to bi se pojavilo, mogli bismo to kao otkriti - vi biste to mogli naći - a ja bih to od vas kupio - a sve po zakonu.' A Hildebrand Ash je rekao, 'Moralno, to jest moje, zar ne, što god vikar govorio?' A Cropper je rekao, 'Da, ali vikar nas jako koči, a u Engleskoj imate svu silu blesavih zakona o remećenju ukopa i traţenju biskupove dozvole, a taj si rizik, mislim, ne moţemo dopustiti.' A Hildebrand Ash je opet kazao, 'To je moje vlasništvo, moje.' A profesor Cropper je rekao da ono pripada Hildebrandu i cijelome svijetu, a da bi on sa svoje strane bio njegov 'neupadljiv pazitelj'. A Hildebrand je rekao da će to biti kao pustolovina za Noć vještica, a profesor Cropper je oštro odvratio da će to biti vrlo ozbiljan i profesionalan pothvat, i to sad brzo, jer se mora vratiti u New Mexico... A tada se meni učinilo da se moram nakašljati, ili nešto, da me ne primijete tamo u sjeni. Pa sam ustuknula par koraka i onda, kako da to kaţem, glasno nastupila." "Mislim da on jest kadar pljačkati grobove", reče Blackadder stisnutih usnica. "Ja znam da jest", reče Leonora Stern. "U Americi kola masa tračeva. Nestajale su, znate, stvari iz staklenih vitrina, iz malih, lokalnih zbirki, kolekcionarski predmeti od posebnoga interesa, igla za kravatu koju je Edgar Allan Poe zaloţio, Melvilleovo pisamce Hawthorneu, takve stvari. Jedna je moja prijateljica zamalo uspjela nagovoriti potomka prijatelja Margaret Füller da joj proda pismo o njezinu sastanku s engleskim piscima u Firenci, prije njezina kobnog putovanja - sve o feminizmu - a onda se pojavio Cropper i ponudio koliko god traţi, ali ga je ovaj odbio. No sutradan, kad su krenuli po rukopis, više ga nije bilo. Nikad mu nisu ušli u trag. Ali nama, on je kao oni mitski milijunaši koji unajme lopove da im ukradu baš Mona Lisu i baš Seljake uz zdjelu krumpira -" "Moţda osjeća da zapravo jesu njegovi", reče Roland, "jer ih najviše voli." "Lijepo si to rekao", reče Blackadder, vrteći po prstima izvorno Ashevo pismo. "Znači, moramo pretpostaviti postojanje privatnog, nedostupnog, nutarnjeg kabineta kolekcionarskih predmeta koje on premeće kasno noću, sav zadahtan, stvari koje nitko ne vidi -"
"Ako je suditi prema tračevima", reče Leonora. "A znate tračeve. Šire se i bujaju. Ali ovaj, čini mi se, ima temelja. Za ovu priču o Fullerici znam sigurno da stoji." "Kako da ga zaustavimo?" upita Blackadder. "Da obavijestimo policiju? Da se ţalimo Sveučilištu Robert Dale Owen? Da mu otvoreno kaţemo? Na ovo bi zadnje dvoje samo odmahnuo, a prvo je malko smiješno - otkud policiji toliko ljudi da sad mjesecima straţare pored groba. A ako ga sada odvratimo, samo će se dobrohotno povući i pokušati opet kasnije. Deportirati ga ne moţemo." Euan reče, "Nazvao sam mu hotel, i Hildebrandovu ladanjsku kuću, pa sam ponešto otkrio. Predstavio sam se kao njihov odvjetnik, kao hitno je zbog vaţnih informacija, pa su mi rekli gdje su zapravo. A to je svratiste Rowan Tree, u Sjevernom humlju, blizu, ali ne preblizu Hodershalla. Obojica. Vrlo znakovito." "Moramo uzbuniti Draxa, vikara", reče Blackadder. "On nije od neke koristi, ali mrzi sve stručnjake za Asha i turiste." "Ja mislim", reče Euan, "moţda će zazvučati melodramatično i opet a la gospodin Campion, ali ja zbilja mislim da bismo ga trebali uloviti in flagranti i uzeti mu to nešto." Prostorijom zabrujaše zadovoljni glasovi. Beatrice reče, "Moţemo ga uhvatiti in flagranti i prije nego što obeščasti grob." "Teoretski, teoretski", reče Euan. "Ali u praksi ćemo moţda morati zaštititi što god jest ondje, ako uopće ičega ima." "Misliš da on misli", upita Val, "da se u toj škrinjici nalazi kraj priče? Jer nema zašto. U toj je škrinjici moţda svega, moţda ničega." "To znamo. I on to zna. Ali su nas ova pisma sve - nekako - namagarčila, kad smo im slagali ţivote po raspoloţivim dokazima. Ovom su vezom obiljeţene sve Asheve pjesme nakon 1859. - sve ćemo morati iznova procijeniti - dobar je primjer sam razlog njegove nesklonosti spiritizmu." "A LaMotte", reče Leonora, "uvijek su je navodili kao lezbijsko-feminističku pjesnikinju. Što i jest bila, ali očito ne isključivo." "A i Meluzina", reče Maud, "drugačije djeluje ako se početni krajobrazi povezu s Yorkshireom. Iznova sam je pročitala. I nema govora o neobiljeţenoj upotrebi riječi 'jasen' ili 'pepeo'." Euan reče, "Kako da osujetimo pljačkaše grobova, nismo li se upravo zato sastali?" Pomalo sumnjičavo, Blackadder reče, "Moţda bih mogao prizvati lorda Asha." "Znam ja nešto bolje. Trebali bismo ga špijunirati, promatrati." "Kako?" "Ako je doktorica Nest u pravu, onda mislim da će sad skoro raskopati. I mislim, ako dvoje od nas odsjednu u istome pubu - dvoje koje on ne poznaje - moţemo uzbuniti ostale - ili, ako bude nuţno, moţemo se sami s njim suočiti, i slijediti ga do groblja, prepriječiti mu put uz pomoć nekakvoga dokumenta, onako da izgleda sve po zakonu - morat ćemo improvizirati. Moţemo Val i ja. Imam par slobodnih dana. A vi, profesore Blackadder, koliko znam, imate uredbu o zabrani izvoza Ashe-vih rukopisa bez prethodne odluke Savjetodavnoga odbora za baštinu -" "Kad bismo ga samo mogli spriječiti da im ne remeti mir", reče Beatrice. "Pitam se", reče Blackadder, "što u toj škrinjici jest ili je bilo." "I kome su je ondje ostavili", reče Maud.
"Ona navodi, pa zavede na krivi trag", reče Beatrice. "Hoće da znate i ne znate. Pazila je da zapiše da škrinjica jest ondje. A onda ju je pokopala." Prvi su otišli Val i Euan, drţeći se za ruke. Roland pogleda Maud, koju istoga trena Leonora zakvači u strastven razgovor i seriju zagrljaja demonstrativnoga praštanja. Zateče se kako odlazi s Blackadderom. Zajedno su odmicali nogostupom. "Loše sam se ponio. Oprostite." "Iz shvatljivih razloga, je li." "Kao da me opsjelo. Morao sam saznati." "Ĉuo si za poslove koji ti se nude?" "Ne znam što ću." "Imaš moţda još tjedan dana. Razgovarao sam s njima, sa svima. Nahvalio sam te." "Hvala vam." "Rad ti valja. Svidio mi se onaj tekst 'Stih po stih'. Baš fina, temeljita studija. Raspolaţem fondovima za mjesto istraţivača, rad na Ashu, s punim radnim vremenom. Ako te zanima. Valjda nusproizvod moga govora na televiziji. Škotska dobrotvorna zaklada, a vodi je, ispada, odvjetnik opsjednut Ashem." "Teško mi je odlučiti što bih. Nisam čak siguran da uopće ţelim ostati u akademskim vodama." "Pa, rekao sam ti, imaš još tjedan dana. Navrati, ako ti je do razgovora o plusevima i minusima." "Hvala, porazmislit ću, i doći."
28. Konačište Rowan Tree udaljeno je otprilike milju od Hodershalla, u zabranu što ga čini zavoj Sjevernoga humlja. Izgrađeno u osamnaestome stoljeću, od kremena i škriljevca, dugo je i nisko, s krovom od škriljevca prekrivenim mahovinom. Gleda na zavojitu cestu, sada proširenu i moderniziranu, koja siječe uglavnom golom nizinom; preko ceste, jedno milju uzbrdo dugim travnatim puteljkom, stiţe se do hodershallske ţupne crkve, izgrađene u dvanaestom stoljeću, zdepaste, od kamena, pokrivene također krovom od škriljevca, sa skromnim zvonikom i vjetrokazom u obliku uzletjela zmaja. Ta su dva zdanja od sela Hodershall odvojena dugim breţuljkom što razdvaja nizinu. Rowan Tree raspolaţe s dvanaest spavaćih soba, pet prema glavnoj cesti, i još sedam u modernome aneksu, izgrađenome od istoga lokalnog kamena, iza izvorne zgrade. Ima i voćnjak, sa stolovima i drvenim ljuljačkama za goste ljeti. Spominju ga u svim vodičima dobrih restorana. Petnaestoga listopada nije bilo mnogo gostiju. Vrijeme bijaše toplo za to doba godine još je bilo lišća po drveću - ali je bilo vlaţno. Zauzeto bijaše pet soba, od toga su dvije zauzeli Mortimer Cropper i Hildebrand Ash. Cropper je imao najbolju, nad zgodnim masivnim glavnim ulazom, s pogledom na puteljak prema crkvi. Hildebrand Ash je bio u susjednoj. Bijahu ondje već tjedan dana, nadugo su šetali nizinama bez obzira na vrijeme, zaštićeni visokim čizmama, nepromočivim jaknama i preklopivim parkama. U baru, mračnome i obloţenome drvenim letvicama, s blistavim zlatnim naznakama mjedi i tamnozelenim sjenilima ponad utišanih svjetala, Mortimer Cropper par je puta
rekao da razmišlja o kupnji kuće u tome kraju, gdje bi dio godine na miru pisao. Razgovarao je s nizom agenata za nekretnine i pogledao niz imanja. Bio je upućen u šumarstvo, a zanimala ga je i organska poljoprivreda. Ĉetrnaestoga su Ash i Cropper otišli u Leatherhead, u ured Denshera i Winterbournea. Na povratku iz mjesta stali su u vrt-nome centru i kupili - za gotovinu - razne teške štihače i vile, te trnokop, i utovarili ih u prtljaţnik Mercedesa. To su poslijepodne prošetali do crkve, zaključane, kao i obično, zbog vandala, te prošetali grobljem, zagledajući spomenike. Na ulazu u neveliko groblje stajala je obavijest da je ta ţupa, ţupa sv. Tome, sastavni dio triju ţupa, a da im je vikar velečasni Percy Drax. Ondje je svake prve nedjelje u mjesecu drţao jutarnju, a svake posljednje večernju sluţbu. "Ne znam toga Draxa", reče Hildebrand Ash. "Vrlo neugodan čovjek", reče Mortimer Croper. "Ovoj je crkvi Pjesnička zaklada Schenectady darovala tintarnicu kojom se Ash sluţio tokom putovanja Amerikom, i nekoliko knjiga koje je potpisao američkim oboţavateljima, s ulijepljenom fotografijom. Darovali su i staklenu vitrinu, za izloške; gospodin Drax ih je smjestio u najtamniji zakutak i pokrio prašnom oltarskom čohom, bez ikakve vanjske naznake o čemu se radi, pa ga slučajni posjetitelj ni ne primijeti..." "A ionako se ne moţe ući", reče Hildebrand Ash. "Točno. A taj Drax mrzi kad ga koji stručnjak za Asha ili zaljubljenik u njegovu poeziju traţi ključeve, da se pokloni. Kaţe - i u pismu mi je to napisao - da je crkva kuća Boţja, a ne mauzolej Randolpha Henryja Asha. Meni to dvoje nije u proturječju." "Mogli biste te stvari otkupiti." "Mogao bih. Ponudio sam mu zamašne donacije da mi te predmete da samo na posudbu. Knjige već imamo izloţene u Zbirci Stant, ali je tintarnica jedinstvena. On mi je odgovorio da ga u tome priječe uvjeti darovnice. A ne zanimaju ga načini da se uvjeti darovnice izmijene. Baš je neprijazan." "Moţemo i to uzeti", reče Hildebrand. "Kad smo već pri poslu." Nasmijao se, ali se Mortimer Cropper namrštio. "Nisam ja običan lopov", reče strogo. "Stvar je u tome da škrinjica - o sadrţaju koje moţemo samo nagađati - kad samo pomislim da bi u zemlji mogla istrunuti dok ne steknemo zakonsko pravo na iskop sama pomisao da moţda nikad nećemo znati -" "Vrijednost -" "Vrijednost je dijelom vrijednost koju \o\ja određujem." "A ta je visoka", reče Hildebrand, upitno. "A ta je visoka čak i ako u njoj nema ničega", reče Croper. "Da se ja smirim. Ali neće ne biti ničega. Znam." Nekoliko su puta obišli groblje. Sve bijaše engleski mokro i spokojno. Grobovi su bili uglavnom iz devetnaestoga stoljeća, nešto ih bijaše starijih, nešto mlađih. Grob Randolpha i Ellen bijaše na rubu groblja, zaklonjen nekakvim travnatim humkom, ili nanosom, iz kojega se dizao prastari cedar i još starija tisa, što su taj tihi kutak zaklanjali od pogleda pastve. Ograda bijaše tik uz grob, a iza nje polja, nisko pokošena, nizinski travnjaci, na njima nešto tromih ovaca i potočić što ih je dijelio na dvoje. Netko je već bio kopao; zeleni komadi tratine bijahu uredno poslagani uz ogradu. Hildebrand ih izbroja trinaest.
"Jedan red za glavu, a dvostruko uzduţ... dalo bi se to. Ja ću štihati tratinu, pa bavim se našim travnjakom. Hoćete da pokušamo da poslije izgleda kao da je nitko nije ni dirao?" Cropper se zamisli. "Mogli bismo. Da sve uredno vratimo natrag i natovarimo lišća i toga, u nadi da će opet narasti prije nego tko što posumnja. Trebalo bi pokušati." "Mogli bismo im odvratiti paţnju. Da ostavimo niz laţnih tragova, da izgleda kao da smo satanisti, da smo imali crnu misu, u tom smislu." Hildebrand opet šmrknu i sam se sebi otegnuto i piskutavo nasmija. Cropper mu se zagleda u tusto ruţičasto lice i osjeti trnce pedantne odbojnosti. Još mu je mnogo vremena provesti s tim banalnim stvorom. "Najbolje ako nitko ne primijeti. Ostalo ne valja - ako itko primijeti da je grob uopće diran, prilično je izvjesno da će primijetiti i da smo mi tu. I zbrojiti dva i dva. Zato ćemo samo prikriti. Ako nađemo škrinjicu i odnesemo je, nitko ne moţe dokazati da je postojala, čak i ako budu opet raskapali i traţili. A to neće. Neće im Drax dati. Ali ponavljam - najbolje je neopazice." Izlazeći s groblja mimoiđoše se s još jednim parom posjetitelja, muškarcem i ţenom, u zelenim kariranim jaknama i gumenim čizmama, zbog uporne kiše, što se, tipično za Englesku, pretapala s pozadinom. Pomno su zagledali iskiparene glave nasmijanih kerubina ili andelaka na dva visoka oslonjena kamena; stvorenjca su se debeljuškastim noţicama oslanjala o lubanje u podnoţju. "Jutro", reče Hildebrand, tonom Engleza s ladanja, a tako mu i odgovoriše, istim tonom. Nisu se pogledali u oči; jako engleski. Petnaestoga su Cropper i Hildebrand zajedno večerali u restoranu, bijaše obloţen drvom kao i bar, a u kamenome su kaminu veselo pucketale rasplamsale cjepanice. Cropper i Hildebrand bijahu s jedne strane; ono dvoje mladih, posve zaokupljeni jedno drugim, drţeći se za ruke preko stola, s druge. S drva su zurila ispucala ulja, portreti ţupnika i vlastelina iz osamnaestoga stoljeća, napola potamnjela i zacrnjena od dima svijeća i debeloga sloja laka. Jeli su uz svjetlost svijeća, pjenastu paštetu od lososa u umaku od hlapa, fazana sa svim garnirunzima, stilton, sorbet cassis maison. Cropper je ţalostivo uţivao. Dugo se neće vraćati ovamo, a volio je dolaziti u ovaj dio svijeta. Sviđalo mu se u svratištu Rowan Tree; s romantično neravnim podovima, s kamenim podom u prizemlju, s podovima koji su gore pucketali pod tepisima; s hodnicima tako uskima i niskima da se, onako visok, morao saginjati. Voda je u cijevima čudnovato muklo tukla i hrakala, uţivao je u tome u jednakoj mjeri kao i u beskrajnoj srebrnoj struji svoje moderne kupaonice sa zlatnim pipama u New Mexicu. Oboje mu je godilo, svako na svoj način, udobna, zbijena, stara, zadimljena Engleska i suho sunce, staklo, prozračni čelik, širina New Mexica. Krv mu je strujila, bio je uzbuđen, u pravoj akciji uvijek bi se uzbudio, kad bi mu misli kao mjesec slijedile putanju između jedne zemaljske mase i druge, kad ne bi bio ni tu ni tamo. Samo što ovaj put bijaše još intenzivnije. Prije večere je bio u sobi, rutinski je odvjeţbao, istezao se i svijao mišiće, naginjao se i sukao i boksao i silio si tijelo na gipkost. To mu se sviđalo. Još je dobro izgledao. Stajao je pred psihom u posebnoj odjeći za tjelovjeţbu, dugim crnim hlačama i frotirskoj majici. Bijaše nalik na svoje piratske pretke, ili na njihovu filmsku verziju, a kosa mu se na čelu romantično mrsila. Hildebrand reče, "A sutra nas evo u Americi. Znate, nikad nisam bio. Samo sam gledao na televiziji. Morat ćete me naučiti kako se drţe predavanja."
Cropper pomisli da je mogao, ili trebao, sve to sam obaviti. Ali onda bi to bila apsolutna krađa, apsolutno ometanje posjeda, dok je ovako samo ubrzavao prirodan proces, kupovao je od Hildebranda ono što bi mu ionako pripalo, poslije, ali vrlo brzo, ako je vjerovati što se priča o zdravlju lorda Asha. "Gdje ste parkirali Mercedes?" reče Hildebrand. "Pričajte mi -" reče Cropper, traţeći sigurniju temu za razgovor. "Pričajte mi o svome vrtlarenju, o travnjaku." "Otkud znate za moj travnjak?" "Vi ste mi rekli. Nije više vaţno zašto. Kakav vrt imate?" Hildebrand krenu nadugačko opisivati. Cropper se osvrtao po blagovaonici. Zaljubljeni par sljubio je glave preko stola. Muškarac, zgodan i leţeran, u sakou tamnih paunastih boja, od vune i kašmira, Cropper prepozna Diora, prinio je spojene im ruke ustima i ljubio nutarnju stranu djevojčinih zapešća. Ona je na sebi imala svilenu bluzu boje bjelokosti, iznad purpurne suknje, a to je na glatkome vratu isticalo ogrlicu od ametista. Partnera je dragala po kosi, očito u onome stanju neodoljive opsjednutosti koja u ljudskome ţivotu nakratko isključi svijest da te netko gleda. "Koliko ćemo još čekati?" reče Hildebrand. "Nećemo ovdje o tome", reče Cropper. "Pričajte mi o - o -" "Jeste li im rekli da idemo?" "Platio sam im i za sutrašnju noć." "To je dobro, sutra po noći. Tiho i mirno. I mjesečina." Penjući se prema sobama i opet se mimoidoše s mladim parom, oboje su izlazili iz telefonske govornice napravljene od drva, u hodniku. Mortimer Cropper se nakloni. Hildebrand reče, "'Noć." "Laku noć", reče par, uglas. "Mi ćemo rano u krevet", reče Hildebrand. "Ubilo nas hodanje." Djevojka se nasmiješi i uze dečka za ruku. "I mi isto. Idemo u krevet. Laku noć. I slatko sanjajte." Cropper je čekao do jedan, i tek je onda izišao. Sve bijaše utihnulo. Vatra se još pušila. Zrak bijaše teţak i ustajao. Mercedes je bio parkirao na izlazu s parkirališta; ni s povratkom u hotel neće biti problema, jer su svi ključevi od soba na privjesku imali i ključ tipa vale, od ulaznih vrata. Veliki je automobil glatko otpreo preko ceste, pa putem uz brijeg, prema crkvi. Cropper ga je parkirao ispod stabla kod ulaza u crkvu, i iz prtljaţnika istovario snaţne svjetiljke i novonabavljenu opremu. Sipilo je; pod nogama mu bijaše mokro i klizavo. On i Hildebrand kroz mrak su nadirali prema Ashevu grobu. "Pogledajte", reče Hildebrand, zastavši u mlaki mjesečine između crkve i humka s tisom i cedrom. Golema bijela sova kruţila je ponad zvonika, polako, moćna i posve nijema, zaokupljena svojim poslom. "Sablasno", reče Hildebrand Ash. "Krasan stvor", reče Mortimer Cropper, poistovjetivši nekako vlastito uzbuđenje, vlastiti osjećaj moći i izvjesnosti, u tijelu i u umu, s odmjerenim lepetom krila, s posve lakim lebdenjem. Nad sovom bi se tek malko pomaknuo zmaj, ovamo-onamo, škriputavo, suzdrţano, hvatajući nepravilno gibanje zraka. Morali su raditi brzo. Hipotetski, bilo je tu puno posla, za dvojicu, prije zore. Rezali su i slagali tratinu. Zasopljen, Hildebrand reče, "Znate li gdje bi otprilike bila?" i Cropper shvati da je, premda je uistinu imao vrlo preciznu zamisao, o predmetu poloţenome negdje usred čestice zemlje nešto veće od čovjeka, tu zamisao iznjedrila njegova
uzavrela mašta; toliko je često gledao prizor ukopa škrinjice, toliko ga je često zamišljao, da je mjesto izmislio. Ali nije on utaman poticao iz loze spiritista i šejkera. Vrednovao je intuiciju. "Počet ćemo od glave", reče, "i iskopati do pristojne dubine, a onda ćemo uredno prema nogama." Kopali su. Izbacivali su hrpu što je rasla, mješavinu gline i kre-mena, presječene krajeve korijenja, koščice ptica i voluharica, kamenje, prosijan šljunak. Hildebrand je radeći gunđao, ćelava mu je glava blistala na mjesečini. Cropper je svojom štihačom zamahivao s nekakvom radošću. Osjećao je da je prešao granicu dopustivosti i sve mu je štimalo. Nije on bio od onih sijedih i starih stručnjaka, koji vonjaju po svjetiljkama i ne diţu dupeta. On je djelovao, on će naći, to mu je usud. Dizao je oštru štihaču iznad zemlje i ustrajno je zabijao s jezivim veseljem, i rezao, probijao, i ono što se podavalo i ono što se opiralo. Svukao je jaknu i s uţitkom osjetio kišu po leđima, radostan zbog znoja što mu se cijedio po prsima i između lopatica. Zabijao je i zabijao, i zabijao. "Polako", govorio je Hildebrand, "Samo dalje", siktao je Cropper, golim je rukama povlačio dugu zmiju tišina korijenja i vadio masivan noţ, da je presiječe. "Tu je. Znam da je tu." "Polako. Ne ţelimo dirati - dirati - ako baš ne moramo." "Ne. Nema ni potrebe. Samo naprijed." Dizao se vjetar. Malko je zalepršalo: na groblju dva-tri stabla zacvilješe i zaškripaše. Nenadan zapuh podiţe jaknu što ju je Cropper skinuo s kamena gdje je visjela, te je baci na zemlju. Cropperu pade na um, dosad o tome nije tako jasno razmišljao, da u dnu jame koju je kopao leţe Randolph Ash i ţena mu Ellen, odnosno ono što je od njih ostalo. U prodornoj svjetlosti lampa vidjeli su se samo urezni tragovi štihača i otvoreno tlo što je vo-njalo po hladnoći. Cropper onjuši zrak. Nešto u zraku kao da se pomaknulo i zaljuljalo i zalelujalo, kao da će ga svaki čas ošinuti. Na mah vrlo jasno osjeti prisutnost, ne koga, već neke pomične stvari, i na tren se, pod zabranom, dolično osloni o štihaču. U tome se trenu na Sussex sruči silovita oluja. Pored njih zaurla dug jezik vjetra, Hildebranda obori zid od zraka, i on iznenada sjede u ilovaču, svjetren. Cropper opet krenu kopati. Začu se nekakvo potmulo zviţdanje i zavijanje, a tada stenjanje u koru, i škriputavi uzdasi, od pobunjena drveća. Odleti ploča s krova crkve. Cropper otvori usta, pa ih zatvori. Vjetar se grobljem gibao kao stvor iz neke druge dimenzije, uhvaćen u zamku, pa vrišti. Grane tise i cedra očajnički se razmahaše. Cropper je i dalje kopao. "Baš hoću", reče. "Hoću." Kazao je i Hildebrandu da nastavi, ali ga ovaj nije čuo, niti ga je gledao; sjedio je u blatu pored spomenika i drţao se za ovratnik jakne, boreći se protiv vjetra što je nadirao. Cropper je kopao. Hilderand poče polagano puzati uz rub Cropperove iskopine. Nevoljko se poče micati i samo korijenje cedra i tise, pa zakrenu u stranu. Hildebrand Croppera povuče za rukav. "Stanite. Uđite. Ovo je - preko mjere. Nije sigurno. U sklonište." Kiša je šibala horizontalno i nosila im meso s obraza. Udari o metal. Spusti se na zemlju i poče grebati rukama. Iskrsnu - dugoljast predmet, prekriven hrđom, grumen prepoznatljiva oblika. Zgrabi ga i sjede na obliţnji kamen. Vjetar je razvaljivao krov crkve i strgnuo još nekoliko ploča. Stabla su vriskala i savijala se. Cropper je prstima uzalud navaljivao na škrinjicu, ruba okrhnuta noţem.
Vjetar mu se zapleo u kosu i u mahnitim mu je spiralama vrtio oko glave. Hildebrand Ash prekri uši. Primaknu mu se i zavika mu u uho. "To? To je?" "Točno. Veličina odgovara. Da. To je To." "Što sad?" Cropper mahnu prema rupi. "To popunite. Ja ću škrinjicu u prtljaţnik -" Zaputi se grobljem. Zrak je bučio. Cvilio je i parao, shvati da je to zvuk od stabala uz prolaz i od ţivice što su šibali i bacali krune razmahanog granja u zrak, pa opet na zemlju. Još je ploča uza sebi svojstven zvuk zaparalo zrakom, pa tresnulo o tlo, ili o spomenike, prasnuvši jako, razmrskavši se. Cropper poţuri sa škrinjicom, a o lice mu se zalijepiše lišće i curkovi rosulje. Svejedno je u hodu pipkao svoje otkriće, traţeći i milujući rubove škrinjice. Dok se natezao s ulaznim vratima, što su pomahnitalo plesala u šarkama, i propinjala mu se pod rukama, tako ga spasiše, začu da se nešto u zemlji diţe i rasprskuje, vidio je to kod naftnih bušotina u Texasu, a uz to i zvuk paranja, napinjanja, cvileţa tako jezivo glasnoga da se škripa pretvarala u vrištanje. Pod nogama mu se zemlja zatrese i pomaknu; on sjede; začu se kidanje i pred očima mu se sruči golema siva masa, nalik na zakotrljan brijeg, praćena obuhvatnim hučanjem mase lišća i grančica što su šibale uzvitlanim zrakom. Konačni zvuk u svemu tome - ne računajući onaj prvi nahrup, što se nastavljao - bijaše mješavina bubnjeva, cimbala i teatarskoga lima za gromove. Nosnice mu bijahu pune mokre zemlje i rosulje i benzinskih para. Stablo je palo točno na Mercedes. Auta mu više nije bilo, a na povratku u svratiste ispriječilo mu se stablo, najmanje jedno, moţda ih je još. Boreći se s urlajućom zračnom plimom, vraćao se prema Ashevu grobu i slušao kako se uokolo ruši i drugo drveće. Prišavši humku i usmjerivši snaţnu svjetiljku, ugleda tisu kako zabacuje ruke i kako se u crvenkastome deblu nakratko naziru golema bijela razjapljena usta, tik uz masivno korijenje stabla što se nepostojano naginjalo, sve više, škripeći, polako, polako, spuštajući se u slapu iglica, da bi naposljetku prepuknulo i uz drhtaj se sručilo preko groba, i posve ga zakrilo. Sad nije mogao ni naprijed ni natrag. Zavika, "Hildebrande!" no imao je dojam da mu se vlastiti glas kao u spirali dima sve utaman vraća u lice. Je li kod crkve sigurnije? Bi li mogao tamo? Gdje je Hildebrand? Uto nastupi trenutačan smiraj, pa opet zazva. Hildebrand se oglasi, "Upomoć. Upomoć. Gdje ste?" Neki drugi glas reče, "Ovdje, kod crkve. Pričekajte." Gvireći između tisinih grana, Cropper ugleda Hildebranda koji je puzio po travi između grobova prema crkvi. Ondje ga je čekala tamna figura s baterijskom svjetiljkom, što ga je obasjavala. "Profesore Cropper?" reče to biće, jasnim, autoritativnim, muškim glasom. "Jeste li dobro?" "Mislim da me drvo poklopilo." "Pa valjda ćemo vas izvući. Je li kod vas škrinjica?" "Kakva škrinjica?" "Je, kod njega je", reče Hildebrand. "Dajte nas izvucite odavde, ovo je sablasno, ja više ne mogu." Začu se pucketanje, nalik na električne sile na seansama Helle Lees. Figura se obrati zraku.
"Da, tu je. Da, kod njega je. Stabla su nas sve odsjekla. Jeste vi u redu?" Pucketanje, pa opet. Cropper se odluči na bijeg. Okrenuo se. Valjda se to drvo preko staze moţe zaobići - ali je uokolo bilo još stabala, ţivica, golema ljuskasta barijera gdje je prije nije bilo. "Neće ići", reče figura, nevjerojatno. "Opkoljeni ste. A na vaš je Mercedes palo stablo." Cropper se okretao, a svjetlost druge baterijske svjetiljke otkri mu, kroz granje, zagledane, nalik na čudne cvjetove ili voćke, mokre i bijele, Rolanda Michella, Maud Bailey, Leonoru Stern, Jamesa Blackaddera, i, puštene vijorave vunaste bijele kose, kao kakvu vješticu ili proročicu, preobraţenu Beatrice Nest. Trebalo im je sat i pol da se pješke dokopaju svratišta Rowan Inn. Londonci, koji su u dvama automobilima krenuli iz Mort-lakea prije oluje, već su je nazirali i prije nego što su se zaputili prema crkvi, pa su iz Blackadderova Peugeota ponijeli neveliku pilu, a i walkie-talkie kojim ih je Euan opremio. Naoruţani time i Cropperovim lopatama, puzali su i penjali se, ispod i preko porušenih stupova i zasopljene vegetacije, pruţajući si ruke, gurajući, navlačeći, dok se nisu domogli ceste i ugledali girlande kablova i mračne prozore. Nije bilo struje. Cropper im otključa ulazna vrata, i dalje stišćući škrinjicu. U predvorju se već okupila grupica zabasalih kamiondţija, motociklista, te dvojica vatrogasaca. Vlasnik se vrzmao predvorjem sa svijećama pobodenima u boce. Goleme posude s vodom ključale su u kuhinji na starin-skome štednjaku. Ni u jednome drugom času ulazak tolikoga broja promočenih i prljavih znanstvenika, u sitne sate, ne bi bio primljen tako normalno i s takvim neupitnim mirom. U Cropperovu sobu, kamo ga njegovi hvatači prepratiše, ponesoše kave i vrućega mlijeka - i, na Euanov prijedlog, bocu brendija. Nade se ogrtača i dţempera za sve, u Cropperovim torbama i posve novoj prtljazi Hildebrandovoj. Sve bijaše posve nestvarno, a osjećaj zajedničkoga preţivljavanja do te mjere snaţan da su svi sjedili dobrostivo, blago se smiješeći, mokri i promrzli. Zanimljivo, ni Cropper ni tko drugi nije smogao snage za gnjev, čak ni za uvrijeđenost. Škrinjicu, hrdavu, blatnu i mokru, smjestiše među svijeće, na stol pored prozora. Ţene, sve tri u pidţamama - Maud u Cropperovoj crnoj svilenoj, i Leonora isto u njegovoj, od skrletnoga pamuka, Beatrice u Hildebrandovoj, na zelene i bijele prugice - sjedile su jedna uz drugu na krevetu. Val i Euan imali su vlastitu odjeću, simbol normalnosti. Blackadder je nosio Hildebrandov dţemper i pamučne hlače. Euan reče, "Oduvijek sam ţelio kazati, 'Opkoljeni ste.'" "Odlično ste to kazali", reče Cropper. "Ne poznajem vas, ali sam vas viđao. U restoranu." "I u vrtnome centru, i kod Denshera i Winterbournea, i na groblju jučer, da. Ja sam Euan Maclntyre. Odvjetnik doktorice Bailey. Mislim da mogu dokazati da je ona zakonita vlasnica rukopisa pisama - obiju strana - što su trenutno u posjedu sir Georgea Baileyja." "Ova škrinjica, međutim, s njom nema veze." "Ona bi bila moja", reče Hildebrand. "Kad biste imali biskupovo dopuštenje, i dopuštenje gospodina Draxa i dopuštenje lorda Asha; ovako, do nje ste došli nezakonitim putem, oskvrnuvši grob, i ja je od vas mogu uzeti, a vas kao građanin zadrţati do uhićenja. Štoviše, profesor Blackadder ima pismo kojim se zabranjuje izvoz sadrţaja škrinjice dok se ne utvrdi njezin status kao nacionalnoga blaga."
"Shvaćam", reče Mortimer Cropper. "Unutra, naravno, moţda nema ničega. Moţda samo prah. Da li bismo mogli - zajedno - provjeriti njezin sadrţaj? Kad već ne moţemo odavde, kad smo već ovako osuđeni na druţenje?" "Ne bismo je smjeli oskvrnuti", reče Beatrice. "Treba je vratiti natrag." Pogleda ih sve, ali je ne podrţaše. Mortimer Cropper reče, "Ako ste tako mislili, mogli ste me zadrţati do uhićenja i prije nego što sam je našao." Blackadder reče, "To je točno." Leonora reče, "Zašto bi je tako ostavila, da je nađu, ako i sama na to nije pomišljala? Zašto je nije sebi - ili njemu - pričvrstila na prsa?" Maud reče, "Treba nam kraj priče." "Nema nikakvih jamstava da ćemo ga naći", reče Blackadder. "Ali moramo pogledati", reče Maud. Cropper izvuče odnekud kanticu s uljem i podmaza spojke, rasklimavao ih je noţem, ljuštio čestice hrde. Nakon nekoliko dugih časaka, podmetnu noţ pod spoj i gurnu. Poklopac poskoči i otkri Randolphov stakleni spremnik za uzorke, zamagljen i zamrljan, ali nedirnut. Cropper dignu i taj poklopac, i ovaj put podmetnuvši noţ, vrlo, vrlo pomno, te izvadi sadrţaj. U navo-štenoj svilenoj vrećici bijahu: narukvica od kose, sa srebrnom kopčom u obliku sljubljenih ruku; plava omotnica i u njoj dug pramen vrlo fino upletene blijede kose; još jedan navošten svileni spremnik i u njemu debeo sveţanj pisama povezanih vrpcom; i duga omotnica, nekoć bijela, zapečaćena, na kojoj je smeđim slovima pisalo: Randolphu Henrjju Ashu, u drugoj koverti. Cropper rašušuri zamašan sveţanj pisama i reče, "Njihova ljubavna pisma. Kao što je i kazala." Pogleda zapečaćeno pismo i preda ga Maud. Maud pogleda rukopis i reče, "Mislim... Gotovo sam sigurna..." Euan reče, "Ako je neotvoreno, onda pitanje vlasništva postaje jako zanimljivo. Je li vlasništvo pošiljatelja - ako nije bilo primljeno - ili vlasništvo primatelja, budući da neotvoreno leţi u njegovu grobu?" Prije nego li je tko stigao smisliti razlog da se to ne učini, Cropper uze kovertu, podmetnu noţ pod pečat i otvori je. Unutra bijahu pismo i fotografija. Fotografija je imala mrlje po rubovima, bila je prekrivena srebrnkastim maskom kao mnoštvom zrna grada ili bijelim cvijećem, i tamnim, čađavim kruţnicama, nalik na mrlje po ogledalima, no iza svega je toga i kroza sve to treperila sablasna figura nevjeste, s buketom ruţa i ljiljana, gledala je, uokvirena u masu velova i tešku krunu od cvijeća. Leonora reče, "Gospođica Havisham. Korintska nevjesta."« Maud reče, polagano, "Ne, ne, tek sad vidim -" Euan reče, "Da? Tako sam si i mislio. Pročitajte pismo. Vi znate rukopis." "Da pročitam?" I tako, u toj hotelskoj sobi, tome čudnome skupu nepovezanih lovaca i tragača, bi pročitano pismo Christabel LaMotte Randolphu Ashu, u svjetlu svijeća, dok je vjetar vani po udolinama ustrajno zavijao, a prozorska se okna tresla od nejakih naleta uzletjela smeća. "Dragi moj - moj dragi kaţu mi da si jako bolestan. Zlo ti činim što ti u ovome času, u krivi čas, remetim mir, uspomenama - ali vidim da je stvari - ipak - koje ti moram reći. Kazat ćeš, trebalo je to reći prije dvadeset i osam godina - ili nikad - moţda si u pravu - ali nisam htjela ili
mogla. A sada si mi stalno u mislima, i molim za tebe, i znam - sve ove godine sam to znala - da sam se o tebe ogriješila. Imaš kćer, ona je dobro, udana je, ima krasnoga dječaka. Šaljem ti njezinu sliku. Vidjet ćeš - prelijepa je - i sviđa mi se pomisao da sliči na oboje roditelja, a ni za jedno ne zna da su joj roditelji. Toliko je toga - ako već nije lako napisati - ali jest jednostavno. No povijest? Uz takvu ti istinu dugujem i njezinu povijest- ili je moţda sebi dugujem - tebi sam sagriješila - ali zbog razloga - Sva je Povijest od čvrstih činjenica - i još nečega - strasti i boje što joj ih čovjek pridoda. Ispričat ću ti - barem - činjenice. Kad smo se rastajali znala sam - no bez dokaza - da će posljedice biti - što bijahu. Dogovorismo se - toga crnoga zadnjeg dana - da odlazimo, da ćemo jedno od drugoga otići i da se ni trenutka nećemo osvrtati. Ija sam se toga kanila drţati, iz ponosa i zbog tebe, pa što bilo. I zato sam uredila - ne bi vjerovao s koliko lukavstva i sračunatosti našla sam si mjesto - (kasnije si ga, znam, otkrio) gdje nitko do mene same neće snositi odgovornost za našu sudbinu - A tada se obratih jedinoj mogućoj pomagačici - svojoj sestri Sophie - koja je sve uredila i pripomogla mi u laţi primjerenijoj kakvoj Romansi negoli mome prethodnome povučenom ţivotu - no Nuţda čovjeka pooštroumi i očvrsne ga u odlukama - pa nam je kći rođena u Bretanji, u Samostanu, i prenesena u Englesku, gdje ju je Sophie preuzela i odgojila je kao svoju, tako se dogovorismo. I moram reći da ju je Sophie voljela i 0 njoj se brinula više no što bi to činio itko do njezine prave majke. Slobodno je trčala engleskim poljima i udala se za rođaka (koji joj, pravo gledajući, i nije rođak), u Norfolk, i sada je vlastelinka, i pristala. A ja sam došla ovamo - nedugo nakon što smo se zadnji put sreli - tako je ispalo - na seansi kod gospođe Lees, gdje si bio onako bijesan, onako gnjevan - a i ja sam bila, jer si mi strgnuo povoj s duševnih rana, pa pomislih, hoće to kod ţena, neka ti bude, pati, jer je veći dio patnji na ovome svijetu ionako naš - mi ih podnosimo. Kad ti kazah - da si me u ubojicu pretvorio - mišljah na ubogu Blanche, čiji me kraj svaki dan iznova izjeda. Ali sam vidjela da ti misliš da ti govorim kako bi Gretchen Faustu govorila. I pomislih - s hladnom zlobicom što se tada izrodila iz posvemašnje bolesti tijela mi i duha - neka mu bude, neka misli, ako me tako slabo poznaje, neka ga ta misao izjede. Ţene u porodu na sav glas viču na tvorca, tako ga vide, svoje nesreće, kome trenutačna strast moţda ne ostavi trajnoga podsjetnika, nikakve čudovišne katastrofe na tijelu i duši - tako sam onda mislila - sad sam mirnija. Sad sam stara. Oh, dragi moj, sjedim ovdje, stara vještica u svojoj kuli, pišem stihove uz dopuštenje svoga prostačkoga svaka, ovisim, a to nikad nisam htjela, o sestrinu bogatstvu (financijski) i tebi pišem, kao da je jučer bilo, o svem onome bijesu što mi je kao ţeljezni obruč prţio po prsima, o inatu 1 ljubavi (prema tebi, prema svojoj slatkoj Maiji, pa i prema sirotoj Blanche). Ali nije jučer, a ti si jako bolestan. Voljela bih da ozdraviš, Randolphe, i blagosiljam te, moleći tvoj zauzvrat, moleći te da mi oprostiš, ako moţeš. Jer sam znala i morala znati da si velikodušan i da bi za nas skrbio - za mene i za Maiju - ali sam se potajice bojala - evo, sve je provalilo - ali nema nam sada do Istine - zar ne? - bijaše me strah, eto, da ćete mi je htjeti uzeti, ti i tvoja ţena, sebi - a ona bijaše moja, ja sam je nosila - nisam je mogla pustiti - pa sam je od tebe sakrila - i nju od tebe, jer bi te zavoljela, u njezinu je ţivotu uvijek mjesta za tebe. Oh, što li sam učinila?
I ovdje bih mogla prestati, ili sam mogla prestati prije nekoliko redaka, s onom doličnom molbom da mi oprostiš. U zasebnoj koverti pišem tvojoj ţeni - koja i ovo moţe pročitati, i s tim učiniti što je volja - u njezinim sam rukama - ali je tako opasno slatko progovoriti, nakon svih ovih godina - povjeravam sebe njezinoj i tvojoj dobroj volji - Ovo je unekoliko moj Testament. Malo sam u ţivotu imala prijatelja, a i medu njima sam samo dvoma vjerovala - Blanche - i tebi - i oboje sam previše voljela, a jedno je umrlo na jezovit način, mrzeći i tebe i mene. Ali sad pod stare dane najviše ţalim ne zbog onih nekoliko britkih slatkih dana strasti - gotovo da je to mogla biti strast svačija, jer sve strasti jednako teku prema istome kraju, ili mi se sada, staroj, tako čini ţalim, rekla bih, da nije tog moga brbljanja i digresija - za našim starim pismima, pjesmama i ostalime, našim umovima što su si vjerovali, što se prepoznaše. Pitam se, jesi li ikad pročitao koji od onih nekoliko bijednih primjeraka Vile Meluzine koje prodaše - i pomislio - nekoć sam je poznavao - ili, s pravom - 'Bez mene ovu Priču ne bi Ispripovijedala'? Dugujem ti i Meluzinu i Maiju, a dug nisam vratila. (Mislim da neće umrijeti, moja Meluzina, neki će je pronicljiv čitatelj spasiti?) Ovih posljednjih trideset godina Meluzina sam ja Moglo bi se reći da samo letim uokolo bedema ove tvrđave vrišteći u vjetar o svojoj potrebi da vidim i nahranim i utješim svoje dijete, koje me ne poznaje. Ona je vedar duh - sunčano biće, običnih sklonosti i čudesno izravne naravi. Najiskrenije voli roditelje što je usvojiše - i sir Georgea, koji u svojim goveđim venama nema ni kapi njezine krvi, ali ga očaraše njezina ljepota i dobrohotnost, što nam je objema koristilo. Mene ne voli. Kome to mogu reći doli tebi? Gleda u meni sorciere, usidjelicu iz bajke, koja je motri urokljivim okom i sve čeka ne bi lije ubola u sirotiprstići strovalila je u okrutni san istine odraslih. A ako mi se to oko od suza sjajilo, ona ih nije vidjela. Ne, nastavit ću, ispunjam je nekakvim strahom, nekakvom odbojnošću - s pravom ćuti nečega previše u mojoj skrbi nada njom - ali je, najprirodnije, krivo tumači kao nešto neprirodno. Pomislit ćeš - ako ti od šoka zbog ovoga što ti kazah osta snage da mariš ili razmišljaš 0 mome tijesnome svijetu - da autorica romansi poput mene (ili istinski dramatičar, poput tebe) ne bi s takvom tajnom ni izbliza izdrţao trideset godina (pomisli, Randolphe, trideset godina), a da ne proizvede kakav rasplet, dénouement, kakav tajni trag ili prizor posvemašnjeg prepoznavanja. Ah, ali da si ovdje, znao bi da se ne usudim. Zbog nje, tako je sretna. Zbog sebe, jer i ja se bojim - strah me mogućeg uţasa u njezinim krasnim očima. Da joj - to - kaţem, a ona da ustukne? Osim toga, zarekla sam se Sophie, bio je to uvjet njezine ljubaznosti, i to apsolutno i neporecivo - a bez Sophiene dobre volje ne bi za nju bilo ni doma ni skrbi. Igrala se i smijala nalik na viţljastu vilenjakinju Coleridgeovu, 'što sebi pleše i pjeva' sjećaš li se naših pisama o Christabel? Nije marila za knjige, uopće. Pisala sam joj pričice, tiskali bi ih i uvezali, i ja bih joj ih darovala, a ona bi mi se slatko osmjehnula i zahvalila mi, a njih bi stavila na stranu. Nikad ne primijetih da ih je s uţitkom pročitala. Voljela je jahati, i streličarstvo, i igre s dječacima, sa svojom (takozvanom) braćom... a na kraju se udala za rođaka što je bio u posjetu, s kojim se valjala po plastovima kad joj bijaše pet godina. Ţeljela sam joj bezbriţan ţivot, to je i dobila - ali to nije moj ţivot, mene u njemu nema, ja sam nevoljena neudana tetka... I tako sam, na stanovit način, kaţnjena, jer sam je od tebe sakrila.
Sjećaš li se kad sam ti pisala o zagonetki s jajetom? Eidolon moje samoće i samodostatnosti kojima si i nehotice zaprijetio? I uništio ih, dragi moj, sve u najboljoj namjeri, znam i vjerujem ti. Pitam se - da sam se drţala svoga zatvorenog zamka, iza svoga obrambenog jarka i bedema - da li bih postala velika pjesnikinja - kao ti? Pitam se - je li tvoj duh prekorio moj - kao što je Antonije Cezarov - ili ga je tvoja velikodušnost proširila, što i jest bila tvoja namjera? Te su se stvari posve stopile i pomiješale - a voljeli smo se - zbog sebe kakvi smo bili - a na kraju za Maiju (koja najradije ne bi to svoje 'čudno ime', pa samu sebe, vrlo prikladno, zove May). Tako sam dugo bila tako gnjevna - na sve nas, na tebe, na Blanche, na ubogu sebe. A sada potkraj, "u miru uma svu strast istrošiv",44 opet na tebe mislim s čistom ljubavlju. Ĉitam Samsona Borca, pa sam naišla na zmaja, uvijek sam mislila da si taj zmaj ti - a ja da sam 'pitoma ptica seoska' Vrlina mu se vatrena raspiri Iz pepela u plamen, Pa zmaj kad u suton stiţe, U napad na motke, gnijezda U selu ptica pitomih Nije li to krasno? Nismo li - nisi li ti gorio, a ja plamen uhvatila? Hoćemo li preţivjeti i dići se iz pepela? Kao Miltonov Feniks? Ta ptica koja samu sebe zače U šumama Arabije Jedinstvena, bez potomka, bez para, Iščekujući da joj holokaust Proplamsa u pepelnoj maternici, Preporodi je i obnovi, ţivu Kad najmanje se ţiva čini, Kad tijelo umre, slava nadţivljuje, U svjetovnoj ptici samo vrijeme ţivog. Ako ti je do istine, radije bih da sam sama ţivjela, tako. Ali to je nemoguće - to gotovo nikome nije dano - hvala Bogu za tebe - ako je Zmaja moralo biti - da to bijaše Ti Moram prestati s pisanjem. Još nešto. Tvoj unuk (i moj, začudo). Zove se Walter i ispreda stihove na sveopće čuđenje svojih roditelja, inače zaljubljenika u polja i konjušnice. Naučila sam ga veći dio Staroga mornara.- zna napamet dio o zmijskom blagoslovu, i viziji blistavoga morskog oka mjesecu prinesenog recitira s osjećajem, zaţagrenih očiju. Snaţan je, i preţivjet će. Moram završiti. Ako moţeš i hoćeš - molim te, pošalji mi znak da si ovo pročitao. Ne usudim ti se kazati, ako mi opraštaš. Christabel LaMotte" Zavlada tišina. Maud je otpočela glasom čistim, bezizraţajnim, nalik na mutno staklo, a završila potisnutih osjećaja. Leonora reče, "Uau!" Cropper reče, "Znao sam. Znao sam da je nešto vaţno -" Hildebrand reče, "Ne razumijem -" Euan reče, "Na ţalost, nezakonita djeca u ono vrijeme nisu baštinila. Inače biste vi, Maud, bili izravna vlasnica svih dokumenata. Pretpostavljao sam da bi takvo što moglo biti na stvari. Viktorijanske su obitelji često tako postupale s kopiladi, sakrivali bi ih u zakonitim obiteljima, da imaju prilike za -"
Blackadder reče, "Baš je čudno, Maud, da ste vi, ispada, potomak njih oboje - i baš je čudno da ste baš vi sve to vrijeme iskapali mit - ne, istinu - o vlastitome porijeklu." Svi pogledaše Maud, koja je sjedila i promatrala fotografiju. Ona reče, "Već sam je vidjela. I mi imamo istu takvu. To je moja pra-pra-prabaka." Beatrice Nest bijaše sva u suzama. Navirale su joj na oči, blistale se i kotrljale. Maud ispruţi ruku. "Beatrice -" "Oprostite što sam ovako budalasta. Samo, strašno mi je kad pomislim - on ga nikad nije pročitao, zar ne? Nikome ga je napisala. Vjerojatno je čekala da joj odgovori - a odgovora nije bilo -" Maud reče, "Vi znate Ellen. Što mislite, zašto ga je stavila u škrinjicu - s vlastitim ljubavnim pismima -" "I s njihovom kosom", reče Leonora. "I s Christabelinom kosom, mora da je njezina, ova plava -" Beatrice reče, "Moţda nije znala što da čini. Nije ga dala njemu, a sama ga nije pročitala - to mi sliči na nju - samo ga je maknula u stranu -" "Za Maud", reče Blackadder. "Tako ispada. Sačuvala ga je, za Maud." Svi pogledaše Maud, koja je sjedila, bijela, promatrajući fotografiju, drţeći rukopis. Maud reče, "Ne mogu dalje razmišljati. Moram prespavati. Iscrpljena sam. O svemu ćemo tome razmišljati ujutro. Ne znam zašto me tako šokiralo. A opet." Okrenu se Rolandu. "Pomozi mi da nađem neku sobu, da prespavam. Sve ove papire treba dati profesoru Blackadderu, da ih on čuva. Ja bih zadrţala fotografiju, ako smijem, samo večeras." Roland i Maud sjedili su jedno pored drugoga na rubu kreveta s baldahinom, urešenim zlatnim ljiljanima Williama Morrisa. Promatrali su fotografiju s Maijina vjenčanja, u svjetlosti svijeće, zataknute u srebrni svijećnjak. Nije se dobro vidjelo, pa su priljubili glave, tamnu i blijedu, mogli su si onjušiti kosu, još punu mirisa oluje, kiše i raskopane ilovače i razletjela polomljena lišća. I pod svim tim, vlastite, zasebne, ljudske topline. Maia Bailey im se oboma smireno nasmiješi. Njezino su lice sada tumačili u svjetlu Christabelina pisma, pa ga u svim tim srebrnkastim šljokicama i sjaju starenja vidješe kao lice sretno i samouvjereno, što taj svoj masivni vijenac nosi s nekom lakoćom, s osjećajem uţitka u prigodi, ne njezine drame. "Nalik je na Christabel", reče Maud. "Vidi se." "Nalik je na tebe", reče Roland. Pa doda, "I na Randolpha Asha. Široko čelo. Široka usta. I tu gdje je kraj obrve, tu." "Znači i ja sam nalik na Randolpha Henryja Asha." Roland joj dirnu lice. "Nikad prije ne bih primijetio. Ali da. Iste stvari. Ovdje, na rubu obrve. I tu, uz kraj usta. Sad kad sam to vidio, uvijek ću to vidjeti." "Ne sviđa mi se to. Ima u tome nečega neprirodno predodređenoga. Demonskoga. Kao da su me opsjeli." "S precima je uvijek tako. Ĉak i kad nisu ugledni, ali imaš sreće, pa ih upoznaš." Odsutno ju je milovao po mokroj kosi, njeţno. Maud reče, "Što sada?" "Kako to misliš, što sada?" "Što sada? S nama?"
"Tebe će zatrpati pravnim problemima. I uredničkim poslovima. Ja - ja imam neke planove." "Mislila sam - mogli bismo zajedno urediti pisma, ti i ja?" "To je velikodušno, ali nije nuţno. Ispada da si ti središnja figura cijele priče. Ja sam u nju zapravo upao krađom. Puno sam naučio." "Što si naučio?" "Oh - nešto od Asha i nešto od Vica. O pjesničkom jeziku. Ja sam - ja - ima stvari koje moram napisati." "Kao da se ljutiš na mene. Ne shvaćam zašto." "Ne, ne ljutim se. Odnosno, ljutio sam se. Ti imaš svoje izvjesnosti. Knjiţevnu teoriju. Feminizam. Neku vrst socijalne leţernosti, to se vidi kad si s Euanom, svijet kojemu pripadaš. Ja ništa nemam. Ili nisam imao. A postao sam - postala si mi draga. Znam da muški ponos više nije u modi i da nije vaţno, ali jest bilo vaţno." Maud reče, "Imam osjećaj -" pa zasta. "Imaš osjećaj?" Pogleda je. Lice joj je u svjetlosti svijeće bilo kao u mramoru isklesano. Ledeno pravilna, prelijepo prazna, kao što si je toliko puta ponovio. Reče, "Nisam ti kazao. Imam tri ponude, za posao. Hong Kong, Barcelona, Amsterdam. Svijet mi se otvorio. Pa me tako neće biti ovdje, da uređujem pisma. To nema veze sa mnom." Maud reče, "Imam osjećaj -" "Što?" reče Roland. "Kad god nešto - osjetim - sva se smrznem. Sledim se. Ne mogu - progovoriti. Ja - ja nisam za veze." Drhtala je. Još se - bijaše to varka njezina krasnog lica - doimala hladnom, kao da ga pomalo prezire. Roland reče, "Zašto se smrzneš?" Glas mu je i dalje bio njeţan. "Ja - analizirala sam. Jer izgledam kako izgledam. Ljudi te tretiraju kao, pa kao posjed, ako si lijep na stanovit način. Ne u smislu ţivosti, već stanovite pravilnosti i -" "Krasote." "Da, zašto ne. Moţeš postati posjed, ili idol. To ne ţelim. A svaki put bi tako bilo." "Nije nuţno." "Ĉak si se i ti - povukao - kad smo se upoznali. Sada to i očekujem. I time se sluţim." "Da. Ali ti ne ţeliš - ili ţeliš - ostati stalno sama. Ili ţeliš?" "Osjećam se kao što se ona osjećala. Drţim se svojih obrana, jer moram i dalje raditi svoj posao. Točno znam što je osjećala kad govori o nenapuklom jajetu. O samodostatnosti, o autonomiji. Ne ţelim razmišljati o mogućnosti da toga ne bude. Shvaćaš me?" "Oh da." "Pišem o rubnosti. Pragovima. Bastionima. Utvrdama." "Invaziji. Prodoru." "Naravno." "Nije to moja priča. Ja imam vlastitu samoću." "Znam. Ti - ti nikad - ne bi razmazao rubove, neuredno -" "Nametnuo -" "Ne, zato i jesam -" "Sa mnom sigurna."
"Oh ne. Oh ne. Ja te volim. A mislim da radije ne bih." "Ja tebe volim", reče Roland. "A nije zgodno. Ne sad kad mi se sreća osmjehnula. Ali tako jest. Na najgori mogući način. Sve one stvari - odrasli smo ne vjerujući u te stvari. Totalna opsjednutost, danonoćna. Kad tebe vidim, ti si mi ţiva, a sve ostalo - blijedi. Sve. To." "Ledeno pravilna, prelijepo prazna." "Kako si znala da sam to mislio?" "Svi to uvijek pomisle. I Fergus je tako mislio. Još tako misli." "Fergus je proţdirač. Ja ti ne mogu puno ponuditi. Ali bih te mogao pustiti, mogao bih -" "U Hong Kongu, Barceloni i Amsterdamu?" "Pa da, naravno, ako odem. Ne bih bio prijetnja tvojoj autonomiji." "Niti bi bio ovdje i volio me", reče Maud. "Oh, ljubav je strašna stvar, razbije te -" "A zna biti i lukava", reče Roland. "Mogli bismo smisliti način - nešto moderno Amsterdam nije daleko." Spojiše se dvije hladne ruke. "Idemo u krevet", reče Roland. "Smislit ćemo nešto." "I toga me strah." "Kakva si ti kukavica. Ja ću se za tebe pobrinuti. Maud." I tako svukoše odjeću na koju nisu bili sviknuti, Cropperovo šarenilo što im ga bijaše posudio, te se popeše nagi u zastore i pernate dubine kreveta i ugasiše svijeću. I vrlo polako, s beskrajnim i njeţnim odgađanjem i finim zavaravanjem i varijacijama na posredni napad Roland naposljetku, reklo bi se arhaično, ude i zaposjednu svu njezinu bijelu hladnoću što se uz njega ugrijala, pa se pričini da nema granica, i pred osvit on začu, iz velike daljine, njezin jasan glas, vrisak, nezapriječen, bez srama, u trijumfu i uţitku. Ujutro, cio je svijet vonjao čudno i novo. Bijaše to vonj onoga poslije, vonj zelen, vonj zarezana lišća i cureće smole, zgnječena drva i razlivenog biljnog soka, vonj trpak, pomalo nalik na vonj nagrizene jabuke. Bijaše to vonj smrti i uništenja i vonjao je na svjeţinu i ţivost i nadu.
Post Scriptum 1868. Ima stvari koje se dogode, ali ne ostave zamjetna traga, o njima se ne piše i ne govori, premda bi posve krivo bilo reći da bi se ono što slijedi svejedno odvijalo kao da tih stvari nije bilo. Jednoga se vrelog svibanjskog dana srelo dvoje ljudi, ali taj susret poslije nisu spominjali. Bilo je to ovako. Livada bijaše zatrpana mladim sijenom, a bijaše ondje i sva sila ljetnoga cvijeća. Plavi različci, skrletni makovi, zlatni ledinjaci, koprena od čestoslavice, sloţen uzorak na tepihu od tratinčica gdje trava nije bila jako visoka, podmukle ţute zijevalice, lanilist, blijede kapucinke, ljubičaste maćuhice, skrletni bedrinac i bijela rusovača, a oko toga polja međa od visoke ţivice, sve divlja mrkva i crvena pustikara, a gore divlje ruţe, blistave i blijede u trnovitoj ţivici, kozja krv sva ţućkasta, slatkastoga vonja, razrasle niti crvenoga bljušca i zagasite zvijezde velebilja. Bijaše toga obilje, kao da će zauvijek
blistati. Trava imaše sjaj emajla, a vlati se vezivaše dijamantnim nitima svjetla. Pjevale su ševe, i drozdovi, i kosovi, jasno i slatko, i leptira posvud, plavih, sumporastih, bakrenastih i krhkih, bijelih, zaronili bi iz cvijeta u cvijet, u djetelinu, u gra-horicu, u kokotić, slijedeći navlastite vizije nevidljivih violetnih pentagrama i spiralnih zavijutaka latičastog svjetla. Bijaše ondje i dijete, njihalo se na ogradi, u modroj haljini i bijeloj pregači, sama je sebi pjevušila i plela lančić od tratinčica. Bijaše ondje i muškarac, visok, bradat, lica zasjenjena šeširom široka oboda, namjernik što je pristizao puteljkom između visokih ţivica, s jasenovim štapom u ruci, ostavljao je dojam šetača. Zaustavio se da prozbori s djetetom koje mu se nasmiješilo i vedro mu odgovorilo, ne prestajući se uza škripu njihati, amo--tamo. Pitao ju je gdje je to, i čija je to kuća dolje u tijesnoj udolini, što je zapravo jako dobro znao, pa ju je potom upitao kako se ona zove, a ona mu reče da se zove May. Ima još jedno ime, reče, ali njega ne voli. On kaza da se to moţda promijeni, imena s vremenom rastu i krţljaju: a on bi volio da mu kaţe cijelo svoje ime. I ona mu reče, jače se zanjihavši, da se zove Maia Thomasine Bailey, i da joj dolje u kući ţive majka i otac, i da ima dva brata. On joj kaza da je Maia bila majka Hermesa, kradljivca, umjetnika i psihopompa; i da zna jedan slap koji se zove Thomasine. Ona zna ponija imenom Hermes, kaza, a brz je kao vjetar, za zbilja, ali nikad nije čula za slap koji bi se zvao Thomasine. On reče, "Mislim da ti znam majku. Jako si nalik na nju." "To mi još nitko nije rekao. Meni se čini da sam nalik na oca. Moj je otac jak i dobar i drag i vodi me na jahanje, brzo kao vjetar." "Mislim da si i na oca nalik", reče on na to, i obujmi je oko struka, brzo i kao usput, da je ne uplaši, pa je diţe i posjede uza se. Sjedili su tako na humku i razgovarali, u oblaku leptira, on se toga sjećao s posvemašnjom jasnoćom, ona sve nejasnije, kako je stoljeće odmicalo. Oko stopala im se uzjuriše bube, ahataste i smaragdne. Pričala mu je o svome krasnom ţivotu, o igrama, o ţeljama. On reče, "Ti kao da si jako sretna", a ona mu odgovori, "Oh jesam, jesam, jesam." A potom su koji časak sjedili bez riječi, i onda ga ona upita zna li praviti lančiće od tratinčica. "Napravit ću ti krunu", reče on. "Krunu za majsku kraljicu. Ali mi moraš nešto dati zauzvrat." "Nemam ti što dati." "Oh, pramen kose, ništa više - jedan lijepi - da me sjeća na tebe." "Kao u bajci." "Kao u bajci." I tako joj je napravio krunu, na podlozi od gipkih grančica iz guste ţivice, u koje je utkao zeleno perasto lišće i šarene loze, bršljan i paprat, srebrnkastu travu i zvjezdaste listove bljušca, divlju pavitinu. Pa je nakiti ruţama i kozjom krvi i obrubi je beladonom ("ali znaš da to ne smiješ jesti", on joj reče, a ona mu prijekorno odgovori da zna sve o tome što smije a što ne smije jesti, stalno joj govore). "Evo ga", reče on, kruneći sitnu blijedu glavu. "Baš si prekrasna, vilinsko dijete. Ili kao Prozerpina. Znaš li 'To krasno polje, Enu,
Gdje Prozerpinu dok ljepša Od cvijeća cvijeće braše Dis ubere, Cereri time silnu bol nanijevši Da svijetom je traţi?'"45 Ona ga pogleda, gordo, a opet malko prezrivo, postojano pazeći na drţanje bremenite glave. "Imam tetu koja mi stalno recitira takve pjesme. Ali ja pjesme ne volim." On izvadi dţepne škarice i odreza, vrlo njeţno, dug uvojak svile zlatne nalik na zlatice što joj se poput oblaka rasula po ramenima. "Daj mi to", reče ona, "Uplest ću ti je, da bude lijepo uredno." Dok su joj prstići vrijedno radili, a lice joj se nad poslom mrštilo, on reče, "Ţao mi je što ne voliš pjesme, jer ja sam pjesnik." "Ma ti mi se sviđaš", brzo će ona. "Znaš praviti krasne stvari i ne gnjaviš -" Ispruţi mu gotovu pletenicu, koju on svi u finu spiralu, i stavi je u poleđinu sata. "Kaţi svojoj teti", reče, "da si upoznala pjesnika, koji je tragao za Belle Dame Sans Merci, ali je umjesto toga upoznao tebe, da je on pozdravlja, i neće joj smetati, već kreće put šuma svjeţih i pašnjaka novih." "Pokušat ću to zapamtiti", odgovori ona, namještajući si krunu. I on je poljubi, opet kao usput, da je ne uplaši, i krenu svojim putem. A ona je na povratku kući srela braću, pa se zaigraše i zavaljaše, i krasna se kruna razvali, i ona zaboravi poruku, i nikad je ne prenese.
Prevoditeljičine bilješke 1 Romance u engleskom jeziku pokriva ţanrovski i historijski djelokrug romanse, romance, donekle i romana, posebno njegove ţanrovske povijesti. Osim u slučajevima kad tekst romana izričito upućuje na ţanrovske specifičnosti romance, taj termin sustavno prevodim kao romansu, u teţnji da minimaliziram gubitak ţanrovske i historijske širine, premda je on u ovome slučaju neizbjeţan. 2 Sve stihove - osim ako drugačije nije navedeno - prevela t.j. 3 Kopači (Diggers), politička skupina aktivna u vrijeme engleskog građanskog rata, s političkim programom bliskim današnjem ekoaktivizmu i anarhizmu. 4 Aluzija na pjesmu "Smjernoj mu ljubavnici" Andrewa Marvella, u kojoj pjesnik za svoju ljubav ţeli nemoguće sporo vrijeme rasta bilja. 5 Pilgrim's Progress, djelo Johna Bunyana. 6 Neprevediva igra riječi: "bijele rukavice" upućuju na ime Blanche Glover (blanche, franc, bijel; gloves, engl. rukavice). 7 Jarebika (Sorbus aucuparia L.), engl. mountain ash, odnosno "gorski jasen" - i opet referencija na jasen (ash). 8 "Za Anne Gregory", prema prijevodu Ivana Slamniga i Antuna Šoljana. 9 Roman Jane Austen. 10 Aluzije na poznate sintagme iz Carlyleova, Schleiermacherova, Coleridgeova i Shakespeareova opusa.
11 Aluzija na Coleridgeovu pjesmu "Kublaj-kan"; pjesnik se opisuje kao onaj koji "je rajsko mlijeko pio/I jeo slatke rose med" (prev. Luko Paljetak). 12 Rijeka Alph iz pjesme "Kublaj-kan". 13 Jedna od Canterbury)'skih priča Geoffreya Chaucera. 14 Usp. Macbeth, čin V, prizor VII. 15 'Ljepota je istina, istina ljepota' - / To sve što znaš je, i što trebaš znati", stihovi Keatsove "Ode grčkoj urni" (prev. Luko Paljetak). 16 Referencija, u ironičnom, umanjenom mjerilu, na grandiozni krajolik u pjesmi "Kublaj-kan" Samuela Taylora Coleridgea. 17 John Donne, "Oproštaj koji brani tugovati", prev. Bratislav Lučin. 18 Prema prijevodu Zlatka Gorjana i Josipa Tabaka. 19 Troilo i Kresida, čin III, prizor II, prema prijevodu Josipa Torbarine. 20 Modificiran citat iz eseja Francisa Bacona. 21 Stihovi iz pjesme "Smjernoj mu ljubavnici" Andrewa Marvella. 22 Mary Wolstonecraft. 23 Stih iz Tennysonove poeme Maud. 24 Kralj Lear, čin III, prizor VI, prema prijevodu Antuna Šoljana; imena pasa u izvorniku su Tray, Blanch i Sweetheart. 25 Hamlet, čin I, prizor V, prema prijevodu Milana Bogdanovića. 26 Aluzija na poeziju Thomasa Trahernea. 27 "Noboddady", koncept Williama Blakea. 28 Iz pjesme "Zrak i anđeli". 29 Kako to biljeţi Swinburne u pismu Theodoreu Watts-Duntonu. A. C. Swinburne, Sabrana pisma, Svezak V, str. 280. Swinburneovu pjesmu "Ygdrasil i grobljanska tisa" navodno nadahnuše osjećaji izazvani preminućem R. H. Asha. 30 Navodi Times od 30. studenoga 1889. Izvjestitelj je zamijetio "nekoliko pristalih mladih djevojaka, što ih preplaviše nesustegnute suze, te, uz Knjiţevne lavove, velik skup časnoga radništva." 31 Ellen Ash u pismu Edith Wharton, od 20. prosinca 1889., pretiskanome u Pismima R. H. Asha, ur. Cropper, sv. 8, str. 384. Sličnu namjeru opisuje i u neobjavljenome dijelu svoga Dnevnika, napisanome druge noći nakon pjesnikove smrti. Dnevnik bi trebao biti objavljen uskoro (1967.), a ureduje ga dr. Beatrice Nest, Koledţ princa Alberta, Sveučilište u Londonu. 32 Sate i sate sam proveo šetajući tim krajem, pa sam zamijetio karakterističnu uslojenost tla, gdje tamni kremen u bijeloj kredi, izbačen na površinu, na pooranim poljima blista poput snijega. 33 Taj Shakespeare, i te ljubice, počivaju sada u Zbirci Stant, na Sveučilištu Robert Dale Owen, gdje su sačuvani. 34 Vidi, primjerice, pismo Tennysonu, u Zbirci Stant (24. kolovoza 1859.), posve orubljeno nizom takvih stiliziranih stabala kojima se prepleću krošnje i korijenje, nalik na reprodukciju uzorka kod Williama Morrisa. Stant, rukopis br. 146093a. 33 Na latinskome, lile hic est Raphael ttmuit quo sospite vinci rerum magna parens et moriente mori. 36 John Donne, "Ne gordi se, Smrti", Bogoslovne pjesme, ur. Helen Gardner, str. 9. 37 Iritantan komentar F. R. Leavisa u Razmatranjima, sv. XIII, str. 130-31: "Dostatan pokazatelj da su viktorijanci Randolpha Asha shvaćali ozbiljno jest ozbiljnost njihovih
panegiričnih nekrologa, u kojima se, kao primjerice na sentimentalnom mu nadgrobnom spomeniku, što ga je dala izraditi njegova ţena, tvrdi da je bio ravan Shakespeareu, Miltonu, Rembrandtu, Rafaelu i Racineu." 38 Kako biljeţi Patience Meredith u pismu sestri Faith, sada u vlasništvu Marianne Wormald, prapraunuke Edmunda Mereditha. 39 Vidi bilješku xxiv, i neobjavljeni Dnevnik, od 25. studenoga 1889. 40 Sigmund Freud, Totem i tabu, Djela (standardno izdanje, 1955.). 41 John Donne, "Oproštaj koji brani tugovati", prev. Bratislav Lučin. 42 Sonet LXI Michaela Draytona, iz ciklusa "Ideja". 43 Gospođica Havisham lik je iz Dickensovih Velikih očekivanja, opsesivno zakočena u vremenu vlastitoga neodrţanog vjenčanja; aluzija na Goetheovu pjesmu "Nevjesta iz Korinta". 44 Citat iz Miltonova Samsona Borca. 45 John Milton, Izgubljeni raj, knjiga IV.
O autorici Antonia Susan Byatt pripada među najvaţnije suvremene britanske autore. Tu je poziciju osigurala prije svega romanom Zaposjedanje: romansa (1990.), u kojemu se prepleću tajna romansa dvoje viktorijanskih pjesnika i razotkrivanje te tajne u britanskoj akademskoj zajednici 1980-ih; za njega je autorica dobila prestiţnu Bookerovu nagradu. Zaposjedanje ujedno sumira autoričinu poetiku, jer sve njezine naslove s jedne strane odlikuje preispitivanje engleske kulturne povijesti, a s druge strane poigravanje samim romanom - gdje on dopušta ili čak nameće dijalog sa ţanrovima i vrstama poput bajke, memoara, biografije ili narativne poezije. Među romanima A. S. Byatt valja još izdvojiti Djevicu u vrtu (1978.), Mrtvu prirodu (1985.) i Kulu babilonsku (1996.), a među zbirkama priča Anđele i kukce (1992.), Priče po Matisseu (1993.) i Duha u slavujevu oku (1994.).
O prevoditeljici Tatjana Jukić izvanredna je profesorica na Odsjeku za anglistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Diplomirala je komparativnu knjiţevnost i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Doktorirala je na istom fakultetu radom o predrafaelitizmu. Autorica je knjige Zazor, nadzor, sviđanje. Dodiri knjiţevnog i vizualnog u britanskom 19. stoljeću (Zagreb, 2002.) i niza članaka na hrvatskom i engleskom, objavljenih u knjigama i časopisima u Hrvatskoj i inozemstvu. Od svojih prijevoda izdvaja roman Zamišljeni ţivot Davida Maloufa i Sajmište zlodušića Christine Rossetti. Istraţivački interes usmjeren joj je na knjiţevnost 19. i 20. stoljeća, odnos knjiţevnosti i vizualnoga (posebno filma), te kritičku teoriju. Trenutno vodi znanstveno-istraţivački projekt o granicama knjiţevnog pamćenja.
KIKA
