Zločin i kazna AUTOR: FJODOR MIHAJLOVIČ DOSTOJEVSKI
“Zločin i kazna” je najpoznatiji i najčitaniji roman F. M. Dostojevskog kojim je stekao svoju slavu. Dostojevski u romanu Zločin i kazna dijeli istu temu, grijeha i iskupljenja kao i u svojim romanima Idiot i Braća Karamazovi dok je Silvije Strahimir Kranjčević u svojoj pjesmi Vizija spomenuo Rodiona Romanoviča Raskoljnjikova, glavnog lika ovog romana, te ga je iz lika ubojice plemenitih ciljeva pretvorio u lika revolucionara. Dostojevski se u većini svojih djela bavi rastakanjem ruskog društva i obitelji. To ni u ovom romanu nije bio izuzetak jer nam Dostojevski priča o siromašnom studentu Raskoljnjikovu koji ubija staricu, lihvaricu Aljonu Ivanovnu i njezinu sestru Lizavetu kako bi postigao viši cilj i oslobodio ljude od nje i njezinog iskorištavanja tuđe nesreće. Zbog planiranja tog ubojstva, izvršenja nauma, istrage u kojoj se zatvara i sužava krug dokaza oko ubojice, sudske presude i odsluživanja kazne se roman smatra kriminalističkim. No ovaj roman spada u nekoliko vrsta. Smatra se i psihološkim zbog toga što Raskoljnjikova prati detaljna psihološka analiza prije i poslije zločina pa sve do Sibira gdje odslužuje svoju kaznu. Uz Raskoljnjikovljev život pratimo i živote alkoholičara Marmeladova i njegove obitelji koja se sastoji od njegove oboljele žene Katerine Ivanovne te njegove kćeri Sonje koja je žrtvovala sebe i svoj ugled za svoju obitelju. Uz njih pratimo i obitelj Marfe Petrovne koja se, uz sve ostale likove koji simboliziraju siromaštvo i beznadnu bijedu, ističe kao svemoćni gospodar siromašnima te zbog takve podjele društva ovaj roman smatramo i društvenim. Konačno, ovaj roman se kreće i u filozofskom pravcu jer se cijeli roman odnosno glavni zaplet ovog romana-ubojstvo rađa zbog etičke teme u koju vjeruje sam Raskoljnjikov te ga upravo ta tema povezuje s većinom važnih likova. Oblikovao je ideju o neobičnim ljudima tj. ljudima budućnosti koji su zbog svojih viših ciljeva spremni žrtvovati obične ljude tj. ljude sadašnjosti i time
prekršiti najveću društvenu normu morala. Roman je podijeljen na šest dijelova i epilog. Ubojica i ubojstvo su nam predstavljeni već u prvom dijelu, a zatim se kroz ostalih pet dijelove postepeno razvija istraga i unutarnje borbe Raskoljnjikova. Sam Raskoljnjikov se cijelo vrijeme bori sam protiv sebe; pokušava zavarati istražitelja Porfirija Petroviča dok se u isto vrijeme i želi predati upravo Porfiriju jer se konačno želi riješiti osjećaja krivnje i osjećaja da je još samo jedna uš i budala u tadašnjem društvu. Dostojevski nam time ostavlja otvorena etička pitanja: možemo li se dobrim djelima iskupiti za svoja loša djela, može li cilj opravdati sredstvo, ima li čovjek pravo uzeti u svoje ruke da kroji svijet i njegovu sudbinu te naposljetku ima li čovjek pravo prijeći granicu svetosti života. Vrsta djela: roman Mjesto radnje: Petrograd, Sibir (Rusija) Vrijeme radnje: 60-e godine 19. stoljeća Kratak sadržaj Prvi dio I. Raskoljnjikov je polako izašao iz svog stana u Stolarskoj ulici kako ne bi sreo svoju gazdaricu jer joj duguje. Šetao je prema kraju ulice i razmišljao o svom tajanstvenom pothvatu koji će učiniti. Na glavi je imao veliki Zimmermanov šešir te mu je stoga jedan čovjek rekao da je njemački klobučar, Raskoljnjikov je zato odlučio više ga ne nositi jer mora ostati neprimjetan. Nakon 730 koraka došao je do goleme kuće u kojoj je živjela starica Aljona Ivanovna sa svojom sestrom Lizavetom. Raskoljnjikov je Aljoni dao stari sat kao zalog, a nazad je otkupio tatin prsten. Pri posjetu je pokušavao zapamtiti što više detalja o stanu; gdje Aljona čuva ključeve (desni džep) za ormarić koji sadrži vrijedne stvari i raspitao se je li Lizaveta često kod kuće. Kada je krenuo kući nije mu bilo dobro pa je skrenuo u krčmu gdje je počeo razmišljati kako je bio glup što je uopće pomišljao na takvo nešto, no nakon jedne pive mu se vratila odlučnost. “No i u taj je čas
nejasno slutio da je sva ta sklonost prema nečemu boljem bila također nezdrava. ” II. Raskoljnjikov je ostao u krčmi jer je nakon dugo vremena želio biti među ljudima. Misao o društvu mu se ponovno zgadila kada mu se predstavio oholi Marmeladov. Marmeladov mu je pričao kako je on svinja jer je gospodin Lebezjatnjikov pretukao njegovu ženu Katerinu Ivanovnu dok je on bio mrtav pijan i nesposoban da je obrani. Opisuje kako se Katerinom oženio kada je umro njen prvi muž te kako je prihvatio nju i njeno troje djece i kako je njegova tada 14-ogodišnja kćer Sonja (Sofija), jednom prilikom dok je on pijan ležao, nakon Katerininih uvreda samo jedno jutro rano otišla i kasnije se vratila s 30 srebrnih rubalja koje je postavila pred Katerinu, tog trenutka su prijavili Sonju i ona je morala nositi žutu ceduljicu te se morala odseliti pa sada živi kod mucavog krojača Kapernaumova i njegove obitelji. Raskoljinjikova je zbunjivalo to što Marmeladov već pet dana živi u barakama, a opet priča o tolikoj ljubavi prema ženi pa je požalio što je skrenuo u krčmu. Marmeladov mu je rekao kako je prije 5 dana uzeo ostatak svoje plaće iz Katerininog kovčega i popio ga, a sad pije posljednje Sonjine novce i žali za svime i priča o sažaljenju. Raskoljnjikov je odveo Marmeldova njegovoj kući. Tamo je zatekao troje djece na podu, najmlađa kćer je spavala, a najstarija kćer je tješila brata koji je jecao jer je prije vjerojatno dobio batina. Kada je Katerina ugledala Marmeladova povukla ga je za kosu u sobu i tamo ga je neprestano vukla za kosu dok je on govorio da je njemu to samo naslada. Na izlazu je Raskoljnjikov na prozoru ostavio ono malo bakrenih novčića što je imao te je dok je hodao razmišljao kako su sve svalili na Sonju. III. Slijedeće jutro je služavka Nastasja probudila Raskoljnjikova u 10 sati ujutro I donesla mu čaj, žemlju i šći te pismo koje mu je majka poslala, također mu je rekla kako ga Praskovja Pavlovna želi odvesti na sud jer ne plaća. Majka mu se u pismo obraća s Rođa i govori mu kako je Dunja prošle godine otišla živjeti kod gospodina Svidrigajlova i njegove žene Marfe Petrovne kako bi dobila 100 rubalja plaće koje je njemu bila poslala, no nije uspjela do kraja vratiti dug kada je Marfa vidjela Dunju i svog muža zajedno u dvorištu te je nakon toga istjerala Dunju iz svog doma i svima razglasila
kakvo je Dunjino ponašanja, kada je Svidrigajlov kasnije objasnio pravu situaciju, Marfa se ispričala i svima rekla kako je Dunja poštena, nakon toga je Dunja našla i svog budućeg muža Petra Petroviča Lužina, 45-ogodišnjeg Marfinog rođaka, koji je trenutno na putu za Petrograd kako bi ga upoznao i kako bi izvidio stvari za svoj budući odvjetnički ured u Petrogradu. Raskoljnjikovu nije bilo dobro u svojoj maloj sobici pa je zato izjurio van, ovaj puta ne mareći hoće li nekoga sresti. IV. Raskoljnjikov je analizirao pismo koje mu je majka poslala i shvatio je da je ona žrtvovala svoju kćer Dunju kako bi pomogla svom sinu prvorođencu kako bi uspio u životu. Muči ga to što je Dunja uopće pristala udati se za Petroviča kad i sama zna što ju čeka te tako odlučuje da do tog vjenčanja neće doći. Sinula mu je ideja kako će riješiti ovaj problem te je odlučio sjesti kako bi ju razradio. Kada je uočio klupu na koju će sjesti, krenuo je prema njoj i na putu do tamo je vidio djevojku između 15 i 16 godina kako sama tetura do klupe. Djevojka je bila čudno odjevena u poderanu haljinu, a rubac joj je stajao nahero, kada se približila klupi sjela je i naslonila glavu zatvorivši oči. Raskoljnjikov je samo stajao pokraj nje jer nije znao što bi dok nije ugledao kako neki gospodin stoji malo podalje i čeka da se on makne kako bi on iskoristio djevojku kao što je to vjerojatno učinila i nekolicina ljudi prije. Prišao je gospodinu i kada ga je htio lupiti došao je redar koji ga je spriječio, Raskoljnjikov je zatim redara odveo do klupe i prepričao mu što se dogodilo. Nakon toga su pokušali probuditi djevojku da je odvedu kući, no ona se nije budila. Nakon nekog vremena je ona iznenada otvorila oči i krenula u smjeru od kuda je i došla, a redar je krenuo za njom vidjevši da je isti gospodin koji ju je gledao krenuo za njom, Raskoljnjikov je redaru doviknuo da ne ide za njom, no redar je svejedno otišao. Raskoljnjikov je sjeo na klupu i počeo razmišljati o djevojci i kako ona spada u određeni postotak djevojaka te da bi Dunja također mogla spadati u taj postotak. Nije znao zašto je došao do klupe na kojoj je sjedio pa je, kada mu je na pamet pao Razumihin, odlučio krenuti upravo njemu. V. Ipak je odlučio da neće danas već sutra otiću Razumihinu nakon onog što već mjesec dana planira. Prošao je sav Vasiljevski otok i došao na Malu Njevu gdje je otišao u gostionicu/javnu kuhinju gdje je popio čašicu votke i
pojeo nadjeveni kolač. Na putu prema kući je skrenuo u šikaru, legao na livadu i zaspao. Sanjao je svog oca i sebe kada je imao 7 godina kako prolaze pokraj crkve u kojoj je bio sahranjen njegov brat od 6 mjeseci, a preko puta koje je bila krčma iz koje je u tom trenutku izlazio Mikolkin s ostatkom pijanog društva, natjerao ih je sve da sjednu u taljige kako bi ih njegova 20-ogodišnja slaba kobila odvela kući, kobila naravno nije imala snage, no Mikolkin i ostatak pijanaca su je tukli šibom, knutovima i naposljetku ju je Mikolkin nekoliko puta sjekirom lupio po leđima što ju je, uz lupanje ostalih pijanaca, dotuklo i ona je umrla, no cijelo to vrijeme je Raskoljnjikov trčao oko kobile i htio ju spasiti, ali nije imao šanse, na kraju ga je otac krvavog uzeo u ruke i odnio. Kada se probudio znao je da nije sposoban napraviti ono što je planirao, znao je da je to gadno i gnusno te da nema šanse. Ni samom mu nije bilo jasno zašto, ali prema kući je krenuo dužim putem preko Sijenskoga trga gdje je u najvećoj slučajnosti čuo, polusestru Aljone Ivanovne, Lizavetu Ivanovnu kako priča s nekim prodavačima o tome kako sutra u 7 sati navečer treba doći do njih bez Aljoninog znanja. Raskoljnjikov je došao u svoju sobu kao čovjek osuđen na smrt jer je znao da je sve odlučeno umjesto njega čim je saznao da će Aljona bit potpuno sama u svom stanu. VI. Raskoljnjikov je saznao da je Lizaveta pozvana na trg jer jedna osiromašena obitelj prodaje stvari te želi što više zaraditi, a Lizaveta je trgovkinja koja uvijek dobije dobru cijenu. Student Pokorev je jednom prilikom Raskoljnjikovu rekao Aljoninu adresu te je tako Raskoljnjikov prije mjesec i pol prvi puta otišao do nje da bi založio očev sat. Na povratku je skrenuo u krčmu popiti čaj, a u krčmi su između ostalih bili i časnik i student koji su pričali o lihvarici Aljoni i njezinoj jadnoj sestri te njihovu načinu života. Student je spomenuo kako bi svima učinio uslugu kada bi ubio Aljonu i kada bi njen novac umjesto da se daruje manastiru u Novgorodskoj guberniji, kako je u svojoj oporuci navela Aljona, donira za tisuće drugih dobrih djela koja bi opravdala počinjeno ubojstvo. Kada se Raskoljnjikov vratio sa Sijenskog trga, zaspao je i nije se probudio dok ga Nastasja nije probudila u 9 sati, a kasnije i u 2 sata kako bi pojeo juhu. U 6 sati navečer se trgnuo iz kreveta i počeo se užurbano pripremati. Izrezao je dijelove stare košulje i prišio ih za unutarnji dio kabanice ispod lijevog pazuha, na tom mjestu će mu visjeti sjekira, a da nitko ne primijeti. Iz pukotine između poda i postelje je izvadio drvenu daščicu i malu željeznu pločicu te ih je zamotao u čist,
bijel papir te zavezao da je što teže razvezati kako bi Aljoni isprva odvukao pozornost i dobio na vremenu. Njegove odluke su svakim trenutkom bile sve drskije i besmislenije te on ni na trenutak nije vjerovao da bi mogao ostvariti svoje naume. On je smatrao da je savršen zločin izvediv, ali zločince u trenutku zločina razbor i volja napuštaju te oni postaju lakomi i neoprezni. “…rađa li bolest samo zločin, ili je samo zločin, nekako po svojoj osobitoj naravi, vazda praćen nečim nalik na bolest?…” Kada je Raskoljnjikov sam sebe utješio rekavši da to što on radi nije zločin, krenuo je niz svojih 13 stuba kako bi Nastasji ukrao sjekiru, no već tu je zapeo jer je na njegovu nesreću Nastasja danas bila doma dok je obično u to vrijeme kod susjeda ili u dućanu. Kada je smlavljen stajao na vratima, spazio je sjekiru ispod klupe u pazikućinoj sobi te je bez da ga je itko primijetio otišao provesti svoj plan. U Aljoninu zgradu je stigao oko pola osam, uspio je doći, a da ga nitko ne primjeti, sva vrata u zgradi su bila zatvorena osim jednih na prvom katu gdje su bili ličioci, ali oni nisu obraćali pažnju na njega. Raskoljnjikov je došao do staričinih vrata te je razmišljao hoće li to stvarno napraviti, dva puta je provjerio je li mu sjekira na mjestu, a zatim je pozvonio. Zazvonio je dva puta, a onda se prislonio na vrata kako bi čuo da li se starica boji otvoriti vrata ili nije kod kuće. Čuo je staricu s druge strane vrata kako i ona radi isto što i on pa je, kako bi ju nadmudrio, nešto glasnije promrmljao, a zatim je po treći put pozvonio, ali ovaj put polako, mirno i bez ikakve nestrpljivosti. VII. Aljona je bila samo odškrinula vrata, ali se Raskoljnjikov bojao da će ih zatvoriti i neće ih htjeti ponovno otvoriti pa je zato gotovo nasilno ušao u stan. Bio je slab i Aljona ga je gledala kao da je već sve shvatila, a on joj je onda dao svežanj u kojem su bile pločice rekavši joj da je unutra srebrna tabakera te je ona Raskoljnjikovu okrenula leđa kako bi joj dopirala svjetlost od prozora da otvori svežanj. Otvorio je kabanicu, ali nije izvadio sjekiru već ju je samo pridržavao desnom rukom, odjednom mu se počelo vrtjeti i sve je vidio u magli. Za to vrijeme seAljona živcirala jer nije mogla odmotati svežanj pa se vičući počela okretati prema Raskoljnjikovu, on je shvatio da to mora napraviti sad ili nikad pa je tako izvadio sjekiru i starici je zabio posred tjemena, nakon toga je uzeo ključ komode iz njenog džepa te je otišao u njenu spavaću sobu. Dok je otključavao komodu učinilo mu se da je još živa pa je otišao do starice da se uvjeri, sagnuo se i vidio da joj je lubanja potpuno razmrskana, uz to je primjetio i uzicu oko vrata koju joj je
skinuo pomoću sjekire, na uzici su bila dva križa (jedan od bakra i drugi od čempresovine) i novčarka od jeljenje kože. Ponovno se vratio u spavaću sobu kako bi našao vrijednosti, znao je da najveći ključ ne paše u komodu pa je zato tražio kovčeg i našao ga je ispod kreveta, u njemu je na početku bili bunda od zečje kože, a ispod nje sve dronjci u kojima su bili svi zalozi koje je Aljona posjedovala. Dok je Raskoljnjikov trpao stvari u sve moguće džepove koje je imao, začuo je kako netko hoda po sobi, a zatim i jedan tihi krik. Isprva je bio tih i nije ni disao, a zatim je izletio u dnevnu sobu sa sjekirom u ruci i krenuo je na Lizavetu koja je bila u šoku, ona se nije ni pokušala obraniti koliko je bila smotana, a Raskoljnjikov joj je već bio zabio sjekiru posred čela. Uhvatio ga je strah zbog neočekivanog drugog ubojstva te je samo htio pobjeći od tamo što prije, razmišljao je da se prijavi, ali ne zbog straha već zbog gađenja koje je osjećao prema sebi. Otišao je u kuhinju i oprao ruke i sjekiru te je obrisao cipele jer je na njima vidio krv, a sve ostalo je bilo čisto, bar se on tome nadao. Otišao je u predsoblje s namjerom da pobjegne, no tamo je vidio da su vrata odškrinuta, poletio je prema vratima i zasunio ih je, a zatim je slušao hoda li tko po zgradi. Čuo je kako se na prvom katu neki ljudi svađaju, zatim je čuo kako u daljini netko korača i znao je da će ta osoba doći do Aljoninog stana, stajao je iza vrata cijelo vrijeme dok je Koch zvonio i pokušavao otvoriti vrata, a onda je došao još jedan mladić koji će biti sudac istražitelj pa je sa svojim sposobnostima shvatio da je netko zapravo u stanu jer se vrata klimaju što znači da su samo zasunuta, a to znači da vrata nisu zaključana, a to opet znači da su one u stanu samo im ne žele otvoriti. Mladić je otišao po kućepazitelja da im otvori vrata, a Koch je ostao čuvati vrata po mladićevoj naredbi, Raskoljnjikov je cijelo to vrijeme bio iza vrata, gledao kako zasun skače i razmišljao o tome kako će se srušiti. Kochu je dosadilo čekati pa je i sam otišao potražiti kućepazitelja, Raskoljnjikov je to vrijeme iskoristio kako bi pobjegao, krenuo je prema izlazu, ali onda je čuo korake te je otrčao natrag u stan, a onda je čuo viku te je opet izašao iz stana i krenuo niz stubište s namjerom da prođe pokraj Kocha i ostalih pa što bude bude, no sreća mu se osmjehnula kada je vidio da su vrata stana gdje su prije bili ličioci potpuno otvorena, uletio je unutra, oni su nastavili prema Aljoninom stanu, a on je izletio van. Znao je da su do sad već svi oni u stanu, ali je znao i da ne smije potrčati jer bi bio sumnjiv pa je zato skrenuo u uličicu gdje je bilo puno ljudi i gdje se osjećao sigurno. Došao je u svoju zgradu sa suprotne strane nakon puno prolivenog znoja i krenuo je prema svojoj sobi, no sjetio se sjekire pa je bez razmišljanja uletio u pazikućin stan i bez problema vratio sjekiru tamo gdje je bila, prošao je pokraj zatvorenih vrata
gazdaricina stana i kada je ušao u svoju sobu bacio se na krevet i zaspao je u otupljenost. Drugi dio I. Cijeli dan od kad je došao je proveo ležeći, a onda se naglo dignuo iz kreveta u 3 ujutro i počeo ga je hvatati strah pa je krenuo sve provjeravati. S dna hlača je odrezao rese na kojima su se vidjeli tragovi osušene krvi, povadio je stvari koje je ukrao iz džepova i stavio ih u rupu pod tapetu, skinuo je petlju ispod pazuha i razderao na komadiće pa ih stavio u uzglavlje u rubeninu, iz lijevog džepa na hlačama je istrgnuo džep jer je u njega bio stavio krvavu novčarku i na kraju je skinuo čarape jer su na vršku također bili tragovi krvi. Odlučio je da se svega toga treba riješiti sad odmah, no jeza i groznica su ga po tko zna koji put svladale i zaspao je. Iduće jutro ga je probudilo lupanje na vratima, bili su to Nastasja i pazikuća koji mu je donio sivi papir zapečaćen voskom, bio je to poziv na policiju, no ipak samo za ured nadzornika redarstvene ispostave. Obukao se i krenuo prema izlazu kada je shvatio da je sve što je ukrao još uvijek u rupi koja se lako može naći i da ga policija možda samo želi izvući iz sobe kako bi ju pretresli, no samo je odmahnuo rukom i izašao na ulicu. Kada je došao u policiju bio je upućen perovođi gdje je dobio spis u kojem ga njegova gazdarica Zarnjicyna traži da mu isplati dug od 115 rubalja. Kapetan/poručnik Nikodim Fomič se izderao na Luizu Ivanovnu jer je opet bilo skandala u njenoj kući jer neki pisac nije imao za platiti. Raskoljnjikov im je ispričao kako je nepravedno to što ga je starica tužila jer mu je nakon smrti svoje kćeri koja je umrla od tifusa i za koju se Raskoljnjikov trebao vjenčati obećala da ona tu mjenicu od 115 rubalja neće dirati sve dok on sam ne plati. Perovođa je Raskoljnjikovu diktirao što da napiše kako bi odgodio plaćanje duga gazdarici, on je to sve pisao i kada je završio dobio je odvratan osjećaj u sebi da više prema nikome ništa ne osjeća, bio je toliko očajan da je bio spreman dignuti se i otići do stola Nikodima Fomiča kako bi mu ispričao sve što se jučer dogodilo. Zaustavilo ga je to što su Nikodim i Ilija Petrovič pričali o ubojstvu, govorili su kako će se pustiti i Koch i student Pestrjakov jer nema smisla da su oni kao ubojice zvali pazikuću i kako Koch planira dati odslužiti misu zahvalnicu što ga ubojica nije ubio sjekirom. Nakon što je Raskoljnjikov nepotrebno imao kratak razgovor s
Ilijom o tome kako je bolestan od jučer i kako je izlazio bolestan u 8 sati na ulicu, žurno je krenuo kući kako bi sve pospremio jer je očekivao pretres. II. Raskoljnjikov je požurio kući kako bi sve ukradeno pobacao jer je imao osjećaj kao da će policija svaki čas doći i sve pregledati. Još sinoć u snu je zaključio da je sve najbolje baciti u kanal, no ulice su bile pune i nije imao šanse to baciti, a da ne izgleda čudno, zatim su mu na pamet pali Njeva i Otoci, no nije izveo nijedan od tri plana već je na trgu u jednom ograđenom, građevinskom dvorištu ispod velikog kamena sve pobacao i izašao iz dvorišta sa smiješkom jer je zameo svoje tragove, a i da se nađu tko bi pomislio na njega. Kada je išao prema doma, počeo je razmišljati o tome kako uopće nije pogledao što je zakopao, počeo se bojati da nikada neće ozdraviti i mrzio je ljude i sve što se odnosi na njih, bio je spreman ugristi i pljunuti na onoga tko mu se obrati. Nesvjesno je došao Razumihinu na vrata, kada ga je on pustio unutra samo se svalio na njegov divan, Razumihin je zaključio da je Raskoljnjikov jako bolestan i da mu treba pomoć pa mu je između ostalog ponudio da s njim uđe u posao prevođenja Heruvimovih tekstova, no Raskoljnjikov je to odbio i otišao. Hodao je po sredini Nikolajevskog mosta, sredina je predviđena za kočije, a ne pješake pa je zato pokupio udarac bičem te je zbog sažaljenja i izgleda od jedne žene dobio 20 kopjejaka, ali ih je ljuto bacio u vodu i time prerezao svaku vezu sa svima i svime. Probudio se u sumrak zbog užasne vike koja je dolazila sa stubišta, raspoznao je da Ilja Petrovič psuje i tuče njegovu gazdaricu dok su svi ljudi okolo gledali, mislio je da možda samo umišlja, ali je jasno i glasno sve čuo, pričekao je da se galama smiri i onda je ponovno legao, ali nije mogao zaspati. Nakon pola sata mu je u sobu došla Nastasja s kruhom, soli, žlicom, tanjurom… Raskoljnjikov ju je pitao zašto je Petrovič tukao gazdaricu, Nastasja mu je samo rekla krv, da je prebolestan i da mu je sva krv došla u mozak pa zato izmišlja stvari. Zadnje što se sjeća prije nego što se onesvijestio je da mu je Nastasja donesla čašu vode koju je nakon jednog gutljaja prosuo sebi po prsima. III. Raskoljnjikov se probudio nakon 4 dana. Čim se probudio ugledao je Nastasju i pomoćnika trgovca Šehopajeva koji je došao isporučiti 35 rubalja koje Raskoljnjikovu šalje njegova majka. Raskoljnjikov nije htio potpisati, no
(V)Razumihin ga je natjerao. Nastasja je na Razumihinovu naredbu donesla juhu s krumpirom i s kašom od riže, dvije pive, sol, papar, govedinu, čaj… Raskoljnjikov je shvatio da bi mogao iskoristiti situaciju u kojoj se nalazi u svoju korist tako što će se pretvarati da je još uvijek u bunilo i da ništa ne razumije. Razumihin mu je ispričao kako je iz njegovog buncanja shvatio je dužan onih 115 rubalja i kako je uspio obustaviti sve vezano za policijska posla jer se dogovorio sa gazdaricom da će Raskoljnjikov platiti kad prije bude mogao. Raskoljnjikov je jedva čekao da izađu iz njegove sobe kako bi mogao pogledati jesu li otkrili rese od hlača i džep u peći gdje ih je ostavio, nisu ih primijetili kao što nisu primijetili da je čarapa o kojoj je buncao zapravo umrljana krvlju. Postao je paranoičan i odlučio je pobjeći u Ameriku jer je mislio da znaju sve i da se samo prave da ništa ne znaju kako bi ga što bolje okrivili, ali su svi planovi propali kada je zaspao. Nakon 6 sati spavanja, probudio se kada mu je Razumihin ušao u sobu i počeo mu pričati o tome kako je za kapu, cipele, hlače i košulje platio samo 9 rubalja i 55 kopjekjaka. IV. Razumihin je pričao sa Zosimom o svojoj selidbi, svom stricu Porfiriju Petroviču i naposljetku o ubojstvu Aljone i Lizavete Ivanovne. Govorio je kako je glupo i nelogično to što su pritvorili Kocha i Pestrjakova jer je nemoguće da su ih oni ubili i kako policija kao ubojicu sada smatra ličioca Mikolaja koji je tu noć radio u njihovoj zgradi. Ovako je bilo: ličilac Mikolaj je u noći ubojstva otišao Duškinu da dobije polog za naušnice koje je našao na pločniku i dobio je 1 rubalj za njih, Duškin je saznao što se dogodilo sestrama i kada je ponovno sreo Mikolaja pitao ga je zna li za ubojstvo i otkud mu zapravo naušnice, Mikolaj je tada pobjegao jer se nije ničega sjećao i mislio je da je on počinio ubojstva, našli su ga u staji kako se pokušava objesiti; odveli su ga u policiju gdje im je priznao da je naušnice našao iza vrata stana kojeg su ličili kada se vratio izvana jer su se on i Mitrej naganjali i tukli (prijateljski), no nema dokaza da Mikolaj nije počinio ubojstvo pa je zato već stavljen među ubojice. Razumihin se ne slaže s policijom i vjeruje da je Mikolaj nevin, pretpostavlja da je ubojica samo izgubio naušnice kada je bježao, zapravo razradio je cijeli plan kako je i bilo. V.
U sobu je ušla svima njima nepoznata osoba koja se kasnije predstavila kao Petar Petrovič Lužin. Raskoljnjikov ga je ignorirao, a Lužin je uvrijeđen ostao stajati sve dok mu Razumhin nije rekao da sjedne i predstavio ih sve redom. Raskoljnjikov je dobro promotrio Lužina i zaključio kako sva nova odjeća i njegovo ponašanje prema njoj odaje da je nedavno kupljena u neku svrhu, zato se samo zlobno nasmiješio i okrenuo se te je kao i prije nastavio nezainteresirano gledati u strop. Raspravljali su o tome ima li još uvijek djelatnosti i o osobnoj koristi. Kada se Lužin već spremao otići, spomenuo je moral što je Raskoljnjikova naljutilo i on je Lužinu napomenuo kako je i on sam rekao kako ga veseli što će se oženiti pukom sirotinjom kako bi mu bilo jeftinije i kako bi mogao gospodariti ženom; Lužin se na to uvrijedio i rekao kako on ne zna zašto je njegova majka njegove riječi toliko izvrnula te je rekao kako mu nikad neće oprostiti njegove riječi. Lužin je ljutito otišao, a Raskoljnjikov je zatim istjerao Razumihina i Zosima, jedino je ostala Nastasja koja je izašla nakon što ga je pitala želi li sada čaja. Razumihin i Zosim su počeli sumnjati u Raskoljnjikova i dogovorili se da će ga čuvati preko Nastasje te da će se naći za pola sata kako bi popričali o tome. VI. Kada je konačno ostao sam, dignuo se, obukao svu novu odjeću koju mu je donio Razumnihin, uzeo ostalih 25 rubalja i 45 kopjejaka te se uputio van. Došao je do Sijenskog trga gdje se raspitao za trgovce koji su neki dan pričali s Lizavetom, a kada ih nije bilo produžio je do Vrtne ulice ispred jedne krčme gdje je bilo oko 40-ak ,,dama”. Nastavio je do Kristalnog dvorca gdje je naručio čaj i novine od prije 5 dana pa do danas. Zamjotov je došao do Raskoljnjikova i sjeo s njim, spomenuo je kako se baš puno spominju požari, no Raskoljnjikov je rekao da njega ne zanimaju požari već nešto drugo te ga je zapitao zar ga ne zanima o čemu je čitao; šapnuo mu je da je čitao o Aljoni, istoj onoj starici zbog koje se onesvijestio kada su o njoj pričali u uredu, nastupila je minuta šutnje, a onda je Raskoljnjikov prasnuo u smijeh što je Zamjotov shvatio na dva načina ili da je lud ili… Pričali su o tome kako su u Moskvi neki ljudi pokušali zamijeniti lažni novac pravim u banci, no nisu uspjeli zbog jednog čovjeka kojemu su ruke vjerojatno zadrhtale, Raskoljnjikov je na to imao rješenje tj. ispričao je Zamjotovu kako bi on to napravio bez pogreške. Kasnije je opet Raskoljnjikov došao blizu Zamjotova lica i ispričao mu kako bi on ubio Aljonu i Lizavetu i tome kako bi sakrio ukradeno, ispričao mu je priču točno
kako je sakrio novac, naravno ne spominjavši imena gdje je sakrio već samo način. Pozvao je konobara da plati račun i ostavio mu napojnicu od 20 kopjejaka što je zaintrigiralo Zamjotova jer su maločas pričali kako ubojica sada ima puno novaca. Na izlazu je sreo Razumihina koji mu je održao lekciju jer je pobjegao iz sobe, no Raskoljnjikov mu je rekao da se prestane truditi oko njega jer je dosadan i naporan, no Razumihin ga je uvjeravao da se svi uvijek pokaju i da će mu se vratiti pa mu je stoga nekoliko puta ponovio svoju adresu gdje će se večeras održati proslava njegova useljenja. Raskoljnjikov je došao na Voznjesenski most i tamo se nagnuo na ogradu, sve mu se počelo okretati, a onda se naglo stresao kada je pokraj sebe osjetio neku osobu, okrenuo se i ugledao ženu koja je zatim jednostavno skočilo u vodu i nedugo zatim izašla na površinu vode s leđima okrenutim prema nebu. Ljudi su se počeli okupljati i prepoznali su je kao Afrosinjušku, redar je već bio na dnu stepenica i izvukao je na kopno, nakon nekoliko trenutaka se ona osvijestila i počela kihati i frkati. Noge su ga same odvele do Aljonine zgrade, uspeo se do trećeg kata promatrajući svaki detalj u zgradi. Na njegovo iznenađenje vrata su bila širom otvorena i unutra su bila dva radnika koja su preuređivala, a koja nisu ni primijetila Raskoljnjikova sve dok se nije dignuo s prozora ne kojem je sjedio i otišao do spavaće sobe, kada ga je stariji radnik pitao što želi, rekao je da želi unajmiti stan. Zajedno su otišli kućepazitelju koji je Raskoljnjikova, kada mu je rekao da želi unajmiti upravo taj stan, izgurao van jer je mislio da je poludio. VII. Raskoljnjikov se uputio prema redarstvenom uredu kada je opazio da se svijet skuplja oko neke kočije pa je i on krenuo u tom smjeru. Kada se približio kočiji koja je očito pripadala nekom bogatašu shvatio je da su konji nasmrt pregazili Marmeladova pa je odlučio uzeti stvar u svoje ruke i zamolio je da se Marmeladov odvede u svoj stan kako bi što prije dobio liječničku pomoć obećavši da će on platiti. Donesli su Marmeladova i stavili ga na divan, svi su ljudi odmah počeli dolaziti i raditi gužvu, Katerina je poslala Polju da ode po Sonju, djeca su samo gledala uplašeno iz kuta, pozvani su liječnik i svećenik. Liječnik je rekao da mu nema spasa i da će umrijeti za par trenutaka. Marmeladov je umro u Sonjinim rukama, a ona se onesvijestila u tom trenutku. Raskoljnjikov je Katerini dao 20 rubalja i obećao je vratiti se možda čak i sutra. Na nekoliko zadnjih stepenica je Poljenjka stigla Raskoljnjikova i pitala ga za ime i adresu rekavši da su je
poslale Sonja i mama, Raskoljnjikov joj je dao ime i adresu te je zamolio da se ponekad pomoli i za njega. Kada je ponovno došao na most Raskoljnjikov je zaključio da njegov život nije umro zajedno s babinim te da on i dalje ima pravo na dobar život pa se stoga zaputio na Razumihinovu proslavu useljenje. “Moj život nije ipak umro zajedno sa starom babom!” Tamo mu se samo ispričao i odlučio krenuti kući, Zosimov mu je dao prašak od kojeg će mu navodno biti bolje, a Razumihin ga je odlučio otpratiti do kuće. Cijelim putem do kuće je pripiti Razumihin Raskoljnjikovu pričao o Zosimovim teorijama i kako im je Zamjotov sve ispričao. Kada su došli do stuba koje vode do Raskoljnjikovljeve sobe ugledali su svijetlo te su se pažljivo uputili do vrata. Kada je Raskoljnjikov otvorio vrata dočekale su ga majka i sestra koje su sat i pol pričale s Nastasjom i brinule se gdje je bolesnik otišao, majka i sestra su pohitale i zagrlile ga, no Raskoljnjikov nije imao snage zagrliti ih te se jednostavno onesvijestio. Razumihin je naredio da mu daju vode kako bi se osvijestio i on se osvijestio. Treći dio I. Unatoč zabrinutosti i ljubavi na majčinu i sestrinu licu, Raskoljnjikov ih je istjerao jer su ga bunile. Rekao je Dunji da on ne odobrava njen brak te da večeras napiše pismo u kojem odbija Petroviča i da joj ga sutra ujutro donese da provjeri jer on ne želi da se njegova sestra žrtvuje za njega, no Dunja je to odbila i njih dvoje bi se posvađali da majka i Razumihin nisu izašli s njom van. Majka i Dunja nisu htjele otići od Raskoljnjikova i htjele su prespavati kod gazdarice, no Razumihin im je rekao da ne mogu jer bi gazdarica bila ljubomorna na njih, a posebno na Dunju, da ne mogu jer će ih Rakoljnjikov zamrziti, no on im je obećao da će ih otpratiti do njihovog smještaja, vratiti se Raskoljnjikovu, zatim njima javiti stanje pa dovesti Raskoljnjikovu doktora Zosimova te ponovno njima doći s vijestima, a nakon toga će se vratiti Raskoljnjikovu i spavati u hodniku kako bi pazio na njega. Razumihin je dopratio Dunju i mamu do stana, cijelim putem im je pričao o laži i iskrenosti, kako Petrovič nije za Dunju jer je on glupan, čak im je i poljubio ruke. Vratio se kako je i obećao dva puta, prvi puta je došao i rekao da Raskoljnjikov spava kao klada, a drugi puta je doveo i doktora sa sobom i on je potvrdio da je Raskoljnjikov dobro koliko može biti. Kada su Razumihin i doktor izašli na ulicu, doktor je primijetio kako je Dunja zamamljiva na što ga je Razumihin uhvatio za grlo i rekao da ništa ne
pokušava. Razumihin i doktor su se dogovorili da će doktor spavati kod gazdarice i nju zabavljati dok će Razumihin spavati u kuhinji i kada god se probudi otići do Raskoljnjikova. II. U 8 sati ujutro se Razumihin probudio s osjećajem koji nikad prije nije osjetio, a znao je da su njegova maštanja neostvariva, bilo ga je sram i jučerašnjeg vrijeđanja Petroviča jer tko je on da sudi nekome koga ne zna, odjeću je pregledao temeljitije nego inače, no nije se obrijao jer je smatrao da bi Dunja i majka mogle pomisliti da se uredio zbog njih. Razumihin je dosta dugo sjedio kod Dunje i majke, ispričao im je o Raskoljnjikovom stanju, a zatim su ga one ispitivale o njegovu zdravlju, što ga najviše veseli, može li im ispričati nešto više o braku koji se trebao dogoditi između Raskoljnjikova i gazdaričine kćeri. Majka je tražila Razumihinovo mišljenje o Petroviču s obzirom na pismo koje im je taj dan poslao u kojem se ispričava što nije mogao doći po njih na kolodvor i obećava da će ih posjetiti danas u 8 sati, no moli da tamo ne sretne Raskoljnjikova jer ako ga sretne samo će otići. Svo troje su se uputili da posjete Raskoljnjikova. III. Dočekali su ih doktor i Raskoljnjikov i sve je prošlo neočekivano dobro, svi su se izmirili. Majka je ispripovijedala kako je Marfa Petrovna umrla tako što ju je muž pretukao, a onda je ona kao i obično otišla u hladan izvor da se okupa i tamo doživjela kap. Dalje se nastavio razgovor o Petroviču, Raskoljnjikov je dobio pismo da pročita kao što su to prije napravili oni, Raskoljnjikov je otvoreno rekao da je pismo napisano nepismeno i sudski, prehladno te da ih pokušava što prije zavaditi jer laže o novcu koji je on dao udovici. Dunja je pozvala brata i Razumihina da dođu u 8 sati kako bi se zajedno s njima sastali s Petrovičem, na što su oni pristali. IV. U sobu je ušla djevojka koju isprva nije nitko prepoznao, bila je to Sofja Semjonovna Marmeladov. Raskoljnjikov ju je predstavio svima u sobi, a ona je rekla da je došla s namjerom da ga u Katerinino ime pozove na zadušnicu. Kada su Dunja i majka otišle, Raskoljnjikov je pozvao Razumihina da ga savjetuje da li da ode u redarstvo ili da priča s njegovim
stricem Porfirijem o zalogu koji je imao kod Aljone pod izlikom da je kod nje imao jedino što je ostalo od njegova oca tj. sat, a bojao se da će ga mama pitati gdje mu je upravo taj sat. Iz zgrade su zajedno izašli Razumihin, Raskoljnjikov i Sonja, Raskoljnjikov je Sonju tražio adresu kako bi je podsjetio i onda je svatko krenuo svojim putem. Sve dok Sonja nije došla do svog stana, pratio ju je neki 50-ogodišnjak s tko zna kakvom namjerom, a onda je i on sam ušao u stan pokraj njenog kod gospođe Rosslich. Na putu do Razumihinova stana ga je Raskoljnjikov zezao kako se danas uredio, kako je čudno sjedio, kako se zacrvenio kada ga je Dunja pozvala na večeru i prozvao ga je Romeo. V. Raskoljnjikov i Razumihin su ušli u stan veselo, smijući se, a tamo su ih dočekali Porfirij i Zamjotov. Raskoljnjikov je zamolio Porfirija da mu pomogne vratiti zalog, no Porfirij je rekao da mu je sve u policiji i da se jedino on nije javio, Raskoljnjikov je rekao da je bio bolestan pa nije mogao. Raskoljnjikov je bio ljut i dok je Porfirij radio čaj razmišljao je kako ih sve mrzi jer je mislio da su sve shvatili i sada ga samo provjeravaju. Spomenuli su kako je jučer Razumihin otišao usred priče o tome postoji li zločin ili ne, Razumihin se suprotstavio da okolina uvijek djeluje na pojedinca kada počini nešto tako rekavši da na 40-ogodišnjeg muškarca koji je obeščastio 10-ogodišnju djevojčicu sigurno nije djelovala okolina, na to se Porfirij usprotstavio i spomenuo je jedan Rodionov članak iz Periodične besjede. U članku je napisano da se svijet dijeli na obične i neobične ljude, obični ljudi služe za razmnožavanje i oni su ljudi sadašnjosti, dok su neobični ljudi tu da vuku čovječanstvo i imaju pravo na uništavanje nekih običaja i ljudi kako bi opravdali svoje više ciljeve i to su ljudi budućnosti. Porfirij nije htio odustati od teme pa je Raskoljnjikov sada skoro potpuno bio siguran da on sumnja, tako je i prozreo kroz njegovu zamku, naime kada je Raskoljnjikov bio spreman otići Porfirij ga je zaustavio da ga pita je li, kada je išao založiti očev sat u 8 sati, vidio ličioce kako rade, sjeća li se otvorenog stana i jesu li u njemu bili ličioci, on je rekao da se ne sjeća ni ličioca, ni otvorenog stana, no da se sjeća kako se Aljonin susjed selio jer je vidio kako vojnici iznose divan iz stana, naravno to se dogodilo tri dana prije ubojstva pa njegova pitanja nisu imala logiku. Raskoljnjikov i Razumihin su namrgođeni izašli na ulicu. VI.
Čitavim putem do Bakaljejevljeva svratišta su Razumihin i Raskoljnjikov analizirali što se dogodilo, Razumihin je obećao održati lekciju Porfiriju kad se vrati kući. Rakoljnjikovu je odjednom palo na pamet da mora nešto provjeriti u sobi pa je rekao Razumihinu da sam ode na večeru i da kaže da će on uskoro doći. Raskoljnjikov je došao u sobu i detaljno je opipao rupu u zidu gdje je bio sakrio sve što je ukrao babi i kada se uvjerio da je sve čisto, izašao je van. Silazeći niz stepenice čuo je kako je pazikuća rekao nekom čovjeku da je to on i pokazao je na njega, Raskoljnjikov se spustio do pazikućina stana i pitao što je, na što ge je neznanac pogledao i otišao bez riječi. Raskoljnjikov je pošao za njim, isprva je hodao za njim, a onda mu je došao sa strane i upitao što želi, na što mu je neznanac samo rekao: “Ubojico!”. Neznanac je skrenuo i otišao dalje svojim putem dok je Raskoljnjikov ostao ukopan na mjestu gledajući neznancu u leđa. Nije bio sposoban otići na večeru, nije se ni sjetio večere već je otišao u sobu i legao na divan, tako je ležao pola sata kad su Nastasja i Razumihin došli da ga provjere. Sanjao je da je bio na ulici, nije znao zašto, a onda mu se učinilo da ga onaj isti neznanac zove na svoju stranu ulice, otišao je do njega, no on je već bio krenuo dalje, Raskoljnjikov ga je pratio ne znajući gdje ide i tako je dospio u Aljonin stan, a neznanca više nije vidio, otišao je do mjesta gdje je na zidu visio ogrtač, maknuo je ogrtač i iza njega je bila stolica na kojoj je sjedila Aljona smješkajući se, izvadio je sjekiru iz kabanice i lupao je babu njom po glavi, no baba se samo još jače smijala, a svijet se skupljao i sve to gledao. Trgnuo se iz sna i kada je otvorio oči ugledao je figuru koja mu stoji na vratima, samo je ponovno legao i zatvorio oči, no onda je otvorio oči lagano da ga figura ne vidi te je vidio kako čovjek ulazi u sobu i sjeda na jednu od stolica. Kada je shvatio da čovjek neće otići, podigao se u sjedeći položaj na divanu i pitao ga tko je i što želi. Čovjek neznanac se predstavio kao Arkadij Ivanovič Svidrigajlov. Četvrti dio I. Raskoljnjikovu nije bilo jasno što Svidrigajlov želi od njega. Pričali su o tome kako je Marfa prije 7 godina, kada su se ona i Svidrigajlov tek upoznali, njemu smanjila dug od 70.000 srebrnjaka na 30.000 te su se oni tako vjenčali, Marfa je imala papir koji to dokazuje sve do prošle godine kada mu ga je za imendan vratila, pričali su o priviđanjima i kako je Marfa u 3 dana došla 3 puta na kratko vrijeme, a Svidrgajlov je svaki put bio budan.
Svidrigajlov je konačno objasnio zašto je došao Raskoljnjikovu, rekao je da se želi ispričati Dunji, želi je nagovoriti da se ne ude za Petroviča, obećao je da će joj dati 10000 rubalja, no Raskoljnjikov je rekao da neće prenijeti poruku Dunji. Na izlazu je Svidrigajlov rekao da Dunja za 2, 3 tjedna može doći pokupiti 3.000 rubalja koje joj je Marfa ostavila oporukom. II. Raskoljnjikov, Razumihin i Petrovič su se u isto vrijeme našli pred Dunjinim stanom, prvo su ušli Raskoljnjikov i Razumihin pa onda Petrovič koji je ostao u predsoblju kako bi skinuo ogrtač. Sjedili su za stolom u neugodnoj tišini, majka je pokušala razbiti tišinu time što je spomenula da je Marfa umrla i tako su došli i na temu o Svidrigajlovu i kako je došao u Petrograd. Raskoljnjikov pred Petrovičem nije htio odati zašto ga je Svidrigajlov bio posjetio pa se Petrovič našao uvrijeđenim, bio je spreman otići kada je Dunja zamolila da se riješi problem između njega i njezinog brata, no oni su se počeli svađati o tome i na kraju je cijela svadba otkazana jer je Petrovič smatrao da ljubav prema mužu treba nadvladati ljubav prema bratu. III. Petrovič se osjećao kao da ga je pogodio grom, sanjao je o djevojci koja će biti obrazovana i lijepa te svakako siromašna jer bi ga smatrala svojim spasiteljem, no sve je to uništila njegova prevelika samouvjerenost i divljenje prema samom sebi uz pomoć Raskoljnjikova i Razumihina. Razumihin je iznio plan u kojem govori kako će osnovati vlastitu izdavačku kuću, rekao je kako mu stric nudi 1.000 rubalja kako bi pokrenuo nešto svoje, a sad može uzeti novaca i od Dunje kako bi pokrenuli posao, zna da izdavači kojima prevodi nisu pokupili svu pamet svijeta, štoviše uopće ne razmišljaju razborito, obećao im je srediti trosoban stan kako bi obitelj mogla živjeti zajedno. Majka je pitala Raskoljnjikova što misli o ideji, rekao je da je ideja dobra i ostvariva i time se dignuo kako bi otišao. Rekao im je da ga ne posjećuju, da će on sam doći ako i kada bude mogao. Razumihin je istrčao za njim na hodnik, Raskoljnjikov mu je rekao da ne napušta njih dvije i da mu ni on ne smeta. Od tog trenutka je Razumihin, Dunji i Puljheriji postao brat i sin. IV.
Raskoljnjikov se uputio Sonji, pazikuća mu je nekako objasnio kako doći do krojačevog stana. Sonja je u isto vrijeme bila i prestrašena i sretna što vidi Raskoljnjikova te je počela plakati. Pričali su o Katerininom i Sonjinom odnosu, Sonja je branila Katerinu i svaki njen postupak. Raskoljnjikov je počeo pričati o Sonjinom životu, kako će Katerina najvjerojatnije uskoro umrijeti i tako će djeca ostati Sonji na teret, no Sonja to nije mogla prihvatit, samo je stajala na mjestu dok je Raskoljnjikov hodao po sobi, odjednom je on kleknuo i poljubio Sonji nogu rekavši da se poklonio svim ljudskim patnjama, a zatim je zamolio/naredio Sonji da mu pročita o uskrsnuću Lazarovu. Raskoljnjikov joj je rekao kako je prekinuo sve veze s majkom i sestrom, da ne može više živjeti bez nje i moli je da pođe s njim jer ne zna hoće li se više vratiti, Sonja nije prihvatila jer joj ništa nije bilo jasno. “Mi smo zajedno prokleti, zajedno ćemo i otići.” Prije odlaska joj je obećao da će doći sutra i reći joj tko je Lizavetin ubojica budući da je ona bila vrlo bliska s Lizavetom. Cijeli njihov razgovor je prisluškivao Svidrigajlov koji je bio unajmio sobu do Sonjine. V. U 11 sati je Raskoljnjikov došao u redarstveni ured kako bi posjetio Porfirija Petroviča, iako su ga najavili Porfiriju bio je iznenađen što je morao čekati da ga pozovu jer je bio uvjeren da će ga zbog sumnji odmah prihvatiti, cijelo vrijeme se ogledavao oko sebe da vidi promatra li ga itko i čuva li ga neki stražar. Kada je ušao u Porfirijev kabinet osjetila se napetost, Porfirij mu je pružio obje ruke, ali mu nijednu nije dao. Kada je Porfirij potvrdio da je sve u redu sa spisom koji je Raskoljnjikov trebao pripremiti u vezi zaloga, Raskoljnjikov je napomenuo kako mu se čini da je Porfirij jučer rekao kako ga treba ispitati o njegovu poznanstvu s Aljonom. Porfirij je hodao amotamo po sobi što je razljutilo Raskoljnjikova, odjednom ga pitao zna li da postoji univerzalno pravilo kojim istražitelji osumnjičenima uvijek postave najsitnija pitanja, a onda ona najopasnija, Porfirij se na to zbunio, a zatim je prasnuo u smijeh kojemu se kasnije pridružio i Raskoljnjikov. Porfirij se nije prestajao smijati i to je naljutilo Raskoljnjikova te je on planuo rekavši da ga ili izvoli pitati to što ima ili neka ga pusti da ide jer mora na pogreb. Porfirij mu se ispričao i zamolio ga da ostane da popričaju kao prijatelji. Raskoljnjikov je sjeo i pozorno slušao kako mu Porfirij priča o načinu na koji se u istražiteljstvu većinom radi, osumnjičeni se nikad neće privesti prije nego što se skupe čvrsti dokazi, nešto jasno kao 2×2, zato se pusti da hodaju na slobodi, mogu pobjeći fizički, ali nikad neće psihički jer će uvijek
imati na pameti svoj zločin, sami će se vrtjeti u njegovom radijusu, a onda će jednostavno biti ulovljeni. “…ja ionako znam da je on moja žrtvica i nikamo mi neće umaknuti!” Raskoljnjikov je samo mirno sjedio, bio je blijed, srce mu je brzo lupalo i osjećao je pijenu na ustima, no odlučio je šutiti jer je to najbolje način da se ne izda. Porfirij je nastavio pričati o oštroumnosti, navodeći kako se zločinci sami izdaju, navodio je primjere baš kakve je imao Raskoljnjikov, kako dolazi u ured pa se tamo onesvijesti zbog zagušljivog zraka, vuče za nos čovjeka koji na njega sumnja, neprestano će započinjati razgovor o zločinu i započinjati temu. Raskoljnjikov se našao u tim riječima te je podivljao, rekao je da ga pusti na miru jer on zna što radi, vikao je da ne dopušta da se s njim tako ponaša, Porfirij je pomalo gubio miran izraz lica i prelazio je u namrgođenost i bijes. Pred vratima je zaustavio Raskoljnjikova rekavši da mu želi pokazati jedno iznenađenje iza zaključanih vrata. VI. Baš kada je Porfirij uzeo ključ da može otključati tajnu, kroz vrata je uletio Nikolaj. Porfirij je bio ljut jer ga još nije bio zvao da uđe. Nikolaj je pao na koljena i priznao da je ubio Aljonu i Lizavetu Ivanovnu, no Porfirij ga je optužio da ne govori svoje riječi. Kao što je istjerao sve znatiželjne ljude iz svog ureda, Porfirij je tako istjerao i Raskoljnjikova, no potrčao je za njim na stepenice samo da mu kaže da ga još uvijek mora ispitati pa da se nada da će se vidjeti. Čim je Raskoljnjikov došao u sobu, bacio se na divan i razmišljao o Porfirijevom govoru, nije znao da li mu se ruga kao da sve zna ili je to sve samo slučajnost. Raskoljnjikov se spremao otići do Katerine Ivanovne i baš kada je krenuo otvoriti vrata, vrata je otvorio isti čovjek od jučer samo što je danas bio snuždeniji, Raskoljnjikov ga je po glasu prepoznao kao jednog od ljudi koji su stajali ispred Aljonine zgrade kada se on išao raspitati o stanu i krvi, rekao je kako je on danas, prije nego što je i sam Raskoljnjikov bio došao u Porfirijev ured, ispričao Porfiriju što se sve dogodilo i kako je on trebao biti ono zaključano iznenađenje, ispričao se i poklonio pa izašao iz sobe. Raskoljnjikov je sad bio još hrabriji i odlučniji. Peti dio I.
Petar Petrovič je tek ujutro shvatio da je ono što se jučer dogodilo s Dunjom činjenica koju ne može promijeniti, žalio je jer mu gazda kod kojeg obnavlja stan ne želi prekinuti ugovor i želi potpuni dogovoreni iznos, žali što mu neće vratiti predujam u trgovinu gdje je kupio namještaj iako namještaj još nije ni iznio iz trgovine, žali što Dunji i njenoj majci nije dao 1500 rubalja da potroše jer bi one bila primorane ne završiti tako odjednom i bez grižnje savjesti s njim. Kada se vratio kući, Lužin je brojao novce i pričao sa Semjonovičem o komuni, dotaknuli su i temu Sonje Marmeladov te Semjonovičevih osjećaja prema njoj. Lužin je zamolio da mu dovede Sonju u sobu te da ostane s njima dok on priča s njom. Lužin joj je rekao kako bi se moglo organizirati skupljanje novca ili lutrija za njenu obitelj kako bi im se pomoglo, a dok se to ne dogodi, dao joj je 10 rubalja i zamolio da nikome ne kažu da joj je on dao te novce te štoviše da majci ni ne govori o tim novcima jer je smatra rastrošnom jer je zadnjim novcima koje je imala pripremila podušnicu. II. Na podušnicu nije došao nitko od ljudi koje je Katerina očekivala, došli su Amalija Ivanovna koja je osigurala većinu posuđa i dopustila da se hrana priprema u njenoj kuhinji, Poljačić i njegova 2 prijatelja, kancelarist, gluhi i slijepi starčić, poručnik, poštar te na kraju kao vrhunac Raskoljnjikov. Sonja je došla posljednja te je najavila da se Petar Petrovič ispričava što nije mogao doći, ali obećava da će doći što prije bude mogao i nadjenula mu je još brojne pozitivne pridjeve. Katerina je cijelo vrijeme komunicirala samo s Raskoljnjikovim tj. sve što je radila je ismijavanje Amalije. Pri kraju zakuske su se Katerina i Amalija počele jako svađati o tome čiji tata je bolji i plemenitiji, došlo bi i do “tučnjave” da na vrata nije došao Petrovič. III. Katerina je dotrčala do Petroviča i zamolila ga da ju sačuva od Amalije zbog njezinog poznatog oca, no on je rekao da ne želi sudjelovati u njihovim svađama te da je došao razgovarati sa Sonjom. Petrovič je stao pred Sonju i privukao pozornost svih ljudi u sobi, a zatim je optužio Sonju kako mu je ukrala 100 rubalja sa stola kada ju je on velikodušno pozvao sebi da bi joj ponudio pomoć oko novca, Katerina je bila uvjerena u Sonjinu nevinost pa je pred svima izvrnula njene džepove, no iz desnog džepa je ispalo smotanih 100 rubalja, odmah su svi napali Sonju i Katerinu, a Petrovič je
ispao veliki čovjek kad je rekao da tu staje sa slučajem i neka Sonji ovo samo bude lekcija za budućnost. S vrata je odjednom progovorio Lebezjatnjikov prozvavši Lužina varalicom, objasnio je kako je vidio da je na izlazu Petrovič Sonji potajno stavio novac u džep, Petrovič je rekao da ga prestane klevetati i bio je spreman izaći kad je Raskoljnjikov rekao da će on pojasniti razlog zbog kojeg je to Lužin napravio. Raskoljnjikov im je objasnio kako se Lužin planirao vjenčati s njegovom sestrom Dunjom te kako su se zaruke jučer prekinule jer je Lužin veoma loš čovjek te ga je oklevetao rekavši kako je on novce dao Sonji čiji je posao upitan, ovim je htio oklevetati Sonju kako bi mogao pred njegovom majkom i sestrom reći kako je Sonja kradljivica i da on nije zaslužio prekid zaruka samo zato što su one cijelo vrijeme branile krivu osobu. Lužin je znao da je gotov pa je samo optužio njih da su lažljivci i za pola sata se odselio od Lebezjatnjikova. Sonja je otrčala kući, a Amalija je rekla Katerini da se odmah iseli i počela joj stvari bacati po podu, Katerina se razbjesnila te je i ona izašla iz sobe rekavši da ide naći pravdu. IV. Raskoljnjikov je znao da neće izaći iz Sonjina stana, a da joj ne kaže da je on ubio babe. Bez ijedne riječi je sjeo na njen krevet i ona mu se pridružila sjednuvši kraj njega. Prvo joj je rekao da ubojica nije namjeravao ubiti Lizavetu već samo Aljonu, no Lizaveta se tamo slučajno našla, natuknuo joj je da je ubojičin dobar prijatelj kada to sve zna, a zatim ju je dugo gledao ravno u oči dok ona nije shvatila da je on ubojica. Pala mu je pred koljena žaleći ga što je tako nesretan, rekla je da će ići s njim gdje kod on krene, no tražila je od njega je objašnjenje, prvo je rekao da se usporedio s Napoleonom i da bi Napoleon napravio isto što i on, a zatim je pojasnivši rekao da je babu samo htio opljačkati jer nije htio da se njegova majka i sestre žrtvuju za njega, a još kasnije rekao da se prvi htio usuditi, usuditi se uzeti sve i protresti to za rep. Na kraju je rekao da je krenuo kao uman čovjek te da ga je to i upropastilo, čim se pitao ima li pravo vladati nije ga imao, čim se pitao je li Napoleon nije bio Napoleon, htio je saznati ima li pravo ubijati, na to ga je navukao sam vrag koji je od njega napravio uš i budalu. Sonja ga je molila da se preda, no on to nije htio jer je znao da nemaju dokaza da ga pošalju na robiju i da bi ga ismijavali što je ubio, a nije ništa ukrao za pravo. V.
Lebezjatnjikov je došao Sonji i pripovijedao joj kako je Katerina poludjela. Bila je kod nekog generala gdje je na večeri bio Semjon Zaharič, ona je bacila tintaricu na njega kada joj nije htio pomoći, a oni su nju navodno istukli. Došla je kući i tuče djecu redom, govori kako će ići prositi pred Semjonov prozor u inat te sad trga haljine i radi djeci krpice kao glumcima. Sonja je izletila iz sobe i krenula majci, Lebezjatnjikov i Raskoljnjikov su je pratili dok Raskoljnjikov nije skrenuo da ode kući pa je Lebezjatnjikov sam nastavio. U sobu mu je došla Dunja samo da mu kaže da joj je Razumihin rekao kako ga nepravedno optužuju i da ga ona razumije, krenula je izaći kad ju je Raskoljnjikov zaustavio da joj kaže kako je Razumihin dobar čovjek i kako može snažno ljubiti, a onda joj je rekao da ide. Lebezjatnjikov je zatekao Raskoljnjikova kako hoda i odveo ga do mjesta gdje se narod skupljao oko Katerine, Poljičke, Ljonje i Kolje. Sonja i Raskoljnjikov su uvjeravali Katerinu da se vrati kući, no ona nije htjela i samo je nastavila. Došli su policajac i činovnik, činovnik joj je dao 3 rublje, a ona je počela pričati kako je nepravedno da aristokratska obitelj ovako živi. Ljonja i Kolja su se uplašili kada su vidjeli policajca te su zajedno potrčali, Sonja, Polječka i Katerina su potrčale za njima i u tom trenutku je Katerina pala i počela joj je curiti krv iz usta. Katerinu su odnesli u Sonjinu sobu, za njom su došli Sonja, Razumihin, Raskoljnjikov, policajac, činovnik, Polječka, Ljonja, Kolja, gospodin i gospođa Kapernaumov i Svidrigajlov. Katerina je nedugo nakon toga umrla, a Svidrigajlov i Raskoljnjikov su se povukli u kut da popričaju, Svidrigajlov je rekao da će za onih 10.000 rubalja koje je namjeravao dati Dunji smjestiti Polječku, Ljonju i Kolju u dobro sirotište, da će im do punoljetnosti svakom uplatiti po 1.500 rubalja, a da će i Sonju izvući iz jada. Raskoljnjikov je upitao Svidrigajlova zašto je tako velikodušan, a on mu je samo ponovio njegove prijašnje riječi kada je priznavao ubojstvo Sonji, “zar zaista Lužin treba živjeti i činiti zlo, ili da ona umre?” i “Polječka će krenuti tim istim putem…”. Šesti dio I. Raskoljnjikova je mučilo što nema glasa od Porfirija i Svidrigajlova. Jedan dan se pred zoru probudio u grmlju na Krestovskom otoku, došao je kući malo kasnije i spavao do 2 popodne kada ga je posjetio Razumihin. Razumihin mu je ispričao kako ga je majka neki dan bolesna posjetila i čekala 10 minuta prije nego što se uvrijedila što je on na nju bolesno
zaboravio i otišla te kako je Dunja dobila neko pismo. Kada je Raskoljnjikov bio na izlazu da posjeti Svidrigajlova s namjerom da već jednom riješi stvari s njim, na vratima ga je čekao Porfirij s namjerom da popričaju uz jednu cigaru. II. Porfirij je počeo priču o cigaretama i kako ih se ne može odreknuti jer nema nikakvu nadoknadu za to (tipa alkohol). Porfirij je obećao Raskoljnjikovu protumačiti što se to događalo među njima, a Raskoljnjikova je plašila misao o tome da Porfirij misli kako je on nevin. Počeo je priču s objašnjenjem da mu želi protumačiti kako je sve bilo; pažnju na Raskoljnjikova mu je bila povukla osoba koja mu je ispričala što se dogodilo u uredu, zatim se sjetio njegovog članka o običnim i neobičnim osobama, onda su namjerno pred Razumihinom pričali o njemu jer su znali da će mu on sve reći i tako ga navesti da mu dođe kako bi ga upoznao, on mu je bio poslao onog čovjeka koji mu je na ulici rekao da je ubojica. Tema je prešla na Nikolaja, Porfirij je rekao kako je on bio bjegun/raskolnik te da on zna kako Nikolaj nije počinio zločin već preuzima krivnju jer želi osjetiti patnju zbog toga što je bio napustio starca i što je uzeo one naušnice s poda, Raskoljnjikov je pitao tko je onda ubojica na što je Porfirij hladno odgovorio da zna da je on ubojica. Raskoljnjikov se slabo branio iako nije ni priznao ubojstvo, Porfirij ga je uvjeravao kako je najbolje da se preda jer će mu se vjerojatno skratiti kazna te da će mu dati dan i pol, dva da riješi sve što ima za riješiti, a u slučaju da se odluči ubiti neka ostavi kratku poruku gdje priznaje da je on ubojica i gdje je sakrio ukradeno. III. Raskoljnjikov se uputio Svidrigajlovu, a ni sam nije znao zašto. Stao je nasred pločnika i promatrao je punu gostionicu, kraj jednog od otvorenih prozora ugledao je Svidrigajlova, pogledi su im se sreli i Svidrigajlov ga je pozvao da mu se pridruži. Pričali su besmisleno o razvratu i drugim nebitnm stvarima. Raskoljnjikov se dignuo spreman otići kada mu je, kako bi ga zadržao, Svidrigajlov obećao da će mu ispričati priču o tome kako ga je Dunja spašavala. IV.
Svidrigajlov je Raskoljnjikovu ispričao kako mu je Marfa postavila neke uvjete pri ženidbi vezane za ponašanje među ženama. Rekao mu je kako je Marfa s namjerom da postane prijateljica s Dunjom njoj rekla najviše o Svidrigajlovu pa je Dunja kojoj se on gadio, njega na posljetku počela sažalijevati Rekao je kako je od istine uvijek bolje laskanje te da je on tako uspio osvojiti Dunju sve dok ga ona nije ponovno počela ignorirati, no ona ga je izludila pa joj je ponudio 30.000 rubalja samo da pobjegne s njom, bio bi ubio Marfu da mu je rekla samo da krene s njim. Raskoljnjikov mu je rekao kako ima osjećaj da je u Petrograd bio došao samo kako bi Dunji napravio nešto nažao, na to je Svidrigajlov rekao kako je on u krivu jer se on ženi. Svidrigajlov mu je rekao kako se za mjesec dana ženi za 15ogodišnju kćer gospođe Rosslich, pričao mu je i kako se sa skriveno namjerom brinuo za jednu majku i njenu 13-ogodišnju kćer, iz cijele priče se zaključuje da je Svidrigajlov pedofil. Svidrigajlov je Raskoljnjikovu rekao kako se sad rastaju, jedan će otići desno, a drugi lijevo. V. Raskoljnjikov je još uvijek imao osjećaj da Svidrigajlov želi nešto od njegove sestre pa je krenuo s njim, no Svidrigajlov je pokupio novce iz stana te je unajmio kočiju za Jelagin pred njim, Svidrigajlov ga je sjedeći u kočiji zvao da ide s njim, no on se samo okrenuo i otišao, čim je Raskoljnjikov zašao za ugao, Svidrigajlov je izašao iz kočije i krenuo za njim. Dunja je opazila Raskoljnjikova na mostu i nije znala da li da mu se javlja kad već on nju nije opazio, no onda je vidjela kako joj Svidrigajlov maše da dođe njemu te je samo prošla pokraj Raskoljnjikova i uputila se njemu. Kada su skrenuli za ugao neke ulice, Dunja je Svidrigajlovu rekla da joj sad kaže sve što ima jer ne želi ići dalje s njim, no on je rekao da se to nikako ne može reći na ulici pa su se zaputili u njegov stan kako bi ujedno i pričala sa Sonjom. Svidrigajlov je Dunji pokazao praznu sobu koja se iznajmljuje, u njoj je bila jedna stolica, objasnio joj je da je sjedio na toj stolici dok je dvije noći prisluškivao razgovor između Sonje i njenog brata. Vratili su se u njegovu sobu i sjeli, on joj je ispričao što je čuo i Raskoljnjikovljev razlog zašto je to učinio, no ona mu nije vjerovala, dignula se i krenula na vrata da ode Sonji, no vrata su bila zaključana, a ključa nije bilo u bravi. Svidrigajlov joj je podrugljivo rekao da ne zna gdje je ključ, a zatim dodao da je samo dovoljno da mu kaže da to učini i on će nabaviti kartu i papire za nju, sebe, Raskoljnjikovu i njenu majku, no ona to nije htjela već je počela vikati kako bi je netko oslobodio. Kada je shvatila da joj nema spasa, otišla je u kut
sobe i ogradila se stolićem dok je Svidrigajlov sjeo i čekao da ona pristane na njegov prijedlog. Dunja je iz džepa izvukla revolver i rekla da će ga ubiti ako je ne pusti, kada je bio na 8 koraka od nje pucala je, no samo ga je okrznula, kada je bio na korak od nje pucala je, no ovaj put je revolver zakazao. Svidrigajlov ju je već primio kad ga je razbudio njen pogled, shvatio je da ga ona nikad neće voljeti pa je iz džepa izvadio ključ i stavio ga na stol, a zatim je stao do prozora. Ponavljao je Dunji da ode, nakon što se pribrala, uzela je ključ i istrčala iz sobe. Nakon nekoliko minuta je Svidrigajlov uzeo revolver te je vidio da se još jednom može ispaliti, stavio ga je u džep, uzeo šešir te izašao van. VI. Sav mokar Svidrigajlov se vratio u svoju sobu, uzeo novac iz ladice i izašao. Došao je Sonji i dao joj 3.000 rubalja iako ih ona nije htjela, rekao je da će joj trebati za Raskoljnjikova i da od njega pozdravi Razumihina. Otišao je u stan svoje zaručnice gdje joj je dao 15.000 rubalja srebra, rekao da mora iz Petrograda te otišao. Otišao je u gostionicu Drinopolje i tamo unajmio sobu naručivši čaj i teletinu. Sanjao je da su po njemu hodali miševi pa se zato trgnuo iz sna, vidio je da je 3 sata pa je odlučio sat vremena prije planiranog otići u Petrovski park, sjeo je na postelju i zamislio je kako je u jednoj sobi u bijelom lijesu ležala 14-ogodišnja djevojčica koja se ubila, trgnuo se i izašao je van u hodnik kako bi našao vlasnika da mu plati sobu, no kraj ormara je ugledao 5-godišnju djevojčicu kako čuči na podu i odnesao ju je u svoju sobu, skinuo i stavio da spava, kada je opet krenuo u hodnik da nađe vlasnika gostionice vratio se do kreveta da još jednom provjeri djevojčicu, ona se probudila i gledala ga besramnim pogledom, on je pomislio kako je to nemoguće jer joj je samo 5 godina i tada se probudio. Bilo je 5 sati ujutro, obukao se i ubrzo je bio na ulici, planirao je otići na Petrovski otok, no ugledao je visoku stražarnicu i odlučio je otići tamo. Ispred stražarnice je stajao vojnik, Svidrigajlov mu je prišao i rekao da kaže svima da je otišao u Ameriku, a zatim je prislonio pištolj u desnu sljepoočnicu i odapeo pištolj. VII. Taj isti dan je oko 7 sati navečer Raskoljnjikov došao u posjet svojoj mami i sestri u Bakaljejevljevoj ulici, dočekala ga je samo majka. Pročitao je svoj članak i onda bacio novine s gađenjem i mrzovoljom. Pitao je majku hoće li
ga ona voljeti bez obzira na to što joj drugi kažu i što je on napravio, ona ga je samo zagrlila i rekla da da. On joj je izljubio noge i rekao na mora na dalek put, ali je obećao da će se vratiti. Vratio se u stan gdje ga je čekala Dunja, iz njenog pogleda je shvatio da ona sve zna. Zamolio ju je da ode i da bude uz majku te da se ne miče od nje jer zna da će ona ili poludjeti ili umrijeti. Zajedno su izašli iz stana, svatko je krenuo svojim putem, ona majci, a on u policiju da se preda. Kada su se jedno od drugog odmaknuli 50-ak koračaja okrenuli su se i pogledi su im se sreli, Raskoljnjikov je Dunji grubo odmahnuo da ide dalje, a on je skrenuo za ugao. Nije mu bilo jasno zašto se uopće ide predati kada je sada najsvjesniji i najviše se kaje zbog svega što je napravio. VIII. Raskoljnjikov je došao Sonji koja mu se razveselila, cijeli dan su se ona i Dunja tješila da se on nije možda ubio, a sad kada je došao osjetila je olakšanje. Nije ju mogao pogledati u oči i nije mogao ostati na jednom mjestu, zamolio ju je da mu da obećani križ pošto se ide predati; ona mu je stavila križ od čempresovine, a ona je već nosila bakreni križ. Sonja je stavila zeleni obiteljski rubac preko glave spremna krenuti s njim, no on je rekao da ne ide s njim i izašao je bez da se pozdravio s njom. Skrenuo je na most i razmišljao kako će ga uskoro prevesti preko njega, zanimalo ga je kako će se osjećati kada ga budu prevozili. Otišao je na Sijenski trg i sjetio se Sonjinih riječi da se ode pokloniti narodu i poljubi zemlju na raskršću jer se o nju i ogriješio, kada se dignuo s poda ugledao je Sonju kako se skriva iza daščare. Popeo se u ured s namjerom da se prijavi Barutu, no u uredu je bio samo Ilja Petrovič koji mu je ispričao da se Nikodin Fomič preselio te da se Svidrigajlov ubio. Raskoljnjikov se blijed spustio niz stube i otišao do ulaza u dvorište gdje je stajala Sonja, gledala ga je bolno, pljesnula je rukama i Raskoljnjikov se tome nasmijao znajući da sada postoji. Ponovno je došao u ured i rekao Ilji Petroviču da je on ubio Aljonu i Lizavetu, svi se skupili oko njega i on je ponovio svoj iskaz. Epilog I. Raskoljnjikovljeva majka nije nikad saznala da je on u zatvoru, lagali su joj da je otišao na granicu Rusije i tamo živi kako bi postigao nešto u životu,
umrla je 9 mjeseci i 2 tjedna nakon što se Raskoljnjikov predao. Raskoljnjikova su osudili na samo 8 godina u zatvoru u Sibiru jer su zaključili da nije bio potpuno zdrav kada je počinio ubojstvo, da se pokajao jer se nije okoristio stvarima koje je ukrao, jer se sam predao i Razumihin je rekao kako je jednom spasio dvoje djece iz požara i brinuo se o ocu prijatelja koji mu je umro. Prošla je godina i pol od zločina i 9 mjeseci od kad je Raskoljnjikov bio u Sibiru, Sonja je otišla zajedno s njim i bavi se šivanjem, a budući da u gradu nije bilo takvih osoba, ide joj dobro. Sonja i Dunja su mjesečno slale pisma u kojima su opisivale stanje. II. Raskoljnjikov se razbolio, ne od hrane, ni obrijane glave, ni dronjave odjeće, već od ponosa i kako se mora poniziti i pokoriti pred besmislenošću, a naposljetku su ga i zatvorenici koji su ga mrzili istukli kada su bili u crkvi. Bio je u bolnici cijeli post i Veliki tjedan. Jednog proljetnog dana kada je radio, došla je Sonja i on je kleknuo pred nju i grlio joj koljena, ona je tada znala da on nju ljubi i preostalih 7 godina činilo im se kao tjedan dana. Raskoljnjikov se preporodio, počeo je pričati s ostalim zatvorenicima i sve je krenulo nabolje. Likovi: Rodion Romanovič Raskoljnjikov, Marmeladov, Katerina Ivanovna, Sofja Semjonovič Marmeladov, Petar Petrovič Lužin, Razumihin (Dmitrij Prokofjič), Lizaveta, Avdotja Romanovna, Puljherija Aleksandrovna, Porfirij Petrovič, Andrej Semjonovič Lebezjatnjikov, Svidrigajlov Analiza likova Rodion Romanovič Raskoljnjikov je glavni lik romana. Svojom željom za nečim boljim pokreće cijelu radnju i uči nas da se svaki zločin i nedjelo mora platiti. Isprva je bio normalan mladić koji je došao u Petrograd kako bi postao pravnik želeći pomoći svojoj siromašnoj majci i sestri. S vremenom si više nije mogao priuštiti obrazovanje pa je smatrao da je jedini izlaz za to da ubije lihvaricu Aljonu Ivanovnu za kojom nitko ne bi žalio jer je bila zla. S vremenom shvaća da to nije bio motiv jer plijen nije ni pogledao. On je zapravo htio dokazati da on nije još samo jedan običan čovjek kako ih je zvao. Htio je dokazati da je neobičan i da nije budala, čak se uspoređivao i s Napoleonom. No njegova savjest nije dala mira ni njemu ni njegovu
zdravlju te je ozdravio i prihvatio svoj život onakvim kakav je tek u zatvoru. Tamo je doživio svoju katarzu. “bijaše on osobito lijep, krasnih tamnih očiju, tamnoplave kose, viši od srednjeg rasta, vitak i stasit.” “Ja sam Rodion Romanovič Raskoljnjikov, bivši student, a stanujem u Schillovoj kući, ovdje u uličici, nije daleko odovud, broj 14.” “Nije učestvovao ni u općim sastancima, ni u razgovorima, ni u zabavama, niti bilo u čemu. Učio je marljivo i zato su ga štovali, ali ga volio nije nitko. Bio je vrlo siromašan, a nekako naduto ponosan i nedruževan, kao da nešto taji u sebi. Gdjekojim se drugovima njegovim činilo, da ih sve smatra za djecu, gleda s visoka, kao da ih je sve pretekao i po razvitku, i po znanju, i po načelima, a njihova načela i interese drži za nešto niže.” Marmeladov je titularni savjetnik kojeg upoznajemo u krčmi. Bio je pijanac koji je propio svoj posao i obitelj. Kaje se zbog svega što je napravio, ali nedovoljno da bi se popravio i poboljšao život svoje obitelji. Umire jadnom smrću, no u tom trenutku se prikazuje kako je ipak imao ljubav bližnjih. “Bio je to čovjek, koji je prevalio pedeset godina, srednjeg stasa, dobro razvijen, prosijed i velike ćele, lica nabuhla od neprestanoga pijančenja, žuta, dapače zelenkasta, i nabreklih vjeđa, iza kojih su sjale, kao rupice sitne, ali živahne crvenkaste oči. Ali nešto je u njega bilo jako neobično; u pogledu kao da mu je sjalo oduševljenje, pa i rasudljivost i um, ali u isti mah kao da je podrhtavalo i bezumlje. Odjeven je bio u stari, sasvim razderani crni frak, s kojega su popadala dugmeta. Samo se još jedno još nekako drži i njime se on zakopčava, jer očito ne če da se udalji od pristojnosti. Ispod prsluka od nankinga viri mu naprsnik, sav zgužvan, uprljan i poliven. Lice mu je po činovničkom običaju obrijano, no već davno, tako da su već stale izbijati sivkaste dlake.” Katerina Ivanovna je časnička kći koja je nesretnom sudbinom završila s Marmeladovim. Otac joj je bio cijenjen čovjek kojeg je uvijek svima hvalila i ponosila se njime. Oboljela je od tuberkuloze i u činu očaja ju je ona i ubila. “Bila je strahovito isušena, prilično visoka i stasita žena, još uvijek krasne, zagasite plave kose i, stvarno, obraza, koji bijahu crveni od pjega.”
Sonja ili Sofja Semjonovič Marmeladov je Marmeladova kći. Bila je požrtvovna i sve bi dala za svoju obitelj. Tako je i postala prostituka zbog čega je morala napustiti svoju obitelj i nositi žutu ceduljicu. Bila je prva osoba kojoj je Raskoljnjikov priznao svoj grijeh i nije ga osuđivala već ga je žalila i htjela se brinuti o njemu. Krenula je s njim u Sibir i tamo ostala radeći kao poštena žena čekajući da on odsluži svoju kaznu. “Sonja je mala rasta, osamnaest joj je godina,prilično je mršava, ali ljepuškasta plavka, osobito modrih očiju.” “Bila je to Sofja Semjonovna Marmeladova… Sada je to bila skromno i dapače bijedno odjevena djevojka,sasvim još mlada, skoro nalik na djevojčicu, skromnog i pristojnog vladanja, jasnog, no ponešto zaplašenog lica. Na njoj je sasvim priprosta domaća haljinica, na glavi staromodan šeširić, jedino joj je u rukama suncobran kao i jučer.” Petar Petrovič Lužin je dvorski savjetnik, pravnik i skoro Dunjin muž. Bio je umišljen, okrutan i smatrao se dobročiniteljem. Njegova misao da je bolji od svakoga mu se ispriječila na putu da postane Dunjin muž jer je smatrao da on njoj time zapravo čini uslugu tako što će joj pokazati što znači imati dobar život. “On je valjan i osiguran čovjek, služi na dva mjesta i ima već svoju glavnicu. Ima mu doduše već četrdeset i pet godina, ali je prilično ugodne vanjštine i može se još sviđati ženama, pa i uopće vrlo je solidan i pristojan, samo nešto mrk i nekako ponosit. No to se možda samočini tako, na prvi pogled.” Razumihin ili Dmitrij Prokofjič je jedini Raskoljnjikovljev prijatelj. Uz njega je bio od dana kada je počinio ubojstvo pa vjerojatno sve do smrti jer se oženio Dunjom. “To je bio neobično veseo i druževan momak, dobar i prostodušan. Ali pod tom se prostodušnošću krila ozbiljnost i dostojanstvo. Najbolji njegovi drugovi su to shvaćali i svi su ga voljeli. Bio je jako bistar, iako zaista nešto priprost. Vanjštine je bio naočite: visok, mršav, vazda loše obrijan, crnokos. Znao se gdjekada kavžiti i bio na glasu kao snažan čovjek. Jedan put je noću u društvu, jednim zamahom, oborio stražara, visokog dvanaest vršaka. Piti je mogao bez kraja, ali je mogao i da uopće ne pije; mogao je vragovati do zla boga, ali je mogao da uopće ne vraguje. Razumihin je bio
osobit još i po tom, što ga nikada nikakve nezgode nisu zbunjivale, i nikakve loše prilike, činilo se, nisu mogle njega slomiti… Bio je puki siromak i sam je samcat uzdržavao sebe, zarađujući novac svakojakim poslovima. Znao je nebrojene izvore, iz kojih je mogao crpsti zaradu.” Lizaveta je bila Aljonina sestra i dobra Sonjina prijateljica. Smatrali su je slabom i predobrom da bi bila Aljonina sestra. Nikad se nikome nije suprotstavlja i bila je ponizna. “Bila je visoka, nezgrapna, plaha, tiha djevojka, skoro idiotkinja, u dobi od trideset i pet godina, potpuna ropkinja svoje sestre, pred kojom dršće i koja čak trpi batine.” Avdotja Romanovna ili Dunja – Raskoljnjikovljeva sestra “Avdotja je Romanovna vrlo lijepa, visoka, divna stasa, jaka, samouvjerena. To joj iskazuje svaka kretnja, a ipak to ne oduzima njezinim kretnjama ni mekoću ni draž. Licem nalikuje na brata, ali se može reći, da je krasotica. Kosa joj je tamnoplava, nešto svjetlija nego u brata, oči skoro crne, blistave, ponosite, au isti mah gdjekada, časomice, neobično blage. Blijeda je, ali joj bljedoća nije bolesna i lice joj sija svježinom i zdravljem. Usta su joj nešto malena, a donja je usnica, svježa i rumena, malčice iskočila unaprijed s bradom, – jedina nepravilnost na tom prekrasnom licu, koja mu uostalom daje neku osobitu značajnost i kao neku bahatost. Lice joj je uvijek više ozbiljno nego veselo, te zamišljeno; ali, kako pristaje tom licu smiješak, kako mu pristaje smijeh, veseo, mlad, slobodan!” Puljherija Aleksandrovna – Raskoljnjikovljeva majka “Puljheriji Aleksandrovni ima doduše već četrdeset i tri godine, ali joj je lice još uvijek uščuvalo ostatke nekadašnje krasote, a i čini se ona mnogo mlađom, nego što je zbilja, kako to skoro svagda biva u žena, koje su do starosti očuvale vedar duh, svježinu dojmljivosti i časnu, čistu toplinu srca. Da usput reknemo: uščuvati sve to, jedino je sredstvo, da se ne izgubi krasota i u starosti. Kosa joj je već započela sijedjeti i rijediti se, sitne se vraske odavno navraskale oko očiju, obrazi upali i osušili se od brige i jada, a ipak je to lice krasno. To je slika i prilika Dunječkina lica, ali prije dvadeset godina, i to bez ovakve donje usne, koja u nje ne iskakuje unaprijed. Puljherija je Aleksandrovna čuvstvena, ali ne do otužnosti, plaha je i
popustljiva, ali samo donekle; mnogo može da dopusti, na mnogo može da pristane, dapače i na ono, što joj je protivno uvjerenju, no uvijek je postojala jedna linija časti, načela i krajnjih uvjerenja, preko koje je nikakve prilike ne bi mogle primorati da prekorači.” Porfirij Petrovič – Razumihinov stric i glavni istražitelj u ubojstvu Aljone i Lizavete Ivanovne “To je čovjek od trideset i pet godina, niži od srednjeg rasta,pun i dapače s trbuščićem, obrijen, bez brkova i bez zalizaka, kratko ošišane kose na velikoj, okrugloj glavi, koja se nekako osobito zaokruglila i ispupčila na zatiljku.punačko,okruglo lice, s nešto zatubastim nosom, bijaše boležljive, tamnožute boje, ali prilično živahno i dapače podrugljivo. Bilo bi štoviše i dobrodušno, kad ne bi smetao izražaj u očima, u kojima je neki židak vodeni sjaj, a pokrivene su skoro bijelim, treptavim trepavicama, kao da nekom namiguje.” Andrej Semjonovič Lebezjatnjikov – Lužinov i Katerinin sustanar “…jedan od prvih mladih progresista, te igra dapače znatnu ulogu u nekim jako zanimljivim, fantastičnim društvima.” “Taj je Andrej Semjonovič malokrvan, skrofulozan čovjek, niska rasta, u nekoj je službi, neobično je plav, sa zaliscima u obliku kotleta, i on se silno dići njima. A usto ga i skoro navijek bole oči. Srca je prilično blaga, ali govor mu je jako samopouzdan, gdjekada i jako nadut, a to je, kraj onakve spodobice njegove, skoro svagda smiješno. … On je jedan iz one bezbrojne, raznolike čete ništavaca, crknute nedonošćadi i nedoučenih uobraženjaka, što mahom pristaju uz najpomodniju ideju, koja je u prometu, da je odmah zagade i da za čas izvrgnu ruglu sve,čemu je gdjekada i oni sami najodanije služe.” Arkadij Ivanovič Svidrigajlov je bio dobar čovjek, ali je bio pedofil pa se ne smatra baš dobrim. Istinski je volio Dunju i pobrinuo se za Sonju i njenu braću i sestre kada je to najviše bilo potrebno. “To je neko neobično lice, nalik na krinku: bijelo, rumeno, rumenih, crvenih usana, svijetlomodre brade i još prilično guste svijetle kose. Oči su mu i suviše modre, a pogled njihov pretežak i ukočen. Nešto je užasno
neprijatno na tom krasnom licu, neobično mladom, ako se sudi po godinama. Odjeća je na Svidrigajlovu gizdelinska, ljetna, laka, a osobito se on gizda rubeninom. Na prstu mu je golem prsten s dragim kamenom.” Bilješka o autoru Fjodor Mihajlovič Dostojevski (1821.-1881.) ruski je romanopisac i uz Tolstoja najveći predstavnik ruskog realizma. Živio je teškim životom. Uz bijedu i siromaštvo, bolovao je od epilepsije te se morao suočiti sa smrtnom kaznom, zatvorom u Sibiru i umiranjem bližih članova obitelji. Da udovolji želji oca, upisuje u šesnaestoj godini vojnu akademiju te pohađa inženjerijsku akademiju. Presudnu je ulogu u njegovu životu i stvaranju imalo sudjelovanje u utopijsko-socijalističkom kružoku Petraševskoga, zbog čega je 1849. bio osuđen na smrt, zatim pomilovan i prognan u Sibir gdje je proveo deset godina. Dok je na početku svog stvaranja krenuo stopama Gogoljeva realizma i zastupao napredne društvene poglede (roman ”Bijedni ljudi”, 1846.), nakon povratka s robije (koju je opisao u ”Zapisima iz mrtvog doma”, 1861.) ne samo da napušta već i osuđuje revolucionarnu djelatnost (roman ”Demoni”, 1871.-1872.) te zapada u misticizam i mesijanizam, propovijeda neprotivljenje zlu silom, traži izlaz u pravoslavlju i svjesno pristaje uz carizam i slavenofilstvo.
