+Hans-Georg Gadamer
NASLJEĐE EUROPE Mnogolikost Europe-nasljeđe i budućnost : - Potječe iz marburške škole. Rođen prije Prvog svjetskog rata. Epoha dvaju svjetskih ratova, epoha katastrofa, promjena koje su utjecale na položaj Europe u svijetu. - Gleda unatrag kako bi mogao gledati unaprijed. Pita se kako je postalo to što danas jest. - Otada se radi o globalnoj ravnoteži snaga, pitanju koegzistencije golemih središta moći. - Dolazi do tehničkog razvoja. Nužno je ne zaostati. No taj zakon preživljavanja, uklapanja u tehničke valove postaje i prijetnja životu i preživljavanju. - Dvije prijetnje nad uvjetima života čovječanstva nastale kao posljedica golemog porasta stanovništva i blagostanja u razvijenim zemljama: ekološka kriza i nuklearno oružje. - Približavamo se graničnoj zoni života i preživljavanja te moramo vidjeti kako da izbjegnemo prekoračenje. - Pita se što tu može ponuditi filozofija. - Filozofija je u svojim nastojanjima da posreduje između metafizike i iskustvene znanosti morala sve dalje uzmicati. To je dovelo do toga da je u 19.st cilj akademske filozofije na sveučilištima postala spoznajna teorija - teorija znanstvene spoznaje. Time je nezadovoljena potreba za ≪metafizikom≫( za odgovorom na pitanje o smislu cjeline) dospjela u ruke autsajdera koji su uspostavljali tzv.svjetonazore (Schopenhauer u 19.i Marx,Nietzsche u 20.st). Nutarnja čovjekova potreba za smislom nije se mogla zadovoljiti teorijskim opravdanjima znanosti. Iz toga stanja u 19.st i mi potječemo. - Treba se obraniti cjelina našega kulturnog bogatstva, zaštititi ga pred opasnostima, od katastrofa, osiromašenja, samorazaranja. - što je filozofija učinila za to? - Fenomenologija - nauk o znanju, kako se ono pojavljuje (utemeljitelj fenomenološke škole je Edmund Hussler). - U obratu filozofije ka iskustvu životnog svijeta odigrava se nešto vrlo značajno - PRAKSA, koja ovdje znači ne jednostavna primjena teorije, nego je riječ o praksi u iskonskom smislu; grčko je pismo završavalo izrazom neka ti dobro ide - a KAKO nekome ide, to je ono što se misli pod praksom. - povijesnost: jedna od glavnih tema našega filozofskog rada. Misli se na formiranje smisla za povijesnost, shvaćanja prošlosti, osjećaja za ono drukčije u prošlosti (a ne preslikavanje sadašnjosti u prošlost). To je novost. Historijska svijest je izgradila i kritičku rezervu spram sigurne spoznaje povijesnog zbivanja. - Objektivne tvrdnje u smislu spoznaje možemo steći s vremenske distance. Potrebna je praksa. - Priča o citiranju Platonovog dijaloga o sveprisustvu znanosti u svakodnevici i
da li bi nas to učinilo sretnim, i ima li možda bolji ideal od ideala znanosti. - I ono posve drugo (božansko...? predložio Rudolf Otto) je ono drugo nas samih. Moramo naučiti poštovati drugoga i drugo. Tu spada da moramo naučiti kako možemo biti u krivu (naučiti gubiti u igri). Implikacije toga su to što to posebno vrijedi za Europu jer ona je morala više od drugih možda naučiti živjeti s drugima i drukčijima (narodi, države). - Najprije se radi o mnogojezičnosti Europe (na susjedstvo i ravnopravnost drugoga na uskom području), to je drugost koja poziva i pridonosi vlastitom susretu sa sobom. Svi smo mi drugi. Suživot je naša zadaća. Ne vjeruje u cilj jednoga jezika - što se u nekim područjima prakticira i jest praktično - jer je jezik prirodna jezična zajednica. I javlja se iz vlastitih tradicija i blaga, to je drugost, ponovno prepoznavanje nas samih, drugoga, u jeziku, umjetnosti, pravu, religiji i dovodi do istinskih zajedništva. Da je sve isto ne bi bilo pravog zajedništva i sve bi se banaliziralo. - Ne smijemo iskorištavati moć djelovanja, nego se zaustaviti pred drugim kao drugim, prirodom, i doživjeti druge kao druge nas samih, kako bismo imali udjela u drugima. Budućnost europskih duhovnih znanosti - Duhovne znanosti unutar mnogolike europe imaju posebnu ulogu koja im je zajednička. - U znanosti,govorimo da je Europu formirao nastanak znanosti Više nego ostatak svijeta. - Samo u Europi je došlo do tako duboke diferencijacije i artikulacije ljudskog znanja i želja za znanjem - religija, filozofija, umjetnost i znanost. Jedna od temeljnih značajki Europe jest razlikovanje filozofije, religije, umjetnosti i znanosti. Ono je nastalo u grčkoj kulturi i formiralo je grčko-kršćansko kulturno jedinstvo Zapada. Crkveni raskol (raspad rimskog svjetskog carstva na Istočno grčko pravoslavlje i Zapadno - rimokatoličanstvo) definira europsko kulturno jedinstvo. - Na polju duhovnih znanosti može se reći da je jače ono što razdvaja od onoga što ujedinjava. Istočna Europa u našim duhovnim znanostima nije postigla jačinu znanosti kao zapadne europske kulture. Duhovne znanosti će raditi na smanjenju te razlike. Crkveni sukobi i diferencijacije su bile jače i stalnije na Zapadu. - Nakon francuske revolucije (prekid s tradicijom) i romantičkog protuudara (želja za jedinstvom kršćanstva u Europi) te filozofskog pokušaja da se ukinu tradicija i revolucija, dolazi do pojave historijske svijesti. (povijesno mišljenje oduvijek predstavlja brigu za tradiciju, i želi se sačuvati ono što je prošlo) Ona je uvjerenje da nema spoznajne cjeline i zbilje i da prva filozofija (metafizika) ne posjeduje temelj izvan na matematici utemeljenih znanosti. Dakle uloga duhovnih znanosti za budućnost Europe počiva na historijskoj svijesti. - Duhovne znanosti uključuju i aspekte težnja da se vlastiti identitet dublje utemelji u nacionalnu državnost. Pojam razvoja i pitanje o cilju tog razvoja, izgubili su svoju jednoznačnost. Neravnoteža je u razvijenim zemljama između njihovog gospodarstva i društvenog napretka.. Mnoge zemlje stoje pred problemom kako sjediniti njihovu predaju i vrijednosti sa europski usmjeravanim gospodarskim napretkom. Tu je pitanje koliko dobroga
nerazvijenijim zemljama donose uvozi i pomoć iz razvijenijih, jer dolazi do nerazmjera i rafinirane kolonizacije. - Dalekovidne duhove danas zaokuplja pitanje kako možemo napredovati i opstati na osnovi vlastite predaje, a ne preuzimanjem europskog prosvjetiteljstva. - Tehnička progresivnost naše epohe utječe i na duhovne znanosti. Sve veći udio pripada matematičkim i statističkim metodama i to daje nov izgled socijalnim znanostima. Tim se socijalnim znanostima prigovara da nisu dostatne kao fundament, kao temelj. Novo doba kompjutora postaje sve više proračunljivo. I ne bi li znanost o društvu bila punopravni partner prirodnim znanostima kada bi mogla istraživati narav društva sa svrhom ovladavanja tom naravlju? - Nalazimo li se doista pred stupanjem u doba post-histoire, u kojemu su uništene čvrste strukture i na evolucionističkoj osnovi? To se može zamisliti tako kao da je u svim kulturnim postignućima čovječanstva tako reći dovršen divovski proces prilagodbe živih bića na ovome svijetu. - Europa ima najbogatije povijesno iskustvo. Na najužem prostoru posjeduje najveće mnoštvo oblika i pluralizam jezičnih, političkih, religijskih, etničkih tradicija kojima već stoljećima mora ovladavati. Današnja tendencija za pojednostavljivanjem i izglađivanjem razlika ne govori o suzbijanju europskih razlika, nego bi zadaća trebala biti upravo obrnuta. Bezavičajnost koju moderna industrija donosi, tjera čovjeka u potjeru za zavičajem. - Mora se čuvati toga da se u takve ideje koegzistencije različitoga uvodi krivo tumačenje pojma tolerancija (zahtjev za ≪krivom≫ tolerancijom). Ondje gdje je snaga, tamo je i tolerancija. Dakle, vlastita je snaga (snaga izvjesnosti vlastite egzistencije, neugroženost) ono što čini sposobnim za tolerancijom. - Zadaće (ljudska koegzistencija), kakve će se u takvoj situaciji pluralističke prepletenosti čovječanstva sve više pojavljivati, postavljaju duhovnim znanostima nove zadaće, kao što su zadaće historijskog istraživanja, istraživanja povijesti jezika, povijesti književnosti, povijesti umjetnosti, pravne i gospodarske povijesti, povijesti religije... - Dakako, neće se razvijati samo razlike, nego će se uspostaviti i nove zajednice na velikim prostorima unutar kojih će morati izrasti nove solidarnosti. To je zadaća koja je Europi postavljena za njezinu vlastitu budućnost. - Duhovno jedinstvo Europe (temelj nalazi u svijesti o mnogolikosti) prethodi svakom političkom jedinstvu Europe. Najdublji duhovni udisaj, u kojem Europa postaje svijesna same sebe, čini se to što zadržava u svijesti bitnu osobitost življenih tradicija.
Kraj umjetnosti? - Danas se radi o dubljem raskidu, o radikalnijoj upitnosti i dvojbenosti. - Tri su najave kraja: povijesti(prema Hegelu - povijest je završila jer više nema dvojbe o principu pod kojime je tekla svjetska povijest; put prema slobodi svih), metafizike (prema Augustu Comteu: stupili smo u doba znanosti)i filozofije (prema Nietzscheu i Heideggeru: opća nepotrebitost u odnosu prema pitanju o bitku u tehničko doba). - O Hegelovoj tvrdnji o prošlosnom karakteru umjetnosti: tom tezom misli se na činjenicu da se u klasičnoj epohi grčke skulpture, ono božansko u umjetnosti prikazivalo neposredno kao sama istina. I vrijeme nadsvjetskog Boga, dakle kršćanstvo je imalo udjela u toj istini u formi sjećanja i brige za pamćenje onoga božanskog. Romantične umjetnosti (govoreći jezikom Hegelovog vremena), slikarstvo i glazba, a i poezija, čuvaju taj odjek pamćenja bogova u kršćansko doba. Takvo razumijevanje Hegelova nauka ne znači da umjetnost više nema budućnosti, nego da je ona u svojoj biti uvijek već prošla. U tom filozofskom razdoblju od Kanta do Hegela, umjetnosti i njenom mjestu u čovjekovom traženju istine pripao je povlašten interes. - Hegel kaže da je ono tzv.lijepo u umjetnosti - osjetilan sjaj ideje, i da bi to trebao biti filozofski iskaz onoga što umjetnost kao umjetnost uvijek jest. Poklapanje ideje i pojave (ono lijepo jest pojava dobroga) ostaje definicija lijepoga u umjetnosti. U 19.i 20.st gubi se samorazumljivost (opći konsenzus) umjetničkog stvaralaštva. - Iako Hegel kaže da je u slikarstvu sve iskušano te da će se razvijati još samo u pukim varijacijama, povijest slikarstva prošla je kroz velike revolucije i uvijek se od primaoca sve više zahtjevalo te se čini da sa tim sve većim zahtjevima umjetničko djelo gubi svoj identitet. - Eksperiment probija granice i nakon svih razdoblja u slikarstvu od početka 20.st.dolazi do pražnjenja slike do u bespredmetnost i dvojbe u sliku i umjetnost (više se ne nudi samo na neobavezno uživanje). Umjetnik želi provocirati, iritirati, da se nastavlja, dovrši itd. Ipak ne osporava se legitimnost djela. - Djelo čini umjetnošću ne samo puko postizanje nekog planiranog učinka, a ni sama ideja koju prepoznaje primalac, ne drži ono potpuno samo bit stvari, nego tu nastupa i ono nešto što se nije moglo predvidjeti te što usmjerava daljnji tijek. - U arhitekturi kao umjetnosti, umjetnost mora voditi računa o vremenu i prostoru u kojem se nalazi građevina jer je to sastavni dio nje. Ona nije sama po sebi to što jest nego ju okruženje određuje. Današnji arhitekt nalazi se sa svojom umjetnošću u službi kontinuiteta između jučer i sutra koji prima i proslijeđuje njegovo djelo. - Poezija se čini kao neovisna o vremenu i prostoru, ali nije baš. Svako vrijeme donosi svoj stav prema čitanju poezije. Za sve umjetnosti vrijedi da tek u njihovom ≪prepoznavanju≫ dolazi do njihovog ispunjenja, a u poeziji posebno. Razlikujemo tri vrste prepoznavanja: da se umije čitati djelo kao smislena cjelina, posve obuhvate u njihovim značenjima riječi i zvučnim značenjima; u punini, bogatstvu. Razumijevanje i predočavanje na vlastiti način djelo, prostori koji se otvaraju pjesničkim jezikom koje čitalac razumijeva na svoj način. I dopunjavanje gdje dolazi do nadmašivanja čitaoca onog uhvatljivog u samoj jezičnoj tvorevini djela; dopunjavamo je uranjajući u nju i tek tada dolazi do svoje prave zbiljnosti. - Današnji umjetnik mora proizvoditi čuđenje (jer dolazi do otupljivanja osjetila
zbog tehnike), pa nekada ga proizvodi do granica nerazumljivosti. - Kada se forme života mijenjaju ovako brzim tempom i umjetnički odgovori na to moraju se smjenjivati snažno. Kraja umjetnosti neće biti sve dok ljudi sami budu oblikovali svoj život, i svaki tobožnji kraj umjetnosti bit će početak nove umjetnosti. Činjenica znanosti -Danas živimo u društvu koje možemo nazvati društvom znanosti. -U 19.st.dolazi do razdvajanja,specijalizacije znanosti,tj.više nije bila moguća ideja univerzalne znanosti pod vodstvom filozofije(solidarnost koja je sve znanosti povezivala sa filozofijom).Zahtjev da bi filozofska misao mogla iz umskih razloga izvesti ono što je bilo i što će se zbiti,nije se mogao održati nasuprot raspoloženju novovjekovnih iskustvenih znanosti. -Obrana modernog istraživanja od apriorističkih konstrukcija,bilo je prekasno da se polazeći od filozofske misli organizira cjelina znanosti što su pokušavali tvorci njem.idealizma -Tako je to st.Od 1816.-1916.postalo stoljeće znanosti i to one koju se mora obrazložiti. To st.Značilo je prije svega st.napretka koji stalno pretječe sam sebe i velika ljudska očekivanja od znanosti. -Tu dolazimo do modernog društva(do pomirenja prirodnih i duhovnih znanosti) koje danas možda zahtjeva previše od znanosti i stavlja mu ogroman teret,i na stručnjake,veliku odgovornost. Kao zaključni sud važi glas znanosti.Političko društvo danas želi prenijeti veliku odgovornost na istraživača. -I postavlja se pitanje:što činjenica znanosti znači u našim očima,koliko ona teži? Ta formula ≪činjenica znanosti≫ skovana je u marburškoj novokantovskoj filozofiji. Što nas povezuje novom posebnom solidarnošću? -Činjenica znanosti je i osnova cjelokupne zapadne kulture novoga vijeka,civilizacijsko ponašanje,kultura sjedinjavanja koja dolazi. -Ona je imala od 17.st i čini se i danas,zadaću izjednačiti se sa svakim drugim čovjekovim znanjem.Od tada filozofija upotrebljava pojam sistema,kao izraz za zajedničko postojanje fenomena koji se čine različitima. -U prvoj polovici 19.st upravo aristotelovci,tj.tradicionalni pojmovi pružaju pojmovnu artikulaciju,mogućnost da se izraze-velikim otkrićima. -Zakon specijalizacije prirodnoznanstvenog istraživanja izazvao je zdravo nepovjerenje prema filozofskim sintezama koje daju diletanti.Moderna znanost je određena odustajanjem od integracije s obzirom na društvo.Ona dobro poznaje svoje granice i shvaća opasnost od zloupotrebe njezinih spoznaja koja postaje sve veća što sve više ljudi koristi iste bez vlastitog istraživačkog znanja. -Vjera u kompetentnog inženjera današnjice,koji bi trebao tako urediti i društvo kao što je to primjena znanja njegove struke u svom području Gadamer naziva tehnološkim snom modernog društva. -Velika je opasnost od zloupotrebe(i manipulacije javnim mnijenjem,opasnost od uniformiranja tvorbe mnijenja) i nerazumijevanja rezultata znanstvenih istraživanja. Dolazi do manipuliranja javnim mnijenjem i od strane znanstvenih instituta. Duhovne znanosti također uče da se ne uči i ne prihvaća bez provjeravanja činjenica,tko želi znanost mora biti nepovjerljiv spram udžbenika. Dolazi do opasnosti da se ≪znanstveno≫ organiziranim upravljanjem oslabi odgovornost u mišljenju i naša naravna pamet(phronesis;Aristotel),dolazi do
smanjene mogućnosti reagiranja. -Znanstvenim(organiziranim,strojnim)vođenjem ljudskog ponašanja dolazi do mogućnosti,tj.opasnosti oslabljenja onoga što Aristotel naziva «phronesis»naravna pamet i odgovornost u mišljenju -Što činjenica znanosti znači i kako se ona doživljava među znanstvenicima samima? Solidarnost znanosti počiva na znanju o ograničenosti onoga što se u nekom trenutku zna i o zastarivosti sve znanstvene spoznaje -Aristotelov je metodski ideal govorio da svaka znanost ima sebi svojstven «methodos»,zakon,mjerila spoznaje. No ipak postoji nešto kao zajedništvo metodskih znanosti,a to je zahtjev da se vidi svojim očima. -U duhovnim znanostima,u znanostima o čovjeku i o društvu,značenje «obrazovanja» odgovara značenju eksperimenta u prirodnim znanostima. -Disciplina je ona koja nas kao istraživače prisiljava da nikada ne izgubimo iz vida granice onoga što znamo i koja nas prisiljava da ostanemo vjerni vlastitoj povijesti zapada koja je zajedno sa beskonačnom žeđi za znanjem preuzela odgovornost branjenja čovječnosti u sve moćnijim čovjekovim mogućnostima. «Građani dvaju svjetova» - Znanost koja se razvila u Grčkoj je ona koja predstavlja razlikovni karakter svjetske kulture koja je potekla iz Europe. Grci jesu učili i od Babilonaca i Egipćana, ali oblik znanosti u najširem opsegu te riječi, dobio je svoje navlastito obilježje u Grčkoj. - Znanstvenom komponentom koja je ušla u duhovno postajanje Europe, došlo je do diferencijacije kakve nije bilo do tada. Znanost i filozofija tvore samostalnu figuru duha koja se razlikuje od religije i poezije. Ona je razdvojila i religiju i poeziju, te umjetnosti prepustila njezino vlastito, kakvo god, oblikovanje istine. Dakle u Grčkoj je, nastajanjem tih razlika, došlo do prosvjetiteljstva putem znanosti. - Grčka je riječ ≪filozofija≫ značila ukupnost sve teorijske strasti, predavanje čistoj spoznaji bez obzira na korist koju se otuda može izvući. Platon joj je dao novo značenje - zahtjev za znanjem (a ne znanje), težnju za mudrošću (sophia). - Jeziku i jezičnoj artikulaciji svijeta pripada središnja uloga za naše pitanje o jedinstvu i diferenciji ≪znanosti≫. - Za Grke je logos (jezik) ukupnost uvida oblikovanih u jeziku. Izraz koji su koristili za znanost - ono što se može poučavati i učiti, pritom tu iskustvo nije na pomoći i nije neophodno. Također njima iskustvo nije znanje, a suprotno tomu, novovjekovno je mišljenje da se znanje i znanost moraju potvrditi na činjenicama iskustva. Spoznaja koja je doista znanje mora se steći primjenom matematike na iskustvo i mora se čuvati predodžba sugeriranih jezičnih konvencija (idola fori). No postoji i tradicija koja nam je prenijeta i ona važi kao druga polovica istine, ono što se tijekom povijesti potvrdilo. - Pitanje pred kojim se nalazi sva novovjekovna filozofija jest - Što filozofija nakon pojave moderne prirodne znanosti još može biti? U toj situaciji u filozofskom riječniku razvio se pojam «sistema». On znači zajedničko postojanje različitoga, zadaća da se ono što je inkompatibilno dovede u jedinstvenu misaonu svezu. U kasnom 17.st ta riječ ušla je u jezičnu praksu kako bi označavala posredovanje nove znanosti sa starijom metafizikom. - Obilježenost europske civilizacije znanošću u moderni svijet unijelo je
napetost. S jedne strane, oblikovala nas je predaja naše kulture, a to oblikovanje u svom jezično-pojmovnom obliku koje potiječe od grčke dijalektike određuje naše samorazumijevanje. S druge su strane moderne iskustvene znanosti preoblikovale naš svijet i naše razumijevanje svijeta. - To dvoje stoji jedno uz drugo. - Epohalno Kantovo značenje bilo je u tome da je to oboje iznova utemeljio. Spoznao je granice čistoga uma, dokazao njegovu ograničenost na moguće iskustvo, istodobno time opravdao autonomiju praktičnog uma. Kantovo razlikovanje teorijskog i praktičnog uma vodilo je do razlikovanja ≪pojmova prirode≫ i ≪pojmova slobode≫( u njemačkom jezičnom prostoru poznato kao dualizam prirodnih i duhovnih znanosti). Tu, u proširenju na ≪kulturne znanosti)ostala je činjenica znanosti u kojoj je ≪predmet spoznaje≫ nalazio svoju potpunu i jedinu odredbu. - U našem stoljeću je filozofija počela pitati i o onome što je iza činjenice znanosti. Taj korak u Njemačkoj je proveo fenomenološki pokret, pozivom ≪k samim stvarima≫ koji je uputio Husserl. - Paradoks relativnost svijeta života jest da granica tog svog svijeta možemo biti svjesni, ali ih ne možemo prekoračiti. - Ni proširenja Kantova apriorizma preko granica ≪čiste prirodne znanosti≫ od strane novokantonovaca ni druga pretumačenja ne mogu ukinuti Kantov temeljni nazor: mi smo građani dvaju svjetova. Nismo postavljeni samo na osjetilno, nego i na ≪nadprirodno stajalište≫ slobode (ti pojmovi iz platoničke tradicije znače samo do postavljanja zadaće, ne i rješavanja). - Činjenica slobode s Kantom se mora misliti kao umska činjenica, a evolucijska teorija pripada području «teorijskog» uma i iskustvenih znanosti. Sloboda, naprotiv, nije predmet iskustva, nego pretpostavka praktičnog uma. - Naša zadaća je da teorijske spoznaje i tehničke mogućnosti svrstamo u našu (čovjekovu) praksu i podredimo joj ih, a nikako se ne sastoji u tome da vlastiti svijet života (svijet prakse) preoblikujemo u teorijski utemeljen tehnički konstrukt. - Platon je kao zadaću filozofije shvatio buđenje onoga u našem mišljenju što već leži u našem iskustvu svijeta života i u njegovoj jezičnoj zalihi, te je zato svu spoznaju nazvao prepoznavanjem. To je iskustvo, put na kojem se nešto poznato sjedinjuje s novom spoznajom u znanje koje ostaje. - Tu dolazi do pitanja prakse, do ideje praktične filozofije. Što je praksa i što ona znači, može se učiti od Aristotela: pojam prakse kod Aristotela - koji je razvio razliku između techne (znanja umješnosti činjenja), i phronesis (znanje koje vodi praksu) - formira se u suprotnosti spram ≪umjetničkog duha≫ proizvođenja. To znači podređivanje techne pod phronesis i njezinu praksu. - Praksa ne znači djelovanje prema nekim pravilima i primjenu znanja, nego čovjekovu posve iskonsku situiranost u njegov prirodni i društveni okoliš. - Od grčkog vremena nije bilo lako obuzdati zloupotrebu moći politički mjerodavnih. Ljudska narav se ne mijenja. To je problem ljudskog suživota od davnina, i oni oboje počivaju na neizmijenjenoj temeljnoj pretpostavci pretpostavka solidarnosti (jedina čini mogućim uređenje suživota). - Pri promicanju znanosti o čovjeku (koja postaje filozofskom zadaćom za sve nas) moramo naučiti ograničavati svoje znanstveno umijeće u okvire razboritog znanja koje se temelji na kulturnoj predaji čovječanstva. Sve više se očekuje politička vrlina.
Antropološke osnove čovjekove slobode - Početkom uređenog suživota ljudi, sjedilačkog načina života, pokapanjem mrtvih dolazi do koraka prema očovječenju čovjeka jer znači prelazak preko pukog prirodnog samoodržanja. Taj prelazak jest ono što zovemo transcendencijom. To pokazuje ljudski poredak, nečiju vlast, želju za vlašću, trajnim priznavanjem. Nastaje nov prostor javnosti, prostor prožet životnim i kultnim porecima. Vlast i priznanje, svijest o smrti i život s tim znanjem, to je antropološka osnova slobode koja nije samo sloboda vladajućih nego i čovjeka kao takvog. - Čovjek može iskoračiti iz kruga samoodržanja, npr.Hrabrošću,u solidarnosti žrtve, religiozan zavjet, u trajnosti pamćenja. - Najstariji iskon riječi sloboda: eleutheria, libertas. Hegelova glasovita formula: nekoć je bio slobodan samo jedan, koji je samovoljno odlučivao o životu i smrti - je li on bio ≪slobodan≫(orijentalni tip vlasti)? Zatim stoljeća kmetstva, ropstva, te smo danas slobodni svi, ali to ne znači da se radi o ozbiljenoj slobodi. - Što nas može približiti cilju suživota u miru i slobodi? Sloboda pod uvjetima vlasti je ograničena, no sloboda može postojati samo tamo gdje je vlast ograničena. Montesquieu je promjenio ideju ustroja vlasti (legislativa, jurisdikcija, egzekutiva, Grci - npr.monarhija, aristokracija, demokracija). Govorimo o slobodnjačkom društvu, ali radi se o tome da je moguće jedino približavanje cilju slobode i mira. - Svjetski princip - princip ravnoteže (balance of power) - ravnoteža moći, parlamentarna demokracija (opozicija sposobna). - ≪Činiti svoje≫ - ideal gospodarsko-društvenog poretka - nalaže svakom tko ima nekakvu moć da ju ne zloupotrijebi za sama sebe, nego za opću dobrobit. - Svi društveni poretci od svih zahtjevaju da ograniče svoju slobodu i na drugoj strani brane prostore osobne slobode od opasnosti koje ugrožavaju ravnotežu poretka (ostracizam, obrana ljudskih prava, zaštita podataka). - Izbor - zadnji korijen slobode koja čovjeka čini čovjekom. On mora birati i on zna - te zna to reći - što time želi postići: želi odabrati ono što je bolje i dobro, pravedno, ispravno. Velik zahtjev. - Sokratova rečenica: nitko svojom voljom ne čini ono što je loše. - Temeljna riječ za vlast i vladara nije tiranija i tiranin, nego dominium i dominus (domus, lat.: kuća). Problema ovoga društva i cilja slobodnjaštva koje se mora u nj sačuvati svjesni smo ako zadržimo u uhu stare zvukove uvježbanog i življenog zajedništva koji su se još zadržali u obitelji, u kući, na trgu, u životu sela i grada, crkve, domovine, općine. - Danas je zadaća čovječanstva da bude svijestan sebe kao građana svijeta i da izbijegava ratove, spriječi razaranje prirode, promicanje blagostanja, čuvanje i briga za prostore naših sloboda, odgovornost za budućnost. U njima svatko mora sudjelovati, i u onome što se čini i u onome što se propušta i u posljedicama.
Granice eksperta - Nije nebitno koga i zašto zovemo ekspertom. Ekspert: expertus, lat.netko tko je imao iskustvo. Nije zvanje biti iskusan, ali jest postalo zvanjem posredovanje između znanstvene kulture i njezinih društvenih učinaka. - Dakle, ekspertovo je mjesto negdje između. On nije pojam znanstvenika, istraživača, on se nalazi između znanosti (u kojoj mora posjedovati kompetenciju) i društvene političke prakse. - Ekspert dakle ne predstavlja nadmoćnu instancu za posljednje odluke, nego je podređen pravim donosiocima odluka u društveno-političkom životu. Ekspert (njemački procjenitelj) jest onaj kojega se sasluša. - U današnje vrijeme sve više se traže mišljenja eksperta, stavljen je velik teret odgovornosti na njih. Počeo je igrati zabrinjavajuće veliku ulogu, što je simptom sve većeg neznanja donosioca odluka. Da li se pred znanost postavljaju prevelika očekivanja kada treba igrati glavnu ulogu u tolikim pitanjima javnog života. - Od eksperta, od istraživača se traži da kažu zadnju riječ, iako taj pojam oni ne rabe, za nju ≪ne znaju≫. Događa se da granice znanstvenog iskaza često nisu dostatne društvenoj potrebi za informacijama koje bi je nekamo upućivale (npr.Černobil). Eksperta nalazimo rastrgnutog na polju raznih utjecaja (mediji, politika, različita mišljenja) nasuprot kojih se mora izjasniti po svojoj znanstvenoj i građanskoj savjesti. - Koja je doista legitimna funkcija eksperta u društvu? Postoji određena napetost između znanja i umijeća, te izvodivosti i ispravnosti tog znanja i umijeća. To znanje i umijeće nekog specijalista, drukčije je vrste nego ono znanje koje odlučuje o dobroj primjeni. - Aristotel je u opisu racionalnosti u donošenju odluka u pojmu phronesis uzeo u obzir oba aspekta, na jednoj strani racionalnost koja se sastoji od pronalaženja pravih sredstava za zadanu svrhu, a na drugoj nalaženje i zadržavanje same svrhe (racionalnost u izboru svrhe - ne samo u izboru sredstva). Ovdje je izraz izbor svrhe dvojben - jer ne treba dolaziti od nekog stvarnog izbora; čovjek je obilježen društvom, normama, običajima, i mišlju da je nešto dobro, nešto nije (predodređenost putem odgoja). Moment izbora u postavljanju neke svrhe mora biti racionalan. - Ta nerazdvojivost ćudoredne umnosti od praktične čini se očitom, no ipak nalaženje pravih sredstava za neku svrhu pokazuje se (u svim oblicima civilizacije) u dvojakom obliku: znanje koje se može naučiti (grci - techne), steknuta vještina; područje rasuđivanja prepušteno pojedincu bez pomoći specijaliziranog stručnjaka. - Ta je sveza napeta i u privređivačkim odnosima, što govori Platon: podređivanje privređivačkog uma društvenom čini se nepobitnim. U ljudskom suživotu uvijek se radi o vlasti i podređivanju, dakle o moći. - Jezik činjenica – facts (prirodoznanstvenog istraživanja za razliku od duhovnih znanosti). Kritika pojma činjenice je sastavni dio kritičke znanosti i velika je vrlina istraživača. U duhovnim znanostima npr.Povijesti činjenica je ona koja je takva u nekoj određenoj svezi (Napoleonova prehlada u bitci kod Wagrama uzrokovala je njegov poraz). - Ta kritička samokontrola ne može zadovoljiti potrebu za znanjem, on ne može govoriti samo kao znanstvenik ako se iz njegova suda misle izvlačiti praktične posljedice. Nedopustivo je govoriti o odgovornosti znanosti za to što prijeti
zloupotreba njezinih rezultata (pozivaju se novi eksperti koji će govoriti prijeti li i kakva opasnost), nego smo mi ljudi odgovorni. - U ulomku iz jednog Platonovog dijaloga (može li se imati drugi ideal dobrog djelovanja osim ideala znanosti?) grčka riječ ἐ πιστήμη -prevedena je kao znanost, a ona isto tako znači i znanje. Pita se, može li znanost uvijek stupati na mjesto znanja? I na mjesto znanja o dobrome? I može li postojati znanost o dobrome? Dolazi do diferencijacije značenja tih riječi (u Njemačkoj u 19 st.); umjesto da sami znamo i da se odlučimo, prepuštamo se znanju nekoga drugog, te znanost i njezina odgovornost trebaju stupiti na mjesto vlastite odgovornosti. - Razvoj moderne znanosti uključuje i to da moramo učiti i informirati se kada donosimo neku odluku. U čovjekovoj društvenosti je da poseže za znanjem drugoga. Ovdje je korijen i pojma autoriteta - kao čimbenika u izgradnji društva - to je autoritet znanja. - Čovjekova dužnost je da u svaku odluku o izboru uključi znanja koliko je to moguće - Max Weber to naziva svršna racionalnost, te pokazao kako je opasnost emocionalnog biranja ta što mu nedostaje racionalnost. I on u tome vidi slabost modernog individualizma - Etika moralnosti i odgovornosti označava upravo to. - Kant je razlikovao - uvjetne imperative pameti: svršna racionalnost bezuvjetne imperative pameti - ćudoredno zapovijeđeno, odgovornost za svoje odluke - Skladnost između zakonske regulative i solidarnog osjećaja ljudi uvjet je za učinkovitost pravne države. - Gdje je sjedište vlastite odgovornosti? Svatko tko slobodno donosi odluke za njih je i odgovoran. Također i istraživač i znanost, a i za eksperta koji obnaša javnu funkciju savjetovanja donosilaca odluka. Za eksperta postoji teška dvojaka odgovornost: za predviđene posljedice i odgovornost kojom se on bez obzira na pritisak i očekivanja javnosti drži onoga što je znanost spoznala. - Tu moramo točno razlikovati odgovornost znanosti i odgovornost znanstvenika. Onaj tko govori u ime znanosti mora imati određen ethos odgovornosti. Također službena funkcija eksperta, i on je svijestan, jest da sam pripada mehanizmu donošenja političkih odluka (ta odgovornost mu je zajednička sa svima nama). O poučavateljima i poučavanima - Što za razvoj pojedinca znače drugi? - Čovjek uči od onih koji uče od njega. - Gadamerovo je mišljenje da su školovanje u mišljenju i mišljenje, upotreba rasudne snage političko činjenje. Vjeruje da njegova sposobnost suđenja uvijek nalazi granicu u sudu drugih i u njihovoj sposobnosti da sude, te se od njih obogaćuje - to je duša hermeneutike. - Spominje izlaganje Wilhelma Anza, i kako je on spomenuo riječ slušateljstvo, koju on (Gadamer) do tada na taj način još nije čuo. Kako se pod tim ne misli na skup studenata nego na sve ≪nas≫. Svi moramo naučiti slušati i suočavati se sa samim sobom te prihvatiti sve duhovne poticaje. Gadamer navodi vlastiti primjer, kako su u njegovom životnom razvoju učitelji imali veliku ulogu.Naučili su ga slušati. - U znak zahvalnosti spominje dvije osobe koji su njegovi suvremenici, te dvije
osobe koje su bez obzira na vrijeme učitelji svima nama. - Suvremenici su Heidegger (koji ga je odredio, inspirirao, njegova energija, radikalnost ih je tada osposobila i dala snagu i poticaj za vlastitu zadaću) i Jaspers: na nov način prikazao dostojanstvo akademskog zvanja, osobito ga je dirnuo humani ton i opuštenost; Gadamer kaže da ako definira ovdje hermeneutiku kao nevjerovanje ni u jedan prijevod, onda bi Karlu Jaspersu osporio velik dio izvora njegove mudrosti (tu je zadaća hermeneutike Rastumačiti živu riječ i probuditi u život riječ koja se skamenila u pismo). Kao svoju zadaću Gadamer je sačuvao to da budi jezik u život. Na predavanjima u stranim zemljama pokušavao je uvijek izlagati na njihovom jeziku. Karl Jaspers je međutim znao na univerzalan način odasvuda iščitati temeljno znanje. Taj dar sam Jaspers nazvao je ≪komunikacijom≫, i njega spojiti sa radikalizmom i znanstvenom strogošću (za koji su bili odgojeni), to im je omogućilo prepoznavanje njihovih vlastitih granica, i razlog je što Karl Jaspers (njegovo duhovno postignuće) ima, za Gadamera posebno značenje. - Još veći učitelji bili su mu: Platon i Hegel. Njihova misaona postignuća se razlikuju. Hegel nam se pojavio kao velik sažetak riječi koja potječe od Grka (riječ koja je prošla latinizaciju i kristijanizaciju, te sada u novijim jezicima stvara u novo mišljenje). Na Hegelovu je slučaju postao svjestan misterije jezičnosti u njegovoj punoj mjeri. ≫Uvijek iznova kaže mi se da se u svojim radovima nikada nisam odvojio od svijeta jezika njemačkog idealizma.≫ Platon, čini nam se čudo što nam se tako neposredno obraća. Što mu daje tu besmrtnost stvaralačkog umjetništva koje ne stari? Priziva velike vizije u kojima se poredak svemira, društva i duše spajaju u veličanstven jedinstven poredak.
Zadaća filozofije - Ovdje Gadamer pokušava prikazati svoj akademski put. Kako se netko poput njega snašao u akademskoj filozofiji našeg stoljeća. -1922. doktorirao je kod Paula Natorpa kao dobar učenik novokantovske filozofije koja je tada još vladala, ali išla je prema svojem raspadu. U njezino mišljenje uveo ga je Richard Honigswald, a Nicolai Hartmann da u nju počne dvojiti. Ispunjavala ga je duboka skepsa spram sve filozofske sistematike. - Tako je radikalna destrukcija grčko-latinske pojmovnosti što ju je iznosio Heidegger u njemu naišla na odjek - Preko utjecaja Wilhelma Diltheya do njega je dospjelo nasljeđe romantičkih duhovnih znanosti. To je nasljeđe djelovalo kroz Hegelovu filozofiju duha, te ga je još dublje obilježilo stalno osluškivanje glasa pjesništva. - U međuvremenu je nadoknadio i studij klasične filozofije, te ga je tako vodila retrospekcija na antičko mišljenje; niti Heideggerova kasna mišljenja nisu mogla spriječiti njegovu fascinaciju grčkom filozofijom u cjelini. -1928. svoju nastavnu djelatnost počeo je predavanjem o ulozi prijateljstva u filozofskoj etici. Istinu ne jamče stavovi, neoborive tvrdnje i protuargumenti, nego je važna druga vrsta potvrde koja pojedincu nije moguća - radi se O tome da se može biti u krivu. Pokušavao je misaono svladati pitanja ≪tko sam ja i tko si ti? Što posvuda nije ono drugo?≫, odnosno da su to pitanja na koja se ne odgovara, a da su kao pitanja ujedno i svoj vlastiti odgovor. - Na primjeru Aristotela naučio je da mišljenje koje ne spozna vlastite granice nema nikakvo značenje, te da nikakva logika i logos ne važe ako ih ne nosi ≪ethos≫(ništa uzvišeno nego ≪postali bitak≫). - Znanje čovječanstva koje se prenosi retorikom i poetikom u modernoj znanstvenoj kulturi je nepravedno izgubilo značenje, i ono se treba ponovno zadobiti - to ga je od Platona i Aristotela preko Vica i Herdera vodilo do Hegela i hermeneutike. - Pad u relativizam može se prigovoriti mišljenju koje ne razumije da je obrat koji se s mišljenjem dogodio pojavom povijesne svijesti - neopoziv. - Priznajemo nadmoć modernih Pojava tog prijepora (anciens-modernes) značila je da se moderni nisu više mogli prepoznati u uzoru antike. To je značilo prekinuti s humanističkim idealom imitacije i osloboditi se od dogme nedostižnosti klasičnog uzora. To je značilo da se historijska svijest oslobodi od pritiska ideala objektivnosti moderne znanosti i da se sama razvije kao hermeneutička svijest sposobna za odmak i uvid. Toj se zadaći posvetila ≪Istina i metoda≫, sažetak dugih misaonih pokušaja i koji je 1960.objavljen kao knjiga. - U prvom planu njegovog rada bio je Platon (1928.posvetio mu je svoju prvu knjigu, Platonova dijalektička etika, i kasnije veliku akademsku raspravu Ideja dobra - umjetnost, privlačio ga je pokušaj da tumači pjesničke tekstove). - Socijalnoznanstvena i socijalnopolitička zaokupljenost našeg vremena uplela ga je u nekoliko rasprava, plodnost toga vidi u suočavanju s pitanjima koja ne potječu iz njegove znanstvene kompetencije (zahvalan za širenje horizonta). - Svjestan je da pripada kritičarima idealizma. Prostor pjesništva i umjetnosti za njega je veoma važan. - «Slušati sve što nam netko govori te dopustiti da nam se to kaže, u tome je sadržan visok zahtjev koji se postavlja svakom čovjeku. podsjetiti se na to za sebe samoga, to je za svakoga nešto sasvim vlastito. Učiniti to za sve uvjerljivo, to je zadaća filozofije.»
Hanna Arendt
VITA ACTIVA LJUDSKA UVJETOVANOST -izrazom vita activa H.A. označava tri temeljne ljudske djelatnosti -one su temeljne jer svaka od njih odgovara jednom od osnovnih uvjeta pod kojima je čovjeku dan život na Zemlji -rad, proizvođenje i djelovanje -condicio humana; obuhvaća uvjete pod kojima je čovjeku dan život na Zemlji -ali i sve one uvjete koje čovjek sam stvori, jer sve sa čime čovjek dođe u dodir postaje uvjetom njegove egzistencije -izraz vita activa je star koliko i tradicija političkog mišljenja -u S.V. je označavo prijevod Aristotelovog bios politikos -Aristotel je razlikovao tri načina života koje su mogli birati slobodni ljudi (nezavisni od životnih nužnosti) -život tjelesnog uživanja, život posvećen stvarima polisa, život posvećen kontemplaciji i istraživanju -dakle u antici je izraz v.a. označavao područje djelovanja -sa nestankom antičkog grada-države izraz v.a. gubi svoje značenje i počinje označavati sve vrste djelatnosti (rad, proizvođenje i djelovanje) -nisu se rad i proizvođenje uzdigli do slobodnih djelatnosti (djelovanja), već se djelovanje (bez života kontemplacije) spustilo -kontemplacija je ostala jedini istinski način života -prema tomu sada izraz vita activa obuhvaća sve ljudske djelatnosti i odgovara grč. askolia (nemir) kojim je Aristotel označio one djelatnosti koje ne spadaju u bios politikos -takav je ostao do početka modernog doba (Marxov i Nietzscheov hijerarhijski preokret) -glavna briga vite contemplative (theorie) je iskustvo vječnog -glavna briga vite active (praxis) je iskustvo besmrtnog -besmrtnost je trajanje u vremenu -nasuprot njoj postoje smrtnici, ljudi u besmrtnom ali ne i vječnom Univerzumu - zadatak i veličina smrtnika je u proizvođenju stvari koje su dostojne da budu neprolazne - na taj način smrtnici mogu naći svoje mjesto u besmrtnosti -iskustvo vječnog pripada viti contemplativi, filozofiji i kao takvo ono se može pojaviti samo izvan područja ljudskih poslova i pluraliteta ljudi (iskustvo vječnosti kao smrt, odnosno prestanak bivanja među ljudima)
JAVNO I PRIVATNO PODRUČJE -razlika između javnog i političkog područja postoji od antike i odgovara razlici između kućnog i političkog -pojavljivanje društvenog je relativno nova pojava kućanstvo; -ljudi su u kućanstvima živjeli zajedno jer su nagnani svojim potrebama, nužnostima -pokretačka sila je bio život sam, opstanak; rad muškarca za izdržavanje pojedinca i rađanje žene za opstanak vrste -ovladavanje nužnostima života u kućanstvu bilo je uvjet za slobodu polisa -sila i nasilje su bili opravdani jer su jedina sredstva kojima se gospodari nužnošću (robovima) i postaje slobodan -u kućanstvu je vladala ne-sloboda i nejednakost polis; -polis je bio područje slobode, koja je bitna za eudaimoniu -u polisu vlada jednakost (u kućanstvu nejednakost) -u S.V su se ta dva područja održala -u modernom dobu dolazi do uzdizanja kućanstva i njegove ekonomije -ono ulazi u javno područje i postaje briga svih -tako se javlja društvo -ono je zastrlo granicu između privatnog i javnog i promijenilo je značenje ta dva termina -privatnost danas znači intimnost i kao takva je danas suprotstavljena društvenom području s kojim je zapravo povezana (jer je sadržaj društvenog prije pripadao privatnom) -društvo uvijek zahtijeva da njegovi članovi djeluju kao članovi jedne ogromne obitelji koja ima jedno mišljenje i jedan interes (prije je taj interes u privatnom predstavljao gospodar kuće) -danas interes i mišljenje društva predstavlja vladavina nikoga (to nije ne-vladanje) koje može biti jedan od najokrutnijih i najtiranskijih oblika vlasti -vladanje jednoga je zamijenio nitko (birokracija) -nitko je jedinstvenost ekonomskih interesa i jedinstveno mišljenje društva kao cjeline -društvo isključuje mogućnost djelovanja koje je ranije bilo isključeno iz kućanstva -djelovanje je zamijenilo ponašanje prema konvencijama, normama i pravilima -društvena znanost je ekonomska znanost sa svojim glavnim oruđem statistikom (matematička obrada stvarnosti) -u društvu vlada uniformnost koja se određuje statistički -nema natjecateljskog duha kao u antici, individualnosti -izraz javno označava dvije pojave: 1. sve ono što se javno pojavljuje svatko može čuti i vidjeti -za nas pojavnost tvori stvarnost -ništa nema postojanje sve dok se ne deprivatizira
-stvarnost nam osigurava prisustvo drugih koji vide i čuju ono što i mi sami vidimo i čujemo -u javnosti nemogu opstati nevažne stvari (ali i ljubav) 2. označava svijet sam, ukoliko je on svima nama zajednički; zajednički svijet -javno nas područje kao zajednički svijet okuplja i razdvaja (u masovnom društvu je on izgubio tu moć) -zajednički svijet je ono u što ulazimo kada se rađamo i što napuštamo kada umiremo, i on nadilazi naš životni vijek u prošlosti i budućnosti -nestanak brige za besmrtnost u novom vijeku je dokaz o gubljenju javnog područja -ljudi su stoljećima ulazili u javno područje jer su željeli nešto što će biti trajnije od njihovih zemaljskih života RAD -temeljni uvjet rada je život sam (rođenje, rast, propadanje), odnosno nužnosti života koje jedino on može zadovoljiti -on osigurava individualni opstanak i opstanak ljudske vrste -proizvodi prozvođenja osiguravaju trajnost i postojanost; upotrebne predmete -proizvodi djelovanja i govora su najmanje trajni, nemaju opipljivost -proizvodi rada osiguravaju potrošna dobra koja nemaju postojanost i koja služe za neprekidnu potrošnju -čovjek bez njih ne bi mogao živjeti -prema tome je animal laborans prisiljen potrebama svojeg tijela, ne koristiti svoje tijelo slobodno (kao što h.f. koristi svoje ruke) -on je zatvoren u privatnosti svojeg tijela i besvjetovan je, protjeran iz svijeta -rad je antipolitički način života; čovjek nije ni sa svijetom ni sa drugima, već sam sa svojim tijelom sučeljen sa nužnošću samoodržanja -(upotreba slugu je način da se ukine teret biološkog života; prema tome je ropstvo uvjet radničke klase) -oruđa koja olakšavaju rad a.l. je izradio h.f. -oruđa su svjetovni predmeti, što se najbolje vidi u radnom procesu gdje su oni jedino opipljivo što nadživljuje i radni proces i potrošnju -oruđa su za radnika trajnost i stabilnost svijeta -alat u prizvođača ostaje u svakom trenutku sluga njegovih ruku -alati i strojevi što ih koristi a.l. zahtijevaju da ih on služi, da prirodni ritam svoga tijela prilagodi njihovu mehaničkom kretanju -ono što vlada radnim procesom nije proizvod već kretanje samog procesa i ritam što ga on nameće radnicima -rad za najbolje rezultate zahtijeva ritmično uređenu izvedbu (radničke pjesme) -automatizam su sva kretanja koja se odvijaju sama od sebe i koja su stoga izvan domašaja voljnog i svrhovitog uplitanja -podjela rada; izrasta izravno iz radnog procesa (i ne bi se smjela zamijeniti za prividno sličan princip usavršavanja u proizvođenju) -temelji se na činjenici da dva čovjeka mogu spojiti svoje radne snage i ponašati se kao jedan
-podjela rada je suprotnost surađivanju -rad ne zahtijeva stručnost te je radna klasa multicipliranje primjeraka, ljudi bez individualnosti i identiteta -radno drušvo počiva na istosti, a ne na jednakosti (zajedno raditi kao jedan) -svaki je član zamijenjiv drugim -djelatnost rada, kao djelatnost koja zadovoljava potrebe ljudskog tijela, nema kraja i ne ovisi o smrti -kraj može biti u potrošnji ili nestanku radne snage, a nijedno od njih nije konačno -beskrajnost radnog procesa je osigurana potrebama potrošnje koje se stalno obnavljaju -beskrajnost proizvodnje se može osigurati samo ako njezini proizvodi izgube upotrebni karakter i postanu predmeti potrošnje (tj. ako se izgubi razlika između upotrebe i potrošnje) - upravo je u moderno doba, nakon industrijske revolucije proizvođenje zamijenjeno radom -tako su sve stvari modernog svijeta postale proizvodi rada, čija je sudbina da se troše -ideali h.f., proizvođača svijeta (stalnost, postojanost, trajnost) su žrtvovani obilju ideala a.l. -živimo u društvu radnika, jer je jedino rad sa svojom prirođenom plodnošću podoban za stvaranje obilja -pošto su rad i potrošnja dva stupnja istog procesa koji je čovjeku nametnula nužda života može se reći da je društvo radnika = društvo potrošača -u moderno doba je došlo do emancipacije rada i radničke klase (prava...) -iako je ta emancipacija ukinula nasilje, ona nije donjela i slobodu, već nužnost u njenom najosnovnijem obliku -tu opasnost da emancipacija rada neće objaviti slobodu nego da će potjerati čovječanstvo pod jaram nužnosti, opazio je Karl Marx koji je tvrdio da cilj revolucije ne smije biti emancipacija radničke klase, nego emancipacija čovjeka od rada -Marx je onda mislio da će slobodno vrijeme a.l. učiniti proizvodnim, tj. da će on početi gajiti druge više djelatnost -prema H.A. Marx je u zabludi jer slobodno vrijeme a.l. se troši jedino u potrošnji -ako bi se ta utopija ostvarila (a može ju omogućiti automatizacija) ostao bi još jedino napor potrošnje -to bi dovelo prema h.a. do uništavanja biološkog života, sve dok čovječanstvo, potpuno oslobođeno okova boli i napora, ne bi bilo slobodno da troši cijeli svijet -uspon rada sa najnižeg na najviši polođaj ljudskih djelatnosti; započinje kada je Locke otkrio da je rad izvor vlasništava, nastavlja se kada je Smith otkrio da je rad izvor bogatstva i kulminira kada Marx vidi rad kao izvor produktivnosti i same čovječnosti čovjeka -marx je definirao čovjeka kao a.l. i onda ga je uveo u društvo gdje ta najčovječnija moć više nije nužna (emancipacija čovjeka od rada) -razlika rada i proizvođenja; -u antici, pošto su i rad i proizvođenje bili smješteni u nužnosti (nisu bile dio bios politikos) između njih se ne pravi razlika
-to su ropska zanimanja koja osiguravaju slobodu gospdara -u novom vijeku dolazi do prevrata tradicije i rad postaje najviša vrijednost, ali i dalje nema teorije koja bi razlikovala rad i prozvođenje -Marx, Smith i Locke razlikuju; a) produktivni i neproduktivni rad b) kvalificirani i nekvalificirani rad c) fizički i umni rad
PROIZVOĐENJE -temeljni uvjet mu je svjetovnost -ono prolaznost života obdaruje određenom mjerom stalnosti i postojanosti -proizvodi proizvođenja su predmeti za uporabu i imaju svoju trajnost -posao h.f., se sastoji u reifikaciji (opredmećivanju, činjenju nečega stvarnim, predmetnim) modela -model prethodi, vodi i nadživljuje proizvodni proces, spreman da ga se multiciplira bezbroj puta (za razliku od pukog ponavaljanja koje obilježava rad; potrebe i želje dolaze i odlaze be čvrste egzistencije) -fabrikacija ima određen početak i predvidiv kraj (rad ima cikličko kretanje koje nema ni početak ni kraj) -oruđa kod h.f. su sredstva koja služe za izrađivanje proizvoda -h.f. koristi mjerila sredstava i ciljeva (cilj opravdava sredstva) -kada izradi finalni proizvod ista mjerila se primjenjuju i na sam proizvod -kod h.f. sve mora biti upotrbljivo -prema tome proizvod nikada ne može krajnji cilj (iako on predstavlja svršetak procesa fabrikacije), on postaje upotrebni predmet(stolica, sredstvo za udoban život, razmjenu) -poteškoća utilitarizma je beskrajni lanac sredstava i ciljeva, a da se nikada ne dođe do principa -h.f. je nesposoban za razumijevanje smisla (kao što je a.l. nesposoban za razumijevanje instrumentalnosti); besmislenost postaje cilj za sebe -proizvođač jedini ima moć izgradnje svijet, ali ako tim svijetom nastave djelovati mjerila sredstva i cilja kao u procesu proizvodnje, taj svijet postaje bezvrijedan -jedini izlaz iz te besmislenosti za h.f. je antocentrički utilitarizam -u njemu krajnji cilj je čovjek koji okončava mjerila sredstva i cilja -on nalazi svoj najviši izraz u Kantu (nijedan čovjek ne smije postati sredstvom za neko cilj, svako je ljudsko biće svrha u sebi -Protagora (čovjek je mjera svih stvar), Platon (Bog je mjera svih stvari)
DJELOVANJE -osnovni uvjet djelovanja i govora je pluralnost -ono se može odvijati jer pluralnost ima dvojak uvjet jednakosti i različitosti; naime svi smo mi isto, ljudi i zbog toga se možemo razumjeti; s druge strane svi smo mi kao ljudi različiti, jer da nismo djelovanje i govor ne bi imali smisla -tu jedinstvenu ralzličitost otkriva djelovanje i govor; ljudi sebe razlikuju -djelovanje je jedina djelatnost koja se odigrava izravno između ljudi -bez djelovanja i govora ljudski život ne bi bio ljudski; ono je bitna karakterisitka ljudskosti -(robovi koji su robovali nužnosti u antici se nisu smatrali ljudima) -djelovanje i govor su blisko povezani; jedno bez drugog nije moguće -djelovanje se očituje u tome da jedino čovjek može djelovati, a to znači započeti nešto novo, poduzeti inicijativu, učiniti nešto nevjerojatno, neočekivano... -djelovanje kao započinjanje nečeg novog uvijek upada u splet drugih djelovanja (u splet ljudskih odnosa), te zajedno pokreću nov proces -djelovanje i govor okruženi su i u stalnom dodiru su sa spletom činova i riječi drugih ljudi -proizvodi djelovanja nisu opipljivi, te su najmanje trajni -proizvodi čistog djelovanja su pripovjesti, koje se onda kasnije mogu zabilježiti (spomenici, dokumenti, umjetnička djela...) -izvorni lijek za krhkost ljudskih stvari u Antici je bio polis -polis je osiguravao da najlomnije od ljudskih djelatnosti, djelovanje i govor postanu neprolazni -polis je bio vrsta organiziranog pamćenja, on je bio organizacija ljudi kakva nastaje iz zajedničkog djelovanja, a ne puka fizički određena država -djelovanje, odnosno pripovjest nema svog autora, ona otkriva djelatnika, ali on nije njen autor -djelovanje probija sve granice; ono je bezgranično -tu bezgraničnost mogu ograničiti ljudske institucije i zakoni, ali su nemoćne pred nepredvidljivošću djelovanja (jer priča svoj značaj dobiva tek kada je završena) -djelovanje ima nevolju koja se očituje na tri načina; nepredvidljivost njegova ishoda, ireverzibilnost procesa i anonimnost njegova autora -zbog te nevolje ljudi su tražili zamjenu za djelovanje u jednoj djelatnosti, gdje bi jedan čovjek ostao gospodarom svojih postupaka -to se zove zamjena spravljanja za djelovanje -svaki pokušaj da se ukine djelovanje ukida i pluralnost, a time i javno područje -time se čovjeku ukida i bitno svojstvo ljudskosti -ljudi su muku rada eliminirali tako da se proizvođenje počelo zbivati na način rada, ali oni nikad neće moći ukinuti ili kontrolirati proces djelovanja, jer se snaga procesa djelovanja nikada ne iscrpljuje (kao u proizvođenju sa proizvodom) -procesi djelovanja imaju neograničeno trajanje i zato ga ne možemo predvidjeti
-čovjek koji djeluje zapravo nezna što čini, ali je uvijek kriv za konsekvencije -mogući spas od ireverzibilnosti (nemogućnosti da opozovemo ono što smo učinili) jest u sposobnosti praštanja -spas od nepredvidljivosti, neizvjesnosti budućnosti je u sposobnosti da se daju obećanja
Alain Badiou
Manifest za filozofiju 1. MOGUĆNOST Badiou već na početku postavlja pitanje postoje li uopće još pravi filozofi, s obzirom na to da većina takvih „filozofa“ tvrdi da filozofija više nije moguća, da je ona dovršena. Spominje Lyotardovu izjavu: „Filozofija kao arhitektura, srušena je.“ Filozofi tragaju za zaobilaznim , dvosmislenim pisanjem kako bi se „ na nenastanjivu mjestu filozofije zbila neka pritajena preobrazba mjesta“. Odlučili su, suočeni sa sudskim postupkom te čitajući izvješća čiji se temeljni dijelovi zasnivaju na Auschwitzu, stati u obranu okrivljenog. Shvatili su da se njihova misao suočila s povijesnim i političkim zločinima stoljeća. Dalje, Lyotard pripisuje Lacoue-Labartheu prvo filozofijsko određenje nacizma, uvjeren da takvo određenje može pripadati filozofiji. Badiou zastupa mišljenje da čak ni staro pitanje o bitku-kao-takvome nije isključivo filozofijsko pitanje, već je to pitanje s polja matematike. Zagovornici „slijepe ulice filozofije“ čuvaju i održavaju ideju prema kojoj sve proizlazi iz filozofije. Jedan od primjera krajnjeg dosega takvog totalitarizma je Heideggerov nacionalsocijalistički angažman. H. Je pretpostavio da je „konačno rješenje“ njemačog naroda, koje je utjelovljeno u nacionalizmu, bilo prijelazni oblik do njegove misli profesora hermeneutičara. Badiou polazi od postavke da nacizam kao takav nije mogući predmet filozofije, da on nije događaj primjeren toj misli, što opet ne znači da je nemisliv. Filozofija mora misliti o nacizmu, te s njime ne može izaći na kraj, što znači da je prisiljena misliti nemislivo i da je zapela u slijepoj ulici. „ako filozofija nije kadra misliti o istrebljenju europskih židova, to znači da nije njezin zadatak, niti je u njenoj moći misliti o tome. To znači da je djelotvorno mišljenje te misli zadaća drugačijeg misaonog reda.“ Zgrožena tragičnošću svoga pretpostavljena predmeta (logori,istrebljenje), filozofija preobražava svoju vlastitu nemogućnost u proročanski stav. Propituje se u kojim je uvjetima filozofija moguća sukladno svojoj svrsi. Također, ne treba prihvatiti bez propitivanja činjenicu da bi je silovitosti povijesti mogle prekinuti. Na kraju poglavlja Badiou tvrdi da je filozofija moguća te da ta mogućnost nema oblik približavanja nekom kraju. (treba učiniti još jedan korak.) 2. UVJETI Filozofija opstoji kroz diskkontinuitet u vremenu i prostoru pa stoga potrebuje posebne uvjete. Uvjeti filozofije su transverzalni, na djelu su jednoobrazne procedure prepoznatljive daljine, te su njeni odnosi prema misli relativno nepromijenjivi, a ime te nepromjenjivosti je istina. Procedure koje uvjetuju filozofiju su procedure istine. Filozofija se rodila u Grčkoj, no razlog tome nije što je sačuvala posvećeno u mitskoj snazi pjesme ili zato što se naviknula čuvati prisutstvo pod preruhom ezoteričkog diskursa o bitku. Posebnost Grčke je u tome što je prekinula pripovijest o izvorima laiciziranim i apstraktnim govorom, što je poništila prvenstvo poema u ime matema te što je ustanovila državu kao otvorenu vlast. Tako npr. Platonova izreka : „ Neka ne ulazi onaj tko ne vlada geometrijom“ propisuje matem kao uvjet bavljenja filozofijom. Postoje četiri uvjeta filozofije, pri čemu odsutstvo jednoga vodi njenu raspadu, kao što i njihovo zajedničko pojavljivanje omogućuje njezino pojavljivanje. Ti uvjeti su: matem, poem, politička invencija i ljubav. Te uvjete Badiou naziva generičkim procedurama. Generičke
procedure određuju i razvrstavaju sve ostale procedure kadre da proizvedu istine. Postoji jedino znanstvena, umjetnička, politička ili ljubavna istina. Možemo reći da je uvjet filozofije da istine postoje u svakome od tih poredaka u kojima su one provjerljive. Tu dolazimo do dvije poteškoće. Prvo, ako su procedure istine uvjet filozofije, to znači da ona sama ne proizvodi istine. Drugo, mi tvrdimo da je filozofija „jedna“, pa je utoliko moguće govoriti o određenoj filozofiji, prepoznati neki tekst kao filozofski, no postavlja se pitanje u kakvom je odnosu ta pretpostavljena jedinstvenost s obzirom na množinu svijeta. Postoji samo jedan odgovor koji je sadržan u određenju filozofije, koja je predstavljena kao nezbiljska istinolikost pod uvjetom zbiljnosti istinitog. Porijeklo istine pripada redu događaja. Na početku, u situaciji, ako je ne nadopunjuje nikakav događaj, nema istine, ima jedino vjerodostojnosti. Postoji mogućnost da se iz svih vjerodostojnih iskaza promoli istina, čim neki događaj dobije svoje prekobrojno ime. Filozofija u misli obrađuje značaj procedura koje je uvjetuju. Ona uobličuje generičke procedure, prihvaćanjem, zaklanjanjem, izgradnjom njihove raznolike naporednosti. Filozofija nastoji misliti svoje vrijeme uspostavljanjem zajedničkog stanja procedura koje je uvjetuju. Jedino je pitanje filozofije upravo pitanje istine, ne da bi je ona proizvela, nego zato što ona nudi način pristupa jedinstvenosti jednog trenutka istina, neko pojmovno polje na kojemu se kao komposibilne odražavaju generčke procedure. Filozofijski pojmovi utemeljuju neki opći prostor u kojemu misao ustupa mjesto vremenu, svome vremenu, kako bi procedure isitne toga vremena u njemu našle zaklon svoje komposibilnosti. Filozofija ne izražava istinu, nego konjukturu, tj.mislivi uvjet istine. Veliku filozofijsku misao uvjetuju krize, proboji i paradoksi matematike, potresi u pjesničkome jeziku, pobune i izazovi političke invencije, treperenja odnosa između dvaju spolova. Heidegger piše da je upravo izvorna zadaća filozofije da usloži, optereti tu-bitak, koji tada postaje povijesni, zbog toga što je otežavanje jedan od odlučnih uvjeta za rođenje svega što je veliko. U vezi sa sustavom svojih uvjeta, kojima filozofija uobličuje nespojivo postojanje preko uspostavljanja prostora misli vremena, filozofija služi kao prolaz između proceduralne zbiljnosti istina i slobodnog pitanja njihova vremenskog bitka.
3. MODERNOST Generička procedura služi kao temeljni referent razvijanju komposibilnosti uvjeta. Periodom filozofije nazivamo sekvencu njezina postojanja u kojemu prevladava tip uobličenja koji određuje neki prevladavajući uvjet. Tijekom cijelog tog razdoblja operatori komposibilnosti ovise o tom određenju. Razdoblje čini učvorenost četiriju generičkih procedura, u jednostavnom,postdogađajnom stanju, u kojem su one pod nadležnošću pojmova preko kojih je jedna od njih upisana u prostor misli i kolanja koji u filozofijskom smislu ima ulogu vremenskog određenja. Postavlja se pitanje postoji li moderno razdoblje filozofije. Ako empirijski odredimo moderna vremena kao razdoblje od renesanse do danas, teško je govoriti o jednom razdoblju, u smislu hijerarhijske nepromijenjivosti u filozofijskom uobličenju uvjeta. U klasičnom razdoblju, od Descartesa do Leibnitza, prevladavajući uvjet bila je matematika pod utjecajem Galilejeva zahvata, koji se temelji na uvođenju beskonačnoga u matem. U razdoblju od Rousseaua do Hegela, koje je obilježila francuska revolucija, komposibilnost generičkih procedura bila je pod nadležnošću historijsko-političkog uvjeta. Treće, u razdoblju od Nietzschea do Heideggera umjetnost, čije je srce poem, vrši zaokret ponovnim oživljavanjem protuplatonizma u operatorima preko kojih filozofija određuje naše vrijeme kao ono zaboravljenog nihilizma. Moderno razdoblje filozofije skloni smo odrediti načinom na koji se njegov središnji ustrojitelj koristi kategorijom subjekta. Iako ta kategorija ne propisuje neki
tip uobličavanja, ona dostaje za oblikovanje pitanja: je li moderno razdoblje filozofije dovršeno? Prema Lacanu moderno se razdoblje nastavlja, dok Heidegger odgovara da je u našem vremenu subjektivnost gurnuta prema svom dovršenju. 4.
HEIDEGGER VIĐEN KAO OPĆE MJESTO
1. Heidegger kaže da je moderni lik metafizike, onaj kakav se očitovao oko kategorije subjekta, u razdoblju svog dovršavanja. Istinsko značenje kategorije subjekta otkriva se u procesu univerzalne objektivacije, procesu čije je ime vladavina tehnike. Čovjekov subjekt u nastajanju samo je krajnji metafizički opis uspostavljanja te vladavine: „Sama činjenica da čovjek postaje subjekt, a svijet objekt, samo je posljedica biti tehnike u postupku uspostavljanja.“ Upravo zbog toga što je posljedica planetarne rasprostranjenosti tehnike, kategorija subjekta nije sposobna preusmjeriti misao prema biti te rasprostranjenosti. Misliti tehniku kao završetak metafizičkog razdoblja bitka danas je jedini mogući program za samu misao. Misao ne može uspostaviti svoje mjesto na osnovi onoga što nam zapovijeda kategorija subjekta. 2. Naše vrijeme nije u pravom smislu moderno ako pod modernim podrazumijevamo postkartezijansko uobličenje metafizike, koje je sve do Nietzschea ustrojavalo vladavinu subjekta. Naše je vrijeme vrijeme efektuacije konačne figure metafizike, vrijeme iscrpljenosti njezinih mogućnosti. Ono što je filozofija pridržavala i značila u vezi s moći bitka, danas se ostvaruje kao razorna volja Zemlje. 3. Tehničko ispunjenje metafizike, čije su dvije temeljne nužne posljedice moderna znanost i totalitarna država, može i mora biti određeno mišlju kao nihilizmom, tj. kao efektuacija nemisli. Tehnika ne-misao dovodi do svog vrhunca zbog toga što misao može misliti jedino bitak, a tehnika je konačna sudbina povlačenja bitka u strogom promišljanju bivstvovanja. Tehnika je želja za nadziranjem i vladanjem bivstvovanjem takvim kakvo je ono sada, kao raspoloživa osnova bez granica za podređujuću manipulaciju. Jedino poimanje bitka koje poznaje tehnika jest ono sirove građe, pod neograničenom prisilom neobuzdanih htjetiproizvoditi i htjeti-razoriti. Volja za nadziranjem i ovladavanjem ista je stvar kao i volja za poništenjem. Posvamašnje razaranje Zemlje nužni je obzor tehnike, ne zbog posebnog razloga postojanja neke prakse, primjerice vojne ili nuklearne, nego zato što je bit tehnike da mobilizira bitak, spram kojega okrutno postupa kao prema pukoj zalihi za volju raspoloživih sredstava, u latentnom i bitnom obliku ništavila. Naše je vrijeme u jednakoj mjeri nihilističko ako ga propitujemo s obzirom na misao, kao i ako ga propitujemo u vezi sa sudbinom bitka koji zagovara. 4. U modernom dobu jedino se nekolicina pjesnika zauzela za bitak, ili barem za uvjete obrata misli izvan subjektivne propisanosti tehničke volje. Jedino je pjesnička riječ odjeknula kao mogući temelj nekog sabiranja otvorenoga, nasuprot beskonačnoj i zatvorenoj raspoloživosti bivstvovanja kojim upravlja tehnika. Ti su pjesnici Holderlin, zatim Rilke i Trakl. Njihov je pjesnički iskaz sačuvao pitanje bitka. Pjesnici su bili pastiri, čuvari tog pitanja koje je vladavina tehnike učinila univerzalno neizgovorivim. 5. Misao je danas pod okriljem pjesnika. Pod tim uvjetom, ona se okreće tumačenju izvora filozofije, prvim postavkama metafizike. Ona će tražiti ključ vlastite sudbine, ključ svoga odistinskog dovršenja u prvom koraku zaborava. Taj prvi korak zaborava jest Platon. Platonski prekid pjesničkog i metaforičkog pripovijedanja od strane paradigmatskog idealnog matema, Heidegger tumači kao početno usmjeravanje sudbine bitka prema zaboravu svog procvata, napuštanje njegove izvorne pripadnosti pjesničkome jeziku Grka. Možemo reći da vraćanje prema izvoru znači povratak grčkim pjesnicima, pjesnicima-misliocima predplatoničarima koji su još čuvali napetost otvorenosti i skrivenog procvata bitka.
6. Postoji trostruki pokret misli: ovladavanje uvjetom pjesničkog iskaza, interpretativno vraćanje platonskom zaokretu na koji obvezuje metafizičko razdoblje bitka, tumačenje predsokratovskog poimanja misli. Taj trostruki pokret omogućuje pretpostavku o povratku bogova, događaja pri kojem bi smrtna opasnost kojoj čovjeka izlaže volja za poništenjem-koja je sluškinja tehnike- bila nadiđena ili odvraćena sklanjanjem u zaklon bitka, ponovnim izlaganjem promišljanju njegove sudbine kao otvaranja i bujanja, a ne kao osnove bez osnove raspoloživosti bivstvovanja. Ta pretpostavka o povratku Bogova može se iskazati mišlju kojoj nas podučavaju pjesnici. Bog o kojemu je riječ jest bog odvraćanja sudbine. Nije riječ o tome da se spasi duša, nego da se spasi bitak, da se spasi upravo od onog jedinoga što ga može ugroziti, a koje je on sam. To izbavljanje bitka od sebe preko sebe nameće da se ide do kraja nesreće, dakle do kraja tehnike, da bi se odvraćanje izložilo opasnosti, jer se samo u krajnjoj opasnosti nahodi i ono spasonosno. 5.NIHILIZAM? Neprimjereno je predstavljati znanost kao da pripada istom redu stvari, s obzirom na misao s jedne i tehniku s druge strane. Postoji neki odnos nužnosti između znanosti i tehnike, ali taj odnos ne podrazumijeva nikakvu bitnu razmjenu. Iskazi koji obznanjuju modernu znanost kao posljedicu, ako ne i glavnu posljedicu vladavine tehnologije, neobranjivi su. Znanost kao takva, tj shvaćena na svom putu do istine, ostaje dubinski beskorisna, osim kad se potvrđuje misao kao takvu na bezuvjetni način. Dogma o korisnosti služi kao isprika za ono što se uistinu ne želi, ono što se naziva htijenjem, nekorisnošću za sve. Pod nihilizmom podrazumijevamo slom tradicionalne figure veze, razdvajanje kao način bitka svega što hini neku povezanost. Naše se vrijeme oslanja na vrstu poopćene atomistike, jer nijedno simboličko ukidanje veze nije kadro odoljeti apstraktnoj moći kapitala. Marx kaže: „posvuda gdje je građanstvo osvojilo vlast, do temelja je razorilo feudalne, patrijarhalne, idilične odnose. Sve složene i raznolike veze koje su povezivale pripadnika feudalnog društva s njegovim prirodnim nadređenima, ono je nemilosrdno uništilo ostavivši živom između čovjeka i čovjeka jedino vezu hladnog interesa, tešku obvezu plaćanja u gotovu novcu.“ Marx ističe kraj posvećenih figura veze, nestanak simboličkog jamstva pripisanog vezi zahvaljujući proizvodnoj i novčanoj stagnaciji. Kapital je opći uzrok propasti posvećujućih uprizorenja koja ustanovljuju svojstvene i bitne odnose, kao npr. Između čovjeka i prirode, među ljudima, između skupina i Države, između smrtnog i vječnog života itd. Karakteristično obilježje je da je razotkrivanje tehnološkog nihilizma uvijek povezano s nostalgijom za takvim odnosima. Nestanak posvećenog česta je tema kod Heideggera, a predviđanje njegova povratka poistovjećuje se s temom preuzetom od Holderlina o povratku bogova. Desakralizacija nipošto nije nihilistična, ako nihilizam treba značiti ono što iskazuje nemogućnost pristupa i bitku i istini. Ona je nužni uvjet da bi se takav pristup otvorio misli. Da bi se mislilo s one strane kapitala i njegovih propisa još valja kretati od onoga što je on razotkrio: bitak je bitno mnoštven, posvećeno prisustvo puki je privid, a istina, kao i svaka stvar, ako uopće postoji, nije otkriće, a još manje blizina onoga što se povlači. Ona je upravljana procedura čiji je rezultat dodatno mnoštvo. Naše doba nije ni tehnološko ( jer je ono to u osrednjoj mjeri) ni nihilističko ( jer je ono prvo razdoblje u kojemu ukidanje posvećenih veza vodi rađanju istinitoga). Filozofija nije nipošto završena. Filozofija nije uopće, sve do najnovijeg doba, bila misaono na visini kapitala. Ona nije znala mišlju popratiti činjenicu da je čovjek postao nepovratno „gospodar i vlasnik prirode“, i da pri tome nije riječ ni o gubitku ni o zaboravu, nego o njegovu najuzvišenijem cilju-ali još predočenu u neproničnoj tuposti izbrojenog vremena. Filozofija nije željela bez ostatka priznati bezuvjetnost mnoštva i ne-bitak veze.
Hvatala se za jezik, za književnost, za pisanje, kao za posljednje moguće zagovornike apriornog određenja iskustva, ili kao za mjesto koje je sačuvao jedan bljesak bitka. Filozofija obznanjuje ili hvali moderni nihilizam jedino zbog vlastite teškoće da obuhvati ili prenese sadašnju pozitivnost, i zbog toga što nije shvatila da smo naslijepo ušli u novo poglavlje naučavanja istine. Ostaje pitanje što se dogodilo s filozofijom da ona grozničavo odbija slobodu i moć koju joj razdoblje obesvećenosti nudi? 6.ŠAVOVI Ako je filozofija misaono uobličenje onoga čemu su njezine 4 kategorije komposibilne u događajnom obliku koji propisuju istine vremena, do odgađanja filozofije može doći zbog ograničenosti ili prepriječenosti slobodne igre potrebne da bi uzmogla odrediti prolazni poredak ili duhovno kruženje među procedurama istine koje ju uvjetuju. Najčešći razlog takve prepriječenosti jest to da filozofija, umjesto da uspostavi neki prostor komposibilnosti preko kojega se ozbiljuje neka misao vremena, prenosi svoje uloge na neki od svojih uvjeta, zato što ukupnost misli prebacuje na jednu generičku proceduru. Tu vrstu situacije Badieau naziva ušavljivanjem. Filozofija je u stanju odgode svaki put kad se predstavlja kao šavom prišivena na jedan od svojih uvjeta. Samim si time zabranjuje slobodno uspostavljanje prostora. U 19.stoljeću, u rasponu od Hegela do Nietzschea uvelike je prevladavalo takvo ušavljivanje te se zbog toga činilo da filozofija u tom razdoblju doživljava svoju pomrčinu. Glavni među tim šavovima bio je pozitivstički šav, kojim se od znanosti očekivalo da sama uobliči dovršeni sustav istina vremena. Njegovi se najvidljiviji učinci prirodno odnose na položaj drugih uvjeta. Budući da je riječ o političkom uvjetu, oduzet mu je svekoliki događajni status i sveden je na pragmatičku obranu liberalno-parlamentarnog poretka. Istodobno skriveni i središnji iskaz zapravo glasi da politika ni na koji način ne proizlazi iz misli. Ušavljivanje filozofije na njezin znanstveni uvjet postupno je svodi tek na analitičko umovanje. Stajalište da je politika krajnji oblik totalizacije iskustva spontano ukida ostale uvjete i filozofiju koja je željela ustanoviti svoju komposibilnost s politikom. Marksizam se pripojio na dva šava: onaj politike i onaj znanosti. U konačnici, budući da se prema materijalističkom shvaćanju znanost svodi na svoje tehnološko-historijske uvjete, dvostruki se šav artikulira preko prevladavanja politike, koja jedina može totalizirati i znanost. Badieau zastupa tezu da ako se filozofija zaplela u svoju neizvjesnost, možda još od Hegela, razlog tomu leži u činjenici da se uhvatila u mrežu šavova svojih uvjeta, posebice svojih znanstvenih i političkih uvjeta, koji su joj onemogućili da uobliči njihovu općenitu komposibilnost. Stoga je točno da joj je nešto od našeg vremena izmaknulo i da je o sebi stvorila izobličenu i ograničenu sliku. Znak koji potvrđuje da je filozofija pod poništavajućim učinkom nekog šava koji je povezuje s jednim od njezinih generičkih uvjeta jest ponavljanje izrijeka prema kojemu je sistematska forma filozofije nadalje nemoguća. Ako sistematičnost shvaćamo kao sredstvo potpunog uobličenja četiriju generičkih uvjeta filozofije, pri čemu izlaganje izlaže i pravila svog izlaganja, tada je za filozofiju bitno da bude sistematična. Filozofija se može odšaviti jedino ako je sistematična na svoju ruku. Ako naprotiv, filozofija obznanjuje nemogućnost sistema, to znači da je ušavljena, da misao izručuje samo jednom svom uvjetu. Bdieau predlaže potez filozofije, potez raskidanja šavova. Izgleda da je naveća poteškoća odšaviti filozofiju od njezina pjesničkog uvjeta. Pozitivizam i dogmatski marksizam danas predtavljaju samo okoštala stajališta. To su puko institucinalni ili akademski šavovi. Ono što je podarilo snagu pjesničkom ušavljivanju, dakle Heideggeru, daleko je od toga da bude raskinuto, zbog toga što čak nije bilo ni propitano. Sljdeće poglavlje, doba pjesnika, odnosi se na pianje: što su činili i mislili pjesnici u vremenu u kojemu je filozofija gubila navlastiti prostor, ušavljena kakva je bila na matem ili na revolucionarnu politiku.
7.DOBA PJESNIKA U razdoblju koje počinje neposredno nakon Hegela, u kojemu je filozofija najčešće ušavljena na svoj znanstveni ili na politički uvjet, pjesništvo je preuzelo nad njom neke od uloga filozofije. Riječ je onim pjesnicima čije se djelo neposredno prepoznaje kao misaono djelo, i za koje je poem mjesto jezika na kojemu se iznosi neko mišljenje o bitku i o vremenu. Suparnštvo između pjesnika i filozofa stara je priča, što potvrđuje i posebno strogi ispit kojemu je Platon podvrgnuo i pjesništvo i pjesnike. U razdoblju između Holderlina i Paula Celana poem je obuhvatio i sažeo značenje onoga što je bilo samo to vrijeme, najotvoreniji pristup pitanju bitka, te je ponudio naajmjerodavniju formulaciju iskustva modernog čovjeka. Cijelo se jedno razdoblje predstavilo u kratkim filozofijama kao sustavno i nadasve usmjereno razdoblje. Od trenutka odkada se filozofija nastoji prišaviti na pjesnički uvjet, kanonske reprezentacije predmet su filozofijskog izbora. Badiou smatra da je doba pjesnika dovršeno, te priznaje sedam ključnih pjesnika zbog toga što su oni vremenski utanačili, obojili doba pjesnika. Riječ je o Holderlinu, Mallarmeu, Rimbaudu, Traklu, Pessoi, Mandeljštamu i Celanu. Badiou iznosi nekoliko primjedaba: 1. Temeljna linija koja pjesnicima omogućuje da izbjegnu posljedice filozofijskih ušavljivanja jest linija svrgnuća kategorije objekta. Tj ukinuće kategorije objekta i objektivnosti kao nužnih oblika predočivanja. Poezija je bitno deobjektivizirajuća, što ne znači da je značenje prepušteno subjektu ili subjektivnom. Posve suprotno, jer pjesništvo ima strogu svijest o vezi što su je šavovi ustrojili između objekta ili objektivnosti i subjekta. Ta je veza konstitutivna za spoznaju. Ali pristup bitku na kojemu nastoji pjesništvo ne pripada redu spoznaje. On je dijagonalan suprotnosti subjekt/objekt. Istina pjesme proizlazi iz činjenice da njezin iskaz ne proizlazi ni iz objektivnosti ni iz subjektivnosti. Pjesničku dezorijentiranost valja ponajprije zahvaliti činjenici da postoji iskustvo koje je neposredno lišeno i objektivnosti i subjektivnosti. 2. Snaga Heideggerove misli bila je u tome što je preklopio strogo filozofijsku kritiku objektivnosti. Nakon proučavanja Kanta on je shvatio da je ono što je fundamentalnu ontologiju odvajalo od naučavanja o spoznaji bilo odražavanje kategorije objekta, te je proglasio dekonstrukciju teme subjekta. Strogo se pridržavao razlikovanja koje je latentni temelj pjesništva, a to je razlikovanje između znanja i istine, ili između spoznaje i misli. Dospio je do točke na kojoj je moguće filozofiju izručiti poeziji. Taj se šav nadaje kao jamstvo snage, jer je istina da je postojalo doba pjesnika. Postojanje pjesnika podarilo je Heideggerovoj misli podlogu historičnosti. Temeljna kritika Heideggera odnosila se na to da je doba pjesnika dovršeno, te da je potrebno odšaviti filozofiju od njezina pjesničkog uvjeta. To znači da se deobjektivizacija i dezorijentacija više ne moraju izražavati pjesničkom metaforom. 3. U Heideggerovom iskazu o dobu pjesnika postoji jedna pogreška. On se postavlja kao da pjesnički iskaz poistovjećuje ukidanje objektivnosti i ukidanje znanosti. Dalje, on montira antinomiju matema i poema na način da se ona preklapa sa suprotnošću između znanja i istine, ili para subjekt/objekt i bitka. Izvorni odnos pjesnika prema matematici posve je drukčijeg reda. On se nadaje kao iskrivljen odnos suparništva, heterogeno zajedništvo na istoj točci. Poezija je bila posve svijesna dijeljenja misli s matematikom, zbog toga što je shvatila da matem također postavlja u pitanje i ukida prevagu objektivnosti. Filozofija tu otežava probleme. Ušavljena na jednu od svojih dimenzija, ona joj podaruje vrijednosti koje se unutar zbiljnosti tog uvjeta ne bi mogle uočiti.
4. Sredipnji zahvat počevši od kojega je moguće prihvatiti i misliti o nekom pjesniku da pripada dobu pjesnika jest njegova metoda dezobjektivizacije, dakle vrlo složena procedura kojom se služi da bi proizveo istine na račun znanja, kako bi iskazao dezorijentiranost u metaforičkom pokretu ukidanja para subjekt/objekt. Upravo te procedure razlikuju pjesnike i vremenski određuju doba pjesnika. Objekt je ili poništen ili istjeran iz polja svog pojavljivanja postajući samim time zamijenjiv sa svakim drugim. Dalje, subjekt je sveden bilo odsustvom, bilo zbiljskim umnažanjem. 5. Djelo Paula Celana navješćuje na konačnom rubu i u nutrini pjesništva kraj doba pjesnika. Celan dovršava Holderlina. 8.DOGAĐAJI Događaji matema, poema, misli o ljubavi i političke invencije propisuju povratak filozofije, u mogućnosti raspolaganja nekim duhovnim mjestom zaklona i prihvaćanja za ono što je u tim događajima od sada imenljivo. U poretku matema, putanja koja vodi od Cantora do Paula Cohena predstavlja taj događaj. On utemeljuje središnji paradoks teorije o mnoštvu i prvi ga put artikulira na posve demonstrativni način. Ako istina nije prisutna u znanju nego postoji jedino proizvodnja istina, znači da je istina mišljena matematički u svom bitku. Kvantiteta nekog mnoštva podržava neodređenost, tj.naprosto je nemoguće misliti kvantitativni odnos između broja elemenata nekog beskonačnog mnoštva i broja njegovih dijelova. Taj odnos ima jedino oblik postojećeg viška: znamo da su dijelovi brojniji od elemenata ( Cantorov teorem ), ali nikakva se mjera tog više ne može utvrditi. U toj se točci postavljaju velika usmjerenja misli. Nominalistička misao odbija taj rezultat i priznaje jedino postojanje imenljivih mnoštvenosti. Ona prethodi događaju matema te je stoga konzervativna misao. Tenscendirajuća misao vjeruje da će određenje neke točke-mnoštva s one strane uobičajenih mjera utvrditi odozgo opstojnost viška. Ta misao podnosi nerazaberivo kao prijelaznu posljedicu nepoznavanja nekog vrhunskog mnoštva. To je proročanska misao. Generička misao doživljava nerazaberivo kao vrstu bitka svekolike istine, a opstojnost viška doživljava kao stvarnost bitka, bitak bića. Odatle proizlazi da je svaka istina beskonačni proizvod koji ovisi o događaju te se može reći da je generička misao borbena misao. U poretku ljubavi, misli o onome čije istine ona pronosi, događaj je djelo Jacquesa Lacana. Misao Freudea i Lacana pratila je proces desubjektivizacije doba pjesnika.Badiou Lacana proglašava teoretičarem ljubavi. Kad Lacan piše: „ u susretu s bitkom kao takvim, na djelu je ljubav“, strogo ontološko određenje što ga on pridaje ljubavi jasno potvrđuje njegovu svijest o dubini njezina udjela u uobličenju filozofije. Ljubav je ono od čega se počinje misliti Dvoje. Lacan izvodi neku vrstu logičke dedukcije Dvoga na osnovi spolova. Ljubav je djelovanje tog paradoksalnog Dvoga, koje po sebi pripada ne-odnosu, onom od-vezanom. Ona je prilaženje Dvomu kao takvome. Ljubav je proizvođenje u odanosti spram događaja-susreta, istine o Dvome. Lacan predstavlja događaj za filozofiju utoliko što iznosi sve vrste istančanosti o dvome, pripisujući im generičke paradokse ljubavi. On ne nudi samo koncept, već i raščlambu okolnosti. Na polju politike, događaj je usredotočen na povijesni slijed približno od 1965. Do 1980.i svjedočio je nejasnim događajima sa stajališta politike. Među tim događajima nalazimo maj 1968., kinesku kulturnu revoluciju, iransku revoluciju, radnički i nacionalni pokret Poljske. Uz iznimku poljskog pokreta, ti su povijesno-politički događaji to nepromičniji što se sami predstavljaju. Ono što se događalo, iako mišljeno u sklopu tog sistema, nije više u njemu bilo mislivo. Filozofija svedena na uvjet politikeomogućuje da se njezin pojmovni prostor potvrdi u jedinstvu sa stabilizacijom čiji je vlastiti proces strogo politički. Pretjerana dimenzija doađaja i zadatak što ga ta pretjeranost propisuje politici uvjetuju filozofiju, jer je
njena zadaća uspostaviti da politički izmišljena imenovanja događaja budu komposibilna s onime što u našem dobu prodire u poredak matema, poema i ljubavi. Filozofija je ponovno moguća upravo zato što nije na njoj donositi zakone o povijesti ili politici, nego samo promišljati o suvremenom ponovnom otvaranju mogućnosti politike, polazeći od neodređenih događajnosti. U poretku poema događaj je djelo Paula Celana s obzirom na to što on obuhvaća cijelo doba pjesnika. U njegovim pjesmama iščitava se priznanje da pjesništvo više ne dostaje samo sebi, da ono traži da bude oslobođeno tereta šava, da se nada filozofiji oslobođenoj zagušljive vladavine poema. Događaj se sastoji u tome da u očajanju i tjeskobnosti pjesnik Celan razotkriva u pjesništvu malu šansu za obnovu fetišizma. Ti događaji u svakoj od generičkih procedura danas uvjetuju filozofiju. 9.PITANJA U svom sadržaju, potez rekompozicije filozofije uvelike određuje jedinstvenost događaja koji su prouzročili četiri generičke procedure. Velika pitanja poimanja što ih postavljaju napetosti tih zgoda postavljaju se prilično jasno. Moderni filozofi pokušavaju odgovoriti na ta pitanja. Prvo među tim pitanjima jest pitanje dvoga. Politika je jedino bila misliva kao pokret povijesti koji je ustrojilo neko bitno Dvoje, utemeljeno u zbiljskome ekonomije i eksploatacije. Politika je koncentrirala ekonomiju, tj.rasporedila strategiju Dvoga oko državne vlasti. Danas se traži misao politike kojoj, iako se bavi sukobom i unatoč tome što je to strukturalno Dvoje na polju njezina upliva, to Dvoje ipak nije objektivna bit. Najviša zadaća čovjeka jest da proizvodi istodobno Dvoje i misao o Dvome, uvježbavanje Dvoga. Drugo pitanje je ono objekta i objektivnosti. Objekt može lako biti kategorija znanja, on postavlja prepreku post-događajnoj proizvodnji istina. Pjesnička dezobjektivizacija, okolnost u kojoj se naše doba otvara kao dezorijentirano doba, ovlašćuje filozofijski iskaz koji kaže da je svekolika istina bez objekta. Filozofije ušavljene na svoj znanstveni uvjet, tj.inačice starog marksizma, ili tvrde da se subjekt pomalja iz objektivnosti, ili pak dosljednije ukidaju subjekt na račun objektivnosti. Samo pojam generičke procedure obuhvaća deobjektivizaciju istine i onu subjekta, te se subjekt pojavljuje kao puki dovršeni fragment post-događajne istine bez objekta. Treće je pitanje ono nerazaberivog. Svi se slažu s činjenicom da na rubovima jezika i bitka nema ničega i da ili postoji neko moguće sabiranje bitka u jeziku, ili pak ono što jest nije takvo dok nije imenovano, ili je pak bitak kao takav podveden pod jezik, što je oduvijek imalo samo jedno značenje, a to je da ga izruči drugom jeziku, bio to jezik pjesnika, nesvjesnoga ili Boga. Jedino nam matem može biti vodičem. Od onoga što je obuhvaćeno jezikom ne može nastati ni pojam ni misao. Ono što je imenljivo valja držati što dalje od misli. Ako izaberemo opstati pod utjecajem matematičkog uvjeta, više nismo obvezni izabrati između imenljivoga i nemislivoga. Ako je Dvoje strano svakom objektivnom utemeljenju politike i ljubavi, to znači da procedure smjeraju nerazabiranju egzistencijalnih i raširenih podcjelina, a ne tome da ih postave protiv onoga što vlada njihovom situacijom. Filozofija danas mora povezati ukidanje objekta, obrat pojma Dvoga i misao nerazaberivog. Ona mora, jedino u korist subjekta, napustiti oblik objektivnosti, shvatiti Dvoje kao upornog i slučajnog sljedbenika događaja, i poistovjetiti istinu s bilo čime, s bezimenim, s generičkim. Forma koju Badiou zagovara jest platonska gesta u filozofiji.
10.PLATONSKA GESTA Platonska obilježja su: zabilježiti kraj doba pjesnika, okupiti u vektor ontologije suvremene oblike matema, misliti ljubav u njezinoj ulozi istine, upisati putanje početka politike. Odlučna važnost jezika i njegove promjenjivosti u raznorodnim igrama, sumnja u mjerodavnost pojma istine, retorička bliskost učincima umjetnosti, pragmatična i otvorena politika-sve su to obilježja zajednička grčkim sofistima i brojnim suvremenim usmjerenjima. Prirodna je da prijelaz koji je u tijeku iz doba šavova u doba ponovnog početka filozofije svjedoči o vladavini sofista. Sofistika nas upozorava na osobitosti vremena. Badiou predlaže filozofijsku, platonsku gestu, koja je protusofističko uobličenje matema, poema, politike i ljubavi. Veliki izumitelj modernog protuplatonizma bio je Nietzsche: „Ako se imalo razumijemo u medicinu, možemo si čak postaviti pitanje tko nas je mogao zaraziti tom bolešću koja se zove Platon, najljepšim ljudskim izdankom antike. Njegova rasprava protiv oboljenja-Platon odnosi se na pojam istine. Izliječiti od platonizma znači ponajprije izliječiti od istine. To izliječenje ne bi bilo potpuno kada ga ne bi pratila odlučna mržnja prema matemu, koji se smatra oklopom iza kojega se skriva bollesna platonska nemoć. Filozofija iskazana preko aforizama i fragmenata, pjesama i zagonetki, metafora i izreka, sveukupni Nietzscheov stil, koji je imao veliki odjek u suvremenoj misli, ukorijenjuje se u dvostrukom zahtjevu za ukidanjem istine i davanjem otkaza matemu. Nietzsche matemu daje sudbinu koju je Platon namjerio poemu, onu sumnjive slabosti, bolesti misli, maskerade. Nietscheansko bujanje je zapečatilo sudbinu koja je u isti mah protivna matemu i istini stoljeća. Badiou kaže da danas treba oboriti nietzscheanske dijagnoze. Stoljeće i Europa moraju se pod svaku cijenu izliječiti od protuplatonizma. Filozofija će postojati samo dok bude nudila, prema mjeri vremena, novi stupanj u povijesti kategorije istine. Istina je nova misao Europe. Novost te misli rasvjetljuje posezanje za matematikom. 11.GENERIČKO Moderni filozof zadržava od sofistike misao da je bitak bitno mnoštven, on se kreće putanjom platonizma mnoštvenoga. Platon je mislio da može uništiti jezičnu i retoričku inačicu sofistike krenuvši od aporija ontologije mnoštvenoga. Međutim, mi trebamo prihvatiti mnoštvo i naznačiti stroge granice onoga što jezik može uspostaviti. Odatle ključni značaj pitanja nerazaberivoga. Temeljna se teškoća povezuje s kategorijom istine. Ako je bitak mnoštven, istina to mora biti također, osim ako uopće ne posjeduje bitak. Ali kako zamisliti istinu kao mnošrvenu u svom bitku? Strogo ostajući pri mnoštvenome velika moderna sofistika odustaje od kategorije istine. Isitna može biti samo jedinstveni proizvod mnoštva. Sve je u tome da se to mnoštvo izuzme iz vladavine jezika. Ono će biti nerazaberivo. Središnja je kategorija ona generičke mnoštvenosti. Ona omogućuje uspostavljanje ontologije čistoga mnoštva ne odustajući od istine i ne morajući priznati uspostavljajuću važnost jezične inačice. Ona je osim toga i okosnica prostora u kojem se mogu okupiti četiri uvjeta filozofije. Pojam generičkog mnoštva najprije je nastao na pojlu matematike. Pojam generičnosti uveden je da bi izvijestio o učincima nutarnjima nekoj situaciji-mnoštvu, o događaju koji je nadopunjuje. On određuje položaj nekih mnoštvenosti. Mjesto istine situacije upravo je međuprostor, mnoštvo postojanosti kojim upravlja neka situacija i događajna neizvjesnost koja ga nadopunjuje. Ta istina proizlazi iz beskonačne procedure, a za nju se može reći da je u odnosu na pretpostavljeni dovršetak procedure ona generička ili nerazaberiva. Budući da je osnova bez osnove onoga što je prisutno nestalnost, istina će biti ono što iznosi na svjetlo dana nestalnost koja se u krajnjem ishodu oslanja na stalnost predočivanja. Ono što
maksimalno izmiče stalnosti može biti jedino bezlično mnoštvo. Istina mnoštva mora zadovoljiti tri uvjeta: 1. Budući da treba biti istina mnoštva, ona mora biti proizvod imanentan tome mnoštvu. 2. Budući da je bitak mnoštven i da istine treba biti, istina će biti mnoštvo. Ona će biti posljedica posebne procedure. Ta će procedura moći započeti jedino kao neka vrsta nadopune nečega što je višak u odnosu na situaciju, tj.događaj. isitna je beskonačni rezultat slučajnog nadopunjavanja. Svaka je istina post-događajna. 3. Budući da je bitak situacije njena nestalnost, istina tog bitka predočit će se kao bilo kakva mnoštvenost, anonimni dio, stalnost svedena na predočavanje kao takvo. Na taj će način istina biti generički dio situacije pri čemu generičko određuje da je ona njezin bilo koji dio, da ona ne kazuje ništa posebno o situaciji. Istina je ta mninimalna stalnost koja u situaciji razotkriva nestalnost koja čini njezin bitak. Poem, matem, politička invencija i ljubav različite su vrste generičkih procedura. To što oni proizvode u promijenjivim situacijama uvijek je samo jedna istina tih situacija u sklopu vrsta generičkog mnoštva, kojemu nikakvo znanje ne može pridjenuti ime niti mu unaprijed razabrati status. Počevši od takvog poimanja istine možemo okupiti temeljno trojstvo moderne filozofije: bitak, subjekt i istina. Generičnost utemeljuje upis i komposibilnost suvremenih uvjeta filozofije. Badiou kaže da je filozofija danas generička misao kao takva koja je počela jer „Veličajnost će se raširiti, kakva god bila, istovjetna nekadašnjoj Sjeni.“
THOMAS NAGEL
Što sve to znači?
O autoru: Thomas Nagel, rođen 1937. godine, američki je filozof i trenutni profesor na New yorkškom Sveučilištu filozofije i prava. Glavna područja njegova interesa unutar filozofije su filozofija uma, politička filozofija i etika. Poznat je po kritici redukcionizma izloženoj u eseju „ Kako je to biti šišmiš“, a ostala važnija djela su mu Mogućnost altruizma, Misao i Svemir, Mit o posjedovanju: Porezi i pravda, Zadnja riječ itd.
UVOD Mnogi od nas vrlo rano počnu razmišljati o filozofskim problemima - o tome što stvarno postoji, možemo li išta znati, je li išta stvarno dobro ili loše, ima li život smisla, je li smrtt kraj. Filozofija se napaja neposredno iz svijeta i našeg odnosa prema njemu te se upravo zbog toga ti problemi javljaju uvijek iznova i u glavama ljudi koji nisu o njima čitali. Knjiga je uvod u 9 filozofskih problema koji se mogu razumjeti sami po sebi, bez pozivanja na povijest mišljenja. Filozofija se razlikuje od znanosti i matematike. Za razliku od znanosti ona se ne oslanja na eksperimente i opservacije, već samo na mišljenje. Za razliku od matematike, ona nema formalnog načina dokazivanja. U filozofiji se postavljaju pitanja, argumentira se, pokušavaju se dati odgovori i razmišljanja o mogućim argumentima protiv njih te se ispituje kako zapravo funkcioniraju naši pojmovi. Glavni zadatak filozofije jest ispitati i razumjeti ideje kojima se svakodnevno koristimo, a da o njima ne razmišljamo. Matematičar - istražuje odnose između brojeva , filozof – što je broj Povjesničar - događaj u nekom vremenu u prošlosti, filozof - što je vrijeme Fizičar - od čega se sastoje atomi, filozof – postoji li išta u izvan naših umova Psiholog - kako djeca uče jezik , filozof – kako riječi uopće imaju značenje Cilj je produbiti razumijevanje svijeta i samih sebe 9 PROBLEMA U KNJIZI:
Znanje o svijetu izvan naših umova, Znanje o tuđim umovima, odnos uma i mozga, kako je jezik moguć, je li naša volja slobodna, osnova morala, koje su nejednakosti nepravedne, priroda smrti, smisao života Cilj knjige nije pružanje odgovora, već uvođenje u probleme na jednostavan način tako da o njima možete sami misliti.
ZNAMO LI IŠTA Sadržaj našeg uma je jednino o čemu možemo biti sigurni Što god vjerujete - bilo da se radi o Suncu, Mjesecu, zvijezdama, povijesti, znanosti, drugim ljudima, čak i postojanju vlastita tijela - zasnovano je na vašem iskustvu i mišljenju, osjećajima i osjetilnim dojmovima. Obično nemate sumnju o postojanju tla pod svojim nogama, stabla kojeg vidite kroz prozor ili vlastitih zubi- ali kako znate da one stvarno postoje? Ako biste pokušali dokazati da vanjski fizički svijet mora postojati zato što kad ne bi postojao , ne biste vidjeli zgrade, ljude ili zvijezde jer ne bi bilo stvari koje bi odbijale ili bacale svijetlo na vaše oči i tako uzrokovale vizualno iskustvo – opet se postavlja pitanje – KAKO TO ZNATE? To je samo još jedna tvrdnja o vanjskom svijetu i vašem odnosu prema njemu i zasnovana je na svjedočanstvu vaših osjetila. U postojanje svijeta možete biti sigurni samo ako pretpostavljate da sadržaj vašeg uma točno odražava vanjski svijet, a upravo to je ono što je dovedeno u pitanje. Ako pouzdanost vlastitih predodžbi pokušate dokazati pozivanjem na svoje predodžbe, argumentirate u krug i nećete nigdje stići.
Postavlja se pitanje – da li bi stvari izgledale išta drukčije kad bi postojale SAMO u vašem umu- kad bi sve za što smatrate da čini vanjski svijet bila ogromna halucinacija ili san iz kojeg se nikada nećete probuditi? - Kad bi bilo tako, onda se ne biste mogli probuditi jer ne bi postojao stvarni svijet u kojem se možete probuditi. Ne bi li naša iskustva mogla biti poput ogromnog sna bez ikakvog stvarnog svijeta izvan njega? Kako možete znati da upravo to nije ono što se događa? Ako bi sve vaše iskustvo bilo san bez ičega izvanjskog, onda bi
bilo koje svjedočanstvo kojim bi ste pokušali dokazati da postoji vanjski svijet bilo samo dio velikog sna. Ako bi ste kucali po stolu ili se uštipnuli, čuli biste kucanje ili osjetili štipanje, ali to bi bila samo još jedna stvar koja se dogodila unutar vašeg uma, kao i sve ostalo. Sve vaše svjedočanstvo o bilo čemu mora doći kroz vaš um – bilo u obliku percepcije, svjedočenja drugih ljudi i knjiga ili sjećanja - i pretpostavka da naprosto ništa ne postoji osim u vašem umu - sasvim je spojiva sa svime čega ste svjesni. Čak je moguće da nemate tijelo ili mozak - budući da se vaša vjerovanja o tome temelje samo na svjedočanstvu vaših osjetila. Vi nikada niste vidjeli svoj mozak, a čak i da jeste to bi bilo samo još jedno vizualno iskustvo. Možda ste vi, subjekt iskustva, jedina stvar koja postoji, a fizički svijet uopće ne postoji. Najradikaliji zaključak koji bi se mogao izvesti iz te mogućnosti jest da je um jedina stvar koja postoji. To se gledište naziva SOLIPSIZAM. Ukoliko ste vi solipsist onda ćete ovu knjigu ( ili moje predavanje) smatrati proizvodom vlastitog uma koja nastaje u vašem iskustvu kako je čitate. S druge strane - zaključiti da ste vi jedina stvar koja postoji ne može se sa sigurnošću tvrditi. Na temelju onoga što je u vašem umu ne možete znati da e postoji svijet izvan njega. Zapravo mi ne znamo ništa o onome što ide preko naših predodžba i iskustava. Vanjski svijet može postojati ili ne , a ako postoji, on može ali i ne mora biti sasvim različit od onoga kako vam izgleda - za vas nema načina da odlučite – SKEPTICIZAM Ako ne možete biti sigurna da svijet izvan vašeg uma postoji sada, kako možete biti sigurni da ste vi sami postojali prije? Kako znate da niste nastali prije par minuta, zajedno sa svim vašim sadašnjim sjećanjem? Jedino svjedočanstvo koje pokazuje da niste mogli nastati prije par minuta u potpunosti je zasnovano na vjerovanjima o tome kako nastaju ljudi i njihova sjećanja, koja su pak zasnovana na vjerovanjima o tome što se dogodilo u prošlosti. Ali osloniti se na ta vjerovanja, opet bi bilo dokazivanje u krug. Pretpostavili biste stvarnost prošlosti kako biste dokazali stvarnost sadašnjosti. Ne ostaje ništa o čemu biste mogli biti sigurni osim sadržaja vašeg vlastitog uma u sadašnjem trenutku jer argument bi morao pretpostaviti ono što nastojite dokazati postojanje vanjskog svijeta izvan vašeg uma. TVRDNJA - Vanjski svijet mora postojati zato što je naprosto nevjerojatno da imate sva ta iskustva, a da ne postoji nekakvo objašnjenje u terminima vanjskog uzroka. ODGOVOR SKEPTIKA: 1. Čak i da postoje vanjski uzroci, kako na osnovu sadržaja svog iskustva možete reći kakvi su ti uzroci? Niti jednog od njih niste neposredno vidjeli ? 2. Na osnovu čega tvrdite da sve mora imati neko objašnjenje?
TVRDNJA - O ZNANOSTI – U znanosti na osnovu onoga kako nam svijet izgleda pokušavamo doći do onoga kakav stvarno jest. Fizika i kemija dolaze do zaključka da su sve stvari koje vidimo oko sebe sastavljene od nevidljivo malih atoma. Bismo li mogli dokazivati da vjerovanje u vanjski svijet ima istu znanstvenu podršku kao i vjerovanje u atome? ODGOVOR SKEPTIKA - Kako znamo da svijet izvan naših umova odgovara našoj slici dobrog teorijskog objašnjenja opservacije? Ako ne možemo tvrditi pouzdanost svog osjetilnog iskustva u odnosu na vanjski svijet, onda nema razloga zbog kojeg bismo se smjeli osloniti na svoje znanstvene teorije. Neki tvrde da je radikalni skepticizam besmislen jer je i besmislena ideja vanjske stvarnosti koju nitko nikada ne može otkriti. Npr - Argument da je san nešto iz čega se možete probuditi vrijedi samo ako je moguće usporediti predodžbe i pojave koje ne odgovaraju stvarnosti s onima koje odgovaraju stvarnosti, inače je razlika između pojave i stvarnosti besmislena. Prema ovom gledištu - ideja sna iz kojega se ne možete probuditi uopće nije ideja sna: ona je ideja stvarnosti – stvarnog svijeta u kojem živite. Naša ideja stvari koje postoje jest ideja onoga što možemo opservirati – to se gledište ponekad naziva verifikacionizam. Ponekad su naše opservacije pogrešne, ali to ne znači da se ne mogu korigirati drugim opservacijama (zmija= sjena u travi). Bez mogućnosti točnog viđenja svijeta, besmislena je tvrdnja da je vaše viđenje svijeta netočno. Ako je to točno, onda se skeptik vara kad smatra da može zamisliti da je jedina stvar koja postoji njegov vlastiti um. Vara se zato što fizički svijet može doista ne postojati samo ako netko može vidjeti da ne postoji. A ono što skeptik nastoji zamisliti jest upravo to da nema nikoga osim njega tko bi mogao vidjeti to ili bilo što drugo, a ono što on vidi je isključivo sadržaj njegova uma. Prema tome solipsizam je besmislen jer nastoji odvojiti vanjski svijet od ukupnosti predodžbi, a to je nemoguće, jer ako bi se vanjski svijet odvojio onda one ne bi bile samo predodžbe, već bi postale percepcija stvarnosti. No ovaj argument nije dobar, osim ako stvarnost ne definiramo kao ono što možemo opažati. Prema skepticizmu, ukoliko skeptik postoji, stvari u vanjskom svijetu su opažljive zato što postoje, a ne obrnuto. Postojanje nije isto što i opažljivost. Iako ideju snova dobivamo iz slučajeva u kojim a mislimo da možemo opaziti razliku između iskustva i stvarnosti, izgleda jasno da istu ideju možemo protegnuti i na slučajeve u kojima stvarnost nije opažljiva. Ako je to točno, tada nije besmisleno tvrditi da se svijet može sastojati samo od sadržaja vašeg uma, iako ni vi ni bilo tko drugi ne biste mogli utvrditi da je to istina. Također nema načina da dokažete da j neistinito .Prema tome, nemate izlaza iz kaveza svog vlastitog umaPonekad se to naziva egocentrični predikament. Egocentric predicament, a term coined by Ralph Barton Perry in an article (Journal of Philosophy 1910), is the problem of not being able to view reality outside of our ownperceptions. All worldly knowledge takes the form of mental representations that our mind examines in different ways. Direct contact with reality cannot be made outside of our own minds; therefore, we cannot be sure reality even exists. This means that
we are each limited to our own perceptual world and views. Solipsism is an extension of this which assumes that only one's own mind is sure to exist Ipak, naše prihvaćanje vanjskog svijeta je instinktivno i snažno, ne možemo ga izmijeniti filozofskim argumentima. Ne samo da se nastavljamo ponašati kao da drugi ljudi i stvari postoje, mi vjerujemo da postoje, čak i nakon što smo prošli kroz argumente koji nam pokazuju kako nemamo osnova za takvo vjerovanje. Ako je vjerovanje u vanjski svijet tako prirodno, možda i ne trebamo osnove za njega. Ali to znači da se pridržavamo većine uobičajenih vjerovanja o svijetu usprkos činjenici da a) ona mogu biti potpuno pogrešna b) nemamo osnove da isključimo tu mogućnost U tom smo slučaju ostavljeni s tri pitanja: 1. Je li smislena mogućnost da je sadržaj našeg uma jedino što postoji - ili da je svijet izvan vašeg uma, čak ako i postoji, sasvim različit od onoga u što vi vjerujete? 2. Ako je ta situacija moguća, imate li ikakvog načina da dokažete da ipak nije istinita? 3. Ako ne možete dokazati da postoji išta izvan vašeg uma, smijete li i dalje vjerovati u vanjski svijet?
TUĐI UMOVI Čak i ako pretpostavite da vaš um nije jedino što postoji - da fizički svijet za koji smatrate sa ga vidite i osjećate oko sebe stvarno postoji, ostaje problem o postojanju umova ili iskustava različitih od vašeg vlastitog. Postavlja se pitanje - koliko stvarno znate što se događa u tuđim umovima. Vi opažate tijela drugih stvorenja, gledate ih što rade, slušate ih što govore i koje zvukove proizvode, i vidite kako reagiraju na okolinu. Možete ih i secirati i vidjeti njihovu anatomiju te je usporediti s vašom, ali ništa od toga neće vam pružiti neposredan uvid u njihova iskustva, misli i osjećaje. Jedino iskustvo koje zbilja možete imati jest vaše vlastito- što god vjerovali o metalnom životu drugih, to je na osnovi promatranja njihove fizičke konstrukcije i ponašanja. Primjer: Vi i vaš prijatelj jedete sladoled od čokolade. Kako znate da sladoled i njemu ima isti okus kao i vama? Možete probati i njegov sladoled, ali ako ima isti okus kako i vaš to samo znači da VAMA ima isti okus kao i vaš, niste osjetili kakav okus ima njemu. Ne postoji način da se dva iskustva okusa mogu neposredno usporediti. Možete reći da budući da te obojica ljudska bića i budući da obojica možete razlikovati ukuse različitih sladoleda – na primjer obojica zatvorenih očiju možete razlikovati okus jagode i čokolada – da su onda vaša iskustva jednaka. Ali kako to znate? Jedina veza između vrste sladoleda i okusa koju ste ikada imali prilike opaziti nalazi se unutar vašeg iskustva; na osnovu čega možete tvrditi da je veza jednaka i u drugih ljudi. Možda čokolada za njega ima okus koji vanilija ima za vas.
Kako znate da crvene stvari vašem prijatelju ne izgledaju onako kako vama izgledaju kao žute? Ako ga pitate kako izgleda aparat za gašenje požara, reći će da je crven kao krv, a ne žut kao maslačak, ali to je zato što on isto kao i vi upotrebljava riječ crveno za boju krvi i aparata za gašenje požara ma kakva ona bila. Možda je to boja koju vi nazivate žutom, ili koju nazivate plavom ili je to možda iskustvo boje koje nikada niste imali ili ga čak ne možete niti zamisliti. Možete se pozvati na pretpostavku da iskustva okusa i boja kod svih ljudi stoje u uniformiranoj korelaciji s određenim fizičkim simulacijama osjetilnih organa. Ali skeptik će tvrditi da nemate svjedočanstva za tu pretpostavku i da je ona takve vrste da ne možete imati nikakvog svjedočanstva za nju, sve što možete opaziti jest korelacija u vašem iskustvu. Možete ublažiti svoj argument i reći da razlike u iskustvu možda i postoje, ali nisu toliko velike jer bismo ih inače mogli uočiti. Npr. , sladoled od čokolade ne bi mogao za vašeg prijatelja imati onaj okus što za vas ima limun, jer ako bi imao, njegova bi se usta morala stisnuti. Ta tvrdnja pretpostavlja korelaciju između unutrašnjeg iskustva i određenih vrsta opažljivih reakcija, no i tu se nameće isto pitanje. Opazili ste vezu između stiskanja ustiju i osa koji zovete kiselim samo u slučaju vas samih. Možda se vašem prijatelju usta stisnu kada ima iskustvo poput onoga koji vi imate kad jedete zobenu kašu. Možemo doći i do radikalnijeg skepticizma o tome ima li ikakve sličnosti između vaših i njegovih iskustava, kako znate da on, kad nešto stavi u usta, uopće ima iskustvo koje vi nazivate okus. Možda on ima ono što biste vi nazali zvukom ili nešto što ne sliči ni na jedno od iskustava koja ste ikad imali pa čak niti na ona koja biste mogli zamisliti. Najradikalniji je skepticizam - kako znate da pored vašeg uma postoje i drugi? Jedini primjer korelacije uma, ponašanja, anatomije i fizičkih okolnosti koji ste imali prilike neposredno upoznati jeste vi sami, Čak i kad drugi ljudi i životinje ne bi imali nikakvog unutrašnjeg života već kad bi bili samo složeni kao biološki strojevi, izgledali bi vam isto kao i sada izgledaju. Dakle kako vi znate da oni nisu nešto takvo? Kako znate da bića oko vas nisu roboti bez uma? Nikada niste zavirili u njihove umove, možda oni nemaju nikakvih unutrašnjih iskustava, ako nemaju , nemate načina na koji biste ustanovili da nemaju. Čak se ne možete pozvati niti na svjedočanstvo o njihovu ponašanju, uključujući i ono što kažu - jer to pretpostavlja da je kod njih vanjsko ponašanje povezano s unutrašnjim iskustvom kao i kod vas, a to je upravo ono što ne znate. Razmatranje mogućnosti da nitko od vas nije svjestan stvara neugodan osjećaj. S jedne strane to izgleda zamislivo i nikakvo moguće svjedočanstvo ne može potpuno isključiti tu mogućnost. S druge strane, ne možete stvarno vjerovati da je to moguće, vi instinktivno vjerujete da u tim tijelima postoje umovi, da te oči vide, da te uši čuju itd. Ali ako snaga vjerovanja dolazi iz instinkta, može li se ono predstavite kao znanje. Ako pak dopustite mogućnost da je vjerovanje u tuđe umove pogrešno, nije li vam potrebno nešto pouzdanije da opravdate to vjerovanje. Obično vjerujemo da su druga ljudska bića svjesna i skoro svatko vjeruje da su svjesni i ostali sisavci i price. Ali ljudi se ne slažu oko toga jesu li svjesne ribe ili insekti ,crvi i meduze. Još je upitnije imaju li svjesna iskustva jednostanični organizmi, iako takva stvorenja reagiraju na podražaje različitih vrsta. Većina ljudi vjeruje da biljke nisu svjesne, a skoro nitko ne vjeruje da je svjesno kamenje, papirnate maramice, automobil jezero ili cigarete. Većina bi nas rekla da pojedine stanice od koji su naša tijela sastavljena nemaju nikakva svjesna iskustva. Kako znate da stablo ne osjeća bol ili zadovoljstvo kada mu odsiječete granu - samo zato što ne može izreći zato što se ne može micati? Kako znate da mišićne stanice u vašem tijelu ne osjećaju bol ili napor kad trčite uzbrdo? Kako znate da maramica ništa ne osjeća kad u nju ispuhujete nos?
Pretpostavimo da postoje računala toliko razvijena da mogu nadzirati robote koji izvana izgledaju kao psi, koji reagiraju na okolinu kao psi i koji se u svemu ponašaju baš kao i psi, iako su iznutra samo hrpa žica? Imamo li ikakvog načina da utvrdimo jesu li takvi strojevi svjesni? Ako stvar nije u stanju micati se, onda ona ne može svojim ponašanjem pružiti svjedočanstvo o osjećaju ili percepciji. A ako uopće nije prirodni organizam, onda se od nas radikalno razlikuje po unutrašnjoj konstituciji. Na osnovi čega mislimo da ikakva iskustva mogu imati samo ona bića koja se barem u nekoj mjeri ponašaju poput nas i koja imaju opažljivu fizičku strukturu otprilike kao i mi? Možda stabla osjećaju stvari sasvim različito od nas, ali mi nemamo načina da to otkrijemo jer nemamo načina da otkrijemo korelacije između iskustava i opažljivih manifestacija. Takve korelacije bismo mogli imati samo kad bi smo mogli istovremeno promatrati i iskustva i vanjske manifestacije, ali nema načina na koji bismo iskustva mogli promatrati neposredno, osim svojih vlastitih. Iz istih razloga ne možemo promatrati ni odsutnost bilo kakvog iskustva, pa prema tome ni odsutnost korelacije te vrste, Gledajući unutrašnjost stabla ne možemo reći da stablo nema iskustva, isto kao što gledajući unutrašnjost crva ne možemo reći da crv ima iskustvo. Prema tome, pitanje je što stvarno možete znati o svjesnom životu na ovom svijetu osim činjenice da ste vi svjesni? Je li moguće da ima mnogo manje svjesnog života nego što vi pretpostavljate ( nitko osim vas) ili pak daleko više(čak i u stvarima za koje pretpostavljate da su nesvjesne) ?
PROBLEM ODNOSA UMA I TIJELA Pretpostavimo da fizički svijet postoji , uključujući vaše tijelo i vaš mozak te da su drugi ljudi svijesni. Kakav bi mogao biti odnos između svijesti i mozga? Ono što se događa u svijesti zavisi od onoga što se događa u mozgu: ako se udarite –boli vas, ako zatvorite oči – ne možete vidjeti, ako zagrizete komadić čokolade – osjetite okus čokolade, ako vas netko mlatne po glavi – umrete Bilo što što se dogodi u vašem umu ili svijesti mora se dogoditi u vašem mozgu. Ne znamo što se točno događa u mozgu kad razmišljamo o stvarima kao „Imam li poslijepodne vremena da se idem ošišati?“, ali smo poprilično sigurni da se nešto događa – nešto što uključuje kemijske i električne promjene u milijardama živčanih stanica od kojih je vaš mozak sačinjen. Ponekad znamo kako mozak djeluje na um i kako um djeluje na mozak - simulacija određenih moždanih stanica u stražnjem dijelu glave proizvodi vizualna iskustva. Kada se odlučite uzeti kolač, određene stanice u mozgu šalju impulse u mišiće vaše ruke. FILOZOFSKO PITANJE: Je li vaš um nešto različito od vašeg mozga, iako je spojen s njim ili vaš um jest vaš mozak? Jesu li vaše misli, osjećaji percepcije i želje stvari koje se događaju pored svih fizičkih procesa u vašem mozgu ili one same jesu neki od tih fizičkih procesa?
Kad zagrizete tablu čokolade, ona se topi na vašem jeziku i uzrokuje kemijske reakcije u receptorima okusa, ti receptori šalju električne impulse kroz živce koji od jezika vode do vašeg mozga te kada oni dosegnu mozak, u njemu uzrokuju daljnje fizičke reakcije, a na koncu vi osjećate okus čokolade. Što je to okus čokolade? Je li to samo fizički doživljaj u stanicama vašeg mozga ili je to nešto sasvim drugo. Ako bi znanstvenik otvorio vašu glavu i promatrao je dok jedete čokoladu, vidio bi samo nakupine neurona, ako bi instrumentima mjerio što se unutra događa, detektirao bi složene fizičke procese različitih vrsta, no bi li našao okus čokolade? Okus čokolade jest nešto zaključano unutar vašeg uma na način koji ga čini neopažljivim za bilo koga drugoga, iskustva su u vašem umu na način koji je različit od načina na koji je mozak u vašoj glavi. Čak kad bi i znanstvenik uspio uči u vaš um i iskusiti vaše iskustvo okusa čokolade, on bi samo otkrio da vaš mozak dok jedete čokoladu poprima okus što ga čokolada ima za njega. On bi imao svoj okus čokolade, a vi svoj. Ako um sadrži ono što se događa u iskustvu na način koji je različit od načina na koji sadrži ono što se događa u mozgu, izgleda da iskustva i druga mentalna stanja ne mogu biti fizička stanja vašega mozga te mora biti da ste vi nešto više od svoga tijela i živčanog sistema. Jedan je zaključak da mora postojati duša, spojena s vašim tijelom na način koji im omogućuje da budu u interakciji, ako je to istina, onda ste napravljeni od dvije vrlo različite stvari: složenog fizičkog organizma i duše koja je čisto mentalna - DUALIZAM. Drugo je gledište da ako je sve napravljeno od fizičke materije ( različitih kombinacija kemijskih elemenata) zašto ne bismo i mi? Filozofija nam ne može reći od čega su napravljene zvijezde, zašto bi nam mogla reći od čega su napravljeni ljudi? Gledište da se ljudi sastoje samo od fizičke tvari i da njihova mentalna stanja jesu fizička stanja njihovih mozgova naziva se FIZIKALIZAM ( ponekad i materijalizam) Fizikalisti nemaju specifične teorije o tome koji procesi u mozgu mogu biti poistovjećeni, s na primjer, ukusom čokolade, ali vjeruju da mentalna stanja upravo jesu stanja mozga i da nema filozofskog razloga za stav da ne mogu biti, detaljnije treba otkriti znanost. Ideja je da bismo s razvojem znanosti mogli otkriti da li iskustva doista jesu samo procesi u našem mozgu na isti način na koji smo otkrili da su i dijamanti i ugljen građeni od ugljika ili da je voda sastavljena od vodika i kisika, iako ta dva elementa odvojeno uopće ne podsjećaju na vodu. Dualist se s ovakvom tvrdnjom ne bi složio jer kod otkrivanja stvari poput kemijske strukture vode, bavimo se nečim što se očito nalazi u izvanjskom, fizičkom svijetu - nečim što svatko od nas može vidjeti i opipati. Kad otkrijemo da se voda sastoji od atoma vodika i kisika, sve što smo učinili jest to da smo fizičku supstancu razbili na manje sastavne dijelove. Pritom nismo izvršili kemijsko rastavljanje toga kako nam voda izgleda, kako je osjećamo i kakav okus ima, kemijska ili fizička analiza uopće ne zahvaćaju iskustvo vode. Da bi smo otkrili da okus čokolade doista jest proces u mozgu, morali bismo analizirati nešto mentalno – unutrašnje iskustvo okusa u terminima fizičkih dijelova. Ali nema načina na koji
bi brojni fizički događaji u mozgu mogli biti dijelovi od koji se sastoji iskustvo okusa. Fizička cjelina može biti analizirana na manje fizičke dijelove, ali ne i na mentalni proces. FIZIKALIZAM je gledište prema kojem se vaš mentalni život sastoji od fizičkih procesa u vašem mozgu. DUALIZAM je gledište prema kojem se sastojite od tijela i duše, a vaš se mentalni život odvija u duši. TEORIJA DUALNOG ASPEKTA tvrdi da se vaš mentalni život odvija u vašem mozgu, ali ipak sva iskustva, želje, osjećaji i misli nisu fizički procesi u vašem mozgu. To bi značilo da siva masa milijardi živčanih stanica u vašoj glavi nije samo fizički predmet. Ona ima mnogo fizičkih svojstava- u njoj se odvijaju nebrojene kemijske i električne aktivnosti - ali u njoj se odvijaju i mentalni procesi. Prema tome, kad zagrizete tablu čokolade, to u vašem mozgu stvara stanje ili proces koji ima dva aspekta: Fizički aspekt uključuje različite kemijske i električne promjene, a mentalni – iskustvo okusa čokolade. Dok se odvija taj proces, znanstvenik koji promatra vaš mozak opazit će fizički aspekt, dok ćete vi sami iznutra proživjeti mentalni aspekt. Kad bi to bilo istinito, tad bi vaš mozak imao nekakav sadržaj do kojega ne bi mogao doći izvanjski promatrač čak i kad bi vam otvorio mozak. To bi pak značilo da vi jeste samo tijelo, ali vaš mozak nije isključivo fizički sistem – on ima fizičke i mentalne aspekte, na njemu se može izvršiti bisekcija, ali on ima takvu vrstu sadržaja do kojega se ne može doći nikakvom bisekcijom. Jedna teorija o mentalnim stanjima, koja podupire fizikalizam, jest da se njihova priroda sastoji u odnosu prema onome što se uzrokuje i onome što njih uzrokuje. Na primjer, ako se udarite i osjetite bol, ona je nešto što se odvija u vašem mozgu, ali ona nije samo zbroj fizičkih karakteristika, to je stanje bol zato što je ono stanje vašeg mozga koje je obično uzrokovano ozljedom i koje vodi do toga da vičete i skačete i izbjegavate stvar koja vas je ozlijedila. Ipak, bol je nešto više od toga, bolovi se osjećaju na određen način i izgleda da je to nešto sasvim različito od svih odnosa prema uzrocima i posljedicama kao i prema svim fizičkim svojstvima koji oni mogu imati – ako su uopće događaji u vašemu mozgu. U svijetu postoje stvari koje pripadaju fizičkoj stvarnosti (koje svatko od nas može promatrati izvana) i one koje pripadaju mentalnoj stvarnosti ( kojima svatko od nas ima neposredan pristup iznutra, ali samo svojim vlastitim). I životinje imaju svijest. Nećemo imati adekvatnu opću sliku svijeta sve dok ne budemo mogli objasniti kako mnogo fizičkih elementa, kada su složeni na određeni način, ne samo da čine funkcionirajući biološki organizam već i svjesno biće. Kad bi svijest mogla biti identificirana sa nekom vrstom fizikalnog stanja, to bi bio otvoren put za jedinstvenu fizikalnu teoriju uma i tijela. Prirodna znanost je napredovala tako što je um izostavila iz onoga što se nastoji objasniti, ali u svijetu može postojati mnogo više nego što se može objasniti prirodnom znanošću.
ZNAČENJE RIJEČI Kako riječ – zvuk ili niz znakova na papiru – može nešto značiti ? Postoje neke riječi kao „cvrčak“ ili „šapat“ koje zvuče kao stvar na koju referiraju, međutim to je rijetko slučaj. Značenje riječi sastoji se u onome što doprinose značenju rečenica ili iskaza. Neke se riječi mogu definirati pomoću drugih riječi- npr. kvadrat znači – četverostrani, pravokutni jednakostanični lik – većina termina u ovoj definiciji može i sama biti definirana, ali definicije ne mogu predstavljati osnovu za sve riječi jer bismo se inače zauvijek vrtjeli u krug. Na koncu moramo doći do nekih riječi koje imaju neposredno značenje. Uzmimo riječ duhan – ona označava vrstu biljke čiji se listovi koriste a pravljenje cigara i cigareta, svi smo vidjeli i omirisali duhan, ali riječ „duhan“ se ne koristi samo za primjerke koje smo vidjeli ili koji se nalaze oko nas kada se njima koristimo, već na sve primjerke duhana, bez obzira znamo li da oni postoje. Tu ste riječ mogli naučiti tako da su vam pokazali neke primjerke, ali ne biste je shvatili da ste mislili da je ona ime samo tih primjeraka. Riječ duhan – odnosi se na svaki primjerak te supstance na svijetu, uključujući sve prošle i buduće primjerke, ona se može koristiti za općenita pitanja zato što ima tako velik, ali ipak određen doseg koji prelazi sve iskustvo uzorka i zahvaća svaki primjerak date vrste stvari. Kinez može stvar istog značenja nazvati drugom riječju (sustavom glasova), čime dokazujemo da veza između predmeta i riječi nije direktna. Riječ onako kako se vi koristite njome ima nešto za sebe - pojam ili ideju ili misao koji zahvaća sav duhan u univerzumu. I. Što je to nešto između? Kakva je to vrsta stvari? Je li ona nešto u našoj glavi ili je nešto što uspijevate zahvatiti iako je izvan vašeg uma. Ona bi morala biti nešto što i ja i Kinez možemo zahvatiti da bi naše riječi imale isto značenje. Kako to da smo svi u stanju referirati na istu enormnu i široko rasprostranjenu količinu tvari korištenjem različitih riječi? Kako riječ znači ideju ili pojam, biljku ili supstancu? Kakva je veza između ideje ili pojma i svih primjeraka stvarnog duhana. Kakva to vrsta stvari može imati tako jedinstvenu vezu s duhanom i ni sa čim drugim. Potrebno je objasniti relaciju između riječi i ideje te ideje i stvari. Uporaba riječi kod svakog jezika uključuje pojedine zvukove, znakove i uzorke, a s druge strane primjenjuje se na nešto opće što i drugi ljudi misle pod tom riječju ili drugim riječima u drugim jezicima. Da bi u sebi pomislila „ Duhan svake godine postaje sve skuplji.“ Ne treba mi, barem ne svjesno, ništa drugo osim same riječi. Ipak, sigurno mogu u umu imati nekakvu predodžbu kad se koristim tom riječju, ali svaka će takva slika biti pojedinačna slika i neće pomoći objašnjenju općenitosti značenja te riječi. To će biti predodžba izgleda ili mirisa pojedinog primjerka duhana, ali pitanje je kako takva predodžba može zahvatiti sve stvarne i moguće primjerke duhana. Također, kad čujete ili koristite riječ duhan, imate određenu sliku u umu i
svaka će druga osoba vjerojatno imati drugu sliku, ali to nas ne sprječava da svi koristimo riječ u istom značenju. Misterija jest u tome što nije jasno gdje se značenja nalaze - niti su u svijetu, niti u umu, niti u pojmu niti u ideji koja lebdi negdje između riječi, uma i stvari o kojima govorimo. Ipak, većina iskaza koje koristimo u svakodnevnom životu daleko su lokalniji i pojedinačniji. Nije li najveći dio jezika upravo sistem signala i reakcija? Možda veći dio jest, možda upravo na takav način učimo kako se koriste riječi „mama“, „tata“ , „ne“ itd. Ali ne ostaje na tome te nam nije jasno kako nam jednostavno baratanje s jednom ili dvije riječi omogućuje da shvatimo točne ili netočne opise svijeta koji daleko prelaze okvire okoline u kojoj se trenutno nalazimo. Izgleda da nam uporaba jezika za daleko šire svrhe otkriva što se zapravo događa kad se njome koristimo za uže svrhe. Iskaz kao „Na stolu je sol“ ima isto značenje kad je izgovoren iz praktičnih razloga ili kao čisto hipotetički opis neke moguće situacije. Znači isto bio istinit, neistinit te zna li slušatelj ili izgovaratelj njegovu istinosnu vrijednost. Jezik je socijalni fenomen, kada kao djeca učimo jezik, uključujemo se u već postojeći sistem u kojem milijuni ljudi već stoljećima govore jedni s drugima koristeći se istim riječima. Moja uporaba riječi duhan nema značenje sama po sebi već kao dio mnogo šire uporabe te riječi u datom jeziku. Kad se koristim nekom riječju, ona može imati svoje značenje kao dio datog jezika, ali kako joj uporaba svih drugih govornika tog jezika može dati općenitost koja nadilazi sve pojedine situacije u kojima se ona koristi? Značenje riječi uključuje sve moguće uporabe te riječi, istinite i neistinite, ne samo stvarne. Mi smo mala konačna stvorenja, ali značenja nam omogućuju da pomoću zvukova i znakova na papiru zahvaćamo cijeli svijet i mnogo stvari u njemu, čak ako te stvari ne postoje i možda nikada neće. Treba objasniti kako je to moguće: kako išta što kažemo ili pišemo uopće ima značenje – uključujući i sve riječi ove knjige?
SLOBODA VOLJE Zamislite da ste na kraju linije u restoranu samoposluzi došli do deserta. Dvoumite se između breskve i velikog komada čokoladnog kolača sa šlagom. Kolač izgleda jako dobro, ali znate da deblja. Ipak ga uzmete i sa zadovoljstvom pojedete, sutradan se pogledate u ogledalu ili stanete na vagu i pomislite „ Da bar nisam pojeo taj čokoladni kolač, mogao sam umjesto toga uzeti breskvu.“ -„Mogao sam umjesto toga uzeti breskvu“ - što to znači i je li to istina? Breskve su bile pred vama i imali ste priliku da ih uzmete umjesto kolača, ali značenje nije samo u tome, vi hoćete reći da ste mogli uzeti breskvu umjesto kolača, da ste mogli učiniti
nešto različito od onoga što ste učinili. Prije nego što ste donijeli odluku, bilo je otvoreno hoćete li uzeti kolač ili voće i samo je vaš izbor odlučio što ćete uzeti. Je li to sve što ste htjeli reći ? Želite li reći kako je sve ovisilo o vašem izboru, odabrali ste čokoladni kolač i njega ste uzeli, ali da ste odabrali breskvu, uzeli biste breskvu. To nije dovoljno jer ne želite reći samo da biste bili uzeli breskvu da ste je odabrali, već i da ste mogli odabrati breskvu. Ali što to znači? Vi tvrdite da ste mogli odabrati breskvu umjesto kolača, upravo tada, u okolnostima kakve su bile. Ideja da je „mogao“ učiniti nešto drugačije da je htio odnosi se samo na ljude i na neke životinje. Kad mislimo o ljudima, izgleda da mislimo da su samo tako mogli učiniti stvari različite od onih koje su zapravo učinili, bez da se išta različito dogodilo prije toga. Što to znači? Dio značenja može biti ovo: sve do trenutka u kojem ste donijeli odluku nije bilo ničega što bi je neopazivo odredilo, sve do trenutka u kojem ste se odlučili na kolač, bila je otvorena mogućnost da izaberete breskvu. Neke stvari koje se događaju jesu unaprijed određene mogućnosti poput izlaska sunca. Ako nije moguće da Zemlja stane ili da više ne bude sunca, nije moguće da ono ujutro ne svane. Kada kažete da ste mogli uzeti breskvu umjesto čokoladnog kolača, želite reći da vašoj odluci nisu prethodili nikakvi procesi ili sile koje bi je činile neizbježnom. Niste je mogli odabrati osim ako ta mogućnost nije bila otvorena sve dok niste uzeli kolač. DETERMINIZAM je gledište prema kojem nikada ne možemo učiniti ništa drugo nego ono što stvarno činimo, u tom apsolutnom smislu. Deterministi priznaju da ono što činimo ovisi o našim izborima, odlukama i željama i da u različitim situacijama donosimo različite odluke, ali tvrde da prethodne okolnosti određuju naše postupke i čine ih neizbježnima. Iskustva, želje, znanje, naslijeđene osobine, društvene okolnosti i priroda odluka pred kojima osoba stoji, zajedno s drugim faktorima za koje možda uopće ne znamo čini da je pojedini postupak u danim okolnostima neizbježan (KAKO OBJASNITI IRACIONALNE POSTUPKE???!!?!? ) Hipoteza je da postoje zakoni i da okolnosti koje prethode nekom postupku u skladu s tim zakonima određuju što će se dogoditi i tako isključuju svaku drugu mogućnost. Ako je to istina, onda je proces donošenja odluke u vašem umu zapravo samo odrađivanje unaprijed određenog ishoda i ako ste izabrali kolač, nikad i niste mogli izabrati breskvu. Ukoliko prihvatimo ovu hipotezu, tada bi bilo nerazumno kajati se što smo uzeli kolač, ali i optuživati bilo koga zbog onog lošeg što je učinio ili ga hvaliti zbog bilo čega dobrog jer ako je sve unaprijed određeno, tada ne postoji odgovornost. Situacija s pokudama i pohvalama unosi neslaganje među ljudima. Neki misle da ako je determinizam istinit, onda nije razumno nekoga hvaliti ili kuditi zbog njegovih postupaka, isto kao što bi bilo besmisleno hvaliti ili kuditi kišu jer pada. Drugi pak smatraju da iako su postupci neophodni, pokude ili pohvale imaju smisla, jer iako je unaprijed određeno da se netko
ponaša loše, to ne znači da se on ne ponaša loše. Osim toga, ako ga ne osudimo ili kaznimo, vjerojatno će istu stvar učiniti opet. Mi ga ne smatramo odgovornim za ono što je učinio, samo nastojimo utjecati na njegovo ponašanje u budućnosti. Ako determinizam nije istinit, to otvara prostor za slobodu volje i odgovornosti. No je li neistinitost determinizma dovoljna za slobodu volje? Je li to što vaš izbor nije bio unaprijed određen sve što mislite kada kažete „Mogao sam izabrati voće umjesto kolača. „ Ne, vi vjerujete da ste vi odredili što ćete učiniti tako da ste to učinili. Nije bilo unaprijed određeno, niti se naprosto dogodilo. Vi ste to učinili, a mogli ste umjesto toga učiniti i nešto drugo. Problem je u sljedećem: Ako postupak nije bio unaprijed određen, između ostalog, vašim željama, vjerovanjima i karakterom, onda se naprosto dogodio, bez ikakvog objašnjenja. Ali u tom slučaju nema smisla tvrditi da je to bio vaš postupak. Postoji razlika između nečega što se naprosto dogodilo bez ikakvog uzroka i postupka koji je bio izvršen bez uzroka. To je razlika koju svi razumijemo, iako je ne možemo objasniti. Do sada nam je izgledalo da determinizam predstavlja veliku prijetnju odgovornosti, ali sada je teško shvatiti kako smo to mogli učiniti ono što nismo, čak i ako su naši postupci bili unaprijed određeni. Ako su oba izbora bila moguća, tada, osim ako ja nisam odredio koja će se od njih dogoditi, ne mogu biti odgovoran za ono što se dogodilo zbog uzroka koji su izvan moje kontrole. Kako sam ga ja odredio, ako ga ništa nije odredilo? Sada smo suočeni s mogućnošću da nismo odgovorni za svoje postupke bilo da je determinizam istinit, bilo da nije. Treće gledište jest da odgovornost pretpostavlja da naši postupci jesu determinirani. Neki postupak, da bi bio nešto što ste vi učinili,mora biti uzrokovan određenom vrstom uzroka koji se nalaze u vama. Na primjer, kada ste odabrali čokoladni kolač, to je bilo zato što ste čokoladni kolač željeli više nego što ste željeli breskvu. Prema ovome, uzročna determiniranost ne ugrožava slobodu volje - nju samo ugrožava samo određena vrsta uzroka. Postupak je slobodan ukoliko su uzroci uobičajenog psihološkog tipa. Autor smatra da kada bi mislio da je sve što čini određeno okolnostima i psihološkim stanjem u kojem se nalazi, tada bi imao osjećaj da je ulovljen u klopku. Kada bi to mislio o drugima, imao bi osjećaj da su svi samo lutke na koncu. Ne bi ih imalo smisla smatrati odgovornim za svoje postupke ( ZAŠTO?) S druge strane, ne može se govoriti o odgovornosti za postupke ako oni nisu određeni. Nije mu jasno što to znači da JA određujem izbor, ako ga ne određuje nikakva činjenica o meni. Možda je osjećaj da ste mogli uzeti breskvu umjesto kolača zapravo filozofska iluzija i ne može biti istinita što god bio slučaj. Da biste izbjegli ovaj zaključak, morate objasniti: a) što znači tvrdnja da ste mogli učiniti nešto drugo, a ne ono što ste učinili b) kakvi biste trebali biti vi i svijet da to bude istina
PRAVO I KRIVO
Pretpostavite da radite u knjižnici i prijatelj vas pita da mu bez bilježenja pustite da odnese doma primjerak rijetke knjige koju želi imati za sebe. Razni su razlozi zbog koji biste mogli oklijevati, možda bi vas bilo strah da će vas uhvatiti ili biste se i vi htjeli koristiti tom knjigom, a možda biste smatrali da je ono što on predlaže krivo. Zbog čega? Reći da je nešto krivo, ne znači samo da je ono protiv pravila. Mogu postojati loša pravila koja zabranjuju ono što nije krivo (zakon da se vlada ne smije kritizirati). Pravila mogu biti loša i zato što nalažu ono što je krivo( zakon koji nalaže rasnu segregaciju u hotelima i restoranima). Ideje pravog i krivog različite su od ideja onog što jest i što nije u skladu s pravilima. Kad ne i bile, ne bi ih se moglo koristiti u vrednovanju pravila i postupaka. Odakle dolazi vaša želja da ne pomognete prijatelju u krađi ? Možete razmišljati da bi to bilo nepošteno prema drugim korisnicima koji bi mogli biti zainteresirani za tu knjigu i željeli je koristiti u čitaonici ili da biste time izdali poslodavca koji vas plaća upravo zato da se takve stvari ne bi događale. Ovo su razmišljanja o posljedicama po druge, ne nužno o posljedicama po njihove osjećaje, ali o nekoj vrsti štete. Općenito, misao da je neki postupak neispravan ovisi o tome što on nema posljedice samo po osobu koja ga vrši već i po druge ljude. No što ako pretpostavimo da nekoga naprosto nije briga za druge, koji mu se tad razlog može pružiti da ne čini stvari koje se obično smatraju krivima: kakav bi razlog čovjek mogao imati da ne krade, laže ili šteti drugim? Ako čineći takve stvari može postići ono što želi, zašto ih ne bi činio. Ako nema razloga da ih ne čini, u kojem su smislu onda one krive? Ipak, osobi koja ubije da bi se domogla novčanika i nije je briga za žrtvu nije automatski oprošteno, treba je biti briga! Ali zašto? Jedno od rješenja je pronaći nešto drugo do čega je toj osobi stalo i onda moral zasnovati na tome do čega joj je stalo(npr. Bog) Prema grubljoj verziji religijskog zasnivanja morala, Bog je taj koji će nagraditi naše dobre, a kazniti naše loše postupke. Prema ljepšoj verziji, motiv nije strah od Boga, već ljubav prema Njemu. On vas voli i vi trebate voljeti njega te se pokoriti njegovim zakonima da ga ne biste uvrijedili. Postoje tri prigovora toj vrsti objašnjenja: 1. Mnogi ateisti svejedno sude što je krivo, a što pravo 2. Ako postoji bog koji zabranjuje ono što je krivo, nije njegova zabrana to što krivo čini krivim. Ubojstvo je krivo po sebi i Bog to zna i zbog toga ga zabranjuje. 3. Strah od kazne ili nagrade ili ljubav prema Bogu nisu pravi motivi morala. Ako mislite da je krivo ubijati, varati ili krasti, nastojat ćete da to ne činite zato što su one loše za žrtve, a ne zbog straha od kazne ili zato što ćete uvrijediti stvoritelja. Treća primjedba vrijedi i za druga objašnjenja motivacijske snage morala. Na primjer možete reći da trebate biti pažljivi prema drugima zato da bi oni bili pažljivi prema vama. Ali to vrijedi samo ako vjerujete da bi vaše ponašanje moglo utjecati na njihovo. Ovo ne bi mogao biti razlog da djelujete pravo ako drugi nikad ne bi doznali da ste djelovali pravo ili da ne djelujete krivo ukoliko biste znali da ćete proći nekažnjeno.
Gdje možemo naći razlog koji svatko ima da ne povrijedi druge, čak i one koje ne poznaje? Opći argument protiv nanošenja štete drugima jest: „Kako bi bilo kad bi netko drugi to isto učinio vama ?“ Primjerice ako napuštate restoran i kiši te ste upravo posegnuli za tuđim kišobranom, ali netko vam reče „Kako bi ste se osjećali kad bi to isto netko učinio vama ?“ Zašto bi vas to pitanje trebalo pokolebati i nametnuti vam osjećaj krivnje ? Iako biste možda odgovorili da vam se ne bi svidjelo, ali da vas sad nije briga, vi biste vjerojatno pomislili kako biste toj osobi zamjerili. Kada tuđe ponašanje ugrožava vaše vlastite interese, većina pronađe razloge zašto bi druge trebalo biti briga za nas. Ako priznate da biste mu zamjerili isto ono što vi trenutačno činite njemu, priznajete da mislite kako bi on imao razlog da to isto ne učini vama. Razlog je da ne povrijedi drugoga. A razlog koji bi imao bilo tko da ne povrijedi bilo koga, onda je to razlog koji i vi imate da nikoga ne povrijedite. Radi se o jednostavnoj konzistenciji. Možemo uzeti u obzir da bi netko na pitanje Kako bi ste se osjećali kad bi to isto netko učinio vama ?“ rekao da uopće ne bi zamjerio toj osobi jer iako mu se to ne bi svidjelo, ta osoba ne bi imala ikakav razlog uzeti u obzir njegove osjećaje. No većina racionalnih ljudi ne bi dala takav odgovor, jer smatraju da su njihovi interesi i štete važni, ne samo za njih već na način koji i drugima daje da ih uzmu u obzir. Mi svi kada patimo ne mislimo da je to samo loše za nas, već da je loše naprosto. Osnova morala jest vjerovanje da dobro i loše za pojedine ljude( i životinje) nije dobro ili loše samo s njihove točke gledišta već i daleko obuhvatnije točke gledišta koju može shvatiti svaka misleća osoba. Ipak, ima mnogo neslaganja među onima koji prihvaćaju moral oko toga koje su pojedine stvari prave ili krive. Npr. Trebate li se i za svakoga drugoga brinuti kao i za sebe, trebate li svog susjeda voljeti kao i sebe, trebate li se, svaki put kad odete u kino upitati bi li novci kojima je plaćena vaša karta više usrećili nekog drugog, da li ste ih možda trebali dati za gladne ? Malo je ljudi toliko nepristrano i kad bi netko bio toliko nepristran vjerojatno bi se jednako brinuo za strance kao i za svoje bližnje, ne bi trebao favorizirati nikoga kod npr. Biranja treba li odvesti svoju djecu u kino ili taj novac dati za gladne. U moralnom mišljenju važno je pitanje kojem stupnju nepristranosti treba težiti. Jesu li pravo i krivo jednaki za sve? Često se misli da je moral univerzalan. Ako je nešto krivo, onda bi trebalo biti krivo za svakoga. Npr., ako je krivo da biste se domogli novčanika, onda je to krivo bilo vas briga za žrtvu ili ne. Ali ako bi činjenica da je nešto krivo trebala predstavljati razlog da se to ne čini, a ako razlozi za činenje ovise o vašim motivima, a motivi jako variraju od čovjeka do čovjeka, onda iste stvari za svakoga ne mogu biti krive i prave. Ovaj se problem može pokušati riješiti na tri načina, iako ni jedan od njih nije potpuno zadovoljavajući: 1. Stvari jesu prave ili krive za svakoga, ali nema svatko razloga da čini ono što je pravo i ne čini ono što je krivo, to rade samo ljudi koji brinu za druge. Na ovaj se način
osigurava univerzalnost morala, ali po cijenu gubitka snage. Nije jasno na što se svodi tvrdnja da bi za nekoga bilo krivo ubiti, ali da nema razloga zašto ne bi ubio. 2. Svatko ima razloga da čini ono što je dobro i ne čini ono što je loše, ali ti razlozi ne ovise o stvarnim motivima ljudi. Oni su razlozi koji nam omogućavaju da promijenimo svoje motive ako nisu onakvi kakvi bi trebali biti. Moral se dovodi u vezu s razlozima za postupanje, ali ostaje nejasno kakvi su ti univerzalni razlozi koji ne ovise o motivima koje ljudi zapravo imaju. Kakvog smisla ima reći da ubojica ima razlog da ne ubije, čak i kad mu ni jedan od motiva ili želja koje zapravo ima ne daje takav razlog ? 3. Moral nije univerzalan, od čovjeka se može tražiti samo ono za što već ima nekakav razlog, gdje razlog ovisi o tome koliko mu je stalo do drugih ljudi. Ako ima jake moralne motive, imat će i jake razloge i pred njega će se postavljati jaki moralni zahtjevi. To može izgledati psihološki realistično, ali u suprotnosti sa idejom da ista moralna pravila vrijede za sve nas, a ne samo za dobre ljude. Univerzalnost moralnih zahtjeva dovodi se u pitanje i kada uspoređujemo moralne standarde različitih društava i različitih vremena. U prošlosti su velike grupe ljude prihvaćale kao moralno valjano ono što vi vjerojatno mislite da je krivo: kmetstvo, prinošenje ljudskih žrtava, ropstvo, rasni segregaciju, kastinski sistem itd. I vjerojatno će buduća društva smatrati krivima neke stvari za koje vi danas mislite da su prave. Je li razumno vjerovati da u svemu tome postoji istinita jezgra, iako ne možemo znati koja ili je razumnije vjerovati da su pravo i krivo nešto relativno u odnosu na pojedino vrijeme, mjesto i društvene okolnosti. Neki vjeruju da su i najtemeljniji moralni standardi poput onog kada je dopušteno ubiti i kada nije ili koliko se treba žrtvovati za druge potpuno društveno uvjetovani. Autorovo je mišljenje da tome nije tako jer uvijek možete kritizirati standarde koji su prihvaćeni u vašem društvu i tvrditi da su moralno pogrešni, ali ako to činite, morate se pozvati na neki objektivni standard, ideju da su neki postupci stvarno pravi ili krivi nezavisno o tome što većina ljudi misli Teško je reći u čemu bi se mogla sastojati ta pravost ili krivost, ali to je ideja koju većina nas razumije. Mnogo je filozofskih problema oko sadržaja morala: kako treba izraziti brigu ili poštovanje prema drugima; trebamo li im pomagati da postignu što žele ili uglavnom trebamo paziti da im ne smetamo; koliko nepristrani trebamo biti i na koje načine. Argument protiv same ideje morala: Jedini razlog zbog kojeg bi itko ikada išta učinio jest taj da bi se dobro osjećao kad bi to učinio ili da bi se loše osjećao kad to ne bi učinio. Ako smo stvarno motivirani isključivo svojom ugodom, tada je svako objašnjenje morala pozivanjem na brigu za druge beznadno. Osporavanje argumenta: Istina je da se ljudi osjećaju dobro kada čine ono što misle da trebaju činiti ili da se osjećaju loše kada čine ono za što misle da ne trebaju činiti, ali to ne znači da ti motivi predstavljaju njihove motive za djelovanje. Osjećali biste se dobro jer ste učinili pravu stvar samo ako biste vjerovali da postoji neki drugi razlog da je učinite, pored činjenice da ćete se osjećati dobro ako je učinite. Mogu htjeti skočiti u ledenu rijeku da
spasim stranca koji se utapa ne zato što ću se zbog toga osjećati dobro, već zato što uviđam da je njegov život važan baš kao i oj i zato što uviđam da imam razloga da spasim njegov život kao što bi on imao razloga da spasi moj. Moralnim argumentima apelira se na sposobnost nepristrane motivacije koja bi trebala biti prisutna u svakome od nas. Da bi utjecali na naše ponašanje, moralni motivi moraju nadvladati jake sebične motive i druge osobne motive koji ne moraju biti tako sebični. Problem opravdavanja morala nije u tome što ljudi imaju samo jedan jak motiv, već u tome što ih imaju previše.
PRAVEDNOST Je li nepravedno da se neki ljudi rađaju bogati, a neki siromašni? Ako jest, što treba učiniti po tom pitanju? Svijet je prepun nejednakosti, neka se djeca rađaju u udobnim, naprednim domovima i odrastaju dobro hranjena i dobro obrazovana, druga se rađaju siromašna, nemaju dovoljno hrane, obrazovanja i roditeljske njege. Mi nismo odgovorni jer smo se rodili u određenoj društvenoj ili ekonomskoj klasi ili državi. Koliko su nejednakosti za koje ljudi koji ih trpe nisu krivi moralno loše ? Trebaju li vlade koristiti svoju moć da smanje nejednakosti za koje žrtve nisu odgovorne. Neke su nejednakosti namjerno nametnute. Rasna i spolna diskriminacija su očito nepravedne: One predstavljaju oblike nejednakosti do kojih su doveli faktori koji ne bi smjeli utjecati na temeljna dobra ljudi. Pravednost nalaže da mogućnosti moraju biti otvorene onima koji ispunjavaju potrebne uvjete. No iako postoji jednakost mogućnosti i svatko tko ispunjava potrebne uvjete može dobiti posao, kupiti kuću ili natjecati se za neki položaj i dalje će ostati mnogo nejednakosti. Ljudi iz bogatijih obitelji imaju bolje obrazovanje i prednosti kad se natječu za radna mjesta. Čak i u sistemu jednakih mogućnosti neki će imati prednost u startu ( nejednakost starta) U kompetitivnom sistemu, razlike u urođenim sposobnostima dovest će do velikih razlika o ostvarenim dobrima. Oni koji imaju sposobnosti za kojima vlada potražnja bit će u prilici zarađivati mnogo više od onih koji nisu posebno nadareni ili sposobni. Nedostatak prirodne nadarenosti i obiteljske i klasne pozadine predstavlja važan faktor u određivanju prihoda i položaja u kompetitivnom društvu. Jednake mogućnosti daju nejednake rezultate. Te nejednakosti nastaju odlukama koje same po sebi ne izgledaju krivo. Svaki roditelj nastoji skrbiti za svoju djecu i pružiti joj najbolje moguće obrazovanje, pri čemu neki mogu izdvojiti više od drugih. Ljudi plaćaju za proizvode i usluge koje žele, a neki se proizvođači bogate više od drugih zato što više ljudi traže ono što oni nude ( NIJE TOČNO, MANIPULACIJA TRŽIŠTA) Poduzeća i organizacije nastoje zaposliti radnike koji će dobro obavljati posao i platit će više one sa rijetkim sposobnostima. Zbog takvih posljedica ljudi se ne mogu izvući iz neimaštine, u nekim zemljama ljudi iz generacije u generaciju žive u bijedi.
Možda su još gore ogromne nejednakosti u bogatstvu, zdravlju i obrazovanju između bogatih i siromašnih zemalja. Većina ljudi na svijetu nema nikakve šanse da dostigne ekonomsku razinu najsiromašnijih u Europi, Japanu ili SAD-u. Te velike razlike dobrima i loša sreća(KAKVA SREĆA, KAPITALIZAM) izgledaju nepravedno ali što se, ako se uopće išta, treba učiniti po tom pitanju? Glavno pitanje o samim nejednakostima jest - koje su vrste uzroka krive Glavno pitanje o sredstvima jest- koje su metode upletanja dopuštene U slučaju rasne ili spolne diskriminacije, odgovori su jednostavni. Uzrok nejednakosti je loš zato što diskriminator čini nešto loše, a sredstvo se sastoji u tome da ga se spriječi da to čini. Ako vlasnik stana odbije iznajmiti stan Crncu, treba ga sudski goniti. U drugim slučajevima pitanja su teža. Okolnosti u kojima ljudi ne čine ništa loše mogu dovesti do nejednakosti koje izgledaju nepravedno. Izgleda nepravedno da ljudi rođeni bitno siromašniji od drugih moraju trpjeti iako za to nisu krivi. Nejednakosti postoje jer su neki zarađivali više od drugih i nastojali pomoći svojoj djeci, budući da ljudi uglavnom sklapaju brak s članovima iste ekonomske i društvene klase, bogatstvo i moć se akumuliraju iz generacije u generaciju. Te se okolnosti sastoje od postupaka koji sami po sebi ne izgledaju krivo, ali kriv je ishod: neki ljudi započinju život s nedostatcima za koje nisu krivi. Ako za tu vrstu loše sreće tvrdimo da je nepravedna, onda to tvrdimo jer neki ljudi trpe zbog onoga za što nisu krivi, zbog ishoda do kojega je dovelo normalno funkcioniranje socioekonomskog sistema u kojem su rođeni. Dva su glavna izvora nejednakosti: razlike u socioekonomskim klasama u kojima su ljudi rođeni i razlike u njihovim prirodnim sposobnostima ili talentima za tražena zanimanja. Ako mislite da te nejdnakosti treba smanjiti, onda treba predložiti sredstvo koje će ili utjecati na same uzroke ili neposredno na posljedice. Jedan od načina smanjenja nejednakosti je nejednako oporezivanje, tj. veće oporezivanje bogatih. Na taj način vlada može pokušati spriječiti da se razlike u bogatstvu povećaju s generacijama. Još je važnije da se javna sredstva do kojih je došlo oporezivanjem ulažu u obrazovanje i potporu djeci iz obitelji koje to ne mogu same učiniti. Kad se radi o nejednakostima do kojih je došlo zbog razlika u sposobnostima, ne može se mnogo učiniti u uklanjanju uzroka. Dok god se poduzeća takmiče da bi zaposlila bolje radnike, a radnici da bi dobili bolje poslove, neki će ljudi zarađivati više od drugih. Jedna bi alternativa bila centralno vođena ekonomija u kojoj je svatko plaćen otprilike jednako i u kojoj neka centralizirana institucija raspoređuje ljude na radna mjesta. Taj sistem je bio isproban i u praksi, ali je imao visoku cijenu u slobodama i efikasnosti. Ako se želi umanjiti nejednakosti do kojih je došlo zbog različitih sposobnosti, a da se ne odbaci kompetitivna ekonomija, nužno je utjecati na same nejednakosti. To se može postizati višim porezima na velike zarade, besplatnim uslugama javnih službi za sve ljude ili bar za one s nižim prihodima. Mogle bi se uvesti isplate u gotovini za one koji najmanje zarađuju i obliku takozvanog „negativnog poreza na zaradu“.
Mjere koje su potrebne da bi se smajile nejednakosti utjecat će na ekonomske aktivnosti ljudi, uglavnom kroz oporezivanje: vlada nekim ljudima uzima novce kako bi pomogla drugima. To nije jedina svrha oporezivanja, čak ni glavna svrha: velik dio sredstava prikupljenih oporezivanjem više će koristiti bogatijima nego siromašnijima. Postoje ljudi koji misle da redistributivno oporezivanje nije pravedno jer se vlada ne smije uplitati u živote ljudi osim ako ne čine nešto loše, a ekonomske transakcije koje dovode do svih nejednakosti nisu nešto loše. Iako te razlike nisu zaslužene, život je takav i neki imaju više sreće od drugih. To je kontroverzno političko pitanje, Neki više prigovaraju zbog razlika koje postoje jer se ljudi rađaju u različitim društvenoekonomskim klasama, nego zbog nejednakosti koje nastaju zbog razlika u sposobnostima i talentima. Autor smatra da su nejednakosti zbog oba razloga jednako nepravedne i da je nepravedno da socioekonomski sistem dovodi do toga da neki ljudi žive materijalno i socijalno zakinuti iako nisu za to krivi. Problem je još složeniji kada se radi o cijelom svijetu , i zato što su nejednakosti tako velike, i zato što ne postoji svjetska vlada koja bi ubirala i raspoređivala porez po cijelom svijetu. Slabi su izgledi da se formira pravedna svjetska vlada.
SMRT Svi umiru, ali ne slažu se svi oko toga što je smrt. Neki misle da će nastaviti živjeti nakon što njihova tijela umru, da će otići u raj, pakao ili neko treće mjesto ili postati duh ili se vratiti na zemlju u nekom drugom obliku, možda čak i ne ljudskom. Drugi vjeruju da će prestati postojati- da jastvo nestaje kad tijelo umre. Neki od onih koji vjeruju u to misle da je to strašno, dok drugi misle da nije. Ponekad se tvrdi da nitko ne može shvatiti svoje vlastito nepostojanje i da zato ne možemo vjerovati da ćemo prestati postojati kad umremo, no izgleda da nije tako. Ne možete zamisliti kako bi bilo potpuno nestati, zato što ne postoji ništa čemu bi to potpuno nalikovalo, iznutra. Ali, ne možete ni zamisliti kako bi to bilo biti potpuno nesvjestan, iznutra. Činjenica da to ne možete zamisliti iznutra ne znači da uopće ne možete zamisliti: samo trebate izvana zamisliti da ste nokautirani ili da tvrdo spavate. Isto je sa smrću, da biste zamislili svoj vlastiti nestanak, o tome morate misliti izvana - misliti o svom beživotnom tijelu. Da biste nešto zamislili, nije nužno da zamislite kako bi za vas bilo da prođete kroz to. Kad zamišljate vlastiti sprovod, ne zamišljate nemoguću situaciju da ste vi prisutni, zamišljate kako bi to izgledalo u očima drugog. Pitanje zagrobnog života povezano je s problemom odnosa uma i tijela. Ako je dualizam istinit, možemo razumjeti kako bi život nakon smrti mogao biti moguć. Duša bi morala biti u stanju postojati samostalno i imati mentalni život i bez tijela. Ne bi mogla imati onu vrstu mentalnog života - djelovanja i osjetilnog iskustva ( osim ako nije spojena s novim tijelom) ali bi mogla imati drugačiju vrstu unutrašnjeg života, npr. izravnu komunikaciju s drugim dušama. Ako je dualizam istinit, život poslije smrti bi mogao, ali ne nužno i morao
biti istinit jer možda preživljavanje duše i njena svjesnost u potpunosti ovise o podršci i stimulaciji tijela. Ako su mentalni procesi koji se odvijaju u mozgu u potpunosti ovisni o biološkim funkcijama mozga i ostatka organizma, onda život nakon smrti nije moguć. Tada bi život nakon smrti zahtijevao obnovu biološkog - zahtijevao bi da tijelo ponovo oživi. Možda će biti moguće zamrznuti tijela umirućih i onda kasnije, medicinskim postupcima koji će se do tada razviti, ukloniti uzroke umiranja i tako ih vratiti u život. Čak i ako to bude moguće, pitanje je bi li ta osoba koju se vratilo u život nakon nekoliko stoljeća bila ona ista osoba koju biste zamrznuli, možda se ne biste probudili vi, već netko sličan vama, sa sjećanjima vašeg prošlog života. Čak ako bi oživljavanje nakon smrti iste osobe u istom tijelu bilo moguće, to nije ono što bi se nazvalo zagrobnim životom. On pretpostavlja život bez vašeg starog tijela. Prije smrti svjesni život u potpunosti ovisi o tome što se događa u živčanom sistemu te ako se držimo običnih opservacija, a ne religijskih doktrina ili tvrdnji spiritista, nema razloga da vjerujemo u zagrobni život. No je li to razlog sa se vjeruje da nema zagrobnog života? Autor smatra da jest, ali naglašava de postoje oni koji ostaju neutralni. Kakve je osjećaje razumno imati prema činjenici da ćemo umrijeti? Je li to nešto dobro, loše ili neutralno ? Treba li je dočekati s užasom, tugom ili olakšanjem? Odgovor ovisi o tome što je smrt. Ako ima života poslije smrti, vaši osjećaji trebaju ovisiti o tome gdje će vam završiti duša. Ako je smrt stvarno kraj, kako se trebate osjećati oko toga. Je li strašno prestati postojati? Neki kaži da nepostojanje, naprosto ne biti ništa, ne može biti ni dobro ni loše za umrlu osobu. Drugi kaži da je nestati nešto najgore, dok treći smatraju da je smrt blagoslov, dakako ako ne dođe prerano, jer bi živjeti vječno bilo nepodnošljivo dosadno. Ako je smrt nakon koje nema ničega nešto dobro ili zlo za osobu koja umre, ona mora biti negativno dobro ili zlo. Zato što sama po sebi nije ništa, smrt ne može biti ugodna niti neugodna. Ako je dobra, onda mora biti odsutnost nečeg lošeg ( dosade ili boli), ako je loša onda mora biti odsutnost nečeg dobrog ( zanimljivih i ugodnih iskustava) Može se činiti da smrt nema nikakve vrijednosti, niti pozitivne niti negativne, zato što se nekome tko ne postoji ne može ni nauditi ni pomoći. Na koncu, čak i negativno dobro ili zlo mora se dogoditi nekome. Možemo reći da je smrt dobro ili zlo za osobu koja je nekada postojala. Npr. ako je netko zarobljen u gorućoj zgradi i na glavu mu padne greda koja ga na mjestu usmrti, on zbog toga neće trpjeti agoniju izgaranja. Ovdje je smrt negativno dobro jer je osobu poštedila od pozitivnog zla koje bi inače pretrpio u sljedećih pet minuta. Isto se može reći i za smrt shvaćenu kao negativno zlo. Kada umrete, prestaju sve dobre stvari u vašem životu. Ako su te stvari dobre, njihova odsutnost je kloša. Dakako one vam neće nedostajati. Kada mislite o vlastitoj smrti, činjenica da prestaju sve dobre stvari sigurno predstavlja razlog za žaljenje, ali za neke je ljude razmišljanje o nepostojanju samo po sebi zastrašujuće, teško je prihvatiti misao da će svijet nastaviti bez vas, da ćete postati ništa.
Nije jasno zašto svi normalno prihvaćamo činjenicu da je postojalo vrijeme prije našeg rođenja, kada nismo još postojali, a toliko smo uznemireni zbog budućeg nepostojanja. Očekivanje nepostojanja je zastrašujuće. Strah od smrti vrlo je zagonetan, ali ne na isti način na koji i strah od kraja života. Lako je razumjeti da možemo htjeti duže živjeti tako da smrt vidimo kao negativno zlo. Ali kako očekivanje vlastitog nepostojanja može biti alarmantno na pozitivan način? Ako smrću prestajemo živjeti, nemamo što očekivati, i kako onda može postojati nešto čega se bojimo? Ako razmišljamo logički, izgleda da bi smrt mogla biti nešto čega bismo se trebali bojati samo kad bismo je preživjeli i možda pretrpjeli neke strašne transformacije. Ali to ne sprječava mnoge ljude da misle da je nestanak jedna od najgorih stvari koje im se mogu dogoditi
SMISAO ŽIVOTA Možda ste kada pomislili da zapravo ništa nije važno jer ćemo ionako za dvjesto godina svi biti mrtvi. Međutim, nije jasno zašto bi činjenica da ćemo za dvjesto godina svi biti mrtvi iala za posljedicu da ništa nije važno. Život podsjeća na utrku štakora, borimo se da postignemo svoje ciljeve učinimo nešto sa svojim životima, ali to ima smisla samo ako ta dostignuća budu trajna. Ali neće biti trajna. Čak i ako stvorite veliko književno djelo koje će se čitati tisućama godina, na koncu će se sunčev sustav ohladiti ili će svemir kolaborirati i svi tragovi vašeg truda će nestati. Ako išta što činimo ima svrhe, moramo je naći u granicama svog života. Kad ne bismo radili stvari sa svrhom(radili da zaradimo novce i uzdržavamo sebe i obitelj, jeli jer smo gladni, spavali jer smo umorni, nazvali prijatelja jer to želimo, čitali novine da doznamo što se događa u svijetu) bili bismo jadni. U čemu je problem? Za većinu toga što činite u životu postoje opravdanja i objašnjenja, ali ni jedno od tih objašnjenja ne objašnjava svrhu vašeg života kao cjeline- cjeline koja se sastoji od svi aktivnosti, uspjeha i neuspjeha, nastojanja i razočaranja. Ako gledate izvana, svejedno je postojite li uopće. I nakon što vas više ne bude, bit će svejedno jeste li uopće postojali. Dakako, vaše postojanje je važno vašim roditeljima i prijateljima, no uzevši u obzir da niti njihovi životi nemaju svrhe, na koncu ni nije važno je li im stalo do vas.
Možete reći da nije važno to što ništa nije važno. „Dovoljno je da je važno hoću li stići na stanicu prije nego što vlak krene ili hoću li se sjetiti nahraniti mačku. Nije mi potrebno ništa više od toga da nastavim.“ To je savršeno dobar odgovor, ali on djeluje samo ako doista uspijete izbjeći višu perspektivu i ne pitati se u čemu je smisao cijele stvari jer kad to jednom učinite, otvara se mogućnost da je vaš život besmislen. Ako vaš život ima smisao kao cjelina u odnosu na nešto šire, znači li to onda da nije besmislen? Možete biti dio nekog političkog ili socijanog pokreta koji je promijenio svijet nabolje, možete pomoći svojoj djeci i njihovim potomcima da bolje žive, možete mu dati smisao u religijskom kontekstu percipirajući vrijeme na zemlju pripremom za vječnost u direktnom kontaktu s Bogom. Ako nečiji živo ima smisla samo kao dio nečeg šireg, i dalje se može pitati u smislu tog šireg: što je svrha toga. Prema tome, ili postoji odgovor na nešto još šire ili nema nikakvog odgovora. Ako nema odgovora, naše je traganje za smislom došlo do nečega što više nema smisla. Ali ako je ta besmislenost prihvatljiva u slučaju šire cjeline koje je naš život samo dio, zašto ne bi bila prihvatljiva već i za naš život? Zašto ne bi bilo prihvatljivo da je naš život besmislen ? Ako vjerujete da je smisao vašeg života u ispunjavanju svrhe Boga koji vas voli i susretu s njim u vječnosti, onda je neprimjereno pitati „ A što je svrha toga“. Pretpostavlja se da je on nešto što je samo po sebi svrha i ne može imati svrhe izvan sebe. Ali upravo je u tome problem. Ideja Boga izgleda kao nešto što može objasniti sve ostalo, a da ne objasni samo sebe. Ali vrlo je teško shvatiti kako bi tako nešto moglo postojati. Ako pitamo zašto je svijet ovakav kakav jest i dobijemo religijski odgovor, kako nas to može spriječiti da dalje pitamo: „A zašto je to tako?“ . Na kojoj bi vrsti odgovora mogla stati naša pitanja i ako mogu stati na nekom mjestu, zašto nisu mogla ranije? Ideje da naši životi ispunjavaju Božje svrhe trebala bi im dati smisao, na način koji ne dopušta nikakvu daljnju svrhu. Ne bi se smjelo pitati „Koja je svrha boga?“ ili „Koje je objašnjenje Boga?“ Može li doista postojati išta što obuhvaća sve i daje svrhu svemu, a da samo ne može imati niti trebati nikakvu svrhu? Možda je vjerovanje u boga upravo vjerovanje da je univerzum shvatljiv, ali ne nama. Ako život kao cjelina i jest besmislen, možda se zbog toga uopće ne trebamo zabrinjavati. Možda možemo to priznati i nastaviti kao da se ništa nije dogodilo, možemo gledati ono što je neposredno pred nama i konačna opravdanja pronaći u okviru vlastitog života i života drugih koji su nam bliski. Ako se ikad upitate „Zašto je čovjek uopće živ?“ - odgovorit ćete „ Nizašto, uopće ne bi bilo važno kad ne bih postojao ili kad mi ni do čega ne bi bilo stalo. Ali postojim i stalo mi je mnogo do toga. I cijela stvar sastoji se samo u tome“ Neki smatraju da je ovaj stav savršeno zadovoljavajući, dok ga drugi drže depresivnim, ali neizbježni.
Svi mi imamo sklonost da sebe uzimamo ozbiljno. Želimo da samima sebi budemo važni izvana, ako naši životi kao cjeline izgledaju besmisleni , onda je dio nas nezadovoljan. Osjećamo da ono što radimo nije važno samo za nas, već je važno u nekom širem smislu važno naprosto. Ako bismo morali odustati od ovog osjećaja, mogli bismo ostati bez životne energije. Ako život stvarno nije tako važan, ne treba ga uzimati za ozbiljno, i ako je grob cilj života, smješno je uzimati sebe tako ozbiljno. S druge strane, ako se baš moramo uzimati tako ozbiljno, onda se moramo pomiriti s činjenicom da smo smješni. Možda život i nije samo besmislen, već i apsurdan.
