Fll Knjiga
Izdaje: Hrvatsko filozofsko društvo Filozofski fakultet Đ. Salaja 3, p.p. 171 41000 Zagreb Izdavački savjet; Hotimir Burger, predsjednik, Pavo Barišić, tajnik, Nadežda Čačinovič-Puhovski, Ante Čović, Gvozden Flego, Rada Iveković, Anto Knežević, Nenad Miščević, Neven Sesardić, Gorari Švob, Maja Uzelac Urednik: Ante Čović Tajnik biblioteke: Filip Grgić Za izdavača: Nikola Skledar Recenzenti: Ivo Škarić Branko Vuletić Design: Zoran Pavlović Grafički urednik: Miroslav Salopek Metteuri: Đurđa Sirovico Mladen Matejić Redaktura:
Joško Paro Korektura: Vinko Grgurev Filip Grgić Naklada: 1700 primjeraka Tisak: »Zagreb«, Samobor, Navaki bb
IDEOLOGIJA UGOVORU
Hrvatsko filozofsko duštvo, Zagreb 1988
Ova je knjiga tiskana uz financijsku potporu Zajednice za znanstveni rad SR Hrvatske
CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb UDK 800,86:316.75 I VAS, Ivan Ideologija u govoru / Ivan Ivas, - Zagreb ; Hrvatsko filozofsko društvo, 1988. - 267 str. ; 21 cm. (Biblioteka Filozofska istraživanja ; knj. 4) Summary. - Kazala. - Bibliografske bilješke uz tekst. ISBN 86-81173-06-5
SVEUCIU8TE Ü M S T GRADSKA I SVEUCNJ6NA KHJI2WICA OSIJEK inventara: . SS^ Signatura: $00 GRADSKA I SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA 08UBK
lllllllllllllll ISBN 86-8117
8 7 1 0 6 0 2 4 7
PREDGOVOR Priznajem, cijenjeni čitaoče, da sam ovu knjigu krenuo sastavljati s namjerom da zaokružim svoje bavljenje ideologijom u govoru — da se odteretim zasićenosti koja obično prati dugo bavljenje jednim problemom i da se oslobodim za neke nove teme. To je zaokruživanje bilo praćeno ugodnim trenucima povezivanja ideja i komponiranja cjeline, ali i strahom da će ovaj tekst ostati trajnim pokazateljem nedovršenosti. Razlog za to neprestano mi pružaju novi uvidi i, čini mi se, efektniji primjeri ideologiziranog govora {koje sada otkrivam lakše nego prije). Zato moram odustati od namjere da se ovoga teksta riješim i molim te da ga ne smatraš konačnim. Za dobro i loše u ovoj knjizi najviše je odgovoran, dakako, autor, no njezinom su postanku pridonijeli i drugi, pa im se ovom prilikom zahvaljujem. Zahvaljujem recenzentima i redaktoru na pažljivom čitanju, koje je urodilo korisnim prijedlozima i ispravkama. Veliko hvala mome profesoru Branku Vuletiću na poticaju da se uopće upustim u sastavljanje knjige. Na poticanju i podršci zahvaljujem i uredniku časopisa »Filozofska istraživanja« Anti Čoviću, koji je ovaj tekst predložio za prvo kolo biblioteke časopisa. Time sam vrlo počašćen. U Zagrebu, lipnja 1988.
5
Sadržaj
5
Predgovor
9
Uvod
13
IDEOLOGIJA U GOVORU
15
Mišljenje, ideologija, govor, jezik
17 Ideologija u mišljenju 17 Ideologija 18 Prirodnost ideologije 20 Normativnost i projektivnost 20 Usredištenost i vrijednosti 24 Priroda društvenosti 26 Školovanje: oblikovanje ideološkog subjekta 27 Ideološki obrat 29 29 32 40 42 45 47 49 54 61 62 71
Jezik u govoru Prirodnost govora Mistificiranje govorom Usmjeravanje Poziv Zapovijed Pitanje Izražavanje vrijednosti Imenovanje Pričanje Jezikovanje; oblik u mišljenju i govoru BARTHESOVA I ADORNOVA KRITIKA GOVORA
77
Pismo (l'Écriture)
83
Žargon autentičnosti (Jargon der Eigentlichkeit)
87 Obilježja pisma / žargona autentičnosti 87 Naglašeni vrijednosni slojevi znaka 89 Nerelacionost 89 Općenitost, neodređenost, aluzivnost 90 Objektiviranost, automatizam upotrebe, autore}erendjalnost 93 Figurativnost 95 Funkcionalnost 7
95 97 98 99 100 103 107
Iđeologičnost Prirodnost i neposrednost Isključivost i nasilnost Šutnja ( Ne)ođgovornost Djelovanje pisma / žargona autentičnosti Kolika je sloboda izbora?
113 116 123 125 129
ŽARGON Argot, slang, žargon Zargonska obilježja: rječnik, fonetski oblici i ritam Žargon: jezik ili govor Žargon — neslobodan govor
133
VLAST RITMA I FONETSKOG OBLIKA U JAVNOM GOVORENJU Osjećaj za nužno uobličavanje Govorni ritam i (ob)lik Dvočlani i tročlani oblici I-skupine O porijeklu i ulozi i-skupina
135 141 147 150 157 165 166 169 175 175 181 181 182 184 187 189 193 197 201 206 211 215 224 225 230
Neslaganje govorne i tekstualne artikulacije Opkoračenje Stajaći rečenični naglasci Prilozi Prilog br. 1 Prilog br. 2 Prilog br. 3 Prilog br. 4 Prilog br. 5
235 237 243 245 249 253 255 259
STIL I SLOBODA Stil — tip i netip Oslobođenje od govora i oslobođenje govorom Prilika za retoriku = prilika za demokratske odnose Summary Bilješka o tekstovima Kazalo imena Kazalo pojmova
8
FIGURE POLITIČKOG ŽARGONA Kritika političkog govora Zargonska figura Izražavanje vrijednosti Perifraze i metafore Metaforičke konstelacije Tematski oblici Rečenica na politički način Pisanje — čitanje govora kao figura Nova epika — stari oblici Nemoć i moć političkog žargona
Uvod
Ćelavost. Uvijek preuranjena, prouzročena neumjerenostima u mladosti ili teškim razmišljanjima. Košmar. Dolazi od probave. Blondine. Vatrenije su od brineta (Vidi Brinete). Brinete. Vatrenije su od blondina (Vidi Blondine). Crnke, Vatrenije su od plavuša (Vidi Brinete i Blondine), Crvenokose. (Vidi: Blondine, Brinete, Plavuše i Crnke), Rukopis. Lijep rukopis sve postiže. Neodgonetljiv: znak učenosti; primjer: liječnički recepti. Nečitak. Takav treba biti liječnički recepat; također i svi potpisi. Paraj. Sto kompliciraniji, to ljepši. Budizam. Kriva vjera u Indiji (definicija rječnika Bouillet, prvo izdanje). Strano. Ushićenje svime što je strano dokaz je slobodarskog duha. Ogovaranje svega što nije francusko dokaz je rodoljublja, Imbecili. Oni koji ne misle kao mi. Buffon. Stavljao je manšete kad je pisao. Descartes. »Gogito, ergo sum.« Diogen. »Tražim čovjeka«. — »Skloni mi se sa sunca.« Proza* Lakše ju je pisati nego stihove. Metafora. Uvijek ih je mnogo u stilu. Labud. Pjeva prije nego što će umrijeti. Krilom može razbiti čovjekovo stegno. Labud iz Cambraia nije bila ptica nego čovjek (biskup) po imenu Fenelon. Labud iz Mantove, to je Vergilije. — Labud iz Pesara, to je Rossini. Slonovača. Upotrebljava se samo kad se govori o zubima. Nadahnuće (pjesničko). Stvari koje ga izazivaju: pogled na more, ljubav, žena jtd. Mjesec. Ižiaziva melankoliju. — Je li možda nastanjen? Melankolija. Znak izuzetnog srca i uzvišenog duha. 9
Djeca. Pokazati pred drugima osjećaj lirske nježnosti za njih. Ptica. Željeti biti ptica i uzdahnuti: »-Krila! Krila!« označava poetsku dušu. Mlin. Pristaje uz pejsaž. Ruševine. Izazivaju sanjarenje. Pridonose poetičnosti krajolika. Klavir. Neophodan u salonu. Orkestar. Slika društva; svako ima svoju ulogu, i postoji j e dan šef. Načela. Uvijek neosporna; ne zna im se reći ni priroda, ni broj, ali su svejedno sveta. Zastava (nacionalna). Pogledom na nju zalupa srce. Gruda zemlje. Sažaliti se nad njom. Izbor lz Flaubertovog »Rječnika ovjerenih ideja« (Gustave Flaubert »Le dictionnaire des idés reçues u knjizi »Bouvard et Pécuchet«). Za Flaubertov «-Rječnik ovjerenih ideja« (Le dictionnaire des idées reçues / Le catalogue des opinions chic) R. Queneau je rekao da je bio Flaubertova trajna utjeha, jer je radio na njemu čitavog života, i da je prirodni dodatak r o manu »Bouvard i Pécuchet«. To je jedna od Flaubertovih reakcija na društvene igre kojima se, sudeći po ironiji koja iz rječnika zrači, nije mogao prepuštati. Netrpeljivost prema površnosti i gluposti obrednih lažnih razgovora strpljivo je pretvarao u dokument, pomalo pakostan, o salonskom snobovskom govoru svoga vremena. Koja je bila uloga replika nad kojima se Flaubert zgražavao? Govorni čin, kako bismo reki suvremenim rječnikom, bio im je zajednički: igranje razgovora; potvrđivanje prisutnosti u jednoj od društveno prihvaćenih uloga. Ništa više od toga. Govornik pokušava zadovoljiti dvije potrebe — da bude prihaćen i da mu vrijeme društvenog kontakta bude strukturirano. U primjerima koje je zabilježio Flaubert ove su potrebe bile rješavane krajnje ekonomično; lakim opredjeljenjem za ono. što se susreće u sličnim situacijama, upotrebom postojećeg inventara oblika ponašanja te kretanjem u zadanim okvirima žanrovskih rješenja za strukturiranje komunikacijskog vremena. « Ove ideje ideološkima čini njihova samoovjerenost, koja proizlazi iz njihove više puta potvrđivane pripadnosti sustavu ideja i vrijednosti koje se ne dovode u pitanje. Opća mjesta društvenog ponašanja, neobavijesne ali uporno ponavljane replike i za javnost podobne reakcije nije potrebno zastupati — prihvaćanje im unaprijed osigurava samo10
razumljivost obienosti. U izabranim se primjerima izdvaja nekoliko skupina ovjerenog iskazivanja: predrasude u vidu narodnog znanja koje se prenose predajom; popularni stavovi koji su posljedak neutemeljenih uopćavanja; tipične reakcije usredištenog uma na nerazumljivo (sa strahopoštovanjem) te strano i drugačije (s potcjenjivanjem i isključivošću). Svođenje Buffona, Descartesa i Diogena na neki obavezno spominjani detalj u vezi s njima karikatura je površne obrazovnosti, to jest znanja updtrebe znakova obrazovnosti. Poduži je spisak primjera koji govore o znakovima umjetnosti. Budući da se izdaleka legitimiraju kao umjetnost i da ih već i kičerska svijest prepoznaje kao opća mjesta pjesničkog nadahnuća, oni su dio inventara postupaka za pravljenje kiča. Dva posljednja primjera najjasnije ilustriraju svojstvo svih primjera Flaubertovog rječnika — ponašanje diktirano očekivanjima drugih (javnosti), obezličeno igranje društvene uloge ili pretvaranje. Svim je primjerima zajednički površan, gotovo refleksan odnos prema svijetu — odnos isključivo preko obrasca. Slična se obilježja mogu naći u jednoj vrsti ideološkog govora koji, budući da ne nastaje s namjerom da ostvari istinski susret s drugim(a), iscrpljuje svoju društvenu funkciju u tome što popunjava zadane komunikacijske strukture. Ova će vrsta govora biti središnja tema knjige. U prvom ću poglavlju najprije razmotriti neke pretpostavke — prirodne i društvene, ideologije i ideološkog govora, da bih zatim ukratko obradio neke vrste govora u kojima ideologiziranost govornika naročito dolazi do izražaja. Iz Barthesove i Adornove kritike govora izvući ću elemente Za opis žargona (drugo poglavlje). U trećem ću poglavlju pokušati opravdati naziv žargon za pojam koji mu pridružujem. Inzistirat ću na tome da žargon nije obilježen samo posebnim leksikom, nego, između ostalog, i fonetskim sredstvima, posebno ritmom. Četvrto će se poglavlje baviti tipičnim govornim (fonetskim) oblic-ma nekomunikativnog javnog govorenja. Slijedi prikaz našeg političkog žargona (peto poglavlje). Budući da žargon smatram prije svega neslobodnim i nestvaralačkim govorom, u posljednjem poglavlju razmatram mogućnosti za slobodnije i društveno djelatnije govorenje.
11
DEOLGSIJA U GCMORU K o r a k ih povazda u lov. Zamku to zapinje ruka, Noga u zamci. Love, a ulovljeni. S večeri, tugo, ko kome plen? Momčilo Nastasijevlč1
1 Momčilo Nastasijević, deveti dio poeme »Beči u kamenu«, Pesme, pripovetke, drame, Matica srpska, Srpska književna zadruga, Novi Sad, Beograd, 1958, str, 80—81.
14
Mišljenje, ideologija, govor, jezik,
Ideologija i jezik su sustavi znanja — inventari raspoloživih oblika i odnosa. Mišljenje i govor su procesi preoblikovanja. Struktura jezika i ideologije, iako po sebi statična, aktivna je kao stabilizator procesa (mišljenja i govora), to jest ponašanja. Na sljedećoj su shemi ideologija
mišljenje
—1
govor
jezik
procesi (mišljenje i govor) prikazani na horizontalnoj osi, a njihovi sustavi na vertikalnoj. Ovaj razmještaj sugerira od- ( nos kulture (vertikalno) i prirode (horizontalno) te da nanizanost elemenata sustava po utvrđenom redu održava sustav, stvarajući iluziju njegove prirodnosti. Problem artikulacije stvarnosti jezikom i ideologijom teško je obrađivati u izdvojenim poglavljima. Ipak, može se, a zbog jasnoće izlaganja mora, izdvojiti nekoliko tema. Najprije ću pretpostavke ideologije potražiti u prirodnim čovjekovim sposobnostima — da misli — i ograničenjima — da nije u stanju izravno usvojiti svijet, nego preko tijela, prevodeći (tumačeći). Mogućnost ideologiziranosti proizlazi iz čovjeku svojstvene projektivnosti, usređištenosti, dvojčanosti, te prirode njegove društvenosti. U zasebnom dijelu teksta, ali stalno imajući u vidu zavisnost uvjetno razdvojenih dijelova kompleksa mišljenje-ideologija-govor-jezik, isli
traživat ću jezičnost govora od njegove tjelesne utemelj enosti do govornih obrazaca koji nisu samo jezik nego i sastavni dio i znak ideologije. Budući da je ideologičnost vezana za neizbježnu organizaciju (hijerarhiju) zajednice, a time i nejednaku raspodjelu moći, središnja će tema biti mistifikađja govorom. Posebno će biti prikazani oblici mistifikacije koji neskriveno usmjeravaju (poziv, pitanje i zapovijed) i oblici skrivenog, ili barem manje očiglednog usmjeravanja {vrednovanje, imenovanje, pričanje i jezikovanje).
16
Ideologija u mišljenju
Ideologija Značenje izraza ideologija više se puta mijenjalo od njegovog postanka. Njegov tvorac, Destutt de Tracy (1801) tako je nazvao znanost o svim idejama koje imaju pripadnici, neke zajednice. 2 Budući da su ideolozi (društvo oko D. de Tracyja) bili Napoleonovi politički protivnici, u Napoleonovom je govoru izraz ideolozi poprimio uvredljive konotacije. Kasnije će upotreba ovog izraza nastaviti vrijednosno osciliriati. Od Karla Marxa (1859) naovamo ideologija pretežno znači skup znanja i vjerovanja, misaoni sustav zajednice, cjelokupni duhovni život (»duhovnu nadgradnju« ili »superstrukturu«). Ovaj smisao podrazumijeva da je ideologija nastala s čovjekom, to jest da je svojstvena čovjeku kao dijelu prirode. No čim se počinju otkrivati motivi ideoloških privida — samorazumljivosti koje se prikazuju kao istine — otkrivaju se i posebne ideologije. Cim se ovaj izraz primijeni na programe ili projekte na osnovu kojih se okuppljaju sekundarne skupine u određenom vremenu i prostoru, on dobiva pozitivne i, još češće, negativne primisli. Posebni ideološki programi procjenjuju se kao progresivni ili reakcionarni. Uglavnom se kao pozitivne procjenjuju ideologije koje osporavaju vladajući poredak i žele popraviti svijet — »postaviti ga na noge«, dovesti u njegovo »pravo« stanje. Češće se ideologijom zovu institucionalizirane doktrine — ustaljeni obrasci mišljenja i ponašanja koji štite postojeći poredak. Od Ludwiga Feuerbacha i Karla Marxa česta je još izrazito negativna karakterizacija ideologije kao lažne (otuđene, izvrnute, mistificirane) svijesti.
2 Filozofijski rječnik, Nakladni greb, 1984, pojam ideologija.
zavod
Matice Hrvatske,
Za-
17
Ovdje će pretegnuti bavljenje negativnim efektima ideologiziranosti posredovane govorom. Ali će se također nastojati da se sklonost ideologiziranju izvede iz čovjekove prirode. Ovakvom pristupu ne proturječi ni djelić ljudske povijesti (»prethistorije«, rekao bi Marx, imajući u vidu projekat oslobođenog čovjeka). Poimanje čovjeka iz utopijsko-ukronijske perspektive, to jest iz ideje izabranih njegovih mogućnosti i samo je primjer ideološkog, pedagoškog postupka, ali i ljudskog i lako branjivog.
Prirodnost ideologije Ideologija nastoji da društvene odnose koje zastupa prikaže prirodnima — glorifikacija prirodnog, kaže Herbert Marcuse, dio je one ideologije koja štiti neprirodno društvo u njegovoj borbi protiv oslobođenja. 3 Iluzija prirodnosti govora potječe od njegove ideološke ukorijenjenosti. I sama sklonost ideologiziranju dio je čovjekove prirode. Kompleks mišljenje-ideologija-govor-jezik vezan je za čovjekovu povijest — za samo Čovjeku svojstvenu (veću ili manju) svijest o njegovu položaju spone između prošlosti i budućnosti čovječanstva, to jest onoga koji prosljeđuje kulturno nasljeđe No važno je imati u vidu i prirodnu osnovu tog kompleksa. Čovjekovo društveno-povijesno biće proizlazi iz njegove tjelesnosti; sposobnost govorenja dio je njegova hermeneutičkog položaja u svijetu. Kolikogod se trudio da spozna okolinu kakva je ona stvarno (»objektivno«), sudbina mu je da samo tumači (izabire, prerađuje, premiješta, svrstava, naglašava). U osnovi je te sposobnosti, u prirodi izuzetne, ipak ograničenje danim tjelesnim likom. Tjelesna je zadanost prva prepreka totalnom spoznavanju jer tijelo nužno izabire i time uvjetuje mogućnost mišljivog-izrecivog. Tijelo kao obavezni kostimulus prvi je označitelj svakog mogućeg označenog. Ljudsko tijelo omogućuje više nego živoiinjsko jer je okvir najelastičniji u prirodi, ali je ipak — okvir. Nuždu izabiranja možemo slijediti do najjednostavnijih staničnih organizama-, gdje stanična opna omogućuje opstanak baš svojom selektivnom propusnošću. Sklonost misaonim i vrijednosnim dvojčanim sustavima proizlazi iz približne simetričnosti organizma i osnovnog (početnog) sadrža-
3 Herbert Marcuse, Čovjek jedne dimenzije, Brujić, Veselin Masleša, Sarajevo, 1988, str, 220.
18
prevela
Branka
ja svake geste — prihvaćanja i odbijanja. Ovaj sadržaj kretnje živog organizma nalazimo već u taksijima — pokretnim reakcijama mikroorganizama na podražaje, a koje imaju samo dvije mogućnosti: da priđu izvoru podražaja i da se udalje od njega. Osnovu ideoloških izbora, pretjeranih uopćavanja i uopće — iskrivljavanja možemo naći u diskontinuiranosti percepcije, u usredištenosti ili zakrivljenosti perceptualnog prostora i preuveličavanju razlika do kontrasta, čime nastaju dvojčani kategorijalm sustavi. Perceptivne diskontima tete ne određuje samo građa i način funkcioniranja tijela nego i sheme iskustva koje posreduju u percipiranju, u čemu već vidimo priliku za ideološke utjecaje. Ljudski su izbori od percepcije do najviših razina mišljenja, gdje možemo govoriti o odlukama, prilično određeni načelom uštede energije: lakše se prihvaća nego odbija; prije se percipira ono što se očekuje; zanemaruje se ili potcjenjuje ono što bi zahtijevalo reorganizaciju iskustva. Svijet nam iskrivljuju apstrakcija, sjećanje i očekivanja. Već završavanje akomodacijskog procesa prijeti ustaljivanjem odnosa ja-svijet, to jest navikom, u kojoj će između dva adaptaciona smjera — akomodacije (prilagodbe subjekta) i asimilacije (prilagodbe okoliine) prevladati potonji. To znači da će kruta matrica graničenja prislanjanjem na svijet primati samo smjeetljivo, a nesmjestljivo odbacivati. Mišljenje se, međutim, zasniva na ustaljenim uvidima ili oblicima. Te prve misaone stereotipe zovemo pojmovima ili idejama. Kao uzrok-posljedica organizacije iskustva, pojam je misaoni uzorak ili (ob)lik svijesti — misaoni pokret - i z dvojen iz okolnog misaonog toka i zaustavljen, Taj postupak ograničavanja, to jest završavanja označavanja ustaljenim značenjem, u osnovi je ideološki. 4 (Lafont, 92) Misaoni oblik omogućuje misaono kombiniranje, ali ga može i ograničiti. Kruti pojmovi i stabilna značenja mogu priječiti pristup izazovima pravog mišljenja — onome što nije lako smjestljivo u postojeće sheme. Smještenost mišljenja u obrasce potire s v i j e t o potrebi novog graničenja ili, kako hi se izrazio Hayakawa, novog rasporeda na misaonoj mapi stvarnosti. 5
4 Robert Lafont: »Od idealizma u lingvistici do praksematike«, preveo Marin Andrijašević, zbornik Lingvistika i marksizam, Centar CK SKH za idejno-teorijski rad »Vladimir Bakarić«, Zagreb, 1985, str. 92.
5
S. I. Hayakawa, Language in Thought and Action, George
Allen & Unwin LTD, London, str. 30.
19
Normativnost
i projektivnost
Normativna i projektivna priroda pojma objašnjava mogućnost da se ideja pretvori u ideologiju-projekat. Ideologija projektirano prikazuje kao prirodan (zakonit) tok stvari koj e m ljudska djelatnost u ograničenom opsegu može pomoći ili odmoći. Apstraktnost i artikuliranost omogućuju odmak (vremenski i prostorni) od promatranoga i mogućnost globalnog uvida i planske intervencije u stvarnost. Ideja je normativna, jer zahtijeva usklađivanje stvarnosti prema sebi. Ona djeluje kao kriterij: pojava se određuje tako što se ocjenjuje koje su od mogućnosti na koje upućuje pripadni pojam ili ideja ostvarene u konkretnom pojavljivanju. Sustavnosti i programnosti ne izbjegavaju ni kritičari. Kritika doduše »projektira povijesnu negaciju«, 8 ali tako Sto egzistencijalno (sadašnje) odmjerava s obzirom na esencijalno (moguće buduće), to jest s obzirom na ono što smatra boljim od aktualnog i, dakako, vrijednim truda. Ideologiziranje ideje sastoji se u stvaranju ideološkog programa oblikovanja po kojem se dijele uloge u njegovom ostvarivanju. Ideolozi nastupaju s projektom — dakle sa sigurnim znanjem što treba učiniti da bi bilo što još nije. Oni uvjetuju i obećavaju istovremeno: ako učinite što vam se kaže da treba i spriječite ono što se ne smije, postići ćemo zajednički ideal. Taj ideal Aristotel u Retorici imenuje srećom. Svako poticanje ii odvraćanje, kaže on, tiče se sreće onih na koje se utječe. 7 Političke govore Aristotel zove savjetodavnima upravo zato što nalažu što treba i što se smije činiti za opću dobrobit. Programne (savjetodavne) govore nalazimo i izvan politike — u manifestima umjetničkih pravaca i u znanstvenim metodologijama. Ideologizaranjem se u ideji do krajnosti naglašava njezina svršenost, a to uključuje i instrumentaliziranje stvarnosti — ne samo stvari nego i ljudi.
Usredištenost i vrijednosti Sposobnost se označavanja mogla javiti u izdvojenijim, relativno zatvorenijim i organiziranijim organskim oblicima. Red je, dakle, uvjet smisla. No i šansa za nasilje nad živoHerbert Marcuse, isto, str. 206, 207. ' Aristotel, Retorika, preveo Marko ViSić, Nezavisna izdanja, Beograd, 1987, str. 31. 6
20
tom. »Nema. slobode bez reda, ali ima reda bez slobode«. 8 kaže Đuro Sušnjić. Zanimljivu podudarnost s tim u vezi navodi Jovica Aćin — u grčkom jeziku izraz hegemonia (vlast pojedinca ili naroda nad drugim pojedincima ili narodima) ima zajedničko porijeklo s izrazom koji znači misliti i promatrati (hegeomai).9 Zajedničko im je uspostavljanje hijerarhije, to jest sređivanje po nekom načelu. A to je način na koji čovjek prisvaja svijet. Razumjeti (osmisliti, označiti) uključuje izdvajanje i sređivanje dobivenih oblika. Od diskretnih kategorijalnih dijelova slaže se mozgovni mozaik. Svakoj se pojavi u toku označavanja traži mjesto (funkcija) u sustavu, i kad se nađe, dobiva se pri'vid razumljivosti i normalnosti. Isto se tako i jedinka osmišljava, nalazeći svoju ulogu u_ zajednici — »svoj identitet«. Važnost se pojedinca (za druge, pa onda i za sebe) izvodi iz važnosti njegove funkcije u održavanju sustava, kao što i govorni signali vrijede onoliko, koliko doprinose uobličavanju smisla, igrajući svoje jezične (razlikovne) uloge. Moć je reda za čovjeka u tome što on refleksno izaziva dojam smisla. Klasifikacija proizvodi d suštine i suštini slična trpanja u isti koš, ali joj je prvi dojam uvijek smislenost. To je mnoge navelo da već u činu vrstanja vide osnov represije, što se odnosi i na jezik — sustav vrstanja, koji Roland Barthes, na primjer, smatra fašistoidnim, a tekst, budući da nizanjem dijelova sustava po njegovim pravilima oprirodnjava taj sustav, smatra u osnovi represivnim. 10 Misaoni su sustavi (religijski, mitološki, znanstveni, filozofski) ideološki po determinizmu. Red i projektivnost ljudskog organizma i mišljenja — govora projiciraju se u svijet koji se onda doživljava kao struktura s vrhovnim projektom. Priče o stvaranju svijeta preslikavaju način ljudskog djelovanja u božanski stvaralački čin, pa se svemir doživljava kao božanski artefakt. Anamističko poricanje slučaja i neizvjesnosti, to jest determinizam, ima važnu ulogu u organizaranju zajednice propisanim vrijednostima, koje pojedinac usvaja iako oni ostaju izvan njegova dosega, to jest — moralom. 11 Prikazujući stvaranje kao borbu s negativnim sila-
8 Đuro Sušnjić, Cvetovi i tla, NIEO Mladost, Beograd, 1082, str. 108. 9 Jovica Aćin, Paukova politika, Prosveta, Beograd, 1978, str. 124. 19 Roland Barthes: »Lekcija«, preveo Cvjetko Milan ja, Re-
publika, Zagreb, 41, 1985, br. 1, str. 02.
11 2ak Mono (Jacques Monod), Slučajnost i nužnost, prevela Milena Safarik, Rad, Beograd, 1983, str. 202, 129.
21
ma, sve kozmogonije naglašavaju moralnost rada. Odatle je geslo svakog govora vlasti red, rad, disciplina i jedinstvo. Upokorenii su pojedinci nesretni ako nisu korisni, tj. uključeni u veliki proizvodni stroj (hendikepirani, umirovljenici). Različitost se prikazuje kao kazna (na pr. priča o babilonskom rasapu jezika). Ljudske su strukture (organizma i društva) centrističke. Civilizacijski je poredak koncentričan: u središtu su najvažniji — poslovno uspješni odrasli (uglavnom muškarci), kojima važnost (i moć) proizlazi iz funkcije u reproduciranju sistema. Svi su ostali manje ili više marginalni: djeca, žene, starci, omladina, potkulturne skupine, »ljudi s dna«. Manje se ljudske skupine nužno okupljaju oko referentne ličnosti — osobe koja se izdvaja na pozadini ostalih kao neka vrsta društvenog (ob)lika (ličnosti), da bi nekim projektom djelovala ujedinjavajuće. Vođe, karizmatske ličnosti, autoriteti nastupaju sa širokim vidicima, barataju globalnim kategorijama (vizionari) i tako za svoju okolinu postaju središte kojem ostali teže. Konačno, i subjekt je usredišten jer sve doživljava procjenjujući vremensko-prostornu udaljenost od ja, sada i ovdje. Taj egocentrizam izbija na vidjelo u govoru kad se usredištena samo naizgled obraća drugome, a zapravo ga iskorištava da bi potvrdio vlastito fizičko i m o ralno postojanje. Sve su ljudske usredištenosti (egocentrizam, etnocentrizam, antropocentrizam, logocentrizam, ideocentrizam) uključujuće: teže širenju utjecaja (vlasti) i ne trpe u okolini ništa što je drugačije. Usisna se moć idejnog sustava obično simbolizira paukom, koji iz središta svoje mreže vreba plijen, guta ga i tako omogućuje reprodukciju sebe i svoje mreže. Iluziju otvorenosti inače zatvoren idejni sustav proizvodi asimilacijom (gutanjem) drugoga i drugačijeg. Ideofagijom se isključuju drugačije koncepcije. Budući da nastoji. objasniti cijeli svijet, veliki idejni sustav tvrdi da ga potvrđuje baš svaka pa i »prividno« nesravnjiva pojedinost. »Sve ono što je uistinu znanstveno divno se uklapa u službu riječi Božje.« 13 Ovakvih uklapanja nije pošteđena ni znanost: za hipotezu se lako nalaze potvrde; ono što bi m o glo proturječiti previđa se i nesvjesno. Velika teorija gleda na svijet globalno — odozgo — i u funkciji ideje: primjećuje ono što ideju pothranjuje, kao što' definicija iz svijeta izabire ono što je trenutno korisno izabrati. U usredištenom 12 Zvonimir Baotić, Sarajevo, 1984, str. 16.
22
Temelji propovjedniitva,
Vrelo
života,
ljudskom svijetu osjećaj pravednosti ima granice zajedničke s interesima zajednice. Na to je upozorio Aristotel u Retorici — političari često ne skreću pažnju narodu da je nepravedno podjarmljivati druge narode jednostavno zato što se to trenutno čini korisnim. 13 Primjer usredištenog viđenja svijeta, ozakonjen još i jezičnim etiketama, navodi Hayakawa: izrazi crnac i bjelac imaju nesimetrične ekstenzije — crnci su svi koji imaju imalo crnačkog; bijelci su uvijek samo oni »čisti«. 14 Vrijednost je toliko ideologična da se kategorije ideologija, moral i vrijednosni sustav gotovo proistovjećuju. Propuštanje stvarnosti kroz misaonu matricu nije samo logički akt, nego uključuje i emocije, a ukupni je rezultat vrijednost. Vrijednost je rezultat procjene smjestljivosti — prikladnosti kategorijama. Ono što je smjestljivo, to jest što može funkcionirati u sustavu, automatski poprima pozitivnu vrijednost; ono je konsonatno, za razliku od nesmjestljivog — disonantnog. Snažan utisak zaključnosti koji ima prosudba čini je uvjerljivom i logički i estetski. Zato je naglašeno vrednovanje svijeta ili njegovih dijelova najčešće JI najmoćnije sredstvo oblikovanja tuđih svijesti govorom. V Govoru moć dolazi najviše od poretka, i to u dva smisla: oH uvjerenosti u poredak koji zastupa i od poretka dijelova govora. (Uostalom, raspoređivanje je oduvijek u retorikama smatrano kao jedno od najvažnijih sredstava za postizanje uvjerljivosti.) U ovoj će knjizi u središtu pažnje biti vrsta poretka u govoru koja ne pridonosi razumljivosti, nego je obrednog karaktera. Obred se, kako je to objasnio Edmund Leach, pojavljuje tamo gdje čovjek doživljava granicu preko koje prelazi iz jednoga u nešto drugo. 15 Ta granična područja miješaju elemente dvaju svjetova, pa je sam prelaz, zbog opasnosti koje vrebaju, podvrgnut strogim pravilima. To su svete zone, zone tabua — istovremeno i odbojne (zbog straha) i privlačne (zbog uzbudljivih začudnosti). U njima se pojavljuju posrednici između dvaju svjetova — kombinirana mitološka bića — čudovišta, vračevi, svećenici i proroci pa i političari. U njima se javlja pravilima, tabuima i rit13 14
Aristotel, isto, 24. S. I. Hayakawa, isto, str. 217.
15 Edmund Leach: »Anthropological Aspects of Language: Animal Categories and Verbal Abuse«, New Directions in the Study of Language, uredio Eric Lenneberg, The M. I. T. Cambridge, 1966, str, 23—63. Također u Edmund L i č : Kultura i komunikacija, preveo Boris Hlebec, Beograd, 1983, str. 52 i dalje.
23
mičkim formulama zakočen — poseban, obredni, sveti govor. Poretkom ovjereni javni govor ima mnoga obilježja obrednog ponašanja. No kao što se besmisleni društveni poredak održava prividom smislenosti, tako uspijeva i ovjereni govor takvih društvenih poredaka. Razgrtanjem se površinskog reda — očekivanih ponavljanja i ritmova — u njegovoj osnovi ukazuju besmislice.
Priroda društvenosti Oprečne tendencije u ljudskoj društvenosti prikazao je Elias Canetti.16 Pojedinac čuva svoj osobni integritet, ali ga je zbog sigurnosti spreman žrtvovati zajednici. Pojedinac tada širi granice vlastita tijela do granica skupine ili mase, a strah od prodora drugog prelazi u hrabrost, jer je osjećaj izdvojenosti nadvladan osjećajem jedinstva sa skupinom. Ovu relativnu usredištenost, odnosno stupnjevitost identiteta i odnos identiteta prema drugosti, može se prikazati sljedećom shemom:
drugi
Prvo lice množine glagola i ličnih zamjenica, kako ga je analizirao Emile Benveniste, nikad' ne znači umnožavanje istog ja, nego ili agresivno širenje osobnih granica (»aneksija neodređenih globalnih drugih lica«), to jest pojačano lice ili plural majestatist ili smjerno povlačenje u zajednicu, gdje se ja rasplinjuje i tako postaje neuhvatljivo i neodgovorno. 17 Zajednica se drži na okupu ujednačavanjem ponašanja pojedinaca, pla se i ideologija kratko može definirati kao »homogeno reagiranje pojedinaca«. 18 Prepoznatljivim će se 16 Elias Canetti, Masa i moć, prevela Jasenka Planine, GZH, Zagreb, 1984, str. 9 i 10. 17 Emil Benvenist (Emile Benveniste), Problemi opite lingvistike, preveo Sreten Marić, Nolit, Beograd, 1975, str. 268. 18 Karl Manhajm (Manheim), Ideologija i utopija, preveo Branimir Zivojinović, Nolit, Beograd, 1978,, str. 61.
24
ponašanjima zajednica potvrđivati u pojedincima i istovremeno će se pojedinac potvrđivati pripadnošću zajednici. U | zajednici se periodično izmjenjuju faze mitologizacije i demitologizacije. Na pozadini službene ideologije povremeno se javljaju ograničena odmicanja od tradicije i legalnosti ili, kako ih zove Dick Hebdige — »alternativni izvori samopoštovanja«®. Novo ponašanje kontrastira dekontekstualizacijom — premještanjima, inverzijama, uopće — za tradicionalno iskustvo kaotičnim raspoređivanjem postojećih simbola. Vrijednosti se izvrću: revolucionari se ponose svojim političkim ta-mnovanjjima; punkeri s užitkom provociraju pristojan svijet. To novo, drugačije u početku je smetnja (buka) u sistemu. Budući da je buka opasnija što je organiziranija, sistem će pokušati diskvalificirati novo kao nered i nemoral, dakle neprijateljsko i opasno. Drugačije u usredištenom svijetu ima samo dvije mogućnosti: da bude precijenjeno kao opasno ili potcijenjeno kao smiješno. No uspnemo li se na višu razinu apstrakcije, otpore globalnoj struji vidimo uklopljene u tu istu struju, jer njeguju identitet. Pokreti su alternativni, ali su alternativni identiteti. Njihove su vrijednosti sa stanovišta pozitivne ideologije negativne, ali to ne znači da nisu vrijednosti. Stil im je bučan, ali je stil. Protiv tradicionalnog poretka bore se uspostavljanjem otoka još veće uređenosti, a time i veće potčinjenosti pojedinaca zajedničkom projektu. Budući da mu treba praktična sila, pokret otpora poretku posvećuje ideju u ideal, uspostavlja nove obrede i pravila ponašanja (uniforme, uniformirani — žargonski govor, sastanci, svečanosti, dodjele priznanja). Novi se obredi njeguju s povišenim žarom. Uvjerljivost iluzije revolucionarnog napretka postiže se upravo kontrastom afektivnosti (gorljivost novog sljedbeništva) prema otupjelosti automatizama starih obreda. Stilovi se ponašanja kontrastiraju tako što novo ponašanje otvoreno ukazuje na tehniku (postupke). Vidljiva konstrukcija ili »opterećeni izbori« (Hebdige) 20 moćno se izdvajaju na pozadini tradicije, koja se, maskirajući svoje tehnike običnošću, pokušava pretvoriti u prirodu. No kad ideja vodilja postane svetinja, cilj postane opravdanje i onim sredstvima koja s njim ne mogu biti u skladu. Sadašnjost se žrtvuje u ime bolje budućnosti, a odgovornost za pojedinačne činove prenosi se na ideologiju. Osobne granice postaju nejasne,
19
Dik Hebdidž
(Dick Hebdige), Potkultura: značenje stila,
preveo David Albahari, Rad. Beograd, 1980, str. 80. 20 Dik Hebdidž, isto, str. 101.
25
ličnosti se raspršuju u masi. Govorenje podršku traži u je- ] ziku i jezikom se opravdava. U okolnostima povoljnim za ideologiju i razlikovanje ' služi jačanju identifikacije. Tek što se vlastitost izdvojila u lik (ličnost), tjeskoba je tjera na prevladavanje te razlike nizom društvenih poistovjećivanja. Može se reći da subjekt inzistira na nekoj razlici samo ako se prethodno osigurao kakvim identitetom. Inzistiranje na nacionalnim razlikama, na primjer, snažno je poduprto doživljajem identiteta sa svojima.
Školovanje: oblikovanje
ideološkog subjekta
Pojedinac pada u društvene okolnosti kao sjeme u zemlju i u tome se može naći motiv imenu subjekt — onaj koji je pod-metnut. Razvoj se pojedinca mjeri uklapanjem u okolinu. Zato roditelji žure da što prije počnu sa školovanjem potomka — riječi mu utiskuju neumornim ponavljanjem (riječ se najčešće izgovara dvaput), neprestano mu usmjeravaju pažnju na predmete koje oni žele da dijete primijeti i autoritativnim ostenzivnim definicijama (To j e . , . ) uokviruju mu viđenje, veseljem dočekuju svaki točno ponovljeni gest i tako pothranjuju oponašanje. Dijete s bezgraničnim povjerenjem prima upute odraslih u tajne imenovanja. Tako se misaoni i društveni život pojedinca začinje uzgajanjem vjerovanja i imitacije. Dijete se rađa u sustave znakova, a društvo ga obavezuje da ih uči. S gramatikom jezika uči se i gramatika viđenja svijeta jer se uz svaki prijenos obavijesti uspostavljaju i društveni odnosi. Posredstvom jezika zatečeni se običaji nameću jedinki i ustaljuju se u načine njezina predstavljanja. Subjekt se oblikuje u ideološki subjekt tako da ga se smjesti u simbolički poredak. Društvo u službu prima novog govornika. 21 Uz sve druge pretpostavke, na ideologizacij« svijesti povoljno utječu školske institucije u kojima se ne radi na razvijanju mišljenja, nego na prikladnoj upotrebi govornih obrazaca (»laka« pedagogija). Laka pedagogija ne uči metodama mišljenja-govorenja (kako), nego opskrbljuje inven21 Feručo Rosi-Landi (Ferucio Rossi-Landi), Jezik kao rad i kao tržište, preveli Srđan Musić i Gordana Terić, Rad, Beograd, 1981, str. 124.
26
tarom gotovih obrazaca — uči što je prikladno mis-liti-reći u kojoj situaciji. Njezin je domet da uvježbava prepoznavanje i upotrebu površnih znakova upućenosti i pameti. Uče se definicije koje malo govore o "definiranim« stvarima, a više o tome u kojim ih komunikacijskim situacijama treba izgovoriti. Takve se definicije, kaže Hayakawa, pretvaraju u tvrdnje o jezičnoj upotrebi. 22 Škola s lakom pedagogijom uči dakle govorenju pozitivnog znanja, a ne susretanju sa svijetom. Zato se u školi najviše vremena provede u slušanju. Ne razvija se, međutim, umijeće slušanja, nego se njeguje poslušnost. Tako oblikovani ideološki subjekt, ili po Michaelu Pecheauxu — oblik-subjekt — u govornim se situacijam postojano predstavlja očekivanim govornim obrascima, i time učvršćuje svoje mjesto u ideološkom sustavu i cijeli sustav. Istim se obrascima kojima se subjekt identificira služi ideologija da ga pozove u kojoj od predviđenih uloga.®
Ideološki obrat To što je suvremene oblike svijesti doživio poremećenima (»glavačke«), dokaz je da se kritičar mogao odmaknuti od njih. U Marxovom slučaju to je bio odmak u projekat cjelovitog čovjeka. Ideologizirana zajednica, međutim, svoj »obrnuti položaj« doživljava prirodnim. U osnovi svih posebnih obrata neke ideologizirane • zajednice jest poremećenost (s obzirom na stanje kakvo se zamišlja da bi trebalo biti) odnosa procesa i sustava. Iz procesa izvedena načela (sustav) prekidaju dvosmjernu vezu s procesima, ostavljajući mogućnost upravljanja njima. Sustav postaje krut i iracionalan, a njime vođeni procesi svode se na manifestaciju sustavnosti. Opće postaje vrednije od pojedinačnog; bitak se postavlja nad egzistenciju. Pripadnost klasi postaje dovoljno mjerilo; zakonodavstvo se temelji više na projektu nego na poznavanju stvarnih procesa. Pretjerana vlast ideološko-jezičnih nepokretnih struktura nad procesima mišljenja-govora ukida procesnu moć preobličavanja, te ga svodi na nizanje ustaljenih oblika. Kako ideologija posreduje u artikulaciji potreba u konkretne že-
S. I. Hayakawa, isto, str. 181. Michael P#cheaux: »Govor i ideologija«, Marksizam u svetu 6, 1970, br. 1, str. 218—248. 22
23
27
lje, tako određuje i subjektovo izgovaranje — nameće mu »aktualne« teme i oblikuje mu govor također »aktualnim« (ovjerenim) jezikom. S jedne strane ideološka propaganda, a s druge prirodna ljudska sklonost da predstavljeno (opisano) shvati kao uzorno (propisano), ujednačavaju pojedinačne egzistencije prema preporučenim tipovima. U ideologiziranoj je zajednici upokorenje govora jezikom samo dio općeg upokoravanja života (procesa) načinom (sustavom, metodom, tehnologijom). Život upravljan strukturom postaje »življen odnos«. 24 Prastari uvid sličnosti između razumijevanja i hvatanja (plijena), pri čemu se predmet misli doživljava kao ulovljeno ili ulovljivo a razum kao sredstvo lova, još se čuva u oblicima naziva za poimanje svijeta (shvaćanje, begreifen, comprehendere .. .).-5 Hermeneutičko bacanje mreže u svijet može završiti oslobađanjem od zadanih okvira, ali i upadanjem u krug tumačenja, kakav je opisao Jean Starobinski. Ideologizirani se um zatvara u krug u kojem je govor, zapravo ono jczićno-ideoložko u njemu, i ishodište i kraj tumačenja, a predmet tumačenja tek sredstvo i izgovor za potvrđivanje postavljene strukture. Svijet tada više nije zagonetka, nego dobiva ulogu u sustavu — da ga opravda. 20 Ovo tautološko okretanje uvijek istog govora popratna je pojava nasilja posvećene ideje ili zakona nad životom, stupica koju čovjek priprema svijetu, ali se u njoj i sam nađe.
Dik Hebdidž, isto, str. 22. Anto Knežević: »Filozofijsko i nefilozofijsko nazivlje«, Filozofska istraživanja, Zagreb, 7, 1987, sv. 2, str. 562—563, 36 Zan Starobinski (Jean Starobinski): »Od tumača do predmeta«, prevela Nada Petrović, Delo, 19, br. 4—5, str. 689—690. 24
25
28
Jezik u govora
Prirodnost govora Govor je oblik otvor an višestruko — suoblikuje govornikovu svijest, retoričkom strategijom oblikuje tuđe svijesti i s drugim djelatnostima preoblikuje svijet. Velika uloga govora u ljudskoj društvenosti jest neporeciva — čak i kad ne dovodi do sporazumijevanja, nego poput životinjskih krikova i mirisa označava pripadnost. Aristotelova misao u Retorici da nejasan govor ne postiže cilja, točna je samo pod uvjetom da znamo da je govornik želio biti jasan ali mu to nije uspjelo. 27 Uopćen govor proroka i onih koji se pretvaraju da imaju što reći, 28 zatim nepotrebne količine govora, njegova neprikladnost situaciji, prešućivanja, zavođenja na krivi trag, laži — sve to ukazuje da govorenju najčešće i nije glavna svrha komunikacija — u užem smislu: sporazumijevanje ravnopravnih sudionika. Činjenica da je razgovorno sporazumijevanje (dijalog) krhko, to jest da je prvo u redosljedu propadanja u govoru (ne samo u raznim bolesnim stanjima nego i u javnom govorenju), pokazuje da je komunikacijska svrha govora izvedena iz prirodnih njegovih motiva — kretanja i izražavanja. Prirodnost je govora u njegovoj tjelesnosti, jer govor je svojstvo biološkog stupnja razvoja organizma. Govor se izražava i prima tijelom, pa su i njegove mogućnosti i ograničenja dani tijelom. Odatle i jezična priroda govora. U osnovi je svakog izraza, pa tako i govornog — pokret, što onemogućuje oštro dijeljenje verbalnog i neverbalnog, a posebno vokalnog verbalnog od vokalnog neverbalnog izraza. Aristotel, isto, str. 205. »Budući da postoji manje izgleda da se pogreši kad se govori uopšteno, proroci se o delu izražavaju uopšteno.« Aristotel, isto, str. 219. 27
38
29
Ideološki je shematizam utemeljen u poimanju, pa prema tome i u jezičnoj prirodi govora. U percepciji se govora vidi da tumačenje primljenog ne ovisi samo o fizičkim obilježjima stimulusa nego i o filteru iskustva, kroz koji taj^stimulus mora proći da bi bio primljen. Već se na najnižim perceptivnim razinama uspostavlja rešetka, čijom propusnošću upravlja sustav. Glasovi se govora slušaju funkcionalno — kao klase, a ne kao uvijek posebni zvukovi, što objektivno jesu. Čuje se ono što se uklapa u sustav; sličnosti i razlike uočavaju se na ustaljenim mjestima. Tu već nailazimo na smještenost, koju će ideologizirani um njegovati i na najvišim razinama i koju bismo mogli zvati jezikovanjem svijeta. Jezik nam daje imena da razlikujemo predmete, ali to uključuje da neimenovani dio stvarnosti ostaje tabu. Jezik priječi spoznavanje onih dijelova stvarnog kontinuuma koji razdvajaju izdvojene (imenovane) dijelove. Jednostavna shema Edmunda Leaeha to pokazuje ovako: imena (predmeti)
jieimena (nepredmeti) Jezični duh dijeli stvarnost na imenovano i neimenovano, prepoznatljivo i skriveno. Bijele pjege neimena, mjesta spoznajnog tabua ne primjećuju se međutim kao praznine, jer jezikovanje svijeta stvara privid kontinuiranosti, to jest vjernosti svijetu.® Nije zato čudno da se i funkcionalno slušanje glasova govora (usus ta vijena slušanje) i vlast iskustvenih obrazaca (ideologije-jezika) u tumačenju svijeta uspoređuju s percepcijskim nedostacima. Tako za prvo imamo naziv »fonološka gluhoća«, a za potonje, u skladu s uobičajenom vizualnom metaforikom spoznaje, »metafizičko (ideološko) sljepilo«. S tjelesnošću je izravno vezano obilježje govora koje je posebno važno u ideološkom govoru — vezivnost ili uključivost. Izdvojenost (oblikovnost ili tjelesnost) preduvjet je uključivanja, a uključivanje je označavanje. Vezivna se moć govora temelji na njegovoj tjelesnosti i prostornosti. Oglašavanje je okupljalište jer ispunjava, a time i aktualizira ili »predočuje« prostor i izravno dotiče tijela u tom prostoru, pozivajući tako ona koja su osjetljiva na ozvučen pokret i 29
30
Edmund Leach, isto, str. 34—35.
potresanje. Govornik se drugima obraća tako što se najprije svojim tijelom obrati drugim tijelima — izazivajući reflekse (nevoljnu pažnju), poziva voljnu pažnju. Sve što u govoru vezuje artikulirano izgovorom, a što se obično zove prozodijom i, još općenitije, neverbalnim sredstvima izraza, nije samo prvo što se u govoru oblikuje nego i prvo što drugi primi (izgled tijela, položaj tijela u prostoru, razmak, brzina i intenzitet pokretanja, kvaliteta glasa, govorni ritam, kretanje govorne melodije, rečenični naglasci i dr.). Govorna melodija i ritam ne vezuju samo govorne odsječke nego i tijela sugovornika. Govor i ne može a da već bićem ne uključuje drugoga u zajednicu s govornikom, pa i onda kad se ne radi o obraćanju drugome, nego o izražavanju naglas, kojem drugi slučajno prisustvuje. To je prva i osnovna znakovnost (uključivost) govora. Vezivnost je g o vora davno uočena, na što upućuje etimologija naziva zbor u značenju govor i sabor, što, kako navodi Danilo Pejović, odgovara grčkom logos. Jezik, kaže dalje Pejović, pruža mogućnost da se govoreći ljudi sabiru i ondje sabrano zbore jer svaki je zbor u biti s^ajbor.30 Da je govor vezivo vidi se već u tome što je prirodno da uz prijateljstvo i simpatije bude veća količina govora, a neprijateljstvo i antipatiju da prate smanjivanje govora, šutnja ili kratki, odsječni (odbojni) izrazi. No širenje govora u fizičkom vremenu samo je jedna od retoričkih strategija. Vezivnost se govora postiže kombiniranjem dviju donekle oprečnih tehnika — sintagmatskog uključivanja (in preasentia), to jest neprestanog dodavanja novog govora u nizu i paradigmatskog širenja (in absentia), gdje se, suprotno prethodnom, ne gomilaju označitelji u sintagmi, nego se u jednom izrazu uključi mnogo označenih. Okupljačku snagu tjelesnog i prostornog u govoru, tu njegovu prvu i osnovnu znakovnost, posebno iskorištavaju oni koji nastoje na znakovitosti ili izgledu znakovitosti. Oni se_obraćaju glavnim obilježjima te prve govorne znakovnosti — ritmu i količini govora. To je očigledno u spektakularnim nastupima karizmatskih ličnosti. U takvim je situacijama osnovna tema zajedništvo, ali mnogo važnije od toga što se o zajedništvu govori jest sama okupljenoet kao osnovna znakovnost — uključenost. U tom smislu Slavoj Zižek navodi Hitlerove spektakularne govore kao primjer perfor39
Danilo Pejović, Hermeneutika, znanost i praktična filo-
zofija, Veselin Masleša, Sarajevo, 1982, str. 37.
31
mativa, to jest, govora-spektakla kao prakticiranja zajedništva.31
Mistificiranje
govorom
Procjena govornog čina kao mistificiranog ili mistifikatorskog tiče se njegovih retoričkih (ne)kvaliteta, odnosno svega što smatramo pragmatičkim aspektom govora. Govorggt se mistificira kad se ne udovoljava retoričkim uvjetima — kad jiTgovor neistinit, nejasan, nepotrebno opširan, irelevantan ili suvišan te. konačno (i uključivo) — nepriklara kao mistificiranog temelji se na ideji da je glavna uloga govora, a u javnom nastupu i obavezna, da služi sporazumijevanju jer to očekuje primalac. Dok za govornika takav govor ima svoju upotrebnu vrijednost, za primaoca je neupotrebljiv. Kad je govorno mistificiranje pripremljeno s namjerom da se tako ostvari sasvim određeni cilj, više mu odgovara naziv mistifikatorski 2 , Kad govorni oblici nisu svjesno izabrani ni s l a s n o i P n a m j e r o r n , nego prevladava govorni automatizam, više odgovara kvalifikacija mistificiran. Zajedničko im je da odrnažu snalaženje u svijetu. D e magog zavodi i ne može mu' se'"uvijek" nijekati govornička umješnost; mistificirani govornik je s retoričkog aspekta diletant jer je i sam zaveden jezikom. Jezik mu nameće o b like i zastire svijet, ali mu također daje osjećaj ispravnosti. Govorna se mistifikaeija može otkrivati s pomoću ovih mjerila: s obzirom na predmet — primjenjivost na stvarnost (neprimjenjiv iM neistinit); s obzirom na govornika — istinito izražavanje govornikovog stava (neiskren); s obzirom na primaoca — primljivost (nejasan); s obzirom na odnose sugovornika — poklapanje interesa (interesi se ne pokla-
31 Slavoj Zižek: » . . . Automat koji za sobom povlači duh, a da ovaj na to ni ne misli«, Delo, 28, 1982, br. 8—9, str. 147. 32 Navedena obilježja mistificiranog govora zapravo su redom neispunjeni retorički uvjeti za postizanje razgovorne suradnje, koje je Henry Paul Grice nazvao pravilima: kvalitete (istinitosti i razložnosti), kvantitete (jezgrovitosti i kratkoće), relacije (prikladnosti i primjerenosti) i modalnosti (jasnoće i nedvosmislenosti). Henry Paul Grice, Logika i razgovor, prevela Dunja Jutronić Tihomirović, u knjizi: Nenad Miščeević i Matjaž Potrč: Kontekst i značenje, ICR, Rijeka, 1987, str. 55—67. Vidi također u Nenad Miščević, Filozofija jezika, Naprijed, Zagreb, 1981, str. 53.
32
paju iako se govori suprotno); s obzirom na odnos čovjeka i znaka ili način upotrebe znakova (smislovi se ne proizvode, nego evociraju). Mistifikatorski govor, dakle, pod maskom jasnoće oponaša istinitost i iskrenost te prešućuje prave govornikove namjere. Ne može se reći na prvi pogled __ da taj govor isključuje, jer stvarno teži da drugoga uključi, ali asimilacijom, to jest negiranjem njegove dragosti. No ipak isključuje druge iz odlučivanja o stvarima o kojima bi trebala odlučivati cijela zajednica. Mistificirani-govor nije nužno neiskren ni namjerno lažan, budući da je sam govornik ovladan govornim oblikom te vjeruje u ispravnost onoga što govori. I on, međutim, mistificira jer reproducira ' i učvršćuje obrasce i tako zastire svijet i izbjegava istinski, susret s drugima. Jedno od najvažnijih mjerila za prepoznavanje mistifikacije u govoru jest da li svijet potvrđuje dotični govorni čin. Govor otkriva, ali i skriva. Pretvaranje nije čovjekova privilegija — životinje se ponašaju kao da su mrtve, dio okoline ili neka druga životinja, a načinom bježanja mogu progonitelju zametnuti svoj trag. No tek s kompleksom mišIjenje-ideologije-jezik-govor dolazi i planirano pretvaranje ili ilaž. Laž i mašta imaju jednu osnovu — mogućnost da se odvojeno misđi ono što je u prirodi skupa, a povezanim da se misli ono što je u prirodi odvojeno. Označavanje je svijeta uvijek i lažiranje. Moguće su nelogične kombinacije govornih oblika. Moguće je pozivanje na ono što nije bilo ili što ne može biti. Mišljenje-govor omogućuje ujedinjavanje znaka i referenta, ali i svijest o njihovoj odvojenosti, pa dakle i referiranje na nepostojeće. Govoru je mistificiranost bliska: do njezine se suprotnosti dolazi s naporom. Već zbog nužde oblikovanja, to jest jezičnosti govora, nemoguće je poruku, ako je racionalna, artikulirati tako da bude univerzalno primljiva, Govor je zbog jezičnosti nužno selektivan s obzirom' na primaoce. Osim toga-, priroda je ljudske društvenosti takva da govorniku najčešće i nije stalo da iskreno izražava svoju osobnost ili svoje trenutno stanje, nego govorom pravi poželjnu sliku svoje osobnosti. Od iskustva osamostaljeni ideološki i jezični sustavi podržavaju oblike mišljenja koje Francis Bacon još zove utvarama mišljenja ili obmanjujućim predodžbama — idole plemena, pećine, trga i teatra. 33 Jezik i ideologija struktu33 Francis Bacon, Novi organon, Naprijed, Zagreb, 1986, str. 45—48.
preveo
Viktor
Sonnenfeld,
33
riraju mapu stvarnosti koja se od stvarnosti može razlikovati kao što se i loša geografska karta razlikuje od zemljišta koje prikazuje. Ideologizirano jest mistificirano jest lažno. Vrlo apstraktno gledano sustav ideja i ne može a da ne bude lažan — jer je sustav (dakle relativno zatvoren) i jer je nužno parcijalan (stranački ili klasni interesi). Istinitim se proglašava samo jedno od mogućih tumačenja. S nešto praktičnijeg, manje apstraktnog aspekta, neke se ideologije ipak smatraju istinitima, a to su one koje trenutno zahtijevaju pravednije društvene odnose. No više ili manje lažan, svaki idejni sustav bučno obznanjuje svoje istine i proglašava tuđe zablude (»laži i klevete«). Istina i laž su izrazito ideološke kategorije. Prava je svrha svakog govora koji zastupa interese zajednice da označi nešto istinitim (dobrim) i lažnim (zlim), te da kontrolirano otkriva i prikriva. Svi su donosioci velikih objava ili istina o svijetu i njegovoj budućnosti bili i veliki oratori (proroci, učitelji, vođe i uopće — ideolozi). I obrnuto — veliki govornik ne može ne biti primljen kao učitelj. Uvjereni je govornik onaj koji ima istinu i kojemu su kao baklji uprti pogledi iz mraka. (Govorom zasnovan odnos pastir-stado uobičajen je u religiji, sportu, politici i estradi, ali ga ima i u umjetnosti i znanosti u obliku autoritet-sljedbenici.) Više od istinitosti, međutim, govorniku je češće važno da ostavi dojam istinitosti. Za postizanje tog efekta koriste se sredstva koja pojačavaju uključivost (značivost) govora. Jedna vrsta sredstava govor čini vjerojatnim. Najvjerojatnije izgleda ono što se pojavljuje u obliku koji je privilegiran u percepciji — u »pregnantnom« ili »dobrom obliku«, kako ga obično zovu u psihologiji oblika. Oblici koji lako prolaze istinitiji su od drugih. To su najčešće cjeline izdvojene iz okoline i sazdane od dva ili tri elementa. Kako je opitima otkriveno, to su najčešći oblici organizacije u spontanom percipiranju inače neorganiziranog stimulusa.34 Dovršenost je uvjerljiva (istinita) jer je upadljiva (dopadljiva), a postiže se, kako kaže Aristotel, ritmom. (Još je lukavije samo naznačiti cjelinu i prepustiti primaocu da je dovrši sam. Prijatno je završiti nezavršeno, kaže Aristotel, jer time postaje naše djelo.) 35 Hitam u pjesmi (i glazbenom djelu) kao da služi tome da ga se pri kraju poremeti i tako naglašeno označi završnost. Ono što je za glazbeno djelo izraziti finale ili koda, u rem Paul Fraisse, Les Sructures Rythmiques, Publication universitaires de Louvain, 1956, str. 33, 53. 35
34
Aristotel, isto, str. 73, 226.
ligijskoj je besjedi završna, riječ — amen ili aum, a u ostalim retoričkim žanrovima takozvana efektna rečenica. Taj gest izlaska obično je najznačajnija poruka govora. Osim poruke teksta on nosi vrlo važan sadržaj završnosti: naznaku oštre granice prema okolini, sigurnost, uvjerenje, autoritet. U političkom se govoru u toj funkciji nalaze superlativi i hiperbolični izrazi, izrazi sveobuhvatnosti (sve, ništa,, svi, nitko, uvijek, nikada) te izrazi razgraničenja (samo,, jedino). • Jedan od najmoćnijih postupaka oistinjavanja govora je raspoređivanje dijelova govora. Red u govoru, kao i red uopće, snažno sugerira smislenost, prirodnost, pa prema tome i istinitost. Odatle velika retorička vrijednost raspoređivanja u govoru (dispositio), eufonije i euritmije, metafore i drugih govornih figura te geometrijske inscenacije retoričkog čina na svečanostima. Uho i duša, kaže Branislav Nušić, radije primaju harmoničan govor. 36 Prvi je, međutim, korak u postizanju uključivosti govora taj da ga se oblikuje prihvatljivim jezikom. Jezik je iskaza prva njegova suvislost ili ispravnost, koja prethodi procjeni njegove logičke ispravnosti i utječe na nju. Da se prvi prijem govora događa na razini njegove jezične uređenosti (gramatičnosti i govomosti) i relativno neovisno od njegove propozicionalne vrijednosti, pokazali su ogledi prihvatljivosti gramatikalnih f negramatikalnih iskaza kojima je tekst smislen ili besmislen. Besmislen a gramatikalan iskaz bolje se- prima nego gramatički nesređen iskaz iz kojeg je moguće izvući nešto, što je primjenjivo na stvarnost. 37 Dojam se istinitosti postiže još i omogućivanjem prepoznavanja. Posebnim izabiranjem i raspoređivanjem izraza primaoca se upućuje na prepoznavanje predmeta govora u m a terijalnosti govornog znaka (onomatopoetičnost) ili na prisjećanje dijelova govora (ili cijelih iskaza) koji su se pojavili ranije (anaforičnost). Istina se tada doznačuje odnosima nužnosti. Iako se od Platonovog Kratila naovamo strogo suprotstavljaju prirodnost i konvencija u govoru (physei-thesei),. obje su u stanju proizvesti dojam nužnosti izrečenih odnosa,, pa prema tome i prirodnosti. To je zato što im je ponav38 »Govor se kroz uho utiskuje u đuSu, a uho će uvijek radije primiti priijatan, harmoničan govor, koji se kao govorna, muzika izražava.« Branislav Đ. Nušić, Retorika, Geea Kon A. D., Beograd, 1934, str. 83. 37 Noam Comski (Noam Chomsky), Gramatika i um, preveli Ranko Bugarski i Gordana B. Todorović, Nolit, Beograd, str, 88—90.
SS.
ljanje zajednička osnova. I prirodan i konvencionalan govorni znak oponašaju — prvi prirodu a drugi oprirođenu društvenost. Cini se, dakle, da je odgovor na pitanje Gerarda Genettea — Može li se zamisliti nužni odnos koji ne bi bio i odnos analogije? — negativan. 38 Raznim se postupcima sugerira nužna veza između govora i stvarnosti — sličnošću govornog zvuka i pokreta s predmetom govora, oprirođenošću odnosa među dijelovima govora te sličnošću govora s ranijim govorima. Refleksno doživljavanje homoloških odnosa između označitelja i označenog kao točnog ili pravog imena predmeta poistovjećuje izražajnost s istinitošću. Odnosi sukladnosti, koji nastaju podražavanjem, ne proizvode samo dojam točnosti, odnosno poznavanja imenovanog predmeta, nego i ljepote i udivljenja. 39 Zato prirodan govorni znak — znak s obilježjima slike ili dijagrama — lako poprimi uvjerljivost argumenata. Posebno pjesništvu, ali i primijenjenoj umjetnosti riječi — propagandi, svojstveno je umjetno oprirodnavanje odnosa dijelova govora unutrašnjim motiviranjem. To su postupci posebnog raspoređivanja: gramatički ili sintaktički paralelizmi, glasovna podudaranja (alterpcijte, asonacije, rime), refreni i dr. Veze među dijelovima jedne cjeline izgledaju opravdane (nužne i istinite) kad se cjelina učini koherentnijom. I
Kao što ime koje zvukom oponaša imenovano djeluje točnije nego neko drugo, tako i govorni način može imati manje ili više istinit zvuk. Drugačije rečeno, status se istine može zahtijevati i načinom govorenja. Tako govorni mimetizam djeluje i na relaciji govor — govor, a ne samo na relaciji govor — stvarnost. Ovaj se efekt zasniva na m o gućnosti da se oblik osamostali nakon što ga se izdvoji iz izvornog konteksta, pa ga se upotrebljava kao pokazatelja bivših njegovih sadržaja. Tako odvojeni, način i sadržaj govora tada zamjenjuju svoja mjesta po važnosti, pa se autentičnost (istinitost, vjernost) načina nudi s neautentičnošću, lažnošću ili beznačajnošću sadržaja. Tekst ostaje zam a # j e n jasnim naznakama načina (stila). Nije slučajno da javno govorenje, posebno političko, zaposjeda oblike umjetničkog, znanstvenog i religijskog govora. Ova se tri inventara govornih oblika koriste da bi se s pomoću oblika kojima se iskazjuju istine ovjerila vlastita objava istine. Tu nema ničeg neobičnog jer je u samom procesu spoznavanja
38 Cerard Genette, Mimologije, prevela Nada Vajs, GZH, Zagreb, 1885, str. 111. 39 Aristotel, isto, str. 47, 72.
36
i strukturi znanja te umjetničkog stvaranja iskušenje ideologije. Sređivanje, usredištavanje i zaokruživanje podjednako se smatraju istinonosnim u znanosti, umjetnosti religiji i uopće u bilo kojem sustavu ideja. Kad se govor ukrašava znakovima znanstvenog, umjetničkog ili obrednog, govornik prieiVa duboku zajjedriičku osnovu doživljaja lijepog, dobrog i točnog. Odnosima suglasnosti u govoru sugerira se nužnost i premašuju se logičke, etičke i estetičke kategorije. Tako se na primjer znanstvena teorija doživljava uvjerljivom i lijepom ako su joj odnosi dovoljno jednostavni, što ju čini i lako primjenjivom. Uvjerljivija je ona teorija koja izdvojeno podjednako uzima u obzir i ima simetrične dvojčane podjele, ostvarujući dijalektički balans pristupačan i prijatan umu. I konačno, još jedan vid repetitivne iluzije istine, govor se ne ovjerava samo provjerenim oblicima tuđih govora nego i tako da se sam dije!i i umnožava. To uključuje produžavanje jedne besjede ponavljanjem istog sadržaja izrečenog na drugi način (pleonazam i tautologija), ponavljanje u različitim govorima istog govornika, te odjekivanje ideja i načina jednog govora (protogovora) u mnoštvu govora (metagovora) drugih govornika. Osim uobličenošću (čvrstinom ili zatvorenošću strukture) ili sređenošću, uvjerljivost se nastoji postići i količinom. Velika je masa uvjerljivija od male jer je prirodan znak sveobuhvatnosti: više stimulusa obuzima više primaočeva tijela — uključuje više živčanih vezit, a percipiranje traje duže. U govoru se to ne odnesi samo na dužinu trajanja govora nego i na glasnoću, snagu govora i afekt, voluminoznost glasa, veliku gestu i grandioznu insenaciju. Cjelovitost, koju izrazito kratki oblici (izreke ili aforizmi) postižu uravnoteženošću (obično antitetičan i simetričan oblik), veliki oblici nastoje postići gomilanjem sadržaja i ponavljanjima (temeljne vjerske knjige, motivi, mitovi, epovi, veliki romani, govori vođa). Druga je vrsta postupaka kojima se ovjerava (oistinjuje) govor suprotna od postupaka vjerojatnog uobličavanja. Zasniva se na značenjskoj uključivosti i činjenici da je ljudska istina vrijednosna, to jest povezana s emocijama, koje se inače nastoji isključiti da bi se dobila takozvana objektivnost. Sastoji se u tome da se u govor unosi manje vjerojatno, to jest manje očekivano ili strano (nepoznato), planirajući da će značenjska neizvjesnost izazvati dojam mističnosti ili nagovještaja važnog otkrića. Za razliku od vjerojatnog uobličavanja, koje uključuje, ali i otupljuje utješnim ponavljanjem poznatog i održavanjem navika, uno37
-šenje neobičnosti treba uključiti izazivajući divljenje. Za sredstva oneobičavanja Aristotel kaže: »Stoga jeziku valja dati izgled nečega neobičnog jer su ljudi skloni da se dive onome što je udaljeno, a sve što izaziva divljenje je ugodno.-«40 Aristotel zato preporuča mjestimičnu upotrebu neobičnih izraza ili »glosema« — tuđica i metafora — kao načina koji će govor oživjeti za primaoca. Ovakvim je govornim začinima svojstvena veća uključivost značenja: treba shvatiti više nego što je rečeno. Po namjeri zadivljujuća, o v a mjesta u govoru postaju i sveta kad se svedu na neodređeni smisao onostranosti. Takve su govorne formule bez referenta u stvarnosti mistični iskazi koji privlače (uključuju) jer navješćuju još skrivene velike i neočekivane spoznaje. Nema ih samo u religijskom govoru nego i u javnom govorenju, posebno onom koji naglašava vrijednosti. Edward Sapir je u tom smislu govorio o etiketama (label), kod kojih se slažemo jedino oko njihove vrijednosti, dok im je referenci jalni opseg nesiguran ili čak uključuje suprotnosti. Budući da se ne slažemo oko vrijednosti stvari, a slažemo se oko vrijednosti etiketa, iste se etikete dodjeljuju stvarima koje razni ljudi doživljavaju vrlo različito. Svi će se na primjer složiti oko vrijednosti etiketa zločin, umjetnost i kultura, ali ne i s pripisivanjem ovih etiketa raznim predmetima ili pojavama. Zato ih Sapir zove praznim prijestoljima na koje ustoličujemo svoje omiljene pretendente. Etikete su neprijatelj ice čovječanstva jer sve što kažu o imenovanom jest da je zja govornika dobro ili loše iako pretendiraju da budu objektivni pojmovi. 41 Tako je moguće da etiketa istovremeno kaže i manje od onoga što izgleda da kaže (na referenci jalnom planu) i više nego što izgleda da kaže (na vrijednosnom planu). Govor s etiketama pretvara znakove kao i glumački, ali u suprotnom smjeru. Glumci simboliziraju simptome, ideoilozi ili prenosioci ideološkog govora simptomatiziraju simbole. Izrazi s neodređenim značenjskim poljem vrlo su uključi vi ako su iskustva pošiljaoca i primaoca bliska, ali su inače isključivi. Čitajući Aristotelovu Retoriku može se naići na pridjev-usporedbu misijski plijen, koja ostaje sasvim nejasna dok se u bilješci ne pročita pripovijest o misijskom kralju Telefu, koji je otputovao iz zemlje ostavivši je bez 40 41
Aristotel, isto, str. 205. Edward Sapir: »Culture, Genuine and Spurious«, Selected
Writings in Language, Culture, Personality, edited by David
G. Mandelbaum, Berkly and Los Angeles, 1951, str. 308.
38
zaštite, pa je postala lak plijen pljačkašima. 42 Ne može se predbaciti Aristotelu da je imao namjeru da mistificira, iako je vjerojatno i to da mnogi njegovi suvremenici nisu znali za dotičnu priču (osim ako misijski nije bio tada uobičajeni simbolizirajući pridjev). Često se u javnom govorenju govornik obraća primaočevom specijalističkom znanju ili barem nadprosječnom općem obrazovanju, isključujući time većinu. To se odnosi i na simboliziraj uče pridjeve tipa misijski. U primjeru koji slijedi, međutim, niz vrijednosnih natuknica ovog oblika više su tu da označe govornika kao znalca i njegovu nadahnutost, nego da pozovu na ono na što se čini da pozivaju: »Izložba tihe sabranosti, čak i u minijaturnom križnom putu, kao da priziva panofsku misao o vizuelnoj i emocionalnoj sintezi poganske prošlosti i kršćanske sadašnjosti, ali i šimatovski rečeno, onom nenadoknadivom ljudskom tragu u prostorima u kojima i bjelina nosi svoju vrijednost i u kojem praznine nastavaju sartreovski bogovi. (...) Dame s moćnim poprsjima Penelope su i fellinijevske kurtizane. Marul u hladu kripte splitske katedrale izvađen na svjetlosti, Marul je koji piše pismo Hadrijanu, a koji bi u kunderinskom vremenu mogao pisati i nekom drugom vladaru.-« (Isticanja su moja.) ' Drastična isključivanja, to jest sužavanje kruga primalaca čak su svojstvena nekim govornim djelatnostima, kao što je ponekad umjetnički govor ili tajni govor izdvojenih društvenih skupina. To pokazuje da određivanje nekog govora kao mistificiranog (u smislu — isključujućeg) mora računati i s očekivanjima okoline prema tom govoru. Od umjetničkog se govora, na primjer, ne očekuje (danas više nego ikad) da bude istinit, kratak, jasan i prikladan, ali se od javnog govora to očekuje. Čini se da se govor mistifikacije treba određivati s obzirom na usmjeravajuću ulogu govora. Mistifikacija se pojavljuje samo tamo gdje je svrha izvan govornog poetiziranja, to jest gdje govorenje služi izvangovornoj svrsi. Svaki put kad svoj govor postavljamo u središte nečije pažnje, upravljamo njegovim tijelom — usmjeravamo mu receptore, oblikujemo njegovo psihičko vrijeme, zaklanjamo mu (zamagljujemo, mistificiramo) sve ono što ne kazujemo. Za svaku poruku vrijedi da otkrivajući nešto zaklanja sve drugo. Za govor mistifikacije vrijedi da bez objašnjenja ili traženja pristanka zapovijeda neki smjer ili da suvišnim (neobavijesnim) govorom ukida sve putokaze smislu. Os42
Aristotel, isto, str. 115.
39
novni je izraz prvoga predikacija (kategorizacija), a preoblike su mu pozivanje, pitanje, zapovijedanje, pričanje, imenovanje i izražavanje vrijednosti. U drugom slučaju imamo suvišnu, i zato zbunjujuću predikaciju — spominjanje poznatog (teme) bez novih podataka (reme), besmisleno gomilanje sličnih oblika i značenja- Osnovni su izrazi drugog tipa mistifikaeije tautologija, pleonazam i jezikovanje. Najprije ću obraditi neke izričite usmjeravajuće govorne činove a zatim i neke manje očigledno usmjeravajuće, ali zato ne i manje djelotvorne. Izričito su usmjeravajući (direktivni) pozivanje, zapovijedanje i pitanje, a prikriveno su usmjeravajući izražavanje vrijednosti, imenovanje i pričanje. Pod naslovom Jezikovanje; oblik u govoru i mišljenju prikazat ću i drugu vrstu mistifikaeije, govor koji prvenstveno znači jezikom i kojem moć treba vidjeti u tome što primaoca ostavlja na mjestu — neusmjerenog, ili barem potvrđuje raniji smjer.
Usmjeravanje U mitologijama je govor projekt stvaralačkog čina ili sam početni stvaralački čin, a zatim i osnovni medij objave vjerske istine. Riječ je ta koja poziva i vodi; uho je to koje sluša, slijedi. Slušanje se vezuje za poslušnost više nego gledanje, jer ne htjeti slušati teže je nego ne htjeti vidjeti. Na zov zvukom teže je ne odazvati se. Odatle i tradicionalna simbolička vrijednost vizualnog i auditivnog. Vidom se »prosvjetljujemo«; sluhom slijedimo i vjerujemo. 43 Svjetlo, osim toga nema dinamogenu moć zvuka; svjetlosni ritaSm ne pokreće tijelo kao zvučni, koji je u stanju da sasvim sinkronizira tijelo s okolinom. 44 Raspoređivanje zvukova oblikuje i čuva društveni poredak bolje od boja i prostornih oblika. 45 Iskazi se mogu podijeliti na one kojima govornik nešto obećava (komisivi) i na one kojima upravlja drugima (usmjerivači ili direktivi). Ali nema zapravo znaka (s namjerom poslanog) koji ne bi bio i usmjerivač — barem toliko koliko će primaoca obuzeti i iznuditi od njega bilo kakvu 43 Hans Blumenberg: »Svjetlost kao metafora istine«, preveo Bogoljub Šijaković, Luča, NikSlć, 1, 1984, br. 1. str. 17—42. 44 Paul Fraisse, isto, str. 102, 118. 45 2 a k A tali (Jacques Attali), Buka, prevela Eleonora Prohić, Vuk Karadžić, Beograd, 1983, str. 27.
40
reakciju, najmanje — percepciju. Svaki znak izabire reakciju primaoca, pa ga čak možemo smatrati najmanjom uputom primaocu za ponašanje, (Kad se govori o znaku, posebno o simbolu, te o informaciji, komunikaciji i retorici, naglašava se njihova formativna uloga.) Direktivi su izrazi s pojačanom formativnom ulogom, ili, rječnikom Romana Jakobsona> iskazi s izrazitom usmjerenošću na primaoca — konativi. 40 Ono što Elias Canetti kaže za zapovijed vrijedi za sve direktive — oni su stariji od jezika, inače ih životinje ne bi mogle »razumjeti«. 47 Za sve je usmjerivačke iskaze važno da već načinom oslovljavanja usp|o«tavljaju ili potvrđuju očekivan odnos između sugovornika kao ideoloških subjekata, ili kako bi rekao Michael Pžcheaux, regrutiraju sudionike govorne situacije u određeni ideološki odnos. 48 Usmjerivačkim se činovima raspodjeljuju identiteti ili uloge, što ih i čini predikacijama, i omogućuje kontrola nad takvom podjelom. Takvim se činovima popunjavaju ideološke ljudske — ideologijom predviđena (omogućena) prazna mjesta za komunikacijske subjekte. Onaj kojeg netko sluša gospodar je govorne situacije makar vrlo kratkotraj no. Govor je nasilje barem toliko koliko je govoriti isto što i upravljati nečijim mislima i mijenjati kome kontekst i iskustvo. Govorenjem se sudionici mijenjaju. Kako teče komunikacija, u istu rijeku i stupamo (apstraktno) i ne stupamo (u stvari). Netom rečeno uključeno je u kontekst slijedećih činova. No govorno gospodarenje ne mora biti represivno. Oslobodilačko je ako oslobađa od ideoloških ljuski, ako ne p(r)oziva subjekte ideologije te ako nastoji uspostaviti i održati simetričan odnos sudionika, što znači da sudionici mogu svjesno birati svoje uloge. Pozivom, zapovijedi i pitanjem može se agresivno usmjeravati tuđa svijest i prozivati ideološki subjekt drugoga. Činove pritom ne treba poistovjetiti s njihovim gramatičkim oblicima — vokativom, imperativom i upitnim oblikom, jer ih mogu zamjenjivati. Usmjeravati se također može izražavanjem vrijednosti — pridjevom, prilogom, imenicom i glagolom. Zamjenjivanjem se gramatičkih oblika ostvaruju figure usmjeravanja, koje mogu biti i jače od uobičajenih izraza (na primjer, od zapovijedi izrečene imperativom). 46 Roman Jakobson: »Lingvistika i poetika-«, preveo Ranko Bugarski, u Lingvistika i poetika, Nolit, Beograd, 1966, str. 292. 47 Elias Canetti, isto, str. 251. 48 Michael PScheaux, isto, str. 248 i dalje.
41
Zajedničko je usmjerivačkim iskazima, a to je očigledno kod poziva, zapovijedi i pitanja, da govornu situaciju polariziraju na doziv i odziv — stimulus i refleks. Poziv očekuje odziv, zapovijed posluh, a pitanje odgovor. Podjela komunikacijskih uloga (doziv — odziv) u nekim je situacijama trajno vezana uz društvene uloge, to jest raspodjelu društvenih moći sudionika. Uspješna usmjeravajuća govorna radnja jest ona koja je ostvarila namjeru, a ostvarena može biti samo kad je onaj kome je usmjerena nije odbio. 48 Kod primaoca treba pri tom razlikovati dva procesa koji, čini se, mogu jedan bez drugoga — razumijevanje i prihvaćanje (pristajanje). Trebalo bi da subjekt kojem je direktiv upućen razumije prije nego što odluči da li će pristati ili neće. No prečesto se događa da se od primaoca traži (zahtjeva, zapovijeda) pristanak na usmjerivački čin koji ne objašnjava ili koji čak nije artikuliran za razumijevanje. Odbijanje se direktiva sprečava na razne načine — od apela na navike (oprirođenost društvenih odnosa) do prijetnje kaznom.
Poziv U najširem je smislu poziv sastavni dio svakog obraćanja ili oslovljavanja. Prisutan je u zapovijedi, pitanju i u iskazu uopće već time što se glasanjem (ili uočljivim pokretanjem) pažnja drugih upravlja prema izvoru obavijesti. Poziv je dakle početna zapovijed svakog govora, pa makar to bili i automatizirani pozivi pažnje kao što su starteri: čujte, znate šta, pa znaš kako, ovako, pa, i druga uvodna glasanja (duženje neutralnog vokala, pročišćavanja grla). U retorici se govori o pozivu (zazivu, prizivu ili apelu) potreba i motiva, zajedničkog iskustva i navika. U svrhu pridobivanja naklonosti govornik budi u auditoriju one motive ili one stereotipe mišljenja, osjećanja i uopće ponašanja za koje vjeruje da će mu u tome pomoći. Ideološki govor i sadržajem i oblikom poziva čovjekovu potrebu za ugodom i srećom. Savjetodavni se govori uvijek tiču sreće onih na koje utječu, 50 a potrebu za ugodom poruke prizivaju usklađenošću govornih oblika, to jest ljepotom (posebno pjesničke i propagandne poruke). 48 Utz Maas: «-Bilješke o bilješkama«, prevela Marija Francetić, Naše teme, Zagreb, 28, 1984, br, 11, str. 2377—2387. 50 Aristotel, isto, str. 31.
42
Nazovi-argumenti: vi svakako znate, poznato je, kao Sto svatko zna, nema nikakve sumnje, očigledno je, evidentno je, nesumnjivo je, nepotrebno je dokazivati, pa čak i kao što smo već reku pozivi su na iskustvo ili disciplinu pamćenja — poziv na odgovornost zbog eventualnog zaborava t onog što svatko treba znati. Govornik pospješuje argumentaciju ušutkujući primaoce (nabijajući im kompleks). Još jedan način da se govornika na(d)govori jest »teški stil« — evokativan, asocijativan ili implikativan način govorenja (pisanja) kojim se kao uvjet pristupa smislu traži veliko podznanje (poziv znanju). Odnosi se sugovornika očigledno uspostavljaju oslovljavanjem — iskazivanjem jezičnih etiketa društvenih uloga (pozivanjem ideoloških -subjekata): hej, ti, vi, druže profesore, druže kapetane, gospođo, gos'n mesar. Osim pukog poziva pažnji, autoritativni Hej! (Picheauxov je primjer »religiozno — policijsko« Hej vi tamo!) poziv je na odgovornost (poziv osjećaju za dužnost ili moralu). 51 Vlast poziva (mobilizira, regrutira) ne samo pisanim pozivnim obrascima nego i budnicama i himnama ili rodoljubnom poezijom. (Ideološka se svijest budi budnicama; antiideološka kritičkom analizom.) Podanike se podsjeća na dug zajednici: domovina (majka) zove, zove dužnost. To su pozivi navici stvaranoj od djetinjstva (dužnosti i obaveze prema roditeljima, što se kasnije proteže i na zajednicu). Ideološka svijest opterećuje i umjetnost. A k o služba zataji slijedi poziv na odgovornost: »Književnost zaostaje za našom suvremenom s t v a r n o š ć u . . . pisci ne ispunjavaju svoj dug prema revoluciji i socijalističkoj izgradnji«. 53 I pojedinačna se egzistencija poziva na žrtvovanje zajedničkim ciljevima (idealu ili projektu) — zapovjedničkim govorima pred bitku, bojnim pokličima. Izrazito su ideološki pozivni oblici deviza (krilatica, parola, slogan), lozinka, zakletva i fraza. Deviza, krilatica, parola i slogan često se značenjem ne razlikuju. 53 Deviza je kratka izreka na grbu, ali i uopće kratka izreka, krilatica još može značiti i priznati citat aforizam ili poslovicu, slogan je prvobitno bojni poklič, a danas prvenstveno privlačna propagandna izreka ili prianjajući izraz (catch word). Parola (slogan, krilatica) je kondenzirani ideološki izraz 51 53
Michel PScheaux, isto. Jovan Deretić, Kratka istorija srpske književnosti, BIGZ,
Beograd, 1987, str. 303. 63
Rikard Simeon, Enciklopedijski rječnik lingvističkih na-
ziva, Matica hrvatska, Zagreb, 1969,
43
— izraz projekta. To je minijaturna, s nekoliko riječi naznačena priča koja uključuje (evocira) daleko više smisla nego što bi se moglo očekivati od njezinog fizičkog opsega. Njezina je ekonomičnost u tome što kratkim izrazom ostavlja dojam da je rečeno mnogo, ili čak sve. Uključiva je ne samo zato što kratkim izrazom uključuje mnogo smisla nego i zato što svojom simboličkom vrijednošću pojedince uključuje u zajednicu. Poziv parolom mora biti kratak, jednostavan i cjelovit da bi bio pogodan za ponavljanje. Ponavljanjem se i jednostavnošću želi pojednostaviti (shematizirati) viđenje svijeta. Slogani su najčešće izrazi od dvije ili tri govorne riječi (takta), a ako su duži imaju strukturu aforizma (rimovani dvostih i antitetičnost). Cjelovitost postignuta unutrašnjim motiviranjem dijelova govora (paralelizmi, ponavljanja, simetričan raspored) refleksno proizvodi pozitivnu reakciju primaoca. Osim ovih f o r malnih obilježja, dobro je da parola bude dosjetka, čime se apelira i na potrebu estetskog užitka i igre.54 Uključivost parole posljedica je moći ritma. Ritmiiziranost parole čini je priljepčivom — teško se otarasiti njezinih malih ritmičkih odjeka. 55 U govoru, ona se izravno obraća tijelu, jer se kao figura izdvaja na govornoj pozadini. U pisanom obliku, kad je sastavni dio ambijenta (parole po kućama i drugim građevinama) ona neprestano opominje na već utvrđeni smjer. Lozinku se više upotrebljava u smislu tajne komunikacije, točnije — identifikacije. Budući da je njezina osnovna funkcija ispitivanje (ili provjera) identiteta, ona je i pitanje.. Po uvjetu da bude točno izgovorena slična je magijskoj formuli (Sezame otvori se!) i strojnom komuniciranju (malo odstupanje stroj više ne prepoznaje kao ugovoreni znak, kao što stražar počinje sumnjati u identitet koji se pretstavlja). Lozinka je dakle krajnje obezličen iskaz jer je šifra isključivo grupne pripadnosti. Politički se govor u svojim najlošijim primjercima svodi na lozinku. Zakletva posfiva osjećaje solidarnosti i potrebe za društvom, zajedničko iskustvo i planove. Nakon samog čina zaklinjanja (performativa) djeluje kao trajna opomena na prihvaćene obaveze. Kršenje zakletve nekad povlači m o gućnost kazne (na primjer na sudu), pa čak i plaćanje žiM David Viktorov: «Slogan«, preveo Vladimir Popovid, Treci
program Radio Beograda, 1878, br. 41, str. 542—551.
85 .. by their sound they set up small rhytmlc echoes in one's head that make them annoyingly difficult to forget.« S. I. Hayakawa, isto, str. 83.
44
votom (bande kriminalaca). Neka obilježja zakletve imaju manifesti (pa i umjetnički), barem onoliko koliko su izjave o vjernosti jednoj ideji. Posebno je zanimljiv oblik čina zaklinjanja. Podvođenje pojedinca pod jedno načelo vrši se ceremonijom u kojoj vlada načelo ponavljanja — pravilnog izmjenjivanja doziva i odziva. U pravoj je zakletvi odziv pojačana jeka doziva. U retoričkoj figuri koja je slična zakletvi odziv je uvijek isti odgovor publike (refren) na niz retoričkih pitanja govornika. U oslabljenom tipu takve figure i poziv i odziv izgovara govornik, ali je publika snažno uključena predviđanjem uvijek istog odgovora, čime taj odgovor zapravo postaje njezin. Marko Fabije Kvintilijan navodi jedan takav primjer: » K o su oni koji su često raskidali ugovore? _ Kartažani. Ko su oni koji su vodili okrutni rat? — Kartažani. Ko su oni koji su opustošili Italiju? — Kartažani.« 50 Sličnog je oblika i zajednička molitva u hramu (molitveni zazivi — odzivi, litanije). Molitvu uopće možemo smatrati obnavljanjem zakletve. U zakletvi i njoj sličnim oblicima govornik je neprikosnoveni autoritet, gospodar ceremnonije. On ne samo da nagovara na sljedbeništvo nego ga izravno prakticira s publikom. U ceremoniji se zakletve simbol sljedbeništva (ponavljanje govornikovih izreka) i samo sljedbeništvo stapaju. Konačno, kao poziv na zajedničko iskustvo djeluje svako ponavljanje unutar jednog govora i ponavljanje prepoznatljivih obilježja (ili dijelova) tuđeg govora (intertekstualnost). To može biti način iskazivanja (stil), a najčešće je to od upotrebe izlizan izraz koji pogrdno zovemo frazom. Fraza poziva na suglasnost, kaže B a s l Bernstein.57
Zapovijed. Zapovijed je ideološka jer govorom nastoji osigurati neki budući događaj ili stanje ili, ako se radi o propisu, osigurati se od nekih budućih događaja u budućnosti, to jest smanjiti neizvjesnost. Svaki govor koji »operacionalizira« program M Marko Fabije Kvintilijan, Obrazovanje govornika, preveo Petar Pejfiinović, Veselin Masleša, Sarajevo, 1985, str, 317. 55 Bazil Bernstajn, (Basil Bernstein), Jezik i društvene klase, prevela Dubravka Mićunović, BIGZ, Beograd, 1979, str. 81.
45
ili provodi ideju dijeli zadatke. Zapovjedno djelovanje ima svako obruiavanje funkcionerskog govora — »trebalogije« s forumskim odlukama. Zapovijed očigledno pokazuje čovjekov djelatan položaj u svijetu jer izravno mijenja okolinu. U najblažem obliku zapovijed je molba (pristojno traženje; usluge, to Jest raspolaganja tuđim vremenom) ili molitva (smjerna zapovijed s obećanjem vjernosti). U najjačem obliku uključuje i prijetnju kaznom. Prva je i najbezazlenija zapovijed u pozivu, to jest u zahtjevu za pažnjom ili u usmjeravanju pažnje prema govorniku. U jačem obliku zapovijed nije samo izraz potrebe ideologiziranog uma da upućuje na djelovanje prema projektu nego i da uspostavi i održi nesimetričnu komunikacijsku situaciju — sa stalnom podjelom uloga. S jedne strane zapovjednici mogu biti oni kojima se manje ili više dobrovoljno podvrgavamo — nadležni, pretpostavljeni, prenosioci poruka između dva svijeta (vračevi, svećenici), znalci (liječnici, nastavnici), oni koji su povrh situacije i dijele zaduženja (treneri) i uopće manje ili više karizmatski vođe. S druge strane zapovjednici mogu biti i oni koji ne uživaju povjerenje, ali raspolažu silom. Budući da je zapovijedi svojstvena odsutnost objašnjenja ili argumentacije zapovijeđenog, zapovijed je mistifikatorska. Ona je to više kad se pretstavlja da je u ime slobode, jer zapravo smanjuje slobodu. Posebno kad se radi o upravljanju zajednicom ne postoji tako univerzalan sudac koji bi smio preuzeti odgovornost za diktiranje. Zapovijed je izraz iracionalnog autoriteta. Neargumentiranost ili odsutnost objašnjenja čak joj pojačava djelovanje ako dođe do podvrgavanja jer će ono biti bezuvjetno i apsolutno — »dobrovoljno ropstvo«. 38 Na nesemetrične komunikacijske situacije, svojstvene posebno hijerarhiziranim (uniformiranim) zajednicama, jedinke se pripremaju još u obitelji. Budući da je odgoj prožet zapovijedima, ona se refleksno doživljava kao nešto po sebi razumljivo, prirodno. Zapovijed se, kako kaže Elias Canetti, pripitomljava jer se zapovijednik boji »žalca zapovijedi«. Žalcem Canetti zove »tihi otpor« u ornome koji se zapovijedi pokori. To je trajni duhovni ožiljak pokorenostd, koji kad-tad može ugroziti zapovjednika. ZapoVijed se pripitomljava podmićivanjem: gospodar daje jelo psu ili robu; majka hrani dijete.50 Tako-
46
58
Slavoj Zižek, isto,
59
Elias Canetti, isto, str. 253—255.
đer, maskira se u o b l k e koji nisu gramatikom predviđeni za zapovijedanje. Imperativni oblik glagola i neverbalni g o vorni oblik koji i životinja »razumije« kao zapovijed prerušavaju se u iz javni ili upitni oblik ili se drugo lice podruštvljuje u zajednicu, to jest prvo lice množine (Hajdem o . . . Hoćemo l i , . . , M o r a m o . . . , N e smijemo . . . ) Ove oblike, koji su prisutni još od vrtića, S. I. Hayakawa zove zaslađivanjem disciplinskih direktiva. 60 Figurativne preruhe zapovijedi nisu uvijek slabije od imperativa. Upitna intonacija, posebno kad je pojačana prijetećim tonom, može biti mnogo jača od imperativa. Na srodnost upitnog i zapovjednog oblika ukazao je Otto Jespersen navodeći česte njihove susrete u iskazima (u engleskom jeziku takozvane question-tags), kad se upitnim završetkom ništa ne pita, nego se zapovijed uokviri prijetećim pojačanjem napetosti (pojačani intenzitet i uđazna intonacija). 61
Pitanje Pitanje (ili upitanost) smatra se osnovnim pokretačem svakog govora (iako se to ne bi moglo reći za onaj javni goVor koji ću kasnije nazvati žargonom ili jezikovanjem). Pitanje uspostavlja govornu situaciju i u širem smislu ono je kontekst (makar i neizrečeni) ili horizont svakog iskazivanja. U pitanju je sadržan odgovor; iz odgovora se dade rekonstruirati pitanje. Sokratova vještina porađanja misli zasniva se na pitanju. Ono u Sokrata nije izraz skromnog znatiželjnika, makar tako izgledalo, nego moćno sredstvo, argumentacije i oblikovanja tuđe svijesti. Ono je u pravom smislu usmjerivačko jer navodi na planirane odgovore. Da je pitanje usmjerivačko kazuje i to što je najteže odgovoriti na pitanje koje ne usmjerava. Dobar je primjer za usmjerivačku moć pitanja intervju. Pitač intervjuiranoga tumači pitanjima, svodi ga na ono što će se o njemu moći zaključiti na temelju odgovora na postavljena pitanja. (Ne kaže se slučajno da je pitač autor intervjua.) T o j prirodi pitanja ne izbjegava ni znanstvena metoda ankete — ispitivač i nesvjesno usmjerava odgovore ispitanika u pravcu koji njemu S. I. Hayakawa, isto, str. 121. Otto Jespersen, The Philosophy of Grammar, Georg Allen and Unwin, London, 1968 (1924), str. 302—305. 60
61
47
odgovara. 63 Gian A. G i l i pokazao je kako naručilac društvenih istraživanja može ispitivanjima potvrditi moć institucije i utvrditi nehumane odnose, koje istražuje navodno da bi ih se lakše prevladalo. 03 Barem na. trenutak, pitanje uspostavlja nesimetričan odnos sugovornika. Cak i kad je pitani nadmoćan (u pogledu svoje društvene uloge — na primjer autoritet Mi službena osoba) pitanje ima trenutnu moć nad pitanim barem onoliko koliko je potrebno da ga razumije i na njega reagira. Za izrazito nesimetrične situacije paradigmatična je mitska situacija junaka i sfinge. Nešto od sfingine zagonetke ima u svakome pitanju — svako pitanje više ili manje zagoneta te uključuje nagradu ili kaznu za točan odnosno netočan odgovor. Pitanje se vezuje uz nepovoljne primisli jer situacije s pitanjima su problemske: ispit, test, situacija koja zahtijeva brzo odlučivanje, dilema. U političkom je govoru pitanje sinonim za problem, otvorenim pitanjem, imenuju se nelagodne situacije, a ispitivanje i preispitivanje uključuje postojanje nečije krivice. Situacija pitanja najjasnije pokazuje odnose moći pitača i pitanoga, to jest njihova mjesta u društvenoj hijerarhiji. U nekim je vrstama odnosa uloga pitača trajno rezervirana samo za jednu stranu — ljudi se odnose kao institucije. Institucija nastavnika dozvoljava, na primjer, 'ispitnu situaciju u kojoj nastavnik očekuje jeku svojih predavanja ili traži praznine u znanju učenika ili studenata. Pitanje u suprotnom smjeru već stvara izvjesnu napetost, jer je manje uobičajeno i satnim tim uključuje mogućnost netrpeljivosti. U situacijama s izrazito autoritarnim odnosima (nastavnik — učenik; starješina — vojnik; dijete — roditelj) nejednaka se raspodjela moći vidi i po tome što autoritet ili nadređeni, kao i bog, nije obavezan odgovarati, a ako i odgovori, to može biti neartikulirano, dvosmisleno ili opterećeno neproničnom simbolikom. Ritanje je i zaduženje pitanoga da odgovori — potvrdi ili negira upitanu tvrdnju (da-ne pitanja) ili da pribavi vrijednost nepoznate varijable (x pitanja). 65 Upitnim oblicima požurujemo — od blagog poticanja sugovornika ili pothranjivanja, do oštrih, zapravo zakočujućih Dakle?! Onda?! Sto če62 Kevin Veldal (Kevin Wheldall), Društveno ponašanje, prevela Slobodanka Milanović-Nahod, Nolit, Beograd, godina izdanja izvornika 1975, str. 69—71. 63 Gian Antonio Gllli, Kako se istražuje, preveli Vjekoslav Mikecin, Vesna Valentić i Josip Šenlija, Školska knjiga, Zagreb, 1974, str. 23 i 43. 84 Otto Jespersen, isto.
48
kaš?! i si. Upitnim oblikom izražavamo i nezadovoljstvo: ZaSto si to učinio?! (= nisi smio). Mnoga pitanja počinju zapovjedno: reci(te), kaži(te). Kad ne očekuje odgovor, može biti izraz neslaganja, traženja objašnjenja za izrečeni stav ili čak pozivanje na odgovornost: Vi, dakle mislite d a . . . ? ! Srodnost upitnog oblika s osudom i prijetnjom pokazuje da je dovoljno da se pojača intenzitet izgovora upitnog oblika pa da se dobije prijeteći ton. Pitanje, dakle, također ostavlja žalac, pa kod službenih osoba koje su po dužnosti izložene pitanjima uspostavlja obrambeni mehanizam (neljubaznost lalterskih službenika). U izrazito nesimetričnim situacijama, kad ispitivač (¡isljednik) ima neograničenu moć nad ispitivanim, pitanje postaje moćan oblik proganjanja. Isljedničko pitanje slično je retoričkom u slučajevima poli(¿čkih ispitivanja jer se pitanje postavlja sa znanjem o onome što se pita. Pitanje je tu samo da pozove na odgovornost, zaprijeti ili najavi kaznu, koja se u slučaju najteže kazne ponekad poklopi sa zadnjim pitanjem. I kad se pitanjem traži obavijest, ono je u službi uvećanja moći pitača jer moć izravno ovisi o upućenosti u tajne.65 Pitač provocira da bi na osnovu povratne informacije bolje upoznao ono što namjerava osvojiti; slijedi tragove — materijalne, kao lovac ili duhovne, kao mislilac. M a s Canetti zato u pitanju vidi ljudski (artikulirani) produžetak životinjskog ispitivanja upotrebljivosti okoline — dodirom i njušenjem plijena.68
Izražavanje
vrijednosti
Govoreći, Čovjek označava i biva označen, zajedno sa svojom zajednicom. Budući da je znak uzrok-posljedica društvenog života, vrijednosti su u govoru najviše određene društvenim odnosima. Vrijednosni slojevi znakova talog su njihove upotrebe. Postupno uobličavanje dječjeg govora jezikom odraslih praćeno je pounutravanjem vrijednosti. Iživljavanje dječjeg govornog raspoloženja postupno se socijalizira, pa prvi motiv govornog pred jezičnog izražavanja — harmonično stanje organizma postaje sve manje važan, a sve važniji postaje motiv harmoniziranja s društvenom okolinom. Kako društvo podvrgava kontroli tjelesne otvore, tako 65 Elias Canetti, isto, str. 241. i dalje. « Elias Canetti, isto, str. 238—241
49
osluškuje i tjelesne zvukove, a među njima govor postaje osjetljiv pokazatelj odnosa pojedinca i društva. Kontrola ponašanja stidom posebno je zastupljena u govoru, pa se u govoru razvio složen sistem predstavljanja, to jest skrivanja osobnosti iza onoga što se podražava. 67 Možda je zato Aristotel ustvrdio da je glas organ najprikladniji za podražavanje.68 Iskazom se govornik opredjeljuje spram svoga iskustva i okoline. Budući da je ideološko biće, potrebna mu je snaga moralnog uvjerenja za govorni istup, što znači da mora poći od svoje društvene uloge. Proizvesti prikladan govor za govornika znači igrati ulogu, kaže Basil Bernstein. A uloga je, kako je dalje određuje Bernstein, sustav naučenih značenja pomoću kojih pojedinac na društveno priznate načine opći s drugima. To su ujedno kontrole značenja i uvjeta za prenošenje i prijem značenja. 69 Prikladan je govor dakle uvijek i stiliziran (oblikovan po uzoru) i uključuje doživljaj ispravnosti — samog govornika i onih koji ga slušaju. Ne samo da bez osjećaja ispravnosti govornik nikad ne bi mogao biti uvjerljiv nego do izgovaranja uopće ne bi došlo. Vrijednosna nesigurnost koči govor — nesigurni su šutljivi. Jedna je od prvih procjena govornika procjena njegova načina (jezika, stila). Napast vrednovanja (i -brzopletost pri tome) gotovo da je najizrazitija kad je u pitanju jezik, što može biti prva i najozbiljnija prepreka istinskom susretu ljudi koje dijeli pripadnost različitim zajednicama. Stav prema jeziku zjia biti praćen jakim emocijama, a napad na jezik redovito se doživljava kao napad na vlastiti integritet. Stav prema jeziku istovremeno je vezivo zajednice i diskriminacija drugih, i to tako da se vlastiti jezik slavi, a tuđi izvrgava ruglu. Još jedanput se, i u stavu prema j e ziku, pomalja duhovna usredištenost, pa je naš jezik lijep, milozvučan, lak, moderan, racionalan, a njihov ružan, grub, težak, primitivan, neracionalan. U viziji svijeta s ja i mi u središtu drugačije se drži na odstojanju ili precjenjivanjem (opasno, neprijateljsko) ili podcjenjivanjem (čudno,
e7 »Čovjek je izgleda progovorio kad se zastidio sebe samog, kad je osjetio potrebu da laže, da se s a k r i j e . . . Govorenje je uvijek jedno stiliziranje sebe prema nekom generičkom idealu. U njemu je ugrađena težnja za uniformiranjem, za brisanjem vanjskih oznaka svoje sposobnosti... Govor je Izraz postiđenog Narcisa, prigušeni krije.« Ivo Skarić: »U potrazi za izgubljenim govorom«, Pitanja, Zagreb, 1972, br. 42—43, 68 Aristotel, isto, str. 202. 89 Bazil Bernstajn, isto, str. 132.
50
smiješno). Ova refleksna ljudska procjena iz središta često je imala svoju političku primjenu. Čak je i lingvistika pridonosila osjećaju opravdanosti kolonijalnog ugnjetavanja,, vrednujući jezike kao superiorne (naravno — vlastite) i inferiorne (one manje poznate i s etno/evropo/centričnog aspekta egzotične). Ova je podjela jezika samo pratila podjelu ljudskih zajednica na razvijene i primitivne, a njihovih predstavnika na ljude i ne-ljude (divljake, barbare). Centrističko istrojstvo zajednice podijelilo je načine na važnije (one bliže središtu) i manje važne (one s periferije). Ozpkonjen je jedan način (standardni govor, književni), a ostali su izgubili status jezika — dijalekti, govori, lokalni govori, žargoni. Tako se diktiranje standardizacije iz središta pretvara u glotofagiju. Dijalekt je, kaže Louis-Jean Calvet, jezik koji je izgubio bitku, a jezik je dijalekt koji je politički uspio. 70 Ono što nije standardno počinje se doživljavati kao iskvareno. Za takozvanu vertikalnu pokretljivost u društvu (ili napredovanje po hijerarhijskoj ljestvica) posebno je važno vladanje jezikom kao društvenim znakom. Ukrašavajući svoj govor znakovima prestižnih stilova, g o vornik svoj govor nudi samo onoj prvoj, brzopletoj i p o vršnoj procjeni jezika. Ocjenjivanje je obično aktivnost koja se očekuje od' nadležnih — stručnjaka, političara, kritičara, profesora itd. Ali i velika masa takozvanog običnog svakodnevnog govora svodi se na iskazivanje vrijednosti, Napadnim izražavanjem, vrijednosti govornik uspostavlja takvu situaciju u kojoj se njegov čin treba primiti kao performativ, što znači da će se smatrati da su zadovoljeni uvjeti da se govorniku prizna nadležnost za takvo izjavljivanje. Izrazito laskave procjene drugog, kao i izrazito osporavanje nečije vrijednosti uvijek još znači i visoku vrijednost govorećeg prosuditelja, ako ne i najviše to. Govor je metagovor (metatekst) ili odgovor na prethodni govor, pa prema tome i komentar (procjena) prethodnog govora. To znači da je prethodni govor uvijek uključen — temom ili načinom. Govor je uvijek više ili manje i g o v o r drugoga ili tuđi govor. Uključivanje tuđeg govora u vlastiti može biti tako da je drugi fizički prisutan (razgovor s g o stom u studiju); da je drugi odsutan fizički, ali uključea u govor prisutnih kao tema (trač) ili u naznakama njegova 70 Luj Zan Kalve (Louis-Jean Calvet), Lingvistika i kolonijalizam, prevela Jagoda Krivokapić, BIGZ, Beograd, 1981, str. 67.
51
načina govorenja (imitiranje). U sva tri slučaja može se govoriti o govoru o/u govoru ili o-govaranju i o upotrebi drugog. U slučaju intervjua za javno glasilo očigledno se radi o upotrebi drugoga za pravljenje programa. Govor intervjuiranog uklopljen je u veću cjelinu i samim tim tumačen (i onako kako intervjuirani možda ne bi želio), čak i kad nema inače česte naknadne montaže. Govor je nužno komentiran cjelinom u koju je uključen. S aspekta vrijednosnog govora vrlo je zanimljiv svakodnevno čest govor o odsutnom trećem (trač ili ogovaranje). U razgovoru između ja i ti tema najlakše skreće na on/oni i tu se najduže zadržava. Ja i ti su lica, a on je, kako kaže Smile Benveniste, ne-lice. 71 Lica se sustežu uzajamnom tumačenju (barem otvorenom ili izričitom), a on je izložen na milost i nemilost. To je samo još jedan primjer subjektivne usredištenosti; govornik je točka motrišta koja sebe ne može tako dobro cwmotriti kako može osmotriti okolno. Za ideološki govor zanimljivi su teži slučajevi ogovaranja — kad se, kako kaže Slobodan Inić, trguje s odnosom prema državi (ili uopće, prema autoritetu), to jest da se drugoga baca u nemilost vlasti 72 (spletkarenje, intrige, a u djece tužakanje). Svim je slučajevima ogovaranja zajedničko da služe iskazivanju vlastite moralnosti. Odnos govornika prema govoru drugog može biti takav da zadrži razmak prema njemu i da ga, kako bi rekao Mihail Bahtin, »prelomi« kroz vlastiti stav (komentar), što Je aktivan odnos i takav da nekritički uključi tuđi govor kao da je vlastiti, što je pasivan odnos. 73 U prvom se slučaju čuvaju granice između uključenog tuđeg govora i vlastitog komentara, a te granice naznačene su gramatičkim sredstvima ili intonacijom. (Sintaksički su šabloni prenošenja tuđeg govora upravni, neupravni i slobodni neupravni g o vor.) Vidljivost granica uključenog tuđeg govora može biti vrlo različita, kao i komentar, koji može ići od sjenke neizbježnog govornikovog stava do izrazitog oduševljenja ili osporavanja (na primjer — parodije). Posebno je zanimljiv tip preuzimanja tuđeg govora u kojem je drugi neodređen jer se govor ne poziva na određeni prototekst, nego na skupinu tekstova/govora, to jest 71 Emil Benvenist (Umile Benveniste), Problemi opite lingvistike, preveo Sreten Marić, Nolit, Beograd, 1975, str, 167—177. 72 Slobodan Inić, Govorite U političkif Istraživačko-izdavačkl centar SSO Srbije, Beograd, 1984, str. 48. 73 Mihail Bahtin, Marksizam i filozofija jezika, preveo Radovan Matijašević, Nolit, Beograd, 1980, str. 133, 136, 185.
52
na njihova zajednička obilježja — način. Granice između proto- i meta-govora tada više ne postoje, tuđi je govor uključen neprelomljen, ukoliko oponašanje ne tumačimo kao impilicitan znak prihvaćanja. Bez vlastitog stava, dogmatski se autorizira tuđi govor. Govornik je samo glasnogovornik drugoga, bilo da je za to nadležan (službeno izjavljivanje) ili mu tuđi govor služi za ovjeru. U potonjem slučaju preuzeti način govora ima funkciju o kojoj Aristotel govori u vezi sa »starim svjedocima«.7'* Prestižni način je stari svjedok kao i citiranje ili pozivanje na autoritete (pjesnike, ranije mislioce, proročanstva i izreke) jer govor opskrbljuje pokrićem. BezMčeno je uključivanje tuđeg govora Mihail Bahtin objasnio dogmatičnošću uključenog i uključujućeg govora. Što je govor dogmatičniji (što mu je veći stupanj »ideološke »sigurnosti«), jače se opire vrijednom odmaku uključujućeg govora (komentaru).75 Vrijednosno izražavanje često je alibi ili opravdanje. Kad u običnom svakodnevnom govoru govornik govori o sebi, sigurno opravdava svoje životne izbore ili svoju situaciju — samome sebi ili drugima. Ta su opravdanja (ili racionalizacije) vezana ili za premiještanje na vrijednosnoj ljestvici ili za raspršivanje ili premiještanje odgovornosti za vlastite činove na više ciljeve skupine. Potreba za usklađivanjem želja i stvarnosti dovodi do promjena redoslijeda na listi vrijednosti, to jest do vrijednosne prevrtljivosti. (Poznanik koji često mijenja automobile tematizira komfor i brzinu vozila kad ima skup automobil, a kad ima malo i jeftino Vozilo, ističe pogodnosti izvanredne štedljivosti automobila.) Takva se opravdavanja (ili racionalizacije) javljaju posebno kad je govornik opterećen pretpostavkama o tome što od njega očekuje okolina. Prebacivanje odgovornosti na druge posebno je uočljivo u opravdavanju ratnih zločina: onaj koji je zapovijedao iz kabineta opravdava se odmakom od mjesta izvršenja; izvršilac se opravdava svojim (nižim) hijerarhijskim položajem u tako organiziranoj zajednici u kojoj zapovijed podrazumijeva bezuvjetnu (nekritičku) poslušnost. Psihologijski su opiti pokazali da je čovjek sklon prepuštanju autoritetu: čak i kad je očigledno da zapovijeđeno ne može biti dobro, vjeruje da za takav čin ipak mora postojati nekakvo opravdanje. 7 " 74 75 76
Aristotel, isto, str. 90. Mihail Bahtin, isto, str. 134. Kevin Veldal, isto, str. 125—130.
53
Za usporedbu s jednim tipom političkog ugovora zanimljiv je slučaj takozvane greške irelevantnosti u sudnici. Skretanje s teme nikad za optuženog nije irelevantno jer mu je stalo do toga da sucu i poroti usmjeri asocijacije u smjeru koji njemu odgovara. To je dakle opravdavajući, vrijednosni i usmjeravajući govor, funkcionalna »greška«, olican, ali daleko glomazniji postupak jest politički govor koji govori nedjelatno (irelevantno), ali j e za govornika runkeionalan jer potvrđuje njegovu prisutnost i opravdava njegovu ulogu. Svaki govor koji se bori za naklonost ističe vrijednosti, a posebno to vrijedi za ideološki govor. Ideološki je govor u osnovi deliberativan — usmjeren na budućnost, pa prema tome i usmjeravajući i savjetodavan. Ovo je njegovo obilježje neodvojivo od sklonosti vrednovanju — pohvali ili pokudi aktualnoga (sadašnjeg), p a je nužno svaki ideološki govor i epideiktički, to jest pohvalno-pokudni i usmjeren na sadašnjost. Sklonost izražavanju vrijednosti rezultira pretjerivanjima (hiperboličnost), metaforičnošću i patetikom, posebno u polemičkom govoru. Ideolozi s e ne sukobljavaju kao mislioci, kaže Đuro Sušnjić, nego kao neprijatelji: drugi ne samo da misli pogrešno, nego je izdajica i hulja »Oni umeju da govore, ali ne znaju da razgovaraju«."
Imenovanje P o d imenovanjem mislim prije svega . jedan od oblika izražavanja vrijednosti, i to riječima u kojima se upotrebom nataložilo značenje svojstva (kvalitete ili vrijednosti) bez obzira na njihovu pripadnost gramatičkoj vrsti. U starogrčkom onoma nije značilo samo imenice, nego riječi uopće, a imenicu se smatralo glavnom vrstom riječi Imenica samo još apstraktnije (i apsolutni je) označava vrijednost, jer svojstvo prikazuje kao glavno i neodvojivo obilježje predmeta. Budući da je imenica zapravo zgusnuta rečenica (eliptično izražen sud), njome se najbolje izražava zaustavljanje procesa.
Ideološki je govor svojim naglašavanjem vrijednosti p o tvrda jedinstva vrsta riječi u smislu da različite vrste riječi mogu izraziti jednu misao. Da bi naglasio zajedničko u imenici i glagolu, Petar Guberina je rečenične funkcije u kojima 77
54
Đuro Sušnjić, isto, str. 20.
se obično nalaze imenica i glagol nazvao manifestansom, odnosno manifestacijom. 78 I imenica i glagol su etikete podležećih predikacija, to jest — apstrakcije. Imenica — manifestans, koja označava skup mogućnosti označenog predmeta, određuje se u rečenici glagolom — manifestacijom, dakle jednom drugom apstrakcijom, čime se pokazuje koja se od mogućnosti imenovanog pojavljuje u konkretnoj situaciji, Wilhelm von Humboldt je tvrdio da gramatički subjekt ulazi u odnose u rečenici tako da se ne poistovjećuje s tim odnosima jer može ući i u druge.79 Manifestans (rečenični subjekt) širi je od manifestacije jer se može pojavljivati i s drugim manifestacijama. Manifestacija je na drugi način šira od manifestansa jer može biti pridružena raznim manifestansima. Jedino se u njihovu rečeničnom odnosu smisao uposebnjuje, odnosno postaje primjenjiv na stvarnost. Ideološki (vrijednosni) govor taj odnos ustaljuje, pa se, posebno u imenu, jedna od mogućih manifestacija apsolutizira, a ostalima se mogućnost zatvara. Taj proces, u biti ideološki, Herbert Marcuse z»ve smrzavanjem veza između imenice i pridjeva ili predikata čime se »zatvara« jezik, a time i rasuđivanje. 80 j Izrazito ideologiziran (naglašeno vrijednosni) govor miI stificiran je između ostalog i zato što dezartikulira jezične • jedinice u govoru. Ukidaju se, naime, razlike između gramatičkih vrsta riječi. Budući da su poistovećene jednim osnovnim smislom kojem služe, ponekad se čini da su razne vrste riječi u govoru samo iz običaja. Taj je globalni smisao ocjena — slavljenje ili osuda. Objedinjuje čitav iskpiz i ponovljen je svakim njegovim dijelom. Imenovanju, kako ga tumačim ovdje, odgovara i pojam starogrčkog izraza rhema (predikacija, kategorizacija, kazivanje, od čega dolazi i rhetor, to jest govornik). Vrijednosno je ime skraćena ili eliptična rema, bolje reći, iskazani zaključak predikacijskog postupka koji je ostao neizrečen. Skraćivanje postupka bolje uključuje primaoca, jer mnogo toga ostavi da se podrazumijeva (neizrečeno, a uključeno), pa on (primalac) postaje suučesnik u imenovanju. (Slične uključujuće efekte ima i skraćeno retoričko izvođenje zaključka — skraćeni silogizam ili entimem i skraćena usporedba ili metafora). Budući da skraćeni put (prečica) mnogo to-
78
Petar
Guberina,
Povezanost
jezičnih
Hrvatska, 1952, str. 170—104 i 241—266. 79 Herbert Marcuse, isto, str. 100. 80 Herbert Marcuse, isto, str. 104—105.
elemenata,
Matica
55
ga ostavlja skrivenim, pogodan je za prijeko suđenje etiketom — bez objašnjenja (argumenata). Iskazivanjem samo završnog dijela izvoda — zaključka posebno se naglašava ¡tftokruženoat i čvrstina izgovorenog, što sugerira bespogovornost izrečene ocjene — konačne presude. Walter Benjamin imenovanje smatra »čistom manifestacijom jezika«, a ime »intezivnom totalnošću jezika*', jer se u imenovanju iskazuje bit jezične djelatnosti uopće: obratiti se drugom isto je što i iskazati sebe. 81 Onaj koji imenuje — tumači, izlaže pogledu i mijenja ono što imenuje; imenovanjem stvar gubi nevinost, kako kaže Jean-Paul Sartre. 82 Imenovanje ne samo da otvara mogućnost mistifikaciji nego već jest mistifikacija jer otkrivajući jedno, mnogo toga prikrije. Ime učvršćuje površnu spoznaju predmeta —J dodjeljuje se po onome što se imenovatelju u trenutku i-| menovanja činilo najvažnijim. Apsolutizaciju jednog motrišta imenom pokazuju mnogi, već klasični primjeri: dva imena jedne zvijezde (Zornjača / Večernjača), tri imena za slona u sanskrtu (koji dvaput pije / koji ima ruku / dvozubac) te dvije perifraze u kojima je izbor motrišta jasno v o đen tendencijom vrednovanja (Napoleon je jedanput označen kao Pobjednik kod Jene, a drugi put kao Pobijeđeni kod Waterloa). Konačno, tu spadaju i sinonimi s različitim stilističkim vrijednostima, kao što su mjesec i luna. Riječ dakle ne označava toliko predmet koliko njegovo mjesto u čovjekovom iskustvu, to jest koliko taj predmet za čovjeka vrijedi. U govoru se, kaže Pierre Guiraud, prelamaju stvarnost i govornikovo viđenje te stvarnosti, 83 Zato se ne bi moglo tvrditi da se dva izraza iz naše samoupravne prakse — trošenje i ulaganje — odnose na isti referent, U stvarnosti bi to odgovaralo izdvajanju dijela prihoda za takozvane neproizvodne djelatnosti.. Ali i viđenje je stvarnosti također stvarnost, pa ova dva izraza imaju zapravo različite referente. Riječ rad ima različit smisao (i referent) za radnika (mučenje) i za političara (sredstvo napretka i najviša vrijednost). 84
81 Walter Benjamin: »o jeziku uopšte i jeziku ljudi«, Eseji, preveo Milan Tabaković, Nolit, Beograd, 1974. str. 33. 82 2an-Pol Sartr (Jean-Paul Sartre), Sta je književnost, preveli Prida Pilipović i Nikola Bertolino, Nolit, Beograd, 1984, str.
28 i 62.
83 Pierre Guiraud: »L'Argot«, coll. Paris, 1958, str. 41. 85 Gian Antonio Gilli, isto, str, 124.
56
»Que sals-je«, No 700,
Imenovanje je prilika za ideologiju da zaposjedne g o vor — bilo da se nekoga upoznaje s konvencijom imena (didaktičko imenovanje), bilo da se veza ime — predmet tek uspostavlja (performativno imenovanje). Onaj koji uči k o n venciju imena, usvaja preko nje i vrijednosti zajednice i postaje nastavljač tradicije. U ceremoniji imenovanja r e ljefno se ukazuju odnosi važnosti (ili moći) pojedinaca u zajednici. Dodjeljivanje imena vrijedi ako su zadovoljeni uvjeti ceremonije, a najvažniji je od njih da imenovatelj mora biti od zajednice priznat kao nadležan. Kad dijelimo, nadimke (iz ljubavi, simpatije ili netrpeljivosti), a posebno kad etiketom prosuđujemo, nastojimo da redoslijed nadležnost — imenovanje preokrenemo u imenovanje — nadležnost. Drugim riječima, priređujući male ceremonije imenovanja u vlastitoj režiji, tražimo od okoline da nas primi nadležnima za te činove. Kod imena često dolazi do zaborava motiva imena jer ime ostari; stvarnost se promijeni, a ime ostaje isto i time postaje neprikladno. Budući da je ime protestantizam u 16. stoljeću označavao bunt protiv dogmi, ovo ime postalo je neprikladno kad označava suvremene kršćanske sekte, izrazito dogmatske. Ovdje su na djelu sile koje djeluju zajedno — zaborav motiva imena i prevlast jezične konvencije u starim imenima. U nekim drugim slučajevima neprikladnosti imena ne radi se toliko o starom imenu koliko o licemjernom imenu: nataložene pozitivne vrijednosti u imenu svjesno se upotrebljavaju za neprikladno imenovanje stvarnosti. Sasvim je udomaćeno, kaže Herbert Marcusć da se partija koja radi u korist kapitalizma naziva socijalističkom, despotska vlast demokratskom te falsificirani izbori slobodnim, 85 Ideološka upotreba imena obrće važnost denotađjskog i konotacijskog u znaku. Tako za većinu Amerikanaca, kako navodi Hayakawa, izraz komunist nije (ili je zanemarivo malo) »onaj koji vjeruje u komunizam«, što bi bio denotativni sloj, nego »onaj koji zastupa opasnu ideologiju*. 86 Slično, uglavnom vrijednosnim primislima, d j e luju izrazi kao pravdo, narod, slobodat domovina. U imenovanju se događa još jedno ideološkom umu svojstveno izvrtanje. Slavoj Zižek navodi primjer vrednovanja Slovenca kao a priori vrijednog čovjeka. 87 Umjesto pojedinca, žurno (i površno) se vrednuje njegova pripadnost; umjesto induk-
85 88 87
Herbert Marcuse, isto, str. 94. S. I. Hayakawa, isto, str. 89. Slavoj Zižek, isto.
57
tivno, zaključuje se dinduktivno, pa je konotacija »slovenaštvo« presudna za procjenu jedinke koja pripada toj naciji. Ljudi se procjenjuju po pripadnosti kao što se proizvodi kupuju zbog ambalaže ili marke. Na djelu je isto ideološko izvrnuće uslijed prekomjerne i zato mistificirajuće generalizacije. Metafora je jedan od načina da se dade novo ime. Ona je plod novog iskustva predmeta, pa i primaoca upućuje na novo motrenje, Sto je važan izvor doživljavanja ljepote u metaforičkom novom imenu. Ako je ime, kao što kaže Kerre Bourdieu, perceptivni program, 88 onda je metafora novi perceptivni program, pa za primaoca i mala zagonetka koja ga uključuje ugovor. Emocionalnost j o j dolazi otuda što premiještanje motrišta ne prolazi bez vrijednosnih premiještanja. Metaforičko novo ime je uvijek pokret (prenošenje, premiještanje) u govoru. No metaforama pokretan »lelujavi lanac označenih« (R. Barthes) ukotvljuje se u etiketama, koje imenovano tendenciozno izlažu pogledu s uvijek istog motrišta. Ostarjele metafore, nekad nova imena koja su ponavljanjem izgubile draž pokreta u preoznačavanju, postaju nesvjesni perceptivni programi i zato naročito moćni usmjerivači misli. Pojmovna redukcija predmeta završena i učvršćena etiketom osuđuje imenovano na djelomičnost. Ime je predmetu sudbina i nepravda. Imenovani predmeti, kaže Benjamin, trpe pretjeranu određenost uvenulih imena ljudskog jezika i zato je imenovanje temelj svekolike tuge i zanjemljenja. 88 Ostaviti što neimenovanim znači poštedi ti ga represivnih tendencija ideologizirane svijesti. Imena koja izazivaju tradicionalne uzorke ponašanja — mahom vrijednosne reakcije prema imenovanom, Hayakawa zove »starim imenima«, Bourdieu »ustaljenim peroeptivnim programima« i »ideološki sankcioniranim klasifikacijama«, a Miščević »ritualiziranim referiranjima«. 90 Svoju moć etiketa crpi iz svoje općenitosti i iz »prirodnog gnjeva« kojim se izgovara, kako to kaže Benjamin, čime se podražava božanski govor — »čisti jezični duh što lebdi iznad čovjeka kao presuda izgona«. Općenitosti retorika inače priznaje veliku dokaznu moć, to
88 Pierre Bourdieu: »Jezična djelatnost i simbolička moć«, preveo Marin Andrijašević, Marksizam i lingvistika, Centar za iđejno-teorijski rad »Vladimir Bakarić«, Zagreb, 1985, str. 41.
Walter Benjamin, isto, str. 43. S. I. Hayakawa, isto, str. 90, Pierre Bourdieu, isto, str. 41. Nenad Miščević: »Duhovna aroma«, Delo, Beograd, 28, 1982, br. 8—9, str. 82—99. 88
00
58
1
jest uvjerljivost. 91 Isticanje vrijednosti u govoru potire misao i nastoji da reakciju na govor svede na prihvaćanje izrečene vrijednosti. Zapovijedanje odnosa prema imenovanom etiketom vuče korijene iz obreda u kojima je lovac ili ratnik govornim formulama (inkantacijama, bajalicama) spremao smrt plijenu ili neprijatelju. Ideološki opterećeno ime I — etiketa jest osuda, pa zato i uvreda — ne samo u netrpe- ' ljivom nervoznom polemičkom govoru nego i u svakodnev- « noj situaciji kad 'nekoga oslovljavanjem svodimo na djelić svih njegovih mogućnosti. Metafore i perifraze su nova imena za poznato, ali nemaju pretenziju da zamijene staro ime. Preneseno'ime j e dino i može djelovati na pozadini zamijenjenog, ali u svijest dozvanog imena. Ono je časovito i što se više ponavlja postaje sve iznošenije. Druge su vrste nova imena koja se daju za stalno, pa postupno uklanjaju iz pamćenja stara imena. Takva su preimenovanja naselja i institucija. Nova imena institucija i novi tqponimi ili neposredno slijede veće društvene promjene ili ih nastoje pospješiti.® U prvo vrijeme nova imena naglašeno imenuju novu društvenu stvarnost, novu ideologiju, a kad se ustale, postaju dio projekta raspoređivanja bijelih pjega (zaborava) po historiji, to jest kontrole kolektivnog pamćenja. Spisak imena ulica, kaže Milovan Danojlić, podsjetnik je iz svjetske i nacionalne historije.® Preimenovanja su dokumenti o naporu institucije da prevrednuje povijest i osigura željeni smjer u budućnost. Posebno kad je u pitanju imenovanje (preimenovanje) društvenih institucija, odnosa i uloga, novo ime može sugerirati nove odnose (institucije, uloge) kao već uspostavljene samim činom imenovanja, to jest stvoriti privid društvenih promjena. Niz dugačkih (opisnih) službenih naziva koji su se pojavili kod nas da bi zamijenili tradicionalne, ne sugerira samo nove odnose nego svojim administrativno pravnim likom konotiraju i veću službenost i zakonitost tih odnosa. Takvi su novi nazivi za učitelja (nastavnik razredne nas-
»Ono ops te najdalje seze i najviše ubeđuje; i ono što se da pokazati u opžtem obliku, jeste nužno istinito i u posebnom slučaju.« A. Kibedi-Varga: »Retorika i nauka o književnosti , £ f P ? e k t i v e < < ' p r e v e o Ljubomir Blagojević, Delo, Beograd, 22, 1976, br. 1—2, str. U. ' ' 02 »Imena ulica u Lenjingradu bila su 1919. znak promjene, danas su sredstva označavanja.« Viktor Sklovski, Lenjin kao aekanonizatOT, preveo Nenad Miščević, Teka, Zagreb 1974 br 4 grad, w i r s t e . 3 0 - 3 2 l i Ć '
*
Nezavlsna
izdanja, Beo-
59
tave), osnovnu školu (osnovna organizacija udruženog rada u odgoju i obrazovanju) i privatnika (radni čovjek koji samostalno obavlja djelatnost osobnim radom sredstvima rada u vlasništvu građana). Vlastito je ime uvijek izazivalo posebnu pažnju i pitanje pripada li ono jeziku koliko i druge vrste riječi. Treba se složiti s Ottom Jespersenom, koji tvrdi da je nemoguće povući oštru granicu između osobnih i drugih imena jer imena često prelaze iz jedne u drugu kategoriju. 94 I osobno je ime apstrakcija jer objedinjuje razna pojavljivanja onoga što smatramo jednom te istom osobom i služi prizivanju ideje imenovanog. Osobno ime ipak ima donekle poseban status, koji je vidjliv po tome što se ono obično ne prevodi na drugi jezik. Prevodi se samo kad na to upućuje jedan nadnacionalni zajednički kulturni sloj i kad se još u obliku nazire zajedničko porijeklo. U kršćanskoj su zajednici na primjer međusobno prevodiva imena Ivan, Jovan, John, Johann, Jean itd. John Lyons kaže da i&ko se englesko ime James može prevesti na francuski sa Jacques, to se obično ne čini jer se »engleskost« imena James osjeća kao važan dio njegovog ukupnog značenja. 95 Kad se strano ime prilagođava domaćim izgovornim običajima, ime gubi dio svoje autentičnosti, ali ipak ostaje dovoljno signala o njegovom porijeklu. Obavijest se o jeziku u prijevodu neminovno gubi, ali se ime tome opire, U tom je smislu osobno ime čvršće u svome jeziku od bilo koje druge vrste riječi — ono najjače čuva obilježja svoga sustava, najprozirnije je prema pripadnosti imenovanog i zato je čvrsto ne samo u jeziku nego i u ideologiji. Svaka zajednica ima liste osobnih imena — uže (liste imena neposrednih predaka) i šire (liste nacionalnih imena) i njima se najviše utječe kad u strahu od prodora drugih pojačano čuva identitet. Potomci se obilježavaju imenima s lista. Da i osobno ime služi ideologiji za prozivanje ideološkog subjekta ili regrutaciju u ideološke uloge, vidi se u slučajevima takozvanog drugog imena — nadimka ili pseudonima. U manjim i čvršće povezanim zajednicama (klape, ilegalne organizacije) drugo ime služi održavanju tajnosti, ali i za oslovljavanje društvenog dijela subjekta — njegove ideološke uloge. Umjetničkim se pseudonimom ne taji toliko osobnost koliko se poziva društvena uloga osobe.
Otto Jespersen, isto, str. 69 i dalje John Lyons, Semantics (I), Cambridge 1979 (1977), str. 222. m
95
60
University
Press,
U nastojanju da sustav nametne životu ideologizirana svijest ponekad vrlo napadno kontrolira nadijevanje osobnih imena. Crkva je, na primjer, Tridentskim koncilom obvezala roditelje da krštena imena potomaka moraju biti imena svetaca. U Staljinovo se doba u SSSR-u pojavio niz »partijskih« imena, kao što je na primjer ime Staljinka. I to je vid ideološke borbe za nove službenike i vid obilježavanja dosega ideologije.
Pričanje \ Govor ne može ne biti subjektivan, a budući da je subjekt konstituiran ideologijom, to znači i ideologičan. Izgovaranju nužno prethodi izbor motrišta. Neki retorički žanrovi imaju obavezan izričit komentar (basna, bajka, reportaža, novinarski komentar), što samo prikriva činjenicu da je svako pričanje nužno i komentar (tumačenje) onoga o čemu priča. Ako nije izričit, komentar je sigurno u izboru onoga što će se reći i načina, to jest organizacije poruke. (Izbor naravno uključuje i izbor da se nešto prešuti.) Izbor iz ukupnosti događaja uvjetovan je i nesvjesnim motivima. Događaj se već doživljava subjektivno, to jest već se u percepciji oblikuje u siže, a siže, to jest poetičnost i logičnost kompozicije bit će u pričanju važniji nego » o b jektivnost«. Upravo raspoređivanje dijelova govora (kompozicija) stvarat će privid sudbine (nužde) i izravno utjecati na izgled istinitosti pričanja. Kad kažemo »Ostavio me autobus«, a ne »Nisam stigao na autobus« izbor je m o trišta mogao biti uvjetovan i nesvjesnom težnjom za opravdanjem. Slično vrijedi za primjer iskaza sportskog komentatora: »Neće lopta u koš I« i za primjere dviju mogućnosti izvještaja jednog te istog stanja na ratištu: »Bili smo prisiljeni na povlačenje« / »Neprijatelj je skupo platio svoje napredovanje«. 98 Budući da je izbor motrišta određen raznim motivima, za istinu o nekom događaju bit će potrebno što je više moguće svjedoka. Hegemonija jedne priče nad drugim pričama znak je lažnosti ili ideologiziranosti. Dok se izbori (što uključuje i ispuštanja) u svakodnevnim govornim žanrovima događaju mahom nesvjesno, u 96
have been forced to retreat; The anemy bought his
gains dearly«. Harold D. Lasswell, Nathan Leites and Associetes,
Language of Politics, The M. I. T., 1965, (George H. Stewart
Publisher Inc., 1949.), str. 341.
61
ideološkom govoru, u novinarstvu i historiografiji možda vlfto nego drugdje, vidljivo je kako idejni sustav sveprisutnu nuždu izabiranja pretvara u strategiju oblikovanja društva po projektu. Novinarska priča o događaju ne može a da ne bude tumač — angažiran ako je dobar; tendenciozan ako je loš. (Tendenciozan se govor još zove kontekstualnom iskošenošću, ideološkim sljepilom, metafizičkom gluhoćom, propagandom ili dezinformacijom.) Ideologizirana historici grafija kontrolira pamćenje i zaborav prošlosti tako što povijest (događaje) maskira historijom (pričom o događaju). Govorom protumačena povijest treba poslužiti utjecanju na sadašnja i buduća stanja ili događanja. Funkcija govora postaje da po kriterijima nadležnih podsjeća na korisno i skriva štetno (na primer, prosuđivanje o tome što mora, i u kojem opsegu, a što ne smije ući u enciklopediju).
Jezikovanje: oblik u mišljenju i govoru Mišljenje i govor kombiniraju oblike, i u tome je njihova ideološka i jezična priroda. Apstrahiranje omogućuje oblike — ljuske, koje se u raznim situacijama pune s više ili manje upotrebljiva značenja. Jezično ja, sada, ovdje, ovo svakim se drugim govornim činom pune drugačijim sadržajem. Svaki oblik koji je prepoznat kao govorni jest »-potencijalna značenjska jedinica«. Nemotivirane oblike čovjek ne podnosi: »praznina zahtijeva da bude ispunjena«. 97 U ispunjavanju praznih oblika smislom do izražaja dolazi sklonost sređivanju (osmišljavanju ili motiviranju), što je način izbjegavanja neizvjesnosti. Tako nastaju sinestetska motiviranja ili glasovni simbolizam i pučke etimologije. I kad je sasvim nejasna značenja, ljudska je riječ okvir za očekivanje smisla — osigurano joj je barem najopćenitije značenje svakog govornog oblika — prisutnost, što uključuje i vjerojatnost postojanja razloga (motiva) prisutnosti, to jest — smisla. Zvuk »velikih riječi«, kaže Hans Eggers, veže se uz kolebljive predodžbe, što ne smeta da se obilno upotrebljavaju, jer »pojedinac hoće sudjelovati i dokazati kako pluta
97
Roman
Jakobson:
»Sest
predavanja
o
zvuku
i
smislu«,
preveo Branko Jelić, Treći program, Radio Beograda, 1983, br.
57, str. 305.
62
na visinama vremena«. 98 Iskazivanja različitih govornika u jezičnim oblicima kriju ili izlažu različita iskustva —, različita znanja o predmetu govora. To omogućuje da vješt g o vornik (korisnik oblika), a laik u struci o kojoj govori, može izgledati upućeniji (uvjerljiviji, istinitiji) od majstora struke, a nevjesta govornika. Upotreba ove iluzionističke m o gućnosti govora navela je Platona da govorništvo i sofistiku svrstava u lažne djelatnosti ili laskanja. Govorništvo i sofistika za njega su nadomjestak za politiku i pravosuđe, kao što je to kozmetika za gimnastiku i kulinarstvo za medicinu.® Danas ovu mogućnost (i zamku) govora imenujemo »mehanizmom pozivanja«. 100 Zahvaljujući njemu, izraz Pariz jednako uvjerljivo mogu izgovarati oni koji su za taj grad samo čuli, oni koji su ga vidjeli na filmu i televiziji i oni koji su u Parizu bili. Kad spominjemo imena predmeta o kojima znamo malo ili ništa, ne referiramo na stvarnost, nego na jezik. Svijet riječi (verbal world) ne susreće se sa svijetom stvari (extensional world). 101 Misao, dakle, ne m o ra biti vezana za stvarni svijet, ali to ujedno znači da može biti vođena jezikom. Govorni su oblici prvo što dotiče slušaočevo tijelo i u njemu otvara kanale za govornikovu artikulaciju svijeta. Ti prvi pristigli oblici uspostavljaju prvo i osnovno zajedništvo govornika i drugog u smislu da su najopćenitiji znakovi njihove biološke sličnosti, to jest pripadnosti istoj vrsti. Ali već na nižim razinama apstrakcije, pri prvim raščlambama poruke, gdje se izlučuju načini govorenja (jezik, stil) govor počinje djelovati dvojako — tako da okuplja slično govoreće i izdvaja one koji imaju drugačije govorne navike. To je prva figuracijska (izdvajajuća) funkcija govora jer uspostavlja figuru mi na pozadini okolnog ne-mi (svi drugi, nerazlučeni). Smile Benveniste frazu (rečenicu) ne računa u jezične oblike. Po njemu se ona bitno razlikuje od jezičnih jedinica, jer je jedina prcdikativna i jer nije distribucijska, što znači da ne postoji inventar rečenica u jeziku kao što postoji 98 Hans Eggers: »Možemo li se još sporazumijevati?«, u Gadamer, Hormann, Eggers: Učenje i razumijevanje govora, prevela Truda Stamać. Biblioteka, Zagreb, 1977, str. 42. 99 Platon: »Gorgija«, u knjizi Protagora / Gorgija, preveli Mirjana Drašković i Albin Vilhar, Kultura, Beograd, 1968, str. 99—102. 100 Nenad Miščević, Od misli do jezika, ICR, Rijeka, 1987, str. 53. 101
I. S. Hayakawa, isto, str. 30.
63
Inventar dlitlnktivnih obilježja, fonema, morfema i leksema. On* jt, kale Benveniste, »manifestacija jezika u živoj komunikaciji«. 102 No u nešto širem poimanju jezika izgleda da mma razloga da i rečenica (ne iskaz, nego tip iskaza), kao i 1 oblici od nje manji i veći ne bude smatrana dijelom j e zičnog inventara. U najširem bi smislu jezik uključivao i retoričke oblike. Za razliku od gramatike, koja ne ide dalje od rečenice, retorika se tradicionalno bavi organizacijom cjeline govorne poruke. Zajedničko im je načelo »regulirane ncoeekivanosti«, to jest da na vjerojatnom (poznatom, očekivanom) zasnivaju mogućnost saopćavanja manje vjerojatnog (novosti, obavijesti). 1 ® U vjerojatnom ili zajedničkom, to jest u značenjskim sustavima — kodovima i potkodovima teško je razlučiti lingvstički shvaćene jezične oblike od retoričkih oblika, koji se danas pretežno poimaju kao označitelji ideologije. Ono »vjerojatno« odnosi se na znanje j e zičnih oblika i pravila njihova kombiniranja, ali i na znanje ili umješnost prikladne upotrebe jezičnih kodova u situacijama. Da bi izazvao željenu reakciju (prenio poruku — uvjerenje) govornik ne poziva samo znanje jezika onih kojima se obraća nego i njihove potrebe, motive, predrasude, očekivanja u najširem smislu, to jest iskustvo u cjelini. Zato je ideologija, kako kaže Umberto Eco, završna konotacija svih konotacija znaka i konteksta znakova. 104 U svojoj spoznajnoj ulozi govorni je oblik sličan svjetlosti jer kao svjetlost, i uopće kao svaki medij, on ne omogućuje samo spoznavanje nečeg što je drugo od njega nego nužno usput iskazuje i sebe sama. Ono što Marshal McLuhan kaže za medij — da je poruka — vrijedi za kod, i uopće za oblik. 105 No osim što omogućuje razmjenu smisla, oblik u govoru ima i značajnu dokaznu moć — uglavnom tako što potvrđuje očekivanja. Na takvu je upotrebu oblika upozorio Aristotel. U Retorici je naveo primjer iskaza koji nije silogizam, ali oblikom vjerno oponaša njegovu tročlanu strukturu »Jedne je spasio, druge osvetio, Helene je oslobodio«. Aristotelov je komentar da ove točke, koje su
Emil Benvenist, isto, str. 128—131. Umberto Eko {Umberto Eco), Kultura, informacija, komunikacija, prevela Mirjana Drndarski, Nolit, Beograd, str. 97—98. m Umberto Eko, isto, str. 107. Također, Roten Bart (Roland Barthes): »Retorika slike«, preveo Ivan Colović, Treći program 102 103
Radio Beograda, 1979, br. 41, str. 464.
los Marshal McLuhan, Understanding Ltđ, London, 1971 (1964), str. 15.
64
Media,
Sphere
Books
ponaosob dokazivane pomoću odrugud dobijenih argumenata, kad se sjedine stvaraju pričin da iz njih može proizići novi zaključak. 10 " Slično djeluju paralogizmi, odnosno greške u zaključivanju (fallaeies) i sofizmi. Ono što Aristotel kaže za djelovanje silogizma, može se poopćiti na djelovanje svih govornih ritmičkih figura: najbolji utisak ostavljaju oni silogizmi čiji tok slušaoci već u samom početku mogu predvidjeti jer se slušaoci raduju onome čemu su sami dokučili zaključak. No u službovanju oblika izgovaranoj »istini« sudjeluje i ono što Aristotel, i kasnije sva retorika, savjetuju govorniku — prikladan način. Stil koji odgovara prilici, kaže Aristotel, daje djelu izgled vjerojatnoće. 107 Govor se ovjerava prepoznatljivim rječnikom, tipom rečenica i uopće govornim ritmom, što je prizivanje »starih svjedoka« navika više nego razumskog pamćenja. Slušateljevo suučesništvo u govoru govornik poziva ne samo pričanjem o poznatom i potvrđivanjem stavova, što Umberto Eco zove »konsolatornom retorikom«', 108 nego i unošenjem u govor dodatnih pravilnosti. Te pravilnosti (ili ponavljanja) mogu upućivati dvojako — na dijelove istog teksta (sintagmatski pokazatelji u tekstu, koji ostvaruju intratekstualne veze) i na druge tekstove (paradigmatski p o kazatelji, koji ostvaruju intertekstualne veze). 109 S obje vrste upućivača govornik ugovara s primaocem uvjete primanja svoga govora. U sasvim širokom poimanju jezika kao svega što je vjerojatno, na što se govornik oslanja da bi prenio poruku-uvjerenje, nalazi se i ono što se obično zove stilom — izbor iz raspoloživog inventara koji (izbor), ustaljujući se, proizvodi nove slojeve očekivanosti (pravilnosti ili jezičnosti). Budući da je izbor uvjetovan svjetonazorom, jezik uključuje i svjetonazor. Jezični izraz ili govor uvijek ima dvostruko lice — pogledu Maže i jezik (vjerojatno) i misao oblikovanu jezikom. U jednoj vrsti ideološkog govora, koji ću zvati jezikovanjem los Aristotel, isto str. 182. Aristotel, isto', str. 223. Za razliku od »nutritivne retorike«, koja preispituje i restrukturira poznato, »konsolatorna retorika« se pretvara da obavještava, a zapravo potvrđuje očekivanja — »uvjerava« u ono u što se već vjeruje. Ona je fond mrtvih oblika i skraćenica opće poznatih argumenata. Umberto Eko, isto, str. 98. 103 Cvetan Todorov (Tzvetan Todorov), Simbolizam i tumačenje, preveo Jovica Aćin, Bratstvo-Jedinstvo, Novi Sad, 1987. str. 63—69. 107
108
65
i žargonom, jezično se lice poruke posebno napadno izlaže pogledu, ponekad toliko da i naizgled artikulirani sadržaj nije drugo do jezični oblik — tematski obrazac. Jezikovanje je prevlast oblika (jezika) u govoru ili tautologija na razini koda; govor koji zbunjuje iskazivanjem samo jezika i ničega drugog. »Govornik je stražar vlastita jezika — prenosi lozinke kojih je sadržaj sam jezik straže.« 110 Zato je jezikovanje posebna vrsta mistifikaeije — usmjeravanje na nepokretnostCldeologija ne djeluje samo sadržajem govora nego i j e z i k o n f j l i sustavnošću, posebno kad je to glavni sadržaj. (Treba, međutim, razlikovati sustavnost ili uređenost logički i estetski dotjeranog iskaza od suviška ponovljenosti ili nagomilanosti oblika u jednostavnom ritmu, što jest uređenost, ali niže razine.) Uniformiranom je govoru (jezikovanju) svojstven doživljaj ispravnosti: govori se sa osjećajem da je takav čin odobren, da upravo tako treba govoriti. Nalazimo ga u govoru iz obaveze, najčešće u govoru onih koji, kako kaže Pierre Bourdieu, govore sa žezlom — dakle s o v laštenjem institucije, a to su razni nadležni ili službenici: svećenici, administratori, političari, nastavnici. 111 Jezikuju govornici koji se religiozno odnose prema izgovaranom sadržaju, pa se zato oprezno oslanjaju isključivo na provjerene oblike iz inventara. To je vrsta pravilnosti koja se obično javlja s religioznošću, ne samo u govoru. Sto je sadržaj religiozniji, kaže Đorđe Petrović, povećava se obaveza proporcionalnosti. Liturgičnost, u kojoj vlada proporcija, izraz je poštovanja tradicije i simbolizacija vječnosti religioznih istina.112 j Iako mišljenje može biti neovisno o govoru, ono se naj^^ češće događa s govorom. Svojom jezičnošću govor suoblikuje misao pripremajući je za daljnje misaone kombinacije i za saopćavanje drugima, to jest za manipuliranje vlastitim i tuđim predodžbama. Jezik, & preko njega i ideologija mogu utjecati na tumačenje svijeta — regulirati i stabilizirati poimanje, namećući kao okvire oblike koji već postoje u inventaru. Dokazi za ovaj utjecaj traženi su u razlikama među pojedinim jezicima, posebno u rječniku. Odnos jezika i i mišljenja trebalo bi, međutim tražiti više u univerzalnoj ljudskoj gramatici jezika (mišljenja). Walter Benjamin, isto, str. 45. Pierre Bourdieu, isto, str. 43—44. 112 Đorđe Petrović, Teoretičari proporcija, Vuk Karadžić grad, 1987, str. 24. 110
111
66
Beo-
Utjecaj govornog oblika (jezika) na misao posebno je j a san ù dječjem govoru. Na koju vrstu utjecaja mislim, p o kazat ću primjerom iz vlastitog roditeljskog iskustva. Dvogodišnje dijete pokazuje na uho žirafe — igračke i kaže »uko« (= uho) i odmah nadovezuje: »Uko pao ciku; Uko pače« (= Hrvoje pao s bicikla, Hrvoje plače). Oblik uko dozvao je iz pamćenja jednu drugu situaciju, koja, barem s aspekta odrasla govornika, s prethodnom situacijom nema nikakve veze. Zajednički je jedino označitelj za uho žirafe i za Hrvoja, koji je u ovoj fazi djetetovog jezika homonim. U ovom je slučaju očigledno da se ono što je u iskustvu (na repertoaru) dozvalo oblikom (označiteljem), a ne smislom. Slično upravljanje misaonog toka jezikom (to jest onim što je u inventaru) događa se kad govornik saobraća stranim jezikom koji nije sasvim savladao. Tada se javljaju teme vezane za poznati rječnik, teme koje su se javljale u procesu usvajanja stranog jezika. Sličnu vlast oblika nalazimo i u javnom govorenju raznih vrsta službenika, kad se odobreni vremenski okviri popunjavaju općim mjestima, što sam nazvao jezikovanjem i žargonom, i što će biti glavna tema slijedećih poglavlja. Pretjerivanje u naglašavanju utjecaja jezika na mišljenje uvijek je u osnovi imalo potrebu da se kritički prikaže suvremen govor i ukaže na zamke jezika. Tako je osnivač Opće semantike (General Semantics), Alfred Korzybski tvrdio da se upotrebom riječi bez odnošenja prema stvarnosti čovjeka može ugovoriti u razna bolesna stanja,, uglavnom shizofrena.113 George Orwell je, pojačavajući obilježja suvremenih mu političkih govora, konstruirao utopijski jezik novogovor (Newspeak) i zastrašio mračnom vizijom jezičnog upokorenja svijeta u romanu 1984. Neki se noviji teoretičari gotovo paranoično odnose prema sređivačkoj sposobnosti uma i jezika, kao da apstrakcija i taksonomija nisu upravo ljudske (i samo ljudske) osobine, koje čovjeka kao figuru izdvajaju iz ostalog živog svijeta. Naravno da po logici dijalektičkog mišljenja postoji mogućnost da se jedna prirodna sposobnost, kao što je ljudska sposobnost koju zovemo jezik, izmetne u grobara prirodnosti, ali ipak nije toliko vjerojatna koliko izgleda u Orwellovom romanu ili u Barthesovoj kvalifikaciji jezika kao po sebi fašistoiđnog.114 Ovakva pretjerivanja, međutim, imaju jako opravdanje. čini se da su neophodna upozorenja da bi se s vre113 114
S. I. Hayakawa, isto, str. 282. Roland Barthes, isto, str. 62.
67
mena na vrijeme budila svijest iz neautentičnosti. Pretjerivanje u drugu krajnost je, uostalom, način svakog ispravljanja ili rehabilitacije. U ranom djelu Gyorgya Lukšcsa nalazimo polarizaciju duhovnosti (pojmovnost ili »platonizam«) prema izrazu (gesta, oblik). 118 Put od životne protočenosti i duhovnog doživljavanja k izražavanju doživljaja, to jest oblikovanju, Lukacs smatra putem od slučajnosti prema nužnosti. Duh bi prema tome činile suprotnosti — slučajnosti (što Lukacs zove pojmovnošću — neprikladno, budući da je pojam misaoni oblik) i nužnosti, što bi bio način intervencije duha u život (oblikovanje). Oblik je, kaže Lukdcs, »jedino moguće«, odnosno »muzika i nužnost«. Izraziti znači »naći s v o j o j duševnosti (platonizmu) muziku«. Oblik (ili gesta) je problematičan zbog svoje određenosti-kao-sudbine i kao takvog ga Lukacs smatra falsifikatom životnih tokova. (Theodor Adorno ga u tome slijedi kad definiciju, koja je oblik, zove »kroćenjem stvari u pojmove« i »znanstvenom ceremonijom«.) 116 Oblikovanje (stvaranje) jest nužda duhovne djelatnosti, ali ona mora imati i suprotnu djelatnost —• razobličavanje (raščlambu, demistifikaciju ili kritiku oblika) da bi ostala u skladu sa svijetom. I sšmo razobličavanje neizbježno stvara nove oblike, koje lijeni duh ustaljuje ponavljanjem, ili kako to zove Lukdcs, primjenom. Primjena je, onako kako je poima Lukacs, zapravo oponašanje — ponavljanje koje jednokratnu gestu (oblik-uzor) uzdiže do vječnosti i mišljenje usmjerava na uvijek iste utabane staze. Cini se zato da kritiku oblika i razobličiteljske poteze duše treba poticati kako bi se prekidala pretjerivanja u primjeni gotovih oblika, koji sustavno osujećuju slobodno govorno proizvođenje i stvaraju pričin nadpovijesnosti. Odatle potreba za posebnom pažnjom prema govornim načinima (oblicima) jer se u njima iskazuju vlast j e š k a i ideologije u govoru. Semiologija, kako ju je zamislio Roland Barthes, i nije drugo nego rad na otkrivanju ideoloških implikacija oblika — odnosa koje označavanjem ljudi nameću stvarnosti. Ovako shvaćena zadaća semiologije poklapa se sa zadaćom stilistike shvaćene kao kritike stilova — da traži načela po kojima je izvršen izbor iz jezika u konkretnoj situaciji. Pretpostavka je ovakvog shvaćanja semiologije 115 G e org Lukač (Gy6rgy Lukacs), Duša i oblici, prevela Vera Stojlć, Nolit, Beograd, 1973, str. 60. 118 Theodor W. Adorno: »Esej o eseju«, prevela Nadežđa Ca-
činovič-Puhovski, u Filozof ijsko-sociološki eseji o književnosti, Školska knjiga, Zagreb 1985, str. 2S—26.
68
i stilistike da kad već ne možemo neposredno spoznavati svijet, možemo unapređivati svoj odnos sa svijetom tako da upoznajemo svoje posredničke (značenjske) sustave (ideologiju i jezik). Misao je, kaže Adorno, suverena sve dok otvoreno priznaje posredovanost kao činjenicu. 117 Svaki gest kojim bi čovjek htio da se izrazi, kaže Lukšcs, bio bi falsifikat doživljaja ako ne bi ironično naglasio svoju nedovoljnost i tako odmah potro sebe sama.118 Zadebljanja u posredničkom sloju između ja i svijeta nastaju tamo gdje se nagomilaju oblici koji su rezervirani za neke situacije te čine i označavaju neke svjetonazore. Takve je oblike Umberto Eco nazvao »ideološki kompromitiranim oblicima«. 119 Roland Barthes je čak zamislio posebnu lingvističku disciplinu koja bi, prateći napredovanje očvršćavanja riječi i njihovu »debljinu duž historijskog diskursa« pokazala i više od historijskog porijekla istine — njezinu jezičnu, retoričku prirodu. 120
Theodor, W. Adorno, isto, str. 33. Georg Lukač, isto, str. 41. 119 Umberto Eko, isto, str. 105. 120 Bolan Bart (Roland Barthes), Zadovoljstvo u tekstu, veo Jovica Aćin, Gradina, Niš, 1975, str. 57. 1,7
118
pre-
69
BARTHESOVA IADORNOA KRITIKA GOVORA U svakom znaku v r e b a monstrum — stereotip: m o g u govoriti samo prikupljajući o n o poznato u jeziku, Rolanđ Barthes1 Nikakvo veličanje p o j m a č o v j e k ne m o ž e učiniti ništa protiv n j e g o v a stvarnog poniženja u svežanj f u n k c i j a : za t o j e potrebna p r o m j e n a u v j e t a k o j i s u g a dotle doveli i k o j i se neprekidno prošireno reproduciraju. Theođor W. Adorno2
71
1 Roland Barthes: »Lekcija«, preveo Cvjetko Milanja, Republika, 41, 1985, 1, str. 63. 2 Theodor W. Adorno, Žargon autentičnosti, preveo Davor Rodin, Nolit, Beograd, 1978, str. 115.
72
Kritika »narativnog uma« u naraciji vidi posredništvo koje je nemoguće potpuno zaobići, ali koje treba neprestano podvrgavati kritici. Takvim kritikama treba prethoditi ono što Barthes smatra osnovnim predmetom semiologije — otkrivanje artikulacija kojima ljudi podvrgavaju stvarnost. U Središtu su pažnje ovog poglavlja dva teksta koji pripadaju, ako nam je uopće stalo do takvih pripadnosti, dvjema različitim disciplinama, ali im je tema zajednička: kritika jednog tipa govorenja. To su »Nulti stepen pisma« (Le degré zéro de l'écriture) Rolanda Barthesa3 i »Žargon autentičnosti« (Jargon der Eigentlichkeit) Theodora W. Adorna/* U okvirima svojih disciplina (Barthes; semiologija; Adorno: filozofija i sociologija) oba su autora došla do vrlo sličnih zaključaka. Barthes i Adorno pripadaju različitim znanstvenim f i lozofijama, odnosno metodološkim usmjerenjima. Kao učenik formalista i strukturalista, Barthes u cjelini vidi smisao i iz mnoštva pokušava iz'vući bit. Iako uobičajeno u svakom znanstvenom istraživanju, Adornu je čak i takvo metodološko usmjerenje mrsko jer mu je mrsko svako naglašavanje cjeline na račun pojedinačnog, svaka prevlast apstraktnog nad konkretnim i pojma nad predmetom. U tome on vidi začetke nasilja nad stvarnošću. »Bit je nešto negativno«, kaže Adorno, »jer danas je neka stvar u biti samo ono što pod vladajućim zlom jest« (Adorno, 175).5 On smatra da ideal cjeline povlači za sobom ideal autentičnosti u smislu identiteta i prilagodbe. Ideal cjeline naglašen 3
Roland Barthes, Književnost, mitologija, semiologija, pre-
v e o Ivan Colović, Noldt, Beograd, 1971, str. 31—83. 4 Theodor W. Adorno, Žargon autentičnosti, preveo Davor Rodin, Nolit, Beograd, 1978. 5 Na Barthesov »Nulti stepen pisma« i Adornov »Žargon autentičnosti« pozivat ću se u tekstu u zagradama.
73
je u autoritarnim društvima. »Cjelina je u predfašističkoj Njemačkoj bila deviza svih pregalaca protiv devetnaestog stoljeća, koje je odbačeno kao zastarjelo. Posebno se ciljalo na psihologiju, koja je zastupala, čitavo prosvjetiteljstvo. Nauk o prethođenju cjeline dijelovima je, u doba prvog Izdanja »Sein und Zeita«, kao uzor, oduševio čitavo apologetsko mišljenje, kao što i danas ushićuje sljedbenike žargona« (Adorno, 186). Ipak, u kritici označiteljske prakse A d o m o dolazi do rezultata sličnih Barthesovim. Njegov žargon autentičnosti umnogome se poklapa s onim što Barthes misli pod pojmom pismo (l'écriture). Kritika je govora kod obojice istovremeno i kritika društvenog poretka u kojem se taj govor zbiva. Kao što svako književno pismo samo nastavlja tradiciju izdvajanja književnog od ostalih vrsta pisanja, tako i svako političko pismo samo potvrđuje »policijski 1 univerzum«. »Bezilaznost ovih pisama je potpuna, crna mogu da govore samo o saučesništvu ili o nemoći, to jest u svakom slučaju o otuđenosti.« (Barthes, 48). Adorno, govoreći o standardiziranosti govorenja, daje do znanja da je standardiziran i svijet na koji se taj govor odnosi. Žargon autentičnosti pomaže održavanje statusa quo — »trajne nepravednosti uz pomoć prava«. Kad govorimo o raslojenosti jezika/govora obojica upotrebljavaju slične i podjednako slikovite figure (Barthes: rascjep jezika; Adorno: rasap govora) i obojica vide uzroke u društvenom kontekstu. Za Barthesa je rascjep jezika neodvojiv od rascjepa klase i raslojavanja svijesti. Adorno govori o rasapu govora kao posljedici mnoštvenosti interesa, te u vezi s time o postojanju ne jedne apsolutne, nego m n o štva relativnih autentičnosti, to jest, »istina«. Adorno o jeziku govori kao u društvenoj ustanovi u kojoj se već nalaze zameci žargona autentičnosti. Jézik je forma koja već svojim postojanjem brani postojeće- To je ustanova za potrebe ne samo komunikacije nego i socijalizacije. U govoru subjekt ukida svoju idiosinkratičnost, svoju subjektivnost shvaćenu kao pojedinačnost. »Brbljanje se nameće ljudima pomoću društvenog ustrojstva koje ih negira kao subjekte.« (Adorno, 149). Značenja riječi su »lebdeća«. Neodređenost, općenitost, vilesmislenost neizbježna su obilježja jezičnog izraza uopće, a žargon autentičnosti samo ih još više naglašava. Slično je i Barthesovo poimanje jezika. Njegova definicija jezika — »Poznato je da je jezik skup propisa i navika zajedničkih svim piscima jednog razdoblja« — nedvosmisleno ukazuje na desaussureovsko
u kojem nema ničeg pozitivnog, nego postoje samo razlike, upućuje Barthesovo određenje jezika kao obzora komunikacije koji govorniku postavlja samo granice, ali ne i gotove forme izraza. Tu, dakle, treba tražiti uzroke neodređenosti (općenitosti i dvosmislenosti) jezičnog izraza uopće, jer sam je sistem takav da onemogućava stabilna značenja. Osim toga ova obilježja mogu se pojačati upotrebom znaka. Kod uslovljavanja znakovnih sustava, o čemu Barthes govori u vezi s načinom funkcioniranja mita i uopće u društvenoj upotrebi jezika, značenje dostupnjevitog sustava (pojam ili intencija) postaje globalno i neodređeno — »mutna masa znanja« (Barthes, 276). Barthes također govori o »lebdećoj strukturi pojma« (označenog u znakovnom sustavu mita ili konotacije). Za strukturaliste vrijedi stav da je jezik paradigmatičan slučaj zakonitosti i prisilnog djelovanja, a i da su svaki zakon i prisila artikulirani n a način jezika. Kao što Barthes -tvrdi za literaturu — da »institucionalizira subjektivnost« — tako misli i o jeziku. »Mi ne vidimo prisuće moći u jeziku jer zaboravljamo da je svaki jezik jalna klasifikacija, a potom da je bilo kakvo klasificiranje zapravo opresivno; ordo znači istodobno i diobu i prijetnju«. 6 Poimanje ideološke funkcije govora pokrivaju kod ove dvojice autora termini pismo (Barthes: l'écriture) 7 i žargon autentičnosti ( A d o m o : Jargon der Eigentlichkeit). Najprije ću ukratko prikazati Barthesov pojam pisma, a zatim Adornov pojam žargona autentičnosti. Poslije toga ću pokušati objediniti obilježja i funkcije pisma i žargona autentičnosti. Pritom ću se usredotočiti samo na one dijelove u Barthesovim i Adornovom tekstu koji se odnose na kritiku ideološke funkcije govora, ostavljajući po strani ostalo (na primjer, Barthesovo teoretiziranje o romanu i Adornovo vrednovanje Heideggera), Na kraju ću nešto reći o alternativama pismu odnosno žargonu autentičnosti. O alternativama autori govore neizravno ili u nagovještajima, ali se na osnovi njihovih kritičkih zapažanja može naznačiti govor u kojem Barthes ne bi našao obilježja pisma, a Adorno žargona autentičnosti. » Roland
Barthes:
»Lekcija«,
publika, 41, 1985, 1, str. 62.
preveo
Cvjetko
Milanja,
Re-
7 Kod nas je l'écriture prevedeno s pismo, lako ovaj izraz znači još pisanje i rukopis. U likovnoj je kritici čak i uobičajeno govoriti o rukopisu kao o prepoznatljivom načinu autorova zražavanja. (Istina, smisao izraza rukopis u likovnoj kritici bliži je smislu za koji je Barthes rezervirao termin stil.) Budući da ću se l citatima pozivati na prijevod, ostavit ću
termin pismo.
75
Pismo (l'Écriture)
Budući da je Barthesov tekst raniji (Le degré zéro de l'écriture, 1953; Jargon der Eigentlichkeit, 1964), počinjem prikazom Barthesovog pisma. U Barthasovom pojmovlju pismo je jedan od tri osnovna pojma koji označavaju jezične neizbježnosti — druga dva su jezik i stil. Jezik u Barthesa ima uobičajeno značenje — »skup propisa i navika zajedničkih svim piscima jednog razdoblja«. Dodaje još i ova objašnjenja: više krajnja granica nego osnova; više obzor nego zaliha građe. Jezik je, dakle, apstrakcija koja ne nudi gotove oblike, nego samo postavlja okvire u kojima govornik mora ostati da bi uopće bio društven (Barthes, 37). On je nužni obzor komunikacijske situacije. Tradicionalno poimanje stila Barthes je razdijelio u dvije kategorije — stil i pismo. Dijeli ih osnovni stilistički kriterij — izbor. Stil je nužda i, kao i jezik, »slijepa sila«. Pismo je, međutim rezultat izbora. I stil i jezik su prije književnosti i govora uopće. Jezik već postoji u društvu, a stil u pojedincu prije svakog govorenja (ili pisanja). Stil je oblik bez namjene, a pismo je posebna upotreba jezika, rezultat govornikovih namjera, situacije i uopće — konteksta govora. U pismu je, kaže Barthes, namjera govorenja, a namjerom (intencijom) on zove novo, globalnije, odnosno apstraktnije označeno u dvostupnjevitom znakovnom sustavu mita. Pismo je mjesto presijecanja linije pojedinca i linije društva. Stil je, budući biološki određen, izvan nagodbe koja vezuje pisca za društvo. Jezik i stil se ne izabiru. Oni su refleksi, automatizmi ili »prirodnosti«. Jezik je društvena prirodnost, automatizam historije, društva, kulture, stil je automatizam jedne prošlosti i jedne biologije. Jezik je u jezičnoj djelatnosti o n o opće, zajedničko ili društveno, a stil je pojedinačno ili »usamljenost« U pismu se to uopće i pojedinačno presijecaju. U stilu se pojedinac uposebnjuje kao biološka jedinka, a u pismu kao društvena jedinka. Stil je veza piščeve naravi i jezika — na granici je 77
puti i vanjskog svijeta, a pismo je rezultat izbora s obzirom na biološku prošlost jedinke i na njezinu historiju. Pismo je veza istovremeno i normalne i posebne forme govora za historiju drugih ljudi. One koji govore istim jezikom razdvaja način govorenja — namjera i moral, to jest, pismo. Govor (parole) je u Barthesovom tekstu suprotstavljen i stilu i pismu. Stil je izvan umjetnosti i historije, izvanvremenska dimenzija, presjek, struktura, »ostava trajanja«, o k o mita dimenzija. Govor je vodoravna dimenzija jer samo nizanje riječi ostvaruje poruku — njegove se tajne nalaze u istom redu s njegovim riječima (Barthes, 29). Govor je prema tome vječno odlaganje smisla. Strana mu je simboličnost i samodovoljnost pisma, jer u govoru znakovi dobijaju s#oja značenja u pokretu. Njegov smisao previše zavisi o odnosima da bi se mogao skrasiti na dno riječi. Govor i pismo bi, dakle, bile dvije različite upotrebe jezika. Nejasan, međutim, ostaje odnos govor-plsmo jer Barthes pismo određuje dvosmisleno — i kao slobodan izbor i kao znak ideologije. To znači da govorenje ne može a da ne postaje pismo — slobodan izbor — možda, ali samo dok u kratkotrajnom periodu izabiranja prekoračuje zadane okvire. Čim se u govoru počne prepoznavati način, postao je »društveni obred izražavanja«. Obilježja pisma što ih je Barthes našao u književnim tekstovima moguće je poopćiti kao obilježja i drugih vrsta pisama. Potrebu takvog uopćavanja naznačio je i sam Barthes, govoreći u svom tekstu i o neknjiževnim pismima. Tako kod njega nalazimo i kraće komentare raznih političkih pisama: revolucionarno pismo, marksističko (i Marxovo) pismo, trockističko pismo, staljinističko pismo te p o licijska pisma vlasti u totalitarnim društvima. I standardiziranje je za Barthesa pretvaranje jezika u pismo. Zbog toga što> je posebnu funkcionalnost tražio i nalazio gotovo isključivo u činu pisanja (pogotovo književnog) i što ju je vezivao za samo pristupanje činu pisanja, Barthes je znakove te posebne funkcionalnosti objedinio u terminu l'écriture (pismo ili rukopis). No nigdje nije izričito ograničio (osim izborom termina) upotrebu ovog termina na pisani i2raz. Zaboravimo li, dakle, etimologiju termina, možemo ga sasvim dobro primijeniti i na govoreni (nenapisani) izraz. U književnosti je Barthes uočio znakove pisanja sa specijalnom »književnom« funkcijom da ono što je napisano označe kao Književnost, to jest Umjetnost. Neki od znakova književnog stvaranja bili bi tako passé simple u francuskom jeziku, upotreba trećeg lica u romanu i posebna rit78
mička organizacija. Funkcije o kojima Barthes govori povodom romanesknog pisma vrijede za pismo uopće: pismo je govorna maska koja se izlaže pogledu i tako, pokazujući, se, skriva ono iza sebe. Pismo je tu da komunicira smisao svoje prisutnosti. Namjera se govora ne iskazuje, nego samo nagovještava. Umjetnik nastoji da u svoje djelo ugradi znakove koji će nedvosmisleno upozoriti .primaoce kako treba doživljavati to djelo, bolje reći da nešto uopće treba doživjeti kao. djelo, opus. Znakovi umjetnosti svjedoče o namjeri autora da napravi umjetninu onda kad nema ničeg drugog što bi na to uputilo. (Takav slučaj imamo u »lošoj umjetnosti« u kojoj je odvojenost formalnih znakova »stvaranja« od sadržaja očigledna). Obilježje umjetnosti u stvorenom predmetu treba učiniti očiglednim da bi ga društvo prihvatilo. Nema umjetnosti koja svoju masku ne izlaže pogledu. Veća očiglednost znači veću društvenost. Književna su pisma o^iačitelji književnog mita. Da bi bila što uočljivija, forma mora biti konvencionalna. Odatle u umjetnosti potreba za konvencijama, što prepoznajemo u neprestanim izmjenama stilova, škola, umjetničkih pokreta. Svaki njihov eksplid-. rani. ili implicirani manifest nova je konvencija stvaranja. Te narativne stilove Barthes zove društvenim obredima izražavanja. U književnosti od Chateaubrianda do Camusa i Queneaua Barthes nalazi nekoliko pisama. U Chateaubrianda je pismo kao pogled (jezik koji odustaje od puke instrumentalnosti i zastaje da sam sebe promatra); u Flauberta je pismo kao. za,natska djelatnost (pismo koje čine znakovi uloženog rada); u Mallarmea pismo kao ubojstvo (krajnji čin onoga što su Chateaubriand i Flaubert počeli — uništenje pisma književnosti, posljednja objektivacija jezika) i na koncu u Camusa, pismo nultog stupnja ili »neutralno pismo« (rezultat nastojanja da se nađe izraz nedužan prema historiji). U svim ovim pismima Barthes prati proces sve otvorenijeg svođenja književnosti na probleme jezika. Izraz postaje sve važniji, odvaja se od priče-sadržaja da bi na zasebnoj razini postao potreban sustav znakova koji proizvodi »Književni smisao«. U povijesti odnosa ideologija i njihovih pisama Barthes vidi dva paradoks na primjera. U pismu realizma i natura-, lizma paradoks vidi u tome što je pismo »krcato znacima proizvođenja« i naglašeno konvencionalno umjesto da bude neutralno, to jest u skladu s objektivnošću, u programu objavljenom i zahtijevanom. Osim znakova proizvođenja tu su i konvencionalni postupci efekta evokacije, naročito pri 79i
karakterizaciji likova: upotreba izraza iz naitoda, lokalicl 1X1 cl. dijalektizama i žargonizam. I socrealističko je pismo svojevrsni paradoks zato što je jedna revolucionarna ideologija ozakonila znakove književne tradicije, a posebno one građanske književnosti — realizma. »Komunistički pisci jedini su koji se nepokolebljivo drže buržoaskog pisma, dok su ga sami buržoaski pisci već odavno osudili« (Barthes, 75). Dogmatičan duh državnog socijalizma procijenio je da je sigurnije okrenuti se tradiciji nego provocirati revoluciju umjetničkog izraza. Nulti stupanj pisanja, »bijelo« ili »neutralno« pismo, samo je još jedan od niza pokušaja da se jezik odvoji od sadržaja i da na svojoj formalnoj razini, usporedo sa sadržajnom razinom, nosi svoju poruku. Neutralnost pisma treba čitati kao želju pisca da ga se smatra nedužnim i čestitim. Za Barthesa je to »jezik bez utočišta«, »idealna odsutnost stila ili stil odsutnosti«, »forma bez baštine«. Vraćajući se jezičnoj instrumentali)osti (prozirnosti znaka prema značenju), taj jezik izbjegava služenju bilo kojoj od poznatih ideologija. No u tome uspijeva gamo u početku svog trajanja. U suštini je nulti stupanj pisanja pokušaj (i samo kao pokušaj ostaje) da se pobjegne od pisma. Takvom pismu, međutim, vrijeme i društvena upotreba ostavljaju samo dvije mogućnosti: da ostane nečitano, to jest, da bude »usamljenost«, ili da se, pošto ga društvo ocijeni prihvatljivim, ustanovi kao samo još jedno u nizu pisama. S obzirom na piščev trud oko forme Barthes razlikuje jeftine i skupe forme, parafrazirajući Vateryjeve riječi »Forma je skupa« kad su ga pitali zašto ne objavljuje svoja predavanja. Jeftina je forma preuzeta gotova, a u skladu s terminom pismo rekli bismo — prepisana. Govornik ili pisac nije ulagao truda da išta promijeni i da ostavi trag svoje osobnosti. Skupa je forma privatno vlasništvo, jer u nju je uložen trud. Ona se cijeni onoliko koliko je očito da je u nju uloženo rada. Skupa forma uspijeva u društvu koje cijeni zanatsko savršenstvo, u kojem je rad mit i iskupljanje, "Vrijednost rada tu zamjenjuje genijalnost misli. Proizvođač skupe forme mnogo radi na izražajnosti — idealu svake umjetnosti — i čini od nje konvenciju. Takvo pismo usklađeno je s idealima rada i reda — idealima svakog totalitarnog društva. Ono ne narušava poredak, nego ukrašava postojeće. »Funkcija pisca nije toliko da stvara dela koliko da snabdeva Književnošću koja se izdaleka raspoznaje« (Barthes, 72); » . . . lišen drugih borbi pisac ima jednu strast dovoljnu da ga opravda: stvaranje forme«. (Barthes, 75). 80
Razlici test pojavnih oblika pisama otežava njihovu identifikaciju. Obilježja im mogu biti čak suprotna: mogu biti emfatična (pismo francuske i uopće svake revolucije), a mogu biti i litotična (Marxovo pismo). Čini se da distanca (posebno vremenska) pogoduje mogućnosti prokazivanja pisama. »Ono što bi danas odjeknulo kao neumesni patos, bilo je tada po rneri stvarnosti-«, (Barthes, 44). Barthes je prepoznao nekoliko vrsta pisama: pismo kao strast jezika, euforija jezika, fetišizam jezika, nastojanje da se ukine prozirnost prema značenju, to jest takva upotreba jezika u kojoj znak prvenstveno privlači pažnju na materijalnost označitelja; politička, pisma zastrašivanja i veličanja, p i s m o
»prijetnja kaznom«, gdje je riječ istovremeno i opis i suđenje, jer je u vrijednosnim slojevima, riječi1 naglašeno prisutna polarizacija između dobrog i lošeg, prihvatljivog i neprihvatljivog, poželjnog i nepoželjnog; policijsko pismo, koje lažno usklađuje izvorni događaj s najnevjerojatnijim tumačenjima (Barthes, 47); pi$mo alibi, »prisutnost na drugom mjestu«, opravdanje ili isprika; jezik prisutnosti, pismo koje nezavisno od sadržaja treba označiti angažiranost, to jest »prisutnost« govornika ili pisca, pismo kao potpis ispod skupne izjave koju pisac ne piše sam, pismo kao značka. Zaključno, pismo je etički sloj jezične prakse, »moral forme«, budući da se u njemu ogledaju odnosi govorećeg subjekta prema vladajućem poretku i ustanovljenim vrijednostima. Jedino je pismo izraz koliko toliko slobodnog Izbora. Upravo je čin izbora taj koji od pisma fini moral forme jer vezuje pisca za tradiciju i idelogiju. Pismo je »izbor jednog ljudskog stava«, »potvrđivanje izvjesnog Dobra«, »jezik preobražen društvenom upotrebom, namjenom«, »forma shvaćanja u njenoj ljudskoj usmjerenosti«, »posljedica razmišljanja govornika-pisca o društvenoj upotrebi njegove forme i izbora koji on u vezi s time vrši.« (Barthes, 40/41). Budući da proizlazi iz upotrebe, pismo je mjesto »ne-jezičnih intencija«. Bez obzira da H se radilo o »strasti jezika« u književnom pismu, ili o »prijetnji kaznom« u političkom pismu, najopćenitija je namjera pisma »da spoji realnost činova s idealnošću ciljeva«. (Barthes, 43).
81
Žargon autentičnosti mmm (Jargon der Eigentlichkeit)
Theodor W. Adorno u Žargonu autentičnosti oštro kritizira spise Heideggera, Jaspersa i još nekih svjedoka p o bjede fašizma u Njemačkoj. Razlog za tako oštru kritiku (ne samo jezika nego i stavova) jest taj što filozofski govor najmanje od svih drugih govora trpi ono što Adorno zove žargonom autentičnosti. Cim se u filozofskom tekstu može prepoznati žargonski govor, za Adorna je to pouzdan simptom nefilozofskog mišljenja. Pravo, filozofsko mišljenje neizrecivo je šablonama tradicije. Izbjegavajući parđjalnost gledišta, težeći općem, filozof mora izbjegavati pripadnost nekoj od postojećih grupa koje imaju svoj moral, ideologiju i jezik pomoću kojih se članovi razlikuju od nečlanova. Upravo upotreba jezika-govora može prokazati intelektualca upregnutog u parcijalne interese neke od grupa ili intelektualca spregnutog s vlašću. Adorno smatra da je moć govora uopće velika, pa čak smatra da je govorenje »zajamčilo utočište« fašizmu. U s poredo s kritikom sasvim konkretnih govornih predložaka ovim se spisom provlači važnija (o tome svjedoči i naslov spisa), a i za ovu priliku zanimljivija tema: ideološka uloga govora uopće. Zato stavove o filozofskom žargonu treba uopćavati na sve druge upotrebe govora sa sličnom ulogom. Termin autentičnost upotrebljava se u dva naizgled o p rečna značenja: a) samosvojnost, vlastitost, pojedinačnost, posebnost, originalnost i b) identičnost, ali kao (ili po uzoru, na) nešto drago, ono Sto je pravo, kako treba, istinsko i suštinsko. U oba slučaja autentično aspirira na to đa ga se tumači istinitim. Društvo objavljuje zahtjev za samosvojnošću, ali istovremeno i nudi uzore samosvojnosti kakva je poželjna. Jedinka se i ne može drugačije odrediti nego p r e ma drugima. Autentičnost u smislu identiteta samome sebi (dosljednost sebi, svojoj prirodi i idealima) svodi se ipak na jednačenje s okolinom. Ova dvosmislenost izraza auten-
83
tičnoH dio je ijjre koju društvene institucije igraju s nesvjesnim pojedincima. Kad oni misle da su samosvojni, n a j vjerojatnije je da su ujednačeni s ponuđenim idealima. Ustanovljeni mediji nude ideale, predloške, obrasce, primjere, a pojedinac treba samo izabrati. Pedagogija se svodi na uvježbavanje »autentičnosti« — na ujednačavanje. Vlastitost, ustanovivši se kao ideal — autentičnost, potencijalno je identitet i totalitet. Oni kojima je sve drugo nedostupno rado fetišiziraju svoj tako-bi tak (Sosein). (Adorno, 167). Tako i ovaj Adornov »žargon autentičnosti« treba tumačiti kao žargon trenutno vrijedeće istine, a ne istine u pravom smislu autentične. Ono »autentičnosti« sušta je negativnost. Žargon autentičnosti je »suvremeni oblik neistine«, njegov je glavni sadržaj — obmana. Ironičnu Adornovu upotrebu opozicije »autentično« — »neautentično« treba poimati imajući u vidu između ostalog i slijedeće odgovarajuće postavljene suprotnosti: jednako — nejednako; slično — neslično; neslučajno — slučajno; očekivano — neočekivano; opće — pojedinačno; esencijalno — egzistencijalno; bitno — nebitno; supstancijalno — nesupstancijalno; cjelina — dio. Termin žargon danas uobičajeno znači relativno ustaljeni način saobraćanja unutar jedne društvene grupe. To je skup obilježja jezične djelatnosti zajedničkih jednoj grupi ljudi, a različit svim drugim grupama u široj zajednici koja govori istim jezikom. U Adornovoj upotrebi žargon nije relativno ustaljeni varijetet jezika, nego način odnošenja prema drugom i način (zlo)upotrebe vlastitog intelekta. »Žargon autentičnosti je ideologija koja govor apstrahira od svakog posebnog sadržaja«. (Adorno, 204). Pojavnost mu je raznolika jer se može useliti u bilo koju vrstu govorenja. »Žargon se prakticira u rasponu od propovijedi do reklame.« (Adorno, 91). Slojevitu, parcijalnim interesima ispresijecanu društvenu stvarnost govor odražava svojim rasapom. »Lebdeća« značenja riječi u vezi su s relativnošću pri određivanju bitnog i nebitnog. »U sudu o autentičnosti nekog pojma uvijek je nazočan i interes za tu autentičnost« (Adorno, 169). U situaciji rasapa govora nema jedne jedinstvene autentičnosti, nego ih je onoliko koliko ima različitih interesa. Zameci žargonskog nasilja nad stvarnošću već su u osnovi označiteljske djelatnosti i u načinu odvijanja misaonih operacijaj Adorno to pokazuje na primjeru pretvaranja pridjeva autentično (eigentlich) u imenicu (Eigentlichkeit). Poimeničenje pridjevka (Substantivierung elner Eigenschaft) Adorno smatra omiljelom figurom žargona. Budući da je u govoru moguće poimeničenje svojstva, o kojem se tek naM
govještava natuknicom (Stichwort), lako se pomiješa podudaranje stvari i ideje o njoj s idejom dobra ili zla. Samim tim što je nešto pravo, to jest podudara se s našom idejom o tome, ne znači i da je dobro i istinito, jer » , . . u ime vremenu primjerene autentičnosti mogao bi i krvnik prijaviti kojekakve ontološke odštetne zahtjeve ukoliko je bio naprosto pravi krvnik« (Adorno, 171), Autentičnost je nepredmetna, ali može opredmetiti jer je subjektu nametnuta a da on sam tu ništa ne može (Adorno, 173). Upečatljivi su Adornovi primjeri misaonih navika (refleksa, predrasuda) gdje se autentičnost manifestira u prevlasti pojma nad predmetnom stvarnošću. »Autentičnost kao usud« vrijedi, na primjer, za konja, jer ga čovjek doživljava kao da postoji Zato da bi teglio. Židovi i Cigani proganjani su zbog pripadnosti unaprijed osuđenoj vrsti, to jest, zbog svoje autentičnosti. Autentičnost se manifestira kao usud kad je bitak prije pojedinačne egzistencije. Žargonska je autentičnost uvijek u službi nekog pokreta, religije, ideologije, dogme. Žargonom se propovijedaju viši ciljevi, za koje se traži žrtvovanje pojedinačnosti (Heidegger: »Žrtva je oproštaj od bića na putu do čuvanja naklonosti bitka«). 8 Govor koji širi vjeru u bitak rezultat je težnje, koju zauzvrat i p o država, za opuštanjem u vjeri i nadi. Zametke žargona treba tražiti u jezičnoj djelatnosti uopće jer je svako kodiranje apstrahiranje, pa prema tome i redukcija ili gubitak informacija. Pojedinačno se iskustvo svodi na društveni kalup. »Govorne su forme postvarene jer j e dino posredstvom post varenja postaju forme, te tako nadživljavaju ono na što su se nekad odnosile zajedno s kontekstom u kojem su se na nešto odnosile. Posve demitologizirana činjenica susteže se govoru« (Adorno, 89—90).
8
Navedeno u Adom ovom Žargonu autentičnosti, str, 205. 85
Obilježja pisma žargona autentičnosti
Obilježja što ih Barthes i Adorno nalaze u ideološkoj (zlo)upotrebi govora međusobno su povezana. Ipak, ali samo radi preglednosti, prikazat ću ih odvojeno. Neka od njih objedinjena su pod imenima koja sam im s&m dao.
Naglašeni vrijednosni slojevi znaka U vrijednosnim slojevima znakova odražava se njihova društvena upotreba, pa zato nije dovoljno jezičnu vrijednost opisati samo kao posljedicu odnosa riječi u jeziku (sustavu), nego prije svega kao rezultat pragmatičkih odnosa (odnosi čovjeka i čovjeka te čovjeka i znaka). Naglašena vrijednost riječi žargonskog govora može biti shvaćena kao pojačanje u govoru uvijek postojeće emotivne funkcije — uvijek prisutnog govornikovog stava prema predmetu govora (što obično otkrivamo procjenom emocionalnosti izraza). Sasvim je logično što pismo, koje jedino proizlazi iz biranja i koje Barthes zove moralom formom, dogovorom između pojedinca i historije/društva, odgovornošću, ima naglašene vrijednosti. Ovako shvaćene jezične vrijednosti odražavaju društvene odnose. Adomo je primijetio da žargonske riječi djeluju tako da stvaraju iluziju svoje nezamjenjivosti. To je zato što riječi djeluju prvenstveno svojom vrijednošću, to jest, kako bi rekao Adorno, kao »natuknice« (Stichwort). Tako mitologizirane izraze nemoguće je zamijeniti a da se ne izgubi autentičnost žargona. Po tom svom obilježju žargonski je izraz blizak pjesničkom govoru. Naglašena je vrijednost u najužoj vezi s usmjeravaj ućom funkcijom pisma/žargona autentičnosti. Tu ne samo da se ukazuje poredak vrijednosti nego se takav poredak i za87
povijeda. »Pozitivno i negativno postvaruje se pred očima živog iskustva kao da važe prije svakog odmjeravanja, kao da misao nije ta koja prva određuje što je pozitivno, a što negativno, i kao da putanja takvih određenja nije putanja negacije.« (Adorno, 69). O istom govori Barthes povodom političkih pisama autoritarnog društva. U »policijskim pismima« oštro polariziranje dobra i zla zaposijeda čitav jezik, pa više nema riječi bez vrijednosti, »više nema nikakvog vremenskog razmaka između imenovanja i suda«. Takav govor »stvarnost iznosi u njenom prosuđenom obliku«. Krupne riječi, o kojima govori Adorno, označitelji su apstraktnih pojmova, a djeluju baš svojom naglašenom vrijednošću. U političkim žargonima opozicijskih ideologija podjednako su omiljele takve riječi-transparenti kao Sto su: čovjek, humanizam, sloboda, demokracija, prava. »Zahvaljujući svojoj apstraktnosti, može se pojam poput mazivog ulja uštrcati u istu mašinu na koju je jednom htio jurišati.« (Adorno, 109). U vezi s vrijednošću izraza zanimljiv je Barthesov stav o pismima Manta i Lenjina nasuprot Staljinovom. Ono što je do danas rečeno za Marxov način pisanja (Barthes, Silva'-') uglavnom se poklapa s onim što su ruski formalisti (Ejhenbaum, Šklovski10) rekli za Lenjinov način. Vrijednost u Marxovom i Lenjinovom izrazu proizlazi iz njegove vezanosti za stvarnost i akciju. Ta je vrijednost u predmetu govora, ali ne toliko i u načinu djelovanja izraza.11 Od Marxovog »jezika saznanja« do »policijskog pisma« Staljinove vlasti kontinuitet postoji samo u tome što su u njima naglašene vrijednosti. Ali radi se o različitim vrijednostima i različitim upotrebama tih vrijednosti. Staljinističko je pismo pretvorilo neke formalne elemente Marxovog pisma u obrazac. Sličnosti su samo površinske, jer od govora koji govori o vrijednostima i djeluje eksplikativno ostala je njegova suprotnost — govor koji se zalaže za suprotne vrijednosti i djeluje izrazito vrijednosno, to jest, zaobilazeći razum. 9 Ludovico Silva, Marksov književni stil, Vuk Karadžić, Beograd, 1978, 10
Boris Ejhenbaum, Osnovne sUlističke tendencije Lenjinova
jezika, prevele M. Cvitan i Lj. Mifka; Viktor Sklovski, henjin kao dekanonizator, preveo Nenad Miščević, Teka, 1974, 4, str 803—820. 11 Treba pri tom uzeta u obzir razliku u načinu između teorijskih tekstova i onih koji su imali naglašenu propagandno-pokretačku ulogu. 88
Nerelacionost Nerelacionost je Barthesov termin, no ovo obilježje, ne pod tim imenom, spominje i Adorno kao obilježje žargona autentičnosti. To je način izražavanja u kojem je riječ upotrebi jena s oslabljenim relacijama prema drugim riječima u kontekstu. U Barthesa nalazimo opis ovakve upotrebe riječi u modernoj poeziji i prozi. U klasičnoj se poeziji i prozi riječi upotrebljavaju relaciono. Riječ je upućena na vezu s drugim riječima u kontekstu. Smisao riječi određuju odnosi. Takav govor teži dijalogu — »susretu s drugim«. U skladu s Barthesovom upotrebom termina govor mogli bismo reći da je to govorna upotreba riječi. U modernim se književnim pismima, po Barthesu, narušava funkcionalna priroda jezika. Odnosi se poništavaju u korist izoliranih riječi — gramatikalnost odumire. Riječ postaje »obitavalište smisla«, »čin bez neposredne prošlosti, čin bez okoline«. U' takvoj upotrebi riječ sadrži sva značenja među kojima bi relaciono izlaganje izabralo jedno. To je »nulto stanje riječi« jer. krcata svim prošlim i budućim određenjima, riječ funkcionira kao natuknica iz leksikona ili enciklopedije. To je »vraćanje izlaganja na stani® riječi«. Kod Adorna nalazimo opis ovakve upotrebe riječi u žargonu autentičnosti kad kaže da je princip žargona dezorganizacija, to jest, rasap govora na riječi same. (Adorno, 55), Obilježje nerelacionosti povezano s obilježjem pismo/ /žargona autentičnosti da djeluje naglašeno vrijednosno, to jest, usmjeravajuće. Ova dva obilježja proizlaze jedno iz drugog. Umjesto da ih jezični kontekst i kontekst situacije konkretizira uvijek drugačije, riječi kao mehanički nabačene boje, bez odnosa prema sadržaju mišljenja, površno određuje izraz, ali samo vrijednosno. Riječi-boje gomilaju se bez logičke podređenosti i na štetu misaonosti izraza. Osamostaljujući se od konteksta, riječi postaju nezamjenjive i svete. Da bi opisali što se događa s riječima u nerealacionom govorenju, i Barthes i Adorno upotrebljavaju; istu sliku — aura. (Barthes, 62; Adorno, 57).
Općenitost, aluzivnost
neodređenost,
»Govori se kao iz neke dubine koja bi bila osramoćena kad bi bio izgovoren njen sadržaj.« (Adorno, 139). Već zato što je jezik sistem negativnih i opozitivnih entiteta, ne89»
moguće je u zajedničkoj djelatnosti apsolutno određeno i trajno značenje riječi. Osim toga, sporazumijevanje pretpostavlja minimum zajedničkog. Porijeklo je obavezne količine općenitosti u jezičnom izrazu u osnovnim misaonim operacijama. Kritici treba podvrgnuti onu općenitost/neodređenost govora koja prelazi granicu do koje je općenitost potrebna za sporazumijevanje. Može se govoriti o »dobroj-« i »lošoj« višeznačnosti. Obično se u umjetnosti višeznačnost smatra prednošću jer je dio sklopa pomoću kojih umjetnik kod primaoca pobuđuje estetske emocije. No jasno upućivanje na više konkretnih i raspoznatljivih značenja (višeznačnost) nije isto što i neodređenost koju nalazimo u žargonskom govoru. Pismo je istovremeno i proizovod i izvor neodređenosti (Barthes, 56). Neodređenost ili »mutna masa znanja« proizvod je dvostrukog znakovnog sustava, kako je pokazao Barthes opisujući djelovanje mita u tekstu Mit danas. Uslojavanjem znakovnih sustava značenja se pomiču, zakrivljuju. Preneseni smisao (»pojam« ili »intencija«) mita apstraktniji je od »doslovnog smisla« upotrebljenog znaka. Sto tečnije uzvisuje svoju svakodnevicu, to mutnije žargon miješa doslovno i preneseno. (Adorno, 81). Apstraktno je govorenje bez dubine jer ukida složenost egzistencijalnosti i uvodi ugodan privid bistrine esencijalnosti. To plošno govorenje, međutim, nastoji se predstaviti kao vjerna slika mnogodimenzijalnog svijeta. Govor prepun općenitosti i obrazaca oblik je šutnje govorom onda kada šutnja nije dovoljna maska misli, U tom slučaju pismo/žargon autentičnosti slika je obazrivost žargonozborca, njegova straha da ne bude prihvatljiv. Izbjegavajući konkretan izraz, koriste se natuknice — »demagoški provjerena tehnika aluzije koja prešućuje ono o čemu očekuje tajnu suglasnost-«. (Adorno, 158). Pismo/žargon autentičnosti glumi ono što je odsutno: nejasnost pokazuje kao da je jasnoća,, interesom posredovan smisao kao istinu. To je govor s maskom onoga što se od njega očekuje da bude.
Objektiviranost, automatizam upotrebe, autor eferencijalnost Pismo postaje tako što se »zaustavlja gibanje jezične strukture« kad se uvedu tabui i pažljivo procjenjivanje podobnosti i nepodobnosti. Tabuizacija jezika i dogmatizam 90
pisma prateće su pojave sličnih društvenih procesa i kao takve ih podržavaju. I za pismo i za žargon autentičnosti vrijedi da su »zaustavljeni jezik«, to jest, ustanove. Pritom vrijedi Barthesova jednadžba: što veća uočljivost konvencije, to veća društvenost. Institucionalnost, standardiziranost i konzervativnost pisma/žargona autentičnosti očituju se obiljem govornih automatizama — obrazaca, fraza, ustaljenih figura, općih mjesta topike i izraza, te kao rezultat svega, siromaštvom izraza. »Standardiziran kao i svijet na koji se odnosi, on (žargon) raspolaže skromnim brojem riječi koje škljocaju poput signala.« (Adorno, 54). Siromaštvo forme homologno je idejnoj ograničenosti sadržaja. Takav govor prepoznajemo po tome što ima svoje omiljele riječi. Govorni automatizmi najuočljiviji su na leksičkoj razini, ali ima ih i na ostalim razinama (fonetskoj, gramatičkoj). Takvo govorno ponašanje udaljuje se od mišljenja i približava (bolje reći — vraća) refleksu. Obrazac ušteđuje razmišljanje. »Onaj tko se razumije u žargon ne treba kazati što misli, ne treba čak ni misliti: od toga ga žargon rasterećuje obezvrjeđujući misao.« (Adorno, 57). Učinke koje tako shematiziran govor polučuje u masi Adorno uspoređuje s učincima »loše umjetnosti« — kiča. Banalne istine, kaže on, podaruju govoru nezajslužen patos. Žargon autentičnosti mehaničku dodaje govoru trenutno potrebne oznake. Kao što se mehanički, dodatkom vibrata, humanizira neljudski zvuk orgulja (usporedba je Adornova), tako i žargon opskrbljuje govor uzorcima ljudskosti, iskrenosti, autentičnosti. Barthes navodi da se krajem 18. stoljeća počinje mutiti klasična prozirnost jezika. Neizdiferencirano se, jedinstveno klasično pismo počinje raslojavati. Ideološki rasap prati i rasap govora. U književnosti, forma dolazi u prvi plan: »euforija jezika«, »strast jezika«, »fetišizam jezika«, »jezična narcisoidnost«. Jezik postaje sve manje sredstvo opisa, a sve više forma koja samu sebe nudi kao objekt promatranja. Kod Flauberta »znaci više plijene nego što izražavaju«. Tako se ustanovio, od sadržaja i ideje djela odvojen, »književni smisao«, a književnost se ustanovila kao »književnost — objekt« ili, kraće, velikim početnim slovom — Književnost. »Formu — Objekt pisac nikad ne može uništiti a da ne uništi sebe kao pisca.« (Barthes, 35). Mallarmeovo »ubojstvo jezika« samo je posljednji čin svih objektivacija jezika. Za pismo/žargon autentičnosti možemo reći da- je »forma posvećena kao objekt«. Forma je osamostaljena, kao nosilac poruke izbora, to jest, ona ne samo da prenosi poruku nego jest poruka.'Su91
ština je pisma i žargona autentičnosti u tome što poruka jezične organizacije maskira poruku jezično organiziranog sadržaja. Govor apstrahiran od svakog posebnog sadržaja, koji od sebe odbacuje svaki sadržaj protiv kojeg bi se moglo argumentirati, Adorno ¡ » v e »antitopičnim« (str. 204 i 104). Ovu objektivaciju forme, prevlast forme nad sadržajem, »stavljanje sadržaja u zagrade« (Adorno), Barthes slikovito uspoređuje s maskom koja privlači pažnju na sebe. Autentičnost govorne forme ima funkciju stvaranja uvjeta za prijem kakav priželjkuje govornik. Ako se radi o kiču, onda pismo/žargon autentičnosti tvrdi da je umjetnost; filozofskim žargonom može se mitologizirati; u političkoj besjedi pismo/žargon autentičnosti potvrđuje istinitost iskaza snagom autoriteta onih koji su govorili na sličan način. Autentičnost forme iskaza implicira (natuknjuje, aludira) da je iskaz lijep, a ne ružan; istinit, a ne lažan; moralan, a ne zlonamjeran; svet, a ne profan; koristan, a ne nekoristan i općenito — dobar, a ne loš. Autentičnost pisma ili žargona implicira ono što Kuran eksplicira na samom početku, kada izrijekom tvrdi da ne treba sumnjati u istinitost svega što slijedi iza te tvrdnje. Ova uvodna tvrdnja ima istu funkciju kao i svaki jezik — k6d, a ta je da na samom početku, pri prvom pogledu na pisanu poruku ili kod prvih zvukova govorene poruke, naznači koji kdd i podkodove treba izabrati za dekodiranje poruke. Ovu kompleksnu, ali jedinstvenu funkciju, koja prije svake poruke sadržaja nastoji isplesti ideološki kontekst čitanja zovemo autoreferencijalnom funkcijom. Prepoznajemo je u svim onim slučajevima u kojima je govorniku stalo da govori ne svojim originalnim izrazom, nego jezikom grupe kojoj pripada ili bi joj želio pripadati. Na prethodno rečeno može se odnositi obilježje koje žargonskom govorenju pripisuje i Barthes i Adorno, a to je samodovoljnost/samosvrha. »Sva piisma ispoljavaju samodovoljnost tuđu govornom j e z i k u . . , pismo je očvrsli jezik koji živi od samog sebe i uopšte se ne stara da u vlastito trajanje uključi nestalni tok približnosti... svaka samodovoljnost počiva na ideji večnosti« (Barthes, 43 i 34). »Izraz je sam po sebi dovoljan. Žargon s dosadom odbacuje obavezu da izrazi nešto od sebe različito, pa čak i svoju vlastitu diferenciju spram toga. To drugo smije biti ništa, a u znak zahvalnosti ništa postaje ono najviše.« (Adorno, 131). »Razgovor postaje samosvrha i nadomjestak za ono što bi u skladu s njegovim smislom iz njega trebalo slijediti.« (Adorno, 125). 92
Figurativnost Figura je govorna shema i već samim tim ograničenje. Međutim, obrazac je tu da ga se ispuni uvijek drugim sadržajem i da ga tako kreacijom zasjeni. U pismu/žargonu autentičnosti te kreacije izostaju pa se uz pomoć figura proizlvodi trivijalnost. Ne samo izbor vrsta figura nego i doslovno »prepisane« figure važan su element za prepoznavanje autentičnosti. Usto žargonska upotreba govora naglašava u svakom figurativnom govorenju prisutno upućivanje na drugost. Svojim se figurama taj govor jasno očituje kao govorna maska. Kao figure navest ću neke za ideološki govor karakteristične postupke koje spominju Barthes i Adorno. Najprije Barthes. Figura vakcim sastoji se u tome da ustanova prizna neka manja zla da bi bolje prikrila osnovno zlo. (Cesto se, na primjer, događa da institucija samu sebe kritizira da bi se prikazala objektivnom, ali drugima uskraćuje m o gućnost kritičkog govorenja. Pritom se barata oprekom kritičar — kritizer.) Ako se predmeti i pojave lišavaju pripadajućih povijesnih konteksta, onda Barthes taj postupak zove oduzimanjem historije. Tim se postupkom stvara iluzija prirodnosti i nedužnosti, a čovjeka se oslobađa odgovornosti. Figura ni — »i je »magijski postupak« u govoru kojim se ostavlja bez odluke ono što čini nezgodnim biranje bilo koje od alternativa. Da bi se izbjegao izbor, obje se alternative prikazuju podjednakim. »Krajnja ravnoteža zaustavlja vrednosti, život, sudbinu, itd.; više nema izbora, treba samo podmetnuti pleća.« (Barthes, 308). Postupak koji Barthes zove poistovjećivanje mogli bismo zvati i neutralizacija asimilacijom. Sve što je drugačije i prijeti promjenom, prisvaja se i svodi na isto. » A k o se drugi čovjek pojavi pred njegovim očima, malograđanin odbija da ga vidi, prelazi preko njega i poriče ga, ili ga pak pretvara u samog sebe. Malograđanin je čovjek nemoćan da zamisli Drugog.« (Barthos, 306). Kritika se može neutralizirati asimilacijom kritičara: »Žargon je, međutim, progutao termin otuđenje, koji stoji na početku, te je bio spreman da mladom Marsu prizna dubinu, kako bi se iskobeljao pred kritičarem političke ekonomije.« (Adorno, 115), »Tautologija« je objašnjenje predmeta njim samim. To je »dvostruko umorstvo« jer »ubija se racionalnost zato što nam odoleva; ubija se jezik zato što nas izdaje«. Ta »sračunata nesvjestica« i »spasonosna afazija« z as lan ja se iza argumenata zasnovanih na autoritetu. I A d o m o u žargonu autentičnosti pronalazi 93
tautologiju. «-Cista tautologija, koja propagira pojam time što se opire da ga odredi, pa ga umjesto toga kruto ponavlja, jest duhovno nasilje.« (Adorno, 179). Zaključak je »plemenitiji ekvivalent tautologije«. To je poslovica ili aforizam u formi maksime u kojoj se uz uskraćivanje objašnjenja i izvoda nešto zaključuje, i to tako da u zaključak nema sumnje. »Tu zaključak više nije usmeren prema svetu koji treba graditi, njegov zadatak je da pokrije jedan već izgrađeni svet, da sakrije tragove te gradnje iza večne očevidnosti.« (Barthes, 310). Slijedeće je figure primijetio Adorno. Negacija je figura kojom se govornik služi kao govorničkim »sredstvom navika«. Negativni sudovi, kakve god sadržaje imali, imaju bolje izglede da budu prihvaćeni nego pozitivni, pa nihilizam postaje metoda — farsa. (Adorno, 75). Omiljeni je rekvizit žargona pitanje. Ovom figurom pripremaju se lojalni odgovori. »Radikalno pitanje postaje supstancijalno na štetu bilo kakvog odgovora.« Ono postaje »smjelost bez rizika«. (Adorno, 76/77). Za figuru preobraćanje negativnog u pozitivno Adorno navodi primjer Heideggerovog postupka. Na prigovore zbog povlačenja u provinciju on odgovara pisanjem o provincijalnom životu kao »raskošnoj jednostavnosti«, dakle, obaveznom cilju pametnih. »Tko je oblikom svog posla prisilno vezan uz lokalno, taj rado od nevolje pravi vrlinu, pokušavajući sebe i druge uvjeriti da su njegove spone višeg reda.« (Adorno, 103). Maskiranje naloga je figura kojom se imperativ prerušava u izjavnu rečenicu da bi se zatro trag volje naredbodavca. Time se stvara iluzija da se ono što se zahtijeva u stvari već događa. »Gramatički prijevod imperativa u predikađju čini ga kategoričkim. On ne podnosi nikakvo odupiranje jer, za razliku od Kantova, više uopće ne prisiljava, budući da opisuje poslušnost kao gotovu činjenicu, a mogući otpor iskorjenjuje čak i u pukoj logičkoj firmi.« (Adorno, 134). O ponavljanju kao Reprezentativnoj figuri žargonskog govora govore i Adorno i Barthes. Svako je ponavljanje u službi oprirodnjavanj a ideologije kojoj služi. »Ipak prisilno ponavljanje svjedoči o neuspjehu, naime, o odbijanju nasilničkog duha da misli ono što bi, sve dotle dok je duh, trebao misliti.« (Adorno, 179). Kod Barthesa (str. 276) nalazimo da ponavljanje može biti ponavljanje jedne ideje uvijek istim označiteljem (mi bismo to nazvali »frazom«) i ponavljanje jedne ideje različitim označiteljima (što je »luI kavi ja« varijanta, ali se nerijetko ispostavlja da je suviše komplicirana). Subjektovo skrivanje iza svi, nitko, mi i j bezličnog se Adorno zove figurom bezličnog govorenja. »Ta ! i 94
I
prosječnost u predznaku onog što se može i smije bdije nad svakom istaknutom iznimkom.« (Adorno, 149). Poetizacija govora je postupak kojim se opravdava nekonkretnost izraza i unaprijed neutralizira eventualna kritika. Kad žargon autentičnosti tematizira sebe samog, onda je i to figura — pokušaj iskupljenja. (Kod nas je prisutna na primjer u frazerskim varijacijama poznate maksime »Pređimo s riječi na djela«.) Zauzimanje stava ili »blebetanje o stavu« figura je onda kad se iza objave stava skriva »komunikacijska nepodopština« (Adorno). »Kad netko govori, tada bi to zahvaljujući uzvišenoj riječi stav, već trebalo biti znak istine, kao da ljudi ne mogu biti obuzeti i neistinom, kao da ne mogu za čisti besmisao pretrpjeti m u k e . . . Blebetanje o stavu predstavlja komplementarnu ideologiju šutnje . . . « Riječ »stav«, uz ostala obilježja autentičnosti, »alibi« je (sjetimo se Barthesovog pisma — alibija!) za onoga koji govori da bi nekog na nešto nagovorio. (Adorno, 62/63). K a o figuru treba svakako spomenuti i supstantiviranje natuknice, o kojoj je već bilo govora povodom izraza autentično i autentičnost.
Funkcionalnost »Kad ne bi postojala funkcionalna potreba za antifunkcionalnim žargonom, tada bi on teško postao drugi govor onih koji ne znaju govoriti i onih koji su ostali bez riječi.« (Adorno, 128). Ovaj stav podrazumijeva dva smisla izraza funkcumalno. Fonnaliziran, shematačan i mimetičan, karkav jest, žargon autentičnosti ne može biti funkcionalno sredstvo sporazumijevanja. Takav međutim, može služiti za druge svrhe. Njegova funkcionalnost proizlazi iz društvene upotrebe govora u te druge svrhe. Ostala obilježja izravno proizlaze iz njegove ovako shvaćene funkcionalnosti.
Ideologičnost »Opća ljudskost kojom se ljudima podmeću neublažene razlike društvene moći, poput razlike između gladi i obilja, duha i savitljive maloumnosti, jest ideologija, to jest nakaza jednakosti svega što nosi ljudsko lice.« (Adorno, 113). Pismo je sredstvo pogodbe autora s društvom, »nagodba između slobode i sećanja, čin koji vezuje stvaranje za Isto95
riju ili egzistenciju« (Barthes, 53). Slično o žargonu autentičnosti govori Adorno: »Nezavisno o tome što kaže, glas koji tako titra potpisuje jedan društveni u g o v o r . . . Žargon u blaženom suglasju sa svojim konzumentima ispunjava prazninu koju je stvorio društveno nužni rasap govora.« (Adorno, 96). Kod žargonozborenja važan je osjećaj pripadnosti, ukorijenjen osti, autohtonosti. Govorniku to pribavlja dostojanstvo: »autohtonost se šepuri« (Adorno, 101). »Dostojanstvo nije nikada bilo mnogo bolje od poze samoodržanja koje sebe prikazuje nečim višim — stvor oponaša stvoritelja.« (Adorno, 206). Autentičan u terminu žargona autentičnosti znači onaj koji pripada nekom kolektivu. Autentičnosti je onoliko koliko ima grupa s posebnim interesima. Zato kolektivni jezik služi istovremeno i kao znak sličnosti i kao znak razlike. Govornik je istovremeno i član i nečlan. Za »njegove« znakovi žargona su znakovi sličnosti, a za ostale su oni znakovi razlike. Svugdje gdje postoji »zavjerenička zajednica« (Adorno), cehovski ili klubaški mentalitet, stvara se žargon u funkciji identifikacije. Funkcija pisma »nije samo opštenje ili izražavanje, nego isticanje one oblasti s onu stranu jezika koju istovremeno čine M o r i j a i naša opredelenja u njoj«. (Barthes, 33). Pismo/žargon autentičnosti indeks je govornikovih opredjeljenja u kontekstu povijesti i tradicije, »ekonomičan signal« koji obznanjuje govornikov položaj i angažira ga, a da to ne mora ni reći. Takav govor funkcionira kao potpis skupne izjave (Barthes), kao lozinka ili značka na reveru (Adomo). Funkcija identifikacije nadovezuje se na autoreferencijalnost poruke. Zadatak je autentične forme da pomogne primaočevu identifikaciju poruke na način na koji to želi pošiljalac. Ona treba »da dovoljno očigledno označi sadržinu nemoćnu da se ispolji bez forme koja je identifikuje«. (Barthes, 73). Barthes strogo odvaja ovu funkciju žargona — funkciju identifikacije — od komunikacijske funkcije i čak tvrdi da takva funkcija ometa sporazumijevanje (Barthes, 43). Iako nema pravo kad identifikaciju smatra smetnjom u govoru kojem to i jest najvažnija funkcija te što identifikaciju ne smatra komunikacijom, ostaje Činjenica da je takva komunikacija regresija. Jezični je znak sveden na primitivnu ulogu signala u životinjskim zajednicama. Konzervativnost na razini izraza (govorni automatizmi, obrasci) homologna je sadržajnoj konzervativnosti žargonozborenja. »Sto žargon tečni je uzvisuje svoju svakodnevicu . . . to mutnije on miješa doslovno i preneseno.« (Adorno, 81). Umjesto da se stvari pokreću, one se takvim govorom »ope-
96
vaju« (Barthes). Idilizirajući stvarnost taj govor »od loše empirije pravi transcendenciju«. (Adorno, 161). »Žargon mora braniti kao trajne one društvene oblike koji su nespojivi sa suvremenim stanjem proizvodnih snaga.« (Adorno, 95). Mitologizirane riječi (riječi — vrijednosti, riječi — boje) mitologiziraju stvarnost. I Barthes i Adorno primijetili su sklonost takvog govora prema uzvišenosti, dostojanstvu i sakralnosti. » . . . Heideggeru nikad dosta ritualnih preliminarija za korak u hram« (Adorno, 139). Inscenacije, obredi, svečanosti, masovne priredbe prate svetost osjećaja pripadnosti. (Narativne stilove Barthes zove »obredima društvenog izražavanja«.) »Atmosfera žargona posjeduje nešto od šamanske ozbiljnosti, naime, proizvoljno zaklinjanje bilo kakvoj svetinji.« (Adorno, 57) »Skrivenost onog pred čim smo ponizni mami već na svetkovinu« (Adorno, 111). Zargonski govor ne nosi samo pečat svojih društvenih funkcija, što vidimo kao njegova obilježja, nego i povratno djeluje na društvene okolnosti. Govor s tragovima, ideološkog posredovanja u izboru motrišta, predmeta govora i izraza istovremeno održava i širi istu ideologiju. Kad kažemo da takav govor ideologizira, to znači da mitologizira, mistificira!, idealizira, dogmatizira, sakralizira i »pedagoški« usmjerava, Na razini izraza neosjetnije nego na razini sadržaja on objavljuje, učvršćuje i širi moral jedne grupe. Poredak vrijednosti prenosi se jezičnim znakovima koji su vrijednosno obilježeni i vrednujući, Zargonozborenje je antifilozofično jer otpisuje kritiku i afirmira »pozitivan odnos prema svijetu i životu«, »vjeru u bitak« (Adorno). Dogmatičnost forme pisma/žargona autentičnosti ne samo da o d ražava dogmatski duh zajednice u kojoj služi nego ga i proizvodi, I konačno — funkcija je takvog govorenja da društvo opskrbljuje govornom mizanscenom ideologije.
Prirodnost i neposrednost Jezik i stil u Barthesovom smislu već su po sebi »prirodnosti« jer su automatizmi. Jezik je automatizam kulture, a stil prirode (»biologije«), U društvenom su životu karakteristike prirodnosti i neposrednosti vrlo poželjne. Kao što svaka ideologija svoj interes želi prikazati kao sveopći, tako i žargonski govor svoju posredovanost skriva iza maske neposrednosti. »Posredovanje i neposrednost jezivo su međusobno povezani. Budući da se neposrednost priprema sintetički, to je posredovano 97
postalo ruglo prirodnog« (Adorno, 67). Jezična djelatnost ima baš tu moć da učini da faze društvenog razvitka izgledaju kao da ih »već oduvijek« ima. Samim tim što govor izgleda prirodan ili »s blagoslovom odozgo« (Adorno), a on to postiže svojom autentičnošću, i predmet posredovan takvim govorom može steći iluziju prirodnosti. Po Aristotelu, budući da je apsolutna spoznaja teško dostupna, retorici ne preostaje drugo nego da se bavi uvjeravanjem u ono što je vjerojatno, to jest, ne istinito, nego kao istinito. U Aristotelovom sistemu dijalektičke retorike osnova tehnike uvjeravanja u vjerojatno jesu »sredstva navike«. Njihova je svrha da uvjere publiku u čestitost govornika kako bi mu mogli vjerovati. Najvažnije je načelo tih sredstava da se ne proturiječi mnijenju i priznatim autoritetima. Barthes napada upravo tu grupu retoričkih postupaka. Govornu mistifikaciju on vidi u postupku kojim se efemerne civilizacijske pojave žele prikazati vječnim, oduvijek prisutnim, »po-sebi-razumljivim«, prirodnim, vjerojatnim. Takvim se govorom ljudski odnosi institucionaliziraju. Stvara se privid »okamenjenih ljudskih odnosa«, koji, iako privid, »ipak realno vladaju ljudima«. (Adorno, 109). Naturalizacija kulture i ideologije postiže se uslojavanjem znakovnih sustava (čime se postiže iluzija prirodne veze namjere izraza i upotrebljenog doslovnog smisla — označitelja), kao i osnovnim (i najprimitivnijim) propagandnim sredstvom — ponavljanjem. Kao primjer oprirođenog (i oprirođavajućeg) načina govora Barthes rado navodi realističko pismo. Iluzija objektivnosti (prirodnosti i istinitosti) realističkog pisma rezultat je prikrivanja postupaka (tehnike) kojima se ta iluzija proizvodi. U realističkom pismu Barthes otkriva mnoštvo znakova učinjenosti (Barthes, 71). Pismom/žargonom autentičnosti govori se tako prirodno i suvereno kao da je to najprirodniji način govorenja uopće i kao da je takav izraz govornik izabrao kao potpuno slobodan subjekt (Adorno, 56).
Isključivost i nasilnost Dokle god traje neki žargonski varijetet, on govori o prevlasti jedne ideologije, ali i o njezinu strahu od promjena koje bi mogle uslijediti nekim drugačijim govorenjem. Zargonozborci, to jest oni »autentični«, ne vole otklone od uobičajenog posredovanja smisla, kaže Adorno i 98
navodi primjer bjesomučnih napada na jezik moderneumjetnosti. Prividna rječitost, a stvarna nemuštost žargonozboraca, ne podnosi kreativnost i argumentiranost. Netolerantnost postaje očitija kad preraste u nasilje. (Zametak je nasilja u nepriznavanju dragosti.) Da tolerancija, međutim, ne treba automatski postati vrhovno načelo,, može se odmah pokazati na primjeru odnosa prema žargonskoj upotrebi govora. Ne treba biti popustljiv prema žargonu samo zato što je u njemu odsutna neposredna fizička sila. U za to povoljnim uvjetima govor može lako provocirati silu. Od govora do akcije razmak može biti neznatan. Nasilnost pisma/žargona autentičnosti očituje se u govornim figurama i gotovo isključivo vrijednosnom djelovanju izraza. Takav je govor »duhovno nasilje« jer, potiskujući kritiku i afirmirajući religiozni duh, nameće vrijednosna usmjerenja u ime kojih nastupa. Nasilnost je najvidljivija u »policijskim pismima«, gdje riječ-etiketa »nameće neposredno čitanje presude«. U kontekstu govora, ozakonjene raspodjele moći (vlasti) riječi postaju represivne. Barthes navodi primjfer »večno represivne sadržine reči Red«. (Barthes, 47). Nasilnost se očituje u još jednoj osobini pisma!žargona. I Barthesu i Adornu čini se da ideološka upotreba jezika nepovratno »otima« izraze da bi ih označila i onemogućila, im onakvu primjenu kakvu su imali prije.
Šutnja Iz dosad rečenog slijedi kako primarna funkcija pisma/ /žargona autentičnosti nije da bude instrument sporazumijevanja, nego da služi uspostavljanju ideološkog konteksta, i uvjeta dekodiranja, te da služi identifikaciji govornikove pripadnosti. Govoreći izlizane automatizme sadržaja i forme, takav govor zauaima mjesto i vrijeme stvarno potrebnom govorenju — stvaralačkom. Najprikladnija je slika, žargonozborenja, a razvijaju je oba autora, šutnja. Iza nekog »stava« (Barthes: stav je čin historijske solidarnosti) stoji nedostatak osobnih zaključaka. Zauzimanje stava samo je figura u žargonskom govoru. Po Barthesu, govornik ili pisac umjesto sadržajne angažiranosti može njegovati već postojeće forme ukrašavajući ih i — razlagati postojeće forme sve do »ubojstva jezika«. U oba slučaja radi se o izdvajanju forme kao nosioca posebnog doživljaja teksta, to jest, neovisno o sadržaju. I 99'
razbijanje formé jedan je od načina da se pobjegne od odgovornosti. Entropizacija jezika vodi šutnji pisma. Odsutnost smisla koja je rezultat uništavanja jezika postaje samo još jedan prilog više mistifikaciji, Barthes, 75/76). »Bijelo pismo« trebalo je biti pismo nepripadnosti bilo kojoj od ideologija, nesvrstavajuće. Šutnja forme, međutim, zbog trajanja i društvene upotrebe, ne može dugo ostati šutnja. I bijelo pismo biva ugrabljeno. Poslije toga svaka je šutnja takvim govorom lažna. Šutnja je govorom uz apsolutnu šutnju najmanje opasna. I mučaljivost i brbljanje zastupaju poredak koji teži nijemosti znaka i zapovijedi (Adorno, 96).
(Neodgovornost Govorenje je već po sebi preuzimanje odgovornosti. S autentičnošću ideološkog govora ta je odgovornost dovedena u prvi plan. Govoriti s govornice ili pisati, »zauzeti stav«, znači već govoriti s pozicije autoriteta, to jest onoga koji zna (i ima što reći). »Znalac« govori posjedujući (i naglašavajući svojim govornim ponašanjem) izrazitu komunikativnu kompetenciju. Riječi razbacuje po tekstu »s gestom nep'rikosnovenog autoriteta« (Adorno). Govoreći drugima, govornik preuzima odgovornost. On je čovjek od govora: od-govoran. Jezik i stil u Barthesovom smislu nalaze se izvan upitnosti o odgovornosti. Kad Barthes tvrdi da je pismo odgovornost, on misli na mnoštvo »relativnih odgovornosti« koje proizlaze iz vezanosti pojedinca za parcijalne morale (ideologije) grupa kojima pripadaju. Baš kao što i Adorno tvrdi da postoji mnoštvo »relativnih autentičnosti«. Pismo objelodanjuje zavisnost svojstvenu svakoj odgovornosti (Barthes, 56). Već sama pripadnost obavezuje na prihvatljivo ponašanje i podrazumijeva mogućnost postavljanja pitanja o d govornosti za neprihvatljivo ponašanje. Progovaranje nekim pismom čin je »izbora koji govornika čini prisutnim u M o riji«. Angažiranost forme bira se tako da se prihvati ili odbaci pismo prošlosti. (Barthes, 34). Već sam izbor pisma! /žargona autentičnosti angažira, obznanjuje govornikov p o ložaj, a da on to izričito ne mora reći. (Barthes, 48; Adorno, 57). Oni koji nemaju reći ništa svoga oslanjaju se na čvrstu ustanovu autentičnog žargonozborenja. Žargon sputava a n gažiranost ili funkcionira umjesto nje (Adorno, 61). Naročito kod »angažiranih« pisaca, pisaca intelektualaca, koje Barthes 100
smješta »na pola puta između aktivista i pisaca«, forma postaje znak angažirane prisutnosti. S motrišta jedne apsolutne odgovornosti (koju podrazumijeva i Adorno) »intelektualna pisma« su književna utoliko što su nemoćna a politička samo utoliko što su opsjednuta angažiranošću. Intelektualac, čovjek od pera, samo je loše prerušcni pisac (Barthes, 48). Za Adorna, koji ima u vidu apsolutnu odgovornost totalnog čovjeka pred totalitetom i moral koji premašuje sve grupne morale, žargon autentičnosti je neodgovornost. On je »izvjesna neobaveznost koja se stavlja na raspolaganje«. (Adorno, 57). »Bez odgovornosti pred ma kakvim umom, podupiran jedino standardiziranim tonom prema višem, taj govor udvostručuje realnu stegu vlasti duhovnom stegom«. (Adorno, 128). » . . . čistunac se ničim ne vezuje, ta svijet je predinamičan«. (Adorno, 76). Nekritički prihvaćajući moral grupe, a s njime i žargonsku mučaljivost kao univerzalno rješenje, pojedinac je odbio prihvatiti odgovornost i zakazao kao čovjek.
101
Djelovanje pisma/ H žargona autentičnosti
Djelovanje ideološkog govora prikazat ću s nekoliko primjera koji se uklapaju u ideje pisma i žargona autentičnosti. To je djelovanje slično mitu kako ga je opisao Barthes u tekstu »Mit danas«. Uslojavanje znakovnih sustava omogućuje da se namjera govora (intencija) prenese, a da ipak ne bude previše uočljiva. »Mit je krajnje opravdan govor«, kaže Barthes. Intencija govora mora biti komunikabilna, ali da bi se opravdala i ujedno zamaskirala, mora se »naturalizirati«. Inzistirajući na autentičnosti, žargon preobražava historiju u prirodu i tako se opravdava. Prvi, uži znakovni sustav je »doslovni smisao«. Taj gotov znak (sa svojim označiteljem i označenim) postaje u širem znakovnom sustavu označitelj za novo označeno: »pojam«. Barthes i Adorno predočuju gotovo identičnu sliku onoga što se pritom zbiva. Kod Barthesa nalazimo da se novo označeno useljava u ispražnjenu formu — ljušturu starog označenog, a kod Adorna nalazimo da se u žargonskoj upotrebi govora ispražnjava iskustvo svijesti — »sadržaj se stavlja u zagrade«, a na ispražnjeno mjesto useljava se objava bitka, to jest istine ili autentičnosti same. Rezultat je »riječ koja zvuči transcendentno svom vlastitom značenju«. (Adorno, 56). U žargonskoj konstelaciji riječi dobivaju drugi smisao: »Riječ bez suda i mišljenja mora pokrivati neki smisao.« (Adorno, 60). Autoreferencijalnost žargona temelji se baš na takvom djelovanju. Riječ se upotrebljava tako da doslovni smisao u novom znakovnom sustavu oprirodi »intenciju«. Važno je da riječ svojom umjetno stvorenom neodređenošću natuknice ili aluzije uputi na nešto drugo no što je doslovni smisao. To drugo je prirodnost ili autentičnost. »Autentičnost nije pri tom najprodornija. Ona prije svega osvjetljava zrak u kojem žargon uspijeva i uvjerenje koje ga latentno hrani«. (Adorno, 54). Novo je značenje šire (općenitije, globalnije) ili kako kaže Barthes: mutna masa znanja. Ono izmiče artikulaciji, često ga je nemoguće ime103
novati raspoloživim jezičnim sredstvima. (Barthes, 276). Uzmimo primjer filmske muzike. A k o se u zapadnjačkom kontekstu pojavljuje bilo Što što pripada japanskoj civilizaciji, onda je uobičajeni postupak da se u trenutku pojavljivanja ili neposredno prije, kao leitmotiv, ubaci »komadić japanskog zvuka«. Muzika tada djeluje kao mizanseena, uspostavlja kontekst, naglašava predmet koji se trenutno pojavljuje na ekranu, ali najmanje je tu da bi se slušala onako kako se muzika sluša u koncertnoj dvorani. Njezino je »doslovno značenje« stavljeno u zagrade, i forma u novoj cjelini dobiva globalniji smisao (smisao »japanstva«, rekao bi Barthes). Sličan je Bahtinov primjer za »postvareni direktni govor« kakav upotrebljavaju pisci da bi opisali svoje likove, to jest kada pored odijela i ponašanja lik izgovora i prepoznatljive govorne oblike koji tu nisu zbog sadržaja, nego samo zbog evokaeijskog efekta govornog oblika. 12 Već postojeći sustav značenja upotrebljava se, dakle, u svrhe koje su strane izvornoj svrsi upotrebljenog oblika. Preuzimanje gotovog znaka da bi se tako na njega stavio vlastiti znak opća je semiološka pojava. Smislovi se tako neprestano pomiču, znakovi poprimaju nova značenja jer ih se u novim kontekstima uvijek drugačije tumači. Semiološkoj upotrebi (preoznačavanju) znakova može kao objekt posluži i čovjek. Televizijski dnevnik prikazuje reportažu o mladom radniku koji je pobijedio na natjecanju automehaničara. Ali priča o njemu ima općenitiji smisao, podređena je »višim ciljevima«. Svrha reportaže nije bila da prikaže pojedinačnog čovjeka. On je lišen svoje posebne životne priče da bi lakše postao funkcionalan dio priče koju priča autor priloga. Subjekt je podmetnut kao znak — izvučen iz svoje historije i uvršten u drugu historiju. On služi jednoj namjeri a da o tome nema pojma. A globalni je smisao reporterove priče »dnevnopolitička« poruka mladima da u proizvodnim zanimanjima nije loše. Iz usta mladog radnika ova poruka na samom kraju priloga djeluje sasvim izvještačeeno. Subjekt je postao objekt; čovjek je opredmećen. Naracija (pričanje o povijesti ili historija) iskrivljuje svijet jer ga artikulira s jednog motrišta. Svaka naracija razara trajanje i »neizrecivi splet egzistencija« i stvara nov, svoj red, koji je zasnovan na konvenciji i vjerojatnoći narativne vrste. Od trajanja naracija pravi suvislo i us12 Mihail Bahtin, Marksizam i filozofija jezika, preveo Radovan Matijašević, Nollt, Beograd, 1080, str, 151—152.
104
mjereno vrijeme. Zajednička je svrhovitost romana i pričane povijesti u podešavanju činjenica (Barthes, 51—55). Zato Barthes kaže da je pismo slika reda. Za narativno iskrivljavanje Adorno navodi primjer fašizma u Njemačkoj: »Govor mu je zajamčio utočište. U njemu se naviruće zlo očitovalo kao spas« (Adorno, 53). Narativno je iskrivljavanje već prisutno u upotrebi znaka koju Barthes opisuje kao »isključivanje i ponovno uključivanje u historiju«. Znak se, a to, vidjeli smo, može biti i čovjek, isključuje iz svojeg prijašnjeg konteksta da bi ga uključilo u novi kontekst, ali ovaj put posredstvom ideologije i s nekom novom namjerom, koja mu mijenja ulogu. »Mit je ugrabljeni i vraćeni govor« (Barthes, 280). U slijedećem primjeru novo, globalno značenje nije ništa drugo nego pripadnost ili autentičnost. Evo kako se u našem političkom govoru upotrebljava pridjev »dijalektički«: »U takvoj situaciji sužava se prostor da delegat bude slobodan strelac i parlamentarac, već stvaralac u jednoj oblasti društvenog života. Dijalektički, to vodi ka ukidanju delegatskog pitanja«. Naglašeno vrijednosno djelovanje političkog govora u skladu je s upotrebom znakova kao u ovom primjeru Znak funkcionira prvenstveno preko svog vrijednosnog sloja. Nije govornik pridjev »dijalektički« upotrijebio zato što mu je u kontekstu bio potreban njegov doslovni smisao, nego zato da natukne o svojoj političkoj lektiri, o svojoj ideološkoj opredijeljenosti, to jest, da naglasi podobnost svog govorenja. Pojam ili intencija (označeno šireg znakovnog sustava) ne ukida doslovni smisao, ali ga svojim (zloupotrebom bitno osiromašuje, u konkretnom slučaju »potiskuje u zagrade« bogatu povijest pojma dijalektika. Mijenjaju se značenje i funkcija znaka. Bez svog punog doslovnog smisla znak ovdje služi kao natuknica ili, kako bi rekao Adorno, kao okamenjena sakralna emanacija bez sadržaja. Neizrečeni smisao ili »višak smisla« sugerira da se govori nešto važno. Ovaj primjer uklapa se i u kasniju Barthesovu shemu koju je razvio na primjeru saobraćajnog koda i njegove društvene upotrebe. Shema ima tri sloja: 1. stvarni kod, 2. terminološki sustav i 3. retorički sustav. Kao vrlo čest retorički postupak natuknica djeluje na tom trećem sloju, gdje je označitelj frazeologija govornika, a označeno je »uloga« govornika ili njegov društveni položaj. Poruka intencije brža je od doslovnog smisla zahvaljujući znakovima autentičnosti. »I dok ne doznajemo što zapravo svečani govornik hoće, dotle to na svjetlo dana donosi žargon.« (Adorno, 137). Zato Barthes pismo naziva p o četnim činom kojim pisac prihvaća ili odbacuje svoje pori105
jeklo (str. 67), a o znakovno uslojenoj poruci kaže: «-mit se čita namah«. Identifikacija se zbiva automatski, »pukom kakvoćom« (Adorno, 54). Uloga pojma/žargon« autentičnosti ispunjena je već samim prepoznavanjem, to jest ustanovljavanjem uvjeta prijema poruke. Poslije identifikacije govornika u takvoj je vrsti komunikacije sadržaj manje-više nevažan. I Barthes i Adorno ideološku upotrebu govora doživljavaju kao ugrabljeni jezik. To se može protumačiti i u tom smislu da je jezik zaustavljen i pretvoren u obrazac. Ali to se više odnosi na vrijednost jezičnog znaka. Cim postane sastavni dio žargona, jezični se izraz ne može upotrijebiti u nekom drugom kontekstu, a da ne izazove efekte evokacije ili stilsku disonanciju. Neko je vrijeme fraza o »domaćinskom ponašanju« u privredi bila omiljela u našem političkom govoru. Odonda sintagma »doroaćinsko ponašanje« zvuči »politički«. Žargon je ugrabljeni govor. Postajući dio žargona, riječi su izgubljene za druge govorne upotrebe toliko dugo dok se u zajednici pamti njihova žargonska upotreba. »Transcedencija pojedine riječi jest neke drugo, tvornički zgotovljeno i dostavljeno kopile izgubljene.* (Adorno, 55). Žargon zagađuje svoj znakovni okoliš jer zagađuje riječi upotrijebivši ih. (Adorno). Mit kolonizin jezik (Barthees). Mitološki govor može razviti svoj dvostupnjeviti znakovni sustav počev od bilo kojeg smisla, p; i od same odsutnosti smisla. Sve može postati dio višej znakovnog sustava. Ono što se ideologiji najviše opire najdragocjeniji je svjedok njezine moći kad se nađe i njezinom žargonu (Barthes, 286).
106
Kolika je sloboda izbora?
U Barthesovom su pojmovnom sustavu za jezičnu djelatnost (jezik, stil, pismo, govor) jezik i stil nužnost jer ih govornik ne bira. Jedino je pismo rezultat slobode biranja. Može li, međutim, i tu biti govora o potpunoj slobodi? Koliko jedan izbor ima pravo nositi pridjev »slobodan« ako je već sam čin biranja nužan? O slobodi izbora možemo govoriti u razinama. Na prvoj bi razini osnovni izbor bio: govoriti ili šutjeti. (I šutnja je izabrana ako postoje m o gućnosti za govor.) Ako je izbor pao na govorenje, na slijedećoj razini izbora govornik se nalazi pred nuždom izbora načina govorenja. Govor možemo predočiti kao prelaženje razina izbora na kojima govornik od mnogih m o gućnosti uvijek mora izabrati samo po jednu. U tako shvaćenoj jezičnoj djelatnosti i pismo je još jedna neizbježnost, samo na način drugačiji od jezika i stila. Jezik je nužda kulturne, civilizacijske okoline (pojedinac ne bira hoće li se roditi kao izvorni predstavnik ovog ili onog jezika), stil je nužda biološkog naslijeđa (pojedinac ne bira hoće li biti više ili manje temperamentan i inteligentan), a pismo je nužda izbora, jer govornik ne može ne izabrati jedan način ponašanja, pa makar to bio i najosnovniji izbor: govoriti ili ne. Gdje je onda subjektovo govorno stvaralaštvo? Je li čovjeku ostalo prostora za slobodu u jezičnoj djelatnosti? Po Barthesu, pismo je sloboda samo u početku jer svaka jezična svježina traje kratko ako je društveno prihvatljiva. Društvena upotreba vremenom ideologizira formu pa tako ni nulti stupanj pisanja ne izbjegava ideološkim upotrebama: » . . . automatizmi nastaju upravo onde gđe je najprije prebivala sloboda, mreža očvrslih formi sputava sve više izravnu svežinu izlaganja, ponovo na mesto neodređenog jezika rađa pismo« (Barthes, 77). Pismo je sloboda samo u činu izbora, ali to već nije u svom trajanju. Nema stalno revolucionarnog jezika jer sva odstupanja od društvenog govorenja izdubljuju vlastite kolosijeke i stvaraju vlastite 107
zakone (Barthes, 42 i 75). Govornik postupno postaje zatočenik rijeci drugoga ili čak vlastitih riječi. To trajanje pisma ili »zaustavljeni jezik« omogućuje otkrivanje govornikove pripadnosti. »Coveka otkriva, odaje njegov jezik, izneverava ga istina forme, koja izmiče njegovim koristoljubivim ili dobrodušnim lažima. Raznovrsnost jezika deluje kao Nužnost i zato je ona temelj izvesne tragike.« (Barthes, 79).
t
Ne treba ići dalje od dvojice mislilaca kojima se ovdje bavim da bi se potvrdila teza kako izraz teško izmiče tradiciji. Adorno njeguje autentičnost izraza u smislu identiteta samome sebi, što je u skladu s tradicijom njegove — frankfurtske — škole mišljenja i izražavanja. Njegovo pisanje u »teškim, neobičnim sintaksičkim sklopovima«, »kriptograf i j a « , u očito je na štetu komunikativnosti. Ali takvo izražavanje jasno ga označava kao pripadnika frankfurtske škole jer je tu, kao i uopće na njemačkim sveučilištima, bio običaj da se svaki mislilac predstavi kao posebna individualnost. Tako i govor autora Žargona autentičnosti ne funkcionira samo kao znak proziran prema predmetu govorenja nego i kao šifra — »lozinka« za istomišljenike. Barthesov izraz, kojemu je Adornov sličan barem po sklonosti prema svježini, osim što je samosvojan i dosljedan sebi samome (tradicionalan u okviru njegove pojedinačne i društvene povijesti), doživljava još jednu sudbinu karaktrističnu za pisma/žargone autentičnosti. Njega su prihvatili učenici i sljedbenici zajedno s Barthesovim idejama. O tome izvještava M. Beker: »No sve je to u Barthesa rečeno dosjetljivo, elegantno i duhovito, što je svakako pridonijelo njegovoj popularnosti i djelovalo na dobar broj mladih kritičara. Na temelju slušanja referata njegovih đaka (u Cčrisyja 1977.) učinilo mi se da taj utjecaj na mlade sljedbenike nije uvijek najbolji, da su ti obožavatelji preuzeli od učitelja vanjska, stilska svojstva, vodeći više računa o efektivnim jezičnim figurama nego o idejama o kojima raspravljaju.« 14 Je li, prema tome, uopće moguć pismu/žargonu autentičnosti alternativan govor? O alternativama uobičajenog jezičnog izraza razmišlja se kad postane uočljiv »nesklad 13 Ovako o Adomovom izrazu piše prevodilac Žargona aulentičnosti Davor Rodin u predgovoru, a slično piše i prevodilac Adornove Filozofije nove muzike, Ivan Focht, također u predgovoru. 14 Miroslav Beker; »Roland Barthes i francuska nova Kritika-«, Književna smotra, 12, 1980, 40, str. 18.
108
između društvenog poziva pisca i oruđa koje mu je prenijela tradicija«. U navedenom stavu, očito inspiriran M a k ovim određenjem predrevolucionarnog stanja društva, Barthes ovaj nesklad zove krizom. O pismu/žargonu autentičnosti alternativnoj jezičnoj praksi Barthes i Adorno govore samo usput.. Pretpostavimo da je suprotnost svega što smo sabrali u ova dva preklapajuća pojma nešto što bi oba autora ponudila kao alternativu. Od formalista je Barthes naslijedio pristup predmetu: svesti sklop govora na njegove funkcije i tako ga »-uništiti« (prokazati, demistificirati). Jedino mitolog otkriva strukture i figure mita i tako ga demistificira. Jedino mitolog može izabrati da izbjegne djelovanju mitskog govora, jer je njegov stav »razobličiteljski«. Proizvođač mita (cinični stav) i obični čitalac mita (dinamički stav) podložni su njegovu djelovanju. (Barthes, 283). Ovaj stav negativiteta, svojstven je i Adornu. Jedino je kritičko govorenje i kritički stav prema govoru, to jest, »negacija opće raširenog privida« za Adorna antiautentično (jer autentično je za njega ono što je kao istinito, a ne istinito). Kao važan kriterij pri razvrstavanju žargonskog i nežar'gonskog važi Adornova odrednica žargona,: »Prije svakog sadržaja važan je odnos prema drugom« (str. 61). Obojici je alternativa, prema tome: kultura analiziranja govora i njegovih dijelova, ali uvijek u kontekstu. Tako bi se neutraliziralo »sredstvo pomoću kojeg se izmiče odavno socijaliziranoj sumnji u ideologiju« (Adorno). Razlikuju se samo na prvi pogled kad kao alternativu jedan nudi pjesnički jezik (Barthes), a drugi filozofski (Adorno). Treba težiti stilu bez pisma da bi se čovjek uspio sučeliti s objektivnim svijetom bez ikakvog posredstva figura Historije ili društvenosti (Barthes, 63). Alternativa je »stvarni jezik«, koji stvarnost ne bi davao »pod znacima navoda« (Barthes, 73/74). A k o dobro tumačim Barthesov termin u njegovom kontekstu, to bi bio izraz usmjeren na predmet govorenja. Tim svojim pozivanjem na stvarnost pjesnički bi jezik najdjelotvornije neutralizirao mistifikacije mitskog govora. »Dok mit teži ultraznačenju, grananju prvobitnog sistema, poezija, naprotiv, traga za infraznačenjem, za presemiološkim stanjem jezika: jednom reči, ona se upinje da ponovo pretvori znak u smisao: njen ideal — koji proizlazi iz njene usmerenosti — ne bi bio dosezanje smisla reči, već smisla samih stvari« (Barthes, 288). Kako to pomiriti s našim uobičajenim shvaćanjem o suprotnosti referencijalnog i poetskog izraza? Poetske elemente izraza osamostaljene u odnosu na predmet govorenja ne treba miješati s 109
biti pjesničkog izraza kakav zamišlja Barthes. Vidjeli smo da u bilo kojem pismu, kao i u »lošoj umjetnosti«, možemo prepoznati ono što Roman Jakobson zove poetskom funkcijom (usmjerenost na oblik poruke), da jezik postaje jezik-objekt i da postoji izvjesna nezamjenjivost znaka. Sva su ova vanjska obilježja poetskog izraza samo maska vrijednosti koje se traže i zato imaju dobru prođu na znakovnom tržištu. Imajući na umu Barthesove termine «-stvarni jezik« i »pjesnički jezik«, pretpostavljam da poeziju pjesničkog jezika treba tražiti prije svega u mogućnosti neposrednog odnošenja prema stvarnosti — neiscrpnom i pravom izvoru poetičnosti za čovjeka, koji bez poetičnosti ne može. Na jednom mjestu Adorno spominje Kafkin izraz kao suštu suprotnost žargonu autentičnosti. Interesantnija su, međutim, mjesta (str. 128) gdje izričito opisuje način govorenja koji ne bi bio žargonski. Tehniku žargona ubija filozofski govor, u kojem »sve riječi kažu više nego svaka pojedinačno« (str. 59). U govoru koji nešto vrijedi posredovano je fiksirano značenje riječi kontekstom u kojem ta riječ funkcionira (str. 105/106). »Filozofski govor, po svom idealu, nadvisuje ono što kaže pomoću onoga što govori, u slijedu misli« (str. 59). Ovo se, dakako, odnosi na ono što smo zvali relacionošću. I Adorno govori o odnosu prema stvarnosti. Umjesto da je ravnodušan prema stvari, kao žargon, filozofski govor treba proistjecati iz same stvari (Adorno, 133). U filozofiji žargonu nema mjesta jer (filozofsko) mišljenje sumnja, ispituje postojeće pa je neizrecivo šablonom. Trivijalnost je znak prepariranog mišljenja (Adorno, str. 98). Filozofsko se mišljenje ne vezuje za grupna, ograničena gledišta ideologije i u tom smislu teži univerzalnosti. Izraz takvog mišljenja prepun je općenitosti jer nastoji izbjeći parcijalnost. Ali misao o tim općenitostima neponovljivo je posebna i konkretna i zato se susteže govoru. Sadržaj, koliko god bio sazdan od općenitosti, mora biti iskazan konkretnim 'izrazom da bi do komunikacije uopće došlo. (Govor odanosti, međutim, o čemu god govorio, upotrebljava enigmatično apstraktan izraz). Filozofski je govor konkretan zato što znakove konkretizira u posebnom kontekstu. Dok mistifikator (ideolog postojećeg) uvjerava sredstvima patosa (afektivnošću i poetikom), dotle filozof uvjerava sredstvima logosa (zaključci, dokazi, podaci, objašnjenja, jasan, pregledan, predočljiv i zato pristupačan izraz). U filozofskom i žargonskom govorenju različito se upotrebljavaju znakovi jednog jezika. Originalnost i nesvodljivost na postojeći obrazac zajedničko je i najvažnije obilježje i Barthesovog »pjesničkog jezika« i Adornovog »filozofskog 110
jezika«. Oba osim toga podrazumijevaju visok stupanj svijesti. Za Barthesa to je svijest o rascjepu jezika i naporu da se taj rascjep prevlada (str. 83). Za Adorna je to svijest 0 protuslovlju istine i misli; »Filozofski govor dijalektički transcendira budući da je u njemu protuslovlje istine i misli osviješteno« (str. 59). I treba li uopće upozoriti: niti je pjesnički govor samo govor poezije niti je filozofski govor samo filozofijski. To je svaki onaj govor koji konkretnim izrazom iskazuje izvorne misli usmjerene na mijenjanje p o stojećeg. Narativne stilove treba neutralizirati u njihovoj ulozi posrednika između čovjeka i svijeta. Budući da je duh već posrednik i budući da je u univerzalno posredovanom svijetu svako primarno iskustvo već predoblikovano kulturom (Adorno, 144/145), dodatna nametnuta posredništva treba uklanjati. U tom smislu tumačim i Barthesov ideal nove jezične prakse: »mirenje stvarnosti i ljudi, opisa i objašnjenja, predmeta i znanja« (str. 314). Ovako zamišljena alternativna jezična praksa očito pred govornika stavlja velike zahtjeve i traži odgovornost. Već 1 identifikacija žargonozborenja nije uvijek laka. Ne postoje stabilna jezična značenja. Riječi nisu prikovane za predmete i situacije na koje se odnose. »Ne može se utvrditi nikakav index verborum prohibitorum, niti indeks plemenitih imenica koje imaju dobru tržnu prođu, naprotiv, treba slijediti njihovu govornu funkciju u žargonu«. (Adorno, 54). Teškoća je i u tome Što ideološka misao zloupotrebljava najprikladniji način na koji se čovjek može odnositi prema zbilji — govor. Nema misli bez jezika, kaže Barthes i nastavlja: »forma je prva i poslednja instanca odgovornosti, a stoga što je društvo neuravnoteženo, jezik — nužan i nužno usmeren — čini od razdora sudbinu pisca« (str. 80). Može li se onda čovjek u govoru potpuno angažirati i preuzeti odgovornost u pravom smislu riječi? Barthes odgovara ovako: »pisac bi mogao da se smatra potpuno angažovanim tek kad bi se njegova pesnička sloboda uklopila u određeno stanje jezika, S j e bi granice bile granice društva, a ne granice konvencije ili neke publike: u protivnom pisac će moći da spase savest, ali neće moći da postavi temelje delanja« (str. 80). »Svaka se koristoljubiva praksa može pomoću žargona maskirati kao čin u službi čovjeka a da se pri tom ne učini ništa ozbiljna protiv ljudske bijede i oskudnosti« (Adorno, 114). Najteže je možda za mišljenje i govorenje novog to što govornik u očima zajednice postaje bogohulnik. Raskidajući veze, postaje nezavisan i »neodgovoran«, »Nijedno se mill!.
šljenje ne može razviti do onog što još nije mišljeno bez biljega neodgovornosti...« (Adorno, 150). Govorenje koje izmiče obilježjima autentičnog žargonozborenja neprestano je oslobađanje uz visoku cijenu gubitka komoditeta. Oslobađanje se ne rješava jednom za svagda. Je li alternativa o kojoj ovdje govorimo samo neostvarivi ideal govora idealnih stanovnika Utopije? Čitajući Barthesa i Adorna nameće se potvrdan odgovor. Ali obojica uče da je ipak realno, antiideološki, pjesnički i filozofski inzisitirati na primicanje tom idealu. »Kao sloboda pismo je samo trenutak, ali taj trenutak je jedan od najotvorenijih u Istoriji, jer Istoriju uvek i pre svega čine izbor i granice tog izbora« (Barthes, 42).
112
ŽARGON Onda ga car vrati natrag govoreći m u ; »Stani! hodi o v a m o k a d baš to hoćeš. Zini.« Cobam zine, a zrnijinji mu car p l j u n e u usta, pa mu r e č e : » « a d a ti pljuni m e n i u usta.« Čoban mu p l j u n e u usta, a zrnijinji car o p e t č o b a n i n « . I tako tri puta p i j u n u j e d a n d r u g o m e u usta, pa mu o n d a zmijinji car r e č e : » S a d imaš nemušti jezik. Idi s bogom, ali za glavu nikom ne kazuj, j e r ako kažeš koimegođ, o d m a h ćeš umrijeti.« Iz pripovijetke »Nemušti jezik«, zabilježio Vuk Stefanović Karadžić1
113
1
114
Vuk Karadžić, Raskovnik, Prosveta, Beograd, 1964, str. 166.
Žargonom ću zvati pravilnost u govoru koja nije p r o pisana jezičnim normama (rječnicima i gramatikama), a koja pouzdano funkcionira kao znak govornikova sudjelovanja u nekoj društvenoj skupini, to jest kao društveni znak. Kaou obredima, ceremonijama, modama, igrama i protokolima govorom kao društvenim znakom pojedinac se određuje prema grupi i grupa prema društvu i igraju se društvene uloge. Govor — društveni znak djeluje kao i neki drugi znakovi identiteta — grbovi, zastave, totemi, uniforme, ordenje, značke, šminka, frizura, odjeća, titule, pozdravi i maniri. Oni mogu biti znakovi identiteta zato što su istovremeno i znakovi razlike — prema drugima, to jest nečlanovima vlastite skupine. Ponašanje djeluje kao društveni znak na osnovu svoje prepoznatljivosti, a prepoznatljivomože biti ako je ponovljeno. Zato kao najvažnije obilježje žargona shvaćenog kao društveni znak smatram sljedbeničko ili nestvaralačko ponašanje. Osim posebnim rječnikom, žargon govornika otkriva i drugim svojim obilježjima — f o netskim oblicima i ritmom. Uobičajeno je da se žargonom zovu. zaštitni (tajni), za druge nepronični i zato isključujući govori. No nekomunikativni je (mistificirani) zvanični govor također žargon. Tajnovitost se zvaničnog žargona više ostvaruje fonetskim oblicima i ritmom nego posebnim rječnikom. Žargonom ne zovem samo apstraktan kod nego prije svega konkretno govorenje koje je vođeno velikim ograničenjima (više nesvjesnim nego svjesnim) u izboru predmeta govora i jezičnih oblika. Takav je govor neobavijestan jer ne govori ništa drugo do pravila kojima je oblikovan. Suštinu javnog žargona ne treba tražiti u njegovim izdvojenim oblicima, nego u nedostatku organizacije cjelovite govorne poruke 115
Argot, slang, žargon Tip nastvaralačkog govora koji djeluje kao društveni znak (ili potvrda obavezne govornikove prisutnosti) nemoguće je ograničiti na bilo koji od jezičnih slojeva koje je ustanovila sociolingvistika, a to su: funkcionalni (disciplinirani, situacijski i tematski), teritorijalni, socijalni i individualni slojevi. 2 On se može pojaviti u svim tim slojevima. Javlja se u funkcionalnim slojevima — prati neke profesije, neke situacije i neke teme. Nije samo znak društvene pripadnosti, ili društvene uloge (socijalni slojevi), nego i znak govornikova mentaliteta — karaktera, inteligencije, stupnja kulture i količine volje za kulturom (individualno jezično raslojavanje). Jezične su navike, pisao je Edward Sapir, pokazatelj psiholoških osobina ličnosti, a jedna od važnih društvenih funkcija jezika jest da društvu predočava psihološki položaj njegovih članova, pa je jezik monitor kojim društvo kontrolira pojedince. 3 Za žargone, više nego za bilo koje druge jezične slojeve, vrijedi da nisu samo sociolekti nego i psiholekti. 4 Govorna se nekreativnost može javiti u svim organskim govorima, ali isto tako i u njihovoj suprotnosti — alokalnom standardnom ili književnom govoru. Budući da je društveni znak, tip govorenja o kojem je riječ najbliži je na prvi pogled takozvanim specijalnim jezicima, koje sociolingvisti svrstavaju u socijalne jezične slojeve i koji se obično nazivaju žargonima. Nazivi gergon i gargon postojali su u 13. stoljeću, a naziv jargon javio se, uz još neke nazive (blesquin, narquois i jobelin), u francuskom jeziku tokom 15. st. U 17. st. pojavio se naziv argot, U engleskom se jeziku u 16. st. pojavio naziv cant. U francuskom još postoje nazivi langue verte (jezik zelen, nezreo, sirov, ali i krepak), u engleskom lingo (jezik podzemlja uopće), underworld, flash language, u njemačkom Rotwelsh (tuđ, stran), Sondersprache (poseban, čudan),
Berufssprache
(stručan),
Schwarze
Sprache
(crn),
u
talijanskom furbesco (prepreden, lopovski), i gergo, u špan j o l s k o m germania, u p o r t u g a l s k o m caläo,
2
1986.
a
u nas Satrovački
Milorad Rađovanović, Sociolingvistika, Dnevnik, Novi Sad,
3 Edvard Sapir (Edward Sapir), Ogledi iz kulturne antropologije, preveo A. 1. Spasić, Prosveta, Beograd, 1984, str. 40—41. 4 Za sugestiju naziva »psiholekt« zahvaljujem Ranku Bugarskom.
116
ili šatra (po šatorima, u kojima su prebivali Romi). 5 Naziv žargon i njemu srodni nazivi najprije je označavao zajednicu skitnica, prosjaka, lopova i varalica, a zatim i jezik takve zajednice. To je uostalom dobra potvrda velike uloge j e zika, a posebno žargona, u označavanju pripadnosti. Danas žargon češće znači bilo koji specijalan tip govora kakav razvijaju zatvorene skupine, pri čemu se ima u vidu posebnost rječnika i frazeologije koja prati neku djelatnost, umijeće ili profesiju. Čak i poseban govor gluhih, nagluhih i afazičara neki nazivaju žargonima ili patožargonima. Prevladavajuća je dakle karakteristika žargona drugost ili posebnost u odnosu na uobičajeni govor ili govor većine. Najčešće se navode žargoni sezonskih i lutaj ućih profesija, filmskih radnika, glumaca, muzičara, zatim raznih vrsta radnika — rudara, željezničara i šumskih radnika. Žargone njeguju sportaši, učenici i studenti (posebno u velikim školama i sveučilištima). Pierre Guiraud u ovom smislu upotrebljava naziv argot.0 No argot ipak češće označava tajni (zaštitni) govor marginalnih skupina i prestupnika. (U engleskom su jeziku paralelni nazivi lingo i underworld). Nešto je drugačiji smisao koji se pridružuje nazivu slang — pokriva smisao onoga što bi frankofoni nahvali argot commun ili argot généralisé. To je tip govora koji, kao što je slučaj u SAD, o b jedinjuje govore raznih skupina, tajnost i zaštita mu nisu toliko važni, i ima jaku ludičku komponentu. Odatle prevladavajući blagonakloni stav anglofonskih teoretičara prema slangu. Prema Ottu Jespersenu, za slang je bitan užitak stvaralačke igre. Slang je po njemu rezultat težnje za oslobođenjem od općih mjesta koje nameće zajednica, težnje stvaralaštvu i osjećaja intelektualne superiornosti. Po svojoj zaigranosti, zadirkivanju i duhovitosti, slang je jezični sport, a kao i svaki sport, najviše pripada mladima. 7 Za Bloomfielda je to zavodljiv govor jer ga se dovodi u vezu s priželjkivanim situacijama i zanimljivim i privlačnim lju5 Izvori: Pierre Guiraud: »L'Argot«, coll. -Que sais-je« No 700, Paris, P. U. F. 1958. Krunoslav Pranjić: «-Žargon — razaranje ili bogaćenje jezika?«, u knjizi Jezik i književno djelo, Školska knjiga, Zagreb, 1968, str. 33—37. Miroljub Todorović, Gejak glanca guljarke, Prosveta, Beograd, 1974, str. 95. 8 Pierre Guiraud: P. U. F. Paris, 1958.
7
»L'Argot«,
coll.
-Que
sais-je«
No
700,
Otto Jespersen, Čovječanstvo, narod i pojedinac sa ling-
vističkog stanovišta, Zavod za izdavanje 1070, str. 129—141, posebno str. 130.
udžbenika,
Sarajevo,
117
«dima (mlade i slobodne osobe, sportaši, kockari, skitnice, kriminalci), 8 Uz slang se obično vežu obilježja kao što su •duhovitost, humorističnost, opuštenost, sloboda, drskost i kreativnost. Govori se o asocijativno«ti, o konotativnom ili izražajnom bogatstvu izraza koji pripadaju slangu. Ovakav stav prema žargonu ili šatrovačkom prevladava i kod naših skorašnjih teoretičara. 9 Za nas je posebno zanimljivo Guiraudovo razmatranje promjena smisla naziva argot.10 U početku je označavao neku posebnu i zatvorenu skupinu i njezin manje ili više tajni •(za širu zajednicu nerazumljiv ili barem čudan) jezik. Danas pod tim nazivom prevladava poimanje specijalnog jezika kao društvenog znaka, to jest načina na koji se pojedinac legitimira kao član skupine, a skupina kao izdvojena iz šire zajednice. I Edward Sapir je za posebne načine govorenja primijetio da djeluju kao znak možda neustrojene, ali psihološki sasvim realne skupine. Osobeno govorenje samo pojačava djelovanje prisutno u jeziku — da je istovremeno i razluka (od drugih) i spojnica (sa skupinom). Sapir govori o posebnoj vrsti jezične djelatnosti »o kojoj lingvisti ne raspravljaju često, a koja je od najveće važnosti za društvenu psihologiju«. To je »podoblik« jezika kojim govori neka skupina koju na okupu drže zajednički interesi (obitelj, studenti, sindikat, podzemlje, nekoliko prijatelja). Glavna mu je funkcija da posebnim načinom razluči skupinu od Sire zajednice, a potpuna odsutnost takvog indeksa u govoru, tvrdi Sapir, doživljava se kao nedostatak ili znak emocionalnog siromaštva. Iz Sapirovog se teksta nadalje može zaključiti da. je on govo-ru koji potvrđuje zajedništvo, i ništa važnije od toga ne kaže, pridavao obilježje zvaničnosti. Takav je govor, naime, neophodan tamo gdje nema prisnijih veza između članova zajednice i gdje se to mora nadoknaditi neprekinutim, barem i beznačajnim govorenjem. Cak i kad s aspekta referencijalne ili logičke funkcije nitko nema reći ništa značajno, izgovaranje je zajedništva neposredno prepoznatljivim oblicima važno jer djeluje umirujuće i ohrabrujuće. U takvim okolnostima vrijedi da nije toliko važno što se kaže koliko da se ma što kaže, a to nas, kaže Sapir, 8 Navedeno prema Denik François: »Les Argots«, u Ecyclopédie de la Pléiade (Le Langue), Edition Gallimard, Paris, 1068. 9 Usporedi na primjer Mladen Kuzmanović: »Kreativnost žargonske tvorbe«, Umjetnost riječi, 1970, 1—2, str. 129—135. 10 Pierre Guiraud, isto, str. 97.
118
podsjeća na to koliko jezik premašuje ulogu puke tehnike općenja i koliko suodređuje ponašanje. 11 Guiraudova je karakterizaeija žargona da je to parazitski jezik, jer iskorištava vrijednosti koje se pripisuju tehničkim terminima. Tehnički jezik nije žargon, ali u svakom trenutku može biti žargonski upotrebljen. Svi su tehnički jezici potencijalno žargoni, kaže Guiraud. 12 Zargonska (zlo)upotreba tehničkog izraza u neku je ruku osiromašenje i degradacija prvobitnog znaka jer se upotrebljava samo zbog vrijednosti. Tehnički izraz više ne djeluje tako da precizno označi predmet, nego da označi govornikove poznavanje jezika kojem taj tehnički izraz pripada, to jest da označi govornikovu upućenost u tajne neke skupine. Tako latinski izrazi, stručni termini, dugačke rečenice i propisani vanjski oblik teksta mogu biti uoptrebljeni kao znaci stručnosti ili znanstvenosti. Prema Guiraudu, žargon se sastoji od dvije osnovne skupine izraza — tehničkih (naravno, upotrebljenih kao tehnički) i afektivnih. Pod afektivnim se izrazima podrazumijevaju imena kojima je glavna svrha da vrednuju imenovano. Žargonsko parazitiranje na tehničkom izrazu ili jeziku jest snobovsko ponašanje. Kao i oblačenje, govor je podložan periodičnim toleriranim zastranjenjima od osnovne običajne linije, to jest — modama. Za razliku od ranijih tumačenja žargona kao zaštitnih tajnih jezika i načina nezvanične komunikacije, ovakvo Guiraudovo, kao i ranije Sapirovo tumačenje govora kao društvenog znaka ne isključuje mogućnost da se i javno neproizvodno govorenje nazove žargonom. To se prije svega odnosi na razne vrste službenog izjavljivanja. Tu čak i ne nedostaje tajnovitosti, što se žargonu pripisuje kao važno obilježje. Tajnovitost se uopće javlja tamo gdje se želi izraziti moć (na primjer izazvati udivljenje ili strah) ili gdje se želi zaštiti od eventualnog gubitka moći. Cin tajenja ili skrivanja (mimikrije), čin je moći ili zaštite, kaže Ellias Canetti.« Tajnovitost se javlja tamo gdje su institucionalizirani odnosi izrazito nejednake moći ili, kako kaže Guiraud, gdje haraju nadzornici, ađutanti, poslovođe i uopće — nadređeni. Dok neko govorenje sasvim nenamjerno (nesvjesno) isključuje one koji nisu u-
Edvard Sapir, isto, str. 37—39. Fierre Guiraud, Isto, str. 101. 13 Ellias Canetti, Masa i moć, GZH, Zagreb, 1984, str. 241— —246. 11
13
119
pućeni, kao Sto je to slučaj sa stručnim govorom, drugom je tajenje ili mistificiranje bit, kao što je slučaj s obrednim, magijskim, diplomatskim i, vrlo često, političkim govorom. Posebno u okolnostima zvaničnog izjavljivanja vrijedi formula Dragoslava Andrića: »Sto je čin rizičniji, riječ je tajnovitija«. 14 Kad je izjavljivanje obavezno, a nema se što reći ili je opasno jasno se odrediti, govornik se jedino može zaštiti mutnim govorom. Teoretičari žargona uglavnom se slažu da je žargon kao društveni znak prvenstveno razlikovan. Odstupanje od načina govorenja šire zajednice, koje rezultira posebnim tipom govorenja, izražava težnju za razlikovanjem od drugih. Tu težnju, prema Jespersenu, podupire osjećaj vlastite superiornosti. Zato Guiraud kaže za žargon da je superlativan m a k — znak onih koji su uvjereni da su u nekoj zajednici našli sebe. Odatle omalovažavajući i posprdan odnos prema svemu stranom (u žargonima zatvorenih skupina ima mnogo izraza za glupost, naravno, tuđu), i uopće velik inventar uvreda za one druge, sklonost afekti vnom određivanju spram drugog (tuđeg), što podrazumijeva pretežno vrijednosno izražavanje te sklonost takozvanim jezičnim karikaturama. O ishodištu jezične karikature i njezinom mjestu u žargonu poticajno je pisao Josip Hamm. Ova plodna likovno-jezična usporedba dovela je Hamma do zaključka da jezični izraz i ne može a da ne bude karikatura, to jest da u imenu predmeta ne naglasi jedno previSe, a drugo sasvim zanemari. Tako je životinja koju zovemo medvjed nazvana samo po tome što voli jesti med (danas prihvaćeno tumačenje: što zna gdje ima međa), a mjesec travanj samo po tome što u to doba godine počinje rasti trava. U žargonu se ova prirodna ili nužna karikaturalnost često dovodi do ružnih i grubih krajnosti. Budući da je jezična karikatura po mjeri vrijednosnog sustava skupine, zornu neproporcionalnost prati »aksiološka proporcionalnost« izraza.15 Sve se vrste žargona odlikuju oholom tvrdošću — bilo da se radi o antisentimentalnom i surovom sarkazmu nekih žargona mladih ili o patetičnom tonu kojim se, kako kaže Guiraud, »oglašva neizbježnost velikih sudbina« i sugerira monumentalnost (kao u političkom žargonu).
14 18
Dragoslav Andrić, Reinik žargona, BIGZ, Beograd, 1976. Josip Hamm: »Dvije tri o govoru zagrebačkih srednjoško-
laca«, Nastavni vjesnik, Zagreb, 1939/40, br. 4,
120
No kad se govori o razlikovnosti kao o prvom obilježju govornog društvenog znaka, treba imati u vidu i motive za razlikovanje. Ne proizlazi li motiv za razlikovanjem iz m o tiva za pripadanjem referentnoj skupini? Negativno određivanje prema drugom (stranom) može imati uzrok u p o trebi da se skupini naglašeno izrazi lojalnost; ograditi se od neprihvatljivog kontrastnim oblicima ponašanja i(li) glasnim klevetanjem drugoga. Posljedica je u onih manje kreativnih ne toliko razlikovanje koliko oponašanje prihvatliivog n a čina ponašanja. Zargonski znak ima za cilj da prije svega komunicira ispravnost ili, kako bi rekao Michael Fecheaux, da na zadovoljavajući način predstavlja pripadnu ideološku formaciju. 10 Ispod drskog i prkosnog ponašanja marginalnih skupina i omlađinaea uvijek se može naći konformistička težnja uklapnju u milje drskih i prkosnih. Govor onih koji su izvan zakona izrazito je zakonit u odnosu na pravila ponašanja vlastite skupine. Tako »tvrdi« ili »muški« govor obično ide uz čvrstu hijerarhijsku strukturu s jednim kao vođom i ostalima koji imaju jasne uloge prema vođi, pa tvrdi govor zapravo znači ispravan govor ili govor onih sa stabilnim identitetom. I kad drsko osporava i kad poslušno podilazi, žargonozborac uvijek govori sa snažnim osjećajem da govori k<8iko treba. Prema tome, iako je i razlikovan, za žargon je, čini se, ipak važnija (i polazna) odrednica da je govor identiteta. Razlikovnost se postiže jačim priključenjem sredini. Razlikovanje od šire zajednice često ide usporedo s gubitkom osobne autentičnosti zbog podvrgavanja ideologiji uže zajednice. Dobar je primjer kasarnskl žargon. Ovladavši žargonom »starih boraca«, koji je hijerarhijski i vrijednosni znak, mladi vojnik (»gušter« ili »fazan«) rješava svoj problem uklapanja u sredinu i smanjuje neugodni osjećaj izdvojenosti. 17 Budući da je u osnovi govor identiteta, glavno obilježje žargona ne može biti stvaralaštvo. Malo je onih koji stvaraju, a mnogo više onih koji slijede, kao što običaj češće oblikuje ponašanje pojedinca nego što pojedinačno ponašanje postaje običaj. Znakovi identiteta su ponavljanja jer im je svrha da budu prepoznati.
16 Michael F6cheaux: »Govor i ideologija«, Marksizam, « svetu* 6, 1979, 1, str. 218—248. " Ljubomir Fopović: »Kasarnski argo«, Književnost i jeziky 1970, 1.
121
Mitu o kreativnosti žargona i o njegovoj svježoj ^različi-tosti u odnesu na sivu govornu svakođnevieu pridonijele su brze promjene u žargonima zatvorenih skupina (zamjena populariziranih izraza novim znakovima razlike ili novim -tajnim izrazima — šiframa) i rječnici žargona, koji svi od-reda bilježe samo najuspjelije i za neupućene najzanimljivije (najslikovitije) izraze. Izrazita sinonimičnost (mnoštvo izraza za isti referent i takozvani sinonimski nizovi), pothrajnju iluziju izražajnog bogatstva tamo gdje ga nema, jer »kvantiteti ni u jezičioj komunikaciji ne zamjenjuju kvalitete«.® U stvaranju iluzije izražajnog bogatstva sudjeluju i neke tehnike iskrivljavanja riječi (automatsko dodavanje ili umetanje uvijek istih slogova na uvijek ista mjesta ili zamjena redoslijeda slogova u riječi po nekom pravilu), što aktualizira jezičnu supstanciju i, posebno za onoga koji nije u žargonu, očuđuje (poetizira) zapravo automatski (nepoetski) izraz. Mnogo je pridonijela i beletristika — snažnom evokativnom vrijednošću žargonizama i prikazivanjem , dinamičnog života nekih društvenih skupina (posebno kriminalaca). Prodiranje žargonskih izraza u kolokvijalni a zatim i u standardni jezik navelo je mnoge da žargon tumače kao svjesni stvaralački napor da se obogati jezik, pa tako na primjer kod Mauricea Weseena nalazimo misao da je slang »radionica jezika i hranitelj rječnika«. 19 Pierre Guiruad je s pravom ukazao na potrebu da se -ruši ovaj mit o žargonu. Ono što novajliji ili promatraču sa .strane izgleda neobično (i zato svježe i poetsko), u okviru skupine već je vjerojatno otrcana fraza. Pravih je kreacija, -tvrdi Guiraud, vrlo malo. Najčešće se obnavljaju izrazi -koji su nekada bili u modi, posuđuje se iz drugih slojeva jezika, -deformiraju se standardni izrazi ili se pomiču uobičajeni odnosi standardnih izraza i njihovih označenih. Zargonozborac više odabire iz postojećeg arsenala nego što sam kreira. Sasvim se krivo narodu, društvenim skupinama pa i samom jeziku pripisuje kreativnost ili čak jezična genijalnost. -Sloboda, stvaralaštvo i izražajno bogatstvo mogu poteći samo od pojedinačnog govornika, a ne od kolektiva ili jezika.20 18 Krunoslav Pranjić: »Žargon — razaranje ili bogaćenje jezika?«, u knjizi Jezik i književno djelo, Školska knjiga, Zagreb, 1968, str. 33—37.
19
Maurice H. Weseen, A Dictionary of American Slang, Georg
¡G, Harrap & Company, London. 20 Pierre Guiraud, isto, str. 78—79.
122
Zargonska obilježja: rječnik, fonetski oblici i ritam Smatra se da žargon postoji u okviru fonologije i sintakse nekog općeg (»prirodnog-« ili »historijskog-«) jezika, a teži posebnom rječniku, što se odnosi samo na imenice, glagole i u manjoj mjeri na pridjeve. I to je jedan od razloga da ga se smatra parazitnim ili »sekundarnim« slojem jezika. 21 Istina je da žargoni najčešće nemaju poseban f o nološki sustav ni drugačije naglaske riječi, ali se mora priznati da neke žargone pouzdano predstavljaju fonetski o b lici, posebno oni globalniji — rečenična intonacija, broj i rađmještaj rečeničnih naglasaka i pauza i si. Za fonetsku je razinu žargonskog znaka zanimljiva Guiraudova bilješka o općem tonu (zvuku ili dojmu) francuskog argota marginalnih i supkulturnih skupina. On tvrdi da prevladavaju niski i nazalni vokali i frikativi, što ostavlja dojam mlitavosti, dojam koji, po Guiraudu i odgovara mentalitetu argotičara.--' Neke vrste žargona preferiraju za svoj osnovni jezik netipične glasove i glasovne skupine. U francuskom je argotu to na primjer, u inicijalnom položaju u riječi neobičan glas [ft] u gnaf, gnard, gnasse i si. 23 Izraziti je ludički žargoni skloni su aktualiziranju jezične supstancije ili označiteljske materije znaka. Tako se češće pojavljuju onomatopeje, onomatopejske riječi i izražajne ili slikovite riječi, koje ne označavaju samo konvencionalnom vezom nego i prirodnom vezom, to jest sličnošću ozpačitelja s referentom. Materijalnost označitelja naročito osvješćuju posredne paronimijske veze, u kojima posrednički izraz i novo ime imaju slučajno (djelomično) zajednički fonetski lik: starac — (izïapio) — laponac i l i izravne ali v r l o iznenađujuće paronimijske veze: plesati obraz uz obraz = obrazovati se. Za žargonski je izraz važan dobro pogođen broj slogova i razmještaj naglasaka i glasova. Žargonski izrazi koji »preživljavaju« i ulaze u kolokvijalni jezik to najviše duguju dobrom (izražajnom) fonetskom obliku. (Dobar je oblik i uvjet za uspjeh parole ili slogana.) Pri tom je tvorba izraza vođena ustrojstvom osnovnog jezika. Na primjer, teško da bi u nekom drugom jeziku mogao nastati slikovit iz21 22
23
Pierre Guiraud, isto, str. 101—102. Pierre Guiraud, isto, str. 82.
Denis François, isto. 123
raz američkog studentskog slanga za cigaretu — coffin nail (čavao mrtvačkog sanduka ili, eventualno, lijesni ekser) jer je struktura engleskog jezika omogućila spoj slike i željenih asocijacija s upečatljivim fonetskim oblikom od samo tri sloga od kojih su dva naglašena. Važnost govornog o b lika posebno dolazi do izražaja u žargonskim izrazima s izrazitijom ludičkom ulogom. Jespersen navodi popularne francuske fraze Tu paries, Charles i Ca colle, Anatole, sa koje je važno igranje s ponavljanjem sličnih slogova (glasova) i bez čega one sigurno ne bi postale fraze. Važnost govornog oblika u govornom igranju potvrđuje engleski rimovani sleng (rhyming slang) s dvoakcenatskim (dvotaktnim) skupinama koje se rimuju s neizrečenim standardnim izrazom: apples and pears (jabuke i kruške) = stairs (stepenice); trouble in life (muka u životu) = wife (supruga). Dvočlani se govorni oblik javlja i u drugim žargonima, na primjer u ovisničkom: bees and honey (pčele i med) = novac; bending and bowing (koji se savija i previja) = narkotiziran; black and white (crno i bijelo) = policajac; saddle and bridle (sedlo i uzda) = pribor za drogiranje; whips and jingles (bičevi i klepet ili kočijaš i kola) = slika simptoma koji se javljaju pri odučavanju od ovisnosti.24 Ovakav govorni oblik, kad se ističe na drugačijoj govornoj pozadini, postaje naročito privftačan. (Nije slučajno da je i govorni oblik onomatopeje dvočlan — dvoslog.) No i u žargonima bez imalo ludičkog (zabavnog) nalazimo karakteristične govorne oblike. Obezličeni zvanični govori redovno su pretrpani netom spomenutim dvoakcenatskim o b likom, posebno onim s veznikom i. Uopće se za javno govorenje može reći da što je više općenit znak pripadnosti ili objava vjernosti ili što su okolnosti govora religioznije, ritmičnost postaje sve važnije obilježje. Tako se politička p o dobnost ili nadležnost mogu označiti ritmičkim naglašavanjem riječi u malim i podjednakim razmacima i nizanjem dvoakcenatskih skupina u dugačke rečenice. Općenito se tajnovitost zvaničnog žargona više ostvaruje ritmom nego posebnim rječnikom. Ritmom ostvareni ezoterični efekti podsjećaju na magijske obredne formule. Svrha im je da potvrde vezu, a ne da obavijeste i pozovu na dijalog.
24 Vladimir Hudolin: »Ovisnički žargon«, u knjizi Christiane F. Mi djeca s kolodvora Zoo, Globus, Zagreb, 1980, str. 297— —342.
124;
Žargon: jezik ili govor Neki teoretičari smatraju žargon jezikom (iako se također tvrdi da ima samo djelomično poseban rječnik), a mnogo su češći oni koji misle da je žargon »samo« govor. G o vorom ga zovu zato što tradicionalno prestižno ime jezik mogu zaslužiti stabilniji sustavi, koji imaju eksplicitnu normu {svoj rječnik i gramatiku), koji se ostvaruju i u pismu te koji mogu poslužiti za javno govorenje. Zato se oni koji ga zovu jezikom odmah ograđuju određujući ga kao jezik nižeg ranga. Nedoumice oko toga je li žargon jezik ili g o vor te terminološka zbrka u literaturi o žargonu koja iz te nedoumice proizlazi samo potvrđuju glavno obilježje društvenog znaka — da govor svodi na jezik, to jest da jezik u žargonu (govoru) više nije samo instrument prenošenja poruke koja bi bila nešto različito od jezika nego je on glavni sadržaj poruke. Žargonom nećemo zvati samo sustav znakova i pravila nego prije svega pojedinačne govorne poruke u kojima dominira obavijest o ispravnosti načina govorenja, pa prema tome i jezika. Kod žargona je očigledniji kombinirani psihosocijalni karakter govorenja. To je vidljivo u načinu na koji se žargon obično opisuje. Iako se razni atributi figurativno pripisuju žargonu kao apstraktnom sustavu, ubrzo postaje jasno da se to treba odnositi na konkretne govorne situacije, to jest da opisivači pojedinih žargona itekako uzimaju u obzir okolnosti govora, odnosno njegov pragmatički aspekat Tako se pri procjeni vrijednosti žargonskih izraza uzima u obzir i neverbalnim sredstvima izražen stav (na primjer, drsko i slobodno). Atributi nekog žargona zapravo se odnose na ljude koji ga govore, na njihove odnose prema sebi, drugima i svijetu. Kako je žargon proziran prema mentalitetu onih koji tako govore, upečatljivo je pokazao Guiraud navodeći »osnovne teme narodne duše« — tijelo i njegovi dijelovi, novac, fizička ljubav, prehrana, neprilike, b o lest, smrt, odbijanje. Veliki broj izraza (sinonima) za jedan referent također pokazuje veću privlačnost nekih predmeta za označiteljsku proizvodnju. Dijelovi su tijela u tome nejednako zastupljeni — nos je na primjer daleko privlačni]i za žargonsko označavanje nego oko a ispred svih dijelova tijela daleko prednjače stražnjica i genitalije. 25 Kad Julian Franklyn govori o rimovanom slengu Iraca i Koknija onda
25
Pierre Guiraud, isto, str. 42—43.
125;
on govori ne samo o naravi tih ljudi nego i o situacijama u kojima se taj žargon javlja i o društvenim okolnostima posljednjih godina devetnaestog stoljeća. Govornici rimovanog žargona su radnici na teškim poslovima, veseljaci, pričalice, temperamentni, nagli, duhoviti, skloni zabavi i igrama; situacije su — dokolica i dobro raspoloženje {«-to laugh the day away when all is well«), obraćanja djeci i životinjama; epohu karakterizira kao blistavo, boemsko, veselo i duhovito doba kad su cvjetale umjetnosti i kad još umijeće razgovaranja nije bilo mrtvo.® Ovdje dakle imamo opise konkretnih govornih situacija, a ne apstraktnog jezika; ljudi su ti koji govore. Ne tako rijetko taj se odnos obrće tako da izgleda da razlozi za loš govor leže u jeziku. Josip Hamm uspoređuje naše đačke argoe (»pretjerano grubi i primitivni«) s poljskim i francuskim đačkim govorom (»mašta prožeta finom duhovitošću«) tek podrazumijevajući valjda kulturne razlike.37 Kod nas se tako uporno govori o lošem političkom jeziku, a ne o onima koji tim »lošim jezikom« govore. Kao što govornik biva prosuđen na osnovu jezika, tako se i jezik procjenjuje po zajednici koja ga govori. Opisati neki argo, kaže Denis François, znači prije svega izdvojiti skupinu koja njime govori. 28 Tako su i stavovi prema žargonima uvjetovani zapravo stavovima prema ljudima koji tako govore. Razni autori imaju u vidu vrlo različite skupine i vrlo različite žargone, pa odatle i velike razlike u ocjenama žargona. To je možda najvidljivije u estetskim prosudbama, gdje se ide u krajnost. Krajnje negativan stav prevladavao je još krajem prošlog stoljeća. Žargon se smatrao ružnim, grubim, sirovim, prostačkim, siromašnim, tupim, plitkim, mlakim, mlitavim, šablonskim, niskim, odvratnim i čudovišnim izopačenjem. Teoretičari dvadesetog stoljeća reagirali su na ovakav stav ugroženog čistunstva pretjeranim oduševljavanjem, ističući ljepotu stvaralačkih žargonskih činova, maštovitost i izražajno bogatstvo. Moguće je također da su imali u vidu drugačije vrste žargona. Guiraud je upozorio na veliku razliku u kreativnosti između govora neobrazovanih i supkulturnih skupina (skitnice i nekvalificirani radnici) i skupina u kojima se njeguje autentičnost ličnosti, osobnost, samostalnost i inicijativa (taksisti, ulični
28
Julian Franklyn, A Dictionary of Rhyming Slang, Rout-
ledge & Kegan Paul, London, 1960. 21 Josip Hamm, isto. 28 Denis François, isto.
127;
prodavači, barmeni a od vojnika najviše avijatičari). Kao' izrazito kreativni ističu se govori visokoobrazovanih skupina i svih zajednica u kojima se njeguje otvorenost duha, pa tu spadaju školski i studentski žargoni, žargoni nekih profesija (glumci, novinari) i nekih (»finijih*.) sportova, kao Stoje na primjer tenis. Kao primjer oprečne prosudbe žargona neka posluži Franklynov opis rimovanog slenga i karakterizacije canta (flash language, ganguage) koju su dali Berry i Bark: Dok je u rimovanom slengu nešto duhovitosti, mnoto toga zabavnog, a sve dekorativno, cant je surov, neugodan i bez duha.29 Nastavit ću s uspoređivanjem pozitivnih i negativnih obilježja na koja se može naići u literaturi o žargonu da bih pokazao da se pod jednim imenom misle vrlo različiti tipovi govora. Za slang se kaže da je nesmjestljiv u rječnik ili da rječnik slanga unaprijed treba smatrati samo dokumentom, budući da se izrazi neprestano mijenjaju. Naglašava se da je žargon govorno oslobađanje i maštovito stvaranje. Usporedba s igranjem također je u pozitivnom smislu. U tako shvaćenom žargonu užitak ili čak naslađivanje proizlazi iz barem dvije stvari — iz doživljaja proizvodnje smisla i stvaranja novog izrazfe i iz osporavanja ili degradiranja »klasičnih« vrijednosti i rušenja tabua (opscenost, antisentimentalizam). Ne samo zbog puke izražajnosti negozato što ta izražajnost na najbolji način uključuje drugoga u produktivno komuniciranje ravnopravnih, takav govor ima veliku retoričku vrijednost. No navedena se obilježja m o gu odnositi samo na individualan govorni čin dok se njegove kreacije još nisu počele trošiti po ustima ostalih članova zajednice. Tek zvanično trošenje tuđih komunikacijskih rješenja počinje se prepoznavati kao žargon, a navedena pozitivna svojstva obrću se u svoju suprotnost. U rječniku se dovršava klizanje od izražajnosti prema konvencionalnosti; govornik nije slobodan, nego stegnut obazrivošću; budući da ima potrebu da bude ispravan, nestaje stvaralaštvo; umjesto da se igra jezičnim mogućnostima, materijalizira očekivane oblike. Osporavanje ostaje bučno, ali deklarativno — uvrede i psovke su one koje priželjkuju autoritet i odnose se isključivo na tuđe. Pokušaji stvaranja završavaju govornim kičem, a retoričke se kvalitete gube u neizražajnosti i dosadnoj bezličnosti.
29
Julian Franklyn, isto.
L. V. Berry and M. Van den Bark, The American Thesaurus
of Slang, Th. Y. Crowell Company, New York, 1953,
127;
U krajnosti suprotnoj svim pozitivnim određenjima žargona potvrđivanje jezika ostaje glavni razlog govorenja i pravi sadržaj poruke. Taj negativni žargon je jedino sto DI trebalo zvati žargonom. On je pretežno manifestacija govornikove nadležnosti signalizirane poznavanjem ispravmn jezičnih oblika. Sličan je rečenicama kojima se u gramatikama i jezičnim udžbenicima ilustriraju jezični oblici, izrazitom metajezičnom funkcijom (potvrđivanjem jezika, usmjerenošću na kod) potvrđuje zajedništvo sa skupinom, dakle, ostvaruje fatičku funkciju, svojstvenu obrednim govornim formulama. Iako može imati izgled onoga što Basil Bernstein zove »razrađenim kodovima«, zvanični žargon ima neka obilježja »ograničenih kodova«. Bernsteinovo je mjerilo za ovaKvu podjelu vjerojatnost pojavljivaija govornih sredstava kojima će govornik organizirati značenje. On je ove kodove pripisao dvjema društvenim skupinama — nizini i manje obrazovanim slojevima društva (ograničeni kodovi) i visim i obrazovanijim slojevima društva (razrađeni kodovi). Ono što je Bernstein naveo za ograničene kodove u velikoj mjeri odgovara zvaničnom žargonskom govoru: skučen i ^ o r i zato velika predvidljivost, obrednost, ukalupljenost, bezličnost, identifikacijska funkcija (»Kako se nešto kaže i kada se kaže postaje važnije od onoga što se kaže«), neartikuliranog (kod Bernsteina se to odnosi samo na razinu izgovora) i pomjeranje značenja. Ograničeni kod, kaže Bernstein, oblikuje društvene odnose istovremeno ograničavajući signaliziranje individualnog iskustva.® Bernsteinovo pripisivanje dviju vrsta kodova razlici u obrazovanju ili kulturno&ti govornika i pripadajućih skupina vrijedi i za zvanični žargon, ali ne vrijedi njegova raspodjela po pripadnosti višim i nižim slojevima društva, što će se vidjeti iz slijedećih p o glavlja. Iako je u opisima žargona više nego igdje prevladalo usmjeravanje na govor i njegove okolnosti, to jest na pragmatički aspekat govorenja, ostajalo se pretežno na žargonskom rječniku - na izoliranim govornim odsječcima. U zvaničnim žargonima važni signali autentičnosti postaju f o netski oblici i ritam, pa žargonska obilježja ne treba tražiti toliko u izoliranim dijelovima govora koliko u njegovu globalnom obliku ili u načinu organiziranja govorne poruke, točnije rečeno, u njegovoj neorganiziranosti s aspekta lo-
» Bazil Bemstajn (Basil Bernstein)
Jezik i društvene klase,
prevela D. Mićunović, BIGZ, Beograd, 1979.
128;
gičkih i retoričkih načela. Žargonom ne možemo zvati samo (apstraktni) sustav znakova i pravila, nego prije svega pojedinačnu govornu poruku za koju se može red da u njoj prevladava obavijest o jeziku. Jezik ne može biti ni kreativan ni nekreativan, ni ružan ni lijep, n i . . . itd., nego je to samo pojedinačni govornik u sasvim određenoj govornoj situaciji. Jezik jest sustav, ali otvoren: zatvaraju ga nestvaralačka govorenja. Jezik je mogućnost, što znači da nije samo ono Sto dosad jest nego i ono što bi mogao biti ili, kako je to jednostavnije izrazio Vuk — kad ustreba, naći će se. Govoriti o nekreativnosti jezika znači prebaciti odgovornost za brbljanje s pojedinačnog govornika na sustav znakova i na zajednicu. Žargon nije samo neki poseban sociolekt ili jezični podsustav, iako je i to, nego izrazita prisutnost tog sustava i ustajale strukture u govoru. Svaki se ustanovljeni jezični sloj može pojaviti i u stvaralačkom i u nestvaralačkom govorenju. Ipak, iz nestvaralačkog materijaliziranja jezičnih oblika može se apstrahirati novi, dodatni sloj pravila ili ograničenja u izboru koja slijede drugi govornici. Žargonom zovem i taj višak pravila i poruku koja prvenstveno obaviještava o govornikovom vladanju tim pravilima. Žargon je govor uravnjen pretjeranom pravilnošću i očekivanošću oblika — govor-oblik ili govor u kojem ima previše jezika — govor-jezik.
Žargon — neslobodan govor Javno je govorenje po pravilu nespontano, ali može biti slobodno i neslobodno. Svakome tko nastupa u javnosti važno je da na okolinu ostavi što bolji utisak. Kreativni to rade tako što govorom rješavaju neki problem zajednice i, uopće, otkrivaju nove aspekte. Nekreativni očekivanim glasanjem manifestiraju svoju podobnu prisutnost. Prvi su u govoru slobodni, a drugi su neslobodni. Prvi odabiru i stvaraju, a drugi izgovaraju zatečeno ili refleksom nametnuto. Socijalizacijom pounutrena pravila, bez obzira na kojoj razini svjesnog i nesvjesnog, ograničavaju govor, bilo da ga cenzurom reduciraju, bilo da nameću emitiranje prigodnih govornih uzoraka. U potonjem se slučaju radi o žargonu. Žargon je sljedbenički govor i najreljefniji se njegovi primjerci ostvaruju kad se velika i iskrena želja da se bude ispravan (podoban ili po želji autoriteta) artikulira nevještom kopijom, u krivo vrijeme i na krivom mjestu. Tužno-komični primjerci žargona svjedoče o nedostatku ta129;
kozvane komunikacijske kompetencije govornika, to jest da nije ovladao tipom ponašanja skupine kojoj stremi (referatne skupine). Poznavanje se ]ezika ne iscrpljuje poznavanjem znakova, nego je tu uključena i sposobnost izbora pravog koda u svakoj situaciji, sposobnost predviđanja reakcija okoline na te kodove i konačno sposobnost gradnje novih kodova. Govornik nekog jezika nije dakle ograničen samo na poštivanje pravila koda, (po Chomskom: »rule governed creativity«), nego njegova komunikacijska aktivnost predviđa i stvaralaštvo višeg ranga, koje se ne završava proizvodnjom novih i s obzirom na postojeća pravila ispravnih iskaza, nego uključuje i stvaranje novih pravila (po Chomskom: »rule changing creativity«). 21 Na jezik se dakle može gledati kao na snop kodova, i svaki put kad dođe do zamjene kodova, to jest do izbora neumjesnog koda, do izražaja dolazi govornikovo popuštanje nametljivosti žargonskog izraza. Jedan je takav primjer naveo Milovan Danojlić u eseju »Saputnik«. 32 Za tezu da postoji zvanični žargon, važno je napomenuti da se radi o situaciji javnog predstavljanja. Danojlić priča o mladiću iz provincije koji se pokušava uključiti u neusiljeni razgovor putnika u autobusu. Putnici komentiraju krajolik. Ali mladićevi su komentari neumjesno oblikovani političkim žargonom, i uopće, tipom govora koji se čuje na radiju i televiziji. Njegove rečenice izgledaju ovako: »U ovim krajevima postoje idealni uslovi za eksploataciju stočnog b o g a t s t v a . . . Nagrađivanje prema učinku daje sve bolje rezultate...« Ljudima iz grada on se preporučuje ideologijom i jezikom za koje je uvjeren da su visoko cijenjeni jer se javljaju na radiju i televiziji. Ulaguje se drugome odslikavajući (vraćajući) govor za koji misli da tom drugome pripada. »Neukost se klanja nadmenoj gluposti . . . Od onoga tko je jači sve se rado prima.« 33 Žargon je ovdje znak ideološkim obrascem artikularne i nevješto izrečene želje da se uhvati korak s vremenom i poboljša vlastito stanje. Sama po sebi potreba za promjenom nije, naravno, loša, ali je loše njezino artikuliranje u želju za vertikalnom društvenom pokretljivošću, koja upravlja oblikovanjem ponašanja tako da ono prije svega drugog signalizira okolini (i posebno referentnoj ili ciljnoj skupini) 31 Ranko Bugarski, Jezik i lingvistika, Nollt, Beograd, 1984, str. 262. 32 Milovan Danojlić, Muka s rečima, Nezavisna izdanja, Beograd, 1979, str. 16—21.
130;
podobnost. Podobnost se signalizira govorom ispravnih ili žargonom, a to znači stereotipi]om i hiperkorektnošću (lošom »ispra vnošeu«). Pozitivne stavove prema žargonima pretstavit će slikovita karakterizacija slanga koju je dao Carl Sandberg: »Slang is language that takes off its coat, spits on its hands, and goes to work.« 34 Ime žargon ostaje krajnje problematično jer pokriva govore različitih stupnjeva kreativnosti i jer ne upućuje na razliku između tehničkih jezika ili, točnije, tehničkih rječnika koje često zovemo žargonima i tipova govora koji na tehničkom rječniku parazitiraju. Ono što ovdje zovem žargonom potpuno je suprotio onome što je slengom označio Sandberg. Neke smjernice za ovakav obrat mogu se naći u teoretičara koji takozvanim specijalnim jezicima ne prilaze isključivo kao jezičnim ekscentričnostima i lingvističkim egzotama, nego pokušavaju prodrijeti do njihove društvene i psihološke uloge. Pod imenom žargon mislim jezičnu potrošnju, to jest upotrebu tuđih komunikacijskih rješenja, često neumjesnu, kad postoji volja da se bude drugačiji, ali i nesposobnost da se to ostvari. Onog trenutka kad neki izraz, ma koliko izražajan i pogođen u situaciji u kojoj je nastao, biva upotrebljen od nekog drugog, počinje njegovo trošenje. Upravo to trošenje, kojem ne podliježu standardni jezični oblici, nego samo oni koji su se isticali posebnošću, čini izraz modnim, to jest žargonom. Jezikom ne možemo zvati ni nestandardni, stvaralački gest ni sljedbeničko ponavljanje ili imitaciju. I jedno i drugo se tiče govora i govornikovih namjera (ili sposobiosti) da drugome nešto znači ili ne. Zato trošenje govornih oblika možemo slijediti jedino u načinima organizacije konkretne govorne poruke. Govor koji uspijeva izmicati žargonu ometa stabilnost podjele društvenih uloga i, možda je vrlo ograničena i za svijet i povijest beznačajna, ali ipak — revolucija.
Milovan Danojlić, isto. Navedeno prema Maurice H. Weseen, isto. Vidi također u Antun Soljan i Ivan Slamnlg: »O šatrovačkom«, Krugovi, Zagreb, 1955, br. 1, str. 82—86, gdje je Sandbergova izreka prevedena ovako: »Slang je jezik koji skida kaput, pljune u šake 1 radi.« 33
34
131;
VLAST RITMA I FONETSKOG OBLIKA U JAVNOM GOVORENJU Oduvijek čovjek vjeruje da ga poricanje jastva približava višem životu. Tkogođ gubi sebe, oslobađa prostor za Boga. Gerarđus van đer Leeuio1
li u A n i a t tl 1 u t i i m e s , m a n has believed that the negation of self has brought him closer to a higher life. Whoever has lost his self has room for God.* Gerardus van der Leeuw, Sacred and Profane Beauty: the Hemf in Art, Holt, Reihart and Winston Inc. Nashville, 1963, sir. ¿o 134;
Osjećaj za nužno uobličavanje
Uči li tko strani jezik, ima problema ne samo da točno ponovi nego i da čuje one oblike (glasovne, naglasne, intonatiVne i dr.) koji se razlikuju od oblika vlastita jezika. Ne zato što mu ne bi valjao sluh, nego zato što se percepciji novih oblika opire, kako ga zove Edward Sapir, njegov osjećaj za nužno uobličavanje.2 Na jednoj drugoj razini govornog ponašanja, koju Sapir nije imao u vidu, prekomjerni »osjećaj za nužno uobličavanje« ili gotovo prisilno oblikovanje govora dolazi do izražaja u javnom nastupu, često se u javnom govorenju može primijetiti mjestimično pravilniji raspored prozodijskih signala, što je za prozne oblike izražavanja neobično jer im metar nije konstrukcijska osnova. Hitam je tada elementaran slijed očekivanih oblika, odvojen od teksta i s porukom istaknutijom ođ tekstualne poruke. To je posljedica govornikova prepuštanja oblicima i ritmu nekog tipa govorenja, i samim tim zanemarivanja logičke (referencijalne) funkcije govora. Hitam i oblik su u govoru ispred logičkog smisla kad govornik ne poručuje ništa što bi bilo važnije od poruke njegova sudjelovanja, to jest društvene pripadnosti. Govornik tada podsjeća na stihoklepca, koji riječima popunjava zadanu formu — taktirajući zadane stope i stihove izabire riječi s kojima će moći ostvariti željeni broj slogova u stihu, cezuru na očekivanom mjestu, glasovno podudaranje sa završetkom prethodnog stiha itd. Ritmičke oblike koje pjesnik mrmlja u potrazi za leksičkim materijalom Viktor SklovsM zove zvukovnim mrljama.3 Da bi označio snažan poticaj ritmičke sheme i zvukovnih asocijacija u obliko-
2 Edvard Sapir (Edward Sapir), Ogledi iz kulturne antropologije, preveo A. I. Spasić, Presveta, Beograd, 1984, str. 226. 8 Novica Petković, Od formalizma ka semiotici, BIGZ-Jedinstvo, Beograd, 1984, str. 132—133.
135;
vanju govornog izraza, Northrop Frye upotrebljava izraz »babble«, u prijevodu brbljarija. Frye navodi situacije u kojima ritam prethodi i upravlja odabirom riječi; pred« jezični dječji govor, dječje pjesmice, pjesme uz rad te svugdje gdje je u osnovi pulsacija bliska plesu, koja je ispunjena besmislicama. »Bjelodano prvenstvo ritma pred smislom redovito je obilježje pučkog pjesništva, a stih se, kao i glazba, na^va 'lakim* kad god ima ritamsku akcentuaciju kola s plosnatim točkom.« 4 Frye još upotrebljava izraze »nadzirući ritam« i »obrazac zvuka«. Na važnost f o netskog oblika ukazao je Krunoslav Pranjić, našavši u A. G. Matoša rečenične oblike slične onima iz Starog zavjeta u prijevodu Đure Daničića. Taj biblijskom stilu i nekim Matoševim rečenicama zajednički fonetski oblik nazvao je intonacijskim logatomom.5 Govorne se formule usmene narodne književnosti objašnjavaju i čvrstom metričkom osnovom zbog muzičke pratnje i potrebom izvođača da sebi olakša zapamćivanje i izvođenje velikog broja pjesama (»epska tehnika«). Moć fonetskog obrasca ilustrirat će primjeri u kojima je taj obrazac ispunjen tekstualnom suvišnošću ili besmislom. Najčešća je sinonimija, kao u dvostihu iz ruske narodne pjesme: »Mlad delija tremu prilazio / Vasilje dvoru dohodio«, a tamo gdje sinonimije ne može biti, kao kod brojeva, tolerira se besmisao: »Sedme je noći preminula, / osme je noći ona umrla« (dvostih iz finskog spjeva »Kalevala«). 0 Da se preko gramatičkog neslaganja prelazi za volju zvukovnog slaganja, dokaz je i izreka »Nekad bilo, sad se spominjalo.« No čim se da se ipak ne radi samo o toleriranju očiglednih zališnosti, besmMemea i agramatizama. Korijen takvom govornom ponašanju treba potražiti u mističkim govornim formulama drevnih religioznih o b reda. Odsutnost razumljivosti nije bio slučajan nuzproizvod takvih formula, nego nužan uvjet. Uobičajenim se riječima ne može transcendirati zemaljski smisao niti komunicirati s nadnaravnim silama. Posrednici u komunikaciji s drugim svjetovima — vračevi — svoju su svetost i važnost podržavali čudnim (između ostalog i govornim) ponašanjem. Nešto od ritmiziranog besmisla obrednih formula i opčinja4 Northrop str. 311.
5
Krunoslav
Frye,
Anatomija
Pranjić,
kritiket
Jezikom
Školska knjiga, Zagreb, 1986, str. 68. 6
136;
i
Naprijed,
stilom
Zagreb,
kroza
1979,
književnost.
Oba primjera navodi Novica Petković, isto, str. 132.
vajuće ravnomjernosti proročanskih izreka i bajanja može se naći u sraslosti ritma i smisla onih javnih govora u kojih su zvukovne mrlje rječitije od teksta jer je riječi sazivao ritam. Kao što pjesnički oblik presudno određuje prijem pjesničke poruke, tako i tipizirani javni govori u prvi plan stavljaju svoj oblik kao okvir i prvi i pravi signal globalnog smisla cijelog iskaza. U tipiziranom javnom govoru oblik je sadržajan kao što je sadržajan u tradicionalnim pjesničkim vrstama. (Ne može se ništa reći u desetercu a da to značajno ne odredi cjelinu poruke.) 7 Oblik se poistovjećuje sa značenjima koja je najčešće uspostavljao u prethodnim kontekstima. Ukazivanje na oblik govorne poruke ima funkciju da primaoca uputi najprije na opći smisao koji dotični oblik crpi iz ranijih tekstova, a činjenica da ga ostvaruju suvišnosti i besmislice kazuje još i to da je prepoznavanje prirodnosti bilo krajnji namjeravam komunikacijski doseg. Cesto je mišljenje da ritmičan zborni govor ili zajedničko pjevanje stihova povijesno prethode s jedne strane individualnom pjesničkom ritmu, a s druge individualizaciji proznim govorom, kojim se izmiče ritmu zajednice. Povijesni bi redoslijed dakle bio: epos, mythos, logos. Govor je, kaže Gerardus van der Leeuw, stadij u propadanju pjesme. 8 Ostaci religiozno-magijskog formulativnog i ritmičkog govora posebno su prepoznatljivi u poeziji, ali ih ima i u govorništvu. Govornik kojem je stalo do publike teško da će se odreći pokretačke moći govornog ritma. Proznom izrazu nikad nije bila strana mjestimična ritmizacija. Suvremeno govorništvo više ne upotrebljava postupke starih oratora kao što su glasovno podudaranje na krajevima perioda ili rečenica (homeoteleut) ili ritmizirane rečenične završetke (klauzule), no velik dio retoričkih figura ili počiva na ritmiziranju ili ih prati naglašen fonetski oblik. Tu spadaju anafora, epifora, simploka, anadiploza, asíndeton, polisíndeton, epizeuksa, paralelizam, etimološka figura, paronomasia, asonanca, aliteracija, tautacizam a izrazito su govorno oblikovane i sve vrste antiteza (antimetabola, slavenska antiteza, korekcija, kontrast, Mjazam), Budući da metar nije konstrukcijsko načelo proze, svaki se ritmizirani dio izdvaja kao figura. Tako fonetski oblik osjetnije počinje utjecati na ukupan sadržaj poruke. Uzajamni utjecaj oblika i sadržaja sprečava nas da neke retoričke figure (kao 7
Novica Petković, Jezik i književno djelo, Nolit, Beograd,
1975, Str. 257. 8 Gerardus van der Leeuw, isto, str. 129.
137;
na primjer metaforu i druge trope) proglasimo neritraičkima. Kao što ritmiziran govor uvjetuje klizanje označenih i označitelja, tako i tekst koji obiluje prenesenim značenjima automatski biva čitan ritmizirano i s »lirskom« rečeničnom melodijom. No ako se pretjerano ponavlja, fonetska figura kao da nastoji rastegnuti svoje granice do granica cijelog iskaza, pa nema više izdvajanja manjih ritmičnih dijelova iz veće disritmične cjeline. Pretjerivanje u ponavljanju govornih obrazaca rezultira neartikuliranim, monotonim govornim tokom, koji slušaocu ne daje isturene točke kojima bi mogla poteći oblikotvorna linija razgraničenja — linija kojom bi poteklo značenje. Uravnjenost javnog govora na fonetskoj razini uočila je Cicely Berry i kao izravan uzrok navela povećanu napetost govornih organa, što automatski dovodi do smanjenja opsega glasa. Nespecifična značenja te bezličnost nerazgovornog toka, smatra ona, odbija slušače.9 Ne treba zaboraviti da je, barem kod nas, javno govorenje zapravo čitanje teksta koji uopće nije pripremljen za govornu k o munikaciju, nego kao da će biti komuniciran posredstvom pisma. Organiziranje značenja za komunikaciju pismom ima drugačiju strategiju odnosa prema primaocu i drugačiju kompoziciju rečenice nego što je slučaj u spontanoj govornoj komunikaciji ili u retorički pripremljenom govoru. Tipično je za pisani stil da je rečenica mnogo duža zbog raznih dodataka i digresija, a dugačka rečenica obično čitaču uravnjuje intonaciju. Jedan od postupaka koji je svojstven komunikaciji pismom jest poimeničenje. Obično se naglašava da je posljedica sklonosti imeničkom izrazu smanjenje zavisno-složenih rečenica i mistificiranje veza među iskazanim pojavama (jer su izbjegnuti veznici). 10 Zaboravlja se na još jednu važnu posljedicu: intonaeijsko uravnjenje i smanjenje stanki. Pokazat ću to na primjerima koje je dao Hans Eggers. Prva je rečenica zavisno-složena i njezino je vjerojatno govorno ostvarenje s prekidom ispred veznika i s upečatljivijim intonacijskim varijacjama. Druga je rečenica poimenična varijanta prve i njezino je vjerojatno ostvarenje valoviti ujednačeni i neprekinuti melodijski tok: 1. Moguće je zamisliti da se izdaci pregrupiraju. 2. Zamisliva je mogućnost pregrupacije izdataka. 9 Cicely Berrry, Voice and the Actor, Harrap, London, 1973, str. 18—19. 10 Hans Eggers: »Može li se jol sporazumijevati?« u knjizi Gadamar, Hormann, Eggers: Učenje i razumijevanje govora, prevela Truda Stamać, Studentski centar Sveučilišta u Zagrebu, 1977, str. 44—47.
138;
1, Moguće je zamisliti dalbe izdaci pregrupiraju. 2. Zamisliva je mogućnost pregrupacije izdataka.
Sigurno je da je jedan od uzroka uravnjenosti javnog govora to što se ne govori pojedinačnom drugom, nego mnoštvu neodređenih pojedinaca. No govornik se ni ne trudi da osvijesti drugog ili druge. Govornički egocentrizam, nesposobnost da se izađe iz vlastitog tijela i da se postavi u situaciju drugog, nužno, kako je primijetio Mihail Bahtin, rezultira neartikuliranim govorom. To je već vidljivo u nejasnom izgovaranju vlastitog imena pri predstavljanju. Bahtin je govornikovu nesvjesnost drugoga razmatrao u vezi s podjelom govora na manje dijelove, posebno na paragrafe ili pasuse. Pasusi su, kaže on, tragovi dijaloga u m o nološkim oblicima a razdijeljenost govora na dijelove znak je njegove organiziranosti. Sto je govornikovo predviđanje sugovornikovih reakcija slabije, to mu je govor manje organiziran, a potpuno ignoriranje drugog rezultiralo bi sasvim neartikuliranim govorom. 11 Pokret i zvuk su izravni znakovi govornikove osobnosti i vrlo je vjerojatno da tu leži glavni uzrok uravnjavanja kod javnog govorenja. Veći broj jedinki objedinjuje se većini zajedničkim znakom. No još je važnije to što se govornik, opterećen potrebom da bude primljen s povjerenjem, smješta u one kalupe za koje vjeruje da će to povjerenje izazvati. Budući da želi postići zajedništvo s publikom, što je u prirodi govora i komunikacije uopće, izbjegava ono što bi moglo omesti identifikaciju, pa i svoju različitost (osobnost i subjektivnost) skriva iza oblika društveno prihvatljivog ponašanja. Da je govornikova osobnost u nekim javnim govorima zatajena vidi se ne samo po tome što zastupa o p će prihvaćene vrijednosti i niže istrošene izraze (fraze) nego posebno u na^gdnoj redukciji razlika u govornikovu pokretu i zvuku. Uravnjeni su i oni govori koji blefiraju izrazitim intonativnim varijacijama, čestim pauzama i skandirajućim naglascima, ali shematski raspoređenim. Sličnog blefa ima u 11
Mihail Bahtin, Marksizam i filozofija jezika, preveo Ra-
dovan Matiljašević, Nolit, Beograd, 1980. str. 125.
139;
umjetnoj izražajnosti loše glume i recitacije, kad se bez prave interpretacije tekstualnog predloška shematski nabacuju kontrasti tihog i glasnog, mirnog i uzbuđenog, brzog i sporog i tako ostvaruje lažni govorni diskontinuitet. Ovaj je medij neprikladan za finiju analizu i dokumentiranje govornih ritmova i oblika, pa ću se ograničiti na opis samo nekih od oblika koji najviše uravnjuju govor i koji su najčešći. Nakon što nešto kažem o ritmu i fonetskom obliku, obradit ću dvo- i troakcenatske fonetske oblike (dvoi trotakte) te tip rečenice koja nastaje gomilanjem takvih oblika. Ukratko ću još navesti neke primjere neslaganja fonetskih oblika ili govorne artikulacije s tekstom, a obradit ću ih pod nazivom opkoračenje i stajaći rečenični naglasak.
140;
Govorni ritam i (ob)lik
Izraz ritam obično se upotrebljava za ponavljanje s pravilnim razmacima. Izraz disritmično znači odstupanje od očekivanog poretka i time potvrđuje uobičajenu upotrebu izraza ritam. No ritam ne mora biti samo pravilan i očekivan odnos. Njegovo ga uobičajeno (gore navedeno značenje) zapravo približava značenju koje ima metar, a to je stalan raspored signala ili pulsirajuća osnova na kojoj se izmjenjuju ritmičke figure. Hitam se doživljava kao pojava pravilnosti jer se u poeziji i muzici doživljava u odnosu prema metričkoj podlozi. Uzmemo li u obzir još najranije upotrebe izvornog starogrčkog izraza, ritam ne označava samo vremenski tok nego i poredak, raspored, shemu i oblik uglavnom proporcionalan. 12 Paul Fraisse je ponudio tročlanu shemu u kojoj su ritam i aritmija suprotstavljeni najvjerojatnijem i najekonomičnijem pokretanju organizma, koje on zove njihajnim gibanjem (un mouvement de va et vient pendulaire). Njihajno je gibanje zapravo najprimitivniji ritam, svojstven ponavljanim jednolikim radnim pokretima, a zastupljen je također u obredima i zabavnim aktivnostima. Nalazimo ga u spontanom ponašanju životinja, djece i odraslih ljudi kad se odmaraju ili kad im je popustila pažnja. Aritmija je odsutnost ponavljanja i prepoznatljivih oblika, nejednakost pojava i razmaka i zato ne omogućuje predviđanje. Ritam je otklon od automatizma njihajnog gibanja jer unosi nešto drugo, nekakav pokret ili diskontinuitet, ali ga i periodično ponavlja. Kad se uoči ta jednoličnost promjene ili red u kretanju (pravilnost ili proporcija), smanjuje se dojam pokreta i pojačava se dojam trajanja (strukture ili oblika). Ritam je dakle od njihajnog gibanja organiziranija periodičnost, ali mu njihajno pulsiranje ostaje u 12 Emil Benvenlst (fimile Benveniste), Problemi opite lingvistike, preveo Sreten Marić, Nolit, Beograd, 1975, str. 247—263.
141;
osnovi, dajući mu referentne ili uporišne točke u vremenu. Ritam je igra kratkog i dugog, aH uvijek jednako kratkog i uvijek jednako dugog, pa je prema tome igra identiteta i razlike. Trajanja su u ritmu definirana, a ne slučajna kao u aritmiji. 13 Da bih izbjegao dvosmislenost, izrazima oblik i figura označavat ću izdvojenost, to jest iz vremenskog toka ili kretanja izdvojena ograničena trajanja, simultanosti ili strukture. Pod ritmom ću podrazumijevati očekivano (dakle pravilno) pojavljivanje signala, ritam blizak metričkoj podlozi ili njihajnom gibanju. U ujednačenim radnim pokretima takav ritam ima dvostruku ulogu — da skuplja i čuva energiju i da magijskim govorenjem ili pjevanjem uz rad zaziva dodatnu snagu. U obredima djeluje anestezijski — uspavljuje i dovodi u stanje vrtoglavice i transa. Bliski su mu zabavni ritmovi jer jednostavni odnosi omogućuju sinkronizaciju percepcije i pojavljivanja stimulusa, to jest poklapanja očekivanja s događajem, što omogućuje »odmaraj uću percepciju« 14 Figura, oblik ili lik zatvorenošću se, homogenošću i čvrstinom izdvaja iz govorne pozadine. Pod fonetskim oblicima mislim vremenske skupine koje prostornost postižu tako da organiziranim odnosima sličnosti i razlika načas ukidaju linearni slijed elemenata govorne poruke. Fonetski je oblik zvučna osnova govora, njegov neverbalni sloj ili krik — ono što bi ostalo kad bi bilo moguće iz govora izdvojiti artikulirani tekst. Ističući se na pozadini, govorna (fonetska) figura izaziva za figure uopće karakteristično iskustvo dragosti ili očuđenje. Percepciji se govorni oblik nameće naglom promjenom govornog toka ili upornim ponavljanjem elemenata. Nagli prekidi ili usjeci u govoru razgraničavaju i tako ističu ono što im neposredno prethodi i ono što im slijedi, a to su nagle promjene visine osnovnog tona (intonacije), boje i intenziteta, nagli prekidi te prelazi iz ozvučenog govora u šapat i obratno. Poseban raspored varijacija govornog toka organizira manje cjeline. Kratka definicija figure koju je dao Gerard Genette — figura je uobičajeno odstupanje od uobičajenosti 15 — pogađa njezinu dvostrukost. U figuri se pojavljuju poznato i 13 Paul Fraisse, Les Structures Rythmiques, Publication universitaires de Louvain, 1956, str. 26—30, 36, 80, 117. 14 Paul Fraisse, isto, str. 117—118. 15 Gerard Genette, Figure, prevela Mirjana Miočinović, Vuk Karadžić, Beograd, 1985, str. 52.
142;
nepoznato — ona potvrđuje (shemom) i negira (novim sadržajem). No češći su slučajevi kad prevladava shema jer govorniku je stalo da se isticanje prepozna, pa pribjegava lako prepoznatljivom i jer se ono što se doživi kao izdvojeno lakše pamti i ponavlja. Figuru ili oblik je zato opravdano smatrati prije svega ne onim što jest, nego onim što je, ako se slijede pravila (shema), moguće ostvariti. Oblikom, prema tome, smatram način, metodu, tehniku i kalup. Kalup poistovjećuje sve čemu daje svoj oblik i baš zato može posredovati u komunikaciji. U nekim komunikacijskim situacijama, međutim, ukalupljivanje daleko premašuje potrebe prepoznatljivosti koje obično zovemo zajedničkim kodom. Pojedinačni se govorni čin počinje oblikovati u živčanom sistemu, da bi se potom nekoliko puta prefigurirao sve dok ne postane akustička pojava. Simultano, govorni je dah oblikovan s više vrsta načina. Najprije, načinima koji su prepoznatljivi preko granica pojedinih jezika jer im izraz sliči na sadržaj. Dinamičke se odlike unutrašnjeg života (promjene brzine i intenziteta) odražavaju na ponašanju. Kroz razne faze preoblikovanja govornog čina (nervni impulsi — motorika — zvukovi) provlače SQ lički odnosi koji sugovorniku omogućuju neposredno prepoznavanje govornikova stanja. To su motivirani ili prirodni znakovi jer omogućuju takozvano »neposredno razumijevanje« ili »izravnu identifikaciju emocija i za razliku od jezičnih znakova, nisu privilegija čovjeka. 10 D r u g a - s u vrsta načina, jezici i njihove varijantnosti — teritorijalne, funkcionalne i socijalne, s kojima se još isprepliće pojedinom govorniku svojstven način. Jezici, stilovi i tipovi imaju svojstvene načine artikuliranja slogovnog impulsa, objedinjavanja slogovnogimpulsa u riječi, a riječi u veće cjeline, te objedinjavanja govornih elemenata promjenama napetosti i opuštanja koje rezultiraju tipu govorenja svojstvenom intonacijom. Svaki je jezik poseban izbor oblika iz mogućnosti koje dopušta građa govornih organa. Taj ograničen izbor ili norma jest govorna uniforma. Neki načini govorenja, u kojima je izražavanje vođeno tipičnim oblicima ili ritmovima, ne vezuju se za pojedine jezike i stilove, pa ni za teme i žanrove, nego za vrstu situacije i za mentalitet govornika. Uni18 Petar Guberina je ovakve oblike nalazio analizirajući umjetnički stilizirani govorni ritam sudionika Krlcžine drame Kristofor Kolumbo u radu »Teorija o ritmu i primjena na jedno Krležino djelo«, Krle.žin zbornik, Naprijed, Zagreb, 1904, str. 365—394.
144;
verzalno su i neposredno prepoznatljivi jer im izraz sliči sadržaju, pa su slični prvoj grupi načina. Na svim se jezicima, na primjer, mimo sadržaja koji nosi tekst može sugerirati logičnost (razumnost) jasnim izgovorom, izrazitim i čestim naglašavanjem i dugačkom razvedenom rečenicom. Vremenost govora posebno uvjetuje da govorne emisije budu prilagođene mogućnostima percepcije. Odatle sklonost govora jednostavnijim ritmičkim odnosima i ponavljanjima. Baš zato što izgovorena riječ ne ostaje poput pismena na papiru, nego odleti (verba volant...), važna je govornikova svijest o tome koje će točke govornoga niza istaknuti da bi primaocu omogućio lakšu integraciju cijele poruke. Promišljeno isticanje ključnih točaka poruke Branko Vuletić ¿ove diskontin uiranošću govorne poruke, ali takvom kakva je primjena diskontinuiranoj prirodi percepcije i koja omogućuje primaocu rekonstrukciju smisla. Jednoličan ili kontinuiran govor smanjuje količinu primljene obavijesti i prvi je znak nedostatka organizacije u govoru. 17 Fonetski su oblici, prema tome, presudni za organiziranje primaočeve percepcije, koja na osnovi istaknutih elemenata u govornom stimulusu razgraničuje i okuplja govorni materijal ne bi li se rekonstruiralo stanje izvora u trenutku odašiljanja. Uobličavanje (razgraničavanje i okupljanje) ili organizacija (uspostavljanje hijerarhije među dijelovima) i jest ono što omogućuje značenje. Po geštalt psihologiji, kaže Wolfgang Kohler, upravo je prvo izdvajanje omeđenih cjelina omogućilo da odraslima čulni svijet izgleda kao nešto do prožeto značenjem jer dok postupno ulazi u čulno polje, značenje slijedi liniju prirodne ili spontane organizacije, što znači da »ulazi u izdvojene cjeline«.® Samo figura nosi razliku, pa prema tome i značenje. Zato je konsonant obavjesniji od vokala i predstavnika najmanju govornu figuru — mjesto razgraničenja vokalskog kontinuiteta. Prepoznavanje manjih cjelina u govornom toku omogućuje povremeno opuštanje u primanju. Prepoznavši nešto kao početak manje cjeline, primalac može predvidjeti tok i završetak tog oblika te smanjenom pažnjom samo provjeravati svoje predviđanja. Pažljivim oblikovanjem poruke govornik, dakle, može primaocu znatno olakšati primanje. 17 Branko Vuletić, Gramatika govora, GZH, Zagreb, 1980. str. 127—129. 18 Volfgang Keler (Wolfgang Köhler), Geitalt psihologija, prevela Jelena Stakić, Nolit, Beograd, 1885, str. 104.
144;
No budući da primalac očekuje i povremena iznevjeravanja vlastitih očekivanja — jer samo tako može saznati nešto novo — nizanje samo predvidljivih govornih oblika ubrzo će umanjiti njegovu pažnju. Uspavljujuće uravnjeni javni govori ni ne računaju na pažnju — jer pažljivo bi slušanje moglo dovesti u pitanje njihovu smislenost — nego pretpostavljaju religiozan odnos auditorija.
145;
verzalno su i neposredno prepoznatljivi jer im izraz sliči sadržaju, pa su slični prvoj grupi načina. Na svim se jezicima, na primjer, mimo sadržaja koji nosi tekst može sugerirati logičnost (razumnost) jasnim izgovorom, izrazitim i čestim naglašavanjem i dugačkom razvedenom rečenicom. Vremenost govora posebno uvjetuje da govorne emisije budu prilagođene mogućnostima percepcije. Odatle sklonost govora jednostavnijim ritmičkim odnosima i ponavljanjima. Baš zato što izgovorena riječ ne ostaje poput pismena na papiru, nego odleti (verba volant...), važna je govornikova svijest o tome koje će točke govornoga niza istaknuti da bi primaocu omogućio lakšu integraciju cijele poruke. Promišljeno isticanje ključnih točaka poruke Branko Vuletić ziove diskontinuiranošću govorne poruke, ali takvom kakva je primjena diskontinuiranoj prirodi percepcije i koja omogućuje primaocu rekonstrukciju smisla. Jednoličan ili kontinuiran govor smanjuje količinu primljene obavijesti i prvi je znak nedostatka organizacije u govoru. 17 Fonetski su oblici, prema tome, presudni za organiziranje primaočeve percepcije, koja na osnovi istaknutih elemenata u govornom stimulusu razgraničuje i okuplja govorni materijal ne bi li se rekonstruiralo stanje izvora u trenutku odašiljanja. Uobličavanje (razgraničavanje i okupljanje) ili organizacija (uspostavljanje hijerarhije među dijelovima) i jest ono što omogućuje značenje. Po geštalt psihologiji, kaže Wolfgang Kohler, upravo je prvo izdvajanje omeđenih cjelina omogućilo da odraslima čulni svijet izgleda kao nešto do kraja prožeto značenjem jer dok postupno ulazi u čulno polje, značenje slijedi liniju prirodne ili spontane organizacije, što znači da »ulazi u izdvojene cjeline«. 18 Samo figura nosi razliku, pa prema tome i značenje. Zato je konsonant obavjesniji od vokala i predstavnika najmanju govornu figuru — mjesto razgraničenja vokalskog kontinuiteta. Prepoznavanje manjih cjelina u govornom toku omogućuje povremeno opuštanje u primanju. Prepoznavši nešto kao početak manje cjeline, primalac može predvidjeti tok i završetak tog oblika te smanjenom pažnjom samo provjeravati svoje predviđanja. Pažljivim oblikovanjem poruke govornik, dakle, može primaocu znatno olakšati primanje. 17 Branko Vuletić, Gramatika govora, GZH, Zagreb, 1980. str, 127—129. 18 Volfgang Keler (Wolfgang Köhler), Geštalt psihologija, prevela Jelena Stakić, Nolit, Beograd, 1985, str. 104.
147;
No budući da primalac očekuje i povremena iznevjeravanja vlastitih očekivanja — jer samo tako može saznati nešto novo — nizanje samo predvidljivih govornih oblika ubrzo će umanjiti njegovu pažnju. Uspavljujuće uravnjeni javni govori ni ne računaju na pažnju — jer pažljivo bi slušanje moglo dovesti u pitanje njihovu smislenost — nego pretpostavljaju religiozan odnos auditorija.
148;
Razina koju još nisam spomenuo, a koja će biti u središtu pažnje, jest razina između riječi i dišne (ekspiratorne) skupine. U tu razinu spadaju govorne cjeline od dvije ili tri govorne riječi — dvo- i trotakti» Fonetski dvotakt ili trotakt u osnovi je spoja od dva ili tri leksema koji su jače upućeni jedan na drugog nego na ostale dijelove sintagme. Njihova se relativna smisaona samostalnost u govoru ostvaruje čvršćim ili izdvojenijim govornim (fonetskim) oblikom. Ove ću oblike promatrati kao govorne njihaje — s jednim njihajnim ciklusom (dva akcenta) ili s jednim i po ciklusom (tri akcenta). Takav se oblik, ako je usamljen, izdvaja iz disritmične govorne pozadine, no ako se neprestano ponavlja, ako je nagomilan u nizu, cijeli se iskaz zanjiše i pojedinačni njihaji gube figuri svojstveno obilježje — izdvojenost. Dvo- i trokatnim oblikom zaogrću se propagandne (političke i tržišne) poruke — parole i slogani. On nam takode objašnjava popularnost fraza svakodnevnog govora. Proporcionalnost fonetskog oblika, dvo- i tročlanog, naglasio je Roman Jakobson navodeći neke primjere poetske jezične funkcije u nepjesničkom govora. Za izreku innocent bystender (nedužni promatrač) kaže da bez ponovljene daktilske stope (-uu /-u u) nikad ne bi postala otrcana fraza. Kod troakcenatskih oblika veni, vidi, vici (dođoh, vidjeh, pobijedili — poznata Cezarova izreka) i I like Ike (Volim Ikea — slogan iz predizborne kampanje američkog predsjednika Eisenhowera) u okupljanju dijelova u savršen oblik sudjeluju tri njihajna impulsa i glasovna podudaranja (paronomazija). 23 Neka kao primjeri političkih parola posluže još njemački nacionalistički slogan Blut und Boden (Krv i tlo) i
takozvana
tri
»S«
—
Samostalnostt
samofinanđranje
sa-
moisplativost, jedna od mobilizatorskih parola Gorbačo'vljeve perestrojke. U našim su prilikama dobri primjeri dvotakta u osnovi parole sintagme kao bratstvo i jedinstvo bolja budućnost i radni narod, U p o t o n j e m p r i m j e r u uz p o -
novljenu stopu (-u /-u) i glasovna ponavljanja (r-d-n / 1 n-r-d) podupiru poistovjećivanje smislova dvaju leksema Govorna se riječ definira kao naglasna cjelina. Sastavni dio govorne riječi može biti dio govora koji je u pisanju izdvojen, ali u govoru ne čini samostalnu naglasnu cjelinu (kli/i zadnji
"
P™
*
lmaroo
dakle
d v i Je
riječi: prvi/
Roman Jakobson: »Lingvistika i poetika«, u istoimenoj tajm, preveo Ranko Bugarski, Nolit, Beograd, 196«, posebno str. 23
148;
i pridonose koherentnosti cjeline. Dvotakt je omiljeni oblik naslova (Crveno i crno, Rat i mir, Krik i bijes, Ivica i M a rica, Tom i Jerry, Teme i dileme). Dobra uobličenost jedan je od razloga popularnosti uzrečica kao što su što jest, jest; koSko-toliko; kako-tako; uz rame; idi mi dođi
tu i tamo; ruku pod ruku; rame mi; nema problema; život i rad (u
životu i radu). Čak i televizijski novinari i spikeri na rastanku pozdravljaju umirujuće dvostruko; Doviđenja, i prijatno;
Doviđenja
i
srdačan
pozdrav.
Za
novi
smisao
fra-
zema, općenitiji i ne nužno u vezi sa smislovima dijelova od kojih je sastavljen, sigurio je odgovoran i koherentan f o netski oblik. Popularnost dvojčanog govornog oblika možda ništa ne može bolje ilustrirati od rimovanog slenga (rhyming slang) — govorne igre Iraca i Cockneya (fizičkih radnika na najtežim poslovima) koja je nastala u 19. stoljeću. U rimovanom je slegnu najčešće dvočlani izraz. Njegov se drugi dio obavezno glasovno podudara sa zamijenjenim uobičajenim izrazom. Razumijevanje osim rime pomaže i kontekst: Duke of York — fork (viljuška). Jimmy Jammer — hammer (čekić), apples and pears — stairs (stepenice) 25 A k o se mali oblici nižu jedan za drugim, njihova se izrazitost gubi, a govor se uravnjuje. Opširnije ću obraditi samo dvočlanu i tročlanu i-skupinu u funkciji uravnjivanja govora, a na neke druge dvočlane govorne oblike samo ću ukratko upozoriti. Izdvojeni njihajni ciklus ostvaruje se u polusloženicama (idejno-politički, idejno-teorijski, idejno-programski), te f r a z n i m s p o j e v i m a k a o što su lomiti otpore, mijenjati klimu, ulagati napore, udariti temelje. U d v a j a n j e izraza n o -
minalnom perifrazom također je moguće objasniti utjecajem obrasca njihajnog ciklusa. Umjesto jednog glagola upotrebljavaju se dva izraza — glagol općenitog značenja i imenica: pogriješiti kupljivati
— —
učiniti pogrešku, b r i n u t i — voditi brigu, o t vršiti otkup, p o p r a v l j a t i — vršiti popravke.
Stajaći su epiteti svojstveni tradicionalnoj usmenoj književnosti, ali ni suvremeni govor nije bez njih. Formule kao što su bijelo grlo, bijele ruke, lake noge, sinje more, crna zemlja, hladna voda, zelena gora i svijetlo oružje stalna su popuna očekivane ritmičke sheme koja zahtijeva puni njihajni ciklus, to jest simetričan dvoakcenatski izraz. Pridjevi u ovim primjerima ne određuju pobliže imenicu, niti je ukrašavaju. Oni služe ukrašavanju govora ritmičkim figuK Julian Franklyn, A Dictionary of Rhyming Slang, ledge and Kegan Paul, London, 1960 (1969).
Rout-
149;
U primjerima iz Matoševih putopisa (la, b) i-skupine ostvaruju mimetički ritam rečenice. U primjeru la, govorni oblik oponaša ravnomjerno disanje iz podruma (diše — uzdiše, uzdiše i diše, muklo i strašno, sve tjeskobnije i užasnije, bunca i duhopiri). U primjeru lb o lelujanju magle osim tekstovnog opisa i slike onomatopejske riječi lelujaju, govore i njihaji i-skupina (pojutarjem i povečerjem, livadama i proplancima, tanke i koprenaste). Postupkom unutrašnje motivacije, to jest posebnim (najvjerojatnije svjesnim) raspoređivanjem govornih elemenata umjetnik je govor o r ganizirao tako da slikovito potvrdi ono što istovremeno opisuje tekstualnim sredstvima. Tako ostvaruje umjetničkom govoru svojstvenu izražajnost, koju definiramo kao sličnost označenog i označitelja. Ovakvoj planiranoj ili učinjenoj ekspresivnosti svojstvena je velika impresivnost (konativnost), a upravo ta dimeenzija nedostaje ritmu rečenica ostalih primjera. I u drugim primjerima (2—6) može se govoriti o mimetičkom ritmu, ali ono što ritam tih rečenica oponaša nije izravno vezano za sadržaj teksta. Monotoni ritam zanjihanih rečenica teško da je rezultat planiranog postupka. On navire silom govornog refleksa izazvanog govornom situacijom. Tom se automatizmu ne odupire govornikova svijest — govor ne prolazi filterom retoričke pripreme i uopće retoričke svijesti 0 svrsi komuniciranja. Vidimo da gomilanje i-skupina nije vezano uz temu ili žanr, nego za situaciju kojoj odgovara (ili govornik misli da odgovara) svečan ton. Ovakav se ton ostvaruje dostojanstvenim njihajima u kojima najviše sudjeluju razne vrste i-skupina — od onih koje vežu izraze sasvim različita značenja (A i B), do onih što vežu sličnoznačne izraze (A i Ai). Za prvu su vrstu primjeri: platna i papira, rada i sredstava, republičkih i općinskih, a za drugu: obaveze i dužnosti, secira i analizira, •načinom i odlučnošću, sliku i priliku, snagu 1 sposobnost, problemima i teškoćama, najteže i najkompliciranije, graditi i jačati, proširivati i obogaćivati radnim i poslovnim. Govorni oblik podupire identifikaciju vezanih izraza koji označavaju ono što se implicira: savjesno i časno, po glatkoj i napetoj, slavu i snagu, dubokog patriotizma i vere u snagu, otvara perspektive i utire putove, idejno političko i akciono jedinstvo, orijentacija i praksa. Neke se i-skupine mogu tumačiti kao kratak sinatroizam (umjesto da se imenuje cjelina, navode se njezini dijelovi): gradovima i selima, u velikim radilištima i radnim kolektivima. U općem njihanju sudjeluje u trećem primjeru i veza s veznikom ili: kloazoniranih međa emajla ili strogih mreža vitraja. Također, manje se i-skupine nalaze katkad unutar većih: 152;
udruživanjem, rađa i sredstava i svestranim radnim i poslovnim povezivanjem. Posljednji je primjer zanimljiv jer u njemu vidimo različite intenzitete njihaja. Slabiji se njihaj ostvaruje unutar jednog bloka (blokovi 1, 2, 3, 4, 7), a pojačani, patetični njihaj ostvaruje se u dva bloka (5, 6) ovog primjera: što je iDvijek bila U i ostaje. Ovakav patetični govorni oblik, koji objedinjuje dva susjedna bloka, obično prati i-skupine u kojima se, kao i u navedenoj, sjedinjuju vremenski kontrasti: bilo i jeste bila je i ostaje, bila je i bit će (prošlost i sadašnjost / budućnost), postao je i ostao (trenutnost i trajnost); kontrasti mogućnosti i obaveze: može i treba, može i mora, ne smiju i ne mogu, te kombinacije kao nije i ne može biti; bila, jeste i treba da, bude. Učestalost i-skupina u nečijem govoru, a posebno onih koje su pleonastičke jer sadrže zamjenjive izraze ili sinonime, može biti jedan od pokazatelja govornikove prepuštenosti fonetskom obliku ili rečeničnom ritmu. Prilog br. 1 sadrži pleonastičke dvočlane i-skupine, većiniom dvoakcenatske, koje su nađene u suvremenom javnom govorenju» većinom političkom. U popis su ušle i skupine za koje se ne može reći da su općeprihvaćene (ili fraze), jer su originalni spojevi leksema, ali sinonimnost dodanog člana ili njegova uključenost u prethodnom članu i-skupine potvrđuje da se radi o vlasti oblika. U navedenim su primjerima stupnjevi ponovljenosti između A i B člana različiti — od slučaja da su potpuno zamjenjivi sinonimi, do slučajeva da je ono što izriče B član već uključeno onim što je izrečeno u A članu skupine. Tako se na primjer javljaju udvostručavanja značenja s domaćim izrazom i ekvivalentnim izrazom stranog porijekla: uočljivo je da baš u vrijeme kriza prihvaćaju i akcepUraju mnoge progresivne ideje. M a nji je, naizgled, stupanj ponovljenosti u skupini stabilna i povoljna u primjeru Može se ocijeniti da je društveno-politička situacija u glavnom gradu pokrajinee stabilna i p o voljna, ali se ipak radi o gomilanju, barem na vrijednosnoj razini izraza. U dotičnom je kontekstu s aspekta obavijesnosti suvišno dodatno određivati stabilna s povoljna. P o nekad se pod pritiskom njihajnog oblika događaju i tako besmislena udvajanja kao što su u primjerima; samo ako i ukoliko; što i kako dalje; svugdje i na svakom mjestu; kaka i na koji način. Objedinjujuća snaga ohlika vidljiva je kad mu se podređuju značenja sadržanih leksema — obično tako da im se značenje uopći do stupnja kad funkcioniraju samo kao vri153;
razvoj, uz istovremenu veću i neposređniju odgovornost za zajednički razvoj i odnose u federaciji, stalno jačanje socijalističke samoupravne jugoslavenske zajednice, bratstvo i jedinstvo i punu ravnopravnost naših naroda i narodnosti i njihov razvoj. Posljednji primjeri daju za pravo da se o i-rečenicama govori kao o globalni j em — rečeničnom fonetskom obliku. Izgovaranju rečenice inače prethodi više ili manje jasan projekat njezina govornog oblika. On prethodi izboru riječi koje će ga ostvariti. Tu relativnu odvojenost komandi nad prozodijom i komandi nad izborom riječi dokazuju lapsusi kao što su zamjene položaja riječi u rečenici u inače dobro izgovorenom globalnom fonetskom rečeničnom obliku (rečenična melodija, rečenični naglasak, ritmički odnosi, tempo intenzitet, pauze). Nemoguć je lapsus fonetskog rečeničnog oblika. 28 Ono što se događa u nepromišljenom javnom g o vorenju zanjihanom i-skupinama nije lapsus u tom smislu, ali je očigledno da tekst takvih rečenica često može biti objašnjen (i opravdan) više nametijivošću tipičnog oblika ili ritma, nego smislom ili logičkim slijedom. Tekst tada služi popunjavanju vremenskih praznina predviđenih vladajućom strukturom. Krivo bi, međutim, bilo reći da u takvim slučajevima artikuliranju rečenice prethodi njezina jasna ideja — plan smisla i oblika, što bi bilo poželjno i što jest slučaj u promišljenom i retorički pripremljenom govorenju. Projekat se rečeničnog oblika svodi zapravo na »nadzirući ritam«, a u navedenim je primjerima to primitivan ritmički oblik vrlo blizak automatskom njihajnom gibanju. Nametljiva je struktura rečenice toliko nejasna da je konac iskaza neizvjestan u početku izgovaranja, što znači da je govornik spreman na neprestano dodavanje govornog materijala. Zato i na razinama govornih cjelina većih od dvo- i trotakta ima mnogo pleonastičkih i-skupina uravnoteženog (simetričnog) govornog oblika. Evo tri primjera: pojave nezakonitog utjecaja na rad inspektora i pojava kršenja samostalnosti njihova rada; obuzdati zahuktalu inflaciju i stabilizirati ekonomski život; za ostvarivanje povijesnih interesa radničke klase i njeno stvarno preobraženje u vodeću snagu društva. Uz neke druge tehnike dodatnog i zališnog određivanja prethodno već rečenog, i-skupine su značajan činilac pretjerane dužine rečenica i cijelih govora.
28 Gloria J. Borden & Katherine S. Harris, Speech Science Primer, Williams & Wilkins, Bal timore/London, 1980, str. U.
156;
O porijeklu i ulozi i-skupina Dugačke i-rečenice ne nastaju sa sviješću o granicama iskaza nego tako što govornika goni jednostavan ritmički obrazac. Cesti su, posebno u razgovornim žanrovima, neodređeni, slabi završeei s i...; i tako ...; i tako dalje i tome slično...; i drugo . . , , pa u tim slučajevima možemo govoriti o nagonu za nastavljanjem govorenja iako se više nema što dodati. Za vrijeme otvoreno veznikom i tada postoji samo sugestija da tu još ima nešto da se kaže, a zapravo ono ostaje nepopunjeno. To je također samo još jedna od tehnika umjetnog ili simbolične« širenja iskaza i preko granica njegove materijalnosti. I-rečenica preživljava neprestano se cjepajući nadvoje — natroje kao što amebe, uvijek se dijeleći, odlažu svoje skončanje. I-skupina se može tumačiti kao govorni dijagram. 29 Dvočlani govorni oblik engleskih pleonastičkih fraza (i-skupina) hits and pteces (komadići) i nickels and dimes (sitan novac, sitniš) motiviran je sadržajem. Umnažavanje (gomilanje) govornih elemenata slika je označenog, koje je gomila (dijelići razbijene cjeline ili hrpa sitnog novca). Boris Tomaševski je ulogu tročlanih i-skupina (»ternarnih izraza« ili »složenih struktura«) tumačio u Lenjinovim govorima. Naveo je primjere: »strpljivo, sustavno i uporno masama objašnjavati«; »Tom se pitanju pridaje apstraktan, simplicistički, tako reći jednobojan aspekat«; »na originalan, zanimljiviji, nijansiraniji način«. Za Tomaševskog je to »umjetno širenje govora« i »sintaktička simbolizacija volumena«. D o dao bih — dijagram važnosti sadržaja. Umnožavanjem se izraz produžuje i pojačava te se količinom govora (količinom vremena posvećenog predmetu govora) signalizira važnost sadržaja za govornika i njegovo nastojanje da ga jednako važnim prime i oni kojima je govor upućen. Na svojstvo količine govora da prirodno ukazuje na važnost predmeta govora ukazao je i Aristotel.1* Za Tomaševskog su Lenjinove i-skupine rezultat htijenja da se veliki sadržaj iskaže nizom kratkih izraza, dakle ekonomičan (podrazu29 Govornom je dijagramu kao i grafičkom svojstven izomorfički odnos između označitelja i označenog. Opširnije u: Roman Jakobson: »Traženje suštine jezika«, Prevela Draginja Pervaz, u knjizi Lingvistika i poetika, Nolit, Beograd, 1966. str. 170—181. 30 »Jedna ista celifeia kad se rastavi na svoje delove izgleda veća, pa se đobija utisak da je nadmašenost sadržana u većem broju s t v a r i . . . « Aristotel, Retorika, str. 47.
157;
buhvatnqsti. Navođenje dvaju elemenata kao predstavnika cjeline prisutno je u perifrazama i sinatroizmima kao što su dok je sunca i mjeseca, odnosno »još se ne zna kad će ljudi i strojevi u polja,«. Nešto čvršće cjeline nastaju s izrazima koji označavaju komplemente, na primjer u usporedbi kao prst i nokat i Scila i Haribda. Jak doživljaj cjelovitost ostvaruju kontrasti koji angažiraju totalitet iskustva jer objedinjuju isključive i istovremeno jedine sastavne dijelove cjeline, kao što su primjeri dan i noć, nebo i zemlja, plime i oseke (usponi i padovi). Tu spadaju i izrazi koji označavaju negativnu totalnost, na primjer, ni crne ni bijele. Antitetičnost je ekonomičan i lukav način da se u skučenom okviru sugerira cjelovitost i vječnost. Realni kontinuitet antiteza označava tako što isamo naznačuje njegove krajnje točke. (U prilogu br. 4 nalaze se i-skupine koje smisao cjelovitosti ostvaruju navodeći dijelove manjih iskustvenih cjelina ili totalne krajnosti.) Koherentnost ovoj figuri daje njezina simetričnost. Kad nešto nazovemo simetričnim, kaže Wolfgang Köhler, sigurno je posrijedi izdvojen predmet. 35 Snažan asocijativni trag koji takav oblik ostavlja uvjetuje gotovo automatsko izgovaranje B nakon A i jako predviđanje pojavljivanja drugog člana u slušanju. U mnogim pučkim frazama osim podjednakog trajanja dvaju zamaha jednog ciklusa u objedinjavanju isudjeluju i glasovna podudaran ja. Tautologiju tekstualnih jedinica tada prati i »zvučno-slikovna tautologija«, što je način, kako kaže Osip Brik, da se u proznom govoru označi »superlativ akcije i kvalitete«. 30 Govorni je njihajni ciklus univerzalno i neposredno prepoznatljiv — dakle prirodan znak. On to može biti jer ima simetričan fonetski oblik i jer se udvajanjem uvećava količina, koja je prirodan znak sveobuhvatnosti. Budući da sliči na ono što označava, nije mu potrebna konvencija. Dok je dvočlani izraz izvorno antiteza, tročlani je izvorno gradacija. To znači da tročlani oblik (A, B i C) podrazumijeva izvjesnu zajedničku značenjsku jezgru sva tri uključena dijela, ali podrazumijeva i redoslijed po nekom mjerilu, to jest organiziranost cjeline. Redoslijed tekstualnih jedinica može biti dijagram, na primjer, slijeda događaja u vremenu, kao što je to slučaj u Cezarovoj izreci Veni, vidi, vici. Obično je on dijagram pojačanja. Cak i kad se 35
Volfgang Keler, isto, str. 131.
Osip Brik: »Zvukovna ponavljanja«, u zborniku Poetika ruskog formalizma, Presveta, Beograd, 1970, str. 155—166. 36
160;
tekstualni materijal doslovno ponavlja, fonetski oblik upućuje na promjenu jakosti izraza. Tog su tipa izreke koje se pripisuju Dantonu — Hrabrost, hrabrost i samo hrabrost i Lenjinu — Učiti, učiti i samo učiti. No kao ito pleonastičke dvočlane i-skupine gube izvorni smisao antiteze, tako. i tročlane i-skupine često gube izvorni smisao gradacije, a preteže im izvedeno značenje mnoštva ili obilja. U paroli francuske buržoaske revolucije 1789 — Sloboda, jednakost, bratstvo (Liberté, égalité, fraternité) redoslijed leksema, čini se, nije određen njihovim značenjskim odnosima, jer jednako su moguće svih šest kombinacija redosljeda — ni jedna ne izgleda organiziranije od ostalih. Namjera i nije bila da se označi usmjerenost ili pokret, kao što je to slučaj s gradacijom (kretnja od slabijeg k jačem), nego obilje. Fonetski oblik čini sva tri izraza ove parole značenjski međusobno uvjetovanim te kroz to poistovijećenim i simultanim. Kao broj dva, i broj tri ima bogatu simboličku tradiciju. On je simbol reda i organizacije, to jest stvaranja. Treće je manifestacija (dijete) dvaju prvih (oca i majke); sinteza teze i antiteze. Broj tri je u simboličkoj vezi s istostraničnim trokutom — uzorom simetrije i zato osnovom crkvene arhitekture. U starih je Kineza broj tri savršen izraz sveukupnosti, na primjer sveukupnosti vremena — prošlog, sadašnjeg i budućeg. Odatle je tri obredni broj svih religija. Uz sve ovo, broj tri tradicionalno simbolizira obilje ili mnoštvo. U govoru je, kaže Boris Tomaševski, broj tri znak za mnogo i nije slučajno da se upotrebljavaju tri točkice kao oznaka prekida te da se u bajkama nešto događa po tri puta.37 Čini se da je baš taj iz gradacije izvedeni smisao mnoštva i snage razlog što je tročlani govorni oblik, posebno troakcenatski ili trotaktni, »prirodan« oblik parole ili slogana. Iskustvo čvrstog govornog oblika parole navodi posebno političare da ga rado uključuju u govor. Ali kao što je to slučaj s dvočlanim i-skupinama, i tročlane skupine nanizane u govoru, rekli bismo — parolaškom, gube osnovno svojstvo parole — figurativnost ili izdvojenost. U velikoj se većini tročlanih i-skupina u našem javnom govoru ne radi o gradaciji, nego o pukoj gomili, u kojoj neorganizirani, u sasvim slučajnom redoslijedu, sličnoznačni i jednako jaki leksemi samo pune fonetski oblik. U sljedeća se tri primjera mora promijeniti originalni redoslijed ako se hoće napraviti gradaciju; rad, ponašanje i djelovanje (gdje 37
Boris Tomaševski, isto.
161;
kretanje prema općenitijem slabi izraz), atmosfera borbenosti, mobilnosti i inicijative (gdje bi gradacija bila kad bi se prvi član prebacio na kraj) i prevladavanje nedostataka, manjkavosti i slabih točaka (gdje su prva dva člana sinonimi, a treći je daleko slabiji od njih). Omiljelost dvo- i tročlanih oblika u govoru objašnjava i to što su skupine od dva i tri elementa osnovni oblici spontane organizacije tokom percipiranja. Nizovi se stimulusa ne percipiraju element po element, nego u skupinama od po dva ili tri elementa, čak i kad su pojedinačni stimulusi i intervali među njima jednaki. Ovo je graničenje i grupiranje čin subjektivne intervencije u stvarni svijet pa i krivotvorenja »objektivnog«, ali i sposobnost zahvaljujući ko~ joj možemo nizove, na primjer, muzičku frazu i rečenicu, doživjeti simultano — kao oblik, to jest u psihološkoj sadašnjosti. Budući da su skupine od po dva i tri elementa osnovne skupine spontane percepeijske organizacije, one su i privilegirani oblici u slušanju. S obzirom na uvjetovanost emisije i percepcije u govoru, prirodno je da su to i privilegirani oblici govorenja. Po toj privilegiranosti, skupine od dva i tri su čvrsti oblici. Pretjerivanje s nizanjem ovakvih oblika može biti izraz nastojanja da se osigura dobar prijem govora, ne toliko u smislu čujnosti koliko u smislu prihvatljivosti. Budući da je privilegirani i jak oblik, iskorištava ga se da svojom priljepčivošću, koja je bliska dojmu prirodnosti i logičnosti, na fonetskoj razini sudjeluje u ovjeravanju ili argumentiranju istinitosti govora. S jedne strane u tome pomaže uobličenost, a s druge strane ponovljenost i količina dobivena udvajanjima. Prepoznatljiv oblik uspostavlja i zatim potvrđuje očekivanje, čime izaziva osjećaj potpunosti ili završenosti. A cjelovitost visoko vrednujemo: automatski je vezujemo s iskustvom logičnosti, prirodnosti i istine. Prvi elementi u slijedu znak su za obavezan ili barem vrlo vjerojatan slijed drugih elemenata prepoznatog govornog oblika. Implikacija obaveznog slijeda, a to posebno vrijedi za tročlane oblike, dijagram je logičkog izvoda: postavke, pa zaključak, I na razini fonetskog oblika događa se ono čemu teže tehnike ekonomske propagande ili širenja glasina: potvrđivanjem očekivanja i ovjerenog sustava vrijednosti, što se uvijek dade svesti na osnovnu tehniku ponavljanja; nastoji se zatvoriti umirujući krug želja i stvarnosti. Tp što je javni govor često pretjerano uravnjen njihalima i-skupina može se objasniti nedostatkom retoričke pripreme. Bez nje automatska sklonost prirodnim optimalnim govornim oblicima ostaje nekontrolirana, privilegirani se 162;
] j j ? j
j
oblici nižu bez odnosa s tekstom i tako se ostvaruje nekomunikativan govor. Također, može se tumačiti i nagonom» za oponašanjem govora »viših instanci« ili govora svetih,, te iskustvom velike moći pjevane ili zapjevavane riječi. Nizanje i-skupina ukida prostornost i izdvojenost tog oblika, pa: umjesto karakterističnog povratnog zamaha oblika A i b ( i i ) i A, B i C (EEss)> dobivamo monotoni valoviti niz Elementarni njihajni ritam, koji se iz nižih slojeva govornikove svijesti probija u ovim rečenicama, objedinjuje sve tekstom rečeno u nepodijeljeni govorni oblik. Tako uravnjen govor pouzdano odvraća pažnju od referenci jalnog sloja poruke te oblikom i funkcijom oponaša obredni govor, kakvim se kolektiv obraća samome sebi. Ritmiziranost je u osnovi religijska, jer se ritmom neutralizira, pojedinačnost, što olakšava okupljanje jedinki oko ideje ili simbola. Zato pretjerna pravilnost u javnom govoru već na. fonetskoj razini može upozoriti na to da govornik slavi nekog boga, a himničnost i diskurzivnost isključuju jedna drugu, Unjihavanje masa u društveno-političku pospanost fiksiranim poretkom političkog govora upravo po prevlasti ritma i oblika dozvoljava da ga usporedimo s obrednim inkantaci jama i procesijama ili, što ću kasnije i opširnije obrazložiti, s epskim pjevanjem. Ritmička odmjerenost dugačkih i-rečenica našeg javnog; govora (posebno političkog) podsjeća donekle na takozvani biblijski stil. česti jampski počeci s veznikom i stvaraju,, barem površno, dojam kojem teže obje vrste tekstova — dostojanstvo, uzvišenost, svečanost. Biblijska je i-parataksa,. međutim, opravdana time što se pripovijeda redoslijed d o gađaja. Jampski počeci većine starozavjetnih izreka te njihova kratkoća i određenost pauzama, čini izraz pokretnim,, iako se shema ponavlja: »A svod nazva Bog nebo f / i bi veče / / i bi jutro / / dan drugi«. Velike i-rečenice, međutim,, ravnomjerno raspoređuju jampske i-početke u drugačkom. nizu bez pauza i tako neutraliziraju jambu svojstveno zaletavanje. Kolikogod ih ima,jambovi i-skupina smješteni su, unutar iskaza i uključeni u nadzirući ravnomjerni ritam. Obezličenost suvremenog javnog govorenja upućuje na: usporedbe i s religijskim i s umjetničkim govorom. Zbog; istaknute uloge fonetskog oblika i ritma u pjesničkom i religijskom govoru Gerardus van der Leeuw je mogao reći da 163;
religija i umjetnost govore srodne jezike.38 Kad vladaju ritam i oblik, nestaje subjektivnosti, a tome teže svi kojima je ideal nadahnuto govorenje. Među njima su i proroci i pjesnici i đruštveno-politički radnici. Suština je nadahnutog govorenja da je nadosobno. Pjesnik, na primjer, naglašava kao vrijednost to što izraz ne izabire racionalno, nego ga govor obuzima u dragocjenim trenucima otvorenosti prema drugim svjetovima, to jest što je više nagovoren nego što govori. Proroke i državne službenike ne govore slučajna stvaralačka prosvjetljenja, nego ovjereni način govora koji je u služi institucionalizirane ideje. Nadahnuti govornici izuzetnost svog položaja zasnivaju na sugestiji da su tek povjerenici — prenosioci objava, dakle — da službuju. Govor moći se redovito kiti znakovima autoriteta, svetog i nedostižnog, uglavnom — drugog i nadosobnog.
38
164
Gerardus van đer Leeuw, isto, str. 149.
Neslaganje govorne ^m i tekstualne artikulacije
Vlast oblika i ritma nad subjektom govora potvrđuju i takva govorna ostvarenja koja se ne slažu s konstrukcijom teksta. U neverbalnom se sloju govora ne nalazi samo obavijest ' o govorniku (ekspresivna razina iskaza) nego i o predmetu govora i o govornikovim namjerama (referencijalna i impresivna razina iskaza). To dobro organiziranoj govornoj poruci omogućuje da bude kraća od pisanog teksta. Intonacija, intenzitet, tempo i pauza jesu pilot informacija što krči put poruci verbalnog sloja govora i ujedno je uokviruje uspostavljajući primaočeva očekivanja. U spontanom se govorenju ne događa nesklad između verbalnog i neverbalnog sloja govora, što znači da fonetski oblici dobro vode slušaoca do ključnih mjesta govorne poruke. No moguć je u javnom (nespontanom) govorenju, a najčešći je kad se pred publikom čita tuđ ili vlastit tekst. Čitači govora nisu svjesni koliko je u stvari sintagma čitani govor oksimoronska. U pismu se i govoru tekst sklapa s različitim strategijama 1 prema primaocu poruke, što znači i s. različitim izborima iz jezika. Da bi se naglasile razlike između pisanog i govorenog izraza, obično se uspoređuje spontani razgovor i pisanje, koje je uvijek nespontano, a zaboravlja se da se i nespontano javno govorenje može pripremiti tako da bude govorno. Prostorno vremenski odmak od trenutka izgovaranja može se iskoristiti i za retoričku pripremu, to jest za susret s konkretnom publikom u konkretnoj situaciji. Čitači novinarskih tekstova na javnim glasilima, uvodničari i » p o d nosioci« referata i ekspozea najčešće to ne čine. Govoriti besmisleno i dosadno, kaže Milovan Danojlić, to sebi mogu dopustiti samo oni koji nikakva dopuštenja ni od koga ne traže.39 Ovakvo je ponašanje dovoljan dokaz da govor i nije 39 Milovan Danojlić, Muka s recima, Nezavisna izdanja, Beograd, 1979, str. 10.
165;
-zbog onih kojima je nazigled upućen te da se i ne očekuje sudjelovanje sugovornika, to jest dijalog. Oni koji bi i htjeli pratiti loše čitane govore imaju težak zadatak jer im se skraćuje vrijeme prijema govora; čitanje naglas brže je od govorenja i, što je važnije, tekst je pripremljen za primanje vidom, a ne sluhom. Slušaoca se osim toga opterećuje i ujednačenim fonetskim oblikom, koji ga ne upućuje na značenja organizirana napisanim tekstom ili ga katkad krivo navodi. Prikazat ću dvije vrste neslaganja govora i teksta, a nazvao sam ih opkoračenje i stajaći rečenični naglasak.
Opkoračenje Jedan od mogućih nesklada govora i teksta sastoji se u tome da se nižu slični rečenični počeci ili za vršeći (fonetske anafore i epifore), a da tekst to nifim ne opravdava. Povezana napetost na krajevima fonetskih blokova, što čujemo kao uzlaznu intonaciju prije pauze (gotovo uvijek dišne) i isticanje posljednje riječi u bloku (rečenični naglasak) inače su fonetski signali nabrajanja. Kad se ovakvi oblici nižu, a tekstom se ništa ne nabraja, očigledno je da poruka teksta gubi važnost. Retorička se (ne)spremnost govornika pouzdano ogleda u njegovim pauzama. Govornik koji vlada situacijom ne boji se stanki. On ne zastaje samo iz nužde {disanje, traženje izraza, zamuckivanja) nego planirajući efekat isticanja riječi oko stanke ili efekat napetosti iščekivanja riječi koja će prekinuti tišinu. Kad ne vlada govornom situacijom govornik izbjegava prekide, a prije prekida u kojima udiše zrak za slijedeći dišni blok pojačava napetost (uzlazna intonacija i pojačana posljednja riječ u bloku) da bi upozorio slušače da mu misaona cjelina prekoračuje veličinu dišnog bloka, koja je ograničena fiziologijom govornih organa. Napinjanje završetaka dišnih blokova ponekad je slika opće tjelesne napetosti (nelagoda javnog nastupanja), a često je jedna od tehnika proširivanja rečenice. Navest ću primjere s najprimitivnijim oblikom govorne organizacije, a to je nabrajanje podjednako važnih dijelova govora koji se ponegdje neće slagati s tekstualnom artikulacijom. No i takav će govorni oblik biti pravi tumač rečenične organizacije, a posredstvom nje i govornikove namjere. Prvi je primjer govora koji nije bio čitan. Sastoji se od dvije govorne rečenice, a tri sintaksičke ili tekstualne. Prva je govorna rečenica kratka i poklapa se s tekstom, U drugoj, 166;
vrlo dugačkoj govornoj rečenici moguće je prepoznati dva sintaksička rečenična oblika. Radi preglednosti, fonetski su blokovi (s uzlaznim i pojačanim završetkom) odvojeni u zasebne redove i označeni rednim brojevima. Pravopisnim znacima slijedim govornu, a ne tekstualnu organizaciju. Primjer br. 1 Prva govorna rečenica: 1. Ja mislim da se to i za vaš kolektiv isto tako može reći. Druga govorna rečenica: 1. On je prošao dugi niz godina svoga razvoja 2. svoga narastanja . , 3. prebrodio mnogo muke i poteškoće kao i svaki čovjeK 4. 5. 6. 7. 8. 9.
u svome razvoju prolazi i sad je došao do jednog vrlo značajnog nivoa značajnog razvoja kad podmiruje potrebe ovog stanovništva koje danas nije više mala Velika Gorica nego jedan veliki zaista značajan grad sa već preko trideset hiljada sta-
novnika 10. koji je postao dio Zagreba 11. i to što vaš kolektiv podmiruje potrebe 12. i kao što smo čuli danas dobij a priznanja za svoje usluge i od drugih sredina 13. je vrlo značajno 14. i zaista vam se na tome može iskreno čestitati i pozeliti da ubuduće još dalje idete 15. još dalje se razvijete i još veće rezultate postižete. Izgovor desetog i jedanaestog bloka druge govorne rečenice izrazito se ne slaže sa sintaksom jer desetim je blokom trebala završiti jedna sintaktička cjelina, a jedanaestim početi sljedeća. Primjer također dobro ilustrira napuhivanje rečenice koordiniranjem sličnih govornih oblika — uglavnom dišnih blokova. Unutar blokova nalazimo i postupak utrajavanja rečenice i-skupinama (muke i poteškoće) Posebno je zanimljiva tročlana i-skupina koja se proteže kroz posljednja dva bloka: da ubuduće još dalje idete. još dalje se razvijete i još veće rezultate postižete. Ona je dobar primjer prave uloge pleonastičMh i-skupina —da odlažu Završetak iskaza. Ova kratka analiza fonetskog oblika 6 obzirom na tekst ukazuje da je iskaz nastajao bez jasnog plana, što se posebno odnosi na planiranje granice rečenice. 167;
Opkoračenje sintaktičke cjeline govornim oblikom najčešće. se događa kad govornik »govor« čita. Pri čitanju se lakše popušta inerciji ritmičke sheme jer je pažnja čitača usmjerena na jasno iščitavanje slova i leksičkih jedinica, a krupnije se cjeline ne pojavljuju u njegovu vidokrugu. Spikerima se to događa kad ne stignu pogledom obuhvatiti dovoljan dio slijedećeg teksta, a čitačima vlastitog govora kad nemaju ni onaj stupanj kulture čitanja koji imaju tehničari govora (spikeri). U sljedećem je primjeru do opkol-ačivanja došlo vjerojatno zato što je Čitača svladala ritmička inercija komadanja govorne emisije na podjednako dugačke blokove. Usporedimo isti tekst napisan onako kako je izveden (a) i onako kako je mogao biti izveden da je čitač bio svjestan cjeline (b). U svakom su bloku podvučene glasnije izgovorene riječi, a u zagradi pored blokova naveden je broj slogova u bloku. Ovi će brojevi pomoći da se usporede dužine blokova u dvjema varijantama. Primjer br. 2 a) Uz sve teške nevolje koje imamo (12) na savladavanju onih krupnih uzroka inflacije (17) velikih deficita u društvenim razmjerama (15) nedovoljna sinhronizacija i efikasnost na ovim zadacima (22) 5. stabilizacionog programa (10) 6'. čini našu situaciju još složenijom. (14) 1. 2. 3. 4.
b) 1. a) Uz sve teške nevolje koje imamo na savladavanju onih krupnih uzroka inflacije (29) b) velikih deficita u društvenim razmjerama (15) 2. nedovoljna sinhroniaacija i efikasnost na ovim zadacima stabilizacionog programa čini našu situaciju još složenijom. (36) Ponuđena b) izvedba ima vrlo dugačka dva bloka (od kojih bi se prvi mogao razbiti na dva), što bi bilo u skladu s tekstualnom organizacijom, ali zbog dužine postaje negovorno. Ni sintaksički rečenica nije dobro organizirana jer je negovorna i kao takva neprikladna situaciji (govor na narodnom zboru povodcjm obilježavanja značajnog datuma). Ako se usporedi broj slogova po blokovima u dvije verzije, vidi se da izvorna verzija ima veći broj kraćih blokova, što je govornije nego u drugoj verziji, i što je još zanimljivije, da su blokovi podjednako dugački. Cak su i 168;
nevelike varijacije u broju slogova u blokovima izvornog izgovora kompenzirane varijacijama tempa i dužinom pauza. Možda je govorničko; iskustvo nagnalo govornika da ostvaruje situaciji prikladnije (kraće) blokove, ali budući da tekst nije bio pripremljen govorno, došlo je do sraza dviju artikulacija — teksta i govora. Vjerojatnije je da se govornik prepustioi prirodnoj sklonosti izokroniji te, svladan ritmom, zanemario prethodno tekstom spremljenu poruku. Naziv opkoračenje preuzet je iz poetike jer netom prikazani »postupak« ima nekih sličnosti s postupkom opkoračenja u poeziji. Zajedničko je to što se u oba slučaja sintaksička struktura — ono što se očekuje da bude ostvareno u jednoj cjelini — ostvaruje podijeljena u dvije govorne cjeline — u poeziji u dva stiha; u prikazanim primjerima u dva fonetska bloka. Razlika je u tome što je poetsko opkoračenje planirani postupak iznevjeravanja očekivanja. Time što se prekida očekivani slijed i razbija ono što se po navici doživljava cjelovitim, efikasno se ističu dijelovi razbijene cjeline i potiče na stvaralačko primanje poruke. Opkoračenje teksta govornim oblicima u javnom govoru, međutim, niti su planirana niti ističu bilo što drugo osim govornikove nadahnutosti ritmom. Govorna opkoračenja teksta onemogućuju slušačima rekonstrukciju smisla teksta te zamagljuju i ono malo referenci jalnog koliko u takvim govorima ima.
Stajaći rečenični naglasci Rečenični je naglasak jedan od načina kojima govornik utječe' na nevoljnu pažnju drugih. Najsigurniji način da se privuče pažnja jest da se obrati cijelom tijelu drugoga, točnije, da se naglim pokretom, kontrastom ili emitiranjem onoga što se očekuje ili što je u želji izazove refleksna reakcija. Aristotel je imao pravo rekavši da je patetičnom govoru uvijek osiguran put do pažnje.40 Vjerojatno nema poznatijeg primjera koji to potvrđuje od Hitlerovog načina manipuliranja pažnjom — ogromnom govornom energijom, jasnoćom izgovora, afektom i odrešitim pokretom. Ključna riječ u rečenici, riječ oko koje se okupljaju svi ostali dijelovi iskaza, logička ili obavijesna jezgra ili smi40
Aristotel, isto, str. 223.
169;
saonica zaslužuje da i govornim sredstvima bude istaknuta. Uloga je rečeničnog naglaska da slušaočevu pažnju upravi na smisaonicu tako ito je ističe iz govorne pozadine te sugerira slušaocu neočekivanost, pa prema tome i važnost izgovorenog. Nevoljnom se pažnjom često u javnom govoru manipulira jasnoćom izgovora — kao figurom obavijesnosti govora te gomilanjem lažnih rečeničnih naglasaka — tako da se stvori dojam važnosti skoro svake pojedine riječi u rečenici. U tako lažiranom fonetskom obliku govora obično se naglasci isticanja pojavljuju na određenim mjestima u rečenici i na riječima koje nisu logička nego vrijednosna središta iskaza. U primjeru br. 2 bila su označena govorna isticanja riječi. Mogla se uočiti pravilnost u isticanju posljednjih riječi fonetskih blokova. Kao da riječ zaslužuje rečenični naglasak samo zahvaljujući svome položaju u nizu, a ne zato što bi stvarno bila najobavijesnija. Očigledno je rečenični naglasak bio ostvarivan automatski — bez obzira na sintaksičku organizaciju teksta i na mjesto prave smisaonice. Ta vrsta stajaćeg rečeničnog naglaska, kojem je osigurano stalno mjesto na kraju fonetskih blokova ili rečenica, događa se kad govorni pokreti upadnu u automatizam sličan automatizmu pokreta radnika za tvorničkom trakom. Pokreti se u oba ¿slučaja događaju čovjeku bez svijesti o njihovoj pravoj svrsi. Stajaći finalni naglasak događa se u lošem spikiranju na javnim glasilima i u kolodvorskim obavještenjima o vlakovima ili autobusima. 41 Uopće, događa se kad govorniku nije stalo da prenese poruku teksta, nego automatiziranim glasanjem samo popunjava vremenske okvire zadane programskom shemom. Stajaći rečenični naglasak ostvaruje s obzirom na tekst neadekvatnu govornu simultanost. U stihovima, gdje ritmička organizacija utječe na ukupni smisao, očekuje se smisaono vezivanje položajno paralelnih dijelova govora — onih koji su na »istom« mjestu (na primjer uvijek posljednja riječ stiha). »Isto« mjesto rečeničnog naglaska stvara utisak povratnog ili versificiranog govorenja, unosi u govor pravilnost (ritam), ali mimo teksta. Položajna važnost riječi ne slijedi logiku sintakse i zato odvlači pažnju od referencijalnog sloja poruke. Ovaj je nesklad usporediv s nasiljem 41 Jedan takav primjer naveo je Ivo Skarić u knjizi U potrazi za izgubljenim govorom, Školska knjiga, Zagreb, 1982, str. 83. Kolodvorske obavijesti preko razglasa često su beskorisne jer ritmička shema nagoni spikera da Ističe ono što je uvijek Isto u takvim obavijestima: MmmmmmmmVLAKmmmmmmmm
170;
skandirajućeg oblika nad naglascima pojedinačnih riječi, koje gube svoje uobičajene fonetske oblike da bi se podredile utvrđenoj shemi udara. Govorni se oblik s jakim z a vršetkom također može tumačiti kao prirodan znak sigurnosti zaokruženja, autoritativnosti, kategoričnosti ili nepokolebljivosti. U toj su funkciji u religijskim govorima završeci koji ne dopuštaju sumnju ili repliku — aum i amen. Osim rečeničnog naglaska vezanog za posljednju riječ bloka, kao stajaći se naglasak može tretirati predvidljivo naglašavanje »autentičnih« izraza nekog tipa govorenja, a to su izrazi vrijednosti i oni koji označavaju govornikovo mjesto u društvu. Također se često u govoru ističe gramatički kostur ili granične dijelove sintaksičke strukture, pa obavijest o strukturi nadglasava specifičan smisao iskaza. To se obično događa u rečenicama s izrazitom binarnom konstrukcijom tipa KAKO ovo, TAKO ono ili BILO ovo, BILO
ono. Govornim se isticanjem veznih (gramatičkih) riječi uobličuje govorni oblik s dva njihaja i ulogom koja je istovetna onoj manjih, dvoakcenatskih oblika. Isticanje početnih točaka simetrično postavljenih dijelova poziva slušaoca na prepoznavanje zatvorenog oblika i doživljaj logičnosti koji to prepoznavanje prati. U sljedećem se primjeru mogu naći sve tri spomenute vrste stajaćih naglasaka. Sve su naglašene riječi istaknute kurzivom, a dvije riječi koje su po svom govornom ostvarenju vrhunci rečenice ( b i l o . . . bilo) dodatno su istaknute. Ovo je također primjer govornog opkoračenja jer je jedna sinitaksička cjelina izgovorena kao dvije rečenice. Primjer br. 3
Prva govorna rečenica: 1. Od teškoća idejnih 2. i stručnih pri oblikovanju konkretnih prijedloga 3. pa dalje kako se širi krug onih koji o tome raspravljaju, odlučuju
4. ili provode u život 5. na cijelom tom lancu izbijaju kontroverze (.) Druga govorna rečenica: 1. bilo zbog nedovoljne sposobnosti da se između prava ekonomski efikasna rješenja 2. koja ujedno unapređuju i naš samoupravni sistem 3. bilo zbog nedovoljnog jedinstva ili nedovoljne hrabrosti da se bitne promjene naprave. 171;
Uobičajeno je pojačan izgovor riječi na kraju dišnog bloka, a istaknuti su i izraai koji su neka vrsta aksiološkog koncentrata i koji govornu cjelinu opskrbljuju (u ovom primjeru) izrazito pozitivnim konotacijama. Vrijednosni izrazi spadaju u arsenal autentičnih političkih izraza za koje je predvidljivo da će biti naglašeni (dalje, širi, život, cijelom, prava, hrabrosti, idejnih). Snaga izraza, kojoj politički govornik inače teži, kulminira u gramatičkim izrazima diskont iniuirane veze bilo ... bilo. Ova veza svojom reljefnošću skuplja svu pažnju, pa shemi iskaza daje prednost pred sadržajem. Govorna izvedba ovog iskaza ukazuje da mu smisao i ne treba tražiti u sintaksičkim odnosima riječi, nego prvenstveno na razini fonetskih oblika. Govorni oblici koji se razilaze s tekstualnom organizacijom prisiljavaju na naknade preoblike u primaočevom čulnom polju, gdje se sukobljavaju dva oblika — govorni, koji se zbog svoje neposredne prepoznatljivosti prima prvi, i tekstualni, koji traži ispravljanje ili reorganizaciju. Prisiljavajući slušaoca na stajno ispravljanje primarne čulne organizacije, loše organizirana govorna poruka onemogućuje smisleno grupiranje, pa se pretvara u neprekinut niz besmislenog mrmljanja (ako se radi o slaboj dikciji) ili uzvikivanja (ako je izgovor jasan a naglasci skandirajući). Budući da je fonetska razina iskaza primarna, i u nastajanju govorne poruke i u primaočevom postupku rekonstrukcije, sukob između poruke govora i poruke teksta rješava se jedino ispravno tako da se poruka teksta zanemari. Fonetska je razina govora pouzdan vodič za rekonstrukciju pravog sadržaja — bilo da se radi o poruci usmjerenoj na sadržaj i dijalog, bilo da se radi o mistificiranom ili mistifikatorskom monologu, gdje su od teksta važniji ritam i fonetski oblici.
*
*
*
U javnom se govorenju često javlja pravilan raspored prozodijskih signala. Gomilanje jednakih fonetskih oblika odražava govornikovu težnju da bude što sličniji izabranom tipu govora. Tada govorni (fonetski) oblik i ritam, a ne logički smisao, saziva dijelove jezika u tekst, pa je, kao u obrednim govorima, poruka ritma važnija od poruke teksta. Budući da nije usmjeren na dijalog, takav govor funkcionira kao kulisa ili dekor kakve ceremonije. Govorni su oblici vremenske skupine prozodijskih elemenata koji organiziranim odnosima sličnosti i razlika pri172;
vremeno ukidaju doživljaj linearnog slijeda govornih signala. Glavno je obilježje svake, pa i fonetske figure da se ističe iz govorne pozadine i govor čini reljefnim. Ujednačenim govornim pulsiranjem govorni oblici gube glavno obilježje figure (izdvojenost). Govor se u cjelini uravnjuje ne bi li se tako izravnao s izabranim tipom govorenja. Posebno se lako govorniku nameću dvo- i troakcenatski oblici, to jest oni s dvije ili tri govorne riječi. DvočLane i tročlane skupine osnovni su oblici spontane mentalne organizacije, a dvcćlani je oblik najjednostavniji oblik koji zadovoljava potrebu za cjelovitošću (dvije jedinice čine jedno) i za uravnoteženošću (oba su dijela dvo član e skupine podjednake veličine). U našem je govoru posebno čest dvočlani i nešto manje tročlani oblik koji dvije, odnosno tri tekstualne jedinice veže veznikom i. Na ritmičko porijeklo velikog broja i »-skupina, ili na važnost fonetskog oblika koji im je u osnovi, ukazuje velik broj takvih sinonimnih (pleonastićkih) skupina u pučkoj frazeologiji, narodnoj usmenoj književnosti te u suvremenom javnom govorenju. Na vlast oblika i ritma upućuju također opkoračenja teksta govorom i stajaći rečenični naglasci, kad se fonetski oblik poruke razilazi od njezine sintaksičke strukture." Osamostaljivanje fonetskog oblika i ritma jedan je od važnijih vidova mistifikacije govorom. U neverbalnom se sloju govora pojavljuju univerzalno i neposredno prepoznatljiva obilježja nestvaralačkog govorenja. Ta obilježja nisu vezana za pojedine jezike, žanrove i teme, nego za vrstu situacija u kojima na govor izrazito utječu društveni odnosi, dakle, ono što se smatra pragmatičkim aspektom komunikacije. Posebno se to odnosi na situacije u kojima obezličeni govornik govori u ime institucije i kad je govorniku važno da se s nekom skupinom (zajednicom) poistoveti. Kao i ostala neverbalna sredstva koja prate govor i govorna zvučna osnova, ako nije oblikovana biranim retoričkim figurama, obično nije rezultat svjesnog izbora. Govorni automatizam, koji rezultira gomilama obrazaca u govoru, rezultat je nedostatka svijesti o sebi i drugima te odsutnosti želje za susretom s drugima.
173;
Prilog br. 1 Dvočlane pleonastičke i-skupine u suvremenom javnom govoru — nježan je svijet beskrajan i prostran; — što se događa s položajem i ulogom radničke klase; — ovdje je potreban jači i snažniji znak; — zbog cjelovitijeg doživljaja i percepcije; — ljudska i društvena stanja i manifestacije; — i na području stambene politike ima zloupotreba i manipulacije; — prošlo je vrijeme za akademske diskusije i priče; — osobnim primjerom prednjačiti u radu i zalaganju; — SK se mora beskompromisno boriti i obračunavati s nosiocima takvih shvaćanja; — proces samoupravnog dogovaranja i sporazumijevanja; — pokrenuli još čvršću i određeniju aktivnost; — čvršća i cjelovitija suradnja zbratimljenih općina; — vratiti se nekim elementarnim normama u radu i ponašanju; — osigurati ofenzivniji razvoj i rast izvoza; — u dijelu naših glasila javljaju se teze i parole; — ljudi zahtijevaju da se energičnije ostvaruje sve ono što smo zapisali i dogovorili; — bolje i životnije analizirati odnese u pojedinim oblastima; — otuđeni centri moći i utjecaja; — još nema zadovoljavajuće akcije i mobilizacije svih subjektivnih snaga; — često smo zatečeni nekakvim pojavama i problemima; — još smo očito tromi i spori; — aktivno i stvaralačko sudjelovanje u životu; — otvorenost i fleksibilnost ponašanja; — svako dijete dati sadržaj vidi i poima različito; 175;
— — — — — — — — —
društveni nadzor i kontrola; nasrtaji i napadi na JNA; pojave napada na mjesto i ulogu JNA; stanje je alarmantno i krizno; tendencije osporavanja i odbacivanja; biti na visini vremena i zadataka; bez obzira na uslove i okolnosti; izdvojeno i nezavisno od društva; ostavljanje vremena i prostora za neprijateljsko djelovanje;
nepoštivanje i kršenje (poštovati) rokove i ugovore greške i propusti nepravilnosti i nezakonitosti bijesa i gnjeva napredak i unapređenje unapređenje i razvijanje jačanje i razvoj razvoj i napredak razvoj i prosperitet prosperitet i napredak povećavanje i ekspanzija oživljavanje i povećavanje (proizvodnje) zaostajanja i slabosti kriza i zastoj mjesto i uloga položaj i uloga ugled i položaj u funkciji i službi izvorišta i uzroke rad i stvaralaštvo djelo i stvaralaštvo (stvoriti) prostor i mogućnosti uvjete i mogućnosti uvjeti i klima (za akciju) jačanje i razvijanje (odgovornosti) okupljanje i mobilizacija pokazatelji i indikatori organizacija i disciplina (rada) organi i tijela organizacije i tijela problemi i pitanja problemi i dileme načela i norme orijentacija i linija 176;
raznovrsnost i raznorodnost samostalnost i nezavisnost demokratizacija i podruštvljavanje (prepustiti) slučaju i stihiji korištenje i eksploatacija integritet i nezavisnost red i mir otpori i blokade prodor i afirmacija ciljevi i zadaci uloge i zadaci poslovi i zadaci zadaci i obaveze dužnosti i odgovornosti obaveze i odgovornosti metode i načini oblica i forme metode i oblici pojave i ponašanja ponašanje i djelovanje držanje i ponašanje rada i djelovanja operacionalizacija i provođenje jedinstvo i kohezija interes i pažnja interesi i potrebe interesi i ciljevi namjere i ciljevi planovi i programi pripreme i platforma program i politika (SK) ideologija i politika (SK) ugled i poštovanje mjere i sankcije mjere i ograničenja mjere i akcije kriteriji i mjerila preokupacije i opredjeljenja podvojenosti i konfrontacije neraspoloženje i nezadovoljstvo raspored i struktura podrška i oslonac zabune i nedoumice sukobi i sučeljavanja razonode i zabave zborovi i sastanci
razlozi i motivi motivi i pobude klevete i laži ustrajnost i odlučnost spremnost i odlučnost kvalifikacije i ocjene (donositi) stavove i odluke stavovi i zaključci mišljenja i stavovi pogledi i mišljenja mišljenja i razmišljanja plač i kuknjava u mukama i patnjama postignuća i tekovine tokovi i strujanja stimulirati i poticati poticati i ubrzavati pokrenuti i ubrzati mobilizirati i podstaknuti aktivirati i pokrenuti puštati i propuštati pratiti i ocjenjivati ocjenjivati i vrednovati temeljiti i zasnivati graditi i učvršćivati sagledati i obuhvatiti shvatiti i prihvatiti shvaćaju i zahvaćaju okupiti i ujediniti izučava i razotkriva približava i razjašnjava veže i spaja ostane i opstane stopili i nestali štite i pokrivaju (gubitaše) pozdravlja i podržava podržavati i prihvaćati zasipati i zatrpavati čeka i oklijeva izbjegne i zaobiđe nadležni i odgovorni energična i beskompromisna uporna i odlučna 178;
čvrsto i nepokolebljivo surov i sirov neproduktivni i neracionalni najekonomičniji i najracionalniji racionalno i uspješno pozivitan i cjelovit nedopustivo i štetno staro i dotrajalo grandiozan i veličanstven osoben i originalan nedovoljna i slaba neprijateljske i opozicione radna i stvaralačka (motivacija) nedvosmisleni i jasni jasni i konkretni potrebne i neophodne neminovna i nužna najnovije i svježe bolećiv i popustljiv složeniji i slojevitiji složen i osjetljiv teški i složeni širi i cjelovitiji potpunije i precizno nepovredivo i neotuđivo neobičnih i neočekivanih stvaralačka i kreativna dosljedno i principijelno sporo i neodlučno bez oklijevanja i odlaganja odlučnije i brže brže i uspješnije bolje i efikasnije lažne i neistinite neistinit i klevetnički selektivniji i diferencirani diferencirano i profilirano mobilizatorska i pokretačka orne i čile ni formalno ni kompozicijski popularan i atraktivan društveni i javni nedirnuta i čista oštroumna i pametna 179;
ozbiljan i važan potisnuta i zanemarena sumoran i tmuran bogat i opsežan radom i angažiranošću zalaganjem i naporom idejna i politička (odgovornost) tiho i nenametljivo sređeni i konsolidovani uslovljen i određen
!
Dvočlane i-skupine s više od dva takta: — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — —
kako i na koji način; svugdje i na svakom mjestu; u oba pravca i u oba smjera; nauka i znanstveno istraživački rad; sheme i već istrošena rješenja; ići dalje i napredovati; maksimalno budni i samozaštitno organizirani; dostojno držanje i primjereno ponašanje; manjkavosti i slabih točaka; širiti i uzimati maha; slabog rada i lošeg poslovanja; organizirana prisutnost i aktivnost; oblici akcionog okupljanja i djelovanja; voditi idejnu borbu i otvorenu idejnu diferencijaciju; parcijalni, interesi i centrifugalne s|le koje otežavaju sređivanje; vanjska politika i međunarodni odnosi naše zemlje; tendencije i idejno-političke orijentacije; ideološka orijentacija i politička opredijeljenost; ostaci starih navika i preživjelih shvaćanja; stihijska kretanja i poremećaji u tokovima reprodukcije; izgradnja privrednog sistema i ekonomske politike, na svim razinama društvene organiziranosti i u svim sferama našeg društva; jeste li imali na umu i vodili računa o . . . organizacije male privrede karakterizira niska tehnička opremljenosti i zastarjela tehnologija; nagrađivanje prema radu i rezultatima rada; anonimnih periferija i provincija; novu svijest i novi duh radnička klasa i narod
180;
Prilog br. 2 Tročlane pleonastičke i-skupine u suvremenom javnom govoru — Društveno se vlasništvo sve više nagriza raznim malverzacijama, makinacijama i sličnim rabotama; — Nije postojala povoljna društvena klima aa prevladavanje mnogobrojnih slabosti, napetosti i proturječnosti; — spremnost da se radi organiziranije, discipliniranije, pa i odgovornije; — pojave opozicionarskog, kritizerskog i negatorskog prilaza problemima našeg društvenog razvoja; — Na tome SK dobiva široku podršku radničke klase, radnih ljudi i građana cijele zemlje; — Jugoslavija je značajan činilac mira, stabilnosti i sigurnosti; — borba za mir, sigurnost i nezavisnost; — ima nepravilnosti, neraeionalnosti i nezakonitosti; — metode nasilja, batinanja i mučkih umorstava; — da promijene svijest, shvaćanja i uvjerenja; — ocjenjivati rad, ponašanje i djelovanje članova S K ; — ocjene, stavovi i zaključci; — karakter, suština i objektivna priroda; — program, statut i politika S K ; — moralne, ljudske i radne kvalitete; — oblici organiziranja, okupljanja i akdonog povezivanja; — slabosti, greške i propusti; — prevladavanje nedostataka, manjkavosti i slabih točaka; — mlađi, pokretniji i ustrajni ljudi; — dostojanstvo, ugled i uloga; — mjesto, uloga i namjena; — glasine, nagađanja i špekulacije; — blaćenje, klevete i insinuacije; — insinuacije, kritizerstvo i neistine;
Prilog br. 3 PleonistiČke i-skupine u pučkoj frazeologiji znati i umjeti paliti i žariti 181;
laže i maže kune i proklinje čisto i bistro zdrav i čitav vedro i veselo po pravu i pravici pravo i pošteno bez duše i srca bez roda i imena bez kraja i konca od Kuli/na bana i đobrijeh dana svim i svačim sve i sva bog i bogme •čast i dika bubnjevi i talambasi cika i vika huka i buka nitko i ništa nitko 5 nigdje red i običaj strah i trepet prah i pepeo prah i prašina pljeva i mrav slika i prilika staze i bogaze trud i muka kule 1 gradove kvake i burgije koješta i svašta trice i kučine jad i čemer zlo i nevolja bijeda i nevolja strava i užas
Prilog br. 4 1-skupine u pučkoj frazeologiji koje znače komplementarnost i totalnost stići i uteći veže i driješi 182;
vješa i skida vedri i oblači gol i bos slijep i gluh kuhan i pečen prvi i zadnji malo i veliko kusi i repati staro i mlado muško i žensko pred bogom i ljudima sprijeda i straga jasno i glasno kratko i jasno i ovako i onako u sreći i nesreći dok je svijeta i vijeka dok je sunca i mjeseca na moru i na kopnu izbliza i izdaleka otud i odovud u dobru i zlu tu i tamo zborom i tvorom dušom i tijelom glavom i bradom rukama i nogama zubima i noktima ognjem i mačem kapom i šakom lijevom i desnom uzduž i poprijeko nadugačko i naširoko vidom i nevidom na milost i nemilost plug i motika metla i lopata uzde i bič zurle i talambasi sto i postelja trlac i mlatac gunj i opanak štalica i kravica drvlje i kamenje golotinja i bosotinja
krv i nož krv i znoj krv i kosti put i krv med i mlijeko last i slast prst i nokat nokat i meso Janko i Marko sve i jedan brda i doline suho i sirovo ovce i novce nebo i zemlja lice i naličje glava i rep alfa i omega bog i batina život i smrt ovo i ono ni šuška ni buška ni bijele ni orne ni lijepe ni ružne nit romoni nit govori ni traga ni glasa ni kučeta ni mačeta nit smrdi nit miriši ni kuhan ni pečen ni kriv ni dužan ni po babu ni po stričevima ni rod ni pomoz' bog
Prilog br. 5 I- skupine s glasovnim ponavljanjima
bog i batina svim i svačim sve i sva bog i bogme cika i vika huka i buka jasno i glasno Janko i Marko koješta i svašta 184;
kost i koža od Kulina bana i dobrijeh dana laže i maže u lasti i slasti nitko i ništa nitko i nigdje ovce i novoe
svetkom i petkom prah i prašina prah i pepeo
slika i prilika
stići i uteći strah i trepet suho i sirovo sunca i mjeseca svila i kadifa šiš i goMš štalaca i kravica ni šuSka ni buška trlac i mlatac tu i tamo
vrnđaj i trndaj
zborom i tvorom
tusta i tma
FIGURE POLITICKOG ŽARGONA Nužno je sačiniti smjeliji inventarni pomak u preispitivanju vlastitog ponašanja.
Anortimus
Govorio, riječ besjedjaše.
Stih Iz narodne pjesme
187;
Kritika političkog govora U sveopćem dogmatskom od jeki van ju uvijek istog govora i u samih je političara postalo obavezno reći koju o tome da nam treba više rada, a manje fraza. Proizvođačima je govora pomalo nelagodno kad im se vraća vlastiti govor. Lenjin je, na primjer, često komentirao politički govor ne samo političkih protivnika nego i istomišljenika. Ljutio se na prazan govor, pretjerivanja, etiketiranja, zapovijedne oblike, istrošene riječi, »revolucionarne fraze« i ponajviše na dosadnu I neplodnu razvučen ost uslijed nepotrebnih ponavljanja. 1 Možda nije bio svjestan da i sam sudjeluje u kruženju takvog govora, i to kao uzor, jer njegov je način već samim položajem velikog vođe zajednici bio putokaz za činove govorne i izvangovorne. Tu zapravo nema ničeg neobičnog: institucionalizacija govora u stopu prati institucionalizaciju ideja te izdvajanje društvenog sloja samozaduženog da se brine o »idejno-teorijskom« ili »društveno- političkom« ili »idejno-političkom« profilu zajednioe. Govor revolucije, kaže Slobodan Inić, priprema revoluciju, a novi ga poredak učvršćuje, računajući da će govor povratno učvršdvati poredak. Jezik se revolucije, točnije — govor se revolucije pretvara u jezik sistema.2 Zatvaranje govora o politici, to jest o vođenju javnih poslova i o odlučivanju o stvarima koje se tiču cijele zajednice u okvire profesije simptom je tendencija suprotnih 1 Boris Ejhenbaum, Osnovne stilističke tendencije Lenjinova jezika, prevele M. Cvitan i Lj. Mlfka, Teka, Zagreb, 1874, br. 4, str. 807—820. Predrag Matvejević, »Prilog kritici političkog govora« u Te vjetrenjače, Alfa — August Cesarec, Zagreb, 1977, str. 41—54. 2 Slobodan Inić, Govorite li politički, Istraživačko-izdavački centar SSO Srbije, Beograd, 1984, str. 28.
189;
onima koje su planirane u pravcima razvoja socijalističkog samoupravljanja. Te okvire u našoj praksi zatvaraju dvije profesije — političari j novinari. Ovo se odnosi prije svega na novinare koji se "Bave unutrašnjom politikom fer ~u~ svojim izvještajima™nr~Tcomentarima mahom" das!0Vno~~repro=~' duciraju jezik političara. Razlozi za to djelomična g r u T I B 1 pripremljenosti za poziv i u obazrivosti iz straha da se ne počini politička greška. Potonje Marin Mladenov smatra jednim od razloga što je vanjskopolitičko novinarstvo privlačnije i uspješnije.-1 No važan je razlog i u prirodi govora o kojem su prisiljeni izvještavati, a koji ne dozvol1ivž~sa^ žimanae Nemoguće je sažeti Oi drugačije ći ono što nije sročeno za razumijevanje (raščlambu), dakle, ono što nije artikulirano (logički organizirano). Pokušaj prevodenja ili izvlačenja suštžne (poruke) nerijetko završava neuspjehom jer se 13me~gubi ono nazvažndlF— politički" zvuk" govora.. njegova melodiji" T^gonjfc; iasasa- 4aez_ko^Jh autentični politički govornik ne može. ' " ~ U nas se takkv govor sve otvorenije kritizira i dosad je već ,mnogo rečeno o našem nestvaralaćkompolitičkom' 'ggvorenju. Izdvojit ću samo neke od karakterizacija otkrivenih obilježja, uglavnom onih o kojima i sam mislim nešto reći. Predrag Matvejević je način političkog govorenja usporedio s litanijskim i hagiografskim stilom, a po autoritarnosti s katekizmom. Kao svojstva je naveo još mitologizađju poj-
mova (kao što su partija, narod, mase, napredak) i sumar-
no vrednovanje (»manihejske podjele«). Inflacija govora, kaže on, uvjetovana je neskladom između proklamacija i stvarnosti te ideološko-propagandnim kampanjama/« Pavao No* vosel govori o »ukrasnoj funkciji« samoupravnih obavijesti (što otežava funkcioniranje delegatskog sistema) i o »guslairskom pristupu« govorenju, te uopće, o visokom vrednovanju količine govora.5 Milovan Danojlić ga smatra oponašanjem saopćavanja jer je »obespućen govor«, odnosno nerazmrsiva mreža tautologija. To je krut i mrtav frazerski žargon sa svrhom da prenosi dogmu; obredna brbljivost; -gomilanje riječi po inerciji; zaštićena banalnost; hipnotičko-ritualne formule koje računaju s nekom vrstom uvjeto3 Marin Mladenov, Novinarska stilistika. Naučna knjiga Beograd, 1980, str. 17, 43/44 i posebno 139. 4 Predrag Matvejević, isto. 5 Pavao Novosel, Delegatsko informiranje, Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1977, str. 80—81.
190;
vanog refleksa kod čitaoca, odnosno slušaoca. Bitno je, kaže Danojlić, da se uzme riječ i da se, uzeta, što je moguće dulje ne predaje.0 Josip Favieie također govori o gomilanju te-^primjećuje »hiperboličnu i kasnibaiteku« terpiinoliogipi, posebno onu koja je svojstvena vojsci i ratovanju («-ratnička terminologija«). Za Pavičića je to govor s uniformom, koji izmiče kontroli i okreće se protiv nas; pokorno govorenje kojim se šuti i stražari nad onim što jest.7 Radomir D. Lukić pronalazi politički govor u pravu, posebno u svečanim i načelnim dijelovima zakona. Zove ga »propagandno agitatonskim govorom«, a kao obilježja mu navodi nagomilavanje riječi i težak i nejasan izraz.8 Ratka Marić većinu politickofTgovorenja smatra »namještenom komunikacijom« i krađom društvenog vremena na beskonačnim sastancima. O ulozi javnih glasila u reprodukciji žargona kaže: »Zarobljenik iracionalne prisile na govor 'izabrao' je da se još jednom, dodatno, identifikuje sa slikom koju o njemu proizvode masmediji.«" Zaharije Trnavčević misli da se u većini slučajeva radi o izjavijivanju odanosti kao sredstvu društvene pokretljivosti. Budući da je nerazumljiv, zove ga mimikrijom izabranih. Također naglašava zaštitnu funkciju takvog govorenja: ,. govori se jedino reda radi ili zbog obaveža da se povremeno istupa i time potvrdi pripadnost i odanost važećoj politici, ali se pri tom prikriva lični stav, izbjegava opredjeljenje. Govornik ne želi da bude jasan i precizan, da kaže nešto što bi moglo da bude predmet kasnijeg prigovara, rasprave ili nepovoljne ocene.«1» Raša Popov upozorava da je krivo takav govor zvati apstraktnim, jer apstraktan je i filozofski i znanstveni govor, pa za »govor umekšan neodređenomu« kaže da je »apstraktizovan«. Politički govor, kaže on, dio je našeg suvremenog folklora." 0 Milovan Danojlić, Muka s re&ma, Nezavisna izdanja, Beograd, 1979, str. 10, 46, 48. 7 Josip Pavičić, Novogovor, Stvarnost, Zagreb, 1982, str. 31. 8 Radomir D. Lukić, Jezik u pravu, u zborniku Aktualna pitanja naše jezične kulture, Prosvetni pregled, Beograd, 1982, str. 99—103. 9 Ratka Marić: «-Ideološki žargon i društveni govor masme«Jija-, u zborniku Aktualna pitanja naše jezične kulture, Prosvetni pregled, Beograd, 1982, str. 173—178. 10 Zaharije Trnavčević: »Mimikrija u javnom govoru izabranih*, u zborniku Aktualna pitanja naše jezičke kulture, Prosvetni pregled, Beograd, 1982, str. 125—127. 11 Raša Popov: »Najnoviji stogodišnji rat protiv izražajne neizvesnosti u našem jeziku-", u zborniku Aktualna pitanja naše jezične kulture, Prosvetni pregled, Beograd, 1982, str. 261—272.
191;
Slobodan Inié prigovara »nerazgovijetnost i nejasnost«. »fraze i verbalizam« i prečeste »treba-cia-rečenice«. Po njemu, radi be u birokratskom Satrovačkom, jeziku javne konspiracije, revolucionarnom govoru bez revolucionarnih posljedica, logoreji, ubijanju istine maskiranjem, preopširnošću i ponavljanjem, oruđu u službi sila inercije te o opravdanju loše stvarnosti: »Bolje govoriti o značaju produktivnosti rada nego biti produktivan«. 12 Marin Mladenov ističe ova obilježja: ponavljanje, šabloniziranost, uopćenost, nepotrebna metaforičnost, lijegT "stranog porijekla, nerazumljivost, raspričanost^j»glagolj ivos-t«), rutinu (»rutinski stil«) te nesrazmjer između emocija i argumenata. 13 Ivan Klajn je primijetio da je govor koji je »pun izraza koji ništa ne znače« neprevodiv. »Pomodni konferendjaŽkTzargon« ne iznosi no^ ve misli, nego niže fraze da bi označio govomikovu upućenost i »da bi isterao određen broj minuta diskusije«. 14 D u bravko Skiljan tvrdi da se političkim govorenjem često potvrđuje pripadnost povlaštenoj skupini i, što je važno, ne samo time što se govori o politici nego još više time što se govor oblikuje po pravilima koja su svojstvena političkom govorenju. Takav govor, kaže Skiljan, »ne odgovara intencijama društveno-političke akcije i uništava ostale modalitete iskazivanja«. 15 Po Vladimiru Aniću, to je izraz provizoran i sklon poštapalicama. 16 Ivo Skarić kaže da politički govor najčešće i nije usmjeren na protok informacija, nego na»zbija¡nje redova«. 17 Nerazumljivost je, kaže Srđan Dvornik, jedno od obilježja jer »izjašnjavanje obavezuje, a nejasnost demonstrira slušaocima da njihova uloga nije da razumiju i sude«.® Velika većina onih koji kritiziraju politički govor naglašava njegovu nerazumljivost ili nejasnost. Zahtjev za raSlobodan Inić, isto, str. 3, 20, 22, 33, 59. Marin Mladenov, isto, str. 21—22 i, 43. 14 Ivan Klajn, Jezik oko nas, Nollt, Beograd, 1980, str. 45. 15 Dubrbvko Skiljan, uvodne napomene u zborniku Jezik politike, Centar za idejno-teorijski rad GK SKH Zagreb, 1987, str. 76, 77, 179. 10 Vladimir Anić: »O jeziku politike historijski«, u zborniku Jezik politike, Centar za idejno-teorijski rad GK SKH, Zagreb, 1987, str. 201. 17 Ivo Skarić: »Funkcija političkog govora«, u zborniku Jezik politike, Centar za idejno-teorijski rad GK SKH Zagreb, 1987, str. 86. 18 Srđan Dvornik: »Političko Iskazivanje i javno djelovanje«, u zborniku Jezik politike, Centar za idejno-teorijski rad GK SKH Zagreb 1987, str. 198. 12
13
192;
zumljivošću, međutim, nazvao bih minimalnim zahtjevom. On proizlazi iz nerazumijevanja situacije i uloge takvog političkog govora kakav jest u njoj, a svodi se na preklinjanje nadležnih drugova da barem jasnije govore o onome što su odlučili za narod. To je ujedno i pristajanje na »društveno-političku~< situaciju koja sliči na kazalište s dvije vrste uloga — .nadležni ili profesionalci i narod. Ne bi trebalo inzistiratj na površnim promjenama načina govoreenja, nego na drugačijem poimanju politike. Zahtjev ne bi trebao biti minimalan: govoriti drugačije (drugim stilom), nego maksimalan: govoriti drugo. Mogućnost za druge političke iskaze treba tražiti zajedno s mogućnošću drugih društvenih okolnosti, koje bi donijele i drugačije društveno komuniciranje. To bi odmah prebacilo pogled, još uvijek prikovan na način (jezik), na pojedinačne govornike i njihovu stvarnu, a me položajnu nadležnost (sposobnost). Odgovornost za loš politički govor ne treba tražiti u neuhvatljivom (i uostalom — neodgovornom) jeziku, nego u ustrojstvu društva koje takav jezik reproducira. Korijene preživljavanja žargona, ili čak njegovog bujanja, Zaharije Trnavčević nalazi u instituciji imenovanja nadležnih ljudi: imenovani ne podliježe procjeni onih u čije je ime imenovan, to jest koji su ga navodno izabrali, nego odgovara onima koji su ga imenovali — pretpostavljenima. Imenovanom je važno da izjavljuje odanost prema gore i nema potrebe da se obraća » b a i « , da nešto rješava ili olakšava donošenje pravih odluka.19 Kritika je »političkog jezika«, prema tome, eufemizam za neslaganje s političkom situacijom. Nakon što budem nešto rekao o obilježjima žargonskih oblika, opširnije ću prikazati neke od njih — perifraze, metafore, vrijednosne natuknice, zatim ću prikazati neke tematske obrasce i tipičan rečenični oblik, a posebno ću se osvrnuti i na »postupak« čitanja za govornicom, koji je, čini mi se, jedna od žargonskih figura. Na koncu ću obrazložiti usporedbu poltičkog žargona s pjevanjem epske pjesme i reći kakva mu je uloga i moć.
Zargonska figura Oblik je nužna količina zajedničkog svojstvena svakoj komunikaciji, pa tako i onoj posredovanoj govorom. Međutim, pretjerivanje u izgovaranju tog zajedničke® na uštrb 40
Zaharije Trnavčević, isto, str. 127. 193;
specifičnoga postaje smetnja u komuniciranju ili samo oponašanju komunikacije. Oblik može imati oprečna značenja. Kad govorimo, na primjer, o pjesničkoj figuri, mislimo prije svega na rezultat stvaralačkog čina ili čina preoblike. Uobličiti u tom smislu znači stvoriti. Oblikom također zovemo kalupe ili pravila, što, ako se previše raspoznaje u nekom artefaktu, smanjuje vrijednost Sna oblikovanja, koji više ne možemo zvati stvaralačkim. U potonjem je smislu oblik prijetnja ograničavanju misli ili materijalizirana skučena misao, a to je obilježje žargonske figure. A k o govorim o f i gura tivnosta političkog govora, onda je to u ovom, potonjem, negativnom smislu. Zargonska je figura potrošena poetska figura, ali još uvijek figura, za razliku od uobičajenog Ili standardnog izraza. Jedino su preneseni ili figurativni (u smislu stvaralački) izrazi izloženi trošenju, a upravo je žargon njihovo odlagalište. Za politički se žargon, prema tome, ne može reći da je -izletište«, kako je Dragoslav Andrič okarakterizirao omladinske i studentske žargone, koji istrošene izraze brzo zamjenjuju novima. On je više »pribježište«. 20 Kao i sve što se proizvodi serijski, žargoniski izrazi u prvi plan ističu obavijest o pravilima na osnovu kojih su nastali, to jest o kalupu, što je nerazdvojno od obavijesti o pripadnosti određenom sustavu. S tim su u vezi prateća o b i lježja žargonske figurativnosti — neodređenost i sklonost afektivnom izražavanju vrijednosti. Budući da predočava dobro poznat kalup, žargonski izraz i ne može a da ne bude neodređen. Neodređenost nije višeznačnost, koja se cijena u poetskom govoru, nego neznaenost: jasne su vrijednosti o kojima se govori, ali je nejasno čemu se konkretnom u stvarnosti one pripisuju. Odsutnost je referencijalnosti očigledna već u prečestoj upotrebi neobavezujućih »odrednica« — izraza koji stvaraju lažni dojam da se ukazuje na nešto određeno; određeni, pojedini starnoviti, te njihova značenjska identifikacija — neki. Primjer: Određena glasila najznačajnija po utjecaju, jer imaju visoku tiražu, kontinuirano uno^e određenu zabunu i stvaraju klimu nezadovoljstva. Neprozirnost prema referentu politički govor obilno nadomješta jasnim vrijednosnim oznakama. I neodređenost i isticanje vrijednosti fini ga mistificiranim ili mistifikatorskim. Vrijednosno se, pa prema tome i usni jeravajuće djeluje sasvim izričito zapovijedima i zabranama te izrazima isključivosti. Izričito se zapovijeda, ili barem savjetuje izrazom mi moramo i njegovim varijacijama: ml 20
194;
Dragoslav Andrić, Rečnik žargona, BIGZ, Beograd, 1876.
trebamo (ili treba), valja, neophodno je, prijeko je potrebno, naš je zadatak, nema nam druge (nema alternative), imperativ je. Izričito se zabranjuje izrazom mi ne smijemo i njegovim varijacijama: neprihvatljvo je, nedopustivo je, neodrživo je, ne smijemo dopustiti, nama tuđe, nama strano (neprijateljsko). Od izraza isključivosti česti su samo, jedino, svi, svatko, nitko i si. O figuri se najčešće govori s obzirom na njezino obilježje upućivanja na drugo. Pritom se razlikuju doslovno (pravo, prvo, uobičajeno, banalno) i preneseno (drugo) značenje. Figura traži da se razumije više nego što se kaže. Više nego drugi dijelovi govora, ona računa na uključivanje neizrečenog u proizvodnju konačnog smisla. A k o svaki znak upućuje na drugo, onda je figura preoznačavanje znaka, znak na kvadrat, upotreba znaka. Figura je znakovni kompleks u kojem doslovno i nedoslovno tek u međusobnom odnosu daju doživljaj figure. Drug ost je skretanje ili, za žargonsku figuru prikladnije, jer je proces završen, skrenutost smisla. Skrenutost (semantički pomak) podržava zatvorenost žargona, jer je poznata samo unutar skupine, i skreće pažnju na općenitiji smisao oblika. Time se želi osigurati način primanja poruke tako da se cenzuriraju ili usmjeravaju primaočeva asocijativna (s)kretanja. Tekst se zaštićuje od eventualnog osporavajućeg tumačenja. Oblik treba poslužiti kao potvrda istinitosti sadržaja; posebnost jezika kao zaštita. O figuri se govori 1 kao otklonu od uobičajenog.. Mali, ali primjetan pomak u odnosu na pravilo ili simetralu izaziva estetski doživljaj, pa se za figuru kaže da je exornatio — ukras govora. l j e p o t a je poetskoj figuri cilj, a žargonskoj samo sredstvo. Kod poetske se figure zamjenom riječi, p o navljanjem ili dodavanjem, izostavljanjem ili posebnim raspoređivanjem proizvodi otklon od očekivanog. Tako otežan oblik zahtijeva zastoj u linearnom praćenju poruke i p o v ratak rada razriješenja čuđenja. Vrijeme zastoja je vrijeme pojačanih asocijativnih kretanja, koja su u jednom smislu slobodna (jer su različita od pojedinca do pojedinca i pod utjecajem osobnog iskustva), a u drugom neslobodna (jer su upravljana autorovom kompozicijom označitelja). Zastoj, osim toga, kao i svako rubno mjesto, prekid ili rez, proizvodi i dodatna uzbuđenja ili kako to zove Roland Barthes, užitak u tekstu.21 Zato je izraz s poetskom figurom jasniji (oštriji, zorniji, življi i izravniji). Sve to ne vrijedi za žar21 Bolan Bart (Roland Barthes), Zadovoljstvo u tekstu, preveo Jovica Aćin, Gradina, NiS, 1975.
195;
gonsku figuru. Ona ne iznenađuje jer je bivši otklon. Nije upotrebljena da bi govor bio jasniji, nego da popuni šablonski okvir i izrazi vrijednosti. S ostacima' potrošene figurativnosti upućuje na nesklad između govornikove težnje da -bude drugačiji i nesposobnosti da to stvarno uradi, pa je ružna ili komična, umjesto da bude lijepa. Ono što ostaje «i ukrasa kad se oduzme ljepota, to ostaje i u žargonskoj figuri — oznaka pripadnosti, jer evocira svoje ranije kontekste, konstelaciju pojmova i r i j e « te moral. Za doživljaj figurativnosti važna je igra starog (ponovljena shema figure) i novog (uvijek drugačije ostvarenje sheme). Žargonskoj i poetskoj figuri mogu biti zajednička mnoga obilježja, ali se uvijek razlikuju u omjeru novog i starog. U poetskoj je figuri ponovljenost samo nužan elemenat, sadržaj se žargonske figure ponovljenim u potpunosti iscrpljuje. Poetska figura shemu zasjenjuje novim sadržajem, žargonska figura kopira ranija ostvarenja sheme. Poetska je figura kreacija, konstrukcija i produkcija, a žargonska je rekreacija, rekonstrukcija i reprodukcija. U doslovnom citatu bez navodnika, i navođenja izvora — u žargonskoj figuri — ne raspoznaje se napor govornika da prevlada uzore, nego napor da im se približi. Ona je kombinacija dviju vrsta otklona — figure i greške, to jest bivšeg pokušaja da se osobitim načinom odmakne od uzora i neuspjeha u pokušaju da se uzor dostigne imitiranjem. Tragokomičan dojam prati razotkriveni pokušaj žargonozborca da se označi tuđim perjem. Ako je poetsko rezultat svjesnog oblikovanja poruke, to jest ako je otklon od izraza koji se automatski -stavlja na raspolaganje svojom pomodnošeu ili obienošću, onda je žargonska figura upravo ono prvo, pomodno i refleksno što bi govornik trebao odbaciti. Onima kojima je stalo do izražajnosti, slikovitosti i jasnoće govora retorika reporučuje figure. Unatoč nedoslovnosti, poetična figura može znatno pojasniti, a istovremeno i skratiti i pojačati izraz. Naizgled čudno — odmjerenim oneproziravanjem izraza postiže se veća jasnoća. Kolikogod je poetska figura preporučljivo sredstvo govorničke strategije, toliko žargonske figure -treba izdvajati kao negativne primjere. Budući da žargonozborcu nije stalo do jasnoće niti do komunikacije na referencijalnoj razini, a stalo mu je da ostvari povoljan utisak, on »prepisuje« tuđa figurativna ostvarenja, pritom štedi vlastitu mentalnu energiju i postiže identifikaciju s onima koje oponaša. Poetska figura usporava primaočevo kretanje tekstom, a pojačava mu asocijativna kretanja. Žargonska figura djeluje suprotno. Nailazeći na očekivano opće mjesto, a iskustvom poučen da se očekivanja 196;
ne izrievjeravaju, primalac ubrzava kretanje tekstom, odnosno prestaje pažljivo slušati, isključuje se. Ako se poetskom, figurom postižu jasnoća, zornost, živahnost, izražajnost i napokon — zanimljivost, žargonskim se nadomjoscima »postiže« suprotno: neodređenost, banalnost, tupost i dosada.
192; Izražavanje
vrijednosti
Govoreći o neknjiževnoj prozi, Northrop Frye spominje dvije vrste žargona čija obilježja prepoznajemo u našem p o litičkom žargonu — pojmovni i emocionalni (čuvstveni) žargon. Pojmovni se žargon naizgled obraća razumu i p o ziva se na mit rada. Budući da računa na to da će teži način govorenja biti primljen kao vredniji (istinitiji, moralniji), jednostavne misli zaodijeva u komplicirane konstrukcije dugačkih rečenica. Taj se žargon, kaže Frye, može naći u filozofiji, pravu i politici. Za čuvstveni žargon kaže da 0 čemu god govorio ine treba mu vjerovati jer se emotivnim izrazom djeluje mimo uma, isključivo na emocije. Čuvstveni je žargon prepoznatljiv po verbalnim izrazima infantilno usmjerenih mržnji, strahova, ljubavi i predmeta obožavanja,, zatim po opsesivnom ponavljanju verbalnih formula i automatskom udvostručenju atributa. Za političku primjenu ovih žargona Frye ima ove karakterizaeije: govor institucije, a ne pojedinca, glas osamljene gomile i konformizma, birokratski bla-bla. 22 Izražavanje je vrijednosti osnovna uloga svakog ideološkog (ideologizžranog) govora. U političkom se govoru o n o 1 izričito zahtijeva: »donositi stavove i ocjene«, »vršiti diferencijaciju«. Ocjena ili sud je središnji ideološki čin, potvrda pravovjernosti, a istovremeno i simbol stvaralačkog, čina — razlučivanje iz kaotičnog jedinstva uspostavljanjem brane (»vododjelnice«, »barikade«) i uopće — organiziranjem (»raščišćavanjem«, »diferencijacijama«). Opterećenje obavezom vrednovanja rezultira višekratnim ponavljanjem jedne ocjene (vrijednosti, predikaeije) istim ili jednakovrijedni«! izrazima u istoj sintagmi (konotativni iM vrijednosni pleonazam). Prisutnost riječi u sintagmi opravdava najviše n j e zino drugo i općenitije (mitsko, konotativno, vrijednosno)značenje. Natuknice, konotaiavi, implikativi, etikete, riječi-presude slabom referenci jalnom uklopljenošću u govor tek 22
Northrop Frye, Anatomija kritike, prevela Giga Grafian,.
Naprijed, Zagreb, 1879, str, 368—380.
rezerviraju značenjski prostor za najopćenitije značenje pripadnosti i opredjeljenja u jednostavnoj vrijednosnoj shemi dobro — zlo. U svakodnevnom (i nepolitičkom) govoru često je, na primjer, natuknjivanje znanstvenosti (upućenosti) priloškom oznakom: U sociološkom pogledu većina njih pripada višem staležu. Smisao dijela iskaza U sociološkom pogledu uključen je već time što se govori o staležima, koji jesu najviše (i sasvim prepoznatljivo) sociološka tema. U tom je pogledu naglašena najava znanstvenog okvira suvišna, aM je govorniku bilo važno da izrazi svoju vrijednost (pripadnost upućenima, znalcima). Pojačanim uokvirivanjem iskaza makovima vrijednosti ugovara se prijem iskaza kao argumentiranog (ovjerenog). U političkom govoru sličnu ulogu imaju izrazi stranog porijekla koji imaju svoju logičku identifikaciju u domaćim izrazima, ali ne i vrijednosnu, koja je u žargonu mnogo važnija: inaugurirati, ekipirati, apostrofirati, intenzivirati, perfektuirati, ađustirati (kurs dinara), palijativan, permanentan, punktovi, perturbacija, operacionalizacija, optimalizacija . . . Gomilanjem izraza pozitivnih ili negativnih vrijednosti, govornik vrednuje i sebe — predstavlja se pozitivnim. U žargonu se u gomilama mogu naći uvijek pozitivne natuknice: dijalektički, energično, odlučno, suštinski, angažirano, stvaralački, snažno, neposredno, smjelo, beskompromisno, radikalno, čvrsto, sadržajno, produbljeno, puno, široko, a u imeničkom obliku: afirmacija, akcija, konsolidacija, životnost, homogenost, mijenjanje, revolucija, progres, razvoj, j e d i n s t v o . . . Vrijednosna je polarizacija podijelila i jezične oblike. Izrazi koji u osnovi (etimološki) znače isto podijelili su se vrijednosno tako izrazito da njihovo moralno značenje ne dozvoljava njihovu zamjenjivost te se ne doživljavaju kao sinonimi: —
statičko raboto
revizija (revizionizam) segregacija, separatizam, sektaštvo 198;
+
stabilno rad / djelatnost mijenjanje diferencijacija, grupiranje
Na morfemskoj razini imamo i ovakvu podjelu, u kojoj su izrazi pod znakom + upotrebljivi s raznim vrijednostima, a izrazi pod znakom — rezervirani isključivo za izražavanje negativne vrijednosti:
+
političar kritičar grupiranje branjenje spontanost
politikant kritizer grupašenje obranaštvo spontanitet.
Izrazi statističarenje i politiziranje nemaju paralelni oblik za suprotnu (pozitivnu vrijednost), ali je podrazumijevaju. U političkoj su upotrebi rječnika vrijednosti srasle za neke oblike, pa se ti oblici upotrebljavaju isključivo kao pozitivne, odnosno negativne označnice. Izraz subjekt (i njegove izvedenice) uvijek je pozitivan, na primjer u izrazima: subjektivne socijalističke snage subjekti međunarodne suradnje subjekt druStvenog odlučivanja osnovni privredni subjekti ovog društva odlučujući subjekt politike i idejno-poli tačke akcije Da izraz subjekt ima prvenstveno vrijednosnu referenci ju potvrđuju slučajevi kad jedino i znači pozitivnost: ponašati se kao privredni subjekt znači mnogo proizvoditi i uopće — dobro se ponašati. Za negativnu su vrijednost trajno rezervirani izrazi p o jave i tendencije, upotrebljavani često i u paru (pleonastičkom): pojave i tendencije; tendencije i pojave. Ovi izrazi sve svoje kontekste — a u političkom su govoru oni gotovo uvijek negativni — nose sa sobom. Da je proces osamostaljivanja njihovog vrijednosnog značenja od kontekst u toku svjedoče primjeri u kojima ove apstrakcije podrazumijevaju negativnosti iako kontekstom nije određeno o kojim se poj avama/tendencij ama radi: . . . m o ž e biti nekih tendencija, ali unutar Saveza komunista to moramo raščišćavati. Savez komunista je snažno zapljusnut eskalacijom idejnih tendencija, čak i kad je riječ o našoj socijalističkoj orijentaciji... U drugom je primjeru kontekst potvrdio negatavnost tendencija izrazima zapljusnut i eskalacijom, oba s mitskim konotacijama nadirućeg zla.23 Izraz pojava spada u one iz23 Ivo 2anić, Mitologija inflacije, sebno str. 63—70.
Globus,
Zagreb,
1987,
po-
raze kojima se krizna društvena situacija ili uopće bilo koja nepožljnost prikazuje kao napad slučajnosti (najgoreg neprijatelja usredištenog uma), neodređenih ili nespoznatljivih sila kaosa (zla). Posebno se to ističe kad ide uz izraze dolazi do (pojava) ili došlo je do (pojava). U sljedećem se primjeru uz pojave i tendencije javljaju izrazi tipična za mitsko doživljavanje društvenih odnosa: nasrtaji, mračni ciljevi, rušenje: Iako u ukupnom kriminalitetu nije zabilježen neki značajniji porast, ipak se mora upozoriti na neke pojave i tendencije koje pored klasičnih kriminalnih faktora traže dublje izučavanje uzroka, što dijelom mogu biti i u o p ćim sociokulturnim uvjetima ( . . . ) Kako je vidljivo prisutni SU mnogi nasrtaji koji dugoročno imaju za cilj destabilizaciju političko-sigurnosnog stanja i, u krajnjem dometu, ostvarivanje mračnih ciljeva: promjene našeg sistema, rušenje njegovih najvećih vrednota . . . Međusobna uvjetovanost neodređenosti i naglašene vrijednosti izraza vidljiva je u etiketama — imenima kojima se imenovano sudi. Oštri uvredljivi izrazi imaju dugu tradiciju, & uzore je lako prepoznati i u Marxu i Lenjinu, poznatim po nepoštednim polemikama. No velika je razlika u ovome: u Marxovim i Lenjinovim govorima točno se zna na koga se uvredljiv izraz odnosi; u žargonskom je etiketiranju referent neodređen (neki, određeni, pojedini). Budući da izrečena vrijednost nije pripisana ničem određenom u stvarnosti, etikete političkog žargona samo stvaraju privid raskrinkavanja i polemičnosti. Besciljno etiketiranje osim toga raspršuje odgovornost (i kravicu) na sve. Na etiketu se najviše odnosi svojstvo koje se pripisuje imenu uopće — da je izraz imenovateljeve moći i da služi ovladavanju imenovanim dijelom svijeta. Etiketa je izraziti djelitelj (organizator) svijeta i u napadima dijeljenja imena, govornik zapravo imitira mitskog stvoritelja, U težnji za što jačim izrazom nastaju etikete-gomile kao što su: nacionalistički provincijalizam anarholiberalistička stihijnost etatističke birokratski paternalizam. Prirodu je etikete prozreo George Orwell navodeći da je ona jedina veza s heretičkim mišljenjem, zapravo veza koja ometa pristup nedozvoljenoj misli. U novogovoru (Newspeak) iz Orwellovog romana 1984 heretička se misao ne može slijediti dalje od spoznaje da je nepoželjna (tuđa, stra200;
na, opasna). 24 Samo ime odvraća od predmeta na koji bi se trebalo odnositi: ime ne referira na stvarnost, nego na jezik (navike, ethos, to jest moral). To znači da se na etikete i ostale izraze vrijednosti reagira otprilike ovako: š t o je anarholiberalizam — ne ¿nam, i ne znam na koje se to pojedince odnosi, ali znam da nije dobar i treba ga se kloniti; Sto je inaugurirati — ne znam, ali znam da je govornik nadležan za ono što govori; O kojim se pojavama i tendencijama, govori — ne znam, ali su sigurno zle. Za pretjerano vrijednosno izražavanje u političkom govoru vrijede Orwellove karakterizacije novogovora: »lako se nije moglo razaznati što je čovjek govorio, nije moglo biti sumnje u opći smisao g o v o r a . . . Sto god da je bilo, mogao si biti siguran da je svaka riječ govora bila puko pravovjerje.« I na drugom mjestu: »Svaka je redukcija bila dobitak, jer — što je m a nje polje izbora, manje je iskušenje da se čovjek zamisli. Konačan je cilj bio da se postigne artikulirani govorni tok iz larynxa — bez ikakvog uključivanja viših moždanih centara.« 25 Ljutnja je, kaže Aristotel, ugodno osjećanje što proizlazi iz nade u osvetu — ugodno je misliti na ostvarenje težnji. »Pravedna je ljutnja« znak vrline onoga koji se ljuti. Pravednoj su ljutnji skloni oni koji posjeduju ili zaslužuju najviša dobra, pošteni, karakterni i oni koji smatraju da su dostojniji od drugih. Nisu joj sklone ropske duše, nemoralni i nečasni.26 No govornička sredstva mogu učiniti obrat. A k o se netko »pravedno ljuti« (etiketira, vrijeđa, sudi, i uopće — izražava negativan stav) mora li on uistinu biti i častan? Ili možda samo cilja na slušateljeve uvjetovane reflekse da ga po izrazu ljutnje automatski prizna za časnog i dostojnog pravedne ljutnje.
Perifraze i metafore Perifraze su zaobilazni izrazi, a poetski su onda kad se prečici (žurbi izražavanja) pretpostavi heuristička šetnja. Poetska perifraza nagrađuje zaobilaznika slikom, pa ona i 24 George Orwell: »Nineteen eighty-four«, u The Penguin Complete Novels of George Orwell, Hazel Watson & Viney Ltd. Aylesbury Bucks, 1983, str. 921. 25 George Orwell, isto, str. 774 i 923. 36 Aristotel, Retorika, preveo Marko Višić, Nezavisna izdanja, Beograd, 1987, str. 134—135.
201;
nije duži put — u smislu traćenja vremena, nego onaj pravi put kojim se može izreći namjeravano. Zargonska je perifraza okolišanje i traćenje vremena (perisologija), budući da fizički dužim izrazom ne nosi više znanja. U političkim je perifrazama ponekad posebno naglašeno obilježje slikovitih izraza koje je primijetio Northrop Frye — da zagonetaju jer govornu komunikaciju nastoje posredovati vidom. U korijenu opsisa u lirici jest zagonetka, kaže Frjre.27 Slika je iz žargonskih perifraza nestala, ali je zagonetka to veća, pa je poetskog motiva za obilaženje (circumlocutio) nestalo. Političke perifraze koje ću navesti kao da su već na putu da steknu status tehničkih izraza. Tehnički izrazi društveno-političke zajednice (DPZ) i društveno--političke organizacije (DPO) korisno su općeniti, budući da (doduše prilično dugačkim oblikom) pošteđuju od nabrajanja kad želimo da referiramo na sve zajednice odnosno organizacije koje zovemo društveno-političkima (mjesne zajednice, općine, republike, pokrajine, federaciju, odnosno SK, SSRNJ, SSOJ, SUBNOR). Ovi se tehnički termini, međutim, sve manje upotrebljavaju u javnom govoru, pa čak i u »dokumentima« jer ih zamjenjuju neodređene — i ništa kraće — perifraze. Tim se novim imenima zaobilazi neutralnost tehničkog termina i naglašava odanost zvaničnim vrijednostima. To su: organizirane socijalističke snage, organizirane subjektivne snage, svjesne političke snage, vodeće društvene snage. Ustav i Zakon o udruženom radu zajedno se imenuju kao temeljna opredjeljenja; Socijalistički savez radnog naroda Jugoslavije kao najšira druSPveno-politička organizacija; Osnovna organizacija udruženog rada kao osnovna ćelija delegatskog odnosa ili temeljna ćelija cjelokupnog društveno-ekonomskog i druitveno-političkog sistema. Budući da je potrebno slijediti modu izražavanja da bi se znalo na što se zamjene odnose, one su više društveni znakovi (znakovi sljedbeništva) nego što za drugoga referiraju na stvarnost. Zargonsltim perifrazama govornik naglašeno potvrđuje svoju ispravnost i istovremeno isključuje one kojima ostaje nejasno na što se u stvarnosti perifraze odnose, a kojima govor, uostalom, i nije upućen. Zargonska je metafora ujedno i izraz vrijednosti (natuknica, implikativ). Budući da je slikovita, njome se još jače 27
202;
Northrop Frye, isto, str. 317—319.
izriče presuda, kao što je to u primjerima: naplavine, recidivi, raspirivanje, mračni ciljevi. Izvještaj je broj (bivših poetskih) metafora postao dio žargonskog inventara, pa ih rado zovem sistemskim metaforama. One su na kraju puta koji vodi od poetičnog ka trivijalnom, a kojim se napreduje ponavljanjem. Izmiču kategorizaciji na mrtve (katekreze) i žive (poetske) jer žive s tragovima figurativnosti i uporno fie prostituiraju (trivijaliziraju). Obavezne su u obrednim političkim žanrovima. Uslijed stalne® ponavljanja ne izazivaju više sliku metafore: pozornica, scena, platforma, trasa, orijentir, dogradnja, a metafore sistem, struktura i prostor još i zato što su i inače teško predočljive. Nešto od slike ostalo je još u izrazima: kočničari, naplavine te u metaforičkim frazama kao što su položiti / ne položiti ispit, biti pred ispitom, prilika za popravni ispit, staviti na dnevni red, raspodjela zajedničkog kolača, sijati nevjericu, postaviti (ekonomiju) na zdrave noge, uhvatiti priključak (tehnološki, sa svijetom, za 21. stoljeće). Budući da su primjenjive (primjenjivane) na više predmeta (»razmazive«), sistemske su metafore zagonetke. U prvom im je planu vrijednosno značenje, a tek dobro poznavanje konteksta omogućuje proziranje do predmeta na koje se odnose. Primaocu ostaje da ide do referencijalnog značenja težim putem — od neodređenog do konkretnog — to jest, da rješava zagonetku. Takve su tri, gotovo zamjenjive metafore — instrument, mehanizam i dokument. Svaka predmet imenuje s drugog motrišta, u čemu je moguće vidjeti ostatke slikovitosti (konkretnosti). Propis je sredstvo organiziranja zajednice (instrument); sustav međusobno ovisnih elementarnih odredbi (mehanizam); on je i pisani dokaz (dokument) — sa svim moćima koje dolaze od onoga što je napisano (crno na bijelom, naviješteno, nepromjenjivo). Posebno u potonjem slučaju metafora izražava (i usmjerava na) strahopoštovanje prema dogovoru, zaključcima, odredbama, propisima ili instituciji kao prema svetom zapisu ili religijskoj objavi. Terminološka zbrka vlada i među metaforama organ, organizacija, tijelo, forum i struktura. Budući da institucija (organ, organizacija, tijelo ili struktura) i ne djeluje drugačije nego kad se članovi sastanu, to jest na sastanku, razumljivo je da sve ove izraze može zamijeniti izraz forum. Nekakve rezerve u upotrebi postoje: SK je organ; OOSK je organizacija; savjeti, sekcije i odbori su tijela; kongres je forum, no sve su to istovremeno 1 strukture. To pokazuje primjer: 203;
. . . .razvijati dalje povezivanje u svim strukturama našeg političkog sistema — od osnovne i radne organizacije udruženog rada, mjesnih zajednica, do općine, republike i federacije. Važnu ideološku ulogu imaju izrazi kojima je u osnovi značenje »put« ili zadani (utvrđeni) smjer. Možda nigdje nije tako upečatljivo simbolički izražen organizacijski i usmjeravajući smisao puta kao u biblijskom mitu u kojem se vode Crvenog mora razmiču pred narodom koji vodi M o j sije. 28 U političkom su žargonu u značenju utvrđenog (zapovijeđenog) smjera međusobno zamjenjivi izrazi: put, Unija, kurs, pravac, trasa, orijentacija, zadatak, koncepcija, osnova, baza plan, pozicija, princip, polje, platforma i podloga. Njihovom značenjskom poistovjećivanju pridonosi i ustaljivanje sintaksičke veze s prijedlogom na. (O tome nešto više kasnije.) Uz viziju puta idu i metafore raščišćavanje, krčenje i raskrčivanje. Metafora pitanje ima neodređeno značenje, ali u smisaonoj jezgri zadržava primisli problematičnosti situacije u kojoj se pita (ispituje, istražuje). Zato je najčešća identifikacija metafore pitanje — problem: — neka aktualna pitanja javnog informiranja (= problemi, teme) — sistemska/organizaciona pitanja (= ono o čemu još može biti spora); — kolebanja oko brojnih pitanja koja se otvaraju /otvorena pitanja/ treba razjasniti sporna i nejasna pitanja (ono što treba rješavati, dovršiti, zatvoriti); — postaviti pitanje odgovornosti (zatražiti odgovornost, naći krivca); — rasprave o određenim pitanjima u vezi s javnim informiranjem, o pojavama u štampi, radiju i televiziji. U posljednjem primjeru spominjanje pojava potvrđuje poistovijećenost pitanja s problemom. Vrlo je popularna metafora pros.tor, najčešće u značenju »mogućnost«. To dokazuje i javljanje ova dva izraza u (pleonastičkoj) i-skupini: . . . da se u armiji ne stvori prostor i mogućnost za ispoljavanje nacionalizma. Metafora prostor vezuje uza se još i ove metaforičke izraze: (ne)stvarati, otvarati, davati, širiti, sužavati, smanjivati, propuštati i osvajati. Evo primjera: 28 »Ceste i putovi simboli su organizacije svijeta i okosnica svake d r ž a v e . . I v o Žanić, str. 211.
204;
— Neaktivnost SK realno stvara prostor za nicanje korova i podizanje glava onih koji smatraju da je došlo vrijeme da se ostvari «-sloboda 1 demokracija«; — otvoriti novi i širi prostor razvoju samoupravljanja; — davati prostora za pisanje (novinama); — ponekad je i sam SK svojom neaktivnošću širio prostore za djelovanje takvih snaga; — između proklamiranih opredjeljenja i političkih stavova i onog što se čini i postiže ostao je širok prazan prostor u kojem svoje uporište traže, i sada je već sasvim jasno da uspješno i nalaze neprijateljske snage; — suziti prostor međurepubličkih trvenja; — sužen prostor neprijatelju; — borba što je vode sve organizirane socijalističke snage bitno je utjecala na smanjenje prostora i djelovanja neprijatelja svih boja; — sužavanje prostora za slobodu štampe; — danas se nacionalizam uvriježio na sektoru religije i to zbog toga što smo pojednostavili problematiku religijske svijesti, i zato je SK propustio jedan prostor u kojem je maltene čovjeka religiozno nastrojenog gurao na sporedan kolosijek; — tehnokratizam lako osvaja prostor tamo i onda, gdje i kada akcija SK i ostalih snaga izostane; — sredstva informiranja ubrzano osvajaju prostor vlastite slobode. Da neodređenost izraza ide zajedno s njegovom primjenjivošću pokazuju i izrazi sagledatit zaoštriti i ovladati. Sagledati može zamijeniti izraze uočiti, spoznati, pronaći, analizirati itd. (Sagledati uzroke / posljedice / aktualna politika kretanja / mogućnosti / sagledavati cjelinu i mogućnosti društva/ sve društvene proturječnosti; realno sagledavati stanja.) Zaoštriti zamjenjuje izraze pogoršati, povećati, pojačati, aktualizirati (dovesti u središte pažnje), zategnuti: . — zaoštrile su se posljedice materijalnih i društvenih poremećaja — — — — — —
zaoštravati klasnu borbu; zaoštreni međusobni odnosi; zaoštriti problem društvenog razvoja; intenzivirati i zaoštriti odgovornost; zaoštravati zadaću komunista; zaoštreni nacionalni problemi.
Ovladava se: proizvodnjom; proširenom reprodukcijom i kretanjem novčanih tokova; društvenom reprodukcijom (cjelinom društvene reprodukcije); rezultatima rada; dohotkom 205;
(cjelinom dohotka); sredstvima i politikom raspodjele društvene akumulacije; društvenim poslovima, uvjetima i plodovima svoga rada; politikom cijena i deviznim sistemom; uvoznom tehnologijom i razvojem vlastite tehnologije; cjelinom problematike koja se javlja u razvoju društva; cjelinom socijalističkih odnosa; cjelinom društvenih odnosa u komuni; pa zatim još i — uvjetima raspodjele stanova i sredstvima namijenjenim stambenoj izgradnji; — sveukupnom kulturnom baštinom. Sistemske su metafore političkog govora dokaz da imamo posla sa žargonom. I šatrovačkim je govorima svojstvena bogata sinonimija i semantička polivalentnost. Postoji mnogo izraza za jedan predmet (pojam) — u svim su žargonima to oni predmeti (pojmovi) koji su najčešći (najdraži ili najvažniji) predmet govora. U šatrovačkom su brojna imena za ženu (djevojku), genitalije, krađu i miliciju; u političkom su žargonu za sinonimiju primjeri: mehanizam, instrument i dokument; struktura, forum, organ, organizacija i tijelo te linija, pravac, trasa i drugi. Sto se tiče značenjske razlivenosti (semantičke polivalentnosti), ono što je za šatru frka, pljuga (pljugati), mamuti, za politički su žargon izrazi razmazivi kao: pitanje, prostort sagledati, zaoštriti i ovladati.
Metaforičke
konstelacije
Žargonski se oblici svojim najopćenitijim smislom (pripadnosti žargonu, kojem je do takvog smisla jedino stalo) međusobno pozivaju u govoru. Moglo bi se reci da je žargon velika konstelacija oblika u središtu koje su pravi (autentični) žargonski izrazi (ideje). Oblicima pripadnost konstelaciji osigurava, dakle, zajednički, općenit smisao, a on se može nametnuti i izvorno nežargonskim ili žargonu novim riječima kad postanu pomodne u političkom govoru. One ostaju trajno obilježene općenitim smislom pripadnosti politici, što ih fini neupotrebljivima kad se ne želi konotacija političnosti. U nas politički patetično zvuče izrazi tekovine, diljem, krinka, rabota. Unutar konstelacije žargona postoje manje žargonske konstelacije — skupine oblika koji se međusobno pozivaju u sintagmu, pa je govornik sklon upotrebljavati više metafora iz istog kruga (konstelacije), što upućje i na metonimijsku
206;
prirodu metaforičke konstelacije. Sistemska metafora rijetko svoj smisao igra sama: obično u sintagmi ima više metafora koje su posljedak jednog pogleda na stvarnost i koje asociraju (evociraju) jednu oblast ljudske djelatnosti (kazalište, promet, građevinarstvo, medicinu, vojsku). Konstelacija ima manji broj osnovnih, klasičnih i već refleksno u p o trebljavanih metafora, koje su skoro neprepoznatljive kao figure, ali su u stanju uza se pozivati za politički govor rjeđe izraze iz istog izvornog konteksta. Ovi rjeđi (i figurativniji) izrazi razrađuju središnju ideju konstelacije, u čemu se političkim govornicima ponekad mora priznati i izvjesna kreativnost, ali ograničena, budući da se ostaje u okviru konstelacije. Ti su figurativniji izrazi »novi ruhom, ali stari duhom«.® (Ako su središnje vojne metafore borba, rat i fronta, onda su nešto originalnije, na periferiji konstelacije, ali ipak u njoj, metafore kao oružja, municija, artiljerija, koncentracija vatre i borna kola.) Gomilanje metafora iz iste konstelacije mogli bismo zvati metaforičkim pleonazmom. U svim je važnijim metaforičkim konstelacijama političke« žargona moguće prepoznati težnju da se naglasi red (sređivanje, organiziranost). Konstelacija kazališnih metafora može konotirati red budući da je scensko predstavljanje naglašeno organizirana (režirana) djelatnost, u kojoj svatko svojom ulogom pridonosi igranju jedinstvenog smisla. Tako često imamo: — pozornica društva; — izlaz na međunarodnu ekonomsku «cenu; — širiti prostor za nastup kontrarevolucionarnih snaga. Budući da je vezan za već spomenutu ideju puta (linije, k u r s a . . . ) , promet također asocira red: — samoupravni razvoj treba svesti sa dvojnog na jedan kolosijek; — kako bi se privredni kotač mogao okretati brže; — kola revolucije odlučno pogurati naprijed; partija mora biti motorna snaga, sistema; — zahuktala inflacija; — kočnica promjenama i razvoju / kočničari razvoja. U konstelaciji medicinske metafore rjeđi su pozitivni izrazi (mjere koje vođe ozdravljenju), a mnogo su češće izrazito negativne (zatrovati tuđom ideologijom; recidivi prošlosti / politike privredne autarkije). Za potrebe izrazito 29
Ivo Zanić, isto, str. 280.
202;
afektivnog negativnog vrednovanja vjerojatno nema efikasnije metafore od one koja evocira opasnost za tijelo (zdravlje). Sušan Sontag je ukazala na razlike u političkoj upotrebi metafora pojedinih bolesti, to jest kad se bolešću imenuje ideološka opasnost. Uobičajeno se spominju tuberkultóza, rak, sifilis, kolera, čir, zaraze, gangrena, zatrovanost. I lijeve i desne ideologije, kaže Suzan Sontag, podjednako- se koriste metaforom bolesti da bi nazvali druge. Danais; je tuberkuloza iščezla iz političkog govora jer je pronađena jača slika: rak, koji izvrsno simbolizira ideološko ne-ja(drugo, strano, tuđe) i koji zbog mogućnosti preobrazbe (metastaze) zahtijeva radikalnu terapiju, to jest odstranjenje bolesnog mjesta. (Radikalni kirurški zahvat u društvo bili su fašistički krematoriji.) Zato Suzan Sontag tvrdi da je metafora bolesti genocidna, a budući da uprošćuje stvarnost i podržava vjerovanje u vlastiti monopol nad pravičnošću, ona zatupljuje i vodi u fanatizam.1® U osnovi je svake metafore kojom se društvene pojave dijele na zdrave i bolesne poimanje bolesti kao nereda, koji treba pretvoriti u red (zdravlje) — liječenjem ili radikalnim kirurškim zahvatom. Zato se s ovom konstelacijom dobro slaže poziv na diferencijaciju — prijetnja strašnim izopćenjem (u kršćanskoj zajednici — ekskomunikacijom), što je za jedinku najteža kazna, posebno za ideologiziranu. (U političkoj upotrebi izraza diferencijacija dogodio se pomak od izvornog značenja, a to je nastajanje razlika u dotad homogenom jednom, to jest — cijepanje. Politički je smisao — kazna zbog već uspostavljene različitosti.) Budući da je svrha političkog govora organizacijska (»graditeljska«) i da mu je stalo da se takvim i predstavi, česta je i graditeljska (građevinarska) metafora, s osnovnom slikom građenja (uobličavanja, stvaranja). Uzor-metafore su vjerojatno klasične marksističke slike baza (temelj, osnova) i nadgradnja (superstruktura). Izvađene iz teorijskog konteksta i pretvorene u simbole teorije, ove su metafore kao i neke druge — na primjer metafora odraz, primjer vulgarizacije teorijske ilustracije, vulgarizacije koja ide usporedo s ideologizacijom teorije. 31 U političkom žargonu slika gradnje ima bogat odjek: 80 Sušan Sontag, Bolest kao metafora, preveo Zoran Minderović, Rad, Beograd, 1983, str. 82. al Ludoviko Silva, Marksov književni stil, prevela Krinka Vidaković, Vuk Karadžić, Beograd, 1978, str. 17, 18, 53, 56.
208;
— grabiti platformu najšireg okupljanja; — izgrađivanje idejmo-političkog jedinstva / stavova / politike / javnog informiranja / udruženog rada / efikasnog i racionalnog ponašanja; — ugraditi odredbe u zakon / stavove (prijeloge) u tekst; — ugrađivanje SK u sve dijelove radničke klase; — ugrađivati pouku kako u vlastito idejno-političko izgrađivanje, tako i jednakom mjerom u akcije; — dograđivanje nekih sistemskih rješenja; — dogradnja sistema na području oporezivanja građana; — SK se mora potvrditi kroz graditeljski kurs u ostvarivanju svoje revolucionarne uloge; — zidanje cijena. Osnovna je poruka graditeljske metafore čvrstina (moralnost, nesumnjivost) onoga što se govori i samog govornika te usmjeravanje na čvrstinu (zbijanje redova), kako bi se zajednica svojom organiziranošću odupirala iracionalnom vodenom (rastakajućem, entropičnom) elementu zla (biti poplavljen ili zapljusnut valom, na primjer nacionalizma). U političkom je žargonu najveća konstelacija vojne (ratne, militarističke) metafore: — tako se za SK neće nepotrebno ostvariti još jedna fronta borbe; — voditi bitku na dva fronta; — zadružni savez bije bitku; — objavljen je odlučan i nepomirljiv rat oportunizmu, kolebljivosti i neborbenosti / rat opozicionarstvu; — orijentacija u pravcu osposobljavanja za okupljanje i mobilizaciju stvaralačkih snaga i jačanje marksističke idejne fronte na polju stvaralaštva; — neprijateljske snage / organizirane socijalističke snage; glasila trebaju izrasti u značajnu subjektivnu snagu; snage nemirenja s postignutim; — neodlučnosti u redovima organiziranih socijalističkih snaga / moramo čvršće zbiti redove; — zidarstvo vinkovačke općine se prestrojava; — štampa ne može biti promatrač s odstupanja, nego Suborac u prvim redovima; —- ta se bitka ne može izvojevati bez širokog fronta Socijalističkog saveza; — osigurati ofenzivniji rast i razvoj izvoza; — SK je često u defenzivi prema njemu suprotnim p o javama i tendencijama; 209;
— unutrašnji neprijatelj / vanjski neprijatelj / neprijatelji svih boja; — prodor našem društvu tuđih i neprihvatljivih teza, teorija i mjerila ; — nasrtaji na društvenu imovinu; — grube idejno-političke diverzije i nasrtaji; — susrećemo se s poplavom anarhističkog' kriticizma, frontalnog napadanja svih institucija socijalizma, s frontalnim napadima na cjelokupnu rukovodeću strukturu; — — — — — — — — — —
biti na pozicijama (suprotnim) SK; dogmatske i građansko-liberalističke 'pozicije; tehno-birokratsko uporište; primjena Zakona o zdravstvu najveće je poprište konfrontacija; iz nekih se centara i štabova manipulisalo kada je »Borbi« dodijeljena nagrada; ove ocene mogu biti jedan opšti orijentir u svakodnevnom sudaranju sa grabom ekonomskom i društvenom stvarnošću; djelovati na pravoj strani klasne barikade; moramo biti oprezni prema onima s druge strane barikade; ukopati se u svoje barikade; na principima strateškog programa; biti plijen opozicije.
U ovu konstelaciju spadaju i sva pretjerivanja u izražavanju odlučnosti (»odlučno i smjelo«, »čvrsto i nepokolebljivo« i si.), kad izraz prvenstveno upućuje na agresiju: lomiti otpore, razbijati shvaćanja, kresati potrošnju / administraciju, iščupati korijene nacionalizma, zaoštriti odgovornost, zbiti redove, udariti temelje. Iako u izboru riječi očigledna, agresivnost je u žargonu simbolična budući da je ublažena (onemogućena) pretjeranom ponovljenošću _ Sistemska je metafora govorna slika vlasti oblika u mišljenju. Ona zapravo ne služi za usporedbu i osvještavanju nekog novog motrišta, nego poistovjećivanju, koje je posljedak gledanja na stvarnost kroz oblik, to jest kroz mitske kategorije. Suvremenost se smješta u oblike da bi j o j se dao željeni smisao. Tako se iskustvo NOB-e poistovjećuje sa situacijom suvremene ekonomske krize, što Zanić zove »modelskim otčitavanjem NOB-e u kriznome dobu«.® Sšmo postojanje konstelacija svjedoči o tome da se metaforički izrazi tih konstelacija ne pojavljuju svjesnim izabiranjem, 33
210;
Ivo Zanić, isto, str. 286, 289, 293.
nego silom navike i usredištenog (mitsko — epsko — religioznog) viđenja svijeta, kojem je svojstven snažan doživljaj iracionalne opasnosti izvana (drugog, stranog, sudbine, mračnih kaotičnih sila zla). Ivo Zanić je to pokazao na primjeru metaforičkog odnosa prema inflaciji, koja je n političkom govoru poistovjećena s vodom, bolešću, zavodnicom. vješticom, divljom životinjom, aždajom i neprijateljskom vojskom. 33 Metafora u političkom žargonu ne nedostaje. Cak bi se moglo reći da je metaforičko iživljavanje (imenovanje) često glavni pokretač (i smisao) žargona. Budući da se tematizira ono što je opće poznato, nova imena znanih predmeta (pojava, situacija) služe izazivanju dojma novine, pa su i jedino opravdanje govorenja. No sasvim su originalne metafore izrazito rijetke — većina novih izraza ostaje zapravo u okviru koji nameće neka od metaEoričkih konstelacija.
Tematski oblici Dok žargonska metafora govori istovremeno i o mitskom riđenju svijeta i o govornikovoj ovisnosti o tipskom predlošku (to jest o njegovoj sklonosti da imitira tuđu »autentičnost«), tematski oblici govore pretežno o potonjem. Budući da teme i motivi govora podliježu izboru, neslobodno ie (neizabrano, nametnuto) .tematiziranje također oblik. M o »li bismo govoriti o tematičnosti žargona u smislu da su prisutne samo teme (logički ili psihološki subjekti govora), i nedostaju reme (logički ili psihološki predikati) ili, drugačije rečeno, žargon o poznatome ne kazuje ništa novo. Govornikom vlada osjećaj nužnosti da se spomene ono što se obično spominje u sličnim situacijama. Teme koje osjeća obaveznima su tekstualne (i, naravno, misaone) opeke koje se slažu u razne govore s neznatnim varijacijama. Kad bi je uteklo tradicionalnoj podjeli govora na oblik i sadržaj, noglo bi se reći da u političkom žargonu imamo dvije (obje) /rste zališnosti — sadržajnu (govori se o istome) i formalnu govori se na isti način). No u žargonu je više nego drugdje )čigledno da je ova podjela nepotrebna, jer ono što je zaišno jest sadržaj-oblik. Figura samokritičnosti. Kritika je u žargonu figurativna er je moguća u onolikoj mjeri u kojoj govornik ima insti33
Ivo Zanić, isto. 211;
tucionalnu moć. Jačina kritike obično je pokazatelj političarevog položaja u hijerarhiji. Figurativna je i zato što se ni na koga određenog ne odnosi. Zato joj se mora priznati izvjesna represivna moć, j e r kad se kaže na primjer: ima toga i toga ili ima pojava... podrazumijeva se da svi m o raju preispitati svoju ispravnost. Samokritika (kritika iznutra, iz institucije) je jedina priznata. Ocjene izvana imaju veći izgled da budu etiketirane kao kritizerstvo. Evo jedne kritike iznutra: Na mlade ljude vrlo negativno utječu pojave kršenja društvenih i moralnih normi, privatizacije, grabežljivosti, korištenja samoupravnih tijela i legalnih procedura za osobne interese, izigravanje normi pri zapošljavanju, upisima u škole, raspodjeljivanju na radna mjesta, u stambenoj politici. A to nerijetko čine oni komunisti koji se na sastancima i pred javnošću zaklinju u norme komunističkog morala i dijele oštre kritike drugom, a ne vide sebe i svoju sredinu. Da je kritičnost figurativna, a ne stvarna, potvrđuje i to što se najčešće balansira između pokude i pohvale istog. Za govornika je, kako uči retorika, važan balans — čvrsto oslanjanje na obje noge, sigurno držanje tijela, jer je to prvi pokazatelj njegove uvjerenosti u ono što je zaustio reći. Zargonozborac u politici čuva svoj hijerarhijski integritet jednom drugom vrstom balansa — osciliranjem između suprotnih predikacija (stavova). Računajući na lijenost primaočeva duha, brzom se oscilacijom nastoji povezati nepovezivo i prikriti jaz između krajnosti iluzijom kontinuiranosti. Govornik se samo prividno izjašnjava, a zapravo ostaje neuhvatljiv između suprotnih tvrdnji o istom. Figurativni je smisao ovog osciliranja alibi; u slučaju poziva na odgovornost govornik uvijek može dokazati da mu je smisao bio drugdje. Različito se može govoriti o istom i u jednoj rečenici: . . . međutim, ne smijemo biti zadovoljni postignutim rezultatima, uprkos tome Što su oni značajni. Kritički ton izlaganja nipošto nije izraz potcjenjivanja postignutih rezultata jer su oni, iako nedovoljni, vrlo značajni. Iako nema tendencija koje bi posebno trebale zabrinjavati, to ne znači da nema kretanja u socijalnoj strukturi s negativnim predznakom. Zbog akrobatskog obrata vrijedi pogledati i ovaj poduži primjer, u kojem sve što slijedi iza prve rečenice, a posebno završne tvrdnje, očigledno proturječi prethodno rečenom: 212;
Osnovne organizacije SK najneposrednije su prisutne u idejnoj i političkoj akciji i njihov ukupni utjecaj na utvrđivanju i ostvarivanju politike Saveza komunista jača. Međutim, postoje rasprostranjene ocjene i opravdano nezadovoljstvo sa stupnjem njihove idejne i akcione osposobljenosti, samomicijativnosti i mobilnosti. One još nisu postale osnovna idejno-politička snaga u borbi za izgradnju novih odnosa u SK i društvu. Na to, među ostalim, utječe i činjenica da se o značajnom dijelu viška rada odlučuje izvan OOUR-a, što objektivno suzuje prostor idejno-političke akcije i odgovornosti osnovnih organizacija SK za provođenje politike Saveza komunista. Stoga se njihovi sadržaji rada. najčešće svode na rješavanje elementarnih problema užih sredina u kojima djeluju, a zainteresiranost za procese u društvu veoma je slaba. Posljedica toga je naglašena pasivnost znatnog broja OOSK i njihova ovisnost o rukovodnim strukturama i u krajnjem slučaju, zastoj samoupravljanja. Zanimljiv je dvosmisleni (oscilirajući) prezent prve rečenice (su p r i s u t n e . , . jača), koji oponaša isti takav prezent zakona (ZUR-a, ustava, statuta). Njime se istovremeno i propisuje poželjno stanje i tvrdi da ono već jest. Priča o neprijatelju. U sljedećem je primjeru figura samokritičnosti, ali i priča o neprijatelju — univerzalna politička figura, prisutna u svim društvenim organizacijama: Savez komunista morao bi se od sljedeće godine pa dalje zalagati za promjene kursa, u kojem bi iz izrazite defenzive krenuo u postupnu, ali odlučnu ofenzivu. U toj ofenzivi najteža oružja i koncentraciju vatre kao i raspoložive snage treba usmjeriti na najjače točke protivnika, koji je uklinjen u naše redove. Poznate su nam snage, a znamo i tko nam je protivnik. Preostaje samo borba, a i tu imamo dovoljno iskustva. Mislim da je svakome u SFRJ danas jasno, a trebalo bi biti i svima u svijetu, da bez obzira na prisutne teškoće i slabosti u našem društvu i SK, nema nade za one koji priželjkuju krah ove Jugoslavije, promjenu sistema i skretanje Saveza komunista sa zacrtanog kursa. Priča o neprijatelju govori o zaštitnoj funkciji države — narod se drži u neizvjesnosti i strahu i time, teko kaže Rade Bojanović, država učvršćuje svoju poziciju jer stvara utisak da je neprekidno zauzeta suzbijanjem neprijatelja. 34 34
Rade Bojanović, Autentična i neautentična ličnost, Pres-
veta, Beograd, 1985, str. 70.
213;
Osim toga, neprijatelj je najpogodniji topos za skretanje s teme »teškoće i slabosti u našem društvu i SK«. Ova je figura također oscilatorna i zato je govor alibija. Oscilira se između izazivanja nesigurnosti (pričom o onom što prijeti izvana) i uvjeravanja u nepobjedivost (pod uvjetom da se jače zbiju redovi). Priča o neprijatelju premiješta odgovornost na druge i istovremeno na nepolitičan način okuplja (»mobilizira«) obredima depolitiziran narod u monolitno jedno. U primjeru je prisutna i oscilacija između zalaganja za promjenu kursa i poruke neprijateljima da skretanja neće biti. Zahtijevanje odgovornom. Rijetki su političari koji propuste priliku da s govornice ozbiljno zatraže porast odgovornosti u društvu. To se radi očinski zapovijednim načinom i tonom »pravedne ljutnje«: Zaključujući ovaj uvod u današnju raspravu, moram ponoviti da svi mi zajedno moramo još odlučnije i brže mijenjati svoj odnos prema radu. Moramo više raditi, više štedjeti, moramo biti efikasniji, poslovniji i nadasve odgovorniji. Trebamo takvu poslovnu politiku koja računa na dohodak kao rezultat naše produktivnosti, a ne rasta cijena (koje nam ponovo izmiču iz planiranih okvira). Ova figura ima represivno djelovanje jer, učvršćujući stem vrijednosti, opominje i prijeti. Također, govoreći odgovornosti (tuđoj ili zajedničkoj), govornik je udaljuje sebe (opet alibi!). Govori se o odgovornosti umjesto da govori odgovornost, žargonom se odgovornost izbjegava govor nije akcija niti ju je u stanju izazvati.
sio od se jer
»Pređimo s riječi na djela«. Variranje ove izreke-uzora također spada u obavezna mjesta političkog žargona: u tome nam nisu više potrebne velike riječi, već mnogo znanja i strpljivog rada; nikakve radikalističke fraze i kitnjaste riječi neće i ne mogu to nadomjestiti. Samo aktivan rad i . . . ; Danas je evidentno da za mnoga pitanja i probleme nisu dovoljna samo načelna opredjeljenja ili njihovo puko ponavljanje, već prije svega dublja analiza i šira diskusija koja završava zajedničkim stavom, zaključkom i potom akcijom; U tim uvjetima nema mjesta za nosioce uopćenih načelnih rasprava i njihovo ponavljanje, i to bez ikakve akcije; 214;
Nije više dovoljno na sjednicama samo govoriti kako treba veslati, već moramo i sami zaveslati, i to složno u istom pravcu, Tematiziranje suvišnosti nedjelatnoga govora jedna je od figura samokritike, no njome se istovremeno i odvraća kritički pogled od vlastite frazfe na tuđu. To je također pokušaj da se govoru da važnost prekretnice (dosad se pričalo, odsad će se raditi). U pokušaju da se vrijeme podijeli na ono prije govora i na ono poslije govora manifestira se organizacijska težnja, svojstvena političkom govoru.
Rečenica na politički način Prepoznatljiva rečenica političkog žargona nastaje sintaksičnim automatizmom — nekom vrstom uvjetovanog refleksa. Sintaksički automatizam ostvaruje relativno samostalne jezične skupine (autonomne sintagme) koje se kao manje cjeline ili moduli (opeke) unose u veće cjeline. Politički je žargon posebno prepoznatljiv po tome što mu u jezik (sustav) ulaze i sintaksički oblici. Dodatna pravila (ograničenja) spajanja manjih jezičnih elemenata u cjeline govore o težnji govornika da se osigura od neizvjesnosti i da smanji napor (i odgovornost) izabiranja. Žargon je, prema tome, sustav povrh općeg jezičnog sustava. Zanimljiv je primjer automatizacije slaganje članova metaforičke konstelacije »put« (linija, trasa, k u r s . . . ) s prijedlogom na;
215;
Na primjer: — pokrenuti sve snage potrošača na takvoj orijentaciji; — orijentacija na izlazak na svjetsko tržište; — mobilizirati sve kreativne potencijale društva na zadacima ove etape revolucije; — zadaci na unapređivanju odnosa slobodne razmjene rada. Ista značenjska osnova i redovito pojavljivanje s istim prijedlogom čini članove ove konstelacije jednakovrijednima, pa prema tome i zamjenjivima. Učestalost nekih sintaksičkih oblika govori o tome da se govorenjem primjenjuju neka (implicitna) pravila, što znači da se iz žargona da izlučiti (i eksplicirati) »žargonska gramatika«. Jedno je od pravila ove gramatike pravilo poimeničenja izraza i glasi: umjesto glagola upotrijebi glagol općenitog značenja i imenicu: — reformirati vršiti reformu; — zatvaraju se i ponašaju se neprimjereno — ima zatvaranja i neprimjerenog ponašanja; — sredstva koja treba prisvojiti društvo sredstva nad kojima se mora ostvariti društveno prisvajanje; — ako se ne bude realiziralo — ako ne bude došlo do realizacije. Ovo je ujedno prvi od primjera ulančavanja, koje je osnovno načelo žargona. Glagol općenita značenja (vršiti, ostvariti i si.) samo otvara mjesto u sintagmi za još jednu riječ, koja će tek reći ono što se moglo i jednim glagolskim izrazom. Iako poimeničenje može skratiti izraz tako što će više rečenica spojiti u jednu, 39 u ovim primjerima ono očigledno produžuje iskaz i smanjuje jasnoću. Najviše se poštuje pravilo po kojem riječi treba ulančavati u skupine od dvije ili tri riječi. U osnovi su ovih sintaksičkih skupina fonetski dvo- ili trotakti. To mogu biti ulančavanja u složenice: izvršnopolitički, političkoprogramski, političkosigurnosno, idejnopolitički, moralnopolitički, društvenoekonomski, operativnoakcioni, radničkosamoupravna (orijentacija), radnoakcijski, monopolistočkouzurpatorski i si. Varijanta složenice je ona s kraticom, a modeli su joj primjeri agitprop j socrealizam: inoobaveze, inodugovi, inokreditna sredstva, inokupci, inopartneri, inoelement, repro38 Hans Eggers: »Možemo li se još sporazumijevati?« u Gadamer. Hermann Eggers: Učenje i razumijevanje govora, prevela Truda Stamać, Studentski centar Sveučilišta u Zagrebu, 1977, str. 44—47.
2ie
cjelina, repromaterijal, reprojato. Najčešće se uUnfiava • veznikom i — u skupine od dvije govorne riječi (prt&imtn* zionirani i prekapacitirani) ili tri govorne riječi (prilika, prigoda i mjesto). Ovo su prirodni oblici parole (bratstvo i jedinstvo), ali im ne odolijevaju ni imena institucija (Općenarodna obrana i društvena samozaStita) ni tehnička terminologija (radni ljudi i građani; stavovi i zaključci plenuma, konferencije, kongresa i si). Opširnije o ovim oblicima u prethodnom poglavlju. Ako se nešto dodaje, to se radi pojačano. Umjesto: u toku samoupravnog sporazumijevanja i rada u cjelini kaže se ne samo u toku sporazumijevanja nego i rada u cjelini; umjesto: polazište jačanja pojedinačne i kolektivne odgovornosti kaže se polazište jačanja odgovornosti kak0 pojedinačne tako i kolektivne. Oblici ne samo ... nego i kako ... tako su pojačalo njihaja i-skupine jer uključuju negaciji prirođenu afektivnost (u prvom slučaju) i isprekidaniji, pa zato i upečatljiviji intonativni oblik (u oba slučaja). U govorničke uvjetovane reflekse ide i zališno dodavanje obavezne prateće »specifikacije« ili »definicije« koja počinje prilogom kao. Dodatak je zališen, ali omogućuje za žargon važno nizanje vrijednosnih izraza: — U osnovnoj organizaciji SK kao stalnom obliku organiziranja ; — . . . u narednom periodu jačati i razvijati ONO i DSZ kao garanciju naše slobode, nezavisnosti, teritorijalnog integriteta i nesmetanog samoupravnog socijalističkog razvoja; — u raspravi je velika pažnja posvećena općenarodnoj obrani i društvenoj samozaštiti kao bitnim funkcijama očuvanja tekovina revolucije i osiguranja njenih daljih tokova; — One su trebale omogućiti i ubrzati proces snažnijeg razvoja socijalističkog samoupravljanja kao cjelovitog sistema društveno-ekonomskih i političkih odnosa, u kojima će radnička klasa i radni ljudi postati vladajuća ekonomska i politička snaga društva; — . . . praktične akcije i metodu djelovanja Saveza komunista kao idejnog kreatora strateških opredjeljenja i nosioca idejne bitke za njihovo oživotvorenje. Tautologiju i pleonazam u političkom žargonu uzrokuju sklonost jakom (i velikom, to jest — dugačkom) izrazu i nametljivost već utvrđenih oblika, a ne, kako bi možda moglo izgledati, briga da se povećanom redundancijom osigura jasnoća. Ovdje spadaju sva nizanja (sintagmatiziranja) 217;
zamjenjivih izraza — sinonima, izraza kojima se sadržaji podrazumijevaju, proizlaze jedan iz drugoga ili su u odnosu uključenosti, izraza s istim efektom evokacije ili istom vrijednosnom konotacijom, te parafraze (sličnoznačne rečenice). Na primjer: — na bolji način; na najbolji način; negdje oko, đrka oko; — idejno-teorijski; političko-programski; idejno-politički; — pokrenuti inicijativu; — šira javnost; — potencijalne mogućnosti (Mi stalno govorimo o potencijalnim mogućnostima za povećanje proizvodnje hrane); — kako i na koji način — obuzdati zahuktalu inflaciju i stabilizirati ekonomski život. Slijedećom se rečenicom govori o usklađivanju usklađivanja na samoupravnim osnovama: Dugoročni ciljevi ekonomske stabilizacije zaoštravaju zahtjeve da se što prije postigne usklađivanje i uravnoteženje opsega, strukture, prostornog raspoređivanja i organizacionog usklađivanja u daljnjem razvoju društvenih djelatnosti na samoupravnim osnovama, U ovoj se rečenici značenja ponavljaju u izrazima usklađivanje, uravnoteženje, raspoređivanja, organizacionog, usklađivanja, Sinonimi su također struktura i prostorno raspoređivanje. Cijela je slijedeća rečenica bila nužna da se ustvrdi da se samoupravljanje postiže integriranjem, i to na samoupravnim osnovama: Borba za samoupravni preobražaj društvenih djelatnosti jest borba za njihovo integriranje u jedinstveni proces društvenog rada na samoupravnim osnovama, a to podrazumijeva proces udruživanja radnika svih oblasti društvenog rada na osnovi rada i stvaranja jedinstvenog sistema samoupravnog udruženog rada. Pleonazam je samo jedan od manifestacija zaborava govora (zaborava značenja riječi). Zaborav se govora još očituje i u oksimoronima (nehotičnim): ostvarivanje gubitka, zaokret na liniji, negativni aspekti našeg razvoja. Besmisleno može zazvučati kad uobičajena zamjena izraza sasvim ijzgubi svoj izvorni smisao, kao što je slučaj u sljedećem primjeru, gdje je govornik »zaboravio« osnovni smisao izraza moralno-politička podobnost (kvaliteta), koji je postao općeprihvaćena Zamjena za označavanje članstva u SKJ. Na 218;
nedavnom visokom skupu jugoslavenskih komunista (31. 5. 1988.) jedan je delegat svoje izlaganje završio ovako: .. jer ne mogu prihvatiti da predsjednik općine mora imati moralno-političke kvalitete.« Želio je, dakako, reći da se ne slaže s tim da predsjednikom općine ne može postati netko tko nije član SKJ. Osim što se često sinonimom i parafrazom zatvara krug u kojem jedan izraz suvišno tumači drugi, čest je ,i vrijednosni pleonazam — gomilanje izraza koji nisu referenci jalni sinonimi, ali u kontekstu u kojem se nalaze (a koji naglašeno izražava vrijednosti) ponavljaju istu ocjenu. U sintagmi poplave tuđih idejo negativna je ocjena (konotacija) ponovljena u izrazima poplave i tuđih. Razlog postojanja zamršenih pleonastičkih rečenica zapravo i jest pojačanje vrijednosnog izraza — gomilanjem natuknica ili etiketa, koje ponavljaju u osnovi istu vrijednost. Tako je u slijedećem primjeru: . . . moramo poći od ovih strateških opredjeljenja o našem društvenom razvoju i na toj liniji treba povući jasnu liniju da se zna što je naš kurs društvenog razvoja, da se naša glavna akcija usmjeri na ta pitanja, da bitku za stabilizaciju izgrađujemo i vodimo na samoupravnoj liniji razvoja udruženog rada i na razvijanju pune ravnopravnosti jugoslavenskih naroda i narodnosti i jedinstva jugoslavenske socijalističke zajednice, na razvoju njenog autentičnog samoupravnog političkog sistema. Tema je ovog iskaza linija i njezina visoka (pozitivna) vrijednost, pa je linija izrijekom spomenuta četiri puta (uračunamo li i sinonim kurs), a njezin je smisao prisutan i u drugim izrazima koji govore o smjeru djelovanja: moramo, ocjena, opredjeljenja, razvoj (pet puta), akcija, usmjeri, izgrađujemo, vodimo. Pored nabrojenih, pozitivna je vrijednost izražena još i ovim izrazima: jasnu, naš, glavna, stabilizacija, samoupravljanje (dva puta), udruženi, pune, ravnopravnosti, jedinstva, socijalističke, zajednice, autentičnog, te izrazima koji znače organizaciju (red): strateški, bitku, rad, sistema. U nerazmrsivom tekstualnom zapletaju svi izrazi vrijednosti pozivaju jedan drugoga i u cjelini zajedno iskazuju samo jedan smisao: pozitivnu vrijednost zastupanog pravca. Tipična je rečenica političkog žargona predugačka. U najdužim primjercima premašuje se gornja granica za percepciju optimalnog broja slogova (oko 25) i preko deset puta. Dužina je posljedica dosljedne primjene netom nabrojenih implicitnih pravila žargonske gramatike. Kao da 219;
se hoće jednom rečenicom obuhvatiti cijeli govor, sve smjestiti pod jedan kontinuirani intonacijski luk. Sto je rečenica duža i razgranati ja (»barokni ja«) govornik misli da pouzdanije ostavlja željeni utisak autentičnosti (iscrpnosti, misaonosti i pripadanja pravoj skupini). Istraživanje dubinske rečenične strukture pokazalo bi da se ona sastoji od mnoštva jezgrenih, ali i to da su neke od tih jezgrenih rečenica besmislene ili zališne u dotičnoj situaciji. Zargonska rečenica može izgledati kao analitičan i istovremeno sintetičan izraz, ali samo ako se ne provjerava svrha uključenih jezgrenih rečenica. Predstavljanje jedinstva razdvojenog proizvodi utisak veličine ili, po Aristotelu, »nadmašenosti«. Cjelina, kaže Aristotel, izgleda veća kad se rastavi na dijelove, a isti se efekat postiže spajanjem rastavljenoga.36 Dodaci, natuknice, umetnuta »objašnjenja« i »definicije« djeluju kao asocijativni usmjerivači, ali tako da pridonose disocijaciji primaočeve pažnje, skrećući je neprestano na brojne rukavce, koji se otvaraju svakim nabrajanjem ili raščlambom. Slijedeći primjer neću ni pokušati analizirati u potpunosti, nego ću samo dati prikaz tipične (i za žargonozborca uzorne) sintaksičke strukture rečenice političkog žargona. Tuđe antisocijalističke i antikomunističke ideologije dobile su u posljednje vrijeme više slobodnog prostora za svoje djelovanje i utjecaj u našem društvu i zbog toga što su i u Savezu komunista pojačano prodirale tendencije da u organizacijama udruženog rada i u društveno-političkim zajednicama budu u službi tehnobirokratskog monopola, grupnovlasničkih i drugih parcijalnih interesa, kao i zbog toga što su se i među nama komunistima jasno očitovale pojave nejedinstva, neprincipijelnih polemika, sporosti u dogovaranju i sporazumijevanju, zaobilaženja delegatskog sistema, sputavanje inicijative i odlučivanja radnika i radnih ljudi u društvenoj bazi, a preko delegatskog sistema i u društveno-političkom sistemu u cjelini Ako svako mjesto grananja smatramo najavom posebne teme, onda ova rečenica pokušava obraditi dvanaest tema: koje su tuđe ideologije, za što su te ideologije dobile više slobodnog prostora, zbog čega su dobile više slobodnog prostora, gdje su sve pojačano prodirale tendencije, koje su tendencije, u čijoj se službi nalaze neki komunisti, OOUR-i, 38
220;
Aristotel, isto, str. 47.
i DPO-o, gdje se sve očituju pojave, koje su pojave, gdje se očituje pojava sporosti, u čemu se očituje pojava sputavanja, čija se odlučivanja sputavaju i na koncu, preko kojih se sistema sputavaju radnici i radni ljudi u društvenoj bazi. U dijelu rečenice » . . . i zbog toga Sto su i u Savezu komunista...« na dva se mjesta najavljuje raščlamba samo jednim n j e ž n i m članom, dok drugi ostaje neizrečen. U prvom je slučaju implicirano više razloga za negativno djelovanje tuđih ideologija, a u drugom se slučaju podrazumijeva da su navedene tendencije prodirale i drugdje — ne samo u SK. Slično i u trećem slučaju ("»... i među nama komunistima...«), veznik i nam kaže da neželjene pojave nisu bile samo među komunistima. Uključivanjem neizrečenog rečenica se još više širi. Brojnost tema, uključujući veznici i brojne raščlambe ili nabrajanja smjeraju na dojam bogatstva rečenog. Dvočlani i tročlani oblici popunjeni su uglavnom sinonimima, od kojih su najočigledniji: u dogovaranju i sporazumijevanju, inicijative i odlučivanja, radnika i radnih ljudi. Veličinom i suprotstavljanjem razdvojenog sugerira se sinteMčnost, a neprestanim se raščlanjivanjem, uglavnom lažnim — jer radi se o sinonimnim skupinama — sugerira analitičnost. Sintaksička struktura ove razgranate rečenice prikazana je shemom na str. 223. Skrivanje svijeta bogato dekoriranim govornim zastorom nije, dakako, obilježje samo našeg političkog govora. U sovjetskom političkom govoru, koji je imao jak utjecaj na domaći p'olitički govor, mogu se naći slični oblici, a posebno dvo- ili tročlane skupine — složenice (agit-prop) i i-skupine. U Lenjinovim se govorima mogu naći pleonastičke i-skupine, ali one još uvijek djeluju figurativno, budući da ih najčešće nema više u jednoj rečenici i da rečenica obično nije dugačka; No ima i ovakvih primjera; Ukoliko se pre to bude dogodilo, utoliko će svima i svakom, i pojedincima i širokoj masi partijskih radnika, biti lakše da sagledaju i ocene uzroke rascepa. Nema ničeg nužnijeg od ukazivanja na stalnu, bezuslovnu potrebu produbljavanja i proširivanja, proširivanja i produbljivanja našeg utjecaja na mase, naše stroge marksističke propagande i agitacije, našeg povezivanja s ekonomskom borbom radničke klase itd. Produbljivati i proširivati rad i utjecaj na mase treba uvek. Ruski kapitalisti lažu i klevetaju nas, kao što nemački kapitalisti klevetaju Libknehta. Kapitalisti lažu 221;
kad govore da mi želimo razdor i neprijateljstvo između radnika i vojnika. 37 U poznatom Zdanovljevom referatu, kojim optužiije predstavnike ruske umjetničke avangarde i najavljuje doba partijske umjetnosti (»umjetnost kao sektor ideološke fronte«), osim izrazito oštrog vrijednosnog izražavanja nalazimo i gomile sličnoznačnih, a ponekad i sasvim zamjenjivih izraza, najčešće u i-skupinama: U sovjetskoj književnosti nema mjesta trulim, praznim, bezidejnim i trivijalnim djelima. Suvišno je govoriti da takva raspoloženja, ili propovijedanja takvih raspoloženja, mogu' izvršiti samo negativan utjecaj na našu omladinu, mogu otrovati njezinu svijest trulim dahom bezidejnosti, apolitičnosti i malodušnosti. U posljednje su se vrijeme na ideološkoj fronti pokazale velike praznine i nedostaci. Lenjingradski boljševici moraju ponovo zauzeti svoje mjesto u redovima prvoboraca i predvodnika u djelu formiranja sovjetske ideologije i sovjetske društvene svijesti. U tim uvjetima zadatak sovjetske književnosti sastoji se ne samo u tome da se na udarac odgovara udarcem protiv svih tih gnjusnih kleveta i napada na našu s o vjetsku kulturu, na socijalizam, — nego i da smjelo šiba i napada buržoasku kulturu, koja se nalazi u stanju senilnosti i raspadanja. Drugovi! Sto zahtijeva i što hoće Centralni komitet? Centralni komitet partije hoće da lenjingradski aktiv i lenjingradski p i s c i . . . Boljševici visoko cijene književnost, oni jasno vide njenu veliku povijesnu misiju i ulogu u jačanju moralnog i političkog jedinstva naroda u okupljanju i odgajanju puka.38 U romanu 1984 George Orwell je u novogovoru naglasio upotrebu simetričnih složenica od dva i tri sloga, koji su, a među njima posebno kratice, glavni nosioci ideološkog 37 Vladimir I. Lenjin, Delà, I n s t i t u t za m e đ u n a r o d n i radnički pokret, Beograd, 1973/1975, tom 8. (Januar-juni 1905), str. 423, 530, 531, tom 25. (April-juni 1917), str. 38. 38 Iz referata A. A. Zdanova na sastanku partijskog aktiva i na sastanku Lenjingradskih pisaca, u knjizi Nova filozofija umjetnosti, (antologija tekstova, uredio Danilo Pejović), Nakladni zavod MH, Zagreb, 1972, str. 549—570.
222;
naboja (moralnosti) govora. Njihovom upotrebom nastaje nerazumljiv — istovremeno monoton i staccato govor. Namjera je bila, kako kaže Orwell, da se takvim govorom isključi svijest i postigne automatsko izjašnjavanje poželjnih stavova. Zanimljivo je njegovo zapažanje da riječi svoju moralnu moć postižu najviše onim neodređenim značenjem ! koje im dolazi od njihove strukture (oblika).® Ovo zapažanje vrijedi za sve žargonske oblike, pa tako i za oblik velike žargonske rečenice jer ona, barem u prikazanim primjerima, nije sročena za razumijevanje (razlaganje, raza- < biranje), nego za globalni, trenutni prijem cjeline (strukture, oblika). Njezin je oblik njezin najvažniji sadržaj. Od; govara joj Likimnijev opis nekih njemu suvremenih govora (spominje ga Aristotel u »Retorici«): slobodan i improvizirajući tok govora te grananje i nekontrolirano nizanje ostavljaju dojam da je govornik prepušten vjetru.40
Pisanje-čitanje govora kao figura Citački krug kod nas zatvaraju dvije strane »društveno- političkog komuniciranja« — politički sastanci i obavještavanje o njima preko radija i televizije. O (Stanju na sastancima izvještava se čitanjem. Osim što znatno olakšava govorni nastup, čitanje kao način (oblik) izlaganja utječe na primanje govora, a utjecaj na koji smjera govornik (točnije: čitač) jest da izlaganje učini ovjerenim. Pisano je i čitano uopće za većinu dostojanstvenije od govorenog. Za govorenje se obično vezuje neozbiljnost neformalnih razgovora, a za pisanje i čitanje ozbiljnost sadržaja od opće važnosti. Pismenost se izjednačuje s kulturom i obrazovanjem, a govornost s pučkim kazivanjem. Skloni smo da svoju kulturnost u odnosu na kulturnije narode mjerimo jedino brojem opismenjenog stanovništva i pri tom zaboravljamo da pismenost i govornost mogu, ali i ne moraju ići skupa. Prostodušno se udivljenje tečnom govorenju iskazuje usporedbama — govori kao da čita ili govori kao knjiga. Dokumentarnost (provjerljivost i vremenska protežnost: crno na bijelom) konotira ovlaštenost (službenost), pa se napisanom i riječ-po-riječ pročitanom radije vjeruje nego govorenom. Ono što je službeno iskazuje se isključivo pismom. Pisari su otkad pismo postoji, a posebno dok 39
George Orwell, isto, str. 921 i 923.
40
Aristotel, isto, str. 256.
224;
: . j j j j ;
su pismeni još bili rijetki, bili najbliži vlasti — bilježnici i objavljivači direktiva. Poznavanje pisanja i čitanja dugo je bila privilegija svećeničke klase. U vezu s mitom o božanskom porijeklu pisma sigurno treba dovesti još i to što pismo oslobađa govor egzistencijalnoga i naglašava suštinu. U čitanju se ta redukcija pojavljuje i kao ujednačenost govornih oblika ili dostojanstvena, čak sveta monotonija. Čitanje potpuno ispisanih rečenica sudjeluje u ovjeravanju govora i time što omogućuje one žargonske oblike, posebno sintaksičke, kojih bi u govoru s bilješkama ili bez njih bilo znatno manje. Postupci koji inače razlikuju ostvarivanje jezika u pismu od onoga u govoru neumjereno se gomilaju u političkom žargonu. To su gomilanje atribucija (predikacija), udvostručenja i utrostručenja izraza (posebno i-skupine), nabrajanja, imenske konstrukcije, umetanje dopunskih određenja te kao posljedak svega za slušno primanje prevelika rečenica. Dužina iskaza i izgled organiziranosti (nabrajanja, raščlambe, umetanja) te tečnost (neprekinutost, zapravo — monotonost) izgovaranja omogućeni su najviše čitanjem u potpunosti ispisanog teksta i imaju važnu impresivnu ulogu, što ih, zajedno s čitanjem, čini figurama. One bi trebale pridonijeti zadobivanju povjerenja time što će reći sve najbolje o govornikovim sposobnostima (rječitost, misaonost, dijalektičnost) i njegovoj marljivosti. (Dugačko je izlaganje pokazatelj uloženog truda, pa, budući da je rad središnja ideološka vrijednost, treba izazvati poštovanje) Iako javno govorenje isključuje spontanost, publika dobro prima znakove spontanosti. No u političkom se govoru događa jedna s retoričkog motrišta nepoželjna spontanost jer dolazi sa zaboravom smisla govora, točnije — smisla teksta, govora. Spontanim se ritmiziranjem govornih oblika opkoračuje napisani (i u trenutku izgovaranja zaboravljeni) smisao teksta. Izgovoreno i napisano odvojeno je govorom i tekstualnom artikulacijom, pa do primaoca dolaze u oblicima koji se međusobno potiru, tako da od svega ostaje najopćenitiji smisao ritma i stajaćih rečeničnih naglasaka.
Nova epika — stari oblici Po mnogim obilježjima politički žargon možemo smatrati dijelom suvremenog folklora, ili kako ga još zove Ivan Colović — divlje književnosti. To potvrđuje njegovo 225;
služenje razmjeni kolektivnog, a ne individualnog iskustva i podvođenju osobnog pod društveno ili običajno. Narodno stvaralaštvo (divlja književnost) nije nužno izraz nesposobnosti da se bude izvoran, nego obaveze običajima. Idiosinkratičnost bi bila povreda morala. (Colović navodi za to uvjerljive primjere — tužbalice i epitafe.) 41 Folklorom se zajednica obraća sama sebi, a ne pojedinac zajednici ili drugom pojedincu. Odatle razumljiva nadosobnost folklornih tvorevina — one su tvorevine »duha zajednice«. Zargonski govor, kao i epska pjesma, nije djelo (opus, ergon) jer postoji u svim varijantama istovremeno. Autorstvo je kolektivno, pa je i odgovornost rasplinuta na zajednicu i jezik. Kao što je besmisleno tražiti autora narodne pjesme i osnovni tekst, koji je poslužio za brojne varijacije, besmisleno na navoditi autore (govornike) političkog žargona. Nabrojat ću nekoliko obilježja koja opravdavaju usporedbu političkog žargona s pjevanjem epske pjesme. 42 Jedna je od podudarnosti tematska određenost. Od teksta koji pripada epskoj poeziji znamo što možemo očekivati. Ep ne trpi iznenađenja, pa već na samom početku najavljuje što će reći. Izbjegava se napetost — pjeva se samo ono što je sredina već prihvatila, to jest — što očekuje. 43 Epskim se pjevanjem (i političkim govorom) zajednica drži na okupu tako da se pjeva u ime zajednice i o zajednici. Pjeva se o događajima koji se smatraju povijesnim prekretnicama, o borbama za opstanak zajednice, koje se doživljavaju kao borbe za dobrobit svijeta. Njeguju se »svijetle tradicij e«. (U političkom se govoru važni povijesni događaji, posebno bitke, rado imenuju epopejama.) Ideologičnost se u epskom govoru očituje i u »korekciji« pamćenja povijesnih događaja. Pod pritiskom ideoloških potreba ili »istine višeg reda«, a to je najviše potreba za očuvanjem identiteta zajednice, povijesni se događaji prikazuju onakvima kako se osjeća da su se trebali dogoditi da bi bili u skladu s idejom zajednice o sebi.44 Epsko pjevanje (i po41 Ivan Colović, Divlja književnost, Nolit, Beograd 123, 124.
1986
str
42 Usporedba nije nova — prisutna je u ovdje već navedenim knjigama Pavla Novosela, Ivana Čolovića i Ive Zanića. 43 Pavao Pavličić: »Epsko pjesništvo« u knjizi Uvod u književnost (uredili Zdenko Skreb i Ante Stamać), Globus Zagreb 1986, str. 413—439. 44 lija Nikolajevič Goljeniščev — Kutuzov: »Istorija i epsko pamćenje« preveo Novica Petković, u knjizi Ka poetici narodnog pesništva, (uredio Svetozar Koljević) Prosveta. Beograd 1982, str. 443.
226;
litički govor) postaje posebno važno kad se zajednica osjeti ugroženom od vanjskog svijeta. Narodna pjesma i politički žargon imaju važnu moralnu ulogu: uče kako se treba ponašati. Ono što je u odgojnom pogledu za djecu bajka, za zajednicu odraslih je epsko pjevanje i političko moraliziranje. 45 Zato se izrazito polariziraju vjera i nevjera — vjera kao čast (vjeran sluga, vjerna ljuba, tvrda ili božja vjera; dug ili obaveza domovini, vjernost idealima ili opredjeljenjima, partiji, rukovodstvu, vođi), a nevjera kao sramota (pogažena vjera, prekršena zakletva, izdaja), što uključuje kažnjavanje (osramoćenje opomenom, izopćenje ili tjelesnu kaznu). Epski govor u svojoj ideološkoj ulozi nastoji biti što jasniji i odatle »ideološko hiperboliziranje«/' 6 Da bi se nedvosmisleno ukazalo na poželjan odabir, to jest smjer, pretjeruje se u vrijednosnom izražavanju i stvarnost se prikazuje u jasno suprotstavljenim vrijednosnim kategorijama (crno — bijelo). Uzorima se suprotstavljaju u izrazitom kontrastu zastrašujuće negativnosti. Takvu stilizaciju Gerhard Gesemann zove epsko-herojsko-feudalnom/' 7 Pretjerivanjem se, kako je primijetio Aristotel, proizvodi dojam svečanog i dostojanstvenog (amplitudoj.48 Pretjeruje se ne samo opisivanjem nevjerojatnog (Marko Kraljević iscijedi kap vode iz suhe drenovine, savezna vlada planira »stabilizaciju« pomoću donešenih mjera) nego i time što se govori opširno — opisivanjem umjesto kratkim imenovanjem, umnožavanjem označitelja (pleonazmom), a u političkom žargonu još i dugačkim rečenicama, čestom upotrebom komparativa i superlativa (dublje, šire, jače, potpunije, čvršće, odlučnije, smjelije, energičnije, radikalnije, prisutnije, kritičnije, najneposrednije . . . ) , izrazima sveobuhvatnosti (svi/nitko; uvijek/nikada), pa čak i time što se imenica radije upotrebljava u množini nego u jedinini (aktualna idejno-politička kretanja; svijetle tradicije). Milman Parry i Albert B. Lord su epski način govora okarakterizirali kao »dokoni stil« i »stil dodavanja«, što odIvo Zanić, isto, str. 218. Maksimilijan Braun (Maximilian Braun) »Ideološko hiperbolisanje u srpskohrvatskim narodnim pesmama«, preveo Dušan Divjak, u knjizi Ka poetici narodnog pesništva, (uredio Svetozar Koljević), Prosveta, Beograd, 1982, str. 387. 47 Gerhard Gezeman (Gesemann): »Kompoziciona shema i herojsko-epska stilizacija«, preveo Dušan Divjak, u knjizi Ka poetici narodnog pesništva, (uredio Svetozar Koljević), Prosveta, Beograd, 1982, str. 252—280. 48 Aristotel, isto, str. 221—222. 45
46
227;
govara 1 političkom žargonu. 49 Epski pjevač i žargonozborae ne mogu sažimati — sve im je jednako važno, imaju osjećaj da ne smiju izostaviti ono što je običaj da se kaže. Epskoj su pjesmi svojstvene skupine gotovo obaveznih ideja (tema ili epizoda): vilini zov, pisanje pisma, dolazak glasnika, šetnja po kuM, priprema za dvoboj, pričanje sna. U političkom su žargonu obavezni tematski oblici: odgovornost, neprijatelj, samokritika i zahtjev da se već jednom pređe s riječi na djela. U žargonu prepoznajemo epsku tehniku utrajavanja ili retardaciju pomoću udvostručenja i utrostručenja izraza, epizoda i digresija i zališnih »-definicija« poznatih pojmova. Može se reći da za žargonozborca, kao i za pjevača epske pjesme tema nije iskazljiva dok nije stilizirana u dobro poznati okvir. Najvažniju vezu između epskog pjevanja i političkog žargona vidim u važnosti oblika (obrasca, kalupa), koji je od Parryja naovamo u poetici narodnog pjesništva uobičajeno zvati formulom. U Parryja se može naći definicija formule kao ponovljenog leksičkog spoja u jednog pjevača ili u više pjevača, ali je mnogo zanimljiviji njegov nagovještaj onog smisla formule koji je prisutan u izrazima »zvukovna mrlja« Viktora Sklovskog, »brbljarija« (babble) Northropa Fryea i »intonacijski logatom« Krunoslava Pranjića. (Vidi prethodno poglavlje str. 135 i 136.) U osnovi je stalne leksičke veze zvukovna (vremenska, ritmička) formula: jedna riječ nagovještava drugu samim svojim zvukom; jedna fraza nagovještava drugu ne samo idejom ili naročitim poretkom nego i »akustičkom vrijednošću«. 60 Za tehniku epskog pjevača, naglašava Lord, važna je baš zvukovna podloga ili »metrički uvjeti«, a ne pojedinačan leksički spoj. Zvukovna je formula slična matematičkoj — popunjava se po potrebi različitim leksičkim jedinicama pod uvjetom da zadovoljavaju metričke uvjete. Ova tehnika objašnjava česte pleonazme. Dvočlana formula s nizom varijanti u popunjavanju (uvrštavanju) koju je naveo Lord podsjeća ulogom na fonetske oblike (dvočlane i tročlane i-skupine) obrađene u prethodnom poglavlju. 51 R o man Jakobson je utvrdio važnost dvočlanosti i tročlanosti u epskom desetercu, 52 što se podudara s važnošću đvo- i tro® Albert B. Lord: »Formula«, preveo Omer Hadžiselimović,
u knjizi Ka poetici narodnog pesniHva, (uredio Svetozar Koljević)
Prosveta, Beograd, 1982, str. 467—515.
" Albert B. Lord, isto, str. 472. 51 Albert B. Lord, isto, str. 489. 82 Roman Jakobson: »Slovenski epski stih«, preveo A. I. Spa-
sić, u knjizi Ka poetici narodnog pesništva, (uredio Svetozar
Koljević), Prosveta, Beograd, 1982, str. 337.
228;
članih oblika u ritmiziranom javnom žargonu, posebno p o litičkom. Oblici A i B i A, B i C političkog žargona nemaju doduše određen broj slogova, ali imaju obaveznu simetričnost. Popunjavaju se različitim kombinacijama leksema, pa se u tom variranju čak može nazrijevati stvaralaštvo, dakako, ograničeno zadanim okvirom. Ovu slobodu u uvrštavanju u zadani oblik zovemo još improvizacijom. Improvizacija je bitno određena shemom, što epskog pjevača, jazz muzičara i žargonozborca, k o j i m a j e svojstvena tehnika improviziranja, svodi na ulogu montažera gotovih odsječaka. Improvizator mora imati dobar osjećaj za oblik, a to prepoznajemo u uputi iskusnog pjevača početniku, koju je naveo Roman Jakobson: Treba pjevati kako gusle kažu.® U tom je smislu prednost oblika (melodijskog oblika i organizacije stiha) u epskom pjevanju usporediva s vlašću fonetskog oblika u javnom žargonu. Kako se gramatika pjevanja epske pjesme stavlja povrh jezične gramatike — jer zadanim tematskim i ritmičkim oblicima ograničava izbor iz jezika — tako i žargonska gramatika postavlja okvire, čime žarg'onozborcu olakšava izbor upućujući ga na popis uvrstljivih (potvrđenih i zapamćenih kao korisnih, to jest upotrebljivih) jezičnih jedinica. U epskom su popisu to stajaći pridjevi, titule, imena ili prezimena, sinonimi i uopće sve što može biti korisno da popuni preostalu prazninu u stihu; u političkom su popisu to definicije s prilogom kao, fraze i također sinonimi. Svladavanje ove vršne ili «druge« gramatike omogućuje pjevaču i žargonozborcu da improviziraju mehanički kao što se uopće automatski, bez svijesti o pravilima, izražava materinjim jezikom, te da osiguraju očekivanu količinu govora. Kako f i gura širi govor pokazao je Pjotr Grigorjevič Bogatirjov na primjeru slavenske antiteze. Referenci jalna poruka da je u gori bijeli šator Hasan-age izrečena figurativno, to jest oblikom slavenske antiteze, popunjava šest deseteraca »Hasanaginice«.5'1 Formulativnost udaljava i epski govor i žargon od govornosti prema recitativu, ali na različitim osnovama. U osnovi je epskog ritma čvrst metar i muzička pratnja, pa je bliži pjevanju. U osnovi je ritma političkog žargona spontano artikuliranje fonetskih oblika podjednakog trajanja i Roman Jakobson, isto, str. 323—324. Pjotr Grigorjevič Bogatirjov: »Stalni epiteti i antiteza u epskim pesmama slovenskih naroda«, preveo Novica Petković u knjizi Ka poetici narodnog pesniitva, (uredio Svetozar Koljević), Prosveta, Beograd, 1982, str. 368. M
54
229;
slične intonacije, što, budući da je bez metra i muzičke pratnje, ipak ostaje bliže govoru. Za epskog je pjevača formula tehnika koja ide uz usmeno stvaranje. To što u pisanom-čitanom političkom žargonu formula ima toliki značaj govori da se m e d i j pisma ne iskorištava za bolju retoričku pripremu govorenja, nego, upravo obrnuto, da omogući veće i složenije formule od onih koje su ustanovili narodni pjevači. U epskoj pjesmi i žargonu formula je pravi smisao iskaza. Sredstvo izraza je neodvojivo od onoga što je izraženo. Smisao formule kako ga je Lord protumačio za epsku pjesmu primjenjiv je i na žargon. U formuli, kaže on, odjekuju suzvučja daleke prošlosti iz koje potječu. Poruka o prošlosti važnija je od estetske uloge koju formula ima kao kompozicijsko sredstvo. Veza s tradicijom daje formuli magijsku (mističnu, religioznu) vrijednost. 55
Nemoć i moć političkog žargona Kad u govoru ima mnogo složenica, izraza stranog porijekla, suvišnosti te figura i tropa upotrebljenih ne kao začin, nego kao glavno jelo, Aristotel to naziva visokoparnim ili suhoparnim i beživotnim stilom. On govori i o negativnom aspektu ritmičnosti, koja odvraća pažnju jer slušalac počinje zamjećivati samo pojavljivanje očekivanih oblika. 56 Politički govor, kako tvrde H. D. Laswell, N. Leites i suradnici, nije referenci jalan, to jest smjeren na to da bude razumljen, nego da bude doživljen, da podsjeti na vrijednosti ili da ih pokuša preokrenuti sredstvima koja zaobilaze um. 57 Političar je dio institucije, ali je i sam institucija. Stranački mu je zadatak da tumači, usmjerava i uvjereno odgovara, a ne da pita i sumnja. Politički je govor u osnovi govor moći jer se njime postižu i objavljuju odluke. Odlučivanje je, kaže Lasswell, manifestacija moći jer je to izbor koji uključuje mogućnost kažnavanja onih koji ne slijede objavljeni izbor (sanctioned choice). 58 Budući da politički govor definira 55 Albert B. Lord, isto, str. 511. 5« Aristotel, ilsto, str. 212. 213, 226. 5' Harold D. Laswell, Nathan Leites and Associetes, Language of Politics, The M. I. T., 1965 (prvo izdanje G. W. Stewart, Publisher Inc. 1949.) istr. 22. 58 Lasswell i drugi, isto, str. 8.
230;
kao moć odlučivanja, pa prema tome i djelovanja na okolinu, Lasswell zaključuje da govor koji je političkom govoru samo nalik, a stvarno nema moć, ne zaslužuje da ga se smatra političkim. Pravi politički govor prevladava u kriznim stanjima zajednice, kad potreba i želja za promjenom raskida institucionalne tabue pa se činovi — govorni i negovorni oslobađaju. U stabilnijim vremenima političnost slabi, pa je i govor više repetitivan i ceremonijalan jer mu glavna uloga postaje obrambena — da čuva uspostavljene odnoise (vrijednosti). Govor političke moći (odlučivanja) je kratak, jednokratan i iskreno afektivan, a krajnji je njegov izraz bojni poklič. Nepolitičan je (i depolitizirajući) obrambeni govor u politici ponovljen i raznim postupcima ponavljanja uvećan i zaokružen. Nasuprot ušiljenosti (»zaoštrenosti«), pa prema tome i prodornosti (»ofenzivnosti-«) političkog govora-akcije (govora-strijelice ili projektila) imamo, dakle, obrambenu (»defenzivnu-«) nepokretnu govoranciju (bedem, barikadu, tvrđavu). U političkom se govoru ponavljanje najviše potvrđuje kao osiguranje od neizvjesnosti i zla, kao zaštita postojećeg. Vladajući se sloj, kaže Lasswell, osigurava od bijesa većine time što javnom životu nameće ceremonijalnu rutinu.59 Tipična glomazna rečenica-labirint obrambenog govora otežava pristup uljezima, a istovremeno govorniku priskrbljuje slavu tvorca labirinta. Zaštiti još pridonosi monotono ritmiziranje. Binarno i ternarno ritmiziranje, primjećuje Stanko Lasić, analizirajući strukturu književnog iskaza, u korijenu prekida svako zalijetanje i nemir i tako tvori obrambeni bedem. 60 Politički govor nije uvojačen samo borbenom (vojnom, ratnom) metaforom te razbijačkim i jakim vrijednosnim izrazima nego i ritmičkim ustrojavanjem fonetskih oblika. Njihajni je ritam i usporednost oblika slika vojničkog stroja (svi kao jedan) koji očekuje neprijateljski napad. Od mogućih uloga govora — obavijesne, pokretačke i oblikovne (organizacijske ili instruktivne), politički govor, dakle, najmanje ima onu prvu. Pokretačku ulogu ima samo pravi politički govor. Ceremonijalnoj je zanjihanoj govoranciji o b likovna uloga možda u namjeri, ali ni u njoj nije djelotvorna. Od okupljačkog govora i ne treba očekivati razumljivost, nego religioznost. Edmund Leach je ukazao da u religioznom govoru dvosmislenosti (nelogičnosti) djeluju kao »planirane Lasswel i drugi, isto, str. 36, 176. Stanko Lasić, Problemi narativne strukture, Liber, Zagreb, 1977, str. 125. 69
60
231;
neizvjesnosti« koje se primaju kao svete istine. Majka Božja je istovremeno i čista (djevica) i nečista, to jest žena (Božja družbenica); Krista su ubili zlonamjerni ljudi, ali ga je istovremeno žrtvovao Bog Otac. Otac, Sin i Sveti Duh postoje i odvojeno i kao jedinstvo (trojstvo). Mitološki um ne poštuje logiku, ali upravo time proizvodi smisao natprirodnog (božanskog, svetog). »Sama nelogičnost religijskih konstatacija dio je koda, ona je indeks onoga o čemu te konstatacije govore, ona nam ukazuje da imamo posla s metafizičkom realnošću, s verovanjem, a ne znanjem.« 61 Još nešto potvrđuje da religijski govor ne djeluje razumljivošću, nego zvukom (ritmom) izgovorene riječi. To su primjeri vršenja obreda na jezicima koji su vjernicima strani: katolički obredi na latinskom, židovski na hebrejskom te kineski i japanski na sanskrtu. Nerazumljivost političkog žargona, na koju se najprije okomi svaki njegov kritičar, i nelogičnosti, na primjer, izjavljivanje suprotnih stavova o istom, bit će da su izraz njegove religijske prirode. Političkom je žargonu svojstvena i uloga koja je najvažnija za svaki žargon — da je društvena znak; legitimacija govornika i sastavni dio ceremonijalnog dekora. Nije govornikova ličnost to što daje snagu izgovorenom, nego je o b r nuto: izgovorena jezičnost (službenost ili ovjerenost načina) opravdava/omogućuje govornikov govornički položaj. Uopće vrijedi da jezik, to jest ovjerenost načina u nekoj situaciji može omogućiti govorničku ulogu i onima koji je po drugim svojstvima ne bi imali. Politički je žargon simbolička, a ne stvarna politička djelatnost. Političari njime brane institucije i svoj položaj u njima, a nepolitičari i još-ne-političari njime na simboličan način pribavljaju sebi osjećaj važnosti zbog sudjelovanja. Žargon je nedjelatan za onu ideologiju za koju tvrdi da je zastupa. Njime se ne mogu pridobiti nove pristalice, do čega je svakoj ideologiji, posebno ako je u usponu, itekako stalo. On je u tome nemoćan jer je selektivan s obzirom na slušateljstvo, to jest ograničena dometa. Upućen je onima s obzirom na slušateljstvo, to jest ograničena dometa. Upućen je onima kojima ništa novo ne govori, a one koje bi trebao pridobiti odbija već prepoznatljivom zvukovnom pojavom. Žargonskom se igranju politike ipak mora priznati moć u jednom, a to je moć koju uopće ima struktura: stabilizacija odnosa, ograničenje pokreta. Ne može se zapravo reći 81 Edmund Lič (Leach), Kultura i komunikacija, preveo Boris Hlebec, Presveta, Beograd, 1983, str. 106, 113.
232;
|
za politički žargon da je nesposoban pokrenuti, jer to mu i nije namjera. Svoju svrhu — održavanje i čuvanje — on p o stiže sasvim dobro. Političko jezikovanje stvara iluziju n e problematičnosti beskonfliktnog društva. Odatle i stav političkog žargonozborea prema komunikacijskoj situaciji, a koji proizlazi iz uvjerenja da mu već jezik dostaje za javni govorni nastup. Velika količina neuvjerljivog govorenja u politici samo potvrđuje da uz nepolitičnost (ili lažnu političnost) ide neretoričnost. Političko jezikovanje također služi kontroli zvukova u državi — to je buka vlasti kojom se zaglušuje drugačije (i za vladajuću svijest subverzivno) glasanje. Jer, kako je pokazao Jacques Attali na primjeru muzike, nije samo nered bučan. Manje smo svjesni da i opsesivno ponavljanje (dakle primitivan red ili ritam) razara smisao. 62 Njihajni je ritam (primitivan red) od harmonije daleko kao i aritmija (nered).
62 Zak Atali (Jacques Attali), Buka, prevela Eleonora Prohić, Vuk Karadžić, Beograd, 1983, posebno str. 27 i 153 (i dalje).
233;
STIL I SLOBODA Pravovjernost je nesvjesnost. George Orwell1
1
»Orthodoxy is unconsciousness.-« George Orwell, 1984.
Stil — tip i netip 1 u svojim najslobodnijim primjerima govor je prožet oblicima (pravilima i nužnošću). Mnogoznačni starogrčki izraz logos znači između ostaloga i govor (riječ) i pravilo (zakon). Oblik nas oslobađa izražavanjem emocija i misli. Iz neizdiferencirane mase još-ne-smisla tek se oblikovanjem rađa upotrebljivo značenje. Struktura omogućuje značenje, ali i nameće djelomičnost viđenja. Oblik se često doživljava kao tijesan okvir za slobodnu misao. S druge strane, priznaje se nemogućnost izražavanja kad nedostaju oblici (nema riječi ili nema prave riječi da se nešto izrazi). Ponekad pravilo (uzorak ili oblik) očigledno omogućuje govor — služi kao putokaz ponašanju kad zajednica zahtijeva (ili barem očekuje) da ono bude ispravno (prikladno). Teškoće opredjeljivanja (slobode izabiranja) tada olakšava upućivanje na inventar priznatih rješenja primjenjivih u sličnim situacijama. Što je bolje poznavanje komunikacijskih pravila (pravila jezika i pravila izbora prikladnih podjezika ili oblika) povećava se vjerojatnost govorenja i raste količina govorenja. Jedan je od primjera oblika ili pravila koji osiguravaju neku količinu govora tehnika topičkog mišljenja. Oblik koji može primiti razne sadržaje — prazan oblik, topos (opće mjesto), ima heurističku vrijednost jer omogućuje da se lako pronađe (inventio) što se može reći o predmetu govora. Na predmet se prislanja rešetka općih mjesta da bi se (predmet) otkrio sa svojim pojedinostima i tada su moguće predikati je koje će drugi razumjeti — na primjer, reći nešto o predmetu s obzirom na postojanje, stupanj, prostor, vrijeme, kretanje, oblik, sadržaj, primjenivost, poželjnost itd. 2 2 Aristotel, Retorika, preveo Marko Višić, nja, Beograd, 1987, str. 21, 149 i dalje.
Nezavisna
izda-
Gerard A. Hauser, Introduction to Rhetorical Theory, Harper
& Row, New York, 1986, str. 63—69.
237;
Drugi su primjer pravila raspoređivanja nađene građe (dispositio). Ta pravila predviđaju organizaciju govora za slušanje, pa zato i nužna ponavljana sadržaja (najava teme, njezina razrada, sažeto ponavljanje najvažnijeg u zaključku). Poznavanje pravila govorenja, od jezika i stilova do žanrovskih pravila, omogućuje igranje govora, kao što pravilo uopće omogućuje igranje. (Da se komunikacija doživljava kao igra svjedoče i brojne kazališie metafore u govoru o - govoru — govorne uloge, predstavljanje govorom, Scena, itd.) Pravilo dakle nije samo ograničenje — prečesto je ono to što omogućuje komunikacijski teatar i koje nosi glavni smisao igranja. Krajnji oblik igranja komunikacije jest upotreba govornih oblika zato da se podsjeti na njihove ranije kontekste, pa možemo reći da govor tada nije samo omogućen pravilom (oblikom) nego on to jest: govor-oblik, govor-jezik, puka stilizacija. Stil i stilizaciju možemo poimati različito i sa suprotnim vrijednostima primislima — kao posebno (izvorno, prikladno, skladno) uobličavanje i kao tip i tipiziranje. Ovu dvostrukost omogućuje poimanju stila svojstveno razdvajane pojava na dvije apstrakcije — objekte i načine njihova pojavljivanja, razdvajanje koje je u vezi s uobičajenim razdvajanjima uzroka i posljedice, procesa i strukture, sadržaja i izraza. Cjelina se pojave cijepa na doživljaj invarijanti predmeta i invarijanti kvaliteta koje se mogu pripisati tom, a i drugim predmetima. Jezične su etikete ove pojmovne diobe Sto i kako, odnosno, imenica i glagol ili pridjev. O problematičnosti ove kategorizacije govori nestalnost mjerila: nije uvijek jasno kad različita pojavljivanja treba smatrati istim objektom koji se samo različito pojavljuje, a kad različitim objektima. Ono što se s jednog aspekta doživljava načinom (kako), s drugog se aspekta može doživjeti kao predmet (što). O zbrci govori i etimologija izraza kvaliteta — latinski quale znači što, a kvalitetu obično smatramo vrijednošću koju predikacijom pripisujemo predmetu. U nemogućnosti totalne spoznaje (njemosti savršenstva i potpunog jedinstva sa svijetom) žagorom se ljudskih jezika svijet različito artikulira, 3 A ono što se mišlju razdvaja 3 Jean Pierre Faye navodi ova značenja izraza artikulacija (artikulirati): proizvodnja, raspodjela, oblikovanje, diskontinuiran je, pojašnjavanje, apstrahiranje, raščlanjenost (i mogućnost kombiniranja diskretnih jedinica) uređenost, sistematičnost, hijerarhiziranost, postupanje po pravilima. Kritika jezika i njegova ekonomija, prevela Gordana Popović, Studentski centar Sveučilišta u Zagrebu, (godina Izdanja izvornika 1973.), str. 7—8.
238;
(na kako i što pojave) predikačijom se spaja u nove kombinacije, ali posredstvom ideologije. Predikacija se zasniva na vrijednosnom sustavu i uvijek je nekakvo (vrijednosno) usmjerenje. Odvojenost kako od Sto prilika je za uniženje egzistencije jer se u konkretnom nastoji nešto prepoznati — naći ono što je ponovljeno, a to poprima važnost bitnog, pravog, istinitog, Pitanjem kako (na primjer učiniti nešto) jezik nam podvaljuje svrhovito djelovanje i djelovanje po shemi (programu) kao nešto najprirodnije. Kako uključuje poimanje načina kao ponovljenosti i prikladnosti djelovanja normi (očekivanjima).' Način je ideja kojoj pojedinačno djelovanje odgovara ili ne. Onako kako ga poimamo pod imenom stil (tip, sistem, duh, metoda, tehnika, tehnologija, strategija, ton, registar, razina, ključ itd.), način je poimanje ustaljenosti ili ponovljenosti. Uobičajena je raščlamba govorne poruke na referencijalno (što) te ekspresivno i impresivno (kako). Kažemo: to je neistinito ili neistina (nelogičnost, netočnost), a ne — to je rečeno na neistinit (nelogičan, netočan) način. Činjenicu da je osim predmeta govora (što) izrečena i govornikova izvještačenost (jednostavnost, čvrstina, napuhanost, živahn o s t . . . ) iskazuje se kao izvještačen (jednostavan, čvrst napuhan, živahan...) način ili stil. Najveći broj definicija stila uključuje smisao ponovljenog (ranije sretanog, prepoznatog): »skup ponovljenih oblikotvornih i karakterističnih izražajnih sredstava i postupaka jezičnog djela«, »obilježja izraza zajednička grupi ili raznim tvorevinama jednog autora«/' Druga grupa definicija naglašava u poimanju stila pojedinačnost (posebnost) i govornost poruke: »sklad misli, sadržaja i oblika«, otklon od linije neutralnosti (očekivanosti); imati stila znači prikladno odmjeriti količinu starog i novog, privući pažnju na izraz, poigrati se s primaočevim očekivanjima na njegovo zadovoljstvo. Jednom se dakle pod stilom misli tipičnost (oblik, jezik), a drugi put netipičnost (poseban, situaciji primjeren izbor iz jezika, dakle — poruka). Stilizacija također može imati suprotne smislove. Poimana u skladu s preskriptivnom stilistikom i retorikom ona je prilagođavanje govora očekivanjima, što se svodi na ukrašavanje govora znakovima prikladonsti — figurama. Stilizirati tada znači dotjerati govor tako da ga se svede, reducira, uskladi, primjeri uzorku, stavi u službu postojećih kodova (i odnosa) te da se ljepoti izraza da moralna svrha. Stil se
4 Rikarđ Simeon, Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva, Matica hrvatska, Zagreb, 1969, natuknice stil i stilistika.
239;
svodi na skup pravila za ograničenu upotrebu jezičnih sredstava. O njemu se doznaje statističkim pregledom poruke jer ono što se redovno pojavljuje, što je privilegirano u nekom tipu situacija pouzdano spada u tako shvaćen stil. Stil kao ograničenje Izbora jest tabuizaeija jezika, povećanje nužde ili prisile u govoru. Sve što je izvan domene stila doživljava se kao tabu zona, a prelaženje g r a n i « vrijeđa »dobar ukus« stilskim disonancijama. U Vergilijevom su kolu »jednostavnom« stilu vječno pridruženi seljak, polje i plug, a vojskovođa, mač i konj »ozbiljnom« ili »visokom« stilu.5 Kako govora se posredstvom ideologije nadvilo nad što, a njihova je usklađenost prikazana po sebi razumljivom. Prikladnim govorom ideologija održava društveno ustrojstvo: stilovi su razvrstani homologno podanicima u državi. Umu u kojem je sve smješteno na svoje mjesto stilska neprikladnost postaje nepodnošljiva jer se povezuje s neočekivanim društvenim odnosima: » K o bi mogao podnijeti da dječak, ili mladić, ili čovjek niska roda zauzme prilikom govora stav suca, i na neki način daje lekciju poput učitelja.« 6 U suprotnom simslu, stilizirati govor znači ne zadovoljiti se upotrebom (primjenom) gotovih komunikacijskih rješenja (oblika), nego, ne razdvajajući kako od što govora, nastojati da se svjesnim i odgovornim odabirom sredstava uobliči relevantan misaoni sadržaj za sasvim određenog drugog. U tom je smislu ona rijetka pojava u govoru, budući da je teško isključiti iz govora automatizam, svojstven govoru već na razini prirođene mu jezičnosti. Jezičnost govora, to jest automatsko uobličavanje govora na osnovu pravila kojih govornik nije svjestan, neodvojiva je od osjećaja za nužno uobličavanje. Bio govorni znak motiviran (sličan označenom predmetu) ili konvencionalan (s naučenom vezom između označenog i označitelja), on je govorniku nužan sve dok njime želi komunicirati. U dvije je vrste izražavanja nužnost (automatizam, refleksnost, neizabranost) posebno zastupljena — u kriku i psovki i u žargonu. Afektivni je izraz, posebno krik, simptom ili indeks, zvučni pokazatelj tjelesnog stanja. U situaciji dolazi kao jedini moguć, prirodan izraz jer jednostavno nema vremenskog odmaka za biranje različitih izraza jednog sadržaja. U zvaničnom žargonu imamo sličnu nametljivost (osjećaj za 5 Pierre Guiraud, Stilistika, preveo Branko Džakula, Veselin Masleša, Sarajevo, 1964, str. 14. 6 Marko Fabije Kvintilijan, Obrazovanje govornika, preveo Petar Pejčinović, Veselin Masleša, Sarajevo, 1985, str. 260.
240;
nužnost) oblika, pa govornik nije u stanju zamisliti više oblika i među njima izabrati najpogodniji. Bez oblika kojim se iskazuje ne bi bio u stanju govoriti jer ne bi imao što reći. Žargon ideologiziranog uma, kao i afektivan izraz, događa se bez vremenskog odmaka od sadržaja, ili bira najkraći mogući put. Kao za krik i psovku, vrijedi: izraz je sadržaj. Govornikova je nesvjesnost u žargonu usporediva s nesvjesnošću jezika u toku govorenja. Žargon je nesvjesni (refleksni) odgovor situaciji, kao što kombinatorne varijante na fonološkoj razini govora dolaze automatski izazvane okolinom. Uloga je žargonskog iskaza u društvenoj situaciji usporediva s ulogom fonema u njegovom najužem kontekstu. Zajednička im je maksimalna općenitost smisla — prisutnost. Žargon se ne usvaja kao strani jezik — analizom jezičnih kategorija, nego se njime postaje, točnije — — biva. Žargon je materinja govor-jezik ideologiziranog uma. Njime se kao prirodnost iskazuju dvije nužde koje naliježu na žargonozborca — prisila izjavljivanja i prisila gotovih govornih oblika. U eseju »Učenje o sličnom-« Walter Benjamin kaže: »Dar da uvidimo sličnost, koji posjedujemo, nije ništa drugo do slabi rudiment negdašnje snažne prinude da se bude sličnim i da se slično ponaša.« I dalje, jer je prirodan, čovjekov je organizam mim etički strukturiran i rezonira na sličnosti izvan njega. Ali čini se da društveni život ide u pravcu smanjivanja one očigledne (čulne) prirodne korespondencije prisutne u starih naroda i neciviliziranih. To ne znači da se mimetička moć gubi, nego da se preobražava. U osnovi svih viših funkcija zapravo je mimetička moć. Ona ima svoju filogenetsku i ontogenetsku povijest. Suština jezične djelatnosti, koja je samo jedan od oblika podražavajućeg ponašanja, u prevladavanju je prvobitne onomatopeičnosti »nečulnom sličnošću« ili »kasnije dosegnutom sličnošču«. Jezičnom se djelatnošću danas njeguju rudimenti onih mimetičkih moći koje su se nekad manifestirale u vidovitosti, mantikama i magiji.7 Ličnost se može razvijati u dva suprotna smjera — pretežno se prilagođavajući okolini tako da poprima njezine oblike ili pretežno izgrađivati svoju osobnost. U tom je odnosu prema okolini mjerilo za podjelu ličnosti na autentične i neautentične, a društva na demokratska (kojima pogoduju autentične ličnosti) i autoritarna (kojima pogoduju 7 Valter Benjamin (Walter Benjamin), Učenje o sličnom, prevela Olivera Petrović, Delo, Beograd, 27, 1881, br. 1—2, str.
61—64.
241;
neautentične ličnosti). Ovu podjelu prati staro pitanje o ljudskoj prirodi: što je prirodan ljudski način? Jedna je krajnost mišljenje da je po prirodi čovjek reaktivan, to jest da u razvoju ličnosti prevladava pravac prilagodbe te da ponašanjem jedinke upravljaju vanjski i od njezine volje nezavisni činioci. Ako se i događaju promjene, one su uvjetovane okolinom i tendencijom pojedinca da se prilagodi. Druga je krajnost mišljenje koje ljudskoj prirodi pripisuje proaktivnost: čovjek je samoodređujuća ličnost. Proaktivan je autentični tip, tip koji izgrađuje »osobni stil«. 8 Temeljno je načelo osobnog stila da treba izbjegavati stilsko ponašanje. Autentičnost se ne uokviruje prepoznatljivim oblicima (stilovima). Tipski (neautentični) čovjek ograničen je na ponavljanje (dolikovanje). On se načinom pojavljivanja (govorom, odjećom, manirama i drugim društvenim znacima) ukori jen ju je u kategoriju izabranog ideala. Zeli se prepoznati kao jedan od onih za koje vjeruje da ih zajednica smatra pravim (autentičnim). Nesigurnost ga tjera na hitno postizanje psihičke ravnoteže, što ga čini ovisnim o društvenim priznanjima. Zato lako popušta pritiscima okoline, koja pothranjuje njegov kompleks ispravnosti, i upodobnjuje se. Nesposoban je za osobnu odgovornost, submisivan, konformist, sklon regresivnim (primitivnim) stanjima" svijesti, netrpeljivosti prema svemu drugom, a posebno prema onom »između« — nesmještenom (nekategorijalnom). On je čovjek organizacije (reda i discipline). Bezrezervno slijedi zatečeni moral. Stvaralaštvo izvan grupe mu je nezamislivo. U potrazi za stabilnim identitetom sklanja se u vjerovanje i idolatriju. Ozvaničenim se vrijednostima dodvorava oponašanjem. Oponašanje je uvjetovano i jednostavnošću m o dela (osnovne psihičke kategorije, jednostavni ritmovi, stereotipi, univerzalije). Agresivnost prema drugačijem te oponašanje proglašenih vrijednosti manifestacije su primitivnijih oblika svijesti. Prihvatimo li Benjaminove misli o razvoju ljudskosti kao smanjivanju prisile da se bude sličnim, nestvaralačko govorno izražavanje, znak ideologiziranog uma, bit će regresija u ponašanju, jačanje rudimenata. Ideologiziranom umu nedostaje kolebanja svojstvenog ljudskim situacijama biranja. Vraća se na sigurno ponašanje v o đeno spontanošću koja je svojstvena centralističkoj životinjskoj tjelesnoj organizaciji. Čovjek kao životinja ima centralistički organizirano tijelo, ali je to kod njega samo os8 Rade Bojanović, Autentična i neautentična ličnost, Presveta, Beograd, 1985, posebno str. i, 15, 16, 41, 74, 87 106 i 122.
242;
nova za postizanje njemu svojstvene ekscentričnosti — pojačanjem svijesti, koja ga izvodi iz nužde oblika vlastita tijela i okoline. 9
Oslobođenje od govora i oslobođenje govorom Ideologija računa s onom funkcijom komunikacije od koje joj (komunikaciji) dolazi ime; latinski communicare znači učiniti zajedničkim, priopćiti, to jest učiniti općim, a communicatio ne znači samo suopćenje nego i zajednicu (communio). Smatra se da se svaka složenija komunikacija razvila iz procesa prilagođavanja okolini, prisutnih i kod najjednostavnijih oblika živog. Nije zato čudna vjera vladajuće svijesti u pomoć komunikacije pri organiziranju društva, a ni briga za osiguranje željenih oblika komuniciranja. Znanost služi ideologiji kad komunikaciju svodi na ono na što je uglavnom reducirana posredstvom javnih glasila, a to je plansko i točno prenošenje obavijesti, te prepoznavanje. Primalac je objekat tog prijenosa — pasivno ogledalo poruke koju šalje subjekt. Jednostrano se naglašava značaj objektivne vrijednosti materijaliziranih znakova priopćavanja ili njihovo interpersonalno značenje. Razlici je oduzeto dostojanstvo onoga sine qua non, što je osigurano identitetu u znaku, pa ona dobiva imena s negativnim primislima — otklon, buka. Otklon se doživljava prije svega kao greška i smetnja, dovodi se u vezu s komunikacijskim nepodopštinama — ambivalencijama, prikrivanjima. Termin semantička buka, na primjer, uključuje nepoželjnost iskustvenih raznolikosti jer ugrožavaju sporazumijevanje. Budući da cjelokupni odgoj nastoji na objektivnosti, već smo skloni tumačenje smatrati nedopuštenom subjektivnošću ili otklonom. Ideal je točan prijem (odraz) poslanoga. Ovaj ropski položaj primaoca u odnosu na pošiljaoca vladajueoj svijesti treba olakšati da komunikacijom postigne planiranu vrstu zajedništva, točnije — ujednačenost. Odatle jednadžba: što više komunikacije (naravno ovakve, ideologizirane), to jedinstvenija zajednica. Inzistiranjem na zajedništvu i svođenjem komunikacije na potvrđivanje zajedništva prenaglašava se
9
Helmuth
Plessner,
Slobodan Novakov, str. 299 i 353.
Stupnjevi
Veselin
organskog
Masleša,
i
Sarajevo,
čovjek, 1981,
preveo
posebno
243;
u govoru jezik. Povratnim se govorom ili govornim kruženjem zaustavlja vrijeme jer se sprečavaju promjene. Prevlast ponovljenosti (oblika, jezika) u govoru ukida njegovu događajnost (ugovor kao zgodu) i pretvara ga u puko ostvarivanje obrazaca (govor kao ostvarivanje jezika). Komunikacija tada nije više no prijenos jezika, nije čin osobne artikulacije, nego prijenos već postojeće artikulacije svijeta, provjera identiteta. Ideološko službovanje govora potiskuje njegovu artikulacijsku ulogu — ulogu raščlanjivanja svijeta i razumijevanja, a pojačava njegovo djelovanje u suprotnom smjeru — dezartikulaciju. Ideologizirani govor oprirodnjava vladajućoj svijesti odgovarajuću artikulaciju svijeta tako da briše tragove artikulacije i time zastire (zamagljuje, mistificira) namjeru. Raščlanjeno se ujedinjuje u motivirane sklopove, motivirane ideološko-jezičnim tehnikama, a te umjetne cjeline pretendiraju da budu primljene kao slika (istina) svijeta. Rasprave o tome mogu li revoluciona ideja i ideja koja opslužuje (loš) poredak biti oblikovane istim jezikom ili ne samo zamagljuju problem. Reći da je bitan sadržaj, naivno je jer jezik jest sadržaj. Reći da treba progovoriti novim jezikom također je naivno jer novi je jezik opet — jezik, to jest, sustav izložen primjeni. Jezik se, doduše, prima kao prvi sadržaj poruke, pa je svaki tradicionalni jezik osuđen da bude tumačen kao znak ideologije. No samo novi kod ne bi riješio ništa. Koliko god inzistiranje na ujednačavnju govora jednim kodom vodi društvu bez pojedinaca, toliko inzistiranje na proizvoljnom pridruživanju označitelja i označenih ili proizvodnji neprepoznatljivih označitelja vodi pojedincima bez društva. Sasvim nov kod ostavlja pojedinca usamljenim; umjerene se novine u kodu izlažu oponašanju. U jezikom posredovanim odnosima otklon znači barem toliko koliko i pravilnost. Tek se otklanjanjem proizvodi značeća razlikovnost; tek se igrom pravilnosti i otklona omogućuje upotrebljivost (značenje) poruke za drugoga. Svjesni smo nužnosti izvjesne količine zajedničkog iskustva kao podloge na kojoj se oblikuje smisao. Poznati su nam negativni aspekti otklona — greške zbog nepoznavanja koda ili nemogućnost normalnog govorenja (govorni poremećaji). Ali i otklon ima svoj pozitivni aspekt, a pravilnost negativni. Nestvaralačko (žargonsko, monotono) govorenje je vid nepoželjne (primitivne) pravilnosti. U svom pozitivnom aspektu otklon je preduvjet značenja jer se ono zasniva na razgrađivanju stereotipa. To je ono iznenađenje zbog kojeg se razgovor začinje i koje ga održava, što pokreće misao dalje od banalne 244;
(ustaljene) veze u jezičnim i ideološkim oblicima zaklonjena područja ili područja još-ne-smisla. Optuživanje jezika za loše govorenje jednako je greška kao proglašavanje nekog jezika (obično vlastitog ili nekog od evropskih) superiornim u odnosu na ostale (posebno manje poznate, »egzotične«). U oba slučaja posrijedi je poistovjećivanje govorenja (tvorenja poruke) sa sustavom znakova (popisom jedinica i propisa) — po sebi ni stvaralačkim ni nestvaralačkim, pa zato i neodgovornim za loš ili dobar govor. Odgovornost za loš govor snosi sam pojedinačni govornik, a kad loš javni govornik postane normalna pojava onda je još odgovornija zajednica koja takav govor prihvaća. Nema krize jezika, kaže Hans Eggers, nego je kriza ljudskih odnosa. 10 Osloboditi govor znači promijeniti pragmatičke uvjete govorenja, to jest, osloboditi čovjeka (i društvo).
Prilika za retoriku — prilika za demokratske odnose Kakav govor suprotstaviti jezikovanju (govoru-jeziku, govoru-obliku, žargonu autentičnosti)? Ako kažemo revolucionarni, nismo mnogo rekli jer ne postoji jedinstveni lik revolucionarnog govorenja. Može li se revolucionarni govor svesti na govor koji je nov — temom i oblikom? Poetskom se govoru mora priznati revolucionarnost jer sistematski izbjegava banalnost, koju su ruski avangardni umjetnici proglasili kontrarevolucionarnom. No deautomatizacija govora (i slušanja) uvijek ukazuje i na postupak, što je poziv na oponašanje. Rezultat je fetišizacija oblika i stvaranje »pjesničkog jezika«, točnije — žargona, pa je umjetnički govor uvijek praćen od sebe većom sjenom kiča. Je li revolucionarno logičko razlaganje, znanstveni/filozofski razgovor? Je li to obrascima znanstvenog jezika izrečena nova spoznaja? Je li to djelatan politički govor »starim sredstvima« — emocionalno zaraznom kletvom: govor-akcija, koji pozivom-zapoviješću vodi egzistencije na žrtvovanje ideji zajedničkog budućeg boljitka. Je li to nepoetičan, ali za situaciju relevantan govor koji opskrbljuje zajednicu točnim podacima i pospješuje zajedničko donošenje najboljih mogućih odluka? 10
Hans
Eggers:
»Možemo
li
se
još
sporazumijevati1?«,
u
Gadamer, Hormann, Eggers, Učenje i razumijevanje govora, prevela Truda Stamać, 1977. str. 36.
Studentski
centar
Sveučilišta
u
Zagrebu,
245;
Ako se najviše pričanjem branimo od sudbine ili suprotstavljamo, a slušanjem najviše potvrđujemo da smo u stanju tuđe viđenje prihvatiti kao svoje, onda se u ideologiziranom govorenju događa ovaj obrat: poslušnim se pričanjem govornik ne suprotstavlja, nego potvrđuje slušanjem postignutu identifikaciju. Takvo je pričanje oslobođenje od govora, to jest od od-govornosti. Oslobođenje govora, prema tome, nezamislivo je bez oslobođenja slušanja. Slušanje je druga polovica govorenja: kad ljudi prestanu slušati, govorenje postaje besmisleno / kad govorenje postane besmisleno, ljudi prestaju slušati.« Oslobađanje slušanja ide zajedno s pojačanjem svijesti o govornom obliku, što omogućuje neutraliziranje njegove vlasti nad ponašanjem. To se postiže odmakom koji ukida refleksno reagiranje na govorni stimulus i tako omogućuje unutrašnji dijalog s govorom drugoga. Kritičko je slušanje slobodnije od govorenja — dozvoljava i one asocijacije koje govornik nije namjeravao izazvati (na primjer ironične) ili ih je potiskivao oblicima svoga govora (argumentima autoriteta ili ethosa), kojima je nastojao s primaocem ugovoriti odnos autoriteta. Tumačenje govorničkog obrazovanja kao povećanja mogućnosti nagovaračke upotrebe govora samo nanosi štetu zajednici kojoj je stalo do javnog (zajedničkog) rješavanja zajedničkih poslova. Sve dok bude postojala govorna zajednica sa svojim problemima, postojat će i potreba da se ti problemi rješavaju govorom. Ljudi će upotrebljavati simbole da utječu na vjerovanje i činove drugih. Potiskivanje retorike dat će samo još veće šanse demagozima. Jer — školovanje govora ne uključuje samo uvježbavanje izabiranja najboljeg načina za postizanje povoljnih uvjeta prijema govora nego istovremeno i veću sposobnost otkrivanja upotrebe govora lažnim argumentima ili argumentima autoriteta — paralogizmima, metaforama i lažnim govornim ritmovima i oblicima. , Ljudski je svijet, kaže Gérard Hauser, proizvod simbola i argumenata, podložan tumačenju i promjenama, a istina .¡e vjerojatna i subjektivna. 12 U ovakvom, egzistencijalističkom viđenju svijeta retorika ima sigurnu budućnost, bez obzira što o njoj mislili nadležni dušebrižnici u odgojno-obrazovnim ustanovama. Retorički je čin neizbježan kad se zajednica nađe u situaciji da se mora (ili da ima tu moguć11 Raymond S. Ross, Speech Communication, Prentice — Hall Inc. Englewood Cliifs, New Yersey, 1870 (1965), str, 28. 12 Gérard A. Hauser, isto, str. 201—203.
246;
nost) odlučiti za neki smjer djelovanja. Povjest potvrđuje da se sloboda i stvaralaštvo i govornost javnosti međusobno podržavaju. Demokratske odnose treba osigurati između ostaloga i kultiviranjem govora ili govornim dizajnom. Kao i svaki drugi dizajn, govorni bi dizajn trebao koristiti zadovoljavanju potreba — istovremeno i svrsishodnijem i estetičnijem. Glavna bi mu zadaća bila da opskrbljuje efikasnim tehnikama vođenja javnih poslova, što uključuje volju i umješnost da su uspostave dijaloški odnosi (odnosi suradnje i bez potčinjavanja). Njegovanjem za i protiv svakog predmeta tjerao bi usredišteni um da se privikne na pravo različitih pogleda (istina). Jačao bi svijest o obliku, čime bi uvećavao količinu govora kao (pre)oblikovanja, a smanjivao upotrebu gotovih ideoloških i jezičnih oblika.
Postoji jedna stara simbolička podjela govora na suhi i vlažni. Stari su narodi božanskom nečujnom (nečulnom) govoru (prvoj riječi) pripisali suhoću, a čujnost (čulnost) ljudskog govora usporedili su s prodornošću koju omogućuje ovlaženost. 13 Bez sumnje je ova drevna podjela nastala suprotstavljanjem dviju vrsta ljudskog govora — suhog govora vlasti i vlažnog govora snubljenja. Seksualne analogije govora prisutne su i u suvremenoj teoriji. Roland Barthes dijeli tekstove na one koji snube (kojima je stalo do drugoga i uvlače ga u sebe kroz zijevove — »otvore na tijelu teksta«) i na samodovoljne — »frigidne«. 14 George Steiner uspoređuje iskren susret s drugim u govoru — dijalog s koitusom, a izbjegavanje drugoga u govoru — monolog s masturbacijom. 15 Suvremeni je javni govor pretežno uravnjen, bez otvora koje bi ponudio drugome (bez idejnih zaokreta, neobičnih govornih oblika, stanki, intonacijskih lomova), m o noton (i nezanimljiv) kao što je jednoličan hod čovjeka koji nosi gredu. 16 On je suh ne samo simbolički — u smislu u
13 Jean Chevalier, Alain Gheerbrant, Rječnik simbola, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1983, natuknica Riječ. 14 Rolan Bart (Roland Rarthes), Zadovoljstvo u tekstu, preveo Jovica Aćin, Gradina, Niš, 1975, str. 6. 15 George Steiner, After Babel, Oxford Univesity Press, New York and London, 1975, str. 38—39. 16 Za usporedbu monotonog govora s hodom onoga koji tegli gredu vidi Aristotel, isto, str. 251.
247;
kojem je protumačen zapovijedni božanski govor (onaj koji ne pruža užitak, nego obavezuje) nego i doslovno. Govor odgovornosti pretpostavljenima govor je kojem obaveza i strah suše grlo; govorancija (točnije: čitanje referata)» ne može bez povremenog vlaženja grla (čaša s vodom na govornici). Iako mu se ne može nijekati namjera'da bude harmoničan, što rezultira primitivnim ritmom njihala i uopće pretjeranom (kičerskom) pravilnošću oblika, suhi govor vlasti zapinje već u ušnoj školjci.
17 Slobodan Inić kao primjere dugačkih političkih govora navodi govore Fidela Castra, od kojih neki traju i po osam sati, a kao najduži govor koji je njemu poznat navodi govor Envera Hoxhe, koji je trajao dva dana (s prekidom za ručak). Govorite U politički?, Istraživačko-iedavalčM centar SSO Srbije, Beograd 1984, str. 102.
248;
Summary
IDEOLOGY
IN
SPEECH
The author investigates prerequisites for the voicing of an ideational system (ideology), presents several modes of giving utterance to ideology in public speaking, and considers the possibilty of producing unideologized (liberated) speech. Ideological behavior is a social phenomenon but it has natural prerequisites. Ideological schematism of thinking is based upon characteristics of the constitution and functioning of the body (organism). Traits of ideologized behavior can be traced down to elemental forms of behavior. Natural prerequisites of ideologizing are compounded with the nature of sociality and the formation of the ideological subject by schooling. Ideologized behavior is characterized by inflexibility of the processes of thinking and speech, which are performed within stale systems of ideology and language by following certain patterns, and are therefore highly predictable. Ideologized speech leads to mystification, both when it provides unambiguous direction (with or without a tendentious explanation of the situation) and when it bewilders with its futility and failure to help settle the crisis. Unambiguous directive action is performed by means of invitations, commands and questions, and less obviously — which is not to say less effectively — by the choice of what is said, the choice of the aspect and the expression of value commitments (narration, naming, expressing values). The author devotes much attention to the role of piled-up patterns in speech, particularly in public speech. Overdetermination of speech by form (pattern) defines the public communicative situation in advance, calling thereby into question its purposefulness, save for the purposefulness of rituals. A predominance of patterns in speech signals that the speaker duly sticks to the social role assigned to him, and that the communicative event has been replaced by the performance of a communicative genre. In that case the speaker asserts himself 249;
with language, along with other means, as an ideological subject, even if he need not be aware of it. Excess regularity (patterns) in speech, which marks the speaker as an ideological subject, is called by the author »languagizing« (»jczikovanje«) and -jargon« (»žargon«). Guidelines for such an understanding of jargon have been provided by Pierre Guiraud and Theodor W. Adorno. In Guiraud's opinion the main role of jargon is to mark the speaker's membership, which qualifies it as a social sign. Adorno speaks of the jargon of authenticity because jargon expresses, to a highest degree and prior to any other potential messages, the type with which the speaker wants to be identified, and that is always a kind of authenticity — of Tightness presented as the truth. Jargon-like public speech is continuous, not only because it follows up an earlier way of speaking but also on account of its uniform speech forms. The monotony of a reflexive regular arrangement of prosodic signals (consecutive repetition of similar phonetic forms) results from the obligation to be appropriate, from want of a relevant content, and from lack of need to meet other people in a productive and sincere way. The regularity (repetitiveness, rhythmicity) of jargon is a low form of ordering, which implies that it is not a result of rhetorical preparation for a specific situation but rather of surrender to the inclination to follow the line of least resistance. A more extensive analysis has been done of binomial and trinomial expressions based on double and triple speech (phonetic) bars. The synonymity of the connected lexemes characteristic of those forms suggests that the speaker's choice does not follow logic but a rhythmic pattern. Examples of incongruity of speech form and textual organization are also presented. An analysis of phonetic forms of jargon-like public speaking inidicates that jargon is not characterized, as it is usually claimed, by vocabulary alone, and that the desired type of speaking can be marked by other verbal and non-verbal parts of speech. This also proves that language (inventory, system) includes syntagms and speech rhythm as well. Political jargon is analysed in more detail. Some phenomena appearing in political speech are singled out, namely those that cannot be justified as being indispensable to professional language (technical terms, for example), ie. conventional metaphors and periphrases, certain thematic forms (unavoidable thematic units), distinct value expressions and typical sentence construction. Many characteristics of politi250;
cal speech in our society can be explained in terms of the tradition of reading long papers, so that the very act of reading a political speech can be viewed as a jargon-specific figure. Political jargon is compared to the recitation of epic folk poetry. Political jargon is apolitical speech since it is not a speech of decision (action, power) but of defense. Its defensive nature is revealed in its f o r m : its length, monotony, repetitiveness, parallelism of phonetic forms. Beinig pronouncedly mimetic, jargon is a type of primitive, almost compulsory behavior. Multiplication of such behavior is advanced by the common superficial assessment of speech by its type, rather than by its actual effectiveness. A separation of the mode from the content degrades the existential what in speech and favors the repeated (recognizable) how as the essence. The mode of speech is perceived as essential, the how assumes the role of the what. Jargon is liberation from speech (from responsibility). Liberation of speech presupposes liberation of the pragmatic conditions of speech, that is different social relations, and liberation of listening. The latter is achieved through an increased awareness of forms of speech, which enables neutralization of the power of form over behavior and prevents settling down into stale relations. Actualization of oratorical education and general cultivation of speech are therefore seen as a possible way out of the jargon circle of ideologization. Descriptors: speech, oratory, rhetoric, political speech, language, jargon, style, ideology, form, figure, rhythm. Translated by Goranka Antunovic
251;
Bilješka o tekstovima
U knjigu su uključeni ovi ranije objavljeni tekstovi: Stilistika političkog govora, Magistarski rad, Odsjek za f o n e -
tiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, 1983, Ideološki diskurs, Delo, 28, 1982, 8—9, str. 35—49. Politički žargon, Kulturni radnik, 37, 1984, 4, 151—172. Zargonske mimikrije, Republika, 41, 1985, 9, str. 197—218, Figure političkog govora, Polja, 31, 1985, 319, 317—320. Dvočlani govorni oblici u javnom govorenju, Govor, 4, 1, 1987,
53—70. Žargon ili nešto drugo?,
k o n f e r e n c i j a » C o m m u n i c a t i o n and
Society«, održana u Dubrovniku maja 1987.
253;
Kazalo imena
Aćin, J. 21 Adorno, Th. W, 11, 68, 69, 74—76, 83—112 Andrić, D. 120, 194 Anić, V 192 Aristotel 20, 23, 29, 34, 36b, 38, 39, 41, 50, 53, 65, 98, 147, 157b, 169, 201, 211, 225, 228, 231, 237b, 247b Attali, J. 40b, 234 Bacon, F. 33 Bahtin, M. 52, 53, 104, 139 Baotić, Z. 22 Bark, M, van den 128b Barthes, R. 11, 21, 58, 64, 68, 69, 73—81, 87—112, 195, 196b, 248 Beker, M. 108 Benjamin, W. 54, 58, 64, 241, 242 Benveniste, É. 24, 43, 64, 141b Bernstein, B. 45, 50, 128, 130b Berry, C 138 Berry, L. V. 128b Blumenberg, H. 40b Bogatirjov, P. G. 230 Bojanović, R. 214, 242b Borden, G. J. 156b Braun, M. 228b Bourdieu, P. 56, 66 Brik, O 160 Bugarski, R. 116b, 130b Calvet, J.-L. 51 Camus, A. 79 Canetti, E. 24, 41, 46, 47b, 49b, 119
Castro, F. 248b Cezar 161 Chateaubriand, F. R. 79 Chevalier, J. 159b Chomsky, N. 35b, 130 Colović, I 151, 226, 227b Daničić, Đ, 136 Danojlić, M. 59, 130, 131b, 165, 190, 191 Deretić, J. 43b Descartes, R. 11 Diogen 11 Dvornik, S. 192, 193b Eco, U. 64, 65, 69 Eggers, H. 63, 138b, 217b, 243 Ejhenbaum, B. 88b, 189b Faye, J. P 238 Feuerbach, L. 17 Flaubert. G. 10, 11, 79 Focht, I. 108b Fraisse, P. 34b, 40b, 141, 142b François, D. 118, 123, 125 Franklyn, J. 125, 127, 149b Frye, N. 136, 197, 202, 229 Genette, G. 36, 142b Gesemann, G. 228 Gheerbrant, A 159b Gilli, G. A. 48, 57b Golješničev-Kutuzov, I. 227b Grice, H. P. 32b Guberina, P. 55, 143b
N.
255;
Guiraud, P. 56, 117—119, 123 —126, 240b Hamm, J. 120, 126 Harris, K. S 156b Hauser, G. A. 237b, 246 Hayakawa, S. I. 19, 23b, 27, 44b, 47, 57, 58, 63b, 67b Hebdige, D. 25, 28b Heidegger, M. 83, 85, 97 Hitler, A. 31, 158, 169 Hudolin, V. 124b Humboldt, W. von 55 Inić, S 50b, 189, 191, 248b Jakobson, R. 41, 62b, 110, 146b, 157b, 229, 230 Jaspers, K. 83 Jespersen, O. 47, 48b, 60, 117, 120, 124 Kafka, F. 110 Kibedi-Varga, A. 59b Klajn, I. 192 Knežević, A. 28b Köhler, W. 144, 160 Korzybski, A. 67 Krleža, M 143b Kuzmanović, M. 118 Kvintilijan, M. F. 45, 240b Laf ont, R. 19 Lasić, S. 232 Lasswell, H. D. 69b, 239, 232 Leach, E. 23, 30, 232, 233b Leeuw, G. van der 137, 163, 162b Leites, N. 61b, 231 Lenjin, V. I. 88, 157, 158, 169, 200, 222
Lord, A. B 228, 229, 239 Lukâcs, G. 68, 69 Lukić, R. D. 199 Lyons, J. 60 Maas, U. 42b Mallarmé, P. 79 Manheim, K. 24b 256;
Marcuse, H. 18, 20b, 55, 57 Marić, R. 199 Marx, K. 17, 18, 27, 89, 88, 108, 147, 200 Matešić, J 159b Matoš, A. G. 134, 150, 152 Matvejević, P. 189, 190 McLuhan, M. 64 Miščević, N. 32b, 58, 63b Mladenov, M. 190, 192 Mojsije, 204 Monod, J. 21b Novosel, P. 190, 227b Nušić, B. 35 Orwell, G. 67, 68, 209, 224, 235 Parry, M. 228, 229 Pavičić, J. 199 Pavličić, P. 227b Pêcheaux, M 27, 49, 43, 129 Pejović, D. 31 Petković, N. 135b, 136b, 137b Petrović, Đ. 66 Platon 33, 63 Plessner, H. 243 Popov, R. 199 Popović, Lj. 129b Potrč, M. 32b Pranjić, K. 117b, 122, 136, 229 Queneau, R. 8, 79 Radanović, M. 116b Rodin, D. 108b Ross, R. S. 246b Rossi-Landi, F 26b Sandberg, C. 139 Sapir, E. 38, 116, 118, 119, 135 Sartre, J.-P. 56 Silva, L. 88b, 146, 209b Simeon, R. 43b, 236b Slamnig, I. 139b Sokrat 47 Sontag, S. 208
Staljin, J. V. 86 Starobinski, J 28b Steiner, G. 247 Skarić, I. 50, 147b, 170b, 192 Skiljan, D. 192 Sklovski, V. 59b, 88b, 135, 229 Soljan, A. 131b Sušnjić, Đ. 21, 84 Theweleit, K. 158b Todorov, C. 65b Todorović, M. 117b Tomaševski, B. 157, 158, 161 Tracey, D. de 17
Trnavčević, Z. 199, 193 Valéry, P. 80 Vergilije 9, 240 Viktorov, D 44b Vuletić, B. 7, 144 Vuletić, D. 147b Weseen, M. H. 122, 131b Wheldall, K. 48b, 54b Zanić, I. 200b, 204b, 206b, 210, 227b, 228b Zdanov, A. A. 222, 224b Zižek, S. 31, 32b, 46b, 58
257;
Kazalo pojmova
Aforizam, 44, 147 Agresivnost, 242 Alibi, 81, 212, 214 Aluzija, 103. Vidi Natuknica Anafora, 166 Analogija, 36. Vidi Sličnost Angažiranost, 111 Animizam, 21 Antitetičnost, 37, 147, 159, 160 Apel, Vidi Poziv Apstrakcija, 67, 85, 110 Argot, 116—118, 123 Argument / Argumentacija, 43, 47, 246 Aritmija, 141 Artikulacija, 31, 33, 104, versus neart. 139; organizacija govora versus teksta 165, 172, 190, 226; raščlamba 244 Autentičnost, 83—85, 96, 126, 127, 171, 241, 242 Automatizam, 77, 91, 107, 156, 160, 170, 173, 216, 224, 230, 240; sinitaksički 214 Autonomna sintagma, 216 Autoreferencijalnost, 92, 103 Autoritet, 45—48, 53, 54, 100, 164, 171, 241, 242, 246 Bajalica, 59 Banalnost, 91, 244, 245. Vidi Trivijalnost, Trošenje Bojni poklič, 43, 232 Brbljarija (babble), 136, 229 Broj tri, 161 Budnica, 43
Cant, 116, 127 Catch Word, 44 Centraliziranost, Centrizam, 50, 51, 242, 243, Vidi Usredištenost Ceremonija, imenovanja 57; zaklinjanja 45 Circumlocutio, 202 Cjelina / Cjelovitost, 37, 73, 74, 158—162, 201—205, 221, 238, 244 Cockney, 131 Čistunstvo, 126 Dijagram (govorni), 36, 157 —162
Dijalekt, 51 Dijalog versus monolog, 141, 247 Deautomatizacija, 245 Definicija, 21 Dekontekstualizacija, 25 Demagogija, 246 Demistifikacija, 109 Demitologizacija, 25, 85 Demokracija, 241, 247 Denotacija, 57 Determinizam, 21 Deviza, 43 Dezartikulacija, 55, 244 Direktiv, 40, 41. Vidi Govor, usmjeravajući Diskontinuiranost, percepcije 19, versus kontinuiranost 30 259;
Diskurzivnost, versus himničnost, 163 Dispositio, 238. Vidi Raspoređivanje Distrimija, 141 Djelo, 79, 227 Dogmatičnost, 53, 97 Dolikovanje, 242 Doslovno, 102—106, 195 Drugačije (Drugi) Drugo, 25, 99, 139, 195, 242 Društveni znak, 51, 115, 118, 119, 125, 202, 233 Dvojčanost, 18, 19, 171; udvostručavanje 197. Vidi Oblik, dvojčani Dvosmislenost, religijska 232 Egzistencija, versus esencija, 239 Ekspresivna funkcija, 165, 239 Ekstenzija, 23 Entimem, 56 Ep (Epos), 137, 211, 227 epopeja, 227 epska tehnika, 136 epska pjesma, 227 epsko pjevanje, 163, 229, 230 Epifora, 166 Etiketa, 38, 43, 55, 56, 58, 59, 99, 200, 201 Etos (Ethos), 201, 246 Evokacijski efekat, 104, 108, 218 Exornatio, Vidi Ukras Fatička funkcija, 128 Figura, 67, 93—95, 142, 159, 173, 194, 239; pjesnička/poetska versus žargonska, 194—197 retorička, 137, 138 i širenje govora, 230 Vidi Oblik
Folklor, 159, 192, 228 Fonem, 241
Fonetski blok, 150, 182, 166, 167 Forma, 80, 91, 103, 104, 108, ili; i sadržaj, 99, 103, 225; i moral, 81, 85, 91, 99, 101; Vidi Oblik
260;
Formula, govorna, 59, 136, 229, 231 magijska, 44, 124, 128 Vidi Oblik
Formulativnost, 230 Fraza, 43, 45, 122, 124, 139, 148, 157, 215 Funkcija, 21 Generalizacija, 58 Gesta, 58. Vidi Oblik Glasnogovornik, 53 Glasovno podudaranje, 148, 149, 160. Vidi Paronomazija Glosema, 38 Glotofagija, 51 Gomilanje (izraza), 37, 153, 159, 218, 220, 228 Govor, 15, 29, 40, 78, 89, 125, 245 i dalje; — akcija, 232, 245 alternativni, 108—112, 245 antitopični, 92 apstraktni versus apstraktizirani, 191 bežični, 94 biblijski, 163 birokratski, 197 ceremonijalni, 232, 23fiitani, 225 govorni versus negovornj 89, 165, 225, 230, 247 drugoga (tuđi), 31—53 diplomatski, 120 filozofski, 83. 109—111 formativni. 41 funkcionalni versus nefunkcionalni. 95 IdeoloSki, 75 institucionalizirani, 91, 189 isključujući. 115—120 javni, 36, 38. 67, 124, 134, 139. 116, 163, 170, 245. 247 kontinuirani versus diskontinuirani, 140, 144 konvencionalni versus motivirani, 240 kružeći, 244 logični versus nelogični, 159, 232, 233, 239 legitimirajući, 233 luđički, 117. 123, 124 magijski, 119, 120, 124, 142, 231
— maska, 93 metagovor, 37, 51 mitološki, 106, 211 motivirani, 240, 244 nadahnuti, 164 nadosobni, 164, 227 neodređeni, 191 nerazumljivi/nejiasmi, 192, 193 neslobodni, 211 nestvaralaćki, 115, 116, 129, 173, 194, 242, 244 obavezni, 211, 229 obezličeni, 163 obrambeni, 232 obredni, 97, 159, 120, 124, 128, 136, 142, 163 opravdavajući, 53, 54 organski, 116 pisani, 225 pjesnički, 109—110, 148, 163, 164 pjesnički versus žargonski, 195, 196 poetizirani, 45, 122 poetski, 245, 122 polemički, 54, 59, 200 politički, 120, 189 i dalje politički versus kvazipolitički, 231, 232 predjezični, 136 protogovor, 37, 53 razlučujući i spajajući, 118 religijski/religiozni, 36—38, 66, 163, 164; 171, 211 represivni, 214 retorički versus neretorički, 32, 234 revolucionarni, 107, 108, 131, 189, 192, 245 rutinski, 232 savjetodavni, 42 spontani versus nespontani, 129 standardizirani, 91 stihovani (versificirani), 170 stranački, 231 stvaralačka, 107, 118, 121, 122, 126, 129, 194 suhi versus vlažni, 247, 248 tajni, 39, 115—120 tendenciozni, 62 tipizirani, 136, 137 ugrabljeni, 106 umjetnički, 36, 39 uniformirani, 199
uravnjeni, 138, 139, 149, 162, 163, 166, 247 usmjeravajući, 39 i dalje, 87, 195, 204, 226 zapovjedni, 195, 214 zaštitni, 191, 232 znanstveni, 36, 37 i akcija, 88 i čitanje, 165, 166 i egocentrizam, 21 i jezik, 28, 189, 243—245 i količina, 31, 37, 157, 162, 190, 218, 226, 230 i ljepota, 42, 195, 239 i mišljenje, 62, 67 i moć (vlast), 231, 247 i nadležnost (kompetencija), 51 i njegove preoblike, 143 i pisanje (pismo), 138, 165, 225, 226 i pjevanje, 230 i proporcija, 66 i reeitativ, 230 i red, 68 i sreća, 42 i staro i novo, 196 i stid, 50 i stvarnost, 109, 110 i šutnja, 99, 107 i ugoda, 42 i užitak, 44, 127, 195, 196, 248 i vrijeme, 144, 166, 244 o/u govoru, 52 ugovaranje prijema, 96, 195, 198, 224 uvjetovanost govorne emisije i percepcije, 147, 162 Govorni čin, 10 Govornik, 100 Govorni njihaj, 141, 142, 148, 154, 159, 160, 218 Govorništvo, 63, 64, 136—138; govorničko obrazovanje, 246, 247 priprema, 156, 162—165, 231 sredstva, 201 strategija, 31, 196. Vidi Retorika Govornost (versus negovornost), 89, 165, 168, 225, 230, 247 Gradacija, 161 Gramatika, 64, 35; žargonska 217, 220 261;
Graničenje, 19, 162 Greška irelevantnosti, 54 Grupiranje, 162 Hermeneutički krug, 28 Himna, 43 Hiperboličnost. Vidi Pretjerivanje Hiperkorektnost, 131 Historija, versus povijest 62. Vidi Pričanje Homeoteleut, 137 Homonim, 67 Ideal, 242 Ideja, 19, 20, 28, 45, 85. Vidi Pojam Identifikacija, 26, 44, 96, 106, 139, 197, 246; versus razlikovanje 25, 26, 27 Identitet, 21, 22, 25, 41, 60, 121; versus razlika 115, 118—121, 142, 159, 243, 244 Ideofagija, 22 Ideologija / Ideološko, 10, 15, 17, 18, 24, 27, 34, 69, 95— 97, 107, 231, 243; ideološko hiperboliziranje, 228
ildeološko izvrtanje, 58 ideološko shematizam, 30 ideološka korekcija pamćenja, 227 ideologiziranje / ideologiziranost, 15—20, 26, 27, 34, 107, 208, 209, 241—246 Ideolog, 34, 54 Idolatrija, 242 Idoli, 33 Igra, 10, 44, 117, 123, 124, 126, 238 Ime, 52—59, 200, 201; institucije, 217 licemjerno, 57 osobno, 57 Imenica, 54, 55 Imenički izraz, 138 Imenovanje, 30, 54—61; performativno i didaktičko, 57 262;
Imitacija, 26, 196, 211. Vidi Mimetizam, Oponašanje, Podražavanje Implikativ, vidi Natuknica Impresivna funkcija, 151, 165, 239 Improvizacija, 230 Indeks, 240 Inkantacija, 59, 163 Intencija, vidi Namjera Intenzitet, 165 Intertekstualnost, 45, 65 Intervju, 47, 52 Intonacija, 47, 138, 143, 165 Intonacijski logatom, 136, 229 Intriga (spletka), 52 Inventio, 237 I-skupina, 150 i dalje, 157 (i-rečenica), 167, 222, 225 Ispravnost, 121, 125, 127— 131, 202, 237 Istina, 33—37, 69, 74, 84, 98, 197, 227, 246, 247 Izbor, 19, 25, 41, 61, 77, 97, 100, 107—109, 211, 230 Izražajnost, 127, 152 Izreka, 161 Javnost, 226 Jezična djelatnost, 241 Jezična karikatura, 120 Jezični slojevi (varijeteti), 51, 74, 116, 143 Jezičnost, 33, 240 Jezik, 15, 32—35, 40, 60, 62— 69, 74—77, 89—92, 97, 100, 107, 108, 119, 122, 125, 129, 130, 143, 216, 233, 234, 244, 245; nemušti, 106 organski, 116 politički, 126 specijalni, 116 standardni, 51, 116 tajnis 116, 120
tehnički, 119, 202 ugrabljeni, 106 i govor, 28 i mišljenje, 55, 67 i moć, 75 Jezikovanje, 40, 62—69, 66, 67, 233, 245
Katakreza, 203 Kategorizacija, 40. Vidi Predikacija Kič, 91, 127, 245 Klauzula, 137 Književnost, divlja, 226 narodna, 226 Kod, 64, 244; razgrađeni versus ograničeni, 128 Kodiranje, 85 Kombinatorne varijante, 241 Komentar, 51—53, 61 Komisiv, 40 Komparativ, 228 Komunikacija, 243 Komunikacijsko rješenje, 237, 240, 247 Konativnost, 41 Konformizam, 121 Konotacija, 64, versus denotacija 57 Kontekst, 89 Kontinuiranost, 220 Kontrast, 19, 25 Konvencija, 79, 80, 91, 123 Krilatica, 43 Krik, 142, 240, 241 oblika, 68, 69, 74 narativnog uma, 73 političkog govora / jezika, 189 i dalje, 193 ¡izvana versus k. iznutra, 212 Kritika, 20, 109 Kriza, 109 Laž, 34. Vidi Istina Labirint, 232 Logičnost, 159, 232, 233 Logos, 31, 137, 237 Lozinka, 43, 44, 96 Magija, 241 Manifest, 45, 79 Manifestacija i manifestans, 55 Mantika, 241 Matrica, 19 Materijalnost označitelja, 122, 123
Mehanizam pozivanja, 63 Metafora, 38, 58, 202 i dalje; bolesti, 208 gradnje, 208 i metonimija, 207 kazališta, 207 prometa, 207 rata, 209 sistemska, 203—210 žargonska, 202 Metaforička konstelacija, 206 —211
Metaforički pleonazam, 207 Metaforičko iživljavanje, 219 Metagovor (metatekst), 51 Metajezična funkcija, 128 Metar, 137, 141, 159, 229 Metonimija, 207 Mimetizam, 36, 241 Mimikrija (govorna), 191 Mistificiranje, 16, 32 i dalje, 39 ,110, 120, 172, 173; mistificiran versus mistifikatorski, 32, 33, 137, 194, 195 Mit / Mitološko, 75, 77, 103— 105, 137, 211, 233 Mitolog, 109 Mitologizacija, 97, 190 Moda, 119, 202 Model, 242. Vidi Oblik Molba, 46 Molitva, 46 Monotonija, 225, 226, 232 Moral, 22, 23, 78, 81, 101, 198—201, 225, 239; forme, 81, 85, 91, 99, 101 Motivirano, 143, 157; versus nemotivirano, 68 Nabrajanje, 221 Način, 53, 63, 65, 78, 107, 143, 238—242; versus sadržaj, 36. Vidi Jezik, Oblik, Stil, Tip Nadležnost (kompetencija), 51,
57, 66, 128—130 Nalog, 94 Vidi Zapovijed Nametljivost oblika / ritma, 156, 218 Namjera, 75, 77, 103—106, 165, 166, 233 263;
Naracija, 104. Vidi Historija, Pričanje Nasilje, 94, 98—101 Natuknica / Natuknjivanje, 85—90, 103—105, 153, 154, 171, 198, 203, 220 Navika, 43, 85, 201, 211 Negiranje, 94 Neodređenost, 74, 75 Neprozirnost, 194 Nerelacionost, 89 Nesimetrična komunikacijska situacija, 46, 48 Neverbalno, 106; versus verbalno 165, 173 Nominalna perifraza, 149. Vidi Imenički izraz Novogovor (Newspeak), 67, 201 224 Nužnost, 36, 37, 108, 200, 211, 237, 240—242 Običaj, 226 Objektivacija, 90—92 Objektivno versus subjektivno, 243, 245 Oblik, 19, 34, 62—69, 68, 129, 135, 137, 141, 142, 143, 153, 154, 162, 164, 172, 194, 224, 229, 230, 237—240, 194, 224, 229, 230, 237—240, 243, 244 • dvočlani i tročlani, 124, 147 —164, 173, 217, 222, 229 fonetski, 123—128, 138, 136, 138, 142, 144, 149, 156, 161, 172, 229 govorni, 85 i mišljenje, 244, 245 osjećaj za oblik, 230 pregnantan (dobar, čvrst) 34 148, 149, 162 tematski, 211
Oblikovanje, 26, 27, 47, 62, 68, 135, 194, 240; versus 109
razobličavanje,
68,
Obrazac, 11, 16, 17, 26, 66, 91, 92, 106, 136, 229, 244, Vidi Oblik Obred, 23, 24, 59, 78, 97, 233 Očuđenje, 122, 142 264;
Odgovornost, 25, 100, 101, 111, 112, 129, 193, 214, 216, 227, 242, 245 Odlučivanje, 231 Ogovaranje, 52 Oistin javan je, 34 i dalje, 98. Vidi Ovjeravanje Oksimoron, 219 Oneobičavanje, 38 Onoma, 54. Vidi Ime, Imenovanje Onomatopeja, 123 Opća semantika, 67 Općenitost, 59, 74, 75, 89, 90, 103, 104, 110, 153, 154, 206 Opkoračenje, 166—171, 171, 226 Oponašanje, 68, 121, 171, 197, 241—245 Opredmećenje, 104 Oprirodnjavanje, 36, 97, 98 Opsis, 202 Opširnost, 228 Orator, 34. Vidi Govornik Organizacija govorne poruke 115, 128—131, 139, 144, 166, 167, 172, 173 Originalnost, 110 Osjećaj za nužno uobličavanje, 135, 240 Oslovljavanje, 43. Vidi Poziv Otklon, 195, 243, 244 Ovjeravanje, 10, 11, 24, 28, 37, 162, 198. Vidi Oistinjavanje Označitelj, 67; versus označeno, 244 Parafraza, 218, 219 Paralogizam, 65, 246 Parola, 43, 44, 169, 217 Paronomazija, 123, 148 Pasus (paragraf), 139 Pauza, 165, 169; dišna, 166 Pažnja, 145, 169; nevoljna, 31, 169 Percepcija (spontana organizacija), 144, 162 Perceptivni program, 58 Performativ, 51
Perifraza, 160, 202 Perisologija, 202 Physei-thesei, 35 Pisanje (i moć), 225 Pisari, 225
Pismo (l'écriture), 77, 78, 81, 87—91, 103—109 Pitanje, 4 7 - 4 9 , 94
Pleonazam, 37, 40, 173, 218,
219, 228, 229;
metaforički, 207 vrijednosni, 207. Vidi Tautologija Podobnost, 131, 242
Podražavanje, 50. Vidi Oponašanje, Imitacija Poetska funkcija, 110, 148 Poimeničenje, 84, 85, 138, 217 Poistovjećivanje, 93
Pojam, 19, 20, 28, 75 Političnost (versus nost), 233, 234 Politika, 189, 190 Polusloženica, 149 Pomodno, 196 206
nepolitič-
Ponavljanje 10 35-37, 45 94, 98, 115, 121, 144 153, 162, 196, 203,' 210, 220, 232, 242, 244, 238
44, 142, 197, 239,
Posredovanje, 97, 111 Postvarenje, 85
Pr>7iv 42—45
Pravilnost, 129, 135, 142
163,
237, 238, 248. Vidi Red
Pravovjerje, 201 Predikacija, 40, 41, 55, 239 Predmet, 237 Predstavljanje, 130 Preimenovanje, 59 Preoznačavanje, 103, 104, 195 Prepoznavanje, 24, 25, 35,
129, 137, 144, 162, 171, 239, 242, 243
Pretjerivanje, 54, 210 Prevođenje, 15, 60, 190, 192 Prezent, 213
Pričanje, 61, 62, 104; versus slušanje 246 Prijetnja, 214
Prikladnost, 237 Prilagodba, 241—243 Pripadnost, 25, 44, 60, 63, 96, 105, 117, 121, 124, 135, 206 Priroda / Prirodnost, 15, 97, 98 prirodno versus konvencionalno, 35, 36, 160 Prisila, 75. Vidi Nužnost Prisutnost, 62, 63, 241 Proaktivno (versus reaktivno), 242 Projekat, 20, 156 Propaganda, 36, 62, 98, 162 Proporcija, 66, 141, 148. Vidi Red Prototekst, 53, 158 Prozodija, 31, 156, 172 Psiholekt, 116, 125 Psihološka sadašnjost, 162 Psovka, 240, 241 Rad, 22, 226 Raspoređivanje, 35, 36 Raščlamba, 221, 222 Razobličavanje, 68 Razumijevanje, 21; govorne poruke 42, 190, 225; versus doživljavanje 231 razumljivost versus nerazumljivost, 233 Reaktivno, 242 Recitativnost, 230 Red / Poredak / Sređivanje, 12—23, 35, 37, 66, 75, 80, 99, 104, 105, 141, 142, 159, 163, 170, 207, 220, 234, 242. Vidi rPavilnost Redundancija, 218 Vidi Zališnost Rečenica, 64, 138, 144, 216; dugačka, 156 govorna, sintaksička i tekstualna, 166, 167 i-rečenica, 157 rečenica-labiriint, 157 Rečenična melodija, 138, 156. Vidi Intonacija Rečenični naglasak, 156, 166, 169, 173; stajaći, 169 i dalje 265;
Referencijalna funkcija, 135, 163, 169, 194, 231, 239 Referent, 56, 57, 123, 125 Referentna (ciljna) skupina, 131 Referiranje, 58, 63 Refleksi, govori(čki), 77, 91, 196, 201, 218 Regresija, 96, 242 Relacionalnost, 110 Rema (rhema), 40, 55; versus tema 40, 211 Retor, 55 Represija, 21, 58, 75, 99, 214 Retardacija (u govoru), 229 Retorika, 32, 41, 42, 59, 63— 66, 98, 105, 127—129, 136 —138, 147, 196, 212, 226, 239, 236, 237. Vidi Govorni štvo Riječ, 89, 143 Ritam, 44, 66, 123, 124, 128, 135—137, 141, 142, 152, 153, 162—164, 169—172, 231—233; njihajni, 232 ritmiziranje, binarno i ternarno, 232; spontano, 226
Sadržaj, 244 Sažimanje, 190, 228, 229 Semantička buka, 243 Semantička polivalentnost, 206
Semantički pomak, 195, 208 Semiologija, 69, 73 Shema, 19, 143, 171, 196, 230, 239. Vidi Oblik Silogizam, 65 Simbol, 38 Simbolizirajući pridjev, 39 Simetrija, 37, 156, 160, 161, 171, 224 Simptom, 38, 240 Simultanost, 170 Sinatroizam, 152, 160 Sinonim(ija), 56, 122, 125, 136, 153, 159, 198, 199, 206, 218, 219, 230; sinonimski parovi, 159 Skandiranje, 171 266
Slang, 117, 118, 123; rimovani (rhyming), 124— —127, 149 Sličnost, 241, 242 Sloboda, 107—112, 129, 243— 246 Slog, 143, 168 Slogan, 43, 44 Složenica, 217 Slušanje, fonematsko (fonološko), 135 kritičko, 246 versus pričanje, 246 Sljedbeništvo, 45, 115 Smisaonica, 169, 170 Smjestljivo versus nesmjestljivo, 19 Snobizam, 119 Sociolekt, 116, 125 Spiker / spikiranje, 168, 170 Spletka(renje), 52 Sporazumijevanje, 91, 95 Stajaći epitet, 149 Stajaći rečenični naglasak, 169 i dalje Stav, 99, 100 Stereotip(ija), 131, 244 Stil, 25, 36, 43, 65, 66, 77, 78, 97, 100, 107—109, 237 —242, 239; dodavanja, 228 , dokoni, 228 hagiografski i litanijski, 190 narativni, 79 rutinski, 192 stilistička vrijednost, 56 suhoparni, visokoparni, 231 Stilistika, 69, 239 Stilizacija, 50, 228, 229, 238 i dalje Strategija (govornička), 62 Struktura, 15. Vidi Oblik Subjekt, 26, 61; ideološki. 27, 41, 60 versus objekt, 104 Superlativ, 228 Sustav, 21, 30; vrijednosni, 239 versus proces 15, 27, 28, 33, Svijest, 243, 247 Satrovački, 116, 117, 206 Šifra, 121
školovanje, 26. Vidi Obliko- Unutrašnje motiviranje, 36 Usredištenost, 22, 23, 37, 50 vanje —52, 200, 2 1 1 . Vidi Cen5to versus Kako, 26, 27, 238 traliziranost —240 Utrajavanje, 229 Tabu, 30, 90, 91, 240 Taksija, 19 Vjerojatno, 65, 66, 98, 128, Taksonomija, 67 228 Tautologija, 28, 37, 40, 66, Vjerovanje, versus nevjerova93, 94, 150, 152—154, 158 nje 228 —161, 218. Vidi Pleonazam Vrednovanje / Vrijednost, 21, Tekst, 142, 156 23, 25, 38, 49—56, 81, 87— Tekstualni pokazatelji, sinta89, 97, 105, 120, 162, 190, gmatski i paradigmatski, 194—200, 231, 237; 65 i afektivnost, 206 Tempo, 165, 169 vrednovanje jezika, 50, 51, Teorija, 22 126 Tijelo / Tjelesnost, 15, 18, 19, vrijednosni izraz, 170—172, 194, 218, 220, 228 29 30 243 vrijednosna polarizacija, 228 Tip(iziranje), 172, 173, 238— stilistička v. 56 242 Topičko mišljenje, 237 Topos, 237 Zagonetka, 48, 202, 203 Trač, 52. Vidi Govor (o / u Zakletva, 43, 44 govoru), Ogovaranje Zališnost, 136, 156, 212, 218 Tradicija, 108 Zamjenjivost, 216, 218 Trivijalnost, 110, 203. Vidi Zapovijed, 45—47 Banalost, Trošenje Zaštićivanje teksta, 195 Trošenje (izraza, postojećih Zvukovna mrlja, 135, 229 komunikacijskih rješenja), 127, 131 Žanr, 10, 61 Tuđica, 38 Žargon, 83, 84, 85, 87—101, Tumačenje, 47, 56, 62, 122 103—108, 115—131, ,125, Ujednačavanje, 84, 243 Uključivanje / Vezivanje (govorom), 22, 30—31, 34, 37,p 38, 44, 222; tuđeg govora, 52—55 versUs isključivanje, 105, 195> Ukras, 195, 149, 239 Uloga, 10, 1 1 , 21, 27, 49, 50,, 105, 115, govornička 233 . Vidi Identitet
128—131, 244; autentičnosti, 83—85, 87—101, 103—108
emocionalni (čuvstveni) i pojmovni, 197 javni (zvanični), 115, 119, 128, 130, 240, 241
ovisnički, 124 politički, 120, 189—234 Zargonozborac, 98, 122, 196, 229, 230, 233, 234
