Veseljko KOPRIVICA: SVA LICA SEKULE DRLJEVIĆA - FAKTI I INTERPRETACIJE (I)
Kontroverze kao sudbina
Istaknuti crnogorski intelektualac, pravnik, političar, teoretičar, književnik i istrajni borac za nezavisnu Crnu Goru? Ili: ratni zločinac, fašista, ekstremni crnogorski nacionalista, separatista, kvislingški političar, jedna od najmračnijih ličnosti u istoriji Crne Gore? Ili sve to zajedno? U tim koordinatama i danas se kreću ocjene istoričara i publicista o liku i djelu dr Sekule Drljevića. U srpskoj istoriografiji i medijima Drljević je prije svega neprikosnoveni crnogorski separatista, ma šta to značilo. Kad se pročitaju njegove knjige i govori nije teško odgonetnuti zašto je dobio takav tretman. Ovih dana, nakon duge pauze, Drljević se našao u centru političke i medijske pažnje. Prvo povodom usvajanja teksta crnogorske, a onda i himne državne zajednice Srbija i Crna Gora. Pri tom se mahalo brojnim falsifikatima i poluistinama, čemu nije odolio čak ni srpski patrijarh Pavle. On je ustvrdio da je Drljević fašista i nacista, pripisujući mu i autorstvo pjesme "Oj, svijetla majska zoro", iako je, kako to argumentovano dokazuje crnogorski istoričar Živko Andrijašević, ta pjesma "nastala prije nego je Drljević pošao u osnovnu školu". Sada na istom fonu jedan beogradski dnevnik ispisuje Drljevićevu političku biografiju, a vjerovatno će iz tamošnjih propagandnih radionica izaći još neka slična tvorevina. To su nam bili neki od povoda da na osnovu razgovora sa jednim brojem crnogorskih istoričara, Drljevićevih knjiga, članaka i govora i relevantne literature pokušamo da sklopimo što objektivniji mozaik života i rada te interesantne i kontroverzne ličnosti. Sekula Drljević je roñen u moračkom selu Ravni 1884. godine. Gimnaziju je završio u
Sremskim Karlovcima, a na Sveučilištu u Zagrebu diplomirao je pravo i stekao titulu doktora pravnih nauka. Političku karijeru započinje 1909. godine kao ministar pravde i zastupnik ministra prosvjete i crkvenih poslova u Vladi knjaževine Crne Gore. Dvije godine (1912/1913) bio je ministar finansija i grañevina. Za narodnog poslanika izabran je 1913. godine. Zapamćen je kao vješt i obrazovan govornik. U vrijeme austro-ugarske okupacije Crne Gore (1916-1918) Drljević je deportovan u austrijski logor Karistein. Tamo je meñu crnogorskim zatvorenicima agitovao za ujedinjenje Crne Gore i Srbije i izabran u odbor koji je, kako navodi Nikola Škerović u knjizi "Ideja ujedinjenja kod Crnogoraca u zarobljeničkim logorima 1916-18", trebalo da djeluje u slučaju da se kralj Nikola vrati iz Francuske u Crnu Goru. Po povratku u Crnu Goru izabran je za poslanika tzv. Podgoričke skupštine, održane 1918. godine. "Taj njegov izbor bio je u skladu sa njegovim stavom da se svi kulturni i ekonomskopolitički problemi Crne Gore mogu riješiti diplomatskom unijom sa Srbijom, što je ranije iskazao kao poslanik crnogorske narodne skupštine (10. II 1914). Trebalo je Drljević da vidi pogrome nad crnogorskim narodom koje je vršila srpska vojska i srpski četnici pod komandom Koste Pećanca i žandarmerija poslije prisajedinjenja Crne Gore Srbiji, pa da promijeni mišljenje", kaže dr Danilo Radojević u brošuri "Sekula Drljević i Savić Marković Štedimlija - istine i zablude". Zanimljiv je Drljevićev opis zasijedanja podgoričke skupštine. On navodi da su njeni članovi, izuzev desetak njih, bili "sve sami beogradski janjičari", a iza skupštinskih klupa bili su "četnici (komitadžije) s puškama, redenicima i bombama. Oni garantuju da će skupštinari dobro glasati". Nakon formiranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Drljević je postavljen za načelnika u Ministarstvu pravde, ali tri mjeseca kasnije podnosi ostavku. Njegovi politički protivnici smatraju da je to učinio nezadovoljan što je dobio malu funkciju, kaže istoričar dr Radoje Pajović. Ipak, preovlañujući je stav istoričara da se na to odlučio razočaran položajem Crne Gore pod centralističkim režimom i zbog zločina koji su činjeni nad crnogorskim narodom. Drljević nakon toga otvara advokatsku kancelariju, ali ne prekida politički angažman. Bio je poznat i uspješan advokat u mnogim političkim procesima voñenim za vrijeme Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije (1918-1941). U pravnim i političkim analima posebno je čuvena njegova odbrana u montiranom sudskom procesu protiv crnogorskog generala Radomira Vešovića 1921. godine, koji je voñen u Beogradu. Proces je okončan oslobañajućom presudom za Vešovića. Drljević je tada iskazao prvi snažni otpor centralističkoj vlasti, odnosno velikosrpskom monarhističkom i hegemonističkom unitarizmu. U odbrani generala Vešovića pred sudom Sekula Drljević je iznio svoje novo stanovište o "psihologiji srbijansko- crnogorskog problema". "Kako je moguće da Ivo Crnojević trže nož na svog sina Maksima, pitam vas ja. Ko je kriv? Da li Ivanov oslabljeni vid ili Maksimov promijenjeni lik? Kriv je Maksimov promijenjeni lik. Pa ko je od nas Ivan, a ko je Maksim, pitaćete me vi? Čini mi se i Ivan i Maksim u jedan isti mah. Razdvojili smo se davno, i od onoga našega nevoljnog rastanka do današnjeg toliko željkovanog sastanka bolovali smo na svoj način svi. Jedni smo bolovali
ropstvo sopstveno, drugi smo slobodovali krvavu slobodu i bolovali ropstvo brata svog. Jednom je ropstvo prošaralo lik, drugom je vječna borba za slobodu dala novi lik. Vjekovi nejednakog života svakoga od nas dali su nam nejednake mentalne sklopove". Godine 1922. Drljević osniva Crnogorsku federalističku stranku. Na poslaničkim izborima biran je dva puta za njenog poslanika u beogradskoj skupštini. U tom periodu, kako piše istoričar Dimo Vujović u knjizi "Crnogorski federalisti 1919-1929", pokazao se kao ličnost koja je "vrlo rano i vrlo energično manifestovala nezadovoljstvo novostvorenim stanjem u Crnoj Gori". Zbog ideja o ravnopravnosti i autonomiji Crne Gore, odnosno razobličavanja srpskog hegemonizma, žestoko ga je napadala beogradska štampa kao propagatora separatizma. Optuživan je i da održava političke veze sa hrvatskim političarima, što je, kako piše u pomenutom djelu Dimo Vujović, prema shvatanju "bjelaša unitarista bio sinonim izdajstva". Istoričar Novak Adžić kaže: "Sekula Drljević je kao političar prošao razvojni put od pristalice unije i ujedinjenja sa Srbijom, ali ne i prisajedinjenja, aneksije Crne Gore Srbiji, preko crnogorskog federaliste, koji se zalagao za ravnopravnu federalnu zajednicu južnoslovenskih naroda, do crnogorskog suvereniste i indipendiste, koji se borio za obnavljanje nezavisne države Crne Gore na principu nacionalne suverenosti sa Crnogorcima kao državotvornom nacijom". Zalažući se za pravo na sopstvenu kulturu, istoriju i jezik kao neodovojivi dio borbe za slobodu, Drljević se suprotstavljao srpskim asimilatorskim planovima. Kritikuje Istoriju srpskog istoričara Stanoja Stanojevića zbog falsifikovanja crnogorske prošlosti i istorijsku kartu Vlada Marinkovića, a u beogradskoj Skupštini 16. februara 1926. godine oštro protestvuje što su udžbenici za crnogorske učenike štampani ekavicom. On primjećuje sve načine negiranja Crne Gore i Crnogoraca, pa tako za mapu V. Marinkovića sarkastično kaže da na njoj Crna Gora 'pliva u boji Srbije'", piše dr Radojević u brošuri o Drljeviću i Štedimliji. Nekoliko mjeseci kasnije, 27. marta 1926. u beogradskoj Skupštini Drljević drži govor kojim se suprotstavlja propagandi da je Crna Gora siromašna i da kao suverena država ne može opstati. Upozoravajući da je Crna Gora stupanjem u Kraljevinu SHS "dvostruko opljačkana", Drljević je tvrdio da ona ima "sve finansijske i ekonomske uslove da bude relativno i bogatija i ureñenija od svih ostalih zemalja" u Jugoslaviji. Zato je Nikoli Pašiću podnio memorandum kojim traži da se Crnoj Gori preda dio ratne odštete, isplate popaljene kuće u vrijeme crnogorskog ustanka, da se izvrši zamjena perpera po stvarnoj vrijednosti... Jugoslavija mora biti "ili harmonija ravnopravnih interesa svih pod njenim nebom udruženih zemalja" ili neće postojati, jedan je od Drljevićevih stavova. Nešto isuviše poznato, iako ti istupi datiraju od prije skoro osamdeset godina. Istoričar Dimo Vujović smatra da je Drljević kritikujući centralizam u Kraljevini SHS postigao "najveći domet u razvoju grañanski političke misli" u Crnoj Gori. On je, kaže Vujović, zajedno sa ostalim crnogorskim federalistima dao značajan dopirinos razvijanju svijesti o "istorijskoj individualnosti Crnogoraca, koju su odmah poslije ujedinjenja 1918. u Crnoj Gori mnogi negirali". Drljević je kao ideolog crnogorskih federalista više od dvije decenije sarañivao, na nivou koalicionog partnerstva, sa Hrvatskom seljačkom strankom i njenim voñama Stjepanom Radićem i Vlatkom Mačekom. Tada je bio izabran i za poslanika u okrugu Županja u Hrvatskoj. Jedno vrijeme održavao je bliske političke odnose i sa hrvatskim federalistima i njihovim voñama dr Ivanom Lorkovićem i dr Antom Trumbićem.
Kada je u martu 1930. Drljević došao u Zagreb povodom sudskog procesa Vlatku Mačeku bio je uhapšen i istog dana sproveden u Beograd. Odatle je interniran u Sokobanju. "To je bio početak mnogobrojnih zatvaranja i interniranja, koja nijesu prestala za cijelo vrijeme diktature", navodi Drljević u "Balkanskim sukobima". Sarañivao je i sa srpskom Samostalnom demokratskom strankom Svetozara Pribićevića i to u vrijeme kada je Pribićević bio protivnik diktature kralja Aleksandra Krañorñevića. Tokom tridesetih godina Drljević i Crnogorska federalistička stranka sarañivali su i sa crnogorskim komunistima. U proglasu pod naslovom "Živio crnogorski front", kojeg je Drljević objavio 19. januara 1936. godine, birači se pozivaju da glasaju za listu udružene opozicije dr Vlatka Mačeka. U proglasu se navodi i ovo: "Na jedinstvo svih srbijanskih stranaka protivu Crne Gore odgovorite jedinstvom crnogorskog fronta protivu njih". Zbog podržavanja antirežimskih demonstracija na Belvederu kod Cetinja 1936. godine, Drljević je bio uhapšen u Zemunu. U proglasu, koji je objavio povodom tih demonstracija navodi da sa viteških domova Crnogoraca, koji se odupiru beogradskom imperijalizmu, "nikada nije skinuta zastava crnogorske slave, crnogorski krstaš barjak". U drugoj polovini tridesetih godina Drljević je, kao opozicionar, sarañivao sa pojedinim antirežimskim srpskim partijama i političarima, poput Milana Grola. U to vrijeme održavao je vezu i sa Hrvatskom strankom prava i njenim voñama. I narednih petnaestak godina života Drljević je ispunio raznim političkim angažmanima.
Ubijen, a živ Režim Karañorñevića, tokom trajanja Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije, policijski je nadzirao, progonio i hapsio dr Sekulu Drljevića. U svojoj knjizi "Balkanski sukobi", Drljević opisuje jedan svoj neobičan doživljaj za vrijeme boravka u Kolašinu. "Odmah nakon moga dolaska, u deset sati prije podne, dok sam stajao s nekoliko prijatelja pred kućom svoga brata, na mene je iz revolvera pucao policijski agent Blažo Bošković. Nije me pogodio. Protiv njega nije ni sprovedena istraga. Istoga dana jedan oficir ubio je u Peći na ulici moga roñaka, koji se takoñer zvao Sekula Drljević. Oficiru je sudio vojni sud u Beogradu i oslobodio ga je s motivacijom da je ubijeni bio poznati separatista", piše Drljević. Dejli telegraf i još neki londonski listovi objavili su da ja ubijen dr Sekula Drljević. Vijest su demantovali jugoslovenska ambasada u Londonu i beogradska novinska agencija. No, iz engleskog ministarstva spoljnih poslova javljeno je da se, uprkos demantiju, mora konstatovati da je Sekula Drljević ubijen. Tim povodom 6. decembra 1920. godine Drljević je dobio od gradonačelnika Zemuna dopis kojim ga ovaj obavještava da ministar unutrašnjih poslova u Beogradu zahtijeva da lično u Dejli telegrafu demantuje da je ubijen! "Istoga dana ja sam odgovorio gradonačelniku da neću demantovati, jer je tačno da je moga roñaka Sekulu Drljevića ubio jedan oficir u Peći. Koliko je Beograd bio bijesan zbog toga odgovora vidjelo se u beogradskoj štampi. Politika u broju od 16. decembra 1920. godine poziva ambasadora Velike Britanije u Beogradu da doñe u Zemun da me vidi. Mene naziva smutljivcem i podanikom Stjepana Radića", opisuje
Drljević ovaj dogañaj.
U nemilosti Beograda - Svi koji su bili u službi Karañorñevića napadali su Crnu Goru. Meñu njima je bilo i Crnogoraca, koji su uvijek nastojali da u svojim napadima budu najbezobzirniji. Niko nikoga ne mrzi tako, kao izdajnik izdanu domovinu. - Crna Gora meñunarodno pravno nije nikada postala sastavni dio Jugoslavije, ali je stvarno bila u sklopu zemalja koje su je sačinjavale. Bila je predata Beogradu i njegovoj vladavini na milost i nemilost. - Sve sukobe meñu zemljama južnih Slovena izazvala je Srbija... Treba vidjeti moralni, etički i politički lik Beograda da bi se moglo shvatiti zašto je Jugoslavija onako postala, onako živjela i onako nestala. - Kralj Aleksandar Karañorñević marljivo se isticao u nagrañivanju onih koji su se javno hvalili da su učestvovali u pokušaju ubistva njegovog ñeda knjaza Nikole. - Država je najveće ljudsko djelo. Nju je najteže stvoriti, a lakše od mnogih velikih ljudskih djela uništiti. - Crnogorska crkva kroz sve vjekove nije bila ni u kakvoj zavisnosti od bilo koje pravoslavne crkve, pa ni od carigradske patrijaršije. - Državna samostalnost Crne Gore za Crnogorce nije stvar njihove taštine, nego nužna pretpostavka za održanje čistoće njihove rase i njihove kulture. (Iz knjige "Balkanski sukobi")
Veseljko KOPRIVICA: SVA LICA SEKULE DRLJEVIĆA - FAKTI I INTERPRETACIJE (II)
Savezništva raznih boja Početkom maja 1941. godine dr Sekula Drljević dolazi u Crnu Goru. To je kao značajan dogañaj propratio vanredni broj lista "Zeta". Nešto kasnije, tačnije 12. jula 1941. Drljević drži govor na Petrovdanskom saboru na Cetinju. Na Saboru je, u uslovima italijanske okupacije i pod njenim protektoratom, proglašena nezavisna Crna Gora. Meñutim, sjutradan komunisti dižu ustanak koji sve to poništava. "Komunisti nijesu znali šta se na Petrovdan dešavalo na Cetinju, tako da nije tačno, kako se često podmeće, da je Trinaestojulski ustanak podignut protiv Petrovdanskog sabora. Ustanak je podignut protiv okupatora i njegovih simpatizera", tvrdi dr Radoje Pajović. Nedavno su i borci iz Herceg Novog uvjeravali da su komunisti digli Trinaestojulski ustanak protiv Sekule Drljevića i njegovih pristalica koji su proglasili samostalnu Crnu Goru. Kada je italijanska okupaciona komanda sklopila pakt sa velikosrpskim snagama u Crnoj Gori, Drljević je konfiniran u San Remo.
"Italijani su na Drljevićev pasoš utisnuli žig na kojem je pisalo 'Bez prava povratka', ali on je imao i pasoš NDH-a sa kojim se vratio u Zemun", kaže dr Pajović. Kapitulaciju Jugoslavije 1941. godine Drljević je ocijenio kao pogodan momenat za restituciju crnogorske države, ali je, kako ističe dr Danilo Radojević, "prihvatio pogrešnog saveznika, okupatora, iako je u predratnom periodu isticao da je nemoguće približavanje s Musolinijevom Italijom".
Kad je ratno kolo sreće počelo da se okreće u drugom pravcu, Drljević se, u proljeće 1944. godine, preseljava u Zagreb, odnosno u Podsusjed. Tamo u julu iste godine formira Crnogorsko državno vjeće, kao neku vrstu vlade, sa pretenzijama da se bori za uspostavljanje nezavisne Crne Gore. Nešto kasnije, kada je komandant crnogorskih četnika Pavle ðurišić saznao da Draža Mihailović planira da likvidira crnogorske četnike, ðurišić napušta Mihailovića i započinje pregovore sa Sekulom Drljevićem. Sporazumjeli su se da ðurišić prizna Crnogorsko državno vijeće, a njegovi četnici da postanu crnogorska narodna vojska pod vrhovnom komandom Sekule Drljevića, piše dr Radoje Pajović u knjizi "Kontrarevolucija u Crnoj Gori. Četnički i federalistički pokret 1941-1945". No, taj aranžman više nije imao nikakvog značaja. ðurišića ubrzo hapse ustaše, a Drljević je ubijen u Austriji, 10. novembra 1945. godine. U jednom hotelu u Judenburgu četnički emigranti zaklali su Drljevića i njegovu suprugu usred dana. "Četnici su ga ubili zato što su mislili da ih je on izdao, a izdao ih je ustvari Pavle ðurišić", kaže Radoje Pajović. U biografiji Sekule Drljevića, koju je pisala i beogradskim medijima prošle sedmice proslijedila Srpska pravoslavna crkva, navodi se da je "crnogorski četnici i ideolog
ustaškog pokreta" Dr Sekula Drljević "na prevaru u smrt odveo desetine hiljada stanovnika Crne Gore, aprila 1944. godine, garantujući im slobodan prolaz preko teritorije koju je tada zauzimala tzv. Nezavisna Država Hrvatska". U knjigama Milana Baste "Rat je završen sedam dana kasnije" i Ante Belja "YU genocid" stoji drukčije. Riječ je o četnicima, bilo ih je višestruko manje i stradali su mnogo kasnije i ne u Hrvatskoj, i - Drljević nije krivac za njihov udes. U knjizi Anta Belja "YU genocid", zapisano je i ovo: "Napuštajući Zagreb 6. svibnja 1945. godine, kolone hrvatske vojske i civilnog pučanstva postojale su sve veće, te se računalo da su narasle na više od 300.000 osoba na granici stare Jugoslavije prema Austriji. U isto vrijeme se povlačila njemačka vojska s jugoističnog bojišta, te osam tisuća crnogorskih četnika, koji su se borili za samostalnu Crnu Goru, zatim dvije tisuće četnika Draže Mihailovića kojima je unatoč svim njihovim zlodjelima za vrijeme rata dopušten prijelaz preko Hrvatske". Ankentna komisija za utvrñivanje zločina u logoru na Sajmištu zapisala je u svom izvještaju 13. februara 1945. godine da je Sekula Drljević eksponent ustaštva i da je sarañivao u listu Graničar, u kome je "zatrubio protiv partizana i NOB-a", te da je "sada u bjekstvu". Meñutim, arhivska istraživanja su pokazala da Drljević nije imao veze sa logorom na Sajmištu, navodi se u knjizi "Dani smrti na Sajmištu" L. Ivanovića i M. Vukomanovića. Nije sporno da je dr Sekula Drljević bio antikomunista, ali nije krio zadovoljstvo zbog uspjeha crnogorskih partizana u obračunu sa četnicima, pripadnicima ravnogorskog velikosrpskog projekta, koje je smatrao najvećim neprijateljima Crne Gore. Kada su pripadnici Pete crnogorske brigade oktobra 1943. godine razbili četničke snage iz Crne Gore u manstiru Ostrog i likvidirali njihove voñe generala Blaža ðukanovića i pukovnika Baja Stanišića, Drljević je pozdravio taj partizanski uspjeh. O tome Novak Adžić iznosi malo poznat podatak: "Dr Savo Bašović, crnogorski suverenista koji je sarañivao sa Sekulom Drljevićem i kasnije postao blizak NOP-u i komunistima, u izjavi na saslušanju, koju je dao u Sarajevu 7. juna 1945. godine, navodi da mu je 'Sekula Drljević govorio da se nerado izjašnjava protiv partizana i da savjetuje svim prijateljima da to isto čine. Vjerujem da je precjenjivao snagu četnika i čvrstoću njihovih vanjsko-političkih uporišta, a to i po tome što je znao reći da bi u datom momentu mogao postati saveznik partizana. Prilikom dogañaja u Ostrogu napisao je članak u kojem je rekao da Sveti Vasilije kažnjava ðukanovića i drugove za 1918. godinu, i da tu kaznu izvršuje crnogorski narod". Adžić smatra da je dr Sekula Drljević prihvatio saradnju sa Pavelićem silom prilika, nešto slično onome kako je u vrijeme NDH postupio i Drljevićev stari saveznik dr Vlatko Maček, mada postoje i odreñene razlike u tome. Adžić navodi da je Savić Marković Štedimilija na saslušanju pred sudom u Zagrebu 1955. rekao da je Drljević tvrdio da su Pavelić i ustaške vlasti u NDH privremena i prolazna pojava u Hrvatskoj i da se nakon rata neće moći održati, te da on, Drljević, želi da sačuva odnose sa svojim starim prijateljima i prirodnim saveznicima iz Mačekove Hrvatske seljačke stranke. Adžić je kategoričan: "Drljević nije bio fašista i nacista, već crnogorski suverenista i nacionalista odbrambenog tipa". A evo kako Sekulu Drljevića kao političara vidi istoričar dr Radoje Pajović: Lenjin je svojevremeno rekao da je Plehanov zaslužio da mu se podigne zlatni spomenik, a onda ga treba objesiti o taj spomenik. Mislim da bi se to moglo reći i za
Sekulu Drljevića. Jedan je Drljević bio do Drugog svjetskog rata, a drugi u tom ratu. Ono što je radio tokom Drugog svjetskog rata ne može dobiti pozitivnu ocjenu nijednog istoričara, pa ni moju. To je njegova sudbina. Ali zbog toga mu se ne može sve poništiti". Drljević je sahranjem u Klagenfurtu (Celovecu), u Austriji. I danas se na tamošnjem groblju nalaze njegovi zemni ostaci.
Knjige, eseji, rasprave Dr Sekula Drljević objavio je 11 knjiga i veliki broj eseja, članaka, rasprava i studija o Crnoj Gori i njenoj sudbini u Kraljevini SHS i Kraljevini Jugoslaviji, te o državnom, nacionalnom i političkom biću i profilu Crnogoraca. Uspješno se bavio crnogorskom državnom i nacionalnom istorijom, istorijskom i političkom publicistikom, afirmišući crnogorski kulturni, nacionalni i državni integritet i identitet. Drljević je uoči Prvog svjetskog rata objavio brošuru "Borba za carinsku, vojnu i diplomatsku uniju izmeñu Crne Gore i Srbije", u kojoj je propagirao svoje stavove o porijeklu Crnogoraca i budućnosti Crne Gore. U knjizi "Centralizam ili federalizam" bavio se problemom teorije države i prava. U njoj govori o hiljadugodišnjoj istorijskoj i kulturnoj posebnosti Crne Gore, kritikuje shvatanje jugoslovenstva kao narodnosti, objašnjavajući da je to strategija centralista koji tvrde da u Kraljevini SHS živi jedan troimeni narod. Osudio je centralizam kao uzrok što je Jugoslavija postala "balkanska satrapija u očima cijeloga civiliziranog svijeta". Knjigu "Balkanski sukobi" Drljević je pisao tokom Drugog svjetskog rata. U njenom središtu su odnos Srbije prema Crnoj Gori i stradanje crnogorskog naroda. "Knjiga ima karakter i autotragedije jer on, dok govori o nesnalaženju drugijeh aktera važnih dogañaja, kao što je ruski car, slabo predviña kada izabira svog posljednjeg saveznika Antu Pavelića, koji je takoñe mislio da preko okupatora može hrvatskom narodu vratiti slobodu. Zajednička motivacija njihovih tragičnih odluka je tužna sudbina crnogorskoga i hrvatskoga naroda pod srpskom hegemonijom, u meñuratnom razdoblju", piše dr Radojević u brošuri o Drljeviću i Štedimliji. Objavio je i veći broj pjesama. Autor je i jedne varijante pjesme "Oj, svijetla majska zoro", ali ona nije, kako tvrde u srpskim strankama iz Crne Gore i dijelu beogradskih medija, poslužila kao osnova za crnogorsku himnu. Drljević je zaslužan što su, nakon zabrane od strane velikosrpskih vlasti u periodu 1918-1941. godina, opet počeli da se koriste stari crnogorski državni simboli zastava i grb. Naši sagovornici smatraju da treba objaviti sabrana djela dr Sekule Drljevića, uz kritički predgovor i objektivno, naučno biografsko portretisanje njegove ličnosti i njegovog stvaralaštva. Drljević je imao u Zemunu jednu od najbogatijih privatnih biblioteka u Kraljevini Jugoslaviji. Biblioteka je nakon Drugog svjetskog rata konfiskovana i nalazi se u Beogradu.
Osobenosti Crnogoraca "Nije tačna konstatacija nekijeh autora da tada, u vrijeme parlamentarne borbe, Drljević nije priznavao crnogorski nacionalni individualitet, jer on se mnogo puta vraća na istorijski, kulturni, psihički, etički, državni i drugi individualitet crnogorskog naroda, što se ne može drukčije razumjeti nego kao, objektivno, nacionalna individualnost, iako to on izričito ne normira", kaže Dr Danilo Radojević u brošuri "Sekula Drljević i Savić Marković Štedimlija - istine i zablude".
