(Wattpad) Sejla Zvijer & Alayna Vertis - Stranci u braku.pdf

Muka mi je. Od njega. Od njegovog lijepog lica, masivnog tijela, skupih odijela skrojenih po

mjeri koja uvijek savršeno prijanjaju uz svaki predivni prevoj njegova tijela. Muka mi je čak i od njegovih odmjerenih i unaprijed planiranih pokreta kojima ostavlja dojam elegantnog i uvaženog gospodina bez ijedne mane koja bi pokvarila prividnu sliku savršenstva. U njemu ne leži ni slovo s od savršenstva. Preko njega je iscrtano veliko slovo đ, koje nije dovoljan pokazatelj koliko je on đubre u stvari. s tvari. Tišinu oko nas ispunjavaju udaljeni pokreti posluge koja ni na tren ne želi mirovati. Odajemo zahvalnost našem gospodinu, često ponove, ne shvatajući kako je uvaženom gospodinu njihova zahvalnost jednaka nuli. Još koji minut, a zatim ću uredno odložiti ubrus pored tanjira, prekrstiti nož i viljušku kao znak da sam sita, otpiti ostatak vode iz čaše a zatim odgurnuti stolicu i povući se u svoju s voju sobu. Tako biva svake večeri. Tiha, napeta večera, bez pitanja i odgovora, a zatim svako svojim putem. Zašto se zamarati sa sitnicama poput one; kako si proveo/la dan? Nema potrebe. Jasno je kako on provodi svoje dane, jasno je kako ja provodim svoje. On burno, ja

povučeno. Navikli smo na tu ustaljenost za koju nisam ni u najluđim snovima pretpostavila da će se baš meni desiti. Tiho zveckanje pribora za jelo mi dobuje po glavi kao grad iz vedra neba.

Pričinjava mi glavobolju koju bez aspirina ne mogu potisnuti, a imam osjećaj kako gad koji sjedi sučelice meni, neizmjerno uživa u tome. Moja bol je njegov užitak. Moja nekadašnja ljubav prema njemu je njegova pobjeda kojom mi je jasno poručio kako je sve zapravo bila jedna ogromna laž. Dobra stvar je činjenica da sam na vrijeme shvatila sa kim imam posla. Loša stvar

3

 je ta što je već bilo kasno kasno da se iskobeljam iz njegovih njegovih šaka posutih posutih otrovom, čiji učinak je jednak ubodu škorpije. Trenutan, smrtonos an i bez puno posla. „Ne dopada ti se hrana? “ Njegov mračni glas odzvoni kraljevskom trpezarijom, a meni se dah na trenutak zaustavi u plućima. Nečujno ga ispustim, pa bez podizanja pogleda sa izrešetane hrane na tanjiru, odgovorim. „Dopada mi se.“ Siguran, čvrst ton kojim mu jasno stavljam na znanje da

više nisam zaljubljena dvadesetogodišnja klinka kakva sam bila prije tri godine.

„Onda se prestani igrati jebenog hokejaša.“ Riječi mu se cijede kroz tanki prorez predivnih usana, a ja dobijem poriv da viljušku u mojoj ruci zabodem u njih.

„Ne uzbuđuj se previše, i hokej je za ljude. Ili je ljudima dozvoljeno baratati samo pištoljima a ne palicom?“   Smjelo odgovorim na njegov prigušeni bijes, nabodem na viljušku komadić teletine, pa podignem pogled prema olujnim očima čija me snaga vjetra pokušava nanovo slomiti. Prinesem viljušku usnama, sklopim usne oko nje, spustim kapke pa zadovoljno zastenjem. „Voljena, za tvoje dobro bolje ti je ne izazivati me. Previše dopuštaš sebi.“ Podignem kapke prema njegovim hladni m očima boje viskija sa tragovima tamnog mahagonija, pa se podrugljivo nasmijem.

„Ja ne izazivam. To nije u mom interesu. Trenutno uživam u odličnoj večeri, jer je ova izuzetak koliko mogu vidjeti. Progovorio si.“ Suzi oči na mene, a moje tijelo se drži u pripravnosti jer znam da mu malo fali da ne skoči sa stolice kao razjareni lav. Nikada nije fizički nasrnuo na mene, jer je on onaj tip muškarca koji bi sebi prije odrezao ruku neko tu istu ruku podigao na ženu. Međutim one povrede unutar mene koje je nani o ne mogu se porediti ni sa bilo kojom drugom povredom. „Dopusti da pogodim šta je u tvom interesu? Ubistvo na spavanju,

odlazak iz ove vile, ili nešto treće? Da pokušaš vidjeti dalje od onoga koliko si sebi zacrtala, uvidila bi kako stvari stoje. A moje r iječi i nisu neko iznenađenje, sa obzirom da si me svaki prethodni put odlučno ignorisala.“ Da, to je istina. Svaki njegov prethodni pokušaj razgovora sam samo propustila kroz uši, ali ne znam zašto sam ovaj put odgovorila. Možda sam

4

željela slušati njegov glas i njegove riječi ma kakve god one bile. A ne, neću ići tamo gdje ne treba. Mogla bih ponovo zalutati. „U pravu si. Želim otići odavde. Želim da me pustiš.“  Progutam knedlu razočarenja jer znam da me neće pustiti. Zaglavila sam ovdje. Zaglavila sam sa njim.

Podmuklo se nasmije ogolivši predivan red bijelih zuba, a zatim se počeše po tek izniknutoj crnoj bradi. „Hmm, mislim da neće moći mia bella. Nema smisla da stalno ponavljam  jedno te isto. Na taj film možeš da zaboraviš.“  Bijesno stisnem zube, dok se mojim umom odvijaju najkrvaviji scenariji. Zamišljam kako mu trgam sa tijela markirano crno odijelo, a zatim davim onaj ogromni mišićavi vrat srebrnim lancem koji pada ispod njegove svilene crne košulje. „Mrzim te!“ Uzviknem nošena bijesom i nemoći koja me davi pohlepnim rukama. Nikada joj neće biti dosta mene. „Stišaj ton.“ Mirno izgovori, a zatim obriše usta nježnim ubrusom boje zlata. Njegova mirnoća i utisak kako ga moje histerisanje ne dotiče, pali u meni svu suzdržanost i mir kojim sam i sebe i njega uljuljkivala u laži kojima sam zapravo pokazivala da mi više nije stalo. Stalo mi je. I te kako da mi je stalo. Želim se riješiti podmuklog i bijednog skota za sva vremena. Nasmijem se glasno ali ne od srca, a on me već svojim dobro pronicljivim pogledom u momentu pročita. „Ne brini, stišat ću ton. To je najmanji problem. Ali ostaje onaj ton t on u tvojoj bolesnoj glavi koji ti svakim s vakim danom sve više i više odzvanja, bijedniče jedan. Sigurno je onim tvojim vjernim psima zanimljivo gledati i slušati kako je njihov gospodin u jako sretnom braku sa ženom koja ga očigledno ne podnosi...“ „Prekini!“ Udaranje šakom od stol se prolomi prostorijom, a sve ostalo zamukne. Čak i pokreti posluge. Čak i ja. Srce mi udara u skladu sa bijesom koji mi ne da disati, a oči mi se postepeno prekrivaju slanim suzama, koje on ne zaslužuje. On moje ništa ne zaslužuje. „Gade!“ Uzimam praznu čašu sa stola koju zavitlam u njegovu glavu, ali gad se u posljednjem trenutku izmakne a čaša padne na pod rasuvši se u stotinu komada. Skočim sa stolice i potrčim prema vratima trpezarije, ali on me sustigne i prije nego sam uspjela uhvatiti kvaku znojnim rukama. Ščepa

5

me ogromnim dlanom za nadlakticu pa sa trzajem okrene prema sebi.

Sudarim se sa njegovim kao kamen čvrstim prsima koja trenutno podrhtavaju od ljutnje koju sam izazvala u njemu.

„Kuda misliš da si krenula?!“ Prošišti na moje uho pojačavajući stisak na mojoj ruci. Duboko dišem pokušavajući smiriti podivljalo srce, ali mi to ne polazi za rukom. „Ne dodiruj me, kretenu.“ Zadihano odgovorim, povlačeći ruku kako bih je oslobodila njegovog stiska, ali samo sam izazvala da njegov stisak

bude jači. „Amore mio, nemoj se praviti glupom kad to nisi i prestani me izazivati. Fitilj mi je ionako kraći od jebenog centimetra, a ne pomaže mi ni tvoje djetinjasto ponašanje kojim ništa nećeš postići. Sad budi dobra supruga, smiri se i zaboravit ćemo na ovaj sitni iskaz tvoje ljubavi prema meni. Nije dobro svaki dan širiti toliku ljubav. Preći će i na druge.“  Stisak postepeno labavi, a nakon što potpuno olabavi, bijesno povučem ruku van njegovog domašaja. Skoro trčeći se krenem udaljavati od njegovog pogubnog lika, koji u meni budi divlje nagone praćene bolom, ali i žal za danima koje smo proveli zajedno kada sam mislila da se volimo. On je sposoban za to. Sposoban je probuditi u meni ono što on želi, uvijek je to mogao. Ali ja sam

vremenom naučila kontrolisati moć koja i dalje isijava iz njega i čak ponekad tu moć okrenuti protiv njega samog. Sada ne može imati uticaja na mene. Koliko god to bilo teško, ne do zvoljavam mu. Postala sam pametnija. Postala sam opreznija za sve njegove sladunjave pokušaje kojima je pokušavao toliko mnogo puta učiniti da zaboravim na ono što mi je napravio. I moram ostati takva. Da bih se spasila...

Dok dođem do vrha masovnih stepe nica koje vode put moje sobe, ostanem bez daha. A to u kombinaciji sa bijesom od kojeg se još uvijek tresem, zaista nije bajno stanje. „Bella?“ Njegov glas dođe sa dna stepenica, a ja se prisilim zaustaviti. Okrenem se pa se oslonim rukom na pozlaćenu ogra du, na koju sam se toliko puta dosad oslonila. „Sutra se dotjeraj. Idemo kod prijatelja na zabavu. “ Da, naravno. Idemo

glumiti mladi sretni bračni par kakvog na daleko nema.

6

„Umjereno se dotjeraj. Ne želim da se ponovi situacija od prošli put sa onom smiješnom kratkom haljinom.“ Nasmijem se sama za sebe, jer će se situacija od prošli put svakako ponoviti. Ne želim da ga poštedim. Još jedna u moru stvari koje on ne zaslužuje. Povuče kragnu košulje prema naprijed popravljajući je, međutim ni taj sitni bezazleni pokret njegovih prstiju, nije u mogućnosti skinuti mu sa lica crnu oluju. To radi kada je bijesan. Upošljava ruke pokretima za koje i nije svjestan da ih čini. Nekada sam ga tako lako mogla pročitati. Poput bistre vode kroz čiju čistoću vidiš i najsitniji kamenčić na dnu, svaku kamenu izbočinu koja je već odavno srasla sa dnom. Ali Dionis godinama nije čist. Previše je mulja i nagomilane prljavštine u njemu da bi se jasno vidjelo kakvi osjećaji se sa naporom probijaju njegovim tijelom. Mada, uvjerena sam kako on više i ne osjeća. Da osjeća nikada me ne bi izdao na način na koji je to učinio prije tri godine. Da osjeća ne bi me primoravao na komični brak u kojem nema ničega sa čim se brakovi ponose. U sljedećem trenutku gledam u njegova široka š iroka leđa preko kojih su moje ruke umorne od slatkog bola, nekoliko puta prešle. Ipak ne dovoljno da ga se zasitim. Riječi mi izlete iz usta i prije nego sam ih uspjela spriječiti da izgovore nešto što bi mu dalo pogrešnu sliku o meni. O nama. „Kuda ideš?“ Ruka mi blijedi na skliskoj ogradi, dok otkucaji mog srca sežu u moje grlo. „Zar te iskreno zanima?“ Dođe mi da noktima izgrebem srce u grudima, koje povremenim preskakanjem odaje da me zanima njegov odgovor. Želim čuti sa kojom ženom će večeras završiti, ili neku sličnu  konstataciju kojom bih učvrstila temelje mržnje koju osjećam prema njemu. Ne pružim mu zadovoljstvo svojim potvrdnim odgovorom, ali sljedećim riječima mu dajem mogućnost da zapliva vodama agonije i nemoći kojom me je on velikodušno zasuo. „Ne zavaravaj se, Dionise. Znam kuda ideš. Samo želim da smo kvit. Ovo

što imamo je obična farsa, pa zato i nema potrebe za lažnom vjernosti.“ „Dok nosiš prezime koje si prije tri godine sa zadovoljstvom prihvatila, ponašat ćeš se kao pristojna žena. Posljednji put te upozoravam da paziš na taj jebeni lajavi jezik ...“

7

„Onda me oslobodi tereta koje tvoje prezime nosi. Oslobodi me sebe. “ Žustro prekinem njegove prijeteće riječi, znajući da je i ovaj put bezuspješan. „Nikada!“  Zadere se sa dna stepenica, pa nastavi govoriti, okretajući hladno lice i kruto tijelo prema meni.

„Sve dok ovo pogano srce kuca u ovim grudima, sve do tad ćeš biti moja. Kada ono prestane tada si slobodna. Jesam li bio jasan? Ili i dalje ne shvataš?“ „Možda ovo srce“, položim ruku na sredinu svojih grud i, „prestane kucati prije tvog.“ Ostavim ga stisnutih usana i zgrčenih šaka dok koračam prema sobi. Njega ostavljam da ode, a ja prihvatam onu tupu neželjenu bol načinjenu upravo tim odlaskom. Prizivajući slatkost sutrašnje zabave, shvatam da je trijumf koji ću sutra osjetiti mnogo bolji osjećaj od glupe tuge koja je okovala svaki dio mog tijela.

8

Prokleti san mi ne dolazi na oči. Izgleda da me i on kažnjava, likujući jer

će vidjeti moj skok iz kreveta kada začujem zvuk otvaranja kapije, koja se ne otvara nikome koga Dionis ne želi u svojoj blizini. Staromodni crni sat koji se ugnijezdio na ručno pravljenom noćnom ormariću, baca slabašni crveni odsjaj brojki koje pokazuju da će uskoro svanuti. Samoća sa kojom svako veče liježem, zaista za ista se pokazala kao odličan sakupljač mojih ponekad nepovezanih misli. Njoj mogu reći ljepotu nekadašnjih dana čiji se sjaj postepeno gubi na uvenuloj površini moje duše. Mogu joj reći kako se bojim da će se jednog dana ona pretvoriti u usamljenost koja me neće željeti slušati već će predano raditi na tome da me proguta. Koliko god se pravila jakom...  ja sam najslabija žena koju ćete imati priliku upoznati. Previše puta sam ranjena da bih se nadala valovima jakosti koji bi me sa sigurnošću pomjerili sa ovog mrtvila. Ali ti t i se valovi neće desiti. Dionisa sam zavoljela nevinom ljubavlju jedne djevojčice. Kada sam sa svojih dvanaest godina svima redom gov orila da će me on oženiti, svi su se smiješili ludim mislima jednog nedoraslog siromašnog djeteta. Kada bih ga ponekad srela nasmijao bi mi se ljubaznim osmijehom za koji sam mislila da

 je pogrešno protumačen sa moje strane. Ali nije bio. Moja ljubav je koračala ko račala stazom sazrijevanja, gotovo se spotaknuvši onda kada mi je sa osamnaest godina prvi put dodirnuo usne, a nekoliko mjeseci kasnije on je bio taj koji

me je čuvao da ne padnem kada je svima obznanio da sam njegova zaručnica. Kjara je bila Dioni sova. Dionis je bio Kjarin. Voljela sam ga snagom koja je mnogima izazivala strahopoštovanje, a slabiće tjerala na jakost koja im je bila prijeko potrebna. Voljela sam ga takvom čistoćom ljubavi koja bi najveće griješnice postidjela i učinila da i one požele nekoga tako zavoljeti. Voljela sam ga sa takvim bolom koji je moje

9

tijelo i dušu nebrojeno mnogo puta rastavio ras tavio jedno od drugog. Ali prljavština kojom je našu ljubav toliko puta zasuo nije mogla nestati svakim njegovim sljedećim ljubavnim pomilovanjem. Kažu da je tanka linija između ljubavi i mržnje. Ja sam tu liniju već odavno prešla. Samo što je moja mržnja drugačija... Trgnem se kada prodoran zvuk otvaranja kapije zapleše gustim mrakom, a moje tijelo se samo od sebe pridigne u sjedeći položaj. Dok na bose noge navlačim kućne papuče, pitam se zašto želim vidjeti u kakvom stanju je došao? Ne bi me trebalo zanimati ništa što ima veze sa njim! Ne bi me trebalo zanimati ni da je pokupio koji neprijateljski metak koji bi dokazao da Dionis nije Bog! 1 Ne zamaram se navlačiti ogrtač na svoje tijelo, već u svilenoj spavaćici

boje svježe ljubičice došetam do prozora. Poguram u stranu blijedo zelenu zavjesu prošaranu ručno vezenim bijelim grančicama, pa provirim glavom sa samog kraja ogromnog prozora koji vodi pravo na maleni balkon dovoljan za dvoje. Udaljenost od vile pa do natkrivenog parkinga kojim se koristi osoblje,

poprilično je velika, ali ne toliko da ne mogu vidjeti zaštitare koji su se okupili i koji razgovaraju među sobom. Gdje je on? Nekoliko minuta kasnije Dionis dolazi sa strane gdje se nalazi privatni

parking i prilazi zaštitarima koji klimaju glavom na nešto što im on govori. Povučem se sa prozora kada se krene osvrtati oko sebe, a onda pomolivši se da imam makar malo sreće ponovo provirim. Tu stoji samo on . Ponosno u svoj svojoj veličini, okrenut prema meni sa nedokučivim izrazom na licu. Prenaglašenim pokretom pustim zavjesu, u hodu odbacim papuče pa se zavučem u krevet. Mokra vrelina koja mi klizi niz obraze pokazivač je nevidljivog bola koji samo ja vidi m i koji samo ja osjetim. Šteta što sam slab upravljač istog.

– grčki bog plodnosti Zemlje, vegetacije, vina, žena, bog -bik. Također je poznat kao Bakus i u rimskoj i u grčkoj mitologiji. Više o njemu, njegovim učincima, religijskim kultovima, orgijama i izgledu, možete pronaći na vikipediji. 1Dionis

10

San mi se nenadano prišunja sporim korakom, nježno me uzimajući pod svoje okrilje blagosti. Nudi iskupljenje za kaznu koju mi je dao, jer nije želio doći onda kada sam ga trebala. Ali ostaci nje gove oholosti i dalje su tu. I dalje mi mašu pred nosom Dionisovim tijelom, koji je na sebi imao bijelu košulju, t u. toliko suprotnu od one crne svilene u kojoj ko joj je izašao u noć kao da i nisam tu. ***

Haljina koju sam pripremila za večeras stoji nemarno odbač ena na krevetu, dok moje golo tijelo hvata lagana drhtavica. U sobi je podešena umjerena temperatura, tako da uzrok moje drhtavice definitivno nije hladnoća. Umom mi se redaju slike od jutros kao na pokretnoj traci. Dionis

odlazi u crnoj košulji, zatim se vraća u bijeloj. Mora da mu je prethodna unakažena vještačkim noktima ili drugim načinom koju je uzrokovala još  jedna u nizu bludnih odvratnih noći. Imao je dovoljno obzira ne pojaviti se pred svojim zaposlenima u bijednom prljavom izdanju. Ali i on sam zna zn a da

ne postoji čista odjeća kojom bi sakrio s akrio svoju unutrašnju ogavnost. Nevoljno priđem bijelim vratima koja se nalaze u zidu sa moje lijeve strane, pa kada ih otvorim zakoračim u glomazni gard erober koji je samo moj. Posmatram sve uredno obješene haljine raznih boja, krojeva i dezena, košulje, zatim na polici pored slož ene pantalone, malo dalje poslagane majice, trenerke... sve što jedna žena može da poželi u svom gard eroberu, tu  je. Okrenem Okrenem se suprotnom dijelu sa ladicama gdje je smješten moj unutrašnji veš, pidžame i spavaćice. Iz ladice odaberem crne tange koje odmah navučem na sebe, a onda bez okretanja izjurim iz širokog prostora čiji me zidovi guše. Sretnija sam bila kada nisam imala ništa. Sve bih dala samo da osjetim makar trag nekadašnje bezbrižnos ti i radosti... Navučem na tijelo crnu usku haljinu koja seže iznad koljena, sa dubokim dekolteom koji je prekriven čipkom koja otkriva dio mojih grudi. Široke naramenice haljine prekrivaju polovinu mojih ramena, a kada zavučem ruke iza leđa i povučem raj sferšlus shvatam da mi je i pola leđa ogoljeno. Obujem crne sandale sa tankim kai šićima koje sam prethodno pripremila, pustim crnu gustu kosu da u valovima pada niz moje ruke i leđa, dohvatim malenu torbicu sa stolića po kojem je razbacana kozmetika, pa se  još jednom

11

pogledam u veliko ogledalo. Izgledam... pa lijepo. Ne sređujem se za sebe,

to je istina. Sređujem se kako bih Dionisu priuštila jedan bijedni dio mučenja koje on svakodnevno meni pruža. Da se sređujem zato što to iskreno želim, vjerujem da bih se osjećala ljepše. Izađem iz sobe ne očekujući da ću ga sresti, jer cijeli dan nije bio na imanju. To je poprilično olakšanje, i dovoljno sati da napunim baterije za nove verbalne okršaje sa njim. Spustim se stepenicama u predvorje koje odiše ekstravagancijom, luksuzom i blještavilom. Dionis se nikada nije zadovoljavao sa ničim manjim. Baš kao i cijela njegova imućna porodica. Krenem lagano koračati kroz predvorje prema vratima koja vode van. „Gospođo, vozač Alessandro vas čeka ispred ulaza.“ Mlada kućna pomoćnica me zaustavi, iskočivši ispred mene zadihano. „Dionis nije stigao? “ Upitam je. „Ne, gospodin vam je ostavio poruku i rekao je da će vas čekati na imanju gospodina Antonia.“ Klimnem glavom, zahvalim joj se te krenem k renem vani. Pažljivo se spu stim niz nekoliko kamenih stepenica, pa se zaputim preko pločnika ukrašenog crvenim kamenom. Potpetice mi se ljuljaju na neravnom pločniku, pa posebnu pažnju obratim na svoj hod. Ne treba mi pad. I taman kada pomislim na pad, desna noga mi se iskrene a moje tijelo posrne prema

naprijed. Glasno udahnem kada me nečije čvrste ruke obujme oko struka, a grubi glas protkan neočekivanom nježnosti progovori u blizini moje glave. „U redu je, imam vas. “ Uspostavim ravnotežu, zagladim haljinu, pa nakon što sklonim kosu sa lica pogledam u muškarca koji me je spasio sigurnog pada. Rastvorenih usana buljim u muškarca božanstvene ljepote, koji mi je iz glave izbio svaku razumnu misao. „Grazie.“  Drhtavo izdah nem zadržavani vazduh, zanemarujući

činjenicu da su mi se noge pretvorile u beskorisnu hrpu želea. Kada spustim s pustim pogled niz njegovo tijelo srednje veličine zapazim da nosi tamno odijelo sa bijelom košuljom bez kravate, što mi govori samo jedno. On je Dionis ov zaposleni.

„Gospođo Kjara. Jeste li dobro?“ Vozač Alessandro dođe do mene, obrativši mi se tamnim tonom. Klimnem glavom, dok posmatram

12

neznančevo predivno izražajno lice kako iz zabrinutog prelazi u strogo poslovno. I to na sami pomen mog imena. „Kako se zovete?“ Obratim se muškarcu ispred mene, ali me Alessandro

presiječe u sekundi. „Nije važno gospođo. Gospodin Denaro vas već čeka. Vrijeme je da krenemo.“ Trudim se prikriti izraz lica kojim bih jasno svima dala na znanje z nanje koliko

me neznančeva pojava privukla, pogledam još jednom u njegovo strogo lice, a zatim se okrenem od njega.

Kada sjednem na zadnje sjedište besprijekornog auta i kada se vozač smjesti na prednje, tihim tonom mi se obrati. „Gospodinu ne bi bilo drago kada bi saznao da se ovako otvoreno

razgovarali sa jednim od njegovih zaštitara. Neću mu reći šta se desilo, ali vas molim da to više ne radite.“ Bijesno stisnem torbicu u krilu pa mu se hladnim tonom obratim.

„Plaćen si da voziš, zato radi svoj posao. Ne zabadaj nos tamo gdje mu nije mjesto.“  Stisnem dugme sa suprotne strane kako bih podigla crnu neprozirnu pregradu između nas, pa kada se crno staklo s taklo izdigne po prvi put nakon toliko vremena moje usne se izviju u iskreni osmijeh.

13

Alessandro spretno manevriše zavojitom cestom koja vodi prema uzbrdici luksuzne Antonieve kuće, u kojoj je organizovana zabava povodom njegovog rođendana. Antonia sam nekoliko puta vidjela i to uvijek kada sam sa Dionisom posjećivala raskošne zabave i prijeme. Nikada mi nisu godili ti lažni usiljeni osmijesi puni ljubomore i zavisti, koji su ništa drugo do bijedna maska sloja društva u koje nikako nisam željela upasti. Dionis je bio previše sebičan da me pusti nastaviti živjeti životom radničke porodice, previše ponosan kako bi priznao svoju grešku, preveliki bijednik koji je pregazio preko mene, a nazivao me je svojom svetinjom. Zapitam se koliko j e nešto njemu sveto da preko toga tako olako gazi ? Šta riječ svetinja za njega znači? Vozač se zaustavi ispred velike željezne kapije pred kojom su postavljene četiri gorile sa slušalicama u ušima. Nakratko se pozdravi sa čuvarima, pa sačeka da se kapija o tvori. Kada obje strane kapije kliznu prema unutrašnjosti, Alessandro pokrene auto. Nekoliko metara se vozimo po ukrašenom pločniku, a zatim autom ukliže na slobodno mjesto na improvizovanom parkingu za goste. Izađem ne sačekavši da mi otvori vrata, a prohladni povjetarac pomiluje moje gole noge podsjećajući me da moj um i dalje nije dovoljno napunio baterije za nove okršaje koji me sigurno sig urno čekaju. Krenem lagano koračati prema kući sa koje svijetli stotine sijalica, ne obazirući se na poglede stražara koji otvoreno upijaju moj smjeli izgled. Nečujni Alessandrovi koraci prate me u stopu, jer kakav bi on zaštitar bio kada bi pustio suprugu Dionisa Denara, najpoznatijeg čovjeka sa one strane zakona, da prepješači sama nekoliko mučnih metara?! Uvučem vazduh kroz zube a na srce mi se spusti tone teškog kamena, kada ugledam Dionisa kako prekrštenih mišićavih ruku i raširenih nogu čeka ispred kuće. I iz ove daljine mogu osjetiti koliko mu je tijelo napeto, a ledena maska koja mu je okovala lice govori mi kako je moj izbor haljine i te

14

kako pogrešan. Pogrešna haljina, pogrešan on, pogrešan ovaj glupi brak ...

pogrešni cijeli naši svjetovi koje nikada nismo trebali pokušati spojiti. Da, spojili smo ih na jedan prisilan način, učvrstivši ih čeličnom žicom koja nam se toliko puta usadila u kožu opominjući nas da se ne pravimo pametni. „Gospodine“, vozač nelagodno pročisti grlo, a mojim licem obitava lažni smiješak, toliko sličan osmijesima ljudi koji se nalaze unutra. „U redu je Alessandro, hvala. Možeš ići.“  Poslovnim tonom izgovori ne skidajući pogled sa mene. Alessandro se udalji, a ja se previše veselim glasom obratim Dionisu.

„Pa hoćemo li voljeni moj mužu započeti sa farsom? Ne smijemo onu elitu unutra ostaviti da dugo čeka.“ Glavom pokažem u pravcu kuće, a Dionisova čeljust se još više stisne. „Šta sam ti ja rekao?!“ Prosikće kroz zube korakom se približivši nadomak mene. Duhom ustuknem kada osjetim hladne talase koji nadolaze

iz njega, međutim tijelom ostajem nepomična raširivši osmijeh na licu još više. „Šta god ti rekao znaš da me ne zanima.“  Nezainteresovano izgovorim, dopustivši svom srcu da ispolji svu moju ne pokazanu zainteresovanost. „Polazi!“ Protisne kroz zube pa me ščepa svom ogromnim dlanom za ruku. Prokletstvo! Obukla sam ovu haljinu i nabacila izraz lica koji u njemu budi divlje zvijeri sa namjerom da ga razbijesnim. Ali ipak ne do te mjere da

mi rukom drobi prste koji postepeno gube svoju s voju prirodnu boju. Između bola koji mi se širi rukom i znatiželjnih pogleda kojim gutaju moje noge, čujem kako mi siktavim riječima koje izgovara ispod glasa daje do znanja koliko je ljut. Ne, nije ljut! Dionis se kuha u svom bjesnilu!

„Zašto nikada ne poslušaš što ti se kaže, bella“ , izgovori, ali jedna bezazlena riječ bella učini da mi nepoželjna toplina okupa tijelo, pos tepeno rastući u plamen munje koja počinje strujiti mojim tijelom. Uzvratim bezobraznim osmjehom iako bih najradije vrisnula od bola. Uzvratim mu

stisak ne dozvoljavajući da vidi koliko me njegov dodir boli. „Rekao si umjereno, zar ne?” Bijesnim pogledom p ali moje tijelo predatorski klizeći od dekoltea pa niže niz moje gole noge. Haljinom je otkrila veći dio mog tijela, ali je isto toliko i sakrila, ostavljajući znatiželjnim pogledima nešto što će im rasplamsati maštu. Što više pogledom klizi niz

15

moje tijelo, toliko mi srce jače udara. Ne! Ne idi tamo Kjara! Ne smiješ. Za

dobro tvog srca, ne smiješ! Ovaj čovjek ne zaslužuje ni da dišeš vazduh u istoj prostoriji s njim, ali život je jedna surova kučka koja te tjera da živiš i ono što ne želiš, čak i s kim ne želiš. Život i on. Udahnem duboko, dovoljno neprimjetno da ne privučem njegovu pažnju, pa navučem najljepši lažni osmjeh na lice. Pogledom upijam drvene marionete oko nas, čiji se pogledi spuštaju na mene i Dionisa. Pokušavaju to činiti suptilno bez naglih  pokreta, ali ne uspijevaju prekriti interes koji im frca iz očiju. Mi smo sretan par, oličenje savršenog braka, nasmijani i sretni. Mi smo za njih sve ono što iza četiri zida naše raskošne vile nismo. Niti ćemo više ikada biti. Podignem glavu visoko, dok klizimo preko glavne sale do slavljenika

Antonia i kroz ledeni osmjeh, još ledenijeg glasa protisnem. „Ovo je najumjerenije što sam uspjela.” Kratko ga pogledam, pa bezobrazno namignem. „Znam da voliš droljasto, Dionise. Takve su ti oduvijek prolazile kroz život. Takva jedna nas  je i zapečatila.“ Svrgnem pogled brzo sa njegovih očiju, kako ne bi primjetio da mi trepavice podrhtavaju. Na moje iznenađenje stisak njegove njeg ove ruke popusti, pa mi palcem protrlja zglobove, kao da želi otjerati onu istu utrnulost koju je izazvao. Razdvoji nam ruke samo kako bi posesivno zgrabio moj struk u koji

zariva vrške svojih prstiju, privuče me bliže uz sebe, a meni svaki damar u tijelu zavrišti. Nije uzvratio na moje riječi, jednostavno je nastavio da ponosno klima glavom poznanicima pored kojih prolazimo i daruje im

osmjehe koje želim da su samo za mene. Ja?! Ne! Ne želim ih! Njegove ruke mi pričinjavaju ljepotu koju ne želim, bol koji sam navikla osjećati. Nevjerno N evjerno tijelo koje me posesivno obilježava, je moj otrov. Otrov ko ji vam klizne u vene i zadržava se polahko vas ubijajući, a zapravo jakost kojom postepeno lišava tijelo snage je doza ovisnosti koju kasnije poželite sve jače. Dionis je otrov koji ne mogu izbaciti iz sebe koliko god to željela. On trči onoj strani mog uma koja mu se žestoko protivi, a zatim prelazi na drugu stranu koja ga nekad tako očajnički želi. Ali želja i ljubav nije isto. Ja Dionisa ne volim. Dionis Denaro postavlja pravila kojima se niko ne smije protiviti. Jedno od pravila je to da je Kjara Denaro njegova zakonita supruga, njegovo

vlasništvo. Ja sam onaj rub provalije po kojem on zatvorenih očiju korača,

16

znajući da i najveći potresi koje pokušam uzrokovati, njega neće pomjeriti sa ustaljenog mjesta. Voljela bih imati dovoljno jak adut kojim bih mu oštetila čvrste temelje, ne ostavljajući mu ni vremena ni načina da izbjegne pad. Iz nekog razloga na pamet mi padne predivni zaštitar na Dionisovom imanju. Pogledam Dionisa ispod trepavica, i nakon dužeg vremena na trenutak uhvatim priliku čovjeka kojeg sam nekada voljela. Čovjeka koji se usprotivio velikoj porodici Denaro kako bi oženio mene; običnu djevojku satkanu od ustaljenog reda, rada i discipline kojom nas je otac od malena učio. Pogledom pomilujem čovjeka prošlosti, koji je na sebi nosio teret nas tao njegovim prezimenom i poslom koji se već generacijama nasljeđuje. Olako sam povjerovala kada mi je obećao da on neće upasti u kandže kriminala, oružja, ubistava; svega onoga lošeg što je bio početak našeg pada. Stresem se u njegovom naručju, a on me posesivno još bliže stisne uz sebe. Zašto imam ovaj prokleti osjećaj koji mi govori kako uživa u mom tije lu koje je oslonjeno na njegovo? Zašto mi se u glavu uvlače nepoželjne misli dok nam se tijela trljaju jedno od drugo, zahvaljujući koracima koje usklađeni pravimo? Ako uživa, neka uživa. Ali samo u ovim kratkim dodirima i može uživati. Moje prave dodire više neće osjetiti. „Prijatelju!“ Njegov autoritativni glas me vrati u stvarnost, opominjući me da pored mene stoji prvi čovjek Italije, kralj crne duše i  još crnjeg srca. Kralj one strane svijeta od koje mi se kosa na glavi dizala munjevitom

brzinom, a tijelo drhtalo na samu pomisao da se i na minut nađem tamo. Vidite me sada? U tom svijetu sam skoro tri godine, prezirući sebe što nisam bila otpornija, prezirući njega koji mi je život okrenuo naopačke. Toplo se nasmijem mladom Antoniu čiji neskriveni pogled žudnje hara mojim tijelom i licem, zaboravljajući da je pored mene onaj koji me je okovao lancima osude. Mrzim biti predmet nečijih bludnih misli, ali s ama sam kriva  jer sam to izazvala. Između mene i poslovne pratnje i nema neke razlike. Ja i jesam pratnja kojom se upravlja nevidljivim koncima, sa jednim malim izuzetkom. Nosim prokleto prezime Denaro! Dionis se rukuje sa Antoniom,

nakon čega slavljenik prima moju ruku i na nju spušta lepršavi poljubac koji mi nimalo ne prija. Prije nego shvatim šta se dešava Dionisovi prsti se na granici bolnog zabijanju u moj struk privlačeći me sebi kao krpenu lutku.

17

Stisnem zube od poniženja koje kupa moje tijelo jarko m crvenom bojom, a njegov glas hladno zacvrkuta šaljući jasno upozorenje. „Antonio, Antonio… ti vraže jedan.“ Uđe mu u lični prostor pa nastavi sa riječima koje Antoniu izbijaju boju sa lica. „Prste dalje od moje žene, da ne bi ostao bez njih. “ Antonio automatski zaklima glavom a na lice mu izbije preplašeni polu osmijeh, kojim govori kako je ozbiljno shvatio Dionisove riječi. Jer zna da bi ih on bez pola muke pretvorio u stvarnost. Čovjek do mene okovan unutrašnjim mrakom, ponosan i važan kao uvijek okrene mu leđa sa rukom čvrsto ukopanom u moj struk, ne dozvoljavajući mi nijednu drugu opciju osim one da sam primorana krenuti za njim. Kao u usporenom filmu spusti

glavu u pregib mog vrata, a onda milujući me samo svojim vrelim dahom prošapće na moje uho. „Želiš da ubijem za tebe? To želiš mia bella?“ Ne dopuštam da me svojim s vojim sladunjavim šapatom okrene prema onoj maloj strani u mom mozgu koja i dalje vjeruje da mu ja značim nešto. Odmahnem glavom dok osjetim kako mi tijelo obuzima drhtavost čiji je uzročnik   Dionis. Progutam knedlu uzrokovanu sjećanjem na prošlost pa ohrabrena time progovorim. „Ne želim da ubiješ za mene, Dionise. Samo ti i Bog znate koliko su ti ruke zaprljane tuđom krvlju. Ako sam ti ikada nešto značila, nećeš mi na savijest nabaciti još jednu smrt.“ „Onda jednostavno prestani da izazivaš tuđe smrti. Prestani u toj zaluđenoj glavi smišljati načine kako da me vidiš na koljenima, jer se to neće desiti.“ Bijesno stisnem usne na njegove riječi, a njegov lik mi se na trenutak od suza zamagli. „Ti si ispred mene već odavno na koljenima, samo što taj tvoj pokvareni

um još uvijek ne shvata ono što je poprilično jasno. Uspio si mi na savjest nabaciti smrt za koju ja nisam bila kriva, a nije bio ni on. Tebe peče iznutra  jer znaš da si pogriješio samo što si previše previše ponosan istu tu grešku priznati i pokajati se za nju. A i ja i ti znamo da je to samo jedna u nizu tvojih grešaka.“ Riječi mi poput krvi kapaju sa usana, dok se borim sa porivom bijesnila koji me tjera da zaurlam na sav glas. Njegovo grlo se pomjera pod pritiskom gutanja, a nozdrve šire od

potiskivanja divljačke ljutnje kojom ne želi počastiti prilike oko nas.

18

„Tvoj jebeni prijatelj je zaslužio umrijeti najgorom smrću, jer se usudio dirati ono što je moje. Oni koji znaju ko je Dionis, jako do bro znaju da sa mnom nema pišljivih igrica. To si i ti trebala da znaš.“  Zacementiranom rukom i dalje steže moj struk, s truk, dok mi suho grlo očajnički traži okrijepljenje. Zaustavim se u pokretu prisiljavajući i njega da se zaustavi. Zakoračim prema naprijed pa se nađem ispred njegovog zajapurenog lica i hladnih crnih očiju, spremajući se što uvjerljivije izgovoriti riječi kojima znam da ću zamahati crvenim plaštom ispred očiju žednih borbe i krvi. „Zar i dalje misliš da mi je on bio ljubavnik? Čak iako si sazna o kakve osjećaje je tvoja sestra gajila prema njemu? Ako tako misliš onda si stvarno glup. Voljela sam te više od sebe. Bila sam spremna stati ispred metka samo kako bih tebe zaštitila sigurne smrti. Značio si mi više od moje sopstvene porodice, bijedniče! Ti si taj koji je uništio sve. Zavukao si me lažima. Nikada ti neću oprostiti. Čuješ li me?! Nikada!“ „Zaboravljaš gdje se nalazimo. Nije ni mjesto ni vrijeme za tvoje jebene histerične ispade.“ „Istog momenta da si me pustio. “ Završim drhtavim glasom jer  mi toliko malo fali da se ne raspadnem. Oči mu zasjaje neobjašnjivim sjajem, stoga se začudim kada mi bez pogovora pusti struk. „Ništa nije bila laž Kjara. Volio bih da to nekada shvatiš.“ Zatrepćem odagnavši suze, jer sam samo na jedan sekund skoro i povjerovala nježnom tonu kojim često zavarava ljude oko sebe. s ebe. „Više mi nije stalo da bilo šta shvatam Dionise. Postalo mi je potpuno svejedno. Vidiš koliko mi je svejedno jer nisam čak ni trepnula na nju koja se nalazi samo nekoliko metara od nas i koja te skida svojim poznatim

užarenim pogledom. To je ono što tebe najviše prži iznutra. Nije me briga za tebe, jer te ovo srce više ne voli. Ono te samo prezire. Idi, nemoj da te čeka ona kojom si mi želio vratiti milo za drago za nešto što nisam napravila.“ „Kjara...“  Posegne za mojim rukama ali se ja u posljednjem momentu izmaknem van njegovog dohvata. Okrenem mu leđa svjesna uragana koji me drobi iznutra. Pridružim se jednoj skupini žena koje sam i ranije viđala, pa prihvatim čašu šampanjca od konobara koji mi j u je ljubazno ponudio.

19

Ništa ne traje vječno pa tako ni ova bol koja me lomi na pola. Veselo nazdravim sa pokornim suprugama čiji su se muž evi negdje izgubili, pa ispijem šampanjac kao da prijem vodu.

20

Šampanjac hladan kao led klizi mojim grlom, koje je i nakon bezbroj gutljaja suho poput baruta. U glavi mi se manta jer nisam sebi željela postaviti granicu, a i da sam to poželjela, vjerujem da ne bih uspjela. Po glavi i tijelu mi padaju sitne oštre kapljice poniženja, koje klizeći po meni ostavljaju trag sramotne boje vidljive samo mojoj duši. Nanovo se raspadam. Nanovo su mi živci na ivici bespoštednog kidanja, a jedini krivac za to je on. Ponekad tako mrzim izgovoriti njegovo ime, jer se bojim kako će me samim tim bezazlenim izgovorom dotući otrov čiji se izvor nalazi duboko u njemu. Otkako sam se udaljila od njega, svim silama sam se trudila da ga i ne

pogledam. I uspijevalo mi je. Zaista jeste. Piće mi je pravilo iskreno društvo, dok su moje uši postavile nevidljive barikade spriječivši da mi se isprazne riječi žena oko mene uvuku poput neželjenog i napornog gosta u glavu. Moj izvještačeni smijeh je postajao sve glasniji, moje kikotanje je bilo na granici histerije, a svoje iskrene suze sam stegnula između vlastitih zuba i nisam im dala prijeko potrebno oslobođenje. „Tvoj suprug je isuviše prisan sa gospođicom Izabelom. Zar ti to ne smeta?“ Niska djevojka sa predivnim visokim repom na glavi, mi se obrati. Prenaglašeno odmahnem glavom, svjesna umiruće patnje koja mi steže srce. „Ni najmanje.“ Preglasno odgovorim, a zatim podignem punu čašu šampanjca njoj ispred nosa. „I ja sam isuviše prisna sa ovim ovdje ukusnim gospodinom“ , kažiprstom lijeve ruke iscrtam krugove po narošenoj čaši, pa nastavim. „Vjerujem da će me cijelu noć držati u raju. Jako je učinkovit.“  Ponovo se zakikoćem, što učini i djevojka ispred mene. Njenim idućim riječima moj kikot zamre, a njen osmijeh postane iznenađujuće prijateljski.

21

„Gospodin Dionis je ona sorta muškarca koja zavoli samo jednom u životu. Bezglavo, hrabro, ponosno i iskreno. Znaš Kjara, ti i on ste glavna tema bilo kog društva. Dosta priča se vezalo za vas, a ja koja nisam sklona vjerovanju tim pričama, povjerovala sam u jedno. D ionis te voli. Ne znam šta se dešava među vama, niti me zanimaju vaše privatne stvari, ali to da te voli... to je svima jasno. A i ti voliš njega.“ Brzo zatrepćem pokušavši ne odati koliko su me njene riječi dotakle, pa se osmijehnem.

„Ti ne znaš ko je Dio nis. Nisam ni ja znala dok ga nisam upoznala kako treba. A sada bih voljela da ga nikada u svom životu nisam srela. Tvoje riječi nemaju smisla.“ Prosipam riječi koje bole više od smrtonosnog udarca, ne strahujući da će se proširiti ovo što sam rekla. Neka se proširi. Makar bi dio farse bio gotov. Njen pogled odluta preko mog ramena, a zatim za tim se sa sjetom nasmije.

„Vjeruj da imaju. Imala sam i ja nekoga u svom životu koji je bio istog kalibra kao i tvoj suprug. I ja sam proklinjala svoju sudbinu koja mi je na put

donijela muškarca koje je bio sposoban samo izazvati bol. Većinu vremena sam ga mrzila, a onaj maleni ostatak smo se voljeli. Pogledaj ga sad “, klimne iza mene. Polako se okrenem očima pretražujući raskošno uređenu prostoriju, ugledavši grupu muškarac a. „Tamo je, u bež pantalonama i tamno plavoj košulji.“ Muškarac kao da  je osjetio da ga neko posmatra okrene se i nježnim pogledom pomiluje djevojku iza mene. Izvije jednu stranu usana u predivan osmijeh, a zatim joj namigne. Blago crvenilo mi obuzme obraze od samog njegovog pristupa, a kada se okrenem prema ženi vidim kako su i njeni obrazi rumeni. Prisloni

dlanove na obraze, i sa širokim osmijehom progovori. „Uvijek isti učinak ostavlja. I na mene i na druge.“ „Drago mi je zbog tebe.“ Progovorim sa ogromnom knedlom u grlu, a suze neopisive čežnje zagolicaju moje oči. „I meni je drago zbog tebe. Istinu sam ti rekla, a to ćeš i sama shvatiti kada počneš vjerovati kako je i bol jedna vrsta ljubavi. A sada me molim te izvini, predugo sam svog muškarca ostavila među onim predatorima. Mislim da je u onoj grupici jedan od njih gej. “ Zasmijulji se, blago mi dodirne drhtavu ruku i udalji se.

22

Ne smijem pogledati u Dionisa koji sigurno i dalje uživa u društvu žene koja je bila jagoda na vrhu torte koju je on brižno p ripremao. Svaki njegov potez je planiran. Svaki taj potez je početak moje nemoći a njegove nadmoći, koja mi i dalje visi nad glavom. Opominje, upozorava, podsjeća ... postepeno ubija. Bučno odložim čašu na sto pa se žustro okrenem. Kao kroz maglu tražim izlaz iz ove kuće, koja trenutno predstavlja sve ono što me guši i iznova podsjeća na lakrdiju u kojoj sam zaglavljena. Ne gledajući kuda idem, zaletim se u tipičnog italijanskog hetero tipa koji me zgrabi za struk i zadrži u mjestu. „Oprostite “, izgovorim glasom koji je mješavina prigušenog plača i

histeričnog smijeha. „Nema problema.“  Zabljesne me neprirodno bijelim zubima, ne sklanjajući ruke sa mog struka. Ovaj tip me podsjeća na nešto, ali ... Ah da, podsjeća me na ljigavca podjednako ljigavog osmijeha. „ Jesi li sama, bambina?“ Tihim glasom progovori, a ja brzo zatrepćem procesuirajući njegove riječi. „Nije sama, smradu! Gubi mi se sa očiju dok ti te navlake iz usta nisam ž estinom kojom pokidao!“ Dionis me zgrabi za nadlakticu tolikom jačinom i žestinom mi jasno poručuje kako sam izazvala samog vraga. „Čuješ, moj brižni suprug kaže kako nisam sama. Ali vjeruj mi, kao da i  jesam.“ Ni malo ženstveno se nasmijem kroz nos, gledajući kako se leđ a manekena od maloprije udaljavaju skoro trčeći. Makar je imao dovoljno pameti pobjeći prije nego bi Dionis ispunio svoju prijetnju. „Zar ne, voljeni moj?“ Okrenem se kamenom licu i mrtvim očima iz kojih frca poneka užarena iskrica razjarenosti. „Svaki  jebeni dan moraš da napraviš nešto.“   Grubo me cimne prema naprijed, opominjući me da se pokrenem. Od šampanjca mi se povremeno zaljulja tlo pod nogama, nekoliko puta posrnem dok me vuče kao neposlušnu životinju, a srce pumpa u skladu sa mojim emocijama koj e on odlučno gazi svojim nogama. „Tebi pričinjava zadovoljstvo sramotiti me!“ Bijesno prošišti na moje uho, a ja zamućenim pogledom ugledam vrata kroz koja smo zajedno prije nepuna dva sata ušli.

23

„Moje jedino i pravo zadovoljstvo će biti kada se oslobodim tvog mučnog prisustva! Isuse Bože, nemaš ni najmanju predstavu koliko te prezirem!“ Uzviknem pomalo frfljajući. „Rekao sam ti da ćeš to zadovoljstvo doživjeti tek kada umrem!“  Otvori vrata kao da su satkana od pera a ne od najskupljeg drveta i stakla, a ona se

sa treskom odbiju od zid sa unutrašnje strane. „Onda idem odmah da se objesim i da završim sa ovim za sva vremena!“ Ovaj put uzviknem sigurnijeg glasa. Ostanem bez daha kada mi njegova

ruka stisne obraze praveći od mojih usta nešto nalik na pačija. Raskolačenih očiju gledam u tamne oči i obrve nisko nadvijene nad istim. Para koja na hladnom vazduhu izlazi kroz njegov nos, podsjeti me na krvoločne zvjeri koje ništa ljudsko nemaju u sebi. „Da. To. Više. Nikada. Nisi. Ponovila.“ Naglasi svaku riječ dok me  tanki snop vreline iz njegovih rastvorenih usana škakilja po nosu, šaljući kroz moje nozdrve miris alkohola koji kola njegovim žilama. Grudi mi se podižu i spuštaju od ubrzanog disanja, a njegov pogled krene lutati mojim licem. Guste trepavice se spuste po polovine njegovih

očiju kada me pogledom dodirne po usnama. Srce mi toliko jako krene lupati da ta lupnjava varira od ugodnog do bolnog. Već nepune tri godine mu nisam osjetila usne. Nedostajao mi je. Uprkos hororu koji mi je priuštio; nedostajao mi je užasno puno. Njegov stisak ruke labavi opuštajući moje obraze, a zatim nježno dlanovima prihvati moju glavu tjerajući me da ga gledam u oči. „Zašto si nas napravila ovakvim, Kjara?“ Brzo zatrepćem kako mi se suze ne bi izlile iz očiju. ’ Ti si nas napravio ovakvim!’, glas savladanog razuma odjekne u meni. To je istina. Od nje mi se i dalje da lje usne skupljaju u ravnu crtu,

oči čvrsto sklapaju, a jezik potiskuje na dno grla gorak osjećaj koji mi pravi društvo mjesecima. Posrnem prema naprijed, a njegove usne okrznu moje čelo. Od tog dodira se sledim; vrijeme kao da je stalo oko nas dok podižem pogled prema njemu i gledamo se kao nekada. Kao Kjara i Dionis koju se nekada zaista voljeli. Nos me zapecka, trepavice zadrhte, a suze uspijem odagnati tr epćući

 jače.

24

„Time što kriviš mene za ono što se desilo, nećeš moći zaboraviti ko je uistinu kriv. Uvijek ćeš nositi na plećima teret krivnje, koja ti u najgorim momentima tvog života neće dati disati. Baš kao što ja ne mogu disati od onoga što si svjesno i bez razloga stavio  na moju savjest.“ Njegove ruke napuste moje obraze, a hladnim glasom dotakne svaki dio mog tijela.

„Možda nekada i povjerujem u tvoju nevinost, s obzirom koliko je često ponavljaš. Zaslužila si. Sve što sam ti napravio zaslužila si. Pljunula si na nit i praviti mene i na ono što smo imali. Sa mnom se niko ne može zajebavati, niti budalu od mene pred svijetom. Ti si se usudila i sada ispaštaš. Ni najmanje mi te nije žao.“ Bijesno savijem prste unutar svojih dlanova, pa mu bacim uvježbani osmijeh u lice.

„Jedva čekam dan kada budeš klečao ispred mojih nogu moleći me da ti oprostim što si bio slijep pored zdravih očiju. Jedva čekam onaj trenutak kada ću sa visine gledati u tebe i otvoreno se smijati tvom bolu i patnji. Dobro zapamti šta ti kažem. Nisi bog Dionis, iako ti ime suprotno kaže.“ „Poštedi me patetike bella, i kreni prema parkingu. Za večeras je dosta tvoje drame. Potreban mi je odmor, a ti znaš gdje najbolji odmor dobijem.“ Rukom mi pokaže prema naprijed, ledeno se osmjehujući od uha do uha. Osjećam odvratne kandže bola koje se penju uz moje tijelo, ostavljajući tu i tamo koju ogrebotinu. Ne dopuštam da me to zavara jer sam taj osjećaj osjetila mali milion puta na svojoj koži, pa tako sada čekam trenutak kada će se te kandže zariti u moje srce i ostaviti osta viti ga da grca od tuge koju je začeo onaj koji je bio moja svetinja.

U napetoj i toliko bolnoj tišini koračamo kroz osvijetljeno luksuzno dvorište, a kada napokon stignemo na parking svjetla auta bljesnu, otkrivajući mi gdje je parkirano. Nestabilnim korakom kr enem prije njega, sa namjerom da sjednem na zadnje sjedište što dalje od njegove blizine, ali gad me preduhitri i otvori prednja vrata bez daljnje rasprave. Smjestim se na

udobno kožno sjedište čija koža naježi moje gole noge, a on se nagne preko mene i zakopča mi pojas jer su moje ruke postale umrtvljene alkoholom koji sam popila. Zatvori vrata, a zatim zaobiđe auto sa prednje strane dajući mi savršen pogled na njegovo predivno tijelo i profil njegovog lijepog lica.

25

Naslonim glavu na prozor auta, promatraj ući kako odmičemo sa

slavljenikovog imanja, a moj um sasvim očekivano zavrišti u duetu sa poludjelim srcem. U sebi izgovorim riječi koje sam nekada davno strasno šaputala uz njegovo lice, zatvorim oči i prepustim se sjećanjima koja me peku poput rane posute solju... „Bella, bella, mia bella Kjara“ , njegov duboki bariton pali svaki dio mog tijela. Smijem se kao blesava klinka, kikoćem se na svaku običnu riječ koju izgovo ri, a Bog zna kako je kod Dionis a malo toga obično. Volim osjećaj koji me svaki put diže na

nebesa, a koji mi on pruža. Volim njegove strpljive, nježne dodire kojima me obožava kao nešto najvrijednije. Volim ovaj osjećaj vrijednosti koji dobijam samo jednim njegovim pogledom. Žmirkam sporo upijajući njegovu pojavu pred sobom, dok mi se u glavu uvlači misao kako bi bilo predivno biti njegova. U potpunosti njegova. I tijelom i dušom. „Dajem novčić za tvoje misli.“  Trgne me svojom izjavom, pa zagrizem stidljivo usnu. Ne, bilo bi prerano izjaviti mu ljubav, iako žudim izgovoriti ono što je u mom  pogledu već odavno nacrtano. nacrtano. „Nije dovoljno dati samo novčić.“  Smijem se zabavljeno. Doslovno se kezim od uha do uha. Bože, niko kao on ne može izmamiti ovakve osmijehe na moje lice. Vibracija njegovog smijeha odzvanja u zatvorenom prostoru njegovog auta.

Prekrstim nogu preko noge zbog čudnog osjećaja među njima i još jednom zavodljivo zagrizem usnicu, znajući da time njegov pogled postaje tamniji. Na jedan strastven način postaje izražajniji, u momentu me tjerajući na uzbuđenje koje vrišti iz mog tijela. Njegov palac se nađe na mojoj donjoj usni izvlačeći je iz nemilosti mojih zuba. „Daću milion novčića za te misli koje crtaju najljepši osmijeh na još ljepšem licu” , spusti usne na moje ovlaš me dodirujući, nasloni čelo na moje orošeno, mazeći mi usnu svojim palcem „Mia bella“, izgovori promuklo, a moje oči sa bolom proprate vrh njegovog jezika pri izgovoru moje omiljene riječi. „Ne želim novčiće“, promuklo izgovorim, pa kliznem rukama uz njegova prsa i zaustavim se na njegovoj bradi. Drhtavo se osmijehnem dodirnuvši ga usnama smjelije, pa malo udaljim od njega. „ Mislim kako mi tvoj osmijeh miriše…“ , pogladim njegove obraze prekrivene crnom gustom bradom od dva dana. „  Mislim kako me tvoj pogled miluje…“ , zažmirim zanesena osjećajem koji prostruji mojim tije lom.

„Srce mi se zagrije od samo jednog tvog dodira, a tijelo…“, ne završim, jer me  prekine poljupcem kojim kojim mi pustoši ionako ionako željna usta. Poljupcem Poljupcem me otima, otima, uzima

26

sebi i raznosi na komade. Dahćem u pauzama, dok mu jednako gladno uzvraćam, zavlačeći prste u njegovu gustu crnu kosu. „Kjara, voljena...“ , protisne kroz zube, glasom dubljim i tamnijim nego ikada ranije. Drhtavim prstima jedne ruke gužvam njegovu snježno bijelu košulju, dok su mi prsti druge ruke i dalje u njegovoj kosi. Opijena sam njegovim okusom, mirisom

i tijelom kojim me pritišće. „Ne u autu Kjara“, klimnem brzo, ali se ne odmičem niti milimetra. Želim ga. Tako očajno ga želim i nemam namjeru da se sada povučem samo zato što smo u autu. „Onda idemo negdje drugo.“ Promuklo prošapćem ohrabrena njegovim napetim

 grudnim mišićima na koje su prislonjene prislonjene moje uzbuđene. uzbuđene. „Kjara…“, zareži na mene, ali hrabrost koju posjedujem sa njim natjera me da mu ljutito odgovorim.

„Ništa Kjara! Ljubakaš me kao djevojčicu od petnaest g odina po autu, a koliko smo već skupa?!“ Dignem obrvu u znak pitanja, ali kada me njegov zaneseni pogled u odgovor dočeka nastavim paljbu. „Pet mjeseci Dionise , pet mjeseci je prokleto dug  period…“, nasmiju ga moje riječi, pa se odmakne od mene, popravljajući košulju. Srce mi ubrzano zalupa, jer ne znam šta sam postigla ovim riječima. Da li će me vratiti kući? Da li me upravo ostavlja? Jesam li pretjerala? Sklopim oči jako, prije nego se rasplačem kada začujem njegov duboki glas kojim,  preko ugrađenog prijenosnika, prijenosnika, naređuje vozaču vozaču da vozi. „Kod mene, Alessandro!“ Istog trena ga pogledam iznenađeno, spuštajući  pogled na njegove usne koje se izvijaju u savršen osmijeh. Zavuče ruku iza mojih leđa pa me privuče sebi na grudi. Udahne duboko miris moje kose, a zatim nježno  pomiluje moj obraz prije nego rukom obuhvati moju bradu i podigne je kako bih ga

 pogledala u oči. „Večeras te neću vratiti kući, a ni noć kasnije, ni sljedeću noć, ni sve one koje slijede poslije onoga što će se večeras v ečeras desiti. Moja si, Kjara. Od tebe želim apsolutno sve, a ja ću ti od sebe pružiti još mnogo više.“ Osjetim kako mi se oči pune vrelom tečnošću, ali me spasi njegov n jegov poljubac kojim mi omiluje usne, pa zažmirim uživajući u tom trenutku. Volim te!

Poljubac je progutao moje riječi, ali t o nije napravilo nikakvu razliku. Poljupcem sam mu rekla i više nego što će riječi ikada moći.

27

Dvadest minuta kasnije ispijam čašu crnog vina koju mi je on pružio, p ružio, pogledom upijajući sve sitnice sa ogromnog ogr omnog prozora njegovog raskošnog apartmana. Ruka mi zadrhti na putu do suhih usana, jer i u večeri našeg potpunog spajanja mislim na to koliko sam ja društveno daleko ispod njega ... Naglo otvorim oči pod naletom sjećanja dok ruke položene preko srca stežem glatki materijal odjevnog predmeta. Pogledam u tijelo koje sa razlogom podrhtava, a kada ugledam tamnoplavu tkaninu prošaranu tankim bijelim prugama, naglo odmaknem ruku kao da dodirujem koprivu. Dionisov sako me prekriva od koljena pa sve do brade. Blizina tkanine koja  je grlila grlila njegova njegova ramena, ruke i leđa, leži uredno na meni dražeći mi nozdrve

prepoznatljivim mirisom. Trepnem nekoliko puta pokušavajući razbistriti vid, ali to mi ne polazi za rukom zahvaljujući alkoholu kojim sam pokušavala sebi pružiti zaborav. Istina je da sam sebe odvukla u prošlos t, čija me ljepota rastavlja na dijelove. „Sanjala si me?“ Do ušiju mi dolebde riječi izgovorene neobično tiho. Bijesno strgnem sako sa sebe pa ga bacim u njegovo krilo, a zatim krenem petljati sa pojasom dok ga konačno ne otkopčam. Dionisovo mirno tijelo se i ne trzne na moju drskost. „Naravno da nisam. Dosta mi j e što te u stvarnosti moram trpe ti. Ne

trebaš mi još i u snovima.“ Povučem kvaku na vratima, kada me zaustavi zvuk smijeha. Smijeh nije drzak, nije zao niti opak. Ponovo sam dobila osjećaj da mi je njegov osmijeh zamirisao. Tih, ugodan... opuštajući. „Mislim kako mi tvoj osmijeh miriše...“ , progovori iz dubine grla ne

mijenjajući tihi ton. „Mislim kako me tvoj pogled miluje ...“, tihe riječi prave buku u mojoj glavi sličnu grmljavini koja para nebo. Skupim usne, dok jeka u mojim ušima i glavi njegovim sljedećim riječima čini da padnem u još veći ponor. „Srce mi se zagrije od samo jednog tvog dodira ...“, zapjevuši riječi na kraju izlažući me još većem ruglu. „Prestani, proklet bio. “ Protisnem kroz zub e, povučem kvaku na vratima auta, prekasno zapažajući da je zaključana. „Samo ponavljam riječi koje si sa uzdasima izgovarala. Neprestano si ih ponavljala i u snu, ali i onda kada sam ti uzeo nevinost. Jesi li sanjala tu noć?  Jesi li sanjala kako si stenjala dok sam te uzimao, uzimao, dok si se topila od ekstaze

28

na mojim dlanovima?“ Glas mu za nijansu postane jači, baš kao i osjećaj

praznine u mojim grudima. Ali ono prokleto mjesto među mojim nogama koje je samo on imao, počinje podrhtavati sa svakom njegovom izgovorenom riječi. „Nemoj…“, ispod glasa izgovorim, moleći izdajničko grlo da ne popusti pod naletom bola koji kida svaku slabu zakrpu na mom srcu.

„Reci koji trenutak si sanjala, mia bella. Onaj kada si molila za još, ili onaj kada si lizala rane na mojim ram enima nastale od tvojih oštrih noktiju? Ili onaj kada si molila da ne prestanem lizati tvoje ukusne sokove? “ Svjetlucave boje se razliju iza mi zatvorenih očiju mješajući se sa ja rkom bojom crvene krvi koja je potekla iz grudi mog prijatelja. „Znamo da ni najmanje nisi stidna, Kjara. Zašto sada šutiš?“ Koža

zaškripi odavajući da se Dionis pomjerio sa svog sjedišta. U glavi mi bubnji, dok intenzitet kojim me nozdrve peku stvara mojim očima još jači pritisak. „Ne želim da razgovaram sa tobom. Otključaj vrata i ostavi me na miru. “ Tjeram se što staloženije izgovoriti riječi a kada to uspijem mentalno čestitam sama sebi.

„Zašto voljena moja? Pa pogledaj kako vodimo lijep razgovor. Dugo nismo ovoliko rekli jedno drugom. “ Note podrugljivosti šaraju lažni dobronamjerni ton, a moje strpljenje biva na samoj granici gubljenja. „Ne seri Dionis, već otključaj glupa vrata već jednom!“  Povisim glas na

njega, nemoćna kontrolisati nagon koji me tjera da ga unakazim. Ali ja Dionisu ne mogu ništa. Jedno veliko ništa. „Ne želim.“  Jednostavno izgovori, a ja ga pogledam ubilačkim pogledom. „Svaki dan u ove nepune tri godine... ubijaš me. Svaki sat mog usranog života ti me pečeš. Svaki minut uradiš nešto što me kida iznutra.“  Polako i

 jedva čujno izgovaram, izgovaram, a sitne bodlje bodlje se zabijaju u moje tijelo tjerajući tjerajući me da svu moju bol ispoljim vrišteći. „Dokle više?! Dokle ćeš se ponašati kao jebeni gad, koji ne vidi dalje od svog nosa? Kada ćeš shvatiti koliku nepravdu si počinio prema nekome ko  je bio spreman skočiti sa najveće visine visine samo kako bi ti bio dobro?!“ Suze su mi se izlile iz očiju. Nisam ih mogla spriječiti. Poput najvećeg neprijatelja

29

ogoljavaju me, ne ostavljajući nikakav štit kojim bih zaštitila ovaj mali dio sebe koji Dionis još uvijek nije dodirnuo. Gleda u mene nadignute obrve dok kroz pogled zamagljen suzama

gledam kako mu se usne šire u ogroman podmukao osmijeh. Ton njegovog smijeha ovaj put mi ne miriše. Ovaj put me hvata u bodljikavu klopku kojom me želi izranjavati dok ne poludim. Smije se sve jače i jače, a crveni al armi koji se krenu oglašavati mojom glavom, upozoravaju me da se smirim. Šta znači riječ „ mir“? Pitam se dok bijesno nasrćem na njega, šakama da udarajući po tvrdim prsima. Prsti mi bride od siline udaraca, a zglobovi mi odjednom utrnu kada ih on ščepa svojim ogromnim šakama. Otimam se kao ranjena životinja, dok mi se potamnjenim umom krene širiti prodoran zastrašujući zvuk nečijeg glasa, za koji shvatam da pripada meni. „Ne diraj me! Ne diraj me tim otrovnim rukama, đubre jedno! Ne podnosim tvoj glas a kamoli tvoje dodire! Ne podnosim tvoju blizinu! “ Riječi bivaju prigušene jednim pokretom njegove ruke kojom je prislonio moju glavu na svoja prsa. Ruke ukopam u njegove čelične mišiće struka, pokušavajući mu nanijeti bol bilo kakve vrste, ali a li umjesto da nj emu nanesem bol, sebi stvorim još veći osjećaj odbojnosti. Ali ne prema njemu, već prema sebi. Hvatam se ruku koja mi uporno izmiče i koja me gura na samo dno odvratne agonije. „Ne mrzi me, mia bella. Ne mrzi me... dovoljan sam ...“ „Zakasnio si, Dionis. Pusti me. Ne želim da si blizu mene.“  Isprekidanim glasom izgovorim te se odmaknem od njega uprkos silini stiska kojim me je

zarobio. Na obrazima su mi i dalje tragovi gorkih suza, dok se oči nevoljko predaju mojoj naredbi kojom im naređujem da više ne plaču. „Dat ćeš mi razvod Dionis. Oslobodit ćeš me ove agonije kojom si me nepravedno okovao. Dajem ti rok od mjesec dana. Ako za to vrijeme ne

pokreneš brakorazvodnu parnicu, prijavit ću te policiji za ubistvo mog najboljeg prijatelja Vittoria. Čekala sam da mi se dobrovoljno smiluješ, ali vidim da to nećeš napraviti. Sa tobom treba postupati kao što ti postupaš sa drugima.“ Nakon što izgovorim ove riječi, autom se prolomi škljocaj brave na vratima.

30

„Nećeš to napraviti, Kjara. Nisi u mogućnosti da ucjenjuješ. Što se prije pomiriš sa posljedicama svojih djela biće bolje za sve nas. Razvoda nema.“ Otvorim vrata pa izađem van na nogama koje kao da ne pripadaju meni. „Ništa neće biti bolje za nas. Može biti samo gore.“ Izgovorim izbjegavši pogledati u njega čiji pogled i u ovoj gnusnoj prilici, osjetim na svojoj koži. Zalupim vratima, željna što prije pobjeći od njega, a kada to učinim crni džip se prenaglašeno pokrene i odjuri dvorištem prema kapiji. Za Dionisa noć tek počinje. Zvuk njegovog odlaska me nanovo pogađa svom svojom jačinom. I ovaj put me lomi; svjesno i bez suzdržavanja. Topim se sa njegovih užarenih dlanova poput snijega, a spoznaja da će tim dlanovima ugrijati drugu, pričinjava mi užas. Mene je istopio, ne ostavljajući ni najmanju naznaku ponovnog oporavka, dok će drugoj činiti upravo suprotno, hraneći je srećom koja će joj užariti obraze, pričiniti slatku bol u umornim udovima, i povećati samopouzdanje koje je meni uvijek nedostajalo.

Potiskujući izdajnice iz mojih očiju nespretnim korakom dođem do v ile. Popnem se uz stepenice, pa otvorim teška glomazna vrata. Zakoračim preko praga, međutim glas koji sam danas već čula, a koji je učinio da se nakon dugo vremena iskreno osmijehnem, naježi sitne dlake na mojim rukama. „Gospođo Kjara?“ Gospode, šta se ovo dešava sa mnom? Zar sam toliko očajna iskobeljati se iz Dionisovih kandži, pa sada srce skače u grlo od uzbuđenja od samo dvije proste riječi?! „Da?“ Tiho izgovorim okrenuvši glavu na stranu iz koje je taj glas poput magije koja opčinjava, izronio, poljuljavši me sa mjesta. „Niste dobro. Ljuljate se na nogama. “ Izjavi sa primjesom zabrinutosti u glasu, a očajno i zapostavljeno za postavljeno žensko u meni pomisli da mi je prije ovih riječi detaljno odmjerio gole noge.

„Da, moguće da se ljuljam“ , okrenem se cijelim tijelom prema njemu, pa nastavim, „osjećam da mi glava pada u duboki ambis, što se odražava na moje fizičko stanje. Znaš, to se desi kada popiješ više nego što trebaš.“ Besramno odmjerim njegovo tijelo, ne zamarajući se pravilima pristojnog ponašanja. Bijela košulja je uvučena u crne hlače koje savršeno skrivaju njegove noge, a crni sako prebačen preko njegovih ramena dovodi do izražaja njegova ramena koja bih tako voljela dodirnuti. Ruke su mu

31

uvučene u džepove pantalona a krajevi sakoa pomjereni pod tim pokret om. A lice... Bože, to predivno lice, toliko različito od Dionisovog. Ni   traga grubosti, empatiji, netr peljivosti, podmuklosti. Osvježavajuće. Zabranjeno. Pogledi nam se sudare a tišina ispunjena nabojem koji dugo vremena nisam osjetila, tu je. Ponosno par adira kao nešto najbolje na svijetu. „Nisi sretna Kjara. “ Promuklo izusti, ogrebavši mi srce oštrom nespretnom kandžom. „Večeras izgleda svi pokušavate biti filozofi? Nisu mi potrebne pametne misli. Dovoljna sam sama sebi. “ Drsko izjavim, ne načinivši ni n ajmanju promjenu na njemu.

„To se vidi, Kjara. Ne pokušavam biti filozof, samo govorim ono što vidim.“ Slegne ramenima, ne skrećući pogled sa mene. „Sada sam Kjara, bez one titule gospođe?“ Skrenem sa teme, ugledavši kako mu se usne izvijaju prema gore. Usne… tako pune, oblikovane nevidljivim predmetom savršenstva.. „U pravu ste, idem dalje od onoga što mi je mojim poslom dozvoljeno.“ „Ne, ne ideš, ali ne želim da za ovaj razgovor drugi saznaju. Poznavajući mog muža Dionisa, to mu se ne bi dopalo. Nadam se da me razumiješ?“ Ponovo skrenem sa skliskog terena, namjeravajući završiti ovaj razgovor. Barem što se ove večeri tiče. „Jako dobro razumijem. Nemoj brinuti, niko neće z nati za ovih nekoliko razmjenjenih riječi.“   Osmjehnem se njegovom lijepom licu, pa klimnem glavom.

„Idem sada, laku noć.“ U potpunosti pređem prag vile, pa krenem zatvarati vrata. „I da Kjara, moje ime je Fabricio. “  Pogledam ga kroz polu odškrinuta

vrata, sa zanosom upijajući njegov blagi naklon a zatim i široka leđa kako se sa svakim korakom napinju i pomjeraju crni sako. Zatvorim vrata, pa se

leđima naslonim na njih, osjećajući se kao tinejdžerka koja radi nešto što joj nije dozvoljeno.

32

2009. godina, p rošlost

Tamna strana svih muškaraca dobro poznate porodice Denaro, počinje izvirati iz mene postepeno prekrivajući onu svijetlu koju sam žestoko branio i rukama i nogama. Preplašene oči jebenog mlakonje ispred mene, savršeno ocrtavaju luđačko bjesnilo koje je preplavilo cijelo moje biće a koje je još jedan  jasan dokaz kako nemam skoro nikakve šanse protiv tamne pogane krvi Denarovih. Dlanom jače stegnem vrat mog od prije nekoliko minuta bivšeg zaposlenog, gledajući kako mu lice preplavljuje neprirodna crve na boja koja graniči sa primjesama modre. „Šta si rekao?“  Sasvim mirno mu se obratim, a njegova usta krenu zijevati poput ribe na suhom. Na ivici mog uma visi jedna činjenica, a to je da bi mlakonjine riječi od prije pet minuta zapravo mogle biti istina. O vo što mi je on rekao mnogi su mi ponavljali mjesecima. To mi daje želju da svoje ruke po prvi put uprljam krvlju, počevši od pizde koja je postala poznata kao jebač moje voljene buduće žene. Moje Kjare. Zatvorim oči osjetivši kako mi svaki mišić u tijelu podrhtava od same pomisli na nju, ali i na ono što se o njoj govori. Naravno da su to jebeni tračevi, ali kojem muškarcu bi godilo čuti kako mu se buduća žena jebe sa tamo nekim mamlazom kojeg bih u  jednoj sekundi mogao pregaziti? pregaziti? Kjara me voli ali njeno poštovanje prema meni je nešto što me puni

toplinom koja mi je uvijek nedostajala. Ona je ta koja me svojom ljubavi drži podalje od svijeta u koji ko ji me otac uporno želi uvući. Ona je pametna djevojka koja zna kako se sa mnom niko ne smije zajebavati a ponajmanje prljati njeno

33

ime suptilnim tračevima koji kruže okolo. Poštena je i vjerna meni i ljubavi koju osjećam prema njoj, a koja svakim danom raste do granice nemogućeg. „Gospođica Kjara ... društvo... Vittorio“, idiot ispred mene se guši, protiskujući riječi kroz bijele tanke usne. Jebote, kojeg slabića sam ja zaposlio! Nije u stanju podnijeti malo bola, već je prve sekunde krenuo drhtati od straha. Pod rukom osjetim kako mu tijelo gubi snagu i kako kreće kliziti prema dole. Pustim g a a on se kašljući i gladno udišući vazduh stropošta na pod, grčeći se od bola. „Alessandro!“ Proderem se, a sekund kasnije krupno tijelo ušeta u moju radnu sobu znajući šta treba napraviti. Podigne jadnikovo tijelo kao krpenu lutku, a zatim ga odvuče kroz vrata koja se mirno zat vore za njim. Kancelarijom se razliježe muk, toliko suprotan galami koja mi raznosi glavu na dijelove. Krenem duboko disati kako pod naletom ovog odvratnog

bijesa ne bih učinio nešto što ne treba, a riječi koje mi je mlakonja izgovorio samo me bacaju u ja če i opasnije ralje zasljepljujućeg bijesa. Vidio je moju Kjaru sa onim njenim prijateljem Vittoriom, i odmah je poletio zavući mi se u guzicu time što bi mi to rekao. Nedorasli amater željan para! Pritisnem dlanove na užarene oči, pokušavajući se dovesti u red. Kjara me ne treba vidjeti ovako ludog, a ono što me najviše razdire je to što je moje ludilo i moj bijes stupio na snagu otkako sam je upoznao. Nisam bio ovakav

ranije. Strah da bih mogao izgubiti ono što je najvrijednije u mom životu, tjera me na s ulude poteze i sumnju za koju ne želim da je tu. Ali sumnja je kurva koja je urođena u čovjekovoj psihi. Moja izgleda počinje prelaziti dozvoljene granice.

Spustim tijelo u kožnu stolicu, a ruka sama od sebe posegne za mobitelom čija besprijekorna novina upozorava da ne smije biti narušena kao one prethodne. Biram poznati broj, prislonim telefon na uho i čekam kada će me njen glas predivni glas umiriti i otjerati ludilo iz mog uma. Čekam da se javi a kada zvuk pozivanja odzvoni do kraja, sa treskom spustim telefon na drveni stol. Tihi zvuk napuknuća koji je potom nastao, rekao mi je da mi je i ovaj telefon obilježen. Naslanjam se nazad u stolicu, miran kao da se sve ovo ne dešava meni.  Jebeno srce tuče u prsima kao nikada do sada, stvarajući mi pritisak koji dodatno muti moj mračni um. Posmatram svoje prste kako ravnomjernim

34

ritmom dobuju po uglancanom stolu, dok mi mozak šalje upozoravajući signal da stanem u kraj sa svima koji me mjesecima zajebavaju iza leđa. Usne mi bride od jačine kojom su stisnute, a riječi u mojoj glavi naviru same od sebe.

Vara te sa seronjom koji ne vrijedi ni pišljivog boba! Radi ti iza leđa, prokletnica jedna! U jednom momentu pogled mi se boji crvenom bojom nečije krvi koja će sigurno biti prolivena, a u drugom momentu gledam predmete po podu

radne sobe koje sam u stanju bijesa poobarao sa stola. Žustro protrljam dlanovima lice, psujući sebi sve po spisku. Zaboga, pa to je moja Kjara! Moja voljena, moj spas, moja buduća žena koja mi je nebrojeno mnogo puta dokazala kako voli mene a ne moj novac. Kako bi ubila za mene bez be z da okom trepne! Koji mi je kurac, pa sam se usudio i na tren posumnjati u njenu

vjernost i poštenje?! š to Nekoliko minuta kasnije bivam smireniji. Guram zasljepljujuće ludilo što dalje od sebe, dok uzimam ključeve a uta i napuknuti mobitel sa stola. Adrenalin koji nisam očekivao, počinje šibati cijelo moje tijelo, dok izlijećem iz stana a potom iz zgrade. Sjedam u auto i krenem put njene ulice koja svojim izgledom privlači samo pse lutalice. Kjara od mene nikada ništa  nije

tražila, jer je previše ponosna prihvatiti nečiju pomoć. Svaki moj pokušaj da  joj olakšam život graniči sa nemogućom misijom, ali ja sam Dionis. Ono što naumim to i ostvarim. A kada Kjara napokon postane moja žena, život ću joj pretvoriti u bajku o k akvoj je oduvijek sanjala. Ona zaslužuje samo najbolje, a to ću joj i pružiti. Ali sada želim samo sa mo da je vidim. Da je dodirnem usnama, zagrlim rukama. Da u njenim očima vidim onaj sjaj koji je uvijek tu kada sam uz nju. Trebaju mi njene nježne njež ne riječi koje će odagnati ovu odvratnu sumnju koja mi truje mozak. Jebena sumnja koja mi ne da mira!  Jurim uzanim ulicama kao bjegunac iz zatvora. Adrenalin me tjera da ne

mislim na svoju sigurnost, već da jače stisnem gas ga s kako bih je što prije vidio i uvjerio se da su priče drugih jebene laži koje nas obavijaju sivilom. Na nekoliko minuta od njene zgrade prisilim se usporiti i smiriti ovaj ludi tempo

koji mi pokreće tijelo. Kako se približavam njenoj ulici trnci nelagode zaplešu mojim tijelom. Kakav sam ja muškarac, pa sam svojoj vjerenici

35

dopustio da živi u ovom rasulu? Kakav sam ja jebeni idiot pa je nisam uspio nagovoriti da pređe u stan koji je samo za nju kupljen?! Pustu i mračnu cestu osvjetljava tek poneko svjetlo koje dopire iz stanova, dok jedna jedina ulična lampa žmirka. Parkiram se nedaleko od oronule zgrade, osjetivši kako mi je pritisak u prsima oslabio. Svjetlo na njenom prozoru gori. Znači unutra je. Pa zašto se onda ne javlja na jebeni telefon?! Mislim u sebi dok se spremam izaći iz auta. Otvorim vrata, ali pažnju mi privuku dvije siluete kako izlaze iz Kjarine zgrade i kako zastaju na pločniku žustro se raspravljajući. Ne znam koji đavo radi o mojoj glavi, ali ostajem u autu gaseći unutrašnje svjetlo kako bih ostao u tami ulice. Naslonim se na volan škiljeći očima, pokušavajući tako izoštriti pogled na siluete koje samo što nisu skočile jedna na drugu. Svi nagoni koji me mjesecima tjeraju na sumnju, prorade u punoj snazi. Krv mi pulsira žilama dok se uspravljam u sjedištu, a dok uzimam mobitel i biram nje n broj, bijes krene urlati mojim tijelom kao da je jedva dočekao. Prislonim mobitel na uho, čekajući zvuke pozivanja a kada nekoliko trenutaka kasnije maleni snop svjetlosti zasvjetli u tami, sklopim oči toliko jako da mi kapci pretrnu od bola. Kjara i Vit torio! Dvije osobe koje trenutno želim golim rukama zadaviti! Bacim mobitel na sjedište, pa ruke smjestim na volan koji krene ispaštati pod njima. Sunce ti poljubim, pa zar su sva moja nastojanja da budem što dalje od moje mafijaške porodice ravna pišanju uz vjetar? Zar je moja žestina kojom sam birao biti dobar samo za nju, zapravo jebeno ništavilo? Zar sam uprkos bjegu od kandži realnosti, stigao na isto mjesto odakle me je realnost života proganjala i napokon uspjela ubaciti u vreo kotao želje za prolivanjem nečije krvi? Jebote, jesam li ja toliko ništavan muškarac pa sada svojim očima gledam ono što mi razdire srce, koje je ona oživjela? Bijes koji sam prisilno maknuo u stranu, dolazi ponovo. Ovaj put najavljeno hrli u moje tijelo, glavninu smještajući u  moju glavu koja kao da

doživljava moždani udar. Svi odvratni tračevi kojima su me trovali mjesecima, sve pišljive priče kojima su željeli učiniti da zamrzim Kjaru ... dolaze praćene zaglušujućim orkestrom kojim diriguje onaj luđak u meni.

36

Rukom kreće prema njenoj kosi, trenutak kasnije je nježno miluje. Ona smiruje svoje divlje pokrete kao da joj godi taj dodir izmrcvarene pičke, u koju planiram ispaliti cijeli šaržer metaka. Glava mu se pomiče prema njenoj, dok ja paralisan gledam u nešto što se ne smije desiti. Ali se desilo. Prislanja usne na njene. Da mi je neko na

glavu sručio ključalu vodu, podnio bih lakše od scene koja se odvija pred mojim očima! Da mi je neko pucao u prsa, ne bih osjetio! Njena izdaja me je obuzela poput korova, dok u sebi molim sve svece da se odmakne od njega.

Ne čini to. Protrljam oči dlanovima, moleći Boga da sam poludio pa sad haluciniram. Kurac moj haluciniram! Gutam očima servirano jelo koje mi zapinje u grlu i koje me guši. Osjećam utrnulost od tjemena do nožnih prstiju. Stišćem šake da mi krv krene konačno pumpati jer sam i dalje paralisan. Trepćem ne vjerujući, dok se bijela boja šoka razlijeva ispred mojih iskolačenih očiju. Konačno krv krene ponovo da kola mojim tijelom a bijela boja se gubi u crvenoj. Krv preuzima moje vidno polje.

Mirišem je. Osjetim je. Tamna krv divlja mojim venama, zajedno sa onim tornadom riječi u glavi koje ne jenjavaju, već postaju sve istinitije. Riječi se pretvaraju u stvarnost dok gledam jedinu ženu koju volim kako se ljubi sa drugim. U roku od dvije sekunde palim auto i izvozim se u rikverc što dalje od ove jebene skrivene kamere. Želudac ne može da svari servirano i na   silu ugurano, dok nepodnošljivi pritisak stoji u dnu grla i prijeti da me pošalje na onu stranu na koju sam izbjegavao nogom kročiti. Sve dosada.

Vozim sa hladnom mirnoćom, koja je neobična u odnosu na ludilo koje odnosi svoju izvojevanu bitku. Autom upravljam isuviše sporo, što je odraz onoga što me drobi iznutra. Ova reakcija nije dobra. Ni za mene. Ni za njih. Krv nije voda, mislim u sebi, svjestan jebene istine da je čovjek proizvod

svog rođenja i svog porijekla. Možeš bježati od spoljašnje i dodirljive istine, ali ne možeš bježati od one istine koja je u srži tvog bića i koju ne možeš dodirnuti. Možeš je samo osjetiti.

37

A ja trenutno osjećam nagon za osvetničkom krvlju, koju svaki Denaro nosi u sebi... ***

 2012. godina, sadašnjost 

Milion misli ključa mi u umu, milion sjećanja vraća se poput uragana i zato ne mogu a da ne postavim sebi bujicu pitanja, koja se opet stapa u jedno;

Može li ovaj moj život biti savršeniji nego što jeste?! Naravno da ne može, jebote! Svaki minut se dešava neki jebeni darmar koji me protrese bolje od ispaljenog metka, a nije da ih nije bilo. Moja pamet, snalažljivost i predvidljivost su jedini ra zlozi zbog kojih još uvijek nosim glavu na ramenima. A bilo je dana kada sam poželio metak koji bi mi presudio za sva vremena... Ne pamtim kada sam se zadnji put nasmijao onako iskreno, od srca. Ne pamtim kada neku ženu nisam odmjerio sa prezirom koji je sasvim

neočekivano postao sastavni dio mene, i koji ne namjeravam pustiti još dugo vremena. Znam da mi prezir, koji se graniči sa gađenjem trenutno izbija iz očiju, ali crvenokosa kurva koja se poput pijavice pripija uz moje tijelo, to ne registruje. Očekuje žestoku ševu p ropraćenu još žešćom lovom, međutim nisam zainteresovan. Jer nijedna nije ona...

„Do kad misliš sjediti tu kao mrzovoljni starac koji nije primio penziju?“ Ispijem viski iz čaše, pa svrnem pogled na mog prijatelja Alessia, koji mi se kezi svojim kurvanjskim osmijehom. Po ko zna koji put je zabavljen mojom

namrgođenom facom, a ja ponovo dobijam poriv da mu lice raspalim ras palim jednim dobrim udarcem. Ili možda sa više njih. Trebam oduška, jebem   mu, a sigurno ga ne planiram potražiti u spremnoj pičk i kurve pored mene. „Budi drug, pa im reci da se pokupe. “ Izgovorim misleći na dvije „ dame“ koje plažu po Alessiu, i jednu čiji me jeftini parfem tjera na povraćanje. „Ali zašto srce? Možemo se lijepo zabaviti tamo iza. Niko nas neće prekinuti.“  Crvena otegne isuviše blizu mog uha, a ja stisnem čeljust sprečavajući sebe da je ne otjeram tamo odakle je došla. Alessio shvata da mi

38

večeras nije dobro stajati na žulj, ž ulj, pa jednim pokretom ruke rastjera pijavice. Zabacim glavu na naslon kožne kružne garniture, isp ustim sav vazduh iz svojih pluća pa se prisilim pogledati u kretena do mene koji i dalje ne skida zabavljen izraz sa svog lica. „Kjara.“  Jedna riječ. Jedno prokleto ime koje me i u snovima prati, nerijetko mi svojim prizvukom stvara ponovni isti gorki osje ćaj, ali proklet neka sam kada to ime bude i moj naj slađi med kojeg nanovo želim topiti u ustima.

Klimnem glavom potvrđujući misli mog prijatelja. On zavrti glavom  još više zabavljen, kao da mu svojom s vojom pojavom priređujem najbolji cirkus. „Zajebao si svojim ničim izazvanim smijehom i nafiksanu budalu.“ Promrmljam nadrndan, iako sam dobro upoznat sa činjenicom kako Alessio neizmjerno uživa u mojim mukama koje ni Tantalovim nisu ravne. „Sama tvoja pojava je urnebesna, prijatelju. Pošteno si sjeban. A i  te kako si zaslužio.“ Nadignem obrvu u njegovom smjeru, što je znak da prestane sa svojim sprdnjama. Ne sluša mi se jedna te ista priča kojom Kjaru kuje u zvijezde. Ne nakon što sam je bacio ba cio u samo blato.  Svakome po zasluzi, a ona  je jebeno zaslužila sve što sam joj napravio. „Ti si takav jebeni drkadžija!“ Alessio se naglo uozbilji, naginjući se gornjim dijelom tijela naprijed. Frknem na njegovu izjavu, ne zato što nije tačna, već zato što su je i ptice na grani zapamtile. „Ne shvatam šta imaš od svega ovoga?! Užitak, sreću, jebeni ponos jer si slomio ženu koja te je voljela?! Šta će tebi te hladne oči, kada i sa njima ne vidiš pravu istinu oko sebe? Trgni se, sve mu jebem! Ne radi više sve ovo, već spasi svoj brak! Dionis Denaro savršeno barata životima drugih, dok svoj vodi u čistu propast! Progledaj idiote! Misliš da će ona vječno slijediti ono što joj ti narediš, ne mrdnuvši prstom da se spasi od tebe? t ebe? Misliš da će htjeti ostati u braku sa tobom, dok je ti sve vrijeme poni žavaš? Digneš mi pritisak za minut!“ Ispije u dva gutljaja sadržaj čaše, pa je sa treskom spusti na niski stakleni stolić. „Ja da imam ženu kao što je tvoja Kjara...“ , odmahne glavom vidno iznerviran, a meni se svaki mišić na tijelu napne. Mozak mi ne doz voljava zamisliti Kjaru u naručju drugog muškarca. Sve dok prezime koje mi dođe

39

kao omča oko vrata stoji uz njeno ime, nema jebene šanse da bih dopustio prošlosti da se ponovi. „Šta si se narogušio?! Od svega što sam ti rekao ti si s i upamtio ovo zadnje. nade! “ Sve manje počinjem vjerovati da za tebe ima neke nade!“ „Baš bih te volio vidjeti na svom mjestu. Baš bih volio vidjeti šta bi ti napravio kada bi saznao kako te buduća žena vara sa drugim tipom koji ti nije ni do koljena. “ Mirno izgovorim, a poznato je kako moj mir i nije dobar. Nije bio dobar ni prije tri godine kada je sve došlo na naplatu koja je Kjari prikazana onako kako sam želio da se prikaže. Želio sam da je slomim. Uspio sam.

Želio sam da proklinje dan kada me je upoznala. Uspio sam. Želio sam da njene suze budu moja hrana kojom ću se još godinama hraniti. Uspio sam.

Ako sam uspio u svemu što sam naumio, zašto me ovoliko prži? Zašto bijes i dalje ne jenjava? Zašto proklinjem sebe kada vidim njene suze, a za te suze sam uzrok lično ja? „Razgovarao bih s njom! Ispitao bih o čemu se tu zapravo radi! Dao bih  joj priliku da da objasni! Ne bih odmah popušio sve priče dokonih dokonih budala, koje  jedva čekaju nova dešavanja. Nisi glup čovjek Dionise, ali a li si u ovoj situaciji ispao gluplji od glupljeg. “ Završi tonom kojim kao da govori da se razočarao u mene i ono što sam postao, a mene ta mala spoznaja pecne tamo gdje je nekada srce pumpalo svom snagom. Jebiga, nije lijep osjećaj biti uzrok nečijeg razočarenja, a ponajmanje ako se radi o osobi koja važi za brata kojeg nikada nisam imao.

„Vidio sam vlastitim očima kako se ljubi sa drugim! Nema sile koja me može ubjediti da se nešto više nije desilo među njima. Izlazio je iz njene zgrade. Milovao ju je pred njenom zgradom. Tu su se ljubili! “ Odgovorim nošen bijesom na to sjećanje koje mi nikada neće pružiti ništa manje od čistog ludila. Ustanem spreman poći nazad, a to isto učini i Alessio. „Poljubac ne znači prevaru. Može se tu naći hiljadu razloga, ali ti si budala koja ni jedan ne bi uzela u obzir.“ „Za mene je i najmanji d odir koji nema čiste namjere, prevara. Zajebi razloge. Oni čovjeku samo pomute um i uvjere ga u nešto za što on želi da je

40

istina. Idem, kasno je. Ipak sam ja brižan suprug koji kući dolazi pred svitanje.“ Nacerim se Alessiu, pa ga pljesnem po ramenu. „I ona te čeka, zar ne?“   Stisne usne kako mi ne bi opsovao cijelo

porodično stablo, a drhtaj prostruji mojim tijelom na samu spoznaju da me Kjara čeka svako veče na svom prozoru. Ranije sam uživao u malim scenama koje sam joj priređivao, kao što je mijenjanje košulja za koje ona misli da su uništene od drugih žena, razbarušena kosa, blaženi izraz lica koji govori kako sam iscrpljen od seksa... ali sada nema traga tom uživanju. Koji mi je više kurac?! „Ko čeka taj i dočeka.“ Uzvratim mu znajući kako će me poklop iti nekom samo njemu znanom opaskom.

„A možda ode negdje gdje neće morati čekati.“  I da, pravo u raspuknutu žicu. Zadržim izraz lica kojim kao da me ništa ne dotiče, ali istina je da me i te kako dotiče! Okrenem se od njegovog nacerenog lica, pa se spustim stepenicama među rulju koja i dalje neumorno pleše. Probijem se kroz gužvu u Alessiovom klubu „Inferno“ koji je rezervisan samo za one dubljeg džepa, pa nakon nekog vremena izađem na svjež zrak. Nisam puno popio, dovoljno da vidim sve prste pred očima kao i skrivene sjene koje jedva čekaju smaknuti me. Ne sumnjam u Alessievo obezbjeđenje, ali svakome se može desiti da zakaže onda kada to ne treba. Ja to sebi ne smijem dopustiti. Kada sjednem u svoj džip i upalim ga, oglasi mi se mobitel u unutrašnjem džepu sakoa. „Trebate znati neke stvari.“

Poruka od Alessandra, moje desne ruke i čovjeka kojem mogu vjerovati bez obzira na sve.

On rijetko kad šalje poruke, ali kada to učini znači da je strogo povjerljivo i nešto što samo ja trebam znati. Odvezem se sa parkirališta, pa se uputim u vilu.

Ondje gdje me čeka žena koju sam sa m nekada volio. Ondje gdje me čeka žena koja me nikada nije voljela.

41

***

Nešto više od pola sata kasnije, parkiram se na privatnom parkingu vile koju sam nekada davno želio pretvoriti u čisti i bezbrižni dom ispunjen onom ljubavlju koju ja u svom djetinjstvu nikada nisam osjetio. Želio sam svojoj budućoj djeci dati sve ono što je mene u širokom luku zaobišlo, međutim Kjara je sve moje snove sjebala s jebala ostavivši za sobom jebenu trnovitu pustoš. Danas je na silu vučem preko tog trnja ne zaostavši za njom ni jednog  jedinog milimetra. milimetra.

Živjeti sa Kjarom u ogromnoj vili poput stranca, jednako je životu na pustom ostrvu. Imaš sve, ali nemaš ništa. Poneki ukradeni pogled na njeno lice, kada ne zna da je gledam. Poneki

'slučajni' dodir u prolazu kada mi bijes ne kulja venama. Poneki otkucaj srca za prošlost, za nevinost, za našu ljubav ... . Biti jedan Denaro je prokletstvo sa kojim se rodite. Nema pomilovanja, nema razumijevanja. Ili jesi ili nisi. I zmeđu nema nikakve prečice spasa. A ako jesi, onda te zlo prati iz svakog ćoška;  pretvara se u tvoju sjenu istog trenutka kada svjetli trag zamakne za ugao. Biti ja predstavljalo je zadovoljstvo nekada davno, onda kada me nosila

čista ljubav na svojim krilima. Nisam krio količinu naše ljubavi, nisam se pretvarao u kukavicu, nisam podlijegao tračevima. A danas? Danas sam sve samo ne to! To – znači da sam ja postao zlo iz sjene. To – znači da je ljubav umrla. To – znači da su nam se krila slomila pod težinom  Kjarine izdaje. Moje ime je moj ugled, a taj ugled je isprljan njenim nevjerstvom. I ime i

ugled i cijelo bogatstvo koje nije stečeno na pošten način, bih poslao do vraga. Ali onda kada bi moje oči mogle zaboraviti viđeno i kada bih njenu istinu pretvorio u svoju laž. Odmjerenim koracima se vraćam na početak imanja, dok se u meni krajnosti nestabilno teturaju. I volio bih je i mrzio bih je. Oprostio bih joj

nevjeru ali bih je i svaki dan mučio postupcima koji su rezultat njene ogavnosti. Sakrio bih je samo za sebe, dok bi je moja mračna sjebana strana ponosno vukla za sobom i izlagala cijelom društvu bez ikakve zadrške.

42

Milovao bih joj srce ranjeno mojim vlastitim oružjem. Ogledao bih se u očima ispunjenim potpunom mržnjom, koju sam zadovoljan sijao i zalij evao... Stanem na nekoliko minuta ispred vile, udišući svjež vazduh Toskane. Dopuštam mislima da se razbistre, dok moj pogled željno leti na njen prozor. Znam da je tamo. Znam da svaku noć čeka moj povratak i da me svaku noć proklinje zbog onoga što sam j e natjerao da misli. Zavjesa se na prozoru blago njiše, međutim ovaj put se borim za vazduh bez obzira što isti željno udišem. U potpunosti razgrne zavjese dopuštajući mi da je vidim u svoj njenoj ljepoti, zbog koje ću preklinjati za oprost kao kakva pička . Predivno izvajano tijelo skriveno svilom koja seže do polovine butina, elegantne ruke, vitki vrat koji bih ljubio dok mi daha nestane... i usne izvijene u podrugljivi

osmijeh, su moj inferno. Tijelo mi se pregrijava od sjećanja na meku baršunastu kožu koju sam obilježavao svojim grubim dlanovima, jebena koljena mi podrhtavaju kao kod kakvog pubertetlije, a hlače mi se zatežu od pritiska kojim moja erekcija želi ponovo ući u njenu vrelinu. Strpam ruke u džepove hlača pokazujući joj se onakvim kakav sam zai sta, bez ikakvih lažnih tragova kojima sam varao njen um i srce. Bivam ogoljen pred njom, ne mareći kakve će nam to posljedice donijeti. Mogu vidjeti kako joj nestaje podrugljivost sa lica nakon što me pogledom istraži, a šake pored tijela joj se opuste opust e posegnuvši za kvakama na prozoru. Tijelo mi se napinje spremno za napad, a njena mala stopala kroče na omanji balkon. Rukama se osloni da metalnu ogradu, a prohladni

povjetarac se krene poigravati sa njenim prozirnim ogrtačem, uvijajući ga s e tijelo grči od suzdržavanja oko njenog tijela. Želim je! Želim je toliko da mi se i divlje požude. A njen lik mi isto to govori.

Naša tijela se žele, spremna na to da će zajedno gorjeti u naljepšem paklu. Svrnem pogled sa nje ostavljajući je da gleda, pa se zaputim prema vratima sa jednim ciljem...

43

Večeras sam vidjela nekadašnjeg Dionisa. Ne znam koji prijelomni trenutak se desio u njegovoj glavi, koji okidač je učinio da izađe iz svoje tvrdokorne ljušture nedodirljivog muškarca ... ali kada mi izmakne iz vida, shvatam šta sve ovo znači. Na trenutak me podsjeti na našu prvu bračnu večer, kada se isto tako nešto promijenilo a ta promjena je od mene napravila emotivnu olupinu čija me praznina neprestano vuče sebi. Tragovi nekadašnjeg muškarca koji u sebi ne nosi ni gram ljubavi, ali zato strast i požuda u valovima naviru iz njega. Ja znam najbolje da mu toga nikada nije falilo, a nakon mene saznale su mnoge druge... Drhtavim nogama se vratim u svoju sobu, ranjena saznanjem da mi alkohol ni na trenutak nije otklonio bol. Naprotiv. Povećao ju je. Bol tol iko

raste, a moje rane se otvaraju i krvare, ne mareći da bih mogla na smrt s igurno hoće. Onaj koji mi iskrvariti. Ako m e one ne ubiju, neki drugi činilac sigurno  je darovao radost života. Onaj koji mi ju je sa samo jednim trzajem oteo. Omamljena zatvorim stakleni prozor, pa pređem onih nekoliko koraka

koji vode do vrata moje sobe. Naslonim se leđima na njih, izmješanih osjećaja koji vode od straha i mržnje, pa sve do želje i požude koju nisam u stanju spriječiti. Osluškujem i najmanji šum koji dopire s vani, vođen a ludom nadom da taj šum dolazi upravo od njega. I znala sam da ću biti u pravu. Čujem prigušene korake kako se približavaju, a prigušenost postaje sve izražajnija. Jače pritisnem leđa od vrata kao da ću tim postupkom spriječiti sebe da ne podlegnem ludosti koja bi me koštala tri godine ustaljenih navika sa kojima sam donekle naučila kako vladati sobom i svojim postupcima. Zar  je moguće da sam spremna pružiti mu dijelić dijelić sebe, sebe, znajući kako me je slomio onda kada sam mu cijelu sebe pružila? Zar sam toliko žel jna novog ranjavanja, a ni prethodne rane nisu zarasle?

44

„Znala si da ću doći, mia bella. Zašto mi jednostavno ne otvoriš prokleta vrata?“ Srce mi se zateže do granice pucanja jer smo tako blizu. Dijele nas obična vrata, čineći se većom preprekom nego što z aista jesu. Zarijem zube u šaku kako ne bih b ih vrisnula od muke i torture. „Voljena, nemoj me tjerati da ih provalim. Jer ako mi tako dođe, znaš da hoću.“ Još hoću.“ Još malo prigušenog glasa, još malo niskog primamljivog šapata od kojeg mi grudi postaju preosjetljive.

„Večeras možemo da zaboravimo na sve. Budimo opet klinci kao kad smo se upoznali. Večeras nema mržnje, prezira, bola. Samo ti i ja.“ Pritisnem dlanove na umorne oči dok osjetim prve mokre tragove kako pod njima izbijaju. Uprkos svakoj teškoj riječi koju sa m mu izgovorila, uprkos svakom odbijanju koje sam mu priuštila, uprkos bolu koji sam mu svojim postupcim nanijela a koji je duplo manji od onog kojim me je on okupao... znam da će opet jedna njegova lijepa riječ biti dovoljna da me poljulja sa klimavih tem elja za koje se sjećam da su nekada bili nesalomljivi. Previše je rana u meni koje još uvijek ne zacjeljuju, da bi h im pridodala nove.

 Jer Dionis je samo za to i sposoban. Jačina ljubavi koju sam nekada osjećala napravila me je slabom osobom. „Kjara, otvori jebena vrata. “  Jedan udarac šakom od vrata učini da

poskočim na mjestu. Emocije se sukobljavaju u meni, ruke hladne kao led drhte, a izdajničko tijelo okupano vrelinom jedva čeka da osjeti Dionisa. Znam da će se to desiti. Dat ćemo naša tijela jedno drugom, znajući da to neće promijeniti stvari među nama. On ne želi pravu mene, želi ono što mu mogu pružiti. A ja, prokleta neka sam, želim Dionisa. Uprkos svemu, želim ga. Želje često pređu u opasnije emocije, koje znaju biti sjebano poražavajuće. Uvjerio me je u to, na način koji mu neću moći oprostiti dok sam živa. Duboko udahnem svjesna kako rukom okrećem ključ u bravi i kako mu širom rastvaram vrata. Ponestaje mi daha dok gledam u njegovo lice okupano sirovom strasti, u zamućene crne oči koje su obrublje ne gustim snopom trepavica od kojih se dobija utisak da mu je oko očiju razmazan tanki sloj crne olovke. Iz nepoznatog razloga oči mi zasuze, jedva se suzdržavajući da ne proliju suze koje su za njega jedno veliko niš ta.

45

Ukrućene bradavice koje strč e ispod moje svilene spavaćice, dokaz su koliko ga jako trebam. Na bilo koji način koji odluči da je ispravan ... ja ga trebam. I mrzim se zbog toga. Korakne unutra sigurnim korakom, zatvori vrata bez da se okrene, sve vrijeme me prodorno gledajući u oči. Nađe se ispred mene, pa mi toplim

dlanovima obujmi obraze, a ja pronalazim sebe kako se suze u očima pojačavaju shvativši da me je tim dlanovima dosad nebrojeno mnogo puta izdao. „Da se nisi usudila.“ Protisne kroz zube, podsjetivši me na to da ovo nije ponovno spajanje naših duša. Samo užitak. Baš kao što je uživao i bog Dionis.

Usne nam se sudare u očajničkom pokušaju da na tren ne budemo neprijatelji na smrt. Samo ljubavnici. Koljena mi se tresu od siline osjećaja koji izbijaju kroz svaku moju poru, a usne nam s e proždiru nadoknađujući sve propušteno. U transu osjećam kako me gura prema zidu, a noge po nekom svom nahođenju idu tamo gdje on to želi. Skoro pa zajecam kada odlijepi usne od mojih i kada njegov jezik više ne osjetim prepletenim sa mojim, ali ubrzo tu gorku slatkoću zamijeni bolno iščekivanje, kada mi se grudi stope sa zidom. Dlanovima se oslonim na hladnu površinu koja ispod mene postaje sve toplija, a gaćice se vlaže od želje da ga konačno osjetim. „Kamen koji mi kuca u grudima dokaz je da sam živ. Sv e ostalo si ubila, a srce si mi u kamen pretvorila …“, vrelim dahom šapuće riječi koje me razdiru i ostavljaju nepripremljenom. On je mene ubio! Ja nisam ništa napravila!

„Idem tamo gdje nikako ne mogu da stignem, dišem međutim ne živim. ž ivim. Ubila si me onog dana…“, podvuče prst ispod tanke naramenice moje spavaćice učinivši da mi se jedna sisa ogoli. Grizem usne ne želeći da slušam ono što mi govori, a utroba mi se zgrči od samo jednog dodira koji mi pruži. „Ti si mene ubio. I dalje to radiš, gade jedan...“ , glas kao da nije moj, dok me svojim usnama obilježava od vrata pa sve do ramena. „Ovo tijelo me živog sahranjuje“, rukama mi čvrsto obujmi struk, a zatim  jednom rukom se krene penjati naviše obujmljujući mi prekrivenu sisu ogromnim dlanom. Duboko diše u mo j vrat, a kada mi obujmi ogoljenu sisu zastenjemo oboje.

46

„Ti si zmija.“ Jezikom uroni u moju ušnu školjku. „Ti si otrov.“ Nekako promucam dok mi prstima štipa i vuče bradavicu. „Našli smo se…“, nasmije se kroz nos, a ja osjetim raširene usne na svom obrazu prije nego ga krene obasipati poljupcima. „Tri godine te nisam osjetio, a svako ludilo u koje smo zajedno za jedno hitali mi  je bilo premalo. Moram Moram da te osjetim osjetim Kjara. Daj mi sebe. “ Tijelom prijanja uz moje čineći me spremnijom nego ikada ranije. Čini da zaboravi m na svaki

dan okupan mržnjom, suzama i bolom, ostavljajući mi mjesta samo za jedno. Gladnom potrebom.

„Možeš imati samo moje tijelo. Više od toga ne treba ni meni ni tebi.“ Nekako izgovorim, proklinjući sebe što sam i na trenutak pomislila da možemo popraviti stvari među nama. Prešuti na moje riječi, praveći jaču opsadu na moje grudi, vrat i rame. „Znam da žudiš za mojim dodirima i onim uzbuđenjem koje ti samo moje ruke mogu priuštiti.“  Promukao glas doputuje blizu mojih usana, dok mi srce toliko jako udar a da mi trese cijeli gornji dio tijela. Obližem suhe usne, moleći Boga da prestane sa ovim ov im zadirkivanjem od kojeg su mi gaćice već natopljene sokovima očajničke želje da ga osjetim osjet im duboko u sebi. „Reci da želiš ovo podjednako kao i ja ... olakšaj nam...“, desnim obrazom prislonjena uz hladan zid sobe u kojoj ko joj nikada nismo bili skupa, nalazim sebe

kako riječi same od sebe žele poteći sa usana. Drhtavo i vrelo tijelo mi je stisnuto njegovim, dok jasno mogu osjetiti ogromnu erekciju na svojoj zadnjici. Namjerno  je utiskuje što jače, tjerajući me da divljački strgnem

odjeću sa nas i dopustim mu da mi uzme tijelo onako kako to on želi. „Samo uživanje. Ljubav smo ionako već davno prošli…“, još malo mrmljanja na moje uho a zatim mi grubo uzme ušnu resicu među svoje u sne koju krene obrađivati vrelim jezikom. Noge prijete popustiti pod teretom potrebe, a srce jednim bolnim otkucajem oda da su me njegove riječi pecnule tako gdje najviše boli. „Kjara, želiš li?“ Napeto i grubo me upita, jače me pritiskajući svojom erekcijom.

„Želiš li da te jebem onako kako voliš? Da zaboraviš svoje vlastito ime? Ako rukom krenem ispod tvoje suknje, šta ću pronaći?“  Oh, kreni! Urlam u sebi, dok glasnim i brzim disanjem odajem šta samo njegove riječi rade od

47

mene. A šta će tek napraviti nje gov dodir... Da, već sam dala nijemi pristanak. „Odbijanje...“, prošapće zavlačeći ruku pod moju spavaćicu, „negodovanje“, prstima klizi po mojoj nozi ostavljajući za sobom naježenu kožu, „ili potpuni pristanak? “ Završi muklo govoreći u moj vrat, a zatim m e

poljubi u zapaljenu kožu. Raspadam se pod njegovim dodirima, a svoj potpuni kolaps doživim kada mi užarenim dlanom protrlja donji dio stomaka, a zatim bolno sporo zavuče ruku u moje gaćice svojim vještim toplim prstima pronalazeći vulkan među mojim nogam a. „Da, tako sam i mislio. Potpuni pristanak ...“, krene lagano pomicati prste po mom vlažnom procjepu, čineći da svojoj pameti kažem jedno brzo „ćao, vidimo se nikada “. „Dionis...“, zajecam prepuštena njemu na milost i nemilost, a njegovi prsti se krenu za vlačiti dublje, dražeći me i šireći samo za njegovu kitu. „Dopada ti se?“  Grubo me upita, potom zarije zube u moje ogoljeno rame. „Da“, procvilim nemoćna ispred njega.

„Onda ćeš dobro zapamtiti ovu noć mia bella, jer ćeš od sada samo mene željeti.“ Prosikće na moje uho, a zatim me u jednom potezu okrene prema sebi.

„Uvijek si bio samo ti …“, izjavim sa pola glasa, jer njegovi prsti izvode  jebenu magiju u meni. „Prokletnice jedna.“ Zareži na mene, a potom mi izbije sav zvuk iz pluća

nakon što nam zarobi usne. Dok se s e mahnito ljubimo ne štedeći jedno drugo, njegovi se prsti izgube ostavljajući me željnom i potpuno spremnom. Grubo ga ugrizem za usnu osjetivši okus željeza u ustima, a zvuk raj sferšlusa na njegovim hlačama se prolomi između naših uzdisaja. Rukama me ščepa za guzicu natjeravši me da se odignem i nogama ga uhvatim oko struka, a svila se podigne oko mene kao da je jedva dočekala ogoliti me. Zid mi je tvrd oslonac, ali isto tako dovoljno napaljujuć da zaboravim na sve sukobljavajuće emocije koje osjećam i prepustim se njemu da nas vodi u visine koje ćemo nakon toliko vremena ponovo zajedno dosegnuti. Rukama mu počupam kosu nakon što mi u jednom trzaju ruke pocijepa minijaturne gaćice i odbaci ih negdje u stranu.

48

„Sada ću da te podsjetim ko je jeb eni Dionis Denaro. Poslije mene nikada nećeš pomisliti na druge muškarce.“  Odvoji se od mene i spusti pogled na svoju ruku kojom je uhvatio kitu i koju upravo vodi prema mom tako

željnom središtu. Hipnotisano gledamo u mjesto našeg spajanja, s pajanja, a kada uđe u mene skroz do korijena, zabacim glavu nazad udarajući u zid. Krene se lagano pomicati, a zatim sve žešće, pokazujući mi kako to radi Dionis Denaro...

49

Poniženje.  Jedna riječ, milion milion emocija koje lome na pola. Poniženje. Milion različitih osjećaja koje ti tijelo i ono što zaista jesi baca u blato, ne dopuštajući ti doći do vode kojom bi skinula bijedni osjećaj sa sebe. Kao da ti kožom gmiže na hiljade bezdušnih kukaca koji ti na samo sjećanje poniženosti bodu kožu, tjerajući te da se saviješ s aviješ u klupko bola i srama. U životu sam se toliko puta skupila pod teretom poniženosti. U školi kada su me druga djeca ismijavala zbog neimaštine, zbog nepoštovanja uzrokovanog poslovima sa kojima sam se bavila. Ponižavali su me i onda kada sam se spetljala sa Dionisom jer nisam ona koja dolikuje njegovom

društvenom statusu. Dionis me je nebrojeno mnogo puta ponizio. Onda kada se posrao na moju ljubav. Onda kada je odlučio više mi ne  vjerovati. Onda kada je zarad svog bolesnog ugleda ubio mog najboljeg prijatelja Vitta. Onda kada me je lažnom ljubavi namamio u ovaj brak, a zatim prvu

bračnu večer odšetao sa drugom ženom. Onda kada je neimaštinu moje porodice meni natrljao na nos i ucijenio me njihovim hljebom. Sve to kako bi me mogao nastaviti ponižavati ... Suze mi kapaju na jastuk, dok m u ležim okrenuta leđima. Mišićava ruka prebačena preko mog struka je okov koji me drži zarobljenom, a njegove krupne gole noge prepletene sa mojima su moj korov u čiju zamku se svjesno uplićem. Čvrste grudi zalijepljene za moja ogoljena leđa bivaju čudesni melem mojim ranama, a mirni otkucaji skriveni u njegovom tijelu dođu mi kao potrebito milovanje.

50

 Još uvijek nisam svjesna koliko je ovaj čovjek pored mene okupan različitostima. Čas je hladan, čas je vreo. Zaustio bi oprost, ali bi se brzo povukao nekim riječima koje bi ga još dublje ukopale u ambis njegovih neokajanih grijehova. Ruke mu pružaju najnježnija milovanja, a tim istim rukama je povukao obarač kojim je usmrtio osobu koja mi je bila nerođeni brat.

Stisnem oči pokušavajući odagnati scene čiji je režiser bio on, a zatim drhtavo ispustim vazduh kada se krupni vreli dlan raširi preko mog stomaka, a lijepo mračno lice uroni dublje u moju kosu ... ***

Zrake jarkog sunca se probijaju kroz moje kapke, što me natjera da se promeškoljim u krevetu. Bol u u dovima koju dugo nisam osjetila dolazi kao nepoželjni podsjetnik na ono što sam sinoć učinila. Spavala sam sa Dionisom. Ispunjavao me je na svaki mogući način, međutim koliko god ja željela da se ta noć nikada nije desila ... desilo se. I na moje zaprepašte nje, ne kajem se. Ni najmanje. Ali moje srce se i te kako kaje. Preplavile su ga kapi starih emocija, za

koje ne želim da su tu. Nemaju one u mom srcu šta tražiti. Druga strana kreveta je hladna. Možda sam se vodila nekom suludom nadom da će Dionis biti tu  kada se prob udim, ali sada mi je drago što j e ispario. Makar neće vidjeti moje odvratno kolebanje, zbog kojeg se sama sebi gadim. Ostao je sinoć pored mene, milovao mi je kosu dok sam ja tonula u snove protkane njime, držao me je čvrsto prikovanu uz sebe ne dopustivši mi da se ni jedan pedalj odmaknem. To je bilo i više nego dovoljno. Bilo je i više nego pogubno za mene. Ne znam kako bih se ponijela da sam ga zatekla za tekla u svom krevetu jutros, u sobi koja je trebala biti naša zajednička a sinoć smo  je na neki način i učinili takvom. Zajedničkom. Naglo se podignem iz kreveta, što se ispostavi kao loša ideja. Zacrni mi se pred očima, a mišići negoduju na moj nagli pokret. Sačekam nekoliko sekundi da mi se vid razbistri, a zatim otapkam prema kupatilu ne skrivaju ći svoju golotinju. Mozak mi je prazan dok vrelom vodom sa sebe žustro

51

skidam njegove dodire. Prisiljavam sebe da ne mislim n a slatke riječi koje mi

 je na uho šaputao dok se bez milosti zakucavao u mene. Iskoračim iz tuš kabine, ogrnem se peškirom dok drugim zamotam mokru kosu. Sluđena bijesom koji se svakim minutom pojačava u meni, navučem sportski grudnjak i bijele gaćice. Trgnem duksericu sa vješalice a zatim i donji dio trenerke koji žustro obučem. Posegnem za patikama koje su odložene na polici ali ih svojim pokretom oborim na pod, što me još više razbijesni. Sagnem se a kada ih dohvatim a onda ih iz sve snage zavitlam u zid. Kao u usporenom filmu gledam kako se odbijaju od zida i padaju na pod, a meni taj podmukao zvuk udaranja usađuje u glavu kao zvuk   pucanja metka.

Stropoštam se na pod sa dlanovima postavljenim na ušima uvjerena da me  je Dionis do kraja izludio. U sebi vrištim na sav glas, dok dok sa druge strane ne ispuštam ni glasa. Samo čekam da se prokleti zvukovi i glasovi u mojoj glavi utišaju... „Gospođo Kjara?!“ Preplašeni glas mlade pomoćnice učini da naglo otvorim oči. „Molim vas, dopustite mi da vam pomognem. “  Glas joj se graniči sa  jecajem. Spustim ruke sa ušiju, polako se podignem na noge, a zatim joj se savršeno mirnim glasom obratim. „Ništa nisi vidjela.“ „Ali...“, djevojka zamuca kao da gleda oličenje satane ispred sebe, ne znajući šta da kaže. Odšetam na mjesto gdje leže patike bačene u naletu ludila, podignem ih sa poda pa iz obližnje ladice uzmem par čarapa. Prođem pored djevojke koja stoji ukipljena na istom mjestu, pa sjednem na ivicu kreveta koji je i dalje

poprište grijeha i srama. „Molim te, neka me u sobi čeka čista posteljina. Ja ću je promijeniti kada se vratim sa trčanja.“ Navučem čarape a zatim obujem patike. „Mogu i ja to napraviti. Nema potrebe da se vi zamarate. “ Nečujnim koracima mi se približi glumeći dobricu kakve na daleko nema. Umiljatim glasom mi se pokušava uvući pod kožu, međutim nije ni svjesna da sam savršeno dobro upoznata kakva je mala klinka rospija. „Poštedi me, i učini kako sam ti rekla Monica.“ Oštro joj kažem, i očima  joj pokažem da može napustiti sobu. U roku od nekoliko sekundi ode, a ja

52

odmotam kosu koju onako mokru zavežem u neurednu punđu. Navučem kapuljaču dukserice preko glave pa se pokrenem odlučna   izbaciti bijes iz sebe koji prijeti sagorjeti me na licu mjesta.

Nekoliko minuta kasnije nalazim se na stražnjem dijelu kuće. Lagano trčim do niske ograde koje je postavljena kao pregrada između glavnog imanja i predivne šume koja se nalazi sa druge stran e, a koja je i dalje u sklopu cijelog imanja Denarovih. Povučem metalni zasun, zas un, otvorim vratašca pa ih, kada prođem, ponovo zatvorim kako neko od zaštitara ne bi pomislio da imamo uljeze. Kada se nađem sa druge strane koju ja nazivam „slobodnom“, osjetim ka ko mi srce obuzima očekivani osjećaj pripadnosti koji svaki put dobijem kada se nađem ovdje. Pluća mi halapljivo uzimaju svježi aprilski vazduh, a zrake sunca koje su su se nakon razdoblja tmurne kiše konačno pojavile, na tren mi ogriju hladne obraze. Srednjim tempom trčim po utabanoj zemljanoj stazi, a drveće i žbunje pored mene se pokreće kao u nek om ubrzanom snimku. Godi mi ovaj osjećaj slobode. Volim ovih sat vremena kada svoje tijelo oslobađam dijela frustracije, bijesa i razočaranja koji se konstantno nakupljaju u meni, i koji me truju i pretvaraju u biće željno osvete. Ali ja nisam sposobna za osvetu. Sve to bi mi se s e obilo o glavu i bacilo me u stanje dublje nemoći kojom Dionis spretno upravlja. Koliko ja njegovu moć koristim protiv njega i trgam mu živce svojim postupcima, toliko on moju nemoć koristi protiv mene i podsjeća me da sam ja samo s amo jedan obični pijun u igri kojoj nisam dorasla. Ubrzam tempo dok pod žustrim koracima osjetim jačinu mokrih grančica. Pokušavam makar malo skrenuti misli sa svega što me u sebe uvlači poput najs trašnijeg vira, a posebno pokušavam da ne mislim na sinoćnu pogrešku koja je početak koraka koje pravim unazad. Vratila me je u ono vrijeme kada sam voljela snagom koju nisam ni znala z nala da posjedujem,

kada sam bila spremna svakome skočiti za vrat samo ako bi rekao jednu ružnu riječ za Dionisa. Kada osjetim stezanje steza nje pluća usporim, sve dok se moje trčanje ne pretvori u smjerne korake. Napravivši nekoliko koraka naprijed umalo ne padnem na zemljano tlo kada jednom nogom stanem na razvezanu

pertlu. Sagnem se kako bih je zavezala, a šuštanje iza mene upozori me da ne naglim sa pokretima. Ako je neka životinja mogla bih je preplašiti, ali dosad ovdje nisam vidjela još nijednu ...

53

„Lijepo mjesto za bijeg od stvarnosti.“ Dobro poznati glas progovori iza mene, a moja utroba se uskomeša na samo preplitanje riječi koje prave opuštajući mir u mojoj glavi. Privežem pertlu, uspravim se pa se okr enem prema Fabriciu koji stoji na korak udaljen od mene, sav u crnom. „Da... ovdje je mir zagarantovan. “  Odgovorim zadihanim glasom.

Obližem suhe usne pa dodam. „Otkud ti ovdje?“ „Vidio sam kada si izašla, pa sam se zapitao kuda ideš. Nadam se da ti ne smeta što sam krenuo za tobom?“ Nadigne obje crne obrve očekujući moj odgovor, ali bivam previše ometena njegovim predivnim usnama koje izvijene u neodoljivi osmijeh pozivaju samo na jedno. Progutam knedlu

shvativši gdje idu moje misli, pa umjesto da mu kažem da mi ne smeta što me je pratio, kažem: „Neko te je mogao vidjeti. Više bih voljela da to nisi napravio.“ Moj odgovor mu izgleda ne sjedne, jer mu šmekerski kez  sa lica u tren oka nestane, a obrve se vrate u prvobitni položaj. „Zar se toliko bojiš svog muža? Odbijaš moje prisustvo iako ti ono godi?“ Njegova izravnost me na tren pomete, ali ubrzo se povratim. „Koje prisustvo Fabric io? Tek sam te sinoć upoznala kada smo jedva tri t voje minute razmijenili k oju riječ. Malo je to vremena da bih osjećala da mi tvoje

prisustvo godi. A što se Dionisa tiče, ne bojim ga se. Samo poštujem pošt ujem prezime koje nosim.“ „Kjara, znam šta želiš postići, međutim krećeš se u pogrešnom smjeru. Sa našom prvom izgovorenom riječi ti s i shvatila da ti moje prisustvo i te kako godi, ali razumijem razloge tvoje suzdržanosti. Vjerovatno bih se isto ponašao da sam na tvom mjestu.“ „Onda kada sve razumiješ, zamolila bih te da odeš. Ako nas neko vidi kako razgovaramo... izbio bi nered, a ja z a nove nerede u svom životu više nemam snage.“ Izgovorila sam djelimičnu istinu. Zaista ako bi nas neko od zaposlenih na imanju vidio zajedno, ne smijem ni pomisliti šta bi Dionis napravio kako bi svoj ugled zadržao očuvanim. Ali, ja sam druga priča. Fabriciovo prisustvo mi godi baš kao i njegova izravnost. Usudim se pomisliti kako sam za sebe pronašla nekoga ko bi mi iskreno vjerovao i koji mi moje greške ne bi nabadao na nos.

54

Dah mi se zaustavi u plućima kada mi se Fabric io za koji centimetar

približi, a srce zalupa na jedan sasvim nov način koji me podsjeća kako je ovo početak nečega čiji se početak zapravo i ne smije dogoditi. Zbunjena sam, uplašena, nadasve očarana ... ali i ispunjena osjećajem ljepote na onim mjestima gdje je Dionis ostavio svoje ružne tragove. „Tako si nestvarna Kjara. Imaš ljepotu sa kojom bi u životu dobila sve što poželiš, međutim te oči ... one su tako nesretne “, mozak se pretvara u vrelu kašu dok dubokim baritonom izgovara riječi koje premazuju melem po mojim ranama.

„Muškarac bi poželio gledati to lice svake minute, svakog dana...“ , prstima lagano dodirne moje čelo, spuštajući se niže niz moje obraze. Spriječim sebe da se ugrizem za usnu jer bih tim pokretom odala koliko mi lagani dodir prija, a njegove riječi me bacaju u novootkriv enu dimenziju u kojoj bih trebala poštovati sebe i ono što mi je Bog podario. „Znaš sa riječima.“  Izgovorim u jednom dahu, a njegov dodir se izgubi. Podignem pogled prema smeđim očima kroz čije šarenice se probijaju zlaćane niti, svjesna naših tijela koja ko ja isuviše blizu stoje jedno drugom. „Nisu ovo samo isprazne riječi. Ovo je istina.“ Imam osjećaj da su mi obrazi okupani crvenom bojom, a to je još jedan znak koji odaje moju očaranost ovim muškarcem. Osmijehnem se u nedostatku riječi, ali se isto tako brzo uozbiljim. Isuse Bože, šta ja ovo činim?! Udata žena flertuje sa muškarcem kojeg jedva poznaje! Poput spužve upijam njegove riječi kojima me čini požel jnom i na neki čudan način, usrećenom. Ali, ne treba meni ova komplikacija. Koliko god mi bilo teško priznati, ne želim da Dionis na svoje odvratne teorije doda  još neke kojima bih dodatno pala u njegovim očima. Ne želim da me posmatra kroz pogled gađenja i nečistoće kojim bi mi jasno poručio da ja za njega nisam ništa više do obične kurve. Iako se među nama desio raskol koji više nikada neće moći naći svoje spajanje i iako je Dionis svojim djelima već odavno niska karika u mojim očima, ne mogu se pomiriti da činjenicom da bi na mene gledao kao na nemoralnu ženu kojoj ništa nije sveto, pa čak ni ovaj morbidni brak čijim koncima diriguje on. „Hvala ti što imaš takvo mišljenje o meni, ali svedimo sve dimo ovo na minimum. Razgovor ide u smjeru kojim ja ne želim koračati. Ponekad je predivan

55

osjećaj čuti od jednog neznanca riječi poput tvojih, t vojih, međutim koliko god one  jepe za uho, toliko mogu biti varljive za um. um. Poštuj moju odluku, molim bile li jepe te.“  Napravim pristojnu razdaljinu među nama, dok u njegovom očiglednom pogledu čitam jasnoću koju sam samo kod Dionis a vidjela. Jasno mi je da Fabric io cilja na moje češće prisustvo i na nešto što ja ne želim da mu dam. Čitam želju u njegovim očima koja ni najveću sveticu ne bi ostavila osta vila ravnodušnom. Fabricio zubima uhvati donju usnu, pa se potom nasmije kroz nos. „Ne shvatam zašto si još uvijek sa njim, kada je sv ima vidljivo koliko si nesretna? Zašto se mučiš sa običnim švalerom koji na tebe uopšte ne obraća

pažnju? Vaš brak je obična farsa, Kjara. Paravan koji nešto skriva.“ Stisnem dlanove u pesnice zbog vatre koja je došla od ovih riječi. Ni u snu ne bih nekom strancu priznala razloge zbog kojih Dionis i ja živimo u braku poput običnih stranaca. To ne bih priznala ni nekome bližnjem, a svi moji bližnji su kilometrima daleko od mene. „Nemoj brinuti moje brige, Fabricio. Istina je da smo Dionis i ja puni netrpeljivosti jedno prema drug om, ali to i dalje ne mijenja činjenicu da ja nosim njegovo prezime i da sam udata žena.   I sada bih stvarno trebala krenuti dalje, a ti bi se trebao vratiti na posao. Dionis ne voli kada mu

zaposleni zabušavaju.“ „Svakako gospođo Kjara. Poštovat ću vašu od luku.“ Klimne ozbiljnog lica, ali jedan sitni mišić na njegovom obrazu odaje kako se nije nadao ovakvom ishodu situacije.

Uzvratim klimanjem, pa se okrenem od njega. Krenem lagano koračati, ali iduće riječi učine da ispustim sav vazduh iz svojih pluća, pot om da isti drhtavo i halapljivo udahnem.

„Poštovat ću vašu odluku do onog momenta kada me sami odlučite potražiti. A to će se, sa obzirom na dane i noći koje samotnjački provodite, desiti jako brzo. Ugodnu šetnju vam želim.“ Dođavola, toliko je siguran u sebe i u moje postupke, da je već odlučio kakav će nastavak imati ovo naše „druženje“ . Ubrzam korak pometena njegovim skorim prisustvom, i dok moj hod postepeno prelazi u trčanje, po glavi mi se zavrti misao koja me još više ostavi zbunjenom. Otkud će Fabri cio znati da ja samotnjački provodim svoje dane i noći?!

56

Kako je ovako brzo pročitao moju nesretnost a jedva da smo deset minuta proveli u razgovoru, koji je bio potpuno neprikladan?

Svakim pređenim metrom zalazim sve dublje i dublje u šumu, koja spremno čeka upiti u sebe bol jedne slomljene duše željne one ljubavi koju je nekada imala.

Ali ne sa istim čovjekom.  Jer ponovno uništenje od iste osobe ne bih mogla preživjeti, sve i da me svaki idući tuđi dodir zaboli kao nova rana ...

57

 Prošlost.

Postao sam loš. Posijao sam samo zlo duboko u sebi, koje se svakim danom obilno

hranilo mojom neutaženom boli, koju ni mjesecima kasnije nisam uspio nadvladati.

Napravio sam od sebe sve ono što sam se zakleo da neću učiniti. Starog sebe sam zatvorio u kavez, zaključao sam vrata hiljadama katanaca a svaki od tih katanaca predstavlja po jedan detalj one noći. Sve i da hoću, ne mogu ih otključati. Osjećaj   izdaje koja mi po tijelu i dalje ostavlja jebene tamne ožiljke, dovoljan je podsjetnik da je vjerovati u nekoga jačinom koja ne ostavlja ni najmanje kolebanje, ravno gubitku vida. Voljeti ženu je najotrovniji raj koji te svojom ubitačnošću baca u žedne ra lje pakla. Danas se ženim. Danas će Kjara ponijeti teret prezimena Denaro, pod čijom težinom će se saviti poput grana oronule vrbe. Danas je dan kada će uistinu spoznati da ja nisam ništa drugačiji od svog bezosjećajnog oca o ca koji se nikada u životu nije libio učiniti nešto što će ga pogurati prema naprijed. Kažem naprijed, jer on ne grabi ka cilju. Za njega cilj ne postoji. On hrli ka beskonačnosti čijom usputnošću kupi dragocijenosti koje su mu od koristi. A za života ih se nakupio i previše. Postao sam loš. Postajem baš kao on koji posljednjih mjeseci puca od ponosa jer je svog  jedinca uspio preobratiti na svoju stranu. Onu hladnu stranu koja u sebi ne

nosi ni gram topline. Onu stranu od koje se krv u žilama smrzava a okolini

58

se prodaje slika nedodirljivosti za koju bi mnogi prodali sebe samo da osjete to stanje. Izgleda da sam i ja sam sebe prodao.

Ili je to učinila Kjara koja me je jednim potezom gurnula prema posrnuću i to onda kada sam davao najslabiji otpor... Pred masivnim ogledalom poravnavam svilenu crnu kravatu na kojoj ne

postoji nijedan nabor. Prelazim dlanom preko nje ispravljajući krivine koje nisu tu, otklanjajući nevidljive trunčiće kojima sam sebe zavaravam. Zavaravam se nepostojećim sitnicama samo kako ne bih mislio na ono što ću napraviti. Činim sve da izbacim iz glave činjenicu da ću učiniti da Kjara u mene više ne gleda kao u svog Boga. Jer njenog Dia više nema. Sada je tu onaj đavo koji je jedva čekao isplivati na površinu prividne dobrote ... kao da u ogledalu gledam drugu osobu. A zapravo sam oduvijek bio ovakav, samo

što sam se vješto pretvarao i premazivao slojevima laži samo kako ne bih pravog Denara pustio da drži glavnu riječ. Bilo je samo pitanje vremena kada ću puknuti. Bilo je pitanje vremena kada ću se raspasti. Bilo je pitanje vremena kada ću shvatiti čija krv teče mojim venama ... Odšetam prema prozoru koji se pruža polovinom zida od poda do stropa. Kroz prozirnu zavjesu posmatram dio dvorišta okićenog bijelim tilom koji se vijori na sve strane, posmatram bijele stolice na koje gosti već sjedaju, posmatram puteljak obrubljen bijelim orhidejama i raznobojnim

hortenzijama kroz koji ću proći sa Kjarom ruku pod ruku. Sve je tako veselo, lepršajuće, bezbrižno ... nestvarno. Pisak mobitela me prene iz stanja s tanja razmišljanja, što je dobro.  Jer mi nikako ne treba pretjerano razmišljanje o ovome što radim. To bi dovelo da sve otjeram u tri pizde materine, i odem što dalje odavde ostavljajući cijeli život za sobom.

Pokušala sam se iskrasti iz sobe, ali me tvoja sestra uhvatila na vratima. No, nema veze. Još samo malo pa ćemo zauvijek biti povezani, voljeni moj.. Ne trepćem dok gledam u poruku, ali mi se vid iz nekog odvratnog  jebenog razloga muti. Isključim Isključim mobitel jer jer više ne mogu gledati u ona slova slova koja mi lelulaju pred očima, a posebno više  ne mogu gledati u onu jednu riječ koju sam tako žedno upijao sa njenih usana.

59

Voljeni moj...

Umrtvljeno sjednem na krevet, zureći neodređeno ispred sebe. Čekam trenutak kada ću Kjaru načiniti svojom ženom, ali i svojim najvećim strancem... ***

Kjarina glava počiva na mom ramenu dok igramo naš prvi ples. Toliko

 još mogu da joj pružim pružim dok je ne otjeram od sebe. „Zašto šutiš sve vrijeme?“ Podigne glavu a zatim me opijeno pogleda. „Zašto ne bih šutio?“  Odgovorim joj ravnim glasom, gleda jući kako joj predivno izdajničko lice poprima drugu notu. Nije očekivala ovaj odgovor niti ovakvo moje ponašanje. Još mnogo toga ona ne očekuje od mene. „Ovo je naš dan, naše veče. Čudno mi je što se čitavo vrijeme ponašaš tako...“, slegne ramenima pogledavši u stranu , „odbo jno. Nešto se desilo?“ Ponovo me prikuje svojim ogromnim zelenim očima koje ne odaju nikakvu krivicu. „Da, desilo se.“ Kratko odgovorim, ne skidajući oči sa njenih.

„Dionis, mjesecima unazad se ponašaš čudno. Ne znam kako više da ti se obratim, kako da porazgovaram sa tobom. Ne želiš mi reći šta je u pitanju, a uporno pokazuješ da se nešto ipak desilo. Reci mi voljeni.“   Umilnim glasom govori, a zatim podigne rumene usne sa namjerom da me poljubi. Okrenem glavu od njenih usana, dopustivši joj da mi njima okrzne obraz.

Naježim se od mekoće i toplote koja iz nje dolazi, tijelo izdajnički zadrhti dokazujući mi da ma šta god da se desi, uvijek ću ovako reagovati na Kjaru. Prokletnica koja je pustila korjenje duboko ispod moje kože. Osjetim kako njeno tijelo na trenutak ustukne od mene, kao da i sama

shvata da je moja hladnoća dosegla onaj nivo koji govori da je sve bilo pretvaranje zarad nečijeg mira. Samo što ja neću osjetiti mir ... dopustit ću nemiru da se poput guje omota oko mene i ostavi svoj otrov da me truje do

kraja mog bijednog života. „Dopusti mi da te poljubim ...“, niskim glasom protkanim drhtavosti progovori, a tijelo mi se zategne pod teretom napetosti. Jako sklopim oči

60

kako ne bih pao na njeno nevino lice, a kada odlučim da sam u stanju koje je do kraja večeri umire. umire. pogledati je, izgovorim riječi koje „Mia Bella, imamo cijeli život pred sobom.“ Čak se i osmijehnem, jebo te. „Da imamo. Presretna sam Dionis. Hvala ti t i što si me učinio najsretnijom ženom na svijetu.“  Blistavo se nasmije, a zatim ponovo nasloni glavu na moje rame, tiho izgovarajući riječi od kojih se moji dlanovi jače stegnu oko njenih leđa. „Volim te...“ I tada sam znao da je to zadnji put kada ću čuti njeno volim te. Samo što ona to nije znala sve do onog momenta kada sam joj saopštio da je vrijeme da se iskrademo sa sopstvene svadbe, kojom sam nam oboma

stavio omču oko vrata. Nije znala da udiše posljednji vazduh ispunjen nama i onim što smo nekada bili.

Ali molio sam Boga da u sebi osjeti makar dio mog rasula i nemira u čijim se vodama još nisam uspio snaći ... i neću nikada.. ***

Sadašnjost 

Nekoliko trenutaka tišine ponovo biva prekinuto pucanjem kristala čije se oštre krhotine rasipaju po besprijekornom drvenom podu. Samo što razbijanjem svega što mi dođe pod ruku neće otkloniti osjećaj  koji se od prije nekoliko sati i dalje grčevito drži za mene i moje truhlo srce. Neću zaboraviti kako je njena koža klizila pod mojim dlanovima poput svile, kako su mi malene ruke čupale kosu a zatim grebale leđa, kako su me njene duge noge stezale u neprekidnoj strasti... Nemoguće je potisnuti slike njenih usana sa kojih su kapali bezbrojni jecaji, uzvikivanja moga imena a zatim dahtanje kada je bila blizu potpunog raspada...

Učiniti je tako slabom i nemoćnom u mojoj blizini hranilo je moj ego. Zavesti joj mozak učinilo me je da se osjećam jebenim klinjom koji gubi nevinost. Dodirivati je nakon što su prošle tri godine bez ikakvog fizičkog kontakta bilo je kao da svoje prljave ruke perem najslađim medom. I poželio

61

sam sve ponovo. I nju i sebe i ono što smo nekada zajedno gradili. Želim to i dalje. Iznova, iznova, iznova...

Htio sam da mi kaže da joj je žao, da je pogriješila ... htio sam opet čuti njeno volim te. Međutim onog trenutka kada se jutro razlilo po nama i otkrilo naša zapetljana tijela, sve što sam nijemo tražio od nje… nestalo je. Prekinulo se. Stalo.

 Još jedna čaša biva slomljena. s lomljena. Posmatram komadiće koji se razlijeću na sve strane i da ga jebem, kao da gledam svoje sopstveno srce kako puca. Njeni mirisi su još uvijek na meni. Košulja navučena b ez plana visi preko hlača, sako koji sam nemarno pokupio leži na podu, a cipele ... Nemam ih.

Negdje su ostale kao podsjetnik gdje sam proveo noć. Natjeram se ustati i uzeti novu čašu iz komode pune kristala, a kada to učinim shvatam koliko sam zapravo umoran. Umoran od života, od posla zbog kojeg ne znam da li ću živ dočekati svako iduće jutro. Umoran sam od ovog osjećaja izdaje koji me nije napustio od onog trenutka kada sam je vidio sa drugim, umoran od kuće koja me svojom hladnoćom tjera da i sam budem takav...

Trećina konjaka je popijena a još nije ni devet sati. Dospem sebi u okruglu čašu više od polovine žestine posmatrajući kako tamno smeđa tečnost pravi nemirne koncentrične krugove zahvaljujući ruci koja podrhtava. Ljut na sebe i u ovom momentu na cijeli jebeni svijet stisnem zube toliko jako da imam

osjećaj kako se njihovi korijeni zabadaju duboko u moj mozak. Koliko jako  je želim, isto toliko je svojim bijesom nastojim držati držati podalje od sebe. Jebena žena je moja prečica do potpunog ludila. Zaboga, više ne znam šta želim, a šta ne! Ludim od spoznaje da ću umrijeti ako ostavimo stvari da ovoj tački! Ludim jer znam da gubim sebe ako pređem preko njene prevare! Poželim je žestokim pićem protkanim slatkastim okusom izbaciti iz sebe, svog krvotoka, svo jih misli. Želim sprati njen opijajući miris sa svoje kože a dlanove lišiti svakog osjećaja nježnosti koju mi je sinoć obilno darovala. Ali onda mi se u misli ušunja njeno božanstveno lice, rumene izgrižene usnice i napola zatvorene oči zamućene požudom. Kao da i dalje osjetim njene nokte na svojoj koži kako se duboko zarivaju i koji govore o tome koliko smo dugo mučili sebe uskraćivanjem.

62

„Gospodine“, Monicina glava proviri iza odškrinutih vrata. Dođe mi da  je naglavačke izbacim van jer još uvijek nije zapamtila pišljivo pravilo kucanja. Njen pogled odluta prema razbijenim čašama a kada napokon shvati da bi trebala progovoriti nakon ovog nekulturnog ispada, pogleda u mene. „Imate gosta.“ „Ko god da je... zauzet sam. Izađi van.“  Mirno izgovorim. „Ali, gospodin Alessio je već tu. Šta da mu kažem?“   Otvori vrata u

potpunosti otkrivajući mi njeno zgodno tijelo prekriveno tamnoplavom uniformom. Ona ne odustaje od toga da mi nijemo nudi sebe na svakom koraku, a meni je pun kurac sranja koja mi vise nad glavom.

„Pokušaj na njemu izvesti to suptilno zavođenje, možda ti i pođe za rukom. A mene ostavi na miru. I ti i svi ostali. “ Njeno blijedo lice poprimi  jarko crvenu nijansu, a oči joj bljesnu sjajem koji sam toliko puta vidio kod Kjare nakon što je spoznala koliki sam gad. „I idući put kucaj, Monica.“ Oštro dodam primjetivši kako joj se tijelo trznulo na zvuk mog glasa. „Oprostite na mojoj nesmotrenosti. “ Krene unazad međutim naleti na

plećatog Alessia koji iskoristi priliku da je pridrži za ramena. Ona ispusti tiho „oh“ i okrene se prema njemu, a lisica je zabljesne osmijehom koji jasno odaje kakve misli mu se vrte po glavi. Pri tome ne mislim samo na onu na

njegovim ramenima. Nakon što Monica konačno ode, bivam prepušten Alessievom jebavanju u mozak. Naravno da je šupak jedva dočekao podjebavati me, ništa manje nisam ni očekivao od njega. „Opa, vidi ti to! “ Uzvikne pobjedonosno kada pogledom skenira ugao gdje leže rasuti komadići kristala. Odjednom osjetim neku nelagodu znajući da će ubrzo pogled svrnuti na mene. „Razbacivanje u velikom Denaro stilu. Jebeš Berluskonija i ostalu ekipu.“ Izgovori kroz osmijeh, a zatim se okrene prema meni. „A jebeš i beskućnika naspram tebe.“   A onda prasne u gromoglasan smijeh. „Čovječe Božiji, šta ti se desilo? Izgledaš kao govno.“  I dalje se cereka

dok sigurnim korakom korača prema dvosjedu koji se nalazi preko puta stola za kojim sjedim, a zati m se ležerno izvali na smeđu kožu, vrhovima

63

prstiju brišući suze od smijeha. Šupak drami! Naravno da drami, jer mu ja ne vidim nijednu suzu!

„Baš si mi bio potreban ti da mi kažeš kako izgledam. Alessio, zaista nisam raspoložen za tvoje konstatacije.“  Izgovorim dok mjerkam praznu čašu na stolu. Mislim da mi je za jutros i te kako dosta alkohola, a to isto kaže i moj prazan želudac koji svom snagom negoduje na jutarnje terorisanje od strane mene.

„Hoćeš?“ Ponudim cerekajuću budalu ispred sebe, međutim on odmahne glavom.

„Došao sam na doručak kod svog najboljeg prijatelja, za piće je isuviše rano“, potapša se po ravnom stomaku dočaravajući svoje riječi. Dohvatim fiksni sa stola birajući liniju koja će me direktno spojiti sa kuhinjom a nakon što se neko od osoblja kuhinje javi, kažem joj da pripremi doručak za troje. Ponovo ću vidjeti Kjaru, čiji me lik nanovo baca u jebenu sredinu mojih misli.

Gurnem čašu i flašu u stranu, pa lice zarijem u svoje grube dlanove. Glava mi se raspada, pucam po šavovima, cijelo ti jelo kao da mi je pregazio voz, a još na sve to nemam blagu ideju kako da se s e ponašam u njenoj blizin i. Da li da je povrijedim svojom grubošću pokazujući joj kako je seks od sinoć bio samo to, ili da je iznenadim Dionisom kojeg je nekada očarano gledala ? „Ozbiljno stari, koji klinac ti se desio? Sinoć si bio koliko toliko normalan, a pogledaj se sad. Kao živi ž ivi mrtvac si. Kao da si deset godina stariji.“  Alessio me ozbiljno upita, međutim sjaj njegovih očiju mi govori da naslućuje o drži kome se radi. Gorko se osmi jehnem, jer nije tajna da je Kjara ta koja me drži na nevidljivim uzdama. Ali ona to ne zna...

„Bio sam sinoć sa njom. Kad sam se vratio iz Inferna, vidio sam je da me čeka. Kao i uvijek dotad. Ovaj put joj nisam prikazao sebe onakvim kakvim sam joj se prikazivao želeći da joj se osvetim, već sam joj se u potpunosti ogolio. Ne znam... valjda me ponijela želja za njom ili za onim što smo imali.“ Govorim bez ikakvog reda riječi, znajući da će moj prijatelj shvatiti o čemu pričam. „Pa to je odlično!  Nema boljeg pomirenja od pomirbenog seksa. “ Alessio sav radostan izjavi.

64

„Nismo se pomirili, dođavola! Niti ćemo se pomiriti! Desilo se i ja ... ne znam više šta da mislim, jebote! Kao da me je bacila u lonac ključale vode  a po glavi mi sipa hladnu! “ Frustriran podignem ruke u vazduh, osjetivši kako mi je ove netrepeljivosti koja vlada između mene i Kjare preko glave. „Poslije jebanja nema kajanja. Ponašaš se kao žena koja bi da se jebe a da  joj ne uđe. Daj stari s tari moj, prestani biti takav idiot i preba ci je preko ramena, zatvori u sobu i nadoknadite sve što ste propustili. Samo bez veze mučite  jedno drugo.“ Uvjeravajućim tonom nanovo pokušava doprijeti do mene, a ni sam nije svjestan da je Kjarina prevara bila samo početak našeg kraja. Sve ostalo što se desilo... „ Jebi se.“ Ustanem pa pokupim sako sa poda. „Hvala Bogu, toga mi ne nedostaje. Međutim, mislio sam da ćeš kada prekineš apstinenciju biti malo, šta znam ... srdačniji, raspoloženiji. Ti si gori,  jebote.“ Ne izdržim već se nasmijem budali koja n e prestaje izvoditi neke svoje zaključke. Istina je da mi je raspoloženje tmurno, ali tijelo je spremno za nove runde...

„Idem da se dovedem u red, a ti t i idi u trpezariju, ili ostani tu. Ubrzo ćemo da jedemo.“ „A ne, ja idem da potražim Monicu. Možda joj zatreba moja pomoć.“ Ustane zaglađujući sivi sako kao i kragnu bijele košulje, dok mu se licem ocrtava blesavi cerek.

„Pazi šta radiš. Ako hoćeš nešto sa njom, vodi je svojoj kući.“ Na moje riječi Alessio mi samo namigne i ispari se iz radne sobe u roku od sekunde, usput doviknuvši da naš razgovor nije gotov. Natjeram se upristojiti svoje pomalo teturave korake, ne želeći davati lošu sliku zaposlenima u kući, mada ne vjerujem kako bi me neko i mogao vidjeti jer nikome nije dozvoljeno pretjerano motanje po ku ći. I to me podsjeti da od sinoć nisam imao priliku razgovarati sa Alessandrom koji mi po svemu sudeći želi reći nešto važno. Međutim sada mi ništa nije toliko važno osim vrelog tuša i vraćanja u život koji je odlučio pomrsiti mi sve konce koje sam čvrsto držao u rukama. Uspinjem se uz stepenice preskačući po tri, odjednom začuvši Alessiov grlen smijeh kako svojim vibracijama razbija mrtvačku tišinu vile.

65

Produžim dalje niz hodnik trudeći se ne pogledati u vrata koja mi je Kjara sinoć otvorila. Ali nije mi  otvorila vrata samo svoje sobe. Usudim se pomisliti na to kako mi je tim činom otvorila još jedna vrata koja je prije tri godine čvrsto zalupila ispred mog lica koje je odavalo jedino prezir i gađenje. Njeno srce...

A šta je sa mojim? Pola sata kasnije na sebe navlačim sako boje mrkog uglja ispod kojeg

izviruje ista takva košulja. Srebrni lanac zajedno sa pločicama sakrijem košuljom, provučem ruke kroz vlažnu kosu pa krenem prema trpezariji gdje me čeka Alessio. Putem pozovem Alessandra da me čeka u mojoj   radnoj sobi za sat vremena, a kada to obavim spremim mobitel u džep spreman na to da se konačno suočim sa Kjarom i njenim očima koje će mi bez ikakve sumnje otkriti kolike su posljedice naše sinoćne razuzdanosti. Predivne razuzdanosti koju bih nastavio po navljati do kraja života. Samo sa njom. Pa izgleda da moja spremnost i nije na tako zavidnom nivou, jer Kjara upravo ulazi na ulazna vrata zadihana i oznojena. Tijelo mi se stegne pod

sjećanjem nje i njenih orošenih leđa po kojima sam dlanovima ispisivao našu budućnost. Gledajući je ovako nevinu, kako pomno raskopčava duksericu ispod koje izviruje bijeli grudnjak, kako skida kapuljaču sa glave otkrivajući divlju punđu, zapitam se da li bih mogao preći preko njene prevare? Da li je budalasti Alessio u pravu što se nas tiče? Da li sam ja u pravu? Ili je ipak ona? Milion prepreka smo sami natovarili na naš put, međusobno se izvrijeđali do krvi, psovali jedno drugo dok nam glasa nije ponestalo... svega  je previše. „Jesi li već doručkovao?“   Stvori se ispred mene, svojim stavom ne otkrivajući šta joj se vrzma po glavi. „Ne, Alessio je već za stolom. Red je da mu se pridružimo.“  Odgovorim tonom koji i obično koristim kada je ona u pitanju. Bez emocija… čista ravnina.

„Oh, Alessio je tu? Naravno da ćemo mu se pridruž iti. Dugo ga nisam vidjela.“ Rumeno lice joj se izvije u iskreni osmijeh, a mene po sredini grudi pecne njeno oduševljenje. Smiri se divljače, Alessio ti je brat.

66

Ali i Kjara ti je supruga.

„Idem da se istuširam, brzo ću.“ Zaobiđe me ali je ja uhvatim za r uku prije nego se žurno udalji od mene. „Kjara, moramo da razgovaramo.“ Lice joj biva obliveno jačim rumenilom, a disanje joj se produbi. Nije imuna, što je dobro. Jebeno odlično. „Da znam. I ja želim razgovarati sa tobom. Ali kasnije. Sada imamo gosta. Dozvoli mi ...“, očima pokaže prema stepenicama, a ja je nevoljko pustim. Kao da je jedva dočekala o trgnuti se od moga dodira pohita prema stepenicama a ja ne mogu izdržati a da ne pogledam za njom. Guza joj se trese dok trči prema gore, a meni se sva krv salije sal ije u međunožje koje je ostalo željno nje i njene vreline. Popravim sako, pa se okrenem prema vratima koja vode u trpezariju...

67

Ne znam koliko dugo sam nakon tuširanja ostala u sobi. Deset, dvadeset minuta ili mnogo više. Z nam da se doimam nepristojnom osobom ispred Alessia, Dionisovog prijatelja, međutim u svojim rukama držim podsjetnik koji me je vratio tri godine unazad. Ne znam kako sam se samo usudila vratiti suludu nadu sebi i svom umrtvljenom srcu?! Kako sam smjela pomisliti na to da mogu preći preko Dionisovog trnja koji i dalje na sebi nosi tragove sasušene krvi? Njegove, moje, Vittove ... Vittorio.

Moj najbolji prijatelj koji mi je pred očima ubijen. Moj brat kojeg sam kao mala oduvijek željela imati. Da me čuva od nemilosrdnika, da me štiti od dječaka koji su mi nudili slatkorječivost, da mi svojim zagrljajem odagna svaku brigu. I dok gledam u sliku protkanu oštrim kvržicama vremena i proticanja istog, dok mokra kap klizi preko njegovog nasmijanog lica i majice isprljane igrom, dok gledam svoje malo osmogodišnje tijelo kako mu se pokušava popeti na leđa ... prokunem sebe jer ga nisam mogla zaštititi od

Dionisa. Čupam ovo srce iz grudi koje i nakon svega zadrhti na sami Dionisov dodir, oživljavam sjećanja na onaj dan k ada sam kroz vrisak nevjerice i bola gledala kako se crvena krv razliježe Vittovim prsima. U grudima me počne jako stezati, od sputavanog jecaja tupa t upa bol me guta i uzima sebi a ja drhtavim i mršavim prstima počnem brisati suze sa slike kako je ne bih uništila. Jer to je sve što mi je ostalo od mog prijatelja. Vittorio je bio dobar dječak. Ali to se sve okrenulo onda kada mu je otac ota c alkoholičar pronađen mrtav u njihovom kvartu. Srce mu je na sred ulice otkazalo, a nikoga u to doba nije bilo vani da mu pomogne. Vitto je bio

primoran brinuti se za psihički nestabilnu majku, koja je već bila digla ruke i od sebe i od svog sina. A nakon nekog vremena u potpunosti ih je digla

68

time što je otišla uz obećanje da će se vratiti čim prije bude mogla. Samo što se poslije toga nikada nije vratila.

Sliku vratim u ladicu gdje je odavno ležala skrivena od živih očiju, pa se zaputim u toalet sa namjerom da umijem crveno lice. Ispljuskam se hladnom

vodom, obrišem lice peškirom pa se vratim u sobu. Nanesem malo korektora ispod očiju i malo kamenog pudera na crveni nos, duboko udahnem svjesna toga da koliko god se jako opirala Dionisu, srce će me još jače nanovo izdati nadom, koja na kraju uvijek donese prokletstvo grubog razočarenja. A tako bih voljela da ne osjećam ništa. Ni tupu, razarajuću bol, ni haos emocija u glavi i srcu, ni razočarenje kojim se svakim danom podsjećam da moram otići od Dionisa kako bih svom životu dala novi dah.  Jer ko je ikada izvojevao bitku naspram ravnodušnosti? Ko je ikada bio toliko jak uzvisiti ravn odušnost iznad svih drugih emocija? ***

U kraljevskoj trpezariji zateknem Alessia i Dionisa u dubokom

razgovoru. Stoje mi okrenuti leđima obojica sa rukama u džepovima hlača, dok kroz jedan od prozora gledaju u neodređenu tačku vani. Nakašljem se što privuče njihovu pažnju. Alessio se široko osmijehne kada me ugleda, a  ja postanem svjesna trnaca koji zaplešu mojim tijelom kada pogled nakratko sudarim sa Dionisovim. Kao noć crn pogled probija se kroz moju kožu, a svojim crnilom me pomiluje, omekšava, na govara... tjera na ivicu toga da se zapitam koliko je njegova zloba dobra po mene? „Alessio.“ Nasmijano izgovorim a on se u nekoliko koraka nađe ispred

mene i privuče me u snažan neočekivani zagrljaj. Zatečena njegovim pristupom, nespretno mu uzvratim a on me svojim riječima izgovorenim tiho na uho, udari u samu srž bola. „Biće sve u redu.“  Odmakne se od mene sa istim osmijehom na licu, pa me povede do stolice na kojoj inače ne sjedim. Smjesti me tik uz Dionisa koji sjedi na početku, a on se smjesti do mene .

69

„Kako mi je drago što te ponovo vidim, Kjara. Zar je moguće da jedna žena može ovako predivno izgledati?“ Ne odolim a da se ne nasmijem šarmantnom Alessiu, koji siguran u sebe i u svoje riječi niti najmanje ne reaguje na čujno prodorno disanje sa moje lijeve strane.

„I meni je drago što tebe t ebe vidim. Prošlo je jako dugo od našeg naš eg posljednjeg susreta.“ Odgovorim. „Prijem kod Santorovih prije godinu i malo jače.“   Klimnem glavom potvrđujući njegove riječi. U tom počnemo sa doručkom, povremeno ispitujući jedno d rugo. Ne promiče mi Dionisova šutnja i natmurenost, ali to t o je ništa u usporedbi koliko  jak uticaj na mene ostavlja njegova pojava, aura i samo njegovo griješno tijelo.

„Zašto nekada ne dođeš sa Dio nisom u moj klub Inferno ? Makar više ne bi sjedio tamo kao neki mrzovoljni starac. “ Zaustim da kažem da sam ja u infernu već odavno, ali pažnju mi privuku riječi „ mrzovoljni starac“. „Teško da tamo neko može biti mrzovoljan. Riječ griješan mi više odgovara. Za Inferno su stvoreni upravo takvi ljudi. Griješni.“ Kažem više nego što sam namjeravala, a Alessio zabavljeno nadigne svoje guste crne obrve. „Onda sam ja tvorac samog pakla.“ Alessio izjavi, a ja uhvatim pogled koji usmjeri na Dionisa i njegovo jedva primjetno skupljanje usana. To me na trenutak zbuni, međuti m tada ugledam Monicu koja dolazi pitati da li

nam je još nešto potrebno. Kada Alessio kaže da mu je potrebno malo njene pažnje, ona se jedva primjetno zarumeni i na trenutak pogleda u Dionisa. Uredno presavijem ubrus kako ne bih mislila da pogled kojim je pogledala

Dionisa, a kada to učinim uz izvinjenje ustanem od stola. Alessio ustane za mnom rekavši kako bi trebao krenuti, a zatim ustane i Dionis, sporo, kao da se oko nečega premišlja. U idućoj minuti shvatim šta je u pitanju, i nađem se kako mi preko s rca pređe trnac nečega neodređenog. „Monica, dugujem ti izvinjenje.“ Dionis se nikada nikome ne izvinjava. „ Jutros sam se ponio grubo prema prema tebi.“

70

Nikada nikome ne nudi objašnjenje. „Istresao sam se na pogrešnoj osobi os obi zbog svojih privatnih problema.“ Nikada se nikome ne pravda.

„Uputio sam ti riječi koje su za jednu mladu ženu kao što si ti, isuviše grube.“ Ma neka ide dođavola! Kao da nije svjestan njene potrebe da ga ima! „Nema potrebe za izvinjenjem, gospodine. Idući put ću se ponijeti pristojnije. Ja sam ta koja se vama treba izviniti. “ Riječi su joj dvosmislene. Sa namjerom. Očiglednom namjerom. Odlučim ostati tiho. Ne trebam osjećati ovoliko bijes a. I taman kada pomislim kako se neke stvari mogu promijeniti na bolje, bivam srozana kao i uvijek dosad.

Od mene nikada nije tražio izvinjenje. Nikada nije izrazio žal ža l što se u ove tri godine a i prije vjenčanja, prema meni nebrojeno mnogo puta ponio grubo i loše. Nikada mi nije ponudio objašnjenje. Nikada nije htio saslušati ono što sam imala da mu kažem. Nikada se nije opravdao. A ponajviše od svega, nikada nije imao obzira prema mojim mladim godinama. Sve je radio sa namjerom da ostavi ožiljak na meni čiju ću svježinu doživotno lizati. Monici se izvinjava zbog grubih riječi jer je ona mlada žena koja ih ne zaslužuje. A on je moju mladost zatrovao svojom zlobom...

Odsutno se pozdravljam sa Alessiom u čijim nestvarnim zelenim očima čitam sve ono što i sama osjetim. Nijemo me podržava i moli da istrajem. Samo ne znam zarad čega trebam istrajati. Dionis od lazi sa njim vani kako bi ga ispratio, Monica rasprema stol, a ja stojim na istom mjestu kao žena koja je izgubila vjeru koja joj je na kapaljku dolazila. Polako se osvrnem promatrajući ovo gnijezdo hladnoće i prezira. Ko sam ja u  stvari? Ko je Kjara Denaro? Šta ja ovdje imam? Koga imam?  Ja sam niko.

Ništa nemam. Nikoga nemam...

 Ja sam žena bez života. Brod bez luke.

More čije se kopno ne nazire.

71

Kada čujem motor auta kako se udaljava a nedugo potom ulazna vrata kako se snažno zatvaraju, za tvaraju, krenem prema predvorju. „Imaš li vremena? Želim da razgovaram sa tobom.“  Upitam ga iako ne znam ni šta bih mu zapravo tim razgovorom rekla. Da ga želim, da ga trebam, da me ostavi na miru, da me prestane zavaravati pogledima koje mi  je nekada davno upućivao... „Naravno Kjara. Moramo razgovarati. I sama si svjesna da su stvari od sinoć drugačije među nama. O ostalom možemo u mojoj radnoj sobi.“  Bijes

se krene uspinjati od mojih nožnih prstiju pa sve do mozga. Kako mu polazi za rukom biti tako hladan i bez ikakve emocije u glasu, očima, riječima?! „ Jebote, kao da ugovaraš posao!“ Prasnem na njega, šireći ruke bijesno zatim dopuštajući da uda re od moje butine kada ih spustim. „Znaš šta, zaboravi! S tobom ne vrijedi ni razgovarati!“  Okrenem se od njega, nesigurna činim li pravu stvar. Užasavajuće je biti svjestan svojih nesigurnosti i svoje zbunjenosti u trenucima kada ne znaš imaš li ikakvog izlaza ka boljem.

„Dosta više! Dosta Kjara! Hoćeš da na sred predvorja razglabamo o tome kako sam je seks sinoć bio dobar?! Ili hoćeš da to napravimo nasamo? Nisi dijete, zato prestani da se ponašaš kao jedno! Tvojih ispada mi je puna kapa!“ Mislim da se cijela kuća ori od njegove vike. Zabezeknuto gledam u crveno lice i vrat koji poprima istu takvu boju.

„Ne deri se, Dionis. Ne ponašaj se kao ludak, već kao normalan čovjek.“ Ciknem kada se u dva koraka nađe ispred mene i svo jim opojnim opojnim vrelim dahom zaškaklja moje čelo. Obje nadlaktice mi ščepa svojim rukama, niskim glasom punim suzdržanosti potre se me do temelja. „Zar ne znaš da ja nikada nisam bio normalan? Da si me ti napravila ludakom? Zbog tebe gubim razum, Kjara, i nemaš pojma koliko te zbog toga prezirem...“, stisak na nadlakticama popusti. Tu ostaje samo nježni dodir koji otklanja svaku bol od malo prije. Međutim riječi su te koje čine da mi bol konstantno vraća. „Ti si mene napravio sjenom. Zar ti nije žao svega što si uništio? Zar te ne grize savjest zbog prošlosti? Kako uopšte možeš biti u mojoj blizini, dodirujući me rukama kojima si oduzeo nečiji život? Kako si imao hrabrosti milovati me tim dlanovima nakon što si me njima najgore izdao?“

72

Prošaputam, dopuštajući sebi da se ogolim pred njim bez ikakve zadrške. Želim da mi kaže zašto mi toliko ne vjeruje? Zašto uprkos svim mojim istinitim riječima kojima sam ga toliko puta molila ... zašto je povjerovao u sve one neistine koje su kružile o meni. „Tada sam sve mogao, a sada ne bih mogao ništa od toga. Kjara, želim te. U svom ovom ludilu kroz koje prolazimo oboje, želim te. Zakopajmo prošlost. Živimo sadašnjost. Izgradimo budućnost. Samo kaži da želiš. Sve uništeno ću popraviti, sve ću ti objasni ti. Samo reci da želiš sve ponovo… “ Ostanem bez daha. Mozak prestaje sa radom, dok se ruke grčevito stežu u pesnice. Možda bih i ja željela da počnemo živjeti sadašnjost, ali kako kada me sputavaju okovi prošlosti, koji su mi se već odavno urezali u kožu… kako kada još uvijek prolazim kroz bol koju mi je on izazvao? „ Ja... teško je, Dionis. Kako možeš popraviti sve?“ Pogledam u crne oči iz kojih naviru stare emocije. Počinju me plašiti jer sam već jednom cijelu sebe dala. On nije. I ne vjerujem da će ikada moći. „Ti si ubica.“ Izgovorivši ono što između nas stoji poput jezera mrkle dubine, učinim da u potpunosti izgub im njegov dodir. Da li da likujem ili da to likovanje zalijem suzama?

„Ne poričem to.“ Potvrdi sa strahovito hladnom mirnoćom. I na tome sve ostane. Ne usuđujem se progovoriti a njemu njegov ponos ne dopušta bilo šta reći nakon priznanja. „Gospodine, zvali ste me.“  Alessandrov glas dopre iz daljine. Dionis stisne vilicu a zatim i svoje predivne hladnokrvne oči, jer zna da ćemo teško moći ponoviti trenutak kao što je bio ovaj. „Sačekaj me u radnoj sobi.“ Alessandro se nečujno udalji. „Razmisli o ovome što sa m ti rekao. Moram da razgovaram sa Alessandrom, a kada to obavim otići ćemo negdje skupa.“   Duboko udahnem, pitajući se da li sam toliko skrenula sa pameti pa sa njim ovako mirno razgovaram. Šta ovaj čovjek ima u sebi se bi što me pravi divljom lavicom, a trenutak kasnije pitomom mačkom? „U redu.“ Pristanem izdahnuvši riječ, a njegovi grubi prsti blago pomiluju moj obraz. Uz obećanje koje mi je da pogledom udalji se od mene i ostavi me da presabiram kako ovaj raskol među nama popraviti ...

73

***

Okrutno je gledati kako čovjek koga ste voljeli postaje sve ono što

prezirete. Kako smo od našeg zanesenog početka postali stranci zaglavljeni u braku koji nam ništa dobro ne donosi. Postadoh ptica otrgnutih krila, zarobljena u Dionisovom kavezu prezira. Okovana suzama i bolom, išibana prevarom i izdajom.

Ponekad kada se sjetim našeg ludog početka, a poslije one lude i nadasve uzbudljive igrice kojom smo se jedno drugom približavali, nasmijem se. Jer  je bilo lijepo, mladalački napeto, ljudski strasno. Govorio bi mi da živi z a mene, a ja da dišem za njega. Nekada smo jedno drugom bili sve, a danas smo ništa. Opet me je izigrao. Opet je ostavio ovo presahlo srce da se nada, a nada postaje pogubna za mene. Na usnama mi je slatkasti okus crnog vina, dok u ruci vrtim preostali sadržaj. Vino se elegantno kotrlja čašom, mjestimice praveći veće okrete. Kao

moji osjećaji koji nalikuju najvećoj buri.  Jer me je opet izigrao... izigrao...

„Gdje si večeras?“ Prošaputam sama za sebe, dok kroz prozor raskošnog salona promatram mrklu noć. Nakon razgovora sa Alessandrom otišao je. Ne znam šta se desilo sa njegovim obećanjima od prije nekoliko sati, ne znam koji vjetar ga je ponovo okrenuo protiv mene. Samo znam da ga cijeli Božiji dan nema, a ja sam ga budala čekala... I prije nego shvatim šta radim, ra dim, na mom uhu zapišti zvuk pozivanja. „Halo.“ To je sve što je potrebno da me vrati u stanje dubljeg očaja koji nisam spremna priznati sebi. Njegov glas.

Vodim mentalnu borbu, šta zaboga da mu kažem kada sam ga ovako nepromišljeno nazvala. Zašto ponižava m sebe kada on to dovoljno dobro radi za oboje?

74

„Kjara...“ Moje ime biva hrapavo izgovoreno. Puštam tišinu da priča umjesto mene. Da li se i on bori sam sa sobom? Da li i njega opija ova moja

šutnja kao što mene opija njegova? Bilo je dovoljno da samo nast avi šutjeti, da bi mi ubrzao rad istrošenog srca.

Ali zalazim preduboko u ovo blato. Ne zaslužujem ovo. „Znaš li na kraju uvijek odu oni bez kojih se može?“ Ne progovara. Vibrirajući bas odzvanja mi uhom, što me potakne da ispoljim sve svoje razočarenje. „I tvoje će ime jednoga dana otići sa vjetrom, baš kao i moje. Tada nas neće biti. Baš kao što nas nema ni sada.“ „Bježiš od onoga što si napravio. Bježiš jer znaš da si pogriješio. Hoćeš li moći pobjeći od sudbine kada te ščepa za vrat?“ Odložim čašu na omanji stolić, spremna prekinuti vezu, kada mi životinjski urlik zapara uši. „KUJO LAŽLJIVA!!!“ Očekivane suze jurnu mi niz obraze, baš kao što i ja trčećim korakom  jurnem u svoju sobu. Telefon bacim što dalje od sebe, tupi zvuk odzvoni u daljini a moje uši prijete prokrvariti od onoga što ih je povrijedilo. Uletim u sobu, zaključam vrata, bijesno navučem zavjese i stopim se sa mrakom koji vlada. Mrak je i u meni. On je krivac za to.

On je krivac što ga mrzim. Čak i onda kada ne mogu priznati da zapravo još uvijek volim... Bacim se na krevet prekasno osjetivši da sam na nešto legla. Rukom napipam lampu pored kreveta pa kada je upalim ugledam slijepljenu ružu i uz nju poruku ispisanu na bijelom papiru. Srce mi ponovo osvetnički zalupa ...

75

 Prošlost 

„Dionis...“ Kjara me tiho zazove. Njen glas učini da mojom kožom zaurla na milione trnaca koji me preklinju da ne uništavam do kraja naše živote. Naježena koža me ponovo odaje, ali to i nije ništa čudno. Ovoj ženi pored mene sam dao ono što nikada nikome nisam. Ljubav, sreću, sebe. Ali ljubav će se pretvoriti u mržnju, sreća u želju za poravnanjem a ja ...  ja ću Kjari postati obični stranac. Kao oni ljudi koji prolaze gradom pored tebe ne primjećujući te. Sudare se sa tobom, očeš u se o tebe namjerno ili ne, okrznu te pogledom neshvatljive netrpeljivosti i nastave dalje. Kao da te nema tu. Kao da nas nema tu. „Molim?“ Odvratim joj ne sklanjajući pogled sa laptopa u mom krilu. „Možeš li na trenutak zaboraviti na posao? Ignorišeš me sve vrijeme. Šta se, zaboga, dešava?“  Glas joj drhti. Kao da se boji povisiti ga jer bi u tom

slučaju prepukao. Volio bih čuti kako joj glas puca, iako bi to pucanje bila tek jedna napuknuta linija na staklu koje sa s amo što nije doživjelo svoj konačni raspad. Staklu koje mi iznad glave visi...

„Dešava se to Kjara, da moram završiti posao kako bi ti mogla da uživaš u novostečenom bogatstvu. Sama ta haljina na tebi bi mogla nahraniti hiljadu ljudi.“ Otrovan sam. Otrov mi u vidu riječi kapa iz usta. Prosi pa se po nama, truje nas prezirom koji će kasnije eskalirati svom snagom. Odmiče

76

se od mene. Čak iako ne gledam u nju, osjetim šta čini. Povlači se skroz do vrata automobila koji poskakuje na djelimičnom makadamu. „Nikada ništa nisam tražila od tebe niti sam prihvatila sve što si mi nudio. Nisam ti ni ovu haljinu tražila, već si ti taj koji ju je mjesecima unaprijed kupio i samo rekao „izvoli“. Ni slučajno da nisi pomislio kako mi  je tvoj novac važniji od tebe. Ni slučajno, Dionis. Ja sam se udala za čovjek a koga volim a ne za tvoje bogatstvo. “ Riječi joj poprimaju oštrinu koju sam i očekivao, jer je to Kjara. Ponosna, tvrdoglava, licemjerna Kjara. Podsmijehnem se. Namjerno to činim glasno, što ona primjeti. „Poznajem te bolje nego što misliš, mia bella. Kao da ti nije drago što si se izvukla iz one bijede za koju znam da je mrziš iz dna duše. Kao da ne pucaš od ponosa jer si ponijela prezime o kojem cijela Italija bruji.“  Mirno odgovorim, gledajući u sve mejlove koje sam primio a ni na jedan nisam odgovorio. Mozak mi je mjesecima unazad tup. Ne mogu se skoncentrisati,

ne mogu normalno razmišljati, ne mogu zaboraviti prevaru koju sam svojim očima vidio a koja mi i dalje udara u glavu kao najteži čekić. Možda je sve ovo rezultat moje ludosti kojoj ne vidim kraj. Naprotiv, vidim samo dublji ambis koji me usisava u sebe. Koji mi isisava ovo malo života ... „Ne mogu da vjerujem šta govoriš“,  pogleda u crnu pregradu koja nas

dijeli od Alessandra, kao da u njoj traži odgovore koji joj trebaju. Odgovori leže u njoj samoj, samo što š to je ona dovoljno licemjerna žena pa ih ne želi že li uzeti u obzir. „Povjeruj.“ Sa treskom zaklopim laptop, bacajući ga na slobodan s lobodan prostor

između nas. „Šta ti sve ovo znači? Čemu takvo ponašanje? Jesam li ja nešto pogriješila? Jesam li napravila nešto što ti ne odgovara? Reci mi, jer ovo ne vodi nikuda. Uporno premotavam sve u svojoj glavi tražeći neke greške, ali ne vidim ništa. Zašto si hladan?“ Rešeta pitanja bez daha. Vilica mi krcne nakon što je bijesno stisnem, lijevo oko zatitra a desna noga   krene poskakivati.

„Kriva si Kjara. Usudila si se poigrati sa mnom znajući da sam ja taj koji drži igru u rukama. Mislila si da neću saznati?!“ Konačno je pogledam u zacakljene oči koje su me sve vrijeme sa odglumljenom nevjericom posmatrale.

77

„O čemu ti pričaš?“ Izdahne riječi kao teret koji više ne može nositi, a  jedna suza kane joj na obraz. Opsujem sam sebe jer sam na trenutak želio pokupiti tu suzu usnama. Ovako puštam da još nekoliko njih pokvasi njene obraze. „Sa mnom se niko ne zajebava.“ Izgovorim osjetivši kako auto usporava.

Stigli smo do samog kraja, koji nosi novi početak za oboje. Izađem iz auta ostavljajući nju da sve rečeno poriče, Alessandro već čeka vani, a Kjara zadnja izađe ogledajući se oko sebe mršteći obrve. Krenem prema omanjoj kući č iji je prednji dio cijeli od sta kla. Kupio sam ovu kuću kako bismo mogli sa vremena na vrijeme pobjeći od života u vili, ne sluteći da će zapravo postati poprište krvi i mržnje. Ne provjeravam da li me prati, jer znam da je njena znatiželja veća od pristojnosti koju bi trebalo da nosi u sebi. „Sačekaj!“ Prolomi se iza mene. Ne čekam je. Ostavljam je da se bori sa

kamenjem, štiklama i haljinom koja se vuče po podu. Ostavljam je samu. Sada a i poslije...

Kako se približavam mjestu koje će postati sve ono što  nikada ni budan ne bih usnio, stresem se. Hladan metal pištolja zadjenutog za pojas hlača, osjetim na leđima. Jeza mi se uvlači u kosti jer zaista postajem svjestan šta sam sve činio otkako sam s am vidio Kjaru sa drugim, i šta se tek spremam učiniti. Kako ranije nisam bio svjestan svoje zlobe? Jesam li je premazivao lažnim sjajem odbijanja onoga čime se moja porodica bavi decenijama unazad, stvarajući privid koji nas sve vodi u propast? U kuću uđem opušteno. Kao da se spremam odigrati partiju pokera sa starim prijateljima čije su ruke umazane podjednako kao i moje. Čujem pokrete iza sebe, a zatim vidim i Kjarine štikle kako projure tik uz mene. Stisnem vilicu i nastavim dalje bez obzira na njene izlive bijesa. „Budalo!!!“ Ponovo zagrmi na mene, a sekund kasnije me svojim malim dlanovima uhvati za ruku. Otrgnem ruku iz njenih takvom silom da je odgurnem od sebe, a ona se zatetura i zabije zab ije u Alessandra. U glavi mi pulsira

dok prste zarivam u njenu nadlakticu i povlačim je dublje u unutrašnjost kuće. Kako prilazimo  vratima iza kojih se skrivaju stepenice koje vode dole prema podrumu, noge mi postaju teže od olova. Da li me vodi snaga da od Kjare napravim ženu okovanu nemoći, ili tu istu nemoć želim okrenuti

78

protiv sebe, ne znam... znam samo da povici koji dopiru iz podruma učine

da se Kjara ukopa na mjestu, a ja se s e borim sa porivom koji mi uporno skače po mozgu i koji mi govori da ne upropaštavam stvar koja je već upropaštena. Cimnem je nakon čega se ona pokrene. Koraci su joj kolebljivi, moji lažno sigurni. Isti smo...

„Samo mi reci šta se dešava?“ Zajeca, a mene taj jecaj raspori na pola. „Vodim te u posjetu tvom najboljem prijatelju. “  Izgovorim i ne pogledavši je. Moje prokletstvo je Kjara. Njene suze koje ne mogu gledati, njeno hladno tijelo koje ledi i mene, strah koji izbija iz nje i koji me moli da

 joj ne učinim ništa nažao. nažao. „Ipak si na kraju povjerovao, zar ne? Ipak su svi oni bili jači od mene?“  Jedva da je čujem koliko tiho izgovara riječi. Izbacuje ih iz sebe na silu. Privikava se na njih. Po ko zna koji put prešutim na njena pitanja. Zašto da joj bilo šta

govorim, kada će ionako sve vidjeti svojim očima. o čima. Kjara ispusti još jedan jecaj od koga mi se zamuti z amuti pred očima. Podsjećam sebe da glumi, da njoj ništa moje nije sveto, da na mene gleda kao na će joj pružiti lagodan život, da je jebena glumica koja zaslužuje bogatuna ko ji će sve moguće nagrade svijeta, i to mi pomaže u ovom ludilu iz kojeg nema izlaza. Kao bure zatvoreno za tvoreno poklopcem.

Pred vratima podruma stoje dvojica čuvara od kojih mi jedan od njih otvori vrata. Kjara počne da se guši u suzama kada ugleda isprebijanog Vittoria. Svaka njena suza uništava moje srce, ali isto tako povećava moj bijes. Rida zbog pizduna koji je napola svjestan situacije oko sebe, a ne rida

zbog toga što je izdaje čovjek za koga se udala. Ludilo mi mrači pogled, dlanovi su žedni novog crvenila, a u meni sve s ve truhne ... „Vitto!“ Kjara nespretno potrči prema njemu. Jebeni Vitto trzne glavom na zvuk njenog glasa, a zatim je pogleda onim pogledom obožavanja. Dođe mi da mu oba oka iskopam golim rukama!

„Šta su ti to napravili?!“ Glas joj se lomi od nemoći i nevjerice. Dam znak Alessandru da je odvoji od njega, što on i učini. Kjara vrišti, otima se, psuje nas sve redom, proklinje... a mene ni  jedna njena ružna riječ ne pogađa.

79

Njena djela su me jebeno sahranila i zatrpala crnom zemljom onda kada sam bio najsretniji.

„Šta znači sve ovo?! Ostavite ga na miru?! Šta vam je on skrivio?!“ , vrišti gledajući u njega kroz oči preplavljene suzama. Kada uvidi da od otimanja nema ništa, klone na Alessandrovim rukama, nastavljajući plakati. Strpam znojne ruke u džepove hlača. One me odaju. One me jebeno odaju. „Prevarila si me.“  Prevalim preko usana. Njena glava se munjevito okrene prema meni, a oči joj se razgorače. „Nikada!“ Uzvikne, otgnuvši se iz Alessandrovih ruku. „Nikada te nisam prevarila. Kako uopšte možeš vjerovati budalama koje nas žele rastaviti? Otvori oči, dođavola! Zar ne vidiš kol iko te volim? Zar ne vidiš koliko su drugi ljubomorni na našu ljubav?! Molim te voljeni, ne radi nam ovo. Ostavi Vitta. On nije ništa kriv. Nisam ni ja.“ Pokušava da me uvjeri, ali sve joj je uzalud. Ja više na vladam sobom i svojim postupcima. Dionisa nem a. Zato je tu Denaro da sve uništeno još više udesi. Mi smo za to stvoreni. „Gdje ima dima ima i vatre, Kjara. Ne opravdavaj se, jer opravdanje ne postoji. Izigrala si me. Izdala si me. “ Nepokolebljivo joj se obraćam, ne govoreći da sam je vidio kako se lj ubi sa njim. Bojim se ako to izbacim iz

sebe, da će moj bijes i odlučnost pokušati zaviti u slatkorječivost koje joj ne manjka. Ponovo će me zavesti svojom pričom i uvjerljivošću, a ja ću biti najveći idiot kojeg je ovaj svijet vidio. „Ne gledaj me tako“, trznem usnama oblikujući drski osmijeh. „Ne traži u meni Dionisa. Ispred tebe stoji Denaro čije ruke ne može oprati ni najčišća voda ovoga svijeta. Ispred tebe stoji potomak najtraženije ubice koja je za nekoliko minuta napunila jedno cijelo groblje leševi ma. Ispred tebe stoji ubica koja će sasuti cijeli šaržer metaka u tvog jebača, a da ni okom neće trepnuti. Ne plači uzalud, jer te t e suze neće saprati njegovu krv.“ U glavi mi bubnji od ludila koje me je uzelo po svoje. Ogolio sam se pred njom onako kako to nisam učinio ni pred kim drugim. Predstavio sam sebe

onakvim kakvim jesam, u isto vrijeme osjetivši kako me njena nemoć sustiže i grabi mi pluća najjače što može. „Ne vjerujem ti.“ Prošaputa. „Ne vjerujem ti ni jednu jedinu riječ.“

80

Kao da je neko otvorio slavinu pa sada voda bez prestanka te če iz njenih

očiju. Šminka joj je razmrljana, a ispod sve te šminke izbija blijedilo od kojeg mi se vrti u glavi. Užasno je blijeda, tijelo joj se nenormalno trese, a ja poželim da je sve ovo san. „Moj ujak Matteo Messina Denaro je prvi put ubio kada je imao osamnaest godina. Zloba je izvirala iz svakog milimetra njegove ličnosti. Moj otac je isti kao i on. A ja sam isti kao i oni. “

Imam osjećaj da ne diše. Ne dišem ni ja. Dopuštam da joj moje riječi sjednu i da konačno shvati s kim ima posla. Bolje je da vjeruje u ono što joj prezentujem. Bolje je za nju, najbolje za mene. Lakše će biti kada me zamrzi.  Jer ću tada i ja moći nju zamrziti ... „Ovo možemo riješiti na drugi način, Dionis. Ti si drugačiji. Znam da si drugačiji od svoje porodice. Ti umiješ da voliš. Ti i ja se volimo.“ Približi mi se a zatim položi dlanove na moja prsa. „Prestao sam da te volim onda kada si me izdala. “ Na trenutak je zaledim riječima. Ne prođe ni sekund kada njene male ruke krenu udarati moja pr sa, proklinjajući me, preklinjajući me, moleći me ... a ja sam kao kamen. Tjeram sebe da budem takav. Moram biti takav!

„Ne moli đubre!“ Pizdun se prodere, potpaljujući moj užareni bijes. „Ne moli to govno od čovjeka, koji nema muda obračunati se sam sa mnom. Udala si se za kukavicu! Idiota! Kretena! Ko je on da ti njega moliš?! On tebe treba da moli! “ „Šuti!“ Ona mu žestoko uzvrati. „Samo začepi Vitto!“ Ne vidim ništa dok se tirada nastavlja. On se dere, pokušava se otrgnuti od stolice, ona ga smiruje, a ja ludujem.

„Ja sam taj koji je voli! Ja sam taj koji je zaslužio njenu ljubav, a ne ti, pičko jedna!“ Kjara širom otvorenih očiju zuri u Vittoria, dok joj donja usna drhti.  Jedva vidljivo odmahne glavom, a onda kao da se prene iz transa, pogleda u mene. oca , uperen je u šupka. Znoj se Pištolj koji sam na poklon dobio od svog oca,

stapa sa mojim ugraviranim inicijalima, međutim ruka mi ne drhti više. I

81

neće više nikada. Osjetim kako usađena mirnoća preuzima kormilo mojih postupaka, a ja kao brod bivam prepušten. „Molim te, ostavi taj pištolj. Ti ne nosiš u sebi poriv za krvlju. Ti voliš. Ti ne mrziš.“ Od jecaja jedva progovara, a meni vlastite knedle zapinju u grlu. „Pucaj ako imaš muda, kurčino jedna. Pucaj kukavico!“ „Alessandro, učini nešto. Ubiće ga! Molim va s...“ Njene riječi zamru, kada pucanj odjekne. Miris baruta se širi podrumom, a moja ruka mirno klone pored mene. Stežem pištolj kao da mi od njega život zavisi, a zapravo sam njime ugasio nečiji život. Osjetim kako se njen pogled fiksira na mene. Zuri sa nevjericom, nesposobna izgovoriti i jednu jedinu

riječ. Okrznem je pogledom kojim joj jasno stavljam na znanje da mi je ovo samo jedan dan u moru identičnih, a zatim se okrenem i ostavljam je da vidi dokle nas je dovela njena prevara i laž. Odlazim svjestan toga dokle sam nas i sam doveo. Odmaknem nekoliko koraka kada se urlik ranjivosti zaori cijelom

kućom. Žurnim koracima odmičem od krvi koju sam prosuo, znajući da mi Kjarin bol neće dopustiti da tek tako odem. Kao što sam i pretpostavljao, metež me prati sve d o ulaznih vrata. „Gade! Prokleti slijepi gade! Zovi Hitnu pomoć! Iskrvarit će na smrt!“ Urla nadljudskom snagom. Njeni urlici i povici mi dolaze kao so na ranu. Bori se za njega. Preklinje za onoga sa kojim je okaljala ljubav koju sam

osjećao prema njoj. Kako čovjek da je ne prezire nakon svega?! Kako da se sam sebi ne gadim nakon ovog haosa?!

„Dionis, molim te, spasi ga! Ne uzimaj mi ni krivog ni dužnog prijatelja…“, ne uspije završiti rečenicu jer je novi val ridanja preplavi. Zastanem u pola koraka, pa se okrenem prema njoj.

„Gotovo je, već sam ga uzeo. Idući put dobro promisli ako ne želiš na duši nositi nečiju novu smrt, kao što ćeš odsad nositi smrt s mrt svog „ prijatelja“.“ Završim podrugljivo. Kurac moj, prijatelj! „Ko si ti?! Kakvog monstruma ja volim, go spode Bože?!“ Tek primjetim da su joj na rukama tragovi njegove krvi, baš kao i na vjenčanici. Jebeno mi se smuči! Muka mi je od samog sebe.

82

„Više nema nazad, gospođo Denaro. Odvest će te u vilu jer je to sada tvoj t voj novi dom. Od mene ne očekuj više ništa.“ Ponovo pištolj zadjenem za pojas hlača, krenem prema drugom autu koje je dovezao jedan od mojih ljudi. „Bijedniče! Misliš da ću ostati sa tobom nakon svega?! Misliš da ćeš pobjeći od ruke pravde?! Truhnut ćeš u zatvoru za pokušaj ubistva jer ću ja  jatelja spasiti od smrti! Ugušit ćeš se u vlastitoj zlobi, gade! Svaki svog pri jatelja dan ću se moliti Bogu da umreš najgorom smrću, jer ništa manje ne zaslužuješ! Ne želim više da te vidim! Ne želim više tvoju blizinu! Prije bih umrla nego se tebi ponovo prepustila!!!“ Riječi pune bola, mržnje, prezira i otvorenog gađenja mi se zabijaju u leđa poput najoštrijih noževa. Stisnem zube od bijesa kada osjetim i poneki kamen kako slijeće na moja leđa, a zatim ostaje daleko iza mene. „Bježi đubre jedno! To najbolje i radiš! Bježi nakon svog kukavičluka, kukavice jedna!“ Kjarine riječi više ne dopiru iz daljine. Ponovo mi je blizu, a meni tako malo fali da je ne zgrabim u naručje i molim je za oprost. U pravu je ona. Ja bježim, ali ne od onoga što sam napravio, već od onoga ko sa m postao. A zakleo sam se da neću ... Duboko dišem dok posmatram osobu na prednjem sjedištu kadilaka. Rukama popravlja savršeno ispeglanu kosu, provjerava da li je sve na svom mjestu. Samo joj ja falim a i ona meni da do kraja sjebem s jebem ionako sjebani život. „Mrzim te, mrzim te, mrzim te ...“, je posljednje što čujem, nakon čega sjednem za volan. Ne slušam šta mi Izabela priča, ne reagujem na njenu ruku koja klizi mojom butinom, ne osjećam ni jednu strasnu riječ koju mi prisno izgovara na uho. Mrtav sam... Dok u retrovizoru gledam prašinu kako se podiže mojim naglim

pokretanjem auta, vidim u uplakanu Kjaru kako sa sebe kida vjenčanicu koju sam joj poklonio, a zatim vratim pogled na svoju levu ruku na volanu. Zlatna burma me opominje... ***

„Zašto si je tolik o povrijedio?“ Izabela me upita. Previše sam rasijan da bih je udostojio odgovora, previše sam razjeban da bih se dodatno ubijao

83

mišlju ko je koga ovdje više povrijedio, previše sam ubijen da bih se vraćao na to da nisam jedini koji se tako osjeća. Sve je otišlo dođavola! „Uredu, zaboravi da sam te to pitala.“ „Iznenadila sam se kada si me nazvao“, nasmije se kroz nos, „mislila sam da se to nikada neće desiti. Bio si previše opčinjen svojom ženom da bi se sjetio mene.“ Spusti ruku na moju butinu, a zatim dugim noktima polako kreće prema gore. Ne znam koji klinac mi se nakon svega i dalje dešava, ali ne reagujem. Ni jedan jedini trzaj mišića ne osjetim, tijelo nije napeto spremno poševiti je odmah bez obzira gdje se nalazimo ... kao da sam mrtav za svaki dodir koji ne pripada NJOJ! „Skloni ruku.“ Protisnem kroz zube, međutim kada ona to ne učini zgrabim joj zglob i grubo je odgurnem.

„Zašto si me uopšte zvao, ako a ko ćeš se ovako ponašati prema meni?! Mislila sam da me želiš podjednako kao što ja želim tebe, i da si konačno spreman zaboraviti na onu malu!“ Od umiljate žene koja čeka da bude zadovoljena, pretvara se u frustriranu, kojoj zadovoljstvo biva uskraćeno. Stegnem volan osjetivši kako koža istog škripi pod mojim dlanovima, a kada pogledam ruke vidim žile ko je iskakanjem prijete ispoljiti sve moje nezadovoljstvo i bol. Dođe mi da zaurlam na sav glas, glas , da se utopim u litrama i litrama alkohola, da izbrišem svoje postojanje sa lica Zemlje ... da prebolim Kjaru na način koji mi nikada ne bi dozvolio da njeno lijepo lice prizovem samo jednim sklapanjem kapaka. Ovaj bolesni mozak je svjestan kako svojim

odvratnim postupcima nisam olakšao sebi i svom ugledu. Naprotiv. Doveo sam sebe u situaciju s ituaciju da učinjeno moram prihvatiti htio ja to ili ne, da moram nastaviti živjeti ovaj bijedni život ponašajući se kao da sam očistio ljagu sa svog imena, da moram naučiti gledati u ove prljave dlanove znajući da njima nisam ubio samo ljude koji su mi se na najgore moguće načine zamjerili. Ubio sam i Kjaru, koju sam za razliku od ostalih, iskreno volio. Put do vile mi prolazi u magli. Izabela je nekoliko minuta bez prestanka

blebetala, međutim kada je uvidjela da sam gluh za svako njeno pitanje, mrtav za svaki njen dodir, hladan za svaku vrelu riječ koju mi je uputila, konačno je ušutila.

84

Zora samo što nije svanula. Gosti su se razišli svojm kućama, dio svadbenog aranžmana je pospremljen dok drugi dio tek treba biti spremljen i odnešen što dalje o mojih očiju. Moji ljudi su naučeni disciplini pa ih zbog toga samo profesionalno ponašanje spriječava da širom otvore usta i sa nevjericom bulje u mene i ženu do mene koja nije Kjara. Izabela se divi imanju dok je vodim ka ulaznim vratima. Čim uđemo u kuću objesi mi se o ruku, time mi dokazujući da je i te kako spremna na sve što joj ponudim. A mene uzbuđenje nimalo ne hvata ... U idućem trenutku već smo u mojoj sobi. Usnama me ljubi po cijelom licu, punim grudima se trlja od moja prsa u kojima gori vatra koja me cijelog

proždire. Vatra bola.. Natjeram se svući joj kratku haljinu sa izvajanog tijela, ostavljajući je samo u crvenim tangama iza čije čipke se nazire glatki rascjep koji bi svakog drugog muškarca doveo do životinjske potrebe. Skida mi sako, potom se dugmadi sa moje košulje razlete na sve strane nakon što ih ona nestrpljivo pokida, a onda vrelim dlanovima krene milovati moj stomak, spuštajući se prema mom međunožju koje ne daje nikakvu reakciju. „Toliko dugo sam čekala na tebe. Toliko dugo sam čekala na to da te osjetim u sebi...“ , mrmlja glasom nabijenim potrebom. „Izabela...“, stisnutim g lasom progovorim. Moj glas je ne spriječava u namjeri da me ljubi po cijelom torzu, a kada klekne na koljena otkopčavajući mi šlic na hlačama, odlučim da je ovo kraj. „Izabela!“ Izgovorim jače, uhvativši je za ramena a zatim je povučem prema gore. Ona mutn im očima zbunjeno zatrepće. „Obuci se.“ Naposlijetku izgovorim. „Molim?“ „Ovo ne ide. Ne mogu.“ Pustim je nakon čega se okrenem od nje. „Ne želiš me.“ Tihim glasom me natjera da se osjetim kao najveći gad ovoga svijeta, što vjerovatno i jesam. Sjednem na s ami rub kreveta, spustim lice u dlanove ne želeći gledati u njeno ogoljeno tijelo. Imam osjećaj kao da sam oskrnavio svoj brak sa Kjarom, iako sam je sat vremena ranije uništio za sva vremena. Ja sam bolestan od ludila.

85

„Neko od mojih ljudi će te odvesti gdje trebaš. Ovo je bila greška od početka.“ Čujem šuškanje tkanine kojim mi daje na znanje da se oblači, a zatim i potpetice koje krenu udarati od pod. „Ti si budala.“ Ogorčeno ispljune. „Sam sebi si dovoljna kazna!“  Potom se okrene i sa treskom zalupi vratima sobe. Ostajem sjediti na krevetu, sve dok me zvuk otvaranja kapije ne prene iz mrtvačkog stanja. Baš kako sam im i rekao ... doveli su Kjaru. Učini mi se da

 je prošla cijela vječnost od kobih sat vremena koji još uvijek nisam uspio otresti sa svog ramena. Podignem glavu a moji mokri dlanovi mi govore

kako je ovo samo početak vječnosti koja će me otjerati na samo dno užasnog crnila... ***

Sadašnjost Otkako sam upoznao Kjaru tako sam sam sebe prokleo. Osudila me je na vječno bolno ludilo koje ni godi nama kasnije ne jenjava.

Ono neprestano jača! „Gospođi Kjari sam rekao da se vama ne bi dopalo previše otvoreno ponašanje sa nekim od vaših zaposlenih, međutim rečeno mi je da gledam svoja posla. Gospodine, morate imati na umu da ja nikada ne bih ni pomislio na to da vas okrenem protiv vaše žene, ali smatram da trebate znati šta se

dešava na vašem posjedu.“ Bezizražajno zurim u Alessandra, meni najbližeg čovjeka, koji u ovom trenutku govori protiv Kjare. Moje žene! A ja mu to dopuštam. Nevjerovatno  je koliko lako sam se zaletio kada je u pitanju moj odnos sa Kjarom. Koji

kurac sam mislio?! Ko prevari jednom, neće ponovo?! „Nastavi.“ Napeto izgovorim, osjetivši kako se onaj od maloprije osjećaj u mojim grudima postepeno gasi. Sa Kjarom ništa nije stalno, a ja  sam opet ignorisao prošlost koja nam i dalje povija vratove. Sve je krenulo od nje. Kjare.

86

„Gospođa Kjara postaje isuviše prisna sa čuvarom Fabriciom. Sinoć kada ste je dovezli sa zabave, Monica je čula njihov razgovor koji nije bio bezazlen i rekla mi je kako se gospođa Kjara poslije razgovora sve vrijeme smijala, a  ja sam jutros vidio Fabricia i vašu ženu u šumi. Bili su sami i dugo su razgovarali.“ Stisnem šake u pesnice, jer da se nije desilo ono što se desilo, slomio bih nos Alessandru za neosnovano t užakanje, a potom bih ga naučio jebenoj pameti koja bi mu bila odličan podsjetnik da se žena jednog Denara ne smije uzeti u usta a kamoli oklevetati njena čast bez ikakvih dokaza. Ali ja sam zaglavljen u sadašnjosti sa dašnjosti koja u sebi i dalje nosi krvave k rvave tragove prošlosti, kao podsjetnik da sve što smo napravili, napravili smo sebi. Ubili smo se. I prošlošću i sadašnjošću sa dašnjošću... „Dokazi Alessandro, jer ja više nikome ne vjerujem na riječ. Ako imaš dokaze ostavi ih na stolu. Ako ih nemaš gubi se odavde prije nego zaboravim da si mi ti desna ruka. “ „Poznajete me dovoljno dugo i znate da ja ne govorim u prazno. Imam dokaze.“  Jebeno sam se nadao da ih nema, jer je bio dobar osjećaj znati da sa Kjarom nije sve izgubljeno. Bilo je olakšavajuće znati da je spremna srasti zajedno sa mojim sivilom i spremno ga priviti na grudi, tako dajući naznaku boljeg i za sebe i za mene. Bio sam spreman pretvoriti sivilo u najsvjetliju

boju kojom bih ponudio svoju pokoru i kojom bih nam osvjetlio zajedničku budućnost. Sve je moglo biti isto kao i prije, bio sam spreman reći joj sve što  je ostalo skriveno... skriveno... ali sada. Jedan savršen trenutak je uništen. Klimnem glavom Alessandru jer mi trnci lošeg osjećaja škakljaju grlo. On izvuče iz džepa mobitel, par puta dodirne ekran a zatim ga spusti  na sto. Dlanovi mi se saviju u pesnice dok gledam koliko joj on blizu stoji, prstima joj dodiruje lice... čini sve ono što samo ja smijem činiti. Nanovo

bivam bačen u ralje ludila koje me ne štede. Ruke mi podrhtavaju dok vadim karticu iz mobitela, svjestan da trenutno ni za koga nije dobro da bude u mojoj blizini. Za Kjaru pogotovo! „Dobićeš novi mobitel. Ovaj ostaje kod mene.“  Ne znam odakle mi ova

 jeziva mirnoća u glasu, ali ona je sto puta gora od urlanja na sav glas. Najgora djela su učinjena upravo na ovaj način. Jezivo mirno.

87

„Šta ćete učiniti?“Alessandro kolebljivo postavi pitanje. Jebote, šta ću učiniti?! Ubiti nju, njega, sebe?! Ponovo nas sahraniti ohološću, prezirom i mržnjom?! „Motri na njega. Zasad.“ Odgovorim osjetivši kako mi ponestaje vazduha. Moram otići iz ove kuće koja nikada ništa dobro nije donijela. Ako ostanem, bojim se onoga što bih mogao napraviti. „Uredu.“ Alessandro izgovori prije nego napusti moju radnu sobu. Ostanem sam sa sobom i svojim užasavajućim mislima. Dokle će Kjara gledati na mene kao na osobu koja nije vrijedna ničega? Dokle ću joj predstavljati sebe bezosjećajnim gadom kojem ništa nije sveto? Hoćemo li uvijek živjeti putanjom prezira i neskrivene strasti, znajući da smo previše ponosni ići dalje od toga? Tereti na mojim leđima se gomilaju dok odlazim sa imanja. Ostavljam Kjaru koja me čeka nadajući se da će se onaj jedini savršeni trenutak koji se u ove tri godine čudom desio, ponoviti. Ali neće. Trenutak savršenosti je prošao. Ponovo nam ostaju oni ustaljeni trenuci ot vorenog prezira koji u meni hrane životinju koja je na korak od svog potpunog kolapsa ... Satima se vozim mirnim predjelima Toskane, kroz otvoren prozor

udišem svježi proljetni vazduh u nadi da će mi on razbistriti misli, oči napajam predivnim stablima i k ilometrima dugim vinogradima, međutim ništa me ne smiruje. Samo njen lik mi je pred očima zajedno sa postupcima koji su nas osudili na propast...

Mrak je već uveliko izbrisao tragove sunca a zvijezde rasute po nebu govore kako će sutrašnji dan biti lijep.   Probijam se ka ulazu u Alessiov Inferno neopterećen činjenicom da se svojim neprijateljima postavljam na izvolite. Ali sitni miševi ne bi rizikovali svoje rupe bez obzira koliki bi im bio plijen.

 Jedan od konobara mi kaže kako ka ko Alessio obavlja posao u kan ka n celariji, te se stoga zaputim uz stepenice na gornji sprat. Skrenem desno prema jedinim

zavučenim vratima pa nakon što prođem kroz njih nađem se u širokom hodniku. Alessia pronađem kako zavaljen u stolici posmatra svaki ugao kluba, a jedan ekran mu je odvojen od svih i u krupnom kadru posmatra

djevojku koja ničim ne odaje da pripada njegovom svijetu.

88

Prekinem ga u njegovom buljenju tako što preko stola povučem flašu starog viskija.

„Imaš li čašu?“ Upitam ga, a on zavuče ruku ispod stola. „Odlično sam, hval a na pitanju. Kako si ti? “  Nacereno mi se obrati, pružajući mi čašu. „Jebeno sjajno! Zar ne vidiš kako sijam od sreće?!“ Počinje da me ubija pitanjima a ja kao navijena ploča na svako odgovaram. Govorim mu o Kjari, o našim svakodnevnim sukobima, o želji za pomirenjem... govorim mu sve ponovo zataškavajući ono najvažnije. Ubistvo.

„Lud sam Alessio, i nemam pojma kako da se konačno saberem. Stalno pravim korake unazad. Taman pomislim kako nešto može biti kako treba, sve me sustigne. Sve mi se obija o glavu! “ Hodam njegovom kancelarijom kao lav zatvoren u kavezu.

„Gušim se, jebote! Muka mi je od svega!“ Širom otvorim vrata Alessiove kancelarije sa namjerom da odem, međutim mobitel mi zazvoni, što me zaustavi u mjestu. Kjara...

Zvukovi prigušenog basa razliježu se hodnikom dok podižem slušalicu i stegnutim glasom izgovaram „halo“. Kolebanje sa druge strane mi govori kako nije imala namjeru pozvati me,

ali je iz nekog razloga to učinila. „Kjara...“, hrapavo izgovorim svjestan da čak i njeno plitko disanje mene baca na koljena. Počinje govoriti riječi koje me lome na pola. Jasno mi stavlja na znanje da iako sam otišao od nje, može dalje bez mene. Ubija me činjenicom kako mi ne postojimo, kako nas nikada zapravo i nije bilo. Nanovo me sahranjuje mojim vlastitim gri jesima nadajući se da će mi sudbina donijeti kaznu koju mi ona nikada nije imala snage dati. U glavi mi

se redaju slike prošlosti pomiješane sa današnjim danom. Jedna strana mene viče da je odjebem za sva s va vremena, druga blaža strana mlako navija da odem kod nje i više je nikada ne pustim od sebe. „KUJO LAŽLJIVA!!!“ Do mozga mi dopiru riječi koje sam u naletu beznađa izgovorio, a prekid linije sa druge strane mi kaže kako je Kjara i te

89

št o dalje od sebe, a mene z avitla kako čula šta sam joj rekao. Zavitlam telefon što Alessiova pesnica koja sleti ravno na moje oko.

90

Dani se nižu kao na pokretnoj traci. Ni ne pokušavam ih usporiti, ispuniti zaboravom, zaustaviti, jer znam da nisam u stanju to napraviti. Koliko god

uvjeravala sebe da sam jaka da mogu izdržati sve ono najgore što dolazi od Dionisa, lažem. Nikada nisam bila slabija. Nikada nisam bila ovoliko ranjiva i osjetljiva na svaku moguću riječ koja dolazi iz njegovih usta. Posljednje riječi nisu bile ono  najgore od njega ali su bile dovoljne da me ponovo zaviju Dionisovim sivilom. Kao da se u njemu već dovoljno ne gušim ... Dionis je sve ono loše što mi skraćuje život. On je otrov koji me iz dana u dan ubija. On je uže kojim mi steže vrat ostavljajući mi dah a tek na kratke momente. Zar je moguće da ga ova smrvljena duša i dalje voli? Zar je moguće voljeti svoju smrt? Osjećam se toliko usamljeno. Nikoga nemam. Kandže samoće me danima obilježavaju, upozoravajući se da se maknem iz ove ludnice kako znam i umijem. Gubim sebe. Ova nenormalna bol me drobi, usamljenost me guta, zlokobna tišina me guši ... postajem bezlična utvara koja satima tumara po imanju ne pronalazeći ono jedino što joj je potrebno. A to je spas.

 Još jedno aprilsko predvečerje provodim sama. To i nije osjećaj koji ranije ranije nisam imala priliku iskusiti. Mjesecima unazad sam sama, otuđena od ljudi, porodice kojoj sam svojom nesrećom obezbjedila sreću. Mirna sam kada znam da njima ništa ne nedostaje i d a su daleko od ludila koje obitava mojim 'bračnim' životom. Zrak je svjež, prijatan, čisti moja stegnuta pluća za koja mislim da će jednog dana prepuknuti od bola kojim ih zatrpavam. Raspadam se unutar sebe. Pucam po onim šavovima koje mi je vrijeme velikodušno darovalo. Misli, duša, srce ... cijela 'ja' sam u rasulu koje me prijeti rastaviti sa dušom. Dokle ću ovako živjeti? Dokle ću plaćati ceh koji je došao niotkuda? Dokle ću udisati zrak koji dijelim sa Dionisom ne znajući da li ću udahnuti slatki nektar ili smrtonosni otrov?

91

Ne znam da li mogu ponovo sresti Dionisa a da mu pogledom ne

poručim koliko ga se gnušam. Ne znam da li ga mogu povrijediti lošim riječima, a da mu tim istim riječima ne poručim koliko me boli ova ljubav ov e koju i dalje osjetim. Da li  je moguće da mi je njegovo prisustvo gore od ove samoće koja me poput rijeke vodi stranputicom grijeha? Kako i dalje mogu voljeti ubicu mojih mladih godina?

Gurnem ruke dublje u džepove kožne jaknice, stopalima čvrsto gazim po utabanom zemljištu po kojem sam nebrojeno mnogo puta prešla, a gusta kosa mi leprša oko lica slobodna poput ptice. Približavam se vili koju želim do temelja spaliti... ponovo idem u sâ mo leglo hladnoće od kojeg mi umorno tijelo nanovo drhti. Srce mi jako zalupa kada u daljini ugledam Fabricia,

kako uspravno stoji sa glavom visoko podignutom. Ovih dana sam ga viđala po imanju, međutim trudila sam se da ničim ne otkrijem koliko mi njegov pogled prepun žudnje, i te kako prija. Kratko klimanje glavom kada prolazim pored njega je sve što je dobijao od mene, a ja sam zauzvrat dobijala mnogo više. Za svaku noć koju provedem sama, na krevetu me je čekala ruža kao znak da neko ipak misli na mene. Za sve suze koje sam isplakala, uz ružu me je čekala i kratka poruka koja mi je, iako to nisam želje la, mamila

osmijeh na lice. Sama sebi sam izgledala kao djevojčica koja krišom od roditelja čita ispisane ceduljice svoje simpatije. U isto vrijeme sam na sebe gledala kao na preljubnicu koja mislima vara svog 'muža'. I nisam znala kako da odvojim neispravno od ispravnog. Nisam znala kako da zatomim ovaj

osjećaj osvete koji već mjesecima želi vratiti milo za drago. Ni sada ne znam. Gadim se sebi zato što Fabricia gledam kao sredstvo kojim bih uništila Dionisa. Ubijam se mislima koje mi donose još veću bijed u.. Dionis govori da sam ga prevarila. Toliko je siguran u svoju istinu, da je potpuno slijep za sva moja poricanja. Znam da se mnogo govorilo o meni kao djevojci koja je upecala bogatog sina Denarovih. Stalno su se raznosile

priče o meni i njemu kao paru, koji zbog razlika u društvenom sloju neće potrajati. Isti tako, savršeno dobro znam kakve su sve priče dolazile do Dionisovih ušiju, kojim nastojanjima se pokušala uništiti naša veza, kojim lažima se pokušalo oskrnaviti povjerenje među nama. Pogađali su m e postupci ljudi. Činili su da se osjećam poput smeća, ali taj osjećaj je kratko trajao. Dionisov smijeh na sve provokacije je bio moj lijek. Njegova

92

razdraganost i neobraćanje pažnje na tračeve učinili su da i sama počnem gledati na svijet njegovim očima. I bili smo sretni. Zaista jesmo. Međutim, nekoliko mjeseci pred vjenčanje, Dionis se povukao u sebe. Manje se smijao, manje je govorio, manje me je milovao, manje je ljubio... bio je drzak prema meni, na riječima grub, na dodire hladan. A onda sam shvatil a da su drugi

bili jači od nas. Tuđe laži su s u postale odvratna istina. A mi smo nestali... „Gospođo Kjara.“  Na udaljenosti od nekoliko koraka od njega, Fabricio

me pozove. Okrenuta leđima zatvorim oči, jer sam opet reagovala na njegov glas. Zamislila sam kako mi svojim hrapavim glasom, tiho na uho izgovara

riječi sa svake poruke koju mi je ostavio u sobi. Zamislila sam s am sebe nasmijanu nakon dugo vremena, bez tereta na prsima, bez natečenih očiju od plača, bez straha da ću sutra ponovo nekoga izgubiti. A onda sam zamislila Dionisa kako ubija, potom odlazi sa drugom ostavljajući me da krvavim rukama cijepam vjenčanicu sa svog tijela ... Sve lijepe misli su jednostavno nestale. „Da?“ Izgovorim okrenuvši se. „Bilo bi dobro da vas otpratim do ulaznih vrata. Dva psa su pobjegla iz

kaveza prije par minuta, i trebaće vremena dok ih nađemo na ovolikom imanju. Ne bih želio da ih sretnete i da ih svojim strahom potaknete da vas napadnu.“ Ozbiljno izgovori, ali osjećam kako su psi samo paravan za stvari koje želi napraviti. To me učini ljutom, ali i uzbuđenom. „Fabricio je u pravu, gospođo. Otišli su u suprotnom smjeru, ali svaki čas se može desiti da dođu ovdje. Do ulaznih vrata imate još poprilično hoda, stoga je bolje da neko jači bude sa vama.“ Drugi čuvar koji stoji ne daleko od Fabricia, dobaci. Klimnem glavom, pristajući na pratnju, pa se ponovo okrenem i zaputim prema vili. Fabricio hoda korak iza mene. Jasno osjećam njegov predivan miris koji me na trenutke smiruje, njegovu auru kojom

odiše nevjerovatnu samouvjerenost. I to me izluđuje. „Nisi bacila ruže?“  Pita iako zna odgovor. Pretpostavljam da bi me trebala prestrašiti činjenica da jedan običan stranac st ranac noću krišom ulazi u moju sobu, ali ne plašim se. Sve dok mi pruža malo mira u ovom bolnom ludilu ... ne plašim se.

93

„Čuvaš ih u vazi na stoliću sto liću pored kreveta, što znači da njihovo ostavljanje nije uzalud.“ U glasu mu osjetim suludi ponos. Pogledom prošaram po dvorištu, i kada se uvjerim da nema nikoga ko bi nas vidio, upitam ga. „Zar nisi rekao kako sam ja ta koja će tebe potražiti?“  Uskladi korake sa mojim, tjerajući me da hodam uporedo sa njim. Usporim sa hodom želeći ostati što duže u njegovom društvu, a po njegovom jasnom stavu znam da i on to želi isto. „ Jesam“, nakratko se osmijehne, „ali sam po prvi put pogazio sv oje riječi. Ti nisi dovoljno hrabra prva započeti bilo šta, a ja, kao što vidiš, imam dovoljno hrabrosti za oboje. Tvoje je samo da pristaneš Kjara, a sve ostalo prepusti meni.“ Posljednje riječi izgovori polušapatom. Naježim se od straha na samu pomisao šta bi mu Dionis napravio da zna šta mi je preko poruka rekao. „Ti nisi hrabar! Ti si lud, Fabricio! “ Prošištim kroz zube.

„Između ta dva pojma je jako tanka linija. Mogu biti hrabar i učiniti sve za djevojku koja mi se dopada, a mogu biti i poprilično lud ako stvari ne krenu onim tokom koji sam ja zamislio. “ Osjetim blagu nelagodu, koju on svojim riječima razbije. „Naravno, lud prema onom skotu od tvog muža!“ „Dosta! Dionis jeste skot, ali ti nemaš pravo da ga vrijeđaš. Zamolila bih te da to više ne činiš u  mom prisustvu.“ Krajičkom oka uhvatim stezanje njegove vilice. Ljut je.

„Želiš li pobjeći odavde sa mnom?“ Svojom izravnošću mi izbije dah iz pluća. Progutam knedlu u grlu, prekoravajući se jer sam u posljednjih nekoliko dana baš o tome razmišljala. Moj bijeg sa drugim muškarcem iz Dionisovog živog kaveza, bi za njega bilo gore od najgoreg. Ubio bi me kada bih to napravila. Baš kao što je ubio i mog najboljeg prijatelja. „Ne želim!“ Oštro odgovorim. „Razmisli, Kjara. Živiš u paklu. Sama si. Ovdje nemaš nik oga. Gad te otuđio od porodice i prijatelja zarad njegovog sopstvenog hira. On je slijepac!“ Riječi protiskuje kroz zube. Sigurna sam, kada bi imao tu mogućnost, da bi se derao iz petnih žila. Iako pokušavam navesti razum da su Fabriciove riječi pogrešno i stinite i da im ne trebam dopustiti da me

94

navedu na izdaju... upijam ih kao žedna zemlja kišu. Njegove riječi mi mute um. Navode me stranputicom... stranputicom... odvode me u čisti sunovrat. „Dok on grije krevete drugih žena, tvoj je godinama prazan.“  Lecnem se zbog toga što mi je krevet prije par dana ponovo bio vreo. I to cijelu noć ... „Nikada nije uz tebe, svaki dan luta ko zna gdje, a ti si mu potrebna samo

kako bi društvu prodao lažnu sliku savršenstva! Koristi te kao pratnju koja zarađuje satnicu!“ Munjevito se okrenem prema njemu spramna skočiti na njega od bijesa. Ali, dođavola, on govori istinu! „Istog momenta da si prestao “, prosikćem na njega. Ponovo pogledam okolo po dvorištu, ali na svu sreću nema nikoga. „To je moj život, i ako ja hoću ho ću da ga dokrajčim, ja ću to i učiniti. Ne želim da mi govoriš te te te“ , zamucam. Jer je u pravu. A po njegovom drskom osmijehu, shvatam da je i sam svjestan moje slabe odbrane.

„U pravu sam, Kjara. I to mahanje rukama i tvoj bijes, neće promijeniti ono što oboje znamo. Nudim ti bijeg odavde. Nudim ti bolji, ljepši, svjetliji život.“ Duboko uzdahne. „Nudim ti sebe, dušo. Nudim ti cijelog sebe. Znam da ga voliš, ali on tebe ne voli. On te samo želi, Kjara, a ti se žena koja zaslužuje više. Poštovanje i ljubav prije svega. Ja ti to sve nudim. Pođi sa mnom i nikada za života se nećeš pokajati. Štititi ću te svojim životom.“ Završi tiho. Ostanem potpuno nijema na ove riječi, koje me do temelja potresaju. Jure mojom glavom, upozoravaju me na opasnost koja bi izbila, ali isto tako me potiču da se zauzmem za sebe i sebi pružim život bolji od ovoga koji trenutno živim. „Kjara, znam da nisi ravnodušna prema meni i znam da ti t i treba vremena da to, prvo sebi pa tek onda i meni priznaš. Imaš vremena, ali znaj da te vrijeme neće doživotno čekati.“   Nepokolebljivim pogledom zuri u moje raširene oči, a mene ta nepokolebljivost navodi na sve ono čemu se pokušavam oduprijeti. „Ja ne osjećam ništa prema tebi“, slažem. Osjetim privlačnost koja će me uništiti. „Lažeš“, ušutka me. „ Ako ne osjećaš, dokaži mi. Dokaži mi svoju ravnodušnost, dokaži da na mene ne gledaš kao na muškarca koji bi ti popravio život. Dokaži da ne osjetiš apsolutno nijedan trzaj mišića kada me ugledaš, ili da se ne nasmiješ svakoj poruci koja je pronašla put do tvo je sobe.

95

Dokaži mi, Kjara. Kada mi to sve dokažeš, povlačim se istog momenta a ti ćeš moći biti mirna.“ Bez treptaja gledam u tamne oči. On ruši svaku moju negaciju koju bi h slagala, potresa me svojim riječima budeći u meni nadu da spas ipak postoji. Bojim se i pomisliti koja bi cijena tog spasa bila. Bojim se sebe što sam spas vidjela upravo u Fabriciu.

„Ne mogu da dokažem to što želiš, zato što je to sve istina.“ Prošapćem. „Ali isto tako ne mogu pobjeći sa tobom kao najveća kukavica, time budeći Dionisov  gnjev. Dala sam mu rok kojim sam mu ponudila miran razvod. Ukoliko on ne podnese zahtjev, to ću napraviti ja. Ne znam kako, ali hoću. Iako on ne zaslužuje da mu se uopšte obratim, zaslužuje vidjeti mi leđa kada budem odlazila. A otići ću na njegove oči ne skrivajući se. Ne želim da ponovo misli kako sam ga varala i kako sam ga ponovo izdala time što bih krišom pobjegla sa tobom. Ne želim da misli da sam kurva koja mu je od početka mazala oči.“ Osjetim suze kako mi pune oči. Preveliki bol mi drobi dušu. Fabricio dlanovima pređe preko lica. Čini to na krajnje frustriran način. „Kada se razvedem od Dionisa, biću slobodna žena koja će sebi stvoriti novi život. Ako budeš htio...“, ostavim rečenicu da visi u zraku. „Razgovaraš sa mnom o bijegu, priznaješ da nisi ravnodušna, čuvaš ruže koje sam ti dao, a to sve radiš iza leđa svog muža. Htjela ti to ili ne ... varaš ga.“ Mirno izgovori. „I to ni manje ni više, nego sa njegovim zaposlenim.“ Dovrši. „Ne varam!“ Uzviknem, zaboravljajući gdje se nalazimo. „I on će ponovo misliti da si kurva, što vjerovatno i nije mislio bez razloga.“ Naceri se drsko. Glava mu se okrene na stranu, a je se zagledam u svoj dlan koji bridi od

udarca. Ošamarila sam ga. Protrlja obraz sa gadljivom grimasom, neshvatljivo klimne glavom, bez rije či se okrene a zatim i ode. Osjećam se gore nego ikada dok trčim prema vratima. Ulazim unutra, sa treskom zatvorim vrata a koljena prijete popustiti pod pritiskom moje duše. Suze mi se sliju niz obraze o braze dok mi drhtavica trese tijelo. Sa naporom mičem sve iz svog uma. Neću postupiti kao bijedna kukavica. Kada ga budem ostavljala učinit ću to dok mu budem gledala hladno predivno

96

lice...“Gospođo, imate gošću!“ Monica poviče za mnom jer sam već bila pri vrhu stepenica. „Ko?“  Jedva izgovorim. Monicina šutnja potr aje koji trenutak, a zatim izgovori.

„Gospodinova mlađa sestra, Rina.“

97

Očajna, uplakana, izgubljena u valovima vlastitog života, zurim u djevojku ispred sebe. Nadlanicama brže bolje obrišem mokre obraze iako znam da mi to neće nimalo pomoći u skrivanju onoga što je na prvi pogled svima vidljivo. Žena okovana tugom ... Iako me boli gledati u crne oči baš poput njegovih, u lice ispunjeno onim istim predivnim crtama koje su i Dionisu darovane, u cijelu njenu pojavu koja odiše istom hladnoćom kao i njen brat, moje srce ispuni tračak one nada

koju sam nekada usput odgurnula od sebe. Dionis me svojom užasnom vrelinom ledi. Rina me svojom hladnoćom grije. I u tome je razlika među njima. Ona nije on.

Nesigurno zakoračim u salon prepun blještavila i luksuza, ne znajući kako da se postavim prema njoj. Da li kao prema još jednom Denaru koji ne zaslužuje da mu se obratim, ili kao prema prijateljici koju sam, u Rini, imala ranije? „Ciao Rina“, izgovorim promuklim glasom, postavljaju ći svoje urođene

damske manire na sami vrh mojih postupaka. Rina ne zaslužuje da se prema njoj ophodim kao prema njenom bratu. Iako nose istu krv Denarovih, to ih

ne čini istima. Gledamo se nekoliko dugih sekundi, i kao što kod mene damski manir preovlada, kod nje urođena hladnoća ispliva na površinu. „Nemoj ti meni 'ciao Rina'“, ozbiljno izgovori. Na tren me pokoleba svojim stavom, a onda osjetim kako mali gram ogromnog tereta odlazi sa

mojih leđa, jer ja više nisam sama. s ama. „Zar nećeš zagrliti svoju staru prijateljicu?“  Blago mi se nasmije pružajući mi prijeko potrebno olakšanje, a osmijeh čiste sreće obasja moje lice. Kako je lijepo biti sretan nakon godina jada. Kako je lijepo znati da

98

konačno imaš nekoga ko će ti biti potpora i rame za plakanje. Kako je olakšavajuća pomisao da više nećeš biti usamljenik u iscrpljenom životu i da ćeš imati nekoga ko će ti dane ublažiti a ne zatrovati smrtonosnim otrovom. Iduće sekunde sam u Rininom zagrljaju. Stežemo jedna drugu; ja na ivici beznadežnosti, ona prijateljski utješno. „Gospode Bože, Kjara...“, glas joj prepukne. Ne usuđujem se više bilo šta izgovoriti. Emocije me preplavljuju. Osjećam se kao onaj izgubljeni brod koji  je pronašao prečicu do svoje luke; kao žena koja daleko na horizontu raspoznaje dio svog života; kao ono more koje počinje dodirivati svoje kopno. „Sama sam...“, jecaji se prolamaju iz mene, „sve mi je uzeo...“, počinjem

na glas da ridam, ne suzdržavajući se. Što se više suzdržavam to je gore po mene. A sada kada navala svega s vega proživljenog po ko zna  koji put izlazi kroz moje suze, ponovo se ne osjetim bolje, jer znam da u meni postoji još toliko toga što tek trebam ispoljiti. „Šššš, znam Kjara. Znam sve. I tako mi je žao zbog svega.“   Njena iskrenost dopire do mene poput osvježenja. Dionis me je tolik o dugo trovao gadostima, da mi sada Rinina iskrenost i podrška dođu kao melem na ranu. I osjećaj je predivan. „Falila si mi Kjara. Mjesecima pokušavam doći do tebe, ali svaki moj pokušaj, Dionis je izjalovio. Kao što je tebe otuđio od svijeta koji njemu ni je po volji, tako je i sam sebe otuđio od svoje porodice. Ne pravdam ga, ni najmanje. Osuđujem svaki njegov bijedni postupak kojim ti ubija najljepše godine života, ali mi i dalje nije jasno ... zašto? Zašto ti je sve s ve ovo učinio, kada smo vidjeli njegovu bo rbu kada je vaša veza bila u pitanju? Kako je čovjek kao što je moj brat, povjerovao riječima onih koji vam nikada nisu željeli dobro?“ Prigušeno šapće u moju kosu, a zatim se odmakne od mene. Ruke sa mojih ramena premjesti na moje obraze tjerajući me da je gledam u oči. To i učinim. Stid što me Rina vidi u ovom sramotno očajnom stanju, i olakšanje što nekome mogu ispričati svoju priču, prepliće se mojim tijelom dovodeći me do samog ruba živčanog sloma koji mi se danima prikrada. „Vjeruje da sam ga prevarila. U nekom trenutku se sve okrenulo naopačke... sopstveno vjenčanje mi je pretvorio u noćnu moru. Rina, ja samo želim da se spasim od njega. Bojim se da ću da poludim od svega. On ne bira

99

sa koje strane će mi nanijeti bol ... važno je samo da mi ga nanosi.“  Skrenem pogled sa Rininih suznih očiju, dok osjetim kako mi se s e ruke u krilu tresu. „Pogledaj me.“ Oštro naredi. Ne poslušam je. „Pogledaj me.“  Još jedna oštra naredba pred kojom postajem nemoćna. Kolebljivo se zagledam u njene oči, svjesna da je Rina ta koja k oja će me spasiti iz ovog pakla. Ne znam kako, ali znam da hoće. A ja ću joj se drage volje prepustiti.

„Ispričat ćeš mi sve. Apsolutno svaki detalj želim da čujem, a onda ćemo smisliti šta ćemo učiniti. Imala sam sreće jer Dionis danima nije tu, inače mi ne bi dopustio da dođem. Ali sada idemo odmah odavde.“   Krenem odmahivati glavom, ali me ona presiječe u negodovanju. „Tvojim venama teče italijanska krv, Kjara. Ti si Italijanka. Mi ne kukamo nad svojim životom, već preuzimamo uzde i vodimo ga u onom smjer u u kojem mi to želimo. Voliš mog brata i nakon svega? I ljubav će proći. On nije  jedini muškarac na ovom svijetu, a ti nisi rođena da bi te jedno arogantno muško vodilo u propast. Mi se ne bojimo, već se suočavamo sa svojim strahovima. A ti ćeš početi tako što ćeš otići u Sienu sa mnom. Trgni se, Kjara. Ovo nije kraj. Ovo je tvoj novi početak.“ Njene riječi sukobljavaju se sa mojim sumanutim mislima. Nalazim neke sulude razloge koji mi govore da ne idem sa imanja, da ne izazivam Dionisa, da ne izazivam sebi goru sudbinu...

ali svaki razlog biva potopljen. Jer sam već odlučila. o dlučila. „Idemo.“ Klimnem glavom, nesigurna šta će mi ovaj odlazak donijeti. Istina je da se bojim. Užasno mnogo se bojim Dionisovog ludila, ali isto tako se bojim da zbog nas neko treći ponov o ne nastrada. Nekoliko minuta mi treba da spakujem nešto svojih stvari u omanju torbu, a kada to učinim žurno se spustim niz stepenice, kao da će mi Rina pobjeći negdje. Ona me spremna čeka u predvorju, a kada joj se pridružim krenemo što dalje od ovog za tvora... ***

Moj izlazak sa imanja nimalo nije bio lagan. Nakon što smo pola sata uvjeravale zaštitare da odlazimo na kraći odmor na mjesto koje je pod vlasništvom porodice Denaro, i da nema potrebe da se Dionis ometa zbog

100

takvih stvari, pustili su nas. Olakšavajuće je bilo ne vidjeti Fabricia nakon

našeg sukoba. Da sam ga vidjela i to u Rininom prisustvu, osjetila bih se krajnje neugodno, jer bih imala osjećaj da sam izdala krv koja je mene već davno izdala.

Četvrti dan prolazi na imanju u Sieni. Zbog tjeskobe koja me i dalje guši i sputava da normalno prodišem plućima, zanemarujem ljepotu prirode oko mene. Vinogradi svuda naokolo podsjećaju me na to koliko je zemaljska priroda nestvarna, krivudavi pjeskoviti puteljci čine da poželim satima hodati i istr aživati sve što se na kraju tih puteva skriva, a zelena trava i tek poneki izniknuti cvijet, predivan su vijesnik proljeća. Rina i ja smo razgovarale o mnogim stvarima. Učinila je da joj se otvorim kao nikome ranije i da sa njom podijelim svu svoju bol koja od mene pravi

hodajuću utvaru. Trebalo bi da mi bude lakše. Trebalo bi da sam puna optimizma baš kao što je Rina. Ali nisam. Kao da sam predala bitku koju sam nepokretno vodila, protiv protivnika koji je imao sva raspoloživa sredstva da me pokori. Čudno je kako u isto vrijeme bez riječi padam na koljena, dok mi neki glas šapuće kako nisam sama. Kako i dalje postoji šansa da se podignem i učinim nešto za sebe. Ostaje mi da se pitam, da li ja želim bolji život sebi? Ili sam već toliko t oliko navikla na Dionisov zatvor obavijen zaraženim trnjem, da bi mi svaki iskok iz tog zatvora bio stran?

Strašna buka u prizemlju me natjera da snena skočim iz kreveta. Bez imalo razmišljanja krenem prema vratima, a nakon nekoliko trenutaka na hodniku se susretnem sa pospanom Rinom. „Da li si čula onu buku?“  Upitam je. „Si.“ Odgovori, privezujući crni pojas svog svilenog ogrtača.

„Neko je došao. Taj neko ima ključ kuće, i taj ta j neko je sigurno Dionis. Ideš dole sa mnom u slučaju ako moja ženska narav pobijedi moj sestrinski osjećaj?“ Kruto se nasmije, pokazujući kako Dionisov dolazak uopšte nije bio dio njenog plana, a ja... osjetim bolesno olakšanje jer sada znam gdje je. Rukom pokažem Rini da krene prva niz stepenice, a zatim i ja krenem za njom. Dionisa sam vidjela u svakom izdanju. Zaljubljenom, strasnom, napaljenom, ponekad čak i smiješnom, ludom i bijesnom najviše ... ali nikada

101

ga nisam vidjela mrtvog pijanog kako visi obješen poput krpene lutke o Alessia. „Dobro zapamti ovaj mjesec, dan, sat i minut. Dobro zapamti. “ Alessio  ja dok ga vuče prema dnevnom boravku a zatim ga samo baci na mrml ja udobni dvosjed. „Che schifo!“ Rina gadljivo uzvikne, privlačeći Alessiovu pažnju. Dionis

se trzne a zatim se polako pridigne u sjedeći položaj, glavu zabacujući na naslon dvosjeda. I dalje stojim poprilično udaljena od scene koja se odvija ispred mene,

međutim Rina ne izdrži već se u tri t ri koraka stvori ispred Alessia. „Zašto si ga doveo čak ovamo?“ „Prava domaćica bi prvo poželjela toplu dobrodošlicu dvojici putnika.“ Rina smjesti ruke na struk, a Alessio pomno proprati taj njen pokret.

„Mogu vam jedino poželjeti topao odlazak odavde. Kjara i ja želimo biti same, a ne da nam nad glavom visi onaj zbog kojeg sam bila primorana Kjaru izvući iz one vile.“ Rukom pokaže prema Dionisu, koji se tiho smije. Usudim

se napraviti nekoliko koraka prema njima, a kada dođem do njih, Rina me zaštitnički obgrli oko ramena. „Odvela si je a da nikoga nisi pitala? “ Srce mi zalupa kada čujem Dionisov nerazgovijetni glas. Zaustim mu odgovoriti na njegovo pitanje, ali

mi se pogled duže zadrži na njegovom licu koje na sebi ima izblijedjele modrice. Poželim mu dodirnuti lice, ali njegove posljednje riječi koje mi je izgovorio preko telefona, zaustave me u mom pokretu. Umjesto toga, učinim nešto još gore. „Gdje si bio?“ Pitam, strahujući od odgovora. Do mene dopre užasan alkoholni vonj kada se on grlenije nasmije.

„Odeš sa imanja bez ičijeg pitanja, i još me pitaš gdje sam bio? A šta si ti radila dok mene nije bilo?! “ Ukočim se kada povisi glas. „Jebala se sa svojim novim voljenim ljubavnikom! Smišljala kako da pobjegneš sa njim!“ Viče, preplitajući jezikom. Stisnem ruke u pesnice, ne znajući šta da činim. „Basta!“ Rina uzvikne, a ja ostanem zaprepaštena šutnjom koja dođe od Dionisa. Pokušavam se izmigoljiti iz Rinine ruke, ali mi ona ne dopušta da odem. Osjećam da ako ostanem još koji sekund u njegovom prisustvu da ću

102

potpuno skrenuti sa pameti i da ću izgubiti onu jednu normalnu nit koja me i dalje drži prisebnom. „Pusti ga neka priča šta hoće, Rina. Mene ionako više ne dotiče.“ Izgovorim veliku laž. Čak i nakon svega, nisam imuna na njegove riječi pune prezira.

Ustuknem kada se Dionis teturavo kreće pridizati, pijano rukom pokazujući Alessiu da mu se ne približava. „Ne pravi još veće probleme, bu dalo! Prespavaj pa onda razgovarajte. “ „Tra moglie e marito non mettere il dito “, izgovori time zaustavljajući daljnje Alessiove riječi. Znam da bi i Rina i Alessio reagovali na sve ovo, ali Dionis ih je ušutkao izgovorenim riječima, koje svaki italijan poštuje. Cijelo tijelo mi se naježi od osjećaja koji prostruji kroz mene. Svojim crnim očima klizi mojim tijelom, čineći da zaboravim na sve ono što sam mu željela reći. Čini da moje srce još jednom očajno zalupa ... „Zašto si gola, Kjara? Čekaš nekoga?“   Obgrlim se hladnim rukama, prekasno shvatajući da preko spavaćice boje kože nemam ogrtač. Slane suze mi se nakupljaju u očima, ali im ne dam da se proliju. „Ti najmanje od svih imaš pravo da me to pitaš.“   Nekako uspijem izgovoriti.

„Ja sam ti muž!“  Prodere se, učinivši da se svi lecnemo na njegov ton. t on. „ Pravi muž ne čini ono što ti činiš meni! Ti si taj koji me navodi da spas potražim u drugom muškarcu! Ti si taj koji mi svakodnevno puni mozak neistinom i koji me tjera da ti to stvarno i napravim. “  Muk se razliježe dnevnim boravkom. Dionis diše duboko. Podsjeća me na krvi žednu životinju koja jedva čeka zgrabiti svoj plijen. Iako umirem od straha, ne zaustavljam se. Želim da se ovaj pakao konačno ugasi. „  Jesam!“  Uzviknem puna bola koji me pretvara u sivi pepeo. On zatrepće par puta ne vjerujući da mu priznajem prevaru koju fizički nikada nisam napravila.

„Pronašla sam u drugom muškarcu sve ono što si mi ti uskratio. Pronašla sam svoj spas i uže koje će me napokon povući prema gore! Sa njim sam pronašla sve ono što si mi ti ukrao! Ali ja nisam ti, gade! Dok si ti noćima izbivao iz kuće, ja sam bila sama! Dok si ti dolazio kući u odvratnim izdanjima ja sam molila Boga da ne pokleknem pred očajem!“

103

Tijelo mi se trese, srce u skladu sa mojim izluđenim mislima otkuca va podjednako lud ritam... ovo neće izaći na dobro. „Vodi mi je s očiju! Ne mogu da je gledam! Vodi je, ubiću je tako mi svega!“ Rina me povlači unazad dok se Dionis bezglavo dere. Urla najgore moguće psovke, pokušava rukom da obori vazu sa stolića... ali na kraju samo sjedne na dvosjed i glavu protisne dlanovima. „Lud je... dođi.“ Rina prošaputa, a moje tijelo je posluša. Duša ostaje da grca u očaju koji samo Dionis i ja osjetimo ...

104

 Prošlost  Crna kosa rasuta po zelenoj posteljini, podsjeti me na mrak iz kojeg ne mogu izaći. Sve i kada bih to želio ... kasno je. Pravim korake unazad.

Zalazim sve dublje i dublje dopuštajući mrlji mog prezimena da se mojim postupcima širi. Nekada mirni i povučeni sin Franka  Denara postao je gori od svog oca. Novom krvlju dajem Denarovima novi život ... dao sam svojoj porodici novu strahovitu moć time što sam dao nas ... Donijeli su je onesviještenu i prekrivenu ćebetom jer je vjenčanicu pokidala sa sebe. Vjenčanicu sa tragovima krvi su pokupili u crnu vreću koju su mi predali po dolasku, a ja sam Kjaru oteo iz ruku drugih muškaraca. U meni i dalje živi onaj posesivni čovjek koji ne može podnijeti tuđe ruke na ženi koja je moja, a ja sam dao drugim rukama da me dodiruju. Ne kaj em se. Kajem se. Odbranio sam svoju čast, natovarivši sebi teret koji neće nestati do kraja mog života. A taj teret je moj bolesni glas razuma da je sve svakoga zasluženo stiglo. Kako da se izvučem iz kandži neznanja? Kako kada me sa jedne strane bol guši, sa druge me čeka rupa bez dna, a ispred mene stoji Kjara koja je gora i od bola i od ponora? Svoju čast sam odbranio oružjem koje se okrenulo protiv mene.

Ubio sam nas ranama koje će cijeli život puštati krv k rv kao sjećanje na trnje kojim sam nas zasuo. Ruka mi drhti dok pomičem pramenove crne kose sa Kjarinog čela. U

polumraku koje se prolilo njenom sobom gledam u tamne tragove šminke na njenim blijedim obrazima, gledam otečene kapke koji su se sklopili ne

105

želeći više gledati pakao oko sebe. Izgleda tako krhko, slomljeno, uništeno ... nije preživjela moje zlo. A ja sa njim moram da živim. U neko doba privatni doktor pokuca na vrata sobe. Povučem se skroz do prozora osjetivši kako mi tijelo pulsira od udara koje sam nanio oboma. Doktor pregleda Kjaru, mrmlja sebi u bradu neke dijagnoze... a ja samo želim da se probudim iz ovog ružnog sna i da sve bude kao i ranije ... „Gospodine Denaro?“ Doktorov glas me trzne. „Kako je?“ Glasom koji sam dugo trenirao da bude hladan i bez b ez emocija, upitam.

„Vaša žena je doživjela nervni slom, koji bi u budućnosti mogao ostaviti posljedice na njeno psihičko stanje. Vjerovatnoća za to je mala, ali morate pripaziti kada je u pitanju obraćanje njoj. Bez stresa, vike, buke… svega onoga što bi je moglo gurnuti preko ivice. Dao sam joj lijekove za smirenje koji će je držati uspavanom do sutra, a za kasnije ću joj pre pisati lijekove za smirenje koje će morati redovno uzimati.“ Stiskam usne kako ne bih urlao na sav glas. Grlo me para od težine riječi kojima bih molio Boga da je ne kažnjava zbog mene, grudi mi se sužavaju od nedostatka daha...  jer za Boga miloga, šta da radim nakon svega?! Kako da joj ponovo pristupim? Kako da zaboravim razlog zbog kojeg sam sve ovo napravio? Doktor se tiho povuče van sobe, a ja ostajem sam sa Kjarinom sjenom…

 jer to je sve što ću od sada dobiti od nje. Samo Samo sivu sjenu koja više ni u ludilu ludilu neće pokušati prigrliti moju zlobu. Vrijeme se vuče poput prebijene mačke, ja lutam od ugla do ugla sobe poput duha koji ne nalazi svoj smiraj, a onda u nekom trenutku koji je

između nas lebdio poput teškog nikotina, Kjara prošaputa. „Ne želim te blizu sebe...“, stanem u podnožju njenog kreveta, spreman na mnogo žešće riječi. Jutarnja svjetlost se probija kroz tanki rascjep među teškim zavjesama, padajući ravno na njen o umorno lice. „Veseli se sada, pravi zabavu koju Italija još nije vidjela, pozovi svoje lažne prijatelje... neka ti čestitaju...“ , glas joj od napora prepukne. Gutam nepostojeću pljuvačku poput tegova, dok mi se u mozak zabija svaka njena riječ.

106

„Proklet bio dan kada su ove oči pogledale u tvoje. Prokleto neka je sve što dolazi od tebe. Prokleta neka sam i ja jer sam dopustila da me začaraš lažima.“ Drhtavo udahne vazduh, a niz sljepočnice joj se spuste suze. Bio sam siguran da sam negdje uz svoj loše odabrani put izgubio dušu, ali sada sam svjestan da je ona vadi.

„Ti si najveća greška mog života, Dionis e. Možda sam i zaslužila k ako bi drugačije saznala kakvo ka kvo si s i ti t i zlo?“  Dah prolaziti kroz sve ovo...  jer kako mi je iz pluća izbijen. Dolazim u napast da protljam  grudi kako bih otklonio bol koja me rastvara na dijelove, međutim ne činim ni jedan jedini pokret, niti jedan trzaj lica... bilo šta što bi odalo kako se zaista osjećam. Okrenem se i izjurim iz sobe ispunjene njenim mirisom. Proklinjem sebe

i svoj život, proklinjem sudbinu i svoju lozu loz u Denarovih, proklinjem buduće mjesece koji će doći a za z a koje znam da neće biti ništa bolji niti gori od Kjarine početničke ravnodušnosti koju je počela osjećati prema meni. Dani su se vukli, a mi se u njima nismo snalazili. Nastupili su mjeseci koji su otkidali komad po komad od nas i koji su nas bez milosti gutali. Kjara

se gubila u svojoj samoći, a ja sam se gubio u alkoholu koji mi je nanio više štete nego dobra. Nisam joj mogao oprostiti, a nije ni ona mogla meni. Sve se okrenulo naopačke ... Mjesecima Kjara i ja nismo progovorili ni riječi. Mjesecima se nismo vidjeli iako smo živjeli u istoj kući. Ona je otupila na cijeli svijet oko sebe, a  ja sam sebe ubijao bolesnom mišlju kako je sve jebeno zaslužila. Vodili smo u glavi borbu samo nama znanu, a samo je bilo pitanje vremena kada će nas ta borba oboje staviti u isti koš poraženih i kako će nam svojom oštrinom zamazati oči, spriječivši nas da vidimo sa koje strane pravo zlo dolazi. Pogriješili smo. Toga sam svjestan čak i nakon toliko godina i uvijek sa istim žarom žalim što stvari nismo postavili na drugačiji način. Ali tada nismo bili svjesni ničega osim naše ludosti i našeg sljepila, koje nas je natjeralo da postanemo stranci u braku...

107

***

Sadašnjost  Glava mi među dlanovima pulsira. Kao da u nju primam udarac za

udarcem koji me onesposobljuju i čine umrtvljenim. Sa naporom podignem glavu i zagledam se u Alessia kojem razočarenja na licu ne manjka. Pomislim prodrmati svojim šakama, jer jebi ga, drug mi kako bi me mogao još koji put prodrmati ima čelične šake koje bi lako mogle izazvati amneziju koja bi meni kao naručena došla. Međutim, moje prokletstvo je to što bi me Kjarino priznanje i u grob pratilo...

Pritisnem dlanom čelo dok glavu zabacujem na naslon dvosjeda. Tijelo mi i dalje podrhtava od ludog bijesa u kojem sam bio spreman na ono najgore... mali dio najgoreg sam i učinio. Zapravo, izgovorio. Ponovo sam

pao zaluđen, baš kao što sam pao i godinama unazad. Iako je ovaj pad na izgled slabiji i blaži, meni je identičan kao prethodni. Jer srce ponovo trpi... Hranio sam se Kjarinom negacijom sve ovo vrijeme. Svako njeno 'ne' vodilo me je na put ponovnog vjerovanja. Znao sam da je samo pitanje vremena kada ću željeti izgladiti stvari među nama, a znam da bi h to mogao kada bih konačno uspio preći preko svoje bolesne ljubomore kojom sam

načinio grešaka koje se više ni izbrojati ne mogu. Njeno 'ne' je voda. Njeno 'da' je postalo moja vatra od koje mi prsa gore u paklenoj buktinji. Njene riječi o nekom drugom muškarcu su me jeb eno razorile. Postajem

 jedna rupa bez života koja upija u sebe sve moje zlo, čineći je još više beživotnijom. Mislio sam da stvari između mene i Kjare mogu postati nalik na nekadašnje ako budemo dovoljno hrabri preći preko svega što nas je uništilo i što n as je napravilo ovakvima kakvim jesmo, ali kako sada? „Zar je vrijedno svega ovoga, prijatelju? Zar je bolje vrijeđati i urlati umjesto sjesti i razgovarati? Koji je tebi kurac, Dionis? Zar se tako ponaša prema ženi?“ Alessio čvrstim glasom razbije tišinu. „Prema kojoj ž eni, jebote?!“, prasnem na njega. „Zar žena radi ono što Kjara radi?!“ , nastavim. „Zar muž radi ono što ti radiš njoj?“ , baci mi u lice.

108

„Da li si ti svjestan koliko bola si joj nanio za sve ovo vrijeme? Nikad nisi kod kuće, nisi uz nju, lutaš Bog zna gdje i očekuješ da ona ostane u svojoj sobi dok se ti ne smiluješ i ne vratiš? Prihvatila je pažnju drugog muškarca  jer si joj ti uskratio svoju! Dopustila je sebi gledati u nekoga osim tebe jer si  joj ti zaklonio pogled na sebe! Zar si glup, pa ne shvataš šta znači sve ovo?!

Ovim ti poručuje da otvoriš oči i ne sjebeš stvari dodatno!“ Pa jebote život! Svaka Alessiova riječ me probada poput eksera. Koliko sam duboko pao u ponor svog isplaniranog života, govori činjenica da mi najbolji drug go dinama pokušava otvoriti oči, a ja kao najveće bezdušno đubre svaku odlučno izbrišem iz glave. Prve godine sam se toliko udaljio od Kjare da sam, kad god bih je u prolazu vidio, osjetio ono peckanje po tijelu baš kao i prvi put kada sam je kao tek izraslu djevojku zapazio. Druge godine

njeni ravnodušni pogledi udjeljeni na kapaljku su me obasjavali ali i prekrivali tamom od koje sam postajao lud na sve s ve oko sebe. Ponajviše na nju. Treće godine me je častila svojim prisustvom pri svakom objedu, ali ni u tome nisam mogao da uživam jer je svaku priliku koristila da me uvuče u dubine svog bola a mog grijeha, a ja sam kao odgovor na njen spretni prezir

činio mnogo goru stvar. Zavaravao sam je mišlju da mi je ona robinja potrebna za sliku savršenog braka koju sam o stavljao u javnosti. „Toliko sam umoran, prijatelju...“, izustim glasom koji pokušava za sebe zadržati sve moje unutrašnje kidanje. Međutim, duša koja je nekada nanovo oživjela tjera me da ispoljim one đavole koji me vuku ka dole. „Znam da jesi, vecchio. “ Pogledam iznenađeno svog prijatelja, iako sam već odavno svjestan kako za njega moja maska nedodirljivog ne predstavlja ništa. Alkohol je spustio sve moje okove, pa se tako osmijehnem čovjeku koji mi je uvijek čuvao leđa, i izgovorim. „U pravu si. Za sve. ..“, njegov vučiji osmijeh mi je dovoljan pokazatelj kako je samo čekao da mu priznam ono što ni sam sebi ne smijem. „Voliš je.“ Bolno sklopim oči, znajući da neću tako lako moći preći preko svega što me ubija. Čudan osjećaj me muči danima. Osjećam da mor am makar nešto napraviti dobro u svom životu, jer će kasnije biti kasno. Mene osjećaj ne vara, a ovaj put je jači nego ikada. „Želim da mi oprosti, a ja sam taj koji nije u stanju oprostiti njoj. Hoću da me gleda sa obožavanjem kao što me ranije gledala, međutim đubre kao ja

109

 joj ne daje ni jedan jedini razlog da me tako gleda. Sa njom griješim na svakom koraku. Ne znam kako da budemo ispravni kada nam je toliko toga

za leđima...“. Skidam prašinu sa svog srca. Bivam ogoljen od svega onoga što sam planirano p ravio... „Od nečega morate početi. Kada ste posljednji put sjeli i razgovarali kao dvoje normalnih i odraslih ljudi? Pretpostavljam da se i ne sjećaš ako ste uopšte ikada i razgovarali. Sve je učinjeno pogrešno, stari. Počevši od tebe i tvoje šutnje, a zatim sve ono što je uslijedilo.“ Upijam Alessiov razum, želeći da sam makar i na par minuta i ja tako razuman. Ali kako da joj sve priznam

a da nas ne sjebem još više? Kako da joj kažem da sam nevin kada ću u njenim očima zauvijek biti ubica?  Ja sam moralni griješnik, koji ubistvo smatra činom koji je najbolja osveta. Italijan vrele krvi koja mi često čes to priređuje takvo ludilo kojem se nisam sposoban oduprijeti.

„Moj život je bomba. Ako načinim ijedan pogrešan korak, sa sobom ću povući i sve koji su mi u blizi ni. Ne smijem to dopustiti ...“, glava mi počinje  još jače pulsirati. Ni na tren ne smijem s mijem zaboraviti ko sam i šta sve s ve radim da bih održao ime koje će se sa koljena na koljeno prenositi. Ne smijem se opustiti a u zadnje vrijeme sam izložio opasnosti sve one  koji su mi bliski. Ustanem, bijesan na sebe pa se zateturam. Pridržim se za naslon dvosjeda, dok mi se vid ne razbistri.

„Tu je tvoj brat da ti uvijek čuva leđa.“ Alessio me potapša po ramenu. „Jutro je pametnije od večeri. Idi, odmori glavu, dođi sebi pa počni da rješavaš sranje koje si napravio.“  Klimnem glavom, pa uz kolebanje koje nije svojstveno meni, izgovorim. „ Ja je i dalje volim.“ Jače me potapše po leđima, ponosan što sam te riječi prevalio preko svog jezika. „Hvala svecima!“ Uzvikne kroz smijeh. Tromim korakom se dovučem

prema prvim vratima u prizemlju koja vode u jednu od spavaćih soba. Spoznaja da moja žena spava u sobi iznad moje dovoljna je utjeha da utonem u blaženi san u kojem je nakon dugo vremena ponovo osjetim u svom zagrljaju.

110

***

 Jutro je došlo brže nego što sam očekivao. Probudili su me prigušeni

glasovi iz dnevnog boravka što me nagnalo da se pridignem iz kreveta iako mi se glava cijepala na pola. Opsujem kada slučajno rukom oborim noćnu lampu sa ormarića, koja se kao za inat razbije. Glava me presječe od tog zvuka, pa sačekam trenutak da bol umine kako bih otišao u kupatilo i upristojio se.

Pola sata kasnije stojim oslonjen na štok od vrata i posmatram Kjaru kako se stidno osmjehuje na nešto što joj Rina govori. Stresem se kada jo j osmijeh izblijedi i kada me probode pogledom koji čuva isključivo za mene. Ne mareći za poglede kojim mi svako od njih poručuje različite stvari, smjestim se na slobodnu stolicu. Minuti se izvlače kao sati dok u tišini doručkujemo, a kada Rina ustane od stola uz glupi izgovor kako ima posla te me i značajno optužujuće pogleda, čudan pritisak mi zahvati lijevi dio grudi. Sestra mi je, dođavola. A ja sam brat koji tu titulu ne zaslužuje. „Sjedi dole.“ Hladno izgovorim onda kada i Kjara krene ustajati od stola. Momentalno prekorim sam sebe kada ugledam stisnute malene šake, a zatim i krhko tijelo kako sa jasnim negodovanjem posluša moju hladnoću. „Gdje je posluga i obezbjeđenje?“ Upitam kao da je sve normalno među nama.

„Rina i ja smo došle bez ičije pratnje.“ Prkosno uzvrati streljajući me očima. Pred očima mi se smrači. Alessio to primjećuje te brže bolje ustane od stola sa telefonom u ruci. Ruke mi krenu podrhtavati od straha koji mi se penje uz kičmu, ali ne dam da mi taj strah s trah zakloni vid koji treba ostat i bistar i nemilosrdan za sve moje neprijatelje koji poput hijena vrebaju na mene i moju porodicu.

„Trebam nešto protiv bolova.“ Protisnem kroz zube, osjetivši kako me mračno raspoloženje nanovo uzima pod svoje. Kao da je jedva dočekala, Kjara skoči sa stolice i odlazi u kuhinju, a Alessio se vrati do mene obavještavajući me da su dva tima obezbjeđenje na putu prema Sieni. Osjetim se za gram lakše ali i dalje napeto jer je previše opasno biti bez ikakve pratnje toliko dugo vremena. Protljam prsa zbog neobjašnivog

111

osjećaja koji me obuzima, duboko udahnem i naredim sebi da se smirim i ostanem hladne glave ali vrelih dlanova spremnih na sve.

Kjara se vraća sa čašom vode i tabletom, koji mi drsko pruži. „Kako da znam da me nećeš otrovati?“, upitam stavljajući tabletu na  jezik tako da vidi da ću je popiti. „Da sam htjela da te otrujem, učinila bih to ranije. Ti zaslužuješ gore od otrova.“ Zamahne dugom crnom kosom kada se žustro okrene, ostavljajući mene i Alessia same.

„U ovom slučaju je večer bila pametnija od jutra. Nikada nećeš doći pameti.“ Alessio promrsi kroz zube, suzdržavajući se. „Poštedi me predavanja druže.“  Odgovorim mu. „Poštedit ću ja tebe, nije problem, ali Kjara te neće poštediti, budi siguran.“ Od nervoze protrljam svoje lice. Alessio je u pravu za sve, ali nije  jednostavno iz vedra neba servirati joj istinu sada kada je najranjivija. To bi  je dotuklo, a i mene zajedno sa njom. „Rekao sam ti da si u pravu, Alessio! Ali stavi se malo i u moju poziciju! Moram da je pripremim na ono što sam joj sve vrijeme prešutkivao! Moram

da joj dam prostora i vremena kako bi b i me uopšte saslušala, a ne...“ ne ...“ „Dok ti čekaš i sereš, ona se u daljava od tebe!“ Bijesno me prekine, što me naljuti.

„Kao da ja to ne vidim, budalo! Šta imam od pravih riječi ako je vrijeme potpuno krivo!“ „Imaš čistu savjest!“ Ponovo drekne, a zatim sa škripom stolice ustane od stola. Ustanem za njim.

„Želiš da joj kažem da je nisam prevario i da sam joj jebenog druga otjerao iz zemlje samo kako ne bi bio u njenoj blizini?! Da je ubijem istinom koja je gora od laži kojima sam je posl ao na korak provalije?! Pa jebo te, neću tako da napravim! Neću bez ikakve uvertire da  joj saspem bol u lice!“

Prisilim sebe da stišam ton. Alessio me zabezeknut gleda, čak iako je prije nekoliko dana saznao cijelu istinu. Sklopi oči tako da pomislim da ga nešto zabolilo, a kada me hladnoća udari u leđa ... postanem svjestan da je Kjara sve čula. „ Jebem ti!“, opsujem i okrenem se, ali je ne pronalazim. Alessio se hvata za glavu kada ga ponovo pogledam, međutim tresak ulaznih vrata me

112

natjera da se otkamenim i krenem za njom. Trčim kroz kuću kao da mi od brzine nogu ovisi život ... i ovisi mi. N ije trebala saznati na ovaj način. Nije trebala saznati da sam je držao u zabludi sve vrijeme dok su nam leđa bila okrenuta jedno od drugog. „Kjara!“, vičem za njom, ali prebrzo mi izmiče. Kao bez glave trči zavojitim kamenitim puteljkom koji vodi prema vinogradima sa desne strane brda. „Stani!“ Proderem se, ali ne uspijeva mi zaustaviti je. Potrčim brže za njom. Srce mi tuče kao mahnito, tijelo oblijeva hladan znoj ... ne smijem je izgubiti. Približavam joj se jer je tijelo izdaje. Posrće dok i dalje trči, ali i sam sam svjestan da je slaba. Uzeo sam joj svu snagu...

Zrakom se razlije reski zvuk koji sam toliko puta čuo u svom životu. Nesvjesno se iz nekog razloga trznem, ali i dalje idem za Kjarom koja pada na tlo. Ponestane mi daha. Pokušavam da je spasim  ali ne mogu. Spor sam. Noge kao da nisu moje. Naposlijetku mi i one pokleknu.

Razbjesnim se ali i bijes ne posjeduje istu onu jačinu kao ranije. Kada me hladan zrak udari posred pluća, naježim se. A kada spustim pogled na svoja prsa, shvatam šta se desilo . Nasmijem se. Iskreno, široko i sretno. Naplaćeni su mi svi grijesi koje sam počinio. Naplaćen mi je i grijeh koji sam prema Kjari počinio ...

113

Sa njim sam uvijek nosila crnu boju u sebi. Dragocijeno sam štitila mrvice stare sebe, ali već je odavno jasno kako sa njim postajem ono što nikada nisam bila. Mrzila sam ga.

Bio je oličenje nestvarne muške pojave pred kojom bi i najpoštenija djevojka drhtavo rastvorila usne i usisala u sebe nemoral koji je u talasima navirao iz njega. Mrzila sam ga.

Zarobio me je rđavim okovima požude koji su mi zamutili vid osjećanjem da sam ja za njega nešto više od hladne bezosjećajne supruge. s upruge. Zaista sam ga mrzila.  Jer nije bio onaj za koga sam mislila da ga volim snagom lude ljubavi. ljubavi. Ali Ali nakon kobne pogreške shvatila sam da je moja mržnja zapravo bila ljubav.

Ljubav prekrivena hladnoćom koja nam je oboma davala pogrešnu sliku naših života. Zar se moralo desiti sve što se desilo? Zar smo morali biti slijepci pored zdravih očiju? Mrzila sam ga više od sebe... . ***

„Samo sam došla da provjerim kako se držiš?“   Rina proviri kroz odškirinuta vrata. „Dobro sam.“ Odgovorim zagledana kroz otvoren prozor sobe u kojoj sam provela najbolnije godine svog života. Proljeće je u svom punom zamahu. Zelenilo se prostire na sve strane, zrake sunca obasjavaju okolinu

po cijeli dan, a ptice su jedva dočekale pustiti svoje pjevne glasove. Sve je živo. Samo što ja nisam.

114

Osjetim kako Rina zausti sa namjerom da mi izgovori poneku ohrabrujuću i motivacionu riječ, al i odustane. Jer mi ih je za ovo vrijeme rekla

i previše. „Ah, Kjara, šta ću ja sa tobom?“ , duboko uzdahne. Nasmijem joj se, jer ova žena ne liči na ovu Rinu  na koju sam ja navikla. Mirna Rina koja je na riječima oprezna, i samu me takvom pravi. Mirnom ... a  ja to ne želim da budem. Želim da vičem, da porušim sve što se da porušiti, da iskočim iz ove ov e kože koja me svojom čvrstinom steže i od koje polako nestajem. Toliko toga želim, a ne činim ništa. Kao da sam se na jedan krajnje poražavajući način pomirila sa svim izdajama koje su mi velikodušno servirane. „Ništa.“ Odgovorim bezbojnim glasom. „Rina, ja više ne znam šta ću sama sa sobom. Šta da radim? Kako da preživim sve ovo? Kako da izdržim a da me moje psihičko stanje opet ne baci na samo dno? Iskidana sam na dijelove, slomljena na komadiće ... od mene nije ostalo apsolutno ništa što bi mi dalo neku nadu da mogu ponovo početi sve ispočetka.“ Oči mi se napune suzama dok mi se dah na momente gubi. Misli su mi u opštem rasulu, a ruke su i dalje žedne pravde koju na svojoj koži još uvijek nisam osjetila. „Žao mi je.“ Tiho izgovori, ulazeći u sobu potom zatvarajući vrata za sobom.

„Dionisu treba biti žao za sav sa v ovaj haos i bol, a ne tebi. I tebe je povrijedio baš kao što je i mene. Ovo nisu noževi u leđa. Ovo što n am je on napravio... to su noževi u srce, dušu u svaki onaj dio tijela koji može voljeti...“, priđem  joj sporim korakom, pa stanem ispred nje. „ Ja sam se predala, Rina. Ja sam se predala onog momenta kada sam na

svojim rukama držala Vittovo tijelo i kada sam Dionisa počela prezirati. Život mi je uništio, ali mi je dao i dobru lekciju. Ja sam njega kovala u zvijezde, on je mene bacio u blato. Ja više nikada neću biti ista.“ Rina mi prstima nježno pobriše suze za koje i nisam svjesna da padaju. Potom podigne dlanove do moje kose, i da mi najnježniji dodir ikada. Zažmirim osjetivši kako mi bol zatvara dotok dot ok vazduha i kako me guši. Minut M inut do dvanaest je. Minut je do kraja. Minut je do oslobođenja. Minut je sav moj kolaps. Dvanaest je moj konačni spas ...

115

„Još ne mogu da povjerujem u to da je Vittorio živ. Sav onaj bijes i bol djeluju mi tako nestvarno u poređenju sa tim da ipak udišemo isti zrak..“ , nasmije se tužno, otkrivajući mi koliki je bol njen osmijeh. Ona ga je voljela, a znam da je i on volio nju. Isto znam da je Vitto usijana glava koja je preko

mene željela osvetu jer Dionis nije dopuštao Rini i njemu da se vole. „Nestvarno je, ali i zaprepaštujuće. Ne znam da li da se radujem što ću ga ponovo vidjeti ili da se okrenem i više ga se nikad ni ne sjetim. Vi tto je  jako temperamentan muškarac, ali i on je neke stvari odradio na pogrešan način. Tek sad mi sjeda na um koliko smo sebi zakomplikovali živote...“ , drhtavo uzdahnem, pa nastavim. „Volio te je, Rina. Stavljam dlan na vatru za tu istinu. I tek sada shvatam da se sve vrijeme svetio Dionisu, jer mu je bio onemogućen pristup tebi. I

žao mi je zbog toga i bijesna sam. Jer se sve okrenulo naopako. Svi smo izgorjeli u vatri.“ Ugrizem se za usnu jer me pritisak koji osjećam, tjera da vrisnem od bola. Rina osjeti jad koji se probija kroz svaku poru na mom

tijelu, a ja osjetim žal koji navire iz nje. Privuče me u zagrljaj, koji mi pruži utjehu i toplinu koju dugo ni od koga nisam osjetila. I ja nju obgrlim rukama pružajući joj istu tu utjehu ... jer i nju boli. „Ako me je volio, trebao se boriti ljubavlju, a ne osvetom. Jer osveta je

korak koji vodi unazad. Tako smo i nas dvoje otišli daleko unazad i izgubili ono što smo imali. Da je bilo sreće a i pameti sada bismo imali zasnovanu porodicu. Ali nemamo je. A nema ni nas. “  Odmaknem se kako bih je pogledala. Oči joj se presijavaju ali ne pušta suze. Rina Denaro, naizgled operisana od bola, a kada malo dublje prodreš u srž njenog predivnog bića, dočeka te ljubav koja je nažalost ostala slomljena. „Kjara, ja nisam slabić niti ću ikada sebi dopustiti da to budem. Iako ne prihvatam svoje prezime niti volim što ga nosim, ja sam to što sam. I to niko od nas ne može da promijeni. Ni Dionis ne može. I ti nosiš naše prezime, ali  još uvijek nisi shvatila šta ono predstavlja. A vjerujem da ćeš shvatiti nakon što ti neke stvari budu objašnjene i prikazane bez lažne maske.“   Klimne odlučno učinivši da se po prvi put iskreno i pomno zamislim nad njenim riječima. Međutim, Rina mi se ponovo obrati, ovaj put nježnije. „I ja sam žena baš kao i ti. Povrijeđena sam ali ni upola koliko si ti. Ali bih te zamolila, iako nemam pravo na to... saslušaj ga, pa onda odluči šta je

116

za tebe najbolje. Ne za vas, već samo za tebe. Naravno ja bih voljela onaj sretan kraj, ali sam svjesna da je on jako dale ko. Dionis je skot i muškarac ž eni ne bih poželjela, ali zaslužuje priliku i znam da je želi kojeg ni  jednoj ženi iskoristiti na ispravan način“, ohrabrujuće mi se nasmije, međutim ja sam ozbiljna. Bojim se da me Dionis može pokolebati i da me može okrenuti protiv mojih želja i odluka ... „Ionako mi duguje mnogo odgovora i objašnjenja za sve što je napravio. Želim da razgovaram sa njim. Ako to ne učinim neću moći nastaviti dalje. Stalno bi me izjedali odgovori koje nisam dobila i ostala bih u tom Dionisovom vrtlogu... opet bih bila na istom. “

„To je ispravna odluka i drago mi je što je razum iznad tvog bijesa i bola.“ Otpuhne sa olakšanjem. „Mislila sam da nakon svega neće željeti ni da ga vidiš a kamoli da razgovaraš sa njim.“ Završi sa osmijehom, a ja se zapitam da li ću uopšte moći nastaviti živjeti ovaj život bez da ga ikada više vidim ? Koliko god to ludo zvučalo, navikla sam na njega. Navikla sam na njegovu hladnoću koja nas je dugo vremena držala okovanima, na onaj prezir iz njegovih očiju kojim mi je poruči vao potpuno druge stvari od onih na koje sam ja mislila. Zavaravao nas je na toliko bolan i opasan način koji nas je mogao čak i života koštati. Istina je da će mi život biti bolji bez Dionisove sjene, da ću se konačno moći opustiti bez strepnje i straha da mi se nakon svakog odlaska on neće vratiti. Ali koliko god željela biti sama, daleko od njega i njegove tame, toliko t oliko mu želim biti blizu. Želim nam oboma vidati rane koje za života neće moći zarasti. „Trebali bismo biti za pola sata na imanju. Imaš vremena da se koliko

toliko sabereš i preispitaš svoje odluke. Ja idem provjeriti da li je sve spremno za Dionisov dolazak.“ Klimnem glavom, a potom se Rina udalji tiho zatvarajući vrata za sobom. Ponovo se zagledam kroz otvoren prozor, zahvalna Bogu, što uprkos tome što je Dionis oduzeo mnoge živote, njegov  je ostao sačuvan. Mogu podnijeti da je živ i daleko od mene. Znati da je pored mene i onda kada je samo krutim tijelom bio prisutan,

identično je samoći koju mi je on učinio gorom nego što je trebala biti.

117

***

Držati Dionisa krvavog na rukama koje su mi u onom kobnom momentu bile potpuno van kontrole, sjetilo me je na podjednako koban trenutak u

kojem sam na identičan način držala Vittoria na rukama. Do uma mi je dopirala misao koju sam čula i zbog koje sam, kao sumanuta bježala prema vinogradima, želeći da se u njima izgubim i da više nikoga za života ne vidim. Misli su mi jurile glavom kao da im je za petama bio onaj strašni pas iz grčke mitologije, a ja nisam mogla da razlučim u šta da vjerujem a šta da ostavim po strani. Ipak, znati da je Vitto živ i da ga je Dionis ostavio na životu, bilo je dobro znati. Bila sam sretna i izdana, rastavljena na dijelove ali opet na čudan način spojena. Osjetila sam kao da mi život daje drugu šansu; bolju, iskreniju i zasluženu. Mislila sam da gubim Dionisa. Ljuljala sam ga na rukama kao malo dijete dok je na njegovom licu i dalje bio onaj osmijeh koji je utjerao led u moje kosti. Osmijehom i pogledom mi je rekao mnogo toga. Sigurna si... Slobodna si...

Griješniku je naplaćen njegov grijeh. A ja ništa od toga nisam željela, osim jednog. Željela sam da je živ ... Nisam bila svjesna momenta kada me je Alessio odvukao u kuću i smjestio u podrum ispunjen brojim flašama vina, zajedno sa Rinom. Nisam bila svjesna ničega osim Dionisa i njegove krvi koja je dugo ostala sasušena na mojim rukama. Kasnije nisam bila svjesna ni svakog narednog dana, dok

on nije bio tu. Pucanj je i dalje odzvanjao mojim ušima, baš kao i njegov osmijeh koji jako dugo nisam vidjela a ni čula ... Dok koračam prema njegovoj sobi, imam osjećaj kao da koračam po  jajima. Svaki korak odraz je moje ranjenosti koja me potiče da se zauzmem za ono ispravno. To ću i učiniti. Konačno ću zakoračiti prema slobodi kojoj sam dugo težila, međutim mislila sam da će biti lakše. Ali nije. Posuđe zvecka na pladnju kojeg nosim u rukama, i svaki tren čekam kada će mi ruke otkazati poslušnost i učiniti da se sva hrana saspe na tepih. t epih. Gutam pljuvačku, pokušavam da se saberem i ne ispadnem slabić pred čovjekom koji slabiće prezire. Čak iako je on jedan od tih. Nakon cijele

118

vječnosti konačno dođem pred vrata sobe. Savijem koljeno kako bih pladanj oslonila na njega, pa desnom rukom pokucam. „Naprijed“, hrapavi izgovor učini da mi srce ludo zalup a. Duboko udahnem pa se usudim prihvatiti kvaku na vratima. Otvorim vrata bez da

gledam u čovjeka sa kojim me je maler uvijek pratio, pa kada uđem nogom ih zatvorim okrenuta njemu leđima. „Kjara...“, ime mi biva sa naporom izgovoreno. Bude mi žao. Zbog svega...

„Donijela sam ti da jedeš.“ Tiho izgovorim, iznenadivši i samu sebe svojim tonom. Obraćam mu se kao čovjeku kome je nečije sažaljenje i te kako potrebno, ali i Bog zna kako Dionis nije za žaljenje. On to ne dopušta. „Nisam gladan.“ Bol me nanovo okupira jer nemam hrabrosti pogledati ga. Ruke mi drhte dok pladanj spuštam na omanji stol nedaleko od kreveta. Zaokupiram se odmotavanjem uredno zamotanog srebrnog escajga, pomjeranjem tanjira pravilo do detalja... sve jer ne mogu udostojiti

pogledom čovjeka čiji me pogled prži otkako sam kročila u njegovu prostranu sobu.

„Moraš da jedeš ako želiš da se oporaviš.“ Dodam svom glasu jaču notu, suzbijajući nježnost koju on od mene ne zaslužuje. z aslužuje. „Kjara, rekao sam da nisam gladan.“ „A ja kažem da ćeš jesti i gotovo.“ Konačno smognem snage pa ga pogledam. Crna razbarušena kosa duža nego obično mami me da je ukrotim, lice okupano umornom ne umanjuje njegovu božanstvenu ljepotu, dok mu tamna ramena i goli torzo nisu izgubili na jačini. I dalje izgleda tako ta ko griješno lijep. I dalje me poziva da činim greške koje bi me mogle koštati trenutne odlučnosti. Zatrepćem par puta kada ugledam lijeni osmijeh na njegovom licu. Čita moje misli. Nikada od njega nisam mogla sakriti kako se osjećam. „Želiš li da ti na mjestim jastuke... da ti bude udobnije? “ „Ako ti nije teško…“, odmahnem glavom, trenutno zažalivši što sam mu ponudila pomoć. Moraću da ga dodirnem, a i sami njegov dodir je opasan po mene. Dionis se sam počinje pridizati sa bolnom grimasom na licu. U dva koraka se stvorim pored njega, uhvatim ga za rame kako bih ga spriječila da se pomjera, a on tu priliku iskoristi pa se gornjim dijelom tijela osloni na

mene. Osjetim koliko mu je tijelo vrelo, kako se na momente grči i podrhtava,

119

a kada mu jednom rukom na mjestim jastuke iza leđa, utone u njih sa

zatvorenim očima. „ Je li ti udobnije?“ Upitam reda radi. Klimne glavom sa zgrčenim osmijehom na licu, a potom mu se crte lica opuste. „Kjara, mia bella...“, pogleda me prodornim crnim očima koje i ovako umorne izgledaju odlučno i pomalo prijeteće, „ sjedi pored mene.“ Potapše mjesto pored svoje butine.

„Prvo ćeš da jedeš, Dionis.“ Krenem prema pladnju koji sam odložila, ali me on uhvati za ruku ne dopustivši da se pomjerim sa mjesta. Stisak mu je t rnci žudnje.  jak ali u isti mah blag, a mene od njega krenu prožimati trnci „Kjara, nemoj. Nemoj bježati  od mene i skrivati se iza sporednih stvari. Moramo da razgovaramo. Sada.“ „Dobro...“, obližem suhe usne, pa izvučem ruku iz njegove. Ne sjednem pored njega, već se povučem u samo podnožje masivnog kreveta pa sjednem s jednem na samu ivicu. Dionis stisne usne na moj potez, ali mi ne prigovori. Nema to pravo.

„Osjetiš li kako je ova o va tišina umirujuća? Kako te opušta kada zatvoriš oči o či i odvede te u neke bolje dane? “ Progovori niskim glasom , izazivajući jezu koju nisam sposobna spriječiti. „Zašto?“ Osjetim kako glas želi da mi pukne, ali mu ne dozvoljavam to. Sada se moram postaviti onako kako sam oduvijek trebala.

„Kaži mi samo zašto?!“ Povisim ton gledajući kako mu se tamne obrve nadvijaju nad još tamnije oči. „Znaš zašto. Jako dobro znaš.“   Tonom glasa me upozorava ali me njegova upozorenja više ne dotiču. „Ne, ne znam!“ Viknem bijesna. „Ti nisi čovjek koji tako lako povjeruje u neke bezazlene tračeve! Tebi su važna djela a ne riječi! Ti vjeruješ svojim očima a ne nečijim drugim očima! Reci mi zbog čega sve ovo?! Zašto si nas ubio, budalo jedna?! Zašto si me sve vrijeme držao u zabludi a znao si da je Vitto živ i da bi mi bilo milion puta lakše kada bih to znala?!“  Gubim kontrolu. Ponovo pl ačem, ali kao da to njega dotiče. Ponovo se raspadam ... ali on je kamen. „Ne pravi se luda Kjara! Dobro znaš z naš da je bilo nečega više viš e između tebe i onog seronje! Znam to i ne poriči više, jebem ti!“  Drekne i on na mene. Od

120

bijesa šutnem krevet nogom, ali najradije bih njega šutnula u glavu da se  jednom za sva vremena opameti.

„Ti si budala! Kako možeš vjerovati u nešto što su ti ljubomorni ljudi smjestili u glavu? Ja te nikada nisam prevarila, a i da jesam priznala bih to. Ne bih se krila i ovoliko dugo patil a ni zbog čega! Dođi sebi, dođavola!

Makar jednom sagledaj stvari onakvima kakve jesu! Muškarac kao što si ti ne može i ne smije biti prevaren! Kako ne shvataš?!“   Rukama mlatim po vazduhu ali bez nekog učinka. Tišina kao najteži olov padne između nas ali onda mi se odsjeku koljena kada začujem Dionisov nadljudski urlik. „Vidio sam te!“ Rukom se uhvatim za okvir kreveta kako ne bih pala na pod.

„S kim?“ Jedva čujno prošapćem. prošapćem. „Sa tvojim prijateljem!“  Napravi gadljivu grimasu na licu, dok moj mozak počinje premotavati šta je to on mogao vidjeti. Ali ne sjetim se ničega... „Ne glupiraj se, zaboga! O čemu ti govoriš?“ „Vidio sam kako se ljubite ispred tvoje zgrade. “ Dlanom pređe po licu kao da želi otjerati prizor koji mu se mota glavom. I dalje se pokušavam dosjetiti ali mi ne ide..

„Ja se ne sjećam toga, a i to nikada ne bih dopustila. Dionis, nemoj da mi prebacuješ nešto što nisam napravila, samo kako bi zataškao svoje grijehove.“ „Ti se ne sjećaš ali se zato ja sjećam za oboje! Bio je kod tebe, izašli ste ispred zgrade, potom ste se raspravljali. Onda te je on umirio pa te poljubio!

Šta tu, dovraga, nije jasno?!“ Krene ustajati sa kreveta, ali je previše slab za bilo kakav pokret. Nagonski krenem prema njemu ali se zaustavim u pokretu.

Sjetim se jedne večeri kada je Vitto Vitt o došao pijan ka meni i kako me je molio da omekšam Dionisa, jer on i Rina nisu mogli protiv njega. Sjetim se koliko smo se posvađali jer Vitto nije bio dovoljno uporan kada je Rina u pitanju, i što iako ju je bezglavo volio, nije pridobio Dionisa na način na koji je trebao. Tada sam ga po prvi put ošamaraila jer mi se približio isuviše blizu ... „Znači vidio si Vittoria kako me je poljubio i nisi učinio apsloutno ništa tada? Samo si se okrenuo i otišao, a kasnije mi napravio pakao od života. To

121

 je tvoj način, Dionise Denaro? To je tvoj jebeni način kojim si mi volju za životom ubio!“ Tijelo mi gori od bijesa. Zar je moguće da se desio ovoliki nesporazum zbog koga je krv morala biti prolivena? „Bijedniče!“  Zaurlam na njega. Boli me. Sve me boli. Sve mi oduzima dah. Sve me baca na koljena.

„Bio je pijan tu noć i to zbog tebe! Branio si Rini da ga vidi a on je došao meni kako bih im pomogla! Nisam mu uspjela pomoći, jer ti to nisi dopuštao!  Jeste, pomilovao me je po glavi jer sam bila ljuta na njega, približio mi se i poljubio me u ugao usne. Da si ostao duže vidio bi da sam ga odgurnula od sebe i ošamarila! Ali ti si razjareni bik koji od nečije krvi dalje ne vidi!“ vidi! “ Žustro otvorim prozor osjetivši kako ne mogu da dišem. Izbacim glavu vani sa željom da postanem vjetar. Da nikada nisam na istom mjestu. Da odem što dalje odavde. „Kjara...“, zausti moje ime, ali podignem ruku u nastojanju da ga zaustavim. „Ne govori ništ a...“, jedva izgovorim, dok me val suza potapa. Prislonim

ruku na usta kako bih spriječila nadolazeći vrisak, čvrsto držim oči zatvorenima kako bih makar na tren pobjegla što dalje od njega. „Toliko toga ti zamjeram... toliko toga ne mogu da zaboravim sve i da hoću. Toliko toga je između nas da sve to ni Sveta voda ne može oprati...“ izgovaram kroz tihe jecaje.

Ukočim se kada me čvrsta ruka obgrli oko struka i nasloni me na svoja topla prsa. Nisam sigurna da li drhtim zbog njegove razarajuće blizine ili zbog saznanja da je sve bila jedna velika zabluda. „Kao trsku si me slomio...“, još jedan jecaj kojim param vazduh oko nas,

a zauzvrat dobijem jači muški stisak kojim mi nudi iskupljenje. Ne želim da prihvatim to iskupljenje. Ne smijem... „Žao mi je... tako mi je prokleto žao...“, i njegov glas se lomi, baš kao i

moj. I on gubi sebe baš kao što sam i ja sebe izgubila. „Ubio si nas u pojam. To ti je baš dobro pošlo za z a rukom...“ „Šššš... ne govori molim te... teško mi je u sve povjerovati. Treba nam vremena, ali sada želim to vrijeme sa tobom. Oprosti mi...“, šapati izgovoreni u moju kosu moj su dublji ponor. Opet me preokreće na stanu na kojoj ne želim biti. Opet me ima a nikakvo objašnjenje mi nije ponudio, nikakvo

122

pravo iskupljenje nije ponudio... ništa. Jedno veliko ništa imamo. A ustvari ga nemamo.

„Pustit ćeš me da pronađem svoju sreću. Želim ponovo da živim van ovog ludila kojim smo okruženi ... želim i ja svoju šansu.“   Okrenem se u njegovom naručju, dopuštajući mu da svoju bradu nasloni na moju glavu. „Voli me Kjara. Ne znam kuda će nas ovo sve s ve odvesti, ali samo me voli ... Trebam to. Trebam tebe. Trebam te da mi oprostiš i da mi daš nadu da možemo biti dobri...“ Usudim se podići glavu naviše i pogledati u sjajne crne bezdane kojima me moli.

I odlučim da ga volim.  Još ovaj jedan put...

123

Čvrsta muška prsa čija je ljepota narušena bijelim zavojem, podrhtavaju pod mojim vrelim dlanovima. Trudim se biti nježna kako ga ne bih povrijedila, ali njegovi grubi prsti ukopani u moju zadnjicu, tjeraju me da budem nepredvidljivost divljine a ne tiha oaza mira. Koljenima se oslanjam

na meki madrac, dok moje međunožje biva ispunjeno na toliko divan način. Obilježava me... zahtijeva da se suprostavim svojim odlukama i prevagnem na onu stranu koja me je toliko puta koštala života. „Toliko si mi nedostajala...“, Dionis izgovori sa velikim uzdahom. Ne govorim ništa, dok mu svojim stezanjem govorim sve. Rukama kliznem uz njegov napeti vrat, pa mu prste zapetljam u kosu. Povučem je tek toliko da bude svjestan toga da svaku njegovu riječ upijam i smiještam na samo dno svog srca... želim ih sačuvati čak i onda kada ne budem pored njega. Odignem se, senzualno zavrtim kukovima što rezultira da Dionis zareži kroz zube i prste grublje ukopa u moju zadn jicu. Uzdišem, stenjem, pokušavam zapamtiti svaki njegov uzdah, svaki njegov prodor u moju, skliskim sokovima, natopljenu vrelinu. Želim da naš rastanak bude vrijedan pamćenja, čak iako je prepun bola ... Osjetim kako raste u meni, kako me širi i čini da n a hiljade trnaca podivlja mojim tijelom. Tijela kao da nisu naša dok jurimo vrhunac koji nam je oboma, u ovom trenutku, prijeko potreban. Otvorim oči kada osjetim kako  jedna njegova ruka popušta pritisak na moju guzu, a zatim se sporo premjesti na moj stru k. Spusti je niže, pomiluje donji dio mog stomaka, a zatim palac spusti na sami splet mojih divljih živaca i krene bolno sporim pokretom masirati mi klitoris. Skoro pa zaječim za ječim od miline dodira, i sa mjesta gdje njegov prst izvodi magiju koja me razara, dignem pogled i pogledam

ga pravo u oči zamućene osjećajima koja me po sred srca pogode. Napeto lice mi govori kako je pri samom kraju, a kada mi jače pritisne klitoris,

124

zadrhtim a onda pustim glas. Ne prestajem da se odižem i spuštam dok me orgazam ruši iz temelja. Koljena mi drhte od siline, pulsiram od jačine njegovog dodira, dok mi niz unutrašnjost butina klize pomiješani sokovi. Konačno duboko u sebi osjetim kako se Dionisov ud trza i izliva spermu, time produžujući vrhunac od kojeg mi se muti u glavi ... Klonem u njegovom naručju, pazeći da mu ne dodirnem mjesto na prsima koje ga je umalo koštalo života, međutim on me jače stisne uz sebe, ne mareći za svoju povredu. Lice gurnem u pregib njegovog vrata, zadovoljna na način koji me počinje plašiti. Ali bol počinje da jenjava ... prstima nježno klizi po sredini mojih leđa, dubokim uzdasima upija u sebe miris moje kose, a povremeni lepršavi dodir usana me lomi kao nikada u životu. Jer sada sam se uvjerila koliko dodir može biti rječiv, ispravan, siguran... onakav je kakav je trebao biti od početka našeg zajedničkog života. Ali odabrali smo kraj. Osjetim to u njemu. Osjetim da se s e na neočekivan način predao mojim odlukama. On žali što nije bio hladnije glave, ja žalim što nisam bila otpornija na njegovu hladnoću. „Kada bih ovog momenta umro, ne bih žalio. U tvom naručju i smrt bi bila život...“, ogromni muškarac koji godinama nije iskazao mrvu nježnosti, šapće. Jedna suza mi klizne iz oka, oka , potom druga, pa treća ... „Mia bella, kako da zaslužim tvoj oprost? Kako da   iskorjenim iz sebe prokletstvo Denarovih?“ Upita me tonom kojim ne naslućuje da postoji način kojim bi izbrisao sve što smo prošli. Jače se stisnem u njegovom naručju, pokušavajući zanemariti da je njegova napola ukrućena muškost tačno ispod moje guze. k oji centimetar odmakla od njega, ali mi Načinim pokret kojim bih se za koji on ne dopusti. Upija me u sebe. Hrani se našim bolom, koji je na par ovih božanstvenih trenutaka, uminuo. „Ne odmiči se od mene, molim te Kjara. Potrebna si mi da živim, da dišem, da osjećam. Znam da se tek počinjemo vaditi iz provalije u koju sam nas gurnuo, znam da nam treba vremena; tebi da mi pokušaš oprostiti, meni da shvatim koliko sam grešaka počinio... ali zar ne vidiš koliko sam umoran od bijesa, ludila koja me na sve strane s popadaju, od života u kojem ne znam da ću sutra biti živ ili tri metra pod zemljom?“  Njegov glas je jasan pokazatelj koliko mu je ovog života preko glave. Želi promjenu ali nisam ja ta od koje

125

bi ta promjena trebala početi. On je taj koji mora sam sa sobom raščistiti sa teretima koje mu je porodica nametnula. Kada počne sa sklapanjem razlomljenih dijelova svog života, i ja ću biti bolje. Znaću da se iz svog ovog zla izrodilo nešto dobro ... „Ti si sposoban da načiniš promjene u svom životu. A ja tek postaje m sposobna da načinim promjene u vlastitom životu.“   Iako me rukama ograničava, uspijem se odmaći od njega. Zadrhtim od praznine koja se ispriječi između nas, ali shvatam kako se na nju moram naviknuti. „Ja ću otići, znaš to?“  Uspijem tiho prevaliti preko usana. Progutam tugu koja me guši pa nastavim. „Ne mogu ostati pored tebe. Ako ostanem, to će biti hendikep koji ću sama sebi napraviti. Mnogo je užasa i dalje među nama, o nepovjerenju, bijesu koji je na nekoliko trenutaka pritajen, o godinama koje su iza nas da i

ne govorim. Ja sam umrla, Dionis. U meni nema više ništa živo. Ti si me ubio.“ I tada se desi nešto što me raznese na milione dijelova koji će se opet, poput bumeranga, vratiti meni. Jer sa njim, ja sam satkana od dijelova. Veliki, malih, najmanjih. Oštrih, na pogled otrovnih, a na dodir toliko teških.  Ja sa njim nisam ja. ja. Prava ja je odavno negdje negdje ostala izgubljena. Dionisu iz oka potekne jedna bistra suza. Okrene glavu na stranu, ljut na

sebe jer vjerovatno misli kako su suze za slabiće. Ne izdržim pa mu dlanovima ponovo okrenem glavu prema sebi. „Na gadosti koje si mi napravio nikada nisi okrenuo glavu od mene. Ne

okreći ni sada...“ „Kjara... ja sam lud čovjek. Sjeban sam do dna moje pokvarene srži. Krv mi je pogana. Dlanove sam davno uprljao... napravio sam od nas tragediju. “ Plač mi tjera tijelo na drhtavicu. Nikada nisam vidjela slomljenog Dionisa. Nikada nisam čula njegov slomljeni glas, koji me čini manjom od zrna prašine. Iako je kriv zbog naše urušene sudbine, iako je prokockao sve džokere koje je krio u svojim rukavima, njegova slomljenost lomi i mene. Njegova bol čini moju desetorostruko većom. Ako ostanem sa njim, neću mu moći pružiti ljubav koju sam mu nekada velikodušno pružala. A ako odem, moći ću pronaći sebe. Neću biti sputana Dionisovim lancima. Ostat će mi moji vlastiti lanci, koje jednom za sva vremena želim da pokidam.

126

„Voliš li me, mia bella? Nakon svega, možeš li me i dalje voljeti kao što si nekada?“ Tiho upita, dok mi rukama sklanja kosu sa lica. Prstima nježno pokupi suze sa mojih obraza, a ja mu usnama priđem obrazu obraslom tek izniknutom bradom, i pokupim vrelu slanu suzu.

Ništa mu ne odgovorim. Dionisove usne se stisnu na moju šutnju, a ja mu odlučim dati odgovor kroz ponovno spajanje. „Više ništa ne želim da znam, Dionise. Ni objašnjenja, istine, izgovore ... ništa. Želim da me voliš kao što si to nekada radio. Želim da te osjetim...“ Moje daljnje riječi progutaju njegove željne usne. Ne opirem se. Ni ne pomišljam na to. Dok se gubim u ekstazi, strasnim dodirima, njegovoj veličini, prepustim se, sklanjajući užasavajuću misao, kako je ovo naše posljednje veče. Satima kasnije, ležim pored njega. Disanje mu je nemirno baš kao i on sam. Ja sam na čudan način smirena. „Moram da idem.“  Izgovorim. Iskobeljam se iz njegovih jakih ruku, produžim u kupaonicu kako bih se na brzinu istuširala, zatim se ponovo vratim kod njega. Boli me svaki uzdah koji udišem, noge na silu pokrećem, a oči ponovo pričaju davno ispričanu priču. „Kjara, ako odlučiš...“ „Ne govori ništa.“ Prekinem ga, uplaše na. „Obezbjedio sam ti sve da možeš živjeti pristojan život. Rina će ti dati karticu, ključeve od stana i još neke sitnice s itnice koje će ti zatrebati, a Alessio će te odvesti u Firencu. “ „Dionis, nije mi ništa od toga potrebno. Imam sve...“ „Ne odbijaj. To je na jmanje što št o mogu napraviti, a i biću mirniji. Nakon napada ne vjerujem više nikome osim Alessiu. Molim te t e uzmi što ti dajem.“ Crnim očima me moli, dok stavom ne odaje nikakvu molbu. Jer to je i dalje Dionis... Onaj Dionis koji nas je zavio u najtamniju nijansu crne boje. Progutam knedlu prije nego mu odgovorim. „U redu. Neka bude tako.“

Progutam još jednu knedlu. „Nemoj da me tražiš. Nemoj da me zoveš ili da se pojaviš u mojoj blizini. Dalje idem sama, bez tebe.“ Kruto klimne glavom.

127

Okrenem mu leđa, zažalivši što mu još jednom nisam osjetila usne. Koračam prema vratima, znajući da kad pređem ovaj prag, više nema nazad. Ostavljam ga da od sebe napravi boljeg čovjeka, a ja odlazim pokušati napraviti bolji život za sebe. „Ako odlučiš zaboraviti s ve ostalo, nemoj zaboraviti da te nikada nisam prestao voljeti.“ Dah mi se zaustavi baš kao i moja ruka na kvaki vrata. „Volim te, mia bella.“ Ugušim jecaje koji ruše moju jedva stečenu odlučnost, pritisnem kavku prema dole i učinim ono za što nikada nisam mislila da će mi Dionis dopustiti. Odem. ***

 2014. godina godina

Mjesecima se pokušavam naviknuti živjeti bez Dionisa. Teško je, skoro pa neizdržljivo, na one momente kada nema nikoga oko mene, zaista užasavajuće. Dionis je dugo bio uz mene kao muškarac koji mi želi nanijeti bol, a jako kratko kao zaljubljen čovjek koji svojoj voljenoj želi dati samo ono najbolje.

Iako već dugo nisam pored njega, u dubini duše osjećam da okajava svoje grijehe. I treba to napraviti. Zbog sebe, svog mirnog sna i života ... Trudim se ne misliti na njega kao i na sve ono što ostavljam prošlosti koja me je izranjavala do te mjere, da se ne sjećam kada sam zadnji put osjetila istinsku sreću. Rina mi se javila mejlom prije šest mjeseci. Napisala je kako joj nedostajem i kako bi voljela da zna kako se snalazim u Firenci kao

samostalna žena. Nije mi pisala o Dionisu znajući da ne želim znati ništa o njemu, što je dobro. Počeo mi je previše nedostajati. Također, obavijestila me  je da su uhvatili krivca koji je pucao na mene i Dionisa, ali mi nije navela njegovo ime.

„Previše je komplikovano, ali ta komplikovanost me je ponovo slomila. Više bih voljela da nisam saznala neke stvari, i zato ti ih neću reći. Ne želim

128

da ponovo patiš. Želim da pronađeš svoj mir.“  Tako mi je napisala, a ja nisam a li tako je bolje. ni pitala. Ni riječi joj nisam napisala. Kajem se, ali Ostavila mi je Vittov broj, za koji ne znam odakle joj, ali to me ne čudi. Ona je Rina. Ona može sve što želi napraviti. Dugo sam razmišljala o tome da li da pozovem Vittoria, i na kraju to nisam učinila. Ako on nije mogao skratiti moje muke time što bi se javio ili meni ili Rini, tako i ja nisam željela kopati po prošlosti. On nije Vitto koji je bio moj nerazdvojni prijatelj. Izgleda da je postao jedna sasvim druga osoba, koja gleda samo na sebe. I ko sam ja da ga remetim? Dane okupiram obavezama koje sam sebi zadala. Otkrivam sebe, svoje

strasti, svoje želje, lutam Firencom istražujući one dijelove koje ranije nisam... radim sve ono što me zadovoljava ali i tjera tugu daleko od mene.  Jer opet sam sama..

Noći opet budu one koje mi najteže padnu. Tada se sjećam, često proklinjem, psujem bijesna, a onda se sklupčam na krevetu i ponovo plačem. I tako u krug...

Nisam sposobna iskorijeniti prezir koji se i dalje duboko zadržava u meni. Voljela bih to , ali ne mogu. Prezir me sputava u želji da pokušam zaboraviti. Oprostila sam Dionisu sve. Napravila sam to zarad sopstvenog mira, ali ne mogu zaboraviti...

Pronašla sam posao u jednoj modernoj cvjećari. Iako sam imala dovoljno novca da ne mrdnem prstom d o kraja života, nisam željela biti besposlena. Sve je bolje dok radim. Napredujem mravljim koracima, prošlost držim tamo gdje joj je mjesto... razmišljam samo o poslu, cvijeću i na to da ostavim što bolji utisak na gazdaricu Luciu. Rukavice koje nosim, umrljane su zemljom. Uređujem saksije,

raspoređujem zemlju, presađujem novo cvijeće koje nam je stiglo. Posla Pos la ima  jako puno jer se radnja radnja nalazi u najprohodnijem najprohodnijem dijelu grada. „Kjara!“ Lucia me pozove. Svučem rukavice sa ruku i odložim ih na

radnu površinu. Operem ruke ispod česme u stražnjoj prostoriji koja služi za rad, pa se zaputim prema glavnoj.

„Mila, opet cvijeće za tebe. Eh, kada bi neko tako mislio i na mene.“ Prenaglašeno uzdahne, dajući mi na znanje da se šali. Prinese šareno ša reno cvijeće nosu, pa zaneseno izgovori.

129

„Obožavam miris hortenzije.“ Gurne mi cvijeće u ruke, pogledom me zadirkujući, a ja odmahnem glavom na njeno luckasto ponašanje. Utroba mi poskoči od uzbuđenja, srce izvodi kolute naprijed i nazad, dok pogledom šaram po buketu tražeći očekivanu karticu sa porukom. Kada je pronađem, još šire se osmijehnem. „Pogledaj taj krasni osmijeh! Ko je tajni obožavaoc?“   Gazdarica me ushićeno upita, a ja joj odgovorim istovremeno dok  jednom rukom držim buket a drugom vadim karticu ukrašenu tankim zlatnim lančićem koji je provučen kroz rupice na sve četiri strane malenog kartončića. „Tek se upoznajemo...“ „Oh, pa to je divno draga moja! Ti si prelijepa mlada djevojka koja zaslužuje zgodnog i pametnog muškarca pored sebe.“ „Ako vi tako kažete...“ , nasmijem se, svjesna toga koliko mi srce divlja u grudima. Lucia se zaokupi brisanjem nepostojeće prašine, a ja okrenem karticu. Ugrizem se za usnu kako se ne bih na glas počela smijati, pa pročitam poruku napisanu predivnim muškim rukopisom. „Smiješ se, zar ne? Neka predivan osmijeh sreće uvijek krasi tvoje božanstveno lice.“ I ne odolim a da se ne nasmijem na glas. Odložim hortenzije na pod pored ostalih buketa, a zatim odlučim potražiti odgovarajuću posudu za njih. Ugledam jednu slobodnu vazu ispod stalka sa cvijećem u saksijama, pa krenem prema njoj. Ali pogled mi odluta kroz prozirno staklo ispred mene. Osmijeh mi zamre na usnama.

Oči mi se napune suzama. A onda se ponovo osmijehnem. Baš kao  onda kada smo se upoznali. Ponovo sam vidjela svog nekadašnjeg muškarca.

130

Kada se osvrnem nekoliko godina unazad, pomislim na to kako sam

godine vlastitog života uništio. Kako sam, umjesto da budem priseban, izabrao biti muškarac okovan prezirom, gnjevom i ludilom. Često sam pokušavao pogledom zamagliti svo zlo kojem sam u sebi pružio dugogodišnje utočište, trovao se mislima kako sam ja bog sebi a i drugima oko sebe. Sve što je bilo loše, smatrao sam dobrim i ispravnim, a pravo dobro sam zarobio svojim lancima gnjeva, koje sam na svaku molbu koja je znala

doći i pogoditi me ravno posred grudi, odlučno i nemilosrdno, zatezao. Do bola, do bezglasnih krikova, do krvi... Dobro je bila Kjara... Moja djevojka koju sam djelima u bio, moja žena koju sam djelima sahranjivao, moja voljena kojoj sam uskratio ljubav. A sve to zbog zb og ljubomore,

nesporazuma i šutnje. Onda kada je trebalo govoriti na sav glas, ja sam šutio. Kada sam trebao šutiti ja sam je riječima povrijeđivao. Ne znam šta  je gore od to dvoje; šutnja ili riječi. Oboje te povrijede. Jer osjetiš i čuješ. Ali kada sam ludilo na tren maknuo u stranu, i govorio sebi da mi

prolaze trenuci u kojima je još uvijek moguće sve ispraviti, ja sam je gubio. U jednom trenu sam je imao, u drugom mi je klizila kroz prste. Ljubio sam

 je, pa sam bijesan psovao sebe, jer moje usne više nisu ljubile njene. Srce okovano ledom je dodirima otapala, a kada je ono ponovo počelo pumpati vrelu krv, bio sam sâm. Trebalo joj je vremena. Morao sam mislit i na nju. Nisam je smio više

držati nesretnu pored sebe. Kada je otišla, shvatio sam da je to bilo ispravno. Prema njoj, koja je morala pronaći svoj život; prema meni koji je želio vidjeti

131

Kjaru sretnu. Dosta dugo sam je pored sebe držao nesretnu. I uvijek ću se zbog toga kajati. Pustiti je da bude sretna dalje od mene, bilo je u redu. Jer

mi je svojim odlaskom pružila ponovnu šansu. Mjeseci bez nje su bili pakleni. Konstantno sam osjećao kako veliki dio mene fali. Kao da sam mrtvac koji hoda zemljom. Kao da sam nekompletan

muškarac. I bio sam. Jer moja voljena nije bila pored mene. Morao sam iskoristiti vrijeme, jer sam znao da svako odugovlačenje ide na moju štetu ali i na njenu. Gledao sam je izdaleka. Upijao sam svaki milimetar nje. Smijao sam se kada bi se ona nasmijala. Umirao sam u sebi

dok je bila zamišljena. Jer sam znao o čemu je mislila. Nije željela da mi se vrati, a ja sam je u strahu od gubitka, ponovo počeo zavoditi sitnicama jer znam da je sitnice najviše voljela. Zameo sam naš stari put, dok sam novi posuo laticama cvijeća, kako bismo jednom, kada za to dođe pravi trenutak, uzdignute glave i bez osvrtanja na našu prošlost, mogli njime ponovo kročiti. Hladne glave, sa nadom u grudima i o gromnom voljom da sve počnem ispočetka saznao sam nove inf ormacije koje su mi sve vrijeme bile na domak ruke, ali ih ja, zasljepljen svojim ludilom, nisam vidio. Onaj kome sam

poštedio život, pokušao je da me obori. Taj mali gad, Vittorio je umislio da  je sposoban nanijeti mi zlo, zajedno sa majmunom koji mi je o ko žene oblijetao. Ali nisu mislili na jednu stvar. A to je sudbina.

Da sudbina nije odlučila da ostanem u životu, vjerovatno bi se sada Vittorio gostio, i slavio moj nestanak sa zemlje. Ipak sudbina mi je namijenila na mijenila druge karte u špilu života, a nove koje  su podijeljene, bile su moja nova nada. Igrao sam ispravno u ispravnom trenutku. Ko drugom jamu kopa, sam u nju upada. Uvjerio sam se u to.

Božija pravda je spora, ali stiže. Moja pravda je brza i pogađa bez greške. Posljednji grijesi su počinjeni. Ispovijesti su izrečene, a naš novi život je mogao početi. Neki oprosti ne stignu nikada, a za neke se vrijedi boriti do posljednjeg daha. Ja sam spreman da se borim do zadnjeg.

Gledam je kako se široko osmjehuje u cvjećarskoj radnji preko puta.  Jedan buket za svaki dan, jer ona to zaslužuje. Zaslužuje da je mazim i razmazim, da više nikada ne pomisli da me prezire.

132

Njeni osmijesi moja su uvjerenja da nije sve bilo izgubljeno. Istina je da smo se Kjara i ja usput izgubili, ali veća je istina da, ma koliko god bil i izgubljeni... zaslužili smo malo sreće pod velikim nebeskim svodom.

Spreman sam dati joj svu sreću ovoga svijeta, samo kako bi me ponovo gledala kao svog starog Dionisa. Kada je spustila buket i krenula prema staklenim vratima radnje, srce mi sa m da me vidi. I vidjela me je. Prislonio  je umrlo umrlo i oživjelo. Ostao sam. Želio sam sam ruku na grudi gdje mi se srce udaralo kao sto gromova, klimnuo sam joj

glavom, i sa širokim osmijehom na usnama odšetao niz ulicu.  Jer me je gledala kao svog nekadašnjeg nekadašnjeg muškarca... Cika iz dvorišta me vrati u stvarnost. Pogledam kroz prozor i imam šta da vidim! Opet se dešava! Opet mi se utroba okreće a srce prijeti otkazati svoju funkciju. Pritisnem prste na sljepočnice jer se ponovo počinjem nervirati, pa pozovem svoju ženu, koja za razliku od mene, nestašluke naše trogodišnje kćerkice Eliane, savršeno mirno podnosi. „KJARA!“

„Kjara!“ Smijem se dok me Dionis doziva. Poznajem taj ton. Jako dobro ga poznajem. „Kjaraaa!“ Otegne jer mu se nisam odazvala. Smijeh mi potresa tijelo. Spremam se na njegovu ponovnu kuknjavu.

Spustim knjigu koju sam čitala na stolić pored udobne fotelje, raskrižim noge pa ustanem. Lagano koračam prema balkonskom portalu gdje Dionis stoji i gleda vani. Osjeti me dok mu prilazim, okrene se, a nestrpljivost koja

mu bije iz očiju, tjera me na neobuzdani smijeh. „Šta je sada Dionis?“ Ljupko upitam, skupljajući usne u jednu crtu. „Šta je sad Dionis?“  Imitira mi glas. „Kako možeš da budeš tako mirna?“  Ne zna gdje bi prije gledao. U mene ili u našu Elainu. Zavučem mu se u zagrljaj, a njegova ruka se spusti pa me obgrli oko struka. Uvučem glavu u njegova čvrsta prsa, pa duboko udahnem

133

predivni miris mog muškarca. Moja blizina njega smiruje, dok njegova nje gova mene navodi na griješne misli. „Pogledaj!“ Zakuka kao malo dijete. „Šta da gledam?“ Nasmijem se u njegova prsa, jer me ne vidi. „To je naša kćerkica koja se baš lijepo igra.“ „To je naša kćerkica koja šarmira naše zaštitare!“  Otpuhne ljubomorno. „Kjara, ja ovo svaki dan ne mogu da gledam. “  Osjetim kako duboko udahne.

„Ona je dijete Dionis, naravno da šarmira sve okolo. Pa i tebe vrti oko malog prsta.“ „A ne, ne! Ja sam joj tata, meni može raditi šta hoće. Ali, pogledaj samo kako je opčinjeno gledaju...“ , utihne dok prislanja nos na prozor, očekujući da bolje vidi zabavu u dvorištu. „Naravno da su opčinjeni. To je naša krv.“  Bocnem ga namjerno, a on me namršteno pogleda. „Kjaraaa...“, otegne upozoravajuće, pa me jače stegne uz svoje tijelo. Okrene me tako da sam ispred njega, a ja mu ponudim svoje usne, koje on spremno prihvati. Zadrhtim kada osjetim toplinu njegovog jezika, a on zastenje u moja usta.

Nevoljko se odmaknem od njega, pa ga kroz poluspuštene trepavice pogledam. Oh Bože, koliko ga volim. Toplina i blagost blag ost u njegovim očima mi obećava. Obećava mi sve; sreću, ljubav i mir do kraja ... „Ona ima samo tri godine, Dionis. Još je jako mala.“ Prošapćem opijena. Tako bih ga rado osjetila i držala u zagrljaju do kraja života. „To sve od malena počinje.“  Ne posustaje od svoje lude teorije. „Moguće da je to istina, ali bolje čuvaj svoje živce za kasnije. Kada bude imala momka...“, ponovo se namršti, a bora između obrva mu se produbi. „Za nekih petnaestak godina.“ Dodam da ga umirim. „Ona neće imati momka!“  Promrmlja pomalo nesiguran. „Ma, stvarno? A ti ćeš joj to zabraniti? I mi smo nekada bili klinci, Dionis.“ „Kjara, ja ću postrojiti cijelu Italiju za nju. Svi moraju znati čija je ona kćerka.“

134

„U redu! Učini to, ali iz normalnog razloga. Zapali svijet ako treba, ali  da  je zaštitiš a ne da je ugušiš.“ Naučila sam s godinama da se više ne ljutim na njega. Dionisovim venama teče opasna krv Denarovih. Svjesna sam da je on muškarac koji će napraviti sve da zaštiti svoju porodicu i da pored svega toga, sa njim nikada neće biti jednostavno. To sam naučila na teži način, ali i na onaj slađi kao što je ovaj. Volim našu komplikovanost više od bilo koje  jednostavnosti.

Raskrstim ruke i položim ih na njegova čvrtsa prsa. Sklopi oči na moj dodir i udahne duboko. Poljubim ugao njeg ovih usana odižući se na prste, a njegovi prsti ukopaju se u moj struk. Nikada nisam mislila da ćemo se naći gdje smo sada. Bila sam uvjerena kako će naš pakao biti gotov ili mojom ili njegovom smrću. Drugog izlaza nisam vidjela, a onda je izlaz došao onda kada sam najmanje očekivala. „Moraš da se smiriš.“   Oslonim se tijelom uz njega. Rukama obujmim njegov vrat a njegove ruke se preklope na mojim krstima, privlačeći me uz svoje tijelo.

„Moraš biti potpuno miran, inače ćeš da poludiš, Dionis. Naročito kada  ja budem više zauzeta za nekoliko mjeseci. Neću imati toliko vremena kao sada, da smirujem tvoju posesivnost prema našoj kćerkici.“ Glava mu se trzne unazad da me bolje pogleda.

„Šta to treba da znači? Gdje ćeš to ti, pa nećeš imati vremena kao sada?“ Pita smrknuto.

„Pa prvo ću da se udebljam...“ , i dalje me zbunjeno gleda. „Zatim ću da budem teška, nervozna i budiću te usred noći.“   Zagrizem usnu da se ne nasmijem, jer me i dalje zbunjeno gleda. „Nakon nekoliko mjeseci vrištaću na tebe kada budem u bolovima, a ti ćeš da paničariš dok me budeš vozio u bolnicu.“ „Kjara...“, pomiluje mi obraz dok me očima moli da mu kažem da je sve u redu. „Jesi li bolesna? Šta se dešava?“, mišić na obrazu mu se trzne, a ja se nasmijem. Mazno oslonim obraz na njegov vreli dlan, pa mu nakon nekoliko

trenutaka spustim lepršavi poljubac na grubu kožu. „Ne, nisam bolesna. Trudna sam. “  Spustim ruku na svoj stomak, dočaravajući mu svoje riječi.

135

Posmatra me nekoliko dugih trenutaka, a onda mu se široki osmijeh razlije prekrasnim licem. Preklopi moju ruku na stomaku svojom, pa me

poljubi u čelo. „Moja Kjara trudna..“ ponovi zanesen. Klimam glavom a suze radosnice krenu navirati na moje oči. Kada mi poneka suza kane na obraz on ih svojim usnama nježno pokupi, a onda počinje spuštati mnoštvo sitnih poljubaca na moje lice. Svakim mi govori koliko me voli, a onda usne spusti na moje.

Bio je to nježan poljubac, onaj koji kaže volim te, onaj koji živi za ljubav, onaj koji plače od radosti. To je moj muškarac; onaj kojeg sam vidjela ispred cvjeća re dugo unazad; onaj u kojeg sam se nanovo zaljubila nakon mora bola koji smo morali

progutati i gurnuti na mjesto odakle više neće moći izaći. Mali tornado je uletio u kući. Oboje se osmjehnemo spojenih usana i prije nego smo uočili njenu crnu, lepršavu k osicu. „Mamma! Papá!“ Doviknula nas je u svojoj krem haljinici, koja je bila umrljana i isflekana. Podigla je svoje blatnjave rukice prema nama, veselo

pokazujući na kuglicu od blata u ruci. Jedan od zaštitara uletio je za njom kao bez duše, ali mu je Dion is rukom dao znak da se zaustavi. Odmakli smo se jedno od drugog i oboje čučnuli pred naše  umrljano lane.

„Šta je to?“ Dionis je bio usredotočen na kuglicu u njenoj ruci, a ja sam posmatrala njihovu međusobnu interakciju. „Papá, pa to je čoko kuglica! Moraš da je probaš!“   Veselo je ciknula. Dionis je klimao glavom potvrdno, ali su mu se obrve blago trzale u

mrštenju. „Hm, daj to ovamo.“ Rekao je i uzeo u ruku blatnjavu lopticu. Gledao je u njene oči, koje su ga sa obožavanjem posmatrale. Spustio je na svoj  dlan, otvorio usta i odglumio da ju je ubacio unutra, žvačući sa zvukovima kao da mu se to jako dopada. „Mmmm odlično.“   Odglumio je. „A sada brzo na kupanje prljavice.“ Njene oči veselo su zasijale, pa je skočila u mjestu. „ Da!!!“ Voljela je da se kupa, onoliko koliko je voljela i da se prlja. Odskakutala je veselo, a zaštitar  je izašao na Dionisov znak.

136

Moj čovjek se uspravio, povlačeći i mene na noge, a zatim me poljubio strastveno i dovoljno snažno da mi koljena zaklecaju. Između poljubaca šapnuo je: „Mia bella.“ Kao i uvijek imao je isti uticaj na moje srce, koje je pravilo salto naprijed

od sreće. Utisnuo je još jedan poljubac na moje usne, pa se odmakao na korak od mene. „Dobro je okupaj, prljava je.“ Smiješila sam se dok je odlazio od mene za

našom kćerkom, a zatim je zastao i pogledao me. „Ona neće imati momka.“ Nakezi se a onda ode o de za našom Elainom. Grleno se nasmijem, pa se proderem: „Neće jednog!“ „Kjara!“ Bolno dovikne sa stepeništa, a onda začujem za čujem ciku i vrisku. Predivan muški smijeh pomiješan sa slatkim piskutavim glasićem naše djevojčice... Spustim pogled na svoj, još uvijek ravan stomak, pomilujem ga, pa se osmijehnem. Dobro smo... zaista smo dobro.

137

Stigli smo do kraja! Hvala svima koji su nas pratili, ostavljali svoje zvjezdice,

komentare, i koji su strpljivo čekali na svako novo poglavlje. Priča se vremenski odužila, nismo to imale u planu, ali inspiracija i vrijeme ne biraju. Nadamo se da vam se priča dopala, i da nemate zamjerki z amjerki što smo  ponekad, žešće nego je trebalo branile svoje likove. Tačnije ja. ja. Vi nastavite sa druženjem sa mojom Šejkej i njenim pričama koje su  fenomenalne, kao i u pričama pričama koje piše sa našom Nensi. Profil na kojem možete pronaći priče: Mahalusa.  A ja vam ponovo dolazim za par mjeseci sa mojim započetim  pričama. Poljubac za sve :*

138