ŽIVOT JE5AN
i R€Č I MISAO
REC I M I S A O X III kolo
318
Urednlk BOSKO BOGETIC
PEDRO KALDERON DE LA BARKA
ŽIVOT JE SAN
NASLOV O RIGINALA
Pedro Ca.ld.er6n de la Barca L A VID A ES SUEftO
(1635)
Prevod N IK O LA MILICEVIC
LIC A BAZILIJJ5, poljski kralj SIGIZMUND, knez ASTOLFO. knez moakovski KLOTALDO, starac KLARIN, lakrdijaS STELA, princeza KOSAUHA, dama Vojnicl, stražarl, svirači, dvorjanlci, dame, sluge Radnja se događa na poljskom dvoru, u nedalekoj tvrđavi i u potju.
PRVI CIN PRVA SCENA (S jedne strane krScuito drdo, s druge fcula, a u njenom prizemtju je Sifli2mundo«a tamnfca. Vrata su poluotvorena 1 okrenuta su oleđaorima. Radnja počinje u sumraku. Rosavra, obučena u muiku odoru, pojavljuje se na vrhu klisure i sitazi Za njom jilazi Klarin.)
Rosaura;
O Hipogrife*, o krilata zvijeri, ti, koji letiš naporedo s vjetrom, kud ćeš, o munjo bez živoga sjaja, ptico bez boje i ribo bez Ijuski, skote bez pravog nagona prirodnog, kroz labirinte ovih golih stijena srčeš i juriš i sam sebe kidaš. Ostani ovdje, u tim planinama, da životinje u tvom liku nađu svog Faetona, a ja, koja nemam drugoga puta, osim onog samog što mi ga daju zakoni sudbine, slijepa i jadna sići ću niz divlje predjele ovog veličajnog brda, kojemu sunce bora mrko čelo. 0 Poljska zemljo, neljubazno primaš strankinju mene, jer na tvome pijesku stope su moje krvlju upisane 1 tek što stigoh, patnje me susreću.
* Mitološka živoitnja, polu konj polu orao.
7
Znam, sudba moja to je jasno rekla, no, ipak, jedno nesretno stvorenje, zar je ikada našlo milosrđa? Klarin:
Rosaura:
Ne reci jedno, nego dva stvorenja i nemoj da me posve zapostavljaš kad tako cviliš, jer ako udvoje iz svoje zemlje pođosmo sa srećom, ako udvoje kroz muke i patnje stigosmo ovdje, i ako udvoje skotrljasmo se niz ovu planinu, zar je pravedno da s tobom stradavam, a kad se račun pravi, mene nema? O moj Klarine, ne želim nikako da te uvlačim u moje jadanje, jer neću da ti oduzimam pravo na svu utjehu, koju ćeš imati kad budeš plak6 sam nad svojim jadom. Jer mudrac reče da nam tugovanje takav užitak pruža te smo skloni 1da zlo i patnju čak priželjkujemo. I
Klarin:
Taj slavni mudrac sigumo je bio pijana neka, koju bi trebalo nalemat: pošteno, pa bi onda imao zašto da kuka i cvili. Nego, gospođo, što da učinimo, ovako sami, posve izgubljeni u pustoj gori i u ovo doba kad sunce bježi spram drugog obzorja?
Rosaura:
Vidje li itko takvu čudnu zgodu!? No ako vid me ne vara zbog moje napete mašte, gle, u toj jezivoj svjetlosti što još danu preostaje, sve mi se čini kao da nazirem nekakvu zgradu.
8
Klarin:
II’ me želja moja zabludom opi, il’ joj oblik vidim?
Rosaura:
Tu se, u stijenju, diže prosta zgrada i tako niska, te se čini kao da jedva hoće da u sunce zirne, a njena gradnja tako je nespretno sva izvedena te izgleda ovdje, podno tih stijena i strmih litica, kS da se neka gromada srušila odozgo s vrha.
Klarin:
Haj dmo, Rosauro! Dosta gledanja! Sad bi boije bilo da nas stanari, koji tamo žive, ljubazno prime.
Kosattra,'
Ta pogledaj, vrata (bolje bi bilo reći »strašna usta«) otvorena su, a iz njih, iznutra navire tama, ko da je to mjesto gdje noć se rađa. (TJnutra zvone lanct.)
Klarin:
Bože, žto to čujem!
Rosaura:
Mene prožima sad led, sada vatra.
Klarin:
Cuj, lanci zvone? Nek’ mi glavu skinu, ako to nije neka podla hulja u teškoj kazni. Strah moj to mi kaže.
Sigizmund (iznutra): Jao meni, nesretniku! Rosaura:
Tužna li glasa! Evo, nove patnje. I nove muke u duši me muče.
Klarin:
I novi strah.
Rosaura:
Klarine!
9
Klarin:
Sto je, gospo?
Rosaura:
Bjež’mo kud bilo od te strašne kule!
Klarin:
Pravo da kažem, niti nemam snage da nekud bježim.
Rosaura:
Zar to nije neka slabašna svjetlost, to jadno drhtanje ta blijeda zvijezda, koja izdišuči katkada sijevne, katkad zatreperi te od nje ovo tamno boravište još mračnije se čini? Ta po sjaju zaključiti se može da je ovo tamnica mračna, koja je grobnica živoga leša; još i gore slutim: tu čovjek leži u zvjerinjoj koži, sputan u lance, a ta svjetlost mu je jedina družba. No kad ne možemo pobjeći nikud, poslušajmo malo njegove patnje da znamo šta kaže. DRUGA SCENA
(Otvaraju se vrato i ukasruje se Sifjizmunđ, okovan u lance i obučen u koiuh. V ftuti je svjetlost.)
Sigizmund:
Jao meni, nesretniku! Kad me bijes vaš tako slama, o nebesa, znati hoču, rodivši se kakvu zloću ja ispoljih prema vama? No već time što sam rođen znam kakvim sam zlom pogođen. Zato dobar razlog vodi vašu strogost — moram reći — jer čovjekov grijeh najveći u tome je što se rodi. Jedina su moja htijenja, o nebesa: zbog svog mira
10
želim znati (bez obzira na taj zločin mog rođenja) da 1» još čime vas uvrijedih, te me takva kazna slijedi? Jer i drugi rođeni su kao i ja — to svi znate — pa ih mnoga dobra prate, koja meni dana nisu. Ptić u gnijezdu se izvali i čim bude pun biserja, šaren kao cvijet od perja i krilati buket mali, odmah leti leta laka kroz odaje bistra zraka i ostavlja blagostanje svoga gnijezda u stablima, a ja više duše imam, no slobode mnogo manje. Zvijer se rodi: kožu čistu čim joj ospu pjege divne što se kao zvijezde čine (zahvaljujuć umnom kistu), po nagonu svom je ona već opasna i smiona i, okrutna prema svima, po svom labirintu hara, a ja, s mnogo više dara, ja slobode manje imam. Dođe riba što ne diše, rođena u mulju sama; čim, k6 brodić u ljuskama, morem počne da se njiše, s valima se poigrava i slobodno premjerava prostor u svim smjerovima, plivajući gore-dolje, a ja, s darom ljudske volje, ja slobode manje imam.
11
Potok teče, guja duga, među cvijećem što se svija i dočim ta sjajna zmija kroz cvjetnjake zavijuga, već žuborom punim sreće blagodarno slavi cviječe i to polje što ga prima da po njemu tekuć bježi, a ja, što za višim težim, ja slobode manje imam. Kad me prožme jad taj hudi, kao vulkan gorim cio i srce bih svoje htio iščupati van iz grudi. Tko i zašto tako sudi i otima ovdje nama naša ljudska prava sama, povlastice i nagrade što ih nebo vodi dade, ptici, zvijeri i ribama? Rosaura:
Njegove riječi u meni su strah i samilost izazvale.
Sigizmund:
Tko je slušao moje riječi? Je li Klotaldo?
Klarin (potiho, svojoj gospodarici): Reci mu da. Rosaura:
O, to je jedno jadno biče, što je pod ovim hladnim svodom slušalo tvoje bolne riječi.
Sigizmund (zgrabivši je): Sad ću ti ovdje smrt zadati da ne bi znala da ja znadem da su ti jadi moji znani.
12
I samo zato jer si Čula što sam zborio, smrvit ću te ovim rukama mojim grubim. Klarin:
Ta ja sam gluh i ništa nisam mogao čuti.
Rosaura:
Ako imaš u sebi srca, bit će dosta da padnem tu pred tvoje noge i krivnju svoju da okajem.
Sigizmund:
Tai glas tvoj me ie umekšao prisutnost tvoja sputala"me i obzir tvojjne.uzbudio. Tko si? Iako ja ti ovdje veoma malo znam o svijetu, jer ova kula ubitačna za me je zipka i grobnica; iako sve od svog rođenja ne vidjeh nigdje ništa drugo osim pustoši ove divlje u kojoj bijedan život živim kao nekakav živi mrtvac, ko živi kostur koji hoda; iako nikad nikog ne čuh osim jedinog jednog stvora koji zajedno sa mnom pati i preko kojeg znadem vijesti 0 nebesima i o zemlji, iako ćeŠ me u svom strahu nazvati ljudskim čudovištem, jer uistinu nisam drugo; il’ čovjek sam u liku zvijeri il’ zvijer u liku čovječjemu, premda sam u tim nevoTjama učio znanost političku, a učile me divlje zvijeri 1 ptice, koje nebom lete, pa i zvijezde sam promatrao
13
kako lagano nebom teku, no ti si dosad stvor jedini koji si bijes moj obuzdao i začudio oči moje i sluhu mome ugodio. I svakog puta kad te vidim, divljenje moje izazivaš i što te više ovdje gledam sve više želim gledati te. Ta mora da su moje oči i bolesne i nezasitne, jer iako im piće skodi, sve više za tim pićem žude. Znam, gledanje mi smrt zadaje, a ja umirem da te vidim. Pa, nek lejdđinLi-nfik. umrem, ako vidjeti znači mrijeti, jer -ne znam što bi bilo sa mnom kad vidio te ne bih više? O, bilo bi od smrti gore trpjeti bol i jad i srdžbu, jer ja znam dobro što je život [7 sudim da je posve isto: Nesretnom stvoru život dati ^ili sretnika usmrtiti. \ Rosaura:
Puna čuđenja dok te gledam, puna divljenja dok te slušam nit’ znam što bih ti mogla reći nit’ što bih mogla da te pitam; jedino slutim: nebo me je dovelo danas u te strane da bi me malko utješilo, ako utjeha to je neka kada nesretnik jeđan sretne drugoga još nesretnijega.
14
Pričaju: bio neki mudrac toliko bijedan i nevoljan da se hranio samom travom što ju je poljem pobirao. I sam je sebi govorio: Ima l' ikoga jadnijega od mene jadna na tom svijetu? A kada se je osvrnuo, opazio je iza sebe drugog mudraca kako skuplja listove što ih on odbaci. I ja sam tako tugovala zbog sudbe svoje na tom svijetu i upravo kad htjedoh reći: Ima li neko drugo biće, koje crnja sudba prati? — odgovor si mi, evo, dao, jer kad razmislim malo bolje vidim da skupljaš patnje moje i od njih svoju radost gradiš. I ako zbiija moji jadi na utjehu ti mogu biti, slušaj ih dobro i uzimaj za se sve ono Što bi meni suvišno bilo. Ja sam ...
TRECA SCENA Klotaldo, vojnld, Sigizmund, Rosaura, Klarin.
Klarin (iznutra): O vi, čuvari ove kule, koji ste zbog sna ili straha pustili ovo dvoje ljudi da silom prodru u tamnicu ... Rosaura:
Opet me nova zebnja hvata.
15
Sisrizmund:
To je Klotaldo, moj pazitelj. Zar nema kraja jadu mome?
Klotaldo:
Oprezno, brzo, navalite, ne dozvolite da se brane, zarobite ih il’ ubijte.
Glasovi iznutra: Izdajal Klarin:
O čuvari kule, što dozvoliste da uđemo, ako postoji kakav izbor, zarobite nas, to je lakše.
(Ulazi Klotaiđo s vojnicima: on u ruci đrži kuburu, a svima su maskirana Uca.)
Klotaldo (potiho, vojnicima dok ulaze na scenu): Brzo, pokrijte dobro lica, jer nitko ne smije poznati vas kada ovamo ulazimo. Klarin:
Gle, i ovdje se maske nosel
Klotaldo:
O vi, koji ste u neznanju prekoračili preko praga u ovo mjesto zabranjeno protiv naredbe kralja našeg, koja nam strogo zapovijeda da nitko ovdje ne smije prići n: pogledati čudno Čudo što ga pećine ove kriju, dajte oružje i živote, il’ će kubura izbaciti svoje otrovne dvije kugle, a uzduh će se prestrašiti od njene vatre ubojite.
Sigizmund:
O gospodaru tiranine, prije nego ih ti uvrijediš, hoću da život moj postane plijenom tih negva nemilosnih;
16
jer u njima ću (slava bogu!) sebe samoga rastrgati rukama svojim i zubima među stijenama ovim, prije nego nesreću njinu čujem, i uvrede im nanesene. Klotaldo:
Ako_si svjestan,_Sigizmunde, da su nesreće tvoje takve te s i po sudu neboskome 'umro još prije neg’ si rođen, ako si svjestan da su lancT uzde što tvoju zloću stežu.. kotač što tvoju nagiost drži, zasto še Tako ispršavas? (Vojnicima):
U ovu tijesnu izbu s njime i zatvorite za njim vrata! Sigizmund:
O nebesa! Pravedno je što mi slobodu oduzeste, jer ja bih rado kd div kakav ustao da se s vama borim, i da bih suncu polupao sva sjajna stakla i kristale ja bih na hrpe od kamena dizao brda od jaspisa.
Klotaldo:
A, možda zato danas patiš, što ostvariti to ne možeš.
(Prilazi nekoKko vojnika 1 odvode Sigizmunda u njegov zatvor.)
CETVRTA SCENA Klotaldo i vojnici, Rosaura, Klar
Rosaura: i Z lvot Je san
Pošto uvidjeh da te mnof oholost vrijeđa, nema dr
17
moram ponizno da te molim da mi poštediš život ovaj što ti do nogu prostrt leži i nek’ te gane milosrđe, jer to bi bila strašna strogost biti jednako nemilostan spram oholosti i blagosti. Klarin:
Ako li srce tvoje ganut ne može Blagost ni Oholost, o kojima se bezbroj puta govorilo i predstavlj alo u crkvenim prikazanjima,* ja, koji nisam blag ni ohol, već po sredini, molim ti se, pruži nam pomoć i zaštitu.
Klotaldo:
Alo!
Vojnici:
Izvol’te ...
Klotdldo:
Obadvoma skinte oružje i oči im vežite dobro, da ne vide ni kuda će, ni kako ići.
Rosaura:
Evo mog mača, i jedino tebi ga mogu uručiti, jer, vidim, ti si ovdje glavni a ja ne želim da ga predam nekome tko je beznačajan.
Klarin:
A moj je takav da ga mogu najgorem dati. (Jednom vojniku): Uzmite ga . ..
* I sam Calderćn je napisao velik broj crkvenjh dram (autos sacramentales) u kojima su apstraktna lica: Oholost, Blagost, Vjera, Nada, Milosrđe itd.
18
Rosaura:
I moram 11 da umrem, evo, dajem ti na čast ovaj zalog, koji bi mog6 biti cijenjen zbog gospodara koji ga je pasao nekad: i molim te čuvaj ga dobro, jer, iako ne znam kakva je u njem tajna, znam sigurno da u tom maču neko se čudno Čudo krije, jer samo s njime evo dođoh u Poljsku zemlju da osvetim uvredu jednu.
Klotaldo (sam sa sobom): O nebesa! Sto se to zbiva? Gle, osjećam, muka mi neka srce steže, u glavi mi se nešto muti. (Glasno):
Tko ti ga dade? Rosaura:
Jedna žena.
Klotalđo:
Kako se zove?
Rosaura;
Njeno ime ne mogu reći.
Klotaldo:
Kako znadeš, da se u njemu tajna krije?
Rosaura:
Onaj tko mi ga dade reče: »Putuj u Poljsku i uznastoj svim sredstvima i načinima neka ti ovaj maČ primijete mnogi prvaci i plemići, netko će od njih, kad ga vidi, zavoljeti te i čuvati«, ali mi ne htje reći ime, bojeć se da je možda mrtav taj o kojem je govorila.
i*
19
Klotaldo (sarn sa sobom): O, sveti bože! Sto to čujem! Ne mogu nikako da shvatim; je li to stvarnost istinita ili su puste sanjarije? Taj mač sam jednom poklonio lijepoj djevojci Violanti i rekao joj da će onaj tko ga ponese o svom pasu u meni naći dobrog oca, a ja u njemu dragog sina i odanoga prijatelja. 0 jadna mene! Što da radim u toj pomutnji čudnovatoj: mjesto da onom tko ga nosi, taj mač donese spas i pomoć, nosi mu evo jadnu propast, jer eto, već je po zakonu na smrt osuđen. Kakva zbrka! Kakva li žalost? Kakav udes! Ovo je sin moj, sumnje nema, jer svi se znaci posve slažu s osjećanjima srca moga, koje iz grudi navaljuje 1 hoće vani, da ga vidi, ali ne može da razbije tvrde katance i okove zato, k6 jadni zatvorenik kad čuje žagor na ulici pa proviruje kroz prozore, i moje srce, ne znajući što se dešava u toj larmi, na oči ide (jer oči su prozori grudi) i kroz njih se izlijeva vani u suzama. Sto da uradim? O nebesa, pomozite mi! Jer ako ga odvedem kralju, to je isto
20
ko da ga, jadan u smrt vodim. A da ga sakrijem i zatajim, ni to ne mogu, jer se zakleh da ću zakonu vjeran biti. Tako sam, eto, posve raspet: s jedne me strane vuče Ijubav, a s druge đužnost. No tko sumnja? — Zar vjemost kraiju nije preča i od života i od Časti? I zato_ neka živi- ujernost, a sin nek umre! Tu još treba dodati i to što mi reče da je došao izdaleka uvredu neku da osveti, a tko j ’ uvrijeđen, nije častan, 1 taj ne može sin mi biti, nit’ je moguće da u njemu teče krv moja plemenita. No s druge strane treba znati d_a.je čast. krhka i ranjiva i da je čak i dašak vjetra katkada može okaljati, a onaj koga zlo zadesi te čast'izgubi, što bi više mogao za nju učiniti, ako je zbilja čaatan čavjek, već ako pode da je traži ne plašeći se opasnosti, koje vrebaju sa svih strana? A taj je sve to učinio i nema su.mn.je: to je sin moj, pravi izdanak moje krvi, kad pokazuje takvu hrabrost. I eto, kad se čovjek nađe raspet između dvije sumnje, najmudrije je izabrati zlatnu sredinu, A to znači otići kralju i reći mu:
21
»Evo mog sina i ubij ga.« Možda se ipak kralj smiluje na moju čast i moju vjernost, pa ako li ga tako spasim, poći ću s njim i pomoći mu uvredu svoju da osveti. No ako kralj u svome sudu ostane strog i neumoljiv te ga ubije, umrijeti će, a neće, jadnik, ni saznati da sam mu otac. (Rosauri i Klarinu).
Hajte, stranci, pođite sa mnom, ne bojte se ako vam u zlu društvo manjka, jer, mislim, nema većeg jada što kad se netko tako nađe između smrti i života. (Izlaze.) PETA SCENA (Salon u kraljevskom dvoru. S jedne strane ulaze Astolfo i vojnicl, a s druge infantkinja Stela i đvorsfce dame. Vojna muzika i pozdravne salve.)
Astolfo (Steli): Kad se pojave vaše oči divne i sjajne ko komete pravo je da se salve glase, da ječe trube i bubnjevi, da poju ptice i fontane. Tako vas, gospo, pozđravljaju, topovi snažni ko kraljicu, umilne ptice kao Zoru, a zvonke trube ko Atenu, i cvijetovi ko divnu Floru, jer vi ste sjajna poput dana koji razgoni tamu noći, vi ste mi Zora u radosti,
22
u miru vi ste moja Flora, u ratu ste Palas Atena* i kraljica u mojoj duši. Stela:
Ako se riječ izgovorena sa djelovanjem Ijudskim mjeri, vrlo ste loše izabrali sva ta laskanja umiljata, jer vas izdaju i poriču sva ta ratnička vaša slavlja protiv kojih se uvijek borim, jer sve se bojim, ne slaže se tolika slatkost vaših riječi s okrutnostima koje gledam. I znaj teL to4e.j]odlo djelo, dostojno samo divlje zvijeri, 'aTšvijesno muči i ubjja.
Astolfo:
O, slabo ste obaviješteni, Stela, kad tako sumnjičavo mjerite moja osjećanja, i zaklinjem vas, poslušajte da vam ponovim cijelu priču, i vidjet ćete da sve znadem. Kad je umro Astorg treči ostale su mu dvije kćeri, (jedna je meni život dala, a druga vama), no na prijesto tad je došao Bazilije. A l' neću da vam dosađujem stvarima, koje nisu važne, Klorilena, vaša majka fTfi^agospa, koj a s%da u onom boljem carstvu živi, pod'baidahinom punim zvijezda, starija bješe; vi ste njena
* Palas Atena (Palada Atena) je boginja rata, a Flora boginja cvijeća.
23
odana kćerka; druga od njih m oja je majka, vasa tetka,_ dohra i lijepa ReciiunHa (neka je dugo bog poživi); ona u Moskvu bie udata ii3 5 e a £ XDdL.No, gospođo, da se vratim o na početaK.
Tai FBaziliieTlkoii već se "primiče kraju svoga vijeka bio je više gklon nauc-i nego ženarna. Jednog dana 'osta udqyac_j bez djece, te” sada meni iJl vama “pTestoIJe treba da pripadne. Vi istićete da ste kćerka starije sestre, no ja mislim, premda je moja mati mlađa, da_ ko muškarac itnam prednost. Naše smo želje i namjere već izrazili našem stricu, a on je reko da bi htio izmiriti nas, i zato smo ovamo došli, da čujemo. Zbog svega toga pošao sam na put iz Moskve i došao tu, u daleku Poljsku zemlju, ne hoteć da vam rat navijestim, a vi ga meni navijestiste. O, da bi sveta ljubav dala i narod, mudri zvjezdoznanac, neka postupi tako s nama i neka bude određeno da vi kraljicom postanete, no kraljicom po mojoj volji, da vam na veću čast i diku Bazilij svoju krunu dade,
24
vrlina vaša dati će vam sjajne uspjehe i trijumfe, a moja Ijubav carstvo svoje. Stela:
Na tako sjajna udvaranja ne mogu, a da ne uzvratim istim nadama i željama, i veoma bih sretna bila kad bih dobila carsku krunu i da je onda vama dadem. No moju ljubav prema vama ipak progoni jedna sumnja jer vaše riječi ne slažu se s tom malom slikom koja visi o vašem vratu.
Astolfo:
O ne, gospo, ja ću vam sve to objasniti... No sad ne mogu, jer već zvone bubnjevi zvučni. Kralj dolazi. (Čuju se bubnjevi.)
SESTA SCENA (Ulazi kralj Bazilije s pratnjom.)
Stela: Astolfo: Stela: Astolfo: Stela: Astolfo:
Učeni Tales . .. mudri Euklides, Što međ zvijezdama, među planetima ... danas caruješ .. . danas gospoduješ ...
25
Stela: Astol/o; Stela: Astolfo:
te im kruženja ... i nebeske pute ti opisuješ i mjeriš i slijediš,
Stela:
dozvoli da se sasvim blago ...
Astolfo:
dozvoli da se umiljato ...
Stela:
oko tebe ko bršljan vijem ...
Astolfo:
pred tvoje noge krotko bacim.
Bazilije:
Dajte mi ruke, djeco moja, i vjerujte, kad tako vjerno i s tako žarkom odanošću odazvaste se mom pozivu oboje ćete ovdje biti i jednaki i zadovoljni. I tako eto, dok priznajem da su me ljeta nadvladala, jedino od vas sada molim da pažljivo me saslušate, a moj će govor sam po sebi divljenje vaše izazvati. Vi već znate (o, poslušajte, vj, ljubljena djeco moja, vi, dični ljudi poljskog dvora, i vi, vazali i rođaci i odani nam prijatelji) ta svi vi znate da u svijetu po učenosti ja zaslužih ugledan naziv učenjaka, jer kist, dostojan Timanta i mramor, dostojan Lisipa po cijelom svijetu proslaviše Bazilijevo slavno ime,
26
kojemu neče nauditi ni zaborav, ni brzo vrijeme. Vi znate da od svih znanosti najviše volim i poštivam matematiku profinjenu. Zbog nje sam često napuštao druge nauke i učenja. Kad na pločama svojim gledam prisutna djela i novosti budućih dana, tad uživam što vrijeme neće čast imati da otkriva što ja već otkrih. Krugovi* ovi snježno-bijeli, ovi zastori čista stakla, kroz koje jasno sunce sija i koje mjesec u svom hodu zrakama cijepa i prelama, ovi svjetovi od dijamanta ovi globusi od kristala, što ih bezbrojne zvijezde krase i mnoga zviježđa opsijedaju, oni su predmet mog učenja, u toku mnogih dugih ljeta. Oni su moje divne knjige, gdje na papiru od dijamanta, na listovima od safira veliko nebo upisuje slovima jasnim djela naša pa bila štetna il’ korisna. Sva ta znamenja neobična s takvom lakoćom ja vam čitam da svojim duhom slijedit mogu svim pravcima i putevima njihova brza okretanja. O, kad bi nebo htjelo, prije nego li genij moj objasni njegove međe i rubove i listove mu ispisane, * Mlsli se na astronomske krugove.
27
i mene sama pogaziti i da ću, bačen pod noge mu, (o, s kakvim stidom to kazujem'j prosuti svoju sijedu bradu ko ćilim, neka po njoj gazi. A tko u zlo da ne vjeruje i to u zlo što sam ga otkri naukom svojom, gdje i ljubav, vlastita ljubav sudjeluje. I tako eto, vjerujući u znake sudbe božanstvene koja mi ova zla navijesti u zlokobnome proročanstvu, odmah odlučih da zatvorim tu životinju, koju rodih, da vidim da 1’ se mudrost može suprotstaviti volji zvijezda. Prvo oglasih na sve strane da je kraljević rođen mrtav, a onda dadoh da se tamo u planinama kula gradi među vrletnim hridinama gdje svjetlost jedva može doći, jer obelisci divljih stijena priječe joj pristup u te strane. A teške kazne i propisi, što javno bjehu objavljeni, kazivahu da nitko ne smije pristupiti na ono mjesto. Sve to, dakako, zbog razloga 0 kojima sam govorio. Eto, Sigizmund tamo živi ubog i jadan i zatočen, samo Klotaldo može k njemu da s njim govori, da ga vidi. On mu je bio učiteljem 1 nauke mu predavao i mudra znanja svete vjere, jer on je bio i ostao
30
jedini svjedok zla njegova. U tome svemu tri su stvari: prva je od njih, o Poljaci, što ja sve vas toliko cijenim, te htjedoh da vas oslobodim od svih nasilja i nepravdi takova kralja, tiranina, jer ne bi bio Častan vladar onaj, koji bi svoju zemlju takvoj nevolji prepustio. Druga je stvar Što treba znati: kad bih ja tako oduzeo vlastitoj krvi ono pravo što joj ga daše u baštinu zakoni ljudski i božanski, to ne bi bilo sveto djelo, jer nema zakona što kaže, ako sprečavam nekog drugog da bude tiran. i zločinac, da ja sam mogu takav biti, jer ako li pretpostavimo da je Sigizmund sklon nasilju i ako spriječim njegov zločin time ću sam u zločin pasti. A posljednja i treća stvar je: što sam, čini se, pogriješio kad tako lako povjerovah u spomenuta predviđanja; jer iako ga zle sklonosti vuku u propast i nevolju, možda ga neće nadvladati, jer i sudbina najgroznija i sklonosti najsurovije i zvijezda od svih okrutnija samft naginju ljudiku voljii, a ne.sile j e na~žlie~Hne. I tako, raspet i pun sumnji, između dvije mogućnosti
31
ja se odlučih za rješenje koje vas može začuditi. Sutra ću odmah Sigizmunda, a da i ne zna da je sin moj, ni kralj vaš, dakle, sutra ću ga tu na prijestolje postaviti, a to znači, na moje mjesto, i nad vama će vlast imati, a vi svi ćete preda nj doći i zakleti se na poslušnost. Iz toga evo tri zaključka, što proizlaze iz tri stvari 0 kojima sam govorio: Prvo: ako se on pokaže plemenit, mudar i razborit 1 ako tako opovrgne sva ona loša predviđanja što je sudbina o njemu rekla, vi ćete tada u njem naći svog zakonitog kraljevića, koji je dosad boravio u dvorovima zle planine, u društvu divljih životinja. Drugo: ako li bude nadmen, svojeglav, drzak i okrutan i ako pusti uzde strasti tada ću, kao dobar otac, duŽnosti svoje izvršiti. Naime, ja ću, kao vladar, kog nitko nije pobijedio, njega lišiti svake vlasti i kad ga bacim u tamnicu to više neće biti zločin već kazna, posve zaslužena. A treća stvar je: ako bude kraljević takav kako rekoh, budući da vas žarko volim,
32
o, podanici moji vjerni, vladare ću vam tada dati dostojne krune i mog žezla. To su nećaka mojih dvoje, koji će, kada svoja prava ujedine, i kad se vežu svetim obredom na vjenčanju, postići što su zaslužili. To, kao kralj vam naređujem, to, kao otac od vas tražim, to vas, ko učen čovjek molim, i to vam kao starac kažem. Jer Seneka. Spanjolac, reče da je kralj sluga svog kraljevstva, zatoT~kao skroman sluga ja vas to molim i preklinjem. Astolfo:
Ako ja moram na sve ovo odgovor dati, kao onaj, koji je glavni u toj stvari, u ime svih ću onda reći: neka Sigizmund dođe ovdje, on na to ima puno pravo, budući da je tvoje dijete.
Svi:
Daj nam našega kraljevića, i tražimo da kralj nam bude.
Bazilije:
Mnogo vam hvala, podanici, ja cijenim vašu susretljivost. A sad u sobe otpratite nećake moje, moju nadu. Sutra će opet biti s vama.
Svi:
Da živi kralj naš Bazilije!
(Svi izlaze prateći Stelu i Astolfa; ostaje samo kralj^
3 2ivot Je san
SEDMA SCENA (ZJlaze Klotaldo, Hosoura, Klarin.)
Klotaldo (kralju): Mogu li s tobom govoriti? Bazilije:
Dobro došao, moj Klotaldol
Klotaldo:
Iako uvijek, kad dolazim da se poklonim tebi ovdje, osjećam čast i zadovoljstvo, ovoga puta, gospodaru, sudbina tužna i opaka suprotstavlja se mojoj sreći.
Bazilije:
Sto je, Klotaldo?
Klotaldo:
Gospodaru, nesreća jedna zađesi me uprav u času kada mišljah da će to biti sreća za me.
Bazilije:
Nastavi samo.
Klotaldo:
Ovaj mladić, u svom neznanju il’ drskosti, uđe u kulu, gospodaru, i vidio je kraljevića ...
Đazilije:
Ne brini ništa, moj Klotaldo. Da je to bilo drugog dana, vjeruj, ne bi mu dobro bilo, no već sam tajnu objavio, pa nije važno što zna i on. Nego, kasnije dođi k meni, mnoge ti stvari moram reći, koje ćeš za me napraviti, jer ti ćeš biti izvršilac najčudesnijeg događaja, što ga je ikad svijet vidio.
34
A tim Ijudima sve opraštam, jer njih kazniti znaćilo bi nemarnost tvoju da kažnjavam. Klotaldo:
O, živio mi sto vijekova, moj gospodaru! OSMA SCENA
Klotaldo (sam sa sobom): Nebo đade i ovo zlo se dobro svrši. Pa kad je tako, nikom neću kazati da je ovaj momak moj sin rođeni. (Glasno):
Dakle, stranci, sad ste slobodni. Rosaura:
O, sto puta noge ti cjelivam i pazim.
Klarin (za sebe): Ja mijenjam samo jedno slovce i mjesto pazim, ja ih gazim, a jeđno slovce više, manje, to prijatelji ne gledaju. Rosaura:
Ti si mi život poklonio i jer sam živ zahvaljujući tvojoj dobroti, gospodine, od sada tvoj ću sluga biti.
Klotaldo:
To što ti dadoh, nije život, jer čovjek roda plemenjta, kgcf je~ uvrneden. on ne ži.vij a ti sam si mi kazivao da si došao izdaleka uvredu neku da osvetiš,
35
stoga ti nisam život dao, jer ga ti nisi ni imao: okaljan život nije život. (Sam za sebe):
Možda ga moje riječi bocnu, pa će mi reći svoju tajnu. Rosaura:
Rado priznajem da ga nemam, premda ti mi ga sada dade, no, ja se nadam, osvetom ću tako čast svoju osvjetlati da će se tada i moj život moći nazvati tvojim darom.
Klotaldo:
Evo ti vraćam svijetlu sablju, znam, dovoljna će ona biti, kad je u krvi dušmanina svoga okupaš, da osveti uvredu tvoju, jer ta sablja, koja je jednom bila moja (naime sad u ovo vrijeme, dok ti je bila oduzeta), ona će znati da se bori.
Rosaura:
U tvoje ime ja je pašem i njoj se kunem na osvetu pa makar kako moj protivnik svemoćan bio.
Klotaldo:
A je 1’ zbilja toliko snažan k6 što veliš?
Rosaura:
Toliko, te se ne usudim da ti ga kažem, a ne stoga što ja ti ne bih povjerio i najvažnije svoje stvari, već da se ne bi ta dobrota, koju mi evo ukazuješ, okrenula na moju štetu.
36
Klotaldo:
Naprotiv, mislim da bi time sasvim me za se pridobio, jer bi nestalo mogućnosti, da protivnika tvog pomognem. (Za se):
O, kad bi samo znao tko je! Rosaura:
Eto, da ne bi pomislio, da povjerenje to ne cijenim, na koncu konca reći ću ti: moj protivnik je ništa manje nego Astolio, knez moskovski.'
Klotaldo (za se): (Kako da svladam ovu patnju, jer vidim da mnogo veća nego što mogdh zamisiiti. Ali, da slučaj raščistimo.) (Glasno).-
Ako si ti u Moskvi rođen, onaj koji je tvoj gospodar nije te mog6 uvrijediti. Vrati se, dakle, svome gradu i ostavi se ove srdžbe koja te muči. Rosaura:
Dobro znadem, iako bješe moj gospodar, mogao me je uvrijediti.
Klotaldo:
Nije mogao, iako je možda u bijesu i drskosti stavio svoju ruku na te. (Za se):
O, nebesa!
37
Rosaura
Mnogo veća uvreda mi je nanesena.
Klotaldo:
Pa reci što je. Jer sigurno ne može biti ništa veća nego je mogu zamisliti.
Rosaura:
Dobro, reći ću, samo ne znam s kakvim te to štovanjem gledam i s kakvim ti se žarom divim, te nemam snage da ti kažem, da to odijelo što ga nosim zapravo znači zagonetku, jer onaj tko ga nosi nije ono što misliš. Sad rasudi, ako li nisam što izgledam, i ako je Astolfo došo da se oženi lijepom Stelom je li me mogo uvrijediti? Eto, time je sve rečeno. (Izlaze Rosaura i Klarln.)
Klotaldo:
Nu čekaj .. . stani. . . poslušaj me! Kakva je ovo čudna zbrka, koju ni mudrost da rasplete? I moja čast je okaljana, neprijatelj je vrlo moćan, ja sam podanik, ona žena; neka mi nebo put pokaže, ako i ono nešto može, jer je u tako grdnom mraku i samo nebo tamna slutnja, a eijeli svijet je čudovište.
38
DRUGI ClN PRVA SCENA (Salon u kraljevskoj palači.) Bazilije, Klotaldo
Klotaldo:
Sve, kakogod si naredio, izvršio sam, gospodaru.
Bazilije:
Pričaj, Klotaldo, kako bješe.
Klotaldo:
Evo, ovako, gospođaru: uspavljujućim jednim sredstvom, koje bijaše pripremljeno od raznih tvari, sve onako, kd što si bio naredio, a miješajući neke trave, koje imaju takvu snagu, te odmah uzmu i pomute i obeznane pamet ljudsku a čovjek, koji to popije postane kao živi mrtvac, bez snage i bez osjećaja ... Ne treba da vam dokazujem, da su moguće takve stvari, to nam je Često, gospodaru, samo iskustvo pokazalo. Ta, svima nam je dobro znano: medicina je danas puna prirodnih tajni, jer sve živo, sve trave, biljke i kamenje imaju svoja tajna svojstva,
39
pa ako ljudska zloća znade pripremiti i sto otrova koji s lakoćom ubijaju, kakvo bi onda ćudo bilo, ako se mogu napraviti otrovi koji uspavljuju? I, prema tome, nema smisla sumnjati je li to moguće, jer te su stvari bezbroj puta iskustvom našim iskušane ... I, tako eto, s tim napitkom, što smo ga pomno pripravili od cvijeta maka i bunike i opijuma — sišao sam do Sigizmunda u tamnicu. Prvo sam s njime popričao 0 knjigama i ljudskom znanju, u kojem ga je poučila priroda brda i nebesa, a u toj školi božanstvenoj izučio je retoriku veselih ptica i zvjerinja. 1 da bih bolje pripremio njegovu dušu za taj pothvat, što si ga bio zamislio, uzeh za temu razgovora strelovit uzlet snažna orla, koji prezire sferu vietra "i dizuci se~uliajviša_ poHrucj^vatfeTTu se vije 'i ha pernatvLJnunju 1iČi ili na zvij ezdu koja pada. Uivio sam se tom uzletu i rekoh: »Orle, ti si sada svemoćni vladar sviju ptica, i pravo je da budeš takav.« Nije trebalo ništa više, jer kad se govor zapodjene o pitanjima veličine, on priča žustro i odvažno,
40
pošto, u stvari, krv njegova tada ga nuka i potiče na silne stvari, te mi reče: »Zar i u ptičjoj republici poštoji netko tko upravlja i tKćfposlušnost naređuje! Tako,”ja u tome utjehu vidim za se sama, jer ako jesamtu potlačen, tlači me samo gruba sila, a svoj6m voljom iilkad nikom ne bih se dao da me muči.« Viđeći da je pobijesnio raspravljajući o toj temi, koja ga uvijek uzbuđuje, pružih mu piće neka pije i netom je iz čaše prešlo do grudi, već mu cijela snaga prijeđe u san, a kroz udove i kroz žile mu tako brzo ledeni znoj se prostirao, te bih zacijelo posumnjao da li je živ, da nisam znao da je to samo trenutačna, prividna smrt. U tome času uđoše ljuđi, kojima si sam povjerio taj zadatak i uhvatiše Sigizmunda, te ga staviše u kočiju da ga dovezu tvome dvoru, gdje je već bila pripremljena sva otmjenost i dično slavlje, kao što njemu dolikuje. PoložiŠe ga na tvoj ležaj, a kad popusti obamrlost i kad se prene, služit će mu jednako kako tebe služe, jer ti si tako naredio.
41
I sad, ako sam za poslušnost nagradu neku zaslužio jedino tražim da mi rekneš (ne zamjeri mi tu slobodu) s kakvom si svrhom Sigizmunda u svoje dvore dopremio? Bazilije:
S pravom, Klotaldo, ovo pitaš i jedinom ću tebi reći: ^Mome jedincu Sigizmundu njegova zvijezda (ko što znadeš) prijeti s tisuću tragedija i nesreća i drugih zala. I sada hoću da ispitam, da li će nebo (koje nikad lagati ne zna, pa je tako svu svoju strogost pokazalo i u zloj sudbi moga sina), da li će nebo, velim, ipak bar malo gnjev svoj utišati, i oporeći što je reklo, kad vidi razbor i vrlinu jer. poznato ia. čoviek ipak ima prvenstvo pred zvijezdama. Eto, to hoću da ispitam. Zato dovedoh Sigizmunda, nek’ sazna da je moje dijete i nek’ pokaže tu, pred svima kakve je ćudi i naravi. Ako obuzda svoje strasti, postat će vladar. A naprotiv bude li strašan i okrutan opet će natrag, u tamnicu. Sad znam, ti ćeš me upitati, što je trebalo da ga vode na takav način, uspavana? A ja sam spreman da te slušam i da ti na sve odgovorim. Kad bi on danas jasno znao da je sin moj, a sutra opet
42
da bude bačen u tamnicu, u njoj bi, jađnik, očajao; jer kad bi jasno znao tko je, nikakva nada ni utjeha ne bi mu više preostala. I zato htjedoh da ostanu bar jedna vrata otvorena, naime, đa se može reći da je on samo u snu snio to što se zbilo. Iz ovoga treba saznati dvije stvari: njegov karakter, prije svega, jer kad se iz sna svog probudi, on će raditi sve onako kao što misli i osjeća. A onda, tu je i utjeha, na koju treba računati, jer iako se sađa vidi okružen slavom i štovanjem, poslije, kad dođe u tamnicu, tada će moći pomisliti da je sanjao sve te stvari, i s punim pravom to će mislit, jer na tom svijetu, moj Klotaldo, sviJkojHzive samo^snjju. Klotaldo:
Razlozi bi se mnogi našli, da ti dokažem da se varaš, no sađa više nema Iijeka... Gle, po znacima čini mi se da se je od sna probudio i da dolazi prema nama.
Bazilije:
Ja ću otići. Ti ostani i kao njegov odgojitelj reci mu odmah svu istinu i odagnaj mu iz pameti sve sumnje i sve smetenosti, koje ga sada opsijedaju.
43
Klotalđo:
Dakle, i ti rae ovlašćuješ da mu sve kažem?
Bazilije:
Pa, naravno, jer moguće je, kada sazna, i kad uvidi svu opasnost, mužda će lakše savladati nagone svoje loše ćudi. (Odlazi.)
DKUGA SCENA (Ulazi Klarin.)
Klarin (sam sa sobom): Prokleti stražar riđobradi, kako me samo opaiio! Cet'ri batine stajaio me da dođem ovdje i da vidim što se događa u toj kući, jer mislim da_ je .bezobrazluk riajsigurnija ulaznica za sve priredbe i predstave. Klotaldo (sam sa sobom): Pa to je Klarin (o, nebesa!) sluga one, one djevojke koja uvredu moju donije amo u Poljsku, i posvuda nesreće svoje rasprodaje. fGlasno):
O, Klarine, što ima nova? Klarin:
Ima, gosparu, da je vaša velika milost Rosauri savjetovala da obuče svoju odjeću mjesto muške,
44
a i sami ste bili spremni, uvredu njenu osvetiti. Klotaldo:
Tako i treba, jer njen naum bio je vrlo lakomislen.
Klarin:
Ima još nova, da je ona sada uzela drugo ime i nećakom se tvojom pravi, te je veliki ugled stekla i sad je dama lijepe Stele.
Klotalđo:
Vidim, morat ću preuzeti brigu o njenoj časti.
Klarin:
Ona sve čeka kad će doći vrijeme pa da čast njenu ti osvjetlaš.
Klotaldo:
To je pametno s njene strane, jer vremenu i jeste duinost da vodi brigu o toj stvari.
Klarin:
Ima još nova, moi gosparu, da ona prima mnoge dare i da je služe ko kraljicu, jer misle da je tvoga roda. A ja, koji sam s njome došo moram od gladi da skapavam, i nitko neće da me vidi, nit’ itko misli da sam Klarin, i ako taj Klarinet svirne, mogo bi, bogme, dojaviti kralju i Steli i Astolfu sve što se radi i događa, jer riječi »sluga« i »klarinet« dvije su stvari i one se s tajnama sasvim slabo nose, i moglo bi se dogoditi da mi dojadi ova šutnja
45
pa da za mene netko rekne: »Klarinet koji zorom svira, ne nosi dobra, niti mira.« Klotalđo:
S pravom se žališ, moj Klarine, i ia ču na to pripaziti, zato od sada mene služi.
Klarin:
Da, ali evo Sigizmunda! TREĆA SCENA
(Muzikanti pjevaju, a sluge pomožu Sigizmundu da se d kraja obuie. Sigizmund ulazi začuđen.)
Sigizmund:
O, sveto nebo, što to vidim! O, sveto nebo, što to gledam! I ne plašim se svega toga, ali teško je vjerovati. Ja, u blistavim dvorovima? Ja, sav u svili i brokatu? Ja, od tolikih slugu dvoren, s tolikom pažnjom i brzinom? Ja, da se iz sna svoga budim u tako sjajnim posteljama? Ja, posred takve mase svijeta, koja me redi i oblači? Ne mogu reći da su snovi, jer dobro vidim da sam budan. Jesam Sigizmund ili nisam? Objasnite mi, o nebesa! Recite, što se dogodilo! za vrijeme sna u mojoj mašti, te sebe sad najednom vidim u ovom sjaju i obilju? Ali nek’ bude kako bude. Zašto da sumnjara i razmišljam? Bolje da pustim da me služe, pa neka teče kako hoće.
Prvisluga:
Nešto je tužan, čini mi se.
46
DTugi sluga: Takav bi, brate, svaki bio, kome se takve stvari zgode. Klarin:
Zar i ja?
Drugi sluga (prvom slugi): Pristupi k njemu, pozdravi ga. P rvi sluga (Sigizmundu): Želite da još zapjevaju? Sigizmund:
Ne, neću više, dosta mi je.
Drugi sluga: Vidio sam te da si tužan, pa htjedoh da te raspoložim. Sigizmund:
O, ti glasovi i te pjesme ne mogu da me raspolože, jer ja sam dosad samo čuo vojničku glazbu i pjevanje.
Klotaldo:
Visosti vaša, dozvolite da vam poljubim časnu ruku i da vam tako prvi reknem svoju odanost i poslušnost.
Sigizmund (sam za sebe): To je Klotaldo. Ali kako? U tamnici me progonio, a sad me ovdje tako časti? Ma zbilja, što se sa mnom zbiva? Klotaldo:
U ovoj silnoj smetenosti, u kojoj si se zatekao, znam dobro da će mnoge sumnje mućiti tvoju bistru glavu. No ja ću te, uz božju pomoć, osloboditi svih nevolja, jer, gospodine, moraš znati,
47
ti si kraljević Poljske zemlje i imaš pravo na prijestolje. A što si dosad skriven bio, sve je to bilo učinjeno zbog bojazni od tamnih sila, koje su nama naviještale da će na zemlju našu pasti tisuću jada i nevolja kada ti stupiš na prijestolje i kada lovor ponositi ovjenča tvoje svijetlo čelo. No vjerujući da ćeš znati razumom zvijezde pobijediti, jer to postići nije teško, ako je čovjek jaka duha, iz one kule u planini doveli su te tu u dvore dok si spavao kao zaklan, Tvoj otac, kralj i moj gospodar, doći će sada da te vidi i od njega ćeš, Sigizmunde, po redu čuti sve ostalo. Sigizmund:
O izdajniče i nitkove, a šta ostalo imam čuti? Zar nije dosta da znam tko sam, pa da pokažem svima vama svu svoju snagu i oholost? Kako si mogo učiniti takvu izdaju prema zemlji? Ti si me tako podlo krio negirajuć mi moje pravo protiv zakona i razuma.
Klotaldo:
O, jao meni, jao meni!
Sigizmund:
S kraljem si bio ulizica, pred zakonima izdajica, a sa mnom svirep i okrutan. I stoga, zakon i kralj i ja,
48
nakon svih zala i nesreća, izričemo ti kaznu smrti i od moje ćeš ruke mrijeti. Drugi sluga: Ne, gospodaru! Sigizmund:
Drugi sluga: Klotaldo:
Neka nitko ne pokušava da me spriječi, jer uzalud je. Tko mi priđe 5 njim ću kroz prozor. Bjež’, Klotaldo! O, jao tebi što ovako nadmenost svoju pokazuješ, a ne znaš da to samo sanjaš.
Drugi sluga: Imaj na umu ... Sigizmund:
Bjež’ odavde!
Drugi sluga: . . . . on je vršio kraljev nalog. Sigizmund:
U onome što nije pravo ne treba kralja poslušati, a ja sam bio njegov knez ...
Drugi sluga: On nije dužan da rješava, da li je pravo ili krivo. Sigizmund:
Mislim da želiš u zlo pasti kad mi se tako suprotstavljaš.
Klarin:
Knez dobro veli, nema zbora, a vi činite vrlo loše.
Drugi sluga: Tko vam je dao ovlaštenje? Klarin: 4 2iv0t ie san
Ja sam ga uzeh.
49
Sigizmund:
A tko si ti?
Klarin:
Pa, ja sam spletkar, gospodaru, i to sam majstor u tom poslu, i njuškalo sam, kakvo nikad niste ni čuli, ni vidjeli.
Sigizmund:
U ovoj čudnoj okolini jedini si mi simpatičan.
Klarin:
O, gospodaru, ja sam bio ljubimac sviju Sigizmunda.
CETVRTA SCENA (Ulazi Astolfo.)
Astoljo:
Sigizmund: Astolfo:
Neka je blažen dan i čas, moj kneže, kad ste osvanuli ko sunce Poljske, i svjetlošću cijelo obzorje ispunili, kao da divna zora sviće, jer kao sunce izlazite iz planinskoga tamna njedra. O, izađite, izađite, iako s malim zakašnjenjem, i neka vam se čelo kruni vijencem lovora blistavoga. a noć nek’ umre. Bog vam dao! Niste me valjda prepoznali i samo to vas opravdava, što me časnije ne primiste. Ja sam Astolfo, knez moskovski, a vaš sam rođak. Prema tome obojica smo podjednaki.
50
Sigizmund:
Ako sam reko: »Bog vam dao!« zar vas dostojno ne počastih? No kad već niste zadovoljni i kad se tako razmećete svojim porijeklom, drugom zgođom reći ću bogu da vam ne da.
Drugi sluga (Astolfu): Neka oprosti vaša visost, jer on je rođen u planini i sa svima se tako vlada. (Sigizmunđu):
Moj gospodaru, Astolfo je ovdje važniji od svih drugih. Sigizmund:
Ugnjavio me od početka svojim dosadnim razgovorom, i povrh sveg, ostavio je šešir na glavi.
Drugi sluga:
A li znate, on je velikaš.
Sigizmund:
Ja sam veći.
Drugi sluga: No uza sve to, ipak treba da jedan drugog poštivate, više no što se drugi štuju. Sigizmund:
Ma tko ste vi da me učite?
PETA SCENA (Ulazi Stela.)
Stela:
O, nek’ je dična visost vaša tisuću puta dobro došla
51
na ovaj prijesto, što vas prima sa zahvalnošću i veseljem, i nek’ na njemu slavno vlada, usprkos svima prijevarama, da poživite zadovoljni mnogo godina i vijekova. Sigizmund (Klarinu): Bi li se moglo znati tko je ova ljepota uzvišena, ta boginja u ljudskom liku, kojoj pred noge božanstvene nebo prostire svoju zoru? Tko li je ova lijepa žena? Klarin:
To je rođaka tvoja, Stela.
Sigizmund:
Radije reci, to je sunce. (Steli):
Premda mi s pravom čestitate na ovoj časti iznenadnoj, ja primam vaša čestitanja samo za sreću što vas vidim. Zato vam evo zahvaljujem, jer sam se sreo s takvim dobrom, koje nikako ne zavrijedih. O, Stelo, koja svojim sjajem i najsjajnijoj od svih zvijezda, možete dati žar i sreću. Ta, što će sunce, što da radi, kad se vi s danom pojavite? Dajte da ljubim vašu ruku iz koje, ko iz snježne čaše, i blagi vjetar sreću pije. Stela:
O, vi ste tako darežljivi!
Astol/o (aam za sebe): Ako joj sada uzme ruku ja sam propao! 52
Drugi sluga (sam za sebe): Znam ja dobro kakve Astolfa muke muče i spriječit ću ga u namjeri. (SiflizmiHiđu);
Imaj na umu, gospodine, da nije mudra takva naglost u Astolfovoj prisutnosti. Sigizmund:
Rekoh vam da mi ne smetate.
Drugi sluga: Ja kažem ono što je pravo. Sigizmund:
A meni sve to dosađuje. I sve što za me nije zdravo, mislim, ne može biti pravo.
Drugi sluga: A vi ste rekli, gospodine, da u onome što je pravo treba slušati gospodara. Sigizmund:
Ja sam rekao isto tako da će s balkona odletjeti onaj koji mi dosađuje.
Drugi sluga: To se ne može učiniti s ljudima kao što sam ja. Sigizmund:
Ne? Pobogu, da pokušamo!
(Zgrabi ga i izlazi, a ostali za njim t ubrzo se vraćaju.)
Astolfo:
Kakve li stvari vidim ovdje!
Stela:
Trčite, zadržite ga. (Odlazi.)
Sigizmund (vraćajući se): S balkona ravno u jezero, i slava bogu! Dakle ipak i to je bilo izvedivo.
53
Astol/o:
Bilo bi dobro, gospodine, da malo bolje odmjerite svoje odluke i postupke, jer koliko je god daleko od vaše šume do tog dvora isto toliki razmak dijeli razumne ljude od zvjeradi.
Sigizmund:
Ako budete govorili tako naduto i slobodno, moglo bi vam se dogoditi da ne nađete više glavu koja vam ovaj šešir nosi. (Astolfo odlazi.)
SESTA SCENA (Ulazi Bazilije.)
Bazilije:
Sto je to bilo?
Sigizmund:
Ništa važno. Jedan mi čovjek dosađivo, i bacio sam ga tu s balkona.
Klarin:
Pripazi malo, to je kralj.
Bazilije:
Već prvog dana tvoj dolazak stajao nas je jedan život.
Sigizmund:
Ma reče mi da nisam kadar da to izvedem i htio sam samo okladu da dobijem.
Bazilije:
Velika bol me, kneže, mori, jer kad sam amo dolazio nadao sam se da ću naći čovjeka umna, koji znade Sudbu i zvijezde nadjačati,
54
a sad te vidim tako bijesna i prvo tvoje djelo ovdje bješe ubojstvo strahovito. Pa kako mogu da ti priđem i u zagrljaj da te primim kad vidim da su tvoje ruke več naučile ubijati. Tko je ikađa mime duše mogao gledat oštri bodež koji zadađe smrtnu ranu? Tko moše da se ne žalosti kada krvavo mjesto vidi gdje su čovjeka usmrtili? I ja, gledajuć tvoje ruke, koje smrt ovu izvršiše, na ovom mjestu krvavome moram da bježim od tih ruku. Premda sam htio da te sada zagrlim dragim zagrljajem, moram otići razočaran, jerbo se plašim tvojih ruku. Sigizmunđ: \Z ivjet ću bez tog zagrljaja ikao što življah i do sada,
' jer takav otac, koji sa mnom ipostupa tako nemilosno ji koji me je tvrda srca ’od svoga krila odbacio i držao me kao zvjerku ji kao strašno čudovište, Iželeć u duši da me nema, ipa zar je zbilja sada važno !da me zagrli takav otac, koji je mogfi lišiti me jsvakoga ljudskog dostojanstva. Bazilije:
O, i nebo bi sretno bilo, da te rodio nikad nisam, jer ne bih sada glas tvoj čuo niti gledao zloće tvoje.
55
Sigizmunci:
Ti, da mi nisi dao život ne bih te sada napadao, ali kad mi ga jednom dade i kad si mi ga oduzeo, sad imam pravo da se žalim, jer dati, to je časno djelo, ali je mnogo veća niskost kada se dade pa se uzme.
Bazilije:
Lijepu zahvalnost evo vidim za činjenicu da si bio ubog i jadan zatvorenik, a sad si knez.
Sigizmund:
Pa što onda, što imam da ti zahvaljujem? Bio si krvnik mog života, a sad si star i slab i eto na samrti mi nešto daješ. A zar mi možda daješ više nego je uvijek bilo moje? Ti moj si otac i moj kralj, dakle, sve časti i sve vlasti priroda sama meni daje po svome pravu i zakonu. I stoga, premda sve to dobih, ništa ti nisam obavezan, čak imam pravo da od tebe tražim račune o vremenu, u toku kojeg ti mi uze slobodu, život 1 sve časti. I tako, ti si meni dužan, i budi sretan što od tebe ne tražim za to nadoknadu.
Bazilije:
Ti si okrutan i prkosan. Riječ je nebeska ispunjena i zato nebo nek’ me štiti, 0 naduveni oholniče. 1 premda sada znadeš tko si
56
i oči imaš otvorene, i premda sebe viđiš ovdje, gdje si važniji od svih drugih, poslušaj ipak što ti velim: budi ponizan i poslušan, jer možda sve to samo sanjaš, iako vidiš da si budan. (Odlazi.) Sigizmund:
Kako? Da možda sve to sanjam, iako vidim da sam budan? O, ne, ne sanjam. Dobro viđim i znam što bijah i što jesam. Sad je uzalud da se kaješ, jer sasvim dobro znadem tiko sam; sve tvoje suze i uzdasi neće mi moći oduzeti pravo na krunu, jer sam rođen kao nasljednik tvog prijestolja. Ako sam prije sa strpljenjem okove svoje podnosio, bio sam strpljiv i poslušan, jer nisam znao tko sam bio, a sad sam dobro obaviješten, te znadem tko sam i znam da sam sazdan od zvijeri i čovjeka.
SEDMA SCENA (Ulazi Rosaura « iensko) odječl)
Rosaura (sama za sebe): Slijedeći Stelu* ovamo sam došla i sad se plašim da se ne susretnem s onim Astolfom, jer Klotaldo želi da ne zna tko sam i da me ne vidi, jer to je, veli, za ćast moju važno, *Stella znači zviiezda i plsac se mnogo puta Igra tim značenjem. Ovdje bi bilo: Slijedećt zvijezdu...
57
a od Klotalda očekujem mnogo, njemu jedinom ja dugujem ovdje zaštitu svoje časti i života. Klarin (Sigizmundu): Sto ti se, kneže, najviše dopalo od svega, što si ovdje zapazio? Sigizmund:
Ništa me nije posebno ponijelo, jer sve to bijah prije predvidio i ako ima išta na tom svijetu čemu se_čuđim, torje,Tnoj Klarine, Tjepota žene. Citao sam jednoin ' u nekoj knjizi da je bog s najvISe pažnje i truda stvarao čovjeka, je f Čovjek, vele, čitav mali svijet krije u sebi. No ja ipak mislim da je to bila žena, a ne čovjek, jer žena, t o je cijelo malo nebOj i koliko jeJi£l>J2^udaIjeno od ovog svijeta, toliko i žena više ljepote krije od Čovjeka, a pogotovu ako govorimo o ovoj ženi koju sada gledam.
Rosaura fsama za sebe): (Gle, knez je ovdje; ja ću se povući.) Sigizmund:
Poslušaj, ženo, stani, ne sjedinjuj suton i zoru, bježeć čim si došla, jer kad se zora sa sutonom spoji, svjetlo sa sjenom, nastaje, bez dvojbe, sinkopa dana. — Ali, što to vidim?
Rosaura:
Isto što i ja, samo ne znam što je, stvarnost il’ snovi?
Sigizmund (za sebe): (Ali tu ljepotu već negdje vidjeh.)
58
Rosaura (za sebe): A ja ovu diku i ovu slavu vidjeh u tamnici. Sigizmund (za sebej: Evo moj život. (Rosauri):
Ženo, (kažem: ženo,_. jer fjepše ime tkc\ hi m ngrt nafi) reci mi tko si? Jer meni se čini, volio sam te prije neg’ te vidjeh i pristupam ti s takvim povjerenjem, te sam siguran da sam te vidio, no ne znam kada. Tko si, Iijepa ženo? Rosaura (za sebe): Glumiti moram. (Sigizmundu):
Ja sam jedna tužna Stelina dama. Sigizmund:
Ne govori tako. Radije reci da si žarko sunce od čijeg svjetla živi zvijezda —■Stela, jer od tvog sjaja svoju sjajnost prima; ja sam vidio u carstvu mirisa kako nad mnoštvom cvjetova upravlja božanska ruža, i ona je bila kraljica cvijeća po svojoj ljepoti; a u visokom društvu minerala, primijetio sam kako dijamant cijene i on je vlađar, jer je najsjajniji u sjajnoj sviti dragoga kamenja, a u dvorima sjajnim, u državi nebeskih zvijezda, na prvome mjestu vidjeh Veneru, kraljicu visina; i sunce gledah u divnim sferama kako u sabor saziva planete i vidio sam gdje im predsjedava kao najveće, pravo čudo dana. Ako je tako, ako rneđu cvijećem,
59
među zvijezdama i dragim kamenjem najviše cijene ono što je ljepše, kako li onda služiš onu, koja manje ljepote i sjajnosti pruža, ti, što si svima, po krasoti svojoj, dijamant i sunee i zvijezda i ruža? OSMA SCENA (Ulazi Klotaldo i zastaje iza kulise.) Sigizmund, Bosaura, Klarin, sluge.
Klotaldo (za sebe): Htio bih ipak da tog Sigizmunda malo obuzdam, jer, na koncu konca, ja ga othranih. Ali što to vidim? Rosaura:
Ja sam zahvalna na toj ljubaznosti i šutnja moja nek’ ti odgovori, jer kad se razum toliko pomuti najbolje zbori tko najbolje šuti.
Sigizmund:
O, ne odlazi! Kako da ostaviš u crnoj tami moja osjećanja?
Rosaura:
Visosti vaša, molim, dopustite.
Sigizmund:
Otići naglo, na ovakav način, to~tT~ne' znaci molTfl đozvolu, vec šam je uzet.
Rosaura:
Ako mi je ne daš, morat ču ipak uzeti je sama.
Sigizmund:
Prisilit ćeš me da od otmjenosti prijeđem na grubost, jer odupiranje strašan je otrov za strpljivost moju.
Rosaura:
Makar taj otrov bijesa i slomio strpljivost tvoju, on svladati neće ono štovanje, koje mi duguješ.
60
Sigizmund:
Samo da vidim, da li i to mogu, prisilit ćeš me da se riješim straha pred tom ljepotom, jer ja po prirodi svladati želim što je nemoguće. Tako sam danas bacio s balkona Čovjeka jednog, jer je govorio da nisam kadar za takove stvari. Sad vam je jasno da ću bez teškoće čak i čast vašu baciti kroz prozor, samo da viđim da li i to mogu.
Klotalđo (za sebe); Prelazi mjeru. I što da uradim, o, sveto nebo, kad ponovno vidim, da časti mojoj opasnosti prijete, od tako Iude i bezumne želje. Rosaura:
Nije uzalud bilo predviđeno da će okrutnost tvoja ovoj zemlji donijeti samo velike sramote, zločine, srdžbe, izdajstva i smrti. Ali što drugo da učini čovjek koji u sebi ljudskog ništa nema osim imena, divlji i okrutan, nehuman, ohol, barbar i tiranin, rođen u gori, među zvjeradima.
Sigizmund:
Vidiš, spram tebe ja sam bio otmjen i mislio sam da ćeš mi zbog toga biti zahvalna i da nećeš reći sve ove grdnje, koje sad sam čuo, ali ako sam takav ko što kažeš, treba da rekneš jasno i do kraja. Dakle, idite, pustite nas same i molim: dobro zatvorite vrata. (Odlaze Klarin i sluge.)
Rosaura:
Ja sam k6 mrtva. I budi obazriv ...
Sigizmund:
Ja sam tiranin i uzalud kušaš umiriti me.
61
Klotaldo (za se): O, kakva opasnost! Skočiti moram, makar me ubio. (Izlazl.)
Stoj, gospodaru! Sigizmund:
Opet izazivaš svditost moju, ti glupavi starče. Zar baš nimalo cijeniti ne želiš gnjev moj, ni snagu? — Kako si ušao?
Klotaldo:
Cuo sam glas tvoj i uđoh ovamo da ti svjetujem da umjeren budeš, ako li želiš vlađati u miru, i da zbog toga što si sad na vlasti ne treba da se silnički ponašaš, jer, tko zna, možda sve to samo sanjaš.
Sigizmund:
U bijes me goniš kad o varci zboriš! Da te ubijem pa da onda vidim je V san il’ java?
(Poteže bodet koji Klotaldo hvata rukom i pađa na koljena.)
Klotaldo:
O, možda se ipak ovako spasim.
Sigizmund:
MiČi ovu ruku s oštroga gvožđa.
Klotaldo:
Sve dok svijet ne dođe koji će tvoju srdžbu obuzdati, neću je maći.
Rosaura:
U pomoć, nebesa!
Sigizmund:
Miči se, rekoh, podli dušmanine, il' ćušakama da te tu zadavim. (hore se.)
Rosaura:
U pomoć, brzo, ubit će Klotalda. (Izlazi.)
62
DEVETA SCENA (TJlazl Astolfo u času kađ Klotaldo padne i postavlja se iz me&u njega i Sigizmutida.)
Astolfo:
Sto je to ovdje, plemeniti kneže?
Zar hoćeš da taj izvanredni bodež okaljaš krvlju staračkom i hladnom? To sjajno gvožđe vrati u korice. Sigizmund: Astolfo:
Da, ali samo pošto ga okupam u ovoj podloj krvi. Njegov život zaštitu nađe podno mojih nogu, i moj dolazak valjda nečem služi.
Sigizmund:
Služi da umreš, i tako ću moći, kad te ubijem, da ti se osvetim za sve uvrede.
Astol/o:
Braneći svoj život, neću uvrijedit vaše veličanstvo. (Astolfo poteže mač i bore se.)
Klotaldo (Astolfu): O, gospodine, vrijeđati ga nemoj DESETA SCENA (ZJlaze Bazilije i Stela s pratnjom.)
Bazilije:
Sta se događa? Zar mačevi ovdje?
Stela (za sebe): To je Astolfo. Jao, jadne mene! Bazilije:
Sto je to bilo?
Astolfo:
Ništa, gospodine, sad, kad si doš6. (Stavljaju mačeve n korice.)
Sicjizmunđ:
Mnogo, gospodine. premda si doš6. Htjedoh da ubijem ovoga starca.
Bazilije:
Nemaš poštovanja za ove sijede i postene vlasi.
Klotalda:
O, gospodaru, to su moje vlasi, i kao takve nisu mnogo važne.
Sigizmund:
Ta, uzalud je tražiti od mene da imam obzir prema sjedinama, (Kralju):
jer čak i ove mogle bi dospjeti pod moje noge, ako se osvetim za nepravedne postupke i naĆin na koji si me dosad odgajao. (Odlazi.) Bazilije:
No prije nego tako nešto buđe, ti 6eš se opet vratiti da spavaš tamo, gdje će ti dobra ovog svijeta pričinjati se k6 da si ih snio.
(Ođlaze kralj, Klotaldo i njihoua pratnja.)
JEDANAESTA SCENA
Astoljo:
O, kako rijetko usud laže kada nesreću nagoviješta, i koliko je u zlu stalan, u dobru on je nepouzdan. I dobar bi astrolog bio, ako bi uvijek navijestio nemile stvari, jer one se gotovo uvijek i ispunc. Sve se to, Stela, dobro vidi na meni i na Sigizmundu,
64
jer na nama se riječ sudbine na dva načina odrazila. Njemu proreče strašne stvari, nesreće, smrti i nasilja, i sve je bilo istinito, jer evo, sve se dogodilo; a meni, gospo, kada vidjeh očiju vaših. svjetlost sjajnu, pred kojom sunce znači sjenu, a nebo samo kratak bljesak, meni proreče mnogu sreću, veliku slavu i trofeje, reče mi zlo i reče dobro, jer pravedno je da pogodi, kad obećava naklonosti, a obdari nas prezirima. Stela:
Ne sumnjam u te vaše riječi, one su posve Lstinite, no one su za drugu damu, čiji sam portret opazila, Astolfo, na vašem vratu, kada ste došli vidjeti me; i kad je tako, ta laskanja jedina ona zaslužuje. I zato, nek’ vam ona plati, jer gdje se sudi o ljubavi tu nisu dobra svjedočanstva, ni laskanja ni obećanja, koja su bila sastavljena za druge dame i vladare. DVANAESTA SCENA (Ulazi Eosaura i ostaje zaklonjena izo kutisc.)
Rosaura (za sebe): O, bogu hvala, moji jadi dođoše, evo, svome kraju jer onaj koji ovo gleda, taj nema čega da se boji.
S 2)vot Je san
65
Astolfo:
Ja ću taj portret izbaciti iz svojih grudi, da bi mogla tu na njegovo mjesto ući ljepote tvoje divna slika. I gdje se nađe sjajna Stela tamo za sjenu nema mjesta, niti za zvijezdu gdje je sunce. I sada idem da ga uzmem. — (Za seie):
Oprosti, Iijepa Rosauro, uvredu ovu, jer tako se ljudi i žene ponašaju kad su daljinom rastavljeni. (Izlazi.) Rosaura (primiČe se i govori sama za sebe): Ništa od svega nisam Čula u strahu da me ne primijete. Stela: Rosaura:
Astrea! O, gospo moja!
Stela:
Sretna sam što te ovdje vidim jer tebi samoj mogu reći veliku tajnu.
Rosaura:
Time častiš onu koja te vjerno služi.
Stela:
Astrea, kroz to kratko vrijeme, otkako sam te upoznala, osvojila si srce moje, i zato ću ti povjeriti, nešto, što često nisam smjela niti pred samom sobom reći.
Rosaura:
Tvoja sam vjerna službenica. 66
Stela:
Dakle, ukratko da ti kažem, moj rođak Astolfo (i dosta je da ti spomenem da je rođak, jer ima stvari što su jasne čim samo na njih pomislimo), taj Astolfo treba da me ženi, ako li sudba bude htjela da se jedinom jednom srećom riješim svih jada i nevolja. No bi mi teško kada vidjeh đa na grudima svojim nosi maleni portret jedne dame, i zato sam ga ukorila. Kako je otmjen i voli me, odmah je smjesta otišao da ga donese. A meni je nezgodno da ga sama primim. Ostani ovdje i kad dođe reci mu da ga tebi dade. Ne treba da ti drugo kažem. Ti si i lijepa i pametna i dobro znadeš što je Ijubav. (Odlazi.)
TRINAESTA SCENA
Rosaura:
i'
O, kamo sreće da to ne znam! Koja bi bila tako mudra, pa da se snađe i odluči u tako teškoj okolnosti. Ima li ikog na tom svijetu koga nebesa nemilosna takvom nesrećom kažnjavaju i takvim jadom napadaju? I što da radim u toj zbrci gdje mi izgleda nemoguće da nađem razlog koji blaži il’ ublaženje koje tješi? Otkad me prva žalost snađe, svaki događaj, svaki slučaj
67
nosi mi jednu novu žalost; jedna za drugom tako teče i jedna đrugu nasljeđuje. Poput čuđesne Feniks-ptice jedna od druge vijek se rađa živeći od svog umiranja; a grob je njihov pun topline, jer ga pepeo njihov grije. Neki mudrac je govorio da je nesreća bojažljiva, jer ne dolazi nikad sama; a ja govorim đa je smjela, jer ona uvijek naprijed srće, i nikad leđa ne okreće. A tko nesreću sobom nosi, može raditi što ga volja, jer je siguran da ga nikad i nigdje neće ostaviti. Po meni se to dobro vidi, jer me nesreće mnoge prate i nikad nisam bez njih bila, nit’ su se kada umorile sve dok me nisu ugledale ranjenu teško od zle kobi, u zagrljaju strašne smrti. O, jao meni! Sto da radim u neprilici ovoj teškoj? Kažem li tko sam, Klotaldo će biti uvrijeđen, jer mi re£e da ne govorim nikom ništa sve dok čast svoju ne osvetim. Ako Astolfu ne otkrijem tko sam i što sam, a on dođe, što ću činiti kad me vidi? Ako se budem pretvarala jezikom, glasom i oćima, duša će moja reći tko sam. I što da radim? — Ali zašto da sad razmišljam i predviđam, kad je i tako jasno da ću
68
u danom času postupiti kako bol moja bude htjela. Jer tko da vlada samim sobom, kada ga teške patnje snađu? Pa kad je tako, kada duša ne zna odlučit ni smisliti što da učini, neka tuga do kraja bukne, neka patnja posve zavlada, da se jednom riješim svih sumnja i tjeskoba. A do tog časa, o nebesa, pomozite me, čuvajte me!
CETRNAESTA SCENA (Ulazi Astolfo i nosi portret.)
Astolfo:
Evo portreta, gospo draga. Ali, zaboga!
Rosaura:
Sto stadoste, visosti vaša? Sto vas čudi?
Astolfo:
To što vas vidim, Rosaura.
Rosaura:
Ja Rosaura? Varate se, ako me vaša visost smatra za neku drugu bolju damu. Ja sam Astrea; moja skromnost ne zaslužuje takvu sreću, koja vas tako uzbuđuje.
Astolfo:
Dosta je varke, Rosauro, jer đuša nikad laž ne zbori, makar te gledo ko Astreu, ko Rosauru ja te volim.
Rosaura:
Ja ne razumijem vaših riječi i ne znam kako da odvratim.
69
Sada vam samo mogu reći da me ovamo Stela šalje i rekla mi je da vas čekam i da taj portret meni date, a onda da ga njoj donesem. Astoljo:
Makar koliko da se trudiš, o Rosauro, vrlo slabo glumiti umiješ! Prije svega, očima reci neka glazbu svoju usklade s tvojim glasom. jer, u protivnom, svi će Čuti da loše zvuči i da škripi taj instrument neusklađeni, koji bi htio da se složi sva lažnost riječi i govora s jasnom istinom osjećaja.
Rosaura:
Ta, već sam rekla da jedino taj portret čekam.
Astoljo:
Kad već hoćeš da se do kraja varkom služiš odvratit ču ti istom mjerom. Astrea, reci infantkinji, da je toliko mnogo cijenim te mi se čini nedostojnim da joj pošaljem ovaj portret, koji je ona zatražila, zato joj šaljem sami model, neka ga cijeni i poštiva; a ti joj možeš to odnijeti, jer ga u sebi samoj nosiš.
Rosaura:
Kad čovjek, snažan i odvažan ođlučno krene na posao neki zadatak da izvrši, a netko hoće da ga skrene s njegova puta, te mu nudi nešto, što vrijedi mnogo više,
70
glupo bi čovjek postupio, da odustane od svog cilja. Tako sam i ja ovdje došla da od vas ovaj portret uzmem, i sada đa se natrag vratim s modelom koji više vrijedi, vratiia bih se ponižena. Zato, neka mi visost vaša dade taj portret da ga nosim, jer vratiti se bez njeg neću. Astolfo: Rosaura:
A kako da se s njime vratiš, ako ga ne dam? A, zar tako? (Hoće da mu ga fstrgne.)
Pusti, nitkove! Astolfo:
Uzaluđ je.
Rosaura:
Ne dao bog ti da se nađe u ruci neke druge ženel
Astolfo:
Pa, ti si strašna!
Rosaura:
A ti podlac.
Astolfo:
Dosta. je, moja Rosauro.
Rosaura:
Ja da sam tvoja? Lažeš, gade. (Natežu se oko portreta.)
PETNAESTA SCENA (Ulazi Steia.)
Stela:
Astrea, Astolfo, što je to?
Astolfo (sam za sebe): Pa to je Stela.
71
Rosaura (za sebe): Nek’ mi Ijubav dade sposobnost i vještinu da se domognem svog portreta. fSteli):
Gospođo, ako želiš znati, što je na stvari i kako je, ja ću ti reći. Astolfo (posebno, Rosauri):
Sto ćeš reći?
Rosaura:
Poslali ste me da sačekam Astolfa ovdje i da tražim od njega portret obećani. Bila sam sama i tako sam o koječemu razmišljala, a budući da je bilo riječi 0 portretima, ja se sjetih da imam ovdje, u rukavu, jedan svoj portret te mi dođe da ga pogledam. U samoći ljudi se ćesto zabavljaju najobičnijim ludostima. Dok sam ga tako promatrala pade mi na pod, a Astotfo upravo dođe i diže ga. 1 sada neće da vam dade onaj koji ste zatražili, već, mjesto njega, moj vam daje. Kumila sam ga i molila da mi ga vrati, ali neće, zato sam eto u ljutini kušala da ga sama otmem. To je moj portret, pogledajte i vidjet ćete, na me liči.
Stela:
Astolfo, dajte ovaj portret. (Trgne mu ga iz ruke.)
72
Astolfo:
Gospođo ...
Stela:
Gledaj, lijepo djelo, i posve vjerno svom modelu.
Rosaura:
Zar nije moj?
Stela:
O, nema sumnje!
Rosaura:
Sada pitajte onaj drugi.
Stela:
Uzmi svoj portret i otiđi.
Rosaura (za sebe): Ja sam dobila svoju sliku sada neka bude kako bude. (Odlazi.)
Se s n a e s t a
Stela:
scena
A sad mi dajte onaj portret. Jer makar više ne bih htjela ni da vas čujem, niti vidim, ipak ne želim da ostane u vašoj vlasti, možda zato što sam ga tako nerazumno tražila od vas.
Astolfo (za sebe): I sad kako da se izvučem iz tog jada? (Steli):
Premda bih htio, lijepa Stelo, da vam u svemu udovoljim ne mogu vam ga dati, jer ... Stela:
Jer si, neotesanac i grubijan, I sad ne želim da ga dadeš;
73
zađrži ga, jer ne bih htjela
da me ta slika na te sjeća. (Odlazi.) Astolfo:
Cekaj, ne idi, saslušaj me . . .
O, bog te čuvaj, Rosauro! Kako si, zašto i otkuda u Poljsku zemlju danas došla, sebi i meni zlo donijela? (Odlazi.)
SEDAMNAESTA SCENA (Kne&ev ratvor u kuli. Sigizmund, kao na početku, obučen u fcrzno i okovan u lance, leii na zemlji.) Klotaldo, dve sluge i Klarin.
Klotaldo:
Tako, ovdje ga ostavite, jer danas tu na istom rnjestu njegova zloća završava gdje je počela.
Jedan sluga:
Stegni lance, da budu čvrsti kao prije.
Klarin:
O, ne budi se, Sigizmunde, da ne ugleđaš propast svoju u koju zla te sudba sprti, jer tvoja lažna slava bješe sjena života, plamen smrti.
Klotaldo:
Za onoga tko mnogo misli treba pronaći zgodnu sobu da u njoj ima dosta mjesta za temeljita umovanja. (Sltiffamo);
Ovoga ovde uhvatite i zatvorite u tu sobu. (Pokazuje susjedmi sobu.)
74
Klarin:
A zašto mene?
Klotaldo:
Eto, zato, jer Klarin, koji tajne znade, treba đa bude dobro čuvan, da zasvirati ne bi mog6.
Klarin:
Zar ja, pobogu, svoga oca ubiti želim? O, nikako! Jesam li možda ja s balkona onog Ikara izbacio? Da li to sanjam ili spavam? Ta zašto me u zatvor meću?
Klotaldo:
Jer ti si Klarin i klarinet.*
Klarin:
A ja vam kažem da odsada nisam klarinet nego truba i šutjeti ću da vam uši preoštra svirka ne zagluši.
(Sluge ga odvode, a ostaje Klotaldo sam i promatra Siglzmttnda.)
OSAMNAESTA SCENA (Ulazi Bazilije, pokriven plaStem.)
Bazilije:
Klotaldo!
Klotaldo:
O, moj gospodaru, zar i vi ovdje, i to tako?
Bazilije:
Eto, bezumna radoznalost, da vidim što se sve događa
* U Jpanjolskom jeziku claTln znaCi truba i pisa često poigrava tim značenjem. Da bi se postigla bar približna podudarnost, mi smo se u prijevodu poslužili riječju klarinet.
75
sa Sigizmundom — jao meni -— natjerala me da tu dođem na ovaj način. Klotaldo:
Gledajte ga opet u starom jednom stanju.
Bazilije:
Jao, nesretni, tužni kneže, što si pod crnom zvijezdom rođen! Kušaj, Klotaldo, probudi ga, izgubio je cijelu snagu od opijuma što ga ispi.
Ktotalđo:
Uznemiren je, gospođaru, i sam sa sobom razgovara.
Bazilije:
Da poslušamo, što sad sanja.
Sigizmund (u snu): Onaj je čovjek milosrdan koji silnike uništava. Zato Klotaldo neka umre od moje ruke, a moj otac neka mi klečeć ljubi noge. Klotaldo:
Smrću mi prijeti, gospodaru.
Bazilije:
Meni uvredom i sramotom.
Klotaldo:
On hoće da mi život uzme.
Bazilije:
A mene hoće da pogazi.
Sigizmund (u snu): Nek’ istupi na trg široki velikog svjetskog kazališta smionost moja nenadmašna i kad osveta moja bljesne, nek’ vide kneza Sigizmunđa kako svog oca pobjeđuje. (Budi se.) No jao meni! Gdje sam ovo?
76
Bazilije (Klotaldu): Mene uopće nek’ ne vidi. Ti znaš što treba da učiniš. Ja idem tamo da ga čujem. (Povlači se.) Sigizmund:
Zar sam zaista ovo ja? Da li to sebe vidim ovdje u teške lance okovana? A ova kula, zar to nije grobnica moja? — O nebesa, kakve sam samo snove snio!
Klotalđo (za sebe): A sad mu moram pristupiti, da ga posvema razuvjerim. Sigizmund:
Je li već vrijeme da se budim?
Klotalđo:
Da, da, vrijeme je da se budiŠ. Ta nećeš cijeli dan spavati? Jer otkako sam govorio 0 onom orlu, slijedeći ga sporim pogleđom u visini, ti si ostao na tom mjestu, 1 zar se otad, Sigizmunde, nijednom nisi probudio?
Sigizmund:
Ne! Čak ni sada nisam budan, jer, kako vldim, moj Klotaldo, još uvijek spavam; ne varam se, jer ako li sam prosanjao ono što vidjeh bjelodano, onda je ovo što sad vidim sasvim daleko i nestvamo; i sve to nije ništa Čudno za me, u ovom teškom stanju, da vidim onda kada spavam, ako sam sasvim budan snio.
Klotaldo:
Pa, ispričaj mi, što si snio?
Sigizmund:
Klotaldo, čak uz pretpostavku da je zaista bio san, ^
77
neću ti reći što sam snio, već samo ono što sam gled6. Kad se probudih, zatekoh se (kakva okrutnost zamamljiva!) gdje u postelji divnoj ležim, bila je puna šarnih boja kao da ju je svojim cvijećem proljeće mlado izatkalo. Tu mnogi ljudi plemeniti meni se zdušno pokloniše i prozvaše me svojim knezom, i pomogli mi da odjenem divne odore i ukrase. Bio sam miran i začuđen, a ti si tada pristupio, i ulio mi silnu radost objasnivši mi sreću moju, i ja sam bio knez Poljaka, iako sad ovako čamim. Klotaldo:
Mora da si mi obećao dobru nagradu.
Sigizmund:
Ne baš dobru. Smatrao sam te izdajnikom, i dva sam puta svom žestinom kušao da ti glavu skinem.
Klotaldo:
Takva okrutnost prema meni?
Sigizmund:
Ja sam imao vlast nad svima i svima sam se osvećivo, a volio sam jednu ženu; nju jedinu. I sađa mislim da je sve bilo istinito, jer je sve bilo i sve prošlo, samo ta ljubav ne prolazi. (K ralj ođlazi.)
78
Klotaldo (za sebe): Kralj eto ođe; vjerojatno bio je ganut kad je čuo. (Sigizmundu):
Kako smo ono govoriii 0 onom orlu, zaspao si, 1 zbog toga si carstvo snio, no trebaio je čak i u snu da mnogo cijeniš i poštivaS onoga što te teškom mukom othranio i podigao, jer, Sigizmunde, i u snima treba činiti dobro svima. (Odlazi.)
DEVETNAESTA SCENA
Sigizmund:
Da, treba da ukrotimo ovu našu ćud opaku, pomamu i čežnju svaku, ako opet san usnimo. Tako treba, jer živimo u tom svijetu čudne ćudi, gdje življenje san je hudi te me znanje uči moje: čovjek sanja ono što je, sanja dok se ne probudi. I kralj koji vlada svima, sanja kako zapovijeda, u toj varci sebe gleda kako mnoge časti prima, a na vjetar sve ih piše, jer smrt strašna sve ih briše, i u prah će sve to strti. Tko je, dakle, željan vlasti kad zna da će jednonft pasti čim se prene — u snu smrti.
79
Gavan sanja blago svoje i posvuda strah ga prati, bijednik sanja kako pati sve tegobe i nevolje. Sanja, kom se uspjeh nudi, sanja, koji časti žudi, i tko vrijeđa bližnjeg svoga. Tako eto stvari stoje: svaki sanja ono što je samo nije svjestan toga. I ja sanjam da sam tu, sputan u tom kutu bijednom, a snio sam da sam jednom uživao sreću svu. Sto je život? Mahnitanje. Sto je život? Puste sanje, prazna sjena što nas ovi. O, malen je dar nam dan, jer sav život — to je san, a san su i sami snovi.
- TRECI CIN PRVA SCENA (V Sigizmundovoj kuli.)
Klarin:
t Zlvot je san
Zbog onog što znam, zatvoren sam u ovu kulu začaranu, što će mi onda učiniti zbog onoga što ne znam, kad me zbog onog što znam, usmrtiše? I tako čovjek, jadan, gladan, umire živ i mrtav živi. Sam nad sobom se sažaljevam, a svi će reći: »Vjerujemo«, pa i može se vjerovati, no ova šutnja ne slaže se s imenom'Klarin, i ne mogu, ne mogu više tu da šutim. A tko mi ovdje društvo pravi? Ako se tako može reći, samo pauci i miševi. Gle, kakvi divni češljugari! Od pustih snova prošle noći u glavi mojoj evo šumi tisuću frula i svirala i raznih truba, i obmana, i procesija, i križeva, i grešnika što bičuju se na križnom putu, a od njih se jedni uspinju, drugi slaze, a neki klonu kada vi^e kako je druge krv obiila;
81
a ja, ako ću pravo reći, od same gladi evo padam, jer u tamnici ovoj živim gdje po čitave dane čitam samo mudraca Nejedova, a cijele noći isto tako prelistavam Nevečerova ... Kaže se da je šutnja sveta, a ja upisah u kalendar novog sveca, Svetu Tajnu, zbog koje evo grdno postim, premda njen blagdan ne svetkujem. Na kraju, bilo kako bilo, zaslužio sam ovu kaznu, jer sam šutio kao sluga, a biti sluga i šutjeti, to je najveće svetogrđe.
DRUGA SCENA (Cujv se trube i bubnjevi i razni glasovi. Ulaze vojnici.)
Prvi vojnik (iznutra): A, ovdje je u ,ovoj kuli. Srušite vrata i uđite. Klarin:
Pobogu, pa to mene traže, jer čuh gdje kažu da sam ovdje. A li što hoće?
Prvi vojnik (iznutra): Ulazite! D rugi vojnik:
O vd je je.
Klarin:
Nije.
V ojnici:
Gospodine ...
Klarin (za sebe): Ovi su valjda nakresani?
82
Prvi vojnik: Evo nam kneza. Mi hoćemo svog zakonita gospodara. Nećemo da nam stranac vlada. Daj noge da ih poljubimo. Vojnici:
Zivio knez naš!
Klarin (za sebe): Nebesa mi, ovi ozbiljno nastupaju. Po svemu sudeć, izgleda mi da je običaj ovdje kod njih, da svakog dana nekog uzmu pa ga proglase svojim knezom i onda ga u zatvor vrate. Danas je valjda red na mene. Vojnici:
O, daj nam noge ...
Klarin:
To ne mogu, jer noge su mi neophodne. Pa kako bi to strašno bilo da budem knez vaš, a bez nogu.
Drugi vojnik: Mi smo već rekli tvome ocu da tebe samo priznajemo za svoga kneza, a nikako onoga što iz Moskve dođe. Klarin:
To znači da ste mome ocu čak i poslušnost otkazali. Vi niste drugo nego hulje.
P rvi vojnik: To je odanost našeg srca. Klarin:
Ako je tako, opraštam vam.
Drugi vojnik: Dođi i vladaj svojim carstvom. Zivio Sigizmundl Svi:
2ivio!
83
Klarin (za sebe): Kažu Sigizmund? Oni valjda sve knezove ovakve vrste zovu imenom Sigizmunda.
TRECA s c e n a (Vlazi Sioizmund.)
Sigizmund:
Tko to spominje Sigizmunda?
Klarin (za sebe): Propade moja kneževina. Prri vojnik: Pa, tko je Sigizmund? Siffizmtmđ:
To sam ja.
Drugi vojnik (Klarinu): I ti se praviš Sigizmunđom, budalo jedna pokvarena? Klarin:
Ja Sigizmundom? To nikako. Vi ste me sami svojom voljom posigizmundili, prema tome, vi ste budale pokvarene.
Prvi vojnik: Veliki kneže Sigizmunde, tvoj otac, kralj naš Bazilije, u strahu da se ne ispuni jedno proroštvo, koje kaže da ćeš ga s vlasti oboriti i poniziti, hoće da ti oduzme pravo na prijestolje, i da nam dade za vladara Astolfa, kneza moskovskoga. Zato je cijeli dvor sazvao da to objavi, ali narod, koji je čuo i saznao, da si ti vladar zakoniti, ne želi da nam stranac vlada. Tako smo sasvim obazrivo
84
prezreli riječi viših sila i došli ovdje u tamnicu, da te nađemo, i u pratnji našeg oružja da izađeš iz ove kule, da preuzmeš kraljevstvo svoje i da krunu oduzmeš onom nasilniku. Izađi, dakle! U toj šumi velika vojska od pučana i prognanika tebi viče. Čeka te slava i sloboda. Poslušaj samo! Glosout izvana: Zivio Sigizmund, živio! Stgizmttnd;
^
Zar evo opet (o, nebesa!) opet hoćete da prosanjam raskošnu slavu i veselje, koje će vrijeme rasplinuti. Opet hoćete da promatram kroz nejasne i mračne slike kako nemili vjetar nosi sjaj veličine i bogatstva. Opet hoćete da okušam žalosnu varku i opasnost pred kojom sva se ljudska snaga rađa ponizna, živi slaba. I zato neću da me opet ponese moja zla sudbina, a budući da dobro znadem da život nije nego san, bježite, sjene, koja ovdje pred mojim tijelom izmučenim hinite da ste živa bića sa živim glasom, a zapravo nemate tijela, niti glasa; jer ja ne želim lažnu slavu, ne želim raskoš neviđenu, ni iluzije, ni obmane, koje s najmanjim daškom vjetra
85
brzo iščeznu, k6 što badem, koji prerano cvijet otvara, bez opreznosti i savjeta, a đočim prvi dašak pirne cvijetovi venu, sjaj se gasi i s ružičastim pupoljcima nestaje ukras i ljepota. O, poznajem vas, poznajem vas, i znam: isto će zadesiti svakoga onog koji zaspi. Za mene nema iluzija, jer već me jednom prevariše, i spoznah da je život san. Drngt vojnik: Ako li misliš da je varka, pogledaj vani, po brdima, da vidiš narod što te čeka. Sigtzmund:
Već sam vidio iste stvari i to jasno i razgovjetno ko što ih, evo, sada gledam, pa ipak, sve je bio san.
Dmgi vojnik: Velike stvari, gospodaru, uvijek su bile naviještene raznim znacima, a to znači ako ste prije sve sanjali, to su znamenja bila samo. Sigiznund:
Dobro, znamenja to su bila, i zaključimo da je tako, a buduć da je život kratak, sanjajmo opet, dušo moja. No ovog puta da sve bude u razumnosti i oprezu, i da imamo na pameti da se iz ovih užitaka moramo jednom probuditi. Jer kad unaprijed nešto znamo,
86
tada je varka mnogo manja; ne^reću ruglu izvrgnemo, ako znademo da će doći. Eto, s ovakvom opreznošću možemo svašta pokušati, jer svaka viast je posuđena i znamo đa je uvijek treba vratiti pravom gospodaru. (VojjiicimaJ;
Vazali, ja vam blagodarim na odanosti, u meni ste našli onoga koji će vas osloboditi stranog jarma. Svirajte pokret. Brzo ćete vidjeti moju sjajnu vrijednost. Najprije ćemo udariti na moga oca, nek’ se vidi da su nebesa pogodila. A onda hoću da ga gledam, kako preda mnom nice pada. (Sam sa sobom):
Ali, možda bi bolje bilo da nisam ništa govorio, jer moglo bi se dogoditi da se probudim prije toga.
Ce t v r t a
scena
( Ulazi Klotaldo.)
Klotaldo:
Kakva je ovo graja ovdje?
Sigizmund:
Klotaldo.
Klotaldo:
O, moj gospodaru .,, (Za sebe):
Sad će po meni udariti.
87
Klarin (za sebe): Evo, kladim se, bacit će ga sa ove stijene niz planinu. (Odlazi.) Klotaldo:
Pred kraljevske ti noge padam, jer moram umrijet.
Sigizmund:
O, ustani, moj ućitelju i moj oče, ti si mi vođa i putokaz i u tebe se povjeravam da me povedeš mom uspjehu, jer znam da sam ti mnogo dužan za požrtvovanu brigu tvoju. Pruži mi ruke.
Klotaldo:
Sto to kažeš?
Sigizmund.
Kažem da sanjam i da želim činiti dobro, jer i u snu moramo biti plemeniti.
Klotaldo:
Kad već uzimaš dobra djela za svoje geslo, gospodaru, neće te valjda uvrijediti, ako te u tom podržavam. Ti hoćeš u rat protiv oca! Ne mogu da te nagovaram nit’ mogu da ti pomoć pružim protiv svoga kralja. Evo, padam pred tvoje noge i ubij me.
Sigizmund (za sebš): O, izdajniče nezahvalni! AV treba da se suzdržavam, tko zna jesam li zbilja budan? (Klotaldu):
Zahvaljujem ti i zavidim na iskrenosti i čvrstini. Idi svom kralju i služi mu;
88
vidjet ćemo se, ja se nadam, na bojnom polju. (VojnicimaJ:
Vi, vojnici, svirajte pokret! Klotaldo:
O, sto puta ljubim ti noge plemenite. (Odlazi.)
Sigizmund:
Idemo, srečo, da vladamo, i ne budi me ako spavam, ako je stvamost, da ne zaspim; no biia stvarnost ili snovi, Činiti treba dobra djela, ako je stvarnost, zbog stvamosti, ako to nije, onda zato da bismo stekli prijatelje za poslije, kad se probudimo. (Odlaze, udarajući u bubnjeve.)
PETA SCENA fSaton u kraljevskoj palači. Ulaze BazlUje i Astolfo.)
Bazilije:
Tko bi, Astolfo, mogao razumom zaustaviti konja razuzdana? Tko da zadrži vode nagle rijeke, što, nabujala, svome moru hita? Tko snagom svojom da zadrži kamen kad se otkine sa vrha planine? Ipak, čini se, sve je ovo lakše, nego li srdžbu puka obuzdati. To nam svjedoči u ovome času daleka buka razdijeljenih strana, što odjekuje gorom, dokle kliču jedni Astolfu, drugi Sigizmunđu. I tako ovo posvećeno mjesto,
89
mjesto zakletvi, sad je oskvmjeno novim užasom, novim namjerama, i postalo je mrtvački teatar, gdje zla sudbina sada prikazuje predstave svojih mračnih tragedija. Astolfo:
O, gospodine, nek’ se obustavi svako veselje i raskošno slavlje, što si ga meni bio obećao, jer ako Poljska (kojom ću vladati, kako se nadam) danas otkazuje meni poslušnost, to je možda zato, što je potrebno da sve to zaslužim. Dajte mi konja i neka smiono ko munja udri taj što gromom prijeti.
Bazilije:
Teško se liječi što je neminovno i opasno je što je prorečeno, kad nešto mora biti, uzaluđ je svaka opreznost, a tko silom hoće da se obrani, zlo ga prije snađe. O strašna sudbo! O zakone tvrdi! Tko misli da će izbjeći opasnost, taj u nju pada. Ono, od čega se najviše čuvah, to me bije sađa, ja zemlji svojoj sam udarac zadah.
Se s t a
scena
(Ulasi Stela.)
Stela:
Ako prisutnost tvoja, gospodine, ne obustavi taj opasni metež, koji se širi od mjesta do mjesta, po ulicama i svim trgovima, vidjet ćeš svoje kraljevstvo gdje pliva u rujnoj vodi, cijelo obojeno grimizom krvi, jer evo posvuda sve je nesreća i sve tragedija.
90
Takva je propast tvojega kraljevstva i takav užas krvavih nasilja da je strahota čuti i vidjeti. Sunce se smelo, a vjetar se spleo, svaki je kamen smrtna piramida, svaka je zgrada visoka grobnica, a svaki vojnik, to je kostur živi.
SEDMA SCENA (Ulazi Klotaldo.) Klotafđo:
O, bogu hvala, da živ k tebi dođoh!
Bazilije:
Reci, Klotaldo, Što se dogodilo sa Sigizmundom?
Klotaldo:
Narod, gospodaru, k6 neko slijepo, divlje čudovište provalio u kulu, te iz tame izvuko svoga kneza, koji odmah feim se ponovno našao u časti, pokazao se hrabar i oholo •rekao da će svima pokazati, da su nebesa istinu prorekla!
Bazilije:
Dajte mi konja, jer osobno želim svladati svoga nezahvalnog sina i braneć krunu, neka mač ispravi ono u čem je znanost pogriješila. (Odlazi):
Stela:
A ja ću stati uz bok svome Suncu kao boginja nemilosnog rata. Moje će ime, uz njegovo, sjati i poletjet ću na krilima brzim da se natječem s Paladom Atenom. (Odlazi. Svira uzbuna.)
91
OSMA SCENA (Ulazi Rosaura i zadržava Klotalda.)
Rosaura:
Iako hrabrost i vrlina sada iz tvojih grudi viču, ipak, poslušaj što ću reći, jer znam, sada je sve u ratu. Ti dobro znadeš da sam došla uboga, jadna i nesretna u Poljsku zemlju, i štićena tvojom vrlinom, u tebi sam milosti nažla. Reko si mi, da ovdje živim presvučena i od Astolfa da se čuvam, prikrivajući ljubomoru. Konačno, on me prepoznao, i sad toliko čast mi vrijeđa, da se sa Stelom naočigled noću u parku zadržava. Evo, ovaj sam ključ uzela te s njime možeš tamo ući i dokrajčiti muke moje. I tako, snagom i hrabrošću, ti ćeš čast moju osvjetlati, jer već si prije odlučio da ćeš me smrću osvetiti.
Klotaldo:
Jest, istina je, Rosauro, otkad te vidjeh, bijah spreman da ti u svemu pomoć pružim (tvoj plač je tome svjedok bio). I kao prvo svjetovah ti da se presvučeš, jer ako te Astolfo vidi i prepozna, ne bi smatrao površnošću ovakvu drskost nerazumnu što čast dovodi u opasnost. U to sam doba razmišljao kako da tvoju ćast osvjetlam, makar morao i ubiti
92
samog Astolfa (toliko me mučio problem tvoje časti). Kakvo staračko trabunjanje! I, buduć da on nije kralj, ta stvar me nije ni plašila, ni očarala, i zaključih da ga ubijem, ali onda, kad je Sigizmund mene htio, on je sRtičio, prezirući svaku opasnost i, braneć me htjede svu snagu pokazati, no to je bila luda drskost, a ni najmanje prava hrabrost. I sada, reci, kako mogu, uz osjećanje zahvalnosti, da smrt zadadem onom istom, koji je meni dao život? I tako, eto, dzmeđu vas dijeleći brigu i naklonost, videć da tebi dadoh život, a da svoj život od njeg primih, sad ne znam kome da priteknem i kome od vas da pomognem, kad tebe volim, jer ti dadoh, a njega, jer od njega primih. I tako, eto, moju ljubav ništa ne može utješiti, jer ja sam onaj koji daje i ja sam onaj koji prima. Rosaura:
Na ovo mogu samo reći da za čovjeka plemenita sasvim je časno kada daje, a sasvim nisko kađa prima. Zato, držeć se tog načela, ti njemu ništa ne duguješ, jer on je tebi život dao, a ti meni, i prema tome, on te je samo prisilio
93
na nisko djelo, a ja sam te na plemenitost ponukala. Dakle, on te uvrijedio, prema meni si obavezan, jer ono što si meni dao, to si od njega primit mord. I zato, u tom teškom času, treba da moju čast spasavaš, jer ja sam od njeg zaslužnija, i to toliko, koliko je časnije dati, neg’ primiti. Klotaldo:
Iako onaj koji daje može se zvati plemenitim, a koji prima, taj je dužan da bude odan i zahvalan. I buduć da sam znao dati, već mi pripada časno ime, ime čovjeka plemenita; a sad me pusti da ponesem i časno ime zahvalnoga: zaslužio sam da ga nosdm, jer sam zahvalan i darežljiv, a jednako je časno dati k& što je časno i primdti.
Rosaura:
Eto, od tebe život primih, no ti sam si mi govorio, kad si mi život darovao, da uvrijeđeni život nije nikakav život: prema tome, ja ništa nisam ni primila iz tvoje ruke, kad taj život nije ni bio život pravi. I sada, ako želiš biti prije darežljiv, pa zahvalan (kako si, eto, govorio), ja čekam da ml dadeš život, koji mi prije nisi dao, a kako dati više vrijedi,
94
budi darežljiv prije svega, a onđa budi i zahvalan. Klotaldo:
Pobijeđen tvojim razlozima, bit ću darežljiv prije svega. Zato ti dajem, Rosaura, svoje imanje, a onda ćeš lijepo otići u samostan. Sve to sam dobro razmislio, jer ćeš se spasit od zločina i doći ćeš u sveto mjesto. Dok ovo carstvo razdijeljeno pati od zala i nesreća, neću još i ja da zlo činim, jer ja sam čovjek časna roda. S ovim prijedlogom što ga rekoh ja sam lojalan prema carstvu, a darežljiv sam prema tebi i zahvalan sam spram Astolfa. Sad izaberi kako želiš, sve će ostati među nama, ne bih ti mogo više dati, sve kad bih ti i otac bio.
Rosaura:
Kad bi ti bio meni otac tu bih nepravdu još pođnijela; nisi mi otac i ne primam.
Klotaldo:
A što od mene očekuješ?
Rosaura:
Ubij vojvodu.
Klotaldo:
Jedna dama, koja ni svoga oca ne zna, zar takvu smjelost posjeduje?
Rosaura:
Da.
Klotaldo:
Tko te bodri?
95
Rosaura:
Moj glas i prestiž.
Klotaldo:
Znaj, Astolfo će jednom b iti...
Rosaura:
Cast moja gazi preko svega.
Klotaldo:
. . . bit će ti kralj i suprug Stelin.
Rosaura:
Tako mi boga, to nikada!
Klotaldo:
Pa, to je ludost.
Rosaura:
Vidim i ja.
Klotaldo:
Svladaj se, dakle.
Rosaura: Klotaldo: Rosaura: Klotaldo: Rosaura: Klotaldo: Rosaura: Klotaldo: Rosaura: Klo taldo: Rosaura: Klotaldo:
Kad ne mogu. Pa, izgubit ćeš . . . Znam da hoću. . . . i čast i život. Razumije se. Sto, dakle, tražiš?
Smrt. Al* pazi, pa to je očaj. To je krepost. To je bezumlje. To je smjelost. To je buncanje. 96
Rosaura:
To je srdžba.
Klotaldo:
Pa zar zaista nema Iijeka za tvoje slijepe strasti?
Rosaura:
Nema.
Klotaldo:
Tko će ti pomoć?
Rosaura:
Sama sebi.
Klotaldo: Rosaura:
I nema lijeka? Nema lijeka.
Klotaldo:
Možda postoji drugi izlaz ...
Rosaura:
Da propadnem na drugi način. (Odlazi.)
Klotaldo:
Ako baš treba da propadneš, onda pričekaj, kćeri moja, neka zajedno propadnemo. (Ođlazi.)
DEVETA SCENA (Ulazi Sigizmund, odjeven u kotuh, vojnici stupaju, udaraju bubnjevi.)
Sigizmund:
7 Ztvot ]e «an
O, da me sada rimski narod vidi u trijumfima najstarijeg doba, o, kako bi se samo radovao toj izvanrednoj i sjajnoj prilici, gledajuć gdje im silnu vojsku vodi ovakva divlja zvjerka, za čiju bi golemu dušu čak i osvajanje nebeskog svoda bilo beznačajno. No, dušo moja, usporimo krila, da neoprezno ne bismo rasuli tu nesigumu slavu, jer kada se
97
iz sna probudim, srce će me boljet da sam je samo stoga osvojio da je izgubim. Zato, ako sada letimo niže, pad će lakši biti. (Svira truba.) Klarin:
Na brzu konju (dopusti mi da ga opišem, kad već o tome govorim) na kojemu je mapa ucrtana, tako da tijelo predstavlja mu zemlju, a vatru duša koju grudi kriju, pjena je more, a disanje uzduh i u tom spletu kaos opažamo (jer u disanju, pjeni, tijelu, duši vidimo čudo vatre, zemlje, mora i vjetra), dakle, na šarenom konju, s crnim pjegama, koji je ko stvoren za onog tko ga mamuzama bode, koji ne trči, već po zraku leti, na takvu konju dolazi ti jedna dražesna žena.
Sigizmund: Klarin:
Njen sjaj me ubija.
Tako mi boga, to je Rosaura! (Povlači se.)
Sigizmund:
Nebo je, evo, sada k menl vodi. DESETA SCENA
(Ulazl Rosaura u kratkom plaStu. na njoj maS i bodeJ.)
Rosauro:
O, plemeniti Sigizmunde, čije junačko veličanstvo ulazi u dan tvojih djela iz teške noći tvoga mraka, ti k6 planeta najsjajnija koja na krilu rujne zore vraća se sjajna i blistava
98
da grije bilje i cvjetove, te iznad gora, iznad mora, kad se pomoli okrunjena, rasipa svoju sjajnu svjetlost, vrhove kupa, pjenu ljubi, tako ti možeš svijetu sjati o, sjajno sunce Poljske zemlje, i zaštititi jednu ženu, koja pred tvoje noge pada. od navedena dva razloga sasvim je dosta da osvoji čovjeka hrabra i čestita. Tri puta si me već vidio, tri puta nisi znao tko sam, jer sva tri puta, kad me vidje, bijah drukčije obučena. Prvog si puta vjerovao da sam muškarac, a to bješe tamo u onoj strašnoj kuli, gdje me je tvoje jadno žiće u mome jadu utješilo. Drugi put si me, Sigizmunde, vidio ovdje kao ženu, kada je raskoš tvoje slave bila obmana, san i sjena. A treći put je, evo, danas, kad sjedinjujem oba spola, jer sam k6 žena odjevena, s muškim oružjem za pojasom. I da bi mii u tvom ganuću s većim predanjem pomogao, bit će potrebno da saslušaš tragičnu sudbu mog života: Rodi me majka plemenita u moskovskome sjajnom dvoru, i mora da je lijepa bila, ako je bila i nesretm. r
99
U nju se bio zagledao izdajnik jedan, čije ime ne mogu reći, jer ga ne znam, no slutim da je bio vrijedan, jer i ja vrijednost posjedujem. Budući da sam čisti oblik njegove misli, sada žalim što se ne rodih ko poganka da bih, bezumna, vjerovala, kako je bio od bogova, jedan od onih, koji su se pretvorili u zlatnu kišu, u labuda il’ cmog bika i zbog kojih su proplakale Danaja, Leda i Europa i uprav htjedoh da ti pričam još mnoge priče o izdajstvu, no vidim da si već mogao iz mojih riječi razabrati, da moja majka, zavedena finim ljubavnim vještinama, bijaše lijepa ko nijedna, i nesretnica k6 sve druge. Sva ona luda obećanja o vjernosti i bračnoj sreći, toliko su je zaludila, te još i danas jadna plače kad na to misli; jer onaj je bio nevjeran i okrutan (kao Eneja u Kartagi), te je jadniei napuštenoj čak sablju svoju ostavio. A li neka je sada ovdje, izvući ću je iz korica prije neg’ priču svu ispričam. Eto, iz toga lošeg uzla, koji nit’ veže, niti spaja, bila ženidba ili zločin, (a zapravo je sve to isto), iz toga uzla ja se rodih
100
ko prava slika svoje majke, ne po ljepoti, razumije se, nego po sudbi i životu. Tako, ne treba da ti kažem, da sam, ko tužna baštinica njene sudbine, uvijek bila nemile sreće, ko i ona. Najviše što ti mogu reći, jest ime onog što mi ote trofeje časti i poštenja. To je Astolfo — jao menil, čim ga spomenem, srce mi se napuni bijesom, kč što biva - i a d spominjemo dušmanina. Astolfo bješe nezahvalnik, koji je svaku prošlu sreću zaboravio (jer se lako čak i sjećanje zaboravi kad ljubav prođe), a onda je u Poljsku doš6, nadajuć se da će postići sjajan uspjeh i oženiti lijepu Stelu, koja je simbol mog zapada. Ja, uvrijedena, izigrana, ostadoh luda i žalosna, ostadoh takva kakva jesam, a to će reći da je cijela paklenska zbrka utisnuta u Babilonu moga srca. Otkrivajući sebe nijema (jer ima patnja i tegoba koje osjećaj kaže bolje nego ih usta mogu reći), patnje sam šutnjom govorila, sve dok jedanput moja majka, kad smo se tako našle same, ne probi vrata moje duše, a patnje iz nje provališe u takvoj žurbi i naglosti da su se same sudarale.
101
Sve sam bez straha kazivala, jer kada znamo da je onaj, kome slabosti priznajemo, već počinio slične stvari, to nam donosi ohrabrenje i lakše se ispovijedamo; tako i loši primjer ipak nečemu služi. — Moja mati sažalno me je saslušala i pokušala da me tješi svojim vlastitim nevoljama. O, kako shvaća i oprašta sudac koji je kažnjen bio! Svojim iskustvom poučena, videći da joj ni sloboda, ni zaboravno vrijeme nisu donijeli lijeka ni utjehe, znala je dobro da ni moje nevolje neće bolje proći. I zato mi je svjetovala kao najbolje, da ga slijedim i dovitljivim opsjjedanjem da ga prinudim neka plati što mi je dužan za čast moju. A da bih lakše prebrodila razne teškoće, sudba htjede da se obučem ko muškarac. I moja mati tada skide sa zida jednu staru sablju, a to je ova koju nosim (i sad je vrijeme, ko što rekoh da je izvučem iz korica) i onda, puna pouzdanja u znake, na njoj urezane, progovori mi: Id’ u Poljsku i nastoj da ti velikaši primijete sablju koju nosiš; možda se ipak nađe netko koji će srcem razumjeti sve jade tvoje, i koji će
102
tegobe tvoje utješiti. I tako sam u Poljsku došla. Neću pričati, jer več znadeš, a nije to ni tako važno, kako mćNBijesni konj doveo pređ tvoju kulu, gdjeno si me pun udivljenja promatrao. Neću spominjati ni Klotalda, kako se za me zauzeo, raolio kralja da me spasi i kralj mi život poklonio, a onda mi je svjetovao da se obučem kao žena, da služim Stelu, a tada sam dovitljivošću i vještinom smutila ljubav Astolfovu i spriječila ga u namjerd da se oženi lijepom Stelom. Prijeđim o sad i preko toga da si me tada ovdje sreo po drugi put i da si bio veoma zbunjen, videći me u ženskoj nošnji i da sve to nisi mogao razumjeti.
A sad stanimo na Klotaldu, koji mišljaše da je dobro da se ožene i vladaju taj Astolfo i lijepa Stela, te me je, protiv moje časti, u toj prilici svjetovao da odustanem od namjere. No ja, videći da je tebi, o, hrabri kneže Sigizmunde, došo trenutak da se svetiš, jer ti svemoćno nebo dade te si tamnicu razorio, gdje si morao tavoriti, u osjećanju ko živina, a u patnjama kao kamen,
103
i viđeći te kako sađa dižeš oružje protiv oca i protiv svoje domovine, došla sam da ti pomoć pružim i u tu svrhu pomiješala sjajne ukrase Dijanine s bojnom opremom Paladinom, te nosim svilu i oružje, i oboje me sada krasi. Hajdemo, dakle, hrabri vođo, jer za me je i za te važno da zaprijecimo ovu svadbu: za mene da se ne oženi taj što se meni obećao, za te da ne bi ovo dvoje, kad ujedine svoja prava velikom vlašću i snagama našu pobjedu pomutili. Ko žena dođoh da te molim da se zauzmeš za čast moju, a kć muškarac da te hrabrim da se domogneš svoje krune. Ko žena hoću da te ganem i zato ti pred noge padam, a ko muškarac da te služim svojim životom i oružjem. I sada pazi, pokušaš li udvarati mi kao ženi, usmrtit ću te ko muškarac braneći časno sebe samu, jer dok nastojim da ponovno osvojim ljubav, potrebno je da budem žena u žalbama, a muškarac u poslu časti. Sigizmund:
Ako li sanjam, o nebesa, pamćenje meni oduzmite, jer ne vjerujem da bi mogle tolike stvari u san stati. O, sveti bože, tko bi znao
104
da se od svega toga spasi, ili ni na šta da ne misli! Tko je vidio takve muke i takve sumnje lAiiačne? Ako sam snio da sam jednom svu onu slavu proživio, kako mi sada ova žena iznosi tako jasne znake? Bila je, dakle, prava stvamost, a ne sanjanje, i ako je bilo zaista istinito, (a to je druga poteškoća, nimalo manja), zašto onda to što je bilo, snom nazivam? O, dobro vidim, san i slava tako su jedno drugom slični da pravu slavu lažnom zovu, a onu lašnu pravom drže. I udaljenost među njima tako je mala, te se ne zna je li laž možda il’ istina što vidimo i uživamo. A kopija je tako siična originalu, te sumnjamo koja je od njih dvije prava? Ako je tako, ako mora da se raspline sjaj i slava, treba da znamo kako ćemo iskoristiti svoj trenutak, jer u stvarnosti ovog svijeta samo u onom uživamo što uživamo u snovima. Sad imam vlast nad Rosaurom, duša je moja obožava, iskoristimo tu priliku: ' Ljubav nek’ ruši sve zakone > vrline, časti, povjerenja, koji je k meni dovedoše. ^ Ovo su snovi. Kad je tako sanjajmo sada pustu sreću,
105
jer poslije, sve će patnja biti. No svi razlozi što ih kažem, da i' uvjerit me zbilja mogu? Ako su snovi, prazna slava, tko bi za ljudsku praznu slavu božansku slavu izgubio? Ima li kakva prošlog dobra, a koje nije bilo tlapnja? Ta, tko je sreću uživao, a da ne kaže sam sa sobom, kad na nju misli u sjećanju: o, sve je bilo samo san! Ako me, dakle, ove misli razočaranju mome vode, i ako mi je dobro znano da je užitak lijepi plamen koji će pasti u pepeo čim bilo kakav vjetar dune, slijedimo ono što je vječno, tražimo slavu neprolaznu, gdje sreća nikad ne počiva i veličina gdje ne spava. Rosaura je sad bez časti, a jednom knezu dolikuje da joj čast dade, ne da uzme. Zato ću, evo, osvojiti čast njenu prije nego krunu. Bježimo, dakle, od napasti, koja me tako snažno vuče. (Jednom vojnikit):
Uzbunu sviraj! Hoću danas da zapodjenem ljutu bitku, prije nego li tama noći sahrani zlatne zrake sunca u tamnoplave morske vale. Rosaura:
O, gospodine, zar me tako ostavljaš samu, u nevolji? Zar ni jedine jedne riječi?
106
za moju patnju i tjeskobu? Zar je moguće, gospodine, da me ne gledaš, niti slušaš? Ni lice k meni da okreneš? Sigizmund:
Zbog tvoje Časti, Rosauro, da bih milostiv bio s tobom, sada okrutan moram biti. Moj glas ti ništa ne govori da bi čast moja govorila; neću da zborim, jer bih htio da ti govore djela moja, i ne gledam te, jer u takvoj nemiloj muci i nevolji ne smije gledati tu ljepotu, tko mora tvoju čast da gleda. (Odlazi zajedno s vojnlcima.)
Rosaura:
Kakve su ovo zagonetke? Poslije tolikih mojih muka, još uvijek samo sumnje imam uz dvosmislene odgovore.
JEDANAESTA SCENA (Ulazi Klarin.)
Klarin:
Mogu li, gospo, da te vidim?
Rosaura,
Ej, Klarine! A gdje si bio?
Klarin:
U tamnici sam, na kartama, igrao malo na smrt svoju: hoće li doći, neće doći? I da izvukoh jednu kartu, al’ bi mi život zablistao u pravoj igri, jer upravo bijah na rubu da poletim.
107
Rosaura:
A zašto?
Klarin:
Jer sam znao tajnu tvoga rođenja, a Klotaldo . . . (Cuju se bubnjevi.)
No što to čujem? Rosaura:
Sta bi bilo?
Klarin:
To iz palače opkoljene izlazi vojska oružana da se odupre i pobijedi vojsku hrabroga Sigizmunda.
Rosaura:
A ja se ovdje zalijenila, mjesto da budem pored njega na zapanjenost cijelog svijeta; i tako svud okrutnost vlada i bez zakona i bez reda. (Odlazi.)
DVANAESTA SCENA
Glasoui jednih (iznutra): Zivio naš kralj! Glasoui drugih: Zivjela naša sloboda! Klarin:
Da živi kralj naš i sloboda! Pa neka žive i sretno im! A ja jedinu muku mučim, što i mene u kolo vuku, a želio bih da ostanem po strani od te strašne zbrke pa da ko Neron sve to gledam posve miran i ravnodušan. Treba li nešto da me brine, to je jedino moja glava. I sađa ću se ovdje skriti
108
da đobro vidim tu svečanost. Mjesto je skrito i sigurno i smrt me neće lako naći, i zato, evo sipak smrti! (Sfcrira se. Cuju se bubnjevi i zveket oruSja.)
TRINAESTA SCENA (Ulaze Bazilije, Klotalđo i Astolfo, bježećt.)
Bazilije:
Ima li kralja nesretnijeg i oca tako progonjena!
Klotaldo:
Tvoji vojnici, pobijeđeni, bježe bez reda i razuma.
Astolfo:
A izdajnici pobijediše!
Bazilije:
U bitkama ko što je ova, koji pobijede, ti su vjerni, pobijeđeni su izdajice. Bježmo, Klotaldo, spasimo se od surovosti i nasilja ovakva sina, okrutnika.
(Pucafu unutra i Klarin ranjen pada s mjesta na Jcom it nalazio.)
Klarin:
U pomoć, bože!
Astolfo:
Tko je ovaj nesretni vojnik, koji pade pred naše noge, sav u krvi.
Klarin:
Ja sam nesretni jedan čovjek; htio sam da se čuvam smrti, pa ipak me je, evo, snašla. Bježeći od nje, sreo sam je, jer za smrt nema tajnog mjesta.
109
Iz toga, eto, jasno slijedi: onaj tko više od nje bježi taj prije pada pod njen udar. Zato idite, vratite se u vrtlog ove strašne bitke, jer je sred vatre i oružja veća sigurnost i zaštita nego u gori zaklonjenoj. Nigdje na svijetu nema puta koji bi mogo da nas spasi od zle sudbine i udesa. I zato, premda spas tražite i bježite od ruke smrti, smrt će vas ipak zađesiti ako bog hoće da umrete. (Pada natrag za kulisu.)
Bazilije:
Smrt će vas ipak zadesiti, ako bog hoće da umrete! O, kakvo li saznanje pruža našim grijesima i neznanju ovaj leš ovdje, koji zbori kroz usta rane otvorene, jer krv što iz nje teče, to je krvavi jezik što nas uči, , da su ništavne i zaludne I sve opreznosti čovjekove kojima hoće da se bori |protiv nastupa viših sila. I ja sam htio od propasti da spasim svoju domovinu, a evo vidim da je dadoh u iste ruke od kojih sam pokušavao da je spasim.
Klotaldo:
Iako usud, gospodaru, dobro poznaje sve putove i koga traži, toga nađe čak i u tvrdim gudurama,
110
/
kršćanln ipak ne smije reći da od usuda nema spasa. i ^er čovjek uman i razborit ' jnože sudbinu pobijediti; i ako nisi već zaštićen od zlog udesa i nesreće, ti moraš da se sam zaštitiš. Astolfo:
Moj gospođaru, Klotaldo ti govori kao uman čovjek iskustvom svojih zrelih Ijeta, ja zborim kao hrabar mladić: u gustoj šumi ove gore pripremili smo brza konja, bježi na njemu uz planinu, ja ću te s leđa zaštititi.
Bazilije:
Ako bog želi da me nema i ako smrt me ovdje čeka, hoću već danas da je nađem i čekat ću je posve miran.
CETRNAESTA s c e n a (Ulaze Siglzmund, Stela, Rosaura, vojnici, pratnja.)
Jedan vojnik: Tamo, u gori šumovitoj, u gustom granju kralj se krije. Sigizmund:
Klotaldo: Bazilije: Astolfo:
TrČite za njim, i pažljivo, granu po granu, pretražite svu šumu. Bježte, gospodaru! Zašto da bježim? Sto li smjeraš?
Bazilije:
Hoću, Klotaldo, da pokušam posljednje što mi preostaje. (Sigtzmunđu, padajući no koljena):
Ako li mene tražiš, evo, pred tvoje noge padam, kneže, i nek’ ti moje sijede vlasi za ćilim služe, na potiljak stavi mi nogu, gazi krunu, kidaj ukras i dostojanstvo, osveti se na mojoj časti i učini me svojim robom; poslije tolikih opreznosti, nek’ se ispuni proročanstvo, nek’ se izvrše riječi neba. Sigizmund:
O, dični Ijudi Poljskog dvora, svjedoci čudnih događaja, slušajte sada kneza vašeg. Ono, što nebo određuje i što na divnoj plavoj ploći prstom upiše ruka boga, čije su slike i znamenja mnogi listovi modre boje zlatnim slovima ukrašeni, to, što je tamo upisano, to nikad nije laž ni varka, a samo onaj čovjek laže koji ta slova proučava da bi ih u zlo koristio. Tako moj otac, koji ovdje pred vama stoji, da se spasi od gnjeva moje loše ćudi, učinio me životinjom i stvorio me Ijudskom zvijeri. A ja vam kažem, da sam možda po muževnoj plemenitosti, po darežljivoj svojoj krvi, po svojoj ćudi ponositoj, da sam po svemu bio rođen kao umilan i poslušan,
112
takav bi odgoj i postupak bio dovoljan da od mene učini divlju životinju. Pa, zar to nije divan način da se izbjegnu opasnosti? Da bilo kome od vas kažu: »Divlja zvijer će te usmrtiti«, zar bi taj dobro učinio, da je probudi, ako spava? Ili da kažu: „Poginut ćeš od ove sablje koju pašeš” , zar ne bi bilo sasvim ludo sablju izvući iz korica i na grudi je postaviti? Ili da kažu: »Grob ćeš naći, tamo, u morskim dubinama, ispod srebrnih spomenika«, zar ne bi bilo nerazumno poći na more kad se dižu snježni valovi bijele pjene i bijesna brda od kristala? Tako je bilo s mojim ocem, ko s onim što se boji sablje, a ipak je iz toka vadi; ko s onim, koji uzvitlava valove morske u olu ji... Sve da je srdžba moja bdla ko uspavana životinja, a bijes moj sablja bez oštrice, okrutnost moja mirno more, fipak se sudba ne svladava osvećivanjem i nepravdom, j čak se još više izaziva; tako, tko hoće da pobijedi ■ ^svoju sudbinu, mora biti vrlo razuman i umjeren. A onaj koji pokušava da zlo unaprijed predusretne, neće se od njeg obraniti. No moguće je, razumije se,
I Zivot je san
113
da se skromnošću i dobrotom spasirao od zla, ali samo u času kad se zlo pojavi, jer nema puta ni načina, da mu dolazak zapriječimo. Za najbolji vam primjer služi ovaj događaj neobični, ova strahota, ovo feudo, jer nema ništa tako jadno kao, poslije mnogih muka i opreznosti uzaludnih, vidjeti, kako sad vidite, jednoga oca oborena i jednog kralja ponižena. Nebo je svoju riječ izreklo, on je kušao da je spriječi, no nije znao, nit’ mogao. A kako da je ja nadvladam koji sam mlađi po vremenu, po vrlinama i po znanju? (Krolju):
Zato, ustani, gospodine, i daj mi ruku; ako ti je nebeska volja pokazala, da si pogrešno pokušao da je nadvladaš, evo moga pokornog vrata, osvećuj se: pred tvoje noge prostiram se. Bazilije:
0 sine, tvoje časno đjelo po drugi put te, evo, rađa u mojoj krvi. Ti si vitez 1 tebi danas pripadaju lovor i palma. Pobjednik si, i djela tvoja nek’ te krune.
Svi:
2ivio, kneže Sigizmundel
Sigizmund:
Budući da preda mnom stoje još mnoga djela i pobjede,
114
najprije moram izvršiti največe djelo: pobijediti samoga sebe, — Nek’ Astolfo da svoju ruku Rosauri, jer on je dužnik njene časti, i boću da se dug isplati. Astolfo:
Istina, imam obaveza prema njoj, ali treba znati da ona sama ne zna tko je i sramota hi za me bila da se oženim jednom ženom ...
Klotaldo:
Dosta je, čekaj, ne govori. Rosaura je isto tako časnoga roda kao i ti; moj mafi je spreman da je brani. Ona je moja kći. I dosta!
Astolfo:
Ma, što to veliš?
Klotaldo:
Eto, velim da nisam htio otkrivati tu svoju tajnu, dok je nisam vidio časnu i udatu. No to je odveć duga povijest, ali ona je moja kćerka.
Astolfo:
Pa, kad je tako, izvršit ću što joj obećah.
Sigizmund:
No da Stela ne bi ostala neutješna, videć da gubi jednog kneza takvoga glasa i ugleda, ja ću je zato svojom rukom vjenčatd s takvim zaručnikom koji je ravan sa Astolfom,
**
115
ako li nije čak i bolji. Pruži rai ruku. Stela:
O, pa ja sam još na dobitku, s takvom srećom.
Sigizmund:
Klotaldu, zato jer je vjeran mom ocu bio, širim ruke, i što zaželi, imati će.
Jedan vojnik: Ako li tako nagrađujeŠ ovoga, koji nije bio u tvojoj službi, a šta mena, koji sam dig6 tu pobunu i iz kule te izvukao, šta li ćeš meni zato dati? Sigizmund:
Iz kule veliš? Ti ćeš u njoj čamiti čuvan, sve do smrti, jer ne trebamo izdajica, kad je izdaja završena.
Bazilije:
Tvome se umu svi divimo.
Astolfo:
Kako se samo promijenio!
Rosaura:
Kako je mudar i razborit!
Sigizmund:
Cem u d ivljen je i čuđenje?
Zar ne vidite sasvim jasno ^daje san biom oj učitelj^ ]i da još uvijek, evo, strepim da ću se opet probuditi i opet do£i u tamnicu? 'Pa kad i ne bi biio tako, samo sanjati već je dosta, ,jer sanjajući spoznao sam, ida jsvaka sreća čovjekova tnestaje kao pusti snovi. I zato hoću da poživim
116
i da u dobro iskoristim sve "đatie'švofflrrioklhi traju; a slabosti nam oprostite.* j er~duse vrle i Čestite uvijek s vešeljem opraštaju,
* Ovaj stlh je upućen publid, kojoj su ae dram pisci Calderćnova vremena redovito obraćali na kraju komada.
I
i
\ IZMEĐU SNA I JAVE
Uz Lope de Vegu, najveći plsac žpanjolskog ldasičnoj teatra bio ie Pedro Calderdn de la Barca (1600—16811 Rodio se u Madridu. gdie ia ptimia i prvu aaobrazbu, Teologlju je studlrao u Salamanki, ali je nije završlo. Nasuproi mnogim piscima svoga vremena, proveo je relativno miran livoJt. Bio je neko vrijeme vojnik. U pedesetoj eodlnl g« Lapopio 1 kao_vitez živio je do kraja života mimo, uz kraIjevski dvor, piŠući iieumofSo i umro je tako reći s perono u ruci. Bio je posljednji veliki pisac zlatnog vljeka Spanjolske književnosti, čovjek koji je imao za sobom svu onu sjajnu i mračnu slavu velike španjolske države, a u književ* nosti i umjetnostl čitav niz velikih pisaca l slikara. I došao je nakon svega toga kao vrhunac španjolske političke 1 stvaralačJtg. sJav^da^bi, posllje tolikih iskustava, mogao osjećati snagu I sigurnost, ali isto itako i zasićenost 1 umor. Kao čovjek velika duha i velike tradicije, on će nastojati da u sebj^sintetizira svg^Bcol.lost i da se.vlne najviše 1 najdubtje od svihj^ pokuSat će nadići l sebe sama, da bi se, mnogo puta, izgubio u tami i na bespućlma svojih misll i svojih predrasuda. Kako je bio piemićkog roda, a niie škole je učio kod isusovaca, u sebi je sjedinjavao ukorijenjeni ponos hidalga i gorljivost vjernika, te će postatl odani pristaža protureformaclje, kao~T7ii?~Gundulić. Calderćn je bio branilac apsolutističke monarhije i ortodoksnog katoiicizma, aristokrata i nacionaiist, u suštini svojoj u svakom pogledu reakcionaran. Osjećajući da mu je sudbma dosudila da živi i proživi kraj jedne velike epohe, kad je španjolska država pod vlašću nesposobnog Filipa IV (1621—1665) naglo kretala prema svom zapadu, Čalderćn je postao veliki pjesnik tog propađanja. Žajedno s čitavim druStVOin I" on "Je gubTo tlo pod nogania. Videći da stvarnost postaje sve težom, a
119
bez dovoljno snage da joj se suprotstavi i bez nade da bl mogao utjecati na nju, on je bježao ođ te stvarnosti i njenih problema, predajući se sav obmanama: odbljescima stare slave, &pstraktnim pitanjima morala, časti i ponosa, vjere i žrtve, sna, postojanja i smrti. Zivio je u svijetu nadstvarnog ijneuhvatljivog, u_syijetu ideja, uglavnom onih što mu ih je nametao stuđij teologije, i Calderon je mnogo puta u svojim scenskim djelima stvarao poeziju, koju su ne bez razloga nazivali »čistom«. Rješavao je pitanja slobodne ljudske volje (jer su protestanti negirali slobodnu volju), te pitanje smrti i prekogrobnog žlvota, i naročito problem časti, s kojim su se Spanjoici odvajkada nosili i o kojem su uvljek imali svoje posebne krute pojmove. Calderćn je bio pjesnik katolicizma, rjegove Ideologije i mistike. Propovijedao je kršćanskl moral, mučeništvo, nepokolebljivu postojanost u vjeri Kristovoj, moć magije i Čudesa. Pisao je mnoga svetotajstvena prikazanja (autos sacramentalgs), u kojima se svom snagom svoje moćne fantazije zalijetao u pitanja teologije i misterij vjere. Tu je on, u tim maglenim područjima, lutao kao kakav čarobnjak, dovij&o se i raskožno treperio u praznim rrostorima duha. Ne nalazeći čvrstog osionca svojoj misli, on je izvanrednom igrom riječi stvarao svijet muzike i fluidnih slika, svijet poezije, koji lebdi izvan života 1 vremena, s onu stranu mogućega i dostupnoga. Kako je Caideron, u dramskim djelima, neposredan nastavljač Lope de Vege, nužno nam se nameču 1 usporedbe s tim njegovim velikim prethodnikom. Lope je bio čovjek od krvi i mesa, do dna svoje biti vezan za život, za puk, i njegov je teatar nosio sve pučke osobine: jednostavnost mišljenja i izražavanja. Calderćn je bio dvorski čovjek i stvarao je svoja djela za izabranu elitu. Pored toga, on je bio pjesnik visokog baroka i djela su mu na mnogim mjeftima prenatrpana raskošnom metaforikom; upio je u sebe sve tekovlne kulteranizma i konceptizma.* Lopeova pozornica nalazila se y gradskom dvorištu i bila je vrlo skromna. Calderćn je imao zatvoreno dvorsko kazalište, s velikim mogućno'tima dekora i rasvjete. Nadalje, mnogo puta je
* To su dvije struje u španjolskoj pceziji X V I stoljeć prva je propovijedala kićenost u izrazu, druga misaonost prije svega.
120
isticano đa je Lope pučanln, Calderdn aristokrata, da Lopc predstavlja prirodu, Calderćr. umjetnost (artizam), da j< Lope vadio iz života, Calderćn je konstrulrao i darađivao da je prvi vezan za nacionalne, lokalne i aktuelne, drugi za moralne 1 univerzalne teme; da je Lope neiscrpan i inventivan, a Calderćn da je manje originalan, ali je dublji i više refleksivan. Prvi je sve bacao na akciju i zaplet, dmgl sve podređuje misaonosti i njegova lica se često pretvaraju u simbole. Kod prvog nema glavnih iica nego su njih nekoliko nosioci radnje, drugi stvara hijerarhiju, usredotočuj« pažnju na pojedince, gradi velike dramske figure. U početku svog stvaranja Calderćn piSe viSe-manJ« tehnikom Lope de Vege, uzima sadržaje iz suvremenog života, s ljubavnim zapletima, ili Iz fipanjolske proSlosti, a takve drame pisat će on i kasnije, iako rijetko. Poznate su mu dvije komedije »plašta i mača«, pune intriga i iznenađenja: Zena vampir (La dama duende, 1629) 1 TeSko je nadzirati kuću s dvojim vratima (Casa con dos puertas mala es a guardar, 1629). Tipičnije su za Calderćna drame u kojima je obradio problem Časti i ljubomore, sa zanimljivim psihološkim analizama. U Liječniku svoje lasti (E1 mćdlco de su honra, 1635) muž dade barbarski ubiti svoju ženu samo zato što sumnja da bi ga mogla prevariti. U đrugoj, koja se zove Najveće ćndovište na svijetu (E1 mayor montruo đel mundo, 1635) tetrark Herod toliko voli svoju ženu te naređuje da je moraju ubiti ako on umre, da ne bi prtpala nekom drugom. Od religioznih drama poznate su Odano$t K rilu tLa đevocićn de la Cruz, 1625), Postojani princ (E1 principe constante, 1629) i Ćuđesni mag (E1 mžgico prodigioso, 1637). U drugoj je prikazan portugalskl princ Fertiando koji je pao u maursko ropstvo i Portugalcl su spremni da Maurima vrate grad Ceutu za njega, ali princ neće; radlje umire nego da stanovnici grada dođu pod vlast nevjernika. U čudesnom magu Ciprijan prodaje dušu đavlu da bi zadobio Justininu Ijubav, ali đavao, kad nije mogao pridobiti djevojku, dovodi mu neku prikazu. Ciprljan hoće da je 2agrli i otkriva ljudski kostur. To ga naveđe da primi kršćanstvo i umire, zajedno sa Justinom, kao mučenik. Tu dramu su posebno cijenili njemački romantičari, nalazeći u njoj sličnosti s Faustom.
A li Iznad svih ovih i mnogih drugih kazaLiŠnih komada stoje dva Calderćnova remek-djela: Suđoc zalamejski (£1 alcalde de Zalamea, 1643) i Zivot je san (La vida es suefio, 1635), prvo posve realističko, drugo poetsko-filozofsko i simbolističko. Sudac zalamejski u Calderćnovu djelu zauzima posebno mjesto, jer to je jedina njegova izrazito realistićka drama, kojoj je tema uzeta iz konkretnog Spanjolskog žlvota i u kojoj se problemi rješavaju na posve ovozemaljski naćln. Pored toga, okvir drame je pučkl, akteri su seljaci I vojnici, Sto je također neobićno za Calder6na, dvorskog pisca, koji se pretežno bavio »uzvišenim« likovima i problemima. Iako takva tema nije predstavljala njegovo pravo podrućje, ipak je u njoj dao jedno od svojih najboljih ostvarenja, neki čak misie da je to možda najbolje đramsko djelo Spanjolskog klasičnog teatra. Zanimljivo je napomenuti da je Calderćn Suca zalamejskog napravio po istoimenoj drami Lope de Vege, stvorivši od neuspjelog I nabacanog komada genijalno djelo. Tu se otprilike vlde 1 razlike izmedu ta dva pisca. lako je okvir drame pučki, ona po svoj snazi i dublni 7.nači nešto mnogo više od običnog pučkog teatra. Njena je osnovna problematika u anaiiziranju odnosa Između vojske i građana, naročito između vojne i građanske vlasti, zatim u pitanjima osnovnih gradanskih prava, časti 1 dostojanstva čovjeka. Pisac je u sve te probleme zahvatio ozbiljno i smiono i, što ne bismo oćekivali, njegove su simpatije na strani puka. Stoviše, on je oslobođenog seljaka, koji se uzdigao svojim upornim radom, đigao do takvog dostojanstva, sigurnosti i odlučnosti u traženju svojih prava te su mnogi takav Calderćnov stav za njegovo vrijeme smatrali revolucionamim. S druge strane, karikirao je i ismijao sitno plemstvo, koje se ponosi titulama, a gladuje, jer je nesposobno za rad. Vojska za Calđerćna predstavlja nužno zJo i sve se odvija po onoj: jao kraju kuda vojska prođe. A to Je pisac sam imao prigođn vidjeti kad je sudjelovao u katalonskom ratu (1640) te je ovu dramu i napisao odmah po povratku s bojišta. Vojska, na putu za Portugal (1580), dolazl u Zalameju i jedan oficir siluje kćer bogatog seljaka Pedra Crespa, ko-
122
SADRŽAJ 2ivot je s a n .................................... Nikola Millćević: Između sna i jave
RAD Beograd Moše Ptjaae 12
Pedro Kalderon đe la Barka
2IVOT JE SAN Lektor Jelka Mlllšić
Korektor Jellca Lazlć
Nacrt za korice Janko KraJSek
Tlrai 20.000 primeraka
Stampa Stamparsko preduzeće „Budućnost" Novi Sad Sumadijska 12
»REČ I MISAO« Biblioteka »Reč i misao« donosi najbolja ostvarenja svetske i naše književnosti, svakome korisna i potrebna, po obradi i ceni pristupačna, po opremi ukusna.
X I I I K O LO (1977) 301. Simo Matavulj: Beogradske priče 302. Ivo Andrić: Jelena žena koje nema 303. Milan Kašanin: Izabrani eseji 304. Stevan Raičković: Pesme 305. Dimitar Solev: Kružno putovanje senke 306. Aco Šopov: Dugo đolaženje ognja 307. Iljf i Petrov: Nova Seherezada 308. Marina Cvetajeva: Neovdašnje veče 309. Platon: O jeziku i saznanju 310. Montenj: Ogledi 311. Edmond Roštan: Sirano de Beržerak 312. Anri de Moriterlan: Mrtva kraljica 313. Rejmon Keno Stilske vežbe 314. Somerset Mom: Izabrane pripovetke 315. D. H. Lorens: Tajne Feniksa 316. T. S. Eliot: Izabrane pesme 317. Patrik Vajt: Noć lupeža 318. P. Kalderon de la Barka: 2ivot je san 319. H. R. Himenes: Ja nisam ja 320. Cezare Paveze: Doći će smrt i imaće tvoje oči 321. Dino Buzati: Prođavnica tajnl 322. Rabindranat Tagora: Himna čoveku 323. Amrita Pritam: Taj čovek 324. * * * Arapska poezija 325. Ismail Kadare: General mrtve vojske
IZDAVACKO PREDUZEĆE »RAD« Beograd, Moše Pijade 12
