J.J. WILKES DALMATIA London, 1969
1. GRCI U DALMACIJI I. Istraživanje, trgovina i naseljavanje u 4. st. pr. Kr. Osnivanje grčkih kolonija Epidamna u predgorju Dirahija i Apolonije u Valonskom zaljevu pred kraj 7. st. pr. Kr., dovelo je stanovništvo dalmatinskih otoka i obale u redoviti trgovački dodir s grčkim svijetom. Najjasniji znak toga je korintska keramika koja se počinje prodavati uzduţ obale tijekom 6. st.1 Fočani su vjerojatno bili prvi meĎu Grcima koji su poduzimali istraţivačka putovanja u Jadran. Herodot biljeţi da su "Fočani bili prvi od Grka koji su poduzimali duga putovanja i oni su Grke upoznali s Jadranom i Tirenijom, s Iberijom i gradom Tartezom". Nije nam poznato koliko su koristi Fočani izvukli iz svoga poznavanja Jadrana. Najvjerojatnije su traţili put za trgovinu kositrom, pa kada su ga jednom pronašli u Hispaniji, svoje su napore koncentrirali na taj prostor.2 Najdojmljivija pojava o grčkom poznavanju ilirskih naroda i njihovih zemalja je uporno odrţavanje pogrešne predodţbe o poloţaju Jadrana u odnosu na njihov vlastiti svijet i Sredozemlje u cjelini. U 4. st. još se uvijek na široko vjerovalo da je sjeverni kraj Jadrana vrlo blizu Crnom moru i ušću Dunava, te da ih dijeli samo uska prevlaka. Ovo vjerovanje vjerojatno je izraslo iz sličnosti imena naroda u Istri i grčkog naziva za Dunav (Ister). Ovu misao biljeţi Teopomp, a od njega je preuzimaju mnogi kasniji autori, uključujući i Pseudo-Skimna.3 Pseudo-Skilakov Periplus donosi drugačiju verziju priče: on govori o jednom odvojku Dunava koji protječe kroz područje Istre i utječe u Jadran.4 Moţda su neki Grci otkrili da je prelaskom niske barijere Julijskih Alpa i ulaskom u gornju dolinu Save oko Ljubljane, moguće odatle rijekom ploviti sve do Crnog mora. Postojanje i ponavljanje ovih priča o prevlaci i odvojcima Dunava koji utječu u Jadran, govori da je vrlo malo Grka putovalo ovim prostorom prije nego su uspostavljene kolonije na obje strane Jadrana. TakoĎer sugerira da grčki trgovci nisu odlazili od obale daleko u kopno sve do puno kasnijeg vremena, te da je vrlo mala mogućnost postojanja kopnene trgovačke rute koja bi vodila od vrha Jadrana do Egeja. Najstariji poznati pisani podatak o narodima koji ţive uzduţ dalmatinske obale javlja se u djelu Europe Hekateja iz Mileta, pisca iz 6. st. pr. Kr., čiji su dijelovi sačuvani kod Stefana 1
R.L. Beaumont, JRS, 56 (1936), 166 i d. Hdt., I., 163. O trgovini kositrom vidi M. Cary, JHS, 44 (1924), 166 i d. 3 Pseudo-Scymnus, lin. 369-71 (GGM, I., p. 211). 4 Pseudo-Scylax, c. 20 (GGM, I., p. 26). 2
Bizantinca. Ovdje su po alfabetskom redu nabrojeni Kaulikoi, Liburnoi, Mentores, Syopioi i Hythmitai, dok su Japodi zabiljeţeni kao Iapygia, po imenu mjesta (polis) u Italiji i u Iliriji.5 Prva sačuvana suvisla bilješka o ovom prostoru preţivjela je u djelu Periplus Pseudo-Skilaka iz Kariande, nastalom oko 330. pr. Kr. Djelo koristi rezultate nedavnijih putovanja, iako sadrţi i puno raniji materijal. On imenuje Liburnoi. Illyrioi (što je općenita oznaka za sve narode izmeĎu Liburnije i Kaonije), Hierastamnai (drugačije nepoznati), Boulinoi, Hylloi, Nestoi, Manioi, Autariatai, Enchelleis (koji se smještaju oko Bokokotorskog zaljeva), te konačno Taulantioi u zaleĎu Epidamna.6 Puno kasnija kompilacija, ali koja koristi ranije izvore uključujući Teopompa, je Pseudo-Skimnov Periegesis (oko 110. pr. Kr.). U dugom opisu obale on nabraja Ismenoi, Mentores, Pelagonoi, Liburnoi, Boulinoi i Illyrioi. Kao i kod Pseudo-Skilaka, ovo posljednje ime je općeniti naziv za skupinu pojedinačnih naroda.7 Na temelju ova tri datirana izvora, zajedno s fragmentima kod drugih pisaca koji se javljaju kod rimskih autora (Plinije, Strabon, itd), moguće je rekonstruirati političku i etničku geografiju istočnog Jadrana od Istre do albanskog Drila (Drim) u 4. st., prije nego se ova slika prilično promijenila kao rezultat velikih preokreta povezanih s pokretima keltskih naroda pred kraj 4. i početkom 3. st. pr. Kr. Tek nakon toga nastaju prve bilješke o dobro poznatim narodima priobalnog područja, kao što su Delmati, Ardijejci, Daorsi i drugi. Samo u sjevernoj Dalmaciji, s Liburnima i Japodima, postoji naznaka kontinuiteta od najranije faze grčkog istraţivanja do rimskog perioda. Postoji tradicija po kojoj su Liburni nekoć zauzimali veliki dio istočnojadranske obale. U 8. st. korintski kolonisti pod vodstvom Kersikrata izbacili su ih s otoka Korkire (Krf), dok stihovi Apolonija RoĎanina biljeţe da su nekoć vladali otocima srednje Dalmacije.8 U 4. st. smješteni su na sjevernom dijelu obale, koji je i nazvan po njima. Pseudo-Skilak ih smješta juţno od Histra i sjeverno od rijeke Katarbates. To bi mogla biri rimska rijeka Tedanius (Zrmanja), kako misli Müller, ali je vjerojatnije da se radi o rijeci Titius (Krka), koja u 1. st. pr. Kr. predstavlja juţnu granicu Liburna. Isti autor nabraja brojna liburnska naselja (poleis) uzduţ obale. Tradicionalno čitanje ovog teksta interpretira se kao popis gradova koji u rimskom periodu postoje na sjevernoj obali Liburnije izmeĎu Istre i rijeke Zrmanje, Tarsatica (Trsat kod Rijeke), Lopsica (Sv. Juraj), Senia (Senj), te Ortoplini (Stinica). No, novo čitanje rukopisa koje donosi M. Suić, otkrilo je imena naroda, ne samo na sjeveru, već i u Ravnim Kotarima juţno od Zrmanje. Ukoliko je ovo čitanje točno, tada Pseudo-Skilak nabraja Apsyrtai (Apsirtidi), Alypsoi (Lopsica), Olsoi, Nedetai (Nedinum), Ainonoi (Aenona) i Iaderatinoi (Iader), dok Katarbates mora biti rijeka Titius.9 Nabrojeni su kvarnerski otoci: Elektrides (Jantarni otoci) što obuhvaća velike otoke Krk, Cres i Lošinj, Mentores ili Mentorides su vjerojatno Rab (Arba), Pag (Cissa) i manji otoci u ovom 5
FgrHist, I., 93-7. Kaulikoi su spomenuti i kod Apolonija RoĎanina, IV., 324, kao i kod Plinija NH, III. 130 (Culici). Syopioi i Hythmitai nisu drugačije poznati. 6 Pseudo-Scylax, c. 21-26. O vremenu nastanka vidi Fr. Gisinger, RE 3 A (1929), 635 i d. 7 Pseudo-Scymnus, Il. 369-438. O vremenu nastanka i korištenim izvorima vidi Fr. Gisinger, RE 3 A (1939), 661 i d. 8 Apol. Rhod., IV., 564. 9 M. Suić, Rad, 306 (1955), 121 i d.
arhipelagu. Otok Istris koji po Pseudo-Skilaku mjeri 310 sa 120 stadija (40 sa 15 milja), teško moţe biti poluotok Istra, već vjerojatnije Cres ili neki slični otok.10 Nakon Liburna dolaze Illyrioi, koji od Liburna obalom doseţu sve do Korkire (Krf).11 To je zajednički naziv za sve narode uzduţ tog dijela obale, iako ga Pseudo-Skilak koristi za skupinu malih naroda izmeĎu Liburna i rijeke Nestos, rimske Hippius (Cetina). Hierastamnai ne navodi niti jedan drugi izvor, dok su Hylloi, potomci Heraklovog mitološkog sina Hila, svoje ime dali rtu Planka juţno od Šibenika, peninsula Hyllica, koji se takoĎer povezuje i s herojem Diomedom (promunturium Diomedis). Neki trag Bulina moţe se naći u Bulinia, mjestu označenom na Peutingerovoj karti izmeĎu Trogira (Tragurium) i Omiša (Oneum/Almissa). Ove narode izmeĎu rijeka Krke i Cetine nije moguće precizno locirati. Pseudo-Skimno ih nabraja u drugačijem rasporedu od Pseudo-Skilaka, smještajući Buline izmeĎu Liburna i Hilejaca.12 Slijedeći su Nestoi koji obitavaju oko rijeke Nestos (Cetina).13 Dio obale izmeĎu rta Planka i sjevernog kraja poluotoka Pelješca nazivan je Manios kolpos (zaljev), koje ime je preţivjelo u grčkom dokumentu iz Salone, datiranom u 56. pr. Kr.14 Osim dva otoka, Ise i Farosa, Pseudo-Skilak biljeţi još dva otoka u ovom zaljevu, Krateia i Olunta, vjerojatno Brattia (Brač) i Solentia (Šolta).15 Manioi su ţivjeli oko rijeke Naron, rimske Narenta (Neretva).16 Dio Pseudo-Skilakovog djela u kojemu se navodi prostor izmeĎu Narona i Ariona (vjerojatno rimski Drilo, albanski Drim) oštećen je preko mogućnosti restauracije. Izjava da Naron istjeće iz jezera stvorila je prilično poteškoća mnogim znanstvenicima, pa su ga neki pokušali izjednačiti s močvarom Hutovo blato, ali to ne moţe biti točno jer Neretva ne protječe kroz njega, a niti igdje u njegovoj neposrednoj blizini. Zbog toga izgleda najrazumnije prihvatiti Suićev prijedlog po kojemu je autor podatka kojega koristi izvor zamiješao Neretvu i Drim, te da je jezero na kojega se podatak odnosi Skadarsko jezero iz kojega je Drim protjecao u raznim vremenima kroz povijest.17 Jedini dobro poznati narod u ovom području koji navodi Pseudo-Skilak su Autariatai, moćni narod koji se nekoć s Ardijejcima sporio oko vlasništva nad solanama uz zajedničku granicu. Oni su vjerojatno 10
Elektrides su ime dobili po antičkom trgovanju jantarom (elektron) koji se transportirao s Baltika preko središnje Europe do sjevera Italije i vrha Jadrana, a odatle u istočno Sredozemlje. Ime biljeţe Pseudo-Skilak, c. 21; PseudoSkimno, l. 347; Pseudo-Aristotel, mir. ausc., 81; Apolonije RoĎanin, IV., 505 i d; Strabon, V., 1, 2; Plinije, NH, III., 152, XXXVII., 32; Pomponije Mela, II., 14. Mentores: Pseudo-Aristotel, mir. ausc., 104. Mentorides: Pseudo-Skilak, c. 21. Ismenoi, koje Pseudo-Skimno navodi zajedno s Mentores, nisu zabiljeţeni u drugim grčkim izvorima, ali se vjerojatno radi o Plinijevim Himani (NH, III., 139), vidi niţe, str. 484. 11 Pseudo-Scylax, c. 22. Narod zvan Illyrioi je mali narod oko prostora Skodre i Lisa (Plin. NH., III., 144; Illyrii proprii dicti vidi str. 166), iako su već Grci koristili ovaj naziv da bi opisali sve narode izmeĎu Liburna i Epira. Koncept Ilirika koji se proteţe od Jadrana do Dunava pripada isključivo rimskom periodu. 12 "Diomedov rt ili, po drugima, poluotok HiliĎana", Plin. NH, III., 141. Boulinoi se javljaju u kasnijim bilješkama kod Plinija i Ptolemeja; vidi str. 486. Ime Bulinia ne nalazi se na Peutingerovoj cestovnoj ruti, već je većim slovima napisano preko ceste izmeĎu Andetrija i Magnuma (od Muća do Baline Glavice), pa se moţe odnositi na naziv područja. 13 Pseudo-Scylax, c. 23-4; Apoll. Rhod., IV., 337, 1213, naziva ih Nestaioi. Vidi i Steph. Byz. s.v. Nestos, polis i rijeka u Iliriji. 14 Pseudo-Scylax, 23. O salonitanskom dokumentu vidi VAHD, 48 (1925-6), 5 i d, te gore, str. 39: "... unutar] Manijskog [zaleva ...". 15 Pseudo-Scylax, c. 23; cf. Suić, op. cit., 129, 172-3. 16 Pseudo-Scylax, c. 24: "nakon Nesta dolazi rijeka Naron ... a stanovnici ovdje su ilirski Manioi". 17 Pseudo-Scylax, c. 24; cf. Suić, op. cit., 127, 174-5, te GZMS, 8 (1953), 111-29.
ţivjeli uz gornju Neretvu oko Konjica.18 Slijedeći dolaze Enchelei oko Bokokotorskog zaljeva (rimski sinus Rhizonicus). Legenda kaţe da je Kadmo Feničanin kopnenom rutom iz Grčke došao meĎu ovaj narod, ovdje se nastanio i postao njihovim kraljem. Bio je počašćen hramom nedaleko Zaljeva, a legenda, koja potječe čak iz 5. st. pr. Kr., kaţe da je dao ime gradu Bouthoe, rimska Butua (Budva). Enhelejci se u različitim vremenima smještaju na različiti prostor. Hekatej ih stavlja u sjeverni Epir, kao i nedaleko Apolonije i nedaleko rijeke Drilo.19 Osim imena ilirskih naroda zabiljeţenih kod ranih grčkih autora, raširenost grčkih kultova uzduţ dalmatinske obale (u najvećem broju slučajeva vjerojatno heleniziranih postojećih domaćih kultova), svjedoći o širenju Grka u Jadran tijekom 5. i 4. st. i njihovom bliskom dodiru s odreĎenim prostorima.20 Najraširenije oko Jadrana kao cjeline bilo je oboţavanje Diomeda; ovaj je kult naročito čest na italskoj obali, posebno u sjevernoj Apuliji. Iz ovog se prostora vjerojatno raširio preko Jadrana do rta Planka.21 Na jugu meĎu Enhelejcima legenda o Kadmu potječe još iz 5. st., dok na krajnjem sjeveru ime otoka Apsirtida u Kvarneru odraţava pothvate Argonauta koji su plovili mitskim ogrankom Dunava koji utječe u vrh Jadrana. Moţda su se neki elementi tradicije mogli proširiti s juga, gdje je, po Pliniju, mali grad Olcinij (Ulcinj) dobio ime po KolhiĎanima.22 Stvaranje veze izmeĎu italskih (V)eneta na sjevernom Jadranu i paflagonijskih naroda istog imena, vjerojatno je razlog za uvoĎenje heroja Antenora. On je navodno putovao u Jadran nakon pada Troje, gdje se dovodi u vezu s Korkirom Nigrom.23 Arheološki nalazi grčke trgovine pokazuju da su narodi na dalmatinskoj obali bili donekle manje zanimljivi trgovcima od onih na drugim dijelovima Jadrana. Strabon biljeţi Teopompovu priču da se kijska i tasoska keramika moţe pronaći u koritu rijeke Narente.24 Pseudo-Aristotelov traktat O čudesnim stvarima biljeţi "kada bi se Mentores, koji ţive blizu Jadrana, uspinjali na ovaj vrh (Delphium izmeĎu Mentorice i Istrianon) mogli su vidjeti brodove koji plove u Pontu (Crnom moru). Postoji mjesto u procjepu, usred kojega, kada se odrţava zajednički sajam, ovamo trgovci iz Ponta donose lezbijske, kijske i tasoske proizvode, a korintske amfore oni koji dolaze iz Jadrana (c. 104)." Jasno je da su priče o kopnenoj trgovačkoj ruti izmeĎu Crnog mora i Jadrana bile povezane s mišljenjem o postojanju prevlake izmeĎu ova dva mora i s pričom o ogranku Dunava koji utječe u Jadran, te podzemnim rijekama koje spajaju Jadran i Egej. Ova posljednja priča je vjerojatno izvučena iz čudnog ponašanja rijeka u kraškom zaleĎu Dalmacije, koje često nestaju 18
Pseudo-Scylax, c. 24; cf. strabo, VII., 5, 11. Nekoć moćan narod, krajem 4. st. preselili su se istočnije, a veliki broj ih je konačno završio u porječju rijeke Strimon. U kasnijim izvorima nema ni traga nekima od njih koji bi preostali u staroj domovini nedaleko Jadrana; cf. Zippel, 34 i d. 19 Pseudo-Scylax, c. 25 ih smješta oko Bokokotorskog zaljeva, ali kasnije su bili u Damastionu kod Apolonije, Strabo, VII., 7, 8. Legenda o Kadmu i Butui zabiljeţena je u Etymologicum Magnum, 207, 13. Za raširenost legendi o Jadranu vidi Beaumont, 196 i d. 20 Beaumont, Appendix I., 194 i d. 21 Vidi bilj. 2, str. 5. 22 Legenda o Apsirtidima javlja se kod Teopompa, navodi ju Pseudo-Skimno. l. 307; o Olciniju, Plin. NH, III., 144: "Olcinij, ranije zvan Kolhinij, osnovali su Kolhi". Za datiranje legende o Argonautima u Jadranu vidi Beaumont, 197. 23 PotvrĎen je na Korkiri Nigri, Dictys Cretensis, V., 17. Za vezu s Enetoi: Strabo, XIII., 1, 53; Pomp. Mela, II., 60; Liv. I., 1. 24 VII., 5, 9.
pod zemljom da bi se ponovo pojavile na drugoj strani planina. na sličan je način veza izmeĎu Dunava i Jadrana mogla biti povezana s ponašanjem rijeke Timava u istarskom kršu, koja se takoĎer dovedi u vezu s putovanjem Argonauta. Ono što arheološki nalazi govore je da su grčki proizvodi u Dalmaciji do svojih odredišta dolazili kroz Jadran.25 Da bi mogla postojati trgovina na bilo kojem nivou, morala je postojati neka realna osnova trgovačke razmjene, a teško je zamisliti što bi to moglo biti. Osim srebra u planinama sjeverne Albanije, koje su iskorištavali Korinćani, dalmatinska obala nije imala ništa za ponuditi trgovcima iz grčkih gradova na jugu.26 Tek nakon što su ustanovljena stalna naselja na dalmatinskim otocima, otpočela je redovita razmjena, ali to je bilo samo na lokalnom nivou. Iliri su mogli ponuditi sol, ţitarice i stoku, kojima su otoci oskudjevali. Sa svoje su strane Grci mogli ponuditi vino i tvorničke proizvode iz Grčke.27 Nepostojanje bilo kakvog lokalno kovanog novca sve do kolonizacije u 4. st., pokazuje nedostatak razvijene trgovine izmeĎu naseljenika i domaće populacije. Iako ne postoje dokazi o udaljenoj trgovini izmeĎu Istoka i Jadrana, neki su grčki proizvodi vjerojatno dosezali Dalmaciju preko Makedonije i Peonije, a zatim uzduţ doline Drima do područja Lisa i Skodre. Atička keramika iz 5. st. otkrivena je na prijelazu preko Drima kod Skodre, što je pogodno mjesto za trgovište, a korintska brončana figura iz 6. st. naĎena je u Gourizi istočno od Skodre.28 Grčka trgovina s dolinom Neretve vjerojatno je otpočela krajem 6. st. Pseudo-Skilak biljeţi da je ova rijeka pogodna za plovidbu triremama i trgovačkim brodovima, koji su plovili čak 10 milja u kopno do trgovačkog središta.29 Na otocima i obliţnjem kopnu nalazi se korintske keramike, ali nema dokaza da su Grci ti koji su trgovinu nosili na bilo koju udaljenost u kopno.30 Grči import koji je dosegao unutrašnjost vjerojatno je putovao istom rutom koju su stoljećima kasnije koristili Dubrovčani za trgovinu s Turskim Carstvom, dok je samo nekoliko predmeta doseglo zaleĎe Hercegovine.31 Činitelji koji su ograničavali trgovinu su očevidni. Masovno proizvoĎena dobra putovala su samo na kraće udaljenosti, dok je promet s unutrašnjošću bio utemeljen samo na prodaji skupih proizvoda nekolicini bogatih obitelji na tom prostoru. Neprijateljstvo domorodačkog stanovništva nikada se ne navodi kao razlog nezainteresiranosti Grka. Za putnika iz 4. st. narodi s dalmatinske obale bili su vrijedni paţnje i gostoljubivi, uţivali su zadovoljstva mirnog društva,32 ali jedva stoljeće kasnije ilirski Ardijejci prokleti su kao barbarski pljačkaši gradova zapadne Grčke. 25
Beaumont, 199 i d. O. Davies, RME, 239. 27 Sol i stoku spominje Etymologicum Magnum, 138; cf. Strabo, VII., 5, 11. 28 Beaumont, 184 i d, bilj. 181, te 201. 29 Pseudo-Scylax, c. 24: "Nakon Nesta je rijeka Naron. Njeno ušće je široko, pa trireme i trgovački brodovi plove uzvodno do trgovišta (emporion) koje je smješteno 80 stadija od mora". 30 Beaumont, 186, bilj. 185-6. 31 Za ono malo importa što je dosegao unutrašnjost vidi niţe, str. 410. 32 Pseudo-Scymnus, Il. 422-5 i niţe, str. 177. Odsustvo dokaza o ilirskoj pirateriji prije vremena Agrona (umro 230. pr. Kr.) naglašava Harry J. Dell, Historia, 16 (1967), 344 i d, a najvjerojatnije su Etruščani bili ti koji su bili odgovorni za pljačkanje brodova po Jadranu. 26
Prvo grčko naselje zabiljeţeno u Dalmaciji bilo je knidska kolonija na otoku Korkira Nigra (Korčula), tako nazvano zbog svoje sutropske vegetacije kako bi se razlikovalo od svog čuvenijeg juţnijeg imenjaka (Krf). Početkom 6. st. KniĎani su zaduţili Korkirane spasivši 300 dječaka od surove odmazde Periandera, korintskog tiranina, a prijateljstvo koje je nakon toga uspostavljeno izmeĎu ova dva grada uskoro je potvrĎeno kolonizatorskim pothvatom u Jadranu.33 Ime Korkira KniĎani su prihvatili kao znak poštovanja prema svojim prijateljima, ali je takoĎer moguće i da je dio naseljenika došao i iz Korkire. Poloţaj kolonije nije nam poznat, ali kako je veći dio otoka stjenovit i neplodan, postoje samo tri vjerojatna mjesta za ovu vrstu naselja. Na sjeveroistočnom dijelu otoka današnji grad Korčula dominira prolazom izmeĎu otoka i kopna. Ovo bi bilo odlično mjesto za koloniju, mali poluotok s dobrim lukama. No, za sada nema nikakvih dokaza o grčkom naseljavanju na ovom mjestu. Drugi mogući poloţaj je Lumbarda, koja se nalazi na jugoistoku otoka i ima odličnu luku. Ovo je mjesto u 4. st. odabrala Isa za vlastiti kolonizacijski pothvat, a ovaj bi mogao biti dodavanje već postojećem naselju. Treći poloţaj je Vela Luka na zapadu otoka, gdje je naĎena jedna korintska posuda.34 Ovdje postoji više obradive zemlje nego na drugim mjestima, a novac iz 4. st. s legendom KORKURAIWN prije će pripadati knidskom no isejskom naselju jer nemamo dokaza o autonomiji ovog potonjeg.35 Prikaz klasa ţita na tom novcu više ukazuje na naselje u Vela Luci, gdje je puno zemlje pogodne za uzgoj ţitarica.36 Ništa nam nije poznato o kasnijoj povijesti ove knidske kolonije.
II. Kolonizacija u 4. st. pr. Kr. Diodor Sicilski biljeţi da je 385. pr. Kr. tiranin Dionizije Sirakuški odlučio osnovati gradove u Jadranu. Namjera mu je bila uspostaviti nadzor nad Jonskim morem, kako bi mogao osiguravati put do Epira i luke za svoje brodove, dok je istovremeno usvojio politiku slanja oruţja i oklopa Ilirima za rat protiv epirotskih Mološana. Istovremeno su Parani, djelujući po naputku proročišta, poslali koloniste u Jadran i uz Dionizijevu podršku ih naselili na Faros. Slijedeće godine su otočki domoroci, kojima je bilo dopušteno ostati u svom utvrĎenju, napali koloniju i pozvali pojačanja s kopna. Nekoliko godina ranije Dionizije je bio osnovao vlastito naselje u Lisu, pa kada su Iliri prešli na Faros u svojim malim brzim brodovima (lembi) i pobili mnoštvo kolonista, Dionizijev je namjesnik je s flotom trirema otplovio iz Lisa i potukao domoroce, mnogo ih zarobivši.37 Neki znanstvenici nastoje ispraviti Diodorov tekst, u smislu da je flota došla iz
33
Pseudo-Scymnus, l. 421; cf. Strabo, VII., 5, 5 i Plin. NH, III., 152. AEM, 9 (1886), 33, bilj. 5. 35 Brunšmid, 69, bilj. 1. O isejskom naselju vidi str. 10. 36 Iako su bili voljni putovati u izolirane trgovačke postaje, Grci se nikada nisu naseljavali u kolonije gdje ne bi imali dovoljno zemlje za vlastiti uzgoj hrane. 37 Diod. XV., 13, 1; 14, 2. 34
Dionizijeve kolonije Ise, a ne iz Lisa.38 Ova prva je bila sirakuška kolonija i već je postojala u 4. st., kada je i sama kolonizirala otok Korkiru Nigru.39 TakoĎer je točno da bi manje vremena bilo potrebno za pokretanje spasilačke operacije iz Ise nego iz Lisa, ali to samo po sebi ne isključuje Lis jer Diodor ne govori koliko je vremena floti trebalo da stigne do Farosa. Ne postoji ništa grčkoga u povijesti Lisa, ali kada se on ponovo javi u povijesti to će biti kao ilirsko uporište.40 Malo je poznato o povijesti grčkih gradova u Dalmaciji. Isa i Faros kovali su vlastiti novac. Postoji nekoliko natpisa, uglavnom porodičnih nadgrobnih spomenika.41 Jedan kameni natpis iz Farosa govori o najranijim sukobima ovoga grada i spominje "oruţje zarobljeno od Jadastina i njihovih saveznika", ilirskog naroda koji je ţivio u zaleĎu Salone,42 dok bi se fragment odluke koja biljeţi poslanstvo u Delfe mogao ticati istih dogaĎaja. 43 Točan poloţaj grada nije identificiran, ali je gotovo sigurno da je bio u Starigradu na sjeverozapadnom dijelu otoka. Natpis iz Lumbarde na Korkiri Nigri biljeţi odluku o osnivanju isejske kolonije, u neko vrijeme tijekom 4. st.44 To bi mogao biti rezultatom graĎanskih nemira (stasis) ili prenapučenosti metropole. Navode se detalji ugovora izmeĎu naseljenika i lokalnih zemljoposjednika Pula i Daza, koji su obojica Iliri. Veći dio teksta tiče se udjela zemlje, dodijeljenog obitelji svakog naseljenika, unutar i izvan bedema novog naselja; takoĎer se ureĎuje kasnije dodjeljivanje nezauzete zemlje. Popis imena kolonista organiziran je po tri dorska plemena (što je pripadajuće sirakuškoj koloniji), Dymanes, Hylleis i Pamphyloi. Najraniji novci koje su kovala ova dva grčka grada modelirani su po teţim sirakuškim tipovima. U Farosu najranija skupina ima glavu Zeusa, koja je krajem 4. st. zamijenjena novom serijom s Perzefonom i Artemidom. Prva serija isejskog novca nosi legendu IONIO(S), što je moţda starije ime otoka. Krajem 4. st. ovi su zamijenjeni novom serijom s Nimfom, sličnom suvremenim Artemidi i Perzefoni na novcu Farosa.45 Druge dvije skupine novca iz 4. st. koje su cirkulirale ovim prostorom, ne mogu se dovesti u vezu ni s jednim poznatim naseljem. Serija poznata iz Farosa s legendom HERAKL indicira postojanje garda Herakleja, moţda još jednog otočkog naselja.46 Druga skupina ne predstavlja posebnu seriju, već su to izdanja Ise i Farosa koji su prekovani slovima DI, u jednom slučaju DIM. Povezivanje s poznatim naseljem Dimale treba isključiti jer je ono previše daleko na jugu, pa bi to mogao biti rezultat djelovanja nekog lokalnog
38
U tekstu se kolonija naziva L…sson (13, 4) i ™n tÁ L…ssJ (14, 2). Beaumont preferira Lis, tvrdeći da je postojanje garnizona tamo logičnije zbog operacija oko Epira i Jonskog mora (202 i d), dok G. Novak, SH, 111 i d, preferira Isu, tvrdeći da je Isa sirakuška kolonija i da je morala imati neku ulogu u Dionizijevom pothvatu, dok ništa grčkoga nije poznato iz Lisa. 39 Vidi niţe, bilj. 7. 40 G. Novak, SH, 111 i d. 41 Brunšmid, 1 i d (natpisi), 35 i d (novac). 42 Brunšmid, 16, bilj. 3: F£rioi ¢pÕ 'Iadas…nwn kaˆ tîn simm£cwn tŤ Ópla. Narod koji je ţivio na kopnu oko rijeke Jadro, D. Rendić-Miočević, VAHD, 52 (1950), 19 i d.. 43 Brunšmid, bilj. 4, naĎen u Starigradu. O topografiji grada, M. Nikolanci, VAHD, 56-59/2 (1954-7), tab. 2, 52 i d. 44 Brunšmid, 2 i d. (SIG3, 141). O imenima zemljoposjednika vidi Mayer, 114, 281. 45 Brunšmid, 40 i d. 46 Brunšmid, 54-8. Novak, SB, 655-8, povezuje ovaj novac s Heraklejom spomenutom u dalmatinskom odjelu PseudoSkilaka (c. 22), ali ova je puno juţnije u području Korkire (Krf).
tiranina koji je koristio ranije novce za svoju promociju.47 Kao i Isejci, stanovnici Farosa su osnovali vlastitu koloniju, naselje koje se zvalo Anhijale, a koje nije locirano.48 Opaska Plinija Starijeg o "izgubljenom sječanju na mnoge grčke gradove" u juţnom području dalmatinske obale, navela je neke znanstvenike na pomisao da su mnoge uvale i manji rtovi bili naseljeni Grcima.49 Butua je bila poznata grčkom svijetu zbog veze s legendom o Kadmu i Enhelejcima.50 Ovaj poloţaj nije idealan, iako ima dobar pojas plodne zemlje na nedalekoj ravnici Grbalj. Klima je puno vlaţnija nego nešto sjevernije, a malom lukom dominira planinsko priobalje. Nešto bogatog nakita iz 3. st. koje je ovdje naĎeno moglo bi biti piratskim plijenom.51 Nema dokaza o grčkom naselju u Epidauru, iako je sami ime grčko, a prva bilješka o njemu spominje ga kao naselje Italika u doba Cezara.52 Grci su mogli zaposjesti neki od manjih otoka, na primjer Mljet ili male Elafite (Šipan, Lokrum itd).53 Godine 35. pr. Kr. Mljet je napala flota Cezara Oktavijana zato što je bio piratskim uporištem.54 Osim velikih otoka središnjeg dijela, Dalmacija je malo toga mogla ponuditi što bi privuklo grčke trgovce i naseljenike. Na jugu je obala, ako ne i domorodačko stanovništvo, bila negostoljubiva, dok su na liburnskoj obali prevladavajući vjetrovi priječili rast vegetacije na mnogim otocima. Priobalni narodi malo su toga Grcima nudili za eksploataciju ili razmjenu, a bogatije zajednice u unutrašnjosti nisu mogle biti dosegnute bez teškog putovanja. Do sredine 3. st. pr. Kr. sva grčka naselja u Dalmaciji, s izuzetkom Ise, bila su podvrgnuta ilirskom kraljevstvu, a Isin poziv u pomoć dijelom je odgovoran za prelazak rimske vojske preko Jadrana 229. pr. Kr.55
47
Brunšmid, 52 i d, koji ih datira u sredinu druge polovine 4. st.. Novak, SB, 655 i d, pripisuje ove novce gradu Dimos. Kasnije datiranje predlaţe D. Rendić-Miočević, First Int. Cong. of Numismatics (Paris, 1953), 2, 83-7. 48 Steph. Byz. s.v. Anchiale. 49 Plin., NH, III. 144: "multorum Graeciae oppidorum deficiens memoria nec non et civitatium validarum". 50 Pseudo-Scylax, c. 25 i gore, str. 6. 51 D. Rendić-Miočević, Opusc. Arch,. 4. 52 Bell. Alex. 44 i niţe, str.42. Za grčko naselje, Beaumont (188) i Patsch (RE, 6, 61) navode samo dokaze iz Evans, Archaeologia, 48 (1884), 6. Ovi se sastoje od dirahijskog i apolonijskog novca iz 3. i 2. st. pr. Kr., koji je prilično raširen u juţnom dijelu provincije (str. 395), te nekih izoliranih manjih nalaza. 53 Melite tako naziva Pseudo-Skilak (c. 23). Elaphites: Plin, NH, III., 152. 54 Appian, Ill., 16. 55 To je verzija Diona Kasija, XII., frg. 49, 1.
2. ILIRSKO KRALJEVSTVO (230. - 167. PR. KR.)
Početak rimskog napredovanja u prostor koji će kasnije postati provincijom Dalmacijom povezan je s odgoĎenim sukobom protiv makedonskog kraljevstva, dugo vremena najmoćnijeg suparnika rimskoj ekspanziji na Istok. Nakon smrti Aleksandra Velikog 323. pr. Kr. Makedonija je bila jedna od nagrada za koju su se borili njegovi preţivjeli vojskovoĎe (Diadochoi). Do 270. pr. Kr. izrasle su tri veće političke sile, Makedonija, kojom su vladali nasljednici Antigona Jednookog (Monophthalmos), Sirija, pod Seleukovim potomcima i Egipat pod Ptolomejevićima. Ove sile dominirale su istočnim Sredozemljem sve dok ih konačno nije progutalo širenje rimske moći. Iako su prve rimske akcije u Iliriji bile rezultatom ilirske piraterije u Jadranu, nije prošlo puno prije nego je u sukob uvučena i Makedonija, a konačno zbacivanje ilirskog kraljevstva 168. pr. Kr. bilo je dijelom većeg rata koji je skončao monarhiju u Makedoniji. Kroz veći dio perioda izmeĎu 229. i 168. pr. Kr. nije moguće iznijeti povijest Ilirije i njenih odnosa s Rimom bez neprestanog spominjanja Makedonije, čiji su sjeverozapadni teritoriji u području Lihnida (Ohridsko jezero) graničili s ilirskim područjem. Povijest rimske ekspanzije u svjetski imperij, posebno na istočnom Sredozemlju, oduševljavala je povjesničare mnogih generacija. Diplomatski manevri europskih sila 19. st. izgledali su toliko slični dogaĎajima iz povijesti širenja Rima, tako da su sugerirali proučavanje rimske povijesti u istom kontekstu. Zbog toga nije iznenaĎujuće da je rimska politika u Iliriji, kao i u mnogim drugim područjima, bila viĎena kao dio planiranog programa osvajanja i teritorijalnih aneksacija, a da je rimska politika u posljednjim desetljećima 3. st. pr. Kr. prethodila kasnijim sukobima i konačnom osvajanju Makedonije.1 Kako su od tada nove struje u historiografiji omogućile znanstvenicima s raznih polja uvidjeti da se vaţni dogaĎaji mogu zbiti potpuno slučajnom kombinacijom okolnosti, to je rezultiralo da se u novije vrijeme rimska ekspanzija Sredozemljem objašnjava kao serija reakcija na pojedinačne situacije u prilično predvidivom maniru, radije nego kao rezultat konzistentne dugoročne politike. Glavni pisani izvor za ove godine je grčki povjesničar Polibije, sin vodećeg drţavnika Ahejske lige, koji je doveden u Rim kao talac nakon poraza Makedonije 168. pr. Kr.; ovdje je proveo ostatak ţivota pod patronatom Scipiona Emilijana, pišući povijest rimskog izrastanja u svjetsku silu. RoĎen sa svim predrasudama jednog Ahejca, intenzivno je mrzio Ilire i općenito ih smatrao malo boljima od divljaka. Za bilješke o najranijim dodirima izmeĎu Rimljana i Ilira uvelike se oslanjao na rimskog patriotskog povjesničara Kvinta Fabija Piktora, senatora koji je pisao grčkim jezikom u vrijeme kraja drugog punskog rata, uglavnom kako bi grčki svijet informirao o kvalitetama rimske drţave i vrlinama njenih upravljača. Njegove se bilješke na nekim mjestima pokazuju netočnima i nepotpunima, ali i dalje ostaje pouzdanim i gotovo suvremenim izvorom. Kasnije bilješke kod Apijana i Kasija Diona utemeljene su na 1
M. Holleaux, CAH, 7, 882 i d.
kompilacijama rimskih analista iz 2. i 1. st. pr. Kr., te sadrţe donekle izmijenjene verzije pojedinih epizoda. Augustovski povjesničar Livije donosi vrlo korisnu informaciju o posljednjim godinama i padu ilirskog kraljevstva, uglavnom zahvaljujući tome što je veći dio njegovih biljeţaka neposredno kopiran iz onih Polibijevih knjiga koje nisu preţivjele. Oko sredine 3. st. pr. Kr. kraljevstvo Epir otpočelo je brzo i fatalno opadanje. U svojim najvećim danima bilo je rastuća sila zapadne Grčke. Pod Aleksandrom, stricem Aleksandra Velikog, koji je vladao krajem 4. st., doseglo je vrh svoje moći, a ovaj je vladar razmišljao o tome kako će dopuniti osvajanja svoga nećaka stvaranjem imperija na Zapadu. Generaciju kasnije, vladar je bio Pir, jedan od najsposobnijih helenističkih vladara, koji se iskrcao u Italiji i Rimljanima pokazao standard ratovanja daleko napredniji od bilo čega što su oni do tada iskusili. No, nakon besplodnih godina provedenih na Siciliji, svoju je paţnju ponovo usmjerio na Grčku i dočekao neslavnu smrt na ulicama Arga 272. pr. Kr. Smrću njegova daleko manje sposobnog sina Aleksandra II. oko 240. pr. Kr., Epir je prestao postojati kao politička jedinica. Slabost u ovom prostoru donijela je priliku rastućoj sili na sjeveru, utemeljenoj na tvrĎavama oko Skadarskog jezera i rijeke Drima, ilirskom kraljevstvu kojim je vladao Agron, sin Pleuratov iz kraljevske kuće Ardijejaca.2 Dion Kasije jedini biljeţi da je nova sila izrasla iz Ardijejaca, naroda koje se ne spominje u grčkim opisima dalmatinske obale u 4. st., iako su bili poznati Teopompu.3 Bili su poznati po svojoj vještini upravljanja brodovima meĎu lukama i zaljevima uz obalu, što su grčki i italski trgovci uskoro mogli ustanoviti na vlastiti trošak. Njihovi brodovi bili su lembi, male galije s jednim redom vesala i niskom palubom, ali dovoljno prostrani da bi primili 50 ratnika pored posade. Kako bi postizali veću brzinu bili su lišeni kljuna za probijanje, uobičajenog dodatka u ovom periodu, kojega je mijenjala zašiljena prova.4 Iako se ova plovila nisu mogla nositi u bici s dobro voĎenom flotom trirema, nije im bilo ravnih za brze napade na trgovačke brodove ili priobalne gradove. Širenje ilirske moći bilo je naglo, a opisuje ga Apijan: "Agron je bio kraljem onog dijela Ilirije koji graniči s Jadranskim morem, nad kojim je morem imao prevlast Pir, kralj Epira, i njegovi nasljednici. Zauzvrat je Agron osvojio dio Epira kao i Korkiru, Epidamno i Faros jedan za drugim i u njima uspostavio svoje garnizone" (Illyrike 7). Nije nam poznato koliko se njihova vlast protezala na sjever uz obalu, ali početkom 2. st. pr. Kr. uspostavili su kontrolu nad barem dijelom Delmata.5 Opasnost od Ilira postala je Grcima razvidna kada ih je makedonski kralj Demetrije II. unajmio za borbu protiv grčkih liga. Zbog slabosti Epira, Akarnanija je uspjela utvrditi svoju samostalnost, ali su joj uskoro počeli prijetiti Etolci. Da bi tome parirao Demetrije je iskoristio napadačke sposobnosti ilirske flote. U zamjenu za novčanu potporu, Agron je otplovio na jug sa 2
N.G.L. Hammond, ABSA, 61 (1966), 239-53. Theopompus, frg. 39 (FgrHist, II. B, p. 534; Athenaeus, X., 60, p. 443, AB). 4 R. Grosse, RE, 12 (1925), 1895. Kasnije ih koristi Filip V., Pol. V., 109 i niţe, str. 21. 5 Pol. XXXII., 18. 3
100 lemba i 5.000 ratnika kako bi napao Etolce koji su blokirali Akarnance u Medionu. Na sveopće iznenaĎenje Etolci su bili potučeni, a ilirska se flota vratila kući s ogromnim količinama plijena. Alijedeće zime Agron je umro (231.-230. pr. Kr.), a zapovjedništvo nad ilirskim snagama preuzela je njegova udovica Teuta. Nakon uspješnih provala u Elidu i Meseniju, napala je epirotski glavni grad Feniku i zauzela ga uz pomoć izdaje tamošnjeg plaćeničkog galskog garnizona, te raspršivši još jednu vojsku koja je poslana u pomoć gradu. Očajnički poziv za pomoć bio je poslan Etolskoj i Ahejskoj ligi, ali prije nego su njihove snage pristigle, Iliri su se vratili kući da bi se obračunali s pobunom na vlastitom teritoriju. Cilj tih upada bio je uzimanje plijena i nema nikakvog dokaza da su Iliri ovdje nastojali osvajati teritorij. No, učinkovitost i okrutnost Ilira prestravili su Grke i oni nisu skrivali svoj bijes na Demetrija što ih je prvi na to ohrabrio.6 Teutine aktivnosti tijekom 230. pr. Kr. ozbiljno su ugrozile trgovačke rute preko Jonskog mora, koje su koristili rimski saveznici iz Italije i sa Sicilije. Oni su propatili od Ilira i ranije, ali nikada na ovom nivou. Štoviše, nekolicina ilirskih pljačkaša, dok su traţili plijen tijekom blokade Fenike, ubila je neke italske trgovce, a druge zadrţala za otkup. Da bi prikazao svoje nezadovoljstvo, rimski je Senat poslao braću Lucija i Gneja Korunkanija da kod Teute protestiraju zbog ovih napada na rimske saveznike.7 Razloge slanja ovog poslanstva, zajedno s velikom vojnom silom koja je kasnije poslana na Ilire, neki znanstvenici objašnjavaju rimskim strahom od Makedonije. No, nema potrebe, niti ikakvog dokaza, smatrati da je to bilo uzrokovano ičim više od rimske zabrinutosti zbog Ilira koji su postajali opasnom silom u njihovu dvorištu.8 Ovakvi napadi na Italike nisu smjeli biti ostavljeni bez odgovora ili će Iliri uskoro početi prelaziti preko Jadrana i napadati italske gradove, što su trgovci sigurno vrlo brzo naglasili traţeći akciju Senata.9 Teuta nije bila zastrašena ovim poslanstvom, niti se zabrinula nakon što su neki njeni podanici ubili jednog od rimskih poslanika. Umjesto toga, nastavila je svoje upade u zapadnu Grčku. Nakon što nije uspjela zauzeti Epidamno, nastavila je s blokadom Korkire, a oba ova grada odmah su zatraţili pomoć Liga. Ovoga puta Iliri su bili prisiljeni na bitku, ali su uz pomoć svojih akarnanijskih saveznika trijumfirali u pomorskoj bici kod Paksosa. Korkira je zauzeta i u njoj je postavljen jak ilirski garnizon pod zapovjedništvom Demetrija, dinasta Farosa, a moţda i potomka tamošnjih grčkih naseljenika.10 Rimljani su odlučili prvi puta poslati vojsku preko Jadrana, a zapovjedništvo nad prvim ilirskim ratom povjereno je konzulima te godine (229. pr. Kr.): Gneju Fulviju Centumalu nad flotom, a Lucije Postumije Albin zapovijedao je kopnenim snagama. 11 Oni nisu napali uporišta u
6
Pol. II., 9-10. Za Epir najozbiljniji gubitak bila je Atintanija, koja je dominirala rutom Aus – Drinon u sjeverozapadnu Grčku, cf. M. Holleaux, 11o, bilj. 1. 7 Pol. II., 8. 8 M. Holleaux, 78. 9 E. Badian, PBSR, 20 (1952), 76 i d. (SGRH 4 i d). 10 Pol. II., 9-10. 11 Osim Pol. II., 11-12, izvori za ovaj rat su: Dio, XII., frg. 49 (Zon., VIII., 9); Appian, Ill., 8; Liv. Per. XX; Eutrop., III., 4; Florus, I., 21. Fulvijev trijumf naveden je u Fasti Triumphales, Inscr. It. XIII., 1, 78-9; cf. 549-50. Dion biljeţi
središtu ilirskog kraljevstva, već su krenuli na Teutine juţnije stečevine. Demetrije je odmah Korkiru predao konzulima i sluţio im kao savjetnik tijekom ostatka kampanje. Još uvijek nije bilo pokreta protiv same Ilirije: umjesto toga, konzuli su napredovali uzduţ obale obilazeći ţrtve nedavnih ilirskih napada i kako su napredovali na sjever sklapali su savezništva s Korkirom, Apolonijom i Epidamnom. Savezništva su sklapana i s narodima koji nisu bili umiješani u ove dogaĎaje, domorodačkim Partinima i Atintanima koji su ţivjeli u zaleĎu iza priobalnih gradova. 12 Na sjevernim granicama Ilirije, grčka Isa borila se za očuvanje neovisnosti od Ilira. Očekivala je da će biti ubrzo osvojena, poput Farosa, a rimsko poslanstvo razgovaralo je s Teutom upravo u vrijeme kada su Iliri napadali Isu. Tako je rimska intervencija preko Jadrana bila fantastična prilika za Isejce. Isa je ţurno ponudila savezništvo Rimljanima, koje su konzuli i prihvatili, garantirajući joj slobodu. Postupno rimsko oduzimanje nedavnih stečevina, zajedno s prebjeţništvo Demetrija i gubitkom garnizona u Korkiri, imali su učinka na Teutu i ona se na kraju ratne sezone povukla u svoju najzaklonjeniju pomorsku bazu, Rizon u unutrašnjem dijelu Bokokotorskog zaljeva. U proljeće 228. pr. Kr. kapitulirala je Rimljanima i predala većinu kraljevstva. Izvori nisu jasni, a u nekim detaljima se i razlikuju, o tome što se dogodilo s Ilirijom nakon toga. Sigurno je da Teuta nestaje sa scene, a njenu vlast je preuzeo Demetrije, sada sa statusom rimskog klijenta (cliens). U verziji Diona Kasija, Teuta je abdicirala u korist Agronovog maloljetnog nasljednika Pinesa (on se ne spominje kod Polibija) koji je, po Apijanu, zadrţao sve svoje posjede osim onih koji su "predani Rimljanima".13 Tako izgleda da je na kraju rata ilirsko kraljevstvo ostalo uglavnom cjelovito, ali su mu oduzeta nedavno osvojena područja i stavljena pod kišobran rimske zaštite, dok je u samoj Iliriji vladao Demetrije uz rimsko odobrenje. Precizna priroda veza koje su nakon rata načinjene s grčkim zajednicama osloboĎenim od ilirske opasnosti, bila je jasna rimskom Senatu, iako moţda i nije bila jasna samim ovim drţavama. Kao i većina grčkih gradova na Siciliji, oni u Iliriji bili su osloboĎeni garnizona i tributa i uţivali su potpunu unutrašnju autonomiju, ali Rimljani su od svih svojih saveznika u ovom području očekivali vojnu pomoć kada god ju budu zatraţili. Dok je zimovao preko Jadrana 229. pr. Kr., konzul Postumije je svoje kopnene snage uvećao kontingentima od novih saveznika u ovom području, uključujući moţda i Partine i Atintane. S druge strane, potreba Rima za saveznicima odraţava se i u mirovnom ugovoru kojim se regulira da više od dva ilirska broda ne smiju ploviti zajedno juţno od Lisa.14 To je jedini poznati nam zahtjev koji su imali Rimljani, a bio je sačinjen da bi skončao upade i pljačkanje priobalnih gradova velikim flotama lemba, kakovi su se dogaĎali u posljednje tri godine. Zaštita sjeverozapadne Grčke od ilirskih upada bila je veliki da je jedan od uzroka rata bila i predaja (deditio) Ise Rimu u zamjenu za rimsku zaštitu od Teute. S druge strane, Polibijeva priča ne ostavlja sumnje da je savezništvo s Isom načinjeno tek nakon Teutinog poraza. 12 Rimsko savezništvo s ovim narodima bilo je čista slučajnost i nije sadrţavalo tajnih osvajačkih motiva. Rimljani su prolazili uzduţ obale i razmjenjivali ljubaznosti s narodima koji su bili neutralni u ovom ratu, Badian, PBSR, 20 (1952), 77 i d (SGRH, 23 i d). 13 Dio, XII., frg. 49, 7 (Zon., VIII., 19); Appian, Ill., 7. 14 Pol., II., 12, 3.
propagandni uspjeh ostvaren uz zanemarivi trošak, pa bi bilo zanimljivo saznati kakva je bila reakcija Makedonaca kada su čuli vijesti o pobjedi od glasnika koje su konzuli poslali da obavijeste sve Grke.15 Desetljeće nakon 229. pr. Kr. Rim se nije miješao u poslove preko Jadrana. Izgleda da se ureĎenje koje je uspostavio pokazalo zadovoljavajućim. Demetrije je bio sposoban vladar, a dok god se dobro ponašao u Iliriji, njegove aktivnosti u grčkoj politici bile su zanemarivane. 16 To je izrazito zanimljivo jer je sada glavna Demetrijeva preokupacija bila savezništvo s Makedonijom. Nakon početnih teškoća, regent Antigon Doson (229.-219. pr. Kr.) obnovio je makedonsku snagu u Grčkoj. Demetrija je dočekao kao vrijednog saveznika, a on je kasnije odigrao veliku ulogu u Dosonovoj pobjedi nad Spartancima kod Selasije 222. pr. Kr.17 Iako ova akcija nije dovela do reakcije Rima, a nema niti razloga zbog kojega bi trebala, Demetrije je očito bio voljan riskirati neprijateljstvo Rima dok je istovremeno ulagao u dobar poloţaj kod Dosona.18 Godine 221. Doson je umro i vlast nad Makedonijom došla je u ruke mladog kralja Filipa V., sposobnog i nepredvidivog vladara. U Polibijevoj verziji, Demetrije je iskoristio ovaj trenutak slabosti Makedonije da bi otplovio na jug iza Lisa i napao gradove koji su bili u savezništvu s Rimom. Demetrije ne samo da nije očekivao pomoć Makedonije u bilo kakvom stvarnom ratu protiv Rima, već, kako dodaje Polibije, vrijeme napada bilo je paţljivo odabrano jer su tada Rimljani bili previše zauzeti Galima u sjevernoj Italiji i Kartaţanima u Hispaniji. No, 220. pr. Kr. niti jedna od ovih okolnosti više nije postojala: Rim je potukao Gale, a još nisu postojale nikakve naznake o izbijanju krize s Hanibalom u Hispaniji. Morao je postojati neki razlog zbog kojega je Demetrije mislio da moţe činiti ovakve prepade, a za čovjeka njegovih sposobnosti nije razumno takvo ponašanje opisivati kao barbarsko prenagljivanje.19 To je verzija Demetrijevih postupaka koju daje Polibije u poglavlju o rimskim dogaĎajima i koja je preuzeta iz nekog rimskog izvora. Potpuno drugačija verzija istog prepada iz 220. pr. Kr. pojavljuje se u Polibijevom poglavlju o dogaĎajima u Grčkoj. VoĎa napada nije bio Demetrije, već drugi dinast, Skerdilaida, koji je zapovijedao ilirskom kopnenom vojskom pod Agronom 230. pr. Kr. Zajedno s Demetrijem od je otplovio juţno od Lisa flotom od 90 lemba i, nakon što je prvo udario na Pil, popljačkao je Kiklade. U ovom poglavlju Polibije ne spominje nikakve napade na rimske saveznike, iako Apijanova verzija biljeţi da je Demetrije pokušao Partine i Atintane odvratiti od savezništva s Rimom.20 Rat kojega je Rim vodio u Iliriji 219. pr. Kr. bio je usmjeren protiv osobne moći Demetrija, koji se po ocjeni 15
Pol., II., 12, 8. Apijanov komentar (Ill.,8) da je Demetriju bilo dozvoljeno zadrţati samo mali dio posjeda zbog njegove nepouzdanosti, izgleda kao analistička izmišljotina u svjetlu kasnijih dogaĎaja. Ne javlja se ni u jednom drugom izvoru, a Polibije izričito tvrdi da je Demetriju prepušteno vladati nad "većinom Ilira", II., 11, 17. 17 Pol. II., 65, 4 i d. 18 M. Holleaux, 131 i d, bilj. 5, tvrdi da je savezništvo Demetrija s Dosonom moglo biti stvoreno već 225. pr. Kr., jer Polibije izričito spominje probleme Rima s Galima kao faktor koji je utjecao na Demetrija. Apijan ne spominje nikakav razlog, ali implicira da je njegovo ponašanje nakon 225. bilo otvoreno neprijateljsko prema Rimu. 19 Pol., III., 16, 2-5; cf. S. Oost, 22. F.W. Walbank, Comm. Pol., 324 primječuje: "pripadnik polubarbarskog naroda, pa je time normalno da postupa na način koji bi izgledao neodgovoran Grcima ili Rimljanima". 20 Pol., IV., 16, 6 i d, gdjue je pojašnjena uloga Skerdilaide; Appian, Ill., 8. 16
senata pokazao nezadovoljavajućim klijentom pridruţivši se Skerdilaidinim napadima. 21 Nema dokaza o ikakvim širim rimskim motivima pokretanja ove kampanje, jer Rimljani kasnije nisu spriječili Skerdilaidu da preuzme vlast koju je drţao Demetrije, iako je ovaj postao saveznikom Filipa V. Ponovo su kampanju vodila dvojica konzula te godine, Lucije Emilije Paul i Marko Livije Salinator, što govori da je snaga vojske mogla biti jednaka onoj poslanoj protiv Teute prije 10 godina.22 Rimljani su odlučili napasti dvije utvrde, Dimale u teritoriju Partina nedaleko Apolonije, te Demetrijevo glavno uporište na Farosu (Hvar).23 Obje su bile zauzete, a Demetrije je uspio pobjeći u Makedoniju. Dok se Skerdilaidina vlast odrţala,24 Pines je potvrĎen vladarom i, osim plaćanja ratne odštete, nije izgubio ni dio svojih posjeda.25 Skerdilaidino savezništvo s Filipom V. pokazalo se vrlo neprofitabilnim, pa je ovaj ubrzo počeo upadati na makedonski teritorij kako bi bar dijelom nadoknadio troškove svojih kampanja.26 Godine 217. Filip je konačno poslušao Demetrijeve savjete o novoj opasnosti od Rima i sklopio je mir s ligama kako bi si oslobodio ruke za djelovanje na zapadu. Do tog vremena Hanibal je već bio u Italiji i tukao je rimske vojske jednu za drugom, pa je Filip počeo uviĎati novo područje za osvajanja preko Jadrana. Početni cilj bio mu je osigurati mostobran na drugoj strani Jadrana, ali da bi ovo ostvario morao je potuči Skerdilaidinu flotu u njenim vlastitim vodama. Početkom 216. pr. Kr. otplovio je za Iliriju s flotom novih brodova, 100 lemba koje su mu izgradili Iliri, a Skerdilaida, shvaćajući da se nalazi u očajnom poloţaju, obratio se Rimu za pomoć. Makedonska flota u Jadranu bila je opasnom prijetnjom, pa je Senat odmah otposlao flotilu od 10 ratnih brodova u izviĎanje. Kada ih je ugledao, Filip se uplašio da na njega ide cijela rimska ratna flota i odustao je od pothvata.27 Rimljani su iz ovoga izvukli pouku i od tada nadalje mala je ratna flota bila stacionirana u Jadranu da bi nadgledala makedonske pokrete.28 Nakon godine dana neaktivnosti, savez sklopljen s Hanibalom povratio je Filipovo samopouzdanje i on je ponovo krenuo u Jadran. Sa 120 lemba osvojio je Orik i 214. pr. Kr. blokirao Apoloniju. Rimski admiral Valerije Levin krenuo je na njega i Filipu su ponovo popustili ţivci: odustao je od napada, spalio svoju flotu i kopnenim se putem vratio u Makedoniju.29 Nakon 21
Izvori za ovaj rat: Pol. III., 18-19; Appian, Ill., 8; Dio, XII., frg. 53 ( Zon. VIII., 20). Polibije ne spominje Livija, vjerojatno zato što je njegov izvor bio naklonjen Emilijima. To bi mogao biti Fabije Piktor, koji nije bio Livijev prijatelj, ili moţda neki grčki izvor, de Sanctis, Storia di Roma, III., 3, 169-70. 23 Dimale su Dimallum kod Liv., XXIX., 12, 3, koje opsjadaju Partini 205. pr. Kr. Sada je ovaj grad ubiciran u Krotine nedaleko Apolonije, N.G.L. Hammond, JRS, 58 (1968), 13 i d. Faros je moţda uništen 219., iako Beaumont, 188, bilj. 200, smatra da su na otoku postojala dva grada, parska kolonija i Demetrijevo uporište. Unatoč argumentima da se poloţaj Starigrada ne moţe pomiriti s Polibijevim bilješkama o rimskom napadu (III., 18), za Starigrad postoji dovoljno arheoloških dokaza, dok se topografija moţe uklopiti s Polibijevom. M. Nikolanci, VAHD, 56-59/2 (1954-7), pt. 2-52 i d sa skicom str. 57. 24 J.V.A. Fine, JRS, 26 (1936), 24 i d, smatra da Filip 220. pr. Kr. nije ohrabrivao Demetrija i da je bio u savezništvu sa Skerdilaidom, na osnovu kojega je Skerdilaida trebao napasti obalu Etolije. No, nema dovoljno dokaza za postopjanje ovakvog sporazuma. Demetrije je bio vijeran saveznik. 25 Liv. XXII., 33, 5, gdje su glasnici poslani 217. pr. Kr. da bi traţili utvrĎeni tribut. 26 Pomagao je Filipu V. u Grčkoj 218., Pol. V., 4, 5. Ubrzo je počeo napadati Makedoniju, Pol. V., 95, 1 i d; 101, 1 i d; 108, 1 i d, iako nema dokaza o rimskim kontaktima sa Skerdilaidom u to vrijeme. 27 Pol. V., 109-110; cf. F.W. Walbank, Philip V, 64 i d. 28 Liv. XXIII., 32, 17; 38, 7 i d "ne samo da bi štitila obale Italije, već da bi pazila na Makedonce". 29 Liv. XXIV., 40. 22
toga hrabro je odmarširao nazad u Iliriju i zauzeo Lis nedaleko ušća Drima, time odsjecajući Skerdilaidu od njegovih rimskih saveznika.30 Prijetnja koja je počela izrastati u iliriji nije se nikada materijalizirala, jer je rimsko savezništvo s Etolijom 211. pr. Kr. prisililo Filipa da energiju ponovo usmjeri na Grčku. Moţda je osvojena ilirska područja zadrţao kroz nekoliko godina, ali teško nakon 208., nakon što je nestala mogućnost zajedničkog djelovanja s kartaškom flotom; Filip nikako nije mogao pomišljati na invaziju Italije samo vlastitim sredstvima.31 U Fenici su 205. pr. Kr. Rimljani sklopili mir s Filipom na bazi zatečenog stanja (status quo), što je značilo predavanje nekih rimskih saveznika u tom prostoru, poglavitio Atintana. Tijekom tih godina ništa nam nije poznato o dogaĎajima u Iliriji. Kratko prije 205. Skerdilaidu je naslijedio sin Pleurat, koji se u rimskim očima pokazao jednim od najprihvaljivijih vladara u Iliriji.32 Nestankom vlastite nezavisne sile, ilirska sudbina ovisila je o ishodu sukoba meĎu velikima. Na sastanku prije bitke kod Kinoskefala 197. pr. Kr. rimski prokonzul, Tit Kvinkcije Flaminin, zatraţio je da Filip vrati zemlje koje je stekao nakon mira u Feniki.33 Nije jasno da li se to odnosi na dobitke koje je stekao mirom u Feniki ili kršenjem njegovih odredbi. Što god bio slučaj, ovaj je ugovor načinio prilično štete rimskom prestiţu meĎu Grcima, iako je zanemarivanje saveznika u Grčkoj bilo uvjetovano ţeljom da se završi rat protiv Kartage. Drugi rat protiv Makedonije Rimu je donio priliku za popravljanje poloţaja u brojnim pitanjima, a ilirski poslovi bili su samo jedna od tema u pregovorima izmeĎu Rima i Filipa V. Ostatak povijesti ilirskog kraljevstva je priča o dva kralja, Pleuratu i Genciju. Kao vladarima rimske klijentske drţave njihove su se sudbine znatno razlikovale: Pleurat je drţan saveznikom vjernim poput numidskog Masinise, dok je Gencije voĎen u rimskom trijumfu kao poniţeni Perzejev saveznik.34 Na početku drugog makedonskog rata Pleurat je ponudio svoje usluge rimskom zapovjedniku Serviju Sulpiciju Galbi, ali to je pristojno odbijeno, što je bila mudra odluka obzirom da su učinci makedonskog savezništva s Ilirijom još uvijek morali biti dobro pamćeni u Grčkoj.35 No, nakon Filipovog poraza 197., Pleurat je priznat rimskim saveznikom i bio je nagraĎen teritorijem Lihnida oko Ohridskog jezera. 36 Za Pleurata to je jedva bio dobitak jer se područje nalazilo preduboko u kopnu. Rim je jednostavno to ţelio oduzeti od Filipa, a Pleurat je bio najpogodniji saveznik kojemu se moglo prepustiti teritorij. Tu je pravi dobitak bio rimski, jer ilirsko drţanje Lihnida na Filipovoj sjeverozapadnoj granici omogućavalo 30
Filipovo osvajanje: Pol. VIII., 13-14b (Lissus, Dassaretae, Hyscana (Uscana) sjeverno od Lihnida); Liv. XXIX., 12, 3 (Dimale, Parthini i Atintanes) koje je kontrolirao do 205. Lis je bio krajnji domet kampanje. Nema dokaza da je pokorio cijelo kraljevstvo jer Livije nabraja Ardijejce (Liv. XXVII., 30, 17). Smatrao je da je pomorska baza u Lisu idealna za njegove namjere. 31 J.M.F. May, JRS, 36 (1946), 49. 32 T. Lenschau, RE, 21 (1951), 237 i d. 33 Prema Polibiju, XVIII., 1, 14, Od Filipa se traţi da toÝj katŤ t¾n IllÚrida tÒpoj paradoànai 'Roma…oij, ïn gšgone kÚpioj metŤ tŤj ™n '/Hpe…rJ dialÚseij, što prevedeno kod Livija, XXXII., 33, 3, glasi "restituenda ... laca quae post pacem in Epiro (Phoenice) factam occupasset". Smisao se mora odnositi na ilegalne akvizicije, kako tvrdi J.P.V.D. Balsdon, CQ, 47 (1953), 162 i d: JRS, 44 (1954), 35 i d. 34 Njegova vijernost spominje se u dva odvojena slučaja, Pol. XXI., 11, 7; 21, 3. 35 Liv. XXXI., 28. 36 Pol. XVII., 47; cf. Liv., XXXIII., 34.
je Ilirima da paze na svaku makedonsku aktivnost u tom dijelu. Godine 189. pr. Kr. Pleuratovu ponudu za pomoć protiv Ahejske lige prihvatio je Marko Fulvije Nubilior, koji je zatim popljačkao neprijateljev teritorij flotom od 60 lemba; no, on nije dodijelio neke nove teritorije na kraju rata.37 Pleurat je umro 181. pr. Kr. i Ilirijom je zavladao njegov sin Gencije. Iz dogaĎaja koji su se zbili kasnije za Pleuratove vladavine moguće je procijeniti teritorij koji je kontrolirao, ili barem koji je priznavao njegovu vlast. Središte njegova imanja bile su tvrĎave Skodra, Lis i Rizon. Dalje na jug iza Lisa bili su narodi i gradovi u savezništvu s Rimom, ali sada izgleda nije bilo primjedaba na Gencijevo plovljenje ratnom flotom juţnije od Lisa. U unutrašnjosti je vjerojatno još uvijek kontrolirao područja koja je zadobio nakon Filipova poraza, iz kojih je mogao nadzirati dolinu Drima koji se probijao kroz planine na sjevernim granicama Ilirije. Na sjeveru, grčka Isa je još uvijek bila nezavisna, iako je Gencije kontrolirao Faros, a njegovu su vlast priznavali barem neki od Delmata i Daorsa, naroda iz unutrašnjosti, sjeverno i juţno od rijeke Neretve; ipak, Delmati su bili u stanju zbaciti ilirsku vlast nakon Gencijevog stupanja na tron. 38 Gencijevo odnosi s Rimom bili su znatno nesretniji od onih njegova prethodnika, pa je dvaput pred rimskim Senatom bio optuţen za pirateriju. Godine 180. pr. Kr. pretor L. Duronije, koji je prethodne godine bio zaduţen za zaštitu obale Italije od Istre do Apulije, vratio se u Brundizij s nekim Gencijevim brodovima za koje je tvrdio da su zarobljeni dok su gusarili. u Iliriju je poslano izaslanstvo da traţi objašnjenje, ali ono se nije uspjelo sresti s Gencijem. On je poslao izaslanike u Rim koji su objasnili da je u trenutku dolaska rimskog poslanstva on leţao bolestan u udaljenom dijelu kraljevstva, te je zamolio Senat da ne obraća paţnju na optuţbe protiv njega. Duronije je tada ustvrdio da su u njegovom kraljevstvu povrijeĎeni neki rimski graĎani i italski saveznici, a da su drugi rimski graĎani zadrţani zbog otkupa u Korkiri (moţda Korkira Nigra = Korčula, koja se nalaz dobro unutar njegova kraljevstva). Senat je odlučio da se ti zarobljenici imaju dovesti u Rim i da ih ima ispitati praetor peregrinus, a da se do tada neće donositi nikakva odluka o Genciju. Sudeći iz činjenice da se više ništa ne čuje o tim stvarima, moguće je da su se optuţbe protiv njega pokazale laţnima, kako su tvrdili njegovi izaslanici.39 Slijedeći incident dogodio se 10 godina kasnije kada ga je Isa optuţila za pripremu rata protiv Rima u dogovoru s makedonskim kraljem Perzejem.40 Posljednje godine Filipa V. Makedonskog bile bi dostojnim predmetom za grčku tragediju. Njegova duga vladavina vidjela je Makedoniju lišenu moći u Grčkoj i okruţenu rimskim saveznicima. Tijekom zadnjeg desetljeća vladavine svaki njegov pothvat, bez obzira na kojem 37
Liv. XXXVIII., 7. Pol. XXXII., 18. 39 Liv. XL., 42. U to su vrijeme odnosi izmeĎu Rima i Makedonije ubrzano opadali – oko tog vremena je ubijen Filipov sin Demetrije. 40 Izgleda da tijekom ovog perioda Rimljani nisu bili u stanju procijeniti Gencijevu vrijednost izvan povezivanja s problemima s Filipom i Perzejem. Kao i Demetriju prije dvije generacije, svi su Gencijevi postupci objašnjavani priroĎenom nestrpljivošću i neodgovornošću. 38
polju, prije ili kasnije postao bi temom rasprave u Senatu, da bi bio zabranjen ili ograničen, već kako su patres smatrali potrebnim.41 Kada je Filip umro 179. pr. Kr., naslijedio ga je Perzej i dalji sukob s Rimom bio je neizbjeţan. Godine 172., kada je kriza bila na vrhuncu, delegacija iz Ise pojavila se pred Senatom i optuţila Gencija da priprema rat u sporazumu s Perzejem i ustvrdila da su ilirski poslanici u Rimu u stvari makedonski špijuni. Ovoga puta Senat je bio manje raspoloţen za utvrĎivanje činjenica i kada su Gencijevi poslanici stigli u Rim, nije im omogućeno da se obrate Senatu uz opravdanje što nisu prijavili svoj dolazak u Rim odgovarajućem magistratu. 42 Za Senat je Gencije sada bio neprijatelj i 54 njegova lemba bila su zaplijenjena u luci Epidamna, što teško da je bilo pogodno sidrište za flotu koja bi namjeravala krenuti u rat protiv Rima. 43 Konačno, godinu dana prije nego je izbio rat s Makedonijom, Lucije Decimije bio je poslan u Iliriju da bi Gencija podsjetio na formalnosti njegova prijateljstva (amicitia) s Rimom.44 Gencijeve bliske veze s Perzejem mogu se vidjeti na novcu koji je kovao tijekom zadnjih godina vladavine. Prije 80 godina Sir Artur Evans je objavio zanimljivu skupinu novca iz Selcë na planini Klementi, sjeveroistočno od Skodre.45 To su ilirski novci, a on je njihovo deponiranje datirao rimskim osvajanjem 168. pr. Kr. Najzanimljiviji su 12 manjih brončanih primjeraka Skodre koji imaju motiv makedonskog štita, te dva slična novca na kojima je Gencijevo ime zamijenjeno onim Skodre. Njihova izrada je donekle grublja od ostalih.46 Evans smatra da bi se novac Skodre mogao datirati na kraj 3. st. kada je ona bila pod snaţnim makedonskim utjecajem, ako ne i stvarnom kontrolom, dok su komadi s Gencijevim imenom kovani nakon kraja makedonske kontrole. Ova interpretacija ne uklapa se s literarnim izvorima (makedonska kontrola krajem 3. st. bila je vrlo kratkotrajna), a taj novac svakako mora biti datiran kasnije jer je u meĎuvremenu promijenjena kronologija makedonskih prototipova na osnovu kojega je kovan. Novac Skodre i Gencija ne moţe biti raniji od 186. pr. Kr., kada je prvi puta uveden motiv makedonskog štita. 47 Kronologiju ilirskog novca nedavno je uspostavio J.M.F. May: prvo, postoje makedonski tipovi kovani samo u ime Skodre, drugo, kratkotrajno izdanje s legendom i grada i Gencija (postoji samo jedan primjerak), te treće, makedonski tipovi samo s Gencijevim imenom.48 Za novac čije kovanje započinje nakon 186., ova tipologija vrlo dobro odraţava kako je Gencije postupno bio uvlačen, ili radije uvučen, u savezništvo s Makedonijom. Nema sumnje da novac ovoga tipa nije mogao biti kovan u Iliriji nakon uklanjanja Gencija 168. pr. Kr., kada neki novci koji su poznati iz ovog područja pokazuju izrazite rimske utjecaje. Svi gore raspravljani novci kovani su u ilirskom glavnom gradu Skodri. Postoji još jedna serija novca, jednostavnijeg oblika i grubljeg otkova od
41
E. Badian, FC, 94 i d. Liv. XLII., 26, 2-7. 43 Liv. XLII., 48, 6-8. 44 Liv. XLII., 37, 2 i vratio se u Rim, XLII., 45, 8. 45 NC, 20 (1880), 269 i d. 46 Evans, op. cit., 270, bilj. 1 (12 ex. Scodra), bilj. 3 (2 ex. Gentius). 47 May, op. cit., 50, bilj. 11. 48 May, op. cit., 53; cf. pl. VIII., fig. 3. 42
makedonskih izdanja Skodre, koji su proizvoĎeni u drugom uporištu Lisu.49 Umjesto makedonskog štita oni na reversu imaju lemb. Postojanje ovog novca ne znači nuţno da je Gencije s Perzejem bio u savezništvu protiv Rima, iako indicira da je glavni kulturni i ekonomski utjecaj dolazio iz Makedonije, dok potreba za novcem sugerira više sjedilački način ţivota s povećanjem trgovine i imovine na području ilirskog kraljevstva. Perzej je načinio prvi korak prema savezništvu s Ilirijom. Poslao je dva izaslanika, uključujući i jednog ilirskog prognanika Pleurata, koji su se s Gencijem susreli u Lisu. On se suglasio sa savezništvom u principu, ali se odbio obavezati dok ne dobije novčanu naknadu. Ona je ugovorena na 300 talenata, pa su trojica Ilira poslana da je dopreme iz makedonske prijestolnice Pele.50 Ne baš mudro, Gencije je čekao samo do isplate predujma od 10 talenata prije nego je neke rimske poslanike bacio u zatvor. Čuvši da se Gencije sam osudio kod Rimljana, Perzej je povukao ostatak novčane naknade.51 U ratu koji je izbio Gencije je bio potučen za 30 dana. 52 Okupio je vojsku od 15.000 ljudi u Lisu, gdje je stacionirano i ono što je od njegove flote ostalo nakon zaplijene u Epidamnu. Odvojio je 1.000 pješaka i 50 konjanika i pod bratom Karavancijem ih poslao da pokore Kave, susjedno pleme koje je izgleda podrţavalo Rim ali nije na drugi način poznato. Nakon toga krenuo je 5 milja na jug i napao Basaniju, grad u savezništvu s Rimom. Rat protiv Gencija kao svoju provinciju dobio je Lucije Anicije Gal, pretor 168. On se uspostavio u Apoloniji s rimskom vojskom i savezničkim kopnenim trupama, uključujući 2.000 pješaka i 200 konjanika pod zapovjedništvom Epikada i Algalsa, poglavica ilirskih Partina. Na ovom mjestu je prekid u Livijevim bilješkama i rane faze rata su izgubljene iz teksta. Izgleda da je Gencije svoju flotu poslao na jug uzduţ obale, u pokušaju presijecanja rimskih linija snabdijevanja, ali Anicije ju je potukao.53 Nije nam poznata sudbina ikakve kopnene ekspedicije koju je on mogao pokušati. Propašću svojih snaga, Gencije je napustio Lis i povukao se u Skodru, gdje se nadao odrţati dok mu brat Karavancije ne doĎe u pomoć, ali nakon što mu nije uspjelo odbaciti rimski napad, Gencije se predao pretoru. Rimska je vojska nakon toga napredovala sjeverno na Meteon (Medun), uporište na sjevernom kraju Skadarskog jezera, te zarobila Karavancija, Gencijevu kraljicu Etlevu, njegova dva sina Skerdilaidu i Pleurata, te oslobodila uhićene rimske poslanike. Ilirija je sada bila "pod vlašću rimskog naroda" (sub dicione populi Romani).54 Mirovni sporazum nametnut Iliriji slijedio je istu politiku kojom je Senat blago obračunao s Makedonijom nakon Perzejeve smrti, koja se dogodila otprilike u isto vrijeme. Rim je bio sprema biti velikodušan prema bezopasnim bivšim neprijateljima.55 Detalji ugovora spominju se 49
Evans, op. cit., 271, bilj. 4 i pl. XIII., 6; cf. May, 53 i pl. VIII., 7, 8. Pol. XXXVIII., 8; Liv. XLIV., 23. Ilirskim poslanicima bilo je dozvoljeno označiti srebro vlastitim ţigom. Ništa od ovoga ne izgleda kovano od Gencija, jer je sav poznati ilirski novac kovan od bronce. 51 Liv. XLIV., 23; Pol. XXIX., 2; cf. Appian, Mac. 16. 52 Izvori za rat protiv Gencija: Liv. XLIV., 30-32; cf. Eutrop. IV., 6; Dio, XXXI., 8, 10; Plut. Aem. Paull. 13, 2; Florus, I., 29; Appian, Ill., 9. 53 Appian, Ill., 9. 54 Liv. XLV., 8. Anicijev trijumf, Inscr. It., XIII., 1, 81; cf. 556. 55 Badian, FC, 97. 50
kod Livija u obliku koji je blizak originalnom dokumentu.56 Kada su petorica izaslanika došla iz Rima Anicije se vratio u Skodru i, sazvavši sve poglavice (principes), na glas im pročitao s govornice odluku rimskog Senata i Naroda o njihovoj budućnosti. Oni će svi biti slobodni i svi će rimski garnizoni biti povučeni. Gotovo svi narodi biti će osloboĎeni tributa, jer je većina naroda napustila Gencija dok je on još bio nepotučen. PotvrĎena je sloboda Ise, ali nema spomena Farosa, vjerojatno se on sada smatrao samo ilirskim uporištem. Sloboda i izuzeće od tributa dani su i nekim ilirskim narodima koji, iako su priznavali Gencijevu vlast, nisu uzeli učešća u ratu. Ovo je uključivalo Taulante,57 vjerojatno ne njihovu glavninu, već samo sjeverni dio, Piruste iz Dasaretija58 koji su obitavali preko planina, te Daorse uz rijeku Neretvu, jer su odbili pomoći Karavanciju.59 Nakon toga dolaze odredbe za narode koji su ţivjeli u neposrednoj blizini Gencijevih tvrĎava: "Skodrani, Dasareni i Selepitani i ostatak Ilira plaćati će tribut, polovinu onoga što su plaćali kralju. Nakon toga je Anicije podijelio kraljevstvo na tri dijela: jedan gore spomenuti (oko Skodre), drugi Labeata (oko Meteona) i treći Agravonita (Akruvij), Rizonita (Risinij), Olcinata (Olcinij) i drugih u tom prostoru". Podjela kraljevstva u više oblasti je uvjet nametnut i Makedoniji u isto vrijeme, ona je podijeljena na četiri dijela i plaćala je istu visinu tributa. Male zajednice uključene u sporazum sve se nalaze oko Skodre i jezera i bile su temeljem Gencijeve osobne moći kojom je vršio kontrolu nad ostatkom kraljevstva uz različiti uspjeh.60 nakon sklapanja sporazuma Anicije je sve svoje snage povukao iz uporišta i smjestio ih u zimovnike u Epiru. Rimska politika prema ilirskom kraljevstvu nikada nije bila upravljana prema ostvarenju ikakvih posebnih ciljeva. Senat se bavio svakom situacijom onako kako se ona pojavljivala i jednom kada su rimski interesi bili osigurani, stvari su bile ostavljene bez velike kontrole.61 Kako su se horizonti rimske vanjske politike naglo širili početkom 2. st. pr. Kr., Ilirija je bila samo jedna od manjih sila čijoj je nezavisnosti zaprijetio sukob izmeĎu glavnih moćnika. Konačni sukob s Makedonijom smjestio je Iliriju na oštricu noţa: Gencije je odabrao pogrešnu stranu i poraz Makedonije je donio i njegovu propast.
56
Liv. XLV., 26. M. Fluss, RE 4A (1932), 252, 6 i d. Iako su nekoć bili veliki narod, znatno su propatili od invazije Kelta i izgubili prilično teritorija. 58 O Pirustama vidi niţe, str. 173. Mayer, 264, smatra da umjesto Dassaretiorum treba čitati Daesitiatium. To je nemoguće: Desitijati su ţivjeli 150 milja dalje u središnjoj Bosni, str. 170. 59 Ţivjeli su nedaleko obale juţno od ušća rijeke Neretve, vidi niţe, str. 164. Krajem 2. st. kovali su vlastiti novac s legendom DAORSON, Brunšmid, 74 i d.; Schlosser, 42. 60 Livijev tekst (XLV., 26) je oštećen na jednom mjestu: "inde in tres partes Illyricum divisit. Unam eam fecit quod 'supra dictam est', alteram Labeatas omnis, tertiam Agravonitas" itd. Ovdje je uzeto značenje po kojemu je prva regija Ilirije ona Skodrana, Dasarena i Selepitana, koji nisu uključeni u druge dvije, dok ta tri područja sačinjavaju kompaktni teritorij oko Skadarskog jezera. Da bi se ovdje čitalo Issa, kako predlaţe Madvig, 606, je geografski nerazumno, ali i zato što je to slobodni grčki grad a ne dio ilirskog kraljevstva; niti je uvjerljiva sugestija koju daje C. Müller, 308, ad II., 16, 3, da se to odnosi na Pistam, mjesto na Peutingerovoj karti juţno od Lisa. Sve druge uključene zajednice su poznate, dok su Agravoniti i drugi uz obalu već bili pod nadzorom rimskih praefecti, Liv. XLIV., 31. 61 "Povijest ilirskih ratova, mora se priznati, ne omogućava nam priliku kod rimskih vlasti promatrati ni agresivnu ambiciju, niti jasnoću i konzistentnost ponašanja u vanjskim poslovima, niti onu ljubav prema vještini u političkim intrigama koja im se često pripisuje". M. Hollaeux, CAH, 7, 865. 57
3. RIM I ILIRIJA (167. – 59. PR. KR.)
Novci nam daju nešto podataka o unutrašnjim odnosima u Iliriji nakon ugovora iz 167. pr. Kr. Biljeţe ime jednoga, a moţda i dva, vladara iz ovoga područja. Pred oko 100 godina Evans je proučavao skupinu novca, većinom iz Farosa i Rizona (Risinija), koje je kovao dinast ili kralj imenom Balaj (Ballaios).1 Oni su kovani i oblikovani po uzoru na grčke tipove; podudaraju se s još jednom serijom koja nosi samo ime grada Rizona, kao i s barbarskim kopijama Balajevog novca. Postoji i novac mogućeg nasljednika s legendom MUN.2 Oni pokazuju jasne znakove rimskog utjecaja na kovanje novca. Nema precizne naznake za datiranje ijedne od ovih serija, iako je Evans vjerovao (a slijedi ga i Brunšmid) da su kovani sredinom i krajem 2. st. pr. Kr.3 Dva novčića s legendom RIZANOTAN tipološki su raniji od Balajevih serija i mogli su biti izdani neposredno nakon Gencijeva poraza.4 Balajevi novci kovani su u Farosu i Rizonu; proizvodi dviju kovnica mogu se lako razlikovati, ali su vjerojatno načinjeni u isto vrijeme. Na rizonskim tipovima legenda je obično BASILEOS BALLAIOS, ali kraljevska titula je vrlo rijetka na onima iz Farosa. Moguće je da se nakon uklanjanja Gencija rimske vlasti nisu protivile uspostavi pouzdanih ilirskih dinasta na obali. On bi mogao biti odgovoran za nemire koji su prouzročili rimske napade na Ardijejce i Plereje 135. pr. Kr., koji su optuţeni za pljačkanje svojih susjeda (str. 32). Poraz Gencija i ureĎenje Ilirije nisu rezultirali uspostavom regularne rimske provincije preko Jadrana, kao što se to dogodilo s Makedonijom nakon 148. pr. Kr. Rimski interesi bili su osigurani nametanjem ureĎenja nad teritorijem koji je bio puno veći od onoga uključenog u rat, što je Rimljanima omogućilo interveniranje u gotovo svim stvarima koje su se ticale Ilirije kad god to oni odluče. Uloga koju je Rim preuzeo u Iliriji nakon 167. pr. Kr. ohrabrila je italske trgovce na ulazak u prostor pod kišobranom rimskog prestiţa, pa je moguće da su neka od kasnije potvrĎenih naselja rimskih graĎana (conventus civium Romanorum) začeta kao rimske i italske trgovačke postaje u 2. st. pr. Kr. S već preko 60 godina očuvanim savezništvom s Rimom, Isa je uţivala privilegirani poloţaj. U prošlosti su prijetnje njenoj nezavisnosti dolazile od strane ilirskog kraljevstva, ali kada je to prestalo, počeli su sukobi s domorodačkim Delmatima, koji su sada kontrolirali obalu i unutrašnjost izmeĎu rijeka Titija (Krka) i Narente (Neretva). Prvi od mnogih rimskih ratova protiv Delmata izrastao je iz ţalbi koje je protiv njih podnijela Isa. Godine 158. pr. Kr. Isa se ţalila da su njeni nedavno uspostavljeni kopneni posjedi u Epetiju (Stobreč) i Traguriju (Trogir), na oba kraja Salonitanskog zaljeva, bili napadnuti od
1
Evans, NC, 20 (1880), 292 i d, pl. I. Evans, op. cit., 249, pl. IV., 1-5. 3 Brunšmid, 76. 4 Evans, op. cit., 292. 1-2, pl. I., 9-10. 2
Delmata.5 Uţivajući rimsku zaštitu, Isa je očito pokušavala ostvariti dominaciju nad trgovinom s narodima na kopnu, pa nije čudno što su se Delmati suprotstavljali uspostavi isejskih kolonija na svom teritoriju. Rimska reakcija bilo je slanje komisije pod konzularom Gajem Fanijem Strabonom "da bi ispitala stanje u Iliriji s posebnim osvrtom na ponašanje Delmata". 6 Senatori su zasigurno vjerovali kako će pojava bivšeg konzula biti sasvim dovoljna da bi ih zastrašila, ali odgovor koji su dobili od Delmata ostavio je malo sumnje o njihovu ponašanju. Na povratku iz Ilirije, Fanije je rekao Senatu da su Delmati ne samo odbili saslušati ga, već se nisu niti obazirali na elementarne diplomatske ljubaznosti. Grubo su mu odgovorili da se stvari preko Jadrana "ne tiču Rimljana". Kako primjećuje Polibije, rimsko zgraţanje njihovim ponašanjem je ono što je u većoj mjeri dovelo do pokretanja kampanje, kao i volja Rimljana da podrţe isejske kopnene ambicije. Još jedan razlog koji Polibije donosi za ovu kampanju teško moţe biti vjerojatan. Po njemu, Senat je osjećao da su "duge godine mira još od rata protiv Perzeja" imale vrlo loš učinak na borbenu sposobnost vojske i da je kratka ali odlučna kampanja u Iliriku upravo ono što je potrebno da bi se stvari dovele u potrebno stanje. Istina je da je Ilirik kasnije drţan područjem za iskušavanje vojske, od strane Cine i Oktavija, ali je iznenaĎujuće naći da bi Senat razmišljao na takav način sredinom 2. st. pr. Kr., pogotovo što se u to vrijeme puno napora ulagalo u kampanje u Hispaniji.7 Kampanja na Delmate izvedena je učinkovito i, ukoliko je interpretacija topografije točna, čak briljantno.8 Zapovjedništvo je povjereno konzulu te godine (156.), Gaju Marciju Figulu. U početku stvari nisu krenule previše dobro: dok su gradili svoj logor, Rimljani su bili napadnuti i prisiljeni povući se do rijeke Neretve. Ponovo su pokrenuli ofenzivu i konačno opsjeli glavni grad Delminij. Krenuvši od ušća Neretve, Figul je vjerojatno napredovao na sjever uz dolinu pritoka Trebiţata, te niskim prijevojem preko Dinarskih Alpa u Duvanjsko polje, gdje je lociran Delminij na planini Lib nedaleko Ţupanjca.9 napad je pokrenut pred kraj ratne sezone u nadi da će se Delmate uhvatiti na iznenaĎenje, ali oni su još uvijek bili na bojnom polju i očekivali Rimljane. Iako je uspio blokirati tvrĎavu, Figulovi pokušaji zauzimanja jurišom ostavili su slabašan utisak, te se morao zadovoljiti osvajanjem brojnih manjih obliţnjih gradina. Prije nego se vratio u Rim, krajem 156. pr. Kr., uspio je zapaliti dio tvrĎave, ali konačno osvajanje morao je prepustiti svome nasljedniku slijedeće sezone, konzulu Publiju Korneliju Scipionu Nasiki. Zimska blokada koju je pokrenuo Figul ostvarila je učinak i kada je Scipion stigao, više nije trebalo puno vremena za osvajanje Delminija. Fortifikacije su uništene, a okolna ravnica je pretvorena u pašnjak za ovce. 10 Nakon pobjede koju je u najvećoj mjeri ostvario njegov prethodnik, Scipion se vratio u Rim i 5
Pol. XXXII., 9. Delmati su očito nekoć bili Pleuratovi podanici, ali su se kasnije otrgnuli od njega i napali susjedne narode, prisiljavajući ih na plaćanje tributa u stoci i ţitaricama (vidi str. 23). To je najraniji spomen Delmata. 6 Pol. XXXII., 9. C. Fanije Strabon bio je konzul 161. pr. Kr. i očito novus homo, MRR, I., 446. 7 Pol. XXXII., 13. 8 Appian, Ill., 11; cf. Liv. Per. 47; Florus, I., 25. O Marku Figulu, MRR, I., 447. 9 Patsch, WMBH, 9 (1904), 171 i d, te p. 271. 10 Strabo, VII., 5, 5.
proslavio trijumf nad Delmatima: Senat bi teško mogao takvu počast odbiti jednom Scipionu. Apijan ništa ne govori o Scipionovoj kampanji i osvajanju Delminija, ali to je vjerojatno rezultat slabog istraţivanja i toga što su izvori koje je koristio preteţno bili nenaklonjeni kući Kornelija Scipiona.11 Po dosegu i postignućima, iako moţda ne i u motivima, rat protiv Delmata 156.-155. pr. Kr. bio je izuzetak od uobičajene rimske politike u Iliriku. Osim u kampanji Gaja Koskonija (78.-76.), o kojoj nemamo sačuvano puno podataka, rimska vojska nije bila ozbiljno upotrebljena protiv Delmata sve do godina neposredno prije Akcija (34.-33. pr. Kr.), iako su oni kao Pompejevi saveznici u graĎanskom ratu izmeĎu Cezara i Pompeja zadali ozbiljne poraze rimskoj vojsci. U tom je kontekstu pothvat Figula i Scipiona stvarni vojni uspjeh, pogotovo kada se usporedi s aktivnostima Lucija Cecilija Metela 118. – 117. pr. Kr. Slijedeća epizoda rimskog ratovanja u Iliriku je, s vojnog stanovišta, bila na niskom nivou, ali diplomatske aktivnosti koje su joj prethodile pokazuju neki obrazac onoga što je prethodilo ratu protiv Delmata. Po Apijanovoj verziji, godine 135. pr. Kr. Ardijejci i Plerejci (Pleraei) napali su "rimsku Iliriju", a kada nisu učinili ništa da bi se iskupili za takvo ponašanje, Senat je na njih poslao vojsku od 10.000 pješaka i 600 konjanika pod konzulom Servijem Fulvijem Flakom. Iliri su pokušali u zadnji trenutak otvoriti pregovore, ali kako nisu mogli ispuniti uvjete koje je pred njih postavio senat, konzulu je zapovjeĎeno da nastavi s napadom. Apijan ovu ekspediciju naziva "jedva prepadom" i kaţe da nigdje nije mogao nači bilješku o njenom ishodu. 12 S druge strane, Livijeva tvrdnja da je Flak "pokorio (V)ardijejce", ne ostavlja nikakve sumnje o ispunjenju konzulova zadatka.13 Na sjeveroistoku Jadrana bili su Japodi koji su u vojnoj snazi bili ravni Delmatima. Rim je bio u dodiru sa zapadnim ogrankom ovog naroda još od 171. pr. Kr. Tada su njima i drugim narodima toga prostora upućene isprike zbog agresivnih aktivnosti konzula Lucija Kasija Longina, koji je ozbiljno planirao napasti Perzeja Makedonskog kopnenim putem iz sjeveroistočne Italije. 14 Slijedeća epizoda koja uključuje Japode dogaĎa se 40 godina kasnije, kada je protiv njih ratovao rimski konzul i za to nagraĎen trijumfom. Usred krize s Grakhima i njihovom Zemljišnom komisijom, 129. pr. Kr., konzul Gaj Sempronije Tuditan iznenada je napustio Rim pod izgovorom da mora krenuti u rat protiv Japoda i od uništenja ga je spasio Did Junije Brut, heroj luzitanskog rata.15 Izgleda da je jedini konzulov motiv za kampanju bila ţelja za bijegom iz političke situacije u Rimu. Uloga Junija Bruta protiv Japoda zabiljeţena je kod Livija, ali ne i kod Apijana. On kaţe
11
Scipionov uspjeh je dobro potvrĎen, Front., Strat. III., 6, 2; Zon. IX., 25; Ampelius, XIX., 11, Auct. de vir ill., XLIV., 4; Per. XLVII; Iul. Obseq., 16; Strabo, VII., 5, 5. Njegov trijum je zabiljeţen u Fastima, Inscr. It., XIII., 1, 82 i d; cf. 557 pod 155. pr. Kr. To pobija raniju tradiciju po kojoj je Scipion odbio trijumf (Ampelius, Auct. de vir ill.). Navedeni izvori ne omogućavaju ni pretpostavku da je tradicija duplicirala jednogodišnju kampanju, kako smatra J. Salanki, Arch. Éet. 1940., 258-60. 12 Appian, Ill., 10. 13 Liv. Per. LVI. 14 Liv. XLI., 1-5; 6, 1-3; 7, 4-10; XLIII., 1, 4-12; 5, 7-10; cf. MRR, I., 416. 15 Liv. Per. LIX.; cf. H. Last, CAH, 9, 42 i d.
da je Semproniju pomagao Tiberije (Latin) Panduza.16 Slijedeći ranije Gaeblerovo mišljenje, Münzer je pretpostavio da je Panduza bio propretor u Makedoniji u to vrijeme, ali to nije vjerojatno jer podrazumijeva da su rimske snage uspostavile kopnenu vezu izmeĎu Italije i Makedonije, vezu koja nije bila uspostavljena sve do Augustove vladavine.17 Moţe biti da je Panduza zapovijedao nekim trupama u sjevernoj Italiji, pa kada se počela planirati iznenadna Sempronijeva kampanja, on je pozvan da pomogne.18 Sempronije je proslavio trijumf nad Japodima 1. listopada 129. pr. Kr., dok je još uvijek bio konzulom, ali njegove operacije nisu bile ograničene samo na ovaj narod.19 Plinije Stariji biljeţi da je Sempronije Tuditan pokorio Histre i na svoju statuu upisao: "od Akvileje do rijeke Titius, 2.000 stadija";20 otkriven je dio njegova elogija postavljenog u Akvileji, na kojemu piše: prisilio je Tauriske, Karne i Liburne da napuste planine". Zanimljivo je da je Sempronije kao konzul imao dovoljno vremena ne samo da bi pokorio Japode do listopada, već i da potuče Tauriske daleko na sjeveru i istraţi obalu Liburnije sve do Delmata. Neke od ovih kampanja mogao je provesti Panduza djelujući neovisno, ali u konzulovo ime. Slijedeća serija operacija u Iliriku bila je protiv Delmata i moţda je izrasla iz kampanja u sjeveroistočnoj Italiji. Apijan biljeţi: "Segestane su izgleda pokorili Lucije (Aurelije) Kota i Lucije (Cecilije) Metel", vjerojatno u vrijeme kada su ova dvojica bili kolege na konzulatu 119. pr. Kr.21 Segestani su ţivjeli uz dio toka Save oko svoga grada Segeste, kasnije rimske Siscije (Sisak). Da bi rimska vojska, pa čak i velika vojska dvojice konzula, u ovo vrijeme dosegla sredinu doline Save, to je bio znatan uspjeh. Apijanova tvrdnja ne moţe se tako lako odbaciti, jer on spominje Segestu i kasnije u vezi s vrlo dobro dokumentiranom Oktavijanovom kampanjom 35. pr. Kr. U slijedećoj godini Metel je sam ratovao protiv Delmata i proslavio trijumf nad njima 117. pr. Kr., istovremeno dobivši počasni naslov Delmaticus.22 Apijan objašnjava pozadinu: "Kasnije ... objavljen je rat protiv Delmata, iako oni nisu bili ništa krivi, jer je on (Metel) ţelio trijumf. Oni su ga primili kao prijatelja, a on je zimovao meĎu njima u gradu Saloni, nakon čega se vratio u Rim i bio nagraĎen trijumfom". Čak niti jedan Metel u ovom periodu nije mogao dobiti trijumf ne učinivši ništa, a Livije biljeţi da je ostvario neke pobjede. Nije vjerojatno da je Metel krenuo na Delmate kopnenim jugoistočnim putem iz Segeste, kako neki znanstvenici pretpostavljaju.23 Čudno je da se ne javlja nikakva nagrada ili priznanje za osvajanje Segeste 119. pr. Kr., koje se potpuno časno moglo predstaviti kao ogroman uspjeh za operacije u jednoj ratnoj sezoni. Ton 16
Appian, Ill., 10; cf. BC, I., 19. F. Münzer, RE, 12 (1925), 927, bilj. 6; cf. H. Gaebler, ZfN, 23, 162 i d. 18 Tako Zippel, 136. O Panduzi na drugi način ništa nije poznato. Njegov potomak je vjerojatno bio Ti. Latinius Pandusa, legat u Meziji kojega je naslijedio C. Popej Sabin pod Tiberijem, Tac. Ann. II., 26. Kognomen Pandusa ukazuje na Lukaniju ili Brucij, RE, 12 (1925), 927, bilj. 6. 19 Inscr. It., XIII., 1, 82 i d, cf. 559. 20 Plin. NH, III., 129. MSS čita "M stadia", ali treba čitati MM (oko 250 milja). Tuditan je ove riječi upisao na svoju statuu postavljenu u Akvileji. 21 Appian, Ill., 10. 22 Appiam, Ill., 11. Metelov trijumf: Inscr. It., XIII., 1, 83; cf. 560, takoĎer Liv. Per. LXII; Eutrop., IV., 23, 2. 23 Tako Zippel, 137. 17
Apijanovih navoda govori da su oni utemeljeni na nekom izvoru nesklonom Metelima i nije rezultat nemarnosti koja je očita u drugim bilješkama o ranijim operacijama protiv Delmata.24 Nakon 117. pr. Kr. Rimljani u Iliriku nisu poduzimali nove kampanje gotovo 30 godina. Jugurtinskom ratu i invaziji Cimbra ubrzo je slijedio italski i graĎanski rat, što rimskim zapovjednicima nije ostavljalo puno prostora za traţenje ratne slave u egzotičnim područjima. Jedan incident iz godine 84. pr. Kr. pokazuje da su voĎe popularske frakcije Lucije (Kornelije) Cina i Gnej (Papirije) Karbon planirali kampanju preko Jadrana koja bi, da je pokrenuta, prethodila onim Oktavijanovim iz 35.-33. pr. Kr.. Po Apijanu, nakon što je nestala svaka nada za pomirenje s Kornelijem Sulom, dvojica populara su "prošla cijelu Italiju, sakupljajući vojnike koje su brodovima prebacili u Liburniju, koja je trebala postati njihovom bazom za rat protiv Sule. Prvi odred je prošao bez problema; slijedeći je ušao u oluju, a oni koji su se uspjeli dokopati kopna odmah su pobjegli kućama, jer se nisu ţeljeli boriti protiv svojih sugraĎana. Kada su ostali saznali za to, odbili su prijeći u Liburniju".25 Ubrzo je Cina bio ubijen u pobuni, a Karbon je bio prisiljen opozvati one trupe koje su već bile u Liburniji. Nije vjerojatno da je njihova namjera bila susresti se sa Sulom u Liburniji ili mu odavde zapriječiti prelazak u Italiju. Da im je to bila namjera tada bi se bazirali u juţnoj Italiji (Brundizij) ili s druge strane Jadrana (Epidamno, Apolonija) i tamo bi poslali trupe. Jedino razumno objašnjenje ovom prekrcavanju je da su Cina i Karbon ţeljeli trenirati svoje zelene i nevoljne novake i ojačati im borbenu vrijednost nekom oštrom kampanjom u Iliriku, prije nego se budu morali suprotstaviti Sulinim veteranima.26 Početkom sedamdesetih godina bilo je više borbe protiv Delmata. U kratkoj bilješci koju donosi Eutropije; Gaj Koskonije je pošao u Ilirik kao prokonzul i pokorio većinu Delmata u dvogodišnjoj kampanji, završivši osvajanjem njihove glavne luke Salone.27 Ove su se borbe vjerojatno odigrale 78.-76. pr. Kr., iako za to nema definitivnog dokaza, ali bi se dobro uklapalo s oţivljavanjem rimske moći nakon unutrašnjeg sukoba tijekom prethodnog desetljeća, a rat je
24
Glavni izvor za dogaĎaje u Iliriku u drugoj polovini 2. st. je Illyrike Apijana, graĎanskog sluţbenika pod Antoninom Pijem. Njegovo djelo je prilično kompletno do 167. pr. Kr., iako nepouzdano u detaljima; nakon toga materijal je oskudan i propusti su ozbiljni. Tako nema bilješke o Scipionu 155. pr. Kr. nakon dobrog opisa Figulovih aktivnosti prethodne godine. kampanja iz 135. pr. Kr. je okarakterizirana kao prepad, ali Livije (str. 32) pokazuje da je u njoj bilo puno više od toga. zabiljeţen je Tuditan 129., zajedno sa zanimljivim detaljem o Panduzi, dok je karakteriziranje Metela 118.-117. kao lovca na trijumf jasna sklonost izvora kojim se sluţio. Od tada pa sve do Cezarovog prokonzulata nije zabiljeţena niti jedna kampanja. Nema očitog objašnjenja za takvu nesavjesnost, osim općenitog da mu je bilo teško pronaći materijal za ovu knjigu; potpuno neproporcionalan prostor (c, 16-30) dan je detaljnom opisu kampanje 35.-33. pr. Kr. Ovo je preuzeo iz Augustovih memoara, iako je donekle promijenio shemu da bi materijal iznio kronološki. Drugdje je organizacija djela čisto topografska, s Flakom protiv Ardijejaca 135. prije Figula protiv Delmata 156. pr. Kr. Pojedine monografije o lokalnim ratovima su očito bile pisano do otprilike iste duţine, pa kada je Apijan pronašao toliko puno o Augustu, više se nije trudio traţiti podatke o ranijim dogaĎajima. 25 Appian, BC, I., 77-8. 26 E. badian, JRS, 52 (1962), 58 (SGRH, 227 i d). Primjedbe koje daje J.P.V.D. Balsdon nisu uvjerljive, JRS, 55 (1965), 232. Odlomak kod Eutropija, V., 7, koji povezuje prokonzula Sulu s kampanjom protiv Delmata prije povratka u Italiju je zasigurno pogreška. Moţda je trebalo pisati Denselatae (ili Denthelatae): njih je Sula potukao u to vrijeme zajedno s Dardancima, zato što su napali Makedoniju, Granius Licinianus, XXXV. (ed. Flemisch, p. 28); cf. Zippel, 161 i d. 27 Eutrop. p. 28); cf. Zippel, 161 i d.
sigurno završen prije 74. pr. Kr.28 Koskonijevo završno postignuće, osvajanje Salone, pokazuje koliko je malo rimska prevlast u prostoru napredovala od ratova u 2. st.29 Salona (nedaleko današnjeg Splita) sada je postala stalnim rimskim posjedom i unutar 20 godina mnogi rimski graĎani, većinom trgovci, naselili su se ovdje, kao i u drugim mjestima uzduţ obale, iako je Narona ovakvu zajednicu mogla imati već duţi niz godina.30 Analiza rimskih aktivnosti u Iliriku tijekom ovih godina pokazuje da oni ovu regiju nikada nisu drţali vaţnom. Tek kada se Gencije pridruţio Perzeju kao aktivni saveznik, poslan je pretor da bi ga uklonio i uspostavio opće političko ureĎenje prostora, koje je Rimljanima ostavljalo slobodne ruke za intervencije u svakom trenutku, ali koje nije podrazumijevalo ikakve upravne ili vojne obaveze. Brzo povlačenje trupa i opće garantiranje slobode pokazuju da, jednom kada je Perzejev saveznik uklonjen, oni su bili zadovoljeni i dopustili Ilirima ići vlastitim putem. Uzroci i motivi raznih upletanja rimskih zapovjednika u ovaj prostor poučni su u svojoj različitosti, ali svi imaju jedan zajednički element: dogaĎaji unutar Ilirika obično nisu imali ništa s pokretanim projektom. Polibije nam kaţe da je motiv za rat protiv Delmata 156.-165. bio potreba, umišljena ili stvarna, da se odrţi opća visina spremnosti rimske vojske, dok su slične namjere, uvjeţbavanje vojske, u pozadini aktivnosti Cine i Karbona 84. i grandioznijeg, ali ipak paţljivo ograničenog, Oktavijanovog pohoda 35.-33. pr. Kr. Napadi na Ardijejce i Plereje 135. izgleda da su stvarno bili prouzročeni postupcima ovih naroda; konzul Sempronije Tuditan je u Japodima našao pogodan izgovor za udaljavanje od rimske politike 129., a još niti jedan povjesničar nije u stanju niti naznačiti razloge ove kampanje. Metel je 118. – 117. moţda i ostvario nešto više od onoga što mu ţeli priznati Apijan, ali motiv lova na trijumf je vjerojatno istinit. Stoga nije iznenaĎujuće što je u terminima osvojenog teritorija i efektivne političke kontrole zbroj svih ovih ekspedicija potpuno zanemariv; u stvari, sve do 1. st. Rimljani su više gubili kontrolu nego je proširivali. Pod republikom Dalmacija nikada nije bila ureĎena kao regularna provincija s redovnim rimskim upraviteljima: to je bilo mjesto gdje je Rim imao neka stara savezništva s jednom ili dvije grčke zajednice i gdje će s vremena na vrijeme izbiti borbe. U prostor bi obično bio poslan konzul te godine, a jedini poznati prokonzul (osim moţda Metela) bio je Gaj Koskonije koji je uspio zauzeti Salonu. Ništa od toga nije iznenaĎujuće. Ilirik se nije nalazio ni na kakvoj vaţnoj cesti i, osim potencijalno neugodne piraterije, nije imao vaţnosti za komunikacije s istočnim Sredozemljem. Dok je očita ruta za taj prostor još uvijek bio kratki prelazak iz Brundizija, nije bilo potrebe izloţiti se ogromnom trošku otvaranja kopnene rute izmeĎu sjeverne Italije i istoka. U to vrijeme 28
MRR, 2, 88, bilj. 4. F. Münzer, RE, 4 (1901), 1667, bilj. 3, izjednačava prokonzula s pretorijskim zapovjednikom koji operira u Apuliji 89. pr. Kr. 29 Figul je vjerojatno vršio operacije iz doline Neretve i nije mu trebala kontrola nad Manijskim zaljevom, ali je Metel 118.-17. pr. Kr. ima kontrolu nad salonitanskim prostorom. 30 To je sve što je poznato o rimskim pothvatima preko Jadrana u Iliriku prije Cezarovog prokonzulata, osim dvije epizode nepoznatog datuma. Fragment Salustijevih Historija (ed. Maurenbrecher, p. 73, frg. 40) kaţe: "primam modo in Iapydiam ingresus", što se vjerojatno odnosilo na neku kampanju tijekom sedamdesetih, ali ne na Koskonija koji se bavio Delmatima oko salone. Tu bi se moglo raditi o kampanji inače nepoznatog Publija Licinija (Krasa?), rimskog zapovjednika u ratu protiv Japoda u nepoznatom vremenu, koji je bio uvučen u zamku fingiranim povlačenjem, Front. Strat., II., 5, 28; cf. Münzer, RE, 13 (1926), 221, bilj. 27.
za rimsku vojsku ne bi bilo mudro pokušati krenuti rutom uzduţ ilirske obale ili zaputiti se u unutrašnjost, ukoliko je ţeljela dosegnuti svoje odredište svim snagama s kojima je krenula. Kada su rimske vojske odlazile u Ilirik tamo su odlazile boriti se: bilo da bi uvjeţbavale vojnike za graĎanski rat, ili da bi stjecale reputaciju i slavu za svoje zapovjednike.
4. ILIRIK U GRADJANSKIM RATOVIMA (59. – 39. PR. KR.)
Godine 60. pr. Kr. rimska je Republika došla pod vlast trojice ljudi, Gneja Pompeja, Marka Licinija Krasa i Gaja Julija Cezara. Oni su stvorili tajni savez, kasnije poznat kao prvi trijumvirat, kako bi ostvarili svaki svoje političke ciljeve, koje su im onemogućavali tradicionalisti u Senatu. Glavno oruţje bio im je Cezarov konzulat slijedeće godine, podrţan novcem i patronaţom Krasa i pohlepnim Pompejevim veteranima. MeĎu ostalim mjerama donesenim 59. pr. Kr., "Vatinijev zakon o Cezarovoj provinciji" otklonio je prethodnu senatsku dodjelu konzularnih provincija za slijedeću godinu i Cezaru povjerio zapovjedništvo (imperium) na pet godina u Cisalpinskoj Galiji s vojskom od tri legije, čemu je nakon smrti Kvinta Metela Celera, dodana i njegova provincija Transalpinska Galija s jednom tamošnjom legijom. Zajedno s Cisalpinskom Galijom išao je i Ilirik, novi rimski naziv za prostor istočno od Jadrana, izmeĎu Istre i Epira; no, nema spomena ikakvim rimskim trupama koje bi bile ovdje stacionirane.1 Do ovog perioda moglo je postati uobičajenim da rimski prokonzul poslan u Cisalpinsku Galiju vodi računa i o rimskim interesima s druge strane Jadrana, a moţda je to i uključeno na Cezarov osobni zahtjev. Ukoliko je ovo posljednje bilo slučaj, tada je njegov prvotni vojni projekt bio napredovanje na sjeveroistok iz Italije u dunavski bazen, prostor iz kojega je Italija oduvijek bila vrlo ranjiva od napada sa sjevera. Ukoliko bi se uspio probiti u dolinu Save i preko sjeverne Bosne, tada zapovjedništvo u Iliriku ne bi bilo korisno samo s vojnog gledišta, već bi i isključivalo svaku mogućnost da ga Senat kasnije optuţi za prelazak granica svoga imperija. S druge strane, nema dokaza da je Cezar imao ikakve takve planove, dok njegove kasnije aktivnosti u Iliriku daju naslutiti da je pripajanje Ilirika Cisalpinskoj galiji bilo samo rutinsko. Da je Cezar imao plan za napad na dunavski prostor, provincija koju je trebao uzeti bila je Makedonija, gdje su rimski prokonzuli postupno proširivali granice rimske kontrole uzduţ koridora Vardara (Axios) i Morave prema Srbiji i rijeci Dunavu oko Beograda. Prva epizoda iz Cezarova prokonzulata koja uključuje Ilirik dogodila se u zimu 57-56. pr. Kr. Nakon ljetnih uspjeha protiv Germana i Belga, Cezar je svoje legije razmjestio u zimovnike i uputio se za Ilirik "da bi se upoznao sa zemljom i narodima koji je nastanjuju". 2 Nema indicija gdje u Ilirik je Cezar namjeravao poći, ali vjerojatno je planirao otploviti u središnju Dalmaciju i posjetiti rimska naselja u Saloni i Naroni. Dva natpisa, oba datirana u 56. pr. Kr., svjedoče o Cezarovom zanimanju za ovaj prostor. Tri fragmenta grčkog natpisa iz Salone biljeţe poslanstvo 1
MRR, 2, 190. Postoje neke varijacije u odredbama zakona kako ga donose različiti izvori: "Cisalpinska Galija s Ilirikom i četiri legije na pet godina", Plut. Caes. 14; Pomp. 48, 3; Crassus, 14, 3; "Ilirik i Cisalpinska Galija s tri legije na pet godina i dodana Transalpina s još jednom legijom", Dio, XXXVIII., 85; "Cisalpinska Galija s dodanim (adiectum) Ilirikom i Galija Komata dodana kasnije", Suet., Caes., 22; "Galija na pet godina", Vell. Pat. II., 44, 5; "tri provincije Galija Transalpina, Cisalpina i Ilirik s galijom Komatom dodanom kasnije", Orosius, Hist. VI., 7, 1. Q. Metel Celer (cos. 60. pr. Kr.) umro je prije travnja 59., dok ješ nije napustio Rim, MRR, 2, 183. 2 BG, II., 35, početkom zime 57. pr. Kr.
koje se pred Cezarom pojavilo 3. oţujka 56. pr. Kr. u Akvileji. Datirano je rimskim konzulima i kalendarom, kao i svećenicima i dorskim kalendarom Ise, drţave koja je poslala izaslanike. Nakon toga navedena su imena isejskih izaslanika koji su pred Cezarom govorili u ime svoga grada, a zatim ime Rimljanina Gaja Gavenija G. f. Fab(ia tribu), vjerojatno predstavnika rimskih naseljenika, koji je govorio o slobodnom poloţaju Isejaca i njihovom prijateljstvu prema rimskom narodu. Kamen je odlomljen na ovom mjestu i preţivjela su samo dva fragmenta od teksta koji je sadrţavao Cezarov odgovor Isejcima. izgleda da je prokonzul potvrdio status Ise kao slobodne savezničke zajednice, zajedno sa posebnim spominjanjem slobodnog ulaska u Manijski zaljev i nekim garancijama za isejska kopnena naselja u Epetiju i Traguriju; to su bila ista ona mjesta koja su pred više od jednog stoljeća napali Delmati, ali je moguće da je sada bilo nekih nevolja izmeĎu Grka i rimskih naseljenika, koji su odraţavali političko svrstavanje koje se moţe prepoznati kasnije, tijekom graĎanskog rata u narednom desetljeću. Osim ovoga, dekret odraţava model rimske administracije, u kojemu se većina upravnih stvari obavljala iz Akvileje, sada vodećeg grada na sjevernom Jadranu.3 Bilješka o Cezarovoj posljednjoj posjeti ovom prostoru, ne nalazi se u njegovim komentarima, već u Apijanovoj Illyrike. On biljeţi da kada su Delmati "prosperirali", oni i drugi Iliri uzeli su tvrĎavu Promonu (na planini Promina) od Liburna. Potonji su zatraţili pomoć od Rimljana, a posebno od Cezara koji se u to vrijeme nalazio u blizini. On im je zapovjedio da vrate Promonu Liburnima, a kada su to odbili poslao je na njih vojsku koja je potučena uz velike gubitke. No, Cezar nije mogao ništa dalje učiniti po tom pitanju zbog rastućih tenzija s Pompejem i Senatom; što govori da se ova epizoda zbila pred kraj njegova prokonzulata.4 Dva slučaja za koja se zna da je Cezar bio u Cisalpinskoj Galiji bila su zima 53.-52. pr. Kr. i početkom 50. pr. Kr., a Apijanovo spominjanje tenzija s Pompejem čini ovaj drugi datum vjerojatnijim.5 Vojska koju su Delmati potukli bila je vjerojatno sastavljena od savezničkih kontingenata iz Ilirika pod zapovjedništvom rimskog oficira, a ne izgleda da je bila uključena ijedna legija. Cezarovo zanemarivanje ovoga problema stvorit će mu ozbiljne nevolje tijekom graĎanskog rata. Delmati su širili svoju moć i postali su vrlo voljnim Pompejevim saveznicima protiv rimskih naseljenika. Godine 49. pr. Kr. svijet je progutao rat izmeĎu Cezara i Pompeja. Većina prostora rimskog imperija vidjela je ţestoke sukobe izmeĎu dviju strana. U glavnim kampanjama, u Africi, Hispaniji i Maloj Aziji, pompejevci su nakon početnih uspjeha protiv Cezarovih legata na kraju bili poraţeni od Cezara osobno. U Iliriku je ishod sukoba bio odlučen bez prisutnosti glavnih protagonista. To nije bilo zbog malog značaja Ilirika, već zato što su Cezarovi Legati, uz pomoć 3
Najbolja publikacija do sada je D. Rendić-Miočević, Studi Aquileiesi etc. 67-81: ™n 'Akolh…a ™p… Ga…ou Ioul…[ou] Ka…[saroj] aÙtokr£toroj, Ga…oj Gaoušnio[j Ga…ou ? uƒ]Õj Fab…a, lÒgouj ™poi»sa [to perˆ tÁj te] ™leu[qe]r…aj tîn 'Issa…w[n kaˆ tÁj fil…aj] t[în `Rwma…w]n kaˆ 'Issa…[wn ... Na većem gornjem fragmentu redovi 6-7 čitaju se presbe[u]s£ntwn PAGIA ali to se moţe pročitati i TRAGURI[NWN] iz D. Rendić-Miočević, op. cit., 73. Drugdje se [TRAGO]URINOI javlja na malom fragmentu kojega je publicirao M. Abramić, VAHD, 47-8 (1924-7), 3 i d. 4 Appian, Ill., 12. O utvrĎenosti Promone vidi str. 54. 5 BG, VII., 7, 1 (53/2. pr. Kr.); VIII., 50 (51. pr. Kr.).
naseljeničkih zajednica uzduţ obale, uspjeli voditi borbu do pobjede nad pompejevskom flotom i Delmatima. Prva runda sukoba bila je katastrofalna za cezarovce. Početkom 49. pr. Kr. Gaj Antonije, brat Marka Antonija, zaduţen je za Ilirik i dana mu podrška Publija Kornelija Dolabele (cos. 44. pr. Kr.) koji je zapovijedao malom flotom. Pompejevske snage sastojale su se od jake flote pod Markom Oktavijem i Lucijem Skribonijem Libonom (cos. 34. pr. Kr.), što je činilo prilično nelogičnom Antonijevu odluku da se uspostavi na otoku Kurikti. Ono malo brodova pod Dolabelom bilo je brzo potisnuto i cezarovske snage su bile uhvaćene u stupicu na otoku. Unatoč odlučnom otporu nekih galskih augzilija koje je poslao Cezar, Antonije je bio prisiljen predati se, pa je njegovih 15 kohorti prebačeno u Grčku da bi ojačalo Pompejevu vojsku. Ovu kapitulaciju gledala je druga cezarovska vojska ulogorena na liburnskom kopnu nasuprot Kurikte, pod Lucijem Minucijem Bazilom i historičarom Gajem Salustijem Krispom, koja nije mogla intervenirati bez brodova. Antonijev logor vjerojatno se nalazio na istočnoj strani otoka, gdje se poluotok Bejavec širi prema kopnu, dok je druga vojska vjerojatno bila u obalnim zaljevima Kraljevica ili Sv. Jakov.6 Ova pobjeda pompejevcima je donijela vlast nad Jadranom koju je Oktavije počeo iskorištavati napadima na italske naseljenike lojalne Cezaru. Prvo je krenuo na Salonu. Grčka Isa bila je već u njegovu posjedu i sluţila je, vjerojatno dragovoljno, kao štab pompejevaca sve dok ih nije potukao Vatinije 47. pr. Kr. salonitanski naseljenici su se hrabro oduprli Oktavijevom napadu: robovi su bili osloboĎeni da bi se borili, a ţene su se borile zajedno s muškarcima, i to s tolikim uspjehom da su vremenom bili u stanju izvršiti ispad i slomiti opsadu. Oktavijev prvi pokušaj iskorištavanja pobjede kod Kurikte bio je promašaj i on se povukao za Dirahij ne uspjevši osvojiti niti jedno priobalno naselje.7 Nakon Cezarove pobjede nad Pompejem kod Farsala u lipnju 48. pr. Kr., Ilirik je bio jedan od prostora na kojima su pompejevci nastojali obnoviti borbu.8 Da bi kontrirao tome i da bi se obračunao s neugodnim Delmatima, Cezar je ovamo poslao Kvinta Kornificija s titulom quaestor pro praetore s dvije legije,9 ali osim nešto manjih pomorskih uspjeha ostvarenih uz pomoć brodova dobivenih od liburnskih Jadertina,10 Cezar ne biljeţi ništa o njegovim operacijama. No, ubrzo je postalo jasno da ovaj prostor traţi više snaga i Cezar je zapovjedio pokret u Ilirik Aulu Gabiniju (cos. 58. pr. Kr.), koji je do prije nekoliko godina bio aktivni Pompejev pristalica. Pred 6
Appia, BC, II., 41; Dio, XLI., 40 i XLII., 11, 1; Florus, II., 30-3; Orosius. Hist. VI., 15, 8-9; Liv. Per. CX.; Lucan, Phars. IV., 402-581. Cezarova bilješka o ovim dogaĎajima je izgubljena iz teksta, ali on kasnije spominje ovaj poraz, BC, III., 4, 2; III., 10, 5 (gdje "Corcyra" u MSS treba zamijeniti s Curicta), III., 67, 5. Zippel, 203, smatra da se bilješka nalazila u BC, II., 22, gdje početak s "iisdem temporibus" izgleda vezom izmeĎu Kurionovog poraza sredinom kolovoza s osvajanjem Masilije nakon pobjede Afranija i Petreja, što se dogodilo najranije sredinom rujna. Istovremenost poraza Kuriona i Antonija potvrĎuje Lukan, koji potonjeg datira u ljetni solsticij (IV., 526 i d), koji bi se trebao dogoditi u kolovozu po tada korištenom kalendaru. za topografiju kampanje vidi G. Veith, SB, 267 i d. 7 Caes. BC, III., 9; Dio, XLII., 11; Orosius, Hist. VI., 15, 8-9. 8 Bellum Octavianum opisan je u Bell. Alex., 42-7. 9 O njegovoj karijeri F. Münzer, RE, 4 (1901), 1624, br. 2. 10 Stanovnici kasnije kolonije Jader, vidi str. 206.
kraj ljeta 48. pr. Kr. Gabinije je odmarširao kopnom oko Jadrana u Ilirik vodeći 15 kohorti i 3.000 konjanika, što je prvi poznati slučaj da je rimska vojska pokušala priječi ovu tešku rutu. 11 Nakon što je ušao u teritorij Delmata, uhvaćen je u zasjedu u dubokom riječnom klancu (vjerojatno Čikole) nedaleko Sinodija i izgubio je 5 svojih kohorti zajedno s bojnim znakovima.12 No, on je ustrajao na napredovanju i uspio je doći do Salone, vjerojatno sredinom zime 48.-47. pr. Kr. Nije mogao osigurati dovoljno snabdijevanje i bio je prisiljen nastaviti kampanju protiv Delmata oko Salone, pretrpjevši velike gubitke. Njegove gubitke donosi Cezar: 4 tribuna, 38 centuriona i preko 2.000 pješaka, što su brojke koje vjerojatno uključuju i izginule u porazu kod Sinodija koji spominje Apijan. Početkom 47. Gabinije je umro nakon duge bolesti, pa su se pompejevci odlučili obnoviti napade na drugog zapovjednika, Kvinta Kornificija, sada izoliranog dalje na jugu. Ovaj je bio previše daleko od cezarovskih vojski u Cisalpinskoj Galiji i poslao je očajnički poziv za pomoć Publiju Vatiniju u Brundizij, koji je zapovijedao ranjenim i bolesnim vojnicima koje je Cezar ovdje ostavio prije prelaska u Epir. Velikom upornošću Vatinije je stvorio improviziranu flotu i svojim veteranima prešao preko Jadrana u proljeće 47. pr. Kr. U to je vrijeme Marko Oktavije, koji se svojim brodovljem vratio u ovaj prostor, opsjedao Cezarovo uporište (praesidium) u Epidauru. To je vjerojatno bila glavna Kornificijeva baza. On izgleda nikada nije uspio ostvariti dodir s glavninom Gabinijevih snaga u Saloni.13 Uz pojačanje brodovima iz Ahaje, Vatinije je porazio pompejevsku flotu u uskom kanalu kod otoka Tauride, vjerojatno Šipan nedaleko Dubrovnika.14 Oktavije se nakon toga povukao "u luku iz koje je isplovio u bitku" i tu je ostao 3 dana. Nakon toga je pokupio svoje pristalice u Isi i napustio je Jadran da bi nastavio borbu u drugim krajevima Sredozemlja. Nakon što je izvršio svoju zadaću spašavanja, Vatinije se vratio u Italiju i stupio na konzulat pred kraj 47. pr. Kr.15 Kvint Kornificije nije dugo ostao na svom zapovjednom mjestu, jer ga već slijedeće godine nalazimo u Cezarovoj sluţbi u Kilikiji.16 Njegov nasljednik bio je Publije Sulpicije Ruf koji je izvikan imperatorom i nagraĎen zahvalom (supplicatio).17 Tijekom svog zapovijedanja u Iliriku primio je od Cicerona pismo u kojemu ovaj traţi pomoć u pronalaţenju Dionizija, jednog od svojih robova koji je pobjegao (vjerojatno za vrijeme dok je Ciceron bio u pompejevskom logoru prije dvije godine) i zadnji ga je vidio neki prijatelj Marko Bolanije, vjerojatno trgovac, u Naroni. Sulpicije nije uspio naći Dionizija, a Ciceron ga je još traţio slijedeće godine kada je ovdje prokonzul Vatinije. Očito je bilo nekakvih borbi u Iliriku za vrijeme Sulpicijeva mandata, vjerojatno protiv Delmata: nedugo nakon toga nalazimo 7 legijskih kohorti koje se bore u Africi 11
Bell. Alex. 43; Appian, Ill., 12, cf. 25, 27; BC, II., 58-9; Dio, XLII., 11; Plut. Ant., 7; Cic., Epp. ad Att. XI., 16, 1 (2 lipanj 47.). Put kojim je Gabinije stigao u salonu kasnije je poznat kao via Gabiniana, niţe, str. 453. 12 Synodion ili Sinotion (Strabi, VII., 5, 5) zauzeo je Oktavijan 34. pr. Kr., str. 54., a vjerojatno se nalazio na Balinoj glavici nedaleko kasnijeg grada Magnuma. On je i vratio bojne znakove otete od Gabinija. 13 Bell. Alex., 44. To je najranija vijest o Epidauru. O karijeri P. Vatinija, Gundel, RE, 8A (1955), 495, br. 3. 14 Što predlaţe N. Štuk, SB, 275 i d, iako G. Veith, op. cit., predlaţe Šćedro (tal. Torcola), ali to je previše daleko na sjever od Epidaura. Taurida se javlja na Peutingerovoj karti izmeĎu Farosa i Korkire Nigre. 15 Izabran s Kvintom Fufijem Kalenom, nakon Cezarova povratka s istoka u rujnu, MRR, 2, 286. 16 Cic. Epp. ad fam., XII., 17-19. 17 Cic. Epp. ad fam. XIII., 77, pisano u kolovozu 46. pr. Kr. Sulpicije je bio pretor 48. pr. Kr.
nakon što su se "borile u floti pod Vatinijem i Sulpicijem".18 Sulpicije je u Iliriku ostao samo jednu godinu i 45. pr. Kr. nasljeĎuje ga Publije Vatinije, sada prokonzul kojega je Cezar poslao na Delmate s 3 legije i jakom konjicom. Dobio je instrukcije da traţi taoce i naplati mali tribut, što su delmati ponudili nakon poraza Pompeja. Po Apijanu, Iliri su sada bili raspoloţeni traţiti Cezarovo prijateljstvo jer su se plašili da će neke od diktatorovih budućih ekspedicija, a posebno one na Dačane i Gete o kojima se šuškalo, moţda biti usmjerene i protiv njih. Kada su čuli o njegovom ubojstvu, napali su Vatinija i uništili mu 5 kohorti, ubivši jednog od njegovih senatorskih legata, Bebija. nakon ovoga prokonzul se s vojskom povukao u Dirahij koji se nalazio izvan njegove provincije, a Senat je brzo njegove trupe prebacio cezaroubojici Brutu.19 Apijanova verzija je nepotpuna, a potpuno drugačije svjetlo na Vatinijev prokonzulat baca njegova korespondencija sa Ciceronom, s kojim je izgleda bio u srčanim odnosima, unatoč tome što je govornik nekoć rekao o njegovom karakteru. Tri Vatinijeva pisma i jedno Ciceronovo pisani su izmeĎu 11. srpnja 45. i siječnja 44. pr. Kr.20 U prvom Vatinije piše o izvještajima o kampanji koje je poslao Senatu i traţi Ciceronovu podršku za dobivanje zahvala kada se o tome povede rasprava u Senatu. U istom pismu kaţe Ciceronu da se njegov odbjegli rob izgleda skriva meĎu (V)ardijejima i obećava da će ga pronaći i vratiti ukoliko je još uvijek u provinciji.21 Vatinije je pismo pisao iz svoga logora u Naroni, koja je u to vrijeme vjerojatno najrazvijenije priobalno naselje, vjerojatno već i kolonija.22 Senat je Vatiniju odobrio zahvalu. U slijedećem pismu, koje je datirano 5. listopada 45., da je čim je čuo za odluku, odmah krenuo na kampanju i osvojio 6 uporišta (oppida), od koje je jedno morao osvajati ništa manje do četiri puta. nastavlja objašnjavati koliko je frustrirajuće morati napustiti sve što je osvojio zbog dolaska zime koja je ugasila sve nade o završavanju kampanje u ovoj sezoni.23 Bilješka o zimskim uvjetima vjerojatno znači da je Vatinije ratovao protiv sjevernog dijela Delmata iza dinarskog gorja, gdje je klima puno gora od priobalnog zaleĎa na jugu. Posljednje pismo, koje je Ciceronu poslano početkom 44. pr. Kr., otkriva ogorčenog Vatinija koji se ţali zbog Cezarovog odbijanja da mu da trijumf za koji vjeruje da ga je zasluţio. Za ovo odbijanje okrivljuje veliko podcjenjivanje snage Delmata koje je široko prihvaćeno u Rimu: oni imaju 60 uporišta (oppida), a ne 20 kako se obično pretpostavlja.24 Ova korespondencija sa Ciceronom ispravlja utisak koji daje Apijan da su Vatinijeve nevolje otpočele tek nakon što se u inozemstvu saznalo za Cezarovu smrt. Nakon martovskih Ida Vatinije se našao izoliranim s vojskom koja, po Dionu,25 nije imala dobro mišljenje o svom zapovjedniku, što je ponašanje koje je razumljivo nakon zimske kampanje protiv Delmata pod vojskovoĎom koji očajnički traţi trijumf. On je ostao u svojoj provinciji sve 18
Bell. Afr., 10. Appian, Ill., 13. 20 Cic. Epp. ad fam., V., 9, 10a, 10b. Ciceronov odgovor, V., 11. 21 V., 9 (datirano 11. srpnja 45.). 22 Niţe, str. 245 i d. 23 V., 10b. 24 V., 10a (pisano početkom 44.). 25 Dio, XLVII., 21, 6. 19
do kraja 44. ili početka 43. pr. Kr., kada je otišao za Dirahij i ovaj grad drţao protiv vojske Marka Bruta, ali njegove su ga trupe sa zadovoljstvom napustile i pridruţile se suprotnoj strani. 26 Kasnije je Vatinije dobio svoj trijumf, ali ne prije nego je prošlo 18 mjeseci (31. srpnja 42.).27 Imamo dobrog razloga vjerovati Vatinijevim tvrdnjama da je slomio moć Delmata. Očito je Oktavijan desetljeće poslije mogao operirati unutar njihova teritorija bez velikog rizika, iako se mudro zadrţao juţno od Dinare. No, dugoročno gledano, sve kampanje otpočete s jadranske obale načinile su malog napretka u unutrašnjost. Pacifikacija unutrašnjosti traţila je daleko širu procjenu zemljopisnih okolnosti nego je postojala za posljednjih desetljeća Republike. Podjela rimskog svijeta načinjena u Brundiziju 40. pr. Kr. dala je Oktavijanu zapadne provincije, osim Afrike, a Marko Antoniju Istok. Demarkaciona linija izmeĎu njihovih područja utvrĎena je na staroj ilirskoj prijestolnici Skodri, pokazujući kako su još uvijek bile velika psihološka i fizička barijera planine Crne Gore i sjeverne Albanije.28 zapovjedništvo nad Makedonijom, Antonijevom jedinom velikom europskom provincijom, povjereno je Gaju Aziniju Polionu, konzulu 40. pr. Kr., zahvaljujući čijem su naporu i posredovanju posvaĎani Trijumviri bili privoljeni sastati se u Brundiziju. Kao prokonzul Makedonije on je otpočeo operacije protiv Partina, koji su još uvijek ţivjeli u zaleĎu Dirahija.29 Cilj je bio drţati legije spremnima, a po mogućnosti i ostvariti neki plijen, zaposliti ih zimskim manevrima umjesto prepuštanja ljenčarenju u zimovnicima. Partini su izabrani kao ţrtva jer su nedavno pokazali jaku podršku stvari Marka Bruta. Polion ih je potukao u nekoliko bitaka i proslavio trijumf nad njima 25. listopada 39. ili 38. pr. Kr.30 drugi pisci povezuju Poliona s ratom protiv Delmata: Flor biljeţi da je on zaplijenio njihova stada, oruţje i zemlje, dok mu Horacije posvećuje jednu odu i naziva ga Delmaticus.31 Flor je notorno nepouzdan i konfuzan izvor, a Horacije koristi dobro poznati trijumfalni naslov, radije nego tehnički točniji ali manje laskavi Parthinicus. Polion nije mogao operirati protiv Delmata kao Antonijev prokonzul u Makedoniji, jer je ovaj narod bio daleko na sjeveru i dobrano unutar Oktavijanovog teritorija. Konačno, sholijast uz Virgilijev Četvrti eklogija objašnjava ime Polionovog sina Salonina time što je Polion osvojio Salonu i svoje novoroĎeno dijete nazvao po tom dogaĎaju. To je izmišljotina: u ovo vrijeme ime Saloninus ne moţe nastati od ovoga grada, za kojega je pridjev Salonitanus. Nema dokaza koji bi povezivali Poliona sa Salonom ili govorili da se on ikada borio protiv Delmata.32 26
Appian, Ill., 13; cf. Liv. Per., CVIII.; Appian, BC, IV., 75; Cic. Philip., X., 13; Plut. Brutus, 25; Vell. Pat., II., 69, 3-
4. 27
Inscr. It. XIII., 1, 86, 342 i d, 567 i d. Dio, XLVIII., 28, 4; cf. I., 6, 4-5, te Appian, BC, V., 65, koji spominje Skodru. 29 Nema sumnji u lokaciju Partina, Strabo, VII., 7, 8; Plin. NH, III., 145, itd. O natpisu koji govori o Partinima u dolini Morave na delmatsko-mezijskoj granici, vidi niţe, str. 165. 30 Dio, XLVIII, 41, 7; Appian, BC, V., 75; Inscr. It. XIII., 1, 86, 342. Trijum je vjerojatno odrţan u ranijoj godini jer Dion, loc. cit., implicira da je kampanja bila kratka. S prikupljenim plijenom Polion je obnovio Atrij Slobode (Atrium Libertatis) u Rimu, MRR, 2, 387-9. 31 Florus, II., 25; Hor. Carm. II., 1, 16. 32 Tako R. Syme, CQ, 31 (1937), 39 i d. Za etnik od Salone cf. L. Valerius Acutus Salonit(anus), svjedok na diplomi 70., XVI., 11; cf. III., 2108, 8804, Steph. Byz., s.v. Za bilješke sholiasta, PIR2, A 1241. Kasnije se Saloninus moţe povezati sa Salonom; vidi niţe, str. 334, bilj. 1. 28
5. AUGUSTOVSKO OSVAJANJE (35. PR. KR. – 9. PO KR.)
Tri su serije kampanja uspostavile rimsku vlast nad zapadnim Balkanom i postavile graničnu crtu uzduţ rijeke Dunava. To su bile Oktavijanove operacije protiv Japoda, Panonaca i Delmata 35.-33. pr. Kr., Bellum Pannonicum 13.-9. pr. Kr. i gušenje velikog ustanka 6.-9. po Kr. Kao rezultat, Rim je osigurao kontrolu nad strateškom rutom koja je spajala sjevernu Italiju s glavnim rimskim središtima uzduţ srednjeg i donjeg Dunava, kao i s Malom Azijom i istočnom granicom. Ova ruta, koja je prolazila kroz Sisciju, Sirmij (Mitrovica) i Serdiku (Sofija), činila je ţivotno vaţan kopneni most izmeĎu istočne i zapadne polovine rimskog svijeta, a kada su je presjekle barbarske invazije krajem 4. st. po Kr. Istok i Zapad su brzo pošli svaki svojim odvojenim putem. Nešto neposredniji učinak ovih kampanja bila je promjena rimskog poloţaja u ovom regijonu, iz prostora dviju nepovezanih prokonzularnih provincija Ilirika i Makedonije u veliki prostor koji je dosezao do Dunava i kojim su upravljali carski konzularni legati, imajući zapovjedništvo nad preko 7 legija. Od njega su načinjene tri velike podunavske provincije. Mezija (izmeĎu Trakije i donjeg Dunava). Donji Ilirik (izmeĎu Save i srednjeg Dunava) i Gornji Ilirik (izmeĎu Save i Jadrana). Mezija se prvi puta javlja kratko prije 6. po Kr.; druge dvije rezultat su Augustove podjele velike provincije Ilirika kratko nakon 9. po Kr. i ubrzo će postati poznate pod svojim trajnim imenima: Panonija i Dalmacija. Osvajanje i organizacija provincije Dalmacije, trokuta teritorija koji je obuhvaćao dalmatinski krš, bosansku šumu i crnogorske planine, bio je samo dio vojnog postignuća dugog augustovog principata i moţe se potpuno procijeniti samo u kontekstu opće strategije koju su zamislili August i njegovi savjetnici. To je bio pothvat kojega su pjesnici toga vremena uglavnom ignorirali, pa ipak, za razliku od Germanije ili Istoka to nije bio posao koji se mogao odgoditi ili zanemarivati kako su se mijenjali lokalni uvjeti. Ukoliko se ţeljelo podunavski prostor i zemlje juţno od njega učiniti sigurnima i čvrsto ih povezati s ostatkom Carstva, tada je osvajanje Ilirika bilo nuţnost.1 Glavni izvor za Oktavijanove operacije 35.-33. pr. Kr. je sam vrhovni zapovjednik. Veliki dio Apijanove Illyrike posvećen je priči o ovim ratovima, koju je obilno izvlačio iz Augustovih Memoara.2 Dio se sastoji od transkripta sluţbenog saţetka (relatio) kojega je Oktavijan podnio Senatu na kraju rata, kojemu je dodao detaljno izvješće o vlastitim iskustvima s bojnog polja kao vojnog zapovjednika. Nakon kratke digresije o panonskim narodima Apijan primjećuje: "Toliko sam bio u stanju pronaći o ranoj povijesti Ilira i Panonaca, a niti u komentarima drugog Cezara, zvanog August, nisam uspio pronaći ništa ranije o Panoncima. Ipak, mislim da su i drugi narodi osim onih spomenutih ranije došli pod rimsku vlast. Nije mi poznato na koji način, jer August nije 1
Osim recentnih detaljnih studija pojedinih kampanja koje su načinili Schmitthenner, Koestermann i Pašalić (vidi niţe), posljednja opća rasprava o ovim ratovima je R. Syme, CAH, 10, 340 i d; cf. J.J. Wilkes, UBHJ, 10 (1965), 1 i d. 2 Appian, Ill., 14-28; Dio, XLIX., 34-8, 43, 8; Strabo, IV., 6, 10, VII., 5, 2-4; Liv. Per. CXXXI.-II.; Vell. Pat., II., 78, 2; Florus, II., 23; Suet. Aug., 20; Orosius, Hist., VI., 19, 3.
pisao o djelima drugih toliko koliko o svojima, govoreći kako je ponovo pokorio one koji su se pobunili, natjeravši ih platiti dugovanje tributa, kako je pokorio sva plemena koja su nastanjivala vrhove Alpa, barbarske i ratničke narode koji su često pljačkali susjednu Italiju". 3 Ovi alpski narodi uključuju Salase iz Dora Baltee oko Aoste, koji su bili na zlu glasu zbog svojih upada u Italiju i drugih smetnji na putovima koji su preko planina vodili u Galiju. U dijelu memoara koje koristi Apijan, August je uključio i bilješke o operacijama protiv ovih naroda koje su u njegovo ime vodili Marko Valerije Mesala Korvin (cos. suff. 31. pr. Kr.) 34. pr. Kr. i Gaj Antistije Vetus (cos. 30. pr. Kr.) 35. pr. Kr.4 U bilješkama o operacijama na sjeveru i istoku Italije Apijan se u potpunosti oslanja na Augusta, za razliku od Diona, čije se bilješke razlikuju na brojnim značajnim mjestima, posebno što se tiče razloga pokretanja kampanja i planiranja budućih pothvata. Nakon što je iskusio prilično poteškoća pokušavajući sastaviti koherentnu priču o rimskim ratovima u Iliriku (vidi gore citirani odlomak), Apijan se s prilično olakšanja okrenuo Augustovim Memoarima i svoje stranice popunio carevim pothvatima. Motivi iza Oktavijanovih vojnih pothvata su jasni, a to ih čvrsto smješta zajedno s republikanskom tradicijom pokretanja operacija iz razloga koji imaju malo dodirnih točaka s prostorom na kojemu se izvode. Njegov osobni učinak kao vojnog zapovjednika na terenu bio je znatno ispod onoga što bi se očekivalo od posvojenog sina velikog Julija, posebno u nedavnim ratovima protiv Seksta Pompeja na Siciliji, a posjedovao je i malo od onoga magnetizma kojim je diktator poticao na smjele pothvate u kampanjama. Oktavijan je shvatio da njegove legije trebaju jedan stvarni trening i utvrĎivanje discipline u ratnim uvjetima kako bi se uklonilo tinjajuće nezadovoljstvo koje je u bilo koje vrijeme moglo eskalirati u ozbiljnu pobunu. Velej je vrlo odreĎen o ovome i sve operacije 35.-33. pr. Kr. tretira kao manevre za uvjeţbavanje kako vojnika, tako i njihovog vojskovoĎe, s jednim okom na predstojećem sukobu protiv Marka Antonija. U više prilika Oktavijan je osjetio nuţnim osobno se izloţiti na čelu bitke, pa čak i pretrpjeti rane koje su ga učinile omiljenim meĎu trupama, posebno kada se pročulo da nije poginuo kako su svi strahovali jednom prilikom. Takve su bile neukusne smicalice na koje se Oktavijan navukao da bi od sebe stvorio osobu koja je prirodni par Juliju ili Antoniju. U širokom luku koji se prostirao od sjevernih Alpa, preko sjeveroistočne Italije do dalmatinske obale i granice njegova teritorija na Skodri, neke vojne operacije bile su nuţne, posebno protiv Salasa i Japoda, koji su u prethodnih 20 godina dvaput pregazili Akvileju i popljačkali koloniju Tergeste (Trst). Na drugoj strani Jadrana neka su stara rimska naselja na teritoriju Delmata sada bila uzdignuta na status kolonija, kao nagradu za podršku Cezarovoj stvari tijekom graĎanskog rata. Oni su, prirodno, od Cezarovog nasljednika očekivali podršku i zaštitu od Delmata, koji nisu odloţili oruţje već preko deset
3
Appian, Ill., 14-15 i bilj. 2, gore str. 34. Antistije: Appian, Ill., 17; cf. Strabo, IV., 6, 7, vjerojatno kao legat u Transalpinskoj Galiji, MRR, 2, 407. Dio, XLIX., 38, 3, smješta Korvinove operacije prije Oktavijanovih operacija protiv Panonaca (35. pr. Kr.) i Delmata (34. pr. Kr.). Godine 35. pr. Kr. on se nalazio u Iliriku i borio se protiv Japoda u Lici, Pan. Mess., 106-17 spominje Arupine; cf. Schmitthenner, 234 i d. 4
godina i još su uvijek drţali bojne znakove zarobljene od Aula Gabinija 48. pr. Kr. Najţurnije je bila potrebna neka akcija koja će zaštititi Italiju od upada sa sjeveroistoka, najlakšeg puta za ulazak invazora. Prošlo je oko deset godina od smrti kralja Burebiste i prestanka opasnosti od širenja Dačana, ali mnogi su se još sjećali tjeskobnih mjeseci tijekom graĎanskog rata u kojima je invazija izgledala mogućom. Javno mišljenje da je Cezar planirao neke operacije protiv njih malo prije smrti, značilo je da je Oktavijan tu zadaću dobio u naslijeĎe. U periodu prije Akcija oba su se preţivjela Trijumvira obraćala Dačanima diplomatskim obećanjima, kako bi spriječili drugu stranu da ih u predstojećem sukobu iskoristi za upade na teritorij protivnika. Stvarno nije nedostajalo vojnih zadataka za mladog revolucionara.5 U saţetku izvještaja o svojim operacijama koji je podnio senatu, Oktavijan počinje tvrdnjom direktno usmjerenom protiv svoga rivala na Istoku: "On je obavijestio Senat, na način usporedbe s Antonijevom tromošću, da je oslobodio Italiju od divljih plemena koja su je toliko često napadala".6 Nakon toga je nabrojio pokorene narode ili one koji su mu se predali, podijeljene u tri dijela po količini otpora koji su mu pruţili. Oni na prvom popisu bili su savladani "jednim udarcem", druga skupina traţila je "veliki napor", a konačno su nabrojani i oni koji su mu "stvorili velike probleme". Priča iz Augustovih Memoara ograničena je samo na njegove uspjehe i dodiruje se samo onih naroda navedenih u trećoj kategoriji, pa je moguće s priličnom točnošću trasirati njegov put na karti. Mnoštvo navedenih naroda, većinom oni iz prve skupine, ali neki i iz druge, su imena koja nigdje drugdje nisu potvrĎena i vjerojatno se radi samo o zajednicama koje su bile dio bolje poznatih većih naroda, dok su drugi bili prilično udaljeni od rata i njihovo se osvajanje vjerojatno sastojalo od formalnog pokoravanja preko izaslanika poslanih u Oktavijanov logor.7 Narodi nadvladani "jednim udarom" bili su Oksieji, Pereneti, Bathiati, Taulanti, Kambeji, Cinambri, Meromeni i Piriseji. Većina ovih moţe se povezati s grupama malih naroda koje Plinije smješta na jugoistok Dalmacije, izmeĎu Neretve i Drima.8 Druga skupina, ona pokorena "uz velike napore", bili su Dokleati, Karni, Interfrurini, Narezi, Glintidioni, Taurisci, Hipasini, Besi, Meliteni, Korkireni, Liburni i Cisalpinski Japodi. Svi osim tri od ovih su poznati narodi koji se mogu precizno locirati. Prilično na sjeverno bili su Karni sa središtima u mjestima Julium Karnikum (Zuglio) i Karnium (Kranj), uz današnju granicu izmeĎu Italije i Slovenije; moćni keltski Taurisci, koje spominje i Dion, bili su im susjedi na sjeveru i sjeveroistoku. Njihovo
5
Vell. Pat. II., 78, 2: "Caesar per haec tempora, ne res disciplinae inimicissium otium corrumperit militem, crebris Illyrico Delmatiaque expeditionibus patentia periculorum bellique exercitus experentia durabat exercitum"; cf. Dio, XLIX., 36, 1 na isti način, te dodaje ekonomski motiv odrţavanja vojske na trošak stranih naroda. Nakon rata na siciliji Oktavijan je iskusio ozbiljnu pobunu svojih trupa koje su traţile otpust i nagrade, Appian, BC, V., 128-9; Dio, XLIX., 34, 3-5. Nema dokaza da je Oktavijan svoj prodor na sjeveroistok planirao kao mjeru vojnog osiguranja od Marka Antonija. zanimljivo je primjetiti da je jedan od konzula kojega je Oktavijan nominirao kao zamjenu za Antonijeve konzule koji su odstupili 32. pr. Kr., bio Lucije Kornelije Cina, unuk Sulinog protivnika, koji je planirao sličan vojni trening preko Jadrana, R. Syme, RR, 279, bilj. 3. 6 Appian, Ill., 16. 7 Za lociranje i identificiranje pobrojanih naroda vidi str. 154 i d. 8 Appian, Ill., 16; cf. Plin. NH, III., 143.
pokoravanje vjerojatno se dogodilo tijekom napredovanja protiv Japoda i Panonaca 35. pr. Kr. 9 Po Apijanu, nakon pokoravanja Tauriska, dva njima susjedna naroda, Hipasini i Besi, slijedili su njihov primjer. Prvo je ime potpuno nepoznato, dok su potonji poznati samo kao moćan narod u Trakiji daleko na istok od doline Hebra (Marica).10 Ostatak liste stvara malo problema: Dokleati su nastanjivali područje kasnijeg grada Doklea na jugoistoku; Naresi (u dolini Narente) i Glintidioni (dalje na jugu) bili su susjedi Delmata čije je pokoravanje izvršeno 33. pr. Kr. Otočke zajednice, Korkireni (Korkira Nigra) i Meliteni (Melite), bile su napadnute flotom i njihovo stanovništvo porobljeno "zato što su se odali pirateriji", kao i neki meĎu Liburnima. Ovi napadi učinjeni su dok je flota plovila na sjever uzduţ dalmatinske obale pri svom povratku sa Sicilije. Osim ovih, navedeni narodi vrlo jasno spadaju u dvije zasebne zemljopisne skupine, jednu na sjeveroistoku, a drugu u središnjoj Dalmaciji, koje graniče s glavnim središtima otpora. Ova središta navedena su u trećoj skupini, onih "koji su mu prouzročili najviše teškoća", gdje su uključeni najveći narodi protiv kojih je operacije vodio osobno Oktavijan, a koje su prilično detaljno bile opisane u njegovim Memoarima. Istraţivanja nisu otkrila ništa obmanjujuće u Augustovim bilješkama o vlastitim kampanjama, bilo što se tiče njihova dosega, bilo njihovih postignuća.11 Oktavijan je svoje napredovanje otpočeo vjerojatno 35. pr. Kr. napadom na Japode iz liburnske luke Senije (Senj) i prešao Velebit da bi ušao u Liku koju su nastanjivali Cisalpinski Japodi.12 Moentini iz Monetija (Brinje) i Avendeate iz Avendona (Crkvinje kod Otočca) predali su se na njegovom pribliţavanje, ali brojniji Arupini iz Arupija (Prozor) prvo su se drţali u svojoj tvrĎavi na brdu Vital, ali su se kasnije povukli u šume. Oktavijan nije uništio njihovo uporište, već im je dozvolio da se u njemu ponovo nastane nakon što su mu se pokorili.13 Odavdje je krenuo na istok preko Alpi (Velika i Mala Kapela, Plješevica) da bi dosegao Transalpinske Japode. Kako bi izbjegao opasnosti od zasjede u vrlo šumovitom području, Oktavijan je razdijelio trupe u odvojene kolone koje su simultano napredovale uzduţ dolina i uzvisina. Iz Ličkog polja njegova je ruta slijedila pravac današnje ceste Senj – Karlovac do rijeke Kupe, rimske Kolapis; uzduţ ovog pravca bila su dva glavna uporišta Transalpinskih Japoda, Terponij (Gornji Modruš) i Metulum (brdo Vinčica nedaleko Ogulina).14 Prvo od njih zauzeto je bez velikih teškoća i, kao i ranije s Arupinima, Oktavijan nije uništio fortifikacije već je dozvolio stanovnicima da tamo ostanu nakon što su se pokorili. Ukoliko je mogao ostvariti bilo kakvo zadovoljavajuće "pokoravanje", 9
Appian, Ill., 16. O Karnima, RE, 3 (1899), 1598 i d, a o Tauriscima, G. Alföldy, Historia, 15 (1966), 224 i d. Apijan jasno implicira da su oba ova naroda graničila s Tauriscima, pa zbog toga Hipasini ne mogu biti Hemasini kod Plin. NH, III., 143, nedaleko Jadrana. 11 Appian, Ill., 17. Dasioi nam nisu poznati, a Schweighäuser (ed. 1785) predlaţe čitanje Daisiti©tai, što je narod u okolini Sarajeva (niţe, str. 170), ali ovi se nigdje ne spominju u detaljnim bilješkama o operacijama i prilično su udaljeni od prostora vršenja operacija. 12 Za Oktavijanove pokrerte i uključena mjesta 35.-33. pr. Kr. vidi G. Veith, Feldzüge etc., passim. 13 O njihovoj lokaciji i kasnijim gradovima vidi str. 264 i d. 14 Appian, Ill., 18 i d; Dio XLIX., 35; Florus, II., 23; cf. Veith, 29 i d. Tijekom dvadesetih godina vodile su se ţučne rasprave oko ubikacije Metuluma; cf. T. Rice – Holmes, Architect, etc., I., 226 i d. Pitanje je riješio III., 10060; cf. str. 266. 10
Oktavijan je očito bio zadovoljan što moţe krenuti dalje i izbjeći gubljenje vremena na opsadama ovakvih mjesta. Političko središte Transpadanskih Japoda bio je Metulum koji se nalazi u otvorenijem području nedaleko Josipdola, a ovdje se Oktavijan susreo s organiziranim otporom. Prvi rimski napad bio je odbijen i obje su se strane pripremile za potpunu opsadu, a za nju su Japodi raspolagali nekim rimskim opsadnim spravama koje su uspjeli zarobiti od raspadnute vojske Decima Bruta nakon bitke kod Mutine 43. pr. Kr., pa su ih sada koristili da bi uznemirivali Rimljane. Oktavijan je odlučio izvršiti još jedan masovni napad, ali i ovaj je propao, a zapovjednik je bio lakše ranjen. Za pad Metuluma nije toliko zasluţan rimski napor koliko nesloga meĎu braniteljima, a čak i nakon što se veći dio tvrĎave predao, neki su se odlučili na nastavak borbe u citadeli. Konačno potpuno uništena vatrom i nije ostalo nikakvog traga bedemima, "iako je to bilo najveće naselje (polis) u ovim krajevima". Tako osigurana predaja Japoda označila je prvi slučaj u kojemu su transalpinske zajednice dovedene pod rimsku vlast. nakon što je glavnina snaga nastavila napredovanje na Panonce u dolini Save, Poseni, jedna od japodskih zajednica, su se pobunili ali ih je slomio garnizon koji je Oktavijan ostavio u njihovoj zemlji pod Markom Helvijem, koji je pobio kolovoĎe i porobio ostale.15 Nakon toga, Oktavijan je uništavao područje Panonaca u dolini rijeke Kolapis tijekom osam dana dok nije dosegao Segestu, koja se nalazila na ušću ove rijeke u Savu. Po Augustovim Memoarima, "Rimljani su dva puta napadali zemlju Segestana, ali nisu uzeli niti taoca, niti išta drugo, iz kojeg su razloga Segestani postali vrlo bahati". Jedan od tih napada vjerojatno je bila uspješna ekspedicija konzula 119. pr. Kr., Aurelija Kote i Metela, koju je Apijan već bio zabiljeţio.16 Mjesto je opisano kao "snaţno zaštićeno rijekom (Sava) i s vrlo velikim kanalom koji ga je opasivao". Dion biljeţi da je ovaj kanal bio izgraĎen puno kasnije: "jer dok su oni (Segestani) imali jake bedeme, pouzdavali su se u potpunosti u dvije plovne rijeke. Ona zvana Colopis (Colapis) protječe odmah uz liniju njihova bedema i ulijeva se u Savu ne puno nakon toga. Sada okruţuje cijeli grad, jer mu je Tiberije dao takav oblik iskopavši veliki kanal koji vodu nakon toga vraća u prvobitni tok. Ali u to vrijeme prostor koji je preostao izmeĎu Coloposa koji protječe neposredno uz bedeme, te Save na drugoj strani, koja protječe na maloj udaljenosti, bio je utvrĎen palisadama i kanalima". Apijanov opis ne uključuje kanal koji je prokopao Tiberije, vjerojatno tijekom jedne od svojih ranijih kampanja u ovom prostoru, 12. pr. Kr.17 Osim kod opisa Segeste, Apijanove i Dionove bilješke znatno se razlikuju i oko motiva Oktavijanovog napada i uloge brodovlja uključenog u ovu kampanju. Po prvome, Oktavijan je zapovjedio da mu se naprave brodovi na Savi, ne za napad na Segestu, već da bi mu prevozili 15
Djelovi vojske Decima Bruta su u povlačenju nakon Mutine dosegli Japode, Dio, XLVI., 53, 2. Kada je Oktavijan bio ranjen pod Metulumom vojska je vjerovala da su ga Japodi namamili u zamku. Augustov opis tog dogaĎaja, onako kako je sačuvan kod Apijana, u mnoštvu se detalja poklapa s herojskom epizodom iz ţivota Aleksandra Velikog za napada na grad Malians u dolini Inda, gdje je ovaj takoĎer sa šacicom prijatelja ostao odsjećen u tvrĎavi, Arrian, Anab., VI., 9 i d. Ništa nije poznato o Marku Helviju, iako R. Syme, RR, 251, bilj. 3, spekulira s mogućom vezom s pjesnikom Markom Helvijem Cinom. 16 Kota i Metel: Appian, Ill. 11 i str. 33. Umješani Panonci bili su Kolapiani, Plin. NH, III. 147 i d. 17 Appian, Ill., 22; Dio, XLIX., 37, 3-4; cf. G. Veith, p. 47, za plan grada.
snabdijevanje do Dunava za slijedeće operacije protiv Dačana i Bastarna. 18 Osvajanje Segeste vidi se samo kao uvod glavnom napadu na Dačane, za koje je ona bila vitalna baza. On je čak u početku traţio od stanovnika da mu omoguće koristiti svoj grad u ovu svrhu. Vladajuća skupina se čak i suglasila s tim, ali običan je narod zatvorio kapije pred njim i on je bio prisiljen grad uzeti silom.19 S druge strane, Dionova verzija je potpuno različita: "on (Oktavijan) nije imao nikakvih prituţbi na njih, niti su oni zgriješili na ikakav način, ali ţelio je svoje vojnike uvjeţbati na trošak stranog naroda, jer je svaku demonstraciju protiv slabijeg naroda smatrao opravdanom kada je ona prihvatljiva onome s jačom vojskom". U Dionovoj verziji brodove su osigurali "obliţnji saveznici".20 Oni su dotegljeni uzduţ Dunava (Ister), preko Save i zatim u Kolapis, gdje je on napao Panonce. Napad je bio neuspješan i odbijen je uz velike gubitke meĎu vojnicima i mornarima, uključujući i admirala Menodora (Menas) nekoć osloboĎenika Seksta Pompeja.21 Tek kada su Segestani shvatili da su odsječeni od svake mogućnosti dobivanja pojačanja, predali su svoj grad nakon opsade koja je trajala 30 dana. Savezničko brodovlje koje spominje Dion moglo je doći od Tauriska i drugih noričkih saveznika, te je vjerojatno dopremljeno Dravom u Dunav kratkim putom od Osijeka do Beograda, a zatim nazad na zapad Savom do Segeste. Nakon osvajanja grada neke su rimske trupe mogle pratiti brodovlje na povratnom putovanju, na taj način opravdavajući Oktavijanove tvrdnje, izrečene u govoru vojnicima prije bitke kod Akcija, da je "pokorio Panonce i napredovao sve do Istera".22 Nakon predaje, Oktavijan je razrušio dio gradskih bedema i ovdje ostavio garnizon od 25 kohorti pod Fufijem Geminom, te se vratio u Rim. Nešto kasnije protunapad Segestana ga je prisilio na brzi povratak, ali kada je stigao njegov je garnizon već bio povratio poloţaje.23 U narednim sezonama Oktavijan je okrenuo svoje operacije prema Dalmaciji. Dačani i Bastarni mu više nisu bili na umu. U Apijanovim bilješkama ova promjena jedva da je zabiljeţena. Kako Segestani više nisu stvarali probleme, "zato je August svoje snage okrenuo protiv Delmata".24 Oni se nisu suprotstavljali rimskoj vojsci još od kampanja Publija Vatinija prije 10 godina i još su uvijek drţali pet kohortalnih bojnih znakova otetih Aulu Gabiniju 48. pr. Kr. kod Sinodija: "jer nisu ispuštali oruţje kroz deset godina".25 Da bi se suprotstavili Oktavijanovom napadu Delmati su udruţili svoje snage pod vojskovoĎom Versom, koji je okupio vojsku od preko 12.000 ljudi. Dion biljeţi da je operacije započeo Marko Agripa; to je vjerojatno bilo početkom
18
Appian, Ill., 23. Ne moţe se isključiti odrţavanje nekog političkog kontakta s Dačanima u to vrijeme. Antonijeva probaganda mogla bi biti tvorac priče o tome da je Oktavijan ponudio ţenidbeni savez Kotizonu, Suet. Aug., 63; cf. M.P. Charlesworth, CQ, 27 (1933), 173 i d. 20 Dio, XLIX., 36, 1. On ne spominje ni Bastarne, niti Dačane, ali biljeţi da je Oktavijan planirao posjetiti Britaniju i već je bio stigao do Galije kada je pozvan nazad zbog pobune Segestana, XLIX., 38, 2. 21 MRR, 2, 410.. 22 Dio, L., 26, 3-4. 23 Appian, Ill., 24. Gemin je vjerojatno otac Gaja Fufija Gemina, sufektnog konzula 2. pr. Kr. 24 Appian, Ill., 24, što slijedi neposredno nakon ugušenja pobune Segestana. 25 Appian, Ill., 25. 19
34. pr. Kr. jer je on bio prisutan kod napada na Metulum prethodne godine.26 Prvi cilj bila je Promona, nekoć liburnska utvrda koju su osvojili Delmati pred više od 20 godina. 27 Verzo se uspostavio ovdje i glavninu svojih snaga razmjestio u središnje uporište,28 dok je ostatak poslao na okolna brda koja su nadvisivala rimske poloţaje. Oktavijan je počeo organizirati opsadu mjesta i pokrenuo jedan napad da bi testirao obranu glavnog uporišta na najvišem brdu. Simultani napad na nekoliko manjih garnizona stvorio je paniku i vanjski garnizoni su se povukli u središnju utvrdu kako bi izbjegli da budu odsječeni od svojih suboraca. Samo glavno uporište i dva manja poloţaja bili su još drţani kada se pojavila delmatska vojska za deblokiranje pod Testimom., ali Oktavijan je uspio ove odbaciti i gotovo odmah zauzeti Promonu zbog brzopletosti branitelja, čak i prije nego je njegova linija cirkumvalacije bila završena. U bici je poklana trećina stanovništva. Neki su se pokušali utvrditi u citadeli, ali ona je uskoro osvojena, iako ne prije nego je jedna kohorta kaţnjena decimiranjem na kocku (decimatio) nakon što ju je neprijatelj uhvatio nespremnu. Verzo je poginuo u borbi, a Testim je ostatku vojske zapovjedio da se rasprši.29 Nakon toga, Oktavijan je zauzeo Sinodij, koji se nalazio na rubu šume u kojoj je Gabinije bio uhvaćen u zasjedu.30 nakon što ga je spalio nastavio je napredovanje uzduţ dubokog klanca, vjerojatno prateći isti put kao i Gabinije uzduţ doline Čikole, izbjegavajući zasjedu marširajući u paralelnim kolonama uzduţ doline i po uzvisinama, kao što je to učinio i prethodne godine u zemlji Japoda. Tijekom napada na Setoviju (u klancu Sutina)31 Oktavijan je zadobio bolnu ranu kamenom u koljeno tijekom čarke protiv snaga za deblokiranje; nakon toga vratio se u Rim da bi obnašao konzulat za 33. pr. Kr., ostavljajući Statilija Taura (cos. 37. pr. Kr.) da zapovijeda opsadom.32 Strabon dodaje da je on takoĎer osvojio Niniju (moţda Knin), ali to je vjerojatno ostvarila kolona otposlana od glavnine u vrijeme dok je Oktavijan vršio operacije oko Promone.33 Oktavijan je vratio konzulske fasces istoga dana kada ih je i primio i, nakon što je imenovao Lucija Autronija Peta svojom zamjenom (suffectus), vratio se u Ilirik gdje je primio predaju Delmata, koji su sada osjećali učinke zimske blokade koju je organizirao Statilije Taur.34 Predali su 700 talaca i vratili bojne znakove oduzete od Gabinija. Ovi su bili izloţeni u Oktavijevom trijemu u Rimu koji je obnovljen plijenom uzetim u ovoj kampanji.35 Delmati su takoĎer obećali da će "platiti tribut koji duguju još od vremena Cezara i da će od sada nadalje biti 26
Dio, XLIX., 38, 3. Agripa kod Metuluma, Appian, Ill., 20. Appian, Ill., 12. 28 O topografiji, G. Veith, 63 i d, takoĎer W. Büttler, 21 BerRGK (1931), 196 i d, bilj. 33-6. 29 Appian, Ill., 26; Dio, XLIX., 38, 4; Strabo, VII., 5, 5. 30 Appian, Ill., 27; Strabo, VII., 5, 5 govori o zauzimanju "Starog i Novog Sinodija". 31 Appian, Ill., 27; cf. Rav. IV., 19: Situa (Citua). A dec(urio) Set(oviae?) potvrĎeno je u Rideru, niţe, str. 244. 32 On se morao pridruţiti Augustu u Iliriku nakon svog afričkog trijumfa 30. lipnja 34. pr. Kr., Inscr. It., XIII., 1, p. 569, te ostati ovdje do kraja naredne godine. 33 Strabo, VII., 5, 5. On ne kaţe da je Oktavijan osvojio sva nabrojana uporišta, već samo dva sinodijska na koja se odnosi fraza ¤j ™nšprhsen ť SebastÒj, G. Alföldy, Bevölkerung, 123, bilj. 44. 34 Appian, Ill., 28. 35 Appian, Ill., 28; cf. Dio, XLIX., 43, 8. Ovdje se radi o trijemu koji je sagradio Gnej Oktavije (cos. 165. pr. Kr.) koji je zapovijedao ratnom mornaricom Emilija Paula 167. pr. Kr. u ratu protiv Perzeja, MRR, I., 434, radije nego o kasnijem Augustovom trijemu Oktavija, posvećenom Augustovoj sestri. Vraćanje bojnih znakova (signa), zajedno s drugima iz Hispanije i Galije, zabiljeţeno je u Res Gestae, 29. 27
poslušni". Formalno pokoravanje primjeno je i od drugih naroda u ovom prostoru. kada je krenuo na Derbane, delmatske susjede na sjeveroistoku, ovi su zamolili oprost, obećali da će predati taoce i platiti tribut. Kako druge nije mogao dosegnuti zbog svoje ozlijede, od njih nije primljeno nikakvo pokoravanje ili taoci.36 Skromna postignuća tijekom ovih godina Oktavijan je koristio u svojoj propagandi protiv Antonija prije Akcija, ali trijumf nije proslavio sve do 29. pr. Kr., zajedno s onima nad Egiptom i Antonijem (Akcij).37 S detaljnom pričom koju je Apijan prenio iz Augustovih Memoara, iznenaĎujuće je da je doseg i uspjeh ovih kampanja postao predmetom rasprava. Kretanje zapovjednika je vrlo jasno opisano, a topografska studija G. Veitha omogućila je precizno trasiranje njegove rute na karti.38 Godine 35. pr. Kr. kretao se kroz Japode i osvojio Segestu (Sisciju): slijedeće godine je zaratio protiv Delmata u središnjoj Dalmaciji i primio pokoravanje nekih njihovih manjih susjeda, ali nigdje nije prešao Dinarske Alpe. Osim toga, on ili njegovi legati, primili su formalnu predaju nekih naroda koji su graničili sa sjeveroistočnom Italijom, te još jedne skupine manjih plemena u jugoistočnoj Dalmaciji nedaleko obale. Godine 1932. E. Swoboda, slijedeći ranije studije N. Vulića, ustvrdio je da je u ovim kampanjama pokoren teritorij jednak kasnijoj provinciji Dalmaciji.39 Ova su mišljenja utemeljena na Apijanovoj maglovitoj tvrdnji kojom se sumiraju operacije: "Tako je August pokorio sve Ilire, ne samo one koji su se odmetnuli od Rimljana, već i one koji nikada prije nisu bili dovedeni pod njihovu vlast".40 Za Diona Kasija, historičara iz 3. st. koji je upravljao i Panonijom i Dalmacijom u razno vrijeme tijekom svoje karijere, termini Panonija i Dalmacija (koje koristi kroz svoju priču) su istoznačni s kasnijim provincijama. Prije nego je ovaj koncept čvrsto sjeo u glave historičara, moţe se prepoznati jedan više korektan opis prostora i naroda u njemu, barem s etničkog stanovišta. Na primjer, Apijan smješta Panonce u šumovitu zemlju izmeĎu Japoda i Dardanaca, što bi bila unutrašnjost kasnije provincije Dalmacije, dok su Iliri termin koji je striktno ograničen na Japode i druge narode nedaleko obale koji se proteţu na jug sve do Epira, uključujući i Delmate, Liburne, Derbane i sve ostale manje narode paţljivo nabrojane u Oktavijanovim izvještajima. Ovaj ograničeni koncept Ilira mogao se promijeniti tek nakon velikog osvajanja 13.-9. pr. Kr., kada po prvi puta izrasta rimski koncept Ilirika koji se prostire od Jadrana do srednjeg Dunava. Niti jedno ime od velikih panonskih naroda koji su nastanjivali dolinu Bosne, a kasnije uglavnom bili uključeni u provinciju Dalmaciju
36
Appian, Ill., 28. To su vjerojatno deuri, mali narod u salonitanskom konventu, niţe, str. 170. Rat je zabiljeţen u Fastima Venuzije pod 34. pr. Kr., Inscr. It. XIII., 1, 254 (bellum Hiluricum). Trijum 29. pr. Kr. općenito je nazvan Ilirskim (Appian, Ill., 28) ili Delmaticum (Fasti Barb. "de Dalmatis" na dan 13. kolovoza 29. pr. Kr., Inscr. It. XIII., 1, 344; cf. Suet. Aug., 20: "per se gessit (bellum) Delmaticum adhuc adulescens", 22: "Delmaticum triumphum egit"). Dion govori o njegovom trijumfu nad Panoncima, Delmatima i Japodima, LI., 21, 5. 38 J. Kromayer, Hermes, 33 (1898), 1 i d, G. Veith, Feldzüge, etc.; cf. Schmitthenner, 189, bilj. 1. 39 N. Vulić, RSA, 7 (1903), 489 i d; JRS, 24 (1934), 163 i d; E. Swoboda, Octavian und Illyricum (1932); cf. R. Syme, JRS, 23 (1933), 63 i d. 40 Appian, Ill., 28. 37
(Mezeji, Ditioni, Dezitijati, itd.), ne javlja se u priči iz Augustovih Memoara. Njihovo pokoravanje nije niti počelo sve do panonskog rata (13.-9-), a oni su se još uvijek borili 9. po Kr.41 Kampanje Cezara Oktavijana u Iliriku 35.-33. pr. Kr. posluţile su svojoj svrsi. Kao i u slučaju uspjeha njegovog adoptivnog oca u Galiji i Britaniji, grad Rim drţan je dobro informiran o napadima na neprijatelje i pljačkaše Italije, kao i o Oktavijanovim časnim ranama pretrpljenim na čelu bitke. Kako nam svjedoči Dion, uspjesi prve sezone bili su brzo iskorišteni. Pred kraj 35. pr. Kr. Oktavijan je odgodio ponuĎeni mu trijumf nad Japodima i Panoncima, ali je ovu priliku iskoristio za podizanje statusa ţena iz svoje obitelji. Donesena je odluka o podizanju statua Liviji i Oktaviji i obje su ţene dobile tribunsku nepovredivost, koju je Trijumvir već bio uzeo za sebe nakon pobjede nad Sekstom Pompejem prethodne godine.42 No, njegov poloţaj u Rimu još je bio daleko od osiguranog. U natjecanju s Antonijem u broju trijumfa, one koju su proslavili njegovi sljedbenici Tit Statilije Taur nad Afrikom (30. lipnja 34. pr. Kr.) i Gaj Norban Flak (cos. 38. pr. Kr.) nad Hispanijom (12. listopada 34. pr. Kr.), bili su potpuno zasjenjeni briljantnim trijumfom Antonijevog velikog vojskovoĎe Gaja Sosija (cos. 32. pr. Kr.) nad Judejom (3. rujna 34. pr. Kr.).43 Oktavijanova prekretnica došla je slijedeće godine. Ušavši na konzulat 1. siječnja 33. pr. Kr., Oktavijan je imao pravu priliku reći Senatu i Narodu o svojim kampanjama u protekle dvije godine, usporeĎujući svoju energičnost s Antonijevom letargijom. Tu je tvrdnju još više naglasio odmah napuštajući Rim i vrativši se u Ilirik, nakon što je vratio konzulat istoga dana. Tijekom te godine samo su njegovi ljudi proslavili trijumfe, dok je sam Oktavijan paradirao povraćenim bojnim znakovima, usporeĎujući ih s daleko čuvenijim bojnim znakovima koje je Kras izgubio kod Kare 53. pr. Kr., a koji se se još uvijek nalazili u rukama Parta. Dana 31. prosinca 33. pr. Kr. zakonski rok Trijumvirata je istekao, a oba konzula izabrana za slijedeću godinu bili su Antonijevi ljudi., Gaj Sosije i Gnej Domicije Ahenobarb. Koristeći svoj prestiţ (auctoritas) i, što je ovdje bilo daleko vaţnije, svoje veterane, Oktavijan je zaprijetio konzulima u Senatu i oni su pobjegli na Istok, odvodeći sobom više od trećine senatora.44 Oktavijanovi uspjesi u Iliriku bili su više skromni i solidni nego spektakularni. Japodi i dio Panonaca su ostali čvrsto pod rimskom kontrolom: štoviše, opasno neprijateljstvo delmata se izgleda primirilo na dobar broj godina. S druge strane, malo napretka načinjeno je prema aneksaciji prostora koji je kasnije sačinjavao veći dio provincije Dalmacije, a u godinama neposredno nakon toga nisu postavljene nikakve vojne postaje poput kasnijeg razmještaja u krševitoj unutrašnjosti izmeĎu Burnuma i Narone. Na obali su uspostavljene kolonije u Poli u Istri
41
Appian, Ill., 22. O panonskim narodima, Strabo, VII., 5, 3 i niţe, str. 167 i d. Dio, XLIL., 38, 1. Zakonski, ova je počast dana Oktaviji kao Antonijevoj supruzi, ali nema sumnje da je to bilo na korist Oktavijanu, Schmitthenner, 218, bilj. 4. 43 Inscr. It., XIII., L., 342; cf. 569 (Fasti Barberini). 44 Oktavijanovi trijumfi 33. pr. Kr. bili su oni L. Marcija Filipa (cos. 38. pr. Kr.), Apija Klaudija Pulhera (cos. 38. pr. Kr.), oba nad Hispanijom, Lucija Kornificija (cos. 35. pr. Kr.) nad Afrikom, Inscr. It., XIII., loc. cit. Bijeg senatora: Dio, I., 2, 3-7. Od ukupno oko tisuće, sedam stotina senatora borilo se za Oktavijana kod Akcija, Res Gestae, 25. 42
i Jaderu u Liburniji, a starije cezarijanske kolonije, Salona, Narona i Epidaur, ojačane su novim naseljenicima.45 Jednom kada je preoteo Antoniju inicijativu, kampanje u Iliriku ispadaju iz Oktavijanove propagande. Da je odlučio nastaviti izvlačiti slavu iz svojih postignuća, ona su mogla postati notorno poznatom stvari poput kasnijih Klaudijevih uspjeha u Britaniji. Čak su i ulizički pjesnici iz sljedeće decenije ignorirali te kampanje. Mesalin Panegirik spominje samo operacije Mesale Korvina protiv Panonaca i Japoda (posebno Arupina), a niti Virgilije ne spominje ove kampanje unatoč brojnim referencama o Akciju i kantabrijskom ratu. U pjesmi objavljenoj kratko nakon Akcija, Propertije spominje Mutinu, Filipe, sicilsku kampanju i Akcij, ali ništa o Iliriku.46 Uz časnu iznimku Apijanove Illyrike, niti jedan autor iz kasnijih generacija ovim operacijama ne daje nikakvu ulogu u velikom rimskom osvajanju.47 To su bile zadnje kampanje Republike na drugoj strani Jadrana. Vjerne republikanskim tradicijama, one su voĎene iz različitih razloga, koji se uglavnom nisu ticali poslova u Iliriku. Konačnom pobjedom nad Antonijem kod Akcija 31. pr. Kr. i uzimanjem vlasti u ime "Cijele Italije" (Tota Italia), Oktavijan se transformirao u Augusta (27. pr. Kr.), što je promjena koja je uključivala puno više od samog imena. Uznemirujuće sjećanje na velikog Cezara, toliko ljubomorno uzgajano tijekom posljednjih 15 godina, bačeno je u pozadinu za dobrobit novog poretka. Kako je bezobzirni i krvoločni mladi revolucionar transformiran u očinsku figuru koju su slavile sve strane, tako je i strančarski vojskovoĎa i morski razbojnik kojega smo nedavno vidjeli u Iliriku, izrastao u dalekovidnog stratega koji provodi široki program ekspanzije i konsolidacije Carstva. Sada više nije bilo bitno ukoliko su se postignuća činila manje spektakularnima: više nije bilo potrebno rimskom puku mazati oči osvajanjima na istoku, poput onih Gneja Pompeja, ili uzbudljivim bilješkama o opasnim kampanjama iza oceana u Britaniji, poput onih Cezarovih. Augustova poruka rimskom svijetu bila je: PAX, simbolizirana zatvaranjem Janovog hrama 25. pr. Kr. Sve do 19. pr. Kr. August je bio ometan slijedom političkih kriza u Rimu, ali uskoro je mogao sigurno napustiti Rim na nekoliko godina i boraviti u gradovima poput Taraka u Hispaniji ili Lugdunuma u Galiji, organizirajući administraciju i planirajući kampanje koje će voditi njegovi legati.
45
O colonia Iulia Pitetas Pola, vidi A. Degrassi, Confine, 60 i d. Pan. Mess. 11, 106-17; Propert., II., 1: Bella resque ... memoravem Caesaris ... Nam quotiens Mutinam aut, civilia busta, Philippos Aut canerem Siculae classica bella fugae Eversosque foros antiquae gentis Etruscae Et Ptolemaei litora capta Phari. 47 Liv. Per., CXXXI. (35/4. pr. Kr.): "Cezar je osvojio Japode, Delmate i Panonce", te CXXXII. (33. pr. Kr.): "osvojio je Delmate"; cf. Orosius, Hist. VI., 19, 3: "U ratovima je Cezar osvojio i umirio Ilirik, Panoniju i dio Italije"; Suet. Aug., 20, spominje rat (str. 55, gore), ali u njegovom popisu osvojenog teritorija "Panonija, Dalmacija s cijelim Ilirikom", slijedi tek nakon kantabrijskog rata (27.-5. pr. Kr.). Velleius, II., 90, 1, smatra 9. pr. Kr. godinom kraja Delmatske nezavisnosti. 46
Nakon Akcija postojala je ţurna potreba za pacifikacijom alpskih plemena čiji su upadi još uvijek uznemirivali gradove cisalpinske ravnice. Početak je učinjen u godinama prije Akcija, kada su Gaj Antistije Vet (cos. 30. pr. Kr.) i Valerije Mesala Korvin (cos. 31. pr. Kr.) krenuli protiv Salasa.48 S ovim se plemenom konačno obračunao 25. pr. Kr. Aulo Terencije Varon Murena (cos. 32. pr. Kr.), koji je uništio njihova naselja i 44.000 ih prodao u roblje u Eporediji. 49 Istovremeno su drugi zapovjednici, uključujući i kasnijeg vojskovoĎu u Iliriku, Marka Vinicija (cos. 19. pr. Kr.), vršili operacije na galskoj strani, kao što je to činio i Antistije Vet dok je bio legat u Transalpinskoj Galiji.50 nakon toga uslijedile su operacije protiv naroda koji su bili dalje na istoku. Godine 17. ili 16. pr. Kr. Publije Silije Nerva (cos. 20. pr. Kr.), tada prokonzul u Iliriku, napao je i pokorio Kamune u Val Camonici i Vene (Vennones ili Venostes) u gornjem toku Adige (Val Venosta, Vintschgau). Tijekom Silijevog boravka na zapadu, neki norički i panonski narodi upali su u Istru, ali su potučeni od njegovih legata, a to je vjerojatno bilo opravdanje za aneksaciju Norika koja se ubrzo dogodila.51 Operacije 15. pr. Kr. bile su nešto ambicioznije. MlaĎi Augustov posinak Druz poveo je vojsku Ilirika na sjever preko središnjih Alpa, vjerojatno uzduţ Val Venoste i u dolinu Inna preko prijevoja Brenner, gdje se pridruţio starijem bratu Tiberiju koji ne iz Galije napredovao na istok protiv Vindelika iz Bavarije i Rećana. 52 Dugo odgaĎana pacifikacija Alpa bila je prvo postignuće Augustove kuće i obiljeţena je trijumfalnim spomenikom u La Turbie u brdima iza Monaka. Ovdje su navedeni "svi alpski narodi koji su ţivjeli izmeĎu gornjeg i donjeg mora dovedeni pod vlast rimskog Naroda" u popisu od 49 imena.53 Ovim operacijama Cisalpinska Galija je osigurana i više neće traţiti da prokonzuli s vojskom iz Ilirika paze na invazije u Italiju iz ovog prostora; istovremeno su alpski narodi dovedeni u bliţi dodir s Cisalpinskom Galijom atribucijom gradovima u ovoj nizini;54 pa ipak, još je uvijek bio potreban garnizon sjeverno od Alpa, meĎu Rećanima.55 Tijekom zadnjih desetljeća Republike malo napretka je načinjeno na donjem toku Dunava. Vojska koja je ovdje ostala nakon Akcija bila je pod nadzorom prokonzula Makedonije, čija je zadaća više od stoljeća bila odbijati Tračane i Ilire (Skordiske, Dardance, Bese, Denthelete, itd.) od Makedonije i Grčke. Ovdje su redovito zadobivani trijumfi, ali malo toga je osvajano. 56 Na krajnjem sjeveroistoku rimsko je oruţje dosegnulo grčke kolonije na Crnom moru (Apolonija, Kalatis, Tomi, Istar) godine 72.-71. pod prokonzulom Markom Terencijem Varonom Lukulom (cos. 73. pr. Kr.).57 Opasan razvoj za Rim bila je ekspanzija Dačana iz Transilvanije pod Burebistom, koja je zaprijetila ne samo invazijom u Makedoniju, već i puno opasnijom 48
Str. 47, bilj. 4. Dio, LIII., 25, 3-5; Strabo, IV., 6, 7. 50 Dio, LIII., 26, 4, spominje operacije protiv Germana. 51 Dio, LIV., 20, 1-2. Silije je potvrĎen kao prokonzul i patron Enone, III., 2973 i niţe, str. 205. 52 Jedana od najčuvenijih kampanja Augustovog vremena; za reference vidi PIR2, C., 941. 53 Plin. NH, III., 136-7, koji donosi tekst. Sada poznati i fragmenti izvornog spomenika, V., 7817. 54 Chilver, CG, 23 i d. 55 ILS, 847; cf. Ritterling, legio 1226 i d. 56 Deset trijumfa je dodijeljeno izmeĎu 146. i 30. pr. Kr. 57 MRR, 1, 118, 124. 49
mogućnosti invazije u Italiju sa sjeveroistoka. Tijekom Cezarove diktature Rimom su kruţile glasine o ovakvoj invaziji, a govorilo se i da je Cezar planirao operacije protiv njih neposredno prije smrti.58 U kritičnim godinama prije Akcija, vrijedan regrut za Oktavijanovu stranku bio je Marko Licinije Kras, unuk Trijumvira, koji je kompenzirao nedostatak plemenitih imena meĎu njegovim sljedbenicima. Obećana nagrada Krasu bila je konzulat 30. pr. Kr. i prokonzularno zapovjedništvo u Makedoniji.59 Ovdje su migracije Bastarna stvarale nered juţno od Dunava. Prije nekih 30 godina oni su potukli rimsku vojsku poslanu na njih i zarobili neke orlove, ali sve dok nisu prešli juţno od gorja Hemus (Balkan) nisu predstavljali veliku opasnost za rimsku Makedoniju.60 No, ne puno prije 29. pr. Kr. oni su poharali dolinu Strimona i napali neke rimske saveznike. Godine 29. Kras ih je odbacio preko Hemusa i masakrirao njihovu vojsku kod rijeke Cebrus (Cibrica), koja je kasnije bila granicom izmeĎu Gornje i Donje Mezije.61 Nakon napada na još neke mezijske narode, Kras se vratio u svoju provinciju na zimovanje. Slijedeće godine su Bastarni, očito nepodučeni lanjskim masakrom, ponovo napali i Kras ih je i drugi puta potukao i ovaj put prodro sve do DobruĎe, gdje je vratio izgubljene orlove nakon zauzimanja getskog uporišta Genukla.62 Kras je nagraĎen trijumfom nad "Tračanima i Getama", ali njegov zahtjev za najvećom čašću, spolia opima, zbog toga što je vlastitom rukom ubio neprijateljskog voĎu, nije bila odobrena. August nije mogao dozvoliti takav prestiţ suparniku i odbio ga je pod banalnim opravdanjem: Krasov je trijumf bio odgoĎen 18 mjeseci.63 sada je rimska kontrola bila uspostavljena na donjem Dunavu i uzduţ crnomorske obale, dok su dalje na zapadu getska poglavištva uţivala status rimskih klijenata.64 U godinama nakon 27. pr. Kr. zabiljeţeno je nekoliko izoliranih prepada; tračka plemena bila su ponovo aktivna i u više navrata bila je potrebna rimska intervencija u poslove odrizijskog kraljevstva, na primjer, ona Marka Lolija (cos. 21. pr. Kr.) godine 19.-18. pr. Kr.65 Oko dvije godine kasnije Dunav su prešli Sarmati; Makedonija je propatila od upada keltsko-ilirskih Skordiska i Dentheleata.66 U odgovoru Skordiscima, vojska iz Makedonije je ušla u njihov teritorij oko Sirmija, izmeĎu donje Drave i Save. To bi moglo biti Tiberijevo djelo 14.-13. pr. Kr., jer se Skordisci 12. pr. Kr. navode kao rimski saveznici koji pomaţu Tiberiju u pokoravanju panonskih
58 59
F.E. Adcock, CAH, 9, 714 i d. Izvori za Krasa: Dio, LI., 23, 2-27, 3; Liv. Per. CXXIV.-V.; Florus, II., 26. O topografiji, Patsch, Beiträge, V/1, 69 i
d. 60
Nekoć je postojao veliki strah da će ih Perzej poslati na Italiju. Dio, LI., 23, 2 i d. 62 O lokaciji Genukle, Patsch, Beiträge, V/1, 70 i d. 63 "Nad Tračanima i Getama", 4. srpnja 27. pr. Kr., Inscr. It., XIII., 1, str. 86, 344, 571. O aferi sa spolia opima, R. Syme, RR, 308. 64 Na taj je način priznata uloga Geta, Dio, LI., 24, 7; 26, 1. 65 Dio, LIV., 20, 3; cf. BCH, 56 (1932), 207 i d, dedikacija u Filipima. 66 Dio, LIV., 20, 3; pod 16. pr. Kr. 61
Breuka oko srednjeg toka Save.67 Odsustvo vojske iz Makedonije 14.-13. pr. Kr. moglo bi biti razlogom zbog kojega je Lucije Kornelije Pizon (cos. 15. pr. Kr.) s vojskom Pamfilije doveden u Malu Aziju kako bi ugušio ustanak Tračana koji je otpočeo 13. pr. Kr. ili ubrzo nakon te godine.68 Oko decenije nakon Krasovih kampanja, Rimsko je napredovanje ka kontroli dunavskog bazena stagniralo. Princeps nije mogao riskirati duge kampanje u Iliriku, a samo jedna sezona u Hispaniji pokazala se previše za njegovo njeţno zdravlje, a niti je Marko Agripa mogao biti osloboĎen za taj zadatak. U Rimu je politička situacija ostala napetom sve do iza 19. pr. Kr. Nakon diplomatskih uspjeha protiv Partije 20. pr. Kr., kada su vraćeni izgubljeni bojni znakovi, te sreĎeni poslovi u Rimu, Augustov poloţaj se popravio. Njegovi posinci Tiberije, koji je već obavljao neovisno zapovjedništvo tijekom krize 20. pr. Kr., te Druz, pokazivali su znakove vojne stručnosti u vrlo ranim godinama.69 Niz uspješnih ljudi, iz novih i prastarih porodica, prolazio je kroz konzulat, donoseći Augustu pogodne vojne zapovjednike.70 Vrlo vaţan faktor bila je i promjena karaktera vojske. Nezdrave tradicije koje su na ţivotu odrţavali veterani graĎanskih ratova, nestale su otpustima nakon Akcija, a umjesto njih regrutirana je puno mlaĎa i daleko uvjeţbanija vojska. IzmeĎu 15. pr. Kr. i godina 7.-2. pr. Kr., kada je bila raspuštena, nova je vojska bila na vrhuncu i mogla je podnijeti svaku kampanju.71 Tijekom 10 godina nakon Akcija, August i njegovi vojni savjetnici sve su više postajali svjesni nepovoljnosti rimskog poloţaja u dunavskom prostoru. Komunikacije s Istokom još su uvijek bile teške, a bosanske, crnogorske i albanske planine su čak i Makedoniju i Grčku činile naizgled dalekima. Vjerojatno je tijekom ovog perioda otpočelo prikupljanje stvarno točnih informacija o fizičkoj i etničkoj geografiji podunavskih krajeva, a posebno o strateško vaţnoj kopnenoj ruti kroz dolinu Save koja je povezivala Italiju s Istokom. 72 Strategija prikazana u panonskom ratu 13.-9. pr. Kr. u svakom slučaju pretpostavlja vrlo dobru procjenu vaţnosti Siscije i Sirmija za sigurnost Ilirika. Jedna od najvećih prednosti rimske drţave izrasle iz Augustove potpune kontrole je sva raspoloţiva vojska imala mogućnost strateške koordinacije meĎu različitim provincijalnim vojnim grupacijama. To se moţe po prvi puta prepoznati u Hispaniji protiv naroda iz Kantabrijskih brda i desetljeće kasnije u veličanstvenim pohodima Druza i Tiberija koji su osigurali Alpe 15. pr. Kr. Ilirik je takvu strategiju traţio na svakom koraku, sa snagama koje su operirale iz središta toliko udaljenih koliko gornji tok Save, obala središnje
67
Nema podataka što je Tiberije radio izmeĎu alpskih kampanja i panonskog rata 12. pr. Kr. Velleius, II., 39, 3, tvrdi da je on Skordiske dodao Carstvu, a to čini i Euzebijeva Kronika (ed. Helm, p. 166): "Tiberije je načinio provinciju Vindelika i onih koji ţive na granicama Trakije"; cf. Consol. ad Liviam, 367 i d. 68 Dio, LIV., 34, 5-6, smješta ovaj rat u 11. pr. Kr., ali to bi mogla biti samo posljednja godina rata, jer Velleius, II., 98, kaţe da je on trajao tri godine. 69 Tiberije je sluţio kao tribun u kantabrijskom ratu, a 20. pr. Kr. sa 22 godine vodio je veliku vojsku od Dunava na istok i vratio Tigrana armensko na prijestolje, PIR2, C, 941. 70 R. Syme, RR, 387 i d. 71 R. Syme, JRS, 23 (1933), 20. 72 Još je 43. pr. Kr. Decim Brut nakon poraza kod Mutine pokušao marš iz sjeverne Italije u Makedoniju. Informacije Plinija Starijeg o Panoniji su maglovite (III., 147-8), kada se usporede s onima o Dalmaciji (III., 139 i d), dok Agripina karta, objavljena malo prije 7. pr. Kr., biljeţi samo informacije o dolinama Save i Drave.
Dalmacije i ravnica Srbije. Plan je bio da vojne grupacije simultano uĎu u neprijateljev teritorij i susretnu se u sredini da bi konsolidirale dobitke. takva koncentrirana kampanja s vojskom od pet legija bila bi nemoguća pod Republikom. Većina prokonzula, pa i trijumviri, bili su zabavljeni osobnim prestiţem (dignitas) i svaki oblik kooperacije s drugim zapovjednikom, koji bi se mogao interpretirati kao subordinacija, takvim je ljudima bio anatema. To je razlog zbog čega su republički prokonzuli načinili toliko malo napretka u ovom prostoru, bilo iz Italije, bilo iz Makedonije. Unatoč tome, suvremenici izgleda nikada nisu do kraja uvaţili veličinu ovog pothvata i, osim Tiberijevog oboţavatelja Veleja Paterkula, Tiberijevoj zapovjednoj slavi se rijetko odaje duţno priznanje. Često je teško otkriti precizni karakter različitih faza napredovanja, posebno onih protiv Panonaca juţno od Save.73 Prvi problem osvajanja Ilirika je godina u kojoj je kampanja otpočela. Pod 14. pr. Kr. Dion biljeţi da su se "Panonci ponovo pobunili i bili su potučeni", ali ne daje nikakve detalje.74 Odlomak se odnosi na dogaĎaje iz 16. pr. Kr. kada su ih iz Istre izbacili legati prokonzula Publija Silija Nerve, ali bi, isto tako, moglo naznačavati da je operacije otpočeo već Marko Vinicije, kojega Dion ne imenuje ali Velej navodi da je 13. pr. Kr. zapovijedao snagama zajedno s Markom Agripom.75 Dalje na jugu, nedaleko Jadrana, neki napredak se moţe vidjeti u Dionovoj bilješci pod 16. pr. Kr. o "ustancima u Hispaniji i Dalmaciji koji su bili ugušeni u kratkom vremenu".76 Bilo je planirano da Agripa treba provesti osvajanje Ilirika. Nakon što je primio novu počast maius imperium, krenuo je 13. pr. Kr. protiv Panonaca, iako se već pribliţavala zima, zato što su oni bili "ţeljni rata"; ali čim se pribliţio s vojskom odustali su od svojih planova za "pobunu". No, okrutna panonska zima pokazala se previše teškom za Agripu, pa se on vratio u Italiju gdje je umro slijedećeg proljeća.77 Velej biljeţi da su 13. pr. Kr. rat otpočeli Agripa i Marko Vinicije, ali za njega su ove operacije bile samo uvod u trijumf njegova heroja Tiberija. 78 Iz flora, koji takoĎer spominje Vinicijevu ulogu, izlazi da su te godine voĎene operacije protiv naroda izmeĎu Drave i Save, vjerojatno Breuka. Vjerojatno je u to vrijeme uspostavljena legijska baza u Petoviju (Ptuj) na Dravi, koja nadopunjava onu u Sisciji na Savi.79 Nakon Agripine smrti, zapovjedništvo u Iliriku povjereno je Tiberiju, koji je upravo odradio konzulat i s 28 godina već se dokazao kao sposoban vojskovoĎa.. Ništa nije poznato o legatima koji su sluţili pod Tiberijem u kampanjama slijedeće četiri godine; Marko Vinicije, novi
73
O razvoju ove strategije, J. Wilkes, UBHR, 10 (1965), 1 i d. Dio, LIV., 28, 1. 75 Izvori za rat: Dio, LIV., 31, 2 i d; 34, 3 i d; 36, 3 i d; LV., 2, 4; Vell. Pat., II., 96, 2; Suet., Tib., 9; Florus, II., 24, 8 i d; Liv. Per. CXLI; Res Gestae, 30; Front., strat. II., 1, 15, jedan dogaĎaj iz Tiberijeve kampanje pod naslovom: "O tome kako izabrati vrijeme za bitku". 76 Dio, LIV., 20, 3, u istom kontekstu s operacijama P. Silija. 77 Dio, LIV., 28, 1-3. 78 Vell. Pat., II., 96, 2: "Nakon toga došao je Bellum Pannonicum, kojega su otpočeli M. Agripa i M. Vinicije, vaš vlastiti djed, dragi konzule (što se odnosi na Marka Vinicijas, konzula 30., kojemu je Velej posvetio dvoje djelo), veliki i okrutni rat, koji je čak zaprijetio susjednim područjima Italije, a vodio ga je (Tiberije) Neron". 79 Florus, II., 24, 8 i d. Nema definitivnog dokaza kada je uspostavljena legijska tvrĎava u Petoviju koja je potvrĎena kasnije za Augustove vladavine. 74
čovjek (homo novus), koji vjerojatno nije bio pouzdanikom novog zapovjednika, nestaje sa scene.80 Dion nam otkriva prirodu kampanje 12. pr. Kr.: "Tiberije je nadvladao Panonce uz pomoć Skordiska, koje je koristio koliko god je bilo moguće".81 Svetonije ove Panonce identificira kao Breuke, koji su nastanjivali planinu Papuk oko Slavonske Poţege, izmeĎu Save i Drave.82 Veza izmeĎu Italije i Makedonije bila je konačno uspostavljena, ali još je bila daleko od sigurne. Za to je bilo nuţno pokoriti one Panonce koji su ţivjeli u dolinama Bosne na jugu. Iako su sada bili potpuno okruţeni rimskim teritorijem, još uvijek su bili opasni i bilo im je teško prići; a bilo kakvo napredovanje protiv njih moţe se otpočeti tek kada bude osigurana dolina Save. Tiberije se vratio u Rim i primio trijumfalne oznake. August je zabranio puni trijumf koji mu je Senat ponudio.83 Tiberijev posao u Iliriku još je bio daleko od završenoga. Za drugu kampanju, 11. pr. Kr., Dion nam ponovo otkriva cilj operacija i strategiju koja je primjenjena: "Tiberije je pokorio Delmate koji su otpočeli ustanak, a kasnije i Panonce koji su se takoĎer pobunili, iskoristivši njegovo odsustvo i odsustvo većeg dijela njegove vojske. Istovremeno je zaratio s oba protivnika, prebacujući vojsku iz sektora u sektor". 84 Ovdje je moguće da su spomenuti Delmati oni oko salone. Tiberije je otpočeo operacije s Jadrana protiv naroda u unutrašnjosti, ali je bio prisiljen vratiti se na Savu zbog tamošnjih nemira. Nakon što je s njima obračunao, mogao je krenuti na jug, preko Save u Bosnu, upotpunjujući te operacije s prodorom iz pravca Jadrana. Prebacivanje trupa iz jednog prostora u drugi pokazuje koncentraciju napada na unutrašnjost istovremeno sa sjevera i s juga, a kako bi odrţavao redovite dodire s različitim kolonama morao je putovati zaobilaznom rutom, vjerojatno preko područja Japoda i Liburna.85 Otkriće da podvrgavanje unutrašnjosti Ilirika traţi simultane operacije sa sjevera i juga vjerojatno je razlog zašto su te godine novoosvojena područja na sjeveru i stari prokonzularni prostor nedaleko obale udruţeni u novo carsko zapovjedništvo Ilirika, kojim su upravljali Augustovi legati. O promjeni izvještava Dion: "nakon ovoga [kampanja 11. pr. Kr.] Dalmacija je predana na brigu Augustu, jer se mislilo da će ona uvijek traţiti vojsku zbog njene prirode i zbog blizine Panonaca".86 Godine 10. pr. Kr. Tiberije je napustio provinciju da bi se pridruţio Augustu u Galiji, ali se ubrzo morao vratiti zbog dačkih napada na Panonce i pobune meĎu dalmatinskim plemenima protiv plaćanja tributa. Ove su stvari ubzo riješene i Tiberije se vratio u Rim pred kraj godine, zajedno s Augustom i Druzom.87 U četvrtoj kampanji, 9. pr. Kr., Tiberije je "nadvladao Panonce i Dalmatince", ali još je uvijek imao dovoljno vremena stići u Germaniju prije smrti
80
Prije nego je otišao za Ilirik Tiberije je oţenio Juliju, Augustovu kćer i udovicu Agripe, Dio, LIV., 31, 2. Dio, LIV., 31, 3. 82 Suet. Tib., 9: "U panonskom ratu pokorio je Breuke i Delmate". 83 Dio, LIV., 31, 4; Suet. Tib., 9, 2. 84 Dio, LIV., 34, 3. Kampanja 11. pr. Kr. bila je unaprijed planirana, iako ona slijedeće godine nije, jer je to onemogućavalo zatvaranje Janovog hrama, Dio, 36, 2, niti je bila planirana ona 9. pr. Kr. kada se Tiberije morao iz Galije vratiti u Ilirik (vidi niţe). 85 J. Wilkes, Aant. Hung., 13 (1965), 118 i d. 86 Dio, LIV., 34, 4. 87 Dio, LIV., 36, 2-4. 81
svoga brata Druza, pred kraj ljeta.88 Dion ne donosi detalje niti jedne od ovih kampanja, ali je vjerojatno do toga vremena dolina Save bila čvrsto osigurana, a snage angaţirane na dugoj zadaći podvrgavanja panonskih naroda juţno od Save. To je bio prvi slučaj u kojem su rimske snage ušle u prostor što će kasnije postati sjevernim dijelom provincije Dalmacije. Značajno je da Velej smatra kampanju 9. pr. Kr. kao kraj nezavisnosti Dalmatinaca, čija je "pobuna" trajala od 229. pr. Kr.89 Za svoja postignuća u Iliriku Tiberije je proslavio ovatio, što je vjerojatno bio najteţe zaraĎeni drugorazredni trijumf u cijeloj rimskoj povijesti, a stanovništvo Rima ga je proslavilo na Kapitoliju.90 Kasnija tradicija Tiberiju pripisuje pokoravanje Panonaca u ovo vrijeme, a njegove uspjehe ponosno biljeţi i August u Res gestae: "Preko Ti(berija) Nerona, mog posinka i legata, doveo sam pod rimsku vlast narod Panonaca kojem se niti jedna rimska vojska nije ni pribliţila prije mog Principata, te sam pomakao granice Ilirika do obale rijeke Dunava".91 Ovo napredovanje do Dunava bilo je ono uzduţ dolina Save i Drave prema prostoru Beograda u savezništvu sa Skordiscima: Panonci kojima se nikada prije nije prišlo bili su oni izmeĎu rijeke Save i dinarskih Alpi, koji su svi kasnije uključeni u provinciju Dalmaciju.92 Upitno je da li je ikakva aktivna rimska kontrola nad ovim narodima vršena sve do ugušenja velikog ustanka 9. po Kr. Svi su ovi narodi vjerojatno pristali na pokoravanje, pa se 6. po Kr. od njih očekivalo da svoje trupe pridodaju rimskim snagama koje su krenule na Maroboda. Rimsko vrhovno zapovjedništvo tada je Ilirik i Trakiju smatralo osiguranima, pa je bilo moguće razmatrati velike prodore u Europu preko granica rimske kontrole uzduţ rijeka Rajne i Dunava. Ilirik je sada postao organiziranim carskim zapovjedništvom s vojskom koja je brojila vjerojatno pet legija, dok je na donjem Dunavu novo carsko zapovjedništvo Mezije (prvi puta potvrĎeno 6. po Kr.) vjerojatno prvi puta uspostavljeno nakon Pizonovog trogodišnjeg ratovanja protiv Dačana.93 sada su August i njegovi savjetnici počeli razmatrati dalje napredovanje u Europi. Na zapadu je Druz pregazio zemlje izmeĎu Rajne i Elbe serijom brzih upada malom vojskom u prostor koji nije mogao osvojiti ni veliki Cezar. Ukoliko bi se na zapadu mogao ostvariti takav dobitak, tada bi dalje napredovanje sa srednjeg i gornjeg Dunava moglo granicu rimskog teritorija pomjeriti sjevernije kako bi se zauzela Bohemija i sav teritorij juţno od Karpata, uključujući Dačane u Transilvaniji. Sve ove mogućnosti otvarale su se nakon osiguravanja Ilirika, a neizmjerne prednosti dobivene su iz pouzdane komunikacije izmeĎu Italije i najvaţnijih vojnih baza na sjeveru. S druge strane, upravo je pobuna u ovim
88
Dio, LV., 2, 1, 4. Vell. Pat., II., 90, 1. 90 Primio je trijumfalna insignija 12. pr. Kr., nakon što je August zabranio dodjelu trijumfa. Godine 11. pr. Kr. car je zabranio i da ga trupe izviču imperatorom, Dio, LIV., 33, 5. Za ovaj ovatio, Cio, LV., 2, 4; Suet. Tib., 9, 2; Euseb, Chron. (ed. Helm, p. 167), pod 10. pr. Kr. 91 Res gestae, 30. 92 R. Syme, RIEB, 3 (1937), 33-46. O uključenim narodima vidi niţe, str. 167 i d. 93 Aulo Cecina Sever prvi je potvrĎeni legat u Meziji (niţe, str. 70), iako bi Lucije Pizon, koji je slomio Tračane, mogao biti prvim stvarnim legatom: njega Velej (II., 98) naziva legatus. 89
prostorima, koji se nalaze iza Dunava i previše blizu Italiji, bilo ono što je slomilo Augustove ambiciozne planove.94 Konačno podvrgavanje Panonaca vjerojatno je 8. pr. Kr. kompletirao postariji Sekst Apulej, koji je bio konzulom prije više od 20 godina (29. pr. Kr.) i pravi preţitak prethodne generacije.95 On je vjerojatno nadgledao konačnu aneksaciju gusto naseljene ravnice izmeĎu Drave i Dunava, gdje je stanovništvo zasigurno bilo sretno što će primiti barem neku vrstu zaštite od razornih upada Dačana s istoka.96 Ubrzo nakon napredovanja do Elbe i osvajanja Ilirika, što se oboje procjenjivalo kompletiranim 9. pr. Kr., razmatralo se napredovanje legija na skraćene obrambene linije. Ovaj je plan bio vrlo privlačan Augustu, unatoč Druzovoj smrti 9. pr. Kr. i odlasku Tiberija na Rodos u samonametnuto progonstvo.97 Za razliku od duţine od preko 2.000 milja od ušća Rajne do ušća Dunava, nedaleko na sjeveru postojala je jasna zemljopisna granica koja je iznosila oko polovine ove duţine, a tekla je uzduţ rijeke Elbe do Praga i zatim uzduţ Karpata do ušća Dunava. Unutar ovog prostora postojale su dva središta moći koja je trebalo napasti i razoriti, Marobod s germanskim Markomanima u Bohemiji i kraljevstvo Dačana u Transilvaniji; ovo potonje bilo je oslabljeno graĎanskim ratom. U godinama izmeĎu 8. pr. Kr. i 6. po Kr. načinjen je znatan napredak prema ostvarenju ovoga cilja: Marobod je bio blizu eliminiranja, dok su Dačani bili odbijeni od Dunava. U tom je trenutku cijeli projekt bio zaustavljen zbog velike pobune Panonaca izmeĎu Drave i dinarskih Alpa, kojoj je ubrzo u Germaniji uslijedio gubitak triju legija pod Publijem Kvintilijem Varom, 9. po Kr. Na ţalost, naši izvori slabo registriraju operacije u godinama izmeĎu završetka panonskog rata i pobune u Panoniji, iako iz sasvim drugačijih razloga. Dionov tekst, koji se pokazao glavnim izvorom za prethodne kampanje, ovdje nije potpuno sačuvan, iako jedan fragment daje vrijedno svjedočanstvo o operacijama Lucija Domicija Ahenobarba.98 I u Velejevoj povijesti nedostaje podataka, ali u ovom slučaju to je učinjeno namjerno. Za njega je odsustvo Tiberija sa mjesta zapovjednika rimskih vojski u Europi izmeĎu 6. pr. Kr. i 6. po Kr. bilo ravno tragediji, a da bi to naglasio, on ne biljeţi nikakve uspjehe zapovjednika koji su preuzeli poslove Druza i Tiberija, osim usputnog spominjanja (i to ne baš laskavog) aktivnosti Marka Vinicija (cos. 19. pr. Kr.) u Germaniji, djeda osobe kojemu je cijelo njegovo djelo posvećeno.99 Ima nešto vrijednih svjedočanstava u Florovim bilješkama, posebno o operacijama Gneja Kornelija Lentula, te kod
94
Izgleda logičnim da je August planirao osvajanje Dacije koje treba uslijediti odmah nakon eliminacije Maroboda, J. Wilkes, UBHR, 10 (1965), 1 i d. 95 Cassiodorus, chron.., (MGH, Chron. min., I., p. 135). 96 Patsch, Beiträge, V/1, 109. 97 Za svega nekoliko godina Augustovi unuci Lucije i Gaj Cezar mogli su biti spremni za preuzimanje visokih zapovjednih duţnosti, dok su meĎu iskusnijim ljudima za vojna zapovjedništva još uvijek bili raspoloţivi Marko Lolije (cos. 21. pr. Kr.) i Marko Vinicije (cos. 19. pr. Kr.). 98 Dio, LV., 10a, 2; cf. R. Syme, JRS, 24 (1934), 121. 99 Tri poglavlja (II., 100-2) pokrivaju vrijeme Tiberijevog odsustva na Rodosu, a ona su uglavnom posvećena zlodjelima Julije i njenog kruga.
Strabona. Osim toga, postoji još samo jedan elogium nepoznatog senatora u Tiburu koji biljeţi operacije iza Dunava vršene u tom periodu.100 Oko vremena kada se Tiberije zaputio na Rodos, nova opasnost se pojavila na sjevernim granicama i to u obliku osobe Maroboda, kralja germanskim Markomana. Nešto nakon 9. pr. Kr. ovaj je vladar sa svojim narodom migrirao na istok, s rijeke Majne u brdovite šume Bohemije koje su se opasno protezale uzduţ dobrog dijela duge rimske obrambene linije duţ gornjeg i srednjeg Dunava.101 U svjetlu stvarne opasnosti da bi on mogao udruţiti snage s drugim germanskim narodima na zapadu, ili s Dačanima na istoku, Rimljani su otpočeli operacije s ciljem njegova izoliranja od tih prostora. Iako je prvi pokret načinjen zapadno od njegova teritorija, otpočeo je napredovanjem iz Ilirika. Legat Lucije Domicije Ahenobarb (cos. 16. pr. Kr.) prešao je Dunav negdje na njegovom gornjem toku i susreo se s germanskim Hermundurima, koji su se tada kretali u potrazi za novim domom. Domicije ih je naselio na zapadnim krajevima Markomana (u Frankoniji i Turingiji), gdje su dugo godina ostali kao tvrdoglavi rimski saveznici. Odatle je dosegao rijeku Elbu. Ne naišavši na otpor, podigao je ţrtvenik Augustu i krenuo na zapad u porajnje nad kojim je zapovjedništvo preuzeo 1. pr. Kr.102 Slijedeće operacije bile su usmjerene na postizavanje istog učinka na Marobodovim istočnim granicama. Senator zabiljeţen u Tiburu bio je Augustov legat u Iliriku tijekom ovih godina; on je prešao preko Dunava da bi potukao Bastarne i nakon toga je ušao u neku vrstu ugovornog odnosa sa skupinom malih naroda koji su ţivjeli izmeĎu Markomana i Dačana, Kotinima i Anartijima, time smještajući skupinu rimskih saveznika izmeĎu Germana i Dačana.103 Nakon ovih operacija vjerojatno je uslijedio direktni napad na Dačane, ne da bi ih se osvojilo, već samo da bi se osiguralo kako neće intervenirati kada rimska vojska krene na Masroboda. Slijedeći zapovjednik Ilirika bio je Gnej Kornelije Lentul koji je krenuo uz rijeku Theiss, te na istok uz njenu pritoku Mures (ili Marosch) prema Ţeljeznim vratima Transilvanije (Tapae), mjesta kasnijih bitaka pod Domicijanom i Trajanom. Kako Flor jasno objašnjava, to nije bilo namijenjeno za osvajanje Dačana, već "odbacivanju" kako i konzulovi liktori odguravaju gomilu u Rimu za vrijeme drţavnih svečanosti.104 Lentul je bio angaţiran i na donjem Dunavu i primio je trijumfalne oznake (sada najveću nagradu za carskog legata koji nije iz Augustove porodice) za pobjede nad Getama.105 Marko Vicinije mogao bi biti legat koji je predvodio operacije na Marobodovom istočnom boku, a kada ga je naslijedio Lentul 1. po Kr., on je pošao zamijeniti Ahenobarba u Germaniji, gdje je ostao zapovjednikom sve do povratka Tiberija 4. po Kr. Velej sa zadovoljstvom biljeţi 100
Florus, II, 28-9; 18-20; Strabo, VII., 3, 11, 13; ILS, 8965; cf. Inscr It., XIII, 3, p. 76, n. 91. Druz se obračunao s njim 9. pr. Kr., Florus, II., 30, 23; Orosius, Hist., VI., 21, 5; Dio, LV., 2, 1 (Suebi). 102 Dio, LV., 10a, 2-3. On je sagradio čuveni put (pontes longi) preko močvarnog zemljišta izmeĎu Rajne i Emsa, Tac. Ann., I., 63, a nagraĎen je trijumfalnim oznakama, Suet., Nero, 4; Tac., Ann., IV., 44. 103 ILS, 8965. Samo su slova ...] CIVS [... preţivjela od njegova gentilicija. Moglo bi se raditi o Publiju Sulpiciju Kviriniju (cos. 12. pr. Kr.), kao što predlaţe E. Groag, RE, 4A (1931), 827 i d, iako je sva njegova poznata karijera bila u istočnim provincijama, a većina je sklona Marku Viniciju (cos. 19. pr. Kr.), R. Syme, CQ, 27 (1933), 142 i d; A. von Premerstein, JÖAI, 28 (1933), 140-63, 29 (1935), 60-81; C. Patsch, Beiträge, V-1, 96-110. 104 Florus, II., 28-9; Res gestae, 30-1; Strabo, VII., 3, 11, 13; cf. R. Syme, JRS, 24 (1934), 113 i d. 105 Tac. Ann., IV., 44. 101
kako je Vinicije počeo upadati u probleme, dok ga na kraju nije zamijenio Tiberije na veliko zadovoljstvo rajnskih legija.106 Ta pozitivna energija je odmah iskorištena i 4. po Kr. su pokoreni Brukteri i Kerusci. U slijedećoj godini nadvladani su Langobardi, a vojska je još jednom došla do Elbe, gdje se susrela s flotom koja je istraţivala obalu sve do Jutlanda. Ovdje su dva stara neprijatelja Rimljana, Senoni (osvajači Rima 390. pr. Kr.) i Cimbri (invazori na Italiju 101. pr. Kr.), okajali svoja nedjela iz prošlosti traţeći Augustovo prijateljstvo.107 Sada je bilo sve pripremljeno za pokretanje velike invazije na Maroboda u 6. po Kr. Sentije Saturnin (cos. 19. pr. Kr.) trebao je napredovati na istok s vojskom Gornje Germanije i Recije, dok je Tiberije trebao prijeći Dunav kod Karnuntuma vodeći vojsku Ilirika.108 Strategija je predviĎala zdruţivanje ovih snaga nedaleko Marobodovog središta i zatim njegovo eliminiranje. Napredak je bio vrlo dobar i Marobodova eliminacija neizbjeţna, kada su stigle vijesti da je izbila pobuna u Iliriku. S Germanima je na brzu ruku sklopljen mirovni ugovor i Tiberije je poţurio nazad u svoju provinciju.109 Po Veleju, koji je u to vrijeme sluţio u Panoniji kao Tiberijev legat, Panonci su bili ti koji su započeli ustanak, a Dalmatinci su se pridruţili kasnije.110 Dio je precizniji i objašnjava da je osoba odgovorna za podizanje ustanka bio Baton, poglavica Dezitijata koji su ţivjeli oko Sarajeva u središnjoj Bosni.111 On je izabrao trenutak kada su svi narodi u regiji okupili svoje vojske na rimski zahtjev za slanje kontingenata u rat protiv Maroboda. Pozivajući se na njihovu veliku snagu, Baton je u početku uspio pridobiti samo manjinu da mu se pridruţi, ali nakon što su ostvareni manji uspjesi protiv rimskih snaga, pobuna se proširila cijelom zemljom. Neposredni povod je izgleda bilo ponašanje rimskih sluţbenika i način na koji su prikupljali tribut.112 Prošlo je 15 godina od Tiberijevog osvajanja Ilirika i ovdje je stasala nova generacija ţeljna povratiti slobodu koju su izgubili njihovi očevi. Nakon uspjeha naroda u Bosni, panonski Breuci pridruţili su se pobuni pod svojim voĎama Batonom i Pinesom, na taj način uzrokujući Rimljanima gubitak cijelog Ilirika izmeĎu Drave i dinarskih Alpa. Velej procjenjuje ukupnu snagu ustanika na 200.000 pješaka i 9.000 konjanika.113 Njih su predvodili ljudi koji su, poput Maroboda i Arminija, sluţili u rimskoj vojsci kao mlaĎi oficiri i znali puno o metodologiji i disciplini svojih učitelja. Zbog toga, kako primjećuje Velej, niti jedan narod prije njih nije uspijevao tako brzo planove za kampanje pretvarati u same kampanje.114
106
Vell. Pat., II., 105-8. Vell. Pat., II., 105-8, 122, 2; Dio, LV., 28, 5-7, 1, 30, 1; Tac. Ann. II., 46. 108 Vell. Pat. II., 109, 5. Gnej Sentije Saturnin bio je meĎu starijim vojskovoĎama toga vremena. Nakon 9. pr. Kr. upravljao je Sirijom i Galijom, dok su oba njegova sina obnašali konzulat 4. po Kr., jedan kao ordinarius, RE, 2A (1923), 1511 i d, n. 9. 109 Vell. Pat., II., 110, 3: "Tada su puno ţurnije stvari stavljene iznad slavnih pothvata", ali Dion ne otkriva nikakav trag utjecaja pobune u Iliriku na Augustove planove u Europi. 110 Vell. Pat., II., 110, 2. 111 Dio, LV., 29, 2-3. 112 Dio, LV., 29, 1. Ništa od ovih stvari ne javlja se kod Veleja. On govori o "Pannonia insolens longae pacis bonis". 113 Vell. Pat., II., 110, 3. 114 Vell. Pat., II., 110, 5. 107
Prve ţrtve Panonci su pronašli na vlastitom teritoriju. Rimski graĎani bili su nadvladani, trgovci masakrirani, a velika sila legijskih veterana koji su još uvijek sluţili pod vojnim zastavama (magnus vexillariorum numerus) stacionirana u udaljenom dijelu zemlje, bila je istrebljena.115 No, unatoč svoj rimskoj obuci koju su imali, voĎe pobune nisu ove uspjehe okrunili osvajanjem dvaju ključnih rimskih uporišta u Sisciji i Sirmiju, prije nego su se rimske trupe vratile sa sjevera. Baton Breučki napao je Sirmij, ali ga nije uspio zauzeti jer je odgaĎanje omogućilo legatu Mezije, Aulu Cecini Severu (cos. 1. pr. Kr.), da brzo krene na zapad čim su ga dosegle vijesti o ustanku. Uspio je zaustaviti Panonce na rijeci Dravi, iako ne bez velikih gubitaka na rimskoj strani.116 Na ţalost, baton dezitijatski, umjesto da se pridruţi saveznicima u napadu na Sirmij, ili da sam pokuša zauzeti Sisciju, tada još potpuno nebranjenu, okrenuo je svoje trupe na jug, preko dinarskih Alpi da bi napao Salonu i druge priobalne gradove. U jurišu na Salonu Baton je ranjen projektilom i nakon što nije uspio zauzeti koloniju, otposlao je skupine u pljačkanje obale i zaleĎa na jugu sve do Apolonije.117 Do vremena kada se okrenuo na sjever protiv Siscije, šanse za zauzimanje ovoga grada već su bile prošlost. Čim su vijesti o ustanku došle do Tiberija on je odmah zapovjedio Marku Valeriju Mesali (cos. 3. pr. Kr.), sinu Korvina, da dijelovima XX. legije brzo krene ispred glavnine snaga i osigura Sisciju. Ovaj je početku pretrpio poraz u otvorenoj bici, ali je kasnije uspio zaskočiti Batona, koji se još uvijek nije bio oporavio od svoje rane, i rastjerati njegovu vojsku. Time je Siscija bila osigurana, a s drugom utvrdom Sirmijem još uvijek u rimskim rukama, sudbina ustanka bila je zapečaćena. Valerije je primio trijumfalne oznake za svoje uspjehe u ovoj godini: a moţda je tada XX. legija primila počasni naziv Valeria victrix. Kako mu je sada put na sjeverozapad i u Italiju bio zatvoren, Baton je krenuo niz dolinu Save i pridruţio se breučkom imenjaku u napadu na Sirmij, gdje je ishod još uvijek bio neizvjestan. Ujedinjene snage ustanika uspostavile su se na brdu Mons Almus (Fruška gora), koje se protezalo uzduţ juţne obale Dunava i nadvisivalo je Sirmij sa sjevera. Ovdje ih je potukao rimski saveznik, kralj Remetalk, svojom tračkom konjicom, koji je postupao po zapovijedima Cecine Severa. No, Cecinin napad na njih bio je neuspješan i on se ubrzo vratio u Meziju da bi zaustavio upade Dačana i Sarmata, dok se i Remetalk vratio u svoju kraljevinu kako bi prikupio pojačanja.118 Očito je Cecina procjenjivao kako je Sirmij osiguran za narednu zimu (6.-7.). Tiberije je dosegao Sisciju i ovdje svoju vojsku zadrţao kroz ostatak ratne sezone, načinivši tek manje upade na teritorij pobunjenika, posebno na
115
Vell. Pat., II.,, 110, 6. Nema podataka gdje su pobijeni veterani bili stacionirani, iako je "najudaljenije područje" od Tiberijevog poloţaja u to vrijeme bilo priobalno zaleĎe Dalmacije. 116 Vell. Pat., II., 110, 4; Dio, LV., 29, 3. Početna strategija ustanika bila je podjela snaga na tri dijela, jedan koji će napasti Italiju preko Nauporta i tergeste, drugi koji će krenuti prema Makedoniji (dolinama Save i Morave), te treći koji će ostati kao garnizon na njihovom teritoriju. 117 Dio, LV., 29, 4. 118 Vell. Pat., II.,, 112, 1-2; cf. Dio, LV., 30, 1-5. Legija XX. nije potvrĎena pod tim naslovom sve do pred kraj 1. st., pa je moguće da ga je dobila za uspjehe protiv britanskih ustanika 60. po Kr., iako gentilicij Valeria ukazuje na 6. po Kr. Signifer kojega je odlikovao Tiberije u ovom ratu nema ovaj naslov na svom nadgrobnom spomeniku, V., 4365, Brixia. Još jedna mogućnost, koju predlaţe A.R. Birley, je da naslov potjeće iz njene uloge u Klaudijevoj invaziji Britanije 43. te da je dan po njegovoj tadašnjoj supruzi Valeriji Mesalini, na isti način kako je njegov sin nazvan Britanik, a jedna kolonija u Germaniji nazvana po njegovoj slijedećoj supruzi Agripini, colonia Agrippinensis (Köln).
teritorij Dezitijata i njihovih saveznika, koji nisu mogli napustiti Mons Almus da bi mu se suprotstavili.119 Početna panika od invazije na Italiju koja je u Rimu obuhvatila čak i Augusta, ubrzo je zamijenjena odlučnošću da se Tiberiju stavi na raspolaganje dovoljna sila za predstojeću kampanju. U atmosferi koja je podsjećala na herojske dane nakon Kane, sakupljene su nove trupe. Svi raspoloţivi veterani ponovo su pozvani u sluţbu, a bivši robovi rekvirirani od njihovih patrona.120 Prva ovakva pojačanja pred kraj 6. je Tiberiju u Sisciju odveo mladi senator Gaj Velej Paterkul, koji je tada bio nominiran za kvesturu.121 Drugu sličnu vojsku kasnije je doveo mladi Germanik Cezar, Tiberijev nećak, koji je bio i odgovoran za širenje zlobnih i neutemeljenih glasina da je August nezadovoljan Tiberijevim voĎenjem rata.122 Ostarjeli Princeps čak je skupio snage da bi se iz Rima preselio u Ariminij, gdje je bio dovoljno blizu za konzultacije s Tiberijem.123 U ljeto 7. po Kr. Tiberije je otpočeo napredovanje iz Siscije na istok i uspio je blokirati neke ustanike na Mons Klaudiju (Papuk), središtu breučkog teritorija izmeĎu Drave i Save.124 Dalje na istoku pobunjenici su gospodarili bojnim poljem. kasnije te godine stigle su dvije legije iz Azije pod Markom Plaucijem Silvanom (cos. 2. pr. Kr.), time mezijsku vojsku dovevši na snagu od pet legija, koliko je imao i Tiberije u Iliriku.125 Ova dva zapovjednika, zajedno s Remetalkom i njegovom pojačanom tračkom konjicom, krenuli su na zapad da bi se sastali s Tiberijem. Ostavljajući Sirmij, napredovali su uzduţ rijeke Bosut prema prostoru kasnijeg grada Cibale (Vinkovci). Na pola puta nalazi se mjesto na kojemu je vrlo uski pojas tvrdog zemljišta izmeĎu Mons Almusa i Volcejskih močvara. Dvojica Batona još su uvijek bili utaboreni na Mons Almusu, sačekali su da se rimska kolona rastegne i tada su napali neprijatelja ulovljenog izmeĎu njih i močvara na jugu; to je bila taktika vrlo slična onoj Hanibalovoj kod Trazimene (217. pr. Kr.). Dvojica rimskih zapovjednika bili su izgleda i nemarni, što im je poloţaj učinilo još teţim, pa je pobunjenički napad došao kao potpuno iznenaĎenje dok je rimska vojska bila u logoru. Tračka konjica bila je razbijena, a augzilijarne trupe, i konjica i pješadija, pobjegle su s bojnog polja na 119
Dio, LV., 30, 6. Odlomak je vrlo konfuzan i vjerojatno je korumpiran, ali ovdje predloţena interpretacija nije u spuprotnosti sa tekstom. 120 Vell. Pat., II., 111, 1-4; Dio, LV., 31, 1-2.; cf. Macrob., Sat. I., 11, 32; Suet., Aug., 25. Nove formacije nisu bile kasnije dobro poznate stalne agraĎanske augzilijarne jedinice (cohortes voluntariorum c. R.) kako se općenito pretpostavlja, cf. K. Kraft, Rekrutierung, 87 i d. Svetonije ih opisuje kao "obranu za kolonije koje graniče s Ilirikom", sugerirajući time da su bile stacionirane u sjeveroistočnoj Italiji i na dalmatinskoj obali. 121 Vell. Pat., II., 111, 4. RoĎen u Kapui kao sin viteza (I., 7) bio je vojni tribun u Trakiji, Makedoniji, Ahaji i Aziji, a 3. po Kr. zapovjednik konjaništva u Germaniji. Godine 5. po Kr. bio je designirani kvestor, a zatim imenovan Tiberijevim legatom 7.-8. i uzeo učešća u Tiberijevom trijumfu 12. Za razlike u bilješkama o ovom ratu kod Diona i Veleja vidi AAnt. Hung., 13 (1965), 112 i d. 122 Dio, LV., 31, 1, što, naravno, Velej ignoriira.Tijekom cijelog rata Germanik je bio podreĎen Tiberiju, osim kratkog (i neuspješnog) perioda samostalnog zapovijedanja početkom 9., vidi str. 74. 123 Dio. LV., pod 8. po Kr., ali govoreći o jednoj ili dvije godine unazad. 124 Vell. Pat., II., 112, 3. Dion ke jraći za 7. po Kr., sumarno biljeţeći samo bitku kod Volcejskih močvara i Germanikov pohod na Mezeje. Nije sigurno koje su pobunjeničke snage bile na Mons Klaudiju. Plin., NH, III., 148, smješta ga izmeĎu Tauriska i Skordiska. Za topografiju vidi E. Koerstermann, 360 i d. 125 Vell. Pat., II., 112, 4. Preţivjele dinove bilješke ne spominju Silvana sve do 8. po Kr., LV., 34, 6; prethodno je bio carski legat u Galaciji – Pamfiliji, R. Syme, Klio, 27 (1934), 122.
prvi napad. Panika se proširila čak i meĎu legijama i mnoštvo je oficira palo, ali konačno im je uspjelo uz veliku disciplinu srediti redove iza branjenih logorskih poloţaja i odbaciti napadače. Još je jednom bliska katastrofa do koje je doveo nemar zapovjednika, pretvorena u pobjedu postojanošću legionara.126 Put za Sisciju sada je bio otvoren i dvojica zapovjednika nastavila su put prema Tiberijevoj vojsci, koja je do sada vjerojatno već bila dobro uznapredovala uz dolinu Save. Vojske su se susrele i odmarširale u Sisciju gdje je uspostavljen zajednički logor, o kojemu svjedoči i kojemu se divi Velej Paterkul.127 U Sisciji je pod Tiberijem bila okupljena vojska od 10 legija, više od 70 augzilijarnih kohorti, 14 konjaničkih ala, 10.000 sluţećih veterana, veliki broj dobrovoljaca podignutih u Italiji prethodne godine i Remetalkova konjica. To je bila najveća koncentracija trupa od vremena graĎanskih ratova. Tiberije nije namjeravao toliku vojsku dugo vremena drţati na okupu. Kada su jednom završene konzultacije meĎu zapovjednicima i utvrĎeni planovi predstojećih kampanja protiv ustanika, uvećana vojska Mezije bila je otpraćena nazad u Meziju, nakon čega je Tiberije raspršio svoje trupe u zimovnike oko Siscije.128 Cecina se vratio u svoju provinciju Meziju, ostavivši Plaucija Silvana kao zapovjednika Sirmija. Pred kraj ratne sezone Tiberije je dozvolio Germaniku načiniti neke ispade protiv Mezeja u dolinama Vrbasa i Une u sjeverozapadnoj Bosni, kako bi im uništio ljetinu prije nego zima zatvori putove.129 Jaka zima išla je na ruku Rimljanima, pa se Tiberije mogao vratiti u Rim siguran da će dolaskom proljeća naći pobunjenike još uvijek odsječene od svojih domova i još puno slabije. Kriza je sada bila prebroĎena.130 kada je početkom 8. vojska krenula iz Siscije na istok, Breuci su napustili svoja brda i došli na rijeku Bathinus (vjerojatno Bosna) i predali se Tiberiju 3. kolovoza. njihov voĎa Baton zarobio je svoga kolegu Pinesa i predao sebe i njega Rimljanima u zamjenu za što mu je bilo dozvoljeno ostati vladarom Breuka.131 Rat u dolini Save je sada bio završen i vojska se vratila u zimovnike u Sisciju pod komandom Marka Emilija Lepida (cos. 6.). No, prije dolaska zime, Batona breučkog zarobio je i pogubio njegov pobunjeni imenjak, a mnoštvo je Panonaca bilo nagovoreno da se ponovo pridruţe ustanku. Ovu situaciju je popravio Plaucije Silvan vojskom iz Sirmija; uspio je odbaciti Batona preko Save i Breuke vratiti u savezništvo s Rimom, nakon čega je do kraja godine ostao na bojnom polju, gušivši ostatke pobune u Panoniji.132 Tiberije se nije vratio u Rim sve do pred kraj
126
Vell. Pat., II., 112, 4-6. Samo Dion spominje močvare, juţno od Moravića, LV., 32, 3. Vell. Pat., II., 113, 1-2. O identifikaciji uključenih legija vidi str. 92 i d. 128 Cecina više nije bio uključen u ovaj rat, vratio se u Meziju da bi odbio upade Dačana i Sarmata. Plaucijev poloţaj u Sirmiju potvrĎen je Dionovom bilješkom da je on porazio Breuke 8. po Kr., LV., 34, 6-7. 129 Dio, LV., 32, 4. 130 U zimu 7.-8. Scenobarb (drugačije nepoznat) pokušao je uspostaviti kontakt sa zapovjednikom Manlijem enijem u sisciji, alči Dionov tekst se prekida na tom mjestu, LV., 33, 22. 131 Vell. Pat., II., 114, 4; Dio, LV., 34, 4 (govori samo o izdaji Pinesa). Pobjeda je zabiljeţena u kalendaru Ancija,I2, 248; cf. 324; cf. O. Hirchfeld, Kl. Schr., 394 i d. O rijeci Bathinus, B. Saria, Klio, 23 (1930), 92-7, smatra da je to Bosna, dok E. Koestermann, 365 i d, bilj. 4, preferira istočniji Bosut, ali vidi Alföldy, AArch. Hung., 16 (1964), 251 i d. 132 Vell. Pat., II., 114, 5; Dio, LV., 34, 4-7. 127
zime 9. po Kr., gdje se susreo s Augustom u suburbiju grada. Preko zime osiguravao je izvršenje blokade Batona i osvajanje nekih pristupačnijih uporišta.133 Uništenje Batona i njegovih saveznika 9., te završetak rata, trebao je biti zadatak legata ostavljenih u Iliriku, Marka Emilija Lepida u Sisciji, Marka Plaucija Silvana u Sirmiju i Germanika koji je sada kao nezavisni zapovjednik operirao juţno od dinarskih Alpa. 134 Kao i Publije Vatinije prije pola stoljeća, Germanik se pokazao prilično neuspješnim u zadaćama osvajanja dobro branjenih uporišta u unutrašnjosti; unatoč znatnoj osobnoj hrabrosti, njegovi neiskusni napadi ostavili su malo utiska. Na Splonumu (Pljevlje) bio je uspješan zbog sretne okolnosti što se srušio dio obrambenog bedema, ali na Retiniju je nesmotreni napad završio velikim rimskim gubicima, iako je uspio zauzeti drugo uporište – Seretij, kojega je drugom prilikom Tiberije uspješno napao.135 August je sada mislio kako se ovaj rat previše dugo razvlači i da njegovo dalje produţavanje ugroţava njegove pokušaje umanjenja strašne gladi koja je tada harala Italijom: zbog toga je Tiberija poslao nazad u Ilirik. Ovaj je našao da je moral rimskih snaga nizak i, sudeći po Dionu, to je bio jedan od razloga zbog kojih je vojsku podijelio u tri odvojene skupine, dvije na sjeveru pod Lepidom i Silvanom, dok je treća pod njegovim osobnim zapovjedništvom operirala s juga. Ovakva podjela već je bila postojala dok je Tiberije ranije bio u Iliriku. ono što se dogodilo bilo je da je August odlučio da se Tiberije treba vratiti i preuzeti zapovjedništvo od neiskusnog Germanika, za kojega se zadatak osvajanja Dalmacije pokazao previše teškim. Jedno takvo objašnjenje teško bi bilo prihvatljivo Dionu koji prihvaća sve kasnije iskrivljene tradicije naklonjene mladom Tiberijevom nećaku.136 Ništa nam nije poznato o Silvanovim operacijama, osim da su bile uspješne, ali Velej donosi ţivu sliku Lepidovog marša iz Siscije preko sredine Ilirika kako bi se pridruţio Tiberiju, što je uspjeh koji mu je donio trijumfalne oznake.137 Sada Velej više nije sluţio pod Tiberijem, ali njegov je izvor vlastiti brat, Magije Celer Veleianus koji je sluţio kao Tiberijev legat kada je vidio susret dviju vojski.138 Pravac Lepidovog marša bio je vjerojatno uzduţ Une ili Vrbasa, preko prijevoja Strmica (Mons Ditionum) iznad Knina s konačnom destinacijom u Burnumu (Šuplja Crkva), gdje je uspostavljen logor XX. legije.139 U meĎuvremenu, Tiberije je uspio blokirati Batona u Andetriju (Gornji Muć), niti 20 milja u kopno od Salone, ali njegova vojska nije bila dobro opremljena za opsadu, pa su trupe uskoro 133
Dio, LVI., 1, 1. Taj je podatak krucijalan za razumijevanje strategije planirane za 9. po Kr., trostruko napredovanje iz Siscije, Sirmija i s Jadrana, AAnt. Hung., 13 (1965), 115 i d. 134 Dio, LVI., 11-17. Germanikova uloga je uvelike preuveličana, ali čak ni Dion ne moţe sakriti neuspjeh ovih zapovjednika u hvatanju Batona. 135 Za lokaciju Splonuma, AAnt. Hung., 13 (1965), 112, i d i str. 282. Druga je mogućnost Šipovo u dolini Plive, koje predlaţe G. Alföldy, AAnt. Hung., 10 (1962) 3-12, ali ona se ne uklapa u strategiju i pokrete rimske vojske 9. po Kr. Germanikove snage bile su na jugu, a ne na sjeverozapadu. 136 Dio, LVI., 12, 1 i d. Ozbiljnost krize naznačava Plinije, NH, VII., 149; "tada su se istovremeno dogodile mnoge nesreće: manjak novca, pobuna u Iliriku, novačenje robova, malobrojnost mladih ljudi, kuga u gradu i glad u Italiji". 137 Vell. Pat., II., 115, 2-3. 138 Vell. Pat., II., 115, 1. Obnašao je preturu 15. kao Tiberijev kandidat (candidatus), II., 124. 139 Vidi str. 98 i d. Lepid je izgleda potvrĎen u Gradacu nedaleko Posušja, III., 13885; cf. Patsch, Hercegovina, 62, fig. 17: [M. Aemi]lio [P. f. L]epido.
počele patiti od uvjeta koji bi bili priličniji opsjednutima. Postojala je realna opasnost od izbijanja pobune koja je rasla kako se opsada sve više razvlačila, dok sa svoje strane Baton nije uspijevao sklopiti sporazum s Tiberijem pod uvjetima koje je ţelio, uglavnom zbog toga što je u svom uporištu imao veliki broj dezertera iz rimske vojske koji su se plašili posljedica predaje. vremenom je Baton uspio pobjeći iz Andetrija, ali oni koje je za sobom ostavio borili su se sve dok Tiberije nije osvojio grad otkrivši tajni put koji je vodio uzbrdo do mjesta na kojemu je mogao napasti fortifikacije. Veći dio garnizona uspio je pobjeći u okolne šume gdje su bili progonjeni i ubijani kao divlje ţivotinje. Tiberije se sada pozabavio odreĎivanjem uvjeta ugovora s okolnim narodima i poslovima onih koji su se već predali. Još je jednom Germanik poslan da se samostalno obračuna s nekoliko uporišta iz kojih je još uvijek pruţan otpor, većinom od strane rimskih dezertera koji su lokalno stanovništvo prisiljavali na nastavak otpora protiv njihove volje. U Ardubi je dezertere izbacilo tamošnje stanovništvo, unatoč fanatičnoj podršci koju su ovi uţivali meĎu domaćim ţenama, te je mjesto bez borbe predano Germaniku.140 Nakon ovog uspjeha ponovo se pridruţio Tiberiju, prepuštajući ostatke pobunjenika meĎu Dezitijatima i Pirustama na brigu Gaja Vibija Postumija (cos. 5.), koji je kasnije dobio trijumfalne oznake za svoja postignuća.141 Baton je Tiberiju poslao svoga sina Scenasa koji je zatraţio slobodan prolaz za svoga oca, a kada mu je to odobreno, Baton se pojavio osobno.142 Njegov govor, kojim je branio ne samo osobne postupke, već i one svojih saveznika, vjerojatno je usporediv s onima koji su izrekli mnogi kasniji neprijatelji Rima koji se javljaju na Tacitovim stranicama. Sve što je Dion zabiljeţio je, nesumnjivo opravdana, tvrdnja da su Rimljani ti koji su krivi za izbijanje ustanka: "za čuvare svoga stada niste poslali pse ili pastire, već vukove". 143 VoĎi Dezitijata pošteĎen je ţivot i Tiberije je s njim postupao vrlo velikodušno; poslao ga je u Italiju gdje je proveo ostatak ţivota u vrlo komfornoj internaciji u Raveni.144 Prošle su grozne četiri godine. Rimski gubici bili su veliki, ne samo u ljudstvu, već i u resursima: "nikada nije odrţavano toliko puno legija za neku kampanju, a uzeto toliko malo plijena".145 Tiberije je napustio Ilirik pred kraj 9. i ušao je u Rim okićen pobjedničkim lovorom 16. siječnja 10.146 Obojica, August i Tiberije, bili su izvikani imperatorima (pobjedničkim vojskovoĎama), ovaj potonji vjerojatno po peti put.147 Prihvatili su ponuĎene im trijumfe i dozvolili izgradnju dvaju trijumfalnih lukova negdje u Iliriku kojima će se obiljeţiti njihove pobjede.148 Kao i drugim vojskovoĎama u ratu, Germanik je dobio trijumfalne oznake kao i 140
Dio, LVI., 12, 3-15, 3. U svojim bilješkama o 9. po Kr., Velej spominje samo Lepidov marš i slamanje Dezitijata i Pirusta. 141 Vell. Pat., II., 115, 4. O Vibiju vidi str. 84. 142 MSS za Diona donosi Sceuas, ali ilirsko Scenas je uobičajeno osobno ime, Mayer, Sprache, 81. 143 Dio, LVI., 16, 3. 144 Suet. Tib., 20. Moţda je ironično što je on poţivio dovoljno da bi susreo Maroboda, kojega je spasila pobuna 6. po Kr., ali koji je kasnije eliminiran diplomacijom i takoĎer interniran u Raveni 18. po Kr., PIR 1, M 250. 145 Dio, LVI., 16, 4; cf. Suet. Tib., 16.: "Najozbiljniji strani rat nakon punskog". 146 Prenestinski Fasti, Inscr. It., XIII., 2, p. 114, a druge reference PIR2, C, 941, p. 223. 147 Dio, LVI., 17, 1. Peta salutacija Tiberiju pojavljuje se na novcima iz 10./11., RIC, 1, 82, 220. 148 Dio, LVI., 17, 1.
senatorski status pretora koji mu je donosio privilegij govorenja u Senatu nakon konzulara. Obećana mu je i mogućnost dobivanja konzulata ranije nego su to uobičajena pravila dopuštala. Čak je i mladi Tiberijev sin Druz upisan u Senat u rangu pretora, nakon što je obnašao kvesturu.149 Zanos tako teško stečenom pobjedom ubrzo je razbijen kada su, samo pet dana nakon što je rat sluţbeno proglašen završenim, iz Germanije stigle vijesti o propasti triju legija pod Publijem Kvinktilijem Varom u Arminijevoj zasjedi.150 Tiberije je bio prisiljen odgoditi svoj trijumf i ponovo pohitati na polje rimske tragedije. Kasnije se vratio u prijestolnicu i 12. proslavio trijumf nad Dalmatincima i Panoncima, 23. listopada, na 54. godišnjicu pobjede nad cezaroubojicama kod Filipa.151 "Iako je postigao dovoljno za sedam trijumfa bio je zadovoljan samo sa tri", kaţe njegov oboţavatelj Velej.152 No, još je zadaća čekalo Tiberija u Iliriku, pa se ovamo ponovo zaputio u ljeto 14., ali tek što je došao sustigle su ga vijesti da je August na samrti. 153 Preuzimanjem Principata u rujnu, završile su godine Tiberijevog aktivnog ratovanja. Drugi će nastaviti veliku zadaću pacifikacije i organizacije uprave koja je morala biti kompletirana u Iliriku.
149
Dio. LVI., 17, 2-4. Vell. Pat., II., 117, 1; cf. Dio, LVI., 18, biljeţi dolazak vijesti odmah nakon što su izglasane ove odluke. 151 Vell. Pat., II., 121, 2-3; cf. Suet. Tib., 20; Inscr. It., XIII., 2, p. 134 (Fasti Praenestini). Očekivani trijumf spominje Ovidije, Ex pont., II., 1, posvećen Germaniku. 152 Vell. Pat., II., 122, 1. 153 Suet. Aug., 97, 3; Vell. Pat., II., 123; Dio, LVI., 31, 1; Tac. Ann., I., 5: "Jedva da je ušao u Ilirik kada je bio pozvan nazad pismom svoje majke". 150
6. RIMSKA PROVINCIJA I NJENI UPRAVITELJI
I. Granice Dalmacije pod Principatom Rimska Dalmacija koja je oblikovana pred kraj Augustove vladavine uključivala je ne samo jadransko priobalje koje to ime nosi i danas, već i sav prostor današnjih jugoslavenskih republika Bosne i Hercegovine i Crne Gore, veći dio juţne Hrvatske, zajedno s velikim dijelovima zapadne Srbije. Na sjevernom dijelu Jadrana je počinjala na rijeci Arsia (Raša) i zapadnoj Istri i protezala se na jug sve do Lisa (Lješ) na ušću albanskog Drima (Drilo); uključivala je kvarnerske otoke kao i sve one koji leţe ispred dalmatinske obale.1 Postoje neke dileme oko preciznog smještaja granične linije s Panonijom i Gornjom Mezijom, ali nije sporno koji prostori pripadaju unutar provincije. Sa sjeverozapadu je granica s Italijom slijedila Arsiju sve do njenog izvora i zatim se nastavljala u područje Jelšana nedaleko julijskih Alpa, gdje je počinjala Panonija. Linija se zatim kretala na istok u općem smjeru Beograda uzduţ sjevernih rubova bosanskih brda juţno od rijeke Save.2 Detalj granice moţe se pronaći juţno od doline Kolapisa (Kupa), rijeku Glinu je presijecala kod Velike Kladuše gdje je postojala pogranična postaja koju je popunjavala posada iz sastava Legio XIIII Gemina Martia victrix, čija je stalna baza bila dunavska tvrĎava Karnuntum, glavni grad Gornje Panonije.3 Ovo se mjesto moţe identificirati kao ad fines zabiljeţen na Antoninovom Itineraru, na cesti koja vodi kroz Liburniju, izmeĎu Akvileje i Siscije.4 Dalje na istoku granica je presijecala rijeku Vrbas kod Laktaša sjeverno od Banja Luke, što je postaja ad fines na cesti izmeĎu Servicija (Bosanska Gradiška) i Salone.5 Ptolemej kaţe da se juţna granica Panonije protezala od Mons Albija do Baebii ili Biblii Montes.6 Gledano s dalmatinske strane, to su bila brda uzduţ sjeverne granice zapadno od rijeke Vrbas, jer istočno odatle Dalmacija počinje graničiti s Donjoj Panoniji. Albius Mons je vjerojatno sjeverni ogranak Velike Kapele, dok bi Baebii bili Kozara koja je izmeĎu Velike Kladuše i Laktaša.7 Slijedeća rijeka istočno od Vrbasa je Bosna, a nju je granica sjekla kod Doboja, gdje je neko vrijeme bila stacionirana augzilijarna jedinica Cohors I Flavia Hispanorum.8 Na maloj udaljenosti od Doboja granična linija je dodirivala Savu i nakon toga se okretala na jug u pravcu Šar planine (Scardus Mons), zapadno od mezijskog grada Skupi (Skopje). To je opći opis koji Ptolemej daje o zapadnoj granici Gornje
1
Plin. NH, III., 129, 145; cf. Ptol., II., 16, 1. Za moderne rasprave vidi G. Alföldy, Bevölkerung, 27 i d. Ptol., II., 16, 1. 3 Plin., NH, III., 147. Poznate su tegule ove legije: III., 14023 (13339 3) 4 It. Ant., 247, 6. 5 Pašalić, Naselja, 18. O beneficijarima u Laktašima vidi str. 125. 6 Ptol. II., 14, 1. 7 A. Mocsy, RE suppl., 9 (1962), 532 i d, A. Graf, Geographie, etc., 12 i d. 8 III., 14619 (12759) i p. 143. 2
Mezije.9 Dalmacija je dodirivala Savu na mjestu gdje ona teče vrlo krivudavim tokom izmeĎu Sirmija i Beograda, a vjerojatno ju je napuštala odvajajući se tokom juţne pritoke, rijeke Kolubare, u pravcu Čačka. Unutar Dalmacije bili su rudnici olova oko planine Šturac, gdje su naĎeni kalupi za lijevanje s pečatom provincijalnih rudnika. U Čačku, u dolini Morave, bila je pogranična postaja, koju su od 2. st. popunjavali augzilijarci iz vojske provincije Dalmacije. Juţnije od Čačka granica je tekla zapadno od Ivanjice, središta Celegera iz Gornje Mezije, a zatim je slijedila razvodnicu izmeĎu Lima i Ibra, pri čemu je prva rijeka bila u Dalmaciji, a druga u Gornjoj Meziji.10 Izvan provincije bilo je područje Kosova Polja (Kosmet), gdje su se nalazili gradovi Ulpiana (Lipljan) i Mitrovica u kojemu su naĎeni nadgrobni spomenici obitelji gornjih klasa iz Skupija i Ulpijane.11 dalje na jugu, Peć je vjerojatno takoĎer u Meziji jer su tamo potvrĎeni Ulpii vjerojatno dobili graĎansko pravo za Trajana, te nesumnjivo pripadaju mezijskoj Ulpijani.12 Na Mons Skardusu granica se okretala na jugozapad i slijedila rijeku Drim do Lisa i Jadrana.
II. Upravitelji provincije od Augusta do Galijena (vidi Appendix II)
Više od 250 godina gore omeĎeni prostor bio je pod nadzorom rimskog senatora koji je vršio duţnost carskog legata s titulom legatus Augusti pro praetore provinciae Dalmatiae. On je bio odgovoran za svu civilnu i vojnu upravu, a na njegove odluke nije bilo priziva, osim u slučaju rimskih graĎana osuĎenih na smrt. Jedini način na koji je provincija mogla protestirati protiv nepravednog upravitelja bilo je čekati dok upravitelju istekne mandat. Tada bi predstavnici provincijalnog vijeća, koje su popunjavali gradovi provincije, mogli odbiti dati mu uobičajenu potvrdu poštenog upravljanja; u nekim provincijama bilo je moguće pokrenuti proces protiv upravitelja pred Senatom, gdje su stanovnici provincije mogli očekivati podršku nekih senatora koji su vodili računa o interesima te provincije u Rimu. Procesi ove vrste uobičajeno su pokretani iz bogatijih senatskih provincija, na primjer Azije ili Bitinije, a niti za jednog upravitelja Dalmacije nije poznato da bi na sebe navukao neprijateljstvo provincijalaca. Takva situacija vjerojatno ima više s teškoćama organiziranja i odrţavanja jednog takvog stava meĎu zaostalim i raspršenim zajednicama, nego s neporočnim karakterom uprave. Do sredine 3. st. najveći dio senatorskog staleţa uspio se izviči s duţnosti uprave i obrane Carstva, pa su pod Galijenom za upravu provincijama oni bili formalno zamijenjeni pripadnicima Viteškog staleţa, čija je titula u 9
Ptol., 15, 1; 16, 1; III., 9, 1. Za graničnu liniju vidi Alföldy, Bevölkerung, 27 i d. Pečati iz regije Kosmaja i Rudnika mogli bi pripadati dalmatinsko – panonskim rudnicima, iako neki smatraju da je to bio dio Gornje Mezije, M. Veličković, ZRNM, 1 (1958), 955, ili Panonije, F. Papazoglu, ŽA, 7 (1957), 122. Za vojnu postaju u Čačku vidi str. 473. 11 E. Čerškov – Lj. Popović, GMKM, 1 (1956), 316 i d; E. Čerškov, GMKM, 2 (1957), 65 i d. 12 III., 8177; JÖAI, 6 (1903), Bb. 33 i d; Sp. 98, 49; 71, 112-13. 10
Dalmaciji bila praeses provinciae Dalmatiae. Pisani izvori ne kaţu nam gotovo ništa o standardima uprave pojedinih namjesnika; najčešće bi ih spomenuli samo kada bi se neki od njih pobunio ili kada bi vojska provincije bila uključena u graĎanski rat. Postoji preko 50 legati i praesides potvrĎenih u pisanim ili epigrafičkim izvorima: imena njih 40 poznata su u potpunosti, 4 samo po svom kognomenu, a ostalih 8 nije moguće identificirati. Takav popis upravitelja provincije moţe biti pogodan materijal za sastavljanje liste vodećih porodica Carstva i promjena koja su se dogaĎale meĎu njima, dok se promjenljivi karakter upravljanja Dalmacijom i ponašanja vlasti prema njoj moţe otkriti proučavanjem mjesta koje je tokom godina ona imala unutar hijerarhije provincijalnih zapovjedništava. Dalmacija je neobična po tome što nastaje kao velika vojno-zapovjedna duţnost s dvije legije, od kojih je svaka imala vlastite pretorske senatorske zapovjednike, te velikim brojem augzilijarnih postrojbi. Ali prebacivanjem teţišta vojnih aktivnosti prema Dunavu, ona postaje nenaoruţanom provincijom (provincia inermis) s policijskom silom od tri augzilijarne postrojbe, već puno prije kraja 1. st. Čovjek bi očekivao da bi tada status provincije bio sniţen i njen konzularni upravitelj zamijenjen pretorskim legatima. No, Dalmacija je ostala konzularnom provincijom, iako je davana najmlaĎima u toj kategoriji: uobičajeno se njome upravljalo neposredno nakon završenog konzulata. Veličina i priroda ove provincije ipak je još uvijek traţila veće iskustvo konzulara, zbog njene blizine i strateške vaţnosti za ključna vojna zapovjedništva kakva su bila ona u Gornjoj i Donjoj Panoniji i Gornjoj Meziji; mnogi potvrĎeni upravitelji Dalmacije vrlo su brzo karijeru nastavljali na duţnostima zapovjednika velikih pograničnih vojski uzduţ Rajne i Dunava i u Siriji. To je bilo jedno imenovanje prilično različito od drugih nevojnih konzularnih provincija, poput Tarakonske Hispanije, koja je najčešće bila rezervirana za starijeg senatora, bliskog umirovljenju. Kao zbroj pojedinaca upravitelji Dalmacije predstavljaju šaroliku grupu: uključuju budućeg cara, jednog oca cara i jednoga koji je stvarno dogurao do Purpura, a da ne spominjemo velikog senatora i rimskog povjesničara Kasija Diona Kokcejana, a u prethodnoj generaciji i njegova oca Marka Kasija Apronijana. Kronološki oni spadaju u dvije odvojene skupine, one koji su upravljali provincijom dok je ona imala svoje legije i one koji su upravljali nakon što je vojska (osim malih augzilijarnih garnizona) bila izvučena. Kada je pred kraj Augustove vladavine Dalmacija postala redovitim nezavisnim zapovjedništvom, morala su postojati dva glavna obzira koje su car i njegovi savjetnici uzimali u obzir pri izboru upravitelja. On je, na prvom mjestu, morao biti sposobnim vojskovoĎom. Čak i nakon što je konačno uspostavljena kontrola nad stanovništvom u unutrašnjosti i to najskupljim ratom voĎenim za Augustove vladavine, Dalmacija se teško mogla smatrati više pacificiranom od, na primjer, Germanije u kojoj je Var prešao preko Rajne put vlastitog uništenja 9. po Kr. Nikakve borbe nisu zabiljeţene nakon hvatanja dezitijatskog Batona 9., ali otvaranje cestovnih pravaca izmeĎu Jadrana i doline Save bio je zadatak koji je traţio neprestani oprez zbog mogućih zasjeda i iznenadne pobune. Na drugom mjestu, ali sigurno ne manje vaţni, bili su politički obziri.
Provincija koja je toliko blizu Italiji i koja ima vojsku u kojoj tinja nezadovoljstvo (ukoliko moţemo suditi prema pobuni nedalekih panonskih legija 14.), vojsku koja je dobila male materijalne nagrade nakon nedavnih pobjeda, to je bilo zapovjedništvo koje se moglo povjeriti samo onima dokazane lojalnosti. Zadatak Gaja Vibija Postumija bio je samo nastavak onoga kojega je obnašao 9. kao legat pod Tiberijem. On i njegov brat, Aulo Vibije Habit, bili su "novi ljudi" iz samnitskog Larinija i izrasli su (Postumije je bio konzulom 5., a njegov brat tri godine kasnije) iz Tiberijeve sljedbe formirane nakon njegova povratka s Rodosa. Nakon dobivanja trijumfalnih znakova za pobjede 9., Postumije je pokušao povratiti iz Dalmacije nešto od novca koji je bio potrošen na njeno osvajanje, organizirajući rudarenje zlatnih leţišta u unutrašnjosti. Ukoliko je Lucije Elije Lamija (cos. 3.) zapovijedao Dalmacijom u godinama 12.-14. (jednako je moguća i Panonija: Velej njegovu provinciju naziva Ilirikom), razlog za njegov odabir bio je sličan onom za izbor Postumija. Taj je izbor načinio Tiberije, pod kojim je sluţio u Germaniji tijekom kampanja nakon Varovog poraza (10.-12.). Iako je bio prvim konzulom u svojoj obitelji, ipak je uţivao priličan ugled u društvu, kao i reputaciju velike ţivotnosti u svojim poznim godinama. zadnju godinu ţvota proveo je kao prefekt Grada (32.-33.). Tiberije je čuven po tome što je svoje legate drţao na duţnosti u prilično dugim turnusima, a upravljanje Dalmacijom nije bilo izuzetak. Osim mogućeg intervala od nekoliko godina tijekom dvadesetih, samo su dva legata ovdje sluţila za cijele njegove vladavine, Publije Kornelije Dolabela (14.-20.) i Lucije Volusije Saturnin (prije 29. do oko 40.). Dolabela je pripadao staroj patricijskoj porodici koja je počela propadati nakon trijumvirskih ratova. Njegov je otac propustio postati konzulom pod Augustom, ali sin je obnovio obiteljske časti nakon Tiberijevog povratka s Rodosa obnašajući uobičajeni konzulat (10.) koji je traţilo njegovo porijeklo. Kao legat Gornjeg Ilirika (Dalmacije) prije Augustove smrti 14., on je mogao biti domaćin Tiberiju kada je ovoga primorala na povratak u Italiju hitna Livijina poruka da je August na samrti, ukoliko ne već i mrtav. Kao legat u provinciji bio je aktivan u kompletiranju pacifikacije unutrašnjosti i sve veće vojne ceste s obale završene su tijekom njegove uprave. U središtu provincije, Saloni, obnašao je počasnu magistraturu (IIIIvir quinquennalis); to je vjerojatno bilo 15. po Kr., jer je ovu čast slijedeći prihvatio Tiberijev sin Druz Germanik Cezar tijekom posjete Dalmaciji 20. po Kr. Dolabela je ubrzo počašćen i u Epidauru statuom koju su podigli gradovi provincije Gornjeg Ilirika (civitates superioris provinciae Hillyrici), gdje se on opisuje kao legat dvojice careva, Augusta i Tiberija. Aktivni ţivot slijedećeg potvrĎenog upravitelja, Lucija Volusija Saturnina (cos. 3.), produţio se kroz cijelu Julijevsko-Klaudijevsku dinastiju. Kada je umro 56. po Kr., u dobi od 93 godine, sluţio je kao blizak savjetnik petorici careva i to s postojanom lojalnošću. Kada je bio imenovan u Dalmaciju bilo mu je blizu 70, ali nije bio manje aktivan upravitelj od Dolabele. Program gradnje cesta kroz unutrašnjost sada je bio završen, pa je veći dio njegova vremena uzelo ureĎivanje brojnih pograničnih svaĎa meĎu
zajednicama unutar provincije, posebno u Liburniji. Dok je bio u Dalmaciji i tijekom slijedećih godina bio je počašćen kao patron Enone s više statua. Nakon što je neuravnoteţeni car Gaj (Kaligula) ubijen 24. siječnja 41., Senat se sastao i objavio Republiku, te donio odluku o osudi siječanja na cijelu kuću Cezara, nesvjestan da su pretorijanci znanstvenika Klaudija već izvikali carem. Tijekom te sjednice Senata mnogi su izrekli stvari koje će kasnije poţaliti. Vojske su prihvatile novoga cara, unatoč tomu što im je on bio gotovo nepoznat, zato što je bio nasljednik iz Julijevsko-Klaudijevske kuće. Ponašanje Senata 41. moralo je Klaudija učiniti sumnjičavim prema tome tijelu, i to s dobrim razlogom, jer je njegova vlast trajala jedva godinu dana kada se morao suočiti s pobunom u ime Senata i Naroda koju je predvodio njegov legat u Dalmaciji. Sin Marka Furija Kamila (cos. 8.), posvojen od Lucija Aruncija (cos. 6.), Lucije Aruncije Kamilo Skribonijan (cos. 32.) imao je naslijeĎe s kakvim se mali broj ljudi mogao mjeriti, uključujući i vezu s porodicom Pompeja. No, njegova vojska u Dalmaciji (legije VII. i VI.) brzo ga je napustila, pa je pobjegao na Vis gdje je i skončao. Njegovi sljedbenici u Rimu bili su suĎeni i osuĎeni: nekima je dopušteno samoubojstvo, uključujući i glavnog zagovornika Lucija Anija Vinicijana koji ranijih godina i sam imao aspiracije postati carem. Za svoju vjernost dvije su legije nagraĎene titulom Claudia pia fidelis koju će nositi sve do kraja svog postojanja. Postoje dvije bilješke o Aruncijevom upravljanju provincijom, pogranični natpis iz Vagnja nedaleko vrha Vrbasa, te nadgrobni spomenik Felicija, pripadnika njegova kućanstva koji je umro u Saloni tijekom njegova upravljanja provincijom. Aruncijev nasljednik bio je Lucije Salvije Oton (cos. 33), koji se pokazao neobično revnim u potrazi za podstrekačima pobune, čak i unatoč nekom neodobravanju samog Klaudija. No, nakon što je uspio otkriti još jednu zavjeru, Klaudije ga je podigao na rang patricija. Patricijat je još uvijek bio unutrašnji krug moći i utjecaja unutar senatske oligarhije. Njegov je sin bio carem kroz kratko vrijeme tijekom 69. Vrijeme koje je proveo na duţnosti u provinciji bilo je kratko (42.-3.), jer ga ubrzo ponovo nalazimo u prijestolnici gdje Klaudija štiti od novih zavjera. Tijekom prvih godina na vlasti Klaudije je nastojao pridobiti sve utjecajnije porodice u Senatu, meĎu kojima su još uvijek bili Kalpurniji Pizoni. Pizon koji je zabiljeţen na pograničnom natpisu nedaleko Salone mogao bi biti konzul iz 27., sin Pizona za kojega se općenito vjerovalo da je otrovao carevog brata Germanika u Siriji. Slijedeći potvrĎeni legat bio je Publije Antej Ruf (50. – oko 54.). Njegovo se ime pojavljuje na tri natpisa koji biljeţe neke gradnje u stoţeru legijske utvrde XI. legije u Burnumu tijekom godina 50.-2. Kasnije je Antej zaglavio tijekom Pizonove urote protiv Nerona zbog, kako se govorilo, svog bogatstva i nezdravog zanimanja za horoskope. Njegovo ime je eradirano na dva burnumska teksta nakon smrti 66., ali je ubrzo bilo vraćeno po osudi sjećanja na Nerona. O Gaju Kalpetaniju Ranciju Sedatu, koji je u Dalmaciji bio u početku Neronove vladavine, zabiljeţene su samo dvije činjenice; bio je etrurskog porijekla i ranije u karijeri obnašao je duţnost nadglednika javnih bilješki (curator tabulariorum publicum). Aulo Ducenije Gemin (63-7.) potvrĎen je na tri pogranična natpisa, a kao patron Narone bio je počašćen statuom. Moţda je osobno podigao
posvetu Eskulapu, ali interpretacija tog kamenog spomenika nije sigurna. Nakon što je napustio Dalmaciju Ducenije Gemin je postao prefektom Grada, a u tom svojstvu je bio prisutan i na carskom vijeću kada je Galba odlučio adoptirati Pizona Fruga kao svoga nasljednika. U sukobu izmeĎu Vitelija i Vespazijana tijekom druge polovine 69. godine, ključnom se pokazala suradnja konzularnih upravitelja Dalmacije i Panonije. Prvo mjesto popunjavao je Marko Pompej Silvan (cos. 45.), a drugo Lucije Tampije Flavijan, koji su obojica bili bojaţljivi i bogati starci. Ona sila koja je dunavsku vojsku dovela na stranu Flavijevaca došla je od strane mlaĎih i ambicioznijih zapovjednika legija, Antonija Prima, zapovjednika VII. Gemine, te Anija Basa, zapovjednika XI. Klaudije, koje je podrţao energični prokurator dvaju provincija, Kornelije Fusko. Uprava Pompeja Silvana u Dalmaciji (67.-70.) potvrĎena je pograničnim natpisom u Liburniji. Unatoč svojoj neaktivnoj podršci Flavijevcima, dvojica upravitelja bili su nagraĎeni zajedničkom čašću obnašanja drugog konzulata nekoliko godina kasnije. Od 70. do oko 83. Dalmacija je ostala vojnom provincijom, ali s vojskom svedenom na samo jednu legiju (IIII. Flavia felix). Jedan od ranijih upravitelja pod Vespazijanom bio je pravnik Pegaz. Pred kraj Vespazijanove vladavine bio je imenovan prefektom Grada, što je izbor na koji Juvenal ne gleda s naklonošću. U Dalmaciji je potvrĎen pograničnim natpisom iz juţne Liburnije, kojeg je podigao Gaj Petilije Firm, tribun nove legije IIII. Flavije felix, tada stacionirane u Burnumu. Još jedan flavijevski upravitelj bio je Lucije Funisulanije Vetonijan (cos. 78.?). Gotovo 20 godina ranije bio je zapovjednikom legije, ali mu je karijera bila zakočena sudjelovanjem u sramotnoj kapitulaciji Cesenija Peta Partima. Njegovo imenovanje u Dalmaciju vjerojatno više ima s unutrašnjom politikom i nedavnom rehabilitacijom, nego s njegovim zapovjednim sposobnostima. U provinciji je i on potvrĎen na pograničnom natpisu izmeĎu porodice Vesija i neke druge stranke, ne puno sjevernije od Trebinja u Popovom polju. Pod Domicijanom, zbog rastuće krize na Dunavu, provincija je oko 86. izgubila svoju legiju, pa je sukladno tome opao njen status provincijalnog zapovjedništva, iako je još uvijek ostala konzularnom provincijom. Na ţalost, zabiljeţeno je samo nekoliko imena legijskih zapovjednika u Dalmaciji. U graĎanskom ratu 69., Anije Bas, zapovjednik XI. Klaudije, bio je vatrenim simpatizerom Flavijevaca, a, poput mnogih drugih zapovjednika legija uz Dunav i na Istoku, bio je nagraĎen brzim napredovanjem do konzulata. Bilo bi zanimljivo saznati imena ljudi koji su kontrolirali dalmatinske legije kada se 42. Aruncije pobunio protiv Klaudija: oni su ti koji su zapravo spasili dinastiju. Jedan od posljednjih legijskih zapovjednika u provinciji bio je eminentni flavijevski pravnik, Gaj Oktavije Tidije Tosanije Lucije Javolen Prisk (cos. 86.). Kao legat legije IIII. Flavije felix u Burnumu oko 81. godine imao je neke veze s porodicom Oktavija oko Nedinuma, gdje mu je nekoliko godina kasnije statuu podignuo prijatelj Publije Mutilije Krispin. Sve do izbijanja markomanskog rata, kada je zabiljeţeno pola tuceta vojnih zapovjednika i upravitelja unutar perioda od oko 10 godina, potvrĎena su samo imena 6-7 upravitelja, a u većini slučajeva ništa drugo o njima nije poznato. Upraviteljstvo Kvinta Pomponija Rufa bilo je neobično
po tome što je mjesto obnašao kao senator pretorskog ranga (oko 92.-4.), a konzulat je obnašao odmah nakon toga (suff. 95.). Ovakvo imenovanje vjerojatno nije uzrokovano nekim čvrstim Domicijanovim stavom da nevojničkim carskim provincijama trebaju upravljati senatori pretorskog ranga, već radije napetoj političkoj situaciji u Rimu i nestašici pogodnih konzulara. No, ovaj eksperiment je prekinut, pa je Rufov nasljednik bio Gaj Cilnije Prokul (cos. 87.), pripadnik stare plemićke kuće iz etrurskog Arecija, koji je provincijom upravljao kao konzular. Prokulov nasljednik u Dalmaciji mogao bi biti čestiti Macer kojem se Marcijal obraća u svojoj pjesmi iz 98. godine. Trajavovi pohodi na Daciju malo su utjecali na Dalmaciju, a sredinom njegove vlasti provincija je bila pod Gajem Minicijem Fundanom (cos. 107.), obrazovanim prijateljem i korespondentom mlaĎeg Plinijaq, koji se spominje i u jednom od Plutarhovih Dijaloga. Niti jedan upravitelj nije nesumnjivo potvrĎen za Hadrijanove vladavine (117.-38.). Jedan bi mogao biti senator s visokim društvenim vezama čiji je fragmentarni natpis naĎen u ruševinama salonitanskog amfiteatra. Bliski suvremenik ovog čovjeka bio je Publije Celije Balbin Vibulije Pio (cos. 137.). Brojni nadgrobni natpisi iz Salone biljeţe robove i osloboĎenike koji su pripadali njegovom kućanstvu, što bi moglo ukazivati da je on ovdje bio upraviteljem za Antonina Pija, ali, što je moţda vjerojatnije, mogao bi biti porijeklom iz ove provincije ili ovdje imati imanje. Za Pijeve vladavine potvrĎena su samo dva upravitelja. Marko Emilije Pap iz Salpenze u Betici zabiljeţen je na dva natpisa u rodnom gradu koji donese njegovu karijeru, dok se drugačije nepoznati Sekst Emilije Ekvester pojavljuje na natpisu o gradnji iz logora kohorte VIII. Voluntariorum u Tiluriju. Vrijeme njihove sluţbe ne moţe se odrediti sa sigurnošću: Emilije Pap bio je ovdje 147., a prethodio je Emiliju Ekvesteru koji je duţnost obnašao pred kraj Pijeve vladavine. Pod Markom Aurelijem (161.-180.) Dalmacija ponovo postaje prostorom od velike vojne vaţnosti, i zbog invazije Markomana tijekom druge polovine njegove vladavine i zbog mogućeg izbijanja nemira u udaljenijim područjima unutrašnjosti (vidi str. 117 i d.). Iz perioda 170.-80. poznato je najmanje 5, a moţda i 6 upravitelja, jedna neobično učestala smjena na duţnosti vršena zbog neprestanog ratovanja koji je prouzročio neke vrlo ozbiljne gubitke unutar rimskog visokog zapovjednog kadra. MeĎu upraviteljima u ovom vremenu bio je Marko Didije Julijan, budući car, koji je kao sposoban vojni zapovjednik izabran da se obračuna s nemirima u provinciji. U to su vrijeme zabiljeţeni neki neredi u unutrašnjosti dunavskog prostora, iako taj problem nikada nije postao ozbiljan poput pobune Maternija u Galiji i Hispaniji za Komoda. Sličan je zadatak vjerojatno dodijeljen Luciju Vitrasiju Flamininu, pripadniku stare kampanijske porodice, koji je moţda zapovijedao vojskom koja je operirala u sjevernoj Dalmaciji u isto vrijeme dok je on upravljao Gornjom Mezijom; no, postoje neke sumnje da li ovo njegovo neuobičajeno zapovjedništvo pripada vremenu Marka Aurelija, jer bi on mogao pripadati ranijoj generaciji, tj. moglo bi se raditi o Luciju Vitrasiju Flamininu koji je bio konzulom 122. Upravitelj koji je zasigurno obnašao sluţbu u ovom periodu bio je Gaj Vetije Sabinijan Julije Hospes kojega
je Pije unaprijedio u senatorski rang prije nego je otpočeo svoju dugu vojnu karijeru pod Markom Aurelijem. Za Komoda (180.-92.), provincijom je oko 185. upravljao Marko Kasije Apronijan, pripadnik vodeće porodice iz Nikaeje u Bitiniji, na kojem će ga poloţaju 40 godina kasnije slijediti i njegov sin, povjesničar Kasije Dion Kokcejan. Pod Karakalom (211.-7.) bio je Gaj Julije Avit Aleksijan koji je bio u rodu sa sirijskom porodicom Julije Domne, carice Septimija Severa, pa time i s carevima Elagabalom i Aleksandrom Severom. Ulomak natpisa iz Salone, na kojemu je navedena njegova karijera, biljeţi da se iz viteškog uzdigao u senatorski rang, nesumnjivo zahvaljujući svojim vezama s carskom porodicom. Postoji vrlo malo podataka koji bi nam mogli indicirati relativnu popularnost ili sposobnost ljudi koji su upravljali većinom provincija Carstva. U nekim slučajevima povremena suĎenja prokonzulima za izrabljivanje pred Senatom u Rimu otkrivaju alarmantno niski standard ponašanja, posebno u periodu pod Trajanom, kada se, kako kaţe Plinije, upravitelji više nisu morali plašiti okrutnog ispitivanja njihova ponašanja kakvo je provodio "tiranin" Domicijan. Skupi posao odrţavanja optuţbe mogle su si priuštiti samo provincije s mnoštvom bogatih velikih gradova, koje su imale jake veze u Rimu u senatorskim krugovima. takva provincija bila je Betika u juţnoj Hispaniji, dok je na Istoku u tom periodu Bitinija dovela do osude više od jednog svog upravitelja. Velika vojna zapovjedništva, u kojima je civilni ţivot bio zasjenjen potrebama vojske, nisu stvarala takvu sliku. U Dalmaciji su narodi u unutrašnjosti još uvijek svoje nezadovoljstvo više voljeli izraţavati otvorenom pobunom nego slanjem poslanstava caru u Rim. Povjesničar Kasije Dion kaţe nam da su se za njegove uprave trupe u Panoniji ţalile na pretorskog prefekta Ulpijana zbog pretjerane okrutnosti, a njegova opća nepopularnost u Rimu bila je tolika da je našao mudrim povući se u svoju rodnu Bitiniju. Sudeći po Dionovim primjedbama o općoj nedisciplini u provincijalnim vojskama, čovjek bi mogao posumnjati da je i on bio jednako nepopularan za svoga mandata u Dalmaciji (oko 224.-6.). Nakon Kasija Diona zabiljeţena su još samo 4 senatorska legata, od kojih niti jednom ne znamo više od imena. Popis upravitelja Dalmacije tijekom Principata malo nam toga govori o povijesti provincije ili njenom stanovništvu. Pojedini podaci o njihovim aktivnostima mogu nam dati detalje o takvim stvarima kao što su gradnja cesta ili o statusu pojedinih zajednica u raznim dijelovima provincije, ali iz njih se vrlo malo toga moţe saznati o karakteru uprave i kako se ona razvijala kroz gotovo tri stoljeća. Za dobiti jasniju sliku čovjek mora pogledati u druge provincije za koje postoji više podataka. S druge strane, takav je popis koristan da bi se ukazalo na status koji je upravljanje Dalmacijom imalo unutar hijerarhije carskih zapovjedništava. Ovdje je najsimptomatičnija pojava kontrast izmeĎu iskusnih ljudi koji su ovamo imenovani za Julijevsko-Klaudijevske dinastije i relativno beznačajnih imena potvrĎenih kroz 2. st. kada provincija više nije traţila vojne specijaliste, osim privremeno za makromanskih ratova. U drugom smjeru popis upravitelja moţe biti relevantan za istraţivanje sastava vladajuće oligarhije u Carstvu i kako se ona mijenjala kroz
stoljeća, ponekad čak od vladara do vladara. U ovom smislu popis upravitelja Dalmacije moţe dati pogrešan utisak: što se tiče porijekla legata, samo se za tri upravitelja moţe dokazati da su potjecali iz provincijalnih familija, četiri ukoliko uključimo i Publija Celija Balbina Vibulija Pija. To pokazuje ogromnu dominaciju rimskih i italskih familija. Dok ostale provincije pokazuju potpuno drugačiju sliku: u Britaniji, gdje se uvijek nuţno traţila vojna sposobnost, predominantnost novih provincijalnih familija otkriva se puno prije kraja 1. st.
