Hans-Georg Gadamer
NASLJEĐE EUROPE Mnogolikost Europe-nasljeđe i budućnost: - Potječe iz marburške škole. Rođen prije Prvog svjetskog rata. Epoha dvaju
svjetskih ratova, epoha katastrofa, promjena koje su utjecale na položaj Europe u svijetu. - Gleda unatrag kako bi mogao gledati unaprijed. Pita se kako je postalo to što danas jest. - Otada se radi o globalnoj ravnoteži snaga, pitanju koegzistencije golemih središta moći. - Dolazi do tehničkog razvoja. Nužno je ne zaostati. No taj zakon preživljavanja, uklapanja u tehničke valove postaje i prijetnja životu i preživljavanju. - Dvije prijetnje nad uvjetima života čovječanstva nastale kao posljedica golemog porasta stanovništva i blagostanja u razvijenim zemljama: ekološka kriza i nuklearno oružje. - Približavamo se graničnoj zoni života i preživljavanja te moramo vidjeti kako da izbjegnemo prekoračenje. - Pita se što tu može ponuditi filozofija. - Filozofija je u svojim nastojanjima da posreduje između metafizike i iskustvene znanosti morala sve dalje uzmicati. To je dovelo do toga da je u 19.st cilj akademske filozofije na sveučilištima postala spoznajna teorija - teorija znanstvene spoznaje. Time je nezadovoljena potreba za «metafizikom»( za odgovorom na pitanje o smislu cjeline) dospjela u ruke autsajdera koji su uspostavljali tzv.svjetonazore (Schopenhauer u 19.i Marx,Nietzsche u 20.st). Nutarnja čovjekova potreba za smislom nije se mogla zadovoljiti teorijskim opravdanjima znanosti. Iz toga stanja u 19.st i mi potječemo. - Treba se obraniti cjelina našega kulturnog bogatstva, zaštititi ga pred opasnostima, od katastrofa, osiromašenja, samorazaranja. - što je filozofija učinila za to? - Fenomenologija - nauk o znanju, kako se ono pojavljuje (utemeljitelj fenomenološke škole je Edmund Hussler). - U obratu filozofije ka iskustvu životnog svijeta odigrava se nešto vrlo značajno - PRAKSA, koja ovdje znači ne jednostavna primjena teorije, nego je riječ o praksi u iskonskom smislu; grčko je pismo završavalo izrazom neka ti dobro ide - a KAKO nekome ide, to je ono što se misli pod praksom. - povijesnost: jedna od glavnih tema našega filozofskog rada. Misli se na formiranje smisla za povijesnost, shvaćanja prošlosti, osjećaja za ono drukčije u prošlosti (a ne preslikavanje sadašnjosti u prošlost). To je novost. Historijska svijest je izgradila i kritičku rezervu spram sigurne spoznaje povijesnog zbivanja.
- Objektivne tvrdnje u smislu spoznaje možemo steći s vremenske distance. Potrebna je praksa. - Priča o citiranju Platonovog dijaloga o sveprisustvu znanosti u svakodnevici i da li bi nas to učinilo sretnim, i ima li možda bolji ideal od ideala znanosti. - I ono posve drugo (božansko...? predložio Rudolf Otto) je ono drugo nas samih. Moramo naučiti poštovati drugoga i drugo. Tu spada da moramo naučiti kako možemo biti u krivu (naučiti gubiti u igri). Implikacije toga su to što to posebno vrijedi za Europu jer ona je morala više od drugih možda naučiti živjeti s drugima i drukčijima (narodi, države). - Najprije se radi o mnogojezičnosti Europe (na susjedstvo i ravnopravnost drugoga na uskom području), to je drugost koja poziva i pridonosi vlastitom susretu sa sobom. Svi smo mi drugi. Suživot je naša zadaća. Ne vjeruje u cilj jednoga jezika - što se u nekim područjima prakticira i jest praktično - jer je jezik prirodna jezična zajednica. I javlja se iz vlastitih tradicija i blaga, to je drugost, ponovno prepoznavanje nas samih, drugoga, u jeziku, umjetnosti, pravu, religiji i dovodi do istinskih zajedništva. Da je sve isto ne bi bilo pravog zajedništva i sve bi se banaliziralo. - Ne smijemo iskorištavati moć djelovanja, nego se zaustaviti pred drugim kao drugim, prirodom, i doživjeti druge kao druge nas samih, kako bismo imali udjela u drugima.
Budućnost europskih duhovnih znanosti - Duhovne znanosti unutar mnogolike europe imaju posebnu ulogu koja im je
zajednička. - U znanosti,govorimo da je Europu formirao nastanak znanosti Više nego ostatak svijeta. - Samo u Europi je došlo do tako duboke diferencijacije i artikulacije ljudskog znanja i želja za znanjem - religija, filozofija, umjetnost i znanost. Jedna od temeljnih značajki Europe jest razlikovanje filozofije, religije, umjetnosti i znanosti. Ono je nastalo u grčkoj kulturi i formiralo je grčko-kršćansko kulturno jedinstvo Zapada. Crkveni raskol (raspad rimskog svjetskog carstva na Istočno grčko pravoslavlje i Zapadno - rimokatoličanstvo) definira europsko kulturno jedinstvo. - Na polju duhovnih znanosti može se reći da je jače ono što razdvaja od onoga što ujedinjava. Istočna Europa u našim duhovnim znanostima nije postigla jačinu znanosti kao zapadne europske kulture. Duhovne znanosti će raditi na smanjenju te razlike. Crkveni sukobi i diferencijacije su bile jače i stalnije na Zapadu. - Nakon francuske revolucije (prekid s tradicijom) i romantičkog protuudara (želja za jedinstvom kršćanstva u Europi) te filozofskog pokušaja da se ukinu tradicija i revolucija, dolazi do pojave historijske svijesti. (povijesno mišljenje oduvijek predstavlja brigu za tradiciju, i želi se sačuvati ono što je prošlo) Ona je uvjerenje da nema spoznajne cjeline i zbilje i da prva filozofija (metafizika)
ne posjeduje temelj izvan na matematici utemeljenih znanosti. Dakle uloga duhovnih znanosti za budućnost Europe počiva na historijskoj svijesti. - Duhovne znanosti uključuju i aspekte težnja da se vlastiti identitet dublje utemelji u nacionalnu državnost. Pojam razvoja i pitanje o cilju tog razvoja, izgubili su svoju jednoznačnost. Neravnoteža je u razvijenim zemljama između njihovog gospodarstva i društvenog napretka.. Mnoge zemlje stoje pred problemom kako sjediniti njihovu predaju i vrijednosti sa europski usmjeravanim gospodarskim napretkom. Tu je pitanje koliko dobroga nerazvijenijim zemljama donose uvozi i pomoć iz razvijenijih, jer dolazi do nerazmjera i rafinirane kolonizacije. - Dalekovidne duhove danas zaokuplja pitanje kako možemo napredovati i opstati na osnovi vlastite predaje, a ne preuzimanjem europskog prosvjetiteljstva. - Tehnička progresivnost naše epohe utječe i na duhovne znanosti. Sve veći udio pripada matematičkim i statističkim metodama i to daje nov izgled socijalnim znanostima. Tim se socijalnim znanostima prigovara da nisu dostatne kao fundament, kao temelj. Novo doba kompjutora postaje sve više proračunljivo. I ne bi li znanost o društvu bila punopravni partner prirodnim znanostima kada bi mogla istraživati narav društva sa svrhom ovladavanja tom naravlju? - Nalazimo li se doista pred stupanjem u doba post-histoire, u kojemu su uništene čvrste strukture i na evolucionističkoj osnovi? To se može zamisliti tako kao da je u svim kulturnim postignućima čovječanstva tako reći dovršen divovski proces prilagodbe živih bića na ovome svijetu. - Europa ima najbogatije povijesno iskustvo. Na najužem prostoru posjeduje najveće mnoštvo oblika i pluralizam jezičnih, političkih, religijskih, etničkih tradicija kojima već stoljećima mora ovladavati. Današnja tendencija za pojednostavljivanjem i izglađivanjem razlika ne govori o suzbijanju europskih razlika, nego bi zadaća trebala biti upravo obrnuta. Bezavičajnost koju moderna industrija donosi, tjera čovjeka u potjeru za zavičajem. - Mora se čuvati toga da se u takve ideje koegzistencije različitoga uvodi krivo tumačenje pojma tolerancija (zahtjev za «krivom» tolerancijom). Ondje gdje je snaga, tamo je i tolerancija. Dakle, vlastita je snaga (snaga izvjesnosti vlastite egzistencije, neugroženost) ono što čini sposobnim za tolerancijom. - Zadaće (ljudska koegzistencija), kakve će se u takvoj situaciji pluralističke prepletenosti čovječanstva sve više pojavljivati, postavljaju duhovnim znanostima nove zadaće, kao što su zadaće historijskog istraživanja, istraživanja povijesti jezika, povijesti književnosti, povijesti umjetnosti, pravne i gospodarske povijesti, povijesti religije... - Dakako, neće se razvijati samo razlike, nego će se uspostaviti i nove zajednice na velikim prostorima unutar kojih će morati izrasti nove solidarnosti. To je zadaća koja je Europi postavljena za njezinu vlastitu budućnost. - Duhovno jedinstvo Europe (temelj nalazi u svijesti o mnogolikosti) prethodi svakom političkom jedinstvu Europe. Najdublji duhovni udisaj, u kojem Europa
postaje svijesna same sebe, čini se to što zadržava u svijesti bitnu osobitost življenih tradicija.
Kraj umjetnosti? - Danas se radi o dubljem raskidu, o radikalnijoj upitnosti i dvojbenosti. - Tri su najave kraja: povijesti(prema Hegelu - povijest je završila jer više nema dvojbe o principu pod kojime je tekla svjetska povijest; put prema slobodi svih), metafizike (prema Augustu Comteu: stupili smo u doba znanosti)i filozofije (prema Nietzscheu i Heideggeru: opća nepotrebitost u odnosu prema pitanju o bitku u tehničko doba). - O Hegelovoj tvrdnji o prošlosnom karakteru umjetnosti: tom tezom misli se na činjenicu da se u klasičnoj epohi grčke skulpture, ono božansko u umjetnosti prikazivalo neposredno kao sama istina. I vrijeme nadsvjetskog Boga, dakle kršćanstvo je imalo udjela u toj istini u formi sjećanja i brige za pamćenje onoga božanskog. Romantične umjetnosti (govoreći jezikom Hegelovog vremena), slikarstvo i glazba, a i poezija, čuvaju taj odjek pamćenja bogova u kršćansko doba. Takvo razumijevanje Hegelova nauka ne znači da umjetnost više nema budućnosti, nego da je ona u svojoj biti uvijek već prošla. U tom filozofskom razdoblju od Kanta do Hegela, umjetnosti i njenom mjestu u čovjekovom traženju istine pripao je povlašten interes. - Hegel kaže da je ono tzv.lijepo u umjetnosti - osjetilan sjaj ideje, i da bi to trebao biti filozofski iskaz onoga što umjetnost kao umjetnost uvijek jest. Poklapanje ideje i pojave (ono lijepo jest pojava dobroga) ostaje definicija lijepoga u umjetnosti. U 19.i 20.st gubi se samorazumljivost (opći konsenzus) umjetničkog stvaralaštva. - Iako Hegel kaže da je u slikarstvu sve iskušano te da će se razvijati još samo u pukim varijacijama, povijest slikarstva prošla je kroz velike revolucije i uvijek se od primaoca sve više zahtjevalo te se čini da sa tim sve većim zahtjevima umjetničko djelo gubi svoj identitet. - Eksperiment probija granice i nakon svih razdoblja u slikarstvu od početka 20.st.dolazi do pražnjenja slike do u bespredmetnost i dvojbe u sliku i umjetnost (više se ne nudi samo na neobavezno uživanje). Umjetnik želi provocirati, iritirati, da se nastavlja, dovrši itd. Ipak ne osporava se legitimnost djela. - Djelo čini umjetnošću ne samo puko postizanje nekog planiranog učinka, a ni sama ideja koju prepoznaje primalac, ne drži ono potpuno samo bit stvari, nego tu nastupa i ono nešto što se nije moglo predvidjeti te što usmjerava daljnji tijek. - U arhitekturi kao umjetnosti, umjetnost mora voditi računa o vremenu i prostoru u kojem se nalazi građevina jer je to sastavni dio nje. Ona nije sama po sebi to što jest nego ju okruženje određuje. Današnji arhitekt nalazi se sa svojom umjetnošću u službi kontinuiteta između jučer i sutra koji prima i proslijeđuje njegovo djelo. - Poezija se čini kao neovisna o vremenu i prostoru, ali nije baš. Svako vrijeme donosi svoj stav prema čitanju poezije. Za sve umjetnosti vrijedi da tek u njihovom «prepoznavanju» dolazi do njihovog ispunjenja, a u poeziji posebno.
Razlikujemo tri vrste prepoznavanja: da se umije čitati djelo kao smislena cjelina, posve obuhvate u njihovim značenjima riječi i zvučnim značenjima; u punini, bogatstvu. Razumijevanje i predočavanje na vlastiti način djelo, prostori koji se otvaraju pjesničkim jezikom koje čitalac razumijeva na svoj način. I dopunjavanje gdje dolazi do nadmašivanja čitaoca onog uhvatljivog u samoj jezičnoj tvorevini djela; dopunjavamo je uranjajući u nju i tek tada dolazi do svoje prave zbiljnosti. - Današnji umjetnik mora proizvoditi čuđenje (jer dolazi do otupljivanja osjetila zbog tehnike), pa nekada ga proizvodi do granica nerazumljivosti. - Kada se forme života mijenjaju ovako brzim tempom i umjetnički odgovori na to moraju se smjenjivati snažno. Kraja umjetnosti neće biti sve dok ljudi sami budu oblikovali svoj život, i svaki tobožnji kraj umjetnosti bit će početak nove umjetnosti.
Činjenica znanosti -Danas živimo u društvu koje možemo nazvati društvom znanosti. -U 19.st.dolazi do razdvajanja,specijalizacije znanosti,tj.više nije bila moguća ideja univerzalne znanosti pod vodstvom filozofije(solidarnost koja je sve znanosti povezivala sa filozofijom).Zahtjev da bi filozofska misao mogla iz umskih razloga izvesti ono što je bilo i što će se zbiti,nije se mogao održati nasuprot raspoloženju novovjekovnih iskustvenih znanosti. -Obrana modernog istraživanja od apriorističkih konstrukcija,bilo je prekasno da se polazeći od filozofske misli organizira cjelina znanosti što su pokušavali tvorci njem.idealizma -Tako je to st.Od 1816.-1916.postalo stoljeće znanosti i to one koju se mora obrazložiti. To st.Značilo je prije svega st.napretka koji stalno pretječe sam sebe i velika ljudska očekivanja od znanosti. -Tu dolazimo do modernog društva(do pomirenja prirodnih i duhovnih znanosti) koje danas možda zahtjeva previše od znanosti i stavlja mu ogroman teret,i na stručnjake,veliku odgovornost. Kao zaključni sud važi glas znanosti.Političko društvo danas želi prenijeti veliku odgovornost na istraživača. -I postavlja se pitanje:što činjenica znanosti znači u našim očima,koliko ona teži? Ta formula «činjenica znanosti» skovana je u marburškoj novokantovskoj filozofiji. Što nas povezuje novom posebnom solidarnošću? -Činjenica znanosti je i osnova cjelokupne zapadne kulture novoga vijeka,civilizacijsko ponašanje,kultura sjedinjavanja koja dolazi. -Ona je imala od 17.st i čini se i danas,zadaću izjednačiti se sa svakim drugim čovjekovim znanjem.Od tada filozofija upotrebljava pojam sistema,kao izraz za zajedničko postojanje fenomena koji se čine različitima. -U prvoj polovici 19.st upravo aristotelovci,tj.tradicionalni pojmovi pružaju pojmovnu artikulaciju,mogućnost da se izraze-velikim otkrićima. -Zakon specijalizacije prirodnoznanstvenog istraživanja izazvao je zdravo nepovjerenje prema filozofskim sintezama koje daju diletanti.Moderna znanost
je određena odustajanjem od integracije s obzirom na društvo.Ona dobro poznaje svoje granice i shvaća opasnost od zloupotrebe njezinih spoznaja koja postaje sve veća što sve više ljudi koristi iste bez vlastitog istraživačkog znanja. -Vjera u kompetentnog inženjera današnjice,koji bi trebao tako urediti i društvo kao što je to primjena znanja njegove struke u svom području Gadamer naziva tehnološkim snom modernog društva. -Velika je opasnost od zloupotrebe(i manipulacije javnim mnijenjem,opasnost od uniformiranja tvorbe mnijenja) i nerazumijevanja rezultata znanstvenih istraživanja. Dolazi do manipuliranja javnim mnijenjem i od strane znanstvenih instituta. Duhovne znanosti također uče da se ne uči i ne prihvaća bez provjeravanja činjenica,tko želi znanost mora biti nepovjerljiv spram udžbenika. Dolazi do opasnosti da se «znanstveno» organiziranim upravljanjem oslabi odgovornost u mišljenju i naša naravna pamet(phronesis;Aristotel),dolazi do smanjene mogućnosti reagiranja. -Znanstvenim(organiziranim,strojnim)vođenjem ljudskog ponašanja dolazi do mogućnosti,tj.opasnosti oslabljenja onoga što Aristotel naziva «phronesis»naravna pamet i odgovornost u mišljenju -Što činjenica znanosti znači i kako se ona doživljava među znanstvenicima samima? Solidarnost znanosti počiva na znanju o ograničenosti onoga što se u nekom trenutku zna i o zastarivosti sve znanstvene spoznaje -Aristotelov je metodski ideal govorio da svaka znanost ima sebi svojstven «methodos»,zakon,mjerila spoznaje. No ipak postoji nešto kao zajedništvo metodskih znanosti,a to je zahtjev da se vidi svojim očima. -U duhovnim znanostima,u znanostima o čovjeku i o društvu,značenje «obrazovanja» odgovara značenju eksperimenta u prirodnim znanostima. -Disciplina je ona koja nas kao istraživače prisiljava da nikada ne izgubimo iz vida granice onoga što znamo i koja nas prisiljava da ostanemo vjerni vlastitoj povijesti zapada koja je zajedno sa beskonačnom žeđi za znanjem preuzela odgovornost branjenja čovječnosti u sve moćnijim čovjekovim mogućnostima.
«Građani dvaju svjetova» - Znanost koja se razvila u Grčkoj je ona koja predstavlja razlikovni karakter svjetske kulture koja je potekla iz Europe. Grci jesu učili i od Babilonaca i Egipćana, ali oblik znanosti u najširem opsegu te riječi, dobio je svoje navlastito obilježje u Grčkoj. - Znanstvenom komponentom koja je ušla u duhovno postajanje Europe, došlo je do diferencijacije kakve nije bilo do tada. Znanost i filozofija tvore samostalnu figuru duha koja se razlikuje od religije i poezije. Ona je razdvojila i religiju i poeziju, te umjetnosti prepustila njezino vlastito, kakvo god, oblikovanje istine. Dakle u Grčkoj je, nastajanjem tih razlika, došlo do prosvjetiteljstva putem znanosti.
- Grčka je riječ «filozofija» značila ukupnost sve teorijske strasti, predavanje čistoj spoznaji bez obzira na korist koju se otuda može izvući. Platon joj je dao novo značenje - zahtjev za znanjem (a ne znanje), težnju za mudrošću (sophia). - Jeziku i jezičnoj artikulaciji svijeta pripada središnja uloga za naše pitanje o jedinstvu i diferenciji «znanosti». - Za Grke je logos (jezik) ukupnost uvida oblikovanih u jeziku. Izraz koji su koristili za znanost - ono što se može poučavati i učiti, pritom tu iskustvo nije na pomoći i nije neophodno. Također njima iskustvo nije znanje, a suprotno tomu, novovjekovno je mišljenje da se znanje i znanost moraju potvrditi na činjenicama iskustva. Spoznaja koja je doista znanje mora se steći primjenom matematike na iskustvo i mora se čuvati predodžba sugeriranih jezičnih konvencija (idola fori). No postoji i tradicija koja nam je prenijeta i ona važi kao druga polovica istine, ono što se tijekom povijesti potvrdilo. - Pitanje pred kojim se nalazi sva novovjekovna filozofija jest - Što filozofija nakon pojave moderne prirodne znanosti još može biti? U toj situaciji u filozofskom riječniku razvio se pojam «sistema». On znači zajedničko postojanje različitoga, zadaća da se ono što je inkompatibilno dovede u jedinstvenu misaonu svezu. U kasnom 17.st ta riječ ušla je u jezičnu praksu kako bi označavala posredovanje nove znanosti sa starijom metafizikom. - Obilježenost europske civilizacije znanošću u moderni svijet unijelo je napetost. S jedne strane, oblikovala nas je predaja naše kulture, a to oblikovanje u svom jezično-pojmovnom obliku koje potiječe od grčke dijalektike određuje naše samorazumijevanje. S druge su strane moderne iskustvene znanosti preoblikovale naš svijet i naše razumijevanje svijeta. - To dvoje stoji jedno uz drugo. - Epohalno Kantovo značenje bilo je u tome da je to oboje iznova utemeljio. Spoznao je granice čistoga uma, dokazao njegovu ograničenost na moguće iskustvo, istodobno time opravdao autonomiju praktičnog uma. Kantovo razlikovanje teorijskog i praktičnog uma vodilo je do razlikovanja «pojmova prirode» i «pojmova slobode»( u njemačkom jezičnom prostoru poznato kao dualizam prirodnih i duhovnih znanosti). Tu, u proširenju na «kulturne znanosti)ostala je činjenica znanosti u kojoj je «predmet spoznaje» nalazio svoju potpunu i jedinu odredbu. - U našem stoljeću je filozofija počela pitati i o onome što je iza činjenice znanosti. Taj korak u Njemačkoj je proveo fenomenološki pokret, pozivom «k samim stvarima» koji je uputio Husserl. - Paradoks relativnost svijeta života jest da granica tog svog svijeta možemo biti svjesni, ali ih ne možemo prekoračiti. - Ni proširenja Kantova apriorizma preko granica «čiste prirodne znanosti» od strane novokantonovaca ni druga pretumačenja ne mogu ukinuti Kantov temeljni nazor: mi smo građani dvaju svjetova. Nismo postavljeni samo na osjetilno, nego i na «nadprirodno stajalište» slobode (ti pojmovi iz platoničke tradicije znače samo do postavljanja zadaće, ne i rješavanja).
- Činjenica slobode s Kantom se mora misliti kao umska činjenica, a evolucijska teorija pripada području «teorijskog» uma i iskustvenih znanosti. Sloboda, naprotiv, nije predmet iskustva, nego pretpostavka praktičnog uma. - Naša zadaća je da teorijske spoznaje i tehničke mogućnosti svrstamo u našu (čovjekovu) praksu i podredimo joj ih, a nikako se ne sastoji u tome da vlastiti svijet života (svijet prakse) preoblikujemo u teorijski utemeljen tehnički konstrukt. - Platon je kao zadaću filozofije shvatio buđenje onoga u našem mišljenju što već leži u našem iskustvu svijeta života i u njegovoj jezičnoj zalihi, te je zato svu spoznaju nazvao prepoznavanjem. To je iskustvo, put na kojem se nešto poznato sjedinjuje s novom spoznajom u znanje koje ostaje. - Tu dolazi do pitanja prakse, do ideje praktične filozofije. Što je praksa i što ona znači, može se učiti od Aristotela: pojam prakse kod Aristotela - koji je razvio razliku između techne (znanja umješnosti činjenja), i phronesis (znanje koje vodi praksu) - formira se u suprotnosti spram «umjetničkog duha» proizvođenja. To znači podređivanje techne pod phronesis i njezinu praksu. - Praksa ne znači djelovanje prema nekim pravilima i primjenu znanja, nego čovjekovu posve iskonsku situiranost u njegov prirodni i društveni okoliš. - Od grčkog vremena nije bilo lako obuzdati zloupotrebu moći politički mjerodavnih. Ljudska narav se ne mijenja. To je problem ljudskog suživota od davnina, i oni oboje počivaju na neizmijenjenoj temeljnoj pretpostavci pretpostavka solidarnosti (jedina čini mogućim uređenje suživota). - Pri promicanju znanosti o čovjeku (koja postaje filozofskom zadaćom za sve nas) moramo naučiti ograničavati svoje znanstveno umijeće u okvire razboritog znanja koje se temelji na kulturnoj predaji čovječanstva. Sve više se očekuje politička vrlina.
Antropološke osnove čovjekove slobode - Početkom uređenog suživota ljudi, sjedilačkog načina života, pokapanjem mrtvih dolazi do koraka prema očovječenju čovjeka jer znači prelazak preko pukog prirodnog samoodržanja. Taj prelazak jest ono što zovemo transcendencijom. To pokazuje ljudski poredak, nečiju vlast, želju za vlašću, trajnim priznavanjem. Nastaje nov prostor javnosti, prostor prožet životnim i kultnim porecima. Vlast i priznanje, svijest o smrti i život s tim znanjem, to je antropološka osnova slobode koja nije samo sloboda vladajućih nego i čovjeka kao takvog. - Čovjek može iskoračiti iz kruga samoodržanja, npr.Hrabrošću,u solidarnosti žrtve, religiozan zavjet, u trajnosti pamćenja. - Najstariji iskon riječi sloboda: eleutheria, libertas. Hegelova glasovita formula: nekoć je bio slobodan samo jedan, koji je samovoljno odlučivao o životu i smrti - je li on bio «slobodan»(orijentalni tip vlasti)? Zatim stoljeća kmetstva, ropstva, te smo danas slobodni svi, ali to ne znači da se radi o ozbiljenoj slobodi.
- Što nas može približiti cilju suživota u miru i slobodi? Sloboda pod uvjetima vlasti je ograničena, no sloboda može postojati samo tamo gdje je vlast ograničena. Montesquieu je promjenio ideju ustroja vlasti (legislativa, jurisdikcija, egzekutiva, Grci - npr.monarhija, aristokracija, demokracija). Govorimo o slobodnjačkom društvu, ali radi se o tome da je moguće jedino približavanje cilju slobode i mira. - Svjetski princip - princip ravnoteže (balance of power) - ravnoteža moći, parlamentarna demokracija (opozicija sposobna). - «Činiti svoje» - ideal gospodarsko-društvenog poretka - nalaže svakom tko ima nekakvu moć da ju ne zloupotrijebi za sama sebe, nego za opću dobrobit. - Svi društveni poretci od svih zahtjevaju da ograniče svoju slobodu i na drugoj strani brane prostore osobne slobode od opasnosti koje ugrožavaju ravnotežu poretka (ostracizam, obrana ljudskih prava, zaštita podataka). - Izbor - zadnji korijen slobode koja čovjeka čini čovjekom. On mora birati i on zna - te zna to reći - što time želi postići: želi odabrati ono što je bolje i dobro, pravedno, ispravno. Velik zahtjev. - Sokratova rečenica: nitko svojom voljom ne čini ono što je loše. - Temeljna riječ za vlast i vladara nije tiranija i tiranin, nego dominium i dominus (domus, lat.: kuća). Problema ovoga društva i cilja slobodnjaštva koje se mora u nj sačuvati svjesni smo ako zadržimo u uhu stare zvukove uvježbanog i življenog zajedništva koji su se još zadržali u obitelji, u kući, na trgu, u životu sela i grada, crkve, domovine, općine. - Danas je zadaća čovječanstva da bude svijestan sebe kao građana svijeta i da izbijegava ratove, spriječi razaranje prirode, promicanje blagostanja, čuvanje i briga za prostore naših sloboda, odgovornost za budućnost. U njima svatko mora sudjelovati, i u onome što se čini i u onome što se propušta i u posljedicama.
Granice eksperta - Nije nebitno koga i zašto zovemo ekspertom. Ekspert: expertus, lat.netko tko je imao iskustvo. Nije zvanje biti iskusan, ali jest postalo zvanjem posredovanje između znanstvene kulture i njezinih društvenih učinaka. - Dakle, ekspertovo je mjesto negdje između. On nije pojam znanstvenika, istraživača, on se nalazi između znanosti (u kojoj mora posjedovati kompetenciju) i društvene političke prakse. - Ekspert dakle ne predstavlja nadmoćnu instancu za posljednje odluke, nego je podređen pravim donosiocima odluka u društveno-političkom životu. Ekspert (njemački procjenitelj) jest onaj kojega se sasluša. - U današnje vrijeme sve više se traže mišljenja eksperta, stavljen je velik teret odgovornosti na njih. Počeo je igrati zabrinjavajuće veliku ulogu, što je simptom sve većeg neznanja donosioca odluka. Da li se pred znanost postavljaju prevelika očekivanja kada treba igrati glavnu ulogu u tolikim pitanjima javnog života.
- Od eksperta, od istraživača se traži da kažu zadnju riječ, iako taj pojam oni ne rabe, za nju «ne znaju». Događa se da granice znanstvenog iskaza često nisu dostatne društvenoj potrebi za informacijama koje bi je nekamo upućivale (npr.Černobil). Eksperta nalazimo rastrgnutog na polju raznih utjecaja (mediji, politika, različita mišljenja) nasuprot kojih se mora izjasniti po svojoj znanstvenoj i građanskoj savjesti. - Koja je doista legitimna funkcija eksperta u društvu? Postoji određena napetost između znanja i umijeća, te izvodivosti i ispravnosti tog znanja i umijeća. To znanje i umijeće nekog specijalista, drukčije je vrste nego ono znanje koje odlučuje o dobroj primjeni. - Aristotel je u opisu racionalnosti u donošenju odluka u pojmu phronesis uzeo u obzir oba aspekta, na jednoj strani racionalnost koja se sastoji od pronalaženja pravih sredstava za zadanu svrhu, a na drugoj nalaženje i zadržavanje same svrhe (racionalnost u izboru svrhe - ne samo u izboru sredstva). Ovdje je izraz izbor svrhe dvojben - jer ne treba dolaziti od nekog stvarnog izbora; čovjek je obilježen društvom, normama, običajima, i mišlju da je nešto dobro, nešto nije (predodređenost putem odgoja). Moment izbora u postavljanju neke svrhe mora biti racionalan. - Ta nerazdvojivost ćudoredne umnosti od praktične čini se očitom, no ipak nalaženje pravih sredstava za neku svrhu pokazuje se (u svim oblicima civilizacije) u dvojakom obliku: znanje koje se može naučiti (grci - techne), steknuta vještina; područje rasuđivanja prepušteno pojedincu bez pomoći specijaliziranog stručnjaka. - Ta je sveza napeta i u privređivačkim odnosima, što govori Platon: podređivanje privređivačkog uma društvenom čini se nepobitnim. U ljudskom suživotu uvijek se radi o vlasti i podređivanju, dakle o moći. - Jezik činjenica – facts (prirodoznanstvenog istraživanja za razliku od duhovnih znanosti). Kritika pojma činjenice je sastavni dio kritičke znanosti i velika je vrlina istraživača. U duhovnim znanostima npr.Povijesti činjenica je ona koja je takva u nekoj određenoj svezi (Napoleonova prehlada u bitci kod Wagrama uzrokovala je njegov poraz). - Ta kritička samokontrola ne može zadovoljiti potrebu za znanjem, on ne može govoriti samo kao znanstvenik ako se iz njegova suda misle izvlačiti praktične posljedice. Nedopustivo je govoriti o odgovornosti znanosti za to što prijeti zloupotreba njezinih rezultata (pozivaju se novi eksperti koji će govoriti prijeti li i kakva opasnost), nego smo mi ljudi odgovorni. - U ulomku iz jednog Platonovog dijaloga (može li se imati drugi ideal dobrog djelovanja osim ideala znanosti?) grčka riječ ἐπιστήμη-prevedena je kao znanost, a ona isto tako znači i znanje. Pita se, može li znanost uvijek stupati na mjesto znanja? I na mjesto znanja o dobrome? I može li postojati znanost o dobrome? Dolazi do diferencijacije značenja tih riječi (u Njemačkoj u 19 st.); umjesto da sami znamo i da se odlučimo, prepuštamo se znanju nekoga drugog, te znanost i njezina odgovornost trebaju stupiti na mjesto vlastite odgovornosti.
- Razvoj moderne znanosti uključuje i to da moramo učiti i informirati se kada donosimo neku odluku. U čovjekovoj društvenosti je da poseže za znanjem drugoga. Ovdje je korijen i pojma autoriteta - kao čimbenika u izgradnji društva - to je autoritet znanja. - Čovjekova dužnost je da u svaku odluku o izboru uključi znanja koliko je to moguće - Max Weber to naziva svršna racionalnost, te pokazao kako je opasnost emocionalnog biranja ta što mu nedostaje racionalnost. I on u tome vidi slabost modernog individualizma - Etika moralnosti i odgovornosti označava upravo to. - Kant je razlikovao - uvjetne imperative pameti: svršna racionalnost bezuvjetne imperative pameti - ćudoredno zapovijeđeno, odgovornost za svoje odluke - Skladnost između zakonske regulative i solidarnog osjećaja ljudi uvjet je za učinkovitost pravne države. - Gdje je sjedište vlastite odgovornosti? Svatko tko slobodno donosi odluke za njih je i odgovoran. Također i istraživač i znanost, a i za eksperta koji obnaša javnu funkciju savjetovanja donosilaca odluka. Za eksperta postoji teška dvojaka odgovornost: za predviđene posljedice i odgovornost kojom se on bez obzira na pritisak i očekivanja javnosti drži onoga što je znanost spoznala. - Tu moramo točno razlikovati odgovornost znanosti i odgovornost znanstvenika. Onaj tko govori u ime znanosti mora imati određen ethos odgovornosti. Također službena funkcija eksperta, i on je svijestan, jest da sam pripada mehanizmu donošenja političkih odluka (ta odgovornost mu je zajednička sa svima nama).
O poučavateljima i poučavanima - Što za razvoj pojedinca znače drugi? - Čovjek uči od onih koji uče od njega. - Gadamerovo je mišljenje da su školovanje u mišljenju i mišljenje, upotreba rasudne snage političko činjenje. Vjeruje da njegova sposobnost suđenja uvijek nalazi granicu u sudu drugih i u njihovoj sposobnosti da sude, te se od njih obogaćuje - to je duša hermeneutike. - Spominje izlaganje Wilhelma Anza, i kako je on spomenuo riječ slušateljstvo, koju on (Gadamer) do tada na taj način još nije čuo. Kako se pod tim ne misli na skup studenata nego na sve «nas». Svi moramo naučiti slušati i suočavati se sa samim sobom te prihvatiti sve duhovne poticaje. Gadamer navodi vlastiti primjer, kako su u njegovom životnom razvoju učitelji imali veliku ulogu.Naučili su ga slušati. - U znak zahvalnosti spominje dvije osobe koji su njegovi suvremenici, te dvije osobe koje su bez obzira na vrijeme učitelji svima nama. - Suvremenici su Heidegger (koji ga je odredio, inspirirao, njegova energija, radikalnost ih je tada osposobila i dala snagu i poticaj za vlastitu zadaću) i Jaspers: na nov način prikazao dostojanstvo akademskog zvanja, osobito ga je
dirnuo humani ton i opuštenost; Gadamer kaže da ako definira ovdje hermeneutiku kao nevjerovanje ni u jedan prijevod, onda bi Karlu Jaspersu osporio velik dio izvora njegove mudrosti (tu je zadaća hermeneutike Rastumačiti živu riječ i probuditi u život riječ koja se skamenila u pismo). Kao svoju zadaću Gadamer je sačuvao to da budi jezik u život. Na predavanjima u stranim zemljama pokušavao je uvijek izlagati na njihovom jeziku. Karl Jaspers je međutim znao na univerzalan način odasvuda iščitati temeljno znanje. Taj dar sam Jaspers nazvao je «komunikacijom», i njega spojiti sa radikalizmom i znanstvenom strogošću (za koji su bili odgojeni), to im je omogućilo prepoznavanje njihovih vlastitih granica, i razlog je što Karl Jaspers (njegovo duhovno postignuće) ima, za Gadamera posebno značenje. - Još veći učitelji bili su mu: Platon i Hegel. Njihova misaona postignuća se razlikuju. Hegel nam se pojavio kao velik sažetak riječi koja potječe od Grka (riječ koja je prošla latinizaciju i kristijanizaciju, te sada u novijim jezicima stvara u novo mišljenje). Na Hegelovu je slučaju postao svjestan misterije jezičnosti u njegovoj punoj mjeri. »Uvijek iznova kaže mi se da se u svojim radovima nikada nisam odvojio od svijeta jezika njemačkog idealizma.» Platon, čini nam se čudo što nam se tako neposredno obraća. Što mu daje tu besmrtnost stvaralačkog umjetništva koje ne stari? Priziva velike vizije u kojima se poredak svemira, društva i duše spajaju u veličanstven jedinstven poredak.
Zadaća filozofije - Ovdje Gadamer pokušava prikazati svoj akademski put. Kako se netko poput njega snašao u akademskoj filozofiji našeg stoljeća. -1922. doktorirao je kod Paula Natorpa kao dobar učenik novokantovske filozofije koja je tada još vladala, ali išla je prema svojem raspadu. U njezino mišljenje uveo ga je Richard Honigswald, a Nicolai Hartmann da u nju počne dvojiti. Ispunjavala ga je duboka skepsa spram sve filozofske sistematike. - Tako je radikalna destrukcija grčko-latinske pojmovnosti što ju je iznosio Heidegger u njemu naišla na odjek - Preko utjecaja Wilhelma Diltheya do njega je dospjelo nasljeđe romantičkih duhovnih znanosti. To je nasljeđe djelovalo kroz Hegelovu filozofiju duha, te ga je još dublje obilježilo stalno osluškivanje glasa pjesništva. - U međuvremenu je nadoknadio i studij klasične filozofije, te ga je tako vodila retrospekcija na antičko mišljenje; niti Heideggerova kasna mišljenja nisu mogla spriječiti njegovu fascinaciju grčkom filozofijom u cjelini. -1928. svoju nastavnu djelatnost počeo je predavanjem o ulozi prijateljstva u filozofskoj etici. Istinu ne jamče stavovi, neoborive tvrdnje i protuargumenti, nego je važna druga vrsta potvrde koja pojedincu nije moguća - radi se O tome da se može biti u krivu. Pokušavao je misaono svladati pitanja «tko sam ja i tko si ti? Što posvuda nije ono drugo?», odnosno da su to pitanja na koja se ne odgovara, a da su kao pitanja ujedno i svoj vlastiti odgovor.
- Na primjeru Aristotela naučio je da mišljenje koje ne spozna vlastite granice nema nikakvo značenje, te da nikakva logika i logos ne važe ako ih ne nosi «ethos»(ništa uzvišeno nego «postali bitak»). - Znanje čovječanstva koje se prenosi retorikom i poetikom u modernoj znanstvenoj kulturi je nepravedno izgubilo značenje, i ono se treba ponovno zadobiti - to ga je od Platona i Aristotela preko Vica i Herdera vodilo do Hegela i hermeneutike. - Pad u relativizam može se prigovoriti mišljenju koje ne razumije da je obrat koji se s mišljenjem dogodio pojavom povijesne svijesti - neopoziv. - Priznajemo nadmoć modernih Pojava tog prijepora (anciens-modernes) značila je da se moderni nisu više mogli prepoznati u uzoru antike. To je značilo prekinuti s humanističkim idealom imitacije i osloboditi se od dogme nedostižnosti klasičnog uzora. To je značilo da se historijska svijest oslobodi od pritiska ideala objektivnosti moderne znanosti i da se sama razvije kao hermeneutička svijest sposobna za odmak i uvid. Toj se zadaći posvetila «Istina i metoda», sažetak dugih misaonih pokušaja i koji je 1960.objavljen kao knjiga. - U prvom planu njegovog rada bio je Platon (1928.posvetio mu je svoju prvu knjigu, Platonova dijalektička etika, i kasnije veliku akademsku raspravu Ideja dobra - umjetnost, privlačio ga je pokušaj da tumači pjesničke tekstove). - Socijalnoznanstvena i socijalnopolitička zaokupljenost našeg vremena uplela ga je u nekoliko rasprava, plodnost toga vidi u suočavanju s pitanjima koja ne potječu iz njegove znanstvene kompetencije (zahvalan za širenje horizonta). - Svjestan je da pripada kritičarima idealizma. Prostor pjesništva i umjetnosti za njega je veoma važan. - «Slušati sve što nam netko govori te dopustiti da nam se to kaže, u tome je sadržan visok zahtjev koji se postavlja svakom čovjeku. podsjetiti se na to za sebe samoga, to je za svakoga nešto sasvim vlastito. Učiniti to za sve uvjerljivo, to je zadaća filozofije.»
