Zeruya Shalev Ljubavni život
Prvo poglavlje
On nije moj otac, ni moja mati, zašto mi onda otvara vrata njihove kuće, svojim tijelom vratima, i ja počinjem uzmicati, izgleda pogriješila sam kat, no urešena pločica uporno svjedoči da je to njihova kuća, ili bar da je bila, i pitam slabašnim glasom, što se dogodilo mojim roditeljima, a on širom otvara svoja velika usta, siva, ništa im se nije dogodilo, Jara, moje mu ime titra u ustima kao riba u mreži, i ja nahrupim unutra, ruka mi se protrlja o njegovu glatku hladnu ruku, prolazim kroz praznu dnevnu sobu, otvaram zatvorena vrata njihove spavaće sobe. Kao da su zatečeni, okreću svoja lica prema meni, i vidim da ona leži na krevetu, glava joj je omotana kuhinjskom krpom s cvjetnim uzorkom, i rukom drži čelo kao da će otpasti, a moj otac sjedi na rubu kreveta, u ruci mu se ziba čaša vode, giba se u jednoličnu ritmu s jedne strane na drugu, i na podu se, između njegovih nogu, već skupila nervozna malena lokva. Što se dogodilo, pitam, i ona kaže, ne osjećam se dobro, i moj otac kaže, prije dvije minute osjećala se sjajno, i ona progunđa, vidiš, on mi opet ne vjeruje. Što je rekao liječnik, pitam, i moj otac kaže, kakav liječnik, zdrava je ko bik, da sam bar ja tako zdrav, i ja uporno nastavljam, ali pozvali ste liječnika, zar ne? On mi je otvorio vrata, zar ne? Kakav liječnik, smije se moj otac, to je moj prijatelj Arie Even, zar ga se ne sjećaš? I moja majka kaže, zašto bi ga se sjećala, nije se još ni rodila kad je otišao iz zemlje, i moj se otac podiže, idem prema njemu, nije mi ugodno ostaviti ga sama. Čini mi se da se on sasvim dobro snalazi, kažem ja, ponaša se kao gazda u kući, i moja majka počinje kašljati, oči joj postaju suzne, i on joj nestrpljivo gura čašu vode koja je gotovo prazna i ona krklja, ostani sa mnom, Šlomo, nije mi dobro, no on je već na vratima, Jara će ostati s tobom, kaže i ugazi u prozirnu lokvu, zašto inače postoje djeca. Ona uzrujana ispija preostalu vodu, i protresa iznad glave mokru krpu, i rijetka kosa proviruje u paperjastim ježurcima, koji pobuđuju bol, i dok ih pokušava spustiti na čelo mislim o pletenici koju je imala, debeloj pletenici, s kojom je išla svagdje, ispunjena životom kao mačje mladunče, i kažem joj, zašto si je odrezala, to je bilo kao odrezati nogu, bi li tako lako odrezala svoju nogu? I ona kaže, više mi nije pristajala, nakon što se sve promijenilo, i ispruži se u krevetu, gleda nervozno na sat, koliko dugo on još namjerava sjediti ovdje, dosta mi je ležanja u krevetu usred bijela dana. Ti doista nisi bolesna, iznenađena sam, i ona se smijulji, naravno da ne, samo ne ne podnosim, jer dodir njegove ruke s mojom pecnuo me kao ubod, i čak provjeravam je li ruka otekla ili pocrvenjela, a onda pitam zašto.
To je duga priča, kaže ona, tvoj otac mu se divi, prije trideset godina zajedno su studirali, on mu je bio najbolji prijatelj, no ja sam uvijek smatrala da se Arie igra njime, čak da ga iskorištava, čini mi se da on uopće nije sposoban ništa osjećati. Eto, godinama nam se nije javljao Ali rekla si da on ne živi ovdje, kažem i shvatim da ga branim, no ona je bijesno nastavila, točno, bili su u Francuskoj, i tek su se sada vratili, no kad postoji dobra volja, veza se može očuvati i odande, i njeno se lice skupilo na veličinu središta koncentrirane uvrede, trokut pokriven borama, staračkim borama, i s njima moje djetinjstvo, s očima stisnutima od nepovjerenja, zaprašenima kao prozori koje godinama nisu čistili, koje čuvaju lijep ravan nos, koji sam i ja od nje naslijedila, i ispod njega usnice razvučene u gorčinu, blijede, koje su se s vremenom praznile, kao da su usisane unutra. Što je radio u Francuskoj, upitala sam, i ona je promrmljala, isto što i na svakom drugom mjestu, zapravo ništa. Tata je uvjeren da je on tamo bio u nekoj misiji vezanoj uz sigurnost, nešto strogo povjerljivo, ali po mome mišljenju on je samo živio na račun svoje bogate žene, obična ništarija koja se oženila radi novca, i sad se vratio ovamo da bi se razmetao europskim manirama koje je pokupio, i vidjela sam da su njene oči fiksirane na ogledalo na nasuprotnom zidu, gledaju kako joj riječi izlaze iz usta, prljave, otrovne, i opet sam pomislila, Bog zna što mi je sposobna reći, i počela sam se gušiti kraj nje pa sam rekla, moram ići, a ona je izustila, još ne, pokušavajući me zadržati uza se kao što je pokušala zadržati njega, pričekaj tren dok on ne ode, i upitala sam zašto, i ona je dječjim pokretom slegnula ramenima, ne znam zašto. Jak miris francuskih cigareta dizao se iz dnevne sobe, i moj otac, koji nikad nije dopuštao da se kraj njega puši, izgledao je omotan i obavijen teškim dimom, zgrčen na kauču, a u njegovu uobičajenome mekom naslonjaču razbaškario se njegov gost, pun ugode i zadovoljstva, i promatrao moj ulazak u sobu. Sjećaš se Jare, uvjerava moj otac, gotovo preklinje, i gost kaže, sjećam je se kao bebe, ne bih je prepoznao, i podiže se prema meni iznenađujuće gipko i pruža mi svoju lijepu ruku, s dugim tamnim prstima, s kotrljajućim osmijehom, ti uvijek očekuješ najgore? I objašnjava mom ocu, kad me spazila na vratima, pogledala me kao da sam vas oboje ubio a ona je sljedeća, i ja sam rekla, točno, i moja se ruka odvojila od njegove, teška i zatečena kao ruka nekoga tko se upravo onesvijestio, jer ju je ispustio iznenada, prije no što sam bila spremna, i opet sjeo u naslonjač, njegove sive ledene oči pretražuju moje lice, i pokušavam sakriti lice u kosi, sjedam preko puta njega i kažem svom ocu, žuri mi se, Joni me čeka kod kuće. Kako ti je majka, pita gost, i glas mu je dubok i izazovan, ja kažem, ne baš dobro, i moj nakrivljeni osmijeh bježi, kao i uvijek kad lažem, i moj ga otac gleda sa sjajem u očima, znaš da smo zajedno išli na fakultet kad smo bili mladi, kaže on, još mlađi od tebe, čak smo neko vrijeme skupa stanovali, ali oči gosta nisu uzvratile sjaj, kao da ga te iste uspomene mnogo manje oduševljavaju,i moj otac ne odustaje, čekaj malo, skače s kauča, moram ti pokazati našu fotografiju, kao i uvijek u njemu prošlost budi golemo uzbuđenje, gotovo uvredljivo. Iz druge sobe dopiru zvukovi njegova traženja, otvaraju se ladice, knjige treskaju o pod, pročišćavaju tišinu kod nas, gustu tišinu, neugodnu, i gost pali još
jednu cigaretu, čak i ne pokušava razgovarati, promatra me svojim budnim pogledom, izazovnim i bešćutnim istodobno, njegova prisutnost ispunjava sobu, i pokušavam mu uzvratiti blistavim pogledom, ali moje oči ostaju nisko, ne usuđuju se popeti do otkopčanih gumba na njegovoj košulji, koja otkriva taman i gladak torzo, i lutaju oko njegovih nogu, do njegovih usiljenih ulaštenih cipela, koje se upravo izruguju. A između njih je velika crna vrećica, i na njoj pozlaćenim slovima piše, Lijeva Obala, pariška odjeća, i ja gutam hihot, kicoštvo koje odande dolazi zbunjuje me, kako se to slaže s ovim grubim proračunanim licem, i smijeh mi zapinje u grlu pa kašljem od neugode, tražeći što bih rekla, i na kraju progovorim, sigurno neće pronaći, nikad ništa ne pronađe. Neće pronaći, jer je fotografija kod mene, potvrđuje gost šaptom, i upravo se začuje udarac koji slijedi psovka, i moj otac šepajući ulazi u sobu, s ladicom koja mu je pala na nogu, pa gdje može biti, ta fotografija, i gost ga podsmješljivo gleda, pusti, Šlomo, kakve veze ima, i ja se rasrdim, zašto mu ne otkrije da je fotografija kod njega, i zašto mu ja ne otkrijem, i kako on zna da neću otkriti, kao par lopova pratimo nadobudnu potragu, sve dok ja više ne mogu i ustajem, čeka me Joni kod kuće, opet kažem, kao da je to lozinka, lozinka moga spasa. Šteta, žali moj otac, htio sam ti pokazati kakvi smo bili, i gost kaže, ona to ne treba, ni ti to ne trebaš, i ja kažem, točno, iako zapravo želim vidjeti kako je nekad izgledalo njegovo tamno izražajno lice, i otac me prati do vrata, šepajući i šapćući, nije stvarno bolesna, zar ne? Samo se pretvara, zar ne? I ja kažem, ma kakvi, stvarno je bolesna,moraš pozvati liječnika. Stube kojima se ulazi u zgradu bile su prekrivene glatkim lišćem koje je počelo truljeti, i oprezno sam gazila po njihovu nijemom vrenju, držeći se čvrsto za prohladan rukohvat, još jučer je bilo vreo pod mojim dlanovima, a danas je prestao topli vjetar i nebo je pomalo kišilo, rijetka jesenja neobvezujuća kišica, i stigla sam na glavnu cestu u doba kad vozači počinju paliti svjetla, i svi automobili izgledaju isto, i svi se ljudi čine sličnima, i ja sam ih pomiješala, pa sve nas je prozrela ova večer, moju majku,koja je zatočena u spavaćoj sobi, mog oca,koji se omata velovima dima prijatelja iz mladosti, i Jonija, koji me čeka kod kuće, oči mu se sklapaju od umora ispred računala, i Širu, koja stanuje ovdje nedaleko, baš u ovoj uličici, imam mnogo toga ispričati, iako smo danas u podne pričale, na fakultetu, i pritisnem zvono ali nema odgovora, i bez obzira na to uporno nastavljam, možda se tušira ili je u zahodu, i pokušavam prići zaobilazno, kroz stražnje dvorište zgrade, kucam po spuštenim roletama, dok ne začujem mjauk i kroz kuhinjski prozor k meni dođe Tolja, Širin mačak, već mu je dojadilo biti sam po cijeli dan,i ja ga gladim a on prede, uspravlja sivi rep, i milovanje me malko smiruje, kao i njega, je tamo na tren zatitra i zgasne. Tolja, makni se od mene, kažem mu, sad će ti se vratiti Šira, ali on me uporno ispraća, kao previše pristojan domaćin koji opterećuje svojega gosta, svojega gosta, lijepi se na njega kao na slatku uspomenu, i učini mi se da oni prelaze cestu preda mnom, moj otac kratkim hitrim koracima, njegove krhke udove guta mrak, te kraj njega gost, divljim koracima, njegovo brončano lice odrješito i napadačko, njegova srebrna kosa blista u noći kao reflektor, i trčim prema njima dok su mi za leđima
mačji mjauci, i prekoravam ga, gubi se odavde, Tolja, daj se već vrati kući, i za njima prelazim cestu,najednom me presijeca škripa kočnica, slabašan udarac i vrata automobila se otvaraju, i netko viče, čiji je mačak? I drugi glas odgovara, to sad više nije važno, zašto bi bilo važno. Bježim odande, ne usuđujem se pogledati unatrag, pred sobom vidim svog oca i gosta kako koračaju bliski i zagrljeni, glava mog oca miluje široko rame, ali ne, to nisu oni, dok ih zaobilazim trčeći, vidim da je to par, muškarac i žena koji nisu mladi, ali izgleda da je njihova ljubav mlada, i posrćem na bučnom odvojku za našu četvrt, s mene lijeva znoj kao krv mačka koji me slijedi na odvojku, u napadačkom skoku, i znam da će teći i teći i tek se kraj naših vrata zaustaviti. Što se dogodilo, Krtičice pita on, lice mu je toplo, mek mu je trbuh omotan pregačom, i vidim stol prostrt za večeru, nož i vilica pristojno čekaju na crvenom ubrusu, i umjesto da budem sretna, ljuta sam, ne zovi me tako, koliko sam ti već puta rekla da mi je dojadilo da me tako zoveš, i njegove se oči zamagle uvredom i kaže, pa ti si počela s tim imenima, i ja kažem, pa što, ja sam također s tim prestala a ti ne, jučer si me tako nazvao pred ljudima, i svi su pomislili da mumlja on, stalo mi je do toga što mi mislimo, i ja kažem, kad ćeš već jednom shvatiti da nema mi, ima ja i ti, i svatko ima pravo na svoje misli, i on uporno nastavlja, ali nekad si voljela da te tako zovem, i ja bjesnim, koliko je tužno biti sam, kako samo Šira to može, i onda se sjetim njezina mačka, debeljuškastog razmaženog Tolje, mekanog i krznenog kao jastuk, i kažem, nisam gladna, i otiđem u spavaću sobu i legnem na krevet i mislim, što ćemo sada bez svojih malih slatkih nadimaka, on mene više neće zvati Krtičice i ja njega više neću zvati Štakorčiću, pa kako ćemo onda uopće razgovarati. Čujem da zvoni telefon, i njegov mek glas podiže slušalicu, i onda on uđe u sobu i kaže, Šira je na telefonu, i kažem, reci joj da spavam, i on kaže, ali ona te treba, i pruža mi slušalicu koja se klima. Nestao je Tolja, plače ona, i susjedi su rekli da je netko ovdje prije pregazio mačku i bojim se da je to on, i ja prošapućem, smiri se, to je sigurno neki drugi mačak, Tolja se ne udaljava od kuće, i ona plače, imam osjećaj da je to bio on, uvečer me uvijek čeka, i ja kažem, ali Tolja jedva da izlazi iz kuće, i ona kaže, ostavila sam kuhinjski prozor izađe, što mu je falilo kod kuće. Sigurno je pod krevetom ili tako nešto, kažem joj, znaš kakve su mačke, skrivaju se i pojavljuju kad ih je volja, idi sad spavati i sutra ujutro će te probuditi, i ona prošapuće, da bar, i opet počne plakati, on je bio moja beba, bez njega sam izgubljena, moraš doći da mi ga pomogneš tražiti, i ja kažem, ali Šira, tek sam sad stigla i nemam se snage pomaknuti, daj da pričekamo do sutra, ali ona je uporna, i na kraju kažem, dobro. Pokraj vrata pitao je, što s hranom koju sam pripremio, njegove oči razočarane povrh usta koja žvaču. Komad rajčice upleo se u riječi i titrajući se objesio na njegovu bradu, i ja sam rekla, moram pomoći Širi da potraži svog mačka, i on je rekao, uvijek se žališ da ne kuham i uvijek kad kuham ne jedeš. Što da sad radim, uzrujala sam se, da si joj rekao da spavam, sad ne bih trebala otići, vjeruj mi da bih radije ostala kod kuće, i on je nastavio predano žvakati, kao da žvaće ono što sam rekla, premeće riječi u ustima, bulji u televizor, i pogledala sam ga za rastanak i izašla, uvijek kad sam ga ostavljala činilo mi se da ga više neću vidjeti, da je ovo
posljednji put, i sve te stotine puta kad sam se prevarila nisu izbrisale tu izvjesnost nego da se to jednom ne dogodi. Šira je sjedila u kuhinji, s glavom na prljavom stolnjaku, kosa joj se miješala s mrvicama. Toliko sam se toga bojala, plakala je, i na kraju je sve još strašnije nego što sam mislila, i ja sam rekla, pričekaj prije no što uđeš u korotu, dođi da ga prvo potražimo, i počela sam plaziti po kući tražeći ga pod krevetima, u ormarima, i vikala sam kao luđakinja, Tolja Tolja, kao da ću time što se jako trudim pronaći ga okajati svoju krivnju, pa trebala sam ga vratiti kući, ili ga barem udaljiti od ceste, i tako sam uporno puzala, čuperci prašine prekrili su me kao da sam se prerušila u ovcu, proklinjući onu sekundu kad sam odlučila navratiti k njoj, zašto nisam išla ravno kući, zašto sam se toliko žurila ispričati joj, sve dok me nisu zaboljela koljena i rekla sam, dosta, hajde da potražimo vani. Kad smo izašle, stisnula se uza me, njeno nježno tijelo ukočeno, prošaptala je, hvala što ideš sa mnom, ne znam što bih bez tebe, njene riječi zabijaju u moje tijelo oštre čavliće krivnje, i hodale smo malim ulicama pokraj glavne ceste i vikale, Tolja Tolja, i svaki put kad bi iz kante za smeće iskočio mačak ona bi napeto zgrabila moju ruku i zatim je pustila u razočaranju, i na kraju nije bilo izbora i približile smo se polako glavnoj cesti, i ona je rekla, ti idi pogledati, ja ne mogu, i tražila sam između jurećih svjetala, hladnih, parova samih zluradih očiju, i ništa nisam vidjela, tako su brzo uklonili odande veliko tijelo,razmaženo,prepuno poverenja, s dugim brkom koji je uvijek skrivao smiješak, izmišljen a opet tako stvaran. To mi samo pokazuje koliko sam usamljena, rekla je kad smo sjele na klupu kraj zgrade, imaš sreću da nisi sama, i osjetila sam nelagodu, kao i uvijek kad se spomene ta tema, jer ona je Jonija upoznala prije, i uvijek mi se činilo da je zaljubljena u njega, i eto ja sam joj uzela i njega reći, uzmi Jonija a meni daj mačka, kao što sam joj običavala reći kad mi se Tolja umiljavao, podsjećao me na sve mačke koje sam voljela u životu, uvijek sam se bolje snalazila s mačkama nego s muškarcima, ali Joni se nije složio da imamo mačku jer po njegovu mišljenju to nikad zapravo što uopće završava dobro. Od siline crnih misli bilo mi je teško disati, i onda je sa smećem sišla susjeda s gornjega kata, i Šira ju je upitala, možda ste vidjeli Tolju, i susjeda je odgovorila, čini mi se da sam ga vidjela djevojkom kovrčave kose, i njene ruke koje pokušavaju odrediti visinu djevojke i dužinu kovrča zamrznute preda mnom, i ja se preplašim, zašto se nisam presvukla, ili skupila kosu, i Šira me gleda i susjeda me gleda, promumljala je Šira, i susjeda je rekla, to sad već ne znam, i ušla je u zgradu ostavljajući me samu s njom, i rekla sam, Šira, za ime Božje, rekla bih ti, i ona me presjekla ledenim glasom, nije mi važno što se dogodilo, ja samo želim svog mačka. Vratit će se, preklinjala sam, vidjet ćeš da će se vratiti do jutra, i ona je rekla, umorna sam, Jara, želim spavati, i glas joj se opet slomio, kako ću spavati bez njega, navikla sam s njim spavati, njegovo predenje me smiruje, i rekla sam, onda ću ja spavati s tobom, i prest ću kao mačka, i ona je rekla, daj prestani, moraš se vratiti Joniju, uvijek se trudila biti obzirna prema njemu, pokazujući svoju ljubav zaobilaznim putovima, i ja njezinu glasu, zagušljivu, moram se s time suočiti sama, šapnula sam sitnim glasom, još ima nade da će se vratiti, i ona je rekla,znaš da nema.
Na povratku sam mislila, uvijek ću nijekati, i nitko osim mene neće znati, i ako niječem dovoljno dugo, istina će se saviti, uzmaknuti pred laži, i sama mislila sam na užas koji me preplavio tamo na skliskim stubama, kako katkad prestigne svoj uzrok, i pokušala sam se sjetiti što je bilo toliko prijeteće na tom licu, i nisam se sjećala lica, samo straha, i kao uvijek u takvim trenucima mislila sam s olakšanjem na dragog Jonija, slatkog, eto sad ćemo započeti večer ispočetka, i pojest ću sve što je pripremio, mrvicu neću ostaviti na tanjuru, ali izvana sam vidjela da je u kući mračno, čak je i televizor bio ugašen, i samo je telefon budan, uporno zvoni, i podigla sam ga, uplašena da je to opet Šira, no bila je moja majka. Još je tu, šaptala je bijesnim glasom, i kažem ti da mi tata to radi namjerno, sigurna sam, želi vidjeti tko će se prvi slomiti, umirem od gladi i ovdje sam zarobljena zbog njega, i rekla sam, pa izađi načas u kuhinju, u čemu je problem, i ona je rekla, ali ne želim ga vidjeti. Onda jednostavno hodaj zatvorenih očiju pa ga nećeš vidjeti, predložila sam, a ona je zaurlala, ali tako će on mene vidjeti, zar ne shvaćaš? Ne želim da me vidi, i ja sam rekla, ne brini se, mama, neće dovijeka ostati kod vas, i ušla sam u mračnu spavaću sobu. Joni je tamo ležao smireno dišući sklopljenih očiju i stavila sam mu ruku na čelo i šapnula,laka ti noć Štakorčiću.
Drugo poglavlje
Gdje li sam već vidjela ovakva slova, četvrtasta, ukrašena, kao u starom svesku Biblije, sa zaglavljima, i k tome zlatnima, zlatno na crnom, ispunjavaju mi oči dok zurim kroz prozor. Autobus se zaustavlja na stanici, razjapi žvale, i ja zurim u golem natpis, uznemirujući, sve dok se slova ne spoje jedno s drugim, Lijeva Obala, viču mi, pariška moda, i strelovito ustajem, pokušavam se progurati do izlaznih vrata, Izbliza je natpis jedva vidljiv, toliko je velik i visok, i samo njegovo zlato bliješti slatkim obećanjem kao zimsko sunce, i ja se grijem njegovom svjetlošću, približavam se velikom izlogu, novom, još prije mjesec dana ovdje su prodavali građevinski materijal, a sada ovu odjeću, i zagonetna, između njegovih zašiljenih cipela, i eto sad je potpuno otkrivena, ponosno se pokazuje,najviše ona haljina boje vina, kratka i uska s dugim rukavima, i na lutki u izlogu izgleda fantastično, ističe njene plastične grudi koje stoje isturenih bradavica kao što i treba stojim pred njom, tužno nabrajam sve razlike među nama, i iza njenih široko razmaknutih nogu vidim njegovu usku stražnjicu dobro omotanu crnim samtenim hlačama koje isprobava pred ogledalom, primiče se i odmiče, odmiče i primiče, i jedva sam mogla vidjeti njegovo lice, skrilo se iza tankih lutkinih leđa, no mogla sam osjetiti zadovoljstvo koje ga je obasjalo, što to on radi tamo sve vrijeme, začudila sam se, pa što on o sebi misli, udvara se ogledalu kao ostarjeli maneken, a onda se proširio prostor između lutkinih nogu i žena koja je stajala na vratima trgovine,rekla mi je, slobodno probaj, imam je u svim bojama, a ja sam promucala, želim u ovoj boji, i
prodavačica je ledenim glasom rekla, šteta ju je bez veze skidati s lutke, dođi da prvo vidimo kako ti stoji model, i ja sam bila uporna, probat ću samo ovu ovdje, moram vidjeti poniženu lutku, i ušla sam u trgovinu za njom. On je već stigao iz uske kabine za presvlačenje, ovaj put noseći smeđe hlače, divljim se koracima približavajući ogledalu sa strane, i ja, bez razmišljanja, tražim zaklon, kao da se u trgovinu spustio pljusak, izmigoljila sam se i ušla u kabinu u kojoj njega više nije bilo ali je ostao njegov snažan miris, gazim po crnim hlačama koje je upravo skinuo, njušim njegove stare hlače obješene na vješalici, kopam po džepovima, zašto su mu potrebni toliki ključevi, i prodavačica pita, gdje je cura koja je htjela haljinu iz izloga,i ja kažem produbljenim glasom, ovdje sam i pružam ruku van. Stavlja mi haljinu u ruku, i ubrzano se svlačim, miješam svoju odjeću s njegovom, no umjesto da probam haljinu, oblačim hlače koje je on skinuo, i njihov je dodir uzbudljiv i hladnjikav, kao da se na njih prilijepila njegova glatka koža, i čujem korake koji se približavaju i prodavačica kaže, zauzeto je, proba se, i njegov duboki glas, ali ja ovdje probam. Žao mi je, kaže ona, za koji čas kabina će se isprazniti, i ja čujem kako on objašnjava nešto na francuskome, i kroz procijep između uskih vrata vidim ga u smeđim hlačama, i dotjerana djevojka maše smeđom košuljom pred njim, nagovara ga na mekom francuskom, i on se počinje svlačiti pred ogledalom, izgleda da su sve kabine zauzete, i otkriva mišićava mladenačka prsa skoro u boji košulje, i šepuri se kao paun u novoj odjeći, pripaljuje sebi i djevojci pokraj sebe cigaretu, i vidim da ona puši s dugačkom muštiklom koja joj se savršeno slaže s crvenom preciznom kaciga-frizurom, i s jaknom skrojenom po mjeri.Nesigurnim hebrejskim ona pita prodavačicu za haljinu koja je bila u izlogu, boje vina, i prodavačica kaže, upravo je na probi, ali imam je u drugim tu, i prodavačica usmjeri povik prema vratima zatvorene kabine, onda, što je s tobom, ovdje se čeka na kabinu, i na haljinu, i ja brzo izustim, uzet ću haljinu, s užitkom osluškujem uzvik razočaranja djevojke s muštiklom, navučem svoju odjeću otprije, i prije no što sam uspjela zatvoriti smičak začula sam uzrujan glas, no hajde već, što se tu zbiva, i vrata se razjapiše prema meni, tjerajući me u zid. Kormanova kći, kaže on. Jednom sam rukom držala haljinu a drugom pokušavala povući smičak, u kojem je bolno zapelo nekoliko stidnih dlačica, moje bose noge gaze njegove hlače, i vidjela sam pred sobom njegove gumbe koji se redom otkopčavaju sve dok nije skinuo košulju, šireći jak vonj glatkih pazuha, težak miris izgorjelih borova, njegove pune usne ispupčene uslijed žeđi, i njegov tamni jezik koji ih smiruje, šeće po njima opet i opet. Njegove oči gledale su me s bolnom usredotočenošću, prodirući kao komadi ugljena koji su gotovo posve dogorjeli i u kojima je preostao samo vruć pepeo, i bez spuštanja pogleda otvorio je smičak na hlačama i pustio da kliznu niz njegove duge noge, mladenačke, otkrivajući pripijene crne gaće s izbočinom na sredini, i pokušala sam gledati u stranu, kao onda kad bih slučajno vidjela svog oca u donjem rublju, ali on to nije dopustio, jednom rukom okrenuo je moje lice prema sebi, spustio ga, baš kao što se namješta lutka u izlogu, i onda je uzeo moju ruku i stavio je na vrelu izbočinu. Osjetila sam kako crne gaće oživljavaju, kao da je tamo savijena slonova surla koja se želi istegnuti u radosnom pokliču, i moja se ruka skupila oko nje, i položila sam tamo i drugu ruku, puštajući haljinu da padne, i on
me nije dirao ali njegove su oči ležale na meni kao ruke, prenoseći tresuću struju, gurajući me nadolje, da kleknem na hlače prostrte na podu i prislonim obraz na napetu tihu erupciju koja se dogodila između kože i tkanine. I onda sam začula djevojku s muštiklom kako kaže, alors, Arie, i on je položio kažiprst na usne i povukao me gore, stišćući silom moje ruke na gaćama, i onda hitro obukao svoje stare hlače, umalo zakopčavši smičak skupa s mojim rukama unutra, pokrio košuljom glatka otkrivena prsa i nestao iz kabine, vukući sa sobom hrpu odjeće, i ja sam se brzo obukla, tražeći haljinu u ispražnjenoj kabini, izgleda da ju je pogreškom uzeo, i iskočila sam čak prije no što sam uspjela zavezati vezice na cipelama. Već su stajali kod blagajne, on uspravan i visok, popravlja svoju sijedu kosu na glavi, i ona elegantna i privlačna u kratkim hlačama i modernoj jakni, ne lijepa ali uglađena na način uglađenosti dojmljivije od ljepote, šapće mu nešto na uho, prekapa po hrpi odjeće i iz nje izvlači moju haljinu, i ja im žurno prilazim, probačica nezavezanih vezica, zbog mnogih ogledala teško je znati gdje su oni uistinu a gdje je njihov odraz, i ja se zbunjujem, sudaram se s ogledalom umjesto sa živim tijelom koje mi još pulsira u rukama. To je moja haljina, kažem bez daha, oprostite, ovo je moja haljina, i blagajnica me sumnjičavo gleda, i dozivam prodavačicu da posvjedoči, i na moju sreću ona kaže, da, ona ju je prije probala, i on se tek onda udostoji podići glavu iz novčanika i u čudu kaže, Jara, što ćeš ti ovdje? I na francuskome objašnjava svojoj prijateljici, la fij d mon ami, ali se ne trudi predstaviti mi je, i dok ispisuje ček pretjerano ljubazno pitat, kako je mama? Nadam se da joj je bolje, i ja kažem, jest, sad je već dobro, vidim kako mu je usredotočenost nestala s lica i umjesto nje proširilo se vragolasto zadovoljstvo. Imam kod vas kauciju, objašnjava blagajnici i pruža joj ček, vraćam vam ono što sam kupio prošli tjedan, i ona provjerava račun i traži, molim vas broj osobne iskaznice i telefona, i on joj diktira brojeve, polako i glasno, vraća se na broj telefona, i ja ga nijemo ponavljam, nečujno pomičem usnice. Dok izlaze s velikom vrećom, golemom, čak većom od prethodne, on mi veselo mahne i kaže, puno pozdravi sve doma, i onda dodaje kao da se taj tren sjetio, reci tati da još čekam njegov odgovor, i ja kažem, dobro, gledam kako se udaljavaju, njegova ruka usmjerava njenu ruku, agresivno je vodi, njihove stražnjice miču se u istom ritmu koji ih udaljava od mene, i blagajnica mi govori cijenu haljine i ja jedva shvaćam, glava mi je ispunjena njegovim telefonskim brojem, i ona ponavlja cijenu a ja promrmljam, kako može biti tako skupo, nisam znala da je tako skupa, polažem haljinu na stol i počinjem uzmicati kao da će uskoro eksplodirati, i prodavačica mi se približava prijetećim koracima, sva njena ljubaznost začas nestaje, što to znači, sad smo zbog tebe izgubili kupca, ne dolazi u obzir da je sad ne uzmeš. Nisam obratila pažnju na cijenu, mucam, moram se posavjetovati sa suprugom, bez veze sam ga spomenula da bih se malo smirila, privila uz njegovo uravnoteženo postojanje, da znaju da nisam sama, da nisam izgubljena kao što se to sada čini, i prodavačica bijesno grabi haljinu, sljedeći put prije no što kažeš da ćeš uzeti provjeri cijenu, i ja kažem, u pravu ste, oprostite, tužno gledam svoju lijepu baršunastu haljinu, koju uopće nisam uspjela isprobati, na lutki koja ju je čekala, i stojim pred izlogom, isto kao prije pola sata, promatram njihovo savršeno pristajanje, potpuno savršenstvo trijumfa, i mislim, ništa se nije dogodilo, mogu nastaviti kao da nikad nisam ušla u taj dućan, sve se vratilo u
normalu, ništa se nije dogodilo, no duboko u dlanovima osjećam trnce, kao da su mi bolnim kirurškim zahvatom promijenili redoslijed prstiju. Posramljena, udaljavam se od tog mjesta, a haljina mi iskače pred očima kao crvena plahta, izazovna; teška, i koračam unatraške, bojim se okrenuti leđa, da ih ne izložim ubodima gnjeva dviju žena. Čini mi se da lutka podiže ruku kako bi me pozdravila, i žmirkam prema njoj u znak isprike i zalijećem se u grupu ljudi koji stiješnjeni hodaju, i od silne blizine ne uspijevam se izbaviti od njihova stiska, red za redom kao bedemi, i nemam izbora nego da me ponesu dok ne pronađem otvor, i s vremenom to postaje čak i ugodno, takvo pripadanje. Primjećujem da nose smeđu odjeću koja visi s njih u velikim listovima jesenskih boja, njiše se sa svakim korakom, sve dok se odjednom ne zaustave, nasred izlizana pločnika, pružaju ruke prema nebu kao da su drveće, i pitam ženu kraj sebe, što je to, što vi to radite, i ona kaže, slavimo jesen, i mrmljaju tihe blagoslove i bubnjaju bubnjevima, i onda zavlada tišina i odjednom čupaju listove s odjeće i divlje ih komadaju, jakim udarcima, i ja je pitam, što je to, i ona kaže, slavimo oslobađanje od listova, odbacujemo sa sebe svu gnjilost i ostajemo u vlastitoj čistoći, kao drveće, samo stablo i grane. Njeno lice koje zrači svjetlošću hipnotizira me, kosa potpuno sijeda ali lice mlado, oduševljeno, i tada počinje s ostalima pjevati gorkoslatku melodiju, i pokušavam izaći iz kruga, izmiješati se s običnim ljudima, dio njih podrugljivo se smješka, gubite se, luđaci, prijavite se u ustanovu, no dio njih upućuje mučenički pogled kojim se ljudi koriste pri susretu s profinjenom duhovnošću, i čudim se, uvijek sam mislila da je drveću žao kad gubi lišće, kao roditelji djecu, no možda se i roditelji raduju odvajanju od djece, muževi od žena, možda je svaki rastanak otpuštanje, pročišćenje, pojednostavljenje stvarnosti, i baš mi se sviđa da na svijetu ima manje boli no što sam mislila. Ohrabrena dobrim vijestima penjem se na pločnik, i onda shvaćam da sam uranila s veseljem, ne, nema manje boli, količina boli ne mijenja se, oni su samo obrnuli uzroke, kod njih su odlasci veseli a susreti tužni, kao stara zagonetka o usponima i padovima koja uvijek zbunjuje na tren, i nadam se da ću ih opet vidjeti da ih upitam što rade u proljeće, žaluju li dok sve cvjeta, no više se nisam htjela zadržavati jer sam imala konzultacije na fakultetu pa nije zgodno kasniti, i kad pogledam na sat da vidim koliko kašnjenje mi prijeti, vidim da su moje konzultacije počele još prije četvrt sata. Uspaničeno sam ušla u kafić na kraju ulice i telefonirala Odsjeku za pomoć pri edukaciji, i na moju sreću Neta mi je odgovorila, svojim uzbibanim glasom za koji nikad nisam mislila da će me tako obradovati, i rekla sam joj, molim te učini mi uslugu, Neta, zamijeni me danas i ja ću ti to uzvratiti, i ona je odgovorila uzbibano, upravo to i činim, i pitala sam, je li stiglo mnogo studenata? I ona je odgovorila, već sam razgovarala s dvoje i još ih nekoliko čeka, trebaju pomoć oko uvoda, gdje si ti uopće, i rekla sam, u gradu, putem sam sišla s autobusa jer sam htjela isprobati neku haljinu i nisam obratila pozornost na vrijeme. Uživaj u kupnji, rekla je, i ja sam posramljeno rekla, ma na kraju je i nisam kupila, bila je preskupa, i Neta se smijala, mogla sam je zamisliti kako trese svojim smeđim gustim kovrčama koje se ne prestano gibaju kao kukci s mnogo nogu, i rekla sam joj da me pokrije danas, no nisam mogla zanemariti pobjedonosni ton u njezinu glasu, ne može se poreći da je u našem tijesnom suparništvu koje već dvije godine traje za predavačko prvenstvo
svaki moj nemar njen dodatni poen, čak i ako to nitko ne dozna, dovoljno je da znamo nas dvije. Više nije imalo smisla da odem na fakultet, pa sam sjela vani za stol, čudna povorka je nestala ali ostala je njezina neobičnost, i promatrala sam izblijedjelo drveće opasano visokom ogradom, kao da kuje neumornu urotu za bijeg odavde, i stare zgrade obnovljene samo na višim katovima, ali tko gleda tako visoko, a na razini očiju su bijedni stari dućani, rasprodaja pribora za soboslikare, razulje, kute, nepotrebna mjerila, i na prošaranim izbočinama ljudi provode svoje živote, pomiču ruke i noge jednoličnim ritmom koji kao da je unaprijed dogovoren, i među hodače se petlja crnoputo dijete, pokušava prodati nojeva pera, velike oči u boji njišu se ponad tankih stabala, no nitko ne kupuje. I pitala sam se je li itko od svih ovih silnih ljudi koji se motaju ovuda ikada osjetio ono što sam osjetila samo prije nekoliko minuta, bilo je to kao gutati vatru, uvijek sam htjela znati kako je to gutati vatru, kakav je osjećaj nekoliko trenutaka prije no što ognjena baklja prodre u usta, kakav je osjećaj dok je unutra, dok prijeti da će opustošiti osjetljiva tkiva, i sada kada znam, pa što da radim s tom spoznajom, kamo da krenem s njom. I mislila sam na njegov ud savijen u gaćama, i na djevojku savršene frizure, tko je ona uopće, i nadala sam se da mu je kći ali nisam baš u to vjerovala, a da mu bude žena nekako je premlada, i kamo su otišli s punom vrećom i ispunjenim gaćama, zašto mene nisu poveli sa sobom, jer ja sam tamo nešto izgubila, u onoj maloj kabini, izgubila sam ono što i nisam znala da posjedujem, neznanje o tome što osjećaš dok gutaš vatru, jer sa spoznajom pristiže užasna prljavština, jer sve što je manje od toga ne može mi se više nikad zgaditi. U jednome trenu osjetila sam kako mi se mišići opuštaju, naglo propadanje svih udova, i naslonila sam glavu na mali okrugli stol ugrijan jesenjim suncem, kao na sašiveni jastuk, i pokušala sam se prisjetiti svojih životnih planova, svoje disertacije koju trebam obraniti do kraja godine, djeteta koje trebam začeti nakon disertacije, stana koji ćemo kupiti nakon bebe, između toga večere, jednom ih priprema on a drugi put ja, sastanaka s pročelnikom Odsjeka, koji mi se divi, misli da je preda mnom budućnost, haljina koje ću isprobavati u tijesnim kabinama, s ogledalom ili bez njega, no sve se čini ispunjeno prašinom, kao da je došao vjetar iz pustinje i prekrio svijet tankim sivim slojem pijeska. I sjetila sam se da mi se to već jednom dogodilo, takvo posrtanje, ne tako silno ali u tragovima, kao upozorenje, jer prije nekoliko godina, malo nakon vojske, zaljubila sam se u nekog tko je stanovao kraj pekarnice, i one jedine noći koju sam provela s njim krevet je bio ispunjen mirisom svježega kruha, ali na kraju ga više nisam vidjela, i činilo mi se da je sva svježina moga života ostala kod njega u krevetu zato što stanuje kraj pekarnice i plahte mu mirišu na kruh. Neko vrijeme bilo mi je teško, no ubrzo sam upoznala Jonija i potrudila se zaboraviti ga, i samo kad bih osjetila miris svježega kruha pomislila bih na njega, i sada mi do nosnica dopire miris kruha s okusom vatre, izgorio mi je u glavi, i ugljene oči Arieja Evena opsjedaju me kao mnogobrojne kuglice, i prestravljena sam, hodam kao lovac, imam pogled lovca, i vidim ga kako hoda pločnikom i moje se tijelo isteže prema njegovu ramenu sa zastrašujućom ugodom, meso i krzno. Gutam krik i ustajem i počinjem trčati, kao kad životinje u šumi čuju pucanj, i tek se na autocesti osjećam sigurnijom, između svih automobila, i već sam
blizu doma svojih roditelja i miris trulog lišća na stubama zaglušuje me i penjem se do stana, samo prije tjedan dana on je stajao iza ovih vrata, kao da ovdje stanuje, no sada umjesto njega stoji moja majka. Makni se odavde, želim joj reći, to sad više nije tvoje mjesto, njegovo je, njegovo, i ona je iznenađena, zar nisi na fakultetu, i ja kažem, da, na putu sam onamo, samo sam zaboravila uzeti kaput, a bit će hladno, i ona trči u ormar i vadi staru kariranu jaknu i upućuje sumnjičav pogled u vedro jutro, jesi li sigurna da ti neće biti prevruće? I ja kažem, ne, vani je hladno, i ona popravlja naramenicu i nudi mi kavu, i sjedam s njom u kuhinju i kažem kao usput, srela sam u gradu vašeg prijatelja, Arieja Evena, sa kćeri, i ona me brzo ispravlja, tatin prijatelj, i smjesta objašnjava, nema on kćer, uopće nema djece. Ja razočarana pokušavam opet, onda mu je to izgleda supruga, kako ona izgleda? Koketna Francuskinja u godinama, izjavljuje pobjedonosno moja majka, iako je ja već dugo godina nisam vidjela, ali te se stvari s vremenom ne mogu okrenuti nabolje. Uopće ne pokušava sakriti svoju sreću što postoji trenutak u njezinu životu gdje se nalazi čak i ona, koja je strašno zanemarila svoj izgled, rame uz rame s razmaženim Francuskinjama na istoj točki bez povratka. A zašto nemaju djece? upitala sam, među mojim prstima vijuga njegova drska muškost, i moja majka krati priču, problemi, zašto bi to tebe trebalo zanimati? Problemi kod njega ili kod nje, bila sam uporna, i ona je rekla, kod njega, što to tebe briga? Sad više nemam vremena za kavu, osvećujem joj se, uskoro mi počinju konzultacije, i uzela sam jaknu i otišla u dan koji je postajao sve topliji, sva ozarena sigurnošću da mu to nije ni kći ni žena, samo bezvezna ljubavnica, intimnost među njima bila je očigledna i jasna, i otišla sam kući, gledajući kako zgrade postaju sive, stare, svaki put kad se približi kuća, a ljudi baš bivaju sve mlađi, mlade mame vuku jednom, rukom kolica a drugom uplakano djetešce, i mislila sam o njegovoj neplodnosti, toliko sam usredotočeno o tome mislila da sam je osjetila kao samostalno biće, eto njega i njegove neplodnosti, šuplje i udubljene i bodljikave poput mjesečine, što je on puniji, ona je praznija, smije mu se, izruguje se, što mu vrijedi oholi ud u crnim gaćama kad ne može ispuniti svrhu za koju je stvoren, i kod kuće sam otišla ravno u postelju, kao da sam bolesna, no tamo se nisam smirila, osjećaj teškoga gubitka prekrio je male prozore kao zavjesa, čujem kako mala zvijer izgladnjelo gricka moju nutrinu, i rekla sam samoj sebi, pričekaj, pričekaj, ali nisam znala što čekati, sljedeće konzultacije? Rublje koje sam ostavila da se osuši do sljedećeg jutra? Da padnu temperature? Najkraći dan? Najdulji dan? I kad više nisam mogla! čekati, uzela sam telefon i utipkala brojeve koji su mi divljali u glavi. Već sam skoro odustala, ponovo padam na krevet, sve dok on ne odgovori, nakon barem deset zvona, čudan i kićeni halo, recimo u pariškom stilu, njegov teški i neprobojni glas, i upitala sam, jesam li te probudila? I on je rekao, ne, i uzdahnuo, kao da mu smetam usred nekog drugog posla, a ja sam pregrizla jezik i rekla, Jara je, i on je rekao, znam, i ušutio. Samo sam ti htjela reći da sam poručila tati što si tražio, zamuckivala sam, i on je rekao, krasno, hvala, i opet je ušutio, i nisam više znala što bih rekla, samo nisam mogla dopustiti da prekine, pa sam jednostavno rekla, ne prekidaj, i on je upitao, zašto, i ja sam rekla, ne znam, i on je upitao, što
želiš, i ja sam rekla, vidjeti te, no on je bio uporan, ali zbog čega, i opet sam rekla, ne znam, i on se smijao, previše je stvari koje ne znaš, i ja sam se s olakšanjem pridružila njegovu smijehu, no on ga je presjekao službenim glasom, sada sam zauzet, i rekla sam, onda kad budeš slobodan, i on je na tren ušutio, kao da se skanjuje, dobro, onda budi ovdje za pola sata, i kratko rekao ime ulice i kućni broj, kao da naručuje taksi. Odmah sam požalila što nisam kupila onu haljinu, jer nijedan komad u mom ormaru nije tako dojmljiv kao Muštikline žute hlačice, pripasane uz jaknu boje meda, i na kraju sam se zadovoljila uskim hlačama i crnom pletenom košuljom i stavila pozlaćen ukras u kosu, i crnom sam olovkom naglasila plavetnilo očiju, i bila sam prilično zadovoljna, i vidjela sam da je i taksist prilično zadovoljan, čim sam ušla upitao je, jesi li udana? I rekla sam, da, naravno, i on je uzdahnuo kao da mu je srce slomljeno, ali se oporavio i upitao, koliko godina, i ja sam rekla, četiri, skoro pet. No, onda je već došlo vrijeme za nešto novo, ohrabrio se, a ja sam rekla, ma kakvi, volim svog muža, izjava koja je u prostoru taksija primljena s određenom dozom oprosta, i osjećala sam se smiješno, izjavljujem nešto u ovakvim okolnostima, no trebala sam čuti te riječi, i on je prošaptao, iz usta mu je dopirao loš zadah, može se voljeti i dvojicu, i pokazao na svoje srce koje je kao još trenutak prije bilo slomljeno, ovo srce je veliko. Kod mene je ovako malo, rekla sam, i on se smijao, čini ti se da je tako malo, začudila bi se kako može narasti, zar si mislila da samo kurac može narasti? I meni je već bio odvratan taj razgovor i počela sam zuriti van, ulice koje se otvaraju i odlaze, i kraj male dotjerane zgrade na kraju ulice stao je, opet s rukom na srcu, za oproštaj. Gust pužući grm prekrio je zgradu kao krzno, i kad sam prišla bliže, vidjela sam desetke pčela kako veselo zuje među stiješnjenim listovima. Eto to je znak, rekla sam samoj sebi, to je znak da se gubiš odavde, jer oduvijek sam za sebe imala osjećaj da sam od onih koji umru od uboda pčele, pa takve se stvari ne mogu znati unaprijed, tek onda kad već bude kasno, i već sam počela uzmicati, okrenula leđa zgradi, ali vidokrug, vidokrug bez te zgrade bio je poznat i toliko nečist, svijetli kućerci s malim vrtovima, gradskim, kojima je potrebno previše vode, drveće kojem ću uvijek iznova zaboravljati imena, sobe koje se naizmjenično prljaju i čiste, poštanski sandučići koji se naizmjenično pune i prazne, cijela ta golema tvorevina, koju ne može zaustaviti nijedan pčelinji ubod, izgleda mi tako tužno i beznadno, osim dotjerane zgrade koju prekriva pužući grm kao krzno i u kojem bruje deseci pčela, i okrenula sam se opet prema njoj i opreznim koracima ušla na stubište. Dugo ga nije bilo, zacijelo se nije žurio pružiti mi zaklon, i tek nakon što sam dvaput pozvonila vrata su se otvorila, i on me šutke poveo u veliku dnevnu sobu, vrlo lijepo uređenu, sa zidovima koje su prekrivale slike i podom koji su prekrivali tepisi, sve dok mi se nije učinilo da je pod odraz zidova ili obratno. Nosio je nove smeđe hlače i novu košulju, no upravo je njihova modernost naglašavala njegovu vremešnost, i odjednom je izgledao star, još stariji od mog oca, s dubokim borama na obrazima i čelu, koje su izgledale kao ožiljci, i kosom koja je više sijeda nego srebrna, i više rijetka nego gusta, i ispod očiju crni oblaci. Čudno je kako ljudi u svojem domu izgledaju baš takvi kakvi jesu, i tek se vani na njih prospe neko svjetlo, mislila sam s olakšanjem, sjedeći na svijetlom kauču, odjednom smirena u
prisutnosti starosti koja ga je napala isturenim pandžama, kao da sad može ovdje umrijeti pred mojim očima od infarkta i prestati me uznemiravati. Bez srama uprla sam pogled u lijevi džep košulje, iza njega posljednjim snagama uredno kuca njegovo umorno srce. Razni unutarnji organi nagurali su se preko puta mene, skriveni džepom, crvenoplavi, podsjećaju na iznutrice, odvratne i privlačne, kao što sam vidjela prije mnogo godina, kad me majka vukla po starinskim mesnicama. Vukla sam je za rukav, mama, daj idemo odavde, no uz mučninu preplavila bi me bolna žudnja, tužna i pusta, pri pogledu na drvene daske za rezanje natrpane malim i stvarnim ostacima života. Prikovana za džep koji se diže i spušta pokušavala sam uskladiti ritam svog disanja s njegovim, provjeriti koliko je kritično njegovo stanje, možda čak uhvatiti njegov posljednji dah, kao što se hvata val, no džep se podigao i on je odjednom stajao iznad mene, što želiš piti, Jara, i ja sam ponosno izjavila, nisam žedna, osjećam iznenadnu vrtoglavicu, sretnu, ne, nisam žedna ni gladna, ne trebam ništa od njega, i uopće me ne zanima koja je to djevojka s muštiklom i što su radili nakon što su izašli iz trgovine, što uopće imam s njim i on sa mnom, i napadački sam ustala iz udobnog kauča, što uopće imam s njim i on sa mnom, kući, moram se vratiti kući, Joniju i svojoj disertaciji koju moram obraniti do kraja godine. Oprosti, rekla sam mu čvrstim glasom, s osjećajem radosti, nisam uopće trebala dolaziti ovamo, ne znam zašto sam došla, ti imaš svoj život i ja svoj, i oni se ne susreću, ne moraju se susresti. Načas je oklijevao, pogledao me uznemirenim pogledom, ne iznenađenim, i ispratio me šutke do vrata, ali prije no što ih je otvorio tiho je rekao, kao za sebe, čudno, mislio sam da si ti od onih koji istog trena moraju dobiti ono što žele, i činilo se da ga više zabrinjava njegova pogrešna procjena nego moj nagli odlazak, ali ja sam smjesta progutala mamac i istog trena upitala, ja? Što to ja želim? Uhvatio me za ruku, kao u trgovini, i spustio je sasvim prirodno, čak s dozom umora, na otvor svojih hlača, i rekao, pa zbog ovog si došla ovamo, i maknuo je silom, možeš ići sada, a možeš i za nekoliko minuta, nakon što ga dobiješ, i ja sam pogledala na sat, kao da je to pitanje vremena, i od silne napetosti nisam vidjela ništa, i šapnula sam, suha i stisnuta grla, što mi ti savjetuješ. To je tvoja odluka, rekao je, i ja sam upitala, ali što ti želiš, i on je rekao, meni je potpuno svejedno, pa ti si došla k meni, a ne ja k tebi, i usprkos tome polako je otkopčao svoj smeđi remen. Osjetila sam mekoću i slabost, ne mogu učiniti ni korak dalje, ni u stanu ni vani, i doista se nisam trebala pomaknuti, jer on me okrenuo tako da su mi leđa bila prema njemu a lice na vratima, ruke su mi pridržavale vješalice na vratima, uzdignute kao da sam zarobljena, moje hlače spuštene do koljena, a njegov napeti ud istodobno me zakucava na vrata, ne dotičući me čak ni malim prstom, i sve vrijeme njegov grubi glas, prost, pita me ravnodušno, bez upitnika na kraju, obavještava me, je li ti dobro, je li ti dobro, čak me i ne obavještava nego izgovara u prostor kuće, naglas, držeći se nekog skrivenog protokola, je li ti dobro, je li ti dobro, je li ti dobro. Kao puževa sluz moja se pljuvačka razvukla po vratima, prozirna i ljepljiva, i na obrazima sam osjetila kako udubine u drvu šaraju moje prve bore. Iza mojih leđa
ponosni je ud izvađen, i čula sam ga kako se brzo zamata skrivajući se, i smičak pa remen zatvorili su se nad njim. Jedva sam uspjela okrenuti lice prema njemu, moj vrat ukočen od nerazmjera nekakve intimne situacije među nama i potpune stranosti, nerazmjera koji baš nije bio privlačan nakon samog čina, dok njegovo neplodno sjeme kaplje iz mene i mene je stid kao malu djevojčicu koja piški u društvu, a on mi ne nudi papir ili salvetu, a meni je neugodno pitati gdje je WC, da ne bih morala do njega ovako hodati, spuštenih hlača, i samo ih podižem, i gaćice mi pomirljivo upijaju tekućinu, i krkljajući šapćem, sad sam žedna. Što ćeš piti, pita me, lice mu je zatvoreno, susretljivo ali ne i ugodno, kao da se ljuti na mene, i ja kažem kavu, i on sa suzdržanom pristojnošću, moja supruga se uskoro vraća, bolje nešto za što treba manje vremena, i odmah se vraća s čašom narančina soka u ruci, i ispijam polako kako bih dobila na vremenu, bijesno gutam kiselkastu tekućinu, zar ne bismo sada trebali biti bliski, pa zašto je on još otuđeniji nego prije, Joni se uvijek privije uza me poslije ševe, a ovdje nema ni trunčice zadovoljstva. S izraženim nestrpljenjem čeka da popijem, kao vlasnik dućana koji već želi zatvoriti, i pružam mu ispražnjenu čašu i on hita s njom u kuhinju, i opet kaže, moja supruga će se svakog trena vratiti s posla, i ja šapćem, da, već odlazim, pokušavam se zbrojiti, pokušavam iscijediti malo topline iz sivih očiju, no one su potpuno ugašene, i ne uspijevam se suzdržati i pitam, tko je bila ona djevojka s muštiklom, i on brzo odgovara, nećakinja moje žene iz Pariza, zašto? Kao da nema što skrivati, i ja kažem, samo tako, i on kaže, ah, kao sažetak i rastanak, i otvara vrata, koja čak nisu ni bila zaključana, i ljubazno kaže, pozdravi sve doma, i ja kažem, hvala, i već sam s druge strane vrata, i ključ se istog časa okrene, sad mu je stalo da zaključa. Polako se spuštam uskim stubama, njišem se kao dijete u svojim prvim koracima, nestabilnima, no bez dječjeg ponosa, i odjednom me zapljusne šamar sljepila, ništa ne vidim usprkos punom podnevnom svjetlu vani, i izbezumljena sjedam na stube, potpuno ravnodušna prema pčelama, s glavom na koljenima, stisnutih očiju, osjećam kako propadam, i bez prestanka si govorim, što si učinila, što to radiš, što ćeš napraviti, što to radiš, i čula sam kako se kraj mene zaustavio auto i počeo trubiti, sigurno se to vraća njegova žena i trubi mu da joj pomogne s vrećicama, i ja moram nestati odavde, i jedva sam se uspjela pridići, i netko mi je prišao i podupro me i u zbrci sam vidjela da je to taksist, i on je rekao, prolazio sam ovuda blizu pa sam došao vidjeti trebaš li prijevoz kući, i bila sam toliko sretna što ga vidim, kao da je on moj izbavitelj. Otvorio mi je vrata i oprezno me posjeo i upitao, što se dogodilo, i rekla sam, ne osjećam se dobro, i on je rekao, još prije pola sata osjećala si se sjajno, i zapucketao jezikom, djevojka kao ti ne treba tako lutati, trebaš sjediti kod kuće, onaj tko te želi neka dođe k tebi, i počela sam plakati, poniženje me obavilo sprijeda i straga kao predana molitva, i nastavio je pucketati, bit će sve u redu, ne brini se, i na kraju je zaključio, kao da naglas razmišlja, možda je tvoje srce zaista još malo, kao bebino, i položio je ruku punu utjehe na moje koljeno, ne brini se, ono će narasti, i na ruci je nosio debelu zlatnu narukvicu, ženskastu, iz koje su izbijale zasljepljujuće zrake, i ja sam zatvorila svoje ranjene oči, i čak sam kroz njih još mogla vidjeti kako njegovo srce raste pod košuljom kao topla dojka prepuna mlijeka, prepuna dobre volje.
U zamračenoj spavaćoj sobi, u koju jedva dopire ukaljano svjetlo, moje se sljepilo počelo povlačiti, no valovi poniranja njihali su me svaki put iznova, i pokušala sam se smjestiti u krevetu tako da se smirim i nisam uspjela doseći Jonijevu stranu, kao da je tamo najednom iskrsnuo bedem, bedem moje prijevare. Uvijek je tamo nešto bilo, između moje i njegove strane, nerazmjeri, napetosti, uvrijeđenost, ali prijevare tamo nije bilo, i osjetila sam kako se krevet dijeli na dva dijela, i pokušavam pružiti ruku na njegovu stranu i zid me sprečava, i opet sam plakala, što si učinila, što si učinila, jer čak i onda kad ga nisam podnosila, ni naš zajednički život, nisam vjerovala da bih ga mogla prevariti, jer više nego ljubav među nama je bila sudbinska povezanost, i prevariti njega činilo mi se kao prevariti sudbinu. Katkad bih se zatekla kako sanjarim o nekom drugom životu, ali onako kao što sanjarimo o čudu, nešto nadljudski, što nije u mojim rukama ni u mojoj moći, a sada se moj svijet okrenuo i prezreo me i ja ne znam kako da ga umirim, i pokušavam kao s mačkom, uvijek ću poricati i na kraju će se istina saviti pred laži, no ovaj put to me ne smiruje, jer Širin je mačak mrtav a Arie Even je živ, i sve dok je živ, živi i moja prijevara, i moje poniženje, i moja ljubav koja se penje u meni kao gorki i zelenkasti probavni sokovi, da, čemu nijekati, to je ta riječ.
Treće poglavlje
Još samo jedanput, obećala sam samoj sebi, jedan put koji će izbrisati onaj prije njega, pretvoriti poniženje u pobjedu, kako mogu živjeti s tim sjećanjem svojih ruku podignutih na vrata, koje se drže za hladne metalne vješalice, pa nema razlike u tome prevari li se jednom ili dvaput, oba grijeha bit će poslije zatvorena u istoj krleci, i već kad sam to učinila, barem da mi ostane slatka uspomena a ne gorka i gušeća, tako sam govorila samoj sebi kroza zube, pregledavajući studentske radove, dok sam se predomišljala oko knjiga u knjižnici, ispred Jonijeva okruglog lica, uz njegova meka leđa noću. Hajde da to ostavimo tako kako jest, rekao je kad sam naposljetku nazvala, tresući se od uzbuđenja. Kako to tako kako jest, upitala sam, i on je rekao, tako kako jest, kao što jest, i rekla sam, ali ja te moram vidjeti, i on je rekao, vjeruj mi, Jara, bolje je da sve ostane tako kako jest. Što je to tako kako jest, provoditi cijeli dan s jednom misli u glavi, misli koja se lijepi za mozak i ne ostavlja ga na miru, katkad ga buši a katkad kucka, i katkad vijuga i katkad preklinje i na trenutak se prikrije, i počinjem disati punim plućima i onda me iznenada napadne snagom propuha, kao zimski vjetrovi koji su se svi do jednoga probudili, vlažni, izgladnjeli, otvaraju male prozore, podsmješljivo mi pušu u potiljak, i Joni je rekao, ali nekad si voljela zimu, i ja se uzrujam, pa sad je ne podnosim, pa što, zar se ne smijem promijeniti, zar moram od dvadesete godine do smrti ostati ista, i njegove oči govore, ali nekad si me voljela, mene, mene.
Kako da ga ponovo vidim. Čini mi se da ću ga se uspjeti otarasiti samo ako ga vidim, motam se slučajno po stanicama, zavirujem u trgovinu s odjećom u gradu, lutka je već odjenula debeli vuneni kaput, svaki put iznova penjem se stubama do roditelja, hodam dok mi srce lupa prema zamračenoj dnevnoj sobi, kako je udobno sjedio u velikom naslonjaču, ležerno ugošćuje mog ostarjelog oca, stisnutog, puni sobu dimom, kako je bilo jednostavno vidjeti ga sasvim slučajno, bez truda, bez planiranja, a sada sve izgleda nezamislivo, beznadno, više nikada neće gaziti mokrim stubama, više se nikada neće udaljavati i približavati blistavom ogledalu, dok zadovoljno pregledava svoju stražnjicu. I onda sam jedne noći mislila da je sve otišlo i bila sam gotovo sretna. Shvatila sam da je onaj tko tu treba nešto učiniti moj otac, i nije uopće riječ o dugotrajnom naporu, pretjeranom, nego sasvim jednostavno, presjeći život, jednom riječju umrijeti. Ako on umre, Arie će sasvim sigurno doći na sprovod i ja ću mu plakati na ramenu, privit ću se uza nj kao da mi je novi otac, i on me neće moći odbiti. Pitanje je jedino što će moj otac na to reći, sada sve ovisi o njegovoj dobroj volji. Sutra ujutro stat ću pred njega i upitati, tata, došao je trenutak istine, koliko ti vrijedi moja sreća? I možda ću reći, tata, shvatila sam da bi mi u ovoj životnoj fazi, i u danim okolnostima, tvoja smrt pomogla mnogo više od tvoga života, i utješi se činjenicom da ima i mnogo gorih situacija, imam neke prijateljice koje ni smrt njihovih roditelja nije uspjela spasiti, zamisli samo kako su tek one izgubljene. Bilo mu je već skoro šezdeset godina, mome ocu, i nisam imala predodžbu koliko mu je drag život, koliko mu je predan, ako uopće jest. Mnogo je pričao o prošlosti, to da, zapravo beskrajno. No vrlo je malo govorio o budućnosti. Nije imao nikakve posebne planove za budućnost, koliko mi je bilo poznato, a da ih je i imao, pa planovi su i stvoreni da se ne ostvare. Ono što vrijedi noću, danju se čini neutemeljenim, a možda čak i obratno. Dok sam stajala pred njegovim nježnim i zabrinu tim licem, već sam bila spremna pogoditi se s njim za tešku bolest, koja napreduje u stadijima, naravno, koja bi prepala njegova prijatelja i on bi ga često posjećivao. Ja ću biti mučenica u ulozi predane kćeri na čija se leđa cijela obitelj oslanja, i kad on dođe, sigurno će na kraju doći, reći ću mu, tata je pitao za tebe, tata te htio vidjeti, i on će protrnuti zbog vremena koje je prošlo. Jesam li zakasnio, pitat će uplašeno, i ja ću ga smiriti, nisi, još nisi. Što je s onim tvojim prijateljem, Ariejem Evenom? upitala sam ga, i on je rekao, sve je u redu, jučer smo se čuli. Možda bi bilo dobro da pozovete njega i suprugu na večeru, predložila sam, i odmah začula kako moja majka viče iz kuhinje, samo mi to treba, taj uobraženko. Kako ti to govoriš o mojem najboljem prijatelju, počeo se on već pjeniti. Ako ti je tako dobar prijatelj, gdje je bio sve ove godine? Zašto se nije javljao? dobacila je iz kuhinje, uspravivši se preko puta njegova kisela lica. Ti sa svojom mizernom računicom, urlao je, ja ne pravim račune sa svojim prijateljima. Jer si naivac, i to u najboljem slučaju, da ne kažem kreten.
I čak nisu ni primijetili da sam nestala, usisani u svoj gnjili ritual, i počela sam koračati, obraćajući pažnju na svaki djelić puta, koliko je točno koraka od mene do njega, koliko semafora, koliko trgovina mješovitom robom, koliko voćarnica, koliko ljekarni, koliko pješačkih prijelaza, i u glavi se crta karta udaljenosti, svakodnevne gradske stvarnosti, i uz nju jedan drugi svijet, potpuno nov. Nikada nisam ovako vidjela trgovine mješovitom robom, prepune značenja i snage, tajanstvenosti i ushićenosti, pješački prijelazi iscrtani prozračnim prugama, vatrenozeleni semafori, i moji koraci, nikada prije nisam znala kako je hodati kad stopa progoni stopu kao divlja zvijer, i osjećala sam golemu začudnost, skoro pravo čudo, kao da sam kip koji se počeo micati. Tek sam se zaustavila kraj njegovih vrata, ispred svijetlog natpisa, četverokutnog, utisnutog na njih s vanjske strane, otprilike na mjestu gdje je bilo moje čelo s druge strane, čini mi se da sam osjećala kako me bodu zakovice, i mislila sam kako su se moji uzdasi upili u stiješnjeno drvo i postali dio njih, možda ih čuje njegova žena kako se odande dižu i škakljaju joj uši, ni sama nisam znala jesam li ljubomorna na nju ili je sažalijevam. Postala je prevarena s tolikom lakoćom, istina je, no isto tako s lakoćom ga može vidjeti, svagdje u kući, ne treba stajati posramljena s druge strane vrata i smišljati izgovore. Ali ni meni nije trebao izgovor, jer njegovo je lice bilo ugodno i čak sretno kad me ugledao, i rekao, dužan sam ti kavu, zar ne? I ja sam ozareno kimnula, kao da mi je u najmanju ruku ponudio božanski nektar. Ne volim ostati dužan, rekao je, i odmah krenuo u kuhinju, i ja plazim za njim u raskošnu kuhinju, blještavu, kako može biti da od zimskog sunca kuhinjska vrata imaju takav odsjaj, i njegovi pokreti puni su veselja, i čudim se, čak i ako je sretan što me vidi, zašto me pokušao udaljiti, zašto je rekao, ostavimo to tako kako jest, kao da je zapravo htio provjeriti moju odlučnost, moju snagu volje, i sada, kad sam položila ispit, zadovoljan je kao učitelj svojom uzornom učenicom, gotovo ponosan. Poslužio mi je kavu u plavičastoj šalici kroz koju je probijalo sunce, i zijevnuo, mrtav sam umoran, rano ujutro vratio sam se iz inozemstva. Ozbiljno? začudila sam se, gdje si bio? I on je rekao, u Francuskoj, pretežno, i upitala sam, izlet? I on se smijao, kakav izlet, posao, i sjetila sam se kako je mama rekla da se on uglavnom bavi tajnim poslovima sigurnosti, i upitala sam, koji posao, i on je rekao, manualni rad, i smijao se, i nešto malo intelektualni, i upro je prstom u svoju veliku glavu prekrivenu sivom mokrom kosom. Izgleda da se tek bio istuširao, i opet je zijevnuo. U tom zijevanju bilo je nečeg pretjeranog, teatralnog, i učinilo mi se da je sve izmišljeno, jer mu jednostavno nije ugodno što sam ga ulovila kako kod kuće jutrima besposliči, spava dokasna, i sjetila sam se da je moj otac rekao da je jučer s njim razgovarao i nisam se mogla suzdržati nego sam upitala, jesi li se čuo s mojim tatom, i on je rekao, nisam, uopće ne, stvarno bih ga danas trebao nazvati da vidim ima li za mene odgovor, i ja sam mislila, Što se to ovdje događa, jedan od ove dvojice laže. Pokušala sam pogoditi tko od njih dvojice ima jači motiv, Arie želi dokazati da je bio vani, a moj tata želi uzrujati moju mamu, kako bi ona vidjela da su u vezi, i sada je pitanje komu vjerovati, i da bi mu priča bila uvjerljivija, izvadio je iz ormara kutiju čokolade, ravno iz duty free trgovine, i jako važno oljuštio omot. Pa kako je bilo, upitala sam, i on je rekao, teško, i napravio važan i ozbiljan izraz lica, i opet sam se pitala zašto on u svom domu izgleda manje
privlačno nego u mojoj glavi, kad je sjeo preko puta mene izgledao je kao olinjali tigar, smiješi se s ljubaznošću domaćina, otpija s užitkom kavu koju je napravio i sebi, ah, to je dobro, uzdiše, ne sjećam se da je pokazao takav užitak prilikom ševe, pali cigaretu i dim počinje plesati oko njega, i moja se napetost rastače u prisutnosti njegove iznenađujuće ljubaznosti. Ližem tamnu čokoladu i odmjeravam ga opreznim očima, jer još nema nikakve bliskosti, nikakve intimnosti, njegovo mi je tijelo potpuno strano, tajnovito, čak i kada je ljubazan, to je bez intimnosti, kao da ničega nije bilo, baš ničega, i čak se i čini da ničega nije bilo, nikada, nikada nije osjetio svoje biće kako provaljuje u mene s tom istom neugodnom znatiželjnom ukočenošću, čemu nijekati, ugodno nije bilo. Onda, što ima novo, rekao je, i meni je neugodno, zapravo ništa, što ja imam s njim, zašto bih govorila nekome tko je potpuni stranac, čak i nemam čime početi, i on pita, kako si provela posljednjih par tjedana, i ja sam mislila o bijednim danima, ispunjenima strahom, sporima, s poniženjem koje štipa, s kajanjem koje satire, s cvrkutom čežnje, odjednom mi je sve izgledalo kao noćna mora, dugotrajna i beskompromisna, kao bolest koje se sramimo nakon što ozdravimo, i rekla sam, bilo je teško, jednako kako je on opisao svoje putovanje, i čak sam pokušala oponašati važan i ozbiljan izraz lica. Zašto, što ti je toliko teško, upitao je posve naivno, kao da on nema ništa s tim, no sve sam vrijeme osjećala da su ta pitanja usmjerena prema nečemu, da nisu slučajna, kao što ni njegovo zadovoljstvo na vratima nije bilo slučajno, i rekla sam, znaš li zašto, i on je rekao, nemam pojma, i ja sam šapnula, jer sam te željela. Mene? nasmijao se s izražajnom zatečenošću, zaista? I rekla sam, da, tebe, i opet sam ponovila, bilo mi je teško, zato što zapravo nisam znala kako da to opišem, to je zvučalo tako pretjerano u blistavoj kuhinji, i on je upitao, ali zašto, i ja sam šapnula, srameći se ispraznih riječi, zato što te volim, i on se opet nasmijao, kao učitelj koji je konačno uspio iscijediti iz učenice točan odgovor, i upitao, a zašto? Što to ti u meni voliš? I imala sam osjećaj da je to cilj prema kojem je bio usmjeren čitav ovaj razgovor. Što to ja volim u njemu? Pa uopće ga ne poznajem, što bih mogla voljeti, a ipak, ako sam to izgovorila, moram stajati iza svojih riječi, i tako se moj odgovor odugovlačio, i što se više odugovlačio, postajalo je nepriličnije, i činilo mi se da on napeto čeka, i na kraju sam promucala, ne znam, ne postoji ništa određeno što volim u tebi, a usprkos tome znam da te volim. Pa kako me onda možeš voljeti, činilo se da je razočaran, čak agresivan, to je onda samo izjava bez pokrića. Ne, nikako, osjetila sam da se zapetljavam, jednostavno te ne poznajem dovoljno, no ljubav katkad dolazi prije upoznavanja, putem unutarnje spoznaje, i odmah sam znala da zapravo izbacujem fraze, jer to nije ljubav, kako bi to mogla biti ljubav, i onda je on rekao, kao da mi se osvećuje zbog izostanka odgovora, ja sad moram ići. Ne, ne idi, rekla sam dok me hvatala histerija, kao da će mi se ponovo srušiti svijet ako sada ode, i on se važno uspravio i rekao, gledaj, Jara, ti nisi dovoljno oprezna, i isto kao što govoriš rečenice bez pokrića, tako si u stanju i činiti djela bez pokrića, djela za koja ti nedostaje duševna snaga da bi stajala iza njih. Pravi život zahtijeva teške odluke s kojima se ti nisi sposobna nositi, pa onda ostani
zasad u životu koji sada imaš. Slušaj me, zabranjeno je dopustiti svakoj prepreci da te omete na pravom putu, i ja sam se skoro zagušio od dobre volje da ti dokažem snagu i odlučnost, i bio sam težak, no kako da znamo što je prepreka a što pravi put? I rekao je, ja mislim da znam, mislim da svatko tko čini pogrešku unaprijed zna da će pogriješiti, samo se ne uspijeva zaustaviti. Iznenađenje je zapravo u veličini pogreške, a ne u njenoj biti. No taj govor pun odgovornosti nije spriječio njegovu tamnu ruku, s dugim prstima, da se smjesti na mome koljenu, i ja sam mu milovala prst po prst, nisam se usuđivala dotaknuti ih sve odjednom, i čak sam ih pogurala nagore, pod suknju, i tamo su se zaustavili, ne na onome mjestu gdje sam željela, ali blizu, toliko blizu da sam osjećala da će doći k meni svakog trena, i od prevelikog uzbuđenja nisam mogla dovršiti kavu, neprestano sam mislila na duge prste koji stoje neodlučni pokraj ulaza u moje tijelo. No onda je iznenada povukao ruku, kao da ga je nešto ugrizlo, i demonstrativno bacio pogled na svoj sat, bio je to golem sat, crn, bez brojki, s prozirnim kazaljkama, i nije se moglo znati koliko je sati, nego samo da neće biti dobro, i užurbano je ustao, moram ići, već kasnim, no ja nisam mogla odustati, i sve sam vrijeme mislila kako ga zadržati, i na kraju sam rekla, moram na WC, i on mi je nestrpljivo pokazao put, i ja sam obučena sjela na zahodsku dasku i smišljala kako ga zadržati, kako postići vlast nad njim, i onda sam pred ogledalom oprala ruke i odjednom spazila crvenu vlas u umivaoniku, ravnu i tanku, kako otječe s mlazom, i uspjela sam je zaustaviti trenutak prije no što su je progutala usta umivaonika, i proučavala sam je pažljivo sve dok u meni nije iščezla sumnja s koje je glave otpala ta vlas. Pred mojim očima, kao da se zrcali u ogledalu preda mnom, vidjela sam besprijekornu kacigafrizuru, otmjenu, i sumnjičavo sam se osvrnula, kao da će tajanstvena sestrična istog trena iskočiti iz kade, i doista sam na njezinu rubu otkrila još jednu, ovaj put kovrčavu, malo tamniju stidnu dlačicu, i pomislila sam, što je sad ovo, zar ona stanuje ovdje? S njim i njegovom ženom? I to me načas umirilo, da, ona izgleda uistinu pripada obitelji, no nešto mi se i dalje činilo sumnjivim, i da bih dobila potvrdu, iščupala sam vlas s glave i stavila je uz njenu vlas u umivaoniku, i nisam ni onu kovrčavu dlaku htjela ostaviti na miru, i položila sam pokraj nje svoju, koja joj je iznenađujuće sličila. Kad sam izašla, izgledao je smirenije, rekao je, nazvali su me da je sastanak odgođen, imam još nekoliko minuta vremena, i požalila sam što sam potrošila dragocjeno vrijeme u kupaonici, no malo sam se začudila, jer nisam čula telefon, i sjela sam pokraj plavičaste šalice, kava se već bila potpuno ohladila, i njegovo me službeno lice gušilo, i mislila sam, kako sada dalje, što činiti, i tada je on upitao, pa što onda ti zapravo želiš? I ja sam promuklo rekla, što ti želiš? Zar ti nemaš svoje želje? I on je rekao, imam svoju želju, ali među nama nema ravnoteže, ti si tako gladna, a ja sam tako sit. Istoga trena ostavila sam nagrizenu čokoladnu kuglicu, u pokušaju da potisnem njegove riječi, no znala sam da je u pravu, osjećala sam glad kako me probada iznutra, to je bila prava riječ, glad a ne strast, koja više spada u terminologiju epikurejaca, jer onaj tko je izgladnio proždire sve, i onda je on pogledao svoje ruke, provjeravajući dotjerane nokte, i ja sam također gledala njegove ruke i smišljala kako da ih vratim na sebe, i čula sam kako mi službenim
glasom govori, danas neću spavati s tobom, Jara, i ja sam, od silne neugode, upitala zašto, i on je rekao, zato što sam danas već spavao sa ženom, ozbiljno i teško, kao da me obavijestio, danas sam već jeo crveno meso, a moj mi liječnik ne dopušta dvaput dnevno. Pa što onda, rekla sam, a on je rekao, ne spavam s dvije žene u jednom danu, tu se držim pravila, i sve sam se vrijeme nadala da se šali, da će svakog trena prasnuti u neobuzdan i ugodan smijeh, no to se nije dogodilo, pa sam se na kraju od silne napetosti ja počela smijati, ne doduše neobuzdanim i ugodnim smijehom, i on je upitao što je smiješno, i ja sam rekla, stvarno ništa, i pokušala sam se smiriti, jer ništa nije bilo smiješno, baš suprotno, i rekla sam, znači treba te se uloviti ranije ujutro, tko prvi njegova djevojka, ili se može unaprijed dogovoriti termin, ili nešto slično. Malo ga je osupnulo moje zadirkivanje i ledeno je rekao, hajde da sve ostavimo ovako kako jest, samo sam te htio poštedjeti neugodnosti, no izgleda da nisam mogla izbjeći neugodnost i ambiciozno sam odlučila prekršiti to njegovo pravilo, i rekla sam, uvijek postoje iznimke od pravila, a on je rekao, da, tako sam čuo, i pogledao me ugašenim očima, i pokušala sam zamisliti njegovo goruće lice dok s njom vodi ljubav, s djevojkom koja ima muštiklu, pa ona lako može biti i sestrična njegove žene i njegova ljubavnica, te dvije stvari nisu proturječne, ili je s njom bio isto tako kao i sa mnom, ugašen i hladan, a onda je on rekao, sutra ujutro sam slobodan, kao usput, i uputio se prema vješalici i skinuo crni kaput i pomno se umotao u njega, kao što se umata dragocjena posuda. Ja sam navalila na bačenu kost i upitala u koliko sati, i on je rekao, bit ću slobodan oko devet, i otvorio je vrata, pozivajući me da ga slijedim, i mislila sam, što ću raditi do sutra u devet, no vrijeme je brzo proletjelo, iako je Šira bila zauzeta, ili je tako rekla kako bi me izbjegla, pa sam počela čistiti kuću, pustila glazbu i plesala s metlom, grleći njena tvrda leđa, osjećala sam se praznično, jer konačno sam imala razlog za čekanje, i bojala sam se misliti što će biti poslije, recimo sutra u dvanaest, ili u ovo isto vrijeme, stoga sam se usredotočila na čišćenje, i kad se Joni vratio, gledao je naokolo sretno i zadovoljno, bilo mu je teško povjerovati da mu se dogodilo nešto tako divno, i bila sam sretna i ponosna što vidim njegovo zadovoljstvo jer ponovo funkcioniram. Izgledaš kao da si se oporavila od bolesti, rekao je, i ja sam rekla, da, tako se i osjećam, i on me zagrlio, bio sam tako očajan, Krtičice, nisam znao što ti je, i odmah se povukao prestrašen da ću se naljutiti, i ja sam se privila uza nj, osjećam se puno bolje, Štakorčiću, oprosti ako sam te povrijedila, i on je rekao, sebe moraš moliti za oprost, a ne mene, jer si prije svega povrijedila sebe samu. Imaš pravo, rekla sam mu, i sjetila se koliko sam se u početku trudila zavoljeti ga, kako sam razmišljala o njemu kao ožalošćeni koji sve vrijeme misli o pokojniku, ne dopušta sebi misliti o nečemu veselom, i sada mi se ona vraća, moja ljubav prema njemu, kao mačka koja se vratila kući nakon što je nestala, šireći oko sebe zastrašujući miris velikog svijeta, nesigurna je li željena, i prihvaćam je s radosnim čuđenjem, kako je samo bio u pravu onaj taksist, mogu se voljeti dvojica, čak je mnogo lakše voljeti dvojicu, jer onda je u duši ravnoteža, dvije ljubavi koje se nadopunjuju, i onda je to manje strašno, kako se toga nisam prije sjetila, i od silna uzbuđenja zbog onoga što me čeka sutra čini mi se da me i Joni uzbuđuje, i sjedam mu u krilo ljubeći mu vrat, hajde da malo izađemo, predem mu na uho, dosadilo mi je stalno biti u kući. Baš sad kad je kuća čista trebamo ostati, smije se on, no ja ga vučem za ruku, nemoj se brinuti, neće se uprljati dok se ne vratimo, i hodamo prema glavnoj ulici, baš su na
raskrižju otvorili novi kafić, i blizu Širine uličice, točno tamo gdje sam čula slabašan udarac, koji razdire srce, kažem mu, hajde da je pozovemo da nam se pridruži, no on nije oduševljen time, ali ne protivi se, i ona nam otvara vrata, sjetna lica, ne, zaista nema želju izaći, vani je prohladno a ona je prehlađena, i kao usput kaže mi, mislila sam da si bolesna jer sam danas vidjela Netu u kantini i rekla mi je da opet nisi došla na konzultacije, i ja sam se lupila po čelu, kako sam mogla zaboraviti da je danas srijeda, što mi je, odjednom ništa ne postoji osim njega i izgubit ću svoje mjesto, samo jednom u nekoliko godina na Odsjeku se oslobodi novo mjesto, i na kraju će ga dobiti Neta a ne ja. Činilo mi se da Šira uživa što vidi moju paniku, možda je to njena sitna osveta, od one večeri nije ljubazna prema meni, i ne mogu se suzdržati pa pitam, što je s Toljom, je li se vratio? I ona kaže, nije još, i Joni kaže svojim umirujućim glasom, sigurno je vrijeme parenja, mačke uvijek nestanu u vrijeme parenja, i poslije se vrate, i Šira procijedi, ali sada nije vrijeme parenja, a ja kažem, baš jest, vidjela sam mnoge mačke kako se pare u okolici, to se osjeća u zraku, i Šira ravnodušno sliježe ramenima, ja baš ništa ne osjećam, naslonjena na ulazna vrata, puštate mi hladnoću u kuću, odlučite želite li ući ili otići, i ja kažem, idemo, i Joni je nagovara, možda bi ipak htjela poći s nama, i ja planem na njega jer nema karakter, prvo nije htio a sada odjednom hoće, no Šira ima karakter i kaže, ne, stvarno ne, neki drugi put. Dok izlazimo na glavnu cestu, u meni se sliježe potištenost, i teško mi je povratiti prijašnju sreću, sreća i nije prava riječ, nego pomirenje, to je bilo veliko pomirenje koje je proizišlo iz suprotnosti koje su mi obilježile život, suprotnosti između ljubavi koju osjećam prema Joniju i privlačnosti prema zastrašujućem čovjeku, starom, i umjesto da se osjećam rascijepljeno, osjetila sam kao da se moji rascjepi smanjuju, no mrk Širin pogled opet me potresao, kao i pomisao o konzultacijama na koje sam zaboravila, i izgleda da je Joni osjetio kako nestaje moje zadovoljstvo i zabrinuo se, lupka svojim debelim prstima po okruglom stolu kafića i maše gore-dolje nogom žustrom kretnjom, nervoznom. Naručili smo juhu od luka i pokušala sam vratiti mirnoću, koju doista nije bilo moguće vratiti, jer je bila smrvljena, pa unutarnji raskol u njoj drhtao je sve vrijeme, i odlučila sam da je sutra posljednji put, a onda ću započeti svoju disertaciju, i opet sam upitala Jonija što je imao sa Širom, i on je rekao ništa, i ja sam uporno nastavila, pa zašto te ona onda uvijek gleda s takvom čežnjom, i on je rekao, nemam pojma, stvarno nije ništa bilo među nama, bili smo prijatelji, kao brat i sestra. Moj se želudac najednom stisnuo od silne tuge, jer smo i mi postali takvi, čini mi se, brat i sestra, i tako je teško slomiti to, i samo na tren, snagom ushićenja zbog zastrašujućega starog muškarca; uspjela sam se zanijeti i s njim, i uhvatila sam njegovu ruku i stavila je na svoja koljena, baš tamo gdje je prošetala tamna glatka ruka, i pokušala sam je gurnuti pod suknju, a on je nastavio sa svojim nervoznim lupkanjem, i suknja se dizala i spuštala kao da ispod skaču maleni skakavci, i tek kad je stigla juha, on je prestao i izvadio ruku i uhvatio glatku žlicu, srčući vrelinu. U tišini, umačemo kruh u pikantnu juhu, i pomislila sam, bilo je to kao dobiti dar, moja sreća kad smo se tek upoznali, no to je tako brzo počelo gušiti, jer dar nije bio prikladan, a kad sam to otkrila, već je bilo prekasno da ga zamijenim, a znala sam da drugi neću dobiti, više nikada. Pokušala sam ga pitati što ima novo kod
njega na poslu, i rekao mi je da rade na novom programu koji se čini dobar, i postoji dobra mogućnost da ga prodaju, radio je kod svojeg oca, u uredu za računala, a onda je zamolio konobara da utiša glazbu, jedva smo čuli jedno drugo, i konobar je rekao, dobro, nema problema, i nije utišao, možda čak suprotno, i onda je Joni zamolio opet, a konobar se pretvarao da je to prvi put i opet rekao, dobro, nema problema, i opet nije utišao. Joni je uzdahnuo mireći se sa stanjem stvari, uvijek javiše volio suzdržati se od bilo kakva sukoba, trpjeti šutke sve dok je to moguće, i ja sam rekla, hajdemo odavde, no naš demonstrativni stav nije ostavio nikakav dojam, začas se sa strane probilo dvoje mladih i sjeli su na naša mjesta, i na povratku smo hodali držeći se za ruke, nebo je bilo teško i prepuno oblaka, pomalo je škakljalo vrh glave, kao baldahin koji drže četvorica niskih i umornih ljudi. Možda sam zbog toga mislila na njega noću, kad nisam uspijevala zaspati, na svoga niskog i umornog oca, i imala sam zapanjujuće sjećanje kako je nekoć bio visok i tek se poslije usukao, kao da su ga prepolovili, pola je ostalo s nama a pola je ostavio za sebe, i pokušala sam ga zamisliti ispred niskih brežuljaka naše četvrti, tamo gdje smo stanovali u prijašnjem životu, preniskih brežuljaka, bez ambicije, zašto je tamo izgledao tako visok a sada se čini nizak, a to nije zato što sam onda bila dijete a sada sam odrasla, nikad mi nije uspjelo razdijeliti svoj život na djetinjstvo i zrelost, pa sada nisam ništa manje dijete no što sam bila tada, nego na prvi život i drugi život između kojih nema nikakve veze, i u svakom od njih ja sam istodobno dijete i odrasla. A možda se nije samo raspolovio već se raskomadao na tri ili četiri dijela, i izgleda da je to ono što se mora učiniti da bi se proživio život u miru, raskomadati se na više dijelova, i što sam više mislila o svom ocu, to mi je teže bilo zaspati, i osjećala sam kako se u meni valja samilost prema njemu, drevna i beskompromisna, i sjetila sam se teksta koji sam jednom pročitala u novinama, o studentici koja je radila kao animirdama u nekom hotelu, i odjednom se tamo pojavio njen otac kao mušterija, i opet sam se zapitala, tko je jadniji, ona ili on, i sjećam se da je Joni rekao, oboje su bijedni, no mene to nije umirilo, morala sam znati tko je više, komu od njih dvoje da podarim svoje suosjećanje, i zbog toga što je pisalo da je ona studentica sumnjala sam u svaku koja je sa mnom studirala, čak sam u Netu sumnjala neko vrijeme, sve dok nisam otkrila da nema oca. Ponovo sam pokušala zamisliti što je to bilo, prije no što sam se rodila, u njegovoj slatkoj prošlosti, koja je bila toliko savršena, toliko zanosna, samo ga je prošlost zanimala, krajolici njegova djetinjstva, prijatelji iz mladosti, početak njegova školovanja, unajmljeni stanovi, nikako se nije moglo nadmetati s tom slavnom prošlošću, a ja, na žalost, nisam mogla biti njen dio nego samo dio sive sadašnjosti pune razočaranja, i mislila sam da možda sutra u devet, ili u devet i pet, upitam Arieja Evena o toj prošlosti, visokoj i budnoj prošlosti moga niskog i umornog oca, ali to se nije dogodilo, jer sam na kićenom kauču u njegovu dnevnom boravku, na tvrdom i uskom ručniku koji je pažljivo prostro ispod naših stražnjica, označavajući svoj slobodni prostor za kretanje, potpuno na to zaboravila, i sjetila sam se tek nakon nekoliko tjedana na putu u Jafu.
Četvrto poglavlje
Na ogledalo koje je iznad umivaonika u njegovoj kući, tamo sam tvrdoglavo smjestila svoje dvije vlasi, duge i debele, izgledala sam bljedunjavo, gotovo anemično, no ovdje, između vješalica u trgovini, blistam, obrazi su mi rumeni i oči gore ognjem uzbuđenja i osvete, jer to je moja osveta njemu, za njegove otuđene pokrete, za onih nekoliko riječi, ledenih, više no što je sa mnom razgovarao kašljao je u moje grlo, ljutim pušačkim kašljem, beznadnim, automatskim. Na moju sreću nije bilo one prodavačice, i umjesto nje je neka mlada koja se jedva snalazi, i prekopavam među vješalicama s haljinama, ako je ona još tu, to je znak, i doista, tu je, moja haljina boje vina, jednom je bila tako željena, a sada nema zainteresiranih, i ja je nosim u usku kabinu za presvlačenje, tijelo mi se puni žestokim uzbuđenjem, baš kao ujutro, no u trenu kad sam ugledala njegovo ravnodušno lice to uzbuđenje se raspršilo, sakrilo se kao životinja koju su udarili, i sada izlazi, samo kad je sa mnom nema straha. Spaljeni miris njegova tijela diže se s mene dok se oblačim, njegov skupi losion poslije brijanja, čudan i odbojan miris njegova neplodna sjemena, i sve te mirise prekriva ova lijepa haljina, baršunasta, i osjećam njenu ljepotu usprkos tome što nema ogledala u majušnoj kabini koja nas je jednom oboje prihvatila, mene i njega. Čeznutljivo mislim na njegov usredotočen i bolan pogled, ne kao onaj ledeno službeni s kojim mi je danas otvorio vrata, što je to za njega bilo bolno, možda baš blizina crvenokose djevojke s kojom se s takvim žarom dopisujem. Ponad haljine oblačim plavi pulover i široke traperice, koje gutaju sve, i ugriz napetosti i užitka grabi me kao šaka dok izlazim iz kabine, i umjesto da odmah nestanem, zadržavam se s olakšanjem, motam se po trgovini, pregledavam vješalice, baš kao što sam činila onda, u onom prvom životu, nakon što je beba umrla, i hodala sam s mamom kroz tjeskobne ulice malenoga grada. Kako da te utješim, mama, upitala sam je, i ona me gledala očima ludima od boli, ne govoreći ni riječ, i jednom smo prošle pokraj izloga i tamo je bila izvezena haljina, ženstvena, kao što je voljela, i rekla sam, možda će te haljina utješiti, mama, i ušla sam u trgovinu, ona je sjedila vani na klupi i čekala me, a ja sam obukla haljinu ispod odjeće kao i sada, bilo mi je možda deset godina ali bila sam jako visoka, i namjerno sam se još malo motala po trgovini, da osjetim napetost, i kad sam došla do nje, dala sam joj ruku i počele smo trčati, smijući se kao luđakinje, rukavi haljine proviruju ispod moga kaputa, i upitala sam, je li te to utješilo, mama, i ona nije rekla da, ali nije rekla ni ne, i uvečer ju je odjenula zbog mene i šetale smo naseljem zagrljene. Odonda bih joj svaki put kad bih vidjela da je tužna donijela iznenađenje, vratila bih se kući ozarena svjetlom i ispraznila torbu na krevet u svojoj sobi, samo da je vidim kako se smije, samo da se smijem s njom, i osjetila sam malo oštrine života, i pokušavam se prisjetiti kada je to prestalo, možda onda kad sam vidjela da je to više ne nasmijava, i stvari su se gomilale u mojoj sobi, odjeća, nakit, knjige, a ona se udebljala i
poružnjela i nosila samo ogavnu odjeću, i bacila je sav svoj nakit, i mene to više nije uzbuđivalo, postalo je prelagano, no sada, nakon što su prošle godine, opet me uzbuđuje, i dok izlazim iz trgovine smješkam se mladoj prodavačici, u najnapetijem trenutku na pragu, kažem samoj sebi, tako mu i treba, to je zaslužio, tjeskoba nestaje i umjesto nje caruje osjećaj male pobjede, osobne i tajne, koja u mojim očima nagovještava pobjedu koja će tek doći, njegovu ljubav koja će tek doći, i ukradena haljina grli me zagrljajem majčinske potpore, štiti me kao oklop u mojem novom ratu. I toga jutra, nakon nekoliko tjedana, kada mi je telefonirao i pozvao me da idem s njim u Jafu, znala sam da je to početak pobjede. Zapravo nije me baš pozvao, samo je rekao, onako usput, kao za sebe, idem u Jafu, vozim se sam. Toliko sam se iznenadila čuvši njegov glas preko telefona, uopće nisam znala da ima broj, i od silne sreće čak sam ga malko izazivala i upitala sam, a zašto ne bi išao s Muštiklom? Tako sam nazivala sve njegove poznanice, za koje čak nisam znala jesu li stvarne, on nikada nije ništa govorio i samo je katkad znao reći, zauzet sam, ili bio sam zauzet, ili bit ću zauzet, nejasnim i izazovnim tonom, kao da stado žena pase blizu njegove kuće. Danas su sve Muštikle zauzete, uzvratio je, ti si posljednja na popisu. A možda sam i ja zauzeta? rekla sam, i on se smijuljio, možda jesi. Doista sam bila. Imala sam predavanje ujutro, a nakon toga sastanak s pročelnikom Odsjeka, u vezi s temom za svoju disertaciju. On je tvrdoglavo vjerovao u mene, taj senilni starac, gurao me naprijed, uvijek je imao vremena za mene i moje nejasne planove, Šira je tvrdila da je zaljubljen u mene a ja sam to poricala, no znala sam da tu postoji određeni sentiment i, kako to već biva s osjećajima, znala sam da to neće trajati vječno, da ne smijem previše natezati strune. Ipak sam nazvala i ostavila poruku u tajništvu da sam bolesna, a Joniju sam napisala nečitku poruku, u nadi da ću se vratiti prije no što on dođe, ili da se uopće više neću vratiti, da ću ostati u Jafi u unajmljenoj sobi u ulozi priležnice, promatrati more i voditi ljubav, i noću jesti ribu i piti bijelo vino, i slala sam oproštajni pogled malome stanu koji smo zabunom oličili žućkastim tonom, i svi su nas tješili kako će s vremenom izblijedjeli, ali on se s vremenom još pojačao. Čudno je kako sam se slabo vezala uz to mjesto, to je već godinama moja adresa, ali ne i moj dom, imala sam, izgleda, samo jedan dom, svoj prvi dom, u prvome životu, a sada ću imati samo jednoga muškarca, i htjet ću od njega samo jedno. No kad sam se odjenula, svoju jesenju haljinu boje vina, usprkos hladnoći, i sjajne najlonke i čizme, prestrašeno sam razmišljala o čemu ćemo zapravo razgovarati, nikada s njim nisam bila više od sat-dva tu i tamo, obično usred dana, s jednim okom na tamnoj mrlji sata, a sada odjednom ovaj cijeli dan, kao torta s kremom prije no što je dotakne nož, izazovna ali škodljiva. Istina, mogu ga samo slušati, bujica njegova hvalisava govora od mene ne očekuje previše, no ako utihne, što ću reći, što mu zapravo imam reći osim da ga volim, a usto još i ne znam zašto. A onda sam pomislila, eto prilike koju sam čekala, čini mi se da sam je godinama čekala, da govorim o svom ocu, o svome mladome ocu kojeg nisam imala prilike upoznati, i odjednom sam osjetila bliskost s Ariejem, pa mi nismo potpuni stranci,
imamo zajedničkog poznanika kojeg oboje dobro poznajemo, ali ne u istoj životnoj dobi, što stvar čini još zanimljivijom, i on nas uvijek može spasiti. Pričaj mi o mom ocu, rekla sam mu čim sam ušla u auto, još prije no što sam se vezala, uplašena da će se između nas postaviti trenutak šutnje, i on je odmah zažalio što me pozvao, baš mene, da podijelim s njim čitav dan njegova jednokratnog života. Opet tjeskoba tog skrivenog suparništva, toliko skrivena da čak ne mogu znati s kime se natječem, s njegovom suprugom? S djevojkom s muštiklom? To mi je već počelo nalikovati na suparništvo sa svim ženama svijeta, bilo je to toliko nejasno i neodređeno. O tvome ocu? iznenadio se gnječeći cigaretu između mesnatih usnica, sivosmeđih, mislim da ga ti poznaješ bolje od mene. Da, gotovo sam se ispričala, naizgled, ali roditelje se ne može istinski upoznati, sve je to pretvaranje, pa nikada se nećeš usuditi vlastitom djetetu pokazati svoje pravo lice. No onda sam se sjetila da on nema djece i zašutjela sam, i malo sam se sagnula jer smo upravo prolazili pokraj Jonijeva ureda, i pretvarala sam se da nešto tražim u torbici, i istodobno sam pokušavala smisliti drugu temu razgovora nakon što je ova tako brzo završila. Bio je sjajan momak, čula sam kako kaže, kao za sebe, svi su tvrdili da ga čeka blistava budućnost, no njegova bolest sredila mu je cijeli život. Upravo sam se uspravila i oči su mi zapele za crvenu krošnju, usred zime usred grada, kao tajanstvena baklja, i mislila sam kako sigurno nisam dobro čula posljednje riječi i rekla sam, bolest? Kakva bolest? I on je rekao, pomalo preplašen, cigareta mu je nestala u ustima, dim se miješa sa sivim usnicama, što, zar ti to nisu rekli? I ja sam rekla, a što to? Nemam pojma o čemu govoriš, i on je šapnuo, žao mi je, izgleda da sam pogriješio. A ja sam skoro vrisnula, reci mi, sad kad si već počeo, nastavi, kakva bolest, tjelesna, duševna? No on je već uključio radio, bijesno tražeći stanicu, i lako klizeći izlazom iz grada. Barem mi reci je li to nešto nasljedno, pokušala sam, a on je samo govorio, ne brini se, ne brini se, i na kraju je rekao, zaboravi sve to, samo sam se zafrkavao. A ja sam prislonila čelo na hladan prozor, i promatrala dugačku žutu zmiju rubnika ceste koja nas uporno slijedi. Što bi to moglo biti, u našu kuću nikada nisu dolazili liječnici, možda tu i tamo, ali ništa posebno, nikada nije bio operiran, na bolničkom liječenju, samo prehlade i angine kao i svi ostali, čak jedva da je bilo lijekova u kući, pa što bi to onda moglo biti. I onda sam se sjetila onoga dana, točno na sredini prvoga života, kada je poludjeli pas požderao mladunče koje je tek omacila naša mačka i pomislila sam da
nešto nije u redu s mojim ocem. Obožavao je mačke, taj pas, no uvijek je pazio da im ostavi neku naznaku, kako bi znale da je nekad bio netko i nešto a sada više nije, da baš nije posve ispao iz igre, a onda je moj tata pronašao izgrizeno mače na kućnim ulaznim stubama, i sav je pocrvenio, nisam ga nikad vidjela takva, i uhvatio je mače za uho, izgleda da mu je uho ostalo, i odjurio s njime susjedima, vlasnicima psa, i stavio ga na njihov kuhinjski stol, upravo su ručali i u kuhinji je očaravajuće mirisalo jelo, čini mi se da ga je čak stavio na susjedov tanjur, između odreska i graška, i zaplakao. Trčala sam za njim, šokirana, slijedeći krv i jauke, uvijek je bio tih i staložen, osobito se bojao što će drugi reći, uvijek je stišavao majku, koja je bila mnogo glasnija od njega, a sada odjednom potpun nemar za mišljenje drugih ljudi. On čak nije ni volio mačke, nikada ih nije gladio, i uvijek nas je samo tjerao da peremo ruke, a sada ga cijelo susjedstvo gleda kako divlja zbog mačića kojeg je dotad jedva primjećivao. Oprezno sam trčala za njim, skrivajući se iza grmlja, i vidjela sam ga kako izlazi, obavijen mirisima njihove kuhinje, mršav i poguren, naginje se prema drvetu akacije i povraća, povraća i rida. Ni onda mu nisam prišla. Bila sam na čudan način sretna što ga vidim da tako neskriveno pati, uvijek sam kod njega osjećala neku patnju, unutarnju i nejasnu i neobjašnjivu, toliko skrovitu da ne postoji način da joj se obrati, da mu se pomogne, a sada je odjednom sva ta bol vani, kao naopako odjeven kaput iz kojega viri podstava i šavovi, odjednom je sve otkriveno na mrklom svjetlu zimskoga dana, i vjerovala sam da ću sada, nakon što je izašlo, imati drugačijeg tatu, sretnog tatu, jer je čitav obujam patnje koju je sadržavao izašao i upio se u zemlju. Čekala sam tamo da završi i otetura kući, crven i smrdljiv, u iščekivanju sam ga pratila čitav dan, da vidim što se promijenilo, no on je jedva izašao iz sobe, čak nije htio s nama večerati. Noću nisam mogla zaspati zbog njegovih jauka, sve vrijeme slušala sam kako jauče, kao da je on taj koji je progutao mačića i sada on iz njega mjauče. Pred jutro sam počela sumnjati, gdje je on zapravo, izgrizeni mačić? Je li ga ostavio tamo, na susjedovu punom tanjuru, između mesa i graška, ili ga je možda doista progutao u bunilu, upotpunjujući pseće ludilo svojim, pa je zato i povraćao tamo kraj drveta, i osjetila sam tako snažno razočaranje da sam gotovo zaplakala, jer to tek rođeno mače bilo je moje, i u jednom mi se trenutku učinilo da se tata za mene bori, u mom ratu, i tek sam pred jutro shvatila da je to, izgleda, bio neki drugi rat, osobni i tajni, koji nikada neće izblijedjeli pred mojim očima. Ujutro sam otišla tamo, do goleme akacije, i puzala među blatom i kamenjem, pokušavajući pronaći ostatke mačića koje je izbacila utroba moga oca. Zemlja je bila mekana, cijele je noći padala kiša, i bilo je teško odrediti pravo mjesto, bilo je mnogo mekih grana, mokrih, koje su nalikovale na repove mnogih mačića, i poredala sam ih u vrstu i pokušala ih sortirati, no uto je opet počeo snažan pljusak i odjurila sam kući, i kad sam opet htjela izaći, mama mi je položila ruku na čelo i rekla da gorim, da joj od jutra ne izgledam dobro, i stavila me u krevet, koji se istog trena ispunio bljuvotinom, i usred svega toga bila sam svjesna da ipak neću imati novog tatu, da je cijela promjena donijela samo pogoršanje.
Ima li to neke veze s mačkama, ta njegova bolest, upitala sam Arieja, i to mi je zvučalo tako blesavo, to moje pitanje, a izgleda i njemu, jer je snažno uhvatio volan, s istom neugodnom dominantnošću kojom hvata i mene, i upitao je, koja bolest, i bilo mi je jasno da iz njega više ništa neću izvući. O čemu onda da razgovaram s njim? Trebala bih biti profinjena, zabavna, privlačna, a sve što želim jest spavati, šteta što nisam tek autostoperica, onda bi sve to među nama bilo mnogo jednostavnije, otvoreno i prirodno. A da se pretvaram kao da sam autostoperica, predlažem oklijevajući, i on se oduševljava idejom, čak želi stati na tren da izađem kako bi me odmah zatim mogao pokupiti, na najuvjerljiviji način. Moramo se stvarno u to uvjeriti, kaže dok izlazim iz auta, vidim ga kako brzo vozi unatrag i zaustavlja se na obližnjoj benzinskoj postaji. Zašto sada ne bi prošao ispred mene bez zaustavljanja? Kako malo povjerenja imam u njega. Učas mogu postati prava autostoperica, no nekog drugog čovjeka. Gotovo sam se iznenadila kad je stao, čak uz širok osmijeh, koji je blistao kroz oprani prozor. Otvorila sam vrata i on je rekao, vozim u Jafu, kamo ti ideš? Isto u Jafu, rekla sam i ušla u izgorjeli oštar miris u autu i pogledala vozača ispitivačkim pogledom, sumnjičavim, pa svaka ovakva vožnja može biti i posljednja, i on je to osjetio i rekao, nemoj se ništa bojati, nisam ja silovatelj. A što onda jesi? upitala sam, možda mi se i slučajno pokaže istina, a on se smijao, putujući trgovac, to sam ti ja. Pogledala sam njegov tamni profil, i odjednom mi je izgledao kao Indijac, tamne kože i srebrne kose i visokih ličnih kostiju, stari Indijac pun životne mudrosti, i zamislila sam ga s turbanom na glavi i nasmijala se, što ja imam s njim, i činilo se da mu je malo neugodno i upitao je, a ti? Ja sam Abišaga, rekla sam, iz kibuca na jugu. Sa mnom je u vojsci bila takva Abišaga, dijelile smo sobu i uvijek bi bez problema zaspala dok sam se ja do zore okretala s jedne na drugu stranu, proklinjući nesretnu nesanicu, očajnički sam joj zavidjela, umorna, željela sam postati ona. Abišaga, rekao je oduševljeno, uživajući u mojoj novoj osobnosti, što imaš ispod najlonki? Gaćice, rekla sam, a što si mislio? To sam i mislio, rekao je razočaran, znaš, Abišaga, ja sam mnogo godina živio u Parizu, i znaš što sam tamo otkrio? Nemam blage veze, rekla sam hladno, dok me moje novo ime čuvalo od njega. Otkrio sam da žene u Parizu ne nose ništa ispod najlonki, rekao je, i vjeruj mi to im se isplati. Skini ih, Abišaga, pokaži mi da ti nisu potrebne. I to će mi se isplatiti, zezala sam se, i on se vratio na svoj obični glas pun nadmoći i rekao, nećeš to učiniti zbog mene, nego zbog sebe, tako ćeš se osjećati bliže vlastitom tijelu, kažem ti.
Mene baš i nije oduševljavala pomisao da se približim svome tijelu, nego njegovu, i to ne zapravo tijelu nego nečemu duboko unutra što sam u nedostatku izbora nazivala tijelom, s tugom nazivala tijelom, duge prste i glatku tamnu kožu i lijepo oblikovane usne i oči koje su odjednom oživjele, i naizmjence gledaju u široku ravnu cestu i u moje noge, ne uspijevajući sakriti očekivanje. Onda sam se počela razodijevati u autu, izula sam čizme a zatim najlonke, pognuvši se kako ih ne bih poderala, kao golema žena pauk s nekoliko dugih nogu koje se zapleću jedna o drugu, i riješila sam se nepotrebnog predmeta te iznova sve obukla i zamahnula nekoliko puta gaćicama prema njemu, i on se zadovoljan nasmijao i gurnuo ih u džep svojih hlača kao da su rupčić, i virile su odande i kad smo izašli iz auta i počeli hodati. Namjerno nisam pitala kamo, ako je već avantura, neka bude do kraja, i znala sam da čeka da upitam kako bi se uzrujao, jer želi da u njega imam potpuno povjerenje, bezuvjetno, pa sam samoj sebi rekla, danas se na mnogošto privikavamo, pa i da budemo bez gaćica, kao da je to neki uzvišeni cilj, živjeti bez gaćica, napredna etapa na putu prema ženstvenosti ili, bolje rečeno, statusu priležnice. Zamišljala sam kako će me ljudi pitati čime se bavim, a ja ću reći: priležnica, i to s takvim ponosom da će se zaprepastiti. Mislila sam da ćemo ići u galerije ili promatrati more, no on je hitro skrenuo u usku uličicu i uspeo se starim stubama, dok su mu moje gaćice provirivale iz džepa, i pokucao na jedna vrata, i nakon nekoliko minuta vrata su se otvorila i na njima je stajao uspavani muškarac koji je sjao od sreće. Arie, rekao je tanašnim glasom, krasno je što te vidim, nisam više vjerovao da ćeš doći, a onda je pogledao mene i činilo se da mu je neugodno, ali bio je zadovoljan, i Arie je rekao, ovo je Abišaga, iz kibuca na jugu, moja autostoperica. Osjećala sam se prilično ugodno u svome posuđenom identitetu, i mislila sam što bi sada rekla prava Abišaga, vjerojatno se uopće ne bi našla na ovakvu mjestu, ona koja noću tako čvrsto spava ne može se zateći u ovakvim rupama danju. Nije to baš bila rupa, ali nije bio ni uobičajeni stan, bila je samo jedna velika soba s bračnim krevetom u kutu i okruglim bakrenim stolom i malim hladnjakom, nešto kao studentska garsonijera, osim što je njezin vlasnik više izgledao kao penzioner nego kao student. Izgleda da se na meni vidjelo da sam u čudu, jer je Arie odjednom rekao, ovo je Šaulovo grešno gnijezdo, i učinilo mi se da gleda u krevet, a Šaul se nelagodno nasmijao i porekao kao neka djevica, ovdje se malo odmaram, u osami, između parnice i parnice, i ja sam ga sumnjičavo pogledala, zašto stalno ima parnice, što li je učinio, a onda sam pomislila da je možda odvjetnik, ili čak sudac, što mi je izgledalo nemoguće jer oko njega nije bilo ničeg časnog, no njegova sramežljiva i skromna pojava malo me umirila. Čudno je kako se obojica nazivaju muškarcima, mislila sam, izgledaju kao dva potpuno različita spola, kako je moguće da postoje samo dvije mogućnosti za sve nas, ili muškarci ili žene, kao čaj ili kava, kada je stvarnost toliko složena, i bila sam sretna što on nije kao Arie i zahvalno sam mu se nasmiješila. Upitao je što želimo popiti i dvoumila sam se između čaja i kave, no on je počeo nabrajati i naveo imena piva i viskija i konjaka, i preporučio izvrstan konjak koji je donio iz Mađarske, tek se prije tjedan dana vratio, i također donio izvrsnu kobasicu, a prošao je i kroz Pariz pa je usput pokupio nekoliko sireva,
baš je tako rekao, kao da je cijela Europa jedan veliki supermarket po kojem se hoda s kolicima u koje se trpa, i začas su blagodati Europe bile na niskom i prljavom orijentalnom stolu, i uz njih boca preporučenoga konjaka, i posjedali smo oko njega kao na pikniku i Arie mi je natočio, i poslije sebi, i nakon toga odrezao komadić kobasice i stavio mi ga u usta pokretom punim bliskosti, i žestina viskija pomiješala se s ljutinom kobasice i probudila u meni život, pravi život. A onda su oni počeli razgovarati o Parizu i ja baš nisam slušala, samo su mi kraj uha proletjeli nazivi restorana, vina, žena, ulica, u Parizu sam bila samo tri dana i nisam baš mogla pridonijeti razgovoru, osim time da sam tamo imala groznu migrenu i ležala u hotelu zatvorenih očiju, i uglavnom se sjećam cvjetnog uzorka na tapetama i ružičastog prekrivača za krevet, no bilo mi je ugodno slušati njihovo neobavezno brbljanje, Šaulova me prisutnost uglavnom radovala, kao da me čuva od Arieja, i činilo mi se da me i Arie vidi pomalo kao novu, zbog očiju svoga prijatelja. S vremena na vrijeme Arie mi je pripalio cigaretu ili gurnuo u usta komadić kobasice ili punio čašu konjakom, i ja sam pila i žvakala bez razmišljanja, uživajući kao beba umjesto koje se odlučuje. Kad sam ustala da odem piškiti, zavrtjelo mi se u glavi na ugodan način i sjedeći na dasci oči su mi se načas sklopile, no kad su se opet otvorile bila sam sretna što se tamo nalazim, u tom začuđujuće prostranom zahodu, kao da je namijenjen invalidima, i kad sam izišla Šaul je rekao, jesi li dobro, Abišaga? Zabrinuli smo se, a ja sam pomislila kako su rješenja za složene probleme jednostavna, čak se može izmisliti novo ime i biti druga osoba. Kad sam prolazila kraj Ariejeva naslonjača on mi je pomilovao nogu ispod haljine i kliznuo prema gore kao da želi provjeriti jesu li gaćice pobjegle iz njegova džepa natrag na uobičajeno mjesto i rekao, dođi, sjedni mi u krilo, i sjela sam mu na koljena i on me nastavio milovati ispod haljine jednom rukom, a drugom me nastavio hraniti, gurajući mi prste u usta sve dok mu nisam počela žvakati ruke, jedva sam razlikovala njegove prste od komada kobasice, i oni su bili ljuti i slani, i na kraju su mi oni postali draži, jer nisam više mogla gutati, bila sam toliko sita da sam samo držala njegovu ruku kao da je sendvič i grizla je sa svih strana, a on je nastavljao razgovarati sa Šaulom, koji više nije bio tako usredotočen, većinu vremena gledao je u mene i kretnje mojih usta i na koncu je ustao i stao kraj nas i čula sam kako diše i dodirnuo mi je lice, nos i oči i zatim je i on počeo gurati prste u moja usta, a Arie je povukao svoje i ustupio mu mjesto, i u međuvremenu zapalio cigaretu, i Šaul mi je čeprkao po ustima kao zubar, a ruke su mu bile mekane i osjećala sam da će se svakog trena otopiti u mojim ustima i malo mi je to postalo gadljivo, a on je to izgleda osjetio i vratio se pomalo prijekorno na svoje mjesto, a Arie se smijao i rekao mu, ili nama oboma, sve je OK, sve je OK. Tako su se moja usta odjednom ispraznila, a baš mi se nešto s njima radilo pa sam naslonila glavu na Ariejevo rame i počela mu ljubiti vrat i uho i zatim obraz, tamo gdje je miris losiona poslije brijanja najžešći, i promatrala sam mu uho, bio je to prvi put da sam obratila pozornost na njegovo uho, koje je zapravo bilo obično, najnormalnije, no meni se odjednom činilo predivnim, malo u odnosu na lice i malo svjetlije, skoro ružičasto, i načas sam pomislila da tamo duboko unutra ima mali slušni aparat, ružičast i okrugao kao trešnja, i gurnula sam prst kako bih ga dotaknula, no tamo nisam našla ništa, a Arie je sve vrijeme govorio svojim
sprženim glasom, bez uzdaha i bez uzbuđenja, no osjetila sam mu u tijelu neku napetost koje prije nije bilo. Znači takav si ti zapravo, mislila sam, uvijek sam ga željela vidjeti kako gori, uvijek je prema meni pokazivao hladnoću i otuđenost, baš kao neki stroj, a sad je bio malo drugačiji, njegove su ruke klizile po meni s manje ravnodušnosti, razmekšane i okretne. Odjednom je počela kiša, to je bilo stvarno napeto, koju su slijedili gromovi i munje, i mali se stan činio kao Noina arka, tamna i zibajuća, i oni su utihnuli prepuštajući govor gromovima, i Šaul me pogledao, u očima mu je bilo pitanje, možda je mislio, što to cura kao ja radi u uhu jadnog starkelje ili nešto slično, i u jednom je trenu i u meni zaiskrila sumnja, no Arie, koji je izgleda osjetio povlačenje, počeo je s mene skidati najlonke, a onda je ustao i uspravio me, s razapetim najlonkama između koljena, kao užem, i rekao, dođi u krevet, tamo će ti biti udobnije, a ja sam rekla, ali što sa Šaulom, a Arie je rekao, Šaulu to ne smeta, zar ne, Šaul? glasnim i razgovijetnim glasom, kao odgajateljica u vrtiću, a Šaul je svojim tankim piskutavim glasom rekao, ne, to je u redu, ja ću samo ovdje sjesti i gledati, kao da nam čini uslugu, i Arie je spustio hlače dok je koračao, u trenutku smo izgledali kao dvoje klinaca koji trče na zahod, golih stražnjica i s hlačama koje padaju, i legao je na leđa, čekajući da do kraja izujem čizme i najlonke i sjednem na njega, bilo je jasno da to želi, i trudila sam se sjediti uspravnih leđa i kretati se graciozno, kao glumica, jer sam sve vrijeme osjećala Šaulove oči na sebi, to je bio prvi put da imam publiku, i bila sam svjesna odgovornosti. Iz trena u tren moja je ambicija bivala sve većom i željela sam zadiviti publiku svojom izvedbom, pa sam se istegnula i zaoblila leđa u luk sve dok moje ruke nisu dotaknule rub kreveta i gotovo sam očekivala pljesak, ali umjesto njega čula sam uzdahe i zvukove odjeće koja se skida, i shvatila sam da tamna prilika u naslonjaču postaje bjelja, njegova svijetla koža otkrivena nakon što je odjeća nestala, bliještao je kao reflektor, no odjednom ništa nisam vidjela jer se Arie okrenuo i skoro me potpuno prekrio, i sada je on bio taj koji pokušava pokazati briljantnu izvedbu, njegova se zdjelica žustro pomiče, i počela sam stenjati, ne samo iz užitka, već me počelo malo boljeti i bilo mi je dosta, no osjetila sam obvezu da se pobrinem i za sound, kako to ne bi bio nijemi film, i to ga je još više razgalilo, i govorio je, ti to voliš, ti to voliš, kao neku mantru, a meni je odjednom došlo da kažem, ne, i sve uništim. A onda se krevet malo udubio, kao da je na njega pao netko težak, i Arie se odmah povukao, i osjetila sam kako me miluju Šaulove meke ruke i sve vrijeme tražila sam Ariejevo tijelo i držala ga, nisam željela ostati sama sa Šaulom i pristala sam ga primiti samo kao Ariejev produžetak, i osjetila sam kako se trlja o mene, i njegov meki i bijeli ud pipka s nelagodom, kao slijepčev štap, a Arie me snažno držao kao da se boji da ću uteći i rekao, sve je u redu, sve je u redu, ti to voliš, i glas mu je bio tako jasan i uvjerljiv da sam i samoj sebi počela govoriti isto, i Šaul je rekao, prelijepa si, prelijepa si, i bila sam sretna što Arie to čuje, i pokušavao je opet i opet gurnuti ga unutra, i nije mu uspijevalo, izgleda da ga je Ariejeva ohola muškost uznemirila, i kad je odustao osjetila sam veliko olakšanje, i nije mi smetalo što me miluje, liže mi cijelo tijelo, sve dok me Arie čvrsto drži. A onda su donijeli bocu u krevet i pili smo, dodavali jedno drugome kao u igri istine, i meni se vratio ljutoslatki osjećaj i pomislila sam, možda je ipak vrijedilo roditi se, i Arie je vratio
svoj kurac u mene a ja sam se naslonila na Šaula i oboje smo se ljuljali od Ariejevih snažnih kretnji, sve dok nisam čula kako obojica svršavaju, skoro u istom trenu, kao savršen ljubavnički par, i osjetila sam na leđima Šaulovu spermu a sprijeda Ariejevu, kao sočna kost koju psi ili mačke oblizuju sa svih strana, i sjetila sam se psa koji je proždro mačića i tajnovite bolesti svoga oca i sastanka s pročelnikom Odsjeka i Jonija i zaplakala sam, i sve vrijeme u glavi mi je bubnjala rečenica, ono što je učinjeno ne može se popraviti, ono što je učinjeno ne može se popraviti. Oni na to nisu obratili pozornost, obojica su zadrijemala, Arie u budnom napetom snatrenju koje sam već poznavala, a Šaul u dubokom snu ljudi koji više nisu mladi ni zdravi, i otišla sam na zahod i tamo sjela, plakala i piškila, a onda sam ustala i pogledala se u ogledalo, i osim crvenih očiju sve je bilo isto, i to me malo umirilo, ako izgledam isto, znači ništa se nije dogodilo, i oprala sam se pod starim tušem, sa skoro hladnom vodom, i rekla sam samoj sebi, u redu je, u redu je. Kada sam izašla, Arie se već bio obukao, i lice mu je opet bilo službeno, ozbiljno i odsutno, kao da je indijski dostojanstvenik, i to me također umirilo, jer takvo autoritativno lice zna što čini, i moji su se strahovi raspršili, a on je zapalio cigaretu i skuhao kavu, i Šaul se probudio, pa smo ponovo sjeli za stol, ja i Šaul goli a Arie odjeven, i Arie je upitao, nije ti hladno, Jara, i rekla sam da nije, a Šaul se začudio, kakva Jara, mislio sam da se zove Abišaga, a Arie se nasmijao i rekao da se zapravo zovem Jara, a Šaul je rekao, to je lijepo ime, čini mi se da se i Kormanova kći zove Jara, a Arie je rekao, ona zapravo jest Kormanova kći, skroz sam zaboravio da ga ti poznaješ, a Šaul je rekao, naravno da ga poznajem, pa učili smo zajedno, nas trojica, a Arie je rekao, točno, zaboravio sam, a mene je bilo stid što sam gola i počela sam skupljati odjeću i najviše me bilo stid sagnuti se okrećući stražnjicu prema njima, no moja je odjeća bila na podu pa sam pokušala smiješno kleknuti i odjednom se našla na podu. Čula sam kako razgovaraju o tim godinama i o mome ocu, kako su prepisivali od njega, i kako se on prepirao s profesorima dok su oni izlazili s djevojkama, i kako su ga se svi profesori bojali, te kako je ostavio sve na pola puta zbog bolesti, a onda su odjednom zašutjeli. Bilo mi je mučno i boljela me glava pa sam legla na krevet, i Arie je u šali upitao, a ti bi još jednu rundu? I meni se nije dalo odgovoriti, uglavnom zbog toga što je umjesto mene odgovorio Šaul, pusti je na miru, neka se odmara, i vidjela sam da mu se na licu izoštrava pitanje koje mu je sve vrijeme bilo ispred nosa i da mu nije ugodno što je umalo pojebao Kormanovu kćer, ili što me vidio kako se jebem, i sve sam vrijeme bila u strahu da ne kaže tati, da mu ne pošalje anonimno pismo i ispriča mu kako se njegova kći jebe sa starkeljama umjesto da piše svoju disertaciju, i pokušala sam se usredotočiti na disertaciju, proći u glavi popis naslova i napokon odabrati temu, i odjednom sam se onesvijestila. Ugledala sam ih kako stoje iznad mene, kao zabrinuti roditelji, Arie tata i Šaul mama, vlaže mi lice i vrat mokrim ručnikom.Osjećala sam se kao da se budim iz duga i slatka sna, najslađega na svijetu, malo me boljela glava ali više kao ostatak velikog bola i cijeli je osjećaj bio osjećaj iznenadnog ozdravljenja, do krajnosti, gotovo revolucije. Nasmiješila sam im se i vidjela kako im se lica smekšavaju, i Arie
je rekao, bila si nekoliko minuta u nesvijesti, ali ne brini se, i donio mi je čašu vode, i Šaul je počeo pričati kako mu se to jednom dogodilo usred parnice, i tek sam onda shvatila da je doista sudac, i bilo mi je strašno smiješno što sam zamalo spavala sa sucem, i rekla sam samoj sebi, onda to mora biti u redu ako ima sučevo dopuštenje, a Arie je pogledao na svoj prazni sat i rekao, trebamo krenuti, Jara, i na vratima me Šaul poljubio u fcbraz kao striček i rekao, pozdravi tatu, i Arie me uhvatio za lakat i odveo do auta, a uopće nismo vidjeli more, i u autu sam upitala gdje su moje gaćice, a on je stavio ruku u džep i izvadio je praznu, i rekao, čini mi se da su ostale tamo, i ja sam se narogušila, ali bile su mi drage, to su mi bile najljepše, i Arie je rekao, nećemo se sada vraćati zbog gaćica, drugi put, a ja sam znala da drugog puta neće biti, i bez njih sam se osjećala nepotpunom, kao da sam na put otišla cjelovita a vraćam se oštećena, i cijelo to putovanje učinilo mi se kao prljava urota čiji je cilj bio lišiti me mojih omiljenih gaćica. Šutjela sam i gledala van, odlučila sam ne truditi se ovaj put i prepustiti njemu da razmišlja o čemu ćemo razgovarati, no on se izgleda uopće nije namjeravao truditi i bilo mu je lijepo sa samim sobom i volanom i pjesmama na radiju, i tek me se negdje nakon pola sata sjetio i upitao, ovo ti je prvi put ovako? I ja sam rekla da, a tebi? Nasmijao se svojim zasićenim smijehom, ma kakvi, pa ja sam bio u Parizu u najluđim godinama, sve sam isprobao, baš sve, zato mi i jest teško. Teško ti je? Bila sam iznenađena. Da, sve mi je već dojadilo. Znam da misliš da je to usmjereno protiv tebe, ali griješiš. To je opća zasićenost koju je teško razbiti. Svaki put potrebni su sve intenzivniji podražaji, sve dok ni oni više nemaju učinka. Vidiš da mi je obična ševa, muškarac na ženi, in-out, manje uzbudljiva nego gimnasticiranje uz televizor. To je možda točno s tehničke strane, pokušala sam reći, ali što je s osjećajima? Oni bi trebali činiti razliku, ako te zanima žena, onda te zanima i ševa s njom, zar ne? To je kao razgovor, zar ne? Zbog čega misliš da mene zanimaju razgovori? obrecnuo se, ono što vrijedi za seks, vrijedi i za razgovor. Podražaji moraju biti sve intenzivniji sve vrijeme. A osjećaji? Više ne znam što je to. S godinama čovjek postane sve veća zvijer, ili kao dojenče, ono što te određuje jesu potrebe. I odjednom sam osjetila beznađe, potpuno beznađe, krajnje, kao da sam progutala otrov i više me se ne može spasiti usprkos tome što se grozno kajem, kao da više ništa ne djeluje. Uništavam svoj život i on se uništava zbog dosade, a onda je on stavio svoju lijepu ruku na moju nogu, pokušavajući me utješiti, i rekao, znaš, kad sam te onako vidio sa Šaulom, to je bio prvi put da sam te uistinu vidio, prvi put da si mi bila privlačna. Njegova zadivljenost tobom utjecala je na mene. No to me još više obeshrabrilo pa sam mu rekla, pa što će onda biti, a on je rekao, ništa, zašto bi nešto trebalo biti, a ja sam rekla, ali ja te volim.
I on je ponovo upitao, zašto, što to voliš na meni? Svaki bih se put počela grčiti, odbijena njegovom potrebom da opet i opet sluša kako je predivan u mojim očima, pogotovo zbog toga što je to bilo daleko od istine, mislila sam da je egocentričan,i bezobziran, i djetinjast, i tašt, i nepristupačan, no bilo mi je zabranjeno pobuditi čak i slutnju o tome. Pa što onda voliš na meni, upitao je opet, to me stvarno zanima. Konačno te nešto zanima, odbrusila sam, volim boju kože i glas i hod i način na koji pališ cigaretu, i znala sam da će biti razočaran nepotpunim i slučajnim nabrajanjem, ali on se prijezirno nasmijao i rekao, ako tako male stvari u tebi bude tako veliku ljubav, što ćeš učiniti kad naletiš na muškarca stvarno vrijednog divljenja? I ja sam rekla, dao Bog da bude takav odnos između veličine ljubavi i osobina onoga koga volim, u praksi to baš nije tako, i pomislila sam na Jonija i njegove predivne osobine, a Arie se činio zabrinutim, nije dobio dozu koja mu je bila potrebna, jer ako moja ljubav nije vezana uz njegove vrline, onda mu ne laska i ne dokazuje mu ništa, i izgleda da mu je bilo teško odreći se prava da bude voljen iz pravih razloga, i rekao je, mislim da me ti još ne razumiješ, toliko si zadubljena u ono što dobivaš ili ne dobivaš od mene da ne vidiš mene, onakvog kakav jesam, neovisno o tebi, i ja sam rekla, to je točno. Promatrala sam tmurne oblake koji su nam dolazili u susret, teške i niske, kao da iznad naših glava postoji nebeska autocesta, i učinilo mi se da će se svakog trena izgubiti granica, ili ćemo se mi uzdići ili će se oni spustiti i sudariti se s nama, i vani je nestalo svjetla iako je još bilo rano, i opet je počeo snažan pljusak koji je tresao automobil. Naslonila sam se na vrata i gledala van, i mislila kako je to upravo ono što sada trebam činiti, otvoriti vrata i iskočiti, ovakva kakva sam sad, bez kaputa, bez gaćica, završiti s time, jer nema drugog načina da se to završi. Pokrila sam oči i promatrala ga kroz prste, kao što se gleda strašan filmski prizor koji ipak ne želimo propustiti u cijelosti, i izgledao mi je kao golemi sivi gmaz, s izbuljenim očima i mesnatim usnama i ružičastim ušima, sve to njegovo tamno meso, koje izgleda pomalo prekuhano, i odjednom se nasmijao sebi samom, iznenada, širokim osmijehom, i ja sam rekla, što se kesiš, ko da beton mijesiš, i to mu se toliko svidjelo, ta rima, da sam za nju izmislila melodiju, i pjevušila sam je tiho te se pomalo hrabrila. Umrijeti se uvijek može, rekla sam sebi samoj, dajmo životu još jednu šansu. Eto sada ga vidiš onakvoga kakav jest, dobro da si se odvezla s njim jer jedino tako slika postaje jasna, žudi za laskanjem i ohrabrenjem kao što ti žudiš za ljubavlju, i što sad, tako je to u životu, onaj tko žudi ostaje sa žudnjom, i ne dobiva ništa. Zato je bolje odmah odustati, neka mu neka druga dosađuje, zašto bi to bila baš ti, postoje mnogo uzbudljivije stvari koje možeš činiti sa sobom, no tu sam malo zapela jer mi ništa nije izgledalo uzbudljivo i mislila sam na trenutak kad mi je usta ispunila debela mađarska kobasica i desetak prstiju. Nastavila sam ga promatrati prekrivenih očiju, tako ga najtočnije vidim, kada je isprekidan i nepostojeći između mojih prstiju i potpuno vladam slikom, pa sam rekla samoj sebi, OK, pretpostavimo da gajiš ljubav prema njemu, hajde da izbrišemo prema njemu i ostaje nam ljubav, ljubav je dobra, zar ne? Svako dijete zna da je ljubav dobra, pa hajde onda da je jednostavno podarimo nekom drugom. Recimo da si nekome ispekla tortu, a njega ne zanima tvoja torta, što ćeš onda s njom? Dat ćeš je nekom drugom, onda molim uzmi tu ljubav i daj je znaš već komu,
onome koji ima istu adresu kao ti i isti telefonski broj. I onda sam počela intenzivno misliti na njega, na Jonija, pokušavala sam misliti na svaku pojedinost zasebno, jer njegova su jaka strana bile pojedinosti, na njegove smeđe oči, s dugim trepavicama, i usnicama koje su narančaste boje, gotovo ženskaste, i smeđe uvojke koje sam na početku voljela mrsiti, na čitavo njegovo lice u obliku hamajlije, no zatim sam ga vidjela kako se njiše s jedne na drugu stranu, kao marljivi brisači na autu, i nije mi bilo jasno zašto, i kad sam shvatila, oteo mi se krik u dlanove jer sam ga vidjela obješena, znala sam da ću doći kući i vidjeti ga kako se njiše u kupaonici, njegove trepavice zakrivaju blijede obraze, upravo u tom trenu odguruje stolac pod sobom. Netko mu je danas ispričao za mene i Arieja, i on ne može nastaviti živjeti s mojom laži i isto me tako ne može napustiti, kao što ja ne mogu napustiti Arieja. Ili možda može, možda baš ovog trena pakira stvari, ili mi piše pismo, vjerovao sam ti, piše mi, a ti si me iznevjerila, uprljala si našu ljubav. Nikada te nisam na silu zadržavao, nikada ti nisam otežavao pitanjima, dao sam ti slobodu u nadi da ćeš u njoj činiti samo dobre stvari, i samo sam jedno tražio, da mi onda kad me više ne budeš htjela to i kažeš. Uvijek sam ti govorio da si u mojim očima slobodan čovjek, da ne upravljam ni tvojim tijelom ni tvojom dušom, i nisam ni htio da budeš sa mnom na taj način. Htio sam da svakim danom odabereš mene slobodnom voljom, i da budeš dovoljno iskrena da mi kažeš ako si odabrala drugoga. Da je barem sve tako jednostavno, rekla bih mu, ti misliš da je sve to tako? Dane, crno-bijelo? A što ako sam izabrala nekoga tko nije izabrao mene? Čak i onda moraš mene izbaciti iz slike, rekao bi on, bez obzira na posljedice, čak i da si na tren htjela nekog drugog, a ja bih uporno nastavila, ali što ako još nisam sigurna, i što ako zažalim, i on bi rekao, svojim jasnim, preciznim načinom razmišljanja koji ne razumije neobjašnjive suprotnosti, rekao sam ti, bez ikakve veze s posljedicama. Izgubila sam ga, kako god da okrenem, izgubila sam ga, izgubila sam ga zbog tebe, i imam želju da Arieju razbijem tu zadovoljnu njušku, da preuzmem volan i izbacim ga van, u bujicu kiše, no on je dosljedno držao volan kao da mi kaže, ništa ti neće pomoći, dušice, ovdje ja kontroliram stvari. Možeš sanjati da ćeš me sutra vidjeti, mislim si ja, možeš sanjati da ćeš me vidjeti prekosutra, za još dva tjedna, dva mjeseca, dvije godine, ja sada idem spasiti od svog života ono što se još spasiti da, ako je uopće još nešto ostalo, i rekla sam, Joni, čekaj, nemoj odgurnuti stolac, ni pod sobom ni poda mnom, daj mi još jednu šansu, a kiša se još pojačala, Arie tiho kune, i mene hvata strah da nikada nećemo stići, da ćemo imati nesreću, da će ga upravo sada snaći srčani udar, i nikada se neću moći iskupiti, i onda se zaklinjem da će sve biti u redu, da ako stignemo kući i Joni ostane sa mnom, više neću viđati Arieja i umjesto toga napravit ću s Jonijem dijete i bavit ću se samo njime i djetetom cijeli ostatak života dok ne umrem. Tražiš nešto, upitao je kad smo se vratili u grad, vozeći se istim ulicama kao jutros, samo u obratnom smjeru, i rekla sam, da, ovdje je bilo drvo s crvenom krošnjom koje sam htjela vidjeti, a on je upitao, zašto, i ja sam rekla, jer ako ga nađem, to će biti znak, i ako ga ne nađem, to će opet biti znak, i on je rekao, onda to zapravo nije važno, i dodao kako je i on jutros ovdje vidio nešto jarkocrveno, no to
je bio krov pokriven crepovima. Ponovo sam spustila glavu prolazeći pokraj ureda za računala, nadajući se da je Joni još tamo, da vodi svoj pokornošču ispunjen računalni život. Na početku naše ulice auto se zaustavio, i primijetila sam, to je još malo dalje, a on je rekao, znam, no ovo se zove zona sigurnosti, ne želim da imaš probleme, rekao je to važno, u najmanju ruku kao da vodi tečaj za obuku špijuna, i pokušala sam ući u tu glavu, i rekla sam samoj sebi, pokaži hladnokrvnost, kao prava profesionalka, i podrobno sam ga promotrila, jer znala sam da ga više neću vidjeti, i pokušala sam upamtiti do pojedinosti njegovu facu da bih je jednom mogla odgonetnuti, kao što se odgoneta zagonetka, i on je čvrsto držao volan, i pomislila sam, ako sad pusti volan i dotakne me, onda je to znak, i ako ne, onda je to isto znak, i on je maknuo ruke s volana ali samo da bi se počešao po nosu, i onda je zapalio cigaretu, a ja sam manjeviše prestala gledati i hladnokrvno rekla zbogom i izašla, i kad se automobil udaljio, dvoumila sam se jesam li trebala zahvaliti, i također sam se sjetila da moram provjeriti obrve, jesu li još cme, ili sijede kao i kosa, jer sada ću morati provesti čitav život ne znajući koje su boje njegove obrve. U blizini kuće srce mi je već počelo snažno lupati od straha, no rekla sam samoj sebi, hladnokrvnost, nitko neće posumnjati da si učinila tako groznu stvar, najviše što može pomisliti jest da si se motala po gradu kupujući odjeću, u životu ne bi povjerovao da si se odvezla u Jafu po kurac i pol, čak i da mu ispričaš, teško bi ti povjerovao, i to je ono dobro kod istine, da joj se ne može povjerovati. I na vratima sam rekla, Joni, molim te učini mi uslugu i ne budi kod kuće, za svoje dobro, što ti to sve treba, i njega uistinu nije bilo. U stanu je bilo mračno i toplo, izgleda da su rano počeli grijati, zbog nevremena, i ja sam gladila vrele radijatore kao da su vjerne kućne životinje, evo samo me toplina pretekla i na mojoj je strani, i šutjet će. Sudoper je bio pun, no bio je pun i jutros, nisam imala dojam da mu se pridružio neki zloslutan tanjur, i s olakšanjem sam skinula odjeću i gurnula je u ormar, brzo sam se istuširala, trljajući sapunom obilježena mjesta, i obukla pidžamu i legla u krevet. Najbolje je da se pretvaram da spavam, tako ću istodobno dobiti na vremenu i ispitati atmosferu kad on stigne, i tako sam ležala u mračnoj sobi, isprva slaveći olakšanje, sve dok se nije pomiješalo sa strahom, jer već je bilo šest ili sedam a Jonija još nije bilo, i nije nazvao, i nitko nije nazvao, i počela sam se bojati da sam danas propustila nešto jednokratno, neki vlak koji prolazi jednom u životu, i svi su se ukrcali na njega bez mene. Zamišljala sam ih kako slave nešto daleko od mene, Joni i moji roditelji, i pročelnik Odsjeka i svi studenti koji su me danas tražili, i Šira također, vodi s njime ljubav na svoj zaobilazni način, sramežljivo, i onda sam je odlučila nazvati, ona uvijek zna što se događa, čak i kad se ne događa ništa, i birala sam broj u mraku, i ona je zapravo bila ljubazna, i upitala sam je li je nazvao Joni, jer ga nisam uspjela čuti, a ona je rekla 5786543, što je broj njegova ureda, i više nije bila ljubazna, i rekla je, oprosti, Jara, ali tu mi sjede gosti, i bila sam sigurna da je kod nje nekakva proslava, svi ljudi mojega života sjede sada kod nje i planiraju budućnost bez mene. Pokušala sam samu sebe testirati prisjećajući se Ariejeva lica, koje mi je uvijek izgledalo zakriveno dimom, čak i kad ne puši obavija ga dim, zamagljuje mu crte lica, kao da želi reći, pa detalji nisu važni, a iza dima njegovo istesano lice, s bučnim
spojem nadmoći i bezakonja, kao da je on iznad dobra i zla, ćudorednog i nećudorednog, prihvatljivog i neprihvatljivog, i bijesno sam pomislila tko ga je tamo stavio, tako visokog, i rekla sam, on, i poslije ti, misleći na sebe. A onda sam prešla na druge testove, da bih se malo smirila i iskoristila vrijeme, i pokušala sam zamisliti svoju bivšu kuću, na primjer, sjetiti se je li bilo mrlja na zidovima, i suglasila sam se da ih u početku nije bilo a poslije jest, i mislila sam kako ta kuća izgleda upravo onako kako kuća treba izgledati, drugim riječima karikatura kuće. Čak je i krov s crepovima bio tamo, ako ne griješim. A zašto bih griješila, to je bila moja kuća gotovo dvadeset godina, ja bih je trebala najbolje poznavati, no katkada upravo stvari koje su nam najpoznatije ostaju nepoznate, kao da svakodnevno poznavanje zauzme mjesto obraćanja pozornosti na pojedinosti. Kao u priči koju mi je majka voljela pričati o teti Tirci, koja je na dan razvoda od svoga muža, nakon trideset godina braka, htjela ujutro pokazati pažnju i upitala, koliko šećera stavljaš u kavu, a on joj je rekao da već trideset godina u kavu stavlja umjetno sladilo. To nisu dobre godine za razvod, pedesete, uzdahnula bi, upravo kao što dvadesete nisu dobre za ženidbu, no izgleda da jedna pogreška vuče drugu, i onda bi me promotrila prijetećim pogledom, kao, ako ne budem oprezna, upravo će to biti moja sudbina. Nije ga cijenila kako treba, svoga muža, on je za nju bio predobar, a ona je izgleda htjela malo patiti, nije htjela da joj se život potroši bez porcije patnje, pa eto, sad je dobila tu svoju porciju, i još s debelim kamatama. Bila je visoka i vitka, teta Tirca, lijepa i hladna, i nikada je nisam mogla zamisliti da uistinu pati, uvijek mi je izgledala tako ravnodušna i nezainteresirana, jedna od onih kojima je i patnja dosadna do boli, i njen muž, tetak Aleks, pokraj nje je uistinu izgledao kao bubica, nizak i crn i uštogljen, i mogla sam razumjeti zašto joj ide na živce, no vrlo brzo pronašao je mladu ženu koja je mislila da je divan, i on je uistinu postao divan. Katkad bi je doveo k nama za vikend da se pokaže, i bila sam zapanjena promjenom, odjednom je izgledao kao muškarčina, pun sigurnosti i smisla za humor, i teta Tirca se također zapanjila iza vrata spavaće sobe, jer tamo se krila tijekom tih vikenda. Moja ju je majka uvijek obavještavala o njihovu dolasku unatoč tome što je Aleks njen brat, njoj se više sviđala Tirca, i pozivala ju je da se sakrije i viri, a moj se otac običavao uzrujati i svaki je put prijetio da je to posljednji, da on nije spreman na takvo pretvaranje. Moja je uloga bila krišom donijeti teti kavu i ostatke hrane koju smo bili pojeli i prazniti joj pepeljare, i jednom me tetak Aleks vidio s punom pepeljarom i rekao, prepun sumnje, što je to, Jara, ti već pušiš, kao da je samo po sebi razumljivo da ću jednom puniti pepeljare i to je samo pitanje vremena, a ja sam rekla, ne, ja samo čistim uokolo, a on je rekao, fino, fino, no izgledao je malo zabrinut i kasnije je rekao majci da sam postala naočita ali da to nije dobra ljepota. Zašto ne bi bila dobra, majka je hitro skočila u obranu, a on je rekao, to je ljepota njene tete, ona ostaje unutra u čovjeku i u njoj nitko ne uživa, uključujući samu tu osobu. Sve je to Tirca čula, i palila cigaretu na cigaretu, i nakon što bi sretni par otišao izašla bi iz sobe iscrpljena i crvenih očiju, bazdeći po cigaretama, i počela bi govoriti o novoj ženi, kako se oblači kao kurvica, a tako i zvuči, i to je sramotno za nju što je takva zamjenjuje, i da to Aleksu nikada neće oprostiti, a moja majka bi rekla, ali, Tirca, nemoj zaboraviti da si ti ta koja je
htjela razvod, on tebe nikada ne bi napustio, iako su mu bile poznate sve tvoje priče, i onda bi se počele došaptavati, i tek bi predvečer ona oprala lice, koje je i u pedesetima bilo glatko i privlačno, i otišla uz dubok uzdah, kao čovjek koji izlazi iz saune, pati do kraja svojih mogućnosti ali vjeruje da to liječi. Ti si pravi sadist, rekao bi moj otac majci noću, u spavaćoj sobi koja je još vonjala na dim, zbog čega je neprestano obavještavaš, zbog čega je pozivaš ovamo na mučenje, jednostavno si ljubomorna na nju što je uspješna odvjetnica a ti od sebe nisi napravila ništa. Zlostavljaš je pod krinkom predanosti, nemoj misliti da ja to ne vidim. Ja nisam od sebe ništa napravila? uskipjela bi majka, a što misliš, zašto nisam od sebe ništa napravila? Zato što sam se cijeloga života brinula o tebi! Baš si se brinula! Što se o meni ima toliko brinuti? Jednostavno ti je bilo draže potratiti život na gluposti! Podizati tvoju djecu, to je glupost? Brinuti se o svima, to je glupost? Ma tko su točno ti svi? poludio bi on, samo si se o sebi brinula, vidjeli smo što se dogodilo kad si imala bebu koja te uistinu trebala! Kako se usuđuješ, urlala je na njega, možeš misliti što si pak ti učinio sa svojim životom! Svaki dan zakopan u laboratoriju, kao štakor! Da si završio studije i da nisi sve ostavio na pola, možda bi mogao spasiti dijete i ne bismo bili ovisni o debilnim liječnicima u onoj debilnoj bolnici! I onda bi kod njih tresnula vrata, i majka bi, s pokrivačem i jastukom, legla na kauč u dnevnom boravku i ubrzo zadrijemala, kao čovjek čija je savjest čista, i ja bih je krišom išla pogledati, pokušavajući na licu punom bora pronaći neki znak istine. Koje istine? Nije to bilo pitanje. Pitanje je uvijek bilo nad kime se sažaliti, i hodala bih od jednoga kreveta do drugoga, gledala bih njega kako spava, nju kako spava, i mislila bih, nad kime od njih dvoje da se sažalim, motala bih se s paketom samilosti kao s lijekom koji je dostatan samo za jednog čovjeka, i taj koji ga dobije bit će spašen, a ja ne znam komu ga dati. Katkad bih zaspala na podu na pola puta između jednoga i drugoga, i ujutro bih vidjela sve njihove oči kako lutaju po mome licu, vidjela bih u njima optužbu za sve one godine u kojima su me pokušavali stvoriti, skoro deset više od onoliko koliko živim, i na kraju razočaranje, nisam opravdala njihov trud, nisam im donijela spasenje, a spasenje je teška samilost, koje me guši, koje ne znam komu dati pa ga na kraju dajem samoj sebi, i u dubini srca oni to znaju, ponašaju se prema meni kao da sam im prouzročila veliku bol, iza mojih leda presuđuju na licu mjesta, natovaruju na mene bezbroj malih krivnji koje su se nakupile, uglavnom u noćima, na jednog starog krivca koji je tražio krevet za spavanje. Katkada bi on procijedio, ona postaje ista kao Tirca, usprkos tome što je između njih bila dobra atmosfera kad su sjedili zajedno, i njihov je razgovor tekao, i izgleda da on nije mrzio samu Tircu nego neki njezin dio, koji se u njegovim očima činio kao ženska nevjera, taština, okrutnost, kao neki sukus tircizma koji u stvarnosti ne ispunjava samu Tircu, od krvi i mesa, već se pojavljuje samo onda kad je pokušavamo definirati.
I moja bi majka rekla, ni slučajno, Jara je tako topla a Tirca tako hladna, i otac bi rekao uvrijeđenim glasom, možda je topla prema tebi, prema meni nije. Kakvu to toplinu ti očekuješ od nje? napala bi ga, kakvu uopće toplinu ti daješ a da bi mogao bilo što očekivati? A onda se upalilo svjetlo u drugoj sobi, a da nisam čula otvaranje vrata, i vidjela sam Jonija kako skida svoj kaput, ostaje u kratkim hlačama za tjelovježbu, i iznenada me stegnulo oko srca. Izgleda tako mlado, posebice u bijeloj odjeći, svojoj odjeći za tenis, mlado i anđeoski i slatko, i osjetila sam strašan ponos promatrajući ga iz mraka, kao da je moje dijete i zadivljena sam kako je lijepo naučio hodali, i sam skinuti kaput, i upaliti svjetlo, i već sve on može napraviti, moje uspješno dijete, baš sve, a onda mi je prišao, u tišini, da me ne bi probudio, i stajao je na vratima spavaće sobe i pokušavao gledati u mrklome mraku, tako sam ga jasno vidjela a on mene uopće nije vidio, čak nije mogao sa sigurnošću znati nalazim li se tamo, i nije se usuđivao približiti da provjeri, vidjela sam njegove lijepe udove prekrivene smeđim dlačicama, i opet sam se zapanjila, kao i prvi put kad sam ga vidjela, kako ti lijepi udovi nemaju uza se jedno lijepo lice. Krtičice? šapnuo je, i počela sam se istezati i protrljala sam oči i rekla, brzo, prije no što me upita, da, malo sam spavala, brinula sam se za tebe, zaboravila sam da je danas tvoj dan za tenis, i osjetila sam silnu sreću što je sve prošlo mirno, i što je njegov glas mek kao i uvijek, no onda je rekao, zvao sam te na Odsjek, rekli su mi da nisi došla, a ja sam sebi rekla, samo hladnokrvno, hladnokrvno, i promrmljala sam, da, nije mi bilo dobro pa sam ostala kod kuće, i on je rekao svojim mekim glasom koji mi se najednom činio okrutnim i strašnim, ali bio sam ovdje već prije, da bih se presvukao, a tebe nije bilo, i načas mi je došlo da mu sve ispripovijedam, da se rasplačem i ispričam mu u kakvoj sam se rupi zatekla, i da pazi na mene i da mi više ne dopusti izaći iz kuće, no rekla sam sama sebi kroza zube, samo hladnokrvno, ispovjediti se uvijek može, u međuvremenu se pokušaj iz ovoga izvući neokaljana, i rekla sam, samo sam skočila u ljekarnu, da kupim aspirin. Baš dobro, rekao je, puca mi glava, stvarno trebam aspirin, i odjednom je upalio svjetlo, a ja sam zatvorila oči od iznenadna svjetla i promumljala, sigurno mi je u torbi, i on mi je donio torbu u krevet, kao što se beba donosi na dojenje, ne volim ti kopati po torbici, znaš da poštujem tvoju privatnost, i ja sam hinila da tražim, i na kraju sam rekla, nije ovdje, možda je u kuhinji, a možda sam ga od silne glavobolje i zaboravila u ljekarni, i molila sam Boga da se ne ponudi da mi ga donese odande, i na moju sreću upravo je počeo pljusak, pravi potop, i rekla sam mu, dođi u krevet, pomoći ću ti da suzbiješ glavobolju. On je sjeo na rub kreveta, ali odjednom je ustao kao da se prisjetio nečega što ga uznemiruje, moram se prvo istuširati, smrdim po znoju, no ja nisam ništa osjetila i to me malo začudilo, jer obično sam ga ja morala podsjećati da se istušira, i počela sam sumnjati da možda uopće nije došao s tenisa, možda miriše po nekoj drugoj ženi, i odmah mi je na pamet pala Šira, i njen glas kada mi je rekla, tu kod mene sjede ljudi. Kakva je bila igra, upitala sam, i on je rekao, kao i obično, i počeo se svlačiti, a ja sam ga upitala, s kim si danas igrao, i on je odgovorio, imam stalnog partnera, zar si zaboravila? A ja sam rekla, daj me molim te podsjeti kako se zove, a
on je rekao, Arie, i meni se učinilo da krije vražji osmijeh ispod anđeoskih usana, i rekla sam, Arie? Tko je to? Koliko mu je godina? I on je rekao, mojih je godina, možda koju godinu stariji, zar se ne sjećaš? Sreli smo ga u supermarketu prije dva tjedna. Okrenuo mi je svoja svijetla i mekana leđa i otišao prema tušu, a ja sam rekla samoj sebi, čuvaj živce, čuvaj živce, nemoj se trzati zbog svake gluposti, i nisam znala što me više plaši, to što se otišao istuširati nakon druge žene, ili to što me htio izbjeći jer je znao da lažem. Najbolje da se taj tip zove Arie, to mi se čini malo vjerojatnim, zasigurno je to izmislio da bi mi dao do znanja da sve zna. I kad sam čula kako počinje pjevušiti pod tušem, otrčala sam u dnevni boravak i prekopala mu torbu sve dok nisam našla njegov adresar i potražila pod slovom A, i tamo nije bio nikakav Arie, i prošla sam cijelu abecedu i nisam ga našla ni uz jedno prezime, a onda mi je Joni doviknuo, Jara, možeš mi dodati ručnik, i ja sam vratila adresar u torbu i s ručnikom ušla u kupaonicu bremenitu parom. Uvijek mi se činilo da je to vrhunac intimnosti, da je to jedina značajna prednost u vezi s nekim, kad možeš viknuti iz kupaonice, ručnik, i znati da taj povik diže nekoga s kreveta, ili sa stolca, ili s kopanja po adresarima, i usmjerava ga do ormara i zatim do tebe, i sve to snagom samo jedne riječi. I tako sam stajala tamo i gledala ga kako se briše, njegovo tijelo mekano kao tijesto a trljanje ostavlja tragove i udubine na koži, i opet mi se učinilo da se smješka, pa sam samoj sebi počela pjevušiti melodiju otprije, onu o betonu, i vratila se u krevet. Vrijeme će rasvijetliti situaciju, odlučila sam, no u međuvremenu ćemo vidjeti misli li on doći u krevet. Ako misli, to znači da nije bio sa ženom, no sjetila sam se da zato ja dolazim od muškarca i bez obzira na to spremna sam spavati s njim da bih izbrisala sumnju, pa zašto onda i on ne bi tako razmišljao, i shvatila sam da su svi ti znakovi jedna velika papazjanija, depresivna i frustrirajuća, i da je bolje pomiriti se s činjenicom da nikada nećemo znati sve o onom drugom, čak ni pola, i mislila sam kako se njegovom glavom sigurno motaju iste misli, jer on isto tako ne zna, i to me najprije nasmijalo a zatim rastužilo. Ušao je u sobu i upitao me jesam li gladna, i rekla sam, strahovito, i odmah me uhvatila panika, jer ako se ne osjećam dobro, onda je razumljivo da nemam želju za hranom, i mislila sam kako padam na svakom ispitu pred koji me on postavlja, no on je počeo rezati povrće u kuhinji, ujednačenim i ustaljenim ritmom, i kretnje noža nisu odavale nikakvu duševnu uznemirenost ili osobitu neizvjesnost. Pridružila sam mu se u kuhinji, i izvadila jaja i napravila kajganu, i dok sam je pekla zagrlila sam ga i rekla mu da ga volim, doista sam to osjećala u tom trenu, a on se nasmijao i rekao, znam, a ja sam se odjednom uzrujala, odakle znaš, možda sam ti samo bez veze rekla, i vidjela sam da on ni u što ne sumnja, i na trenutak sam osjetila olakšanje, no poslije mi je bilo žao, jer sumnja, osobito ona obostrana, potpuno nas je izjednačila, a sada opet nismo jednaki, kao majka i dijete, i to njegovo povjerenje vraća na mene težinu krivnje, koja je na trenutak nestala. Osjećala sam kako mi klizi trbušnom šupljinom, ta krivnja, i sva mi je glad pobjegla, pa sam okrenula na tavi kajganu koja je već gotovo zagorjela i rekla mu, opet mi nije dobro, vraćam se u krevet.
Ležala sam u mraku i slušala ga kako žvače, temeljito i žustro, reže kruh, i umače ga u salatu, prepoznala sam svaki zvuk i poslije je obrisao usta ubrusom, i zatim stavio posuđe u sudoper, da se pridruži svojim kolegama od jučer, kao što se on pridružuje meni u krevetu, s umornim uzdahom. A onda me počeo milovati, i već sam zaboravila koji je to znak i pokušavala sam se usredotočiti na ono što mi valja činiti, ako mu kažem da nemam volje, to neće biti smak svijeta ali može navesti na sumnju, kao da sam se za danas već zasitila seksa, a ako pokažem da sam oduševljena, to može biti iznimno sumnjivo, kao da se želim iskupiti za nešto, i nisam znala kako da se izvučem iz te zapetljane situacije, pa sam se odlučila za ograničenu suradnju i bila ravnodušna, ali nisam odmaknula njegove ruke, koje su me odjednom podsjetile na Šaulove, i na tren sam ulovila njegov pogled, a on je bio slomljen i bespomoćan, i nije znao što činiti s viškom mojih udova, ili svojih. Bilo mi ga je toliko žao, stvarno sam osjetila značenje riječi suosjećanje, jer poteklo je kao rijeka, čak sam se i dolje ovlažila zbog suosjećanja, i pokušala sam se uzbuditi, kao da sam s Ariejem, ili kao s Ariejem i Šaulom koji me gledaju, osjećala sam odgovornost, pa sam se pokušala više kretati i milovati ga, no on se već bio ugasio, ležao je kraj mene kao mrtvac, s otvorenim očima, i zaboravila sam što se sada treba učiniti, svaka mi se kretnja činila apsurdnom, pa sam ga samo gladila po kosi i mrsila je, i ljubila mu čelo i oči, uvijek mi je bilo ugodnije s njegovim licem nego s tijelom, i poslije sam legla kraj njega pa smo se držali za ruke i isprepleli prste, goli i netjelesni, kao djeca u dječjoj spavaonici u kibucu koja se uopće ne stide golotinje, i slušali smo kišu. Sve sam vrijeme strahovala da će on htjeti razgovarati, ali na moju sreću zadrijemao je, čula sam njegove tihe udisaje, čak i dok spava tako je pristojan, sve dok ga više nisam čula, i bila sam sigurna da je gotovo, sada se stvarno dogodilo, smrt u kolijevci. Takva mu smrt pristaje, iako je to smrt tromjesečnih beba, i dotaknula sam pramen njegove kose, nisam se usudila dotaknuti lice, i govorila sam samoj sebi svakakve gluposti, kao, vidjet ćemo sada kako će mu se ohladiti pramenovi, i mislila sam kako će me privesti policija, i reći će da sam ubojica, zato što nisam uistinu htjela voditi ljubav s njime, i svi će uprijeti prstom na mene i uglas pjevati, eto ubojice, guzica ko lice, a ja ću reći, što je vama, to nisam ja, bila je to smrt u kolijevci, anđeoska smrt, a oni će reći, sad si nas nasmijala, u tridesetoj godini smrt u kolijevci? I odjednom ću tamo ugledati Šaula u crnoj sudačkoj odori, i potrčat ću prema njemu i reći, sjećaš me se, Šaul, ja sam Jara, Kormanova kći, moraš me izvući odavde, a on će reći, Kormanova? Lažeš, Korman nema kćer, a ja ću zavrištati, pa zar me se ne sjećaš? U odnosu na potpune strance, između nas se dogodila iznimna intimnost, čak me ni moj otac koji mi je mijenjao pelene ne poznaje tako kao ti. I onda ću se početi svlačiti, kako bi se on prisjetio, usprkos tome što mi se to čini kao očajnički potez, možeš misliti što je to toliko iznimno na mojem golom tijelu da bi se utisnulo u pamćenje, i dok stojim gola pred njim, čak pokušavajući ponoviti iste kretnje kao tada, na njegovu krevetu, kretnje iz pornografskoga filma, on se počinje prisjećati, opipava me bez želje svojim blijedim prstima i kaže, da, moglo bi biti, nečega se sjećam, ali ti si zapravo iz nekog kibuca u Negevu1, zar ne? A ja kažem, ne, to je samo bila moja i Ariejeva šala, i on zaškilji sumnjičavo, i na kraju kaže, gledaj, čak i kad bih te želio izvući odavde, ne bih to
mogao učiniti, zar ne vidiš da sam i ja ovdje na osuđeničkoj klupi, ne na sučevu mjestu, i pruža ruke prema meni i vidim da su vezane lancima, i svi se okolo počinju smijati i pjevaju, kad želi nije zla, guzica se maknula. Ja se brzo oblačim i sve vrijeme tražim Arieja, on mora biti tamo baš kao i mi, čak mora imati lance na nogama, jer on je najopasniji, no ne vidim ga, i Šaul kaže, uopće ga nemoj tražiti, on se ne kreće po ovakvim mjestima, ne voli ovakva mjesta, a ja kažem pa ne volim ni ja, a on će reći, da ih ne voliš, ne bi sada bila ovdje.
Peto poglavlje
Kad me spazila, pomaknula se malo bliže zidu, kao da mi pokušava ustupiti prostor da se rodim, na krevetu. Sam krevet bio je stiješnjen uz veliki prozor, uvijek zatvoren, koji je rezao slučajnu krišku, no vrijednu zavisti, bijeloga svijeta zdravih, vedrog i izazovnog. U njemu se nalazila žućkasta planina, ne previsoka, možda prije brijeg, dvije-tri kuće, i krevet koji se tvrdoglavo nagurao na prozor izgledao je kao da je niknuo iz podnice, bijedan i uzak, a u njemu teta Tirca. Osmjehnula mi se osmijehom bez radosti, čak uzrujanim. Nikada me nije podnosila. Zašto si došla? obrecnula se, rekla sam mami da ne želim vidjeti nikog osim nje. Mama je danas zauzeta, lagala sam, zamolila me da provjerim ako ti što treba. Nije zamolila ništa, moja majka, samo je usput rekla kako danas nije stigla otići, a ja sam, svojevoljno, sišla na ovoj postaji, prije fakulteta, ne mogavši se suzdržati, još primamljena toplom i potpunom zaštitom uzanih hodnika, stiješnjenih soba, ružnih, ispunjenih kašljem i uzdasima, izjednačenim bolovima i nadama, patništvom koje ispotiha potiče nicanje stabljike blijede otmjenosti, kraljevske. Sigurno nešto trebam, čekala me s odgovorom, no ne čini mi se da mi ti to možeš dati. No, pokušaj, što sam drugo mogla reći. Tvoje godine, rekla je, tvoju mladost. Ni ja se sebi samoj više nisam činila tako mladom. I ja sam katkad osjećala želju da zadavim djevojke na ulici zbog njihovih godina, ali ovdje, pokraj lica izobličenih bolešću, osjećala sam se prilično mladom i zdravom, iako mi se ni to nije činilo ključem za sreću. Izgleda da svatko želi nekog zadaviti iz zavisti, kao neka piramida, u kojoj je uvijek netko iznad tebe i želi te zadaviti, bez obzira na to koliko ti smatraš da si nisko. Čak i teta Tirca, u tvrdom krevetu, s praznim grudnjakom ispod pidžame, u nekome još može probuditi zavist. To baš i nije neka utjeha. Baš dobro izgledaš, rekla sam joj.
Da? upitala je posve ozbiljno i izvadila ogledalce, i promatrala se sumnjičavo kao da provjerava moju vjerodostojnost. Lice joj je bilo mršavije no što sam pamtila, i manje glatko, no njena je mršavost isticala njezine velike zelene oči, hladna i tvrda pogleda, i visoke lične kosti. I sada bi mi bilo drago kada bi rekli da smo slične, rekla sam. Zašto bi rekli? Ti si potpuno drugačija, i među nama nema krvnog srodstva. Jedino možeš biti slična svojem tetku Aleksu, a to ti ne bih preporučila. Što je s njim? odjednom je užurbano upitala, kako sada izgleda, sada kad je već star? Nije se mnogo promijenio, rekla sam, kosa mu je potpuno sijeda, no još je sitan i crn. Sitan i crn, smijala se, sa sijedom kosom, i nastavila je ispitivati ogledalo kao da je iz njega promatra sam tetak Aleks. Baš me zanima kako je on ostario, mrmljala je u ogledalo, poznavala sam svaku pojedinost na njegovom licu, zanima me kako su mu ostarjele oči, kako su mu ostarjele usne. Ima li bore oko usana? Da, mislim da ima. Ne sjećam se baš dobro. Nisam obraćala pažnju. Ona se pokušala protegnuti, i kretnje su joj bile zastrašujuće. Ne znam zašto me još boli, rekla je. Da li da se protegnem ili mislim na Aleksa? I jedno i drugo, iskrivila je usne u gorak osmijeh, obećali su nam da će bolovi nestati i to je laž. Ni oni koji su u tijelu, a sigurno ni oni drugi. Mora se dobro promisliti prije svakog pokreta koji se napravi, jer ako padneš, to nikada neće zacijeljeti. Još nisam vidjela ranu koja je zarasla. Žališ li? upitala sam je tihim glasom. Da, rekla je, no to nije važno, jer i da sam ostala s njim, opet bih zažalila. Jedino što bih onda zažalila što je sa mnom, što mi nosi kavu u krevet, a sada žalim što je s drugom ženom, i njoj nosi kavu u krevet. Pretpostavljam da je prva opcija lakša, u nekim stvarima. A onda sam čula uzdah kreveta do nje. Prazna kreveta, bar sam tako mislila sve dok nije počeo uzdisati, dok iz njega nije provirila, ispod ispranih plahti, bijela i krhka ženica. Izgledala je kao da se stisnula u pranju, kao da netko nije pročitao upute, netko je uključio iskuhavanje a dopuštena je samo mlaka voda, pa je tako luksuzna večernja oprava postala dronjak. Jesi li dobro, Žozefin ? upitala je moja teta naglašeno brižno, gotovo s užitkom. Eto one piramide koja bi je zasigurno zadavila iz silne zavisti. Ona je izgledala tako snažna i lijepa pokraj ostataka žene carskoga imena. Jesam, dobro sam, zazviždala je stisnuta, odgovor koji se činio besmislenim nakon onakvih bolnih uzdaha. Pokušala si je približiti divovski stolac s kotačima, no što se više trudila, više joj je izmicao. Ispružila sam nogu i gurnula ga prema njoj, nisam čak ni ustala. To je bilo gotovo uvredljivo, lakoća s kojom sam to učinila, a
možda je bilo i namjerno, barem je tako mislila Tirca, jer su me njene oči gledale sa zadrškom, kao da mi govore, nikada te nisam podnosila, a sada mi je barem jasno zašto. No ženica mi se zahvalno nasmijala, i sa zapanjujućom je hitrošću uskočila u stolac koji ju je smjesta progutao jednako kao što ju je bio progutao krevet. Začas je prazni stolac s kotačima nestao u uskom hodniku. Kamo joj se toliko žuri? upitala sam Tircu. Što se čudiš? napala me, zar si mislila da se oni koji umiru nemaju kamo žuriti? Ti koji umiru baš su najzaposleniji, moraju stići napraviti još toliko toga, a imaju tako malo vremena. Kao na primjer? upitala sam ojađena. Kao na primjer njen debilni muž koji je posjećuje svakog dana u ovo vrijeme, pa se ona žuri da ga dočeka na ulazu u odjel da ne bi propustila koju sekundu posjeta. Čak ni pet i pol njegovih koraka dovde. Zašto debilan? upitala sam, a ona je slegnula ramenima, ne znam, možda griješim. Možda imam nešto protiv cijelog muškog roda, ili bar protiv onih koji svojom muškošću mašu kao zastavom. A onda su oni ušli. Cvilež stolca na kotačima, njeno ispaćeno lice, kao zabunom ispaćeno, kao da mu je bio namijenjen potpuno drugačiji život, pun nježnosti, u nosiljci, i njegove lijepe tamne ruke na ručkama, svaki prst u za njega predviđenom utoru, gura stolac svojim divljim hodom, malo ublaženim beskrajnim ograničenjem okoline, njegovo veliko tijelo u crnom puloveru koji je nosio točno prije tjedan dana kad smo se vozili u Jafu, i izbrazdano lice, s ugašenim očima, koje nije probudilo čak ni iznenađenje što se ja ovdje nalazim. Jara, rekao je, što ti ovdje radiš? Došla sam u posjet svojoj teti, prošaptala sam šokirano, opravdavajući se kao da sam zašla u njegov teritorij. Njena majka ju je poslala, dobrovoljno je potvrdila moju izjavu teta Tirca promatrajući njega i mene pogledom punim zabavljenosti. A tako, smirio se on, i pomno nas promotrio, zaista ima neke sličnosti među vama. Jesam ti rekla, osmjehnula sam joj se, no ona je požurila naglasiti, nismo u krvnom srodstvu. Oko nas je sve postalo ružičasto, jer se sunce onih zdravih uglavilo usred prozora, spremajući se na počinak baš na krevetu tete Tirce, i žena na stolcu usmjerila je prema Arieju svoje ružičaste oči u iščekivanju, i on je rekao, upoznaj se, ovo je moja supruga, i pokazao je na nju, kao da je u sobi bilo još mogućnosti osim nje, i njegov glas nije drhtao, a onda je pokazao na mene i rekao, Kormanova kći, i bila sam u nedoumici trebam li joj stisnuti ruku ili je dovoljno nasmiješiti se, i onda
sam se nasmiješila i rekla, drago mi je, no vidjela sam da ona još nije zadovoljna pa sam pružila ruku, a ona je uzdahnula kao da je to za nju jako zamorno. Brzo sam maknula ruku i baš je tada ona pružila svoju, ružičastu i izgužvanu kao ruka novorođenčeta, i kad sam je dodirnula, osjetila sam tresuću struju, kao da je svojim dodirom na mene prenijela svoju bolest. Ustala sam i upitala gdje je nužnik i upravo sam odjurila tamo, i stala sam pred umivaonik i napunila ruku sapunom i trljala bez prekida pod gotovo kipućom vodom, kako mu ovo može biti žena, pa supruge ljubavnika trebaju izazvati zavist a ne samilost, a ni ljubavnice ne smiju izazvati samilost, no ja sam se odjednom tako sažalila nad njim, pa zar je to ono što je ostalo od njegove žene, i to se na neki način odražava i na njemu, takva sudbina, doći do kraja života bez djece ali u dječjim proporcijama, s dlanom djeteta, i očima zeca. Sjetila sam se svakog puta kad mi je poslije podne rekao, moram ići, žena će mi se uskoro vratiti s posla, i onda bi me otjerao ujutro jer su za danas dogovorili sastanak u kafiću, tako se nastavio služiti njome do posljednjeg časa kako bi sačuvao privatnost, sve ovo vrijeme dok ona ovdje leži i stenje. Koliko sam je puta zamišljala kako ulazi u stan koji sam upravo napustila, umorna od posla no dotjerana i ispunjena sigurnošću one koja se ima kamo vratiti. Čula sam kako se vrata s oklijevanjem otvaraju, ja nikada ne zaključavam vrata zahoda, iz straha da se u njemu ne zaglavim i ostanem cijeloga života, i njegovo je lice provirilo, još prekriveno ružičastim svjetlom, a za njim ramena i čitavo veliko tijelo, i požurio je zaključati vrata za sobom, izgleda da ima više povjerenja u brave nego u mene, i tako je jedan čas stajao naslonjen na vrata, ispitujući beznadno malu sobu, s invalidskim stolcem koji ima veliku rupu u sredini, i kraj nje štake, i svakakve cijevi zapetljane na podu kao umjetna crijeva, a onda je pogledao mene, i s osmijehom punim isprike rekao, trebam obaviti malu nuždu. U ogledalu iznad umivaonika preko puta vidjela sam njegova leđa i čula mlaz, i soba se ispunila oštrim i odbojnim vonjem mokraće sve dok nisam izlila još sapuna na dlanove i prekrila nos, i pomislila sam kako mu trebam reći da pije više vode, to doista nije zdravo, takav urin, no tko bi mu to mogao reći dok njegova žena umire, i pustio je vodu i okrenuo se prema meni, s kurcem vani i velikom tamnom kapljom pišaline koja je visjela s njega, skoro crnom, i pomislila sam, zašto se ne obriše ili ga barem protrese, i nisam mogla prestati buljiti u tu kaplju, koja nije otpala svojevoljno nego baš suprotno, činilo se da se prilijepila za ud, kao smola na grani drveta, i stvrdnula se. Moje su ruke već postale crvene i isprane kao ruke pralje, ali nisam htjela zavrnuti slavinu jer sam se bojala tišine koja će odjednom zavladati, pa sam dodala još sapuna i počela trljati i podlaktice, možda su se njene bakterije već ovamo popele, i u ogledalu sam vidjela kako mi se polako približava, i usta su mi se otvorila od neugode jer sam osjetila kako mi njegove ruke straga svlače suknju. Mislio sam da sam te nešto naučio, razočarano je rekao otkrivši gaćice, i ja sam se izmaknula u stranu, prepuštajući njegovoj velikoj glavi da ispuni ogledalo, da ga zacrni teškim očima, prijetećim, i upitala sam, zašto mi nisi rekao?
Jer se to tebe ne tiče, rekao je, i grubo zavrnuo slavinu, ne opravši ruke. Ona će biti dobro, odmah je dodao, hrabreći sebe ili mene, i okrenula sam se prema njemu, tamna kaplja već je pala na hlače i tamo se upila u obliku kruga koji se širi, a onda me on odjednom digao i posjeo na umivaonik, kao što se podiže beba kad joj treba oprati guzu, a umivaonik je bio hladan i iz slavine mi je kapalo u odjeću, i sagnuo se i stavio glavu na moja bedra kao da je tamo jastuk koji čeka samo njega i zatvorio je oči i počeo teško disati, gotovo je hrkao u moj otvor. Glava mu je postala teška, i tužno sam promatrala sijede vlasi, i kožu koja se raspada pod njima, prepunu peruti, koja je obilno padala na ramena crnog pulovera, i opet sam mislila na njegove obrve, koje su progutala moja bedra, pokušala sam se sjetiti jesu li crne ili sijede i nisam uspjela. A onda su počeli kucati na vrata, blagim no upornim udarcima, i čula sam kako moja teta pita, Jara, jesi li ovdje? Jesi li dobro? I promumljala sam, da, evo odmah izlazim, i pokušala sići s umivaonika, ali njegova je glava otežala poput utega, sve dok ga nisam odgurnula snažnim pokretom i on se stresao i uspravio, još je vrlo nestabilno stajao, pa sam ga s mukom odvela do stolca s kotačima i rupom u sredini i tamo ga posjela, i njegova je glava pala i nastavio je hrkati ritmičnim, mračnim udisajima. Imala sam osjećaj da se nešto strašno dogodilo za vrijeme našeg sjedinjenja ovdje, kao mlada i mladoženja koji bježe od svih usred vjenčanja, sigurno je njegova žena umrla i svi ga traže kako bi mu to priopćili i ja ću trebati objasniti gdje je on, zadrijemao na invalidskom stolcu s kurcem vani, i postalo mi je jasno da ću trebati spremiti njegov kurac natrag u gaće jer inače će onaj tko uđe nakon mene shvatiti da se ovdje događalo nešto intimno. Onda sam mu se približila i pokušala izvući gaće i ugurati kurac, koji je bio gladak i sklizak kao riba, kao da uopće nije spojen s njegovim tijelom nego neprestano svojevoljno mijenja mjesto, a i mali otvor na kraju činio mi se okruglim i idiotskim poput ribljih usta, i vidjela sam da ne uspijevam pa sam samo povukla crni lijepi pulover kako bi pokrio sve što treba. Već sam bila sva znojna, od bolničke vrućine, i od straha i srama, i kad se vrata nisu otvorila, shvatila sam da ovaj put doista neću ubrzo izaći odavde, jer od silna straha od brave nisam u stanju otključati je, i moje znojne ruke klizile su po ključu sve dok nisam začula klik i bila sam izbačena van, potpuno uzdrhtala, kao da me ispalio top. Na moju sreću, nitko nije čekao pred vratima. Napravila sam nekoliko koraka i vidjela tetu Tircu kako nešto čita u krevetu, no izbliza sam razaznala da je to njeno ogledalce a ne knjiga, a ona druga drijema spuštene glave iznad stolca s kotačima, baš kao i njezin suprug. I pomislila sam kako bih mogla dogurati njegov stolac i postaviti ga kraj nje, tako bi izgledali kao blizanci, siroti blizanci oduzeta djetinjstva, i Tirca je odložila svoje ogledalo i rekla, što se dogodilo, zabrinula sam se, i odmah dodala, a što je s debilom? I ja sam rekla da mi se čini kako je ušao u zahod nakon mene, a Tirca se osmjehnula s gorčinom i rekla, vi se poznajete, i ja sam rekla, da, i zatim sam, da promijenim temu, upitala kakvo je njeno stanje, i prstom pokazala na njegovu ženu, a Tirca je rekla, to je već kraj, u roku od mjesec dana on će postati traženi udovac, a ja sam upitala, zna li on? A ona je odgovorila, sasvim sigurno, danas ti sve kažu, a ja sam mislila kako mi je rekao ona će biti dobro.
Kada je ušao, nakon nekoliko minuta, mogla sam se zakleti da je demon, tako je odjednom bio drugačiji, nije bilo ni traga teškom hodu i tmastim udisajima. Bio je žustar i nasmiješen, s kosom začešljanom unatrag i dobro zakopčanim hlačama, i samo je nijema okrugla mrlja svjedočila da se nešto događalo. Brzo je prišao svojoj ženi i položio dlan na njeno rame, a ona se od njegova dodira odjednom probudila i podigla glavu i nasmiješila mu se osmijehom prepunim ljubavi i zahvalnosti i stavila svoju malu zečju ruku na njegovu. Bolje je umrijeti u sredini života s ljubavlju nego živjeti sam sto godina, šapnula mi je Tirca, i vidjela sam da su joj oči prepune zavisti. Postoje samo dvije mogućnosti? upitala sam je, a ona je rekla, dvije su mnogo, katkad ne postoji nijedna. A onda je pogledala van, prema velikom prozoru, zatvorenom, i rekla, ja bih sada htjela malo spavati, Jara, i ja sam ustala i rekla, nadam se da će ti biti bolje, a ona je uzdahnula, i tebi, i pazi na sebe, kao da sam ja bolesna. Okrenula sam se prema golupčićima i vidjela njegovu ženu s onim istim osmijehom punim ljubavi koji mi se već činio iskrivljenim, i šaptom ga upitala odlazi li skoro jer ja nemam auto, a on je rekao, pričekaj me vani nekoliko minuta, pa sam sjela na klupu kod ulaza u sobu i pratila neumornu aktivnost medicinskih sestara i bolesnika, koja mi se iz trena u tren činila sve mahnitijom. Tamo su svi bili kao mravi, u trenutku prije no što će ih zgnječiti golemo stopalo, i iako to svi znaju, nastavljaju juriti i znojiti se. Izašao je prilično brzo, s očima na satu, računajući koliko je vremena potratio a koliko mu je još ostalo na raspolaganju u ovom životu, i iz trena u tren hod mu je postajao sve mlađim, sve žustrijim, sve dok gotovo nisam trčala za njim po stubama, a zatim po golemom parkiralištu, kao da je pokušavao potpuno izbrisati trenutke slabosti u zahodu, i meni se sve to doista učinilo nemogućim, kao nešto što sam izmislila, i pomislila sam kako će mi samo ona mrlja dokazati da se sve uistinu i dogodilo, no kad sam sjela kraj njega, čak ni mrlji više nije bilo traga. Onda, što si tamo zapravo radila? upitao je kad smo se počeli voziti, uputivši mi pogled pun zabavljenosti, a ja sam pokušala odgovoriti neobavezno, rekla sam ti, išla sam u posjet teti. Ali tvoja teta je tek došla, a tebe sam vidio kako se motaš po bolnici već puno puta prije, rekao je, a ja sam sebi rekla, samo mirno, samo mirno, i bila sam sigurna da se crvenim od silna srama jer sam uvijek osjećala da on o meni zna nešto što ne želim da zna, no ipak sam se iznenadila kad je izašlo na vidjelo. Pa kako onda da ja tebe nisam vidjela? upitala sam kako bih dobila na vremenu, i on je svojim taštim glasom rekao, zato što sam pazio da me ne vidiš, znaš da mi te stvari dobro idu, a ja sam se branila, motati se po bolnici nije zločin. Zločin svakako nije, ali perverzija jest, nacerio se, i osjetila sam kako se s valom srama valja i bijela pjena zahvalnosti, jer sada već nemam izbora nego ispovjediti se, a izgleda da je to ono što najviše želim, pa sam rekla, znam da to strašno zvuči, ali obožavam odlaziti u bolnice, samo se tamo osjećam zaštićenom. Kad mi je loše, malo onuda prošećem i smirim se, zavirujem u sobe, kao da nekog tražim, volim tu atmosferu temeljitog nadzora, autoriteta. Znam da mi svi bolesnici zavide na tome
što sam zdrava, ali ja sam njima zavidna na tome što ih motre i neprestano se o njima brinu, njihovi mi se životi katkad čine boljima od vlastitoga. Što je to toliko loše u tvom životu? upitao je, glas mu je iznenada bio tužan, i rekla sam, ne znam točno, ništa posebno, samo to što je moj a ja sam zakopana duboko u njemu. Baš šteta, rekao je tiho i počeo zviždati, i njegovi zvižduci odjednom su me smirili, jer sam se sjetila onih jutara kad bi me probudilo očevo zviždanje, a to je bio znak da je dobre volje, da se ni na koga ne ljuti, to jest na mene, ili na nju. Toliko smo se bile navikle na te ugovorene znakove da me mama mogla probuditi i reći, dobro jutro, jutros je tata zviždao, i cijeli bi mi dan izgledao drugačije. A katkad bi rekla, zviždao je triput, i u glasu joj se naslućivao ponos, i tada sam bila sigurna da su te noći vodili ljubav. Katkada sam budna ležala pokušavajući uloviti njihove glasove, između prskalica za vodu, mačji mjauci, pseće zavijanje, tamo je bilo čak i čagljeva, lovila sam bar neki zvuk bliskosti. Katkada bih rekla, baš te briga što se događa iza zatvorenih vrata, imaš svoj život, no uvijek je bio prisutan tamo, između mene i njih, između mene i moga života, neki prvobitni kvar, izobličenost koja moli za spas svoje duše. Možeš li vjerovati da je tamo bilo pravih čagljeva? upala sam mu u zviždanje, a on pita, a gdje to, i odmah nastavlja zviždati, ne čekajući odgovor. U blizini moje prve kuće, kažem, kad sam bila dijete, znam da su tamo bili čagljevi a ipak ne vjerujem u to. Čini mi se kao sumnjiva izmišljotina, cijeli moj prijašnji život čini mi se kao sumnjiva izmišljotina. Znam da je postojao, ali ne vjerujem u to. Ne vjerujem da sam vidjela svoje roditelje svakog dana, da smo svi troje sjedili oko velikog stola i blagovali, da sam od njih tražila dopuštenje da činim razne stvari, da smo bili obitelj. Obitelj je kad se treba tražiti dopuštenje? smijao se, a ja sam rekla, uglavnom da, a on je rekao, za mene je gotovo suprotno, za mene je to teška odgovornost, moji su roditelji bili izmučeni emigranti, bez posla, bez jezika, bez časti, u desetoj sam godini već bio odgovoran za deset duša. Pripalio je cigaretu i nasmiješio se samozadovoljnim osmijehom, ponosan na roditeljski životopis, i ja sam ga začuđeno promatrala, izgledao je tako cjelovit, tako savršen na svoj način, sa sivim dimom koji se uzdiže sa sivih usana, lijepo oblikovanim rukama na volanu, i odgovarajućom odjećom, i kosom koja se počinje kovrčati, ali nijedan uvojak ne doseže puni krug, i čak se znakovi starenja čine blažima zbog te savršenosti. Pokušala sam ga zamisliti s deset godina, dok njegova smeđa koža proviruje iz poderane odjeće, a kovrče su mu crne i prljave i u očima mu je izgladnjela tama. Pa kako je onda ispao ovako razmažen? Kako to da si ispao tako razmažen, upitala sam ga, bila sam sigurna da si odrastao u palači, i on se s užitkom nasmijao, baš zato što me nitko nije mazio tolike godine, počeo sam sam sebe maziti, pri kraju života čovjek treba pokušati pronaći ravnotežu.
A ona te mazila? upitala sam. Tko? pravio se nevinim, a ja sam rekla, Žozefin , Žozefin , uživala sam u neskladu između stranoga čarobnog imena i bijednog lika. Istog se trena uozbiljio. Ona je učinila sve što je mogla da bi me usrećila, rekao je patetično, kao da već hodamo iza njezina lijesa, i ja sam se stisnula kao pas kojeg su šutnuli, eto sad je gotovo s užitkom naklapanja s oženjenim ljubavnikom o njegovoj ženi i njezina ocrnjivanja, slušanja o tome kako je dosadna, bez razumijevanja za njega, nedorasla njegovim osnovnim burnim potrebama. Umjesto toga ovdje se nalazio muškarac prepun osjećaja krivnje koji od svoje žene čini pravednicu. Zanima me što bi o meni rekao Joni da sada umirem. Pa i ja sam nečija žena, koliko god to neobično zvučalo. Bi li rekao da sam učinila sve kako bih ga usrećila? U trenutku kad sam pomislila na Jonija auto je zašao na uzak i tijesan put pokraj naše zgrade, zanemarujući poznatu zonu sigurnosti. Izdaleka sam vidjela slabo svjetlo u kuhinji, gotovo sam mogla čuti hrskanje povrća sjeckana umornim kretnjama, prepunim očaja i dobre volje, i osjetila sam bol u cijelom tijelu, kao da sam i sama komad povrća na dasci ispred njega. Arie, tiho sam rekla, ne mogu se vratiti kući, a on je nježnim glasom upitao, zašto. Zato što točno znam što će biti, šapnula sam, znam što će mi reći i što ću ja njemu, znam što ćemo jesti za večeru, znam kako će me gledati, znati previše izaziva tjeskobu, želim ostati s tobom. On nije ništa rekao, ali auto je načas zakrkljao i zatim otišao, brzo napuštajući zgradu, ostavljajući za sobom slabo svjetlo u kuhinji. Opet je zviždao, i stavila sam ruku na njegovo koljeno i sklopila oči i mislila o mračnoj kuhinji s malim prozorom koji gleda na grmlje, koje umjesto da donosi svjetlo u kuću krade sve svjetlo, i uvijek čini mrak još tamnijim nego što uistinu jest, i mislila sam o kanti za smeće koja se puni ljuskama povrća i sažalila sam se nad tom kantom koja se uzalud puni ljuskama i odlučila sam da ću je oprati kad stignem kući kako bi se vidjela njena prava boja, koje se više ne sjećam zbog silne prljavštine, i pokušala sam se sjetiti kada sam je i gdje kupila, i je li me to razveselilo i je li razveselilo Jonija, i kako je ta sreća nestala. A onda je Arie položio svoju ruku na moju, samo na tren, jer ju je odmah potom ustrebao za cigaretu, i upitao je, pa zašto ste se vjenčali. A onda sam se sjetila da smo je kupili onoga dana kad smo se odlučili vjenčati, u nekoj trgovini koju su baš tog istog dana otvorili i sutradan zamalo zatvorili. Prošli smo kraj nje na putu kući i sve je izgledalo tako novo i zamamno, čak i kante za smeće, pa smo kupili jednu bijelu, to je bila njena boja. Zaželjela sam bijelu boju nevjeste, a ona mi se činila poput labuda koji klizi po vodi bez obzira na to koliko je zagađena, i zauvijek će ostati neokaljana. Zato što mi je obećao da će me zauvijek voljeti, rekla sam naposljetku, a znala sam da je on jedan od onih koji ispunjavaju svoja obećanja. To je ono što se dogodi kada dopustimo strahovima da upravljaju našim životima, smijao se on, strašno me podsjećaš na svoju majku, i načas me pogledao ispitivačkim pogledom, a ja sam rekla, na moju majku? Po čemu te podsjećam na
svoju majku? Misliš li na ono što sam rekla ili na moj izgled? No on je smjesta zaustavio auto i gotovo pobjegao van, kao da se bojao da ću ga nastaviti gnjaviti svakakvim pitanjima, i ja sam izašla za njim prema zgradi, koja se činila ugušena mnoštvom biljaka, i popela sam se za njim stubama, i kad su se vrata otvorila, imala sam osjećaj da ulazim u svoj pravi dom, konačno sam pronašla svoj dom, i samo u njemu može početi moj pravi život. Onda sam razgledala stan sa sporom suzdržanošću, zagledajući se u namještaj i tepihe i slike kao da ih prvi put vidim, jer do sada sam vidjela samo njega, i već sam pokušala razlučiti što mi se sviđa a što ne, i kamo bi se mogle smjestiti moje stvari, a onda sam pomislila kako ću svoje stvari ostaviti Joniju, i sjetila se da ga moram nazvati i reći mu gdje sam, no bilo mi je neugodno s njim razgovarati u Ariejevoj prisutnosti pa sam rekla, već ću smisliti što ću reći kad se vratim kući. Stan je bio hladan poput stanova u kojima se ne živi, kao da se smrznuo usred života, i čist na temeljit nesvakodnevni način, kao da je dezinficiran. Tko ovdje čisti? upitala sam ga, a on mi je ponosno rekao, ja, ne volim kada drugi ulaze u moj mir. Prošla sam prstom po velikom glasoviru i ostao je besprijekorno čist pa sam rekla, svaka ti čast, tko te naučio čistiti, a on je odbrusio, već smo utvrdili da sam tako razmažen da je moja majka trebala pomoćnika dok je čistila stanove, dok se tvoj otac provodio po gimnaziji, i činilo mi se da čujem gorčinu u njegovu glasu, i pomislila sam, ako je ogorčen, onda je to istinita priča, no i dalje mi se čini više kao priča nego kao život. Hodala sam u kaputu korak iza njega sve vrijeme, slijedeći njegove kretnje, pokušavajući prikupiti bar neka znanja o njegovu načinu života, kao da ću ako vidim kako uključuje grijanje doznati o njemu još nešto, i vidjela sam kako otvara hladnjak i zagledava u nj s ozbiljnošću iako je bio potpuno prazan, a onda otvara zamrzivač, koji je isto tako bio gotovo potpuno prazan, i vadi kartonski omot sladoleda i prepolovljuje ga nožem i stavlja na tanjur. Sjela sam za tanjur i buljila u sladoled, baš mi se nije jeo po ovoj hladnoći, i činio mi se kao da je još od ljetos, karton koji ga je omatao potpuno se prilijepio za nj, i htjela sam upitati je li već ljetos bila bolesna, Žozefin , no on se toliko udubio u svoj sladoled, pa sam pomislila kako to uopće nije važno, gurnula sam pred njega svoj tanjur sa smrznutom ružičastom nakupinom koja se uopće nije namjeravala otopiti i navalio je i na nju i gladno je progutao a onda izvadio bocu viskija iz ormara i otpio ravno iz nje, i tek je tada izvadio dvije čaše i napunio ih i odmah zatim ispraznio svoju. Bila sam gotovo hipnotizirana tim čudnim privatnim obredom i čak sam osjetila ponos što se usuđuje tako otkriti preda mnom, ili bolje rečeno isključiti moju prisutnost. Tek me nakon treće čaše pogledao, skoro iznenađeno, i pogled mu je bio gorak i neprobojan i rekao je, ovo je sve što ima, kao da se to odnosi na sladoled, i upalio je cigaretu, a ja sam pomislila koliko će mi ugodno biti živjeti s njim jer ću uvijek znati da me ne voli i neću morati neprestano ovisiti o toj napetosti, što bi bilo ako me odjednom prestane voljeti, i osjećala sam da sam u golemoj prednosti nad svim ženama svijeta jer me uistinu ne voli. Stan se počeo zagrijavati i on je skinuo pulover, ispod njega je imao ispranu smeđu potkošulju koja se stapala s bojom njegove kože i izgledala kao dio njega, i ja
sam skinula kaput, a on je sebi natočio još jedan viski i rekao, samo nastavi, i bila sam sretna što sam obukla čipkasto donje rublje a ne neku krpu ispod pulovera i ostala sam u donjem rublju i najlonkama i počela se malo istezati kako bih ga uspalila, no on nije reagirao, nastavio je piti i pušiti sve dok mu lice nije otežalo i govor postao težak i ljepljiv, i rekao je, ti znaš da ti ja nemam što dati, i ja sam kimnula oduševljeno, kao da su mi priopćili dobre vijesti, i približila sam se i milovala mu ruku, najviše tamo gdje se potkošulja spajala s rukom, i ljubila njegov napeti vrat, s kojeg se širio oštar miris bolnice, i mislila na krhku ženicu koja se svakog trena sve više smanjuje, još nisam uspijevala shvatiti da je ona njegova žena, više mi izgleda kao kućni ljubimac nego žena pa mi stoga i njena očekivana smrt izgleda manje strašna od ljudske smrti, čak manje od Toljine smrti, Širina mačka, i šapnula sam mu u vrat, uzmi me u spavaćoj sobi, jer nikad nisam vidjela njihovu spavaću sobu, i mislila sam da me nije čuo, jer nije se ni pomaknuo, čak sam pomislila da je opet zadrijemao, no onda se uspravio i nestabilnim korakom krenuo prema uvijek zatvorenim vratima. Kada su se otvorila, shvatila sam zašto su uvijek zatvorena. Bila je to najstrašnija i najmanje seksi spavaća soba koju sam ikada vidjela, s dva uska zasebna kreveta poput bolničkih, s invalidskim stolcem u kutu i mirisom lijekova, među potpuno ogoljelim zidovima, no u meni se usprkos svemu javilo čudno oduševljenje, jer ovo je mnogo manje obvezivalo nego romantična soba, manje je prijetilo, pa sam ga povukla prema jednom od kreveta, i osjetila sam kako se budi, skoro protiv svoje volje, topi se s odbijanjem kao sladoled koji je proždro, i kako se njegov kurac povećavao njegova se žena smanjivala i još malo pa je neće biti, jednostavno će nestati, neće biti vidljiva ljudskom oku. Počela sam mu skidati hlače s novostečenom hrabrošću, koja je možda potekla od toga što sam se pomirila s njegovom neljubavlju, i čak sam samoj sebi rekla da je to istinska ljubav, jer eto sada učim voljeti a da ne očekujem nešto zauzvrat, i gledala sam njegovo tijelo u gaćama i potkošulji, a oko njih glatka maslinasta koža, i pomislila sam kako će uskoro biti moja, još samo tren i bit će moja, i milovala sam ga preko odjeće, uvijek mi je bilo draže milovanje preko odjeće, to mi se čini sigurnijim, i ljubila sam njegove gaće sve dok nisam začula kako kaže, sada moram biti sam, Jara. Da ga nisam bila ulovila u bolnici, sada bi sigurno rekao, žena mi se uskoro vraća, a sada nema izbora nego reći istinu, a možda ni to nije istina, možda je dogovorio nešto drugo, iako mi se nije činilo da je u stanju izaći, već sam se uvjerila da je u stanju potpuno se preobraziti u jednoj sekundi. Podigla sam glavu iznad njegovih gaća i on je mumljao, ne osjećam se dobro, neću te moći odvesti kući, uzmi iz mog džepa novac za taksi. Doista skoro da nisam imala novca, a i veselila me mogućnost da mu malo prekopam po džepovima, no tamo nisam našla ništa zanimljivo, par šekela, upaljač i nekoliko bolničkih papira, i opet one ključeve, koga vraga otvara tim silnim ključevima. On se već bio okrenuo na trbuh, otkrivši mi svoju usku mišićavu stražnjicu, teško dišući, a ja sam nastavila tražiti po njegovim džepovima i mislila sam kako mi se nekad prije činilo da ako vidim golu stražnjicu nekog muškarca, već ga držim u
šaci. Mislila sam kako je sve spojeno, da u srcu postoji kurac, da u srcu postoji guzica, da je guzica u očima, da su oči u utrobi. Nije mi bilo jasno da svaki od tih dijelova tijela može vući na svoju stranu i da se na kraju mogu naći uplakana i razočarana pred guzicom nekog tipa kojeg ne podnosim ili, da se izrazim preciznije, koji ne podnosi mene. Jer kad sam izašla odande, sa suzama gluposti u očima, i pričekala nekoliko minuta na ulazu u zgradu, upravo je počela padati kiša, kraj mene se zaustavio mali crni automobil iz kojega je izašla cura s muštiklom, ili neka druga njoj slična, s crvenom ošišanom kosom, i trkom ušla u zgradu, a ja sam pobjegla bez obzira na kišu kako ne bih vidjela na kojem će se katu upaliti svjetlo ili od kojeg će se stana otvoriti vrata, i sve sam vrijeme samoj sebi govorila, ima još stanara, ima još mogućnosti, zašto misliti na onu najgoru, no nisam imala hrabrosti doznati istinu. Tako sam hodala gotovo praznim ulicama, bez novca za taksi i bez kišobrana, misleći o tome kako je ustao za nju, cijelo mu je tijelo obrađeno i spremno, čak sam mu i hlače skinula kako se gospođica ne bi trebala mučiti, i kako njena elegantna pička, koja je zacijelo izbrijana ili frizirana, dobiva ono što sam ja željela, uistinu željela, možda sam prvi put u životu shvatila što je to željeti, i na tren mi je došlo da se vratim tamo ali bojala sam se poniženja, pa sam zato samo nastavila hodati skoro zatvorenih očiju, misleći o tome kako da mu se osvetim, i kako je odvratan sa svojim osjećajem inferiornosti koji sam tek danas otkrila, i o smradu njegove pišaline, o starom sladoledu koji mu se topi u želucu, i kako sigurno otmjena djevojka koja ga je upravo zajahala i ne sanja da je samo tanki komad maslinaste kože dijeli od zagađene lokve ljetošnjeg sladoleda.
Šesto poglavlje
Sljedećeg jutra nisam znala što me više boli, glava ili grlo, ili ona crta po sredini tijela koja spaja srce sa slezenom, za koju sam osjećala da je živa i steže me kao šavovi nakon operacije. Obraz mi je smrdio po losionu poslije brijanja, izgleda da se Joni potrudio dati mi pusu prije no što je izašao, dok sam još spavala, i odmah sam se naljutila na njega, uvijek se zalije tolikom količinom mirisa, kao dječak koji rabi losion poslije brijanja svoga oca i ne zna granicu, neću se moći riješiti tog mirisa, a onda kad sam pomislila na taj poljubac, odjednom sam se uznemirila, to što je zastao kraj mene, i čak se sagnuo, i čak to što je napućio svoje narančaste usne, sav taj trud a da se ništa ne očekuje zauzvrat, jer ja spavam, baš kao da ljubi komad namještaja, ili nekoga tko je mrtav, pa sve ostaje između tebe i samog tebe, nema nikoga da reagira, da to cijeni. Mislila sam kako je to ozbiljan znak njegove ljubavi, možda najozbiljniji koji sam dosad dobila, i pokušala sam se nagnuti s kreveta do poda i poljubiti ga kako bih rekonstruirala veličinu truda i odredila veličinu ljubavi, i kad su mi usne dotaknule hladan pod, zimski, otkrila sam tamo pod krevetom
knjigu omotanu debelim slojem prašine, kao pod maskom, kako se krije u tišini, tko zna koliko već dugo, i panično sam je povukla prema sebi, i sjetila sam se kako mi ju je pročelnik Odsjeka s veseljem posudio prije nekoliko mjeseci, tu rijetku knjigu iz njegove osobne knjižnice. Uzela sam je u krevet i počela brisati izgužvanim papirnatim rupčićima koji su se tijekom noći skupili oko mene, Joni je bio siguran da plačem zbog jadne bolesne tete Tirce, i kad sam je očistila počela sam čitati i nisam mogla prestati, i u jednom trenu postalo mi je jasno da ću o tome pisati disertaciju, o legendama o žrtvama, i mislila sam kako je dobro da sada više ne postoji jeruzalemski hram, jer bih inače bila sigurna da će se srušiti zbog svih zlih stvari koje sam činila, jer tamo su se navodile takve istančane pojedinosti, toliko osobne, zbog kojih se srušio hram, kao pouka o tesaru u kojoj je na prijevaru oteta tesarova žena i još su ga nagovorili da se razvede od nje i posudili mu novac da joj plati otpremninu, a kad tesar nije mogao vratiti dug, bio je prisiljen doći im služiti, i oni bi jeli i pili a on bi stajao i točio im pića dok bi mu suze kapale iz očiju i padale u njihove čaše. Pokušala sam zamisliti sebe i Arieja kako jedemo kobasice i pijemo konjak a Joni nam puni čaše i plače, i od silna jada odlučila sam opet zaplakati, i odlučila sam da nikada neću napustiti Jonija jer sam tek sada otkrila da me uistinu voli, a ne možeš ostaviti onoga koji te uistinu voli, no onda sam pomislila, samo malo, a što je s tobom, gdje je tvoja ljubav, i zaključila sam da sam možda ista kao žena iz legende, za koju se ne zna što je zapravo osjećala, iz priče to možemo samo nagađati. Od silna razmišljanja o vlastitim djelima ništa nisam napravila dok me nisu nazvali s Odsjeka i tajnica je rekla da me traži pročelnik Odsjeka, i u glasu joj je bila neprikrivena radost, uvijek mi je bilo jasno da se čudi zašto je pročelnik Odsjeka sklon baš meni, a zapravo sam se i ja čudila zajedno s njom i samo sam čekala da se to završi, da on otkrije da mnogo manje obećavam no što se njemu čini, i da ću pretvoriti njegove nade u razočaranje. Znala sam da su takve stvari kratkotrajne i mislila sam, prema njenoj očiglednoj sreći, da je sada izgleda došao kraj, i srce mi je počelo kucati i snažno sam zgrabila debelu knjigu i od silna straha počela joj praviti uši, sve dok mi nije postalo jasno da uništavam rijedak primjerak iz osobne knjižnice, i upravo tada začula sam njegov veseli glas s anglosaksonskim naglaskom koji mi je rekao da je bio sastanak na Odsjeku na kojem su se žalili na mene da otkazujem satove konzultacija i da još nisam predala svoj prijedlog za disertaciju, i da ako se to tako nastavi neću moći dobiti stipendiju i mjesto. Čak vam ni ja ne mogu pomoći, rekao je, ako ne pomognete samoj sebi. Znate li koliko samo ima onih koji su spremni zgrabiti tu stipendiju? I ja sam čekala da on završi, a onda sam rekla glasom punim isprike da se sve produljilo zato što nisam mogla pronaći temu za disertaciju, no baš sam ovoga jutra odlučila. Osobna kriza u legendama o žrtvi, rekla sam mu, pisat ću o tome, a on je rekao da bi bilo dobro da se sastanemo i o tome popričamo, i dodao, uskoro ću imati jedan slobodan sat, bit će mi drago da ga posvetim vama. A ja sam rekla, divno, već stižem, i smjesta sam u ormaru počela tražiti odjeću koja pristaje ženi od karijere, to je moj novi lik od sada nadalje, žena od karijere s obećavajućom akademskom budućnošću i zaljubljenim mužem koji se povija kako bi je poljubio, i pomislila sam da počnem pušiti s muštiklom i skratim kosu, tako ne bih imala na koga biti ljubomorna, samo bih na sebe mogla biti
ljubomorna, i ako ga slučajno sretnem na ulici, nasmijat ću se oholo i neću čak ni zastati. Tko je on uopće? Crpka koja izvlači svu moju snagu i moje vrijeme i svu moju volju i koja mi je zagospodarila životom, i ništa mi nije dala zauzvrat osim naslade da ostanem bez snage i vremena i volje, a i to je činio s tolikom ravnodušnošću, kao da mi čini uslugu time što mi omogućuje da na nj potrošim svoj život. Odjenula sam crne kožnate hlače i plavu baršunastu majicu koja mi lijepo pristaje uz oči, i već kad sam se pogledala u ogledalo bilo mi je žao što me on neće vidjeti takvu, što će se sve to bez veze potrošiti na pročelnika Odsjeka, no sve vrijeme sam si govorila, propast jeruzalemskoga hrama, to je ono što ti je sada bitno, i ništa drugo, i opet sam vidjela Jonija kako nam toči konjak, čak sam mu odjenula šarenu pregaču, žensku, kakvu nose konobarice, i počela sam se smijati sve dok se nisam sjetila koliko je to žalosno. Vidjela sam da je Joni uzeo auto pa sam otišla na stanicu i malo sam bila napeta, jer autobus prolazi pokraj bolnice i to produljuje put, no vozio je brzo, bilo je već kasno jutro i ceste su bile prazne, i mislila sam o praznoj kući, napuštenoj, koja me ugašena čekala u srcu poljane kad sam bila dijete. Zlatne zrakaste staze vodile su do nje, praćene sumnjičavim čempresima, mračnim, od kojih je jedan uvijek svinut ili slomljen, a među njima živahno trepere raznobojne zvijezde, narančaste i ljubičaste i žute i crvene i bijele, i čini se da rastu što se više kuća približava, evo već su veličine zrele mandarine, dok se kuća otkriva preda mnom, uvijek me iznenadi ljepotom usprkos svojoj zapuštenosti, napuštenosti, ruševnosti, i ja je u sebi zovem hramom. Potpuno je napušten, osim što ga katkad posjete gladni radnici, smrdljivi, ispaćenih noći i dana, i njušim njihov gorak miris, miris umora i gara i limenki piva i jeftinih sardina. U hladnim noćima u njemu pale mala ognjišta, i pod je gotovo crn, kao i zidovi, no ja kuću vidim baš kakva treba biti, blistava i iskričava, raskošna i zamamna, i istom takvom želim da vide mene, onakvom kakva trebam biti, i stoga tamo dovodim ljude koje volim, jer mi se čini da me samo tamo, u hramu, mogu vidjeti u pravom svjetlu. U početku dovlačim tamo prijateljice iz razreda, malo ih je strah, ne osjećaju se ugodno u osami napuštene kuće između tisuća narančinih stabala, a zatim svoga prvog momka, i sjedimo u divljem dvorištu, zapuštenom, u kojem kriomice raste divovsko rijetko cvijeće, i zamišljam da je to naša kuća, i ljubimo se među drvećem guave, i grizem mesnate plodove a da ih ne otrgnem s grane, kako bih mu pokazala da su potpuno crveni, i moje usne otiču od silnih poljubaca i bojim se vratiti kući, što ću reći roditeljima, da me ubola pčela u usne, no moj mi momak kaže da uopće ne izgledaju oteklo, samo imam osjećaj da jesu, i ljutim se jer se to dogodilo zbog njega, ali mu ne pokazujem, da se ne bi uvrijedio i ostavio me samu s mojim roditeljima. I onda se penjemo širokim napuknutim stubama, i ulazimo i izlazimo iz soba, rekonstruiramo raskoš, i penjemo se malim zavojitim ljestvama na krov, i tamo na nas zrači ponos beskrajnih poljana, njihova je nadmoć potpuna, zeleno sa zelenim na zelenom. Tek kad se počinje mračiti krećemo kući, hladnoća me peče na usnicama, no moj se momak kume da se oteklina ne vidi, i ne razumijem kako nešto toliko očigledno može ostati oku skriveno, i peku me bradavice i prekrivam rukom mlade grudi pod tankom košuljom a on ubire šake pune zvijezda i raspršuje ih nad mojom glavom, i kod
kuće me odaju baš te zvijezde, a ne usne, i moja majka kaže, gdje si to ležala kad ti se sav taj korov uhvatio na glavu, ovo ti je posljednji put da si nestala na cijeli dan, jesi me čula, a noću mi se učinilo da joj otac šapće, što hoćeš od nje, samo si zlobna što ona ima ljubav a ti ne. Nekoliko mjeseci kasnije, tamo sam spavala s njime, sa svojim prvim momkom, na čađavom podu, među praznim limenkama piva, komadićima ugljena, poderanim starim novinama, to nam je bio prvi put, i posljednji put da sam bila tamo, jer mi se odjednom zgadio miris paljevine i dima, čak mi se i strop ponad mene učinio ukaljan čađom, i nisam više uspijevala vidjeti kuću onakvom kakva bi trebala biti, nego onakvom kakva je uistinu bila, napuštena i prljava ruševina, čak ni svoga momka više nisam htjela vidjeti jer me podsjećao na hram, i ubrzo nakon toga smo prekinuli. Gledala sam kroz prozor i osjećala kako me peku i stežu bradavice kao i onda, i mislila sam o mladim ponosnim ženama koje su otišle sakupljati raž među konjskim izmetom i izgladnjele su im grudi izgledale tanke i dugačke kao niti, i na njihove bebe koje su pokušavale izvući mlijeko iz bradavica i tako umrle, i mislila sam kako je dobro da me onda nije bilo, i za svaki slučaj prekrila sam svoje grudi teškom knjigom, i vidjela sam da se nebo prekriva dimom, i pomislila, da ne povjeruješ, iz hrama se još diže dim, a samo ga ja vidim, sve dok nisam razabrala bolnički dimnjak, i rekla sam samoj sebi, ovaj put nastavljaš, ne silaziš, no osjetila sam znakove opasnosti, kao da moram nekoga spasiti, dozivaju me i zabranjeno mi je odbiti, i umjesto da produžim prema fakultetu sišla sam brzo na stanici, autobus je umalo zatvorio vrata na meni, i našla sam se na ulazu u bolnicu. Samo nekoliko minuta, odlučila sam, samo da vidim kako je unutra pa ću brzo uloviti sljedeći autobus do fakulteta, još nisam kratka s vremenom, čak neću ulaziti u sobu, samo ću zaviriti da vidim je li još živa. Budući da njega više ne namjeravam viđati, moram sama prikupiti informacije koje su mi potrebne, čak i ako nemam pojma za što su mi potrebne. Poznati miris bolnice, lijekovi i zagušljivost, hrana i održavanje, obavio me kao stari kaput, ružan no smirujući, pun uspavanke i utjehe, s obećanjem brige koja čak i ako nije korisna ima dobre namjere, a meni je ugodno nalaziti se u tim dobrim namjerama, mnogo udobnije nego u hladnim fakultetskim hodnicima, i pomislila sam da ako mi se dogodi isto što se onda dogodilo u Jafi, ona nesvjestica, smjesta će se netko pobrinuti za mene i ustupiti mi krevet i noćni ormarić i neću morati nikome objašnjavati što radim ovdje, i čak sam pomislila odglumiti nesvjesticu pa da vidim što će biti, no sjetila sam se pročelnika Odsjeka koji me čeka i počela trčati, kako bih sve stigla. Još od satova tjelesnoga u školi nisam tako trčala, a sada me pratio i zanos koji onda nisam imala, kao da me na kraju puta čeka nešto divno, i tek sam se kraj one sobe zaustavila i zadihana stala na ulazu i laknulo mi je kad sam vidjela da je krevet tete Tirce prazan, samo je ogledalce bljeskalo s jastuka kao nož, a na krevetu do nje otvorenih je očiju ležala njegova umiruća žena, još bijeđa nego plahta koja ju je prekrivala. Približila sam joj se i zagledala se u nju pažljivo i ispitivački, kao da je ona dio njega pa ako otkrijem njeno načelo, možda ću otkriti i njegovo. Danas je izgledala zastrašujuće, ali vrlo dirljivo, kao čudovište u kojem je zatočena plemenita duša i sve vrijeme nazire se unutarnja borba, ima trenutaka kada duša pobjeđuje i trenutaka kad pobjeđuje čudovište. Kad je otvorila oči, učinilo mi se da je duša
pobijedila, bile su plave i gotovo ispunjene svjetlom, no što ih je više otvarala bilo mi je sve jasnije da je bitka izgubljena, jer je njihova veličina bila zastrašujuća a pogled je bio sve staklastiji što je više postajala svjesna tko je i u kakvu stanju. Kormanova kći, promumljala je s jakim francuskim naglaskom kad me prepoznala, a ja sam kimnula potvrdno i pomislila kako u posljednje vrijeme prečesto čujem tu definiciju, na kraju ću posve zaboraviti kako se zovem, i ona je rekla umorno, teta ti je sada na njezi, vratit će se tek poslije podne, a ja sam upitala kojoj njezi, da bih dobila na vremenu, a ona je samo uzdahnula i rekla, bolje da ne znaš, a ja sam rekla, njega je riječ za bebe, dobra riječ, a ona je rekla, s još jednim uzdahom, da, no tko želi biti beba usred života, i ja sam skoro odgovorila ja. Htjela sam ostati još nekoliko minuta pa sam je upitala je li joj što potrebno, i ona je prihvatila ponudu i rekla da bi joj baš dobro došlo da popije šalicu čaja i objasnila mi je do najsitnije pojedinosti kako da izvršim taj zadatak, i ja sam ponosno krenula u svoju misiju, vođena odvažnošću među umivaonicima i raznim željeznim predmetima, ponosna na to što sam prikupila informaciju, dvije žlice šećera, dvije vrećice čaja i puno mlijeka, pomalo iznenađena da pola čovjeka želi sve dvostruko. Kad sam se vratila, već je sjedila na krevetu, s crvenom vestom prebačenom preko ramena i s pretjerano zahvalnim osmijehom na licu, kao da sam joj u najmanju ruku spasila život. Ostavila sam je u tišini, zbog pročelnika Odsjeka kao i zbog straha da će se teta Tirca vratiti s njege i razbjesnjeti što sam ovdje, a najviše me od svega bilo strah da se odjednom na vratima ne pojavi on i pobuni se što sam postala sestra milosrdnica njegovoj ženi. Već sam namjeravala otići, ali ona se počela ponašati potpuno prijateljski, čak ovisno, zamolila je da joj pridignem krevet, i da joj stavim jastuk ispod otečenih nogu, i da pozovem sestru da joj da nešto protiv bolova, i osjećala sam se strašno korisnom, svaki moj korak imao je svrhu i budio snažnu zahvalnost, i bilo mi je teško prestati i otići. Pa pročelniku Odsjeka više ionako nisam od koristi, mislila sam, a nisam ni samoj sebi, pa onda neka sam barem ovom čudnom stvoru, koji istodobno zrači i užasava. Noge su joj bile teške i goleme, otekle kao da će se rasprsnuti, a boja im je bila tamnožućkasta, i kad ih je podigla prema meni, ispunile su mi oči. Ugurala sam jastuk, koji se istog časa spljoštio pod njihovom težinom, i još jedan jastuk pod njena leđa, sve dok nije izgledala kao da leži u nekoj kadi, no u potpuno sjedećem položaju, i nasmijala mi se i iz ladice izvadila ruž i namazala usne iznenađujuće vješto, u nedostatku ogledala, ja nikad u životu nisam uspjela pronaći svoje usne bez ogledala, i crvenilo veste isticalo je njene lijepe usnice, i izdvajalo ih od izobličena lica, i pomislila sam da je možda i ona jedna takva ohola kći, kao Marta Bat Baitos, koja se odjednom našla prikliještena kotačima konjske zaprege, i onda je rekla svečanim glasom, ovo kao da mi je nagrada za trud, nećeš vjerovati, ali sjećam se dana kad si rođena. Ozbiljno? upitala sam s ravnodušnošću koja ju je pomalo razočarala, nije mi se činio tako značajnim dan kad sam se rodila, a sigurno ni njoj, no ona je rekla, da, to je sasvim slučajno bio taj isti dan kad sam prvi put srela Arieja, sjećam se da mi je rekao, moja je prijateljica danas rodila bebu, nakon mnogo godina terapije.
A ja sam rekla, prijateljica? Jesi li sigurna da je rekao prijateljica a ne prijatelj? Čini mi se da mu je onda moj tata bio prijatelj, a ne moja mama, no ona je ustrajno kimala i rekla, sjećam se svake riječi tog dana, rekao je prijateljica i bio je izvan sebe kao da je on otac. I sjećam se da smo digli čašicu tebi u zdravlje, sjedili smo u baru u Parizu i Arie je naručio bocu šampanjca. Uzela je slavljenički šalicu čaja koju sam joj pripremila i podigla je kao da mi želi pokazati točno kako je gucnula šampanjac te večeri, no odmah je počela kašljati i čaj se prolio po plahti a njene su oči postale vlažne i crvene, sve dok nije postalo potpuno nemoguće još jače osjetiti šok spoznaje udaljenosti toga i ovog današnjeg dana. Prihvatila sam njenu šalicu i obrisala plahtu i donijela joj vodu koju je oprezno otpila, a u očima joj se miješalo plavo s crvenim sve dok nisu nastale ljubičaste mrlje koje su izgledale kao slijepa zemljopisna karta, drevna noćna mora zemljopisnih podneblja, iz koje se treba razaznati zemlje i gradove u mrljama koje izgledaju gotovo jednako, nikada to nisam uspijevala razaznati, pa ni u njenim očima nisam pronašla mnogo kada je rekla, kao samoj sebi, a onda još čak nisam ni znala da sam trudna, kao da ističe neki kuriozitet, tako je to rekla, osobni kuriozitet koji zabavlja samo one koji su u njega upleteni, no ja se nisam uspjela suzdržati pa sam rekla, trudna? Mislila sam da nemate djece. Nemamo, nemamo, rekla je u jednom dahu, onda sam bila s nekim i mislili smo se vjenčati, no ta je večer sve promijenila, ta večer kad si se ti rodila. Još nisam znala da sam trudna, ponovila je, nije mi bilo jasno zašto sam povratila sav šampanjac. A što se dogodilo s bebom? upitala sam je i osjetila neugodne drhtaje po cijelom tijelu, kao da je riječ o meni samoj, a ona je rekla, nije bilo bebe, nakon tjedan dana spakirala sam stvari i otišla živjeti s Ariejem. Nije me želio trudnu s drugim muškarcem, pa sam prekinula trudnoću. Mislili ste da ćete s njim imati djecu, pokušala sam ublažiti fatalnost te odluke, no ona je rekla, ne, znala sam da nećemo imati djece. I bez obzira na to prekinuli ste trudnoću, rekla sam, ne uspijevajući sakriti prijekor u glasu, a ona je rekla obrambeno, da, prekinula sam trudnoću, kao da bi to s veseljem učinila i sada. I nije vam žao? upitala sam gotovo preklinjući, poistovjetivši se s plodom koji je bio uništen. Više žalim što me nisu poslali da učim balet, rekla je s bijesom ispunjenim neugodom, bijesom bolesnika koji se obore na neku glupost i to onda preuveličaju, nećeš mi vjerovati koliko sam preklinjala svog oca, a on mi je odgovorio da nemamo novca. Noćas sam to opet sanjala, otkad sam bolesna neprekidno sanjam o tome, da sam na satu baleta, lebdim u bijeloj haljinici skupa s ostalim djevojčicama. Uvjerena sam u to, da sam učila balet, danas ne bih bila ovako bolesna. Nikada to neću oprostiti svome ocu.
Pa zar je on još živ? upitala sam, iznenađena njenim bijesom, a ona je rekla, nije, ali to uopće nije bitno, ni ja više nisam živa. Njene su se oči sklopile, i pomislila sam kako bi bilo baš prikladno da sada umre, nakon što joj je iz usta izašla posljednja rečenica, kao u filmovima, i na kraju će on biti taj koji se mora meni ulizivati, plaziti na sve četiri kako bi od mene čuo posljednju rečenicu svoje žene, a ja ću mu se naravno pomalo osvećivati pa ću se pretvarati da sam je zaboravila, a možda je i bolje namjerno sve iskriviti, reći kako joj je bilo žao zbog ondašnje trudnoće i tako učiniti da mu duša pati do posljednjeg dana života, no vidjela sam da se njene otečene noge pomiču, i pokušala sam ih zamisliti u majušnim bijelim baletnim papučama, a onda je otvorila oči i pogledala na sat, možda je htjela provjeriti za koliko će joj vremena on doći, a ja sam se odjednom prepala jer je to bilo upravo ono što sam trebala učiniti, no ne sada nego prije pola sata, odmah po svom dolasku. Od silna straha nisam mogla pomaknuti ruku pa sam zavirila na njen sat i tek onda na svoj i malo sam se začudila da je prošao puni sat, i na mojem i na njezinu satu, točno je podne, upravo se na sekundu završio sat vremena koji mi je bio posvetio pročelnik Odsjeka. I baš sada, kad više nisam imala što izgubiti, uznemirila sam se i rekla joj da kasnim na predavanje, i ona je kimnula s razumijevanjem, i zamolila sam je da ne kaže teti Tirci da sam bila kako je ne bi rastužila, i ona je nastavila kimati i vidjela sam da su se boje u njenim očima razdvojile i opet je bilo plavo u sredini a crveno okolo, i rekla je vrlo ozbiljno, nadam se da se nisi uvrijedila, a ja sam upitala zašto, a ona je rekla, zato što sam povratila sav šampanjac na dan kad si se ti rodila, i ja nisam bila sigurna je li to šala pa sam rekla, ma kakvi, neka ti je u zdravije, i pomislila sam kako je to najgori mogući odgovor. I prije no što izvalim još neku glupost krenula sam van, iznenada, svim namjerama usprkos, i na vratima sam je poželjela opet upitati je li sigurna u vezi s onim danom, da je on uistinu rekao prijateljica a ne prijatelj, no osjećala sam da mi više nije dopušteno tamo ostati, da postajem bolesna od njene priče o žrtvi, i odlučila sam pobjeći, u trku gutajući hodnike, i tek kad sam stigla na hladni sivi zrak osjetila sam se spašenom. U autobusu sam pokušavala smisliti izgovor, ali nisam uspjela usredotočiti misli, toliko me iznenadila njegova upletenost u moj život, čak sam osjetila bijes, kojim se on uopće pravom imao veseliti, tko mu je uopće dopustio veselje dok sam ja ležala u prozirnom krevecu za novorodenčad, i zašto se toliko veselio kad sam se rodila a sada je tako ravnodušan, šteta što ne može biti obratno, i zašto je rekao prijateljica a ne prijatelj, pa između nje ga i moje majke bilo je otvoreno neprijateljstvo, i toliko sam se udubila u te misli da zamalo nisam opazila da se penjem lijepim fakultetskim stubištem i da preko puta mene silaznim stubištem hoda pročelnik Odsjeka, zadubljen u razgovor sa svojom asistenticom, i dvoumila sam se da li da siđem za njima, ali baš mi se nije dalo, toliko sam se natrčala danas, pa sam odlučila da ću mu napisati lijepo pismo isprike s uvjerljivim izgovorom. Tražila sam mirno mjesto kako bih tamo sastavila pismo pa sam se popela do knjižnice. Cijelo polje spuštenih glava, kao suncokreti nakon zalaska Sunca, u meni je probudilo nelagodu pa sam sjela u daleki kut, tako da me nitko ne vidi. Svi rade na svojim zadacima, samo ja sastavljam glupo pismo isprike, stvarno je hitnije od
toga da počnem raditi na disertaciji, pismo ću moći staviti u njegov pretinac i kasnije, pa sam stala hodati oko polica, i pokušavala tražiti materijal o legendama o žrtvi, i svatko tko bi prolazio pokraj mene prepao bi me, činilo mi se da svatko unosi neugodu u moj red, i mislila sam o velikom svećeniku kojemu je u hram došla perverzna žena da se napije vode i on je pristupio izopačenoj kako bi joj dao piti i tada je otkrio da je to njegova majka. Upravo sam među ovim policama prvi put ugledala Jonija, hodala sam sa škripavim kolicima punim knjiga, a on je onuda prošao sa Širom kao slučajno, i ona mi je rukama pokazivala da je to on i baš u tom trenu sunce mu je osvijetlilo lice i odmah sam opazila da je usprkos liječnikovim savjetima dobar dio vremena u mladosti posvetio istiskivanju prištića. Sunce je osvjetljavalo svaki ožiljak pojedinačno, no mene je smirilo baš to što su njegovi nedostaci bili toliko jasni, bilo je nečeg otvorenog i jako povjerljivog u čovjeku koji hoda svijetom s takvom kožom, a ne nosi čarapu na glavi ili masku, i smjesta sam pokazala prema Širi znak s palcem okrenutim nagore, neka zna da je on što se mene tiče OK. Kasnije, kad smo se ponovo sreli, bila sam razočarana što su mu ožiljci manji no što sam ih bila upamtila, izgleda da je kut pod kojim su padale sunčane zrake bio baš koban. Nisu bili dovoljno veliki da i mene prekriju, nego su se odano priljubili uz njegovo lice i vrat, a ja sam ih htjela dodirnuti, sprijateljiti se s njima, da postanu i moji. Sjedili smo u malom kafiću, okruženim zelenkastim krugom stiješnjenog travnjaka, a košarica s bijelim svježim kruhom postavila se između nas, šaljući prema meni plačljive miomirise, i sjetila sam se da sam baš na istome mjestu sjedila s onim momkom koji stanuje iznad pekarnice, i to baš nekoliko sati prije naše jedine zajedničke noći. Morali smo nešto razjasniti, ne sjećam se više što, nešto u vezi s njegovom dugogodišnjom djevojkom, i po njegovim riječima želio je mene ali bio je vezan uz nju, i ja sam rekla, pa hajde da odmah odlučimo da ćemo provesti zajedno samo jednu jedinu noć, i on se složio, čak je bio sretan, oboje smo bili sretni, kao da smo otkrili neki trik, neki način na koji se torta može pojesti a da ostane čitava, i sati koji su protekli u plesu prepunom uzbuđenja uoči naše jedine zajedničke noći bili su najslađi, jer sav je strah postao bezvrijedan kada smo unaprijed odlučili o kraju, i ja sam ustala i protegnula se, i moji su se udovi tako istegnuli kao da im nema kraja, i okolni su stolovi promatrali kako postajem golema, svaki se ud udvostručuje i utrostručuje, ruke mi škakljaju strop kafića, a onda je on ustao i zagrlio me, priječeći mi da se do kraja protegnem, i moji su razočarani udovi pali na njega, i rekla sam mu, zašto si mi presjekao pokret, a on se smijao, njegove oči zelene kao trava koja nas je okružila okruglim obećanjem. Tada sam mislila da nije problem držati se onoga što smo odlučili, i ujutro smo se rastali kao junaci i ljubavnici, i pogledala sam njegovo milo lice i znala sam da ga više neću vidjeti, no nisam mogla pretpostaviti da ću svaki put kad zamiriše svjež kruh pomisliti na njega, i kad sam sjela preko puta Jonija pomislila sam da je to znak, to što se Joni dogovorio sa mnom u tom istom kafiću, znak da će se ono što je ovdje počelo nastaviti s njim, koliko se dugo može zavlačiti s prekinutim početkom, i pokušala sam ponovo oživiti onu slatkoću, pa čak i ono isto protezanje, no on nije ustao da ga presiječe pa se presjeklo samo od sebe, i kad sam se vratila u stolac znala sam da se
moram zaljubiti u Jonija, da mi je to prilika da pretvorim onu bol u sreću. Između njegovih ožiljaka bile su u određenom nedostatku reda raspršene baršunasto smeđe i meke oči, gotovo purpurne, kao prezrela breskva narančaste usne. Nešto je tamo nedostajalo, sve dok nisam shvatila da je to nos, ne da ga nije imao, jednostavno je bio malen i prćast kao bebin nos, kao neki gumb, savršen za bebu ali smiješan za odrasla čovjeka, i upitala sam ga koliko mu je godina, kao da sam očekivala da kaže dvije i tako riješi problem, no on je rekao dvadeset i tri, isto koliko je bilo i meni, i onda smo otkrili da smo rođeni istog mjeseca i istog dana, drugim riječima da smo blizanci. Onda sam pomislila da je to, izgleda, dodatni znak, a s dva znaka nema dvojbe, i pokušala u sebi upaliti vatru. Upravo mi je pričao da mu je prije par tjedana umrla mama i da je zapravo još u razdoblju žalovanja, a ja, kao luđakinja, rekla sam, baš super, jer svaka mi se stvar činila znakom, i rekla sam mu, hajdemo onda k tebi i nećemo izlaziti cijeli tjedan, jer sam se uvijek grizla što se s onim tipom nisam dogovorila za tjedan dana a ne samo za jednu noć, a Joni se nasmijao svojim nježnim osmijehom, i rekao, ali ja moram ići raditi, a ja sam rekla, zaboravi, imaš pravo na godišnji, i tako sam nastavila širiti oduševljenje na njega i na sebe, i otišli smo kući držeći se za ruke, ljubili se u dizalu, i tako sam ga silno voljela cijeli taj tjedan i mislila samo o njemu, i kakva sam ja sretnica da u svom životu uspijevam spojiti dva dijela u isto tijelo. On se pak uglavnom zatreskao u moju ljubav prema njemu, bila je toliko uvjerljiva, a tek onda u mene samu, i kad sam ga na kraju tjedna upitala obećava li mi da će me zauvijek voljeti, odgovorio je da i ja sam mu vjerovala, i mislila sam na ono jutro s onim momkom, kako smo stajali naslonjeni na prozor s pogledom na pekarnicu, a ja sam ga upitala što će biti s nama, a on je rekao, zašto to trebaš unaprijed znati, kako to možeš unaprijed znati. No poslije smo počeli izlaziti u svijet i polako sam prema Joniju počela osjećati mržnju, mrzila sam ga kao da mi je učinio nešto nažao, i što me on više volio, ja sam ga više mrzila, i sama nisam shvaćala zašto, kao da me namjerno prevario, a najmučnije je bilo to što mu nisam mogla ništa reći, jer je sve to zvučalo tako besmisleno. Katkad sam mrzila njega, a katkad samu sebe, a u onim boljim trenucima oboje. Iza njegove kuće bio je veliki park i tamo smo odlazili popodnevima i promatrali Sunce i tamo sam mu opet postavila pitanje koje sam postavljala svakom muškarcu s kojim sam bila, pitanje koje mi je nekoć gorjelo u ustima, a sada je postalo bez okusa i mlako, hoćeš li me voljeti zauvijek? I njegovo da bilo je izrečeno s tolikom lakoćom, budilo je toliko razočaranje kao da mi je rekao ne. Uvijek je postojao trenutak kada bih sjela na stijenu i počela gutati suze. Bili smo toliko izgubljeni, oboje, blizanci siročad među bijelim stijenama i crvenim nebom, ovce koje su izgubile stado, i sve sam vrijeme mislila kako bismo se mogli ponovo uključiti u normalan život, i govorila sam Joniju, uskoro ću nam pripremiti večeru, kao da je to obred koji će nas osloboditi od prokletstva, a on bi se osmjehnuo mekim tužnim osmijehom i šutio. Željela sam vrištati, zašto šutiš, udari stijenu rukom, prisili me da izađem iz toga, zaprijeti mi, daj mi ultimatum, no samo bih gutala vlastite suze između stijena koje su počele tamnjeti. Te noći kad smo se vjenčali uvjerila sam ga da je prebanalno da se sada jebemo, jer tako svi čine, a mi trebamo biti baš jedinstveni u tome i izmisliti drugi sadržaj za
ovu noć. I prije no što sam prestala govoriti on je već zaspao, a ja sam ležala budna i pokušavala se sjetiti kako su se stvari odvijale, napraviti neku vrstu međusume onoga što bi se skoro s podsmijehom moglo nazvati mojim ljubavnim životom, utvrditi zašto ga nisam ostavila još na početku, zašto sam tako brzo odlučila da je kasno za povlačenje, i mislila da je on jedini koji mi je obećao da će me voljeti zauvijek, i izgleda da nisam mogla to odbaciti, i mislila sam na onu noć kada me miris kruha prekrio poput plahte. A onda sam čula blag zvuk eksplozije i na mene je pala velika sjena i knjige su se odjednom činile kao zatvorene kutije, neprobojne, gotovo jednake. Sivo podnevno svjetlo koje je ulazilo kroz zatvorene prozore nije uspjelo osvijetliti golemu knjižnicu i bilo je izbačeno natrag, i sve su se glave odjednom podigle u čuđenju, zureći oko sebe raspuknutim očima kao da su se taj tren rodile. Radosno sam proučavala razočarana lica kad im se ugasilo svjetlo i računalo usred rečenice, kao da su u beskrajnom natjecanju između mene i njih prisiljeni malko zaostati, dati mi još jednu priliku da poravnam rezultat. Sjela sam preko puta prozora i promatrala sivi vjetar, to je sjena hrama i samo ja to znam, sjena koja je padala istočno na Jerihon i žene su se njome zakrivale ljeti, stiješnjene i vrele, grleći svoju djecu, i odjednom sam osjetila kako mi nijemo nedostaju moji roditelji, jer bismo se uvijek pri nestanku struje sjedinili, poslušno sjeli, u nedostatku izbora, oko jedne svijeće. Bila bih se zagledala u njih pogledom koji samo mrak dopušta, pokušavajući odgonetnuti što bih o njima mislila da mi nisu roditelji. Katkad bih vidjela kako me gledaju i mislila kako i oni mene provjeravaju na isti način, s tugom, i što će biti ako odluče da im ne odgovaram. Moja bi majka nagomilala hrpu knjiga pokraj svijeće kao da će nestanak struje potrajati cijelu vječnost, i na vrh gomile stavila bi izrezbaren primjerak Biblije, vremešan, koji je uvijek izgledao kao da je mokar, knjiga koja se sama otvarala na stranicama s pričama o Davidu, David i Jonatan, David i Bat Seba, David i Abšalom, i njezin bi glas milovao te odlomke smekšavši ih samo za mene. Ja bih bila čekala najtužnije dijelove, tamo gdje se moglo bez srama plakati, priključiti se niski plača koja se protezala s odlomka na odlomak, a moj bi otac nestrpljivo sjedio i nervozno lupkao prstima, dosta više, prestanite već jednom s plakanjem. Ja bih nas promatrala i mislila da je to ono što se naziva datošću, vrsta pojma koji se više ne može izmijeniti, sadašnjost koja je već prošla, odlomci koji se nastavljaju i ritmično lupkanje prstiju koje će poslušati i sam plamen svijeće, to je ono što će odrediti moju sudbinu. Katkad se također moglo čuti zavijanje čagljava s livada koje su okruživale kuću, i tada je strah rastao i zajedno s njime žrtva koju sam osjećala prema njima, i tek onda kad bi se svjetlo odjednom vratilo, donoseći istodobno i sreću i tugu, istodobno osvjetljavajući i tamneći, i svi bismo tada odahnuli s olakšanjem ili zapravo tugom, gledajući oko sebe ono što je preostalo od toga dana, toga života,i tek bi se onda rasulo naše krhko sjedinjenje, lica bi se ušiljila, i umjesto da se bojim čagljeva bojala bih se njih, njihova nedovršenog zatočeništva, koje je noćima zavijalo oko moga kreveta. Nedugo zatim moglo se naokolo čuti razdražujuće zujanje normalnosti, koje me gušilo svojom neosjetljivom stabilnošću, i sve su se glave zadovoljno vratile na
mjesto, no ja sam već bila na putu prema van. Zamolit ću da upalimo svijeću i sjednemo oko nje, zašto se ne bi složili, moram još jednom osjetiti ono rijetko zajedništvo, i oni mi to neće moći odbiti, pa zašto bi odbili? I u restoranima se sjedi uz plamen svijeća, zašto ne onda u njihovoj kuhinji, dok nitko ne gleda? No kad mi je otvorila vrata, iznenađena i sretna što me vidi, utisnut trag jastuka popodnevnog drijemeža na njenim mršavim obrazima, odmah sam zaboravila na svijeću i cijelu tu priču i bez ikakve namjere izletjelo mi je iz usta, što si imala s njim, mama? A ona, kao da je na to godinama čekala, čak nije ni pitala s kime. No onda je on provirio iza njenih leđa, kao da se tamo skrivao, načas na visini njenih ramena a zatim mu je glava izvirila nad njenom, kao neki toranj od glava, klempavih ušiju i mrka pogleda, i rekao je, upravo je ovdje bio Joni, i doista sam u tom trenu namirisala Jonijev losion poslije brijanja, šuljao se onuda kao uhoda, mirisan a nevidljiv, i malo sam se uplašila kad sam to čula, možda je bio došao reći da me ostavlja, pa sam upitala, a što je htio? kao ravnodušno, a oni su stajali preda mnom, toranj od roditelja, svaki od njih pojedinačno oblikujući svoje pitanje, a nitko ne daje odgovor. Sam će ti reći ako bude htio, rekla je na kraju glava mog oca, čeka te kod kuće, promatrajući me kao da sam štakor u njegovu laboratoriju, kao da je on veliki svećenik a ja nastrana, i odlazim za njima u kuhinju, trudim se držati leđa uspravno, točim si čašu vode iz slavine i iskapim je kao da je i ona nastrana, očajnički sišući rub čaše, kako se brzo slažu urote, pogotovo protiv mene, i sada da bih doznala što to Joni smjera moram čitati lice svog oca, a to je ispit na kojem padam već dugi niz godina i nema razloga da odjednom uspijem, i sve mi se čini tako beznadno, svi ti zaobilazni iskrivljeni putovi od jednog čovjeka do drugoga, upoznati Arieja preko njegove žene, oca preko Arieja, Jonija preko oca, kao beskonačna slagalica koja postaje sve složenija, i samo ona stoji po strani, kao da je izvan slike, skrivajući se iza svojih naboranih obraza, koji čak ni u tragovima ne svjedoče o ljepoti koja je minula, koji izgledaju kao da je s njima rođena, dok stoji kraj sudopera i ispire posuđe s naivnošću smirene domaćice koja nema što sakriti, sve dok mi nije postalo jasno da sve vrijeme pere jedan jedini tanjur. I onda ja stanem iza nje i guram čašu na slavinu da bih napunila još vode, i ona kaže, nije zdravo piti toplu vodu iz slavine, no voda je hladna, i ona pita, zar nisi gladna? A ja kažem, žedna sam, a ona provjerava je li tata još u kuhinji i kaže, što si me ono prije pitala, nisam te dobro čula, a ja točim vodu u čašu i kažem, pitala sam o nestanku struje, pitala sam sjećaš li se kako smo nas troje sjedili oko male svijeće, a ona kaže, nije istina, imali smo tri svjetiljke na naftu, svatko je imao svjetiljku na naftu, a meni se i to učinilo kao dio urote ili, točnije, kao vrhunac urote, pa sam podigla čašu i izlila je natrag u sudoper, točno na njene ruke, koje nisu ostavljale onaj tanjur, i ona je protrnula i rekla, zar si potpuno poludjela, voda je kipuća. Na glavnoj ulici pod njihovom zgradom stajao je policajac sa zviždaljkom i stajala sam sa strane promatrajući ga i mislila o svim onim stvarima koje bih mu šapnula na uho, uz potpunu diskreciju, hajte se malo popnite u stan broj tri, rekla bih, nećete vjerovati kakve se tamo stvari događaju, svi su nevidljivi, no vi imate sredstva koja se mogu nositi s takvim pojavama, a ja nemam, na žalost nemam,
inače vam zaista ne bih smetala. Vi imate mračne sobe za ispitivanje, napredne poligrafe, zatvore, a što imam ja? Oči i uši, kratko pamćenje, ljudske želje, jednu golemu ograničenost, eto to je ono što ja imam, i nemojte misliti da ne postoji onaj tko bi to iskoristio. Začudili biste se koliko to iskorištavaju. On je bio mlad, mlađi od mene, glatka lica i ugodna osmijeha, nakon što je zazviždao nasmijao se gotovo ponosno, i njegov se pogled načas zaustavio na meni. Sigurno kod kuće ima mladu ženu i bebu, premladu, da nije bilo bebe, ne bi se vjenčali, no sad je već prekasno za kajanje, najviše zbog toga što je ona dobra, dovoljno dobra. Za dvadeset godina sigurno će je ostaviti zbog nekog curetka, ali u sljedećih dvadeset godina njegov je život sređen, a tako i njen, jer ona ne zna ono što ja znam, i odjednom sam postala ljubomorna na nju, na policajčevu ženu, jer ona će biti ostavljena tek za dvadeset godina, a mene će ostaviti danas.
Sedmo poglavlje
Putem sam razmišljala koliko mrzim put donde, mrzim svaki prometni znak i svaki semafor i svaku trgovinu, svi su oni svjedoci moga poniženja, a više od svega mrzim tu kuću pred kojom mi srce počinje glasno kucati a lice rumeni još prije no što stignem do vrata, s grmovima koji je zakrivaju i pčelama koje vrludaju među grmljem, kuća koja ima mnogo toga sakriti, kuća koja se treba sramiti, kuća kojoj pristaje snažan potres, teška vrata s malograđanskim natpisom pričvršćenim na njih, Even2, kao da je unutra spomenik a ne ljudi, i čudila sam se kako je ona uopće ikad ovdje stanovala, tako se lijepo uklapa u bolnicu, kao da je tamo njezin dom, nikako je nisam uspijevala zamisliti da se penje ovim stubama, i traži ključeve nadmoćnim kretnjama. Znala sam da njega nema ali ipak sam došla, uporno stojeći posramljena pred zatvorenim vratima dok on predano gura invalidska kolica svoje žene zavojitim beskrajnim hodnikom, koji uvijek iznova započinje, kao da ako stanem pred nju, ako sjednem na hladne stube pred ulazom, ako se ne vratim kući, izbrisat će se ova nesretna urota koja me čeka tamo na narančastim mokrim Jonijevim usnama. Sjedila sam na stubama zureći s dosadom u pocrnjelo kamenje na zgradi preko puta, dosadom koja se pretvorila u strah pri pogledu na sjene lišća koje na zidovima plešu ples bijesa i zla. Na drvetu je to još izgledalo dobro, no odraz na zidu bio je zastrašujući, i sjetila sam se da sam upravo ovako sjedila, sama na stubištu naše kuće u naselju, na početku zime, i smiješila se jer su se mama ili tata vratili iz bolnice i sada će mi pripremiti večeru i ispričati mi što su liječnici danas rekli. Netko od njih dvoje uvijek bi ostao noću u bolnici da bude s mojim malenim bratom, a drugi bi se vratio da bude sa mnom, i smiješila sam se i promatrala ples lišća na zidovima susjedove kuće, koji je postajao sve bješnji, sve strasniji, i pokušavala sam po tom plesu pogoditi tko će od njih dvoje doći. Sa susjedovih
prozora rastegnule su se hobotnice plamena svijeća, pružajući prema meni svoje žute krakove, bilo je vrijeme Hanuke, palila se druga ili treća svjećica, i odjednom sam u daljini ugledala njih oboje i prepala se, jer već ih mjesec dana nisam vidjela zajedno, otkad je moj brat obolio, što se dogodilo da ih više ne treba kraj sebe. Preklinjući sam gledala lišće, i onda opet cestu, u nadi da je to samo sjena koja se udvostručuje, no oni su se polako počeli odvajati, udaljenost između njih povećavala se jer je majka trčala prema meni a otac je sporo koračao, zaostajao, ona je luđački trčala a njena lijepa debela pletenica ovila joj se oko vrata kao šal ili konopac i njeno je lice bilo izobličeno a usta razjapljena u kriku ali nikakav se krik nije čuo, i na tren sam pomislila da to nije moja majka, nikada je nisam vidjela tako nekontroliranu, a ona me podigla u naručje kao da sam beba, i nastavila svoj luđački trk ravno u polje iza kuće i u trku je otkopčala gumbe svoje košulje sve dok mi njene grudi nisu skočile u lice, iz njih je kapalo mlijeko, i ridala je, hoćeš piti mlijeko, zar ne, sada trebaš piti mlijeko, i odjednom je sjela pod neko drvo, gurajući mi bradavicu u usta, a ja sam prihvatila njezino ludilo, otvorila usta, usprkos tome što mi je bilo gotovo deset godina, i počela sisati i sisati prozračno i sladunjavo mlijeko koje je bilo tako nužno, a onda u jednom trenu postalo beskorisno. Vidjele smo kako tata trčkara tražeći nas, Rahel, vikao je, i on je plakao, gdje ste, izgledao je tako usamljen između drveća na poljani, gdje ste, plakao je, kao dječak koji se igra skrivača ali igru shvaća preozbiljno, a majka je okrutno šutjela, dišući nečujno, začepivši mi silom usta svojom bradavicom, i mislila sam kako ću se uskoro ugušiti, i počela sam se migoljiti i na kraju sam je baš ugrizla kako bih se oslobodila i s ustima punim mlijeka uspjela sam reći, ovdje smo, tata. Dotrčao je i sagnuo se prema nama, bolje rečeno srušio se na nas, i svi troje sjedili smo u mraku ispod drveta, a ona mi je nastavila govoriti kao da njega nema, rekla mi je, zašto si nas otkrila, kao mala djevojčica koja pogrešno govori, zašto si nas otkrila, izdajice, nikad nas ne bi uspio naći, i činilo se da to doista i misli, da cijeloga života možemo sjediti ovdje ispod drveta, i cijeli će se život vrtjeti oko nas kao slijepac čiji je pas pobjegao a štap mu se slomio, i cijeloga života ostat će mrak, i može se reći da je zapravo bila u pravu. Radost su još nekako uspijevali podijeliti među sobom, ali bol nikako, svaki od njih baca svu krivnju na onoga drugoga ili je otima za sebe, ne ostavlja ništa onome drugome, kao da je ta bol njegovo osobno vlasništvo, i ja sam se pokušala izbaviti iz njezina prodirućeg zagrljaja, sva mokra od mlijeka koje je curilo, i mislila sam o svome malom bratu i nisam baš uspjela osjetiti tugu, još ga nisam uspjela zavoljeti, jedva sam stigla biti malo ljubomorna, i onda je već obolio i odveli su ga u bolnicu, a meni ga je bilo zabranjeno vidjeti jer je bio stavljen u izolaciju, i još prije no što je umro uspjela sam potpuno zaboraviti kako je izgledao, nismo ga stigli čak ni fotografirati, tako je kratko trajao njegov posjet našoj obitelji. Sjećam se kako sam pokušavala utješiti majku, govorila bih joj, pa to je gotovo kao da se nikada nije ni rodio. Zar ti je bilo tako grozno prije nego što se on rodio? Pa zašto ti je onda sada tako grozno kad ga više nema? Kako se može žaliti za nekim za koga smo navikli da ga nema? No ona me gledala očima punima mržnje, kao da sam ga ja ubila, ne shvaćajući da zapravo želim pomoći. Štoviše, govorila bih joj, sada biste trebali mene maziti, pokazati da cijenite to što me imate, a vi se umjesto toga ponašate kao
da sam ja vaša posvojena kći a on je bio vaše pravo dijete. Istoga dana kad ste vi ostali bez djeteta, govorila sam joj, ja sam postala siroče. A onda sam čula korake koji se približavaju i protrnula jer sam mislila da je to on, bez razmišljanja sam potražila mjesto da se sakrijem, kao da ne čekam njega, i brzo sam stala pokraj susjednih vrata, kao divlja životinja koja se skriva od svoga lovca i pretvarala sam se da čekam da se vrata otvore i sve sam vrijeme mislila, ako ga stvarno toliko ne želiš vidjeti, što onda uopće ovdje radiš, i iza leđa sam čula glasove, neka se žena upravo približavala vratima ispred kojih sam stala, i čak je počela zveckati ključevima, a ja sam stajala nepokretno, nastavljajući predstavu pred pogrešnom publikom, i odjednom sam začula dječji plač, pun negodovanja i nade, i počela sam se tresti, jer godinama nisam čula takav plač, a onda više nisam mogla izdržati pa sam se okrenula i ugledala kako stoje, mlada žena s malim djetetom na rukama, osvijetljeni blistavim sjajem slatkoće, ruka joj je puna ključeva i sve ih drži spremne za otvaranje, kao da pokušava otvoriti vrata kroz moja leđa, i ne znam što bih rekla pa sam pokazala prstom na vrata preko puta, ona na kojima piše Even, i promucam, ja čekam njih. Namjerno sam rekla njih a ne njega, kako bi zvučalo primjereno, kao posjet obitelji, i ona se nasmijala s olakšanjem i širom otvorila vrata i kroz njih je izašao val topline, i ušla je s djetetom, i trenutak prije no što su se vrata zatvorila pred mojim nosom rekla je, možete čekati s nama, rekla je s nama a ne samo ovdje ili kod nas, kao da će oni uistinu čekati sa mnom, ona i njezino dijete, sudjeluju u mojoj misiji, napetosti, nezadovoljstvu, i osjećala sam da razumije koliko je tužno moje očekivanje, jer da nije, ne bih tako beznadno čekala, jer on će doći kad dođe, a ono što ja čekam njegova je ljubav, a ona neće doći nikada. Zatekla sam se kako stojim pokraj vrata ali s njihove druge strane, ne usuđujući se krenuti naprijed da ne bih provalila u njihove živote, a ona je u međuvremenu oljuštila sve slojeve omotača s bebe, i kad je skinula kapu odjednom se otkrilo njegovo lišce i u čudu sam se zagledala u njega jer je to minijaturno lice bilo pljunuto Jonijevo lice, iste narančaste usne i mekane smeđe oči i smeđa kosa koja u njega još nije dovoljno narasla da postane kovrčava, slatko lice ovčice, i buljio je u mene poput ovce, i pomislila sam da sam možda umjesto svih svojih gluposti trebala s Jonijem imati dijete koje bi imalo njegovo lice, no onda sam osjetila ubod straha, odakle je zapravo baš ovo dijete dobilo baš Jonijevo lice, i smjesta sam pogledala majku, da vidim nalikuje li možda na ovcu, no ona je izgledala potpuno drugačije. Lice joj je bilo živahno i glatko, svijetlih očiju i tamnih debelih usana, a kosa joj je bila skupljena u punđu kakvu nose plesačice, i uputila mi je topao osmijeh i rekla, što želiš piti, a ja sam rekla vodu i naslonila se na vrata jer mi se zavrtjelo u glavi od pomisli da je to Jonijevo dijete, i da je možda to ono što mi želi ispričati kod kuće, i pružila mi je čašu i nestala u hodniku s djetetom i začas se vratila bez njega. Zadrijemao je, obavijestila me pobjedonosno, a ja joj nisam vjerovala jer je još maloprije bio potpuno budan, činjenica je da sam vidjela potpuno smeđu širinu u njegovim očima, i bilo mi je jasno da ga namjerno skriva, no ja više nisam mogla provjeriti je li mi se sličnost pričinila ili je stvarna. Htjela sam je upitati, recite mi, je li slučajno ovo dijete moga muža, no bilo mi je neugodno pa sam počela s njom bez veze čavrljati, svakakva uobičajena pitanja kako bih
stekla predodžbu o njezinu životu, i upitala sam koliko je stara beba i kako se zove, i svaku riječ koju je rekla istog sam trena zaboravila, a onda sam s namještenom ležernošću rekla, uopće vam nije sličan, a ona se nasmijala, da, jako sliči svome ocu, a ja se nisam suzdržala i rekla sam, imate li njihovu zajedničku fotografiju, a ona je rekla, ne, još nije bilo prilike da ih slikam zajedno, a ja sam osjetila da ga moram ponovo vidjeti, pa sam rekla, čini mi se da sam čula plač, a ona je osluhnula i rekla, ne, ja ne čujem ništa, samo korake vani, i brzo sam se okrenula i prislonila oko na špijunku, u nadi da to nije on. Kroz špijunku je izgledao kratak i debeo, manje privlačan, manje strašan, čak malo pogrbljen, jer je u rukama imao mnogo vrećica, kao starica koja se vratila s tržnice, uzdahnuo je i okrenuo prema meni široku stražnjicu, tražeći ključ po džepovima, nedostajao mu je samo rubac na glavi. Koga je vraga toliko nakupovao, može se pomisliti da priprema zabavu ili svečanu večeru, što on ima slaviti, i već sam se uvrijedila u njeno ime, ime njegove žene, koja je tamo svakim danom sve usukanija a on ovdje ždere i deblja se, i istodobno sam ga gledala kako vadi ruku iz džepa i otvara vrata i brzo nestaje sa svim vrećicama, kao patuljak u kutiji punoj slatkiša, i znala sam da je gotovo, moram izaći odavde i ostaviti za sobom još jednu zagonetku. Ona me promatrala bistrim ohrabrujućim pogledom i rekla, stigao je? I ja sam rekla, da, no možda da pričekam još nekoliko minuta, da se stigne popišati, takva mi je grozna rečenica izašla iz usta, zašto baš popišati, ali ona mi se nasmijala s razumijevanjem, i bila sam zaprepaštena, kako to da se njoj sve čini prirodnim, meni se sve čini neprirodnim, i upitala sam je, što vi mislite, beba koja se rodila na Tisha B'Av3 i umrla od gušenja, treba li se za nju zapaliti svijeća ili ne, i vidjela sam kako se njezin osmijeh začas izbrisao i odmah sam požalila i upitala, kako se zove vaše dijete, kao da će to drugo pitanje poništiti ono prvo, no ona je već bila sumnjičava, zašto pitate, a ja sam rekla, zato što bih ga rado koji put pričuvala, ako zatrebate dadilju, obožavam bebe, a to naravno nije bila istina, no morala sam vidjeti to dijete još jednom, a ona je rekla, u redu, nazvat ću vas, ali nije uzela moj broj i ja sam izašla i stala pred vrata preko puta i pozvonila prvo kratko a nakon toga dugo, ali vrata se nisu otvarala. Nisam čula korake s druge strane i nisam vidjela svjetlo, i sve je bilo tako mirno da bih, čak i da sam ga vidjela unutra vlastitim očima, bila uvjerena da nikoga nema kod kuće. Stajala sam tamo i mislila kako Žozefin više neće vidjeti ova vrata, ni okruglu špijunku ni natpis Even, na kojemu su urezana debela samozadovoljna slova, ni tanke pukotine ni crnu kvaku, zarobljenu mrljama prljavštine, ni otirač uz njih, koji je nekoć bio narančast a sada je smeđ s dvije nacrtane zadovoljne mačke, sve ove sitne pojedinosti njoj više nikada neće biti dostupne, i mislila sam kako izgleda trebam biti zahvalna za to što imam priliku sve to vidjeti, i stavila sam ruku na kvaku kako bih tamo ostavila svoje otiske, i na moje iznenađenje ona se pomaknula nadolje i vrata su se otvorila gotovo sama od sebe, s blagom škripom koja je zazvučala kao hrkanje. Istog sam trena skočila unatrag kako bi bilo jasno da to nisam namjeravala, i čak sam se okrenula prema vratima preko puta, kako bih se uvjerila da me ona ne prati svojim mirnim bijelim očima, i kao umorna i zbunjena vojska stajala sam paralizirana između dva bojna polja, sve dok se nije upalilo svjetlo na stubištu i
začuo tresak vrata odozgor i koraci koji silaze i uhvatila me panika, jer otvorena vrata preda mnom pokazuju da ima nečeg čudna u mojoj prisutnosti, i brzo sam im se približila kako bih ih zatvorila i konačno pobjegla odande, ali umjesto toga sam ušla. Hodnik je bio mračan, ali s kraja stana dopiralo je svjetlo, i čuo se zvuk motora i škripa kotača, kao da se netko vozi motorom po stanu, i stajala sam u tišini i slušala sve dok nisam shvatila da je to teško kotrljanje usisivača po tepisima koji su još jučer izgledali potpuno čisti. Vidjela sam vrećice položene pokraj kuhinjskih vrata, izgledalo je kao da su tamo bačene u žurbi, zelena salata ležala je na podu a štruca tamnog kruha naslonila se na nju, toliko se bio žurio usisati prašinu. Radi koga se toliko trudi, skuplja svoje nevidljive tajne mrvice u gladne ralje usisivača, kao da danas dolazi s njime stanovati nova žena. Pa Žozefin neće ništa znati, svakoga će dana u pet dolaziti da je malo provoza po odjelu, a poslije će se vratiti svojoj kući očišćenoj od prašine i prepunoj raskalašenosti, a ona o tome neće ništa znati. Čula sam ga kako stišće gumb s dugim uzdahom, usisivač je zašutio i bio povučen na kotačima u smjeru vrata. Srce mi je lupalo, no noge su mi bile potpuno nepokretne, i koliko god sam htjela nestati odande, nisu se pomicale s mjesta, kao jednom kad smo ležali na travi pokraj kuće u naselju i gledala, sam smrznute ptice na nebu, a moj je otac viknuo, zmija, brzo uđi u kuću, a moje su se bose noge zamrznule i on me gurnuo silom i to me strašno zaboljelo u ramenu i vidjela sam veliku smeđu zmiju kako se približava, a poslije mi je rekao da obujem čarape, i to je za mene bila svečana vijest, čarape usred ljeta, i ta luda briga za mene, i unatoč svemu nekako sam se uspjela izvući, tiho zatvarajući vrata za sobom, no nisam se mogla suzdržati i odmah zatim stala sam pred njih kao nova, kao da sam ovaj tren stigla, i pozvonila sam na zvonce, iznenađena što susjeda ne prati moje kretnje nakon čudnog plesa oko vrata, unutra i van. Odmah se začuo zvuk kotača, kao da se unutra ne hoda nogama, i vrata su se otvorila s brzinom koja me iznenadila, gotovo panično, a ja, čudeći se tome što se vrata otvaraju iznutra, rekla sam s glupim osmijehom, halo, ja sam, kao da razgovaramo telefonom, a on je rekao, vidio sam, i malo se pomaknuo u stranu i dodao, hajde, uđi, a ja sam brzo ušla, prije no što se predomisli, i od silne zbunjenosti spotaknula sam se na cijev usisivača, pa i nisam trebala znati da je tamo, i noge su mi se upetljale u žicu i odjednom sam tresnula na pod, moje se lice sudarilo s tvrdom poleđinom usisivača koji je još bio vreo od silna naprezanja. Prvo što sam pomislila jest da sam mu potrgala usisivač, i da mi to nikada neće oprostiti, i ispunila me tuga što će me baš tako pamtiti, kao onu koja mu je potrgala usisivač, i tek kad sam podigla glavu i spazila krv na podu shvatila sam da se meni nešto potrgalo, i opipavala sam izvor na svome licu i ruke su mi se zaustavile na nosu. Taj moj dragocjeni organ, koji sam najviše voljela promatrati u ogledalu, uzak i ravan kao u moje majke, sada je bio bolan i krvav. Nisam se usuđivala taknuti ga, nisam se usuđivala podignuti lice, da mi ne bi otpao kao list koji otpada krajem ljeta, i tako sam skvrčena sjela, prekrivši rukama smrvljenu nakupinu i potiho plakala. Na tren sam potpuno zaboravila da je on tamo, toliko sam se saživjela sa svojim gubitkom, i tek kad sam začula kako se otvara hladnjak prisjetila sam se da se život nastavlja a on je izgleda zaključio da je baš sada pravi trenutak da spremi zelenu salatu u hladnjak, no smjesta sam osjetila hladan grumen u rukama, hladan i tvrd
kao led, i to je doista bio led, tri kocke leda u plastičnoj vrećici za sendviče, koje sam uzela ne rekavši hvala i strepeći prislonila na nos, kako bih zamrznula bol. Osjećala sam njegovu sjenu ponad sebe, kako pada na moja zakrvavljena koljena, sve se više približava, i s pomirljivim uzdahom kleknuo je na pod kraj mene, otirući bijelom krpom krv s mojih kožnatih hlača koje sam ujutro odjenula s tolikim oduševljenjem. Čini se da se dobro snalazi s bolesnima i unesrećenima, rekla sam samoj sebi, možda je zbog toga njegova žena odlučila oboljeti, izgleda da voli biti jedini zdrav u blizini i pokazivati predanost, šteta da to nisam prije znala, čak je vrijedno žrtvovati moj lijepi nos za to otkriće,i da bih to provela u praksu, naslonila sam glavu na njegovo rame, i odmah sam, kao refleksno, osjetila njegovu ruku kako se pomiče i obujmljuje moje rame, teška i očinska. Slomljen je, tužno sam šapnula, kao da je riječ o zajedničkom gubitku, i on je tihim glasom rekao, pokaži mi, i sa slavljeničkom nježnošću maknuo moje prste koji su skrivali nos, kao što mladoženja skida veo nevjesti. Gledala sam ga zabezeknuto kao da je moje ogledalo, i po izrazu njegova lica shvatila sam da je stanje ozbiljno, no on se nasmiješio smirenim osmijehom i rekao, uopće nije strašno. Vidi li se uopće da je to nos, upitala sam, ili izgleda kao kaša, a on je ozbiljno promotrio i rekao, nos je. Trebam otići na Hitnu, rekla sam, da ga slikam, a on je rekao, ne brini se, Jara, nos ti je sasvim u redu, ja znam što je slomljen nos, vjeruj mi, i znala sam da je došao čas da ga začuđeno upitam odakle on to zna i saslušam kako je s deset godina čistio kuće sa slomljenim nosom, no željela sam mu postaviti samo jedno pitanje, pitanje koje me mučilo i plašilo i nije mi dopuštalo da se danas vratim kući, a nisam znala kako ga uobličiti, pa sam naposljetku rekla, reci mi, komu si ti bio prijatelj, mojoj majci ili mome ocu? A on se nasmijao i iz džepa izvadio cigarete i upaljač i pripalio za nas oboje i rekao, to je kao da pitaš dijete koga više voli, mamu ili tatu, a ja sam rekla, ali ti nisi dijete, i ne njihovo, a on je rekao, svejedno ću ti odgovoriti kao dijete, oboma, bolje rečeno, oboma sam bio prijatelj. Ali komu više, bila sam uporna, kada ste prestali biti prijatelji, a on je uzdahnuo, ne sjećam se točno, nakon što si se rodila, čini mi se, i potonula sam prema podu, nisam ni dosegnula zemlju, preklinjala sam, u vezi je zahladnjelo, tako je to, stvari se mijenjaju, ponovio je kao da je riječ o lozinci, a ja sam nastavila, da, no zar u tolikoj mjeri da se ona pretvara da je bolesna samo da te ne bi vidjela? Kad se samo i spomene tvoje ime, ona protrne. Nemam pojma, pomaknuo se s nelagodom, to je njena stvar, ne moja i ne tvoja, i odjednom je ustao i donio još jednu krpu i njome počeo čistiti oko mene. Podignula sam noge kao što sam to običavala činiti kad je mama prala pod kad bih ostala kod kuće bolesna, s čuđenjem promatrajući tijek života koji se obično odvijao bez mene, života tihe jutarnje rutine a ipak s toliko naboja, kao da je svaka stvar koju majka čini zapravo više no što se čini, pranje poda više je od toga, i sve čarobne radnje prepune značenja odvijaju se svakodnevno dok sam ja odstranjena u školu. Dokotrljao je usisivač, stručno ga rastavio i gurnuo u ormar, i pružio mi ruku da ustanem kako bih mu omogućila počistiti mjesto gdje je bila moja stražnjica, i stvarno su tamo bile mrlje od krvi, moglo se pomisliti da se na tome mjestu dogodilo ubojstvo, ispod mene, no on je hladnokrvno sve počistio, i začas u njegovu stanu nije ostao nijedan znak, samo je na mome licu nos natekao kao balon. Pokraj
vrata je bilo ogledalo i stala sam pred njega, približavajući se postupno i oprezno kako bih mogla u pravom trenutku uzmaknuti, i spazila sam golemu i odvratnu ranu posred lica, a on je odjednom stao pokraj mene sa svečanim osmijehom, kao da poziramo fotografu na nekom slavlju, i promotrila sam naša zajednička lica, načas se prestrašila zbog nedostatka sklada, bili smo kao stranci zatočeni u istom okviru, kao pripadnici potpuno različitih rasa, on s tamnim licem i starački bijelom kosom i ja s bijelim licem i tamnom kosom, on je izgledao kao sjena, toliko je bio taman pokraj mene, a ja blijeda kao sablast. Ogledalo je isticalo nekakvu nakrivljenost na njemu, nešto što se obično u njega nije osjećalo, neugodan nedostatak simetrije na njegovu licu koji je padao po mome licu, jer smo u ogledalu bili samo nas dvoje, i u jednom se trenu učinilo da je ta nakrivljenost na meni, i pokušala sam pomaknuti usne kako bih je ispravila, jer kad se u okviru nalazi samo dvoje ljudi, ne možeš znati tko je ispravan a tko nakrivljen, no onda se sve odjedanput ispravilo, jer ostala sam sama u ogledalu. On se okrenuo i otišao u kuhinju i počeo raspremati stvari koje je kupio, i čula sam kako nestrpljivo kaže, ne brini se, kost nije slomljena, istodobno odbacujući od sebe bilo kakav interes ili odgovornost. Stajala sam pred ogledalom, gledajući kako mi otiče nos i vrijeme radosti se rasplinjava, i upitala sam okrivljujućim tonom, a ti čekaš goste? kao da je zločin primati goste u njegovoj situaciji, i on me iznenadio, i čak se potrudio ići u detalje, i pokazalo se da Žozefinina obitelj večeras stiže iz Francuske, njena sestra i šogorica, i čak ima staru majku koja se pridružila na putovanju, i uskoro slijeću na aerodrom a on ih treba tamo dočekati i dotad večera treba biti pripremljena. Naglasio je riječ večera kao da stižu u Izrael samo da bi pojeli njegovu večeru, a ja se nisam mogla suzdržati pa sam upitala, glumeći naivnost, a zašto dolaze? I u ogledalu sam vidjela kako je na trenutak zastao, stojeći pred otvorenim hladnjakom kao da se tamo nalazi odgovor, a onda je rekao, na oproštaj od Žozefin , i to je zvučalo tužno i slatko kao ime nekog filma, Oproštaj od Žozefin , ili možda bolje, Žozefin i oproštaj, i onda Žozefin uzlazi na nebo, lagana kao pernati oblak. Umjesto da ima mladu kćer ona ima ostarjelu majku, i sve to zbog njega, i nemam pojma što joj je u njemu vrijedilo više od djece, od bilo čega, pa čak i sada, u ovakvu stanju, ne pada joj na pamet kajati se, a njena stara majka sigurno plače u avionu i govori zašto mi ne daju da umrem umjesto Žozefin. Pokušala sam pogađati hoće li moja majka mene prestići na toj stazi ili ću je iznenaditi i uspjeti umrijeti prije nje, i onda će biti roditelji dvostruko izgubljene djece, ako takvo što postoji. Zasigurno bi se njihova bol za mnom pomiješala s boli za mojim malim bratom i prerasla u sveobuhvatnu i sveprisutnu bol, za bilo kojim djetetom, i onda bi konačno postali uravnoteženi, jer ako je bol zbog djetetove smrti beskrajna, kako se onda može udvostručiti, pa jedna beskrajna bol plus još jedna beskrajna bol zapravo čine jednu beskrajnu bol. Oči su mi se već ispunile suzama samosažaljenja jer ću i nakon smrti ostati zakinuta, i kako bih ih prikrila, rekla sam, to boli, i mislila sam na nos, no on je pomislio na posjet i rekao, da, njena je majka stvarno slomljena, kao da je to jasno da te roditelji uvijek vole više nego partner, jer on u svakom slučaju nije izgledao slomljen, i nije se trudio tako izgledati, a ja sam upitala, mogu li ti pomoći s tom večerom, i na moje iznenađenje on je rekao, možeš.
Istog časa, prije no što bi se mogao predomisliti, stala sam pokraj njega, i ispalo je da smo stajali jedno pokraj drugoga ispred sudopera, kao na obredu vjenčanja, a sudoper je rabin koji nas vjenčava, a u njemu je bila hrpa posuđa i Arie je rekao, možda da počnemo s ovim ovdje, i izvadio sredstvo za pranje posuđa iz jedne vrećice i dodao mi ga i ja sam čvrsto uhvatila veliku bocu obiteljskog pakovanja, jednako kao što je ona držala svoju bebu, i kad sam se sjetila nje, postala sam nemirna i upitala sam ga, reci, ima li tvoja susjeda preko puta muža? A on je rekao, ima malo dijete, to je sigurno, čujem kako dreči cijele noći, njen je muž izgleda ipak tiši. No siguran si da ga ima? upitala sam, jesi li ga ikad vidio? Kako izgleda? A on je odgovorio, toliko puta sam ga vidio da uopće nisam na njega obratio pozornost. Sjećaš li se je li visok ili nizak, debeo ili mršav? gnjavila sam, a on je rekao, posve je običan, čini mi se da je običan. Zašto te to zanima? A ja sam posramljeno šapnula, zato što njeno dijete sliči Joniju. Tko je to Joni? upitao je bez znatiželje, a ja sam rekla, moj muž. Uistinu? zvučao je kao da se dobro zabavlja, a kako izgleda tvoj muž? Kao ovca, rekla sam, i sjetila sam se da u torbici imam njegovu fotografiju, i požurila sam se do torbice i počela jednom rukom kopati po njoj, dok sam u drugoj držala deterdžent za posuđe, i naposljetku sam pronašla fotografiju, koja je već bila poprilično izgužvana, a na njoj Joni koji me ljubi u čelo na našem vjenčanju, i ja s velom preko ramena, kao šalom, i on se trudi biti viši od sebe samog, jer smo otprilike iste visine, tako da me može poljubiti, a ja sam sagnula glavu da mu olakšam, toliko mnogo truda za jedan suvišan poljubac, oboje izgledamo iskrivljeni od silna napora, i bilo me sram pokazati to Arieju, ali imala sam potrebu provjeriti, pa sam mu je pružila sa svojevrsnom isprikom, a on je pogledao ravnodušno i nije ništa rekao, a ja sam sva napeta upitala, je li to on? A Arie je izgleda zaboravio o čemu je riječ i rekao, pitaš me je li ovo tvoj muž? A ja sam rekla uzrujano, kao učiteljica koja pokušava izvući odgovor od spora učenika, muž tvoje susjede, je li sličan mužu tvoje susjede? A on je zadovoljno promotrio, kao da sve ne ovisi o njegovu odgovoru, i njegove su pune usne zastale, i na kraju je rekao, ne, ne čini mi se, i dodao, ne znam, jedva ga se sjećam. Zašto bi mu uopće trebao biti sličan? I vidjela sam da on ne želi razumjeti, a možda nisam dobro objasnila, zato što sam htjela pitati je li to susjedin muž a ne sliči li on susjedinu mužu, no doista, zašto bi moj muž bio i susjedin muž? Odjednom se to i meni učinilo pretjeranim i vratila sam fotografiju u torbicu s osjećajem olakšanja koji nije proizlazio iz novih saznanja koja sam dobila nego iz susreta straha s realnošću, u zagrljaju s deterdžentom za posuđe vratila sam se do sudopera, i on je opet rekao, hajde počni s ovim, a ja ću se pobrinuti za jelo, uzeo mi je deterdžent i izlio ga u malu posudu, i unutra stavio novu spužvu koju je danas kupio, svijetloplave boje, i stajao je i čekao da počnem raditi, i na kraju je zabrinuto upitao, ti znaš prati posuđe, zar ne? Gledala sam u sudoper i nisam uspijevala odgovoriti, jer sam se sjetila da je jučer kad sam bila kod njega taj sudoper bio potpuno prazan, možda je u njemu bio jedan tanjurić za sladoled, i jedna čaša, pa kako to da je sada pretrpan, upravo puca od gomile tanjura i čaša i velikih zdjela, kao da je on od sinoć do sada samo jeo, i to
ne baš sam, jer čini se da je posuđe za dvoje, dvije čaše za vino, četiri šalice za kavu, i sudoper mi je pokazivao znakove obilne večere za dvoje, uz pregršt smijeha i slatkih riječi, sa zagrljajima i dodirima, i ja sada trebam sve to oprati, kao da sam baš ja onaj prevareni muž koji je u već spomenutoj legendi posluživao hranu a suze su mu padale u čaše, muž zbog čije je tuge razrušena kuća, a Arie je žena, i samo mi nedostaje treći lik, lik one čije sam se posuđe ponudila oprati, one koja je s njime ovdje sjedila nakon što sam otišla i uživala u svemu onome što sam ja mogla samo naslućivati, i pokušala sam materijalizirati lice djevojke s muštiklom, tajnovite sestrične koja se prema njegovim riječima već odavno vratila u Francusku, no mogla sam se sjetiti samo odjeće koju je onda nosila, kratkih hlača i jakne, koje je zacijelo već odavno zamijenila toplijom zimskom odjećom, pa tako zapravo o njoj ne znam baš ništa. Umočila sam spužvu u posudu i počela trljan velike tanjure, i gledala kroz prozor limunovo drvo koje je tamo raslo, obasjavalo ga je svjetlo ulične svjetiljke i plodovi su blistali kao mali mjeseci, i pomislila sam što ja uopće radim ovdje, perem posuđe starog smrdljivca i njegove ljubavnice umjesto da perem u svome domu svoje i Jonijevo posuđe, i da stojim pred našim prozorom, koji zakriva tamni grm, i da slušam Jonijev meki glas koji me okružuje, visoku i pomirljivu melodiju, umjesto ovog dubokog kašlja, sa svim bacilima koji su ravno iz bolnice pristigli u njemu. Odjednom je počeo kašljati kao da ima sušicu, a ja namjerno nastavljam predano prati posuđe, kao da ne čujem, no krajičkom oka vidim da mi se približava, malo se ljulja, i njegova ruka s čašom pruža se prema meni i on mumlja, vode. Trebao bi prestati pušiti, rekla sam mu, ignorirajući čašu pred sobom, uživajući u trenutačnoj vlasti nad njegovom sudbinom. Vode, ponovio je, i uzela sam čašu i napunila je mlakom vodom, ne bez deterdženta, i pružila mu je, i sve sam činila otežući i temeljito, i kad je voda stigla do njegovih usta, već ju je jedva uspio progutati od silna kašlja, i većinu je iskašljao na pod, očiju crvenih od naprezanja. Odmah sam se izmaknula u stranu da mi se ne bi smočile kožnate hlače, a on je navalio na sudoper kao konj na pojilo, gurajući svoju golemu glavu pod mlaz vode, s bradom naslonjenom na prljave tanjure, teškom i izmučenom, sve dok kašalj nije zamro. A onda je podigao lice prema meni, bilo je sivo i s njega je kapala voda, i pomislila sam, možda plače, no oči su mu bile suhe i uzeo je kuhinjsku krpu odloženu na stolcu i obrisao lice, uvijek bi me se dojmio način na koji sam sebe dodiruje, s muževnom pouzdanom ugodom, i odjednom mi je u glavi bila slatka slika, kako će kad dođe ljeto ležati na meni a znoj će mu kapati s lica jednako kao što mu sada s lica kaplje voda, vreo i slan na moje obraze, i obrisat će ga baš ovom istom kretnjom. Oborene glave sjeo je kraj mene za stol, i pogledala sam ga s boli, tko uopće zna hoće li poživjeti do ljeta, i približila sam mu se i sjela mu u krilo i zagrlila ga a on se nije pomaknuo ali nije se ni protivio, i nos me bolio no nije mi bilo važno, toliko mi je dobro bilo u njegovu krilu, kao da je to moje mjesto od pamtivijeka, i spustila sam glavu na njegovo rame, i opet rekla, moraš prestati pušiti, i dodala, brinem se za tebe, a on je pitao zašto, a ja sam rekla, zato što si ti dio moje obitelji, a on se nasmijao, zašto ti svakoga moraš ubaciti u svoju obitelj, a ja sam rekla, pa znaš da ti već jesi njezin dio. Priljubila sam se uz njegovo rame,
ispitujući izbliza sivi profil, i pomalo spljošten nos, kao u crnaca, i agresivnu bradu ispod punih usana, strašno sam ga željela, ali ne baš spavati s njime nego se stopiti s njime, htjela sam znati sve što misli u ovome trenu, htjela sam biti dio onoga o čemu on misli, htjela sam da on poželi znati što ja mislim, i da postoji neki dio koji se prožima u tim mislima, mojima i njegovima. Htjela sam ga protresti, pa ako u njemu postoji bilo kakva ljubav za mene, bar veličine nokta, da se proširi po cijelom njegovu tijelu, no on se nasmijao sam sebi svojim tajnovitim osmijehom, osmijehom koji je sam sebi dovoljan, koji čak i ako nije daleko, nije blizu, osmijehom koji je ubrzo nestao, a onda je očajno rekao, pa kako ću stići, neću uopće stići, no nije ustajao sa stolca, i željela sam ga utješiti, i rekla sam, pomoći ću ti, ima dovoljno vremena, a on je rekao, gledajući bijeli zidni sat, nema vremena, za pola sata moram krenuti na aerodrom, pozvat ću ih da jedu u restoranu, vrijeme je isteklo, a ja sam se osjećala tako krivom, jer on to nije izrekao lako nego teško, kao da je promjena plana katastrofa, katastrofa koja za sobom povlači još jednu katastrofu, a sve je to zbog mene. Odgurnuo me sa sebe i s naporom ustao i počeo sve vraćati u hladnjak, malopomalo, prateći ucviljenim obredom neiskorištenu zelenu salatu i neiskorištene ribe i neiskorištene gljive, sve što je u prazničnome duhu položio na kuhinjsku plohu, i što je tamo bilo postavljeno kao izložba dobrih namjera, a ja sam predložila, a da ja sve pripremim, daj da ja sve pripremim i večera će biti spremna prije no što se vratiš, no on je odmahnuo glavom, uopće ne uzimajući taj prijedlog u obzir, a ja sam dodala, ne brini se, neću biti ovdje kad se vratiš, neću te osramotiti, ali on je nastavio odmahivati glavom, odbijajući sve to, a onda je stao pred sudoper izgledajući gorko pomirljivo i počeo prati posuđe, a ja sam, sa svojim natečenim nosom, postala još manje upotrebljiva od one zelene salate, jer ona će sutra ispuniti svoju svrhu a ja svoju neću, i otkazivanje svečane večere činilo se kao fatalni sud koji će potpuno slomiti neutješnu obitelj, koja dolazi radi oproštaja, u toliko tužnim okolnostima, a neće čak ni imati priliku zasladiti oproštaj domaćim jelom. Daj da barem do kraja operem posuđe, molila sam, no on mi nije odgovorio niti se pomaknuo, čvrsto stojeći u svome položaju ispred sudopera, i znala sam da sada uistinu mogu otići, no htjela sam otići u dobrom ozračju, ne ovako, a nisam znala kako promijeniti postojeće pa sam sjela buljeći u njegova leđa, vješte pokrete, i brojila oprane tanjure kako bih vidjela je li njihov broj paran, i napeta tišina među nama podsjetila me na dane nakon smrti moga brata, ne samo dane, tjedne i mjesece, barem godinu, dok nisu teškom mukom počeli razgovarati međusobno, gledajući onog drugog neprijateljski, kao da je baš taj drugi ubojica. U početku ju je moj otac pokušavao odobrovoljiti, ali vrlo brzo je posustao, kao i uvijek, njegovo strpljenje bilo je tako kratkotrajno, i kada je posustao, neprijateljstvo je postalo dvaput jače, i ona se možda toga i prepala ali više ništa nije mogla popraviti, i tako, bez riječi, vodilo se kućanstvo, u neprijateljskome muku, i tek su se s vremena na vrijeme izricale zaboravljene riječi, svakojake drevne krivnje procijeđene kroz sotonski šapat, najviše njegova krivnja, opet i opet, kako je prekinuo studij medicine na pola i zadovoljio se bijednim radom u laboratoriju, a da je nastavio, možda bi mogao spasiti bebu, spasiti bebu, spasiti sve nas, svaki se put vraćala na to, a on bježi pred njenim riječima, spasiti bebu, zatvara vrata i počinje trčati,
satima luta poljima. Čak im se i izgled promijenio, moj je tata jedva što jeo, i postao je mršav kao kostur i izgledao je zastrašujuće, s očima koje su mu zavladale čitavim napaćenim licem, a ona se nasuprot tome udebljala, žderala je kao svinja, vraćala bi se iz supermarketa s vrećicama i žderala, jednom sam je čak vidjela kako se bacila na sirovo mljeveno meso, usred pripreme kosanih odrezaka ugurala je u usta mekanu smjesu, a ja sam joj rekla, mama, to nije kuhano, a ona je rekla, u mom će se trbuhu skuhati, vidi kako je vruć. On ju je slušao i govorio grozne primjedbe, obično preko mene, govorio bi joj, misli da mora jesti radi mlijeka, nitko više ne treba njeno mlijeko, misli da će ako se udeblja i odjene golemu odjeću biti trudna, a ona bi odgovorila, što, da od njega ostanem trudna? Ne dolazi u obzir, sjeme mu je trulo. Ja bih se ubacila, ali, mama, i ja sam od njegovog sjemena, a ona bi progutala gorak osmijeh, čudovišni osmijeh, i ne bi rekla ništa, prolazeći udebljanom rukom po završetku kratke osakaćene kose, onim mjestom gdje je odrezala pletenicu, kao da mu se tako osvetila, okrutan rez njene ljepote. Ja bih otrčala u svoju sobu i uvukla se u krevet, grleći pod pokrivačem posljednju igračku koju sam uspjela spasiti, svu njegovu odjeću i igračke stavili su u bijeli dječji krevetac i izbacili iz kuće, a ja sam odande ukrala malenu ovcu, meku i vunastu, i godinama sam je potajno grlila i skrivala je na svim mogućim mjestima da je mama ne otkrije i baci, i svaki dan nakon što sam se vratila iz škole trčala bih najprije u sobu kako bih provjerila je li moja ovca tamo, a kada bi me prijateljice pozivale k sebi odbijala bih poziv jer sam se bojala predugo je ostaviti, i nakon mnogih godina, kad sam otišla u vojsku, uzela sam je sa sobom na obuku, i tamo je nestala, izgleda da su mi je ukrali, i sjećam se da mi je bilo manje žao no što sam mislila da će mi biti, možda me to čak i obradovalo. Znaš li ti uopće za bebu? upitala sam Arieja, pokušavajući sučeliti svoju bijedu s njegovom bijedom, a on je malo oklijevao i rekao, naravno da znam, onda sam bio u Izraelu u posjetu, htio sam ih doći utješiti ali tvoji roditelji nisu htjeli nikoga vidjeti. Zaista sam želio doći, dodao je kao da sumnjam, toliko mi je bilo žao, nakon svih tih godina u kojima su pokušavali donijeti još jedno dijete na svijet, i nije dovršio rečenicu, ali pranje posuđa jest, i sa zadovoljstvom je promotrio ispražnjen sudoper. Sad ću se istuširati, rekao je, i onda ćemo otići, putem ću te povesti kući, govorio je meko, kao da naša nesreća potire nesreću otkazane večere i više se ne ljuti na mene, a ja sam hodala za njim u spavaću sobu, i gledala ga kako skida odjeću, kako skida pulover i hlače i ostaje u crvenim gaćama i dugačkoj potkošulji boje vina, to mi je baš bilo smiješno, kao da mi je ispričao vic, njegovo donje rublje bilo je tako mladenačko prema odjeći odozgor, koja je uvijek bila uredna i ozbiljna, i tako je stajao preda mnom šaren i otkriven, starac preobučen u mladića, tako uspješan kostim da se ne može razaznati, kostim koji ulazi pod kožu, i otišla sam za njim do tuša, kao rep, gledajući ga kako skida potkošulju i gaće, i bez njih je također izgledao kostimiran, s tamnom glatkom kožom, i kako se proteže pod mlazom vode, sapuna se temeljito, nije bilo nijedne točke na tijelu koju nije prekrio sapunom, i kako gomila pjenu na stidnim dlakama, jednako kao što je moja majka činila na svojima, i mislila sam, je li to ona naučila od njega ili on od nje. Prisjetila sam se kako sam je promatrala pod tušem i zgrozila se od te kretnje, svrhovite kretnje, grube, na tajanstvenome nježnom organu, brzo bi ga protrljala
praveći pjenu na kovrčicama kao da je riječ o pravljenju torte. Kasnije, kad se udebljala, počela je zaključavati kupaonička vrata i više nisam vidjela tu kretnju sve do sada, no u njega me nije zgrozila već privukla, bijela pjena u kojoj se crni tamni ponosni organ, i osjetila sam ubode po cijelom tijelu, ubode požude ili možda čežnje, koji su postojali i onda, u prvome životu, i uvijek sam mislila da želim čokoladu, no čak i da sam jela čokoladu bez prestanka, to ne bi bilo prošlo, kao što sam sada znala da ako navalim na ovo tijelo, i dalje će me mučiti ubodi požude, jer riječ je o nečemu što se ne može utažiti. Zatvorio je vodu i oprezno izašao, omotao se velikim ručnikom, stao ispred ormarića i iz njega izvukao gaće sa šarenim prugama i ljubičastu potkošulju, no ponad toga odjenuo je tamnoplavo odijelo i sivu košulju, kao da je riječ o poslovnom sastanku, a onda je iz ladice izvadio mali češalj i začešljao kosu unatrag, zupci češlja ostavljaju bijele tragove na tamnoj lubanji, i zatim ga gurnuo u stražnji džep hlača. Od svih tih ležernih rutinskih radnji koje sam promatrala s usredotočenošću špijunke koja ima zadatak zapisati sve detalje i izložiti ih, baš me ta radnja iživcirala, to je bilo tako kicoški, starac kojemu žena umire gura jeftini plastični češalj u stražnji džep. Ne boli te od toga guzica kad sjedneš? upitala sam ga, a on me začuđeno pogledao, opipao stražnjicu rukom i rekao, ne osjećam ništa, a ja sam se približila i opipala njegovu stražnjicu pokrivenu svečanom tkaninom odijela, i doista nisam osjetila češalj, kao da ga je njegovo tajanstveno tijelo potpuno progutalo, meni izgleda tako tajanstveno i veličanstveno, on i sve što je uz njega vezano, žena na samrti, stara majka koja dolazi na oproštaj, donje rublje, no bila sam sigurna da na svijetu postoji neka žena, barem jedna, kojoj će sve to izgledati potpuno obično, to što se on tušira, s pjenom na stidnim dlačicama, to što se odijeva i ide na aerodrom, njoj će to biti tako obično da neće biti nimalo zadivljena, a jednako tako na svijetu sigurno postoji žena, barem jedna, možda čak ista žena, kojoj će svaka radnja koju Joni učini izgledati tajanstveno i privlačno, i htjet će ići za njim u kupaonicu da gleda kako se sapuna, i oduševit će se njegovim zanosnim kretnjama i njegovom bijelom kožom, a ja se doista moram potruditi da udaljim takvu ženu, koja možda živi na kraju svijeta a možda je iza ovih zidova, i kada sam strepeći pogledala zid, sjetila sam se susjede s bebom, sjetila sam je se odjednom, kao zaboravljene noćne more, i pomislila sam kako moram hitno obaviti posao dadilje, kako bih mogla provjeriti to dijete, ne samo njegovo lice ovce nego i tijelo, skinut ću ga i provjeriti boju kože, izgled stopala, spolovilo, uši, to je jedini način da se u životu nešto nauči, na svojoj koži, kad već ne mogu pitati, a i nema šanse da dobijem odgovor, baš kao što ni ja nikada neću doznati tko je jeo iz tanjura i pio iz čaša kojima se ispunio sudoper. Soba se ispunila mirisom losiona poslije brijanja, i on je stao preko puta mene, uspravan između dva uska odvojena kreveta, namirisan i dotjeran, pomalo smiješan, junak jeftine televizijske sapunice koji u sjaju i patnji odlazi u svoju tragičnu misiju, budeći suosjećanje u svojoj uznositosti, trudeći se izgledati zdrav, izgledati cjelovit, kao da dio njega ne propada i trune, propada i kvrči se nestajući. Hajde, idemo, žuri mi se, i baca ispitivački pogled na moj nos, guta hihot, žustro korača sa mnom hodnikom, za koju minutu će sletjeti, i mislila sam da, kad budemo živjeli skupa, odjednom mi je postalo jasno da će se to uistinu dogoditi, i zbog toga
mi je bilo svejedno što će mi Joni reći za koju minutu, koliko će biti slatko kad me on bude požurivao, hajde već, kasnimo, reći će, i to kasnimo uključivat će i mene, a ja ću namjerno odugovlačiti, satima ću stajati pred ogledalom i gledati svoj nos, samo da čujem njegov glas, hajde već, kasnimo.
Osmo poglavlje
U koliko je točno sati umrla, htjela sam znati, ali baš to moja majka nije znala. Jednako joj tako nije bilo jasno zašto mi je to toliko važno. Rekla je da je teta Tirca telefonirala iz bolnice i ispričala da je Ariejeva žena umrla jučer tijekom noći. Možeš li vjerovati da ona tamo leži, baš krevet do kreveta? Da, ali u koliko sati, bila sam uporna, nazovi je i pitaj u koliko sati. Neću joj sad smetati tvojim glupostima, po glasu se činilo se da je mama razočarana. Voljela me ujutro probuditi s lošim vijestima, o nekim njihovim poznanicima koji su se razboljeli ili umrli, zabrinjavajuće i uzbudljive boljke unutar obitelji, one su hranile njenu učmalost, učmalost koja je slijedila depresiju, kojoj su prethodile godine žalovanja i mržnje. Bila je tamo svakako i prividna sreća, a možda čak i gladna nada da se što više proširi klub povrijeđenih životom, kamo je ona ušla nakon što je beba umrla, i brzo zatvorila vrata da se moj otac ne bi uspio progurati iza nje, i oduzeti joj njen udes. No s drugima je bila susretljivija, svatko tko je pretrpio udarce sudbine bio je pozvan da joj se tamo pridruži, naravno prema veličini svog udesa, žene koje su izgubile muževe, djecu, oni koji su izgubili dijelove tijela, oni koji su bili podvrgnuti teškim bolničkim terapijama, svi ti ljudi skupili bi se u njezinu grlu i hitro prešli k meni kroz telefonske razgovore. Jesi li čula što se dogodilo onoj ženi, počinjala bi ona, i ne pričekavši odgovor proslijedila informaciju. Ovaj put bila je kratka. Nisam čak ni znala da je bila bolesna, rekla je slomljenim glasom, kao djevojčica koju nisu pozvali na zabavu, samo je tvoj otac znao i ništa nije govorio. Sjećaš se kad ga je Arie posjetio prije nekoliko mjeseci? Htio se s njim posavjetovati u vezi s nekom novom terapijom, no izgleda da je bilo prekasno. Nećeš vjerovati, izgleda da je čitav tjedan ležala tamo kraj Tirce, a ja sam dolazila skoro svakoga jutra i nisam je prepoznala, uopće mi nije padalo na pamet da je to Žozefin , toliko se bila promijenila. Kad je bila mlada, izgledala je kao porculanska lutka, stvarno je nisam vidjela mnogo godina, ali tolika promjena, nježna ali snažna porculanska lutka, nastavila je s dobrohotnošću koja je kod nje bila rezervirana samo za mrtve. Da mi je znati što će on sada učiniti kad nje nema, to veliko dijete, ona ga je držala, vjeruj mi, on ne može biti ni trenutak bez žene koja ga podupire. Vidjet ćeš da će za tjedan dana dovesti neku novu, možda čak neće ni čekati da prođe tjedan dana. Zamisli, možda ću to biti ja, jedva sam se suzdržavala da joj ne kažem, no malo sam se uplašila onoga što je rekla. U mojim očima on izgleda tako pun snage, sam
sebi dovoljan, a iz njenih je usta odjednom izašlo da je ovisan, bebast, slab. Kako ga je mogla držati, pitala sam se, kada je bila tako bolesna sve ovo vrijeme? Tirca kaže da se čak i dok je umirala neprestano brinula o njemu, da se ne bi osjećao usamljenim, da ne padne u depresiju, pobrinula se da k njemu dođu živjeti prijatelji. Sve svoje posjetitelje rastjerala bi za nekoliko minuta i poslala ih k njemu, kao da je on bolesnik a ne ona, završila je s pobjedničkim tušeom. Znači ne znaš u koliko se sati to dogodilo? opet sam upitala, a ona je pobjesnjela, Jara, što je tebi, umjesto da pitaš kad je sprovod, pitaš kada je umrla. Ići ćeš sa mnom, zar ne? Ja sam joj bila društvo za sprovode. Oca nije voljela vidjeti pokraj otvorenih grobova, uvijek bi ga okrivila da se gura, zaklanja vidik, no mene je voljela uzimati sa sobom. Svaki bih se put zaklela da više neću dolaziti, i u posljednjem bih se trenutku slomila i otišla s njom, s nadom vodiljom da ako ću biti sudionica u boli, možda bih također mogla sudjelovati u utjehi. Samo ako mi jasno kažeš u koliko je sati umrla, rekla sam joj, držeći je na kratkoj uzici, i ona je progunđala da sam potpuno luda i da će sa zadovoljstvom otići i bez mene, no nakon nekoliko minuta opet je nazvala. Zbog tebe sam probudila tetu Tircu, prigovarala je, to se dogodilo otprilike u deset sati navečer. Jesi li sada zadovoljna? Ne, nisam bila zadovoljna. Bila sam prestravljena, kao hipohondar koji je otkrio da je uistinu bolestan, kao paranoik koji je otkrio da je uistinu proganjan, jer sam cijele noći imala osjećaj da nisu stigli oprostiti se od nje, čak i kraj kuće, jučer kad me dovezao autom, rekla sam mu, nadam se da ćeš stići, a on je rekao, ne brini se, stići ću na vrijeme, i mislio je na aerodrom, nije shvaćao ono što sam i ja jedva shvaćala, i mislila sam na to čudno društvance, namirisani mladoženja u svečanome poslovnom odijelu, majka koja dršće od starosti, s plavkastim vlasima na primjer, pridržava se za sestru i muža, i kako su se uputili s koferima u prtljažniku ravno u najskuplji restoran u gradu, talijanski ili francuski, jer u kući nije bilo hrane, a kad su stigli kući i kročili po tepisima očišćenima od prašine, tamo ih je dočekala obavijest. Od silne tuge i osjećaja krivnje osjetila sam vrtoglavicu, kako sam mu mogla pokvariti raspored svojim glupim posjetom, možda bi stigli da su večerali kod kuće kako je on to bio zamislio, i bila sam svjesna da je to zakašnjenje povuklo za sobom drugo, kao domino, jer kad se mala stvar izjalovi, uvijek za sobom povuče veliku stvar, i on će znati da je to moja krivnja i nikada mi neće oprostiti. No on mi se dapače nasmiješio, toplim i prijateljskim osmijehom, ponad otvorenoga groba svoje žene, stojeći usred društva koje je izgledalo baš onako kako sam ih bila zamišljala, izgledali su kao skupina putujućega kazališta, i svaki od njih vješto je izvodio svoju najbolju točku. Majka u ulozi majke, otire europsku suzu, suzdržanu, njeni se uvojci uklapaju u svijetloplavičaste oblake, sestra je podupire s izrazom krivnje na licu, koje puca od zdravlja, izgleda da je ona oduvijek bila manje lijepa, manje uspješna, a sada je baš ona ostala, njen muž grli je oko ramena, s po-
nosom pokazuje predanost u teškom času, a kraj njega stoji Arie, u ulozi prosvijetljenog udovca, visok i svečan u jučerašnjem odijelu, nikome i ne pada na pamet kakve smiješne prugaste gaće ispod njega nosi. Stajala sam nedaleko od njega, mama je uvijek pazila da zauzme dobro mjesto u sredini, katkad bi se čak poslužila šakama kako bi se progurala, stajala sam kao poslušna djevojčica između mame i tate, koji je ovaj put inzistirao da dođe. Prema njihovim bijesnim licima shvatila sam da to nije bilo jednostavno, i sigurno su izmjenjivali replike koje bi mi bile jako zanimljive, kao tko ima prirodno pravo biti prisutan ovdje, on ili ona, bolje rečeno, komu je on više prijatelj, njemu ili njoj, i samo sam ja u srcu osjećala tračak ponosa, jer sam ih oboje nadvladala u tom nadmetanju, pošteno sam zaradila pravo da stojim ovdje u krugu najbližih, možda pošteno baš i nije prava riječ, no smisao je jasan. Može biti da sam baš ja posljednja od te velike publike koja ju je vidjela, može biti da je iz moje ruke ispila svoju posljednju šalicu čaja u životu, dvije žličice šećera i dvije vrećice čaja, ako me budu pitali, mogu im ispričati, izgleda da je znala da je to kraj i htjela je iskoristiti sve. Ponosno sam promatrala smrknuta lica, pokušavala među njima prepoznati djevojku ravno odrezane crvene kose, ali nje nije bilo, većina ljudi na ispraćaju izgledala je prilično ostarjelo, među njima nije bila nijedna žena koja bi u meni probudila sumnju ili ljubomoru, a onda sam odjednom u daljini ugledala tetu Tircu kako se sporo približava, usred šljunčanog puta i udubina, cijeli taj teren izgledao je kao gradilište a ne kao groblje, i doista nisam željela da počne pričati o mome posjetu, pa sam se požurila prema njoj, na iznenađenje svojih roditelja, kako bi izgledalo kao da je želim pridržati, i ona se istog trena naslonila na mene punom težinom, tako da mi uopće nije bilo jasno kako je dotad uspijevala hodati sama, bez mene. Znači sada je slobodan, njezin muškarčić, rekla mi je sa zločestim osmijehom, i nisam dobro čula je li rekla njezin ili tvoj, i upitala sam, čiji? A ona je opet rekla njezin koji je zvučao kao tvoj ili obratno, i živciralo me to što ga naziva muškarčićem, umanjenicom, zašto ne muškarcem, tko je ona uopće, što uopće zna o njemu, samo jedna ogorčena žena koja mrzi sve muškarce, no to me mučilo, da ona o njemu zna možda više od mene, možda je on uistinu muškarčić a ne muškarac, tko zna što joj je pričala Žozefin u dugim bolničkim noćima, u kojima se svjetlo nikada nije gasilo i žamor nikada nije utihnuo, kao ni bolovi. Gotovo sam se srušila od njene silne težine, hodala sam pognuta s licem prema zemlji, i mislila o tome kako je bolest smanjila Žozefin, a Tircu uvećala, od nje je postala golema, puna autoriteta i zastrašujuća, sve dok je svi u velikoj skupini okupljenih nisu zamijetili, i napeto su pratili kako sporo napredujemo, sporo i teško, u tolikoj mjeri da sam počela sumnjati da ona to čini namjerno, oslanja se na mene silom, nasilno, namjerno me gnječi pod sobom, i proklinjala sam i nju i svoje tajne zbog kojih dolazim u ovakve apsurdne situacije, i sve to zato što nešto moram skrivati. Upravo u trenutku kad smo stigle do mjesta rezerviranih za nas, ceremonija je počela, kao da su samo nas čekali, i teta Tirca je s iznenađujućom lakoćom stajala pokraj moje majke i smiješila se svojim ledenim osmijehom, a ja sam se s
olakšanjem protegnula, još osjećajući njenu težinu, i pred mojim je očima krhko i nježno tijelo, nemarno omotano, kliznulo u duboku jamu, izgledala je baš kao dvanaestogodišnja djevojčica, ne bih joj bila dala ni dan više od toga, dvanaestogodišnja djevojčica koja je kliznula niz tobogan smijući se s užitkom, no umjesto smijeha čuo se plač, suzdržan plač koji je polako jačao, i Arie je, s velikom crnom kipom4 na glavi izrekao kadiš5, i nije se zbunio, kao da je to vježbao cijeloga života, odmjereno i rječito. Promatrala sam ga opčinjena, nikada me nije više zadivio nego u ovim trenucima, crna mu je kipa prekrila sjedine i povratila rusu kosu koju je nekoć imao, i mladenačko lice usred silna uzbuđenja, i odjednom sam se ponadala da će i za mene govoriti kadiš, baš on i nitko drugi, i pomislila sam kako se o tome prvom prilikom trebam dogovoriti s njim, nije to neka velika molba. Kad je završio, lice mu se obojilo grimizom, i kroz prašinu koja se podigla iz jame vidjela sam kako mu se tresu ramena, i netko je brzo stao kraj njega i zagrlio ga, također s velikom crnom kipom pod kojom su bile sjedine, i na svoju nesreću vidjela sam da je to onaj iz Jafe, sudac, koji je izgledao mnogo budniji i imao mnogo veću moć upravljanja stvarima u blizini svježega groba nego u blizini svojega bračnog kreveta. Arie mu je uzvratio topli zagrljaj, a ja sam osjećala ubode stida po cijelom tijelu dok sam se prisjećala njegova bijelog mekanog mesa, a onda sam postala svjesna čudnoga komešanja u svojoj okolini, čula sam suspregnut smijeh i vidjela svoga oca kako napušta naše obiteljsko gnijezdo i kroči prema njima usprkos šaptom izgovorenim prigovorima, i obojica su ga ushićeno spazila, i tako su oni stajali u troje, iznova ujedinjeni, uplakani i zagrljeni. Prilično me iznenadilo što i moj otac plače, nisam mislila da mu je u tolikoj mjeri prirasla srcu, i čak se i moja majka iza mene zaprepastila i čula sam je kako nešto otrovno šapće Tirci, a Tirca kaže, pusti ga, pusti ga, što te briga, neka i on malo uživa. I on je stvarno uživao, ako se moglo suditi po silini plača, mislim da ni za mojim bratom nije toliko mnogo plakao kao za ovom ženom koja mu je bila gotovo potpuno nepoznata, grleći Arieja s jedne strane, Šaula s druge strane, postavljajući samoga sebe u sredinu bez ikakva problema, kao da je on udovac, i tako su oni tamo stajali, na rubu otvorenoga groba, tri ne baš mlada muškarca, nelijepa, nesretna, guše se u plaču kao za zajedničkom ljubom, a ja sam promatrala svoga oca, obavijena poput bebe zagrljajem ruku dvaju muškaraca s kojima sam spavala, upravo onako kako su mene obavili zagrljajem prije nekoliko dana. Njegova tanašna svijetla pojava naglašavala je tamnu Ariejevu snagu, i pomislila sam na svoju majku, koja ih je gledala iza mene, kako je mogla ne zaljubiti se u njega onda, kada ih je gledala zajedno, u tajanstvenu i začudnu tamnost, izgledao je tako snažan i zaštitnički, zaštitnički ali nepouzdan. Čak je i ovdje izgledao neuhvatljivo, budio je sumnju, baš pokraj ove dvojice, koji su u svakom slučaju bili obični smrtnici, puni mana i slabosti. Moj mršavi, niski, proćelavi otac, debeli, malko pogrbljeni Šaul, a on ohol i uspravan, njegovi nedostaci nepokazani, skriveni, i stoga je on najopasniji. Čula sam kako se moja mama i teta Tirca podrugljivo došaptavaju iza mene, tri mušketira, podsmjehivale su se, ne znaš tko je od njih poremećeniji, debeli još izgleda normalan, procijedila je teta Tirca, no moja je majka prijezirno odvratila, kako normalan, čula sam da se pali na maloljetnice, a ja sam protrnula i nisam se mogla suzdržati pa sam se okrenula prema njoj i rekla, zašto moraš svakoga blatiti, pa on je sudac, bilo mi je toliko važno osvjetlati Šaulovo ime, jer odjednom mi je bio
srcu drag, a moja je majka istog trena skočila, što ti imaš s njim? Odakle ga uopće poznaješ? A zatim je počela zujati kao osa, tko će suditi sucu, a ja sam je poželjela gurnuti u jamu, neka leži tamo zagrljena sa Žozefin i pripovijeda svoje umotvorine crvima, i viknula sam šaptom, promuklim grlom, zbog tebe, sve se dogodilo zbog tebe, a ona je uzvratila šaptom, što se dogodilo, a ja sam šapnula, zbog tebe je uništen hram, jer vidjela sam vatru kako izlazi iz njenih gorkih usta, žutu i sjajnu, provlači se među svježim grobovima, za sobom ostavlja crn užaren trag, i tako puže brzinom do Har ha Bait6, i tamo se množi u bezbroju uzlazećih traka do velebnoga hrama, koje ga prvo pozlaćuju a onda pocrnjuju. Pogledala sam u nebo, uskoro će iz oblaka izići komad ruke i prihvatiti ključeve hrama koje je veliki svećenik odbacio visoko visoko,i od silna traženja ruke izgubila sam njegovo osebujno lice, odjednom ga je okružilo toliko mnogo ljudi, moj se tata jedva jedvice spasio i vratio na svoje mjesto, dvoumeći se između ponosa zbog muškoga svečanog bratstva i sramote susreta sa svakodnevnim ženskim otrovom, i više nisam vidjela Arieja. Tu i tamo među glavama je provirila njegova crna kipa, no izražajno lice, meni toliko drago, nekontrolirano u očaju bilo je od mene skriveno, i uplašila sam se da ga više nikada neću vidjeti, kao da su tamo pokopali njega a ne nju, i osjetila sam kako teško žalovanje pada na mene, gorko i potpuno žalovanje, i zatečeno njegovom silinom moje je opušteno tijelo poteklo s masom prema automobilima, zarobljeno mojim roditeljima, koji su se opet ujedinili protiv mene, kao dvije ulične bande koje samo policijska prijetnja s vremena na vrijeme može ujediniti. Gledala sam redove svijetlih grobova i mislila o Abšalomu, svome bratu, tako dugačko ime za jednu bebu, i kako ga je moj otac zvao, sine Abšalome, sine sine Abšalome, sebe i svoju smrt komu ću dati u tvoje ime, i samo je staro žalovanje u ovoj prilici opravdavalo ime koje su mu nadjenuli, i kako sam se samo bojala da se to uistinu ne dogodi, da beba odjednom ne iziđe iz zemlje a moj otac u nju uđe umjesto njega, i mislila sam koliko me zapravo izdaje u tom svojem žalovanju, i iz osvete sam zamišljala kako bi mu bilo tijesno u tom malenom grobu, kako bi morao skvrčen i povijen ležati i svi bi ga mišići boljeli. U autu se iza mene nagurala teta Tirca, koja je sjedila na svojoj širokoj zdjelici dobrano raskrečivši noge i ravnodušno gledala van. Baš mi je neugodno što vam otežavam stvari, rekla je mojim roditeljima, no za mjesec ili dva opet ćete se morati ovdje skupiti, i kad su oni to pristojno odbacili, rekla je, bez pretvaranja, dragi moji, ja imam upravo ono što je i ona imala, nema nikakvog razloga da kod mene to završi drugačije, i nisam se mogla suzdržati pa sam je upitala, kako je točno umrla, što je rekla prije no što je umrla, a Tirca se ogorčeno nasmijala, draga, previše si filmova gledala, prava smrt je obično manje brbljava od one režirane, nije rekla baš ništa. Koliko dugo nije rekla baš ništa? upitala sam, a Tirca je slegnula ramenima, nemam pojma, vratila sam se poslije podne s terapije a ona je spavala, sve do večeri nastavila je spavati. Arie je došao u pet, a ona je još spavala. Rekao je da će se vratiti noću s njenom rodbinom, no kad su stigli, više nije disala. Znači ništa nije rekla od podneva? gnjavila sam, i Tirca se uzrujala, rekla sam ti da je spavala, možda je kroz san nešto promumljala, nisam baš obraćala pozornost, što je tebi danas, daj mi reci, što je s tobom općenito? No ja joj nisam ništa odgovorila i samo sam gledala ružne građevine vani i mislila koliko je to strašno i
koliko je nevjerojatno da sam na kraju doista ja bila ta koja je posljednja s njom razgovarala, vidjela je živu. Pokušala sam dozvati svaku riječ koju mi je bila rekla, sada mi je jasno da nisam bez veze sišla s autobusa usred vožnje, da nisam bez veze propustila sastanak s pročelnikom, no nisam se sjećala ničega, osim toga da je povratila na dan kad sam se rodila, i što sam se više pokušavala prisjetiti, postajalo je sve teže, i glava me počela boljeti, rubom oka skakutalo mi je oštro zimsko sunce i skoro da ništa nisam vidjela, i kao u priviđenju čula sam kako moj otac pita, jesi li već razgovarala s Jonijem? I rekla sam, ne, jučer je spavao kad sam stigla kući, a ja sam spavala ujutro kad je izašao, i Tirca se nasmijala, i to je način da se bude u braku, kako to da se toga nisam bila sjetila, a ja sam prestrašeno upitala, zašto, tata? O čemu moram s njim razgovarati? A on je šutio, i meni se začas vratio jučerašnji uspavani strah, da ih je Joni obavijestio da me ostavlja, zauvijek napušta, i osjetila sam kako ću uskoro povratiti, ona je povratila na dan kad sam se rodila a ja ću povratiti na dan kad je umrla, no baš tada auto se zaustavio i moj je otac rekao, stigli smo, i iznenadila sam se što on zna gdje stanujem, čovjek koji mi je toliko stran, i bez riječi sam izašla i povratila nasred ceste, na mjestu gdje je još prije nekoliko sekundi stajao njihov auto. Ušla sam ravno pod tuš i prala se sve dok nije nestalo tople vode, oprala sam kosu i namazala je maskom za kosu, čak sam pokušala napraviti pjenu dolje kao što to oni čine, no izbliza to nije izgledalo tako posebno ili spomena vrijedno, samo radnja koja se svakodnevno obavlja, i kad sam izašla, odrezala sam nokte, i na nogama, sve sam se vrijeme umirivala da je sve u redu, jer sada sam čista, šteta što ne mogu na ispit za skrenule s puta, i ja mogu rezati nokte i osjećati se čistom, i čak ako Joni u nešto posumnja, uvijek mogu zanijekati, kao što i on uvijek može zanijekati, i vrlo se lako može povjerovati u bilo što, zanemariti činjenice, kao što sam ja zaboravila posljednje Žozefinine riječi, i u srcu sam već s njime dogovarala posao i rekla sam, oprostit ću ti to što si napravio dijete Ariejevoj susjedi, a ti oprosti meni sve što sam učinila, i načas sam se doista ponadala da je to dijete njegovo, inače mu neću imati što oprostiti i cijela će se stvar izjaloviti, i odlučila sam da mi je zabranjeno čak i provjeriti kako bih bila sigurna, sve će ostati u srcu, između mene i njega, ali samo između mojega i njegova srca, bez izgovorene riječi. Odjenula sam usku mini suknju i pulover s prugama i počešljala se i pogledala u ogledalo, oteklina nosa jedva se vidjela, čak ni moja mama nije ništa primijetila, i činilo mi se da će sada sve biti u redu, snaći ću se, i samo sam s vremena na vrijeme osjetila ubode privlačnosti prema licu koje se bilo sakrilo od mene, i žalila sam što sam bila propustila sve izraze koji su danas prošli preko njega, no pokušala sam se utješiti da je to još ništa prema onome što ću tek izgubiti, jer mama je zacijelo u pravu i već će danas doći njegova djevojka s kaciga-frizurom i muštiklom, i ako se ne potrudim da me se prisjeti, on će me sigurno zaboraviti već prije tridesete. Nakon toga počela sam se šminkati, sa slavljeničkim i tajnim zanosom, kao djevojčica koja čuva tuđu djecu i maže se ružem vlasnice kuće. Sve sam se vrijeme osjećala kao da kradem od nekoga, usprkos tome što je sve bilo moje, tekući puder koji mi je potamnio lice i prekrio bore, i olovka za oči koja je naglasila obrise očiju, i maskara koja je zacrnila i podebljala trepavice, i modro sjenilo koje je produbilo boju očiju, i rumenilo koje je naglasilo lične kosti, i sjajni grimizni ruž, tako sam se
našminkala kradomice, s dubokim užitkom, godinama se nisam bila tako potpuno našminkala, i naposljetku sam postala tako lijepa i blistava, kao da sam neka druga žena, i sama sam se sebi smijala Što sam sad našla za potrebno da se našminkam, kada se vraćam a ne kad izlazim, baš suprotno od normalnoga. Odlučila sam da je kad sam već toliko lijepa šteta to potratiti na žute zidove i da se trebam izvući odavde, možda otići do Jonijeva ureda, vidjeti što je to on ispričao mojim roditeljima jučer, no bila sam malo neodlučna, jer ako sumnja, svako nenormalno ponašanje potvrdit će njegove sumnje, a ovo je doista nenormalno, pa sam odlučila odvesti se na fakultet, da ubodem sekretaricu u oči i malo se ulizujem pročelniku, no za nekoliko trenutaka i to mi se učinilo namještenim, bilo mi je žao pokvariti šminku lažnim osmijesima, i u međuvremenu sam legla na krevet kako bih razmislila što učiniti, ništa mi nije izgledalo dovoljno slavljenički, i na kraju sam zadrijemala prije no što sam uspjela odlučiti što je gluplje, ovako se našminkati pred odlazak u krevet ili, kao što su to činili Egipćani, prije odlaska u grob. Probudila me treska vrata, i prestrašeno sam skočila iz kreveta, srce mi je potresalo cijelo tijelo svojim otkucajima, od silna straha da je otišao. Tako sam se budila kao djevojčica, od treska vrata koje je zalupio moj otac nakon njihovih svađa, uvijek sa srcem koje se ljulja, i sa strahom da se više neće vratiti, da sam propustila posljednju priliku da ga vidim, da ga uvjerim da ostane s nama, i tako sam izletjela iz sobe, u pripijenoj suknji i s teškom šminkom razmazanom po cijelom licu. Vidjela sam sve znakove Jonijeve prisutnosti, miris losiona poslije brijanja, kaput preko stolca, torba na podu, no njega nije bilo, i klela sam samu sebe što sam mu dopustila da tako nestane, i što da sada radim dok se on ne vrati, ako se uopće vrati, i otrčala sam provjeriti je li ovdje njegov pribor za brijanje i četkica za zube, i vidjela sam da je sve na mjestu, i malo sam se smirila, iako se sve može kupiti dvostruko, ako doista želimo prevariti nekoga. Nastavila sam se motati po kući, provjeravati nedostaje li u kući još nešto osim Jonija, i naposljetku, kad sam stigla do kuhinje, otkrila sam da nedostaje kanta za smeće i kao kreten sam procijedila kroza zube, Joni i kanta za smeće nedostaju, što to znači? A onda su se pojavili na vratima kao vrlo jasan trag, Joni i prazna kanta za smeće, ista kanta koju sam namjeravala još jutros isprazniti ali sam zaboravila, i on me iznenađeno pogledao i upitao, gdje si bila? A ja sam rekla, u krevetu, spavala sam, a on je rekao sumnjičavo, zar sa svom ovom šminkom na licu? Eto, kad govorim istinu, onda mi ne vjeruje. Pokušala sam brzo smisliti malu laž koja bi bila prihvatijivija od istine, no nisam uspjela, pa sam mu okrenula leđa i otišla do ogledala i tamo sam se prestravila, spazila sam maskaru koja se razmazala s trepavica i napravila crne krugove oko očiju, pomiješala se s crvenim rumenilom i ružem koji se obrisao s pola usana a ostao napadan i kričav na drugoj polovici, izgledala sam baš kao da sam se vratila s divlje jebačine, i promrmljala sam uvrijeđeno, ma daj molim te, našminkala sam se za izlazak a na kraju sam zaspala, no on je upitao sumnjičavo, kakav izlazak? Počela sam se umivati, u pokušaju da vrelom vodom ublažim njegovu sumnju, kako to da nešto što je bilo toliko lijepo može postati toliko ružno, jer zapravo sam se za njega našminkala, baš za njega, da budem lijepa i zamaskirana kad se vrati, da zaskočim njegovu objavu našminkanim licem, no čak se i to činilo jedva
prihvatljivim. U jednom sam potezu prebrisala mokrom vatom sva mjesta koja su bila ružna, i sada su se istrošila od silna trljanja i razmazivanja, upravo sam mogla vidjeti kako će moje lice ostarjeti, a vata se prekrila svim bojama koje su prije prekrivale mene, crno i smeđe i crveno i modro, a Joni me sve vrijeme promatrao s očekivanjem, prstom češe svoj prćasti nos, čeka da završim, a ja se nekako bojim završiti, rujem po licu opet i opet, koje sada izgleda blijedo i isprano, naposljetku on kaže nestrpljivo, dosta s tim žrtvenim obredom, a ja sam zavrnula slavinu i rekla, pa što ćemo onda, kao da ne postoji ništa drugo osim stajanja pred ogledalom, našminkati se i onda skinuti šminku, a on je rekao, otputovat ćemo na medeni mjesec, zapravo i nismo imali medeni mjesec. Uistinu ga nismo imali, no meni to nije posebno smetalo, čak sam podržala taj nedostatak da bih u sebi ojačala osjećaj da to nije prava svadba, u svakom slučaju ne moja prava svadba, jer eto činjenice, nismo otputovali na medeni mjesec, pa sam ga oprezno upitala, kamo ćemo otputovati, da provjerim misli li ozbiljno, ili je to neki čudan način da mi nešto nagovijesti, a on je rekao, u Istanbul, sutra ujutro, sve sam organizirao, tvoji su mi roditelji pomogli s financijske strane, tebi ostaje samo da spakiraš stvari. Govorio je s ponosom, ponosom primjernog učenika koji je izvršio sve zadatke i očekuje potpuno priznanje, i ja sam doista to cijenila, toliko sam bila sretna što je njihova tajna to a ne nešto drugo, osjetila sam zagrljaj olakšanja u cijelom tijelu, čini se da uvijek trebamo očekivati najgore a zatim se iznenaditi nečim boljim, i poljubila sam ga i rekla, ne mogu vjerovati, kako si samo na to pomislio, kako to da ništa nisam osjetila, i načas sam toliko voljela svoga oca, pa čak i nju, to mi se učinilo kao vrsta obiteljskog projekta, zakasnjeli medeni mjesec, pet godina nakon vjenčanja, da sam umalo predložila da i oni pođu s nama, i da nas tamo čuvaju, jer odjednom sam se počela bojati Istanbula. Zamišljala sam ga kao golemu, šarenu i bučnu tržnicu, u koju je lako ući a teško iz nje izaći, i koja zacijelo vrvi sirotim parovima na medenome mjesecu koji još nisu uspjeli pronaći put povratka, izgladnjeli i premoreni, sve orijentalne poslastice tržnice posložene pred njihovim očima a oni su ostali bez prebijene pare, već danima i tjednima u golemome beskrajnom labirintu, a nitko ne razumije njihov jezik, i jedan pokazuje istok a drugi zapad, jedan sjever a drugi jug, i sve izgleda isto, nema putokaza, svi su štandovi jednaki, i nebo se ponavlja, stiješnjeno minaretima koji postaju crkvama i obratno, a parovi koji su krenuli na put ozareni i zaljubljeni, plaču od mržnje prijeteći jedno drugome, jer svatko od njih u dubini svoga srca vjeruje da je onaj drugi kriv. Ona kaže sebi, da imam sposobnijeg muža, već bi me odavno izbavio odavde, a on kaže sebi, ona sigurno zna put, ali ga namjerno ne želi otkriti, testira me kako bih joj dokazao da sam sposoban, a dom se čini sve daljim i daljim, i pogledala sam Jonija prestravljena i rekla mu, možda ne u Istanbul? Možda nekamo drugamo? No onda sam pomislila da su što se toga tiče sva mjesta slična, jednako zastrašujuća, i onaj tko to ne može podnijeti neka ostane kod kuće. Hajde da napravimo medeni mjesec kod kuće, rekla sam mu svojim zavodničkim glasom, da ne izlazimo iz kuće cijeli tjedan, kao u početku, šetat ćemo po sobama, bit ćemo stalno skupa, no on se razočarano nasmijao, zašto, u čemu je problem, a ja sam maznim glasom rekla, bojim se da ne zalutamo na tržnici u Istanbulu, a on me zagrlio kao što se grli debilna djevojčica, moj je strah u njemu izazvao srčanost, i rekao je, ne brini se, već mjesec dana proučavam plan grada, i mahnuo prema meni
šarenim turističkim prospektom koji je izvadio iz torbe. No nisam tako brzo odustala, i rekla sam, kako znaš da se možemo osloniti na taj turistički prospekt? Možda je i on dio zablude? Jesi li čuo za nekoga tko je već otputovao s tim prospektom i vratio se? A Joni je nastavio mahati pred mojim nosom kao što se tjeraju muhe, kao i uvijek uvjeren da se ja zapravo zezam, i rekao je, ljudi neprestano odlaze tamo i vraćaju se, odlaze i vraćaju se, nitko nije ostao tamo. Onda sam se malo primirila, usprkos tome što je njegova informacija zvučala previše neozbiljno i ne baš precizno. I u sebi sam odlučila da ako neću biti mirna, jednostavno ću ga nagovoriti da većinu vremena provedemo u hotelu, uvijek se može izmisliti migrena. Popeo se do skladišnog ormarića na stropu i izbacio iz njega kofer koji smo dobili na svadbi i on je pao meni na noge i to me zaboljelo ali nisam rekla ništa da ne pokvarim ugođaj i otresla sam s njega prašinu, a onda sam počela prekopavati po ormaru, i upitala sam, je li tamo hladno ili vruće, a on je rekao, otprilike isto kao i ovdje, malo hladnije, i u ladici sam otkrila svoju seksi spavaćicu boje kože koju sam jednom kupila i par prozirnih gaćica i podvezice, odakle ta posebna oprema koja je zanemareno ležala u ormaru, i sve sam ugurala u veliki kofer, možda bizantske noći uspiju probuditi želju, razbiti vradžbinu koja nam nije dopuštala da rastemo zajedno, da odrastemo, i kad sam izvadila nekoliko pulovera, otkrila sam iza njih još jedno zaboravljeno blago pribora za uspaljivanje, bez ikakva osjećaja gomilala sam ih i ostavljala da spavaju u ormaru dok ne dođe pravo vrijeme za njih. Bili su tamo crni korzeti, mrežaste čarape, crne i prozirne svilene natkoljenke, i smioni grudnjaci, i njih sam sve gurnula u kofer, kao da idem tamo raditi, biti dobro poznata kurva, i počela sam se smijati kad sam pogledala Jonija, ozbiljna i obuzeta slaganjem izviđačkih flanelskih košulja, kariranih uzoraka jarkih boja, koje nestaju u golemom ruksaku, i mislila sam kako ću ga u hotelu iznenaditi svojim preodijevanjem i kako će biti sretan, u sobi koja me neće ni na što podsjećati, među svim tim licima koja ne poznajem, niti ona poznaju mene, i možda će tako on potpuno zaboraviti tržnicu, moj dragi Joni, koji me umjesto da me ostavi poziva na medeni mjesec. Što nam smeta da budemo sretni. Na tren sam nas mogla vidjeti sa strane, kao da o nama snimaju film, i to je gotovo budilo zavist, to slatko pakiranje za naš medeni mjesec, naša mladost, kako mlado on izgleda u usporedbi s Ariejem, nema nijednu sjedinu, i može se reći da smo na početku svoga zajedničkog života, i da ćemo narasti zajedno, kao i svi ostali, barem većina njih, i imat ćemo bebu i onda još jednu, i dvije karijere, i dvije plaće, i prevladat ćemo sve poteškoće kao i svi ostali, i pomirit ćemo se s onim što nedostaje kao i svi ostali, i najvažnije je da se na njega uvijek može osloniti, malo se nasloniti a da se ne slomi, osjetiti sigurnost. Od silne sreće sjela sam u kofer, priljubivši se uza svoju smionu odjeću, i protegnula ruke kao da sam se istog trena probudila i rekla sam mu, dođi, želim te, i nisam ga baš potpuno željela, ali isto tako nisam ni lagala, jer jako sam ga željela željeti, i mislila sam, ako ga uvjerim, uvjerit ću i sebe, i kad sam vidjela da ne shvaća, pružila sam ruke prema njemu iz kofera, a on se sagnuo iznenađen, i rekao, možda da prije jedemo, strašno sam gladan. Odozdol je njegov trbuh izgledao velik i obješen, iako je bio prazan, i to mi se malo gadilo, no usprkos tome odlučila sam još jednom pokušati, i prekrila sam lice nekom čarapom ili možda gaćicama, bilo je
teško razlučiti što je što, i rekla sam mu zavodničkim glasom, hrana neće pobjeći ali ja hoću, i on se počeo smijati kao da je to neka šala, ne shvaćajući prijetnju, i rekao je, ali uskoro će zatvoriti trgovinu a nemamo ni kruh, skočit ću na trenutak, a ti me možeš pričekati u koferu. I prije no što sam trepnula nestao je, a ja sam odmah izašla, najbolje da ga čekam u koferu, što on misli da sam ja, gumena pratilja neuspjelog mađioničara, i ne samo da sam izašla nego sam i počela vaditi iz kofera sve što sam bila spakirala s tolikim oduševljenjem, sve mi se odjednom činilo potpuno beznadno, i sve se rasulo po sobi, mrlje raskošne čipke na našem običnom, istrošenom namještaju, a onda sam ga ugledala iza sebe, kako tiho ulazi, praznih ruku, i upitala sam ga, onda, već su zatvorili trgovinu, a on je rekao, ne, nisam ni stigao do trgovine, shvatio sam da sam te možda povrijedio pa sam se vratio, i glas mu je bio bijedan, beživotan, nesretan. Pokušala sam se sjetiti je li bio takav i prije no što smo se sreli, ili je to zbog mene, ali nisam mogla znati, pa prije no što smo se sreli bilo je prije no što smo se sreli, i kad sam ga prvi put vidjela, na primjer, glas mu je bio tužan, a ja sam mislila da je to zato što mu je umrla mama, no onda je bio tužan a sada je bijedan, a jad i bijeda rastužuju više od tuge, i mislila sam, što ćemo sada, što ćemo ikada napraviti, da vratim sve natrag u kofer? Da mi sami u njega uđemo? Da nikada iz njega ne izađemo? Pokušala sam zvučati nehajno i rekla sam, ništa strašno, možda bismo stvarno mogli nešto pojesti prije, i on se iznenadio što to ne preuveličavam, i veselo otrčao u trgovinu, no još se brže vratio, još jadniji i rekao, upravo se zatvorila, ovaj tren se zatvorila, a meni je došlo da ga prebijem, da ga isprašim po turu, kao mama malog Ivicu, no odlučila sam zadržati nehajni ton, pa sam rekla, ništa strašno, ima kruha u zamrzivaču, a on je s pretjeranim oduševljenjem rekao, divno, napravit ću kajganu s povrćem, a ja sam u međuvremenu vratila sve stvari u kofer, koji je izgledao taman i razjapljen kao isturena stidnica, pa sam ga zatvorila, čak sam povukla zatvarač, komu treba isturena stidnica usred kuće. Kad smo počeli jesti stala sam mu postavljati svakakva pitanja, zašto baš Istanbul i tome slično, i koliko već dugo planira to iznenađenje, kao profesionalna novinarka koja se mora pretvarati da je sve zanima, i odgovarao je opširno i poletno, punih usta, a ja sam se pokušala ohrabriti i rekla sam samoj sebi, ovo je tvoj život i mogao je biti i mnogo gori, no osjetila sam da tonem, a on je pretjerivao u opisu svojeg dvoumljenja, između Istanbula i Praga, i kako je u trenu kad se odlučio za Istanbul znao da je baš to pravo mjesto, usprkos tome što je prije više bio za Prag, no pomislio je kako ću se ja oduševiti tržnicom, kožnatom odjećom, i što je više pričao, ja sam se sve više živcirala, jer meni se više sviđao baš Prag, zašto me nisu pitali. Oduvijek sam zavidjela ženama čiji su muževi pripremali baš takva iznenađenja, no sada sam bila svjedokom kolika je moć manipulacije u iznenađenju, koliko je to bezobzirno, jer ja bih na primjer više voljela razgledati lijep i plemenit Prag, i bilo bi mi draže otputovati u neko drugo vrijeme, a ne sada kad trebam tješiti žalobnike, i osjetila sam kako mi se vraća mučnina, pa sam otrčala u WC i umila lice hladnom vodom ispred malog ogledala, koliko se još puta može početi jedan novi život, koliko još pokušaja. Izašla sam i krenula prema njemu, a on je bio uplašen, zbog mokra lica mislio je da sam plakala, i upitao je, jesam li rekao nešto što te povrijedilo? Oprosti mi,
Krtičice, toliko se trudim a ništa ne ispada kako treba, i htjela sam mu reći, onda se manje trudi a više misli, no nisam zapravo znala je li to istina. Zapravo i nije istina, što onda ako on bude više mislio, baš ništa, ono što on treba nije više misliti nego biti druga osoba, a možda ni to nije dovoljno, jer ja sam ta koja bi trebala biti druga osoba, ali kako se to radi. Možda će to uspjeti baš u Istanbulu, možda onda kad otiđem do kraja tržnice u Istanbulu postanem neka druga i on postane drugi i život postane drugačiji, i odjednom mi se to putovanje učinilo kao misija, ne izlet u uživanje nego kažnjeničko putovanje puno prepreka i preispitivanja, i odjednom saiji se osjećala kao prije novačenja, uplašena i ponosna, i uspravnih sam leđa počistila stol, žustrim koracima, lijevadesna. On me promatrao napeto, kao i uvijek osjetijiv za svaki titraj, i rekao je da se ide istuširati, glas mu je bio svečan i romantičan, kao da je to u moju čast, možeš sjediti kraj mene, kao nekad, i sjetila sam se da sam nekad, dok je još bilo nade za njega, voljela sjediti na zahodskoj dasci dok se on tuširao, pa smo razgovarali, bezvezni razgovori o tome što se dogodilo tu ili tamo, i to su bili naši ljubavnički dani, i ako on umre, za tim ću žaliti, samo za time, ne baš za njime nego za ugodnom bliskošću spuštene zahodske daske na kojoj sam sjedila, i pokušala sam se prisjetiti njegova tadašnjega glasa, koji se dizao iz mlazova vode, je li onda bio bez radosti i života, i učinilo mi se da nije, da mu je onda glas bio sladak i budan, pun iščekivanja, no koliko zapravo čovjek može iščekivati. Tuš je bio ispunjen mirisnim parama, i nasmijala sam se sebi u bradu, kako odnedavno većinu vremena provodim gledajući muškarce pod tušem, kao neka vrsta lijepe pratilje u prostoriji za tuširanje, eto u to sam se pretvorila, i on je razgrnuo zastor i uzvratio mi osmijeh, njegove kovrčice postale su ravne i izdužene od vode, i rekao je, čini mi se da zvoni telefon, idi se javiti, a ja sam rekla, ma nije važno, nek samo zvoni, no on je bio uporan, to je sigurno moj tata, želi nas čuti, i ja sam izašla u suhu i hladnu prostoriju i telefon je neprekidno zvonio, i nisam željela dići slušalicu ali naposljetku sam se javila, i začula sam glas promukao od pušenja, voljeni glas, omraženi glas, promukao, vreo i uzbuđujući, i on je rekao, Jara. Namjerno sam šutjela, jer sam htjela čuti kako ponovo izgovara moje ime, čak sam se malo zaprepastila i bila sam ponosna da ga se uopće sjeća, Jara, i rekla sam, da, Arie, a on je rekao, mislio sam da ćeš sada biti ovdje, i čula sam kako mi se zaustavila krv, prestala je kolati od silne sreće i tuge, i upitala sam, sam si, iako sam čula mnoge glasove u pozadini, a on je rekao, sam sam kao i uvijek, a ja sam upitala, kada će svi otići, a on je rekao, još malo, noćas, i časak oklijevao i upitao, doći ćeš k meni noćas? A ja sam polagano rekla, cijela su me usta boljela od tih riječi, zaista želiš da dođem? A on je rekao, da, pa sam rekla, dobro, potrudit ću se, i prekinula. Stajala sam dršćući kraj telefona, i mislila, kako se usuđuje, kako se usuđuje uništiti moj medeni mjesec zbog svojega žalovanja, a onda sam mislila, pa što je on kriv, sve u svemu on samo želi mene, pa to sam baš i čekala, još od prvog trena kad sam ga vidjela na vratima svojih roditelja, no odmah sam se sjetila onoga što mi je rekla moja majka, ili je to možda bila Tirca, da će u roku od tjedan dana dovesti neku drugu, i možda je samo igra slučaja da sam ja ta, možda nijedna druga nije
htjela, i ako noćas dođem k njemu, što će biti s Jonijem i našim medenim mjesecom, a ako ne dođem, što će biti sa mnom. Napeta i iscrpljena vratila sam se u kupaonicu, skrivajući se u gustoj pari, i sjela na dasku, i kao iza sna čula njegov glas, kako se probija iz daljine, iz duboka izvora u zemlji, tko je bio, upitao je, i ja sam rekla, bez veze, nitko važan, nisam imala snage izmisliti nešto, i mislila sam, eto došao je sudnji dan, veliki i grozni petak, dan u kojem se treba odlučiti. Nešto se dogodilo, upitao je on, sav mokar i blistav, a ja sam rekla, ništa, ništa se nije dogodilo, i mislila sam na ovaj posrani život, posrani je ublaženica, da ako mi već nudi dva dara, jedan mora ići na račun drugoga. A što ako ja želim istodobno biti s njim u žalosti i otputovati u Istanbul, što trebam izabrati, nisam mislila da će to doći tako brzo, nisam vjerovala da će uopće doći, a sad niti sam spremna niti sam pripravljena, nesposobna sam odlučiti. No u ovom slučaju i ne odlučiti znači odlučiti, jer ako propustim ovaj prvi tren u kojemu sam mu potrebna, moguće je da ću ga zauvijek izgubiti, više nikada neću čuti da njegov onečišćeni glas ima takvu mekoću, Jara, kaže, Jara, dođi noćas k meni. Mislila sam o svim tim danima otkad sam ga vidjela kod svojih roditelja, kako sam ga tražila po ulicama, trgovinama, kako sam ga željela, kako sam željela da on mene želi, i eto dogodilo se, briga me zašto i kako, glavno je da me on sada želi, a Joni je rekao, ručnik, i ja sam izašla i stala pred ormar i pokušala se sjetiti što zapravo tražim, i nisam uspjela, prošla sam sve police ne bih li se sjetila, jednu za drugom, kao da se opraštam od njih, i sjetila sam se kako smo taj ormar sami sastavili, i zato stoji ukrivo, svaki put Joni bi rekao da ga trebamo rastaviti i ponovo sastaviti, a ja sam mu se smijala, zar je to ono što te sada zaokuplja, reci mi, a on bi mi odgovorio, pa i tebe se treba rastaviti i ponovo sastaviti, i ti si nakrivljena, a onda je došao iza mene, gol i voda je kapala s njega, i rekao je ljutito, što je tebi, što je s mojim ručnikom, a ja sam promumljala, tražim policu s ručnicima, i on me gotovo silovito gurnuo, i rekao, pred tvojim je očima, što ti je, i uzeo ručnik, no izgleda da je i on sam zaboravio što je s njime namjeravao učiniti, i stajao je gol s vodom koja kaplje držeći ručnik u ruci. Pogledala sam njegovo tijelo, policu po policu, i izgledao mi je kao ormar, na svaki sam dio natovarila nešto drugo, počela sam odozdol, od velikih ravnih stopala, a iznad njih začuđujuće tanušni gležnjevi, tek sam sada s tugom shvatila njihovu krhkost, a iz njih izlaze bijele noge koje postaju sve deblje, s tamnim dlačicama, crvenkastim hrapavim koljenima, mekim bedrima, širokom zdjelicom, a među nogama niču rijetke i crne dlake, viseće mošnje, i ružičasti spolni organ, pomalo nakrivljen na stranu, i onda visoki struk, s malim isturenim trbuhom, svijetia prsa i malo spuštena ramena, koja vode do širokih ruku, potamnjelih od sunca, koje kao da su se prilijepile na blijedo tijelo u složenom kolažu i izgledaju kao iznimno uspjela proteza, imitacija koja nadmašuje original, i uvijek sam voljela zamišljati kako drže našu bebu. Tek kad sam stigla do svijenog vrata, on se počeo brisati, sporim kretnjama, kao da mi želi dati da se oprostim od njegove golotinje, njega samog još ću možda i vidjeti, ali njegovu golotinju više nikada, i izvadio je iz ormara bijele gaće i bijelu pamučnu majicu i brzo se odjenuo i ušao u krevet, a ja sam stajala u maloj lokvi
koju je ostavio iza sebe i nisam znala što bih rekla, sve se odjednom prekinulo i nisam znala kako ponovo sastaviti. Izvadio je budilicu iz ladice i rekao, bolje da završiš s pakiranjem, u sedam moramo biti na aerodromu, i izvadila sam iz ormara svakakve predmete, uopće nisam obraćala pozornost koje, i ugurala sam ih u kofer, i uzela svoje kreme i šminku, i knjigu koja je bila kraj kreveta, i dodatne cipele i sandale, a on se smijao, vratit ćemo se do ljeta, umjesto toga uzmi čizme, pa sam ugurala i čizme ne izvadivši sandale, i onda sam opet čula zvonjavu telefona i pomislila da se Arie pokajao, i čak sam se načas ponadala da je to on, ako se mora pokajati, onda je bolje da se to dogodi sada, dok se još nešto i može spasiti, no to su bili moji roditelji, i moja je majka cvrkutala u telefon, no, kako ti se sviđa naše iznenađenje? I ja sam rekla, hvala zaista, mama, no nije to ništa prema iznenađenju koje ja vama spremam, a ona se smijala, a onda sumnjičavo upitala, što misliš reći? I rekla sam, ništa, nadam se da ćemo vam se jednom moći odužiti, a ona je rekla, pusti to, nama je drago da možemo pomoći, i tata poručuje sretan put i pusa. Vratila sam se u sobu na prstima, u nadi da je on već zaspao, no ležao je na boku, obasjan slabim svjetlom, i čitao svoj turistički vodič, njegovi mokri uvojci blistali su na glavi, i pogledao me očima punim slatke nježnosti i rekao, žao mi je ako sam te povrijedio prije, to je stvarno bilo glupo s moje strane, a ja sam rekla, pusti sad to, Joni, već sam zaboravila, i legla u krevet i okrenula se na drugu stranu. Osjetila sam njegove ruke na svojim leđima, napola me miluju a napola masiraju, za svaki slučaj, i to me još više uzrujalo, pa to su moja leđa, ne njegova, što on tu ima dirati, i rekla sam mu djetinjastim glasom, moja leđa su moje vlasništvo, a on se priljubio uza me odostrag i upitao, što si rekao, u takvim trenucima oboje smo govorili u muškom rodu, a ja sam rekla, umoran sam, Štakorčiću, a on je rekao, onda spavaj, Krtičice, sutra ćeš otploviti u daleki svijet. Ja sam ga naučila na te gluposti u duhu logorskih večeri, tako sam običavala razgovarati sa svojim prijateljicama u vojsci, i vrlo sam ga brzo zarazila time, i rekla sam, što će biti, Štakorčiću, strah me, a on je rekao, sve će biti dobro, Krtičice, no njegovi su prsti uporno nastavljali šetati mojim leđima, i to se nikako nije slagalo s našim tepanjem, kao da su ozvučili pornografski film s Pinocchijem, i cijelo se moje tijelo zaključalo, ali on nije prestao, stavio je jednu ruku na dojku a drugu na međunožje, neuobičajeno agresivno pokušavajući ugurati prst, navaljujući i smetajući, izgleda da mu se činilo da poziv još vrijedi iako mu je istekao rok, istekao do kraja. Umalo sam ga grubo otresla sa sebe, no rekla sam sebi samoj, što sad, ovo je posljednji put, i okrenula sam se prema njemu i raširila noge i ugurala ga, i osjećaj je bio sklizak, kao komad gume, iako na njemu ničega nije bilo, uvijek mi se činilo da ima kondom, i čvrsto sam ga uhvatila za guzicu, i neprestano sam ponavljala u sebi, napola molitvu napola prijetnju, ovo je posljednji put, ovo je posljednji put, a on je upitao, je li ti dobro, hoćeš još? I ja nisam odgovorila, i on je onda upitao opet ali u muškom rodu, i to je zvučalo toliko neskladno usred ševe, Krtičice, budeš mi odgovorio, a meni su krenule suze na oči, i proderala sam se, da, da, štipajući gnjevno njegovu prostranu guzicu, a onda, s iznenadnim uzdahom, svršio je, s tužnim jaukom čaglja, i spustio glavu na moje grudi i cijelo se njegovo tijelo priljubilo uza me ispunjeno zahvalnošću.
Počela sam mu gladiti kosu i čekala sam da zadrijema, to je bila uobičajena procedura, no on je bio razgovorljiv i prošaptao je, volim te osjetiti blizu, a ja sam rekla, i ja, a što sam mogla reći, a on je šapnuo, od silnog uzbuđenja teško mi je zaspati, čini mi se kao da je sutra naše istinsko vjenčanje, a ja sam rekla, i meni, a on je pričekao trenutak i upitao, u ovo vrijeme otkad smo skupa, jesi li ikad bila ovako s nekim? I ja sam osjetila kako me zapljuskuje val plača i pomislila sam, eto tvoje prilike, da sve ispričaš, da počneš ispočetka, zašto ga neprestano štitiš, njega i sebe, no nisam bila sposobna za to, i samo sam šapnula, ne, zašto uopće pitaš, a on je rekao, imam osjećaj da mnogo toga čuvaš za sebe, i pogladio me po kosi, nema veze, Jara, ja ne mislim da si ti moje vlasništvo ili bilo što slično tome, samo želim znati, hajdemo spavati, Štakorčiću, i okrenuo se i ugasio svjetlo i rekao, laku noć, Krtičice. Znala sam da više nikada neću čuti taj glas kako izgovara te riječi, i u mraku sam tiho ležala pokušavajući se smiriti, hrabreći se da još nije prekasno, da mogu ostati u toplom krevetu, ujutro otići na aerodrom, roditi dijete s licem ovce, i pokušala sam odvagati za i protiv, dobitak i gubitak, sve dok mi glava nije pukla od silne računice. Onda sam počela s tim da, ako uspijem zadrijemati, to je znak da ostajem, a ako ne zadrijemam, znak je da moram otići, i trudila sam se misliti o ugodnim stvarima ne bih li zadrijemala, no osjećala sam snažne udarce iznutra, kao da mi je u trbuhu divlji pastuh, i to je postalo bolno, sve jače i jače, kao da je u meni čitava staja divljih konja, svakoga trena rada se još jedan, kao konji koji opkoljuju nebeske dvore, konji tame, konji velike sjene, konji krvi, konji željeza, konji magle, stoje nad vatrenim provalijama i pasu. Nisam više mogla ležati, pa sam tiho ustala i otišla u kupaonicu, brzo se oprala hladnom vodom, i vratila u sobu da provjerim je li zaspao, njegovo disanje bilo je mirno i ujednačeno, i stajala sam tamo gledajući ga samilosno i užasnuto, kao što se gleda usnulo bolesno dijete, a onda sam nečujno odvukla kofer u dnevni boravak i tamo se odjenula u mraku, nasumce vadeći odjeću iz kofera, i kraj vrata sam zastala tražeći olovku i papir, kad bih barem mogla otputovati na medeni mjesec s tobom, napisala sam mu.
Deveto poglavlje
Noć je bila drugačija od one kakvu sam zamišljala, onakva kakva se činila iz kreveta, manje tamna, manje gorka, već se mogao naslutiti kraj zime i pomislila sam, gdje će me zateći proljeće, gdje će me zateći ljeto, dok sam omraženim putem vukla kofer nabujao od silnih grudnjaka i podvezica, čarapa i gaćica. Nekoliko taksija zaustavilo se kraj mene, no meni je bilo draže hodati, znojila sam se usprkos hladnoći, nisam se sada željela upuštati ni u kakve razgovore, samo polako ići naprijed, proći trgovine i semafore i prometne znakove u vlastitome trijumfalnom mimohodu, naslađivati se svim srcem svojom ceremonijalnom povorkom, stalno sam pogledavala unatrag, da vidim progone li me, i činilo mi se da ga čujem kako
šapće, Krtičice, vrati mi se, vrati. Pa zašto šapće ako želi da ga čujem, zašto ne viče, šapat koji postaje sve slabiji, tako da sam se morala zaustaviti i prignuti k zemlji da bih ga čula kako prodire iz zemlje, kao šapat preživjelih nakon potresa koji su već mrtvi kad se stigne do njih. Sjela sam na uzak pločnik, potpuno zgrčena od udarca šake tuge, i pomislila kako još nije kasno, mogu se vratiti, on sada sigurno spava, mogu se brzo vratiti i razodjenuti i leći u krevet kao da uopće nisam izašla, Arie je zacijelo potpuno zaboravio da me pozvao, i pogledala sam oko sebe, tražeći znak, i sjetila sam se zvijezde u obliku titrava mača nad Jeruzalemom godinu dana prije Propasti, nije se micala odande ni ljeti ni zimi, i čak se na danjem svjetlu mogao vidjeti njezin sjaj, no odmah sam ustala, divljački mlatarajući prema naprijed, nisam mogla propustiti priliku, i zaustavila sam se tek kraj njegovih vrata, osluškujući glasno disanje u zvucima oko sebe, iz stana preko puta dolazio je snažan zvuk plača, neutješan, od onog malog djeteta koje sam se nekoć ponudila čuvati, kad za to bude prilika, no u stanu obitelji Even bio je muk, i tiho sam pokucala, gotovo milujući toliko mi poznata vrata, više od lica koje se ukazalo na njima, teško i ozbiljno, i on je brzo zaključao vrata i odveo me u spavaću sobu, koja je bila potpuno izmijenjena i jedva prepoznatijiva. Sva su bolnička pomagala nestala, i kreveti su bili iznova spojeni, i prekriveni prekrivačem cvjetnoga uzorka, i velikim mekim jastucima, i sa svake je strane stajao drveni noćni ormarić i na njemu okrugla noćna svjetiljka, i na njegovoj strani spazila sam pepeljaru prepunu opušaka i punu čašu, a na drugoj strani nije bilo ničega, kao da samo čeka sve moje kreme. Pa kad je to stigao, još jučer ova je soba izgledala kao ambulanta, a sada je dotjerana i bezlična kao hotelska soba, baš sam tako zamišljala sobu u Istanbulu, i načas se u meni podigao bijes na njega, kako je samo brzo uklonio njezine tragove, kako će samo brzo ukloniti moje tragove, ako je nju, koja je s njim bila skoro trideset godina, izbrisao u jednom danu, s kojom ću onda brzinom biti izbrisana ja pretpostavimo li da ću biti s njim jedva godinu dana. Kad si to stigao, upitala sam ga, a on je pokajničkim tonom rekao, odavno ovdje nisam ništa pospremao, sve u svemu, vratio sam stvari u prvobitno stanje, a ja sam sumnjičavo gledala oko sebe, zapravo mi je bilo ugodnije u prijašnjoj scenografiji, i spustila sam kofer na pod i sjela na njega kao da se nalazim na aerodromu, a on je pogledao kofer i podsmješljivo rekao, pa što si nam ti to donijela, a ja sam s iskrivljenim osmijehom rekla, svakakva iznenađenja, jer odjednom me bilo sram što sam donijela kofer,pozivaju me na jednu noć a ja se pojavim s golemim koferom, kao Mary Poppins. Daj da vidimo, rekao je i podigao me i otvorio kofer i odmah izvadio sve one stvari, zapravo sve što je bilo crno, i razgledavao ih je pažljivo jednu po jednu i na kraju rekao, nije loše, i počeo se smijati, to je bilo toliko ponižavajuće, a ja sam sjela na krevet spustivši glavu među koljena i umalo se rasplakala, nadajući se da će ga ubrzo spopasti kašalj i izbrisati taj smijeh, a onda je sjeo kraj mene i zagrlio me oko ramena i rekao, nemoj se uvrijediti, ne smijem se tebi, mene veseli tvoj kofer, i morat ću se obvezati da nećeš izaći odavde sve dok ne isprobamo sve ove odjevne predmete, jedan po jedan, i podigao mi je glavu i rekao, dobro je što me nasmijavaš, pa to je micva7, utješiti one koji žaluju.
Ne izgledaš mi baš kao netko tko strašno žaluje, rekla sam, a on se napadački otresao, mrzim kad mi govore što moram osjećati, ja žalujem na svoj način i u svoje vrijeme, s četrnaest godina napustio sam vjersku školu baš zato, stoga me nemojte sada tlačiti, čuješ me? Meni nitko neće govoriti kada da se radujem i kada da budem tužan, veseli me vidjeti ove tvoje podvezice, veseli me to što ona više ne osjeća patnju, izrekao je u jednom dahu, žao mi je što je to tako skupo platila, žao mi je što ti ovo tako skupo plaćaš, nekoć su mi rekli da je ljubav besplatna, veću glupost od toga nisam čuo. Ljubav ništa ne košta. Upravo za ljubav plaćamo najvišu cijenu. Kad je završio sa svojim govorom, koji je zvučao uvjerljivo ali ofucano, kao da ga je već izgovorio u raznovrsnim situacijama, ustao je i skinuo elegantne hlače sa sprovoda i legao na krevet, na svoju stranu, u gaćama, i opet se počeo smijati onim neugodnim smijehom i rekao, izgledaš mi razočarano, Jara, došla si na ševu a umjesto nje dobila si govoranciju, i ja sam legla na krevet, i privila se uza nj i rekla, ni govora, ja tebe volim slušati. Doista je bilo ugodno, slušati kako meni govori, baš meni, toplo i umirujuće kao što sam uvijek mislila da može, i rekla sam samoj sebi pobjedonosno, vrijedno je toga, vrijedno je toga, to nije bila iluzija, nisu me privukle njegove otuđene šutnje nego ono što sam čula iza njih, njegove snažne riječi, uzbudljive, svaka mi je riječ koju je izrekao zvučala uzbudljivo, kretanje jezika u ustima izgledalo mi je uzbudljivo, način na koji su se susretale tamne usnice, način na koji su pridržavale cigaretu, i ponudio mi je svoju cigaretu, i rekao, obrati pažnju, ovo nije obična cigareta, u nju sam smotao i malo utješnog sredstva. Na mene to ne djeluje, rekla sam, jer katkad sam znala smotati, i uvijek sam bila razočarana jer mi se nije događalo ništa, no ovaj put to je možda bila neka druga roba, ili sam možda ja bila neka druga, jer odjednom sam se ispunila moći, osjetila sam kako imam moć oblizati njegovu tamnu kožu od vrha do dna, i to sam i učinila, i činilo mi se da je to način na koji mogu slijepiti razlomljene dijelove, da je on nekakvo rijetko arheološko otkriće i da sam ja prikupila sve dijelove i sada ih lijepim svojom slinom i tek ću na kraju znati što će od toga ispasti, i bila sam znatiželjna da vidim što će ispasti, ali mi je bilo zabranjeno otvoriti oči dok radnja traje, samo na kraju. On je ležao kao kip i pušio u tišini, povremeno sam čula da se nasmijao, no to mi nije smetalo, čak sam bila sretna što je pronašao razloge za smijeh, i tako sam sasvim polako slijepila njegove dugačke i tanke noge, i među bedrima lijep kurac koji se protegnuo kao nakon duga sna, i nastavila sam prema gore i skoro mi je ponestalo pljuvačke ali trudila sam se, jer nisam htjela prestati na pola, ostaviti ga bez glave ili ramena. Rad sam završila, ponosno sam ga promotrila, ispao je tako lijep, čovjek kojeg su nanovo sastavili, svaka stvar na svome mjestu, i mislila sam, je li se isto tako osjećao Bog nakon stvaranja čovjeka, uzbudila me spoznaja da imamo zajedničko iskustvo, Bog i ja, i sve sam vrijeme osjećala kako mi dolje nešto gori, pa sam uhvatila njegovu ruku i rekla, vidi kako je vruće, kao peć, a on me počeo skidati i s lažnom zabrinutošću rekao, trebamo ti sniziti temperaturu, to je opasno, i izvadio je kocku leda koja je plutala po njegovu piću i oblizao je i stavio u otvor i sasvim je polagano ugurao, a ja sam drhtala od silna užitka i osjećala kako se topi unutra, i mislila, tako sam ja tebe otopila, ljubavi, tako sam ja tebe naposljetku otopila. U međuvremenu je on čeprkao po koferu sve dok nije izabrao kratki korzet, sav mrežast, i obukao me kao što se oblači malu bebu, na golo tijelo, i uzeo je crnu svilenu čarapu i skupio mi njome kosu kao da je gumica, i ljubio
vrat koji se otkrio, i grudi koje su zamalo razderale niti tanke mreže, i sve vrijeme mogla sam čuti nijemi smijeh, smijeh čaglja, ili sam ga samo umišljala, ili sam ja bila ta koja se smijala, osluškujući čagljeve koji su vrludali po najsvetijemu od svetih hramova među ruševinama. Tanka me mreža zarobila poput rešetaka, i krevet se ljuljao kao da ležim u lađi među valovima, tako snažno sam se ljuljala, lađa koja prenosi zatočenike s jednog mjesta na drugo. Čudno je to biti zatočen baš na morskoj pučini, u srcu najveće slobode, no mene ne prevoze u zatvor nego u Istanbul, i tamo će me prodati u sultanovu palaču, i više nikada neću moći odande izaći, do kraja vremena on će sa mnom činiti što želi, a onda sam ga vidjela kako pripaljuje cigaretu u kutu kreveta, vrlo daleko od mene, i promuklim me glasom pita, želiš li još malo utjehe? I ja sam rekla, da, i on me pogledao nježno i rekao,nema sumnje,u nevolji si, zainteresiranim tonom, kao što se pita imaš li sitnog, a ja sam mu se približila i stavila glavu na njegova koljena i rekla, jesam, i ja sam u koroti. Više ništa nije pitao i samo mi je pružio crvenoglavi cigaretni smotuljak, stavio sam unutra mnogo utjehe, i gladio mi je kosu, i dodao, kao da se ispričava, zaista ne znam može li ovaj krevet podnijeti još jednu tugu, i odjednom je ustao, i ja sam se prepala, kamo ćeš, a on je prošaptao, pišati, i odjednom sam primijetila da oboje šapućemo, bojimo se da nekog ne probudimo, i upitala sam, zašto šapućemo, a on je rekao, ne šapućemo, ti zacijelo ne, nekoliko tvojih krikova je sasvim sigurno začudilo susjede, a ja sam postiđeno upitala, je li to grozno? I umjesto odgovora začula sam mlaz njegove mokraće, jednoličan i pjenušav, a onda je rekao, ne brini se, sigurni su da to ja čupam kosu s glave ispuštajući krikove. I onda se vratio i legao kraj mene i odjednom me nasilno povukao i posjeo na sebe, diže me i spušta kao da sam krpena lutka, gore-dolje, širi me i skuplja, ravna me i gužva, podiže i spušta, i to me boljelo kao da mi je prvi put, kao onda na limenkama piva i komadima ugljena, no sada me nije bilo briga, toliko mi se sviđalo odustajanje od slobodne volje, od kontrole, da o meni ne ovisi čak ni da pomičem stražnjicu lijevo ili desno, gore ili dolje. Čula sam kako kaže, sad viči, lutko, neka svi čuju kako si duboko ucviljena, i počela sam urlati, jer tako mi je rekao, to čak i nije bila moja volja, nego spoznaja da činim sve što želi, i čak mi nije ni smetalo što me naziva lutkom, i ispod moga krika boli, iz potpunog prepuštanja, najednom se podigao val miline, kao da me uranjaju u krevet prepun meda, i čak su i njegove kretnje u meni postale meke i ljuljuškave, eto među nogama mi je mala beba koja se uspavljuje, i tako sam jednostavno zadrijemala, baš kao one žene kojima sam uvijek zavidjela, koje su bile u stanju zaspati kraj svakojakih muškaraca koji im nisu obećali da će ih voljeti zauvijek, a one su usprkos tome dobro spavale, i imala sam zaprepašćujući osjećaj da sam ove noći otkrila nešto što moram zapisati kako ne bih zaboravila, no nisam imala snage otvoriti oči, a kad sam se probudila, više se ničega nisam sjećala. Bila sam sama u velikoj sobi, i boljela me glava, i odmah sam panično bacila pogled na sat i bilo je devet, točno devet, kada uzlijeće avion koji prevozi sretne parove u Istanbul, i pomislila sam, što sam učinila, što sam učinila, što sam učinila, i brzo sam nazvala kući samo da čujem njegov glas, da se uvjerim da je dobro i onda prekinem vezu, no odgovora nije bilo, izgleda da je otputovao sam na naš medeni mjesec, i to me malo nasmijalo, što provodimo medeni mjesec odvojeno, sve dok se
nisam sjetila da to nije šala nego stvarnost, no više nisam mogla ništa učiniti, pa ne mogu nazvati avion i zamoliti da prođe ovim putem i pokupi me iz kreveta, više ništa ne mogu učiniti, baš ništa. Ustala sam iz kreveta i vidjela da je moj mrežasti korzet poderan, i na tijelu su mi ostali otisci njegovih ruku, i svi su me mišići boljeli kao nakon sata nemilosrdne tjelovježbe, i odšepesala sam u kupaonicu i istuširala se tako vrelom vodom da sam jedva mogla disati, i poslije sam namazala kremom cijelo tijelo i obukla spavaćicu krem boje, i više od toga nisam mogla učiniti. Rolete su bile spuštene, i nisam se usuđivala podići ih, kako nitko ne bi vidio da se ovdje netko krije, a iz unutrašnjosti kuće do mene su dopirali prigušeni glasovi, povremeno sam uspijevala razaznati njegov glas, promukao i suzdržan, među ostalim glasovima, većinom ženskim. Približila sam se vratima ne bih li bolje čula, pokušavajući oprezno otvoriti uzak procijep, a onda sam otkrila da sam zaključana. Naslonila sam se na vrata, kipteći od bijesa i uvrede, što si on samo misli, da je turski sultan? Zaključava me u svom krevetu kao da sam njegovo vlasništvo, i tko uopće zna što se još događa po ostalim sobama, može biti da je u svakoj sobi u stanu zaključana druga djevojka koja mu se pridružuje u slavlju novopečenog udovca, a u dnevnom se boravku skupljaju tješitelji i liju suze,a u ostalim dijelovima kuće teče znoj opačine. I to baš ja, koja se nikada u životu nisam usudila zaključati čak ni zahodska vrata, sada se nalazim zatočena u njegovoj spavaćoj sobi, ovisim od njegovoj dobroj volji u punom smislu riječi, i ako me on zaboravi, mogu skapavati od gladi i žeđi sve do pola noći, a zabranjeno mi je pisnuti, kako ne bi znali da sam ovdje, da veličam sjećanje na pokojnicu i njenu posteljinu. Od silna očaja vratila sam se u kupaonicu, i tamo pila vodu iz slavine, još i još, i umila sam se ne bih li, se umirila i vratila sam se u krevet i pokušala sve sagledati drugačije, zapravo nije imao nikakav izbor, pa nije me mogao zaključati iznutra, osim da me prije probudi, a on me izgleda htio pustiti da spavam, a ostaviti vrata otvorena također nije bilo moguće, dovoljno je da majka ili sestra uđu kako bi odložile koji kaput ili legnu načas kako bi se odmorile i već bi me otkrile, i on sigurno čeka povoljan trenutak da se uvuče k meni i prošverca mi nešto za jelo i piće, isto kao što sam ja krišom donosila teti Tirci ostatke njezina bivšeg muža i njegove nove žene. Pokušala sam čuti što se tamo zbiva, i učinilo mi se, na moju žalost, da se žamor samo još pojačava, vrata se otvaraju i zatvaraju gotovo bez prestanka, i shvatila sam da nema šanse da on uskoro uđe, no usprkos tome na tren sam zadrhtala jer sam čula kako se približavaju koraci, i kvaka se podiže i spusti nekoliko puta sve dok nije bila s razočaranjem puštena, a ja sam pocrvenjela od glave do pete od silna stida pri pomisli da bi me mogli pronaći, kakva sreća što sam zaključana, pa svatko tko hoće otići na WC dok je onaj za goste zauzet pokušat će ući ovamo, no ipak sam mislila kako bi bilo bolje da je ključ kod mene a ne kod njega, tada bih mogla izaći i izmiješati se s gostima kao jedna od tješiteljica. Pa ja sam s njom posljednja razgovarala, čak iako to nitko ne zna, ipak se dogodilo. Uopće mi ne bi smetalo preuzeti na sebe goste, ili barem posluživati ih, svima kuhati kavu, prvo sebi, što bih sada samo dala za jednu šalicu kave, i pokušala sam otkriti opcije za bijeg, baš kao zatvorenica u ćeliji, jer ovo je prvi kat i mogu izaći kroz prozor i pojaviti se sasvim službeno na vratima, i pokušala sam malo razmaknuti roletu da vidim jesu li izvana rešetke, i bile su tamo, i to prilično guste, i k tome u obliku srca,
da se nasmiješ, i zabuljila sam se u njih u nevjerici, i rekla samoj sebi, srce, sad si gotova, umjesto da jedeš doručak u Hiltonu u Istanbulu i uživaš u pogledu na Bosporski tjesnac, i na zlatni most koji spaja Europu i Aziju, ti imaš pogled na guste rešetke u obliku srca, a u želucu ti kruli od gladi. Prisjetila sam se da me noćas nazvao lutko i to mi je bilo malo odvratno, što on misli da sam ja, i rekla sam samoj sebi, on ne misli, on vidi ono što mu ti pokazuješ, i uvijek će te kupiti po onoj cijeni po kojoj se prodaješ, a ti uporno želiš platiti tako visoku cijenu da bi se prodala tako jeftino, zabadava, čak si spremna platiti onome tko želi kupiti, i pokušala sam ponovo telefonirati Joniju, i ponovo nije bilo odgovora, ali ipak mi je bilo malo teško vjerovati da je otputovao bez mene, dragi Joni, tužni, bijedni, moj Joni siroče, sada smo svi sudionici u igri sudbine, Joni koji je izgubio mamu, i ja koja sam izgubila brata, i Arie koji je izgubio ženu, svi smo mi jedna velika i jadna obitelj. Pokušala sam dokučiti tko je najjadniji u našoj obitelji, i najprije sam odlučila da je to Joni, koji je otputovao sam na medeni mjesec, a ovdje udovac provodi buran seksualni život u vrijeme korote dok je mladoženja usamljen kao pas na našemu medenome mjesecu, no onaj tko odlazi sam ne mora se sam i vratiti, i naš zakasnjeli medeni mjesec može se vrlo lako pretvoriti u preuranjeni medeni mjesec Jonija i neke koju će tamo upoznati, i to mi izgleda zapravo potpuno neizbježno, tako samo po sebi razumljivo, prema svim nepisanim pravilima ljubavnoga života, i prema tim pravilima zapravo sam ja ona koja će naposljetku biti najjadnija, jer onaj tko želi i komad kruha više od onoga što ima, na kraju ostaje bez ičega. Pogledala sam uplašeno naokolo, zarobljena unutar tih pravila, zarobljena kao štakori moga oca u tamnom laboratoriju, i mislila sam kako da ih izbjegnem, kako da se uspijem sakriti vlastitoj sudbini, kao da je ta sudbina lopta u dječjoj igri, lopta koja te ne smije dotaknuti, kako se ono zove ona igra, graničar čini mi se, onaj kog lopta dotakne ispada iz igre, i pogledala sam na sat da vidim koliko je već Joni daleko od mene, i još je bilo devet, i to mi se nije činilo vjerojatnim, jer čak i ako prolazi sporo, vrijeme ipak prolazi, čak i ako ne radimo ništa, ipak prolazi, to je na kraju krajeva utješno, i skopčala sam da sat stoji, moj sat, koji je oduvijek bio preosjetljiv na svaku promjenu raspoloženja, sigurno se pokvario od silnih trzaja protekle noći. Tako sam se osjećala još izgubljenijom, čak bez ikakva pojma o vremenu, i sa svojim pravom da sanjarim o doručku ili ručku, i koliko je još samo daleko sat u kojemu će se svi pokupiti, čini mi se da je uobičajeno pustiti ožalošćene da se odmaraju od dva do četiri, no može biti da i ako se svi gosti pokupe, tugujuća će se obitelj radije ostati ovdje odmoriti nego klipsati do hotela, da se poštedi majka sa svijetlomodrim pramenovima. Bilo bi zanimljivo doznati odlazi li frizeru da ih učini takvima, ili sve čini sama svojim tanašnim rukama, i sjetila sam se tanašna Žozefin ina tijela, s kakvom je lakoćom kliznula u jamu, zamalo je raskrilila ruke sa zadovoljnim uzvikom, i mislila sam kakva je bila kao djevojčica, sigurno sada majka sjedi i priča svakome tko je želi saslušati kakva je bila kao djevojčica, darovita i odgojena, svirala je glasovir, i odmjereno recitirala Baudelairea, ili Molierea, koga god, s njenih cvjetnih usana sve je zvučalo okupano istom slatkoćom, i uistinu, i umrla je kao cvijetak, skvrčila se, osušila, izgubila listove i to je to, u smeće. Cvijeće koje vene oduvijek me bacalo u depresiju, spuštenih sasušenih glava ponad vaze iz koje dopire odvratan vonj ukiseljene vode, širi oko sebe osjećaj zapostavljenosti,
bolje je gledati praznu vazu nego vazu s uvelim cvijećem. Uvijek sam govorila Joniju da me poštedi toga kad je katkad znao donijeti cvijeće, ta ljepota nije vrijedna tolike odvratnosti, govorila bih mu, pa taj će buket uvenuti za najviše tjedan dana, i dok se još sjetim baciti ga, proći će još jedan tjedan, a u međuvremenu neću imati pojma odakle dolazi smrad i zašto mi se čini da je kuća zapuštena i tužna, i na putu do kante suhi će se listovi trusiti u mojim rukama i zasmetiti cijelu kuću, i zagospodarit će mojim životom, i trebat će mi toliko mnogo vremena da se toga riješim, te traume držanja cvijeća u kući. Pomislila sam da bih mogla tako provesti vrijeme, osluškujući što to oni tamo govore, ne baš o njoj, zapravo me ona sama sada mnogo manje zanimala, jer ja sam ipak došla s mladoženjine strane a ne mladine, čemu to skrivati, nešto me u njezinu umiranju oduševljavalo, ali kad je umiranje prošlo, učinila mi se kao prilično jednolična žena, koja je živjela određeni broj godina i onda umrla, i ostavila za sobom bezličnu spavaću sobu s gusto spojenim rešetkama u obliku srca, i činilo mi se da je njeno umiranje bilo mnogo uzbudljivije od njezina življenja, to je izgleda bila njezina prilika da pokaže plemenitost duše, i znala je da joj je to zadnja šansa i odlučila ju je iskoristiti, s određenim pravom, no sam Bog zna kakve veze ja imam s tim, i zašto baš ja moram biti svetija od pape, drugim riječima od muža. Uzela sam stolac iz kuta i priljubila se uz vrata, i najprije sam čula prigušene glasove, koji su malo-pomalo postajali sve jasniji, upravo je ušla neka žena koju su oduševljeno primili, s vrlo prodornim glasom, na moje veselje ne mladim, i nju sam čula prilično jasno, i govorila je kako je upravo stigla od veterinara, i neka je nitko ne pita što se dogodilo. Netko je zabrinuto upitao je li joj pas bolestan, a ona je rekla, ne pitajte, išla sam uškopiti psa, jer je počeo praviti probleme a ja nemam snage baktati se s tim, i svi su mi rekli, odvedi ga na sterilizaciju, to je samo za njegovo dobro, a onda, već kad je ležao uspavan na operacijskom stolu, veterinar mi je rekao, recite mi molim vas, jeste li vi slijepi, to nije mužjak, to je kuja, i bila sam u takvom šoku kao da mi je to rekao za moga muža, bila sam toliko uvjerena da je mužjak, i rekla sam mu, pa što da radim, a on je rekao, u ovom slučaju to je svejedno, čak je bolje sterilizirati kuju jer njima tjeranje više smeta, pa sam mu rekla, hajde učini to, i sjedila sam u čekaonici kad je nakon nekoliko minuta on izašao i pokazao mi njenu maternicu, i pokazalo se da je već imala četiri pseća zametka, mala i okrugla poput lješnjaka,onda sam počela vikati na njega i rekla sam mu, vrati sve u trbuh, ubojico, a on je rekao, što sad hoćeš, dogovorili smo se za sterilizaciju, nije mu bilo palo na pamet provjeriti, i sada je sve kod njega u smeću, maternica sa psićima, a kuja će se oporaviti, rekao je, i neće ništa znati, ali ja znam, i poludjet ću zbog toga. Čula sam kako počinje jecati, i zapravo sam i ja od silna šoka zamalo izgrebla vrata, i svi su je tamo počeli tješiti kao da je ona ožalošćena, i nitko se uopće nije sjetio Žozefin, i netko joj je rekao, možda je to čak bio Arie, pokušaj zaboraviti sve što se dogodilo, kao da je to još mužjak a ne kuja, sad kad nema maternice to je gotovo i istina, i prilično je prirodno za mužjaka da nema okot, pa u čemu je onda zapravo tragedija? A ona je rekla svojim prodornim glasom, baš krasno, i ti tješiš sam sebe takvim besmislicama? I nisam čula je li odgovorio, i neka je druga žena mlada glasa upitala, hoćeš li popiti kavu, Tami, a ja sam se istog trena uspaničila, jer koja bi to žena mogla tako posve prirodno posluživati kavu ako ne sestrična s
muštiklom, ili neka druga njegova prijateljica, koja se slobodno mota njegovim životom. Čula sam zvukove žličica koje se okreću u šalicama, i izgleda da se Tami smirila jer je više nisam čula, i tek nakon nekoliko minuta ponovo se uzdigao njen glas i rekao, zamislite kakav je to šok, kao da mi kažu da je moj muž zapravo žena. Odjednom mi se zacrnjelo pred očima, cijela velika prazna soba zavrtjela se oko mene i preokrenula, i pokušala sam se vratiti u krevet i putem sam se spotaknuta o svoj kofer i zamalo pala, a onda sam se oborila na njega s oduševljenjem, kao da je to Joni, uspomena iz mojega prošlog života, kad sam bila slobodna, slobodna otići i doći, i s ljubavlju sam premetala po njemu, udišući miris doma koji mi se sada činio kao slatki miris slobode, i među svim rekvizitima požude nabasala sam na tvrd predmet koji sam gurnula unutra bez razmišljanja, onu rijetku knjigu koju mi je posudio pročelnik Odsjeka iz vlastite knjižnice, knjigu o pričama o Propasti. Toplo sam je zagrlila i počela listati po njoj, susrećući radosno sve svoje prijatelje, kao kad kod kuće iznenada pronađemo album davne školske godine, Iskvarena koja je otela čašu iz ruke svoga sina, velikog svećenika, i čitavu je ispila i oblizala njenu pečenu glinu, dok joj je on stajao nasuprot, vičući i ridajući, i to nije ispila cijelu zato što se uzdala u svoju čistoću, nego zato što se uzdala u svoju krivnju, i srela sam svećenikovu kćer, kojoj su pred očima zaklali oca, i kad je ispustila krik, zaklali su i nju i pomiješali njenu krv s njegovom, i tako je pred mojim očima stradala čitava obitelj, i srela sam Martu Bat Beitos i ostale nježne kćeri sionske koje nikad u životu nisu izišle na tržnicu, kako uzaludno traže hranu među konjskom balegom i grle stupove i tako umiru na svakom uglu a između njih puže dojenčad, svako od njih prepoznaje svoju majku, penje se i pokušava isisati mlijeko i ne uspijeva, sve dok im duša ne izađe i umru u krilu svojih majki, i zamišljala sam je u liku i obličju susjede s bebom, kako leži mrtva kraj svojih vrata a beba puže kraj nje, njezino lice ovce ispijeno je i blijedo. A iznad svih sjenka Jeremije koji se penje iz Anatota prema Jeruzalemu, hoda i nariče među slijepima i osakaćenima, i na putu vidi ženu odjevenu u crninu pokrivene kose kako jauče i moli nekog za utjehu, i on viče i moli da je netko utješi, baš kao što smo mi činili ove noći, vikali smo, tko će nas utješiti, on u moje uši a ja u njegove. A najviše me obradovalo susresti tamo tesarovu ženu, koja se udala za pomoćnika, čitala sam tu priču opet i opet, pokušavajući otkriti bezbroj riječi o tome kroza što je zapravo prolazila dok je njen muž stajao služeći ih a suze su mu kapale u njenu čašu, i u isti taj čas pao je konačni sud. Snažno sam zagrlila knjigu i širom je otvorila ne bi li mi uzvratila zagrljaj svojim papirnatim rukama, i obje sam nas pokrila plahtom i pokušala odspavati ne bi li vrijeme prošlo, kao što se to čini za Jom Kipur8, i izgleda da sam malo zadrijemala, sve dok nisam začula hitru škripu ključa, i brzo sam se uspravila, da ne bi pomislio da spavam i otišao, a on je stao iznad mene i usnama mi dao znak da budem tiho, i sjeo na rub kreveta, s divljim izrazom u očima. Pogledavala sam okolo da vidim je li mi donio hranu, no njegove su ruke bile prazne i hladne na mojim grudima i njegovo se lice iskrivilo u nekoj vrsti usredotočena promatranja, sve se više približavalo mojemu, sve dok ga od silne blizine više uopće nisam vidjela, i brzo je s mene zbacio spavaćicu, rujući mi grubo po cijelom tijelu, i položio moju ruku na smičak svojih crnih hlača za korotu, i šapnuo, kako te samo želim, lutko, a ja sam šapnula, puno, a on je rekao, vidi koliko, i nisam ga baš u potpunosti shvatila, jer kako se uopće takve stvari mogu pokazati, no htjela sam ga zadovoljiti i
promijesila sam mu hlače ritmičnim pokretima i on je ustao i rekao, nisi me uvjerila. Što želiš da učinim, gotovo sam plakala, a on je rekao, ja ne želim ništa, što ti želiš, i ja sam kao primjerna učenica rekla, tebe, a on je rekao, onda razmisli o tome kako ćeš me uvjeriti, imaš još jednu šansu noćas, i počeo odmicati prema vratima, a ja sam gola potrčala za njim i rekla mu,ne možeš me ovako ostaviti, daj mi da izađem, a on je rekao, ali čitava je obitelj u susjednoj sobi. Barem mi donesi nešto za jelo, molila sam, a on je rekao, prvo mi pokaži koliko me želiš, a ja sam, u naletu bijesa, čučnula na pod kao izgladnjela životinja i napala ga, grizući i grebući i gutajući sve oko sebe, i već sam jedva mogla razlučiti gdje sam ja a gdje on, gdje mu je prednja a gdje stražnja strana, i povukla sam ga na pod i rekla, dođi brzo, više ne mogu čekati, no on se sagnuo i povukao hlače i smijao se svojim vražjim smijehom, i rekao, baš je dobro malo te izgladnjivati, onda se boriš, a ja sam se okrenula na podu, nisam više htjela gledati njegovo lice, a on se smijao, dobit ćeš ga noćas, lutko, baš ovako na podu ćeš ga dobiti, uspjela si me uvjeriti da me zaista želiš. Čula sam kako odlazi i zaključava vrata, i nisam imala snage dići se s poda, cijelo me tijelo boljelo od gladi za njim, izgleda da sam uspjela uvjeriti i sebe, i osjećala sam njegovu odsutnost u sebi još jače no njegovu prisutnost, i skupa s tim počela sam ga se bojati, njegovih čudnih igrica, što mu to uopće treba, možda sam se spetljala s tipom o kojemu baš nije preporučljivo biti ovisna, ili, drugim riječima, zaključana u njegovoj spavaćoj sobi, što ja o njemu uopće znam, a ipak sam znala da čak i kad bih sada imala ključ, ne bih izlazila, ne još, ne prije noći. Polako sam otišla u krevet, teška i uzburkana od silna iščekivanja noći, čitave noći s njim, a onda sam čula da se vraća, vrhovima prstiju drži okrugli pladanj, kao profesionalni konobar. Na njemu je bila velika šalica kave, i čaša soka, i dva sendviča, i tanjur s narezanim povrćem, i zdjelica voća, i začudila sam se kako je uspio sve to pripremiti za dvije minute, izgleda da je sve pripremio unaprijed a onda se htio malo zabaviti, koga uopće zanimaju te njegove igrice, i morala sam priznati, izgleda da tebe zanimaju, lutko. Položio je pladanj na krevet i rekao, rumservis, a njegovo se lice potpuno promijenilo, postalo je tiho i smireno, odjednom je izgledao kao neki simpatični dobrodušni striček. Ja sam se bacila na kavu i hranu, osjećala sam kako me ispunjava veselje samo pri pogledu na taj pladanj, baš pravo umjetničko djelo, i on je dohvatio komad mrkve i žvakao ga s dosadom, i ja sam ga upitala, jesmo li sami, a on je rekao, ne baš, mama spava u susjednoj sobi. Koliko je sati, upitala sam, a on je odgovorio, tri, i sjetila sam se da je to uvijek bilo najteži sat za vrijeme Jom Kipura, sat kada je želja za jelom najjača, no kad bi on prošao, uvijek mi se činilo da se može postiti vječno, i zamolila sam još kave, a on se odmah vratio sa sjajnom crvenom termosicom, i stavio je na pladanj i rekao, u početku sam nosio Žozefin kavu od kuće u ovoj termosici, poslije joj se kava gadila. Gledala sam termosicu i mislila kako je njegova primjedba suvišna, vrlo neukusna, što mene briga za povijest termosice, i on je ušutio, kao da je preplavljen tužnim mislima, kako to i dolikuje, a nakon toga je rekao, onda sam još mislio da će se sve dobro završiti, a ja sam punih usta upitala, pa kako se takva stvar može dobro završiti? A on je rekao, nisu joj ništa pronašli, svi smo mislili da je to na psihičkoj bazi, boljela ju je kosa, razumiješ, jesi li ikad čula za bolest od koje boli kosa? I ja sam rekla, nikad u životu, i čak sam smatrala prikladnim da nakratko prestanem jesti zbog
uvažavanja pokojnice, a on se nasmijao s gorčinom, imala je plavu kosu, krasnu, čak i onda kad je ostarjela, kosa joj je ostala mlada, bez ijedne sijede, svi su bili sigurni da je boji, a na kraju ju je baš tamo boljelo, užasni bolovi. Češljala se i plakala, zamisli, bio sam siguran da je to nešto duševno, nešto što ljubav može izliječiti, znaš li kako je teško prihvatiti da postoji bol koju ljubav ne može izliječiti? Sve je godine smatrala da je ne volim dovoljno, i oboje smo umišljali da će sve biti u redu onda kad joj budem dao svu ljubav koja joj je potrebna, a onda je odjednom postalo jasno da je ta ljubav ništa, nula, svaka tableta andola vrijedi više od nje. Govorio je kao da je osobno povrijeđen, kao razjareni Kajin čiji dar nije bio primljen, i tako smo oboje sjedili, duboko se zagledavši u termosicu, kao da je ona njena reinkarnacija, i on je šapnuo, sada mi je jasno da je to bio oproštajni bol njene kose, ona je znala prije nego mi da je odigrala svoju ulogu, da više neće moći krasiti drago lice. Ja sam prestrašeno opipala svoju kosu, te su priče toliko sugestivne, a on je uzdahnuo i strogo me pogledao, kao da priča ima pouku i ja bih je trebala shvatiti, prije no što bude kasno, a ja sam mu uputila osmijeh isprike i rekla, mogu li dobiti nešto slatko? Nije baš da sam imala želju, no htjela sam promijeniti temu razgovora, a on je rekao, možeš, ispraznili smo njen bolnički ormarić, nemaš pojma koliko se slatkiša tamo nakupilo. Tiho je otišao, čak nije ni zaključao, i vratio se s nekoliko bombonijera, i rekao, moram malo pospremiti, još malo pa će opet svi nahrupiti. Mogu li ti pomoći, upitala sam, a on je rekao, ne bih ti preporučio, a ja sam rekla, a zašto ne bih bila tamo s tobom kao tvoja prijateljica, pa dopušteno ti je imati prijateljice, a on je rekao, bolje nemoj, imam osjećaj da će danas svratiti tvoji roditelji. Zamalo sam skočila u krevetu od silna straha, kako na to nisam mislila, pa moja mama neće propustiti takav događaj, čak me čudi da već nije došla jutros, osim ako je odlučila ne pokazati oduševljenje, i pomisao da bi me ovdje mogli uloviti tako me prestravila da sam se istog časa opet pokrila dekom, i odgurnula sam pladanj, a on je rekao, pa stvarno bi mogla malo odspavati, možda te čeka nemirna noć. Zašto samo možda? Zašto ne sigurno? prosvjedovala sam, a on se smijao, to noćas ovisi samo o tebi, a meni je pukao film od njegove šovinističke oholosti pa sam rekla, odjebi, nitko od tebe ne treba uslugu. Protrnula sam kad se divlje okrenuo prema meni, i povukao deku s mene, i šaptom agresivno procijedio kroza zube, ne govori mi ništa što zaista ne misliš, čuješ li me, ti uistinu ne želiš da ja odjebem, a u sadašnjoj situaciji moje su ti usluge potrebne u potpunosti, zato ne govori bez veze ako ne želiš da te izgladnim do smrti, a ja sam pokušala ponovo navući deku, i promumljala, što je tebi, zašto si postao tako osjetljiv, a on je pustio deku i rekao, mrzim kad ljudi govore bez veze. Zar ti nikad ne govoriš bez veze? upitala sam, a on je rekao, možeš me testirati i vidjet ćeš, i gledao me razočaranim pogledom, kao mesar kojeg je zapao osrednji odrezak, i prekrila sam glavu dekom i nadala se da će ostati i pomiriti se bar malo sa mnom, ali čula sam kako izlazi, i brzo zaključava, i u meni se opet probudio strah od njega, od žestokih potpuno neočekivanih kretnji, od pritajene nasilnosti, od igara časti, koje su koliko god bile djetinjaste istodobno prijeteće, i imala sam osjećaj da neću odavde izići čitava, iz ove sobe, ako uopće ikada izidem. Od silne napetosti nisam uspjela zadrijemati, i ležala sam budna, promatrajući hrpu bombonijera, i mislila kako je i ona sigurno ležala satima budna promatrajući hrpu bombonijera, i pokušala sam osluškivati glasove, odlučila sam da, ako čujem svoje
roditelje, počnem vrištati, i oni će doći ovamo i osloboditi me, no tamo je bilo tiho, samo zvuci posuđa koje se skuplja u sudoperu, voda koja teče, teški kašalj, starački. Pokušala sam opet telefonirati Joniju, slušajući kako zvonjava luta među zidovima malog žutog stana, izlazi iz dnevnog boravka kroz kuhinju u malu spavaću sobu s nakrivljenim ormarom, sigurno je sada tamo mračno u ovo doba dana, teško drveće zaklanja Sunčev sjaj, a predani radijatori počinju grijati, polako i dosljedno se zagrijavaju, i možda me na stolu kraj ulaza očekuje pismo, najtužnije pismo koje može čovjek smisliti, a ja, baš mi nije potrebno pokušavati, jer što ću s njim, što ću općenito, što se može činiti s ovim životom, iz kojega čovjek nema šanse izići čitav, kao iz bolesti, jer uzmemo lijek da se riješimo jedne tegobe, a onda lijek prouzroči nove poteškoće. Uzmemo lijek protiv glavobolje, onda glavobolja prođe a proradi čir, uzmemo lijek za čir, onda nas napadne žgaravica, uzmemo lijek protiv žgaravice, pa nam pozli, uzmemo lijek protiv mučnine, uhvati nas glavobolja, i na koncu dopuže posljednja bolest i pronađe širom otvorena vrata, kao Zlatna vrata u dalekom Istanbulu, samo joj još preostaje da poveže sve niti i priča je svršena. S Jonijem ti je dosadno, pa si otišla Arieju, a s Ariejem uistinu nije dosadno ali se u njegovoj blizini ne može disati, pa čak i da ga uspiješ pronaći, ustanovit ćeš da zapravo više voli dečke, ili malene djevojčice, i to samo ako sretnim slučajem uspiješ izići odavde. Mislila sam, kako drugima uspijeva, ne svima ali većini, toliko nemogućim to izgleda iz dubina ovoga kreveta, baš suprotno zakonima prirode, uspjeti ostati zajedno i imati djecu, i a propos djece odjednom sam začula prodoran plač, i shvatila sam da se kod susjede preko puta probudila beba iz poslijepodnevnog sna, i odjednom sam pomislila, možda Joni uopće nije u Istanbulu, možda se nalazi ovdje vrlo blizu mene, baš iza ovog zida, s ovcolikom bebom i njenom majkom, i gotovo da provodimo svoj medeni mjesec na istome mjestu, i kada bi zidovi bili prozirni, mogli bismo jedno drugo vidjeti, svaki od nas u dodatnom životu, i možda čak prijateljski mahnuti uz dobre želje. Kakva šteta da je to neizvedivo, najradije bih živjela više usporednih života, a da ne moram jednim platiti za drugi, pa zar to nije rješenje za sve naše probleme, kao uzeti lijek protiv glavobolje a da to ne prouzroči čir i uzeti lijek za čir a da to ne prouzroči žgaravicu, i toliko sam se oduševila osjetivši nov nagovještaj, potpunim spasenjem, i planirala sam kako ću ga provesti kad iziđem odavde, i tako umjesto da se poslije smrti prijeđe u drugu reinkarnaciju, bit će moguće sve obaviti tijekom života, i toliko sam bila zadovoljna svojom dosjetkom da sam istog trena zaspala. Probudila sam se od zujanja plača koji mi je parao uši, i pomislila sam, uf, opet ta iritantna beba, no plač je dolazio iz neposredne blizine, i potražila sam Arieja kraj sebe i on nije bio tamo, i tek mi je onda postalo jasno da sam to ja, da mi je lice mokro, i usta su mi otvorena i iz njih curi slina plača, i iz nosa mi cure šmrklji plača, ukratko, da cijelo moje tijelo plače. Soba je bila u potpunom mraku, iz proreza roleta nije dolazio ni tračak svjetla i samo je ispod vrata izbijala tanašna zraka, blijeda. Čula sam zvonjavu, izgleda da je netko smetnuo s uma da nije primjereno zvoniti u doba korote, i začula sam uzvike oduševljenja ljudi koji su sretni zbog susreta, i ispunila me zavist prema svima onima koji tamo sjede, bićima svjetlosti, koji čak ako tu i tamo i imaju nedaće ili nezadovoljstva, ne uništavaju sebi samima
živote, i rekla sam samoj sebi, tvoj je problem što ne razlikuješ svoj život od svojega ljubavnog života, i između njih je bedem. Čini ti se da je to tako, no ljubavni život samo je dio života, i to ne najvažniji, to je samo majušni džep na odijelu života, i svi oni koji tamo sjede to znaju. Zato i sjede tamo i piju kavu i jedu kolače, a ti sjediš ovdje zaključana u mraku kao zarobljenica u zatvoru, kao bolesnica u ludnici, i još su te stavili u samicu kao da je tvoja bolest opasna, i samo su jednoga ovlastili da se brine o tebi, jer je on sam izgleda toliko bolestan da mu ti više ne možeš naškoditi, no nemoj biti sigurna da on ne može naškoditi tebi, lutko. I onda odjednom usred tople prijateljske skupine glas mojega oca, i da bi se otklonila svaka sumnja, čula sam nekoga kako dobrohotno kaže, opet Korman sa svojim snovima, dobrohotno a ne prijezirno kao moja majka, nju uopće nisam čula, i odmah sam naćulila uši i ustala iz kreveta i sjela pokraj vrata, žedno upijajući ugodan glas, mladenački, neokaljan, imao je neokaljan glas, godinama sam tražila riječ i tek sam je sada pronašla. Čula sam ga kako teče kao rijeka, rijeka s malenim drvenim čamcima, rijeka igračka, ako takvo što uopće postoji. Godinama sam bila u nedoumici može li se uopće osloniti na takav glas, kako se to može znati, kad netko izgleda staro a zvuči mlado, čemu povjerovati, izgledu ili glasu, i što ako izgleda bolesno a zvuči zdravo, i ako izgleda tužno a zvuči sretno, izgleda kao da mrzi a zvuči kao da voli, kako da onda znam. Godinama sam se pitala je li taj tužni starac, s mladenački sretnim glasom, sretan ili tužan, star ili mlad, i trebam li ga sažalijevati ili mu zavidjeti, i zbog silna dvoumljenja nisam ga stigla voljeti, a sada, u ovome mraku, osjetila sam prema njemu veliku ljubav, i poželjela sam da dođe i sjedne kraj mojega kreveta, kao što je bio sjedio kad sam bila bolesna, posramljen i zabrinut, i da mi pročita priču, da mi pročita neku legendu, čak i legendu koju već poznajem, napamet, pripovijetku o jednom čovjeku koji se zagledao u ženu svoga učitelja, a bio je tesarov pomoćnik. Jednom njegov učitelj trebaše otići poslom. I on mu reče: Pusti ženu kod mene, i hodi svojim poslom. On pusti ženu k njemu, i ona s njim ostade tri dana. Kad to prođe, on pristupi k njemu. Reče mu: Moja žena, koju tebi poslali, gdje je sada? I ovaj mu reče: Ja je pustih da ide slobodno, i čuh da su se na putu djeca prema njoj zlo ponijela. I on reče: Što da radim? A drugi reče: Ako želiš čuti moj savjet, otpusti je od sebe. I reče: Visoka je cijena njene ketube9. A drugi reče: Ja ću ti posuditi novac, a ti joj daj njenu ketubu. I ovaj ga posluša i otjera je od sebe. A drugi se njome tad oženi. I kad je došlo vrijeme a ovaj nemaše novca da podmiri dug, reče mu: Hajde da ti podarim sebe na raspolaganje. I oni sjedoše i rasprostriješe jelo i piće a on stoji i pićem ih napaja. I suze kliznuše iz očiju njegovih i padnu u čaše njihove i toga časa ispisa se strašni sud. I možda se pred njegovim neokaljanim glasom promijeni priča iz legende, i kad dođe do riječi ispisa se strašni sud, one postanu riječi utjehe i pomirenja. Uz njegov glas prepoznala sam prodorni glas gospođe od jutros, vlasnice psa, ili kuje, bolje rečeno, izgleda da je ona bliska obiteljska prijateljica kad se potrudila doći dvaput u istom danu, ili joj je možda sada dosadno, dok se kuja oporavlja od operacije, i čula sam kako oduševljeno kaže, Istanbul! Kako divno! I pomislila sam kako je možda vodila svoju kuju da se utješi u Istanbulu, sve dok odjednom nisam shvatila da moj otac ponosno priča o svojoj kćeri, svojoj uspješnoj jedinici kćeri, koja je otišla s mužem na putovanje u Istanbul, i od silna srama htjela sam udariti glavom o vrata, no bilo me strah napraviti buku, i samo sam se molila da ne kaže da
je to zakasnjeli medeni mjesec, i da Arie to ne čuje, možda je u kuhinji, ali baš sam ga čula tamo, kako govori glasno kao da je to namijenjeno meni, govori o Istanbulu. Putovao sam gotovo po čitavom svijetu, rekao je, i ako postoji grad u koji bih se želio vratiti, onda je to Istanbul, a moj je otac spomenuo Prag, a Arie je rekao, pusti Prag, previše je savršen, toliko je savršen da to na kraju postaje dosadno, Istanbul je grešan, ispunjen suprotnostima, ima u njemu nešto strašno privlačno i odbojno, toplo i okrutno, ne znam baš pristaje li to mladom paru koji je na medenome mjesecu, smijao se, no onome koji je prevalio već pola života, i zna što traži, za takvog je to pravo mjesto. I mislila sam kako bih upravo tako odredila njega, prepun grijeha, prepun suprotnosti, i on je, čini se, moj Istanbul, a Joni je moj Prag, i možda sam na neki način i otputovala tamo, i malo sam se ohrabrila jer mi se moj boravak kod njega učinio malo manje poremećenim, i malo manje zastrašujućim, pa ipak je on prijatelj moga oca, neće me uistinu povrijediti, no odmah zatim rekla sam, lutko, bez roditelja, ne mogu se na svako mjesto dovesti roditelji, i sjetila sam se njihova prvog posjeta kad sam bila na vojnoj obuci, kako ih je topla gomila ponijela kroz vrata vojarne, i oni su imali torbe kao i svi ostali, i u torbama su bili lonci kao i u svih drugih, no unatoč tome izgledali su kao da se ne uklapaju, izgubljeni, u neprijateljstvu. Toliko sam ih čekala, sjedila sam kraj vrata sa svojim novim prijateljicama, sve u novim uniformama, i čekala ih uzbuđena, sve dok ih nisam ugledala, još prije no što su oni ugledali mene, kako tapkaju kao slijepci, blijedo, panično, ribe koje se koprcaju na suhom, i prvo što sam poželjela bilo je pobjeći odande, sakriti se od njih. Nisam imala snage preuzeti jauk iz njihovih torbi, otrov iz njihovih lonaca, i podsmješljivo sam rekla sebi, zar si mislila da će ti ovi donijeti spasenje, da će te izbaviti iz ovog tužnog mjesta, i s tim sam mislima otišla odostrag, promatrajući ih u transu, bojeći se okrenuti leđa, kao da bi me onda ustrijelili, oni se približavaju a ja se udaljavam, sve dok nisam vidjela kako im se pogled usredotočio i počeli su mi mahati, i polako sam odvratila, slomljena, njihovim osušenim rukama. Hodali smo s loncima prema nekom zabačenome mjestu i sjeli na zemlju, moja je majka rasprostrla stolnjak na mladu travu, bio je početak zime, stolnjak koji je izgledao kao plastični prostirač za bebe koje još mokre pod sebe, i stavila je plastične tanjure i jednokratne čaše, i onda je vidjela da je zaboravila donijeti papirnate ubruse, i lice joj se zatamnjelo od boli, i rekla je, Šlomo, zašto me nisi podsjetio, a on je rekao, podsjetio sam te, s tobom sam pročitao čitav popis, i počeo je čeprkati po džepovima i izvadio izgužvani popis, i pokazao joj ga, a ona je rekla, ali nisi me podsjetio prije no što smo izašli, i počeli su se prepirati. Ništa ne možeš učiniti kako treba, bjesnio je, a ona je vikala da već dva tjedna priprema stvari za ovaj posjet, da je sve bilo tip-top isplanirano, i od njega je tražila samo jednu stvar, da provjeri prema popisu, a ja sam iz njegove ruke istrgnula popis, koji je bio ispisan u dugačkim redovima, i pročitala sam ga s boli kao što se čita zakasnjelo ljubavno pismo, kad je srce već slomljeno ili neprobojno, i tamo je bilo napisano, sendviči s avokadom, jagode i šlag, narančin sok, slani kolačići, čokoladno mlijeko, salata od jaja i salata od time, kolač od sira, papirnati ubrusi, jednokratni tanjuri i čaše, i čitala sam ga opet i opet dok su se oni svađali, i ispred nas su prošle moje prijateljice, i pomislila sam kako bi sve bilo drugačije kad bih imala dečka, i rekla sam, udat ću se za prvoga koji mi obeća da će me zauvijek
voljeti, samo da se spasim od njihovih pandži, i nisam primijetila da su ušutjeli i gledali u mene, i moja je majka rekla, zašto plačes, a ja sam rekla, donijeli ste samo hladna jela, a ja sam htjela topla. To sam rekla bez veze, jer je pokraj nas upravo sjedila obitelj koja je jela grah iz dubokih tanjura, i taj me miris smirio, a moja je majka rekla, ništa mi ne uspijeva, ništa mi ne uspijeva, a ja sam čekala da taj posjet već jednom završi, i ponavljala u sebi, eto sad si naučila lekciju da ne smiješ ni za čim žudjeti, naučila si da oni nikada neće moći biti od pomoći u stvarnome životu, no kad sam se oprostila s njima pokraj vrata vojarne, ispunilo me duboko milosrđe, kamo će sada oni otići, što ih čeka kod kuće. A onda sam opet začula svoga oca, prislonila sam uho na vrata da bih bila sigurna, i on je govorio, izgleda Tami, no meni se činilo kao da govori meni, kao da zna da sam ovdje i odgovara na moje pitanje, znam da misliš da sam jadan, rekao je, da mi je život baruština, no znaj da ja sebe vidim kao sretnog čovjeka, sretnog u svojoj svrsi. Da, da, dodao je, jer izgleda da Tami baš nije bila uvjerena, ja sam potpuno pomiren sa samim sobom, i kad sam to začula, u prvi sam se tren razveselila dobrim vijestima koje su do mene stigle na stražnja vrata, no istoga sam trena provrela od bijesa na njega, i osjetila sam se prevarenom, kao da sam cijeli svoj život potrošila sažalijevajući nekoga tko se sve vrijeme pravio jadnim, ili još gore, uopće se nije pravio, nego sam ga ja u svojoj gluposti pogrešno protumačila, a onda sam čula kako mu Tami mekim glasom odgovara, kao što se razgovara s umno poremećenim, da, Korman, znamo mi to, svi znaju kako si sretan, uvijek kad razmišljam o sreći pred očima mi se stvori tvoj lik. Znala sam da mu se ruga, no nisam znala što to znači, je li to toliko besmisleno, njegova izjava, je li on uistinu simbol jada i bijede, čak i više no što sam mislila? Do mene je dopirala teška tišina, dok nije stigao jauk iz dnevnoga boravka, i sve dok odande nije do mene dopro smijeh čaglja, i Arie je rekao nešto o Istanbulu, o groblju, a Tami je upitala, kafić pokraj groblja? A Arie je rekao, da, na vrhu brijega s kojega se vidi Zlatni luk, tamo su se običavali susretati, na najljepšemu mjestu u Istanbulu. Sjećam se te priče, oduševio se moj otac, priče Francuza s Turkinjom, bila je to udana žena i kad su ih uhvatili njega su protjerali u Francusku a nju pogubili, a Tami je prestrašeno upitala, kako su je pogubili? A moj je otac rekao, kamenovali su je, baš kao što su nekoć kod nas činili bludnicama, a Tami je povikala, Bože sačuvaj, ne vjerujem u to, a Arie je rekao, tamo su njihove slike, u tom kafiću, bila je naočita žena. Rekao sam Joniju da moraju otići tamo, pričao je moj otac, to je najljepše mjesto u Istanbulu, a Arie je upitao, tko je Joni, a ja sam gnječila hladnu kvaku vrata, tata, tata, znaš li onu priču o čovjeku koji je imao sina jedinca i podigao mu je hupu10 a on je pod njom pao mrtav? Jesi li ikada čuo tu priču? Tako se osjećao Bog nakon razaranja hrama, i to nije jedina priča koju ti želim ispričati, poslati ti, bolje rečeno, u zamjenu za priču koju si ti sada poslao meni. A onda je izgleda došlo izaslanstvo s mladenkine strane, jer se kuća ispunila brbljanjem na francuskome, a ja sam se vratila u mračni krevet i neprestano mrmljala, tata, ne idi, ostani ovdje sa mnom, čuvaj me, ali vrlo brzo čula sam kako se oprašta, i Tami mu je, svojim kreštavim glasom, dobacila, poruči Raheli da joj želim brz oporavak, i začudila sam se, pa još jučer je bila zdrava kao bik, što se sada dogodilo, i osjećala sam se ostavljenom, kao
djevojčica u vrtiću s novom odgajateljicom koju još ne poznaje dobro, i opet sam pomislila, kako to da je propustila tješenje ožalošćenih, možda je uistinu bolesna, ili ima neki drugi razlog, ali jako dobar, jer ovakve događaje ona nikada ne propušta. Odlučila sam joj telefonirati, i onda prekinuti vezu, samo da joj čujem glas, da provjerim može li uopće još govoriti, i podigla sam slušalicu, i na moje čuđenje iz nje su izlazili glasovi, meki šumovi kao iz stare školjke koja je upila zvuk valova, i zaprepašteno sam je prislonila na uho, sve dok nisam shvatila da prisluškujem razgovor, bio je to mek i ženstven glas, čaroban i dubok, koji je svirao nježnu melodiju, a da nisam mogla shvatiti nijednu riječ, napola govor napola poezija, i u početku se nisam ni trudila razumjeti, toliko sam uživala slušajući, kao glazbu, i tek kad sam začula njegov glas kako izbija iz slušalice, topao i mek i pun miline, no usprkos tome njegov, tek sam onda pokušala dešifrirati njihov brzi francuski, uglavnom ne bih li provjerila teku li među njima jedine riječi koje sam poznavala, žtem, voala i vulevu kuše avek moa, no teško bi bilo reći da sam uspjela, govorili su tako brzo, i sve su mi riječi zvučale jednako. Bijesno sam slušala proklinjući trenutak kad sam u gimnaziji odlučila učiti arapski a ne francuski, što sam zapravo mislila, da će imati ljubavnicu Arapkinju, pa ljubavnica mora biti Francuskinja, to je samo po sebi razumljivo, i shvatila sam da se između njih razvija laka ljubavnička razmirica, ništa ozbiljno, od onih razmirica nakon kojih je užitak pomiriti se. Ona je govorila prigušenim glasom, dišući ubrzano, bez prekida, riječi joj se kotrljaju iz usta, a on sporije, umjereno, pokušava je smiriti, što joj to samo obećava, i naposljetku se doista smirila, kao razmažena djevojčica koja pred kraj oluje povlači za nos i grli svoju lutku, i glasom koji navodi na grijeh rekla je, alor, ali ne mon amur, samo alor. I on je također rekao alor, i ja sam zamalo rekla alor, da se bolje stopim s njima, i ona je rekla, ž tambras, a to ima veze s poljupcem, čini mi se, i prekinula je, a ja sam ostala sa slušalicom u ruci, iznenađena zbrkom, ta cura sve čini tako brzo, i on se izgleda iznenadio, jer sam čula kako glasno diše u slušalicu, i tako smo se oboje našli zatečenima, svaki zasebno ujedinivši se sa svojim zaprepaštenjem, kao da se razgovor odvijao među nama, i odjednom sam se osjetila njegovom sudbinskom družicom,njen nestanak iz naših života bio je tako naprasan, još sam mogla čuti njene zečje udisaje, ubrzane, izazovne, dječje, i čula sam kako je izdahnuo i zakašljao, i odjednom sam se uplašila da drži slušalicu samo zbog mene, da čuje jesam li tamo kao što je i sumnjao, i htjela sam zaklopiti ali nisam mogla, trebala sam to učiniti istodobno s njim, i tek nakon vala kašlja čula sam kako spušta slušalicu i istog sam časa učinila isto. Pokrila sam se dekom preko glave i nepomično ležala, gotovo ne dišući, u slučaju da dođe provjeriti, i pokušala sam odrediti znakove, ako odmah dođe, to znači da mu je savjest vrlo nečista, a ako se zadrži, to je znak da mu je savjest srednje čista i takve stvari, no on uopće nije došao i to je bio znak da mu nimalo nije stalo do mene, i već sam potpuno zaboravila zašto sam bila digla slušalicu i samo sam mislila kako se ništa nije promijenilo, baš ništa, od onoga dana kad sam ga vidjela u butiku s Muštiklom, samo sam si glupo umišljala da me on doista želi, a zapravo sam u ulozi zamjene, ljubavnice na određeno vrijeme, koja je isto kao i njezina sestra privremena učiteljica nižeg statusa. No umjesto žaljenja osjetila sam olakšanje, jer sada ne trebam čuvati vatru njegove ljubavi, ne trebam čuvati ništa jer ništa i nemam, ne moram noću praviti špage kako ga ne bih razočarala, ili se
jebati stojeći na rukama ili se koristiti drugim efektima, i shvatila sam koliko me zapravo bila gušila mogućnost da me naposljetku želi, kako me ispunila sreća i užas, užas koji je zakrio sreću, i potpuno me ugušio, kao da moram čuvati vreću zlata, a okružena sam razbojnicima, i nema načina da uspijem, istina, ako uspijem, bit će moj, no tako je teško uspjeti, pa je bolje unaprijed odustati, jednostavno ostati tamo s njim i onda pobjeći, možda samo pokušati turiti u džep novčić ili dva, slatki spomen, i to je zapravo ono što sada ovdje činim, kradem maleni novčić, da mi bude u džepu kao uspomena kad se vratim kući, ako se još uopće budem imala kamo vratiti. Ponovo sam osjetila strah i potištenost, i opet sam zamišljala mračne četvrtaste sobe, možda su i one otputovale u Tursku, i tamo će otploviti Eufratom i Tigrisom do Babilona, sa svim izlizanim namještajem i posuđem koje smo dobili za vjenčanje, i bijelom kantom za smeće, i tamo će ih popljačkati anđeli babilonski i uzeti posuđe za svoje gozbe, baš pred našim očima, kao što su umorili velikoga svećenika pred očima njegove kćeri, i baš mi je postalo jasno da kuća ne stoji na brežuljku, kako bi i mogla kad smo mi rasuti svatko na svoju stranu, i odlučila sam opet tamo nazvati, no zaboravila sam broj, nikako se nisam mogla sjetiti, kao da ga nikada nisam ni znala, i tako me on zatekao kad je ušao, kako ležim na krevetu sa slušalicom u ruci, kao da sam tog trena prestala prisluškivati njegov ljubavni razgovor. Sasvim iznenada, bez upozorenja, upalio je jako svjetlo, i škiljila sam prema njemu oblesavljena kao krtica, i prošaptala, ugasi, otkrit će da ovdje ima nekoga, ali on se kesio, što, pa ja sam ovdje, zar ne? Ne moram sjediti u mraku, čak i ako sam u koroti, a onda je pogledao u telefon i upitao izrazito uljudno, smetam li ti usred razgovora? A ja sam rekla, ne, razgovor još nije počeo, a on je upitao, nešto što može podnijeti odgodu? A ja sam rekla, da, da, i on je autoritativno uzeo slušalicu iz moje ruke i stavio je na mjesto i ispružio se kraj mene, protegnuvši čitavo tijelo, koje neće biti moje, svoje tamno glatko tijelo, s izdancima starosti koji su postajali sve snažniji, sa sukusom sveprisutne zrelosti, žilave, koju neću razumjeti koliko god se trljala o nju, savršen i bolan spoj krhkosti i premoći, neprobojnosti i dubine, grubosti i osjećajnosti, autoriteta i bezvlađa, kao da ga je čudotvorac pripremio prema neponovljivu receptu, u neuobičajenim dozama koje je nemoguće ponoviti, glavno da je sada već uništen, taj čudotvorac ili taj recept, i okrenuo je lice prema meni i pogledao me s tugom, s gotovo očinskom tugom, i rekao, Istanbul, ha? Slegnula sam ramenima, posramljena i ponosna, kao da sam dobila odlikovanje za hrabrost ili požrtvovnost, i znam da sam to i zaslužila ali nisam bila sigurna da mi se isplati, i još me bilo sram što je otkrio što sam žrtvovala da bih ležala ovako pokraj njegova raskošna tijela, koje neće biti moje, s izdancima starosti koji postaju sve snažnijima, sa sukusom sveprisutne zrelosti, žilave, koju neću razumjeti koliko god se trljala o nju, i čak ne znam izruguje li mi se ili zapravo dijeli moju tugu, i rekao je, velik je grad, Istanbul, pun raskoši, izluđuje sva osjetila, i s uzdahom zapalio cigaretu, baš sam o Istanbulu mnogo razmišljao u posljednje vrijeme, jer tamo je Žozefin pozlilo, godinama smo htjeli zajedno otići tamo i nikad nam se nije ukazala prilika, a onda kad smo konačno otputovali, morali smo se vratiti usred svega, izgubila je svijest, i odjednom se stanje pogoršalo, a znaš kakvi su tamo doktori, ne vrijedi riskirati, pa smo se odmah vratili, a ona se osjećala tako krivom
što mi je upropastila putovanje. A ti si se ljutio na nju, upitala sam, a on je rekao, nije ugodno priznati, ali jesam, malo, mislio sam, zašto nije mogla s time pričekati još tjedan, a ona bi svaki put rekla, kad ozdravim, otputovat ćemo u Istanbul, a na kraju je rekla, kad umrem, otputuj u Istanbul, i zagrlila sam ga i rekla, hajde da onda zajedno otputujemo, uzmi me sa sobom, i tamo ćemo naći utjehu, a on se nasmijao i rekao, možda, možda, i znala sam da me uz njega uopće ne bi bilo strah, čak ni usred tržnice ne bi me bilo strah, jer moj strah prema njemu potpuno briše moj strah od svijeta, i snažno sam se stisnula uza nj, i on me milovao automatski, misleći na nešto drugo, i rekao, umorio sam se, toliko puno raznih lica. Onda ostani ovdje sa mnom, rekla sam, nemoj više izlaziti, a on je rekao, ne mogu ih ostaviti same, i pogledao na sat, skoro je devet, čini mi se da će se tezga uskoro zatvoriti, i njegove su se oči zatvorile, i usnice otvorile opuštajući se, njegova ruka na prijevojima moga trbuha, na mjestu gdje se kuhaju dječica. Držala sam ga za ruku i razmišljala o trudnoći svoje majke, koja mi se tada činila strašno dugačkom, beskrajnom, i uistinu je bila triput dulja od života bebe koja je tamo prebivala, ali to naravno onda nisam znala, užasnuto gledajući veliki agresivni trbuh, pokušavajući zamisliti da sam to ja tamo unutra, i da mogu zaviriti unutra prije svoga rođenja, i to je bilo pomalo neugodno, vidjeti sebe tamo unutra, i mislila sam, eto, još malo pa ću se roditi u sreći i radosti, a onda će isto tako prestati i moj život, moj prvi život, i počet će nešto drugo, i govorila bih majci, ako bude djevojčica, nazovi je Jara. Toliko sam se bila priviknula biti jedinica da sam doista vjerovala da se djeca ne mogu pridodati, nego samo zamijeniti, kao u kraljevskim obiteljima, pa ne kaže se, eto još jednog kralja pa sada imamo dva ili tri, nego se kaže, kralj je mrtav, živio novi kralj, i doista sam se poprilično iznenadila kad sam nastavila živjeti nakon što se beba rodila, i zvali su ga njegovim vlastitim imenom, i imao je svoj vlastiti krevet, i on nije bio ja, jer on je bio sin, i trbuh moje majke je nestajao a on je bivao sve većim, i kao da je na svijetu bilo mjesta za nas oboje sve dok se nije pokazalo da nije bilo. Znala sam da bi oni, kad bi morali birati između nas, odabrali njega, i to me čak nije ni čudilo, čak bih ih i opravdavala, ja im više nisam mogla donijeti spasenje, bila sam do kraja iskorištena opcija, a beba je bila potpuno nova, otvorio je vrata širom, na njegova debeljuškasta mirisna ramena mogla se objesiti sva nada, i mislim da sam sve u svemu bila njihova sudionica u bezobzirnosti sudbine, sudionica u skrivenome bijesu koji se u njima razvio prema meni, u nestajanju i povlačenju njihove ljubavi. Njegova je ruka mirovala dolje na mom trbuhu, lijepa i tamna, i da sam tamo imala bebu, rekla bih mu neka osjeti kako se miče i držala bih je čvrsto, ali ovako, što mu zapravo imam reći, zaspao je kraj mene kao da sam mu žena od pamtivijeka, supruga sa stažem kraj koje se može umiriti nakon burnih telefonskih razgovora, i mislila sam o tome koliko je malo uloga na ovoj pozornici, koliko malo mogućnosti. Jednom je ovdje ležala Žozefin, danas sam to ja, sutra će biti Zečica, jučer je kraj mene spavao Joni, danas Arie, sutra netko drugi, toliko mnogo truda da bi se na kraju dobila više-manje ista stvar, i ispunilo me čuđenje ponad tuge, bešćutno čuđenje, kiselo, zbog svih onih budućih života koji me još očekuju, osjećala sam ih u trbuhu baš kao što se osjeća dijete, toliko mnogo novih života da bismo se na kraju našli na više-manje istome mjestu.
Deseto poglavlje
A onda sam začula kucanje, bilo je toliko nježno, kao da dolazi iz mene, i slabašan je glas prošaptao, Jaro, i skoro sam odgovorila, skoro sam rekla ovdje sam i sve upropastila, a onda je glas ponovo rekao Arie i opet se začulo kucanje a on je munjevito skočio s kreveta, kao da krevet gori, ne rekavši mi ni riječ, i ugasio je svjetlo pokraj vrata i izašao, i tiho zaključao za sobom, potpuno me ignorirajući, a ja sam pomislila kako u životu još nisam bila ovoliko nepostojeća. Nisam se ljutila na njega, jer ipak je tu postojalo opravdanje zbog okolnosti, a ipak sam morala priznati da on to čini prilično prirodno, zapravo i ja, nisam baš previše izluđena time što sam sat za satom zatočena ovdje, pokušavam izvući informacije iz zidova, nitko od bližnjih nema pojma gdje sam, a onaj koji jedini zna skriva me kao što se skriva poremećen djevojčica, ili žena koja je sišla s uma, i mislila sam, alor, tko ga to zove Arie, je li to svekrva modrih pramenova ili šogorica, a možda je i ljubavnica koja se došla izmiriti nakon blage ljubavne prepirke, a ona će zacijelo htjeti ostati prespavati, a kako će joj on objasniti da je spavaća soba zauzeta, i da ne može biti njen ove noći, ili to što je spavaća soba zauzeta zapravo ne mijenja planove, pa ima još soba u stanu, i nakon što svi odu kući on joj ga može gurnuti baš iza ovog tu zida, dok sam ja tu zaključana, a možda i nju tamo zaključati, i tako manevrirati između nas dviju, pa ključ je sada kod njega, i odjednom sam osjetila svu veličinu neizvjesnosti svoga novog statusa nepostojeće žene koja ne može promijeniti svoje stanje i čak ga ne može ni spoznati, i drži se raznoraznih znakova, i pojma nema jesu li njeni strahovi neutemeljeni ili su upravo njene nade neutemeljene nade, i ovisi o muškarcu koji mijenja lica, u jednom je trenu poželjna žena a u drugom je trenu smetnja, i rekla sam samoj sebi, budeš li o njemu ovisila, nećeš daleko dogurati, ili baš obratno, doći ćeš predaleko, toliko daleko da se više nikada nećeš moći vratiti prijašnjem životu. Pokušala sam o njemu razmišljati, o svojem prijašnjem životu, o Joniju, i ništa, kao da su oni kamenje zavezano za moje noge kako ne bih nestala, potpuno se izbrisala, i mislila sam o kamenu u Jonijevu obličju, koji je zapravo Jonijev kip, težak i ukočen, i obukla sam na njega Jonijeve karirane košulje i poslala ga da luta istanbulskim tržnicama kao da je čovjek od krvi i mesa, sve dok nisam potpuno zaboravila da je to kip, i bila sam zadivljena promatrajući ga u njegovoj jedinstvenosti, potpuno odvojena od mene, luta onuda sa svime što ima, dječjim prćastim nosom, i naboranim mošnjama, na što misli taj čovjek, sam na mekome hotelskom krevetu, sam u kafiću iznad groblja, što mu se mota po glavi, za što on zapravo živi, koji mu je smisao života, koji je smisao života svih ljudi, to mi se čini sve većom i većom zagonetkom. Na primjer moja majka, ima tu žed za katastrofama, i to je ono što je drži, da vidi što će se komu dogoditi, i kako će to biti strašno, a ja imam ovo ludilo da dohvatim Arieja, da vidim je li moguće u njemu probuditi ljubav, ali što me držalo prije no što sam ga upoznala, odjednom nisam imala pojma, i ti su mi dani izgledali prazni i dosadni, kao prazni listovi papira koji
sliče jedan drugome, i još su više zastrašujući od ovih sadašnjih dana, i možda to čak i nije dohvatiti ga nego odgonetnuti ga, njega i kroz njega sebe samu, sve nas, nije mi postalo baš uistinu jasno tko smo to svi mi, ali počela sam razmišljati u množini, kao da većina stoji iza mene, i nisam usamljena u svome beskorisnom zadatku, nego ovlaštena predstavnica velike skupine koja iz trena u tren raste, i izlaže svoju dušu opasnosti u krevetu osumnjičenoga kako bi prikupila informacije koje mogu razjasniti stvar, nije baš jasno koju to stvar, ali čak i ako bismo to nazvali tajnom života, moglo bi biti točno. Tajna života je kod njega, i ja je trebam izvući iz njega, to je moja misija, i to ću objasniti Joniju kad se vrati s prćastim nosom i mošnjama, čudesno je kako ga prate na svako mjesto, to ću mu objasniti, i on će mi morati oprostiti i primiti me natrag, i učinilo mi se da sam već jednom tako nešto osjećala, žurnu i prisilnu potrebu da nešto razriješim, i sjetila sam se čuvara koji je stanovao sa svojim psom u jednoj od brvnara kraj naše kuće u naselju. Nije mi bilo jasno što to on točno čuva, i to me sve više i više zaokupljalo, nikada ga nisam vidjela da obilazi naselje ili nešto slično što čuvari rade, većinu se vremena motao oko svoje kolibe, s komadima sirova mesa za svog psa u jednoj ruci, a u drugoj s nožem koji bi brusio u svakodnevnom obredu, kako bi njime razrezao meso. Položio bi veliki kamen na panj koji je stajao na ulazu u brvnaru, i stavio na panj pokraj kamena svoje golemo stopalo, i počeo brusiti, proizvodeći zvukove piljenja, a onda bi izvukao meso, kao da ga odsijeca od svojega debelog stopala, i rezao ga na tanke komade, a pas bi se vrtio oko njega u usplamtjelu plesu, ushićeno bi skupljao komade koji su mu bili jedan po jedan dobačeni, u gotovo sadističkom obilju, i prije no što bi dovršio jedan komad već bi bio bačen sljedeći, i još jedan, i umjesto da se usredotoči na hranu, on stalno dobiva nove komade, u stalno rastućem očajanju. Ja bih stajala sa strane i promatrala, i jednom se nisam mogla suzdržati pa sam upitala, zašto mu ne daješ onako kako jede, a on me promotrio neugodnim pogledom, i rekao, to je moj pas, rekao je to grubo, no nastavio me znatiželjno gledati, i malo je usporio. Njegovo je lice bilo mlado, no disao je teško i zviždeći, i između prekratke majice i obješenih hlača vidio se debeo pregib njegova mesa, ružičast pulsirajući pregib, kao da ima vlastito srce, začuđujuće nalik na komade mesa koje je bacao svome psu. On nije bio prvi čuvar koji je živio u toj kolibi, čak su je zvali čuvarska koliba, i većina njih bili su boležljivi starci koji bi noću šetali naseljem, no on je bio prvi koji je u meni probudio pitanje, koje se jednako tako moglo i ne probuditi, i od časa kada se probudilo nije me prestajalo opsjedati, što to on zapravo čuva. Skoro svakog sata moglo ga se vidjeti kako brusi nož na niskome panju, s obješenim hlačama i otkrivenim prorezom stražnjice, plavih i drskih očiju na okruglu licu, neobrijan, s riđom čekinjom brade koja se širi obrazima, i bila sam se priviknula prolaziti onuda svakoga jutra na putu do škole i baciti pogled, i u podne kad bih se vraćala, i noću bih išla malo prošetati, obilazeći malo naselje i oprezno hodajući dalje sve do posljednje kolibe, baš prije voćnjaka, tamo gdje završava staza, i nalazila bih ga tamo s baterijskim svjetlom, kako brusi nož, i protresao bi me drhtaj slatka straha, da će mi ga eto sad priljubiti uz grlo, no čini se da to njemu uopće nije padalo na pamet, toliko je bio zaokupljen svojim poslom. Malo-pomalo počela sam vjerovati da nešto krije, i nisam znala što, ali znala sam da je to bit, da on skriva bit,
i vjerovala sam da ako to razotkrijem, svima ću nam donijeti spasenje, sebi, mami i tati, a možda čak i šire, i motala bih se oko njega, pas me već poznavao i nije lajao na mene, no on je nastavljao šutjeti i samo bi mi katkad uputio plavi drski pogled pun podsmijeha. Jednom sam onuda prošla i nije bio vani, vrata kolibe bila su otvorena, i nisam se uspjela suzdržati i ušla sam, i zaprepastila me potpuna praznina, čak ni stolca nije bilo tamo, ni ormara, ni stola, jedino golem vodeni krevet, boje crvenog vina, prekrio je cijelu sobu, gibajući se poput velike ribe, i kad sam se okrenula da izađem, vidjela sam ga kako stoji iza mene, njegov dah težak i smrdljiv, i upitao je, što ti ovdje tražiš, i čula sam da ima naglasak stranca, i rekla sam, tebe, a on je upitao, zašto, što želiš od mene, a ja sam rekla, želim doznati što to ti čuvaš, a on se nasmijao, njegovo lice postalo je još okruglije, ne čuvam ništa, ja ovdje stanujem. Ali ti stanuješ u čuvarskoj kolibi, bila sam uporna, a on je rekao, pa što onda, briga mene što je ovdje bilo prije, ako čovjek živi u psećoj kućici, je li zato pas? Ako živi u staji, je li zato koza? I ja sam upitala, zašto nemaš namještaj, a on je rekao, imam sve što mi treba, sve radim na krevetu, cerekao mi se žutim zubima. Ali što to ti radiš, upitala sam, a on je odgovorio, koristim život, i nisam znala iskrivljuje li jezik zato što nije njegov materinski ili je to namjerno, kao poruka, i vidjela sam kako briše nož o svoje hlače, baš prolazi njime međunožjem, i tamo se širila ružičasta mrlja, i bilo mi je jasno da skriva nešto, nešto odvratno, i što je odvratniji, bliži je spasenju, i nisam se mogla odvojiti od njega, i krajičkom oka ugledala sam mršavi i svijetli lik svoga oca kako se približava brzinom munje, moj je otac urlao, Jara, smjesta dolazi kući, i gurnuo me jer sam hodala jako sporo. Tek sam u kući vidjela koliko mu je lice zajapureno od bijesa, a sobe su vonjale po Flitu, mama je baš raspršivala sredstvo protiv žohara, hodala je pogrbljena uza zidove i raspršivala, a on je urlao, ako te ponovo vidim da se motaš oko čuvara, zaključat ću te u kuću, a ja sam rekla, pa on uopće nije čuvar, to što stanuje u čuvarskoj kolibi ne znači da je čuvar, kao što ako netko stanuje u staji nije zato koza, a on je urlao na moju majku, čuješ li je, ponaša se kao Tirca, baš kao Tirca, a moja je majka šutke raspršivala sve dok se u kući nije moglo disati, a on je rekao, ako nas želiš ubiti, učini to u jednom dahu a ne mic po mic, i nisam znala obraća li se njoj ili meni, i sklonila sam se u svoju sobu, grleći meku ovčicu, i mislila sam, ako uopće nije čuvar, zbog čega mi se onda ipak stalno čini da me čuva. Kad je za nekoliko dana otišao, uslijed prigovora moga oca, osjetila sam se mnogo manje zaštićenom, probdjela sam čitave noći od silna straha, i sada, kad sam ga se sjetila, pomislila sam kako ću noćas, kad dođe leći kraj mene u krevet, ispričati Arieju o tom čuvaru, ispričat ću mu to čak i bez pouke. To je, izgleda, korijen ljubavi, želja da se ispripovijeda svaka glupost koja ti se dogodila, u nadi da će zaobilaznim putem od tvojih usta do ušiju onog drugog priča dobiti smisao, i opravdanje, kao da se sve to dogodilo samo zato da bih noćas mogla ispričati Arieju, i ne samo to, sve stvari koje su se dogodile, događaju se i dogodit će se, to je čitav njihov smisao, ispričati ih Arieju, čak i ako Arieja uopće ne zanima da ih čuje. U međuvremenu sam začula glasove kako se opraštaju, laku noć zaželjeno na više jezika, i vrata su se silovito zatvorila i čak i zaključala, i sjela sam u krevetu, čekajući da me dođe osloboditi, no on se nije žurio, i čula sam njegov glas, samo njegov, kako se u zanosu
prepire sa samim sobom, sve dok nisam shvatila da razgovara telefonski, i stavila sam telefon kraj sebe, i nisam se usuđivala podići slušalicu i samo sam na njega naslonila glavu, kao na jastuk, možda nešto od razgovora dopre do mene, i čula sam kako mu se glas podigao u bijesu, a onda je slušalica tresnula i začula se kletva, ili bar melodija kletve, i posuđe se jedno po jedno razbijalo u tisuću komadića, i tek nakon toga, nisam ni znala koliko je vremena prošlo, jer je na mome satu još bilo devet, tek onda su se moja vrata otvorila, i svjetlo se upalilo, i ušao je život. Pokušala sam mu se nasmiješiti, no osmijeh je ispao namješten, kao u žena čiji se muževi vraćaju kasno a one žele pokazati svoje dostojanstvo, i baš ne uspijevaju u tome, i rekao je, halo, i shvatila sam da je on još na telefonu, i dirnulo me što se bar trudi, ali kletva mu je ostala u očima, i kad su me oči pogledale, usmjerila, se na mene, prema meni, i osjetila sam njegovu tjeskobu, užasno raspoloženje, osjetila sam to čitavim tijelom, kao da sam ja kriva za komplikaciju iza te kletve, i nisam znala što bih, kako da stišam bijes. Pokušala sam biti mirna i ne uzbuđivati se, no u ušima sam čula zvižduk straha, kao zvižduk lokomotive dok se vlak približava i postaje jasno da je rampa neispravna i da je nesreća neizbježna, i ostaje samo pitanje kolike će razmjere nesreća imati. Hajde izađi malo, rekao je, sigurno te već uhvatila klaustrofobija, i oprezno sam prešla preko praga, kao da prelazim preko opasne granice, i oklijevajući nastavila, ogledavajući se na sve strane, možda je u nekoj od soba neki zametnuti gost, i u dnevnoj sobi sam odmah sjela na kauč, ugrabila sam si utočište, smrzavajući se u tankoj spavaćici, a on je rekao, gladna si, i ne upitavši, a ja sam rekla, jesam, pretjerano zahvalno, i izvadio je nekoliko stvari iz hladnjaka i podgrijao ih i pozvao me iz kuhinje. Pokorno sam sjela za okrugli stol, pred veliki tanjur u kojem su bili odresci i krumpir, i miješana salata, standardni obrok koji mi je običavala pripremati moja mama nakon škole, i pokušala sam jesti pristojno, da se ne čuje žvakanje, jer odjednom sam postala neželjena, osjećala sam to u svakoj njegovoj kretnji, a onaj tko je neželjen treba tiho disati, jer zapravo nema pravo postojati. On je sakupljao posuđe po dnevnom boravku, i praznio pepeljare, i sve je to činio izrazito glasno, bijesno, i mislila sam koliko je to čudno da ništa ne ovisi o meni, koliko je teško prilagoditi se tome, pa obično postoji neka veza između onoga što činiš i kako se odnose prema tebi, a u ovoj su kući neki drugi zakoni, željena sam ili neželjena zbog nečega što uopće ne ovisi o meni, ovdje sam samo kao blijedi mjesec, koji ne posjeduje vlastitu svjetlost i prepušten je na milost suncu. Tko bi znao kakva je ljubavnička prepirka mene dovela ovamo, i kakvo će me pomirenje odavde izbaciti, ili obratno, cijela ta zakonitost uopće mi nije jasna, i izgleda da sam se toliko sjedinila sa svojim jadom da su mi a da nisam osjetila počele kapati suze u tanjur, a on je stao preda me iznenađen, što se dogodilo, a ja sam rekla, ništa, a onda sam zavapila, ti me ne želiš ovdje, a on je rekao, zašto to kažeš, i nije se žurio poreći, a ja sam jaukala, jer to tako osjećam, a on je rekao, ponekad zaboravim da si tu, a onda, a kad se sjetim, radostan sam. To mu je bilo teško izreći, jedva je to iscijedio iz sebe, i shvatila sam da je to maksimum što od njega trenutačno mogu očekivati, i osjećala sam se malo bolje, jer sam mu barem vjerovala, a onda je dodao, ne držim te ja ovdje silom, ti to znaš, možeš otići kad god poželiš, a ja sam pomislila, krasno, ali kamo, već sam propustila Istanbul zbog tebe, i počela sam ga mrziti što mi tako
velikodušno vraća moju slobodu, jer što ću ja sada s njom. Izvadio je dvije limenke piva, i dvije velike krigle, i natočio nam oboma i sjeo pokraj mene, i činilo se da mu se raspoloženje počelo popravljati, i pratila sam njegove gipke kretnje, kao da su mu zglobovi nauljeni maslinovim uljem, i pokušavala sam se ohrabriti, sada je zabranjeno dići ruke, zabranjeno je upasti u malodušje, već sam blizu kraja, čak i ako nije jasno kakav je taj kraj, i gutnula sam pivo i počela se ohrabrivati, i pomislila sam na kofer sa svim izazovnim stvarima, i na duge noći, i na kratki život, svaka mi se noć činila dugačkom kao otprilike polovina moga života, i kao njegova protuteža. Spustila sam ruku na njegovu, i upitala, pa kako si, a on se malo iznenadio i rekao, dobro, i odmah se sabrao i dodao, s obzirom na okolnosti, naravno, a ja sam rekla, naravno, i upitala sam, onda, tko ti je došao, iza zidova se činilo kao da je karneval, a on se nasmijao, da, ljudi se vesele susretima, znaš kako je to, i moji su prsti izgledali tako bijeli na njegovoj ruci, gotovo blistavi. Gle, rekla sam mu, a on je pogledao i rekao, i Žozefin je bila bjeloputa, bili smo kao dan i noć, i ustao je i počeo nešto tražiti po ladicama, i vratio se sa starom kutijom za cipele povezanom gumicom, i počeo kopati po njoj, s čuđenjem se smijući sam sebi, a onda je izvukao fotografiju i pokazao mi je, kao dokaz svojim riječima, i na njoj je bilo njih dvoje, isprepleteno jedno s drugim kao biljke penjačice ili, bolje rečeno, on je bio korijen a ona se ovila oko njega, i oboje su bili goli, usprkos tome što su gotovo uspjeli međusobno sakriti golotinju, i razlika u njihovim bojama bila je gromoglasna, skoro kao na ploči za šah ili damu, i smijali su se u kameru, ponosni i goli, mladi i lijepi, njegovo poprsje zakrivalo je njene grudi, priljubljeni su se spolni organi preklapali. Toliko sam se oduševila da sam je htjela gledati satima, tu fotografiju, za mene je tamo bilo toliko materijala, obilje koje me snašlo iznebuha, da preispitam čitavo njegovo tijelo, čitavu njegovu mladost, čitavo njeno tijelo, čitavu njihovu ljubav. Nisam znala s čime da počnem, s njegovom tamnom kosom, koja je prekrivala njegovu veliku glavu, otvorenim osmijehom, bijelim zubima, smiješkom sreće u očima. Izgledao je mlado, još mlade od mene danas, lijep ali mnogo manje privlačan, pomalo blesav u svojem sretnom osmijehu, i pomislila sam, da sam ga onda srela, ne bih se zaljubila u njega, no ona, ona je izgledala toliko stvorena za ljubav da sam upravo protrnula, sa slapom zlaćane kose i sjajem u očima, i malenim ravnim nosom, i raspupalim usnama, i čak je i njena golotinja koja se dala blago naslutiti iza njegova tijela oduzimala dah, do boli, kako je samo kratko trajalo doba njezina cvata. Osjećala sam iza sebe kako on promatra fotografiju, i tiho sam upitala, zaista je bila toliko lijepa, nadajući se negativnom odgovoru, da fotografija vara, jer me njezina ljepota opteretila, a on je rekao, još i više, bila je čudesna, i pokušao je uzeti fotografiju ali ja sam je čvrsto držala, i nitko od nas nije popustio, i skoro se poderala, sve dok nisam rekla, čekaj, daj mi da još malo gledam, i promatrala sam njihove noge koje su srasle jedne s drugima, u istodobno uspravnu i meku stavu, i upitala sam, kako si je mogao varati, izgleda tako prekrasno, i još prije no što sam završila rečenicu shvatila sam da sam pogriješila. Istoga trena zgrabio je fotografiju iz mojih ruku i vratio je u kutiju i počeo je vezati svim mogućim gumicama i vezicama, i kretnje su mu bile nasilne, a onda je grubo maknuo moj tanjur sa stola, i čašu piva koje još nisam do kraja popila, i rekao neprobojnim glasom, nisam je prevario, nikada je nisam prevario, čuješ li, a ja sam
se prepala ali nisam mogla zatvoriti usta, i rekla sam, mene bar ne možeš prijeći, pa prevario si je sa mnom, zar si zaboravio? Sav se zacrvenio i prijeteći zamahnuo preda mnom kriglom piva, i urlao, što to trabunjaš, što ti uopće znaš, nikada je nisam prevario, bio sam joj vjeran do posljednjeg trena, i ona je to znala! S kojim me pravom ti optužuješ, tko si ti uopće da na mene bacaš ljagu? I silovito je tresnuo kriglu na kuhinjsku površinu kraj sudopera, i ona se smrvila u tisuću komadića, kako se tako velika krigla može smrviti u tako malene krhotine, velika krigla iz pivskih podruma, koju najveće pijandure nisu mogle srediti, predala se s tolikom lakoćom. Vidjela sam ga kako zaprepašteno gleda svoje ruke, prolazi njima kao da lista knjigu, vidjela sam to iza svojih leđa jer nisam više bila tamo, kao prestravljena izbjeglica otrčala sam natrag u spavaću sobu, i tamo sam zatvorila vrata, drhteći od straha, od očaja, razočaranja, i počela sam kopati po koferu, i od silne napetosti ništa nisam pronalazila, jedva sam znala što tražim, tek nešto da odjenem, no tamo je bilo samo donje rublje u kojemu nisam mogla izići na ulicu, i pao mi je mrak na oči, i počela sam psovati, što si ti mislila, da više nikad nećeš izaći iz kreveta, samo podvezice i čizme, pa gdje je onda moja odjeća, i počela sam prevrtati pokrivače, i ispod kreveta, pokušavajući se prisjetiti gdje sam se skinula. Traži u glavi, uvijek bi rekla moja mama, najprije u glavi, no moja je glava bila paralizirana jednako kao i rake, paralizirana i tjeskobna i prestrašena, još tren i on će provaliti u sobu i dokrajčiti me, i pokušala sam se prisjetiti što se čini u filmovima, čini mi se da sam u nekom filmu vidjela da se postavi stolac na vrata, pa sam uzela stolac i odvukla ga do vrata i tamo sam otkrila svoju odjeću koja je nečujno bila složena na njoj, i kad sam se obukla, brzo sam zatvorila kofer, i ne zastavši kraj kuhinje otvorila sam vrata i izišla. Noć je bila ugodna i proljetna, kao da su se u jednom danu dok sam bila zatvorena promijenila godišnja doba, i znojila sam se u svojoj toploj odjeći, i osjećala sam se teškom i izgubljenom, i ako sam u početku trčala, to se ubrzo pretvorilo u sporo hodanje, gotovo stajanje na mjestu, jer postalo mi je jasno da me nitko ne proganja, i zapravo mi se nikamo ne žuri, teško je reći da me bilo gdje itko čeka, i spustila sam kofer na pločnik i sjela na njega, kao suvišna turistkinja u ovom novom noćnom svijetu, u kojem se događaju zastrašujuće stvari, neočekivane. Osjetila sam da tonem i sve sam si vrijeme govorila, drž se, nemoj potonuti, vrati se kući, ponovo uspostavi život, krigla se razbila, pa što onda, imaš se za što uhvatiti, vrati se kući, i sutra otiđi na fakultet i sjedi u knjižnici među knjigama i pusti tog čovjeka neka pošandrca za tobom. Pokušala sam se zamisliti u sobi punoj knjiga, kako spokojno dišem ispunjena srećom, plešem među njima kao leptir među cvjetovima, malo sišem odavde a malo odande, a onda sam protrnula, jer sjetila sam se rijetke knjige iz osobne pročelnikove zbirke, knjige legendi o Propasti, i otvorila sam kofer i počela grozničavo pretraživati i nije bila tamo, jer je nisam tamo bila stavila, napustila sam je kao što se napušta ranjenik na bojnom polju, i tko zna kakav će biti njezin kraj, možda će biti sljedeća žrtva njegova bijesa, možda je rastrga u komadiće kao što je razbio kriglu u tisuću komadića, i svi junaci koji su prošli toliko patnje, kao veliki svećenik i njegova kći, i uvažene kćeri Siona i tesar čiju su ženu ukrali, svi će oni proživjeti još jednu Propast, i znala sam da ih moram spasiti iz njihovih pandži, i
čak ako je to izgovor, nije samo izgovor, i odlučila sam da ću jednostavno ući i ništa neću reći i otići ću do spavaće sobe i uzeti knjigu i opet izaći, neću ga čak ni pogledati, no kad sam zastala na mračnom stubištu, osjećala sam da me oči bole od silne želje da ga vidim, i kad je otvorio vrata, čitavo me tijelo boljelo od silne ljubavi prema njemu, ljubavi i samilosti i tuge i čežnje za njim, no nisam rekla ništa i žurno sam krenula prema spavaćoj sobi i izvukla knjigu između pokrivača i zagrlila je, poklopivši je rukama. On je došao iza mene, spor i mračan, i stajao je na vratima spavaće sobe, i zrak je bio kao nož, i kad sam pokušala proći pružio je ruku prema meni, tako polagano da sam vidjela sporo napredovanje ruke, i pomilovao me po obrazu, i vidjela sam da mu je ruka povezana, i rekla sam, volim te, znam da to nije dobro, ali volim te, a on me počeo nježno svlačiti i rekao, u redu je, u redu je, i čak se suzdržao i nije kao i uvijek upitao zašto, i rekla sam, nisam te namjeravala povrijediti, a on je rekao, u redu je, znam, i začas sam osjetila kako me obavija, iznutra i izvana, vreo i ispunjavajući, i osjetila sam tu riječ, sreću, to je bila sreća, kao susret s nekim za koga sam mislila da ga više nikada neću vidjeti, za koga sam mislila da je mrtav, to je bila sreća kao kad uspiješ popraviti prošlost, kao kad ozdraviš nasmrt bolesnog, vratiš roditelje koji su se razišli, tako je to bilo sretno i nemoguće i tako sam znala da to nije istina i tako se nisam mogla oduprijeti toj slatkoći, i sve sam vrijeme samoj sebi govorila, svijet je mrtav i ja sam sretna, svijet je mrtav i ja sam sretna, i u nekim trenucima riječi su se preokrenute u mojim ustima pa sam govorila, ja sam mrtva i svijet je sretan, ja sam mrtva i svijet je sretan, i sve mi se to činilo istim, jer i ja sam se preokrenula u njegovim rukama i sve sam vrijeme mislila, kakva sreća, mogla sam proživjeti cijeli život a da to ne osjetim, da to ne iskoristim, pa ovo je moj pravi medeni mjesec, i neće biti drugoga, nikad ga neću ostvariti, i čak i ako ovo potraje tek nekoliko sati, vrijedno je svega. A onda sam čula njegov uzdah užitka koji se smjesta pretvorio u plač, i zagrlila sam ga snažno i šapnula mu, ne plači, volim te, a on je jecao kao malo dijete, nisam je prevario, nikada je nisam prevario, ona je to znala, sama mi je to rekla, prije no što je umrla rekla mi je to. Što je rekla, upitala sam, a on je šapnuo, da zna da sam joj bio vjeran, da ona ne sumnja u to, a ja sam rekla, da, znam, i osjetila sam kako se njegovo tijelo hladi, povlači, čak i ramena, struk, koljena, kao kolač koji je iz pećnice izašao uzdignut i onda je počeo splašnjavati, i on se okrenuo na drugu stranu i jecaji su se pretvorili u hrkanje, a ja, koja sam cijeli dan čekala ovu noć, ležala sam kraj njega razočarana, brojila njegovo hrkanje, i milovala njegova leđa, u nadi da je to tek kratki drijemež, iz kojega će se probuditi kako bi me volio do jutra, jer baš nisam bila umorna, pa skoro sam cijeli dan prespavala, ali nisam imala dojam da će se on brzo probuditi, pa sam ustala iz kreveta i otišla u dnevni boravak. Pokraj vrata sam pronašla svoj vjerni kofer i ponovo iz njega izvadila spavaćicu i odjenula je i sjela u kuhinju, preko puta stare kutije koja je tamo ostala, obavijena gumicama, i skoro bešćutno počela čeprkati po njoj, bešćutnost koja se pretvorila u uzbuđenje, sve dok mi se nije činilo da svi osjećaji na koje sam čekala ove noći dolaze k meni iz stare kutije, u takvu obilju koje je teško uopće prihvatiti. Osjećala sam se kao čuvarev pas, kojem se svako malo dobacuju komadi mesa iz njegovih snova, sve dok mu se ne pomrači um a snovi postanu košmar, tako su se na mene sasuli organi iz fotografija, živi organi, ogoljeni ili omotani na zavodljiv način golotinje, sa svakakvim složenim rekvizitima prema kojima se odjeća iz mog
kofera činila kao odjeća drugarice iz druge radne brigade, bilo je tamo toliko mnogo očiju, svih mogućih boja i oblika, zelenih i plavih i crnih, okruglih i nakošenih, i toliko mnogo grudi, i bradavica, i spolovila i stražnjica, i svega ostaloga, čitava ljudska mesnica pretrpana do zasićenosti, kako je bolno biti dijelom te mesnice, i kako je bolno ne biti njezinim dijelom, jer mene nikada nije fotografirao, i činilo mi se da sam jedina na svijetu koju nije fotografirao, koja toga nije bila vrijedna. Pokušala sam pronaći neko poznato lice, ali sve mi se činilo stranim i dalekim, kao da je fotografirano u drugoj zemlji ili u neko drugo doba, i ponovo sam pogledala njegovu i njenu fotografiju, gotovo najbezazleniju fotografiju u toj kutiji, i uz nju još njihovih fotografija koje su bile napravljene u isto doba, ako ne i istoga dana, na jednoj ona sjedi u njegovu krilu, oboje su potpuno goli, i njegove crne ruke pokrivaju njene bijele grudi, a na drugoj ona leži raširenih nogu, i spolovilo joj je kao pupoljak crvenkasto i nježno, i lice joj sjaji od uzbuđenja, a prije toga bilo je još nekoliko njihovih fotografija prikladnijih za pokazivanje, po pariškim kafićima, možda kad su se tek upoznali, polako sam shvaćala da su fotografije poredane višemanje kronološki, i tako sam ih i pregledavala, pokušavajući ih rasporediti po kuhinjskome stolu, mutne fotografije iz djetinjstva, skupina mršavih dječaka pokraj tamnih otečenih žena i ostarjelih muškaraca u crnim odijelima, i polako je sve postajalo svjedije, odjeća sve svjetlija, zavodljivi osmijesi, i jedna fotografija na koju sam se odmah obrušila, dvojice mladića, zagrljenih, i gotovo sam bila sigurna da su to moj otac i Arie, da je to upravo ona fotografija koju je moj otac tako očajnički tražio da su mu ladice pale na nogu. Vrlo sam lako prepoznala Arieja, visoka i crnokosa, široka osmijeha koji otkriva snježnobijele zube, osmijeha koji mi se nije sviđao, previše samouvjerena, previše tašta, pomalo glupa u svojoj taštini, i kraj njega nizak i svijetao mladić, blijeda lica, gotovo poput duha, da ne kažem ispaćena, i to je bio, bez ikakve sumnje, moj otac, na početku svoga života, s osmijehom punim oklijevanja, sumnje, toliko drugačijim od onoga njegova prijatelja, a ipak mu je na licu bilo iščekivanje, iščekivanje sreće, spremnost za sreću, i što sam ga više promatrala, bilo mi je teže odvojiti se od njega, i pitala sam se koga bih bila izabrala da sam onda bila živa, da sam bila svoja majka, samouvjeren osmijeh ili onaj oklijevajući, kako je teško odabrati partnera, čak i osmijeh, jer postoje trenuci kad je bolji onaj samouvjereni, a postoje i trenuci u kojima je bolji oklijevajući, kako se samo s jednim osmijehom može zaglaviti za čitav život. Bilo mi je tako teško odvojiti se od fotografije da sam je hitro ugurala u svoj kofer, a onda sam mogla nastaviti svoje istraživanje, i složila sam ih po redu, gledala sam kako Žozefin polako nestaje, pojavljuje se još samo koji put, i to potpuno odjevena, čak pomalo bapski, na raznim događanjima, no bilo je jasno da ju je obilje mladih žena isturenih organa izguralo u stranu, i u njenim se očima ugasila svjetlost, točno sam mogla vidjeti kako se to dogodilo, trenutak u kojem je svjetlost utrnula, i s mržnjom sam gledala nove žene, koje također danas više nisu mlade, i možda nisu ni zdrave, a možda su i ti njihovi organi sada već pet metara pod zemljom. Bila je tamo jedna koja je izgledala poput Ciganke, tamna i prekrasna, i nosila je crni rubac oko grudi a drugi oko bedara, rupci vrlo nemarno svezani, i doista, na sljedećoj fotografiji već ih nije bilo i ona je bila potpuno gola, pokrivena tek dugim crnim uvojcima, ležala je na crvenom tepihu, a on daje neku primjedbu, bez sumnje bio je to on, prepoznala sam njegovu usku dobro oblikovanu stražnjicu, i nije jasno jesu li prije ili poslije, i odmah zatim vidjela sam ih usred, ona jaši na njemu a on je u njoj, užitak i
usredotočenost na njezinu licu svjedoče tome, i četvrta fotografija istoga dana koja donekle objašnjava prethodne, o identitetu fotografa, barem to, vidjela sam pokraj kreveta Žozefin, sitnu i blijedu, u svijetlom kombinezonu, ljepota joj je već bila izblijedjela, a Ciganka gura svoju široku ruku, baš među njene noge, i ne vidi se kako je prihvaćena ta ruka, s odbojnošću ili s pristankom, i mogla sam samo nagađati. Na sljedećoj je fotografiji već s nekom drugom, tankom i dugačkom i odrezane kose, sićušnih grudi, i iz fotografije u fotografiju vidim kako on stari, crna mu kosa sijedi, glatka koža dobiva bore, zubi mu žute, oči su sve neprobojnije, sve uže, a najviše osmijeh, njegov zdravi osmijeh, postaje rezerviran, mnogo manje jednoznačan. Sad kad su fotografije poredane ispred mene na stolu, mogu na njih baciti jedan brz pogled i zapamtiti ih kao kratki animirani film od dvijetri minute, film o ljubavnom životu jednog Arieja Evena, bez sumnje vrlo intenzivnu životu, tko bi samo znao kako je uspio stvoriti još nešto uz ovo, i tko bi samo znao odakle mu još snaga, i izgleda da je doista više nema, o tome bar ja mogu posvjedočiti, ja koja se pokušavam ugurati u posljednji vagon ovoga pretrpanog vlaka. Onda i ne čudi što je tako teško oduševiti ga, izgleda da je njegov kapacitet za oduševljenje već odavno iskorišten, i osim samoubojstva tijekom ševe sve je isprobao, a možda je i to, tko će znati, i naprosto moram spakirati svoju glad i nestati odavde, jer on me neće zasititi, jer gladan i sit ne mogu ići zajedno na objed, i odjednom su mi se zgadile sve te fotografije, nisam ih više mogla gledati, i počela sam ih brzo gurati u kutiju, od kraja prema početku, prvo pokapajući njegovu starost a tek onda njegovu mladost, i kad sam već skoro zatvorila, uočila sam još jednu fotografiju koju prije nisam zamijetila, mlade i lijepe žene, za divno čudo potpuno odjevene, ispred gotovo prazna tanjura, a u rukama joj nož i vilica, kosa joj je skupljena u pletenicu, i lice joj je nježno, a na prstu tanki vjenčani prsten, i suzdržano se smješka u tanjur. Gledala sam opčinjeno u sliku premda sam je dobro poznavala, vidjela sam je već na desetke puta, no nikada me nije zainteresirala kao sada, moja mlada majka, lijepa, ozbiljna lica, kao da joj tog istog trena glavom prolazi važna misao, važna i izazovna ali ne i sudbinska, možda čak nešto u vezi s praznim tanjurom, i odmah sam i nju ubacila u svoj kofer, poput lista spustila se među crnu odjeću, usprkos tome što imam njenu kopiju u svome albumu, bila je to meni najdraža njena slika, i nisam je htjela ostaviti tamo, u njegovoj sramotnoj kutiji, među svim njegovim kurvama, što ona ima s tim, i doista, što bi ona imala s tim, kako bih ja to mogla znati, prošlost je tako zatrpana, prekrivena velikim zaslonom, možda čak ni sama nema pojma, pa kako ću onda ja znati. Mislila sam o svojoj curici, djevojčici koju ću jednom imati, što će ona znati o meni, i bilo mi je jasno da će i ona njuškati po ovoj kutiji i tražiti moju fotografiju, jer on će vječno biti prisutan među nama, privlačan i proklet, kao magnet usisavajući srca koja kucaju, i htjela sam joj tamo ostaviti ceduljicu, u njegovoj kutiji, svojoj djevojčici, htjela sam joj napisati, čak i kad dodaš svoju težinu mojoj, i dalje ćemo biti zrak koji se ne giba, oštar kao koplje, no umjesto toga stavila sam na kutiju sve gumice i vrpce i ugasila svjetlo. Obilazila sam kuću u mraku, iz sobe u sobu, koji put otvorila neku ladicu, no više me tamo ništa nije zanimalo, ni dopisi iz banke ni brzojavi sućuti ni diplome na francuskome, sve se činilo trivijalnim u usporedbi s onim što sam već bila vidjela, i ponovo sam sjela na kofer, koji mi je bio udobniji od svih naslonjača, i mislila sam kako je vrijeme da odem odavde, ovaj je čovjek previše truo za mene, kao što se ne preporučuje stanovati u kanti za smeće, tako nije preporučljivo spavati u njegovu krevetu, i otišla sam u
spavaću sobu i gledala široki krevet, ali njega nije bilo, bio je prazan kao tanjur moje majke na fotografiji. U početku sam mislila da ne vidim dobro, jer su on i mrak gotovo iste boje, no kad sam se približila i opipala mekane pokrivače, nisam osjetila nikakvo tijelo, i pomislila sam da je možda ispario, potpuno se smanjio, kao što nestaje erekcija, tako je nestalo čitavo njegovo tijelo, ostavljajući za sobom kutiju s fotografijama umjesto djece, i sve njegove uslikane ženke, one koje su još žive, reći će kadiš za njega ponad otvorena groba, i mislila sam na to s olakšanjem, čak s nadom, jer mi se to činilo najjednostavnijim načinom da ga se riješim, bez ikakva sukoba, bez ujeda osjećaja propusta, ja sam svoje učinila a sve ostalo ne ovisi o meni, i uistinu sam se razočarala kad sam začula gromoglasan prdac, i slavinu kako se odvrće i zavrće, ustraje u pranju ruku čak i usred noći, no što mu vrijedi kad je tako zagađen iznutra, i teški su se koraci približavali i njegovo se tijelo stropoštalo na krevet, i pod svjetlom upaljača vidjela sam njegovo lice usredotočeno na paljenje cigarete, i čula sam kako kaže, ti si još ovdje, s mješavinom poruge i čuđenja, izgleda da se i on nadao da ću uzmaknuti, nestati iz njegova života bez scena, bez rastanaka, bez osuda, a eto sada imamo obostrano razočaranje i to je možda ono što će nas na tren povezati, razočaranje svakoga od nas jer se nijedno još nije pokupilo iz života onoga drugoga. Želiš li da odem, upitala sam, a on je uzdahnuo, nemam snage za ovo, zašto se ti baviš mojim željama, bavi se svojima, učini ono što želiš, a ja sam rekla, ali ja nisam ovdje sama, dvoje smo, a on je rekao, zar još nisi naučila, dvoje je dva zasebna ljudska bića, i spreman sam ti otkriti tajnu, troje je tri zasebna bića, i tako dalje, i čak sam u mraku mogla naslutiti zadovoljstvo na njegovu licu u čast toj definiciji, i pokušala sam razmisliti je li to blesavo ili pametno, to što je rekao, originalno ili banalno, i nisam se mogla odlučiti, i promumljala sam, čini se da je u troje tvoja specijalnost, a on se ukipio na mjestu i napadački upitao, što to želiš reći. Bez veze, ništa, mucala sam, a on se nacerio, malo si prekopavala, jasno mi je, a ja sam šutjela, spremna podnijeti još jedan napadaj bijesa, ovaj put možda čak i opravdana, no umjesto toga nastavio se cerekati, kao da je odlučio pod svaku cijenu biti nepredvidljiv, i rekao je, nadam se da si uživala. Mnogo manje no što si uživao ti kad si se tamo fotografirao, rekla sam, a on se smijao, da, stvarno sam uglavnom uživao, čemu nijekati, sada, kad je većina životnih užitaka iza mene, a ja sam se uvrijedila, ne daješ mi nikakvu šansu. Nemoj to shvaćati osobno, rekao je, razgovaram s tobom o toj velikoj košari užitaka, iznenađenja, darova, gotovo sam sve njih već otvorio, košara je gotovo prazna, a tvoja je još puna, Jara, nemoj se toliko zabrinjavati. Ja sam rođena s praznom košarom, rekla sam, to uopće nije stvar godina, nikada nisam osjetila da uopće imam tu košaru. Ne osjeća se to stalno, tek kad se osvrneš unatrag, kad prijeđeš polovinu života, tada se slika bistri, rekao je, i da bi razbistrio i našu sliku, upalio je malo svjetlo i počeo čeprkati po svojoj travi i pripremati još malo utjehe, a ja sam bila fascinirana njegovim kretnjama, tamnim golim tijelom, i kako sam još bila duboko u fotografijama, učinilo mi se da mu je tijelo prepuno otisaka prstiju, izgledao je kao gepard, gibak i čitav pjegavo posut krugovima otisaka prstiju i usana svih onih žena koje su s njime vodile ljubav svih ovih godina, i čak i s time nije izgledao istrošeno,
kao što gepard ne izgleda istrošeno, i protegnuo se s užitkom i povukao dim i dodao meni, nastavivši s govorom, da, uživao sam u tome ali nisam bio ovisan o tome, rekao je to zamalo prijeteći, ozbiljno upozoravajući, i shvatila sam da nije dobro da se nadmudrujem, samo sam rekla, kako si imao vremena i za druge stvari, a on se nasmijao, zaboravljaš koliko mi je godina, sve se to rasporedilo na toliko mnogo godina. No tijelo ostaje isto tijelo, rekla sam, i ono ti je jedino, i prekriveno je mrljama, i on je zabrinuto pregledavao svoju tamnu glatku kožu, okretao je ruku s jedne na drugu stranu, a onda je s olakšanjem odahnuo, kao da je uistinu sumnjao, iz tvoga grla progovara zavist, dijete, i nisam čak ni pokušala poreći, i rekao je, tvoj je život otvoren, Jara, zašto se toliko žuriš sve zatvoriti, čak i onda kad već otvaraš, žuriš se zatvoriti već s prvim nezadovoljstvom, i to je bio gotovo prvi put da se obratio meni, mojemu svijetu, i to me malo posramilo, odakle sad odjednom prodire u moju intimu, i upitala sam bijesno, što želiš reći. Ne znam ni sam, rekao je, nisu to pojedinosti, to je opća slika, umjesto da se baciš u život kao pobjednica, ti se kriješ, spremna podnositi, proviriš katkad iz svoje jazbine i odmah se vraćaš. To je, naravno, tvoje pravo, svatko ima pravo na svoj put, no tebe to čini nesretnom, to je očito, nije ti dovoljno prebivati u jazbini, ti želiš više, no za to se treba izložiti opasnosti, a ti se to ne usuđuješ. Izlažem se opasnosti ovdje, činjenica je da sam tu, pokušavala sam se braniti, a on me superiorno poklopio, opet se baviš detaljima, nije stvar u tome gdje provodiš noć ili dvije u svom životu, nego u tome kako vodiš čitav svoj život, upravljaš li njime ti ili upravljaju tobom, a ja sam se stisnula posramljena, toliko sam željela biti ta dominantna žena koju je on dočarao, kojoj ne treba nijedan muškarac, koja ne pravi računicu onoga što je dobila i izgubila, koja ne plaća cijenu za sigurnost, koja ide svojim putem, i zamislila sam snažnu i sigurnu budućnost, bez Jonija koji me čini slabom zato što me štiti, bez Arieja, u stančiću na krovu, jer naš je stan uistinu pravi brlog, taman i mračan, a ja moram izići iz njega u stan iz kojega se sve vidi svisoka, potpuna slika, a ne sitne pojedinosti koje me vječito navode da se njima bavim, i spavat ću s onim s kim ja želim, a ne s onim koji će mi obećati da će zauvijek ostati sa mnom, a povremeno i s Ariejem, i ovo je tijelo moje, tijelo za koje još zapravo nisam odlučila što bih s njim, što ono meni znači, ono će imati vlastiti život, divlji život, ispunjen tajnama, bit će moj konj na kojemu ću jezditi, bez straha. Na tren sam ostala zatečena snagom te vizije koja mi se ukazala u svoj oštrini i jasnoći, no odmah sam posustala, kao kad sam jednom pokušala slikati, i u glavi mi je bila savršena i čarobna slika, ali dok je prelazila na papir pretvorila se u jednu veliku bijedu, baš tako sam vidjela nerazmjer između čarolije te vizije i njezina ostvarenja. Vidjela sam se samu u stanu na krovu, u najboljem slučaju vježbam za skok s krova, s telefonom koji nikada ne zvoni, osim poziva moje mame, i s vremena na vrijeme u posjet mi dođu Joni i njegova nova supruga, i donose mi ostatke svoga nedjeljnog ručka, i ja ga jedem čak i bez kruha, i suze mi kaplju u tanjur, i zapljusnuo me val samosažaljenja, a zatim bijes prema njemu, pa tko je on uopće da me pokušava usmjeriti, i rekla sam nježno, pa i ti si bio oženjen svih ovih godina, i ti si bio zatvoren, a on je rekao istim ulizivačkim tonom, nisi me razumjela, kakve to ima veze s brakom, to ima veze s tvojim poimanjem sebe same, a brak je ovdje sekundarna stvar, može čovjek biti i sam i sve zatvoriti, ili biti u braku i otvoren, pitanje je iz kojih potreba si se udala, kako odabireš, kako vodiš svoj život, pitanje je
živiš li kao učenica vječno ustrašena pred učiteljima, i tu i tamo markiraš koji sat, no čuvaš svoje nevino lice, da ne bi rekli roditeljima, ili si sama sebi vrhovni autoritet, i u dobru i u zlu, i sa svim posljedicama. Meni se čini da ti sve vrijeme pokušavaš izravnati zamišljenu crtu, da ne bi bila previše neobična, da ne bi platila cijenu koja je previsoka, to možda još vrijedi u srednjoj školi, no provesti život tako prava je šteta. Vjeruj mi, nastavio je, nemam ja kod tebe nikakvih interesa, i ne pokušavam te uvjeriti da se izvučeš s nastave, ja tebe naprosto vidim, iako se tebi čini da vidim samo sebe, i žalim te. Sjedila sam kraj njega potištena i skvrčena, s bolnim leđima, dok mi je ruka hladnoće hvatala sve mišiće, i nisam se mogla pomaknuti, jer znala sam da je u pravu, potpuno u pravu, no što ću ja s time, stojim pred kaosom a da ne znam kako uopće početi uspostavljati red i hoće li za to biti dovoljan čitav moj život ili je bolje i ne počinjati, i mrzila sam ga što se tako grubo ugurao u moju intimu, i bez moga znanja fotografirao me dok sjedim na zahodu i kopam nos, i sada mi maše pred nosom tom fotografijom i govori mi, eto to si ti, sada sama reci je li moguće voljeti te ili ne. Tko je on uopće, kako se usuđuje, što želi postići, a on je rekao, znaš, danas sam dobro promotrio tvog oca, dok je pričao kako si ti na medenome mjesecu u Istanbulu, i došlo mi je da ga uhvatim za ruku i odvedem u spavaću sobu i otvorim vrata i kažem mu, Šlomo, ona je ovdje i to nije tvoja stvar, i da ga vratim u dnevni boravak i nastavim razgovor kao da se ništa nije dogodilo, i siguran sam da bi on to progutao, vjeruj mi, ne bi to bila prva knedla koju je on progutao, začudila bi se kad bi znala koliko ljudi mogu progutati. No onda on ne bi mogao ovdje sjediti i izjavljivati kako je sretan čovjek, rekla sam, a Arie je odmahnuo rukom odbacujući to, gluposti, on bi izgovarao tu svoju rečenicu i da si ti mrtva, zar ti nije jasno? Sretan je zato što je odlučio biti sretan, a ne zato što mu je život podario posebne prilike, pa i sama znaš da nije. Njegova sreća nema veze s tobom, ne potječe od toga što si ti udana i provodiš se u Istanbulu, on uopće nije povezan s tobom, i nije tvoja dužnost sakrivati od njega razne stvari da bi on bio sretan, a također ni od tvoje mame, pa čak ni od tvoga muža. Istina je knedla koju ljudi običavaju relativno lako progutati, ne moraš ih štedjeti, a ja sam rekla, nije samo da se ja osjećam odgovornom za njihovu sreću, ja se također bojim suočiti s posljedicama, a on je rekao, da, to je dobro poznata dvojba, ali tek naizgled, jer ako te netko ne prihvaća onakvom kakva jesi, taj će u svakom slučaju ispasti iz igre, pa nitko se ne može beskonačno pretvarati. Ali ja još ne znam tko sam, rekla sam, ujutro sam odvažna a uvečer prestravljena, ujutro želim osvojiti svijet a uvečer želim muškarca koji će se brinuti o meni, a on je rekao, pa onda pronađi muškarca koji je spreman brinuti se o tebi uvečer i pustiti te da budeš slobodna ujutro, samo imaj na umu da je sve moguće, svijet je mnogo otvoreniji no što ti misliš, čitav je jedna velika vrata, vjeruj mi, i ja sam se uzrujala zbog načina na koji je govorio, govorio je baš kao voditelj radova na gradilištu, samo udri, rasturi zid ovdje, preseli kupaonicu onamo, kao da se govori o građevnome materijalu a ne o ovako osjetljivu sadržaju, jadnom i uzdrhtalom, od duše. Kako samo može tako govoriti, toliko griješiti, jedino ako ja nisam ta koja griješi i uistinu trebamo živjeti kao da smo kamenje, izvoditi građevinske radove na životu u skladu sa svojim promjenjivim potrebama, i ne dopustiti duši da nam
smeta, i sjetila sam se kako su mi se smijali kad sam bila u drugom ili trećem razredu i učiteljica je pitala koji unutarnji organi postoje u ljudskom tijelu a ja sam rekla, duša. Promotrila sam njegovo široko lice, osvijedjeno slabim svjetlom, poluzatvorene oči, usne koje požudno sišu užarenu utjehu, i sve mi se učinilo istodobno toliko nemogućim i toliko nesnosnim, i ispunila me tuga, ispijam i ispijam tugu iz velike čaše, ispijam i ispijam, jer bilo mi je potpuno jasno da on sebe ne vidi kao dio moga života, kao što ni vođa građevnih radova ne vidi svoj dom u stanu koji obnavlja, i ne namjerava u njemu živjeti, i već kad sam kod toga, ni Joni u dalekom Istanbulu više ne vidi sebe kao dio moga života, i ispada da nitko nije dio moga života, i to s određenim pravom, jer i ja bih bila sretna kad bih mogla šmugnuti iz njega, ali nemam kamo, i ovaj je život samo moj, jer to je, i.prije no što dobiješ svoju sobu, tvoj život. Koliko god ga on pokušavao otvoriti za mene, osjećala sam kako se zatvara na mene, sa svom težinom izgubljenih stvari, i postalo mi je teško disati, a on je rekao, trebamo spavati, Jara, skoro je jutro, i doista, kroz proreze roleta u sobu je prodiralo nijemo ljubičasto plavetnilo, hladno i prijetvorno, i legla sam pokraj njega, moje rame pod njegovim pazuhom, trljajući se o rezak ljepljiv znoj, i iznenadio me ugodnim zagrljajem, i čitavo mu je tijelo bilo meko i puno miline, kao topla kaša u zimsko jutro. Još malo pa će doći ljeto, rekla sam mu, a on je rekao, tako je, i ja sam rekla, mrzim ljeto, a on je rekao, da, i ja isto. Ja mrzim i zimu, rekla sam, kad razmišljamo o budućnosti služeći se terminima godišnjih doba, ona se čini beznadna, a on je uzdahnuo, da, i izrezana svjetlost među roletama postajala je sve svjetlijom i pomislila sam kako bismo trebali zauvijek ostati ovdje, u krevetu ispod spuštenih roleta, bespomoćni izbjeglice pred prevrtijivom ćudi vremena, i pokušala sam zaspati ali nisam uspijevala, njegovo me disanje živciralo, hrče čak i kad je budan, i naljutila sam se na njega jer i on mrzi ljeto, i jer mrzi zimu, naše novo zajedništvo sudbina gušilo me, kao da se jad sada udvostručio, i oboje smo u zatvoru, a oko nas urlaju vrući vjetrovi i ogavne kiše, i samo nas tanke rešetke u obliku srca dijele od njih. Vidjela sam ga kako se pridiže i okreće prema rubu kreveta, onoj strani koja je recimo moja, i saginje se prema telefonu, i pretvarala sam se da spavam, u nadi da ću ga uhvatiti u intimnom razgovoru, no umjesto toga uzeo je jednu od bombonijera, i čula sam kako guli celofan i otvara kutiju, i onda su odande doprli izluđujući zvuci sisanja, smiješni, pretvara se da je duhovni vođa a na kraju svoje frustracije liječi starom čokoladom koju prije smrti nije uspjela posisati njegova žena, a nakon toga sam ga počela žaliti što ne može zaspati, čini se da je uistinu žaluje, jedino što se to bolje vidi noću nego danju, i ponovo sam osjetila kako ispijam tugu, držim u ruci smrskanu čašu piva i ispijam je, a onda sam začula tih zvuk lomljenja, ali oštar, i čula sam kako psuje i trči do umivaonika i pljuje, i smjesta sam potrčala za njim i stajali smo pred smeđom kašom u umivaoniku, po kojoj je on kopao uzrujanim prstima i nastavio je pljuvati i psovati, u pizdu materinu gadovi, zar ne znaju izvaditi koštice iz trešanja, danas ću ih tužiti, pokazat ću im ja, sve dok nije odande izvadio mali komad žutog zuba, prekriven nikotinskim mrljama, a onda je pred ogledalom razjapio usta i u plavom jutarnjem svjetlu
pojavio se grč njegovih tamnih usnica, pun neugode, sa slomljenim prednjim zubom, kao tragičan obrat mladenačkog osmijeha punog samopouzdanja koji je blistao s fotografija. Divljim pokretima umio je lice i usta, prskajući vodom naokolo, psujući bez prestanka, njegov debeli tamni jezik stalno iznova opipava prazninu koja se najednom stvorila u njegovim ustima, pokušava je začepiti, i zbog toga mu sve psovke i prijetnje izlaze iz usta groteskno, kao da je sedmogodišnji dječak kojem ispadaju mliječni zubi, i prijeti tužbom za odštetu, vidjet ćeš ti još, u osam ujutro nazvat ću svog odvjetnika, nisam ja ničija budala, kažem ti, ponavljao je kao da sam posumnjala u to, no onda se požurio u spavaću sobu i pogledao kutiju, upalio svjetlo da bi što jasnije vidio da na njoj piše upozorenje, da su u ovim punjenim čokoladnim bombonima skrivene trešnje s košticama, i pun prijezira bacio kutiju iznad svoje glave, i mali okrugli čokoladni bomboni rasuli su se po krevetu i po podu, i jedan od njih otkotrljao se do moje ruke, tražeći utočište pod mojim krilima. Držala sam ga kao da je tek rođeno mladunče, i grijala ga u ruci, i kad je postao mekan, položila sam ga na trbuh, i počela ga razmazivati kao što se maže čokoladni namaz na kruh, i to me malo umirilo, jer nisam znala što činiti s njegovim bijesom, i opet sam osjetila da je to zapravo moja krivnja, jer su svi slatkiši stigli u ovu sobu zbog mene, i pomislila sam kako se brzo sve kvari, pa trebali smo strastveno voditi ljubav, a ne poput miševa glodati usred noći, i da smo vodili ljubav, ne bi mu se polomili zubi, i mislila sam o svojoj majci, koja je uvijek očajno govorila, meni ništa ne polazi za rukom, ništa mi ne polazi za rukom, a mene bi to još više naljutilo, i zato mu nisam rekla meni ništa ne polazi za rukom, nego sam nastavila razmazivati čokoladu po trbuhu, sve dok u ruci nisam osjetila tvrdu košticu, i sakrila sam je u udubinu pupka, i rekla mu, pogledaj kako je moj trbuh sladak, i on je prestao s rijekom psovki, koji joj je debil to donio u bolnicu, što je mislio, polomiti joj zube? Pitat ću svakoga tko uđe sve dok ne otkrijem tko je odgovoran za takav propust, kažem ti, mahao je rukom, a ja sam mu uzela ruku i stavila je na ljepljiv trbuh i on je načas ustuknuo ali ipak se zainteresirao, i približio je lice i počeo njuškati, i na kraju pristajući isplazio svoj mesnati jezik i polizao, i skupio je oko sebe još nekoliko čokoladnih mladunaca i razmazao ih po licu i bedrima. Iznenadila me suradnja puna oduševljenja, i radosno sam odgovorila, usprkos svemu spreman je na avanturu, čak i nakon što mu je umrla žena i zub se slomio, i,pokušala sam se izvijati onako kako se to treba činiti, no usprkos svemu smetao mi je nedostatak sklada između onoga što sam zamišljala da trebam osjetiti i onoga što sam osjećala, jer osjećala sam se kao čovjek kojemu iz nekog razloga ližu trbuh, a ne kao žena usred olujnoga erotskog doživljaja, i nisam znala tko je kriv za taj propust, ja ili on. Čudilo me to što sam nije bio svjestan nedostatka, liže me i liže sve dok me ne počne grepsti, kao da nema što bolje činiti sa svojim vremenom, godinama, i čula sam kako kaže, sviđa ti se to, hoćeš da te ližu kao macu, i opet sam kimnula, da, jer nije mi bilo ugodno polomiti mu i riječi, a onda je rekao, umireš od želje da te jebu kao mačku, i opet sam kimnula, da, zapravo nisam baš o tome razmišljala, no zašto smo zapravo ovamo došli, i vrlo brzo postavila sam se četveronoške, dok on ruje u meni, i u četiri oka pitala sam se je li to užitak ili mučenje, osjetila sam kako me silovito vuče za kosu, kao da mi želi uključiti glavu, a onda sam stvarno počela ulaziti u film, baš kad je sve bilo gotovo i on je ispustio grub uzvik koji se činio kao
nastavak serije njegovih psovki, i iscijeđen se povukao iz mene, kapajući kao čarape nakon pranja koje je moja majka stavila u lavor i poslala me van da ih objesim, na tvrde konopce koji su bili rastegnuti između dva stupa, preko puta planina, i drhtala sam od sumnje u te konopce, uvijek sam se bojala da su to strujne žice i moj dodir s njima preko mokrog rublja usmrtit će me na mjestu, kao da je to dobro isplanirana klopka, i ona mi preko prozora upućuje pogled za rastanak, i naposljetku bih rekla život ili smrt i počela vješati čarapu za čarapom, promatrala bih planine, nisu bile posebno visoke ili veličanstvene ali bile su bajkovite, osobito jutrima kad bi iz njih izronilo Sunce, i u predvečerja kad bi ih progutalo ljubičasto nebo, i između mene i njih nalazili su se voćnjaci i polja mrkve, a katkad čak i jagode, svaki bih put tamo otkrila novo iznenađenje, a onda je on odjednom skočio i zavikao, gdje je, a ja sam rekla, gdje je što, a on je rekao, zub, komad zuba, kamo sam ga stavio, moram ga odnijeti zubaru da može napraviti repliku, i upalili smo svjetlo i počeli grozničavo tražiti, izvrnuvši jastuke i deke, i ustala sam kako bih provjerila u umivaoniku, a on je odjednom povikao, ne miči se, i primaknuo mi se koracima jaguara koji hita požderati zeca i pružio ruku prema utoru na mojoj stražnjici i odande izvukao izgubljeni komad. Stajala sam pred njim kao Benjamin kojemu su iz bubrega izvadili skupocjeni pehar, nevina ali okrivljena, i nema riječi koja može poslužiti, prst je uperen u mene, a ja mu okrećem leđa, i kad sam već bila na putu prema umivaoniku, nastavila sam prema njemu i ušla u tuškabinu da se operem, da sperem idiotsku čokoladu, no pod vrelim mlazom počela sam se ljutiti na sebe samu, zašto moram sve pokvariti, kad se on oduševi, ja ostajem hladna, i kad sam pomislila na njegovo temeljito lizanje, odjednom sam se uzbudila, i rekonstrukcija me mnogo više ponijela od događanja u stvarnom vremenu, i možda je to zapravo uvijek tako, možda više oduševljenja ima u zamišljanju ili rekonstruiranju stvari nego u samom njihovu doživljavanju, jer tako postoji potpuna kontrola, i naslađivala sam se sjećanjima sve dok nije ponestalo tople vode, a onda sam izašla i obrisala se njegovim ručnikom, i kad sam ušla u sobu, vidjela sam da je utonuo u san, otvorenih usta, jezik mu prekriva prednje zube a na otvorenom dlanu nalazi se komad slomljenog zuba. Bez mnogo razmišljanja, s iznenadnom radošću koju dopušta samo veliko razočaranje, uzdrhtalim sam prstima izvukla odande dragocjeni komad, rijedak, koji nema i neće imati zamjenu, i spustila sam ga hitro u WC školjku, promatrajući majušne vodene krugove koji su ga smjesta opkolili, gotovo nevidljive, a ni njega više nisam vidjela nakon što sam pustila vodu, a ni on ga više neće vidjeti, i to je, može se reći, još jedno naše oskudno i skriveno sudbinsko zajedništvo.
Jedanaesto poglavlje
Kada sam znala da je sve propalo? U onom trenu kad sam osjetila kako mi kiša moči lice kao da nemam krov nad glavom, tada sam shvatila da to nije moje mjesto, da nemam mjesto. Pokušala sam pobjeći odande, ustati iz kreveta koji se pretvorio
u vodenu klopku, s jastucima otežalim od silne vode, i pokrivačima koji su bili mokri i u njih se tonulo kao u blato, i nisam uspjela pomaknuti ruku, ni nogu, ni vrat, bila sam otežala kao vreća kostiju, i po meni je padala kiša, i čula sam glasove oko sebe, ljude kako pitaju, je li to prva ili posljednja ovosezonska kiša? I majku kako govori djetetu, dođi vidjeti cvjeta li morski luk i jesu li već stigle bijele pastirice u naš kraj, jesu li polja puna modrih cvjetova, i nakon nekoliko godina dijete se vraća, majko, kaže, izgleda da je to bila posljednja kiša jer polja su bila modra kao more i čak je vjetar njima valjao valove, a majka kaže, dobro da si se sjetio vratiti, ja sam u međuvremenu osnovala novu obitelj, i on plače, pa prigrli me onda u svoju novu obitelj, a ona kaže, ali tvoje su oči smeđe, a svi mi imamo plave, i pokušala sam vrisnuti, Uđi, nemoj iskopati svoje predivne smeđe oči, ja te volim, no nisam mogla pomaknuti usta, ja sam tvoja prava majka, Udi, ti me se ne sjećaš, kako sam satima ležala nepomično na balkonu, i on me pogledao sjajnim očima Udija Sajnfelda, brata Orit, moje prijateljice iz razreda, i rekao, nisi ti moja majka, samo si joj katkad bila slična, i ugledala sam pred sobom Mazal Sajnfeld, njegovu i Oritinu majku, koja je umirala na otvorenom balkonu njihove kuće. Njeno bi me ime uvijek iznova iznenadilo, od važna kombinacija Sefarda i Aškenaza, uvijek sam mislila kako je ta kombinacija odredila njenu sudbinu, jer da se bila udala za muškarca s drugim imenom, ne bi umirala tako usred bijela dana na balkonu, tako mlada, na ležaljci koja se pretvorila u krevet. Izdaleka je izgledala kao bezbrižna žena na ljetovanju, i tek kad smo se približile, ja i Orit Sajnfeld, nepomična bjelina plahti upozoravala bi na ozbiljnost situacije. Nijedan ud ne bi se micao pod plahtama, a i lice, tamne jemenske kože koja je postala svijetlosiva, nepomično, jedino bi slabašan krkljaj iz utonulih usana ipak svjedočio o ostacima života. Mahale bismo pred njenim licem teškim školskim torbama, usmrđenima od prolivena soka, i ljepljivima od žvakaćih guma, i raznobojne olovke sudarale bi se jedna o drugu dok su se mlađahna leđa gibala, otvarajući vrata s mrežom i ulazeći u kuću ravno kroz kuhinju. Orit bi izvadila svježi kruh, uvijek su jutrom slali šestogodišnjega Udija u trgovinu da donese kruh, on bi laganim trkom prošao pokraj svoje majke, koja je spavala na balkonu čak i noću, njegova majka koju uopće nije pamtio kako hoda, jer odmah nakon što se rodio, u njoj je buknula bolest, i vraćao bi se trkom, s tamnim sijevajućim očima, a Orit bi pravila sendviče sebi i svome bratu, a i meni kada bih tamo prespavala, kretala bi se blago šepajući s jednoga mjesta na drugo, ljupko šepanje čiji sam uzrok zaboravila, no imala je na nozi veliki ožiljak koji ga je opravdavao. I za ručak bismo jele sendviče, a kasnije bismo se igrale s malim Udijem, i kada bi se Gideon Sajnfeld, njihov otac, vratio s posla i sjeo s nama, naslonivši se na zid, a njegove tanke i izdužene mošnje provirivale iz njegovih kratkih hlača kaki boje, obje bismo pucale od smijeha. U vrijeme korote sjedila sam kod njih svakodnevno, s Orit i Udijem, gledajući fotografije prelijepe Mazal Sajnfeld u mladosti i poskakujuće mošnje među njegovim nogama dok je jurio po kući, poslužujući laganom hranom one koji su ga došli tješiti, i pokušavala sam pronaći spoj između te dvije slike, pokušala sam zamisliti ljepoticu tamne kože kako puni šake bjeloputim mošnjama, no to se činilo kao čin vaganja a ne povlačenja. Što ju je privuklo k njemu? Imao je tanke usne,
gotovo okrutne, i rijetku kosu, i samo mu je njegova gorka sudbina pribavila neku vrstu aure, i mislila sam, kad odrastem, kad mi bude petnaest ili šesnaest godina, on će se zaljubiti u mene i doći ću živjeti s njima, no spavat ću s njim u sobi a ne s Orit, i nakon nekoliko godina moje će kretnje postati teške, jedva da ću moći dirati njegove mošnje, pa će me premjestiti na balkon usprkos tome što će mi biti jedva dvadeset godina. No na kraju to nije bilo tako, jer sam nakon korote prestala prijateljevati s Orit Sajnfeld, jer odjednom mi je njihova kuća izgledala mnogo manje zanimljiva nego s krevetom na balkonu, i Orit mi je postala dosadna sa svojim svježim kruhom, koliko se dugo mogu jesti samo sendviči, pa sam prestala tamo odlaziti, i strašno sam se osjećala zbog toga, i zapravo se još grozno osjećam zbog toga, i svaki put kad na ulici vidim mladu ženu kako ljupko šepa obuzme me sram i gledam u pod, usprkos tome što su mi već prije mnogo godina rekli da je bila na operaciji kojom je potpuno uklonila šepanje, i oduvijek mi je bilo jasno da kazna tek slijedi, kako sam se mogla pretvarati da ne vidim njezine poglede, a osobito Udi, dolazio bi do mene pod odmorom i mazio se kao mačak i rekao bi, dođi k nama, igrat ćemo se da si ti moja mama a Orit tata, uvijek bismo ga u igri pretvorile u siroče bez oba roditelja, i ja bih izmišljala kako sam prezauzeta i čak mu ne bih ni pogladila smeđu kosu naprašenu protiv ušiju, u strahu da ih i ja ne dobijem. Sve to vrijeme dok je u njihovu domu bila bolest nisam se uopće bojala, i zapravo tek kad je odande nestala počela sam se bojati, istina da je Mazal Sajnfeld umrla ali bolest je živa i traži novo tijelo kako bi ga paralizirala, i eto sad ga je i pronašla, činjenica je da godinama na njih nisam mislila nego baš sada, ovoga jutra, dok sam zarobljena u ovoj sobi u kući ožalošćenih, vidjela sam Udija, njegove smeđe oči, i zato se moje ruke ne miču, ni noge, i plačem iako me nitko ne čuje, ridam od silne grižnje savjesti prema Udiju i Orit, svojim najdražim prijateljima, svojoj obitelji, i znam da će me stići kazna i da nikada više neću otići. Vratit će me na nosilima u kuću moje majke i oca, i oni će morati nagađati moje skrivene želje, jer i dok sam mogla govoriti, to im je jedva polazilo za rukom, pa kako bi mogli sada kada sam nijema, i sjest će kraj mog kreveta i čitati mi priče, baš kao ovu priču koju sada slušam, poznatu priča, poznati glas, i čujem suzdržani glas svoje majke kako prikriva strašnu opomenu, i pade sramota na sve glave robova tvojih koji nose slobodu duše tvoje danas i dušu sinova tvojih i kćeri i dušu žena tvojih i ljubavnica tvojih. I ljubiš one koji mrze ime tvoje i mrziš one koji ljube ime tvoje jer danas objavi da nema glasnika tvojih ni robova tvojih jer znah danas da Abšalom u njemu živi a svi mi mrtvi postadosmo jer tako bi pravda u očima tvojim. A sad, ustani i zbori srcu robova svojih jer u Boga se zakleh da izaći nećeš ako čovjek dijeli s tobom postelju noćas i zlo ti je veliko veće od svakog zla što te prati od mladosti do dana današnjeg, i znala sam da je to opomena namijenjena meni, kako sam mrzila svoje ljubljene Orit i Udija, i Jonija, moje kosti i meso, no uskoro prići će mi kralj i sjesti na dveri i svjetlost pomirenja izlit će se na raskoljenu zemlju, a onda sam začula Ariejev glas, uzbuđen i stisnuta grla, i rekao je, ti si bila moj radio, a zatim nekom drugom, ona je bila moj radio, u ratu, deset dana sjedila je pokraj mene, nakon ranjavanja, i čitala mi iz Biblije, nije bilo nijedne druge knjige, u bolnici. A moja je majka rekla, uopće nije govorio, u početku nisam znala čuje li me, liječnik mi je rekao, promijeni mu kvačice za vene svakih pola sata, i sjedi kraj njega. I kako sam uopće shvatila da me on razumije? Koji put preskočila bih riječ ili
dvije, a on bi izobličio usta, i Arie se smijao, dobro, upravo sam bio stigao s ješive11, zamijenio sam vatru Biblije vatrom Sirijaca i drugi dan ležim jedva živ i slušam poglavlje za poglavljem. Rekao sam samom sebi, Biblija me proganja, nemam kamo pobjeći. Nakon deset dana preskočila sam posljednje riječi u svakom poglavlju i on se pomirio s time, rekla je moja majka, to je bio prvi put da sam ga čula govoriti, i za nekoliko godina činilo mi se da ga viđam na fakultetu, u Terri Sancti, i priđem mu i kažem mu, kao lozinku, i zlo ti bi veće od svakog zla koje se spusti na tebe, a on odgovori, od mladosti tvoje do dana današnjega, i onda sam znala da je to on. Oboje smo se toliko promijenili, on je bio dječak kad nam je stigao u ratu, a i ja, bilo mi je jedva šesnaest, a moji razredni kolege već padaju mrtvi kao muhe, i onda je nakon tjedan dana sve bilo gotovo, i kažu nam, idite graditi život, učite, osnujte obitelj, odgajajte djecu, pa kako je to moguće, život je postao tijesan od silne boli, ne možeš disati, odjednom postoji tvoja prošlost, i ona je teška, povlači te unatrag. Pobjegao sam iz doline istoga trena kad sam ozdravio, rekao je, bio je to kratak i sudbonosan posjet, nisam ga prepoznao kad se sve smirilo, došao sam, ranili su me, i unutar dva mjeseca već sam se ponovo našao u Jeruzalemu, u poluinvalidnom stanju, katkad sam bio uvjeren da je čitav taj rat plod moje mašte, a ja sam se uspravila u krevetu i protrljala oči, možda je uopće čitav ovaj razgovor plod moje mašte, tako jasno sam ih čula, jasno i blizu, ne kako sam se ovdje privikla jedva čuti iza zidova i vrata, i iz njih je prodirao bezobličan dim iz smjera dnevnog boravka, i nije mi bilo jasno što se događa, i tek kad sam začula kako moja majka kaže, baš je ugodno sjediti na balkonu, a on je rekao, da, Žozefin je ovdje često ležala prije no što su je odveli u bolnicu, i ženski glas je dodao, tako je divan dan, prvi dan proljeća, shvatila sam da njihovi jasni glasovi dolaze s balkona koji spaja spavaću i dnevnu sobu, balkona za čije postojanje sve do sada nisam znala. Kroz spuštene rolete čak sam ih uspijevala vidjeti kako sjede, okupljeni ugodno oko svetoga stola, kao da su si dopustili odvajanje od francuskoga meteža koji se dizao iz dnevnog boravka i stvorili ponosno lokalno prihvatilište koje čak krase junačke priče. Činilo mi se kao da gledam predstavu u kazalištu, jedino je umjesto monodrame ovdje monopublika, a u predstavi sudjeluje više glumaca, čini mi se da sam preko rolete uspjela prepoznati treću, i pitala sam se je li to namijenjeno mojim ušima, jesu li u moju čast zasjeli na balkonu, da bih bolje čula, ili su sjeli bez obzira na moju nevidljivu prisutnost ovdje, i u prvi tren skoro da me se uopće nije ni dojmilo ono što sam čula, jasni glasovi zatomili su veličinu vijesti. To što nisam trebala naprezati uši da bih odgonetnuta mumljanje iza zidova, i sve mi je ponuđeno na tanjuru kao rum-servis, sličilo je snu koji naizgled iznenađuje ali zapravo govori o dobro poznatim stvarima, samima po sebi razumljivim, i posve polako počela sam shvaćati da će se tu odgonetnuti zagonetka moga života, no ja ne želim ništa čuti, ne mogu ništa čuti, jer sva sam nepokretna, čak i u ušima, i Tirca je pitala, a što sa Šlomom, a moja majka je rekla, bio je tu jučer, zar ne, Arie, nazivajući ga nadimkom. Ma ne, što je onda bilo sa Šlomom, tvrdo je nastavljala Tirca, kad ste se opet sreli, a Arie je rekao, stajali smo tamo u Terri Sancti, ja i on, kad je odjednom stigla naočita djevojka s pletenicom i rekla mi, i zlo ti bi veće od svakog zla koje se spusti
na tebe, a ja kažem, ne misleći o tome što govorim, kao automat, od mladosti tvoje do dana današnjega, a Šlomo me pita koja je to a ja u prvom trenu kažem, nemam pojma, kunem ti se da ne znam, i tek onda shvatim da je ona glas iz doline, a Šlomo se odmah zaljubio u nju, vidio sam mu to u očima, i Tirca se smijala neugodnim smijehom, i rekla je mojoj majci, sjećaš li se dana kad je bio Alikov sprovod, njihov je cijeli mošav12 bio prazan, i kad su se vratili sa sprovoda jedan je muž zatekao svoju ženu s nekim drugim. Svi su je gledali kao da je kurva, potpuno su je izopćili, i nakon dva tjedna ona je ušla u more i hodala ravno sve dok se nije utopila, a moja je majka rekla, da, bila je to jedna divna žena, mislim da su se na nju ljutili ne toliko zbog toga što je prevarila muža, koji je bio bezvezan tip, nego zato što je to učinila na dan kad su pokopali Alika, na dan kad je čitav mošav tugovao, da je baš tu provalu tuge iskoristila, a ni ona samoj sebi to nije mogla oprostiti. Pokrila sam dekom uši koje su me počele boljeti, kao muž čija je posljednja želja da zatekne svoju ženu s nekim drugim, jer će je onda morati izgubiti, i nisam željela slušati nastavak priče da ne bih izgubila svoju majku, koja je odjednom u mojim očima bez ikakve dvojbe bila ljubavnica, i sjetila sam se kako mi je čitala iz Biblije prije spavanja, a tata bi rekao, barem joj objasni teške riječi, ona ništa ne razumije, a ona bi govorila, ne treba se razumjeti, treba se slušati, i ja sam samo slušala njen meki glas kako s uzbuđenjem čita, i zajedno bismo plakale kod tužnih dijelova. Čula bih je kako počinje plakati i odmah bih joj se priključila da joj olakšam, iako mi nije bilo jasno što je to toliko tužno, vjerovala sam da ima dovoljno dobar razlog, a najviše bismo plakale na Davidu i Abšalomu, jer ta priča nije mogla dobro završiti, jedino da uopće nije ni započela završila bi dobro, no nakon što joj je bilo suđeno da započne nije bilo moguće pobjeći od tuge, jer pobjednik je ujedno i najveći gubitnik. U Davidovoj tužaljci svaki bismo put iznova počele naricati, a onda, kad se rodila beba, bilo mi je jasno da ćemo ga nazvati Absalom, no tata se protivio, i sjećam se kako su se svađali zbog toga cijeli tjedan sve do Brita13, a onda, kad je mohel14 upitao kako se zove, tata je šutio a mama je rekla Absalom s malim upitnikom na kraju, kao da traži dopuštenje od mohela, no nikada ga u njegovu kratkom životu nismo stigli zvati tim dugim imenom i tek pokraj njegova groba, kad je tata naglas čitao Strašnu tužaljku, znala sam da joj se osvećuje za njezin izbor, baca na nju svoj protest, i odonda je nisam vidjela da otvara Bibliju. Katkad bih je zamolila da mi malo pročita prije spavanja, pogotovo kad sam bila bolesna, no ona bi grubo rekla, nisam ja radio, i glas joj više nije bio mek, i postao je promukao od tolikih svađa i tolikih cigareta, a sada se načas povratila nekadašnja mekoća kada je rekla zamišljeno, nevjerojatno, katkad te sitnica koju učiniš bez razmišljanja prati čitav život. Ta priča koju sam čitala Arieju kad mi je bilo šesnaest proganjala me cijelog mog života s oboje moje djece, no kod mene se raskolila na dva dijela, s Jarom sam se borila a s Abšalomom sam izgubila, a Tirca je rekla, da borila, ona se bori protiv tebe, a moja mama je rekla, nije važno tko je počeo, pitanje je prihvaćamo li rat ili ne, ni David nije sam počeo ali nije se ni suzdržao od rata, pa i on je mogao izabrati da odustane od svega i prepusti kraljevstvo Abšalomu bez borbe, a nije to učinio. Tako je to, uzdahnula je, kad se boriš s vlastitim djetetom ne možeš nikada izaći kao pobjednik, jer čak i ako pobijediš, svejedno ćeš izgubiti.
Ja sam je zaprepašteno slušala, ne shvaćajući o čemu to ona govori, no znala sam da je to vrsta govora, za mene ili za nju ili za odnose među nama, i više no što me iznenadio sadržaj iznenadio me ton, razgovarali su kao bliski prijatelji, svi troje, a još su ga prekjučer ismijavale na groblju, i nije mi bilo jasno što se tu događa, kako to može biti, pa ona je uvijek o njemu govorila s tolikom mržnjom, gotovo s odvratnošću, i pomislila sam kako se zagonetke nikada ne raspleću nego uvijek zapleću, učini ti se da si stigla na cilj, a na kraju ti se svi smiju. I bez obzira na to morala sam priznati da mi se sviđa taj ton, da mi se sviđa njihovo prijateljstvo, otvorenost, nikada je nisam čula da s mojim ocem razgovara tako otvoreno, uvijek je bila oprezna da na njenu štetu ne iskoristi svaki komadićak informacije ili žaljenje ili ispovijed duše, sve vrijeme to njihovo ludo natjecanje, a onda sam čula kako Tirca pita, onda su se Šlomo i Arie borili za tebe? A moja je majka uzdahnula, ne, ne baš, stvari su bile jasne otpočetka, čini mi se, a Arie je rekao, previše vremena je prošlo da bismo sada počeli rekonstruirati što se zapravo događalo. Kakvo je zadovoljstvo ostarjeli, smijala se moja majka, svakoga tko pati treba podsjetiti da će ga to za tridesetak godina dobro nasmijati, treba sve vidjeti s odmakom od barem trideset godina i tek onda možemo znati kako sve primiti, i činilo mi se kao da ona to upravo viče i odjednom sam počela sumnjati da je sve unaprijed režirano, možda zna da sam tamo i glumi za mene, jedino svrha nije jasna, da mi podari uljepšanu verziju događaja, da mi podari koncentrat pouke, skrivenu poruku. Pridigla sam se i posložila jastuke iza leđa, da mi bude udobno, i trnci su počeli slabjeti i mislila sam, možda moja nepokretnost pričeka još nekoliko godina, i tako sam ih promatrala kao u kazalištu, nekoj vrsti krevetnoga kazališta, supernovoj stvari, u kojem se glumci vide samo preko spuštenih roleta a publika mora nagađati tko su, i sama donositi zaključke. S lakoćom sam prepoznala haljinu svoje majke, smeđu haljinu koja ju je uvijek poljepšavala, i njezin je profil bio naočit preko roleta, pregrade su joj činile dobro, ali ne i teti Tirci, koja je izgledala kruta i teška na stolcu, i on, divovski mačak, kralj svih mačaka, načas izgleda potpuno udomaćeno a načas kao divlja mačka, čak i preko roleta osjećala sam silnu snagu njegove privlačnosti, i naslon stolca na koji se naslonio činio se kao dugi uzdignuti rep. Bilo mi je ugodno slušati ih kako razgovaraju bez napetosti i gorčine, kao mala djevojčica čiji su se roditelji pomirili pa sada opet može mirno spavati, znajući da će ujutro oboje biti kod kuće, i dobre volje, i doista sam bez ikakve namjere zadrijemala, jer stvarno sam više od svega željela nastaviti gledati predstavu pred svojim očima, u svoju čast, pa kako sam onda odjednom zaspala, i probudila sam se bijesna jer sam propustila kraj, i sada nikada neću znati što sam propustila, pa nemam koga pitati, jer osim mene nema publike, i balkon je bio prazan, čak ni sunce nije provirivalo odande, i čak više nisam vidjela ni sveti okrugli stol, i već sam se počela dvoumiti je li sve ono što sam čula i vidjela bilo stvarno, i samo su jastuci iza mojih leđa svjedočili da sam doista pokušavala nešto vidjeti, i nisam mogla samoj sebi oprostiti što sam zaspala trenutak prije no što je istina izašla na vidjelo, pred mojim sklopljenim očima. Pokraj kreveta, na malenome noćnom ormariću, ugledala sam okrugli poslužavnik i na njemu svježe pecivo, i htjela sam si natočiti kavu no nisam imala u što, zaboravio je donijeti mi šalicu, uvijek nedostaje nešto i taj nedostatak postane
ključan. Pokušala sam piti ravno iz termosice, ali na njezinu zaobljenom vrhu osjetila sam okus razblaženog parfema, ili ruža, i sjetila sam se kako je posljednjeg dana svoga života namazala usne sjajno ružičastim, i kako su joj usnice blistale nasred iskrivljena lica, kao da mu uopće ne pripadaju, pokušavaju izbjeći sudbini iskrivljena lica, i možda su naposljetku i uspjele u tome, i možda su se sklonile ovamo, u malu uglačanu termosicu, par nježnih usana, skoro bez putenosti od silne krhkosti, usnice ciklama, sada plove u moru kave koja je pripremljena za mene, kao tjestenina u juhi, i još za koji tren, kada nagnem termosicu, susrest će se s mojim usnama, ući će u moja usta i više nikada neće odande izaći. Šokirano sam se zagledala u termosicu, dok mi je vrela para pekla lice, skrivajući uski otvor, sve dok nisam otrčala u kupaonicu i pokušala polako izliti kavu u umivaonik, da vidim ima li tamo čega, i mirisna smeđa kava tužno je istekla u bijeli umivaonik, nestala u njegovim žednim raljama, sve dok se mlaz nije pretvorio u rijetke kapljice, a onda je i on prestao. Sagnula sam se i pogledala u okrenutu termosicu, pokušavajući zaviriti u njezinu sjajnu tminu, no nisam vidjela ništa, i napunila sam je vodom i izlila, promatrajući kako se bistri meni u čast dok se ostaci izlivene kave sve više ispiru, i na kraju sam se vratila u krevet i popila sok obeshrabrena i mislila sam kako sam bila blizu kave, a koliko je ona sada daleko od mene, kao što sam bila toliko blizu istine a sada sam se opet udaljila, blizu njihovih mladih dana, prošlosti, te prošlosti koja je na tren pripitomljena mačka a na tren potpuno divlja i zastrašujuća, baš kao i on, prošlost koja mi mjauče noću i urla za promjenom, a ja, eto baš je ja trebam promijeniti, ja koja jedva uspijevam nešto pomaknuti u sadašnjosti, budućnost da i ne spominjem, eto baš ja trebam promijeniti tu prošlost, jer zato što je ona iskvarena i ja sam iskvarena i tek kad se ona popravi i ja ću se popraviti, a ako se ne može popraviti, onda se ni ja ne mogu popraviti. Baš te lagodne rečenice koje su doprle do mene s balkona pokazale su mi kako je točno da je sve moguće, jer kod nas kod kuće nikada se nisu čule takve lagodne rečenice, a ovamo, iza roleta, stigao je nagovještaj dijelova koji se slažu, kao dvije krhotine stiha koje su se prožele, i zlo ti bi veće od svakog zla koje se spusti na tebe od mladosti tvoje do dana današnjega. Ali kako se može popraviti prošlost a da je se ne poznaje, jedva da se možemo pomiriti s činjenicom da ne poznajemo budućnost, pa kako se onda možemo pomiriti s potpuno nepoznatom prošlošću, i dohvatila sam češalj i stala pred ogledalo kao da je tamo rješenje i počela sam se češljati, prvi put otkad sam došla ovamo, nastavila sam se češljati sve dok mi kosa nije izgledala lijepo i sjajno, a onda sam isplela debelu i dugačku pletenicu, poput pletenice moje majke koju je sakrila u ormaru, s omalovažavanjem umotanu u novinski papir, kao da je riba s tržnice, pletenice koja je u jednom trenu, dok udariš dlanom o dlan, prešla sa svoga stalnog mjesta na glavi u ladicu u ormaru. Te iste noći kada su sjenke plesale po zidovima, i svijeće treperile u prozorima, i moji su se roditelji vratili iz bolnice bez malenoga brata, to je bio posljednji put da sam vidjela njenu pletenicu na glavi, i ujutro je ustala bez nje, izgledala je ogoljena i razgolićena, muškobanjasta i ružna istodobno, i upitala sam je, mama, što si to učinila, a ona je rekla, zaklela sam se samoj sebi, više mi se nijedna lijepa stvar neće približiti, i upitala sam gdje je pletenica, a ona je rekla, u smeću, i tek nakon nekoliko mjeseci dok sam kopala po ormaru tražeći nešto naišla sam na novinski papir i iz njega je kliznula, sjajna i glatka, njena debela pletenica, deblja od moje,
duža, no sličnost ipak postoji, i pokušala sam je zalijepiti za svoju kosu, vezala bih je rupcem ili gumicom, a ona bi se uvijek otklizala s moga potiljka kao da ima vlastitu volju, no sada je dobro učvršćena, i čini da zbog nje hodam uspravnije, puštam svoju ljubav prema njemu kao da je ljubav moje majke, i mislila sam na mladu ženu u uskim fakultetskim hodnicima, vidjela sam crnobijelu sliku pred očima, bijela lica i crne pletenice, kako susreće dva mladića, jednog crnog i jednog bijelog, i onda, kao što su se dijelovi poglavlja stopili u jedno cjelovito poglavlje, jednako se tako stopilo njegovo i njeno sjećanje i pretvorili su se u jedan događaj, u nekoliko određenih dana, za vrijeme rata koji je slomio njihovu mladost. Ja sam zapravo znala priču o dječaku vojniku, pričala mi ju je nekoliko puta ne spomenuvši njegovo ime, dječak vojnik koji je bio teško ranjen i ona je deset dana sjedila pokraj njega, no ako to i jest on, kako to da nema nijedan ožiljak, ako je bio tako teško ranjen, istina, ne vide se na njemu svi oni poljupci od onih koje su ga ljubile, no kako to da se ne vide ni njegove teške rane, a onda sam pomislila da je možda riječ o njegovoj neplodnosti, možda je to invalidnost koju je dao naslutiti. Sa strahom i samilošću vidjela sam pred sobom njegovo veliko lijepo tijelo, šuplje bez sjemena i zauvijek tužno, i uhvatila me strava kao proroka čija je misija postala očigledna, baš je na meni da ispunim prazninu u njegovu tijelu, da prodrem kroz glatku tamnu voljenu kožu i uronim u tamni prostor kao u drevnu pećinu i da više nikada ne vidim sunčanu svjetlost. Kopala sam po koferu uznemirena i iz njega izvadila njezinu fotografiju koju sam bila sakrila, i pogledala sam nju pa ogledalo, bile smo prilično slične sa svojim pletenicama i ozbiljnim licima, i rekla sam joj, zašto to nisi ti učinila, mama, zašto ga ti nisi utješila, pa voljela si ga, u jednom trenu postala mi je jasna njezina ljubav kroz pletenicu na mojoj glavi, i nisam osjećala prema njoj prijezir što je čitava života voljela drugog muškarca a ne moga oca, naprotiv, bolje je da je nekog potajno voljela nego da uopće nikoga nije voljela, da nije znala što je to voljeti, i mislila sam, kako prolazi život kad se voli drugi muškarac, i kad se zna da je to neostvarivo, ne kao ja, koja sam ga proganjala i zaskočila iz zasjede, nego kao ona, koja ništa nije činila, kako se proživljavaju dani bez prijetnje nade na koju se može osloniti, i vidjela sam strašnu ispraznost njezina života, jer uvijek dođe onaj tren kad znamo da se ništa neće promijeniti, već mogu osjetiti kako mi se taj trenutak približava, kada se više ne može reći, postoji još neki muškarac kojega ću voljeti, ili postoji još neki život koji ću voljeti, trenutak u kojemu se zna da se barem u ovom životu neće dogoditi nikakva promjena nabolje i to je to, takav je život, više ili manje, a onda sve blijedi, nestaje, začas odlazi sjaj koji daje čaroliju svakoj stvari, i život postane ogoljen, posramljen i ogoljen, i kada se to dogodi prvo želimo umrijeti, a nakon toga želimo plakati, a nakon toga kažemo, ne dao Bog većeg zla. Kroz tešku pletenicu mogla sam osjetiti borbu njezine duše i sjedila sam na krevetu i gladila je kao što se gladi mačka, i začula sam otvaranje vrata i on je stajao na njima, obasjan zrakom svjetlosti njene ljubavi, držeći u ruci veliku plavu šalicu, istu kao i njegova košulja, ljetna košulja kratkih rukava, otkopčane dugmadi, s otkrivenim širokim tamnim torzom, i nekoliko sijedih dlačica koje vire kako bi naglasile duboku preplanulost, kao onoga dana kad sam ga prvi put vidjela, samo onda je bio kraj ljeta a sada ljeto opet počinje, smiješi se zatvorenih usta da bi prikrio slomljeni zub, pruža mi šalicu i kaže, zaboravio sam, i stavlja je kraj prazne
termosice i pokušava natočiti, i kad ništa nije izašlo, kaže kroza smijeh, a ti si sve popila? Kao da sam izvela iznimno smiješan skeč, i ja kažem, da, a nakon toga, ne, jer još mi se pije kava, a onda on pita što si to učinila sa sobom, i ozbiljno me motri, i odjednom se nemam kamo sakriti, zavjesa moje kose podignuta je i lice mi je otkriveno, sa svim sitnim borama i pjegama od sunca, i lice mu postaje neugodno, i hvata moju pletenicu, nasilu skida gumicu, čupa je s mene skupa s nekoliko vlasi, i grubo raspleće tri trake kose, briše svaki trag moje raskošne pletenice, i to traje jedva sekundu ali meni se čini kao da su prošli sati, usporeno i ispunjeno strahom poput nekog mitološkog obreda istjerivanja demona, i osjećam da počinjem drhtati, a onda sam shvatila da je on taj koji drhti, ili to svijet drhti, više nisam točno znala tko, a on je sjeo pred mene na stolac i počeo vikati, odlazi već jednom odavde, dosta mi je tvojih provokacija, a ja sam osjetila kako mi ponestaje dah, kako se ne mogu maknuti, nepokretna kao sirota Mazal Sajnfeld, a on je ustao i šutnuo nogom moj kofer, šutnuo ga prema meni i vikao, dosta je, ovaj put si stvarno pretjerala. Jedva sam ustala i obukla se i počela skupljati svoje stvari, i ovaj sam se put sjetila knjige i sve sam bacila u kofer i zatvorila ga, i sve je trajalo, pokušala sam ubrzati svoje pokrete i nisam uspijevala, kao da se borim sa silom teže, i kad sam bila na vratima sobe sjeo je na krevet preko puta mene i pokrio lice rukama i blažim glasom rekao, zašto me izazivaš, što želiš postići, a ja sam rekla, ništa, ja ne znam ništa, ja ne razumijem ništa, a on je rekao, ta pletenica, mrzim je, a ja sam pitala zašto, a on je rekao, kao što mrziš zmiju koja te probala ugristi, a ja sam rekla, zašto, ja ništa ne razumijem, a on me promotrio odozdola do gore, odjednom je izgledao kao dijete, i rekao, zar ti stvarno ne znaš? A ja sam rekla, kunem se, u svetu Bibliju, a on je rekao, tako je ona nosila, ta tvoja majka, princeza iz doline, preko svoje raskošne pletenice igrala se našim osjećajima, sa svojim beskrajnim ponosom. Silno me zaprepastio taj opis, i rekla sam, kako je to moguće, pa ona te toliko voljela, a on se s gorčinom nasmijao, mene je voljela? Ona je voljela samo sebe, ja sam za nju bio samo djelić nostalgije, ratnih sjećanja, zajedničkog iskustva, ali nije joj uopće padalo na pamet da se prema meni odnosi ozbiljno. Bio sam tamnoput, iz siromašne četvrti, sumnjive prošlosti i nejasne budućnosti, a ne kao tvoj otac, s roditeljima liječnicima njemačkog podrijetla, iz Talbije15, s urednim osmijehom, i što mi ona kaže, zvučao je kao da se sve jučer dogodilo, ona mene voli, ali želi djecu, ona želi djecu, to joj je važno, a ja sam bio ranjen, ona je to znala i bolje od mene, pa bila je jedina koja je onda sjedila uz mene, a liječnici su si dali truda da je pomno obavijeste o vrsti ozljede. Razumiješ li što mi je onda rekla, ne uklapam se dobro u budućnost koju je zamislila u svojoj glavi, ispod te svoje pletenice, želi se udati za zdrava muškarca, sređena, imati puno djece, želi normalnu obitelj, a ja sam joj govorio, preklinjao je, Rahel, zabranjeno je ljubavi okrenuti leđa, za to se plaća cijeloga života, no ona je bila najpametnija od svih, i čak i ne obavijestivši me otišla je i udala se za mojeg najboljeg prijatelja, a ja sam napustio studij i otišao u inozemstvo i za sobom ostavio kletvu, prokleo sam ih neka im se nikada ne rode djeca. S vremena na vrijeme čuo bih o njima, rekli su mi da je tvoj tata obolio i prekinuo sve napola, i zapravo mi je bilo žao zbog njega, no govorio bih samom sebi, ona je to zaslužila, ona je to zaslužila, mislila je da drži život u malom džepu, da sve može isplanirati. Svaki bih put pitao prijatelje iz Izraela jesu li im se rodila djeca, i vidio sam da se kletva ostvaruje, no onoga dana kad si se ti rodila ona me
pobijedila, dobila je opravdanje za svoj čin, i čuo sam se s tvojim tatom telefonski, ona ga je poslala da najprije nazove mene u Pariz i obavijesti me, i njemu nije ništa bilo jasno, ta njegova naivnost, bio je siguran da sam sretan zbog njih. To je bilo onoga dana kad si upoznao Žozefin , rekla sam, a on je rekao, točno, kako znaš? No nije pričekao odgovor. Žozefin me htjela pod svaku cijenu, u tome je bila njena veličina, znala je voljeti, ne očekujući da joj se uzvraća, bila je spremna propustiti mnoge stvari da bi bila sa mnom, ona je zbog mene odustala od djeteta koje joj je već bilo u trbuhu, možeš li to shvatiti? I zato sam i ostao s njom do kraja. Misliš da me tvoja majka nije pokušala vratiti? Naravno da je pokušala, tvoj joj je otac napravio dijete, i više joj nije bio baš toliko potreban, i onda je odjednom otkrila da ne može bez mene, da sam ja njezina prava ljubav, ti si spavala u kolicima kad je došla i predložila mi da budem s vama dvjema, da te odgajam s njom, kao da si moje dijete, no ja joj nisam mogao oprostiti što me bila odbacila, i sve sam se vrijeme veselio što joj se život upropaštava, a poslije, kad je Abšalom umro, znao sam da je to njena kazna, a i ona je to znala, i odonda me mnogo godina nije htjela vidjeti, a ja sam znao da mi je zabranjeno ispričati ti to, ali kada te vidim ovako s tom pletenicom, to se podiže samo od sebe, kao bljuvotina koju ne možeš kontrolirati. Bila sam potpuno šokirana, njegova priča toliko se razlikovala od one u mojoj glavi da ga uopće nisam uspjela shvatiti, i teškom sam mukom pohvatala pojedinosti, samo njegov ton pun okrutnosti, osvetnički i pun mržnje, ne oprašta, ne zaboravlja, nema samilosti, i sve sam vrijeme mislila, ovdje netko griješi, ne može biti da se tako dogodilo, čak je i Žozefin pričala drugu verziju, ispričala je kako je on bio sretan kad sam se rodila, odjednom mi je to jedino bilo važno, je li to za njega bio dan pun sreće ili jada, i nisam mogla shvatiti da je njemu bilo žao što sam rođena, i tek sam tada pomislila na nju. On je ležao na krevetu, pušio je sklopljenih očiju, iskrivljena lica, i meni se vratila moja majka sa svom svojom mržnjom, jer kad dvoje ljudi koji su stvoreni jedno za drugo oskvrnu to jedinstvo, određuju sebi samima život ispunjen mržnjom i krivnjom, i zapravo smo svi krivi za taj propust, ona zato što je okrenula leđa svojoj ljubavi, i moj je otac kriv zato što joj je dopustio da vjeruje da će s njime biti sretna, i ja sam kriva jer je zbog mene odustala od ljubavi svoga života a nisam joj ništa dala zauzvrat, a i on sam je kriv zato što ju je odbio kad mu se htjela vratiti,i Žozefin je kriva jer mu je dokazala da je moguće očekivati pravu ljubav, koncentrična kružnica krivnje, koja obuhvaća skoro čitav svijet, i kako meni uopće pada na pamet da bih mogla uspjeti izbjeći toj krivnji, kao malo dijete koje se pokušava boriti protiv nuklearnog oružja. Približila sam se i legla kraj njega na krevet, okrenuta mu leđima jer ga nisam htjela vidjeti, odjednom sam prema njemu osjetila gađenje, od svih onih sočnih dijelova informacija na koje sam čekala toliko dugo a sada mi se čine zatrovanima, nejestivima, a on je ustao i rekao, oprosti mi, nisam smio to učiniti, zbog tebe svaki put iznova izgubim samokontrolu, mislim da nam je zabranjeno dalje biti zajedno, između nas je sve prenapeto, večeras kada svi odu vratit ću te kući. Polako je skinuo odjeću, teškim kretnjama, i ušao u kupaonicu i čula sam kako voda teče i pomislila sam na snježnoga čovjeka iz priče koju mi je mama bila čitala, voljenoga snježnog čovjeka koji se zaprljao blatom, i kad su ga pokušali oprati od
blata, voda ga je otopila i od njega nije ostalo ništa. Uvijek sam se bunila protiv čelične logike te priče, govorila bih, zašto ga peru, a moja bi majka odgovarala, zato što se uprljao blatom, a ja bih povikala, pokušavajući promijeniti zlu presudu, bolje da bude prljav nego da ga uopće nema, a ona bi rekla, oni žele da bude čist. Ali to nije moguće, a onaj tko želi nemoguće, na kraju izgubi sve. Pogledala sam noćni ormarić s kutijom opasne bombonijere, i razmišljala sam o njezinu životu koji je u jednom trenu bio otvoren a onda se zatvorio, i vidjela sam je kako lupa po vratima, preklinje da joj otvori, no bilo je prekasno, jedna pogreška povlači sljedeću i na koncu se dobije pogrešan život. Ona je ostavila njega da bi rodila mene, i Abšaloma, i toliko nas je zbog toga mrzila da je od silne mržnje Abšalom umro a ja ne uspijevam živjeti, a opet, da je bila odabrala mene, ja se ne bih rodila, čarobna mogućnost puna miline, bila bih ostala kao zatvorena kutija, čitavo jedno obećanje koje ne mora proći test, i zacijelo svaki put kad sam je probudila noću, i svaki put kad sam je razočarala, mislila je na cijenu koju je za to platila, i svaki put kad nisam napisala zadaću i kad sam bila bezobrazna, i sve to zbog razlomljenih dijelova poglavlja koji se nisu slijepili nego su ostali kao izrezani organi, i zato je i Žozefin oboljela, jer zahvalnost koju joj je on podario nije bila dovoljna, ona je željela ljubav, samo ljubav, a u njemu je ljubav istrunula, kao ustajala voda kad ne vidimo svjetlo ni sunce ni zrak, pa što bi joj onda i mogao dati, i što bi mogao dati meni, ostatke drevnoga gnjeva, pljesniv osjećaj pobjede, pobjedu nad slabima koja je najsličnija porazu, ja nemam ovdje više što tražiti, i noću ću izaći odavde i otići kamo me god moj kofer odvede, dat ću mu da me vodi kao slijepac psu, jer što mi se više otvaraju oči, sve manje i manje vidim. Čula sam ga kako pjevuši uz mlaz vode, pjevao je glasom punim osjećaja, o rijekama babilonskim gdje smo sjedili i plakali, sjećajući se Siona, tužan glas ali mladenački i slobodan, i mislila sam kako je ostao mlad samo zato da joj ispadnu oči od zavisti, dok je ona ostarjela, tako da je svaki put iznova podsjeti na prošlost, i tako njen san ne umire, samo postaje sve više nemoguć, i čula sam kako me taj glas zove, Jara, rekao je i nije čekao odgovor, siguran da još nisam otišla, donesi mi ručnik, a ja sam otvorila ormar i počela tražiti ručnike, a tamo je sve bilo tako uredno, kao daske kruto presavijeni ručnici, i uzela sam prvi, bio je crn, i slučajno sam srušila onaj ispod njega, i pokušala sam ga složiti i nisam uspjela, pa sam mu donijela oba, a on je rekao podsmješljivo, za koga je drugi? Imaš li ovdje još jednog muškarca koji čeka na ručnik? Pokušao me podsjetiti na onaj dan u Jafi, no ja sam rekla, pa imam, i mislila sam na dragog Jonija, koji je čekao svoj ručnik, i još stoji tamo, u malenoj kupaonici, trese se od hladnoće, jer kad sam ga napustila bila je zima, još stoji tamo mokar i čeka da ga dođem obrisati. Omotala sam veliki ručnik oko sebe usprkos tome što sam bila odjevena, i vratila sam se u krevet a on je požurio za mnom, i stajao je gol pred ormarom, a ja sam pokušavala otkriti skriveni ožiljak na njegovu tijelu i nisam vidjela ništa, i upitala sam ga, jesi li spavao s njom? Nije odgovorio ali vidjela sam da je čuo pitanje, napravio je kretnju tijelom kao da je njime prošao duh, i okrenuo se agresivno prema meni i rekao, zašto ti tako toneš u prošlost, Jara, zašto ne bi na primjer pitala hoću li spavati s tobom, i približavao mi se i približavao, ili se to samo njegov kurac uvećavao i približavao meni a on sam ostao je daleko, i rekao je, ne možeš sve stići, kad se baviš prošlošću, zanemaruješ
sadašnjost, što ti je važnije znati ovoga trenutka, jesam li spavao s njom prije trideset godina ili hoću li spavati s tobom sada. Smijala sam se i bilo me sram i upitala sam, što je bolje reći, a on je rekao, istinu, i rekla sam, jesi li spavao s njom, i on se opet okrenuo prema ormaru i počeo se uvrijeđeno oblačiti, a ja sam nastavila, ali rekao si da kažem istinu, a on je rekao, da, no za istinu se plaća cijena, zar to nisi znala? I što je bio odjeveniji, više sam ga željela, željela sam ga do neba, u izmaglici, kao da sam satima ležala na suncu i sada me koža žari, i pomislila sam koliko sve vrijeme griješim, pa njezin se život više ne može spasiti, a ja u međuvremenu tratim svoj, i rekla sam, dođi, želim te, a on me gledao svisoka, odozgor prema dolje, i rekao, ali sada ja ne želim, čak i ne mogu, i približio mi se uperivši prst u svoje međunožje, vidiš, za tebe je sve tamo mrtvo, ničeg nema, da imam procijep, mislila bi da sam žena, i odande je doista dopirala čudna tišina, praznina neživa predmeta. Tako se brzo sve umrtvi, uvrijedila sam se, a on je rekao, da, to je tako, a ja sam najednom uzavrela i zaurlala na njega, još prije jedne sekunde bio si tako uspaljen, kako to da sad odjednom više nisi, jednostavno me povrijedilo to što si mi rekla, zašto postavljaš pitanja na koja ne možeš podnijeti odgovore? I on se istog trena uzrujao, ja ne mogu podnijeti? Ti si ta koja ne može podnijeti da mi se ne diže na tebe, a ja sam se derala, lažljivče, mama je imala pravo što se nije udala za tebe, a on se smijao glasnim odbojnim smijehom a ja sam se uhvatila za grlo, koje me počelo boljeti od silne dernjave, i pogledala sam podnevnu narančastu svjetlost koja je prodirala kroz rolete i rekla samoj sebi, još nekoliko sati i ovo će biti prošlost, i ja više neću biti ovdje, nemam pojma gdje ću biti, ali čak i negativna spoznaja jest spoznaja, a ovdje više neću biti, ovdje je sve bolesno, bolesno, i nisam mogla vjerovati u ono što sam čula, jer upravo sam čula svoje misli kako dopiru do mene njegovim glasom. Ovdje je sve bolesno zbog tebe, vikao je, ti raznosiš boleštine, prema tebi je Žozefin bila simbol zdravlja, tjeraš me da se ponašam tako da mrzim samog sebe, više to ne mogu podnijeti, i gotovo mi je bilo žao da ovdje nema još nekog osim nas, čak jednog od mojih roditelja na primjer, nekog tko bi mogao prosuditi nas oboje, no kakve veze ima tko je u pravu, jasno je da oboje ne možemo biti u ovoj sobi i ja se trebam pokupiti prije no što dođu novi tješitelji pa ću opet biti zatočena ovdje do noći, no ipak, nisam mu mogla ostati dužna i povikala sam, lažljivče, prljavi lažljivče, eto to si ti, i kroza smijeh koji ga je ponovo obuzeo čula sam kako kaže, ne shvaćam što ti uopće radiš ovdje, ako sam ja tako grozan, zašto me onda trebaš, a ja sam vikala, ja te zaista ne trebam, da te barem nikad nisam srela, a on je rekao, onda me više nećeš sresti, nitko te ovdje ne treba. Pa zašto si me onda nazvao da dođem k tebi, kričala sam, cijeli si mi život uništio tim pozivom, a on je rekao, ja sam nazvao? Ti si nazvala mene i zamolila si me da dođeš, zar misliš da bih ja zvao tebe, i još k tome istog dana kad sam pokopao svoju ženu? Skočila sam na njega, od silna bijesa više nisam znala što činim, skočila sam na njegove usne koje su izrekle te strašne riječi pune laži, i pokušala sam ih iščupati, razderati ih pred njegovim licem, a on me prikucao za krevet i nije mi dao da ustanem, ponavljajući opet i opet riječi koje nisam mogla podnijeti, ja sam tebe nazvao? Sigurno te nisam nazvao, ne znam tvoj telefonski broj, sigurno nisam ja nazvao, a onda se začulo zvono na vratima, i počelo je drugo poluvrijeme trećega od sedam dana korote Žozefin Even.
Dvanaesto poglavlje
Da me netko pitao što je lakše, potući se ili voditi ljubav, rekla bih, ovo drugo, naravno, ali sada, dok sam ležala na njegovu krevetu dišući glasno od silne mržnje, osjetila sam koliko je moja mržnja tjelesnija od moje ljubavi, manje se dvoumi, manje uzmiče. Sva se moja snaga koncentrirala zbog nje kad sam se pokrila njegovim debelim zimskim pokrivačem, bijesno gnječeći meke jastuke, kao da su oni njegove usne koje bljuju riječi, i snažno sam sklopila oči jer mi se svaki predmet u toj sobi gadio, svaki komad namještaja, svaki kut sobe, čak i bijeli zidovi, slike obješene na njima, golema slika crnoga buldožera koji prijeti debelim zidinama, i ormar koji je ostao otvoren, čak i rebra roleta koja se nisu pomaknula već dva dana sakupila su na sebi odvratnost, jer čula su te riječi, svatko tko je čuo te riječi, tko je vidio luđački osmijeh koji ih je obrubio kao okvir sliku, osmijeh toliko širok da su se od njega raspukle usne i čak je probila kapljica krvi na rubovima, sve što je bilo prisutno, čovjek ili stvar, bilo je okaljano, okaljano dovijeka. Pokušala sam se natjerati na pokret, to što nemaš kamo otići ne znači da trebaš ostati, i to što si napravila pogrešku ne znači da je trebaš ovjekovječiti, no ta me spoznaja toliko prestravila da se nisam uspijevala pomaknuti, spoznaja konačnosti, izvjesnost, da ja, Jara Korman, rođena tog i tog datuma, na tom i tom mjestu, i s takvom i takvom bojom očiju, i sa svim ostalim činjenicama, koje već ni na koji način ne mogu promijeniti, koje naprosto trebam živjeti, i na taj skup činjenica danas se pridodala još jedna nova, i ostale se moraju pomaknuti da bi joj napravile mjesto, sprijateljiti se s njom, a ta je činjenica da je toga i toga mjeseca, te i te godine, napravljena pogreška, grozna pogreška, koja je promijenila čitav moj život, pretvorila moju prošlost u dolinu vječite čežnje i moju sadašnjost u košmar i moju budućnost u krvoločnu zvijer, i sada trebam naučiti živjeti s time, kao što se uči živjeti s tjelesnim nedostatkom, no ovo nije samo tjelesni nedostatak nego nedostatak koji sam sama sebi prouzročila, kao netko tko samom sebi puca u nogu, pa onda mora nastaviti živjeti i sa samim sobom i s tom svojom ranjenom nogom, ili kao netko tko sjedne u auto i pregazi samoga sebe, istodobno upravlja autom i leži pod kotačima, istodobno je okrivljeni i onaj koji okrivljuje, i pomislila sam na milog Jonija, kojeg sam zauvijek izgubila, i na njegovu ljubav koja će se skinuti s mene kao što se skida stolnjak sa stola, odjednom, i stol se čini ogoljenim u svojoj bijedi, oštećen i ukaljan mrljama. Mogla sam vidjeti njegovo lice, kako će se nježnim linijama pridružiti tvrdoća koja će se iznenađujuće dobro uklopiti, kao da je uvijek bila tamo i samo je čekala da izbije na kožu, i blagom glasu pridružit će se grubost, i kako će mi pristojno objasniti da je u njemu nešto slomljeno, i da se više nikada nećemo moći vratiti svome prijašnjem životu, jer je taj medeni mjesec u Istanbulu bio posljednje slovo našega braka, a onda će reći, jesi li znala da su Turci nekoć vladali gotovo čitavim svijetom? A ja ću reći, a da možda pokušamo ispočetka, uvijek se možemo razići, a on će nastaviti, ostaci nekadašnje raskoši, pljesnivi ponos, to je sve što im je ostalo, a ja ću preklinjati, nadoknadit ću ti sve, Joni, sve ću popraviti, ali on će reći,
bili su okrutni vladari, i sada je tamo ostala, u Istanbulu, okrutnost bez vladara, i tim će riječima završiti naš razgovor i ja ću spakirati svoj pljesnivi ponos, i svoju odjeću i knjige, i on će spakirati svoje, jer nitko neće htjeti ostati u stanu, i na polovici kofera bit će njegovo ime a na drugoj polovici moje, i pokraj vrata će mi stisnuti ruku kao na kraju odrađenoga poslovnog dogovora, odvažan i ozbiljan stisak ruke, i u očima će mu sjajiti tragovi sreće, ne suparničke, ne drske, nego skromne sreće, obzirne, onoga tko se na vrijeme uspio spasiti pred potopom, i više ga neću vidjeti. Od godina koje smo proveli zajedno neće ostati ništa, čak ni malo dijete koje bi nas razdiralo, ni imovina oko koje se može svađati, baš ništa, svatko od nas izlazi praznih ruku, skoro isto kao kad je došao, i možda ću ga jednom sresti na ulici, i sjest ćemo u neki mali kafić, i tek će se onda usuditi ispričati mi kako je bilo grozno probuditi se ujutro ispunjen slatkim osjećajem prije puta, proći još jednom u glavi kroza sve stvari koje se još trebaju obaviti, sitnice koje uvijek ostanu za posljednji tren, i tek onda shvatiti da je krevet prazan, da je kupaonica prazna, da je kuhinja prazna, i usprkos svemu pokupiti kofer i otputovati, jer takav je Joni, nije od onih koji mijenjaju planove, ne ostaje u krevetu u suzama, nego plače u avionu, plače u hotelu, plače u pokretu, za razliku od mene, koja plačem nepomično, a onaj koji plače u pokretu na koncu se uspijeva spasiti, a onaj koji plače nepokretno ostaje izgubljen kao ja, i toliko me obeshrabrila ta budućnost koja mi se ukazala jasno i izvjesno, još više od prošlosti, i znala sam da je neću moći podnijeti, i da je moram spriječiti, pronaći neki način da zaustavim golemi kamen koji se kotrlja prema meni. Prije svega, ustati iz kreveta i, najbolje, stajati kraj prozora, i eto uspijevam doći do prozora i otvoriti ga i zrak ushićeno nagrne na mene, snažan i mirisan zrak proljeća, i stabala naranči koja cvjetaju u vrtu, šalju mi pozdrave voćnjaka koji okružuju naselje, cvjetaju kao mladenke i mladoženje, bude u meni misli o ljubavi, koje su uvijek divnije od ljubavi same, i hodala bih između stabala, ispunjena srećom od samih misli, penjala bih se na mali brijeg i s njega bih promatrala, i svijet je bio jedan golem beskrajan voćnjak, i mislila bih tada kako ću tamo povesti svoga ljubljenog muškarca i pokazati mu čudo, i to će biti odgovor na veliko pitanje koje nije izrečeno, koje nikada neće biti izrečeno. Možda ću tamo odvesti Jonija kad se vrati, čekat ću ga na aerodromu i odvesti ravno tamo, s istanbulskih džamija do šaronskih voćnjaka, i tamo, na malome brijegu, uspjet ću iznova osvojiti njegovo srce, i opet sam otišla do kofera i opet sam preturala po njemu, provjeravajući je li sve unutra, i pogledala sam oko sebe i počela planirati svoj bijeg, za koji se ispostavilo da je prilično jednostavan jer je on u silnoj brzini zaboravio zaključati vrata nakon što je izašao, a možda i namjerno nije zaključao, i mogu pokušati prošuljati se kroz hodnik, proći pokraj dnevnog boravka, ili čak načas ući i stisnuti mu ruku, smrtno ozbiljno, kao da sam izašla iz zahoda za goste, no što ću sa svojim golemim koferom, nije valjda da će to biti ono što će me na kraju ovdje zadržati, jedan kofer. Odlučila sam malo podići roletu balkona koji sam tek danas otkrila, polako, polako, a onda sam vidjela da je ključ balkona obješen za kvaku, poletno se ziba, čeka na mene već nekoliko dana, i otvorila sam vrata i laganim udarcima odgurala kofer na balkon, i spustila za njim roletu, a onda, prije no što sam se mogla pokolebati, izašla sam na hodnik. Iz dnevnog boravka dopiralo je ritmično mumljanje, kao tiho pjevanje, suzdržano, mnogo glasova odjednom, Najvišemu, pjevali su, koji nagrađuje dobra
djela, i vidi sve i pamti dobra djela otaca, i nosi izbavljenje sinovima njihovih sinova, i oprezno sam kročila naprijed do zahoda, i hitro sam tamo ušla, i sjela na obloženu dasku da se malo smirim. Ta uska sićušna prostorija činila se kao maleni otok usred opasnog mora, i gledala sam uokolo i primijetila koliko ovdje nedostaje ženska ruka, tko zna čime je zauzet domaćin kad nema toaletnog papira a on to ne primjećuje, a iz školjke dopire zadah kao u javnom zahodu. Čula sam korake i brzo ispružila nogu da zapriječim vrata ako se otvore, jer ključa nije bilo, no čak ni moja noga, relativno duga, nije dopirala do vrata, i usprkos tome što su se koraci udaljili nastavila sam pokušavati, istežući noge, i mislila sam, što učine oni koji se ovdje nađu usred obavljanja nužde, spuštenih hlača, pa imaju dvije mogućnosti, ili brzo skočiti i zadržati vrata, kapajući po hlačama, ili ostati u sjedećem položaju i izložiti se neugodnu otkrivanju, i čudili su me domaćini koji svoje goste izlažu takvoj teškoj dvojbi, najviše me čudila Žozefin, od nje sam ipak očekivala više obzira prema gostima, i čak sam pomislila, tko zna, možda je zato i oboljela i umrla, pa hram je propao zbog mnogo manjeg razloga. A onda sam se sjetila svoje dragocjene knjige, prepuštene na milost i nemilost prolaznicima i namjernicima u utrobi ostavljenoga kofera, i pustila sam vodu, i izašla iz zahoda, namjestivši lice iznimno zabrinute tješiteljice, i požurila prema ulaznim vratima, zastajući na tren na vratima dnevnog boravka kako bih ga uspjela vidjeti, okružena muškarcima, kako se njiše u molitvi, i neka je žena dolazila prema meni iz kuhinje, tamo je sjedilo nekoliko žena oko okruglog stola, kao prvo gospođa Modra, i dala mi je znak da pričekam, i rekla, još malo pa će završiti s molitvom, možeš pričekati ovdje, i ušla sam za njom i sjela na jedini slobodan stolac. Želiš li nešto popiti? upitala je, a ja sam sretno rekla, kavu, odjednom je to postalo tako lako, dobiti kavu, izvan one sobe, i hitro mi je natočila u veliku šalicu i primaknula šećer i mlijeko, i usput mi se nasmiješila i rekla, ja sam Ajala, Ariejeva sestra. Čini se da su vaši roditelji voljeli životinje16, komentirala sam, i odmah sam se uplašila da sam je uvrijedila, no ona se srdačno smijala, da, to je točno, ja sam im uvijek govorila, šteta da se o svojoj djeci ne brinete kao što se brinete o svakoj uličnoj mački. Uzvratila sam joj osmijeh u znak zahvalnosti, i ona je upitala, kolač? I ne pričekavši odgovor poslužila me svijetlim i mirisnim komadom kolača od sira na ukrašenom tanjuru, i na tečnom francuskom ponudila još ožalošćenoj majci, krećući se meko i ljupko tijesnom kuhinjom. Bila je niska i raskošna, s velikim mekim grudima koje je isticao uzak pulover koji je odjenula, s potamnjelim licem i plavim blistavim očima. Nije mu ni po čemu sličila, možda samo po pogreškom ubačenim usnama, no njegove su bile sive a njezine crvene, i kad se smijala, a čini se da je većinu vremena bila ili prije ili poslije osmijeha, bore oko blistavih očiju rastegnule bi se do usana, no bile su tako dražesne, kao jamice. U mojim očima činila se tako super, da sam jednostavno ispijala svoju kavu i gledala u nju, s čuđenjem i zadivljenošću, kako se kreće kuhinjom, kako se brine za sve, oraspoložuje, šali se, odakle je odjednom iznikla, takva divna žena, kako nisam znala da postoji, jer kao, da sam znala, ponašala bih se drugačije, promijenila bih svoje mišljenje o svijetu. Od silna gledanja u nju nisam primijetila da mi se obraća, ti si Kormanova kći, upitala je, a ja sam bila hipnotizirana njenim usnama i nisam odgovorila, što je izgleda bilo protumačeno kao potvrda, i ona je rekla, toliko si slična svojoj majci da je to upravo fantastično, sjećam je se kad je bila otprilike
tvojih godina, nevjerojatno je koliko ste slične, samo ti nedostaje pletenica, i ja sam se kiselo nasmijala, da, pitanje je koliko je to preporučljivo, biti baš toliko slična mojoj majci od svih ljudi na svijetu, i nisam se mogla suzdržati i dodala sam, radije bih da sam slična tebi. Pogledala me puna suosjećanja i rekla, to ovisi samo o tebi, i ja sam postala slična sebi tek nakon mnogih života, a ja sam mislila, ako mi još netko danas kaže da sve ovisi samo o meni, počet ću vrištati, no od nje sam bila spremna sve prihvatiti, jer je bilo izrečeno meko i uživljeno, i poželjela sam je upitati gdje je bila svih ovih dana, zašto me nije došla posjetiti u mom zatvoru, iza zida, no odjednom je na kuhinju pala sjena, i ona se ispunila muškarcima. Prepoznala sam tamo francuskoga tasta, i Šaula, koji mi je uputio otuđen pogled, strahujući da će moja prisutnost razotkriti njegovu tajnu, i odmah se izgubio iz kuhinje, a svi mi ostali nisu bili poznati, i Arie je ušao posljednji, vidjela sam kako ga njegova sestra zabrinuto gleda i kaže, Arie, Kormanova kći je ovdje, a on je preletio pogledom preko mene, očekivala sam da će se naljutiti jer sam prešla granicu, no on je izgledao kao da se zabavlja i rekao je podsmješljivo, namjerno pretjerujući, Kormanova kći, kakvo iznenađenje, i nasmijao se, volim iznenađenja, i sestra ga je zagrlila i vidjela sam koliko su zapravo slični, ona je izgledala kao njegova sunčana strana, no kraj nje se i on činio okupan svjetlom, pomirljiv i tih, i rekao je, zar ti nisi u Istanbulu? Čuo sam da se provodiš u Istanbulu, a ja sam osjetila kako se crvenim i rekla sam, vratili smo se, namjerno sam rekla u množini, kao da sam još dio para. Kako je bilo, upitao je, a ja sam rekla, razočaravajuće, Istanbul me razočarao, očekivala sam mnogo više, a on je rekao, uvijek treba smanjiti očekivanja, inače sve postaje razočaravajuće, a Ajala je rekla, točno, ona slika koju imaš u svojoj glavi uvijek će biti savršenija od onoga što ćeš vidjeti svojim očima, to vrijedi za sve na ovom svijetu, a ja sam rekla, pa onda je možda bolje ostati u glavi, ne vidjeti mjesta, ne sretati ljude. No onda nikad ne odrastemo, rekao je on, pa upravo taj nerazmjer između onog što vidiš očima duha i onog što vidiš očima krvi i mesa zove se sazrijevanje. Zašto se uopće treba sazrijeti, rekla sam vidjevši kako nas Ajala znatiželjno promatra, njene osjetljive nosnice podrhtavaju kao u životinje koja njuši nešto sumnjivo, a on je umorno rekao, jer je život takav, Kormanova kćeri, odustati od sazrijevanja znači odustati od života, a ona je zapljeskala, i smijala se, ne znam zašto, odjednom mi se učinilo da sam u kazalištu, a onda se Šaul vratio u kuhinju, malkice savinutih leđa, vukao je nešto za sobom, i na sav svoj užas ugledala sam svoj kofer, a on je vikao, vidi što smo našli na balkonu, što ti je da ostavljaš puni kofer na balkonu, a Arie je hladnokrvno pogledao kofer, i rekao, to nije moj kofer, nemam blage veze što radi kod mene na balkonu, i Šaul je istog trena uzmaknuo i sumnjičavo se udaljio od njega, i s njim su uzmaknuli i svi ostali, a i ja sam se pomaknula u stranu, gledajući ih kako sa strepnjom promatraju kofer kao da će sada eksplodirati.Trebamo pozvati policiju, rekao je Šaul, i netko je na francuskome objašnjavao staroj majci o čemu je riječ i njoj je izletio minijaturni krik i odmah zatim prekrila je svoja ocvala usta, i tako su se okupili oko kofera, kao što smo bili opkolili svježi Žozefin in grob samo prije tri dana, i osjećala sam da ću se uskoro onesvijestiti, postalo mi je toliko loše da nisam mogla disati, i nisam znala kako da se iz toga izvučem, i sve sam vrijeme osjećala njegove vragolaste oči na svome licu, kao da govori, ti si meni priredila iznenađenje i ja ti sada vraćam svojim
iznenađenjem, a onda sam vidjela još jedne oči uprte u mene, njene blistave oči koje su lutale od mene do njega, i položila je dlan na Šaulovu nadlakticu, koja je već bila na putu prema telefonu, i rekla glasno, s lažnim oduševljenjem, kako sam samo mogla zaboraviti, pa to je moj kofer, i smjesta se uputila u središte kruga i zgrabila kofer odande i prislonila ga uza zid, a Arie je rekao, ne znam zašto, sada se osjećam kao da sam u kazalištu, i zapljeskao je svojim lijenim usporenim kretnjama, i krug se polako raspršio, većina publike uputila se u dnevni boravak, a u kuhinji smo ostale samo ja i ona i gospođa Modra, koja je izgledala slomljeno i vrlo dotjerano, iako to zvuči kao kontradikcija, kod nje se to dobro uklapalo. Opet mi je bilo krivo što ne znam francuski, jer bih je sa zadovoljstvom upitala neke stvari, na primjer tješi li je to što je već na kraju životnoga puta, jer ako se recimo mora primiti takav udarac na sredini života, onda je to još teže, kad znaš da postoji još prilično dugo razdoblje za izdržavanje patnje, ja sam na primjer potpuno obeshrabrena samo od pomisli na sve te godine koje me čekaju, pritajene kao čudovišta, svaka od njih odurnija od one prethodne, a ja bih trebala jahati jednu za drugom, njihovim vlastitim stazama, oduševljeno ići naprijed i pokazivati životnu radost, grliti debeli dlakavi vrat koji me ispunjava gađenjem, gledati čitavu njušku očima stisnutim od silna straha. Sklopila sam oči, a lice mi je još gorjelo od silna srama, i osjetila sam prohladnu ruku na svojoj ruci, i čula sam je kako kaže, Kormanova kćeri, idi sada svojoj kući, i ne vraćaj se više ovamo, čuješ me, čak i ako te pozove, ne vraćaj se, i otvorila sam oči i žalosno rekla, neće me pozvati, jer kad sam ga vidjela okružena svima, opet sam osjetila zagušljivu i očajnu težinu njegove privlačnosti, i uzela je moj kofer i izašla s njime iz stana a ja sam se vukla za njom, i pokraj vrata sam joj rekla, Ajala, život mi je odvratan, a ona je prošaptala, zabranjeno je tako govoriti, onaj tko tako govori sam će biti odvratan životu, i majčinski me zagrlila. Imaš li djece, upitala sam je, a ona je rekla, ja imam djecu ali moja djeca nemaju majku, i to je bilo neobično jer ona je izgledala kao sretnica, kao jedna od onih kojima sve polazi za rukom, i nisam shvaćala gdje je ovdje pritajeni kvar, no ona nije namjeravala ulaziti u pojedinosti, uspravna i ljupka okrenula mi je leđa i ponovo ušla u dom ožalošćenih. Bilo je to ono doba dana koje najviše plaši, sat u kojem je svjetlo opasnije od mraka, jer postaje sve dragocjenije, sve rjeđe, i u to sam se doba uvijek bojala biti vani. Kad sam bila mala, grčevito bih držala svoju majku za ruku, ne vjerujući da ćemo uspjeti stići do kuće, i čak i kada bismo doista došle, još nisam vjerovala da je to doista kuća, a ne dobro isplanirana klopka koja izgleda identično kao kuća. Provjeravala bih svoju sobu, ispod kreveta i u ormaru, i kada bi me ona pokušala smiriti, provjerila bih i nju, jer možda je i ona dobro isplanirana klopka koja samo izgleda kao mama, i sada, dok sam gledala van iz zatamnjena stubišta, mislila sam kako se čitav moj život složio kao dobro isplanirana klopka koja izgleda kao moj život, i moram se izbaviti iz nje usprkos tome što mi njezine opruge stežu vrat, osjećam ih kao dodir umjetnih ruku, kao da me netko s protezom pokušava zadaviti, i teško mi je disati i teško mi je hodati i sjela sam na stube pokušavajući izravnati vrat, no opruge me stežu iznutra, i pokušavam gurnuti ruku u grlo i otpustiti ih, ali kako se može doprijeti tako duboko, a moja ruka još miriše po njegovim cigaretama, i ima okus njegovih usta, gorak i snažan.
Na prozorima susjedne zgrade pale se zlaćana svjetla, domaća, a u mojem je domu već tri dana mrkli mrak, i kako da se sada vratim tamo, kako da tamo zasjaje svjetla, kad je jad dragog Jonija razasut po udubljenim podnim pločicama kao divovska lešina koju još nisu pokopah, iz nje se diže zadah u zatvorenoj kući i susjedi već počinju njuškati, dogovaraju se međusobno hoće li razvaliti vrata, a ja ću reći, ne, to nije on, to je njegov jad veći od njega samog, i to je ono što je ostalo za mene, jer on se više nikada neće vratiti. Čujem kako počinju večernji zvukovi, kao rutina u velikoj tvornici, i sada bih dala sve samo da me u nju prime, zovu djecu da dođu gore, u tavama se okreću kajgane, pune se kade, i sve to odjednom se prekrije uzvicima, čujem ih baš kraj svojega uha, kao da su namijenjeni meni, gubi se već jednom odavde, ne mogu to više podnijeti, i već ustrašeno ustajem, gledajući u njegova vrata, a onda sam vidjela kako se otvaraju vrata preko puta i veliki paket izlijeće, paket s rukama, čak i nogama, no bez ikakve snage ili mogućnosti da se pokrene, i smjesta se složila na stubama, teško dišući, i ja sam joj se približila i stavila joj ruku na rame, i ona je digla glavu prema meni, i kad me prepoznala ponovo ju je spustila na koljena kretnjom odobravanja i beznađa, a ja sam upitala, što se dogodilo, a ona je plakala, ja više ne mogu, ja više ne mogu, a onda se odjednom uspravila i zavikala, moja je beba unutra, sad će mi on uzeti moju bebu, i potrčala je natrag prema vratima i počela lupati po njima i vrištala je, daj mi Nurija, daj mi Nurija, no vrata se nisu pomaknula i ona je drhtala i plač joj je izobličio lice. Ustala sam i zagrlila je i šapnula, ne brini se, ja ću ti odande iznijeti dijete, ne znam zašto sam to rekla, ali u trenu kad je bilo izrečeno pretvorilo se u činjenicu, i ona me gledala puna zahvalnosti i cviljela, hoću svoje malo mladunče, ne mogu bez njega i on ne može bez mene, i rekla sam joj, ispričaj mi što se dogodilo, pomoći ću ti, a ona je rekla, odvela sam svoju bebu ortopedu, jer ima problem s nožicama, a kad sam se vratila, zatekla sam svog muža bijesna, odlučio je da sam zaljubljena u ortopeda, kaže da dijete nema nikakav problem s nožicama i da sve izmišljam da bih se mogla sastajati sa svojim ljubavnikom, i da se jebem s njim pred bebinim očima. Zamisli ti to, jedva mu je šest mjeseci a moj ga muž pokušava naučiti govoriti kako bi me mogao uhoditi, a onda se otvorio prozor njezina stana i netko je urlao, uzmi te svoje krpetine, prokleta kurvo, i onda je nad malim vrtom proletjela smotana odjeća, košulje i grudnjaci i gaćice zaustavili su se na rascvalom drveću naranača, a ja sam upitala, i ti si se stvarno zaljubila u ortopeda, i nadala sam se da će ona reći jesam, ali ona je rekla, ma ni slučajno, što bih ja imala s njim. Mene je to uvjerilo i nisam shvaćala zašto nije uvjerilo njezina muža, a ona je rekla da ga je jednom, prije nekoliko godina, ostavila zbog nekog drugog, i odonda ima napadaje lude ljubomore, a katkad je čak i uvjeren da dijete nije njegovo, i kad je izgovorila dijete, opet se izobličila, i pogledala me ponizno moleći i pružila mi ruku, moje su ruke prazne bez moje bebe, donesi mi je. No onda si rekla da mu je beba slična, podsjetila sam je, a ona je rekla, da, no on tvrdi da ako sam i pomislila na drugog muškarca dok sam bila s njim u krevetu, to već samo po sebi govori da je dijete nekog drugog, a kako da dokažem da nisam pomislila, i njezin se plač pojačao, a iz kuće je dopro bebin plač, priključio se njezinu plaču, i ja sam rekla, ne brini se, izbavit ćemo ga odande i vas dvoje ćete doći k meni, moja je kuća sada prazna i moći ćete biti tamo dok se sve ne sredi, no nisam imala pojma kako izbaviti dijete iznutra, i rekla sam joj, sad budi tiho i sakrij se sa strane, da on pomisli kako si već otišla, a ja ću pokušati nešto učiniti.
Kad se maknula, sakrila se tako da mi se činilo kako je doista nestala, ustala sam i pozvonila na vrata i vidjela da netko viri kroz špijunku i ponovo sam odrješito pozvonila, a on je otvorio vrata s lancem i upitao što hoćeš. Srdačno sam se nasmijala na vratima, uvijek su mi govorili da moj osmijeh budi povjerenje, i rekla sam, ja sam od preko puta, znate da je kod nas vrijeme žalovanja, a on je rekao, da, vidio sam obavijest, i otvorio vrata, mali čovječuljak napeta lica, meni gotovo poznata, i pokazao je prstom na osmrtnicu nalijepljenu na vrata, i gledala sam iznenađeno tu osmrtnicu jer prije nije bila tamo, kad sam došla, preksinoć, a sada je upadala u oči kao neporeciv dokaz da se nešto uistinu zbiva. Nedostaje nam minjan17 za večernju molitvu, rekla sam ozbiljnim glasom, ožalošćeni vas od srca mole da im se pridružite, a on je pokazao na sobu iza sebe, iz koje je već dopirala tišina, i rekao, beba je ovaj tren zaspala, a ja sam rekla, ostat ću ovdje nekoliko minuta, to neće dugo trajati, a on me sumnjičavo pogledao i rekao, ne znam gdje mi je kipa, a meni je došlo da mu kažem, možda ti visi vani na drvetu, no nasmiješila sam se i rekla, ne brinite se, oni će vam dati, imaju dovoljno kipa, i on se osvrtao oko sebe u nedoumici i naposljetku je uzdahnuo, dobro, ne želim da zbog mene propuste molitvu, i izašao je ostavivši otvorena vrata, a ja sam pohitala u bebinu sobu, i čim su se za njim zatvorila vrata obitelji Even podigla sam bebu u naručje i istrčala, ostavljajući otvorena vrata, a ona je iskočila iz vrta i ugrabila je iz mojih ruku i zajedno smo trčale, ona s bebom a ja s koferom, sve dok nismo stigle do glavne ceste. Tamo je bio zagušljiv kafić i ugurala sam je unutra, to mi se činilo kao dobro mjesto za skrivanje, i također sam htjela malo odgoditi povratak kući jer me odjednom bilo strah da ako se ona smjesti kod mene, više nikada neće otići, i obje smo zadihane sjedile među gomilom sladokusaca, svi su tamo izgledali sretno i bezbrižno i samo se životi nas dviju raspadaju, no i ona mi je do prije nekoliko dana izgledala bezbrižno, izgledala je kao kraljica četvrti, u jednoj ruci ključ a u drugoj beba, i eto, u tren oka sve se promijenilo. Izbavila je bebu iz dekice i ja sam ga napeto promatrala, i ovaj je put izgledao potpuno drugačije, kao da je to neka druga beba, oči su mu bile svjetlije, gotovo plave, i kosa svijetla a ne smeđa kao Jonijeva, ne, ni po čemu ne nalikuje na Jonija, ali isto tako ni po čemu ne nalikuje na svoga oca, i na trenutak sam mogla razumjeti uznemirenog muškarca koji mi je bio otvorio vrata, jer zapravo se ne može znati, a kad se počne sumnjati, teško je stati, činjenica je da sam i ja zatečena. Premda kažu da se bebe mijenjaju, no ipak, tako velika promjena u tako malom roku, možda ona zapravo trguje bebama i sada me uvalila u to, i dospjet ću u zatvor zbog suradnje u otmici bebe, i tko uopće zna što se dogodilo s bebom koju je onda držala na rukama, sa slatkim lišcem ovčice, da barem ja sada imam takvu jednu kao uspomenu na Jonija. Nemaš pojma koliko sam ti zahvalna, rekla je i ja sam se kiselo nasmiješila jer nisam znala što reći, a onda je ispred nas stala mlada konobarica u sićušnoj mini suknji i s dugim nogama, a ja sam tužno pomislila kako nikada zapravo nisam bila mlada, uvijek su postojale još mlađe od mene, a sada to postaje sve gore, izgleda da ima sve više mlađih od mene na ovome svijetu a sve manje starijih, u ovom kafiću sasvim sigurno, i postalo mi je mučno i zamolila sam čaj s limunom, i ona također, i uzrujalo me što nema vlastitu volju, i mislila sam kako je odjednom njena veličina
splasnula, čim je ostala bez sigurnog doma i odanog muža, i kako beba izgleda izgubljeno bez svojega kreveca, baš kao slike koje izgube sjaj kad ih se izvadi iz okvira, a isto tako i ja, sa svojim bijednim koferom, koji je odjednom postao star, a ja se trebam vratiti kući i ugurati se u okvir slike svojega života. Beba je počela plakati i pokušavala sam ga nasmijati i držala sam ga za ručicu i sjetila se priče koju je moja mama pričala mome bratu, on naravno ništa nije razumio ali odmah bi se smirio, pa sam mu počela pričati tu priču, za koju nisam ni znala da je pamtim, o malome Abšalomu i njegovu velikom crnom mačku koji se zvao Arie, i svi su pitali kako to da su mačka nazvali lavom, to je isto kao nazvati zmiju zecom ili psa čagljem, no Abšalom nije želio odati tajnu. Znao je da je lav kralj mačaka, a on zaslužuje kraljevsko ime, no bilo mu je jasno da će mu se svi smijati ako to otkrije. Dokaži da je on kralj mačaka, reći će mu, a on nije znao dokazati, samo osjećati. Osjećao je da više nego što je lav on je zapravo njegov mačak, zapravo on je dijete lava, i Abšalom je jako volio biti dijete mačka. Beba mi se nasmiješila, da ne povjeruješ kako ova priča djeluje, i lupao je svojim nožicama, i vidjela sam da mu je jedna noga duža od druge, i upitala sam je, ima li on kakvih problema s nogom, i ona je rekla, ima, pa sada sam se vratila s njim od ortopeda. Pa što je ortoped rekao, upitala sam, a ona je rekla, da će sve biti u redu, no bilo mi je teško povjerovati joj jer kako takvo što može biti u redu, kako uopće bilo što može biti u redu, i rekla sam joj, čini mi se da je taj ortoped prevarant, a ona je rekla, zvučiš baš kao moj muž, i postalo mi je neugodno kad sam pomislila na niskog muškarca koji je otišao obaviti micvu a njegovo je dijete nestalo. Što ćeš učiniti, rekla sam joj, a ona je izgleda osjetila moj prijezir, i rekla, ne brini se za mene, malo ću se smiriti i zatim vratiti kući, i on će se smiriti i bit će mir sve do sljedećeg puta, a ja sam odahnula i opet sam mogla osjetiti simpatiju prema njoj i upitala sam, i tu nema pomoći? A ona je rekla, nema, nisam ga smjela onda ostaviti, to ga je potpuno izbezumilo. Ili se nisi smjela vratiti, kad si ga već ostavila, rekla sam, zašto si mu se zapravo vratila? A ona je rekla, već sam zaboravila, i uronila lice u krhko djetetovo rame, upravo onako kako je moja majka bila uronila lice u Abšalomovo rame, i ja sam pogledala van, to mi se činilo tako odbojnim, da ne kažem okrutnim, pomisliti da će to krhko rame izbrisati sve tvoje pogreške. Odjednom sam kroz prozor ugledala njezina muža kako juri kao muha bez glave i sjetila sam se na koga me podsjeća, na malog ujaka Aleksa, koji je doživio zakasnjelu slast, i nisam željela biti prisutna u trenu njihova neizbježna susreta, i rekla sam joj, on dolazi ovamo, i izbliza sam vidjela da ima kipu na glavi, izgleda da je malo i molio dok nije shvatio što se zbiva, malu bijelu kipu koja je blistala kao malo sunce, i ona je čvrsto uhvatila dijete ali oči su joj bile ispunjene ponosom, jer je tražena, za razliku od mene, koju nitko ne traži, i ustala sam i izišla kroz druga vrata u času kad je on ušao, pogled mu češlja prostoriju u iščekivanju i bijesu, a kipa sjaji na glavi. Brzo sam odmaknula od glavne ulice i skrenula u sporednu, u strahu da ne sretnem poznata lica, monstruozna svakodnevna pitanja, i omraženi put izgledao je potpuno drugačiji, mnogo duži i mnogo mračniji, po zgodno zaobilaznim ulicama, koje se isprepleću uzlazeći i fcilazeći, i sve sam se vrijeme pokušavala utješiti da je ovo posljednji put, više neću vidjeti ovu mirnu ulicu, uznemirujuću u svojoj
postojanosti, više neću imati razloga njome kročiti, ona me neće odvesti do njega niti će odvesti njega do mene, i ne postoji, da i nestane s lica zemlje, ne bih osjetila da mi nedostaje. Čitav taj dio grada odjednom je postao nepotreban i čak je budio otpor, profinjene kuće, sretne, s njegovanim vrtovima i velikim prozorima otvorenima na ulicu, kao da se tamo nema što sakriti i svatko može pogledati što je u sobama, i stojim pred jednim takvim prozorom i gledam policu s knjigama, prepunu knjiga, čak i njihov miris dopire kroz prozor, aroma mirisne prašine, dugih godina, ostarjela papira. Izgleda da je sada sezona kad cvjetaju knjige, cvjetaju sa sobama, i njihovo cvjetanje možda je manje samouvjereno ali više smirujuće, i upijam poznati miris, upravo takav miris ima rijetka knjiga koju mi je dao pročelnik, i odjednom mi postane jasno da je ova kuća puna knjiga pročelnikov dom, ovdje on vodi svoj tihi život, šeće od knjige do knjige, i poželim ući kroz ulični prozor i sjesti među police, staviti gomilu knjiga na stol i na njih položiti svoju bolnu glavu, umornu, a onda se ugasilo svjetlo na velikom prozoru, kao da je predstava završila i zastor se spušta, i treba se sabrati i krenuti kući, i hodam sporo, pokušavajući produljiti čaroliju, kao poslije filmova koje sam gledala u naselju, jednom tjedno prikazivali bi film, i više no što se njih sjećam, sjećam se vrtoglava odlaska kući, noge zapinju o kamenje i ne osjećaju bol jer milina filma još traje, prati me kao umjetni šlep haljine, boji moj put mekim bojama, svaki film prijedlog je budućnosti, i na meni je samo da odaberem, proći preostali dio ulice, a sada mi on zatvara sve pred nosom, a možda je ostala neka uska pukotina, iz koje više ne dopire svjetlo i samo je prisutan miris koji slabi, i ako se ne požurim, i ona će se zatvoriti, kao i ove ulice koje polako postaju sve uže, postaju sve tješnje, i prozori postaju manji, i eto mračnog odvojka, meni toliko poznatog, no sve izgleda strano, kao da sam se vratila iz inozemstva pa su mi se oči navikle na drugu dimenziju, sve mi izgleda manje, skromno, i spuštam se odvojkom prema našem stanu, u prizemlju, i noge mi se tresu od silne napetosti, jer što ću učiniti ako je on tamo i što ću učiniti ako on nije tamo. Stan je zatvoren i mračan, i stara se vrata poslušno otvaraju, na tren sam zaboravila gdje se pali svjetlo, i stojim u mraku, osluškujem zvukove u kući, i iz zidova pogreškom obojenih u žuto dopire nijema tuga, svijetla, i milujem zid kao da sam slijepa, kad bi bilo moguće pitati ga što je sve vidio, po svim izbočenjima i udubljenjima, onda bih mogla znati sve što je Joni učinio toga jutra, je li me glasno dozivao, je li me prije tražio u kupaonici ili kuhinji, i na koju je pločicu točno stao kad je ugledao moju cedulju, i što je točno učinio nakon što ju je pročitao. Moja ruka zapinje o prekidač za struju i ja ga pritisnem, i pred očima spazim bijelu cedulju i grabim je napeto i čitam, da sam barem mogla otputovati s tobom na medeni mjesec, i uzmičem od te cedulje koju je sada on uputio meni, nije ju ovdje ostavio slučajno, niti ju je uzeo sa sobom niti ju je bacio u smeće, nego ju je ostavio na istome mjestu i dao joj novu ulogu, i bijesno gužvam zle riječi koje su mi se vratile dvostruko zle, i odlazim u spavaću sobu, pokušavam pronaći dokaze njegove boli, znakove oluje u njegovoj duši, tragove njegove uvrede. Naše deke leže na krevetu nabujale i ispunjene kao da su naša beživotna tijela još pod njima, i čak provjeravam za svaki slučaj, ali ne, mi nismo tamo, samo topli zrak, mesnat, s blijedim mirisima tijela, i otvoreni ormar, poluprazna šalica čaja, i njegova uska torba nedostaje, nema sumnje, otputovao je bez mene na naš medeni mjesec u
Istanbul, i koliko god je to apsurdno, malo sam uvrijeđena, kako to da nije ostao ovdje oplakivati me, kako se usudio otputovati bez mene, čak me nije pokušao potražiti, kao što je muž potražio susjedu, nije učinio nikakav napor, pa nisam bila tako daleko, jedva četvrt sata hoda. U kuhinji vidim šalicu kave koju je popio prije odlaska, popio ju je do kraja,nije ostavio ni gutljaj za spomen, budućim naraštajima, i hladnjak je gotovo prazan, i nema kruha, i nema znaka žaljenja, ni posebne borbe osjećaja, jednostavno stan koji je ostavljen na nekoliko dana, u kojemu se život zaustavio i više se nikada neće moći nastaviti. Sve mi izgleda toliko privremeno da nemam volje vratiti odjeću u ormar, i istresam čitav sadržaj kofera na krevet, da malo ispunim Jonijevu stranu, i prekrivam debelom dekom svu svoju izazovnu odjeću, čak oklijevam sjesti, kao da mi je zabranjeno da me ovdje uhvate, to nije moja kuća, samo sam na tren došla zaviriti u svoj bivši život, malo ga gnjaviti, i uskoro će pristojnosti doći kraj i bit ću izbačena odavde. Čini mi se kao da moram tražiti dopuštenje za svaku stvar, samo mi nije jasno od koga, dopuštenje da se koristim WC-om, telefonom, i ulizujem se žutim zidovima, i uzimam telefon, no nemam njegov broj, i tražim u imeniku, iznenađena što se još uopće sjećam abecede, čini mi se da sam došla s mjesta na kojem ne postoji abeceda, i doista sam na trenutak zbunjena, što ide prije, r ili š, Ros se zove pročelnik, profesor Ros, i čujem njegov glas, s teškim anglosaksonskim naglaskom, autoritativan ali vrlo ljudski, i ispričavam se što smetam, a onda se ispričavam što nisam došla na naš sastanak, mama mi je umrla, kažem odjednom i briznem u plač, iznenadivši samu sebe, i morala sam stići na sprovod, a on smjesta izražava sućut, i ja ne znam kako da se izvučem iz toga, i kažem, ne, nije to moja prava majka, to je moja maćeha, žena mog oca, bolje rečeno. On na trenutak utihne no odmah nastavi izražavati razumijevanje, ali ipak dodaje i kaže, ne želim vas opterećivati u ovako teško vrijeme, i naravno da ćemo se potruditi da uzmemo u obzir vašu situaciju, no morate uskoro predati rad, inače vam neće dopustiti praksu, a ja kažem, voljela bih se sastati s vama, izaći ću iz kuće u vrijeme žalovanja samo da bih se sastala s vama, a on kaže, sačuvaj Bože, ipak se to može odgoditi, a ja uporno nastavljam, u redu je, to je samo napola majka pa je dovoljno da žalim samo pola vremena, i dogovaram se s njime za sutra u pola jedanaest u njegovoj sobi, i tek tada, kad imam nešto u planu za sutra, mogu početi misliti na Arieja. Sasvim polako približavam se toj misli, oprezno, kao kad prolazimo pokraj mjesta na kojem se dogodila nesreća i strah nas je otkriti što se dogodilo, i napeto otvaramo vrata izgorjela ili zgnječena vozila, jer tko zna što ćemo naći unutra, možda odjednom odande ispadne izgorjela lešina, i s tugom razmišljam o njemu, bez mržnje koju sam prije osjećala, kao što se razmišlja o nekome tko je bolestan, i kažem, on je izgubljen, on je izgubljen, on je izgubljen, kako sam mogla znati da je izgubljen, hodala sam sobama mumljajući, sve je izgubljeno, sve je izgubljeno, kako sam mogla znati da je sve izgubljeno, da je svaka nova stvar gora od one stare, da je svako neznanje bolje od znanja, a onda mislim o svojoj majci i njenoj dvostrukoj boli, i kako sam dva puta uspjela razdvojiti nju i njezinu ljubav, jedanput prije no što sam se rodila i jedanput poslije, jer s bebom u kolicima više ju nije htio, to je bilo jasno iako mi se nije usudio reći, i do dana svoje smrti neće mi to oprostiti, i čak se ne uspijevam ni ljutiti na nju, jer ona je u pravu, potpuno je u pravu, i odlučujem i
nju nazvati da bih joj se ispričala, kao što sam se ispričala pročelniku, i biram broj i govorim slabašnim glasom a ona viče mom ocu, to je Jara, Šlomo, a meni viče, pa kako ste vas dvoje, kako je na medenom mjesecu, a ja šapćem, predivno, baš predivno. Kakav je Istanbul, pita ona, a ja kažem, predivan, a ona pita, kakav je hotel, ima li zaista pogled na Zlatna vrata? Napravite puno fotografija, moram to vidjeti, uslikajte pogled s prozora, i kažem, dobro, i pitam, kako je kod vas, što radite? Ništa posebno, kaže ona, sve je u redu, a ja pitam, kako je teta Tirca? Drži se, kaže moja mama, a ja šapućem, mama, sjećam se Joabova govora Davidu, nakon Abšalomove smrti, a ona brzo odgovara, da, zašto? A ja kažem, sanjala sam o tome danas, sanjala sam da ležim u velikom krevetu i da mi ti čitaš taj dio iz Biblije, voljet ćeš one koji te mrze, i mrziti one koji te vole. Čula sam kako je duboko uzdahnula, i mog oca kako u pozadini pita, izgleda da je stekao dojam da me ona usredotočeno sluša, što, što je novo kod njih, i rekla sam, reci mu da ja nisam oni, ja sam ona, a onda sam upitala, zašto si mi prestala čitati iz Biblije, a ona je rekla, dosta, Jara, znaš zašto, šteta je raspravljati o tome sada u međunarodnom telefonskom pozivu, a ja sam prošaptala, nemoj reći tati, nije međunarodni, a ona je protrnula, kako to misliš, a ja sam rekla, sada ti se osjećam bliskom, htjela sam te zamoliti da mi oprostiš ako sam ti uništila život. Šteta novaca, rekla je brzo, a ja sam rekla, šteta života, a ona je rekla, lijepo se provedite, lijepo od tebe što si nazvala, i ja sam zaklopila i odmah zatim telefon je zazvonio i nisam se javila, bila sam sigurna da je to ona jer je odjednom shvatila što sam joj rekla i pokušava me provjeriti, ustrašena i očajna. Izbrojila sam dvadeset zvonjenja a onda sam prekinula, i u tišini koja je zavladala legla sam na kauč u dnevnom boravku i razmišljala komu još dugujem ispriku, možda Širi, kojoj je mačak pregažen zbog mene, odvela sam ga u smrt, i tako sam ispraznila njen maleni život, koji je ionako pust, što sam učinila, zadrhtala sam, ispraznila sam jedan pusti život, ponizila jednog poniženog čovjeka, spalila spaljeni hram. Donijela sam pokrivač jer je postalo prohladno, a zbog proljeća nisu uključivali grijanje, i pokrila sam se preko odjeće, čak ni cipele nisam izula, osjećala sam se toliko privremenom, i pogledom sam ispitivala poznate slike, kao bolesnik koji zna da su mu dani odbrojeni, da će se sve nastaviti bez njega. Uskoro će ovamo doći živjeti nova obitelj, mladi bračni par na samom početku životnoga puta, kao što smo to bili i mi, no ta žena neće trčati od jednog do drugog prozora ne bi li se uvjerila da nikakav miris kruha ne prijeti da prodre unutra, i posrednik nekretninama će reći, ovdje nema nikakve pekarnice u blizini, samo trgovina živežnim namirnicama, i ona neće treptati s isprikom u očima pred svojim mužem, ja sam alergična na miris kruha, baca me u depresiju, a onda sam začula lagano kucanje na vratima, ne grubo, uplašeno kucanje svoje majke, a ipak se nisam usudila pomaknuti, od silna straha da ne budem zatečena ovdje, pokrila sam se preko glave, i začepila uši, i kroza sve prepreke čula sam glas hrapav od pušenja kako me doziva i hitro sam skočila, i otvorila uski prorez na vratima, i vidjela ga kako puši na mračnu stubištu, malo udaljen od mojih vrata, već počinje uzmicati, odjeven u mladenačku mornarsku majicu, uske plavobijele pruge, tek izrasli tragovi brade bijele njegovo lice, i kad me spazio, bacio je cigaretu i zgnječio je nogom, i onda rastreseno šutnuo opušak, u zapušteni vrt kuće, a ja sam stajala naslonjena na
vrata, čuvajući uski otvor, koji bi mu jedva dopustio da uđe a da ne protrlja sakrivenu izbočinu u dubini hlača o moja bedra. Toliko sam mnogo puta zamišljala kako će to biti ispunjeno srećom, veseljem i utjehom, vidjeti ga na svojim vratima, kako kuca na njih, zove me k sebi svom svojom masivnom prisutnošču, potpunom, svim svojim požutjelim zubima, svim svojim lijepo oblikovanim prstima, svom svojom gornjom i donjom odjećom, svim svojim suženim očima, koje se razmiču jedno od drugoga kad se smije a približavaju kad se uozbilji, a sada se sve više približavaju, kako se briše njegov osmijeh, njegov gost osmijeh, i kaže, samo sam htio provjeriti da je s tobom sve u redu, da si stigla na odredište, a ja ne odgovaram, teškom mukom držim svoj pobjednički pehar, koji je lijep ali težak, teško mi je držati ga, i kažem, stigla sam, ovdje sam, kao da on ne može vidjeti, i polako ulazim u kuću, ne okrećući mu leđa, i on ide za mnom, nikada nije bio ovdje, čudno mi je vidjeti ga ovdje, njegovo potpuno nepripadanje. Kako da ga ugostim kad sam zapravo ja gošća, ovaj stan pripada mome prošlom životu, no novi život još nemam, stoga ga nemam kamo smjestiti, zasad nemam život, i počinjem se uzrujavati, što se on ima odjednom gurati, a onda, o slatka srećo, on me želi, želi me, no za sat vremena već će poreći da je uopće bio ovdje, i pada mi na pamet ono što mi je rekla njegova sestra, ne vraćaj se čak i ako te pozove, i te riječi kljucaju po vreći slatke sreće i ona se rasipa, istječe kroz sićušne rupice, slijepljena i stvrdnuta, kao što to mravi vole, a on kaže, moja me sestra poslala ovamo, kaže to kao dječak. Što to ima u ovom stanu da svatko tko prijeđe njegov prag počne govoriti kao dijete, još malo pa će me početi zvati Krtičice a ja njega Štakorčiću, i pitam, zašto, a on kaže, pomislila je da s tobom nešto nije u redu, da se ne osjećaš dobro, a ja se čudim, zašto bi ga ona poslala ako me upozorila da se ne vraćam, možda je ovo stupica i ona prisluškuje iza vrata, provjerava me, i ja moram hladno odgovoriti, pristojno ga odbiti, no njegova prisutnost ovdje toliko mi je nova da mi je teško odreći je se, stoji preda mnom kao igračka netom izvađena iz kutije, uspravan, namirisan, neiskorišten, sa smiješnom majicom na pruge i slomljenim zubom, i čekinjama koje prije nisam primijetila, i gorim da ga osjetim, da vidim kako radi, čekala sam toliko dugo, i stojimo na ulazu, nemam volje pozvati ga u dnevni boravak, a ni on se pretjerano ne trudi ući, samo stoji kraj vrata uspravan i nasmiješen, skoro isti osmijeh koji sam upoznala na slikama iz mladih dana, malo blesav, i kao na spoju naslijepo, procjenjujemo jedno drugo, svatko svoje dojmove čuva za sebe, a onda on kaže, sigurno bi rado nešto pojela, nakon što sam te izgladnjivao tri dana, a ja se zgrozim, pa kako možeš? Još si u danima korote. Zar misliš da takve stvari provjeravaju u restoranu? sprda se on, a ja kažem, ali ako ti dođu u posjet neki ljudi, što će pomisliti, a on dotiče jezikom slomljeni zub i kaže, mislit će da sam otišao zubaru, a i Ajala je tamo, i moja punica, i svi ostali. A što sa zubarom, pitam ja, a on kaže, ništa se ti ne brini, već sam bio kod njega, moći će mi napraviti umjetni dio, kao da sam mu žena kaže ništa se ti ne brini, i ne pada mu na pamet da sam svojom rukom bacila dragocjeni ostatak u zahodsku školjku, a onda me gleda pronicavim očima, dolaziš li? Shvatila sam znak i rekla, samo tren, presvući ću se, i u spavaćoj sam sobi sretno navalila na ormar, i odande izvukla baršunastu haljinu boje vina, koja napokon odgovara vremenskim uvjetima, i našminkala sam se i namirisala, no trenutak prije
no što sam napustila sobu cijela je ta procedura u meni izazvala gađenje, i pomislila sam, u čemu je radost, u čemu je slavlje, to što ti se on odjednom smiješi, i svukla sam haljinu i obukla stare traperice s naramenicama, i izašla iz sobe brzo, prije no što požalim. Vidjela sam ga kako stoji kraj prozora, tiho pjevušeći istu onu pjesmu koju je pjevao pod tušem, sjetimo se sjetimo se sjetimo se Siona, i na tren sam pomislila da je to Joni, jer Joni je volio stajati pokraj tog prozora, i osjetila sam blag njihaj gledajući tamo Jonija, još jučer bio je samo jedna cigla moje kuće i odjednom zbog njega drhti moje srce kraj prozora, bijednog prozora koji gleda na kontejner sa smećem, i tko god siđe da ga baci vidi se odande, i kao neki narodni običaj govorili smo jedno drugome o događanjima vezanima uz smeće u zgradi, tko je za to odgovoran u svakom stanu, i ako se povećala učestalost, pokušali bismo pogoditi koji je tome razlog, to je bio kao neki naš narodni običaj, koji se uvijek onima izvana činio odbojnim, kao imena od milja koja parovi nadijevaju samima sebi, ali to nitko neće razumjeti, a sasvim sigurno ne dotični koji sada stoji kraj prozora i gleda kontejnere s napuštene pozicije, nitko neće razumjeti kako je to bilo slatko, kako smirujuće, slušati kako Joni kaže, nećeš vjerovati, danas je njen muž sišao baciti, a ja bih radosno objavila, pa da, kad mu je noćas dala pa je zadovoljan, a Joni bi napravio lice čedne djevice i smijuckao se, upravo su takvi odurni razgovori gradili bliskost među nama. Pa što onda želiš jesti, upitao je, okrenuvši se pristojno prema meni, a ja sam rekla, tvoja me pjesma rastužuje, i on je iznenađen, koja pjesma? Ova koju pjevušiš čitav dan, kažem ja, sjetimo se Siona, a on sliježe ramenima, uopće ne znam takvu pjesmu, bez veze sam nešto zviždao, bi li nešto francuski, talijanski, tajlandski, kineski, istočnjački? A ja najviše želim Jonijevu salatu, i samo tako kažem, kineski, jer mi je to najkraća riječ, nemam snage za puno objašnjavanja. Otvorili su izvrstan kineski restoran u gradu, rekao je, čak sam uspio tamo odvesti Žozefin prošli tjedan, iz bolnice, i meni se gadilo zamišljati je kako jede, što, zar je ona uopće mogla jesti? A on je rekao, jedva, više nije osjećala okus hrane, ali pila je čaj, jako joj se svidio čaj. Meni to pričaš, mislila sam ponosno, pa svoju posljednju šalicu čaja popila je gotovo iz mojih ruku, čak i ako to nitko ne zna, ipak se dogodilo, i na tren se zaustavljam i kažem, onda možda da ne idemo tamo, a on, junački, smirujući me, zašto, nemoj se brinuti za mene, meni je to u redu. Ja baš nemam volje sjediti na istome mjestu gdje je ona sjedila, piti isti čaj koji je ona pila, iako mi uopće nije smetalo ležati na njezinu krevetu, no on je već odlučio, otvorio je vrata preda mnom, a zatim vrata auta, i uz prodornu škripu guma priključio se cirkulaciji svjetala u paru, koja su bušila noć malenim rupama, okruglim i žutim. Kako se ona uspjela popeti po ovim stepenicama, upitala sam ga dok smo se uspinjali uskim vijugavim stubama do restorana, u staroj zgradi u središtu grada. Bilo joj je naporno, no ja sam joj pomogao, hvalio se, gurajući me u struku, da mi pokaže kako je nju gurao, i meni je bilo žao bolesne žene, koja je samo da bi njemu udovoljila prolazila muku na nemilosrdnim stubama, imala je vrlo snažnu volju, rekao je, kad je nešto htjela, nije si dopuštala odustati, a ja sam rekla, ah zašto si joj dopustio da se tako muči, ima kineskih restorana kojima je lako prići, i već sam se pobojala njegove reakcije, ali on je za divno čudo rekao, imaš pravo, nisam o tome razmišljao, htio sam je odvesti u najbolji restoran u gradu.
Ali ona više nije mogla osjetiti okus, rekla sam, a on se počeo smijati, zastrašujućim smijehom, neugodnim, baš kad smo stigli do ulaza u restoran, kao da smo stigli na površinu zemlje iz samog pakla, i niski nam je konobar pristupio s ulizivačkim osmijehom, i posjeo nas za mali stol uz prozor, i na iskrivljenom engleskom rekao, bili ste kod nas prije nekoliko dana, zar ne,a Arie je potvrdio, još s ostacima smijeha na usnama, i upitao ga je, sjećate li se dame koja je bila sa mnom? Konobar je oduševljeno kimao, izgleda da je na njega ostavila snažan dojam, a Arie je rekao, pa, ona je mrtva, i konobar je pogledao u mene kao da sam ja ubojica i nestao hodajući unatrag uz sitne naklone, i smjesta je stigla konobarica s golemim jelovnicima, i skrivala sam se iza jelovnika i mislila, ovo mjesto ju je dokrajčilo, napor da se popne stubama, da izgleda zdrava, da zadovolji, sve je to učinila samo zbog njega, i bila sam sigurna da je patila u svakom trenu, pa za bolesnika je noćna mora kad je prisiljen izaći iz kreveta, i k tome u raskošni restoran, to je čak i za mene prevelik napor, to čak i mene može dokrajčiti, sjediti njemu preko puta i pristojno jesti i voditi kulturan razgovor kao da se ništa nije dogodilo, kao da mu nisam uništila život i prije no što sam se rodila, kao da on zauzvrat nije uništio moj. I on se sakrio iza jelovnika, vidjeli su se samo njegovi lijepi prsti, kako nervozno po njemu lupkaju,i nisam mogla podnijeti tu napetost i pobjegla sam u WC i tamo se odmarala na školjci, pokušavajući iskoristiti vrijeme, mrmljajući samoj sebi mantru, on me čeka, on me želi, no jedva sam se uspjela uvjeriti da iziđem i vratim mu se, jer me. i njegov iznenadni povratak uplašio, ništa manje no njegov iznenadni bijes. Već sam naručio za tebe, rekao je kad sam se vratila, otkrio sam što je specijalitet kuće, možeš se pouzdati u mene, a ja sam rekla, fino, hvala, jer bila sam previše lijena da se počnem dvoumiti, no ipak sam pobješnjela, što on ima za mene odlučivati, što si on samo umišlja, a on je odjednom upitao, kad ti se vraća muž, prvi put pokazujući nekakav interes za njega, da uopće priznaje njegovo postojanje, a ja sam rekla, prekosutra, čini mi se, a on je rekao, rastajete se, čak ne upitno, a ja sam se prestrašila kad sam to tako izravno čula, i opet sam pobjesnjela, što on ima za mene odlučivati, no ipak sam mu htjela dati znak da sam slobodna pa sam rekla, čini se. Nije dobro odugovlačiti takve stvari, rekao je, a ja sam upitala što on smatra takvim stvarima, a on je slegnuo ramenima i rekao, loši odnosi. Ali naši odnosi su dobri, pokušala sam zanijekati, a on je rekao, e pa onda je još gore, i prešao je dugim prstima po tek izrasloj bradi čovjeka u koroti18, a ja sam pomislila kako je zapravo u pravu, naši dobri odnosi mnogo su ozbiljniji od naših loših odnosa, zato što im se predajemo, i bez toga se ne može, a on je rekao, Ajala, moja mlada sestra, razvukla je dobre odnose s muškarcem koji joj nije odgovarao deset godina, i kad je otišla imala je već četvero djece i tog muža, koji je bio super tip, pristao ju je pustiti samo pod uvjetom da djeca ostanu kod njega, i sada je on u Americi, oženio je neku gospodu koja podiže Ajalinu djecu, a ona je ovdje sama. Počela sam drhtati kad sam to čula, kao da je o meni riječ, i upitala sam slabašnim glasom, kaje li se, a on je rekao, to sada nije važno, zabranjeno je suditi prema posljedicama, njezin je korak bio ispravan sam po sebi, samo sada ima mnogo više problema. Težina s kojom se može živjeti ustupa mjesto težini s kojom se ne može živjeti, rekla sam, a on je ustuknuo, zamišljen, ne znam, može se živjeti sa svakom težinom, ako postoji nada, a ja sam rekla, nada u što, a on je rekao, u
mojim se godinama već manje sve promatra kroz povećalo, zna se da se stvari mijenjaju, okolnosti se mijenjaju, djeca će naposljetku odrasti, vratit će joj se, sve je još otvoreno, a ja, ne bih li se riješila sudbine koja mi prijeti kao oluja koja se munjevito približava, rekla sam, a što ako meni moj muž odgovara. Da ti on odgovara, ne bi sada bila ovdje, nacerio se, a ja sam pomislila, to je točno, pa ja sam kao ona žena iz priče, samo moja djela mogu to posvjedočiti, jer sve ostalo je nejasno, izbrisano, no ipak sam pokušala, možda mi on odgovara a ja to ne znam, a on je zakrio slomljeni zub i rekao, možda. Toliko želim da mi on odgovara, rekla sam, a on me ledeno presjekao, da, razumijem, pokazujući mi da sam pretjerala s pokazivanjem osjećaja, i odmah sam pokušala to poništiti, i stavila sam svoju ruku na njegovu, zašto se s njime nikad ne može razgovarati o nama, pitati što će biti s nama, on uvijek govori o mom životu kao da nema dodira s njegovim, i on je držao moju ruku i rekao, ne boj se, i doista se na trenutak nisam bojala, privila sam se uz njegovu ruku, i pila sam vino, i pokušala sam ne misliti o tome što će biti, samo uživati u hrani koju mi je naručio, riži sa svim vrstama oraščića, i hrskavim slatkim rezancima, i mislila sam, kakva sreća da osjećam okus, to je najvažnije u životu, osjećati okus života. On je jedva dotaknuo hranu, samo je pio i pušio, zanio se u nepovezane priče o pariškim boemima s kojima se družio prije mnogo godina, i tamo sam bio čudak, rekao je, no biti čudak u Izraelu je prokletstvo a tamo je blagoslov, vrlo brzo dospio sam u centar zbivanja, i meni se činilo da to priča njoj a ne meni, mojoj oholoj majci koja ga nije htjela, i njegove su se riječi lijepile jedna za drugu, izgleda da je pio prije, kod kuće, a sada već naručuje drugu bocu, i konobarica donosi vino i zavodi ga pogledom, zelenim očima, lijepim, i upitala sam se postoji li po njemu uopće neka razlika između mene i nje, sve je kod njega uvijek tako lišeno intimnosti, uopće ga se ne dotiče. Na tren sam već pomislila da mi daje znak da ostavim Jonija zbog njega, no odmah zatim opet je postao dalek, i sada pruža ruku i gladi me po kosi, baš pred tom konobaricom, i ja joj upućujem pobjednički pogled, evo, on mene želi, mene, a onda vidim da joj i on upućuje pogled, i to ne pobjednički nego izazovni, i zalogaj mi zastaje u grlu i počinjem kašljati, baš kao što je kašljala i Žozefin posljednjeg dana svoga života, prolijevajući na bolničke plahte čaj koji sam joj bila pripremila. Konobarica otrči i donese mi čašu vode a da to nisam zatražila, i očajnički ispijam, ne želi me, no čini mi se da sve vrijeme pokušavam utvrditi želi li me on, potpuno zaboravljam provjeriti želim li ja njega, to se već pretvorilo u aksiom, nešto samo po sebi jasno što nema potrebe dokazivati, a možda je baš sad vrijeme da pokušam, no kako se to radi, izgleda da je mnogo jednostavnije provjeravati partnera. Na prvi pogled partner je pred tobom zatvoren a ti si otvoren, a zapravo je baš obratno, jer ja sam u trenu ispunjena ljubavlju prema njemu, prepuna kao tanjur pred njim, i mislim o tome kako ćemo uskoro zajedno leći, i kako ćemo se ujutro probuditi, i sve mi izgleda tako puno oduševljenja, i kad završe dani žalovanja, otputovat ćemo u Istanbul, i ja ću početi živjeti novi život, a moji majka i otac više neće sa mnom razgovarati, i on će biti moja obitelj, i njegova će me sestra posvojiti, i sve ću ostaviti iza sebe, Jonija i mali stan, neću čak ni doći po svoju odjeću, nego ću sve kupiti novo, da se ne pomiješa, a možda i odemo živjeti u Istanbul, da ne bismo trebali na ulici sretati poznata lica, i vidim kako je teško uključiti ga u moj život, mnogo je lakše s njim započeti novi život nego ga uključiti u ovaj postojeći. A onda mi postaje žao mojih roditelja,
najviše moje majke, koja će jednim udarcem izgubiti i mene i njega, i Jonija, koji će ostati sam s nakrivljenim ormarom prepunim odjeće, što će s njom učiniti, i počinjem se udaljavati od njega, vidim sve njegove nedostatke, rijetku kosu, i duboke bore, i žute zube, primiču mu se svi znakovi starosti, njegov se život skraćuje, i ispod svega toga leži neuravnotežena osobnost, agresivna, i mislim, što ja imam s njim, želim kući, svome malom životu, a možda je udobnije zaokupiti se onime što on želi, jer kako je moguće na mene se osloniti, ali kako je samo moguće osloniti se na njega, u jednom se trenu, smiješi meni a u drugom konobarici, i razabirem da je ošišana na modernu kacigu i odjednom sam sigurna da je to famozna Muštikla, njegova prava ljubav koja je išla s njim u trgovinu s odjećom. Možda me ovamo doveo namjerno, samo da nju izazove, ili da je vidi, možda je to samo njihova bolesna zamisao, i sva mi je hrana zastala u grlu i pitam ga drhtavim glasom, a on kaže, pa ti si htjela ići u kineski restoran, i ja se malkice smirim jer je to uistinu bio moj izbor, no možda sam bila navedena na njega, više se ne sjećam. On opet gleda jelovnik i predlaže mi prženu bananu sa sladoledom, no ja više ne mogu ostati tamo, guši me sumnja, i kažem, ne osjećam se dobro, hajdemo konačno, i hitro ustajem i umalo padam na stubama, zašto sam otišla s njim u prokleti restoran, trebala sam ga odvesti kući, svojoj prvoj kući, pokazati mu beskrajan svijet voćnjaka, i u njihovu srcu svoju omiljenu ruševinu, i tamo bismo se odvezli, zašto on zaostaje, i zašto mu je lice tako ozbiljno kad mi se konačno pridružuje, htio sam te maziti, kaže bijesno, no ti to izgleda ne možeš podnijeti. Bila sam uvjerena da si zaljubljen u konobaricu, cmizdrim ja, a on kaže, eto, upravo sam na to mislio, ne možeš podnijeti da te se mazi, ne možeš biti sretna, istog trena pokušavaš se kazniti, a kazna se uvijek može smisliti, jedino je šteta što moraš zaraziti i svog partnera. Onda se zakuni da nemaš ništa s tom konobaricom, kažem ja umiljavajući se, a on se otrese, Činjenice nemaju smisla, ne postoji jedna stvar koju bih mogao reći da te umiri, dobro to znaš. Nije istina, plačem ja, svaka stvar koju mi kažeš umirit će me, ne mogu prestati plakati, a on, umjesto da pokuša, zviždi neku iritantnu melodiju cijelim putem, ne doživljava me, i pred svojom zgradom kaže, htio sam te odvesti tvojoj kući, ali ti nisi u stanju sada ostati sama, zaštitničkim tonom, kao da mi čini golemu uslugu, a ja kažem, nisi obavezan, jedino ako to želiš, osjećajući kako me ponovo grabi poznata ovisnost. Tek sam prije nekoliko sati izišla odavde, i eto sada sam opet u njegovoj klopci, opet ovisna o njegovoj dobroj volji, opet prepuna zahvalnosti, prepuna bijedne ljubavi, i ne razumijem kako se to dogodilo, pa on je taj koji je došao k meni, on je taj koji me zvao. I dok ulazimo, u vrsti u kojoj se gleda potiljak, znam da više neću izaći odavde, da ga nikada neću stići i da ga se nikada neću osloboditi, tek sam se prije nekoliko sati gotovo čudom spasila, a čuda se ne ponavljaju, i gorko pomireno odlazim ravno u spavaću sobu, kao konj u štalu, i tamo se svlačim i liježem u krevet. On se zadržao, čujem kako zvoni telefon, hladnjak se otvara i zatvara, poznati zvukovi moga zatvora, a onda ulazi s limenkom piva u ruci, miran kao tigar kojem je plijen pod šapama, s uzdahom olakšanja svlači prugastu majicu, i plave hlače, i potpuno prirodno legne kraj mene, i čini mi se da ga moram zadovoljiti, jer ovaj sam put ja ta koja je uprskala stvar, i počinjem mu gladiti leđa a on s užitkom prede kao veliki
mačak, a onda sam napipala malenu kvrgu koja je izbliza izgledala kao madež na jabuci, izbočen i izdužen, a on je rekao, da, tamo me počeši, i meni se to malo gadilo ali sjetila sam se da u pravoj ljubavi ništa ne može biti gadljivo, a onda sam nastavila grepsti oko madeža, sve dok nisam osjetila prljavštinu pod noktima, koji su se po rubovima obojili crveno, i rekla sam mu, tvoj madež krvari, a on je rekao, aha, i ja sam rekla, moraš otići doktoru da pogleda, moraš se za to pobrinuti, a on je rekao, jedini liječnik kojem sam spreman ići je zubar, a svi ostali mogu preživjeti i bez mene. Ali opasno je to tako ostaviti, rekla sam, a on se cerio, opasnije je izići iz vlastite kuće. Znaš li kako je teško sigurno stići do liječnika? I zbog čega? Ja ne vjerujem nikome, sve bolesti potječu iz jednog izvora, a njega ne može izliječiti nijedan dermatolog, sve dolazi iz duše. Onda idi i liječi svoju dušu, rekla sam, a on je rekao, da prepustim svoju dušu rukama stranca? Nikome ne vjerujem, i ni o kome nisam ovisan, s takvom je mržnjom govorio, kao da su mu svi neprijatelji, i rekla sam, pa kako će ti onda itko pomoći, a on je rekao, ne trebam ja ničiju pomoć, samo mi još to fali, da mi pomognu, a madež se migoljio na njegovim leđima poput kukca, i rekao je, pomiluj ga, to će možda pomoći. Malo sam ustuknula ali počela sam ga milovati, i malo-pomalo čitav je svijet poprimio veličinu njegova madeža, i to je bio jasan i jednostavan svijet, bez napetosti i proturječja, samo jedan zadatak koji me mogao zaokupljati cijeloga života, gladiti njegov madež, jer kad ozbiljno razmislimo o tome, to ne ponižava više od bilo čega drugoga, gladenja njegova kurca ili njegova ega, čak i manje, jer ovo možda i uistinu može biti korisno. Malo-pomalo krvarenje je prestalo i on je počeo teško disati pa sam pomislila da je već zaspao, i prestala sam na tren i začula kako u šali kaže, zaista je smirujuće brinuti se za tuđe madeže, zar ne? Opet s onim svojim zaštitničkim stavom, kao da mi je učinio uslugu dopustivši mi da ga dodirujem, i bijesno sam sjela na krevet, kako sam samo ponovo upala u njegovu zamku, kako mu je opet pošlo za rukom izvrnuti priču, kao da sam ja ta koja treba njega, i čula sam kako kaže, znam što ti je sada potrebno, i povukao me natrag i posjeo na sebe, tako da su mi leđa bila okrenuta prema njemu a pred očima su mi njegove glatke tamne noge, posve nepokretne, potpuno odvojene od njega, naivne noge, mladenačke, s nožnim prstima poredanima u urednu dijagonalu, od najmanjega do palca, onako kako treba biti, i dok me pomicao gore-dolje mislila sam kako ću se svaki put kada ugledam jabuku sjetiti njega, zbog madeža, a to znači da ga se nikada neću prestati prisjećati jer jabuka ima svagdje, kao što je i miris kruha svagdje, i tako se moj svijet zatvara, i bit ću primorana hodati sa začepljenim nosom i zatvorenim očima, i pokušala sam se sjetiti okusa jabuke, je li sladak kao slatkoća koju on sada širi mojim tijelom, kao da na kraju svog uda ima lijevak iz kojeg curi med, i baš zato što je on gorak, njegov je med sladak, jer osjeća se suprotnost, i to je ono što oduševljava, prekriva me medom kao što je Hordus učinio s hašmonejskom djevojčicom koja je odbila udati se za njega, cijelu njenu obitelj je zatro a nju je htio učiniti svojom ženom, no ona je pala s krova i umrla, i uronio ju je na sedam godina u med kako bi rekli, kraljeva kći se udala. Klizim naprijed i natrag, ritmičnim kretnjama, pokušavam se spasiti, udarana njegovim tijelom, i pod sobom osjećam njegove kretnje, gore i dolje, i sudaramo se
jedno s drugim sve snažnije, kao dva napuštena vagona na starim željezničkim tračnicama, i snaga udaraca gura me prema naprijed sve dok gotovo ne padnem sa širokoga kreveta i više ne vidim njegove noge, i čini mi se da sam sad sama ovdje i sva slatkoća diže se iz moje nutrine, i ta mi je slatkoća najmilija, ta koja dolazi iz moje nutrine, kao kad sam se znala ushititi kod polica stare knjižnice u naselju, kroz prozore proviruju grane medovine i akacije u plamenu boja i mirisa, a iz dvorane za čitanje probija umirujući šapat, i sama sam među policama svojih debelih romana, i sve sam pročitala barem jednom, ali svejedno ih dolazim posjetiti, jer oni čuvaju moju budućnost, oni su moji psi čuvari, i gladim prašnjave police, i uzimam debelu knjigu, i smjesta u njoj pronalazim ono što sam tražila, i iz starih listova digla se ta slatkoća, meni omiljena. Bila bih se okrenula prema prozoru, stavila knjigu između vrelih bedara, gledajući voćnjake, i parove koji su nestali u njima, i jednom sam tamo vidjela Abšaloma, visoka i lijepa, vidjela sam ga kako izlazi iz zemlje, kao da je sve te godine u grobu rastao i razvijao se, i sada se ponovo rodio, izašao u svijet onda kada to njemu odgovara, s onoliko godina koliko to njemu odgovara, zemlja ga je hranila kao da je drvo. Bila sam toliko sretna što ga vidim, i pomislila sam, kako će se samo veseliti moji roditelji, kako ću im ga dovesti kao dar, ostaviti ga kraj njihovih vrata i pobjeći, i više se nikada ne vratiti, a onda mi je on približio lice, koje je bilo na drugoj strani kreveta, i okrenuo me prema sebi, i skoro sam se iznenadila ugledavši ga, i rekla sam, zaboravila sam da si tu, mislila sam da sam sama, a on je rekao, znam, nema veze, i povjerovala sam da on uistinu zna, i to mi je sve postalo vrijedno, odjednom je sve imalo svoju vrijednost, jer to je znak da me on prepoznaje iznutra, ako ja njega mogu zaboraviti. Poljubila sam ga u usta, koja su bila suha i mišićava, i stisnula sam se uza nj i rekla, želim zauvijek biti ovdje s tobom, a on je rekao, jesi li sigurna, i rekla sam, jesam, a on je rekao, zašto, a ja sam rekla, zato što te volim, a onda je upitao najmrskije pitanje, što to voliš na meni, i ja sam rekla, to što se tvoji koraci ne čuju među policama, a on je pitao, i još, a ja sam rekla, sve ostalo mrzim ali izgleda da je ono prvo presudno.
Trinaesto poglavlje
Kod mene na satu bilo je devet, ali na Ariejevu satu, koji je prijeteći virio na mene s njegove lijeve ruke, bilo je već skoro deset, i skočila sam iz kreveta i brzo se obukla. Ležao je na sredini kreveta, sklopljenih očiju, njegova lijeva ruka, sa satom, prekrivala mu je čelo i tijelo mu je do ramena bilo prekriveno plahtom cvjetnog uzorka koja mu je davala izgled stare Indijke, bezazlene, umotane u sari. Kad sam otvorila vrata, oprezno provjeravajući dugi hodnik, čula sam kako pita, kamo ti ideš? Oči su mu još bile sklopljene, ali usta su mu bila otvorena, sa slomljenim zubom koji strši, i rekla sam, na sastanak na fakultetu, i nije mi bilo jasno zašto se moj glas
ispričava, kao da nešto skrivam, a on je otvorio oči i rekao, to je tako važno da moraš kradom izaći dok ja spavam? I njegov me glas napadao, a moj se još više ispričavao, i rekla sam, nije kradom, nisam te htjela probuditi, a on je udarcima protresao plahtu iznad sebe, pa zašto onda nisi čekala da se probudim? Jer mi je sastanak u pola jedanaest, rekla sam, ne smijem zakasniti, a on je rekao, na fakultetu svi kasne, zar misliš da ja ne znam kako je na fakultetu? I ja sam se uzrujala, zašto govoriš gluposti, a on se odjednom uspravio i procijedio sasvim tiho, da se nisi usudila sa mnom tako razgovarati, jesi me čula? Ne znam što ti želiš od mene, promucala sam, a on je rekao, pitanje je znaš li ti što želiš od sebe, još jučer si govorila da zauvijek želiš ostati ovdje. Istina, priznala sam, ali to ne znači da neću odavde izaći na nekoliko sati, mislila sam otići i vratiti se, a on je vikao, nemaš se ti što vraćati, čuješ, ako sada odeš, nemaš se što vraćati, i ja sam beznadno gledala na sat i kod mene je bilo devet i nisam mu se usuđivala približiti da vidim koliko je već vremena prošlo, no znala sam da je kasno, i od silna pritiska gotovo sam počela plakati, što ti hoćeš, što želiš od mene, a on je rekao, ja ne želim od tebe ništa, samo da budeš dosljedna, ako kažeš da želiš ovdje ostati zauvijek, i da me voliš, kako onda možeš reći da ti je sastanak na fakultetu važniji od mene, a ja sam zavikala, iskrivljuješ stvari, pogledaj samo kako sve iskrivljuješ, zašto bi to bilo oprečno, zašto trebam izabrati, zar nije dosta što moram birati kod velikih stvari, nego i kod ovakvih gluposti? Zašto to ako se žurim na sastanak na fakultetu znači da te ne volim, a on je rekao, zato što ja to tako vidim, a ti bi trebala uzeti to u obzir, i zatim, zaštitničkim glasom, nije da si mi ti ovdje baš prijeko potrebna, samo sam htio provjeriti tvoje izjave, i sada vidim, kao što sam uvijek i znao, kod tebe ni za što ne postoji pokriće, ti govoriš bez veze, nemaš pojma što je to voljeti, kako se prava žena ponaša kad voli. Ne mogu vjerovati, vikala sam, ne mogu vjerovati da ovo zaista čujem, a on je nastavio, ne mogu vjerovati da sam ti dopustio da ležiš u Žozefininu krevetu, ona je bila prava žena, znala je voljeti, ne kao ti, i ja sam kričala, u čitavom svom životu nisam tako kričala, ali ona je mrtva, perverznjače jedan, zato i jest mrtva, ti si je ubio svojim poremećenim testovima koje si neprestano izvodio, a on mi je uzvratio vičući, kako se samo usuđuješ mene okrivljavati, gubi se već jednom odavde. Upravo to i pokušavam učiniti, vikala sam, a on je objavio pobjedničkim uzvikom, eto ti, vidiš, i sama priznaješ, tvoj sastanak je samo izgovor, a ja sam izašla iz sobe i tresnula vratima najsnažnije što sam mogla, i čula sam promukli glas iza svojih leđa, upozoravam te, Jara, ako odeš, nemaš se kamo vratiti, i rekla sam, stvarno se nemam kamo vratiti, no zaboravila sam to viknuti, i riječi su ostale samo moje. Brzo sam izišla, i kad sam sišla stubama, ugledala sam taksi kako se zaustavlja pokraj zgrade i iz njega ceremonijalno izlazi ožalošćena obitelj, majka i sestra i njen muž, i majka mi je kimnula na pozdrav, izgleda da me zapamtila od jučer, i ja sam rekla, bonžur, i pazila sam na izgovor, no glas mi je drhtao zbog plača, koji je postajao sve jači što sam se više udaljavala odande, i proklinjala sam ga cijelim putem do stanice, a zatim sebe, kako sam mogla tako pogriješiti, kako ga nisam vidjela u pravom svjetlu, kako nisam skopčala da je on potpuno ovisan o mojoj ovisnosti o njemu, i da je to jedina stvar koju on od mene želi.
U praznom autobusu sjela sam pokraj prozora, kaljajući plačem užurbane ulice, i bolnički dimnjak iz kojega se dizao bijeli dim, i pomislila sam na Tircu koja leži tamo, gleda u malo ogledalo, s pogledom na pustinjski krajolik, a pokraj nje na uskom krevetu leži nova bolesnica, s mužem ili bez njega, s djecom ili bez njih, to uopće nije bitno u ovoj fazi, a možda i u fazi u kojoj se nalazim to više nije bitno, i sišla sam u hladne fakultetske hodnike, obnovljene zagušljive podrumske prostorije, s tu i tamo odškrinutim prozorom kroz koji se svijet čini mnogo primamljivijim no što doista jest, svijet u izlogu, izložen na prodaju, i željela sam zaustaviti ubrzane korake oko sebe i reći im, što želite, vjerujte mi, nemate kamo žuriti, ja dolazim s tog mjesta, iz tog svijeta, pravog, sjajnog, dragocjenog, i ništa tamo nije kao što se na prvi pogled čini, sve je trulo, vjerujte mi, čak ni na groblju nema toliko crva koliko ih ima na najljepšim ulicama ovoga svijeta, no zatvorila sam usta i ušla u WC oprati lice, i kad sam ugledala svoje lice, moj se plač samo pojačao jer sam izgledala tako nesretno, čak više no što sam osjećala, s crvenim očima, i otečenim kapcima i ogorčenim usnama, i mislila sam kako da s time prestanem, kako da prestanem. Upravo je iz jedne pregrađene prostorije izašla neka žena i zastala pokraj mene da opere ruke, i izgledala je tako ispravna, ne ljepotica, ali posve pristala izgleda, sve se na njoj činilo dobro, nije imala otvorenu ranu posred lica kao ja, izgledala je kao ja prije nego što je sve počelo, i pred ogledalom sam promrml jala, tko će me vratiti u prve dane, tko će me vratiti u prve dane, sve dok nisam izašla ispunjena neuspjehom i popela se stubama do pročelnikove sobe, prolazeći pokraj naše, asistentske sobe, i dok sam gledala na drugu stranu nisam mogla prečud veselo brbljanje koje odande dolazi, a ja sam kao iz drugog svijeta, kao izbjeglica, osoba preživjela daleki rat koja s užasom susreće svoje prijašnje postojanje, i bježi od njega kao da je neprijatelj. Njegova su vrata bila otvorena, i pokucala sam na njih i ušla, ne pričekavši odgdvor, i vidjela sam otvorenu knjigu pred praznim stolcem, i sjela sam na stolac preko puta, položila glavu na prohladan drveni stol, i pokušala zaustaviti suze ali one su divljale u mojim očima, i što sam se više trudila, manje su me slušale, močile su mi koljena, kao kad bih prala posuđe pred malenim prozorom a voda bi kliznula niz pregaču i skupljala se na mojim koljenima, a Joni bi se motao oko mene i pričao mi o svemu i svačemu. Ja bih igrala iglice, tako da mi bude zabavno, slušala bih samo svaku treću riječ, na primjer, a onda bi on upitao, što ti misliš o tome, a ja bih počela zamuckivati, pa nisam baš dobro čula, reci mi opet, a onda bih slušala samo svaku drugu riječ, od silna napora zaboljela bi me glava, a njegov bi glas treći put bio zaglušujući i beživotan, a ja bih se uzrujala, govori glasno, ne čuje te se, zašto šapućeš ako želiš da te čujem, prskajući dosadnu vodu izvan sudopera, i vlažne bi se mrlje proširile sve do mojih čarapa, a i sada osjećam trnce vlage na koži, kao da po meni plazi kukac, i na ramenu iznenadnu toplinu, i ugodan glas, s teškim anglosaksonskim naglaskom, kako kaže, moja iskrena sućut. Podižem prema njemu svoje crveno otečeno lice, i on me meko promatra i pita, je li se to dogodilo iznenada? A ja pitam sva zbunjena, što iznenada, jer sve što mi se dogodilo ovoga jutra itekako me iznenadilo, prestravilo me, no teško da on na to misli, i kaže, majčina smrt, majčina, kaže on, kao da je ona i njegova majka, i mislim,
doista je zabranjeno lagati, kako ću se sada izvući iz ovoga, i promrmljam, ona je bila samo maćeha, a on pristojno kimne, znači da tvoja biološka majka nije živa, i već mu želim začepiti usta, i kažem pognute glave, nije, umrla je pri porođaju, kao u Bibliji. Dok je rađala tebe? pita on, a ja kažem, ne, moga brata, a on pita, koliko je godina tvome bratu? A ja šapućem, i on je umro, nekoliko mjeseci nakon moje majke, i on načas ustukne, sjeda u svoj stolac, prestravljen mojom morbidnom obitelji, i izdahne zvuk dosade, i odjednom mi izgleda kao praščić, ružičast i mek, i počinjem se smijati od silna beznađa, jer ovaj sastanak koji sam tako čekala, kao spasenje, sada mi izgleda jednako tako beznadan kao i sve što mu je prethodilo, ni više ni manje. Ponovo spuštam glavu kako bih prikrila smijeh, kako bi on pomislio da je posrijedi razumljiva provala plača, i izgleda da je to upalilo, jer mi papirnati rupčić biva uguran u ruku, i skupljam njime podivljale suze, i glava me počinje boljeti dok je podižem prema svijetlim pročelnikovim očima, i kažem mu, gotovo ga preklinjem, nećete mi vjerovati, profesore Ros, što me muči već nekoliko dana, sudbina onog drvodjelje čiju su ženu na prijevaru oteli, i na kraju mu je još bilo naređeno da je služi skupa s njenim novim mužem, i suze njegove tuge kapale su u njihove čaše. Već nekoliko dana, kako da kažem, suosjećam s njegovom boli, proklinjem njegovog naučnika koji je oteo njegovu ženu i njegovu ženu koja je s njime bila u dosluhu, no ovoga jutra, baš na putu prema vama, nešto sam shvatila. Što si shvatila? sumnjičavo me pogledava, na punim usnama još mu leži onaj zvuk, spreman da se opet vine u prostor, i pokušavam ga zaustaviti pitanjem, za čime je on plakao, po vašemu mišljenju, za čime je točno plakao dok je tamo stajao i služio ih? Kako to misliš, pa to se samo po sebi razumije, uspravi se pročelnik, plakao je nad samim sobom, za svojom ženom koja je sada bila tuđa, zbog strašne nepravde koju su mu učinili! A ja promatram njegove usne koje se samouvjereno susreću i razilaze, i kažem, da, i ja sam tako mislila sve do ovog jutra, no sada sam shvatila da nije plakao zbog nepravde koju su mu nanijeli nego zbog nepravde koju je on nanio svojoj ženi, pa on je negativac u toj legendi, čak više nego njegov pomoćnik, a sasvim sigurno više nego njegova žena. Na čemu se temelji ta tvoja tvrdnja, pita on ledeno, gotovo prijezirno, a ja se bojim da se s ovim rasplinuo i posljednji tračak povjerenja koje je imao u mene, i sada će i on biti protiv mene, no ne mogu se opustiti, vadim knjigu iz torbe i širom je otvaram. Ta tvrdnja se temelji na tekstu napisanom ovdje, zašto se uopće složio s tim da je pošalje pomoćniku kako bi dobio pozajmicu? Pa on ju je doveo u izravnu opasnost, samo zato da mu nabavi novac, i kako to da mu puna tri dana nije ni palo na pamet da je ode potražiti, tri je noći legao bez nje, ustajao bez nje ujutro, i tek je trećega dana otišao pitati pomoćnika što joj se dogodilo, i onda, kad je čuo da su je mladići zlostavljali na putu, umjesto da je uzme k sebi, da se pobrine za nju i utješi je, on se s takvom lakoćom složio otjerati je od sebe, istog trena kad mu je pomoćnik ponudio novac u zamjenu za ketubu. Zašto ne ispituje i ne zahtijeva, zašto ne pita nju, pa on ju je sam poslao u cijelu tu avanturu. Zar ne vidite? Postoji
čitav lanac zločina i nemara koji se krije ovdje,baš pred njegovim očima, neprekinut lanac zlodjela zbog kojih je izrečen strašni sud! Pročelnik mi je uputio posramljen pogled, i ubrzano je treptao, na tren sam pomislila da mi namiguje, sve dok iz njegova grla nije izišao ozbiljan glas, ali meni se ni ta žena ne čini velikom sveticom, Jara, premda nisam duboko ulazio u tu legendu, ipak mi se čini da je ona surađivala s tesarovim pomoćnikom. Kako se to može znati? navalila sam na njega, pa ne možemo je prosuđivati po njenim osjećajima ili riječima jer nijedno nije zabilježeno, ali ne možemo čak ni po njenim djelima, jer njena je uloga potpuno pasivna. Pomoćniku je šalje njezin muž, ne zna se je li dobrovoljno provela s njime tri dana ili je bila zatočena, možda ju je i on sam zlostavljao pa onda to pripisao mladićima, a zatim ju je muž izgnao a pomoćnik se njome oženio. Zar je čudo da je pristala udati se za njega nakon što je bila osramoćena na tako grozan način, zar ne vidite da legenda ne okrivljuje nju? On od mene uzima otvorenu knjigu i čita, njegove oči zabrinuto prate riječi. Da, priznaje, čini se da njena djela ne svjedoče o njenoj osobi i stoga je se ne može okriviti, čak i ako je kriva, ne može je se okriviti. Točno, nastavljam ohrabreno, ali znate li koga još ova legenda okrivljava, osim drvodjelje i njegova pomoćnika? Koga, pita on budno, a ja kažem, vas, mene, sve one naraštaje slušatelja i čitatelja koji su dopustili da ih zavede plitka poruka koja izmamljuje suze i koji su zanemarili pravi tijek događaja. Najlakše je sažaliti se nad muškarcem koji je prevaren, ponižen i uplakan, no kako se može previdjeti okrutan fatalizam detalja. Legenda namjerno navodi čitatelje na pogrešan put, stavlja ih na ispit, koji čak ni mi nismo prošli. U pravu si, uzdahne on, širi ruke kao da se ispričava, a omiljena knjiga sakrivena je duboko na njegovu krilu i ja znam da se više od nje neće rastajati, no zašto nas po tvome mišljenju legenda navodi na pogrešan put? Zašto nas po vašemu mišljenju život navodi na pogrešan put? kažem ja, a on podiže oči prema meni i u njima vidim borbu, jedno je oko na mojoj strani a drugo protiv mene. Sjećate li se što je Bog odgovorio Mojsiju, nagovaram ohrabrujuće oko, Mojsije je ispisao Toru i žalio se na odlomak koji daje izgovor spolovima, a Bog mu je rekao, sine Amramov, zapiši, i onaj koji želi griješiti griješit će! Mislite li da se pogreške mogu izbjeći? Onaj koji želi pogriješiti naći će načina da pogriješi, a mi smo oboje, izgleda, htjeli pogriješiti u čitanju ove legende, svatko od nas iz svojih razloga, i to nije strašno, jer je njih troje ionako već mrtvo i njihov je sud izvršen, ali ako pogriješimo u čitanju života, tada plaćamo pravu cijenu. I to je ono što ja želim ispitati u svojoj disertaciji, pokušat ću pronaći dodatne legende o propasti koje namjerno navode čitatelje na pogrešan put, koje im pomažu da sami sebe iznevjere, jer pogreška je prije svega predmet duha, stoga i njen ispravak
treba doći iz duha, zar ne vidite? Nebo je puno konačnih sudova koji stoje i čekaju i još nisu zapečaćeni! On je iznenađeno pogledao usku traku neba koja mu je obojila prozor, i blago se nasmijao. Zadovoljit ću se time ako pronađeš još materijala, rekao je, osobno se ne mogu sjetiti nijedne dodatne legende koja bi podupirala tvoju disertaciju, ali pokušaj, ako uspiješ, to bi moglo biti jako zanimljivo, ako ne, šteta potraćenog vremena. To se može reći za svaku stvar u životu, rekla sam, ako nam ne uspije, onda šteta potraćenog vremena, šteta je roditi se ako ne uspijemo, šteta je stupiti u brak ako ne uspijemo, a on je rekao, da, ali mnogo je lakše preispitati te stvari, njihovi su kriteriji jasniji, a ja sam rekla, oni su prilično jasni na svakom području, samo je teško to priznati. Možda si u pravu, rekao je on, ali ja ne ulazim u to, želim od tebe u roku od tjedan dana naslove poglavlja tvoje disertacije, u suprotnome nećeš moći nastaviti sljedeće godine, a ja sam se prepala, samo tjedan dana? Pa ovoga tjedna moram pokušati spasiti čitav svoj život, kako onda da to stignem, no on je bio tvrd, ovo je posljednja prilika, Jara, na mene su vršili pritisak da ti i to uskratim, no zbog tvoje teške situacije spreman sam dati ti još jednu priliku, ako smjesta ne dokažeš svoj napredak, fakultet ti neće moći više ništa ponuditi. A ako ne stignem za tjedan dana, pokušala sam biti tvrda, no on je otresito rekao, pa onda će tvoje mjesto biti dodijeljeno nekom drugom, žao mi je, i rekla sam, dobro, potrudit ću se, i teško sam ustala, a on se nasmijao, nije dovoljno truditi se, treba uspjeti, a ja sam šapnula, profesore Ros, kad biste samo znali što sam žrtvovala samo da dođem na ovaj sastanak, a on je upitao, molim? Što si rekla? Ništa, promrmljala sam, postoji trenutak u kojem više ništa ne može biti jednostavno, a on je službenim glasom rekao, da, taj trenutak je trenutak u kojem smo rođeni, ti si to izgleda shvatila kasno, a ja sam se nasmijala, ili sam se tek sada rodila, jednostavno sam se kasno rodila, i oborenih sam se očiju okrenula prema vratima, a onda sam se sjetila, znate, jednom mi je netko rekao da svaki čovjek koji čini pogrešku unaprijed zna da će pogriješiti, samo nije sposoban zaustaviti se. Ono što iznenađuje jest možda samo opseg te pogreške, ali ne i njezina priroda, a pročelnik se nacerio i rekao kao za sebe, onaj koji ne želi pogriješiti i neće pogriješiti, i vidjela sam njegova velika stopala u sandalama s remenčićima i čarapama, kako se šire prema naprijed s iritantnom lagodnošću čovjeka kod kojeg je u životu sve sređeno, i nisam se uspjela suzdržati, kao slučajno sam nagazila na njih, objema nogama, a on ih je povukao natrag, skrivajući ih pod stolom, i rekla sam, oprostite, nisam vidjela, i toliko mi je bilo neugodno da sam se približila i zagrlila ga i upitala, boli li? A on je rekao, ne, sve je u redu, i osjetila sam kako mu se od silna iznenađenja naočale tresu na nosu. Vrata asistentske sobe bila su otvorena, i nije nikoga bilo, i brzo sam ušla i zatvorila vrata za sobom. Uzak i dugačak stol protezao se dužinom cijeloga zida i kod njegova kraja nalazio se malen prozor s golemim pogledom, taj uski sporedni prozor ugurao je u sebe čitav Har ha Bait19, sa zlatnom kupolom okruženom
tamnim drvećem, i utonulim Davidovim gradom, a uokolo uske ulice kojima polagano klize automobili, kao u pogrebnoj povorci, i novi grad guta zlato dugim i oštrim vučjim zubima, tornjevi i višekatnice, a između njih tu i tamo proviruju izblijedjeli crveni krovovi kao poljski makovi posljednjega proljetnog dana, i otvorila sam prozor i izvukla van glavu, kako bih se približila blještavom prizoru, kako bih udahnula meki zrak kratkog proljeća, namirisani zrak, s tragovima mirisa vatre, i vidjela sam plamenove priljubljene uz tu uzvisinu kako uporno napreduju prema zaobljenju, zaobilazeći hram koji je odostraga bio uzak a s prednje strane širok i nalik na lava, kako je sjaj postajao čađa, i kako su kapale drvodjeljine suze u prazne čaše kada je počela velika glad, a poslije na njegove ruke rastrgane bolju, i kada su stali jedno pred drugo, dva beživotna kostura, kada je velika vatra ružičasto obojila njihove glomazne kosti, dok su sa slabošću pognuti glave kao dvije ciklame, je li ju onda zamolio za oprost i ona je rekla, ja sam oprostila ali nebo nije. Iza mene su se otvorila vrata i okrenula sam se i spazila Netu, koja je ušla u sobu svojim poskakujućim koracima, sa šalicom kave, crni joj se uvojci pomiču na glavi kao kukci, a u drugoj ruci drži gomilu papira, i kaže, gle koja gošća, podsmješljivo a ne radosno, ja već dva mjeseca radim i tvoj posao, a ja sam rekla, pa ionako ga ne radiš zbog mene, želiš pokazati da se može i bez mene, a Neta se zadovoljno nasmijala i rekla, točno, još mi je i lakše no što sam pretpostavljala, i ja sam se smijala, jer mi se zapravo sviđala njena iskrenost, i rekla sam, pa ja ti nisam nikakva prijetnja, doći ćeš tamo kamo želiš, ne brini se, ti ne bi sve u životu zeznula zbog ljubavi. Ljubavi? uplašila se ona, ne daj Bože, evo ovo je moja ljubav, i uprla je prst u hrpu papira, i zatim je prepolovila i rekla, spremna sam podijeliti svoju ljubav s tobom, hajde da zajedno pregledamo ove zadatke, kao na početku godine, i sjetila sam se kako smo bile sjedile u ovoj istoj sobi, dok maleni prozor virka na nas sa strane, olovkom bilježimo opaske na zadacima studenata Uvoda, i navečer bi došao Joni, sjeli bi na uski stol, izgužvao nekoliko papira pod sobom, i ja bih skupila svoje stvari i otišla s njim, i imala sam auru koja me čuvala, sigurnost i dom, a sada je nemam, i Neta me promatra ispitivački i kaže, promijenila si se, a ja pitam, u čemu, a ona kaže, ne znam, i gura mi papire ali ja ustuknem, ne još, imam još gomilu stvari koje moram riješiti, vratit ću se kasnije. Ona sliježe ramenima, baca se gladno na gomilu, i ja odlazim iz sobe, lebdim kao duh hodnicima svoga prošlog života, kliznem lijepim stubama ravno u autobus, koji je već lagano počeo kretati, ne znam zbog čega se tako žurim, pa kod kuće me nitko ne čeka, osim ceduljice koju nalazim na vratima, rastreseno presavijenu, i na njoj lijepim rukopisom moje majke piše, Joni slijeće u pola četiri poslije podne, dočekaj ga! s ustobočenim uskličnikom, i ulazim u mračnu kuću i ponovo čitam poruku, koliko mnogo prijetnje i straha u tako malo riječi, s majušnim uskličnikom, i kažem, jadna mama, jadna mama, možda sto puta to kažem, a zatim, jadni tata, a zatim, jadni Joni, jadni, jadni. Bacam pogled na veliki zidni sat i tamo je već skoro dvanaest, i telefoniram na aerodrom, i doista ima slijetanje iz Istanbula, u petnaest i trideset, potvrđeno, kako samo ona zna da je on u tom avionu, što li je učinila da to provjeri, da spasi moj život, taj trud koji se skupio u škrte riječi slama mi srce, i brzo pozivam taksi za aerodrom, i tek onda pogledam oko sebe, ne znam od čega
početi, i jurim u trgovinu, i kupujem kruh i vino i sireve, i povrće i voće, najviše od svega zelene jabuke, koje on najviše voli, i u susjednoj trgovini kupujem cvijeće, buket bijelog cvijeća, kao što pristaje onome tko se vraća s medenog mjeseca, i s rastućim uzbuđenjem trčim kući, i stavljam sve u hladnjak, i bacam u smeće svu staru hranu, i dižem rolete, i otvaram prozore, da uđe sramežljivo proljeće, i ono oklijeva ali naposljetku ulazi, luta sobama nježnim plesnim koracima. Odjednom sam postala korisna i marljiva, a to je nešto nalik na sreću, nedvosmisleno i jasno, čak i ugodnije od sreće jer nema straha, i odlučujem ispeći kolač njemu u čast, čokoladni kolač koji on najviše voli, i uspijevam se prisjetiti uputa i bez kuharice iako ga godinama nisam pripremala, i dok se on peče počinjem čistiti kuću, oduševljeno brišem tugu i zapuštenost, i odlučujem da ovo mora uspjeti, kad bude vidio koliko sam se trudila, oprostit će mi, kolač će ga zacijelo slomiti, ako ništa drugo, i mijenjam posteljinu, pripremam krevet za našu zakasnjelu ljubav, i skoro uopće ne mislim na Arieja, čak i kad mislim na njega, ne mislim na njega, jer previše se žurim, moje se ruke žure, i moje se noge previše žure, čak mi i srce ubrzano kuca, kao tijekom pripreme za vjenčanje, jer ovo će biti moj dan i dan dragog Jonija, koji će mi morati oprostiti. Postoji stanje kad čovjek treba pasti da bi se podigao, reći ću mu, postoji rastanak radi sastanka, a danas se mi susrećemo prvi put, pravi sastanak, i neću mu dopustiti da me odbije, ispunit ću ga ljubavlju kao što se puni prazan spremnik, i on će se puniti i puniti i od silne težine moje ljubavi neće se moći pomaknuti, i navečer ćemo otići u indijski restoran, rukom pod ruku, možda i zagrljeni, i moja će majka vidjeti da je sve u redu, da se ona ne mora brinuti jer postoji netko tko se o meni brine. Brzo se tuširam i zatim neupadljivo šminkam, kao što on voli, ne pretjerano, i oblačim bijelu haljinu, čak i ako je to malo blesavo, na običan dan imati takvu svečanu haljinu, no to je moje vjenčanje, dvorana za dolaske na aerodromu koja će se pretvoriti u mjesto moga pravog vjenčanja, i mnogobrojno pučanstvo koje slijeće sa svojim obiteljima bit će naši uzvanici, sjedit će na svojim koferima i gledati ushićen susret mladenke i mladoženje, i svi zajedno bit će svjedoci i blagosloviti nas, i svi zajedno pjevat će gromoglasno oko nas, nosit će nas na rukama i pjevati, I čut će se na jehudskim planinama i stazama jeruzalemskim glas mladoženje i mladenke glas veselja i radosti20 i kao hodočasnici krenut ćemo svi u velikoj povorci prema svetom gradu. Sva oduševljena vraćam tepih na očišćeni pod, i vadim tamni kolač iz pećnice i stavljam ga pokraj cvijeća, i ta crnobijela kombinacija podsjeća me na njega, na trenutak kada je moja ruka bila na njegovoj, i slažem jabuke u zdjelu, i skoro na svakoj od njih pronalazim tamni madež, i uzrujavam se jer ga tako nikada neću zaboraviti, okrećem jabuke tako da jedna sakrije madež one druge, i odjednom mi postaje jasno zašto među nama stvari nisu uspijevale, zato što umjesto da sakrijem njegov madež, ja sam ga još isticala, zato to nije išlo, ali neću žaliti, jer danas je dan mojega vjenčanja, i noću, na ovom ovdje krevetu, ja ću zanijeti, i sva moja bol i sva sreća, i svi strahovi i sva sjećanja, i sva razočaranja i iznenađenja, i užasavanja i čežnje, svi će se oni zajedno pretvoriti u živo biće, meko i predivno, užitak i buku, mala curica koja će za dvadeset godina kopati po starim fotografijama svojim prozirnim prstima, i odsad ću živjeti samo za nju, jer danas završava moj ljubavni
život, ovom vožnjom taksijem, s ovom brigom da mi se ne umrlja bijela haljina, moja vjenčanica. Stisnula sam se uz prozor u prepunom taksiju, i krajičkom oka vidim onaj plamen, drvo cvjeta crvenim cvjetovima iza jedne od zgrada, baklja koja nije ugasla, i vidim da onda to nisam sanjala, na putu u Jafu, to se uistinu dogodilo, i ta me krošnja podsjeća na veliku opasnost, čini mi se da je zabranjeno gledati je izbliza, kao što je zabranjeno gledati u Sunce, i skrećem pogled na ženu do sebe, mladu ženu s pokrivalom za glavu cvjetnog uzorka21, i ona priča drugoj koja sjedi do nje, starijoj, možda svojoj majci, priča joj o bebi koja se rodila u njihovoj zgradi i umrla za dva dana, i nije ga bilo moguće pokopati jer nije bio obrezan, pa su ga onda obrezali nakon što je umro, a meni prolazi kroz glavu, a što s kožicom, jesu li zajedno s njime pokopali i kožicu, ili ju je ožalošćena majka umotala u novinski papir i sakrila u ormar, kao moja majka svoju lijepu pletenicu, koja je čak i u ladici bila ispunjenija životom od nje same. Taksi se zaustavlja na ulazu, i paradnim koracima ulazim u dvoranu svoga vjenčanja, zagledavam prisutne, i malo mi je čudno što nikoga ne poznajem, pa to su moji gosti, i nitko mi ne prilazi kako bi me blagoslovio, izgleda da je teško prepoznati mladenku bez mladoženje, još malo, kad stigne Joni, sve će postati jasno, kad iziđe smrknut i ozbiljan iz glatkoga hodnika, sve dok me ne primijeti, a onda će mu lice obasjati sreća, počet će gorjeti kao ona krošnja, i ja ću potrčati prema njemu i skupa ćemo lagano koračati kroz glasove čestitanja prisutnih, koji će napokon shvatiti o čemu je riječ. Stojim tamo, skrivam se iza širokih leđa nekog mladića, za svaki slučaj, jer me odjednom lovi grozan strah da možda odande neće izići sam, možda će neka žena biti oslonjena o njegovu osunčanu ruku, široku, koja izgleda kao proteza u kombinaciji s njegovim golim tijelom, i možda se ne žuri u naš dotjerani stan nego u njen, te usamljene putnice koja ne može povjerovati svojoj sreći, i sve sam sigurnija da će se to i dogoditi, no ipak odlučujem ne odustati, vjenčanje će se održati čak i ako je mladoženja već zauzet, održat će se pod svaku cijenu, pod cijenu njegove nove ljubavi. Sletjeli putnici pristižu označenom stazom, bučna i stiješnjena stada, dobronamjerna, gledaju oko sebe iščekujući lijepa iznenađenja, i gomile ruku mašu oko mene, ruke koje vole, željne zagrljaja, a onda ga ugledam, kako sporo ide naprijed, sam, toliko sporo da se čini da hoda unatrag, toliko osamljen da se čini kako se ostali odmiču od njega, kao da ima neku bolest, i ne dijeli s njima vesele uzvike i uzbuđenje, hoda zadubljen u svoje misli, s poznatom putnom torbom preko ramena, blijeda i zabrinuta lica. U jednom trenu vidim kako njegov oboreni pogled traži, potajno me traži, sramežljivo me traži, i već želim pohitati prema njemu, zagrliti ga, no nešto me zaustavlja, kao paraliza, kao ona bolest lijepe Mazal Sajnfeld, dok mi se njegove oči približavaju, djetinje i bespomoćne, pomalo usmjerene nadolje pod psećim kutom, posramljeno iščekujući nešto dobro, usprkos svemu, i teško mekano tijelo u dječačkom hodu, i na trenutak ga vidim izdvojena, Jonija bez mene, Jonija koji ima pravo na svoj život, i kažem, daj mu, dopusti mu da ode, nemoj mu stajati na putu, jer odjednom spazim kako pokraj njega korača prozirna figura, nemarno spojena s njim, i vidim sretnog Jonija, čije oči blistaju a korak mu je hitar, i nerazmjer među njima upada u oči, i sretni me Joni ravnodušno gleda, neovisno, a jadni Joni
očajnički me traži unaokolo, i znam da čak i ako toplo krenem prema njemu, bit će to više nalik na toplinu s kojom zvijer skače na svoj plijen, i vidim kako iza njega brzim koracima hoda lijepa mlada žena u ljubičastim hlačama, i iz gomile prema njoj potrči mladić, svijetle kose, i oni se oduševljeno grle, a Jonijeve oči padaju po njima, s ljubomorom prate njihov iskreni zagrljaj, i sa svoga skrivenog mjesta i ja ih ljubomorno gledam, i postaje mi jasno da je to jedina stvar koja nas trenutačno povezuje, jedina stvar koju dijelimo, ljubomora zbog lijepog para, zaljubljenog. I sada već prolazi pokraj mene sa svojim prćastim nosom, i vidim njegova povrijeđena leđa, i začuđujuće tanak potiljak kako se okreće s jedne strane na drugu, tražeći me, usprkos svemu on me traži, i bijesna sam zbog tog bijednog traženja, nikada ti to neću oprostiti, kažem, to što si me tražio nakon što si odustao od mene, i dopuštam da me proguta gomila, pratim ga na sigurnoj udaljenosti, njegova leđa u kariranoj zelenoj košulji, s ramenima malkice povijenima, i eto on izlazi iz dvorane, hoda polagano prema stajalištu taksija, i zeleno na njegovim leđima postaje sivo, i odjednom postaje prohladno, i vidim kako se nebo otvara, i raspuknula se tanka kora svijeta, i pod njom se otkriva velik sjaj, pun elektriciteta, i mislim, ako su ovo munje, gdje su onda gromovi, kako se oni mogu razdvojiti, pa munja bez groma isto je što i mladenka bez mladoženje, i kora se još malo rastvori i čini se da munje prepolovljuju svijet, pola svijeta njemu a pola meni. Njegova polovica skoro ga je čitava progutala, stoji pokorno u redu za taksi, a ja na svojoj polovici, kradom ga promatram iza parkiranog automobila, haljina mi je umrljana prljavom kišom, kišom pomiješanom s pijeskom, i sada je teško vjerovati da je bila bijela, kao što je teško vjerovati da je bila prepuna očekivanja, čak i nade, da sam vjerovala kako ćemo se vratiti kući zbliženi, i sjesti uz kolač i cvijeće, no zaboravila sam misliti o tome što će biti poslije, na trenutak istine u kojem čovjek stoji pred čovjekom, i pred životom, slomljenim životom, osvetoljubivim, koji nas nadzire, koji neće stišati nikakva iluzija. Sjedam na mokri pločnik, pratim kako se brzo pomiče naprijed u dugačkom redu, još maloprije bio je posljednji a sada je među prvima, onaj tko ustraje, na kraju i uspije, tako ispada, sve što treba jest stajati na jednome mjestu, a ja se razbacujem od jednog do drugog mjesta i uvijek ostajem na kraju, samo zato da bih mogla otići u pravom trenu, i vidim kako gleda oko sebe u posljednjem pokušaju traženja, i u čudu gledam hoće li prepustiti svoj red zbog mene, hoće li se odvojiti i opet me početi tražiti, ali to se ne događa, i eto stiže prazan taksi i on gura unutra svoja sivkasta leđa, blijeda lica, s dubinskim tragovima akni, uvojcima kao u ovce, prćastim nosom, i već je ušao, s uzdahom sjeda na mjesto svoga novog života, i ja znam da će taj pogled na Jonija koji odlazi svojim putem, taj bolni pogled, zauvijek ostati u mojim očima, kao katarakta, i nikada se neće pomaknuti, i sve ono što će mi se još dogoditi u životu, veselo ili tužno, suočit će se posramljeno s tim prizorom, kao mjerilo prema kojem će se poslije sve gledati. U trenutku kad taksi nestaje s vidika odlazim na kraj reda, gazim njegovim velikim stopama, divlja proljetna kiša skakuće oko mene, topla i vrtoglava, s okusom pijeska, i ulazim u taksi, koji se brzo popunjava i sigurno će se vrlo brzo približiti njegovu, i tako ćemo ući u grad u neobičnoj povorci, pokrivajući jedno drugo, oslanjajući se jedno na drugo posljednji put, i drhtim od vlage i straha, jer
nas pretječu automobili sa zvukom sirene, jedan za drugim, zvižde mi u uhu kao strelice odapete iz dobro napeta luka. Da sjedim sada u taksiju s njim, držeći ga pod ruku, ne bih ih uopće primijetila, no kad sam sama, svi zvukovi postaju zaglušujući, ničega nema da upije nelagodu, i osjećam sve rupe na cesti, snažno odbacivanje, i mislim, kako ću izdržati, kako da uspijem sigurno proći kroz ovaj dan, ovu večer, kamo da odem. Ponovo prislanjam lice na prozor, ali zatvaram oči, vani nemam što vidjeti, unutra nemam što vidjeti, vidim samo Arieja kako hoda po svojoj kući među tješiteljima kao lav u kavezu, i nagađam kada će doći trenutak u kojem će on izići iz njega pod nekom izlikom i doći k meni, potpuno mi je jasno da će se to dogoditi, neće on samo tako moći odustati od moje ovisnosti o njemu, od naših bolesnih igrica, no večeras ga čeka iznenađenje, jer vrata će mu otvoriti Joni, razočaran što to nisam ja, a Arie će stajati pred njim, razočaran što to nisam ja, i tako će oni stajati oči u oči, dva muškarca moga života, koja su uspjela izgurati jedan drugoga a zatim svaki sebe samoga, i ostavila me potpuno samu, da protrnem od urlika sirena. Kad stignemo do grada, taksi se počinje prazniti, ljudi uzimaju svoje kofere i izlaze, i samo ja ostajem, i vozač se okreće prema meni i pita kamo da me odveze, a ja ostajem razjapljenih usta kao riba na suhom, jer o tome baš i nisam razmišljala, a on puca od smijeha, dušo, ako nemaš kamo ići, možeš poći sa mnom mojoj kući, i skoro odlučujem otići svojim roditeljima ali teško mi je nositi se s pitanjima kojima će me obasuti, i onda kažem, na fakultet, a vozač se čudi, zar u ovo doba? Zar si tako marljiva? Jer već počinje padati mrak, a ja ne odgovaram, nemam snage za razgovor, i opet vidim bolnički dimnjak iz kojeg kulja dim, to je žrtveni dim koji se predstavlja kao dim odgonetke, obavija teško Tircino tijelo, pokraj tamnog prozora, čeka samo mene. Pred ulazom u fakultet taksi se zaustavlja, i ja teško izlazim, vozač pita, što je s koferom, a ja kažem, nemam kofer, a on se čudi, zar si tako išla u inozemstvo, bez ičega, a ja kažem, nisam išla u inozemstvo, samo sam išla dočekati nekoga tko se vraćao. Pa gdje je on onda? Zašto si sama? čudi se on, a ja kažem, to je dobro pitanje, o tome se može napisati čitava knjiga, i uspinjem se lijepim stubama, protiv struje, jer sada svi silaze, teku slapovima padajućih stuba u pjenušavom toku, i samo se ja uspinjem, brzo trčim da ne bude prekasno, kao da o tome ovisi čitav moj život, i ulazim u knjižnicu, i neupadljiv miris knjiga obavija me, i molim od knjižničarke jednu knjigu, a ona kaže, ali taj je primjerak već rezerviran, ne možete je iznijeti, a ja kažem, neću iznijeti, ja čitam ovdje. Zatvaramo za petnaest minuta, upozorava ona, a ja kažem, u redu, dovoljno mi je petnaest minuta, i s knjigom u ruci sjedam za stol sa strane, i listam dok mi ruke drhte, čak i ne znam što tražim, ali kad nađem, znat ću. Oko mene se svi počinju spremati, iz daljine vidim Netu kako trese svojim kukcima i ubacuje hrpu papira u veliku torbu, i samo sam još ja udubljena u svoju knjigu kao majka u novorođenče, provjeravajući njegove savršene udove, bez prestanka promatrajući sa svih strana, i znam da nas nikakvo okrutno ustrojstvo ne može rastaviti, i kad preko razglasa objavljuju da svi moraju napustiti knjižnicu, odlazim u udaljeni kut i legnem među police, na grub tepih, osluškujem kako iz
njega dolaze meki koraci, i čujem kako glavna knjižničarka požuruje ostale zaposlenike, danas moram na vjenčanje, kaže, moram zatvoriti, i za nekoliko minuta gase blistava svjetla, ostaje gorjeli samo blijedo svjetlo za izvanredne situacije, i znam da sam do sutra ujutro zatočena ovdje, bez hrane i bez vode i bez ikoga, samo ja i moja knjiga. Prvi put otkad je sve počelo dišem punim plućima, pužem prema blijedoj svjetiljci i sjedam pod nju, čuje se samo šapat listova kako se širi velikim dvoranama, i nastavljam tražiti sve dok ne spazim onu legendu, i znam da sam pronašla točno ono što sam trebala, legendu o svećenikovoj kćeri koja je prešla na drugu vjeru na večer Propasti, i otac ju je oplakivao sedam dana, i treći dan ona je došla k njemu i stala pred njega i rekla mu, oče, to sam učinila samo da spasim tvoju dušu, no on je odbio prekinuti korotu i suze su mu kapale sve dok nije umrla, a onda je prestao i presvukao se i zatražio kruha, i bila sam sigurna da sam već jednom čula tu legendu, prije mnogo godina, kad mi ju je mama čitala jedne večeri, dok nije bilo struje i svi troje sjedili smo uz jednu svijeću, a tata je rekao, zašto joj to pričaš, zar ne vidiš da je to pretužno.
chiarissima & kokica
Prevoditeljicine bilješke
1
Negev - pustinjsko područje u jugoistočnom dijelu Izraela
2
even - hebr. kamen
Tisha B'Av - židovski dan žalosti na koji se cjelodnevnim postom obilježava razaranje jeruzalemskoga hrama 3
4
kipa - obredna židovska kapa koju nose muškarci
5
kadiš - molitva za umrloga
6
Har ha Bait - najsvetija točka u Jeruzalemu gdje se nalazio židovski hram
7
micva - sveto djelo ili obveza u židovstvu
8
Jom Kipur - Dan pomirenja
ketuba - bračni ugovor koji dobiva mlada na vjenčanju, u kojem su navedene dužnosti i obveze muža prema njoj 9
10
hupa - svadbeni baldahin
11
ješiva - vjerska židovska škola za muškarce
12
mošav - naselje u Izraelu u kojem je dopušteno privatno vlasništvo
13
Brit Mila - židovski običaj obrezivanja muškog djeteta osmi dan po rođenju
14
mohel - vjerski školovan čovjek koji obrezuje na ceremoniji Brit Mila
15
Talbia - jeruzalemska četvrt
16
hebr. - ajala košuta; arie lav
minjan - broj koji se odnosi na dvanaest muškaraca starijih od trinaest godina, potreban za održavanje molitve 17
18
U židovstvu se za sedmodnevne korote muškarci ne smiju brijati.
- Har ha Bait sveto mjesto u Jeruzalemu, uzvisina na kojoj je nekoć bio veliki židovski hram, a danas je muslimanska džamija 19
20
I čut...- pjesma koja je dio židovskoga obreda vjenčanja
Pokrivalo za glavu obvezno je za sve udane židovske žene koje drže do vjerskih propisa. 21
Bilješka o spisateljici
Zcruya Shalev rođena je 1959. u kibucu Kinneret. Magistrirala je teologiju. Radi kao književna urednica u nakladničkoj kući Keshet. Za svoje bestselere, Ljubavni život i Muž i žena, nagrađena je Zlatnom i Platinastom književnom nagradom izraelske Udruge izdavača te nagradom ACUM (1997., 2003. i 2005.). Oba romana bila su na vrhu top-ljestvica bestselera u nekoliko zemalja. Zeruya Shalev osvojila je njemačku književnu nagradu Corine (2001.) i francusku nagradu Amphi (2003.), a za roman Muž i žena nominirana je za nagradu Femina 2002. godine. Svoju trilogiju o međuljudskim odnosima završila je 2005. Romanom Kasna obitelj, koji je pisala oporavljajući se od teških ozljeda zadobivenih tijekom samoubilačkog napada na autobus koji se zbio nedaleko od njezine kuće. Živi u Jeruzalemu s trećim suprugom i dvoje djece.
