— 1 —
Joza Ivakić Vrzino Kolo ljubavna komedija u 4 čina Zajednička predstava Gradskoga kazališta “Joza Ivakić” Vinkovci i Hrvatskoga kazališta u Pečuhu
Redateljsko vodstvo: Vjekoslav Janković Kostimograja, scenograja, video projekcije: Saša Došen Glazba: Igor Valeri Koreograf: Danijel Šota Scenski pokret: Petra Blašković Harmonika: Andrej Pezić Snimatelj: Davor Šarić ULOGE TUMAČE Ivan Ćaćić – ženskar Jotina Matea Marušić – puštenica Julka Katarina Baban – namiguša Kata Denis Brižić – matori Tutljo Hrvoje Seršić – kočoperni Čiko Selena Andrić - ofrkuša Ljubica Goran Smoljanović – stari Rogonja Katarina Krištić – konobarica Vladimir Andrić – harmonikaš/grabancijaš Zorko Bagić – pomoćni harmonikaš/grabancijaš varošani i plesači – Folklorni ansambl “Lisinski”, Vinkovci Premijerna izvedba u Vinkovcima 10. studenoga 2017. pod pokroviteljstvom predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović, u povodu 100. obljetnice kazališta u Vinkovcima te 85. godišnjice smrti Joze Ivakića — 2 —
— 3 —
VINKOVAČKI STOGODIŠNJAK GRADSKO KAZALIŠTE I NJEGOV PATRON JOZA IVAKIĆ Joza Ivakić (1879. – 1932.) kompletan je kazališni čovjek, koji je svojim radom zastupljen u gotovo svim segmentima amaterskoga i profesionalnoga kazališnoga života kao dramski pisac, dramaturg, redatelj, kazališni kritičar, prevoditelj, arhivist, lektor i profesor Državne glumačke škole u Zagrebu. Njegovi amaterski kazališni koraci u Vinkovcima i Karlovcu, uvertira su u profesionalni kazališni rad koji je započeo 1915. postavši dramuturgom osječkoga kazališta. Kreirao je kazlišni život Osijeka od 1915. do 1917. te kao redatelj postavio na scenu pedesetak dramskih djela u otežavajućim okolnostima Prvoga svjetskoga rata i atmosferi supremacije njemačkoga jezičnoga i kulturnoga izraza u kazališnom životu. Na poziv intendanta Julija Benešića, oduševljena ortoepskim postignućima glumaca pod podukom Joze Ivakića, profesora klasične filologije i slavistike, premješta se u Zagreb 1917., gdje se našao u konkurenciji velikana hrvatskoga glumišta Raića, Gavelle, Strozzija, Krleže, Begovića, Vojnovića i Ogrizovića. Ondje postavlja na pozornicu četrdesetak dramskih djela hrvatskih i stranih pisaca. Budući da ostaje dosljedan nastojanju da se »naša narodna individualnost treba zrcaliti i u kazalištu«, dobiva prepoznatljivu odrednicu redatelja narodnoga usmjerenja te doseže svoj stvaralački vrhunac u posve drukčijem okruženju. Ivakić je napisao i publicirao oko 280 kritika, članaka , recenzija i prikaza, feljtona i kozerija, među kojima dominiraju kazalište kritike jer je bio službeni kazališni kritičar Narodnih novina i urednik Savremenika. Postaje 1926. predavač, nastavnik hrvatskoga jezika i redatelj pedagog Državne glumačke škole, gdje podučava studente glume hrvatski jezik s posebnim naglaskom na dikciji i akcentologiji. Prevodio je za kazališne potrebe drame ruskih, francuskih, njemačkih, poljskih, engleskih i nordijskih književnika. Vodio je Arhiv HNK u Zagrebu od 1924. do svoje smrti — 4 —
1932. Za Školu narodnoga zdravlja “Andrija Štampar” u Za grebu Ivakić je napisao scenarije i režirao dva namjenska igrana srednjometražna filma – Birtija (1929.) i Grješnice (1930.). Dramski mu opus obuhvaća nekoliko jednočinki i pet drama Inoče (1919.), Pouzdani sastanak (1922.), Vrzino kolo (1980.), Proslava saveza pjevačkih društava (rukopis) i Majstorica Ruža (rukopis), koje su kvalitativni prinos pučkome teatru u smislu amalgamiranja pučkoga igrokaza s dramom kao visokohijerarhiziranim žanrom. Pospješio je proces raslojavanja pučkoga igrokaza na podvrste te obogatio novim vrstama – pučkom tragedijom ( Majstorica Ruža ) i groteskom ( Vrzino kolo). Vrzino kolo, ljubavna komedija u četiri čina s prologom i epilogom, najdotjeranije je Ivakićevo dramsko djelo, vrhunac njegove komediografske zrelosti, “vinkovačka provincijalna Leda” (Vaupotić), živahnija i neposrednija od K rležine. Vrzino kolo u režiji Joze Ivakića praizvedeno je 19. rujna 1931. u Zagrebu i odigrano devet puta u kazališnoj sezoni, a ujedno je zadnja Ivakićeva režija i zadnje dramsko djelo te ga Vaupotić naziva „posmrtnim labuđim pjevom Ivakićeve komediografske zrelosti“. U osječkom kazalištu Vrzino kolo premijerno je izvedeno 25. prosinca 1931. u režiji Aleksandra Gavrilovića. Nakon toga Vrzino kolo odstajalo je u rukopisu i najzad našalo svojega izdavača 1980. u Vinkovcima te prvi put tiskom objavljeno u Zborniku sa znanstvenoga skupa Pučki teatar , održanoga 1978. u povodu obilježavanja šezdesetogodišnjice vinkovačkoga kazališnoga života i stote obljetnice rođenja Joze Ivakića.
Napokon je nakon 86 godina Vrzino kolo našlo svojega redatelja Vjekoslava Jankovića i glumce Gradskoga kazališta Joza Ivakić i Hrvatskoga kazališta iz Pečuha te povode svom ponovnom postavljanju na pozornicu o 100. obljetnici vinkovačkoga kazališta i 85. godišnjici smrti svojega autora kada će se moći potvrditi kao reprezentativni tekst hrvatske/slavonske dramske baštine i opravdati zaštitno ime ustanove Gradskoga kazališta Joza Ivakić u Vinkovcima, gdje se s posebnim senzibilitetom njeguje kazališna, književna, jezična i k ulturna baština. dr. sc. Anica Bilić, znanstvena savjetnica, upraviteljica Centra za zanastveni rad HAZU u Vinkovcima i članica Kazališnoga vi jeća Gradskoga kazališta “Joza Ivakić“ u Vinkovcima
—5—
Autora znate: on je uvijek pisao komade i knjige od žena i od ljubavi. Najposlije to je uvi jek zanimljivo i uvi jek će biti u modi, doklegod b ude na svijetu muških i ženskih!... I udaja je uvijek u modi; jer ženske, sve od reda, ipak vole da se udadu.
— Joza Ivakić
prvi fatalni susreti obilježeni su neverbalnim, poput oči su nam se srele ili ostao sam bez riječi dok se danas na društvenim mrežama komunicira pisanjem. Čovjek je kroz povijest ono neizrecivo što spaja ljude pridavao višim silama da bi danas sam stvorio paralelnu virtualnu stvarnost sa stvarnim administratorom. Komunikacija je i neverbalna vještina koja se mora vježbati uživo i neposredno. Ljubav dolazi potaknuta čulnim afektivnim dijelom koji često ni je uvjetovan razumom, nego tko zna kojim prirodnim vezama i silama. Vrzinim kolom. Zaplešimo!
Ideja je djela afirmacija ljubavi i voljbe iliti voljenja u svim oblicima. Emocije su pokretači čovjeka i čovjekove kemije bez koje ne možemo. Emocije su ishodište kako blagostanja tako i bolesti, a kraljica emocija je ljubav. Vrzino kolo postoji kao toponim na Velebitu, prema pučkom vjerovanju mjesto gdje vile
plešu kolo u kojemu se stječu magična znanja. Značenje se mijenjalo, ali uvijek simbolizira nešto teško razriješivo i zapetljano. U prenesenom smislu znači metež, nesređene prilike i začarani krug. Vrzino kolo se danas upotrebljava kao izraz u zamršenim situacijama kada svaki govornik ima svoju istinu. Sve što je bez kraja i početka te čini začarani krug, circulus vitiosus.
doc. art. Vjekoslav Janković
A vidite, mnoga bi ljepotica ostala neudana, da nisu muškarci kao mala djeca: kad im drugi hoće da preotmu igračku, za koju dosada ni marili nisu onda se i oni otimaju za nju.
— Joza Ivakić
Kolo u svojoj kružnoj formi ritmičnoga kretanja prenosi ritualnu energiju na izvođače kola. Zatvorenost plesača u zajedničkom, definiranom, ritualnom pokretu dinamikom zaokuplja tjelesni nivo dok pogled kojega plesači u kolu upućuju, aktivira mentalni nivo. Neverbalna komunikacija u kolu čini svako kolo vrzinim kolom koje čudesno spaja, kao neka prapovijesna internetska društvena platforma. Plesač kroz poglede u kolu i oslobođenost tijela, potaknut nagovaračima, kao što su ritam, ponavljajući pokret tijela i dugo gledanje u nečije oči na s uprotnoj strani kola ili dodir ruku, stvara prostor oslobađanja te spaja duh i tijelo. U suvremenom društvu imamo virtualne emocije i adrenalinske nagovarače koji su na malim i velikim ekranima uvijek prisutni u vidu raznih društvenih platformi, igrica ili sve dominantnijega YouTubea. Danas oni samo virtualno spajaju ljude koji ostaju ipak sami u svojim sobama (ne znajući zašto su bijesni na cijeli svijet). Na svakoj internetskoj platformi postoji Admin, odnosno administrator koji upravlja našim tipkanim sadržajima nudeći nam mogućnosti predviđajući naše preferencije. Kroz povijest administratorske titule pridavane su nekim višim silama, dodijeljivana su im razna imena poput Ivakićeva Grabancijaša-Harmonikaša. U zbilji i umjetnosti — 6 —
—7—
gore: Katarina Baban (na filmu: Vjekoslav Janković i Matea Marušić)
gore: Ivan Ćaćić i Katarina Baban
dolje: Katarina Baban, Selena Andrić, Goran Smoljanović, Denis Brižić i Hrvoje Seršić
dolje: Ivan Ćaćić, Goran Smoljanović, Katarina Krištić, Denis Brižić i Hrvoje Seršić
____________________________________________________________________
____________________________________________________________________
—8—
— 9 —
Ivan Ćaćić i Selena Andrić
Matea Marušić i Vladimir Andrić
____________________________________________________________________
____________________________________________________________________
— 10 —
— 11 —
— 12 —
— 13 —
VJEKOSLAV JANKOVIĆ rođen je u Vrbanji 1969., gdje i
IGOR VALERI bavi se skladanjem i aranžiranjem te kao
danas prebiva na šokačkom stanu te radi na svojemu seoskom gospodarstvu. Pedagošku gimnaziju završava u Županji 1987. Studira agronomiju 1988. – 1990. Položio je prijamni ispit na Akademiji dramskih umjetnosti – Zagreb, na dislociranom studiju u Osijeku 1990. Prekinuo je studij te pristupa ZNG. Izlazi iz specijalne policije kao službena osoba s ovlaštenjima u zvanju inspektora (1992.). Ponovno polaže prijamni ispit na Akademiji dramskih umjetnosti 1992. Diplomira s izvrsnim uspjehom 1996. Ulazi u angažman HNK u Osijeku 1994., gdje je i danas uz povremena gostovanja u drugim kazalištima, filmu i televiziji. Odigrao je više od pedeset uloga, režirao desetak predstava, studentskih filmova, javnih manifestacija i kratkih radijskih formi. Počinje raditi na Umjetničkoj akademiji u Osijeku 2008. Od 2012. docent je za umjetničko polje Kazališna umjetnost (scenske i medijske umjetnosti) te na Umjetničkoj akademiji u Osijeku osposobljava studente za filmsku glumu. Ravnatelj je drame HNK u Osijeku 2011. – 2015., gdje kreira repertoar kojim HNK u Osijeku dobiva nekoliko prestižnih nagrada za najbolje predstave u Republici Hrvatskoj te pozive na brojne festivale u zemlji i inozemstvu. Oženjen je i otac dvoje djece.
glazbenik sudjeluje u brojnim scenskim izvedbama. Dosad je komponirao i izvodio scensku glazbu za dramske predstave Dobro došli u rat! (1992.), Kidaj od svoje žene (1993.), Pokvarenjak (1994.), Šetnja po krovu, Mačak u vreći (1997.), Bećarac, Utvare, Tartuffe (1998.),Tako je (ako vam se čini), Žetveni Ples, Inoče (1999.), Male komedije, Alaska Jack, Tango drugi put (2000.), Ima zločina i zločina, Jedan dan istine Tone Patrljiča (2001.), Kažiprst, Ujak Vanja (2002.), Uhvaćen u mrežu, Idiot (2003.), Gospodin lovac, Macbeth, Naranča u oblacima (2004.), Vodena koka, Cyrano de Bergerac (2005.), Šokica, za balete i glazbeno-scenske projekte Aska i Vuk te Zaplešimo kroz povijest (2005.). Često surađuje na projektima Osječkoga ljeta kulture, između ostaloga na projektima Rosenkranz i Guildenstern su mrtvi Toma Stopparda, Završnica Samuela Becketa, Velika, velika zemlja Oz Nine Mitrović te Unterstadt Ivane Šojat Kuči za koju je dobio nagradu “Veljko Maričić” na Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci 2013. za najbolju scensku glazbu, u predstavi koja je dobila Nagradu hrvatskoga glumišta (2012.), Hotel, slobodan promet G. Feydeaua (2013.), Tolstojeva Ana Karenjina (2014.), Navještenje P. Claudela (2014.), Moć zemlje Janka Matka (2015.). Suosnivač je i član ansambla TangOs (2014.), koji djeluje i nastupa diljem zemlje i šire.
SAŠA DOŠEN, diplomirala je grafički dizajn (specijalizirala animirani film) na Central St Martins College of Art & Design u Londonu. Doktorat znanosti (teatrologija i dramatologija) stječe na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Kao autorica likovnih rješenja za kazališne produkcije od 2000. godine surađivala je s HNK u Osijeku, Dječjim kazalištem Branka Mihaljevića u Osijeku, Gradskim kazalištem “Joza Ivakić” u Vinkovcima, Kazalištem u Virovitici, Gradskim kazalištem u Požegi, Gradskim kazalištem Trešnja u Zagrebu i Zagrebačkim kazalištem lutaka. Za svoj rad na području lutkarstva primila je 2011. Nagradu za najinventivniju, likovno najdosljedniju te najoriginalniju kreaciju lutaka za predstavu U potrazi za čudovištima na 23. SLUK-u. Nominirana je 2015. godine za Nagradu hrvatskoga glumišta za najbolju kazališnu kostimografiju u predstavi 260 dana. Od 2007. zaposlena je na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, gdje je sudjelovala u osmišljavanju i implementaciji studijskih programa BA Kazališno oblikovanje, MA Oblikovanje i tehnologija lutke, MA scenografija i MA kostimografija. — 14 —
DANIJEL ŠOTA umjetnički je ravnatelj Folklornog ansambla “Lisinski” i voditelj Državne smotre Hrvatskoga izvornog folklora. Ove godine slavi 45 godina svoje plesačke karijere te karijere voditelja pjevanja i plesa. Autor je nekoliko koreografija plesova Hrvatskoga folklora kao i voditelj seminara scenskoga nastupa te predsjednik izbornih i ocjenjivačkih smotri ili festivala folklora u zemlji i inozemstvu. Nakon 45 godina rada, koreografija za ovu predstavu na neki način kruna je njegove bogate karijere.
PETRA BERNARDA BLAŠKOVIĆ rođena je u Puli 1974. godine. Od malih nogu bavi se plesom, te paralelno s redovnom naobrazbom, pohađa i glazbenu školu gdje maturira kao teoretičar i instrumentalist. Svoje školovanje nastavlja u Italiji specijalizirajući se u Orff-schulwerk metodi, radeći na glasu, instrumentariju i tijelu. Magistrira glumu i lutkarstvo na Umjetničkoj akademiji u Osijeku gdje joj dodjeljuju Dekanovu nagradu. Karijera je vodi paralelno kroz dramski izričaj, režiju,
— 15 —
dramsko pisanje i koreografiju. Godine 2006. dobija Specijalno priznanje za scenski pokret na XXIII susretima pozorišta BiH, te Nagradu za scenski pokret na VI Festivalu drame BiH za predstavu “Zagrljenici” (M. Žalica), redatelja Roberta Raponje, kazališta SARTR iz Sarajeva. Od 2011. s talna je članica dramskog ansambla Hrvatskog Narodnog Kazališta u Osijeku, gdje surađuje i kao asistent režije u operi, te glumi u opereti i baletnim predstavama. Od 2012. umjetnička je voditeljica nagrađivanog projekta Istra Inspirit, Istarske županije, za kojeg piše dramske tekstove i potpisuje režiju. Kao koreograf surađuje skazalištima diljem regije. Autorica je brojnih dječjih, lutkarskih, plesnih i dramskih predstava i radio emisije za djecu.
ANDREJ PEZIĆ rođen je 22. studenog 1985. godine u Banja Luci. Glazbeno obrazovanje započeo je s deset godina. Godine 2009. upisuje u Puli pri Odjelu za glazbu studij klasične harmonike u klasi doc. art. Franka Božca. Studij nastavlja i završava u klasi asistenta Igora Krizmana pod vodstvom mentora izv. prof. art. Boruta Zagoranskog. Tijekom školovanja sudjeluje na raznim natjecanjima: I. nagrada na regionalnom te II. nagrada na državnom natjecanju u organizaciji Hrvatskog društva glazbenih i plesnih pedagoga 2010. godine. Nastupajući s kvintetom 2009. godine na državnom natjecanju komornih sastava u Opatiji osvojio je prvu nagradu koja je ujedno bila apsolutna s najvećim brojem postignutih bodova u svim kategorijama te treću nagradu u kategoriji tria. Nastupajući s raznim orkestrima osvojio je mnoge nagrade u Hrvatskoj i šire. Sa svojim učenicima je osvojio osam prvih i tri druge nagrade na državnim i međunarodnim natjecanjima. Nastupao je u Albaniji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Sloveniji, Srbiji, a istaknuo bi turneju koncerata u Kini u travnju 2017. godine sa tamburaškom školom Batorek iz Osijeka. Trenutno radi u Umjetničkoj školi u Belom Manastiru te surađuje sa raznim glazbenim i dramskim sastavima.
IVAN ĆAĆIĆ rođen je 15. svibnja 1984. Na Umjetničkoj akademiji u Osijeku 2013. diplomirao je glumu i lutkarstvo. Surađivao je s kazalištima u Vinkovcima, Karlovcu, Zagrebu, Sisku, Požegi i s HNK u Osijeku. Diplomirao je ulogom Paulina u duodrami Ay Carmela. Sudjelovao na lutkarskim festivalima u Poljskoj, Mađarskoj, Slovačkoj i Sloveniji. Od 2013. do ulaska u angažman HNK u Osijeku 2015. god. radio je kao asistent na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Trenutno u HNK u Osijeku igra u predstavama 260 dana i Moć zemlje. Završio je osnovnu glazbenu školu, smjer tambura. Pjevao je u akademskom bendu Ubogi Lazar . — 16 —
MATEA MARUŠIĆ rođena je 1993. u Osijeku. Završava 2012. Isusovačku klasičnu gimnaziju u Osijeku. Tijekom srednjoškolskoga školovanja pohađa klasični balet u HNK Osijek pod vodstvom Vuka Ognjenovića. Upisuje 2012. glumu na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu te s izvrsnim uspjehom u klasi prof. Senada Bašića 2016. stječe diplomu ulogom Julije u predstavi Gospođica Julija. Tijekom studiranja na Akademiji scenskih umjetnosti ostvaruje brojne zapažene uloge, a ostvaruje i pojedine uloge u profesionalnim kratkim filmovima. U kazalištu trenutno uz ansambl, radi i kao voditeljica dramskoga studija.
KATARINA BABAN rođena je 20. lipnja 1988. u Osijeku, gdje je diplomirala na Umjetničkoj akademiji 2012. Dosada je radila u brojnim kazalištima diljem Hrvatske, počevši od HNK u Osijeku preko Teatra Gavran, Male scene, Scene Gorica, Zorin-doma te u nekoliko navrata u Kazalištu “Joza Ivakić” u Vinkovcima. Radila je na nekoliko televizijskih projekata kao što su televizijske serije Tajne, Najbolje godine te Zlatni dvori. Uz glumački posao osnovala je svoj dizajnerski brand Lilith te se tome posvetila u podjednakoj mjeri kao i glumačkom poslu.
DENIS BRIŽIĆ rođen je u Rijeci sunčanoga svibanjskoga ili onovremenski rečeno majskoga jutra, u devet sati i deset minuta (prije marende, značajno zbog nastupnoga izgleda tijekom života) godine 1961. na blagdan Blažene Marije Pomoćnice ili onovremenski rečeno u predvečerje Dana mladosti. Nakon doktorata u vrtiću, magisterija u osnovnoj školi, diplome u gimnaziji i magistarskoga zanata na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, studija glume u Rijeci, ipak ostvaruje životni san i biva primljen u Benkovačke mažoretkinje – sumo seniorke. Stalni je i aktivni član udruge „Lik i djelo Denisa Brižića“, a otkako je učlanjenjem gospodina B. K. članstvo poraslo za ciglih 100 % odlučio je mjesto doživotnoga predsjednika prepustiti potonjem. S vremena na vrijeme, povremeno, u slobodno vrijeme, za vrijeme i u neko vrijeme glumi uz neizbježnu konstataciju da s njime predstave „dobivaju na težini“. Stalni je član ansambla Hrvatske drame Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci od 1990. godine. Pokatkada putuje i snima i glumi i izvan rodne mu Rijeke, na priliku u Vinkovcima. I to je to.
— 17 —
HRVOJE SERŠIĆ rođen je 5. studenoga 1981. u Osijeku, gdje 1998. završava Osnovnu glazbenu školu Franje Kuhača u Osijeku, smjer gitara. U Osijeku završava 2000. Prirodoslovnomatematičku gimnaziju, a 2008. završava magistarski studij Glume i lutkarstva na Kazališnom odsjeku Umjetničke akademije u Bratislavi. Pohađao je brojne radionice i seminare (Laban, Bunraku, Commedia dell’arte), a od lipnja 2008. asistent je na Odsjeku kazališne umjetnosti, smjer gluma i lutkarstvo, Umjetničke akademije u Osijeku, gdje sudjeluje u izvođenju nastave kolegija Lutkarske animacije. Postaje 2012. docent na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, 2016, doktorira na Umjetničkoj akademiji u Bratislavi, Slovačka (VŠMU).
SELENA ANDRIĆ rođena je 10. listopada 1988. u Vinkovcima. Završila je Gimnaziju M. A. Reljkovića u Vinkovcima (smjer opće gimnazije), a potom i Umjetničku akademiju u Osijeku, stekavši titulu mag. glume i lutkarstva. Trenutno je na doktorskom studiju Izvedbene i vizualne umjetnosti u Osijeku. Radi kao asistentica na scenskom govoru i glumi na Umjetničkoj akademiji u Osijeku te glumi u Vukovaru, Vinkovcima, Osijeku, Požegi, Pečuhu... Sudjelovala je na međunarodnom simpoziju za istraživanje govora na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Sinkronizirala je film Imagine za otvaranje Motovun film-festivala 2013. te glumila u dokumentarnom filmu Veljka Bulajića Mjesto sjećanja Vukovar . Tečno govori engleski jezik, a služi se još njemačkim i španjolskim.
GORAN SMOLJANOVIĆ 2004. upisuje studij glume i lutkarstva na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Tijekom studija igra na lutkarskim i dramskim festivalima u Italiji, Poljskoj, Srbiji i Hrvatskoj. Preddiplomski studij završava 2008. Upisuje 2012. diplomski studij glume i lutkarstva na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Stipendist je Grada Bjelovara tijekom cijeloga studiranja. Do sada je igrao u dramskim predstavama za djecu i odrasle u produkcij i kazališta iz Zagreba, Osijeka, Pečuha, Siska, Bjelovara, Zadra i Vukovara. Osnivač je i ravnatelj umjetničke organizacije Teatar to go. Dobitnik je Erasmus-stipendije za stručno osposobljavanje u Hrvatskom kazalištu u Pečuhu. Autor je i redatelj sljedećih predstava: Izgubljeni poklon (teatar sjene i svjetla), dječja lutkarska predstava, Bjelovarsko kazalište, Bjelovar, sezona 2012./2013., Kažem ti..., edukativna dramska predstava,
— 18 —
Bjelovarsko kazalište, Bjelovar, sezona 2012./2013., Pobuna lutaka, dječja lutkarska predstava, Zadarsko kazalište lutaka, Zadar, sezoni 2013./2014., Slagalica, lutkarska predstava za mlade i odrasle, U. O. Teatar to go, sezona 2014./2015., Uspavanka za Uspavanka, dječja lutkarska predstava, U. O. Teatar to go, sezona 2015./2016.
KATARINA KRIŠTIĆ rođena je 31. srpnja 1991. u Vinkovcima. Po upisu Prirodoslovne gimnazije u Osijeku počinje se amaterski baviti glumom. Još kao amaterska glumica nagrađivana je za svoj rad te je upis na Akademiju dramskih umjetnosti (smjer: gluma) bio logičan slijed. Završila je 2016. preddiplomski studij glume kao jedna od najboljih studenata. Osim na Akademiji, o glumi je učila i na raznim radionicama koje je pohađala. Sudjelovala je na raznim međunarodnim festivalima te osvojila nekoliko vrijednih nagrada i priznanja. Osim u kazalištu ostvarila se i na filmu.
VLADIMIR ANDRIĆ rođen je u Vinkovcima 1984. Od najranijega djetinjstva “skače” po sceni i pred kraj osnovne škole postaje član amaterskoga ansambla Gradskoga kazališta “Joza Ivakić” u Vinkovcima, gdje ostvaruje broje zapažene uloge u dječjim i večernjim predstavama. Akademiju dramskih umjetnosti u Tuzli upisuje 2005. te 2010. diplomira kao jedan od najboljih studenata u klasi profesora Vlade Keroševića. Kao profesionalni glumac Gradskoga kazališta “Joza Ivakić” u Vinkovcima glumi u više od 30 predstava, takođe r režira i piše predstave, koje godinama uveseljavaju vinkovačku publiku. Dobitnik je nagrade Zoranov brk za odigranu ulogu u predstavi Nećeš, razbojniče! na Festivalu Zorana Radmilovića u Zaječaru. Bavi se režiranjem kratkih animiranih i igranih filmova te glazbenih video spotova. Autor je dugometražnoga dokumentarnog filma Ovčara, neispričana priča i ono što je najvažnije – suprug je Katarine i tata male Ruže Andrić.
ZORKO BAGIĆ rođen je 03. listopada 1975. godine. Član je dramskog studija, a kasnije i ansambla Gradskog kazališta “Joza Ivakić” od njegov obnove 2003. godine. Glu mio je u većini dramskih, dječjih te lutkarskih predstava s repertoara kazališta tijekom posljednjih 15 godina vjernosti kazalištu. Glumački kruh povremeno zarađuje izvan matičnog kazališta. Zaposlen u Gradskom kazalištu “Joza Ivakić” od 2006. godine.
— 19 —
FOLKLORNI ANSAMBL “LISINSKI”, VINKOVCI jedini je folklorni ansambl Vukovarsko-srijemske županije koji u svoje m programu ima plesove cijele Hrvatske s vlastitim fondom narodnih nošnji za njih. Svoj bogati i reprezentativni program pokazali su na najvećim svjetskim festivalima u Europi, Americi i Australiji, a na brojnim festivalima osvojili su prve nagrade za kvalitetu nastupa pjevanja, plesa i odijevanja tradicijske nošnje.
gore: Matea Marušić i Ivan Ćaćić dolje: Ivan Ćaćić, Vladimir Andrić i Matea Marušić
____________________________________________________________________
— 20 —
— 21 —
95 godina Dilja, Vinkovci Na ovim se prostorima živi preko 8.000 godina i isto toliko se izrađuju predmeti od gline. Iz antičkih vremena imamo pronađenih preko 80 lončarskih peći što je dokaz da naš bazen obiluje kvalitetnom glinom. Nije stoga čudno da se tradicija proizvodnje opekarskih proizvoda prenosila stoljećima da bi u industrijskoj revoluciji dosegla visoke standarde koji se i od tada stalno uzdižu. Bohnova ciglana počinje raditi 1922. kao jedna u nizu ciglana koje su industrijalci pokrenuli u slavonsko–vojvođanskom bazenu i to se smatra početkom rada tvornice opekarskih proizvoda u Vinkovcima, čiji je danas sljedbenik Dilj. Proizvodnja se održala kroz sva burna vremena i ratove, mijenjala se i modernizirala kroz sve faze razvoja tehnologija, prenosila su se znanja s koljena na koljeno i održavala tradicija i danas kada slavimo 95 godina ponosno možemo reći da smo tu i dalje i da smo snažni. Imamo najkvalitetniju sirovinu i imamo ljude koji znaju, imamo uz to i snagu koju nam daje Nexe Grupa i danas smo jedan od najznačajnijih gospodarskih subjekata u opekarskoj industriji na području šire regije. Hvala svima koji su doprinijeli i doprinose kontinuitetu Dilja! Oni su zaslužni za sve naše rođendane! Dražen Ivezić Inspicijent: Zorko Bagić / Šef scene i tehnike: Boris Suhovski Oblikovanje svjetla i tona: Dražen Bulat / Majstor pozornice: Bogdan Pjevac Zahvaljujemo se na glazbenoj pomoći tamburaškom sastavu Romanca Nakladnik: Gradsko kazalište „Joza Ivakić“, Vinkovci i Hrvatsko kazalište, Pečuh Za nakladnika: Zdenko Rečić, ravnatelj, Slaven Vidaković, ravnatelj Grafičko oblikovanje: Saša Došen / Marketing: Mirela Čikvari / Računovodstvo: Tihana Musa, Josipa Mišić Gradsko kazalište „Joza Ivakić“, Vinkovci Hrvatskih žrtava 2, 32100 Vinkovci, Hrvatska www.kazalište-vinkovci.hr /
[email protected] /
[email protected] +385 32 338 752 / +385 91 269 2104 Hrvatsko kazalište, Pečuh Anina ulica 17, 7621 Pečuh, Mađarska www.horvatszinhaz.hu /
[email protected] / +36 72 210 197
— 22 —
— 23 —
— 24 —
