1 A
ko pogledamo historiju mnogih vjera, vidjet ćemo, da se vremenom
vjere počinju dijeliti na mnoge mezhebe i pravce. I vjera islam nije bila pošteđena ovog neminovnog događaja. Kako je vrijeme prolazilo i kako smo se sve više udaljavali od donosioca ove vjere, suočili smo se sa brojnim mezhebima i pravcima. Razlike i sukobi nebeskih vjera zasnovane su na razmišljanju čovječanstva. Poslanici su pozivali na monoteizam i tevhid kako bi čovječanstvo spasili od razdora i nejedinstva. Vjerovanje u pojavu hz. Mehdija i uspostavljanje pravde poništavnjem zla, zajedničko je svim nebeskim vjerama. Također, sve religije vjeruju da je objava od strane Boga-uzročnika svih pravdi. U historiji je potvrđeno da su mnoga pogrešna shvaćanja o vjeri, društvu, te pohlepa i iskorištevanje, uzrokovali da mnogi ljudi stvore pogrešno mišljenje o vjeri. Razlika u mišljenjina bila je uzročnik da se stvori podjela i rezlika među nebeskim vjerama. U svakom slučaju, činjenica je da imamo veliki broj sekti i mezheba koji su stvoreni na osnovu političkih manipulisanja ili individulane i grupne koristi i da ovaj razdor
1
stoji poput metka u tijelu jedinstva vjere. Mezhebi i sekte koji su vrlo često djelo pristrasnosti, unose nejedinstvo u vjeru.U ovoj knjizi, želimo vas upoznati sa jednom od ovih sekti pod nazivom “vehabizam”.
Uzrok formiranja vehabizma, poput drugih sekti, temelji se na načinu razmišljanja njegovih osnivača. Temelji ove sekte počivaju na razmišljanju “Ibn Tejmije”, pa prema tome, neophodno je da se upoznamo sa Ibn Tejmijinim načinom razmišljanja o islamu. U sedmom stolijeću po hidžri, ili 661. god. po hidžri u gradu Harranu rodio se Nagi Al-Din bin Abdulhalim, poznat kao Ibn Tejmije. Grad Harran je u ono vrijeme bio centar hanbelijskog mezheba i nalazio se je na jugu Turske, a sada su ostali samo neznatni ostaci od poznate i velike kulture ovoga grada. Ibn Tejmije odrastao je u uglednoj vjerskoj porodici koja je dugo vremena nosila zastavu predvodništva hanbelijskog mezheba. Ibn Tejmijin otac, poznat kao “Šejh Al-Balad” važio je za uglednog pravnika, učitelja islamskih nauka. Ibn Tejmijin život bio je uporedo sa stravičnim napadima Mongola na islamski svijet. Mongoli su napadali i osvajali zemlje islamskog svijeta, te opljačkali ili zapalili mnoge islamske vrijedne knjige. Ibn Kesir, poznati arapski hroničar, kaže: “ U 667. godini po hidžri ili 1269. po gregorijanskom računanju vremena, kada Ibn Tejmije nije imao više od 6 godina, pritisak Mongola na grad Harran se stalno povećavao do te mjere da su se skoro svi građani ovoga grada, od straha, iselili. Ibn Tejmije je također sa porodicom napustio grad i odselio se u Damask. Nakon dolaska u Damask, Ibn Tejmijin otac je postao upravnik “Daru-l-Hadisa” gdje je ujedno
2
obavljao dužnosti učitelja. Ibn Tejmije je svoju mladost proveo u Damasku gdje je od oca i druge hanbelijske uleme učio fikh, hadis, zakon, kelam i tefsir sve dok nije stigao do stepena mudžtehida od kada je i sam mogao izdavati fetve. On je poslije smrti oca, preuzeo njegovo mjesto u podučavanju tefsira i Kur’ana. Ibn Tejmije je proučavao i druge mezhebe i vjere i izdavao je fetve koje su se razlikovale od fetvi četiri sunitska mezheba, kao i šiizma. On je kritikovao tadašnje vjerovanje i običaje muslimana proglašavajući ih širkom i udaljavanjem od Boga. Ustvari, Ibn Tejmijin život uspona i padova te objavljivanjem različitog mišljenja i doveđenja u pitanje pojedinih vjerovanja uzrokovao je početak raskola u islamskom svijetu. Sve do 698. god. po hidžri nije se ništa čulo o Ibn Tejmijinom razmišljanju, ali već od ove godine pa nadalje, njegovo mišljenje se je polahko pojavljivalo na misaoni plato islamskoga svijeta. U istoj godini, on je naprimjer napisao knjigu protiv frakcije “Eš’ari”, koja je izazvala mnoge desputacije u Damasku. Ibn Tejmije se je smatrao salefijom. Salefija znači onaj koji se ugleda na prethodnike kao bezuslovne i neupitne znance. Ali Salefije su pripadnici frakcije koja izjavljuje slijeđenje Poslanika, ashaba i tabi’ina. Tabi’ini su osobe koje su se susrele sa jednim ili nekoliko ashaba. Salefije smatraju da se sva islamska vjerovanja moraju onako prakticirati kako su se prakticirala u vrijeme ashaba ili tabi’ina. Islamsko vjerovanje temelji se samo na Kur’anu i sunnetu, i ulema se ne treba baviti onim što nije u Kur’anu naznačeno. Logika i razumno rasvjetljavanje činjenica nema mjesto u njihovoj frakciji, isključivo je prihvatljiv i dovoljan Kur’an i hadis. Oni su bili pristrasni svojim vjerovanjima i sa protivnicima su se žestoko sukobljavali. Ibn Tejmije je pod izgovorom na vraćanje izvornom islamu, u različitim islamskim tematikama, objavljivao sudove prema kojima je mnoga islamska
3
ulema i naučnici izašli iz vjera. Kad je Ibn Tejmije objavio svoju ideologiju, naišao je na mnoge kritike, posebno onda kada je opisao Božija svojstva-sefate. On je vjerovao da Bog ima tijelo i da stanuje na nebu. Ibn Tejmiji je bio prvi musliman koji je Bogu pripisao tijelo i koji je napisao risale o ovome pitanju. On je smatrao da je haram posjećivati Poslanikov mezar. Smatrao je da je haram vezivati se za evlije i iskrene pobožnike jer je vjerovao da je svako vezivanje koje nije vezano za Boga haram. On je vjerovao da je širk rekonstrukcija Poslanikovog mezara i drugih islamskih velikana kao i izgradnja džamija pored njihovih kabura. Mnoga ulema mu se suprostavila pogotovo što je on Bogu pripisao tijelo i dao mu sefate koji pripadaju čovjeku. Islamska ulema, uzimajući u obzir Kur’an-koji je Boga opisao iznad ljudskih svojstava, napisala je mnoge knjige koje pobijaju Ibn Tejmijino učenje. Oni su od suda zatražili da se ozbiljno pozabavi Ibn Tejmijinom učenju. Ibn Tejmije je i pored svih protesta nastavio sa svojom ideologijom. On je svoje protivnike nazivao kafirima. U historijskim dokumentima se spominje da kad je 703. g. po hidžri Ibn Tejmije napisao knjigu “Fususu-l-hikm”, suprostavio se je učenje Ibn Arebija. U knjizi “El Nusus ‘alel Fusus” prokleo je i izložio mržnji ovoga uglednog islamskog arifa, tj. Ibn Arebija. Tako se vremenom širila mržnja i razdor, i povećanje posebnog Ibn Tejmijiong tumačenja islama koje je do tada bilo u suprotnosti sa islamskim učenjem. Tako je 705. osuđen na pritvor u Egiptu. Kasnije je ponovno izašao iz zatvora, promovirao svoju ideologiju da bi konačno bio zatvoren u Damasku. Umro je u zatvoru 20.zul-kadea 728.
4
2
U
prethodnom dijelu govorili smo o Ibn Tejmiji, osobi koja je živjela
u sedmom i osmom stolijeću po hidžri. Ibn Tejmiji promovirao je posebno tumačenje vjere islama koje je naišlo na žestoko protivljenje dotadašnje islamske uleme. On je svoju ideologiju promovirao u mnogim knjigama, ali nakon njegove smrti 728. g. po hidžri, i njegova interpretacija islama je polahko zaboravljena, tako da su rijetki praktikovali njegove postulate. Ali pet stoljeća kasnije, osoba po imenu Muhamed bin Abdulvehab Nadždi koji je operirao na osnovu akide Ibn Tejmije, i koji je svoju sektu nazvao “vehabizam”. U 1115. g. po hidžri u Saudijskoj Arabiji, rodio se je osnivač sekte vehabizma. On je u svojoj mladosti bio pod uticajem ideologije Ibn Tejmije koja je bila u suprotnosti sa učenjem ondašnje islamske uleme. On je sabljom i uz pomoć Muhameda bin Sauda – upravnika provincije Nadžd - širio salefijsku ideologiju. Muhamed bin Abdulvehab je objavio ovu frakciju u najsvetijem
5
islamskom mjestu, Mekki i Medini. On je započinjanjem razornih ratova, nametnuo svoju salefijsku ideologiju. Otac Muhameda bin Andulvehaba je već u ranom djetinjstvu bio zabrinut za svoga sina, jer je u ponašanju i govoru svoga sina vidio protuvrječnosti. On je u toku svog obrazovanja u Medini učiteljima predstavljao posebnu ideologiju zbog koie oni nisu predviđali dobru budućnost za njega. On je u Medini kritikovao ljude zbog načina na koji zijarete Poslanikov mezar. On je u mladosti iščitavao literaturu onih koji su govorili laži o Poslaniku poput Musilme Kezaba, Sedžadža, Asvada Ansija. Ali uglavnom, Abdulvehab je bio pod uticajem ideologije Ibn Tejmije i njegovih učenika poput Ibn Kajjema Džozia. Muhammed bin Abdulvehab je usljed protivljenja građana Medine, bio primoran da napusti ovaj grad i da se vrati u Nadžd. Nakon kratkom perioda, otišao je u Basru, gdje je uporno promovirao ideologiju zbog koje su ga građani Basre istjerali. Prema analizama vjerskih analitičara, Abdulvehab je čak nadmašio Ibn Tejmiju i skrenuo sa pravog puta do te mjere da je većinu muslimana proglašavao kafirima i nalagao njihovo ubijanje. Njegovo bolesno vjerovanje dostiglo je stepen da je on gradove Mekku i Medinu proglašavao “gradovima kufra”, te “gradovima zla”. Svojim sljedbenicima je naređivao da trebaju razoriti ova mjesta. Nasilništvo je atribut vezan za Abdulvehaba i njegove sljedbenike. Osim Abdulvehabovog oca, njegovom učenju se je još protivio i njegov brat, šejh Seliman. U njegovoj biografiji se spominje da je on za vrijeme života svoga oca bio spriječen da javno promoviše svoju ideologiju, ali nakon očeve smrti, 1153. po hidžri, on je iskoristio dugoočekivanu priliku i počeo pozivati ljude u svoju frakciju. Poslije javnog objavljivanja, mnoga islamska
6
ulema se je usprotivila njegovom učenju. Šejh Seliman, Abdulvehabov brat, koji je pripadao hanbelijskoj ulemi, napisao je knjigu pod nazivom” El-Savaeq ilellahi fi rradi ala el-vehabiyye” . On je također napisao mnoga pisma svome bratu Abdulvehabu, pozivajući ga da se okani bidata i krivog puta. U jednom od svojih pisama, naveo je sljedeće: “Govorim ti onako kako govori jezik znanja. Ako prihvatiš, bit će dobro, hvala Bogu, ako ne prihvatiš, opet je dobro, jer sam obavio svoju dužnost. Znaj da je Uzvišeni Bog poslao Kur’an po poslaniku Muhammedu a.s. kako bi prenio istinu cijelom čovječanstvu.” U nastavku, šejh Saliman objašnjava na osnovu hadisa i ajeta da je Poslanikov ummet, najbolji ummet i da je slijeđenje ove vjere i ovakvog načina razmišljanja obaveza za sve. On u nastavku Abdulvehaba poziva da obrati pažnju na 115. Ajet sure An-Nissa: “Onoga koji se suprostavi Poslaniku, a poznat mu je pravi put, i koji pođe putem koji nije put vjernika, pustit ćemo da čini šta hoće, i bacit ćemo ga u Džehennem,- a užasno je on boravište.” Ali, Abdulvehab je nastavljao sa džahilijjetskom ideologijom i sve što je bilo suprotno njegovom mišljenju nazivao je kufrom. Njegov brat je ukazao na njegovo neznanje: “Poslanik a.s. nas je podučio da čovjek-džahil ne treba proizvoljno donositi zaključke, već ako nešto ne zna, treba pitati ulemu. ‘Ako ne znate, pitajte’- Al-Anbiya, 7. “Tako je šejh Saliman ukazivao svome bratu da ide krivim putem i da je neznalica. Pa i pored svog protivljenja ondašnje uleme, Muhamed bin Abdulvehab uspio je svoje mišljenje ukorijeniti među nekim stanovnicima Nadžda. Analitičari smatraju da je uzrok prihvatanje njegove ideologije među ondašnjim stanovništvom, zapravo kulturalno i društveno siromaštvo naroda koje je pustinjskog pejzaža bilo otrgnuto od obrazovanja, učitelja. I bilo ko je mo-
7
gao lahko prevariti ove ljude. Naravno, treba napomenuti da je on ove ljude uspio uzeti pod svoje ruke uz pomoć Muhammeda bin Sauda i engleskih kolonijalista.
8
3
M
uhamed bin Abdulvehab je poslije nekoliko stoljeća pokrenuo promo-
viranje Ibn Tejmijinog učenja. Nacrt ovoga pogrešnog i zavadljivog učenja započeo je početkom 13. st. po hidžri ili 19. st. po gregorijanskom računanju vremena u jednom veoma kritičnom vremenskom periodu u kojem je islamski svijet sa četiri strane svijeta bio izložen kolonizatorskim ciljevima Zapada. Englezi su na istoku zauzeli Indiju i kretali se ka Perzijskom zalivu. Njihove snage su svakog trenutka napredovale ka jugu i zapadu Irana. Francuzi pod vođstvom Napoleona zauzeli su Egipat, Siriju i Palestinu i stremili su također ka Indiji. Rusi su napadali Iran i Osmansko carstvo težeći da prošire svoje carstvo do Palestine i Perzijskog zaliva. Čak su i Amerikanci u ono vrijeme proždrljivo gledali na islamske zemlje Sjeverne Afrike, nastojali su kišom metaka porobiti gradove Libije i Alžira. U ovakvoj situaciji kada je u islamskom svijetu bilo najpotrebnije jedinstvo i razumijevanje, pojavio se je Abdulvehab sa svojim pogrešnim učenjem koje je uzrokovalo mnoge probleme vezane islamskog jedinstva. Bez sumnje, Englezi su više od svih
9
drugih, nastojali prodrijeti u srce muslimana kako bi ih porobili, njihov poznati metod je bio stvaranje razdora među muslimanima. Tako su Englezi nastojali izazvati razdor među islamskim svijetom, a mnogi historičari tvrde da je i stvaranje vehabizma povezano sa Engleskom. U historiji se govori o povezanosti Abdulvehaba i engleskog špijuna Mastera Homfara. Ovaj špijun dugo je boravio među muslimanima kako bi se dobro upoznao sa njihovim razlikama u vjerovanju. Homfar je u svojoj autobiografskoj knjizi naveo da se je u Basri, na jugu Iraka, susreo sa Abdulvehabom, pa ovako kaže: “Ja sam svoje izgubljeno ja pronašao u Abdulvehabu; njegova neprivrženost vjerskim principima, ponos i samoushićenost, mržnja prema aktuelnoj ulemi, sloboda razmišljanja zbog koje čak nije ni prihvatao četvoricu halifa te se je oslanjao na svoje vlastito interpretiranje Kur’ana i sunneta. To su bila najupečatljivija negativna svojstva koja sam u njemu vidio.” Kako i sam Homfor veli da je u Abdulvehabu vidio osobu koja može osnovati novu sektu, vehabizam. On je namjeravao materijalno potpomagati Abdulvehaba .i Muhameda bin Sauda Ali kao da su se svi muslimani, pa čak i brat i otac samog Abdulvehaba digli protiv njegove neracionalne teorije. On je tek poslije smrti svoga oca uspio javno objaviti svoje učenje koje je bilo protiv tadašnjeg vjerovanja muslimana. Na samom početku suočio se je sa protivljenjem ondašnje uleme i naroda, ali on nije odustao. On je svoju učenje započeo u gradu “Horejmalu” u Saudijskoj Arabiji promovirajući tamo vehabizam. Zbog općeg protivljenja bio je prinuđen da napusti ovaj grad i da ode u ‘Ayine čiji je upravnik bio Osman bin Muamer koji je na početku prihvatio Abdulvehaba, da bi ga .kasnije pod uticajem upozorenja iz mjesta Ehsa’, protjerao Muhamed bin Abdulvehab je 1160. po hidžri poslije progona iz ‘Ayine, od-
10
lazi u Deriye, poznati grad provincije Nadžd čiji je upravnik bio Muhamed bin Saud. On je pozvao Sauda da sudjeluje u njegovom promoviranju učenja, a zauzvrat mu je obećao proširenje vlasti preko ove sekte. Muhamed bin Saud je prihvatio ovaj prijedlog tražeći od Abdulvehaba da on promovira vjeru, a Saud da drži vlast. Radi učvršćivanja ovoga ugovora dvije porodice .su dogovorile i međuporodično vjenčavanje Muhamed bin Abdulvehab je svoje učenje širio pod zaštitom Al-Sauda. Tako su otpočeli napadi na okolna plemena i turbeta evlija i oko grada ‘Ayine, optužujući muslimane da čine širk obilazeći ova sveta mjesta. On je izdao fetvu po kojoj je halal ubiti ovakvog čovjeka, a njegov imetak se računa u ratni plijen koji se može uzeti. Tako su nažalost Abdulvehab i njegovi sljedbenici ubili na hiljade nedužnih muslimana. Zanimljivo je to da je je grad Dareyne bio ekonomski stabilan u ono vrijeme, ali se je pod uticajem stalnih ratova i napada potpuno strmoglavio. Alusi, sunijski hroničar koji je i sam govorio da je salefija napisao je knjigu “Historija Nadžda u kojoj prenosi riječi historičara Bošra Nadždija te kaže: “Ja Ibn Bašr, spočetka sam uvidio da je grad Dereyne siromašan, ali kasnije je ovaj grad (za vrije Sauda) postao vrlo bogat do te mjere da se i oružje ukrašavalo, jahali se najbolji konji, oblačila ”.skupocjena odjeća i u pravom smislu bogato se je živjelo Ali, Ibn Bašr nije otkrio odakle potječe ovo bogatstvo, ali je historija dokumentovala da su opljačkani muslimani provincije Nadžd koji su se protivili Abdulvehabovom učenju bili način bogaćenja. Sav tzv.”ratni plijen” bio je na raspolaganju Abdulvehaba koji je proizvoljno odlučivao o njegovoj raspodjeli, a i Al-Saud je uz njegovu dozvolu imao pravo na plijen. Nekada je Abdulvehab čitav “ratni plijen” dodijelio samo dvojici-trojici ljudi. Muhamed bin Abdulvehab pozivao je ljude iz različitih gradova svijeta na
11
svoju pogrešnu interpretaciju tevhida; ko bi god prihvatio, život i imetak su mu bili na sigurnom, a u suprotnom Abdulvehab je svakoga onoga ko nije prihvatao njegovo vjerovanje proglašavao neprijateljem i njegov i imetak i život je halal oduzeti. Ratovi koji su vehabije u Nedždu i Jemenu i Hadžazu i okolini Sirije započinjali, počivali su na tim principima. Abdulvehab je nastojao prisvojiti sve što je mogao. Oni koji su prihvatali učenje ovoga čovjeka morali su mu dati prisegu, a ako bi je prekršili, plaćali su smrtnom kaznom. U selo po imenu “Fusul” i gradu Ehsa, ubijeno je oko 300 muška.raca, a sav njihov imetak je prisvojen
12
4
M
uhamed Bin Abdul Vehab, utemeljitelj vehabizma optužujući musli-
mane na nevejrovanje, pripisivanje Bogu dž.š. druga i novotarije, objavio je rat protiv njih. On je pustinjske mještane Nedžda i okoline podsticao da uz pomoć „Ibn Sauda“ pripeme vojsku. Tada je napao muslimanska sela i gradove. Na tim mjestima je proljevao muslimansku krv i pljačkao musli.mansku imovinu kao ratni plijen Optužbe Muhameda Bin Abdul Vehaba bila je široka i javna tako da je osim običnih muslimana bila usmjerena i na neke sunitske učenjake. Kao primjer spomenuti ćemo da je Muhamed Bin Abdul Vehab sebe predstavio kao sljedbenika Hanbelijskog mezheba, ali je osnivača ovog mezheba tj. Ahmed Ibn Hanbela optužio. On je bio uvjeren kako je Ahmed Ibn Hanbel u jednom dijelu svoje knjige napisao o obilasku imam Husejna a.s. na Kerbeli i činjenu odgovarajućih djela posjetilaca tog mjesta. Abdul Vehaba odlazak u posjetu časnim, blagoslovljenih mjesta i obilasku bezgriješnih a.s. i velikana smatra pripisivanje Bogu dž.š. druga, a ubijanje posjetilaca i pljačku njihove
13
.imovine dozovoljenom U toku historije Islama postojali su pojedinci i grupe, koji su u poimanju Islama bili skloni suhoparnosti, ukrućenosti i fanatizmu. Iako je snaga i uticaj osoba koje su imale ovakve sklonosti u političkim, društevnim i kulturnim uslovima svakog perioda bili u osciliaciji, uvijek su bile prisutne na sceni. Muhamed Bin Abdul Vehab je takođe utemeljio fanatičku sektu i sa svojim saradnikom Muhamed Bin Saudom započeo teror i ubijanje muslimana, te je nastojao da vjerovanje i učenje vehabističke sekte proširi. Naravno, za islamske učenjake od samog početka nije bilo prihvatljivo učenje i novotarije Ibn Abdul Vehaba. Sejid Ahmed Bin Zejni Dehalan, tadašnji muftija Meke i ulgedni učenjak iz Hidžaza u svojoj knjizi „Hulasetul Kelam“ piše: „Za vrijeme života Muhameda Bin Abdul Vehaba 1751. godine jedan broj vehabijski učenjaka sa područja Nedžda se zaputio u Meku kako bi raspravljali i vodili dijalog sa Mekanskim učenjacima. Oni su pojasnili svoja uvjerenja, a Mekanski učenjaci su krenuli u kritikovanje njihovih mišljenja i uvjerenja. Mišljenja i uvjerenja vehbijskih učenjaka ni u kom pogledu nisu bili prihvatljivi za Mekanske učenjake zbog toga što su bila u suprotnosti sa naredbama Božijeg Poslanika a.s. i ajetima Uzvišenog Kur’ana. Kada je mekanska ulema čula za vehabijska uvjerenja smatrala ih je iskrivljenim i neosnovanim. Tada je mekanski sudija izdao naredbu da se vehabijski uče“.njaci uhapse. Neki od vehabija su bili uhapšeni, a neki drugi su pobjegli Ovakav događaj se na jedan drugi način takođe desio 1781. godine. Nekolicina vehabijaskih učenjaka grada Direja, baze Al-Sauda i vehabijske sekte, je došlo u Meku kako bi sa mekanskim učenjacima vodili dijalog o njihovom novom tevhidu. Mekanski učenjaci su napokon dali odredbu o ateizmu i nevjerništvu vehabijskih učenjaka,te ih je protjerala iz Meke, te im čak
14
nije dozvolila ni obavljanje hadždža i zijareta Allahove dž.š. kuće. Sada se postavlja pitanje zašto su vehabije išle u Meku radi predstavljanja svojih uvjerenja. U odgovoru na ovo pitanje može se reči da je Meka najvažnije islamsko sveto mjesto; stoga suvehabija nastojale da ga osvoje te ga predstave kao svoju vjersku bazu, kako bi muslimani umjesti Islama prihvatili .njihova uvjerenja i postali vehabije Između ostalog, Muhamed Bin Saud je prije nego li se upoznao sa Muhamed Bin Abdul Vehabom bio starješina malog plemena Unejze na području Nedžda, te se nakon udruživanja sa Abdul Vehabom polahko počeo uspinjati da bi 1745. godine napao okolne gradove a pratnju i imovinu građana pokrao. Muhamed Bin Saud 1765. godine, nakon 30 godina komandovanja umro u Nedždu. Poslije njega, to mjesto je zauzeo njegov sin Abdul Aziz. Abdul Aziz je u vrijeme kada je njegovo otac potpisao dogovor o savezništvu sa Muhamed Bin Abdul Vehabom, kao očev zamjenik postao saveznik sa Muhamed Bin Abdul Vehabom. On je za vrijeme života Muhameda Bin Sauda komandovao jednim dijelom očeve vojske i uz podršku Muhameda Bin Ab.dul Vehaba uspio zauzeti veliki dio Saudijske Arabije Muhamed Bin Abdul Vehab je umro u 96. godini svog života 1793. godine. Poslije njegove smrti sinovi i unuci su podsticali na vehabijaska uvjerenja i nastavili njegov put. Jedan od njegovih unuka je Abdul Latif, jedan od poznatih autora vehabijskih uvjerenja. Sinovi i unuci Muhameda Bin Abdul Vehaba su u svojim autorskim djelima objasnili, protumačili i objavili nje.gov novi i iskrivljeni pravac Jedna od velikih vehabijskih tragedija koja se spominje u historiji i koja je muslimanska srca ispunila tugom je napad nasveti grad Kerbelu u Iraku, rušenje harema imama Husejna a.s. i nemilosrdni pokolj građana. Saud Bin
15
Abdul Aziz unuk vehabije Muhameda Bin Sauda 1801. godine opremio je vojsku sačinjenu od 20 hiljada arapskih ratnika iz Nedžda i napao Kerbelu. Vojnici su u početku opkolili sveti grad Kerbelu da bi kasnije nasilno ušli u njega. Kerbela je u tim danima poznata kao sveto mjesto gdje se okupljaju iranski, turski i arapski hodočasnici kako bi hodočastili imama Husejna a.s., unuka šehida Božijeg Poslanika a.s. Saud je branitelje, stanovnike i hodočasnike Kerbele nazvao nevjernicima zbog toga što su hodočastili mezar imama Husejna a.s., te ih na vrlo gnusan način pobio. Samo oni koji su pobjegli ili su bili sakriveni u neka skrivena skrovišta su se spasili. Vehabijska vojska je u tom gradu napravila toliko havariju daje to nemoguće i opisati. Historija bilježi kako su vehabija minimalno usmrtile 5 hiljada građana. Izgubljeni i srditi Saudovi vojnici nisu sačuvali poštovanje čak ni prema mezaru unuka Božijeg Poslanika a.s.,Husejn Ibn Alija a.s., pa su ga uništili. Sveti zarih imama Husejna a.s. su otkinuli, a zlato, srebro i sve druge njegove zalihe su .pokrali Kerbelska tragedija je imala opširnu reakciju u Islamskom svijetu i pokrenula široke proteste protiv vehabija, a o ovom pokolju i omalovažavanju mezara imama Husejna a.s. opjevane su mnogobrojne tugovanke. Vehabije su u periodu 12 godina, s vremena na vrijeme napadali i pljačkali Kerbelu i njena okolna mjesta, kao i Nedžef. Alame Sejid Dževad Amoli, ugledni učenjak nastanjen u Iraku, koji je u tom vremenu bio živ, o ponašanju vehabija u Kerbeli piše: „...(Saud) je 1801. godine napao harem Husejna a.s. Ubio je veliki broj ljudi i djece. Njihovu imovinu je opljačkao a ono što se nalazilo u “.časnom haremu je uneredio i uništa, tako da samo Allah dž.š to zna Vehabijski zločini u Kerbelu su bili povodi mržnje protiv njih sve dok jedan šija u ljeto 1803. godine nije ubio Abdul Aziza u 83. godini njegova života,
16
.a inače Saudovog oca Saudova vojska je 1805. godine takođe izvela napad i na sveti grad Nedžef i mezar imama Alija a.s. ali zbog neuporedive odbrane građan Nedžefa, bili su primorani na povlačenje. Izvještavaoci bilježe kako je skupina građana i učenika vjerskih znanosti zajedno sa Alamom Kašif El-Gita, inače velikim učenjakom Nedžefa, danonoćno bili zauzeti odbranom grada. Njegov dom je bio skladište naoružanja, a ovaj učenjak borac je rasporedio grupe učenika i građana na svaku kapiju i svaku kulu Nedžefa radi odbrane. Saudove snage su u ovom napadu brojale 15 hiljada osoba. Ibn Bešer, historičar Nedžefa, o vehabijskom napadu na Nedžef piše: „Saud je sa ogromnom vojskom 1805. godine krenuo u pravcu svetog grada Nedžefa u Iraku. Kada je njegova vojska stigla u blizinu grada naišla je na široke i duboke rovove. Vehabijska vojska nije imala nikakve mogućnosti da pređe ove rovove. Grupa vehabija je bila ubijena pod uticajem vatre otvorne iz grada, dok se ostatak povukao “.i pljačkao okolna sela Baš kao što ste i čuli, lideri vehabijske sekte i njihovi okamenjeni sljedbenici proljevali su krv bezgriješnih muslimana pod parolom očigledne prevare povratku izvornom Islamu. Dok su ajeti časnog Kur’ana i vrijedna učenja .čisotg Islama muslimane pozivali jedinstvo, jednodušnost i bratstvo
17
5
B
iografija vehabijske skete je kao natpis na kome se večinom mogu vidje-
ti nasilje i mnogi ekstremni činovi. Od početka savezništva Muhameda Bin Abdul Vehaba sa Muhamed Bin Saudom počinje i širenje vehabizma vojnim putem i napadim na okolna područja, a nakon toga ubijanje muslimana tih krajeva. Poslije ove dvojice njihovi sinovi nastavljaju ovaj put. Djeca Muhameda Bin Abdul Vehaba su krenula u širenje vehabijskih uvjerenja, dok su djeca Muhameda Bin Sauda nastavili pokolj naroda na području koje je bilo pod njihovom kontrolom a prema fetvi vehabijskih učenjaka i širenju vehabizma. Abdul Aziz sin Muhameda Bin Sauda u svemu ovome je imao zapaženu ulogu. On je učinio ogromne usluge vehabijskoj sekti općim pokoljom građana i stvaranju straha i zastrašivanja. Abdul Aziz je zajedno sa svojim sinom Saudom proljevao krv po svetim gradovima, a vjerske simbole između ostalog i svete hareme su sravnili sa zemljom. Oni su nakon rušenja svetog grada Kerbele i napada na mezara imama Husejna a.s., nastojali da zauzmu i najvažniju islamsku bazu tj. grad Meku. Mnogi islamski
18
učenjaci vjeruju da nije bilo ogromnog nasilja Abdul Aziza i njegovog sina Sauda ne bi dugo opstalo ni Al-Saudova pokrajine, niti bi vehabijski pravac bio rasprostranjen. Po njihovoj naredbi bilo je naređeno ubijanje svakog muslimana koji nije vehabija, bilo da se radi o šiji ili suniji, a njegova čast i imetak bi bili dozvoljeni vehabijama. Sve do otkrivanja nafte, troškove vojske i Al-Saudov budžet je obezbjeđivan ratom i pljačkom muslimana. Među osvajanjima Abdul Aziza i njegovog sina Sauda, po kojima su postali poznati u Saudijskoj Arabiji i koja su bila povod pojave straha kod građana, bila su osvjanja Meke, Medine i Taifa. Vehabije su ovim napadima uništile sveta mjesta i mezare imama a.s., potomaka Božijeg Poslanika a.s., a suhoparne i .grube vehabijske zakone stavili u opticaj na području Hidžaza Vehabije su nakon napada na svete gradove Kerbelu i Nedžef 1802. godine izveli napad i na grad Taif, jedan od gradova Hidžaza. Ovaj napad koji se desio za vrijeme Abdul Aziza a pod komandom njegovog sina Sauda smatra se jednim od najnasilnijih vehabijskih napada. Džemil Sadik Zahavi, poznati irački pjesnik i mislilac o vehabijskom osvajanju Taifa piše ovako: „Ubijanje građana Taifa je jedan od najružnijih vehabijskih činova. Nisu imali milosti ni prema djeci niti prema odraslim osobama. Čak su zaklali u dojenče u majčinom naručju. Ubili su grupu koja je učila Kur’an napamet. Kada u kućama niko nije ostao svoje napade su usmjerili na trgovine i džamije i na svakoga ko se tamo našao. Ubili su čak i jednu skupinu ljudi koja je bila na ruku i sedždi (na namazu). Vrijedne knjige kao što je Kur’an Kerim, zatim Buharijine i Muslimove zbirke hadisa (najvrednije hadiske knjige kod sunija), te druge hadiske i fikshke knjige su izbacili na sokak i bazare, te ih “.gazili nogama Vehabije su nakon masakra u Taifu napisali pismo Mekanskim učenjacima
19
putem kojeg su ih pozvali na vehabizam. „Kralj Fadl Resul Kadiri“ poznat kao indijac u knjizi „Sejful Džebar“ je napisao: „Mekanska ulema se okupila kod Kabe kako bi vehabijama dali odgovor na njihovo pismo. U toku njihovog dijaloga i konsultacija, odjednom je u Sveti harem ušla skupina potlačenih iz Taifa, te pojasnili ono što se desilo. Kod mekanskog naroda proširila se vijest kako vehabije imaju namjeru u skorijoj budućnosti napasti Meku. Građani Meke su osjetili žestok strah i uznemirenost... Sa druge strane svi učenjaci i muftije četiri ehli sunetska mezheba iz Meke i drugih islmaskih gradova koji su tu došli radi obavljanja hadžskih obreda izjavili su kako su vehabije nevjernici i nemuslimani i da je borba protiv vehabija vjerska dužnost. Učenjaci su od mekanskog vladara marljivo zahtijevali da “.ustane protiv vehabija i da se bori protiv njih Uprkos sporazumu učenjaka oko borbe protiv vehabija, građani Meke nisu bili spremni da se bore protiv njih. Sa druge strane Saud sin Abdul Aziza, koji je bio komandant vehabijske vojske, napisao je pismo Meki u kome je zaprijetio kako svi hodočasnici moraju u roku od tri dana napusitit Allahovu dž.š. kuću. Vladar Meke zajedno sa nekoliko uglednih i učenih ljudi ovog grada su otišli kod Sauda i od njega tražili sigurnost sa mekanske građane. Tako je Saud 1803. godine bez borbe ušao u Meku. Nakon što je hodočastio Allahovu dž.š. kuću, okupio je narod kako bi ih pozvao vehabizmu i od njih zatražio prisegu. Govorio je po svom mišljenju o Allahu dž.š., Božijem Poslaniku s.a.v.a. i Islamu, kako bi mu narod dao prisegu, pa je od njih zatražio da zajedno sa njegovom vojskom krenu kroz Meku i unište sve vrijedne .vjerske i historijske tragove Vehabije su nakon zauzimanje Meke uništili sve tragove vjerskih velikana. Porušili su i sa zemljom izravnali mezare potomaka Božijeg Poslanika
20
s.a.v.a., hazerti Alija a.s., hazreti Hatidže i Ebu Bekra. Oni su uništili i drevne tragove u okolini Allahove dž.š. kuće i na Zemzem izvoru. Vehabije su tokom rušenja svetih mjesta udarali u bubanj, te plesali i pjevali. Doktor Refai, ugledna ličnost ehli suneta iz Kuvejta u knjizi „Savjeti braći vehabijama“, upućenoj vehabijskim učenjacima, piše: „Vi ste pokazali zadovoljstvo rušeći dom majke vjernika Hatidže Kubre, prve Poslanikove s.a.v.a. žene i niste pokazali nikakvu reakciju. Iako je to mjesto bilo mjesto objave Kur’ana... “?.Pa zar se ne bojite Allaha dž.š. i zar vas nije stid Božijeg Posalnika s.a.v.a Refai u nastavku piše: „Mjesto rođenja Božijeg Poslanika s.a.v.a. ste porušili i preobrazili ga u stočnu pijacu, pa je uz napore dobrih i hajirli ljudi uzeto od “...vas vehabija i stavljeno u ulogu biblioteke Jedan od najbolnijih činova koje su vehabije uradile i čije su tragične posljedice ostale zauvijek bilo je paljenje velike biblioteke „El-Mektebetul Arebije“ u Meki. Ova biblioteka je imala više od 60 hiljada vrijednih i neuporedivih naslova, više od 40 hiljada unikatnih rukopisa, od kojih su neki imali pisane tragove iz perioda džahilijeta, jevreja i nejvernika Kurejšija. U ovoj grandioznoj biblioteci takođe su čuvani stari primjerci Kur’ana, pisani tragovi Alija a.s., Ebu Bekra, Omera, Halida Bin Velida, Tarika Bin Zijada i drugih ashaba Časnoga Poslanika s.a.v.a. Još neke druge vrijedne stvari koje su se nalazile u biblioteci „El-Mektebetul Arebije“ bili su oružja Božijeg Poslanika s.a.v.a. i kipovi koji su se obožavali u vrijeme pojave Islama kao što su bili Lat, Uza, Menat i Hubel. Neki historičari prenose kako su vehabije ovu biblioteku zapalile i pretvorile u pepeo zbog postojanja nejverničkih .tragova u njoj Očuvanje historije umrlih i zaštita kulturnih tragova pradjedova smatraju se pokazateljima civilizacije jednog društva. Zbog toga što su ovi tragovi
21
veoma korisni za učenje lekcija i pouka iz historije. U tom smislu, vlade su radi njihovog očuvanja osnivale posebne urede i odgajale vješte stručnjake i nisu dozovljavalje uništavanje niti jedne cigle ili najmanjeg kamenog napisa. Nema sumnje da je islamska civilizacija bila pretvodnica svjetskih civilizacija, a mulsimani su joj islmaskim učenjima udarili temelje. Tragovi i objekti povezani sa Časnim Poslanikom Islama s.a.v.a. i njegovim ashabima su dio općenitog nasljeđa i ove velike civilizacije, te njeno čuvanje i zaštita smatra se znakom zahvalnosti osnivačima ove bogate kulture. Nasuprot ovome, rušenje i uništavanje ovih tragova je pokazatelj umne skamenjenosti i ukoćenosti, te džahilijetskog fanatizma. Historijske knjige i putopisi svjedoče o postojanju na stotine veličanstvenih mezara u zemlji objave i islamskim državama; od kojih je večina potpuno uništena od strane vehabija sa .opravdanjem izmišljenog širka i nevjerovanja
22
6
S
adu Bin Abdul Aziz, koji je poznat kao nasilan i nemilosrdan, prilikom
osvajanja Meke Mukreme bez razloga je ubio veliki broj ehli sunitskih učenjaka, a određeni broj ugeldnih i časnih ljudi Meke je bez optužbe dao objesiti. Svaki musliman koji se čvrsto držao svojih vjerskih uvjerenja prijetile su mu razne vrste mučenja, a tada bi slao svoje telale na sokake i bazare kako bi vikali: „O ljudi, primite Saudovu vjeru i nađite utočište u njegovom rasprostranjenom hladu“. Admiral Ejub Saburi, direktor visoke škole morskih snaga Osmanskog carstva, piše: „Abdul Aziz Bin Saud u svom prvom obračanju vođama vehabijskih plemena je rekao: Mi moramo zauzeti sve gradove i naseljena mjesta. Naučiti ih svojim pravilima i uvjerenjima. Za realizaciju ove želje neizbježno je sa lica zemlje zbrišemo učenjake ehli suneta koji trvde kako su sljedbenici Poslanikovog s.a.v.a. suneta i časnoga šerijata Muhameda s.a.v.a., posebno one istaknute i vrijedne pažnje. Jer sve dok su oni živi naši istomišljenici neće biti sretni. Stoga, prvo moramo sasjeći korijene onih koji se smatraju
23
perjanicom učenjaka... .“ Saud Bin Abdul Aziz je nakon osvajanja Meke takođe nastavio sa osvajanjima drugih važnih gradova na Arapskom poluostrvu, pa je tako napao i lučki grad Džedu. Ibn Bešer, koji je i sam vehabija, u „Historiji Nedžda“ piše: „Saud je u Meki ostao više od 20 dana, zatim je Meku napustio radi zauzimanja Džede. On je opkolio Meku, ali je namjesnik Nedžda topovskim đuladima ubio veliki broj vehabija, te ih primorao na povlačenje. Vehabijske snage su se nakon ovog poraza vratile u Meku, odnosno otišli su u pravcu svog glavnog područja tj. Nedžda, jer su bili čuli da je Nedžd napadala Iranska vojska. U ovakvim uslovima stekla se izgledna prilika da se Meka preuzme od vehabija. Šerif Galib, vladar Meke, koji je nakon vehabijske invazije bio pribjegao u Džedu u saradnji sa vladarom Džede je organizovao veliku vojsku za put prema Meki. Bili su opremljeni topovima i uspjeli su savladati malu vehabijsku vojsku i osvojiti Meku.“ Uprkos ovome, vehabije su ponovo pokušavali zauzeti Meku, najvažniji centar muslimanskog svijeta. Po naredbi Sauda, koji se smatrao jednim od najačih vehabijskih vladara, 1804. godine sveti grad Meka je ponovo bio u okruženju. Toliko je otežavao građanima Meke da je veliki broj umirao zbog neimaštine i gladi. Po Saudovoj naredbi svi ulazni i izlazni putevi Meke su bili zatvoreni i svako onaj ko je pokušao pobjeći iz Meke bio je ubijen. U historiji se spominje kako je veliki broj Mekanske djece izgubilo svoje živote, dok su njihova tijela su ostala na Mekanskim ulicama. Šerif Galib, vladar Meke, koji nije imao drugog izbor osim dogovora sa vehabijama, 1805. godine je sa njima i ušao u savezništvo. Historičari su na ovu temu napisali: „Vladar Meke je zbog straha prihvatio vehabijsku naredbu. Prilikom njihovog zauzimanja Meke prema njima se ophodio na lijep
24
način i vehabijskim velikanima i učenjacima je poklonio skupocjene darove i poklone, kako bi na taj način zaštitio svoj i živote građana Meke.“ Nakon ponovne vehabijske okupacije Meke, donijeli su odluke kojima se zabranjuje obavljanje duhovnih hadžskih obreda iračkim hodočasnicima četiri godine, stanovnicima Jemena tri godine i Egipćanima dvije godine. Saud je nakon Meke Mukereme svoj pogled usmjerio ka zauzimanju Medine Munevere, te je ovaj sveti grad opkolio. Međutim, stanovnici Medine su im obzirom na informacije o vehabijskom nasilju i okamenjenom uvjerenju pružili otpor. Ipak Saud je nakon jedne i po godine držanja grada Medine Munevere pod opsadom 1806. godine uspio zauzeti i taj grad. Vehabije su opljačkali sve skupocjene stvari iz Poslanikovog s.a.v.a. harema, ali zbog bojazni protivljenja muslimanskog javnog časni mezar Božijeg Poslanika Islama s.a.v.a. nisu porušili. Vehabije su opljačkali četiri sanduka prepuna dragulja i ukrasnog nakita od skupocjenih dijamanata i rubina. Ukrali su takođe i četiri smaragdna svijećnjaka u kojima je umjesto svijeća svijetlio jedan komad svijetlećeg dijamanta. Opljačkali su i oko stotinjak sablji sa koricama od čistog zlata koje su bile ukrašene dijamantima i rubinima, a držači su im bili od smaragda i jaspisa. Saud Bin Adbul Aziz, nakon što je zauzeo Medinu Muneveru okupio sve njene stanovnike okupio u Poslanikovoj džamiji i ovako započeo svoj govor: „O građani Medine! Na osnovu časnog ajeta „( “ اليوم أكملت لكم دينكمDanas sam vama upotpunio vašu vjeru) vaša vjera i propisi danas su upotpunjeni, a sa časnim blagodati Islama Njegova Jednoća dž.š. je zadovoljana sa vama. Druge vjere svojih predaka ostavite i nikada ih ne spominjite po dobrom. Strogo izbjegavajte traženje spasa i milosti za njih (njihove predke), jer su svi oni umrli u širku (pripisivanju Bogu dž.š. druga).“ Saud je u toku svog
25
vojskovanja počinio velike masakre. Nasilnost njega i vehabijske sekte u tom periodu je bacila arapski narod i vladare u užas. Radi svoje sigurnosti niko se nije usuđivao otputovati na hadždž i hodočašće. Mekanski vladar je iz bojazni sa svoj život i na osnovu Saudovog zahtjeva izdao naredbu da se mezari imama na Bekiju i drugim mubarek mjestima u Meki i Medini sravne sa zemljom. On je na području Hidžaza službeno priznao vehabijski mezheb i ukinio donešenje salavata na Božijeg Poslanika s.a.v.a. u ezanu, baš onako kako su vehbije željele. Namjesnici Hidžaza i arapski vladari kada više nisu mogli trpiti iskrivljenost, uvjerenja i silu ove sekte, uputili su pismo največem organu tj. Osmanskoj carevini, u kojem su ga upozorili na opasnost od vehabijske rastuće snage. Oni su tvrdili kako se vehabijska sekta neće zadovoljiti samo Saudijskom Arabijom, nego ima namjeru ovladati širom Osmanske carevine i svim muslimanima. Osmanska carevina koja je vladala islamskim područjima kao što su Hidžaz, Jemen, Egipat, Palestina, Sirija i Irak naredila je namjesniku Egipta da krene u rat protiv vehabija. To je bio period u kome je Saud u svojoj 66. godini u Diraji preminuo zbog bolesti raka crijeva, a njegovo mjesto je sjeo sin mu Abdulah. Muhamed Ali paša, namjesnik Egipta je opremljen od strane Osmanske carevine pa je tako uspio u mnogim borbama poraziti vehabije i osloboditi Meku, Medinu i Taif. Egipatski namjesnik je u tim borbama zarobio neke vehabijske komandante i proslijedio ih u Istanbul, prijestolnicu Osmanske carevine. Kao rezultat ovih pobjeda u Egiptu se osjećala sreče i veselje. Međutim, posao vehabija još uvijek nije bio završen. Muhamed Ali paša, egipatski namjesnik je ponovo uputio svoje snage morskim putem prema Hidžazu. On je Meku odredio kao svoju bazu, a namjesnika Meke i njego-
26
vog sina protjerao a njihovu imovinu oduzeo. Nakon toga se vratio u Meku, opremio jednu osobu iz svoje famelije po imenu Ibrahim paša i poslao ga u pravcu područja Nedžda. Ibrahim paša je na području Nedžda opkolio grad Diraiju, vehabijski centar. Vehabijski branitelji su pružali žestok otpor prema Ibrahim paši. Ibrahim paša koji je bio opremljen ogromnim naoružanjem kao što su topovi i vruće oružje zauzeo je grad Diraiju a Abdulah Bin Sauda uhapsio. Abdulah Bin Saud zajedno sa velikim brojem svojih najbližih su poslani u Osmansko carstvo. Osmanki sultan je objesio Abdulaha i njegove prijatelje nakon što ih je proveo kroz gradove i bazare. Nakon uništenja Abdulaha Bin Sauda, tadašnjih jarana Al-Sauda i njihovih prijetelja u gradovima širom islamskog područja započelo je slavlje i veselje. Ibrahim paša u gradu Diraiju ostao devet mjeseci, a nakon toga izdao naredbu da stanovnici napuste grad i da se on uništi. Ibrahim paša je ubio ili protjerao veliki broj osoba iz porodice i famelije Muhamed Bin Abdul Vehaba i Al-Sauda tako da ni jedno ime ove opasne sekte nije ostalo. Osmanski sultan je nakon ovih pobjeda vladanje područjima Nedždom i Hidžazom ustupio Muhamed Ali paši (Egipatskom vladaru). Na ovaj način je vehabizam ugušen 1818. godine i otprilike jedno stoljeće nije se spominjali njegovo ime. Spiker: Rezultati vojskovanja Egipćana na području Nedžda u Saudijskoj Arabiju itekako su uočljivi. Ogromna država Abdul Aziza i njegovog sina Sauda se raspala a veliki broj vehabija je ubijen. Pozivanja vehabijske sekte i nametanje ovog iskrivljenog vjerovanja narodu je zaustavljeno a bojazan od vehabija koji se bio uvukao u srca je uništen.
27
7
N
akon teškog poraza pristalica Al-Sauda od Osmanske carevine zapo-
činje period stagnacije snage pristalica Al-Sauda. U periodu od 1820. godine do 1883. godine nekoliko osoba iz porodice Al-Sauda je u granicama vladalo Dirajom, vehabijskim cnetrom i još nekim drugim područjima, ali svaki put kada bi bili potučeni od Osmanskog carstva, njihova vladavina ne bi dugo trajala. U stvarnosti, Al-Saud je u toku 53. godine bio u žestokim stagnacijama i padu sve do Abdul Aziz Bin Abdu Rahman 1900. godine nije izvojevao pobjedu nad starim Saudovim protivnicima tj. Al-Rešidom, te godinu nakon toka osvojio grad Rijad, na istoku Arapskog poluostrva. Poslije ovog datuma, Al-Saudovo carstvo je krenulo uzbrdnom putnjom a za njim i iskrivljena vehabijska sekta je ponovo pojačala svoje aktivnosti. Abdul Aziz Bin Abdu Rahman poznat kao Ibn Saud je u cilju širenja i jačanja svog carstva formirao grupu sebi odanih vehabija, koji su se prozvali „Ihvanu Tevhid“. On je taakođe za ovu grupu izgradio i naselje. Ova grupa je u stvarnosti bila vehabijsko vjersko-vojna organizacija koja je imala oba-
28
vezu da Saudijskom Arabijom širi vehabijska uvjerenja. U historiji se spominje kako je Abdul Aziz ojačao uz pomoć i podršku Engleske. Naravno u nekoliko proteklih stoljeća jasno se mogu vidjeto tragovi vladalačkih dizajnera u nekim događajima. Iako je političko planiranje kolonizatora bilo realizovano putem unutrašnjih elemenata kao što su traženje pozicije i nemoćnost, u stvarnosti unutrašnji elementi sticanje snage su otvorili puteve kolonizatorima na svoja područja. Abdul Aziz Bin Saud je takođe jedna od ovih osoba koja je uspostavom političkih odnosa sa Engleskom došao do mjesta i pozicije, te tako pobijedio svoje protivnike. U tom periodu koje se podudaralo sa Prvim svjetskim ratom Engleska je nastojala dominacijom nad Osmanskom imperijom izbrisati svoje konkurente i rasturiti ovu Imperiju. Stoga je Engleska vlada radi dostizanja do svojih ciljeva uspostavila prijateljske kontakte sa dva velika i sebi odana plemena. Ova dva plemena su bili Hašimije koji su vladali Hidžazom (Mekom i Medinom) i Al-Saud koje je vladalom Rijadom i Nedždom. Engleska je radi stvaranja zadovoljstva među arapskim plemenima i njihovog iskorištavanja u napadu na Osmanske snage, ova dva plemena koja su bili neprijatelji uvukla u igru i u svako od njih poslala po svog jednog izvršnog oficira. Tomasa Edwarda Lorensa, poznatog kao „Arabijski Lorens“ je poslala u kapm Šerif Husjen, a Hari Sonet John Birdger Philipy, koji je naizgled primio Islam i sebi predio ime u Abdula poslat je u Al-Saud. Arabijski Lorens (Tomasa Edwarda Lorensa) je od strane Engleske vlade Šerif Husejnu ulijevao nadu kako će velika Arabija nakon poraza Osmanlija staviti njemu na raspolaganje. Englezi su isto ovakvo obećanje dali i Abdul Aziz Saudu. Engleska je službeno priznala Abdul Azizovu vladavinu u Nedždu, Ihsau, Kasjemu i Džebejlu. Na osnovu savezništva koje je potpisano 1915.
29
godine između Engleske i Abdul Aziza, Engleska se obavezala godišnje pomagati Abdul Aziza sa 60 hiljada lira a Abdul Aziz i njegovi sinovi će zuzvart pružati podršku u slučaju napada bilo koje strane vlade. Ibn Saud se takođe obavezao da neće napadati područja pod Engleskom kontrolom u Arabiji niti će Engleskim neprijateljima davati povlastice. Nakon završetka Prvog svjetskog rata Husjen Ibn Ali, mekanski plemić (iz plemena Hašimija) sebe je proglasio arapskim sultanom i krenuo u rat protiv Al-Sauda. Međutim, Abdul Aziz je uz Englesku podršku porazio mekanskog plemića. U narednim godinama Saudovi su krenuli u širenje svog carstva, ali Englezi zbog svojih ličnih interesa nisu smatrali povoljnim da Adbul Aziz Saudi zauzme čitavo arapsko poluostrvo. Uprkos ovome Ibn Saud je nastavio širenje svoje države pa je tako osvojio i Hidžaz. Nakon toga je odlučio da svoju vojsku pošalje prema Meki Mukeremi. Vehabijske snage su 1923. godine prije nego su stigle do Meke došle do jednog važnog grada u Hidžazu ,Taifa. Namjesnik Taifa je iz straha od vehabijske vojske pobjegao prije nego li je napad i počeo. Poslije toga velikani grada Taifa su putem pregovora grad predale vehabijam bez prolijevanja krvi. Međutim, vehabije su nekon ulaska u Taif prkršili svoju obavezu i započeli nemilosrdno proljevanje krvi i ubijanjem nebranjenih građana kao što su ljudi, žene i djeca. Broj ubijenih među kojima se moglo vijdeti i dosta učenjaka bio je blizu 2 hiljade osoba. Vehabije su opljačkale bazar u Taifu a kuće su zapalili. Zlodjela Abdul Azizovih snaga u Taifu su bila sjećanja na zločine koje su vehabije takođe slične ovima izvele u prijašnjim napadim na Taif. Među ubijenima je bio i šafijski muftija, šejh Abdulah Zavari. Vehabije su ga izvukli iz džamije iz isjekli ga na komade. Abdul Aziz je nedugo poslije toga okupirao Meku, veliki Islamski centar.
30
Kršenjem savezništva od strane Abdul Aziza i napada na Hidžaz je bio razlog engleskog negodovanja u početku, da bi naposljetku prihvatili njegovu vladavinu na području Arabije. Zbog toga što je Engleskoj na srednjem istoku bila potrebna jedna njoj podređena država, dok su na drugoj strani njene oči bile uprte u zalihe nafte u Arabiji. Upravo zbog toga je pleme Hašimija stavila po strani i pružila podršku Ibn Saudu kako bi zauzeo cijelo Arapsko polustrvo. Tako je 1932. godine utemeljeno Saudovo carstvo na osnovu vehabijskih uvjerenja. Na taj način je suhoparna sekta stekla stabilnu bazu za širenje svojih vjerovanja. Vehabizam, ova zastranjena sekta se nakon ovih uspona i padova ustabilila na najvažnijem islamskom području a Abdul Aziz je takođe sebe proglasio vođom vehabizma i slugom dva harema. Saudi koji su od samo početka obezbijeđivali svoj budžet opsežnim ubijanjem i pljačkom bezgriješnih muslimana, sada su svoje finansijske izvore povečavali prodajom nafte i uspostavom trgovačkih odnosa. Nakon smrti Abdul Aziza 1953. godine vladavina je prema njegovoj oporuci dospjela u ruke njegove djece. Od Abdul Aziza ostalo je 39 sinova, koji po slijedu svoje starosne dobi dolaze na prijesto. Prvi Abdul Azizov sin koji je došao na vlast zvao se Saud. Fejsal Bin Abdul Aziz bio je drugi kralj nakon Abdul Aziza. Međutim, unutrašnja razilaženja unutar plemena Saud bila su razlog da ga na kraju i terorišu. Druga dešavanja koja su se desila u vrijeme Fejsala bilo je svrgavanje porodice „Al El-šejh“ tj.potomaka Ibn Abdul Vehaba sa upravljanja vehabijama u Arabiji. Svrgavanjem ove porodice sa vjerskog čela u Arabiji tok vehabizma Al-Sauda je preobrazilo u jedan politički tok, a saradnje ova dva plemena – Al-Sauda i Ibn Abdul Vehaba – je završena nakon gotovo više od dvije stotine godina.
31
Nakon Fejsala na vlast je došao Halid Bin Abdul Aziz. Jedan od važnih događaja koji se desio u vrijeme zajedno sa Halidovom vladavinom bila je Islamska revolucija u Iranu. Ovaj veliki pokret prestrašio je vehabije zbog toga što je Islamska revolucija u Iranu bila anti američki i anti tiranski pokret na temelju čistog Muhamedanskog Islama sa suhoparnim vjerovanjima kao što je vehabizam. Nakon smrti Halida vlast je 1982. godine pripala Fahdu Bin Abdul Azizu, koji je sebe proglasio slugom dvaju časna harema. On je ovim imenom prekrivao svoje neispravne rabote. On je vodio islamskoarapski položaj naroda Palestine prema miru i predaji nasuprot cionističkog režima. Krvavi pokolj četiri stotine Iranskih hadžija 1987. godine po naređenju Amerike desio se baš u njegovo vrijeme. Nakon Fahdove smrti 2005. godine kralj Abdulah, Fahdov polubrat je stigao na vlast. On takođe u svojoj biografiji ima slučajeva kao što je podrška cionističkom režimu protiv otpora Libanona, pomoć vladi Jemena i Bahrejna u gušenju narodnih masa. U svakom slučaju vehabije su u sjeni vladavine Sauda i izobilju novca od prodaje arapske nafte dobili idealnu priliku da korištenjem najboljih dostignuća današnjice propagiraju lažna vjerovanja. Oni su takođe osnivanjem vjerskih škola, univerziteta, podjelom ogromnog novca među siromašnim ljudima u različitim državama i drugim aktivnostima na svaki mogući način nastojali nametnuti narodu svoje iskrivljeno vjerovanje.
32
8
Č
ovjek onako kako svojim ćulima poima stvorenja i pojave i kako ih
smješta u vremenski i prostorni okvir ima želju da sve stvari postavi u ove okvire osjetila. Osoba koje su postale prisne osjećanjima i materijalnom Allaha dž.š. spuštaju u granice jednog materijalnog tijela i zamišljaju Ga u tijelu sličnom čovjeku koje ima kožu, meso, krv, kosti i druge organe. Osobe koje allaha dž.š. porede sa tijelom nazivaju se „Upoređivači“. Osim njih postoji druga grupa koja otvoreno ne smatra kako Allah dž.š. ima tijelo, ali .isto tako i ne negiraju Njegovo utjelovljenje Ove osobe obraćaju pažnju samo na vanjsku formu Kur›anskih ajeta i predaja Božijeg Poslanika s.a.v.a. i odbacuju razumjevanje i razmišljanje, jer su uvjerenja kako je Kur›ana objavljen samo radi učenja, a ne radi razmišljanja i razumijevanja ljudi. Ovakva odstupanja u vjerovanju postoje uprkos tome što Allah dž.š. u Kur›ani Kerimu na mnogim mjestima poziva ajet 24 ljude na razmišljanje i razumijevanje. Kao primjer spomenućemo sure Muhamed gdje se kaže: „Kako oni ne razmisle o Kur›anu, ili su im na
33
ajetu sure Sad kaže: „Knjiga koju 29 srcima katanci!?“ Takođe Allah dž.š. u ti objavljujemo blagoslovljenja je, da bi oni o riječima njezinim razmislili i “.da bi oni koji su razumom obdareni pouku primili Ibn Tejmije, osnivač selefijske misaone sekte je osoba koja Uzvišenog Allaha dž.š. smatra utjelovljenim, gdje se ograničio na formalnom značenju Kur›anskih ajeta o Bogu dž.š. On u objašnjenju svojih vjerovanja Allaha dž.š. otvoreno poredi sa tijelom i zamišlja Njegove organe i dijelove kao što je ruka, noga itd. Naravno, on sebe da bi odvojio od materijalista izjavljuje kako ruka, noga i drugi organi Allaha dž.š. nisu isti kao kod čovjeka, nego je razlika u kvalitetu. Međutim no ove riječi nisu uspjele razdovjiti Ibn Tejmiju od materijalista zbog toga što je Ibn Tejmije zamislio Allaha dž.š. u formi sličnoj čovjeku. U stvari ovakva vrsta govora koju je koristio Ibn Tejmije i druge vehabije ne donosi ništa drugo nego sumnju i zbunjenost sagovornika i oduzimanje njegove sposobnosti razmišljanja. Oni kažu kako Allah dž.š. ima organe i druge dijelove tijela ali i da su ti organi i dijelovi istovremeno i nešto drugo! Pa tako na primjer, Ibn Tejmije kaže: „Allah dž.š. ima ruku, ali to nije ruka koju mi poznajemo, nego je to ruka koja odgovara Njegovoj veličini.“ Moramo reči da naziv ovog dijela više nije ruka, jer je ruka onaj .dio koji svi prepoznaju po karakterističnim i vanjskim osobinama Poređenje Allaha dž.š. sa tijelom u knjizi Ibn Tejmije pod nazivom „Aršur 67 Rahman ve ma verdu fihi minel ajati vel ehadis“ takođe bode u oči. Npr.u ajetu sure Zumer stoji: „A čitava Zemlja će na sudnjem danu u vlasti Njegovoj biti, a nebesa će u moći Njegovoj smotana ostati...“ Riječ „kabdeh“ ima značenje nečega što se uzima rukom i obično aludira na apsolutnu snagu i potpunu dominaciju nad nečim. Kao što u svakodnevnom razgovoru kažemo to imanje je u mojim rukama. U stvari sve ove metafore i tumačenja koja se
34
spominju u ajetu aludiraju na apsolutnu dominaciju Uzvišenog Allaha dž.š. univerzuma i svijeta poslije smrti. Međutim, Ibn Tejmije u svojoj knjizi u tumačenju ovog ajeta obratio pažnju doslovno na riječ i otvoreno Allahu dž.š. zamislio ruku, a nije obračao pažnju na istinsko značenje ovog ajeta, pa kaže: „Zemlja će se na Sudnjem danu smotati u ruci Allaha dž.š., pa će je On baciti isto kao što djeca bacaju loptu!“ Nažalost ovakva naispravna shvatanja Kur›ani Kerima u riječima selefija može se vidjeti u izobilju. Oni .su Uzvišenog Allaha dž.š. spustili u tijelo i Njegovu veličinu uzeli za igru Činjenica je kako Ibn Tejmije, Muhamed Bin Abdul Vehab i sljedbenici ove vrste mišljenja osobe koje površinski gledaju na stvari i koje se zadovoljavaju samo sa doslovnim riječima, dok su daleko od detalja i monoteističkog duha. Fanatizam i obračanje pažnje isključivo na vanjske aspekte riječima i pisanim djelima ovih osoba je više nego očigledno. Vehabije su nemarne prema tewhidu koje predstavlja Božiji Poslanik s.a.v.a. i njihove ispravne selefije, zbog toga što je činjenica da se tewhid prihvata sa detaljima i ispravnom argumentacijom a produbljuje se imanom i vjerom u srcu, te formira živat na temelju vjerovanja u Boga dž.š. Interesantno je da znate kako se vehabije pridržavanjem doslovnog značenja nekih ajeta smatraju istinskim braniocima tewhida i praktičara Kur›anskih ajeta, a sve druge smatraju nevjernicima. Ibn Tejmije u odgovoru svojim neistomišljenicima je uvjeren da iako u Allahovoj dž.š. knjizi i sunetu Božijeg Poslanika s.a.v.a. i u govorima prethodnika (ashaba i tabiina) nije bilo spominjano tijelo Allaha dž.š., ali isto tako ni govor kako je Allah dž.š. ima tijelo nije negirano. Pa !zbot toga možemo smatrati da Allah dž.š. ima tijelo Ibn Tejimje u nastavku svoje rasprave o tome kako Bog dž.š. ima tijelo, opisuje Ga tako što je sjeo na prijesto iznad nebesa i ima osobine smijeh,
35
hodanje i trčanje. On u svojoj raspravi „Akidetul Hamvijeh“ pojašnjava: „Allah dž.š. se smije i na Sudnjem danu će u stanju smijanja predstaviti ajetu suri En-Nam svima 103 svojim robovima.“ Međutim Kur›ani Kerim u izjavljuje kako ni jedan čovjek nema mogućnosti vidjeti Allaha dž.š., pa kaže: „Pogledi do Njega ne mogu doprijeti, a On do pogleda dopire; On je “.milostiv i upućen u sve U predaji od imama Alija a.s. u opisu Stovritelja dž.š. stoji ovako: „Allah dž.š. ima značenje hrama od koga su stvorenja zbunjena i iskazuju ljjubav prema Njemu. Allah dž.š. je nevidljiv za oči, te pokriven i skriven za ljudski “.pamet i razum Kur›ani Kerim u svojim ajetima o životu strogo odbacuju utjelovljenje Uzvišenog Allaha dž.š. Ova tema je naglašena i u hadisima Ehli suneta koji se prenose o suri Ihlas. Hakim Nejšaburi je muslimanski učenjak Ehli suneta stoljeću po hidžri. U večini slučjeva njega .5 i .4 i preteča u hadiskoj nauci u nazivaju „Imamul Muhadisin“ ili „Horasanski muhadis“. Nejšaburi prenosi od Ebi Bin Kabeta, koji je bio ashab Božijeg Poslanika s.a.v.a.: „Mušrici su jednog dana tražili od Časnog Poslanika Islama s.a.v.a. da im objasni porijeklo Uzvišenog Allah dž.š. U to vijeme Allah dž.š. je Muhamed Mustafi s.a.v.a. objavio suru Ihlas, gdje kaže: „O Poslaniče! Reci mušricima – On je Allah jedan, i niko Mu nije potreban. Nije rodio i rođen nije, i niko Mu ravan nije.“ Čak i Zehebi, ugledni učenjak Ehli suneta potvrđuje govor ove predaje. Ustvari, Kur›an ovim ajetima odgovara mušricima da Allah dž.š. nije tijelo kako bi imao porijeklo i djecu. Ali nažalost osobe kao što je Ibn .Tejmije nastoje dokazati Allahovo dž.š. utjelovljenje Bejheki je još jedan Ehli sunetski učenjak koji odbacuju tezu o utjelovljenju Boga dž.š. U odbijanju teze o utjelovljenju Allaha dž.š. on navodi govor
36
Ahmed Ibn Hanbela (utemeljitelja Hanbleskog mezheba), pa kaže: „Leksikografi su riječ „tijelo“ označili kao sinonim za nešto što ima dužinu, širinu, visinu, sastav i izgle, a Uzvišeni Allah dž.š. je čist od svega toga i zbog toga nije odgovarajuće da Ga nazivamo tijelom, jer je On izvan svakog značenja i koncepta „tijela“. Ovaj fonem nije ušao u šerijat. Zbog toga vjerovanje u utjelovljenje je neispravno.“ Vrlo je interesantno da znate kako je Ibn Tjemije sebe smatrao Hanbelijskom pristalicom, a njegov vođa je bio Ahmed Ibn Hanbel. Treba se pitati kako Ibn Tejmije iznosi tezu o utjelovljenju Allaha dž.š., dok Hanbelijski vođa vjerovanje u utjelovljenje ?!smatra neispravnim U svakom slučaju iskrivljeni stav Ibn Tejmije u poglavlju tewhida (Božije .jednoće) je bio temelj za formiranje vehabijske ideje
37
9
I
bn Tejmije, naučni tvorac vehabizma, u toku svog života uredio je mnoge
knjige te je u svojim pisanim djelima u potpunosti objasnio svoja uvjerenja. On je donio različite fetve od kojih niti jedan šerijatski pravnik prije njega nije donio, posebno o Allahu dž.š. Vehabije su uvjerenja da je Allah dž.š. upravo onakav kako je spomenuto u nekim Kur›anskim ajetima, pa čak iako su takvi ajeti protumačeni nekim drugim ajetima ili logički objašnjeni hadisima. Međutim, Ibn Tejmije i druge selefije se udaljavaju od intepretacije ajeta. Zbog toga su upali u zamku utjelovljenja i ograničavanja Uzvišenog Boga dž.š., te cjene kako ima tijelo i mjesto.
Ibn Tejmije i Ibn Džuzi, njegov poznati učenik u svojim knjigama tvrde sljedeće: „Allah dž.š. prije nego li je una svijetu stvorio stvorenja nalazio se između debelog oblaka gdje nije bilo zraka ni ispod a ni iznad njih, a na svijetu nije postojalo ni jedno biće. Allahov dž.š. Arš je bio smješten na vodi.“
38
U ovom govoru postoji očigledan paradoks. Zbog toga što se kaže kako je Allah dž.š. prije nego li je stvorio bilo koje stovrenje bio između debelog oblaka, dok je i sam oblak Allahovo dž.š. stvorenje. Na osnovu toga kako je moguće povjerovati postojanje stovrenja tj. oblaka bilo u univerzumu prije postojanja Stvoritelja? Da li je za jednog muslimana koji je upoznat sa islamskim učenjima prihvatljivo da Svemoćnog Uzvišenog Allah dž.š. pojmi kao jedno nemoćno stvorenje koje je zatvoreno između debelih oblaka a oblak okružuje Njegovo Apsolutno i Neograničeno Biće? Nužnost vjere Islama jeste to da ništa nema dominaciju nad Allahom dž.š., zbog toga što na osnovu Kur›anskih ajeta Allah dž.š. okružuje sve stvari i dominira nad svim stvorenjima i Univezumom. Oprečnost ovog govora sa osnovama Islama je više nego očigledna.
Jedno drugo pitanje koje se kristalizovalo u vehabijskom učenju i ostavilo traga i reflektovalo se na velikane i lidere ove sekte jeste da Allah dž.š. ima posebno stranu i mjesto. Oni su uvjerenja da je Allah dž.š. osim što ima tijelo i osobene karakteristike sa fizičkog i vanjskog aspekta gore iznad nebesa. Ibn Tejmije u knjizi „Munhadžu suneh“ ovu temu objašnjava na sljedeći način: „Zrak je iznad zemlje. Oblaci su iznad zraka. Nebesa su iznad oblaka i zemlje. A Arš je iznad nebesa, a Allah dž,š, se nalazi iznad sveta toga.“ Takođe, on sa predrasudom veli: „Oni koji smatraju da se Allah dž.š. može vidjeti a ispravno ne poimaju smjer ili stranu (izned ili gore) Allaha dž.š. njihova izjava je odlukom razuma neispravna.“ Međutim, zar ovaj Ibn Tejmijin stav nije u očitoj kontradoktornosti sa ajeti-
39
ma gdje se kaže: „A Allahov je istok i zapad; kuda god se okrenete, pa tamo je Allahova strana. Allah je zaista neizmjerno dobar i On sve zna.“(El-Bekara – 115), te 4 ajet sure El-Hadid gdje se kaže: „...On je sa vama gdje god bili...“
Sada obratite pažnju na ove ajete: „... a onda svemirom zagospodario; vi, osim Njega, ni zaštitnika ni posrednika nemate ...“ (Es-Sagda – 4), „Zatim je svemirom zavladao i On zna šta u zemlju ulazi“ (El-Hadid – 4), „Milostivi, koji upravlja svemirom svim“. (Taha – 5) Vehabije su na osnovu vanjskog značenja ovih ajeta Allahovom dž.š. Aršu dali karakterističnu formu i oblik, koje je možda i smiješno. Oni računaju kako Allah dž.š. ima veliku težinu i kako je zasjeo na Arš. Ibn Tejmije, predvodnik selefija u svojim različitim knjigama je objasnio kako je Allah dž.š. veči od svog Arša sa svake strane za četiri svoja prsta. Ibn Tejmije veli: „Svevišnji Bog dž.š. je iznad Arša, a Njegov Arš je sličan kubetu (oblik kupole) koje se nalazi iznad nebesa, pa tako Arš zbog Božije težine pušta glas, baš kao sedlo deve zbog težine svog jahača pušta glas!“ Ibn Kajim Džuzi, učenik i misionar Ibn Tejmijinog učenja i takođe unuk Muhamed Ibn Abdul Vehaba u svojim knjigama opisuje Uzvišenog dž.š. kao kad se čovjek zapadne u svoje dječake mašte. Oni kažu: „Allahov dž.š. Arš koji je debljine kolika je razdaljina između dva neba se nalazi na osam rogatih ovnova, a razdaljina između njihovih nožnih noktiju i koljena je koliko i razdaljina između dva neba. Ovi rogati ovnovi se nalazi na moru čija dubina je koliko i razdaljina između dva neba, a more je smješteno na sedmom nebu.“ Ovo se
40
dešava uprkos tome što niti Kur›anski ajeti, niti Božiji Poslanik s.a.v.a., niti ispravni sljedbenici (ashabi Božijeg Poslanika s.a.v.a.) nisu objasnili ovakvo nelogično i neutemljeno opisivanje, nego su naprotiv Allaha dž.š. predstavili kao Neopsiviog.
Vjerovanje u Allahovo dž.š. imućstvo i ne postojanje potrebe za bilo čim smatra se nužnim pitanjem vjere i Kur›anskih riječi, a mnogobrojni ajeti Kur›ani Kerima su potvrda ove činjenice. Kur›an Medžid u suri El-Bekare 263 ajeta kaže: „A Allah nije ni o kome ovisan i blag je.“ Takođe u 267 ajetu iste sure učimo: „Allah nije ni o kome ovisan i hvale je dostojan.“ Za ovu vrstu spoznaje koja je spomenuta u ovim ajetima Kur›ana mudrog nema drugog puta za razumijevanje i potvrdu osim razuma i razmišljanja. Kur›an konstantno poziva ljudsko društvo na argumente i dokaze, a optužitelje poziva da ako za istinitost svog govora imaju argumente da ih pojasne. Na primjer, kako je moguće sa razumnog aspekta povjerovati da Allah dž.š. sjedi na osam rogatih ovnova? Jer ako doista Allah dž.š. sjedi na osam rogatih ovnova onda ustvari ima potrebu za njima. Dok je Bog dž.š. daleko od svih potreba upravo kao što je Kur›an decidno kazao. Takođe, ovaj politeistički stav kako Arš stoji na osam rogatih ovnova zahtijeva da ovih osam rogatih ovnova postoje od vremena od kada je bio Allah dž.š. do vremena do kada će biti Uzvišeni Bog dž.š. Međutim, Kur›an Kerim u 4 ajetu sure ElHadid Allaha dž.š. predstavlja kao prvo i posljednje biće, dok tema o osam rogatih ovnova i drugim selefijskim pričama o Allahu dž.š. nije spomenuto. Božiji Poslanik s.a.v.a takođe o opisu Uzvišenog Stvoritelja dž.š. kaže: „Bože, Ti si bio prije svega, a prje Tebe nije bilo ništa. Ti ćeš biti poslije
41
svega, a poslije Tebe neće biti ništa.“
„Prisustvo Allaha dž.š. na Aršu“ je aludiranje na Allahovo dž.š. rukovođenje i upravljanje čitavim svijetom, a planiranje svih svijetskih pitanja je u Njegovim rukama. Ovo značenje o Uzvišenom Allahu dž.š. koje je dostojno Njegovoj veličini i božanstvu pokazuje dominaciju Stvoritelja dž.š. nad svijetom i Njegove vladavine nad svim stvarima, što nebeskim, što ovozemaljskim, što sitnim, što krupnim, što važnih, što nebitnih. Rezultat toga jeste da je Allah dž.š. Gospodar svih stvari i Jedino Božanstvo, jer smisao Gospodara nije ništa drugo nego li Onaj koji Posjeduje i Upravlja. Međutim, selefijsko opisivanje Božijeg Arša osim što je sa različitih aspekata oprečno šerijatskim principima i razumskim shvatanjima i nije ništa drugo do li pretjerivanje, Allaha dž.š. koji nema potrebu ni za čim dovodi u potrebu za debelim Aršom, osam divovskih rogatih ovnova, dubokim morem i sedmim nebom. Selefije takođe Allahov dž.š. Arš opisuju kako ima osam stubova, te ako jedan od tih stubova ne postoji Božiji Arš će se urušiti, a Allah dž.š. će sa njega pasti na zemlju. Vođa pravovjernih Ali a.s., kojega ga je Božiji Poslanik s.a.v.a prozvao svojom kapijom znanja o značenju Arša u Božijoj Riječi otvoreno kaže: „Allah dž.š. je Arš stvorio radi pokazivanje moći, a ne kao svoje mjesto.“ U narednom programu analizirati ćemo neka druga vehabijska vjerovanja u poglavlju tewhida. Neka vas čuva Allah dž.š., Mudri i Onaj kome nije potrebno ništa.
42
10
I
bn Tejmije, naučni tvorac selefijske sekte ima različita vjerovanja u po-
glavlju Allahove dž.š. Jednoće koja se razlikuju, veoma često su i u suprotnosti sa muslimanskim uvjerenjima. Jedno od njegovih razmišljanja o Allahu dž.š. je to da Boga dž.š. smatra pokretnim kao i druga ovozemaljska stvorenja, te je ubjeđen kako se Allah dž.š. kreče sa jednog mjesta na drugo. Silaženje, penjanje, kretanje po nebesima i sjedenje na različitim prijestoljima su Ibn Tejmijina mišljenja o Jedinom Stvoritelju dž.š. Ibn Tejmije u knjizi „Munhadžu Suneh“ piše: „Allah dž.š. se svake noći spušta ne zemaljska nebesa, a u noći arefata još se više približava zemlji, kako bi dove svojih robova uslišio iz blizine. Allah dž.š. nakon što se spusti na zemaljska nebesa doziva: Da li ima neko da me pozove da mu oprostim?“ Takođe, prema selefijskoj sekti postoje mnogobrojna prijestolja na različitim sferama za Allaha dž.š. U knjizi „Medžmul fetva“ od Ibn Kajim Džuzija, uglednog učenika Ibn Tejimje prenosi se da kaže: „Za Allaha dž.š. na svakom nebu postoji po jedan prijesto. Kada se On spusti na zemaljsko nebo
43
sjeda na posebni prijseto zemaljskog neba, pa kaže: „Da li ima onih koji traže oprost, da im oprostim...?“ Tu ostaje sve do zora, a kada nastupi zora napušta zemaljsko nebo, ide gore i zasjeda na drugi prijesto.“
Ibn Betuta, poznati zapadni putopisac u svom jednom putopisu spominje jedan interesantan događaj od selefijskog lidera po ovom pitanju, pa piše ovako: „Vidio sam Ibn Tejmiju u džamiji u Damasku kako propovijeda ljudima i kaže: „Allah dž.š. se spušta na zemaljsko nebo baš ovako kao što se ja sada spuštam“. Nakon toga je sišao jednu stepenicu sa minbere. Ove njegove riječi naišle su na proteste Ibn Zuhraa, malikijskog šerijatskog pravnika prisutnog na ovom skupu. Međutim, nekoliko lahkovjernih ljudi koji su povjerovali u Ibn Tejmijine riječi, ustali su pored minbere i počele udarati Ibn Zuhraa. Čak šta više bio je kažnjen i od Hanbelijskog pravnika, što je opet bio povod negodovanja šerijatskih pravnika i sudija šafijskog i malikijskog mezheba u Damasku. Poslije toga, vladara su obavijestili o ovim dešavanjima a on je izdao naredbu da se Ibn Tejmije uhapsi.“ U stvari Ibn Tejmije smatrajući Allaha dž.š. pokretljivim, Stvoritelja svijetova je smatrao kao materijalna bića koja imaju potrebu da se spuštaju i uzdižu kako bi uspostavio kontakt sa svojim robovima! Dok je kretanje karakteristično za materijalni svijet, a Uzvišeni Stvoritelj dž.š. da bi čuo riječi svojih robova i uslušio njihove želje nema potrebu za kretanjem i sjedanjem na različita prijestolja. U 16 ajetu sure Qaf potvrđeno je kako je Allah dž.š. bliži čovjeku od srčane arterije, a u suri El-Bekare, jednom dijelu 115 ajeta učimo: „...kuda god se okrenete, pa tamo je Allahova strana...“. Tako mo-
44
žemo zaključiti da je Allah dž.š. prisutan na svim mjestima i da bi čuo ili nešto drugo uradio nema potrebu za kretanjem. Ovo prisustvo proizilazi iz Allahove dž.š. snage i znanja o čemu Kur’ani Kerim govori na više mjesta. Na primjer u suri El-Bekare, 284 ajet stoji: „...Allah je kadar sve“. U stvari Snaga i Znanje su najpoznatija Božija dž.š. svojstva, koja se u Kur’an mnogo puta spominju riječima Kadir, Alim, Kadir, Alim. Sada bi se trebalo pitati Ibn Tejmiju da li u biti „Stvoritelj svijeta uspostavlja vezu sa svojim robovima kao i materijalna stvorenja ili je ova veza bez riječi putem srca i duše? Ibn Tejmije u svojim zamislima na Allahovom dž.š. prijestolju našao mjesta čak i za Božijeg Poslanika s.a.v.a. pored svog Stvoritelja. Dok se sam hazreti Muhamed s.a.v.a., sa svim svojim ponosom i veličinom ponosi svojim robovanjem Allahu dž.š. Takođe i Kur’an u 110 ajetu sure Kehf, obračajući se Poslanika s.a.v.a kaže: „Reci: Ja sma čovjek kao i vi, meni se objavljuje da je vaš Bog – jedan Bog.“
Ibn Tejmije i njegov učenik Ibn Džuzi idu još dalje pa u svojim knjigama Allaha dž.š. porede sa kraljevima. U knjizi „Medžmul Fetva“, prenešeno od njih se spominje: „Allah dž.š. petkom, Ahiretskim danom, silazi sa Arša i zasjeda na prijesto. Allahov dž.š. prijesto je smješten između svjetlonosnih minbera, a poslanici sjede na ovim minberama. Zlatni prijestoli okružuju ove minbere, a na njima sjede šehidi i iskreni. Allah dž.š. nakon što održi sastanak i obavi razgovor sa članovima skupa, ustaje sa prijestola i napuštajući sastanak odlazi gore prema svome Aršu.“ Zanimljivo je znati da selefije pričaju ovakve iluzije bez argumentovanja ajeta ili hadisa, te se na izgled čini kako su oni samo oslikali svoju maštu i fantaziju. Ovakve stvari nisu
45
spomenuti niti u Kur’anu, a niti u priznatim Ehli Sunitskim knjigama, kao što su „Šest vjerodostojnih hadiskih zbirki“. Ono što se može reči o ovoj neistinitoj temi o Allahu dž.š. jeste to kako je ovo tvorevina uma Ibn Tejmije i njegovih sljedbenika. Oni su poređenjem Allaha dž.š. sa tijelom, degradirali Božiji položaj i biće. Ibn Džuhbul, ehli sunetski učenjak veli: „Ibn Tejmije tvrdi da ono što on govori da su govorili Allah dž.š., Njegov poslanik s.a.v.a i ashabi, iako stvari o kojima on govori nikaka niko od njih nije govorio.“ Još jedno selefijsko vjerovanje jeste to da je Kibla mjesto tejlovnog prisustva Allaha dž.š. , te su uvjereni kako se Allah dž.š. za vrijeme namaza nalazi ispred svakog klanjača. Oni kažu: „Klanjač ne smije izbacivati pljuvačku u pravcu Kible zbog toga što se Allah dž.š. nalazi pored nje, a ovaj čin predstavlja uznemiravanje Boga. Međutim moramo reči da stajanje u pravcu Kible u cilju koordinacije pažnje vjernika u toku namaza nije zbog toga što se Bog dž.š. nalazi u tom pravcu; Stvoritelj svijetova je prisutan na svim mjestima i upućen u sve stvari. Kur’an takođe u ajetima mnogo naglašava o ovome: ُ „ يم ٌ ِ َي ٍء َعل ْ و ُه َو ب ِك ِّل ش- On je u sve stvari upućen“. Allah dž.š. je neograničeno i vječno Biće koje je u sve upućeno i nad svim dominantno. Pa ako Bogu dž.š. zamislimo posebno mjesto, osim toga što Ga predstavljamo nečim čemu je potrebno mjesto i vrijeme, takođe Ga i ograničavamo. Sa druge strane, zatvaranje Boga dž.š. u poseban prostor i vrijeme sa gledišta vehabija znači da Allah dž.š. nije prisutan u drugim vremenima i prostorima, što je pokazatelj nedostatka. Zbog toga što je Stvoritelj svijetova vječno i neograničeno Biće koje nema nikakvih mana i nedostataka.
46
Ibn Tejmije je govorio i o drugim različitim temam o Allahu dž.š., te svojim krhkim terminima degradirao Allahovo dž.š. dostojanstvo. Međutim, Kur’an je očiti svjedok koji otkriva istinu onima koji razmišljaju i koji su razumom obdareni. U 11 ajetu sure Šura stoji: „...Niko nije kao On...“ Ajetolah Mekarim Širazi, šiitski vjerski pravnik i mufesir Kur’an Kerima u objašnjenju ovog ajeta veli: „Ova rečenica je u stvarnosti glavni temelj spoznaje svih Allahovih dž.š. svojstava, tako da ako se na njega ne obrati pažnja ne može se razumjeti ni jedno Njegovo svojstvo. Zbog toga je najopasnija litica za one koji se nalaze na putu spoznaje Allaha dž.š., upravo ona litica usporedbe u kojoj se Allah dž.š. smatra sličnim jednom od opisa svojih stvorenja. Ovo biva razlogom da padaju u kotlinu širka. Drugim riječima, Allah dž.š. je Biće koje je sa svakog aspekta vječno i neograničeno, a sve drugo osim Njega je ograničeno i ima svoj kraj. Na primjer, neki poslovi su za nas veoma lahki, dok su neki drugi teški, neke stvari su nam daleko a neke druge su nam blizu... zbog toga što je naše biće ograničeno. Međutim za Biće koje je sa svakog aspekta vječno, i obuhvata sve od pamtivjeka do vječnosti ne možemo zamisliti ovo značenje.“ Imam Ali a.s. je takođe u Nadžhil belagi u nekoliko navrata pristupio opisu Allaha dž.š. Prema mišljenju imama Alija a.s. Božija dž.š. beskrajna snaga je takva da su sva stvorenja velika, mala, teška, lahka, snažna, nemoćna, u svom stvaranju naspram snage Allaha dž.š. ista.
Ibn Hadžer Meki, ugledni ehli sunetski učenjak u knjizi „El-Fetvaje-Hadise“ o Ibn Tejmiji piše: „Allah dž.š. ga drži kao osobu koja jede, zalutalu, slijepu i gluhu. Ehli sunetski lideri i njegovi savremenici iz šafijskog,
47
malikijskog i hanefijskog mezheba su jasno konstantovali njegove iskrivljenje ideje i riječi... Govori Ibn Tejmije nemaju nikakvu vrijednost, a on je osoba koja unosi novotarije, zalutala i nenormalna. Neka se Allah dž.š. svojim poštenjem ophodi njime, a nas neka sačuva njegovih zlih vjerovanja, te njegovog puta i običaja.“ ****** Ključne riječi: Ibn Tejmije, Allah, Arš, kretanje, silaženje, kraljevi, selefije
48
11
U
prošlom programu smo slušali kako su selefijski stavovi o Allahu dž.š.
i tjelesnim svojstvima koje pripisuju Bogu dž.š. u suprotnosti sa svijetlim ajetim Kur’ani Kerima, govorom Božijeg Poslanika s.a.v.a. i takođe sa zdravim razumom. Može se reči da su ova uvjerenja samo umna proticanja Ibn Tejmije, njegovih učenika i sljedbenika. Upravo su ovi zastranjeni stavovi Ibn Tejmije bili povod suprostavljanja velikih učenjaka ehli suneta i odlazak u zatvor Ibn Tejmije. On je na koncu u stanju istrajnosti na svojim zastranjenostima u zatvoru izahnuo dušu i tako istinu nije nikada dokučio. U nastavku programa dragi slušaoci poslušati ćemo neke druge vehabijske stavove u poglavlju Božije jednoće.
Ibn Tejmije je u knjigama „Munhadžu suneh“ i „El-aqidetu hemevije“ obrazložio svoje stavove o poglavlju Božije jednoće. Između ostalih svojstava koje je pripisao Bogu dž.š. je i „trčanje“. On je ubjeđen da Allah dž.š. trči
49
prema svojim robovima vjernicima kako bi im se približio. Ibn Tejmije kao dokaz svog govora navodi hadis Božijeg Poslanika s.a.v.a. gdje se kaže: „Uzvišeni Bog kaže – ako se rob približi meni jedan pedalj, ja ću se njemu približiti pola metra, a ako se on meni približi pola metra, ja ću se njemu približiti više od metra. Ako on ženskim korakom krene pram meni, ja ću trčeći krenuti prema njemu.“ Ibn Tejmije ovaj pojam trčanje Allaha dž.š. prema svojim robovima smatra tačno onim tjelesnim trčanjem, dok ne obrača pažnju na srž hadisa. Ustavri, ovaj hadis govori o srčanoj, duhovnoj i suštinskoj blizini Allaha dž.š. prema robovima, i skreče pažnju na ovu bitnost kako je Allah dž.š. pomagač onima koji se okreću Njemu. Tako da svako onaj ko bude imao više pažnje i pobožnosti, Allah dž.š. će prema njemu imati još više pažnje. Međutim, Ibn Tejmijino poimanje ovog vrijednog hadisa još jednom pokazuje kako on i selefije Allaha dž.š. smatraju ljudskim bićem, zbog toga što je trčanje karakteristična za tijelo i tijelesna osobina. Visoko Saudijsko Vijeće za fetve Allahovo dž.š. trčanje smatra valjanim. Abdul Aziz Bin Baz, jedan od visokih muftija Saudijske Arabije u odgovoru na traženje šerijatskog stava kaže: „Lice, ruka, oko, potkoljenica i prst za Allaha dž.š. su spomenuti u Knjizi i vjerodostojnim hadisima, pa je mišljenje ehli suneta po tom pitanju postojano..... a Poslanik s.a.v.a. je ova svojstva Allaha dž.š. onako kako Mu i odgovaraju.“ Naravno, selefije su svoje neutemeljene izjave povezale sa Poslanikom s.a.v.a., pa čak i sa Kur’anskim ajetima, dok nigdje u Kur’anu, niti u vjerodostojnom govoru Božijeg Poslanika s.a.v.a. nije spomenuto trčanje Allaha dž.š. i Stvoritelja smatraju izuzetim od ljudskih svojstava.
50
Milostivi Stvoritelj Kur’an je poslao kao knjigu koja će nas uputiti prema Njemu, kako ne bi zalutali i izgubili put u ovodunjalučkim životnim virovima punih krivina i različitih razmišljanja. Na ovom mjestu, dragi slušaoci, vašu pažnju ćemo usmjeriti na Kur’anske ajete kako bi shvatili Poslanikovu istinsku namjeru od „trčanja Allaha Dž.š. prema robovima“. Allah dž.š. u 69 ajetu sure Ankebut kaže: „Oni koji se budu zbog Nas borili Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti; a Allah je zaista, na strani onih koji dobra djela čine.“ Allah dž.š. tako daje nagradu onima koji trude na Njegovom putu i njima daje posebnu uputu, a to je ustvari, ono značenje koje se spominje u Poslanikovom hadisu poimanja „trčanja Allaha dž.š. prema svojim dobrim robovima“. Obzirom na ovaj ajet očigledno je da nije namjera Allahovog tjelesnog trčanja. U Kur’anu je veoma mnogo ovakvih ajeta gdje Allah dž.š. svoje robove upućuje na pravi put, ali ne trčanjem i drugim ljudskim pokretima, jer nema potrebe za takvim radnjama.
Ibn Tejmije je ubjeđen kako je Allah dž.š. moguće vidjeti golim okom. U vezi s tim on veli: „Svaka stvar ima svoju savršenost, za gledanje je zaslužniji, a kako je Allah dž.š. potpuno Biće za gledanje niko nije zalusnije nego On, pa tako Allah dž.š. se mora vidjeti.“ (Munhadžu suneh, prva knjiga, 217 str.) Naravno, vehabije su po pitanju „gledanja Boga“ toliko krenuli ekstremnim putem tako da su privukli zapanjenost i začuđenost svakog razumnog čovjeka. Ibn Tejmije je uvjeren kako će Uzvišeni Stovritelj dž.š. na Sudnjem danu doći pred ljude sa izmijenjenim izgledom, predstaviti se i reči: „Ja sam vaš Bog.“ Ali ljudi će u odgovoru reči: Mi tebe ne poznajemo i utičemo se
51
Bogu! Ako naš Bog dođe, mi ga poznajemo. Zatim, Allah dž.š. će pred njih doći sa svojim glavnim izgledom i predstaviti se. Oni će reči: Da, ti si naš Bog, a nakon toga za Bogom krenuti u pravcu Dženeta! (Medžmu’ul fetvaj, 6 knjiga, 492 str.) Da li se vehabije ustvari ovim govorom kako je nužno optužiti Boga Mudroga činom koji čak ne ukazuju ni pametan i razuman čovjek, igraju sa Allahom dž.š.? Drugo pitanje je da li su ljudi prije vidjeli Boga na Dunjaluku pa da Ga na Sudnjem danu prepoznaju po osnovom izgledu? Da li ste vi dragi slušaoci vidjeli Stvoritelja, ili poznajete nekoga ko je vidio Allaha dž.š.? Možda je ovaj ajet najjasniji Kur’anski ajet koji negira mogućnosti viđenja Allaha dž.š. u kome se kaže: َ ك َ ال ت ُ ْد ِر ُك ُه ُ األبْصا ُر َو ُه َو ي ُ ْد ِر ُ َّاألبْصا َر َو ُه َو الل „بير ُ َطيف الْخ
Pogledi do Njega ne mogu doprijeti, a On do ogleda dopire; On je milostiv i upućen u sve.“ (En-Nea’m – 103) Drugi ajet koji jasno negira mogućnost viđenja Allaha dž.š. je 143 ajet sure El-Araf, koji kaže: َ ْ ب أَ ِرنِي أَن ْ ُظ ْر إِلَي َ ك َ َول َ َّما جا َء مُوسي ل ِ ِميقاتِنا َو َكلَّ َم ُه َرب ُّ ُه: I kad Nam Musa dođe „قال ل َ ْن تَرانِي ِّ قال َر u određeno vrijeme, i kada mu Gospodar njegov progovori, on Reče: Gospodaru moj, ukaži mi se da te vidim. Ne možeš Me vidjeti .“ Tvrdnje ova dva ajeta su sasvim jasne prema kojim se nasuprot Ibn Tejmijinoj mašti bit Allaha dž.š. nikada ne može vidjeti.
Ibn Tejmije i druge selefije Allahu dž.š. pripisuju i druge stvari koje ćemo tek uzgred spomenuti. Tu se radi o sljedećim stvarima: Allah dž.š. se može naći na komarci i sa njim se kretati, Allahova mladost je sa kovrđavom ko-
52
som, Allah dž.š. može imati bolove oka a meleci dolaze da Ga obiđu, Allah dž.š. se rukuje sa poslanikom, Allah dž.š. na nogama ima zlatnu obuću, Allah dž.š. ima rame, kičmu i prste, On se iznenađuje i smije ..... Odgovor na ove nelogične maštarije smo prije dali da se Allah dž.š. ne može porediti ni sa čim, pa ni sa čovjekom i nema tijela. Ponovo ćemo se vratiti Kur’anu. Allah dž.š. u 68 ajetu sure Ankebut naziva nejvernicima one koji Mu pripusju laži, pa kaže: „I ima li nepravednijeg od onoga koji o Allahu izmišlja laži ili poriče Istinu koja mu dolazi? I zar nevjernicima nije mjesto u džehenmu?“ U Nehdžul Belagi u kojoj se spominju mudre izreke imam Alija a.s. o Allahu dž.š. čitamo: „... u Kur’anu o Božiji jednoći stoji ( ليس كمثله شيءNiko nije kao On – Šura:11);
pa je zato traženje sličnih Bogu griješenje i udaljavanje od Njega. Ko god Allaha dž.š. uporedi sa nečim nije stigao do svog cilja. Ako Boga opiše tako da da mu je potrebna komparacija, opisao Ga je kao stvorenje, a ne kao Boga, jer On (Allah dž.š.) ničemu nije sličan. Zato ko god Allaha dž.š. poredi sa nečim ne krečem se putem spoznaje Boga i izgubio je svoj cilj. Ona osoba koja pokaže (u bilo koju stranu) na Allaha dž.š. ili želi da Ga zamisli u svojoj glavi i mislima, nije Ga shvatio...“
Gazalija, poznati učenjak ehli suneta veli: „Kome god u mislima padne na pamet da Uzvišeni Allah dž.š. ima tijelo koje je sačinjeno od mnogobrojnih dijelova, on je idolopokolnik. Zbog toga što je svako tijelo stvorenje i stvoreno i po saglasnosti svih učenjaka i vejrskih preteča, u svim vremenim, prijašnjim i bližim, obožavanje stovrenja je idolopoklonstvo.
53
“(El-džamiul-avam an ulumil kelam, 209 str.) Kurtubi, jedan drugi veliki učenjak ehli suneta, koji je preselio 671 hidžretske godine, o onima koji smatraju da Allah dž.š. ima tijelo kaže: „Ispravno mišljenje je ovo da su oni koji smatraju da Allah dž.š. ima tijelo nevjernici. Zbog toga što nema razlika između njih i idolopoklonika.“
Veliki broj islamskih učenjaka i historičara su uvjereni kako je ideja o utjelovljenju procurila među muslimane, pa i samg Ibn Tejmiju, iz jevrejske vjere. Šahrastani u knjizi „Melal va nahl“ kaže: „Mnogi jevreji koji su prešli na Islam izmislili su veliki broj hadisa o utjelovljenju Allaha dž.š. i unijeli ih u islamski šerijat, a svi hadisi o utjelovljenju nalaze izvor u Tevratu.“ Ibn Haldun, poznati islamski historičar veli: „Arapi u početku Islama nisu imali koristi od znanja i knjige, pa su tako teme povezano sa stvaranjem svijeta i tajne kosmosa pitali jevrejske učenjake, one čija je knjiga tevrat i Ensarije.“ On takođe tvrdi kako nije mali broj vjerodostojnih hadiskih zbirki i samih hadisa čiji je izvor iskrivljenosti u jevrejima i tevratu. ..................................
54
12
S
piker:
Selam, ponovo smo sa vama, naši drgai, sa još jednim programom „Vehabiza u ogledalu stvarnosti“. U ovom programu imamo namjeru razmotriti još jedan vehabijsko akaidski stva koji se razlikuje sa akaidskim stavom ostalih muslimana. Radi se o „šefa’tu“tj, zauzimanju. Ibn Tejmije, naučni tovorac i njegov sljedbenik Muhamed Ibn Adbul Vehab u ovom poglavlju imaju posebna mišljenja. Molimo vas da sa nama ostanete do kraja programa. ******* P A U Z A ******* Spiker: Svi mi veoma dobro poznajemo riječ „šefa’t“-zauzimanje. Kada se govori o prestupu, grijehu i osudi jedne osobe, a neka ličnost posreduje kako bi je spasio, kažemo: Taj i taj se zauzeo za njegovo pravo. Šefa’t terminloški ima značenje zauzimanje za otklanjanje štete od čovjeka ili njegovo priskrbljivanje koristi. U šerijatskoj terminologiji šefa’t znači da jedan od Božijih evlija
55
(dobrih ljudi) od Allaha dž.š. za drugog čovjeka traži milost i oprost, i od Allaha dž.š. traži da oprosti grijehe te osobe ili da umanji negovu kazu. Još jedno razilaženje vehabija sa drugim islamskim mezhebima jeste po pitanju šefa’ta. Naravno, vehabije su takođe šefa’t prihvatile kao jedan islamskim princip, ali kažu kako je on karakterističan samo za Sudnji dan, te kako će se šefa’tdžije zauzimati za griješnike u Umetu, a Božiji Poslanik s.a.v.a. će imati najveće pravo na šefa’t. Međutim, njihov glavni govor jeste to kako muslimani na ovom Dunjaluku nikako nemaju pravo da traže šefa’t – zauzimanje od Poslanika i dobrih ljudi. Iako je traženje šefa’t-zauzimanja od Božijeg Poslanika s.a.v.a. i drugih Božijih evlija bilo prakticirano među muslimanima od vremena Časnog Poslanika s.a.v.a. pa sve do danas. Nijedan islamski alim i učlenjak nisu odbacili traženje šefa’ta-zazimanja od dostojnih robova. Međutim, na početku osmog stoljeća po hidžri Ibn Tejmije, a kasnije i Muhamed Bin Abdul Vehab Nadždi su traženje šefa’ata-zauzimanja osim od Boga dž.š. proglasili strogo zabranjenim, haram i kao obično, protivnike ovakvog stava su predstavljali kao nevjernike i mnogobošce! Ova dvojica su uvjereni: „Šefa’t-zauzimanje na koje pravo raspolažu poslanici, meleci i Božije evlije nikakve veze nema sa Dunjalukom, nego oni to pravo šefa’ta mogu korisiti samo na Ahiretu. Tako da ako neki Božiji rob na ovom Dunjaluku bude imao namjeru da za ispunjenje svoje potrebe stavi posrednika između sebe i Uzvišenog Stvoritelja dž.š., te od njih bude tražio zauzimanje-šefa’t, njegovo djelo se smatra širkom i robovanje nekom durgom osim Bogu dž.š. Zato je nužno da se svaki Božiji rob isključivo i direktno obrati Allahu dž.š. i kaže: „Bože svrstaj me među one kojima si dao da se okoriste šefa’tom Muhameda s.a.v.a.“, a ne da kažemo: „O Muhamede! Zauzmi se za mene kod tvog Boga.“
56
Spiker: Selefije i sljedbenici Muhamed Ibn Abdul Vehaba stvorili su veliku polemiku po pitanju šefa’ta. Do sada su vehabije na temu šefa’ta pokrenuli ogromnu galamu, te izrekli ružne riječi i govore zagovornicima šefa’ta. Selefiju navode nekoliko dokaza o zabrani traženja šefa’ta od Božijih evlija. Prvi je taj da ovo pitanje smatraju širkom, zbog toga što su uvjerenja da je traženja šefa’ta ustvari obožavanje samog šefa’tdžije. Što znači da osoba traženjem šefa’ta pomoć traži od nekog drugog osim Boga dž.š. i tim činom Jedinom Stvoritelju dž.š. pripusuje širk! Muhamed Ibn Abdul Vehab (osnivač vehabijske skete) u knjizi „Kašfu Šubehat“ u poglavlju širka tvrdio kako je šefa’t-zauzimanje i posredništvo spadaju u neke vrste širka, te je tako mnoge muslimane nazvao mušricima. Ustvari, stavovi ove sekte su potpuno različiti sa uobičajenim islamskim stavovima. Optimistično bi bilo da kažemo kako su vehabije loše shvatili pitanje šefa’ta. U odgovoru na ovu sumnju moramo reči da se širkom smatra svaka vrsta traženja šefa’ta od ličnosti u slučaju kada posrednika posmatramo kao „Boga“, „Tvorca Univerzuma“ ili „Izvor i vlasnika Božijih radnji“. Međutim traženje šefa’ta od stvarnih šefa’tdžija-posrednika kod Allah dž.š. nije širk. Zbog toga što onaj koji traži šefa’t njih smatra bliskim i odabranim robovima kod Alaha dž.š., koji nikako nisu Bogovi i koji ne čine božija djela, nego zbog toga što su bili bliži Bogu postali su sazližniji da budu šefa’tdžije. Sa druge strane u islamskim učenjima stoji kako šefa’tdžije u okvirima Allahovog dž.š. dopuštenja mogu se zauzeti za osobe koje su griješile i koje nisu mušrici, te od Svevišnjeg Stvoritelja dž.š. za njih zatražiti oprost grijeha i milost.
57
Spiker: Obzirom na Kur’anse ajete pronalazimo kako traženje šefa’ta od Poslanika s.a.v.a. i drugih istinskih šefa’tdžija je ustvari dova za dostizanje do Allahove dž.š. milosti. Iz razloga blizine i položaja koji Poslanik s.a.v.a. i Božije evlije imaju kod Svevišnjeg Tvorca dž.š. muslimani od njih traže da za njih čine dovu, jer su uvjerni kako Allah dž.š prima dovu Poslanika s.a.v.a. i svojih evlija i njihovim zauzimanjem prelazi preko grijeha griješnika. Kur’anski ajeti svjedoče kako je Poslanikovo traženje oprosta za ljude sasvim uticajno i korisno. U 19 ajetu sure Muhamed se kaže: َ „ َوا ْستَ ْغ ِف ْر ل ِ َذنْبTraži oprosta za svoje grijehe i za vjernike“. „ ين َ ِ ِک َولِل ْ ُم ْؤمِن
Takođe u 103 ajetu sure Tevbe se kaže: َ “ َو َص ِّل َعلَي ْ ِه ْم ا ِ َّن َصالت, „I pomoli se za njih, molitva tvoja će ih zaista „ َک َس َک ٌن ل َ ُه ْم smiriti“.
Kada god Poslanikova dova ima ovakvu korist za stanje čovjeka, kakvo značenje ima to da od njega tražimo da čini ovakvu dovu za čovjeka. Sa druge strane da li je traženje dove nešto drugo nego li traženje šefa’ta-zauzimanja? Spiker: U hadiskim knjigama je takođe mnogo puta korišten termin šefa’at u značenje dove, čak je i autor Sahihul Buharije u svojoj knjizi koristio termin šefa’t. Sahihul Buherija smatra se najvrijednijom hadiskom zbirkom kod ehli suneta, koju je sakupio imama Muhamed Buhari (194-256 hidžretska godina). On je u dva poglavlja svoje knjige šefa’t opisao kao upravo ono traženje dove od Poslanika s.a.v.a. i dobrih ljudi. Pa piše: „ إذا استَش َف ُعوا الي اإلمام لِيَستسقي لهم لم ير ّدهم. , „Kada dog ljudi od imama zatraže zauzimanje kako bi zanjih tražio kišu, ne smije odbiti njihov zahtjev“.
58
Tako da i učenjaci ehli suneta smatraju dozovljenim traženje šefa ’ta osim Allaha dž.š. Spiker: Još jedan jasni dokaz koji pokazuje da šefa’t ima značenje dove je hadis koji od Poslanika s.a.v.a. prenosi Ibn Abbas. U ovom hadisu se spominje da: ّال ال يشرکونَ باهلل شيئاً ا ً يموت فيقو ُم علي جنازته أربعونَ رج ٍما مِن رجل إل ش ّفع ُه ُم اهلل فيه مسلم ُ ٍ
„Kada god umre musliman i na njegovoj dženazi bude prisutno 40 ljudi koji ne čini Bogu širk, Allah dž.š. će prihvatiti njihov šefa’t-zauzimanja za njega.“ (Sahihul Muslim : 54/3) Šefa’t ovih 40 osoba za pravo ovog čovjeka nije ništa drugo nego da za vrijeme njegove dženaze namaz od Allaha dž.š. za njega traže milost i oprost. Tako, ako je suština šefa’ta-zauzmanja činjenje dove, zašto se traženje ove dove mora smatrati širkom? Spiker: Drugi dokaz vehabija u odbijanju pitanja šefa’ta jeste to kako su oni uvjereni da je razlog širka idolopoklonika bio traženje šefa’ta-zauzimanja kod kipova, a u Kur’anu je takođe spomenuto ovo pitanje: „Oni se, pored Allaha, klanjaju onima koji im ne mogu ni nauditi niti im mogu kakvu korist pribaviti, i govore: Ovo su naši zagovornici kod Allaha.“ (Junus:18 ajet) Znači da je svaka vrsta traženja šefa’ta od Poslanika s.a.v.a. i Božijih evlija slično traženju šefa’ta mušrika od kipova. Međutim, u odgovoru na ovakvo vjerovanje selefija mora se reči da između ove dvije vrste traženja šefa’ta postoji jasna razlika. Mušrici su svoje kipove smatrali svojim Bogom, pa su zato od kipova tražili šefa’t. Dok jedan musliman traži šefa’t i činjenje dove od Božijih evlija, kao osoba bliskih i uglednih kod Allaha dž.š.
59
Muslimani su uvjereni kako je mjesto šefa’ta potvrđeno i nepokolebljivo za ličnost Poslanika s.a.v.a., zaslužne vjernike, šehide i meleke bliske Allahu dž.š. Zato je dozvoljeno da ih čovjek i na Dunjaluku i na Ahiretu uzima za svoje šefa’tdžije kod Allaha dž.š. ************* Ključne riječi: vehabije, šefa’t, Islam, Abdul Vehab, Kur’an, širk, idolopoklonici
60
13
Š
efa’t je u vjeri Islam ljudima predstavljen od Allaha dž.š. kao blagodat.
Za one osobe koje nisu pokidale niti robovanja i nisu upale u zamke nevjervoanja i idolopoklonstva šefa’t Božijih evlija predstavlja nadu, koja iz njihovih srca udaljava očaj a u njihovim srcima podstiče čežnju prema Allahovoj dž.š. milosti. Međutim, nastrano shvatanje nekih sekti na izgled islamskih u poglavlju šefa’ta ptitanje je koje treba detaljnije razmotriti. U prošlom programu smo objasnili neke dokaze vehabija u negiranju šefa’ta, pa smo Kur’anskim dokazima i svjedožbama vjerosotjnih ehli sunetskih knjiga dali odgovor ovom zastranjivanju. U ovom programu objasniti ćemo ostale selefijske dokaze u suprostavljanju sa šefa’tom, te ćemo pojasniti njihove argumentovane odgovore. Molimo vas budite sa nama. ****** P A U Z A *******
61
Vehabije su uvjerenja kako prema jasnoj Kur’anskoj odredbi, ne smijemo dobu činiti nikom osim Allahu dž.š., a kod traženja šefa’ta osim Njega je ustvari traženje ispunjenja želje osim Njega. Oni se povode na 18 ajeti sure Džin, gdje stoji: „ً “فَال تَ ْد ُعوا َم َع اهلل ِ أَ َحدا
„I ne molite se pored Allaha nikome“, te takođe 60 ajeti sure Al-Mumin, gdje Allah dž.š. kaže: „ب ل َ ُك ْم ْ “ا ُ ْد ُعونِي أَ ْستَ ِج
„Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati.“ U prvom ajetu u kome Kur’an od muslimana traži da nikoga ne porede sa Allahom dž.š., iznesena je zabrana obožavanja bilo koga osim Allaha dž.š. Zbog toga što se ibadet, ruku, sedžda nekom drugom osim Allaha dž.š. smatra širkom-idolopoklonstvom, a kao rezultat toga biva se mušrika-idolopoklonik. Međutim, traženje šefa’ta od Božijih evlija ne znači činjenje ibadeta njima, nego onaj koji traži šefa’t dobro zna da se šefa’at manifestuje isključivo sa Allahovom dž.š. dozvolom. Takva ličnost vjernike i Božije evlije stavlja kao vezu koja će kod Allaha dž.š. činiti dovu za ovu ličnost, zbog toga što Allah dž.š. prije prima dove Poslanika i dobrih ljudi. Pa tako onaj koji od Poslanika traži da za njega učini dovu da Allaha dž.š. oprosti njegove grijehe ili ispuni njegovu potrebu, ni u kom slučaju Poslanika ne smatra Bogom, nego ga stavlja kao sponu i vezu. Alame Tabatabiji, ugledni islamski učenjak i mufesir u vezi sa ovim je uvjerenja da traženje potrebe od trenutnog imama se smatra širkom kada se pri traženju potrebe imam smatra kao Bog, uticajan i onaj koji posjeduje neograničenu moć. Međutim, ako se smatra da je taj uticaj od Allaha dž.š., a imama posmatramo samo kao vezu-posrednika nećemo upasti u zamku širka.
62
Zastranjena vjerovanja koja su rasprostranjena pod nazivom Islama od strane Muhemda Ibn Abdul Vehaba veoma jednostavno se mogu negirati uz potporu vjerdostojnih i temejnih islamskih saznanja i predaja. Činjenica je kako Muhamed Ibn Abdul Vehab kao i Ibn Tejmije nisu dokučili dubinu obožavanja i vjerovanja. Pa je tako mislio ili se pretvarao kako je traženje šefa’ta od dobrih ljudi, njihovo obožavanje. On ne zna da je temelj vjerovanja ispoljavanje potpune skrušenosti i poniznosti prema Svevišnjem Stvoritelju dž.š., a skormnoti i iskazivanje poštovanja prema zaslužnim osobama se ne smatra obožavanjem. Posebno ako su u pitanju osobu kao što je Poslanik i imami njegovog Ehlu Bejta, koji su uzori poslušnosti i robovanja Allahu dž.š.
Drugi vehabijski dokaz u negiranju šefa’ta jeste taj kako su oni uvjereni da je šefa’t isključivo pravo Allaha dž.š. i niko drugi osim Njega nema pravo na to. Za potvrdu svojih tvrdnji oni uzimaju ove Kur’anske ajete u kojima se kaže: َّ ِ “ا َ ِم اتَّخَ ُذوا مِ ْن دو ِن اهلل ُش َفعا َء ق ُ ْل ا َ َول َ ْو کان ُوا ال يَ ْمل ِ ُکونَ شَيْئَا َوال يَ ْع ِقلُونَ ق ُ ْل هلل „ًالشفا َع ُة َج ِميعا
„Oni bez Allahova odobrenja posrednike uzimaju. Reci: Zar i onda kada su bez ikakve moći i kada ništa ne razumije. Reci: Niko ne može brz Njegove volje posredovati“(Az-Zumer:43,44) Međutim namjera ovog ajeta nije da kažete: „Samo Allah dž.š. posreduje i to je to, i niko drugi više nema pravao posredovanja.“ Nema sumnje da Allah dž.š. nikako ne posreduje ni za koga ni kod koga, jer je Bog dž.š. iznad svega toga. Razum takođe ne prihvata da kažemo Bog posreduje kako bi grijesi nekog roba bili oprošteni! Zbog toga što se odmah postavlja pitanje kod koga Allah dž.š. posreduje? Osnovna diskusija ovog ajeta jeste to da je
63
Allah dž.š. Gospodar i Onaj koji prima posredovanje, pa u kome god vidi mogućnost i zaslugu,njemu da dozvolu da posreduje za druge osobe. U tom slučaju ovaj oajet nema nikakve veze sa vehbijskim tvrdnjama. Posebno što se u ovom ajetu govori o osobama i stvarima koje nemaju mogućnost razmišljanja, a sa druge strane Poslanik i Božije evlije po tom pitanju su bile osobe na največim deredžama. Muslimani su od vremena Časnog Poslanika Islama samo Sveznajućeg Allaha dž.š. smatrali za Onog koji prima šefa’t i koji je njegov Gospodar, a Njegove evlije. Muslimani su uvjereni kako mogu posredovati samo oni kojima je Allah dž.š. dozvolio, a u ajetima i hadisima Allah dž.š. je dozvolio Poslaniku da posreduje. Stoga se od njega, kao osobe kojoj je dozvoljeno posredovanje, traži da posreduje.
Međutim učenjaci Ehli suneta, kao što su Buharija i Tirmizi, takođe u svojim hadiskim zbirkama šefa’t-posredovanje nikako ne smatraju širkom-idolopoklonstvom. Hadiska zbirka pod nazivom „Trimizijin sunen“ je jedan od najverodostojnih hadiskih zbirki kod Ehli suneta koja je sakupljena od 209. do 279.hidžretske godine od strane Muhameda Tirmizija. Tirmizi u ovoj zbirci prenoseći od Enes Ibn Malika o šefa’tu kaže: „Zatražio sam Božijeg Poslanika da na Sudnjem danu za mene posreduje. On je prihvatio i rekao: Ja ću to učiniti. Rekao sam Božijem Poslaniku s.a.v.a. : Gdje ću vas tražiti? Rekao mi je: Kod sirat ćuprije.“ (Tirmizijin sunen: 621/4, hadis 2433) Enes je sigurno od Božijeg Poslanika s.a.v.a. tražio šefa’t-posredovanje i Poslanik mu je takođe obećao pomoći, iako Enesu nikako nije palo na pamet da je traženje šefa’ta-posredovanja vrsta širka-idolopoklonstva!
64
Još jedan prijatelj Časnog Poslanika koji je od njega zatražio šefa’t bio je Sevad Bin Azib. On je načinio stihove o Božijem Poslaniku, pa je u tim stihovima od Božijeg Poslanika s.a.v.a. tražeći šefa’t rekao: „ “ َو ُکن لي َشفيعاً يو َم الذو َشفاع ٍه ب ِ ُمغنٍ فتيال عن َسواد بن عازب
„O Božiji Poslaniče budi mojo šefa’tdžija na Sudnjem danu, na dan kada posredovanje drugih za Seva Bin Aziba neće imati koristi ni koliko vlakno hurmine košpe. Spiker: Slefeijske naučne vođe ne ukazuju na ovakve hadise i ne spominju i ne objašnjavaju ajete kao što je 64 ajet sure En-Nisa, koji jasno govori o šefa’tu. U ovom jaetu se kaže: „....A da oni koji su se prema sebi ogriješili dođu tebi i zamole Allaha da im oprosti, i da i Poslanik zamoli za njih, vidjeli bi da Allah zaista prima pokajanje i da je milostiv.“ U ovom ajetu Allah dž.š. svog Poslanika jasno predstavlja kao šefa’tdžiju i posrednika za oprost grijeha robova. Farh Razi, veliki učenjak Ehli suneta u svom tefsiru pod nazivom „Kešaf“ u vezi sa ovim ajetom kaže: „Božiji Poslanik je zanjih tražio oprost (kako stoji u ovom ajetu)....zbog iskazivanja poštovanja prema poziciji Božijeg Poslanika. Sa tim značenjem da je on došao kod nekoga......koji ima visoku poziciju i jedinstveno Božije poslanstvo. Njemu se nadahjnuju neviđene-gajb istine i Allahov dž.š. je predstvanik među Njegovim robovima. Zbog toga što on (Poslanik) posjeduje takvu poziciju i ugled, njegov šefa’t-posredovanje se ne odbija.“ Pa kada je Allah dž.š. vrlo jasno ovo pravo dao Božijem Poslaniku, zasto onda Selefije to negiraju? Ovdje bi trebali čuti i ovaj tekst Ibn Tejmije u kome kaže: „Allah dž.š. je svojim evlijama dao prvo šefa’ta-posredovanja, ali je nas spriječio u traženju istog.“
65
Ovo opravdanje je pokazatelj slijepe ulice Selefija po pitanju šefa’ta. Zbog toga sto Allah dž.š. u 64 ajetu sure En-Nisa od svojih robova traži da oni traže šefa’t-posredovanje od Božijeg Poslanika. Osim toga zar je moguće da Allah dž.š. nekome da pravo, a istvoremeno mu zabrani njegovo korištenje? Ova rečenica je stvarni paradoks. Ako je Allah dž.š. ovo pravo dao svojim evlijama, to je zbog toga da drugi mogu koristiti to pravo, a ne da ga ne traže. Naravno, u selefijskim argumentima mogu se vidjeti mnoge kontradiktornosti, što je dokaz slabe logike u razmišljanju ove zastranjene sekte.
66
14
S
piker:
Poštovani slušaoci, sjećate se da smo u prošlom programu dali odgovore na različite dokaze selefija i vehabija o neispravnosti šefa’ta Poslanika i vjerskih velikana potkrijepljene Kur’anom i sunetom. Zadnji vehabijski dokaz u negiranju šefa’ta jeste to da smatraju kako je traženje šefa’ta od Božijih evlija na ovom svijetu kao traženje potrebe od ljudi. Oni su uvjerenja kako je taj čin nerazuman i bezrazložan. Oni za potvrdu svog govora ukazuju na neke Kur’anske ajete kao što je 80 ajet sure En-Neml, gdje se kaže: َ َّ “اِن „ِرين ُّ ک الت ُ ْس ِم ُع ال ْ َم ْوتي َو الت ُ ْس ِم ُع َ الص َّم الدُّ عا َء اِذا َول َّ ْوا مُ ْدب
„Ti ne možeš mrtve dozvati niti gluhe dovikati kada se leđima okrenu“ Kur’an u ovom ajetu mušrike poredi sa mrtvacima i kaže, upravo onako kako mrtvaci nemaju pamet i razum, a za mušrike je nemoguće shvatanje Islama i istinitog govora. Ako bi mrtvaci mogli govoriti i ako bi imali ćulo sluha, mušrici mrtvog srca bi takođe mogli biti upućeni.
67
Drugi ajet koji selefiju spominju u svom negiranju traženja šefa’ta od mrtvih je 22 ajet sure El-Fatir gdje se kaže: َ ْال ْحياء َو لاَ أ َ ْ“ َو َما يستَوِي أ َّات إ َِّن ه „نت ب ِ ُم ْس ِم ٍع َّمن فِي ال ْ ُقبُو ِر ُ المْ َو َ َالل َ ي ُ ْس ِم ُع َمن يَشَ ا ُء َو َما أ َْ َ
„I nisu nikako isti živi i mrtvi. Allah će učiniti da čuje onaj koga On hoće, a ti ne možeš u grobovima dozvati.“ Dokazivanje ovim ajetom je kao i dokazivanje i prošlim ajetom. Vehabije su iz ovih ajeta zaključile da je traženje šefa’ta od umrle osobe kao traženje od jedne stvari i predmeta bez duše. U odgovoru na ovu nelogičnu sumnju mora se reči da vehbije nažalost promjenom osnovnog značenja svijetlih Kur’anskih ajeta sa predstavljenjem nelogičnih argumenata nastoje potvrditi svoje neislamske riječi. Sada ćemo pristupiti analizi ajeta koje oni spominju u negiranju šefa’ata. Spomenuti ajeti ustvari nama govore: „Tijela koja su ukopana u grobove ne razumiju i svako tijelo od kojeg se odvojila duša izlazi iz svijeta pameti i razuma.“ Ali moramo obratiti pažnju na ovu važnu stvar kako kod traženje šefa’ta strana kojoj se mi obračamo nisu tijela sakrivena u grobovima, nego mi razgovaramo sa čistim i živim dušama, koje borave u Berzahu i kako Kur’an kaže one su žive, te od njih tražimo šefa’t, a ne od tijela bez duše sakrivenog u zemlji. Ako mrtvaci i tijela sakriveni u srcu zemlje ne mogu da razumiju, to nije razlog da njihove čiste duše – kako Kur’an jasno kaže da žive na drugom svijetu i jedu svoju nafaku – ne mogu da razumiju. Spiker: U Sahihul Buhariju o dešavanjima bitke na Bedru stoji: „Nakon poraza nevjernika i završetka borbe Božiji Poslanik a.s. je sa grupom svojih ashaba došao kod jednog bunara u koji su ubacili mrtva tijela mušrika.
68
Božiji Poslanik a.s. je ubijene dozivao po njihovim imenima i rekao je: Zar nije bilo bolje da ste bili poslušni Allahu dž.š. i Njegovom poslaniku? Mi smo dobili ono što nam je obećao naš Bog, a jeste li vi dobili ono što su vam obećali vaši bogovi (vaši kipovi)? Ovdje je Omer rekao: O Božiji Poslaniče, ti razgovaraš sa tijelima koja nemaju dušu. Poslanik je odgovorio: Tako mi Onoga u čijoj je ruci Muhamedov život vi ne čujete bolje od onih kojima govorim.“ U pouzdanoj predaji ehli suneta takođe stoji da je hazreti Alija a.s. za vrijeme gasuljenja i opremanja Božijeg Poslanika na kraju iznad njega stao i rekao: َ ّ َو اذ ُکرنا عندَ رب،ًطبت ميتا „ک َ طبت حياً و َ ، أنت َو َاُمّي َ „ ب ِأبي
„Moja majka i otac su predani tebi (O Božiji Poslaniče). Ti si čist i kada si živ i kada si mrtav. Spomeni i nas kod svog Gospodara.“ (Nehdžul belaga, 230 predavanje) َ ّ “ اذ ُکرنا عندَ ربkoristi se u slučaju šefa’ta, U arapskoj književnosti rečenica „ک
baš kao što je i hazreti Jusuf svom savezniku u zatvoru onda kada se osloboَ ّ „ “ اذ ُکرنا عندَ ربspomeni dio i vratio se u dvorac kod vladara ovako rekao: „ک me kod vladara“.
Druga predaja o traženju šefa’ta od umrlih je o Ebu Bekru kada je poslije smrti Božijeg Poslanika s.a.v.s., otkrio je njegovo lice i rekao: „Moj otac i majka su tebi predani. Ti si i u životu i u smrti bio čist. Spomeni i nas kod svog Gospodara.“ (knjiga Hulasel kelam) Obzirom da selefije ne prihvataju odvajanje duše od tijela i njen opstanak i nakon smrti, zbog toga su uvjerenja kako duše poslanika, evlija i dobrih ljudi njihovom smrću bivaju uništene, te se ne može tražiti šefa’t od onoga što ne postoji. Stoga ovaj čin smatraju kontradiktornim razumu. Ovo njihovo uvjerenje postoji uprkos mnogobrojnim Kur’anskim ajetima koji
69
govore o nastavku života duše nakon smrti. Spiker: Učenjaci ehli suneta vjeruju u šefa’t i smatraju kako su riječima Ibn Tejmije i Muhameda Ibn Abdul Vehaba u suprotnosti vjerom Islam. U nastavku ćemo spomenuti nekoliko primjera: Halil Ahmed Saheanpuri Hanefi (rođen 1346. hiđretske godine) kaže: „Kod nas i naše uleme povezivanje sa poslanicima, dobrim ljudima, evlijama, šehidima i iskrenima priliko učenja dove smatra se dozvoljenim, što za vrijeme dok su oni živi, što poslije njihove smrti. Kada čovjek u svojim dovama kaže: Moj Bože ja tu i tu osobu kod tebe smatram svoju vezu da primiš moju dovu i ispuniš moju potrebu, nema nikakvu manu.“ Bejhaki je još jedan velikan ehli suneta. On prenosi: „Za vrijeme hilafeta drugog halife desila se sušna godina. Bilal je sa nekoliko ashaba došao na poslanikov mezar i ovako rekao: O Božiji poslaniče! Od svog Gospodara za svoj Umet zatraži kišu.....jer je moguće da budu uništeni.“(El tevesul ilel hakika el tevesul: 253 str.) Takođe u knjizi „Vefaul Vefa“ autora poznatog i povjerljivog velikana ehli suneta Ali Ibn Ahmed Semhudi (preselio 911) stoji: „Uzimanje pomoći i traženje šefa’ta kod Allaha dž.š. od Poslanika s.a.v.s, njegove pozicije i ličnosti dozovljeno je i prije njegovog stvaranja, i poslije njegovog rođenja i poslije njegove smrti, i na Berzahu i na Sudnjem danu.“ Nakon toga je prenio poznato predanje molbe hazreti Adema od Poslanika Islama s.a.v.s. od Omera Ibn Hataba gdje se kaže: „Adem obzirom na informacije koje je imao o stvaranju Poslanika Islama s.a.v.s. u budućnosti ovako je rekao pred Allahom dž.š.: Dragi Bože od tebe tražim da mi oprostiš na ime Muhameda s.a.v.s. .“ (Vefaul Vefa, 3 knjiga, 1371 str.)
70
******** Spiker: U vjeri Islamu glavni šefa’t je karakterističan samo za Allaha dž.š. a drugi mogu po Njegovom dopuštenju učiniti šefa’t. U 87 ajetu sure Merjem se kaže: „Niko se ni za koga neče moći zauzmati, osim onoga kome Milostivi dopusti“. U drugom ajetu (109 ajet sure Taha) stoji: „Toga dana će biti od koristi posredovanje samo onoga kome Milostivi dopusti i dozvoli da se za nekoga govori.“ Ali zašto je Allah dž.š. ostavio šefa’t nekim svojim evlijama? Jedan od razloga koje iznose vjerski učenjaci jeste taj da je Allah dž.š. ostavljanjem pravo šefa’ta evlijama i Sebi bliskim osobama poželio da pokaže njihove vrijednosti i na taj način podigne njih kao osobe Sebi bliske. Allah dž.š. je htio davanjem prava na šefa’t svojim evlijama pokazati njihovu poziciju kao Njegovih namjesnika na zemlji. U vrijeme kada čovjek dođe do krajnje granice Bođijeg halife dobiva prednosti šefa’ta i na taj način dolaze na veči položaj u odnosu na druge. Božiji Poslanik s.a.v.s. kaže: „Tri grupe će činiti šefa’t kod Allaha dž.š. a to su poslanici, učenjaci i šehidi.“ (Hasal: 156, 157 str.) Časni Poslanik Islama s.a.v.s. u drugom hadisu je rekao: „Poslanici, njihovi zastupnici, vjernici i meleci mogu biti šefa’tđije i posrenici kod oprosta.“ (Beharul envar, 8 knjiga, 58 str.) Drugi rezultat šefa’ta je taj što griješnicima koji su pokaju otvara vrata nade. Naravno, nema sumnje da osoba koja griješi može se nadati šefa’tu Božijih evlija samo onda kada se iskreno pokaju i nađu se na pravom putu, kojeg su mu oslikali Allah dž.š. i vjerski velikani. **************************************
71
Ključne riječi: šefa’t, mrtvaci, duša, Berzah, učenjaci ehli suneta, Kur’an, vehabizam
72
15
A
shabi i istinski sljedbenici Božijeg Poslanika s.a.v.s. su koristili nje-
govo posredništvo radi približavanja Allahu dž.š. i traženju svojih potreba. Međutim, Ibn Tejmije i Muhamed Bin Abdul Vehab traženje posredništva su .nazvali širkom Posredništvo je jedna od metoda činjenja dove i jedna od kapija pažnje prema Uzvušenom Bogu dž.š. Posredništvo ima značenje da rob nekoga ili nešto uzme kao posrednika pred Allahom dž.š., kako bi Uzvišeni Bog dž.š. zbog tog posrednika ispunio potrebu svoga roba. U islamskim učenjima stoji kako se čovjek može povezati sa Allahom dž.š. na tri načina. Prvo je putem svojih dobrih djela, tako što će svoja dobra djela postaviti kao vezu između sebe i Gospodara i od Njega tražiti da mu ispunu njegovu potrebu radi njegovih dobrih djela. Druga vrsta povezivanja je putem činjenja dove zaslužnih robova Allahu dž.š., što znači da čovjek traži od Allhu bliskih ljudi da za njega čine dovu. Upravo onako kako se prenosi u Kur’anu o priči o hazreti
73
Jusufu a.s., gdje su se Jusufova brača pokajali zbog onoga što su učinili, te su otišli kod svoga oca Jakuba i rekli mu: „O oče naš, rekoše oni, zamoli da nam se grijesi oproste, mi smo, zaista zgriješili. Zamoliću Gospodara svoga da vam oprosti, odgovori on, jer On prašta i On je milostiv.“ (Jusuf: 97,98) Iz ovog ajeta je jasno kako su djeca hazreti Jakuba a.s. zatražili posredovanje od svoga oca tako što će činiti dovu i tražiti oprosta i njega su smatrali vezom svog oprosta. Treči način povezivanja je preko uglednih ličnosti koje su kod Allaha dž.š. imaju posebno mjesto i poziciju. Ova vrsta povezivanja je takođe prihvaćena na početku Islama, te je čak bila i praktivkovana od .strane ashaba Božijega Poslanika s.a.v.s Ni jedan musliman ne usmnja u legitimitet povezivanja sa Allahom dž.š. putem dobrih djela. Međutim vehabije su uvjerenja kako onaj koji se povezuje ne smije za posrednika uzeti osoba, pa tako kažu: „Moj Bože! Ja ti se približavam pomoću tvog Poslanika!“ Po mišljenju vehabija ova vrsta povezivanja ili posredništva je pogrešna, te zbog toga one koji to čine ovako smatraju mušricima. Međutim, bitno je napomenuti kako se u govorima i pisanim djela velikana ehli suneta na mnogo mjesta prenosi povezivanje sa Božijim Poslanikom s.a.v.s. i ovo djelo nikada nisu smatrali širkom. Ahmad Ibn Hanbel, vođa hanbelijskog mezheba u Musnedu od Osman Bin Hunejf ovako prenosi: „Slijep čovjek je došao do Poslanika s.a.v.s. i rekao: Zatraži od Allah dž.š. da mi da šefa’at. Poslanik je rekao: Ako želiš činiću dovu, a ako više voliš možemo i je odgoditi. To je možda i bolje. Slijepac je rekao: Činite dovu. Božiji Poslanik mu je rekao da uzme abdest i da prilikom uzimanja abdesta bude pažljiv. Zatim da klanja dva rekata namaza i da ovako učini dovu: „Svemogući Stvoritelju ja od Tebe tražim i posredstvom Muha-
74
meda s.a.v.s. tražim Tvoju pažnju. O Muhamede ja sam se Allahu dž.š. obratio za svoju potrebu preko tebe kako bi mi je ispunio. Bože učini ga mojim šefa’atdžijom.“ (Musned, Ahmed Ibn Hanbel, 4 knjiga, 138str.) Ova osoba je nakon ovog posredovanja povratila svoj vid. Ovu predaju potvrđuju svi veliki islamski muhadisi, pa je tako ova predaja zabilježena kao sahih predaja i u Mustedreku od Hakima Nejšaburija. Ustvari, ova vrsta povezivanja kojoj je Božiji Poslanik s.a.v.s. podučio ovog slijepca je povezivanje preko .dobrih ljudi i Božijih evlija kod Allaha dž.š Ova spomenuta povezivanja bila su praktikovana od strane muslimana od početka Islama. Ashabi i istinski sljedbenici Božijega Poslanika s.a.v.s. su koristili njegovo posredništvo-povezivanje kako bi se približili Allahu dž.š. i od Njega zatražili uslišenje svojih potreba. Međutim, Ibn Tejmije i Muhamed Bin Abdul Vehab traženje posredništva smatraju širkom. Među najnelogičnijim vehabijamskim osudama muslimana jeste optuživanje muslimana na širk zbog traženja posredništva od Božijeg Poslanika s.a.v.s. i dobrih ljudi. Ibn Tejmije, selefijski osnivač i teoretičar je rekao: „Ko god ode kod Poslanikovog mezara ili kod mezara jednog od dobrih ljudi i od njih zatraži ozdravljenje njegove bolesti ili poravnanje njegovog duga smatra se mušrikom, zbog toga što niko osim Allaha dž.š. nema tu moć za realizaciju ovih djela. Zbog toga je obaveza primorati ovu osobu da se pokaje, a ako se ne pokaje treba ga ubiti.“ On je takođe rekao: „Oni koji govore - zbog toga što je neko bliži Bogu dž.š. od mene moram ga odabarati kao vezu sa Allahom dž.š.- njihove riječi se smatraju širkom, a oni koji su to izgovorili mušricima.“ (Zijadel Kabur vel Estedžar bil Makbur:156str.) Muhamed Bin Abdul Vehab, onaj koji je proširio Ibn Tejmijine misli, u vezi sa ovim govori:
75
„Oni koji traže posredništvo od meleka, poslanika i Božijih evlija, te njih smatraju svojim šefa’tdžijama i posredstvom njih žele da se približe Allahu dž.š., njihova krv je halal, a njihov imetak je dozvoljen.(Kešfu Šudžat:58 str.) Muhamed Bin Abdul Vehab kao opravdanje svojih iluzija svim islamskim mezhebima lažni i bez ikakvih dokaza pripisuje svoje iskrivljene ideje, pa kaže: „Svi islamski mezhebi su saglasni da svako onaj koji bude tražio posredništvo između sebe i Allaha dž.š., on je nevjernik i otpadnik, njegov imetak je dozvoljen, a njegova krv je dopuštena.“ Šejh Abdul Aziz Bin Abdulah Alel Šejh, visoki muftija Saudijske Arabije o posredništvu Poslanikom s.a.v.s. je sljedećeg uvjerenja: „Zbog toga što veza Božijeg Poslanika s.a.v.s. sa ovim svijetom prestaje nakon smrti i nije u mogućnosti da nešto uradi, pa čak ne može ni dovu učiniti ni za koga, niti bilo šta drugo učiniti, pa je zbog toga povezivanje preko onih koji to ne mogu učiniti neispravno i “.biva razlogom širka Vehabijski učenjaci nastoje samo šiije okarakterisati kao grupu koja posreduje preko Poslanika s.a.v.s. i njegovog Ehli Bejta, te ih na najgori mogući način predstaviti kao nevjernike. Stalni Saudijski Komitet za fetve (Centar za izdavanje vehabijskih fetvi) u odgovoru na šerijatsko pitanje o sklapanju braka sa šiijama, piše: „Sklapanje braka sa šiijama i komunistima nije dozvoljen, a ako se on desi, nije valjan, zbog toga što se šiije povezuju sa Ehli Bejtom, a to je največi širk.“ Uprkos ovome oni u odgovoru na sklapanje braka sa jevrejima i kršćanima vele: „Sklapanje braka muslimana sa kitabijama (jevrejima i kršćanima), u slučaju da nisu nemoralni je dzovoljen.“ Ovaj stav takoreči islamskih učenjaka kako je sklapanje braka da jevrejima i kršćanima dozvoljen je čudan i žalostan, iako je Kur’an ove dvije
76
grupa okarakterisao kao nevjernike, pa tako o njima kaže: „Jevreji govore:Uzejr je Allahov sin, a kršćani kažu : Mesih je Allhov sin. To su riječi njihove, iz usta njihovih, oponašaju riječi nevjernika prijašnjih, ubio ih Allah! Kuda se odmeću? (Sura Tewba:30) Nasuprot ovome, šiije o kojima su vehabije kazale kako su nevjernici i kako je njihova krv dozvoljena, imaju ista uvjerenja sa ehli sunetom po pitanju Allahove dž.š. jednoće, poslan.stva Muhameda s.a.v.s., vjerovanja u Kur’an, drugi svijet, itd U narednom programu spomenućemo mnogobrojne Kur’anske i hadiske dokaze o potvrdi posredovanja i odbacivanju vehabijski iskrivljenjih uvjerenja, te takođe mišljenja učenjaka ehli suneta po ovom pitanju. Zahvaljujemo .vam se što ste slušali ovaj program. Alahimanet
77
16
P
ovezivanje sa poslanicima i evlijama ima značenje to da ih smatramo
odvojeni od Allaha dž.š. Cilj ovoga jeste da od Svemogućeg Boga dž.š. radi njihovog dostojanstva i položaja tražimo pomoć, te od njihovog poštovanja i veličine koju imaju kod Allaha dž.š. zatražimo pomoć, a to je isto kao Božija jednoća i vjerovanje u Njega.
U prošlom dijelu govorili smo o jednom pitanju oko kojeg su vehabije pokrenule polemiku, a to je pitanje posredovanja. Selefije posredovanje smatraju nekompatibilnim sa osnovama Božije jednoće, a zagovornike posredovanja smatraju mušricima. Naravno, ovo je još jedno iskrivljeno i izopačeno mišljenje ove fanaičke sekte. Zbog toga što svaka svjesna i pametna osoba koja poznaje Kur’an i hadis zna da posredovanje, ne samo da nije oprečno i nekompatibilno sa tevhidom, nego je jedan od puteva približavanja Svemogućem Stvoritelju dž.š. Posredovanje ima značenje izuzimanje nečega
78
radi približavanja Jedinome Stvoritelju dž.š., te tako muslimani traže posredništvo od Poslanika s.a.v.s. i drugih dobrih ljudi, kako bi Allah dž.š. kao posrednik primio Poslanika s.a.v.s. i ispunio njihove potrebe.
Svaki musliman zna da je Allah dž.š. Jedan i Nezavisan i On je glavni povod svih dešavanja na Dunjaluku. Takođe uticaj pojava na svijetu dešava se isključivo po određenju i odoborenju Allaha dž.š. Kur’an u svojim ajetima veoma lijepo objašnjava ovo pitanje i u obračanju Poslaniku s.a.v.s. kaže: „I kada si ti bacio, nisi ti bacio, nego je Allah bacio“ (Al-Anfal:17) U ovom ajetu glavni povod Poslanikovog bacanje smatra se Allah dž.š., što znači da je i Poslanik i Allah dž.š. bacili. Ovaj ajet ima za cilj da svima pokaže kako je Allah dž.š. povod za svaki čin, kako sva dešavanja bivaju po njegovoj volji, a Poslanik u ovom ajetu je posrednik i sporedni izvršilac čina. Kao kada čovjek nešto piše. U ovom slučaju pero je posrednik kako bi čovjek posredstvom njega nešto napisao. Da li se može reči da se i pero i čovjek prilikom pisanja nalaze na istom nivou i položaju. Nažalost, selefije su kod posredovanja kao i kod šefa’ta upali u zamku pogrešnog shvatanja i posrednika shvatili kao i Jedinoga Allaha dž.š. Tako su za muslimane izrekli širk i ateizam. Uprkos tome što je posredovanje povezivanje preko čistih kao što je Božiji Poslanik s.a.v.s. sa Jedinim Stvoriteljom dž.š., a ne smatranje Poslanika s.a.v.s. Allahovim dž.š. ravnim. Božija blizina i približavanje Uzvišenom Bogu dž.š. su največa i najčasnija savršenstva za čovjeka na putu robovanja. Kur’an Uzvišeni u 35 ajetu sure
79
El-Maide svima objavljuje kako se bez posredništva ne dešava prbiližavanje Allahu dž.š., pa kaže: „O vjernici, Allaha se bojte i nastojite da Mu se umilite i na putu Njeogvu se borite da biste postigli što želite.“ U ovom ajetu – u kome se obrača onima koji vjeruju – daje se tri karakteristične naredbe za uspjeh osobama koje vjeruju. Ov Božije naredbe su sljedeće: bogobojaznost i umjerenost, izbor sredstva radi približavanja Allahu dž.š. i borba na Allahovom putu. Međutim, kakva je namjera ovoga ajeta kada kaže sredstvo? Ono u ovom ajetu ima široko značenje, ali ipak u svakom slučaju mora biti nešto ili neko što će biti povod približavanja Allahu dž.š. putem simpatije i volje. Vjerovanje u Allaha dž.š. i Njegovog Poslanika s.a.v.s., borba i ibadet kao i namaz, zekat, post, obilazak Allahove dž.š. kuće, davanje i blagost mogu biti sredstva za približavanje Allahu dž.š. Posredovanje preko Poslanika s.av.s., imama i dobrih Božijih robova je u rodu sa ibadetom i prema jasnim Kur’anski riječima je povod približavanja Svemogućem Stvoritelju dž.š. U neki Kur’anskim ajetima stoji kako je i Božiji Poslanik s.a.v.s. udjeljivao zahvalnim i pobožnim robovima. U 59 ajetu sure Et-Tevbu učimo: „A trebalo bi da se zadovolje onim što im daju Allah i Poslanik Njegov i da kažu: Dovoljan nam je Allah, Allah će nam dati iz obilja Svog, a i Poslanik Njegov, mi samo Allaha hoćemo.“ Kada je Kur’an predstavio Poslanika s.a.v.s. kao zahvalnog i onog koji udjeljuje, zašto da od njega ne tražimo pomoć i posredovanje njegove veličine? Upravo zbog ovoa Milostivi Stvoritelj dž.š. u 64 ajetu sure El-Isra’ muslimane podstiče na Poslanikovo posredovanje i šefa’t, te obračajući se Poslaniku kaže: „A da oni koji su se sami prema sebi ogriješili dođu tebi i zamole Allaha da im oprosti, i da i Poslanik zamoli za njih, vidjeli bi da Allah zaista
80
prima pokajanje i da je milostiv.“ Vehabije su u negiranju posredovanja ko dokaz naveli neke Kur’anske dokaze, kao što je ovaj: „Ako im se molite, ne čuju vašu molbu, a da i čuju, ne bi vam se odazvali; na Sudnjem danu će poreći da ste ih Njemu ravnim smatrali. I niko te neće obavijestiti kao Onaj koji zna“. (Fatir:14) U suri Fatir spominju se mnogobrojni ajeti o idolopoklonicima, a tako i ovaj ajet idolopoklonicima zabranjuje obožavanje kipova. Zbog toga što kipovi nemaju uši da čuju molbe svojih robova, a i da imaju da li su sposobni da riješe probleme, a niti svijetom vladaju, niti upravljaju ni koliko li vrh igle. Međutim, grupa iz vehabijske sekte uzeli su ovaj ajet i ajete slične ovom kao dokaz za prekidanje veze muslimana sa Božijim Poslanikom s.v.a.s. i velikim pretećama preko traženja posredovanja i šefa’ta. Oni su rekli kako Kur’an kaže svi oni koji traže osim Allaha dž.š., pa čak i od Božijeg Poslanika s.a.v.s. ne čuju vaš glas, a ako i čuju ne mogu odgovoriti. Ili kao što se spominje u 197 ajetu sure Al-A’raf: „A onima kojima se vi, pored Njega, klanjate, ne mogu ni vama, a ni sebi pomoći.“ Selefije spominju i neke druge ajete slične ovome, te tako negiraju svaku vrstu posredovanja sa dušama poslanika i imama, te ga smatraju kotradiktornim sa tevhidom. Iako se jednim jednostavnim pogledom na ajete prije i poslije ovog ajeta može jasno shvatiti da su njihov cilj kipovi. Zbog toga što se u svim ovim ajetima govori o kamenju i drveću koje su oni zamišljali Božijim drugovima i smatrali ih snagom nasuprot Allahove dž.š. snage. Ko je onaj koji ne zna da poslanici i evlije, kao i šehidi na Allahovom dž.š. putu o čijim životima Kur’an jasno govori, imaju život na Berzahu,
81
a dobro znamo da su aktivnosti u Berzahu mnogo opširnije i veče, zbog toga što su napustili materijalne i dunjalučke stvari. Sa druge strane bez sumnje povezivanje sa ovim čistim dušama ima značenje da ih smatramo odvojeni od Allaha dž.š. Cilj ovoga jeste da od Svemogućeg Boga dž.š. radi njihovog dostojanstva i položaja tražimo pomoć, te od njihovog poštovanja i veličine koju imaju kod Allaha dž.š. zatražimo pomoć, a to je isto kao Božija jednoća i vjerovanje u Njega. Baš kao što Kur’an u 255 ajetu sure Al-Baqara jasno govori o pitanju šefa’ta i kaže kako niko kod Allaha dž.š. ne može tražiti šefa’t bez Njegovog dopuštanje, a isti slučaj je i sa posredovanjem koji se ne može realizovati bez dopuštenja Stvoritelja Svijetova. Upravo iz ovog razloga u hadisi kudsiju muslimani kaže: „.....znajte da svako onaj koji ima potrebu ili traži nešto ili je u nedaći i nevoljipa jezikom zatraži njeno otklanjanje, mora Me moliti preko Muhameda i njegovih čistih sljedbenika kako bi mu njegovu potrebu ispunio na najbolji mogući način.“ (Beharul Envar, 94 knjiga, 22 str.)
Zbog toga su ashabi Božijeg Poslanika s.a.v.s. i drugi velikani vjere koji za vrijeme kada su imali probema dolazili na Poslanikov mezar tražeći posredovanje i putem njegove čiste duše tražili pomoć od Allaha dž.š. U vezi sa ovim postoje mnogobrojne predaje u vjerodostojnim zbirkama šiija i ehli suneta. „Ibn Hadžer Meki“ u knjizi „ Savaik“ od „ imama Šafija“, vođe ehli sunetskog mezheba, prenosi kao je pjevanjem stihova o Ehli Bejtu tražio posredovanje i ovako govorio: „Srodnici Božijeg Poslanika s.a.v.s. su moje sredstvo za pbriližavanje Allahu dž.š. Nadam se da ću zbog njih na
82
Sudnjemu danu knjigu svojih djela dobiti u desnu ruku.“ Objašnjena je još jedna priča o posredovanju muslimana koja je povezana sa Aišom, jednom od supruga Časnog Poslanika Islama. U knjizi „Sahih“, autora Deramija od Ebul Dževazija se prenosi kako se jedne godina u Medini zadesila veoma sušan period. Aiša je preporučila ljudima da radi prekida suše posreduju kod Poslanika s.a.v.s. Oni su tako i učinili i te godine je spuštena obilna kiša. U knjizi „Sahihul Buhari“ stoji: „Drugi halifa je za vrijeme sušnog period posredovao kod Abasa, Poslanikovog amiđe, i rekao: „O Bože, mi smo za vrijeme sušnog perioda tražili posredovanje od Božijeg Poslanika s.a.v.s. te bi kiša milosit bivala spuštana. Ovaj put smo tražili posredovanje njegovog amiđe kako bi nam dao kišu. O Stvoritelju spusti nam kišu.“ Buharija piše kako je nakon ovog posredovanja spuštena obilna kiša. Alusi, veliki učenjak ehli suneta, u svom tefsiru spominje mnog hadise i predaje u vezi sa posredovanjem. On je nakon dugotrajne, pa čak i detaljne analize i razmatranja hadisa povezanih sa posredovanjem na kraju rekao: „Nakon svih dijaloga ja ne vidim prepreku u traženju posredovanja od Poslanika s.a.v.s. kod Allaha dž.š. Što u vrijeme dok je Poslanik s.a.v.s. bio živ, što poslije njegovog preseljenja.“ Alusi nakon opširne rasrave o ovom pitanju nastavlja: „Traženje posredovanja osim Poslanika s.a.v.s. kod Svevišnjeg Stvoritelja dž.š. takođe nema prepreka, pod uslovom da on doista ima položaja kod Allaha dž.š.“
83
17
P
risustvo u Haremu Poslanika Časnog s.a.v.s. ili Njegove čiste porodice
je jedan vrsta zahvale na njihovoj požrtvovanosti i naporu u uputi ljudi, te takođe prisege njima. U stvari, hodočasnik prilikom posjete mezara Poslanika s.a.v.s. i njegovog Ehli Bejta sa njima sklapa sporazum kako u životu neće izabrati drugi put osim njihovog upućivačkog puta. „Hodoćašće – zijaret“ u islamskoj misli zauzima posebno mjesto i jedan je od muslimanskih ibadeta. Oni smatraju kako je musliman onaj koji vjeruje u šefa’t, posredovanje i poštivanje mezara čistih. Hodočašćenje mezara Časnog Poslanika Islama s.a.v.s. i mezara drugih vjernika za muslimane predstavlja uobičajeni čin, a muslimani mezare vjerskih velikana smatraju svetim. Tako su na primjer hadžije u prošlosti veličali turbe Hamze, Poslanikovog amiđe i vođe šehida bitke na Uhudu. Hakani Šervani, veliki pjesnik u 6.stoljeću po Hidžri u jednoj od svojih pjesama preporučuju hodočasnicima Medine da hodočaste Selmanov (jednog od Poslanikovih ashaba)
84
mezar i da od zemlje sa Selmanovog mezara naprave tespih, zbog toga što čista zemlje mezara ovog velikana ima veliku duhovnu vrijednost. Hakani kaže: „Ko god ode u Meku neka slavi Hamzin mezar A ti u Medini slavi Selmanov mezar“ Ovu vrstu govora ne samo da nije zanemario niti jedan musliman, nego su čak velikani Meke ove Hakani stihove ispisivali zlatnim slovima. Međutim, Ibn Tejmije, utemeljitelj selefija smatra kako je hodočašćenje Poslanikovog s.a.v.s. mezara strogo zabranjeno, pa čak i putovanje sa namjerom hodočašćenja smatra strogo zabranjenim. On u djelu „Munhadžu suneh“ bez da spomene dokaz vrijedan pažnje piše: „Svi hadisi koji se prenose od Poslanika s.a.v.s. u vezi hodočašćenja su lažni i izmišljeni, a njihov lanac prenosilaca je slab.“ Ibn Tejimije takođe veli: „Hodočašćenje Poslanikovog ili nečijeg drugog mezara znači traženje nečega osim od Allaha dž.š. i pripisivanje Bogu druga u Njegovim poslovima. Ovaj čin je strogo zabranjen i smatra se širkom.“ Iako je hodočašćenje Poslanika i vjerskih velikana zbog njihovog visokog položaja kod Allaha dž.š., a ne smatranje njih jednakim Bogu dž.š. Ibn Tejmije i Muhamed Ibn Abdul Vehaba, osnivač vehabijske sekte napadaju šiije i optužuju ih kako hodočašćenje svojih imama smatraju večim nego hodočašćenjem Božije kuće! Muhamed Ibn Abdul Vehab u knjizi „Kešfu Šubehat“ šiijsko iskazivanje poštovanja prema mezaru poslanika, imama iz porodice Božijeg Poslanika s.a.v.s. i Božijih evlija naveo je kao opravdanje kako bi šiije optužio za širk i stav da postoji više bogova.
85
U stvari, jedna od največih slabosti Ibn Tejmije, Muhameda Ibn Abdul Vehaba i njihovih sljedbenika jeste to što su svoje nepotpuno i neispravno shvatanje vjere uzeli kao kriterij drugima za Božiju jednoću-tevhid i širk. Oni svoje loše shvatanje, svoje greške i pogrešno tumačenje velike vjere Islam nameću drugim vjerovanjima, iako Kur’an Časni, predaje i cijenjeni islamski učenjaci imaju drugačiji stav i fetve. Časni Poslanik s.a.v.s. u vezi sa hodočašćenjem mezara kaže: „Požurite u hodočašćenju mezara jer će vas oni podsjetiti na drugi svijet Ahiret.“ On u svom drugom govoru veli: „Idite u obilazak mezara jer je u njima pouka za vas.“ Čovjek obilaskom mezara shvata svoje suštinske nedostatke i izbliza osjeća pad materijalnih sila i moći. Pametan musliman viđenjem mezara shvata kako ne smije kratak ovodunjalučki život pokvariti nemarom, nego mora sakupiti nabolju opskrbu za Vječito Stanište. Prisustvo u Haremu Poslanika Časnog s.a.v.s. ili Njegove čiste porodice je jedan vrsta zahvale na njihovoj požrtvovanosti i naporu u uputi ljudi, te takođe prisege njima. U stvari, hodočasnik prilikom posjete mezara Poslanika s.a.v.s. i njegovog Ehli Bejta sa njima sklapa sporazum kako u životu neće izabrati drugi put osim njihovog upućivačkog puta. Bez sumnje, obilazak mezara je bio dio životnoga puta Božijeg Poslanika s.a.v.s. U hadiskim zbirkama ehli suneta prenosi se kako je Poslanik s.a.v.s. odlazio u zijareti mezar svoje majke Emine i tamo je plakao. Od Ebu Hurejre se prenosi: „Božiji Poslanik s.a.v.s. je zijaretio mezar svoje majke i tamo je plakao i druge je rasplakivo, pa je rekao: .....obilazite mezare jer obilazak mezara podsjeća na smrt.“(Muslimov Sahih, 3 knjiga, 65 str.)
86
Poslanik s.a.v.s. na drugom mjestu kaže: „Obilazak mezara je razlog samilosti, plačnih očiju i podsjećanja na Ahiret, pa zbog toga obilazite mezare.“(Ahmedov Musned, 3 knjiga, 237str.) Allah dž.š. u Kur’anu, suri At-Takatur ukazuje na grupu mušrika koji su otišli u obilazak mezara, ali ne kako bi iz toga pouku izvukli. U prvo i drugom ajetu ove sure učimo: ُ “أَل ْ َه „لک ُم الت ََّکاث ُ ُر * َحتَّی ُز ْرت ُُم ال ْ َم َقاب َِر
„Zaokuplja vas nastojanje da što imučniji budete, sve dok grobove ne naselite.“ Kao što je i poznato Allah dž.š. smatra neprihvatljivom prodajom časti brojanjem mezara i brojem umrlih, međutim njihov obilazak ni u kom slučaju ne zabranjuje. Muhamed Kurtubi, poznati mufesir 7 stoljeća po Hidžri u svom tefsiru o ovima ajetima kaže: „Zijaret mezara je najbolji lijek za tvrda srca, zbog toga što ih podsjeća na smrt i Ahiret. A podsjećanje na smrt i Ahiret biva povod za smanjivanje ovodunjalučkih želja i asketizma, te napuštanja čežnje za ostanka na njemu.“ Iz svih Ibn Tejmijinih riječi o zijaretu poslanika može se izvuči par stvari. To je da je on uvjeren da je zijaret mezara poslanika izmišljeni čin, novotarija i strogo zabranjeno djelo. On takođe kaže da svi oni koji tamo krenu na putovanje sa namjerom da zijarete mezar poslanika, dobrih ljudi, obavi namaz i dovu, ima namjeru da učini nedozvoljeno djelo i svoj namaz mora u potpunosti obaviti. Čak šta više on ovu vrstu putovanja smatra grijehom. Iako je putovanje grijeh onda kada se na tom putovanju počini neko nedozvoljeno djelo, kao što je namjera prodaje alkohola ili namjera otuđivanja imetka drugih ljudi. Zbog toga ovaj dio
87
Ibn Tejmijinih riječi jasno govori kako je zijaret mezara poslanika i evlija po njegovom mišljenju grijeh i zabranjeno djelo. Potrebno je reči da ovakve izjave ne samo da su neispravne i neosnovane, nego su veoma ružne i nekulturne. Ibn Hadžer Askalni, ugledni Egiptski učenjak iz 9 stoljeća po hidžri u knjizi „Fethul Bari“ kaže: „Čudno je kako neki pokušavaju pomilovati Ibn Tejmiju i optužuju ga za povezanost sa navedenim pitanjima, pa kažu: Ibn Tejmije putovanje isključivo sa namjerom zijareta smatra zabranjenim, ne zijaret Poslanikovog s.a.v.s. mezara, nego on zijaret mezara poslanika smatra poželjnim djelom. Međutim, kako Ibn Tejmije tvrdi da je zijaret mezara poslanika poželjno djelo, a namjeru njihovog zijareta smatra zabranjenim djelom, a putovanje radi njihovog zijareta smatra griješnim putovanjem?! Zar ovo nije kontradiktoran govor?! Zar oslabljivanjem predaja o Poslanikovom s.a.v.s. zijaretu od strane Ibn Tejmije nije najbolji dokaz o nepostojanju njegovog vjerovanja o poželjnosti Poslanikovog s.a.v.s. zijareta? Veliki broj učenjaka ehli suneta skinuli su zastor sa Ibn Tejmijinih fetvi o griješnost zijareta Poslanika Islama s.a.v.s. i drugih poslanika.“ Ibn Tejmije je radi argumentiranja svojih stavova zatvorio oči pred mnogobrojnim vjerodostojnim predajama, te je pribjegao lažima i spletkarenju. Prenose se različite predaje o zijaretu Časnog Poslanika Islama s.a.v.s. Ibn Abbas je rekao: „Svako onaj ko me bude zijaretio poslije moje smrti isti je kao i onaj koji me je zijaretio dok sam bio živ, a ko god dođe da me zijareti i stigne do mog mezara, na Sudnjem danu svjedočiću ću za njega.“ (Mizanul I’tidal, 3 knjiga, 348str.) Abdulah Ibn Omer prenosi od Poslanika da je rekao: „Ko god dođe da obavi
88
hadždž, a zatim ozijareti moj mezar nakon moje smrti, kao da me je zijaretio dok sam bio živ.“ (Sunenunl Kubra, Bejheki, 5 knjiga, 246 str.) Enes Ibn Malik takođe prenosi: „Božiji Poslanik s.a.v.s. je rekao: Ko god sa pažnjom i sa namjerom dođe u Medinu i zijareti mene, na Sudnjem danu biću mu šefa’tdžija i svjedoći ću u njegovu korist.“ (Šabul Iman, 3 knjiga, 489 str.) Veliki broj šeriatskih pravnika ehli suneta ove hadise navode kao argumente za potvrdu da je putovanje sa namjerom zijareta Božijeg Poslanika s.a.v.s. poželjno djelo. Rafi u knjizi „Fethul Aziz“ kaže: „Poželjno je da se onaj ko ode na hadždž napije Zemzem vode, a nakon obavljanja sastavnih dijelova hadždža ozijareti mezar Božijeg Poslanika s.a.v.s.. Zbog toga što se prenosi kako je Poslanik s.a.v.s. rekao: Svako onaj ko me ozijareti nakon moje smrti, kao da me je ozijaretio dok sam bio živ....., a svako onaj ko ozijareti moj mezar, njegova nagrada je Džennet.......“ Putovanje sa namjerom zijareta mezara Božijeg Poslanika s.a.v.s. je nešto što su ashabi i tabi’ini praktikovali tijekom historije. Jedna osoba koja se zaputila na putovanje iz Damaska u Medinu sa namjerom zijareta mezara Božijeg Poslanika s.a.v.s. bio je Bilal Bin Rebah (poznat kao Bilal Habeši), Poslanikov s.a.v.s. mujezin.“ (El-Medžmu’, 8 knjiga, 261 str.) Ibn Asker kaže: „Bilal je u snu vidio Božijeg Poslanika s.a.v.s. kako mu kaže: Kakvo je to nasilje koje ti činiš?! Zar nije došlo vrijeme da mene posjetiš? Bilal se trznuo iz sna sav tužan i pleplašen. Zatim je sjeo na svoju jahalicu i krenuo prema Medini i došao kod mezara Božijeg Poslanika s.a.v.s. Pored mezara je plakao i svoje lice trljao po mezaru, pa su tada odjednom
89
došli Hasan i Husejn a.s., pa Bilal ih je zagrlio i poljubio. Hasan i Husejn a.s. su mu rekli: Voljni smo da čujemo ezan koji su učio zorom za vrijeme Božijeg Poslanika s.a.v.s......“
Nakon navedenih dokaza i poznatih predaja od učenjaka ehli suneta kako se može prihvatiti to da je zijaret mezara čistih, a posebno Časnog Poslanika s.a.v.s. zabranjeno djelo i širk? Zar novotarije iznesene od Ibn Tejmije i Muhamed Ibn Abdul Vehaba zasnovasne na tome kako je zabranjeno ono što je Allah dž.š. dozvolio nisu veliki grijeh? U narednom programu razmotrićemo neispravnost Ibn Tejmijinih tvrdnji i optužbi sa drugih aspekata. *****************
90
18
Z
ijaret je u stvari iskazivanje poštovanja dobrom čovjeku koji kod Allaha
dž.š. ima čast i dostojantsvo. Zbog toga poštivanje i uvažavanje takve ličnosti, ljubljenje njegovog mezara, klanjanje i učenje dove u njegovom haremu, sve to je u cilju privlačenja pažnje i približavanja Allahu dž.š., a ne smatranje to Njegovim drugom. Muslimani su pored iskazivanje poštovanja prema velikanima vjere Islam, iste i uvažavali. Oni Božijeg Poslanika s.a.v.s. i osobe bliske Svevišnjem Stvoritelju dž.š. uzimaju kao svoje šefa’tdžije, na njihovim mezarima prave turbeta i svetišta, te iz bližih i udaljenih mjesta dolaze u zijaret ovih mezara. Zavjetovanje, prinošenje žrtve i traženje blagoslova na mezarima Božijih dobrih ljudi, takođe se smatraju muslimanskim duhovnim ponašanjima. Zijaret je u stvari iskazivanje poštovanja dobrom čovjeku koji kod Allaha dž.š. ima čast i dostojantsvo. Zbog toga poštivanje i uvažavanje takve ličnosti, ljubljenje njegovog mezara, klanjanje i učenje dove u njegovom haremu,
91
sve to je u cilju privlačenja pažnje i približavanja Allahu dž.š., a ne smatranje to Njegovim drugom. Obzirom da Muhamed s.a.v.s. i njegov ehli bejt kod Allaha dž.š. imaju zasluženo mjesto i položaj, te da su u Ahiretskoj kući živi, zbog toga muslimani još više pažnje posvećuju zijaretu njihovih mezara. Alame Emini, veliki šiijski učenjak u knjizi „Sireta va suneta“ piše: „Ako se Medina Munevera smatra jednim od cijenjenih Božijih harema, te ako se u sunetu Božijeg Poslanika objašnjene mnoge vrijednosti grada Medine, njegovog tla, stanovnika i onih koji su u njemu ukopani to je zbog povezanosti sa Allahom dž.š. i Njegovim poslanikom s.a.v.s. Na temelju toga sve ono što pripada ili je povezano sa poslanicima, Božijim evlijama, iskrenima ljudima, šehidima i vjernicima ima svoju vrijednost i čast.“ Prema tome, može se reči da se zijaret ne svodi samo na ono o čemu govore vehabije kao što je kamen , drvo, mezar, prostor, kupola, trijem; nego je u zijaretu skrivena ljubav, spoznaja, duhovnost, a to je je iznad materijalnih stvari i povezano je sa vjerom u Allaha dž.š. Neko ko izgubi dragu i voljenu osobu, ne zaboravlja je zbog porodične i emocionalne povezanosti, nego ga se sjeća na skupovima i sastancima, te posjećuje njegov mezar. Plač i sažalijevanje zbog gubitka drage osobe običaj je svih ljudi i ima korijen u ljudskoj prirodi. Buharija, veliki ehli sunetski učenjak, u svom Sahihu piše: „Božiji poslanik s.a.v.s. je vidio ženu pored mezara kako plače pa joj rekao: Suzdrži se i budi strpljiva u rastanku sa svojim dragima. Da je zijaret mezara dragih osoba zabranjeno djelo, Božiji Poslanik bi umjesto naredbe za strpljivost jasno rekao: To što činiš je zabranjeno, haram djelo. On je dao naredbu za strpljivošću i izdržljivošću, a ne za udaljavanje od mezara. Takođe, Božiji Poslanik toj ženi nije rekao kako je
92
ženama zabranjen zijaret, jer su selefije izjavile da je ženama zijaret strogo zabranjeno djelo. Iako za tako nešto nemaju ni logični i prenosilački dokaz. Ono o čemu smo govorili odnosilo se na zijaret mezara običnih ljudi. Međutim, zijaret uglednih ljudi kao što su učenjaci, šehidi, dobri ljudi na svijetu je mnogo važnija zadaća i ima dosta veči i značajni uticaj, dok je zijaret Časnog Poslanika Islama s.a.v.s. najbolji zijaret. Hazreti Alija a.s. prenosi: „Kada je Poslanik s.a.v.s. ukopan Fatima je stala pored njegovog mezara i uzela malo zemlje sa mezara, potrala po licu i zaplakala, zatim izrekla ova dva stiha: „Svako onaj ko pomiriše Ahmedov mezar, dok je živ ne mora pomirisati skupocjene mošuse; Mene su obuzele nevolje koje bi i svijetle dane pretvorile tamne noći.“
Sa logičkog aspekta gledajući takođe, veličanje iskazivanje časti i poštovanja onoga koga Uzvišeni Stvoritelj dž.š. cijeni je razumno i dobro djelo, a zijaret je jedan način uvažavanja i poštovanja. Alame Mehdi Nuraki u knjizi „Džamiu Sadat“ o zijaretu piše: „Znaj da svete duše poslanika i imama a.s. nakon smrti......potpuno okružuju ovaj (materijalni) svijet. Pitanja i teme materijalnog svijeta (Dunjaluka) su jasne i otkrivene kod ovih čistih duša. One su sretne onim što im je Allah dž.š. dao iz svoje milosti i darežljivosti, te dobro znaju ko obilazi njihove mezare i biva tu prisutan. Čuju za pitanja, traženja posredovanja i moljenja / povjetarac plemenitosti ovih svetih duša vijori iznad posjetilaca i osvijetljava ih svojih zracima. Ove čiste slobodne duše od Allaha dž.š. za one koji ih obilaze traže da im ispuni njihove potrebe i druga pitanja, oprosti njihove grijehe i od njih otkloni nevolje i poteškoće. Ovo je ta tajna zbog koje je zijaret Poslanik s.a.v.s. i čistih imama a.s.
93
potvrđeno poželjno djelo (potvrđeni mustehab).“ Kur’an takođe ne samo da nikada nije odbacivao zijaret mezara i one koji posjećuju nije nazvao nevjernicima, nego je to čak decidno i potvrdio. Allaha dž.š. u 84 ajetu sure At-Tawba obrača se Božijem Poslaniku s.a.v.s. pa kaže: „I ni jednom od njih (mušricima), kad umre, nemoj molitvu obaviti, niti sahrani njegovoj prisustvovati (radi učenja dove i traženja oprosta), jer oni u Allaha i Njegova Poslanika ne vjeruju i kao nevjernici oni umiru.“ U ovom mubarek ajetu Allaha dž.š. naređuje Poslaniku s.a.v.s. da ne stoji pored mezara munafikadvoličnjaka i da za njih ne traži oprosta, zbog toga što oni ne vjeruju u Njega i Njegovog Poslanika. Ovo je pokazatelj toga da je Poslanik s.a.v.s. zastajao pored mezara vjernika i za njih činio dovu. Međutim munafici-dvoličnjaci su bili uskračeni od ovog dobročinstva, te su samo umrli vjernici korisnici ove Pejgamberske plemenitosti, koja je još jedna dozvola za zijaret mezara. Ibn Tejmije , intelektulani osnivač selefija zijaret mezara velikana vjere naziva „obožavanje mezara“ i ovaj čin muslimana upoređuju sa obožavanjem kipova od strane ljudi u periodu džahilijeta. U 12.stoljeću kada je Muhamed Ibn Abdul Vehab uz pomoć Al Sauda proširio vjerovanja Ibn Tejmije, zabranio je zijaret, te porušio hareme, mezare i druga sveta mjesta. On je protivnike svog vjerovanja proglasio nevjernicima koje treba ubiti. Sulejman Ibn Abdul Vehab, Muhamedov brat, koji je bio učenjak svog vremena i koji je uredio mnoga pisma i djela u odbacivanju bratovih uvjerenja, u knjizi „Savaikul Ilahije“ obračae se Muhamed Ibn Abdul Vehabu i piše: „Učenjaci svakog mezheba spomenuli su riječi i djela koja bivaju razlogom da jedan muslimani postane otpadnik od vjere, ali nisu rekli da svako onaj koji se
94
zavjetuje ili zatraži ispunjenje potrebe od drugoga osim Boga dž.š. da je otpadnik. Takođe ni jedan od njih nije proglasio otpadnikom i osudio na smrt onoga koji zakolje u ime nekoga drugoga, ili onoga koji dodirne mezar ili uzme zemlje za mezara...... Ti si djelovao na osnovu svoje pretpostavke i udalji si se od muslimanskog idžma’a i na temelju svog govora - kako svako onaj koji učini ovo djelo (zavjetovanje, klanje i dodirivanje mezara) je nevjernik, a i svako onaj koji počinioca ovih djela ne smatra nevjernikom i on je nevjernik – čitav Ummet Muhameda s.a.v.s. smatraš nevjernicima. Iako svi ljudi znaju kako ova djela više od 700 godina ispunjavaju sva islamska područja, a niko od učenjaka nije muslimane proglasio nejvernicima i otpadnicima.....“ Cilj zijareta nije ništa drugo nego oslobađanje od materijalnog svijeta i ulazak u duhovnosti i približavanje Jedinom Stovritelju dž.š. Međutim, selefije su toliko proširile krug širka tako da svakog onoga koji iskazuje poštovanje prema dobrim umrlim i šehidima, uvažavaju ih i cijene, smatraju mušrikom za koga je smrt obavezna. Zijaret velikana vjere Islam je velika čast i unutrašnja čežnja muslimana. Ibn Huzejme, muhadis, mufesir Kur’ana i poznati muslimanski učenjak šafija živio je u 3 i 4 stoljeću po Hidžri. Muhamed Ibn Muemmel, učenik Ibn Huzjem, o svom učitelju govori: „Otišli smo u Tus zajedno sa Ibn Huzejmom, vođom ehli suneta i večim brojem profesora i velikana u zijaret mezara Ali Ibn Musa Er-Reze (iz porodice Božijeg Poslanika s.a.v.s.). Bili smo začuđeni Ibn Huzejminim veličanjem, iskazivanjem uvažavanja i poštivanja mezara hazreti Reze a.s.“ (Tehzibu Tehizbi, 7 knjiga, 339 str.) Takođe, Ibn Haban, poznati učenjak i velikan ehli suneta je napisao: „Mezar Ali Ibn Muse Er-Reze u Tusu (sjeverozapad Irana) je poznato mjesto koje se zijareti
95
i ja sam nekoliko puta išao u zijaret tog mjesta. U periodu kada sam bio nastanjem u Tusu, kada god bi imao neki problem zijaretio bi mezar Ali Ibn Muse Er-Reze i od Allaha dž.š. tražio da mi otkloni problem. U najkraćem vremenu taj problem bi bio riješen.“ Hatib Bagdadi, veliki učenjak ehli suneta takođe piše: „Ebu Ali Hilal, jedan od hanbelijskih učenjaka koji je preselio 242.godine po Hidžri je rekao: Kada god bi imao neki problem, otišao bi pored mezara hazreti Muse Ibn Džafera (iz porodice Božijeg Poslanika s.a.v.s.) i uzeo ga kao posrednika. Moj problem bi bio otklonjen.“ *********
96
19
U
situaciji kada svi narodi i različite vjere čuvaju svoja stara i vrijedna
obilježja, te to smatraju dijelom svoje kulture i drevnog perioda, vehabije bez razmišljanja i na temelju svoje mašte uništavaju vrijedna i drvena islamska obilježja koja su razlog ponosa muslimana i dio njihovog islamskog identiteta. Iako na temelju međunarodnih zakona uništavanje takvih objekata i drugih vrijednih obilježja nije dozvoljeno čak ni u ratnim uslovima. Između ostalog, pitanje koja vehabije smatraju bid’atom-novotarijom i iskazuju bezrazložnu osjetljivost je izgradnja harema i džamija na mezarima poslanika, dobrih ljudi i Božijih evlija. Ovaj bid’at-novotariju po prvi put je izložio selefijski teoretičar „Ibn Tejmije“, a zatim i njegov učenik „Ibn Qajum Džuzi“. Oni su izdali fetvu o zabrani izgradnje objekata na mezarima i potrebu njihovog rušenja. Ibn Qajum u knjizi „Zadul mead fi hudi hajrul ibad“ piše: „Rušenje objekta koji je izgrađen na mezaru je obaveza i nije dozvoljeno da se ovaj čin odgađan makar i za jedan dan.“
97
Na osnovu toga, nakon formiranja vehabijske sekte posredstvom „Muhameda Ibn Abdul Vehaba“ i podrške „Al-Sauda“ istoj, krenuli su opsežni vojni pohodi na sveta mjesta, a vehabije su započele sa rušenjem i uništavanjem važnih islamskih objekata. Rušenje i uništenje harema porodice i ashaba Božijega Poslanika s.a.v.s. u mezaristanu Beki u Medini 1926.godine smatra sa najsramotnijim vehabijskim djelom. Iako vehabijski i selefijski učenjaci ni do dan danas nisu iznijeli nikakve razumske i vjerske razloge za ovako ružno i neljudsko ponašanje. Održavanje i iskazivanje časti islamskih vjerskih obilježja su preporuke i Uzvišenog Stovritelja dž.š. Allah dž.š. je u 32 ajetu sure El-Hadždž pozvao muslimane da čuvaju Božije propise i obilježja, pa kaže: „Pa tko poštiva Allahove propise – znak je čestita srca.“ Baš kao što se Safa i Merva, Meš’ar i Mina, te svi ostali hadžski obredi smatraju Allahovim propisima, isto tako je i iskazivanja poštovanja prema mezarima poslanika i dobrih ljudi kao praktikovanje islamskih vjerskih odredbi u cilju približavanja Allahu dž.š. Zbog toga je Božiji Poslanik Islama s.a.v.s., kao i drugi Božiji poslanici i evlije bili največa Božija obilježja na zemlji, a jedan od način iskazivanja časti i poštovanja prema ovim dragim osobama je čuvanje njihovih tragova i mezara. Sa druge strane, poštivanje i zaštita mezara nebija, poslanika i dobrih ljudi pokazatelj je muslimanskih simpatija prema vjeri Islamu i zahvala za uložene napore velikana ove nebeske vjere. Kur’ani Kerim podržavajući ovakvo ponašanje naređuje svima da iskazuju ljubav i poštovanje ne samo prema Božijem Poslaniku, nego i prema njegovoj porodici. Pa tako se u 23 ajetu sure Aš-Šura kaže: „.....Reci:
98
Ne tražim za ovo nikakvu drugu nagradu od vas, osim pažnje rodbinske (prema Ehli Bejtu).....“ Sada se treba upitati da li je jedan od načina iskazivanja ljubavi prema Poslanikovoj porodici očuvanje uspomena i sjećanja na Božije evlije kroz zaštitu njihovih tragova, prebivališta i mjesta na kojima su ukopana njihova čista tijela? Interesantno je da znate kako nebeske riječi Kur’ana ne samo da preporučuju očuvanje obilježja i znakova vjere Islama, nego i izgradnju objekata na mezarima smatraju dozvoljenom. Ovo pitanje je spomenuto u dešavanjima sa ashabima Kehfa. Kada su se ashabi Kehfa probudili, te nakon izvjesnog vremena ostavili svoje duše i kada ih je pobijedila smrt, ljudi su raspravljali da li da izgrađuju ili neizgrađuju objekte na njihovim mezarima. Neki od njih su govorili kako je radi iskazivanja poštovanja prema ovim osobama potrebno izgraditi jedan objekat na njihovim mezarima, dok su drugi govorili da se izgradi džamija kako bi se na taj način sačuvalo sjećanje na njih. Ova tema koja je objašnjena u 21 ajetu sure El-Kehf pokazuje kako se Uzvišeni Stvoritelj ne protivi izgradnji objekata na mezarima radi iskazivanja poštovanja i sjećanja na umrle dobe ljude. Jer da je drugačije ovo pitanje bi bilo objašnjeno u Kur’anskim ajetima i negirano. Baš kao što je Allah dž.š. u Kur’ani Kerimu osudio ponašanje drevnih naroda, kao što su kršćani i jevreji i opisao ih kao neispravne. Kao primjer navesti ćemo 27 ajet sure El-Hadid, koji kaže: „Dok su monaštvo oni sami, kao novotariju, veli – Mi im ga nismo propisali – u želji da steknu Allahovo zadovoljstvo, ali oni o njemu ne vode brige onako kako bi trebali....“
99
Da se Allah dž.š. protivi izgradnji objekta ili džamije na mezarima vjerskih velikana i svojih evlija, On bi zasigurno takvo ponašanje zabranio u Kur’anu i smatarao bi ga nevaljalim. Izgradnja objekata i harema na mezarima zaslužnih Božijih ljudi od davnina je bio rasprostranjen običaj među muslimanima, a ti tragovi se mogu vidjeti širom islamskih država. Šiije su na mezarima Poslanikovih s.a.v.s. čistih potomaka i njegove zaslužne porodice izgradili objekte i hareme. Ehli sunet je takođe na mezarima šehida i svojih velikana izgradio turbeta i hareme i odlaze u njihov zijaret. Harem hazreti Zejnebe i Re’sul Husejna u Egiptu, Ebu Hanife i Abdul Kadira Gejlanija u Bagdadu, turbet Muhameda Bin Ismaila Buharije, pisca Sahihul Buharija u Samarkandu, te mnogobrojne džamije i objekti su sjećanja na neke velikane vjere. Izgradnja ovih svetih objekata i mnogoborjnih džamija pored mezara vjerskih učenjaka i velikana pokazatelj je muslimanske privrženosti pri očuvanju islamskih vrijednosti. Muslimani zijaret mezara Božijih evlija, velikih poslanika, a posebno Časnog Poslanika Islama s.a.v.s. smatraju načinom približavanja Uzvišenom Allahu dž.š., te na tom putu ulažu ogromne napore. Između svega ovoga jedina zastranjena i ekstremna sekta je vehabijska sekta koja je ustala protiv muslimana i na svim svetim područjima krenula u rušenje turbeta, harema i drugih islamskih obilježja. Skrnavljenje mezara Ibrahima, sina Božijeg Poslanika s.a.v.s. i džamija koja je bila izgrađena na mezaru Hamze, amiđe Resululaha s.a.v.s. su još jedni pokazatelji vehabijske nepažnje i nepoštovanja. Oni ovim svojim neodgovarajućim djelima kojima su rastužili srca miliona muslimana ukazuju na predaje sa slabim lancem prenosilaca.
100
Sljedbenici Muhameda Ibn Abdul Vehaba ne samo da su rušili ove objekte nego su otišli još dalje proglašavajući muslimane nejvernike i bezbožnike zbog zijareta, izgradnje i rekonstrukcije turbeta i harema na mezarima velikana vjere Islama. Naravno, ovoj vještačkoj sekti koja nema čvrstu logičku potporu ovakva uvjerenja se ne smatraju stranim. Formalnost, ukročenost i ogromni fanatizam su očite karakteristike vehabizma, tako da u stavovima ove sekte nema mjestu razmišljanu i logičkim argumentima i dokazima. Muslimanima ne samo da je vrijedno i poštovano očuvanje časti mezara poslanika i dobrih ljudi, nego posebna svetost i važnost ima zaštita kuća i drugih objekata u kojima su Božiji Poslanik s.a.v.s. i Božije evlije boravili. Allah dž.š. takođe u Kur’anu traži od svih da štite mjesta na kojima se spominje i veliča Svevišnji Stvoritelj dž.š., pa tako muslimani veličaju ovakva mjesta. Pa tako osim veličanja džamija, kuća Božijih poslanika i evlija, isto tako i kuća Božijeg Poslanika s.a.v.s., kuća hazreti Alije a.s., hazreti Fatime i njihovih drugih čistih potomaka imaju svoju čast i veličinu. Zbog toga što se u ovim kućama razlijevala ugodna melodija dova i molitvi Svevišnjem Stovritelju sa jezika Njegovih zaslužnih robova i što je to mjesto bilo prolaska meleka. Sa druge strane očuvanje ovih vrijednih tragova koji se smatraju ilustrovanom historijom Islama dodaje na orginalnosti ove velike vjere. Da su ovi objekti i obilježja očuvana na najbolji mogući način muslimani bi mogli otvoreno reči cijelom svijetu kako je Muhamed Mustafa s.a.v.s. koji je uložio ogromne napore u uputi čovječanstva imao ovako jednostavnu i skro-
101
mnu kuću, a na ovom mjestu je bilo smještena i džamija i mjesto gdje je obavljao molitvu. Međutim, nažalost vehabije su uništili ove vrijedne i orginalne tragove i na taj način ih omalovažili. Iako su muslimani prije pojave zalutale vehabijske sekte uložile velike napore u zaštiti tragova Časnog Poslanika s.a.v.s. i drugih Božijih poslanika i evlija. Tako su na primjer, osim pismene zabilješke života Časnog Poslanika Islama s.a.v.s. sačuvane i njegove lične stvari kao što su prsten, obuća, misvak, sablja, oklop pa čak i bunari iz kojih je Resululah pio vodu. Nažalost, trenutno je ostalo sačuvano samo mali dio tih tragova. Uništavanje ostatka tragova iz cijenjene historije Islama posredstvom selefija je ustvari uništenje drevnih tragova. U situaciji kada svi narodi i različite vjere čuvaju svoja stara i vrijedna obilježja, te to smatraju dijelom svoje kulture i drevnog perioda, vehabije bez razmišljanja i na temelju svoje mašte uništavaju vrijedna i drvena islamska obilježja koja su razlog ponosa muslimana i dio njihovog islamskog identiteta. Iako na temelju međunarodnih zakona uništavanje takvih objekata i drugih vrijednih obilježja nije dozvoljeno čak ni u ratnim uslovima.
102
20
U
stvari, traženje blagoslova od osoba je zbog toga što smo mi uvjerenja
da su oni vrijedniji i bliži Allahu dž.š., ali naravno istovremeno sa konstantnim uvjerenjem da oni bez Allahove dž.š. dozvole ne mogu donijeti dobro, niti spriječiti zlo. U Kur’ani Kerimu takođe učimo kako je Jakub a.s. blagoslovom Jusufove a.s. košulje protraljo svoje oči i dobio povratio vid. Hafiz Vehebe, poznati vehabijski pisac na ovakav način objašnjava vehabijske stavove i uvjerenja: „Borba i rat novotarijama i pokuđenim djelima, posebno stvarima koje su širk, kao što su zijaret, posredovanje, blagoslov evlija, kao i obavljanje molitve pored mezara, zatim paljenje lapmi i pisanje po mezarima, zaklinjanje osim Allahom dž.š., traženje pomoći i šefa’ta osim od Allaha dž.š. sve spada u širk.“ Ibn Tejmije takođe kaže: „Potiranje rukom i ljubljenje svakog mezara, pa čak i mezara poslanika je širk-pripisivanje Bogu druga. Stavljanje ruke na mezar Poslanika Islama s.a.v.s. i ljubljenje njegovog mezara nije dozvoljeno
103
i u suprotnosti je sa tevhidom.“ (El-džamiul ferid, 638 str.) Međutim, ove spomenute riječi nisu novotarija zbog toga što su ashabi za vrijeme Božijeg Poslanika s.a.v.s od njega i njegovih privatnih stvari tražili blagoslov a Božiji Poslanik s.a.v.s. im nije zabranio to djelo. Kao dokaz istinitosti ovih riječio donosimo riječi imama Buharije, velikog učenjaka ehli suneta, koji kaže: „Uruveh Bin Mes’ud je gledao Božijeg Poslanika, pa rekao: Tako mi Boga niti jedna kap vode Poslanikovog s.a.v.s. abdesta se ne bi prosula a da je ne ashabi ne bi uhvatili i njome potrali svoje lice i tijelo.... Kada god bi Božiji Poslanik s.a.v.s. uzimao abdest malo je trebalo da između ashaba dođe do prepirke zbog hvatanja voda od njegovog abdesta“. (knjiga „Šurut“, poglavlje „Šurut džihad“)
Kada je Božiji Poslanik s.a.v.s. za vrijeme obavljanja hadždžda brijao svoju kosu, prisutni (ashabi) su je svu pokupili radi traženje blagoslova. Takođe, kada bi Resulullah pio vodu iz mijeha, ashabi bi odrezali zaglavlje tog mijega radi traženja blagoslova. Traženje blagoslova od Poslanikovog s.a.v.s. oklopa, štapa, sablje, posuđa, pečata, prstena, kose i ćefina spomenuto je Buharijevoj knjizi „Džihad“, kao što je i u „Sahihul Buhariji“ spomenuto traženje blagoslova vodom abdesta i obrijane kose Božijeg Poslanika s.a.v.s. u poglavlju Svojstva Muhameda s.a.v.s. Da su ova djela smatrana širkompripisivanje Bogu druga, časni Poslanik Islama bi to zabranio musimanima i veoma strogo bi se postavio prema ovim djelima. Kao kada se Božiji Poslanik s.a.v.s. veoma strogo protivio ljudima koji su imali neispravno uvjerenje o tome da je smrt Poslanikovog sina povezan sa pomračenjem mjeseca. Međutim, mi knjigama ehli suneta vidimo da se spominju mnoge predaje o
104
blagoslovu ljudi od Poslanika s.a.v.s. i njegovo protivljenje ovom djelo nije spomenuto ni u jednoj važnijoj knjizi. U stvari, traženje blagoslova od osoba je zbog toga što smo mi uvjerenja da su oni vrijedniji i bliži Allahu dž.š., ali naravno istovremeno sa konstantnim uvjerenjem da oni bez Allahove dž.š. dozvole ne mogu donijeti dobro, niti spriječiti zlo. Svetost minbere Allahovo Poslanika s.a.v.s. i njegovog mezara, kao i njegovo potiranje, dodirivanje i ljubljenje bili su još neki postupci muslimana nakon smrti Božijeg Poslanika s.a.v.s., koje su između ostalog praktikovali i medinski fekihi kao što su Sejid Bin Musejb i Jahja Bin Seid. Traženje blagoslova putem mezara i drugih ostalih stvari Božijih ljudi je zbog toga što smatramo da su te stvari povezane za tim uglednim osobama i uvjereni smo da zbog časti tih velikana i njihove stvari takođe imaju čast i veličinu. U Kur’ani Kerimu, kada čitamo lijepu priču o Jusufu a.s., vidimo kako je Jakub a.s. sljepilo svojih očiju blagoslovio Jusufovom a.s. košuljom i izliječio svoje oči. Da je blagoslov stvarima Allahovih dž.š. evlija širk-Bogu pripisivanje duga, pa zar Kur’an ne bi negirao ovaj Jakubov a.s. čin? Ovo je jasan dokaz svetosti i blagoslovlja stvari koje imaju veze sa poslanicima i imamima. Smatranje širkom dodirivanje i ljubljenje mezara Božijeg Poslanika s.a.v.s. takođe je novotarija i zastranjenost vehabijske ekstremne sekte. Iako Ahmed Ibn Hanbel, ugledni učenjak ehli suneta, smatra kako ovakav postupak nema nikakvih problema. Obzirom da su ashabi imali kontkat sa Poslanikom s.a.v.s., oni su nastojali da traže blagoslov direktno od njega ili njegovih stvari. Međutim, mi muslimani koji nismo imali priliku biti u direktnom kontaktom sa Božijim Poslanikom s.a.v.s. , koristimo se stajanjem pored
105
njegovog mezara i iskazivanjem poštovanja, te dodirivanjem i ljubljenjem njegovog mezara, te tako iskazujemo svoju ljubav i odanost našem velikanu. Mjesta po svojoj suštini nemaju neku vrijednost, ali sveta i blagoslovljena mjesta dobivaju neku osobenu karakteristiku zbog namaza, posta i drugih ibadeta koje dobre robovi učine na tim mjestima i na taj način dobivaju posebnu pažnju. Allah dž.š. neke lokacije posredstvom dobrih djela svojih uglednih robova na njih spušta rahmet-milost, tu dolaze meleci i smiraj, a to je upravo onaj blagoslov koji Allah dž.š. daje tom mjestu. Kada se čovjek vjernik nađe na tom mjestu, pronalazi više pažnje Allaha dž.š., pa činjenjem dove i pokajanja otvaraju se vrata njegovog srca radi dobijanja Božije svijetlosti. Kada se nađemo u Poslanikovoj džamiji i pored mezara Poslanika s.a.v.s. ili pored mezara nekog drugog vjerskog velikana, prisjećamo se napora i iskrenog robovanja tih velikana, te nastojimo da djelujemo kao što su to radili dobri i uspješni ljudi, te slijedimo put iskrenog robovanja. Božiji Poslanik s.a.v.s. se na svom mi’radžu kojeg je započeo iz Hrama dalekog u Medini, prošao Turi Sinaj i spustio se u Bejtu Lahm i klanjao namaz. Džebrail je Poslaniku s.a.v.s. rekao: „U Medini si obavio namaz zbog toga što je mjesto tvoje hidžre, na Turi sinaju si obavio namaz zbog toga što je tamo Allah dž.š. razgovarao za Musa a.s., a u Bejtu Lahmu si obavio namaz zbog toga što je to bilo mjesto rođenja Isa Bin Merjeme a.s.“ (El-hasisulkubra:1/154) Tako da nema razlike između obavljanja namaza na mjestu rođenja i mjesta ukopa Božijih poslanika. Nego je cilj toga traženje blagoslova od uzornog čovjeka, čije je čisto tijelo bilo u dodiru sa zemljom na tom mjestu, bilo na
106
početku ili na kraju njegovog života. Međutim, zasigurno činjenje sedžde na mezarima uglednika vjere Islam, pa čak i na mezaru Božijeg Poslanika s.a.v.s. i Božijih evlija nije ispravno. Zbog toga što je sedžda krajnji čin pokornosti i poniznosti čovjeka, te takva pokornost jedino je prihvatljiva prema Uzvišenom Allahu dž.š. U Kurtubijevom tefisru stoji kako je: „Božiji Poslanik s.a.v.s. rekao: Ne klanjate namaz u pravcu mezara i ne sjedajte na njega.“ To znači nemojte da vam mezar bude Kibla pa da prema njemu klanjate ili da na njemu sedždu činite. Jevreji i kršćani su tako radili pa su na kraju počeli obožavati osobu ukopanu u mezaru.“ Međutim, klanjanje namaza pored mezara Muhameda Resulullaha a.s. je sa namjerom traženja njegovog blagoslova. Svevišnji Gospodar dž.š. u Kur’ani Kerimu hadžijama naređuje da mjesto Ibrahima a.s. (Mekami Ibrahim) učine musalom i mjesto svog namaza, pa kaže: „Neka vam mjesto na kome je stajao Ibrahim bude prostor iza kog ćete molitvu obavljati.“ (El-Beqara:125) Klanjanje namaza pored mezara poslanika je isto kao i klanjanje namaza pored Ibrahimovog mjesta, sa tom razlikom što je Ibrahimovo a.s. tijelo jedno ili nekoliko puta imalo kontak sa tim mjestom dok mezari poslanika zauvijek imaju kontakt sa njihovim čistim i neistrošenim tijelima. ********** Kur’ani Kerim ovako opisuje neke d dobrih Allhovih dž.š. robova: „Oni koji budu strpljivi, i istinoljubivi i Allahu poslušni, i oni koji budu milostinju idjeljivali, i koji se budu u posljednjim časovima noći za oprost molili.“ (Ali-Imran:17) Sada, ako neko ustane u pola noći da obavi namaz i ponizno zamoli Allaha dž.š. na ovakav način: „O Allahu! U ime onih koji se u posljednjim časovima noći za oprost mole, oprosti mi moje grijehe“, da li je ovo djelo dozvo-
107
ljeno ili ne? Ebu Naim u knjizi „Hil’jeul evlija“ od Enesa Ibn Malika prenosi: „Kada je Fatima kćerka Esedova (majka hazreti Alije a.s.) umrla, iskopali su joj mezar. Kada je kopanje mezara došlo do određenog nivoa Božiji Poslanik s.a.v.s. ja nastavio dalje sa kopanjem i svojim mubarek rukama je izbacivao zemlju. Kada je mezar iskopan hazreti Muhamed s.a.v.s. je ušao i legao u njega. Zatim je rekao: Allah dž.š. je taj koji daje život i smrt, a On je živ i Onaj koji ne umire. O Bože! Oprosti mojoj majci Fatimi kćerki Esedovoj, navedi je na njene dokaze i njeno mjesto učini prostranim. U ime Tvog Poslanika i poslanika prije mene jer si Ti Najmilostiviji.“ (Hil’jeul evlija 121/3) Ponekad se kaže kada stvorenje nema pravo kod Stvoritelja da nije dozvoljeno zaklinjanje Allahom dž.š. Odgovor je taj da je Allah dž.š. Slavan da pravo svojih dobrih robova prihvati kao svoju obavezu. U 47 ajetu Kur’anske sure Er-Rum učimo: „A dužnost Nam je bila vjernike pomoći.“ Takođe, u 103 ajetu sure Junus kaže: „Eto tako, dužnost je Naša da spasimo vjernike.“ Osim Kur’anskih ajeta postoje i predaje koje ukazuju na prava stvorenja kod Stvoritelja. U Sujutijevoj knjizi „Džamius-sagir“ stoji: „Na Allahu dž.š. je da pomogne onoga koji se oženi kako bi sačuvao svoju čednost i bio suzdržan od onoga što je Bog zabranio.“ Takođe, Ibn Madže u knjizi „Sunen“ veli: „Obaveza Allaha dž.š. je da pomogne tri osobe: borca koji se bori na Allahovom putu, roba koji treba da isplati novac radi svoje slobode, i onoga koji se oženi kako bi sačuvao svoju čednost.“ Smisao pravo robova kod Allaha dž.š. u molitvama i hadisima koji su spomenuti jeste položaj i dostojanstvo koju im je Allah dž.š. dao naspram pokornosti i poslušnosti, i to kao milost i blagonaklonost, a ne kao zaslugu robova. Sasvim je jasno da ni jedan rob, pa čak i da je stoljeća pro-
108
vodio u obožavanju Boga, nema pravo kod Allaha dž.š. Zbog toga što su sve blagodati koje su date robovima, date od Allaha dž.š. Pa stoga, obaveza u koju se Allaha dž.š. zaklinje je obaveza koju je sam Allah dž.š. prihvatio, a nikako obaveza koju je rob pronašao Stvoritelju dž.š. Milostiv Bog dž.š. u Kur’anu kaže: „Ko je taj ko će Allahu drage volje zajam dati.“ (El-Beqare:245) Ovakvo tumačenje proizilazi iz blagonaklonosti i milosti Uzvišenog Allaha dž.š. prema zaslužnim i dobrim robovima sve dok ih smatra svojim zaslužnim robovima prema kojima ima obavezu. Ustvari, ovo tumačenje ljude postiče i ohrabruje na pokornost i robovanje Allahu dž.š. Nažalost, samo su vehabije ekstremni, pa stvaranjem mnogobrojnih novotarija večinu muslimana smatraju nevjernicima i mušricima, a sebe istinskim pobožnicima. Uprkos tome što islamski učenjaci kada su u pitanju teme po kojima imaju različite stavove i mišljenja sebe nikada ne dovode do te granice da muslimane optužuju za nevjerovanje, zabludu i izlazak iz Islama.
109
21
T
„
ekijudin Subki“ visoki ugledni ehli sunetski učenjak i Ibn Tejmijin sa-
vremenik, piše: „Ibn Tejmije kroz prikriveno slijeđenje Kur’ana i suneta u islamsko vjerovanja unio bidat-novotariju. On je ustao protiv uvjerenje svih muslimana i izrekao riječi koje nužno govore o utjelovljenju Boga dž.š.....“
Selam vam, dragi slušaoci programa „Vehabizam u ogledalu stvarnosti“. Kao što smo i govorili umni i akaidski osnivač selefija i vehabijske sekte bio je „Ibn Tejimje“, koji je živio u 7 stoljeću po Hidžri. On je svoja iskrivljenja uvjerenja predstavio u svojim pisanim i usmin djelima. Međutim, veliki mislioci njegovog vremena su ustali protiv njegovih iskrivljenih misli i oni su davali odgovore na njegove neislamske stavove. Oni su Ibn Tejimiju smatrali opasnim za islamsko društvo. Argumenti velikih islamskih učenjaka nisu posebno uticali na odbacivanje lažnih uvjerenja Ibn Tejmije, te takođe njihove žalbe nisu imale nikakvog uticaja na Ibn Tejmijine iskrivljene
110
stavove. On je sebe smatrao stvarnim muslimanom. „Tekijudin Subki“, umro 756 godine lunarne hidžrestke godine, visoki ugledni ehli sunetski učenjak i Ibn Tejmijin savremenik, piše: „Ibn Tejmije kroz prikriveno slijeđenje Kur’ana i suneta u islamsko vjerovanja unio bidat-novotariju. On je ustao protiv uvjerenje svih muslimana i izrekao riječi koje nužno govore o utjelovljenju Boga dž.š.... . Tako da je ovim svojim riječima izašao čak i iz okvira 73 (islamske) sekte.“ (Ed-darul meddijeh) Ibn Tejmije sebe je smatrao sljedbenikom hanbelijskog mezheba i imao je jaku intelektualnu ukrućenost i zasljepljenost. On nije imao uvjerenja u intelektualne, filozofske i logičke rasprave, te se prema tim rasprava odnosim veoma oštro i nelogično. Islamska ulema je stajališta kako se izučavanjem i analiziranjem Ibn Tejmijinih tragova veoma dobro može shvatit kako su njegove riječi o postojanju i suštini Allaha dž.š.. te drugim islamskim temama veoma labave i dječije, te su kao takve pokazatelj Ibn Tejmijine neinformiranosti o dubokim i vrijednim islamskim temama. Mišljenje vjerskih učenjaka o Ibn Tejmiji nije daleko od stvarnosti, zbog toga što je Ibn Tejmije stavljanjem po strani razuma i logike vrlo brzo upao u vrtlog materijalizma i obožavanja vanjštinskod dijela. On je u tevhidu i teologiju načinio vrlo labav i nedostojan korak, te tako Allaha dž.š. predstavio kao tijelo. On, koji je bio zarobljenik imaginarne fantazije i koji je sebe nazivao muslimanom monoteistom vrlo jednostavno je svojim neistomišljenicima govorio ružne riječi, te ih je smatrao mušricima i onima koji su izašli iz vjere. Ibn Tejmije ne samo da nije otklonio bol islamskog društva svojim obimnim
111
pisanjima, nego je iznošenjem akaidskih vjerovanja suprotnih vjeri kod muslimana ponizio vjerske emocije i osjećaje. Njegova krivotvorenja bila su povod pojave opasne i veoma grube sekte pod nazivom vehabizam. Ova sekta je od početka svoje pojave pa sve do sada koračala u pravcu zavisnosti, neslaganja, terora i stotine drugih zločina u islamskom svijetu. Ove izdaje same po sebi su jasan dokaz da znamo zašto su u vjeri Islam „krivotvorenja“ i „okupacija vjere“ smatraju velikim grijesima. Novotarije u vjeri kao svoju posljedicu imaju ovakve opasnosti. Hazreti Alija a.s. o uticaju novotarije kaže: „Ništa nije uništilo vjeru toliko kao novotarije“. Kur’ani Kerim takođe u 59 ajetu sure Junus je osudio one koji o Allahu dž.š. laži iznose i u vjeru novotarije unose, pa kaže: „Reci:Kažite vi meni zašto jednu hranu koju vam Allah daje smatrate zabranjenom, a drugu dopuštenom? Recite: Da li vam je prosuđivanje o tome Allah prepustio ili o Allahu laži iznosite?“ Okupacija vjere je dodavanje ili oduzimanje nešto od vjere. Drugima riječima kazano, svaka vrsta uplitanja i okupacije koje za cilja ima vjeru i u njoj stvori promjenu, smatra se uplitanjem u vjeru. A ako osoba ovo svoje djelo pripiše Allahu dž.š. ili Božijem Poslaniku s.a.v.s., njegovo djelo postaje novotarija. Veliki islamski učenjak „Sejid Muhsin Emin Amoli“ u definiciji „novotarije“ kaže: „Novotarija je nešto što se uvede u vjeru, a nije dio nje. Kao što je dozvoljavanja onoga što je strogo zabranjeno i zabranjivanje onoga što je dozvoljeno, naređivanje onoga što nije naređeno i preporičivanje onoga što nije preporučeno.“ Drugima riječima kazano sve ono što dodamo ili oduzmemo od Božijeg zakona je bid’at-novotarija, a onoga koji je unio novotariju isključuje iz robovanja Allahu dž.š. i islamskog šerijata.
112
Premilostivi Allah dž.š. potpunim shavatanjem Svemira ljudima je ponudio najbolje zakone za život i dostizanje najvećih stupnjeva u vjeri Islamu. Bez sumnje Sveznajući i Mudri Bog dž.š. koji je stvorio čovjeka najbolje poznaje sve skrivene i jasne čovjekove potrebe, pa mu je poslao najbolje i najuniverzalnije zakone. Kur’ani Kerim takođe ukazuje na ovu činjenicu, pa donošenje zakona smatra kao isključivo pravo Allaha dž.š., te kaže: „Sud pripada jedino Allahu, a On je naredio da se klanjate samo Njemu. To je jedino prava vjera.“ (Jusuf:40) Božije narebde zajedno sa hadisima i načinom življenja Božijeg Poslanika s.a.v.s. i njegovog čistog Ehli Bejta univerzlani su program za uputu čovječanstva. Alija a.s. je u svojim vrijednim govorima obratio pažnju na ovu činjenicu pa je o Božijim poslanicima i njihovoj obrazovnoj ulozi rekao: „Allah dž.š. je poslao poslanike da od ljudi traže da rade po sporazumima koje su sklopili sa Bog dž.š., da se sjete zaboravljenih blagodati i da podstaknu skrivene misli..... Taj sporazum su upravo one unutrašnje urođene i sklone stvari koje su sažete u programima svih poslanika na pozivanje obožavanja Jednog Jedinog Stvoritelja dž.š....“ Međutim, Ibn Tejmije je u ime tevhida, ali sa iskrivljenim vjerovanjima o Allahu dž.š. izmijenio zijaret, posredovanje, šefa’at i traženje blagoslova od Božijih evlija, te je ta neispravna uvjerenja predstavio kao izvorni Islam. U njegovim mišljenjima sa preciznošću mođemo doći do zaključka kako su Ibn Tejmije i Muhamed Ibn Abdul Vehab imali namjeru potpuno uništiti duhovnu vezu između muslimana i Božijih evlija, a posebno vezu muslimana sa Božijim Poslanikom s.a.v.s. i njegovim časnim Ehli Bejtom. Ovo djelo Ibn Tejmije bilo je upravo ono što su neprijatelji Islama pokušavali od samog početka Islama, a posebno nakon preseljenja na drugi svijet Časnog
113
Poslanika s.a.v.s. Iako Muhamed s.a.v.s. u poznatom hadisu podvlači kako je jedini put sreče za muslimane put slijeđenje Kur’ana i njegovog časnog Ehli Bejta, te se ne može ostaviti jedno uz opravdanje zavisnosti od drugog. 79 ajet sure El-Beqare napominje nam krivotvorenja vehabijskih vjerskih lica u vjeri Islamu, pa kaže: „A teško onima koji svojim rukama pišu Knjigu, a zatim govore: Evo, ovo je od Allaha...“ Interesantno je da znate Ibn Tejmijna iskrivljena i naopaka uvjerenja nisu ostavila uticaja čak ni na njegove sljedbenike, pa su tako pristalice Ibn Tejmije nakon njegove smrti njemu činili sva ona djela koja je on smatrao širkom. Ibn Kesir, šafijski učenjak, prenosi ophođenje Ibn Tejmijinih sljedbenika sa njegovim tijelom, pa veli: „Prije gasuljenja Ibn Tejmije, jedan skupina je sjedila pored njegovog tijela gdje je učila Kur’an, gledala, ljubila i od njega tražila blagoslov. Poslije toga došla je i jedna skupina žena koja je učinila isto.... i ljudi su na njegovo mrtvo tijelo stavljali svoje kape, ahmedije i odjeću (radi blagoslova).....a nekolicina je pila vodu koja je bila ostala nakon njegovog gasuljenja, dok su neki drugi između sebe podijelili vodu kojom je gasuljen.“ (Ibn Kesir, El-bidaje ven-nihajeh, 14 knjiga, 142 str.)
Uprkos ovome, vehabizam koji je u vjeru unio toliko novotarija, druge optužuje kako unose novotarije, pa čak ne prihvaća ni naučne inovacije. Iako ljudska narav napreduje kroz inovacije, a čovjeku daje potporu ka prosperitetu i uzdignuću. Na primjer, proizvodnja opreme koja je potrebna čovjeku kao što su prevozna sredstva, sredstva komunikacije, ..... koja povečava čovjekov pozitivan rezultat rada, ni u kom slučaju nije novotarija, a njeno
114
korištenje nije grijeh. Islam u potpunosti prihvata inovacije koje vjeri ne nanose štetu i koje u nju ne unose nikakve devijacije. Međutim, veehabije svojim pogrešnim i iskrivljenim pogledom naučne inovacije smatraju novotarijom, te su uvjereni kako one bivaju povod za čovjekovo udaljavanje od Allaha dž.š., pa je njihovo korištenje širk. Zabrana vožnje ženama u Saudijskoj Arabiji, te još neke slične zabrane u vidu korištenja savremenih dostignuća su upravo u smislu ovih vehabijskih ekstremnih stavova. Tako je do skoro korištenje mobilnog telefona u Saudijskoj Arabiji smatran širkom, te se u nekoliko navrata vršeni napadi na telefonske centrale. I danas je takođe, po mišljenju vehabijskih učenjaka korištenje mnogih naučnih i tehnologijskih mogućnosti haram-strogo zabranjeno! Islamski vjerski znanstvenici vehabizam porede sa gurpu Haridžija. Haridžije su bile sekta koja je za vrijeme hilafeta Alija a.s. bila protiv njega, a sebe su smatrali većim vjernicima od njega samoga, te su bili veoma oštri vjerski fanatici. Istraživanjem historije islama i upoznavanjem načina života Haridžija jasno se vidi kako su oni imali zatvorene stavove i pogrešna tumačenja o Islamu, Kur’anu i Božijem hilafetu. Oni su kao i vehabije bili oni koji su u vjeru unosili novoatarije, pa su iz neznanja i neinformiranosti muslimane optuživale za nevjerovanje a njihovu krv i imetak smatrali dozovljenim. Međutim, istinski Islam je slijeđenje Božije knjige i Poslanika Muhameda s.a.v.s. Časni Poslanik Islama s.a.v.s. u jednoj hutbi u vezi sa ovim napominje: „Najbolja uputa je Božija knjiga i sunet Božijeg Poslanika s.a.v.s., a najgora stvar su novotarije (koje nemaju potporu u Kur’anu i sunetu) , a svaka novotarija vodi u zabludu.“
115
22
I
shodi vehabizma nisu bili ništa drugo nego li podjele, umorstva i prikazi-
vanja jedne ružne slike o Islamu u svijetu. Da li Islam doista mora upoznati preko zastranih ponašanja ekstremnih vehabijskih grupa ili putem jasnih i očiglednih Kur’anskih ajeta, koji veoma jasnu govori Muhamedu s.a.v.s.: „Samo Allahovoom milošću ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine.“ (Ali Imran : 159) U životu i sunetu Božijeg Poslanika s.a.v.s. jedinstvo i solidarnost među muslimana je bilo pohvalno i preporučeno. Zbog toga što je jedinstvo tajna pobjeda nacija naspram poteškoća i razlog njihovog napretka na putu savršenstva. Upravo zbog ovoga, Časni Kur’an pohvalno govori o riječi „jedinstvo“ i Islamski umet upozorava na svaku vrstu podjela i razilaženja. U 103 ajetu sure Ali Imran se kaže: „Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte....“ Božija Knjiga prezire raštrkano društvo koje su udaljava od osovine islamskog jedinstva, pa veli kako ovo društvo neće imati
116
nikakve veze sa Božijim Poslanikom s.a.v.s. U vezi s tim, u 159 ajetu sure Al-An’am se kaže: „Tebe se ništa ne tiču oni koji su vjeru svoju raskomadali i u stranke ih podijelili....“ Božiji Poslanik Muhamed Mustafa s.a.v.s. takođe je u svojim poučnim riječima i djelima od muslimana tražio da se jedinstveno drže izvornog Islama. Ibn hašim, muslimanski historičar u knjizi „Životopis Poslanika“ prenosi kako je za vrijeme nesuglasica između dva muslimanska plemena koje je izazvao jedan jevrej bila na pragu krvava borba između njih, pa se hazreti Muhamed s.a.v.s. veoma brzo našao prisutan na njihovom skupu, gdje je ih veoma ljutito preplašio i rekao: „Bojte se Boga! Bojte se Boga! Pa zar i pred mojim očima ponavljate đahilijetske običaje, i to nakon što vas je vaš Uzvišen Bog uputio u Islam i smatrao dragim, i uništio đahilijet, a vas spasio nevjerništva i vaša srca približio jednim drugima i učinio ih ljubaznim“?! Hazreti Alija a.s. takođe lijepim riječima upozorava sve muslimane na podjelu i razdvajanja, pa veli: „Ne udaljavajte se od velikog muslimanskog društva jer je Božija ruka uz društvenu zajednicu, a udaljite se od razdora jer osoba koja se udalji od Islamskog društva postaje šejtanska hrana, baš kao što i udaljen ovca od stada biva hrana vuka.“ Ovo važno pitanje na mnogo mjesta se spominje i u govorima islamskih učenjaka i velikana, gdje su i oni upozorila islamski umet i društvo na opasnost podjele i razdora. Formiranjem i relativnim širenjem vehabijske zalutale sekte u 12.stoljeću po Hidžri ili 18.stoljeću po Miladu posredstvom Muhameda Ibn Abdul Vehaba Islamu je zadat veoma težak i jak udarac. Zbog toga što su sljedbenici
117
ove zalutale skete na temelju svojih iskrivljenih stavova i neistinitih dokaza ostale muslimane proglasili mušricima, a njihove živote, imetke i čast okarakterisali kao dozvoljenje-halal. U toku historije zabilježeni su tragični genocidi vehabija, od kojih su ostali dokumenti i slike, i koji svima pokazuju dubinu selefijske surovosti. Sljedbenici vehabizma, kao i haridžije za vrijeme hazreti Alije a.s., sebe su proglasili istinskim muslimanima, pa su tako svoje domove predstavili kao „mjesta tevhida-jednoboštva“, a ostala mjesta „mjesta širka-mnogoboštva“. Ova pogršena i neispravna vjerovanja Islamsko društvo su dovela do dubokih izazova i sukoba mišljenja, iako Kur’an kao nebeska knjiga muslimana u svojim ajetima muslimane veoma strogo upozorava na klevetu prema drugima, samouzdizanje, podjelu i razdor. I danas, vehabizam svojim razornim i surovim uvjerenjima, ne samo da je jedna od velikih prepreka solidarnosti i jedinstva među muslimanima, te njihovog zajedničkog nastupa protiv Božijeg i Islamskog neprijatelja, nego je faktor širenja nasilja i krvoprolića među islamskim sljedbenicima. Možda nije daleko od istine ako kažemo da nasilje i grubost ove sekte ima korijene u čudnovatoj fetvi Muhameda Ibn Abdul Vehaba. On, koji sebe smatra šerijatskim pravnikom i poznavaocem Islama u knjizi „Kešfu Šubehat“ iznosi rijetku i sumnjivu fetvu, gdje je napisao: „Osobe koje meleke, Božije Poslanike i evlije...... smatraju svojim zagovornicima, te posredstvom njih žele dokučiti blizinu Uzvišenog Stovritelja dž.š., njihova krv se smatra halaldozovljenom, pa je njihovo ubistvo dopušteno.“ Na temelju toga, u historiji vehabizma takođe u nekoliko navrata se spominje kako je vladavina al-Sauda svojim vehabijskim snagama napadala i proljevala krv muslimana na različitim prostorima, kao što su Medina, Kerbela, Taifa......
118
Ovo nasilje i neobično divljaštvo koje je skriveno u biti ovog ekstremnog pravca i danas pokazuje svoje neugodne rezultate na različitim tačka Islamskog svijeta. Kao rezultata ekstremne vehabijske sekte u našem vremenu su pojave nasilnih i ekstremnih grupa kao što su „Talibani“, „El-kaida“, „Armija Ashaba“ i još neke druge terorističke grupe koje su intelektualno nastrane i imaju lažne predrasude. Ove grupe svoje nedoličnim i divljačkim djelima u Afganistanu, Pakistanu, Iraku i drugim mjestima u glavama svjetskih građana Islam su predstavili u svijetlu nasilja i divljaštva. Ove opasne selefijske grupe nemilosrdno ubijaju ostali muslimane sa opravdanjem kako su oni mušrici-mnogobošci. Veoma kratko ćemo se osvrnuti prošlosti i učinku ovih grupa: „Taliban“ je vehabijska i teroristička grupa u Afganistanu koja je zajednički proizvod Amerike, Engleske, Pakistana i Saudijske Arabije, a njen vođa je „Mula Muhamed Omer“. Ova grupa je nakon velikih pokolja 1996.godine zauzela grad Kabul (glavni grad Afganistana), vladavinu preuzela u svoje ruke, te tako predstavili primjer vehabijske vladavine. Taliban je svoje suhoparne i đahilijetske zakone predstavili pod imenom Islama, pa su tako zatvorili kina i teatre, a muškrace su bičevanjem primoravali na zajedničko obavljanje molitve-namaza i zapuštanje brade. Djevojkama su zabranili odlazak u školu i na fakultet, a ženama rad izvan kuće, pa su tako one bivale samo u kući. Ovako je večina bolnica izgubila svoju radnu snagu. Oni bi ubijali svako onoga ko se protivio njihovim vjerovanjima, bilo da se radi o sunitu ili šiitu. Ova nasilna grupa nanijela je ogromne štete muslimanskom jedinstvu, te tako zapadnim medijima dala odgovarajuće opravdanje za propagandu protiv Islama.
119
„Armija ashaba“ je još jedna grupa koja se formirala u Pakistanu. To su takođe ekstremne vehabije koji su terorističkim djelima nemilosrdno ubijali pakistanske šiite, bilo da se radilo o ženi, muškarcu ili djetetu. Njihov osnovni cilj bio je stvaranje razdora između šiita i sunita, a još jedan od njihov važnijih ciljeva je borba protiv rituala oplakivanja imama Husejna a.s. „Armija ashaba“ koja sebe smatra istinskim sljedbenicima Islama imala je jaku potporu Saudijske Arabije i Talibanske grupe. Općenito naziv Armija Ashaba je napomena na neobično nasilje i nemilosrdne pokolje, čak i u džamijama i među onima koji su obavljali molitvu u Pakistanu i Afganistanu. Interesantno je da znate kako vehabije ne terorišu samo šiite i sunite u Afganistanu, Pakistanu, Iraku i ......, i ubijaju ih na veoma tragičan način, nego ponekad nemaju milosti čak ni prema svojim istomišljenicima. „El-Kaida“ je još jedan grupa koja je formirana uz podršku Talibana i Bin Ladena. Iako se može reči kako ova grupa ima skrivenu vezu sa Amerikom, ipak je armija ove države uz opravdanje kako su članovi El-Kaide bili umiješani u događaj od 11. Septembra 2001.godine usmjerila svoje napade ka Afganistanu, kao glavnoj bazi ove grupe i tako ubili na desetine muslimanskih građana ove države. I danas, mnoge vehabijske terorističke grupe pod različitim nazivima postavljaju eksplozije u Iraku, Iranu, Jemenu, Siriji, Somaliji i drugim islamskim država i muslimane smatraju svojim glavnim neprijateljem. Dok selefijske i vehabijske grupe druge muslimane optužuju za širk-mnogoboštvo i vrlo jednostavno ih ubijaju, Božiji Poslanik s.a.v.s. o granici između širk-mnogoboštva i tevhida-jednoboštva (monoteizma) kaže: „Ako neko posvjedoči kako je Allah dž.š. Jedan i kako je Muhamed s.a.v.s. Njegov
120
poslanik, njegova krv, imatek i čast su uvaženi i zaštićeni od ataka.“ Da, obožavanje Jednog Bog dž.š. i prihvatanje Muhameda s.a.v.s. kao Allahovog Poslanika je dovoljno da se musliman udalji od nevjerništva. U djelu „Sahihul Buharij“, poglavlju vrijednosti-fadileti Alije a.s. stoji: „Zbog toga što je Božiji Poslanik s.a.v.s. u bitci na Hajberu zastavu Islamu dao u ruke hazreti Alije, Alija a.s. ga je gromoglasno upitao: O Božiji Poslaniče! Dokle da se borim sa ljudima? Poslanik je rekao: Bori se sa njima sve dotle dok ne posvjedoče kako nema boga osim Allaha dž.š. i da je Muhamed s.a.v.s. Božiji Poslanik. Kada posvjedoče ove dvije sstvari proljevanje njihove krvi nije dozvoljeno.“ Ishodi vehabizma nisu bili ništa drugo nego li podjele, umorstva i prikazivanja jedne ružne slike o Islamu u svijetu. Da li Islam doista mora upoznati preko zastranih ponašanja ekstremnih vehabijskih grupa ili putem jasnih i očiglednih Kur’anskih ajeta, koji veoma jasnu govori Muhamedu s.a.v.s.: „Samo Allahovoom milošću ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine.“ (Ali Imran : 159) U islamskim predajama takođe se navodi: „Pa zar vjera nije ništa drugo nego li ljubav?“ (Usul Kafi, knjiga 8, str.80) Ljubav prema Allahu dž.š., Božijem Poslaniku, dobrim ljudima i svim ostalim insanima je važan islamski princip. Iako je nebeski zakon utemeljen na ljubavi, ipak je tragom djela grupa proizašlih iz vehabizma neprijatelju predstavljen u najgoroj formi. Oni muslimane na temelju nasilja vehabijskih grupa nazivaju nasilnim teroristima i predstavljaju ih kao ektremiste.
121
23
D
anas vehabizam umjesto da ima neki svoj vjerski pravac preobražen je u
političko sredstvo u rukama vlade Al-Sauda. Ustvari, promoviranje vehabijske misli oblikuje se u svijetlu moći i blagostanja vlade Saudijske Arabije, te je kontinuitet njenog opstanka takođe moguć baš sa ovom vladom. Vehabije na temelju svojih nelogičnih i fanatičnih uvjerenja su izloženi odstupanjima i beznačajnim potezima protiv muslimana. Prema izvještaju medijskog centra informativnog kanala Al-alam spomenuti su neki od vehabijskih zločina, kao što su: „Smatranje dozvoljenim ubistvo čovjeka“, „Slanje terorista širom svijeta“, „Učešće u terorističkim događajimana različitim svjetskim destinacijama“, „Izazivanje sukoba i ratova između plemena i nacija“. Uprkos postojanju šire liste optužbi sa kojom se susreće vehabijska ekstremna sekta zvanični sistem Saudijske Arabijejoš uvijek joj pruža potporu. Danas vehabizam umjesto da ima neki svoj vjerski pravac preobražen je u
122
političko sredstvo u rukama vlade Al-Sauda. Ustvari, promoviranje vehabijske misli oblikuje se u svijetlu moći i blagostanja vlade Saudijske Arabije, te je kontinuitet njenog opstanka takođe moguć baš sa ovom vladom. Vladavina Saudijske Arabije je apsolutna kraljevina, i iz ruke u ruku kruži u porodici Al-Saud. Saudijski prinčevi su na različitim pozicijama u Saudijskoj Arabiji. Oni putem centralne vlade kontrolišu položaje i sve ključne pozicije u Saudijskoj Arabiji pripadaju porodici Al-Saud. U ovoj državi bilo kakve političke aktivnosti protivnika strogo se zabranjuju. Vehabijsko vjerovanje ima takav uticaj u Saudijskoj Arabiji da je kultura, odgoj i obrazovanje, te sudski sistem formiran na njegovom temelju. Vehabijske muftije dosegle su do nekih visokih stupnjeva u piramidi moći, i u poredku političkog režima Al-Sauda imaju veoma ugledan položaj. Izbor ministra u ministarstvu pravde, hadža, Islamskog dostojanstva, vakufa, te generalnog sekretara Organizacije islamske da’veh i duhovne skrbi u Saudijskoj Arabiji se provodi u konsultacijama sa vehabijskim muftijama. Vehabije u Saudijskoj Arabiji osim apsolutne kontrole nad časnim haremima, formirali su i velike organizacije putem kojih se radi na promovisanju vehabijskih ekstremnih uvjerenja. Neke od tih organizacija su: „Veza Islamskog svijeta“, Organizacija velikih učenjaka ili „Kubarul-ulema“i „Organizacija naređivanja dobra i odvraćanje od zla“. Naprimjer, Organizacija velikih učenjaka ima 21-nog glavnog člana od kojih su svi vehabije. Oni osim promoviranja vehabijskih uvjerenja, igraju osnovnu ulogu u političkim pitanjima Saudijske Arabije. Na ovaj način vehabizam ima široko gospodarenje nad državom Saudijskom Arabijom i ogromnim naftnim zalihama i njihovim drugim bogatsvima. U ovakvim kompleksnim i potresajućim uslovima drugi mezhe-
123
bi, bilo sunitski ili šiitski, u Saudijskoj Arabiji nemaju mjesta za predah i prosperitet. Vladavina Al-Sauda korištenjem svojih ogromnih bogatstava postala je težište osnovnih izdanja vehabijske sekte. U Saudijskoj Arabiji veoma jako se naglašavaju i zahtjevaju vehabijska uvjerenja. U istoj državi zabranjene su bilo kakve vjerske aktivnosti koje izlaze iz okvira vehabijskog obreda, te se prema njima veoma oštro postupa. One osobe koje nisu vehabije smatraju se nevjernicima i onima koji uvode novotarije, te su za njih stvorili različita ograničenja. Tako u Saudijskoj Arabiji oni koji nisu vehabije obično nemaju odgovarajuće zaposlenje, bilo da se radi o suniji ili šiji, pa samim tim nisu u finansijskoj situacji koju imaju vehabije. Intelektualna zastranjenost, fanatizam i nasilje vehabijske sekte su razloziširanja ekstremnog ponašanja u vehabizmu. Sve to dešava uprkos svijetlim Kur’anskim ajetima i produhovljenim riječima Božijeg Poslanika s.a.v.s. gdje se umjerenost u ponašanju, milost i saosjećanje sa drugim ljudima smatraju istinskim osobinama muslimana. Ajatolah Nasir Mekarim Širazi, veliki savremeni mislilac, prenosi uspomenu na đahilijetsko ponašanje vehabizma, pa kaže: „Na mom prvom putovanju u Božiju kuću u grad Medini vidio sam čudnovat prizor. Grupa pod nazivom „Oni koji naređuju na dobro“ (od fanatičnih vehabija) sa veoma velikim bradama okružili su mezar Božijeg Poslanika s.a.v.s. Svaki od njih u rukama je imao bič kojim bi udarali svakog onoga koji bi se približio mezaru Božijeg Poslanika s.a.v.s. sa namjerom da ga poljubi. Oni bi posjetiocima govorili: „Ovaj mezar je jedan komad željeza i drveta, a ovo vaše djelo je širk-mnogoboštvo.“
124
Ajatolah Mekarim Širazi u nastavku veli: „Fanatične vehabije bili su nemarni prema tome kako je ovaj simbolični potez kao čin ispoljavanja ljubavi i simpatije prema Božijem Poslaniku s.a.v.s., te nije cilj ljubljenje željeza i drveta. I same vehabije ljube korice Kur’ana. Oni takođe ljube i hadžerul esved- crni kamen i od njega traže blagoslov. Kako onda vehabije smatraju širkom-mnogoboštvom ljubljenje kamena na mezaru Božijeg Poslanika s.a.v.s., a ljubljenje hadžerul esveda – crnog kamena ne smatraju širkom. Zar ovo nije kontradiktorno? Nažalost, vehabijski učenjaci naspram ovog pitanja nemaju drugi odgovor osim šutnje.“ Područje Hidžaza je mjesto spuštanja objave i mjesto gdje se nalaze Božije kuće, Kible muslimana, te tragovi i druge velike islamske uspomene koje mogu biti odgovarajuće osnove za jedinstvo muslimana. Uprkos tome, vladari Saudijske Arabije nažalost slijede politiku razora i podjela. Vidljive i skrivene veze Al-Sauda sa zapadnim silama, posebno Amerikom i Engleskom, Saudijsku Arabiju su preobrazile u državu koja sprovodi njihovu politiku na Srednjem Istoku. Širenjem razora među muslimanima i uništavanjem preduslova za njihovo jedinstvo posredstvom nasilnih i ekstremnih vehabijskih odredbi procjenjuje se kao kolonijalističke politike. Zagušljiva atmosfera koja vlada u Saudijskoj Arabiji je povod da se niko ne može žaliti na ovu ekstremnu sektu. Veliki broj knjiga, časopisa i obračanja govornika u džamijama – posebno u haremu Kabe u meki i Poslanikovoj džamiji – govore na temu jednoboštva, mnogoboštva i novotarije sa vehabijskog aspekta. Oni veoma strogo i se neutemeljnim argumentima negiraju posredovanje, zauzimanje i činjenje dove. Istovremeno sa danima hadža i velikim okupljanjem muslimana cijelog svijeta u Meki i Medini vehabije nastoje
125
pojačati propagandu svojih neispravnih uvjerenja. Zbog važnosti hadža kao stroge vjerske dužnosti kod muslimana svake godine milioni muslimana, žena i muškaraca, sa najudaljenijih mjesta svjeta dolaze u Saudijsku Arabiju sa ciljem prisustva na vjersko-političkom obredu – haždu - i zijaretu časnog harema Božijeg Poslanika s.a.v.s. Tako su vladari Saudijske Arabije formirali ministarstva, čiji je osnovni cilj pružanje odgovora na vjerska pitanja hodočasnika na temelju vjerovanja vehabijskte sekte. Ovo ministarstvo štampa knjige i časopise utemeljene na vehabijskim uvjerenjima koje distribuiraju na mjestima gdje se obavljaju hadžski obredi ili na historijskim mjestima. Različiti fakultetski centri širom Saudijske Arabije aktivno rade na promoviranju i izdavanju vehbijskih odredbi. Neki vehabijski vjerski centri takođe izdaju fetve bez neke posebne pažnje prema prepoznatljivim mezhebima ehli suneta (hanbelijski, šafijski, hanefijski i malikijski), a građani su dužni da ih se pridržavaju i da ih slijede. Međutim, mediji su najosnovnije sredstvo za propragirenj i promoviranje vehabijske sekte. Vehabizam je takođe prepoznavanjem važnosti ovog sredstva komunikacije započela opširne aktivnosti u oblasti medija. Razni satelitski kanali pripadaju Saudijskoj Arabiji. Na ovim kanalima drugi muslimani se prikazuju kao nevjernici, a vehabizam se promoviše kao izvorni Islam. Informativni kanal „El-Arabija“ je takođe jedan od međunarodnih kanala Saudijske Arabije. Ovaj kanal, iako je u svojoj suštini informativni kanal, međutim u svom dijelu nastoji da u informativnim izvještajima i programimaigra zapaženiju ulogu u promovisanju vehabizma i uništavanju njegovih protivničkih pravaca, kao što je Iranska Islamska revolucija i Islamski otpor na području.
126
Internet je takođe zbog veoma jednostavnog pristupa i velikog broja korisnika jedno od važnijih sredstava vehabija. Trenutno je aktivno na hiljade vehabijski fanatičnih veb-stranica protiv različith islamskih mezheba, koji uživaju finansijsku potporu Saudijske Arabije i vehabijskih bogataša. Šest velikih biblioteka u Saudijskoj Arabiji pripadaju vehabijama. Takođe, više od 117 izdavačkih centara i štamparija aktivne su u Saudijskoj Arabiji u oblasti štampanja i izdavanja knjiga i časopisa. Veoma bitna dio izdanih knjiga odnosi se na odbacivanje vjerovanja vehabijskih protivnika, bilo da su sunije ili šije, koje su večinom uređene na klevetanju i nelogičnosti. Izdavači ovih knjiga štampaju ove knjige po naredbi vehabijskih vladara i sa mnogo ozbiljnosti, te ih distribuiraju (večinom kao pokloni) u Saudijskoj Arabiji i van nje među muslimanima. Vehabijski učenjaci u ovim knjigama tumačenje Islama i suneta Božijeg Poslanika s.a.v.s. smatraju isključivo pravom svojih učenjaka, a svaka drugu vrstu vjerovanja i razmišljanja vide kao neispravno. Štampa Saudijske Arabije u potpunosti je pod kontrolom vlade, pa ona ovim putem reklamiraju karijeru Al-Sauda. Nažalost, izvorni muhamedanski Islam je stran u glavnom centru njegove pojave tj. Saudijskoj Arabiji. Njegove nebeske odredbe se stavljaju pod noge na područje njegove objave, dok je ljubav preobražena u nasilje, islamsko jedinstvo u razdor, a slobodumlje u ekstremitizam i fanatizam. Vlada AlSauda na temelju neispravnih vehabijskih učenja, umjesto stvaranja vjerski slobodne atmosfere, prepune ljubaznosti i milosti među muslimanima, udružila se sa oholim silama i putem vehbijske sekte sprovodi njihove anti-islamske politike. Općenito se može reči da je vlada Al-Sauda
127
i vehabizam u Saudijskoj Arabiji čvrsto uporište svadljivih i nasilnih vlada, posebno nasilne Amerike u islamskom svijetu.
128
24
J
edan od osnovnih razloga relativne popularnosti vehabizma je stvaranje
preduslova,a ponekad i direktna podrška Amerike. Zbog toga što se sa gledišta Amerike ovo iskrivljeno i ekstremno vehabijsko predstavljanje Islama ustvari smatra kao vrsta propagande protiv ove progresivne i anti-ugnjetavačke vjere. U učenjima ove sekte postoji veliko neprijateljstvo prema samim muslimanima, a posebno prema šijama, pa je tako ovo neislamsko razmišljanje političko sredstvo Amerike i drugih zapadnih vlada za unošenje nesuglasica.
Od samog početka formiranja vehabijske ekstremne skete dolazile su različite kritike sa svih strana. Tako su veliki učenjaci kao šejh Dža’fer Kašif ElGita’, autor knjige „Munhedžur-Rešad“ i Sejid Muhsin Emin Amoli, autod djela „Kešful-Irtijab“ u kritici vehabijskih uvjerenja napisali i pokazali kako sljedbenici ove skete, ne samo da imaju nedolično i surovo ponašanje
129
, nego su u razmišljanju takođe grubi, fanatični i nelogični. Ove odgovarajuće i naučne kritike desile su se u vrijeme kada je ovaj antivjerski pokret bio na vrhuncu svog prodiranja u islamske države. Vehabije su surovim i neograničenim otimanjem muslimanskog imetka vehabizam dovele i do današnjeg perioda. Naravno, lider ove skete takođe su u svemu tome uživali bogatstvo i sreču. Vehabizam je u nastavku svog bivstvovanja nastojao da posredstvom ekonomskog prosperiteta Saudijske Arabije, dva Časna Harema i amerikče podrške sebi priskrbi uticaj među muslimanima. Za zapadne vlade postojanje jedne ovake države koja će ih slijediti, kao što je Saudijska Arabija na području Bliskog Istoka je veoma korisna i utjecajna. Zbog toga što ona sa etničkog i kulturnog aspekta ima dosta zajedničkih tački da arapima na tom području, te veoma jednostavno može sprovesti u djelo američke želje na Bliskom Istoku i tako se nametnuti drugim arapima. Naravno, lideri vehabijske sekte imaju ogromne i neutemeljenje tvrdnje u oblasti predstavljanja izvornog i istinskog Islama, ali je jasno kako su učenja ove sekte u svrsi napretka kolonijalizatorskih ciljeva i uništenje čistom muhamedanskog Islama. Profesor Hamid Algar, profesor univerziteta Barkley na Floridi u knjizi „Vehabizam“ govori o širenju vehabizma, pa kaže: „Treba obratiti pažnju na dvije stvari. Prva je ta da vehabizam u veoma dugoj i plodonsnoj historiji islamske misli nema neko posebno mjesto. Ovaj pokret koji je daleko od izvornog razuma imao je tu sreču da da se pojavi na Arapskom poluotoku i u blizini dva Harema, glavnom geografskom centru Islamskog svijeta. (Druga stvar)...... Oni koji su podržavali Saudijsku Arabiju u 20.stoljeću stigli su do
130
ogromnog naftnog bogatstva. Dio njega (bogatstva) isključivo je korišten za vehabijsko propagiranje u Islamskom svijetu u van njega. Da nisu postojala ova dva faktora vehabizam bi bio ostavljen historiji kao jedna nevažan i nestabilan sektaški pokret.“
Vehabizam je danas držajući pod kontrolom Saudijsku Arabiju i oslanjajući se na ogromno naftno bogatstvo ove države uspio osnovati veliki broj organizacija sa velikim finansijskim mogućnostima u cilju propagiranja vehabizma. U svemu ovome propagiranje ove sekte u Islamskim državama je veoma važno pitanje za vladare Saudijske Arabije. Nekolicina arapskih vladara u arapskim državama na području oko Perzijskog zaljeva zbog različitih razloga postali su politički sljedbenici Saudijske Arabije i vehabijske sekte. Največi razlog u svemu tome jeste taj što arapi predaju ogroman značaj pitanju etničke pripadnosti. Osim toga, arapske vlade na ovom području zbog svoje male površine i nedovoljnog broj stanovnika, te ekonomske povezanosti sa prihodima od nafte na Saudijsku Arabiju gledaju kao na svog starijeg brata, kome svi moraju polagati račune i od koga svi trebaju tražiti pomoć. Naravno, vehabije Saudijske Arabije uz podršku svojih zapadnih saradnika, a posebno Amerike, nastoje sebi priskrbiti još veći uticaj na području i na taj način male arapske vlade još više potčiniti sebi. Osim toga što je vehabizam, u manjoj ili većoj mjeri, stekao uticaj u nekoliko arapskih država, aktivisti ove sekte nastoje i u drugim područjima Islam-
131
skog svijeta, gdje za to god smatraju dobru priliku, uz ogromno trošenje novca djelovati na širenju ove ekstremne sekte. Na primjer, vehabizam koristeći krizne situacije u nekoliko zadnjih decenija u Pakistanu i Afganistanu stekao zapažen uticaj u ove dvije države. Vehabijske grupe u Pakistanu ponekad djeluju u formi političke partije uticanjem na samu vladu, ponekad u vidu sektaško-terorističkih grupa, a ponekad u formi kulturnih društava. Veliki broj vjersko-prosvjetnih lica u Pakistanu koji su pristalice vehabijskog učenja svoje vjersko obrazovenje stiču u Saudijskoj Arabiji, a neki od njih su uz finansijsku, političku i promiđbenu podršku Saudijaca sebi priskrbili veoma važne i odgovarajuće položaje. Ambasada i druga predstavništa Saudijske Arabije u Pakistanu pružaju ogromnu podršku aktivnostima sektaša i protivnicima šiija. Oni privlače veliki broj Pakistanske omladine na univerzitete i naučne centre Saudijske Arabije radi sticanja obrazovanja, dok ne zapostavljaju osnivanje terorističkih grupa i pružanje finansijske i političke podrške istima. Saudijske vehabije u početku su sa opravdanjem pomaganja afganistanskim mudžahedinima, te edukatvine i humanitarne pomoći istima osnivali mnogobrojne edukativne centre u pokrajini Belučistan u Pakistanu, pa su onda uz finansijsku podršku krenuli u propagiranje vehabijske ekstremne sekte. Tako su oni putem organizovanjem predavanje, podjelom knjiga, filmova, kaseta i slika Afganistanskim izbjeglicama u ovoj pokrajini započeli promovisanje stavova i učenja Muhameda Ibn Abdul Vehaba. Takođe, u unutrašnjosti Afaganistana u sjeni finansijske i vojne podrške Pakistana, Amerike, Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata formirana je grupa Talibana. Vlada
132
Saudijske Arabije krenula je sa finansijskom i vojnom podrškom Talibanskog pokreta i preko ove grupe ozbiljno se uplitala u Afganistanska pitanja. Tako je u periodu od 1992. do 1994.godine pružila finansijsku podršku u iznosu od dvije milijarde dolara za osnivanje Talibana. Međutim, vehabizam je u Egiptu večinom nastojao da primame građane putem uslužnih aktivnosti. Ipak, prisustvo univerziteta El-Azhar i pokreta Muslimanska braća u Egiptu bili su razlozi da vehabije budu manje uspješni. Prije nekoliko godina na području Centralne Azije i sjevernog Kavkaza stvoren je pokret pod nazivom vehabisam. Zapažena je uloga Saudijske Arabije u pružanju podrške i obezbjeđivanju buđeta vehabijskog pokreta na ovom području. U početku formiranja nezavisnih država raspadom bivšeg Sovjetskog Saveza, Saudijska Arabija je obezbijedila sredstva za rekonstrukciju i izgradnju džamija, osnovno islamsko obrazovanje, te slanje studenata u religijske obrazovne centre u inostranstvu. Upravo iz tog razloga neki pisci tvrde kako je vehabijski pokret na ovim područjima formiran isključivo novcem Saudijske Arabije. Muslimani bivšeg Sovjestkog Saveza bili su i ostali predmetom vehabijske političko-propagandne pohlepe. Svake godine na stotine hiljada primjeraka Kur’ana prikladne štampe besplatno se podjeli među građanima kao poklon kralja Saudijske Arabije. Lideri centralne Azije i Kavkaza u nekoliko navrata su iznosili svoju zabrinutost zbog vehabijskih nastojanja za učvršćavanjem položaja na tom području. Masovni mediji takođe pišu o njihovim aktivnostima u Republikama centralne Azije, čiji rezultat je povečanje nemira i religijskih netrpeljivosti. Ustavri, može se zaključiti da je napredak vehabizma na ovom području zbog veoma teške ekonomske i društvene situacije u ovim državama, poseb-
133
no nakon njihove nezavisnosti. Velika država Indija (druga država na Svijetu po broju stanovnika) u kojoj se praktikuju različite vjere i mezhebi, jedno je od područja koje nakon nezavisnosti Pakistana i službenog priznanja hindu mezheba i jezika nije ostalo sigurno od aktivnosti vehbijskog propagiranja. Zbog nepovoljne ekonomske situacije muslimana u Indiji pomoć, finansijska podrška i promocija Saudijskih vehabija itekako je uticala na pojedine muslimane ove države. Rat i kriza u Balkanskim državama takođe je bila dobra prilika da vehabije iskoriste za širenje svog uticaja među muslimanima na ovom području. Posebno jer oni nisu bili toliko upoznati sa osnovnim Islamskim princima i vrijednostima. Osim njih, Maldivi i Šri Lanka u Indijskom okeanu, zatim Afričke države Kenija, Etiopija, Uganda, Gana, Nigerija, Mali, Senegal, Somalija...... su još neke države u kojima Al-Saudov režim na različite načine vrši propagiranje i promoviranje vehabizma i Islamskog selefizma. Naravno, zastranjena vehabijska sekta ostavila je različite uticaje na građane ovih država, a ponekad taj uticaj biva samo površinski i privremeni.
Osim ogromnih novčanih sredstava i drugog bogatstva vladavine Al-Sauda drugi mnogobrojni faktori su imali značajnu ulogu u širenju vehabizma na različite krajeve svijeta. Ekonomsko i kulturno siromaštvo, te obmana neinformisanih i naivnih muslimana preopširnim promovisanjem i izazivanje religisjskih osjećaja samo su neki od način na koji vehbije privlače građane. Tako da se ponekad može vidjeti kako vehabije isplačivanjem novčanih
134
sredstava osobe dovode na svoj zastranjeni put ili ih odvode u vehabijske vjerske škole. Sa druge strane, kao što se može vidjeti kako su za vehabije za svoje aktivnosti na različitim destinacijama Islamskog svijeta koristili krizne situacije i sukobe kao dobru priliku za promovisanje svojih fanatičnih vehabijskih uvjerenja. Zbog toga što u žarišnim i konfuznim situacijama postoji manje mogućnosti za razmišljanje ulaganjem ogromnih novčanih sredstava u vehabizam se može privući veliki broj osoba. Jedan od osnovnih razloga relativne popularnosti vehabizma je stvaranje preduslova,a ponekad i direktna podrška Amerike. Zbog toga što se sa gledišta Amerike ovo iskrivljeno i ekstremno vehabijsko predstavljanje Islama ustvari smatra kao vrsta propagande protiv ove progresivne i anti-ugnjetavačke vjere. U učenjima ove sekte postoji veliko neprijateljstvo prema samim muslimanima, a posebno prema šijama, pa je tako ovo neislamsko razmišljanje političko sredstvo Amerike i drugih zapadnih vlada za unošenje nesuglasica.
U stvari, može se reči kako se vehabizam svojom prevarantskom retorikom igra sa uvjerenjima ljudi i na taj način sebi, Al-Saudu i Americi donosi određene koristi.
135
25
B
aš kao što je i do sada život ekstremne vehabijske sekte bio usko pove-
zan sa novec od nafte Saudijske Arabije, tako će i dalje ova sekta nastaviti svoje bivstovanje oslanjajući se na nacionalno bogatstvo građana Saudijske Arabije. Naravno, uprkos opsežnoj propagandi silazsni trend ove skete će se nastaviti. Zbog toga što se akaidski principi vehabija ne temelje na religijskim i razumnim kriterijima i zbog toga što je paukova kuća ta koju Allah dž.š. u Kur’anu naziva najslabijom kućom. Cijenjeni slušaoci, ponovo smo sa vama sa još jednim programom „Vehabizam u ogledalu stvarnosti“. Kao što smo čuli u proteklom programu, vladavina Al-Sauda pokušava ekstremnu vehabijsku sektu proširiti širom Islamskog svijeta služeći se različitim metodama. Al-Saud u ovoj svom činu osim korištenja novčanih sredstava od nafte, uživa punu podršku Amerike i Zapada. Ova država odgojem i obrazovanjem misionara i njihovim slanjem u različite države djeluje na širenju vehabizma. Takođe, selefije
136
korištenjem ogromnog naftnog bogatstva, koje je nacionalni kapital ove države, putem štampanja knjiga i časopisa, te slanjem istih na različite svjetske destinacije radi na promiđbi iskrivljenog i nerazumnog vehabijskog uvjerenja. Sa druge strane, neke vehabije do skoro smatrale neispravnim korištenje nekih civilizovanih pomagala kao što je telefon, ali radi promovisanja i promicanja svog suhopranog i fanatičnog vjerovanja koristi moderna sredstva komunikacije kao što su satelitske mreže i internet. Ove opsežne aktivnosti koje se realizuju trošenjem enromno visokih novčanih iznosa možda su uspjele prevariti nekolici ljudi i privući ih sebi. Međutim, to samo izgleda da je tako, jer je veliki broj vjerskih i političkih stručnjaka ubjeđeno kako je iskrivljeno vehabijsko vjerovanje iz dana u dana ide silaznom putanjom i kako se postepeno približava svom kraju. ***** P A U Z A ***** Vehabije su od samog početka sa izgovorom širka i novotarija prolili krv velikog broja muslimana pod vodstvom Muhameda Ibn Abdul Vehaba u vojnoj saradnji sa Al-Saudom. Ekstremna surovost i izbjegavanje razmišljanja bile su osnovne selefijske osobine. Još uvijek neke ekstremne vehabije sunitsku i šiitsku ulemu smatraju nevjernicima i pripisuju im veoma oštre i ružne epitete, kao što su „džahil-neznalica“ i „mušrik-idolopoklonik“. Ovakva vrsta fanatika ni najmanje ne cijeni mišljenje drugih i ne osvrču se na dokaze svojih protivnika, zbog toga što su oholi i umišljeni. Imam Alija a.s. u svojim govorima lošu predrasudu spominje kao šejtansku osobinu, pa kaže: „Allahov dž.š. neprijatelj Iblis predvodnik je fanatika i oholih.“ (Nehdžulbelaga, 192 hutba) Vehabijski ekstremisti muslimanske učenjake i ulemu ponižavaju
137
neodgovarajućim terminima zbog toga što svoje zastranjeno vjerovanje ne mogu braniti argumentima i logičnim dokazima. Ustvari, ideološke teme vehabizma, koje su proizvod mašte i fantazije Ibn Tejmije i Muhamed Ibn Abdul Vehaba nemaju nikakvo razumsko i logičko uporište. Tako se u debatama vehabijski i muslimanskih učenjaka vrlo jasno može vidjeti slabost u vehabijskim argumentima. Ali oni te svoje temeljne slabosti nastoje prekriti time što vrijeđaju i omalovažaju drugu stranu. Odakle ovolika survost i intelektualna skamenjenost kada je Islam vjera razuma i logike. Ova nebeska vjera i korisne upute njenog Poslanika imaju za cilj jedinstvo i prijateljstvo među muslimanima, a ne prkosa, mržnje i nepoštovanja.
Džahilijetske predrasude, posebno one u začetku formiranja vehabijske sekte, bile su povod da oni svaku novu pojavu smatraju novotarijom, a njeno korištenje strogo zabranjenim. Vehabije su krenule u borbu sa svim modernim, civilizovanim pojava čojvečanstva sa opravdanjem kako moraju živjeti onako kako je živio Božiji Poslanik s.a.v.s. Tako su naprimjer biciklo proglasili „šejtanskom jahalicom“, a korištenje telefona zabranili. Čak šta više pokidali su telefonsku liniju koja je povezivala dvor kralja Al-Sauda sa kasarnom njegove armije. Vožnja žena u Sudijskoj Arabija, pa makar ona bila propisno obučena, još uvijek se smatra neoprostivim grijehom u toj državi! Aparati za slikanje u Saudijskoj Arabije do nedavno su smatrani strogo zabranjenim, a njihova kupovina i prodaja da tržnicama Meke i Medina nedozvoljena. Upravo zbog toga „Mula Omer“, ekstremni vehabija i lider Talibana na osnovu ovog suhoparnog i džahilijetskog stava nikada nije dozvoli da ga uslikaju. Za vrijeme vladavine Talibana u Afganistanu
138
obrazovanje žena i djevojaka, ma makar i propisno obučenih, u odvojenim školama nije bilo dozvoljeno. Vehabije su organizovanje mevluda povom rođenja Božijeg Poslanika s.a.v.s. smatrali novotarijom i strogo zabranjenim djelom. Interesantno je da znate kako su oni druge muslimane, kako sunije tako i šiije, ukoravali i proglašali ih nevjernicima samo zbog toga što su činili ova obična i dozvoljena djela! Sada se treba upitati da li je korištenje novih pomgala novotarija? Stavovi velikih islamskih šerijatskih pravnika itekako se razlikuju sa stavovima ekstremnim vehabijama. Islamski učenjaci i ulema ne protive se ispravnom korištenju izuma i novih pomagala u život i to smatraju jednim običnim činom. Neispravno korištenje ovih mogućnosti i pomagala, koja bivaju razlogom moralnog kolapsa i stanputice, te udaljavanja od Alaha dž.š. smatraju se zabranjeno. Osim toga, Islam predaju ogromnu pažnju naučnom i moralnom napretku, posebno kod mladih generacija, pa je tako Božiji Poslanika s.a.v.s. da traže nauku, pa makar i kod nevjernika. Stoga, uopće nije jasno na osnovu kojih kriterija vehabijski učenjaci donose ove čudnovate i civilizaciji i progresu oprečne fetve?! Selefije su započele sa analizom svojih metoda i fetvi, pa su tako odbacili neke stavove Ibn Tejmije i Muhamed Ibn Abdul Vehaba. Vehabijske učenjaci nastoje se uzdržati od izdavanja od nelogičnih, a ponekad i smiješnih fetvi. Vehabije takođe nastoje primjeniti i druge metode prema muslimanima, osim grubosti i pokolja. Oni su u početku građane putem stravičnih pokolja i otuđivanja muslimanskog imetka nastojali primorati da prihvate vehabizam, dok zadnjih godina koriste i neke druge, ne tako grube i
139
surove metode. Naravno, oni sebe još uvijek smatraju boljim od drugih muslimana i nagalašavaju kako su drugi u zabludi. Međutim, umjesto pokolja muslimana i primoravanja na prihvatanje njihovih vjerovanja kroz strah, okrenuli su se propagandim i misionarskim metodama. Selefije su došle do tog zaključka da u današanjem svijetu uz pomoć promovisanja i sredstava komunikacije mogu postiči bolje rezultate. Tako da vladari Saudijske Arabije prikazivanjem ljubaznosti i korištenjem opsežnog medijskog reklamiranja nastoje proširiti vehabijsku ekstremnu sektu. Međutim, iza zastora njihov naizgled prijateljski dojam ni jedan trun ne umanjuje njihovu mržnja prema muslimanima, pa nastavljaju sa ubijenjem muslimana gdje god im se za to ukaže prilika, bilo da se radi o sunijama ili šiijama. Još uvijek vehabijske surove grupe kao što su El-Qaida, Talbani, Sepahu Sahabe.......na različitim krajevima provode svoje divljačke aktivnosti. Postavljenje bobmi na putu hodočasnika u Iraku i drugih ožalošćenih delegacija, te odsijecanje muslimanskih glava samo su neka zlodjela ovih ekstremnih i divljačkih grupa. Jedan od važnih razloga zbog kojih se vjersko-prosvjetna lica suszdržavaju da izdaju fetve oprečne sa civilizacijom jeste pritisak vladavine Al-Sauda. Zbog toga što ovakve vrste fetvi vladavini Al-Sauda donose probleme. Iako Saudijci sebe smatraju dužnim da budu privrženi isključivo vehabijskoj vladavini i učenjima ove sekte, istovremeno su prinuđeni da svakoj novoj pojavi. U svemu toma vlada Saudijske Arabije, kao i sve druge države, koristi savremenu opremu i pomagala. Ovi problemi bili su razlog da učenjaci ove iskvarene vehabijske sekte shvate kako džahilijetske fetve oprečne civilizovanom čovječanstvu nemaju mjesto u današnjem svijetu, jer ako nastave ovim putem veoma brzo će biti bačeni u historijsku arhivu. Stoga
140
su neki, manje ekstremni vehabijski učenjaci pristupili promjeni svojih fetvi. Na primjer, od prije nekoliko godina korištenje mobilnog telefona, bicikla, foto-aparata i drugih sličnih uređaja smatra se dozvoljenim, te se kao što je to bio slučaj ranije više ne smatra širkom. Iako ovakve fetve u današnjem svijetu vehabije prikazuju malo umjerenijim, one ipak pokazuju duboku slabost ovog pravca i učenja. Interesantno je to da su Saudijci, pa čak i vehabijska ulema u ovoj oblasti otišli u krajnost. Upravo one osobe koje su jedno dana smatrale kako je biciklo šejtanksa jahalica, sada se vozaju u modernim i skupocjenim evropskim i američkim automobilima. Toliko je očigledno korištenje luksuznih stvari i dragulja, posebno kod porodice Al-Sauda. Sva ova kontradiktornost u uvjerenjima i djelima je pokazatelj slabosti i neispravnosti veehabijskih uvjerenja i njegovom koračanju ka propasti. U dobu savremenog komuniciranja vladavina Al-Sauda ne može više spriječiti ulazak knjiga u Saudijsku Arabiju čiji je sadržaj oprečan vehabijskim stavovima i zaustaviti osviještavanje građana ove države kroz islamska napredna učenja. Posebno mlađe generacije vehabije, koje koriste različite medije od interenta do satelitskih kanala i susreću se sa različitim stavovima, ne mogu pored visokih i ljudskih islamskih učenja izabarati suhoparne stavove vehabijskih učenjaka. Djelovanje vehabija na polju promovisanja suhoparnih uvjerenja u drugim državama takođe postaje problem. Zbog toga što muslimani u ovim državam imaju slobodniji pristup različitim razmišljanjima. Jedina nada zalutale vehabijske sekte je novac od nafte Saudijske Arabije, kako bi njegovim korištenjem pokušali promovisati svoje učenje, te prevariti ili namamiti neke osobe. Drugim riječima kazano, upravo onako kako je do sada bivstvovanje ove ekstremne sekte bilo podređeno novčanim
141
sredstvima od nafte Saudijske Arabije, isto tako isto će nastavak bivstvovanja ova sekta morati nastaviti usko se vazavši za nacionalno bogatstvo građana Saudijske Arabije. Naravno, uprkos opsežnoj propagandi ove skete, njen silazni trend će se i dalje nastaviti. Zbog toga što je akaidski principi vehabija nisu utemeljeni na religijskim i intelektulanim kriterijima i zbog toga što je paukova kuća, kako Allah dž.š. u Kur’anu kaže, najslabija kuća.
142
26
I
samul Emad, vehabijski učenjak: „Bio sam svjedok žestokih kritika protiv
imama Alije a.s. i imama Husejna a.s. na naučnim skupovima u Saudijskoj Arabiji i vidio sam kako se opravdavaju Jezidove i Muavijine napravednosti..... Ove vrste tokova primorale su me da pristupim istraživanju način života Ehli Bejta....Nakon stručnjih istraživanja stekao se dojam da su sva djela imama Alije a.s. bila na temelju razuma i logike, dok su sve vehabijske riječi ružna opravdanja u kojima nema logike.“ Ja sam studirao kod „Bin Baza“(bivši visoki muftija Saudijske Arabije) a u mislim sam razmišljao zašto se nakon toliko stoljeća u srcima velikog broja ljudi talasa i ne zastarjeva iskrena volja prema imamu Aliji a.s. , imamu Husjenu a.s. i drugim imamima velikanima? Sa druge strane bio sam svjedok žestokih kritika protiv imama Alije a.s. i imama Husejna a.s. na naučnim skupovima u Saudijskoj Arabiji i vidio sam kako se opravdavaju Jezidove i Muavijine nepravednosti....Bio sam svjedok skupova na kojima su
143
veoma jednostavno kritikovali imama Aliju a.s. i veoma ružnim i pogrdnim riječim govorili o njemu, ali kada čuju njegove vrijednosti – koje su čak spomenute i u njihovim knjigama – nemaju strpljenja da dobro saslušaju. Ove vrste tokove bile su razlog da krivim sam sebe i da sam sebe primoram na izučavanje načina života Ehli Bejta a.s. Nakon stručnjih istraživanja stekao se dojam da su sva djela imama Alije a.s. bila na temelju razuma i logike, dok su sve vehabijske riječi ružna opravdanja u kojima nema logike.“ Govornik ovih riječi je doktor Isamul Imad, koji je u ne tako davnoj prošlosti bio vehabijski muftija u Jemenu i veliki vehabijski profesor na univerzitetima u Saudijskoj Arabiji. On je u džamiji Sana’ u prijestolnici Jemena bio imam džemata i hatib džume namaza vehabija. Doktor Isamul Imad nakon opsežnih istraživanja shvaća kako su vehabijska uvjerenja neispravna, te napušta tu ekstremnu sektu i postaje šiija. U nastavku ćemo se uopznati sa njegovim stavovima o zastranjenim vehabijskim učenjima. Ostanite sa nama. ****** P A U Z A ****** Isam Ali Jahja El-Imad rođen je u selu El-Imad u južnom dijelu države Jemen. Sa 6 godina započeo je svoje obrazovanje u vehabijskoj školi, a kasnije isto nastavio na vehabijskim univerzitetima u Saudijskoj Arabija, smjer hadis i Kur’an. Isamul Imad svoje obrazovanje je stekao kod velikih selefijskih učenjaka, ali njegov glavni profesor bio je „Abdul Aziz Bin Baz“, visoki muftija Saudsijke Arabije, kod kojeg je Isamul Imad potpuno ovladao akaidskom naukom. Doktor Imad pročitao je večinu selefijskih djela, kao što su „Tevhid“, „Kešfu Šubehat fit Tevhid“ i „Sire Nubuveh“ od Muhamed Bin Abdul Vehaba, pa je čak predavao i na univerzitetima Saudijske Arabije. Isamul Imad diplomirao je na univerzitetu u Saudijskoj Arabiji, na
144
odsjeku hadisa sa selefijskog aspekta, pa je pod uticajem knjiga Ibn Tejmije i Muhameda Ibn Abdul Vehaba postao pesimističan prema šiijam. Nakon toga uredio je i knjigu protiv šiija. Međutim unutarnje i intelektualne promjene doktoroa Imada su počele onda kada se upoznao sa djelima Sejida Qutba. Sejid Qutb je veliki sunitski učenjak iz Egipta i zaljubljenik imam Alije a.s. i njegovog sina Husejna a.s. Djelo „Kutub ve šahsijat“ je uredio Sejid Qutb. U ovom djelu negirao je sve sumnje koje je Ibn Tejmije iznio na račun imama Alije a.s. i dao odgovore na veoma opširan način. Isamul Imad u vezi sa ovim veli: „Obzirom da sam ja stručnjak u hadiskoj nauci shvatio sam da je argumentacija Sejid Qutba sa apsketa lanca prenosilaca sahih i ispravna. Zbog toga što sam imam Aliju a.s. upoznao preko djela šejha Ibn Tejmije, prema njemu nisam gajio velike simpatije. Ali nakon poučavanja djela Sejid Qutba i Ibn akil Šefia (Visoki šafijski muftija u Jemenu) u meni se pojavila velika ljubav prema Aliji a.s.“ Isamul Imad o uticaju govora i pisanih djela Sejid Qutba kaže: „Riječi šehid Sejid Qutba o imam Aliji a.s. stvorile su jednu intelektulanu revoluciju, ne samo kod mene nego u čitavoj Saudijskoj Arabiji. .....Stoga, zbog toga su u Saudijskoj Arabiji pisana djela protiv njega.“ Doktor Isamul Imad je 1989.godine došao u Iran i u Islamskoj školi u Qomu započeo izučavanje islamskih znanosti sa gledišta Poslanikovog s.a.v.s. Ehli Bejta, kako bi stekao bolje poznavanje ove škole. On u vezi otklanjanja svojih sumnji po pitanju šiizma kaže: „Ja sam u knjizi šejh Mufida r.a., koji je živio prije hiljadu godina pronašao sve odgovore na svoja pitanja. On te odgovore nije dao od sebe, nego ih je izvukao iz Kur’ana,
145
Poslanikovog suneta i predaja Ehli Bejta a.s. Ustavri, odgovori šejh Mufida su odgovori Ehli Bejta a.s.“ Isamul Imad, nakon što je postao šiija, napisao je nekoliko djela o vehabijskom zastranjenom uvjerenju, koje se mogu pročitati. Na primjer, u knjizi „El-Zilzal“ veoma jasno objasnio stavove šejh Osmana Hamisa, uglednog vehabijskog učenjaka. Govori i stavovi Isamul Imada u nekoliko navrata uživo su emitirani preko sateltiskih kanala ElKevser, Ehli Bejt i El-Alem, dok su neki od njih pretvoreni u pisana djela. On je u Iranu pored vjerske škole, otišao i na fakultet i nastavio svoje obrazovanje na teološkom smjeru. Tako je stigao i do doktorskog stepena. Prema riječima doktora Isama danas su napisana veoma mnoga djela i članci od strane neke vehabijskih učenjaka kritičara na temu kritike šejh Muhamed Ibn Abdul Vehaba. Isamul Imad o Muhamedu Ibn Abdul Vehabu, lider vehabizma, kaže: „Osnivač vehabijske sekte nije potpuno poznavao islamske znanosti kao što su logika, načela i lingvistiku. Uvjeren sam kako se šejh Muhamed Ibn Abdul Vehaba borio sa dva velika problema......Njegov priv problem je bio nedostatak znanja.....Njegov drugi i temeljeni problem je bio problem njegovog razmišljanja. Šejh Muhamed Ibn Abdul Vehab nije shvatio istinsko značenje i osnovne kriterije proglašavanja nevjernikom. Zbog toga je veliki broj muslimana, sunija i šiija, smatrao idolopoklonicima-mušricima, proglasio ih nevjernicima, a to je velika opasnost. Svakoga onoga ko nije slijedio njegova razmišljanja smatrao je protivnik tevhida.“ Ismaul Imad kaže kako su Ibn Tejmije i Muhamed Ibn Adbul Vehab imali pogrešno tumačenje tevhida i to njihovo tumačenje je bilo oprečno tevhidu svih musimana, kako sunija tako i šiija. Oni su smatrali kako je svaki tevhid osim vehabijskog širk-pripisivanje Bogu druga. Veliki širk je veči
146
od širka nevjernika! Lično Abdul Vehab ubijao je muftije i velike učenjake ehli suneta i veoma jednostavno ih proglašavao mušricima u ratovima koje je sam pokretao. Po mišljenju doktora Isamul Imada ovo pogrešno shvatanje tevhida bilo je povod proglašenja musimana nevjernicima i proljevanje njihove krvi od strane vehabija. I danas ova ekstremna i opasna sekte zadaje snažne udrace islamskom umetu. Obzirom da vehabizam pitanje obilaženja mezara dobrih ljudi ne prihvata, te to smatra širkom, veoma su osjetljivi kada je u pitanju posjećivanje mezara. Isamul Imad kaže: „Govori i misli svakog trenutka dana i noći vehabija, vijesti o mezarima i vehabijama su napadi na mezare; Uprkos tome što su u proteklim godinama uništili sve mezare i više nema mezara. To je kod njih preobraženo u jednu psihičku bolest. Ja se sjećam dok sam bio vehabija, bježao bih kada bi prolazio pored mezara i baš kao što Libanonci i Palestinci protiv Izraela čine osvjedočene akcije, mi smo to isto činili protiv mezara. Što znači da je vehabijski tevhid jedan mezarski tevhid.“ On u nastavku kritikovanjem Abdul Vehabovih stavova, dodaje: „Pogledajte djelo šejh Muhamed Ibn Abdul Vehaba o spoznaji Boga; Prva tema koje je spomenuta je mezar, obilazak mezara, posredništvo mezara i...... uopće se ne govori o Bogu. Kada čovjek postane takav, onda je povezan sa Amerikom. Jer druga pitanja (osnovna) vjere za njega nisu važna. Za njega nije važna spoznaja Boga. Amerika i Izreal za njega nisu opasnost. Ne vjerovanje za njega nije opasnost. Opasnost (glavna) je mezar. Pa ako se mezar uništi, onda više ne postoji opasnost i sve je dozvoljeno. Ovo nije islamski tevhid. Ovo je američki tevhid.
147
Doktor Isamul Imad u kritici savremenih vehabija i fetvi o nevjerništvu selefijskih velika kaže: „Ja sam se obrazova kod osobe po imenu „El-Mudhali“ prije nego li sam postao šiija. Kod ovog šejh nalazilo se oko 100 djela u kojima se proklinjali i kritikovali islamski velikani kao što su Sejid Muhamed Qutb, šejh Muhamed Gazali, ajatolah Huji, šejh Muhamed Abduhu i ....... Uprkos tome u vehabijskim knjigama se nije moglo vidjeti kritikovanje marksizma, budaizma, behaizma, te Izraelskih i Američkih stavova. Njihova pisana djela bila su usmjerena isključivo protiv muslimana.“ Budući da je politika Saudijske Arabije u cilju pridonošenja Američkim i cionističkim interesima, islamofobija se širi putem fetvi o nejverništvu vehabijskih muftija i unošenjem razdora i raskola među njima. I danas smo svjedoci da selefije vrši teroristička djelo samo na muslimane i postavljaju eksplozivne naprave na njihove pravce kretanja. U savremenom svijetu, u kome se razmišlja i vodi logički dijalog, vehabijski teroristički činovi i ubijanja muslimana nemaju nikakvo opravdanje. Isamul Imad je uvjeren kako i danas vehabijska omladina ima ogromne kritike naspram fetvi o nevjerništvu i suhopranih i đahilijetskih uvjerenja Muhamed Ibn Abdul Vehaba. Veliki broj vehabija izučavanjem knjiga koje su napisane o vehabizmu, okreću se od ovog mezheba. Isamul Imad u svojoj knjizi pod nazivom „Kritika vehabizma iznutra“ kritikuje stavove Muhameda Ibn Abdul Vehaba i vehabijskih uvjerenja. On je ubjeđen: „Kada jedan vehabija napiše djelo prtoiv vehabizma, to djelo biva povod upute na stotine i hiljade vehabija. I same vehabije tvrde da ove knjige imaju mnogo više uticaja na kritiku vehabizma u odnosu na djela sunija i šiija.“
148
27
D
oktor Isamul Imad bivše vehabijsko vjersko lice: „Važna stvar na koju
treba obratiti pažnju jeste da je danas kraj jednog drugog vehabijskog perioda. Tako da čak i velikani vehabizma priznaju da je tekuće stoljeće, stoljeće u kome je kraj vehabizma.“ Selamimo vas i želimo vam dobro zdravlje cijenjeni slušaoci , koji tražite istinu i pozivamo vas da slušate zadnju dio iz serijala „Vehabizam u ogledalu stvarnosti“. ***** P A U Z A ***** U prošlom programu upoznali ste se sa doktorom Isamul Imada i neik njegovim stavovima. On je bio jedan od uglednih vehabijskih muftija, koji je nakon opsežnih istraživanja prešao na šiijski mezheb. Doktor Imad je ekspert u hadiskoj znanosti, riđalu, historiji islama, islamskim sektama i takođe modernim islamskim pokretima. On smatra kako je 21.stoljeće stoljeće u kome doći do pada vehabijskog ekstremnog pokreta, pa kaže: „Važna stvar na koju treba obratiti pažnju jeste da je danas kraj jednog drugog vehabijskog
149
perioda. Tako da čak i velikani vehabizma priznaju da je tekuće stoljeće, stoljeće u kome je kraj vehabizma.“ ***** P A U Z A ***** Spiker: Isamul Imad smatra kako je osnovni i najopasniji problem vehabijske misli nasilje i terorizam. On veli: „Po mom mišljenju njihova opasnost nije na intelektulanoj osnovi, zbog toga što su fetve njihovih učenjaka utemeljenje na proglašavnju šiija nevjernicima, te kako njihova krv nije zabranjena. Oni šiije (i druge muslimane) terorišu širom svijeta. Sada ako se jedan ubica ili terorista pojavi ovdje, svi mi ćemo osjećati opasnost i pobjeći ćemo odavde. Zbog toga što jedan ubica društvo dovodi u haos. Ustvari, njihova opasnost.....je zbog njihovog divljaštva.“ Uprkos ovome, doktor Isamul Imad je mišljenja kako vehbije ne smijemo gledati kao neprijatelja, nego na njih moramo gledati kao na bolesnike kojima je potrebno liječenje. On kaže: „Večina vehabija zbog svog neznanja su zalutali, a njihova zalutalost nije zbog tvrdoglavosti i neprijateljstva. Kada su oni spremni da se žrtvuju za jednog čovjeka (i sebe raznesu na mezaristanu kako bi uništili mezare) zasigurno za sebe imaju neku argumentaciju. Ali zbog tgoa što su Kur’an pogrešno shvatili, njihova argumentacija je pogrešna. Ovo je njihov temeljni problem. Kada je čitava atmosfera u njihovim porodicama, društvu i medijima vehabijska, osoba nesvjesno postaje vehabija i tada za svoja uvjerenja pronalazi pogrešne argumentacije, te pokušava da tumači Kur’an na temelju svojih pogrešnih uvjerenja. Što znači da vehabizma prvo formira svoja uvjerenja, a tek onda Kur’an i sunet tumači na temelju tih uvjerenja. U toj situaciji svaki ajet koji je oprečan njegovom uvjerenju tumači se tako da bude u skladu sa njihovim uvjerenjem.“
150
Spiker: Jedan od dubokih problema vehabijske misli po mišljenju Isamul Imada je njihovo pogrešno razumijevanje šiija. Vehabije smatraju kako su šiije i alijevci (oni koji hazreti Aliju a.s. smatraju na istoj deređi kao i Boga) jednaki. Dok šiije smatraju kako je Alija a.s. Božiji rob, koji je bio nasljednik Božijeg Poslanika s.a.v.s. i da je poslije njega imao pravo na hilafet-vođenje muslimana. Međutim, u vehabijskim školama, fakultetima, i knjigama propagira se ova velika laž kako su šiije baš oni Alijevci. Vehabije žele da širenje ovog uvjerenja unište šiizam i njihov glavni cilj je zaustavljanje širenja šiizma kroz njegovo iskrivljavanje. Iako Isamul Imad trvdi kak je večina djela protiv zastranjene sekte Alijevaca napisamo od strane šiija. Spiker: Isamul Imad je uvjeren kako je prošlo stoljeće bilo stoleće u kome je vehabizam bio na svom vrhuncu. Zbog toga što je u 20.stoljeću bilo jačanje materijalizma, nedostatak nevidljive pomoći iz života čovječanstva, negiranje natprirodnog života i svih nevidljih i vanljudskih snaga. Vehabijska misao obzirom na svoje utemeljenje na materijalizmu negira duhovna i izvanprirodna pitanja kao što su posredništvo, moljenje za pomoć, obilazak mezara mrtvih osoba, život poslije smrti (vehabije ne prihvataju život u Berzahu)....... itd. Doktor Isam smatra kako je vehabijska materijalistička misao itekak bliska komunizmu, pa kaže: „Jedan od mojih prijatelju u početku je bio komunista. Poslije toga je postao vehabija, a nakon toga šiija. Pitao sam ga zašto si iz komunizma prešao u vehabizam? On mi je odgovorio: „Vehabizam i komunizam su veoma bliski. Vehabijski Bog je utjelovljeni Bog o kojem nema rasprava o nevidljivim pitanjima. Ostala nematerijalana pitanja takođe nemaju svoje mjesto u vehabizmu, te je tako veoma blizak
151
komunizmu.“ Stoga, širenje vehabizma u prošlom stoljeću bilo je zbog toga što su se ljudi udaljili od Boga, a ne zbog intelektulanih i čvrstih vehabijskih argumenata. Naravno, dolari od nafte Saudsijke Arabije imaju itetkako značajnu ulogu u promicanju ove neispravne misli. Ali sada kada se čovjek u 21.stoljeću počeo vračati Bogu, vehabijska ekstremna sekta našla se na nizbrdici. Spiker: Isamul Imad koji je od svog djetinjstva živio među vehabijama i koji je jedno vrijeme glasio za jednog uglednog učenjaka ove sekte veoma dobro poznaje njihova zastranjena uvjerenja. On je i sada uvjeren kako je vehabizam u svom padu. On smatra kako je osnovni razlog jačanje intenziteta vehabijskih terorističkih aktivnosti protiv šiija u Iraku i drugim zemljama zbog toga što osjećaju slabost i gubljenje moći. Doktor Isam u vezi sa ovim kaže: „Čovjek u zadnjim trenutcima svog života, prije smrti, učini jedan duboki uzdisaj koji je znak da se neće vratiti u život. Vehabijske terorističke aktivnosti takođe uzimaju duboki uzdisaj prije svoje smrti.“ Doktor Isam trenutni period vidi kao svijetli period. On kaže: „Trenutno jedan grupa vrijedna pažnje napreduje u traženju istine u centru vehabizma koja je fleksibilna i interaktivna.“ Ustvari, trentno je period slobodnog razmišljanja i postavljanja pitanja. On je uvjeren da će promjene osobina savremenog doba kao rezultat ima promjene u samom vehabizmu, a to je jedno sasvim prirodno pitanje. Novi vehabijski studenti i omladina nisu kao stari vehabijski studenti, pa su tako njihova razmišljanja i pitanja različita sa onim od prije. U vehabizmu, stvoreni su novi tokovi koji nisu postojali u vrijeme pojave vehabizma. Poznavanje ovih tokova u cilju poznavanje savremenog vehabizma je obavezno i korisno, pa je tako doktor Imad
152
objasnio ovo pitanje u tekstu pod naslovom „Novi tokovi vehbizma“. Spiker: Danas vehabijski i suniitski kritičarski učenjaci vrlo hrabro kritiziraju zastranjene i suhoparne vehabijske stavove. Jedna od tih osoba je veliki mislioc po imenu Abas Muhamed Akad, koji u svom životu uredio više od 300 djela. On je napisao djelo po imenu „Imama Alija a.s.“ i pokrenuo revoluciju u svijetu ehli suneta. Ova knjiga sadržavala je i svoj uvod koji je sada izbrisan. On je napisao: „Ja sam živio u društvu u kome je hazreti Alija a.s. uvijek bio optuživan. U nesuglasicama imama Alije sa Aišom, imam Alija je uvijek bio optuživan. U nesuglasicama imama Alije sa Omerom, imam Alija je uvijek bio optuživan. U nesuglasicama imama Alije sa ashabima Božijeg Poslanika, imam Alija je uvijek bio optuživan. Pa čak ni jednom nismo dali za pravo imamu Aliji. Ali u ovom stoljeću, koje je stoljeće slobode mi moramo čitati o imamu Aliji i o historiji, te rasvijetliti istinu o imamu Aliji.....“. Nakon izvjesnog vremena zabranjeno je štampanje ove knjige. Ali druga osoba po imenu „Abdurahman Šerkavi“, egipatski pisac i mislilac, napisao je drugu knjigu pod nazivom „Ali Imamul Mutekin“, kao odbranu hazreti Alije i pokrenuo još jednu revoluciju u sunitskom svijetu. Štapanje i ove knjige je zabranjeno, a njen pisac je zatvoren. Veliki broj učenjaka čitanje ove knjige je proglasio haramom-strogo zabranjenim djelom. Nakon ove knjige, Halid Muhamed Halid je napisao još jednu knjigu pod nazivom „Poslanikovi potomci na području Kerbele“, koja je takođe zabranjena. Doktor Isamul Imad smatra kako je ishod štampanja ove knjige u Saudijskoj Arabiji previranja unutar vehabizma, koje je veliki broj upoznao sa ličnošću i položajem imama Alije a.s., i primorao ih da stanu u njegovu odbranu.
153
Spiker: Al-Saud koji se plaši svog propadanja, oslonjajući se na bogatstvo naftom nastoji spriječiti raspadanje vehabizma. Oni plačaju ogromnu cijenu za nastavak svog života. Doktor Isam u vezi sa ovim kaže: „Nakon pronalaženja nafet u Saudijskoj Arabiji napisana su mnoga djela u korist Muhamed Ibn Abdul Vehaba. Al-Saud i sada svakom piscu koji o njemu piše plača na stotine hiljade dolara, ili čak tog pisca postavlja za abmasadora Saudijske Arabije u nekoj državi ili ga predstavlja kao velikog islamskog mislioca.“ Isamul Imad na koncu svim skreče pažnju na rečenicu Božijeg Poslanika s.a.v.s. i smatra kako je najbolji način upute i spasa djelovanje prema naputima tog velikana. Časni poslanik Islama na oprosnom hadžu svim muslimanima je izjavio: „Ostavljam vam dva dobra i vrijedna amaneta. Jedan je Božija knjiga Kur’an, a drugo je moje potmostvo i Ehli Bejt. Sve dok se budete držali ovog dvoga, nećete zalutati. A ovo dvoje se nikada ne može razdovjiti.“ ---------------------------------------------------Ključnje riječi: Veehabizam, Isamul Imad, propadanje, šiije, fanatik, revolucija, Al-Saud
154
