Tainter, Joseph A.: Kolaps složenih društava

K o l a p s s l o ž e n i h d r u š t ava

Joseph A. Tainter

Kolaps kompleksnih društava prevela Sonja Ludvig

J o s e ph A . Ta i n t e r




Zahvale Edward Hallett Carr jednom je prilikom ustvrdio da je Toynbeejeva ciklička teorija povijesti karakterističan pogled na društvo u krizi (1961: 37), a i drugi su autori primijetili da se ta teorija često bavi kolapsom u razdobljima obilježenim nedaćama. Iako je to bez dvojbe točno, ovaj rad odražava jednu moju vlastitu preokupaciju kojom se nisam stigao pozabaviti još od svog prvog izlaganja na tu temu. Njegova realizacija uvelike duguje dvjema osobama. Prije svega mojoj supruzi, Bonnie Bagley Tainter, koja me ohrabrivala da svoj interes za kolaps, kao i nezadovoljstvo postojećim analizama tog područja, pretočim u ovu knjigu. Iako sam osobno kanio napisati eventualno tek nekoliko tekstova, ona je shvatila da će dostajati samo jedan duži rad, pa ova knjiga uvelike duguje njezinoj dalekovidnosti. Upravo su u brojnim razgovorima s Bonnie ovdje predočene ideje dobile svoj konačni oblik. Ona i naš sin Emmet tolerirali su odvojenost koju sa sobom donosi takav jedan pothvat, a njihova se podrška nije pokolebala skoro pune dvije godine, koliko mi je bilo potrebno za istraživanje i pisanje. Na koncu, Bonnieno oštro uredničko oko pomoglo mi je izgladiti prvu verziju teksta u jedan daleko čitkiji dokument. Thomas King dugo je bio nezadovoljan arheološkim istraživanjima koja su se u Sjedinjenim Državama provodila pod egidom povijesnog očuvanja. Kako bi se formulirao program za poboljšanje takvog stanja, organizirao je simpozij povodom godišnjeg susreta Društva za američku arheologiju 1982. godine, naslovljen „Teme nacionalnog arheo


loškog istraživanja“ te me pozvao da održim predavanje. Kratak tekst nastao tim povodom bio je moj prvi pokušaj da artikuliram svoje dotadašnje nejasne slutnje o proučavanjima kolapsa. Na ovim je stranicama predočen rezultat nastavka tog rada, kao i Tomove podrške da se njime pozabavim. Brojne kolege s kojima sam kontaktirao izrazile su zanimanje za moj rad i spremno odgovorile na moje zahtjeve glede referenci i tekstova. Bili su to George Cowgill, T. Patrick Culbert, Michael Parker-Pearson, John Pfeiffer, Robert Sharer, Stephen Whittington, Robert Wenke te osobito Norman Yoffee. Emily Garber i Carol Raish nisu štedjele ni vremena ni truda da mi pomognu nabaviti bibliografske materijale. Zahvalan sam Larryju Nordbyju iz američke Službe nacionalnih parkova, kao i brojnim autorima i izdavačima koji su zabilježeni u knjizi, dopustili su mi da reproduciram njihove ilustracije. Sherry Holtke vješto je pripremila sliku 19, a Scott Shermer je izradio nekoliko kompjuterskih ilustracija. Osim toga, nekoliko kolega je na moju molbu recenziralo rad iz 1982. ili nacrte sadašnje knjige, te dalo svoje dobrodošle primjedbe. Među njima su bili Arthur Ireland, Christopher Peebles, Michael Schiffer, H. Wolcott Toll, Henry Wright i Norman Yoffee. Posebno moram spomenuti Colina Renfrewa i Jeremyja Sabloffa, urednike izdanja Nove arheološke studije, čije je zanimanje za ovaj rad dovelo do njegove sadašnje forme i čiji su ga komentari vidljivo poboljšali. Posebnu zahvalu zaslužuju Peter Richards, urednik za arheologiju pri izdavaštvu Sveučilišta u Cambridgeu, i Iain White koji je rukopis pedantno pripremio za tisak. Svima – obitelji, kolegama i urednicima – izražavam najdublju zahvalu za njihovu pomoć. Joseph A. Tainter


1. Uvod u kolaps Veći dio središnjega naplavnog područja drevnog Eufrata danas je pustara koju nije moguće kultivirati. Isprepletene dine, zapušteni nasipi oko kanala i gomile kamenih ostataka prijašnjih naselja pridonose tom nizinskom, bezizražajnom reljefu. Vegetacija je škrta, a u mnogim je područjima uopće nema. Grube površine, erodirane djelovanjem vjetra, te povremeno poplavljena uleknuća tvore nepravilan krajolik koji se prostire u svim pravcima, obeshrabrujući sve osim najupornijih putnika. Tek poneki rijetki šator ovdje nagoviješta neposredni utjecaj ljudskog života… Ipak, nekoć je ovdje počivala jezgra, srce, najstarija urbana pismena civilizacija na svijetu. Robert McC. Adams (1981: xvii)

Spuštali smo se velikim kamenim stepenicama, ponegdje savršeno očuvanim, a drugdje razrušenim zbog drveća koje je izniklo kroz pukotine… pratili smo svog vodiča… kroz gustu šumu, ispresijecanu napola zatrpanim ostacima, do četrnaest spomenika… od kojih je jednog srušilo s postolja nabujalo korijenje; jedan je bio zarobljen u zagrljaju grana drveća i gotovo podignut sa zemlje; jedan bačen na tlo i zarobljen golemim biljkama penjači


cama i povijušama; a jedan je stajao, skupa s oltarom ispred spomenika, usred šumarka koji je rastao oko njega, naizgled mu dajući sjenu i štiteći ga kao kakvu svetinju… Jedini zvuk koji je narušavao tišinu tog skrivenog grada bilo je glasanje majmuna… John L. Stephens (1850: 102–103)

Privlačna je slika izgubljene civilizacije: gradovi zakopani nanosima pijeska ili gustišem džungle, ruine i osama ondje gdje su nekoć vladali ljudi i obilje. Nedvojbeno, rijetko tko će pročitati takve opise a da ne osjeti strahopoštovanje i tugu. Svatko će ostati opčaran i htjeti saznati više. Tko su bili ti ljudi i, osobito, što se s njima desilo? Kako su razvijene civilizacije mogle postojati u takvim, danas krajnje razornim, uvjetima? Jesu li ljudi uništili svoj okoliš, je li se promijenila klima ili je neki unutrašnji sukob doveo do sloma? Jesu li osvajači presudili tim gradovima? Ili postoji neki tajanstveni unutrašnji ritam koji diktira uspon i pad civilizacija? Neki od nas toliko su fascinirani pitanjima poput ovih da posvećuju čitav život njihovu proučavanju. Većina se ljudi susretne s raspravama o palim carstvima i razrušenim gradovima u literaturi ili školskim satovima. No ta je slika uznemirujuća za sve, ne samo zbog golemih ljudskih pothvata koji su tako tajanstveno propali, nego i zbog trajnih posljedica tog pada. A posljedice su jasne: civilizacije su nešto krhko, nepostojano. Ta činjenica će uvijek zaokupiti našu pozornost i, ma koliko željeli da ne bude tako, potaknuti neka uznemirujuća pitanja. Jesu li i današnja društva podjednako ranjiva? Je li vjerojatno, kako to tvrdi Ortega, da „mogućnost da civilizacija može umrijeti udvostručuje našu vlastitu smrtnost“ (cit. prema Mazzarino [1966: 171])? Mnogi, naravno, radije vjeruju da bi suvremena civilizacija, sa svojim znanstvenim i tehnološkim potencijalima, energetskim resursima te poznavanjem ekonomije i povijesti, trebala biti u stanju preživjeti one krize koje su po drevna i jednostavnija društva bile nesavladive. Ali koliko je čvrsto to uvjerenje? Mnogi koji barataju određenim uvidom u povijest nedvojbeno 10


gaje sumnju u to da, kako je rekao Wilamowitz glede Rimskog Carstva, „civilizacija može umrijeti jer je već jednom umrla“ (cit. u Mazzarino [1966: 174]). Nekim povjesničarima iz ranog dvadesetog stoljeća sumrak je Rima djelovao gotovo kao isječak iz suvremene povijesti (Mazzarino 1966: 173; Casson 1937: 183). Ta je analogija ostala duboko ukorijenjena u popularnom mišljenju, a nedvojbeno je živa i danas. Vidljiva je čak i u radovima nekih suvremenih, kompetentnih autoriteta (npr. Isaac 1971). Neodoljiva aluzija na drevni Rim tisućljeću i pol godina dominirala je mišljenjem velikog broja ljudi (Mazzarino 1966). Strah od kolapsa sigurno bi bio manje raširen da nije toga dobro dokumentiranog primjera raspada jednog moćnog carstva, kojem je izloženo svako dijete školske dobi na Zapadu. Ali, kako stvari stoje, oni koji su zabrinuti za budućnost industrijskog društva, za pravac kojim ide njegova privreda, za njegove ekološke temelje i političku superstrukturu, raspolažu nepobitnim primjerom koji pokazuje da su civilizacije, pa i one moćne, ranjive. Zašto proučavati kolaps? U području društvenih znanosti ima mnogo onih koji se slažu s Isaacom: „Podrazumijeva se da je kolaps antičke civilizacije najistaknutiji događaj u njezinoj povijesti…“ (1971: xi). No iza znanstvenog interesa postoji i jedan dodatni razlog: kolaps je tema od najšireg zanimanja i najveće društvene važnosti. Razlog zbog kojeg dolazi do rasapa kompleksnih društava od vitalne je važnosti po svakog člana takvog društva, a danas ono uključuje gotovo čitavu svjetsku populaciju. Bilo da je kolaps doista bio najistaknutiji događaj u antičkoj povijesti ili ne, malo je onih koji bi željeli da ona postane i najznačajniji događaj našeg doba. Čak i ako vjerujemo da su suvremena društva manje podložna kolapsu od drevnih, mogućnost da su ipak ranjiva i dalje uznemiruje. U nedostatku sustavnog znanstvenog tretmana teme kolapsa, takve ideje ostaju izvan dosega neke čvrste, pouzdane osnovice. Rasap društvenog poretka učestala je preokupacija u Zapadnoj povijesti, koja je svoj izraz često nalazila u religijama. Čini se da se posljednjih nekoliko desetljeća ta preokupacija razmahala i pronašla na11


čina da se izrazi u svjetovnijim oblicima. Recenzija nedavno održane izložbe artefakata drevnih Maja dobro je izrazila popularno mišljenje: …fascinacija kulturom Maja… možda je djelomično uzrokovana legendarnim „kolapsom“ njihove kulture nekoliko stoljeća prije španjolskih osvajanja. Svaka razumna osoba koja se danas povija pod birokratskim i tehnološkim pritiskom svakodnevnog života mora se upitati je li moguće da društvo uguši njegova vlastita kompleksnost… Osjećajući da je naša kolektivna budućnost ugrožena… žudimo za povijesnim analizama, ne bi li nam pomogle da zamislimo kojim bi se pravcem događaji mogli odvijati (Baker 1986: 12).

Ta se preokupacija proteže čitavim društvenim i intelektualnim spektrom, od odgovornih znanstvenika i biznismena koji su osnovali Rimski klub, pa sve do ekstremnijih odvjetaka, kao što je „pokret za preživljavanje“. Unutar tog spektra možemo pronaći niz ozbiljnih, dobronamjernih ljudi: zaštitare okoliša, protivnike razvoja, predlagače zamrzavanja nuklearnih programa i druge. Svi oni strahuju, iz ovog ili onog razloga, da je industrijska civilizacija u opasnosti. Takvi su strahovi često utemeljeni na povijesnoj analogiji s ranijim civilizacijama koje su nestale (i doista se ponekad tvrdi da ćemo nestati, baš kao što se to dogodilo i dinosaurima). Suvremeni mislioci predviđaju da će do kolapsa doći zbog katastrofa kao što su nuklearni rat, iscrpljenje resursa, ekonomsko opadanje, ekološke krize ili sociopolitički rasap (npr. Meadows et. al. 1972; Catton 1980; Turco i dr. 1984). Ali tek su nedavno ti strahovi postali široko rasprostranjeni. Kako je primijetio Dawson: Od svih promjena koje je donijelo dvadeseto stoljeće, niti jedna nije toliko duboka kao nestanak one neupitne vjere u budućnost i apsolutnu vrijednost naše civilizacije koja je dominirala u devetnaestom stoljeću (1956: 54).

Iako je kolaps bio zanimljiv još od vremena kad su društva pokazala svoju ranjivost, ostao je teškom zagonetkom za povjesničare i sociolo12


ge. Možda je zbog toga nastanak kompleksnih političkih odnosa privukao više pažnje znanstvenika nego njegova suprotnost, kolaps. Ljudsku povijest u cjelini je karakterizirao čini se neiscrpan trend prema sve većim razinama kompleksnosti, specijalizacije i sociopolitičke kontrole, proizvodnja sve većih količina energije i informacije, stvaranje sve većih naseobina te razvoj sve složenijih i moćnijih tehnologija. Taj konstantan aspekt naše povijesti s pravom je popraćen iznimno velikim istraživačkim radom, tako da danas počinjemo razumijevati kako je do toga došlo. Međutim, slučajevi u kojima je taj gotovo univerzalni trend bio prekinut slomom nisu dobili odgovarajuću količinu pozornosti. Naravno, bezbrojni su pisci proizveli tisuće objašnjenja razloga za kolaps, ali razumijevanje dezintegracije je na području društvenih znanosti ostalo od minornog interesa. Objašnjenja kolapsa obično se daju ad hoc i odnose se tek na pojedino društvo ili nekoliko društava, pa je općenitiji pregled izostao. Istodobno, kako ću pokazati, takve teorije uglavnom pate od niza konceptualnih i logičkih pogrešaka. Kad sam započeo s radom na ovoj analizi, nisam susreo ni jedno pouzdano, univerzalno objašnjenje kolapsa, ni jednu teoriju koja bi nam pomogla da shvatimo sve ili većinu slučajeva kolapsa. Upravo me takvo stanje stvari navelo da se latim ovog pothvata. Cilj je ovog rada, dakle, izvesti opće objašnjenje kolapsa, primjenjivo u različitim kontekstima i s implikacijama za sadašnje stanje. Ovaj rad pripada području arheologije i povijesti, ali još više sociologije. Pristup u ovom radu je sljedeći: prvo dajemo uvod i primjere za pojedine slučajeve kolapsa, da bismo u drugom poglavlju ukratko razmotrili prirodu kompleksnih društava. U trećem poglavlju raspravlja se o postojećim pristupima razumijevanju kolapsa te se daje njihova ocjena. U četvrtom poglavlju izvodi se opće objašnjenje, koje će se u petom poglavlju ocijeniti na osnovi studija slučajeva. Završno poglavlje nastavlja s raspravom o ponuđenom objašnjenju, daje sintezu sumira knjige te iznosi neke od posljedica za suvremenu scenu.

13


Što je kolaps? „Kolaps“ je širok termin koji može pokrivati raznovrsne procese. On ima razna značenja za razne ljude. Jedni kolaps vide kao nešto što se može dogoditi isključivo društvima organiziranim na iznimno kompleksnoj razini. Za njih će se mogućnost kolapsa plemenskih društava ili seoskih zajednica baziranih na poljoprivredi činiti čudnovatom. Drugi sagledavaju kolaps kao vid ekonomske dezintegracije, čiji je konačni izraz predviđeni kraj industrijskog društva. Treći pak sumnjaju u korisnost čitave ideje, ukazujući na umjetničke stilove i književne tradicije koje nerijetko uspijevaju nadživjeti političku decentralizaciju. Kolaps, kako je shvaćen u ovoj knjizi, jest politički proces. On može, a često i ima posljedice po područja kao što su privreda, umjetnost i književnost, ali se u svojoj biti tiče sociopolitičke sfere. Društvo je doživjelo kolaps kad pokazuje brz, značajan gubitak utvrđene razine sociopolitičke kompleksnosti. Termin „utvrđena razina“ je važan. Da bismo uopće mogli govoriti o kolapsu nekog društva, ono je moralo biti na određenom stupnju kompleksnosti (ili se barem razvijati prema njemu) duže od jedne ili dviju generacija. Pad Karolinškog Carstva, dakle, nije slučaj kolapsa, već samo neuspješni pokušaj stvaranja carstva. Kolaps, sa svoje strane, mora biti brz – dakle odvijati se u svega nekoliko desetljeća – i podrazumijevati značajne gubitke u sociopolitičkoj strukturi. Manje značajne gubitke, kao i one koji se događaju sporije, valja smatrati slučajevima slabljenja i opadanja. Kolaps se manifestira u pojavama kao što su: − slabiji stupanj stratifikacije i društvene diferencijacije; − slabija ekonomska i profesionalna specijalizacija pojedinaca, grupa i teritorija; − manje centralizirana kontrola, odnosno slabija regulacija i integracija različitih privrednih i političkih grupacija koju provode elite; − slabija kontrola ponašanja i discipline; − smanjena ulaganja u epifenomene kompleksnosti, odnosno one 14


elemente koji definiraju pojam „civilizacije“: monumentalnu arhitekturu, umjetnička i književna postignuća i slično; − slabiji protok informacija među pojedincima, političkim i privrednim grupacijama te između središta i periferije; − smanjeno dijeljenje, trgovanje i redistribucija resursa; − slabija cjelokupna koordinacija i organizacija pojedinaca i grupa; − manji teritorij organiziran unutar samo jedne političke jedinice. Naravno, svaka stavka ovog popisa neće se moći podjednako primijeniti na sva društva koja su pretrpjela kolaps, a ni sam popis nipošto nije kompletan. Neka društva koja se mogu svrstati pod ovu definiciju nisu posjedovala sva ta obilježja; konkretno, jedno ili dva društva koja ćemo ovdje navesti imala su ih tek nekolicinu. Ali popis nam nudi prilično koncizan opis onoga što se događalo u većini poznatijih slučajeva kolapsa. Kolaps je opći proces koji nije ograničen na određeni tip društva ili razinu kompleksnosti. Kompleksnost ljudskih društava, o kojoj se detaljnije raspravlja u drugom poglavlju, nije isključiva pretpostavka. Društva se razlikuju prema stupnjevima složenosti, a njihova se složenost može stupnjevito povećavati ili smanjivati. Ne postoji određena točka za koju bismo mogli reći: ovo je stupanj na kome društvo postaje kompleksno. I skupine lovaca ili plemenskih uzgajivača doživljavaju promjene u složenosti, bilo u smjeru njezina povećanja ili smanjenja, baš kao što se to događa i velikim nacijama. Kolaps, koji dakle podrazumijeva nagli golemi gubitak utvrđene razine kompleksnosti, mora se sagledavati u odnosu na veličinu društva u kom se zbiva. I jednostavna društva mogu izgubiti utvrđenu razinu kompleksnosti, baš kao što se to događa i s velikim carstvima. Uzgajivači s trajnim prebivalištem mogu postati nomadski sakupljači i izgubiti sociopolitičko bogatstvo seoskog života. Područje organizirano pod centraliziranom upravom može izgubiti svoje hijerarhijsko okrilje i pretvoriti se u više neovisnih lenskih sela. Grupa sakupljača može biti toliko pogođena propadanjem okoliša da dijeljenje i društvena organizacija uglavnom bivaju napušteni. Baš kao i pad Rima, i to su primjeri kolapsa, koji za stanovništvo pogođeno njima nisu bili 15


ništa manje značajni. Nadalje, s obzirom da se kolapsi jednostavnijih društava mogu razumjeti na temelju općenitih načela, oni su jednako informativni kao i propasti nacija ili carstava. Bilo koje objašnjenje kolapsa koje može biti generalno primjenjivo trebalo bi nam pomoći pri shvaćanju svih njezinih stupnjeva, od najjednostavnijih do najsloženijih. To je i jedna od središnjih točaka i ciljeva ove knjige. Nakon svih ovih tvrdnji, valjalo bi upozoriti da kolaps zapravo nije jednostavno definirati. Ova rasprava može poslužiti da se bolje snađemo u spomenutom području, ali definiciju ćemo moći dati tek kasnije.

Kolaps u povijesti Pad Rimskog Carstva je, na Zapadu, najpoznatiji primjer kolapsa, primjer koji u popularnoj misli najbrže pada na um. Pa ipak, to je samo jedan slučaj, iako osobito dramatičan, nečega što je prilično uobičajeni proces. Kolaps je ponovljivo obilježje ljudskih društava, i upravo ga ta činjenica čini vrijednim pokušaja da za nj pronađemo opće objašnjenje. Sljedeće stranice nude kratak pregled nekih slučajeva kolapsa. Pregled ima namjeru ilustrirati zajedničke elemente tog fenomena i prikazati niz društava koja su mu podlegla. U skladu s raspravom u prethodnom odjeljku, čitatelj će na sljedećim stranicama pronaći niz društava, od onih jednostavnih do moćnih i kompleksnih. Izlaganje je podijeljeno prema velikim zemljopisnim područjima, a zatim kronološki. Na temelju njega nastaje slika jednog procesa koji se opetovano javlja u povijesti i prethistoriji, a koji je po svojoj rasprostranjenosti globalan. To nipošto nije cjelovit popis. Daljnje slučajeve nisam tražio onda kad mi se činilo da bi njihovo navođenje dovelo do redundancije. Bilo je nedvojbeno stotina, pa i tisuća primjera kolapsa centraliziranih društava koja nisu bila organizirana na odgovarajućoj razini kompleksnosti da bi proizvela pisane dokumente. Neka od njih, iako vjerojatno samo manji dio, poznajemo arheološki. Budući da je kolaps opći proces, takvi su slučajevi sasvim relevantni za njegovo razumijevanje te ih valja proučavati svugdje gdje su nam dostupni. 16


Zapadno Carstvo Chou Dinastija Chou naslijedila je na kineskom prijestolju korumpiranu dinastiju Shang, godine 1122. prije Krista. Vladavina koju je uspostavila ta dinastija kasnije se u Kini smatrala zlatnim dobom. Dinastija Chou vladala je putem feudalnog sustava, ali tijekom stoljeća njihova je kontrola počela opadati. Vladarska je kuća počela gubiti svoju moć već 934. godine pr. Kr. Barbarske su invazije postale sve češće u devetom i osmom stoljeću, a lokalni su upravitelji počeli ignorirati svoje obveze prema dvoru dinastije Chou. Godine 771. pr. Kr. posljednji vladar iz Zapadne Chou dinastije ubijen je u bici, a prijestolnicu Hao prodrli su sjevernjaci, pritom je opljačkavši. Nakon te katastrofe prijestolnica dinastije Chou preseljena je istočno, u Loyang, gdje je Istočna dinastija Chou vladala od 770. do 256. godine pr. Kr. Vladari Istočne dinastije Chou, međutim, bili su nemoćne marionete jer jedinstvo kineske države zapravo je kolabiralo zajedno sa Zapadnom dinastijom Chou. U razdobljima Proljeća i Jeseni (770– 464. pr. Kr.) te u razdoblju zaraćenih država (463–222. pr. Kr.), rasap i beskonačni sukobi postali su uobičajena stvar. Nastajale su moćne lokalne države koje su se neprekidno borile za prevlast, sklapajući i razvrgavajući saveze, stupajući u ratove i manipulirajući barbarskim plemenima. Kako su se sukobi intenzivirali, veće su države neprekidno gutale one manje. Suprotstavljenih država bilo je sve manje, ali je njihov teritorij rastao, sve dok na koncu dinastija Ch’in nije ponovo ujedinila Kinu, 221. pr. Kr. Razdoblje rasapa i konflikata urodilo je nekim od glavnih kineskih filozofskih, književnih i znanstvenih postignuća. Konfucijevi su spisi nastali upravo u tom razdoblju – i kao reakcija na njega. Suparničke filozofske škole („Stotinu škola“) množile su se i napredovale između 500. i 250. godine pr. Kr. Osim brojnih tehničkih i ekonomskih postignuća, kineska politička misao u svom klasičnom obliku pojavila se za najgorega sloma (Creel 1953, 1970; Needham 1965; Levenson i Schurman 1969; Hucker 1975). 17


Civilizacija Harappa Civilizacija Harappa, ili civilizacija Doline Inda, postojala je u sjeverozapadnoj Indiji možda već 2400. pr. Kr. Čini se da su njome dominirala dva velika grada, Mohenjo-Daro u središnjoj Dolini Inda, i Harappa, koji je bio smješten uzvodno. Oba su grada bila sazdana na sličan način: utvrđena citadela s upravnim i religijskim građevinama na zapadnoj strani te niža, urbana zona, s umreženim standardiziranim ulicama, kanalizacijom i sustavom za odvod otpada. Postojalo je više manjih središta izgrađenih po istom temeljnom planu. Luke su kontrolirale obalu Inda, uzvodno i nizvodno. Gledajući i prostorno i vremenski, ta se pismena civilizacija odlikovala zapanjujućim stupnjem jednoobraznosti u lončarstvu, ornamentima, ciglama, oružju, oruđima od bronce i kamena, pečatima i gradskim planovima. Oba velika grada imala su goleme žitnice. Sve to ostavlja dojam da je bila riječ o visoko centraliziranom društvu u kome je država upravljala brojnim segmentima svakodnevnog života – mljevenjem žitarica, pečenjem cigala i masovnom izradom lončarije, opskrbom drva za potpalu i izgradnjom nastambi. Međutim, otprilike 1750. godine pr. Kr. ta se regionalna jednolikost i centralizirana kontrola slomila. U urbanim središtima smanjivao se stupanj standardiziranosti uličnih pročelja, gradnja nije više bila toliko pomna, cigle iz starijih zgrada korištene su za izgradnju novih, prikladnijih nastambi, a stare su zgrade bile rascjepkane na dijelove. Po prvi put, peći za pečenje opeka počele su se zidati unutar gradskih zidina. Izražajna je umjetnost postala jednostavnijom. Nakit se zgrtao i skrivao. Hrpe nepokopanih leševa ležale su po ulicama. U nekim središtima koje su ranije nastanjivali Harappanaci sad su obitavali ljudi koji su živjeli u bijednim kolibama među ruševinama, i to, čini se, nakon potpuna kraha civilnih vlasti. Na koncu su i ti bili prepušteni povijesti (Piggott 1950; Raikes 1964; Dales 1966; Thapar 1966; Wheeler 1966, 1968; Allchin i Alchin 1968; Gupta 1982).

18


Mezopotamija Mezopotamija se obično smatra središtem porijekla civilizacije i urbanog društva. Njezina povijest puna političkih uspona i padova pruža nam brojne primjere kolapsa. Od konkurentnih gradova-država ranog trećeg tisućljeća prije Krista, Sargon Akadski stvorio je prvo Mezopotamsko Carstvo (oko 2350– 2150. pr. Kr.). Njegov pad, do kog je došlo otprilike dvjesto godina nakon osnivanja, nagovijestio je val pobuna podređenih gradova-država. U južnoj Mezopotamiji došlo je zatim do razdoblja decentralizacije. Sljedeće razdoblje regionalne hegemonije započelo je s trećom dinastijom iz Ura (oko 2100–2000. pr. Kr.), koja je uspostavila razgranatu mrežu lokalne birokracije radi prikupljanja poreza i doprinosa. Treća dinastija iz Ura poticala je razvoj sustava za irigaciju te porast stanovništva i broja naselja. Taj je pokušaj maksimalnog povećanja ekonomske i političke moći doveo do brzog sloma koji je imao katastrofalne posljedice po južnu Mezopotamiju. U sljedećem tisućljeću broj naselja smanjio se za 40, a površina naseljenih područja za 77 posto. Politička se moć preselila na sjever, u Babilon. Carstvo koje je osnovao Hamurababi (oko 1792–1750. pr. Kr.) nije preživjelo smrt njegova sina Samsuilune (umro oko 1712. g. pr. Kr.). Četiri kralja koja se naslijedila prijestolje vladala su uvelike smanjenim područjem, sve dok dinastiju nisu dokrajčili Hetiti. Gotovo istodobno, Asirija je u razdoblju između 1920. i 1780. godine pr. Kr. ustanovila široku mrežu puteva trgovine i zatim kolabirala. Asirci su doživjeli politički preporod u 14. stoljeću pr. Kr. te u razdoblju između devetog i sedmog stoljeća pr. Kr. U tom kasnijem periodu vladali su golemim carstvom koje se protezalo većim dijelom Bliskog istoka, da bi zatim izgubili glavninu podređenih zemalja i pretrpjeli poraz koji su im 614. pr. Kr. nanijeli Medijci. Nakon toga su asirske društvene i političke institucije nestale. Nakon kratkotrajnog razdoblja preporoda u Babilonu, kojemu je na kraj stao Kir Veliki, Mezopotamija je inkorporirana u niz bliskoistočnih carstava koja su nastajala jedno za drugim, a razlikovala su se po veličini i trajnosti – bila su to carstva Ahemenida, Seleukida, Parta, Sa19


sanida te Islamsko Carstvo. Dolazilo je do nepravilnog ali uglavnom održivog povećanja razmjera i složenosti poljoprivrednog ustroja, gustoće stanovništva i izgradnje gradova. U razdoblju između sedmog i devetog stoljeća poslije Krista, međutim, došlo je do generalnog sloma na području Mezopotamije. Do jedanaestog ili dvanaestog stoljeća ukupno se nastanjeno područje smanjilo na svega šest posto vrijednosti od prije pet stotina godina. Stanovništvo je palo na najmanju brojku u razdoblju od pet tisućljeća. Državni resursi su se strmoglavo smanjili. U mnogim strateški važnim i nekad prosperitetnim područjima došlo je do smanjenja prihoda od poreza za 90, pa i više posto, i to u razdoblju od jednog ljudskog života. Stanovništvo se bunilo, a seoskim je područjem postalo nemoguće vladati. Do početka desetog stoljeća irigacijske brane postojale su gotovo samo u blizini Bagdada. Kako opisuje citat koji prethodi ovom poglavlju, temelji za urbani život na prostoru središnje Mezopotamije, velikom kakvih 10.000 kvadratnih kilometara, nestali su na mnogo stoljeća. Sve do suvremenog doba to su područje prvenstveno nastanjivali nomadi (R. McC. Adams 1978, 1981; Jacobsen i Adams 1958; Waines 1977; Yoffee 1979, 1982).

Egipatsko Staro Carstvo Ujedinjenje Gornjeg i Donjeg Egipta obično se povezuje s Prvom dinastijom, otprilike 3100. godine pr. Kr. Taj se događaj oduvijek smatrao prijelomnim trenutkom u političkoj povijesti. Egipatsko Staro Carstvo bilo je visoko centraliziran politički sustav, a njime je upravljao vladar kome se pripisivao nadnaravni autoritet. Vladavina se temeljila na pismenoj, hijerarhijski organiziranoj birokraciji. Ona je uživala pozamašan, stalan prihod s vladarovih zemalja, upravljala golemim resursima radne snage i gotovo monopolizirala neke od ključnih materijala i uvozne luksuzne robe. Ta je vlast zauzvrat povećala proizvodne kapacitete, osiguravala upravu i teritorijalno širenje te održavala dobre odnose s natprirodnim silama. Međutim, kako se Staro Carstvo razvijalo, postajalo je sve teže osigurati učinkovitu kontrolu nad provincijama koje su počele pokazivati 20


jaka feudalna obilježja. Čini se da je politički autoritet vladara opadao, dok je moć provincijalnih službenika i bogatstvo upravnog plemstva raslo. Krunske su zemlje pretrpjele podjele. Uvođenje izuzeća od oporezivanja pogrebnih darova smanjilo je vladarske resurse. Međutim, takav se razvoj događaja podudarao s golemim građevinskim radovima na vladarev trošak. Posljednji vladar Šeste dinastije, Pepi II (Neferkara), sagradio je veličanstveni pogrebni spomenik iako se opadanje moći kraljevske obitelji pri kraju njegove vladavine već jako osjećalo. S krajem Šeste dinastije, 2181. pr. Kr., Staro Carstvo je kolabiralo. Početak Sedme dinastije obilježilo je razdoblje razdora, jedno od najmračnijih u egipatskoj povijesti. U Prvom međurazdoblju došlo je do sloma nacionalne centralizacije i stvaranja više neovisnih i polu-neovisnih državnih zajednica. Vlast velikog broja vladara u načelu je bila kratka. Kraljevske su grobnice postale skromnije. Iz tog razdoblja sačuvano je malo zapisa, ali oni postojeći ukazuju da je došlo do sloma poretka. Među raznim područjima vladale su razmirice; pljačkalo se, ubijalo, izbijale su revolucije, dolazilo je do društvene anarhije i prepada na deltu Nila. Pljačkane su grobnice, žene iz vladarskih obitelji nosile su prnje, a dužnosnici su bili izloženi uvredama. Seljaci su nosili štitove dok su obrađivali polja. Smanjila se vanjska trgovina, učestale su pojave gladi, a očekivani životni vijek opadao. S Jedanaestom dinastijom, početkom 2131. pr. Kr., polako su se vraćali red i jedinstvo. Ustanovljeno je Srednje Carstvo. Pa ipak, lokalna i regionalna neovisnost nije potisnuta sve do otprilike 1870. pr. Kr. (Smith 1971; Bell 1971; O’Connor 1974).

Hetitsko Carstvo Hetiti su malo poznati narod iz Anatolije, čija je politička povijest počela oko 1792. godine pr. Kr., osvajanjima Anitte. Narednih stoljeća hetitsko je bogatstvo raslo i opadalo. Epizode osvajanja i širenja bile su ispresijecanje razdobljima obrane i rasapa. U kasnijem periodu hetitska je vojska trpjela poraze, pa su mnoge provincije izgubljene, a plemena Kaska pljačkala su i palila gradove diljem zemlje. Plemena Kaska 21


čak su osvojila i hetitsku prijestolnicu, grad Hatuš. Oko 1380. pr. Kr. na prijestolje je stupio veliki vladar, Šuppiluliumaš, za čije su uprave obnovljene prijašnje hetitske pozicije. U razdoblju uprave tog i narednih vladara carstvo se učvrstilo u Anatoliji i Siriji. Hetiti su se u Siriji borili za prevlast s Egiptom, a taj je sukob završio sporazumom s Ramzesom 1284. pr. Kr. U ranom trinaestom stoljeću pr. Kr. Hetiti su bili na vrhuncu svoje moći. Njihovo je carstvo uključivalo veći dio Anatolije, Sirije i Cipra. Hetiti i Egipćani su bili dvije vodeće sile u toj regiji. Pa ipak, resursi carstva dovedeni su do krajnjih granica. Iako su odnosi s Egiptom ostali miroljubivi, Hetiti su nailazili na nevolje gotovo u svim smjerovima, uključujući Asirce na jugoistoku, plemena Kaska na istoku te malo poznate narode na zapadu Male Azije i Cipru. Krajem trinaestog stoljeća pr. Kr. njihovi pisani zapisi postaju sve rjeđi te na koncu sasvim nestaju. S kolapsom Hetitskog Carstva, katastrofa većih razmjera ali neizvjesna oblika pogodila je čitavu regiju. Otkriveno je da su iskopana nalazišta diljem Anatolije i Sirije u to doba bila spaljena. Kolaps Carstva značio je i kraj hetitske civilizacije. Život u središnjoj anatolijskoj visoravni, nakon otprilike 1204. pr. Kr., nestao je na više od stoljeća. Područje više nije imalo nikakvih urbanih naselja, a čini se da je bilo škrto nastanjeno nomadima. U razdoblju između 12. i 9. stoljeća pr. Kr. na tom se području pojavilo novo, Frigijsko Carstvo, koje nije imalo nikakve veze s Hetitima (Gurney 1973a, 1973b; Goetze 1975a, 1975b, 1975c; Hogarth 1926; Akurgal 1962; Barnett 1975b).

Minojska civilizacija Minojska je civilizacija na Kreti bila prva civilizacija u Europi. Prve palače na tom otoku izgrađene su nedugo nakon 2000. pr. Kr. Nakon toga palače su više puta uništene u potresima, ali su sve do konačnog sloma civilizacije bile građene nanovo, svaki put sve veličanstvenije. Minojce je obilježavalo napredno poznavanje arhitekture, graditeljstva, odvodnog i hidrauličkog sustava. Palača u Knososu nakon 1700. pr. Kr. bila je luksuznija od suvremenih palača u Egiptu i na Bliskom istoku. Sadr22


žala je toalete s odvodom vode i otpada. Bogate freske krasile su mnoge zidove, a u palači su se nalazile prostorije u kojima su radili lončari, pletilje, metalni radnici i draguljari. Palače su funkcionirale kao administrativna središta, skladišta i ekonomska kontrolna čvorišta. Sadržale su brojne skladišne prostorije i posude za skladištenje, a samo u Knososu moglo se pohraniti preko 9.000 hektolitara maslinova ulja. Postojali su administrativni propisi: zapisi, u kojima je bilježen sadržaj oružarnica, ukazuju na to da su se sva dobra prvo skupljala u palači a zatim redistribuirala. Disk iz Festa je najstariji poznati primjerak tiska, sačinjen od pokretnih slova koja su se utiskivala u glinu. Minojci su trgovali diljem Mediterana, a posebice na njegovu istoku. Najvjerojatnije su bili vodeća pomorska sila svog vremena. Čini se da je u minojskoj povijesti Kreta bila uglavnom miroljubiva, jer palače nisu bile utvrđene, a scene prikazane na freskama ne prikazuju borbe. Međutim, oko 1500. godine pr. Kr. snažan je potres prouzročio silna razaranja, nakon čega je došlo do velikih promjena. Ranije pismo, koje je do danas ostalo nedešifrirano ali je poznato pod nazivom linear A, odbačeno je u korist grčkog lineara B. Uvedeni su novi načini ratovanja, uključujući nove tipove oružja i borbu na konjima. Mikenska civilizacija na kopnenoj Grčkoj postala je ozbiljan rival Minojskoj. Kako se militarizacija povećavala, sigurnost je opadala. Središnji i istočni dijelovi Krete, a možda i čitav otok, vjerojatno su potpali pod dominaciju Knososa. Razorene su brojne palače. U mjestima kao što je Fest lokalni je upravitelj bio obvezan detaljno izvještavati Knososu o poljoprivrednoj i industrijskoj proizvodnji. Oko 1380. pr. Kr. palače na Kreti su sasvim razorene, a većina ih nije ponovo izgrađena. Kasnija, opsegom smanjena uprava u Knososu i na nekim drugim lokacijama na koncu je nestala oko 1200. pr. Kr. (Matz 1973a, 1973b; Willetts 1977; Stubbings 1975b; Hooker 1976; Chadwick 1976).

Mikenska civilizacija Mikenska se civilizacija u kopnenom dijelu Grčke počela razvijati oko 1650. godine pr. Kr. Vrhunac svoje moći i prosperiteta dosegla je nakon 23


1400. pr. Kr., odnosno nakon pada minojske civilizacije. Diljem središnje i južne Grčke ta je civilizacija razvila veliku homogenost u djelatnostima poput umjetnosti, arhitekture i političke organizacije. Područje je bilo podijeljeno na veći broj neovisnih država od kojih je svaka u svom središtu imala utvrđenu palaču ili kompleks citadela, kao i jednog vladara. Najpoznatija od tih država, a vjerojatno i najmoćnija, bila je sama Mikena. Kraljevski dvor i upravu sačinjavali su plemići, a krupni su zemljoposjednici (niže plemstvo) upravljali seoskim područjem. Pločice ispisane pismom linear B s Pilosa ukazuju da je kraljevstvo bilo podijeljeno na 16 administrativnih područja, od kojih je svakim upravljao guverner i njegov zamjenik. Mikenske su palače, baš kao i palače na Kreti, služile kao središta za upravljanje privredom te za pohranu i redistribuciju hrane i drugih dobara. Većina zapisa na linearu B sastojala se od zadovoljavanja računovodstvenih potreba. Umjetnost i arhitektura mikenske civilizacije dobro su poznate. Građene su velike strukture s masivnim, „kiklopskim“ zidovima. Palače su sadržale freske i kupaonice. Obrada dragog kamenja, obrada metala i proizvodnja lončarije bile su povjerene umješnim obrtnicima, kao i izrada intarzija, obrada slonovače, stakla i majolike. Ti su obrtnici veoma često radili pod neposrednim nadzorom uprave iz palače. Gradili su se putovi, vijadukti i akvadukti. Trgovina mikenskim dobrima bila je široko rasprostranjena Mediteranom. Nakon otprilike 1200. godine pr. Kr. došlo je do katastrofe. Razorena je palača za palačom. Nakon toga uslijedilo je razdoblje od preko stotinu godina obilježeno nestabilnim uvjetima, čestim katastrofama koje su pogađale brojna središta te migracijama stanovništva. Ujednačeni mikenski stil u lončarstvu povukao se pred lokalnim stilovima slabije kvalitete. Obrada metala postala je jednostavnija, a pisanih tragova više nije bilo. Obrtnici i umjetnici, čini se, posvuda su nestali. Diljem Korintske prevlake i drugdje građene su utvrde. U Mikeni, Tirinsu i Ateni izvori vode su po cijenu velikih napora, zbog bušenja stijena, bili organizirani unutar citadela. Izvor vode u Ateni, usječen u kamen, vjerojatno datira iz razdoblja učestalih nedaća. Trgovina je opala, a neki 24


autori tvrde da je željezo postalo glavni materijal za izradu oruđa upravo zbog bitnog smanjenja trgovine bakrom i kositrom. Broj nastanjenih točaka je osjetno opao, od 320 u trinaestom stoljeću pr. Kr. na 130 u dvanaestom te na 40 u jedanaestom stoljeću pr. Kr. U nekim područjima, poput jugozapadnog Peloponeza, broj naselja se u to doba bio povećao, pa izgleda da se dio stanovništva iz razorenih područja preselio u mirnije regije. No samo manji segment opadanja stanovništva možemo pripisati takvim uzrocima. Procjene cjelokupnog smanjenja broja stanovništva variraju između 75 i 90 posto. Čak su i područja koja nisu bila pogođena razaranjima, kao što je Atena, pretrpjela konačan politički slom. Do 1050. godine pr. Kr. mikenska je civilizacija, usprkos kratkotrajnim lokalnim preporodima, posvuda nestala, te je započelo grčko „mračno razdoblje“ (Stubbings 1975a, 1975b; Hooker 1976; Chadwick 1976; Desborough 1972, 1975; Betancourt 1976; Snodgrass 1971; Mylonas 1966; Taylour 1964).

Zapadno Rimsko Carstvo Rimsko Carstvo je izvanredan primjer kolapsa. Slučaj je to koji prednjači pred svim drugima i do današnjeg dana pobuđuje našu fascinaciju. Kako je Rim bio ogromno carstvo, koje je raspolagalo superiornom vojnom silom i naizgled neograničenim resursima, njegova je ranjivost oduvijek nosila u sebi poruku da su civilizacije nešto prolazno. Ako je Rimsko Carstvo, koje je dominiralo ondašnjim svijetom, bilo podređeno bezobličnim povijesnim silnicama, onda se ne treba čuditi što toliko ljudi strahuje za budućnost suvremene civilizacije. Rim je u posljednjih nekoliko desetljeća prije Krista proširio svoju vladavinu, prvo čitavom Italijom, zatim diljem Mediterana i njemu graničnih zemalja, te konačno i po sjeverozapadnoj Europi. Kombinacija domaćih nemira, izvanjskih opasnosti i prilika kojima je bilo teško odoljeti učinila je ekspanziju djelotvornom politikom sve dok August (27. pr. Kr. – 14. g. po. Kr.) nije učinkovito utvrdio veličinu carstva. Nakon toga teritorijalni su dodaci bili od slabe važnosti. Usprkos spektakularnom usponu Rima, Pax Romana nije dugo trajao. Već su u dru25


gom stoljeću barbarske invazije i kuga zajednički oslabjeli carstvo. U trećem se stoljeću carstvo gotovo raspalo, budući da su se daljnjim barbarskim upadima i novoj epidemiji kuge pridružili i građanski ratovi i ekonomske krize. Do kraja trećeg i početka četvrtog stoljeća carevi Dioklecijan i Konstantin su privremeno obnovili red. Godine 395. Rimsko Carstvo je trajno podijeljeno na Zapadno i Istočno. Zapadno Carstvo je neprestance opadalo kako je sve više provincija potpadalo pod vlast barbara. Na koncu, posljednji je rimski car bio zbačen 476. godine (Gibbon 1776–88; A. Jones 1964, 1974).

Civilizacija Olmeka Najstarija meksička civilizacija, Olmeci, razvila se u vlažnim močvarama Velacruza krajem prvog tisućeljeća pr. Kr. Olmečka je umjetnost utjecala na veći dio Srednje Amerike te brojne kasnije civilizacije. Niz olmečkih političkih središta nastao je i nestao u džungli prije konačnog kolapsa civilizacije Olmeka. Taj je posljednji događaj slabo datiran, ali čini se da se dogodio negdje u posljednjim stoljećima pr. Kr. Olmeke najbolje poznajemo zahvaljujući arheološkim ostacima političkih središta. Vjerojatno najstarije među njima bilo je San Lorenzo Tenochtitlan (oko 1150–900. pr. Kr.). Njegov važan dio čini središnji, formalno organiziran kompleks nasipa izgrađenih na ravnini, većim dijelom umjetno stvorenoj. Grupe dugačkih, niskih nasipa okružuju dvorišta u kojima se na jednom ili oba kraja uzdižu velike piramide. U tom sklopu nalazio se i kameni akvadukt te bazeni, omeđeni bentonitom. Sa srednjoameričkih visoravni uvozilo se vulkansko staklo, a postojale su radionice za obradu vulkanskog stakla, kremena i serpentine. Bazaltni spomenici teški preko dvadeset tona dopremani su s planina udaljenih više od pedeset kilometara, a zatim uspravljani na visinu od pedeset metara. Nalazište u La Venti (oko 800–400. pr. Kr.) možda je bilo politički nasljednik onoga u San Lorenzu. Sastojalo se od nasipa, platformi i piramide. Skup bazaltnih stupova teških nekoliko tona okruživao je središnju površinu koja možda nikad nije dovršena. Velik mozaik s prika26


zom jaguarske maske izrađen je od serpentine, a zatim zakopan. Nakon propasti La Vente moć je možda premještena u Tres Zapotes, nalazište o kome malo toga znamo. Na nekim olmečkim nalazištima, uključujući i San Lorenzo, nađeni su dokazi nasilja do kojeg je došlo pri kraju postojanja te civilizacije. Po cijenu velikih napora bazaltni su spomenici namjerno i sustavno unakaženi i uništeni, te na koncu zakopani (Drucker, Heizer i Squier 1959; Coe 1981; Soustelle 1984).

Klasični period Maja Jedna od najpoznatijih civilizacija koje su doživjele kolaps, Maje iz južne nizine Peten, ostavila je iza sebe hramove, palače i čitave gradove koji danas napušteni leže u džungli. To ostavlja snažan dojam na koji nedvojbeno dosta utječe i prašumski okoliš. U popularnoj misli, civilizacija je ono što stoji između čovječanstva i kaosa prirode. Slika gradova kojima je zavladao taj kaos i nehotice budi našu morbidnu fascinaciju. Elementi skupa obilježja kojeg nazivamo civilizacijom Maja mogu se pronaći rano u prvom tisućljeću pr. Kr. Do posljednjih nekoliko stoljeća pr. Kr. složena politička organizacija i velebna javna arhitektura pojavljivala se na mnogim područjima. Većim dijelom prvog tisućljeća poslije Kr. rasla je veličina i moć gradova civilizacije Maja. Poduzimali su se opsežni javni radovi, gradile i ukrašavale palače i hramovi, umjetnost je cvjetala, a pejsaži su umjetno preobražavani novim nasadima. Takvi su se uzorci ponašanja intenzivirali u prvoj polovici osmog stoljeća po. Kr. Nakon toga, gradovi Maja počeli su jedan po jedan kolabirati, i to šokantnom brzinom. Do otprilike 900. godine po. Kr. političke i ceremonijalne aktivnosti na dotadašnjoj razini sasvim su obustavljene, iako je određeni dio preostalog stanovništva pokušao nastaviti život u gradskim središtima. Većina stanovništva u južnim nizinama nakon toga je nestala, bilo zbog povećanog mortaliteta ili zbog emigracije iz središta, koja su bivala napuštena (J. Thompson 1966; Culbert, bez datuma). 27


Srednjoameričke visoravni U prethistoriji Srednjoameričkih visoravni više je moćnih država doživjelo prvo procvat na lokalnoj razini, a zatim i slom. Među njima su bili Teotihuacan na sjeveru Meksičke doline, Tula na njezinu sjeverozapadu i Monte Alban u Oaxaci. Teotihuacan je bio najveći domorodački grad u Novom svijetu (a godine 600. po. Kr. i šesti po veličini grad na svijetu), koji je na vrhuncu brojio oko 125.000 stanovnika. Njegov središnji dio, Ulica mrtvih, sastoji se preko dva kilometra monumentalnih zdanja. U toj ulici je bilo više od 75 hramova, uključujući i Piramide Sunca i Mjeseca. Piramida Sunca je najveća građevina u pretkolumbovskoj Americi: bila je 64 metra visoka, a svaka joj je os iznosila 210 metara dužine. Procjenjuje se da je za njezinu gradnju utrošeno milijun kubičnih metara materijala. Na južnom kraju ulice nalazila se Ciudadela, odnosno dvije istovjetne palače. Grad je imao preko dvije tisuće rezidencijalnih četvrti te stotine obrtničkih radionica za obradu vulkanskog stakla, lončarije, žada, oniksa i školjaka. Postojale su stotine oslikanih murala. Kišnica se otpremala putem mreže odvodnih kanala. Teotihuacan je izvršio golem utjecaj na čitavu Srednju Ameriku. Gradski su upravitelji bili u stanju skupiti dotad neviđenu radnu snagu. Stanovništvo i resursi Meksičke doline, pa i šire, ekonomski su bili reorganizirani. Deseci tisuća ljudi preseljeni su u Teotihuacan i njegovu okolicu. U šest stotina godine ili možda više, 85 do 90 posto stanovništva istočne i sjeverne Meksičke doline živjelo je u tom gradu ili njegovoj okolici. S područja udaljenih stotine kilometara uvozili su se materijali poput školjaka, mike i živinog sulfida. U kasnijoj fazi dominacije Teotihuacana u umjetnosti počinju dominirati vojne teme. Smanjio se dotok određenih dobara u grad. Oko 700. g. po. Kr. Teotihuacan je doživio nagli slom. Političko i simbolično središte grada, Ulica mrtvih i njezini spomenici, sustavno su, ritualno spaljivani. Unutar pedeset godina stanovništvo se srozalo na četvrtinu najvišeg prijašnjeg broja. Preostalo stanovništvo čvrsto je zatvaralo vrata i dijelilo veće prostorije na više manjih. Uslijedilo je razdoblje političkog rascjepkavanja. 28


Na jugu, u Oaxaci, središte Monte Albana egzistiralo je otprilike istodobno kad i Teotihuacan. Monte Alban je smješten na planinskom vrhu, čiji je dobar dio poravnat kako bi se na njemu moglo izgraditi središte zajednice, obilježeno monumentalnom arhitekturom. Stanovništvo od možda 24.000 ljudi izgradilo je piramide, hramove, trgove, nadgrobne ploče i freske. Sagrađeni su obrambeni zidovi, a razvijeni su bili zanati za obradu vulkanskog stakla, vapnenca i drugih materijala. Monte Alban je doživio svoj najveći porast između 200. i 600. godine. Negdje u sedmom stoljeću došlo je do njegova pada kao političkog središta, te je nakon toga formirano više neovisnih državica. Za života nekoliko naraštaja stanovništvo Monte Albana smanjilo se na 18 posto od najvećeg ranijeg broja, a izgrađeno je još obrambenih zidova. Tula se općenito smatra središtem polumitskih Tolteka iz srednjoameričkih pripovijesti i legendi. U gradu Tuli živjelo je oko 35.000 ljudi; ondje su bile izgrađene piramide, trgovi i palače. Najveću važnost i veličinu grad je imao otprilike od 950. do 1150. ili 1200. godine po. Kr. Među specijaliziranim zanatlijama bili su obrađivači vulkanskog stakla, kamenoresci, metalski radnici, drvodjelje, izrađivači predmeta od perja, bilježnici, lončari, prelci i pletioci. Sirovine i već gotovi proizvodi uvozili su se s velikih udaljenosti. Tula je kao država bila uvelike opsjednuta vojnom moći. Poput Teotihuacana prije nje, Tula je privukla veći dio stanovništva Meksičke doline. Kraj Tule dogodio se između 1150. i 1200. godine po. Kr., a možda ga je pratilo spaljivanje ceremonijalnog središta (Blanton 1978; Blanton i Kowalewski 1981; Davies 1977; Diehl 1981; Katz 1972; Millon 1981; Parsons 1968; Pfeiffer 1975; Snaders 1981b; Sanders et al. 1979; M. Weaver 1972; Willey 1966).

Casas Grandes U sjevernom Meksiku, na krajnjem srednjoameričkom sjeveru i nekoliko kilometara južnije od današnje granice Meksika i Sjedinjenih Američkih Država, nalazilo se veliko središte koje pokazuje svu raskoš kako srednjoameričke tako i jugozapadne centralizirane političke integracije. 29


U regionalnom središtu Casas Grandes otprilike 1060. godine po. Kr. počeo je golem program izgradnje. Neprestana gradnja dovela je grad do vrhunca razvijenosti u prvoj polovici trinaestog stoljeća. U to doba izgrađen je golem višekatni stambeni kompleks okružen prstenom ceremonijalnih struktura, koje su sa svoje strane uključivale geometrijski oblikovane nasipe, igrališta, otvorene trgove, tržnicu i druge specijalizirane prostore. Gradski vodovodni sustav uključivao je rezervoar, podzemnu mrežu kanala te možda i cijevi za odvod otpadnih voda. Te su strukture očito bile izgrađene u sklopu ekonomskog sustava u kome se radnom snagom i građevnim materijalom upravljalo hijerarhijski. Casas Grandes je bio okružen s nekoliko tisuća sela koja su ovisila o središtu. Podupirao ga je hidraulični poljoprivredni sustav i opsežna trgovačka mreža. Na nalazištu su pronađeni milijuni morskih školjaka, preko 60 različitih vrsta, zatim rikolit, tirkiz, sol, selen, bakrena rudača i pomno izrađene keramičke posude. (Ovo posljednje inspiriralo je suvremeni preporod imitacijske djelatnosti u sklopu turističke industrije u jugozapadnom SAD-u.) Specijalizirani zanatlije obrađivali su vapnenac, bakar i druge materijale. Otprilike 1340. g. po. Kr. politička je premoć Casas Grandesa završila. Naselje je zapalo u trošno stanje. Dobra su se i dalje uvelike proizvodila, ali prestali su građevinski radovi i održavanje javnih nastambi. Javna i ceremonijalna mjesta zamijenjena su nastambama. Mrtvi su se pokapali u gradskim vodovodnim kanalima i odvodima. Budući da su se pojedini zidovi urušavali, građene su rampe kojima se dopiralo do prostorija na gornjim katovima, koje su još bile upotrebljive. Casas Grandes je na koncu spaljen, pri čemu su leševi ostali ležati na javnim prostorima, nepokopani, a oltari su sustavno uništeni (DiPeso 1974).

Narod Chaco Dolina San Juan je neplodna ravnica smještena na sjeverozapadu New Mexica. Diljem tog negostoljubivog krajolika mogu se pronaći ostaci nekoć nastanjenih gradova i sela koji su danas razrušeni i prepuni pi30


jeska što ga nanosi vjetar. Chacoanski gradovi, iako slabije poznati od gradova Maja, stvaraju podjednako intrigantnu sliku. Umjesto gradova kojima je zavladala džungla, slika koju nam nudi Chaco napušteni su gradovi ispunjeni nanosima pijeska, koje nastanjuje samo pustinjska fauna ili pastiri iz plemena Navajo koji onamo zalutaju. Chacoanci su očito bili gospodari te pustinje, ali uznemiruje da su nekako izgubili svoju dominaciju – i zavladala je pustinja. Narod Chaco izgradio je diljem nizine San Juana više gradova od kamena, koji se nazivaju pueblo, pri čemu su mnogi od njih bili povezani cestama – i to cestama koje sijeku pustinju, uspinju se stjenovitim visoravnima i usijecaju u klance. Egzotična dobra uvozila su se čak iz sjevernog Meksika i obala Pacifičkog oceana. Stabla za krovove transportirana su iz udaljenosti od 50 kilometara, preko pustinje, do Kanjona Chaco kao središta udoline. Već od 500. godine po. Kr. to je lokalno društvo napredovalo. Međutim, nakon otprilike 1050. g. po. Kr. nešto je pošlo po krivu. Prestala je izgradnja, a napušteni su prvo pojedini, a zatim i mnogi gradovi. Oslabile su trgovačke mreže, a iz gradova se crpio materijal za novu gradnju. Do 1300. godine posljednje izvorno stanovništvo se iselilo ili preobratilo na jednostavniji, nomadski život. Takva sudbina naroda Chaco nije bila jedinstvena među prethistorijskim narodima američkog jugozapada. Narodi kao što su Mimbres, Jornada i mnogi drugi doživjeli su vlastite epizode kolapsa i napuštanja nastanjenih područja (Powers et al. 1983; Schelberg 1982; Tainter i Gillio 1980; Jelinek 1967; Stuart i Gauthier 1981; Upham 1984; Minnis 1985; Kelley 1952; Reed 1944).

Narod Hohokam Narod Hohokam nastanjivao je jug pustinje u Arizoni, a do svoga kolapsa, koji je nastupio u petnaestom stoljeću po. Kr., razvio je složeni kulturni sustav obilježen opsežnom mrežom kanala za navodnjavanje, javnom arhitekturom i velikom paletom razrađenih artefakata. Mreža kanala od rijeka Salt i Gila koju su izgradili Hohokamci bila je velika i sofisticirana. Moderni kanali koji okružuju grad Phoenix sli31


jede sličan uzorak kakav su imali i ti drevni kanali. Stanovništvo koje je održavalo taj sustav puno je ulagalo u izgradnju simbola političkog jedinstva nalik onima u Srednjoj Americi, kao što su trgovi i nasipi ravnih vrhova. Nakon otprilike 1300. godine po. Kr. narod Hohokam počeo je razvijati novi oblik arhitekture. On se odlikovao „velikim kućama“ koje su se izdizale na više katova iznad zemlje, a bile su izgrađene od nepečene cigle. Velika kuća u Casa Grandeu protezala se na ograđenom kompleksu veličine 26 hektara, koji je uključivao brojne stambene građevine. Nalazište u Los Muertosu protezalo se nekoliko kvadratnih kilometara. Pripadnici današnjeg naroda Pima iz južne Arizone su, kako se čini, izravni potomci naroda Hohokam, ali u doba kad je taj narod došao u dodir s Europljanima više nije posjedovao političku centralizaciju karakterističnu za svoje pretke (Haury 1976; Doyel 1981; McGuire 1982; Martin i Plog 1973).

Istočne šume U prahistoriji sjevernoameričkih istočnih šuma postojala su najmanje dva primjera regionalnog sociopolitičkog sloma: onaj naroda Hopewell i onaj u području Mississippija. Kompleks Hopewella razvio se u razdoblju između posljednjeg ili pretposljednjeg stoljeća pr. Kr. te prvih četiri stoljeća po. Kr. u području Velikih jezera američkog Srednjeg Zapada. Odlikovala ga je izgradnja velikih zemljanih struktura koja je zahtijevala pokretanje i koordinaciju radne snage, zatim složeni sustav pogrebnih rituala, razrađeni artefakti te uvoz egzotičnih sirovina i dobara iz istočnog dijela dviju trećina teritorija koji danas sačinjava Sjedinjene Države. Arheološke analize otkrivaju nam da je narod Hopewell u mnogim područjima bio organiziran u više složenih, hijerarhijski organiziranih društava, a dijelovima ekonomskog sustava upravljale su elite zasnovane na nasljednoj liniji. Međutim, do možda 400. godine po. Kr., regionalna konstelacija lokalnih društava naroda Hopewell posvuda je doživjela kolaps. Razdoblje koje je slijedilo nakon toga, kasni period Istočnih šuma (oko 400–900. 32


g. po. Kr.), bilo je obilježeno smanjenim opsegom trgovine, kao i rudimentarnijim pogrebnim ceremonijama, javnim radovima i jednostavnijim društvenim ustrojem. Taj prekid završen je pojavom naroda u području Mississippija, čija je razina ceremonijalnosti, javne arhitekture i političke centralizacije daleko nadmašila onu naroda Hopewell. Najsloženija i najpoznatija država na području Mississippija bila je smještena u Cahokiji. To najveće arheološko nalazište sjeverno od Srednje Amerike bilo je smješteno na stjecištu velikih riječnih sustava, odnosno području na kome danas leži istočni St. Louis. Cahokia se sastojala od nekih 120 piramida raštrkanih diljem osam kvadratnih kilometara, a s rubnim naseljima imala je možda čak 40.000 stanovnika. Na tom području je i Monks Mound, zemljana građevina od 600.000 kubičnih metara, koja se prostire na šest hektara, a visoka je trideset metara; riječ je o trećoj po veličini piramidi na oba američka kontinenta te jednoj od najvećih građevina koje su ikad izgradili prethistorijski narodi. Oko središnjeg dijela Cahokie, koji je uključivao i Monks Mound, bila je izgrađena ograda od drvenih trupaca. Sagrađeno je i nekoliko kružnih astronomskih opservatorija koje se smatra drvenom verzijom čuvenog Stonehengea u Engleskoj (i koji se pogrešno nazivaju „woodhenge“). U Cahokiji je vidljiv uzorak planskog promišljanja. Nju je izgradilo stratificirano društvo u kome je postojala centralizirana kontrola resursa. Barem jedan član elite u toj zajednici pokopan je skupa sa slugama i nizom uvezenih luksuznih dobara. Nakon 1250. godine po. Kr. došlo je do opadanja Cahokije. Neka su područja iz javne prešla u privatnu uporabu, a to je središte s vremenom izgubilo i svoju lokalnu premoć. Neka društva nalik onima u području Mississippija postojala su i u jugoistočnom dijelu SAD-a sve do dolaska Europljana, ali ni jedno domicilno društvo na Srednjem Zapadu nije postiglo razinu složenosti koja bi se mogla usporediti s prethodnom (D. Cook 1981; Fowler 1975; Griffin 1967; Pfeiffer 1974; Struever 1964; Struever i Houart 1972; Tainter 1977, 1980, 1983; za drugo vidi Braun [1977]). 33


Carstva Huari i Tiahuanaco Razdoblje između 200. godine pr. Kr. te 600. ili 700. godine po. Kr. u Peruu svjedočilo je razvoju opsežne mreže za navodnjavanje i terasastog oblikovanja poljoprivrednih površina, kao i porastu stanovništva. Nastajali su pravi gradovi kao prijestolnice lokalnih država. Oni su dijelili isto tehnološko i ideološko nasljeđe, ali su ih razdvajali različiti umjetnički stilovi, odvojene uprave i međusobna rivalstva zbog hrane i zemlje. Iz situacije rivalstva razvila su se dva carstva – Huari na sjeveru i Tiahuanaco na jugu. Na svom vrhuncu Carstvo Huari dominiralo je gotovo čitavim središnjim Andama i većinom susjednih obalnih područja. Carstvom je upravljao grad Huari, smješten na visoravni. U kratkom vremenu stilovi obrade keramike inspirirani Huarima (a koje je sa svoje strane inspiriralo lončarstvo Tiahuanaca) pojavili su se na mnogim područjima. Rana Huari keramika (kao i kasnije lončarstvo Inka) često se pojavljivala u političko-religioznom kontekstu: u ceremonijalnim središtima, gradovima i drugim prestižnim mjestima. Umjetno izgrađeni brežuljci koristili su se za masovnu proizvodnju lončarije. Kako se lončarstvo širilo, lokalni su stilovi počeli gubiti na važnosti. Carstvo Huari nametalo je ekonomske, društvene i kulturne promjene krajevima kojima je vladalo. Razvoj lokalnih kultura bio je prekinut. U svakoj su dolini uspostavljena velika urbana središta. Kompleksi zgrada u stilu Huari arhitekture (administrativne zgrade, skladišta i vojarne) građeni su na raznim lokacijama. U sklopu Carstva Huari nastajali su i nestajali gradovi. Dobra i informacije razmjenjivani su diljem središnjih Anda u dotad neviđenim razmjerima. Razni autori tvrde da su urbanizacija i militarizacija, državna raspodjela prehrambenih dobara, andski cestovni sustav te širenje jezika kečua započeli sa Carstvom Huari. Sve donedavno, slučaj sa Tiahuanacom, kao carstvom čije se postojanje vremenski preklapalo sa Carstvom Huari, bilo je manje jasan. Budući da su jedini opsežniji radovi bili izvođeni u samom gradu Tiahuanaco, koji se nalazio u dolini jezera Titicaca, tvrdnje da je tu bila riječ 34


o carstvu zasnivale su se na usporedbi sa Carstvom Huari. Noviji su radovi, međutim, pokazali da su vladari Tiahuanaca dali preoblikovati prostranu, ruralnu unutrašnjost zemlje u umjetan poljoprivredni pojas. Pokretali su se golemi javni građevinski projekti, kao i projekti krčenja šuma za što je trebala ogromna, dobro koordinirana radna snaga. Diljem doline jezera Titicaca građene su administrativne strukture, i to u blizini potencijalno obradive zemlje. U samom gradu Tiahuanacu možda je živjelo između 20.000 i 40.000 ljudi. U oba slučaja slom se dogodio otprilike 1000. ili 1100. godine po. Kr. Nakon pada grada Huari napuštena su središta po raznim provincijama. Ponovo su se pojavile lokalne tradicije, kao i lokalne i regionalne političke organizacije. Napušteni su svi gradovi na južnim visoravnima, a njihovo se stanovništvo raštrkalo po okolini. Sjeverna je obala vjerojatno postala nenastanjena. S padom Carstva Huari nastupilo je razdoblje manjih, međusobno suprotstavljenih država (Lanning 1967; Lumbreras 1974; Willey 1971; Kolata 1986).

Narod Kachin Kachini iz burmanskog gorja klasični su narod antropologije. Organizirani su u tri različita društvena oblika. Postoji gumlao, to jest egalitaran, zatim gumsa, stratificirani, te shan, feudalni društveni oblik. Sociopolitička složenost i razina hijerarhijskog autoriteta u tim tipovima društvene organizacije povećavaju se redom kako su navedeni. Vrijedi spomenuti činjenicu da kod Kachina ti oblici društvene organizacije nisu statični. Lokalne grupe mogu oscilirati između obilježja tipa gumlao i shan. Gumsa organizacija je kompromis između tih kontrastnih polova. Neki gumsa postaju shan, a drugi se okreću na gumlao organizaciju. No jednakost novonastalih grupa ne može se održati, pa na koncu iz gumlao oblika nastaju gumsa društva. Najrelevantnije za tu temu je da stratificirana gumsa društva ne ostaju takva. Zbog nezadovoljstva svojih pripadnika, načela hijerarhije i s njima povezana kompleksnost povremeno se gube, a ta se društva vraćaju na egalitarnu organizaciju (Leach 1954). 35


Narod Ik Narod Ik živi u sjevernoj Ugandi, u uvjetima krajnje oskudice i nedaća. Riječ je uglavnom o narodu lovaca i sakupljača koji se u novije vrijeme počeo baviti i sakupljanjem uroda. Narod Ik se ne može klasificirati kao kompleksno društvo, prema kriterijima koje smo opisali u drugom poglavlju. No ipak su morbidno fascinantan primjer kolapsa u kojem je prvobitan, niski nivo društvene kompleksnosti u biti nestao. Zbog suše i prekida tradicionalnog ciklusa migracije do kojeg je došlo zbog uspostave nacionalnih granica, narod Ik živi u okolišu u kome su hrana i voda toliko oskudni da apsolutno nema nikakve društvene prednosti u uspostavi reciprociteta i dijeljenja. Zbog toga narod Ik ne pokazuje gotovo ništa od onog što bi se moglo smatrati društvenom organizacijom. On je toliko visoko fragmentiran da je većina aktivnosti, a posebno aktivnosti održavanja života, prepuštena samim pojedincima. Svaki Ik provest će dane i dane sam samcat, u potrazi za hranom i vodom. Dijeljenje među ljudima gotovo da ne postoji. Dvoje braće ili sestara, ili pak neki drugi rođaci, mogu živjeti jedno pored drugog, pri čemu jedno može umirati od gladi a drugo biti dobro uhranjeno, bez da ovaj posljednji pruži i najmanju pomoć prvome. Obitelj je kao društvena jedinica postala disfunkcionalna. Čak ni bračni partneri ne formiraju kooperativnu jedinicu osim za nekoliko specifičnih ciljeva. Njihova motivacija za brak ili suživot sastoji se u tome da jedna osoba ne može sagraditi kuću sama. Članovi bračne zajednice sami prikupljaju hranu za sebe i ne dijele je međusobno. Zapravo, njihov suživot je toliko neovisan da ako se i desi da se oba člana istodobno nađu u svojoj nastambi – to je stvar čistog slučaja. Svaka bračna nastamba ograđena je kako u nju ne bi mogli ući drugi. Nekoliko nastambi tvori jedno selo, ali to je uglavnom pojava koja nema nikakvog značenja. Seljani nemaju nikakvih političkih funkcija ili organizaciju, pa čak ni središnje mjesto za okupljanje. Majke se brinu za djecu u najmanjoj mogućoj mjeri, i to do njihove treće godine, a zatim ih ostavljaju da se pobrinu sama za sebe. To odvajanje je apsolutno. Od trogodišnje djece očekuje se da su u stanju pro36


naći vlastitu hranu i smještaj, a oni koji prežive doista se i uspijevaju brinuti sami za sebe. Djeca se zbog zaštite organiziraju u grupe po godinama, budući da će odrasli ukrasti djeci hranu kad god je to moguće. Unutar grupe godišnjaka ne dolazi ni do kakva dijeljenja hrane. Grupe djece kreću se poljoprivrednim površinama te tako plaše ptice i pavijane, a to se često navodi kao razlog zašto uopće imati djecu. Iako je malo poznato kako je narod Ik dospio u sadašnju situaciju, postoje naznake da su ranije postojali neki uzorci društvenog organiziranja. Članovi tog naroda imaju klanovska imena, iako ona danas nemaju nikakav strukturalni smisao. Žive u selima, ali ona više nemaju nikakvo političko značenje. Tradicionalna autoritetna struktura obitelji, nasljedstva i klanovskih vođa progresivno je bila oslabljena. Čini se da su pripadnici naroda Ik jednostavno napustili prijašnje razine organizacije kao neisplative i nepogodne za njihove današnje nedaće (Turnbull 1978).

Primjedbe Ostali slučajevi koji bi se mogli dodati ovom popisu tiču se kolapsa suvremenih carstava (kao što su španjolsko, francusko i britansko). Rasap tih carstava jasno predstavlja pad s jedne multinacionalne razine centralizirane organizacije koja je po svom opsegu bila globalna. No tu postoje i razlike u odnosu na većinu slučajeva o kojima smo upravo raspravljali. Najveća se sastoji u činjenici da gubitak carstva nije uzrokovao i kolaps unutarnje državne uprave. U tome su ti moderni slučajevi slični starom Babilonskom imperiju, u kome je nakon kratkotrajnog postojanja carstva slijedilo razdoblje smanjenja teritorija, ali ne i slom samog Babilona. Između drevnih i suvremenih društava postoje kvalitativne razlike s obzirom na njihovu podložnost kolapsu (iako ne iz razloga koji se obično navode). Time ćemo se pozabaviti u posljednjem poglavlju.

37


Nakon kolapsa Popularni pisci i filmski producenti imali su udjela u stvaranju trajne predodžbe o tome kako će izgledati život nakon kolapsa industrijskog društva. Uz neke varijacije, pred našim se očima stvara slika hobsovskog rata svih protiv sviju, u kome uvjeti u kojima žive pripadnici naroda Ik vladaju globalno. Preživljavaju samo najjači, a slabiji su viktimizirani, postaju žrtve pljačaka i ubojica. Dolazi do borbi za hranu i gorivo. Središnja vlast, kakva god da se održala, nema snage da ponovo nametne red. Bande osakaćenih bijednika koji su uspjeli preživjeti pročešljavaju veličanstvene ruine u potrazi za ostacima. Po ulicama raste trava. Ne postoji neki viši cilj, samo preživljavanje. Svatko tko je čitao suvremenu književnost na temu propasti ili gledao njezinu dramatizaciju, prepoznat će takav scenarij. On je poprilično pridonio našim trenutnim shvaćanjima kolapsa. Takav scenarij, iako je očito isuviše dramatičan, doista sadrži brojne elemente koje možemo pronaći u ranijim slučajevima kolapsa. Sjetite se samo, na primjer, Cassonova opisa povlačenja rimske vlasti iz Britanije: Od 100. do 400. godine po. Kr. čitava je Britanija, izuzev njezina sjevera, bila jedan ugodan, miran krajolik, kakav je i danas… Ali do 500. godine sve je to nestalo, a zemlja je zapala u stanje koje možda nikad ranije nije doživjela. Više nije bilo ni traga javnoj sigurnosti, nije bilo nikakvih većih građevina, gradske su zajednice iščezavale, a sve vile i većina rimskih gradova je spaljena, napuštena, opljačkana i ostavljena na raspolaganje duhovima (1937: 164).

Casson tu nije koristio pjesničku slobodu, jer je i sam svjedočio slomu poretka u Istanbulu nakon raspada turske vlasti 1918. godine: …savezničke su trupe… našle grad koji je bio mrtav. Turska vlada je jednostavno prestala funkcionirati. Snabdijevanje električnom energijom svako je malo bilo u prekidu. Tramvaji nisu pro38


metali, a napuštena vozila stajala su po ulicama. Nije više bilo željeznice, ulice se nisu čistile, a policijske su se snage uglavnom prepustile razbojstvima i živjele od ucjenjivanja građana umjesto od svojih plaća. Leševi su ležali po uličnim uglovima i sporednim uličicama, mrtvi konji bili su posvuda, a nije postojala nikakva organizacija koja bi ih micala odande. Odvodi nisu funkcionirali, a voda nije bila za piće. To je bio rezultat svega kakva tri tjedna otkako su civilne vlasti prestale obavljati svoju dužnost (1937: 217–218).

Temeljem kratkih opisa koje smo ponudili na prethodnim stranicama te izvanrednog sažetka Colina Renfrewa (1979: 482–485), možemo na sljedeći način sumirati obilježja društava nakon kolapsa. Prvo i najvažnije, dolazi do sloma vlasti i središnje uprave. Prije kolapsa, pobune i odcjepljenja pokrajina signaliziraju slabljenje središta. Često dolazi do opadanja ukupnih državnih prihoda. Osvajači postaju sve uspješniji. Zbog smanjenih državnih prihoda vojska može postati neučinkovitom. Hijerarhija pokušava prikupiti sredstva kako bi se othrvala izazovima, pa stanovništvo postaje sve nezadovoljnije. Zbog dezintegracije, centralna uprava više nije moguća. Dotadašnje političko središte trpi značajne gubitke u važnosti i moći; nerijetko biva opljačkano te na koncu napušteno. Na nekoć ujedinjenom teritoriju formiraju se male, sićušne države, a jedna od njih može biti i dotadašnji glavni grad. Prilično se često te državice bore za prevlast, tako da se razdoblje stalnih sukoba nastavlja. Okrilje zakona i zaštite koju je uživalo stanovništvo nestaje. Neko vrijeme može vladati bezakonje, kao u egipatskom Prvom međurazdoblju, ali red će na koncu ponovo biti uspostavljen. Izgradnja monumentalnih zdanja i umjetnost koja se podupire iz javnih izvora financiranja uglavnom prestaju postojati. Pismenost može biti u potpunosti izgubljena ili pak opasti tako dramatično da otad započinje mračno doba. Preostalo stanovništvo koje živi u urbanim ili drugim političkim središtima koristi postojeću arhitekturu na jedan karakterističan način. Malo je nove gradnje, a ako je i ima, usredotočena je na pokušaje prila39


godbe postojećih građevina. Velike će prostorije biti podijeljene, gradit će se bijedne fasade, a javni će prostor biti pretvoren u privatni. Mogu postojati pokušaji da se nastavi s prethodnim ceremonijama, iako u smanjenom obliku, ali spomenici iz prethodnih vremena ostavljeni su djelovanju zuba vremena. Ljudi mogu živjeti na gornjim katovima dok niži propadaju. Nerijetko dolazi do rušenja spomenika, budući da je riječ o prikladnim izvorima građevnog materijala. Kad se zgrada počne urušavati, njezini se stanovnici jednostavno presele u neku drugu. Palače i središnja skladišta mogu biti napuštena, kao i centralizirana raspodjela dobara i hrane te trgovina. Može doći do vidljivog smanjivanja kako trgovine s dalekim krajevima, tako i lokalne trgovine, a obrtnička specijalizacija opada ili nestaje. Sredstva za život i materijalne potrebe uglavnom se zadovoljavaju na razini lokalne samoodrživosti. Slabljenje međuregionalne interakcije dovodi do uspostave lokalnih stilova u granama kao što je, na primjer, lončarstvo, čiji su proizvodi ranije bili široko rasprostranjeni. I prijenosne i fiksne tehnologije (npr. hidraulički sustavi) prelaze na jednostavnije oblike koje je moguće razviti i održavati lokalno, bez pomoći birokracije – koja više ni ne postoji. Bilo da je riječ o uzroku ili posljedici, uglavnom dolazi do vidljivog, ubrzanog smanjenja veličine i gustoće stanovništva. Ne samo da se značajno smanjuje gradska populacija, već se isto zbiva i sa seoskim stanovništvom koje je podupiralo gradske zajednice. Mnoge naseobine bivaju istodobno napuštene. Stupanj naseljenosti i broj naselja mogu opasti na razinu od prije nekoliko stoljeća ili čak tisućljeća. Neka jednostavnija društva u kolapsu, poput naroda Ik, očigledno ne posjeduju takva obilježja kompleksnosti. Za njih kolaps donosi gubitak općih elemenata grupe ili plemenske društvene strukture – koljena i klanova, reciprociteta i drugih rodbinskih obveza, seoske političke strukture, odnosa poštovanja i autoriteta te sputavanja nedruštvenog ponašanja. Takve narode kolaps nedvojbeno dovodi do situacije opstanka najsposobnijih, iako je to, kako ističe Turnbull (1978), logičan dodatak njihovim ionako očajničkim okolnostima. 40


Čini se, dakle, da u kompleksnom društvu koje je doživjelo kolaps nadređena struktura koja stanovništvu pruža javne usluge gubi svoje sposobnosti ili sasvim nestaje. Stanovništvo se više ne može osloniti na obranu od vanjskih napadača i unutrašnji red, održavanje javnih radova, kao ni opskrbu hranom i materijalnim dobrima. Organizacija se svodi na najnižu ekonomski održivu razinu, pa tamo gdje su nekoć vladali mir i jedinstvo sad postoji niz suprotstavljenih politika. Preostalo stanovništvo mora pribjeći samoodrživosti na lokalnoj razini, i to do stupnja koji nije viđen već naraštajima. Grupacije koje su nekad bile u ekonomskom i političkom partnerskom odnosu postaju strane, pa čak i suprotstavljene jedne drugima. Svijet viđen iz bilo kog mjesta prividno se smanjuje, a iza horizonta se nalazi nepoznato. S obzirom na takav uzorak, nije čudo da danas toliko ljudi strahuje od kolapsa. Čak i oni koji preziru pretjeranosti industrijskog društva sasvim sigurno vide mogući kraj tog društva kao katastrofu. No nije sigurno je li kolaps univerzalna katastrofa. Na to ćemo se ponovo osvrnuti u završnom poglavlju.

41


42


2. Priroda kompleksnih društava Kako divan je taj kameni zid što uništi ga Sudba; Stari su gradovi razoreni, trud divova srušen. Oštećeni su krovovi, survale se kule, Slomljena je ogoljena kapija: mraz je na štukaturi, Rupe zjape na stropovima, razlomljenim, palim, Pojedenim vremenom… Blistave bijahu dvorane visokih zabata, I brojne kupelji; veseli odjekivaše povici U mnogim dvoranama, i pijanke raspojasane – Sve dok moćna Sudbina ne stade svemu na kraj… „The Ruin“, Exeter Book (saski pjesnik iz 8. stoljeća, govori o rimskim ruševinama u Britaniji [cit. prema Magnusson 1980: 125])

Uvod Proučavanje razloga zbog kojih dolazi do kolapsa kompleksnih društava trebalo bi započeti jasnim prikazom onoga što taj kolaps pogađa. Drugim riječima, što su to kompleksna društva? Koja su njihova glavna 43


obilježja? Po čemu se ona razlikuju od jednostavnih društava od kojih su se razvila i u koja se nerijetko ponovo preobraćaju? Jesu li kompleksna društva diskretni tip ili „stadij“ u kulturnoj evoluciji, ili pak postoji kontinuum od jednostavnih ka kompleksnim društavima? S tim je povezano i pitanje zašto kompleksna društva uopće nastaju. Kako smo već napomenuli, u društvenim znanostima to pitanje neprestano pobuđuje interes. Iako danas dosta toga znamo o evoluciji kompleksnosti, ne postoji opći konsenzus oko pitanja poput: zašto se kompleksnost javlja, zašto dolazi do društvene stratifikacije ili zašto su male, neovisne grupe kakve poznajemo iz rane ljudske povijesti uzmakle pred velikim, neovisnim državama posljednjih tisućljeća. Nema sumnje da je to fascinantan predmet čija bi nas privlačnost mogla odvući s teme ovog rada. Toj ćemo se napasti morati uglavnom oduprijeti. Ali ne možemo joj odoljeti u potpunosti, budući da se kolaps ne može razumjeti izvan konteksta načina na koji kompleksna društva funkcioniraju i djeluju, te se ne može odvojiti od pitanja kako dolazi do njihova nastanka. (Kao u bilo kom znanstvenom pothvatu, jedno pitanje vodi drugom, a pojedinačni je problem povezan sa svim ostalima, pa jednostavno omeđiti svoje istraživanje predstavlja jednu od najtežih zadaća.) Kako bismo objasnili kolaps, morat ćemo prodiskutirati, barem ukratko, opće alternativne stavove o procesu razvoja kompleksnih društava te ćemo ocijeniti korisnost i relevantnost tih nazora za problem kojim se bavimo. Živa i zanimljiva rasprava o tome koji su primarni pokretači (ako takvih uopće ima) razvoja kompleksnosti ovdje je, nažalost, tek djelomice relevantna, pa ćemo se u skladu s tim njome samo djelomično pozabaviti. U ovom ćemo se poglavlju baviti trima temama: (1) prirodom kompleksnosti; (2) pitanjem je li kompleksnost kontinuum ili je pak karakteriziraju diskretni stupnjevi, i (3) glavnim stavovima o pojavi kompleksnih društava. Rasprava koja slijedi bit će nužno selektivna i usredotočit će se samo na one aspekte evolucije kompleksnosti koji su relevantni za razumijevanje kolapsa.

44


Kompleksnost Priroda kompleksnosti Općenito se smatra da se kompleksnost odnosi na stvari kao što su veličina društva, broj i raznolikost njegovih segmenata, raznolikost specijaliziranih društvenih uloga koje ono uključuje, broj društvenih faktora te raznolikost mehanizama kojima se sve to organizira u koherentnu, funkcionalnu cjelinu. Društva lovaca i sakupljača (kojima ćemo se poslužiti radi ilustriranja jednog kontrasta u kompleksnosti) ne sadrže više od nekoliko desetaka različitih društvenih uloga, dok popisi u modernoj Europi prepoznaju deset do dvadeset tisuća profesionalnih uloga; u industrijskim društvima može postojati i preko milijun različitih tipova društvenih uloga (McGuire 1983: 115). Pojmovi bitni za razumijevanje prirodne kompleksnosti jesu nejednakost i heterogenost (Blau 1977; McGuire 1983). Nejednakost možemo smatrati vertikalnom diferencijacijom, rangiranjem ili nejednakim pristupom materijalnim i društvenim resursima. Heterogenost je suptilniji pojam. Ona se odnosi na broj različitih segmenata ili komponenti u društvu, ali istodobno i na načine na koje je stanovništvo raspoređeno po tim segmentima (Blau 1977: 9; McGuire 1983: 93). Populacija ravnomjerno podijeljena po zanimanjima i društvenim ulogama jest homogena, dok u suprotnom slučaju dolazi do povećanja heterogenosti i složenosti (v. također Tainter 1977, 1978). Izrazito heterogeno društvo je, dakle, kompleksno društvo. Nejednakost i heterogenost su međusobno povezane, ali djelomično uvjetovane drugačijim procesima, pa se u procesu društvenopolitičke evolucije ne nalaze uvijek u pozitivnoj korelaciji (McGuire 1983: 93, 105). U ranim civilizacijama, na primjer, nejednakost je u početku uglavnom bila visoka a heterogenost niska. Vremenom, kako su se razvijale višestruke hijerarhije, nejednakost bi se smanjivala, a heterogenost rasla (McGuire 1983: 110–111). Johnson taj proces povezuje s porastom količine informacija koje društvo mora obrađivati, pri 45


čemu veća količina i raznolikost informacija zahtijeva i veću društvenu kompleksnost (1978: 91, 94). Kompleksna su društva sklona tome da budu, kako to naziva Simon, „sustavi koji se gotovo mogu rastaviti“ (1965: 70). Drugim riječima, ona su barem djelomično sastavljena od društvenih jedinica koje su sa svoje strane potencijalno stabilne i neovisne – zapravo, u nekom trenutku u povijesti možda su i bile takve. Tako novouspostavljena država može uključivati nekoliko sela ili etničkih grupacija koje su ranije bile neovisne, a carstvo može uključivati države koje su postojale i ranije. Budući da te države, etničke grupacije ili sela ostaju potencijalno neovisna i stabilna, proces kolapsa može dovesti do vraćanja (rastavljanja) na te „sastavne dijelove“ kompleksnosti (usp. Simon 1965: 68).

Jednostavnija društva Stanovnici suvremenih kompleksnih društava obično ne shvaćaju da smo mi anomalija u povijesti. Tijekom više milijuna godina poznate nam ljudske povijesti, glavna je politička jedinica bila mala autonomna zajednica koja je djelovala neovisno i uglavnom bila samodovoljna. Robert Carneiro je procijenio da su u 99,8% ljudske povijesti dominirale upravo takve, autonomne lokalne zajednice (1978: 219). Tek se u posljednjih šest tisuća godina pojavilo nešto neobično: hijerarhijske, organizirane, neovisne države koje su glavna referenca našega suvremenog političkog iskustva. Kad se jednom uspostave, kompleksna su društva sklona širenju i dominaciji, pa stoga danas upravljaju većinom zemljišta i ljudi; pritom im neprestance zadaju muku oni koji još izmiču njihovu dohvatu. Iz toga se rađa jedan paradoks: danas uglavnom poznajemo političke oblike koji, iako ih mi smatramo normalnim, u povijesti predstavljaju nešto neobično, pa stoga većinu ljudskog iskustva doživljavamo kao nešto tuđe. Zato ne iznenađuje što na kolaps gledamo s tolikim strahom. Male zajednice bez jakog vodstva koje su dominirale našom poviješću nisu bile homogene. Pritom je bitan stupanj raznolikosti među takvim društvima. Iako bismo takva društva mogli okarakterizirati (u 46


usporedbi s nama samima) kao „jednostavna“, ona se ipak međusobno razlikuju po veličini, složenosti, rangiranju, ekonomskoj diferencijaciji i drugim elementima. Na temelju te razlike razvile su se mnoge naše teorije kulturne evolucije. Jednostavnija društva su, naravno, komparativno manja. Ona broje od šačice do nekoliko tisuća ljudi ujedinjenih u sociopolitičke jedinice koje, u skladu s tim, obuhvaćaju i omanje teritorije. Takva su društva najčešće organizirana na temelju krvnog srodstva, s obzirom na položaj u obitelji, i usredotočena na pojedinca. U takvom društvu možete poznavati gotovo sve druge te prepoznati poziciju i udaljenost u mreži krvnih srodstava svakog pojedinca (Service 1962). Vodstvo u jednostavnim zajednicama uglavnom je minimalno. Ono je personalizirano i karizmatično, te postoji samo za specijalne prilike. Hijerarhijska kontrola nije institucionalizirana, nego ograničena na određena područja aktivnosti u konkretnim vremenskim odsječcima, i uglavnom se temelji na uvjeravanju (Service 1962; Fried 1967). Sahlins je uhvatio bit nevelikog autoriteta vođe u takvim društvima. Osoba na tom položaju zapravo je glasnogovornik, majstor ceremonije koji inače ima slab utjecaj, malo funkcija i nikakve privilegije ili moć prisile. Jedna riječ od takvog vođe, primjećuje Sahlins, „i svi rade što on želi“ (1968: 21). Jednakost u tim društvima počiva na izravnom, individualnom pristupu resursima za održavanje života, u mobilnosti i mogućnosti da se ljudi jednostavno povuku iz neke neodržive društvene situacije, kao i u konvencijama koje nameću načelo dijeljenja i onemogućuju privrednu akumulaciju. Vođe, ako ih i ima, bivaju spriječene iskazati svoj autoritet, gomilati bogatstvo ili stjecati prekomjerni ugled. Tamo gdje se pojavi drukčiji stupanj kontrole privrednih resursa, on se mora primjenjivati obilno (Gluckman 1965; Woodburn 1982). Što se tiče osobnih političkih ambicija, njihovo se iskazivanje sprečava ili ih se kanalizira prema aktivnostima koje služe javnom dobru. Put prema višem društvenom položaju vodi preko stjecanja viška sredstava za život i njihove distribucije, čime pojedinac stječe ugled u druš47


tvu te stvara sljedbenike i svoju frakciju (Service 1962; Gluckman 1965; Sahlins 1963, 1968). Ondje gdje taj pravac slijedi više pojedinaca javlja se stalno rivalstvo i natjecanje za položaj. Rezultat je nestabilan, promjenjiv politički okoliš u kome se privremeni vođe uzdižu i padaju, a smrt vođe povlači za sobom propast njegove frakcije i temeljito političko regrupiranje. Domoroci u Maleziji često takvog ambicioznog pojedinca nazivaju Veliki čovjek, a taj se termin ustalio i u antropologiji (npr. Sahlins 1963). Veliki čovjek teži osnivanju sljedbe, ali nikad nije neprekidno uspješan. Budući da mu je utjecaj ograničen na vlastitu frakciju, širenje utjecaja podrazumijeva povećavanje broja sljedbenika. Istodobno, lojalnost dosadašnjih sljedbenika mora se neprekidno obnavljati – uz pomoć njegove velikodušnosti. Tu dolazi do tenzije: ako se resursi usmjere na širenje frakcije, smanjit će se oni koji su namijenjeni održavanju dosadašnje lojalnosti. Kako Veliki čovjek pokušava proširiti sferu svog utjecaja, vjerojatno će izgubiti odskočnu dasku koja mu to omogućava. Sustav Velikog čovjeka, dakle, sadrži ugrađeno strukturalno ograničenje svog domašaja, širine i trajnosti (Sahlins 1963, 1968). Druga su jednostavna društva organizirana na višim razinama političke diferencijacije. Postoje pravi, trajni položaji u kojima autoritet ne počiva na pojedincu već na određenoj instanci, i koji posjeduju istinsku moć upravljanja. Vodeći je položaj nerijetko nasljedan ili gotovo nasljedan. U takvim društvima prevladava nejednakost, a veličina i gustoća njihova stanovništva uglavnom korespondira stupnju rasta njihove složenosti. U društvima s jakim središtem i vodstvom politička se organizacija proteže iznad razine zajednice. U skladu s tim, ekonomski, politički i ceremonijalni život nadrasta čisto lokalne probleme. Na Polineziji, u klasičnim područjima pod upravom poglavice, čitavi su gradovi često ujedinjeni u jednu državnu zajednicu. Ondje funkcionira politička ekonomija u kojoj društveni položaj određuje koliki je stupanj vlasti pri upravljanju tuđim radom i privrednim viškovima. Radna se snaga može angažirati u javnim radovima (npr. na poljoprivrednim dobrima, 48


pri izgradnji spomenika) impresivnog opsega. Karakteristična obilježja takvog društva su ekonomska specijalizacija, razmjena i koordinacija. Iako se i dalje temelje na krvnom srodstvu, društveni su statusi u takvim, kompleksnijim društvima uglavnom bolje utvrđeni i ustaljeniji, te se ne mijenjaju toliko u skladu s perspektivom svakog pojedinca. Kako se složenost i broj članova povećavaju, pojedinci moraju sve više biti društveno kategorizirani, tako da prikladno ponašanje među pojedincima više propisuje impersonalna društvena struktura, a manje rodbinski odnosi. Vrhunac tog sustava je pozicija poglavice. Ona je tu prava institucija koja se proteže iznad granica životnog vijeka bilo kojeg pojedinca. Moć upravljanja u takvim područjima nije bez ograničenja. Vladar je u svom djelovanju ograničen rodbinskim vezama i time što ne posjeduje monopol na moć, već samo marginalnu prednost. Zahtjevi sljedbenika obvezuju poglavicu da pozitivno odgovara na njih. Poglavičina velikodušnost temelj je politike i ekonomije: distribucija nagomilanih resursa prema dolje osigurava lojalnost. Poglavičine su ambicije, kao i one Velikog čovjeka, dakle, strukturalno ograničene. Previše sredstava namijenjenih za poglavičin sustav uprave, a premalo povrata sredstava na lokalnu razinu dovest će do pojave otpora. Posljedica toga jest da vlast poglavice često prolazi cikluse centralizacije i decentralizacije, baš kao i sustav Velikog čovjeka, ali s višim prijelomnim točkama (Service 1962; Fried 1967; Gluckman 1965; Leach 1954; Sahlins 1963, 1968). Sustavi poglavičine uprave imaju brojne sličnosti s kompleksnijim sustavima na razini države, no većina antropologa ipak smatra da se čvrsto nalaze u kategoriji jednostavnih ili „primitivnih“ društava. Sustav poglavičine uprave ograničen je obvezama s obzirom na krvno srodstvo i manjka mu zbiljska snaga prisile. Do trenutka kad su se pojavile ljudske organizacije koje bismo danas mogli nazvati državama, ta su ograničenja bila prevladana. Antropolozi su imali određenih teškoća u definiranju pojma „države“. Ona je, kako se čini, očigledno drugačija od najjednostavnijih ljud49


skih društava, onih bez vodstva. No pokazalo se kako je točno odrediti ili pobrojati te razlike prilično nedohvatljiv cilj. Ipak, usprkos tim teškoćama, mnogi antropolozi inzistiraju da su države kvalitativno drugačiji tip društva, pa prijelaz s plemenske na državnu organizaciju društva predstavlja „graničnu crtu“ (Service 1975) u ljudskoj povijesti. Naglasak na kvalitativnoj razlici među društvima kakav smo ilustrirali naveo je neke znanstvenike da podijele jednostavnija društva na određene diskretne tipove ili razine složenosti. Za shvaćanje kolapsa krajnje je relevantno pitanje je li sociopolitičku evoluciju bolje promatrati kao kontinuirani porast složenosti ili pak kao nešto obilježeno diskretnim stupnjevima ili razinama, pa ćemo se njime pozabaviti u ovom poglavlju.

Države Države su, kao prvo, teritorijalno organizirane. Drugim riječima, državljanstvo je barem djelomično određeno mjestom rođenja ili boravka na određenom području, a ne prema stvarnim ili imaginarnim krvnim srodstvima. Kako je lijepo istaknuo sir Henry Sumner Maine, tu činjenicu ilustrira promjena merovinške titule: iz „Kralj svih Franaka“ u „Kralj Francuske“ (Sahlins 1968: 6). Teritorijalna utemeljenost i odražava i utječe na prirodu državnosti (Fortes i Evans-Pritchard 1940: 10; Claessen i Skalnik 1978a: 21). Države se po mnogočemu razlikuju od relativno složenih plemenskih društava (kakva su, na primjer, ona pod upravom poglavice). U njima vladajuća instanca monopolizira suverenitet i raspodjeljuje svu vlast. Vladajuća klasa najčešće je profesionalna kategorija, uglavnom odvojena od spona krvnog srodstva. Iz vladajuće klase potječu pripadnici državne uprave, koja je specijalizirana organizacija za donošenje odluka, a ima monopol na vlast i moć da novači stanovništvo za rat ili radove, da nameće i prikuplja poreze, da donosi i provodi zakone. Državna uprava ima legitimnost, odnosno postoji kolektivna ideologija, zajednička za čitavo društvo, koja dijelom služi i pridavanju legitimnosti političkoj organizaciji društva. Naravno, države su također 50


uglavnom veće, a njihovo stanovništvo brojnije negoli u plemenskim društvima, pa je stoga društvena kategorizacija, stratifikacija i specijalizacija ne samo moguća nego i nužna (Carneiro 1981: 69; Claessen i Skalnik 1978a: 21; Flannery 1972: 403–404; Fortes i Evans-Pritchard 1940; Johnson 1973: 2–3; Sahlins 1968: 6). Nerijetko su države prekomjerno zaokupljene održavanjem svog teritorijalnog integriteta. Zapravo, to je jedno od njihovih primarnih obilježja. Države su jedini tip ljudskog društva koje obično ne prolazi kroz kratkotrajne cikluse formiranja i raspada (usp. R. Cohen 1978: 4; Claessen i Skalnik 1978b: 632). Kako pojašnjava primjer na početku ovog poglavlja, države su iznutra diferencirane. Temeljno obilježje je profesionalna specijalizacija koja se često odražava u uzorcima stanovanja (Flannery 1972: 403). Emile Durkheim je u svom klasičnom radu uočio da je evoluciju od primitivnih prema kompleksnim društvima karakterizirao prelazak s grupa organiziranih na temelju onog što je nazvao „mehaničkom solidarnošću“ (homogenost, pomanjkanje kulturalne i ekonomske diferencijacije među članovima društva) na one zasnovane na „organskoj solidarnosti“ (heterogenost, kulturalna i ekonomska diferencijacija koja zahtijeva međusobnu interakciju i tješnju povezanost). Organska se solidarnost tijekom povijesti povećavala, a u državama to je pretežit oblik organiziranja (Durkheim 1947). Zbog svoje teritorijalne rasprostranjenosti države su često diferencirane, i to ne samo ekonomski, nego i kulturno i etnički. Čini se da su i ekonomska i kulturna heterogenost funkcionalno povezane sa centralizacijom i administracijom kao ključnim obilježjima države (Fortes i Evans-Pritchard 1940: 9). Usprkos institucionaliziranoj strukturi vlasti, ideološkoj osnovici i monopolu nad moći, državni vladari dijele barem jednu stvar s poglavicama i Velikim čovjekom: potrebu da uspostave i neprestance potvrđuju svoju legitimnost. U kompleksnim, baš kao i u jednostavnijim društvima, djelatnosti upravljanja i društveni resursi moraju stalno biti posvećeni tom cilju. Kako smo već primijetili, hijerarhija i komplek51


snost u ljudskoj su povijesti rijetke, a ondje gdje ih ima potrebno je stalno djelovati na njihovu učvršćenju. Ni jedan društveni vođa nikad nije daleko od potrebe da potvrdi svoj položaj i politiku, a ni jedno hijerarhijsko društvo ne može se organizirati bez eksplicitne brige o tome. Legitimnost je vjerovanje običnog puka i elita u to da je vladar ispravan i utemeljen te da je politički svijet onakav kakav i treba biti. On se odnosi na pojedinačne vladare, odluke, opću politiku, stranke i cjelokupne oblike vladavine. Podrška koju su članovi društva voljni pružiti političkom sustavu ključna je za njegov opstanak. Opadanje podrške neće nužno dovesti do pada režima jer prisila do određene mjere može zamijeniti predanost i osigurati poslušnost. No prisila je skupa, neučinkovita strategija koja nikad ne može biti potpuno ili trajno uspješna. Čak i uz prisilu, pad opće podrške ispod određenog kritičnog minimuma nepogrešivo dovodi do političke propasti (Easton 1965b: 220–224). Kompleksna su društva usmjerena na središte koje ne mora biti fizički smješteno ondje gdje izraz sugerira da jest; to je simbolični izvor društvenih okvira. To nije samo mjesto pravnih i državnih institucija, već i izvor reda te simbol moralnog autoriteta i društvenog kontinuiteta. Središte participira u prirodi svetog. U tom smislu svako kompleksno društvo ima svoju službenu religiju (Shils 1975: 3; Eisenstadt 1978: 37; Apter 1968: 218). Moralni autoritet i aura svetosti središta nisu samo bitni za održavanje kompleksnih društava, već i ključni za njihov nastanak. Jedna od važnih prepreka za razvoj kompleksnosti u društvima bez država bila je potreba integriranja brojnih lokaliziranih autonomnih jedinica, od kojih je svaka znala imati vlastite konkretne interese, posjede i rivalstva. Vladara proisteklog iz bilo koje od tih jedinica automatski sumnjičavo gledaju svi ostali, koji se s pravom boje da će ovaj favorizirati svoju domicilnu grupu i područje, posebno kad je u pitanju rješavanje razmirica (Netting 1972: 233–234). Taj je problem osakatio brojne suvremene afričke nacije (usp. Easton 1965b: 224). Rješenje tog strukturalnog ograničenja pronađeno je u eksplicitnom povezivanju vodstva u ranim kompleksnim društvima s natprirodnim. 52


Kad je vođa obdaren aurom svete neutralnosti, njegova identifikacija s domicilnom grupom i područjem može se dokinuti ritualno potvrđenim autoritetom koji ga uzdiže iznad čisto lokalnih problema. Novonastalo kompleksno društvo najvjerojatnije će imati legitimnost koja se očigledno temelji na svetosti, i u kome su razdvojene, nekoć neovisne grupacije ujedinjene putem nadređene razine ideologije, simbola i kozmologije koju međusobno dijele (Netting 1972: 233–234; Claessen 1978: 557; Skalnik 1978: 606). Natprirodna potvrda je, dakle, odgovor na napetosti koje proizlaze iz prelaska s društva utemeljenog na srodstvu na društvo strukturirano u klase. Ona je možda dijelom nužna zbog neučinkovite koncentracije moći prisile koja obilježava pojavu kompleksnih društava (Webster 1976b: 826). Sveta legitimnost osigurava okvire koji povezuju društvo, sve dok se ne konsolidiraju stvarna sredstva primjene moći. Nakon što se to postigne, opada potreba za religijskom integracijom, pa može doći do sukoba između sekularne i religijske vlasti (v. npr. Webb 1965). No, kako smo primijetili, sveta aura središta nikad ne nestaje, čak niti u suvremenim sekularnim vladavinama (Shils 1975: 3–6). Prepredeni političari uvijek su iskorištavali tu činjenicu. To je ključni element u održavanju legitimnosti. Usprkos nedvojbenoj moći nadnaravne legitimacije, podrška vodstvu mora imati i zbiljsku materijalnu osnovicu. Easton tvrdi da legitimnost uglavnom opada pri uvjetima koje naziva „neuspjehom izlaznih rezultata“ (1965b: 230). Neuspjeh izlaznih rezultata javlja se onda kad vlast nije u stanju izići u susret zahtjevima stanovništva koje je podupire ili ne poduzima preventivne korake kako bi spriječila nedaće. Rezultati mogu biti politički (Eisenstadt 1963: 25) ili materijalni. Očekivanja određenih rezultata su stalna i nameću vodstvu neprekidnu potrebu uporabe resursa kojima će si osigurati podršku. Umijeće uspostave i održavanja legitimnosti stoga zahtijeva više od pukog manipuliranja ideološkim simbolima. Ono zahtijeva procjenu i uporabu stvarnih resursa, na zadovoljavajućoj razini, i predstavlja zbiljski trošak koji svako kompleksno društvo mora podnositi. Legitimnost je element koji se 53


učestalo pojavljuje u suvremenim proučavanjima prirode kompleksnih društava, a važan je i za shvaćanje njihova kolapsa.

Razine kompleksnosti Antropolozi koji su se bavili evolucijom ljudskog organiziranja često su smatrali za prikladno razviti tipologiju jednostavnijih društava. Razlika između države i ne-države jedan je primjer takve klasifikacije s kojim bi vjerojatno većina antropologa bila zadovoljna. Nadalje, neki su znanstvenici (o kojima će biti riječi) podijelili države u potkategorije (npr. Steward 1955; Claessen i Skalnik 1978a), dok su drugi podijelili ne-državna društva prema razinama kompleksnosti (npr. Service 1962; Fried 1967). Za razumijevanje kolapsa, pa čak i za definiranje tog procesa, važno je razmotriti te evolucijske tipologije. Neki su antropolozi, na primjer, sugerirali da opadanje kompleksnosti unutar jedne razine (kao što je, recimo, državna razina) ne predstavlja znak kolapsa, nego tek „kolebanje u stupnjevima“ (B. Price 1977: 218). Detalji takvih tipologija (od kojih su mnoge u različitim stupnjevima međusobno nespojive) nisu bitni po ovaj rad, ali filozofija i pretpostavke na kojima počivaju jesu. Jedna od temeljnih pretpostavki tipološkog pristupa govori o tome da se kompleksnost društava povećava skokovito, od jedne strukturalno stabilne razine do druge (npr. Segraves 1974). Tako se smatra da su ona razdoblja koja povjesničari nazivaju „vladavinom poglavica“ nastala iz „plemena“, koja su se sa svoje strane razvila iz „družbi“ (Service 1962). U drugoj tipologiji, namjesto društava zasnovanih na ravnopravnim odnosima dolaze društva statusa, zatim stratificirana društva te naposljetku (u nekolicini slučajeva) države (Fried 1967). Alternativni nazor, koji u određenoj mjeri poništava tipološki pristup, smatra da se kompleksnost društava povećava na kontinuiranoj ljestvici, pa je odvojene, stabilne „razine“ teško definirati – a možda čak ni ne postoje. Svaki dobar klasifikator zna da se u procesu klasifikacije informacije o raznolikosti gube, a dobivaju se informacije o sličnostima. Upotrebljivost određene klasifikacije mora se procijeniti (barem djelomično) 54


na temelju toga nadmašuju li kvaliteta i kvantiteta dobivenih informacija taj gubitak, a to uglavnom ovisi o analitičarevim ciljevima i potrebama. U određenom smislu, evolucijske tipologije ljudskih društava korisne su zato što posreduju proces početne komunikacije i uspoređivanja. Kad antropolog kaže da se bavi društvom tipa X (recimo, vladavinom poglavice), većina njegovih kolega odmah zna, bar u načelu, kakve će osobine takvog društva vjerojatno biti. No u ovom primjeru postaju vidljive i određene slabosti tipološkog pristupa. Stupanj razlike između pojedinih društava koje nazivamo „vladavina poglavice“ (npr. Sjeverozapadna obala, Havaji) je takav da se mnogi neće osjećati ugodno pri uporabi tog pojma (npr. Tainter 1977; Cordy 1982). U mnogim slučajevima tipologija će više sakriti nego otkriti. Rješenja koja se usredotočuju na daljnje potpodjele unutar kategorije „vladavine poglavice“ donijet će samo potencijal za daljnje beskonačne rasprave, kao i neproduktivnu koncentraciju na nazive umjesto na procese stabilnosti i promjene (Tainter 1978: 117; McGuire 1983: 94–95). Najzanimljivija tipološka razlika javlja se između država s jedne i svih drugih tipova društva s druge strane. Kako smo primijetili, to je klasifikacijska razlika koju, čini se, prihvaća najviše antropologa. Obično se naziva „graničnom crtom“ povijesti (Service 1975). Brojne osobine koje karakteriziraju državu kvantitativno su toliko drukčije od osobina plemenskih društava da se čini kako ukazuju na postojanje jedne ključne razlike (Webb 1975: 164–175). Pojavom država ljudska je organizacija krenula sasvim novim smjerom. Apstrahirajući od prethodne rasprave, možemo reći da državu izdvajaju sljedeća obilježja: teritorijalna organizacija, podjela prema klasama i zanimanjima umjesto po srodstvu, monopol moći, vlast na temelju koje se može upravljati resursima i ljudstvom te pravna nadležnost. No ako pažljivije pogledamo, čini se da kod mnogih navedenih obilježja ne postoji uvijek taj navodni diskontinuitet između društava organiziranih u državu i onih bez nje. Teritorijalnost i sposobnost upravljanja radnom snagom i drugim resursima u različitim se stupnjevima javljaju i u društvima koja nisu 55


organizirana u državu, ovisno o pojavama kao što su gustoća stanovništva, pritisci od strane rivalskih susjeda, stupanj stratifikacije te zahtjevi za centraliziranim skladištenjem dobara, njihovom ponovnom podjelom i javnim radovima. Nadalje, u antropološkim krugovima dugo se raspravljalo o postojanju formalnog zakona u primitivnim društvima. Carneiro primjećuje da sve takozvane države nemaju istinski monopol na moć (npr. anglosaska Engleska) (1981: 68). Kako smo spomenuli, različiti su autori osjećali potrebu za stvaranjem klasifikacija ranih stadija. Webb, na primjer, koristi termin uvjetna država kako bi opisao kompleksne, prilično dugotrajne vladavine poglavica koje nalikuju na države, ali nikad ne postižu stvarni monopol na moć. Uvjetne su države površno slične državama, ali nikad ne doživljavaju potpunu preobrazbu u njih (Webb 1975: 163–164). (Valja primijetiti da formulacije poput ovih – a to tvrdi jedan gorljivi zagovornik doktrine „države su drukčije“ – bude ozbiljnu dvojbu u obilježja navodno karakteristična samo za države.) Claessen i Skalnik (1978a; v. također Claessen [1978]) razlikuju nekoliko tipova ranih država. To su: 1. Nerazvijene rane države. Srodstvo, obitelj i veze u zajednici u tom tipu rane države i dalje dominiraju političkim odnosima; postoji ograničena specijalizacija, ad hoc oporezivanje te uzajamnost i neposredni kontakt između vladara i podanika. 2. Tipične rane države. U ovom tipu važnost srodstva je umanjena zbog povezanosti uz lokalitet. Međusobna suparništva i imenovanja na položaje stvaraju protutežu nasljeđivanju zbog čega administrativne uloge bivaju dodijeljene osobama koje nisu vezane srodstvom. U odnosima među slojevima prevladavaju redistribucija dobara i reciprocitet. 3. Tranzicijske rane države. Srodstvo u ovoj posljednjoj kategoriji utječe samo na marginalne aspekte uprave. Administrativnim aparatom dominiraju imenovani dužnosnici, a tržišna privreda i vid56


ljivo suprotstavljene društvene klase razvijaju se s pojavom privatnog vlasništva nad sredstvima proizvodnje. Postoje određeni aspekti ove potpodjele koji su istodobno intrigantni i uznemirujući. Baš kao što nas Webbova definicija uvjetnih država navodi da posumnjamo je li monopol nad moći doista kriterij za uspostavu države, tako i koncept nerazvijenih i tipičnih ranih država povlači za sobom pitanje je li smanjenje važnosti srodstva doista karakteristično za države. Prvo nam je rečeno da se države mogu razlikovati zato što se, između ostalog, temelj na klasama a ne srodstvu, te zato što ih karakterizira monopol nad moći. Sada pak saznajemo da neke države doista imaju takva obilježja, ali da ih druge imaju samo djelomično. Sve to počinje zvučati kao da formiranje država ipak nije tako važna granična crta. Pri prelasku s plemenskih društava na ona organizirana u države očito postoji kontinuitet, čak i u onim obilježjima koja su se smatrala neobičnim za države. Cohen je apsolutno u pravu kad tvrdi da je nastajanje države kontinuirana pojava: ne postoji nikakva jasna linija razdvajanja države od ne-države (R. Cohen 1978: 4). Pokazujući da doista postoji strukturni rascjep između plemenskih društava i onih organiziranih u države, Webb nudi popis činjenica koje proturječe tom nazoru. O vladavinama poglavica i državama primjećuje da Gledajući dnevne aktivnosti, ta dva društvena tipa manje-više su ista i, kratkoročno, mogu imati iste rezultate, u smislu uspostave javnog reda, rješavanja razmirica, obrane od vanjskih neprijatelja, podizanja velebnih građevina, knjigovodstva, nabave luksuznih dobara i potpore razlikama među rangovima… (Webb 1975: 159).

Razlika između plemenskih društava i onih organiziranih u države, primjećuje Webb, leži u stvarima kao što su veličina i složenost – vrhunac vladavine poglavice prestaje ondje gdje počinje država (1975: 161). U prvom smo poglavlju primijetili da definirati kolaps predstavlja prilično složen problem te da ćemo tu definiciju razvijati kroz čitavu 57


knjigu, ali je nećemo dovršiti sve do završnog poglavlja. Rasprava koja slijedi vodi do drugog dijela definicije. Razvoj kompleksnosti je kontinuirana varijabla, ali može doći i do njezina preokreta. Proces kolapsa je proces opadanja kompleksnosti. Iako se obično smatra da kolaps pogađa države, on zapravo nije ograničen ni na jedan „tip“ društva ili „razinu“ kompleksnosti. Do njega dolazi uvijek kad se uspostavljena kompleksnost društva ubrzano, primjetno i značajno urušava. Kolaps nije puki pad carstva ili prestanak postojanja države. On nije ograničen na pojave kao što je decentralizacija vladavine poglavice. Kolaps se može ispoljiti i u preobrazbama većih u manje države, iz složenijih u jednostavnije vladavine poglavice, ili u napuštanju ustaljenog seoskog života u korist nomadsko-sakupljačke egzistencije (ako je popraćen i padom kompleksnosti). Nedostatak tipološkog pristupa leži u tome što on zamagljuje društvene varijacije i promjene unutar jedne tipološke razine, pa postaje moguće prepoznati i analizirati samo društvene promjene između pojedinih razina. Ako ostavimo iza sebe tipološki pristup, naići ćemo na niz zanimljivih i znakovitih društvenih promjena. Odličan primjer za to je razvoj kompleksnih društava u kojima vlada poglavica te povremena vraćanja na manje zajednice, kao u slučaju Polinezijskog otočja (Sahlins 1963, 1968). Kolaps društva koje nije bilo organizirano u državu (kao u slučaju plemena Chaco) poslužit će nam kao jedan od glavnih primjera o kojima će biti riječi u petom poglavlju.

Evolucija kompleksnosti Elementi koji dovode do razvoja kompleksnosti bitni su i za shvaćanje kolapsa budući da su pojava kompleksnih društvenih institucija i njihova propast uvijek međusobno povezani. Nažalost, usprkos velikom napretku našeg razumijevanja kompleksnih društava postignutom posljednjih godina, mnogo toga u vezi njihova podrijetla ostaje kontroverznim. Elman Service pogodio je jedan od glavnih razloga zašto je tome tako. On primjećuje da su dugovječne države u svojoj kasnijoj povijesti nakupile toliko funkcija i obilježja da se njihove izvorne funk58


cije nerijetko postaju nejasne (Service 1975: 20). To je važno istaknuti. Ponašanje država na točki u kojoj postaju predmetom znanstvenih proučavanja nema puno veze s razlozima njihova nastanka. Štoviše, evolucija država koja slijedi nakon njihova nastanka može korespondirati s nizom raznih novih faktora, među koje spadaju i vanjske i unutarnje političke situacije (R. Cohen 1978: 8). Service ispravno primjećuje da ti elementi mogu otežati procjenu prirode ranih država, odnosno država u nastanku. Neke suvremene teorije ne uzimaju to u obzir zbog trajnosti tog oblika nakon što je jednom uspostavljen (Kurtz 1978: 169). Više je autora sumiralo različite teorije koje se bave porijeklom države (npr. Flannery 1972; Wright 1977a; Claessen i Skalnik 1978c; R. Cohen 1978; Service 1975, 1978; Haas 1982). Čini se da su glavne „škole“ mišljenja (nakon Wright 1977a) sljedeće (bez nekog određenog redosljeda): 1. Upravna. Kad društva prolaze kroz problematična razdoblja ili im se povećava stanovništvo, može se pojaviti potreba za integriranjem koja se može razriješiti pojavom upravljačkih hijerarhija. Među primjerima takvog pristupa su: (a) Wittfogelova (1955, 1957) tvrdnja da potreba za pokretanjem radne snage radi izgradnje sustava navodnjavanja, kao i potreba za upravljanjem tako nastalim sustavima za regulaciju vode zahtijeva uspostavu autoritativne vlasti; (b) Wrightova i Johnsonova ideja (Wright 1969; Johnson 1973, 1978) da povećana potreba za obradom informacija, do koje dolazi zbog pojave sve većeg broja izvora informacija, utječe na odabir vertikalne diferencijacije i horizontalne specijalizacije; (c) Isbellova (1978) razrada klasične tvrdnje (npr. Sahlins 1958) da ekonomska diferencijacija u društvu zahtijeva centralizirano pohranjivanje i redistribuciju dobara i proizvoda kojima se upravlja hijerarhijski; i (d) Rathjeova (1971) pretpostavka da upravljanje vanjskom trgovinom i uvoz važnih dobara vodi prema kompleksnosti. 2. Unutarnji sukob. Teorije u sklopu te škole pretpostavljaju da je klasni sukob glavni pokretač koji stoji iza kompleksnosti. Fried 59


(1967), kao i marksistički autori o kojima ćemo raspravljati kasnije, ustrajava na tome da su se države pojavile kako bi štitile privilegije nekolicine s najvećim pristupom resursima. Childeovi su nazori slični tome (1951: 181–182). 3. Vanjski sukob. Carneiro (1970) tvrdi da u ograničenom okolišu (odnosno okolišu kojeg je nemoguće napustiti) napetosti dovode do sukoba, dok uspjesi u ratu zahtijevaju razvijanje institucija koje će upravljati pokorenim grupama. Webster (1975) naglašava drugo, tvrdeći da je na područjima pod vladavinom poglavice nemoguće uspostaviti učinkovitu dominaciju, a rat može u svakom slučaju osigurati samo kratkotrajnu prednost. No neprekidno stanje napetosti daje veliku vrijednost stabilnom vodstvu i slabljenju rivalstva unutar grupa. Istodobno, stjecanje zemlje putem osvajanja, odnosno izvan okvira tradicionalnog sustava, osigurava elitama moćne resurse koji se mogu upotrijebiti pri stvaranju novih tipova odnosa vlasnik–klijent. 4. Sintetička. Nekoliko međusobno povezanih procesa dovode do stvaranja kompleksnosti i državnih institucija. Colin Renfrew, na primjer, navodi utjecaj poljoprivrede na društvenu organizaciju, utjecaj društvenih čimbenika na zanatsku proizvodnju i tako dalje (1972: 27). Te se teorije odnose na pojavu prvobitnih ili primarnih država, koje su nastale neovisno, na raznim krajevima svijeta. Države su dominantne, skupe organizacije koje imaju komparativnu prednost pred manje složenim društvenim oblicima. Države su sklone ili širenju ili poticanju na slične promjene kod svojih susjeda. Pojava kompleksnosti među suparnicima i trgovačkim partnerima država donosi sa sobom proces formiranja „sekundarne države“. Koliko je poznato, postojalo je svega šest slučajeva formiranja primarne države. To su bile: Mezopotamija, Egipat (oko 3500–3000. pr. Kr.), Kina, dolina rijeke Ind (oko 2500. pr. Kr.) te Meksiko i Peru (oko 0. pr. Kr.) (Service 1975: 5). Neki stručnjaci 60


dovode u pitanje stupanj neovisnosti procesa razvoja nekih od navedenih država, ali ovdje se time ne moramo baviti. Usprkos takvoj raznolikosti teorija o podrijetlu države, čini se da postoje dvije dominantne doktrine, kako je to uočilo i više autora (npr. Lenski 1966; R. Cohen 1978; Service 1975, 1978; Haas 1982). One su prikladno prozvane teorijom konflikta i teorijom integracije (Lenski [1966] preferira termine teorija konflikta i funkcionalistička teorija). Ti suprotstavljeni nazori više su od pukih znanstvenih teorija političke evolucije: to su filozofije politike i društva čije se posljedice protežu daleko izvan čisto akademskih okvira. Kao takve, možda su stare koliko i samo građansko društvo. Service (1975: 23), na primjer, opaža tragove škole konflikta kod Ibn Khalduna, čiji je Uvod u povijest započet 1377. godine. Haas (1982: 21–24) proširuje tu dihotomiju još dalje, prepoznajući učenja o konfliktu i integraciji u političkim filozofijama stare Grčke i konfucijanske Kine. Postoji, dakle, značajna, kontinuirana povijest temeljnih teorija države. Ta je činjenica zanimljiva s više aspekata, kako ćemo vidjeti u četvrtom poglavlju. Europsko je Prosvjetiteljstvo dovelo do procvata misli i radova na tu temu. Imena Jeana Bodina, Thomasa Hobbesa, Davida Humea, Adama Fergusona i Jean-Jacquesa Rousseaua povezuju se s različitim pristupima pitanju svrhe i prirode građanskog društva, a ti su pristupi povremeno uspijevali i integrirati dvije suprotstavljene sheme. U novije vrijeme glavni doprinos školi konflikta dali su Morgan, Marx, Engels, Childe, White i Fried, a integracijskoj doktrini Spencer, Sumner, Durkheim, Moret, Davy i Service (Service 1975, 1978; Haas 1982). Teorija konflikta u načelu pretpostavlja da je država nastala iz potreba i želja pojedinaca i društvenih podgrupa. Prema toj doktrini, država se zasniva na podijeljenim interesima, na dominaciji i eksploataciji, na prisili, te prvenstveno funkcionira kao pozornica za borbu oko moći (Lenski 1966: 16–17). Konkretnije, vladajuće državne institucije stvorene su kao mehanizmi prisile, a u svrhu razrješavanja unutarnjih društvenih sukoba koji nastaju zbog ekonomske stratifikacije (Fried 1967; Haas 1982: 20). Prema tome, država služi održavanju privilegira61


nog položaja vladajuće klase koja se uglavnom temelji na iskorištavanju i ekonomskom slabljenju masa (Childe 1951: 181–182). Teorija konflikta dosegla je najčišći izraz u radovima marksističke škole. Friedrich Engels je u svom eseju Porijeklo obitelji, privatnog vlasništva i države iz 1884. godine tvrdio da različito stjecanje bogatstva dovodi do stvaranja nasljednog plemstva, monarhija, ropstva i pljačkaških ratnih pohoda. Kako bi se osigurali novi izvori bogatstva nauštrb starije tradicije zajedništva, te zbog klasnih sukoba koji su proizišli iz toga, razvila se država. Prema jednom od vodećih zastupnika teorije konflikta (Krader 1978), država je proizvod društva podijeljenog na dvije klase: na one koji su neposredno angažirani u društvenoj proizvodnji i one koji nisu. Dobiveni višak prisvajaju ne-proizvođači za sebe. Država kao organizacija društva služi upravljanju odnosima unutar i među tim klasama. Neposredni proizvođači nemaju izravnog interesa u osnivanju države čije institucije djeluju u korist ne-proizvođača. Država je, tvrdi Krader, formalna organizacija ljudskog društva sastavljena od međusobno suprotstavljenih klasa (1978: 96). Prema temeljnom marksističkom gledištu, proizvodnja i umnožava nje sredstava za život tvore temelj društva. Determinante sociopoliti čke organizacije su tehnički i društveni proizvodni odnosi koji su ekvi valentni odnosima prisvajanja između klasa (O’Laughlin 1975: 349, 351). Ljudski život određen je njegovim društvenim karakterom, a strukturalni i nadstrukturalni društveni elementi definiraju kako će se koristiti okoliš, održavati gustoća stanovništva i slično. Kako su materij alni uvjeti, prema tome, uvijek kulturalno posredovani, marksisti odba cuju teorije integracionista koje se fokusiraju na stvari kao što je populacijski pritisak i kriza sredstava za život (O’Laughlin 1975: 346; Wenke 1981: 93–98). Integracijske ili funkcionalističke teorije, pak, tvrde da kompleksnost, stratifikacija i država ne nastaju na temelju ambicija pojedinaca ili podgrupa, nego zbog potreba društva. Glavni elementi tog pristupa su: (a) zajednički, a ne podijeljeni društveni interesi; (b) zajednički na62


predak umjesto dominacije i eksploatacije; (c) konsenzus, a ne prisila; i (d) društva kao integrirani sustavi, a ne kao stupnjevi borbe za moć (Lenski 1966: 15–17). Vladajuće državne institucije nastale su kako bi centralizirale, koordinirale i usmjeravale različite segmente kompleksnih društava. Integracionisti smatraju da su se kompleksnost i stratifikacija pojavile zbog pritisaka pred kojima se ljudska populacija našla, te da je riječ o pozitivnim odgovorima na te pritiske. Kompleksnost zatim služi potrebama čitavog stanovništva, a ne samo sebičnim ambicijama nekolicine. Tako shvaćena kompleksnost može biti odgovor na: (a) ograničenja i ratovanja u skučenom, zahtjevnom okolišu (npr. Carneiro 1970; Webster 1975); (b) potrebu obrade sve većih količina informacija koje dolaze iz sve većeg broja izvora (npr. Wright 1969; Johnson 1973, 1978); (c) potrebu za mobiliziranjem radne snage u svrhu društveno korisnih javnih radova i potrebu održavanja kritičnih resursa (npr. Wittfogel 1955, 1957); (d) potrebu za regionalnom integracijom specijaliziranih ili nepouzdanih lokalnih privreda (npr. Sahlins 1958; Sanders i Price 1968; Renfrew 1972; Isbell 1978); (e) potrebu za uvozom ključnih dobara (npr. Rathje 1971); ili (f) neku kombinaciju navedenog. Prema tom shvaćanju, integracija je društveno korisna, a ako visoko rangirani dužnosnici stječu naknade različite od drugih, to je cijena koju se mora platiti kako bi se moglo uživati u dobrobitima centralizacije. Svaka škola, gledana samo za sebe, ima svoje jake i slabe točke. Počet ću od teorije konflikta. Takvo tumačenje ljudskog društva lako je prihvatiti, a nedvojbeno će lako pasti na pamet mnogim građanima u suvremenom društvu koji ne pripadaju višim slojevima. Budući da pohlepa, ugnjetavanje, iskorištavanje i klasni sukob očigledno jesu obilježja kompleksnih društava, primamljivo je shvatiti ih i kao uzrok kompleksnosti te kao dominantu njihove prirode. Takvo gledište ima svoju vrijednost, i svaka je društvena teorija mora uzeti u obzir. No teorija konflikta ne može odgovarajuće objasniti kako su kompleksna društva uopće nastala. Eisenstadt je, na primjer, istaknuo da pad Karolinškog i Mongolskog Carstva odražava činjenicu da se takvi entiteti moraju te63


meljiti i na nužnim uvjetima za postojanje, a ne isključivo na političkim ciljevima (1963: 29). Teorija konflikta pati od problema psihološkog redukcionizma. Odnosno, pojava države objašnjava se referencama na želje, namjere, potrebe i/ili težnje malog, privilegiranog segmenta društva. Ne precizira se kako taj društveni segment stječe takve želje i potrebe, već se pretpostavlja da su one nastale iz neke općenite ljudske ambicioznosti i sklonosti vlastitom probitku. Ispoljavanje te tendencije koja karakterizira one koji su ekonomski uspješniji vodi ka klasnom sukobu i razvoju represivnih upravnih institucija. Psihološka objašnjenja društvenih fenomena prepuna su zamki. Ako društveni uzorci nastaju iz želja ili potreba pojedinaca, odakle potječu te želje i potrebe? Ako se njihovo podrijetlo ne može objasniti, to isto vrijedi i za društvene pojave. Ako su one univerzalne, onda su društvene varijacije neobjašnjive. Ako su ambicija i želja za vlastitim probitkom univerzalne, i dovode do stvaranja države, zašto su prvobitne države nastale svega šest puta u ljudskoj povijesti? Kako je ljudska vrsta preživjela otprilike 99 posto svoje povijesti bez države? Zašto je država neobičan fenomen novijeg doba? Zašto nije bilo država u pleistocenu? Zagovornici teorije konflikta upozoravaju na postojanje viška kao nužnog uvjeta za izražavanje te univerzalne sklonosti (npr. Engels 1972; Childe 1951; Friedman 1974: 462), ali tu se javlja jedno proturječje. Marksisti smatraju da su materijalni uvjeti društveno i kulturalno posredovani (Wenke 1981: 94). Ako je tako, onda bi se višak navodno mogao iznjedriti kad god zaželimo. Činjenica da višak ne nastaje uvijek (Sahlins 1971) ukazuje na rupu u teoriji konflikta: pojavljivanje viška, kao navodnog temelja stratifikacije i države, ostaje neobjašnjeno. Cancian primjećuje da potencijal za stvaranje viška postoji čak i među lovcima i sakupljačima, ali obično ostaje nerealiziran (1976: 228–229). To je važna primjedba. Ako su ambicija i želja za vlastitim probitkom univerzalna ljudska obilježja, zašto sakupljači obično ne proizvode viškove, razlike u bogatstvu, klasne sukobe i države? Je li moguće da nji64


hove ambicije ili izrazi tih ambicija nisu univerzalni? Ako ambicija nije nešto univerzalno, onda je zbog upravo navedenih razloga marksističko objašnjenje države nepotpuno, budući da ne uspijeva objasniti podrijetlo ambicije. Ako je ambicija univerzalna, ali se njezino iskazivanje u određenim tipovima društva potiskuje, tada je očigledno da u sociopolitičkoj evoluciji postoje i drugi elementi, pored želje za vlastitim probitkom. Pojavu društvenih institucija ne možemo u potpunosti objasniti jednim psihološkim obilježjem koje je i samo uvjetovano društvenim institucijama. Kao što smo ukratko objasnili ranije u ovom poglavlju, u jednostavnijim društvima doista postoji tendencija prema društvenoj nivelaciji. Richard Lee (1969) nam je ponudio prekrasnu ilustraciju tog tipa djelovanja među bušmanskim nomadima iz pustinje Kalahari u južnoj Africi. Jedne je godine za Božić Lee kupio grupi Bušmana vola. Umjesto očekivane zahvale, dočekala ga je salva kritika zbog poklona. Primjedbe da je životinja bila mršava i stara nastavljale su se cijelim trajanjem božićne gozbe. Istodobno, Bušmani su vola pojeli s očiglednim zadovoljstvom. Kad ih je upitao za razlog njihova ponašanja, Bušmani su Leeju odgovorili da jednostavno ne mogu dopustiti aroganciju, odnosno da si netko umisli da je poglavica ili Veliki čovjek. Superiorni lovci slično se tretiraju. Na taj način učvršćuje se etika jednakosti. Ondje gdje je suradnja na jednakim osnovama bitna za opstanak, zgrtanje bogatstva i želja za vlastitim probitkom jednostavno se ne toleriraju. Samo u društvima koja su već krenula putanjom razvoja kompleksnosti dopušta se da takve sklonosti dobiju izraz. Zašto je tako? Je li moguće da u određenim kontekstima ispunjenje pojedinčeve ambicije donosi dobrobit čitavu društvu, baš kao što je slučaj s njezinim potiskivanjem u drugačijim okolnostima (kao kod Bušmana)? Iako odgovor na to fascinantno pitanje leži daleko izvan dosega ove knjige, on vodi prema razmatranju teorije integracije te zapravo mora biti njezina središnja pretpostavka. Prema teoriji integracije, različite pogodnosti što ih uživaju oni koji u društvu izvršavaju upravljačke uloge smatraju se naknadom za obav65


ljanje najvažnijih društvenih funkcija (Davis 1949: 366–368). Cijena stratifikacije nužno je zlo koje se mora podnijeti kako bismo mogli uživati i u dobrobitima integracije. Temeljeći razvoj kompleksnosti na stvarnim, primjetljivim, fizičkim potrebama (obrana, javni radovi, distribucija resursa itd.), teorija integracije izbjegava psihološki redukcionizam koji oslabljuje marksizam. Tu se smatra da ljudskom sklonosti prema vlastitu probitku upravlja sociopolitička matrica, pa se ona ispoljava u situacijama kad može donijeti određenu dobrobit, dok se drugdje potiskuje. Izražavanje ambicije varijabla je koja ovisi o društvu, a ne neovisna psihološka konstanta. Takav stav, iako privlačan mnogim teoretičarima (kao i elitama definiranim na taj način), očigledno pojednostavljuje stvari. Na primjer, očito je da cijena koju plaćamo zbog stratifikacije i prednosti koje nam ona donosi nisu uvijek tako dobro uravnotežene kako to implicira teorija integracije. Kompenzacija koja pripadne elitama nije uvijek u skladu s njihovim doprinosom društvu, a u povijesti su elite vjerojatno uglavnom češće bile isuviše dobro nagrađene za svoj trud negoli obrnuto. Prisila i autoritativni, eksploatacijski režimi nepobitne su povijesne činjenice. Haas (1982: 82–83) je istaknuo jedan važan moment koji su previdjeli brojni zagovornici teorije integracije: vladajuće tijelo koje osigurava dobra ili usluge ima na raspolaganju mogućnost uspostave prisilne vlasti. Prijetnja da će pogodnosti biti uskraćene može biti moćno sredstvo prisiljavanja na pokornost. Kako kaže Haas, „prisila je neizbježna kovarijabla nečeg što u biti donosi dobrobit…“ (1982: 83). Zahvaljujući toj logici, postaje jasnije da sociopolitička evolucija mora biti kompleksnija od pretjerano optimističnog stava kojeg implicira teorija integracije. Pitanje legitimnosti tiče se oba stava. Dokle god elite moraju pribjegavati sili kako bi osigurale poslušnost, velik dio njihova profita odlazit će na podmirenje troškova prisile (Lenski 1966: 51–52). Čak i zagovornici teorije konflikta, dakle, moraju priznati da aktivnosti usmjerene na uspostavu legitimnosti imaju važnu ulogu pri održavanju elite na vlasti. I doista, jedan je marksistički antropolog tvrdio da su 66


… klase mogle u društvima nastati jedino legitimno – ili je barem… proces preobrazbe morao biti spor, a legitimnost njihove preobrazbe morala je dugo vremena biti značajnija od elemenata kao što su nasilje, uzurpacija, izdaja i slično (Godelier 1977: 767 [kurziv u izvorniku]).

Sve službene ideologije sadrže tezu da struktura vlasti služi općem dobru. Zastupnici teorije konflikta mogu prezrivo frktati nosom na taj „opijum za mase“, ali on zapravo podjednako zasljepljuje i one kojima se vlada i vladare same. Određeno ispunjenje tog obećanja je od ključne važnosti (Lenski 1966: 180–181). Djelatnosti legitimacije moraju uključivati i stvarne rezultate (Easton 1965b), kao i manipulaciju simbolima, a ondje gdje to nije slučaj mora se pribjegavati skupim i neprofitabilnim investicijama u vidu sankcija prisile (Haas 1982: 211). Claessen ističe da vladari, ne bi li osigurali lojalnost, moraju sa svoje strane vratiti narodu, u vidu darova, samo djelić onog što su prikupili putem poreza ili danaka (1978: 563). Dakle, čini se da su teorija konflikta i teorija integracije, pojedinačno gledajući, nedovoljne da bi objasnile kako nastanak tako i opstanak države. Takav je zaključak naveo neke autore da zagovaraju ideju njihova kombiniranja (npr. Lenski 1966; R. Cohen 1978; Haas 1982). Vladajuće institucije nastaju na temelju nejednakog pristupa resursima, ali i pružaju određenu dobrobit građanstvu (R. Cohen 1978: 8). Koncentracija moći i vlasti definitivno pruža određene integrativne prednosti (Haas 1982: 128), no nakon što je političko područje jednom uspostavljeno, ono postaje sve važnija determinanta promjena u ekonomiji, društvu i kulturi (R. Cohen 1978: 8). Teorija integracije može bolje objasniti raspodjelu sredstava nužnih za život, dok teorija konflikta bolje objašnjava pojavu viškova (Lenski 1966: 442). Čitatelj je dosad možda razabrao da, iako prihvaćam mogućnost da je sinteza tih dvaju nazora nužna za razumijevanje kako nastanka tako i postojanja država, nazor na koji ćemo se ovdje više oslanjati bit će teorija integracije. Psihološki redukcionizam teorije konflikta je nedostatak kojeg je nemoguće prevladati. Probitak pojedinaca ne može obja67


sniti razvitak država, ali nedvojbeno pomaže pri razumijevanju njihove kasnije povijesti. Međutim, postoji jedna važna točka zajednička za obje teorije. Oba nazora, naime, predočavaju države kao organizacije namijenjene rješavanju problema. Obje teorije shvaćaju državu kao nešto stvoreno na temelju novonastalih okolnosti i kao odgovor na te okolnosti. U teoriji konflikta država nastaje kako bi riješila probleme klasnog sukoba do kojeg dolazi zbog različitog ekonomskog uspjeha. U teoriji integracije vladajuće institucije nastaju kako bi osigurale dobrobit cjelokupnoj populaciji. Iako se svrha države shvaća različito, na ovoj razini država teorije konflikta i država teorije integracije predstavlja isti tip institucije. Kako ćemo vidjeti u idućim poglavljima, priroda kompleksnih društava kao organizacija namijenjenih rješavanju problema uvelike je povezana sa shvaćanjem razloga njihova kolapsa. U tom smislu, iako će poklonici teorije konflikta ostati razočarani ponuđenim pogledima na prirodu i pojavu kompleksnosti, ipak će moći pronaći štošta korisno u objašnjenju kolapsa.

Sažetak i implikacije Kompleksna društva su organizacije za rješavanje problema, a u kojima se, kako to već okolnosti zahtijevaju, pojavljuje više segmenata, više različitih tipova segmenata, veći stupanj društvene diferencijacije, više nejednakosti te više tipova centralizacije i kontrole. Porast kompleksnosti uključivao je prijelaz s malih, unutarnje homogenih grupa koje su se međusobno minimalno razlikovale i koje su karakterizirali podjednak pristup resursima, promjenjivost, privremenost vodstva i nestabilnost političkih formacija na velika, heterogena, unutrašnje diferencirana, klasno strukturirana, kontrolirana društva u kojima resursi bitni za održavanje života nisu svima jednako dostupni. Taj kasniji tip društva, s kojim smo danas najbolje upoznati, jest anomalija u povijesti, pa ondje gdje ga nalazimo neprestano mora pribjegavati procesima legitimacije i osnaživanja. 68


Proces kolapsa, kako smo zaključili u prethodnom poglavlju, stvar je ubrzanog, bitnog opadanja uspostavljene razine kompleksnosti. Društvo koje je doživjelo kolaps iznenada se smanjuje, postaje slabije diferencirano i manje heterogeno te ima manji broj specijaliziranih društvenih segmenata; ono pokazuje slabiju društvenu diferencijaciju te više nije u stanju onako dobro kontrolirati ponašanje svojih članova. Može upravljati manjim viškovima, nuditi manje povlastica i poticaja svojim članovima, u manjoj mjeri može pružati sredstva za život i mogućnost obrane stanovništvu u pojedinim regijama. Može se raspasti na neke od sastavnih dijelova (npr. države, etničke grupe, sela) od kojih je bilo stvoreno. Gubitak kompleksnosti, baš kao i njezina pojava, kontinuirana je varijabla. Kolaps može podrazumijevati pad s jedne na drugu ključnu razinu kompleksnosti, kako su to uvidjeli mnogi antropolozi (npr. pad iz države na plemensku vladavinu) ili može, isto tako, značiti pad unutar jedne razine (iz većeg u manje, ili iz tranzicijske na tipičnu ili nerazvijenu državu). Kolaps nudi zanimljivu perspektivu za tipološki pristup. Taj tip promjene, ali u suprotnom smjeru, impliciraju evolucionističke tipologije.

69


70


3. Analiza kolapsa Ne vidim zašto se ne bi moglo pretpostaviti da je Rim propao zbog sličnih razloga zbog kojih je izumro veliki ljenjivac. Ronald Ross (1907: 2)

Uvod Ne može se reći da je kolaps još uvijek slabo poznat proces zato što bi manjkali radovi o njemu. Istraživanja u sferi povijesne znanosti i sociologije posvećena kolapsu su opsežna, a i literatura koja je na temelju njih nastala jasno odražava značenje te teme. U pismenim društvima, pokušaji da se protumači rasap država stari su gotovo kao i sam fenomen. Pad Zapadnog Rimskog Carstva vjerojatno je najbolniji događaj europske povijesti. To je istaknuta tema zapisa iz poznog doba samog Rimskog Carstva, zatim srednjovjekovlja, ali i najnovijeg doba (Mazzarino 1966). Kolapsi dinastije Chou u Kini (Creel 1953, 1970; Needham 1965; Fairbank i dr. 1973) i dinastije Maurya (oko 300–100. pr. Kr.) u Indiji (Nehru 1959; Thapar 1966) imaju slično značenje u tim dijelovima svijeta. Pad takvoga drevnog carstva za kasnije narode nerijetko stječe status izgubljenog raja, zlatnog doba dobre vladavine, mudrih vladara, sklada i mira, doba kad je sve na svijetu bilo u najboljem redu. 71


To vidimo u djelima kao što je, na primjer, Gibbonovo (1976–88), na temu antoninskog razdoblja Rimskog Carstva, djelima o „Stotinu škola“ na temu kineske dinastije Chou (Creel 1970; Needham 1965; Fairbank i dr. 1973) ili Nehruovim tekstovima o Indiji iz vremena dinastije Maurya (1959). Pokušaj shvaćanja uzroka gubitka raja predstavlja i težnju da se razumiju suvremeni uvjeti, no to je i filozofija poželjnog oblika političkog ustroja. Tu leži dodatna dimenzija proučavanja fenomena kolapsa: tu nije samo riječ o znanstvenom nastojanju da se protumači povijest, niti praktičnim pokušajima da se sazna kakva će biti budućnost, već je to, prema shvaćanju mnogih, i izjava o suvremenoj političkoj filozofiji (v. npr. Isaac [1971]). Iako ovaj posljednji aspekt može dobrim dijelom objasniti postojanost interesa za kolaps, on neće imati velikog značenja u ovoj knjizi.

Koji kolapsi? Nešto više o definicijama Drevni i srednjovjekovni autori shvaćali su kolaps na način koji se uvelike podudara s perspektivom svojstvenom ovom radu – shvaćali su ga kao pad specifičnih političkih entiteta. Međutim, s formalnim razvojem društvenih znanosti u posljednja dva stoljeća, pojavila se jedna nova koncepcija: preobrazba civilizacija kao kulturalnih oblika. Mnogi od najistaknutijih dvadesetostoljetnih znanstvenika, kao što su Spengler (1962), Toynbee (1962), Kroeber (1944, 1957), Coulborn (1954, 1966) i Gray (1958), kao i većina onih autora koje čita najšira publika, slijedili su takvo razmišljanje. Kraj civilizacije ta škola smatra preobrazbom obilježja ili obrazaca ponašanja svojstvenih nekom kulturalnom entitetu. Riječ je o obilježjima koja obično tvore popularni pojam „civilizacije“: specifičnim stilovima u umjetnosti i javnoj arhitekturi, književnim i glazbenim tradicijama te filozofijama života i politike. Kao primjer možemo navesti Toynbeejevu ‘Starosirijsku’ ili Spenglerovu ‘Magijsku’ (arapsku) i ‘Faustovsku’ (Zapadnu) civilizaciju. Prema tim autorima, ono što je najzanimljivije upravo je kraj tih civilizacija (odnosno njihova preobrazba u 72


neku drugu civilizaciju, definirana kao pojava novih tradicija u umjetnosti, književnosti, glazbi i filozofiji). Svaka civilizacija obično sadržava više individualnih političkih entiteta koji doživljavaju uspone i padove, ali dugovječnost same civilizacije obično nadmašuje takve kratkotrajne fluktuacije. Ipak, u nekim slučajevima civilizaciju mogu oslabiti sukobi takvih sustava. Zato za Toynbeeja kraj njegove „pravoslavne“ civilizacije leži u desetkovanju bizantske vojske do kojeg je došlo u rimsko-bugarskom ratu 977–1019. godine. Prekomjerna eksploatacija mogućnosti za novačenje u Anatoliji, pri čemu je ljudstvo bilo namijenjeno tom ratnom pohodu, dovela je Bizant do katastrofalnih gubitaka u sukobu s Turcima Seldžucima u bici kod Manzikerta, 1071. godine, što je kasnije olakšalo prijelaz stanovništva Anatolije na islam i turski jezik (Toynbee 1962 (IV): 371–372, 392, 398). U glavnini, uspon i pad civilizacija ipak nije ni približno tako usko povezan (prema tim autorima) s konkretnim državama ili događajima. Takav nazor pati od ozbiljnih poteškoća, a postoje i konkretni razlozi zašto nije plodonosan. Čitatelj će primijetiti da smo o padu civilizacija, doduše, raspravljali u sklopu uvodnog materijala u prvom poglavlju, no kasnije smo taj termin izbjegavali – a uglavnom će tako biti i nadalje. Postoje dva razloga za to: kao prvo, definicija onoga od čeg se sastoji „civilizacija“ često je nejasna i intuitivna, a kao drugo, u samom pojmu postoji gotovo neizbježan element neznanstvene, vrijednosne procjene. Pitirim Sorokin je posebno značajan zbog svoje kritike ideje „smrti civilizacija“ (npr. 1950, 1957). On ispravno ističe da, u svim slučajevima gdje je uočena takva smrt, ipak pronalazimo i značajan kontinuitet kulturalnih ponašanja pri prelasku iz civilizacije koja umire u neku novu. Štoviše, specifični se dijelovi kulturnih sustava neprekidno mijenjaju, pa je teško točno prepoznati trenutak kvalitativne preobrazbe u novu civilizaciju. Sorokin također primjećuje da ljudske kulture nisu nipošto neki zasebni fenomen, već da je riječ o slučajnim skupovima obilježja koja, prema tome, po definiciji ne mogu prestati postojati. U ovoj posljednjoj točki većina se suvremenih sociologa ne bi složila sa Sorokinom, no to nije bitno po temu naše rasprave. 73


Pitanje vrijednosnih sudova podjednako je ozbiljno. Po čemu se „civilizirana“ društva razlikuju od „neciviliziranih“? Antropolozi već dugo priznaju da su i ti sami termini opterećeni vrijednosnim sudovima: u popularnoj misli civilizirana su društva superiorna. A kako ćemo prepoznati civilizirano društvo? Po stvarima kao što su umjetnički stilovi, monumentalna arhitektura te književne i filozofske tradicije koje su bliske našem vlastitom iskustvu. Civilizacije imaju umjetničke, arhitekturne i književne stilove koje su po svojoj strukturi (iako ne po obliku i sadržaju) slične našim vlastitima; dakle, civilizirana društva nešto su nalik nama. Mnogi autori (navodni znanstvenici) toliko su otvoreno opterećeni vrijednosnim sudovima da je to gotovo neugodno. Tako je Gray, na primjer, razdoblje antičke Grčke smatrao „grubim“ (1958: 19). Clough je definirao civilizaciju kao postignuće u estetskim i intelektualnim stremljenjima, te kao uspjeh u kontroliranju fizičkog okoliša. Civiliziraniji narodi u tome su uspješniji (Clough 1951: 3). Kroeber, jedan od majstora na tom polju, govorio je o „…višim kulturalnim vrednotama i oblicima“ (1944: 8), koje je pripisivao drevnom egipatskom, „… prilično visokom idejnom sustavu“ (1944: 664), te je spominjao kulturalne uzorke „…za koje možemo reći da su najviše kakvoće“ (1944: 763). U knjizi Analiza povijesti Toynbee je primijetio da su „…civilizacije po svojoj prirodi napredni pokreti“ (1962 (III): 128). Spengler se tu začuđujuće razlikuje od drugih. Prema njemu, civilizacije su nepoželjne, pa čak i zle. One su završetak… smrt koja slijedi nakon života, ukočenost koja slijedi nakon širenja… One su kraj, neopozivi kraj, no zbog unutarnje nužnosti do njega dolazi ponovo i ponovo (1962: 24).

Takvim predrasudama nije mjesto u objektivnoj društvenoj znanosti, a koncept koji je toliko opterećen tim problemom bolje je napustiti ili redefinirati. No nisu svi pristupi tom konceptu tako beskorisni. Melko (1969: 8) karakterizira civilizacije kao velike, kompleksne kulture, a u tome ga slijede i Flannery (1972: 400) i Coulborn (1966: 404). Donekle proči74


šćena, takva će definicija bolje odgovarati ovoj raspravi. Civilizacija je kulturalni sustav kompleksnog društva. Obilježja kojima se popularno definira civilizirano društvo – velike umjetničke i književne tradicije – su epifenomeni ili kovarijable društvene, političke i ekonomske kompleksnosti. Te tradicije počinju postojati zahvaljujući kompleksnosti, budući da umjetnost i književnost služe društvenim i ekonomskim ciljevima te klasama koje postoje samo u kompleksnim uvjetima. Civilizacija nastaje s pojavom kompleksnosti, postoji zahvaljujući njoj i skupa s njom nestaje. Kompleksnost je temelj civilizacije, a civilizacija prema ovdje ponuđenoj definiciji može nestati samo kad iščezne i kompleksnost (v. također Clark [1979: 9–12]). Možda je točno da se konkretni politički poreci mogu pojaviti i nestati unutar neke civilizacije, ali da bi civilizacija nestala mora se raspasti sama politička kompleksnost. Zbog toga proučavanje uspona i pada kompleksnosti služi kao nadzorni instrument fenomena zvanog civilizacija, kao monitor koji se istodobno može mjeriti i specificirati, pa je zato manje podložan pristranim i vrijednosnim sudovima svojstvenim drugim pristupima. Stoga, za našu sadašnju svrhu, nećemo koristiti koncept civilizacije. Znači li to da radovi kulturalne škole nisu relevantni za analizu kolapsa? Već zbog same popularnosti te škole moglo bi se tvrditi suprotno. Ali postoje i drugi razlozi zašto treba uzeti u obzir, i to prilično detaljno, radove Spenglera, Toynbeeja, Kroebera i drugih. Nerazdvojna veza kompleksnosti i civilizacije, koju ta škola niječe ili ne prepoznaje, kazuje nam da će rasprava o tome zašto civilizacije nestaju biti relevantna za shvaćanje zašto se to događa i s političkim zajednicama. Zatim, pristup odabiru radova koje ćemo razmatrati u ovom poglavlju nameće nam i uključivanje radova te škole. Neka djela o kojima ćemo ovdje raspravljati odnose se, na primjer, na društva koja nikad nisu doživjela kolaps (kako je ovdje definiran), kao što su Bizant i Otomansko Carstvo. Takve smo slučajeve uključili u ovaj rad, skupa s teorijama kulturalne škole, ne samo zbog važnosti političkog kolapsa, nego i zbog okolnosti koje bi mogle dovesti do tog stanja. Zato će teorije o kraju civilizacija i rasprave o političkim slabostima ovdje dobiti istaknut tretman. 75


Klasifikacija teorija Pri analizi materijala za ovo poglavlje povremeno sam bio u napasti da preformuliram jednu staru šalu i ustvrdim kako postoje po dvije-tri teorije kolapsa za svako društvo koje ga je doživjelo. Iako su znanstvenici posvetili više pažnje uvećanju kompleksnosti nego njenom kolapsu, literatura o toj drugoj temi i dalje je poprilična, a raznolikost ideja impresivna. Ta literatura, istina, varira od respektabilnih i učenih radova do onih koji vas mogu samo nasmijati. No popularnost nekih od tih nazora, koje znanstvenici inače slabo cijene, zahtijeva da se donekle pozabavimo svima njima. Raznolikost vizura nameće potrebu uvođenja nekog reda. Teorije kolapsa mogu se podvesti pod ograničeni broj teza koje se često ponavljaju i prilično su tvrdokorne. Autore, čije smo radove podijelili prema tim tezama, karakterizira nevjerojatna sličnost okvira, pretpostavki i pristupa. U sklopu svake teze, naravno, i dalje postoji popriličan broj razlika, pa ćemo se zato mnogim autorima morati, do određene mjere, pozabaviti pojedinačno. Valja primijetiti da je ova klasifikacija teza donekle proizvoljna; zapravo, mogući su brojni drukčiji pristupi klasifikaciji. U društvenim je znanostima uobičajeno govoriti o unutrašnjim odnosno izvanjskim uzrocima društvenih promjena, a slična se dihotomija može provesti i u analizi kolapsa (npr. Sabloff 1973a: 36). (U tome nema ništa nova: Polibije je to primijetio već u 2. stoljeću pr. Kr. [1979: 350].) Slično tome, baš kao što pri analizi promjena možemo govoriti o teorijama konflikta odnosno integracije (v. drugo poglavlje), tako te teorije možemo upotrijebiti i u svrhu tumačenja kolapsa. I opet je to prilično stara ideja (stavite u opreku, na primjer, Platonove Zakone i Flanneryja [1972]). U ovom radu neće nam biti od koristi ni jedna od tih dihotomija, iako su obje nedvojbeno vrijedne. O objema će biti riječi u posljednjem poglavlju. Čini se da u tumačenju kolapsa postoji jedanaest glavnih teza: 1. Iscrpljenje ili prestanak dotoka nekog vitalnog resursa ili resursa o kojima društvo ovisi. 76


2. Uspostava nove baze resursa. 3. Pojava neke nesavladive katastrofe. 4. Neadekvatan odgovor na okolnosti. 5. Druga kompleksna društva. 6. Osvajači. 7. Klasni sukob, društvena proturječja, elita koja loše upravlja ili se loše ponaša. 8. Društvena disfunkcija. 9. Mistični faktori. 10. Slučajni slijed događaja. 11. Ekonomski faktori. Mada je ovu klasifikaciju jednostavno predočiti, ona pati od određenih nejasnoća. U navedenim kategorijama ima prilično preklapanja, a neke je teze moguće dodatno podijeliti. Ako pojedinačne autore podvedemo pod određene teze dodat ćemo još jednu razinu nesigurnosti, budući da mnoge od njih možemo svrstati u više kategorija. Drugi bi znanstvenici, uključujući i one uvrštene u samu klasifikaciju, mogli sasvim legitimno podvesti neke autore pod sasvim druge teze ili se čak odlučiti za stvaranje alternativne klasifikacije. Ponuđena se klasifikacija temelji na procjeni glavnih metoda i pretpostavki u radovima pojedinih autora. Iako je očito moguće izvesti i drugačije klasifikacije, procjena konkretnih djela bi nedvojbeno ostala ista.

Okviri za raspravu Cilj čitave ove knjige je shvatiti kolaps kao opću pojavu, odnosno postići razumijevanje koje neće biti ograničeno na konkretne slučajeve, 77


nego će biti primjenjivo na bilo koji vremenski period, mjesto i sve tipove društva. Većina tumačenja kolapsa bavi se konkretnim društvom ili civilizacijom, umjesto da pristupaju globalnom procesu. Dakle, daleko je više objašnjenja pada Rima ili civilizacije Maja negoli usporedbi njihovih kolapsa. Neki autori uspoređuju dva ili tri slučaja kolapsa, ali odustaju od daljnje generalizacije. Takva je situacija doista krajnje karakteristična za povijest i sociologiju, koje su oduvijek bile dominantno partikularističke. Jedan od rezultata takvog tumačenja konkretnih slučajeva kolapsa jest taj da su kritike na njihov račun bile prvenstveno faktografske. Iako bi se kritika tumačenja nestanka društva X nekog autora mogla pozabaviti logikom njegove argumentacije, čini se da je kritičarima lakše usredotočiti se na činjenična pitanja: pokazati da povijesni i/ili arheološki podaci o društvu X ne odgovaraju ponuđenom objašnjenju. Tako, kad znanstvenici pretpostave da je pogoršanje klimatskih uvjeta dovelo do pada Mikenske civilizacije ili da su osvajači doveli do kolapsa Maja, njihovi će kritičari najčešće primijetiti da su činjenični dokazi klimatskih oscilacija ili napada osvajača manjkavi ili upravo suprotni pretpostavljenom. Rasprava koja zatim slijedi najčešće se pretvara u natjecanje oko činjenica: postoje ili ne postoje dokazi za klimatske oscilacije, napade osvajača i slično. Tek rijetko autori preispituju logiku početne pretpostavke. Kako klimatske oscilacije, osvajači i tome slično dovode do kolapsa, i dovode li uopće? Je li ponuđeno odgovarajuće tumačenje? Iako neki kritičari otvaraju i takva pitanja, rijetkost je da se ona postavljaju općenito. I dalje dominiraju činjenične rasprave. Premisa ovdje ponuđenog pristupa je sljedeća: ako je logika neke argumentacije pogrešna, onda je rasprava o činjeničnim pitanjima uglavnom nepotrebna. Ako klimatske promjene ili osvajači nisu mogli dovesti neko društvo do kolapsa, onda su svi dokazi za ili protiv toga zanimljivi, ali nebitni. Zbog toga će u daljnjoj raspravi težište biti na logici ponuđenih tumačenja. Povremeno će se diskutirati o činjeničnim pitanjima, ali ona nikad neće biti od ključnog značenja. Poticaj za ovu analizu bila je ideja da postojeća tumačenja kolapsa 78


nisu logički održiva. U ovom ću poglavlju navesti svoje rezerve u vezi dosadašnjih pristupa i pokazati njihove slabosti. Ton će nužno biti kritički jer, iako postojeća literatura može štošta ponuditi u prilog razumijevanju kolapsa, ona ne može dati sve što nam je trenutno potrebno. Nakon stranica u kojima prevladava skepticizam, poglavlje će se završiti komentarima u kojima ima nade.

Iscrpljenje resursa Dva glavna tumačenja kolapsa svode se na ovu temu: postupno smanjivanje ili gubljenje baze resursa (najčešće poljoprivrednih), često zbog lošeg čovjekova gospodarenja, te brz gubitak resursa zbog oscilacija u okolišu ili klimatske promjene. Smatra se da oba razloga uzrokuju kolaps iscrpljenjem resursa o kojima ovisi kompleksno društvo. Iako je uzročno-posljedični lanac koji vodi od ekonomskog slabljenja prema kolapsu novija teorija, veza između to dvoje bila je izvor spekulacija mnogih koji su svjedočili slomu Rima. Međutim, kod nekih od tih drevnih autora kauzalni je lanac bio obrnut u odnosu na današnje teorije. Smanjenje poljoprivredne proizvodnje u Italiji u prvom stoljeću pr. Kr., na primjer, smatrao se rezultatom pada morala (Mazzarino 1966: 21, 32–33). Autori iz 2. i 3. stoljeća po. Kr. nerijetko podsjećaju na klimatologe iz 19. i 20. stoljeća, iako su propadanje poljoprivrede i rudarstva Rimljani shvaćali kao kovarijablu, a ne kao uzrok političke slabosti. Za te je promatrače svijet u cjelini stario i gubio energiju (Mazzarino 1966: 40–42). Kršćanski autor Ciprijan je u Ad Demetranum (3. stoljeće po. Kr.) tvrdio: … da je samo vrijeme danas senilno… sam Svijet… svjedoči svojoj propasti, pružajući nam mnogobrojne konkretne dokaze procesa propadanja. Opada količina zimskih kiša koje hrane sjeme u zemlji, kao i ljetnih vrućina koje čine urod zrelim. Proljeća nisu toliko svježa, a jeseni tako plodne. Planine, čije su utrobe razrovane i istrošene, daju manje mramora; iscrpljeni rudnici nude slabi79


je zalihe plemenitih metala: žile su osiromašene i svakodnevno se smanjuju. Na poljima nedostaje sve više seljaka, na morima mornara, u vojarnama vojnika, kao i poštenja na tržnicama, pravde na sudovima, sloge u prijateljstvima, vještine u zanatima, strogosti u poukama… Sve što je blizu svog kraja, ili ide prema svojoj propasti i padu, osuđeno je na nestanak… To je presuda donesena Svijetu… taj gubitak snage i gubitak veličine mora završiti, na koncu, u iščeznuću (cit. prema Toynbee [1962 (IV): 8]).

Uspostava veze između klime i iscrpljenja zaliha, kao i između uspona i padova civilizacija, uvelike duguje radovima Ellswortha Huntingtona (1915, 1917) te suvremenijim teoretičarima kao što su Winkless i Browning (1975), J. Hughes (1975) i Butzer (1976, 1980, 1984). Huntington je prigrlio biološki model koji bi danas poduprlo malo antropologa: „Priroda ljudskih kultura… prvenstveno ovisi o rasnom nasljeđu…“ (1915: 1). Izvan biologije, Huntington je tvrdio da na civilizaciju utječu klimatski uvjeti, te da su mnoge velike nacije u prošlosti uspjele ili propale zbog povoljnih odnosno nepovoljnih klimatskih uvjeta. U „… razdoblju povoljne klime, u zemljama kao što su Egipat i Grčka ljudi su očigledno bili puni životne energije koju danas nemaju“ (1915: 6). U Grčkoj su neplodnost pratile privredne nedaće, glad i bezvlađe. Prema Huntingtonu, velika je učestalost ciklonskih oluja „energizirala“ narode koji su zatim stvarali civilizacije, a kad je klima postala nepovoljnom, ni jedan narod više nije mogao vratiti energiju i „progresivnost“ koje je ovaj autor smatrao nužnima za civilizaciju (1915: 9, 257). Pad Rima objašnjava se nepovoljnim klimatskim uvjetima koji su nastupili nakon početka trećeg stoljeća po. Kr. (Huntington 1917: 194–196). Winkless i Browning nam nude suvremeniju klimatsku teoriju, iako obilježenu čudnovatim povratkom na neka Huntingtonova razmišljanja. Prema njima, promjena fizičkih uvjeta (npr. pojačana vulkanska aktivnost) dovodi do klimatskih promjena, koje sa svoje strane vode prema promjeni razine zaliha hrane i time mijenjanju ljudsko ponašanje (ratovi, migracije, nestabilna privreda, promjena etike i sl.) (Winkless i Browning 1975: 15). Dok je Huntington smatrao da civilizacije 80


cvatu kad je klima stimulativna, Winkless i Browning pripisuju postojanje civilizacija blagim klimatskim uvjetima, a kolaps obrnutim. Oni tvrde da, kad se klima promijeni, prvo bivaju pogođena rubna područja. Tamponske države počinju gubiti obilježja civiliziranosti te se vraćaju nomadstvu i pljačkaškim pohodima, a na koncu kreću i u osvajanje oslabljenih centara moći. Nadalje, ovi autori iznose ideju o osamsto godina klimatski uvjetovanog ciklusa ljudskih aktivnosti, koji se može podijeliti na još kraće cikličke uzorke (1975: 147–149, 185). Alternativnu ideju u vezi iscrpljenja zaliha ponudio je Ekholm (1980), koji kolaps pripisuje gubitku trgovačkih mreža, vanjskih resursa i uvoznih dobara. Ekonomski sustav postaje krhak kad počne ovisiti o izvanjskim promjenama na koje se slabo može utjecati. Budući da civilizacije uvijek ovise o pristupu na strana tržišta, one su u tom pogledu veoma ranjive. Ekholm tom uzroku pripisuje kolaps Treće dinastije iz Ura i Mikenske civilizacije, regionalnu nestabilnost na Bliskom istoku i istočnom Mediteranu u razdoblju oko 2300–2200. pr. Kr., kao i nedavne političke pobune na Madagaskaru. Slično tome, Robert Briffault je 1938. godine predvidio propast Britanskog imperija zbog nepovoljnih trgovinskih uvjeta. Hodges i Whitehouse, u svojoj kritici Pirenneovih teza (1983), pripisuju pojavu postkarolinškog mračnog srednjeg vijeka prekidu trgovine između Europe i Bliskog istoka nakon ekonomskog kolapsa Abbasidsa. Cipolla tvrdi da je ekonomsko slabljenje Italije posljednjih stoljeća rezultat slabe konkurentnosti u vanjskoj trgovini (1970b). Teze u korist iscrpljenja resursa trajni su favoriti u analizama kolapsa. Neko vrijeme su dominirale u analizama Srednje Amerike i američkog jugozapada, no njihova je popularnost porasla i u studijama Sjeverne Amerike, Europe i Bliskog istoka. Mogućnost iscrpljenja zaliha je, naravno, i glavna briga suvremenih prognostičara (npr. Catton 1980).

Srednja Amerika Spektakularni kolaps civilizacije Maja u Južnim nizinama često je navodio znanstvenike da njegove uzroke potraže u iscrpljenju zaliha. C. 81


W. Cooke je 1931. godine pretpostavio da su tamošnji kolaps uzrokovali erozija tla i nedostatak zemljišta, širenje travnatih površina, zamuljivanje jezera zbog koga je došlo do propasti transporta na vodenim površinama, slabljenje vodoopskrbe za sušnih godina te povećanje populacije komaraca popraćeno porastom ili pojavom malarije. Trideset godina poslije Sanders (1962, 1963) je proveo opširnu analizu ekologije Južnih nizina i došao do gotovo istih zaključaka. On tvrdi da je prerazvijena poljoprivreda u tom području dovela do pomanjkanja hranjivih tvari u tlu, bujanja korova i stvaranja savana. U svojim kasnijim radovima Sanders nastavlja zagovarati tezu o propadanju okoliša, ali je nadograđuje idejom da je određenu ulogu imalo i političko rivalstvo središta u civilizaciji Maja koje je dodatno iscrpljivalo resurse (Sanders i Webster 1978: 291–295). Slično tome, Haas tvrdi da je do kolapsa Maja došlo zbog smanjenja osnovnih resursa za održavanje života i trgovačkih dobara, uvjetovanih propadanjem okoliša i izvanjskim događajima (1982: 212). Rathje (1973) i Sharer (1982) također krive smanjenje trgovine za kolaps Maja. I kolaps drugih područja u Srednjoj Americi tumači se na taj način. S. Cook tvrdi da je zamor tla odgovoran za kolaps Olmeka i Visoravni (1947). Weaver smatra da je do razaranja Tule uglavnom došlo zbog klimatskih promjena uzrokovanih isušivanjem sjevernog i središnjeg Meksika, što je stanovništvo s rubnih dijelova nagnalo da pohrle prema jugu i osvoje grad (1972: 213). Sanders i dr. (1979: 137) te Hirth i Swezey (1976: 11, 15) sugeriraju da je do kolapsa Teotihuacana došlo zbog gubitka kontrole nad vitalnim trgovačkim pravcima.

Peru Moseley (1983) smatra da su tektonski poremećaji krivi za poljoprivredni kolaps kraljevstva Chimu, nakon 1000. godine po. Kr. Pacifički je sliv zbog tektonske nestabilnosti sklon podizanju, što zna produbiti riječna korita, pa se smanjuje razina podzemnih voda i količina vode koju zemlja ne može upiti. Općeniti hidrološki uvjeti u Chimuu postali su oskudniji, što je imalo posljedice po površinsku vegetaciju. Dovod 82


vode u kanale morao je biti premješten uzvodno, što nije bilo podjednako učinkovito. Kako su zalihe vode opadale, farmeri su se više koncentrirali na izgradnju vrtova ispod razine tla. Ali i takvi vrtovi i kanali počeli su nakon nekog vremena kliziti prema moru. Moseley ne izdvaja neko pojedinačno tektonsko kretanje kao jedini uzrok kolapsa (v. također Kus [1984]), već tvrdi da ono osigurava pozadinske uvjete za objašnjenje pojava kao što su pobune, osvajanja, iscrpljenje tla i tome slično. Međutim, on implicira da se broj poljoprivrednih kolapsa povećao i na drugim mjestima kao što su Bliski istok, Južne nizine Maja i Srednjoamerički Kordiljeri.

Američki jugozapad Kolaps naselja zasnovanih na poljoprivredi, kao i društvene kompleksnosti u raznim područjima američkog jugozapada najčešće se tumači klimatskim promjenama. Povremeno se toj slici dodaje i loše poljoprivredno gospodarenje. Teze o iscrpljenju resursa uglavnom pretpostavljaju pojavu suše, erozije, promjena u kišnim sezonama, snižavanja temperature, pretjeranog izlova divljači te smanjenja ili povećanja lužnatosti obradivog tla (sažeto u: Martin i Plog [1973: 322–325] i Martin, Quimby i Collier [1947: 147]). Suša i smanjenje broja vododerina dugo su vremena bili glavno objašnjenje za napuštanje područja diljem jugozapadnih visoravni (Reed 1944; Kelley 1952; Wenke 1981: 110). Klimatska su tumačenja uobičajena i za područje naroda Hohokam u južnoj Arizoni (npr. Doyel 1981), ali tu se često dodaju i rezultati lošeg poljoprivrednog gospodarenja, primjerice začepljenja vodenih kanala i/ili povećane salinizacije tla (Haury 1976: 355). D. Adams primjećuje da u kosturima iz kasnog hohokamskog perioda postoje znakovi pothranjenosti, identificirajući to kao znak problema u poljoprivredi (1983: 37). Weaver je razvio najcjelovitiju argumentaciju u tom pravcu. On tvrdi da su nakon 1275. godine po. Kr. suše i akumulacija soli u obradivim površinama dovele do smanjenja kompleksnosti hohokamskih društvenih, političkih i ritualnih sustava, posebice u rubnim područjima. Zatim je oko 1325. godine nastupilo razdoblje iznimno vi83


soke vlažnosti, pa su se povećale količine vode koje tlo u proljeće nije moglo upiti, što je oštetilo ili razorilo brojne kanale i brane. To je dovelo do kontinuiranog pada uroda, smanjenja populacije i povećanja ovisnosti o hrani iz divljine. Ekonomski su pritisci doveli do sociopolitičkog kolapsa. Kad su se nakon otprilike 1475. godine vratili normalni klimatski uvjeti, razni su elementi spriječili ponovnu pojavu hohokamske kompleksnosti (D. Weaver 1972: 49).

Istok Sjeverne Amerike U posljednja dva desetljeća ili nešto više, klimatska su tumačenja stekla važnost i u arheologiji Srednjeg Zapada, uglavnom zahvaljujući radovima Jamesa B. Griffina (1960, 1961). Griffin je kolaps sjevernog naroda Hopewell pripisao nešto hladnijoj klimatskoj fazi u gornjoj delti rijeke Mississippi. Slične je pretpostavke iznio i glede prelaska sa stare seoske tradicije u poljoprivrednom Mississippiju na sakupljački obrazac karakterističan za Oneote, koji se dogodio oko 1200–1400. godine. Vickery (1970) podupire tu argumentaciju, kao što uglavnom čine i Barreis, Bryson i Kutzbach (1976; v. također Barreis i Bryson [1965]). Melvin Fowler je idejom o iscrpljenju lokalnih resursa (drva, divljači, plodnog tla) i usponom rivalskih političkih centara ponudio suprotno tumačenje uzroka kolapsa Cahokie, središta Mississippija (1975: 100–101).

Egipat Karl Butzer je u više navrata (1976, 1980, 1984) tvrdio da se kolaps Starog kraljevstva, kao i druge političke katastrofe u egipatskoj povijesti, može barem djelomično povezati s promjenama u razini poplava rijeke Nil, pa prema tome i uzorcima padalina u unutrašnjosti Afrike. Visoke poplave Nila štetne su jer pogoduju razmnožavanju parazita na urodima, razaraju jarke, rovove, naselja, skladišta hrane i štete stoci te odgađaju žetvu za sušno razdoblje. Niske poplavne razine, s druge strane, smanjuju urode (Butzer 1976: 52; 1984: 105). Butzer smatra opadanje Nila definitivnim uzrokom kraja Novog kraljevstva (1570–1070. pr. Kr.) i vjerojatno utjecajnim čimbenikom u raspadu Starog kraljevstva, 84


između 2760. i 2225. godine pr. Kr. To je bio i najistaknutiji element u padu Druge dinastije (2970–2760. pr. Kr.) i Srednjeg kraljevstva (2035– 1168. pr. Kr.) (Butzer 1980: 522). Butzerove tvrdnje nipošto nisu ograničene na klimatska tumačenja. On primjećuje da je oko 1720. godine pr. Kr. egipatsko jedinstvo bilo ugroženo uspostavljanjem sićušnih kneževina u delti Nila, i to puno prije invazije Hiksa godine 1668. pr. Kr. Nakon toga slijedilo je razdoblje od 1840. do 1770. godine pr. Kr. kad je trećina svih poplava Nila bila razorna i uništila cjelokupan irigacijski sustav. Butzer tvrdi da je pri kolapsu Starog kraljevstva politička slabost prethodila katastrofama koje je prouzročio Nil, ali su upravo one mogle potaknuti društvene nemire (1980: 520, 1984: 109, 110). On dakle smatra da su kolebanja vodostaja Nila pridonijela, a ne prouzrokovala kolaps; u kombinaciji s političkom slabošću, lošom upravom, uvođenjem prekomjernih poreza i društvenom piramidom čiji je vrh previše opterećivao ostatak kraljevine, ona su dovela do općeg rasapa (1980: 522, 1984: 112). Butzerovo gledište potkrepljuje O’Connor (1974), koja vjeruje da je Staro kraljevstvo doživjelo kolaps zbog sve nižih razina poplava te gladi koja bi nakon toga svaki put uslijedila. Ona tvrdi da se oba mračna razdoblja na širem području, u istočnom Mediteranu i na Bliskom istoku, iz otprilike 2200–2000. pr. Kr. i 1200–900. pr. Kr., također mogu pripisati širenju suše koja je znala trajati više desetljeća. U slučaju Starog kraljevstva, tvrdi Bell, neuspjeh egipatskih vladara da putem ritualne intervencije održe odgovarajuće razine poplave doveo je do poljuljane legitimnosti i povjerenja u središnju vlast, i to u vrijeme kad je moć lokalnih plemića rasla (1971: 21–22).

Civilizacija Harappa Niz autora smatra da je iscrpljenje resursa prouzročilo kolaps civilizacije u dolini Inda, odnosno civilizacije Harappa. Thapar (1982) i Sharer (1982) za kolaps okrivljuju smanjenje vanjske trgovine. Dales tvrdi da je „…masivno izbacivanje blata pridonijelo stvaranju pritiska akumuliranih plinova“, uzrokujući oštećenja na toku rijeke Ind na oko 145 ki85


lometara nizvodno od Mohenjo-Dara i stvaranje velikog jezera (1966: 95, 96). Raikes (1964) se slaže s takvim ishodom, ali smatra da je do poplave došlo zbog podizanja obale. Zbog jednog od tih uzroka (možda u kombinaciji s potresima) došlo je do prekida normalnog funkcioniranja trgovine, poljoprivrede i komunikacija (Raikes 1964: 296; Wheeler 1966: 83). Mortimer Wheeler (1966, 1968) i Dales (1966) radije pribjegavaju tumačenju s ponešto mističnijim prizvukom: moral populacije jednostavno su srozala stoljeća borbi s blatom, tako da je „…duh naroda Harappa utonuo u blato neumoljivog niza nadiruće vode i mulja koji sve proždire“ (Dales 1966: 98).

Mezopotamija Jacobsen i Adams (1958) te R. McC. Adams (1981) su razvili jedno od ponajboljih tumačenja kolapsa kako bi objasnili političke katastrofe u mezopotamijskom aluviju. Poput Butzera, i oni priznaju da se iscrpljenje zaliha može samo djelomično uzeti kao uzrok kolapsa, te da politički i ekonomski faktori često utječu na proizvodni sustav, stvarajući povoljne ili nepovoljne uvjete. U tom području, povećanje poljoprivredne proizvodnje i obimno navodnjavanje doveli su do kratkotrajnog razdoblja natprosječno dobrih žetvi, povoljno time utječući na napredak, sigurnost i stabilnost. No u roku nekoliko godina, podizanje slanih podzemnih voda erodira ili uništava poljoprivrednu proizvodnju, pa time i održivost. Kad moćni režimi (poput treće dinastije iz Ura, kasnih Sasanida ili ranog islamskog perioda) pribjegnu politici najveće moguće proizvodnje resursa, stvaraju se složeni irigacijski sustavi koje lokalne zajednice nisu u stanju održavati i popravljati. Potrebna je, dakle, državna kontrola. Kad politička vladavina postane nestabilna, povećava se opasnost od salinizacije te može doći do pojave iznenadnih, katastrofalnih kolebanja vodenog toka. U doba Sasanida i islama povećavala se populacija i fiskalni zahtjevi države, pribjegavalo se kultiviranju rubnih područja bez obzira na pad uroda, a za mnoge ljude životni je standard katastrofalno opao. Impresivni građevinski pothvati ležali su na nestabilnim političkim te86


meljima, a rađeni su nauštrb sve veće ekološke nestabilnosti. Propast je bila neminovna, a počela se osjećati potkraj devetog stoljeća. Prinosi su opadali, a troškovi gospodarenja poljoprivredom stagnirali ili čak rasli. Oštri porezni režim prouzročio je gubitak naklonosti stanovništva, što je dovelo do pobuna i razaranja irigacijskih postrojenja. Zbog smanjene moći vladajućih struktura popravci su postali nemogući. Područje vladine jurisdikcije smanjilo se na dio oko Bagdada, pa je bilo kakva šansa da se pronađe rješenje za poljoprivredne probleme bila izgubljena. Zbog toga je došlo do razaranja i napuštanja većine tog područja, kako je to opisao Adams (1981: xvii) u citatu koji prethodi ovom radu (v. također u Waines [1977]).

Mikenska civilizacija Godine 1966. Rhys Carpenter je razvio elegantno sročeno objašnjenje kolapsa mikenske civilizacije: da su i on, kao i pojava pobuna na Mediteranu u trinaestom stoljeću pr. Kr., prouzročeni klimatskim promjenama koje su dovele do gladi, smanjenja stanovništva i migracija. Ono što smatramo kolapsom Mikenske civilizacije na Peloponezu zapravo je evakuacija uzrokovana sušama u drugim područjima, uključujući i Atenu. Klimatolog Reid Bryson i njegovi kolege podupiru Carpenterovo tumačenje tih klimatskih kolebanja (Bryson et al. 1974: 47–50).

Rimsko Carstvo Huntington (1915: 6) te Winkless i Browning (1975: 179–182) smatraju da su klimatske promjene dovele do nedostatka resursa i time potakle migracije barbara koji su tako katastrofalno utjecali na Rimsko Carstvo. Ipak, ti se autori ne slažu oko mehanizama koji su to prouzročili. Huntington ih pripisuje sušama u Aziji, dok Winkless i Browning smatraju da je krivac – kraj razdoblja hladnoće. U svojoj analizi dijagrama rasprostiranja peludi iz sjeverne Europe, Waateringe (1983) je primijetio katastrofalnu promjenu pri kraju postojanja Rimskog Carstva. Zabilježen je, naime, katastrofalan pad peludi žitarica i trava, te povećanje količine peludi drveća. Šume su se oči87


to proširile područjem koje je dotad bilo obrađeno. Waateringe vjeruje da je tome uzrok povećanje proizvodnje namijenjene tržnicama. Velike tržnice, Pax Romana, cestovna mreža i centralizirana administracija stvorili su za rane rimske vladavine situaciju u kojoj se svaki lokalni manjak hrane mogao ublažiti u većoj mjeri no ranije. Mogućnost ostvarenja zarade od poljoprivrede dovela je do povećanja proizvodnje, pa i stvaranja viškova. Kao posljedica toga stanovništvo se povećalo, pa je ponovo porasla i potreba za hranom, da bi se zatim pojavio i zamor poljoprivrede. Poljoprivredni kolaps do kojeg je zatim došlo pogodio je i unutrašnjost Carstva i njegove susjede. Hughes za to krivi neuspjeh Rimljana da svoje društvo i privredu prilagode prirodnom okolišu. Taj je neuspjeh, dakle, bio glavni uzrok kolapsa. Krčenje šuma dovelo je do erozije tla, iz zemlje su povađeni najdostupniji minerali, više nije bilo dovoljno područja za ispašu, a poljoprivredna je proizvodnja opadala. Nestašice hrane i opadanje stanovništva iscrpile su snagu Carstva (J. Hughes 1975). Hughesova koncentracija na kolaps poljoprivrede zapravo reflektira tumačenja kako antičkih, tako i nekih suvremenih autora (npr. Simkhovitch 1916; Finley 1973). Drugo se objašnjenje kolapsa Rima vrti oko pomanjkanja ljudskih resursa. Gilfallen, u svojoj dobro poznatoj analizi (1970), krivi trovanje olovom za slabljenje stanovništva o kome je ovisila snaga Rima.

Ocjena Tumačenja kolapsa iscrpljenjem resursa su, sudeći po njihovu sve većem broju, uvijek privlačna. U tim tvrdnjama ima nešto, jer ni jedno društvo ne može zadržati svoju dotadašnju kompleksnost kad se njegovi temeljni resursi srozaju ispod određene granice. Pa ipak, prije no što se dođe do te točke mora se poduzeti niz protumjera. Tu leži i prvi od nekoliko problema zbog kojih teoriju o iscrpljenju resursa ne možemo tako lako prihvatiti. Teorija o iscrpljenju resursa kolaps zapravo pripisuje ekonomskoj slabosti koja je nerijetko izazvana naglo. Većina istraživača na samom početku pretpostavlja da su ekonomski oslabljena društva doista pod88


ložna kolapsu, pa tu točku moramo uzeti kao temeljnu pretpostavku. Jedna od pretpostavki takvog shvaćanja onda jest da takva društva jednostavno skrštenih ruku promatraju kako se slabosti gomilaju, bez da poduzmu bilo kakve protumjere. Tu leži velik problem. Kompleksna društva karakterizira centralizirani sustav odlučivanja, visoka protočnost informacija, odlična koordinacija pojedinih dijelova, postojanje formalnih kanala upravljanja i skladištenje resursa. Većina tih struktura vjerojatno ima sposobnost nositi se s kolebanjima i manjkovima u proizvodnji, a neke i služe baš tome. Zahvaljujući administrativnoj strukturi i sposobnosti premještanja radne snage i resursa, rješavanje nepovoljnih uvjeta u okolišu vjerojatno je jedna od stvari koje kompleksna društva rade najbolje (v. npr. Isbell [1978]). Bilo bi čudnovato da su doživjela kolaps u trenutku kad su suočena upravo s onim okolnostima koje su pripremljena riješiti. Naravno, moguće je da se dogode takva kolebanja ili pogoršanja uvjeta u okolišu kakva postojeći proizvodni sustav i društvene strukture nisu u stanju prevladati. I doista, zagovornici teorije iscrpljenja resursa moraju se pozivati baš na takav argument. No potrebno je nekoliko tipova informacija da bismo doista mogli dokazati kako takvi uvjeti mogu prouzročiti kolaps. Podaci u pitanju trebaju se ticati klime, stanovništva, plodnosti usjeva, godišnjih potreba stanovništva i sociopolitičkog sustava te sposobnosti prilagodbe društva o kome govorimo. Takvi se podaci pri analizi kolapsa obično ne traže sustavno. Kako pripadnicima kompleksnog društva ili njegovim upravljačkim strukturama postaje jasno da se smanjuju zalihe resursa, čini se razumnim pretpostaviti da će krenuti u racionalizaciju, ne bi li se problem riješio. Alternativna pretpostavka – nepokretnost kad ste suočeni s katastrofom – traži od nas da povjerujemo u nešto čemu s pravom nismo baš skloni. Ako možemo prihvatiti ovu pretpostavku, trebat ćemo računati s nekim novim varijablama čije samo postojanje sugerira da je teorija iscrpljenosti resursa neadekvatna. Ako se društvo ne može suočiti s iscrpljenjem resursa (a sva društva su do neke mjere stvorena upravo za to), onda istinski zanimljiva pitanja 89


niču u vezi samog tog društva, a ne resursa. Kad su strukturalni, politički, ideološki ili ekonomski faktori u društvu spriječili adekvatan odgovor? Ma koliko se ovo pitanje činilo jednostavnim, ono nije isprazno, budući da literatura o iscrpljenju resursa sadrži neke uznemirujuće ambivalentnosti. Jedna analiza područja Hohokam na američkom jugu, na primjer, pretpostavlja da je propadanje okoliša uzrokovalo u jednom slučaju kolaps (od razdoblja Sacaton do razdoblja Soho), a u drugom slučaju povećalo složenost (od razdoblja Soho do razdoblja Civano) (Doyel 1981). Na drugom mjestu, J. Hughes (1975) navodi krčenje šuma kao razlog kolapsa Rima. Wilkinson (1973) je, međutim, pokazao da je u kasnosrednjovjekovnoj i postsrednjovjekovnoj Engleskoj krčenje šuma potaklo ekonomski razvoj i, daleko od toga da dovede do kolapsa, bilo bar djelomice odgovorno za industrijsku revoluciju. Glavni čimbenik pri shvaćanju tih događaja očito se ne tiče iscrpljenja resursa, nego činjenice da su društva odgovorila na njih na različite načine. Zašto bi problemi s resursima u nekim slučajevima doveli do kolapsa, a u drugima povećali kompleksnost i ekonomski razvoj? Navođenjem podataka o iscrpljenju resursa samo smo zagrebli površinu jednog iznimno složenog problema. Svjesni tih teškoća, Butzer i R. McC. Adams nude scenarije u kojima se okolišni, društveni i politički faktori međusobno isprepliću. Obojica su razvila uvjerljiva objašnjenja uzroka kolapsa u konkretnim slučajevima kojima su se pozabavili. No iako uključivanje političkih elemenata u Butzerove i Adamsove studije potkrepljuje njihove pojedinačne analize, ono pokazuje slabost u širem pristupu. Iako loša uprava od strane elita ili pogrešni proračuni imaju ulogu u, primjerice, slučaju Mezopotamije, ostaje nam velika rupa u objašnjenju. Tvrdnja da društva doživljavaju kolaps zato što se elite ne ponašaju mudro malo toga objašnjava. Postoje li uvjeti pod kojima se elite ponašaju mudro ili budalasto, ili je to nasumična varijabla? Mogu li se oni barem definirati i izmjeriti? Ovdje bismo čitatelje željeli uputiti na naredne odlomke u kojima ćemo se temeljitije pozabaviti takvim pitanjima. Kao i uvijek, o konkretnim tumačenjima iscrpljenja resursa možemo postaviti empirijska pitanja. U slučaju područja Hohokam, Haury 90


ističe ambivalentnost glede tvrdnje o začepljenju odnosno salinizaciji voda: naselja koja nisu ovisila o irigacijskom sustavu bila su napuštena u isto doba (1976: 355). U svojoj kritici Carpenterove teorije suše kao uzroka pada Mikene, Chadwick ističe da u Ateni, navodnom utočištu za sušom pogođenu Meseniju, pada otprilike polovica manje oborina no u toj drugoj regiji (1976: 192). Takva pitanja samo se nastavljaju na probleme koje pokazuje sama teorija.

Novi resursi Ova tema, koju nedvojbeno zastupa tek manjina znanstvenika, obrće teoriju iscrpljenja resursa. Tu se tvrdi da novi, obilni resursi dovode do kolapsa. Tvrdnju uglavnom iznose zastupnici teorije integracije, koji kompleksnost shvaćaju kao odgovor na stresne uvjete, uključujući i nejednake razine resursa. Kad se razina resursa poveća, potreba za rangiranjem i društvenom kontrolom može nestati, dovodeći do pada na niže razine kompleksnosti (Harner 1970: 69). Martin (1969) nudi varijaciju na tu temu, tvrdeći da je složenost organizacije južnoameričkih sakupljača opala kad se smanjio broj stanovništva, i to nakon uspostave kontakta s Europljanima. Iako Martin baš nije jasan u vezi kauzalnih mehanizama takve pojave, tu bismo mogli ubrojiti smanjenje pritiska na resurse koji bi doveo do situacije kakvu zamišlja Harner. Jelinek (1967) tvrdi, slično tome, da su duž rijeke Pecos u Novom Meksiku naselja poljoprivrednika napuštena u korist nomadskog života i lova na bizona u razdoblju kad je između 1250. i 1350. godine porast razine vlage doveo do širenja pašnjaka i povećanja mogućnosti ulova bizona. Childe (1942) i Needham (1965) su razvili jednu drugu varijantu. Childe je tvrdio da su uvođenjem uporabe željeza, koje je bilo jeftinije i dostupnije od bronce, seljaci i barbari mogli priskrbiti oružje koje im je omogućilo da se suprotstave vojskama civiliziranih država. Uslijedio je kolaps Mikene i Hetita (Childe 1942: 177–178, 191–193). Needham (1965: 93) smatra da je širenje željeza u Kini, u srednjem razdoblju di91


nastije Chou, dovelo do raspada feudalizma i uspona neovisnih država (iako Needham tu ne objašnjava specifične kauzalne mehanizme toliko jasno kao Childe).

Ocjena Među zagovornicima teorije integracije, Harnerova (1970) ideja o povećanoj razini stresa uživa određenu privlačnost, ali to nije slučaj i s poklonicima teorije konflikta. U svakom slučaju, ta je pojava uglavnom ograničena na jednostavnija društva. Ona ne može objasniti pad Rima, a kamoli neke druge slučajeve.

Katastrofe Jednokratne katastrofe, poput uragana, erupcija vulkana, potresa ili velikih epidemija trajni su favoriti pri tumačenju kolapsa (npr. Easton 1965a: 82–83). Ima nešto privlačno u jednostavnim rješenjima za složene procese, pa nije vjerojatno da će takve ideje ikad izići iz mode. (Zanimljivo je primijetiti da jednostavne teorije katastrofe jednako privlače i paleontologe – njima se objašnjava nestanak dinosaura ili drugih oblika života – kao i sociologe u tumačenjima kolapsa [npr. Gould 1983: 320–324].) Nema jasne granice između teorije katastrofe i teorije iscrpljenja resursa, već samo suptilne razlike u njihovim naglascima. Scenariji katastrofe su drevni. Platonova djela Kritias i Timaios opisuju nestanak mitske Atlantide na sličan način. Biblijska poplava i srodne priče spadaju u istu temu.

Srednja Amerika Potresi, uragani i epidemije javljaju se povremeno u tumačenjima kolapsa Maja (sažeto u R. E. W. Adams [1973a] i Sabloff [1973a]). Spinden (1928) je, na primjer, vjerovao da je ovdje ulogu odigrala iznenadna pojava žute groznice. Mackie (1961) je tvrdio da znakovi strukturalnog kolapsa na nalazištu Benque Viejo ukazuju na potres nakon kojeg 92


su uslijedili socijalni nemiri. Brewbaker (1979) ukazuje na pojavu virusa mozaika kukuruza, za kojeg smatra da ga je u doline Maja s Kariba donio uragan, što je dovelo do uzastopnih loših žetvi. Usporedbe radi, Brewbaker navodi pomor krumpira u Irskoj iz 1845. godine, koji je doveo do smrti ili emigracije polovice od četiri milijuna stanovnika tog otoka. Potresi i kuga također se navode kao uzrok kolapsa Teotihuacana (raspravljeno u Katz [1972]).

Minojska civilizacija Marinatos (1939) je ponudio naširoko poznato tumačenje kolapsa minojske civilizacije, tvrdeći da je do njega došlo zbog goleme vulkanske erupcije na obližnjem otoku Thera (danas Santorini, op. ur.). Učinak te erupcije na Kretu bio je navodno katastrofalan, a uključivao je pepeo, blato i tsunamije, dok su potresi prije i nakon erupcije razorili palače u unutrašnjosti otoka. Kreti je zadan „…kobni udarac, te je otad nadalje počela postupno opadati i tonuti u dekadenciju, gubeći svoje blagostanje i moć“ (Marinatos 1939: 437). Slijedile su varijacije na tu pretpostavku. Carpenter smatra da je erupcija razorila Kretu, a njezin oporavak spriječili su agresivni Grci iz unutrašnjosti zemlje koji su je napali i uspostavili kontrolu nad Knososom (1966: 32–33). Chadwick ne spominje osvajače, ali pretpostavlja da je nakon erupcije Kretu pogodio tsunami, razorivši minojsku flotu, dok je zbog pepela istok otoka postao jalov (1976). Pomerance proširuje opsege razaranja na čitav istočni Mediteran (1970).

Rimsko Carstvo Za pad rimske države krivila se i malarija. W. Jones (1907) je tvrdio da su Hanibalova invazija i razaranje Italije (218–204. godine pr. Kr.) te poljoprivredno pustošenje velikih područja koje je nakon toga slijedilo doveli do pojave malarije. Talijani, kao i oni koji su se nastanili u Italiji, podlegli su zarazi, što je potpomoglo padu Carstva. Prema toj ideji, pretjeranost, okrutnost i pomanjkanje samokontrole u karakteru 93


Rimljana iz prvog stoljeća može se pripisati malariji. McNeill, u jednoj suvremenijoj teoriji (1976), navodi da je u kolapsu Rima ulogu igrala slabost države zbog širenja kuge.

Ocjena Bez obzira na to što su scenariji katastrofe jasni i popularni, možemo ih ubrojiti među najslabija tumačenja kolapsa. Njihov temeljni problem je u tome što kompleksna društva rutinski preživljavaju katastrofe, bez da dožive kolaps. Dakle, teorija katastrofe nudi necjelovit kauzalni lanac: temeljna pretpostavka, koja se rijetko objašnjava, mora biti ta da katastrofe nekako nadmašuju sposobnost društva da ih savlada i oporavi se od njih. Tu su ključne neke kritičke opaske koje smo iznijeli i u vezi teorije iscrpljenja resursa: ako je ta pretpostavka točna, onda od interesa više nije sama katastrofa, nego društvo. U praktičnom pak smislu tumačenja kolapsa na temelju katastrofe isuviše su jednostavna da bi se mogla primijeniti na svu složenost ljudskih društava i procesa kolapsa. Ljudska se društva sve vrijeme suočavaju s katastrofama. One su životna činjenica za koju očekujemo da će se pojaviti, te se rutinski za njih brinemo putem društvenih, menadžerskih i ekonomskih rješenja. Dvojbeno je da je bilo koje veliko društvo ikad podleglo jednokratnoj katastrofi. Dotično tumačenje ne poboljšava ni tvrdnja da kolaps uzrokuje slučaj. „Slučajevi“, primjećuje R. M. Adams, „se događaju svim društvima na svim stupnjevima njihove povijesti…“ (1983: 5). Isuviše se društava suočava sa slučajevima bez da doživi kolaps. Analogije koje zagovornici teorije katastrofe nude kako bi potkrijepili svoju argumentaciju zapravo je oslabljuju. Erupcija There, na primjer, često se uspoređuje s erupcijom vulkana Krakatau na Južnom Pacifiku krajem 19. stoljeća. Međutim, koliko je meni poznato, niti jedno društvo nije doživjelo kolaps zbog posljedica erupcije Krakataua. Slično tome, Brewbaker (1979) navodi učinak pomora krumpira u Irskoj ne bi li podupro svoju tvrdnju da je virus mozaika kukuruza mogao prouzročiti kolaps Carstva Maja. No ne uspijeva pritom uputiti čitatelje 94


u činjenicu da Irska zbog te katastrofe nije izgubila na svojoj sociopolitičkoj složenosti. Empirijski gledano, ideja da je erupcija There odgovorna za razaranje Krete pada na problemu datiranja. Danas se smatra da se ta erupcija dogodila krajem kasnog minojskog IA perioda (oko 1500. godine pr. Kr.), dok je masivno razaranje Krete uslijedilo krajem kasnog minojskog IB perioda (oko 1450. godine pr. Kr.) (Doumas 1983: 139, 142). Krećani koji su živjeli u razdoblju oko 1500. godine pr. Kr. najvjerojatnije su zastali i promatrali erupciju There, proveli sve potrebne pripreme, a zatim, kad je sve bilo gotovo, nastavili sa svojim uobičajenim poslovima. Iako nisam geomorfolog, tvrdnja da je pepeo učinio istočnu Kretu jalovom čini mi se čudnom u usporedbi s učincima koje je pepeo imao u sjeveroistočnoj Arizoni, gdje su prethistorijske erupcije Sunset Cratera značajno poboljšale lokalnu poljoprivredu (Martin i Plog 1973: 143). Valja istaknuti da se tvrdnje o katastrofi o kojima smo ovdje raspravljali razlikuju od teorije katastrofe kakvu primjenjuje Renfrew (1979) u svrhu stvaranja modela procesa kolapsa. Tu je riječ o apstraktnoj matematičkoj teoriji koja ne konkretizira kauzalne mehanizme.

Neadekvatna reakcija na okolnosti Osnovni element koji ujedinjuje inače prilično različite argumente u sklopu ove teze jest ideja da inherentna ograničenja društvenih, političkih i ekonomskih sustava onemogućuju adekvatnu reakciju na okolnosti, što kolaps čini neumitnim. Dva glavna nazora kojima ćemo se ovdje pozabaviti, a koji su dobro poznati u povijesti antropologije, jesu teorija Betty Meggers (1954) o okolišnim ograničenjima civilizacije i teorija Elmana Servicea (1960, 1975) o „zakonu evolucijskog potencijala“. Toynbeejevu teoriju „reakcije na izazove“ nećemo zasad razmatrati. Teorija Betty Meggers bila je jednostavna: plodniji okoliš stvara kompleksnija društva. Konkretnije, „…razina do koje se kultura može razviti ovisi o poljoprivrednom potencijalu okoliša u kome se nalazi“. Kako se potencijal okoliša poboljšava, „…kultura će napredovati“ (Me95


ggers 1954: 815). Budući da je tropske šume okvalificirala kao neadekvatne u tom smislu, B. Meggers se suočila s problemom Maja. Njezino rješenje: civilizacija Maja morala je potjecati s nekog drugog područja, a povijest njezine invazije trebala bi predstavljati opadanje ili raspad te civilizacije. Uvedite civilizaciju u neadekvatan okoliš, i na koncu će okoliš pobijediti. Društvo Maja nije moglo odgovarajuće reagirati na te okolnosti. Usprkos ozbiljnim kritikama, ova se teorija i dalje spominje (povremeno, ako smijemo istaknuti, i u radovima autora koji uopće nisu svjesni svoje intelektualne povezanosti s Meggers). Sabloff (1971, 1973a) i Webb (1973: 403) nude suvremenije varijacije, povezujući okoliš Maja s događajima u drugim dijelovima Srednje Amerike kao uzrocima kolapsa. (Istaknuti stručnjaci za Maje su, naravno, itekako dobro upoznati s teorijom Betty Meggers i recentnijim idejama koje su iz nje izvedene.) Stuart i Gauthier (1981: 40) tvrde nešto slično u vezi kolapsa naroda Chaco: da se vrhunac njihove društvene kompleksnosti nije mogao održati u neplodnom okolišu. Prema jednom sličnom viđenju (ponekad impliciranom), kompleksna su društva nestabilna, i to ne samo zbog određenih tipova okoliša, već inherentno. Kent Flannery (1972) i Roy Rappaport (1977) najpoznatiji su zagovornici tog pravca mišljenja. Ti autori tvrde da što je društvo kompleksnije, to su njegovi dijelovi bliskije povezani i više utječu jedan na drugog. Samoodrživost i autonomija lokalnih sustava smanjuju se povećanjem specijalizacije. Kako specijalizirani podsustavi postaju diferenciraniji, smanjuje se stabilnost. Poremećaji koji se pojave na bilo kom mjestu proširit će se posvuda, dok bi u manje kompleksnim uvjetima društvo bilo zaštićeno od poremećaja zahvaljujući manjoj specijalizaciji, slabijoj povezanosti dijelova i duljem vremenskom razmaku između uzroka i konačne posljedice. Prema Rappaportu, i sama bi civilizacija (tj. veća razina kompleksnosti) mogla biti slabo prilagodljiva: „Civilizacija se pojavila tek nedavno – u kakvih posljednjih šest tisuća godina – i možda još nije dokazala da je riječ o uspješnom eksperimentu“ (Rappaport 1977: 65). 96


Phillips (1979) je razvio zanimljivu varijaciju na tu posljednju tezu. U rečenici koja podsjeća na Gibbonovo viđenje Rimskog Carstva, Phillips sugerira da „u određenom smislu problem nije u tome da države doživljavaju kolaps (jer to se događa stalno), nego u tome da uopće traju toliko dugo…“ (1979: 138). Phillips tvrdi da treba proći dosta vremena kako bi nova dominantna država učinkovito iskoristila sve svoje resurse, što definira kao „…visoki povrat po jedinici uloženog“ (1979: 140). No (tako definirana) učinkovitost dovodi do nefleksibilnosti u distribuciji resursa. Mehanizam je sljedeći: nova dominantna država kontrolira veliku teritorijalnu bazu, ali još nije razvila složene institucije koje će se pobrinuti za značajan povrat sredstava u tu resursnu bazu (ili još nije postala ovisna o njima). U takvoj situaciji velik dio novih resursa koristit će se nekritično ili uz nisku razinu povrata (kao u slučajevima monumentalne arhitekture). Kao posljedica toga, stvaraju se skrivene zalihe resursa koje se mogu koristiti u hitnim slučajevima jer takve se nekritične aktivnosti mogu prekinuti u trenucima krize. No, vremenom se formiraju društvene i političke institucije koje potpunije koriste tu resursnu bazu („učinkovitije“, prema Phillipsovoj terminologiji), ne ostavljajući pritom nikakve rezerve ili fleksibilnost pri raspodjeli resursa. Vladajuće središte zato postaje podložno krizama, tako da je „…jedna povijesna slučajnost dovoljna da prouzrokuje velike nevolje“ (Phillips 1979: 142). Kriza, kao što je recimo pobuna, koju bi nova dominantna država inače lako mogla kontrolirati, postaje nepremostiv problem, budući da „učinkovito“ društvo nema odgovarajuće rezerve. Iako je ta teorija skovana na temelju kultura Srednje Amerike, primjenjiva je posvuda. Kasno Rimsko Carstvo, na primjer, podleglo je katastrofama koje je rana Republika uspijevala prevladati. Te tvrdnje veoma podsjećaju na Shepharda Clougha, koji je smatrao da slabost i kolaps mogu biti uzrokovani preusmjeravanjem resursa iz investicija u kapital na troškove za umjetnost i znanje. Što se više resursa posvećuje umjetničkim postignućima, udio koji je na raspolaganju za ekonomsko blagostanje se smanjuje, a time kopni i društvena snaga. Tako sami elementi koji definiraju „civilizaciju“ vode prema njezi97


nu nestanku. Kolaps Egipta u Prvom međurazdoblju, kao i pad Rima, objašnjavaju se na isti način (Clough 1951: 3–7, 52–53, 143–159, 261). Dakle, za Clougha i Phillipsa kompleksna društva nisu nestabilna od samog početka, ali naposljetku takvima postaju. „Zakon evolucijskog potencijala“ Elmana Servicea (1960; 1975) ima intelektualnu povijest sličnu idejama Betty Meggers: loša početna prihvaćenost i povremena kasnija uporaba, ponekad u radovima autora koji ne prepoznaju ili ne bilježe tog prethodnika svog rada. Dotični zakon glasi: „Što je neki oblik na određenom evolucijskom stupnju razvoja specijaliziraniji i adaptiraniji, to je manji njegov potencijal za prijelaz na sljedeći stupanj“ (Service 1960: 97). Uspješna kompleksna društva zaglibe u svojim adaptacijama te ih lako nadmaše ona koja su manje specijalizirana. Tako fleksibilnije i manje kompleksne rubne države stječu sve veću komparativnu prednost, te na koncu uspijevaju nadmašiti starije, stabiliziranije države (Service 1960: 107, 1975: 254, 312–314). Service koristi ovo načelo pri tumačenju uspješnosti barbara diljem kineske granice na sjeveru, u Mezopotamiji i Srednjoj Americi, kao i diskontinuiranosti političkog razvoja u Peruu (1975: 315–319). U svakom slučaju, smatra Service, novocivilizirana periferna populacija prihvaća neke usporedne prednosti (obilježja u organizaciji, naoružanju, taktici i slično) za koje je staro središte isuviše konzervativno, stječući tako dominantni položaj (Service 1975: 319–320). R. N. Adams slijedi sličan pravac razmišljanja, vjerujući da ta rigidnost i konzervativizam nastaju zbog ulaganja u kontrolu glavnih izvora energije (1975: 200). Konkurenciju manje kompleksnih susjeda mnogi stručnjaci smatraju tek jednim od brojnih elemenata koji dovode do kolapsa. Serviceov zakon možda se može proširiti u općenitiju tvrdnju o „nesposobnosti za adaptaciju“. Nekolicina autora takvog je mišljenja: kompleksna društva nestaju zbog nesposobnosti da adekvatno reagiraju na okolnosti. Među tim autorima je i Melko (1969), koji poput Servicea smatra da nakon uspostavljanja civilizacije njezine sposobnosti za promjenom postaju ograničene. Do kolapsa je dovodi sociopolitička petrifikacija, nedjelotvornost birokracije ili nesposobnost nošenja s vanjskim ili 98


unutarnjim problemima. Takvim uzrocima Ho (1970) pripisuje opadanje Kine u razdoblju dinastije Ming. Pišući kao sociolog, Buckley tvrdi da nepokretnost bilo koje društvene institucije mora dovesti do unutarnjih nemira ili neučinkovitosti pred licem izvanjske opasnosti (1968: 495). Gregory Bateson sugerira da civilizacije nestaju zbog gubitka fleksibilnosti, te da se ona automatski gubi ako se ne primjenjuje (1972: 502–513). Norman Yoffee je smatrao da su u Starom babilonskom periodu gubitkom provincija opali prihodi potrebni za javne radove, vodovode i vojsku, no to nije smanjilo potrebu za njihovim održavanjem. Kako bi se podmirili ti izdaci, vladavina je postala toliko tiranska da se carstvo ubrzo raspalo na svoje sastavne elemente (1977: 143–149). „Bez drastične promjene ideje o tome kako bi vladareva uprava trebala izgledati“, piše Yoffee, „moć babilonske države, podložne negativnim mehanizmima povratne sprege, mogla je samo vremenom sve više slabiti“ (1977: 149). Ukratko, neuspjeh da se na okolnosti ispravno reagira doveo je do kolapsa. Gregory Johnson tvrdi da se u regiji Susa slom uprave i rasap države dogodio kad su administrativne potrebe nadmašile kapacitete srednjeg uručkog razdoblja (1973: 153). Središnja ideja je ponovo ona o nesposobnosti za adekvatnu reakciju, a u ovom konkretnom slučaju bilo bi to povećanje administrativnih kapaciteta. Randall McGuire (1983) predlaže stvaranje strukturalnog modela za objašnjenje kolapsa. Slijedeći Blaua (1977: 122), on iznosi tvrdnju da koncentrično organizirana društva onemogućuju strukturalne promjene, za razliku od društava organiziranih ispresijecanjem neovisnih parametara. Koncentrična organizacija širi se prema van, od pojedinačnog do sve širih društvenih sfera: obitelj, grupa krvnih srodnika, selo, pleme itd. Presijecanje se odnosi na društvene dimenzije koje sijeku koncentrične kategorije (kao što je članstvo u dobrovoljnoj udruzi ili zanimanje). Koncentrične organizacije obično karakteriziraju jednostavnija društva i obratno. U koncentrično organiziranim društvima elite odozgo nameću veze među grupama. Grupe su međusobno suprotstavljene, 99


a ne integrirane u koherentnu cjelinu. Budući da je promjena rijetko u najboljem interesu vladajuće grupe, te da postoji manjak kohezije i zajedničkog interesa među grupama, ne postoje mehanizmi za postupnu prilagodbu okolnostima koje se mijenjaju. Pritisak zatim dovodi do kolapsa umjesto do strukturne promjene (McGuire 1983: 117–122). Willey i Shimkin (1971a, 1971b, 1973: 491) iznose ideju o „neuspješnoj adaptaciji“ kod Maja. Usprkos unutarnjim napetostima i vanjskim pritiscima, smatraju oni, klasično društvo Maja nije bilo u stanju iznjedriti odgovarajuću organizacijsku ili tehničku reakciju. Birokracija je jednostavno bila nesposobna nositi se sa sve složenijom i nestabilnijom društvenom situacijom, te je društvo doživjelo kolaps. Willey također, u jednom drugom kontekstu (1978: 335), navodi da su Maje doživjele kolaps budući da nisu „…dovoljno uznapredovale duž kontinuuma prelaska sa ceremonijalnog središta u pravi grad“. Govoreći o razlozima kolapsa Teotihuacana, Pfeiffer pretpostavlja da je ta zajednica, s obzirom na to da nije koristila prijevoz pomoću životinja ili vozila na kotačima, jednostavno dosegla maksimum svojih integracijskih kapaciteta (1975: 93). Diehl sličan uzrok povezuje s padom Tule (1981: 293). Pfeiffer tvrdi da je u Cahokiji takvu ulogu odigrao populacijski pritisak na postojeću tehnologiju, koja nije bila u stanju hraniti i stanovništvo i birokraciju (1974: 62). Dhavalikar smatra da su kulture iz brončanog doba u Indiji „umrle“ jer nisu posjedovale tehnologiju za odgovarajuće kultiviranje zemlje smolnice (1984: 155). Minnis tvrdi da je kultura plemena Mimbres na američkom jugozapadu kolabirala jer se nije pokušala ekonomski osnažiti (1985: 156). Razna ekonomska objašnjenja kolapsa Rimskog Carstva bliska su teoriji „neuspješne adaptacije“ (npr. M. Hammond 1946). Te analize pretpostavljaju da su rimska društvena struktura i privreda imale određene nedostatke, kao što su: (a) ekonomska stagnacija ili slaba stimuliranost niže ili srednje klase; (b) stvaranje velikih imanja koja su koristila robovski ili kmetovski rad; (c) pomanjkanje regionalne ekonomske integracije; (d) prekomjerno oporezivanje i preveliki troškovi uprave; 100


(e) slab financijski sustav ograničen minimalnim kreditnim aranžmanima i dotokom plemenitih metala; i (f) prestanak geografskog širenja. Carstvo je, ukratko, bilo nesposobno provesti promjene nužne za svoj daljnji opstanak. Govoreći o suvremenim nacijama, Deutsch (1969: 28–30) ističe da se kolaps može dogoditi ako vlada nije u stanju zadovoljiti zahtjeve stanovništva za javnim uslugama. Od otprilike 1890. godine nadalje ti su zahtjevi rasli daleko brže od državnih prihoda ili mogućnosti da im se iziđe u susret, što je dovelo do porasta nezadovoljstva, političkog bankrota i revolucije. Drugi stručnjaci u uzroke kolapsa ubrajaju i pozitivnu povratnu spregu iz koje je nemoguće pobjeći. Colin Renfrew (1979: 488) smatra da kompleksna društva u krizi nemaju mogućnost promjene, odnosno mogućnost da postanu manje specijalizirana. Ona čine upravo više onog što je i uzrokovalo problem, pa slom sustava postaje neminovan. Uspoređujući Rim i Ameriku, Guglielmo Ferrero (1914) je kao uzrok kolapsa Rima naveo pretjeranu urbanizaciju. Silno povećanje bogatstva i trgovine, povezano s rimskim osvajanjima, dovelo je do razvoja dobrostojećih obitelji srednje klase koje su se selile u gradove i tamo bile široke ruke. Budući da su ruralna područja sve više oporezivana i iskorištavana ne bi li održavala urbani život, a država je uspostavila sustav primanja potpore u mnogim urbanim središtima, gradovi su sve više privlačili upravo ono seosko stanovništvo o čijem su radu na poljima ovisili. U drugom i trećem stoljeću po. Kr. širenje gradova premašilo je prinose u ruralnim područjima koja su bila sve rjeđe naseljena. Zbog smanjenja seoskog stanovništva postalo je sve teže pronaći ljudstvo za rad na farmama i vojsku, pa su ta zvanja na koncu proglašena nasljednima. Razvila se situacija u kojoj su problemi gradova rješavani upravo na onaj način koji će nedvojbeno pogoršati stvari: daljnjim širenjem gradova i povećanjem poreza na poljoprivredu. Na koncu je sam sustav prešao vlastitu granicu tolerancije i kolabirao. Sve su to poticali i konkurentski odnosi među gradovima, provincijama, područjima, sektama, profesijama, klasama, obiteljima i pojedincima (v. također Widney [1937: 16–21]). 101


Robert Sharer (1977) smatra da su u kasnom klasičnom periodu Maja veličina populacije i sociopolitička kompleksnost formirali isprepletenu uzlaznu spiralu. Državno upravljanje privredom dovelo je do poboljšavanja učinkovitosti u proizvodnji i raspodjeli hrane. To je pak dovelo do povećavanja stanovništva, zbog čega je privredom trebalo još strože upravljati. Ali kako je populacija rasla, mjere poduzete u svrhu povećanja proizvodnje hrane prenapregnule su mogućnosti okoliša i dovele ih do točke pucanja. Novi poljoprivredni sustavi postali su osjetljivi na klimatske promjene, prirodne katastrofe, probleme s bolestima i nametnicima te iscrpljenje tla. Elite su pogoršavale krizu povećanim ulaganjima u monumentalnu arhitekturu, oduzimajući na taj način vrijeme i radnu snagu koja se mogla upotrijebiti za proizvodnju hrane. Smanjenje prinosa zbog nametnika, iscrpljenja tla, klimatskih promjena ili nekih prirodnih katastrofa, u kombinaciji s invazijom susjeda Maja, doveli su do kolapsa. Važna je rasprava Conrada i Demaresta (1984) o političkim i ekonomskim slabostima u carstvima Azteka i Inka. Oni tvrde da su ideološki faktori, koji su u ranijim stadijima bili korisni, kasnije postali uzrokom loše prilagodbe. Za Azteke, kult Huitzilopochtlija zahtijevao je ljudske žrtve u svrhu očuvanja svijeta, što je poticalo vojna osvajanja kako bi se osigurao dovoljan broj ljudi za žrtvovanje. Kod Inka, novi vladar nije nasljeđivao vlasništvo staroga. Svakog su vladara služili njegov dvor i svita, čak i nakon vladareve smrti, a i onda su nastavljali upravljati zemljama i resursima koje je imao za života. Budući da je novi vladar, dakle, stupao na prijestolje bez nasljedstva, moralo se pribjegavati kontinuiranim osvajanjima kako bi se izbjeglo kraljevo siromaštvo. Obje ideologije vodile su prema teritorijalnom širenju, ali su iscrpljenjem mogućnosti za profitabilno osvajanje postale uzrokom loše prilagodbe. Kad se pokazalo da je ideološki sustav teško promijeniti, došlo je do neminovnih unutrašnjih društvenih sukoba. Friedman i Rowlands (1977) predlažu model po kojem su rivalska slavlja u plemenskim društvima potakla stvaranje proizvodnog viška. Stjecanjem vanjskih robova-zarobljenika i unutrašnjih robova po dugu, 102


stvara se klan konusnog oblika u kome jedna rodna grupa zauzima vladarski rang. Širenje područja vladavine, kod kojeg se nova zemlja možda stvarala paljenjem šumskih površina, neizbježno će dovesti do kolapsa zbog smanjenja produktivnosti privrede koja zahtijeva sve veće viškove.

Ocjena Brojni autori koje smo dosad razmatrali smatraju zamisao o „neuspješnoj adaptaciji“ u jednom pogledu superiornom u odnosu na ostale. Priznajući da shvaćanje kolapsa često više ovisi o obilježjima samog društva negoli o njegovim krizama, ti autori pretpostavljaju da postoje kauzalni mehanizmi – kao što je nedovoljno kvalitetan okoliš ili zakon evolucijskog potencijala – koji objašnjavaju zašto se nije pribjeglo adaptacijskim reakcijama na nove uvjete. To je značajan korak. Međutim, ma koliko neka od tih tumačenja bila intrigantna, ona se uvelike oslanjaju na određene pretpostavke o prirodi kompleksnih društava koje spomenuti autori samo implicitno naznačuju. Ako bi se te pretpostavke eksplicirale, vidjet će se da imamo razloga za sumnju. Čini se da se one vrte oko tri modela kompleksnih društava. Zbog pomanjkanja elegantnijih termina nazvat ću ih model dinosaura, model odbjeglog vlaka i model kule od karata. U modelu dinosaura kompleksno se društvo promatra kao tromi div, čvrsto zadan svojom morfologijom i nesposoban na brzu promjenu. Zaglavljeno u evolucijskoj slijepoj ulici, ono predstavlja zapanjujuće i vrijedno divljenja, ali i veoma neprilagodljivo ulaganje u strukturu, veličinu i kompleksnost. Kad dođe do krize, takvo se društvo ne može prilagoditi te nužno izumire. Kompleksna društva tako predstavljaju prikaz moći koja istodobno pobuđuje divljenje i sažaljenje. Kolokvijalno rečeno, ona su jadni, bespomoćni divovi koje uvijek pobjeđuju novija, manja i agresivnija društva. Model dinosaura kakav smo prikazali poklapa se sa zakonom evolucijskog potencijala, kao i s njegovim derivatima i sličnim teorijama. Taj „zakon“ tvrdi da su sva društva, kompleksna ili ne, podložna riziku 103


toliko dobre prilagodbe postojećim okolnostima da promjena postaje nemoguća. U slučaju kompleksnih društava, ta tendencija postaje fatalna kad nova društva steknu sposobnost da sruše diva koji je nesposoban na prilagodbu. Model odbjeglog vlaka možda je varijanta modela dinosaura, ali ima i vlastita obilježja. Tu se smatra da je kompleksno društvo prinuđeno slijediti put sve većeg usložnjavanja i nije u stanju promijeniti smjer, nazadovati ili ostati statično. Kad se pojave prepreke, ono može nastaviti isključivo smjerom kojim već ide, pa na koncu dolazi do katastrofe. Niz analiza koje se pozivaju na mehanizme pozitivne povratne sprege spominje upravo tu pretpostavku u vezi kompleksnih društava. Ferrerove tvrdnje o urbanizaciji Rimskog Carstva, Sharerovi pogledi na društveno i ekonomsko intenziviranje u Maja, kao i Conradove i Demarestove ideje o Aztecima i Inkama – svi oni pretpostavljaju da je u tim društvima neki čimbenik onemogućio skretanje s pravca koji vodi prema katastrofi. Model kule od karata razlikuje se od prethodna dva. Tu se tvrdi da su kompleksna društva, bilo zbog tipa vladavine ili nekog okoliša, inherentno krhka i raspolažu slabim zalihama, pa je njihov kolaps neizbježan. U taj model spada teorija o ograničenjima okoliša Betty Meggers te ideje o slaboj prilagodbi Flanneryja i Rappaporta. U ovim modelima mnogo je toga što nas navodi na oklijevanje. Znanje o kompleksnim društvima kojim danas raspolažemo ne dopušta nam da zaključimo ili pretpostavimo kako su ona inherentho krhka ili statična, nesposobna mijenjati smjer razvoja ili reagirati na kolebanja u proizvodnji, katastrofe ili druge nedaće. Doista, nije teško sjetiti se društava koja su učinila jednu ili sve te stvari (npr. preporod i reorganizacija Rima nakon kriza u trećem stoljeću; migracije stanovništva i društvena reorganizacija u raznim periodima prethistorije američkog jugozapada; renesansa kasnog klasičnog perioda Maja nakon razdoblja stanke [o svemu tome bit će riječi u petom poglavlju]; razni politički ciklusi u drevnoj Kini). Drugim riječima, naše poznavanje kompleksnih društava ne može potvrditi pretpostavke koje nam nude te anali104


ze. Kompleksna društva nisu tek nepokretni fosili. Ako se čini da nisu sposobna za promjenu, valja objasniti zašto je tako. Ali samo po sebi to ne objašnjava ništa. Model odbjeglog vlaka, kako je definiran u slučajevima Azteka i Inka, negiraju dostupni podaci. U oba slučaja, vladari iz kasnijih razdoblja očito su smatrali daljnja osvajanja neprofitabilnima te su poduzeli određene korake kako bi promijenili političke i ideološke sustave koji su poticali ekspanziju. Conrad i Demarest (1984) tumače otpor Azteka i Inka prema tim promjenama kao neuspio pokušaj promjene, iako to ne možemo sa sigurnošću znati. Španjolska su osvajanja prerano prekinula proces promjene. Pokušaji Moctezume II. (kod Azteka) i Huascara (kod Inka) da provedu reforme mogu se vrlo lako smatrati prvim adekvatnim koracima u sputavanju tih zloćudnih sustava. Webb (1965) navodi slučaj kada je Kamehameha II. svrgnuo sustav kapu na Havajima, što nedvojbeno govori da se ideologije, pa čak i one ustaljene, mogu promijeniti ako je to nužno. Ovdje valja dati nekoliko dodatnih komentara. Kad Willey kaže da su Maje doživjele kolaps zato što nisu „…dovoljno uznapredovale duž kontinuuma prelaska sa ceremonijalnog središta u pravi grad“ (1978: 335), javlja se određena zbrka. Drugi znanstvenici su, čini se, tvrdili da su se Maje isuviše dugo kretale po tom kontinuumu ili, u najmanju ruku, isuviše dugo s obzirom na uvjete u okolišu (npr. Meggers, Sabloff, Sharer). Ne treba očekivati da stručnjaci za Maje budu složniji od drugih arheologa, ali ovdje bi nam koristila određena pojašnjenja. Jesu li Maje bile suviše kompleksne ili nedovoljno kompleksne? I kako kolaps može biti rezultat i jednoga i drugog? Phillipsova (1979) upotreba termina „učinkovitost“ nosi u sebi čitav niz ambivalentnosti. On tvrdi (1979: 140) da društva koja učinkovito (tj. u potpunosti) koriste resurse postaju nefleksibilna pri njihovoj raspodjeli, budući da postaje teško napustiti djelatnost koja donosi više pogodnosti. Phillips tu pretpostavlja da djelatnosti koje kompleksno društvo učinkovito provodi nužno moraju biti korisne. Zagovornici teorije konflikta se ne bi s tim složili – a i mi ostali moramo se upitati 105


je li to doista tako. Zapravo, diskutabilna je i sama ideja da je kompleksnost nužna ako se resursi žele racionalno trošiti. David Stuart misli da je upravo obrnuto: da kompleksna društava resurse koriste neučinkovito te da je to jedna od njihovih slabosti (Stuart i Gauthier 1981: 10– 13). Naposljetku, Phillipsova pretpostavka da se raspoložive rezerve smanjuju s povećanjem kompleksnosti niječe mogućnost fleksibilnosti kompleksnih društava ili sposobnosti njihovih vođa za racionalno djelovanje. Phillips pretpostavlja da količina resursa koju određuje država: (a) ostaje na stalno istoj razini, i (b) nije usklađena s potrebama. Mogućnost povećanja priljeva resursa – višim porezima i/ili porastom proizvodnje – se ignorira.

Druga kompleksna društva Prema nekim scenarijima, do kolapsa dolazi zbog konkurencije s drugim kompleksnim društvima, različitim kauzalnim mehanizmima. Lanning (1967: 140), na primjer, sugerira da je rivalstvo među carstvima dovelo do pada Huarija i Tiahuanaca. R. E. W. Adams (1977b: 220) slijedi slično razmišljanje u vezi Teotihuacana. Blanton (1978, 1983) ide u suprotnom pravcu. On tvrdi da je politička centralizacija u Monte Albanu, u dolini Oaxaca, predstavljala odgovor na konkurenciju Teotihuacana. Nakon njegova kolapsa, potreba za centralizacijom je nestala. Istodobno, porast stanovništva doveo je do iskorištavanja čitavog obradivog zemljišta, a zatim i do sve većih sukoba oko tih resursa. To je rezultiralo pritiskom na sudbenu vlast, uključujući i Monte Alban. Kad je došlo do opadanja viškova na koje se oslanjalo političko središte i smanjenja djelotvornosti uprave, stanovništvo više nije željelo podržavati političku hijerarhiju koja je izgubila vojnu ulogu.

Ocjena Iako u Blantonovim tvrdnjama (sporovi oko zemlje, sklonost stanovništva da podupire političko središte) možda ima previše neprovjerlji106


vih elemenata, za zagovornike teorije integracije ta teza ima određenu privlačnost. Isto ne možemo reći i za zagovornike teorije konflikta. Lanningove teze o konkurenciji među carstvima dovode do pitanja o kojima ćemo dublje raspravljati u posljednjem poglavlju. Trenutno će biti dovoljno reći da sukob između dva carstva češće dovodi do pobjednikove ekspanzije negoli do kolapsa obaju carstva. Vodeći primjeri kolapsa, kao što je pad Rima, ne mogu se objasniti tim načelom.

Osvajači Jedno od najčešćih tumačenja kolapsa odnosi se na uljeze koji se obično nalaze na nižem stupnju kompleksnosti no društva s kojima dolaze u dodir. Takvi su scenariji česti u Europi, Bliskom istoku i Kini, gdje književna tradicija nerijetko govori o migracijama barbara. Teze o osvajačima kao uzroku kolapsa mogu se pronaći i u Novom svijetu (uz ograničene književne aluzije), ali ne podjednako u svim područjima.

Sjeverna i Južna Amerika U svom velikom pregledu teorija o kolapsu Maja (kakve su postojale u ranim 1960-im godinama), George Cowgill (1964: 153) je naveo i uništenje spremnika vode od strane vanjskih uljeza kao jedan od mogućih čimbenika kolapsa. Jeremy Sabloff, Gordon Willey i Richard E. W. Adams su, temeljeći svoj rad na proučavanju regije Rio Pasion, razvili scenarij invazije na to područje kao glavnog faktora kolapsa (Sabloff i Willey 1967; Sabloff 1973b; R. E. W. Adams 1971, 1973b). Arheološka obilježja nalazišta navela su ove autore na ideju da su to područje okupirali narodi koji nisu pripadali klasičnom periodu Maja, a možda su došli iz područja Meksičkog zaljeva. Sabloff, Willey i Adams vremenom su modificirali svoje zamisli o utjecaju tog događaja na kolaps. Sabloff i Willey (1967) ispočetka su tvrdili da su se osvajači organizirali u pljačkaške skupine diljem ravnice Peten, da su zbog boljeg oružja (atlatl i koplje) bili uspješni u sukobu s Majama te da su doveli do kolapsa regije 107


u roku od stotinu godina nakon svog dolaska. Novije tvrdnje tih autora ublažuju ulogu osvajača (npr. Willey i Shimkin 1973; Hosler, Sabloff i Runge 1977). R. E. W. Adams smatra da su osvajači imali dodatnu ulogu u kolapsu Maja: diljem regije novosti o njihovoj prisutnosti dovele su do opadanja morala i građanskih ratova. Kad su se uz to još pojavile pljačke i slom lokalne proizvodnje, došlo je do kolapsa (R. E. W. Adams 1971: 164, 197, 1973b: 152). Bove (1981) se bavio proučavanjem prostornih tendencija u prestanku izgradnje stela (kamenih spomenika) diljem Nizine. Pronašao je određenu tendenciju pomaka sa zapada na istok (što je bio smjer pretpostavljene invazije), ali riječ je o slabašnom trendu. U svom radu o srednjoameričkim visoravnima Willey pripisuje kolaps grada Teotihuacana barbarima sa sjevera koji su asimilirali civilizaciju Teotihuacana, a zatim je i razorili (1966: 116). Rene Millon, koji je opsežno analizirao taj grad, primjećuje da je monumentalna arhitektura Ulice mrtvih (hramovi, piramide i drugo) zakopana na ritualan način te da je u kasnijim razdobljima srednjoameričke povijesti takav čin simbolizirao političko podčinjavanje. On tvrdi da su uljezi razorili gradsko središte, što je dovelo do pojave lokalnih ustanaka (Millon 1981: 236–238). Kolaps Tule, uz potkrepu književne tradicije (koja datira znatno nakon tog događaja iz 12. stoljeća), često se pripisuje osvajanjima barbara sa sjevera (M. Weaver 1972: 213; Davies 1977: 364–365). Ponekad se ističe da su Anasazi, dalje na sjeveru, napustili visoravan u Coloradu zbog rane invazije athabaskanskih naroda (sažeto u Reed [1944: 69], Martin, Quimby i Collier [1947: 146] te Martin i Plog [1973: 323]). Slične se ideje navode u vezi kraja naroda Hopewell na Srednjem Zapadu (analizirano u Braun [1977: 37]). U Južnoj Americi, barbarske invazije ponekad se krive za kolaps carstava Huari i Tiahuanaco (Lanning 1967: 140).

Civilizacija Harappa Na temelju tradicije Rigvede, pad civilizacije Harappa često se pripisuje invaziji Arijevaca, koji su to urbano društvo preplavili zahvaljujući 108


nadmoćnoj vojnoj tehnologiji (borbene kočije) (Piggott 1950; Wheeler 1968; Allchin i Allchin 1968). Prema Piggottu, osvajači su naišli na društvo koje je već bilo u raspadu: „…Civilizacija… je već bila istrošena i u nestanku kad su pljačkaši stigli…“ (1950: 239).

Mezopotamija Manje kompleksna društva često se spominju kao uzrok pada raznih mezopotamskih država, nerijetko i u mezopotamskim književnim izvorima. Pad Sargona Akadskog, na primjer, pripisuje se napadu Gutejaca s istočnih planina (o tome u: Oates [1979: 37]), dok se za pad Ura okrivljuju Amoriti i Elamiti (Diakonoff 1969: 197).

Hetitsko Carstvo Pad Hetitskog Carstva u razdoblju oko 1200. godine pr. Kr. često se smatra posljedicom migracija „naroda s mora“ koji su progutali Egejsko područje i istočni Mediteran, te bili zaustavljeni tek na rubovima Egipta. Neki smatraju da je do kolapsa došlo zbog kombinacije osvajača i tradicionalnih hetitskih neprijatelja, barbarskih Kaska. Egipatski zapisi govore o tome da su Hetiti pali prije pojave tih osvajača (Hogarth 1926; Akurgal 1962; Barnett 1975a, 1975b; Goetze 1975c). Jedan natpis Ramzesa III. govori djelomično o tome kako su „otoci bili nemirni, i međusobno se napadali. Ni jedna zemlja nije mogla odoljeti njihovu oružju, od Khattija [Hetita], Qodea, Carchemisha, Arzawa i Alishiya nadalje“ (citirano prema Carpenter [1966: 43]).

Minojska civilizacija Razni autori pripisuju kolaps Minojaca invaziji mikenskih Grka, koji su prije toga tek nedavno bili prihvatili minojsku civilizaciju (Carpenter 1966: 32–33; Matz 1973b: 580–581; Chadwick 1976: 10–12; Willetts 1977: 136). Obično se navodi neki događaj – erupcija There ili veliki potres iz otprilike 1500. godine pr. Kr. – kao element slabljenja moći Krete i otvaranja prema invaziji s kopna. 109


Mikenska civilizacija Razaranje mikenske civilizacije od strane dorskih grčkih osvajača klasičan je primjer teorije uljeza, a podupiru je brojni suvremeni znanstvenici (npr. Taylour 1964; Vermuele 1964; Mylonas 1966; Desborough 1972, 1975; Stubbings 1975b; Chadwick 1976).

Rimsko Carstvo Uloga barbara u padu Rimskog Carstva tema je rasprava još od vremena samih barbarskih invazija (Mazzarino 1966). To je toliko poznata tema da nema potrebe da se njome ovdje dublje bavimo.

Kina Podložnost sjeverne granice upadima barbara učestala je tema kineske povijesti, a dobro ju je obradio Lattimore (1940).

Ocjena Barbarske invazije očigledno su privlačne proučavateljima kolapsa, otprilike kao i tumačenja o katastrofi. One nude jasno, jednostavno rješenje jednog uznemirujuće zamršenog problema. Kao kakav deus ex machina, invazije su vječni favorit arheoloških istraživanja, posebno ondje gdje je iznenadne pojave kulturalnih promjena teško objasniti. Podjednako su privlačne i u analizama kolapsa. U nekim slučajevima, strah od „neciviliziranih“ naroda poslužio je legitimaciji postojećih političkih sustava, oporezivanja, vojnih pohoda i kontrole ponašanja. No tumačenja o invaziji ne mogu ponuditi globalno rješenje problema, budući da nisu relevantna u slučajevima kao što je narod Ik ili narod Kachin iz Burmanskog gorja. Ona su neadekvatna jer kolaps, kao ponovljiv proces, objašnjavaju na temelju nasumične varijable, odnosno povijesne slučajnosti. Ali temeljni problem u vezi teorija o osvajačima leži u tome da one ne objašnjavaju mnogo. Kad slabiji, plemenski narod svrgne neku dominantnu državu, taj događaj valja objasniti. Samo po sebi, to ništa ne objašnjava. Usprkos Serviceovom „zakonu 110


evolucijskog potencijala“, kompleksna društva nisu dinosauri, ne fosiliziraju se i ne podliježu napadima manjih država zbog svoje inertnosti. Kasno Rimsko Carstvo, na primjer, iznjedrilo je tehničke inovacije, nove primjene postojeće tehnologije i uspješne vođe kao što su bili Konstantin, Julijan i Stilihon (Mazzarino 1966: 186). Pretpostavke koje zahtijeva teorija osvajača jednostavno su neprihvatljive. Činjeničnih rasprava o teoriji osvajača ima toliko da ćemo se morati pozabaviti jednom: dorskom invazijom mikenske Grčke. Jednostavno rečeno, za narod koji je prouzročio takvo razaranje, Dorani su ostavili neobično malo arheoloških nalaza (Taylour 1964: 176; Mylonas 1966: 228; Desborough 1975: 660, 662). Iz tog doba poznata su samo dva artefakta (dvosjekli mač i kopča u obliku gudala), a oba su rabili Mikenjani, a ne i osvajači (Desborough 1975: 660, 662). Desborough tvrdi da su osvajači možda zgotovili svoja posla i zatim se povukli (1972: 22) (ta ideja ostavlja neobjašnjenom povijesnu jezičnu rasprostranjenost). Rhys Carpenter svojim prekrasnim proznim izričajem dobro objašnjava tu dvojbu: Sve u svemu, to je izvanredna i paradoksalna situacija, u kojoj nema ni znaka prisutnosti kakvog tuđinskog osvajača, za kojeg ne možemo utvrditi ni put ulaska ni prolaza; pa ipak, lokalno stanovništvo napušta svoja uobičajena boravišta kao da ga na to nagoni kakva nevidljiva i bezimena strašna sila, „poput duhova koji od čarobnjaka bježe“ (1966: 40).

Desboroughova ideja o razaranju i povlačenju donosi jedno pitanje u vezi kolapsa civilizacija Harappe, Mikene i Maja: ako su ta područja bila vrijedna osvajanja, zašto onda razoriti stvari koje bi mogle učiniti osvajanje isplativim? Te i druge nejasnoće glede teorije osvajača dovode nas u napast da je preimenujemo u Poltergeist-model: kolaps uzrokuju tajanstveni neprijatelji čije je ponašanje neobjašnjivo i čiju je samu prisutnost teško dokazati.

111


Konflikt / proturječja / loša uprava Sudeći po broju autora čiji radovi potpadaju pod ovu tezu, moglo bi se reći da to najpopularniji pristup tumačenju kolapsa. Među ovdje sakupljenim teorijama – a to su klasni sukob, marksistička protuslovlja i loše ponašanje ili loše upravljanje od strane elita – ima određenih razlika, ali sve počivaju na ideji antagonizma i suprotstavljenih ciljeva među društvenim klasama. Smatra se da takvi sukobi dovode do kolapsa zbog povlačenja potpore i otvorene pobune seoskog stanovništva s jedne, te samoživosti i loše političke uprave elita s druge strane. Postoje razne varijante kako opće teze, tako i njezinih konkretnih primjena.

Općenito Teorije konflikta datiraju još od vremena Platona, koji je smatrao da je pravilna vladavina stvar ravnoteže između demokracije i despotizma, pri čemu suvišak bilo koje od njih vodi do propadanja (Zakoni), te Aristotela, koji je tvrdio da samoživost i arogancija vlasti uzrokuju frakcijske sukobe, revolucije i pad režima (Politika). Polibije (1979) se u svojoj cikličkoj teoriji političke evolucije uvelike oslanjao na klasni sukob. Veliki arapski povjesničar iz 14. stoljeća, Ibn Khaldun, razvio je cikličku teoriju povijesti koja potpada pod ovu tezu (1958. [original 1377–1381]). Tvrdio je da dinastije prođu svoj vijek, od uspona do pada, za tri ili četiri generacije: tu je osnivač, nositelj osobnih kvaliteta potrebnih za stjecanje izvanredne moći; njegov sin, koji je osnivača poznavao osobno i bio upoznat s njegovim kvalitetama; nasljednik iz treće generacije, koji nikad nije upoznao začetnika te se mora zadovoljiti njegovim oponašanjem i oslanjanjem na tradiciju; i zatim četvrti, koji je u svakom pogledu inferioran, pa čak i prezire dobre osobine. Dinastije, dakle, imaju prirodni životni vijek, baš kao i pojedinci. Dok dinastija traje, vladari postaju sve ovisniji o luksuzu i sigurnosti. Kako bi se njih osiguralo, dolazi do povećavanja nameta. Dok se na početku dinastije veliki prihodi ostvaruju na temelju nevelikih poreza, na njezinu kraju situacija je obrnuta. Kad su porezi niski, stanovništvo je produk112


tivnije, pa su i prinosi od poreza viši. No kako se dinastija razvija, porast troškova za luksuz dovodi do povećavanja poreza. Na koncu porezi toliko počinju opterećivati stanovništvo da proizvodnja prvo počinje opadati, a zatim i zamire. Kako bi se to spriječilo, uvode se novi porezi, što na koncu dovodi do razaranja te političke zajednice. U ranom 18. stoljeću Giambattista Vico je ponudio cikličku teoriju povijesti koja se protezala od Prvih barbarskih vremena do Civiliziranih društava, i natrag do Novih barbarskih vremena. Pritom je kao vodeće čimbenike naveo mijenjanje odnosa dominacije između elita i stanovništva, klasni sukob i ravnanje isključivo prema vlastitim interesima. U civilnom društvu, nesloga koju potpiruje demagogija dovodi do napuštanja građanske odgovornosti u korist pojedinačnih ciljeva. To sa svoje strane vodi u barbarstvo: „…tvrdoglavim strančarenjem i očajničkim građanskim ratovima oni će pretvoriti svoje gradove u šume, a šume u jazbine i ljudska legla“ (Bergin i Fisch 1948: 381). Tu je temu nešto kasnije, u 18. stoljeću, potkrijepio C. F. Volney, čija je promišljanja o uzrocima kolapsa carstava potaknuo prizor ruševina Palmire. Njegov je zaključak glasio: pohlepa i despotizam dovode do degradacije stanovništva, a to slabi društvo i vodi u kolaps. U drevnim državama, kao rezultat pohlepe i društvenog sukoba …političkim se svijetom proširila indolentnost; polja su napuštena, carstva su gubila stanovništvo, spomenici zanemarivani, a pustinje su se širile; neznanje, praznovjerje i fanatizam preplavili su zemlju, opustošili je i razorili (Volney 1793: 51).

Volney nije samo zabrinuto promatrao katastrofe u antici, već i mogućnost da slična sudbina zadesi i njegov svijet: Tko zna neće li na obalama Sene, Temze ili Zuyder-Zeeja… neki putnik, poput mene, sjesti jednog dana na nijeme ruševine i u osami tugovati nad pepelom njihovih stanovnika i spomenom na njihovu veličinu? (1793: 25)

Casson je pretpostavio da je civilizacija u njegovo doba već doživjela kolaps, te da su za nj bili odgovorni sve veći frakcijski sukobi (1937: 202). 113


Julian Steward pripisuje kolapse drevnih civilizacija kauzalnom nizu u kojem carstva, sustavi za navodnjavanje i stanovništvo složno rastu, ali zatim prekomjerna eksploatacija stanovništva dovodi do pobuna, vraćanja na manje države i mračnog doba (1955: 204). Karl Wittfogel je u raspravi o hidrauličnim društvima tvrdio da kolaps nastupa kad elite počnu prisvajati sve veći dio nacionalnog viška (1955, 1957: 171). Poznato je da u slučaju manje kompleksnih društava dolazi do povlačenja podrške koju uživaju nadmoćni pojedinci ako njihovi prohtjevi i zlouporaba postanu pretjerani (Fortes i Evans-Pritchard 1940: 11; Leach 1954: 204; Sahlins 1963, 1968). Friedman (1975) nudi jedan opći model u kojem se rodovi diferenciraju po rangu na natjecanjima u priređivanju gozbe. Zahtjevi za sve većim viškovima sa svoje strane vode prema propadanju okoliša i slabljenju hijerarhijske strukture. Friedmanov model primijenio je Pearson (1984) kao objašnjenje cikličkih kolapsa u željeznom dobu u Jutlandu i anglosaske migracije u Britaniju. Erwin tvrdi da civilizacije stječu „…izdržljivost ovisno o tome koliko uspiju rasprostraniti odgovornost za svoje funkcioniranje“ (1966: 1193). Civilizacija s Inda koncentrirala je svu moć u šačici ljudi, i propala. Claessen i Skalnik (1978b: 634) smatraju da u evoluciji ranih država dolazi do točke kad društvena organizacija postaje instrumentom u rukama pripadnika zemljoposjedničke klase koja ima monopolističku kontrolu nad sredstvima za proizvodnju. Na toj točki, koja obilježava svršetak rane države, možda više nije moguće spriječiti fisiju. Haas tvrdi da je ulaganje u policijske snage, a u svrhu društvene kontrole, skupo i zapravo destabilizira režim (1982: 211–212). Svađe između hijerarhijskih razina Service smatra vodećim elementom centrifugalnih tendencija (1975: 300–301). Politolozi su došli do sličnih zaključaka, a oni su posebno istaknuti u radovima Eisenstadta (1963, 1978). On primjećuje da su najveće poteškoće u carstvima uglavnom bile: (a) pritisak na resurse zbog ekstravagantnih sklonosti elita; (b) nesposobnost administracije da se nosi s konkretnim problemima; (c) raspodjela moći među grupama i regijama; i (d) krize u odnosima između vladara i elita ili suparništvo među 114


elitama (Eisenstadt 1963: 237). Vladarska politika nerijetko je favorizirala neposredne fiskalne potrebe i potrebe za ljudstvom, nauštrb dugoročnog ekonomskog razvoja i po cijenu zamora ili otuđenja stanovništva koje ju je podržavalo (Eisenstadt 1963: 318). Resursi se iscrpljuju, a seosko stanovništvo otuđuje, nerijetko se povisuju nameti, a moć prebacuje na lokalne vlasti. Javljaju se feudalni sustavi koji potkopavaju središnji autoritet. Društva su u takvim uvjetima podložna kolapsu (Eisenstadt 1963: 318–319, 327, 343, 349–350, 1978: 96). Vodeći motivacijski faktor je želja vodstva da dostigne skupe političke ciljeve. Mancur Olson (1982) iznosi tezu da interesne skupine u kompleksnim društvima stavljaju vlastitu dobrobit iznad državne. Šteta koja time nastaje dovodi do ekonomskog slabljenja države.

Srednja Amerika Teorije konflikta zauzimaju istaknuto mjesto u povijesti proučavanja Srednje Amerike, posebno na području kulture Maja, gdje modeli „seljačke bune“ (i njihove naknadne varijante) uživaju posebnu popularnost (npr. Morley 1956: 68–69). Sir Eric Thompson, koji se najčešće povezuje s tom tezom, tvrdio je da su sve veći zahtjevi za uslugama, izgradnjom i hranom doveli do pobune seljaka koja je srušila civilizaciju Maja (1966: 105). Hamblin i Pitcher smatraju da je intenzivna obrada tla rezultirala premještanjem seljaka s njihove zemlje, što ih je pretvorilo u poljoprivredni proletarijat (1980: 251). Ti autori navode kako su ljudska lica na grafičkim prikazima elite koja vlada seljacima u postklasičnom periodu unakažena (pri čemu su lica seljaka ostala pošteđena), čime podupiru scenarij o pobuni seljaka. Novije analize usredotočuju se na teorije o upravi, pa tako Willey i Shimkin iznose zamisao o neadekvatnom odgovoru birokracije na krize u kasnom klasičnom periodu (1973: 491), a tu ideju slijede i drugi znanstvenici (npr. Hosler, Sabloff i Runge 1977). Webb navodi pritisak na resurse koji prati pokušaje elite da sudjeluje u trgovini s udaljenim krajevima (1973). Cowgill smatra da su militarizam i rivalstvo među političkim središtima za kasnog klasičnog perioda doveli do porasta 115


stanovništva, prekomjernih nameta i razornih ratova (1979: 61). Lowe tvrdi da je propadanje poljoprivrede oslabilo stanovništvo u isto vrijeme kad su se zahtjevi elite povećali (1985: 187–188, 231). Katz smatra da su u padu Teotihuacana ulogu igrali i unutrašnji nemiri (1972: 78–79). Kako smo već primijetili, Millon se također poziva na unutrašnju neslogu (1981). O Blantonovoj (1983) ideji nezadovoljstva Oaxacana s upravom u Monte Albanu već smo govorili. Cowgill (1977: 189–190) uspoređuje slom Teotihuacana s kineskim dinastijskim ciklusom u kome je birokracija sve više i učinkovitije prisvajala resurse, što je dovelo do smanjivanja državnih prihoda, iskorištavanja seljaštva te konačnog pada, a zatim i obnove. Sjeverno od srednjoameričke granice, DiPeso pripisuje razaranje središta Casas Grandesa lokalnim pobunama protiv stranih vladara (1974 (2): 320–321).

Peru Lanning (1967: 140) i Katz (1972: 247) predlažu seljačke bune kao urzok kolapsa Carstva Huari.

Kina Kineska je politička misao (koju uvelike slijede i suvremena povijesna istraživanja) dugo vremena smatrala konflikte i lošu upravu uzrocima dinastičkih kolapsa (npr., u svakom slučaju nakon razdoblja zaraćenih država i konfucijevske ere) (Lattimore 1940: 45; Creel 1953, 1970; Fairbank et al. 1973: 72–73). Sve su velike dinastije započinjale razdobljem napretka i mira, kad je zemlja ponovo postajala plodna. Grade se palače, ceste, kanali i zidine, te uspješno održavaju skupe obrambene crte. Ali kako raste broj carskih rođaka, plemića i birokrata, kao i njihovi zahtjevi za luksuzom, sve se više resursa usmjerava prema vladajućoj klasi, a sve manje na upravu. Zbog povećanih troškova, koje nerijetko prati opadanje prinosa, svaka se dinastija suočavala s ozbiljnim financijskim poteškoćama, i to u razdoblju od jednog stoljeća nakon osnutka. Rasla bi korupcija i nepotizam, opadala učinkovitost administracije, a na 116


dvoru bi se javljalo sve više frakcijskih sukoba. Potencijalni rivali carske obitelji postaju sve neovisniji. Seljaštvo je pod sve većim jarmom, a brane i kanali prepuštaju se djelovanju vremena. Oskudice koje bi se ranije ublažavale urodima iz državnih žitnica sad završavaju glađu, pljačkama i ustancima seljaka. Zbog neadekvatnog održavanja pada obrana na granicama. Provincijski dužnosnici i njihovi vojnici napuštaju položaje. Ratovi koji bukte zbog takve situacije čiste državu za dolazak nove dinastije (Fairbank et al. 1973: 72–73; Lattimore 1940: 531). Unutar okvira tog šireg procesa Lattimore navodi još i društveni sustav koji je preferirao velike obitelji, pri čemu ekonomski sustav nije nudio nikakve aktivnosti za višak radne snage. Neizbježan rezultat toga bilo je slabljenje poljoprivrede (Lattimore 1940: 45). Boserup zagovara suprotno gledište, prema kojem nije bilo dovoljno radne snage za održavanje irigacijskih sustava, pa su seljaci zbog toga bili radno premoreni, a održavanje investicija zanemareno (1981: 87).

Mezopotamija Norman Yoffee (1979) smatra da se na gubitak osvojenih područja i smanjenje prihoda u starom babilonskom periodu pokušalo odgovoriti povećanjem proizvodnje na preostalom teritoriju te povećavanjem broja novih ureda i rangova. Bio je to možda pokušaj intenzivnijeg upravljanja krunskim zemljama, ali je samo povećao probleme. Yoffee tvrdi da je do kolapsa došlo zbog neuspješnog pokušaja integriranja „…tradicionalne, lokalne i autonomne uprave u gradovima-državama u jednu veću društvenopolitičku organizaciju“ (1979: 14). Struve (1969) i Tyumenev (1969) kažu da je razvoj robovlasničke privrede u Mezopotamiji doveo do ekonomskog slabljenja, te učinio društva kao što su Akad, Ur i Babilon podložnim kolapsu. Diakonoff smatra da je invazija Gutejaca na Akad dovela do narodnog ustanka, ali da su i sami Gutejci na koncu također uspostavili despotsku vladavinu (1969: 193). Jankowska (1969) gradi scenarij prema kojem su u Novoasirskom Carstvu (oko 8. stoljeća pr. Kr.) trgovina i porez nametnut podređe117


nim zemljama donijeli samo boljitak isključivo Asiriji: sva dobra iz podjarmljenih zemalja kupovana su njihovim vlastitim porezima. Kako bi izbjegle asirske trgovačke centre, podređene su zemlje bile prisiljene pronaći alternativne trgovačke kanale. Povećavanje ekonomske samostalnosti regija bilo je u „kontradikcije“ s grabežljivom politikom Asirskog Carstva. Jačanjem tog proturječja povećavao se i promet novim trgovačkim putevima, a smanjivao promet na starijima. Jankowska tako zaključuje: Čini se da zakon obrnutog omjera između veličine političkih jedinica kakve je poznavalo Asirsko Carstvo i njihove stabilnosti može objasniti stalni porast frustracije tom kontradikcijom (1969: 276).

Jacobsenove i Adamsove (1958; R. McC. Adams 1974, 1978, 1981) ideje o političkoj intenzifikaciji, lošoj upravi i poljoprivrednim katastrofama u mezopotamskom aluviju već smo saželi ranije (v. također Gibson [1974] i Waines [1977]).

Rimsko Carstvo Tumačenja o konfliktu i lošoj upravi veoma su česte u analizama Rimskog Carstva (npr. Wason 1973; Westermann 1915; Bernardi 1970; Guha 1981: 64–67), a mogu se pronaći već u spisima iz kasnog perioda samog Carstva. Marcelije Amijan je, na primjer, pripisivao dekadenciju Rima porastu birokracije i prekomjernom oporezivanju (Mazzarino 1966: 54). Iako je Gibbon u svom klasičnom djelu naveo niz uzroka kolapsa Rima (kršćanstvo, opadanje vojničkog duha, ignoriranje opasnosti), kao ravnopravan faktor pritom je isticao i lošu upravu (1776–1788). Frank je pad Rima pripisao pomanjkanju vizije zemljoposjedničkog plemstva, odnosno njegovoj spremnosti da za vrijeme Republike izda seljaštvo u korist svojih veleposjeda i robovskog rada, kao i prihvaćanju monarhije radi vlastite sigurnosti (1940: 304). Caudwell spominje osiromašenje tla na velikim imanjima te opću demoraliziranost eksploatirane klase (1971: 55). Boak i Sinnigen ističu činjenicu da 118


Rim nije uspio razviti ekonomski sustav koji bi radničkoj klasi u Carstvu uspio osigurati dovoljno dobre životne uvjete kojima bi si osigurao njezinu podršku, te da se ona razmnožava u dovoljnom broju (1965: 522).

Dill također spominje ekonomsku slabost rimskog klasnog sustava, ali smatra da je kolaps uslijedio zbog upropaštavanja srednje klase i lokalne samouprave (1899: 245). Childe je primijetio proturječja helenske i rimske privrede – pomanjkanje adekvatnog razvoja ili širenja proizvodnih snaga, što je paraliziralo seljaštvo ili ga tjeralo u propast. Niski je životni standard zbog toga ograničavao unutarnje tržište, a kad privreda više nije mogla rasti putem prostorne ekspanzije, počela je propadati. Do 250. godine po. Kr. napredak je bio stvar prošlosti, a Carstvo je bilo ekonomski mrtvo (Childe 1942: 280–285; v. također Heitland [1962]). Isaac (1971) je tvrdio da je za pad Carstva bilo odgovorno više elemenata, ali se poput Gibbona u svom radu koncentrirao na lošu upravu. West (1933: 103) je naveo brojne faktore koji su prema njemu bili odgovorni za kolaps Carstva. Većina ih je ekonomske prirode, ali se čini da podrazumijevaju i lošu upravu: (a) ropstvo; (b) ulazak barbara u Carstvo; (c) rasipanje plemenitih metala i kapitala na kupovinu domaćih luksuznih proizvoda; (d) izvoz plemenitih metala kako bi se platila uvozna luksuzna dobra; (e) povećavanje državne autokracije; te (f) porast poreza i izdataka. Brown predlaže jednu novu ideju: da su se senatsko plemstvo i Katolička crkva na Zapadu otuđili od vojske te time nehotice podrovali njezinu snagu (1971: 119). Ostajući vjeran temi svojih ostalih radova, C. Northcote Parkinson je za kolaps krivio prekomjerno oporezivanje (1963: 121). U jednom od temeljnih radova marksističke teorije Engels je izdvojio rimsku eksploataciju provincija kao uzrok osiromašenja, smanjenja trgovine i stanovništva, propadanja gradova i slabljenja poljoprivredne djelatnosti (1972: 208–209). Rostovtzeff (1926) je razvio jedan od najneobičnijih tumačenja klasne borbe, a posebice krize u 3. stoljeću po. Kr. Prema njemu, vojska, 119


sačinjena od seljaka, bila je kivna na privilegirano gradsko stanovništvo. Zbog moći vojske, u dinastiji Severa (rano 3. stoljeće po. Kr.) bile su povećane plaće vojnika i ostali pogubni troškovi. Carevi iz te dinastije militarizirali su upravu, unijeli u njezine redove seljake i uklonili odande pripadnike više klase, kao tradicionalni sastavni dio vojske i administracije. Trvenja među rivalima oko vojnih dužnosti oslabila su obranu i omogućila upade barbara. To je sa svoje strane dovelo do uvođenja strože discipline među stanovništvom i pojave rigidnih načina vladavine careva Dioklecijana i Konstantina. Ljudi nisu težili prosperitetu jer bi tada bili prisiljeni raditi u korist države. Postavši ugroženom, država je sebe proglasila primarnim korisnikom privrednog prosperiteta (Rostovtzeff 1926: 208). Drugačije tumačenje uloge vojske ponudili su autori koji za pad Rima okrivljuju kraj prisilne vojne službe te angažiranje barbara do kojeg je nakon toga došlo (npr. Piganiol 1962; Salmon 1970). Alternativno viđenje klasnog sukoba daje Ste. Croix (1981), koji smatra da su bogataši potisnuli politički i pravni status gotovo svih ostalih na razinu robova. Mnogi stanovnici bili su iskorištavani u korist blagodati nekolicine, a taj stupanj eksploatiranosti vremenom se samo povećavao. Društvenim proturječjima pridonijeli su sukobi i napetosti među klasama. Do vremena dinastije Severa zakonska prava siromašnih klasa praktično više nisu postojala. Kad više ništa osim cara nije moglo sputati pohlepu i ambicije imućnih klasa, uništen je temelj podrške Carstvu (v. također Walbank [1969, 1970]). Toynbeejevi (1965) nazori slijede sličan pravac, iako nisu toliko radikalni te se temelje na drugačijim mehanizmima. On je tvrdio da je razaranje talijanske unutrašnjosti i seljaštva za Hanibalovih osvajanja dovelo do stvaranja ključnih resursa i formiranja veleposjeda na kojima je proizvodnja bila namijenjena prodaji na tržištu. Daljnje širenje Rima bacilo je seljaštvo na koljena, a elitama osiguralo moć i bogatstvo. Profesionalna je vojska zamijenila vojsku koju su ranije sačinjavali seljaci. Posljedice toga bile su dalekosežne i osudile Rimsko Carstvo na kratak vijek (Toynbee 1965: 9). 120


Bizantsko Carstvo Charanis (1953) je smatrao da je do sloma Bizantskog Carstva u 11. stoljeću došlo zbog trijumfa zemljoposjedničke vojne aristokracije i propadanja seljaka koji su služili u vojsci. Kako su veći zemljoposjednici gutali manje, polako su nestajali slobodni seoski poduzetnici. Sukob između careva i osiljene aristokracije doveo je do građanskih ratova. To je iscrpilo ljudstvo i resurse, i to baš u vrijeme pojave novih neprijatelja. Stvorena je plaćenička vojska, a otuđeni seljaci, podvrgnuti jarmu nameta, sasvim su prestali brinuti o državnoj dobrobiti.

Španjolska Među uzrocima propasti španjolskog imperija (npr. Vives 1970; Elliott 1970) redovito se navodi ekonomska slabost, neadekvatna uprava i nedostatak razumijevanja za potrebu ekonomskog razvoja. „Država se“, tvrdi Vives, „nemarno odnosila prema državnim interesima, i zapustila je etičnost u odnošenju sa svojim podanicima“ (1970: 166).

Nizozemska Brojni autori smatraju da su previsoki porezi bili jedan od elemenata koji su doveli privrednog propadanja Nizozemske u 18. stoljeću (npr. Wilson 1969: 116–122; Boxer 1970).

Civilizacija Harappa Ako civilizaciju Harappa ipak nije dokrajčilo blato, neće biti kraja ingenioznim objašnjenjima njezina kolapsa. Miller vjeruje da je došlo do sukoba između harapanske ideologije koja nije željela prihvatiti promjene s jedne strane, te ljudskih aspiracija i sklonosti prema pojedinačnom i grupnom jačanju, herezama i inovacijama s druge strane. To se proturječje moglo manifestirati isključivo u formi revolucionarnog državnog prevrata (Miller 1985: 64).

121


Uskršnji otoci Razdoblje klesanja velikih kipova na Uskršnjim otocima, piše Englert (1970), završilo je kad su se dva segmenta stanovništva sukobila oko poljoprivrednog razvoja. Nakon toga uslijedio je politički rasap, a uvjeti života posvuda su postali nesigurni.

Ocjena Tumačenja kolapsa na temelju teorije konflikta uspijevaju postići nešto izvanredno: dopadaju se čitavom spektru od marksista do kapitalista. O marksističkim nazorima govorili smo na prethodnim stranicama. Stavove ovih drugih dobro pokazuje sljedeći citat: Jednom riječi, siromasi i vojska [Rima] proždrli su kapital onih koji su dotad dobro gospodarili, a zapadna polovica Europe ušla je u mračno doba iz kojeg nije izronila sve dok promućurni i energični nisu ponovo mogli sa sigurnošću početi koristiti svoje sposobnosti u djelatnostima usmjerenim na proizvodnju dobara (West 1933: 106).

Malo je teza koje tumače kolaps, a koje su toliko fleksibilne u svojoj primjeni. Temeljne zamjerke na račun tumačenja kolapsa putem smanjenja kompleksnosti uglavnom odražavaju primjedbe koje smo u drugom poglavlju iznijeli u vezi teorija konflikta koje se pozivaju na povećanje kompleksnosti. Postoje, međutim, i neka dodatna promišljanja. Ovdje ćemo se osvrnuti samo na najvažnija, kao i na dvije glavne teze o lošoj upravi elita i eksploataciji, odnosno nezadovoljstvu/revoltu šireg stanovništva. Teorije o klasnom sukobu moraju prije ili poslije ustvrditi da kompleksna društva na koncu narušavaju jednu od premisa svog postojanja. Zahvaljujući sposobnosti uprave da kontrolira rad i redistribuira resurse, ona se može nositi s prirodnim i društvenim nedaćama. Budući da u kompleksnom društvu i stanovništvo i vodstvo imaju koristi od te sposobnosti, nju moraju priznati i teorija integracije i teorija konflikta. Zagovornici teorije konflikta će posebice morati priznati da 122


bilo koja racionalna dominantna klasa, ma koliko tiranska bila, mora na neki način osigurati dobrobit stanovništva na koje se oslanja. Svaka tvrdnja da kompleksna društva kolabiraju zbog obilježja – kontrole rada i resursa – koje je istodobno inherentno njihovoj prirodi i ključno po njihov opstanak jednostavno ostavlja previše otvorenih pitanja. Među njima nije nebitno ni ono zašto neka kompleksna društva propadaju zbog uvođenja prekomjernih poreza, a druga ne. Budući da elementarna briga za vlastiti interes diktira da se dominantna elita mora brinuti za stanovništvo koje je uzdržava (kao što čini i s bilo kojim drugim vitalnim resursom), nekolicina slučajeva kad se to možda nije dogodilo (kasno Rimsko Carstvo, kasnije faze kineskih dinastijskih ciklusa) hitno zahtijeva objašnjenje. Ako nam ono nije ponuđeno u sklopu teze da je neadekvatno ponašanje elite dovelo do kolapsa, čitavo će se tumačenje na koncu svesti na dihotomijsku psihološku varijablu: neke se elite ponašaju racionalno, a druge ne. Teško da treba istaknuti kako takva dihotomija ništa ne objašnjava. Sve dok ne razvijemo neku teoriju koja bi objašnjavala racionalno ponašanje elite kao nešto oprečno kolektivnom samoubojstvu, sa sigurnošću možemo odbaciti tezu o lošoj upravi elite kao neproduktivnu. Slično tome, navođenje pohlepe i vlastita probitka (npr. među zemljoposjedničkim plemstvom ili okoštalom birokracijom) kao objašnjenja za ekonomsku slabost i kolaps ne vodi nikamo. Oboje su, naime, psihološki faktori čija se pojava, budući da je riječ o varijabli, mora dalje objasniti. Kolaps ne možemo navesti kao funkciju pohlepe ako nismo u potpunosti razumjeli samu pohlepu. Ako probitak elite kontroliraju društveni, politički i ekonomski faktori (kao u kasnijim fazama kineskih dinastija), onda su ti društveni, politički i ekonomski faktori relevantni za shvaćanje kolapsa. Pohlepa i sklonost vlastitu probitku simptomi su i doprinosi, a ne svršni uzroci. Srećom, mnogi zagovornici teorije konflikta dobro su svjesni te činjenice. No možda je čak i više onih koje smo ovdje spomenuli, a s kojima nije tako. Isuviše autora započinje svoju argumentaciju temeljem pretpostavke da je sklonost vlastitu probitku neovisan kontrolni faktor. 123


Valja istaknuti dvije stvari u vezi eksploatacije i lošeg upravljanja elita. To su: 1. eksploatacija je normalni trošak stratifikacije; i 2. loše upravljanje je normalni trošak činjenice da uprava postoji. Očito je da se te izjave ne mogu dati bez određene kontroverze. Ideja je ovdje da se te stvari događaju tako pravilno i očekivano, ali ih je teško predvidjeti, i da društvo koje zaključi kako je nužno investirati u stratifikaciju i/ili upravu mora očekivati pojavu eksploatacije i/ili loše uprave kao normalnu cijenu tog ulaganja. Sudeći po iskustvima iz povijesti, čini se da je teško tvrditi drugačije (v. npr. Tuchman 1984). Ako su iskorištavanje i loše upravljanje normalni aspekti postojanja hijerarhije, onda ih je teško shvatiti kao uzroke kolapsa hijerarhija. Nadalje, ako se oni redovito ponavljaju, onda ih same po sebi ne možemo uzeti kao objašnjenje kolapsa koji se događa neredovito i povremeno. Ako je rimska elitna klasa, na primjer, u 1. stoljeću pr. Kr. bila korumpirana i eksploatatorska (kako to mnogi tvrde), a to je dovelo do kolapsa, zašto je Zapadno Rimsko Carstvo preživjelo sve do 5. stoljeća po. Kr.? Kako je primijetio Guha, društveni je sukob „…cijena postojanja samog društva; a budući da čovjek bez društva ne može preživjeti, teško da ga možemo definirati kao nešto disfunkcionalno“ (1981: 11). Valja promisliti i o scenariju „seljačke bune“. Seljaci su često nezadovoljni, ali rijetko dižu bunu. Oni su obično pasivni promatrači političkih borbi. Seljaci često nose u sebi osjećaj da im je nanesena nepravda, ali tom je osjećaju potrebno dati oblik i izraz. Zbog toga seljačke pobune uglavnom potiče povezivanje nezadovoljnih intelektualaca ili vojnih vođa s njihovim ruralnim pristalicama. Nadalje, seljaštvo će se rijetko pridružiti ustanku sve dok nije neutralizirana nadmoćna vojna sila vladara (Wolf 1969). Seljaci se najčešće pouzdaju u zaštitu krupnih zemljoposjednika i/ili postaju još pasivniji i ravnodušniji prema uspjesima režima (Eisenstadt 1963: 209); u kasnom razdoblju Rimskog Carstva dogodilo se i jedno i drugo. Cilj revolucije je obično promjena režima ili njegovo obnavljanje uz određene preinake (Kann 1968), a ne 124


društveno-politički kolaps. U savezu intelektualaca i seljaka uvijek implicitno postoji i nova hijerarhija. Ove kratke napomene govore da pobune seljaka na koje se pojedini arheolozi oslanjaju pri tumačenju kolapsa, a koje se u određenim područjima toliko favoriziraju, uglavnom zahtijevaju da puno više pozornosti obratimo na poznate nam dimenzije političkog djelovanja seljaštva. Ovaj bi dio valjalo zaključiti primjedbom da nije svaka loša uprava eksploatatorska. Nedvojbeno postoje slučajevi u kojima je rješavanje problema dobronamjerno ali neadekvatno. Popularni su mediji, na primjer, nedavno prenijeli jedan članak u kome se tvrdi da je veliki pueblo na američkom jugozapadu bio napušten jer je stanovništvo posvetilo pretjeranu količinu energije ritualnom upravljanju okolišem, dok se premalo vremena bavilo samom fizičkom obradom tla (Brovsky 1985). Tu je ideju, čini se, najbolje opisati kao neronovski model: Anasazi su se molili dok je kukuruz propadao.

Društvena disfunkcija Ovo je mutna teza o kojoj ne treba puno raspravljati. Njezina bit je u tome da društva doživljavaju kolaps zbog tajanstvenih unutarnjih procesa čija se priroda ne može objasniti. Martin, Quimby i Collier su, na primjer, naveli slabosti integracije društvene organizacije puebla kao uzrok kolapsa i napuštanja područja američkog jugozapada (1947: 147). Melikishvili sugerira da društva propadaju zbog: (a) kršenja sistemskih veza u ekonomskoj jezgri, i (b) vanjskih utjecaja (1976–1977: 32). Friedman tvrdi da „ako neki društveni oblik propadne, to je zbog toga što ima vlastite zakone čija svrha nije optimalno korištenje njegova tehno-okoliša“ (1974: 466).

Ocjena Popularni pisci rado razmišljaju u okvirima teze o društvenoj disfunkciji i nerijetko nejasno razglabaju o raspletanju društvene teksture. To 125


bismo očito trebali nazvati (kako mi je to sugerirala Bonnie Bagley Tainter) kao model kolapsa kao „potke i tkanja“. U ozbiljnijim slučajevima te analize također ne nude izvor krize ili kauzalne mehanizme koje bismo mogli analizirati objektivno, pa su prema tome nezadovoljavajuće kao objašnjenja kolapsa.

Mistični faktori Mistična tumačenja po svojoj su popularnosti odmah iza onih koja se pozivaju na klasni sukob (što je zanimljiva činjenica u doba u kome navodno dominira racionalna znanost). Bit im je u tome da se ne referiraju na procese koji se mogu empirijski utvrditi i da često donose vrijednosne sudove o pojedinim društvima. Mistična se tumačenja oslanjaju na pojmove kao što su „dekadencija“, „vitalnost“ i „senilnost“, a društva se rangiraju prema tim subjektivnim elementima. Kolaps se objašnjava na sličan način. Prema tom gledištu, „dekadentna“ su društva negativna pojava, nešto što je automatski podložno procesu dezintegracije. Postoji iznimno mnogo takvih teorija, i to veoma raznolikih, pa čak i dijametralno suprotnih. Ujedinjuje ih pak nedostatak brige za činjenice koje se mogu empirijski provjeriti ili promatrati, kao i oslonac na autorovu subjektivnu ocjenu pojedinačnih društava. Za razliku od teza o kojima smo dosad raspravljali, mistična se tumačenja daleko češće predočavaju kao univerzalne teorije negoli kao scenariji o tome kako su se odvijali konkretni slučajevi. Naravno, i njih ima popriličan broj, ali ne trebaju biti glavna preokupacija ove rasprave. Najpoznatiji među njima su opisi Spenglera i Toynbeeja, ali ti su autori jednostavno najistaknutiji na jednom prilično napučenom području čija je povijest doista bogata. Mezopotamska historiografija sadrži vjerojatno jedno od najstarijih tumačenja kolapsa. U spisima o padu Sargona Akadskog i treće dinastije iz Ura mezopotamski su pisci pripisivali pad carstava bezbožnosti vladara i neprijateljima čije su pljačkaške horde poslali bogovi kao ka126


znu. Gradovi cvatu pod vladavinom dobrih kraljeva, ali pate pod bezbožnima (o tome više u: Yoffee [1982]). Platon je primijetio da su u njegovo doba nastale i nestale tisuće država (Zakoni). Tu se poslužio jednom biologijskom analogijom koja nikad neće nestati iz analiza kolapsa: „…budući da sve stvari koje su stvorene moraju nestati, čak ni društveni poredak… ne može trajati vječno, nego će propasti“ (Platon 1955: 315). Prema Platonu, kontrolna se dinamika sastoji u tome da postoji dobro i loše vrijeme za ljudsko razmnožavanje. Ako vrijeme nije dobro, „… djeca će se rađati u zao čas“ (Plato 1955: 316). Pravim vremenom upravlja mistična numerologija. Ako se ono promaši, doći će do slabog vodstva, ratova, mržnje i razdora, kao i do sukoba između onih zainteresiranih za profit i onih koji žele doseći vrlinu. Kao rezultat toga dolazi do ugnjetavanja između klasa. U izvanrednom predviđanju kolapsa Rima do kojeg će doći tek za kakvih šest stoljeća, Polibije je (u 2. stoljeću pr. Kr.) nastavio s tom biološkom analogijom: „Svaki organizam, svaka država i svaka djelatnost prolaze kroz prirodni ciklus, prvo rasta, zatim zrelosti te na koncu propadanja…“ (1979: 345). Pobjeda Rima nad Kartagom pripisivala se činjenici da je u trenutku sukoba Rim bio na usponu, a Kartaga na silasku u tom ciklusu. Rim je tada bio na svom vrhuncu, ali neminovno su morale uslijediti promjene na lošije. „Ta će država“, pisao je Polibije, „…proći kroz prirodni ciklus, sve do svoje propasti“ (1979: 310). Pad Rima bio je izvor spekulacija od 2. stoljeća pr. Kr. pa sve do njegove konačne propasti (Mazzarino 1966). Salustije je rimsku „dekadenciju“ pripisivao gubitku vrlina i biološkom ciklusu: „…sve što je rođeno, umire“ (u: Mazzarino [1966: 27]). Za Senecu starijeg propadanje talijanske poljoprivrede bilo je znak sociokulturnog starenja (Mazzarino 1966: 32–33). Pojavom stvarne krize u 3. stoljeću po. Kr, takva su razmišljanja postala općim mjestom. Već smo ranije u ovom poglavlju naveli Ciprijanova razmišljanja o tome. Za Marcelija Amijana iz 4. stoljeća Rim je prošao kroz fazu djetinjstva, s ratovima u svojoj neposrednoj blizini, fazu odrastanja, kad je prelazio Alpe i mora, fazu mladalaštva i zrelosti, kao 127


doba svojih velikih trijumfa, a sad zapada u fazu starenja (1939: 37). Ambrozije, biskup milanski, i Vegecije, obojica suvremenici Marcelija Amijana, poduprli su tezu o dekadenciji (Mazzarino 1966: 53, 55). Onodobni pogani za nedaće Rima krivili su kršćanstvo, dok su za kršćane barbari i druge nevolje bili Božja kazna za rimske grijehe i prijestupe (Mazzarino 1966: 56, 58, 65). Sveti Augustin je svoju Državu Božju napisao kao odgovor na optužbe pogana (dovršeno 426. godine po. Kr.). Prema Augustinovoj teoriji, postoje dva tipa ljudi, dobri stanovnici Države Božje koje će nedaće pročistiti i poboljšati, te zli, koji vole svjetovne stvari, a koji će biti uništeni. U 14. stoljeću Petrarca je pad Rima objasnio nestankom velikih ljudi. Nešto kasnije, Flavio Biondo (1392–1463) je napisao ono što će postati prvim zapisom o „usponu i padu“. Njegova Historiarum ab Inclinatione Romanorum Imperii Decades Tres (1453) bavi se razdobljem od 412. do 1441. godine (R. M. Adams 1983: 19). Prema njemu, kolaps se može pripisati progonima kršćana, slabljenju moralnog života i prispijeću inferiornih tipova ljudi. Leonardo Bruni Aretino (1441) slaže se s ovim posljednjim: vladavina je pala u ruke najgorih, pa je i zato pala (Mazzarino 1966: 77–84). Prema Antoniju Agostinu, biskupu leridskom iz 15. stoljeća, kao i većini renesansnih mislilaca, propast Rima nastupila je zbog napuštanja drevnih načela ponašanja. Machiavelli (Rasprave o prvih deset knjiga Tita Livija) je tvrdio da su Rimljani pobijedili u ranim ratovima zahvaljujući svojoj vrlini, ali kasnije, kad je ta vrlina bila izgubljena a vojska više nije bila onako smiona, Zapadno Carstvo je razoreno. Rim je u to stanje dospio jer su ga iskvarile njegove kolonije. Moćno je carstvo postalo ovisno o kolonijama, pa je tako i samo postalo kolonijom (Mansfield 1979: 211–212, 215). Rheticus i Jean Bodin nude nam zanimljivo skretanje s te tradicije. Rheticus, Kopernikov učenik, predložio je (1540–1543) kopernikansko objašnjenje kolapsa: uspon i pad monarhija povezan je sa Zemljinom orbitom i Sunčevim nepravilnostima. Za Jeana Bodina (1566) rađanje i smrt država deterministički regulira savršeni broj 496 (Mazzarino 128


1966: 90). Bodinovu su tradiciju u novija vremena nastavila barem dva autora. Quetelet je 1848. godine zapisao da je pet drevnih carstava trajalo prosječno 1461 godinu, što je prema egipatskoj numerologiji ravno životnom vijeku feniksa (u: Kroeber 1957: 111). Lawler (1970) vjeruje da je povijest ciklička, te da slijedi uzorak uspona i pada dug 1470 godina. Svaki takav uzorak sadrži dva poduzorka od po 735 godina, koji su sa svoje strane podijeljeni na 10 faza. Kolaps Sjedinjenih Američkih Država predviđa se za 2040. godinu (Lawler 1970: 249). Montesquieuovo kapitalno djelo o usponu i padu Rima nastavlja tezu o moralu. Izvor moći Rima bila je rimska vrlina, a kad je ona opala, oslabila je i snaga Rima. Stanovništvo Rima pod carevima je postalo pokvarenom gomilom. Vojni pohodi izvan Italije doveli su do opadanja građanskog duha među vojnicima. Epikurejstvo je podrovalo moralni poredak. Rim je postupno propadao sve do konačnog kolapsa pod carevima Arkadijem i Honorijem (oko 400. godine po. Kr.) (Montesquieu 1968). Herder (1968. [original iz 1784–91]) je smatrao da su sve ljudske strukture prolazne, a unutar nekoliko generacija postaju i tiranske. Rim bi na kraju dokrajčio klasni sukob ili vojska, iako je neposredan uzrok bio uvoz luksuznih dobara koji je doveo do izopačenog, nemarnog života, poroka, razvoda, ropstva i tiranije prema onim najboljima. Opadao je broj, status i „vitalna energija“ stanovništva (Herder 1968: 250). Hegelova Filozofija povijesti (1956) nastala je na temelju niza predavanja održanih 1830. i 1831. godine. Hegel je smatrao da je politička zajednica dobro strukturirana ako su privatni interesi građana isti kao i opći interesi države. Ali budući da se materijalni porivi, instinkti i sebični interesi ispoljavaju prvi, potrebno je neko vrijeme da bi se taj status dosegao. Nacija je moralna i kreposna ukoliko slijedi za tim višim ciljevima, ali kad se oni jednom dosegnu, odnosno kad nestane suprotnost, nestaje i taj viši interes, a duh ljudi opada. Nacija živi isti tip života kao i pojedinac, prelazeći iz zrelosti u starost, u kojoj se javlja osjećaj zadovoljstva postignutim. Taj uobičajeni tip života donosi sa sobom i prirodnu smrt, i tako države nestaju. 129


Braća Brooks i Henry Adams, istaknuti povjesničari i potomci američkih predsjednika, nude nam zanimljivu perspektivu na temu dezintegracije. Brooks Adams (1896) je vjerovao da su umne osobine izrazito nasljedne. Ljudska društva razlikuju se međusobno s obzirom na to kakvim ih je „energetskim materijalom“ priroda obdarila (B. Adams 1896: ix). Kad je neka rasa toliko bogato obdarena energetskim materijalom da ga ostaje i nakon svakodnevne životne borbe, višak se može pohraniti u obliku bogatstva. Odatle može nastati kapitalizam, kao i naglasak na ekonomskom i društvenom intelektu. Klasna je podjela neizbježna, ali može dovesti i do kolapsa. U Rimu su lihvari i zemljoposjednici istrijebili ratničku, energičnu rasu. Rimljani su bili „…loše pripremljeni da izdrže neobuzdanu ekonomsku konkurenciju centraliziranog društva“ (B. Adams 1896: 1). Kad energija takve rase bude iscrpljena, preživjeli moraju čekati infuziju barbarske krvi. Teza Henryja Adamsa (1919) bila je ta da ljudska misao prolazi kroz niz faza. Misao je analogna električnoj struji i podvrgava se zakonima inercije. Faze misli se vremenom ubrzavaju, tempom koji je jednak kvadratnom korijenu vremena prethodne faze. Evolucija misli je sad prešla svoju kulminaciju i kreće se retrogradno. Misao, predvidio je Henry Adams, će doseći granicu svojih mogućnosti do 1921. ili, iznimno, 2025. godine. Otto von Seek je ponudio biološku teoriju kolapsa Rima: masakri posljednjih stoljeća Republike eliminirali su najbolje dijelove stanovništva Italije, pa su carstvom vladali oni preostali (opisano u: Woodward [1916: 96–97] i Mazzarino [1966: 123]; o temi obnove ideje o genetskoj degeneraciji potomstva v. Shockley [1972: 303]). Georg Hansen je 1889. razvio sličnu teoriju na temelju rimskih ženidbenih uzoraka (u: Mazzarino [1966: 124–130]). Tenney Frank je smatrao da je promjena rasa u Italiji urodila ljudima smanjene energije, poduzetnosti, vizije i zdravog razuma (1970). Burckhardt (1949. [original 1852]) je sve karte stavio na teoriju starenja i propadanje kao uzrocima kolapsa Rima. Elliot Mills je u anonimno objavljenom radu iz 1905. predvidio propast Britanskog Carstva zbog prevlasti urbanog života koji uzrokuje 130


propadanje poljoprivrede, književnog i dramskog ukusa, kao i intelektualnog i religioznog života (v. također R. M. Adams [1983: 111]). Egiptolog sir Flinders Petrie također je ušao u ovo područje (1911). „Zbiljska priroda ljudskog napretka“, tvrdio je Petrie (1911: 105), jest ekspanzija nakon koje slijedi kolaps. Demokracija je redovito obilježje civilizacija koje propadaju. Nadalje, „civilizacijska je faza inherentna ljudima, i ne nastaje zbog okolnosti njihova položaja“ (Petrie 1911: 113). Kad je demokracija uspostavljena, siromašni proždiru kapital bogatih, pa civilizacija mora propadati sve dok je ne uništi neka invazija izvana. Neobično predvidjevši Toynbeejeva razmišljanja, Petrie je smatrao da „nema napretka bez borbe“ i da „što se nacija srčanije bori, to će biti sposobnija“ (1911: 125). Ovaj pregled povijesti mistične teme i raznolikih oblika u kojima se pojavljivala dovodi nas do njezina procvata u potkraj 19. i u 20. stoljeću. Iako je s tim procvatom najlakše povezati imena Spenglera i Toynbeeja, postoji i određen broj drugih teoretičara, kao i barem jedan prethodnik, čiji radovi zaslužuju pozornost. Iznenađujuće, Spenglerove radove nagovješćuje jedan Rus, Nikolaj Danilevskij, čija je Rusija i Europa objavljena 1869. godine, ali je Spengler očito nije pročitao sve do dovršetka svoje Propasti Zapada (H. Hughes 1952: 53). Njihova su razmišljanja zapanjujuće bliska. Danilevskij je bio biolog i zagovornik slavenskog nacionalizma. Njegov model civilizacije bio je istaknuto organički: Razvojni tok povijesno-kulturalnih tipova sličan je životnom toku onih višegodišnjih biljki čiji razvojni period traje beskrajno dugo, dok su periodi cvjetanja i razvitka ploda relativno kratki, te biljku iscrpljuju jednom zauvijek (cit. prema Sorokin [1950: 60]).

Svaka se civilizacija pojavi, prolazi kroz fiksno razdoblje djetinjstva, mladalaštva, zrelosti i starosti, a zatim nestaje. Civilizacija je posljednja faza kulturalno-povijesnog tipa, a završava jer se „…svaki narod na koncu istroši i kreativno iscrpi…“ (cit. prema Sorokin [1950: 57]). Danilevskij je tu predviđao propast zapadnoeuropske civilizacije i uspon slavenske. 131


Napokon, stižemo i do Spenglera, čija je Propast Zapada (1962 [original 1918, 1922]) jedna od istinski utjecajnih knjiga dvadesetog stoljeća. Kao i za mnoge druge, i za Spenglera su „…pojmovi rođenja, smrti, mladosti, zrelosti i životna vijeka temeljni…“ za razumijevanje povijesti (1962: 3). Spenglerov pogled na ljudske kulture bio je izvanredno mističan: svaka od njih ima „…vlastitu ideju, vlastite strasti, vlastit život, volju i osjećaje, vlastitu smrt… vlastite nove mogućnosti samoizražavanja koje se pojavljuju, sazrijevaju, propadaju i nikad se više ne vraćaju“ (1962: 16–17 [kurziv u originalu]). Kulture su „…sublimirane životne biti [koje] rastu s istom superiornom besciljnošću kao i cvijeće na polju“ (1962: 17). Sa svoje strane, civilizacija je neizbježna sudbina kulture, „organikološki nastavak, ispunjenje i finale…“ (1962: 24). Ta je civilizacijska faza razumljiva: „Civilizacije su krajnje izvanjska, umjetna stanja koje je čovječanstvo sposobno razviti“ (1962: 24). Civilizacijama dominira intelekt, a „…kao povijesni proces, sastoje se od sve većeg iscrpljenja oblika koji su postali neorganski ili mrtvi“ (1962: 25). Gradovi su simptom tog stanja, sa svojim stanovništvom koje je „…parazitsko… bez tradicije, krajnje prozaično, bez religije, lukavo, jalovo…“ (1962: 25). Antički svijet iz 4. stoljeća po. Kr. i Zapad 19. stoljeća primjer su za ovu fazu (odatle i naslov knjige). Što se tiče ovog posljednjeg, Spengler je simptome propadanja vidio posvuda: u urbanom životu, umjetnosti, matematici. „Ono što se danas upražnjava pod imenom umjetnosti“, tvrdio je, „…jest nemoćno i lažno“ (Spengler 1962: 157–158). Spenglerova poetičnost prikaza je glasovita, a jedan odlomak osobito lijepo sažima kako njegovu teoriju, tako i njegov misticizam: Kultura se rađa u trenutku kad se velika duša budi iz protoduhovnosti vječito djetinjeg čovječanstva i odvaja se, kao oblik iz bezobličja, kao sputana i smrtna stvar, iz bezgraničnog i trajnog. Ona cvate na tlu točno određenog krajolika, za kojeg poput biljke i ostaje vezana. Ona umire kad je ta duša realizirala cjelokupni zbroj svojih mogućnosti u formi naroda, jezika, dogmi, umjetnosti, država, znanosti, te se vraća u proto-dušu. No njezino živo postojanje, taj niz velikih epoha koje definiraju i pokazu132


ju stupnjeve ispunjenosti, jest unutrašnja, strastvena borba da se zadrži Ideja nasuprot snazi izvanjskog Kaosa i nesvjesnog komešanja duboko iznutra… Kad je cilj jednom postignut – ideja, cjelokupan skup unutarnjih mogućnosti ispunjen i izvanjski aktualiziran – Kultura se iznenada okamenjuje, obamire, njezina krv se zgrušava, a snaga lomi, te ona postaje civilizacija, stvar koju osjećamo i prepoznajemo u riječima kao što su Egipticizam, Bizantizam, Mandarinizam. Kao takva, ona može, poput kakvog istrošenog diva u primordijalnoj šumi, uzdizati svoje grane prema nebu stotinama ili tisućama godina, kako smo to vidjeli u Kini, Indiji i islamskom svijetu… To – ovo unutarnje i vanjsko ispunjenje, završna faza koja očekuje svaku živuću Kulturu – je svrha svih povijesnih „propasti“, od kojih propast antike dobro i u cijelosti poznajemo, dok će druga propast, koja se u cijelosti da s njom usporediti po svom toku i trajanju, a dešavat će se u prvim stoljećima nadolazećeg milenija iako je nagoviještena i vidljiva u i oko nas već danas – to je propast Zapada. Svaka Kultura prolazi kroz životna doba pojedinačnog čovjeka. Svaka ima svoje djetinjstvo, mladost, zrelost i starost. Mladost i uzdrhtala duša, ispunjena sumnjom, otkriva se u zori romanike i gotike… I djetinjstvo nam progovara – i to u istim tonovima – iz rano homersko-dorske te ranokršćanske (koja je zapravo ranoarapska) umjetnosti i iz djela Starog kraljevstva u Egiptu koje je započelo Četvrtom dinastijom. Mitska svijest svijeta bori se poput izmučena dužnika protiv mračnog i demonskog u sebi i Prirodi, polako sazrijevajući u čist, blistav izraz postojanja koje će napokon dostići i spoznati. Što se bliže Kultura primiče podnevnoj kulminaciji svog postojanja, to su vitalniji, stroži, kontroliraniji i intenzivniji jezici koje si je priskrbila, to je uvjerenija u osjećaju vlastite moći i to su jasnije njezine značajke. Svaka je pojedinačna osobina izraza tu namjerna, točna, odmjerena i veličanstvena u svojoj lakoći i samopouzdanosti, a posvuda je, na trenutak, nagoviješten dolazak ispunjenja. Još kasnije, sve do točke lomljivosti, mirisni od slatkoće kasnog li133


stopada, stižu Afrodita Knidska i karijatide u Erehtejonu, arabeske na saracenskim potkovastim lukovima, Zwinger u Drezdenu, Watteau, Mozart. Naposljetku, u sivom sumraku Civilizacije, vatra u duši umire. Snaga koja nestaje pojavljuje se još jednom, u napol uspješnom stvaralačkom naporu, i stvara klasicizam koji je zajednički svim umirućim Kulturama. Duša još jednom misli, a u romantizmu sa žaljenjem se osvrće na svoje djetinjstvo; zatim konačno, iscrpljena, neodlučna, hladna, gubi svoju želju za postojanjem i, kao u carskom Rimu, zaželi da nestane iz predugog dana i vrati se u tamu protomisticizma, u majčinu utrobu, u grob (Spengler 1962: 73–75 [kurziv u originalu]).

Takve nas slike podsjećaju na jednu Hughesovu primjedbu: „U Njemačkoj, knjiga koju nije teško čitati jedva da se smatra i vrijednom čitanja“ (H. Hughes 1952: 66). Iako se često brka sa Spenglerovom Propašću, Toynbeejeva Analiza povijesti (1962) djelo je prilično drukčije naravi, a sam je Toynbee u njoj bio i kritičan prema Spengleru. Sa svojih dvanaest svezaka, Analiza je Toynbeejevo životno djelo (1931–1961), pa su u njoj, razumljivo, vidljivi razvoj i promjene u autorovim stavovima. No neke su temeljne premise i pretpostavke sveprisutne. Toynbeejevo viđenje razvoja civilizacije bio je njegov čuveni „izazov i odgovor“: društvo se suočava s nizom problema, od kojih svaki predstavlja izazov s kojim se treba suočiti (npr. izazov močvara Nila za rane Egipćane). Izazov dovodi do ekonomskog razvoja: „…lakoća je neprijatelj civilizacije“ (1962 (II): 31). Svladavanjem izazova razvijaju se civilizacije. Kolaps civilizacije, sa svoje strane, znači gubitak „kreativne snage“, „pomanjkanje vitalnosti“ (Toynbee 1962 (I): 336). Tako su Maje doživjele kolaps a Egipat nije, jer su kasnije generacije Maja prekinule napore koji su bili potrebni za svladavanje prirode (1962 (II): 3–4). Za razliku od Spenglera, Toynbee je civilizaciju smatrao „…svježim dinamičnim pokretom…“ (1962 (IV): 128) koji može biti „… pun… značenja…“ (1962 (V): 3). Njezino širenje „…mora biti sporo ali je izvjesno“ (1962 (V): 200). No gomilanje izazova s kojima se lju134


di ne suočavaju može predstavljati početak kolapsa kulture. Riječ je o unutarnjem procesu: „…ultimativni kriterij i temeljni uzrok sloma civilizacije je izbijanje unutarnje nesloge zbog koje ona prokocka svoju sposobnost samoodređenja“ (1962 (V): 17). Takva pojava dovodi do sukoba između geografski odvojenih zajednica te do raskola između društveno podijeljenih klasa. Dolazi do podjele društva na tri suprotstavljene klase: „dominantne manjine“ koja razvija filozofiju i uspostavlja „univerzalne države“ (tj. carstva), „unutarnjeg proletarijata“ koji uspostavlja „univerzalnu crkvu“ i „izvanjskog proletarijata“ koji se pretvara u barbarske ratničke bande (1962 (V): 17–21, (VI): 321– 322). To se dogodilo Rimskom Carstvu, univerzalnoj državi antičkog društva. Horizontalne podjele predstavljaju „…povećavanje dezintegracije duše“ (1962 (V): 21). Slomovi civilizacija „…su neuspjeh odvažnih pokušaja ljudi da se uzdignu iznad razine Primitivnog čovječanstva, da žive život društvene životinje, da se uzdignu do visina nekog nadljudskog bića u Zajednici svetaca…“ (1962 (VI): 5). Kako Toynbee primjećuje, to uključuje „… gubitak kreativne moći u dušama kreativnih pojedinaca ili kreativnih manjina…“ (1962 (IV): 5). Gubitak kreativnosti oni kompenziraju pribjegavanjem prisili, koja dovodi do uspostave imperijalne univerzalne države. U civilizacijama, „…geografsko širenje i duhovni razvoj“ su obrnuto proporcionalni (1962 (III): 141). Velika teritorijalna širenja su, dakle, znak „društvene dezintegracije“ (1962 (IV): 4). Međutim, U tom sukobu između proletarijata i dominantne manjine… možemo razlikovati one drastične duhovne susrete koji obnavljaju kreativnu djelatnost izvodeći život Univerzuma iz jesenje stagnacije, kroz boli zime, sve do proljetnoga vrenja (Toynbee 1962 (I): 336).

Toynbeejev naglasak na moralne i duhovne vrednote možemo pronaći i ranije, u radu Alberta Schweitzera (1923). Prema njemu, ako nema etičkih temelja, civilizacija doživljava kolaps. Civilizacija postoji kao napor da se čovječanstvo usavrši, a nastaje kad stanovništvo dobije na135


dahnuće da napreduje i služi. Schweitzer je smatrao da Zapadna civilizacija ranih 1920-ih pokazuje znakove kolapsa. Jedna knjiga, objavljena iste godine kad i Schweitzerova, demonstrira nam čudnovato ekstremno mišljenje. Tu bi knjigu trebale čitati samo one osobe koje imaju jak osjećaj za povijesnu relativnost znanja. Naime, prema Towneru, osnovica civilizacije je u prilagodljivoj biologiji: u civilizaciji „živčani se sustav proširuje, intelekt razvija, a duhovnost povećava“ (1923: 9). Towner nikad nije točno definirao što je mislio pod tom „povećanom živčanom organizacijom“, ali je to bio istaknuti dio njegove teorije. Ma što to bilo, Towner ju je izjednačio sa seksualnom frigidnošću, sugerirajući da žene koje posjeduju takvu „živčanu organizaciju“ često rađaju genije. Budući da su u civilizaciji takve žene rjeđe prisiljene da rađaju, broj genija se progresivno smanjuje, a civilizacije nestaju. Rad Christophera Dawsona (1956. [original 1921–55]) je daleko manje bizaran, ali i manje jedinstven u svojoj perspektivi. Dawson je naveo nekoliko faktora slabljenja i kolapsa civilizacija. Povećavanje kompleksnosti i centralizacija su opasne: helenska je civilizacija pretrpjela degradaciju „grčkog tipa“; u Rimu je materijalna revolucija slomila „…organski ustroj društva“; europska je civilizacija danas slaba jer „…više nema vitalni ritam i ravnotežu“ (Dawson 1956: 56, 59–60, 63–64, 66). U svojim zapisima iz zatočeništva u Fort Ahmadnagaru, 1944. godine, Jawaharlal Nehru je predložio ideju da je Indija propala zbog unutarnjeg raspada, odnosno da je u 12. stoljeću „…Indija umirala i gubila svoj kreativni genij i vitalnost“ (1959: 125). Franz Borkenau je bio suvremenik Spenglera i Toynbeeja i, poput njih, vjerovao da se civilizacije uzdižu i padaju. Slagao se s Toynbeejem oko toga da u povijesti duhovni i religijski čimbenici imaju prednost pred materijalnima, ali se nije slagao s njegovim nazorom da pokvarenost ili grijeh uzrokuju pad civilizacija (ističući da se u civilizacijama u razvoju učestalo javljaju strašni zločini) (Borkenau 1981). Prema Paulu Valéryju, civilizacije su inherentno krhke (1962: 23), a s tim su neodvojivo povezane i moralne kvalitete. Intelektualnu i mo136


ralnu dezorijentaciju Europe nakon drugog svjetskog rata povezivao je s dobom Trajana ili Ptolomejevića. Globalnu je dominaciju Europe pripisivao superiornim obilježjima europskog stanovništva (koje je definirao kao poriv, znatiželju, logiku, skepticizam i misticizam). No u toj neravnoteži sadržano je sjeme razdora. Današnja masovna proizvodnja čini proizvode dostupnim svima, pa će u budućnosti veličina stanovništva i teritorija postati glavne determinante moći, što će pogoditi Europu. Treći veliki teoretičar uspona i pada iz 20. stoljeća bio je Alfred Kroeber (1944, 1957), koji je imao odlučan stav u vezi kulturalnih fenomena. Pisao je o „višim kulturalnim vrijednostima i oblicima“ (1944: 8) i „vrhuncima“. Egipatska je civilizacija doživjela uspon i pad četiri puta „…prije no što se iscrpila“ (1944: 663). Nadalje, ona je imala „…prilično visok idejni sustav“ (1944: 700). Kulturalni uzorci mogu imati „visoku vrijednost“ ili biti „nižeg ranga“ (1944: 763). U kontekstu takvih ocjena Kroeber je analizirao cikluse kreativnosti u područjima kao što su umjetnost, znanost i filozofija. Čini se da su sva imala zajednički uzorak: stoljeća kontinuiranog razvoja, zatim dugo razdoblje ponavljanja, imitacije i propadanja. Kroeberovu su tradiciju slijedila dva antropologa, Coulborn (1954, 1966) i Gray (1958). Coulborn je Koroeberov koncept iscrpljenja u umjetnosti i filozofiji proširio na sve djelatnosti. Uspon i pad civilizacije obilježavaj proces uspona, razrade i iscrpljenja uzorka. Nakon kolapsa Rima „…čitava se kultura veoma nisko srozala“ (Coulborn 1954: 213). Svako društvo prolazi kroz ciklus Doba vjere, Doba razuma i na koncu Doba ispunjenja. U tom kasnijem stadiju može doći do pada „… s razine krajnje izvanrednosti koju postiže svako civilizirano društvo“ (Coulborn 1966: 415). Izvor tog propadanja može biti religija, budući da društvo održava svoju snagu ako je religioznost snažna, a gubi je kad religijska predanost opadne (1966: 430). Charles Gray (1958) je antičku povijest smatrao nizom ciklusa koji su se nadovezivali jedan na drugi. Glavni ciklusi su tvorbeni, razvijeni, zenitni i degenerativni. Svaka od tih faza ima vlastita kreativna i degenerativna razdoblja. Na to su se nadovezivale dvije velike epohe: grado137


va-država i naddržava. Gray se ne libi evaluacije kulturalnih razdoblja: Tvorbeno arhaično doba bilo je „grubo“, a rimsko razdoblje „degenerirano“ (1958: 14, 19). Degeneracija vodi prema političkom rasapu, a „… što viši stupanj civilizacija postigne“ u nekom razdoblju, tim je taj prijelaz brži (Gray 1958: 22). Pitirim Sorokin je bio sociolog i znanstvenik Kroeberovog kalibra. Njegova Društvena i kulturalna dinamika (1957. [original 1937–41]) je znamenita. U njoj je Sorokin definirao dva kulturalna modela: ideacijsku kulturu, u kojoj se stvarnost smatra nečim nematerijalnim, i osjetilnu kulturu, gdje stvarnost postoji samo onako kako je percipiraju osjetilni organi. Prijelaz između ta dva modela svojstven je svakom društvu. Budući da je svaki model za sebe nedovršen, populacije prelaze s jednog na drugi. Totalitarne države doživljavaju uspon i pad u sklopu osjetilne kulture. Osjetilnost se povećala u Rimu nakon 2. stoljeća pr. Kr., pa je država postala totalitarna. No u 5. je stoljeću po. Kr. postala dominantna Ideacijska kultura kršćanstva, pa se rimska država raspala. Na koncu, tu je i Toynbeejev sljedbenik David Ormsby-Gore (1966), koji se većinom bavio sudbinom Zapadne civilizacije. Prema njemu, glavni uzrok slabljenja ili kolapsa je unutarnje propadanje koje se manifestira u ratovima do međusobnog istrebljenja, izloženosti „…superiornim oblicima društava“, vojnoj stagnaciji i ekonomskoj ili demografskoj inferiornosti (Ormsby-Gore 1966: 41). Uspon i pad civilizacija neposredno se mogu pripisati donošenju dobrih ili loših odluka, i to kolektivnog tipa. Ormsby-Gore na kraju donosi zaključak da Zapad ne treba propasti. Primjena mističkih tumačenja na konkretne primjere obuhvaća intelektualni spektar koji više odgovara generalizacijama. Dennis Puleston (1979) je tvrdio da Majama došlo glave to što su vjerovali u svoj ciklički kalendar. Kad bi na jednoj točki ciklusa taj narod svjedočio velikoj erupciji vulkana, a pri sljedećem povratku na istu točku doživio neki nejasan događaj koji arheolozi nazivaju Pukotinom, majanska bi proročanstva predvidjela propast pri trećem povratku na tu točku. Pa138


nika koja se pojavila približavanjem te točke sama bi bila zaslužna za ispunjenje proročanstva. David Stuart je u svom radu o američkom jugozapadu, koji se referira i na kompleksna društva u cjelini, tvrdio da povećavanje teritorija, razmjera proizvodnje i potrošnje energije dovode kompleksna društva do točke u kojoj jednostavno „sagorijevaju“ (Stuart i Gauthier 1981: 10). Kulturalni su sustavi na taj način slični rojevima skakavaca (Stuart i Gauthier 1981: 11). A James Griffin je, u striktno krojberovskoj formulaciji, jednom prigodom sugerirao da bi se propast naroda Hopewell iz Ohia mogla pripisati „kulturalnoj nesvjestici“ (1952: 361). Melkov rad (1969) odražava Kroeberovo shvaćanje da je nakon uspostavljanja civilizacije njezina sposobnost na kulturalnu promjenu ograničena, pa se razvitak nastavlja samo do kulminacije „uzorka“. Do kolapsa dolazi zbog petrifikacije, birokratske neučinkovitosti i nesposobnosti rješavanja unutarnjih i vanjskih problema. Melko (1969: 164), očigledno slijedeći Sorokinove ideje, predviđa kraj Zapadne civilizacije zbog gubitka zanimanja za tehnološko rješavanje problema i promjena u duhovnom svjetonazoru.

Ocjena Iako kompleksna društva nisu baš nalik na rojeve skakavaca, teorije o njihovom kolapsu ponekad djeluju upravo tako. Da bismo se snašli među svima njima, morat ćemo se koncentrirati na nekolicinu ključnih teza. Poštedjet ćemo čitatelje temeljitog bavljenja idejama koje očito ne zaslužuju ozbiljno razmatranje. Dakle, nećemo puno razglabati o mističnoj numerologiji, reproduktivnim navikama i teorijama koje kompleksna društva uspoređuju s rojem kukaca ili hrpom ugljena. No dobro je istaknuti da je ono po čemu se takve teorije razlikuju od onih o kojima ćemo se pozabaviti samo pitanje stupnja. Radovi Spenglera i Toynbeeja tako su podrobno i naširoko proučeni (npr. H. Hughes 1952; Montagu 1956) da malo toga doista novog tu možemo dodati. To će ovu ocjenu (u usporedbi s pregledom koji smo upravo predočili), srećom, učiniti kratkom. Ipak, određe139


nim ćemo se pitanjima morati pozabaviti kako bismo zaokružili ovu kritiku analiza kolapsa; uradit ću to bez obzira na to jesu li moje primjedbe nove ili ne. Sve u svemu, smatram da su radovi Spenglerovih i Toynbeejevih kritičara prilično na mjestu, pa ću ih iskoristiti kao odskočnu dasku. Mistička i vrijednosno opterećena priroda Spenglerova djela u potpunosti opravdava Hughesovu ocjenu da je tu riječ o „…golemom kamenu spoticanja na putu prave spoznaje“ (H. Hughes 1952: 1). Huges tu odražava dojmove mnogih koji su pročitali Spenglera: „…Propast vrvi neoprostivim pretjerivanjima iznesenim u tonovima dogmatske uvjerenosti“ (1952: 53). „Spenglerovi metafizički odlomci… postižu prilično čestu kombinaciju istodobne neprohodnosti i površnosti“ (1952: 155). Spenglerove su predrasude „…uskogrudne i pune mržnje“ (1952: 156). „…Svi ciklički teoretičari… igraju istu ulogu intuitivnih proroka“ (Hughes 1952: 162). Toynbeejevi kritičari nisu bili ništa blaži: [Toynbee dijeli] nagrade i kazne poput kakva božanskog ravnatelja škole: srebrni kup osvaja Primitivno kršćanstvo, utješne nagrade crkve, a suvremeni zapadni agnosticizam i materijalistička civilizacija dobivaju šest udaraca šibom (Stone 1956: 112). [Toynbee] nije u stanju razlikovati neprovjerljive pretpostavke i subjektivne vrijednosne ocjene od empirijskih zaključaka na temelju činjenica… (Stone 1956: 112). Uspoređuje se s prorokom Ezekijelom, a povremeno je nedvojbeno isto tako nerazumljiv (Trevor-Roper 1956: 122). Za gospodina Toynbeeja povijest i načini njezina proučavanja predstavljaju neobičnu mješavinu znanosti i mašte (K. Thompson 1956: 201). Toynbee, kao Jeremija, je siguran u svoj stav (Boer 1956: 240).

140


[Toynbeejeva subjektivnost je] normativni sustav utemeljen na krajnje osobnoj interpretaciji toka ljudske sudbine (Altree 1956: 271).

Usprkost Spenglerovim i Toynbeejevim razlikama u pristupu, navedeni bi se citati lako mogli primijeniti na bilo kog od njih. Iako se čini da Spengler i Toynbee gotovo ne zaslužuju takav oštar tretman, ovi nas citati uvode u većinu problema od kojih pate mistična tumačenja. Ti problemi su: (a) oslanjanje na biološku analogiju rasta; (b) oslanjanje na vrijednosne sudove; i (c) tumačenje putem pozivanja na neobjašnjivo. Kako smo vidjeli, analogija s biološkim rastom i propadanjem drevnog je podrijetla (a ostaje u uporabi i dalje [npr. Haussig 1971: 13, 14]). Ono što je tu bitno naveli smo na prethodnim stranicama: kompleksna društva oponašaju organizme na putu rađanja, rasta, propadanja i smrti. Međutim, organizmi slijede taj put na temelju znanstveno objašnjivog procesa koji uključuje stvari kao što su gensko kodiranje, biološki sat, solarni ciklusi i smjenjivanje godišnjih doba. Većina sociologa smatra da biološka analogija ne može utvrditi takve kontrolne mehanizme u vezi ljudskih društava. Dakle, autori koji se njome služe moraju upasti u otvoreno vitalističku argumentaciju – da neke tajanstvene, unutarnje, dinamičke sile dovode do „cvjetanja i propadanja“ civilizacija. Vitalistički argumenti tog tipa su neobranjivi budući da je takva unutarnja sila inherentno nespoznatljiva i ne može se specificirati, izmjeriti i objasniti. Poput mnogih teza o kojima smo raspravljali ranije, ni ova analogija nas ne približava razumijevanju problema. Jednu tajnu ona objašnjava pozivajući se na drugu – i time ništa ne objašnjava. Alfred Kroeber, majstor analogije rasta i starenja, protestirao je protiv takvih kritika (1958: 33). Tvrdio je da nije pogrešno govoriti o „rastu“ kultura budući da je taj termin metafora koju smo, dakle, prisiljeni koristiti zbog ograničenja jezika. Iako možemo priznati da je ta Kroeberova primjedba na mjestu, i dalje moramo izraziti svoju rezerviranost budući da se čini kako mnogi uopće ne shvaćaju problem na taj 141


način. Isuviše autora koje smo ovdje razmatrali doista vjeruje da kulture niču, cvjetaju, kopne i umiru. Sasvim su druga stvar vrijednosni sudovi. Svaki će antropolog rano shvatiti da su takve ocjene znanstveno neprihvatljive, štetne po razumijevanje problema, intelektualno neobranjive i jednostavno nepoštene. Proučavatelj drugih kultura razvija duboko ukorijenjenu averziju prema izjavama kojima se različiti kulturalni fenomeni ocjenjuju kao dobri/loši, bolji/lošiji, superiorni/inferiorni. Čovjek može biti ili nepristran znanstvenik ili društveni kritičar, a ovaj potonji ne bi se smio predstavljati kao ovaj prvi. Kulturalna relativnost možda je najvažniji doprinos koji antropologija može dati sociologiji i povijesnoj znanosti, kao i cjelokupnoj javnosti. Rado smatramo da bi povjesničari, sociolozi, politolozi, ekonomisti i drugi stručnjaci koji se bave analizom kolapsa mogli o tome ponešto naučiti od antropologa. Ali onda na scenu stupaju Kroeber, Coulborn i Gray – sve sami antropolozi koje možemo glatko svrstati među najgore prekršitelje te norme. Radovi koje smo analizirali u sklopu mističnog tumačenja u tolikoj se mjeri koriste vrijednosnim sudovima da ih jednostavno moramo povezati s upravo spomenutima. Ima razloga za takvu tvrdnju: budući da biološke analogije ne mogu točno odrediti bilo kakve mjerljive dimenzije promjene, one su prisiljene pribjegavati subjektivnim ocjenama. A to mistični teoretičari čine osobito gorljivo. Tako je Spengler pisao o kulturnom okamenjivanju i umrtvljavanju, o lažnim umjetničkim oblicima, o gradovima čiji su stanovnici paraziti. Toynbee je, kako su to istakli prethodni kritički citati, sjedio poput kakva velikog suca civilizacija i kulturalnih faza, te hvalio jedne a odbacivao druge. Toynbeejeve su civilizacije svježe i dinamične, vrijedne svake pohvale, spremne na smione podvige, ali njihove kreativne manjine na koncu gube te sposobnosti. Kroeber se možda manje libio iznošenja subjektivnih ocjena koje nam je servirao. Egipat je imao sustav visokih ideja, Francuska veliku žudnju za kulturom. Kulturalni uzorci se općenito mogu smatrati visokovrijednima ili niskima. Takvu je tradiciju nastavio Coulborn: kultura je nakon Rima pala veoma nisko, građansko se društvo odlikovalo izvrsnošću. Ni 142


Gray nije zaostajao za svojim kolegama: kulture su povremeno grube ili degenerirane, ali mogu postojati i visoki stupnjevi razvoja civilizacije. U taj pravac možemo svrstati i mnoge druge autore. Termini koji predstavljaju opće mjesto u mističnim tumačenjima dodatno pridonose auri subjektivnosti. Među tim terminima istaknuto mjesto zauzima riječ „dekadencija“, koja se često povezuje s Rimskim Carstvom. Čak i prividno bezazlene riječi kao što su „uspon“, „pad“, „propadanje“ i „životnost“ impliciraju vrijednosni sud: svi mi podržavamo stvari koje su životne – i obrnuto. Kako smo spomenuli ranije, i sam je termin „civilizacija“ pao u istu klopku. Naravno, za svaku kulturu, društvo i pojedinca vrijednosti mogu biti različite. Upravo ovdje leži problem koji je toliko očigledan da nam jednostavno može biti neugodno što ga neki autori nisu uvidjeli. Ono što neki pojedinac, društvo ili kultura visoko cijeni, drugima ne mora biti toliko značajno, pa se subjektivne ocjene kulturnih pojava nikad ne mogu znanstveno standardizirati. Većina ljudi općenito odobrava ono što nam se, kulturalno gledajući, najviše sviđa ili najviše odgovara, ili nam je barem najrazumljivije. To dovodi do globalne ludnice idiosinkratičnih vrijednosnih sustava od kojih svaki polaže isključivo pravo na „istinu“. Na takvim se temeljima ne može zasnivati ni jedna znanstvena teorija, a pokušaj njezina izvođenja urodit će jedino zbrkom i proturječjima. Tako, dok većina autora na civilizacije gleda s odobravanjem, Spengler ih prezire (kao i Rappaport). Toynbee ne odobrava carstva, a Kroeber svrstava razdoblja egipatskih osvajanja u uspješna (Kroeber 1944: 664). Oslonac na vrijednosne sudove ne samo da je logički neodrživ, već ne može dovesti ni do konzistentnih rezultata. Čini se da je koncept „dekadencije“ osobito štetan. Iako ima određenu patinu tradicije (Mazzarino 1966), notorno ga je teško definirati. Dekadentno ponašanje je nešto što izvlačimo iz vlastita moralnog koda, posebno ako se „prekršitelj“ nekoć ponašao na način koji odobravamo. Ne postoji jasna kauzalna veza između moralnog ponašanja i političke uspješnosti. Kad govorimo o takozvanom opadanju rimskih vrlina, na primjer, ne možemo tvrditi (bez obzira na Polibija) da bi po143


manjkanje takvih vrlina na početnim stadijima zaustavio napredovanje Rima, niti da bi posjedovanje vrlina u kasnijim razdobljima zaustavilo napredovanje barbara. R. M. Adams je taj problem dobro izrazio: „… svako društvo koje povijest poznaje moći će pokazati popriličan broj dekadentnih pojedinaca“ (1983: 11). Nadalje, …ne možemo ozbiljno pretpostaviti da se vodeće političke strukture raspadaju zbog toga što netko pretjeruje u hrani, piću ili seksu. Ne, mehanizmi društvenog raspada moraju biti u određenoj mjeri proporcionalni razmjerima pada koji je zbog njih uslijedio (R. M. Adams 1983: 149–150).

Objašnjenja pozivanjem na neobjašnjivo treći su problem mističnih tumačenja, blisko povezan s prva dva. Mistična tumačenja jednostavno ne uspijevaju utvrditi niti jedan faktor koji bi upravljao kulturalnim primjenama može se izdvojiti, promatrati i izmjeriti. U nekoliko slučajeva gdje se to pokušalo (npr. pozivanjem na biologiju čovjeka), nije jasno kako kontrolni mehanizam dovodi do opaženih rezultata. U tom su smislu možda najgore teorije braće Adams, ali one tu nisu iznimka. Tako je Brooks Adams govorio o biološkom „energetskom materijalu“, a Henry Adams povezivao misao s električnom strujom. Towner ne zaostaje za njima: uspon i pad civilizacija pripisuje „povećanoj živčanoj organizaciji“ i seksualnoj frigidnosti. No iako su te teze možda najsmionije, one prerastaju i u respektabilnije nazore. Spengler je vjerovao da kulture mogu imati ideje, strasti i volju, te da su „sublimirane životne biti“. Prema Toynbeeju, civilizacije su zajednice svetaca i mogu imati dušu. Dawson je prezirao europsku civilizaciju zato što ona više ne posjeduje vitalni ritam i ravnotežu. Sorokin je smislio osjetilni i ideacijski vrijednosni sustav, Puleston vjerovao da su Maje sami sebe nasmrt prestrašili, Stuart je kompleksna društva uspoređivao s rojevima kukaca, a Griffin govorio o kulturalnoj nesvjestici. Nijedan od njih nije izdvojio neki kauzalni mehanizam na temelju kojeg bi se mogla izgraditi znanstvena teorija. Taj je problem svojstven svim mističnim teorijama, te zapravo predstavlja jedinstveni kriterij na temelju kojeg neko objašnjenje možemo definirati kao mistično. 144


Niz slučajnih događaja Veliki povjesničar antike J. B. Bury (1923 (I)) je smatrao da nema nekog općenitog objašnjenja za pad Rima, već da je do njega došlo zbog niza slučajnih događaja. Najezda Huna potjerala je Vizigote u Ilirske provincije. Rimska je uprava loše odgovorila na taj problem i tako izgubila katastrofalnu bitku kod Hadrianopola (378. godine po. Kr.). Nakon toga, unutar carstva su se nastanili pridruženi barbarski narodi, što je bio loš presedan. Niz slabih vladara nasljeđivao je prijestolje Zapadnog Carstva. Germani su dobivali visoke položaje u Carstvu. Dogodila se Stilihonova izdaja, a vojska je počela ovisiti o novačenju barbara (Bury 1923 (I): 311–312). Drugi autori uvode niz slučajnih događaja u generalna tumačenja. Willey i Shimkin govore o Majama (1973), a Butzer o Egiptu (1980, 1984), stavljajući težište na istodobnim, nagomilanim problemima ili pak slabostima. Charles Diehl je tvrdio da je do propadanja Bizanta dovela kombinacija ovih događaja: gubitak poljoprivrednih površina, stvaranje velikih posjeda i neuspjeh u privrednom nadmetanju s Venecijom (1970).

Ocjena Teza o nizu slučajnih događaja po definiciji ne nudi temelje za generalizaciju, pa ne može ponuditi mogućnost za globalno tumačenje ponovljivih procesa. Nadalje, tumačenje temeljem reference na povijesnu slučajnost logički je manjkavo. Neki tvrde da je čitava povijest niz slučajnih događaja. Ta tvrdnja ide predaleko, ali ideja da faktor nasumičnosti utječe na sve procese nije bez osnove. Budući da se slučajni faktori vremenom pojavljuju s određenom statističkom učestalošću, oni se ne mogu upotrijebiti kao objašnjenje pojave čija je ponovljivost daleko ograničenija.

145


Ekonomska tumačenja Na kraju ćemo se pozabaviti ekonomskim tumačenjima. Ona se pojavljuju u više oblika, ali iznose ograničeni dijapazon teza. Među njima su: (a) kompleksnost donosi sve manje prednosti; (b) povećanje loših strana kompleksnosti; ili (c) povećanje troškova kompleksnosti. Kako bi objasnio pad Otomanskog Carstva, Lewis (1958) je razvio scenarij koji ilustrira ove teze. Otomansko Carstvo u šesnaestom je stoljeću doseglo krajnje granice moguće teritorijalne ekspanzije, pa je otad počelo zaostajati u razvoju vojne znanosti. Počeli su opadati profesionalni standardi njegove vojske, kvaliteta administracije, broj ljudstva i visina prihoda, kao i resursi. Zbog globalne europske ekspanzije istočni je Mediteran ubrzo postao nebitan. Trgovački su ga pravci zaobilazili, pa je ta regija postajala sve siromašnijom. Kad je Europu preplavilo španjolsko zlato iz Amerike, otomanska je privreda uništena. Vodstvo, naviknuto na nedostatak novca, reagiralo je na njegov suvišak na isti način: devalviranjem, prekomjernim kovanjem novca i siromašenjem. Nasuprot tom ekonomskom slabljenju vlast se morala upustiti u veliko povećanje broja plaćenog osoblja i velike novčane troškove. U prethodnim financijskim krizama vlast bi smanjivala broj plaćenih vojnika i povećavala udio konjaništva. Konjaništvo je umjesto kovanim novcem bilo nagrađivano posjedima. No promjene u načinu ratovanja koje su se dogodile u 16. i 17. stoljeću onemogućile su to rješenje. Znatno povećanje uporabe vatrenog oružja i artiljerije zahtijevalo je veću plaćeničku vojsku i smanjilo značenje konjaništva. Cijena za to je bila velika. Povećanje troškova moralo se temeljiti na devalvaciji valute. Civilno, religijsko i vojno osoblje živjelo je sve teže, što je neizbježno imalo utjecaja na poštenje, prestiž i novačenje. Nestankom konjaništva otomanski je agrarni sustav propao. Konjanici su živjeli na svojim posjedima ili u njihovoj blizini. Sada su lena dobivali miljenici vladara i spekulanti. Kako je birokracija postajala sve neučinkovitija i korumpiranija, porezni je sustav bio sve manje djelotvoran. Pribjeglo se angažiranju sakupljača poreza, ali oni su bili skloni zadrža146


vati ubrano, što je samo pridonijelo broju zanemarenih posjeda. Tako je sve slabija privreda Carstva morala održavati sve skuplju i glomazniju superstrukturu. Lewis je smatrao da su dvor, birokracija i religijska hijerarhija, kao i vojska, klasa odsutnih zemljoposjednika i sakupljača poreza bili skuplji od bilo čega što je neka hijerarhijska srednjovjekovna država ili čak Rimsko Carstvo pokušalo održavati – a sve je to bilo utemeljeno na poljoprivrednom sustavu koji je postao neproduktivan. Trgovci, bankari i prekupci često nisu bili muslimanske vjere, pa su prema tome bili građani drugog reda. Politički i ideološki čimbenici su tako štetili stvaranju povoljnih uvjeta za trgovinu ili solidne bankarske i kreditne strukture. Lattimore (1940: 45–46) je kineski dinastijski ciklus opisao kao niz uspona i padova. Nova bi dinastija povećala prihode koncentriranjem ljudstva u povoljnim područjima, ne bi li organizirala kontrolu nad vodom i poljoprivredne aktivnosti velikih razmjera. No kad bi proizvodnja dosegla vrhunac, privreda nije podržavala višak stanovništva. Agrarna depresija bila je u nepodnošljivom kontrastu sa životom vladara i birokrata, te dovodila do ustanaka koji bi razorili dinastiju. Johnson tvrdi da procesi koji potpomažu ili sprečavaju ekonomsku isplativost političke organizacije dovode do društvenog kontinuiteta ili kolapsa (1978: 98–99). Čini se da je to slično pristupu koji je uzeo R. McC. Adams (1981) u svojoj raspravi o slabostima do kojih je dovelo širenje Sasanida u rubna poljoprivredna područja i njihovo sve veće iskorištavanje. Culbert (bez datuma) prilagođuje taj model kako bi objasnio kolaps Maja. Kako smo spomenuli ranije, Blanton i Kowalewski (1981) pripisuju pad Oaxaca smanjivanju pogodnosti koje je stanovništvo imalo od podupiranja hijerarhije. Turnbull je u svojoj raspravi o narodu Ik (1978), kao i Laughlin i Brady u jednoj generalnoj analizi (1978), naveo argumente slične onima kojima se služe Blanton i Kowalewski, ali primijenjene na daleko jednostavnija društva. Prema tim autorima, dugotrajna oskudica u plemenskim društvima stvara situaciju u kojoj se smanjuje prednost međusobne suradnje, pa društvene institucije koo147


peracije i reciprociteta nestaju. U obrnutoj situaciji – preobilju resursa – Harnerov (1970) je model kolapsa logički sličan iznesenom.

Ocjena Mnogi povjesničari i sociolozi nisu oduševljeni ekonomskim tumačenjima. No i takvi skeptici smatraju određene aspekte strukture i logike (ako ne i cjelokupnost) takvih tumačenja superiornima u odnosu na teze koje smo razmatrali ranije. Među tim aspektima su sljedeći: 1. Rasprava o nekim od prethodnih tumačenja (npr. iscrpljenje resursa, katastrofe, osvajači, neadekvatan odgovor) uvažavala je i obilježja društava, a ne samo njihova okoliša, kao bitan element kolapsa. Postavljalo se pitanje zašto društva ne dolaze do adekvatnog odgovora na određene okolnosti? Rasprava o tome mogu li specifične ekonomske interpretacije o kojima smo upravo raspravljali na odgovarajući način objasniti pojavu slabosti bila bi beskonačna. No jedno im obilježje daje prednost: one priznaju potrebu utvrđivanja unutarnjih faktora slabljenja, a zatim kreću u potragu za njima. 2. Za razliku od nekih teza (npr. klasni sukob, društvena disfunkcija, mistična tumačenja), ekonomska tumačenja utvrđuju specifičan mehanizam ili događaj koji uvjetuje promjenu. 3. Za razliku od mnogih rasprava o kojima smo govorili, ekonomski modeli utvrđuju točan kauzalni lanac između kontrolnog mehanizma i opaženog ishoda. O kauzalnim lancima navedenim u analizama koje smo upravo pobrojali dalo bi se raspravljati, ali one imaju logičku i strukturalnu prednost upravo zato što barataju kauzalnim nizom. Ni te ekonomske analize, naravno, nisu bez slabosti. Niti jedan od navedenih autora nije pokušao ponuditi generalizaciju na temelju pojedinačnih slučajeva, iako metoda ima velikih potencijala za tako nešto. Razočaravajuće je što se Lewis, koji navodi religijske i etničke predra148


sude (1958: 122–123) kao uzrok slabog privrednog razvoja Otomanskog Carstva, ne bavi podrobnije otomanskom nefleksibilnošću po tom pitanju. Lewis je jednostavno naveo da islam nije želio učiti od drugih, što ne objašnjava ništa. R. McC. Adamsova (1981) analiza širenja Mezopotamije hvalevrijedno ističe procese koji su doveli do kolapsa, ali ne objašnjava generalno lošu upravu elite. A Lattimore ne navodi ni jedan drugi razlog za pojavu viška radne snage u Kini osim potreba elite. Valja istaknuti da se logičke slabosti u tim tumačenjima pojavljuju upravo na onoj točki gdje se autori udaljavaju od čisto ekonomskog scenarija.

Sažetak i rasprava Ocjena raznih pristupa tumačenju kolapsa može se sažeti kako slijedi: 1. Iscrpljenje resursa. Bavljenje kolebanjima resursa je djelatnost zajednička svim kompleksnim društvima, a možda je riječ i o stvari koju ona najbolje rješavaju. Kad to nije slučaj, analize se moraju usredotočiti na obilježja društva koje je spriječilo pojavu adekvatnog odgovora, a ne samo na obilježja iscrpljenih resursa. 2. Novi resursi. Ova je teza donekle privlačna zastupnicima teorije integracije, ali ne i zagovornicima teorije konflikta. Njezina je upotrebljivost uglavnom ograničena na jednostavnija društva. 3. Katastrofe. Kompleksna društva redovito se brinu za slučajeve katastrofe te ih rutinski preživljavaju. Ako društvo ne može preživjeti katastrofu, u većini slučajeva važnija će biti obilježja društva od same katastrofe. 4. Neadekvatan odgovor na okolnosti. Pretpostavke o prirodi kompleksnih društava iznesene u okviru ove teze – da su inherentno krhka, ili statična, ili nesposobna da krenu drugim putem – jednostavno su neodržive. Ako kompleksna društva pokažu takve osobine, to valja objasniti. 149


5. Druga kompleksna društva. Glavni slučajevi, kao što je onaj s Rimskim Carstvom, ne mogu se uklopiti u ovu tezu. Sukobi među državama češće dovode do ciklusa ekspanzije ili teritorijalnog smanjivanja negoli do kolapsa. 6. Osvajači. Slučajevi u kojima slabija država porazi jaču sami po sebi ništa ne objašnjavaju, već zahtijevaju tumačenje. Empirijski gledano, pretpostavku o pojavi osvajača arheološki je često teško utvrditi. Teško je shvatiti zašto bi barbari uništili civilizaciju koju je uopće vrijedilo osvojiti. . Konflikt / proturječja / loša uprava. U kompleksnim društvima sposobnost kontroliranja radne snage i raspodjele resursa bitna je i nužna. Kolaps se ne može jednostavno objasniti čimbenicima koji su tako ključni po opstanak, ili se tu barem mora postaviti više dodatnih pitanja no što je dano odgovora. Ako se elite upuste u loše upravljanje i rade isključivo na vlastitu probitku, i to do takve mjere da to postane odlučujuće po opstanak društva, tako nešto valja rastumačiti. Eksploatacija i loša administracija su normalni, uobičajeni aspekti kompleksnih društava, pa same po sebi ne mogu objasniti događaj koji je njihova posljedica – kolaps. Seljaštvo se rijetko buni, osim ako nije otuđeno od drugih društvenih slojeva, a njihove pobune obično ne dovode do kolapsa. . Društvena disfunkcija. Ova tumačenja ne nude ni uzroke niti kauzalne mehanizme koji bi se mogli objektivno analizirati. 9. Mistična tumačenja. Mistična tumačenja u cijelosti ne uspijevaju znanstveno objasniti kolaps. Njih obogaljuje oslanjanje na biološku analogiju rasta, vrijednosne ocjene i tumačenja koja se pozivaju na neobjašnjivo. 10. Niz slučajnih događaja. Ova teza ne nudi temelje za generalizaciju. Kolaps se ne može dobro objasniti pozivanjem na slučajne čimbenike. 150


11. Ekonomska tumačenja. Ona su strukturalno i logički superiorna drugima, barem kako sada stvari stoje. Ta tumačenja utvrđuju obilježja zbog kojih su društva podložna kolapsu, specificiraju kontrolne mehanizme i ukazuju na kauzalni niz između kontrolnih mehanizama i utvrđenog ishoda. Iako na području sociologije i povijesti ekonomska tumačenja nisu općeprihvaćena, takvi scenariji kompenziraju logičke manjkavosti drugih pristupa. Postojeći ekonomski modeli često pate od ulaska u područje političkih i društvenih tumačenja, ali to nije njihova inherentna greška. Glavni je nedostatak ekonomskih tumačenja, bar za našu svrhu, u tome što nisu uspjela razviti okvire za tumačenje koje bi bilo globalno primjenjivo. Izuzev mističnih tumačenja, koja su bez ikakve znanstvene vrijednosti, ni jedno od navedenih objašnjenja nije bez određenih kvaliteta. Ekonomska teza najbliža je uspjehu – u svojoj logici, iako ne u specifičnostima – ali ne ide dovoljno daleko. S izuzetkom mističnih tumačenja, svi ti pristupi nisu nužno netočni ili krivo postavljeni. Oni su jednostavno neadekvatni, barem kako danas stvari stoje. Svi zahtijevaju pretpostavke koje ne možemo bezuvjetno prihvatiti i nerijetko ne uspijevaju biti logični. Ali ta tumačenja ističu i relevantne varijable i procese. Društva se doista suočavaju s nestašicama, klasni interesi dolaze u sukob, katastrofe se događaju, a odgovor često ne uspijeva riješiti probleme. Generalno tumačenje kolapsa trebalo bi uzeti i inkorporirati ono najbolje iz tih teza. Ono bi trebalo zadati okvire koji mogu uključivati te teze, tako da možemo upotrijebiti ono što je u njima doista vrijedno. Generalno tumačenje trebalo bi pojasniti te teze, tako da se svaka može upotrijebiti neovisno od drugih. U sljedećem poglavlju razvit ćemo tumačenje kolapsa koje slijedi ekonomsku tezu. Nakon općeg nacrta i provjere (peto poglavlje), posvetit ćemo se načinima na koje se ostala tumačenja mogu podvesti pod tu tezu (šesto poglavlje).

151


152


4. Razumjeti kolaps: granična produktivnost sociopolitičke promjene U biti stvari je sadržano da će iz svakog uspjeha, bez obzira o kakvom je uspjehu riječ, proizići nešto oko čega će se morati voditi grčevita borba. Walt Whitman (cit. prema Toynbee [1962 (III): 123])

Poput svih živih sustava, ljudska društva i političke organizacije na životu održava neprekidni protok energije. Počev od najjednostavnije obiteljske zajednice pa sve do najkompleksnije regionalne hijerarhije, institucije i utvrđeni obrasci interakcija od kojih se ljudsko društvo sastoji ovise o energiji. Istodobno, mehanizme na osnovi kojih ljudske grupe stječu i raspodjeljuju temeljne resurse uvjetuju sociopolitičke institucije u kojima su ti mehanizmi sadržani. Protok energije i sociopolitička organizacija dvije su suprotne strane iste jednadžbe. U bilo kojoj ljudskoj grupi ni jedna ne može postojati bez druge, niti se može bitno 153


promijeniti bez da promjeni i drugu, kao i čitavu ravnotežu jednadžbe. Protok energije i sociopolitička organizacija moraju evoluirati u međusobnom skladu. Ne samo da je protok energije uvjet opstojanja svakog sociopolitičkog sustava, nego i količina energije pritom mora biti dovoljna za održavanje kompleksnosti sustava. Leslie White je prije mnogo godina primijetio da je kulturna evolucija nerazdvojno povezana s količinom energije koju ljudsko stanovništvo uspijeva prikupiti (1949: 369–393). Količina energije koju, po stanovniku, zahtijeva održavanje najjednostavnijih ljudskih institucija nevjerojatno je mala u usporedbi s onom koje zahtijevaju najkompleksnije institucije. White je jednom procijenio da kulturalni sustav kojeg prvenstveno pogoni ljudska energija godišnje može proizvesti svega kakvih 1/20 konjske snage po stanovniku (1949: 369, 1959: 41–42). To se silno razlikuje od stotina tisuća konjskih snaga koje su na raspolaganju pripadnicima industrijskih društava. Na isti se način razlikuje i njihova kulturalna kompleksnost. Julian Steward je istaknuo sljedeću kvantitativnu razliku: rani su antropolozi dokumentirali kakvih tri do šest tisuća kulturalnih elemenata domorodačkog stanovništva na zapadu Sjeverne Amerike; s druge strane zabilježeno je preko pola milijuna različitih vrsti artefakata koje su američke vojne trupe dopremile u Casablancu za drugoga svjetskog rata (1955: 81). Održavanje kompleksnijih društava skuplje je od održavanja jednostavnijih, što zahtijeva veću razinu potpore po stanovniku. Kako raste kompleksnost društava, stvara se više mreža među pojedincima, kao i više hijerarhijskih mehanizama kojima se te mreže kontroliraju, obrađuje se veća količina informacija, dolazi do veće centralizacije protoka informacija, povećava se potreba za podrškom specijalista koji nisu izravno angažirani u proizvodnji resursa i tome slično. Čitava ta kompleksnost ovisi o protoku energije na razini koja uvelike nadmašuje protok energije tipičan za samodovoljne grupice sakupljača ili ratara. Zbog toga će u društvu koje evoluira prema većoj kompleksnosti rasti i troškovi njegova održavanja koji padaju na svakog pojedinca, pa 154


će stanovništvo u cjelini morati preusmjeravati sve veće segmente svojeg energetskog budžeta na održavanje organizacijskih institucija. To je stalna činjenica društvene evolucije koju ne mijenja ni promjena izvora energije. Bez obzira na to prihvaćamo li model društva teorije konflikta ili teorije integracije, ili pak neku njihovu sintezu, morat ćemo se upitati koje su prednosti od ulaganja u kompleksnost za stanovništvo. Iako smo u prethodnom poglavlju stavili u ozbiljnu sumnju gledište da kompleksna društva mogu doživjeti kolaps zbog prekomjernog oporezivanja svog stanovništva, pitanje odnosa koristi i ulaganja ipak zaslužuje da ga pobliže razmotrimo. Time se bavi model konflikta, u kome se kompleksnost shvaća kao odgovor na klasnu borbu i potrebu elite da zadrži svoje privilegije, ali i integracijski model, u kome se kompleksnost smatra odgovorom na društvene potrebe. Prema oba ta nazora, kompleksnost predstavlja rješenje uočenih problema, a njezina sposobnost rješavanja tih problema djelomično se temelji na omjeru koristi/ ulaganja. Ako je taj omjer nepovoljan, kompleksnost nije baš uspješna strategija. Kao i kod energije i organizacije, koristi i troškovi ulaganja u kompleksnost dva su suprotna pola jedne te iste jednadžbe. Jedan ne možemo razmatrati bez drugoga, iako se to nažalost obično čini. Teza je ovog poglavlja da prinos od ulaganja u kompleksnost varira, te da to variranje slijedi karakterističnu krivulju. Konkretnije, pretpostavlja se da u mnogim ključnim područjima kontinuirano ulaganje u sociopolitičku kompleksnost dolazi do točke u kojoj korist od takva ulaganja počinje opadati, prvo postupno, a zatim sve brže. Ne samo da stanovništvo tako mora ulagati sve veću i veću količinu resursa u održavanje društva koje se razvija, nego i – nakon određene točke – veće količine uloženog urodit će manjim povećanjima prinosa. Opadajući prinos, kako ćemo pokazati, stalno se iznova pojavljuje kao aspekt sociopolitičke evolucije i ulaganja u kompleksnost. Zakon opadajućih prinosa jedan je od rijetkih fenomena koji se javljaju s tolikom učestalošću i predvidljivošću da su ga ekonomisti skloni nazvati „zakonom“ (Hadar 1966: 30). Opadajući prinosi u proizvodnji 155


nastupaju onda kad investicije, u formi dodatnih ulaganja (inputa), dovode do smanjivanja stope produktivnosti. Iako to nije sasvim analogno procesima koji uzrokuju opadajuće prinose u sociopolitičkoj evoluciji, dio terminologije koji su razvili ekonomisti ipak će biti od koristi u raspravi koja slijedi. Ovdje su nam korisna dva pojma kojima se služe ekonomisti. To su prosječni proizvod i granični proizvod. Prosječni proizvod ekonomske aktivnosti jednostavno je output po jedinici inputa. Granični proizvod bilo kog inputa je povećanje u cjelokupnom outputu koje rezultira iz inputa. Slično tome, prosječni trošak je trošak po jedinici inputa, dok je granični trošak povećanje ili smanjenje cjelokupne cijene do kojeg je došlo zbog veće (ili manje) jedinice outputa (Hadar 1966; Hailstones 1976). Zakon opadajućih prinosa odnosi se na promjene prosječnog i graničnog proizvoda te troška. Prosječni proizvod i prosječni trošak odgovaraju promjenama u graničnom proizvodu i trošku, te ih u krajnjoj liniji i slijede. I jedan i drugi su podložni tom načelu koje se još naziva i zakon opadajuće granične produktivnosti (Hailstones 1976). Odnos između graničnog i prosječnog proizvoda prikazan je na slici 1. Slika 1. Odnos graničnog i prosječnog proizvoda. Granični proizvod Prosječni proizvod

Za našu ćemo svrhu naglasiti jedan termin. Rasprava će se ovdje najčešće pozivati na pojam „graničnog prinosa“. Možemo smatrati da on znači isto što i granični proizvod, odnosno da je riječ o prinosu po povećanoj jedinici ulaganja. Riječ „prinos“ upotrijebit ćemo umjesto riječi „proizvod“ kako bismo naglasili zanimanje za korist koju stanovništvo dobiva od svog investiranja u kompleksnost. Pretpostavku koju smo upravo naveli možemo sad prilagoditi terminologiji koju ćemo koristiti u ostatku ove knjige. Tvrdi se da povećani troškovi sociopolitičke evolucije često prelaze granicu opadajućih prinosa. Drugim riječima, omjer koristi/ulaganja sociopolitičke kompleksnosti slijedi krivulju graničnog proizvoda na slici 1. Nakon određene točke, povećana ulaganja u kompleksnost ne uspijevaju više po156


lučiti prinose koji bi se proporcionalno povećavali. Granični prinos opada, a granični trošak raste. Kompleksnost kao strategija postaje sve skuplja, a donosi sve manju graničnu korisnost. Četiri pojma o kojima smo dosad raspravljali mogu nam pomoći da shvatimo zašto kompleksna društva doživljavaju kolaps. Ti pojmovi su: 1. ljudska društva su organizacije namijenjene rješavanju problema; 2. sociopolitički sustavi trebaju energiju kako bi se održali; 3. povećavanje kompleksnosti podrazumijeva i povećavanje troškova po stanovniku; i 4. investiranje u sociopolitičku kompleksnost kao instancu za rješavanje problema često dolazi do točke na kojoj opada granični prinos. U ostatku ovog poglavlja posvetit ćemo se tome da pokažemo u kojem su ti elementi odnosu s kolapsom. Kao prvo, detaljno ćemo proučiti pretpostavku da ulaganje u kompleksnost uzrokuje opadajuće prinose, budući da je ona ključna za tumačenje kolapsa. Zatim ćemo se pozabaviti razlozima tog pada granične produktivnosti. Na koncu ćemo na temelju tih koncepata razviti sintezu tumačenja kolapsa.

Granična produktivnost povećanja kompleksnosti U ovom odlomku bit će korisno razdijeliti kompleksnost na nekoliko sastavnih dijelova i proučiti ih pojedinačno. Ti sastavni dijelovi jesu: poljoprivreda i proizvodnja resursa, obrada informacija, sociopolitička kontrola i specijalizacija te cjelokupna ekonomska produktivnost. Naravno, ni jedna od tih sastavnica zapravo nije samostalna. Sve one zajedno čine neovisni sustav koji se može podijeliti jedino umjetno. Ovdje smo ih razdvojili isključivo radi analize i ilustracije. Sva ta područja 157


djelatnosti zapravo su investicije ljudske populacije u stabilnost i blagostanje. Primjeri koji slijede potječu iz niza slučajeva od nekoliko posljednjih stotina godina. Mnogi potječu iz nedavne povijesti. Valja istaknuti da njihovim navođenjem ne želim implicirati kako je bilo koje od tih društava u neposrednoj opasnosti od kolapsa. Ovi primjeri samo pokazuju zajedničke probleme s kojima se suočavaju sva kompleksna društva. Odnos tih problema prema kolapsu varira s obzirom na povijesni kontekst pojedinačnih društava.

Poljoprivreda i proizvodnja resursa Godine 1965. ekonomistica Ester Boserup iznijela je radikalnu tezu da do povećanja intenziteta poljoprivrednog iskorištavanja zemlje dolazi zbog uloženog rada koji je neproporcionalno veći od polučenog prinosa. Dakle, iako se pri intenziviranju proizvodnje produktivnost po jedinici zemlje povećava, produktivnost po jedinici radne snage zapravo se smanjuje. Ester Boserup je razvila idealiziranu (te, kako i sama priznaje, donekle arbitrarnu) tipologiju korištenja poljoprivrednog zemljišta. Njezini su idealizirani tipovi sljedeći: 1. Kultiviranje šumskih površina. U ovom sustavu, poznatom i pod nazivom krčenje zemljišta, komadi šumskog zemljišta se iskrčuju i zatim niz godina obrađuju. Kad prinosi počnu opadati a korov bujati, parcela se napušta. Na njoj ponovo izrasta šuma, a površina se ne koristi sve dok šuma na naraste u potpunosti. Period kad se površina ne dira može potrajati čitavih 25 godina. 2. Kultiviranje grmovitih površina. Taj sustav obuhvaća kraći period čekanja, između šest i deset godina, pa se u tom razdoblju šuma ne može razviti. 3. Kratkotrajno kultiviranje. Razdoblje neobrađivanja zemljišta traje svega godinu do dvije. 158


4. Godišnja žetva. Ovo nije sustav u kome se zemlja ostavlja neobrađenom, osim na nekoliko mjeseci između žetve i sjetve. 5. Više žetvi godišnje. Prema Ester Boserup, to je najintenzivniji sustav obrade zemlje, ali se može koristiti tek u malobrojnim povoljnim područjima u kojima nema ekstremno hladnih razdoblja (Boserup 1965: 15–16). E. Boserup tvrdi da se ljudski rad po jedinici poljoprivrednog prinosa povećava intenzivnijom pripremom zemljišta, gnojenjem, navodnjavanjem itd. (usp. Boserup 1981: 45). Ona pretpostavlja da porast stanovništva navodi poljoprivrednike da zbog opadanja graničnih prinosa uvećaju ulog rada. Porast stanovništva, naime, uvijek povećava naprezanje određenog tipa korištenja zemlje, prisiljavajući ljude da prijeđu na sljedeći, pa tako produktivnost radne snage mora opadati. Ovaj okvir može se generalizirati i na druge načine prehranjivanja. Asch, Ford i Asch su, primjerice, razvili sličan okvir za tumačenje promjena u načinu života lovaca-sakupljača, od prirodnih resursa koji su hranjivi i lako se proizvode do onih koji to nisu (1972). Mark Cohen je tvrdio da se prijelaz s načina života lovaca i sakupljača na poljoprivredu može shvatiti kao adaptacija na porast stanovništva. Porast stanovništva na koncu zahtijeva razvoj intenzivnijih i skupljih sustava proizvodnje resursa – poljoprivredu (1977). Strategije prikupljanja životnih resursa kod lovaca-sakupljača nisu sasvim primjenjive za naše potrebe, ali te dvije analize ilustriraju univerzalnu prirodu ekonomskog procesa koju je opisala Ester Boserup. O njezinoj se tezi vodilo dosta rasprava, posebno u vezi s ulogom porasta stanovništva. Budući da ovdje nije nužno prihvatiti tvrdnju o demografskom pritisku kako bismo obuhvatili neposredno relevantnu temu, nećemo se baviti tim raspravama. Za nas je neposredno relevantno to da u ekonomiji osnovnih životnih resursa granični prinos u poljoprivredi opada dok se uloženi rad povećava. Ta se tvrdnja može bogato ilustrirati. Clark i Haswell su pokazali da u režimima usmjerenim na osnovne životne resurse i prosječni i granični prinos u poljoprivredi 159


doista opadaju, a uloženi rad se povećava (1966: 83–84). To mogu odmah potvrditi slike 2, 3, 4, 5, 6 i 7. Te su ilustracije načinili Clark i Haswell (1966) te Wilkinson (1973); one pružaju kvantitativne podatke koji nedostaju u radu E. Boserup (1965), a potrebni su za verifikaciju njezinih pretpostavki. Daljnjim će pregledom postati jasno da ih ti podaci bitno potkrepljuju. Sustav domaćinstava koja se bave uzgojem stoke slijedi isti obrazac. Potreba za intenzivnim radom i skupoća takvog sustava domaćinstava dobro su poznati. Tu ideju možemo ilustrirati činjenicom da se kanali i parna željeznica koji su pratili razvoj industrije u Engleskoj smatraju, barem djelomično, načinom smanjivanja konkurencije između ljudi i konja oko uživanja prinosa od zemlje (Wilkinson 1973: 124). Fred Bateman (1969) je proučavao promjene radnog učinka američke mljekarske industrije između 1850. i 1910. godine. U tom razdoblju nije bilo nekog većeg tehnološkog napretka, ali dogodile su se druge promjene. Jedna krupna promjena bilo je posvemašnje širenje mljekarske djelatnosti na zimske mjesece. Druga je bila poboljšanje sustava hranjenja, a treća uvođenje strožih sanitarnih propisa. Sve te promjene pridonijele su povećanju rada koje je u mljekarstvu bilo potrebno ulagati, iako se prinosi nisu proporcionalno povećali. Brojke u tablici 1 pokazuju da je između 1850. i 1910. godine prinos od mljekarstva po jedinici uloženog rada pao za 17,5 posto. Nadalje, ulaganje ljudske vrste u cjelini u vlastitu prehranu dolazi do točke na kojoj daljnja ulaganja rezultiraju opadanjem graničnog prinosa kad je riječ o povećanju očekivanog životnog vijeka. Slika 8 pokazuje da prehrambena razina nelinearno varira u odnosu na očekivani životni vijek, tako da produktivnost ulaganja u prehranu radi produljenja života opada kako se ulaganje povećava. Osim poljoprivrednih proizvoda, kompleksna društva ovise i o proizvodnji drugih resursa. Proizvodnja energije i korištenje ruda, kako to suvremeni industrijski svijet dobro zna, slijede istu proizvodnu krivulju kao i poljoprivreda koja stvara resurse za život, i to zbog sličnih razloga. Zalihe goriva što ih ljudsko stanovništvo koje se racionalno po160


naša prvo koristi, kao i zalihe ruda koje se prve iskapaju, obično su one koje se ekonomski najčešće iskorištavaju, odnosno one koje su najobilnije i najdostupnije, a najjednostavnije zadovoljavaju trenutne potrebe (Rifkin i Howard 1980: 73). Kad nakon toga postane nužno početi koristiti resurse koji nisu toliko ekonomični, granični prinosi automatski opadaju. Slika 2. Prosječni prinos od poljoprivrede (prema: Clark i Haswell 1966: 83). Preneseno uz dozvolu Macmillan Publishers Ltd., London and Basingstoke. okomito: kg ekvivalenta pšenice / sati uloženog rada (log. ljestvica) vodoravno: sati uloženog rada / hektar / godina (log. ljestvica) *u slici*: nigerijski kakao nigerijske žetve Jugoslavija Gambija Gana kineski urod pšenice kineski urod riže Slika 3. Granični prinos od poljoprivrede (prema: Clark i Haswell 1966: 84). Preneseno uz dozvolu Macmillan Publishers Ltd., London and Basingstoke. okomito: kg ekvivalenta pšenice / sati uloženog rada vodoravno: sati uloženog rada / hektar / hodina (log. ljestvica) *u slici*: nigerijski kakao nigerijske žetve Gambija kineski urod riže kineski urod pšenice Jugoslavija Slika 4. Prosječni prinos od poljoprivrede na Jamajci, 1954–1955. (prema: Clark i Haswell 1966: 87). Preneseno uz dozvolu Macmillan Publishers Ltd., London and Basingstoke. okomito: kg ekvivalenta pšenice / sati uloženog rada vodoravno: sati uloženog rada / hektar / godina Slika 5. Granični prinos od poljoprivrede u Indiji (prema: Clark i Haswell 1966: 88). Preneseno uz dozvolu Macmillan Publishers Ltd., London and Basingstoke. okomito: kg ekvivalenta pšenice / sati uloženog rada vodoravno: sati uloženog rada / hektar / godina šećerna trska, svježa, Agra navodnjavana žitna polja, Agra šećerna trska, Rattoon (drugi prinos), Agra pamuk, Madras proso, Madras 161


riža, Madras Slika 6. Granična produktivnost poljoprivrede u sjevernoj Grčkoj (prema: Clark i Haswell 1966: 135). Preneseno uz dozvolu Macmillan Publishers Ltd., London and Basingstoke. okomito: kg ekvivalenta pšenice / sati uloženog rada vodoravno: sati uloženog rada / hektar Slika 7. Produktivnost rada u azijskoj poljoprivredi (prema: Wilkinson 1973: 98). Preneseno uz dozvolu Methuen & Co., London. okomito: kg prinosa žetve (ekvivalent neoljuštene riže) / dani uloženog rada vodoravno: dani uloženog rada / hektar / godina (log. ljestvica) Tablica 1. Radni učinak američkog mljekarstva, 1850–1910. godina prosječni godišnji prinos po kravi (lb) cjelokupno godišnje vrijeme rada (sati) cjelokupni rad po 100 lb mlijeka (sati) dobiveno mlijeko po radnom satu (lb) Slika 8. Produktivnost unosa kalorija za povećanu očekivanu životnu dob (prema: Cépède et al. 1964: 176).

Razvoj privrede zasnovane na ugljenu u Engleskoj karakterističan je primjer. Wilkinson (1973) je pokazao da su veliki skokovi u broju stanovništva, oko 1300. i 1600. godine te u kasnom 18. stoljeću, doveli do intenziviranja poljoprivrede i industrije (v. također North i Thomas [1973]). Budući da su se u kasnom srednjem vijeku šume intenzivno sjekle kako bi se osiguralo gorivo i poljoprivredno zemljište za stanovništvo u porastu, temeljne potrebe za grijanjem, kuhanjem i proizvodnjom nisu se više mogle zadovoljiti spaljivanjem drva. Ugljen je definitivno bio manje poželjan izvor goriva jer se dobivao i distribuirao skuplje nego drvo, a tu su bile i prljavština i zagađenje. Ugljen prostorno nije tako rasprostranjen kao drvo, pa se morao razviti sasvim nov i skup distribucijski sustav. Iskapanje ugljena iz zemlje bilo je skuplje od dobivanja njegova ekvivalenta u vrijednosti zagrijavanja od drva, a postalo je još skuplje kad su najdostupnije zalihe iscrpljene. Rudnici su se morali kopati sve dublje, sve dok podzemne vode nisu postale ozbiljan

Prema: Bateman 1969: 222. 162


problem. Na koncu je razvijen parni stroj koji se koristio za pumpanje vode iz rudnika. Sličan povijesni tok slijedilo je iscrpljivanje šuma u najranije naseljenim dijelovima Sjedinjenih Američkih Država (Wilkinson 1973). Porast troškova po jedinici termičke vrijednosti u slučaju prvobitnog prelaska s drveta na ugljen je očigledan, no, nažalost, kvalitetni kvantitativni podaci o prinosu od ulaganja u energiju obično nam nisu dostupni sve do najnovijeg doba. Suvremeni podaci ne samo da kvantitativno ilustriraju trend, nego i pokazuju da se proces pada graničnog prinosa nastavlja. Ako vrijednost uskladimo s inflacijom, možemo reći da je svaki dolar uložen u proizvodnju energije u 1960. godini donio otprilike 2,250,000 jedinica termičke vrijednosti. Do 1970. to se svelo na 2,168,000 jedinica termičke vrijednosti, dok je u 1976. godini isti taj dolar mogao proizvesti samo 1,845,000 jedinica termičke vrijednosti (Rifkin i Howard 1980: 124). Potrošači ne moraju vidjeti te brojke a da bi znali kako proizvodnja energije i ruda slijedi klasičnu krivulju pada graničnog prinosa.

Obrada informacija Obrada velikih količina informacija bitan je dio kompleksnih društava, a i sama potreba za obradom informacija bila je vjerojatno jedan od razloga nastanka takvih društava. Međutim, troškovi obrade informacija u mnogim područjima pokazuju trend pada granične produktivnosti. Gregory Johnson (1982) je grafički pokazao da komunikacijsko opterećenje raste još brže od rasta veličine društvene grupe. Kao odgovor na to, obrada informacija se povećava sve dok ne dosegne pun kapacitet. Nakon te točke performanse obrade informacija počinju opadati, pa se sve više troši na sve manje djelotvornu i manje pouzdanu obradu informacija. Tada možemo očekivati pojavu hijerarhija za obradu informacija (Johnson 1982: 394–395). Slijedeći taj pravac razmišljanja, Moore tvrdi da se, kad je količina informacija koju neko društvo obrađuje mala, većina informacija može prikupiti uz niski trošak. No kako se količina informacija povećava, sve 163


brže raste granični trošak korisnih informacija, i to djelomično zbog povećanja redundancije informacija (1981: 212). Kompleksna društva bave se velikim brojem djelatnosti za obradu informacija. U njih spadaju sljedeće djelatnosti (s obzirom na njihovu relevantnost za naš problem i mogućnost prikupljanja podataka o njima): istraživanje i razvoj, obrazovanje te razvoj/održavanje informacijskih kanala. Iako to nipošto nisu jedina područja obrade informacije u kompleksnim društvima, riječ je o onim ključnima. Granična produktivnost istraživanja i razvoja u SAD-u, a i drugdje, pokazuje jedan uznemirujući trend. Slika 9 jasno pokazuje da je broj znanstvenika, inženjera i tehničara u SAD-u između 1900. i 1954. godine rastao, dok je njihova produktivnost, kako to pokazuje broj izdanih patenata, jako opadala. Nadalje, broj patentnih prijava u odnosu prema broju stanovnika u SAD-u rastao je do otprilike 1920. godine, a zatim je počeo opadati. Patentne prijave podnesene između 1941. i 1960. godine, u odnosu prema broju osoblja i izdacima posvećenim istraživanju i razvoju, vidljivo je opao (slika 10). Slika 9. Patentne prijave i odobreni patenti u odnosu na broj stanovnika i znanstveno-tehničkog osoblja, 1870–1950. (podaci iz: Machlup 1962: 172). ispod grafikona: godine (1870–1950) patentne prijave na 10.000 stanovnika patentne prijave na 1000 tehničkih djelatnika indeks rasta broja odobrenih patenata indeks rasta broja znanstvenika i inženjera Slika 10. Patentne prijave u odnosu na rezultate istraživanja (podaci iz: Machlup 1962: 173). ispod grafikona: godine (1942–1959) patentne prijave na 100 znanstvenika i inženjera u istraživanju i razvoju patentne prijave po milijunima dolara uloženih u istraživanje i razvoj

Na prvi pogled, čini se da ovi grafikoni pokazuju opadanje graničnog prinosa od investicija u istraživanje i razvoj. No potrebno ih je dodatno prokomentirati kako bismo dokazali da je doista tako. Fritz Machlup, kao izvor tih podataka, smatra da za to mogu potencijalno biti odgovorna tri faktora: (a) opadanje produktivnosti izumiteljstva; 164


(b) proporcionalno opadanje broja izuma koji se mogu patentirati; i (c) smanjivanje sklonosti prema patentiranju (1962: 174–175). I drugi su ekonomisti iznijeli slične tvrdnje (npr. Schmookler 1966; Griliches 1984). Machlup tvrdi da je do najvećeg pada patentiranja došlo zbog porasta vojnog istraživanja i razvoja, koje obično ne daje izume koji se mogu patentirati. Usprkos Machlupovom oprezu, brojni elementi nam pokazuju da se produktivnost istraživanja i razvoja doista smanjila. Tako podaci na slici 9 pokazuju da je broj patenata opadao u odnosu na broj stanovnika i tehničkih radnika od otprilike 1920. godine, puno prije postignuća istraživanja i razvoja u drugom svjetskom ratu i nakon njega. Još je znakovitije to što broj patenata u odnosu na broj znanstvenika i inženjera kontinuirano opada još od 1900. godine. Jacob Schmookler je prikupio podatke koji pokazuju da se, izuzev projekata koje financira država, broj osoblja angažiranog u industrijskom istraživanju od 1930. do 1954. povećao 5,6 puta, dok je broj korporativnih patenata između 1936–1940. i 1956–1960. porastao samo 23 posto (1966: 28–29). Nadalje, problem nije ograničen samo na Sjedinjene Države. U istraživanju koje je obuhvaćalo pedeset država (od kojih brojne ne ulažu mnogo u vojno istraživanje i razvoj), Evenson je pokazao da se između kasnih 1960-ih i kasnih 1970-ih broj izuma po znanstveniku i inženjeru smanjivao gotovo u svim slučajevima (1984: 89). Između 1964. i 1979–1980. godine u SAD-u i Japanu omjer patenata u produktivna ulaganja opao je gotovo u svim granama industrije. Između 1964. i 1978. godine u Sjedinjenim Državama su se ulaganja u istraživanje i razvoj po znanstveniku i inženjeru povećavala godišnjom stopom od .0047, dok je prijava novih patenata opadala godišnjom stopom od .0283. Sličan obrazac imao je i Japan (Evenson 1984: 107–108). Nadalje, postoje i drugi podaci koji govore o padu produktivnosti izumiteljstva u industrijskom svijetu. Hornell Hart je ukazao na stalne obrasce stopa povećavanja a zatim smanjivanja broja patenata (logističke krivulje) u mnogim područjima koja su djelomično ili u cijelosti neovisna o vojnom istraživanju i razvoju. Među njima su zrakoplovi, 165


automobili, strojevi za obradu pamuka, električni brojači, radio, šivaći strojevi, strojevi za predenje, plugovi, telegrafi, telefoni, pisaći strojevi i tkalački strojevi (Hart 1945: 338). Hart je primijetio da su isti obrasci vidljivi i u glavnim izumima i otkrićima na Zapadu, kao i u patentima odobrenim u Velikoj Britaniji između 1751. i 1820. godine te između 1821. i 1938. (Hart 1945: 338). Čini se, dakle, da vojnom istraživanju i razvoju možemo pripisati tek mali dio tendencije smanjivanja broja patenata. Štoviše, taj je pad dugotrajan i rasprostranjen na mnogim područjima, pa teško da možemo smatrati kako je opadanje sklonosti prema patentiranju odgovorno za tu tendenciju. Novija istraživanja pokazuju da zapravo postoji jak pozitivan odnos između istraživanja i razvoja te patentiranja (Schmookler 1966: 44–46; Bound et al. 1984: 39; Pakes i Griliches 1984: 63). Prema tome, čini se da su statistike glede patentiranja pouzdani indikator postignuća u izumiteljstvu. Izgleda da doista možemo ustvrditi kako je došlo do pada izumiteljske produktivnosti u istraživanju i razvoju, te da je usprkos povećanim ulaganjima u istraživanje i razvoj (povećanje od 0,1 posto bruto nacionalnog proizvoda u 1920. na 2,6 posto u 1960. godini [Rescher 1978: 67]) granični proizvod tih ulaganja opadao. Iako i tu ima određenih neslaganja (npr. Clark i Griliches 1984), mnogi ekonomisti potvrđuju taj trend (npr. Mansfield 1971: 32, 34–35; Nordhaus 1969: 20–24; Denison 1979: 126; Sato i Suzawa 1983: 65). Medicinska istraživanja i njihova primjena dobar su primjer pada graničnog prinosa uz istodobno povećavanje ulaganja u znanost. Iako je korist od medicine teže izmjeriti od njezinih troškova, očekivani životni vijek tu je siguran indikator. Nažalost, investicije u zdravstvo koje su u stalnom porastu ne donose proporcionalno povećanje dugovječnosti. Godine 1930. Sjedinjene Države potrošile su 3,3 posto svog bruto društvenog proizvoda (BDP) na stvaranje očekivanog životnog vijeka od 59,7 godina. Do 1982. godine 10,5 posto BDP-a donosilo je očekivani životni vijek od 74,5 godina. Obrazac za to razdoblje pokazan je na slici 11. U grafikonu vidimo da je od 1930. do 1982. godine produktiv166


nost nacionalnog zdravstvenog sustava u Sjedinjenim Državama (ovako mjerena) opala za više od 57 posto (prema: Worthington [1975: 5] i Zavodu za popis stanovništva SAD-a [1983: 73, 102]). (Zapravo, vjerojatno je da će smanjivanje produktivnosti medicine biti još veće budući da ovi podaci ne uključuju učinke poboljšane prehrane i higijene na povećanje očekivanog životnog vijeka.) Slika 11. Produktivnost zdravstvenog sustava SAD-a od 1930. do 1982. (podaci prema: Worthington [1975: 5] i Zavod za popis stanovništva SAD-a [1983: 73, 102]). Indeks produktivnosti = (Očekivani životni vijek) / (Izdaci za zdravlje na nacionalnoj razini, izraženi kao postotak BDP-a). okomito: indeks produktivnosti vodoravno: godine (1930–1982)

Iako se može činiti iznenađujuće, i ulaganje u školovanje također pokazuje trend pada granične produktivnosti. Kao prvo, kompleksno društvo koje mora obrađivati velike količine informacija bit će suočeno s troškovima školovanja koji će gotovo sigurno rasti. Između 1870. i 1960. godine udio stanovništva od 18 do 21 godine upisanih u ustanove višeg i visokog školstva u SAD-u porastao je s 1,7 na 33,5 posto (Machlup 1962: 78). Nadalje, institucije višeg i visokog školstva koje su ti studenti pohađali trošile su udio u bruto društvenom proizvodu koji je porastao s 0,26 posto u 1900. na 1,23 posto u 1960. (slika 12) (Machlup 1962: 79). Broj studenata u odnosu na broj nastavnog osoblja smanjio se s 12,8 u 1900. na 9,5 u 1958. (Machlup 1962: 81). Istodobno, sve više studenata pohađalo je nastavu koja traje dulje i specijaliziranija je (slika 13), a također i skuplja (slika 12) (Machlup 1962: 79, 91). Trošak visokog školstva na nacionalnoj razini, kako stvaran, tako i relativan, očigledno se povećao. No zar to povećano ulaganje u visoko školstvo nije donijelo barem podjednak, ako ne i veći prinos? Iako je teško procijeniti prinos od ulaganja u školovanje, većina bi ljudi pretpostavila da je odgovor na to pitanje potvrdan. No, jedan nam kut gledanja govori da to ulaganje nije donijelo veći granični prinos. Uz povećanje vremena utrošenog na školovanje i veću specijalizaciju, učenje donosi smanjenu opću korist ali uz cijenu većih troškova. Veća kvantiteta učenja obavlja se u djetinjstvu, 167


a učenje u ranijoj životnoj dobi najčešće je općenitije. Specijalizirano učenje do kojeg dolazi kasnije ovisi o tom ranijem, općem znanju, tako da korist od općeg učenja uključuje i sve izvedeno specijalizirano znanje. Prema tome, opće znanje aksiomatski ima veću cjelokupnu vrijednost od specijaliziranog. Nadalje, to se rano, opće znanje usvaja uz znatno niži trošak. Machlup (1962: 104–105) je prikupio podatke koji pokazuju da je u razdoblju 1957–1958. godine obrazovanje predškolske djece kod kuće stajalo Sjedinjene Države 4.432.000.000 dolara (prema prinosu koji bi inače ostvarile majke), što iznosi 886.400.000 godišnje za uzrast od 0 do 5 godina. Osnovno i srednje školstvo stoji 33.339.000.000 dolara, odnosno 2.564.538.462 dolara godišnje za uzrast od 6 do 18 godina. Više i visoko školstvo stoji 12.757.000.000, odnosno 2.514.000.000 dolara godišnje, i to za sve manji broj studenata, uz pretpostavku da je prosječno trajanje takvog školovanja pet godina. Drugim riječima, financijski trošak nacije po godini školovanja između predškolskog, najopćenitijeg ali i najkorisnijeg obrazovanja, i fakultetskog, najspecijaliziranijeg obrazovanja, povećava se za oko 284 posto. A to bi povećanje bilo još dramatičnije da ovi podaci uzimaju u obzir činjenicu da je broj osoba upisanih na fakultete samo djelić cjelokupnog stanovništva. Slika 12. Troškovi SAD-a za više i visoko školstvo od 1900. do 1960. (podaci prema: Machlup 1962: 79) godine (1900–1960) dolara po studentu (x100) dolara po stanovniku postotak BDP-a (x10-1)

Slika 13. Specijalizacija u školovanju u SAD-u od 1870. do 1960. (podaci prema: Machlup 1962: 91). godine (1870–1960) (mr. sc. kao % prof./dipl. ing.) (dr.sc kao % mr. sc.) (dr. sc. kao % prof./dipl. ing.)

Slično tome, slika 14 pokazuje da se nakon 1900. godine opća produktivnost ulaganja u visoko školstvo, namijenjeno razvoju specijaliziranog znanja, bitno smanjila. D. Price je pokazao da, ako uzmemo 168


u obzir školovanje znanstvenika, školovanje većeg broja znanstvenika dovodi do povećanja broja prosječnih znanstvenika, i to brže od povećanja onih koji su najproduktivniji (1963: 102–103). Prema tome, povećanje ulaganja u specijalizirano školovanje donosi pad kako graničnog, tako i prosječnog prinosa. Godine 1924. S. G. Strumilin je u Sovjetskom Savezu prikupio niz podataka o školstvu koji pokazuju istovjetan obrazac. Pokazao je da granični prinos ulaganja u školstvo opada s povećanjem školskog stupnja. Prema Strumilinu, prve dvije godine školovanja podižu proizvodne sposobnosti sovjetskog radnika u prosjeku za 14,5 posto godišnje. No treća godina školovanja donosi povećanje od svega dodatnih 8 posto, dok četvrta do šesta godina povećavaju sposobnosti za svega daljnjih 4–5 posto godišnje (Tul’chinskii 1967: 51–52). Ovi primjeri pokazuju kakvim su troškovima izložena kompleksna društva koja su prisiljena ulagati svoje resurse u pripremanje ljudi za specijalizirane poslove. Iako je obavljanje takvih poslova možda ključno za potrebe društva, ne može se reći da se korist od ulaganja u školstvo povećava proporcionalno troškovima. Naprotiv, sve specijaliziranije školovanje služi sve užim segmentima sustava, i to po sve veću cijenu za društvo u cjelini. Korist od specijaliziranog školovanja, štoviše, može se podjednako pripisati i općem obrazovanju koje mu nužno prethodi. Specijalizirano školovanje može biti skupo i na druge načine. U slučajevima u kojima se za obavljanje nekog zadatka traži fleksibilnost, specijalizirano osoblje možda neće biti u stanju izvesti zadatke za koje nije obučeno. A tamo gdje se potreba za određenim tipovima specijalizacije prvo pojavi a zatim nestane, ulaganje u takvo školovanje bit će velikim dijelom promašeno. Suvremene preobrazbe raznih polja industrije, kao i njezinih specijaliziranih stručnjaka, ilustriraju tu činjenicu na tragičan način. Društvo koje je u stanju zadovoljiti svoje potrebe na temelju općeg obrazovanja nedvojbeno će, dakle, dobivati veću vrijednost za svoja ulaganja negoli društvo koje ovisi o specijaliziranom školovanju. Kako se povećavaju kompleksnost i specijalizacija, rastu i troškovi školova169


nja, a granični proizvod opada. Kompleksno društvo mora puno ulagati u razvoj i održavanje informacijskih kanala. Iako na temelju raspoloživih podataka nije moguće pokazati da to dovodi do pada graničnog proizvoda, možemo dokazati da je to djelatnost čiji troškovi stalno rastu. Između 1940. i 1957. godine troškovi za radio i televiziju u SAD-u povećali su se od 0,57 na 1,00 posto BDP-a (Machlup 1962: 253). Prihodi telefonskih operatera od 1880. do 1958. porasli su s 0,03 na 1,73 posto BDP-a (Machlup 1962: 253). Na temelju ovih podataka važno je primijetiti da ako područje kao što je obrada informacija zahtijeva povećanje resursa koji su društvu dostupni (u ovom slučaju BDP), udio resursa koji će biti na raspolaganju drugim područjima automatski se mora smanjiti. Slika 14. Produktivnost ulaganja u školovanje namijenjeno stvaranju specijaliziranih stručnjaka (podaci prema: Machlup 1962: 79, 91). godine 1900–1960. (dr. sc./prof.-dipl.ing.)/dolara po studentu x .001 (dr. sc./mr. sc.)/dolara po studentu x .01 (mr. sc./prof.-dipl.ing.)/dolara po studentu x .01

Sociopolitička kontrola i specijalizacija U kompleksnim društvima postoji čest i naizgled neumoljiv trend pada granične produktivnosti u hijerarhijskoj specijalizaciji. Taj je trend toliko raširen da su u demokratskim zemljama mnogi političari izgradili karijeru na poticanju birača protiv njega. Tu nam odmah pada na pamet C. Northcote Parkinson, pisac koji je najuspješnije iznio viziju napuhnute birokracije koja sve više i više raste, gutajući sve više novca poreznih obveznika i stvarajući sve manje prave vrijednosti (1957). Pa iako većina njegovih tekstova ima površan ton, autor je prikupio i neke informativne statističke podatke kako bi podupro svoje stajalište. Tablica 2 pokazuje da je između 1914. i 1967. broj ratnih brodova u Britanskoj mornarici opao za 78,9 posto, broj časnika i novaka za 32,9 posto, a broj lučkih radnika za 33,7 posto. No u istom razdoblju broj lučkih činovnika i službenika povećao se za 247 posto, a broj službenika pri Ad170


miralitetu za 769 posto (Parkinson 1957: 8, 1971: 4). Tablica 3 pokazuje da je između 1935. i 1954. broj službenika u Britanskom kolonijalnom uredu porastao za 447 posto. U tom se periodu, naravno, znatno smanjila veličina carstva kojim su upravljali (Parkinson 1957: 11). Tablica 2. Statistike Britanskog Admiraliteta od 1914. do 1967. godine godina ratni brodovi časnici i mornari u Kraljevskoj mornarici lučki radnici lučki službenici i činovnici službenici i činovnici u Admiralitetu Tablica 3. Službenici u Britanskom kolonijalnom uredu godina broj službenika

Parkinson je još sugerirao da, nakon određene točke, povećanje stope poreza počinje dovoditi do pada graničnog prinosa. Među razlozima za to su povećanje stope izbjegavanja poreza kod poreznih obveznika, što zahtijeva povećanje birokracije kako bi se porezi ipak utjerali, te inflacija, koja smanjuje vrijednost prikupljenog novca. Iznad stope od 20 posto, tvrdio je Parkinson, granični prinos od oporezivanja se smanjuje (1960: 79). Kao što je dobro poznato, takve su tvrdnje veoma česte u suvremenim političkim i ekonomskim raspravama. Parkinson (1957) je za pad graničnog prinosa pri ulaganju u hijerarhijske specijaliste optužio samodovoljnost birokracije. Ma koliko to nekima zvučalo utješno, to je objašnjenje suviše pojednostavljeno. Bendix (1956) je prikupio podatke za industriju u privatnom vlasništvu na području više država, a oni su slični podacima koje je Parkinson razotkrio u državnim službama. Bendix je uspio pokazati da je obrazac povećavanja hijerarhijske specijalizacije u privatnom sektoru podjednako izražen kao i onaj u javnom sektoru, kako je dokazao Parkinson (slika 15). Očito je da se u privatnom sektoru, gdje privredni uspjeh ovisi o djelotvornosti, taj obrazac ne može pripisati pukoj nedjelotvor Prema: Parkinson (1957: 8, 1971: 4).

Prema: Parkinson (1957: 11).

171


nosti. Razlog zbog kojeg kompleksne organizacije moraju usmjeravati sve veći dio svog osoblja i drugih resursa u administraciju leži u tome (kako smo raspravljali u drugom poglavlju) što povećana kompleksnost zahtijeva obradu većih količina informacija i jače integriranje odvojenih dijelova. Čak su i popularni državni proizvodi podložni zakonu opadajućih prinosa. Mohring (1965) je pokazao da iako se omjer kapaciteta autoputeva u odnosu na kapacitet ulica povećava, granični prinos od ulaganja u izgradnju autoputa jako opada. Slika 15. Omjer uposlenika u administraciji i proizvodnji u pet zemalja za odabrane godine (prema: Bendix 1956: 216) okomito: % činovnika vodoravno: SAD Francuska Velika Britanija Njemačka Švedska

Cjelokupna ekonomska produktivnost Povijesno gledajući, kompleksna društva čija je privreda bila velika i dobro razvijena uspijevala su održavati tek prilično nisku stopu ekonomskog rasta. Zemlje koje su se kasnije uključile u ekonomski razvoj uglavnom imaju veću stopu rasta od zemalja koje su se u njega uključile ranije (Rostow i Fordyce 1978: 48). To se vidi iz tablice 4, koja pokazuje kako je stopa ekonomskog rasta najviša u zemljama sa srednje visokim dohotkom, nakon čega slijede zemlje s visokim dohocima te na koncu one s niskim dohocima (Kristensen 1974: 27). Na temelju tih podataka Kristensen (1974: 28) zaključuje da se stopa ekonomskog rasta s vremenom počinje usporavati, kao što je vidljivo na slici 16. Takav trend pokazuje da su društva čija je privreda razvijena suočena sa situacijom u kojoj je produktivnost BDP-a za stimuliranje daljnjeg rasta sklona padu. Iako neki autori (npr. Schmookler 1962) vjeruju da tehničke inovacije odgovaraju na ekonomsku produktivnost, postoje podaci koji govore da se tehničke inovacije često javljaju u krivulji pada granične produktivnosti. Slika 17 pokazuje smanjivanje potrošnje goriva u par172


nim strojevima do kojeg dolazi zbog povećanja termičke efikasnosti, u razdoblju od ranog 18. do sredine 20. stoljeća. U takvom polju, pojava tehničkih inovacija se usporava sa smanjivanjem zarade od tehničkih poboljšanja. Što se tiče parnog stroja, mogućnosti štednje goriva koje su ostale na raspolaganju smanjivale su se kako se povećavala termička efikasnost. Udvostručenje efikasnosti u 20. stoljeću uštedjelo bi po parnom stroju daleko manje goriva nego 10 postotno povećanje u 18. stoljeću, a uštedu bi pritom bilo daleko teže postići (Wilkinson 1973: 144–145). Zolotas tvrdi da produktivnost industrijalizacije u svrhu stvaranja društvene koristi opada. On ističe, dijelom i kako bi potkrijepio tu svoju tvrdnju, da iako se proizvodnja po stanovniku u SAD-u od 1950. do 1977. godine povećala za 75 posto, broj radnih sati tjedno se smanjio za svega 9,5 posto (Zolotas 1981: 92–93). Tablica 4. Varijacije u ekonomskom razvoju BDP po stanovniku (vrijednost dolara iz 1967) Postotak godišnjeg rasta BDP-a po stanovniku, od 1960. do 1970. 1801 ili više…. …. 100 ili manje Slika 16. Rast BDP-a po stanovniku. Iz: Development in Rich and Poor Countries, Thorkill Kristensen, str. 28. Copyright © 1974 Praeger Publishers, Inc. Pretisak uz dozvolu Praeger Publishers. okomito: BDP po stanovniku vodoravno: Vrijeme

Objašnjenje pada graničnog prinosa u kompleksnim društvima Oštrouman bi čitatelj mogao s razlogom posumnjati u velik dio onog što smo iznijeli u prethodnom dijelu. Mogao bi prigovoriti da su se na

Prema: Kristensen (1974: 27). 173


mjerno tražili upravo primjeri pada granične produktivnosti i da se nije uzela u obzir uloga tehnoloških inovacija u ublažavanju takvih problema. No ovdje su jednostavno predočeni primjeri onoga što vjerojatno predstavlja zajednički problem u mnogim situacijama do kojih dolazi pri povećavanju kompleksnosti, intenziviranju procesa dobivanja resursa i ekonomskom razvoju. Činjenica da se takvi primjeri mogu prikupiti ne znači da svi ekonomski trendovi slijede istu krivulju, niti da socioekonomski procesi u kompleksnim društvima slijede isključivo zakon opadajućih prinosa. Isto tako, to ne znači da su trendovi koji se javljaju u bilo kom konkretnom području nepovratni. No ondje gdje je taj zakon na djelu možemo očekivati ozbiljne posljedice, a to su situacije kakve nas ovdje zanimaju. Uloga tehničkih inovacija druga je stvar; o tome ćemo više reći kasnije. Zasad je dovoljno spomenuti da za tehničke inovacije, barem u nekim slučajevima (npr. upravo opisanim parnim strojevima), možemo ustvrditi kako s vremenom počinju pokazivati pad graničnog proizvoda (npr. Wilkinson 1973: 144–145). Slika 17. Smanjivanje potrošnje goriva u parnim strojevima do kojeg je došlo zbog porasta termičke efikasnosti (prema: Wilkinson 1973: 144). Pretisak zahvaljujući dozvoli Methuen & Co., London. okomito: indeks potrošnje ugljena po jedinici korisnog rada (Newcomenov parni stroj iz 1718. godine – 100) vodoravno: godina uvođenja stroja

Pretpostavku da se društva redovito suočavaju s padom produktivnosti pri ulaganju u kompleksnost možemo točnije dokazati ako pokažemo zašto je tome tako. A to doista i možemo učiniti za četiri područja o kojima smo upravo raspravljali.

Poljoprivreda i proizvodnja resursa Zahvaljujući radovima Ester Boserup (1965, 1981), Clarka i Haswella (1966) te Wilkinsona (1973), prilično je lako pokazati zašto intenziviranje u poljoprivredi i proizvodnji resursa slijedi obrazac pada granične produktivnosti. Jednostavno rečeno, ljudska populacija koja se ponaša racionalno prvo će iskorištavati one resurse koji donose najveći prinos 174


po jedinici uloženog truda, a odgovaraju potrebama te populacije. Ako je tome tako, onda slijedi da svaka promjena mora voditi korištenju resursa koje je skuplje dobivati, obrađivati, distribuirati i/ili prodavati, te stoga granični proizvod rada i drugih uloženih sredstava opada. Dakle, lovci i sakupljači prvo iskorištavaju hranu koja ima visoku nutritivnu vrijednost, do koje se lakše dolazi i lakše se obrađuje, a zatim prelaze na resurse koji s obzirom na te osobine nisu toliko povoljni (Asch, Ford i Asch 1972). Populacije prvo pribjegavaju ekstenzivnim načinima iskorištavanja zemljišta, kao što su lov i sakupljanje, u koje nije potrebno uložiti toliko puno rada, a tek zatim prelaze na intenzivne postupke poljoprivrede, koji zahtijevaju puno rada (Cohen 1977). Poljoprivrednici pak preferiraju ekstenzivne sustave, kao što je krčenje zemljišta, u odnosu na one intenzivne (Boserup 1965). Među intenzivnim poljoprivrednicima preferiraju se niže količine rada po jedinici prinosa od onih viših (Clark i Haswell 1966). Što se tiče drugih područja dobivanja resursa, rude i oblike energije možemo rangirati s obzirom na lakoću njihova otkrivanja, vađenja, obrade i korištenja. Resursi koji su u tim područjima visoko rangirani koristit će se prije od onih koji to nisu, a kad ovi prvi više nisu dovoljni počet će se koristiti sekundarni resursi. Ilustrativan je primjer prijelaz s drva na ugljen u Engleskoj i Sjedinjenim Državama (Wilkinson 1973). Dobivanje slabije dostupnih zaliha nafte putem sekundarnih i tercijarnih tehnika ispumpavanja u suvremenoj naftnoj industriji donosi proizvod koji podrazumijeva znatno više financijske troškove ali nema nimalo veću energetsku vrijednost. Naravno, u tim pitanjima ima i nejasnoća. Ne bi bilo mudro smatrati da se ljudske populacije uvijek ponašaju ekonomski racionalno, a čak i kad to pokušavaju, možda nemaju dovoljno podataka da bi si osigurale uspjeh. Nadalje, ljudi rade određene stvari zbog razloga koji nisu izravno ekonomski, a te im djelatnosti svejedno troše resurse. Kao primjer tu nam se nadaje nabavka skupocjenih i rijetkih prestižnih dobara iz dalekih zemalja. Na takve nesigurnosti lako se može odgovoriti. Ma koji skup resur175


sa populacija proizvodi i iz kojih god razloga, vjerojatno će važiti zakon opadajućih prinosa. Kako zahtjevi za proizvodima rastu, povećana će proizvodnja na određenoj točki značiti iscrpljenje ili pomanjkanje najjeftinijih izvora. Tada će se morati početi koristiti skuplji izvori, a to će dovesti do pada graničnih prinosa. Za našu sadašnju svrhu nije potrebno utvrditi je li porast populacije jedina pokretačka snaga iza intenzifikacije proizvodnje resursa. Nema sumnje da često jest, kao što je to bio slučaj u Engleskoj nakon srednjeg vijeka (Wilkinson 1973), ali i drugi faktori mogu prouzročiti povećanje potreba za dobrima.

Obrada informacija Zašto obrada informacija često pokazuje pad graničnog prinosa? Zašto ulaganje u školovanje, kao i u istraživanje i razvoj, dovodi do opadanja produktivnosti? Odgovori za oba područja su slični. Pitanja školovanja dotakli smo se ranije. Da ukratko ponovimo: opće obrazovanje koje se zbiva u najranijoj životnoj dobi često je najšire primjenjivo i ima najtrajniju vrijednost. Osim toga, komparativno gledajući, stječe se uz najniži trošak. Specijaliziranije školovanje do kojeg dolazi kasnije znatno je skuplje. Iako se ono može koristiti samo u uskim društvenim segmentima, njegovi se troškovi raspoređuju po čitavom sustavu. Ono može institucionalizirati rigidnost, a društvo s druge strane može zahtijevati fleksibilnost. Štoviše, korist od specijaliziranog školovanja djelomično se može pripisati općem znanju o kojem ovisi. Dakle, aksiomatski slijedi da će opće znanje donijeti veću korist od specijaliziranog. Društvo koje može zadovoljiti svoje potrebe kroz opće obrazovanje od svojeg će ulaganja polučiti veći granični prinos nego društvo koje ovisi o specijaliziranom školovanju. Situacija u istraživanju i razvoju je slična. Kao i kod školske naobrazbe, specijalizirano znanstveno znanje ovisi o ranije usvojenim, općim načelima. Rani radovi u određenom znanstvenom području zacrtavaju opće parametre dotične discipline, prirodu njezine materije, područje istraživanja, najširu problematiku istraživanja i slično. Pa iako velik dio 176


tih ranih radova kasniji znanstvenici mogu odbaciti (Kuhn 1962), svejedno će se umnogome nastavljati na njih (Schwartz 1971: 43). Dakle, u proizvod ranijeg, općenitog rada u nekom znanstvenom polju ulazi cjelokupno znanje koje je dobiveno na temelju kasnijeg, specijaliziranog istraživanja. Tako – ponovo aksiomatski – specijalizirani rad ne može donijeti onoliku korist koliku su donijela ranija, općenita istraživanja. Nije slučajno što su, povijesno gledajući, najpoznatiji stručnjaci u svakom znanstvenom području uglavnom osobe koje su bile ključne za razvoj tog područja i uspostavljanje njegovih općih okvira. Nijedan ajnštajnovski fizičar, darvinistički biolog ili marksistički sociolog nikad neće postići takvu slavu i utjecaj kao majstori koji su doveli do revolucije na svom polju. No znanost nije posve kumulativan, linearan proces. Opće su mjesto u znanosti ponovno promišljanje, preformuliranje i otvoreno odbacivanje ranijih radova (Kuhn 1962). Kad se kroz proces znanstvene revolucije pojave nove škole mišljenja (koje Kuhn [1962] naziva „paradigme“), uspostavljaju se novi opći okviri na kojima se grade kasniji specijalizirani radovi. Kretanje od općeg i najšire primjenjivog prema konkretnom i usko fokusiranom (što karakterizira povijest svakog znanstvenog područja) ponavlja se u ciklusu revolucije, razvoja paradigme, primjene paradigme i revolucije, o kojem je pisao Kuhn (1962). Znanje koje donosi najveću korist ponovo dolazi iz općenitih formulacija koje započinju paradigmu, a znanstvenici koji sve započnu često su poznatiji od svojih nasljednika, koji proizvode derivativne radove. Rostow (1980: 170–171) je grafički prikazao ono što smatra krivuljom karakterističnog graničnog proizvoda pojedinih znanstvenih grana. Kako vidimo na slici 18, Rostow predviđa da će se u svakom području granična produktivnost prvo uspinjati, a zatim opadati (iako sugerira da će granični proizvod za znanost u cjelini kontinuirano rasti). Sato i Suzawa slično tvrde glede tehnološkog napretka, smatrajući da njegova proizvodna funkcija ima standardna neoklasična svojstva opadajućih prinosa u izdacima za istraživanje i razvoj (1983: 65). Slika 18. Granični prinos u pojedinačnoj grani znanosti (prema: Rostow 1980: 171). 177


Pretiskano zahvaljujući dozvoli Macmillan Publishers Ltd., London and Basingstoke. okomito: granični prinos vodoravno: resursi primijenjeni na granu znanosti

Gledano iz perspektive cjelokupne povijesti znanosti, smanjena korist od specijaliziranih, deriviranih radova dobiva se po znatno veću cijenu. Troškovi podupiranja znanosti isprva su u društvima uglavnom bili minimalni (i, kako je uvjerljivo primijetio D. Price, u mnogim je slučajevima „…društvo gotovo izazivalo [znanstvenike] da se uopće usude postojati ako to smiju“ [1963: 107]). Kao na antičkom Mediteranu ili u srednjovjekovnoj Europi, trošak znanosti uglavnom se sastojao od potpore pojedinim prirodoslovcima ili matematičarima te njihovim učenicima, ili potpore vjerskim učenjacima koji su se bavili i znanošću. Danas je znanost skup proces koji uključuje složene institucije, sofisticiranu tehnologiju i velike, interdisciplinarne istraživačke timove (usp. Schwartz 1971: 267–268). Ta skupa znanost nedvojbeno dolazi do zadivljujućih rezultata, ali ne možemo tvrditi da je njihova vrijednost veća od vrijednosti općeg znanja prijašnje, ne toliko skupe znanosti. Ma koliko da je, primjerice, tehnologija suvremenog prijevoza impresivna, teško da možemo reći kako su njezine posljedice značajnije od izuma kotača, plovila ili parnog stroja. Iako je slanje ljudskih bića na Mjesec zadivljujuće, ono nije značajnije od načela geometrije ili teorije gravitacije. Ma koliko da je važan genetički inženjering, korist od tog složenog procesa uvijek se dijelom mora pripisati i gotovo besplatnom radu Gregora Mendela. Suvremena arheologija pruža nam koristan, iako anegdotalan primjer za to. U devetnaestom i početkom dvadesetoga stoljeća arheologija je u Sjedinjenim Državama bila jeftin, općenit poduhvat koji su prvobitno podupirali pojedinci, lokalna interesna društva i filantropske institucije. Državni troškovi za potporu arheologiji u 19. stoljeću bili su relativno niski. Ali sredinom 20. stoljeća državna je potpora, prvenstveno putem Nacionalne zaklade za znanost, bitno porasla. Zbog državnih propisa o očuvanju i spašavanju arheoloških podataka pri izgradnje zemljišta, u 1970-ima i 1980-ima državna je i privatna potpo178


ra rasla eksponencijalno. U proteklih petnaest godina u Sjedinjenim su Državama na arheologiju potrošene daleko veće svote no ikad ranije. Je li to proizvelo znanje koje nadmašuje, ili je barem jednako onome dobivenom ranijim, jeftinijim istraživanjima? Iako je na ovo pitanje nemoguće odgovoriti u kvantitativnom smislu, mnogi stručnjaci smatraju da je odgovor niječan. Rana je arheologija uspostavila parametre područja, definirala regionalne i temporalne varijacije, definirala rudimentarne kronologije i zapanjujuće dobro zacrtala osnovne pravce istraživanja. Novija, iscrpno financirana arheologija, kako primjećuje jedan kritičar, nije uspjela odgovoriti ni na jedno od glavnih pitanja u svojim istraživanjima (King 1981). (Ovdje vrijedi podsjetiti se slične činjenice, o kojoj smo raspravljali u drugom poglavlju, da su glavna objašnjenja porijekla država uglavnom zacrtana prije dvije tisuće godina [Haas 1982]. Suvremena, skupa istraživanja još uvijek nisu došla ni do jednog univerzalno prihvatljivog odgovora na ta drevna pitanja.) Što se dogodilo? Jesu li arheolozi, kako to neki tvrde, zainteresiraniji za materijalni probitak negoli proizvodnju znanja? Jesmo li mi, kako smatraju drugi, profesija grupe nemaštovitih šeprtlja? Iako te karakterizacije mogu opisati neke stručnjake, one ne objašnjavaju pomanjkanje znanstvenih otkrića danas. Odgovor je taj da je arheologija slijedila pravac kojim se kreću i druge znanstvene discipline. Postala je visoko specijalizirana i skupa. Štoviše, na usko fokusirana i intenzivna pitanja koja se postavljaju u suvremenim istraživanjima teže je odgovoriti nego na pitanja koja su se postavljala u prošlosti. Dva su razloga za to. Jedan je taj da struka danas postavlja više standarde terenskog rada i analize. Ali možda je važnije to što se, u svim znanstvenim područjima, nakon rješavanja jednog pitanja iz gomile onih koja čekaju da budu razriješena, trošak dešifriranja preostalih povećava. Mora se priznati da je takav stav previše pojednostavljen, jer nije vjerojatno da u određenom području postoji neka ograničena „zaliha“ pitanja koja čekaju da budu razriješena (usp. Kuhn 1962). Ali izneseno može poslužiti kao dobra ilustracija problema. Budući da se u povijesti neke discipline na početku formira općenito znanje, ono što preostaje 179


je isključivo specijaliziraniji rad. Kako je pitanja tu skuplje i teže razriješiti, povećana ulaganja donose sve manji granični prinos. Zato se čini da je suvremena arheologija neproduktivna: ne zato što bi stručnjaci na tom polju bili takvi, već zato što se moraju hvatati u koštac sa sve složenijim pitanjima. Ako je arheologija nekoć postavljala prvenstveno činjenična pitanja (što, gdje i kada?) na koja nije bilo skupo odgovoriti, njezin je fokus danas najčešće na teškom pitanju – kako objasniti kulturalne procese. To dobrim dijelom objašnjava zašto se smanjuje produktivnost istraživanja i razvoja. Suvremena je znanost općenito sve neproduktivnija (uvijek ima i suprotnih trendova u određenim poljima) zato što postaje sve specijaliziranija i skuplja, te zato što je iscrpila većinu pitanja na koje nije tako skupo odgovoriti. Načelo gravitacije i prirodna selekcija više ne čekaju da budu otkriveni. Ta znanstvena žarišta zamijenili su drugi, složeniji problemi, kao što su istraživanja svemira i genetički inženjering. Kako su primijetili McCain i Segal, nije vjerojatno da znanost i dalje može napredovati ako netko krene puštati zmaja u oluju ili virkati kroz mikroskop iz kućne radinosti (1973: 158). Veliki fizičar Max Planck primijetio je da se „…sa svakim napretkom [znanosti] povećava složenost zadatka“; Rescher to naziva „Planckovo načelo povećavanja napora“ (Rescher 1980: 80). Kako se rješavaju jednostavnija pitanja, znanost se mora kretati prema složenijim područjima i većim, skupljim organizacijama (Rescher 1980: 93–94). Troškovi obrane SAD-a (s velikim naglaskom na kompleksnu tehnologiju, te istraživanje i razvoj) dijelom su se upravo iz tog razloga povećali s 0,7 posto BDP-a u 1913. godini na 10 posto u 1970. (Mishan 1977: 239). „Kako znanost napreduje unutar bilo koje od svojih specijaliziranih grana“, piše Rescher, „znatno se povećava cjelokupni trošak uloženih resursa da bi se došlo do znanstvenih otkrića na relevantnoj razini …“ (1978: 80). Zbog toga su između 1966. i 1971. stalni troškovi za Nacionalne zdravstvene institute porasli za 13 posto, što, komparativno gledajući, nije dovelo ni do kakvog vidljivog poboljšanja kvalitete istraživanja (Rescher 1980: 85). Eksponencijalni rast razmjera i troško180


va znanosti nužan je zapravo zbog pukog održavanja stalnog tempa napredovanja (Rescher 1980: 92). Dakle, kako je 1963. primijetio D. Price, rast znanosti je brži od porasta stanovništva i privrednog rasta, a od svih znanstvenika svih vremena, njih 80 do 90 posto živi je u trenutku pisanja ovih redaka. U tom svjetlu postaje razumljivo smanjivanje produktivnosti sustava zdravstva SAD-a. Rescher ističe: Kad se dođe do svih otkrića koja su moguća na najvišem danom stupnju razvoja istraživačke tehnologije, mora se prijeći na skuplju razinu… Prirodoslovne se znanosti nalaze u stanju tehnološke utrke u naoružanju: sa svakom „pobjedom nad prirodom“ teškoće postizanja novih otkrića koje su pred nama se povećavaju (1980: 94, 97).

Do smanjivanja produktivnosti medicine dolazi zbog činjenice što su „jeftine“ bolesti i poremećaji pobijeđeni prvi (temeljna istraživanja koja su dovela do otkrića penicilina nisu stajala više od 20.000 dolara), pa je stoga one preostale teže i skuplje riješiti (Rescher 1978: 85–86, 1980: 52). Nadalje, sa svakom novom pobjedom nad sve skupljim bolestima, prosječna očekivana životna dob povećava se sve sporijim tempom. A u borbi protiv nove bolesti kao što je AIDS, velike se svote novca ulažu kako bismo jednostavno spriječili pad očekivane životne dobi.

Sociopolitička kontrola i specijalizacija Kontrola i specijalizacija sama su bit kompleksnog društva. Razlozi zbog kojih ulaganje u kompleksnost donosi sve manji granični prinos su: (a) povećanje birokracije; (b) povećanje specijaliziranosti birokracije; (c) kumulativna priroda organizacijskih rješenja; (d) povećanje poreza; (e) povećanje troškova djelatnosti usmjerenih na postizanje legitimnosti; i (f) povećanje troškova unutarnje kontrole i vanjske obrane. Kako su ta područja međusobno isprepletena, razmatrat ćemo ih zajedno. Ljudska društvena evolucija prošla je put od nižih do viših troško181


va. Kako smo spomenuli ranije u ovom poglavlju, za održavanje kompleksnijih društvenih oblika potrebni su veći troškovi po stanovniku. Dok kompleksnost raste, jeftinija se društvena obilježja prihvaćaju prije nego skuplja. Tako su povremeni angažmani na upravnim poslovima prethodili stalnom zapošljavanju, a opća administracija prethodila je a zatim ustupila mjesto specijaliziranoj. Ako na jednom stupnju razvoja političke hijerarhije višestruke administrativne funkcije uglavnom obavlja pojedinac, kolektivni trend u ljudskim organizacijama bit će da na nove probleme odgovore razvijanjem specijaliziranih administratora i povećanjem udjela stanovništva angažiranog na administrativnim zadaćama. U mnogim slučajevima ta veća i skuplja kompleksnost uopće ne donosi veću korist, a u drugima korist neće biti razmjerna dodatnim troškovima. Ako se povećana kompleksnost razvije kao odgovor na unutarnje nemire ili izvanjske prijetnje, takvo rješenje možda neće donijeti osjetnu korist za većinu stanovništva. Utrka u naoružanju tu je klasičan primjer. Ako do povećanja troškova naoružanja te vojnog i civilnog osoblja dođe u želji da se dostignu istovjetna povećanja suparnika, oni neće dovesti do povećanja sigurnosti istovjetnog troškovima. Takva se povećana ulaganja često poduzimaju iz puke želje da se održi ravnoteža moći, dakle status quo. Kako pokazuju Parkinsonovi podaci (1957, 1971), povećanje složenosti vojnog aparata neproporcionalno uvećava njegove administrativne troškove, i to uglavnom uz malu ili nikakvu prednost pred suparnikom. Nadalje, tehnološka ulaganja u naoružanje slijede krivulju graničnog prinosa općeg tehnološkog razvoja. Inovacije u svrhu poboljšanja (kao u slučaju parnog stroja) sve se teže postižu, a donose smanjenu graničnu korist. Scherer, na primjer, zaključuje da je vojni avion F-4 predstavljao daleko veći tehnološki skok u odnosu prema podzvučnim avionima F-85 ili F-86 nego što je to bio noviji F-15 u odnosu na F-4 (1984: 266). Slično tome, ako do prijelaza na povećanu kompleksnost dođe zbog potrebe za hijerarhijskom administracijom u, recimo, poljoprivrednoj 182


proizvodnji, u rezultatu ćemo najvjerojatnije imati proizvodnju na razini isključivo namijenjenoj održavanju života stanovništva. To bi vjerojatno u prosjeku iznosilo oko 2000 kalorija po osobi dnevno. To isto stanovništvo na ranijoj točki u svojoj povijesti vjerojatno je bilo u stanju osigurati si tih istih 2000 kalorija i bez troškova administrativne hijerarhije. Zbog raznih razloga – bilo da je riječ o porastu stanovništva, slabljenju kvalitete tla ili klimatskim promjenama – stanovništvo je na kasnijem povijesnom stadiju zatrebalo razvoj hijerarhije da preokrene trend opadanja poljoprivrednih prinosa. Kad se to dogodi, prinosi po stanovniku mogu se vratiti na početnu razinu, ali sada se to postiže po znatno većem trošku. Granična produktivnost međusobno povezanog administrativno-poljoprivrednog sustava je opala. Organizacijska su rješenja najčešće kumulativna. Kad se kompleksna društvena obilježja jednom uvedu, rijetko se napuštaju. Porezne stope češće rastu negoli padaju. Potrebe za obradom informacija uglavnom idu samo u jednom smjeru. Broj specijalista obično ne opada. Vojska u pripravi rijetko se smanjuje. Troškovi socijalne skrbi i političke legitimacije najvjerojatnije neće opasti. Održava se sve veći broj monumentalnih građevina. Kompenzacija namijenjena elitama rijetko se smanjuje. To znači da porast kompleksnosti teži biti eksponencijalan, odnosno uvijek se povećavati za neki postotak svoje već pozamašne veličine. Po samoj svojoj prirodi, kompleksna su društva sklona pojavi kumulativnih organizacijskih problema. Kako sustavi razvijaju sve više dijelova i sve složenije interakcije među njima, mogućnost pojave problema, sukoba i podudaranja neproporcionalno raste. Mancur Olson je ponudio dobar primjer načina na koji sama kompleksnost stvara daljnje troškove. Kako suvremena društva uspostavljaju zakonsku regulativu i uvode poreze, lobisti traže rupe u zakonima, a upravljači pokušavaju zatvoriti te rupe. Javlja se povećana potreba za specijalistima koji se mogu time baviti. Formira se beskonačna spirala otkrivanja i zatvaranja rupa u zakonima, pri čemu se neprekidno povećavaju kompleksnost i troškovi (Olson 1982: 69–73). Perrow (1984) je pokazao kako se 183


u tehnološkim sustavima mogućnost katastrofalnih nesreća povećava isključivo zbog složenijih veza među dijelovima. Naravno, zbog toga moraju rasti i troškovi sprečavanja nesreća. Svaka kompleksna hijerarhija mora odvojiti dio svojih temeljnih resursa za rješavanje problema stanovništva kojim upravlja, ali mora odvojiti i resurse za rješavanje problema nastalih zbog njezina vlastita postojanja, kao i problema koje stvara općenita društvena složenost. Prije uspostave suvremenih socijalnih država, vjerojatno je da su ti povećani administrativni troškovi za stanovništvo u cjelini značili tek održavanje nekakvog privida zadovoljenja osnovnih potreba. A čak se ni to često nije uspijevalo postići. Kako bi održale porast kompleksnosti, hijerarhije nameću stanovništvu veće poreze. Na određenoj točki čak i oni donose pad graničnog prinosa. To se događa u slučajevima kad su porezne stope tako visoke da se povećava izbjegavanje njihova plaćanja, a inflacija izazvana oporezivanjem smanjuje vrijednost prikupljenog novca (Parkinson 1960: 79; Eisenstadt 1963: 152). Kako što smo rekli u drugom poglavlju, vladari moraju neprekidno potvrđivati legitimnost svoje vladavine. Legitimacija uključuje stvari kao što su vanjska obrana i unutarnji poredak, izjednačavanje učinka fluktuacije lokalne produktivnosti, poduzimanje lokalnih razvojnih projekata te osiguranje hrane i zabave (kao u carskom Rimu) za urbane mase. U mnogim će slučajevima produktivnost ulaganja u legitimaciju opadati. Hijerarhija poduzima razne djelatnosti kako bi prvobitno vezala stanovništvo uz sebe (osiguravajući obranu, razvoj poljoprivrede, javne radove, kruh i igre, i tome slično), no one često kasnije postaju de rigueur. Zato daljnje djelatnosti vezivanja stanovništva uz hijerarhiju stoje više, ali donose malo ili ništa dodatne koristi. Ovo bi možda trebalo razjasniti. Zamislite situaciju u kojoj hijerarhija mora ulagati u djelatnost vlastite legitimacije među politički moćnim ali krajnje nepokornim dijelom stanovništva. Kad se taj dio stanovništva navikne na bilo koji obrazac povećavanja ulaganja u legitimaciju, nužno je nastaviti tu putanju ne bi li poslušnost održala status 184


quo. Povećano ulaganje u legitimaciju donosi vrlo slabo ili nikakvo pokoravanje hijerarhiji, a granični prinos ulaganja u legitimaciju u skladu s tim opada. Smirivanje urbanih bandi predstavlja klasičan primjer tog načela. Bilo koja razina aktivnosti koja se poduzima kako bi se takvo stanovništvo umirilo – sindrom kruha i igara – naposljetku postaje očekivani minimum. Povećanje troškova kruha i igara, koje je, kako se čini, u carskom Rimu bilo nužno za legitimaciju stupanja novog vladara na prijestolje ili nastavka uprave postojećeg vladara, ne mora donijeti nikakvo povećanje prinosa osim nekog stanja odsustva opće pobune. Nagrade rimskom vojnom osoblju često su slijedile isti obrazac, osobito nakon smjene vladara. Rimski su vojnici takve nagrade smatrali svojim pravom (Mattingly 1960: 184). Alternativni put je smanjiti djelatnosti legitimacije i povećati druge načine kontrole ponašanja. No u takvim situacijama smanjuju se resursi posvećeni općoj koristi, a moraju se povećati resursi posvećeni kontroli (Wittfogel 1957: 112; Lenski 1966: 51). Iako su kvantitativni podaci troškova/koristi za takve sustave kontrole rijetki, čini se razumnim pretpostaviti da, kako se troškovi prisile povećavaju, korist (u obliku poslušnosti stanovništva) vjerojatno ne raste proporcionalno (Haas 1982: 211). U Sjedinjenim Državama u razdoblju od 1960. do 1973, na primjer, povećanje cjelokupnog broja zločina za 258 posto zahtijevalo je porast troškova u provođenju zakona od 332 posto (Rescher 1980: 64). Tako se granični trošak prinude povećava, a granični prinos pada. Ovim se primjedbama ne želi sugerirati da društvena evolucija ne donosi nikakve koristi, niti da granični proizvod društvene kompleksnosti uvijek opada. Kako je pokazano na slici 1, granični se proizvod svake investicije smanjuje tek nakon određene točke, a prije te točke korist se povećava brže od troškova. Ipak, vrlo često društva dolaze do stupnja na kome neprekidno ulaganje u kompleksnost donosi smanjen granični prinos. Na toj točki društvo puno ulaže u evolucijski smjer koji postaje sve manje produktivan, i u kome povećani trošak može samo održavati status quo. 185


Cjelokupna ekonomska produktivnost Stopa ekonomskog rasta po stanovniku opada povećavanjem BDP-a, pa kako se privreda nekog društva širi, stopa rasta se usporava. Razni ekonomisti (npr. Kristensen 1974; Rostow i Fordyce 1978) pripisuju to uvelike trošku proizvodnje tehničkog znanja. Tvrdi se da visoka stopa rasta iskoristi preostale zalihe znanja, pa se nakon toga razvoj mora oslanjati na stopu kojom se stvara novo znanje. Razvoj, dakle, slijedi logističku krivulju. Nacije sa srednje visokim dohotkom imaju bržu stopu rasta zato što su u stanju upijati znanje i tehnologiju koja se razvija negdje drugdje. Ovo je zanimljiva perspektiva, iako se možda ne može do kraja primijeniti na nekapitalističke privrede ranih kompleksnih društava. Međutim, ima osnove za sumnju da iza smanjivanja ekonomskog rasta postoje i drugi razlozi od pukog iskorištavanja postojećeg znanja. Moguće je da generalni trend pada granične produktivnosti u društvu jednostavno ostavlja proporcionalno manje kapitala za investicije i budući razvoj. Sjetimo se samo, na primjer, teškog stanja društva koje se istodobno mora suočiti s opadanjem granične produktivnosti u bilo kojoj kombinaciji sljedećih područja: poljoprivredi, vađenju ruda i proizvodnji energije, znanosti, školstvu i obradi informacija, veličini te troškovima civilnih i vojnih organizacija, održavanju kapitalnih građevina (kao što je monumentalna arhitektura ili pak praktičnije stvari, poput akvadukata i mostova) i tako dalje. Kako svako od tih područja zahtijeva sve veći udio društvenog budžeta, udio koji ostaje na raspolaganju za investiranje u daljnji razvoj mora se smanjivati. Takvo stanje će vjerojatnije biti svojstveno zemlji koja se već neko vrijeme razvijala nego naciji koja se tek pojavila i upravo ulazi u fazu razvoja. Porast produktivnosti uvelike ovisi o istraživanju i razvoju (Mansfield 1968: 4–5; Sato i Suzawa 1983: 58), koji su, kao i svaki znanstveni pothvat, podložni padu graničnog prinosa. Prema podacima koje su skupili Ellis A. Johnson i Helen S. Milton, troškovi zabilježeni u sedamnaest istraživačkih laboratorija u razdoblju od 1950. do 1960. pokazuju da je udvostručenje istraživanja i razvoja postignuto samo po ci186


jenu ulaganja koje je poraslo za 450 posto (Wolfle 1960: 517). Porast produktivnosti zahtijeva tehničke inovacije, ali u Sjedinjenim Državama povećanje stope kumulativnog istraživanja i razvoja od jedan posto može donijeti povećanje stope tehničke promjene za samo 0,1 ili 0,7 posto (Mansfield 1971: 34–35). A kad se jednom postignu temeljne inovacije, derivirani radovi i inovacije koje donose poboljšanja postižu se uz visoke troškove, dok se granični prinos smanjuje (Mensch 1979; Scherer 1984).

Objašnjenje kolapsa Na početku ovog poglavlja iznijeli smo četiri ideje koje mogu dovesti do shvaćanja kolapsa. Te ideje su: 1. ljudska društva su organizacije namijenjene rješavanju problema; 2. sociopolitički sustavi trebaju energiju kako bi se održali; 3. povećavanje kompleksnosti podrazumijeva i povećavanje troškova po stanovniku; i 4. investiranje u sociopolitičku kompleksnost kao instance rješavanja problema često dolazi do točke na kojoj opada granični prinos. Prve se tri točke mogu shvatiti kao konceptualni potpornji četvrte, koja je ključni element u objašnjenju kolapsa. Društvo čija se kompleksnost povećava funkcionira kao sustav. Drugim riječima, kako su neki njegovi međusobno povezani dijelovi prisiljeni da krenu u pravcu razvoja, drugi se tome moraju prilagoditi. Na primjer, ako se povećava kompleksnost radi reguliranja lokalne proizvodnje resursa za život, morat će se investirati u hijerarhiju, birokraciju i poljoprivredne objekte (kao što su sustavi za navodnjavanje). Proširena hijerarhija zahtijeva daljnje povećanje poljoprivrednih 187


prinosa kako bi zadovoljila vlastite potrebe, kao i povećana ulaganja u dobivanje energije i vađenje ruda. Radi zaštite tako stvorenih dobara potrebna je veća vojska, koja sa svoje strane zahtijeva daljnji porast poljoprivredne sfere i drugih resursa. Kako se radi održavanja tog sustava sve više i više resursa izvlači iz stanovništva koje podržava sustav, potrebno je usmjeriti i povećani udio ulaganja u proces legitimacije poretka ili prisilu. Takva povećana kompleksnost zahtijeva stvaranje specijalizirane administracije koja guta daljnji dio životno bitnih resursa i dobara. Kako bi se održao proizvodni kapacitet temeljnog stanovništva, potrebno je još više ulagati u poljoprivredu, i tako dalje. Ovaj se primjer može i proširiti, te bismo u takvom sustavu u porastu pronašli i druge međusobno ovisne elemente, ali istaknuli smo ono bitno: kompleksnost društva raste kao jedinstven sustav. Naravno, ima slučajeva kad jedan društveni sektor raste po cijenu drugoga, ali cjelokupni društveni sustav, ako želi funkcionirati kao nerazdvojna cjelina, može tolerirati takve pojave samo u ograničenim količinama. Dakle, o sociokulturnoj evoluciji moguće je govoriti u okvirima termina „kompleksnosti“, što podrazumijeva međusobno povezani razvoj više podsustava koji skupa tvore društvo. Taj razvoj nosi sa sobom i ulaganje u energiju, koje se prije razvoja privreda baziranih na fosilnim gorivima uglavnom temeljilo na ljudskom radu. Rast donosi i mnoge dobrobiti, kao što su administrativno upravljanje pohrane i raspodjele resursa, ulaganja u poljoprivredu, energiju i vađenje ruda, unutarnji poredak i vanjsku obranu, obrada informacija i javni radovi. Porast koristi u odnosu na troškove redovito će pratiti krivulju prikazanu na slici 19, što znači da će na određenoj točki evolucije društva neprekidna ulaganja u kompleksnost kao strategiju rješavanja problema dovesti do opadanja graničnog prinosa. Sad možemo detaljnije razmotriti tu pretpostavku. Slika 19. Granični proizvod povećavanja kompleksnosti. okomito: Korist od kompleksnosti vodoravno: Razina kompleksnosti

Hipotetično društvo o kome smo govorili prije nekoliko odlomaka odgovara na pritiske povećavanjem kompleksnosti. Na taj način ono 188


povećava ulaganja u poljoprivredu i druge djelatnosti proizvodnje resursa, u hijerarhiju, obradu informacija, školstvo i specijaliziranu izobrazbu, obranu i tako dalje. Krivulja troškova/koristi za ta ulaganja isprva raste povoljno, budući da se prvo pribjegava najjednostavnijim, najopćenitijim, najpristupačnijim i najjeftinijim rješenjima. Međutim, kad se ta rješenja iscrpe, neprekidni pritisci zahtijevaju daljnja ulaganja u kompleksnost. Kad se iskoriste sva najjeftinija rješenja, evolucija se počinje kretati u skupljem smjeru. Rastu veličina, kompleksnost i specijaliziranost hijerarhije; proizvodnja materijalnih dobara fokusira se sve više na izvore koji su teže dostupni i teže se obrađuju; intenzivira se rad u poljoprivredi; obrada informacija i zahtjevi za obučavanjem postaju manje općeniti; i, najvjerojatnije, povećani vojni aparat doživljava se kao rješenje tih problema. Kakvu korist donose te prilagodbe? Izuzev stjecanja novih izvora energije, najčešće putem osvajanja, takvi se povećani troškovi uglavnom poduzimaju isključivo radi održavanja statusa quo. Pritisak, koji se ublažava povećanjem kompleksnosti, može dolaziti iz izvora kao što su propadanje poljoprivrede, porast stanovništva, izvanjska opasnost, unutarnji nemiri i prijetnje izvanjskim izvorima važnih dobara. Kad se radi smirivanja takvog pritiska poveća kompleksnost, proces će biti uspješan ako nestanu elementi koji su prijetili stabilnosti. Ako, dakle, poljoprivredna proizvodnja padne ispod cca. 2000 kalorija po osobi dnevno, povećana kompleksnost i poljoprivredni razvoj koji je prati mogu je vratiti na prijašnju razinu. Ako stabilnosti prijete unutarnji ili izvanjski izvori, povećana će kompleksnost uspjeti ako se obnovi prijašnje stanje reda ili granice budu obranjene. Ako je ugroženo snabdijevanje određenim dobrima, povećana kompleksnost i vojni pothvati mogu na koncu osigurati čak i veću količinu tih dobara, ali isto tako mogu i doživjeti neuspjeh. Tako sociokulturni sustav u porastu naposljetku stiže na točke kao što su B1 i C1 na krivulji na slici 19, nakon čega ulaganje u daljnji razvoj kompleksnosti donosi povećani prinos, ali uz smanjenu graničnu stopu. Kad se dođe do te točke, kompleksno društvo ulazi u fazu u ko189


joj postaje sve podložnije kolapsu. Dva su vodeća elementa koja zajedno čine društvo podložnim kolapsu u trenutku kad ulaganje u kompleksnost počinje donositi smanjeni granični prinos. Kao prvo, pritisci i narušavanja reda stalna su obilježja svakog kompleksnog društva i uvijek se događaju negdje na njezinu teritoriju. Takvo će društvo imati razvijen i djelotvoran regulatorni aparat koji se bavi stvarima kao što su neuspjesi lokalne poljoprivrede, pogranični sukobi i nemiri. Budući da se može očekivati kako će se takvi neprekidni, lokalni problemi redovito javljati, društvo ih do određenog stupnja može predvidjeti i pripremiti se za njih. No nakon određenog vremena, s pojavom stvari kao što su velike klimatske promjene i osvajači, doći će i do provala velikih, neočekivanih kriza. Da bi se bilo u stanju nositi s takvim velikim krizama, društvo mora imati svojevrsnu sigurnosnu rezervu. To mogu biti preveliki proizvodni kapaciteti poljoprivrede, energije ili ruda, ili pak nagomilani viškovi od ranije proizvodnje. Izbijanje kriza velike magnitude ne može se sanirati bez takve rezerve. No društvo koje doživljava pad graničnog prinosa još izdašnije investira u strategiju koja proporcionalno donosi manje. Lošiji produktivni kapacitet na nekoj će točki biti istrošen, a akumulirani viškovi raspodijeljeni na trenutačne operativne potrebe. Dakle, u tom trenutku viškovi kojima bi se moglo sanirati velike krize postaju mali ili sasvim nestaju. Društvo se neočekivanim izbijanjima nedaća mora baviti izvan granica operativnog budžeta, često neuspješno, a uvijek na štetu sustava kao cjeline. Čak i ako je problem uspješno saniran, društvo u tom procesu biva oslabljeno i postaje još osjetljivije pri sljedećoj krizi. Jednom kad kompleksno društvo postane ranjivo zbog pada graničnog prinosa, dolazak kolapsa možda je samo stvar vremena koje će proći do vjerojatne pojave neke nesavladive nedaće. Kao drugo, zbog pada graničnog prinosa kompleksnost postaje manje privlačnom strategijom rješavanja problema. Kad padne granični prinos, kompleksnost ultimativno gubi svoju prednost (za društvo u cjelini) pred jeftinijim društvenim oblicima. Granični trošak razvoja 190


prema sve većim razinama kompleksnosti ili održavanja na trenutačnoj razini komparativno je veći od moguće alternative – raspada. Pod takvim uvjetima, mogućnost raspada na dijelove (odnosno presijecanja veza koje spajaju lokalne grupe s regionalnim entitetom) postaje privlačna određenim segmentima kompleksnog društva. Kako opada granični prinos, porezi rastu, pri čemu se prikupljena sredstva sve manje i manje vraćaju na lokalnu razinu. Smanjuje se briga za sustave navodnjavanja, zapuštaju se mostovi i ceste, a granica je slabo branjena. No stanovništvo istodobno mora izdvajati sve više iz svoje (sve manje) produktivne baze kako bi uzdržavalo projekte koje je hijerarhija još u stanju izvesti. Mnoge društvene jedinice od kojih se kompleksno društvo sastoji uviđaju da strategija neovisnosti donosi brojne prednosti te počinju slijediti vlastite neposredne ciljeve umjesto dugoročnih ciljeva hijerarhije. Međusobno ovisno ponašanje biva zamijenjeno neovisnim, zbog čega hijerarhija usmjerava dodatni dio resursnih temelja, koji su ionako smanjeni, u proces legitimacije i/ili kontrole. Dakle, kad granični trošak sudjelovanja u kompleksnom društvu postane previsok, proizvodne jedinice diljem ekonomskog spektra povećavaju otpor (pasivni ili aktivni) prema zahtjevima hijerarhije ili se čak otvoreno pokušavaju odcijepiti. I niži slojevi (seljaci kao proizvođači poljoprivrednih dobara) i viši slojevi dobrostojećih trgovaca i plemstva (od kojih se često zahtijeva da podupiru troškove kompleksnosti) postaju podložni takvim iskušenjima. Seljaštvo može krenuti u djelotvornu političku akciju uglavnom samo ako je povezano s drugim slojevima. Ta strategija rijetko biva uspješna, pa se seljačke bune uglavnom ponavljaju. No u slučaju kad je njihov granični prinos zbog sudjelovanja u kompleksnom sustavu isuviše nizak, seljaštvo ipak može dovesti do slabljenja hijerarhije i na druge načine. Najčešće je riječ o stvaranju apatičnog odnosa prema dobrobiti države (Eisenstadt 1963: 207–210). U kasnom razdoblju Rimskog Carstva i Bizanta seljaštvo koje je bilo preopterećeno nametima pružilo je tek slab otpor osvajačima koji su na koncu svladali dotične režime (A. Jones 1964, 1974; Charanis 1953: 420). 191


I tako, društva koja se suoče s padom graničnog prinosa od ulaganja u kompleksnost suočavaju se sa silaznom spiralom naizgled nesavladivih problema. Smanjivanje resursa i porast graničnih troškova crpe ekonomsku snagu, pa se ne mogu financirati usluge prema stanovništvu. Kako se među proizvođačima širi nemir, sve veći resursi, koji ionako sve slabije dotječu, moraju se usmjeravati na proces legitimacije i/ili kontrole. Ekonomski temelj koji održava sustav biva oslabljen, a njegovi članovi aktivno ili pasivno smanjuju svoju podršku prema državnom entitetu. Zalihe resursa koje se čuvaju za neočekivane krizne događaje troše se na operativne izdatke. Na koncu se lokalne jedinice odcjepljuju, pa se društvo raspada, ili postaje tako slabo da ga svladava vojska, često uz veoma slab otpor. U svakom slučaju, sociopolitička organizacija svedena je na razinu koju mogu održavati lokalni resursi. Na ovoj bi točki bilo korisno detaljnije proanalizirati sliku 19. Kako smo višekratno spomenuli u ovom poglavlju, društvo čija se kompleksnost razvija upušta se u sve veće investicije. Na određenoj točki omjer ulaganja/koristi kod te strategije dolazi do točke B1, C1 na slici 19. Granična je produktivnost došla do točke kad više ne može rasti, s obzirom na temeljne raspoložive tehnološke i energetske resurse. Nakon te točke, barem još neko vrijeme, korist i dalje raste zbog povećavanja kompleksnosti, ali uz sve manju graničnu stopu. Područje na krivlji graničnog proizvoda (slika 19) između B1, C1 i B2, C2 predstavlja domenu u kojoj kompleksno društvo proživljava sve veći animozitet i nezadovoljstvo. Problemi sve više upadaju u oči, a ako možemo suditi prema suvremenoj povijesti, ideološki sukobi (na primjer između razvijenih i nerazvijenih segmenata) mogu postati primjetni. Sustav se kao cjelina upušta u „promatračko“ ponašanje, tražeći alternative koje bi mogle osigurati bolju adaptaciju. Promatranje može dovesti do toga da dijelovi društva prigrle niz novih ideologija i životnih stilova, od kojih su mnogi stranog porijekla (kao što je obilje novih religija u carskom Rimu). Hijerarhija može neke od njih smatrati neprijateljskima i subverzivnima, dok drugi nakratko postaju pomodni. Istodobno, u industrijskom društvu koje se suočava s padom graničnog 192


prinosa može doći do povećanja ulaganja u istraživanje i razvoj (koliko to dozvoljavaju smanjeni resursi), u kojima se traži rješenje za smanjivanje produktivnosti, kao i u školovanje, budući da se pojedinci pokušavaju pozicionirati tako da ugrabe maksimalni udio iz osjetno sve slabije privrede. Porezi rastu, a inflacija se počinje osjećati. Prije točke B2, C2 investicije i intenziviranje još uvijek mogu proizvesti pozitivnu korist, ali kolaps je sve vjerojatniji. Područje između B2, C2 i B1, C3 je kritično. Na tom dijelu krivulje povećavanje kompleksnosti može donijeti čak i povećanu generalnu korist, a ekonomskom sustavu i bazi koja održava društvo nameću se porezi do točke u kojoj produktivnost opada. Svi segmenti društva nadmeću se za sve manji ekonomski proizvod. To je sfera iznimne osjetljivosti, budući da će veći nemiri ili izbijanje kriza pasti na pleća društva koje barata nedovoljnim rezervama. Smanjio se višak proizvoda za investicije u istraživanje i razvoj. „Promatračko“ ponašanje iz prethodnog stadija može se prekinuti ako hijerarhija, u pokušaju da poveća djelotvornost, nametne rigidnu kontrolu ponašanja (kao u kasnom carskom Rimu). Kako društvo evoluira duž krivulje iza točke B2, C2, ono prolazi niz točaka kao što su B1, C3 u kojima troškovi kompleksnosti rastu dok korist, u odnosu na prijašnja razdoblja s njima svojstvenom nižom razinom ulaganja, zapravo opada. Dakle, korist koja se od ulaganja polučuje na točki B1, C3 nije veća od one na točki B1, C1, dok je granična produktivnost na toj kasnijoj točki manje poželjna. Društvo na B1, C3 nalazi se u ozbiljnoj opasnosti od kolapsa zbog raspada na dijelove (kao i svake izvanjske prijetnje), budući da sastavne društvene jedinice uviđaju kako bi strategija presijecanja veza s regionalnim entitetom mogla donijeti znatno povećanu graničnu produktivnost (ili kako već razviju taj koncept). Zbog toga dolazi do pobuna i seljačkih ustanaka koji dodatno oslabljuju državni entitet. Na točki kao što je B1, C3 sve brža dezintegracija, kakvu predviđa Renfrew (1979) na temelju topološke matematike teorije katastrofe, postaje vjerojatna i očekivana. Važno pitanje glasi: zašto se u trenutku kad granična produktivnost 193


više ne može rasti ne stvori situacija ravnoteže? Zašto društvo koje je doseglo neki optimum omjera troškova/koristi za svoje ulaganje u kompleksnost ne može jednostavno počivati na svojim postignućima? Iako je u, komparativno gledajući, jednostavnijim sakupljačkim društvima koja su demografski fleksibilna dugotrajna ravnoteža možda moguća, ona nije vjerojatna u kompleksnijim uvjetima veće gustoće stanovništva. Lovci i sakupljači obično imaju mogućnost da se u slučaju pomanjkanja resursa rasprše, pa se u pogođenim područjima smanjuje gustoća stanovništva. Poljoprivrednici raspolažu istom opcijom dokle god mogu pronaći nova zemljišta (npr. Renfrew 1982: 275; North i Thomas 1973; Rostow 1960: 34). No kad demografski i/ili sociopolitički faktori zatvore mogućnost raspršivanja većeg dijela stanovništva, rješenje za krizu često mora imati oblik povećanih ekonomskih i/ili sociopolitičkih investicija. Budući da se svako stanovništvo suočava s problemima, kompleksna društva stalno moraju razvijati svoje organizacijske sposobnosti namijenjene svladavanju novih problema. A kako takvo rješavanje problema zahtijeva veće organizacijske investicije (da nastavimo ideju koju smo razvili u ovom poglavlju) granični će prinos od ulaganja u kompleksnost na kraju opasti.

Alternative kolapsu Dosta građe iz prethodnih odlomaka moglo bi djelovati kao kakvo zloguko proročanstvo iz Rimskog kluba (npr. Meadows et al. 1972). Ekonomisti i drugi s pravom će se upitati je li to sve doista neizbježno, ili spas u vidu kakve tehničke inovacije može spriječiti kolaps i omogućiti kontinuirani razvoj. Sa svim je tim povezano i pitanje budućnosti suvremenih kompleksnih društava. Iako će i o njima biti riječi, tu ćemo raspravu odgoditi za kasnije poglavlje. Zasad ćemo se ukratko pozabaviti pitanjem inovacija i razvoja, s naglaskom na drevna društva. Tehničke su inovacije, a posebice institucionalizirane inovacije kakve poznajemo danas, pojava netipična za ljudsku povijesti (Elster 1983: 105). One zahtijevaju određena ulaganja u istraživanje i razvoj. Naime, 194


teško je postići isplativost takvih ulaganja u društvu koje se temelji na poljoprivredi i proizvodi skroman višak po stanovniku. Tehničke inovacije često su odgovor na pomanjkanje radne snage, što je pojava koja je u drevna vremena bila iznimno rijetka (Walbank 1967: 79–80). Zbog toga je tehnički razvoj u društvima čija se privreda nije temeljila na fosilnom gorivu uglavnom bio minimalan. Kad bi se tehničke inovacije u drevnim društvima i pojavile, često su zapravo smanjivale produktivnost radne snage (Renfrew 1982: 272; v. također Wilkinson [1973]). Tehničke su inovacije u industrijskim društvima odgovor na tržišne uvjete, konkretne fizičke potrebe i ekonomske pritiske (Wilkinson 1973; Mensch 1979). No one nisu uvijek univerzalno rješenje, kako to često mislimo. U svojoj analizi uloženog i dobivenog (uz korekcije zbog inflacije) u privredi Sjedinjenih Država između 1947. i 1958, Carter je otkrio da je „tehnološka promjena (ili napredak!) zapravo zahtijevao ulaganja u iznosu od dodatnih 14 milijardi dolara, kako bi se zadovoljila ista konačna [nacionalna] potreba“ (1966: 29). Kako smo spomenuli ranije, tehnološke su inovacije podložne zakonu opadajućih prinosa, a to ima tendenciju smanjivanja (ali ne i eliminiranja) njihova dugoročnog potencijala za rješavanje ekonomskih slabosti. Oslanjajući se na podatke koje navodi Wolfle (1960), Scherer primjećuje da ako troškovi za istraživanje i razvoj moraju rasti godišnjim tempom od 4–5 posto, pri čemu povećavaju produktivnost za 2 posto, takav se trend ne može nastaviti do u beskonačnost, inače bismo jednog dana svi morali biti znanstvenici. Scherer je podjednako pesimističan i u vezi perspektiva dugoročnog porasta proizvodnje (Scherer 1984: 239, 268–269). Colin Renfrew točno ističe (u kontekstu rasprave o razvoju egejske civilizacije) da je i sam ekonomski razvoj podložan padu granične produktivnosti (1972: 36–37). Najbolji način da se u ljudskim društvima postigne stalan socioekonomski rast i izbjegne ili zaobiđe (ili bar financira) pad granične produktivnosti jest pronalaženje novog izvora energije u trenutku kad postane jasno da granična produktivnost počinje opadati. U suvremenim je društvima to postignuto uporabom rezervi fosilnog goriva i atoma. 195


Društva kojima nedostaju tehnički preduvjeti nužni za takav razvoj najčešće padaju u iskušenje da nove energetske izvore priskrbe teritorijalnom ekspanzijom. To se iskušenje pojavljuje kako u društvima jednostavnih poljoprivrednika (Vayda 1961a), tako i u velikim carstvima. Kad god granični trošak financiranja potreba društvenog sustava na temelju lokalne godišnje proizvodnje postane vidljivo previsok, takvo rješenje mora djelovati privlačno. Teško da moramo dodatno argumentirati snagu te privlačnosti. Uspon i širenje carstava, naime, pruža nam jedan od nedvojbenih kamena kušnje u povijesti. Ako je takvo širenje uspješno, ono donosi barem kratkoročnu prednost putem pronalaženja potrebnih izvora energije, budući da se rezerve koje je prikupilo podjarmljeno stanovništvo i dio njihove godišnje proizvodnje usmjeravaju u dominantnu političku jedinicu. Kad na scenu stupi novi element ekonomskog sustava, bilo da je riječ o tehničkoj inovaciji ili izvoru energije, on će često, barem privremeno, povisiti graničnu produktivnost. No, dugoročno gledajući, granični će prinos (zbog razloga koje smo rastumačili ranije u ovom poglavlju) na koncu ponovo početi opadati. Taj je proces prikazan na slici 20. U krivulji prikazanoj na tom slici, B1, C1 predstavljaju točku u kojoj se pod pritiskom opadajućih prinosa prihvaća produktivna tehnička inovacija ili nov izvor energije. Počinje rasti granična produktivnost onih elemenata kompleksnosti koji su povezani sa stjecanjem i početnim razvojem novog energetskog izvora. (To se može dogoditi odmah ili nakon određenog vremena, kao u Wilkinsonovoj [1973] raspravi o razvoju privrede utemeljene na uporabi ugljena.) No na koncu se stiže na narednu točku pada graničnog prinosa, što pretkazuje potrebu za daljnjim inovacijama ili širenjem, ili pak pojavu kolapsa. Krivulja na slici 20 predstavlja realističniji prikaz ekonomske povijesti nekih društava od one na slici 19, ali to samo dodatno naglašava ponovljiv problem graničnog pada. Slika 20. Granični proizvod sve veće kompleksnosti, uz tehnološku inovaciju ili stjecanje novog izvora energije. okomito: Korist od kompleksnosti 196


vodoravno: Stupanj kompleksnosti

Ako je kompleksno društvo koje je pribjeglo opciji teritorijalnog širenja uspješno, ono na koncu dolazi do točke gdje daljnja ekspanzija zahtijeva prevelike granične troškove. Kilometri i kilometri granične crte koji se moraju braniti, veličina područja kojim valja upravljati, veličina administracije koja je za to potrebna, troškovi smirivanja internih problema, udaljenost između prijestolnice i granice koju valja prijeći te pojava rivala – sve to skupa ima poguban učinak po daljnji razvoj. Zbog toga, kako je pokazao Taagepera (1968), porast carstva uglavnom slijedi logističku krivulju (slika 21). Rast počinje polako, ubrzava se kako se nov izvor energije djelomično ulaže u daljnja teritorijalna širenja, a zatim opada kad granični troškovi daljnje ekspanzije postanu previsoki. Slika 21. Krivulje rasta carstava (prema: Taagepera 1968: 172). Pretisak zahvaljujući dozvoli Society for General Systems Research. okomito: Područje (u 106 kvadratnih milja) vodoravno: 1. crtež: Rimsko Carstvo 2. crtež: Otomansko Carstvo 3. crtež: Carska Rusija 4. crtež: trinaest kolonija i Sjedinjene Američke Države

Nakon osvajanja potrebno je kontrolirati, administrirati i braniti osvojene, podjarmljene zemlje. Poslije određena vremena, podčinjeno stanovništvo iz tih zemalja nerijetko stječe barem djelomičan građanski status, što im donosi određene povlastice zbog doprinosa hijerarhiji, te ih čini manje pogodnim za eksploatiranje. Zahvaljujući pljačkama i nagomilanim viškovima, nov izvor energije dobiven putem osvajanja najviši je na početku, ali zatim počinje opadati. On se smanjuje kako rastu administrativni troškovi i troškovi okupacije te kako podređeno stanovništvo zadobiva politička prava i privilegije. Na koncu granični prinos od osvajanja počinje opadati, što društvo vraća na njegove prijašnje probleme. Međutim, sada su granični troškovi daljnjih teritorijalnih širenja još više porasli. Dakle, bez ovisnosti o energetskim izvorima kao što su fosilna goriva, ograničeni tehnički razvoj za kakav je drevni svijet bio sposoban, kao i velika teritorijalna širenja po kojima je bio poznat, mogli su pružiti samo privremeni predah od pada granične produktivnosti. Ova je 197


posljednja tendencija posebice dovodila do situacije u kojoj je kolaps, ako bi do njega došlo, pogubnije utjecao na daleko veći teritorij no da do ekspanzije nije došlo.

198


5. Evaluacija: kompleksnost i granični prinos u društvima koja doživljavaju kolaps Ljudi žude za neredom. Kineski pjesnik o kolapsu dinastije Chou (cit. prema Creel [1970: 431])

Okvir prethodnog poglavlja bavio se prvenstveno odnosima dobivenog i uloženog kod ulaganja u kompleksnost. Prijelaz prema većoj kompleksnosti isprva se poduzima radi ublažavanja kriza ili jednostavno zato što se ukazala neka povoljna prilika, i u početku predstavlja racionalnu, produktivnu strategiju koja donosi povoljan granični prinos. Međutim, kombinacija neprekidnog pritiska, nepredviđenih problema i troškova sociopolitičke integracije najčešće snižava granični prinos. Kako granični prinos od kompleksnosti pada, kompleksnost kao strategija donosi komparativno sve manju korist uz sve veći trošak. Društvo koje se ne može suprotstaviti tom trendu, tako što, recimo, počne koristiti novi izvor energije, postaje osjetljivo na krize koje tako oslabljeno ili osiromašeno ne može prebroditi, i ugroženo sve slabijom podrškom u stanovništvu. Nastavkom tog trenda kolaps postaje matematički vjerojatan, budući da vremenom raste mogućnost pojave neke nesavladive krize. U međuvremenu, društvo se nalazi u razdoblju ekonomske stagnacije, političkog slabljenja i smanjivanja teritorija. Idealan način ocjene tog modela bio bi izolirati i kvantificirati uloženo i dobiveno od različitih pojava društvene kompleksnosti te zacr199


tati tok promjena uloženog i dobivenog kroz vrijeme. Dugotrajna razdoblja značajnijeg pada graničnog prinosa od kompleksnosti trebala bi predstavljati periode osjetljivosti na kolaps. No, ni jedno drevno društvo koje je doživjelo kolaps nije bilježilo podatke nužne za provedbu takvog kvantitativnog testa; zapravo, mnoga uopće nisu imala pisane dokumente. (Takve je podatke teško prikupiti čak i za suvremena društva [Mansfield 1971: 35–36].) Umjesto toga, strategija ovog poglavlja bit će detaljno proučiti tri kompleksna društva koja su doživjela kolaps. Cilj nam nije kvantitativno provjeriti teoretske okvire (jer to je nemoguće), već definirati pomažu li ti okviri da razumijemo kolaps u konkretnim slučajevima. Odabrali smo tri testna slučaja koji će reprezentirati širok spektar sociopolitičke kompleksnosti, a kako bismo osigurali da će objašnjenje biti primjenjivo na različite tipove društva. S obzirom na to ograničenje, odabrani slučajevi vjerojatno predstavljaju najbolje dokumentirane primjene različitih razina kompleksnosti. Ti slučajevi su: 1. Zapadno Rimsko Carstvo. Rimsko Carstvo nesumnjivo spada u najkompleksnija, najutvrđenija i teritorijalno najrasprostranjenija društva koja su doživjela kolaps. Ono je, zahvaljujući literaturi, i među najbolje dokumentiranim društvima. Ta će literatura biti temelj našeg istraživanja. 2. Civilizacija Maja klasičnog perioda iz Južnih nizina. Civilizacija Maja klasičnog perioda razvila se iz malih, neovisnih naselja u političke entitete koji su funkcionirali na razini gradova-država, te u regionalne sustave u kojima su vodeća politička središta dominirala teritorijem od vjerojatno nekoliko tisuća kvadratnih kilometara. Iako su Maje bile pismen narod, njihove zapise do danas ne razumijemo u potpunosti. Naše znanje o kolapsu Maja prvenstveno potječe iz arheoloških istraživanja. 3. Chacoansko društvo s američkog jugozapada. Organizirani u formi hijerarhijske regionalne konfederacije, Chacoanci bili su naj200


kompleksnije prethistorijsko društvo koje se razvilo na platou Colorado u Sjevernoj Americi. To je također i najmanje kompleksno društvo kojim ćemo se pozabaviti u ovom poglavlju, društvo koje nikad nije postalo prava država, sklona provođenju određenog tipa prinude. Chacoanci nisu imali pisanih zapisa, pa ih poznajemo isključivo na temelju arheoloških nalaza. Osim što reprezentiraju različite razine kompleksnosti, ti nam slučajevi omogućuju da ocijenimo je li zadani okvir koristan za shvaćanje povijesno i arheološki poznatih slučajeva kolapsa.

Kolaps Zapadnog Rimskog Carstva Paradoksalno, Rimsko Carstvo je i jedan od najvećih uspjeha i jedan od najvećih neuspjeha u povijesti. Činjenicu da može biti i jedno i drugo moguće je objasniti analizom njegova graničnog prinosa od ulaganja u kompleksnost tijekom uspona i pada carstva. Kolaps Rimskog Carstva na zapadu ne može se jednostavno pripisati porastu broja upada barbara, ekonomskoj stagnaciji ili građanskim ratovima, kao ni takvim nejasnim procesima kao što su smanjivanje građanske odgovornosti, prihvaćanje kršćanstva ili loša uprava. U procesu kolapsa djelovalo je više elemenata, ali da bismo ga razumjeli, morat ćemo se vratiti u doba nastanka Rima. Bez obzira koji su čimbenici doveli do širenja Rima u nekoliko posljednjih stoljeća pr. Kr., neke su njihove posljedice zadivljujuće. Takva je, recimo, bila sklonost Rimljana za seobom u novoosvojene provincije (Gibbon 1776–88: 32; Levy 1967: 56; Weber 1976: 394–395; Rostovtzeff 1926: 15). Treba primijetiti da je širenje Rima uslijedilo nakon političkih sukoba plebejaca i patricija u 4. i 5. stoljeću pr. Kr., kao i nakon podjele zemlje seljacima prema Lex Licinia iz 367. godine pr. Kr. Iako te činjenice potpiruju spekulacije o uzrocima rimske ekspanzije – jesu li je potakle prilike kojima se nije moglo odoljeti, prijetnja kakve opasnosti, apstraktna politika, demografski pritisak u Italiji ili pak neka 201


kombinacija ovih i drugih elemenata – takve su spekulacije izvan interesa našeg rada. Ono što se čini prilično izvjesnim jest da želja, pa čak i sklonost Rimljana prema emigraciji mora ukazivati na neko pomanjkanje povoljnih prilika u domovini. U onoj mjeri u kojoj su vanjske akvizicije pomogle zadovoljenju te potrebe, postojala su valjana društvena, politička i ekonomska opravdanja za politiku ekspanzije – barem na strani osvajača. Politika ekspanzije ispočetka je bila veoma uspješna. Rim ne samo da je pljačkao nagomilane viškove i radnu snagu iz osvojenih provincija, već je uvodio i trajne namete, takse i zemljišne rente. Posljedice za Rim bile su više nego blagotvorne. Godine 167. pr. Kr. Rimljani su došli u posjed bogatstava makedonskog kralja, a to im je dostignuće omogućilo da ukinu oporezivanje samih sebe. Nakon pripajanja kraljevstva Pergama, 130. godine pr. Kr., državni se budžet udvostručio, porastavši sa 100 na 200 milijuna sestercija. Pompej ga je povećao na daljnjih 340 milijuna sestercija nakon osvajanja Sirije, godine 63. pr. Kr. Kad je Julije Cezar osvojio Galiju, priskrbio je toliko zlata da mu vrijednost pala za 36 posto (Levy 1967: 62–65). Uz tako izdašnu isplativost, rimska su osvajanja u vrijeme Republike ekonomski izdržavala sama sebe. Niz početnih pobjeda kojima se pribjeglo u svrhu samoočuvanja počeo je sve više osiguravati ekonomske osnove za daljnja osvajanja. U posljednja dva stoljeća pr. Kr. rimske su pobjede vjerojatno bile gotovo besplatne, u ekonomskom smislu, budući da su osvojene nacije snosile troškove daljnjih ekspanzija (A. Jones 1974: 114–115). Taj je proces kulminirao Oktavijanovim (kasnije Augustovim) osvajanjem Egipta. Plijen iz Egipta omogućio je Augustu da novac podijeli rimskom plebsu te da čak, u slučaju potrebe, smanji manjak u državnom budžetu iz vlastite riznice (Frank 1940: 7–9, 15). No geometrijska ekspanzija rimske republike završila je pod principatom (carevi od Augusta do Dioklecijanova stupanja na tron [284. po. Kr.]) (v. sliku 22). August (27. pr. Kr. – 14. po. Kr.) je prekinuo politiku ekspanzije, posebno nakon gubitaka koje su Rimu nanijeli Germani, i umjesto toga se 202


koncentrirao na održavanje stabilne vojske i blagostanja koje su uzdrmali građanski ratovi. Nakon uspostavljanja carske vladavine povjesničari obično govore o događajima na temelju kronologije niza careva. Kako bismo olakšali daljnju raspravu, pripremili smo tablicu 5 koja donosi datume vladavine svih careva. Te ćemo datume povremeno umetati u tekst kad mogu pojasniti našu analizu. S krajem geografskog širenja došlo je i do odgovarajućeg pada dobitaka od osvajanja (A. Jones 1974: 124). Od Augusta do Dioklecijana, većina je careva bila suočena s bar djelomičnim nedostacima prihoda (Heichelheim 1970: 270). August se nerijetko žalio na fiskalni manjak i često je bio nesklon financirati čak i skromnu državnu upravu i vanjsku politiku koju je sam uspostavio (Gibbon 1776–88: 140; M. Hammond 1946: 75). Rimskim je građanima nametnuo porez od pet posto na nasljedstvo i ostavštinu (Gibbon 1776–88: 142). Taj porez, uspostavljen radi osiguranja vojnih mirovina (Frank 1940: 7), bio je krajnje nepopularan budući da je stanovništvo Rima bilo oslobođeno poreza još od vremena kasne Republike. Slika 22. Rimsko Carstvo u Hadrijanovo doba. lijevo gore: mjerilo engleske milje kilometri

Tablica 5. Rimski carevi Car Vladavina August 27. pr. Kr. – 14. po. Kr. Tiberije 14–37. po. Kr. Kaligula 37–41. Klaudije 41–54. Neron 54–68. Galba 68–69. Oton 69. Vitelije 69. Vespazijan 69–79. Tit 79–81. Domicijan 81–96. Prema: Rostovtzeff (1926: 632–633), Boak and Sinnigen (1965: 533–535) i Gibbon (1776– 88).

203


Nerva 96–98. Trajan 98–117. Hadrijan 117–138. Antonin Pio 138–161. Marko Aurelije 161–180. Lucije Ver 161–169. Komod 180–192. Pertinaks 193. Didije Julijan 193. Septimije Sever 193–211. Klodije Albin 193–197. Pescenije Niger 193–194. Karakala 211–217. Geta 209–212. Makrin 217–218. Dijadumenijan 218. Elagabal 218–222. Aleksandar Sever Maksimin 235–238. Gordijan I 238. Gordijan II 238. Balbin 238. Pupijen 238. Gordijan III 238–244. Filip 244–249. Decije 249–251. Trebonijan Gal 251–253. Voluzijan 251–253. Emilijan 253. Valerijan 253–260. Galijen 260–268. Klaudije II 268–270. Kvintil 270. Aurelijan 270–275. Tacit 275–276. Florijan 276. Prob 276–282. Kar 282–283. Karin 283–285. Numerijan 283–284. Dioklecijan 284–305. Maksimijan 286–305. Konstacije I 305–306. Galerije 305–311. Konstantin I 306–337. Konstantin II 337–340.

222–235.

204


Konstans 337–350. Konstacije II 337–361. Julijan 360–363. Jovijan 363–364. Valentinijan I 364–375. Valens 364–378. Gracijan 367–383. Valentinijan II 375–392. Teodozije I 379–395. Arkadije (I) 395–408. Honorije (Z) 395–423. Teodozije II (I) 408–450. Valentinijan III (Z) 423–455. Marcijan (I) 450–457. Maksim (Z) 455. Avit (Z) 455–456. Leon (I) 457–474. Sever (Z) 461–465. Antemije (Z) 467–472. Olibrije (Z) 472. Glicerije (Z) 473–474. Leon II (I) 473–474. Nepot (Z) 474–475. Zenon (I) 474–491. Romul Augustul (Z) 475–476.

Glavni su troškovi Carstva, u razna vremena, uključivali plaće, hranu i stočnu hranu za vojne postrojbe, državne službenike i druge namještenike (npr. u kasnije doba i radnike u carskim tvornicama oružja), javne radove, poštansku službu, uniforme za vojsku i državne službenike, školstvo i državnu milostinju (A. Jones 1974: 35). No uvijek je glavni trošak bio onaj vojni, iako ni rimska državna milostinja nije bila baš beznačajna. Tako je Julije Cezar počeo s pomoći za 320.000 korisnika milostinje, što je bila gotovo trećina svih građana. Zatim je pomoć smanjio na 150.000, ali broj je ponovo porastao. Od Augusta do Klaudija (41–54. po. Kr.), otprilike 200.000 glava obitelji primalo je besplatnu pšenicu. Za transport te pšenice bila je potrebna posebna flota, kao i pristaništa na Tiberu te luka u Ostiji, a i brojni vlasnici brodova i pekari (Levy 1967: 69, 77). U srednjem razdoblju Augustove vladavine go

Oznake vladara Istočnog (I) ili Zapadnog (Z) carstva nakon smrti Teodozija I (395). 205


dišnji je prihod Rima iznosio kakvih petsto milijuna sestercija (Frank 1940: 53) (sestercij je bio kovani novac, a isprva je jedan srebrni denar vrijedio četiri sestercija [Mattingly 1960: 122]). S takvim je prihodom August uspostavio vojsku od 25 legija. Plaća svakog pojedinačnog legionara bila je određena na 225 denara godišnje. Usprkos stagnaciji prihoda nakon smanjenja razmjera ekspanzije, kao i nerijetko zahtjevnom vladavinom nad provincijama, od ranog Carstva definitivno je bilo koristi. Vodila se briga o miru i sigurnosti kako u inozemstvu, tako i kod kuće, granice su se održavale, trgovina je bila zaštićena, a poduzimali su se i projekti javnih radova (Toutain 1968: 253–259). U ranom je Carstvu vladao relativan prosperitet (M. Hammond 1946: 34), iako država katkad nije uspijevala dobro upravljati bogatstvom koje je privremeno zgrnula prijašnjim osvajanjima. Rimska se privreda najvećim dijelom zasnivala na poljoprivredi. Procjenjuje se da je u kasnijem Carstvu poljoprivreda osiguravala čitavih 90 posto državnih prihoda. Trgovina i industrija bile su pak relativno beznačajne. Jedan od glavnih razloga za to bila je visoka cijena kopnenog prijevoza. Vrijednost jednih kola pšenice, na primjer, udvostručila bi se svakih 480 kilometara prijevoza kopnom, a vrijednost tereta koji se mogao prevesti na jednoj devi udvostručila bi se svakih 600 kilometara. Kopneni je prijevoz bio toliko skup i neefikasan da često nije bilo moguće pomoći područjima pogođenim glađu u unutrašnjosti, jer se lokalni viškovi nisu mogli na ekonomičan način prevesti u područja kojima je vladala nestašica. Pomorski je prijevoz, iako riskantan i ograničen na pojedina godišnja doba, bio daleko ekonomičniji. Bilo je, na primjer, jeftinije prevesti žitarice brodom s jednog na drugi kraj Mediterana nego ga prevoziti kolima kakvih 120 kilometara. Prema ediktu o cijenama, koji je Dioklecijan izdao 301. godine po. Kr., cestovni je prijevoz bio 28 do 56 puta skuplji nego pomorski. Važnost Egipta kao izvora hrane za Carstvo nije bila samo u veličini poljoprivredne proizvodnje, već i u njegovoj blizini kao pomorskog odredišta. I tako su jedina dobra koja su se mogla profitabilno prevoziti na daleka odredišta bila ona velike relativne vrijednosti – odnosno, luksuzna 206


dobra. Veći dio stanovništva, koji je ovisio o vlastitoj poljoprivrednoj proizvodnji, nije si mogao priuštiti takva dobra. Tako je veća industrija postojala samo u malobrojnim gradovima, a većinu lokalnih potreba zadovoljavali su seoski obrtnici (A. Jones 1964: 841–844, 1974: 30, 37– 39, 83; Duncan-Jones 1974: 1, 368; M. Hammond 1946: 70–71). Imperijalna superstruktura zasnovana na poljoprivredi uglavnom je mogla podmirivati tekuće troškove, ali su se problemi javljali pri rješavanju kriza. Porezi su obično imali fiksnu stopu, dakle nisu bili dovoljno fleksibilni da bi se mogli povisiti za vrijeme kriza. Državna je uprava funkcionirala isključivo na bazi gotova novca i rijetko je posuđivala novac, a njezin je budžet je u najboljem slučaju bio minimalno planiran. Troškovi su imali tendenciju rasta, a neko se vrijeme to događalo i s državnim prihodima. Rimski je prihod porastao s oko 500.000 sestercija sredinom Augustove vladavine na otprilike 1.200.000 do 1.500.000 sestercija pod Vespazijanom (69–79. godina po. Kr.). Vladavine nekih careva bile su izuzetno skupe, kao što je bio slučaj s Klaudijem (41– 54. godina po. Kr.) koji je poduzeo velike javne radove i osvojio Britaniju. Rezerve koje bi prikupili oprezniji vladari brzo su trošili njihovi nasljednici (Frank 1940: 42, 53; Heichelheim 1970: 249, 270; A. Jones 1974: 189). Nakon što bi stupili na prijestolje, carevi su se često suočavali s nelikvidnom državnom upravom pa su rijetko bili u stanju akumulirati rezerve za hitne slučajeve. Zaliha kovanog novca često je u slučaju pojave izvanrednih troškova bila nedovoljna. Kako bi se suočio s tim problemom, Neron je 64. godine po. Kr. začeo jedan postupak koji je kasnijim vladarima bivao sve primamljiviji (v. tablicu 6 i sliku 23). Smanjio je vrijednost srebrnog denara povisivši udio temeljnog metala na deset posto. Osim toga, malo je smanjio veličinu denara i zlatnog aureusa (novca koji je prvobitno vrijedio 25 denara) (A. Jones 1974: 191; Heichelheim 1970: 213–214; Mattingly 1960: 121). No, to nije bilo trajno rješenje, pa se Vespazijan, koji je broj legija povisio na 30 (M. Hammond 1946: 76), suočio s hitnom potrebom za novcem. Zbog toga je povisio poreze i dodatno devalvirao novac 207


(Frank 1940: 44–47; Finley 1973: 90). Problem su dodatno pogoršali Domicijan (81–96. po. Kr.), koji je povećao godišnju plaću legionara na 300 denara, i Nerva (96–98), koji je uspostavio javni sustav skrbi za siročad u Italiji (M. Hammond 1946: 82; Duncan-Jones 1974: 288). Car Trajan (98–117. po. Kr.) latio se ambicioznog – i skupog – pothvata vojne ekspanzije. Iako je pothvat bio uspješan na terenu, plijen iz osvojenih zemalja očito nije pokrio ni troškove Trajanovih kampanja. Osim toga, više od jedne trećine plijena bilo je podijeljeno gradskoj sirotinji (kakvih 650 denara po osobi). Zbog toga je denar, koji je pod Domicijanom i Nervom bio vraćen na standard iz Neronova doba, devalvirao 15 posto, na razinu od 79 do 88 posto čistoće (Rostovtzeff 1926: 309; M. Hammond 1946: 75–76, 78; Frank 1940: 68, 91; Mattingly 1960: 184). Trajanov nasljednik Hadrijan (117–138) prekinuo je s financijski neodrživom politikom ekspanzije i napustio novoosvojene teritorije u Mezopotamiji i Asiriji. No istodobno je uveo sustav državne potpore u Ateni, dijelio milostinju sirotinji u iznosu od 1000 denara po osobi te svojim putovanjima i građevnim projektima naprtio državi velike troškove. Radi ekonomiziranja vojnih troškova, od Hadrijanova vremena nadalje vojne su se jedinice sastavljale od, po mogućnosti što više, ljudstva s lokaliteta na kome su i bile stacionirane. Hadrijan je povremeno oslobađao stanovništvo od poreza, što možda govori o tome da bi u njegovo vrijeme povećanje poreza dovelo do problema (Bernardi 1970: 38). Sljedeći je car, Antonin Pio (138–161), pokušao srezati veličinu Hadrijanove administracije. Pokušao je smanjiti broj državnih činovnika, te je čak prodao dio posjeda u carskom vlasništvu. Iako je Antonin Pio često dijelio milostinju stanovništvu Rima (u iznosu od 800 denara po osobi), u državnoj je blagajni nakon njegove smrti ostao značajan višak, sveukupno 675 milijuna denara (A. Jones 1974: 189; Weber 1976: 406; Frank 1940: 71, 72, 76; Rostovtzeff 1926: 315; Mattingly 1960: 184). No taj je višak bio kratkotrajan. Za vladavine Marka Aurelija (161– 180) Carstvo je počelo pucati te se suočilo s dvjema velikim krizama. 208


Kao prvo, 165. ili 166. godine po. Kr. pojavila se strašna kuga koja je trajala otprilike 15 godina i odnijela velik broj života (u nekim područjima čak 1/4 ili 1/3 stanovništva [McNeill 1976: 116]). Kao drugo, rat s germanskim plemenima držao je Marka Aurelija na terenu veći dio njegove vladavine. Rimsko Carstvo, koje je dotad napredovalo zahvaljujući plijenu od teritorijalne ekspanzije i barem zadržalo svoju stabilnost nakon što je ekspanzija zaustavljena a prihodi opali, bilo je pod krajnjim pritiskom da se suoči s izbijanjem kriza tako velikih razmjera. Tablica 6. Obezvređenje denara od Nerona do Septimija Severa Car Prosječni postotak srebra Neron (54–68. po. Kr.) 91,8 Galba (68–69) 92,6 Oton (69) 98,2 Vitelije (69) 86,1 Vespazijan (69–79) 84,9 Tit (79–81) 80,3 Domicijan (81–96) 90,8 Nerva (96–98) 90,7 Trajan (98–117) 85,4 Hadrijan (117–138) 84,1 Antonin Pio (138–161) 80,0 Marko Aurelije (161–180) 76,2 Komod (180–192) 72,2 Pertinaks (193) 76,0 Didije Julijan (193) 81,0 Septimije Sever (193–211) 58,3

Troškovi ratova Marka Aurelija s barbarima premašili su razinu koju je mogao podupirati redoviti prihod Carstva. Kao što se moglo i očekivati, jedna od posljedica bilo je trošenje viškova koje je stvorio Antonin Pio. No čak i uz taj višak ratovi Marka Aurelija bili su preskupi za državne prihode, pa je car bio prisiljen financirati pothvate javnim aukcijama na kojima se prodavala vrijedna imovina Carstva. Osim toga, morao je uvesti nove poreze, a smanjio je i vrijednost denara na kakvih 70 do 78 posto srebra. Usprkos tim teškoćama, car je plaćao svoje vojnike i darivao sirotinju.

Prema: Bolin 1958: 211. 209


Osim problema u financiranju ratova s barbarima, Marko Aurelije se suočio i s pomanjkanjem novaka za vojsku. Zbog toga je poražene Markomane morao naseliti unutar granica Carstva, pod uvjetom da mu osiguravaju novake za vojsku. To u neku ruku ne iznenađuje. Naime, iako je stanovništvo možda poraslo pod ranim principatom, do drugog se stoljeća po. Kr. pojavio manjak slobodnjaka za poljoprivredne radove. To nije imalo samo posljedice po poljoprivredu, nego i vojsku, budući da je većina novaka potjecala iz seoskog stanovništva (Boak 1955: 15, 17–19; Frank 1940: 77, 92; A. Jones 1974: 194; Rostovtzeff 1926: 326). Prema određenim pokazateljima, financijske su se krize proširile i izvan vojske i vanjske politike. Gradovi u sklopu Carstva imali su ograničene izvore prihoda, pa su izabrani dužnosnici uglavnom dolazili iz redova lokalne više klase. Od njih se očekivalo da osobno financiraju sve zadatke svojih institucija ili barem njihov dio. Kako su ti troškovi vremenom rasli, rasla su i sredstva koja su dužnosnici morali plaćati. U drugom stoljeću po. Kr. te su obveze postale tako zahtjevne da je broj kandidata za takve službe počeo opadati (A. Jones 1974: 13, 28; Rostovtzeff 1926: 342). Komod (180–192), nasljednik Marka Aurelija, za ovu je analizu zanimljiv uglavnom zbog daljnjeg obezvređenja denara. Pod njegovom se vladavinom, naime, denar srozao na 67 posto srebra (Frank 1940: 92). Slika 23. Obezvređenje denara od Nerona do Septimija Severa (podaci prema: Bolin 1958: 211). Prikazan je postotak srebra u denaru za središnje razdoblje vladavine svakog cara. Za godine 69. i 193. po. Kr. (koje su bile godine borbe za carsko prijestolje) prikazana je prosječna vrijednost svih neuspješnih careva. okomito: postotak srebra vodoravno: godina po. Kr.

Komodova je smrt obilježila kraj Antoninske dinastije. Nakon borbi oko nasljeđivanja prijestolja do kojih je zatim došlo na koncu je ustoličen Septimije Sever (193–211), no njegova je vladavina bila vrlo nesigurna. Kako bi osigurao svoj položaj, Septimije Sever, kao i njegovi nasljednici iz dinastije Severa, išao je na ruku vojsci. Tako stvoreni vojni troškovi opteretili su financije. Septimije Sever je povisio vojničku pla210


ću na 400 denara godišnje. Njegov nasljednik Karakala (211–217) tu je plaću povisio na 600 denara, a na kraju dinastije Severa (235) ona je iznosila 750 denara. Vojska je povećana na 33 legije. No, vojni troškovi nisu bili jedini problem. Septimije Sever je opteretio državnu milostinju dodajući ulje na popis besplatnih dobara. Mattingly je u vezi tog vremena primijetio: „Budući da su državni troškovi konstantno rasli neproporcionalno eventualnom povećanju prihoda, država je neprekidno išla u smjeru bankrota“ (1960: 124). Kako bi namaknuo novac za sve to, Septimije Sever je obezvrijedio denar na razinu između 43 i 56 posto srebra. Početkom 3. stoljeća vrijednost denara je toliko pala da je Karakala uveo u uporabu novu kovanicu, antonianus. Iako je trebao vrijediti dva denara, stvarna je vrijednost antonianusa bila manja (Mattingly 1960: 215). Njegov nasljednik nije oklijevao da je snizi još više. Karakala je i smanjio udio zlata u aureusu. No upravo je denar bio kovanica koju se najviše isplatilo devalvirati budući da se koristio za plaćanje vojske, a to je bio glavni izdatak u carskom budžetu. Karakala je vjerojatno najpoznatiji po svojoj uredbi 212, kojom je dodijelio rimsko građansko pravo svim slobodnim stanovnicima Carstva. Kao posljedica toga, znatno se povećao broj osoba podložnih rimskim porezima na nasljedstvo, koje je Karakala, uzgred rečeno, udvostručio. Iako nam za razdoblje ranog Carstva nedostaje kvalitetnih podataka, to kontinuirano obezvređivanje denara očito je bilo inflacijske prirode. Rob koji je u Komodovo vrijeme vrijedio, recimo, 500 denara, u doba dinastije Severa prodavao se za 2500 (Mazzarino 1966: 153). S obzirom na povlačenje iz uporabe starijih i vrednijih kovanica, ljudi su, prirodno, radije plaćali svoje obveze u novim kovanicama smanjene vrijednosti. Bande vojnih dezertera harale su dijelovima Carstva pod Komodom, Septimijem Severom i Aleksandrom Severom (222–235). Red je popuštao. Pa ipak, nemiri u ranom trećem stoljeću bili su neznatni u usporedbi s onima koji su nastupili nakon kraja dinastije Severa, 235. godine po. Kr. (Rostovtzeff 1926: 344–380; A. Jones 1974: 194–195; 211


Frank 1940: 86–87, 92–93; Boak 1955: 66; M. Hammond 1946: 76). Pola stoljeća od 235. do 284. godine po. Kr. bilo je razdoblje neviđenih kriza, tijekom kojeg je Rimsko Carstvo gotovo doživjelo svoj kraj. Glavna obilježja tog vremena bili su ratovi u inozemstvu i građanski ratovi, upadi barbara, razaranja brojnih provincija, povećanje opsega vojske i birokracije, financijska nužda i povećanje poreza, devalvacija i inflacija bez presedana. MacMullen je prikladno opisao to vrijeme: „Demonstracija sposobnosti Carstva da se obrani bila je tako opsežna i složena da je to jednostavno neshvatljivo“ (1976: 69). Carstvo je preživjelo to razdoblje kriza, ali po visoku cijenu, pa je u četvrto stoljeće po. Kr. zakoračilo kao jedna sasvim nova tvorevina. To je razdoblje slabo dokumentirano u usporedbi s ostalima, ali i to je simptomatično. Pismenost i poznavanje matematike očito su opadali u trećem stoljeću. To nije rezultiralo samo stvaranjem nezadovoljavajuće dokumentacije iz dotičnog razdoblja, s kojom se povjesničari danas moraju snalaziti, nego je utjecalo i na carsku vlast. Budući da je manje ljudi znalo čitati ili zbrajati, morale su opasti i kvaliteta i kvantiteta informacija koje su dolazile do uprave u tom kritičnom razdoblju. U Egiptu se nakon 250. godine po. Kr. prestalo s popisivanjem stanovništva, a riječ je bila o provinciji relativno nedirnutoj spomenutim problemima. Briga o ono malo preostalog školstva – a ni ono nije bilo relevantno za potrebe državne uprave – bila je tek retorička. Istodobno je došlo do porasta misticizma i vjerovanja u spoznaju putem otkrivenja. Izvanjske su prijetnje dovele do porasta propagande o patriotizmu, drevnim rimskim vrlinama i superiornosti u odnosu na barbare (MacMullen 1976: 13, 38–44, 50–51, 65–66; Clough 1951: 159; Burckhardt 1949: 129). Prosječna duljina carske vladavine u tom razdoblju nasilja i političke nestabilnosti bila je svega nekoliko mjeseci, a bilo je i dosta uzurpatora (A. Jones 1964: 23). U tom razdoblju od pedeset godina postojalo je najmanje 27 priznatih careva i barem dvaput toliko uzurpatora koji su bili ubijeni; u jednom trenutku bilo je čak trideset pretendenata na prijestolje. Djelomični popis careva i uzurpatora dan je u tablici 7. Do 212


vladavine Dioklecijana (284–305) broj careva i pretendenata ustalio se na prosječno najmanje jednog godišnje, i tako polovicu stoljeća. Mnogi pučani uopće nisu znali tko je trenutačno car – nego samo da neki car postoji (MacMullen 1976: 93–94; Boak 1955: 23; Clough 1951: 155). Tablica 7. Carevi i pretendenti od 235. do 285. g. po. Kr. carevi pretendenti Maksimin, 235–238. Kvartin, 235. Pupijen Balbin, 238. Gordijan III, 238–244. Filip, 244–249. Jotapijan, 248–249. Pakacijan, 248–249. Decije, 249–251. Licinijan, 250–251. Gal, 251–253. Emilijan, 253. Uranije, (248?) 253–254. Valerijan, 253–260. Ingenije, 258. (259.?) Galijen 260–268. Regalijan, 260. Postum, 260.(?)–268. Klaudije II, 268–270. Aureol, 260. Odenat, 262–267. Aurelijan, 270–275. (?) Domicijan, 271.(?) Zenobija, 267–273. Tacit, 275–276. Florijan, 276. Lelijan, 268. Prob, 276–282. Marije, 268. Kar, 282–283. Viktorin, 268–270. Karin, 283–285. Tetrik, 270–273. (274.?)

Carska je vladavina u tom razdoblju bila krhka i krajnje ovisna o naklonosti vojske. Vladari su morali poduzimati izvanredne aktivnosti da uvjere stanovništvo u svoju legitimnost i zadrže potporu vojske. S tim djelatnostima bili su povezani i veliki troškovi koji su, doduše, politički bili nužni, ali su se pojavili u trenutku nezapamćene financijske krize. Svaki novi car smrskao bi biste s portretima svojih prethodnika čim bi preuzeo vlast. Dodjeljivale su se lažne titule i fabricirale su se nepostojeće zasluge. Kovao se novac namijenjen ključnim vojnim jedinicama. Povećavale su se subvencije proizvođačima luksuznih dobara za osobno kićenje ili ukrašavanje palača. U nekim od najmračnijih trenutaka Aurelijan (270–275) se osjetio pozvanim da poveća izdatak za rimske milodare, te je umjesto brašna počeo dijeliti kruh, a svinjetina, sol i vino nudili su se po sniženim cijenama. U desetljeću prije Aurelijanove vladavine popisu gradova u kojima su se dijelila potpora dodana je Aleksandrija i drugi egipatski gradovi (MacMullen 1976: 45–46, 93–94,

Prema: MacMullen: 1976: 93. 213


98; Boak 1955: 66). Popustila je središnja kontrola nad mnogim provincijama, pa je u nekolicini područja privremeno uspostavljeno više neovisnih carstava. Galija, Britanija i Španjolska su, na primjer, bile neovisne od 260. do 274. godine. Među djelomično uspješne pobune spadale su bune Karausija i Alekta na sjeverozapadu (287–296), Domicijana i Ahileja u Egiptu (297) te Zenobije na istoku (267–273). U provincijama kao što su Galija i Palmira carska je pomoć u vrijeme kriza bila toliko nedjelotvorna da je uzurpacija lokalnih pretendenata bila razmjerno uspješna. Svaki novi centar moći, bio on legitiman ili ne, trebao je vlastiti dvor i kompletnu birokraciju, skupa sa slugama te, naravno, vojskom (MacMullen 1976: 93, 100; Boak 1955: 23; Rostovtzeff 1926: 391). Bilo je to vrijeme rasapa na lokalnoj razini. Na područjima kao što je Sicilija poraslo je bezvlađe, a pljačke su bile učestalije. Poljodjelci zakupnici napuštali su zemlju, pa su se pojavile brojne razbojničke bande. Egipatski su se poljodjelci razbježali po močvarama delte Nila. Pobunjeničke bande oformljene u Galiji, nazvane Bagaudae, potisnuo je Maksimin godine 286, ali su se pojavile ponovo sredinom četvrtog stoljeća i opstale sve do konca rimske vladavine (Gibbon 1776–88: 242– 243; Rostovtzeff 1926: 424, 437; Boak 1955: 27, 38–40). Troškovi državne uprave rasli su u onim područjima koja su još bila pod imperijalnom upravom. Porasli su se troškovi teritorijalne ekspanzije i brige oko gradova, troškovi za milostinju, kao i oni za izgradnju cesta, palača i skladišta. Rasle su i vojne plaće, kao i troškovi vojnih kampanja. Moguće je da su se fiskalne obveze čak udvostručile, pri čemu se valja prisjetiti da je državna uprava i prije krize raspolagala ograničenim fondovima (MacMullen 1976: 102–104, 107–108). Usprkos porastu troškova, javne su se usluge smanjivale, a zgrade ostajale nepopravljene (A. Jones 1974: 29). Jedino rješenje za državnu upravu bilo je povisiti poreze i dodatno devalvirati monetu. Karakala je povećao trošak vojnih plaća na 70.000.000 denara godišnje. Ne bi li podmirio taj trošak, uveo je, kako smo spomenuli ranije, novu kovanicu – antonijan. Bila je to kovanica 214


teška kao i pola denara, ali joj je nominalna vrijednost iznosila dva denara. Više od pedeset godina kasnije, nakon razorne inflacije, Aurelijan je pokušao isti trik: u kontekstu monetarne reforme propisao je nominalnu vrijednost kovanica koja je bila daleko veća od njihove stvarne vrijednosti. Cijene su skočile do neba. Mjenjači novca na Istoku prestali su primati carske kovanice. Pod carom Galijenom (260–268) antonijan je imao manje od pet posto srebra. „Carstvo“, zapisao je Mattingly o tom razdoblju, „je proglasilo bankrot, iako to nije glasno izreklo, i prebacilo teret svoje nelikvidnosti na građane“ (1960: 186). U vrijeme cara Aurelijana bilo je načelno nemoguće dodatno obezvrijediti novac (A. Jones 1964: 16, 26, 1974: 196; Levy 1967: 87; Heichelheim 1970: 214; MacMullen 1976: 108–109, 112; Mattingly 1960: 186). Zbog pada pismenosti i slabog poznavanja matematike, dostupno nam je malo stvarnih podataka o stopi inflacije između 235. i 284. godine. Pouzdani kvantitativni podaci postaju dostupni tek s dolaskom Dioklecijana na vlast. O njima ćemo raspravljati kad dođemo do tog vremena. No neki se učinci inflacije mogu opaziti i prije Dioklecijana. Kao i uvijek, glavne su žrtve bili ljudi s fiksnim dohotkom. Međutim, za razliku od danas, u to se ubrajala državna uprava i njezini zaposlenici. Rimska državna uprava prije Dioklecijana nije imala stvarni budžet, niti ekonomsku politiku kakvu poznajemo danas. Ovisila je o stopama poreza koje su se rijetko mijenjale. Zbog toga se s dolaskom krize dohodak nije mogao povećati. U kasnom trećem stoljeću valuta je bila toliko bezvrijedna da je država pribjegla uvođenju radne obveze i robne razmjene. Najstariji primjer prvog fenomena možda je bila radna obveza za zajednice obrtnika koji su imali obvezu graditi zidine oko Rima, a koju je uveo Aurelijan. Do Dioklecijanova vremena država se više nije mogla osloniti na novac kako bi zadovoljila svoje potrebe, pa je prikupljala poreze u obliku materijalnih dobara, koja su vojska i druge grane državne uprave mogle neposredno koristiti, ili pak u formi zlatnih poluga, i to kako bi izbjegla primanje vlastitih, bezvrijednih kovanica (A. Jones 1964: 29–30, 1974: 137, 197; MacMullen 1976: 125, 158, 205; Mattingly 1960: 186). 215


U razdoblju između 248. i 268. godine provale barbara postale su učestale i razorne. Uzurpacije prijestolja i redovita ubojstva careva koji su trenutno bili na vlasti znače da su građanski ratovi postali normalna stvar. Ti su događaji razorno utjecali na stanovništvo u mnogim područjima. Barbari su slabo poznavali vještinu opsade gradova, pa su se uglavnom koncentrirali na sela. Usprkos tome, i neki su gradovi opustošeni i spaljeni. U ruralnim su područjima usjevi uništavani, stoka otimana, a stanovništvo prodavano u roblje. I djelovanje rimske vojske bilo je gotovo podjednako razorno. Usprkos povećanju plaća, inflacija je tako temeljito srezala vrijednost dohotka vojnika da su vojne jedinice nerijetko bile prisiljene prigrabiti što trebaju od lokalnog stanovništva. Zbog želje da se carstvo obrani od osvajača, neke su rubne provincije napuštene; među njima je bilo područje između Rajne i Dunava 230-ih i 260-ih godina, Dacija u 260-ima i 270-ima, veći dijelovi Mezije u 270-ima, Mauretanije u 280-ima te neka nizinska područja krajem 3. stoljeća. Pojačano se ulagalo u fortifikaciju, a trupe su se povlačile s graničnih postaja u utvrđene gradove. U Britaniji su sagrađene velike utvrde na obali, kao i masivni kameni zidovi, čak i oko manjih centara (A. Jones 1964: 25, 31–32; MacMullen 1976: 1, 189–190; Gibbon 1776– 88: 206–207; Rostovtzeff 1926: 444–445; Boak 1955: 232; Frank 1940: 302; Frere i St Joseph 1983). Zbog razaranja ruralnih područja od ruke osvajača ali i domaće vojske, podivljale inflacije i promjena vodstva, stanovništvo imperija se nije nikako uspijevalo oporaviti od epidemije kuge koja je harala od 165./166. do 180. godine. Katastrofe iz razdoblja od 235. do 284. godine pale su na pleća desetkovanog stanovništva čije je patnje pogoršao povratak kuge između 250. i 270. godine po. Kr. Poljoprivredno stanovništvo iz toliko važne provincije kao što je Galija padalo je u zarobljeništvo ili pak od mača barbarskih osvajača, što je dodatno smanjilo njegove razmjere, ili je pak svojevoljno napuštalo polja i pridruživalo se bandama Briganda. I prije i za vrijeme krize, gradsko se stanovništvo brojčano smanjilo zbog kuge, pljački koje su vršile vojske umiješane u građanske ratove ili barbari, kao i zbog smanjenja ruralnog stanovniš216


tva (Rostovtzeff 1926: 424; Boak 1955: 19, 26, 38–39, 55–56, 113; MacMullen 1976: 18, 183). Ukoliko su izbjegavali nepromišljene političke poteze, bogati su uglavnom i dalje dobro živjeli. U trećem stoljeću pojavio se veći broj krupnih zemljoposjednika diljem Carstva. No, srednja klasa u gradovima bila je opterećena troškovima gradskih nameta. Nakon drugog stoljeća portretne carske biste su se, doduše, naručivale u sve većem broju, ali bilo je sve manje lokalnih natpisa. Stanovnici gradova više si ih nisu mogli priuštiti. Sitni su zemljoposjednici gubili svoje posjede i pripajali se kao zakupci velikim imanjima. Zbog nesigurnosti putovanja kopnom i morem pao je promet trgovine (M. Hammond 1946: 75; Boak 1955: 57; Heichelheim 1970: 297). Rimsko Carstvo našlo se u krizi koja mu je ugrožavala sam opstanak. Situaciju je na neko vrijeme spasio Aurelijan, koji je za svoje kratke vladavine (270–275) potisnuo barbare, „reformirao“ kovani novac i ponovo pripojio pobunjene provincije. No nije uspio (ili za to nije imao dovoljno vremena) provesti korjenite upravne i ekonomske promjene koje bi osigurale opstanak Carstva. Te je promjene ipak započeo, uvevši radnu obvezu radi popravka rimskih zidina te naredivši da se napuštena zemlja mora obrađivati pod upravom lokalnih gradskih senata. Učinak ove posljednje odredbe podrazumijevao je uključivanje pojedinih seljaka, ali i čitavih sela, u velike grupe poljoprivredne radne snage (MacMullen 1976: 205–206). No situacija se počela pogoršavati nakon Aurelijanove smrti. Car Dioklecijan je bio taj koji je za svoje vladavine, od 284. pa do dobrovoljne abdikacije godine 305, obuzdao barbare, porazio uzurpatore te istodobno započeo korjenite političke i ekonomske promjene koje su preobrazile prirodu carstva i osigurale njegov opstanak za još neko vrijeme. Nikad nije lako odrediti datum početka promjena koje su preobrazile kasnije Carstvo. Neke možemo povezati s Dioklecijanom ili Konstantinom, ili pak s njihovim nasljednicima. Druge su vjerojatno započete u mračnim, kriznim vremenima iz kojih je sačuvana slaba dokumentacija. Zbog toga će rasprava koja slijedi biti vremenski eklektična i kro217


nološki konzistentna koliko je to moguće, ali će se više baviti procesom promjene nego datumima poduzetih administrativnih koraka. Carstvo koje se formiralo za vrijeme Dioklecijana i Konstantina imalo je veću, kompleksniju i bolje organiziranu upravu, koja je zapovijedala većom i snažnijom vojnom silom. Građanima je nametala veće poreze, propisivala im radne obveze te upravljala njihovim životima i zanimanjima. Bila je to sveprisutna, svemoćna organizacija koja je nad građanima provodila prisilu, potiskivala individualne interese i usmjeravala sve resurse prema jednom, najvažnijem cilju: opstanku Države. Prioritet je bio povećati vojnu silu. Procjenjuje se da je vojska za vrijeme dinastije Severa (prije 235. po. Kr.) imala nešto više od 300.000 vojnika. U sljedećih pola stoljeća broj vojnika se povećao i ustalio na 400.000, koliki je bio i kad je Dioklecijan preuzeo vlast. Taj broj povećali su i Dioklecijan i Konstantin, za vrijeme čije vladavine je vojska imala kakvih 500.000 do 600.000 ljudi. Drugim riječima, u Dioklecijanovo se vrijeme veličina vojne sile, u kakvih 70 godina, možda udvostručila. I Konstantin je također povećao broj vojnika, koji se na kraju četvrtog stoljeća ustalio na 650.000. Procjenjuje se da je stopa novačenja za vojnu silu takvih razmjera morala iznositi oko 96.000 ljudi godišnje. Dioklecijan je duž granica izgradio mrežu strateški važnih cesta i utvrda. Konstantin je donekle izmijenio tu strategiju, te je smanjujući broj pograničnih garnizona stvorio središnju, pokretljivu udarnu vojnu silu u kojoj je bitno povećan udio konjice. Vojska je u kasnom Carstvu vjerojatno imala i bolje časnike, budući da su to sad bili profesionalni vojnici, a ne civili na privremenoj vojnoj dužnosti (Boak 1955: 87, 91, 94; A. Jones 1964: 55, 57, 60, 97–98, 1037, 1046, 1974: 129; MacMullen 1976: 185–187, 204; Brown 1971: 24). Druga bitna promjena dogodila se na razini državne uprave u Carstvu. Ozbiljna pobuna u Egiptu iz 297. godine uvjerila je Dioklecijana da jedan vladar nije dovoljan za rješavanje višestrukih kriza koje su pogađale Carstvo na tako mnogo područja odjednom. Njegovo rješenje bilo je formiranje tetrarhije, sustava u kome su istočnom i zapadnom polovicom rimskog svijeta vladali odvojeni carevi, pri čemu je svakome 218


pomagao podređeni mu vladar, „cezar“. Osim toga, Dioklecijan je uvelike povećao broj provincija, rascjepkavši postojeće u više manjih (te time oduzeo provincijskim guvernerima šansu za podizanje buna). Povećao je broj ljudi u državnoj upravi, a njezini su pripadnici sad još morali i putovati skupa sa carem po teritoriju pod njegovom vladavinom. Veličina birokracije jako je porasla, te se do Dioklecijanove abdikacije možda i udvostručila. Nadalje, tako povećana, peripatetička državna uprava uglavnom se umnožila čak četiri puta, budući da je postojala na svakom carskom dvoru (dva cara, dva cezara). Usporedo se povećao i broj glavnih gradova, čime se, ipak, zaustavilo dotadašnje množenje privremenih prijestolnica pod pretendentima na carski tron. Dioklecijan je gradio državne tvornice za izradu oružja za vojsku i zadovoljenje materijalnih potreba carskog dvora. Formiran je opsežan transportni sustav. Pod Dioklecijanom i Konstantinom nisu se samo povećali razmjeri administracije, već je ona postala još rascjepkanija i specijaliziranija. Taj se proces zapravo može primijetiti još u kriznim godinama. Od Galijena (260–268) nadalje podijeljene su civilne i vojne funkcije vlade. Unutar vojske, taktičke su trupe odvojene od stajaće vojske. U civilnoj domeni, Konstantin je izvršio dodatnu podjelu financijskih funkcija. Iako se broj uzurpatora i građanskih ratova u trećem i četvrtom stoljeću smanjio, carevi su i dalje osjećali stalnu potrebu za trošenjem novca na javno razmetanje kako bi legitimirali svoju vladavinu i zastrašili konkurente. Budući da se tetrarhija vratila zadatku uljepšavanja gradova, u četvrtom je stoljeću došlo do povećanja gradnje. No većina novih građevina (kao i sam Konstantinopol) izgrađena je krađom bogatstva nakupljenog u drugim palačama. Usprkos tome, izgradnja Konstantinopola bila je golem trošak, baš kao i potpora za 80.000 građana koji su stavljeni na popis primatelja državne milostinje. Istodobno, i grad Rim je predstavljao konstantno opterećenje: u četvrtom je stoljeću imao oko 300.000 stanovnika koji su primali milostinju. Kakva god osobna motivacija ležala iza Konstantinove odluke da podupre kršćanstvo, ona je imala jednu važnu političku implikaciju: 219


osiguravši univerzalnu religijsku potku, legitimirala je postojećeg cara kao osobu koju odobrava božanstvo. Kovanice iz tog vremena stavljaju naglasak na simbole carske moći (prikazujući, na primjer, dijademu, ogrtač, žezlo i jabuku), a ne na osobne atribute. I jedno i drugo bile su važne strategije pri opravdavanju povećane autoritarnosti Carstva od Dioklecijana nadalje, kojeg su povjesničari prozvali dominat (Gibbon 1776–88: 332, 537; Rostovtzeff 1926: 456; M. Hammond 1946: 77; Boak 1955: 126; A. Jones 1964: 39, 49, 1033, 1045–1046; Mazzarino 1966: 169; Heichelheim 1970: 336; MacMullen 1976: 96–97, 100–101, 159, 204; Mattingly 1960: 226). Zahvaljujući promjenama koje su uveli Dioklecijan i Konstantin, Carstvo je postalo djelotvornije i bolje branjeno, ali uz znatan trošak. Pri procjeni njegovih troškova moramo imati na umu da svaka nova državna uprava nije stajala mnogo u tako devalviranoj moneti. Negdašnja maksimalna plaća dužnosnika u klasi kvestora od 300.000 sestercija sad je vrijedila svega kakvih 400 denara iz drugog stoljeća. No plaće u naturi bile su znatne. Iako je naknada po osobi ostala ispod razine one iz drugog stoljeća, ukupni je trošak nove državne uprave bio ravan trošku dodatne dvije ili čak tri vojne legije. U skladu s tim rasli su i vojni troškovi. Ne samo da je povećanje broja vojnog osoblja premašivalo povećanja u civilnom sektoru, nego je i inzistiranje na konjici bilo osobito skupo. Krmivo za konja stajalo je koliko i porcija hrane za vojnika. Nakon političkog rasapa u trećem stoljeću, tetrarhija je morala ponovo uspostaviti veze s organizacijama na lokalnoj razini i obnoviti informacije vezane uz poreze. Tako su, na primjer, u Egiptu (a vjerojatno i drugdje) obavljena ponovna mjerenja zemljišta. Došlo je do neminovnog porasta poreza, koji su nakon toga samo nastavili rasti. Sve u svemu, uloga državne uprave u privrednom životu Carstva se povećala (Gibbon 1776–88: 333; M. Hammond 1946: 77; A. Jones 1964: 51–52, 130–131, 1035, 1974: 129, 131–132; MacMullen 1976: 126, 186–187). Inflacija je bjesnila nesmanjenom žestinom i pod Dioklecijanom, prisiljavajući državnu upravu da nastavi s robnom razmjenom. Jedno 220


od glavnih Dioklecijanovih postignuća bila je uspostava prvih mehanizama kojima se porezna stopa za bilo koju godinu mogla uskladiti prema procijenjenim troškovima. Dioklecijan je pokušao obnoviti stabilnost novca, ali za to možda nije imao dovoljno metala, budući da su prijašnje kovanice i dalje bile u uporabi. Uveo je novu kovanicu koja je vrijedila 25 denara, ali se do 320-ih godina smanjila na 1/3 svoje originalne težine. U četvrtom stoljeću koristile su se dvije valute: zlato i bakar. Konstantin je uveo zlatni solidus koji je zadržao svoju vrijednost sedam stoljeća. Bakreni je novac, međutim, trpio inflaciju vrijednosti jer je kovanicama pripisivana umjetno visoka vrijednost. Inflatorni bakrenjaci koristili su se za pokrivanje vojnih plaća i kupovinu zlatnih solidusa na otvorenom tržištu. Tek su krajem četvrtog stoljeća isplate u naturi u potpunosti zamijenjene isplatama u zlatu (A. Jones 1964: 60–66, 107, 109, 442, 1974: 169– 170, 197–200, 202–203, 215, 224; Levy 1967: 88). U drugom se stoljeću modius pšenice (otprilike devet litara) u normalna vremena prodavao za pola denara. Prema Dioklecijanovom ediktu o cijenama (301. godina po. Kr.) cijena joj je utvrđena na 100 denara, što je vjerojatno bilo prenisko. Tako se stvarna vrijednost denara nije smanjila više od 0,5 posto prijašnje vrijednosti, dok je pšenica, prema tome, poskupjela 200 puta. A to nije bilo sve. U Egiptu, žitnici Carstva, isti se modius pšenice 335. godine po. Kr. prodavao za preko 6000 denara, dok mu je u 338. cijena premašila 10.000 denara. Godine 324. zlatni je solidus vrijedio 4250 denara, a 337. godine čak 250.000. Do 363. godine vrijednost mu se ustalila na 30.000.000 denara. Inflacija je u to doba donekle popustila, pa je u sljedećih 30 godina vrijednost denara u odnosu na zlato opala svega daljnjih 50 posto. U Egiptu je u 4. stoljeću vrijednost solidusa rasla s 4000 na 180.000.000 egipatskih drahmi. (Smatralo se da egipatska tetradrahma ima jednaku vrijednost kao jedan denar, pa je devalvirana kako bi joj vrijednost odgovarala denaru. Do egipatske hiperinflacije je djelomično došlo i zbog političke odluke da se vrijednost egipatskih kovanica ne podupre odgovarajućom vrijednošću u zlatu ili srebru [Mattingly 1960: 194, 224, 248].) 221


Obezvrijeđena je ponajprije vrijednost kovanica u svakodnevnoj uporabi, budući da je to bila valuta kojom se državna uprava služila za ispunjenje svojih obveza prema vojsci. U stotinu i pedeset godina prije Dioklecijanova donošenja edikta o cijenama (301. godine) vrijednost je zlata porasla 45 puta, a vrijednost srebra 86 puta. Količina srebra koja se nekoć koristila za izradu jednog denara sad je služila za proizvodnju njih 150. Zbog toga je došlo do hiperinflacije koja je najvjerojatnije poremetila trgovinu na lokalnoj razini. Dioklecijanovim je ediktom vrijednost jedne funte svinjetine zamrznuta na 12 denara. Ipak, 412. godine stajala je 90 denara. U Egiptu, iz kojeg imamo najbolje očuvanu dokumentaciju, mjera pšenice koja se u prvom stoljeću po. Kr. prodavala za šest drahmi porasla je na 200 drahmi u 276. godini po. Kr., na 9000 drahmi u 314, na 78.000 u 324, te na preko 2.000.000 drahmi u 334. godini po. Kr. Ne iznenađuje što se u Egiptu u trećem i četvrtom stoljeću novac posuđivao na sve kraće vrijeme. No postupno je u upotrebu ušlo sve više zlatnih solidusa, pa je opticaj bakrenjaka smanjen. Do petog stoljeća inflacija se uglavnom ispuhala (A. Jones 1964: 27, 109, 443, 1974: 200–201, 213, 215, 224; Levy 1967: 88–89; MacMullen 1976: 118; Mattingly 1960: 222–223). Kad ni jedan drugi pristup nije uspio, Dioklecijan je pokušao zauzdati inflaciju svojim čuvenim (ali i po neuspješnosti) ediktom o cijenama iz 301. godine po. Kr. Nije to bila nekakva novina, naprotiv. Općenito govoreći, uredba je zadala isuviše niske cijene, bila namještena u korist kreditora i – prilično u korist državne uprave – smanjila cijenu prijevoza (Rostovtzeff 1926: 463; A. Jones 1964: 27, 61; Levy 1967: 94; MacMullen 1976: 122). Povećanje troškova vojne sile i državne uprave moralo je platiti stanovništvo koje se brojčano smanjilo. Nakon niza epidemija kuge u drugom i trećem stoljeću te smanjenja stanovništva koje je nakon toga uslijedilo, u četvrtom i petom stoljeću nikad se više zapravo nisu pojavili uvjeti koji bi pogodovali porastu stanovništva (Russell 1958: 140; McNeill 1976: 116). Nakon Dioklecijana, na Zapadu je relativni mir vladao cijelo stoljeće, a u azijskim provincijama sve do početka sed222


mog stoljeća. Pa ipak, ekonomski čimbenici nastali stvaranjem dominata nisu išli u korist brojčanog oporavka stanovništva. O tome ćemo raspravljati malo kasnije. Došlo je do smanjenja broja ljudstva u poljoprivredi, industriji, vojsci i državnim službama Carstva. U skladu s tim smanjio se opseg poljoprivredne i industrijske proizvodnje. Poljoprivredna je radna snaga postala toliko rijetka da su zemljoposjednici, kako bi izbjegli prisilno novačenje svojih radnika, podmićivali lutalice da se prijave umjesto njih. U Galiji je nedostatak radne snage u poljoprivredi trajao sve do kolapsa, pa su barbari koji su odnijeli pobjedu nad Carstvom zauzeli zemlju uz minimalni učinak po lokalno stanovništvo. U vojsku je novačeno mnogo barbara, a u kasnom Carstvu barbarske su kolonije zasnivane na napuštenim područjima koja su još bila pod rimskom upravom. Smanjeni su standardi za vojne novake. Krajem četvrtog stoljeća na Zapadu su ponekad čak novačeni i robovi. Ne bi li obrnuo taj nepovoljan demografski trend, Konstantin je 315. godine naredio da se osigura pomoć za siromašne i siročad (Boak 1955: 42, 97–98, 113–114; A. Jones 1964: 149, 158–159, 1041–1043, 1974: 87; MacMullen 1976: 182–183). Pad broja stanovništva i temeljne radne snage uvelike objašnjava socijalnu i ekonomsku politiku careva Dioklecijana i Konstantina. Prisilno novačenje, koje se prakticiralo i ranije, u Dioklecijanovo je vrijeme postalo redovitom praksom. Taj je car oporezivao i cehove koji su bili obvezni snabdijevati vojsku i carstvo. Vremenom se razvila situacija da su se obitelji morale baviti isključivo zadovoljenjem temeljnih potreba. Godine 313. Konstantin je donio propis da sinovi vojnika moraju također postati vojnici. Pojavila se nasljedna vojna služba, što je donijelo predvidljive probleme. Od 319. do 398. godine izdano je najmanje 22 zakona povezanih sa sinovima vojnika koji su pokušavali izbjeći vojnu službu. Od početka četvrtog stoljeća sinovi javnih službenika morali su se zaposliti u institucijama svojih očeva. Isto se tražilo od radnika u državnim tvornicama, kao i od mnogih djelatnika u privatnim službama. 223


Zapravo, kako je država propisivala ljudima zanimanja i oporezivala rezultate njihova rada, zamaglila se granica između privatnog i javnog sektora. Do Dioklecijanova su vremena položaji u gradskim institucijama, koji su išli poprilično na teret svojih nositelja, postali nasljedni. Budući da su do tog doba vrlo bogati uglavnom pobjegli iz gradova i živjeli po svojim ruralnim vilama, ili su uspjeli ishoditi izuzeće iz tog pravila, taj je teret uglavnom pao na pleća ljudi sa srednje visokim dohotkom. Za privredu Carstva možda je najvažnije bilo vezivanje radnika u poljoprivredi za zemlju. Ta je praksa prvi put spomenuta u jednoj Konstantinovoj objavi iz 332. godine, a posljedica joj je bila uspostava kmetskog sustava u kome su poljodjelci bili vezani uz velika imanja. Kolonat, kako je nazvana ta praksa, je u vrijeme manjka radne snage u poljoprivredi išao u korist velikih zemljoposjednika. Koloni su neprekidno pokušavali umaći od nezadovoljavajućih uvjeta, bježeći u vojsku, crkvu, javne službe, druga zanimanja ili k drugim zemljoposjednicima (Boak 1955: 49, 95, 97, 102–103; A. Jones 1964: 615, 1042, 1974: 16, 18, 87–88, 299; Levy 1967: 98; MacMullen 1976: 159, 172, 180, 185). Pad stanovništva i poljoprivredne radne snage je bio popraćen znatnim napuštanjem plodne, i ranije obrađene, zemlje. Za vrijeme Valensa (364–378), u nekim je provincijama napuštena trećina ili čak polovina obradive zemlje. Taj se problem prvi put javio krajem drugog stoljeća, vjerojatno zbog kuge, a ušao je u opseg carske legislative još prije Dioklecijanova vremena i trajao sve do Justinijana (527–565). U kasnom trećem stoljeću Aurelijan je odredio da gradska vijeća moraju podmirivati poreze za napuštenu zemlju. Smanjivanje površine obrađene zemlje bilo je primjetno na mnogim područjima. Od carskih zemalja u Africi Proconsularis 422. godine po. Kr., njih trećina bila je napuštena. U graničnom području Bizacene neobrađeno je bilo više od polovine zemljišta. Godine 451. oko grada Kira napušteno je više od šestine zemljišta. Do petog stoljeća u nekim je afričkim provincijama bilo napušteno 10 do 15 posto zemljišta, a u drugima čak 50 posto. Kao odgovor na tu situaciju Konstantin 224


je iznio ovakvu ponudu razvojačenim veteranima: ako postanu farmeri, dobit će besplatnu, praznu zemlju, 100 mjera sjemena i 25.000 folisa (folis je vrijedio 3/4 denara). Ako postanu bilo što drugo, dobit će 100 folisa (Boak 1955: 45–46; A. Jones 1964: 812, 816, 1039, 1974: 84; MacMullen 1976: 193; Mattingly 1960: 223). Obično se navode tri objašnjenja napuštenosti zemljišta: iscrpljenje tla, pomanjkanje radne snage i pustošenja barbara. Niti jedno nije sasvim zadovoljavajuće. Iste su se poljoprivredne tehnike koristile stoljećima prije Dioklecijana, kao i stoljećima nakon njega. Do krčenja šuma i erozije očito je uglavnom došlo kasnije, u srednjem vijeku, jer nisu zadržane mjere očuvanja vode i tla iz rimskih vremena (Vita-Finzi 1969: 101–102). U Egiptu, gdje je plodnost tla svake godine obnavljao Nil, napuštanje zemlje bilo je podjednako izraženo kao i drugdje (Baynes 1943: 30). Pomanjkanje radne snage je uvjerljivije objašnjenje jer je zemljoposjednicima uvijek nedostajalo poljodjelaca pa su sa zadovoljstvom dočekivali nove pošiljke barbara koji bi pali u zarobljeništvo. No neki su zemljoposjednici napuštali imanja na kojima je i dalje bilo poljoprivrednih robova i poljodjelaca zakupnika. Očito je da manjak radne snage nije jedini odgovoran za to. Barbari su pustošili samo neke dijelove Carstva, i to ne nužno one na kojima je bio najveći postotak napuštene zemlje (A. Jones 1964: 816–818, 1974: 85). Barbari sami po sebi nisu odgovorni za napuštanje poljoprivrednih površina. Suvremenici tih događaja pripisivali su napuštanje zemljišta prekomjernom oporezivanju, a mnogo toga ide u korist te interpretacije. Među krivcima za to je očito bila skupa državna uprava i vojska iz vremena dominata. Jedan autor iz tog doba ide toliko daleko da tvrdi kako je broj onih koji su živjeli od državne riznice bio veći od onih koji su doprinosili u nju. Drugi se autor žali da su se porezi, koji su i prije dominata bili poprilični, od 324. do 364. godine udvostručili. U šestom stoljeću po. Kr. (što je nakon pada Zapada, ali dobro ilustrira trend) čak su i privilegirani zemljoposjednici plaćali dvaput veće poreze no njiho225


vi prethodnici u prvom stoljeću pr. Kr., a obični zemljoposjednici čak triput veće. Poreze su ponovo plaćali i stanovnici Italije. Osim porezne stope, velik je problem bila i rigidnost Dioklecijanova poreznog sustava. On, naime, nije bio osmišljen da se prilagođava razlikama u kvaliteti zemlje ili godišnjem prinosu. Bila je to fiksna porezna stopa koja se određivala po površini zemlje i broju žitelja. Državna je uprava zahtijevala da se porez na zemlju plaća bila parcela obrađena ili ne. Kad je bilo moguće, napuštena se zemlja prodavala ili ustupala novim vlasnicima uz oprost poreza, ali ako to nije uspjelo, zemlja je prisilno pripisivana drugim zemljoposjednicima, svim lokalnim zemljoposjednicima ili pak lokalnim upravama, koje su onda morale plaćati porez na nju. Podaci o stanovništvu prikupljeni u svrhu oporezivanja nisu se mijenjali od trenutka popisivanja, bez obzira na stvarne promjene broja stanovnika. Seosko je stanovništvo bilo kolektivno odgovorno za porez na svoje članove, a jedno je selo moglo čak biti odgovorno za porez u drugom selu. Porezna stopa obično nije bila progresivna, pa je uglavnom teže padala siromašnima i onima s većim obiteljima. Kad bi bogati i utjecajni isposlovali da se njihova zemlja administrativno umanji, razliku u iznosu poreza snosio bi netko drugi. Država je uvijek imala načina da naplati porez, proširujući porezne obveze na udovice ili djecu, pa čak i na miraz. Porezno je opterećenje bilo tako veliko da seljaci zemljoposjednici nisu mogli prikupiti nikakve zalihe. Dakle, ako bi ih opljačkali barbari, ili bi suša ili skakavci umanjili urod, morali su posuđivati ili gladovati. Na koncu bi se njihove zemlje dočepali vjerovnici, a seljaci bi postali zakupci. Kao zakupcima, polovica uroda odlazila im je na najamninu, dok su ranije, kao vlasnici, u ime poreza plaćali jednu trećinu. Prinose su morali prodavati radi poreza, čak i kad je to značilo da će gladovati. Iako zvuči neobično, u uvjetima opće gladi upravo su poljodjelci bili prvi na udaru, te bi često bježali u gradove koji su imali uskladištene žitarice. Nije čudo da se seosko stanovništvo nije uspjelo oporaviti. Prikupljanje poreza i renti nimalo nije odmicalo od zadanog te je, bez obzira 226


na to koliko škrt bio urod, propisana količina bila oduzimana seljacima čak i ako ne bi ostalo dovoljno za njih same. Ljudi nisu mogli plaćati poreze, pa bi dospijevali u zatvor, prodavali djecu u roblje ili pak napuštali svoje kuće i polja. Okolnosti su bile krajnje nepovoljne za stvaranje velikih obitelji. Pod takvim uvjetima obrada pograničnih zemljišta postala je neprofitabilna jer prečesto nije donosila dovoljan prinos da bi se platio porez i ostvario višak. Zbog toga su se zemljišta sve više napuštala. Suočen s porezima, mali zemljoposjednik znao je napustiti svoju zemlju i otići raditi za susjeda, koji se pak radovao dodatnoj radnoj snazi. Razvio se sustav pokroviteljstava unutar kojeg su moćni lokalni zemljoposjednici seljacima pružali zaštitu od pretjeranih zahtjeva države. Državna je uprava neuspješno donosila zakone protiv takvog ostvarivanja prihoda. No nije samo selo bilo pogođeno. Na kraju svoje vladavine, Konstantin II (337–361) je prisvojio dažbine od zemljišta koje su pripadale gradovima. Sve lokalne službe sad su morali financirati gradski dužnosnici, čija je služba postala nasljedna. Julijan (360–363) je obnovio zemljišne rente i poreze koji su se prikupljali u korist gradova, ali oni su ponovo konfiscirani za vrijeme vladavine Valentijinana I (364–375) i Valensa (364–378). Nekoliko godina kasnije dio je vraćen gradovima u svrhu obnove javnih građevina. Gradovi u Galiji su se za vrijeme kasnog Carstva smanjili, ponekad i na veličinu keltskih sela iz kojih su nekoć nastali (Rostovtzeff 1926: 465, 470–471; Boak 1955: 33, 58, 112, 125; A. Jones 1964: 68, 131, 146, 455, 465, 755–756, 773–776, 810– 812, 819, 822, 1043–1044, 1974: 18, 82–88, 130, 135–136; Heichelheim 1970: 332; MacMullen 1976: 100–101, 170, 173, 209). Sustav koji je uspostavio Dioklecijan podrazumijevao je strogu kontrolu nad pojedincima i plodovima njihova rada. Od svakog građanina, svakog ceha i svakog mjesta očekivalo se da proizvodi ono što je bitno za opstanak Carstva. I na neko vrijeme Carstvo je doista opstalo, ali po cijenu sve većeg napuštanja zemljišta, smanjenja poljoprivrednih prinosa, opadanja seoskog stanovništva i siromašenja gradova. Kako su 227


se razna zanimanja međusobno natjecala za radnu snagu, vojna je sila opadala sve dok se na koncu nije počela oslanjati na novačenje barbara. Kad je 451. Atila pretrpio poraz u Galiji, nije ga pobijedila rimska vojska, već federacija lokalnih germanskih kraljevstava. U kasnom Carstvu porezi su bili nemilosrdni. Iako je Flavije Valens na Istoku zaustavio njihov rast te ih kasnije čak i smanjio, na Zapadu, pod suvladarom Valentinijanom II, porezi su i dalje bili veliki. Njegov nasljednik, Valentinijan III, 444/445. godine je javno priznao da će dodatni porezi nametnuti zemljoposjednicima ili trgovcima biti razorni. No svejedno je 444. morao nametnuti porez na prodaju u visini 1/24 vrijednosti, pri čemu se cjelokupna kupoprodaja morala odvijati u prisutnosti sakupljača poreza. U ranom petom stoljeću Zapadom su se proširile pobune (417, 435–437. i 442. godine) koje su ugušene vojnom silom. Početkom i sredinom četvrtog stoljeća ponekad se znalo dogoditi da se oprosti plaćanje zakašnjelih poreza. No nakon 395. godine ta je praksa postala toliko česta da je, čini se, nagovijestila opći slom poljoprivrede na Zapadu. Zapisi suvremenika pokazuju da su i bogati i siromašni ponekad priželjkivali da ih barbari izbave od tereta Carstva. Dok se dio civilnog stanovništva odupirao barbarima (ali ne uvijek podjednako revno), daleko više stanovnika jednostavno je bilo ravnodušno prema prisutnosti osvajača, a dio se čak aktivno borio na strani barbara. Tako su, na primjer, balkanski rudari 378. godine masovno prešli na stranu Vizigota. U Galiji su osvajači ponekad dočekivani s dobrodošlicom, kao osloboditelji od tereta Carstva, te ih se čak pozivalo da okupiraju teritorij. Kako bi osigurala dvojbenu lojalnost u graničnim područjima, državna je uprava povremeno bila primorana nadoknaditi pokoji lokalni manjak žitarica. Zosimus, autor iz druge polovice petog stoljeća po. Kr., pisao je da su u Tesaliji i Makedoniji „…zbog takvih, pretjerano visokih poreza, gradovi i sela ispunjeni jadikovkama i žalopojkama, i svi prizivaju barbare, nadajući se od njih pomoći“ (cit. u: Mazzarino [1966: 65]). „U petom stoljeću“, zaključuje R. M. Adams, „ljudi su bili spremni napusti228


ti i samu civilizaciju ne bi li pobjegli od strahovitog bremena poreza“ (1983: 47). Vojnim uspjesima osvajača išlo je na ruku smanjenje stanovništva i bogatstva u Zapadnom Carstvu. Vojni porazi Zapada su, sa svoje strane, dodatno oslabili financije Carstva. Sredinom petog stoljeća Zapad je postupno izgubljen. Područja kao što su Španjolska i Afrika privremeno su ili trajno osvojili barbari. Područjima koja su poharali osvajači morale su se davati znatne porezne olakšice. Godine 439. Vandali su osvojili Kartagu, koja je žitom snabdijevala grad Rim. Javne službe su prekidale s radom jedna za drugom. U roku dvadeset godina od smrti Valentijinana III (455. po. Kr.) normalna se rimska vojska raspala. Baza za novačenje svela se isključivo na samu Italiju. Državna se uprava gotovo isključivo oslanjala na barbarske trupe. No na koncu nije mogla ni njih plaćati, pa su barbari zatražili zemljište u Italiji kao kompenzaciju. Kad im je to odbijeno, pobunili su se, izabrali Odoakara za svog kralja i 476. svrgnuli posljednjeg cara na Zapadu, Romula Augustula. Iako je to službeni datum pada Zapadnog Rimskog Carstva, činjenica je da je većina provincija izgubljena godinama ranije. Djelić Galije ostao je pod rimskom upravom sve dok ga nisu anektirali Franci, 486. godine. Germanski su kraljevi u osvojenim zemljama isprva zadržali otprilike istu civilnu upravu kakvu su i našli, budući da je to bio jedini tip uprave koji su poznavali. U Italiji Senat se i dalje sastajao pod Odoakarom i Teoderikom. No čak su i ti ostaci carstva nestali u roku nekoliko godina (Gibbon 1776–88: 1238, 1254–1255, 1301; Dill 1899: 237– 240; Frank 1940: 303–304; Boak 1955: 52; A. Jones 1964: 147–148, 190, 201, 204–206, 243–244, 247–248, 253, 812, 826, 1059–1061, 1974: 82, 84, 88; Levy 1967: 99; Heichelheim 1970: 300; Isaac 1971: 127; Weber 1976: 407; MacMullen 1976: 207).

Ocjena rimskog kolapsa Bez obzira na motive rimskih ekspanzija – a oni su se vremenom nedvojbeno mijenjali – za osvajače je to bila vrlo uspješna politika. Od sre229


dine trećeg stoljeća pr. Kr. u rimsku su se državnu blagajnu slijevale sve veće količine zlata i srebra. Zbog toga su Rimljani za daljnja osvajanja i troškove garnizona plaćali malo ili ništa. Podjarmljeno je stanovništvo snosilo trošak daljnjih osvajanja (A. Jones 1974: 114–115). U tom trenutku svoje povijesti rimski je narod ulagao u politiku teritorijalnog širenja (i s njim povezano povećanje troškova uprave) i žeo prinose tog ulaganja. Nakon početnog niza uspjeha, omjer uloženog i dobivenog od te politike bio je spektakularno visok. Riječ je bila o pothvatu čiji je granični prinos bio izuzetno povoljan. No, neizbježno, ta se visoka stopa prinosa nije mogla održati. Na konačno smanjenje graničnog prinosa od takve politike skupno utječu tri faktora. Kao prvo, broj profitabilnih osvajanja se smanjuje. Država koja se geografski širi na koncu nailazi na suparnika podjednakih mogućnosti, čije bi osvajanje bilo previše skupo a možda i neizvedivo. Rim je takvog suparnika našao u Perzijskom Carstvu (carstvu Parta, a kasnije Sasanida) na istoku. Iako je u brojnim sukobima između te dvije sile Rim obično izlazio kao pobjednik, do zemlje Parta moralo se putovati daleko od Mediterana, i to kopnom. Carstvo je imalo duge granice, vlastite vanjske neprijatelje i potencijalno subverzivno stanovništvo. Iako je Trajan osvojio neke dijelove tog carstva, Hadrijan ih je napustio jer je njima bilo preskupo upravljati (Rostovtzeff 1926: 315). Ako politički entitet koji se širi ne naiđe na silu koja zahtijeva poštovanje na drugim frontovima, vjerojatno će ga zaustaviti stanovništvo čijim osvajanjem ne može podmiriti trošak ekspanzije. Rimljani su naišli na takve narode na mnogim bojišnicama, kao što su recimo sjeverne granice s Germanijom. Dakle, ekonomičnost teritorijalne ekspanzije određuje da, kao stvar čiste matematičke vjerojatnosti, sila koja se širi mora na koncu doći do granice iza koje je osvajanje i držanje garnizona neisplativo. Kao drugo, logistika transporta i komunikacija definira da će upravljanje zemljama na određenoj udaljenosti od glavnoga grada postati teško. U slučaju Rimskog Carstva to se posebno odnosilo na zemlje udaljenije od mediteranskih prometnih puteva. 230


Kombinacija faktora porasta troškova osvajanja i povećanja teškoća pri upravljanju, koje rastu s udaljenošću od glavnog grada, de facto zahtijeva da na određenoj točki politika ekspanzije mora stati. Na tu je točku Rimsko Carstvo dospjelo početkom nove ere. Pod Augustovom vladavinom veličina je Rimskog Carstva zapravo postala zadanom. Kasniji dodaci bili su, u usporedbi s ranijima, beznačajni i skupi. Klaudijevo osvajanje Britanije i Trajanovo osvajanje Dakije vjerojatno se nikad nije isplatilo, budući da je bila riječ o siromašnim, udaljenim, graničnim provincijama (M. Hammond 1946: 75–76). Kao treće, nakon prisvajanja nagomilanih viškova osvojenih nacija, osvajač mora otad nadalje snositi trošak uprave, ljudstva i obrane tih provincija. A kad su akumulirani viškovi potrošeni, sve se to mora plaćati iz godišnjeg prihoda. Troškovi rastu, a korist opada. Radi jednokratne infuzije bogatstva iz svake osvojene provincije, Rim je morao preuzeti na sebe odgovornost za lokalnu upravu i vojsku, odgovornost koja je trajala stoljećima. Troškovi upravljanja nekim provincijama (kao što su bile Španjolska i Makedonija) za Rim su bili veći od prihoda. Iako je vjerojatno pretjerivao, Ciceron se 66. godine pr. Kr. žalio da od svih rimskih osvajanja jedino Azija donosi dobitak. Općenito govoreći, većina prihoda stizala je iz bogatijih mediteranskih zemalja i trošila na vojsku na siromašnijim područjima, kao što su Britanija, Porajnje i Podunavlje (A. Jones 1974: 116, 127). Tako proces geografskog širenja, ukoliko je uspješan, donosi granični prinos koji je isprva veoma visok, ali koji neizbježno počinje opadati. U Rimskom Carstvu to se dogodilo kad su dovršili osvajanje bogatih mediteranskih zemalja. Carsku upravu, koja se razvila nakon silnog dotoka bogatstva stečenog osvajanjem, otad pa nadalje morao je uzdržavati godišnji prinos od poljoprivrede. Zbog toga je pod principatom carstvo moralo održavati razgranatu, neprilagodljivu upravnu i vojnu strukturu na temelju poljoprivrednih prinosa koji su bili promjenjivi, pri čemu je bilo suočeno sa sve neprijateljskijim političkim okružjem. Rimsko Carstvo bilo je prva, a donedavno i jedina, država koja je držala stalnu vojsku dovoljnu za sve svoje potrebe (A. Jones 1974: 135). 231


Zbog toga se od Augusta nadalje Carstvo redovito suočavalo s fiskalnim deficitom. Carski je budžet obično bio dovoljan za normalne potrebe uprave, ali izbijanja kriza zahtijevala su izvanredne fiskalne mjere. Augustovi su nasljednici rješavali financijske krize povremenom rasprodajom kapitala – carske zemlje i drugih bogatstava. Ali to je očito bilo ograničeno rješenje. Češća strategija bila je smanjiti stvarne troškove državne uprave devalviranjem monete. Takva je strategija imala jednu politički neposrednu prednost – prebacivanje troška trenutnih kriza na neku neodređenu točku u budućnosti. Inflacija koja je nakon toga morala uslijediti prisilila bi budućnost da plati za sadašnjost. Ali budućnost se nije mogla buniti protiv toga. Gledajući iz povijesne perspektive, jasno je da je do vremena principata granični prinos od ulaganja u Carstvo znatno opao u odnosu na razinu iz kasne Republike. S porastom pritiska na Carstvo prihodi su dodatno opali. Što je nekoć bio dobitak, postalo je teret. Slabost Carstva, otkrivena kad se Marko Aurelije suočio s Markomanima, u više se kriza pokazala gotovo fatalnom. Smanjeni granični prinos od organizacijskih ulaganja ostavio je Rimsko Carstvo bez dovoljnih rezervi za slučajeve nužde. Jedina alternativa bila je povisiti porez, bilo izravno bilo posredno, devalvacijom i inflacijom. Država je prigrlila oba rješenja. No krize u obliku građanskih ratova i barbarskih upada značile su povećane troškove koji nisu donosili ništa veći prinos. Carstvo se nije širilo, nije stjecalo značajniji plijen, niti je došlo do povećanja poljoprivrednih prinosa. Povećani troškovi u trećem stoljeću podmirivali su se isključivo radi održavanja statusa quo. Troškovi su naglo rasli, dok je korist, u najboljem slučaju, stagnirala. Aksiomatski, granični prinos od ulaganja u carstvo je opadao. Taj se proces intenzivirao uspostavom dominata za Dioklecijanove vladavine. U trećem stoljeću porezi su postali toliko veliki da su poreznim obveznicima oduzimali ključne resurse (Boak 1955: 111). U četvrtom i petom stoljeću stvari su postale još gore. Budući da se veličina vojne i civilne uprave udvostručila, porezi izvlačeni iz oslabljenog carstva morali su se povisiti radi podmirenja njihovih troškova. Kao što 232


smo opisali, učinak na stanovništvo koje je uzdržavalo takav sustav bio je razoran. Za stanovništvo koje nije bilo zaposleno u industriji cijena spašavanja Carstva bila je iznimno visoka. Kao i u trećem stoljeću, plaćanje te cijene nije donijelo povećanu korist. No ono što se događalo u četvrtom i petom stoljeću nije bilo samo opadanje graničnog prinosa. Carstvo se u tom razdoblju održavalo gutanjem vlastitih ključnih resursa: plodne zemlje i seoskog stanovništva. Nastavak ulaganja u carstvo ne samo da je dovodio do pada graničnog outputa, već i do pada stvarnog outputa. Ako je pod principatom strategija bila nametnuti budućnosti poreze kako bi platila za sadašnjost, dominat je sadašnjost plaćao potkopavajući sposobnost budućnosti da jednog dana uopće plaća poreze. Iz kriza trećeg stoljeća izniklo je jedno novo carstvo, ali po cijenu slabljenja sposobnosti da se suoči s budućim krizama. Došlo je, barem na Zapadu, do formiranja silazne spirale: smanjene financijske sposobnosti oslabile su vojnu obranu, a vojni su porazi sa svoje strane prouzročili dodatno smanjenje obrađenih površina i stanovništva. Kolaps je na kraju bio neizbježan, kao što je i uvijek slučaj. U četvrtom smo poglavlju spomenuli da ako kompleksno društvo zapadne u situaciju pada graničnog prinosa, kolaps se može dogoditi zbog jednog ili oba sljedeća razloga: nedostatka odgovarajućih rezervi kojima se mogu suzbiti izbijanja kriza i otuđenja temeljnog stanovništva preopterećenog porezima. Ovaj prvi razlog očito je bio problem s kojim se Carstvo suočilo barem još od dana Marka Aurelija, ako ne i prije. Drugi je očigledno postao dijelom problema Carstva za vrijeme dominata ili možda čak još u vrijeme kriza trećeg stoljeća. Ako možemo vjerovati svjedočenjima suvremenika, barem je dio seljaštva preopterećenog porezima otvoreno pozdravio olakšanje od rimske vladavine koje im, kako su vjerovali, donose barbarski osvajači. A još veći dio stanovništva očito je bio ravnodušan prema kolapsu koji se približavao. Čini se jasnim da je Carstvo barem djelomično izgubilo legitimnost. Iako su troškovi Carstva dramatično rasli, država, suočena s uspjesima barbara, bila je u stanju pružiti velikom dijelu svog stanovništva 233


sve slabiju zaštitu. Za prevelik dio stanovništva jednostavno više nije bilo nikakve koristi od Carstva, jer su ih haračili i barbari i sakupljači poreza. Kako primjećuje Gunderson, „…neto vrijednost lokalne autonomije premašivala je vrijednost participacije u carstvu“ (1976: 61). Kompleksnost više nije donosila korist koja bi bila veća od raspada, a koštala je daleko više. Kolaps je istodobno donio smanjenje troškova kompleksnosti i porast graničnog prinosa od ulaganja u kompleksnost. Manja germanska kraljevstva koja su naslijedila rimsku vladavinu na Zapadu uspješnije su se odupirala osvajačima (npr. Hunima i Arapima) negoli kasno Carstvo (Weber 1976: 389). Štoviše, to im je uspjelo uz niže upravne i vojne troškove. Ekonomski prosperitet sjeverne Afrike zapravo je porastao pod Vandalima, ali je opao nakon što ju je Justinijan ponovo osvojio i nametnuo poreze (Hodges i Whitehouse 1983: 28). Odatle paradoks kolapsa: smanjenje kompleksnosti donosi sa sobom odgovarajući porast graničnog prinosa od društvenih ulaganja (v. sliku 19). Sada se valja pozabaviti s dva pitanja: zašto je Istok preživio kad je Zapad propao i zašto Carstvo nije razvilo ekonomsku strategiju kojom bi izbjeglo kolaps. Za opstanak Istočnog Rimskog Carstva odgovorna su tri elementa. Prva dva su da je bilo privredno jače od Zapada i strateški manje ranjivo. Provincije Istočnog Carstva uključivale su starije, privredno razvijenije i gušće naseljene dijelove mediteranskog svijeta. Takve su provincije lakše podnosile troškove obrane i uprave nego one na Zapadu. Procjenjuje se da je u kasnijem razdoblju carstva budžet Zapada iznosio svega jednu trećinu budžeta Istoka. S druge strane, Zapad je morao braniti dvaput dulju granicu. Dok su u četvrtom i petom stoljeću Zapad preplavili osvajači, Istok je imao veće probleme samo duž granice na Dunavu. Na istočnim granicama ratovi s Perzijom su izbijali tek povremeno, s dugim razdobljima mira između (Baynes 1943: 34–35; A. Jones 1964: 1027, 1030–1031; Levy 1967: 92, 99). U skladu s okvirima koje smo ovdje razvili mogli bismo reći da je Istok preživio zato što je, osim većeg bogatstva i manjih problema na 234


granicama, njegovo ulaganje u kompleksnost bilo lakše financirati, a granični prinos je bio veći. Temeljno je stanovništvo bilo bogatije i brojnije, pa je prema tome i lakše moglo podnijeti visoke poreze. A njegova uprava bila je, ako ne vojno uspješnija od one na Zapadu, a onda barem manje neuspješna. Uprava na Istoku nastavila je vladati ne samo zbog bogatstva i geografskog položaja, nego i zbog tih sretnih okolnosti koje su joj dale veću legitimnost. Treći element opstanka carstva na istočnom Mediteranu jest taj da ono nije moglo doživjeti kolaps. Rasprava o tome zahtijeva pojmove koje ćemo uvesti tek u posljednjem poglavlju. Tada ćemo, dakle, ponovo govoriti o opstanku Istočnog Rimskog Carstva. Pitanje ekonomskog razvoja je suptilnije. Mnogi se autori usredotočuju na troškove prijevoza i siromaštvo ruralnog stanovništva kao razloge zašto se nije razvila industrija ili intenzivirala poljoprivredna proizvodnja (npr. A. Jones 1964: 1048). No razlozi su puno dublji. Kako je istaknuo Elster, „Inovacije i tehničke promjene nisu univerzalna pojava, već su vremenski i prostorno ograničene na veoma mali podskup povijesnih društava“ (1983: 105). U tom se svjetlu pitanje „Zašto se Rim nije ekonomski razvio?“ može preformulirati kao: „Zašto Rim nije bio ekonomski abnormalan?“. Ako stvari tako postavimo, pitanje o nepostojanju ekonomskog razvoja u Rimu postaje daleko manje problematično. Možda ima smisla promotriti to pitanje kroz usporedbu s kasnijim razvojem industrijalizacije u sjeverozapadnoj Europi. Kao što smo spomenuli u prethodnim poglavljima, Wilkinson (1973) je tvrdio da je industrijalizacija u Engleskoj, barem u početnoj fazi, bila potaknuta krizom. Prekomjerni rast stanovništva u kasnom srednjem vijeku doveo je do velike sječe šuma radi stvaranja poljoprivrednog zemljišta. Zbog toga je došlo do pomanjkanja obnove šumskog fonda koji se koristio za gorivo, što je stanovništvo natjeralo na sve veću ovisnost o ugljenu. Oslanjanje na ugljen je sa svoje strane uzrokovalo niz popratnih promjena od kojih su mnoge bile povezane s industrijskom „revolucijom“. Među njima su bili parni stroj, visoka protočnost pumpi za vodu (radi 235


vađenja ruda ispod podzemnih voda), kao i prijevoz kanalima i željeznicom. Iako ne kanim ukazivati na bilo kakve neposredne razlike između industrijalizacije u Engleskoj i njezina odsustva u Rimskom Carstvu, jedna razlika upada u oči: u kasnom je Carstvu postojao značajan manjak stanovništva. Zemlje koje su nekoć bile obrađivane, u kasnoj su antici postale napuštene, a vladao je kroničan nedostatak radne snage u poljoprivredi. Pokušaji države da ponovo zaposjedne napuštene površine i potakne rast stanovništva bili su vidljivo neuspješni. Smatra se da će pokušaji intenziviranja korištenja zemljišta obično biti neuspješni ako ih se nameće odozgo, jer su tad neprimjereni (usp. Boserup 1965; Rostow 1960: 34). Do intenziviranja – bilo je riječ o iskorištavanju zemlje ili nekoj drugoj privrednoj sferi – moglo je doći samo zbog demografskog i/ili ekonomskog pritiska koji bi dolazio od većine rimskog stanovništva (Wilkinson 1973; North i Thomas 1973). Zbog smanjenja stanovništva i besplatnog napuštenog zemljišta do takvih pritisaka jednostavno nije došlo. Neki drugi pritisci nedvojbeno su utjecali na stanovništvo Carstva, ali ne i nedostatak ekonomskih izgleda. Jednostavno je bilo previše neiskorištene zemlje i previše nepopunjenih zanimanja. Tako se, na primjer, u Britaniji i prije dolaska Rimljana za oranje glinaste zemlje rabio teški plug, no sa smanjenjem broja stanovnika takav je tip zemljišta uglavnom napušten, sve do kasnijih vremena (Boak 1955: 36; Wailes 1972). Da je kasnija rimska uprava i pokušala uvesti politiku ekonomskog razvoja, doživjela bi slične frustracije s kakvima se često suočavaju suvremene države kad pokušavaju isto: razvoj se ne može nametnuti ako ga nitko ne želi. Ekonomskim žargonom, užetom se ne može gurati.

236


Kolaps civilizacije Maja iz klasičnog perioda Okolnosti Civilizacija Maja iz klasičnog perioda obično se smatra zagonetkom u ljudskoj povijesti. Kao jedna od rijetkih ranih civilizacija koje se nisu razvile u djelomično nepovoljnim uvjetima (Sanders 1962: 79), Maje su, kako je primijetio Netting, „…narod čija je najveća misterija bio njihov iznenadni nestanak s pozornice svjetske povijesti…“ (1977: 299). Ova će rasprava biti usredotočena na Maje iz Južnih nizina, čije je društvo doživjelo strelovit, dramatičan i opravdano glasovit kolaps između 790. i 890. godine po. Kr. (Kad bude potrebno, razmatrat ćemo i materijal iz okolnih područja, koja su također nastanjivali Maje.) Područje Južnih nizina ugrubo obuhvaća dolinu Peten u sjevernoj Gvatemali i okolne zemlje. Politička središta Maja u tom su području (slika 24) bila brojna i raznolika. U kontekstu arheološke kronologije Maja možemo najjasnije raspravljati upravo o podacima u vezi njihova uspona i pada. Zapravo, više je različitih kronologija Južnih nizina, ali budući da se najčešće uglavnom podudaraju, ovdje neće biti potrebno baviti se njihovim razlikama. Kronologija koju je razvio Gordon Willey (1982), a koju ćemo sada iznijeti, bit će dovoljna za naše potrebe: Srednji predklasični period 1000–400. pr. Kr. Kasni predklasični period 400–50. pr. Kr. Protoklasični period 50. pr. Kr–250. po. Kr. Rani klasični period 250–550. po. Kr. Stanka 550–600. po. Kr. Kasni klasični period 600–800. po. Kr. Završni klasični period 800–1000. po. Kr. Postklasični period nakon 1000. po. Kr. Kao i kod većine arheoloških kronologija, i ova je krajnje uopćena, a datumi u njoj predstavljaju neki zaokruženi prosjek. Spomenimo da 237


ne prave svi autori razliku između kasnog predklasičnog i protoklasičnog perioda, kao ni između završnog klasičnog i postklasičnog perioda, pa će rasprava koja slijedi možda ponekad zamagliti granicu između tih pojmova. Maje su razvile određeni oblik hijeroglifa koje danas ne možemo u potpunosti razumjeti, iako je postignut znatan napredak u njihovu dešifriranju. Kako smo već primijetili, civilizaciju Maja uglavnom poznajemo putem arheoloških nalaza. Južne nizine danas prekrivaju prašume, kao i u doba kad su Maje počele raščišćivati zemljište kako bi postalo pogodno za sadnju. Središnju zonu Petena karakteriziraju vapnenačke ravnice, na kojima su se nastanile Maje, a koje su povremeno presijecale močvare zvane bajos. Većina padalina koncentrirana je na razdoblje između svibnja i studenog, glavnu poljoprivrednu sezonu. Danas je uobičajena jedna žetva godišnje, ali u slučaju nužde moguća je i ponovna sadnja ograničenih razmjera, uz dvije žetve godišnje (Culbert 1973a: 6, 11, 1974: 6). Padaline, koje se u Središnjim nizinama kreću između 1000 i 2000 milimetara godišnje, pokazuju određene varijacije. Povremeno ima i suša, ali uglavnom su lakše. Dugoročne fluktuacije padalina u sjevernim nizinama iznose svega kakvih 9 posto od minimuma do maksimuma, u usporedbi s, recimo, 17 do 22 posto u srednjoameričkim visoravnima. Godišnje fluktuacije padalina u području koje ćemo razmatrati manje su od 15 do 20 posto, te danas uglavnom ne štete poljoprivredi (Culbert 1974: 6; Hammond i Ashmore 1981: 24; Vivo Escoto 1964: 203–204; Wallen 1956: 147, 149). Među stručnjacima za Maje vodi se velika rasprava oko stupnja ekološke raznolikosti Nizina. Ta rasprava ima važne implikacije za sociopolitički razvoj Maja te ćemo se njome uskoro pozabaviti. U biti, razlikujemo znanstvenike koji naglasak stavljaju na komparativnu topografsku redundantnost i ekološku homogenost središnjeg Petena (npr. Culbert 1973a: 3; Sanders 1973: 335, 1977: 288; Tourtellot i Sabloff 1972: 128; Rathje 1973: 408) te one koji smatraju da Južne ravnice ipak karakterizira značajna raznolikost (npr. Harris 1978: 302; Wiseman 1978: 72). 238


Sanders primjećuje da je u Petenu zabilježeno 26 različitih tipova tla, s različitim poljoprivrednim potencijalom (1973: 375), iako se u visoravnima Gvatemale može pronaći još raznolikije tlo (Sanders i Webster 1978: 262, 264). Drugi napominju da je na nekim rubnim dijelovima Petena ekološka raznolikost veća. To osobito vrijedi za Belize, kojeg karakterizira riječni okoliš, te za obalni pojas, planine (koje se uzdižu do 1000 metara), kao i za nizinsku prašumu (Culbert 1973a: 8, 1974: 3–4; N. Hammond 1981: 159). Šire gledano, središnji Peten, koji je svjedočio najranijem i najkompleksnijem razvoju Maja, karakterizira donekle bolje tlo nego u okolnim područjima. No to ima i svoju negativnu stranu, budući da je najbolje tlo u određenom području podložno eroziji (Adams i Jones 1981: 302; Sanders 1973: 337, 339). Slika 24. Područje koje su nastanjivale Maje, s prikazom glavnih potpodjela i pojedinih gradova (prema: Hammond i Ashmore 1981: 21). Pretisak s dopuštenjem Wendy Ashmore i University of New Mexico Press.

Za argumente u korist raznolikosti relevantno je nekoliko čimbenika. Iako prašume u pravilu osobito obilježava raznolikost vrsta (MacArthur 1972: 210–211), ovdje bi mogla biti važna topografska raznolikost. Budući da se klima i raslinje mijenjaju s promjenama visine, topografska redundancija Petena stvara situaciju u kojoj raznolikost ekoloških zona (a ne nužno raznolikost vrsta) po jedinici horizontalnog prostora mora biti manja no u srednjoameričkim visoravnima. Raznolikost pojedinih zona važna je za sustav proizvodnje različitih resursa u određenom području. Tamo gdje je razlika među zonama velika, vjerojatnije je da će postojati različiti sustavi proizvodnje čija mogućnost održavanja ljudskog stanovništva neće kolebati istodobno. Takav je uvjet važan pri razvoju kompleksnih sustava utemeljenih na razmjeni među regijama. To ne znači da u Nizinama nisu postojali raznoliki proizvodni sustavi, već samo da je u Visoravnima bilo više mogućnosti za razvoj takvih sustava. Vrijedi spomenuti da planine Maja možda ne pridonose značajnije raznolikosti u Nizinama, budući da vrhovi planina uglavnom imaju manje vrsta nego tropske ravnice (MacArthur 1972: 211, 214). 239


Tumačenja civilizacije Maja Arheolozi su tek nedavno počeli shvaćati pravu kompleksnost civilizacije Maja. Naše dotadašnje neznanje može se djelomice smatrati razlogom zašto su Maje i njihov kolaps djelovali tako misteriozno. Nekoć se smatralo da su Maje iz klasičnog perioda bili, kao danas, narod raspršen diljem Nizina, koji se bavi poljoprivredom utemeljenom na krčenju zemljišta (preoravanjem šuma raščišćenih sječom i paljenjem), a može se kretati iz jednog područja u drugo ovisno o potrebama takvog tipa ratarstva. Smatralo se da su središta Maja po svojoj prirodi bila ceremonijalna, s malim brojem stalnog stanovništva. Ruralno bi stanovništvo prigodno posjećivalo ta središta, ali nije u njima živjelo. Ritualna središta nastanjivala je malobrojna kasta svećenika i plemića koji su se uglavnom bavili ceremonijama i njihovim kalendarskim pojedinostima. Tako prikazane, Maje su djelovale kao miroljubiv narod čija su središta bila otvorena i neutvrđena. Zahtjevi elita bili su u pravilu neveliki, ali bi na koncu dospjeli do točke na kojoj seljaci više nisu željeli zadovoljavati neprekidne ili sve veće zahtjeve za uslugama, radnom snagom i hranom. Tada bi pobuna seljaka ili povlačenje njihove potpore doveli do kolapsa (npr. Altschuler 1958: 194–196; Cowgill 1964: 154; J. E. S. Thompson 1966. [svi se navedeni autori ne bi nužno složili sa svim navedenim]; za daljnju raspravu v. Mathewson [1977: 204–205] i Turner [1974: 118]). Tako rekonstruirana, civilizacija Maja djeluje kao anomalija. Skromna i raspršena populacija ratara koji krče zemljište sječom i paljenjem šuma bila bi neobična među ranim civilizacijama koje obično karakterizira visoka gustoća stanovništva i obrada zemljišta koja zahtijeva intenzivan rad, a često uključuje i stvaranje sustava za navodnjavanje. Ideja o praznom ceremonijalnom središtu nikako ne stoji, ako uzmemo u obzir odnos koji je u brojnim ranim civilizacijama postojao između urbanizma i sociopolitičke kompleksnosti. Vizija majanske elite kao grupe svećenika i plemića s relativno slabom moći, koja se uglavnom brine oko ceremonija i ritualnih kalendara, u oštroj je suprotnosti s uobičajenim obrascima hijerarhijske organizacije u kompleksnim 240


društvima. A ideja o Majama kao miroljubivoj civilizaciji u najmanju je ruku neobična. U posljednjih 20 do 30 godina arheološka su istraživanja dovela do otkrića koja zahtijevaju temeljito premišljanje civilizacije Maja. Projekt Sveučilišta u Pennsylvaniji pokrenut u Tikalu, najvećem nalazištu civilizacije Maja, dokazao je postojanje središta urbanih proporcija, sa stanovništvom koje se brojilo u desecima tisuća (Haviland 1969, 1970). Takva gustoća stanovništva, čini se, nadmašuje mogućnosti poljoprivrede zasnovane na krčenju zemljišta (npr. Harrison 1977: 479, 484; Rice i Puleston 1981: 144–145), što nas navodi na zaključak da je poljoprivreda Maja u prošlosti morala biti intenzivnija no danas. Ne iznenađuje da su istraživanja na tlu i iz zraka, provedena posljednjih godina, otkrila značajne dokaze o postojanju intenzivne poljoprivrede u obliku terasa, kanala i povišenih polja (Adams i Hammond 1982: 502). Čini se da su elite Maja bile zainteresirane za puno više stvari od kalendarskih proračuna, budući da zapisi pokazuju njihove preokupacije dinastičkim nasljeđivanjem, političkim borbama, savezima, kraljevskim brakovima i sličnim (npr. Proskouriakoff 1960, 1963, 1964). Na temelju umjetnosti i ostataka utvrda možemo izvesti dokaze o vođenju ratova (Webster 1976a, 1977), dokaze za koje Webster tvrdi kako su „…dodatno sveli ‘miroljubive Maje’ na istu razinu na kojoj se nalazi ostatak svadljivog čovječanstva…“ (1976a: 113). Novi nalazi govore da Maje možda nisu bile neobična pojava među ranim civilizacijama i zahtijevaju novu sintezu klasičnog perioda Maja iz Nizina. Arheolozi koji se bave Majama doista su i ponudili takvu sintezu.

Evolucija civilizacije Maja Pojava civilizacije Maja očito leži u predklasičnom periodu u kome su se počela formirati brojna obilježja klasičnog perioda. Rana predklasična sela postojala su već 2000. godine pr. Kr. (Culbert, bez datuma). Pelud kukuruza koji datira iz istog vremena nađen je na središnjem području Petenskih jezera (Rice 1976: 425). Do srednjeg predklasičnog 241


perioda razvila su se naselja u kojima je živjelo barem po 200 do 300 stanovnika (Willey 1982: 261). Ratari iz srednjeg i kasnog predklasičnog perioda bili su bez sumnje uspješni, budući da arheološki dokazi pokazuju neprekidan rast stanovništva (R. E. W. Adams 1977b: 320; Deevey et al. 1979: 301; Rice 1976: 439, 444–445; 1978: 44; Webster 1977: 343; Willey 1977a: 138– 139, 1982: 262; Willey et al. 1965: 569). Webster tvrdi da je oko 500. godine pr. Kr. došlo do populacijskog pritiska u regiji Becan (1977: 343), a N. Hammond zaključuje da je do kasnog predklasičnog perioda gustoća stanovništva i rasprostranjenost naselja bila tolika da bi daljnji razvoj doveo do pojave rivalstva (1977: 65; v. također Rice [1976: 444–445]). Na temelju njihovih istraživanja u središnjem području Petenskih jezera Deevey i dr. su izračunali da je stopa stalnog porasta stanovništva u predklasičnom i klasičnom periodu iznosila oko 0,17 posto godišnje, što znači da se za 408 godina stanovništvo udvostručilo (1979: 301). U određenom trenutku predklasičnog perioda, koji je vjerojatno varirao u pojedinim regijama, taj je neprekidni porast stanovništva nužno doveo do pritiska na postojeći sustav proizvodnje hrane. Uslijedio je niz različitih odgovora na taj problem. Poljoprivredne su se strategije morale promijeniti, što se i dogodilo putem formiranja sustava koji su zahtijevali sve intenzivniji rad. R. E. W. Adams smatra da je u središnjem i sjevernom Petenu u kasnom predklasičnom ili ranom klasičnom periodu došlo do prelaska s poljoprivrede zasnovane na krčenju tla sječom i spaljivanjem na intenzivnije poljoprivredne sustave (1981: 249; v. također Freidel [1981: 373–374] i Sanders [1977: 296]). Za to postoje konkretni dokazi. U kasnom predklasičnom periodu, na nalazištu Cerros u Belizeu izgrađen je velik sustav za poljoprivredno navodnjavanje, koji je uključivao rezervoare i kanale; neki njegovi dijelovi datiraju između 200. i 50. godine pr. Kr. (Freidel i Scarborough 1982; Scarborough 1983). (Freidel i Scarborough tvrde da je tu prije riječ o razvoju komercijalne proizvodnje, a ne proizvodnje resursa nužnih za opstanak [1982: 152–153]). Sličan sustav je u kasnom predklasičnom periodu razvijen i na nalazištu Edzna, na sjeveru Jukatana (Matheny 242


1978: 199). Procjene veličine stanovništva i opsega proizvodnje resursa potrebnih za život pokazuju da je u središnjem Petenu iz kasnog predklasičnog perioda pritisak za resurse vjerojatno zahtijevao uvođenje kraćih razdoblja preoravanja zemljišta i korištenje zemlje koja je donosila slabije prinose (Rice 1978: 50). U tom je području rani „jezerski“ obrazac osnivanja naselja, odnosno obrazac povezan s postojanjem sigurnih izvora vode i proteina dobivenih iz vodenih površina, zamijenjen povećanim brojem naselja u unutrašnjosti, na područjima koja su oskudijevala vodom. Takva su naselja bila svojstvena srednjem predklasičnom periodu (Rice 1976: 440–441; Rice i Puleston 1981: 151–152). Kako su do početka kasnog predklasičnog perioda u većini središnjeg područja šume već bile iskrčene, moguće je da je taj rani prijelaz na intenzivniji tip poljoprivrede bio široko rasprostranjen (Deevey et al. 1979: 298). Takvi uvjeti mogli su onemogućiti daljnje dobivanje novih poljoprivrednih površina krčenjem. Uzorci peludi pokazuju da je pejzaž predklasičnog perioda bio mozaik kukuruznih polja i šikare, s mjestimičnim seocima. Gustoća ljudske populacije mogla je iznositi između 25–60 stanovnika po kvadratnom kilometru (Wiseman 1978: 112). Smatra se da velike fortifikacije na nalazištu Becan (jarak i prsobran koji okružuju nalazište) potječu iz razdoblja između 150. i 300. godine po. Kr. (Thomas 1981: 96; v. također Webster 1976a, 1977). Dakle, čini se da su rivalstva i konflikti, koji su obilježili kasnu civilizaciju Maja, započeli u predklasičnom ili protoklasičnom periodu. Do njih je vjerojatno doveo populacijski pritisak na postojeće resurse (R. E. W. Adams 1977b: 320; Freidel 1979: 38; N. Hammond 1977: 65). Tako su Maje iz kasnog predklasičnog perioda bile suočene s populacijskim pritiskom, opterećenom bazom resursa i sve konkurentnijom okolinom. Pronađena su najmanje dva rješenja: intenziviranje poljoprivredne proizvodnje (kako smo već spomenuli) i povećana sociopolitička kompleksnost (Rice 1976: 444–445). Dokazi za ovu drugu pojavu u srednjem i kasnom predklasičnom periodu su očigledni. U ranom 243


predklasičnom periodu očit je bio uspon formalne, javne arhitekture i društvene diferencijacije, čiji razmjeri otad samo rastu. Javne građevine uzdignute na platformama i razlike u pogrebnom statusu javljaju se oko 400. godine pr. Kr. (Culbert 1977b: 42; N. Hammond 1982: 123; Marcus 1983: 461; Rice 1976: 438–439; Willey 1977a: 145, 1977b: 388, 1980: 258, 1982: 262). Nalazište Altar de Sacrificios donijelo nam je zanimljive podatke o pojavi lokalnih hijerarhija. Ondje je pri kraju srednjeg predklasičnog perioda ponovo izgrađen jedan od nekolicine stambenih blokova, postavši tad osjetno veći od drugih. Imao je i najviši spomenik, kakva četiri metra visok. Uzastopne gradnje pretvorile su ga u kompleks koji se sastojao od hrama i palače iz klasičnog perioda, s piramidom visokom 13 metara i popločanim stepeništem. Čini se da ta preobrazba svjedoči o pojavi vladajuće grupe koja je potjecala iz dotad dominantne stambene jedinice (Willey 1980: 258, 1982: 262). U kasnom predklasičnom periodu u Južnim je nizinama postojala upravna hijerarhija koja se sastojala od dvije ili tri razine. Na nekim nalazištima u Nizinama javna je arhitektura postala zaista monumentalna (Marcus 1983: 461; Willey 1982: 262). Oko 100. pr. Kr. do 150. po. Kr. kao poprilično značajno središte se afirmirao Tikal (Culbert 1977b: 39). Takvi se modeli intenziviraju u klasičnom periodu. Porastao je broj stanovnika i povećali su se ulaganja u poljoprivredu, sociopolitička kompleksnost, arhitekturalna složenost, kao i sukobi. U ranom klasičnom periodu regionalna je politička organizacija poprimala sve formalniji obrazac djelovanja, sa sve izraženijom hijerarhijom. Do 434. godine po. Kr. središta su bila ravnomjerno raspoređena i, čini se podjednakog ranga. No moguće je da su Tikal i Uaxactun postali rana dominantna središta, budući da u njima pronalazimo najranije spomenike, a zajedno sadrže polovicu cjelokupnog broja spomenika izgrađenih između 292. i 434. godine po. Kr. (Marcus 1976: 191). Istaknuti stručnjak za Maje, Gordon Willey, smatra da je Tikal u ranom klasičnom periodu čak stekao dominaciju nad čitavim Južnim nizinama, te je možda 244


bio glavni grad države na tom području (1980: 259, 1982: 265). Najveća prostorna raširenost spomenika i umjetničkih stilova u klasičnom periodu dosegnuta je u ranom 6. stoljeću po. Kr. Moguće je da su velika središta koja su se tada pojavila funkcionirala kao regionalne prijestolnice. Uspostavljena je hijerarhija između najmanje četiri nalazišta, sa šesterokutnom mrežom sekundarnih središta koja su okruživala regionalne prijestolnice (Marcus 1976: 191). Najraniji zapisi Maja datiraju iz 3. stoljeća po. Kr. Ti se najraniji tekstovi bave rođenjem, smrću, nasljeđivanjem prijestolja i vladarskim osvajanjima (Marcus 1983: 461). Na sjevernom dijelu Tikala formiran je obrambeni jarak koji se protezao 9,5 kilometara, između dviju močvara koje omeđuju Tikal na istoku i zapadu. Sličnu konstrukciju vidimo i na južnoj strani tog nalazišta (R. E. W. Adams 1977b: 148–149). Na kraju ranog klasičnog perioda dolazi do zanimljivog preokreta – brzo se smanjuje broj novih spomenika, kao i broj nalazišta na kojima se mogu pronaći. Postoje i indikacije o smanjivanju broja drugih građevina, kao i promjene stilova u keramici i arhitekturi. Između 534. i 593. godine po. Kr. zbiva se događaj nazvan Stanka (Willey 1974). Jedan od zanimljivih aspekata te epizode je očigledna politička decentralizacija, budući da su se stele (kameni spomenici kojima su se obilježavali politički događaji) počele podizati i na rubnim dijelovima Južnih nizina. (Drugim riječima, središnji dijelovi više nisu imali politički monopol.) Iako nema dokaza koji bi potvrđivali značajnije smanjenje sociopolitičke kompleksnosti diljem čitavog područja, čini se da je Stanka na određeni način bila slična procesu političke decentralizacije koja je, kako ćemo vidjeti, obilježila pojavu kolapsa (Willey 1974). Kasni je klasični period svjedočio ponovnoj pojavi i kulminaciji trendova koji su započeli u predklasičnom periodu. Između 652. i 751. godine po. Kr. posvuda je u Južnim nizinama došlo do snažnog povećanja homogenosti stila i ikonografije na spomenicima. U roku jednog desetljeća diljem tog područja prihvaćen je standardizirani (i vrlo sofisticiran) lunarni kalendar. Veća nalazišta možda su funkcionirala kao regionalne prijestolnice te stupala u međusobne saveze. Ujedinjenje s 245


određenom regijom postizalo se putem bračnih veza koje su povezivale regionalne prijestolnice i međusobne ovisnosti. Velika su središta bila okružena sekundarnim centrima, koji su se nalazili na gotovo istovjetnoj udaljenosti jedan od drugoga (Marcus 1976: 191, 1983: 461). Čini se da je u usporedbi s drugim lokacijama status Tikala opao. Iako je i dalje bio najveća država, Tikal se sad morao politički nadmetati s brojnim novim središtima (Willey 1982: 266). U odnosu na ranija vremena znatno su se povećale investicije u monumentalnu arhitekturu (Willey i Shimkin 1973: 459–461). Nekoliko aspekata klasičnog perioda zaslužuje da se njima detaljnije pozabavimo kako bismo shvatili kolaps. Među njima su stanovništvo, resursi potrebni za život, sociopolitička kompleksnost i s njom povezani fenomeni te ratovanje. Stanovništvo

Postoje dokazi da je u klasičnom periodu broj stanovnika širom Južnih nizina kontinuirano rastao, dosegavši, u različitim trenucima, vrhunac u kasnom klasičnom periodu na više različitih lokacija (npr. R. E. W. Adams 1977a: 93; Culbert, bez datuma; Deevey et al. 1979: 301; Rice i Puleston 1981: 153; Willey 1973: 96; Willey et al. 1965; Willey i Shimkin 1973: 490). Usprkos intenziviranju poljoprivrede, u kasnom klasičnom periodu broj stanovnika očigledno doseže gornju granicu, pa prijašnji obrasci eksponencijalnog rasta počinju opadati. G. Cowgill smatra da je u Južnim nizinama nakon 550. po. Kr. (1979: 57–58) rast stanovništva bio slab, dok R. E. W. Adams, iako se slaže s postojanjem tog obrasca, stavlja datum prestanka rasta nešto kasnije, oko 650. godine (1977b: 221). Koncentriravši se na razvoj pojedinačnih lokaliteta, Culbert (bez datuma) primjećuje da je u nekim dijelovima Južnih nizina stanovništvo doseglo vrhunac između 600. i 700. godine po. Kr. (Tepeu 1 keramički period), a u drugima između 700. i 830. godine (Tepeu 2). Broj stanovnika u Tikalu i Yaxhai dosegao je vrhunac u kasnom klasičnom periodu, a u Seibalu i Altar de Sacrificios u završnom klasičnom periodu (Lowe 1985: 34). Daleko od vodećih političkih središta, u 246


dolini Belizea broj ruralnog stanovništva dosegao je vrhunac tek kasnije (Willey 1973; Willey et al. 1965). Tikal je najbolje proučeno središte Maja. Najgušće naseljenih središnjih 16 kvadratnih kilometara tog nalazišta moglo je na vrhuncu, u kasnom klasičnom periodu, imati između 10 i 11 tisuća žitelja (Haviland 1969, 1970). Periferija Tikala, koju su okruživale močvare na istoku i zapadu te opkopi na sjeveru i jugu, bila je dom za još 39.000 stanovnika, tako da je ukupno stanovništvo iznosilo 49.000. Haviland primjećuje da je ta brojka usporediva s 50.000 žitelja koliko su imali drevni sumerski gradovi (1970: 193). Culbert (bez datuma) procjenjuje da je na cjelokupnom području Južnih nizina živjelo oko 200 ljudi po kvadratnom kilometru, primjećujući da to znači kako su Južne nizine bile jedno od najgušće naseljenih područja predindustrijskog svijeta. Gustoća stanovništva u Tikalu iznosila je oko 350 do 400 ljudi po kvadratnom kilometru, dok bi poljoprivreda koja se temelji na krčenju zemljišta bila u stanju održavati na životu svega 30 do 60 ljudi po kvadratnom kilometru (Culbert 1973b: 72). Nekoliko je istraživača na temelju tih podataka zaključilo da takav tip poljoprivrede ne bi bio u stanju održavati na životu toliki broj stanovnika (npr. R. E. W. Adams 1977a: 91; Deevey et al. 1979: 299; Harrison 1977: 479, 484; Rice 1978: 50; Sanders 1973: 330–331). Harrison, na primjer, procjenjuje da je 61 do 74 posto stanovništva u Tikalu moralo egzistirati na osnovi drugih izvora (1977: 479, 484). Prema tome, pitanje od čega je živjelo stanovništvo Južnih nizina nije od malog značenja. Resursi potrebni za život

Istraživanja provedena u Južnim nizinama posljednjih nekoliko godina otkrila su rašireni kompleks obilježja koja ukazuju na postojanje intenzivne poljoprivrede. Intenzivne poljoprivredne metode provodile su se uglavnom kontinuirano i dobro organizirane, a uključivale su barem sljedeće tehnike: (a) izgradnju kanala i odvodnih sustava na riječnim rukavcima i močvarama bajo radi stvaranja povišenih polja s navod247


njavanjem; (b) sustav vodenih kanala i rezervoara; (c) terasasto organiziranje strmih i blagih padina radi direktnog odvodnjavanja, odmuljivanja i stvaranja plodnog zemljišta; i (d) niz različitih obilježja (R. E. W. Adams 1977a: 93; Adams i Hammond 1982: 502). Te su tehnike pronađene na raznim područjima Južnih nizina. Sustav kanala i povišenih polja. Sustav povišenih polja i s njima povezanih kanala osigurao je suhu i obradivu površinu na područjima koja bi inače bila preplavljena vodom. Taj je sustav uključivao jezera i zaljeve, rukavce rijeka i, prije svega, bajos. Među prednostima koje su donosila povišena polja i sustav kanala bili su razmnožavanje riba u kanalima između polja, održavanje jednake temeljne razine vlažnosti u tlu na razini izrastanja korijenja, gnojenje polja organski bogatim blatom izvučenim s dna kanala te uporaba kanala za prijevoz uroda (R. E. W. Adams 1980: 209; Puleston 1977: 455–457; Siemens 1982; Turner 1974, 1978). Zahvaljujući gnojidbi blatom s dna kanala polja su mogla imati više uzastopnih žetvi (Siemens 1982: 221), iako nije sigurno da je tako i bilo (Antoine et al. 1982: 234; Siemens 1982: 219). Veći dio sustava povišenih polja proučen je pomoću fotografija iz zraka. Provjere na tlu redovito potvrđuju točnost opažanja iz zraka, pa je s vremenom utvrđeno da veći broj područja u Južnim nizinama ima takve ostatke (npr. R. E. W. Adams 1983; N. Hammond 1981: 170; Harrison 1977: 477, 1978: 247, 249, 1982: 123–126; Puleston 1977; Siemens 1978, 1982; Turner 1978; Willey 1980: 253). Noviji radovi R. E. W. Adamsa uključuju i radarski izrađene karte otprilike polovice Južnih nizina (1980). Na temelju dobivenih rezultata Adams je procijenio kako je između 1250 i 2500 kvadratnih kilometara Južnih nizina bilo modificirano takvim kanalima. Ove brojke djeluju impresivno u usporedbi sa 120 kvadratnih kilometara čuvenih aztečkih chinampas u Meksičkoj dolini, a koje su bile slične po svojoj prirodi i funkciji. Isušene, prilagođene i intenzivno obrađivane močvare, tvrdi Adams, možda su bile najvrednije zemljište u kasnom klasičnom periodu (1980: 210). Postoji primjetna veza između močvara i većih nalazišta. Znakovito je 248


da je Tikal imao najveću količinu dostupnih močvara u usporedbi s drugim velikim središtima (R. E. W. Adams 1980: 210–211). Kompleksi povišenih polja datiraju već iz cca 1100. godine pr. Kr., ali i iz kasnog pretklasičnog perioda. U kasnom klasičnom periodu, kad je dosegnut maksimum stanovništva, obrada je povišenih polja bila na svom vrhuncu (Puleston 1977: 452; Siemens i Puleston 1972: 234; Willey 1982: 264). Sustav vodenih kanala i rezervoara. Kanali za dovod i odvod vode te sustavi za pohranu vode uključivali su više tehnika, od kojih su neke bile samo djelomično vezane uz poljoprivredu, no sve su zahtijevale ulaganje intenzivnog rada. Južnim nizinama u cjelini manjka površinskih voda, posebice za vrijeme sušne sezone. Maje su se s tim nosile konstruiranjem kanala, brana, rezervoara i malih izvora, kao i mijenjanjem centosa (velikih vapnenačkih vrtača) (Healy 1983; Matheny 1982). U nekim je područjima izgradnja hidrauličkih sustava bila na visokoj razini. Rezervoari su česti u području Rio Beca (R. E. W. Adams 1981: 227). U Edzni, nalazištu na zapadnom Jukatanu, nalazio se sustav za kontrolu vode koji se sastojao od kompleksa jaraka, kanala i rezervoara, stvoren radi prikupljanja i pohrane kišnice za poljoprivredu, piće i obranu. Količina zemlje upotrijebljena za izgradnju tog kompleksa, započetog u kasnom predklasičnom periodu, izjednačava ga po veličini s pothvatom kao što je izgradnja Piramida Sunca i Mjeseca u Teotihuacanu (Matheny 1976, 1978). Kao što smo primijetili ranije, u kasnom predklasičnom periodu izgrađen je i veliki sustav kanala na nalazištu Cerros u sjevernom Belizeu (Freidel i Scarborough 1982; Scarborough 1983). Dokumentirano je postojanje sustava kanala koji su vjerojatno korišteni u svrhu transporta duž Rio Candelaria (Siemens i Puleston 1972). Zabilježeno je postojanje stotina uskih (3 do 10 metara širine) i kratkih (1 do 2 kilometra) kanala. Mathenyjevi proračuni u vezi količine zemlje koja se morala pretovarivati s jednog mjesta na drugo radi stvaranja 180 kilometara (dokumentiranih) kanala pokazuju da je u taj pothvat uloženo 500 tisuća radnih dana. Deset milijuna kubnih metara tla 249


iskopanih na toj lokaciji deset puta nadmašuje volumen Piramide Sunca (Matheny 1978: 193, 195). Terase. Terase pronalazimo na širem području Južnih nizina, uključujući južni Campeche i Quintana Roo (te područje Rio Beca), dijelove Petena i planine Maja u Belizeu (R. E. W. Adams 1981; Turner 1974, 1978, 1979; Wilken 1971; Willey 1980: 252–253). Na području južnog Campechea i obronaka Quintana Roo, velikom 10.000 kvadratnih kilometara, nađene su stotine tisuća terasa i s njima povezanih kamenih građevina. Daljnjih 1400 kvadratnih kilometara terasa zabilježeno je u Belizeu (Turner 1974, 1978, 1979). Datumi stvaranja terasastih sustava sustavno upućuju na konac ranog klasičnog perioda i kasni klasični period (R. E. W. Adams 1981: 246; Thomas 1981: 100–101, 106; Turner 1974: 121; Turner i Harrison 1978: 343). Ostala obilježja. Među ostala poljoprivredna obilježja pronađena u Južnim nizinama spadaju kontrolne brane i ograđena polja (R. E. W. Adams 1981: 243, 246–247; Turner 1978: 170; Wiseman 1983: 156). Kompleksi ograđenih polja možda su postojali na većem dijelu Petena (Turner 1974: 170; Wiseman 1983: 156), a ponekad ih pronalazimo i kao dijelove terasastih sustava (R. E. W. Adams 1981: 246). Takvo razgraničavanje polja apsolutno je nespojivo s bilo čim drugim osim kontinuiranim kultiviranjem polja ili kultiviranjem ugara (usp. Turner 1978: 170). Usjevi kod Maja. Iako su sustavi poljoprivredne proizvodnje Maja dobro istraženi, malo toga znamo o usjevima koje su doista i uzgajali. Uvijek se pretpostavljalo da je glavna kultura bio kukuruz, a većina arheobotaničkih nalaza doista se i odnosi na tu biljku (Marcus 1983: 476). Bronson smatra da su Maje uzgajale razno korjenasto bilje (1966), dok Puleston (npr. 1978) tvrdi da su se oslanjale na prinose orašastih plodova stabla ramon (Brosimum alicastrum). Arheobotanički i palino loški dokazi definitivno potvrđuju da su Maje uzgajale kukuruz, tikve, 250


avokado, kakao, pamuk i korijen Xanthosome. Klasična umjetnost Maja upućuje na uzgoj Achrasa, Byrsonime i Psidiuma, sve redom voćaka (Wiseman 1983: 161, 163). Plod stabla Ramon je danas hrana koju Maje koriste ako nastupi glad (Sanders 1973: 339–341). Palinološke analize Petena pokazuju da je u klasičnom periodu bavljenje poljoprivredom uključivalo niz tehnika od kojih je svaka predstavljala odgovor na određene okolnosti, a uz različite razine intenziviranja i produktivnosti (Wiseman 1978: 113, 1983: 158). Wiseman tvrdi da su Maje, ako uzmemo u obzir gustoću stanovništva i opsege krčenja šuma u klasičnom periodu, morale zadržati i dio šumskih površina radi drva za potpalu i dobivanja palminog lišća potrebnog za pokrivanje krovova (1983: 151–153). Sociopolitička kompleksnost

Već smo raspravljali o nekim aspektima sociopolitičke organizacije Maja. Riječ je o temi koja prožima sve druge aspekte civilizacije Maja, ali je nakratko možemo izdvojiti ne bismo li okarakterizirali njezinu prirodu. Društvo Maja bilo je kompleksno i veoma stratificirano. Društveni se poredak sastojao najmanje od vladajuće klase, srednjeg staleža, koji je uključivao zanatlije i birokraciju, te seljaka. No i unutar tih klasa vrijedile su daljnje podjele na odgovarajuće stupnjeve (R. E. W. Adams 1973b: 138; Adams i Smith 1981; Becker 1973). Vodstvo se nasljeđivalo unutar pojedinog roda (C. Jones 1977), počevši barem od 1. stoljeća pr. Kr. (Haviland 1977: 66) ili možda čak još u srednjem predklasičnom periodu (Willey 1980: 258). Vladari su legitimirali svoju vladavinu podizanjem skulpturalnih umjetničkih djela koja su obznanjivala njihovu vezu s precima ili osvajačke pothvate (Adams i Jones 1981: 301; Marcus 1983: 461; Proskouriakoff 1960, 1963, 1964; Willey 1980: 259–262). Skulpture iz Tikala nude nam zanimljiv pogled na sociopolitičko nasljeđivanje kod Maja. Godine 378. po. Kr. Tikalom je vladao čovjek označen glifom kojeg danas deskriptivno zovemo „zavijeni nos“. Zavijeni nos je pokazan u ornamentici i odjeći Teotihuacana, što simbolizi251


ra njegovu vezu s dominantnom vlasti u Južnim nizinama. Nasljednik zavijenog nosa, „olujno nebo“, povezuje se s procvatom velikih novih građevina. Nešto kasnije (u razdoblju poznatom kao kasni klasični period), nakon faze borbe za vlast, „vladar A“ stupa na prijestolje. Njegov, vjerojatno nesiguran, položaj potkrijepljen je skulpturama na kojima nalazimo očit prikaz simbola orlovskog nosa i olujnog neba (Willey 1980: 259–260). Takva legitimacija vladavine isticanjem veze s precima javlja se i drugdje u umjetnosti Maja u nesigurnim vremenima, kao u slučaju kad su podvizi novog vladara bili skromniji od onih njegovih predaka (Proskouriakoff 1963: 166, 1964: 178), kao i uoči kolapsa (Marcus 1976: 193). Skulpture i keramika pokazuju elitu Maja kako se bavi sklapanjem saveza i kraljevskih brakova, ratovanjem, hijerarhijskim odnosima i političkim intrigama (Adams i Jones 1981: 301). Važne su osobe posjećivale udaljena središta kako bi sudjelovale na pogrebnim ceremonijama pripadnika elite (R. E. W. Adams 1969: 25, 1973b: 138), dogovorenim vjenčanjima kao načinu postizanja političkih aspiracija (Molloy i Rathje 1974), proslavama osvajanja i, općenito, političkim manevrima kakve i očekujemo u kompleksnim društvima. Raspodjela stanovništva i naselja po Južnim nizinama odražava političku klimu u tom području. Bullard je na temelju analiza Petena (1960) razvio teoriju o socio-spacijalnoj organizaciji Maja koja je danas najšire prihvaćena. Na vrhu svakog političkog entiteta nalazilo se neko „veliko središte“, kao što je bio Tikal. Svako veliko središte uspostavljalo je dominaciju nad nizom „manjih središta“, u kojima pronalazimo manju količinu skulptura i monumentalne arhitekture. Svako je manje središte upravljalo lokalnim seoskim stanovništvom i služilo kao političko sjedište (v. također Willey et al. 1965; Willey 1981; Sanders 1973: 326–327). U tom idealiziranom modelu ima i regionalnih i vremenskih varijacija, a nakon Bullardova rada pojavili su se i neki finiji detalji. Stambene su četvrti u središtima bile segregirane prema statusu (Folan et al. 1979; Kurjack 1974). Ponegdje je gustoća naselja na području između 252


središta smanjena (Puleston 1974: 303–308; Sanders 1981a), dok je u drugdje raspodjela naselja kontinuirana (Sanders 1981a: 360; Thomas 1981: 26; Willey et al. 1965). Na jugu Quintane Roo, na primjer, postoje područja koja se protežu 40 ili 50 kilometara, a na kojima nema praznine između građevina veće od 100 metara (Willey 1981: 397). Kako se stanovništvo sve više koncentriralo u središnja naselja, ona su izrastala u jezgre pojedinih područja. To je posebice svojstveno za kasni klasični period (Puleston 1974: 309; Rice i Puleston 1981: 153; Sanders 1981a: 361). No značajan broj ljudi i dalje je živio u ruralnim područjima između središta (Puleston 1974; Sanders 1981a: 360–361; Willey 1980: 257). Neka su ruralna područja, kao što su Barton Ramie u Belizeu (Willey et al. 1965) i središnja jezera Petena (Rice i Puleston 1981: 153), za klasičnoga perioda bivala sve gušće naseljena. Moguće je da je između vodećih središta postojala hijerarhija. Kako smo primijetili, Gordon Willey je zagovarao ideju da je u ranom klasičnom periodu u Južnim nizinama postojala jedna velika država, s Tikalom na čelu (1977a, 1980, 1981, 1982). Willey primjećuje da je u tom razdoblju Tikal zasnovao dinastije u Quirigui i Copanu, te kćeri svojih kraljeva poženio za vladare drugih središta (Willey 1982: 265). U kasnom klasičnom periodu ta se regionalna država rascijepila na više lokalnih političkih jedinica (Willey 1977, 1980, 1981, 1982), a na čelu svake bio je po jedan dominantni centar kao što je Tikal, Calakmul, Copan, Naranjo, Palenque i Yaxchilan (Adams i Jones 1981; Culbert 1974, 1977a; Marcus 1976, 1983). (Valja istaknuti da se ovaj model razlikuje od hijerarhije veliko središte/manje središte koju je formulirao Bullard [1960], budući da je tu riječ o hijerarhiji među velikim središtima.) Culbert smatra da znakovi pokazuju kako se područje kojim je vladao Tikal protezalo po stotinu kilometara u svakom pravcu od tog središta (bez datuma; v. također Adams i Jones [1981: 318]). Hijerarhija kojom je upravljao Naranjo (ili Tikal i Naranjo) uključivala je šest podređenih središta, od kojih je svako imalo jednak broj trgova. Uz jedan izuzetak, njihov raspored nam kazuje da su vjerojatno funkcionirali kao administrativna središta (Adams i Jones 1981: 318–319). 253


Kao što se moglo i očekivati, te hijerarhije nisu bile fiksne. Politički se utjecaj mijenjao, središta su znala prigrabiti dominantan položaj i onda ga izgubiti, a savezi i suparništva su se mijenjali (Freidel 1983; Graham 1973: 217). Marcus, koji smatra da su postojale četiri regionalne prijestolnice, primjećuje da su se njihovi članovi vremenom mijenjali (1976). Treba primijetiti da se određeni broj znanstvenika ne slaže s takvom rekonstrukcijom. Cowgill smatra kako nema dokaza da je bilo koje središte u Južnim nizinama steklo čvrstu, dugotrajnu političku ili ekonomsku kontrolu nad nekom većom regijom, ali da imamo puno dokaza u korist kratkotrajnih dominacija, saveza i kraljevskih brakova (1979: 56). Sanders primjećuje jednu važnu činjenicu: zbog relativno jednoobrazne proizvodnje diljem velikih područja Južnih nizina, nije bilo ekonomske baze za dominaciju jednog središta nad drugima (1977: 296–297); tome možemo dometnuti da od takve dominacije ne bi bilo ni koristi (Sabloff 1986; Webster 1977: 366). Vremenom su se kompleksnost i njezine skupe manifestacije povećavale, da bi dosegle vrhunac u kasnom klasičnom periodu. Na nalazištu Altar de Sacrificios veličina i razmjeri formalne arhitekture, broj stela i količina fine lončarije dosegli su vrhunac između 613. i 771. godine po. Kr. (R. E. W. Adams 1973b: 137). Nastanak najvećeg broja skulptura na nalazištima Yaxchilan i Bonampak gotovo je neposredno prethodio prestanku monumentalne gradnje (Rands 1973: 172). Razdoblje najveće gradnje u Tikalu trajalo je između 692. i 751. godine po. Kr. (Culbert 1973b: 72). U cjelini gledajući, diljem Južnih nizina 60 je posto svih zabilježenih spomenika izgrađeno u razdoblju od 69 godina, između 687. i 756. godine po. Kr. (Marcus 1976: 17, 19). Istodobno, arhitektura kasnog klasičnog perioda sve je više bila namijenjena svjetovnim potrebama, a proporcionalno je raslo ulaganje u građevine koje su arheolozi nazivali „palače“ (Culbert 1974: 96; Rathje 1970: 368; Sanders 1973: 346; Willey i Shimkin 1973: 459). Na osnovi toga Culbert tvrdi da je porasla važnost pripadnika državne uprave i plemstva (1974: 101). Porast troškova sociopolitičke kompleksnosti u kasnom klasičnom 254


periodu dobro pokazuju slike 25 i 26, koje prikazuju izgradnju spomenika i nastanjenost središta.

Slika 25. Izgradnja datiranih spomenika na nalazištima iz klasičnog perioda Maja (prema: Erickson 1973: 151). Pretisak prema dozvoli: Human Relations Area Files, Inc., New Haven. Jedan katun iznosi otprilike 20 godina. okomito: datirani spomenici prema razdoblju od 2 katuna vodoravno: po. Kr. Slika 26. Nastanjenost središta Maja u klasičnom periodu (prema: Erickson 1975: 40). Pretisak prema dozvoli: Human Relations Area Files, Inc., New Haven. Jedan katun iznosi otprilike 20 godina. okomito: nastanjenost nalazišta prema razdoblju od 2 katuna vodoravno: po. Kr.

Ratovanje

Među Majama iz Južnih ravnica bilo je vojnih sukoba barem od protoklasičnog perioda, otkad potječu velike utvrde u Becanu (Thomas 1981: 96; Webster 1977: 360). Jarak i prsobran u Bekanu su tako masivni (Webster 1976a, 1977) da vjerojatno ne predstavljaju prvi primjer ratovanja kod Maja. Obrambene konstrukcije u Tikalu najvjerojatnije potječu iz ranog klasičnog perioda (Webster 1976a: 3). Vlast je bila ratnički orijentirana barem od tog perioda (R. E. W. Adams 1977a: 3). Ratovanje i militarizam su se intenzivirali u kasnom klasičnom periodu, kad umjetnost počinje stavljati veći naglasak na prikaze zarobljenika i osvajanja (R. E. W. Adams 1969: 29; Cowgill 1979: 51; Culbert 1974: 101; Marcus 1976: 22, 190; Rands 1973: 174; Willey 1974: 422; Willey i Shimkin 1973: 461). Iz istog razdoblja (Demarest 1979: 108) možda potječu i velike utvrde iz područja Rio Beca, na nalazištima u Calakmulu i Oxpemulu (R. E. W. Adams 1981: 234). Brojni arheolozi koji se bave Majama tvrde da je porast broja stanovnika, vidljiv u Južnim nizinama, na koncu potaknuo pojavu konkurencije i konflikta (R. E. W. Adams 1969: 30, 1973b: 152, 1977a: 96, 1983: 334; Ball 1977: 123–125; Freidel 1979: 37; Rice 1976: 444–445; Webster 1976a: 110, 1977: 343). Cowgill se s tim ne slaže te tvrdi da je rast stanovništva bio popraćen militarizmom (1979: 61). Ta dva pro255


cesa nisu nespojiva: situacija konkurencije, čiji je nastanak mogao biti potaknut pritiskom na resurse, donijela bi prednost središtu koje vodi politiku porasta populacije (Webster 1977: 359). Ratovanje je, između ostalog, dovelo do povećane koncentracije stanovništva u središtima, budući da su ona nudila veću sigurnost od napadača (Sanders 1973: 358–359, 1981: 361). Ratovanje u Južnim nizinama u prethistorijskom razdoblju bilo je logistički ograničeno, a među razlozima za to bili su poljoprivredni ciklusi i pomanjkanje tegleće marve. Duge su opsade bile praktički nemoguće (Webster 1976a: 94). Ratovanje je u klasičnom periodu uglavnom bilo sporadično i manjih razmjera (Demarest 1979: 101–102). No u području Rio Beca postojanje utvrđenih nalazišta govori o drugačijem obrascu – možda o sukobu na velikoj regionalnoj granici (Demarest 1979: 107–108; Webster 1976a: 106). Intenzitet sukoba najvjerojatnije je varirao s obzirom na ekonomske i sociopolitičke uvjete. Webster je ponudio najtemeljitiji prikaz uloge ratovanja u evoluciji društva Maja (1976a, 1977). Smatrajući da do kasnog predklasičnog perioda porast stanovništva više nije ostavljao puno prostora za daljnje širenje, Webster tvrdi da su sigurnosni zahtjevi i rješavanje konflikata doveli do selekcije u korist vodstva, hijerarhijske organizacije i ekonomske stratifikacije.

Kolaps Kao što smo primijetili, kolapsu Maja prethodio je porast monumentalne gradnje (R. E. W. Adams 1973b: 137, 1977b: 224; Culbert 1973b: 72–73; Marcus 1976: 17, 19; Rands 1973: 172; Willey i Shimkin 1973: 460–461). Postoje dokazi o političkoj decentralizaciji koja je prethodila završetku procesa kolapsa. Nova središta nicala su diljem zapadnih, južnih i istočnih rubova Petena (Willey i Shimkin 1973: 460). I kad bi gradnja u velikim središtima sustala, brojni su manji gradovi po prvi put počeli podizati spomenike. Između 830. i 909. godine po. Kr. u malim je središtima podignuto 65 posto od ukupnog broja spomenika. Preko 40 posto gradova koji su tada podigli neki spomenik učini256


lo je to po prvi puta (Marcus 1976: 192–193). Nerijetko je to bio jedini spomenik podignut na nekom nalazištu prije no što je i njega zahvatio kolaps (Culbert, bez datuma). Čini se da se u toj decentralizaciji preslikavaju događaji koji su se zbivali u „periodu stanke“ u šestom stoljeću (Willey 1974). Kolaps je bio brz. (Zapravo, došlo je do više slučajeva kolapsa na pojedinačnim nalazištima, kolapsa koji su se u raznim oblicima ponavljali diljem Južnih nizina.) Godine 790. po. Kr. devetnaest je središta podiglo spomenike koje možemo datirati. Godine 810. to je učinilo 12 središta, a 830. svega njih tri. Iz 889. godine po. Kr. potječe posljednja datirana stela sa cjelovitim kalendarskim zapisom (Culbert 1974: 105) (iako J. E. S. Thompson smatra da možda postoje spomenici koji potječu iz vremena od 909. do 928. godine [1966: 102]). U Bonampaku, Palenqueu i Piedras Negras do kolapsa je došlo oko 800. godine (Rands 1973: 171; Willey i Shimkin 1973: 463), kao i kolaps Copana. U Quirigui i Piedras Negras kolaps se dogodio oko 810. godine, a ostala su središta pala sredinom devetog stoljeća (J. E. S. Thompson 1966: 100). Ne postoje dokazi o podizanju većih građevina u Tikalu nakon 830. godine (Culbert 1973b: 73). Više je arheologa našlo dokaze o upadu osvajača na zapadnim, rubnim dijelovima područja Maja u vrijeme kolapsa. Nekoć se smatralo da je takva invazija zapravo potakla kolaps, barem posredno (R. E. W. Adams 1973b: 152; Cowgill 1964: 155; Sabloff i Willey 1967). Drugi smatraju da su upadi osvajača bili rezultat, a ne uzrok kolapsa, budući da se stanovništvo iz rubnih dijelova preselilo s namjerom da iskoristi vakuum u odnosima moći (Culbert 1973b: 92). Dokaze o stranoj invaziji pronalazimo prvenstveno u Altaru de Sacrificios i Seibalu, gdje skulpturalna i keramička umjetnost iz 9. i 10. stoljeća podsjeća na onu svojstvenu Yucatanu, Meksičkom zaljevu i umjetnosti srednjeg Meksika. Procvat arhitektonske gradnje u Seibalu dogodio se kad i promjene u umjetničkim stilovima, što navodi na pomisao o utjecaju putem vojnog puča (R. E. W. Adams 1973b; Sabloff 1973b; Sabloff i Willey 1967; Willey i Shimkin 1973: 464–465). No svi stručnjaci nisu uvjereni 257


u točnost tih dokaza. Graham iznosi važnu primjedbu: da te umjetničke sličnosti mogu odražavati želju lokalnih elita za oponašanjem stranih stilova (1973: 213). Saulova analiza ostataka kostura na nalazištu Altar de Sacrificios ne otkriva dokaze o postojanju genetički posebnog stanovništva (1972: 30). Po kolapsu su nestali sljedeći elementi kompleksnosti: gradnja upravnih i stambenih zgrada, podizanje i prepravljanje hramova, izrada stela, proizvodnja luksuznih predmeta te kalendarski sustav i sustav pisma iz klasičnog perioda. Elitna klasa, povezana s tim elementima, također je nestala (R. E. W. Adams 1973a: 22). Kolaps Maja nije se odrazio samo na gubitak sociopolitičke kompleksnosti, nego i na veliko smanjenje stanovništva. R. E. W. Adams procjenjuje da se u razdoblju od 75 godina stanovništvo smanjilo s tri milijuna na 450 tisuća, sugerirajući da je do toga možda došlo zbog porasta stope mortaliteta od 10 do 15 posto (R. E. W. Adams 1973b: 225). Culbert je tu konzervativniji, te smatra da su Južne nizine u razdoblju od stotinu godina izgubile milijun ljudi (1974: 109). No bilo koji od ta dva scenarija znači veliku demografsku katastrofu. Razni autori (npr. Culbert, bez datuma; Sanders 1973: 364) smatraju da je tom opadanju stanovništva mogla pridonijeti i emigracija. Zapravo, točan odnos između kolapsa i smanjenja stanovništva nije nam jasan. Dobro je ponoviti da se u mnogim područjima broj stanovnika smanjio još i prije kolapsa. Razdoblje tog opadanja stanovništva razlikuje se po pojedinim područjima, a varira od posljednjih stotinu godina klasičnog perioda do dobrano u vrijeme završnog klasičnog ili postklasičnog perioda (Sanders 1973: 361–362). Tako smanjeno stanovništvo zadržalo se još nekoliko desetljeća nakon političke propasti u blizini nekih središta, među kojima su bili Tikal (Culbert 1973b, 1974), Benque Viejo (područje Barton Ramiea) (Mackie 1961) i Uaxactun (J. E. S. Thompson 1966: 106). U Barton Ramieu (Willey 1973; Willey et al. 1965) i drugdje u Belizeu (Culbert, bez datuma) značajniji broj stanovnika zadržao se i nakon 1000. godine po. Kr. Barton Ramie je tu posebno značajan izvor informacija. Spomenimo da je, usprkos 258


kolapsu središta Benque Viejo oko 830. godine, između 700. i 950. godine u tom središtu bilo zauzeto ukupno 65 ruralnih uzvisina, da bi se nakon kolapsa taj broj smanjio neznatno, na njih 62 (Willey 1973; Willey et al. 1965). Područje središnjih jezera Petena, u kome je osnovano novo političko središte, bilo je poprilično nastanjeno i nakon kolapsa. No i tamo svjedočimo o 81-postotnom smanjenju broja zauzetih nastambi između kasnog i završnog klasičnog perioda (Bullard 1973; Culbert, bez datuma; N. Hammond 1982: 143; Rice i Rice 1985; D. Rice 1986; P. Rice 1986). Datiranja arheoloških nalaza vezanih uz elitu i prosti puk, a koja se obavljaju metodom radioaktivnih izotopa ugljika, poništavaju interpretaciju o jednostavnom odnosu između kolapsa i smanjenja stanovništva. Podaci dobiveni metodom radioaktivnih izotopa ugljika, koje su kompilirali Sidrys i Berger (1979), pokazuju da je što se tiče elita do vrhunca došlo sredinom 8. stoljeća te nakon toga, kao što se i očekuje, dolazi do naglog pada (slika 27). Za razliku od toga, datumi vezani uz kontekst običnog puka ne slijede takav obrazac i ne pružaju dokaze o sukladnom smanjenju seoskog stanovništva (slika 28). Ipak, valja istaknuti da je broj uzoraka vezanih za običan puk skroman i da postoji velika mogućnost značajnije greške pri njihovu prikupljanju, a moguća je i pristranost (usp. Culbert, bez datuma). No čak i ako to imamo na umu, uzorci koje su pokazali Sidrys i Berger su provokativni. Slika 27. Elite Maja iz Južnih nizina; datumi dobiveni metodom radiokativnih izotopa ugljika (prema: Sidrys i Berger 1979: 271). Pretisak po dozvoli: Macmillan Journals Ltd. i Raymond Sidrys, Nature, Vol. 277. p. 271. Copyright © 1979 Macmillan Journals Ltd. okomito: datumi dobiveni metodom C-14 vodoravno: pr. Kr. po. Kr. Slika 28. Puk Maja iz Južnih nizina; datumi dobiveni metodom radiokativnih izotopa ugljika (prema: Sidrys i Berger 1979: 271). Pretisak po dozvoli: Macmillan Journals Ltd. i Raymond Sidrys, Nature, Vol. 277. p. 271. Copyright © 1979 Macmillan Journals Ltd. okomito: datumi dobiveni metodom C-14 vodoravno: pr. Kr. po. Kr.

259


Trenutno nemamo osnove tvrditi da kolaps i smanjenje broja stanovnika nisu bili povezani. Međutim, imamo dobrih razloga smatrati da je njihov odnos bio složen i da se mijenjao ovisno o mjestu i trenutku. Svakako su nam nužna daljnja istraživanja u vezi smanjenja stanovništva u završnom klasičnom i postklasičnom periodu. Kolaps je utjecao na sva nalazišta, ovisno o njihovim osobitostima i konkretnim okolnostima. No prenosio se s jednog središta u drugo, budući da su se pogođena središta upuštala u pljačke i pustošenja svojih susjeda, pa se stanovništvo na kome se temeljio sustav selilo u područja slabije pogođena tim procesom (Lowe 1985: 190). Ponašanje stanovništva u razdoblju nakon kolapsa najbolje ilustrira Tikal. Populacija toga središta smanjila se vjerojatno za 90 ili više posto, zbog čega je ondje preostala grupa od tisuću ili dvije tisuće ljudi. Podjednako se smanjio i broj stanovnika cijelog područja koje je hranilo Tikal. Okupacija Eznaba, do koje je došlo oko 830. do 900. godine po. Kr., bila je pokušaj osiromašena stanovništva da kako-tako nastavi s tom ceremonijom klasičnog perioda. Žitelji Eznaba živjeli su u velikim ograđenim zajednicama, a otpad su bacali po dvorištima, stubištima, čak po sobama. Kad bi kuće propale, nije bilo pokušaja nove gradnje. Njihove su građevine bile nevelike i rudimentarne, a lončarstvo daleko od tehničkog savršenstva keramike iz klasičnog perioda. Pogrebe su obavljali na mjestu gdje su pokapani pripadnici elite u klasičnom periodu, ali u grobove su stavljali tek minimalne popratne artefakte. Grobovi i skrovišta iz klasičnog perioda su poharani. Pokušaji oponašanja ceremonija iz klasičnog perioda ukazuju na nestanak znanja koje su posjedovale elite u klasičnom periodu. Okupatori su ponovo postavili čak 40 posto stela u Tikalu, ali to su, prema standardima klasičnog perioda, učinili nepravilno (npr. na krivim mjestima ili čak naopačke). Odlaskom ili smrću tog preostalog stanovništva proces političkog i demografskog kolapsa u Tikalu je završen (Culbert 1973b, 1974). Slične uzorke pronalazimo i na nalazištima kao što su Uaxactun, San José, Palenque i Piedras Negras (Culbert 1974: 107–108). Ruralno stanovništvo u Barton Ramieu pokazuje isti obrazac ponašanja, jer 260


iako je nastanjenost nakon kolapsa bila velika, opseg nove gradnje bio je, u usporedbi s njom, minimalan (Willey 1973: 102–103). No kolaps se diljem Južnih nizina nije odvijao jednako. Nalazišta u Puucu na sjeveru Južnih nizina pokazuju da je potkraj klasičnog perioda gustoća naseljenosti bila podjednaka kao i prije (čemu je možda potpomogao bijeg stanovništva s južnog, pogođenog područja) (Lowe 1985: 40–41; Freidel 1985; Andrews i Sabloff 1986). Na nalazištu Lamanai u Belizeu ne pronalazimo svjedočanstva o kolapsu (Pendergast 1985, 1986). No čitave su Južne nizine bile pogođene nečim što jedan stručnjak opisuje kao „…najrazorniji demografski i kulturni prekid koji je prethistorijska Srednja Amerika ikad doživjela“ (Freidel 1985: 293).

Ocjena kolapsa Maja Istraživanja sažeta na prethodnim stranicama proturječe tradicionalnim tumačenjima civilizacije Maja, prema kojima je to bila miroljubiva populacija rijetko nastanjenih poljoprivrednika koji su se bavili krčenjem zemljišta i radosno gradili te povremeno posjećivali ritualna središta, nastanjena elitom koja se pak brinula samo za kalendar i organizaciju svečanosti. Maje su, naprotiv, bile gusto naseljena, potlačena populacija koja se bavila intenzivnim tipom poljoprivrede, živjela uglavnom u političkim središtima, uzdržavala i elitnu klasu i velike programe javnih radova te se sukobljavala oko oskudnih resursa. Zahvaljujući takvom, realističnijem viđenju, Maje nam više ne djeluju kao tolika anomalija među ranim civilizacijama, a njihov se kolaps čini manje tajanstvenim. Razlozi za pojavu kolapsa leže u predklasičnom periodu, pa i ranijim vremenima. Postojali su valjani razlozi za pojavu vojnih sukoba, povezanih s populacijskim i resursnim pritiscima u srednjem i kasnom predklasičnom periodu. Topografska je redundantnost Južnih nizina bitna za shvaćanje takvog razvoja događaja. Kako stanovništvo utječe na kapacitet vlastitog sustava za proi261


zvodnju hrane, fluktuacije u produktivnosti postaju sve značajnije. U okolišima koje karakterizira visoka topografska raznolikost, a u neposrednoj blizini koegzistiraju sustavi dobivanja hrane koje karakterizira različit proizvodni ciklus, promjene u razini resursa često se kompenziraju razvojem regionalnih sustava ekonomske simbioze. Formiranjem trgovinskih odnosa ili odnosa međusobnog ugošćavanja, ili pak doprinosima u regionalnu zalihu resursa kojom se upravlja hijerarhijski, lokalna se grupa može osigurati za loša vremena tako što će privremene viškove pretvoriti u sustav uzajamnih obveza na koje se može pozvati za vrijeme nestašice. U biti, proizvodnja i potrošnja se podižu s razine lokalne grupe koja nastanjuje ograničeni teritorij na razinu regionalnog stanovništva koje nastanjuje različita područja. Isbell takve strategije vrlo prikladno naziva sustavima „izjednačavanja energije“ (1978). Sustavi izjednačavanja energije primijećeni su u mnogim područjima među lovcima i sakupljačima te ratarima koji su u stanju zadovoljiti svoje osnovne životne potrebe (Bean 1972; Bettinger i King 1971; Chagnon 1970; Ford 1972; Isbell 1978; Suttles 1960; Vayda 1961b, 1967), gdje su predstavljali ključni trenutak u razvoju gusto nastanjenih, kompleksnih sociopolitičkih sustava (Bettinger i King 1971; Isbell 1978; Tainter i Gillio 1980: 101–113). Sustavom izjednačavanja energije u kotlini San Juan u New Mexicu detaljnije ćemo se pozabaviti nešto kasnije u ovom poglavlju. Regionalna ekonomska simbioza i prostorno izjednačavanje energije predstavljaju metode koje se djelotvorno i uspješno suprotstavljaju fluktuacijama produktivnosti, i koje imaju važne evolucijske posljedice. Takva strategija može dovesti do stvaranja regionalnih sociopolitičkih cjelina zasnovanih na privrednoj suradnji koju regulira vlastiti interes. Međutim, regionalna ekonomska simbioza može postići dugoročan uspjeh jedino u odgovarajućim uvjetima okoliša. U osnovi, potrebno je imati različite proizvodne sustave koji ne variraju istodobno, ali nalaze se dovoljno blizu, tako da prijevoz resursa može biti ekonomičan. Ondje gdje ti uvjeti nisu zadovoljeni i gdje grupe koje žive u neposrednoj blizini imaju proizvodne cikluse simultanog ritma, nema osnove za 262


privrednu suradnju. Kad više lokalnih grupa istovremeno prolazi kroz teška vremena, njihovo ponašanje uglavnom nema alternativu i u cjelini je predvidljivo: suparništvo, pljačku i ratovanje. C. White je dokumentirao zanimljiv primjer tog obrasca ponašanja u području rijeke Colorado na granici Californije i Arizone. Okolišne se zone u tom području protežu u pravcu sjever-jug. Ako putujemo smjerom pravcem istok-zapad, možemo naići na raznolikost resursa, ali putovanje u pravcu sjever-jug vjerojatno će biti svedeno na jednu okolišnu zonu. Ne iznenađuje da su se savezi suradnje među domorodačkim grupama u tom području razvili na pravcu istok-zapad, dok rivalski odnosi uglavnom imaju smjer sjever-jug, a razvili su se među grupama s istodobnim fluktuktuacijama u proizvodnji (C. White 1974). Iako kod Maja fluktuacije u proizvodnji nisu bile toliko izražene kao u sušim područjima, svejedno su postale relevantne u trenutku kad je gustoća stanovništva dosegla razmjere slične onima na Javi ili nekim dijelovima Kine (Culbert, bez datuma). Svako smanjivanje produktivnosti nepovoljno će utjecati na takav narod. Poljoprivrednici koji su krčili šume u središnjem Petenu suočavali su se s uzastopnim nestašicama hrane, nestašicama koje su pogađale komparativno malu populacije koja ni izbliza nije imala kapaciteta da održava na životu čitavu regiju (Reina 1967: 15–18). Intenzivni poljoprivredni sustavi karakteristični za stanovništvo visoke gustoće u predklasičnom i klasičnom periodu osobito su bili osjetljivi na klimu, bolesti biljaka, nametnike i gubitke hrane (Turner 1974: 123; Wiseman 1978: 113; Lowe 1985: 188). Duž kontinuuma visoke regionalne raznolikosti/nesimultanih fluktuacija u proizvodnji/ekonomske simbioze/niske regionalne raznolikosti/simultanih fluktuacija u proizvodnji/sukoba oko resursa, Maje iz Južnih nizina nalazile su se negdje u blizini ovog posljednjeg dijela ljestvice. Topografska redundantnost okoliša u Južnim nizinama (na relativno malim udaljenostima) stvorila je situaciju u kojoj nije vjerojatno da će u lokalnim uvjetima postojati raznoliki proizvodni sustavi i gdje će susjedne populacije prolaziti kroz gotovo istodobne cikluse proizvodnje. (I, kao što mi je napomenuo jedan kolega, krčenje velikih di263


jelova prašume dodatno bi smanjilo raznolikost okoliša koja je u tom području ranije postojala [Gordon Dean, u privatnom razgovoru].) To ne znači da u poljoprivrednoj proizvodnji civilizacije Maja nije postojala regionalna raznolikost (jer očito jest), niti da je svaka lokalna grupacija predstavljala puku mehaničku kopiju svojih susjeda. Tvrdimo da je, u usporedbi s uvjetima velike topografske raznolikosti, okoliš Južnih nizina stavio Maje u situaciju u kojoj je bilo vjerojatnije da će se fluktuacije u razinama resursa rješavati pljačkama i uspostavom konkurentskih odnosa nego prostornim izjednačavanjem energije. Drugim riječima, u doba nestašice Maje nisu mogle na isplativ način izjednačiti ono što je bilo na niskoj razini za sve. Kad je stanovništvo u predklasičnom periodu postalo tako gusto da su fluktuacije u proizvodnji postale ozbiljan problem, za svaku pogođenu grupaciju rješenje je moralo biti očigledno: opljačkati susjedne grupe kako bi se nadoknadio manjak. Budući da je jedina alternativa kratkoročno bila glad, razvoj ratovanja kod Maja bio je nešto što se moglo očekivati. U dugoročna su rješenja spadale intenziviranje poljoprivrede i uspostava hijerarhijski upravljane privrede. Ta rješenja, međutim, nisu bila trajna – arheološki nalazi o obrascima rasta stanovništva, naime, pokazuju da je nakon svake uspostave sustava proizvodnje većeg kapaciteta stanovništvo jednostavno dodatno poraslo. Vojna opcija morala je često djelovati kao privlačno rješenje. Pojava suparništva između lokalnih grupa Maja imala je važne posljedice na daljnji razvoj njihova društva. Nije slučaj da su se populacijski pritisci, rat i sociopolitička kompleksnost pojavili zajedno, u srednjem i kasnom predklasičnom, te u protoklasičnom periodu. Oni su, kako kaže Webster, bili sustavno povezani (1976a, 1977). Sustav zasnovan na pokretanju, vođenju i razrješavanju ratnih sukoba učinio je značajnom ulogu rukovođenja koja je zatim pridonijela uspostavi društvene hijerarhije. Do ekonomske stratifikacije došlo je zahvaljujući ratnim uspjesima, budući da je nakon uspješnog pohoda vodstvo prisvajalo i dijelilo plijen (Webster 1976a, 1977: 349–351). Iako nisu postojale velike utvrde, većina sukoba (ako su doista bili 264


povezani s pomanjkanjem resursa) mogla se sastojati od napada na polja u vrijeme kad bi usjevi skoro dozorili, kao i na sela i skladišne komplekse nakon žetve. Nesigurnost koja se time stvorila među seoskim stanovništvom išla je u korist zbijanja oko sigurnih regionalnih središta (Sanders 1981a: 361; Webster 1977: 348). To je pak dodatno pogoršalo probleme oko osnovnih životnih resursa, jer kako je stanovništvo bilo ograničeno na manja područja, u prostranoj je unutrašnjosti zemlje preostalo relativno manje ljudi sa slabijom poljoprivrednom proizvodnjom (Webster 1977: 348): R. McC. Adams je primijetio slične posljedice ratovanja u ranim sumerskim gradovima-državama (1974: 3). Između poljoprivredne proizvodnje, sukoba i kompleksnosti razvili su se složeni međusobni odnosi. Fluktuacije u proizvodnji učinile su vojne avanture primamljivima, čak nužnima, a vojna strategija je počela utjecati na poljoprivredu. Raspršeni i promjenjivi dijelovi raskrčena zemljišta bili su u biti neobranjivi (barem uz razumnu cijenu), a bili su veoma osjetljivi i neophodni za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba. Koncentrirani, intenzivni poljoprivredni sustavi, kao što su povišena polja i sustavi terasa, bili su istodobno lakše branjivi (budući da su bili kompaktniji, zbijeniji i stalni), ali i dovoljno produktivni da budu vrijedni obrane. Ista se logika može primijeniti i na centralizirane skladišne komplekse. Iako bi bilo suviše pojednostavljeno tvrditi da je ratovanje bilo jedini razlog intenziviranja poljoprivrede, ono ga je nedvojbeno učinilo privlačnijim. (A, naravno, nakon što takva kapitalna ulaganja jednom počnu funkcionirati, ona postaju privlačni ciljevi [Webster 1976a: 111, 1977: 367–368].) Isto tako, konfliktni odnosi vjerojatno nisu bili jedini razlog za pojavu sociopolitičkih hijerarhija, ali su izravno (zbog potrebe za vojnim vodstvom) i neizravno (zbog potrebe za pokretanjem radne snage i upravljanjem poljoprivrednim radovima) nedvojbeno utjecali na njihov razvoj. Strategije kojima su Maje kompenzirale manjak resursa nedvojbeno su u raznim vremenima i na raznim lokacijama varirale. U nekim je slučajevima pljačka možda bila najbolji način da neka grupa nadoknadi određeni manjak. U druga vremena, kako su susjedi razvijali dje265


lotvorne obrambene strategije, intenziviranje poljoprivrede ili jačanje ekonomske uprave moglo je biti djelotvornije. Ratovanje najvjerojatnije nije bilo jedini faktor koji je utjecao na sociopolitičku evoluciju Maja. Ono se razvilo kao bitan dio tog kompleksnog, adaptivnog sustava. Kako je istaknuo Webster (1977: 359), ako je sve ostalo jednako, istinsku premoć kako u napadu, tako i u obrani donosi veće stanovništvo. Možda je ta misao navela Cowgilla na tvrdnju da je Maje sama unutarnja kompetitivnost dovela do odabira u korist porasta stanovništva (1979: 61). Ako je to točno, stvorila se petlja pozitivne povratne sprege u kojoj se faktor koji je uzrokovao problem (stanovništvo) dodatno povećavao zbog rješavanja tog problema. U nedostatku krupnih regionalnih diplomatskih sporazuma, nijedna politička zajednica nije se usuđivala povući iz spirale međusobnih rivalstava. Nakon uspostave sustava konkurencije, najbolja strategija koju je bilo koja politička jedinica Maja mogla zauzeti bilo je zastrašivanje. Bez postojanja velike pričuvne vojske (Adams i Hammond 1982: 508), bio je potreban sustav informiranja kojim se mogla poslati poruka o vlastitoj relativnoj snazi, odvratiti agresore i posredovati pri rješavanju konflikata bez nasilja. Tu su svoju ulogu mogle pronaći arhitektura, slikarstvo i kiparstvo, iako (opet) ne kanimo tvrditi da je to bio jedini razlog njihova razvoja. Krupna ulaganja u javno demonstriranje moći, čija je izrada zahtijevala mnogo rada, prilično su efikasno prenosile poruku o relativnoj snazi nekog političkog središta. Podizanjem neke javne građevine središte je svojim potencijalnim rivalima moglo priopćiti koliki broj ljudi može mobilizirati. Moglo je, posredno, priopćiti i da onaj tko može spiskati toliko bogatstvo i radnu snagu na nešto tako nebitno kao što je arhitektura, nedvojbeno može pokrenuti goleme resurse ako bude suočena s izvanjskom prijetnjom. I doista, arhitektura Maja prenosi te suptilne poruke čak i danas, mnogo stoljeća nakon što su njezini graditelji nestali sa scene, budući da je ulaganje u arhitekturu vodeći kriterij kojim arheolozi ocjenjuju relativnu političku moć središta Maja. Kiparstvo i slikarstvo dobro se uklapaju u takav signalizacijski su266


stav. Kipovi kod Maja redovito prikazuju vojne teme, a vladari se često prikazuju kako sude zarobljenicima, pa čak i stoje na njima. U središtu koje javno pokazuje takve umjetnine, poklisari i članovi elite iz drugih, potencijalno konkurentnih središta, stalno bi nailazili na kipove i oslikane površine koje prikazuju vojno junaštvo njihovih domaćina, kao i nemilosrdan način njihova odnošenja prema zarobljenicima. Takvi su posjetitelji morali primiti ispravnu poruku od umjetničkih djela kao što su, na primjer, murali u Bonampaku, koji prikazuju mučenja i pogubljenja zarobljenika. Iako nisam stručnjak za to područje, stekao sam dojam da umjetnost Maja češće prikazuje loše postupanje sa zarobljenicima nego, recimo, umjetnost carskoga Rima (npr. Becatti 1968). Rimski su ratni zarobljenici (a posebno oni istaknuta roda) često prikazani kako stupaju u sklopu pobjedničkih procesija careva, ali loš tretman zarobljenika ne prikazuje se tako otvoreno kao u umjetnosti Maja. Rimljani su imali jaku pričuvnu vojsku, pa njihova umjetnost nije morala biti usredotočena na prikaz lošeg postupanja sa zarobljenicima. Države Maja iz klasičnog perioda nisu imale stajaću vojsku. Njihova umjetnost prikazuje užasno postupanje s neprijateljima. Nedostatak stvarne snage morala je kompenzirati propaganda. Signaliziranje moći nije samo trebalo zastrašiti neprijatelje. Moglo je služiti i privlačenju neopredijeljenog seoskog stanovništva i manjih središta, te ih motivirati na povezivanje s većim središtem koje im je moglo obećati najbolju zaštitu i napredak. Iako se koncentracija stanovništva vremenom povećavala, većina je populacije i dalje živjela u ruralnim područjima (Bullard 1960; Willey et al. 1965), pa su središta odande vjerojatno često novačila stanovništvo. Willey i Shimkin smatraju da je u nekim područjima tijekom kasnog klasičnog perioda aktivno novačen, pa čak i zarobljavan, puk iz drugih središta (1973: 485). Maje iz klasičnog perioda su, dakle, živjele u sustavu konkurentskih odnosa u kojem su prednost imala ona središta koja su bila veća, koja su više ulagala u prikaze moći i koja su mogla mobilizirati veće stanovništvo. Do klasičnog, a svakako do kasnog klasičnog perioda, ratovanje je uznapredovalo daleko ponad svog izvornog poticaja – nesigurnosti 267


u vezi resursa važnih za život – te je postalo element političkih odnosa i regionalnih hijerarhija dominacije. U tim sukobima nisu sva središta postizala isti uspjeh, budući da su se počela pojavljivati snažna središta koja su dominirala manjim središtima i velikim teritorijem. Tikal je stekao takav položaj u ranom klasičnom periodu, a nekolicina drugih regionalnih snaga u kasnom klasičnom periodu. Glifovi svjedoče da je Tikal dominirao područjem čiji je radijus iznosio stotinu kilometara. No nije bilo lako dominirati takvim područjem. Culbert (bez datuma) vjeruje da se najveći dio prikaza vojnih pothvata odnosi na borbe među pojedinim regijama, budući da se zarobljenici, prikazani na umjetničkim djelima, rijetko mogu povezati s poznatim nam velikim središtima. No područje veličine onog kojim je upravljao Tikal govori kako je moguće da je nestašice hrane u središnjem Petenu u kasnijim periodima kompenzirao uvoz hrane iz dalekih krajeva, kao što su terase na planinama Maja ili povišena polja Belizea (Culbert, bez datuma). Prijevoz hrane s velikih udaljenosti bio je, kao i u Rimskom Carstvu, skup. Culbertove procjene govore da je trošak prijevoza hrane na udaljenosti od 100 kilometara morao iznositi 33 posto njegove vrijednosti, ako se uračuna hrana koju su konzumirali nosači (Culbert, bez datuma). Iako na temelju dostupnih podataka nije moguće rekonstruirati sve detalje, jasno je da je gustoća stanovništva kod Maja bila povezana s opsežnim hidrauličkim i poljoprivrednim zahvatima, sociopolitičkom kompleksnošću, masivnim javnim radovima i vojnim rivalstvima. Još je značajnije to što se svaka od tih varijabli intenzivirala (osim stanovništva, čiji je broj naposljetku počeo stagnirati). Neposredno prije kolapsa značajno su porasli kompleksnost i ulaganje u arhitekturu. Bio je to sustav koji je, s obzirom na uloženi ljudski rad, bio skup (npr. Boserup 1981: 61). Iako do nas nisu došli zapisi o statusu temeljnog stanovništva, kakve imamo za Rimsko Carstvo, arheolozi su pronašli fizičke ostatke samih tih ljudi. Ti nijemi ostaci na više načina jasno govore o uvjetima života u svoje doba. Godine 1965. Gordon Willey i njegovi kolege primijetili su da su kosturi pronađeni u Barton Ramieu s vremenom postajali sve krhkiji i 268


slabašniji. Smatrajući da je gustoća stanovništva na tom području došla do same granice izdržljivosti resursa, ili je čak i prešla, znanstvenici su pretpostavili da je došlo do krize oko zaliha hrane koja je kulminirala u kasnom klasičnom periodu (Willey et al. 1965: 570). Ponovo se opsežna zbirka podataka koju nam je osigurao projekt istraživanja Tikala pokazala informativnom. Do otprilike 1. godine po. Kr. u Tikalu je došlo do primjetne razlike u stasu stanovništva pronađenog u grobnicama (viši stalež) i onog izvan njih (niži stalež). U ranom klasičnom periodu ljudi pronađeni u grobnicama postali su u prosjeku sedam centimetara viši, što govori da su pripadnici elite u djetinjstvu imali bolji pristup prehrambenim resursima. No, u kasnom klasičnom periodu na obje su grupe počeli utjecati problemi tog vremena. Stas se u muškoj populaciji vidno smanjio, kako u posmrtnim ostacima iz grobnica, tako i onima izvan njih. Čini se da to govori o općem slabljenju prehrane. Valja primijetiti da žene time nisu bile toliko pogođene, budući da njihov stas ne pokazuje znakove smanjivanja (Haviland 1967). Značajan broj posmrtnih ostataka proučen je i u Altaru de Sacrificios. Na tom je nalazištu od predklasičnog perioda nadalje vidljiv visok i stalan stupanj pothranjenosti i/ili bolesti uzrokovanih parazitima, a možda i zaraze u djetinjstvu. Učestali su i razni oblici anemije, na što nam ukazuje degenerativna promjena na kostima koja se zove porotična hiperostoza. Prekidi u rastu tijekom djetinjstva vidljivi su po hipoplaziji zubne cakline. U manjem broju slučajeva pronalazimo patološke ozljede. Stas muškaraca smanjio se između predklasičnog i klasičnog perioda (kod žena ponovo ne nalazimo takav obrazac), a očekivani se životni vijek naglo smanjio u kasnom klasičnom periodu. Postoje dokazi učestalog pomanjkanja vitamina C i s tim povezane pojave skorbuta. Uočene patološke promjene sasvim su sigurno oslabljivale to stanovništvo, nerijetko i dugoročno, te su morale negativno utjecati na njegovo normalno funkcioniranje (Saul 1972, 1973) i radne sposobnosti (Shimkin 1973). Novija istraživanja koja je William Sanders proveo na nalazištu Co269


pan potvrđuju te zaključke. Infektivne bolesti i bolesti povezane s prehranom bile su učestalije u ruralnim područjima Copana, ali su u gradovima možda bile izraženije. Urbano je stanovništvo umiralo znatno ranije od seoskog, a u kasnom klasičnom periodu prosječna se životna dob stanovnika grada dodatno smanjila. Stanovništvo koje je pripadalo nižoj klasi bilo je nezdravo, a svjedočimo i neobično velikom postotku smrti starije djece i adolescenata. U većini populacija tako mladi ljudi rijetko umiru (Whittington 1986). Maje koji su živjeli u kasnom predklasičnom i klasičnom periodu bili su očito u velikim problemima, a vremenom su se uvjeti samo pogoršavali. Tu je primamljivo povući paralelu s kasnim Rimskim Carstvom, između osiromašenih seljaka povijenih pod jarmom previsokih nameta – samo što se podaci o tom razdoblju Rima odnose na posljednjih tristotinjak godina prije pada Zapadnog Rimskog Carstva, dok podaci koji se tiču Maja pokrivaju skoro čitavo tisućljeće. Elemente koji su doveli do kolapsa Maja sada možemo poslagati u sustavne okvire. Krize i pritisci u predklasičnom i klasičnom periodu pokrenuli su jedan dinamičan, međusobno povezan sustav koji se sastojao od rivalstva i ratovanja, održavanja hijerarhije kojom je upravljala elita, ulaganja u monumentalnu gradnju, hidrauličnih i poljoprivrednih kompleksa te upravljanja sve većim regionalnim područjima. Cijena održavanja takva sustava u cjelini je pala na leđa stanovništva koje se bavilo poljoprivredom. Naravno, porast ulaganja u kompleksnost morao je imati svojih prednosti, budući da strategija koju su Maje provodile 1200 ili više godina, te je vremenom čak i intenzivirale, nije mogla biti sasvim neuspješna. No ipak je jasno da je granični prinos od tog ulaganja postupno opadao. Sve veća ulaganja u ratovanje, kompleksnost, monumentalnu gradnju i intenziviranje poljoprivrede nisu donosila i povrat u vidu proporcionalnog poboljšanja zdravlja i prehrambenog statusa stanovništva. Naprotiv, kako su se zahtjevi postavljeni pred temeljno stanovništvo povećavali, korist koju je to stanovništvo imalo zapravo se smanjivala. Sva ta monumentalna gradnja i poljoprivredni sustavi očigledno su po glavi stanovnika donijeli slabo ili nika270


kvo poboljšanje prehrane. (Moram naglasiti ovo po glavi stanovnika iz prethodne rečenice, budući da se ukupna proizvodnja hrane doista povećala.) To je posebice bilo točno za razdoblje koje je prethodilo kolapsu, kad je dramatičan porast monumentalne gradnje pao na teret oslabljene temeljne populacije čiji je broj počeo stagnirati. Činjenica da žene očito nisu bile izložene tolikoj krizi kao muškarci (barem na nekim nalazištima) navodi nas na pomisao da je hijerarhija, suočena s povećavanjem potrebe za radnom snagom i vojnicima, provodila politiku namjernog favoriziranja prehrane žena – ne bi li utjecala na porast stanovništva. Kasno je Rimsko Carstvo, kako smo već vidjeli, također poticalo porast stanovništva, ali putem poreznih poticaja i brige za siročad. Narodi bliži Majama, Azteci i Inke, slijedili su politiku poticanja porasta stanovništva, pa su ponekad čak dodjeljivali počasti ženama koje su mnogo rađale (Conrad i Demarest 1984: 171–172). Kao i u slučaju Rima, zanimljivo je upitati se jesu li za stagnaciju populacije Maja u kasnom klasičnom periodu dijelom bili krivi pretjerani zahtjevi postavljeni pred seosko stanovništvo. Dakle, društvo Maja u predklasičnom i klasičnom periodu razvilo se u pravcu povećanih ulaganja u kompleksnost i pada graničnih prinosa od tih ulaganja. Do kraja 8. stoljeća po. Kr. stanovništvo na koje se oslanjala civilizacija Maja bilo je toliko oslabljeno da je društvo bilo zrelo za izbijanje krize. Iako su sukobi bili sastavni dio života Maja, do trenutka kad je nastupio kolaps vojna osvajanja nisu više pružala čak ni privremeno olakšanje od problema. Osvajanje velikih područja u to je vrijeme moglo značiti isključivo povećanje broja osiromašenih stanovnika koje valja uzdržavati, pa je granični prinos od povećavanja države morao biti slab. Bez obzira jesu li posljednji udarac zadali osvajači, propadanje okoliša, pomanjkanje podrške koju je pružalo seosko stanovništvo, unutarnji sukobi ili neka njihova kombinacija, činjenica jest da nas pojava kolapsa ne iznenađuje. Bio je to predvidljiv zaključak jedne nerazrješive dileme. Slika 29. Kotlina San Juan i okolno područje (prema: Tainter i Gillio 1980: 111).

Kolaps je za neko kraće vrijeme vjerojatno čak poboljšao životni 271


standard seoskog stanovništva koje je odjednom bilo rasterećeno brige za izdržavanje hijerarhije (usp. Sanders 1973). No, dugoročno gledajući, i samo je stanovništvo koje se bavilo poljoprivredom bilo desetkovano. Činjenica da se stanovništvo nakon kolapsa nije oporavilo govori da je zbog intenzivne poljoprivrede u Južnim nizinama bio uništen okoliš i/ili da su intenzivni sustavi poljoprivrede mogli funkcionirati samo pod hijerarhijskom upravom, no ona se do tog vremena pokazala neodrživom. Kako arheolozi počinju shvaćati, bila je to politička i demografska katastrofa golemih razmjera, ali ona nije značila kraj civilizacije Maja. Kolaps Južnih nizina nije utjecao na Sjeverne, pa je to područje zapravo ojačalo. Danas smatramo da je postojao kontinuitet kulture između Južnih nizina i nalazišta u Puucu, pa čak i Chichen Itzi na sjeveru. Do velikog preobražaja civilizacije Maja došlo je s padom Chichen Itze i usponom Mayapana u 13. stoljeću (Freidel 1985; Andrews i Sabloff 1986).

Kolaps naroda Chaco Chacoansko je društvo iz kotline San Juan na sjeverozapadu New Mexica poznato samo na temelju arheoloških nalaza. Za razliku od tropskih uvjeta na području koje su nastanjivale Maje, kotlina San Juan je sušna regija. Društvena se kompleksnost u tom području razvila kao odgovor na vrlo različit splet izazova, ali je doživjela kolaps zbog razloga koji se daju usporediti s onima što smo ih analizirali ranije. Kotlina San Juan dio je golemog platoa Colorado. Njezinih se 85.000 kvadratnih kilometara sastoji od prostranih ravnica ispresijecanih stjenovitim visoravnima oštrih rubova i brdima relativno niskog reljefa. Okružena je planinama i visoravnima visokog reljefa (slika 29). U središtu kotline kratke se uzvisine rijetko protežu više od 150 metara, dok na rubnim dijelovima nisu rijetki reljefi od 900 metara (Judge 1982: 8; Powers 1984: 23). U središtu kotline San Juan nalazi se njegovo glavno topografsko 272


obilježje, kanjon Chaco. Kao područje koje se proteže u pravcu istokzapad, okruženo sa sjevera i juga oštrim liticama, kanjon Chaco pravi je otok topografske reljefnosti i okolišne raznolikosti u moru topografske homogenosti i okolišne redundancije (usp. Judge et al. 1981: 68). Kanjon ima nekoliko velikih rukavaca kojima dotječe voda, te tako prima vlagu iz pozamašne vodene zalihe. To je bitno obilježje za poljoprivredu u sušnom okolišu, jer zbog karakterističnih razlika u količini lokalnih ljetnih oborina nije neobično vidjeti da neki rukavci u kanjonu imaju vode, dok su ostali presušili. Kanjon Chaco tako na najbolji mogući način dobiva viškove od promjenjivih (i često nedovoljnih) padalina, te se u tom pogledu razlikuje od ostalih područja u kotlini (Judge et al. 1981: 68). No u drugom pogledu kanjon Chaco nije dobra lokacija za razvoj poljoprivrede koja će održavati život na nekom području. Karakterizira ga, recimo, jedno od nasiromašnijih tala u čitavoj regiji (Powers et al. 1983: 289; Schelberg 1982: 105). Kukuruzu koji uzgajaju Hopiji iz sjeveroistične Arizone treba kakvih 115 do 120 dana da sazrije (Schelberg 1982: 16). Arheolozi koji se bave američkim jugozapadom često koriste takve podatke kako bi ocijenili je li neko područje u stanju razviti poljoprivredu utemeljenu na uzgoju kukuruza. Prosječna sezona rasta kukuruza u kotlini San Juan iznosi između 140 i 160 dana (Judge 1982: 8). No na uzvisini kanjona Chaco, visine 1866 metara, 60 posto sezone uzgoja kukuruza traje kraće od 120 dana, a 30 posto kraće od 100 dana. Jedini stalni dotok vode u kanjonu daje desetak malih procjepa na pješčenjačkim liticama, od kojih najveći sadrži nešto manje od 380 litara vode. Padaline u području kanjona Chaco prosječno iznose 213 milimetara, ali variraju između 89 do 457 milimetara (Schelberg 1982: 16, 79, 81, 87). Na vrhuncu naseljenosti u kanjonu klimatski su uvjeti bili slični današnjima (Powers et al. 1983: 277–279). Dendrološki dokazi (dobiveni na temelju godova stabala) govore da su između 900. i 1300. godine po. Kr. prosječne padaline iznosile 221 milimetara. U tako sušnom području ključne su bile vremenske i prostorne fluktuacije padalina. 273


Između 920. i 1040. godine po. Kr. u 45 posto godina padaline su bile veće od stogodišnjeg prosjeka. Između 1040. i 1120. godine ta se brojka povećala na 55 posto godina. No između 1120. i 1180. godine samo 10 posto svih godina imalo je padaline veće od stogodišnjeg prosjeka. Od 1123. do 1178. godine po. Kr. samo je jedanaest godina imalo natprosječnu razinu oborina (Schelberg 1982: 16, 95). U tom graničnom okolišu razvio se regionalni sustav čiji su razmjeri društvene kompleksnosti, političke stratifikacije i ekonomske simbioze bez presedana u prethistoriji sjevernog dijela američkog jugozapada. Iako istraživanja počinju otkrivati postojanje regionalnih sustava koji su na području Puebla postojali u druga vremena i na drugim mjestima (npr. Upham 1982; Plog 1983), chacoanski je sustav dostigao stupanj hijerarhije, kompleksnosti i troškova koji je nadmašivao sve ostale. Obilježje koje chacoanski sustav razlikuje od drugih bila je njegova arhitektura. Arheolozi su opisali dva općenita tipa chacoanskih građevina. Prve, nazvane „velike kuće“, „chacoanske građevine“ ili „gradovi“, razlikuju se od ostalih puebla na jugozapadu. One su: (a) karakteristično velike u usporedbi s okolnim zgradama (ponekad imaju više stotina prostorija, kao i više katova); (b) rezultat temeljitog planiranja koje uključuje velike građevne jedinice, uređen, kompaktan i simetričan nacrt te organizaciju rada na visokoj razini; (c) dokaz karakterističnog, razrađenog stila gradnje čija je konstrukcija bila skupa; (d) ispunjene velikim prostorijama visokih stropova, čiji je krov bio sazdan od masivnih trupaca; i (e) povezane s karakterističnim oblikom vjerske arhitekture zvanim velika kiva. Od tih relativno velikih chacoanskih građevina bitno se razlikuju stotine malih puebla ili sela u kojima je živjela glavnina stanovništva u kotlini. Ti su puebli mali i amorfni, njihovi nacrti pokazuju da su građeni bez plana, na jednostavan način, da imaju male sobe niskih stropova i male, slabije razrađene kive (Powers et al. 1983: 15–17; v. također Vivian 1970; Marshall et al. 1979). Kako je pokazao Neller, cjelokupni trošak njihove gradnje bio je znatno niži od troška izgradnje velikih kuća (Lester i Neller 1978). 274


Chacoanske građevine (velike kuće) obično sadrže velik broj prostorija koje su, kako se čini, služile kao skladišta, pa je u usporedbi s veličinom građevina ondje bio nastanjen relativno mali broj ljudi (Judge 1979: 903; Marshall et al. 1979: 337–339; Schelberg 1982: 223). Grobnice u chacoanskim građevinama u kanjonu često sadrže egzotična, uvozna dobra, uključujući tirkizne perlice i privjeske, ornamente od školjki, ukrašene keramičke posude, ahatne intarzije, kristale kvarca i druge vrijedne predmete. Ponekad grobnice sadrže stotine ili čak tisuće takvih predmeta. Seoski su grobovi, naprotiv, daleko rjeđe povezani s nekim dragocjenim materijalima. Između 1030. i 1150. godine po. Kr., na primjer, 21 posto svih grobova u velikim kućama u kanjonu sadržalo je tirkizne perle, dok isto možemo reći tek za manje od jedan posto seoskih grobova (Schelberg 1982: 158–186; Akins i Schelberg 1984). Dokazi o mobiliziranju radne snage i golemim količinama energije utrošenim na izgradnju velikih kuća, kao i o društvenoj i ekonomskoj diferencijaciji u pogrebnim praksama, pokazuju da je chacoansko društvo bilo socijalno stratificirano, pri čemu su stanovnici velikih kuća uživali viši status (Schelberg 1982, 1984; Tainter i Gillio 1980; Powers 1984; usp. Cordy 1981; Tainter 1978). Raspored chacoanskih gradova u kanjonu i diljem kotline San Juan govori o geografskoj rasprostranjenosti takvog sustava hijerarhijske organizacije (slika 30). Slika 30. Chacoanski regionalni sustav od 1050. do 1175. godine po. Kr. (prema: Powers et al. 1982: 2). Ljubaznošću Uprave za nacionalne parkove SAD-a.

Velike kuće razlikovale su se po broju prostorija, koji se kretao od jedne do sedamsto (Powers et al. 1983: 313–315). Najveća su nalazišta koncentrirana na području kanjona Chaco i njegovoj blizini, a po nekoliko ih se nalazi duž rijeke San Juan na sjevernim rubovima kotline. Ostale velike kuće, raštrkane uglavnom po rubnim dijelovima kotline i duž donjeg toka rijeke Chaco (slika 30), uglavnom se nazivaju „chacoanske samotnice“ (Marshall et al. 1979; Powers et al. 1983). Zabilježeno je preko 70 takvih građevina (Schelberg 1982: 7). Od kanjona Chaco prema samotnicama proteže se mreža puteva. Riječ je o širokim (do 9–10 metara) i ravnim cestama koje se ne prila275


gođuju konfiguraciji tla, već su prije nametnute krajoliku. Ceste su često opasane zidanim ogradama, a imaju i popločana povišenja iznad odvoda za vodu te stepeništa uklesana na rubovima litica (Lyons i Hitchcock 1977). Novija istraživanja pokazuju da ti putevi nisu nastali učestalom uporabom, već da su se sustavno planirali, konstruirali i održavali (Nials 1983). Dosad je pronađeno preko 300 kilometara takvih cesta (Schelberg 1982: 209). Izgleda da su neke samotnice služile kao usputne stanice na toj velikoj cestovnoj mreži (Marshall et al. 1979; Powers et al. 1983: 325), iako je većina velikih kuća korištena za stambene potrebe pojedinaca višeg statusa i njihovih potomaka u lokalnim poljoprivrednim zajednicama (Tainter i Gillio 1980: 105; Schelberg 1984; Powers 1984). Arheološka kronologija kotline San Juan je sljedeća (prema: Schelberg 1982): kultura proizvođača košara III 400./500–725./750. po. Kr. razdoblje Pueblo I 725/750–900. po. Kr. rano razdoblje Pueblo II 900–1100. po. Kr. kasno razdoblje Pueblo II 1000–1050. po. Kr. rano razdoblje Pueblo III 1050–1150. po. Kr. kasno razdoblje Pueblo III 1150–1225. po. Kr. Razvoj društvene kompleksnosti u kotlini San Juan vidljiv je već u razdobljima kulture proizvođača košara III i Pueblo I. U to doba i blizini te regije prvi put nastaju velike kive (Schelberg 1982: 11, 126– 127, 144). (Velike kive su građevine religijskog tipa kojima se vjerojatno služilo nekoliko grupa.) Od tog ranog perioda nadalje Chacoanci su održavali opsežne trgovinske odnose s okolnim područjima. Nekih 20 do 80 posto najranijih primjeraka keramike dospjelo je u Chaco iz područja Cibola koje se nalazi 80 kilometara jugozapadno od kanjona. Kasnije, u razdoblju Pueblo II, velike su količine ukrašene lončarije dopremane iz doline Red Mesa, koja se nalazi kakvih 50 kilometara na jug, a dosta potrepština nabavljano je iz planina Chuska, smještenih 276


80 kilometara na zapad. U 9. stoljeću po. Kr. kanjon Chaco je osiguravao uvjete za život znatnom broju stanovnika smještenih u malim neovisnim pueblima, koje je karakterizirala nepravilna gradnja i nestrukturirani temeljni planovi (Judge 1979: 901–902; H. Toll 1984, i privatni razgovori). Oko 900. godine došlo je do velikih promjena. Tri nalazišta u kanjonu – Una Vida, Pueblo Bonito i Peñasco Blanco – počela su graditi zdanja s velikim prostorijama i višekatnom, karakterističnom gradnjom koja obilježava kasne velike kuće (Judge et al. 1981: 81, 84). Do ranog razdoblja Pueblo III u kanjonu ili njegovoj blizini postojalo je najmanje trinaest nastanjenih velikih kuća. Istodobno je izgrađeno nekoliko velikih kiva, a uspostavljen je i sustav za kontrolu vode (Vivian 1970). Za potrebe elite iz velikih kuća uvožena su luksuzna dobra, uključujući tirkiz, oceanske školjke, bakrena zvona, crvene are i papige (Mathien 1984). Druge lokacije u kotlini San Juan, u razdoblju od 500. do 900. godine po. Kr., svjedočile su nastanku poljoprivrednih naselja koja su kasnije uzdržavala samotnice. Kako su se sociopolitičke hijerarhije razvile kao odgovor na lokalne izazove, probleme i prilike (Tainter i Gillio 1980: 108–109), između 900. i 975. godine više je chacoanskih građevina sazdano diljem južnih i zapadnih rubova kotline (Powers et al. 1983: 247). Južna cesta koja vodi prema kanjonu potječe iz istog vremena kao i te rane samotnice (Kincaid et al. 1983), što znači da je došlo do spajanja kanjona Chaco i njegove južne periferije. Između 975. i 1050. godine započela je izgradnja devet novih chacoanskih građevina. U sljedećem stoljeću, kad je izgrađeno 19 velikih kuća, došlo je do procvata gradnje. No nakon tog finalnog procvata razmjeri su gradnje dramatično opali. Posljednja velika kuća izgrađena je 1132. godine po. Kr. u Pueblo Altu, s kojeg puca pogled na kanjon Chaco (Powers et al. 1983: 247–253). Postoje jaki dokazi za regionalno ekonomsko ujedinjavanje u kasnijim razdobljima chacoanskog sustava. Radi izrade krovova na velikim kućama u kanjonu uvezeno je oko 150 od 200 tisuća stabala. Procjenju277


je se da je za krov na lokalitetu Chetro Ketl između 1037. i 1039. godine po. Kr. posječeno 5122 stabala, a zatim i dodatnih 4108 u razdoblju između 1051. i 1052. godine. Za izgradnju Chetro Ketla bilo je potrebno 26.000 stabala, pri čemu je 6000 jela dopremljeno s uzvisina udaljenih najmanje 50 kilometara. Ostatak su bili borovi s planina udaljenih barem 25 kilometara. Procjenjuje se da je s planina Chuska između 1020. i 1120. godine po. Kr. uvezeno oko 40.500 keramičkih posuda samo na jedno nalazište u kanjonu (Pueblo Alto) (Schelberg 1982: 8, 206, 219). A još značajniji možda je bio sadržaj posuda. Istraživanja pokazuju da je populacija kanjona na svom vrhuncu iznosila između 4400 i 10.000 ljudi. Procjene plodnosti tamošnjeg okoliša pokazuju da barem dio tog stanovništva nije mogao živjeti od prinosa obližnjih poljoprivrednih površina ili lokalnih životinjskih resursa. Klipovi kukuruza iz Puebla Bonita, jedne od najvećih velikih kuća u kanjonu, u prosjeku su 25 posto veći od klipova pronađenih na drugim nalazištima u kanjonu, što znači da su pripadnici tamošnjih elita uvozili kukuruz. U Pueblo Altu, također velikoj kući, arheolozi su pronašli dokaze o većoj raznolikosti biljnih vrsta negoli u selima, što znači bolji pristup izvanjskim resursima. Uvezeni su brojni kameni alati, kao i sirovine za obradu (Schelberg 1982: 109–121; Cameron 1984; Akins 1984; M. Toll 1984). U drugoj polovici 12. ili ranom 13. stoljeću chacoanski je sustav načelno doživio kolaps. Stanovništvo je ostalo živjeti u kanjonu i drugim područjima u kotlini, ali je gradnja velikih kuća postala stvar prošlosti. Gradile su se ruralne nastambe ili manje prostorije koje su se oslanjale na postojeće velike kuće. Zidali su često pomoću alata za obradu hrane, iščeprkanih iz naslaga smeća u velikim kućama. Prošli su dani kad je hijerarhijski upravljana radna snaga pomoću razrađenih sustava gradnje oblikovala planske, simetrične gradove. Chaco više nije bio središte ekonomskog univerzuma. Kasnije stanovništvo, koje je u toj regiji živjelo između 1225. i 1275. ili 1300. godine, možda je bilo povezano s regijom Mesa Verde na sjeveru. Nakon 1300. godine po. Kr. regiju je u načelu napustilo sve stanovništvo koje se bavilo poljoprivredom 278


(Powers at al. 1983: 345; Schelberg 1982: 129–130, 274; Lekson 1984: 66, 69).

Ocjena chacoanskog kolapsa U 10. stoljeću po. Kr. rast stanovništva u području kotline San Juan dosegao je stupanj na kojem lokalno stanovništvo, u slučaju problema s ključnim resursima, više nije imalo mogućnost preseljenja na alternativni teritorij. Zbog toga se poljoprivredna proizvodnja sve više potiskivala na rubna područja (Judge et al. 1981: 75–78). Tamo gdje je gustoća stanovništva velika, a naseljiv teritorij ograničen, nužno je osigurati pristup proizvodima s većih područja kako bi se stanovništvo zaštitilo od učinka lokalnih suša, mraza i pljački. To osobito vrijedi za okoliš u kojem su uvjeti kao što je vlaga, kvaliteta tla i sezone rasta marginalni za poljoprivredu. U raspravi o Majama pretpostavili smo da postojanje regionalne ekonomske simbioze (sustava prostornog izjednačavanja energije) u takvim uvjetima donosi prednost, te se često i razvija ondje gdje postoji preduvjet – dovoljna raznolikost okoliša. Stanovništvo u kotlini San Juan imalo je bolju priliku da razvije takav sustav nego Maje iz Južnih nizina. Zato su se društvo Maja i narod Chaco razvijali sličnim putem, u formi povećavanja kompleksnosti nakon koje je uslijedio kolaps, to se dogodilo zbog sasvim različitih pokretačkih silnica. Kako smo ranije primijetili, kotlina San Juan je topografski homogena, suha ravnica bez posebnih obilježja (Cordell 1982; Judge et al. 1981; Powers et al. 1983; Tainter i Gillio 1980). Središnji dio kotline karakterizira slabija raznolikost i bujnost flore i faune nego rubne dijelove (Cordell 1982: 61; Powers et al. 1983: 293; Powers 1984). Za teritorijalno ograničeno stanovništvo kanjona Chaco, kojeg je okruživalo suho i redundantno tlo kotline, najbolji sustav razmjene mogli su ostvariti s grupama na rubu kotline, gdje ima obilje vode a bioraznolikost je velika (Tainter i Gillio 1980: 110). Kako je primijetio Kent Lightfoot (cit. u Plog [1983: 300; i osobna komunikacija]), na sjevernom dijelu američkog jugozapada posto279


ji tendencija obrnutom odnosu između poljoprivredne proizvodnje na nizinskom i visinskom terenu. Za toplih, sušnih godina na nizinskim područjima ima malo padalina, dok na visinskima ima dovoljno vlage, a sezona rasta je duga. U hladnim, vlažnim godinama situacija je obrnuta: bolja vlažnost u nizinskom poljoprivrednom uzgoju, a kraća sezona rasta na visinskim poljoprivrednim područjima. Takav je model mogao potaknuti razmjenu između stanovništva iz unutrašnjosti kotline i onog na njezinim rubovima. Ne iznenađuje što je stanovništvo iz kanjona Chaco, barem od vremena kulture proizvođača košara III, imalo dobro razvijenu trgovinu s rubnim područjima (Judge 1979: 901–903). Stanovništvo u čitavoj kotlini moglo se osigurati od fluktuacija u produktivnosti uspostavom privrednih odnosa s područjima koja su se odlikovala većom raznolikošću. No tu leži i problem. Ako je svaka lokalna grupa morala odvojiti dio resursa na pronalaženje potencijalnih trgovinskih partnera, utvrđivanje godišnjih razina proizvodnje potencijalnih partnera i uspostavu recipročnih privrednih odnosa sa svakim partnerom, administrativni troškovi stotina lokalnih grupa morali su biti enormni. No, troškovi su znatno smanjeni kad je regionalno stanovništvo u cjelini poduprlo jedinstvenu upravu koja je služila ekonomskim potrebama svih grupa. Dodatne prednosti hijerarhijske uprave regionalnom ekonomskom simbiozom bile su: − ravnopravna raspodjela resursa, čime se smanjivalo rivalstvo i mogućnost izbijanja konflikta; − mogućnost da vlast rekvirira viškove od grupa koje njima raspolažu, a koji su bili nužni za slučaj neravnoteže u ekonomskoj razmjeni ili eventualnih odgoda pri razmjeni; − centralizirano udruživanje snaga na velikom i raznolikom teritoriju; − uzdržavanje specijalista koji su nadzirali viškove i manjkove di280


ljem čitave regije (npr. obrada relevantnih informacija). Budući da je kanjon Chaco smješten u središtu kotline San Juan, bila je to najefikasnija i najjeftinija lokacija iz koje se moglo upravljati sustavom preraspodjele energije u čitavoj kotlini. Postojanje najvećih chacoanskih gradova, u kojima pronalazimo dokaze o upotrebi luksuznih dobara, pogrebima osoba visokog statusa i raznim uvoznim artefaktima, a koji su funkcionirali kao sjecišta regionalne cestovne mreže, znači da je Chaco doista i bio upravno središte sustava hijerarhijskih društvenih i ekonomskih integracija u čitavoj kotlini. Čini se da je hijerarhija u kotlini imala tri razine. Elitni žitelji samotnica posredovali su participaciji lokalnih seoskih poljoprivrednika u sustavu i neposredno dolazili u kontakt s regionalnom elitom u velikim kućama iz kanjona. Među resursima koji su se razmjenjivali duž hijerarhije bili su poljoprivredni prinosi, drvo za potpalu, građevni materijal, proizvodi životinjskog podrijetla, proizvodi od divljih biljaka, kamen i lončarija, kao i resursi nabavljani izvan kotline: pamuk, sol i tirkiz (Powers et al. 1983: 301–302; Powers 1984; Schelberg 1982: 9–10, 198–200, 1984; Tainter i Gillio 1980: 104–109). Ako je naše aktualno shvaćanje chacoanskog sustava točno, čini se da je stanovništvo iz kotline San Juan, zahvaljujući smanjivanju troškova uprave i povećavanju djelotvornosti sustava izjednačavanja energije, stjecalo znatan prinos od svojih ulaganja u kompleksnost. No nakon početne uspostave takvog sustava njegov daljnji razvoj možda nije donosio takvu prednost. Kako smo opisali, u ranom razdoblju Pueblo II samotnice su uglavnom bile smještene na plodnim i veoma raznolikim terenima po rubovima kotline. Te su rane velike kuće bile prosječno međusobno udaljene 54 kilometra. U kasnom razdoblju Pueblo II samotnice su se i dalje gradile na perifernim dijelovima kotline, ali nekolicina je podignuta i na drugim mjestima. Povećanjem broja samotnica njihova se prosječna međusobna udaljenost smanjila na 31 kilometar, pri čemu je između pet samotnica na jugozapadnom rubu kotline prosječna udaljenost 281


bila deset kilometara. U ranom razdoblju Pueblo III geografski se obrazac izgradnje samotnica promijenio. Nekolicina novih samotnica uspostavljena je na periferiji, no većina ih je sagrađena sjeverno od rijeke San Juan i u unutrašnjosti kotline San Juan. Prosječna se udaljenost između samotnica smanjila na 17 kilometara. Udaljenost između samotnica koje su bile povezane cestama bila je svega 12 kilometara. Chacoanski je sistem oko 1100. godine po. Kr. bio na svom vrhuncu, ali i na rubu kolapsa. U ranom razdoblju Pueblo III broj nastanjenih samotnica znatno se smanjio (na njih 17), a prosječna se udaljenost povećala na 26 kilometara. Brojne samotnice koje su preživjele do tog perioda bile su smještene na sjeveru rijeke San Juan, što govori da se privredni centar premjestio, barem djelomično, s kanjona Chaco na sjeverne dijelove (Powers et al. 1983: 263, 268). Daljnji razvoj chacoanskog sustava dobro osvjetljava proces kolapsa. Među kasnijim trendovima, osobito u ranom razdoblju Pueblo III, jesu: − povećavanje broja samotnica (a svaka je podrazumijevala gradnju velike kuće); − povećanje graditeljskih aktivnosti u chacoanskim gradovima u samom kanjonu, što je udvostručilo zahtjeve za radnom snagom (Lekson 1984: 60, 62); − povećanje funkcionalne specijalizacije arhitekture (Powers et al. 1983: 326); − smanjenje prosječne udaljenosti između samotnica; − povećanje broja novih samotnica smještenih u okolišu s niskom raznolikošću – neplodnoj unutrašnjosti kotline. Ta kombinacija trendova povećavala je cjelokupni trošak chacoanskog sustava, a istodobno mu je smanjivala djelotvornost. 282


Smanjivanje udaljenosti među samotnicama pratila je i uspostava sve više novih chacoanskih gradova, u kojima su proizvodni ciklusi bili slični kao i kod (sve bližih) susjeda. Kako su sudionici u sustavu izjednačavanja energije postajali prostorno sve bliži, fluktuacije u njihovoj proizvodnji sve su se više vremenski poklapale. Nakon što je u regiji osnovan dovoljan broj samotnica, kojima se maksimalno iskorištavala raznolikost okoliša, dodavanje svake nove smanjivalo je cjelokupnu djelotvornost sustava. Taj je problem postao akutan u ranom razdoblju Pueblo III. Izgradnja sve većeg broja samotnica u unutrašnjosti kotline, koju je karakterizirala slaba raznolikost okoliša (Powers et al. 1983: 293; Doyel et al. 1984), samo je pogoršavala taj problem. Jer upravo je raznolikost bila najbolje obilježje tog slabo produktivnog okoliša. Chacoanci su isprva mudro iskoristili to obilježje, ali su ga koncu počeli koristiti manje efikasno. Sustav izjednačavanja energije najdjelotvorniji je kad stvaranje nove zajednice znači povećanje raznolikosti i/ili produktivnosti regionalne zalihe na temelju koje se može vršiti razmjena. Chacoanci su na početku slijedili upravo tu strategiju. No s vremenom je zasnivano sve više zajednica koje nisu doprinosile raznolikosti sustava, i koje su zapravo uzrokovale propadanje odnosa zajednice/raznolikost. Takve su zajednice opterećivale funkcioniranje mreže. Uključivanje zajednica iz unutrašnjosti kotline znatno je pogoršalo taj problem no što bi inače bio slučaj, budući da su takve zajednice po prirodi stvari mogle manje ponuditi općem blagostanju u regiji. Procvat gradnje velikih kuća u ranom razdoblju Pueblo III u kanjonu Chaco možda je nastupio zbog povećanja radne snage koja je stajala na raspolaganju, a do kog je došlo zahvaljujući brojnim novim sudionicima u sustavu, ali i veće potrebe za skladištenjem dobara namijenjenih zadovoljenju potreba tih novih sudionika. I doista, većina kasnijih građevina bila je namijenjena skladištenju (Lekson 1984: 66). Taj nagli procvat gradnje, međutim, dogodio se u veoma nepovoljnom trenutku, kad je cjelokupna djelotvornost regionalnog sustava počela opadati. Prema tome, možemo smatrati da je chacoanski sustav, prvobit283


no uspostavljen radi sigurnosti opskrbe životno važnih resursa za stanovništvo u regiji, na koncu počeo doživljavati pad graničnog prinosa od ulaganja u kompleksnost. Uspostavom sve većeg broja samotnica, koje su bile sve bliže jedne drugima, a nastajale su u sve nepovoljnijem okružju, glavni je resurs tog sustava – raznolikost – bio smanjen. Smanjila se opća efikasnost mreže. Zbog toga su kasnije chacoanske zajednice, proporcionalno gledajući, ostvarivale slabiju prednost ako bi neka regija imala višak te se, također proporcionalno, manji dio tog viška mogao preusmjeriti u svaku deficitarnu zajednicu. To se propadanje podudaralo s razdobljem povećanih ulaganja u gradnju. Rezultat takvog obrasca po chacoanske zajednice u kotlini San Juan oko 1100. godine po. Kr. bila je oslabljena sigurnost glede životno važnih resursa, i to uz veću cijenu no što su je plaćali njihovi preci koji su živjeli prije kakvih 100 ili 150 godina. Suočeni s takvim padom graničnog prinosa, Chacoanci su se počeli povlačiti iz regionalne mreže, što je dovelo do slabljenja sustava i konačnog kolapsa. Nije slučajnost što su se najgušće naseljene zajednice u samotnicama, one na južnim rubovima kotline, možda prve povukle iz mreže (vjerojatno krajem 11. stoljeća) (Gauthier, Acklen i Stein 1977: 24). Budući da je u tom području bilo više najplodnijih poljoprivrednih zemljišta nego u samoj kotlini, njihov je gubitak morao biti štetan po sustav u cjelini (Powers et al. 1983: 289). A s obzirom da nisu imali istinskih sredstava prisile, upravljači iz kanjona Chaco nisu mogli nikoga prinuditi na sudjelovanje u sustavu. Kako se broj samotnica u sustavu smanjivao, preostajale su vjerojatno one slabije, koje su bile manje samodostatne i koje su manje pridonosile regionalnom sustavu zaliha. Moguće je da je kolaps chacoanskog društva djelomično bio posljedica njegova uspjeha. Povećanjem sigurnosti resursa za život te smanjenjem prirodnog opadanja stanovništva, chacoanski je sustav omogućio stanovništvu regije da poraste do razmjera koji se inače nikako ne bi mogli postići. Tako je sustav morao inkorporirati sve veći broj pograničnih područja, te ih uvoditi u sustav razmjene u mreži. Samotnice su se podizale u nesigurnim područjima koja su bila u stanju stvoriti 284


slabe viškove namijenjene izvozu (Doyel et al. 1984: 44, 48, 49), ali su i takvi viškovi možda bili prijeko potrebni. Velika ulaganja u izgradnju prostorija za skladištenje u velikim kućama u kasnijoj povijesti Chacoanaca (Lekson 1984: 66) govore da je stanovništvo sve više bilo zabrinuto zbog nesigurnosti resursa i mogućnosti privremenog manjka hrane. Takvo skupo ulaganje uz slabo isplativ povrat sredstava predstavlja klasični primjer opadanja graničnih prinosa. Konačnom udarcu možda je pridonijela jaka i dugotrajna suša koja je trajala od 1134. do 1181. godine po. Kr. (Powers et al. 1983: 345; Schelberg 1982: 273). Neki arheolozi smatraju da je suša prouzročila chacoanski kolaps. No Chacoanci su prije toga preživjeli suše sredinom 10. stoljeća te početkom i krajem 11. stoljeća, a do kolapsa nije došlo (Schelberg 1982: 273; Powers et al. 1983: 280). Zato se čini da ta konačna suša nije mogla biti dovoljan razlog za propast sustava. Žitelji kanjona Chaco imali su mogućnosti za borbu sa sušom iz 1134–1181. godine. Među strategijama kojima su mogli pribjeći bile su: − vojna mobilizacija radne snage koja im je stajala na raspolaganju, što bi dovelo do prisilnog sudjelovanja ciljnih zajednica u mreži diljem kotline ili čak osvajanja drugih populacija i nametanja poreza osvojenima (strategija energetske subvencije), − kopanje izvora i zalijevanje iz posuda; ili − doprema vode za zalijevanje usjeva, posuda po posudu ili (nepropusna) košara po košaru, s graničnih područja kotline. Stručnjaci za prethistoriju američkog jugozapada smatrat će te alternative nategnutima. Slažem se, one to doista i jesu. Spominjem ih zato što je zanimljivo raspraviti zašto se čine nategnutima. Nijedna od njih nije bila tehnički nemoguća, a Chacoanci su mogli pokušati realizirati bilo koju od njih. No, nisu to učinili zbog ogromnih troškova. Granični prinos od bilo koje od tih strategija jednostavno je bio prenizak. Ne može 285


se reći da stanovnici kanjona nisu imali alternativu, nego da jednostavno nisu imali ekonomičnu alternativu. S ekonomskog gledišta sociopolitički je kolaps bio bolje rješenje. U danom slučaju, ono što Chacoanci nisu činili ilustrira tezu ovog rada podjednako jasno kao i ono što jesu učinili. Ono što je završna suša vjerojatno učinila jest da je promijenila pravac krivulje graničnog prinosa od ulaganja u kompleksnost od blagoga u strmi pad, te tako ubrzala svršetak. Suša nije prouzročila kolaps. S obzirom na trendove granične proizvodnje s kojima su se Chacoanci suočili, ovo bi kompleksno društvo na koncu doživjelo kolaps sa ili bez te konačne suše.

Ocjena Tri slučaja koja smo proučili u ovom poglavlju značajno se razlikuju po sociopolitičkoj strukturi, razini kompleksnosti, privredi, teritorijalnoj rasprostranjenosti i evolucijskim trendovima, kao i u detaljima kolapsa koje su na koncu doživjeli. Nalazili su se u različitim okolišima, a poznati su nam iz veoma različitih izvora podataka. Pa ipak, kolaps svakog od njih može se shvatiti na temelju istih općih načela. Kolaps tih društava nećemo razumjeti ako uzmemo u obzir samo okoliš ili način dobivanja resursa za život (ili njihove promjene), pritisak koji su na njih vršili drugi narodi, unutarnje sukobe, porast stanovništva, katastrofe ili sociopolitičku disfunkciju. Ono što je tako nepovoljno utjecalo na Rimljane, Maje i Chacoance bio je način na koji su jedan ili više tih elemenata bili povezani s omjerom uloženo/dobiveno pri investiciji u kompleksnost. Kad su neki problemi ili nedaće uzrokovali naglo pogoršanje tog omjera, ili kad su se počeli podudarati s padom graničnog prinosa, kolaps je postao sve vjerojatniji.

Rimski kolaps Rimljani su uspostavili carstvo koje su financirali prije svega prihodi286


ma od niza uzastopnih osvajanja. Osvojeni su narodi zatim financirali podjarmljivanje drugih zemalja, sve dok carstvo nije naraslo do točke kad je daljnje širenje postalo sve skuplje i sve neisplativije. Kad se dobitak od novih osvajanja prestao slijevati u državnu blagajnu, troškovi upravljanja i obrane carstva morali su se prvenstveno financirati iz godišnje poljoprivredne proizvodnje. To se pokazalo ne samo nedjelotvornim kad je u pitanju održavanje carstva, nego i skupim za temeljno stanovništvo. Strategija koja je isprva donosila visok granični prinos postala je u Augustovo vrijeme sve veći teret, pa se većina careva suočavala s problemom fiskalnog manjka. Carstvo je ipak osiguravalo uvjete relativnog mira i napretka u prva dva stoljeća po. Kr. Mogli bismo dakle reći da iako je granični prinos od ulaganja u to vrijeme opao, tad još nije pao do točke u kojoj nastavak ulaganja ne bi bio isplativ. Izbijanje ozbiljnih kriza, u obliku barbarskih upada na teritorij, počelo je utjecati na Carstvo u drugoj polovici 2. stoljeća po. Kr., da bi se s vremenom intenziviralo. Carevi, koji nisu bili u stanju podnijeti troškove saniranja tih kriza iz ukupne godišnje proizvodnje, usvojili su strategiju umjetnog povećavanja vrijednosti budžeta inflacijom, obezvređivanjem novca. Time su prebacivali trošak trenutačnih kriza na buduće porezne obveznike. Takva strategija pretpostavlja da budućnost neće doživljavati slične krize. No kad se ispostavilo da je ta pretpostavka bila sasvim pogrešna, postojanje Carstva je došlo u opasnost. Niz sve gorih kriza od 3. do 5. stoljeća, kako unutarnjih tako i vanjskih, sve je štetnije djelovalo na dobrobit države. Troškovi saniranja kriza pali su na temeljno stanovništvo kome je, povrh svega, opao broj. Carstvo je devalvacijom, povećavanjem poreza i nametanjem oštrih pravila u vezi života pojedinaca uspjelo, bar na neko vrijeme, preživjeti. No to je postiglo zahvaljujući velikom povećanju vlastitih troškova, čime je smanjilo granični prinos koje je moglo ponuditi svom stanovništvu. Ti su troškovi toliko iscijedili seljaštvo da se ono nije moglo oporaviti od epidemija kuge, zbog čega su plodna zemljišta ostajala napuštena, a sposobnost države da samu sebe izdržava opala. Kao rezultat toga, upadi barbara u kasnom 4. i 5. stoljeću bili su sve uspješniji i 287


razorniji. Opterećenje i troškovi Carstva postupno su rasli, a pritom se smanjivala korist koju su od njega imali njegovi žitelji. Kako su poljoprivredni prinosi konfiscirani radi prikupljanja poreza, a djeca seljaka prodavana u roblje, teritorij su sve češće pljačkali barbari koje snage Carstva više nisu mogli zaustaviti. Prednosti života u Carstvu tako su strmoglavo pale da su mnogi seljaci ravnodušno prihvatili rasap rimske vladavine, a neki su čak i aktivno pristupali osvajačima. Budući da nije bilo u stanju održati prihvatljivu razinu prinosa od ulaganja u kompleksnost, Rimsko Carstvo je izgubilo i legitimnost i mogućnost preživljavanja. Germanska kraljevstva koja su naslijedila vladavinu Rima na Zapadu bila su uspješnija u odbijanju invazija zahvaljujući tome što su smanjila veličinu, kompleksnost, stalni vojni aparat i troškove. To pokazuje jedan značajan slijed događaja: padom Rimskog Carstva granični se prinos od ulaganja u kompleksnost u zapadnoj Europi znatno povećao.

Kolaps Maja Maje iz Južnih nizina su u predklasičnom i klasičnom periodu bile gusto naseljen i teritorijalno ograničen narod, čije su širenje sputavali ocean, visoravni i drugi narodi. Primamljivo je kolokvijalno opisati prethistorijske Južne nizine kao zatvoren kotao u kome su porast stanovništva i pomanjkanje vanjskog ispusta proizveli napetu i nabijenu atmosferu u kojoj zajednice Maja nisu ni imale drugog izlaza nego se okrenuti jedne protiv drugih. U nekoliko posljednjih stoljeća pr. Kr. pojavilo se više različitih reakcija na populacijski pritisak u nekim dijelovima Južnih nizina. Među njima su bili obrada rubnih zemljišta, intenziviranje poljoprivrede, razvoj sociopolitičkih hijerarhija i javne arhitekture te napadi na susjede radi smanjenja fluktuacija u količini dostupnih resursa. Iako su u razvoju civilizacije Maja udjela imali brojni elementi, čini se da su na neka obilježja bar djelomično utjecali rivalstvo i ratovanje. Sukobi, pljačke i njima uzrokovana nesigurnost utjecali su na od288


luku ruralnog stanovništva da se sve više zbija u sigurna politička središta. Zbog toga dolazi do povećanja pritiska na lokalne resurse koji, u kombinaciji s nemogućnošću da se obrane raštrkana polja nastala krčenjem zemljišta, dodatno potiču razvoj intenzivnih poljoprivrednih sustava kao što su povišena polja i terase. Takvi sustavi nisu bili samo produktivniji po jedinici zemljišta, nego i relativno gušći, lakše branjivi, ali i vredniji obrane. Nakon što je prijetnja izbijanjem ratova u Južnim nizinama postala ozbiljna, poljoprivredna i vojna strategija počele su se razvijati usklađeno. I jedna i druga su dodatno poticale društvenu i ekonomsku stratifikaciju. Ljudstvo koje je bilo potrebno za ratovanje, poljoprivredu i izgradnju monumentalnih spomenika moglo je, sa svoje strane, navesti elitu na poticanje daljnjeg rasta stanovništva. Monumentalna arhitektura i javna umjetnost uobičajeno su obilježje civilizacija, no među Majama su, čini se, imale posebnu namjenu. Nakon što se ratovanje proširilo diljem regije, glavna je briga postalo izbjegavanje mogućih napada. Vanjski je sjaj civilizacije Maja pomogao da se to postigne tako što je: (a) davao signal o bogatstvu politi čkih moćnika i relativnom broju stanovnika koje su mogli angažirati (što umjetnost i arhitektura Maja postižu i danas); (b) privlačio nove žitelje obećanjima sigurnosti i snage; i (c) posjetiteljima jasno govorio o uspjehu dotičnog središta u ratovanju, kao i njegovom tretmanu zarobljenika. To je ulaganje u vizualne artefakte kompenziralo nedostatak značajnije stalne vojske. Međutim, bilo je skupo. Dok je druge narode ekonomski upropastilo uplitanje u sve skuplju vojnu pripravnost, Maje su postale zarobljenicima onog što bismo mogli nazvati „utrkom u umjetnosti“. Ta je utrka, skupa s ostalim posljedicama vojnog rivalstva, bila podjednako štetna za privredu i stanovništvo Maja koje ju je plaćalo kao što je za Rimljane bilo ulaganje u stvarnu vojnu moć. Seljaštvo je u civilizaciji Maja više od tisuću godina podupiralo sustav uzlazne spirale međusobno uvjetovanih odgovora u kome su se ispreplitali demografski i politički pritisci. Među tim odgovorima bili su monumentalna izgradnja, intenziviranje poljoprivrede, sukobi te podupiranje hijerarhija elite, vojnih i civilnih stručnjaka, kao i umjet289


ničke klase. Čini se da to ulaganje nije donijelo povećanje sigurnosti životno važnih resursa po glavi stanovnika, budući da je zdravstveno i prehrambeno stanje populacije bilo nisko, a u klasičnom periodu još se i pogoršalo. Hijerarhija iz kasnog klasičnog perioda nametnula je povećani program izgradnje oslabljenom i pothranjenom stanovništvu. Uz takav nepovoljan granični prinos od ulaganja u kompleksnost, koji je osim toga stalno opadao, kolaps Maja iz Južnih nizina mogao se i očekivati.

Chacoanski kolaps Chacoansko je društvo s američkog jugozapada, poput Rimljana, možda pokušalo učiniti previše toga pozitivnog. Rani sustav preraspodjele energije dobro je iskorištavao najbolje obilježje kotline San Juan – raznolikost – uspostavom hijerarhijske mreže ekonomskih veza sa središtem u kanjonu Chaco. Zahvaljujući toj mreži učinci pojava kao što je promjena u razini padalina, na teritoriju od rijeke San Juan (na sjevernom rubu kotline) do doline Red Mesa (na njezinu južnom rubu), ili pljačkaški prepad nekih susjeda iz okolnih područja, mogli su se rasporediti po svim zajednicama u kotlini. Samim sudjelovanjem u mreži svaka se lokalna grupa osiguravala od promjenjive i nepredvidljive klime u toj sušnoj zemlji, te tako povećati sigurnost u pribavljanju osnovnih životnih resursa i postati domom sve većem broju stanovnika. Zbog toga su razmjeri jedinica proizvodnje i potrošnje podignuti s razine lokalne grupe, koja nastanjuje jedno ograničeno područje, na regionalno stanovništvo koje nastanjuje raznolik teritorij. Svaka zajednica koja je pristupila tom regionalnom sustavu zaliha mogla je uravnotežiti vlastitu godišnju proizvodnju dodajući joj višak proizvodnje u dobrim godinama i primajući potporu od hijerarhije ako bi lokalna proizvodnja bila loša. Kad se takav sustav formira, on može – bar na neko vrijeme – povećati efikasnost prihvaćanjem novih članova koji povećavaju stupanj regionalne raznolikosti. Chacoanci su isprva imali upravo takvu strategiju, te su priključivali zajednice žitelja samotnica, koje su se nalazile u 290


veoma raznolikom i plodnom rubnom području kotline. No postupno su se počele pridruživati i zajednice koje su znatno povećale broj članova s pristupom resursima, a bile su smještene u siromašnijim i manje plodnim područjima, da bi na koncu bile priključene i one zajednice koje su bile smještene u samoj kotlini, gdje je raznolikost bila slaba. Pogoršavanjem omjera zajednica/raznolikosti došlo je i do smanjivanja efikasnosti čitave mreže. Kako se, proporcionalno gledajući, proizvodni ciklus zajednica sve manje razlikovao, smanjila se sposobnost sustava da ispuni svoju glavnu svrhu – kompenziranje varijacija u lokalnoj proizvodnji. Gušće naseljene zajednice na jugu kotline, koju je karakterizirala veća plodnost, uvidjele su da njihove šanse i sigurnost leže negdje drugdje, i povukle se iz mreže. Pad djelotvornosti podudarao se s procvatom gradnje velikih objekata. Od regionalnog stanovništva, kojemu je sigurnost životno važnih resursa bila smanjena, zahtijevalo se da podupre sve veća ulaganja u kompleksnost koja više nije donosila porast graničnih prinosa. Unutar nekoliko desetljeća gradnja je stala, a chacoansko društvo doživjelo kolaps.

Zaključci U ovom poglavlju izveli smo niz zapažanja u vezi procesa kolapsa: − U svakom od analiziranih slučajeva cijena se kompleksnosti vremenom povećavala, a korist za stanovništvo bila je sve manja. − U svakom od tih slučajeva do stvarnog povećanja troškova došlo je kasnije, neposredno prije kolapsa, a troškovi su padali na leđa stanovništva koje je već bilo oslabljeno prijašnjim padom graničnog prinosa. − U slučaju Rima i Maja, broj stanovnika je prije kolapsa počeo stagnirati ili se smanjivati, a smanjio se i standard većine stanovništva. Čini se da su to prouzročili zahtjevi održavanja takvih kompleksnih sustava. Trenutno nam nije poznato je li se nešto slično dogodilo i u chacoanskom slučaju, ali važno je primijetiti 291


da se broj samotnica koje su sudjelovale u sustavu smanjio prije konačnog kolapsa. Moguće je da su se neke zajednice žitelja samotnica, kojima se sudjelovanje u sustavu nije moglo nametnuti (što je bilo moguće u slučaju Rimljana i Maja), povukle iz mreže prije no što je pad granične produktivnosti počeo nepovoljno utjecati na lokalno stanovništvo. − Kad je riječ o Majama i Chacoancima, napuštanje teritorija, kao i činjenica da poljoprivredno stanovništvo nije ponovo znatnije naseljavalo napuštena područja, govori da je u razdoblju rasta došlo do propadanja okoliša. To može značiti da je populacijski pritisak na resurse više utjecao na kolaps Maja i Chacoanaca negoli Rima. Rimski se slučaj znatno razlikuje budući da je carstvo u kasnijem razdoblju patilo od značajnog pomanjkanja stanovništva. − U svakom od tih slučajeva porasla je važnost naroda s rubnih područja (sjevernoeuropskih barbara, sjevernih Maja te zapadnih i istočnih naroda Pueblo) nakon što je starije društvo doživjelo kolaps. Ni jedan od navedenih slučajeva ne možemo u potpunosti shvatiti na temelju objašnjenja koja se u vezi njih obično nude. − Do pada Rima nije došlo zbog barbara, budući da je Carstvo bilo privredno, organizacijski i vojno jače od osvajača. Do pada nije došlo ni zbog unutarnjih slabosti jer je Carstvo bilo u osnovi neizmijenjeno više stotina godina. Do kolapsa Rima došlo je zbog prekomjernih troškova koje je moralo podmirivati poljoprivredno stanovništvo, a u svrhu održavanja predimenzioniranog carstva u neprijateljskom okružju. − Pad Maja nije uslijedio zbog pobune seljaka, budući da je seljaštvo podupiralo tu civilizaciju preko tisuću godina. Do njega nije došlo ni zbog invazije, koju na temelju nejasnih dokaza i nepouzdanog kauzaliteta ne možemo dokazati, niti zbog propadanja poljoprivrede, jer dokazi o intenziviranju poljoprivrede govore da su Maje bili posve sposobni poboljšati produktivnost okoli292


ša u kome su živjeli. Kolaps civilizacije Maja prouzročilo je opterećenje sve skupljeg društva koje je moralo podnositi sve slabije stanovništvo. Nezadovoljstvo seljaka, pritisci izvana, unutarnji sukobi ili poljoprivredna kriza mogli su pridonijeti konačnoj, nesavladivoj krizi, ali do nje je moglo doći isključivo zato što su Maje slijedile put koji ih je učinio podložnima kolapsu. − Do chacoanskog pada nije došlo zbog suše ili propadanja okoliša, budući da su to bili faktori s kojima su se Chacoanci tehnički bili u stanju nositi, a u prošlosti su to i činili. Regionalno stanovništvo u kotlini San Juan odlučilo je da više neće sudjelovati u chacoanskoj mreži niti odgovoriti na probleme izazvane završnom sušom zato što su troškovi postali previsoki u usporedbi s mogućim prednostima. Kolaps i seoba bili su ekonomski isplativiji. Ovo smo poglavlje započeli primjedbom da okvire za objašnjenje kolapsa vjerojatno ne bismo mogli podvrgnuti formalnom, kvantitativnom testu. Alternativa nam je bila detaljno proučiti tri slučaja, uz pitanje hoće li nam okviri koje smo razvili u četvrtom poglavlju pomoći da shvatimo zašto su ta društva doživjela kolaps. Rezultat tih proučavanja doveo nas je do potvrdnog odgovora: kolaps Zapadnog Rimskog Carstva, Maja iz Južnih nizina i chacoanskog društva možemo shvatiti kao odgovor na opadanje graničnog prinosa od ulaganja u kompleksnost.

293


6. Sažetak i implikacije Svaki put kad se povijest ponovi, cijene porastu. Poruka na popularnom natpisu

Sažetak Kolaps se u ljudskoj povijesti ponavlja; to je globalna pojava; utječe na niz društava, od jednostavnih lovaca i sakupljača do velikih carstava. Kolaps je pojava od nemalog značenja za svakog pripadnika kompleksnog društva, a čini se da je mnogima osobito zanimljiv danas. Politička se decentralizacija odražava na ekonomiju, umjetnost, književnost i druge kulturalne fenomene, ali za njih nije presudna. Kolaps je, u načelu, iznenadan, naglašen gubitak ranije uspostavljene razine sociopolitičke kompleksnosti. Kompleksno društvo koje je doživjelo kolaps iznenada postaje manje, jednostavnije, a stupanj stratificiranosti i društvene diferencijacije smanjuje se. Opada specijalizacija, a kontrola više nije toliko centralizirana. Slabi protok informacija, ljudi manje međusobno trguju i stupaju u kontakte, i općenito opada koordinacija među pojedincima i grupama. U skladu s tim smanjuje se i razina ekonomskih aktivnosti, a umjetnost i književnost doživljavaju takav kvantitativni pad da često nastupa mračno doba. Uglavnom opada veličina stanovništva, a svijet preostalih žitelja se smanjuje. Kompleksna društva, kao što su države, nisu odjelit stupanj u kulturnoj evoluciji. Svako je društvo točka na kontinuumu rasta kompleksnosti. Kompleksni oblici ljudske organizacije pojavili su se relativno 294


nedavno i možemo ih smatrati povijesnom anomalijom. Iz perspektive naše cjelokupne povijesti, kompleksnost i stratifikacija su nešto neobično, a u društvima gdje su prisutne moraju se stalno održavati. Vođe, stranke i državne uprave stalno moraju uspostavljati i održavati svoju legitimnost. Ti napori moraju imati realnu materijalnu osnovu, što znači da je nužna i adekvatna potpora temeljne populacije. Održavanje legitimnosti ili ulaganje u prisilu zahtijevaju stalno korištenje resursa. To je neizbježan trošak kojeg mora podnijeti svako kompleksno društvo. Dva glavna pristupa tumačenju podrijetla države jesu teorija konflikta i teorija integracije. Prva shvaća društvo kao područje klasnog sukoba. Prema njoj, vladajuće državne institucije nastaju na temelju ekonomske stratifikacije, zbog potrebe da se zaštite interesi imućne klase. Prema teoriji integracije pak vladajuće institucije (i drugi elementi kompleksnosti) nastaju zbog potreba čitavog društva, u situaciji kad je bilo nužno centralizirati, koordinirati i upravljati raznim podgrupama. Prema tom nazoru, kompleksnost se pojavila u sklopu procesa adaptacije. Oba pristupa imaju svoje slabe i jake strane, a može se smatrati da bi najpoželjnija bila zapravo njihova sinteza. Teorija integracije bolje objašnjava raspodjelu životnih resursa, dok teorija konflikta bolje objašnjava nastanak viškova. Definitivno postoje povoljnosti u koncentriranju moći i vlasti, ali nakon njihove uspostave politička sfera stječe sve snažniji utjecaj. No, obje škole smatraju državu organizacijom za rješavanje problema, koja nastaje zbog promijenjenih okolnosti (različitog stupnja ekonomskog uspjeha prema teoriji konflikta, odnosno, prema teoriji integracije, rješavanja problema koji pogađaju čitavo društvo). Prema oba nazora, legitimnost i korištenje resursa u svrhu njegova ostvarenja predstavljaju stalnu potrebu. Iako je kolaps jedan slabo shvaćeni proces, to nije tako zbog nedostatka pokušaja da ga se razumije. Teoretičari kolapsa ozbiljno su shvatili Maovu izreku o cvjetanju stotinu škola mišljenja. Iako raspolažemo gotovo neshvatljivom raznolikošću stavova u vezi kolapsa, čini se da se 295


svi svode na ograničeni broj teza. Budući da te teze pate od brojnih logičkih manjkavosti, niti jedna od njih neće biti dovoljna sama za sebe. U tom su pogledu, čini se, najgora mistička tumačenja koja gotovo da i nemaju neku znanstvenu vrijednost. Ekonomska su objašnjenja logički superiorna. Ona preciziraju obilježja koja društva čine podložnima kolapsu, definiraju njegove kontrolne mehanizme i ukazuju na kauzalni niz između kontrolnih mehanizama i primijećenog ishoda. No, postojeća ekonomska objašnjenja ne nude opći pristup koji bi nam omogućio da kolaps shvatimo kao globalnu pojavu. Izuzev mističkih tumačenja, niti jedan postojeći pristup tumačenju kolapsa nije nužno netočan, već, barem kako sada stvari stoje, jednostavno nepotpun. Četiri nam pojma omogućuju da razumijemo kolaps, pri čemu prva tri podupiru četvrti: 1. ljudska društva su organizacije namijenjene rješavanju problema; 2. sociopolitički sustavi trebaju energiju kako bi se održali; 3. povećavanje kompleksnosti podrazumijeva i porast troškova po glavi stanovnika; i 4. investiranje u sociopolitičku kompleksnost kao instancu za rješavanje problema često dolazi do točke na kojoj opada granični prinos. Taj smo proces ilustrirali, bar što se tiče novije povijesti, na područjima kao što su poljoprivreda i proizvodnja resursa, obrada informacija, sociopolitička kontrola i specijalizacija te cjelokupna ekonomska produktivnost. U svakom od tih područja pokazali smo da industrijska društva doživljavaju pad graničnih prinosa uz povećane troškove. Razlozi za to su sažeti dolje. Koliko nam postojeće informacije dopuštaju da zaključimo, ljudske populacije koje se ponašaju razumno prvo koriste izvore prehrane, energije i sirovina koje je najlakše dobiti, izvući, obraditi i distribuirati. 296


Kad takvi resursi više nisu dovoljni, iskorištavanje se prebacuje na resurse čije je dobivanje, izvlačenje, obrada i distribucija skuplje, ali ne donosi veći prinos. Troškovi obrade informacija uglavnom se vremenom povećavaju, budući da kompleksnije društvo zahtijeva sve specijaliziranje, obrazovanije ljudstvo, koje se mora školovati uz veći trošak. Kako se korist od specijaliziranog školovanja uvijek može djelomično pripisati i općem obrazovanju koje mu mora prethoditi, veća potreba za tehničkom specijalizacijom automatski će donijeti pad graničnog prinosa. Istraživanje i razvoj kreću se od općenitijeg, široko primjenjivog znanja koje se stječe uz niske troškove, prema specijaliziranijim područjima čija je primjenjivost uža i čije je probleme teže i skuplje rješavati. Suvremena medicina predstavlja očit primjer tog problema. Sociopolitičke organizacije neprekidno se suočavaju s problemima koji zahtijevaju povećana ulaganja samo kako bi se održao status quo. Ta ulaganja dolaze u oblicima kao što su povećani opseg birokracije, porast specijaliziranosti birokracije, kumulativna organizacijska rješenja, povećani troškovi djelatnosti legitimacije te povećani troškovi unutarnje kontrole i vanjske obrane. Sve to se mora riješiti nametanjem većih troškova na leđa temeljnog stanovništva, iako često ne donosi nikakvu prednost. Kako broj i troškovi organizacijskih ulaganja rastu, udio budžeta raspoloživ za ulaganje u budući ekonomski razvoj mora opasti. I tako, iako početna ulaganja koja društvo vrši u povećanje kompleksnosti mogu biti racionalna reakcija na uočene potrebe, to sretno stanje stvari ne može opstati vječno. Kako se sve više iscrpljuju najjeftinija resursna, ekonomska, informacijska i organizacijska rješenja, bilo koja daljnja potreba za povećanom kompleksnošću mora se zadovoljiti skupljim rješenjima. A kako troškovi organizacijskih rješenja rastu, društvo dolazi do točke u kojoj neprekidno ulaganje u kompleksnost ne daje proporcionalno veći prinos, dakle granični prinos počinje opadati. Smanjuje se dodatna korist po jedinici ulaganja. Sve veća ulaganja donose sve manje povećanje prinosa. 297


Društvo koje je dospjelo do te točke ne može više jednostavno počivati na svojim dotadašnjim postignućima, odnosno zadržati svoj granični prinos na postojećoj razini, a da ne dođe do daljnjeg propadanja. Kompleksnost je tu strategija za rješavanje problema. Svako se društvo može suočiti s beskonačnim brojem problema u beskonačno mnogo varijanti. Kako se problemi nužno javljaju, moraju se razviti i nova organizacijska i ekonomska rješenja, ali obično po veću cijenu i uz pad graničnog prinosa. U skladu s time opada granični prinos od ulaganja u kompleksnost, prvo postupno a zatim sve brže. Tada kompleksno društvo ulazi u fazu kad postaje sve podložnije kolapsu. Postoje dva opća faktora koja takvo društvo mogu učiniti podložnim kolapsu. Kao prvo, kako granični prinos od ulaganja u kompleksnost opada, društvo sve više ulaže u strategiju koja mu, proporcionalno gledajući, donosi sve manju dobit. Rezervni proizvodni kapaciteti i nagomilani viškovi možda se moraju upotrijebiti za trenutačne operativne potrebe. Kad izbije neka veća kriza (stvori se velika prepreka), preostale rezerve kojima bi se mogla savladati su male ili nikakve. Krize se moraju rješavati na temelju trenutačnog operativnog budžeta. To često biva nedjelotvorno. U svakom slučaju, društvo će iz krize vjerojatno izaći ekonomski oslabljeno i ranjivije na sljedeću krizu. Nakon što društvo uđe u fazu pada graničnog prinosa, kolaps postaje stvar matematičke vjerojatnosti, te je gotovo potrebno samo da prođe određeno vrijeme kako bi se pojavila neka nesavladiva nedaća. Dakle, da Rim nisu preplavila germanska plemena, to bi kasnije učinili Arapi, Mongoli ili pak Turci. Pogibelj, katastrofalnu za starije, etablirano društvo, moglo je možda preživjeti društvo u doba rasta njegova ulaganja u kompleksnost. Rim je tu ponovo odličan primjer: uspijevao je izdržati teške vojne neuspjehe u ratu s Hanibalom (kraj 3. stoljeća pr. Kr.), ali su ga silno oslabili komparativno manji gubici (u usporedbi s veličinom i bogatstvom Rimskog Carstva u dotična vremena) u bitki kod Hadrianopola 378. godine po. Kr. Slično tome, katastrofalne barbarske invazije iz prvog desetljeća 5. stoljeća bile su zapravo manje od onih koje su krajem 3. stoljeća uspješno zaustavili Klaudije i Prob (Dill 298


1899: 299). Drugo, zbog pada graničnog prinosa kompleksnost u cjelini postaje manje privlačna strategija, pa dijelovi društva počinju politiku odcjepljenja ili dezintegracije smatrati sve poželjnijom alternativom. Kad granični trošak od ulaganja u kompleksnost postane osjetno previsok, razni segmenti društva povećavaju pasivni ili aktivni otpor, ili se otvoreno pokušavaju odvojiti. Pobune Bagauda u Galiji za kasnog Rimskog Carstva to dobro ilustriraju. Na određenoj točki krivulje pada graničnog prinosa, društvo dolazi u stadij kad korist od jedne razine ulaganja više nije veća od one na drugoj, nižoj razini (v. sliku 19). Na tom stadiju kompleksnost definitivno ne donosi nikakvu korist, a društvo je u ozbiljnoj prijetnji od kolapsa zbog rasapa ili izvanjske prijetnje. Ocjena tog pristupa u odnosu na tri najpoznatija primjera kolapsa (Zapadnog Rimskog Carstva, Maja iz Južnih nizina i Chacoanaca) daje pozitivne rezultate. Uspostava Rimskog Carstva donijela je izvanredan prinos od ulaganja, budući da su osvajači prisvajali nagomilane viškove s Mediterana i njemu bliskih zemalja. No iako je plijen od novih osvajanja prestao pritjecati, Rim je morao snositi administrativne i vojne troškove koji su trajali stoljećima. Kako je u Carstvu granični prinos od ulaganja opadao, došlo je do izbijanja velikih kriza koje su se jedva dale suzbiti pomoću državnog budžeta. I samo je Rimsko Carstvo postalo privlačno barbarima, koji su ga napadali jednostavno zato što je bilo tu. Saniranje kriza zahtijevalo je tako ozbiljna porezna i ekonomska opterećenja da je proizvodni kapacitet temeljnog stanovništva sve više propadao. Slabljenje temeljnog stanovništva pogodovalo je daljnjim barbarskim uspjesima, pa su veoma visoka ulaganja u kompleksnost donosila slabu korist. U kasnom Rimskom Carstvu granični je prinos od ulaganja u kompleksnost bio toliko nizak da su i barbarska kraljevstva počela djelovati kao privlačna alternativa. Ekonomski gledajući, to je bilo točno, jer su se germanska kraljevstva koja su naslijedila rimsku vladavinu uspješno borila s istim krizama koje su za kasno Carstvo bile preteške, i to uz manje troškove. 299


Maje iz Južnih nizina bili su teritorijalno sputan narod koji se nalazio pod demografskim pritiskom. Potreba upravljanja sve intenzivnijim poljoprivrednim sustavima, organiziranja u svrhu napada i obrane, potpore hijerarhiji i monumentalnoj gradnji – sve je to Majama nametnulo skup sustav koji nije donosio proporcionalno povećanje sigurnosti životno važnih resursa po glavi stanovnika. Zdravlje i prehrana stanovništva bili su loši, i to najvjerojatnije zbog porasta troškova održavanja kompleksnosti, a u klasičnom periodu su samo opadali. Do povećanja društvenih troškova u kasnom klasičnom periodu došlo je u vrijeme pogoršanih uvjeta, pa je granični prinos od ulaganja u kompleksnost učinio Maje podložnima kolapsu. Na američkom jugozapadu, stanovništvo iz kotline San Juan investiralo je u hijerarhiju i kompleksnost s namjerom da smanji (putem centralizirane uprave) troškove regionalnog sustava izjednačavanja energije. Neko je vrijeme granični prinos od tog ulaganja bio povoljan, ali kako je sve više zajednica pristupalo tom sustavu, počela je opadati raznolikost i efikasnost tog ekonomskog sustava. Slabljenje se podudaralo s velikim građevnim radovima, pa su, u doba kad je prinos od ulaganja u kompleksnost pao, troškovi takvih ulaganja rasli. U sva je tri slučaja, dakle, fokusiranje na krivulju graničnog prinosa od ulaganja u kompleksnost razjasnilo proces kolapsa i omogućilo nam da shvatimo zašto je svako od tih društava bilo podložno kolapsu. Sad se valja pozabaviti s još pet bitnih pitanja. To su: (1) daljnja opažanja o kolapsu i prirodi smanjenja produktivnosti kompleksnosti; (2) primjena i proširenje koncepta; (3) posljedice za daljnja istraživanja nekih slučajeva o kojima smo raspravljali u prvom poglavlju; (4) inkorporiranje drugih tumačenja u tezu o padu graničnog prinosa; i (5) implikacije po suvremeno doba i budućnost industrijskih društava. Kako sam obećao u prvom poglavlju, ovdje ćemo i dovršiti definiciju kolapsa.

Kolaps i smanjenje produktivnosti od 300


kompleksnosti U ovom poglavlju dolazimo do jedne od glavnih implikacija ove analize. Čini se da većina autora čijim smo se djelima ovdje bavili odobrava civilizacije i kompleksna društva. Kompleksnost shvaćaju kao poželjan, čak preporučljiv uvjet za ljudsko djelovanje. Za njih je civilizacija najviše postignuće ljudskog društva, daleko poželjnije od jednostavnijih, slabije diferenciranih oblika organizacije. Očito, s tim su poprilično povezani uvažavanje umjetničkih, literarnih i znanstvenih postignuća civilizacija, kao i činjenica da se industrijski svijet smatra kulminacijom ljudske povijesti. Toynbee je tu možda najekstremniji, ali nipošto netipičan slučaj. Spenglerov je prezir prema civilizaciji i njezinim posljedicama u manjini, kao i Rappaportov nazor. Zbog takvog naglaska na poželjnost građanskog društva, gotovo je neminovno da se kolaps doživljava kao katastrofa. Propast umjetničkih i literarnih obilježja civilizacije, te prestanak usluga i zaštite koje pruža državna uprava, smatraju se nečim strašnim – pravim izgubljenim rajem. Ideja da je kolaps katastrofa uzela je maha ne samo u javnosti nego i među znanstvenicima koji se njime bave. Isto vrijedi i za arheologiju, kao i svaku drugu granu znanosti. Kao znanstvenici, mi arheolozi smo uglavnom bili skloni proučavanju urbanih i administrativnih središta, gdje se općenito mogu pronaći najbogatiji arheološki nalazi. Kad zbog kolapsa takva središta budu napuštena ili im se smanje razmjeri, njihov je gubitak katastrofalan za naše baze podataka, naše muzejske zbirke, pa čak i za naš uspjeh da namaknemo potporu za istraživanja. (Mračna doba nisu osobito privlačna filantropima i donatorskim institucijama.) No krivnja nije samo na arheolozima. I klasični filolozi i povjesničari koji se oslanjaju na književne izvore neskloni su mračnim razdobljima jer tada njihove baze podataka uglavnom presušuju. Kako ne bismo proučavali samo elitu i njezine tvorevine, nego i stekli informacije o proizvodnim segmentima kompleksnih društava – koji postoje, iako u manjem obliku, i nakon kolapsa – treba nam manje pristran pristup. Naravno, arheologija ima velik potencijal da takve in301


formacije i ponudi. Kompleksna su društva, a to ponovo valja naglasiti, novija pojava u ljudskoj povijesti. Kolaps, dakle, nije pad u neki primordijalni kaos, već povratak u normalno ljudsko stanje manje kompleksnosti. Štoviše, ideja da kolaps predstavlja opću propast suprotna je ovdje predočenoj teoriji. Budući da do kolapsa dolazi zbog opadanja graničnog prinosa od ulaganja u kompleksnost, riječ je o procesu ekonomiziranja. Do njega dolazi kad postane nužno vratiti granični prinos od organizacijskog ulaganja na povoljniju razinu. Za stanovništvo koje mnogo troši na održavanje kompleksnosti a od nje nema puno koristi, gubitak kompleksnosti znači ekonomski, a možda i administrativni dobitak. Ponovo se možemo prisjetiti potpore koju je stanovništvo u kasnijem Rimskom Carstvu ponekad pružalo barbarskim osvajačima, kao i uspjehu ovih potonjih u odbijanju kasnijih osvajača na zapadu Europe. Ne možemo točno znati kakav je, u kasno doba civilizacije, bio stav Maja i Chacoanaca u vezi njihove uprave, ali ga lako možemo zamisliti. Društva doživljavaju kolaps kad je zbog krize potrebno izvršiti određenu organizacijsku promjenu. U situaciji kad je granična korisnost od povećanja kompleksnosti suviše niska, kolaps predstavlja ekonomičnu alternativu. Zato se Chacoanci nisu pokušali nositi sa izazovom koji je donijela zadnja suša – trošak njezina saniranja bio bi, naime, prevelik u odnosu na moguću korist. Iako je kraj chacoanskog sustava značio i kraj određenih koristi od njega (što vrijedi za svaki kompleksni sustav), on je donio i povećanje graničnog prinosa od organizacije. Slično tome, čini se da su i Maje došle do točke u kojoj bi razvitak prema većim političkim jedinicama donio, uz velike napore, slab prinos. A kako je status quo bio nepodnošljiv, kolaps je predstavljao najlogičniju prilagodbu. Sada smo možda potpunije pokazali sve slabosti jednog od mogućih tumačenja kolapsa koje smo razmatrali u trećem poglavlju – modela „neuspješne prilagodbe“. Na ovaj ili onaj način, zagovornici te teorije smatraju da kompleksna društva nestaju jer ne uspijevaju adekvatno reagirati na promijenjene okolnosti. Ta je ideja očito pogrešna: u situaciji pada graničnog prinosa upravo kolaps može biti najadekvatnija re302


akcija. Ne možemo reći da se takva društva nisu uspjela prilagoditi. U ekonomskom smislu, ona su se dobro prilagodila – možda ne na način kako to žele oni koji visoko cijene ideju civilizacije, ali sasvim odgovarajuće s obzirom na okolnosti. Ono što znači katastrofu za upravu (i kasnije promatrače) ne mora biti takvo i za glavninu stanovništva (kako tvrdi, na primjer, Pfeiffer [1977: 469–471]). Kolaps upravljačke hijerarhije može djelovati kao čista katastrofa samo onim članovima društva koji nemaju ni mogućnosti ni znanja proizvoditi primarne prehrambene resurse. Manje specijaliziranim pripadnicima društva prekid spona koje povezuju lokalne grupe u regionalnu jedinicu često djeluje privlačno. Kolaps, dakle, nije inherentno katastrofalan. To je racionalan proces ekonomiziranja koji može donijeti korist većini stanovništva. Jedna nedoumica u vezi tog nazora javlja se oko velikog smanjenja stanovništva koje ponekad prati kolaps. Maje su tu standardni primjer. Kako je kolaps Maja mogao biti koristan ako je doveo do velikog smanjenja stanovništva? Međutim, veza između kolapsa Maja i gubitka stanovništva nije jasna, kako pokazuje rad Sidrysa i Bergera (1979). Nije izvjesno da su te dvije pojave nastupile istodobno (posebno s obzirom na to da su trebala desetljeća kako bi kolaps zahvatio sva središta), niti da smanjenje stanovništva u Južnim nizinama nije rezultat emigriranja u periferna područja. Sve dok se ne riješe ove nejasnoće, rasprave o uzrocima i posljedicama su preuranjene. U svakom slučaju, ništa u prethodnim odlomcima ne govori da ljudski napori, dugoročno gledajući, uvijek postižu željeni cilj. Čak i ako je kolaps Maja dugoročno štetno utjecao na opstanak većih dijelova stanovništva, to ne znači da kratkoročno nije predstavljao proces ekonomiziranja. Zapravo, postoje naznake da stagnacija ili pad broja stanovnika nerijetko prethodi kolapsu, pa čak i za nekoliko stoljeća. O takvim smo uzorcima raspravljali u slučaju Rima i Maja. Novija istraživanja govore o sličnom trendu u Cahokiji, velikom središtu na području Mississippija. Tamošnja je populacija očito bila na vrhuncu oko 1150. godine po. Kr., da bi nakon toga počela opadati, sve do konačnog kolapsa nekih 303


250 godina kasnije (Milner 1986). Mora li svako kompleksno društvo proći kroz taj proces? Dolazi li ulaganje u kompleksnost uvijek do točke u kojoj granični prinos počinje opadati? Suvremena ekonomska istraživanja nisu nam dala jasan odgovor na to pitanje. Ovdje tvrdimo samo to da, ako do tog procesa dođe i ako ga se ostavi da djeluje, društvo će otad nadalje biti podložno kolapsu. Nedvojbeno se čini da, ako društva prvo odabiru jeftinija organizacijska rješenja a tek zatim ona skuplja, potreba za dodatnim organizacijskim instancama mora redovito dovesti do opadanja graničnog prinosa. No u društvima koja raspolažu potrebnim kapitalom, tehnološkim preduvjetima te ekonomskim i demografskim poticajima, prihvaćanje novog inputa energije (širenjem carstva ili iskorištavanjem kakvog novog energetskog izvora) ili pojava privrednog razvoja mogu za neko vrijeme preokrenuti krivulju pada graničnog prinosa ili barem osigurati novac za njezino financiranje. Renfrew (1972: 36–37) ističe upravo to kad govori o razvoju kompleksnosti u Grčkoj i egejskom području. Mora se priznati da ovaj pristup ubija sve ono tajanstveno što okružuje kolaps, definirajući ga kao ovozemaljski, ekonomski problem. To nije, kako bi rekao Finley, „ni dramatičan ni romantičan način promatranja… velikih kataklizmi u povijesti. Od ovoga se ne snimaju filmovi“ (1968: 161).

Daljnje implikacije pada graničnog prinosa Možda bi se na temelju ove knjige moglo činiti da arheologija pokušava svrgnuti ekonomiju s njezina trona „mrzovoljne znanosti“. Naravno, krivulja graničnog proizvoda nije ništa novo. Ona je razvijena radi objašnjenja promjena krivulje troškova/koristi pri dobivanju resursa, kao i omjera inputa i outputa proizvodnog sektora. Ideja opadajućih prinosa u ekonomskim aktivnostima datira barem od klasičnih ekonomista 19. stoljeća: Thomas Malthus, David Ricardo i John Stuart Mill (Barnett i Morse 1963: 2). Kako smo vidjeli u četvrtom poglavlju, ona se 304


može primijeniti na poljoprivredu namijenjenu zadovoljenju životnih potreba, dobivanju ruda i energije, obradu informacija i mnoga druga obilježja sociopolitičke organizacije. Wittfogel (1955, 1957) je pojam „administrativnog prinosa“ primijenio na širenje utjecaja državne uprave na ekonomsku domenu u „orijentalnim tiranijama“. Lattimore (1940) je kineski dinastički ciklus objašnjavao rastućim i opadajućim prinosima. Izgleda da se Kroeberova (1957) zapažanja o „ispunjenju“ umjetničkih stilova odnose na situaciju u kojoj postaje sve teže ostvariti inovacije u određenom stilu, što dovodi do ponavljanja i prekrajanja ranijih radova, ali na koncu i do stvaranja novog stila u kome je inovaciju lakše postići. Ta pojava uopće nije ograničena na ljudsku vrstu. Čini se da grabežljivci među životinjama slijede načelo pada graničnog prinosa pri odabiru dijelova okoliša u kojima će loviti (Charnov 1976; Krebs 1978: 45–48). Sada ćemo prokomentirati poznato objašnjenje kolapsa kroz seljačku bunu (v. treće poglavlje). Čini se, naime, da nije dovoljno tvrditi kako se seljaci bune zbog nepošteno visokih poreza. Naime, možemo predočiti slučajeve (npr. Maje) u kojima je seljaštvo stoljećima podnosilo pretjerane namete. Vjerojatnije je relevantan granični prinos od takve podrške i, konkretnije, bilo koji uzorak značajnijeg pada prinosa u tom pogledu. Političko bi djelovanje seljaštva bilo daleko shvatljivije u tom svjetlu. U suvremenim pobunama seljaka, naravno, prisutni su i drugi elementi, kao što je recimo inteligencija koja se oslanja na neku internacionalnu ideologiju, a koja je u stanju navesti seljaštvo da osvijesti svoj marginalni status. U svakom slučaju, visina je poreza sama po sebi nedovoljno objašnjenje za djelovanje seljaštva. Potrebno je uvesti neki koncept omjera troškova/koristi. Gordon Childe nam nudi relevantne primjedbe o tom problemu: …nestabilnost tih [ranih] carstava otkriva njihovo inherentno proturječje; upornost s kojom su se podređeni narodi bunili predstavlja mjeru njihove zahvalnosti za korist [od carstava], a možda i njihovu vrijednost. Za pretpostaviti je da su korist uve305


like nadmašivale mane. U stvarnosti, carstvo kao što je recimo bilo Sargonovo vjerojatno je neposredno uništilo više bogatstva nego što ga je posredno stvorilo (1951: 185).

Među mnogim Polibijevim dosjetljivim primjedbama je i ona prema kojoj je Rim trijumfirao nad Kartagom zahvaljujući činjenici da je u trenutku sukoba njegova moć rasla, dok je moć Kartage opadala. Na donekle je sličan način Elman Service primijenio svoj „zakon evolucijskog potencijala“ na ideju da starije, etablirane države postaju fosilizirane i nesposobne da prihvate inovacije, pa ih zbog toga nadmašuju noviji, a možda i manji, periferni narodi. Bilo bi korisno kad bi povjesničari u slučaju takvih rivala proučili granični prinos od organizacijskih ulaganja. Vjerojatno bi pronašli da je starija, etablirana država ulagala u toliko mnogo kumulativnih organizacijskih obilježja da je njezin granični prinos od tih ulaganja počeo opadati, ostavljajući pritom sve manje rezervi za saniranje eventualnih kriza. Razumljivo je da takvu državu može nadmašiti konkurent u vidu manje kompleksnog naroda, koji gotovo isključivo investira u ratovanje i ima povoljan prinos od tog ulaganja. Tako promatrano, Polibijevo stanovište o Rimu i Kartagi bi se moglo proširiti na rimska osvajanja mnogih starijih, etabliranih država i saveza na području istočnog Mediterana. Pitanje koje se logički sljedeće nameće jest zašto se obrazac koji primjećujemo u kasnijoj rimskoj povijesti nije višekratno ponavljao? Zašto nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva imamo tako malo primjera sociopolitičkog kolapsa u Europi? Iako bi na to pitanje potpun odgovor mogla dati samo opsežna rasprava, ovdje bi bilo korisno zacrtati neke elemente koje bi trebalo proučiti. Postoje značajne razlike u evolucijskoj povijesti društava koja su se pojavila kao izolirane, dominantne države i onih društava koja su se razvila u sklopu mreža koje je Renfrew (1982: 286–289) nazvao „ravnopravne države“, a B. Price „skupine“ (1977). Renfrewov je termin prikladno deskriptivan. Ravnopravne su države, recimo, bile mikenske državice, kasniji mali gradovi-države na egejskom području i Cikladima, ili središta Maja iz nizina, a koje su funkcionirale na manje-više 306


istoj razini. Kako pojašnjavaju Renfrew i Price, evoluciju takvih skupina ravnopravnih država ne uvjetuje neki dominantan susjed, već uglavnom njihovi vlastiti međusobni utjecaji – a to mogu biti i sukobi i razmjena. U konkurentskim, ili potencijalno konkurentskim, situacijama ravnopravnih država mogućnost kolapsa na nižu razinu kompleksnosti predstavlja poziv da državom koja ga je doživjela zavlada neki drugi član skupine. Kako takvu dominaciju valja izbjegavati, ulaganje u organizacijsku kompleksnost mora se održavati na razini sličnoj kakvu imaju i rivali, čak i kad granični prinos postane nepovoljan. Kompleksnost se mora održavati bez obzira na troškove. Čini se da je takva situacija bila tipična u civilizaciji Maja, čije su se države stoljećima razvijale kao ravnopravne, a zatim kolabirale jedna za drugom čak i unutar nekoliko desetljeća (Sabloff 1986). Europske države nastale nakon Rima našle su se u sličnoj situaciji, posebno nakon pada Karolinškog Carstva. Europska je povijest posljednjih 1500 godina u biti povijest ravnopravnih zajednica koje međusobno utječu jedne na druge i nalaze se u stanju međusobne konkurencije, beskonačno se natječući za prednost pred drugima i pokušavajući se proširiti na račun susjeda – ili barem izbjeći da to učini njihov susjed. Kolaps u takvoj situaciji jednostavno nije moguć, osim ako ga svi članovi skupine ne dožive istodobno. Osim toga, neuspjeh jedne države jednostavno će dovesti do proširenja druge, pa neće doći ni do kakvog gubitka kompleksnosti. Kao što je to bio slučaj sa civilizacijom Maja, troškove takvog konkurentskog sustava mora snositi svaka država, bez obzira na nepovoljan granični prinos. Kako je u vezi Ciklada istaknuo Renfrew, „Konkretna država dobiva u očima svojih građana legitimnost zahvaljujući postojanju drugih država koje očigledno funkcioniraju na ekvivalentnoj razini“ (1982: 289 [kurziv u originalu]. U takvoj situaciji, logično je da je političko djelovanje seljaštva usmjereno na reformaciju, a ne na raspad. Ako pad određene države za seljake znači da će njima zagospodariti neki drugi, ekvivalentan režim, povlačenje podrške i apatija su besmisleni. U tako zadanim uvjetima, 307


europski su seljaci i druge nezadovoljne klase krenule političkim smjerom koji je stremio povećanju njihova sudjelovanja i proširenju utjecaja u procesima odlučivanja, a kako bi si osigurali povoljniji prinos od organizacijskih ulaganja. Marksisti ovdje smatraju važnim istaknuti da je u tom pogledu klasni sukob doveo do političke evolucije jedino onda kad mogućnost jeftinije opcije – kolapsa – nije postojala. Iako ovako kratka rasprava ne može u cijelosti objasniti te elemente europske političke povijesti, ideje koje smo ovdje istakli vrijede da ih se dodatno prouči. Najvjerojatnije nije slučajno da su se oblici participativne uprave pojavili kako u antičkom svijetu (Grčka, Rimska Republika), tako i u novije vrijeme, u uvjetima konkurencije ravnopravnih država. Razdoblje zaraćenih država u Kini, koje je uslijedilo nakon pada zapadne dinastije Chou, nudi nam zanimljiv kontrast. Ovdje je situacija rivalstva među ravnopravnim državama (zaraćenim državama), koja je prethodila ujedinjenju u doba dinastije Ch’in, dovela do razvoja (kod mislilaca kao što su Konfucije i Mo Tzu) ideologije dobre uprave i zaštite stanovništva. Smatralo se da dobri vladari dobivaju nebeske ovlasti, te da uživaju te ovlasti dokle god vladaju dobro. Prestanak dobre vladavine ili niz katastrofa bili su znak da je dinastija izgubila nebeske ovlasti. Uskoro bi se pojavila nova dinastija koja bi tvrdila da su nebeske ovlasti prešle na nju (Creel 1953; Fairbank et al. 1973: 70–73). Prema tome, u drevnoj se Kini rivalstvo među ravnopravnim državama razvilo skupa s ideologijom zaštite stanovništva, a ne ideje o participativnoj upravi. Možda participativna uprava jednostavno nije bila ostvariva u drevnim društvima koja su bila toliko veća, kako demografski tako i teritorijalno, od grčkih gradova-država. Ovdje dolazimo do prvog koraka ka razumijevanju razlike između društava koja se polako raspadaju i onih koja doživljavaju brz kolaps. Bizant i Otomansko Carstvo klasični su primjeri prvog tipa društva. Objema su moć i teritorij preotele suparničke države. Pritom nije došlo do kolapsa – odnosno naglog gubitka kompleksnosti – zato što je svaki slučaj slabljenja carstava jednostavno pratilo širenje njihovih susjeda. 308


Tu nalazimo jedno važno načelo kolapsa (i konačni dodatak njegovoj definiciji). Do kolapsa dolazi, i može doći, jedino u vakuumu moći. Kolaps je moguć samo ako suparnička država nije dovoljno jaka da ispuni politički vakuum rasapa. U slučajevima gdje takav suparnik postoji, ne može doći do kolapsa jer će se on teritorijalno proširiti kako bi počeo vladati stanovništvom koje je ostalo bez vlasti. Kolaps nije isto što i promjena režima. Tamo gdje ravnopravne države utječu jedna na drugu, kolaps, ako i kad do njega dođe, podjednako će pogoditi sve njih – ako nema vanjske, konkurentske države koja je dovoljno jaka da ih sve apsorbira. Ovdje, dakle, leži razlog zašto su središta civilizacije Maja i Mikene doživjela simultani kolaps. Nije tu bilo nikakvih tajanstvenih osvajača koji bi porazili te države nizom nevjerojatnih i bajkovitih pobjeda. Kako su majanske i mikenske državice postale zarobljene u spirali uzajamne konkurencije, svaka je od njih morala sve više ulagati u vojnu silu i organizacijsku kompleksnost. Iako je granični prinos od tih ulaganja opadao, niti jedna državica nije se mogla jednostavno povući iz te spirale, jer bi to značilo da će je apsorbirati njezin susjed. Kolaps takvih skupina ravnopravnih država mora biti simultan, budući da zajednički dolaze do točke ekonomskog zamora. Budući da u oba slučaja ni jedna dominantna sila (na sjevernoameričkim visoravnima ili istočnom Mediteranu) nije bila dovoljno blizu i dovoljno jaka da može iskoristiti taj zamor, kolaps se odvijao bez vanjskih utjecaja, a trajao je stoljećima. (Za razliku od toga, kasni su grčki gradovi-države bili suočeni s moćnim neprijateljima koji bi iskoristili politički vakuum, pa kolaps nije bio rješenje.) I ovdje leži posljednji razlog zašto, kako smo spomenuli u petom poglavlju, Istočno Rimsko Carstvo nije moglo doživjeti kolaps kakav se dogodio Zapadnome. Raspad Bizanta jednostavno bi doveo do ekspanzije Sasanidskog Carstva (kao što je, tijekom njegove povijesti, slabost Bizanta uvijek i dovodila do širenja njegovih rivala). Na istočnom Mediteranu nije postojala mogućnost pada na nižu razinu kompleksnosti koja bi se dala usporediti s onim što se dogodilo pri vakuumu moći u 309


zadanoj Europi u 5. stoljeću po. Kr. Pojava opadanja graničnog prinosa, prema tome, ne mora uvijek dovesti do kolapsa: to će se dogoditi samo ako postoji vakuum moći. U drugim je slučajevima vjerojatnije da će pad graničnog prinosa prouzročiti političku i vojnu slabost, koje će sa svoje strane voditi prema postupnom raspadu i/ili promjeni režima. Lewisove (1958) primjedbe o padu Otomanskog Carstva, kao i zapažanja R. McC. Adamsa (1978, 1981) o Perziji, u kojoj je Carstvo Sasanida zamijenio islamski režim, dobro ilustriraju taj proces. Toynbeejev prikaz uloge Rimsko-bugarskog rata (977–1019. godina po. Kr.) u bizantskom porazu u Bici kod Manzikerta (1071) (o kome smo raspravljali u trećem poglavlju) jasno pokazuje da je Bizant osvojio Bugarsku po veoma visoku cijenu i uz niski prinos koji je oslabio bizantsku državu (Toynbee 1962 (IV): 371– 372, 392, 398–402).

Prijedlozi za daljnje primjene Je li model opadanja graničnog prinosa jedini razlog kolapsa? Zar nema ni jednog drugog razloga za kolaps kompleksnih društava? Budući da nije izvjesno kako su se svi slučajevi kolapsa već odigrali, ne možemo s odlučnošću odgovoriti na ta pitanja. Nuklearni je rat, na primjer, vjerojatno u stanju uzrokovati kolaps, a ne spada u kategoriju graničnog prinosa. Na temelju analize iz trećeg poglavlja, ovdje bismo mogli primijetiti da niti jedna postojeća teorija ne može sama za sebe objasniti tu pojavu, dok bismo na temelju petog poglavlja mogli reći da vodeće slučajeve kolapsa dobro objašnjava teorija predočena u ovoj knjizi. Granični prinos od ulaganja u kompleksnost nudi zasad najbolje objašnjenje kolapsa. Ovdje će se naša rasprava usredotočiti na neke slučajeve kolapsa koji nisu toliko poznati kao oni koje smo razmotrili u petom poglavlju, ali za koje sad možemo reći da su imali veze s padom graničnog prinosa. Svrha je ove rasprave sugerirati pravce za daljnja istraživanja. O nekim slučajevima ovdje nećemo govoriti, ali ne zbog toga što bi im bolje pristajalo neko drugo objašnjenje, već zato što raspolažemo 310


isuviše škrtim podacima za naše potrebe. Kina za vrijeme dinastije Chou. Čini se da se povećanje troškova namijenjenih osiguranju lojalnosti feudalnih dužnosnika podudarilo s porastom barbarskih invazija. Pojavio se uzorak povećanja troškova integracije i saniranja kriza, a pri situaciji u kojoj se prinos od takvih troškova nikako nije mogao povećati. Izgleda da su kineske dinastije u pravilu prolazile kroz pad omjera troškova/koristi od trenutka svog osnivanja do propasti. Stari babilonski period. Usprkos gubitku podređenih zemalja za Samsuilunine vladavine, kruna je pokušala održati ranije uspostavljenu razinu uprave. Granični prinos aksiomatski opada u pokušaju da se smanjenim teritorijem i stanovništvom vlada putem državne uprave namijenjene za veći teritorij. Treća dinastija iz Ura/sasanidski period. Kako je opisao R. McC. Adams (1981), ovo su bila razdoblja u mezopotamskoj povijesti kad su grandomanski režimi pokušali povećati proizvodnju širenjem na granična područja i intenzivnim navodnjavanjem. Budući da je svrha tih pokušaja bila iskoristiti svaku proizvodnu mogućnost, njima se pribjegavalo bez obzira na pad prinosa u odnosu na troškove. Staro egipatsko kraljevstvo. Podudaranje nekoliko elemenata – povećanje feudalne neovisnosti, smanjivanje vladareve moći, širenje institucije izuzeća od oporezivanja pogrebnih nadarbina, porast monumentalne gradnje tijekom Šeste dinastije, a možda i nepouzdanost Nila – sve je to vjerojatno pridonijelo stvaranju središnje uprave koja je koštala sve više, dok je njezina moć i bogatstvo opadala. Eventualni neuspjeh pokazanih rezultata (Easton 1965b: 230), u vidu vladareve nesposobnosti da osigura povoljnu razinu poplava Nila, svakako bi pridonio percepciji pada graničnog prinosa. Harappanci. Nije poznato je li čitav harapanski teritorij bio politički jedinstven. Ako nije, onda je moguće da su rivalski odnosi među harapanskim državama bili izvor pada graničnog prinosa. Novija istraživanja govore da je doista postojalo više neovisnih harapanskih država (Possehl 1982). 311


Hetiti. Politika ekspanzije koja je dovela do uspostave Hetitskog Carstva postala je uspješna tek nakon borbi koje su trajale više generacija. Zbog troškova tog širenja Hetiti su možda postali ranjivi na napade plemena Kaska i drugih, manje kompleksnih naroda, a koji su izgleda bili umiješani u svrgavanje ovog carstva. Mikenjani. Kako smo spomenuli ranije, moguće je da su se Mikenjani, kao skup ravnopravnih država, upleli u sličnu spiralu konkuriranja koja je karakterizirala druge sustave ravnopravnih država – kasne grčke gradove-države, antičke i srednjovjekovne talijanske gradove-države, Europu nakon pada Rima, zaraćene države u Kini i Maje. Kao i kod Maja, bez stvarne koristi na lokalnoj razini rastući su troškovi takvog sustava mogli uzrokovati pad graničnog prinosa. Zbog toga je vjerojatno došlo do neprekidnih ulaganja u obranu, vojnu upravu i vojne čarke, pri čemu su pojedinačne državice rijetko stjecale značajniji prinos od takvih ulaganja. Carstvo Maurya. O ovom carstvu nismo raspravljali ranije, već smo ga samo kratko spomenuli u trećem poglavlju. Ono je osnovano na sjeveru Indije u 4. stoljeću pr. Kr., kao reakcija na Aleksandrova osvajanja. Do 272. godine pr. Kr. uključivalo je gotovo čitav Indijski potkontinent. Međutim, carstvo je trajalo manje od stoljeća, te je do 180. godine pr. Kr. nestalo. Carstva koja su nastala nakon toga nisu dosegla takve razmjere. Raspad je započeo sa smrću Ashoke (232. pr. Kr.), a jedan izvor tu navodi i ekonomske pritiske. Za održavanje vojske, plaće dužnosnika i smirivanje novoosvojenih zemalja potrebni su bili veliki prinosi. U kasnijem stadiju Carstvo je sve to plaćalo devalviranjem monete (Thapar 1966: 70–91). Ta strategija podsjeća na Rim i Otomansko Carstvo, koji su također devalvirali vrijednost svog novca kako bi kompenzirali pad graničnog prinosa. Monte Alban. Kako smo rekli u trećem poglavlju, Blanton (1978, 1983) tvrdi da je stanovništvo u dolini Oaxaca prestalo podupirati hijerarhiju u Monte Albanu zbog njezine neuspješnosti pri rješavanju sukoba, te kad više nije bila potrebna za obranu od Teotihuacana. Ako je to točno, ljudi iz Oaxace su donijeli razumne zaključke u trenutku kad 312


su shvatili da je prinos od kompleksnosti nedovoljan. Hohokam. Kako je opisao D. Adams (1983: 37), Fred Plog i Charles Merbs nedavno su ekshumirali posmrtne ostatke u 36 hohokamskih grobnica iz 14. stoljeća, dakle nedugo prije kolapsa tog društva. Uočljivi su bili znakovi neishranjenosti. Iako je činjenična vrijednost nalaza skromna, ona sugerira da ima smisla istražiti pad prinosa od ulaganja u kompleksnosti u hohokamskoj populaciji. Jill Neitzel je nedavno iznijela ideju da su se zajednice s rubnih područja povukle iz hohokamskog sustava kad su troškovi sudjelovanja u njemu premašili korist (1984). Huari. Čini se da su Huari ulagali u velike kulturalne transformacije zemalja kojima su upravljali. Nametali su ekonomske, društvene i kulturalne promjene. U svakoj dolini sagrađeni su veliki urbani centri u kojima su bili i građevni kompleksi. Mijenjani su stilovi u lončarstvu. Materijalna dobra i informacije razmjenjivali su se diljem središnjih Anda dotad neviđenim opsegom. Smatra se da su urbanizam i militarizam, državna distribucija namirnica, andski cestovni sustav i širenje jezika quechua započeli s Carstvom Huari. Dakle, Huari su možda započeli s ulaganjima u spomenute preobrazbe, pa su Inke kasnije samo trebale ponovo uspostaviti taj uzorak i izvući veći granični prinos. Za Huarije su početni troškovi imperijalne vladavine možda bili previsoki u usporedbi s korišću. Manje kompleksna društva. Sahlins (1963, 1968) i Leach (1954) tvrde da ulaganje u političku ekspanziju u jednostavnijim društvima, uz uvjete nedovoljnog povrata sredstava na lokalnu razinu, izaziva nezadovoljstvo i kolaps. Turnbull (1978) je kolaps naroda Ik objasnio kao napuštanje ranije razine kompleksnosti koja, iako minimalna, nije donosila prinos od ulaganja. Kao što je dobro poznato, društva lovaca i sakupljača doživljuju kolaps i prelaze u minimalne sakupljačko-lovačke jedinice (obitelji) ako zbog krize resursa ili društvenih problema postane nemoguće zadržati veće i kompleksnije zajednice. Općenito govoreći, do opadanja graničnog prinosa može doći u bilo kojem od sljedećih uvjeta:

313


1. korist je ista, a troškovi rastu; 2. korist raste, no troškovi rastu brže; 3. korist opada, a troškovi ostaju isti; ili 4. korist opada, a troškovi rastu. Pri eventualnoj analizi kolapsa bilo kojeg kompleksnog društva, trebalo bi uzeti u obzir te uvjete.

Pad graničnog prinosa i druge teorija kolapsa Je li neka opća teorija korisna ili banalna djelomično ovisi o njezinoj sposobnosti da objasni dotad nejasne probleme, o fleksibilnosti njezine primjene, kao i sposobnosti da u sebe uključi i manje općenita tumačenja. Perspektiva opadanja graničnog prinosa doista je i rasvijetlila proces kolapsa i dokazala fleksibilnost svoje primjene: na temelju nje shvatili smo tri bitna, ali veoma različita slučaja, a u ovom smo poglavlju pokazali da bi ta teorija mogla, na temelju raspoloživih informacija, objasniti i niz drugih slučajeva kolapsa. Budući da je riječ o krajnje općenitom načelu, primjena tih okvira na specifične slučajeve ne smije biti automatska ili mehanička. Kolaps svakog društva dogodio se unutar niza okolnosti koje su, barem djelomično, jedinstvene. Pri primjeni jednog generalnog načela na tako raznoliko područje moramo uzeti u obzir sve specifičnosti, te posebno biti osjetljivi na konkretne uvjete lokalne povijesti. Načelo opadanja graničnog prinosa ima kapacitet da logički inkorporira tumačenja kolapsa o kojima smo raspravljali u trećem poglavlju. Izuzetak je tu možda jedino mističko tumačenje, koje je teško uključiti u bilo koju znanstvenu teoriju. No, kao što ćemo pokazati, možda bismo u teoriju pada graničnog prinosa mogli uključiti čak i neke pojedinačne pristupe u sklopu mističkih tumačenja.

314


Iscrpljenje resursa. Argumenti iz iscrpljenju resursa u biti govore o postupnom ili iznenadnom gubitku barem dijela nužne baze resursa, do kojeg dolazi zbog lošeg poljoprivrednog gospodarenja, promjena u okolišu ili sloma trgovinskih mreža. Glavne su slabosti te teze pitanja zašto se ništa ne poduzima kako bi se sanirale te slabosti i zašto kriza resursa u nekim slučajevima dovodi do kolapsa, a u drugima do ekonomskog jačanja. Ovdje se valja pozabaviti troškovima daljnjeg ekonomskog razvoja u odnosu na graničnu korist koja se može steći. Ako je granična korist daljnjeg ekonomskog razvoja premala i/ili je društvo već ekonomski oslabljeno zbog niskog graničnog prinosa, u takvim je slučajevima kolaps razumljiv. Njega, međutim, ne može objasniti kriza resursa ako ne navedemo i obilježja određenog društva, a posebice njegov položaj glede krivulje graničnog prinosa. Društvo koje već doživljava pad graničnog prinosa možda neće biti u stanju iskoristiti ekonomski razvoj kojim reagira na krizu resursa. Novi resursi. Harner (1970) je iznio najopćenitiju tvrdnju u sklopu ove teze. On tvrdi da novi resursi mogu sanirati nestašice i nejednakosti, te time poništiti potrebu za rangiranjem i kompleksnošću. Ta se teorija glatko može inkorporirati u pad graničnog prinosa: kad sustav rangiranja i kompleksnosti više nije potreban, daljnja podrška tom sustavu donijela bi pad prinosa, pa je vjerojatnije da će biti napušten. Katastrofe. Teorije katastrofe pate od istog nedostatka kao i teze o iscrpljenju resursa. Ako su kompleksni društveni sustavi namijenjeni prevladavanju katastrofa, te ih rutinski doista i preživljavaju, zašto bi im onda ikoje društvo trebalo podleći? Ako neko društvo podlegne jednokratnoj katastrofi, to mora biti doista katastrofa golemih razmjera. Inače se nemogućnost društva da se oporavi od takve nedaće mora pripisati ekonomskoj slabosti – a nju, s priličnom vjerojatnošću, uzrokuje opadanje graničnog prinosa. Neadekvatna reakcija na okolnosti. Model „neuspješne prilagodbe“ oslanja se na vrijednosni sud koji kompleksna društva preferira u odnosu 315


na ona jednostavnija, pa njihov nestanak, prema tome, mora značiti da je reakcija na okolnosti bila neadekvatna. Ta teza ignorira mogućnost da, zbog opadanja graničnog prinosa, kolaps može predstavljati ekonomičnu i krajnje adekvatnu prilagodbu. Već smo ranije u ovom poglavlju pokazali da se jedna od glavnih teorija u sklopu tog modela, Serviceov „zakon evolucijskog potencijala“, može podvesti pod načelo opadanja graničnog prinosa. Conradova i Demarestova (1984) analiza pokazuje kako su carstva Azteka i Inka došla do točke smanjenja prinosa od ekspanzije, te su nakon toga nestala. Druge teorije okupljene pod ovom tezom nisu plauzibilno povezane s kolapsom. Druga kompleksna društva. Blantonova tvrdnja da je Monte Alban doživio kolaps kad nije više bio nužan za određene zadaće (odvraćanje od napada Teotihuacana), niti efikasan u drugima (presuđivanje u razmiricama), u potpunosti je kompatibilna s načelom graničnog prinosa. Drugim riječima, Monte Alban je doživio kolaps kad je prinos koji je mogao ponuditi postao prenizak u odnosu na troškove održavanja sustava. Govoreći o rivalstvu među zajednicama, John Hicks je jednom spomenuo da „…kad se izgubi mogućnost širenja, i mogućnost oporavka od katastrofa može nestati“ (1969: 59). Mogućnost širenja možda je prestala zbog ekonomske slabosti ili zbog toga što su troškovi ekspanzije postali previsoki u odnosu na prednost koju ona donosi. Ovaj drugi slučaj će se javiti ako se jedno kompleksno društvo sukobljava s drugim (npr. Rim i Perzija), a granični prinos od osvajanja i upravljanja je premalen. Osvajači. Scenarij u kome plemena svladavaju velika carstva otvara krupne nedoumice. Kakva bi obilježja manje kompleksnog društva i/ili kakva slabost kompleksnijeg društva mogle dovesti do pojave takvih okolnosti? Kako smo primijetili, Service pripisuje takav slijed događaja svom zakonu evolucijskog potencijala koji se, rekli smo, može inkorporirati pod načelo opadanja graničnog prinosa. Dok smo raspravljali o idejama Polibija i Servicea, spomenuli smo da snažnija 316


država ne može pobijediti slabiju ako se ta slabija uspinje na krivulji graničnog prinosa, a jača spušta. Kompleksno društvo koje obilato ulaže u brojna kumulativna organizacijska obilježja, a bilježi niski granični prinos, možda će imati slabe ili nikakve rezerve za slučaj izbijanja kriza. Takva će se država neuspješno sukobiti s populacijom koja je manja i, barem u teoriji, slabija, ali investira gotovo isključivo u vojne pothvate s visokom razinom povrata ulaganja. Konflikt / proturječja / loša uprava. Već smo u ovom poglavlju ustvrdili da do političke akcije seljaštva vjerojatno neće doći u uvjetima visokog ali stabilnog poreznog opterećenja, već u situaciji kad visoko porezno opterećenje donosi vidljiv pad povrata sredstava na lokalnoj razini. U takvoj situaciji nejednakost postaje očiglednom. Slično tome, vjerojatnije je da je klasni sukob stvar pada, a ne rasta graničnog prinosa. Kako smo protumačili u četvrtom poglavlju, u ovoj se posljednjoj situaciji pojedinci i grupe pokušavaju pozicionirati tako da zgrabe što veći dio sve manjeg ekonomskog kolača. U slučaju kad granični prinos raste, klasni se sukob može izbjeći stvaranjem dojma da priliku za napredovanjem imaju sve klase. Slučajeve kad se elita ponaša iracionalno treba objasniti. Iracionalno ponašanje samo po sebi baš i ne objašnjava tok povijesti. Service je pronicljivo primijetio da je uspješnost ili iracionalnost ponašanja elite vjerojatno funkcija percepcije, uvjetovane okolnostima. Vladari jednostavno djeluju dobro u uspješna vremena, i obratno (Service 1975: 312). Biolog Garrett Hardin jednom je ukazao na razoružavajuće jednostavnu lekciju koju nam nudi analiza sustava, a koja ima snažne posljedice: „Nikad ne možemo učiniti samo jednu stvar“ (1968: 457 [kurziv u originalu]). Time je želio reći da su pri određivanju rezultata preobrazbe velikih, kompleksnih sustava dobre namjere praktički nebitne. S obzirom na povratnu spregu odnosa, inherentnu takvom sustavu, gotovo nikad ne možemo u cijelosti predvidjeti posljedice bilo koje promjene. Isto se načelo može primijeniti i na loše ponašanje: loša uprava elite 317


može samo djelomično biti odgovorna za smjer razvoja bilo kog kompleksnog društva. Nemam nakanu tvrditi da je vodstvo nebitno, već samo da je njegovo značenje manje no što to obično smatramo. Kompleksna se društva ne razvijaju prema hirovima pojedinaca. Percepcija, koju uvjetuju okolnosti, vjerojatno će tu biti značajnija: vladari ostavljaju dobar dojam kad granični prinos od ulaganja u kompleksnost raste, budući da u takvoj situaciji skoro sve što vladar radi biva zasjenjeno velikim prinosima od ulaganja na najširoj društvenoj razini. Nasuprot tome, kad granični prinos pada, obično je malo toga što vodstvo može kratkoročno učiniti da zaustavi taj trend, pa sve što poduzima mora djelovati nekompetentno. Društvena disfunkcija. Ova nejasna teza donekle jest razrađena, ali čini se da se uglavnom bavi tajanstvenim unutarnjim procesima koji sprječavaju integraciju ili adekvatnu prilagodbu. Nećemo puno toga shvatiti na temelju tako eteričnih pojmova. Više ćemo naučiti ako se koncentriramo na troškove i koristi od prihvaćanja kompleksnih društvenih obilježja. Mistična tumačenja. Iako je mistične teze općenito teško inkorporirati u bilo koji znanstveni pristup, neke se pojedinačne analize ovdje daju podvesti pod načelo opadanja graničnog prinosa. David Stuart, na primjer, primjećuje da kompleksna društva doživljuju cikličke oscilacije između kompleksnijih i manje kompleksnih oblika (koje on naziva „moćna“ i „efikasna“ društva). Kad nije u stanju objasniti te oscilacije, Stuart pribjegava mističnim formulacijama, pa onda prispodobljuje kompleksna društva rojevima kukaca ili pak tvrdi da ona „izgaraju“ (Stuart i Gauthier 1981: 10–11). Zašto se Stuartova „moćna“ društva pretvaraju u „efikasna“? Odgovor najvjerojatnije glasi da to čine zato što se, kao kompleksna društva, suočavaju s padom graničnog prinosa od ulaganja u kompleksnost, pa zbog toga postaju podložna kolapsu. Brojni scenariji u sklopu mističnih tumačenja oslanjaju se na ana318


logiju rasta i starenja ili na vrijednosno obilježene pojmove kao što su „snaga“ i „dekadencija“. Na neki način, ti su scenariji nalik na tezu o lošoj upravi elite: društva se ocjenjuju s obzirom na njihov uspjeh u suočavanju s određenim okolnostima ili prema njihovu širenju. Društva koja su u stanju to ostvariti smatraju se „snažnima“, a ona koja nisu – „dekadentnima“. U tim je ocjenama zapravo ključan element percepcija, a nju uvjetuju okolnosti. Društvo koje ima visok granični prinos od ulaganja u kompleksnost vjerojatno će se uspješnije širiti ili uspješnije svladati izbijanje krize, pa će djelovati „vitalno“ i „u ekspanziji“. Društvo koje se pak nađe u fazi pada graničnog prinosa vjerojatno će se pokazati manje sposobnim u tom pogledu, pa će djelovati „dekadentno“. Pojmovi „rasta/starenja“ i „snage/dekadencije“ su vitalistički i subjektivni. Najbolje je prestati s korištenjem tako vrijednosno obilježenih termina i s njima povezanih koncepata. No opažanja na koja se oni oslanjaju mogu se podvesti pod načelo graničnog prinosa. „Moralna slabost“ (što god to bilo) vjerojatnije će se moći pripisati društvu koje doživljava pad graničnog prinosa negoli onome koje doživljava njegov porast. Štoviše, kako je primijetio Borkenau, zločini protiv morala čine se uvijek, i u „snažnim“ i u „dekadentnim“ društvima (1981: 51). Niz slučajnih događaja. Slučajni sklop događaja ne može objasniti kolaps, osim kad kombinacija razornih okolnosti pogodi društvo koje je već ekonomski oslabljeno. Ekonomska tumačenja. Teze koje ujedinjuju ekonomska tumačenja jesu: opadanje prednosti koje donosi kompleksnost, porast nepovoljnih uvjeta koje stvara kompleksnost i/ili porast troškova kompleksnosti. Takve se ideje očito daju podvesti pod opadanje graničnog prinosa, a to im načelo zapravo i osigurava opću primjenjivost koja im je manjkala. Općenito, to načelo ujedinjuje kako unutarnje/vanjske teorije promjene, tako i društvene modele konflikta/integracije. Pad graničnog prinosa je unutarnji aspekt svakog društva koje slijedi svoj vlastiti dinamički uzorak. Taj se uzorak temelji na sklonosti odabira jeftinijih orga319


nizacijskih rješenja prije no što se pribjegne skupljima. No promjene u organizacijskim rješenjima i graničnom prinosu često nastaju zbog potrebe da se odgovori na promijenjene vanjske uzroke. U našu se tezu mogu inkorporirati i teorije konflikta i teorije integracije. Naime, bez obzira na to imaju li ljudi koristi od kompleksnosti ili su zapravo njezine žrtve, potrebno je uzeti u obzir omjer troškova/ koristi od organizacijskih ulaganja. Ni blagonakloni ni represivni režimi ne mogu dugo izdržati pritisak opadanja graničnog prinosa (iako ga represivni režimi možda mogu izdržati nešto duže). Prema tome, načelo opadanja graničnog prinosa doista je u stanju inkorporirati u sebe različita tumačenja kolapsa (ili barem njihove korisnije dijelove). Ono pruža nadređeni teoretski okvir koji ujedinjuje različite pristupe i ukazuje na poveznice među raznolikim nazorima. Čini se da to načelo može razjasniti popriličan opseg različitih ljudskih ponašanja, kao i više različitih društvenih teorija.

Suvremeni uvjeti Analiza ove teme mora u određenom trenutku razmotriti i implikacije po suvremena društva, i to ne samo zbog društvene odgovornosti, nego i zato što zaključci tako jasno vode u tom smjeru. Kompleksna su društva povijesno osjetljiva na kolaps, a sama je ta činjenica za mnoge uznemirujuća. Iako kolaps predstavlja ekonomsku prilagodbu, on može biti razoran ondje gdje stanovništvo nema mogućnost ili sposobnost da proizvede primarne prehrambene resurse. Mnoga suvremena društva, a posebice ona visoko industrijalizirana, očito potpadaju u taj red. Kolaps bi za ta društva gotovo sigurno značio veliko razaranje i goleme gubitke u životima, da i ne spominjemo niži životni standard za one koji ga prežive. Suvremene smo preokupacije u vezi kolapsa već spomenuli u prvom poglavlju. Nedvojbeno, dobar se dio fascinacije izgubljenim civilizacijama zasniva na posrednoj prijetnji koju takvo znanje implicira. „Svjesni smo“, zapisao je istaknuti francuski društveni mislilac Paul 320


Valéry, „da je civilizacija podjednako krhka kao i život“ (1962: 23). I doista, ponekad se javlja i zabrinutost oko samog opstanka ljudske rase. Astrofizičari danas razvijaju teoriju prema kojoj ciklički povratak udaljene zvijezde prema Zemlji uzrokuje goleme kiše kometa koji povremeno iskorjenjuju razne oblike života, te će se to dogoditi i ljudskoj rasi pri njihovu sljedećem prolasku (Perlman 1984). Među ostalim scenarijima suvremenog kolapsa jesu: − nuklearni rat i s njim povezane klimatske promjene; − povećanje atmosferskog zagađenja koje dovodi do nestanka ozona, klimatskih promjena, zasićenje globalnih uzoraka kruženja i sličnih katastrofa; − iscrpljenje ključnih industrijskih resursa; − opći ekonomski slom do kojeg dolazi zbog nemogućnosti plaćanja nacionalnih i međunarodnih dugova, prekidi u dostupnosti fosilnih goriva, hiperinflacija i slično. Prirodno je da su ljudi, suočeni s takvim nizom predočenih problema i neprekidno bombardirani medijskom pozornošću za te dileme, zabrinuti. Iz razloga koji su više ili manje racionalni, popriličan dio stanovništva u zapadanim industrijskim društvima strahuje da će jedan ili više tih faktora dovesti do sloma i novog mračnog doba. Smatramo da samo tanki sloj kompleksnosti leži između nas i primordijalnog kaosa, hobsovskog rata svih protiv sviju. Takvi strahovi motiviraju nemali segment političkih aktivnosti, a nacionalni prioriteti i međunarodna politika dobrim su dijelom uvjetovani tom općom zabrinutošću. Neki ljudi stvaraju zalihe hrane ili kopaju skloništa, očekujući da politički procesi neće uspjeti riješiti tu situaciju. Drugi su još poduzetniji, pa gomilaju oružje i pohađaju paravojne obuke, pa čak i vojne igre, u očekivanju dana kad će se pojaviti Hobbesov duh i kad svi budemo svedeni na uvjete u kojima živi narod Ik. Iz svega toga razvila se i nimalo beznačajna tržišna niša, koja uključuje knjige i časopise na temu preživljavanja te industriju proizvodnje svega onog što je nužno nakon kolapsa – oružja, oruđa za preživljavanje i suhe hrane. No i oni ljudi koji ne idu tako daleko u novija vremena 321


počinju uzgajati hranu za svoje potrebe, sami izrađivati odjeću i graditi si skloništa. Časopisi koji se bave temama kao što je organsko povrtlarstvo sadrže članke i oglase koji zagovaraju stil života koji smanjuje ovisnost pojedinca o, zapravo nepouzdanoj, industrijskoj ekonomiji. No, lako je preuveličati značenje takvih postupaka. Naime, tek se veoma mali dio stanovništva aktivno priprema za kolaps. S druge strane, nijedna obrazovana osoba, koja je svjesna primjera kolapsa u povijesti, ne može a da se koji put ne zabrine zbog današnje situacije. Nemam namjeru tretirati takvu zabrinutost kao puki društveni fenomen, te tako umanjiti njegovu opravdanost. Izuzev nekih krajnje ekstremnih nazora, moguće je da doista imamo razloga za uzbunu. Svakako, nitko ne može tvrditi da se industrijalizam neće jednog dana morati suočiti s iscrpljenjem resursa i otpadom koji je sam stvorio. Tu je glavno pitanje koliko je daleko taj dan. I sama briga oko kolapsa i samoodrživosti može po sebi biti značajan društveni pokazatelj, odnosno očekivano „promatračko“ ponašanje društvenog sustava u problemima, kad postoji prednost traganja za jeftinijim rješenjima. Kolega s kojim sam se dopisivao u vezi s ovom knjigom pitao me (pretpostavljam, u šali) hoću li je dovršiti prije no što i naša civilizacija doživi kolaps. Kao i u analizama kolapsa u povijesti, oni koji se brinu zbog trenutne situacije ignoriraju načelo graničnog prinosa od ulaganja u kompleksnost. Hoće li industrijsku civilizaciju uništiti nuklearni rat ili sudar sa svemirskim tijelom stvar je nagađanja, pa se ovdje nećemo time baviti. No ovdje se možemo pozabaviti pitanjima koja su važna za sva društva: omjerom uloženog i dobivenog pri ulaganju u kompleksnost. Dio podataka o kojima smo raspravljali u četvrtom poglavlju nedvojbeno je u tom pogledu doista uznemirujući. Uzorke pada graničnog prinosa možemo primijetiti barem u nekim suvremenim industrijskim društvima, i to u sljedećim područjima: − poljoprivreda; − rudarstvo i proizvodnja energije; − istraživanje i razvoj; − ulaganje u zdravstvo; 322


− obrazovanje; − državna, vojna i industrijska uprava; − sposobnost BDP-a da potiče daljnji razvitak; i − neki elementi poboljšanih tehničkih rješenja. Valja dati nekoliko upozorenja u vezi takvih trendova. Primjeri opadanja graničnog prinosa izneseni ovdje i u četvrtom poglavlju odabrani su eklektički, radi ilustriranja tvrdnje da se kompleksna društva redovito suočavaju s takvim trendovima. Ipak, to su samo primjeri, a ne rigorozne analize bilo koje suvremene ekonomije. Takve primjedbe ne funkcioniraju kao cjelovit pokazatelj graničnog prinosa koji neko društvo dobiva od cjelokupnih ulaganja u kompleksnost. U nekim se područjima mogu javljati i suprotni, povoljni trendovi, kao što je možda pojava tehnologije mikroprocesora. No ne možemo zanijekati uznemirujuću prirodu statistike iznesene u četvrtom poglavlju. Jasno je da barem neka industrijska društva danas prolaze kroz pad graničnog prinosa u više ključnih i skupih sfera ulaganja. Postoje dvije suprotne reakcije na takve trendove. S jedne strane imamo brojne ekonomiste koji, usprkos reputaciji da je njihova disciplina sklona pesimizmu, vjeruju da se ne suočavamo sa stvarnim nestašicama, već s rješivim ekonomskim problemima. Oni pretpostavljaju da, uz dostatnu ekonomsku motivaciju, ljudska dosjetljivost može prevladati sve prepreke. Taj pristup ilustriraju tri citata. Niti jedno društvo ne može izbjeći općenita ograničenja vlastitih resursa, ali ni jedno novatorsko društvo ne mora prihvatiti malthusovsko smanjivanje prinosa (Barnett i Morse 1963: 139). Izgleda da se svi oni koji se bave energijom slažu da su različite energetske alternative praktično neiscrpne (Gordon 1981: 109). Preusmjeravanjem resursa u istraživanje i razvoj možemo poništiti Malthusovu hipotezu i spriječiti realizaciju modela sudnjeg dana (Sato i Suzawa 1983: 81).

Prema suprotnom mišljenju, koje su prigrlili brojni zaštitari okoliša, 323


trenutačno blagostanje kupljeno je na trošak budućih naraštaja. Ako preusmjerimo još više resursa u istraživanje i razvoj, te uspješno potaknemo daljnji ekonomski razvitak, to će, prema njihovu mišljenju, dovesti samo do još bržeg iscrpljenja te ubrzati neizbježan slom koji će, kad dođe, biti još razorniji (npr. Catton 1980). U tim je idejama implicitno sadržan poziv na ekonomsku de-evoluciju, odnosno na povrat u jednostavnija vremena, koja je karakteriziralo manje trošenje i lokalna samodostatnost. Oba nazora zastupaju dobronamjerne osobe koje su inteligentno proučile dotično pitanje ali su došle do suprotnih zaključaka. No oba pristupa pate od istog nedostatka: ispuštaju ključne povijesne faktore. Prvo ćemo, u tom smislu, promotriti optimistični pristup, da bi se ubrzo zatim pozabavili i idejama zaštitara okoliša. Ekonomisti zasnivaju svoja uvjerenja na načelu beskonačne nadomjestivosti. Temelj tog načela je ideja da preusmjeravanjem resursa u istraživanje i razvoj možemo pronaći alternative energiji i sirovinama koji nam nedostaju. Tako smo drvo, recimo, kad je postalo skupo, zamijenili u mnogim područjima: zidanom građom, plastikom i drugim materijalima. Jedan problem s načelom beskonačne nadomjestivosti jest taj da se ono ne može tako jednostavno primijeniti na ulaganja u organizacijsku kompleksnost. Kao što znamo, sociopolitička organizacija je veliko poprište pada graničnog prinosa, i za nju ne možemo iznaći nikakav zamjenski proizvod. Ekonomija velikih razmjera i napredak tehnologije obrade informacija smanjuju organizacijske troškove, ali su na koncu i oni podložni opadanju prinosa. Drugi problem leži u tome da je načelo beskonačne nadomjestivosti, usprkos njegovu nazivu, teško primjenjivati u beskraj. Više je pronicljivih znanstvenika, filozofa i ekonomista pokazalo da je granični trošak istraživanja i razvoja, kako smo zaključili u četvrtom poglavlju, postao tako visok da je upitno hoće li tehnološke inovacije biti u stanju toliko doprinositi rješavanju budućih problema kao što su to činile u prošlosti (D. Price 1963; Rescher 1978, 1980; Rifkin i Howard 1980; 324


Scherer 1984). Razmislite, na primjer, što je potrebno za rješavanje problema oko hrane i zagađenja. Meadows i njezine kolege primjećuju da su, u razdoblju od 1951. do 1966. godine, zbog globalnog povećanja proizvodnje hrane od 34 posto sredstva utrošena na traktore porasla za 63 posto, sredstva utrošena na dušična gnojiva za 146 posto, a sredstva za pesticide 300 posto. Povećanje proizvodnje hrane za daljnjih 34 posto zahtijevalo bi još veća kapitalna i resursna ulaganja (Meadows et al. 1972: 53). Zagađenje slijedi sličan uzorak. Uklanjanje sveukupnog organskog otpada iz šećerana stoji 100 puta više nego uklanjanje 30 posto otpada. Smanjenje razine sumpornog dioksida iz zraka jednog grada u Sjedinjenim Državama za 9,6 puta, ili čestica za 3,1 puta, povećava troškove kontrole zagađenja 520 puta (Meadows et al. 1972: 134–135). To ne znači da istraživanje i razvoj potencijalno ne mogu riješiti probleme industrijalizma. Teškoća je u tome što će se za rješavanje tih problema trebati ulagati sve veći postotak BDP-a. Načelo beskonačne nadomjestivosti ovisi o energiji i tehnologiji. A uz situaciju pada prinosa od ulaganja u znanstvena istraživanja, kako možemo održavati stalan ekonomski rast? Odgovor glasi da će se, radi održavanja rasta, resursi morati alocirati iz ekonomske domene u znanost i tehnologiju. Pritom će vjerojatno doći bar do privremenog pada životnog standarda, budući da će ljudi imati manje novca za hranu, stanovanje, odjeću, medicinsku skrb, prijevoz ili zabavu. Alociranje većih resursa u znanost nije, naravno, ništa novo, već je samo riječ o nastavku trenda starog dva stoljeća (D. Price 1963). Nažalost, takva ulaganja ne mogu nikad donijeti trajno rješenje, već samo odgodu u procesu pada prinosa. U ranijim je društvima, kao što znamo, pad graničnog prinosa doveo do slabosti, a zatim i rasapa ili kolapsa. Ako izbjegnemo nuklearno uništenje, ako uspijemo kontrolirati zagađenje i rast stanovništva te spriječimo iscrpljivanje resursa, hoće li našu sudbinu zapečatiti visoki troškovi i nizak granični prinos koje će ti postupci zahtijevati? Hoćemo li shvatiti, kao što se to dogodilo nekim društvima u prošlosti, da je trošak prevladavanja naših problema prevelik u odnosu na korist koju donosi, te da je ekonomičnija opcija – jednostavno ne rješavati te pro325


bleme? Suvremeni se svijet uvelike razlikuje od povijesnoga, i te razlike imaju važne implikacije za kolaps. Jedna od njih jest da je svijet danas pun. Odnosno, ispunjen je kompleksnim društvima koja okupiraju svaki dio globusa, pa čak i njegove najrjeđe naseljene dijelove. To je novi element u ljudskoj povijesti. Kompleksna su društva i inače nov i neobičan aspekt ljudskog života. No današnja situacija, u kojoj su sva društva zasnovana na tako neobičnom načelu, jedinstvena je. Već smo u ovom poglavlju ukazali na činjenicu da se kolaps drevnih društava događao, ili mogao dogoditi, u vakuumu moći, gdje je neko kompleksno društvo (ili skup ravnopravnih društava) bilo okruženo manje kompleksnim susjedima. Danas više nema nikakvih vakuuma moći. Svaka je nacija povezana s velikim silama koje na nju utječu, a većina ih je snažno povezana s nekim od postojećih blokova moći. Povežite to s mogućnošću putovanja čitavim globusom i, kako je rekao Paul Valéry, „…ništa se više ne može dogoditi bez da se u to uplete i čitav svijet“ (1962: 115 [kurziv u originalu]). Kolaps danas nije ni mogućnost niti neposredna prijetnja. Svaka država osjetljiva na kolaps morat će se odlučiti za jednu od tri opcije: (1) da je pripoji njezin susjed ili neka veća država; (2) da je ekonomski podupire neka dominantna sila ili međunarodna monetarna agencija; ili (3) da temeljna populacija nastavi plaćati troškove nužne za nastavak kompleksnosti, ma koliko oni iznosili i ma kolik bio pad graničnog prinosa. Nacija danas ne može doživjeti unilateralni kolaps budući da, ako se raspadne bilo koja nacionalna uprava, njezino će stanovništvo i teritorij apsorbirati netko drugi. Iako je to novija pojava, ona ima svoje analogije u ranijim slučajevima kolapsa, a te nam analogije mogu dati informacije o trenutačnom stanju. Kako smo spomenuli, raniji su se primjeri kolapsa događali u dva tipa međunarodne političke situacije: kod izoliranih dominantnih država i kod skupina ravnopravnih država. Vrijeme izoliranih, dominantnih država prošlo je s nastupom doba globalnih putovanja i komunikacija, pa ono što danas preostaje jesu konkurentne ravnopravne 326


države. Čak i ako danas postoje samo dva glavna rivala, te njihovi saveznici podijeljeni u blokove, dinamika konkurentskih odnosa ostaje ista. Ravnopravne države, kao što su one u Europi nakon pada Rima, zatim antička Grčka i Italija, zaraćene države u Kini te gradovi Maja, obilježavaju odnos konkurencije, nadmudrivanje oko položaja, sklapanje razvrgavanje saveza, teritorijalno širenje i sužavanje te neprekidna vojna ulaganja. Budući da svaka država neprestance gleda kako će nadmudriti drugu (ili druge), razvija se uzlazna spirala nadmetanja u ulaganju. Nitko se ne usuđuje povući iz te spirale bez nerealističnih diplomatskih garancija, jer bi to samo predstavljalo poziv da dotičnom državom zagospodari druga. Iako se industrijsko društvo (a posebno Sjedinjene Države) ponekad u popularnoj misli povezuju s drevnim Rimom, bliža bi analogija u tom smislu bila ona s Mikenjanima ili Majama. Sustavi ravnopravnih država skloni su nefleksibilnom razvoju prema sve većoj kompleksnosti, budući da svaki sudionik, potaknut konkurencijom, oponaša nova organizacijska, tehnološka i vojna obilježja koja je razvio njegov rival (ili rivali). Granični prinos od takvog razvoja opada, budući da se na svaki novi vojni pronalazak reagira suprotnim, pa on ne donosi nikakvu trajniju prednost ili povećanu sigurnost. Društvo zapreteno u sustav konkurencije ravnopravnih država mora sve više ulagati, i to bez ikakva povećanja prinosa, pa prema tome ekonomski slabi. No mogućnost povlačenja ili kolapsa ne postoji. Prema tome, kolaps (zbog pada graničnog prinosa) ne predstavlja skoru budućnost bilo koje suvremene nacije. No razlog za to nisu toliko naša postignuća, već spirala konkurentnosti u koju smo se uspjeli upetljati. Tu leži razlog zašto prijedlozi za smanjenjem ekonomskog razvoja, za životom u ravnoteži na malenom planetu, neće funkcionirati. S obzirom na blisku povezanost ekonomske i vojne moći, unilateralno zaustavljanje ekonomskog razvoja bilo bi jednako unilateralnom razoružanju, a i podjednako budalasto. Mi jednostavno ne raspolažemo mogućnošću povratka na nižu ekonomsku razinu, ili to barem nije stvar racionalnog izbora. Rivalstvo među ravnopravnim državama tjera na povećanje kompleksnosti i potrošnje resursa bez obzira na troš327


kove, kako ljudske tako i ekološke. Ne mislim sugerirati da bi bilo koja velika sila ubrzo bila u opasnosti od kolapsa kad situacija ne bi bila takva. I najveće i sekundarne svjetske sile imaju dovoljno ekonomske moći da financiraju opadanje prinosa još dugo vremena. Kako smo vidjeli u primjerima Rima i Maja, narodi koji imaju dovoljno podstreka i/ili ekonomskih rezervi mogu izdržati opadanje graničnog prinosa stoljećima prije no što društvo doživi kolaps. (To, međutim, nije razlog za spokoj. Suvremeni se procesi razvoja, kao što je dobro poznato, odvijaju brže negoli oni u prošlosti.) No postoji veći broj manjih nacija koje su investirale u vojnu moć daleko iznad svojih ekonomskih sposobnosti ili pak ulagale u razvojne projekte upitne granične isplativosti, a koje bi zbog toga mogle biti ranjive. U današnjem svijetu neće im se dozvoliti da dožive kolaps, već će ih izvući njihov dominantni partner ili neka međunarodna monetarna agencija. Takvi događaji smanjuju granični prinos koji svijet u cjelini dobiva od svog ulaganja u kompleksnost. Ravnopravne države, dakle, uglavnom prolaze kroz dugotrajne periode uzlaznih troškova nadmetanja s konurentima i silaznih graničnih prinosa. Tome dolazi kraj s prestankom dominacije jednog i prihvaćenjem novog izvora energije (kao u Rimskoj republici i zaraćenim državama u Kini), ili uzajamnim kolapsom (kao među Mikenjanima i Majama). Kolaps, ako i kad do njega ponovo dođe, ovog će puta biti globalan. Kolaps više ne može doživjeti ni jedna pojedinačna nacija. Svjetska civilizacija će se raspasti kao cjelina. Rivali koji se razviju kao ravnopravni doživljavaju kolaps na taj način. U drevnim se društvima rješenje za pad graničnih prinosa pronalazilo u stjecanju novog izvora energije. U ekonomskim sustavima koje uglavnom pokreću poljoprivreda, stoka i ljudski rad (te, u biti, sunčeva energija) to se postizalo teritorijalnim širenjem. Antički Rim i dinastija Ch’in u zaraćenim državama u Kini prigrlili su to rješenje, kao i bezbrojna druga carstva. U ekonomiji koju pokreću energetske zalihe, a posebno u svijetu koji je tako ispunjen kao naš, takvo rješenje nije izvedivo (a niti je ikad bilo permanentno uspješno). Dostupni kapital i 328


tehnologija moraju se umjesto toga preusmjeriti prema novom i izdašnijem energetskom izvoru. Tehnološke inovacije i povećavanje produktivnosti ne mogu odgađati pad graničnog prinosa zauvijek. U jednom će nam trenutku novi izvor energije postati ključan. Teško je reći je li svjetsko industrijsko društvo već doseglo točku u kojoj je granični prinos od cjelokupnog uzorka ulaganja počeo opadati. Veliki sociolog Pitirim Sorokin je vjerovao da su zapadne ekonomije ušle u tu fazu početkom dvadesetog stoljeća (1957: 530). Xenophon Zolotas, međutim, predviđa da će ta točka biti dostignuta nedugo nakon 2000. godine (1981: 102–003). No čak i ako u našem sadašnjem obliku industrijalizma još nismo došli do točke pada prinosa, jednog dana neizostavno hoćemo. Novija povijest, čini se, pokazuje da smo bar došli do pada prinosa od ulaganja kad je riječ o našoj ovisnosti o fosilnim gorivima, a možda i što se tiče nekih sirovina. Ako želimo izbjeći pad životnog standarda i budući globalni kolaps, morat ćemo pronaći nov izvor energije. Obilniji izvor energije možda neće preokrenuti proces pada graničnog prinosa od ulaganja u kompleksnost, ali bi barem učinio lakšim financiranje tog ulaganja. U određenom smislu, pomanjkanje vakuuma moći i spirala konkurencije, koju je taj vakuum stvorio, pružili su svijetu privremenu odgodu od eventualnog ranijeg suočavanja s kolapsom. I tu leži paradoks: katastrofalni uvjeti na koje se svi okomljuju mogli bi nas prisiliti da toleriramo situaciju opadanja graničnog prinosa dovoljno dugo da uspijemo pronaći privremeno rješenje tog problema. Tu odgodu valja pametno iskoristiti za istraživanje i razvitak novog (ili novih) izvora energije koji će biti nužan za održavanje ekonomskog blagostanja. Takvo istraživanje i razvoj mora biti prioritet, pa čak i ako (kao što se predviđa) to zahtijeva preusmjeravanje resursa iz drugih ekonomskih grana. Adekvatno financiranje tih napora trebalo bi biti uključeno u budžet svake industrijalizirane nacije (a rezultate bi trebali dijeliti svi). Ne kanim upadati u politiziranje oko toga bi li ta istraživanja trebala biti privatno ili javno financirana, samo ću reći da jednostavno moraju biti financirana. 329


U današnjoj situaciji, dakle, imamo razloga i za optimizam i za pesimizam. Nalazimo se u neobičnu položaju u kome nas konkurentski međusobni odnosi prisiljavaju da održavamo određenu razinu ulaganja, ali i dovode do pada graničnog prinosa koji bi na koncu mogao dovesti do kolapsa – jedino što će rivalom koji prvi doživi kolaps jednostavno zagospodariti ili ga pripojiti oni koji prežive. Odatle možemo izvući i odgodu realizacije kolapsa, iako nam se možda neće svidjeti njezina cijena. Ako nas kolaps ne očekuje u neposrednoj budućnosti, to ne znači da ćemo očuvati i svoj životni standard. Budući da granični prinos opada sve do točke pronalaska novog izvora energije (a taj proces traje već sad), životni standard industrijskih društava kojeg smo uživali neće više tako brzo rasti, a za neke će grupe i nacije početi stagnirati ili opadati. Politički sukobi koji će zbog toga nastati, u kombinaciji sa sve većom dostupnošću nuklearnog oružja, stvorit će na globalnoj razini opasnu situaciju u nekoj ne tako dalekoj budućnosti. U ovim opaskama u neku ruku nema ništa nova. Mnogi su iznijeli slične primjedbe u vezi današnje situacije, i to detaljnije i elokventnije. Ovdje smo pak uspjeli smjestiti suvremena društva u povijesnu perspektivu i primijeniti globalno načelo koje prošlost povezuje sa sadašnjošću i budućnošću. Bez obzira na to koliko se rado smatraju nečim posebnim u povijesti svijeta, industrijska su društva zapravo podređena istim načelima koja su dovela i druga društva do kolapsa. Ako civilizacija ponovo doživi kolaps, bit će to stoga što nije uspjela iskoristiti trenutačnu odgodu, odgodu koja je, paradoksalno, i razorna i ključna po našu budućnost.

330


Bibliografija Adams, Brooks (1896). The Law of Civilization and Decay. Macmillan, New York. Adams, Daniel B. (1983). Last Ditch Archeology. Science 83 4(10): 28-37. Adams, Henry (1919). The Degradation of the Democratic Dogma. Macmillan, New York. Adams, Richard E. W. (1969). Maya Archaeology 1958-1968, a Review. Latin American Research Review 4: 3-45. (1971). The Ceramics of Altar de Sacrificios, Guatemala. Papers of the Peabody Museum of Archaeology and Ethnology, Harvard University 63(1). (1973a). The Collapse of Maya Civilization: a Review of Previous Theories. U The Classic Maya Collapse, ur. T. Patrick Culbert, str. 21-34. University of New Mexico Press, Albuquerque. (1973b). Maya Collapse: Transformation and Termination in the Ceramic Sequence at Altar de Sacrificios. U The Classic Maya Collapse, ur. T. Patrick Culbert, str. 133-63. University of New Mexico Press, Albuquerque. (1977a). Rio Bec Archaeology and the Rise of Maya Civilization. U The Origins of Maya Civilization, ur. Richard E. W. Adams, str. 77-99. University of New Mexico Press, Albuquerque. (1977b). Prehistoric Mesoamerica. Little, Brown, Boston. (1980). Swamps, Canals and the Locations of Ancient Mayan Cities. Antiquity 54: 206-14. (1981). Settlement Patterns of the Central Yucatan and Southern Campeche Regions. U Lowland Maya Settlement Patterns, ur. Wendy Ashmore, str. 211-57. University of New Mexico Press, Albuquerque. (1983). Ancient Land Use and Culture History in the Pasion River Region. U Prehistoric Settlement Patterns: Essays in Honor of Gordon R. Willey, ur. Evon Z. Vogt i Richard M. Leventhal, str. 319-35. University of New Mexico Press and Peabody Museum of Archaeology and Ethnology, Harvard University, Albuquerque i Cambridge. Adams, Richard E. W. i Norman Hammond (1982). Maya Archaeology, 1976-1980: a Review of Major Publications. 7ournal of Field Archaeology 9: 487-512. Adams, Richard E. W. i Richard C. Jones (1981). Spatial Patterns and Regional Growth Among Classic Maya Cities. American Antiquity 46: 301-22. Adams, Richard E. W. i Woodruff D. Smith (1981). Feudal Models for Classic Maya Civilization. U Lowland Maya Settlement Patterns, ur. Wendy Ashmore, str. 33549. University of New Mexico Press, Albuquerque. Adams, Richard N. (1975). Energy and Structure: a Theory of Social Power. University of Texas Press, Austin. Adams, Robert M. (1983). Decadent Societies. North Point, San Francisco. Adams, Robert McC. (1974). Historic Patterns of Mesopotamian Irrigation Agri331


culture. U Irrigation’s Impact on Society, ur. Theodore M. Downing i McGuire Gibson, str. 1-6. University of Arizona Anthropological Papers 25. (1978). Strategies of Maximization, Stability, and Resilience in Mesopotamian Society, Settlement, and Agriculture. Proceedings of the American Philosophical Society 122: 329-35. (1981). Heartland of Cities. Aldine, Chicago. Akins, Nancy J. (1984). Temporal Variation in Faunal Assemblages from Chaco Canyon. U Recent Research on Chaco Prehistory, ur. W. James Judge i John D. Schelberg, str. 225-40. Reports of the Chaco Center 8. U.S. Department of the Interior, National Park Service, Division of Cultural Research, Albuquerque. Akins, Nancy J. i John D. Schelberg (1984). Evidence for Social Complexity as seen from the Mortuary Practices at Chaco Canyon. U Recent Research on Chaco Prehistory, ur. W. James Judge i John D. Schelberg, str. 89-102. Reports of the Chaco Center 8. U.S. Department of the Interior, National Park Service, Division of Cultural Research, Albuquerque. Akurgal, Ekrem (1962). The Art of the Hittites (engl. prev. Constance McNab). Harry N. Abrams, New York. Allchin, Bridget i Raymond Allchin (1968). The Birt of Indian Civilization. Penguin Books, Harmondsworth. Altree, Wayne (1956). Toynbee’s Treatment of Chinese History. U Toynbee and History, ur. M. F. Ashley Montagu, str. 243-72. Porter Sargent, Boston. Altschuler, Milton (1958). On the Environmental Limitations of Maya Cultural Development. SouthwesterniournalofAnthropology 14: 189-98. Ammianus Marcellinus (1939). Ammianus Marcellinus (engl. prev. John C. Rolfe) (tri sveska). Harvard University Press i William Heinemann, Cambridge i London. Antoine, Pierre P., Richard L. Skarie, i Paul R. Bloom (1982). The Origin of Raised Fields Near San Antonio, Belize: an Alternative Hypothesis. U Maya Subsistence: Studies in Memory of Dennis E. Puleston, ur. Kent V. Flannery, str. 227-36. Academic Press, New York. Andrews, E. Wyllys V. i Jeremy A. Sabloff (1986). Classic to Postclassic: a Summary Discussion. U Late Lowland Maya Civilization: Classic to Postclassic, ur. Jeremy A. Sabloff i E. Wyllys Andrews V, str. 433-56. University of New Mexico Press, Albuquerque. Apter, David (1968). Government. U International Encyclopedia of the Social Sciences, sv. 6, ur. David L. Sills, str. 214-30. Macmillan i Free Press, New York. Aristotle (1984). The Politics (engl. prev. Carnes Lord). University of Chicago Press, Chicago i London. Asch, Nancy B., Richard I. Ford, i David L. Asch (1972). Paleoethnobotany of the Koster Site: the Archaic Horizons. Illinois State Museum Reports of Investigations 24. Illinois Valley Archeological Program, Research Papers 6. Augustine, Saint (1958). The City of God (engl. prev. Gerald G. Walsh, Demetrius B. Zema, Grace Monahan, i Daniel J. Honan). Image Books, Garden City. 332


Baker, Kenneth (1986). Treasures From the Sacred Well of the Mayas. San Francisco Examiner Review, Sunday, January 12. Ball, Joseph A. (1977). The Rise of the Northern Maya Chiefdoms: a Socioprocessual Analysis. U The Origins of Maya Civilization, ur. Richard E. W. Adams, str. 10132. University of New Mexico Press, Albuquerque. Barnett, Harold J. i Chandler Morse (1963). Scarcity and Growth: the Economics of Natural Resource Availability. Johns Hopkins Press, Baltimore. Barnett, R. D. (1975a). The Sea Peoples. U The Cambridge Ancient History II(2) (treće izdanje), ur. I. E. S. Edwards, C. J. Gadd, N. G. L. Hammond, i E. Sollberger, str. 359-78. Cambridge University Press, Cambridge. (1975b). Phrygia and the Peoples of Anatolia in the Iron Age. U The Cambridge Ancient History 11(2) (treće izdanje), ur. I. E. S. Edwards, C. J. Gadd, N. G. L. Hammond, i E. Sollberger, str. 417-42. Cambridge University Press, Cambridge. Barreis, David A. i Reid A. Bryson (1965). Climatic Episodes and the Dating of the Mississippian Cultures. Wisconsin Archaeologist 46: 203-20. Barreis, David A., Reid A. Bryson, i J. E. Kutzbach (1976). Climate and Culture in the Western Great Lakes Region. MidContinental journal of Archaeology 1: 39-57. Bateman, Fred (1969). Labor Inputs and Productivity in American Dairy Agriculture, 1850-1910. Journal of Economic History 29: 206-29. Bateson, Gregory (1972). Steps to an Ecology of Mind. Chandler, San Francisco. Baynes, N. H. (1943). The Decline of the Roman Empire in Western Europe: Some Modern Explanations. journal of Roman Studies 33: 29-35. Bean, Lowell John (1972). Mukat’s People: the Cahuilla Indians of Southern California. University of California Press, Berkeley i Los Angeles. Becatti, Giovanni (1968). The Art of Ancient Greece and Rome. Prentice-Hall i Harry N. Abrams, Englewood Cliffs i New York. Becker, Marshall Joseph (1973). Archaeological Evidence for Occupational Specialization Among the Classic Period Maya at Tikal, Guatemala. American Antiquity 38: 396-406. Bell, Barbara (1971). The Dark Ages in Ancient History: 1. The First Dark Age in Egypt. American journal of Archaeology 75: 1-26. Bendix, Reinhard (1956). Work and Authority in Industry. Wiley and Sons, New York. Bergin, Thomas Goddard i Max Harold Fisch (engl. prev.) (1948). The New Science of Giambattista Vico (treće izdanje, 1744). Cornell University Press, Ithaca. Bernardi, Aurelio (1970). The Economic Problems of the Roman Empire at the Time of its Decline. U The Economic Decline of Empires, ur. Carlo M. Cipolla, str. 1683. Methuen, London. Betancourt, Philip P. (1976). The End of the Greek Bronze Age. Antiquity 50: 40-7. Bettinger, Robert L. i Thomas F. King (1971). Interaction and Political Organization: a Theoretical Framework for Archaeology in Owens Valley, California. UCLA Archaeological Survey Annual Report 13: 137-50. Blanton, Richard E. (1978). Monte Alban: Settlement Patterns at the Ancient Zapotec 333


Capital. Academic Press, New York. (1983). The Urban Decline at Monte Alban. U The Cloud People: Divergent Evolution of the Zapotec and Mixtec Civilizations, ur. Kent V. Flannery i Joyce Marcus, p. 186. Academic Press, New York. Blanton, Richard E. i Stephen A. Kowalewski (1981). Monte Alban and After in the Valley of Oaxaca. U Supplement to the Handbook of Middle American Indians, sv. I: Archaeology, ur. Jeremy A. Sabloff, str. 94-116. University of Texas Press, Austin. Blau, Peter M. (1977). Inequality and Heterogeneity: a Primitive Theory of Social Structure. Free Press, New York. Boak, Arthur E. R. (1955). Manpower Shortage and the Fall of the Roman Empire in the West. University of Michigan Press, Ann Arbor. Boak, Arthur E. i William G. Sinnigen (1965). A History of Rome to A.D. 565 (peto izdanje). Macmillan, New York. Boer, W. den (1956). Toynbee and Classical History. U Toynbee and History, ur. M. F. Ashley Montagu, str. 221-42. Porter Sargent, Boston. Bolin, Sture (1958). State and Currency in the Roman Empire to 300 A.D. Almquist and Wiksell, Stockholm. Borkenau, Franz (1981). End and Beginning: On the Generations of Cultures and the Origins of the West. Columbia University Press, New York. Boserup, Ester (1965). The Conditions of Agricultural Growth: the Economics of Agrarian Change Under Population Pressure. Aldine, Chicago. (1981). Population and Technological Change. University of Chicago Press, Chicago i London. Bound, John, Clint Cummins, Zvi Griliches, Bronwyn H. Hall, i Adam Jaffe (1984). Who Does R & D and Who Patents? U R & D, Patents, and Productivity, ur. Zvi Griliches, str. 21-54. University of Chicago Press, Chicago i London. Bove, Frederick J. (1981). Trend Surface Analysis and the Lowland Classic Maya Collapse. American Antiquity 46: 93-112. Boxer, C. R. (1970). The Dutch Economic Decline. U The Economic Decline of Empires, ur. Carlo M. Cipolla, str. 235-63. Methuen, London. Braun, David P. (1977). Middle Woodland - (Early) Late Woodland Social Change in the Prehistoric Central Midwestern U.S. Ph.D. dissertation, University of Michigan. University Microfilms, Ann Arbor. Brewbaker, James L. (1979). Diseases of Maize in the Wet Lowland Tropics and the Collapse of the Classic Maya Civilization. Economic Botany 33: 101-18. Briffault, Robert (1938). The Decline and Fall of the British Empire. Simon and Schuster, New York. Bronson, Bennet (1966). Roots and the Subsistence of the Ancient Maya. Southwestern Journal of Anthropology 22: 251-79. Brovsky, Cindy (1985). Anasazi Flight Linked to Mass `Ritualization.’ Durango Herald, September 15. 334


Brown, Peter (1971). The World of Late Antiquity. Thames and Hudson, London. Bryson, R. A., H. H. Lamb, i D. L. Donley (1974). Drought and the Decline of Mycenae. Antiquity 48: 46-50. Buckley, Walter (1968). Society as a Complex Adaptive System. U Modern Systems Research for the Behavioral Scientist, ur. Walter Buckley, str. 490-513. Aldine, Chicago. Bullard, William R. (1960). Maya Settlement Patterns in Northeastern Peten, Guatemala. American Antiquity 25: 355-72. (1973) Postclassic Culture in Central Peten and Adjacent British Honduras. U The Classic Maya Collapse, ur. T. Patrick Culbert, str. 221-41. University of New Mexico Press, Albuquerque. Burckhardt, Jacob (1949). The Age of Constantine the Great (engl. prev. Moses Hadas). Routledge and Kegan Paul, London. Bury, J. B. (1923). History of the LaterRoman Empire (dva sveska). Macmillan, London. Butzer, Karl W. (1976). Early Hydraulic Civilization in Egypt. University of Chicago Press, Chicago. (1980). Civilizations: Organisms or Systems? American Scientist 68: 517-23. (1984). Long-term Nile Flood Variation and Political Discontinuities in Pharaonic Egypt. U From Hunters to Farmers: The Causes and Consequences of Food Production in Africa, ur. J. Desmond Clark i Steven A. Brandt, str. 102-12. University of California Press, Berkeley i Los Angeles. Cameron, Catherine J. (1984). A Regional View of Chipped Stone Raw Material Use in Chaco Canyon. U Recent Research on Chaco Prehistory, ur. W. James Judge i John D. Schelberg, str. 137-52. Reports of the Chaco Center 8. U.S. Department of the Interior, National Park Service, Division of Cultural Research, Albuquerque. Cancian, Frank (1976). Social Stratification. Annual Review ofAnthropology 5: 227-48. Carneiro, Robert L. (1970). A Theory of the Origin of the State. Science 169: 733-38. (1978). Political Expansion as an Expression of the Principle of Competitive Exclusion. U Origins of the State: the Anthropology of Political Evolution, ur. Ronald Cohen i Elman R. Service, str. 203-23. Institute for the Study of Human Issues, Philadelphia. (1981). The Chiefdom: Precursor of the State. U The Transition to Statehood in the New World, ur. Grant D. Jones i Robert R. Kautz, str. 37-79. Cambridge University Press, Cambridge. Carpenter, Rhys (1966). Discontinuities in Greek Civilisation. Cambridge University Press, Cambridge. Carr, Edward Hallett (1961). What is History? Macmillan, London. Carter, Anne P. (1966). The Economics of Technological Change. Scientific American 214(4): 25-31. Casson, Stanley (1937). Progress and Catastrophe: an Anatomy of Human Adventure. Harper and Brothers, New York i London. Catton, William R., Jr. (1980). Overshoot: the Ecological Basis of Revolutionary Change. 335


University of Illinois Press, Urbana. Caudwell, Christopher (1971). Further Studies in a Dying Culture. Monthly Review Press, New York i London. Cepede, Michel, Frangoise Houtart, i Linus Grond (1964). Population and Food. Sheed and Ward, New York. Chadwick, John (1976). The Mycenaean World. Cambridge University Press, Cambridge. Chagnon, Napoleon A. (1970). Ecological and Adaptive Aspects of California Shell Money. UCLA Archaeological Survey Annual Report 12: 1-25. Charanis, Peter (1953). Economic Factors in the Decline of the Byzantine Empire. The yournal of Economic History 13: 412-24. Charnov, Eric L. (1976). Optimal Foraging, the Marginal Value Theorem. Theoretical Population Biology 9: 129-36. Childe, V. Gordon (1942). What Happened in History. Penguin, Baltimore. (1951). Man Makes Himself. Mentor, New York. Cipolla, Carlo M. (1970a). Editor’s Introduction. U The Economic Decline of Empires, ur. Carlo M. Cipolla, str. 1-15. Methuen, London. (1970b). The Economic Decline of Italy. U The Economic Decline of Empires, ur. Carlo M. Cipolla, str. 198-214. Methuen, London. Claessen, Henri J. M. (1978). The Early State: a Structural Approach. U The Early State, ur. Henri J. M. Claessen i Peter Skalnik, str. 533-96. Mouton, Den Haag. Claessen, Henri J. M. i Peter Skalnik (1978a). The Early State: Theories and Hypotheses. U The Early State, ur. Henri J. M. Claessen i Peter Skalnik, str. 3-29. Mouton, Den Haag. (1978b). Limits: Beginning and End of the Early State. U The Early State, ur. Henri J. M. Claessen i Peter Skalnik, str. 619-35. Mouton, Den Haag. (1978c). The Early State: Models and Reality. U The Early State, ur. Henri J. M. Claessen i Peter Skalnik, str. 637-50. Mouton, Den Haag. Clark, Colin i Margaret Haswell (1966). The Economics of Subsistence Agriculture. Macmillan, London. Clark, Grahame (1979). Archaeology and Human Diversity. Annual Review of Anthropology 8: 1-19. Clark, Kim B. i Zvi Griliches (1984). Productivity Growth and R & D at the Business Level: Results From the PIMS Data Base. U R & D, Patents, and Productivity, ur. Zvi Griliches, str. 393-416. University of Chicago Press, Chicago i London. Clough, Shephard B. (1951). The Rise and Fall of Civilization. McGraw-Hill, New York. Coe, Michael D. (1981). San Lorenzo Tenochtitlan. U Supplement to the Handbook of Middle American Indians, sv. I: Archaeology, ur. Jeremy A. Sabloff, str. 117-46. University of Texas Press, Austin. Cohen, Mark N. (1977). The Food Crisis in Prehistory: Overpopulation and the Origins of Agriculture. Yale University Press, New Haven. Cohen, Ronald (1978). Introduction. U Origins of the State: the Anthropology of Political Evolution, ur. Ronald Cohen i Elman R. Service, str. 1-20. Institute for the 336


Study of Human Issues, Philadelphia. Conrad, Geoffrey i Arthur A. Demarest (1984). Religion and Empire: the Dynamics of Aztec and Inca Expansionism. Cambridge University Press, Cambridge. Cook, Della C. (1981). Mortality, Age Structure and Status in the Interpretation of Stress Indicators in Prehistoric Skeletons: a Dental Example from the Lower Illinois Valley. U The Archaeology of Death, ur. Robert Chapman, Ian Kinnes, i Klaus Randsborg, str. 133-44. Cambridge University Press, Cambridge. Cook, Sherburne F. (1947). The Interrelation of Population, Food Supply and Building in Pre-Conquest Central Mexico. American Antiquity 13: 45-52. Cooke, C. Wythe (1931). Why the Mayan Cities of the Peten District, Guatemala, were Abandoned. Journal of the Washington Academy of Sciences 21(13): 283-7. Cordell, Linda A. (1982). The Pueblo Period in the San Juan Basin: an Overview and Some Research Problems. U The San Juan Tomorrow: Planning for the Conservation of Cultural Resources in the San Juan Basin, ur. Fred Plog i Walter Wait, str. 59-83. USDI National Park Service, Southwestern Region and School of American Research, Santa R. Cordy, Ross H. (1981). A Study of Prehistoric Social Change: the Development of Complex Societies in the Hawaiian Islands. Academic Press, New York. Coulborn, Rushton (1954). The Rise and Fall of Civilizations. Ethics 64: 205-16. (1966). Structure and Process in the Rise and Fall of Civilized Society. Comparative Studies in Society and History 8: 404-31. Cowgill, George L. (1964). The End of Classic Maya Culture: a Review of Recent Evidence. Southwestern, Journal ofAnthropology 20: 145-59. (1977). Processes of Growth and Decline at Teotihuacan: the City and the State. U Los Procesos de Cambio: XV Mesa Redonda, 1: 183-93. Sociedad Mexicana de Antropologia y Universidad de Guanajuato, Mexico City. (1979). Teotihuacan, Internal Militaristic Competition, and the Fall of the Classic Maya. U Maya Archaeology and Ethnohistory, ur. Norman Hammond i Gordon R. Willey, str. 51-62. University of Texas Press, Austin. Creel, Herrlee Glessner (1953). Chinese Thought from Confucius to Mao Tse-Tung. University of Chicago Press, Chicago. (1970). The Origins of Statecraft in China, sv. I: The Western Chou Empire. Aldine, Chicago. Culbert, T. Patrick (1973a). Introduction: a Prologue to Classic Maya Culture and the Problem of its Collapse. U The Classic Maya Collapse, ur. T. Patrick Culbert, str. 3-19. University of New Mexico Press, Albuquerque. (1973b). The Mayan Downfall at Tikal. U The Classic Maya Collapse, ur. T. Patrick Culbert, str. 63-92. University of New Mexico Press, Albuquerque. (1974). The Lost Civilization: the Story of the Classic Maya. Harper and Row, New York. (1977a). Early Maya Development at Tikal, Guatemala. U The Origins of Maya Civilization, ur. Richard E. W. Adams, str. 27-42. University of New Mexico Press, Albuquerque. 337


(1977b). Maya Development and Collapse: an Economic Perspective. U Social Process in Maya Prehistory: Studies in Honour of Sir Eric Thompson, ur. Norman Hammond, str. 509-30. Academic Press, London. (bez datuma). The Collapse of Classic Maya Civilization. U The Collapse of Ancient Civilizations, ur. N. Yoffee i G. L. Cowgill. University of Arizona Press, Tucson (in press). Dales, George F. (1966). The Decline of the Harappans. Scientific American 214(5): 92-8,100. Davies, Nigel (1977). The Toltecs Until the Fall of Tula. University of Oklahoma Press, Norman. Davis, Kingsley (1949). Human Society. Macmillan, New York. Dawson, Christopher (1956). The Dynamics of World History. Sheed and Ward, New York. Deevey, E. S., Don S. Rice, Prudence M. Rice, H. H. Vaughn, Mark Brenner, i M. S. Flannery (1979). Mayan Urbanism: Impact on a Tropical Karst Environment. Science 206: 298-306. Demarest, Arthur A. (1979). Interregional Conflict and `Situational Ethics’ in Classic Maya Warfare. Human Mosaic 12: 101-11. Denison, Edward F. (1979). Accounting for Slower Economic Growth: the United States in the 1970s. Brookings Institution, Washington, D.C. Desborough, V. R. (1972). The Greek Dark Ages. Ernest Benn, London. (1975). The End of Mycenaean Civilization and the Dark Ages: (a) the Archaeological Background. U The Cambridge Ancient History II(2) (treće izdanje), ur. I. E. S. Edwards, C. J. Gadd, N. G. L. Hammond, i E. Sollberger, str. 658-77. Cambridge University Press, Cambridge. Deutsch, Karl (1969). Nationalism and its Alternatives. Alfred A. Knopf, New York. Dhavalikar, M. K. (1984). Toward an Ecological Model for Chalcolithic Cultures of Central and Western India. Journal ofAnthropological Archaeology 3: 133-58. Diakonoff, I. M. (1969). The Rise of the Despotic State in Ancient Mesopotamia. U Ancient Mesopotamia: Socio-Economic History, ur. I. M. Diakonoff, str. 173-203. Nauka, Moscow. Diehl, Charles (1970). The Economic Decay of Byzantium. U The Economic Decline of Empires, ur. Carlo M. Cipolla, str. 92-101. Methuen, London. Diehl, Richard A. (1981). Tula. U Supplement to the Handbook ofMiddleAmerican Indians, sv. I: Archaeology, ur. Jeremy A. Sabloff, str. 277-95. University of Texas Press, Austin. Dill, Samuel (1899). Roman Society in the Last Century of the Western Empire (drugo izdanje). Macmillan, London. DiPeso, Charles C. (1974). Casas Grandes, a Fallen Trading Center of the Gran Chichimeca, sv. 2: The Medio Period. Amerind Foundation and Northland Press, Dragoon and Flagstaff. Doumas, Christos G. (1983). Thera: Pompeii of the Ancient Aegean. Thames and Hud338


son, London. Doyel, David E. (1981). Late Hohokam Prehistory in Southern Arizona. Gila Press Contributions to Archaeology 2. Doyel, David E., Cory D. Breternitz, i Michael P. Marshall (1984). Chacoan Community Structure: Bis sa’ani Pueblo and the Chaco Halo. U Recent Research on Chaco Prehistory, ur. W. James Judge i John D. Schelberg, str. 37-54. Reports of the Chaco Center 8. U.S. Department of the Interior, National Park Service, Division of Cultural Research, Albuquerque. Drucker, Philip, Robert F. Heizer, i Robert J. Squier (1959). Excavations at LaVenta, Tabasco, 1955. Bureau of American Ethnology, Bulletin 170. Duncan-Jones, Richard (1974). The Economy of the Roman Empire: Quantitative Studies. Cambridge University Press, Cambridge. Durkheim, Emile (1947). The Division of Labor in Society (engl. prev. George Simpson). Free Press, Glencoe. Easton, David (1965a). A Systems Analysis of Political Life. John Wiley, New York. (1965b). A Framework for Political Analysis. Prentice-Hall, Englewood Cliffs. Eisenstadt, S. N. (1963). The Political Systems of Empires. Free Press, Glencoe. (1978). Revolution and the Transformation of Societies. Free Press, Glencoe. Ekholm, Kajsa (1980). On the Limits of Civilization: the Structure and Dynamics of Global Systems. Dialectical Anthropology 5: 155-66. Elliott, J. H. (1970). The Decline of Spain. U The Economic Decline ofEmpires, ur. Carlo M. Cipolla, str. 168-95. Methuen, London. Elster, Jon (1983). Explaining Technical Change. Cambridge University Press i Universitetsforlaget, Cambridge i Oslo. Engels, Frederick (1972). The Origin of the Family, Private Property, and the State. International Publishers, New York. Englert, Sebastian (1970). Island at the Center of the World: New Light on Easter Island. Charles Scribner’s Sons, New York. Erickson, Edwin E. (1973). The Life Cycle of Life Styles: Projecting the Course of Local Evolutionary Sequences. Behavior Science Notes 8: 135-60. (1975). Growth Functions and Culture History: a Perspective on Classic Maya Cultural Development. Behavior Science Research 10: 37-61. Edwin, Robert (1966). Civilization as a Phase of World History. The American Historical Review 71:1181-98. Evenson, Robert E. (1984). International Invention: Implications for Technology Market Analysis. U R & D, Patents, and Productivity, ur. Zvi Griliches, str. 89-123. University of Chicago Press, Chicago i London. Fairbank, John K., Edwin O. Reischauer, i Albert M. Craig (1973). East Asia: Tradition and Transformation. Houghton Mifflin, Boston. Ferrero, Guglielmo (1914). Ancient Rome and Modern America: a Comparative Study of Morals and Manners. G. P. Putnam’s Sons, New York i London. Finley, Moses I. (1968). Aspects of Antiquity: Discoveries and Controversies. Viking 339


Press, New York. (1973). The Ancient Economy. University of California Press, Berkeley i Los Angeles. Flannery, Kent V. (1972). The Cultural Evolution of Civilizations. Annual Review of Ecology and Systematics 3: 399-426. Folan, William J., Larraine A. Fletcher, i Ellen R. Kintz (1979). Fruit, Fiber, Bark, and Resin: Social Organization of a Maya Urban Center. Science 204: 697-701. Ford, Richard I. (1972). An Ecological Perspective on the Eastern Pueblos. U New Perspectives on the Pueblos, ur. Alfonso Ortiz, str. 1-18. University of New Mexico Press, Albuquerque. Fortes, M. i E. E. Evans-Pritchard (1940). Introduction. U African Political Systems, ur. M. Fortes i E. E. Evans-Pritchard, str. 1-23. Oxford University Press, London. Fowler, Melvin L. (1975). A Pre-Columbian Urban Center on the Mississippi. Scientific American 233(2): 92-101. Frank, Tenney (1940). An Economic Survey of Ancient Rome, sv. V: Rome and Italy of the Empire. Johns Hopkins Press, Baltimore. (1970). Race Mixture in the Roman Empire. U The Fall of Rome: Can It Be Explained? (drugo izdanje), ur. Mortimer Chambers, str. 47-54. Holt, Rinehart and Winston, New York. Freidel, David A. (1979). Culture Areas and Interaction Spheres: Contrasting Approaches to the Emergence of Civilization in the Maya Lowlands. American Antiquity 44: 36-54. (1981). The Political Economics of Residential Dispersion Among the Lowland Maya. U Lowland Maya Settlement Patterns, ur. Wendy Ashmore, str. 371-82. University of New Mexico Press, Albuquerque. (1983). Political Systems in Lowland Yucatan: Dynamics and Structure in Maya Settlement. U Prehistoric Settlement Patterns: Essays in Honor of Gordon R. Willey, ur. Evon Z. Vogt i Richard M. Leventhal, str. 375-86. University of New Mexico Press i Peabody Museum of Archaeology and Ethnology, Harvard University, Albuquerque i Cambridge. (1985). New Light on the Dark Age: a Summary of Major Themes. U The Lowland Maya Postclassic, ur. Arlen F. Chase i Prudence M. Rice, str. 285-309. University of Texas Press, Austin. Freidel, David A. i Vernon Scarborough (1982). Subsistence, Trade, and Development of the Coastal Maya. U Maya Subsistence: Studies in Memory of Dennis E. Puleston, ur. Kent V. Flannery, str. 131-55. Academic Press, New York. Frere, S. S. i J. K. S. St Joseph (1983). Roman Britain From the Air. Cambridge University Press, Cambridge. Fried, Morton H. (1967). The Evolution of Political Society, an Essay in Political Anthropology. Random House, New York. Friedman, Jonathan (1974). Marxism, Structuralism, and Vulgar Materialism. Man 340


9: 444-69. (1975). Tribes, States, and Transformations. U Marxist Analyses and Social Anthropology, ur. Maurice Bloch, str. 161-202. Malaby Press, London. Friedman, J. i M. J. Rowlands (1977). Notes Toward an Epigenetic Model of the Evolution of `Civilisation.’ U The Evolution of Social Systems, ur. J. Friedman i M. J. Rowlands, str. 201-76. Duckworth, London. Gauthier, Rory P., John C. Acklen, i John R. Stein (1977). An Archeological Survey of the Anaconda Company’s Bluewater Mill Tailing Pond Expansion, New Mexico. Unpublished manuscript, Office of Contract Archeology, University of New Mexico, Albuquerque. Gibbon, Edward (1776-88). The Decline and Fall of the Roman Empire. Modern Library, New York. usp. (2003) Opadanje i propast Rimskog carstva, prev. Gordana Vučićević, Službeni list SCG i Dosije, Beograd. Gibson, McGuire (1974). Violation of Fallow and Engineered Disaster in Mesopotamian Civilization. U Irrigation’s Impact on Society, ur. Theodore M. Downing i McGuire Gibson, str. 7-20. University of Arizona Anthropological Papers 25. Gilfallen, S. Colum (1970). Roman Culture and Dysgenic Lead Poisoning. U The Fall of Rome: Can It Be Explained? (drugo izdanje), ur. Mortimer Chambers, str. 559. Holt, Rinehart and Winston, New York. Gluckman, Max (1965). Politics, Law and Ritual in Tribal Society. Aldine, Chicago. Godelier, M. (1977). Perspectives in Marxist Anthropology. Cambridge University Press, London. Goetze, A. (1975a). The Struggle for the Domination of Syria (1400-1300 B.C.). U The Cambridge Ancient History II(2) (treće izdanje), ur. I. E. S. Edwards, C. J. Gadd, N. G. L. Hammond, i E. Sollberger, str. 1-20. Cambridge University Press, Cambridge. (1975b). Anatolia from Shuppiluliumash to the Egyptian War of Muwatallish. U The Cambridge Ancient History II(2) (treće izdanje), ur. I. E. S. Edwards, C. J. Gadd, N. G. L. Hammond, i E. Sollberger, str. 117-29. Cambridge University Press, Cambridge. (1975c). The Hittites and Syria (1300-1200 B.C.). U The Cambridge Ancient History II(2) (treće izdanje), ur. I. E. S. Edwards, C. J. Gadd, N. G. L. Hammond, i E. Sollberger, str. 252-73. Cambridge University Press, Cambridge. Gordon, Richard L. (1981). An Economic Analysis of World Energy Problems. Massachusetts Institute of Technology Press, Cambridge i London. Gould, Stephen Jay (1983). Hen’s Teeth and Horse’s Toes. W. W. Norton, New York. Graham, John A. (1973). Aspects of Non-Classic Presences in the Inscriptions and Sculptural Art of Seibal. U The Classic Maya Collapse, ur. T. Patrick Culbert, str. 207-19. University of New Mexico Press, Albuquerque. Gray, Charles Edward (1958). The Epicyclical Evolution of Graeco-Roman Civilization. American Anthropologist 60: 13-31. Griffin, James B. (1952). Culture Periods in Eastern United States Archeology. U Archeology of Eastern United States, ur. James B. Griffin, str. 352-64. University of 341


Chicago Press, Chicago. (1960). Climatic Change: a Contributory Cause of the Growth and Decline of Northern Hopewellian Culture. Wisconsin Archaeologist 41: 21-33. (1961). Some Correlations of Climatic and Cultural Change in Eastern North American Prehistory. Annals of the New York Academy of Sciences 95: 710-17. (1967). Eastern North American Archaeology: a Summary. Science 156: 175-91. Griliches, Zvi (1984). Introduction. U R & D, Patents, and Productivity, ur. Zvi Griliches, str. 1-19. University of Chicago Press, Chicago i London. Guha, Ashok S. (1981). An Evolutionary View of Economic Growth. Clarendon Press, Oxford. Gunderson, Gerald (1976). Economic Change and the Demise of the Roman Empire. Explorations in Economic History 13: 43-68. Gupta, S. P. (1982). The Late Harappans: a Study in Cultural Dynamics. U Harappan Civilization: a Contemporary Perspective, ur. Gregory Possehl, str. 51-9. Oxford and IBH Publishing Co., New Delhi. Gurney, O. R. (1973a). Anatolia, c. 1750-1600 B.C. U The Cambridge Ancient History II(1) (treće izdanje), ur. I. E. S. Edwards, C. J. Gadd, N. G. L. Hammond, i E. Sollberger, str. 228-55. Cambridge University Press, Cambridge. (1973b). Anatolia, c. 1600-1380 B.C. U The Cambridge Ancient History II(1) (treće izdanje), ur. I. E. S. Edwards, C. J. Gadd, N. G. L. Hammond, i E. Sollberger, str. 659-85. Cambridge University Press, Cambridge Haas, Jonathon (1982). The Evolution of the Prehistoric State. Columbia University Press, New York. Hadar, Josef (1966). Elementary Theory of Economic Behavior. Addison-Wesley, Reading. Hailstones, Thomas J. (1976). Basic Economics. South-Western Publishing Co., Cincinnati. Hamblin, Robert L. i Brian L. Pitcher (1980). The Classic Maya Collapse: Testing Class Conflict Hypotheses. American Antiquity 45: 246-67. Hammond, Mason (1946). Economic Stagnation in the Early Roman Empire journal of Economic History, Supplement 6: 63-90. Hammond, Norman (1977). Ex Oriente Lux: a View from Belize. U The Origins of Maya Civilization, ur. Richard E. W. Adams, str. 45-76. University of New Mexico Press, Albuquerque. (1981). Settlement Patterns in Belize. U Lowland Maya Settlement Patterns, ur. Wendy Ashmore, str. 157-86. University of New Mexico Press, Albuquerque. (1982). Ancient Maya Civilization. Rutgers University Press, New Brunswick. Hammond, Norman i Wendy Ashmore (1981). Lowland Maya Settlement: Geographical and Chronological Frameworks. U Lowland Maya Settlement Patterns, ur. Wendy Ashmore, str. 19-36. University of New Mexico Press, Albuquerque. Hardin, Garrett (1968). The Cybernetics of Competition: a Biologist’s View of Society. U Modern Systems Research for the Behavioral Scientist, ur. Walter Buckley, str. 449-59. Aldine, Chicago. Harner, Michael J. (1970). Population Pressure and the Social Evolution of Agricultur342


alists. Southwestern journal of Anthropology 26: 67-86. Harris, David R. (1978). The Agricultural Foundations of Lowland Maya Civilization: a Critique. U Pre-Hispanic Maya Agriculture, ur. Peter D. Harrison i B. L. Turner II, str. 301-23. University of New Mexico Press, Albuquerque. Harrison, Peter D. (1977). The Rise of the Bajos and the Fall of the Maya. U Social Process in Maya Prehistory: Studies in Honour of Sir Eric Thompson, ur. Norman Hammond, str. 469-508. Academic Press, London. (1978). Bajos Revisited: Visual Evidence for One System of Agriculture. U Pre-Hispanic Maya Agriculture, ur. Peter D. Harrison i B. L. Turner II, str. 247-53. University of New Mexico Press, Albuquerque. (1982). Subsistence and Society in Eastern Yucatan. U Maya Subsistence: Studies in Memory of Dennis E. Puleston, ur. Kent V. Flannery, str. 119-30. Academic Press, New York. Hart, Hornell (1945). Logistic Social Trends. American,7ournal of Sociology 50: 33752. Haury, Emil W. (1976). The Hohokam: Desert Farmers and Craftsmen. University of Arizona Press, Tucson. Haussig, H. W. (1971). A History of Byzantine Civilization (engl. prev. J. M. Hussey). Praeger, New York. Haviland, William A. (1967). Stature at Tikal, Guatemala: Implications for Classic Maya Demography and Social Organization. American Antiquity 32: 316-25. (1969). A New Population Estimate for Tikal, Guatemala. American Antiquity 34: 429-33. (1970). Tikal, Guatemala, and Mesoamerican Urbanism. World Archaeology 2: 18697. (1977). Dynastic Genealogies from Tikal, Guatemala: Implications for Descent and Political Organization. American Antiquity 42: 61-7. Healy, Paul F. (1983). An Ancient Maya Dam in the Cayo District, Belize. journal of Field Archaeology 10: 147-54. Hegel, Georg Wilhelm Friedrich (1956). The Philosophy of History (engl. prev. J. Sibree). Dover, New York. Heichelheim, Fritz M. (1970). An Ancient Economic History, sv. III (engl. prev. Joyce Stevens). A. W. Sijthoff, Leyden. Heitland, W. E. (1962). The Roman Fate. U Decline and Fall of the Roman Empire: Why Did It Collapse?, ur. D. Kagen, str. 57-70. Heath, Boston. Herder, Johann Gottfried von (1968). Reflections on the Philosophy of the History of Mankind (engl. prev. T. O. Churchhill). University of Chicago Press, Chicago i London. Hicks, John (1969). A Theory of Economic History. Clarendon, Oxford. Hirth, Kenneth G. i William Swezey (1976). The Changing Nature of the Teotihuacan Classic: a Regional Perspective from Manzanilla, Puebla. U Las Fronteras de Mesoamerica: XIV Mesa Redonda, 2: 11-23. Sociedad Mexicana de Antropologia, Mexico City. 343


Ho, Ping-Ti (1970). Economic and Institutional Factors in the Decline of the Chinese Empire. U The Economic Decline of Empires, ur. Carlo M. Cipolla, str. 264-77. Methuen, London. Hodges, Richard i David Whitehouse (1983). Mohammed, Charlemagne and the Origins of Europe. Cornell University Press, Ithaca. Hogarth, D. G. (1926). The Hittites of Asia Minor. U The Cambridge Ancient History II, ur. J. B. Bury, S. A. Cook, i F. E. Adcock, str. 252-74. Macmillan, New York. Hooker, J. T. (1976). Mycenaean Greece. Routledge and Kegan Paul, London. Hosler, Dorothy, Jeremy A. Sabloff, i Dale Runge (1977). Simulation Model Development: A Case Study of the Classic Maya Collapse. U Social Process in Maya Prehistory: Studies in Honour of Sir Eric Thompson, ur. Norman Hammond, str. 553-90. Academic Press, London. Hucker, Charles O. (1975). China’s Imperial Past. Stanford University Press, Stanford. Hughes, H. Stuart (1952). Oswald Spengler. a Critical Estimate. Charles Scribner’s Sons, New York. Hughes, J. Donald (1975). Ecology in Ancient Civilizations. University of New Mexico Press, Albuquerque. Huntington, Ellsworth (1915). Civilization and Climate. Yale University Press, New Haven. (1917). Climatic Change and Agricultural Exhaustion as Elements in the Fall of Rome. Quarterly, Joumal of Economics 31: 173-208. Ibn Khaldun (1958). The Muqaddimah: an Introduction to History (tri sveska) (engl. prev. Franz Rosenthal). Pantheon, New York. Isaac, James Paton (1971). Factors in the Ruin of Antiquity: a Criticism of Ancient Civilization. Bryant Press, Toronto. Isbell, William H. (1978). Environmental Perturbations and the Origin of the Andean State. U Social Archeology: Beyond Subsistence and Dating, ur. Charles L. Redman, Mary Jane Berman, Edward V. Curtin, William T. Langhorne, Jr., Nina M. Versaggi, i Jeffrey C. Wanser, str. 303-13. Academic Press, New York. Jacobsen, Thorkild i Robert McC. Adams (1958). Salt and Silt in Ancient Mesopotamian Agriculture. Science 128: 1251-8. Jankowska, N. B. (1969). Some Problems in the Economy of the Assyrian Empire. U Ancient Mesopotamia: Socio-Economic History, ur. 1. M. Diakonoff, str. 253-76. Nauka, Moscow. Jelinek, Arthur (1967). A Prehistoric Sequence in the Middle Pecos Valley, New Mexico. Museum of Anthropology, University of Michigan, Anthropological Papers 31. Johnson, Gregory J. (1973). Local Exchange and Early State Development in Southwestern Iran. Museum of Anthropology, University of Michigan, Anthropological Papers 51. (1978). Information Sources and the Development of Decision-Making Organizations. U Social Archeology: Beyond Subsistence and Dating, ur. Charles L. Redman, Mary Jane Berman, Edward V. Curtin, William T. Langhorne, Jr., Nina M. 344


Versaggi, i Jeffrey C. Wansner, str. 87-112. Academic Press, New York. (1982). Organization Structure and Scalar Stress. U Theory and Explanation in Archaeology: the Southampton Conference, ur. C. Renfrew, M. J. Rowlands, i B. A. Segraves, str. 389-421. Academic Press, New York. Jones, A. H. M. (1964). The Later Roman Empire, 284-602: a Social, Economic and Administrative Survey. University of Oklahoma Press, Norman. (1974). The Roman Economy: Studies in Ancient Economic and Administrative History. Basil Blackwell, Oxford. Jones, C. (1977). Inauguration Dates of Three Late Classic Rulers of Tikal, Guatemala. American Antiquity 42: 28-60. Jones, W. H. S. (1907). Malaria: a Neglected Factor in the History of Greece and Rome. Macmillan and Bowes, Cambridge. Judge, W. James (1979). The Development of a Complex Cultural Ecosystem in the Chaco Basin, New Mexico. U Proceedings of the First Conference on Scientific Research in the National Parks, sv. 11, ur. Robert M. Linn, str. 901-905. National Park Service Transactions and Proceedings Series 5. (1982). The Paleo-Indian and Basketmaker Periods: an Overview and Some Research Problems. U The San Juan Tomorrow: Planning for the Conservation of Cultural Resources in the San juan Basin, ur. Fred Plog i Walter Wait, str. 5-57. USDI National Park Service, Southwest Region i School of American Research, Santa Fe. Judge, W. J., W. B. Gillespie, S. H. Lekson, i H. W. Toll (1981). Tenth Century Developments in Chaco Canyon. U Collected Papers in Honor of Erik Kellerman Reed, ur. Albert H. Schroeder, str. 65-98. Archaeological Society of New Mexico Anthropological Papers 6. Kann, Robert A. (1968). The Problem of Restoration. University of California Press, Berkeley i Los Angeles. Katz, Friedrich (1972). The Ancient American Civilizations. Praeger, New York. Kelley, J. Charles (1952). Factors Involved in the Abandonment of Certain Peripheral Southwestern Settlements. American Anthropologist 54: 356-87. Kincaid, Chris, John R. Stein, i Daisy F. Levine (1983). Road Verification Summary. U Chacoan Roads Project, Phase 1: a Reappraisal of Prehistoric Roads in the San7uan Basin, ur. Chris Kincaid, str. 9-1 to 9-78. USDI Bureau of Land Management, New Mexico State Office i Albuquerque District Office, Santa Fe i Albuquerque. King, Thomas F. (1981). The NART: a Plan to Direct Archeology Toward More Relevant Goals in Modern Life. Early Man 3(4): 35-7. Kolata, Alan L. (1986). The Agricultural Foundations of the Tiwanaku State: a View from the Heartland. American Antiquity 51: 748-62. Krader, Lawrence (1978). The Origin of the State among the Nomads of Asia. U The Early State, ur. Henri J. M. Claessen i Peter Skalnik, str. 93-107. Mouton, Den Haag. 345


Krebs, John R. (1978). Optimal Foraging: Decision Rules for Predators. U Behavioural Ecology: an Evolutionary Approach, ur. J. R. Krebs i N. B. Davies, str. 23-63. Blackwell Scientific Publications, Oxford. Kristensen, Thorkil (1974). Development in Rich and Poor Countries. Praeger, New York. Kroeber, Alfred L. (1944). Configurations of Culture Growth. University of California Press, Berkeley i Los Angeles. (1957). Style and Civilizations. Cornell University Press, Ithaca. (1958). Gray’s Epicyclical Evolution. American Anthropologist 60: 31-8. Kuhn, Thomas S. (1962). The Structure of Scientific Revolutions. University of Chicago Press, Chicago. usp. (2002) Struktura znanstvenih revolucija, prev. Mirna Zelić, Jesenski i Turk, Zagreb. Kurjack, Edward B. (1974). Prehistoric Lowland Maya Community and Social Organization. Middle American Research Institute Publication 38. Kurtz, Donald V. (1978). The Legitimation of the Aztec State. U The Early State, ur. Henri J. M. Claessen i Peter Skalnik, str. 169-89. Mouton, Den Haag. Kus, James S. (1984). The Chicama-Moche Canal: Failure or Success? An Alternative Explanation for an Incomplete Canal. American Antiquity 49: 408-15. Lanning, Edward P. (1967). Peru Before the Incas. Prentice-Hall, Englewood Cliffs. Lattimore, Owen (1940). Inner Asian Frontiers of China. Beacon Press, Boston. Laughlin, Charles D., Jr. i Ivan A. Brady (1978). Introduction: Diaphysis and Change in Human Populations. U Extinction and Survival in Human Populations, ur. Charles D. Laughlin, Jr. i Ivan A. Brady, str. 1-48. Columbia University Press, New York. Lawler, James H. L. (1970). Socio Mathematics and Cyclic History. J. Grant Stevenson, Provo. Leach, Edmund R. (1954). Political Systems of Highland Burma. Beacon Press, Boston. Lee, Richard B. (1969). Eating Christmas in the Kalahari. Natural History 78(10): 14, 16, 18, 21-2,60-3. Lekson, Stephen (1984). Standing Architecture at Chaco Canyon and the Interpretation of Local and Regional Organization. U Recent Research on Chaco Prehistory, ur. W. James Judge i John D. Schelberg, str. 55-73. Reports of the Chaco Center 8. U.S. Department of the Interior, National Park Service, Division of Cultural Research, Albuquerque. Lenski, Gerhard E. (1966). Power and Privilege: a Theory of Social Stratification. McGraw-Hill, New York. Lester, Curtis i Earl Neller (1978). Casamero Site - Phase III. USDI Bureau of Land Management, New Mexico State Office, Physical Protection Workbook, Santa Fe. Levenson, Joseph R. i Franz Schurman (1969). China: an Interpretive History. University of California Press, Berkeley i Los Angeles. Levy, Jean-Philippe (1967). The Economic Life of the Ancient World (engl. prev. John G. Biram). University of Chicago Press, Chicago. 346


Lewis, Bernard (1958). Some Reflections on the Decline of the Ottoman Empire. Studia Islamica 9: 111-27. Lowe, John W. G. (1985). The Dynamics of Apocalypse: a Systems Simulation of the Classic Maya Collapse. University of New Mexico Press, Albuquerque. Lumbreras, Luis Guillermo (1974). The Peoples and Cultures of Ancient Peru (engl. prev. Betty J. Meggers). Smithsonian Institute Press, Washington, D.C. Lyons, Thomas R. i Robert K. Hitchcock (1977). Remote Sensing Interpretation of an Anasazi Land Route System. U Aerial Remote Sensing Techniques in Archeology, ur. Thomas R. Lyons i Robert K. Hitchcock, str. 111-34. Reports of the Chaco Center 2. MacArthur, Robert H. (1972). Geographical Ecology: Patterns in the Distribution of Species. Harper and Row, New York. Machlup, Fritz (1962). The Production and Distribution of Knowledge in the United States. Princeton University Press, Princeton. Mackie, Euan W. (1961). New Light on the End of Classic Maya Culture at Benque Viejo, British Honduras. American Antiquity 27: 216-24. MacMullen, Ramsey (1976). Roman Government’s Response to Crisis, A.D. 235-337. Yale University Press, New Haven i London. Magnusson, Magnus (1980). Vikings! Dutton, New York. Mansfield, Edwin (1968). The Economics of Technological Change. Norton, New York. (1971). Technological Change. Norton, New York. Mansfield, Harvey C., Jr. (1979). Machiavelli’s New Modes and Orders: a Study of the `Discourses on Livy.’ Cornell University Press, Ithaca i London. Marcus, Joyce (1976). Emblem and State in the Classic Maya Lowlands: an Epigraphic Approach to Territorial Organization. Dumbarton Oaks Research Library and Collection, Washington, D.C. (1983). Lowland Maya Archaeology at the Crossroads. American Antiquity 48: 454-88. Marinatos, S. (1939). The Volcanic Destruction of Minoan Crete. Antiquity 13: 425-39. Marshall, Michael P., John R. Stein, Richard W. Loose, i Judith E. Novotny (1979). Anasazi Communities of the San Juan Basin. Public Service Company of New Mexico i New Mexico Historic Preservation Bureau, Albuquerque i Santa Fe. Martin, M. Kay (1969). South American Foragers: a Case Study of Cultural Devolution. American Anthropologist 71: 243-60. Martin, Paul S. i Fred Plog (1973). The Archaeology of Arizona: a Prehistory of the Southwest Region. Doubleday/Natural History Press, New York. Martin, P. S., G. I. Quimby, i D. Collier (1947). Indians Before Columbus. University of Chicago Press, Chicago. Matheny, Ray T. (1976). Maya Lowland Hydraulic Systems. Science 193: 639-46. (1978). Northern Maya Lowland Water-Control Systems. U Pre-Hispanic Maya Agriculture, ur. Peter D. Harrison i B. L. Turner II, str. 185-210. University of New Mexico Press, Albuquerque. 347


(1982). Ancient Lowland and Highland Maya Water and Soil Conservation Strategies. U Maya Subsistence: Studies in Memory of Dennis E. Puleston, ur. Kent V. Flannery, str. 157-78. Academic Press, New York. Mathewson, Kent (1977). Maya Urban Genesis Reconsidered: Trade and Intensive Agriculture as Primary Factors. Journal of Historical Geography 3: 203-15. Mathien, Frances Joan (1984). Social and Economic Implications of Jewelry Items of the Chaco Anasazi. In Recent Research on Chaco Prehistory, ur. W. James Judge i John D. Schelberg, str. 173-86. Reports of the Chaco Center 8. U.S. Department of the Interior, National Park Service, Division of Cultural Research, Albuquerque. Mattingly, Harold (1960). Roman Coins (drugo izdanje). Quadrangle, Chicago. Matz, F. (1973a). The Maturity of Minoan Civilization. U The Cambridge Ancient History II(1) (treće izdanje), ur. I. E. S. Edwards, C. J. Gadd, N. G. L. Hammond, i E. Sollberger, str. 141-64. Cambridge University Press, Cambridge. (1973b). The Zenith of Minoan Civilization. U The Cambridge Ancient History II(1) (treće izdanje), ur. I. E. S. Edwards, C. J. Gadd, N. G. L. Hammond, i E. Sollberger, str. 557-81. Cambridge University Press, Cambridge. Mazzarino, Santo (1966). The End of the Ancient World (engl. prev. George Holmes). Faber and Faber, London. McCain, Garvin i Edwin M. Segal (1973). The Game of Science (drugo izdanje). Brooks/Cole, Monterey. McGuire, Randall H. (1982). Problems in Culture History. U Hohokam and Patayan: Prehistory of Southwestern Arizona, ur. Randall H. McGuire i Michael B. Schiffer, str. 153-222. Academic Press, New York. (1983). Breaking Down Cultural Complexity: Inequality and Heterogeneity. U Advances in Archaeological Method and Theory, sv. 6, ur. Michael B. Schiffer, str. 91-142. Academic Press, New York. McNeill, William H. (1976). Plagues and Peoples. Anchor/Doubleday, Garden City. Meadows, Donella H., Dennis L. Meadows, Jorgen Randers, i William W. Behrens III (1972). The Limits to Growth. Universe Books, New York. Meggers, Betty J. (1954). Environmental Limitation on the Development of Culture. American Anthropologist 56: 801-24. Melikishvili, G. A. (1976-7). The Character of the Socioeconomic Structure in the Ancient East. Soviet Anthropology and Archeology 15(2-3): 29-49. Melko, Matthew (1969). The Nature of Civilizations. Porter Sargent, Boston. Mensch, Gerhard (1979). Stalemate in Technology: Innovations Overcome the Depression. Ballinger, Cambridge. Miller, Daniel (1985). Ideology and the Harappan Civilization. Yournal of Anthropological Archaeology 4:34-71. Millon, Rene (1981). Teotihuacan: City, State, and Civilization. U Supplement to the Handbook of Middle American Indians, sv. I: Archaeology, ur. Jeremy A. Sabloff, str. 198-243. University of Texas Press, Austin. 348


Mills, Elliot (1905). The Decline and Fall of the British Empire. Alden and Co., Bocardo Press, i Simkin, Marshall, Hamilton, Kent and Co., Oxford i London. Milner, George R. (1986). Mississippian Period Population Density in a Segment of the Central Mississippi River Valley. American Antiquity 51: 227-38. Minnis, Paul E. (1985). Social Adaptation to Food Stress: a Prehistoric Southwestern Example. University of Chicago Press, Chicago i London. Mishan, Ezra J. (1977). The Economic Growth Debate. George Allen and Unwin, London. Mohring, Herbert (1965). Urban Highway Investments. U Measuring Benefits of Government Investments, ur. Robert Dorfman, str. 231-91. Brookings Institution, Washington, D.C. Molloy, John P. i William L. Rathje (1974). Sexploitation among the Late Classic Maya. U Mesoamerican Archaeology: New Approaches, ur. Norman Hammond, str. 43144. Duckworth, London. Montagu, M. F. Ashley (ur.) (1956). Toynbee and History. Porter Sargent, Boston. Montesquieu, Charles Louis (1968). Considerations on the Causes of the Greatness of the Romans and Their Decline (engl. prev. David Lowenthal). Cornell University Press, Ithaca. Moore, James A. (1981). The Effects of Information Networks in Hunter-Gatherer Societies. U Hunter-Gatherer Foraging Strategies: Ethnographic and Archeological Analyses, ur. Bruce Winterhalder i Eric Alden Smith, str. 194-217. University of Chicago Press, Chicago. Morley, Sylvanus G. (1956). The Ancient Maya (treće izdanje). Stanford University Press, Stanford. Moseley, Michael E. (1983). The Good Old Days were Better: Agrarian Collapse and Tectonics. American Anthropologist 85: 773-99. Mylonas, George E. (1966). Mycenae and the Mycenaean Age. Princeton University Press, Princeton. Needham, Joseph (1965). Science and Civilisation in China, sv. 1: Introductory Orientation. Cambridge University Press, Cambridge. Nehru, Jawaharlal (1959). The Discovery of India. Doubleday, New York. Neitzel, Jill E. (1984). The Organization of the Hohokam Regional System. American Archaeology 4: 207-16. Netting, Robert M. (1972). Sacred Power and Centralization: Aspects of Political Adaptation in Africa. U Population Growth: Anthropological Implications, ur. Brian Spooner, str. 219-44. Massachusetts Institute of Technology Press, Cambridge. (1977). Maya Subsistence: Mythologies, Analogies, Possibilities. U The Origins of Maya Civilization, ur. Richard E. W. Adams, str. 299-333. University of New Mexico Press, Albuquerque. Nials, Fred L. (1983). Physical Characteristics of Chacoan Roads. U Chacoan Roads Project, Phase 1: a Reappraisal of Prehistoric Roads in the San juan Basin, ur. Chris Kincaid, str. 6-1 to 6-51. USDI Bureau of Land Management, New Mexico State Office and Albuquerque District Office, Santa Fe i Albuquerque. 349


Nordhaus, William D. (1969). Invention, Growth, and Welfare: a Theoretical Treatment of Technological Change. Massachusetts Institute of Technology Press, Cambridge. North, Douglass C. i Robert Paul Thomas (1973). The Rise of the Western World: a New Economic History. Cambridge University Press, Cambridge. Oates, Joan (1979). Babylon. Thames and Hudson, London. O’Connor, David (1974). Political Systems and Archaeological Data in Egypt: 26001780 B.C. World Archaeology 6: 15-38. O’Laughlin, Bridget (1975). Marxist Approaches in Anthropology. Annual Review of Anthropology 4: 341-70. Olson, Mancur (1982). The Rise and Decline of Nations. Yale University Press, New Haven. Ormsby-Gore, David (1966). Must the West Decline? Columbia University Press, New York. Pakes, Ariel i Zvi Griliches (1984). Patents and R & D at the Firm Level: a First Look. U R & D, Patents, and Productivity, ur. Zvi Griliches, str. 55-72. University of Chicago Press, Chicago i London. Parkinson, C. Northcote (1957). Parkinson’s Law, and Other Studies in Administration. Houghton Mifflin, Boston. (1960). The Law and the Profits. John Murray, London. (1963). East and West. Mentor, New York. (1971). The Law of Delay. Houghton Mifflin, Boston. Parsons, Jeffrey R. (1968). Teotihuacan, Mexico, and Its Impact on Regional Demography. Science 162: 872-7. Pearson, Michael Parker (1984). Economic and Ideological Change: Cyclic Growth in the Pre-State Societies of Jutland. U Ideology, Power and Prehistory, ur. Daniel Miller i Christopher Tilley, str. 69-92. Cambridge University Press, Cambridge. Pendergast, David M. (1985). Lamanai, Belize: an Updated View. U The Lowland Maya Postclassic, ur. Arlen F. Chase i Prudence M. Rice, str. 91-103. University of Texas Press, Austin. (1986). Stability through Change: Lamanai, Belize, from the Ninth to the Seventeenth Century. U Late Lowland Maya Civilization: Classic to Postclassic, ur. Jeremy A. Sabloff i E. Wyllys Andrews V, str. 223-49. University of New Mexico Press, Albuquerque. Perlman, David (1984). Faraway Star That May Rain Death on Earth. San Francisco Chronicle, February 26. Perrow, Charles (1984). Normal Accidents: Living With High-Risk Technologies. Basic Books, New York. Petrie, Sir William Matthew Flinders (1911). The Revolutions of Civilisation. Harper, London i New York. Pfeiffer, John E. (1974). America’s First City. Horizon 16(2): 58-63. (1975). The Life and Death of a Great City. Horizon 17(1): 82-95. 350


(1977). The Emergence of Society: a Prehistory of the Establishment. McGraw-Hill, New York. Phillips, David A. (1979). The Growth and Decline of States in Mesoamerica. Journal of the Steward Anthropological Society 10: 137-59. Piganiol, Andre (1962). The Causes of the Ruin of the Roman Empire. U Decline and Fall of the Roman Empire: Why Did It Collapse?, ur. D. Kagen, str. 86-91. Heath, Boston. Piggott, Stuart (1950). Prehistoric India to 1000 B.C. Penguin, Harmondsworth. Plato (1926). Laws (engl. prev. R. G. Bury). William Heinemann i Harvard University Press, London i Cambridge. usp. Platon (1974). Zakoni, prev. Veljko Gortan, Naprijed, Zagreb. (1929). Timaeus, Critias, Cleitophon, Menexenus, Epistles (engl. prev. R. G. Bury). Harvard University Press i William Heinemann, Cambridge i London. (1955). The Republic (engl. prev. H. D. P. Lee). Penguin, Baltimore. usp. Platon (2004). Država, prev. Martin Kuzmić. Naklada Jurčić, Zagreb. Plog, Fred (1983). Political and Economic Alliances on the Colorado Plateaus, A.D. 400-1450. U Advances in World Archaeology, sv. 2, ur. Fred Wendorf i Angela Close, str. 289-330. Academic Press, New York. Polybius (1979). The Rise of the Roman Empire (engl. prev. Ian Scott-Kilvert of The Histories). Penguin, Harmondsworth. Pomerance, Leon (1970). The Final Collapse of Santorini (Thera): 1400 or 1200 B.C.? Studies in Mediterranean Archaeology XXVI. Paul Astr6ms F6rlag, G6teborg. Possehl, Gregory L. (1982). The Harappan Civilization: a Contemporary Perspective. U Harappan Civilization: a Contemporary Perspective, ur. Gregory Possehl, str. 15-28. Oxford and IBH Publishing Co., New Delhi. Powers, Robert P. (1984). Regional Interaction in the San Juan Basin: the Chacoan Outlier System. U Recent Research on Chaco Prehistory, ur. W. James Judge i John D. Schelberg, str. 23-36. Reports of the Chaco Center 8. U.S. Department of the Interior, National Park Service, Division of Cultural Research, Albuquerque. Powers, Robert P., William B. Gillespie, i Stephen H. Lekson (1983). The Outlier Survey: a Regional View of Settlement in the San Juan Basin. Reports of the Chaco Center 3. USDI National Park Service, Division of Cultural Research, Albuquerque. Price, Barbara (1977). Shifts of Production and Organization: a Cluster Interaction Model. Current Anthropology 18: 209-34. Price, Derek de Solla (1963). Little Science, Big Science. Columbia University Press, New York. Proskouriakoff, Tatiana (1960). Historical Implications of a Pattern of Dates at Piedras Negras, Guatemala. American Antiquity 25: 454-75. (1963). Historical Data in the Inscriptions of Yaxchilan, Part I. Estudios de Cultura Maya 3: 149-66. (1964). Historical Data in the Inscriptions of Yaxchilan, Part II. Estudios de Cultura Maya 4: 177-201. 351


Puleston, Dennis E. (1974). Intersite Areas in the Vicinity of Tikal and Uaxactun. U Mesoamerican Archaeology: New Approaches, ur. Norman Hammond, str. 30311. Duckworth, London. (1977). The Art and Archaeology of Hydraulic Agriculture in the Maya Lowlands. U Social Process in Maya Prehistory: Studies in Honour of Sir Eric Thompson, ur. Norman Hammond, str. 449-67. Academic Press, London. (1978). Terracing, Raised Fields, and Tree Cropping in the Maya Lowlands: a New Perspective on the Geography of Power. U Pre-Hispanic Maya Agriculture, ur. Peter D. Harrison i B. L. Turner II, str. 225-45. University of New Mexico Press, Albuquerque. (1979). An Epistemological Pathology and the Collapse, or Why the Maya Kept the Short Count. U Maya Archaeology and Ethnohistory, ur. Norman Hammond i Gordon R. Willey, str. 63-71. University of Texas Press, Austin. Raikes, R. L. (1964). The End of the Ancient Cities of the Indus. American Anthropologist 66: 284-99. Rands, Robert L. (1973). The Classic Maya Collapse: Usumacinta Zone and the Northwestem Periphery. U The Classic Maya Collapse, ur. T. Patrick Culbert, str. 165-205. University of New Mexico Press, Albuquerque. Rappaport, Roy A. (1977). Maladaptation in Social Systems. U The Evolution of Social Systems, ur. J. Friedman i M. J. Rowlands, str. 49-71. Duckworth, London. Rathje, William L. (1970). Socio-Political Implications of Lowland Maya Burials: Methodology and Tentative Hypotheses. World Archaeology 1: 359-74. (1971). The Origin and Development of Lowland Classic Maya Civilization. American Antiquity 36: 275-85. (1973). Classic Maya Development and Denouement: a Research Design. U The Classic Maya Collapse, ur. T. Patrick Culbert, str. 405-54. University of New Mexico Press, Albuquerque. Reed, Erik K. (1944). The Abandonment of the San Juan Basin. El Palacio 51: 61-74. Reina, Ruben E. (1967). Milpas and Milperos: Implications for Prehistoric Times. American Anthropologist 69: 1-20. Renfrew, Colin (1972). The Emergence of Civilisation: the Cyclades and the Aegean in the Third Millennium B.C. Methuen, London. (1979). Systems Collapse as Social Transformation: Catastrophe and Anastrophe in Early State Societies. U Transformations: Mathematical Approaches to Culture Change, ur. Colin Renfrew i Kenneth L. Cooke, str. 481-506. Academic Press, New York. (1982). Polity and Power: Interaction, Intensification and Exploitation. U An IslandPolity: the Archaeology of Exploitation on Melos, ur. Colin Renfrew i Malcolm Wagstaff, str. 264-90. Cambridge University Press, Cambridge. Rescher, Nicholas (1978). Scientific Progress: a Philosophical Essay on the Economics of Research in Natural Science. University of Pittsburgh Press, Pittsburgh. (1980). Unpopular Essays on Technological Progress. University of Pittsburgh Press, 352


Pittsburgh. Rice, Don S. (1976). Middle Preclassic Maya Settlement in the Central Maya Lowlands. Journal ofFieldArchaeology 3: 425-45. (1978). Population Growth and Subsistence Alternatives in a Tropical Lacustrine Environment. U Pre-Hispanic Maya Agriculture, ur. Peter D. Harrison i B. L. Turner II, str. 63-115. University of New Mexico Press, Albuquerque. (1986). The Peten Postclassic: a Settlement Perspective. U Late Lowland Maya Civilization: Classic to Postclassic, ur. Jeremy A. Sabloff i E. Wyllys Andrews V, str. 301-44. University of New Mexico Press, Albuquerque. Rice, Don S. i Dennis E. Puleston (1981). Ancient Maya Settlement Patterns in the Peten, Guatemala. U Lowland Maya Settlement Patterns, ur. Wendy Ashmore, str. 121-156. University of New Mexico Press, Albuquerque. Rice, Prudence M. (1986). The Peten Postclassic: Perspectives from the Central Peten Lakes. U Late Lowland Maya Civilization: Classic to Postclassic, ur. Jeremy A. Sabloff i E. Wyllys Andrews V, str. 251-99. University of New Mexico Press, Albuquerque. Rice, Prudence M. i Don S. Rice (1985). Topoxte, Macanche, and the Central Peten Postclassic. U The Lowland Maya Postclassic, ur. Arlen F. Chase i Prudence M. Rice, str. 166-83. University of Texas Press, Austin. Rifkin, Jeremy with Ted Howard (1980). Entropy. Viking Press, New York. Ross, Ronald (1907). Introduction. U Malaria: a Neglected Factor in the History of Greece and Rome, by W. H. S. Jones, str. 1-14. Macmillan and Bowes, Cambridge. Rostovtzeff, M. (1926). The Social and Economic History of the Roman Empire. Oxford University Press, Oxford. Rostow, W. W. (1960). The Stages ofEconomic Growth. Cambridge University Press, Cambridge. (1980). Why the Poor Get Richer and the Rich Slow Down. University of Texas Press, Austin. Rostow, W. W. with Frederick E. Fordyce (1978). Growth Rates at Different Levels of Income and Stage of Growth: Reflections on Why the Poor Get Richer and the Rich Slow Down. Research in Economic History 3: 47-86. Russell, J. C. (1958). Late Ancient and Medieval Population. Transactions of the American Philosophical Society 48(3). Sabloff, Jeremy A. (1971). The Collapse of Classic Maya Civilization. U Patient Earth, ur. J. Harte i R. Socolow, str. 16-27. Holt, Rinehart and Winston, New York. (1973a). Major Themes in the Past Hypotheses of the Maya Collapse. U The Classic Maya Collapse, ur. T. Patrick Culbert., str. 35-40. University of New Mexico Press, Albuquerque. (1973b). Continuity and Disruption During Terminal Late Classic Times at Seibal: Ceramic and Other Evidence. U The Classic Maya Collapse, ur. T. Patrick Culbert. str. 107-31. University of New Mexico Press, Albuquerque. (1986). Interaction Among Classic Maya Polities: a Preliminary Examination. U 353


Peer Polity Interaction and Socio-Political Change, ur. Colin Renfrew i John F. Cherry, str. 109-16. Cambridge University Press, Cambridge. Sabloff, Jeremy A. i Gordon R. Willey (1967). The Collapse of Maya Civilization in the Southern Lowlands: a Consideration of History and Process. Southwestern,7ournal of Anthropology 23: 311-36. Sahlins, Marshall D. (1958). Social Stratification in Polynesia. University of Washington Press, Seattle. (1963). Poor Man, Rich Man, Big Man, Chief: Political Types in Melanesia and Polynesia. Comparative Studies in Society and History 5: 285-303. (1968). Tribesmen. Prentice-Hall, Englewood Cliffs. (1971). The Intensity of Domestic Production in Primitive Societies: Social Inflections of the Chayanov Slope. In Studies in Economic Anthropology, ur. George Dalton, str. 30-51. American Anthropological Association Anthropological Papers 7. Salmon, Edward T. (1970). The Roman Army and the Disintegration of the Roman Empire. U The Fall of Rome: Can It Be Explained? (drugo izdanje), ur. Mortimer Chambers, str. 37-46. Holt, Rinehart and Winston, New York. Sanders, William T. (1962). Cultural Ecology of the Maya Lowlands, Part I. Estudios de Cultura Maya 2: 79-121. (1963). Cultural Ecology of the Maya Lowlands, Part II. Estudios de Cultura Maya 3: 203-41. (1973). The Cultural Ecology of the Lowland Maya: a Reevaluation. U The Classic Maya Collapse, ur. T. Patrick Culbert. str. 325-65. University of New Mexico Press, Albuquerque. (1977). Environmental Heterogeneity and the Evolution of Lowland Maya Civilization. U The Origins of Maya Civilization, ur. Richard E. W. Adams, str. 287-97. University of New Mexico Press, Albuquerque. (1981a). Classic Maya Settlement Patterns and Ethnographic Analogy. U Lowland Maya Settlement Patterns, ur. Wendy Ashmore, str. 351-69. University of New Mexico Press, Albuquerque. (1981b). Ecological Adaptation in the Basin of Mexico: 23,000 B.C. to the Present. U Supplement to the Handbook of Middle American Indians, sv. I: Archaeology, ur. Jeremy A. Sabloff, str. 147-97. University of Texas Press, Austin. Sanders, William T., Jeffrey R. Parsons, i Robert S. Santley (1979). The Basin of Mexico: Ecological Processes in the Evolution of a Civilization. Academic Press, New York. Sanders, William T. i Barbara J. Price (1968). Mesoamerica: the Evolution of a Civilization. Random House, New York. Sanders, William T. i David Webster (1978). Unilinealism, Multilinealism, and the Evolution of Complex Societies. U Social Archeology: Beyond Subsistence and Dating, ur. Charles L. Redman, Mary Jane Berman, Edward V. Curtin, William T. Langhorne, Jr., Nina M. Versaggi, i Jeffrey C. Wanser, str. 249-302. Academic Press, New York. 354


Sato, Ryuzo i Gilbert S. Suzawa (1983). Research and Productivity: Endogenous Technical Change. Auburn House, Boston. Saul, Frank P. (1972). The Human Skeletal Remains of Altar de Sacrificios: an Osteobiographic Analysis. Papers of the Peabody Museum of Archaeology and Ethnology, Harvard University 63 (2). (1973). Disease in the Maya Area: the Pre-Columbian Evidence. U The Classic Maya Collapse, ur. T. Patrick Culbert., str. 301-24. University of New Mexico Press, Albuquerque. Scarborough, Vernon L. (1983). A Preclassic Maya Water System. American Antiquity 48: 720-44. Schelberg, John D. (1982). Economic and Social Development as an Adaptation to a Marginal Environment in Chaco Canyon, New Mexico. Ph.D. dissertation, Northwestern University. University Microfilms, Ann Arbor. (1984). Analogy, Complexity, and Regionally-Based Perspectives. In Recent Research on Chaco Prehistory, ur. W. James Judge i John D. Schelberg, str. 5-21. Reports of the Chaco Center 8. U.S. Department of the Interior, National Park Service, Division of Cultural Research, Albuquerque. Scherer, Frederic M. (1984). Innovation and Growth: Schumpeterian Perspectives. Massachusetts Institute of Technology Press, Cambridge i London. Schmookler, Jacob (1962). Economic Sources of Inventive Activity. Thelournal of Economic History 22: 1-20. (1966). Invention and Economic Growth. Harvard University Press, Cambridge. Schwartz, Eugene S. (1971). Overkill: the Decline of Technology in Modern Civilization. Quadrangle, New York. Schweitzer, Albert (1923). The Philosophy of Civilization, Part I: the Decay and the Restoration of Civilizations (engl. prev. C. T. Campion). Black, London. Segraves, B. Abbott (1974). Ecological Generalization and Structural Transformation of Sociocultural Systems. American Anthropologist 76: 530-52. Service, Elman R. (1960). The Law of Evolutionary Potential. U Evolution and Culture, ur. Marshall D. Sahlins i Elman R. Service, str. 93-122. University of Michigan Press, Ann Arbor. (1962). Primitive Social Organization, an Evolutionary Perspective. Random House, New York. (1975). Origins of the State and Civilization: the Process of Cultural Evolution. Norton, New York. (1978). Classical and Modern Theories of the Origins of Government. U Origins of the State: the Anthropology of Political Evolution, ur. Ronald Cohen i Elman R. Service, str. 21-34. Institute for the Study of Human Issues, Philadelphia. Sharer, Robert J. (1977). The Maya Collapse Revisited: Internal and External Perspectives. U Social Process in Maya Prehistory: Studies in Honour of Sir Eric Thompson, ur. Norman Hammond, str. 531-52. Academic Press, London. (1982). Did the Maya Collapse? A New World Perspective on the Demise of the 355


Harappan Civilization. U Harappan Civilization: a Contemporary Perspective, ur. Gregory Possehl, str. 367-83. Oxford and IBH Publishing Co., New Delhi. (1985). Terminal Events in the Southeastern Lowlands: a View from Quirigua. U The Lowland Maya Postclassic, ur. Arlen F. Chase i Prudence M. Rice, str. 245-53. University of Texas Press, Austin. Shils, Edward A. (1975). Center and Periphery: Essays in Macrosociology. University of Chicago Press, Chicago. Shimkin, Demitri B. (1973). Models for the Downfall: Some Ecological and CultureHistorical Considerations. U The Classic Maya Collapse, ur. T. Patrick Culbert, str. 269-99. University of New Mexico Press, Albuquerque. Shockley, William (1972). Dysgenics, Geneticity, Raceology: a Challenge to the Intellectual Responsibility of Educators. Phi Delta Kappan 53: 297-307. Sidrys, Raymond i Rainer Berger (1979). Lowland Maya Radiocarbon Dates and the Classic Maya Collapse. Nature 277: 269-74. Siemens, Alfred H. (1978). Karst and the Pre-Hispanic Maya in the Southern Lowlands. U Pre-Hispanic Maya Agriculture, ur. Peter D. Harrison i B. L. Turner II, str. 117-43. University of New Mexico Press, Albuquerque. (1982). Prehispanic Agricultural Use of the Wetlands of Northern Belize. U Maya Subsistence: Studies in Memory of Dennis E. Puleston, ur. Kent V. Flannery, str. 205-25. Academic Press, New York. Siemens, Alfred E. i Dennis E. Puleston (1972). Ridged Fields and Associated Features in Southern Campeche: New Perspectives on the Lowland Maya. American Antiquity 37: 228-39. Simkhovitch, Vladimir G. (1916). Rome’s Fall Reconsidered. Political Science Quarterly 31: 201-43. Simon, H. (1965). The Architecture of Complexity. General Systems 10: 63-76. Skalnik, Peter (1978). The Early State as a Process. U The Early State, ur. Henri J. M. Claessen i Peter Skalnik, str. 597-618. Mouton, Den Haag. Smith, William Stevenson (1971). The Old Kingdom in Egypt and the Beginning of the First Intermediate Period. U The Cambridge Ancient History I(2) (treće izdanje), ur. I. E. S. Edwards, C. J. Gadd, i N. G. L. Hammond, str. 145-207. Cambridge University Press, Cambridge. Snodgrass, Anthony M. (1971). The Dark Age of Greece. Edinburgh University Press, Edinburgh. Sorokin, Pitirim A. (1950). Social Philosophies of an Age of Crisis. Beacon Press, Boston. (1957). Social and Cultural Dynamics. Porter Sargent, Boston. Soustelle, Jacques (1984). The 01mecs: the Oldest Civilization in Mexico (engl. prev. Helen R. Lane). Doubleday, Garden City. Spengler, Oswald (1962). The Decline of the West (engl. prev. Charles Francis Atkinson). Modern Library, New York. Spinden, Herbert J. (1928). The Ancient Civilizations of Mexico and Central America. 356


American Museum of Natural History, Handbook Series 3. Ste. Croix, G. E. M. de (1981). The Class Struggle in the Ancient Greek World. Duckworth, London. Stephens, John Lloyd (1850). Incidents of Travel in Central America, Chiapas, and Yucatan. Harper and Brothers, New York. Steward, Julian H. (1955). Theory of Culture Change. University of Illinois Press, Urbana. Stone, Lawrence (1956). Historical Consequences and Happy Families. U Toynbee and History, ur. M. F. Ashley Montagu, str. 111-14. Porter Sargent, Boston. Struever, Stuart (1964). The Hopewell Interaction Sphere in Riverine-Western Great Lakes Culture History. In Hopewellian Studies, ur. Joseph R. Caldwell i Robert L. Hall, str. 85-106. Illinois State Museum Scientific Papers 12. Struever, Stuart i Gail L. Houart (1972). An Analysis of the Hopewell Interaction Sphere. In Social Exchange and Interaction, ur. Edwin N. Wilmsen, str. 47-79. Museum of Anthropology, University of Michigan, Anthropological Papers 46. Struve, V. V. (1969). The Problem of the Genesis, Development, and Disintegration of the Slave Societies in the Ancient Orient. U Ancient Mesopotamia: Socio-Economic History, ur. I. M. Diakonoff, str. 17-69. Nauka, Moscow. Stuart, David E. i Rory P. Gauthier (1981). Prehistoric New Mexico: Background for Survey. New Mexico Historic Preservation Bureau, Santa Fe. Stubbings, Frank H. (1975a). The Expansion of the Mycenaean Civilization. U The Cambridge Ancient History II(2) (treće izdanje), ur. I. E. S. Edwards, C. J. Gadd, N. G. L. Hammond, i E. Sollberger, str. 165-87. Cambridge University Press, Cambridge. (1975b).The Recession of Mycenaean Civilization. U The Cambridge Ancient History II(2) (treće izdanje), ur. I. E. S. Edwards, C. J. Gadd, N. G. L. Hammond, i E. Sollberger, str. 338-58. Cambridge University Press, Cambridge. Suttles, Wayne (1960). Affinal Ties, Subsistence, and Prestige Among the Coast Salish. American Anthropologist 62: 296-305. Taagepera, Rain (1968). Growth Curves of Empires. General Systems 13: 171-75. Tainter, Joseph A. (1977). Modeling Change in Prehistoric Social Systems. U For Theory Building in Archaeology, ur. Lewis R. Binford, str. 327-51. Academic Press, New York. (1978). Mortuary Practices and the Study of Prehistoric Social Systems. U Advances in Archaeological Method and Theory, sv. I, ur. Michael B. Schiffer, str. 105-41. Academic Press, New York. (1980). Behavior and Status in a Middle Woodland Mortuary Population from the Illinois Valley. American Antiquity 45: 308-13. (1983). Woodland Social Change in the Central Midwest: a Review and Evaluation of Interpretive Trends. North American Archaeologist 4: 141-61. Tainter, Joseph A. i David `A’ Gillio (1980). Cultural Resources Overview, Mt. TaylorArea, New Mexico. USDA Forest Service, Southwestern Regional Office and 357


USDI Bureau of Land Management, New Mexico State Office, Albuquerque i Santa Fe. Taylour, William (1964). The Mycenaeans. Praeger, New York. Thapar, B. K. (1982). The Harappan Civilization: Some Reflections On Its Environment and Resources and Their Exploitation. U Harappan Civilization: a Contemporary Perspective, ur. Gregory Possehl, str. 3-13. Oxford and IBH Publishing Co., New Delhi. Thapar, Romila (1966). A History of India, sv. 1. Penguin, Harmondsworth. Thomas, Prentice M., Jr. (1981). Prehistoric Maya Settlement Patterns at Becan, Campeche, Mexico. Middle American Research Institute Publication 45. Thompson, J. Eric S. (1966). The Rise and Fall of Maya Civilization (drugo izdanje). University of Oklahoma Press, Norman. Thompson, Kenneth W. (1956). Toynbee’s Approach to History Reviewed. U Toynbee and History, ur. M. F. Ashley Montagu, str. 200-20. Porter Sargent, Boston. Toll, H. Wolcott (1984). Trends in Ceramic Import and Distribution in Chaco Canyon. In Recent Research on Chaco Prehistory, ur. W. James Judge i John D. Schelberg, str. 115-35. Reports of the Chaco Center 8. U.S. Department of the Interior, National Park Service, Division of Cultural Research, Albuquerque. Toll, Mollie S. (1984). Taxonomic Diversity in Flotation and Macrobotanical Assemblages from Chaco Canyon. In Recent Research on Chaco Prehistory, ur. W. James Judge i John D. Schelberg, str. 241-9. Reports of the Chaco Center 8. U.S. Department of the Interior, National Park Service, Division of Cultural Research, Albuquerque. Tourtellot, Gair i Jeremy A. Sabloff (1972). Exchange Systems Among the Ancient Maya. American Antiquity 37: 126-35. Toutain, Jules (1968). The Economic Life of the Ancient World. Barnes and Noble, New York. Towner, R. H. (1923). The Philosophy of Civilization (dva sveska). G. P. Putnam’s Sons, New York i London. Toynbee, Arnold J. (1962). A Study of History (dvanaest svezaka). Oxford University Press, Oxford. (1965). Hannibal’s Legacy (dva sveska). Oxford University Press, Oxford. TrevorRoper, Hugh (1956). Testing the Toynbee System. U Toynbee and History, ur. M. F. Ashley Montagu, str. 122-4. Porter Sargent, Boston. Tuchman, Barbara (1984). The March of Folly. Alfred A. Knopf, New York. Tul’chinskii, L. I. (1967). Problems in the Profitability of Investments in Public Education. Soviet Review 8(1): 46-54. Turco, Richard P., Owen B. Toon, Thomas P. Ackerman, James B. Pollack, i Carl Sagan (1984). The Climatic Effects of Nuclear War. Scientific American 251(2): 33-43. Turnbull, Colin M. (1978). Rethinking the Ik: a Functional Non-Social System. U Extinction and Survival in Human Populations, ur. Charles D. Laughlin, Jr., i Ivan A. Brady, str. 49-75. Columbia University Press, New York. 358


Turner, B. L. II (1974). Prehistoric Intensive Agriculture in the Mayan Lowlands. Science 185: 118-24. (1978). Ancient Agricultural Land Use in the Central Maya Lowlands. U Pre-Hispanic Maya Agriculture, ur. Peter D. Harrison i B. L. Turner II, str. 163-83. University of New Mexico Press, Albuquerque. (1979). Prehispanic Terracing in the Central Maya Lowlands: Problems of Agricultural Intensification. U Maya Archaeology and Ethnohistory, ur. Norman Hammond i Gordon R. Willey, str. 103-15. University of Texas Press, Austin. Turner, B. L. II i Peter D. Harrison (1978). Implications from Agriculture for Maya Prehistory. U Pre-Hispanic Maya Agriculture, ur. Peter D. Harrison i B. L. Turner II, str. 337-73. University of New Mexico Press, Albuquerque. Tyumenev, A. I. (1969). The State Economy of Ancient Sumer. U Ancient Mesopotamia: Socio-Economic History, ur. I. M. Diakonoff, str. 70-87. Nauka, Moscow. Upham, Steadman (1982). Polities and Power: an Economic and Political History of the Western Pueblo. Academic Press, New York. (1984). Adaptive Diversity and Southwestern Abandonments. Journal of Anthropological Research 40: 235-56. U. S. Bureau of the Census (1983). Statistical Abstract of the United States: 1984 (104. izdanje). U.S. Government Printing Office, Washington, D.C. Valéry, Paul (1962). History and Politics (engl. prev. Denise Folliot i Jackson Mathews). Bollingen, New York. Vayda, Andrew P. (1961a). Expansion and Warfare among Swidden Agriculturalists. American Anthropologist 63: 346-58. (1961b). A Re-examination of Northwest Coast Economic Systems. Transactions of the New York Academy of Sciences 11, 23: 618-24. (1967). Pomo Trade Feasts. U Tribal and Peasant Economies, ur. George Dalton, str. 494-500. Natural History Press, Garden City. Vermeule, Emily T. (1964). Greece in the Bronze Age. University of Chicago Press, Chicago. Vickery, Kent (1970). Evidence Supporting the Theory of Climatic Change and the Decline of Hopewell. Wisconsin Archaeologist 51: 57-76. Vita-Finzi, Claudio (1969). The Mediterranean Valleys. Cambridge University Press, Cambridge. Vives, Jaime Viceas (1970). The Decline of Spain in the Seventeenth Century. U The Economic Decline of Empires, ur. Carlo M. Cipolla, str. 121-67. Methuen, London. Vivian, R. Gwinn (1970). An Inquiry into Prehistoric Social Organization in Chaco Canyon, New Mexico. U Reconstructing Prehistoric Pueblo Societies, ur. William Longacre, str. 59-83. University of New Mexico Press, Albuquerque. Vivo Escoto, Jorge A. (1964). Weather and Climate of Mexico and Central America. U Handbook of Middle American Indians, sv. 1: Natural Environment and Early Cultures, ur. R. C. West, str. 187-215. University of Texas Press, Austin. Volney, C. F. (1793). The Ruins; or Meditations on the Revolutions of Empires. Calvin 359


Blanchard, New York. Waateringe, W. Groenman van (1983). The Disastrous Effects of the Roman Occupation. In Roman and Native in the Low Countries: Spheres of Interaction, ur. Roel Brandt i Jan Slofstra, str. 147-57. British Archaeological Reports International Series 184. Wades, Bernard (1972). Plow and Population in Temperate Europe. U Population Growth: Anthropological Implications, ur. Brian Spooner, str. 154-79. Massachusetts Institute of Technology Press, Cambridge. Waines, David (1977). The Third Century Internal Crisis of the Abbasids. Journal of the Economic and Social History of the Orient 20: 282-306. Walbank, F. W. (1967). Social Structure and Economy in the Roman Empire. U The Decline of Empires, ur. S. N. Eisenstadt, str.75-83. Prentice-Hall, Englewood Cliffs. (1969). The Awful Revolution: the Decline of the Roman Empire in the West. University of Toronto Press, Toronto. (1970). Shrinkage, Crisis, and the Corporative State. U The Fall of Rome: Can ItBe Explained? (drugo izdanje), ur. Mortimer Chambers, str. 83-90. Holt, Rinehart and Winston, New York. Wallen, C. C. (1956). Fluctuations and Variability in Mexican Rainfall. In The Future of Arid Landa, ur. Gilbert F. White, str. 141-55. American Association for the Advancement of Science Publication 43. Wason, Margaret Ogilvie (1973). Class Struggles in Ancient Greece. H. Fertig, New York. Weaver, Donald E. (1972). A Cultural-Ecological Model for the Classic Hohokam Period in the Lower Salt River Valley, Arizona. The Kiva 38: 43-52. Weaver, Muriel Porter (1972). The Aztecs, the Maya, and Their Predecessors. Seminar Press, New York. Webb, Malcolm C. (1965). The Abolition of the Taboo System in Hawaii. Journal of the Polynesian Society 74: 21-39. (1973). The Peten Maya Decline Viewed in the Perspective of State Formation. U The Classic Maya Collapse, ur. T. Patrick Culbert, str. 367-404. University of New Mexico Press, Albuquerque. (1975). The Flag Follows Trade: an Essay on the Necessary Interaction of Military and Commercial Factors in State Formation. U Ancient Civilization and Trade, ur. C. C. Lamberg-Karlovsky i Jeremy A. Sabloff, str. 155-209. University of New Mexico Press, Albuquerque. Weber, Max (1976). The Agrarian Sociology of Ancient Civilizations (engl. prev. R. I. Frank). NLB, London. Webster, David (1975). Warfare and the Evolution of the State: a Reconsideration. American Antiquity 40: 464-70. (1976a). Defensive Earthworks at Becan, Campeche, Mexico. Middle American Research Institute Publication 44. 360


(I 976b). On Theocracies. American Anthropologist 78: 812-28. (1977). Warfare and the Evolution of Maya Civilization. U The Origins of Maya Civilization, ur. Richard E. W. Adams, str. 335-72. University of New Mexico Press, Albuquerque. Wenke, Robert J. (1981). Explaining the Evolution of Cultural Complexity: a Review. U Advances in Archaeological Method and Theory, sv. 4, ur. Michael B. Schiffer, str. 79-127. Academic Press, New York. West, Louis C. (1933). The Economic Collapse of the Roman Empire. The Classics journal 28: 96-106. Westermann, W. L. (1915). The Economic Basis of the Decline of Ancient Culture. American Historical Review 20: 723-43. Wheeler, Sir Robert Eric Mortimer (1966). Civilizations of the Indus Valley and Beyond. Thames and Hudson, London. (1968). The Indus Civilization (treće izdanje). Cambridge University Press, Cambridge. White, Chris (1974). Lower Colorado River Area Aboriginal Warfare and Alliance Dynamics. In ANTAP: California Indian Political and Economic Organization, ur. Lowell John Bean i Thomas F. King, str. 113-35. Ballena Press Anthropological Papers 2. White, Leslie A. (1949). The Science of Culture. Farrar, Straus and Giroux, New York. (1959). The Evolution of Culture. McGraw-Hill, New York. Whittington, Stephen L. (1986). Disease Stress in the Lower Classes of Late Classic Copan. Paper Presented at the Fifty-First Annual Meeting of the Society for American Archaeology, New Orleans. Widney, Joseph (1937). Civilizations and their Diseases. Pacific Publishing Co., Los Angeles. Wilken, Gene C. (1971). Food-Producing Systems Available to the Ancient Maya. American Antiquity 36: 432-48. Wilkinson, Richard G. (1973). Poverty and Progress: an Ecological Model of Economic Development. Methuen, London. Willetts, R. F. (1977). The Civilization of Ancient Crete. B. T. Batsford, London. Willey, Gordon R. (1966). An Introduction to American Archaeology, sv. 1: North and Middle America. Prentice-Hall, Englewood Cliffs. (1971). An Introduction to American Archaeology, sv. 2: South America. PrenticeHall, Englewood Cliffs. (1973). Certain Aspects of the Late Classic to Postclassic Periods in the Belize Valley. U The Classic Maya Collapse, ur. T. Patrick Culbert, str. 93-106. University of New Mexico Press, Albuquerque. (1974). The Classic Maya Hiatus: a `Rehearsal’ for the Collapse? U Mesoamerican Archaeology: New Approaches, ur. Norman Hammond, str. 417-30. Duckworth, London. (1977a). The Rise of Classic Maya Civilization: a Pasion Valley Perspective. U The Origins of Maya Civilization, ur. Richard E. W. Adams, str. 133-57. University of 361


New Mexico Press, Albuquerque. (1977b). The Rise of Maya Civilization: a Summary View. U The Origins of Maya Civilization, ur. Richard E. W. Adams, str. 383-423. University of New Mexico Press, Albuquerque. (1978). Pre-Hispanic Maya Agriculture: a Contemporary Summation. U Pre-Hispanic Maya Agriculture, ur. Peter D. Harrison i B. L. Turner II, str. 325-35. University of New Mexico Press, Albuquerque. (1980). Towards an Holistic View of Ancient Maya Civilisation. Man 15: 249-66. (1981). Maya Lowland Settlement Patterns: a Summary View. U Lowland Maya Settlement Patterns, ur. Wendy Ashmore, str. 385-415. University of New Mexico Press, Albuquerque. (1982). Maya Archeology. Science 215: 260-67. Willey, Gordon R., William R. Bullard, Jr., John B. Glass, i James C. Gifford (1965). Prehistoric Maya Settlements in the Belize Valley. Papers of the Peabody Museum of Archaeology and Ethnology 54. Willey, Gordon R. i Demitri B. Shimkin (1971 a). The Collapse of Classic Maya Civilization in the Southern Lowlands: a Symposium Summary Statement. Southwestern Journal of Anthropology 27: 1-18. (1971b). Why did the Pre-Columbian Maya Civilization Collapse? Science 173: 656-8. (1973). The Maya Collapse: a Summary View. U The Classic Maya Collapse, ur. T. Patrick Culbert, str. 457-501. University of New Mexico Press, Albuquerque. Wilson, Charles (1969). Economic History and the Historian. Praeger, New York. Winkless, Nels i Then Browning (1975). Climate and the Affairs of Men. Harper’s Magazine Press, New York. Wiseman, Frederick W. (1978). Agricultural and Historical Ecology of the Maya Lowlands. U Pre-Hispanic Maya Agriculture, ur. Peter D. Harrison i B. L. Turner II, str. 35-61. University of New Mexico Press, Albuquerque. (1983). Subsistence and Complex Societies: the Case of the Maya. U Advances in Archaeological Method and Theory, sv. 6, ur. Michael B. Schiffer, str. 141-89. Academic Press, New York. Wittfogel, Karl (1955). Developmental Aspects of Hydraulic Societies. U Irrigation Civilizations: a Comparative Study, ur. Julian H. Steward, str. 43-57. Pan American Union, Washington, D.C. (1957). Oriental Despotism: a Comparative Study of Total Power. Yale University Press, New Haven. usp. (1988) Orijentalna despocija. Usporedno istraživanje totalne moći. Globus, Zagreb. Wolf, Eric R. (1969). Peasant Wars of the Twentieth Century. Harper and Row, New York. Wolfle, Dael (1960). How Much Research for a Dollar? Science 132: 517. Woodburn, James (1982). Egalitarian Societies. Man 17: 431-51. Woodward, Ernest L. (1916). Christianity and Nationalism in the Later Roman Empire. Longman’s Green, London. 362


Worthington, Nancy L. (1975). National Health Expenditures, 1929-74. Social Security Bulletin 38(2): 3-20. Wright, Henry T. (1969). The Administration of Rural Production in an Early Mesopotamian Town. Museum of Anthropology, University of Michigan, Anthropological Papers 38. (1977a). Recent Research on the Origin of the State. Annual Review of Anthropology 6: 379-97. (1977b). Toward an Explanation of the Origin of the State. U Explanation of Prehistoric Change, ur. James N. Hill, str. 215-30. University of New Mexico Press, Albuquerque. Yoffee, Norman (1977). The Economic Role of the Crown in the Old Babylonian Period. Bibliotheca Mesopotamica 5. Undena, Los Angeles. (1979). The Decline and Rise of Mesopotamian Civilization. American Antiquity 44: 5-35. (1982). The Collapse of Civilization in Ancient Mesopotamia. Paper presented at the Collapse of Ancient Civilizations Symposium, School of American Research, Santa Fe. Zolotas, Xenophon (1981). Economic Growth and Declining Social Welfare. New York University Press, New York i London.

363

Tainter, Joseph A.: Kolaps složenih društava

Recommend Documents